UVOD

Metode za procjenu lokacija gdje su skrivena zakopana mrtva tijela su često neophodna u

praksi.

Ubistva u različitim zemljama kao što je Bosna često mogu zahtjevati arheološke ekpertize.

Ponekad određeno mjesto u kojem je tijelo skriveno mora biti otkopano da bi se posmatralo

da li su ostaci tijela oštećeni i da li pripadaju osobi koja je zakopana na tom mjestu. U

prošlosti se dešavalo da su otkrivanja tijela vršena pomoću pokretne opreme. Površinski ostaci

su sakupljani bez obraćanja pažnje da će ostaci zakopanog tijela biti oštećeni. Jasno je da su

se na ovaj način gubile mnogobrojne informacije o mjestu skrivanja zakopanog tijela kao i

informacije o samom tijelu.

Moj rad ima društveni cilj, koji obezbjeđuje naučne metode i informacije o pronalaženju

zakopanog mrtvog tijela prema čijim će se uputstvima društveni subjekti u ovom slučaju

policijski službenici, vještaci, opredjeliti za njih i koje će uvoditi u svoj raspored.

Ovaj rad sam podjelila na tri poglavlja. U prvom poglavlju sam opisala motive i uzroke

skrivanja mrtvih tijela kao i mjesta na kojima su skrivena, kao i načine i metode skrivanja

mrtvih tijela. U drugom i trećem poglavlju sam opisala ulogu forenzičke antropologije u

otkrivanju i identifikaciji mrtvih tijela, kao i ulogu operativnih aktivnosti na pronalaženju

skrivenih mrtvih tijela.

Tokom obrade teme mog diplomskog rada koristila sam literaturu i materijale iz oblasti

kriminalističke metodike, kriminalističke taktike, primjenjene forenzike, te koristeći podatke

iz Instituta za nestala lica u Sarajevu.

1. MOTIVI I UZROCI SKRIVANJA MRTVIH TIJELA

Svako krivično djelo, osim ako se radi o nehotimičnim krivičnim djelima,

učinjeno je od strane izvršioca sa nekim motivom.

Čovjek je od davnina razmišljao o svojim motivima i o motivima drugih ljudi. Još od

biblijskih vremena, od mita o ubistvu Avelja, nalazimo uporno traganje za „razlozima“

ponašanja, za motivima. Traganje za motivima je odraz potrebe da se osmisle događaji

koji se zbivaju u svijetu pojedinca: kompleksno ponašanje druge jedinke, drugog

organizma, moze se <<razumjeti>> ako se otkrije neki motiv. U tom smislu, pod motivom

se podrazumjeva ono što organizam pokušava da učini, ono što pokušava da izvrši. (Kreč,

1980: 273)

Traženje motiva pri analiziranju krivičnog djela predstavlja retrospektivan osvrt

na kriminalni događaj, njegovu rekonstrukciju(misaonu) u toku koje se dovodi motiv u

vezu s posljedicom. Često od pravilno postavljene verzije o motivu ovisi otkrivanje

izvršioca, kvalifikacija djela i postupka. Pravilno postavljeni motiv znači suženje kruga

potencijalnih izvršilaca. (Modly, 1998: 63)

<<Ukoliko je ubistvo izvršio duševni bolesnik, a ubijenog nije prethodno poznavao, onda

je motiv ubistva u okviru njegove duševne poremećnosti, pa je veoma teško doći do kruga

sumnjivih lica. Motivi koji se mogu pojaviti kod duševno bolesnih lica su: manija

gonjenja, bolesna ljubomora, obmana čula, lude ideje s bolesnim rasuđivanjem i sl. <<

(Bošković, Banović, 1995: 50)

Motivi krivičnih djela mogu biti različiti, kao što su koristoljublje, osveta,

ljubomora, i slično. „Motiv je unutrašnji nagon koji prouzrokuje da osoba uradi nešto ili

da se ponaša na neki neodređeni način. U suštini uzrok, razlog ili podsticaj je taj koji

izaziva ili podstiče specifično ponašanje.

U pravnom kontekstu motiv objašnjava zašto je prestupnik prekršio zakon npr. silovanje,

ubistvo, ili podmetanje pozara. Iako je motiv koji je za razliku podsticaja hotimičan, nije

neophodan element kada je u pitanju krivično gonjenje, on je od velike pomoći.

Na primjer motiv često igra ključnu ulogu u određivanju uzroka podmetanja pozara

zajedno s identitetom osobe ili osoba koji su odgovorni za taj čin. ¨(Redsicker, Connor,

2000. 11)

Potrebe, interesi, običaji, uvjerenja, tradicija, nagoni, strasti, zelje i osjećaji dovode

do motiva krivičnog djela. Pomoću motiva se utvrđuje i postojanje umišljaja, razgraničava

umišljaj od nehata. Umišljajna radnja je radnja sa svjesnim motivom. Motiv spada u

najvaznije elemente u psihološkoj ocjeni umišljaja. Kod nehatnih krivičnih djela motiv se

odnosi na posljedicu djela, a kod umišljanih i na radnju i na posljedicu djela. Motiv

krivičnog djela je poticaj, pobuda kao unutarnja kategorija, koji djeluje na: karakter,

nagon, osjećaje, shvaćanja ljudi, društva, čitavu ličnost.

Borba pobuda (motiva) često prethodi voljnoj radnji izvršenja krivičnog djela i

završava donošenjem odluke da se izvrši ili ne izvrši krivično djelo. Za motiv je, pored

društvene sredine, uvijek mjerodavna cjelokupna izvršiočeva ličnost kao jedinstveni

pojam. Krivično djelo je rijetko kada uzrokovano samo jednim motivom. U većini

slučajeva djeluje samo jedan „snop“ motiva. Ne postoji iscrpna tablica motiva. Poznati su:

sprječavajući i pospješujući motivi, glavni i sporedni, altruistički i egoistički, socijalni i

antisocijalni, časni i nečasni itd. U kriminalističkoj praksi nerijetko se zamjenjuju opšti

uzrok za vršenje krivičnih djela sa specijalnim motivom.

U kriminalističkoj praksi najčešći su ekonomski motivi, mrznja i osveta, politički motivi,

seksualnoerotički motivi, religiozni fanatizam, potreba skrivanja neke tajne, strah od

kazne, ljubav, solidarnost, sažaljenje i drugi plemeniti motivi, zloba i pakost, praznovjerje

itd. Posebnu grupu čine patološki motivi i motivi duševnih bolesnika.

Kada je krivično djelo izvršeno, cilj se ne mora uvijek poklapati s posljedicom. Analizom

svake izolirane činjenice, kao sastavnog dijela posljedice, pronalazi se bitno obilježje koje

dovodi kriminalistu do motiva. Nakon analize provodi se sinteza, dobijeni elementi se

slazu zajedno i ispituju da li se upotpunjuju ili se ne mogu uskladiti. Elementi posljedice

na temelju kojih se utvrđuje motiv (ili motivi) su: vrsta krivičnog djela, izbor napadnutog

objekta, mjesto i vrijeme, te sredstvo izvršenja, način izvršenja, svijevrsnost djelovanja i

sporednog djelovanja krivičnog djela i ostale promjenjive okolnosti koje ovise od svakog

konkretnog slučaja.

Nakon što su postavljene verzije o motivu, treba proučiti mogućnost svakog motiva u

odnosu na utvrđeno činjenično stanje. Pri analizi treba imati u vidu da sve što nije

psihološki objašnjivo, razumljivo i prihvatljivo, moze biti patološki moguće. Kada god se

uprkos napora ne moze pronaći racionalno prihvatljiv motiv, treba posumnjati da je djelo

izvršio duševni bolesnik ili psihopat, ili iz sna, u velikom uzbuđenju, u stanju otrovanosti,

opijenosti, pod hipnozom, iz patološke strasti i sl. Otkrivanjem motiva olakšano je

otkrivanje izvršioca, naročito u slučajevima individualizirajućeg motiva, koji se moze

pripisati jednom čovjeku ili malom broju ljudi. Na postojanje motiva kod nekih osoba

mogu ukazati slijedeće okonosti: karakter osobe, ispoljavanje volje za izvršenje djela

(MOS) , poznavanje ili nepoznavanje okolnosti, postojanje povoda, da je osoba imala

koristi od djela, razne tehničke indicije, učinak i sporedni učinak djela, vladanje i

ponašanje osumnjičenika nakon djela i sl. (Modly, Korajlić, 2002: 334-335)

Za kriminalistu motiv je jedno od centralnih pitanja kriminalističke obrade, jer se

on javlja u otkrivačkoj ulozi. Jer na osnovu raspolozivih činjenica kriminalista će postaviti

verzije o motivu ili motivima, na osnovu kojih suzava krig potencijalnih izvršilaca. Stoga

jedno od devet zlatnih pitanja kriminalistike i to ono <<zasto>> ima svoj pravi smisao, jer

je vezano za motiv.

U Bosni i Hercegovini su različiti motivi za skrivanje mrtvih tijela, a mogu se

podjeliti na dvije grupe:

U prvu grupu spada skrivanje mrtvih tijela koja su se desila u periodu rata( 1992. -

1996. ) , dok u drugu grupu spada skrivanje tijela u mirnodobskim uslovima.

Skrivanje mrtvih tijela se uvijek vrši samo iz jednog razloga, a to je skrivanje zločina.

U narodu je poznata izreka „nema tijela nema djela“ .

Što se tiče motiva različiti su, nisu kod svih slučajeva jednaki.

Motivi u mirnodobskim uslovima su najčešće iz koristoljublja, mržnje i osvete, potrebe za

sakrivanjem neke tajne, zlobe i pakosti i nehotimični.

U ratnim uslovima su isti ovi motivi kao u mirnodobskim usolvima samo zavijeni plaštom

patriotizma.

Uzroci skrivanja mrtvih tijela su uvijek isti, a to je da se izbjegne kazna. Počinilac djela

smatra uvijek ako je dobro skrio tijelo da neće imati kaznenih posljedica skrivanje dokaza.

NAJČEŠĆE SKRIVENA MRTVA TIJELA

Veoma čest način saznanja za ubistvo je otkrivanje skrivenog mrtvog

tijela, leša ili ljudskog ostatka, čime se započinje predkrivični postupak. Navest ćemo

neke od situacija gdje se sve moze otkriti leš ili ljudski ostaci. 1) Leš ili ljudski ostaci

pronađeni u kući koja ne pripada ubijenom licu, ili na nekom drugom mjestu, a ubijeni

je tu došao slučajno, ili je pozvan ili pak namamljen u zasjedu, te se od strane

izvršioca nastoji onemogućiti utvrđivanje identiteta, 2) Leš ili ljudski ostaci pronađeni

u stanu žrtve je situacija kada se obično ne postavlja pitanje identiteta, već se treba

usmjeriti na pitanje da li se radi o ubistvu ili je u pitanju neki drugi uzrok smrti. 3)

Leš ili ljudski ostaci pronađeni u kući koja nije ni stan žrtve, a ni mjesto izvršenja

djela već je leš donijet u tu prostoriju poslije izvršenja ubistva. Ovakva situacija moze

da zakomplikuje otkrivanje izvršioca, jer se tu ne zna ni mjesto izvršenja, a često se

postavlja i problem identifikacije žrtve.

Kriminalistička praksa je pokazala da sve dok se ne otkrije mjesto izvršenja i ne

identifikuje žrtvu, krećemo se u potpunom mraku.

Leš ili ljudski ostaci mogu da budu stavljeni u kovčege, kofere i drugo. Kako cijeli

tako i u ostacima-tranširani ( rasparčani) da bi se zatim bacili u betonske blokove

novogradnji, napuštene objekte, gradske deponije itd. Izvršilac ubistva na ovakav

način želi da onemogući utvrđivanje veze između njega i izvršenog djela.

Kako navodi ( Vodinelić; 1972 : 12), „ staro kriminalističko iskustvo stvorilo je vrlo

važno pravilo: iz toga što izvršilac krivičnog djela nastoji da onemogući identifikaciju

uklanjanjem svih tragova, koji bi mogli da posluze kao osnov identifikacije, treba

izvesti dragocjen zaključak da između izvršioca krivičnog djela i ubijene osobe

postoji određena veza i da se otkrivanjem te veze moze pronaći izvršilac. To ne mora

uvijek da bude tačno, to je samo orjentacionoeliminirajuća indicija, ali dragocjena.

U situacijama kada se ne nailazi na cijeli leš, već samo na pojedine dijelove leša i ne

postoji mogućnost da se leš sastavi tada je otežana identifikacija ¨ . Nekada je to za

policiju bio dosta veći problem , a danas kada postoji mogućnost da dijelovi leša budu

podvrgnuti DNK analizi radi identifikacije to ne prestavlja problem, naravno ako

imamo nesporni uzorak osobe koju potražujemo, te ako nakon toga ne utvrdimo

identitet osobe kojoj su pripadali ti ostaci kriminalista će se suočiti pred problemom,

jer da bi mogli nastaviti kvalitetno kriminalističku obradu, prvi je zadatak da

kriminalista izvrši identifikaciju. Jedan od interesantnih problema koji se nameće i

pred kriminalistu i pred ubicu je taj da li se ubica moze uopšte osloboditi leša?

Za ubicu prvi i osnovni problem je kako da zauvijek sakrije leš. Navest ćemo neke od

načina pokušaja da se leš na neki način uništi i zauvijek prikrije.

Poseban problem predstavljaju sakriveni leševi kako navodi Marković T.

( Marković; 1977), jer se obično radi o zakopanim leševima, gdje kriminalistička

praksa poznaje slučajeve zakopavanja ispod auto cesta, u temeljima zgrada i dr.

mjestima. Traganje za ovakvim leševima nerijetko je bezuspješno.

Pošto mrtva tijela prilikom raspadanja razvijaju temperaturu od nekoliko desetina

stupnjeva celzijevih moguća je primjena termovizije ili termografije.

Riječ je o metodi koja koristi jednostavan princip: otkriva izvjesne toplinske obrasce i daje

ih na uvid bilo kao fotografiju ili kao film. Ovi obrasci se nazivaju termogramima i

predstavljaju temperaturni profil predmeta.

Termografija je grana infracrvene radiometrije, koja mjeri i biljezi infracrvene valove

emitirane iz pravca predmeta. Osnovni je princip registracija valova.

Neki predmeti apsorbiraju veliku količinu infracrvene energije, ali i emitiraju tu energijuu

istoj količini koju apsorbiraju. To omogućava mjerenje otpuštene energije i njeno

dovođenje u vezu s temperaturom predmeta. Ovim postupkom moze se utvrditi npr. da li

je nedavno s parkinga odvezen automobil, da li se negdje u šumi na određenom mjestu

nalazio ( nedavno uklonjen) ili nalazi leš, itd. Mogu se pretrazivati vodene površine i na

temelju razlike u temperaturi utvrditi gdje se na dnu nalazi leš čija je temperatura povišena

zbog truleznih procesa.

2.1.2.MRTVO TIJELO SKRIVENO U VODI

Ubice često skrivaju mrtvo tijelo, leš bacanjem u vodu. Ako je riječ o tekućoj vodi,

ona moze dosta daleko odnjeti leš od mjesta gdje je bačen u vodu, naročito ako su vode

nabujale. Svakako da leš mnogo brže tone ako je za njega bio zavezan neki tezi predmet.

Leš u toku tonjenja moze naići na prepreku koja ga zadrzava ili moze naići na <<žive>>

struje koje struje prema površini i tako sprečavaju njegovo tonjenje. Ipak, prije ili kasnije

voda izbacuje leš, osim u slučajevima leša s >>betonskim čizmama<< .

Leš nakon duzeg ili kraćeg vremena tone na dno. Što leš dublje tone, pritisak vode savija

plinove koji se nalaze u grudnoj i trbušnoj šupljini. I što tijelo dublje tone, to manje plovi (

istiskuje manje vode) . Gotovo bez izuzetka, osim u posebnim slučajevima, prije ili

kasnije mrtvo tijelo se pojavi na površini vode. To je posljedica truljenja. Djelovanjem

bakterija razvijaju se trulezni plinovi u mrtvom tijelu, tkiva se nadmu, površina koze

rastegne i tijelo postaje lakše od vode i izlazi na površinu. Ako je voda topla, ako je toplo

vrijeme, taj proces moze trajati i jedan do dva dana. Ako je voda hladna ( zimi i jezerske

vode ) , tada moze proći i nekoliko dana dok leš ne ispliva na površinu.

Za kriminalistu je relevantno pitanje: koliko dugo je leš boravio u vodi?

Odgovor na to pitanje dobije se na osnovu navedenih promjena, naročito maceracije.

Pri tome treba imati u vidu da maceracija nije znak utapanja nego samo dokazuje da je leš

ležao u vlažnom okružju. Nađena je i kod leševa koji su ležali na vlaznom šumskom tlu.

Po stepenu izrazenosti maceracije sudskomedicinski vještak daje odgovor na pitanje

koliko dugo je leš lezao u vodi. Postoje vremenske tablice koje imaju relativnu dokaznu

vrijednost.(fus nota 100 Npr. Koopmanova iz 1939 i H. Reha: Diagnostik des

Ertrinkungstodes und Bestimmung der Wasserzeit, Dusseldorf, 1969.

Mjesto nalaza mrtvog tijela u pravilu nije i mjesto gdje je mrtvo tijelo došlo u vodu,

odnosno mjesto događaja. Zbog toga često mjesto nalaza nije posebno kriminalistički

relevantno.

2.1.3. MRTVO TIJELO IZ VODE STAJAČICE

Postoje slučajevi da je mrtvo tijelo nađeno u vodi stajačici.

Pod vodom stajačicom obično se podrazumjeva bara, jarak, šljunčara pa i bunar. U

slučajevima nalaza mrtvog tijela u tim vodama najčešće je riječ o nesretnim slučajevima

pada zbog pijanstva, iznenadne slabosti, prometne nezgode i sl. Odsustvo tragova nasilja

govori tome u prilog. Obdukcijom se moze otkriti uzrok pada u vodu.

2.1.4. MRTVO TIJELO U BUNARU

Složeniji su slučajevi za tumačenje kad je mrtvo tijelo nađeno u bunaru ili cisterni za

vodu, naročito ako je riječ o padu s povredama glave, što može izazvati sumnju za

ubistvo. Treba izmjeriti dubinu vode bunara, utvrditi sastav tla, pa eventualno izvući i

veće kamenje. Obdukcijom treba otkloniti sumnju da je onesvještena osoba bačena u

bunar. Obrambene povrede upućuju na ubistvo , a npr., rezanje žila na ruci ili vratu na

samoubistvo. Dokazivanje da je smrt u bunaru nastala utapanjem moze biti otežano, jer ne

postoje uvijek tipični znakovi utapanja, niti u bunaru ima algi kremenjašica.

2.1.5. MRTVO TIJELO U KADI

Rezanje žila na rukama i sjedenje u kadi punoj vode bio je čest način samoubistava

još u starih Rimljana. No ubistva su moguća ( posebno u velikim kadama punim vode)

naglim podizanjem nogu žrtve u vis. Ako nije očito da je riječ o ubistvu ili samoubistvu

treba misliti i na udar električnom strujom koji može biti nesretni slučaj ili ubilački, ređe

samoubilački, te trovanje plinom. Opisani su ubilački načini korištenja električne struje

ubacivanjem svjetiljke ili električnog aparata za brijanje. U ovom slučaju često zrtva nije

obrijana i u aparatu nema dlačica. Nesretne slučajeve utvrđuju stručne osobe ili vještaci.

Ako su električne i plinske instalacije u redu treba posumnjati na iznenadnu slabost,

mozdanu kap ili infarkt ( srčana kap). Kako upozorava S.Grokič (ib., 64., str. 189.) kvar

na instalacijama moze biti namjerno izazvan!

Utapanje je smrt zbog udahnute tečnosti. Pri tome, kako je navedeno, osoba ne mora biti

potpuno uronjena u vodu, odnosno tečnost.Dovoljno je da su uronjeni samo nos i usta.

Smrt do koje dolazi zbog udisanja ( aspiracije) vlastite krvi naziva se i >>unutarnje

utapanje<<.

2. 1. 6. RASKOMADINA I RAZORENJE

Potpuno uništenje ( razorenje) tkiva i odvajanje, odnosno komadanje u dijelove

predstavlja najteži stepen mehaničkog povređivanja. Ova vrsta ekstremne jačine povreda

najčešće se susreću kod saobraćajnih nesreća ( drumskih i željezničkih, pa i avionskih ) ili

prilikom pada sa poprilične visine ( 15 ili 20-og sprata) na tupo-tvrdo tlo. Ove povrede su

najčešće akcidentalnog porijekla, rjeđe samoubilačkog i iznimno ubilačkog porijekla. U

zločinačkom cilju raskomadavanja leša, postupa se tako kad su osobe ubijene na drugi

način, pa se odsjecaju glava, ruke, noge i trup, a potom pojedini dijelovi zakopavaju na

različitim mjestima ili bacaju u rijeku. Tim postupkom se nastoji prikriti zločin ili se to

čini kako bi se onemogućilo utvrđivanje identiteta leša. U svim ovim slučajevima

raskomadavanje trupa i udova ne vrši se tupom mehaničkom silom, već se to radi oštrim

sječivom ( kasapskim nožem, sjekirom ili testerom ). Također, odsijecanje glave ili ruku

poslije ubistva, pa čak i vađenje i odsjecanje polnih organa, pa i očiju, nosa i ušiju, nekad

predstavaljaju pobudu iz osvete, ili ispoljavanje sadizma pa i crta nekrofilije.

U kriminalistici se smatra da je najsloženiji slučaj kada se radi o komadanju

leša, koje nije često i vrši se iz sasvim drugih motiva ( iz bijesa, mržnje, duševna

poremećenost ).

U tim situacijama mogu se postaviti određena kriminalističko-taktička pitanja, kao što je:

da li dijelovi pripadaju jednom ili više leševa, koji je uzrok smrti, kad i gdje je nastupila

smrt, kada je izvršeno raskomadavanje leša, zivotna dob, pol, kojim je oruđem ili

sredstvom izvršeno tranširanje leša, da li je ubica poznavao anatomiju ljudskog tijela i

vještinu obdukcione tehnike,da li dijelovi leša govore o ličnosti izvršioca i nekim drugim

podacima?

Na ova i druga pitanja odgovor nam daje vještak sudske medicine s kojim istražitelj od

samog početka mora tijesno sarađivati.

2. 1. 7. UNIŠTENJE MRTVOG TIJELA SPALJIVANJEM

Kad se ubica želi riješiti mrtvog tijela, izlaže ga djelovanju vatre. Rjeđi su

slučajevi fingiranja ubistva, a u stvari riječ je o samoubistvu. Tako npr. ubica pali kuću

kako bi prikrio tragove ubistva. Sudski medicinari demaskiraju takve slučajeve. Ljudsko

tijelo sadrži manju ili veću količinu masti, a mast je zapaljiva tvar. I kad izgori velik dio

ljudskog tijela, ostaju neke kosti, npr. lobanje i zubi. Trbušna strana (meki dijelovi) lako

izgore, kao i sadrzaj trbušne šupljine.

Ako je čovjek u vatri potpuno izgorio i ostali su samo ostaci, najčešće se u

praksi postavlja pitanje: potiču li nađeni ostaci od čovjeka ili životinje? Ako je riječ o

ljudskim ostacima, daljnje pitanje jeste: da li je riječ o muškoj ili ženskoj osobi?, a

eventualno i pitanje: koliko je osoba imala godina? Za određivanje pola upotrebljavaju se

kosti, kao i eventualan nalaz uterusa (materice) i prostate (predstojne žlijezde). Od kostiju

važne su butne i karlične kosti. Zanimljivo je i pitanje s kriminalističkog motrenja koliko

je osoba bila visoka. Ako su nađene kosti, na osnovi sudsko-medicinskih tablica može se

utvrditi približna visina pokojnika. I dob (približna) se utvrđuje po kostima i zubima (ako

se njima raspolaže). Ako je u pitanje dijete ili mlađi čovjek, veće su šanse za približno

tačnim utvrđivanjem dobi. Uz ostalo, dob se može utvrditi korištenjem rentgenskih zraka i

radiokarbonskom metodom. Ako se na kostima nalaze tragovi prijeloma, mogu poslužiti

kao identifikacijski znaci.

Moguće je uspješno spaljivanje raskomadanog leša u pećima na temperaturi koja

iznosi od 1800 °C. Ipak,prema ruskim literarnim podacima ustanovljeno je

eksperimentalno (ali nije navedeno kako?) da se tijelo odraslog čovjeka može spaliti za 6

časova ako temperatura iznosi 700 °C.

2. 1. 7. ČEDOMORSTVO

Čedomorstvo je definirano kao ubistvo novorođenčeta svjesnim htijenjem i

aktivnim ( pa i pasivnim ) činjenjem sopstvene majke, a precizirano je kratkim

vremenskim intervalom-za vrijeme porođaja i neposredno nakon toga čina. Sva

odstupanja od ove formulacije nije čedomorstvo nego djeteubistvo, sankcionirano

odredbama čl. 171 KZ FBIH, za koje djelo se daleko teže odgovara i kažnjava.

Krivično djelo „ Ubistvo djeteta pri porođaju“ moze se izvršiti na različite načine, ali

i raznovrsnim sredstvima. Najprisutniji načini su: zagušenje, zadavljenje, trovanje,

davljenje, kupanje u hladnoj vodi, bacanje, zakopavanje i nehranjenje djeteta. Da bi se

dijete ugušilo, koriste se podesni predmeti za sprječavanje disanja, tj. za zapušenje usta i

nosa, kao što su: jastuk, dušek, krpa, jorgan, ćebe, dok se za sprječavanje disanja

stezanjem oko vrata koriste marame, pelene, ali i stezanjerukom oko vrata, čime se i vrši

klasično zagušenje. U rjeđim slučajevima koristi se noz, makaze ili neko drugo oruđe, pa

u svakom takvom slučaju treba razjasniti da li je to urađeno za vrijeme trajanja

poremećaja izazvanog porođajem žene, odnosno da li se uopšte radi o krivičnom djelu

„Ubistva djeteta pri porođaju“.

Najčešći motivi za izvršenje ovog krivičnog djela su: strah od sramote, preljuba zene,

rodoskvrnavljenje, teško materijalno stanje, strah za zaposlenje i slično.

Najčešća mjesta na kojima se ubijeno novorođenče ostavlja su: zakopavanje u

đubrištu ili u zemlji, bacanje u kanalizaciju, rijeku, jezero, potok, ili u WC i kontejner,

odnosno kantu za smeće, smetljište, ostavljanje na tavanu ili u podrumu kuće, postoje

slučajevi spaljivanja. Poznavanje mjesta gdje se ubijena novorođenčad najčešće ostavljaju,

odnosno gdje je leš sakriven, s ciljem prikrivanja izvršenja krivičnog djela, od bitnog je

kriminalističkog značaja i uticajau pogledu postavljanja verzija i planiranja operativne

djelatnosti radi pronalazenja leša novorođenčeta, u slučaju kada postoje osnovi sumnje da

je izvršeno ovo krivično djelo.

2. 2. NAČINI I METOD SKRIVANJA MRTVIH TIJELA

Posmatrajući ovu problematiku dolazi se do saznanja da se na teritoriji Bosne i

Hercegovine skrivanje mrtvih tijela moze posmatrati odvojeno ratni period i mirnodobski

period.

Ustanova koja ima jedinu funkciju na nivou Bosne i Hercegovine za traženje skrivenih

mrtvih tijela iz perioda ( 1992. – 1996. ) , zove se Institut za nestala lica Bosne i

Hercegovine.

Oni se bave traženjem pojedinačnih lica ili masovnih grobnica na teritoriji Bosne i

Hercegovine , sa saradnjom sa ostalim ekipama u okruženju tj. na nivou bivše SFRJ.

U ratnim uslovima nestanak ljudi, njihove pogibije ili ubistva su se češće dešavala nego

što je to slučaj u mirnodobskim uslovima. Tijela su obično skrivena u nepristupačnim

mjestima kao što su jame, provalije, klisure, bunari i slično.

U praksi je poznato da je rijetko ko ostavio ubijeno tijelo na površini.

Postoji podatak da ako su tijela skrivana u jame, pogotovo ako je tu bilo masovno bacanje

tijela ( masovna grobnica) tada su se te jame zatrpavale svim mogućim vidovima otpada

pa čak ostavljale i minirane.To je plan počinioca da se što teže otkrije njegovo djelo.

U mirnodobskim uslovima skrivanja tijela nije toliko detaljno kao u ratnim, jer ubica

obično bjezi sa lica mjesta gdje je počinio zločin. Suprotno od toga kod psihopata mogu

biti ubice jedne osobe ili više osoba i koji smišljaju i koji naprave plan od hvatanja žrtve

ili žrtava, samog čina ubistva te skrivanje mrtvog tijela.

Veliki su načini i metodi skrivanja mrtvih tijela. Kod nas u Bosni i Hercegovini

načine i metode skrivanja mrtvih tijela možemo posmatrati iz dva ugla.

U mirnodobskim uslovima načini i metodi skrivanja mrtvih tijela su najčešće isplanirani u

tančine, jer ih obično izvršavaju psihopate.

U vrtlogu našeg građanskog rata načini i metodi mrtvih tijela najčešće nisu ostajale same.

Iz primjera u Institutu za nestala lica se dolazi do saznanja da čovjekov život nije vrijedio

puno više od života psa. Zato smo imali pojavu da se u početku rata nisu skrivala djela

(nedjela) protiv suprotne strane, a pogotovo nisu se skrivala mrtva tijela.

Tek krajem rata su počeli da se iznalaze razni načini i metodi za skrivanje mrtvih tijela, a

posebno ako su to bila masovna ubistva. Žrtve masovnih ubistava u ratu su smišljeno

odvožena i do 200 km udaljenosti od mjesta gdje su počinjena. U toj daljini se skrivao

narodbodavac, počinilac, prevoznik i grobar.

Obično su jame po Hercegovini zbog konfiguracije terena služile za skrivanje više ratnih

zločina. Do tog saznanja se dolazi u Institutu nestalih osoba Bosne i Hercegovine , gdje

imaju primjeri da su imali saznanja da u jednoj jami imaju bačeno četrdeset tijela.

Kada bi otvorili jamu da ekshumiraju tijela tada bi na dubini od 10 metara pronašli 3

tijela, pa veliku količinu raznog otpada, pa opet nekoliko tijela i tako sve do dubine jame

od 120 metara.

Pri tome jama nije bila okomita u jednom nivou nego je bila stepenastog oblika.

Ponekada su te jame bile betonirane na vrhu, a da bi se sakrio zločin na tim mjestima su

čak pravljeni spomenici.

2.2. 3. LOCIRANJE PRETPOSTAVLJENIH MJESTA MASOVNIH GROBNICA

Prije oraganiziranja ekshumacije pretpostavljene masovne grobnice ( ili jednog

groba) od imperativne važnosti je da se potvrdi pouzdanost u pogledu informacija. U

stvari, ovo je vjerovatno od najkritičnije važnosti. Izjave svjedoka nisu uvijek pozitivne u

smislu tačnosti lokacije zbog emotivnog stresa, izmjene godišnjih doba u smislu

topografije ili terenskih pokazatelja koji su uništeni, i slično, ali su ipak najvažniji izvor

informacija. Vazdušna ili satelitska fotografija takođe može otkriti generalno područje

gdje grobnica može biti locirana.

Kao jedan od načina otkrivanja lokacija gdje se nalazi leš ili leševi, je primjena analize tla

kao i analize ključnih geomorfoloških uzoraka. Ove dvije metode zavise od interpretacije

izmjena ili neprisustva izmjena u strukturi tla, a pouzdanost analize zavisi od stručnosti

lica koje je vrši. Također je moguća primjena podzemnog radara koje je sofisticiranije

sredstvo za uočavanje prikrivenih grobnica, korišteno u Britaniji, Sjedinjenim Američkim

Državama i Australiji, a koristi se tako da locira područje na kojem je došlo do

poremećaja tla.

2.2. 4. PROCJENA LOKACIJE

Potrebno je obaviti preliminarnu posjetu mjestu pretpostavljene masovne grobnice

da se označi ili unese na karti područje na kome će se kopati. Članovi istražne grupe treba

da budu upoznati sa uobičajenim elementima koji ukazuju na postojanje masovne

grobnice.

Pokazatelji svježe ili nove grobnice su:

1. Promjene u vegetaciji: gažena;

2. Promjene na površini zemlje: ulegnuće;

3. Promjene u sastavu tla: manje kompaktno, kopano;

Ako se radi o starijem grobu često nema vidljivih pokazatelja da je tlo prekopavano.

Voditi računa o tome da se često masovne grobnice namjerno skrivaju. Tada može biti

potrebno da se upotrijebe drugi načini otkrivanja:

1. Radar za otkrivanje objekata pod zemljom ( GPR) ( često trazi relativno glatku/ravnu

površinu tla);

2. Magnetometar ( funkcionira na snijegu i vodi);

3. Metalne sonde ( uporediti prirodno kompaktne slojeve u odnosu na prekopavano tlo;

omirisati vrh sonde);

4. Psi za pronalaženje leševa ( efikasniji kada su vazduh i zemlja vlazni);

5. Metalni detektori ( korisni ako ima metala/metaka u/oko grobnice);

2.2. 5. ISKOPAVANJE

Nakon određivanja lokacije grobnice treba što je moguće preciznije procjeniti

dimenzije grobnice ( dužinu, širinu). Površinu treba pretraziti radi pronalaženja dokaza

( meci, nakit) i onda ih polagano i precizno ukloniti.

Ponekad, naročito u slučaju masovnih grobnica, u početku se može koristiti teška

mašinerija ( rovokopač) za uklanjanje površinskog sloja zemlje dok posmatrač prati

otkrivanje dokaza ili ostataka. Nakon toga se nastavlja sa iskopavanjem zemlje uz pažljivu

upotrebu pijuka i lopate, i na kraju, upotrebljavajući zidarsku lopaticu i četke.

Iskopavanje jednog groba:

1. Fotografisati područje koje se kopa;

2. Odrediti granice;

3. Zabilježiti i pokupiti dokaze sa površine zemlje;

4. Ograditi trakom u obliku pravougla područje koje se kopa ostavljajući široku marginu

oko pretpostavljenog groba;

5. Oprezno ukloniti zemlju iz četverougla kopajući u nivoima od nekoliko centimentara

dok se ne pojavi odjeća, kosa ili kosti. Onda otkriti kompletne posmrtne ostatke

kopajući oko tijela u nivoima do najnižih dijelova tijela;

6. Očistiti posmrtne ostatke pomoću metlica, njeznih četkica i štapića( biti oprezan u

upotrebi pijuka i lopate jer mogu uništiti ostatke kao i dokaze);

7. Ne uklanjati dijelove tijela niti kosti dok se ne otkrije cijelo tijelo ili kostur;

8. Dati brojeve ostacima i ostalim srodnim objektima;

9. Fotografisati tijelo ( ili skeletne ostatke) prije uklanjanja uključujući brojeve dijelova

ostataka u fotografiju;

10. Zabilježiti fazu raspadanja, prisustvo ili odsustvo skeletnih ostataka, stanje i opis

odjeće ( ukoliko je ima), i skicirati grubo poziciju kojoj je tijelo ležalo u grobu;

11. Oprezno staviti tijelo ( ili ostatke) u vreću obilježenu brojem i ispitati/uzeti uzorak tla

oko glave radi uzimanja uzorka kose;

12. Staviti propadajuće predmete ( nakit, novčanik, metke, čahure, zubalo i sl.) u manju,

takođe brojem označenu vreću i nju staviti unutar vreće za tijelo;

13. Ispitati tlo ispod ostataka radi pronalaženja komadića kosti ili dokaza i nastaviti sa

kopanjem u dubinu od još nekoliko centimetara do sterilnog tla ( u kojem nema

nikakvih predmeta);

14. Zatrpati iskopano područje;

Iskopavanje masovne grobnice:

1. Fotografisati područje koje se kopa;

2. Zabilježiti i pokupiti dokaze sa površine zemlje;

3. Odrediti granice kopanjem dva rova širine 1 m poprečno preko mjesta grobnice;

4. Ograditi trakom u obliku mreze područje koje se kopa, čineći tako četiri kvadranta i

ostavljajući široku marginu oko pretpostavljene grobnice;

5. Teškom mašinerijom ukloniti površinsku zemlju iz svakog kvadranta uz oprezno

nadgledanje;

6. Početi kopanje od poznatih ostataka u ispitnom rovu i nastaviti do kraja grobnice: u

prvom izabranom kvadrantu ukloniti tlo u slojevima nekoliko centimetara koristeći

prvo lopatu a onda zidarsku mistriju; izloziti ostatke;ostaviti široku marginu oko

ostataka radi radnog prostora.

7. Odrediti pravac nastavka kopanja analizom orjentacije izlozenih ostataka , te kopati u

tim kvadrantima koristeći istu proceduru;

8. Odrediti redoslijed po kojem se tijela mogu izvući i dodijeliti im brojeve;

9. Fotografisati brojevima označene ostatke, i ako je moguće, ustanoviti im položaj

prema ostalim ostacima u grobnici koristeći fotografske tehnike;

10. Zabilježiti fazu raspadanja, prisustvo i odsustvo skeletnih ostataka,stanje i opis odjeće

( ukoliko je ima), i skicirati grubo poziciju u kojoj su ostaci lezali u grobnici;

11. Pazljivo odvojiti tijelo izbjegavajući raščlanjivanje dijelova;

12. Oprezno staviti tijelo ( ili ostatke) zajedno sa pripadajućim predmetima u vreću;

13. Ponoviti gore navedene korake za svako naredno tijelo;

2. 2. 6. PRIKUPLJANJE NEPOKOPANIH/POVRŠINSKIH OSTATAKA

Od izuzetne je važnosti da se nesahranjeni skeletni ostaci ili tijela uklone što je

prije moguće. Mogućnost da životinje unište i/ili raznesu dijelove tijela se vremenom

povećava. Broj kostiju koji nedostaje je u direktnom odnosu sa vremenom proteklim od

smrti. Dugotrajna izloženost vremenskim uslovima takođe smanjuje izglede za pozitivnu

identifikaciju.

Izloženost klimatskim uslovima ubrzava raspadanje i uništavanje tijela dok su sahranjena

tijela obično nepristupačna životinjama, insektima ili promjenama površinske

temperature. Prema tome, brzina raspadanja zavisi isključivo od aktivnosti mikro

organizma i strukture tla. U slučaju jednog ili plitkog groba, proces raspadanja je obično

mnogo brži. Međutim, kod masovnih grobnica, postoji vrlo malo kisika koji pogoduje

razvoju mikro organizma koji prouzrokuju raspadanje zbog toga što se tijela nalaze

stisnuta jedno uz drugo.

Nesahranjena tijela su izložena varijabilnim faktorima i u potrazi za njima treba biti

spreman na slijedeće:

1. Ekstremno raspadanje zbog uticaja temperature, klime, mikro organizma, insekata i

zivotinjske aktivnosti;

2. Pokrivenost zemljom ili lišćem zbog promjena godišnjih doba, što se povećava

prolaskom vremena;

3. Parcijalno ili potpuno potonuće: raščlanjenje sitne kosti i ispali zubi mogu potonuti

ispod površine tla uslijed djelovanja insekata i jakih kiša i vjetrova koji prouzrokuju

miješanje zemlje i trulog lišća koje prekriva kosti;

4. Velika raštrkanost ogoljelih kostiju uslijed djelovanja divljih životinja, ptica, ili

gravitacionih sila kada se ostaci tijela nalaze na padini;

Mada proces raspadanja počinje u vrijeme smrti, na njega utiče i odjeća koju je na sebi

imala umrla osoba u vrijeme smrti. Kod lagano obučenih tijela proces disartikulacije

obično postaje očevidan nakon nekoliko mjeseci. Deblja odjeća će produziti proces

raspadanja. Proces raspadanja traje sve dok ne ostane tvrdo tkivo, kao što su zubi i kosti.

Kosa može i nakon toga ostati na lobanji. Nakon otprilike jedne godine, većina kostiju

može da bude razbacana unaokolo, te je vjerovatnoća njihova povrata tada ravna nuli.

Kod skupljanja površinskih ostataka treba se pridržavati slijedeće procedure:

1. Napraviti opštu fotografiju cijelog područja sa vidljivim pokazateljima prije nego se

ukloni i jedan primjerak i/ili dio tijela;

2. Označiti tačnu lokaciju pokazatelja;

3. Podijeliti područje u male sektore u kojima se može raditi;

4. Procijeniti logičnu raštrkanost ostataka prema polozaju, odjeći i stanju

očuvanosti/raspadanja;

5. Fotografisati ostatke pojedinačno i zabilježiti im položaj u odnosu na pokazatelje;

6. Pokupiti sve individualne ostatke, odjeću i pripadajuće predmete za svako tijelo i

dodijeliti im svima isti broj;

7. Pretražiti sloj od nekoliko centimetara ispod površine zemlje radi pronalaženja zubi ili

sitnih dijelića kosti;

8. Oprezno staviti tijelo ( ostatke) u vreću;

9. Pokupiti pripadajuće predmete u manju vreću i staviti je u vreću za tijelo;

10. Svakoj nepripadajućoj kosti ili predmetu treba dati poseban broj i staviti ih u posebnu,

za to namjenjenu, ambalažu;

11. Ne miješati pripadajuće kosti ili predmete.

3.ULOGA FORENZIČKE ANTROPOLOGIJE U OTKRIVANJU I IDENTIFIKACIJI

MRTVIH TIJELA

Antropologija kao nauka bavi se proučavanjem karakteristika bića na nivou grupa.

Kada se govori o forenzičkoj antropologiji, riječ je o nauci koja je dio biološke

antropologije, čije je područje djelovanja identifikacija ljudskih ostataka pomoću različitih

analiza, te davanje mišljenja o naičinu i uzroku smrti. Dakle, riječ je o naučnoj disciplini

koja se bavi utvrđivanjem karakteristika individua sa ciljem da se utvrdi identitet osobe,

vrijeme smrti, te mogući uzrok i način smrti.

Prema dostupnim izvorima, razvoj forenzičke antropologije u Sjedinjenim Američkim

državama veze se za Thomasa Dwigheta ( 1843. - 1911.), kojeg nazivaju „ocem

forenzičke antropologije“ i koji je prvi objavljivao članke i eseje na navedenu temu i

vršio obuku u svrhu traženja odgovora na pitanja vezana za porijeklo skeletnih ostataka

ljudi ( Byers, S.N., 2008: 4). Forenzička antropologija predstavlja samo jedno polje

sadrzano u grupi sudsko-medicinskih oblasti proučavanja ljudskih ostataka nakon smrti.

Glavni eksperti u zajednici sudskomedicinskih disciplina su specijalisti sudske medicine,

mrtvozornici i forenzički patolozi. Predmet aktivnosti navedenih stručnjaka je mrtvo tijelo

i to, uslovno rečeno, „svježe“ mrtvo tijelo. Međutim, kada postoje samo skeletni ostaci,

tijelo sa nepotpunim ostacima ili tijelo čiji se ostaci nalaze na više lokacija, tada je

neophodno pozvati u pomoć antropologa. Takođe, antropolog koj svoje aktivnosti

usmjerava za potrebe suda, odnosno krivičnog postupka, naziva se forenzički antropolog.

Osnovni njegov zadatak je identifikacija osobe na osnovu skeletnih ostataka. Taj zadatak

moze obaviti uz saradnju sa policijskim organima i konsultujući i provjeravajući baze

podataka i evidencije o nestalim osobama. Treba reći i to da fornzička antropologija u

sklopu identifikacije koje DNK analiza ne moze: da utvrdi uzrok pa i vrijeme smrti, a

korisna je u slučaju kada poređenje DNK profila izolovanog iz kostiju ne moze pružiti

rezultate, jer nema živih bliskih srodnika sa kojima bi se mogli porediti ili kada je DNK

toliko degradirana ili kontaminirana da se ne moze izolovati ( Petaros, A.,et al. 2010:

21). U okviru forenzičke antropologije posebno su se razvile forenzička osteologija,

forenzička odontologija, forenzička arheologija i forenzička rendgenologija. U svom

djelovanju, forenzička antropologija primjenjuje metode i znanja arheološkog rada i

biološke varijabilnosti ljudske populacije, fizike, hemije. Predmet forenzičke

antropologije je analiza i identifikacija potpuno nepoznatih ljudskih ostataka, koji obično

završavaju grupnom identifikacijom na osnovu grupnih, odnosno opštih identifikacionih

obilježja, koji se porede sa bazama podataka nestalih osoba. Naredni postupak u radu

predstavlja donošenje mišljenja o potvrdi ili negiranju identiteta nakon izvršenog

poređenja. U ovaj postupak uključuje se i utvrđivanje određenih individualnih

karakteristika, kao što je postojanje specifičnih tragova povreda na kostima, hirurških

intervencija, specifičnih oboljenja, bavljenje određenim aktivnostima, sportovima i

hobijima koji mogu ostaviti traga na ljudskom kosturu, na koncu, stanje zuba, gdje je

neminovna saradnja sa forenzičkim stomatologom. Vrlo korisnim se pokazuju metoda

korišćenja rentgenskih snimaka. Koji su to zadaci na strani forenzičkog antropologa? Cilj

forenzičkog antropologa je identifikacija ostataka. Kako navode D. Zečević i saradnici,

forenzički antropolog se bazira na utvrđivanju podudarnosti (1) spola, (2) starosti, (3)

visine i (4) rasne pripadnosti između pronađenih skeletnih ostataka i trazene osobe iz baze

podataka ( zečević, D., et al, 2004: 191). Naravno, u korišćenju navedenog algoritma

utvrđivanja podudarnosti navedenih karakteristika, forenzički antropolog na osnovu

poznavanja osteologije treba da utvrdi da li je riječ o ljudskim ostacima ili ne. To je

osnovni preduslov za prduzimanje daljnih aktivnosti na utvrđivanju identiteta. Protokol

pitanja na koja bi trebao odgovoriti forenzički antropolog kreirao je 1982. godine Clyde

Collins Snow ( Byers, S.N., 2008: 10), a ta se pitanja protezu uz različite modifikacije i

kod raznih drugih autora i na prostorima Zapadnog Balkana ( Tasić, M., et al, 2007:

430). Pri tome, kod pronalaska koštanih ostataka, potrebno je dobiti odgovore na sledeća

pitanja:

1. Da li je riječ o ostacima, odnosno kostima ljudskog ili životinjskog porijekla ( za

odgovor na ovo pitanje koriste se karakteristike kosti i uporedne anatomije humanih i

animalnih kostiju); ako se nađu samo dijelovi kostiju, dokazivanje se vrši

precipitacijom prema Uhlenhutovoj metodi, dakle serološki;

2. Da li pronađeni ostaci odgovaraju jednoj osobi ili je riječ o ostacima više osoba?

3. Kada je nastupila smrt? Koliko je proteklo vremena od trenutka smrti do trenutka

pronalaska kostiju? Kod ukopanih kostiju, poslije 5 – 10 godina kosti su još uvijek

masne; nakon 25 – 30 godina kosti su suve; kosti koje su bile u zemlji više od 30

godina su lake, trošne, lomljive i lako se krune;

4. Kojeg je spola bila osoba?

5. Koje je starosne dobi bila osoba?

6. Koje je rasne pripadnosti bila osoba?

7. Koje je visine bila osoba? Tezina tijela? Kakva je bila tjelesna građa?

8. Da li se na skeletnim ostacima mogu uočiti određene značajne anatomske anomalije?

Da li postoje tragovi starih povreda ili oboljenja ili drugih karakteristika, pojedinačnih

ili grupnih, koje imaju osobine individualnosti i koje mogu ukazati na pozitivan

identitet osobe?

9. Koji je mehanizam smrti osobe? Šta je uzrok smrti? Na ovo pitanje moguće je

odgovoriti ako je mehanizam povrede bio povezan sa povredom koštanih sklopova,

npr. prostrel kroz glavu, karlične kosti i sl.

10. Kakvo je porijeklo smrti? ( prirodna smrt, nesretan slučaj, ubistvo ili samoubistvo);

Osnovno u radu na terenu jeste sposobnost razlikovanja ljudskih od životinjskih kostiju i

recentnih od arheoloških tjelesnih ostataka. Generalno gledajući, za razlikovanje ljudskih

od životinjskih kostiju primjenjuju se razlike u morfološkim, radiološkim i

mikroskopskim svojstvima. Sa druge strane, prilikom razlikovanja arheoloških od

recentnih ostataka bitnu ulogu ima kontekst u kojem su ostaci pronađeni4

Ostale aktivnosti koje slijede nakon utvrđivanja porijekla ostataka kostiju ( kostura ili

skeleta), jesu razlikovanje postmortalnih od periomortalnih povreda, određivanje spola na

koštanom materijalu sa specifičnostima određivanja spola na kosturu djeteta i odrasle

osobe, određivanje starosti prema kostima, sa specifičnostima određivanja dobi na

kosturima djece, adolescenata i drugih osoba, izračunavanje visine na osnovu dimenzija

drugih kostiju, određivanje populacijske ( rasne) pripadnosti primarno na osnovu oblika

lobanje i na koncu vršenje identifikacije, pomoću stanja i karakteristika zuba.

Određivanje rasne pripadnosti je prvi korak koji se preduzima prilikom, ne samo facijalne

rekonstrukcije, već uopšteprilikom izvođenja identifikacije u okviru primjene metoda

forenzičke antropologije. Poznato je da postoje tri osnovne rasne grupe: zuta

(mongloidna), crna (negroidna) i bijela (kavkazoidna).

Lobanja je osnovni pokazatelj razlika između rasa. FUS NOTA 45)

42 Detaljnije o razlikovanju ljudskih i zivotinjskih ostataka, te arheoloških i recentnih ostataka vidjeti u Zečević D. Et al. 2004: 193.

Pri određivanju spola4 (FUS NOTA 46) mogu se koristiti nemetričke osobine karlične

kosti, lobanje ili veličine glave, femura i humerusa (Klonowski, E., 19). Procjena spola je

jedina pouzdana metoda u antropologiji u odnosu na sve ostale metode antropološke

identifikacije. Takođe, karlična kost sluzi i za procjenu starosti, kao i pubična simfiza,

sternalni kraj trećeg do šestog rebra, sternalni kraj klavikule, spajanje dugih kostiju,

izbijanje zuba, zatvaranje kranijalnih sutura i eventualno radiografija (FUS NOTA 47)

proksimalnog kraj humerusa i femura, te mikroskopske strukture u korteksu dugih kostiju

ili dentalna mikrostruktura. Kod maloljetnih osoba, osnovni kriterij za procjenu

starosti(FUS NOTA 48) u trenutku smrti jeste razvoj zubiju, duzina dugih kostiju,

postojanje sifikacionih centara i srastenje epifiza ( Klonowski, E., 1997: 33). Utvrđivanje

starosti kod starijih osoba nešto je slabije pouzdano nego kod maloljetnih osoba.

Za određivanje starosti koriste se morfološke i mikroskopske metode. Morfološke metode

su brze od mikroskopskih i nisu destruktivne, ali sa druge strane morfološkim

određivanjem starosti postizu se slabiji rezultati kada se radi o osobama iznad 40 godina

starosti (Klonowski, E., 1997: 64). Procjena starosti kod maloljetnih osoba zasniva se na

seriji obrazaca rasta i razvoja koji su slični i predvidivi kod svih ljudskih bića. Po

završenom procesu sazrijevanja, primarne skeletne promjene su degenerativne. Obrasci

starenja mogu biti biološki ili uslovljeni okolinom, pa su prema tome i prisutni u jednom

mnoštvu varijabilnih faktora. Te nepredvidive nepravilnosti usloznjavaju proces procjene

starosti kod skeletnih ostataka odraslih osoba. Prema tome, mnogo je lakše procjeniti

starost u trenutku smrti kod mlađih osoba zbog konstantnijih obrazaca sazrijevanja

skeleta. Najteze je dati procjenu starosti u trenutku smrti na osnovu nepoznatih ljudskih

skeletnih ostataka. (Klonowski, E., 1997: 32). Uzrast se procjenjuje mjerenjem dugih

kostiju(FUS NOTA 49) , kao što je femur, humerus i tibija primjenjujući onda

odgovarajuće regresijske formule.

4

3.1. UPOTREBA METODA FORENZIČKE ANTROPOLGIJE

Metode koje koristi forenzička antropologija zasnivaju se na principima: (1) da sadržaj

iskaza ( svjedoka) moze biti provjeren naučnim metodom; ( 2) da je tehnika podložna

recenziji i naročito u javno publikovanim radovima; (3) da postoji dosljedna i pouzdana

primjena profesionalnih standarda i ( 4) da je opšte prihvaćena unutar relevantne naučne

oblasti. Pridrzavajući se navedenog, forenzička antropologija je razvila primjenu dva

metoda: ( 1) metod prikupljanja podataka i ( 2) metod analize podataka.

Za prikupljanje podataka, forenzička antropologija se koristi različitim tehnikama, kao što

su antroposkopija, osteometrija, hemija i histologija. Antroposkopija predstavlja vizuelni

pregled ljudskog tijela neposrednim čulnim opazanjem ili katkad uz pomoć drugih

tehničkih pomagala, kao što je nerijetko rentgenski uređaj, odnosno primjena x-zraka,

povećavajućih objektiva i sl. Metoda se temelji na utvrđivanju fizičkih, bioloških

varijacija na temelju vanjskog pogleda. Osteometrija predstavlja primjene objektivno

mjerenja ljudskih kostiju koristeći se kaliperskim šestarom ili osteometrijskom pomičnom

pločom, a dobijeni podaci se porede sa već postojećim u bazama podataka ( Petaros, A., et

al, 2010: 21). Radi identifikacije skeletnih ostataka potrebna su precizna mjerenja

karakteristika kostiju. Hemijska metoda uključuje hemijsku analizu unutar strukture

koštane materije. Histološkim metodom utvrđuje se mikrostruktura kostiju i zuba i obično

se zahtjeva tanko isijecanje dijelova kostiju i zuba radi analize.

Analizom prikupljenih podataka potrebno je dobiti odgovore na pitanja postavljena u

prethodno navedenom protokolu.

Odgovor na svako pitanje iz protokola zahtjeva sebi svojstvenu i specifičnu tehniku. Radi

analize skeletnih ostataka potrebno je formirati različite tabele, dijagrame, indexe, te

primjeniti diskriminacijske i regresijske analize. Riječ je o primjeni statističkih metoda u

obrascima osteološke analize pojedinih dijelova skeleta, odnosno kostura, čime će se

dobiti odgovori na osnovna pitanja iz protokola.

3.1. 1. SPECIFIČNOSTI ODONTOLOŠKE IDENTIFIKACIJE

Forenzički odontolozi su ustvari forenzički stomatolozi(FUS NOTA 50). Stalni porast

saobraćajnih nezgoda, prirodnih i drugih katastrofa, terorističkih napada, uslovio je

značajan razvoj odontološke identifikacije, kao brze, jednostavne i jeftine. Riječ je o

kvalitetnom postupku koji zavisi od postojanosti prijesmrtnih sistema, stručnosti i

edukovanosti forenzičnog stomatologa. Osnovna postavka odontološke identifikacije je da

ne postoje dva identična zuba, već samo varijacije, tj. različiti oblivi jednog zuba. Značaj

odontološke identifikacije je u tome da se moze pristupiti poslovima identifikacije

pojedinaca koji ne moraju biti vizuelno prisutni u labaratoriji.

Osnovne postavke odontološke identifikacije nalaze se u broju od trideset i dva zuba i

njihovih 160 ploha i bridova i individualnosti za svaku osobu. Prema njihovom obliku,

veličini i polozaju unutar zubnih lukova sa jedne, te stomatološkim zahvatima na zubima

sa druge strane, predstavljaju dugotrajnu postojanost i otpornost na različite destruktivne

faktore. U današnjoj praksi izdifirencirana su i povrede sa dva standardna postupka

identifikacije: (1) komparativna identifikacija i (2) dentalno profiliranje.

Što se tiče komparativne identifikacione analize stanja zuba, najčešća metoda je poređenje

zubnog kartona sa zubnim statusom i rentgenskim snimkama. Prema D. Zečeviću i

saradnicima, kao dodatni element koji moze posluziti za identifikaciju su i studijski

modeli i fiksni protetički dodaci i nadomještaji koji su pohranjeni u stomatološkim

ordinacijama i labaratorijama, kao i fotografije lica, intraoralne fotografije, te usmeni

podaci dobijeni od članova porodice ( Zečević, D., et al, 2004: 210). Problem moze

predstavljati kultura zivljenja i neodlazak redovno kod stomatologa na pregled, mijenjanje

stomatologa, te nepostojanje jedinstvenog ili ikakvog stomatološkog kartona. U poplavi

stomatoloških ordinacija ne postoji jedinsvena baza podataka stomatoloških kartona, tako

da su najčešće neophodni podaci od rodbine o ordinaciji koju je nestala ili osoba za koju

se pretpostavlja da je zrtva krivičnog djela posjećivala, kako bi se moglo ući u trag

stomatološkom kartonu i evidenciji. Za to je potrebno primijeniti istrajan i temeljit

operativni rad na traganju sa stomatološkom evidencijom i kartonima.

Kao u svakom postupku identifikacije, postoje određene teškoće i problemi, ali i slučajevi

u kojima nije teško izvršiti predmetnu identifikaciju. Postoje osobe koje uredno posjećuju

stomatologa, čiji se podaci o promjeni zubnog statusa redovno vode i i upisuju, te koji

imaju veliki broj jednostavnih ili slozenih intervencija na zubima i na kraju koje je lako

identifikovati. Prilikom identifikacije, mora se sistemski i detaljno provjeriti svaki zub.

Kao i u svakoj identifikaciji, tako i u odontološkoj gradacija zaključaka se kreće od

pozitivne i vjerovatne identifikacije, do nedostatka dokaza i isključujućeg nalaza. U

odontološkoj identifikaciji, kao na primjer u daktiloskopiji, ne postoji minimalan broj

individualnih obiljezja potrebnih za pozitivnu identifikaciju. Ovdje se primjenjuju principi

kao i kod ostalih traseoloških ispitivanja.

Druga metoda, kao što je već rečeno jeste dentalno profiliranje i primjenjuje se u

situacijama kada nije moguće dobiti zeljene rezultate prvom metodom, dakle, kada

komparativni podaci nisu dostupni organu postupka i forenzičkom stomatologu.

Dentalnim profiliranjem, moze se u principu osigurati informacija o zivotnoj dobi, spolu,

socijalnom statusu, porijeklu, ponekad i o zanimanju, prehrambenim navikama, sistemnim

bolestima i bolestima zuba. Takođe, moze se procjeniti i rasna pripadnost na temelju

izgleda i veličine kostiju kranofacijalnog skeleta i veličine zuba. (FUS NOTA 51)

Kada je riječ o dentalnom profiliranju, ne smiju se zanemariti i razne varijacije zuba

izrazene u njihovim anomalijama. Postoji niz anomalija od identifikacionog značaja, koji

se mogao koristiti i prilikom profiliranja napadača kada je riječ o ugrizima.

Najčešće zubne anomalije koje se pojavljuju, a imaju navedeni značaj su: (1) poremećaj

veličine, (2) poremećaj broja zuba, (3) poremećaj nicanja, (4) poremećaj oblika zuba,

( 5) prekobrojne kvrzice na zubima i ( 6) poremećaj razvoja zuba. FUS NOTA 52

Na zubima se mogu pronaći i spolna obiljezja uslijed znatnog uticaja spolnih X i Y

hromosoma, na odontogenezu, stimulirajući rast i razvoj zubne cakline, kada se kao

konačan rezultat talozi veća količina zubne cakline na ljudskim zubima, na očnjacima kod

muškaraca, te na gornjim sjedišnjim sjekutićima kod zena. Osim veličine, spolna obiljezja

mogu se procijeniti i na osnovu njihovog oblika i polozaja unutar zubnih lukova. (Zečević,

D., et al, 2004: 211).

U novije vrijeme u svijetu se primjenjuju mnoge inovativne metode i tehnike. Zahtjeva se

numeracija protetičkih zubnih pomagala, nadomjestaka, povezivanje sa bazom podataka,

ličnim podacima pacijenta i ličnim identifikacionim brojem. Taj metod već se praktikuje u

skandinavskim zemljama. Protetički zubni materijali i dijelovi lako se mogu porediti sa

modelima u laboratorijama i bazama podataka u stomatološkim ordinacijama.

Nepčani nabori takođe imaju jedinstven izgled koji bi mogao omogućiti pouzdanu

identifikaciju. Oslikani nabori na protetičkim materijalima kod destruisanih leševa ili

mrtvih tijela mogu dosta pomoći, kao i njihove replike na modelima u laboratorijama i

ordinacijama.

Kako se D. Zečević i saradnici pozivaju na određene studije, dejstvo temperature više od

500*C utiče na promjenu boje zuba, a na višim temperaturama dolazi do makroskopske i

mikroskopske promjene u zubnom tkivu. Specifični polozaj zuba unutar zubne šupljine

uronjenih u aleolarnu kost gornje i donje čeljusti, te s vanjske strane zaštićeni obrazima i

jezikom, ostaje dobro očuvan od direktnog djelovanja vatre ( Zečević, D., at al, 2004:

212). Međutim, treba napomenuti i to da stomtološke protetičke nadoknade (proteze)

takođe mogu uspješno koristiti kod identifikacije ugljenisanih leševa, naročito kada su u

pitanju takve nadogradnje čije su baze i konstrukcije napravljene od legura metala kao i

keramičkih materijala. Naime, protetičke nadoknade od akrilata deformišu se na

temperaturi od 200*C, a potpuno unište pri temperaturi od 400*C. Da bi se mogle

pouzdano koristiti u identifikaciji ugljenisanih leševa, morale bi biti obiljezene markerima

od kobalt-hrom-molibden legure koje se uništavaju tek na temperaturi od 1000*C

(Puzović, D., et al., 2003: 20).

Zubi se mogu posmatrati i kao izuzetan izvor mitohondrijalne DNK (mtDNK) i

genomske DNK. Dobra izolacija od zubne cakline i cementa, te slaba propusnost u

unutrašnjost zuba bitni su u očuvanju i dugotrajnosti DNK unutar zuba. Na mogući raspad

DNK najviše utiče vlazan medij, a dugotrajno čuvanje zuba na sobnoj temperaturi

omogućuje njenu kakšu i kvalitetniju izolaciju.

Izuzetan značaj u odontološkoj identifikaciji ima procjena dentalne dobi. Za određivanje

dentalne dobi prema dostupnim izvorima koristi se koštani i dentalni materijal svakog

pronađenog tijela. Postmortnom analizom zuba, moze se procijeniti dentalna dob u trnutku

nastupanja smrti, na temelju analize mikrostrukture zuba, odnosno, na temelju

morfoloških i zazivotnih promjena na zubima ( Zečević, D., et al, 2004: 214). Mogućnosti

dentalne procjene starosti, odnosno dobi, moguća je najranije od šeste sedmice

embrionalnog razvoja, kada započinje rasti i razvoj humane denticije. Međutim, postoje i

autori koji tvrde da što je osoba mlađa, preciznije se moze odrediti starost i obratno

( Tasić, M., et al, 2007: 427) FUS NOTA53. Jedan od načina procjena dentalne starosti

predstavlja proces, odnosno hronologija nicanja zuba unutar usne šupljine. Nakon

završetka rasta i razvoja, dob se procjenjuje na osnovu zazivotnih promjena na zubima.

Kroz vrijeme intezivnog rasta i razvoja dentalne dobi, mnogo je tačnija od postupka na

koštanom materijalu ( Zečević, D., et al, 2004: 214). Hronologija nicanja zuba izgleda

ovako: razdoblje intrauterinogadoba - novorođenačko razdoblje -adolescentno doba -

razdoblje zrele (odrasle) i starije zivotne dobi(FUS NOTA 54). Karakterisitično je ovdje

naglasiti da se od 6. mjeseca dob procjenjuje prema hronologiji nicanja zuba, te prema

stepenu razvoja zubnih korjenova mliječne i stalne denticije, dok u razdoblju zrele,

odnosno starije dobi, karakteristično je da nakon završetka rasta i razvoje, dentalna

procjena dobi se temelji na promjenama u strukturi tvrdih zubnih tikiva, uzrokovanim

starenjem.

Jedna od mogućih metoda određivanja starosti, odnosno dobi je i biohemijski postupak

recemizacije dentinskog i caklinskog tkiva. Tim se postupkom analizira forma asparginske

kiseline (D ili L). Dosadašnja naučna istrazivanja temeljena na recemizaciji upućuju na

nju kao na mogući postupak, ali ne i najbolji, jer je raspon procijenjene dobi +/-15 godina

( Zečević, D.,et al, 2004: 215).

3. 1. 2. ANTROPOLOŠKA REKONSTRUKCIJA LICA NA OSNOVU LOBANJE

U okviru forenzičke antropologije, posebno se razvila antropološka rekonstrukcija lica na

osnovu lobanje, odnosno facijalna rekonstrukcija. Riječ je o metodi koja se koristi kao

pomoć u identifikaciji ostataka lobanje. Naime, od početka razvoja rorenzičke

antropologije utvrđeno je da su podaci koji se mogu dobiti analizom skeletnih ostataka

poznatim metodama ograničeni, te se pristupilo razvoju metoda koje će omogućiti

dodatnu individualizaciju osobe. Tako je razvijena metoda rekonstrukcije lica ili facijalne

rekonstrukcije. Metoda se zasniva na tome da je lice ispunjeno tkivom, mišićnim i

koznim, koje je fleksibilno i dobro nalijeze na vrh kostiju glave. Riječ je o tzv. Mekom

tkivu. Meko tkivo značajno varira kod muškaraca i zena različitih rasa, te se zato i koriste

različite tehnike za mjerenje debljine mekih tkiva kod djece, mladih i odraslih

( Raznatović, B. I Mračević, S., 2003: 14). Daljnjim proučavanjem utvrđeno je da su ta

tkiva na pojedinim mjestima deblja, a na drugim mjestima tanja. Prema tome, stavljanje

tanjeg i debljeg umjetnog tkiva ispravno na kosti lobanje, rezultiraće izradom pribliznog

lika. Kao umjetno tkivo najčešće se koristi glina, te se za potrebe rekonstrukcije koriste

tzv. forenzički kipari. Za pozicioniranje umjetnog tkiva na skeletu lica koriste se tačke na

pozicijama ispod mišića i masnih naslaga, te se tako oblikuje baza lica. Broj tih tačaka je

različit, varira od 9 do 32, a individualne su za svaku osobu i u praksi se zovu anatomske

ključne tačke(FUS NOTA55). Ključne anatomske tačke nalaze se najgušće raspoređene

oko usta i između očiju. Prilikom izrade modela, na mjesta ključnih tačaka postavljaju se

štapići koji se nazivaju indikatori. Ti štapići indiciraju prosječnu debljinu tkiva na

ključnim tačkama, koji pomazu prilikom izrade modela. Forenzička antropologija daje

mogućnost izrade modela lika na osnovu lobanje. Naravno, zbog određenih ograničenja

nije moguća apsolutna identičnost modela, već priblizna. Ograničavajući faktori su

hromatske prirode ( boja kose i očiju, boja tena), zatim oblik i debljina usana, kao i izgled

i oblik nosa. Međutim, radi izrade modela, za navedene stavke uzimaju se prosječne

statističke vrijednosti, te se sa tim pretpostavkama vrše naknadna uređenja. Od velikog

značaja su poređenja sa evidencijama nestalih osoba, kada je radi poređenja sa slikom ili

ličnim opisom nestale osobe moguće uraditi boju očiju, boju i oblik kose i usne, pa i uši,

kao kod osobe koja se trazi i koja je najsličnija modelu. Međutim, malo veći problem ipak

predstavlja ako nema takvih evidencija ili sličnih osoba u evidencijama, tada je moguće

dobiti samo orijentacionu, tj. pribliznu sličnost. Tada do izrazaja treba doći i umjetničko

nadahnuće i pretpostavke forenzičkog kipara, te je tako riječ o očitom primjetu balansa

između nauke i umjetnosti.

Uobičajena procedura izrade modela jeste da se prvo analizira kost, odrede rase, pol i

godište, te da se dakle ovi podaci uporede sa bazom podataka nestalih osoba.

Za izradu modela koriste se dvije metode: ( 1) morfometrijska ili (2) morfoskopska.

Morfometrijska metoda temelji se na poznavanju debljine tkiva i razvijena je u

Sjedinjenim Drzavama, dok se morfometrijska metoda zsniva na obliku lobanje i

razvijena je u Rusiji. Poznavajući prethodno navedene odnose i metode, moguće j izvršiti

rekonstrukciju jednog po jednog mišića lica, a zadnji korak predstavlja pokrivanje lica tzv.

glinenom kozom. U praksi i jedna i druga metoda imaju svoje protivnike i zagovornike.

Zagovornici morfometrijske metode svoje stavove temelje na činjenicama da su podaci o

debljini tkiva temelje na prosiječnim vrijednostima, te da je takva metoda objektivnija i

naučno utemeljenija, a sa druge strane, pristalice morfoskopske metode tvrde suprotno, da

prosječne vrijednosti tkiva nikako ne mogu biti dobra polazna osnova za izradu modela,

jer početna faza izrade modela lica zavise o detaljima koji se izdvajaju od prosjeka, kao

što je veliki nos ili klempave velike uši ( Platt, R., 2004: 55). Kako god, objema

metodama dobijaju se zavidni rezultati.

3. 3. UPOTREBA SOFISTICIRANIH TEHNIČKIH METODA

Pod naprednim tehničkim dostignućima podrazumjevamo identifikaciju po DNK analizi

koja se uzima sa mogućih uzoraka. Mogući uzorci mogu biti neoštećena tkiva ili neka od

većih kostiju lobanja, kičma, kosti nogu.

U Institutu za nestala lica postoji saznanje da se oni koriste visokom tehnologijom za

identifikaciju mrtvog tijela.

Ona se sastoji u tome što se uzimaju uzorci sa koštanog tkiva mtvog tijela, zatim se uzima

krv od srodnika te se obje DNK analize pod šifrom stavljaju na jedan aparat na tzv.

mečevanje tj. podudaranje DNK.

Samom podudaranju DNK nalaza prethodi prijava nestanka lica sa imenom i prezimenom

i mjestom nestanka.

DNK analizu nazivamo sofisticiranom metodom identifikacije, naspram ostalih metoda

koje spadaju u konvencionalne. Principi konvencionalnih metoda su uvijek isti –

komparativna analiza posebnih identifikacionih obiljezja. Sa druge strane, molekularna

genetika je područje koje nije istrazeno do kraja, koje se non – stop istrazuje, analizira i

razvija. Svakim danom, da se ne kaze godinom, rastu mogućnosti molekularne genetike,

odnosno DNK analize. Tim razvojem moguće je dobiti uvijek nove i svjezije podatke

analizom genoma, odnosno molekule DNK.

DNK analize u sudskoj praksi pruzaju velike mogućnosti. Ipak, ne moze se reći da su te

mogućnosti neograničene. Svaka radnja, pai generisanje DNK profila u krivičnim

istragama, ima svoja ograničenja. Svaki trag na mjestu događaja mora biti kriminalistički

relevantan. Takođe, u krivičnom postupku svaki dokaz se posmatra u kontekstu sa drugim

dokazima, pa tako i dokazi koji su dobijeni izradom DNK profila. DNK analizom utvrđuje

se identitet ostavioca biološkog traga. To se naziva izradom DNK profila. Međutim, DNK

profili pohranjeni u internim bazama laboratorija, u kojima je analiziran biološki materijal

i utvrđen DNK profil počinilaca teških krivičnih djela, nemoćan je bez potencijalnog

osumnjičenog kako bi se komparirao njegov nesporni biološki uzorak. Da bi DNK analiza

bila efikasnija u rasvjetljavanju krivičnih djela i dokazivanju prisustva određene osobe na

licu mjesta, neophodna je izrada centralne baze podataka.

Neophodno je napomenuti da prilikom samog otkrića tragova ( biološkog prijekla ) mora

postojati upustvo o pravilnom pronalazenju određenih tragova ( primjenjuje se

najlogičnija rekonstrukcija ). Samo onaj istrazitelj koji ima dovoljno znanja i sposobnosti,

te koji korektno i dosljedno promjenjuje misaonu rekonstrukciju određenog događaja

moze računati da će pronaći neophodne ( biološke ) tragove, koje će na kraju pomoći u

identifikaciji izvršioca određenog krivičnog djela.

Kada se govori o DNK analizama u istrazi, treba spomenuti i Preporuku broj ( 92 ) 1

Komiteta Ministara drzava članica Vijeća Evrope o primjeni DNK analize u krivično

pravnom sistemu, koja svoje polazište nalazi u Konvenciji ljudskih prava i osnovnih

sloboda, s ciljem da se suprostavljaju modernom kriminalu upotrijebe najkvalitetnija

tehnička rješenja i najsofisticiraniji sistemi u cilju otkrivanja krivičnih djela, posebno one

metode koje mogu biti odlučujuće kod donošenja odluke o tome da li je neko kriv ili nije.

FUS NOTA 34

Primjena ove metode, kao pomoćno oruzje tuzilaštva, višestruko povećava učinkovitost

rasvjetljavanja teških krivičnih djela i utvrđivanja i dokazivanja identiteta njihovih

počinilaca. Ovo naročito dolazi do izrazaja kod kontaktnih delikata nasilja kao što su

seksualni delikti, krvni delikti i druga teška krivična djela koja se na drugi način ne mogu

rasvjetliti, a došlo je do transfera biološkog materijala, prema trouglu transfera.Dakle,

bitno je da je došlo do transfera biološkog materijala sa počinioca i oruđe ili oruzja

izvršenja i mjesto događaja. Time se dokazuje kontakt između osoba i prisustvo na mjestu

događaja. Na istraznim organima je da utvrde dalje, na osnovu ostalih tragova, okolnosti i

činjenica, da li je to prisustvo u vezi sa počinjenim krivičnim djelom.

DNK dokaz je koristan ne samo prilikom rasvjetljavanja pojedinačnih krivičnih djela, već

i prilikom rasvjetljavanja serijskih krivičnih djela i otkrivanja i identifikovanja serijskih

počinilaca, kada dolazi do ostavljanja bioloških tragova. DNK analizom moze se dokazati

prisustvo neke osobe na više različitih lokacija gdje je izvršeno krivično djelo.

Razvojem kompjuterske tehnologije moguće je da se razviju kompjuterske baze podataka

DNK profila. One se ustrojavaju prema standardima i preporukama Interpola.FUS NOTA

35. Riječ je o bazama DNK profila registrovanih i nepoznatih počinilaca krivičnih djela, a

mogućnost povezivanja jedne osobe sa više krivičnih djelavišestruko se povećava. DNK

baze podataka imaju svoju primjenu i kod eliminacije nevinih počinilaca, a ne samo kod

prilikom otkrivanja i dokazivanja učešća određene osobe prilikom izvršenja krivičnog

djela. Njen značaj je i u utvrđivanju identiteta nestalih osoba i NN leševa u prirodnim i

masovnim katastrofama i nesrećama, slučajevima prikrivanja identiteta i sl.

Savremene metode DNK analize i izrade profila veoma su osjetljive tako da je za njihovu

primjenu neophodna iznimno mala količina biološkog materijala, koja u mnogim

prilikama nije ni vidljiva golim okom. Identifikacija osoba DNK analizama smatra se

najefikasnijom i najpouzdanijom metodom identifikacije na osnovu upotrebe biološkog

materijala. Na osnovi DNK analize mogu se identifikovati ljudi, zivotinje i biljke.

3. 4. ULOGA SUDSKE MEDICINE

Obdukcija FUS NOTA predstavlja postupak ispitivanja svih dijelova tijela umrlog,

otvaranje šupljina, sječenje organa po izvjesnim pravilima i po utvrđenom redu. Dakle,

obuhvata i spoljašnji i unutrašnji pregled tijela umrlog.

Zadaci sudskomedicinske obdukcije su:

1. Utvrđivanje uzroka smrti;

2. Utvrđivnje porijekla smrti ( prirodna ili nasilna-zadese, samoubistvo, ubistvo);

3. Praćenje i utvrđivanje dinamike smrti;

4. Razjašnjenje svih slučajeva neznane, sumnjive ili naprasne smrti;

5. Otkrivanje mehanizma povrjeđivanja kod poginulih u saobraćajnim nesrećama;

6. Blagovremeno otkrivanjei verifikovanje povreda i drugih oblika nasilne smrti;

7. Utvrđivanje tačnosti postavljenih dijagnoza liječenja;

8. Doprinos u stvaranju pouzdane medicinske statistike;

9. Utvrđivanje ili isključivanje stanja i oboljenja koja su mogla da doprinesu smrtnom

ishodu, kao i njihov uticaj na nastanak nekog oblika nasilne smrti;

10. Utvrđivanje vremena smrti;

11. Identifikacija osobe-leša;

12. Identifikacija povrednog oruđa;

13. Utvrđivanje mehanizma povrede ( pad, udar, sudar );

14. Da se ispita uticaj ljekarske intervencije ili dijagnostičkog postupka koji je primjenjen

i međusobni uticaj na nastanak smrtnog ishoda;

15. Da se ispita, s jedne strane, međusobna poveznost između nastalih povreda, nastalih

komplikacija i posljedica, i , s druge strane, uzroka smrti;

16. Da se utvrdi da li su povrede nastale za zivota ili posmrtno, ili u toku agonije.

( Dunjić; 2004)

3. 4. 1. UTVRĐIVANJE IDENTITETA LEŠA PUTEM OBDUKCIJE

Kad god nije moguće utvrditi pozitivnu ličnu identifikaciju, neophodno je pristupiti

obdukciji. Obdukcija otkriva mnoge sitne detalje, eventirajući pojedinosti. Već se

vanjskim opisom otkrivaju značajni detalji, uključujući tu godine, pol, stas, visinu i druge

osebenosti, itd. Unutrašnji nalaz omogućava da se dijagnosticiraju razne bolesti, koje će

biti komparirane sa kliničkim podacima u zdravstvenom kartonu ili drugoj medicinskoj

dokumentaciji. Ako je hrana u zelucu nesvarena, moze se utvrditi tačna vrsta uzetog

obroka, što moze dobiti određeni značaj u identifikaciji, ali i u utvrđivanju vremena smrti.

U nekim slučajevima, obdukcija će indicirati toksikološku ekspertizu, omogućujući

otkrivanje droge, alkohola ili nekog drugog otrova. Od posebne je vaznosti što se putem

obdukcije otkriju stare frakture, što će se komparirati sa ranijim rendgenskim snimcima.

Obdukcija je nezaobilazna kod leševa u pozaru, jer je vatrom došlo do unakazenja koje

onemogućava ličnu identifikaciju. U tim slučajevima putem obdukcije biće omogućena

identifikacija pomoću parametara kao što su visina, zubi, stare frakture, određena

oboljenja, itd.

Iz pragmatičnih razloga, shematski se prezentiraju neki provjereni parametri, do kojih se

dolazi putem obdukcije, a uspješno doprinose identifikaciji ( H. Beddoe):

a) spoljašnji nalaz:

- vizuelna identifikacija;

- otisci prstiju;

- odjeća i obuća;

- lične stvari;

- starost, pol;

- visina i težina;

- građa tijela;

- boja tijela;

- boja očiju i kose;

- izgled koze;

- promjene na koži: znaci od rođenja, tumora ( bradavice, mladeži, žuljevi), hirurški

oziljci, oziljci od povreda, tetoviranje, profesionalni znaci;

b) unutrašnji nalaz:

- položaj unutrašnjih organa (hernija, preokrenuti organi);

- odstranjeni organi hirurškom intervencijom;

- promjene i oboljenja: arteroskleroza, oboljenje srca, oboljenje jetre, čir u želucu i

crijevima, oboljenja bubrega, guša, šećerna bolest, tbc, lues, miom materice,

menstruacija, itd.

4. OPERATIVNE AKTIVNOSTI NA PRONALAZENJU SKRIVENIH MRTVIH

TIJELA

Operativna aktivnost ovlaštenih službenih lica najosnovniji i najčešći način otkrivanja

krivičnih djela, njihovog razjašnjavanja i obezbjeđivanja dokaza. Primjenom naučnih i

praktičnih metoda, ovlaštena službena lica otkrivaju krivična djela i njihove učinioce, ali

djeluju i preventivno radi sprječavanja izvršenja pojedinih krivičnih djela.

Zahvaljujući operativnoj djelatnosti ovlaštenih sluzbenih lica otkrivanja, nadzora i

kontrole, svoreni su i izgrađeni određeni načini i metodi za otkrivanje, razjašnjavanje i

dokazivanje krivičnih djela iz svih oblasti kriminaliteta. Praktične metode naučno je

usavršavala i sistematizovala kriminalistička metodika prema svojim potrebama, uz

korišćenje dostignuća drugih nauka ne samo u taktičkom postupanju nego i ugrađivanjem

u njihov sadrzaj konkretnih operativnotaktičkih i tehničkih radnji i mjera i istraznih radnji,

čime su se dobijale nove sopstvene metode.

Ovlaštena sluzbena lica koja rade na suzbijanju kriminaliteta, obavljaju raznovrsnu

preventivnu i represivnu djelatnost, bilo da se bave konkretnim krivičnim djelima, ili da u

sklopu ostalih svakodnevnih poslova dolaze do relevantnih operativnih informacija o

krivičnom djelu i učiniocu. Postupajući u okviru svojih ovlaštenja, oni dolaze do

indicijalnih materijalnih i psihičkih činjenica koje mogu ukazati na postojanje krivičnog

djela i na osumnjičeno lice. Takav način otkrivanja krivičnih djela zahtijeva i

odgovarajuće dodatno angazovanje ovlaštnih sluzbenih lica (i izvan konkretnih zadataka)

u otkrivanjupojedinihkrivičnih djela, što uostalom i spada u njihovu svakodnevnu

djelatnost. U sklopu ove aktivnosti preduzimaju se odgovarajuće operativno-taktičke i

tehničke radnje i mjere, među kojima su najčešće: prikupljanje obavještenja, provjera,

osmatranje, praćenje, legitimisanje, pregled lica i vozila, utvrđivanje identiteta, provjera

alibija i sl., a od istraznih radnji: pretresanje i privremeno oduzimanje predmeta.Riječ je o

slučajevima gdje nema prethodnih indicija koje ukazuju na sumnju postojanja kriminalnog

događaja koji mozda sadrzi i konkretno krivično djelo, već se samoincijativnom, upornom

istrazivačkom aktivnošću, primjenom odgovarajućih kriminalističko-taktičkih načina,

dolazi do operativnih informacija koje ukazuju na sumnju postojanja kriminalnog

događaja, pri čemu kriminalističko-taktička situacija zahtijeva preduzimanje

odgovarajućih istraznih radnji u cilju utvrđivanja kriminalnog događaja, odnosno

otkrivanja krivičnog djela.

Jedan od načina otkrivanja i razjašnjavanja krivičnog djela i otkrivanja učinioca, koji

omogućava prikupljanje materijalnih dokaza i izvora ličnih dokaza (izjave lica) i stvara

uslove za potpuno rasvjetljenje djela jeste hvatanje učinioca na djelu, odnosno zaticanje u

izvršenju krivičnog djela. Efikasnost ovog načina je vidna i izuzetna, ali se on moze

primjenjivati kod svih krivičnih djela s istim uspjehom, a uz to zahtijeva plansko i

oraganizovano preduzimanje odgovarajućih preventivno represivnih radnji i mjera. Zbog

toga je primjena ovog načina u otkrivanju i razjašnjavanju krivičnih djela u ukupnom

zbiru registrovanih krivičnih djela neznatna.

Ovaj način otkrivanja i razjašnjavanja krivičnih djela najbolje se moze primjeniti na

određenim objektima i punktovima uz prethodno dobro poznavanje kriminalne situacije.

Na osnovu određenih procjena planiraju se takve aktivnosti na sektoru, uz uključivanje i

drugih ovlaštenih sluzbenih lica, koja se izgledom i ponašanjem prilagođavaju

objektivnim uslovima, kako bi uspješnije preduzeli adekvatne operativno-taktičke radnje i

mjere, kao što su: osmatranje, praćenje, legitimisanje, hvatanje učinioca i njegovo lišenje

slobode, kao i istrazne radnje najčešće pretresanje i oduzimanje predmeta, u određenim

slučajevima prepoznavanje i vještačenje, a rjeđe uviđaj.

4. 1. PRIJAVA NESTANKA OSOBE

Polazna tačka operativne aktivnosti ovlaštenih sluzbenih lica kada je u pitanju nestanak

neke osobe moze da bude izjava koja moze da potiče od blize ili daljnje rodbine, prijatelj,

stanodavaca, pretpostavljenih itd. Svaki nestanak neke osobe ne znači da se desilo ubistvo,

jer svakodnevno se prijavljuje priličan broj nestanaka, te se ispostavi da se radi o

različitim životnim situacijama.

To mogu da budu razne zivotne situacije kao: bjekstvo maloljetnika ili odraslih osoba

zbog različitih motiva, samoubistvo koje još nije otkriveno, naprasna smrt negdje na

nekom usamljenom mjestu, bjezanje zbog neuspjeha u školi ili nekog krivičnog djela,

nesreća kod planinarenja, alpinizma, ronjenja, ribarenja, lova, smrzavanja, utapanja itd.

Dio osoba izvrši samoubistvo na zabačenim i teško pristupačnim mjestima ili na način da

ih je teško ili nemoguće pronaći.

Nabrojali smo samo neke slučajeve koji se moraju imati u vidu prilikom planiranja

predkrivičnog postupka, tako da bi se mogle eliminisati pomenute i druge verzije, koje se

ne odnose na ubistvo, te kada se utvrdi da u određenom slučaju ne stoji niti jedna od ovih

verzija, moze se prći na verzije o ubistvu i zpočeti kriminalističku obradu u tom pravcu,

kom prilikom mogu da budu od značaja dva segmenta, i to:

- Kada nakon saznanja o nestanku osobe okolnosti i procjena rizika nestanka pokazuju

vjerodostojnost da bi se moglo raditi o ubistvu i

- kada se pronađe mrtvo tijelo ili njegovi ostaci za koje se moze neposredno utvrditi

identitet.

Prilikom zaprimanja prijave, prikupljaju se osnovni podaci: ko je izvršio dojavu o

nestanku osobe, identifikacijski podaci o nestaloj osobi, lični opis i fotografija, vrijeme i

mjesto zadnjeg viđenja i pod kojim okolnostima, psihičko i fizičko stanje nestale osobe,

moguća mjesta odlaska nestale osobe (porodica, prijatelji, ugostiteljski objekti i sl.), da li

je bilo ranijih odlazaka, porodične prilike, mogući razlozi odlaska od kuće, motiv i dr.

U cilju pronalaska lica policija će poduzeti niz mjera kako bi se pronašlo lice za kojim se

traga. Te mjere mogu da budu od raspitivanja po zdravstvenim ustanovama, kazneno-

popravnim ustanovama, raspisivanje objava, do korištenja medija i raznih elektronskih

oblika komuniciranja (što se danas i pored široko rasprostranjene kompjuterske tehnike

malo koristi).Nakon zaprimljenih početnih informacija obavlja se procjena okolnosti

astanka osobe, tj. pokušava se utvrditi je li nestanak rizičan ili e, suprotan ranijem

ponašanjunestale osobe, te je li primljena za zivot izvan doma, kuće, te da li postoji

mogućnost da je nad njom moglo biti izvršeno neko drugo krivično djelo (otmica,

seksualni delikt i sl.).

Posebnu pažnju treba posvetiti ukoliko je nestala osoba maloljetnik, jer maloljetna lica

zbog svoje duševne nerazvijenosti i sugestibilnosti, često mogu da posluže kao sredstvo za

izvršenje krivičnog djela, jer često bivaju objektima raznnih seksualnih nastranosti.

( Vodinelić; 1972: 12)

Jedan od problema koji se dešava u ovakvim i sličnim situacijama je taj što familija u

iščekivanju da se lice vrati, kasno prijavljuje nestanak osobe, tako da su prošli dragocjeni

dani u kojima se da se na vrijeme prijavilo moglo efikasnije postupiti u cilju pronalska

nestalog lica.

Svaku situaciju koja ukazuje na uspjeh treba iskoristiti maksimalno do kraja i krajnje

pazljivo, kao i činjenice koje su se desile prije nestanka osobe, jer bolje je u ovoj fazi

potrage dati maksimum uključujući sve ljudske i materijalne potencijale, kako policije,

tako i šire društvene zajednice, nego iste te potencijale uključivati u slučaju naše

zakašnjele reakcije.

U mnogome se razlikuje postupanja kada je leš pronađen, a nije utvrđen identitet te osobe,

jer se dešava da se leš nađe na području druge policijske uprave, kantona, entiteta ili druge

drzave, jer to govori da je taj leš koji je „višak“ na tom području, ustvari je lice za kojim

se traga na drugoj terioriji. S toga je od izuzetnog značaja dobro vođenje i korištenje

kriminalističko-operativne evidencije nestalih lica i evidencije nepoznatih nađenih leševa.

U ovakvim situacijama kriminalista treba da bude uporan u traganju za identitetom

nepoznatog leša, jer utvrđivanjem identiteta moglo bi se reći da je uveliko problem

riješen, a i metodika otkrivanja, razjašnjavanja i dokazivanja ubistva (ako se radi o

nasilnoj smrti) polazi od identifikacije leša. (Korajlić;2003)

4. 2. INDICIJE DA JE OSOBA NESTALA

Činjenica da su određeni broj nestalih osoba zrtve različitih kaznenih djela predstavlja

jedan od temeljnih razloga za uključivanje policije u najranijim fazama traganja za

nestalim osobama. Nestanak osobe tako moze biti jedan od simptoma da je počinjeno

protivpravno oduzimanje slobode, otmica, silovanje, kaznena djela povezana s

međunarodnom prostitucijom, trgovanje ljudima i ropstvo, pa i ubistvo. To nam potvrđuje

i dosadašnja kriminalistička praksa pa na osnovu toga mozemo govoriti o tamnoj brojci

krivičnih djela u populaciji nestalih osoba.

Najveći broj nestalih osoba su se svojevoljno udaljili sa mjesta stanovanja i na njihovu

štetu nije počinjeno nikakvo krivično djelo, niti su oni za to vrijeme činili krivična djela.

Međutim nisu svi nestanci osoba isti. Nestanak mladića koji se više puta udaljavao od

kuće, koji se često dešava zbog zajedničkih putovanja sa prijateljima, nećemo

kategorizirati isto i kao nestanak djevojke koja se nije vratila iz škole iako je najavila

roditeljima da je krenula kući, čiji je mobitel isključen i koju su prijatelji vidjeli kako ulazi

u auto nepoznate osobe. O kategorizaciji nestanka će zavisiti koje ćemo radnje i metode

traganja koristiti. Za razlikovanje stepena rizičnosti nestanka važan je objektivni sastav

procjene rizika koji će pomoći policijskim službenicima o donošenju odluka o radnjama

koje je potrebno preduzeti.

Otkrivanje, razjašnjavanje i dokazivanje krivičnih djela na štetu nestalih osoba spada

među najsloženije oblike kriminalističkog istraživanja, naročito kada postoje indicije da je

nestala osoba zrtva ubistva. Pri tome je, između ostalih, opštih načela kriminalističkog

istraživanja, potrebno voditi računa i o nekim specifičnim načelima.

Jedno od bitnih načela upućuje policijske službenike da u slučaju dvojbe istražuju

nestanak kao da je riječ o krivičnom djelu. Naime, kriminalisti se često tokom istraživanja

rizičnih nestanaka, ponajprije zbog nedostatka informacija koji vlada u prvim stadijima,

nađu u situaciji kada veći dio činjenica govori u prilog nisko rizičnog nestanka, a možda

manji dio u prilog nestanka visokog rizika. Vrlo često nisu sigurni treba li angažovati

dodatne resurse i treba li uopšte „dizati nepotrebnu paniku“. Očekuju da će se osoba vratiti

sama ili da će je porodica kontaktiranjem prijatelja pronaći. U takvim situacijama važno je

postupati kao da je takva osoba žrtva krivičnog djela. Ukoliko se ona brzo pronađe utrošiti

će se određeno vrijeme i sredstva, no ukoliko se pokaže da je nestala osoba ipak žrtva

ubistva neće se propustiti obaviti bitne radnje i pokupiti činjenice do kojih kasnije uopšte

više nećemo moći doći.

Na prethodno načelo nadovezuje se načelo hitnosti u obavljanju provjera kojima će se

potvrditi elementi rizičnosti nestanka. Hitnost u provođenju radnji posebno je vazna kada

već u početku postoje indicije koje ukazuju na rizičan nestanak osobe. Nema riječi kojima

bi se mogla opisati važnost žurnog prikupljanja podataka od bliskih osoba, pregleda

prostora u kojem je stanovala nestala osoba, pretrage terena, obavljanje provjera itd.

Upravo u ovakvim slučajevima dolazi do izražaja poznata kriminalistička uzrečica da je

vrijeme koje prolazi istina koja bježi. Nesnalaženje u tim prvim satima, rijetko danima,

dovodi često do nepopravljenih gubitaka u procesu kriminalističkog istraživanja.

Da bismo mogli žurno preduzeti sve potrebne radnje moramo imati najmanje dvije stvari,

propisane osnovne procedure postupanja i kompetentne istražitelje. Drugim riječima

policijske službenike koji su osposobljeni i dodatno educirani u pogledu kriminalističkog

istraživanja nestanka osoba, naročito rizičnih nestanaka. Osim profesionalnog iskustva

neophodno je i životno iskustvo na što će se nadograđivati kreativne i inteligentne odluke

o radnjama koje je potrebno preduzeti. Važna je i odlučnost te profesionalni ugled takvih

kriminalista, a posebno onih koji rukovode takvim kriminalističkim istraživanjem obzirom

da se ono u pravilu provodi pod pojačanom paznjom javnosti i brojnim drugim faktorima

koji mogu uticati na ishod postupanja. Zbog potreba multidisciplinarnog pristupa važno je

uključivanje i drugih specijalista.

Slijedi načelo temeljitosti i upornosti u provođenju radnji koje posebno do izražaja dolazi

u istraživanju rizičnih nestanaka osoba. Naime, kriminalističko istraživanje nestanaka

osoba karakterizirano je oskudnošću materijalnih tragova koji bi mogli poslužiti u

kaznenom postupku u procesu dokazivanja, ali i drugih informacija iz personalnih izvora.

Kriminalisti neće imati mnogo prilika za prikupljanje kvalitetnih činjenica i zbog toga je

važno svaku radnju obaviti što je detaljnije moguće. Podrazumijeva se i analitičko

praćenje i obrada svih podataka prikupljenih u kriminalističkom istraživanju.

Upornost se ogleda u kvaliteti provođenja pojedine radnje ali u intenzitetu provođenja

kompletnog kriminalističkog istraživanja.

4. 3. POTRAGA ZA POČINIOCEM

Potražna djelatnost predstavlja sisitem operativnotaktičkih i tehničkih mjera i radnji

koje neposredno preduzimaju policija, po naredbi drugih organa ili samoincijativno, s

ciljem pronalaženja određenih lica i predmeta koji jesu ili mogu biti u vezi sa krivičnim

djelom, odnosno radi potpunog utvrđivanja identiteta lica i leševa, ukoliko ga nije bilo

moguće utvrditi na drugi način.

Potražna djelatnost je samo dio operativne kriminalističke obrade i kao takva ona se, post

delictum, preduzima radi:

- Pronalaženja onih učinilaca krivičnih djela koja su u bjekstvu ili im se ne zna

prebivalište ili boravište.

- Utvrđivanje svih relevantnih identifikacionih obilježja učinilaca krivičnih djela.

- Pronalaženje nestelaih lica ako postoje osnovi sumnje da je do njihovog nestanka

došlo usljed krivičnog djela.

- Pronalaženje predmeta koji su u vezi sa krivičnim djelom, odnosno prikupljanja

obavještenja o njima.

- Utvrđivanje identiteta neidentifikovanih leševa ukoliko postoje osnovi sumnje da je do

smrti došlo uslijed krivičnog djela.

Važno je imati u vidu da su predmet potrage fizička lica, odnosno predmeti i leševi.

Potražna djelatnost se, pored toga, preduzima i izvan okvira kriminalističke obrade u

sledećim slučajevima:

- Kada treba pronaći odbjeglo duševno bolesno lice, opasno po okolinu,

- Radi pronalaska djeteta ili maloljetnika odbjeglog od kuće,

- Ako postoji opravdan interes za utvrđivanjem adrese prebivališta ili boravištaonih lica

koja nisu u vezi sa krivičnim djelom,

- Kada treba utvrditi identitet nepoznatom licu,

- Ukoliko treba utvrditi identitet pronađenog leša nakon zadesne ili prirodne smrti.

Ukoliko su rezultati operativne djelatnosti uspješni, oni značajno doprinose

operativnoj obradi, odnosno mogu imati i preventivne efekte, kada se pronalaženjem lica

koja su izvan kriminalističke obrade (djeca, maloljetnici, stari, duševno bolesni i sl.),

sprečava nastupanje mnogih štetnih posljedica.

Jedno od osnovnih načela potražne djelatnosti je načelo brzine i operativnog

postupanja. Potrebna je vrlo velika mobilnost i operativnost OUP-a kao i koordinacija sa

drugim organima od čega će zavisiti i sam uspjeh potrage. I sami kriinalci koji se nalaze u

bjekstvu su svjesni da ć biti uhvaćeni i lišeni slobode ako ne budu veoma brzi i lukavi te

izbjegnu zamke koje im postavljaju OUP. Oni se koriste raznim sredstvima kao npr. često

mijenjaju boravišta i prebivališta, korištenje lažnih isprava, promjena ličnog izgleda,

mijenjanje vozila i registarskih tablica, skloni su pružanju otpora, itd.

Potražna djelatnost se mora odvijati bez zastoja, dinamično i do konačnog završetka. U

vezi ove djelatnosti vrši se stalna provjera evidencije boravka lica i pojedinom mjestu,

prijava boravka u hotelima, kampovima, itd.

4. 5. KRIMINALISTIČKA OBRADA

Kriminalistička obrada je skup metodološki planiranih i poduzetih mjera i radnji što

ih poduzimaju ovlaštena lica povodom određenog kriminalnog događaja (ili njegovog

počinitelja), s ciljem da se osnove sumnje do kojih se došlo operativnom radnjom

(kriminalistička kontrola) podignu na takav stepen vjerovatnosti koji će omogućiti

donošenje procesnog akta optuženja (osnovana sumnja). Ona je kako navode Modly D. I

Korajlić N. (Modly, Korajlić; 2002: 251) podsastav najvećeg stepena dinamike, bogatog

sadržaja, komunikacijskih veza i interakcija. Riječ je o kriminalističkom misaonom,

radnom i dokaznom procesu tijela unutarnjih poslova „sui generis“ kao apstraktnoj

misaonoj i radnoj shemi. Ona je kompleks mjera i radnji kojima se početna saznanja o

nekom kriminalnom događaju u procesu njegovog objašnjenja (pretvaranje obavijesti u

podatke, a podataka u dokaze) podižu do takvog stepena izvjesnosti o postojanju

krivičnog djela i dostupnosti njegova izvršioca da takav činjenični, odnosno dokazni

supstrat, omogući donošenje krivično procesne odluke. Dakle, riječ je o aktivnosti

ovlaštenih službenih lica usmjerenih na otkrivanje, prikupljanje, osiguranje i izvođenje

dokaza o relevantnim činjenicama; na otkrivanje izvršioca i osiguranje njegove

dostupnosti.

U otkrivačkoj aktivnosti na početku svakog krivičnog događaja obično se raspolaže s

malobrojnim, nepovezanim i često nejasnim informacijama, kako o krivičnom djelu, tako

i o njegovom nepoznatom izvršiocu. U toj početnoj kriminalističko-taktičkoj situaciji ne

mogu se donositi bilo kakvi zaključci, već u prvom redu, po načelu skepse, treba poći od

krivičnog događaja i ispitati krivično djelo. Neki put će to biti otkrivanje prikrivenog

krivičnog događaja, drugi put će postojanje krivičnog događaja biti jasno od samog

početka, ali se neće znati njegova priroda i ko ga je prouzrokovao. Treći put će odmah biti

nesporno postojanje krivičnog djela, ali se neće znati njegov izvršilac; dok će četvrti put

biti poznat delikvent, ali se neće znati sva njegova krivična djela, koja tek treba otkriti.

Za pojedine operativno-taktičke i istražne radnje u kriminalističkoj obradi, pored

spomenutih osobina, uspješan kriminalista treba da ima i specifične osobine, o čemu je

već bilo riječi.

Bez misaone rekonstrukcije događaja, misaonog modeliranja, sastavljanja i

provjeravanja različitih verzija, ocjenjivanja određenih činjenica i prodiranja u bit pojave,

sumnja može biti samo neproduktivni osjećaj-ponekad čak i predrasuda ovlaštenih

sluzbenih lica, a ne pogonska snaga i unutrašnji podstrek. U kriminalističkoj obradi

ovlašteno službeno lice se slično kao i protivnik u šahu stavlja u ulogu „saigrača“-

izvršioca krivičnog djela, pokušava utvrditi njegov način mišljenja i njegovo ponašanje u

vrijeme izvršenja krivičnog djela, predvidjeti njegove postupke, sastaviti i povezati razne

verzije, a sve to u cilju razjašnjavanja kriminalne situacije.

Otkrivanje krivičnih djela i njihovih izvršilaca, koje ovlaštena sluzbena lica obavljaju

po sposvenoj incijativi, predstavlja osnovni i najvazniji dio njihovog posla.

„Blagovremeno doznavanje za postojanje ili pripremanje krivičnih djela treba da bude

jedan od vrlo važnih organizaciono-taktičkih zadataka....... . Jedan od kriterijuma za

ocjenu validnosti organizacionih oblika jeste, po našem mišljenju, upravo odnos između

broja samoincijativno razriješenih krivičnih djela i broja krivičnih djela, koja se nalaze u

grupi kod kojih je izvšilac odmah poznat“. (Vodinelić; 1985: 276)

Kriminalistička obrada (istraživanje krivičnog djela) provodi se povodom nekog

konkretnog kriminalnog događaja kada postoji osnova sumnje određenog stepena, koju

nazivaju osnove sumnje. Prema zakonskim odredbama, ovlaštena sluzbena lica moraju

započeti s kriminalističkom obradom kada postoje „osnovi sumnje“, čl. 218 ZKP BiH.

Kriminalistička obrada se završava kada je konkretni kriminalni događaj objašnjen u svim

pojedinostima, tj. kada je utvrđeno postojanje određenog krivičnog djela i izvršioca,

daklekada su „osnovi sumnje“ prerasli u „osnovanu sumnju“, odnosno kada je utvrđeno da

se ne radi o krivičnom djelu. Ako je utvrđeno da je riječ o prekršaju ili privrednom

prijestupu, preduzet će se potrebne mjere u vezi s tim deliktima.

Veoma često pitanje u praksi kriminalista je pitanje zbog čega su neke kriminalističke

obrade imale viši nivo u odnosu na druge. Na nivo kriminalističke obrade utiče niz

subjektivnih i objektivnih elemenata, od stručnih profila kriminaliste FUS NOTA 45 do

tehničke opremljenosti. Kroz iskustva ovlaštenih sluzbenih lica, a i kroz istraživanje koje

smo izvršili, uočeno je da na nivo kriminalističke obrade posebno utiče okolnost da li se

radi o krivičnom djelu s nepoznatim ili poznatim izvršiocem. U slučajevima s poznatim

izvršiocem nivo kriminalističke obrade je bio znatno niži.

Međutim, od bitnog uticaja za uspješnu realizaciju kriminalističke obrade je

organizovan i timski rad cjelokupne ekipe koja radi na rasvjetljavanju konkretnog

krivičnog djela, što se realizuje kroz sistematski planiranu aktivnost. Svakako, ovlaštena

sluzbena lica moraju trajno posjedovati visok stepen samodiscipline, koja ne smije biti

uslovljena prisutnošću ili neprisutnošću drugih. Mora se raditi o unutrašnjoj kontroli,

samokontroli. Moderni kriminalistički istražitelji moraju raspologati potrebnim stručnim

znanjima, bogatom praksom i metodama koje su pravno dopuštene. Dakle, pored nužnosti

saradnje, sistematskog planiranja, visokih etičkih normi i zajedničkog rada između

kriminalista i kriminalističkih tehničara, bitno je još od faze uviđaja u ekipu uključiti i

odgovarajuće vještake, specijaliste iz raznih oblasti u zavisnosti od prirode izvršenja

krivičnog djela, na čijem se istraživanjima radi.

5. ZAKLJUČAK

Tražeći što više podataka za moju temu došla sam do zaključka da se mrtvo tijelo

jednako skriva i u ratnom i u mirnodobskom periodu.

Uzrok skrivanja mrtvog tijela je povezan sa samim skrivanjem zločina.

Počinilac krivičnog djela najčešće bira veoma nepristupačno mjesto u cilju što težeg

otkrivanja krivičnog djela.

Samo zakopavanje mrtvog tijela je skrivanje zločina, a zatrpavanje raznim otpadnim

materijalom kao i minsko eksplozivnim sredstvima je činjenje još većeg zločina.

Počinitelj krivičnog djela svoju žrtvu često vodi na nepristupačan teren daleko od očiju

javnosti gdje je i skriva zakopavanjem.