BIBLIOTEKA IZABRANA DJELA Marija Juric-Zagorka JADRANKAIzdavac ITRO AUGUST CESAREC MARIJA JURIC ZAGORKA Urednik BO E COVIC Glavni urednik ZDRAVKO IDOVEC Odgovorni urednik DRAGAN MILKOVIC JC sT CIUSAKI;C ZAC.REU 1987 PRVI DIO NEZNANO CUDO ZAGREBA U DOMOVINI ustom, bijelom cestom zelena dili ansa vozi prema Zagrebu. Putnici zavirkuju kroz male prozore, pricaju ili drijemaju. Iznenada se vrata na kolima otvore, a mu ki glas zavikne: Stoj! Sto -oj! Kocija se trgne i povuce uzde. Njegov pomocnik uhvati zavirac. Kola se zaustave. Putnici uznemirenizure u mu karca to skace na cestu, tamo se zaustavlja, pa gleda p reko poljana, nekud daleko, nitko nezna to.. Samo kocija apce pomocniku beckim narj ecjem: -Ovaj mladi putuje s nama ravno iz Beca. Nju io samja da je visoka licnost na e ekse lencije, drugi se nitko ne bi usudio zaustaviti dili ansu na liniji. Uh, sigurno o vaj lovi ilirskojugoslavenske Hrvate. -A to su skrivili? -Ti danas prvi put vozi ovuda -treba znati mnogo toga. Ovo ti je jako neposlu an narod. Vec osmu godinu ovdje gospodari na a habsbur ka eksel encija, ali ovi i danas silom hoce dasu nekakvi ilirsko-jugoslavenski Hrvati. To im je zabio u glavunekakav Ljudevit Gaj. Na a ih ekselencija dr i po teno za iju, ali vraga, oni se usude jo uvijek potajno mrziti na u habsbur kuekselenciju. Pazi, pa zi ovog mladoga na cesti! Okrenuo je dili ansi leda, gleda nekud preko doline, a u svojoj je glavi vec uhvatio hrvatskog ilirca. Pazi -cim se ovaj okrene, uperit ce na putnike u dili ansu r evolver i uhvatit cekrivca. Putnici u kolima jo uvijek zbunjeno gledaju mu karca to stoji na cesti kao zacaran. Onda se on naglookrene i vikne njemacki: -Oprostite, oprostite -nisam smio zaustaviti kola, smutilo me kad sam ugledao Za grebacku goru. U njezinu je krilumoj rodni grad. Od este godine svojeg ivota nisam vidio domovinu. Oprostite -ne zamjerite. -Ah -ne zamjeramo ni ta -prijazno odgovaraju glasovi putnika, zadovoljni to nemaju razloga da budu zabrinuti. A kocija sprijeda apce pomocniku: -Taj mladi ih lukavo farba -ba je fino postavio udicu... Iz putnickih kola izvlaci se plecati orija . Za njim silazi bracnipar i trojica mu k araca pa prilaze k mladicu. Kao da ih privlaci toplotom tamnih ociju, neodoljivi msmije kom to ispoljava bijele zube ispod crnih brkova, a tamni zalisci i gusta tam na kosa pru ajunjegovoj mladosti mu evniji izraz. Putnicima upravlja glasna pitanja njemackim jezikom, a onda prisutna ena tiho pro apce hrvatski: -Vi ste, dakle, rodeni u Hrvatskoj? -Zagreb mi je rodni grad -tiho odgovara hrvatski. U kriluone gore moj je rodni g rad Zagreb. U duhu vidim bijele kuciceGornjega grada stisnute poput bijelih golu bica, a oni gorski vrh

ovi kao da opominju: -Ne diraj ovu zemlju, tudince! Golubovi se nece razletjeti, oni ce se pretvoriti u orlove -a onda... Brzim pogledom orija zaokru i suputnike i uhvati nepoznata mladica za ruku: -Vec sam u dili ansi slutio da ste hrvatskog roda cim stemi postavljali pitanja o historiji na e domovine. Tamo ima meninepoznatih ljudi pa vam tek sada odgovaram: Cicero je kazao: "Povijest je svjedok vremena. Tko ima povijest, toga se ne mo eizbrisati s lica ze mlje". Mi imamo svoju povijest, ali danas njegova ekselencija Bach eli prisiliti svjedokinju da svjedoci krivo. Da la e i zato progoni cak i plemica ako se usuduje kazati da jehrvatskog porijekl a, a golim ce bajunetom u prsa svakome tkobi spomenuo Iliriju ili Jugoslaviju. el e nas pretvoriti u habsbur konjemacku provinciju. -Znam vec - apne mladic. -Ba to me jo vi e vuce udomovinu. Ne mo ete slutiti kako i za to tako te ko cekam cas da se nadem u Zagrebu. -Kazali ste da od este godine ivite u tudini -pita jednaod ena. -Za to je to tako? -Oprostite, gospodo, odvi e je duga i bolna prica. Sada imam dvadeset cetiri godine. Dugo sam ceznuo za ovim casom... Vjerujte, kad gledam onu goru, htio bih zrakom poletjeti tamo uonaj grad ispod M edvednice. -Samo nemojte nigdje glasno izgovoriti ni jedne hrvatskerijeci -upucuje ga apatom suputnica. Kad netko u plemickomili gradanskom odijelu uzdahne ili zapjeva hrva tski, okrecu seza njim svi becki pijuni. U dili ansi su ostala samo dvojica. Tamnobradi, bjeloputni, pod irokim klobukom, is prsio se uz mladegmu karca plave kozje bradice i plavih kosa to mu vire ispod sivog e ira. Obojica gledaju ravno predase, a tamnobradi apce: -Gospodine Jarec, vi, desna ruka becke tajne policije, nevidite da nas je mladic naslutio? On ce bje ati. -Va e visokorode nije mi ni ta kazalo o mladicu, ali ono to sam cuo za vrijeme vo nje u dili ansi... -Niste mogli cuti mnogo -upada, prosvjedujuci tamnobradi ef. -Mladi je progovorio samo kada je u ao u dili ansuonaj orija , a razgovor je bio o povijesti. -Va e visokorode, iz njegovih rijeci razabrao sam cistuprostodu nost, a razlog koji ga je ponukao da protupropisnozaustavlja dili ansu pokazuje sasvim sigurno idealis tickog sanjara. Takvi boluju od nesta ice lukavstva i opa anja. -Da, da, ali mogla bi biti i dobra varka ako je naslutioda se nas dvojica guramo s putnicima od Beca -radi njega. -Ocito je taj mladic veliki izdajnik habsbur ke monarhijekad va e visokorode licno i de u potjeru za njime, pa jo dili an som. -Jarec, ovaj mladic nosi u svoju domovinu skupocjeno blago habsbur ke dinastije. M oramo ga uhvatiti i sprijeciti da stignedo Zagreba. Pazite -ne smije stici u Zag reb. -Va e visokorode, to je malenkost. Za sat i pol sti emona buducu stanicu, jednostavn o cu ga uhititi jer da je spremaoatentat na ekselenciju ministra Bacha. -Obratno. Nitko, osim vas, mene i ekselencije ne smijenaslutiti kako i kamo ce m ladic izginuti, a u na e ruke mora pastiono neprocjenjivo blago to ga nosi sa sobom . Na na u nesrecu, carev savjetnik mar al grof Grune protektor je ovog mladica izato ne smije biti ni kakvih tragova o njegovu nestanku. -Ipak, va e visokorode mi nije kazalo o cemu se radi. -I ja sam doznao tek u posljednji cas. Kad je ovaj krenuou Zagreb, jedva mi je d ostajalo vremena da pozovem vas na tajprokleto neudoban put. Na stanici, kad bud emo sami, kazat cuvam podrobnije. Tamo me vec ceka moj becki pijun za Hrvate. Pozor -mladic govori glasno.

-Visokorodeni barune, taj se mladi klipan usuduje govoritihrvatski. Pokazuje na Zagrebacku goru i veli... - to veli? Svaku mi rijec aptom prevedite... -Rekao je doslovce: "Divna moja Zagrebacka gora, ona krije cudesnu tajnu moje domovine..."

Tamnobradi cvrsto stisne lakat policajca, usne mu poblijede, dok

apcuci pita:

-"Zagrebacka gora krije tajnu" -to je rekao? ta jo ? Pazite. Sto veli jo o Zagrebackoj gori? Svaku rijec prevedite. Covjek plave kozje bradice lukavim pogledom prati mladica na cesti: -Sada se veselo smije. Ah, opet govori: "O -da mi je po letjeti tamo u krilo drage gore -smjesta, ovog casa. -Da -to je -on zna to govori - apce tamnobradi, ne pomicno zureci preda se. - to se sada zbiva, Jarec, govorite. -Sada je mladic u utio. Ne to se dogada kod kocija a, on napeto gleda onamo. -Ovaj mladic - apce tamnobradi -javno govori o tajni Zagrebacke gore. Cujte moj hitni nalog: mladica moramo uhva titi i oteti mu dragocjeno blago danas u prvom mraku, na bilo kojoj stanici, tajno i neprimjetno. Mojem pijunu za hrvatske dake rekao je da ce to blago prenijeti slo eno ispod prsluka u Zagreb. Zato su mu prsa tako nabrekla, kao da nosi debele na slage pergamenta. A sad -tiho, ravnodu no, putnici se, eto, vra caju u kola. Doci ce i on. Mladic jo uvijek stoji na cesti. Njegova je pa nja sa Zagrebacke gore pala na kocij a a kod koga se zaustavio seoski jahac pa ispituje, nije li se dili ansi desila kakva neprilika ka d stoji ovdje na vrhu brda. Mladi putnik na cesti slu a razgovor i najednom, kao da mu je sjevnula neka sretna misao, veselo pohiti k seoskom jahacu i zapita hrvatski: -Kamo vodi ovoga konja? -Na stanicu da ga iznajmim ili prodam. -Kupujem ga i placam to tra i ako mogu s njim do pola noci stici u Zagreb. -Ako ste tako cestiti jahac kao to je inoj konj trkac, bit cete do pola noci na Markovu trgu. U trenutku segne mladi putnik za novcarkom. Odmah isplati zatra enu svotu, poravna tro no sedlo, ustro uzja i kupljenog konja. Onda kocija u dili anse odredi neka kovceg spremi na stan icu "Divlja macka" i dade mu obilnu napojnicu. Tada skrene konja prema kolima, i oslovi supu tnike: -Molim jo jednom: oprostite to sam zaustavio kola i utro io dragocjeno vrijeme. -Kako? Vi necete s nama nastaviti put? -razocarano pita plecati orija . -Kad tako urite, onda vas u Zagrebu ceka lje potica? -Ona to mene tamo ceka nije ljudskog roda -odgovori mladic. -Molim, primite moju zahvalnost i po tovanje. Dignuo je modri klobuk iznad crnokose glave pa se spusti niz brdo u oblaku pra ine , a kocija primijeti pomocniku: -To se jo nije dogodilo otkako vozim dili ansu. Tu su svi vrazi zaigrali svoje kolo. Bit ce svega, pazi to ti velim. 10 U kolima tamnobradi samo pogledom otkriva svoj bijes tajnom policajcu Jarecu. Mo raju utjeti, jer su suputnici vec zauzeli svoja mjesta. Ipak, tamnobradi stvori odluku. Pred svima k roz prozor oslovi kocija a:

-Upamti, ako nadoknadi vrijeme to smo ga izgubili zbog zabave tog neodgojenog prostaka, dobit ce od mene za svakih deset minuta pet gro a. Obecane gro e te ko su osjetili konji u o trini bica svojeg kocija a. Vec za sat vremena pojavi se dili ansa na stanici punoj kola, konja i putnika. Tek to se zaustavi, dva bradata putnika silaze i upravljaju svoje korake krcmaru. Mali odebeli covjek plaho upire pogled u njihove brade. Htio ih je mimoici, ali ga tamnobradi uhvati za ramena: -Nije li se kod vas zadr ao mladi jahac u modrom odijelu? -Jest, napojio je konja, nije ni jeo, vec odmah odjurio dalje. -Kamo, kojim pravcem? -Ba , evo, ovom glavnom cestom to vodi u Zagreb. Drugog puta za njega nema. -Trebam dva konja! Jelo i pivo servirajte pod ono stablo, a ne u gostionici. Krcmar nije navikao na tako brzu i obilnu narud bu pa bez rijeci ode, dok su oboji ca putnika oti li pod kro nju jabuke i sjeli na klupu. Tamnobradi prokune nekoliko puta pa grize usne, p o cemu policajac razabire da je uzbudenje visokorodenog doseglo vrhunac. Ipak ga opominje: -Ali, va e visokorode, ovdje javno da nas ljudi gledaju! -Upamtite; kad nekome treba da priopcite najvecu tajnu, onda to nikada ne ucinite medu zidinama, niti u andarskim

uredovnicama, nego pod vedrim i oblacnim nebom. Ljudi nas gledaju. Da, na a su lica bradata pa misle da smo neprijateljiekselenciji. Zamalo krcmar stavi pred njih na klupu punu zdjelu i saopci da ce konji stici za pola sata iz sela. Tamnobradi kimne i otpusti ga. -Napokon smo jednom sami! To je da poludi ! Cujte, Jarec, to je na stvari. Moj beck i pijun za hrvatske dake najaviomi je prije tri dana raport, ali ga nisam imao ka da primiti i pozvao ga tek sinoc. On mi saopci kako je prijateljevao s dakom na beckom sveucili tu, potomkom obitelji Keglevic iz Hrvatske. Po to mu je baka u Becu iznenada umrla, odluci mladic vratitise u Hrvatsku. Kad je spremao stvari za put, zatece moj beckidacki pijun Bardovic toga Keglevica, idea listu i sanjara, u nekom ludackom zanosu. Taj glupan povjeri mu golemu stvar: poka e mu neke spise i pergamente a pri tom je sav lud odsrece klicao kako ce tom ba tinom usreciti svoju domovinu. .._ 11 -Ah, tako, nosi uza se u Hrvatsku obveznice na veliki ime tak bake? -Kakve obveznice! Veliko blago habsbur ke dinastije kojemoramo oteti Hrvatskoj. Op etovano vam nagla avam: to je veliki, golemi posjed, golema dragocjenost -koju moramo dobiti usvoje ruke za habsbur ku k runu, a onda taj Keglevic mora i ceznuti netragom. Razumijete li? Moja je bila pog re ka to sam svoga pijuna prekasno primio -i preostalo mi je samo toliko vremena da s mo potra ili vas za potjeru, a kad ste jucer stigli uKeglevicev stan, rekao vam je sluga da je gospodar otputovao sdva kovcega najprostijim putem, dili ansom, ravno u Zagreb. Na srecu, stigli smo u kola u kojima je vec on sjedio, a svojegsam pijuna poslao naprijed na konjui Sada recite -ne cini livam se taj mladic nekako neobicna izgl eda. -Va e visokorode, palo mi je odmah u oko da ispod prsluka i kaputa ima ne to vrlo de belo natrpano, kao da su papiri. -Toje ona ogromna dragocjenost, to su nacrti i pergamentiiz davnine kojima ce nj egova ekselencija Bach praznoj bla gajni monarhije pribaviti senzacionalno bogatu movinu. Na a cevaluta pred cijelim svijetom ujedared porasti na najvi u visinu. Mi cemo sloviti kao najbogatja dr ava Evrope. Zato opetovanonagla avam: taj mladic n e smije stici u Zagreb -a opet nitkone smije slutiti da smo mu silom oteli to hr vatsko blago i daje on nestao netragom po odredbi na eg redarstva, jer se visokoro deni mar al Grune zanima za njega radi pokojne mu bake. Pergamente mu treba oduzeti, a on nestati netragom. A sad je, eto, odjahao. to sada -pitam vas, gospodine efe tajnog redarstva? -Ba zato to je sam samcat odjahao, ucinio nam je velikuuslugu jer cu ga lak e uhitit i, nego da se vozio s putnicima udili ansi. -Dakle, da cujem. Kratko i brzo. Jarec izvadi iz d epa papir i stade crtati olovkom. -Evo, va e visokorode; ovdje je jedna jedina cesta kojomon mora i mo e jahati u Zagr eb. Sa svih strana su oranice i plodniprivatni posjedi, dakle, ne mo e preko njih, jer bi ga seljaci isprebijali. A sada pogledajte: cesta ima mnogo zavoja sve do blizuZagreba. Ovdje, evo, -i povuce poprecno kratku crtu -va evisokorode, ovdje j e andarska oblast sebi napravila uski puteljak da mo e na polovicu skratiti put svaki jahaci kurir kadanosi va ne naloge iz Beca u Zagreb. A smrtnom je kaznom zabranjeno privatniku prolaziti tim putem, koji, osi m toga, na cetirimjesta cuvaju andari. Na mladic sada ja i ovom cestom toprolazi izme du stanica -dok cu ja za njime ovim precacem. Imam vremena dva sata da krenem andarskim putem, pa cubiti prisiljen jo cekati dok on stigne na zavoj kojim mora poci12 za Zagreb -jer preletjeti zrakom ne mo e. Sa mnom ce biti andari odjeveni u civilu.

Uhvatit cemo ga iuciniti s njime to vi odredite. -Pamtite, on ce dati prije ivot nego spise, cim stavite

ruku.na njegovo tijelo, razderite mu kaput i prsluk, izvadite papire i pergament e sve do jednoga -opetujem -pergamente kojenosi kod sebe, to je to golemo blago, to mu otmite prije nego tobi mogao viknuti -ili dahnuti! -Razumijem to misli va e visokorode. Sam cu sve tocnoizvesti! Va e visokorode i njego va ekselencija bit ce sa mnomzadovoljni. Do pola noci imat cete u rukama novo bo gatstvo habsbur ke monarhije. -A onda cu vas pozdraviti s naslovom "von Jarec" i s pripadajucim privjescima.-N o, znajte, dok u ruci pergamente nemam, drhtat ce u meni svaki ivac. Evo, spremit e sve u ovutorbu koju vam sada predajem. A gdje da vas cekam? -Poci cemo u stanicu "Divlja macka". -Ali nipo to necu uzeti sobu, elim da mi predate pergamente negdje u mracnoj noci g dje nema zidina ni vrata da netkoproviri. -Va e visokorode, znam kod "Divlje macke" pcelinjak daleko od kuce i taglja. Iza pc elinjaka je samo grmlje. -Krcmar nam vodi konje -upozori barun, izvadi lisnicui apne svojem suradniku: -Ja rec, ova zadaca danas je najva niji politicki dogadaj habsbur ke monarhije! POD ZA TITOM MRAKA Putna postaja "Divlja macka" prepuna je ljudi to su ovdje prekinuli putovanje rad i nocnog odmora. Nacesti se zaustave cetiri jahaca. Tamnobradi barun Larsen, des na ruka ministra Bacha, nareduje jednomod pratilaca: -Bardovicu, ovdje sam se rocio s gospodinom Jarecom poslije ponoci. Nas dvojica cemo sada najprije vecerati. Vas cu predsvima nazivati naslovom grofa Keglevica. Zatim se okrene dvojici, u gradansko ruho odjevenih andara i nalo i im: "Uzmite vec eru, a poslijeponoci krecemo dalje. Po va em vladanju i govoru ne smije nitko zami jetiti tko ste." Onda side sa sedla i u pratnji mladog covjeka krene prema jednokatnoj zgradi. Vl asnik ih doceka, uvedeu kucu i otvori jedna vrata. -Va a milosti, oprostite, ovo je moja komora, sve su drugesobe iznajmljene, ova je jo jedina na raspolaganju. JA. ,1 i - elim veceru, dobru veceru, za mene i -grofa Keglevica -naglasi tamnobradi barun. -Neka va a milost izvoli zapovijedati -duboko se poklonikrcmar i stade nabrajati z alihu svojih jela. Barun naruci, a krcmar ode. Kad je Larsen ostao sam sa svojim pratiocem, stavi prst na usne pa oprezno ogled ava sobu, stijene, kuteve i prozore. Kad se krcmar vratio, primijeti: -Tamo gore pod stropom vidim mali otvor, kao da je prozorcic u stijeni. Sto je to? -Ah, va a milosti, napravio sam iz ove jedne velike sobedvije jer nikad nemam dost a prostora za putnike. Soba s one strane nije imala prozora, pa sam u stijeni kojom smo soburazdijelili dao naprav iti mali otvor, da oni tamo imaju ne to svjetla. Tamo su tri obicne putnice koje vec duboko spavaju. Vjerujte, ja cu va im milostima pripremiti ovdje dva udobnale aja. -Ne, to ne trebamo, grof Keglevic i ja platit cemo posteljekao da smo spavali, j er mi cekamo kasno u noci nekog prijatelja koji dolazi izdaleka i moramo ostati budni. Gostionicar se time zadovolji i unese u sobu jelo. Dvori ih bri ljivo, a barun cit ave veceri govori osvagdanjim stvarima, o putovanju, o vremenu, a pri tom se sta lno prsi pateticno kao da upozorava ikrcmara i svojeg pijuna da je uva ena licnost. Najzad krcmar pospremi stol, primi od baruna isplacenu veceru i dva le aja, duboko se pokloni i ostavisobu. -Dakle, gospodine grofe Keglevicu, hocemo li malo pro etati? Ovdje je zagu ljivo -naglasi barun i ustane. Povede mladica u dvori te, puno vozova na kojima spavaju ljudi. Jo je dugo vremena cekao u

mraku, dok se i posljednje svjetlo uzgradi ugasilo, a zatim uzme za ruku mladog pratioca i povedega oko staje i taglja, povuce ga uz ogradu vrta, apcuci:

-Kad sam danas s Jarecom ovuda prolazio, on mi je pokazao ovo divno mjesto gdje sam se s njime rocio za ovu noc. Tuje pcelinjak gdje nas mogu cuti samo usnule p cele. Iza pcelinjaka ima gusto grmlje, ni macak ne bi ovamo zalutao. Tu smopotpu no sami. Vidio sam pred pcelinjakom i klupu. Da, ovdje je. Sjednite! Sada cete pod za titom mraka cuti moje naloge. Aliprije svega moram ipak priznati: vi ste pocinili cudotvornu izdaju za korist habsbur ke monarhije. -Va e visokorode smatra da nije ispravno to sam izdaoKeglevica koji mi je bio prija telj i novcano me pomagao? -Polagano, mladicu, jo nisam dovr io izreku -bila jeva a du nost da izdate prijatelja i time ucinite uslugu habsbur koj dinastiji. Posljedica va e izdaje odjeknut ce cijel im svijetomu korist na e monarhije, a na slavu ekselencije Bacha. To je 14 velebna korist. Da nije -zar bih se ja osobno mucio da idem u potjeru za nekakvi m Keglevicem? A sadase moramo porazgovo-riti. Keglevic je sigurno javio nekome u Zagreb da dolazi? -Rekao mi je da je najavio svoj dolazak grofici Juliji Or ic, ali nije odredio dan . Njegova tetka barunicaKolenbach nalazi se u Lombardiji. -Bilo kako, sada trebam u Zagrebu potpuno odanog grofaKeglevica, pa sam s eksele ncijom Bachom odlucio da ga zastupate vi. Vi ba nalikujete njegovoj pojavi, va a ko sa, brkovi, zalisci i va e oci su tamne. Stas vam je poprilici jednak, dakle, svep ristaje odlicno. Znate li kada je Keglevic bio posljednji put uZagrebu? -Sa est godina ostao je bez oca i majke i tada ga baka, koja je ivjela u Koru koj, dade dovesti k sebi po svojem upravitelju. Kasnije se ba ka s njime preselila u Bec da mladic ondjestudira, ali mu nije dopustila ni jeda nput da posjeti Zagreb, jerje zbog nekih obiteljskih prilika raskrstila sa svim znancima irodacima. -Vrlo dobro, dakle, nitko ga u Zagrebu ne poznaje. Buducida ste s njime prijatel jevali kao moj dacki uhoda, sigurno vamje Keglevic pripovijedao dogadaje iz svoj e pro losti. -Kako mi luda ne bi pripovijedao kad je uvijek uzdisaoza domovinom i za svojim Z agrebom! One noci, kada sam ga na ao u onako ludackom zanosu nad svojim senzaciona lnim otkricem o bakinoj ba tini, deklamirao je kako ce onim pergamentomusreciti sv oju domovinu. I smjesta sam onaj cas zamislo da cusve povjeriti va em visokorodu. -Sve ide kao po loju! Dakle, znajte - est dana bit cetesami u Zagrebu da glumite K eglevica. Tada dolazimo u posjetvama ja i moj ef redarstva Jarec. Prikazat cemo s e kao nekibecki kavaliri. -Visokorodeni gospodine, ako koji hrvatski dak dode iz Beca u Zagreb? -Na sve to sam mislio. Ni tetka njegova nece s mu em izLombardije moc u Zagreb -ba rem dva tri mjeseca, a ni jedanHrvat iz Beca ne mo e prijeci granicu dok ste vi u palaci barunice Kolenbach kao mladi gospodin Keglevic. No, ovo je najva nije: u to j palaci njegove tetke je dru ina vec mnogo godina, podjetetu od 6 godina ne mogu vas prepoznati, ali ova slu incadsve nanju i i mogli bi smjest posumnjati ako vi rec ete ne to tonije tocno, dakle, pazite! -Bit cu oprezan. Znam mnogo o dru ini jer je Keglevicosobito uzdisao za svojom dad iljom koja se zove Matilda, a idanas je kljucarica u palaci Kazali ne ulice. Ako i pak netko odnjih posumnja, to mi je ciniti? -Predajte ga ravno andarima. Da, bit ce dobro ako uzmete ovaj moj prsten pecatnja k da se mo ete iskazati kod na evlasti u Zagrebu. Izdr ite samo 6 dana. Posjetite samo najbolje15 prijatelje "svoje" bake, a onda, eto nas, mene i Jareca, u Zagrebu. Odr avat cemo velike svecanosti ipozivati aristokraciju jer su se tamo neki od nas odmetnuli i jo danas hoce da budu ilirski, Jugoslaveni. Dok cemo mi njih zabavljati, nece ni slutiti da smo okupirali Zagrebacku goru za sebe, a jo manje ce

slutiti to mi tamo imamo. Tko vam se ne svida, s njime u tamnicu. Upamtite! Bude li ne to va no totreba da vam saopcimo jo prije ovih est dana, poslat cemo vam posebna kurira odjevena u gradanskoruho. Kurir ce vam donijeti na e pismene odredbe. Jeste li na sve spremni? -Va e visokorode bit ce sa mnom zadovoljno. -Budite pametni i oprezni jer o tome ovisi da izvedemo uZagrebu djelo koje ce ha bsbur ku monarhiju uciniti jednom odnajbogatijih dr ava svijeta. Ali, zar ne cujete topot konja? Ilimi se tako samo cini? Slu aju u ti ini mraka jahaca koji ocito dolazi livadom. U mraku netko zazvi di. -On je -drhtavim ce glasom barun i dade isti znak zvi danjem. Klupa za kripi. Visokorodeni je ustao. uti, ceka... Iza njegovih leda drhtanje konj a i jahaca, ondapoluglasno saopcenje: -Va e visokorode, zapovijed je potpuno izvr ena! -Ah -sad opet lako di em, -dahne barun kroz tminu, aonda upita: -A kako je bilo? -Dugo sam ga cekao u gustom mraku. Htio mi je pobjeci, ali su preodjeveni andari prihvatili uzde njegovu konju. -A vi ste zagrabili pod njegov kaput i na li smjesta pergamente, a da ni viknuo ni je? -U istom trenutku bila su mu usta zapu ena, a moje rukena pergamenama. Sav je bio njima omotan oko tijela, cudovi teod spisa. Sve sam ih smjesta povadio ispod prslu ka i skupio uko natu torbu va eg visokoroda. Preponizno vam je predajem! -Skinimo klobuke -poluglasno ce barunov glas. Ovu predaju zabilje it ce historija habsbur ke monarhije dovijeka. Mismo sada bogati i vjecni. Vas je, Bardovicu, srec a posinila, iskazala vam cast da budete izdajica tako gorostasne dobrobitne svoj ehrvatske zemlje u korist habsbur ke dinastije i njegove ekselencije ministra Bacha. Vi sretnice! U mraku i ti ini cuje se njegovo te ko disanje i poluglasne rijeci: Zinut ce svijet, gospodine "von" Jarec! U ovoj torbi le i carstvo Habsburga! A sad a, Jarec, vodite pravoggrofa Keglevica u ludnicu. -U ludnicu? -pita Bardovic. 16 -Da, u ludnicu -odvraca barun. -Mi Habsburgovci postupamo covjecanski, mekanog s mo srca, cesto i clanu carske obitelji po tedimo ivot! Neka sebi sada u ludnici umi l ja da je pravi Keglevic... -Gospodo, svatko ide svojim pute. Ja natrag ekselenciji, Jarec s Keglevicem u Austriju a Bardovic kao pravi Keglevic uZagreb. Jarec, uzmi te mi dvije sobe kod "Cara austrijskoga", avi, Bardovicu, treba da uzmete konja za put u Zagreb. Ispricajtemu Jarec, da tacno zna kako je Vjeran Keglevic zausta vio dili ansu i odjahao u Zagreb, u ce nji da to prije vidi svoj rodnigrad. To mora r eproducirati jer su ga svi u dili ansi culi, dakle, va no je. Jarec ispripovijedi mladicu o tom prizoru, dok se barun ocito odmarao od velikog uzbudenja. Kad je tajnipolicajac svr io, opet se javi barun pateticno: -Svaka kap krvi u meni vice da smjesta nosim ovo blago uruke ekselencije. Ni cas ka vi e ne mo emo ovdje gubiti, svatkoneka postupa kako sam naredio. Ovo je na -najsv jetliji dan! U mraku odo e u dvori te stanice. Svi spavaju. Oni probude krcmara. Na vratima zgrad e pojavi se gazdas fenjerom u ruci, pohiti u staju, izvuce napolje konje i poma e pricvrstiti sedla. Tri jahaca napu tajuputnu postaju... *** Polagano pada crno velo noci. Razabira se obrisi dalekih gora, blizih uma i polja , pa krcma, dvori te, iza taglja pcelinjak i visoka ikara. Iza nje krov neupregnute k ocije. Na malom pro-zorcicu obrijano, blijedomu ko lice. Pogled mu zuri k vratima krcme. Odanle izlazi gospodar stanice, budi sluge, onda kreneokolo visoke ograde grmlja i zaustavi se okom u oko s covjekom na prozoru kocije. Krcmarovo lice ob lijerumen ljutine. -Sto? Ti si jucer u mraku ovamo dogurao kociju iz taglja?

Misli u tedjeti konacenje ako ti kocija ne" stoji u dvori tu? Nece ! Kazat cu tvojem go spodaru da si spavao u kociji. Kako sezove ? Iz kojeg si dvorca?

Upitani ne odgovara, vec izlazi iz kocije. Mlad je, u smedoj putnoj livreji. Crt e lica mu evne, gotovo inteligentne, oci mracno gledaju krcmara: -Koliko imam platiti za konje i kociju? -Gle, gle, mladi gospodin lakaj se ljuti! No, zasolit cu ti ja! Koga ceka ovdje? -Moji poslovi! elim .platiti! -Brzo si objesio nos, ali opet, velim ti, nije pristojno skrivati kociju i u njo j spavati pa onda zaracunati gospodaru kao da si platio tagalj! Znam ja te va e lakajske poslove! 2 Jadranka 17 Cim izvadi lisnicu, krcmar u uti. Lakaj plati citav racun kao da je kocija bila u t aglju. Onda se uputi na stanicu, potra i ko-cija a, probudi ga i zovne: -Odmah upregni! Idemo! -Zar je mladi gospodin stigao? -Nije, i ne znam kada ce! MLADI GOSPODIN U mraku sobe i ak svijece ispred srebrnog sata. Titraju zrake pod kazaljkama. Prate ih zabrinuti pogledi ene u bijeloj pregaci, s bijelom kapom na cetrdesetgodi njoj glavi. U kuci potpuna ti ina. Svi spavaju, samo kljucarica Matilda nemirno raspravlja sama sa sobom. Sto se moralo dogoditi da mladi gospodin jo uvijek ne dolazi? Sva dru ina u kuci ocekuje ga vec drugi dan i noc -uzalud. Svjetlo svijece razotkriva na srebrnoj kazaljci jedanaest i pol sati. Tako kasno ne mo e stici -uzdahne ona i hoce da zatvori prozor svoje prizemne sobe. Kroz nocnu ti inu palace za-zvec i zvono -jedan, dva i vi e puta. eni prolazi zvuk citavim bicem. Ruka joj zadr ce, prozor ostavi napola otv oren, iz hodnika dotrci sluga. U ruci mu fenjer. -Kljucarice Matildo, pred ve om stoji jahac i veli da je mladi gospodin. -Brzo uzmi i drugi fenjer. Ja cu sama otvoriti-i trgne lakaju iz ruke zapaljenu svjetiljku. Sva je zbunjena u tom veli kom casu kada ce ugledati mladica s kojim je ve u est njegovih prvih godina ivota. Otrcala je iz hodnika u dvori te, zaokru eno jednokatnom zgradom na cetiri ugla. U sredini dvori ta zdenac. Dva se fenjera di u u vis dok ona otvara ovalnu iroku ve u kroz koju bi imala uci iroka kocija. Ulazi samo jahac. Ona klikne drhtavo i radosno. -Je li to va a milost -mladi gospodine Vjeran? -Jest, ja sam! -A ja sam kljucarica Matilda... -Moja dadilja -a ja va gojenac! Srce joj zadr ce od tih rijeci dok mladic ulazi u tamno dvori te i spu ta se sa sedla. -Jao, gospodine, zar niste sreli kociju koju sam poslala pred vas? -Kociju? Ako sam je i sreo, nisam mogao znati da je aljete vi, a ni kocija nije mogao naslutiti tko sam ja. No, svejedno, htio bih se sada najprije osloboditi pra ine. 18 -I ne to vecerati, zar ne? Gladni ste? Jao, doja ili ste bez

ikakve pratnje i prtljage! Kako to, va a milosti? -Sve cu vam ispripovijediti, samo da se osvje im hladnom vodom. Brzo odreduje Matilda starijem lakaju Mi ku da sve priredi j zapali svjetlo u blag ovaonici, a ona uzme svijecu. -Izvolite gore, mladi gospodine! Ulaze kosim stubama s dvori ta u prvi kat. Dotle ona pripovijeda uzbudeno. -Izvolite, ovdje je blagovaonica, mi je zovemo "palaca" jer je od svih soba najveca. Ne, ne, ovdje je to, zaboravili ste, i nije Cudo! Kad su vas odveli iz ove kuce u tudi svijet, bili ste djetence od est godina. -Sjecam se toga samo kao u magli. Pogled pun granuca upire kljucarica u mladica pred sobom: -Oh, mladi gospodine, kako ste pristali! I kako ste se pro mijenili, jako ste se promijenili! -Od djeteta je postao mu , zar ne? Kosa mi je ipak tamna kao u djetinjstvu, naravno, onda nisam imao zaliske ni brkove! Oboje se nasmijali srdacno, veselo, povjerljivo, ali se ona malo lecne: -Ba glupo govorim! Ali vidite, do ovog casa, kad god sam mislila na vas, uvijek mi je bilo pred ocima lice mojeg djecaka

kako ga je naslikao jedan slikar na ovoj slici. On pogleda k ormaru gdje visi slika malog djecaka. -Ne, ne -upozori ona. -To je sin generalice Kolenbach, sestre va eg oca -vas su slikali s va om majkom. Eno, tamo -i poka e sliku na zidu kraj prozora: -Oh, kako je va a majka bila plemenita du a! Tamo uz nju stojite vi, jedva vam je bilo cetiri godine ... Okrenuo se i nekoliko trenutaka gleda u sliku uteci, dok ona stoji iza njegovih l eda i brzo odreduje lakaju Mi ku kako ima sve prirediti za spavanje. Onda se obazre k mladicu: -Oh, mladi gospodine, pa vi se nemate u to preodjenuti. Gdje su vam odijela? -Sutra ujutro po aljite po moje kovcege na putnu postaju "Divlja macka". Dok mi to ne stigne, ostat cu u kuci. -Ali, mladi gospodine, svi vas eljno ocekuju kao neko cu dovi te. -Vas, Matildo, molim -dodite za vecere k meni, htio bih s vama razgovarati. Sva sretna pohiti dolje u kuhinju gdje se vec svi ure oko vecere. Ona im ushiceno pripovijeda: --Tek u svjetlu sam vidjela kako je pristao. Samo je sve zaboravio u tudini! Ni svoju sliku nije prepoznao. O majci nije rekao ni ta, samo ju je uteci gledao. Pa da, sigurno mu je bilo te ko! 19 Za jedan sat nosio je Mi ko gore u blagovaonicu raznog jela. A onda je stigla Mati lda i stala kraj vrata, ali on je ljubaznim rijecima zovne: -Dodite k stolu! Vi ste me dojili i pazili kao svoje dijete! -Dojila sam vas i postavila na noge, a kad vam je umrla majka, sva je briga pala na mene. Bili ste dragi, dobri djecacic. -Necu ni sada biti odvi e zao! Dakle, sjednite. -Za to se va a milost nije dovezla iz Beca iznajmljenom kocijom, sa slugama? -pita Matilda. -Moj je Johan ostao tamo, a ja sam putovao dili ansom/ pa kad smo vec bili dosta blizu "Divlje macke", opazim u daljini Zagrebacku goru. Uhvatila me elja da budem to prije kod kuce, pa kad sam tamo nai ao na konja, kupim ga i, evo me! -Dili ansom ste putovali? Pa to je stra no! Ja sam po od redbi grofice Or ic poslala kociju i s njom moga sina. Znate, on je bio prvi lakaj kod barunice Kolenbach. Ako vam se ne bude svidio, naci cu mu drugu slu bu. -Nipo to, draga Matilda! elim da ostane sve kako je bilo u ovoj kuci. Vi cete je voditi, sve prepu tam vama. A cim mi stig nu odijela, posjetit cu obitelji kojima sam se du an predstaviti. Zar ne, Matildo, vi cete me uputiti kojim redom moram obaviti posjete. -Prije svega, morate otici njezinoj milosti grofici Juliji Or ic. Njoj je va a baka cestitala svaku Novu godinu. A zatim morate poci barunici Vraniczany-Dobrinovic, plemenitoj gospodi Kukuljevic, obitelji Fodroczy. cesto ste se igrali s Majom Vernerovom iz Gospodske ulice? -Ne, nikako, nisam du an i necu to uciniti? Ona uzdahne kao da joj je pao kamen sa srca: -Kako mi je drago cuti da se vi ne klanjate toj andarskoj ekselenciji! Stra no je kod nas. Nemamo Sabora ni pravog bana, Jelacic mora slu ati kao kakav pisar. Tko bi to mislio nakon onih krasnih ilirskih dana kad se hrvatski klicalo i pjevalo po ulicama.

Danas ne smije nitko ni pisnuti hrvatskim jezikom od habsbur kih bajuneta! -Dakle, nitko nije sretan u mojoj domovini? -Ni izdajice koji imaju pun d ep jer ih mora muciti savjest, a domoroci kao da i ne ive. Ali ne elim vam umarati, treba da legnete, sada se morate pokoravati kao da ste moj mali djecarac! Mladic joj veoma srdacno pru i ruku i Matilda ide plivajuci u sreci i radost: on j e uva ava, tra i njezine savjete, vlada se kao da je i sada djecak. Jo sretnija nego prigodom njegova dola ska pripovijeda dru ini da joj je povjerio neka vodi kucu kao da je gospodarica, a naposljetku primijeti : -Pazite, to vam velim: na a ce kuca od danas biti naj slavnija od svih na gradu Gricu! Gospodice iz svih obitelji pocupat ce se za njega! 20

Drugog dana ivota u dvorcu u Kazali noj ulici poceo je veselo i zadovoljno. Matilda je nekoliko puta iza la na trijem prvoga kata i pogledala dolje, ocekujuci da joj se vrati sin s ko cijom pa da mu uzmogne saopciti svoju srecu to je mladic tako ljubazan prema njoj i to je tako uva ava. Tek kasno uvecer javi Mi ko da je stigla kocija i njome njezin sin Videk. Istrcala je pred njega u dvori t e gdje su isprezali konje i spremali kociju i nabrzo mu ispripovijedi o divnom sastanku s mladim gospodino m. -Majko, dodite malo u svoju sobu! Smjesta se uputi u prizemlje to se otvara prema Tu kancu, a putem dalje pripovijeda o mladicu. Kad su stigli u sobu, ona upali svijecu, pogleda sina i zacudi se: -Videk, to je? Izgleda kao da si u ponoc na groblju ugle dao duha! Videk ne odgovara, vec povuce zasun na vratima. Ovo je da se zaprepasti : -Nikad mi nismo razgovarali iza zatvorenih vrata! to je tebi, Videk? -Majko, slu ajte. Pre ao sam s kocijom tri putne stanice, ali nigdje nikakve kocije iz Beca. Onda sam ostao kod "Divlje macke". Vi znate, volim kociju zavuci dalje od postaje jer se bojim buha i u iju pa radije spavam na jastucima kocije. Kad je pao mrak, odvukao sam kociju iza pcelinjaka da me ne vidi gostionicar. Dugo mi san ne ide na oci, kadli cujem mu ke gla sove. Ovo su tati i kane okrasti pcelinjak, mislim ja, zgrabit cu ih za vrat. Ali oni su sjeli pred pcelinjakom i raspravljali tiho nje macki. Znate kako sam dobro naucio taj jezik i napnem sluh. Jao, majko, zima mi ude u tijelo, a znojim se kao u kotlu. Saznao sam da je njegova ekselencija s vikosorodenim efom tajnog redarstva na eg mladog gospodina Vjerana otpremila u ludnicu. -Videk dragi -pa tu je gore mladi gospodin! -To je njegov pijun koji ima tu da igra na eg mladog gospodina, a njega su, kad je odjahao sam na konju u Zagreb, uhvatili andari, uzeli su pergamente i odvezli ga u ludnicu. Dok ona sva dr ce od u asa, Videk potanko ispripovjedi o svemu to je cuo iz tihog pol uglasnog razgovora u kasnoj noci izmedu pijuna Bardovica i efa tajnog redarstva Jareca. -Jao, meni, Videk! Ovaj gore je pijun Bardovic? Kako bi mogao prikazivati na eg Vjerana? -Ba to je visokorodeni rekao: pijun ima tamne kose i tamne oci, a tamne zaliske i brkove kao na Vjeran. I stasom sebi nalikuje. Sasvim sigurno -ovaj gore je pijun, a na Vje ran le i u ludnici, dok mi ne mo emo ni ta protiv toga. Znate li to je govorio visokorodeni? Rekao je Bardovicu neka pazi to govori pred nama, dru inom, jer dru ina opa a svaku sitnicu pa bismo mi mogli posumnjati da to nije pravi gospodin. Ali sad mi pada na um: gore je sve kako je bilo kad je mali Vjeran sa est godina bio odveden, dakle, mora znati gdje je to. 21 -Videk -zajeca Matilda -kad sam ga vodila gore, nije znao gdje je blagovaonica. Morala sam mu pokazati vrata, bio je sav smeten. Sliku sina generala Kolenbacha dr ao je za svoju. Nije poznavao onu na kojoj ga je slikar slikao s majkom! -Eto, vidite! A je li vas to ispitivao o kuci i rodbini? -Jest, pitao me kakvim bi redom odlazio u posjete. -Nije li odredio da mu se dovezu kovcezi od "Divlje

macke"? -Jest, poslali smo konju ara po odijela, sutra ce stici. -Eto. Onaj prokleti visokorodeni govorio je u tmini kako ce Kegleviceva odijela dobro pristajati Bardovicu jer su jednaka stasa. Majko, taj to je do ao, nije na mladi gospodin! -Sine, to moramo odmah prijaviti Or icki i oblasnom sudu. -Ne mo emo! Bacili bi nas smjesta u zatvor. Kad je Bardovic pitao visokorodenog to onda kad bi netko od nas posum njao o njemu, znate li to je odgovorila ta visoka zvijer? Neka nas odmah preda andarima. I rekao je: "Evo vam moj prsten sa igom za prijevaru." Kad sam to slu ao, bio sam kao mrtav! Da su me otkrili u kociji nikad vas vi e ne bih vidio! - to cemo sada, Videk? Ovo moramo povjeriti Or icki i njezinom odvjetniku. -Ali odvjetnik treba svjedoka od kojega je to cuo! A kad to saznaju andari, nema me vi e! -Ne, ne dam te, Videk moj, ali na eg dragog Vjerana ne smijemo ostaviti u ludnici.

-Cijelim sam putem razmi ljao o tome. Mi ne mo emo biti pod jednim krovom s takvim lupe om. Idemo svojoj kuci u Zlatar i povjerimo to doktoru Pisacicu. Taj po tenjak ce nas savjetovati. Na vratima netko zakuca. Oboje se lecnu. Videk otvori vrata. Mi ko ulazi. -Hajde brzo, Videk, mladi gospodin te eli vidjeti. -Idem odmah cim se preodjenem. Mi ko izlazi, a majka poma e sinu pri odijevanju. - to ce te samo pitati? Sva dr cem! -Jao, majko, zlo ce biti kad se nas dvojica nademo nasamo! -Idem i ja gore -smiruje ona Videka, premda osjeca da onome gore vi e ne mo e pogledati u oci prijateljski. Po propisima ulazi Videk u sobu necujno, ne kucajuci. U velikom salonu stoji mla dic i upire pogled u sliku djecarca naslonjena na krilo majke. -"Kako mo e gledati sliku onoga koga je spremio u ludni cu!" sijevne Videkovom glavom i zahvati ga strahovita elja da udara. Mladi gospodin se okrene, pogleda Videka i nasmije eno pita: -To si ti, sin moje dojilje? Ti si Videk? ->) Ali Videk ne mo e otvoriti usne. S u asom primjecuje da mu se taj mladic pribli ava i svaki korak probuduje u njegovoj du i strast za osvetom, bjesomucnim, smrtonosnom. -Za to ne odgovara , Videk? Zar me se boji ? Htio bi mu ne to reci, ali u grlu ga ste e, u srcu hvata stra na elja da ovoga pograbi, udari njime o zid. Mladic ide k njemu jo bli e, gleda mu pa ljivo u lice i primjeti: -Sto je tebi? Blijed si, zelen, ruke ti dr cu. Smjesta mi ka i to ti je! Uzalud nastoji ne to reci, ne mo e izdr ati, neka ga neznana sila hvata za desnicu i z apovijeda: "Udri ga u glavu!" S one strane ceka Matilda. Razabire da je u salonu odvi e tiho. To je ispuni strah om i pocne estoko ka ljati. Mladi gospodin krene prema vratima i zovne je. Sin joj nalikuje na mrtva ca, a mladi gospodin uzbudeno pita: - ta je s njim? Zar je bolestan? Smjesta mi ka ite - elim znati istinu. -Mladi gospodine, -molim vas. Videk nije ni ta skrivio, uistinu, nije. Oprostite, bolestan je vec oti ao na put, a na jednoj stanici dobio je groznicu ... -Onda pozovite lijecnika, a on treba odmah da legne i ne treba me slu iti dok ne bude zdrav. -Sto puta hvala va oj dobroti! -veli ona, a Videk bez rijeci napusti salon. Ona ga slijedi sve dok nisu do li u njezinu sobu. -Majko, bilo mi je da ga ubijem! Ne mogu -ne mogu ga vidjeti. Vec znam to cemo uciniti. -Ni ja se ne znam pretvarati, Videk, i meni je jedino spa senje da to prije odemo. Sada moram opet gore -dovezli su njegove kovcege, treba da pregledam odijela. Vjeranova odijela! Matilda se vrati gore i stade spremati kovcege. Mladic je stao iza nje i stavlja o primjedbe to bi trebalo na odijelima popraviti, a ona odgovara. Onda se on zaustavi pred njom i iznenada

je upita: -Matildo, od casa kad je Videk bio u ovoj sobi, vi ste sasvim drugacija? -Milostivi gospodine, istina je, jako sam se prepla ila kad sam ga opazila tako bolesnog. Kada se vratila u svoju sobu, nade Videka suznih ociju. -Majko, nemojte se cuditi. Kad sam ovoga spazio, bio bih ga ubio da niste bili blizu. Uvijek mi je pred ocma onaj djecak od dana kad su ono poceli tuci na majuru mene zato to sam razbio zdjelu s mlijekom. On je dotrcao, vikao na pana i zapovijedio neka donese drugu zdjelu i drugo mlijeko. Svi su gledali: otkud dijete zapovijeda! A on je rekao: "Ja ga ne dam tuci! On je siromak! On je dobar!" Tako je rekao! Odonda me je svaki dan zvao da se igram s njim. To mi je uvijek u glavi i u u ima. Zato mi je do lo da ovoga udarim u zatiljak, zgrabila me zimica! - uti, uti, sinko! Uzet ce malo trave od koje se dobija vrucica, pa kad dode lijecnik, mora te proglasiti bolesnim.

-Za to me je gledao tako cudno? Kao da sluti da ne toznam? -Sam si kriv to je posumnjao. Veli mi da sam se promijenila od casa kada si ti st igao! I jesam! Do ovoga casa mi jesrce bilo puno radosti, a sada nevoljne alosti. -Majko, nas se dvoje ne znamo pretvarati. Ovaj nam tocita sa nosa! Vidite, kako je opazio da vam ne to le i na srcu. Moramo ne to smisliti da mo emo otici odavle. -Samo da uredim kaput ovom zlotvoru. Gotovo sam zaboravila -rekao mi je kad sam odlazila: doci ce netko iz Beca, neka ga odmah pustimo k njemu. -Ah, sad znam. Visokorodeni je tamo kazao Bardovicu dace mu slati po urke po andaru u civilnom odijelu. Oh da mi sedomoci takva pisma! Ugovorili su da ce sutra Videk sam paziti na ve u i otvarati vrata, a pred gospodi nom se prikazivatibolesnim. NA JU2NOJ PROMENADI Tamo, gdje je nekoc grad Gric od neprijatelja cuvala tvrdava, davno je skinut go rnji dio obrambenog zidai citava gornja ju na strana pretvorena u etali te, sve do Me snicke ulice, i nazvana Ju na promenada. Svakog dana, prije objeda i predvecer, dolazili bi na kratku etnju gradani Gornje g grada. Danas jepromenada neobicno posjecena. u te haljine gospoda i gospodica, aro like tkanine razapete su naobruce sve do zemlje, kose uce ljane u visece pramenove i pokrivene e iricima s kojih se spu taju cipkei vrpce. ecu ene ili uz djevojku stupa majka, rodakinja ili guvernanta. Razgovarati na javnom mjestumogu ene samo ap-cuci , dok djevojke treba da ute, a pogledi im ne smiju skretati ni lijevo ni desno, osobito kad stignu bli e, uljudnost tra i da poglede upravljaju mimo njih. S Katarinskog trga dolazi grupa: niti su mladici, niti djecaci, a koracaju cvrst o, dr eci glave uvis. Dvamlada mu karca stoje u pozadini uz ogradu -crnokosi svr eni p ravnik Dobroslav Bor-nemisa itamnoplave kose Vraniczany-Dobrinovic, koji vrlo ti ho i neupadljivo ne to primjecuju na racun etaca. -Gle, na i novove ki daci! - apce Bornemisa drugu. -Da nema njih, ne bismo znali da je ovo Hrvatska. Zna kako ih divlje progoni direktor gimnazije Premru? Oni ipak u nocnoj ti ini zapj evaju koju hrvatskuilirsku! 24 -Al zato su im vode uro De elic i Iv a Tkalcic, ba prkosno idu naprijed. Njihovi pogle di kao da nam spocitavaju: vi, kukavice, nemate odva nosti ustati protiv njegove e kselencije okupatora koji od vas mijesi habsbur ko tijesto! -Ipak, cudno koliko danas dolazi na etali te mladih djevojaka. Ne to su odvi e napadno odjevene, valjda nije medu namakakav mladi bogati enik. Iznenada, kao da su se uzgibali svi etaci. Obruci se enskih suknja zazibali, ukras i na e irimazalepr ali, a frakovi gospode pokrenuli. Ulazi u promenadu mladi mu karac. Sam samcat. Visok, cvrst, pristao, odjeven po kroju Napoleona III. Sive hlace, tamnomodri kaput, bijeli pr sluk, oko vrata arenkasta svilena vezenka, iza ove zabijelila se iljasta u krabljena ogrlica. Glavu pokriva svjetlucavicilindar. Oci tamne, crni zalisci kraj uha, us ki tamni brcici odlucno se isticu iznad rumenih usna. Svipogledi, razgovori, sva pa nja, usredotocila se na njemu, a on, ne gledajuci nikoga, ide gore-dolje, zaustavi se ispred kule Lotr caka, gleda du Savske doline, onda nastavlja put kao d a ga ovdje nitko nezanima. Vrisak djecackog placa prekine pa nju usredotocenu na lijepog mladica. Mu karci pohi te prema dvorima. Izmedu kule Lotr caka i stare kraljevske palace stoji djecak od deset godina u tro n om odijelu i vriskomse otimlje andaru s golom bajunetom na ledima i perjanicom na cilindru. Grubo je uhvatio djecaka zavrat. Oko njih u casu na la se skupina daka. Suhonjavi bljedoliki Iv a Tkalcic stade izmedu andara idjecaka i prosvjeduje: - to je ucinio da ga vucete u zatvor. Ali andarski narednik, ne obaziruci se, nareduje potcinjenom andaru: -Povuci sa sobom i ovoga fakina koji to pita! -To nije fakin, to je gimnazijski dak -vikne uro De elic.

-Sve ite obojici ruke -nareduje narednik. U skupini oko daka uhvacenika uspravio se ujedared visok i cvrst mladic to je pri je etao promenadom. andari ga gledaju s nekim pocitanjem. On nosi odijelo kakvo su vidjeli samo u Bec u kod visoke gospodenjegove ekselencije. Ali i njegov glas i pitanje odgovara po tpuno glasu kojim obicavaju govoriti visokorodene ekselencije u Becu jer mladic zapovijedajuci pita: - to je ucinio djecak? elim znati za to djecaka vodite u zatvor? andarski narednik digne desnicu k svome klobuku na smjerni pozdrav i ponizno odgo vori: -Va a milosti, ovaj prljavac poznati je kestenjar, ali ljetine mo e prodavati kesten je pa ipak smo ga zatekli kako iz ruke u ruku premece deset novcica. Dakle, mogao je novac samo

ukrasti. JM. -Slutio sam va u zabludu -veli mladic. -Ja sam kestenjara sreo na ulici i zatra io da me odvede na Ju nu promenadajer sam netom stigao iz Beca i nisam znao put do promenade. Zanagradu dao sam mu ovu deseticu, dakle, pustit e ga u miru. Ali ujedno pustite i ove dake koji su se za njega zauzeli. Takav suvereni nalog iz usta gospodina koji svojim nastupom dokazuje daje, ne sa mo iz Beca, nego i izblizine njegove ekse-lencije, bio je smjesta po tivan i prihv acen. andari se poklone gospodinu, vratedeseticu kestenjaru, puste dake i krenu p rema Katarinskom trgu. Mu karci skupljeni oko kestenjara i daka, zapanjeni takvom smjelo cu i moci mladog c ovjeka, odluce damu se pribli e i s njim zapodjenu razgovor. Ali ga vi e nije bilo, samo su vidjeli oko njegova tijela lepr ati iljaste dijelove modrog fraka kad je skr etao iza ugla dvorca. Zacas potrce za njim Iv a Tkalcic i uroDe elic. Zaustave ga, a u ro rece: -Hvala vam to ste istupili tako pravedno da spasite kestenjara i domorodne dake! -Bila mi je du nost sprijeciti nepravdu, a veselje upoznatina e dake. elim se i opet s vama sastati. -Mi smo u slobodno vrijeme u Alagicevom perivoju, sada ga zovu "Franzjosephgarten" ili smo na livadi u Novoj vesi. Tamo uvijek nocu pjevamo. -Potra it cu vas -veli on, pozdravi i pode dalje. Ju na se promenada brzo prazni. Svi nose kuci dojmove o velikom, necuvenom, senzac ionalnomdogadaju. U salonu barokne palace Or ic stoji domacica. Visoka, stasita, puna na. Trideset est g odina ivota neodra ava se na njezinom svje em licu i vedrim veselim ocima. Odjevena j e u crvenu haljinu to se spu tau naborima preko modnog obruca i obavija je poput ato ra. Oko vrata ukra ena crvena je svila bijelimcapkama. Uz Or icku stoji njezina klju carica Slava i apce: -Va a milosti, citava procesija -nabrojila sam petnaestdama koje vam dolaze. -Ne razumijem to je mojoj tjednoj cokoladi dalo tako veliku slast da su se potrud ile tolike dame! Ne to mora da se sprema u Zagrebu. Ili su mo da zli jezici naprtili novog enika mojembijednom udovickom stanju! -I njezina milost Jo ica Ottenfels je iza la iz kocije! Domacica zalomi rukama: -No, onda se, uistinu, ne to ru i oko mene! Idite, Slava idovedite dame u salon. Otvaraju se vrata. Gospode ulaze redom: Fodroczy, Vranicza-ny, Ku lan, Dra kovic, Ru bido, Kolenbach, Erdodi, sve redom aristokracija. Domacica ih prima ljubazno, veselo i opa a da su sve gospode neobicno napadno odabrale haljine, odvi e pomno uce ljale svoje kose i u krasile raznimnakitima. Da bi to prije razotkrile tajni uzrok tako brojnog posjet a, okrene se grofica Erdodi, rodenojRacinski, znamenitoj slikarici: -Iskazali ste mi veliku cast kad ste napustili slikanje uVinici da se potrudite na moju skromnu cokoladu! -To moram zahvaliti svojoj zagorskoj susjedi Jo ici Ottenfels. Ona me je obavezala da svakako dodem i veseli me to vasvidim. -Na meni je da se radujem i tome to ste doveli SidonijuRubido, na u opernu primadon u. Mi se ovdje jo nadamo da cemoipak jednom cuti one na e krasne pjesme iz Ilirskog pokreta molim -molim, ne gledajte tako stra no to sam to spomenula. Kod Julije Or ic imaju i zidine domorodne u i! Mala suhonjava ena o trih crta i mu kog pogleda odgovori: -Bilo bi dobro kad ne biste dirali pro la vremena. -Smatram da ilirsko-jugoslavenska revolucija jo nije "pro lo" doba -premda je cetrd esetosma ka revolucija zanijemilaprije deset godina. Ali vi sigurno imate ne to zani mljivije, nego to bih mogla pru iti za razgovor ja!

-Draga moja, Julija, -upadne opet Jo ica -vi nas svojim duhovitim razgovorom kanit e prevesti preko vode -ali mi nemislimo ostati edne. Sve mi se cini: danas izgled ate dvadeset godina mladi, a nije cudo kad pod svojim krovom cuvate tako krasnog mladica kao to je Vjeran Keglevic. -Draga Jo ice, moja palaca nije hotel, a primati goste nemogu jer bi to smetalo mo jem sinu i kceri. Uostalom, ako Keglevic stigne u Zagreb, ima krov nad glavom!

Svacije se oci upiru u domacicu, napeto i pozorno, a Jo ica nastavi: -U Zagorju i u Zagrebu vec se zna da je prispio i da sta nuje kod vas. "U tom grmu le i lisica" veli u sebi Julija Or ic i odgovara glasno: -Tvrdite ba protivno istini! Ali zbilja nije vrijedno tro iti vrijeme na sitnarije kao to je taj mladic. Radije dopustite da vas pozovem u blagovaonicu. Razabrala je da su neobicno ivo ustale i prebrzo se obredale oko stola, zatim je smjesta opet uzela rijec Jo ica Ottenfels. -Izvoljeli ste kazati da je mladi Keglevic ne to svagdanje. Dopustite, upravo je obratno, on sacinjava senzaciju Zagreba. -Oh, dakle, istaknut je silnim duhovnim vrlinama? -Kako vidim, va a milost ne zna -primijeti sada baruni ca Ku lan -da je Keglevic bio u podne na Ju noj promenadi predmet velike senzacije. I sada isprica dogadaj na etali tu. A kad je dovr ila, preuzima rijec barunica Kolenb ach: -Taj mladic je ba tinio imetak svoje bake, dakle, sigurno jedini bogati enik u na im krugovima -oko njega ce se boriti sve udavace pa i udovice! -Ali mladog covjeka obasjava i sunce becke ekselencije izjavi sada Jo ica i postavi na stol pismo s aristokratskim grbom. Napetost je dosegla vrhunac jer je i opet progovorila Jo ica: -Evo, moje gospode, vi znate da je moj pokojni mu bio poslanik habsbur ke monarhije u Carigradu. Tamo se je s nama sprijateljio grof Griine koji je sada na visokom mjestu u Becu. Evo, ovo je njegovo pismo u kojem mi javlja: "Mladi Keglevic unuk je naglo preminule grofice Tereze Keglevic. Sada odlazi u Zagreb, odakle, ga je baka uzela k sebi u estoj godini ivota. Mladic dolazi u posve nepoznati krug. Draga grofice, molim vas, pozovite Vjerana Keglevica u posjete, pru ite mu prijateljske savjete i otvorite mu put u odabrano i lojalno dru tvo. Znam od stare bake da je njegovo srce jo slobodno pa mu potra ite i dostojnu enu. Molim vas sve ovo zbog mojeg prijateljstva sa starom groficom Keglevic!" - to velite na to, draga Julija? -upita grofica Erdodi Or icku. Ona je po la eta eru, otvorila ladicu, uzela papir i vraca se: -Na va e vrijedno pitanje evo odgovor: taj mladi covjek, jo ne znam kakvog je po tenja i znacenja -svakako u iva srecu jer ima dvije tutorice. Prva sam ja -kako evo i proizlazi iz ovog pisma bake Vjerana Keglevica gdje se i odreduje -da ja odlu cim koju od djevojaka ima vjencati. Dakako, do toga ima jo mnogo vremena. Prije svega moram ga upoznati. Sve se zacude, a Jo ica upita: Pa kako to da nije do ao k vama u posjete? -Matilda iz Kazali ne ulice javila je da su mladicu tek danas stigla odijela... Ali nije va no, barem za mene. -Ali ce biti vrlo va no za sve udavace -ponovo ce Jo ica. Samo mi se cini da njegovo podrijetlo pokriva neki vrlo cudesni roman. -Sasvim obican, draga moja Jo ice -odvraca Or icka. Naime, revolucija u habsbur koj monarhiji dovela je do ukinuca kmetstva, a ona aristokracija koja se pridru ila Gajevom pok retu, kao moj mu i ja, prionila je uz novu nauku da je obicni gradanin ravnopravan aristokraciji. Tako se sin pokojne Keglevicke

zaljubio u kcer svojega upravitelja koji nije bio plemic. Grofica mu je stavila alternativu: da odabere ili majku ili ljubav. On je odabrao ovo drugo. Majka je zauvijek napustila Hrvatsku, a sin joj o eni kcer upravitelja imanja Kaucica. Iz tog se braka rodio sin Vjeran. -Kakvo je to ime? -cude se dame. -Otac mi je pricao da mu je dao to ime zato da ostane vje ran svojem uvjerenju i osjecaju. Medutim, siroma nu su enu mladoga grofa u aristokratskom dru tvu tako prezirali da je od alosti pala u su icu, a nesretni Vjeranov otac tako je tugovao za svojom enom da je Vjeran sa est godina ostao sam samcat. Onda ga je uzela k sebi baka, dakle, roman sasvim obica n, premda tragedija.

-Ali nije obicno da taj mladic ima dvije tutorice -primi jeti Jo ica upadljivo. -Ja sam prva -nasmije se Or icka -a vi druga. Vjerujem da cemo se vec pogoditi. Glavno je kako misli taj mladic, je li skutono a bajuneta ili nije. -Opet politicke aluzije, draga Julija -prekorava Jo ica. Time je zanimljivost razgovora potpuno propala i gospode su jedva docekale da se oproste s domacicom. Kad je grofica Erdodi stigla do koc ije, Jo ica joj apne: -Lukava Or icka je odredila mladica za svoju kcer Ninku. Ali on ce o eniti moju necakinju Renatu. Drugo i nije zaslu io nego da uzme enu koju komandiram ja. JADRANKA Sutradan prije podne Juliji Or ic najavi lakaj: -Va a milosti, pletacica iz Opatovine Hajdicka moli da biste je primili. -Zar se vratila iz Beca? Neka dode. Zamalo ulazi skromna ena u tamnom odijelu 6 malim e irom na glavi i pozdravi groficu . -Sto je to, gospodice Hajdic? Vi ste se brzo vratili iz Beca? -Va a milosti, postigla sam svoju svrhu prije nego to sam se nadala, usavr ila svoj zanat i sada znam plesti svaki ukras od kose: narukvice, nau nice.cak i slike. Ako mi va a milost uputi mu terije, tada su moci svoju djecu po teno othraniti. -Nitko od mojih znanaca nece vi e biti becka mu terija, to je moja briga. A zar mi niste donijeli nikakvo pismo od Jadranke. -Va a milosti, ne ljutite se, gospodica je jucer stigla sa mnom u Zagreb i kod mene prenocila, a sada ceka u prizemlju. Molim vas, budite blagi prema njoj. -Dovedite je gore -odredi Or icka uzbudeno. U salon ude visoka, vitka, mladahna pojava, duboko se pokloni i hoce da grofici poljubi ruku, ali ona joj to uskrati. Julija Or ic sjedne, svladava ljutinu: -Jadranko, tvoj postupak treba odmah da ra cistimo, i to od pocetka. Bilo ti je osam godina kad si ostala sirota. Kad je 29 tvoj otac stradao u ilirskom pokretu, smatrala sam du no cu da te uzmem k sebi, jer sam bila prista a Gajeva pokreta i tvoja kuma. Vr ila sam, dakle, du nost. Kod mene si imala pravi dom, dok nisi dorasla do djevojke. Dru tveni poredak veli: udati se mo e djevojka samo onda ako ima miraz. Buduci da ti nema ni ta, odlucila si izuciti zana t koji vodi Hajdicka. Pristala sam i poslala te u Bec na osam mjeseci. Jo nisu pro la cetiri mjeseca, a t i se vraca da me nisi pitala, niti predlo ila, niti javila jednu rijec. Izvoli kazati za to si prekinula n auku koju si sama odabrala. Necu se ljutiti, ali hocu da znam istinu. Ispod gustog vela e ira odgovara tamni i samosvjesni glas: -Na ovo pitanje ne znam odgovoriti. Evo, ne znam! Znam samo to da je gospoda Hajdic spremila sve za put u Zagreb, a mene uhvati neka bol kojoj se nisam mogla oteti. Ceznula sam da i ja podem s Hajdickom, bilo mi je da svisnem ako ne vidim Ju nu promenadu, Savsku dolinu, na e ulice -i zamolila sam gospodu Hajdic da me povede. To je sve. -Tako? Cudno. Mo da je razlog toj boli i ceznucu neki

mladic u Zagrebu? -Ne, kumo, meni nije nitko udvarao. -A nije li ti mo da u Becu neki mu karac bio opasan pa si odlucila pred njim pobjeci? -Ne, nije bilo takvog pred kojim bih trebala bje ati. Iz javljujem vam, kumo, da cu ponovo ici natrag u Bec, ali sam morala doci, jer me ne to vuklo. To je sve to vam mogu kazati i moram vas zamoliti da mi oprostite. -Ako je tako, ne mogu ni ta, ali ti obecajem: slat cu te opet da svr i svoj zanat. Sama zna da nisi udavaca s mirazom. -Zato sam i odabrala cilj ivota da po tenim radom hra nim samu sebe. -Na te rijeci skine ona svoje sivo velo, a Julija Or ic istra ivalacki pogleda mladahno lice. -Tvoje su oci isto tako tajnovite, tako neobicno zelenomodre kao na e Jadransko more, a kosa ti je cudesno crna kao tamne sjene na ih gora. Samo mi se cini da tvoj osmijeh nije vi e onako vedar i vragoljast kao to je vedrina Ju ne prome nade. Ali ja te ne mogu prisiliti da mi povjerava tajne svojeg

srca. Idi i preodjeni se. Neka ti od Hajdicke donesu stvari. -Hvala vam, plemenita kumo -rece djevojka. Sumnjicavim pogledom gleda kuma za njome i konstatira: "Ne to se u nje promijenilo, o tome nema debate, ali to? To moram istra iti." Opet ulazi lakaj i javi: -Va a milosti, grof Vjeran Keglevic vas moli da ga primite. -Gle, taj kraljevic dolazi u prvi posjet! -nasmije se. Odmah cemo o i ati njegovu slavu, a ti pripremi moju kcer i sina, da ih na koncu posjeta upoznam s njim. 30 ... Oti la je u veliki salon. Tu stoji visok mladic u tamnoplavom odijelu s bjelim prs lukom. Crna kosa oce ljana je na visoko, sa strane razdijeljena. U ruci dr i cilindar i duboko se pok loni. Or- icka ga premjeri. -Vi biste, dakle, morali biti taj mali Vjeran kojega sam vidjela kad mu je bilo est godina? Da vas nisu najavili po ime nu, ne bih mogla u vama naslutiti potomka Kegleviceve rase. Ne to ste se udaljili od njihova tipa, valjda se pribli ujete majci, ali to nije va no. -Va a milosti, prvi me korak vodi k va oj presvjetlosti. -Razumljivo, baka mi je oporucno ostavila da se brinem za vas, ali je pitanje hocu li se poslu iti tom ba tinom. Slu ajte, mladicu! Ako s nekim elim ili moram stupiti u vezu, onda mu odmah otvorim karte. Moj pokojni mu i ja bili smo pravi do moroci i ivo sudjelovali u Gajevu pokretu. Po to smo spa avali monarhiju, dobili smo za nagradu njegovu ekselenciju Alek sandra Bacha koji je hrvatskim patriotima smjesta zatrubio mrtvacku koracnicu. Jedni su nestali u tamnicama, drugi su se sami povukli u tminu, a ima ih koji u cetiri zida prkose u nadi da ce jo jednom uskrsnuti Gajev pokret. Medu ove spa dam i ja. Ako ste poklonik njegove ekselencije, medu nama ne mo e biti nikakve veze. Tra im od vas istinu! Porumenio je uvrh cela i odmah odgovorio: -Neizmjerno sam sretan va om izjavom, jer i ja tako mislim i osjecam. -Za to se onda za vas zanima mar al Griine? -Nikada ga u ivotu nisam vidio, ali mo da je on jedan od znanaca moje bake koji su cesto dolazili k njoj. No, ja nisam nikad prisustvovao tim posjetima, baka me nije nikad zvala niti ikome od njih prikazala. -Dobro, onda se on zanima za vas samo radi bake. Nije ni to ugodno, ali bar znam razlog. Evo pisma u kojem mi va a baka pi e da uzmete za enu djevojku koju cu vam ja prepo ruciti. Maslim da za to ima jo mnogo vremena. -Jo ni izdaleka ne mislim na enidbu. -To bolje po vas i za onu koja-ce vas dobiti za mu a. Or icka pozvoni i naredi lakaj u da njezina djeca dodu u salon. Zatim domacica nastavi: -Ako upoznate ljude izvan mojega kruga, budite oprezni. Ima danas javnih i tajnih andara. Mnogi se krecu u dru tvu i ne sluti da su andarske sluge, pijuni njegove ekselencije. -Hvala usrdno na upozorenju. Prije nego sklopim prija teljstvo, bit cu slobodan upitati va u milost. U salon ude dra esna esnaestogodi nja djevojka i mladic od dvadeset godina.

-Evo, djeco, prikazujem vam Vjerana Keglevica. Moja kci Ninka i moj sin Ljubomir. Nadam se, da cete u subotu doci na .3L.. moju dru tvenu zabavu. Dodite, da vas upoznam s nekolicinom mladica i djevojaka. -Hvala va oj dobroti od svega srcal -A sada idite Veri Vraniczany-Dobrinovic. Tamo cete naci Jo icu Ottenfels. Nju je zamolio mar al Grune da se brine za vas. Ovo mar alovo ime progutajte... Jo nekoliko casaka su govorili o zabavi u subotu, a zatim se mladic oprosti. Kad je prolazio predvorjem, upravo je s druge strane izlazila gospoda Hajdic, a s njome njezina buduca pomocnica u pletenju kose, vitka, visoka, lijepa crnka sa zelenomodrim ocima. Ka d je mladi gost si ao niz stube, djevojka upita lakaja:

-Tko je taj gospodin? -Keglevic, do ao je iz Beca i upravo je bio u posjetima odgovori i pode dalje. Djevojka se okrene gospodi Hajdic: -Ne, to nije Vjeran Keglevic. -Kako bi Jo ko spomenuo ovo ime -zacudi se Hajdicka. -Mo da se varate, gospodice Jadranka. -Nikako, znam tocno: mladi gospodin koji je. silazio stu bama ima tamnu kosu, oci, brkove i zaliske kao i Keglevic, ali sasvim druge crte lica. -Lakaj je preda mnom najavio grofici Or ic ovoga mla dica imenom Vjeran Keglevic. cudno je to. -Mo da, ipak nije Keglevic -i sada se djevojka zamisli. -Ba mi pada na um. Sretno sam se izvukla da se kuma ne ljuti zbog mojeg povratka i necu da svojim mnjenjem o Keglevicu izazovem zbrku. Pricinit cu se kao da ga nikad nisam vidjela. Gospoda Hajdic, iska ite mi uslugu i ne recite nikome ni ta o Keglevicu. -Da, najbolje je utjeti. Mo da ste ga ipak povr no pogle dali. -Nisam, ali o tome vi e ni rijeci pod ovim krovom. Do videnja u va oj radnji. One se oproste. Hajdicka izade na ulicu, a mlada djevojka vrati se uz stube Or ice ve palace. BECKI KURIR Minulo je podne, kad se mladi gospodin vratio iz svojih posjeta kod Or icke i drug ih obitelji. Matilda je odmah u prvi kat poslala objed. Kad je sve bilo servirano, ode ona u svoju sobu u prizemlje. Videk je sjedio kod zdenca. Od casa kad mu je majka saopcila da mladi gospodin ocekuje vi jesti iz Beca, ne pu ta Videk s oka glavni ulaz u palacu. Oko dva sata poslije podne na ve i zazvoni zvono. Videi otvara. Pred njime na konj u sjedi starac i pita: -Stanuje li ovdje mladi Keglevic? Imam va no pismo. Videk pritvori za sobom ve u i brzo odgovori: -Otputovao je, a vratit ce se tek za mjesec dana, pa mi je nalo io neka preuzmem kad dode pismo iz Beca ili to drugo. -Nisu mi spomenuli da bi gospodin mogao biti odsutan. Nisu mi dali novaca za tro ak da ga cekam. -Vidim, izmuceni ste i gladni -prisno ce Videk. -Kod mene u kuci nema nikoga i n icega. Idem s vama u gostionicu da vas ponudim objedom. -Hvala lijepa, rado cu prihvatiti. Spretno otrci Videk konju aru pa mu saopci da mora nekud va no otici i onda se vrati natrag k ve i pa ide uz jahaca niz Mesnicku ulicu, tamo prema Savi, i zaustavi ga u gostionici. J ahac nahrani konja, a Videk naruci objed i vina. Za vrijeme jela raspravljao je sa starcem o svakodnev nim stvarima, tek na svr etku dotakne se onog radi cega se dao na ovu pustolovinu. -Vi sigurno poznate u Becu mladog Keglevica i njegova prijatelja s kojim on druguje. -Ne poznam ni jednog, nisam privatni lakaj, slu im taj nom redarstvu. -Uh pretvara se Videk -mora da je velika cast slu iti tajnu policiju. I dobro vas placaju va i visokorodeni.

-Visokorodeni placaju visoko samo sebe, a nas kurire nisko, ali tko nije zadovoljan, tomu je odzvonilo. -Hm, cini se da je moj mladi Keglevic takoder jedan od onih kojemu oni zvone? -Ili mo da va gospodin Keglevic poma e njima zvoniti nekome drugome, jer mu inace ne bi poslali slu beno pismo, nego andare. -Ba je dobro da ste me sjetili tog pisma. Dajte mi ga odmah, sad ba nema nikoga da nas promatra. Ni caska kurir ne razmi lja. Sit i dobro raspolo en od vina smjesta izvadi zapecacen i veliki omot iz prsluka i preda ga Vi-deku. Ovaj se pricini kao da ga ne zanima cak ni naslov, v ec ga turne u unutarnji d ep prsluka pa nastavi kuriru tociti vino, nudi ga jo kolacima za put, dok je kona cno kurir morao da ustane i da se oprosti, zahvaljujuci Videku na gostoljubivosti. Jo dugo je Videk gledao za jahacem koji je brzo odmicao od grada, a onda po uri u G ornji grad i tiho se u ulja u sobu svoje majke. -Sad treba odluciti o velikoj stvari - apne on Matildi. Ukratko joj saopci gdje je bio i to se dogodilo. Ona sklopi ruke i apce: -Sine, zna li kakvo si pocinio djelo?! -Jo nisam pismo otvorio. -I sad stavi na stol omot s

velikim crnim pecatom i 3 J"dranka . * 33

apne;

-Majko, ako sada dignemo ovu crnu plocu od voska, moglibismo saznati pravu istin u-i spasti na eg Vjerana. Oboje se prepalo od cina to su ga naumili izvesti. U njihovim du ama javljaju se os jecaji po tenja iodanosti. -Nikad jo u ivotu nisam izdala ni dotakla tajne svojihgospodara - apne ona. -I tebe sam to ucila. -Zar je ovaj gore na gospodar Vjeran? A da i jest, onbi nam oprostio taj cin, jer smo ga izveli za njegovu korist. -Ima pravo -otvori, Videk, pismo! Razrezao je omot i na stolu se pojavi veliki komad papira, a gore, na celu, veli ki crni grb habsbur kecarevine. Oboje gledaju ispunjeni strahom, prolazi citava mi nuta dok ona ponuka sina: -Citaj, Videk, ivi ili mrtvi. Spast cemo moje dojence. Dr cu mu slova i jedva svladava uzbudenje, prevodeci majci njemacke izreke iz pism a. Na celu jeprocitao ove rijeci: "Gospodine Bardovicu". I majka i sin jedva su zatomili krik. -Dakle, ipak prevara. Na omotu je naslov na Vjerana Keglevica, a pismo glasi na pijuna Bardovica s kojim je onaj barun razgovarao kod pcelinjaka. -Reci to mu pi e -pita Matilda, dr cuci od onog to jojVidek saopcuje. -Eto, pi e mu neki Franc, valjda ef ureda, -i veli dane mo e badava u ivati na mjestu g rofa Keglevica, vec mora uhoditi zagrebacke domoroce i nas dru inu jer je on pijunskitalent. Jao, majko, sad smo otkrili da je ovaj gore pijun Bardovic, a na Vjeran u ludnici! Najprije dobro spremite pismo danas nitko ne zatece. Spremili su i pismo i omot na dno krinje pune raznih krpanja, a onda nastavili ra spravljati, apcuci. SRCE SEOSKE DADILJE Dugo su razmi ljali i aptali o strahovitom otkricu. Ustanovili su da je Videk otkri o crni atentat njegovecarske ekselencije na Vjerana i upravo zato bi mladi lakaj izgubio glavu ako bilo tko sazna o tomVidekovu cinu. Ustanovili su i to da ni j edno od njih dvoje ne mo e dalje ivjeti pod ovim krovom -nemogu se pretvarati i lju bazno dvoriti ovog mladica, pijuna njegove ekselencije. Konacno su odlucili danap uste kucu u kojoj je Matilda kroz 28 godina kucanica, a Videk u njoj ivi od svog rodenja. Odluce da podu u svoje Zagorje gdje poznaju patriota dra Pisacica kojemu se jedi no usuduju povjerititajnu ovog pisma i zamoliti ga za savjet. -cudno je to, Videk. Ovu sam noc sanjala da je mali Vjeran preda mnom sklapao ru ke i, placuci, molio: "Spasite meiz ludnice". I u snu sam ga vidjela s onim djec ackim licem kakoje i naslikan. Ba zato cu biti hrabra i odlucna kad sad dodemgore i navijestim mladom gospodinu na u odluku. Uredila se i zaista oti la u prvi kat. Otvoriv i salon, opazi mladica kako stoji upr avo pod slikom malogVjerana, ali je ne gleda, vec promatra kroz otvoreni prozor u mu u Tu kancu. Odmah se okrene k njoj, pitajuci: -Mo da je netko do ao iz Beca? -Ne, nije do ao nitko -odgovori ona odva no, a u sebimisli: "Ocekuje pismo, nece ga do biti". Njezin pogled pada na uljenu sliku malog Vjerana i uskrsne joj slika iz sna ove noci. I ova slika i taj sanizvor su njezine snage i hrabrosti. Stane mu govoriti : -Va a milosti, danas prije objeda dobila sam vijest iz svogrodnog sela. Iznenada m i je umro rodak, a po njemu zapalame kuca i zemlji te. On le i mrtav, a u kuci nikog a -moramsa sinom otici tamo na nekoliko dana. Videk je ionako bolestanpa vam ne vrijedi, a moj posao u kuci vodit ce dobra sposobna ena iz majura, nece vam ni ta ne

dostajati. Vec sutra ujutromoram krenuti. Mladic je gleda nekoliko sekundi bez rijeci, a zatim upita: -Recite mi, Matildo, za to ste to izmislili? U prvom trenutku se prepala to on pogada njezinu izliku i hoce da porece izmi ljoti nu, ali on nastavlja: -Zar mislite da nisam zamijetio kako se vec tri dana povlacite od mene kad god bih htio s vama razgovarati i ispricavate se poslom? -Ja sam ovdje zato da radim. -Ali prvu vecer kad sam stigao osjetio sam da medu namapostoji i druga veza. Pri mili ste me onu vecer srdacno, veselo i toplo. Bili ste, uistinu, ona koja me je dojila i odgojila. Ma

tildo, za to me sada odjednom mrzite? -Ne, ne mrzim -brani se ona prepla eno -samo mislim na svoju starost. -Covjek jednom mora biti svoj. -Sve je to izlika, a elim znati razlog -i on naglo pri odlucnije

stupi k njoj bli e, odlucno uhvati njezinu ruku i jo rece: -Priznajte istinu! -Nemam ni ta da vam priznam -odgovara ona, ali ne

vi e tako odva no kao prije. A mladic nastavlja nekim cudnim, promijenjenim glasom: -Matildo, vi ste me dojili, odgojili i postavili na noge -ja sam napola va e dijete. Ovo je odvi e jaki podra aj njezinu srcu. Sva zatrepti, ne mo e vladati sobom. Sada je jo vi e pod dojmom sna u kojem je slu ala djecaka kako je moli da ga spasi iz ludnice. A sve t o razbija njezine snage. Sada je glas ovog mladica drugaciji. I ona sve tone, u dubokom ganucu sklapa ruk e i zajeca citavim bicem. -Da, on je napola moje dijete. Molim milost za njega. Spasite ga, smilujte se. Znam sve i necu vas odati, samo molim -oslobodite ga. Ostanite na njegovu mjestu. Sutjet cu, ali ga spasite. Osjeca da ju je cvrsto uhvatio za ramena, da je trese i cini joj se da su njegov e ruke pand e kojom ce joj stisnuti vrat i zauvijek joj prekinuti dah. -Nemojte me... Kunem se -i padne na koljena. -Vi ste obezumljeni. Razjasnite to ste sada rekli.

Tako je strahovito gledaju njegove oci da mora oboriti pogled. Hoce li joj sad u ciniti kraj ivotu? -Ili ste izgubili pamet ili se izjasnite.

-Da bar jesam izgubila pamet, ali sve je to istina. Vi ovdje mirno spavate, a on mene dozivlje da... -i nju obuze grcevit jecaj. -Vi, dakle, tvrdite da ja nisam Vjeran Keglevicl -I prisi em, nikomu necu kazati, samo spasite Vjerana. Sve cu zatajiti. -Zatajiti? A to vi znate? Matildo, zapovijedam vam da mi smjesta ka ete sve. Uhvati je obim rukama i podigne s poda. Jedva se dr i na stolici na koju je sjela. Tek sada zamjecuje sablast pogibelji koja prijeti njezinu sinu Videku ako mladicu ka e -Necu vas pustiti iz sobe dok mi ne ka ete to znate. to zna.

Njegov zapovjedni glas jo je vi e uvjerava da se malo prije dala svladati od svojih osjecaja, ali sada je opet zadobila snagu jer razabire s trahovitu opasnost koja lebdi nad njezinim sinom. I nakon nekoliko sekundi odvrati smjelo: -Ne smijem kazati ni ta, zaklela sam se na srecu i zdravlje sina, ni mojem sinu nisam ni ta rekla. Evo me tu, zadavite me. Ne mogu kazati ni rijeci. Ubijte me! Evo, tu sam! Ove rijeci djeluju na njega poput munje. Ruke su mu klonule. Onda razmi lja i prom ijenjenim glasom zapita: -One veceri, kad sam stigao, jo niste mislili da nisam va gojenac? -Onda jo nisam znala, ali sam opazila veliku razliku i da

niste znali ni stube ni blagovaonicu. -Nakon toliko godina -zar je to cudo? -Ali kako je ono bilo na Ju noj promenadi? Pozvali ste malog kestenjara da vam poka e put na promenadu. -To sam rekao andarima, ali zapravo nisam djecaka ni kad vidio. Htio sam samo nevinoga spasiti od 36 andara.

-Ako vam je bilo tako ao kestenjara, budite milostivionom djecaku koji je sada ne gdje daleko i dozivlje nas. -Vi to zbilja vjerujete? Pa dobro. Obecajem vam da cetedoskora misliti drugacije , ali tra im od vas da nikome o tomeni ta ne govorite, kao ni dosada, i da cete osta ti u kuci dok jasam ne rije im ovu stvar. -I hocete li spasiti Vjerana? -Kad ne vjerujete da sam ja -onda moram reci: da. Spasit cu ga, ali uz pomoc va e utnje. Znajte da cekam va nuosobu iz Beca da dode. Go vorite s njome, a onda mi ga aljite gore.

On se okrene i pode u drugu sobu. Matilda, sva smucena, izade. Sama ne zna kako je stigla u svoju prizemnu sobu u kojoj je ceka sin. Nestrpljivo ispituje Videk, a njoj teku suze i jedva nalazi rijeci da mu ispripovijeda o neobicnu prizoru gore u prvom katu. -Majko, to ste ucinili! -kori je Videk. -Za to ste se dali od njega smotati oko prsta?! -S one slike gledale su one njegove ocice, a taj mladic gore najednom je progovorio tako cudnim, dobrim glasom kao da je bolji nego to nam se cini. I sada zna da poznam njegovu tajnu, sigurno sam-ga smek ala i ganula. On se mo da i kaje, pa ce spasiti Vjerana. -Samo vas je htio omamiti svojim blagim glasom -pre predena je varalica. -Istina je, ali ti ga nisi cuo ni vidio. Steglo ga je u grlu i u srcu. Ja to znam. -Sto onda ako se pojavi usred noci i oboje nas ustrijeli? -Jaoh, Videk, bojala sam se njegovih ruku, izgledao je kao da ce me zadaviti, ali onda, poslije toga, bio je duboko ga nut. Bio je to cas kad se nije pretvarao. Pricekajmo, sine, on ne to kani uciniti za Vjerana. Slijedila je te ka, sumorna noc. Videk je zatvorio vrata sobe svoje majke, ali cit avu noc nitko nije poku ao da ih otvori. I sin i mati bdjeli su i cekali uzalud. Sutra je svanuo oblacni dan. U kuci ti ina. Matilda prolazi prizemljem kao u sumra k. Ispod svoda i glavne ve e u dvori tu i oko zdenca svuda je mracno. I bijeli ulazni stupovi u prvi kat kao da su prikriveni maglom. Matildina je du a puna neizvjesnosti, to ce onaj gore uciniti da ispuni obecanje os loboditi njezina djecaka? Kako? Cime? "itanja se splecu i zaustavljaju obicnu brzinu rada u citav oj kuci. Njezini su nalozi polagani, isprekidani, zaka njavaju i koce urbu. Sve se vuce kao oni oblaci to ih vidi kroz cetverokut zatvorenog dvori ta dok stoji kraj zdenca gdje djevojke ciste perad. Osjeca se bijedna, nesretna, kao onda kad joj je umro mu , pan na imanju Keglevica. Pogibelj prijeti njezinu sinu po krvi i onome po mlijeku. Samo kad ne bi onaj gore pozvao njezina Videka na ispitivanje. Da to sprijeci, polegla ga je u svojoj sobi, dala mu popiti kuhanog lipova cvije ta, kako bi ga posuo znoj. Onda je dovela lakaja Mi ka neka vidi da je bolestan i da ne mo e iz postelje... "Videk nije jucer cuo onaj njegov pokajnicki govor. Jest, glas mu je bio sasvim promijenjen kad sam mu ono rekla. To ja kajanje! A zar nije Videk ove noci cekao onoga gore da ce doci sa samokresom? A nije to ucinio! Jest, ja imam pravo, on se kaje. Moj ce djecak biti osloboden!" Uvjerava tako Matilda sama sebe i prati svaki njegov korak. Prije podne je, kao svakog dana, izja io, a poslije podne nema od njega glasa. Matilda obilazi dvori te i kuhinju, -ali onaj g ore se ne mice, ne izlazi. Konacno pada sumrak. Matildino je srce te ko uznemireno, ceka da ce on ne to uciniti , pokrenuti za njezina gojenca, a on se povukao gore, u sobe. to tamo radi? Tada potrci niz stub e Mi ko i javi joj da

mu je mladic naredio neka osedla konja. -Sada, u mraku, nikad nitko ne ide na etnju! No, da, naravno -osedlaj -veli ona pa stane kod zdenca. Tu ce ga gledati kad bude uzjahao. I ne to joj mora reci, ona to sigurno ocekuje. Dok ovako stoji, dvori tem zajeci zvonce na ve i. Taj zvuk ispuni joj citavo bice. U to doba nema posjeta! Cini joj se da zvono uopce ne prestaje cilikati. -Ja cu otvoriti! -vikne ona Mi ku. Otvarala je vrata i onu vecer kad je stigao na konju taj mladi gore. Kome ce otvo riti danas ne zna, ali hoce da prva vidi i cuje. Uzima kljuc i drhta vom rukom rine ga u bravu. Otvori ve u. Vani, u tami, stoji neki covjek. -Je li kod kuce va gospodar? -Jest, elite li k njemu? -Smjesta mu predajte ovo pismo i recite da je vrlo va no -neka odmah procita. -Udite i pricekajte. -Ne mogu ostati ni casa, jedva sam utekao da ovo done sem -i covjek nestane u tmini. Matilda promatra pismo. Mo da je to oslobodenje za njezina Vjerana? -Odnesi, Mi ko, gore gospodinu i reci to si cuo, ali sve mu reci. Odmah Mi ko potrci gore, ali se odmah vrati. Matilda ga ceka ispod stuba. - to je rekao? Procitao je, pitao tko je donio, ne to je govorio i potrcaou spavaonicu. Veoma je uzbuden.

Matilda nema vremena o tom razmisliti, jer vec zamijeti brze korake niz stube i cuje mladicev glas: -Ne trebam konja, otvorite mi brzo ve u. Gdje je gospoda kljucarica!? -Ovdje sam, gospodine -oglasi se ona, dr cuci. -Draga Matildo, molim vas priredite veceru, ali ne to bolju -i to za dvojicu -naglasi on. -Kad se vratim, sve cete cuti i vidjeti "va eg" Vjerana! cudno apce tu rijec "va eg" ... -U koji sat mora biti vecera gotova? -pita ona, a suze joj navru na oci. -Tako, za jedan sat bit cemo vec ovdje. Ako dodemo prije, cekat cemo na jelo, sa mo neka bude ne to dobro. Do videnja, Matildo! Vi cete danas biti zadovoljni! Njegov glas zvuci tako toplo, neobicno toplo. Mi ko dr i fenjer, a mladi gospodin istrci iz ve e u mrak. Matilda gleda za njim i raz abire da je uzeo smjer prema Markovu trgu. Onda skrene u Kamenitu ulicu. Silazi nizbrdice i zaustavi se pred velikom eljeznom ve om. Tu stoji andar na stra i. Mladic ga oslovi: -Ime mi. je Keglevic, pozvan sam radi svjedocanstva jed nom gospodinu iz Beca. -Da, gospodine, cekaju vas. Izvolite! I otvori mu staru hrastovu ve u. Na stubama stoji drugi andar s fenjerom, ocito ga ceka. -Va a se milost zove Vjeran Keglevic? -Da, ja sam, i dolazim za svjedocanstvo. Izvolite sa mnom. - to, zar dolje? -Dolje imamo ured za takve stvari. Mladi vas gospodin ceka. Silaze niz nekoliko kamenitih stuba i zaustave se pred nekim ulazom. andar udari o vrata, s one strane netko otvori. Mali fenjer pokazuje uski hodnik, debele vla ne zidine. Zaudaraju po plijesni. Jedan mu karac ide naprijed, drugi iza njega. -Kako je moguce da se ured nalazi u podrumu? -pita mladic. -Da bude bli e zatvoru! Kraj slabe svjetlosti razabire se vi e otvorenih vrata s prozorima od re etki. -Sramota je da ste ga ovamo zatvorili! -Samo polako, gospodicicu, nemojte se uzrujavati! -do ceka ga neki naduti glas. Na sebi osjeti nekoliko ljudi, cuje zveket lanaca, divovskom snagom poku a ih odbaciti, ali u trenutku su mu sputane noge i ruke unatrag, a tijelo mu padne na tvrdo tlo. Onda mu raskopcaju kaput i prsluk i posi u do golog tijela: 39 -Ne mo e nositi sa sobom. Sakrio je u kuci. -Tko se to usuduje sa mnom tako postupati? - uti, momce, i budi sretan to nosi glavu -nasmije mu se neki bradati mu karac, ali u slabom svjetlu fenjera ne mogu se razabrati crte njegova lica. -Pozivljem se na zakone -vikne sputani. -Zakon je u mojoj ruci mac. Ne pitaj, mladicu, nece do biti odgovora. Pazite na njega da mu se u tmini ludilo ne pre tvori u bjesomucnost. Gdje je kljucar zatvora? -Ovdje sam -javlja se duboki glas iz tmine. -Za ovog uhicenika uzimam tvoju glavu. Jesi li razumio?

-Na zapovijedi -Zakljucaj celiju, a onda dodi gore u kancelariju. -Na zapovijed! -Hajdemo, gospodine Merlicu! Brava kljocnu. Sputan lancima, ostao je uhicenik sam. Kroz zaprljano stakalce ucka sti odsjevi fitilja pokazuju mu obrise celije. Debeli glomazni zidovi. Nad glavom valoviti zidani st rop, kao pokrivac lijesa. Na lancu -u grobu... ANDRA IZ VLASKE ULICE U prvom katu za starim uredskim stolom sjedi gospodin guste svijetle plave kose. Lice je obavila duga plava brada. Gospodin Jarec je obrijao kozju bradicu i zamijenio je ovom koja mu skriva polovinu lica. Pred njim pokorno stoji prvak andar-ske stanice Merlic. -Ova mi je zamka dobro uspjela -zadovoljno konstatira Eduard Jarec. -Koliko ima andara da ga cuvaju dok ga odavde odvedem? -Dvadeset, va e blagorode. -A pozvao sam sada kljucara zatvora -izgleda mi vrlo pokoran, pouzdan. -Vrlo je pokoran i po ten gradanin.

-Do vraga, trebam nekog tko je spreman na svaku lupe tinu. -Da, lopovski po tenjak, to sam htio reci. Taj je za ove stvari kao stvoren! Evo ga! U sobu ulazi mu karac srednjeg stasa, crvena okrugla lica, crni i debeli brkovi po mno zasukani, oci tamne. Pogled pun po-citanja, ali s izrazom neke dobrocudnosti, upre u nepoznata gospodina. Policajac ga zadovoljno promjeri i upita: -Kako se zove ? -Zovem se Andra Fabijancic, iz Vla ke ulice. -Slu aj, Andra u Fabijancicu, namijenio sam ti vrlo va nu zadacu na kojoj bi ti zavidjela velika i plemenita gospoda. Bit ce bogat, dobit ce pedeset forinti nagrade. Ova brojka kao da je krvlju napunila Fabijanciceve vratne- ile. Sav rumen pita: -Molim ponizno, to mi je raditi? -Najprije mora uhiceniku donijeti veceru, a pri tom mu pricati da su svi slu benici u cast rodendana ravnatelja redarstva dobili gula , kako je bilo mnogo jela, nisi ga htio ostaviti bez vecere. -Na zapovijed! -odgovara Andra i stoji poput napeta luka. -Nadalje pripovijedaj uhiceniku da su mu ucinili nepravdu, a onda grdi njegovu ekselenciju. -Ne, va e gospodstvo, to necu -imam sedmoro djece! -A tako! To mi je drago! -veselo ce Jarec. -Dakle, zaradit ce pedeset forinti, no prije svega mora steci povjerenje mojeg uhicenika. Nastoj da pojede veceru koju ce mu donijeti. -Va e blagorode, ako bude ne to onako slasno i dobro, onda ce biti lako. -E tako, zato donesi gula s vrlo mnogo umaka -to je va no. -Va e blagorode, gula u ovo doba? Nemoguce! Vec su sve gostionice zatvorene, a tednjaci hladni. -Ali ja moram imati taj gula s mnogo umaka. Valjda ima znanca gostionicara? -Moja kuma ima gostionicu "K ru i", a kad ona kuha gula , miri i po cijeloj Vla koj ulici. -Tako, tako, to ja trebam, bit ce ti dobro placeno. Tu ima citavu jednu forintu za gula , ta to je carska naplata, ali neka je fino, mirisavo. -Taj ce gula mirisati od Vla ke ulice do Ksavera. -Dakle, jamci da ce uhicenik pojesti sve? -I polizati zdjelu. Garantiram! Jarec pogleda Merlica pa ce mu njemacki: -Ovog covjeka elim ocuvati za na u slu bu. Zato ga mo ram uputiti u citavu stvar, da ne bi on pomogao uzniku jesti. Jarec izvadi iz d epa papirnatu vrecicu i tumaci Fabijancicu: -Razumije li ti, taj gula ne smije ni okusiti, ni liznuti zdjelu. U gula se mora usuti ovaj pra ak iz vrecice. Necemo mladica otrovati, samo uspavati da ga mo emo odvesti iz Za greba. Taj se pra ak mora umije ati u jelo prije nego to ga ti odnese u celiju. U drugom jelu i picu mogao bi pra ak osjetiti, ali u gula u ne mo e ni naslutiti. Trkni i smjesta se vrati s gu la om, cekam ovdje. -Va e blagorode, dok se tednjak nalo i i gula pripremi, treba barem sat i pol vremena. 4L

-Gle, na to nisam mislio, mora se, dakle, cekati. Uostalom, vozit cemo uhicenika nocu, to je jo i bolje, barem nece biti na ulici ljudi. A sada, evo, ovdje, u ovu ladicu, stavljam vrecicu. Kad donese , pazi, treba dobro umije ati. Zna li, Andra u, da ce izgubiti glavu ako u necem proma i ili ivom stvoru o tome ka e samo rijec! -Va e blagorode, cuvam glavu za svoje sedmoro djece. -Oni su mi najbolja garancija! Ti ce svakako nastojati da uhicenik bude prema tebi povjerljiv i da jede. -Va e blagorode, sad sam se sjetio -moram ga samo hraniti jer ruke ima svezane unatrag. -Naravno, mo e mu odvezati ruke i kazati da mu ski

da lance, jer si na njegovoj strani. -Ali andar koji stra ari na hodniku sprijecit ce me daizvr im va u zapovijed. -Vrlo dobra primjedba! Uredit cu da bude u celiji sam suhicenikom. Po uri po gula ! Andra salutira, okrene se po vojnicki, pa trci niza stube. Za njim silazi Jarec s fenjerom i odmahodreduje andarima da kljucara imaju pustiti k uhiceniku u celiju i ostaviti ga s njime nasamu. Stra arine smiju pustiti u kucu nikoga, osim kljuca ra s jelom. -Gospodine Merlic -zovne Jarec andarskog efa -sadamoram cekati sat i pol. Dodite s amnom u hotel "K caru austrijanskome". Tamo sam uzeo sobe za njegovo visokorode baruna.Larsena. Ocekujem ga tamo, pratite me, trebam va e svjedo canstvo. Kad su krenuli niz ulicu, Jarec opomene: -Narocito mi je drago to sam otkrio da na e redarstvoima tako sjajnog kljucara kao t o je taj Andra Fabijancic. Mojme policijski nos nije nikada prevario! Znam nanju it i ljude kojice slu iti njegovoj ekselenciji na ivot i smrt. Izi li su iz Duge ulice u Ilicu. Tu se Jarec trgne: -Ah, vidim pred hotelom lakaja baruna Larsena. Dakle, stigao je! HOTEL "K CARU AUSTRIJANSKOME" Otmjenim sobama rasko nog hotela "K caru austrijanskome" prolazi barun Larsen. Ner vozno cupkatamnu bradu koja prikriva prvaka carske tajne policije. Tek to je putn o odijelo zamijenio svecanimposlijepodnevnim, o tro pozvoni tajniku Heinrichu. Smj esta ulazi u salon pristali mu karac od tridesetgodina, glat42 ko oce ljane tamnoplave kose, obrijana lica. Odabrano odijelo pokazuje beskompromi snog poklonikaciste becke bahovske mode. Poklonio se i ceka zapovijed. Barun ece dalje i govori: -Budite to kraci, moji su ivci nakon ove strahote odvi eizdr ali -referirajte o po ti ko ja me je docekala. -Va e visokorode, citav snop saopcenja na ih zagrebackih pijuna. Najopse niji je onaj di rektora gimnazije Premrua. -Ne mogu slu ati o tom dok ef policije ne uhiti EduardaJareca. Njegova je izdaja ne podnosiva. -Ne mogu vjerovati da bi svjesno pocinio izdaju. -Umjesto bjegunca Keglevica, uhitio je andarskog kurira, a umjesto Keglevicevih p ergamenata -naredbe njegove ekselencije. -Va e visokorode, sasvim tocno -ali zamislite sliku: Ja rec ceka u mraku na zavoju ceste Keglevica na konju, dolazi jahac i hoce da mu p objegne, to je vi e uvjeren da je to Keglevic-uhvati ga, baci s konja, zapu i mu ust a da ne mo e ni dahnuti. Napipa u mraku plemicko odijelo, a pod prslukom tijelo oblo eno pergamentima i pap irima. To su iva svjedocanstva da muje u rukama Keglevic. -A pitam vas za to mu ipak nije osvijetlio lice da se uvjeri? -Zato to se sve to zbivalo ispred krcme pred kojom subile dvije kocije zagorskih aristokratkinja, a njihovi lakaji supoceli vikati: "Razbojnici su nekog orobili, uhvatimo ih". To suiskazali svi poslu ni andari koji su Jareca pratili pri hvatanj uKeglevica. U potpunom uvjerenju da je to Keglevic, nije mu semogla ni nesvjesno nametnuti sumnjicava ideja da pali svjetloi ogleda lice uhicenika. Da je to i u cinio, danas bismo i opetimali u ruci samo kurira, ali bi o tome saznali zagorsk i aristokrati, putnici. Govorio bi o tome cijeli Zagreb, kao to gradanii aristokr acija pricaju da je Keglevica mar al Grune preporuciogrofici Jo ici Ottenfels. -Tko vam to veli? -Ovih dana, to sam va e visokorode cekao u Zagrebu, cuo sam to nekoliko puta. Medutim, one je noci Jarec juriok pcelinjaku gdje ste ga cekali, a andari brzali s uhicenikompreko austrijske granice. Tek drugi dan, k ad ih je dostigao Jarec, otkrilo se da je uhicenik tajni kurir njegove ekselenci je snjegovim naredbama, a ekselencija ga uvijek alje odjevena uplemicko odijelo d a osigura svoje naredbe od napadaja hrvatsko-

ilirskih buntovnika. -Jezovit do ivljaj, Heinrich!

-Va e visokorode bi moglo malim prstom dobiti u ruke i Keglevica i njegove pergame nte da ga uhite kaosvakog drugog podanika, ali va e je obzire zarobio mar al Griine. -Prokleti Griine. Nisu to moji obziri prema njemu -negocarski, dvorski. Vi znate to bi njezina carska visost uradila snama kad bi se potu io na postupak sa svojim icenikom. ,,,.,.. 43 -Va e visokorode, jednostavno obavijestite mar ala da setu radi o blagu carske dinas tije -mar al ce odmah napustiti ticeni tvo nad Keglevicem. -A onda se pohvaliti njezinoj visosti da je on pribaviocarskoj dinastiji neiscrp no blago -i pobrati titule, odlikovanjai debelu nagradu. A ekselencija i ja smo bili samo andari! Onda cu se radije malo natezati s Keglevicem i hvatati ga tajno, da o tome mar al Grune ne sazna ni rijeci. Sad vam je jasnoda ste dionik goleme, s mrtonosne tajne. -Ponosno dajem glavu za sretno otkrice tajne ba zato to bi Grune uistinu, sve pripisao sebi u zaslugu. Dopustite mispomenuti da bi se za ovaj dobitak moralo Keglevicu iskopativi e dobrih vucjih jama. Bit ce s njim ok r aja! -Da, pravo velite. Samo jedno me zanima: kako je Keglevic dospio do Zagreba kad je pouzdano ustanovljeno da ni jedanjahac -citav dan nije projahao glavnom cestom, a niti andarskom? -To nije nikome jasno, ali smatram nemogucim da bi seJarec dao podmititi od njeg a! Uostalom, on se nalazi u Zagrebu, a meni je apnuo da sprema Keglevicu mi olovku. Barunov lakaj, u srebrom op ivenoj livreji, ulazi i preda barunu kartu. -Va e visokorode, ovaj gospodin moli da ga primite. -Neka dode! -A zatim ce tiho Heinrichu: -Neka tajnapolicija bude spremna da ga u hiti. Jarec ulazi i duboko se klanja. Barun Larsen o tro pogleda tajnog agenta i odredi tajniku: -Neka ovoga andari smjesta uhite! Mirnos toji Jarec, pogleda tajnika i rece mu: -Va e blagorode, molim da izvijestite njegovo visokorodeneka izvoli odrediti komu bih mogao predati Vjerana Keglevicakoji sjedi svezan u andarskoj tamnici Kamenite ulice. Nastala je ti ina. Larsen se ne mice. Tajnik Heinrich, brz u shvacanju svake situa cije, pritece u pomocgospodaru i postavlja pitanje: -Kako? Vama je uspjelo da ga uhvatite? Gdje? -Dobio sam ga iz dvorca barunice Kolenbach, svojom garukom svezao i ostavio u ta mnici. -Cime ste ga domamili? -Evo, sastavak pisma koje sam diktirao o Bardovicu: "Dragi prijatelju! U Becu smo se tocno dogovorili da cu nakon nekoliko dana doci za tobom u Zagreb, alizbog nekih zapreka mogao sam stici tek danas predvece. Tu me zaustavi redarstvo, jer mi putnica nijeispravna, pa su me zatvorili u an-dars ki zatvor i nazvali me skitnicom. Ako ti posvjedoci da sam, uistinu, tvoj prijatelj, onda ce potomku tako casne obitelji svakako vjerovati. Molim te, dakle, dodiodmah i ka i istinu, inace 44 ostajem u zatvoru gladan i edan, bez le aja, od svih ostavljen. Jedva cekam. Tvoj v jerni prijatelj Bardovic." Pismo sam poslao po andaru u civilu. -I taj se Keglevic odmah uputio u zatvor da spasi prijatelja? -podrugljivo pita Larsen. -Gospodin Bardovic ustvrdio je da ce Keglevic i u polanoci. dotrcati, i on je do hitio bez daha u pomoc prijatelju. A mismo ga bez daha docekali, svezali i sad s jedi iza debelih zidinakoje stra ari dvadeset andara. t

Takav uspjeh probudi Larsenovo dobro raspolo enje. ivci mu se smirili. Predod be da t amo iza zidinale i svezan onaj cije blago eli da otme, dade mu poleta za akciju. Ok rene se k prozoru da bi mogao nacinacina kako sada reterirati pred osudenikom. T o je vec shvatio njegov tajnik Heinrich i poce da navije ta: -Njegovo visokorode je, dakako, povuklo va u osudu, jer ocekuje od vas da ce ovo d jelo gospodin Jarecdovr iti onako kao to to dolikuje prvaku redarstva njegove eksel encije. -Sve sam udesio da uhicenik bude uspavan i da ga neprimjetno prevezem preko gran ice. Dakle, jo imam vremena otpratiti njegovo visokorode u staru Kazali nu ulicu, u dvorac da uzmemo pergamente. Samo se po sebi razumije da nije kod sebe

imao nikakva papirica. Zato u svakom dvorcu postoje tajni pre tinci u pisacem stolu, tamo ih cuva. -To vam je on sam kazao? -upadne Larsen. -Nisam ga smio preslu avati kad je sva kuca puna andara i slu benika -a on bi vikao i tajna o uhicenju odmah bi doprla u palacu Or ic i Kolenbach. A tu je grofica Jo ica Ottenfels koja pokazuje pismo mar ala Griinea kako ticenika preporuca aris tokraciji. -Veoma neugodno -primijeti Larsen. -Dakle, jo ove noci morate s njim iz ovoga grada. Dobro je to ste ponijeli uspavljujuce sredstvo, time cemo ga neprimjetno odstraniti. A nije li ovdje vec s nekim sklopio novo prijateljstvo? -Nipo to. U kuci nije nikoga primio, a sam je po ao samo u obligatne posjete od deset casaka kod nekoliko obitelji. -Nije li bio na Zagrebackoj gori -Medvednici?