W

Marija Jurić Zagorka: Grička vještica

Kontesa Nera2.

W

SABLAST KOD KAMENITIH VRATA

Grič spava dubokim snom. Mjesec je razastro srebrn plašt nadcrkvene tornjeve, gradske kule, plemićke dvorove i kućice gričkihpurgara. Ulice su zamrle, a željezni kapci na prozorima kao da suzakovani. Nigdje znaka budnoga čovjeka. I lavež pasa već je zamuknuo.Usred tišine zašušti nešto na zidu pod Mesničkom kulom – bršljan sepolako razmaknuo, u zidu se otvore mala željezna vrata i pojavi sečudna visoka sjena, zamotana od glave do pete u dugi tamni plašt.Pojava se obazre na sve strane, najednom iščezne, ali se uskoro opetvrati vodeći za ruku drugu pojavu u tamnom plastu, a iza nje stupatreća, četvrta, peta... deseta. Oči su im svima vezane rupcima, pakoračaju nesigurno, držeći jedna drugu za ruke.Povorka zaokruži grmlje i drveće, sad obilazi jedan, sad drugi grm,

sad se opet savija oko šikarja, oko krošnjastog drveća; obilazi naokoloograđenog vrta i opet se gubi u šikarju. Mjesec kao da se iz znatiželjeuspeo više nad obzorje, ne bi li dokučio kakva se to tajnovita povorkaprovlači kroz šikarje i grmlje kao velika crna zmija i nastavlja svojutajanstvenu ophodnju po tihoj noći. Ali kao da se povorka prestrašilaznatiželjnog svjetla mjesečeva – žurno se spusti dolje prema Mesničkojulici, sklanja se mjesečevu svjetlu i nečujno gubi u tmini.Niz Opatičku ulicu zaštropotali su odlučni koraci i neugodno

odjeknuli u tihoj, sanenoj noći.Visok, ugojen muškarac stupa ulicom. Šešir nosi u ruci. Po bijeloj

vlasulji prosula mu se mjesečina. Čini se daje uvjeren kako njegovusnažnom tijelu ne može nitko odoljeti, pa zato mirno ide pustomulicom.Kod jednokatne gospodske zgrade stane i prodrma željezne kapke na

prozoru.– Jeste li vi, gospodine gradski odvjetnice? – oglasi se iza kapaka

plah muški glas.– Ja glavom! Jeste li spremni?

W

Kapci se razmakoše, a medu njima pomoli se mršavo, bradomobraslo dugoljasto lice, s bezbojnim sivim očima, što ih je mjesečev sjajučinio još bezbojnijim. Široka stisnuta usta bojažljivo se otvoriše, a iznjih prodre u noć prigušen hrapav glas:– Zar da zaista idemo, gospodine Dvojkoviću?– Čemu sam onda došao? Željeli ste da pođemo na Manduševac i

sada dođite! – reče odlučno gradski odvjetnik. Kapci se zatvoriše.Nekoliko trenutaka kasnije otvoriše se dvorišna vrata. Izađe gradskisudac u dugoj crnoj surki, sa žutim čizmama i s kapom od kunovine.– Dakle, idemo, gospodine Krajačiću! – reče gradski odvjetnik i

priđe k sucu koji je prema njegovoj ogromnoj pojavi izgledao kao damu tijelo nije doseglo ni srednji uzrast.Podu ravno Plebanuškom ulicom i kraj kraljevog dvora, izađu na

Dverce i spuste se prema Harmici. Gradski sudac najednom stane i rečesvom drugu:– Eno, pogledajte, kod Manduševca nema nikoga!– Vještice dolaze tek oko pola noći!– Ne, ne, ne idem dalje!– Dobro, sjednimo ovdje i čekajmo!Sudac sjedne na panj pod razgranatim hrastom.– Menije zlo, magnifice!1 Kao da mi se smučilo!– Valjda se ne bojite? Čekajte još malo, vještice će sigurno doći.– A zašto da se izvrgavam tolikoj pogibelji?– A ja? Nije li pogibelj za mene jednaka?– Vi ste gradski odvjetnik, vi babe samo tužite, ali ja ih, magnifice,

sudim na lomaču. Mene bi najradije skuhale vragu za večeru!– Vidim da ih se bojite!– A tko ih se ne boji? I vi se bojite, samo se pretvarate kao da vas to

zabavlja!– Dakle, gospodine suce, htjeli biste da pohvatate vještice na

njihovim sastancima, a nemate odvažnosti ni izdaleka dočekate kada sesastaju.– Da, to je živa istina! Priznajem daje to bila luda zamisao. Ali,

1Magnifice! (lat.) – Velemožni, plemenit, uzvišen.

W

recite, kako bi bilo da pošaljemo onamo naše pandure, da ih onipohvataju?– Pokušajte! Nitko se živ neće odvažiti da izađe noću pred vještice.

Svatko se boji da ga ne pograbe, ne odnesu sa sobom u zrak i nerazderu. To se već nekoliko puta dogodilo – reče odvjetnik i pogledasuca ispod oka.– Dođite, magnifice! – šapne sudac i povuče fiškala za rukav. –

Idemo! Zar vas ne podilaze srsi?!– Bogme, ni ja se ne bih dao rastrgati ili ureći od tih baba! Ali vi ste

nestrpljivi, pa biste htjeli da vam ih najednom stotinu dovedem predsud. Gdje ću ih uzeti sve odjednom?– Ja sam samo uvijek zamišljao da bi najbolje bilo kad bi smo ih

iznenadili na sastanku. Tada bismo ih mogli uhvatiti mnogo i tim prijeistrijebiti!– Dragi moj gospodine suce, i drugi bi ljudi voljeli da ih se oslobode.

Prošle su godine spalili u jednom njemačkom gradu stotinu baba, a ipakjoš uvijek nemaju ljudi od njih mira i pokoja. Ne daju se iskorijeniti!Sudac obriše znoj sa čela i reče prigušeno:– Prestanite! Idemo!– Dobro! – odvrati odvjetnik i krene ulicom. Sad makar vidite –

nastavi – da je vaša osnova nemoguća. Uzdajte se u mene, ja ću ihmakar jednu po jednu, ali tim sigurnije, predati u vaše ruke.Pođoše kraj potoka Medveščaka, prijeđoše preko mosta i uspeše se

razgovarajući o gradskim poslovima prema Kamenitim vratima.– Tiho! – trgne se najednom sudac i uhvati fiškala za rukav.– Ne vidite li ono?– Nešto bijelo na Kamenitim vratima?– Za ime Božje – duh!– Žena je! Kao daje ustala iz groba!– Samo tiho, da vidimo što radi.– Sada se maknula, ide k coprničkom tornju!– Bit će vještica!Sudac se trgne, i segne rukom na prsa, izvadi nešto bijelo, što mu je

visjelo o crnoj vrpci na vratu i šapne zureći u bijelu sjenu:– Meni ne može ništa, imam uza se svete moći!

W

– Vidite li kako se vrzma oko tornja? – šapne Dvojković.– Sigurno hoće da pomogne vješticama koje su u tornju.– U toranj se s ove strane ne može.– Vještica se može provući i kroz najužu pukotinu. Ona će u toranj

kroz rešetke, vidjet ćete!– Šutite! Čučnimo ovamo pod grm!Obojica se sakriše pod gust grm i upiljiše oči prema Kamenitim

vratima, a mjesec rasvijetli punim sjajem tamne zidine četverouglastogtornja što se prislonio o Kamenita vrata.Pod rešetkama najnižeg prozorčića šulja se žena u bijelom ruhu.

Korača kao da se i ne dotiče zemlje, ogledava se i sagiba na sve strane.Prišulja se posve blizu k tornju, uspne se na kamenje stoje ležalo nazemlji i prisloni se na zid. Neko je vrijeme stajala kao da sluša, zatim serukama uhvati zida, kao da će se uspeti k rešetkama.– Sveti Marko, pomozi nam! – šapne sudac.– Podigla je ruke! – tiho će gradski odvjetnik.– Sad će kroz rešetke u toranj, eto, gledajte!– Ne dršćite, gospodine suce, zar ne vidite svaki dan vještice pred

sudom?– To je nešto drugo!Zrakom zadrhti mukli jecaj, zatim duboki bolan uzdah.– Zaboga, stoje to?– To je glas vještice iz tornja.– Vidite, odazvala joj se! Sigurno je poslala k njoj kroz rešetke u

toranj vraga, pa se sada dogovaraju kako da ih spasi. To je sigurnokapetanica vještica.– Silazi s kamena – šapne Dvojković.– Samo kad bi brzo otišla – promuca sudac tresući se od straha.Bijela sjena opet se ogledala na sve strane, polako se odšulja od

tornja i nestade u tami pred Kamenitim vratima. Dvojković skoči izgrma ali sudac ga uhvati za skut francuskog kaputa.– Za ime Božje, sakrijte se!– Zar ne vidite daje otišla?– A ako se sakrila pod vratima?– Ostanite ovdje, ja ću pogledati stoje s njom!

W

Sudac uhvati odvjetnika još čvršće za kaput.– Pustite me! Pogledat ću samo kamo je otišla, odmah ću se vratiti. I

ja imam uza se svete moći!– Ne, to nije sigurno!Pod stropom zgusnula se crna tama, samo pred slikom Bogorodice

na stijeni tinja mala uljanica. Mutni traci svjetla padaju po zemlji.Dvojković na prvi pogled opazi nešto neobično sjajno.Sagne se i napipa nešto uzano, hladno, teško. Pode k svjetlu.– Ženski pojas!Sakrije skupocjen ženski ures pod kaput i brzo se spusti k sucu koji

je još uvijek čučao pod grmom.– Pridignite me, magnifice! Skamenio sam se od straha! Već sam

mislio da se nećete nikad više vratiti.– Iščezla je! Idemo kući, dosta je te hajke! – reče Dvojković.Ispod Kamenitih vrata najednom nešto proleti i sune pred njih.Krajačić se prestraši i stisne uz Dvojkovića.– Što vam je opet?Veliki crni mačak zaustavi se pred njima i upre sjajne oči u suca, a

on se tresao od straha i križao se.– Crni mačak – reče Dvojković.– Magnifice, to je vrag! – šapne sudac. – On se uvijek pretvara u

crnog mačka. Vještica nas je primijetila, pobjegla je i sada je poslalavraga.– Apage, satanas!2 – reče Dvojković mačku.– Gospodine odvjetnice, skočit će na nas!Gradski se sudac opet prekriži, a mačak pobježe duž zida.– Da se nisam prekrižio, bili bismo izgubljeni!– Hajde, pođimo sad kući – reče Dvojković omalovažavajući

opomene.– Nije baš ugodno proći sada kroz Kamenita vrata. Nikad nisam čuo

da bi se babe sastajale na ovim vratima. Dosele su se okupljale samo naMesničkim vratima.– Ali mi smo jednu vidjeli svojim očima, a to znači da su se već i

2 2Apage, satanas! (grč.) – Nosi se vraže!

W

ovdje udomile.Uđoše na Kamenita vrata. Oči su im bile privikle mjesečevom

svjetlu pa im je pod stropom Kamenitih vrata bilo potpuno tamno.Krajačić je sa strahom gledao oko sebe. Bojao se da ne bi iz tamnogkuta opet iskočio pred njega kakav crni mačak. Zato pobrza naprijed iodahne istom kad je stajao pred kapelom sv. Uršule.Dvojković ga otprati u Opatičku ulicu, zatim se uputi u svoju palaču

u Plebanuškoj ulici. Mjesec je tonuo na zapadu...Zora se prenula od sna, raskrilila bijele ruke, zagrlila Grič, probudila

njegove purgare, trgovce, majstore, kmetove i sluge.Na prozorima se otvaraju željezni kapci, kućna vrata škripe, a na

ulicama se pojavljuju marljivi ljudi. U Mesničkoj sijeku u svojimmesarnicama meso da ga spreme za svoje kupce. Piljarice vuku košaresa zelenjem, guraju svoja mala kolica, puna živeža, gore na Markov trg.Purgarice iz Velike vesi nose posude s mlijekom, a s Kaptola dolazežene s jajima i peradi, s voćem i gljivama. Na Markovu trgu podigao sežamor iz kojeg probijaju reski glasovi svadljivih piljarica.Pod Kamenitim vratima ureduje svoj dućančić hljebopek Andrija

Palčić. On je hranio purgare svježim kruhom i pojio ih komovicom nakoju su ljudi navraćali već u rana jutra.Palčić se postavio na vrata i čekao da prodavači s Kaptola, što dolaze

na Grič, navrate k njemu na čašicu. Njegovo malo odebelo tijelo ivelika ćelava glava ispuniše cijeli prostor vrata. Protegnuo se, pa se staoogledavati i žmigati svojim očicama na prolaznike, ne bi li koganamamio u dućan.– Što blejiš u svijet? – zakriješti iza njega tanak, hrapav glas. Čestiti

Palčić frkne od straha s praga, a iza njega se pojavi visoka i mršavažena s metlom u ruci. Zašiljeno lice i tanak nos, stisnuta usta i nemirnepodmukle oči okrenula k Palčiću i okomila se bijesno:– Nemaš li posla? Cindekovica će sad napuniti svoj prozor kruhom

do vrha, a ti brojiš kaptolske fijakere!Tada okrene mužu leda, zamahne metlom ispred praga i stade mesti

prašinu ispred malog dućana.Nekoliko puta spustila je metlu i pogledala na pokrajni dućan na

kojem se bijelio natpis "Bara Cindek, hljebarka". Tada promumlja i

W

dobaci svome mužu:– Hm, gumbar Adam već ide, a Cindekovice još uvijek nema!Palčić proviri iz dućana i pogleda prema Opatičkoj ulici odakle se

pojavio visok, stasit momak, zasukanih plavih brkova. Momak pozdraviPalčićeve i otvori svoj dućan.– No, sada će sigurno doći i ona! – zlobno će Palčićka odgurnuvši

smeće u kut. Najednom prestane mesti, sagne se prestrašeno kao danešto grozno gleda i krikne:– Sveta Barbaro, pomozi nam!Palčić izmilji ćelavom glavom iz dućana i zagleda se u ženu.– Koga bijesa vičeš?!– Svi sveci i svetice Božje, pomozite! – previjala se Palčićka i

hvatala se za glavu.Ljudi koji su prolazili ulicom zaustaviše se i nagnuše k Palčićki.Gumbar Adam priskoči prvi k majstorici da vidi što se dogodilo.– Što ti je? Zašto vičeš? – pitao je Palčić.– Gledajte dolje – reče Palčićka previjajući se kao da ju je nešto

ugrizlo.Gumbar pogleda na zemlju i opazi u kutu neki predmet pokriven

rupcem ispod kojega je virila mala, modra dječja noga. On odgrne iskine rubac ispod kojega se na opći užas pokazalo slabašno dijete,mrtvo i ukočeno.Ručice je stisnulo kao da se s nekim borilo za svoj tek probuđen

život. Ljudi se natiskali pod Kamenita vrata da čuju što se dogodilo i davide mrtvo dijete.Uskoro se saznalo to i po čitavu gradu. Došao je na Kamenita vrata i

gradski odvjetnik. Ljudi se odmaknu. Odvjetnik priđe bliže djetetu iogleda ga. Bilo je mrtvo, bez ikakva traga nasilja. Odvjetniku se činilodaje dijete izložila nezakonita mati pa je umrlo od gladi. Kada je pokriomali leš rupcem okrene se k ljudima i povikne:– Čujte me, čestiti purgari i purgarice! Današnji dan osvanuo je tužan

i žalostan za naš grad! Našli smo dijete koje su ukrale i ubile vještice!– Na lomaču s njima! – poviče nekoliko glasova.– Umirite se! Mi nosimo u ruci mač pravde i bdijemo s njime nad

vama! Mi ćemo se pobrinuti da svaku zadesi kazna koju joj propisuje

W

zakon!– Živio gradski odvjetnik! Živio gradski sudac!– Hvala vam, dragi purgari, ali mi vršimo samo svoju dužnost prema

zakonu i vama. I vršit ćemo je još savjesnije nego dosada. Nikada jošnismo imali bolje prilike vidjeti žrtvu coprničkog zlodjela nego danas.Tome malom ljudskom stvoru, kojeg je Bog stvorio da živi i raduje seživotu kao i mi, oduzeše prokletnice život da ga žrtvuju vragu, da mogupraviti svoje coprije, letjeti po zraku i bacati dolje na nas oluju, tuču,gromove, bolest i smrt!Iz stotinu usta provale povici ogorčenja i mržnje.– Ja ću vam, čestiti purgari, kazati tko je učinio to nedjelo!Povici iznenađenja i znatiželje začuli su se iz mnoštva, a plahi,

zastrašeni i osvetnički pogledi uprli se u gradskog odvjetnika koji jenastavio:– Ove noći pođosmo ja i gospodin gradski sudac na Manduševac ne

bismo li ondje vidjeli vještice. Vi se snebiva te što smo se usudilionamo! Mi smo to učinili vršeći svoju dužnost, doveli smo u pogibelj iživot, jer smo odlučili da naš grad oslobodimo tih strašnih službenicavraga. Poslušajte, moji purgari! Vrag je obavijestio vještice da ih mičekamo na Manduševcu i nisu došle. Ali kad smo se vraćali kući,opazili smo ipak jednu kod Kamenitih vrata.Svjetina zamukne. Iznenađenje pomiješano sa strahom zaustavi joj

riječ.– Bila je odjevena u bjelinu. Šuljala se oko tornja, mahala svakojako

rukama, a kada je završila svoj bezbožni posao, nestade pod Kamenitimvratima. Pošli smo za njom, ali je iščezla. Tada pođosmo kući, ali nismou tami pod vratima ništa opazili. Sigurno je dijete ubila prije nego štosmo je vidjeli. Ja vam obećavam da ću je naći, jer već znam kako ću jojući u trag. Ona je tu negdje medu nama, u našem gradu, i moramo jepronaći.Nešto se teško sleglo nad svjetinom, kao da se na nju survao strop s

Kamenitih vrata. Oči muškaraca sve se više zaustavljale na ženama kojesu se natiskivale oko njih, i kao daje u svačijem pogledu lebdjelasumnja: "Da nisi ti ta prokletnica?"Glasovi žena koje su vikale s muškarcima kao da su izgubili snagu i

W

sigurnost. Nešto se uvuklo medu njih kao tihi, pritajeni strah. Oči im senehotice podigle prema sivom tornju iza čijih je zidina čamilo nekolikonjihovih susjeda i znanica. Najednom stadoše žene vikati kao pomamnei nagnuše sve k gradskom odvjetniku. Svaka je htjela da se što boljevidi kako je ogorčena zbog nepoznatih vještica.– Ja vam ovdje pred vašim čestitim obrazima obećavam da ćete je

vidjeti na lomači, pa makar me to stajalo glave! – dovrši gradskiodvjetnik i pode Kamenitom ulicom prema Markovu trgu.Svjetina je bučno pozdravljala gradskog odvjetnika i nagnula za

njim, za gradskim sucem i pandurima koji su nosili na magistrat nađenleš.Palčić je ostao pred dućanom i srdito gledao kako ljudi trče na

Markov trg, a njegova komovica stoji na stolu netaknuta.Gubar Adam također nije imao mušterija, pa je izašao iz dućana i

razgovarao sa svojom susjedom Barom Cindek koja se prislonila navrata dućana i nasmiješena lica gledala stasitog Adama. Njezino strojnotijelo, lake kretnje, čisto odijelo i zdravo rumeno lice bijahu najboljicimer za njezin dućan.– Što mislite, Adame, tko je vještica što ju je vidio gradski

odvjetnik? – oglasi se Palčić iz svoga dućana samo da prekine razgovorudovice s gumbarom.– Tko bi znao! On će je već naći.– Najprije bi se mogla uloviti kad bi se saznalo čije je umoreno

dijete! – umiješa se Cindekovka.– Što će saznati? – okosi se Palčićka. – Ako gaje sama mati prodala

vještici, tada bome neće pripovijedati da joj je nestalo dijete. A ima itakvih žena koje nemaju muža a imaju dragoga, pa kada dijete trebasakriti prodaju ga jednostavno vještici! – Palčićka je te riječi izrekla sosobitim naglaskom i ujedljivo.– I to je moguće! – mirno će Cindekovica njišući se na vratima s

podbočenim rukama. – A kako to copraju coprnice s djetetom? – upita.– To cijeli svijet zna samo vi ne znate! – zlobno će Palčićka i stisne

svoja široka, tanka usta.– Draga moja susjedo, mnogo je više toga na svijetu što vi ne znate!

– odvrati Cindekovica i pogleda prema kapelici sv. Uršule.

W

– Eno, ide lugar grofice Ratkay po kruh – nastavi Cindekovica premagumbaru. – To je fina konta, mnogo trebaju i dobro plaćaju!Sluga u čistoj surki došao je s velikom košarom i pozdravio

hljebarku.– Kako njezina milost grofica? – upita ona.– Hvala na pitanju, dobro. Grofica je poručila da biste da nas došli k

njoj i najavili se tako da kontesa Nera ne zna.– Da, znam već zašto! Sutra je kontesin rođendan! Ispeći ću joj hljeb

kakav još nije ni sam ban jeo.– Hm! Cijeli svijet ne govori ni o čemu drugom nego o nađenom

djetetu, a Cindekovica hvali svoj kruh i govori o grofici. Viče, samo dačujemo kako ona prodaje! – Palčićka je bjesnila promatrajući stol nakojemu je ležalo tridesetak netaknutih hljebova.S Markova trga dopirala je u pokrajnje ulice graja svjetine što se

sakupila pred magistratom da čuje štogod o vještici na Kamenitimvratima. Svaki pandur, svaki prisežnik koji je izišao iz magistrata, bio jeobasut upitnim pogledima i povicima znatiželjne svjetine.Sada se pojavio na vratima čudan mladić. Uzdigao je ponosno u zrak

drzovito, obrijano lice sa zavinutim nosom i spremao važno hrpu spisau džep crne surke koja mu je bila preuska, a rukavi prekratki.Svjetina nagne prema njemu, vičući veselo:– Evo Mikice Smernjaka! Što vele gospoda? Kako se zove vještica?

Reci što znaš!On ne odgovori ni riječi, nego stade još brže sakrivati u džep svoja

pisma. Sve oči i ruke posegnuše za njima, kao da su ljudi bili uvjerenida je u tim spisima ono što bi htjeli saznati. Njegovo je držanjepotvrdilo njihove nade.– Reci nam, Mikice, što će poduzeti? – vikali su ljudi.– To vam ne mogu reći! Znate da gospoda u mene vjeruju, da ja

uvijek znam sve, ali moram šutjeti.– Jesu li već našli vješticu?– Ne budalite, kao da to ide tako lako!– No, reci što znaš?Mikica se udari po džepu u koji je spremio spise i reče:– Sve će doći na vidjelo, samo se pouzdajte u gospodina odvjetnika.

W

Da njega nema, letjele bi vještice oko nas po bijelom danu kao vrane. Jato najbolje znam! Učio sam knjige i znam prosuditi što tko vrijedi.Gradski odvjetnik je naš spas!Odjednom nastade komešanje. Svjetina se uzbuđeno tiskala naprijed,

dok su panduri nastojali otjerati dječurliju koja se natiskivala oko ulazau magistrat.Na trgu se pojavio mlad kapucin, lijepih plemenitih crta i blijedog

ozbiljnog lica, a svjetinom se pronio šapat:– Otac Smole!– Ispovjednik vještica!Danas je pobudio pozornost veću nego drugih dana.Ljudi su ga gledali s nekim strahopočitanjem, uvjereni da on zna o

vještici više nego svi drugi i da će u današnjem događaju imati i onsvoju riječ. Mikica izađe pred njega i nakloni mu se napadnomsrdačnošću, samo da pokaže kako on prijateljuje s tako važnomosobom. Mikica otprati kapucina do vrata magistrata, zatim se vrati inastavi pričanje.Ljudi su se tiskali oko njega i slušali ga kao proroka. Broj slušatelja

neprestano se povećavao, a posao u gradu pomalo je zamirao.Trgovci i njihovi pomoćnici, majstori i njihove kalfe, domaćice i

služavke, prodavači i prodavačice ostaviše posao i pohitaše predmagistrat. Na tržištu pred Markovom crkvom utihnula je uobičajenagalama; i piljarice se prestale svađati pa stoje u grupama i pripovijedajutko je vidio bijelu vješticu i što će se danas s njome dogoditi. Gospodasu se razišla. Dvojković izađe iz sobe gradskog suca, prođe hodnikom iuđe u svoju pisarnicu. Spusti se na visok stolac, presvučen crnomkožom, i okrene glavu k panduru koji je pokorno stajao kod vrata ičekao njegove zapovijedi:– Nitko ne smije ući u sobu! Razumiješ? Nitko, pa makar bio moj

otac!– Molim, vaša milosti!Pandur je shvatio želju svoga gospodara i odmah zatvorio prozor da

se ne čuje žamor svjetine pred magistratom, zatim je izašao iz sobe ipomno zatvorio vrata.Dvojković pogleda oko sebe, pode do vrata i povuče željezni zapor,

W

vrati se k pisaćem stolu, izvadi iz džepa ključ i otvori jednu ladicu.Pred njim je ležao crveni pojas od teške svile, izvezen zlatom i

obložen draguljima.Dvojković ga uzme iz ladice, sastavi mu oba kraja i stade promatrati

obujam pojasa; povuče iz džepa rif kojim trgovci mjere tkaninu i stademjeriti duljinu.Kad je to svršio spremi rif u džep, ponovno uzme u ruke pojas i

promrmlja:– Dakle, bogatašica ili plemkinja! Svejedno, uteći mi neće!Smiješak preleti podmuklim, obrijanim licem.Na vratima netko pokuca.– Ja sam, Krajačić!Dvojković baci pojas u ladicu, metne na nj nekoliko spisa, zaključa

brzo pisaći stol, pode k vratima, otvori i reče:– Zaključao sam se da mogu mirno raditi. Danas će sigurno

neprestano dolaziti znatiželjnici.– Oprostite, ali ja sam vam morao smetati. Vani se ljudi neće razići,

uzbuđenje raste.– Idem ih umiriti!Zamalo se pojavi gradski odvjetnik pred magistratom i mahne đaku

Mikici Smernjaku koji je još uvijek svjetini pričao o vješticama.– Prestani već jednom, neka ljudi odu kući! – reče mu Dvojković.– Kad neće da idu! – odgovori mu Mikica, okrene se prema publici i

povikne: – Živio gradski odvjetnik Dvojković! Živio!Svjetina je bučno prihvatila taj poklik. Dvojković mahne rukom.

Svjetina umukne, a on reče:– Pođite mirno svojim kućama, čestiti purgari! Pravda bdi je nad

nama, a ja vam obećavam da neću mirovati dok bijelu vješticu sKamenitih vrata ne stigne kazna. Ali i vi mi morate pomoći!Svjetina je na ponovnu Dvojkovićevu molbu krenula konačno svojim

kućama, ali posao u gradu nije čitav dan mogao doći u pravukolotečinu.Po stoti put raspravljalo se o bijeloj vještici kod Kamenitih vrata...

W

VJEŠTIČINA KĆI

Sutradan popodne sjedio je otac Smole zamišljen u sobicikapucinskog samostana.U samostanu vlada dubok mir, no osjeća se teški pritisak ljetne žege.Mladi kapucin upro je glavu o ruke i misli. Blage njegove plave oči

smrknule se, a plemenite crte lica skrutila mu neka teška misao iodnijela ga daleko iz te sobice. Tad se otvore vrata i u sobu ude seljačkadjevojka. Vodila je za ruku dva dječaka.– Vi ste očito zalutali, ovamo nije dopušteno ulaziti! – reče otac

Smole.– Nisam zalutala, sveti oče – odvrati djevojka. – Uvukla sam se kroz

crkvu.– Želite li se ispovijedati?Djevojka umjesto odgovora zaplače, a s njom i njena braća.Kapucin je začuđeno i pažljivo pogledao svo troje i kad je vidio da

nijedno ne pozna, upita ih:– Zašto plačete, djeco? Što želite od mene?– Milost, sveti oče, milost! Smilujte nam se bijednicima, na

koljenima vas molimo!Djevojka klekne, a dječaci u isti mah s njome.– Kako da vam pomognem? Čime?– Majka nam je u tornju!Kapucin je shvatio molitelje i lice mu se još više uozbiljilo, obrve

stisle, oči zasjale.– Ne dajte da nam majku spale, oče, na koljenima vas molimo!– Toliko vlasti nemam. Sva moja vlast u dužnosti je da tvoju majku

ispovjedim i odvedem do lomače.– Bože! – vrisnuše oba dječaka čuvši riječ lomača.– Zar će je spaliti? – upita djevojka prestrašeno.– Kada se koja zatočenica vratila iz tornja kući?– Znam, znam, ali možda nije ni jedna došla da vas moli spas!Otac Smole odvrati lice od djevojke, namršti obrve, stisne usta i

W

duboko uzdahne.U sobi nastade tišina, čulo se samo jecanje dječaka. Mlada seljakinja

klečala je još uvijek pred kapucinom u bijeloj odjeći, gologlava, glatkopočešljana.– Kako se zove tvoja majka? – upita Smole.– Margareta Kušenka.– Ona će sutra biti osuđena!I opet zaplakaše i zaridaše tri glasa, a kapucin sagne glavu.– Pogledajte, oče, ovo dvoje djece! Još su tako malena da ne mogu

raditi. Što će oni bez matere? Oče, recite samo riječ gospodi umagistratu!– Draga moja, ja ondje nemam riječi.– Kad imate riječ u crkvi, kako je ne biste imali u magistratu?Kapucin nije odgovorio. Čelo mu se naboralo, u očima mu nešto

sijevnulo, a pogled je upro kroz prozor i činilo se kao da sabire svusnagu svojih misli. Napokon upita:– Tko su glavni svjedoci koji su svjedočili protiv tvoje majke?Došljakinja otvori široko oči, upre u kapucina prestrašen pogled i

odvrati tiho:– Moj otac i – ja. Da, ja!Otac Smole je ostao miran, kao da ga njene riječi nisu iznenadile.– A tko te na to prisilio?– Otac! Kad su majku odveli u toranj, reče mi otac: "Jelice, ako pred

sudom ne potvrdiš sve ono što ću reći o materi, čuvaj se! Nikad višenećeš stati na noge!"– Idi kući i reci ocu neka dođe k meni, ali da o tome nikome ne kažeš

ni riječi!Djevojci potekoše suze.– Otac neće doći! Pobjegao je!– Pobjegao? Zašto? Kamo?– Kad su mater odvukli u toranj i kad su ga preslušali, otišao je

nekamo u svijet sa ženom našega susjeda.– Tako! – reče kapucin kao da govori sam sebi. – A držiš li ti da ti je

majka doista vještica?– Ja-ja mislim da nije! Istina, mi smo imali uvijek svega dovoljno

W

premda otac nije mnogo radio. Bilo je uvijek kruha, u dvorištu uvijekživadi. Mati je nosila u nedjelju svilen rubac na glavi, a nas je lijepoodijevala, ali ja ipak mislim da nije bila vještica! Ona je radila. Vješticene trebaju raditi, a ipak imaju svega.Kapucin pode prema vratima, ali dječaci skoče pred njega i bace mu

se pred noge, a iz slabih dječjih grudi provali jecaj, pun očajnog strahada će ostati bez majke. Nisu razumom shvaćali svu bijedu koja ih čeka,ali su to osjećali u svojim malim srcima i naslućivali u dječjimglavicama koje su položili pred kapucinove noge, kvaseći ih suzama.Njihova mala srca bijahu uvjerena da im on može pomoći, pa suiznemoglim glasićima vikali:– Smilujte se, smilujte se!Otac Smole sagnuo se i podigao djecu s poda. Lice mu je

problijedilo, oči se ovlažile. Priđe krevetu, uze svoj klobuk i kao da jenešto odlučio reče:– Dođite! Idemo gradskom sucu!Dječaci su obrisali suze, Jelica je pregačom otrla lice, i sve troje

iziđoše za kapucinom puni nade u pomoć. Otac Smole ih je izveo krozcrkvu na ulicu.Purgari koji su ih sretali putem zastali bi i ogledali se za njima.

Zaplakani seljačići i mlada djevojka s licem nabuhlim od neprestanogplača izazvaše svačiju pozornost. Kad stigoše pred gradsku vijećnicu,prišapne otac Smole djevojci.– Reci sucu sve ono što si pripovijedala meni!Kapucin pođe prvi u zgradu i pokuca na vratima sobe u kojoj je

sjedio kod pisaćeg stola sudac Krajačić. On je upravo pisao iskaz otome kako je jučer kod Kamenitih vrata vidio vješticu i kako je nađenoumoreno dijete. Njegove se mrke bezbojne oči upriješe u kapucina, kojije prvi ušao u sobu, a za njim Jelica i njezina braća. Svo troje gledalo jeplaho po sobi i nesigurno koraknulo pred suca.– Ovo je kći Margarete Kušenke! – reče kapucin.– Poznajem je, već sam je jednom saslušavao! – odvrati Krajačić,

okrene se k djevojci i strogo je upita:– Dakle, imaš li još što iskazati protiv svoje matere? Ona je već sama

priznala daje vještica!

W

– Nije, vaša milosti, ona nije vještica!– Štaa? Ti poričeš svoje svjedočanstvo? – zagrmi Krajačić.– Krivo sam svjedočila, otac me na to prisilio! Sve što sam rekla bila

je laž!– Tko te naputio da to oporečeš?– Moje srce, vaša milosti, jer sam lagala, otac mije prijetio!– Šuti! Ni riječi više! Ona je već sama priznala, a to nam je dovoljno.Djevojka umukne i pogleda prestrašeno kapucina, kao da ga pita: Zar

je zaista istina daje priznala?– Nosite se! – reče sudac.Otac Smole gledao je šuteći taj prizor. Kad seljanku s braćom

odstraniše, pogleda sudac mrko kapucina i reče mu:– Vaša je dužnost da ove babe pred smrt ispovijedate, ali nemate

pravo da se zauzimate za njih. To pobožnom čovjeku i fratru nedolikuje i neka se to više ne dogodi! Molim vas da se ne miješate upropise zakona i poslove gradskog suda.– Oprostite, magnifice – odgovori kapucin mirno – ja sam došao s

djevojkom u posve crkvenoj stvari.– Tada izvolite reći što želite?– Djevojka je bila sa svojom majkom u zavadi, a ja prema svome

uvjerenju ne mogu nikoga odriješiti od grijeha ako se sa svima neizmiri. Zato vas molim, dopustite da se mati i kći sastanu!– Sastanak ne dopuštam! Možete je sprovesti do stražarnice, no dalje

ne smije. Tamo izvolite obaviti izmirenje. Dat ću vam pismenu dozvolu,no ne dopuštam da mati i kći razgovaraju. Stara bi vještica mogla još idjevojku naučiti kakvu čaroliju da se spasi ili da još i nama nanese zlo.Kapucin pohiti za svojim štićenicima. Stajali su pred vratima

vijećnice i plakali.– Dođite sa mnom! – pozove ih kapucin i, kad su bili na ulici,

prišapne djevojci:– Sad ćemo saznati da li ti je mati doista priznala da je vještica ili

nije. Ako jest, nema joj pomoći!– Ja sam čula da u tornju tako strašno muče da moraju priznati i ono

što nisu učinile! – reče djevojka.Pođoše prema velikom tornju na kojemu je ura sunčanica pokazivala

W

da je već pet sati poslije podne. Otac Smole ušao je na vrata stražarnicekoja su se prislonila na visok četverouglasti toranj kraj Kamenitih vrata.U niskoj sobici sjedio je stražar, dok su druga dvojica tvrdo spavala.Kapucin pokaže stražaru Krajačićevu dozvolu da može govoriti s

vješticom Kušenkom, a ujedno mu ukratko ispripovjedi da moraprovesti izmirenje između matere i kćeri.Stražar naredi djevojci da s dječacima pričeka, a oni se izgubiše iza

jednih vrata koja su vodila nekamo dolje.Djevojka ustade i pode k vratima. Osluhne i otvori ih.Pred njome zine tamna, mrka soba. Na zidu su visjela kladiva,

sjekire i kliješta, u sredini sobe bio je zaprljan stol s ostacima jela i sokruglim stočićima oko njega. Na podu su ležale tri slamnjače, nekolikopehara i razbijenih tanjura. U kutu zaklopila se čvrsta željezna vrata idjevojka odmah razabere da je kroz ta vrata ušao otac Smole sastražarom u toranj. Pokuša ih otvoriti, ali su bila zaključana. Već sehtjela vratiti, kad je trgnuše teški uzdasi. Činilo se kao da netko stenje.Jelica protrnu. Ti strašni glasovi izbijali su tako blizu kao da je netko

s njome u sobi. Ogleda se na sve strane, ali soba je bila prazna.Najednom opet netko zastenje i tada razabere ženski glas.Djevojka pode za glasom, koji kao da je dolazio iz zida u kutu sobe.

U tami opazi u zidu tornja crne rešetke, posve blizu poda. Iza rešetakabijaše sve crno, kao u grobu, ali kad se sagnula i pogledala dolje, opazisvjetlo. Tinjalo je u dubini kao svjećica u grobnici, a iz te grobnicedizali su se uzdisaji, prigušen plač i tiho jaukanje.Sva joj uda tijela zadrhtaše, a iz grudi prodre poklik užasa.– Tko je to gore? – čuo se glas kapucina iz te dubine.– Ja sam, Jelica! – drhtavim će glasom seljanka, ohrabrena stoje čula

daje dolje kapucin.– Bježi odatle, da ne dođe stražar! – dovikne joj.– Jelice, dijete moje! – krikne u dubini već napola oslabljen glas

žene.– Mamice! – vrisnu djevojka gore iza rešetaka. – Mamice, nisam te

ja optužila, otac me je prisilio. Nisam htjela! Vrisak djevojke dopre dobraće u drugoj sobi i dječaci dođoše k njoj. Vidjevši je kako zuri krozrešetke, bace se na pod i stadoše turati glavice poput psića kroz rešetke,

W

ne bi li dokučili mater.– Mamice, gdje ste! Mamo, dajte mi ruku! – molio je kroz suze

stariji dječak.– Mamice, ja sam dobar, ne penjem se više na krušku! – priča nevino

manji dječak.– Dajte i meni ruku, mamice! Zašto ne dođete? Gdje ste?Svo troje čekalo je napeto odgovor, ali iz te strašne dubine dosizao je

do njih samo plač, tako zdvojan i hrapav kao da dolazi iz razderanihumirućih grudi.– Ne plačite, mamice, neće vas spaliti! – stade djevojka tješiti mater.

– Još ćemo biti zajedno.– Aj, nikad, nikad više, djeco moja! Nikad se više nećemo vidjeti!

Neka me spale, samo neka to bude brzo, što prije! Ne mogu dulježivjeti! Oče Smole, zašto čekaju?Te riječi, izrečene muklim, raskinutim glasom, uzdigoše se sablasno

iz grobne dubine k rešetkama, gdje su tri zaprepaštena lica zurila ičekala bar jednu riječ utjehe.– Mamice, ne govori to... Mamo, dođi bliže! – molila je djevojka

kroz suze. – Dođi, pogledaj nas!– Ne mogu, dječice moja!– Zašto ne možeš, mamice?– Ne mogu, noge su mi zdrobili!– Kriste, Bogorodice! – vrisne djevojka i baci se na pod. Dječaci nisu

shvatili što je mati rekla, ali su osjećali da je nešto strašno i počešeplakati.– Molite se, dječice, da se što prije lišim muka! – oglasi se opet mati

iz dubine. – Još danas neka me spale, odmah!– Da te bar mogu još jednom vidjeti, majko! – proplače Jelica.– Ne želi to, kćeri moja! Strahovito izgledam, nisam više ljudsko

stvorenje!Na vratima stražarnice pojavi se napola snen stražar i stade vikati i

kleti da su se sve tresli mali prozori.– Prokleta paščad, tko vam je dopustio da uđete ovamo? – rekne on.U taj čas osjeti Jelica dvije gvozdene ruke što je pograbiše za ramena

i gurnuše u prvu sobu, odakle je poletjela na vrata stražarnice.

W

Još se nije pravo ni osvijestila, kad se na vratima stražarnice pojavikoščat stražar noseći u svakoj ruci po jednoga prestravljenog dječaka.Držao ih je za šije poput mačića i jednim ih zamahom bacio na cestu dasu im male glavice zazvečale na tvrdom kamenu. Jelica se u prvi mahnije mogla maknuti. Osjećala se kao da joj se tijelo pretvorilo u kamen.Jelica je tek tada opazila daje otac Smole izašao iz tornja, a s njim i

stražar. Razabrala je da neka žena ispire njezinoj braći krv što im jecurila iz nosa i glave i rumenila cestu. No nije se mogla pomaknuti.Blijeda i ukočena stajala je pred stražarnicom zureći u krvave mrlje nacesti.– Bezdušni ljudi! – vikne Cindekovica stražarima. – Što su vam

djeca skrivila? Zar su ona kriva što im je mati u tornju?– Nemojte susjedo! – prišapne joj Adam. – Nije dobro zamjeriti se

ovim harambašama!Palčićka je sa strane promatrala kako se Cindekovica brine oko

vještičine djece, no ona nije došla u blizinu.– I to će biti vještica – reče Palčićka s mržnjom, pogleda Jelicu i

povikne glasno:– Kakva mati, takva kći!Jelica osjeti da joj je krv udarila u lice i da je nešto sili da se toj ženi

baci za vrat i uguši je, ali u taj čas stade pred nju otac Smole.– Nisi smjela poći onamo! Kroz onaj prozor paze grabanti noću na

vještice.– Bar sam čula materin glas! Zar je zaista priznala, oče Smole?– Jest! A sad uzmi djecu, Jelice i pođi kući. Više nema pomoći.– Jutros su nas istjerali iz dvorišta, jer smo djeca vještice...– Htio sam ti pomoći, ali vidiš da ne mogu! – reče otac Smole. –

Siromah sam, nemam ni groša u džepu! Potraži, možda ćeš negdje naćidobre ljude.Jelica je šutjela i slušala kako joj braća plaču. Mutnim je očima

gledala kako je otac Smole pošao prema Markovu trgu, kao da ne možedulje slušati plač dječaka koji su stajali na cesti.Kao da se probudila iz nesvjestice priđe djeci, uze ih za ruke i

povede Markovim trgom ravno u crkvu kapucina. Nije klekla da semoli, nego je povukla djecu kroz mala vrata koja su vodila iz crkve u

W

dvorište. U dvorištu nije bilo žive duše, u sredini bijaše širok zdenac,opasan niskom kamenom ogradom. Jelica pusti ruke svoje braće i tihoim reče:– Ostanite ovdje, vama će se kapucini smilovati! Vas neće zapustiti.Ostavila je zabezeknutu djecu pred crkvom, potrčala prema bunaru i

stala se uspinjati na ogradu.Djeca su nesvjesno naslutila što sestra kani, potrčala su vrišteći k

njoj i čvrsto se uhvatila za njene haljine. Jelica u posljednjem časugurne starijeg dječaka tako da se stropoštao niz ogradu, dok se manjičvrsto držao njezinih sukanja. Nije ga mogla otkinuti od sebe i mališanse strovalio s njome u bunar. Na zdvojni vrisak dječaka dotrčaše sa svihstrana kapucini i samostanske sluge. Kad su razabrali da se u bunaruutapaju živa bića, privuku brzo vjedro, a u njemu se spusti i jedanodvažan sluga. Za kratko vrijeme povukoše djevojku gore. Bila je bezsvijesti, ali mali brat nije više disao. Uzalud su ga kapucini dozivali uživot. Tek tada dođe otac Smole.Kad je opazio što se dogodilo, pokrije lice rukama. Kapucini su ga

začuđeno gledali i pitali što to znači.– Mati joj je vještica, sutra će joj suditi – reče otac Smole gvardijanu.

– Ostavite je kod nas do sutra.– Što vam pada na pamet? Kći vještice pod našim posvećenim

krovom! To ne može biti! Tko zna nije li ona vještica, pa bi mogla još inama donijeti kakvu nesreću. Pravedan čovjek ne srče u smrt. Vi stekrivi što se to ovdje dogodilo i upamtite: poslije pozdravljenja ne smijebiti medu našim zidinama!Gvardijan zapovjedi svima da nitko o tome događaju ne prozbori

riječ i ode iz dvorišta. Otac Smole se nemoćno ogledao kako nosemrtvog dječaka i iznemoglu djevojku u prizemlje gdje je služinčadimala svoju sobu.Pošao je nesigurno naprijed, kao čovjek koji je pošao u tamu i ne zna

kamo ide i kamo će doći.Pred samostanom se ogleda kao da traži pomoć od prolaznika, ali oni

su prolazili bez ikakve sućuti i razumijevanja za ono što mu je pritislodušu.Tada mu pogled pade na dvorac što je virio iza visokog zida, upravo

W

na uglu Griča, sjeverno od palače Zrinjskog.Tračak nade odrazio mu se na licu. Pođe prema dvorcu. Koračao je

najprije polako, kolebajući, ali zatim ubrza korake i za nekolikotrenutaka je već stajao pred vratima koja su vodila u dvor groficeRatkay, u "Crveni dvor". Kad je otac Smole zatvorio za sobom vrataograde, našao se u mir isnom cvjetnjaku. Usred vrta stajao je dvoracobrašten ružama. Da nisu uvis virila dva tornjića i krov, mislio bičovjek da dvorac nije zidan od kamena, nego da je sastavljen od samihcrvenih ruža. Zbog tih ruža, kakvih nije imao nitko u gradu, nazvašepurgari dvorac grofice Ratkay "Crleni dvor".U samu zgradu vodilo je šest stepenica. S obje strane uzdizala se

balustrada od mramora, obrasla također ružama.Kapucin pođe ravno prema stepenicama da uđe u zgradu, ali tek je

zakoračio kad iza sebe začuje odlučan, ali sladak ženski glas:– Oče, oče!Kapucin se obazre. Lice mu se razvedri.Pred njim stajaše djevojka, mlada i stasita, odjevena u ružičastu

haljinu. Lijepo ovalno lice s finim, odrješitim nosićem srdačno mu sesmiješilo, a velike oči, crne poput noći i duboke poput svemira, gledalega pronicavo. Po čelu i oko sljepoočica lepršali su joj gusti pramenovičudne pepeljaste boje i tako se napadno odražavali od baršunastogcrnila očiju daje kapucin gotovo zaboravio na ono zbog čega je došao.– Moj duboki poklon, konteso! – reče.– Htjeli ste mi pobjeći u kuću, ali vam nije uspjelo! – reče kontesa

vedrim glasom. – Od prekjučer vas nije bilo, a ja vas nestrpljivo čekam!Recite mi je li istina da su jučer kod Kamenitih vrata našli dijete i da suto počinile vještice?– Tako kažu gradski sudac i gradski odvjetnik.– A što kažete vi? Dođite i pričajte mi o tome, oče Smole!Danas

ionako nećete bakici čitati. Bakica je u posjetima!– U posjetima?– To vas je iznenadilo, je li?– Otkada poznajem groficu, nije izašla iz kuće!– Punih deset godina nije izašla ni u crkvu, samo da ne vidi svijet, a

danas se, eto, odvezla u potpunoj paradi k barunici Skerlec.

W

Kapucin pogleda djevojku značajno.– Znam što sada mislite! U pravu ste! I ja to slutim!Kapucinovo lice zastre koprena sjete.– Kao da bi vam bilo žao da me udaju, oče Smole?– Još ste vrlo mladi i niste dovoljno upoznali ljude, a za vas bi bila

nesreća da se udate prije nego što upoznate svijet.– To ste pogodili! Zato ja i neću tako brzo ostaviti lijepo gnijezdo

moje bakice.– Ali jednom ipak morate saviti i svoje gnijezdo.– Moram? Nera ne mora što neće. Dođite u sjenicu, oče Smole, pa

pričajte što je to jučer bilo. Bakica se neće brzo vratiti.– Danas sam ionako došao k vama, a ne k bakici. Htio bih s vama

govoriti na samu, da nas nitko ne čuje.– Vrlo ste svečani, oče! To ne sluti na dobro, ali ja se ne bojim.

Idemo u sobu.Djevojka se uspne u dvor, popne se u prvi kat i uvede kapucina u

knjižnicu.– Ovdje se dade govoriti o ozbiljnim stvarima – reče ona,sjedne i

ponudi kapucinu stolac.On je časak šutio, kao da sabire misli, tada pogleda kontesu u oči, pa

će plaho i nesigurno.– Neću okolišati. Radi se o velikoj bijedi, konteso. Neka seljačka

djevojka, ali vrlo bistar i vrijedan ženski stvor, izgubila je nesretnimnačinom oca i majku! Djevojka je ostala sa dvoje male braće i bijeda jenatjerala u smrt. Pokušala se utopiti i malo prije izvukoše je iz vode.Ostala je živa, ali mladi njezin brat, koji se o nju objesio kad se bacila uvodu – utopio se. Djevojka nema ni kruha ni krova, pa se bojim da ćeponovno pritjeći samoubojstvu.– Zar joj se ne bi moglo pomoći? Recite, mogu li ja pomoći?– Bojim se da će vam to zadavati briga.– Ozbiljno se ljutim na vas što tako govorite, a za kaznu skrbit ću se

za djevojku i njezina brata dok budem živa.– Ne, to nije potrebno! Ja vas samo molim da je zadržite kod sebe

nekoliko dana, dok nade posao.– Zar kod mene nema posla? Uzet ću je k sebi!

W

Kapucin se smeo.– Oče, oče, vi mi nešto tajite! – zagrozi se kontesa.– Ne, nipošto! Menije samo neugodno što sam vas time opteretio, a

vjerujte mi, nije potrebno da djevojku zadržite.– Ali zašto da je ne zadržim? Zar se toga bojite? Samo mi recite gdje

je, pa ću poslati po nju.Kapucin se opet smeo i u prvi čas nije mogao odgovoriti, ali se

sabere i odvažno reče:– Kod nas je u samostanu. Došla je u crkvu i bacila se u naš bunar.– Bože moj, sad shvaćam vašu nepriliku. Ne može ostati kod vas!

Ali kako joj je moglo pasti na um da se baci upravo u kapucinski bunar?– Dolazila je u crkvu...Redovniku zapne riječ, pogleda kontesu kao da se boji da će

zamijetiti njegovu laž, ali ona nije razabrala zašto se kapucin smeo.– Sada razumijem! – reče ona. – Vi ste joj bili ispovjednik. To ste mi

trebali odmah reći! Idite kući – nastavi kontesa – i neka djevojkusmjesta odvedu dolje na marof, a sutra ću je posjetiti. Pošaljite k menislugu po suhe haljine za nesretnicu, to sigurno treba.Otac Smole ustade. Kontesa mu pruži ruku i on je htjede poljubiti.– Što vam pada na um? – reče ona i istrgne ruku.– Konteso, vrlo sam vam zahvalan! Vi ste s moje duše skinuli

najveći teret.– Tada se dvostruko veselim što mogu pomoći nesretnoj djevojci.Fratar pogleda kontesu, toplim, odanim pogledom, oprosti se i vrati

kući. Jelicu je već našao sasvim kod svijesti. Ležala je na krevetu izurila u strop.Kraj nje je sjedio stariji dječak i tiho plakao za nesretnim svojim

bratom koji je ležao na stolu mrtav. Kapucin nije htio s djevojkomgovoriti o njezinom činu. Ni stari vrtlar koji je bio u sobi nije o tomegovorio, jer je to gvardijan svima zabranio.Kapucin pošalje vrtlara da donese od grofice Ratkay haljine za

Jelicu, a kad je ostao s njome na samu priđe krevetu i reče joj:– Vrtlar će te odvesti s bratom na marof k grofici Ratkay.– Znade li ona da sam kći vještice? – upita djevojka mirno.– Ne zna! Sutra će doći kontesa na marof i govoriti s tobom. Ako te

W

pita za roditelje, reci joj daje oboje ubila bolest.– Ako me pitaju odakle sam i kako se zovem?– Reci da si iz Zagorja i da si došla ovamo tražiti rodbinu, ali da je

sva pomrla, a ime da ti je Jelica Kozjak. Najbolje će biti ako ne izlazišiz sobe i ni s kime da ne govoriš.– A što ću kasnije?– Za nekoliko dana poći ćeš nekamo u Zagorje. Tamo nema ni žive

duše koja bi te poznavala, pa ćeš naći službu. Ovdje ne možeš ostati.Ako ti kontesa i kaže da ostaneš kod nje, ti joj reci da moraš u svoj kraj,jer ne možeš živjeti ovdje gdje ti je sve strano.– Poslušat ću vas, oče! – uzdahne djevojka.– Još jedno upamti: ne spominji nikome, osim kontesi, moje ime!

Nitko ne smije o današnjem događaju ništa saznati. Vas ćete dvoje sadaodmah na marof, a za ovoga sirotana – obrati se fratar malom mrtvacu –ne brini. Sam ću ga pokopati.– Njemu više ništa ne treba!Za jedan sat sjedila je djevojka s bratom u maloj čistoj sobi na

majuru grofice Ratkay u suhoj čistoj haljini. Pred njima na stolu pušilase topla večera. Dječak je iznemogao prionuo odmah uz jelo, dok jeJelica gledala preda se ukočenim očima u kojima je drhtalo očajnopitanje o budućnosti.

SJENE PROŠLOSTI

Tanka predvečernja maglica bila je već pokrila Grič kad se mladikapucin tjedan dana kasnije našao opet pred vratima "Crvenog dvorca".Začuđeno je gledao grupu ljudi što se skupila na cesti pred dvorom iznatiželjno pogledavala na prozore. Otac Smole nije znao zašto preddvorom stoje toliki ljudi, pa se požurio otvoriti vrata ograde kako bividio što se u dvoru dogodilo.Na stepenicama u dvoru opazi kontesu Neru. Krasno tijelo zaogmula

joj bijela odjeća, skromno izrezana i opšivena čipkama. Na grudima bilajoj kita bijelih ruža, svježa kao da je upravo izrasla. U kovrčastoj kosiponosito se kočila bijela parta opšivena biserjem poput krune.

W

Kapucin je zastao iznenađen kod vrata i uzdigao oči k Neri. U prvimah gotovo je nije prepoznao.Sav se izgubio u tome pogledu i pozdravio je tek kada ga je kontesa

oslovila:– Dođite, dođite oče! Niste pravo ni ušli u dvor, a već se snebivate!– Vani stoje ljudi i gledaju u vaše prozore, a vi ste tako svečani?– Ljudi se s pravom okupljaju. Dogodilo se, naime, čudo.Bakica se izvukla iz svoje puževe kućice i opet otvorila svoje

dvorane i srce društvu.– Što se to s njom dogodilo?– Vi to ne znate? Mislila sam da vam ona kazuje više nego meni.– Varate se. Grofici samo čitam ili s njom razgovaram o vjeri, ali o

svojim osjećajima prema društvu nije još govorila.– I nikada vam nije kazala zašto se povukla od svijeta?– Vjerujte mi, nije!– Mislim da je bila više ogorčena zbog smrti moje majke, nego moga

oca. On je pao u boju, a na to je svatko pripravan tko ima u ratu koga odsvojih. Ali kad je majka umrla od žalosti za ocem, tada je baka uzelamene k sebi i zatvorila se u "Crveni dvor" kao u samostan. A znate lišto se meni čini?Daje moja sirota majka sama sebi oduzela život, i to je bakicu

slomilo.– Ta je misao često nicala i u mojoj glavi.– Pustimo to! Danas nije dan da govorimo o tako tužnim stvarima.

Vi, dakle, niste slutili zašto me danas iznenadila novom haljinom i reklami da ćemo navečer imati goste. Sve je dala potajice spremiti, a nije mirekla ni zašto poziva goste. Naslućujem da me bakica želi udati za mogarođaka baruna Skerleca. Drugi nije moguć; Ivo je jedini muškarackojega znam.– A što velite vi na to?– Samo to da vi morate danas ostati kod nas! Danas moram imati

prijatelje uza se.– Nisu li ovdje vaše prijateljice Ženka i Terka?– Ne trošite riječi. One su moje vršnjakinje, s njima se veselim i

tratim suvišno vrijeme, ali vi ste moj prijatelj s kojim razgovaram kad

W

nešto osjećam.Izvanredna sreća prijeđe licem mladog kapucina.– Doći ću kasnije, konteso! Moram još obaviti jednu dužnost.– Dobro, ali žurite!Otac Smole se oprosti i ode, a Nera pogleda još jednom za njim i

uspne se na prvi kat koji je ispunjavao žamor gostiju.Nera je ostala na vratima i iza zastora promatrala šarenilo kakvo još

nikad nije vidjela. Sama sebi nije vjerovala da je to doista dvoracnjezine bake. Dvorane čija vrata nije vidjela otvorena već deset godina,planule su u svjetlu stotinu svijeća što su se odražavale u velikimkristalnim ogledalima, titrale u draguljima i blistavoj svili gostiju.Već deset godina nije nitko sjedio na tim skupocjenim stolicama i

divanima, niti su nožice u svilenim cipelama koračale po tim sagovima.Zavidne oči gospođa nisu već deset godina promatrale zlatne lustere nastropovima, vaze i kipove na stolovima i prekrasne slike na stijenamaobloženim tapetama.Nera je tek sada, kada je vidjela te dvorane u svom sjaju, razabrala

da joj je baka zaista bogata. Ali opazila je i to da je ona znala svoje sobei ljepše urediti nego što su uređene kod tetke Skerlec i kod prijateljica,kontese Terke Nadaždi i Ženke Drašković.S velikom radošću opazila je Nera kako se bakina bijela glava

izvanredno ističe od crne svilene haljine, kako velik briljantni lanac, štojoj visi oko vrata, titra na crnoj svili kao niz zvjezdica. Zaljubljeno jepromatrala baku i dugo nije mogla s nje skinuti oka. Zatim stade iz svogskrovišta promatrati goste.Poznavala je samo tetku barunicu Skerlec koja je svoje malo tijelo

stegnula u tamnocrvenu svilu, a glavu uresila bijelom vlasuljom. Njensuprug barun Skerlec, ugojen, mnogo viši od nje, odjenuo je svečanuhrvatsku odoru. U odijelu ga je slijedio i njegov tanani i visoki sinbarun Ivica. Debeli grof Petar Oršić ispunio je veliki naslonjač ipostojano sjedio kraj grofice Ratkay, neprestano se hladio lepezom igledao naokolo kao da se boji da će zbog bilo čega morati ustati.Grofica Julija Čikulini, visoka plavuša u modroj haljini s dugom

povlakom, razgovarala je s mladim časnikom Malakoczvjem ipromatrala zajedljivo svoje dvije gošće, crnomanjastu visoku Terku

W

Nadaždi i smeđu nisku Ženku Drašković koje su čavrljale sa stasitimblizancima grofovima Erdody. Nerin se pogled zaustavi na baruniciOrehoczv koju su svi nazivali baronesom Linčikom. Neprestano ješvrljala oko gostiju, trčkarala oko svakoga muškarca i svakome imalanešto reći.Uzalud je poskakivala, smijala se i kretala poput djevojčice. Njezino

nabuhlo sivo lice, debele izbočene usne i navorano čelo rugalo sekretnjama kojima se htjela prikazati djevojčicom.Nera se nehotice nasmijala njezinim crvenim vrpcama u naprašenoj

kosi i crvenom ličilu na izbočenim uvelim obrazima.Medu gospodom upadoše joj osobito u oči kanonik Pulingar, sa

svježim licem i nasmiješenim očima što su željno oblijetale izreze naramenima gradskih gospoda, i gradski kapetan Ladislav Sale, koji jestajao pokraj kanonika u svilenoj odori, neprestano gladio obrijano lice ipodmuklim pogledom zirkao u gospode.Opazila je da nešto tiho šapću i smješkaju se kad god bi kraj njih

prošla koja mlada, lijepa žena.Napokon se Nera sjeti da mora već jednom ući u salon da se upozna

s gostima koji su netom došli i s onima koji neprestano dolaze.Rasklopi tamni svileni zastor i stupi u dvoranu.Pred tamnim zastorom istakla se nježna pojava dvostruko i privukla

sve poglede. Pode ravno prema grofici. Uz put joj pade pogled nakanonika Pulingara i gradskog notara. Zamijeti daje Sale kanonikagurnuo i kad je prošla kraj njih nešto mu šapnuo, ali je prošla kraj njihponosito, sagnula se grofici i glava unučice dotakne se staričine. Dvijeglave kao slike dvaju života! Jednu je tek obasjalo proljeće, drugujepokrio snijeg, ali se jasno razabiralo da je staričina kosa u mladosti bilajednako bujna kao Nerini prekrasni uvojci, da je staričino tijelo nekoćbilo strojno i lijepo kao stoje tijelo njene unuke.Gospoda su s udivljenjem promatrala krasnu unuku lijepe starice, a

gospođe su sa zavišću razmišljale o tome kako će Nera jednom baštinitilanac od briljanata što se blistao oko staričina vrata.Dok je Nera razgovarala s groficom, ude u sobu grof Čikulini i reče:– Vidio sam s balkona blagovaonice kako se iza Mesničke ulice diže

nekakav plamen. Ne znam što je to.

W

Svi podigoše glave, a tko je bio hitriji potrči na balkon da vidi stoje.Čak se i grof Petar Oršić pridigao i pošao s ostalima u blagovaonicu.Dugi stolovi bili su prostrti, a duž cijele dvorane otvarao se željezni

balkon.Gospode i gospoda natisnuli su se na balkon i na prozore. Vani je

bilo tamno. Mjesec još nije izašao, a povjetarac je donosio svjež zrak izvinograda što se spuštao od "Crvenog dvorca" sve do Mesničke ulice.Na uzvišici iznad Mesničkih vrata zasjalo je nekoliko plamenih

jezika, a gusti dim uzdigao se prema nebu.– To je vatra! – kliknuše gospode u strahu.– Tamo nema kuća! – umirivao ih je grof Petar Oršić.– Vjetar puše i može donijeti iskre u grad! – primijeti grofica Ratkay.

– To je ipak požar kuće!– Ne bojte se – oglasi se sada kanonik Pulingar – to nije požar! To je

lomača!– Lomača? – ponovi grofica poluglasno.– Da, danas pale jednu vješticu! – obavijesti goste notar Sale.– Je li mlada ili stara? – upita nekoliko gospoda u isti mah.– Ni mlada ni odviše stara! – razjašnjavao je gradski notar Sale...

Bila je udata, no muž ju je ostavio zbog toga stoje opazio daje vještica.– Kako se zove ta žena? – upita Nera.– Margareta Kušenka.– Ima li djece? – pitale su gospode.– Naravno, ima!U taj čas začuo se ispod Mesničkih vrata strašan, prigušen i

iznakažen krik živog bića. Svi umukoše.Grofica Ratkay zurila je nijemo u žarki plamen, u kojemu su se

gubili glasovi strašnog umiranja.Lice joj je problijedilo, usta se stisnula, a iz ukočenih očiju virila joj

strava i užas.Nera je opazila kako joj baka blijedi, sklapa oči i tetura. Požuri k

njoj. Grofica se slomljena uhvati za njene ruke i klone joj u naručaj.Djevojka mladom snagom svojega tijela zadrži baku i posadi je unaslonjač.Gospode su se okupile oko stare grofice. Kada su vidjele da je

W

staričino lice blijedo, oči sklopljene, tijelo kao bez života, stadoševikati, uzdisati i prestrašeno dozivati liječnika Stillera koji je stajao kodprozora.Liječnik požuri do grofice, opipa joj bilo i zamoli goste da se udalje.Prestrašena lica izađoše gosti iz blagovaonice, a liječnik je stao trti

grofici sljepoočice, žile na rukama i masirati je vodom i octom.– Bože sveti, što se to s njom dogodilo? – upita Nera drhtavim

glasom. – Još je nikad nisam takvu vidjela.– Starost i neobično uzbuđenje na što gospoda nije privikla! – reče

liječnik. – Ali ne bojte se, to je samo laka nesvjestica.Liječnik uskoro dozove staricu k svijesti.– Malo vam je pozlilo, vaša milosti! – reče Stiller grofici kad se

oporavila.– Gdje su moji gosti?– U drugim sobama!– Recite im, molim vas, da ostanu, slabost je prošla.– Da, da, to rekoh i ja! Javit ću im vašu želju – reče liječnik i ode.Nera je ostala s groficom sama.– Bakice, zašto vas je tako uzrujala ona vatra? – upita nježno.– A tebe, Nero? Zar tebe nije zazeblo u kostima kad si čula onaj

strahovit krik? Kao da sam osjetila kako joj je plamen uhvatio kosu,kako joj se prži živo meso, živa, vruća krv!Grofica se tako stresla kao daje cijelim tijelom osjetila žar plamena.– Bakice, zaboga! – klikne Nera. – Umirite se, molim vas, umirite se

za ljubav svojoj Neri!Grofica spusti oči na djevojku stoje klečala pred njom mlada kao

rosa, a lijepa kao proljeće.Raskrilivši ruke privine djevojku na grudi i zaplače.– Nero moja, kad bi ti znala!– Što bakice? Recite mi, bit će vam lakše.Ali grofica se trgne, ispravi glavu i odlučno reče:– Ne, ne! Nikada! Nisam ti ništa rekla. Razumiješ li – ništa ti nisam

rekla. Šuti, dijete moje, i ne pitaj. Nikad me više o tome ništa ne pitaj.Poravnaj mi kosu i pođi grofu Petru, neka dođe da me povede u salon. Svečerom moramo pričekati dok dođu svi uzvanici.

W

Nera je uredila sijede vlasi svoje bake i ušla u salon. Gosti su stajalioko gradskog odvjetnika koji je čas prije došao i pričao im o bijelojvještici s Kamenitih vrata i nađenom djetetu, a pritom pomno promatraožene.Svršio je upravo kad je Nera ušla u sobu i šapnula nešto u uho grofu

Oršiću. Gradski odvjetnik Dvojković opazi Neru i šapne kanonikuPulingaru:– Dođite, predstavite me krasnoj domaćici! Nisam još imao sreće da

joj izbliza pogledam u oči.Dok su oni razgovarali, ude u dvoranu grofica s Oršićem i gradski

odvjetnik nije pošao k Neri.– Grof Oršić je prijatelj kuće? – upita Dvojković kanonika.– Da, još iz mladih dana – odvrati kanonik i žmirne zlobnim očima.– Tako? A sad moram groficu pozdraviti i predstaviti joj grofa

Vojkffyja.Nera, grofica Terka i Ženka sjedoše u mali salon gdje bijaše glasovir.

Oko njih se okupila mladež, medu njima oba blizanca grofovi Erdody,Milan i Marko, te mladi barun Skerlec. Govorilo se o glazbi ipokušavalo svirati sad ovo, sad ono.Zabava se načas prekinula kad im je prišao otac Smole. Nera mu

pode u susret, pozdravi ga srdačno i ponudi mu mjesto.– A sada nam ispripovijedajte, oče, gdje ste se tako dugo zadržali? –

reče Nera.Kapucin se ispričavao da je imao važnih vjerskih dužnosti.– Samo recite iskreno, sproveli ste vješticu do lomače! – uplete se u

razgovor netko iza Nerinih leda. Ona se okrene, no baš u taj čas pristupik njoj gradski odvjetnik i nakloni se:– Ja sam gradski odvjetnik, plemeniti Dvojković!Neri se očito nije svidio nastup gradskog odvjetnika, pa ga nije

pozdravila odviše srdačno.– Tko je bila spaljena vještica? – upita znatiželjno grofica Terka.– Neka seljanka iz Trnja, Margareta Kušenka – odgovori Dvojković.

– Pogibeljna vještica! Ali gotovo sam zaboravio, vaša milosti – obratise Dvojković Neri – doveo sam nepoznatog gosta. Već sam gapredstavio grofici i zamolio je za oproštenje što sam ga se usudio

W

dovesti. Došao mi je nenadano u posjete, a jer se nisam htio lišiti srećeda proboravim nekoliko sati u grofičinoj kući, dovedoh ga ovamo.Smijem li vam ga predstaviti?– Izvolite! Ako gaje bakica radosno primila i meni je mio gost!Dvojković pode nekoliko koraka natrag, do mjesta gdje je stajao

muškarac u odori francuskog kroja od modrog baršuna, s obrijanimlicem, oštrih muževnih crta i vlažnih sivih očiju.Glavu mu je pokrila fina bijela vlasulj a počešljana sasvim po novoj

modi.– Grof Matija Vojkffy – predstavi ga Dvojković.Novi znanac pokloni se Neri vrlo otmjeno i reče ugodnim glasom:– Smijem li se nadati milosti za nametnika?– Ako nas kanite dobro zabavljati – nasmiješi se Nera – onda vam je

podjeljujemo, je li, Terka?Djevojke su potvrdile i pozdravile grofa. Njegovo otmjeno držanje,

uglađene kretnje, zanimljivo lice i ulagujući pogled osvojiše objegrofice.Novi gost primamio je i baronesu Linu, te ona doskakuta u salon

vodeći sa sobom suca Krajačića. Uplela se odmah u razgovor i upitalagradskog odvjetnika:– Molim vas, magnifice, mene vrlo zanima kako ćete saznati tko je

ona bijela vještica što ste je vidjeli kod Kamenitih vrata?– To je zasad još moja tajna!– A recite mi kakve su te vještice? Nisam još nijednu vidjela, a to me

silno zanima.Dvojkoviću je to pitanje očito bilo ugodno i počeo ga opširno

razglabati.– To su žene, baroneso, koje su iz pohlepe za novcem i udobnim

životom prodale dušu vragu. Između takve vještice i vraga sklapa seugovor i on njoj daje novaca da može dobro živjeti, i moć da može svimljudima kojima želi činiti zlo kakvo joj se svidi.– Dakle, vještica može štetiti kome hoće?– Naravno! Ona može uništiti susjedov usjev, osakatiti svoga

neprijatelja, ucijepiti mržnju ili ljubav.– Oh, to je strašno gospodine odvjetnice! – uzdahne usidjelica.

W

– A ima li vještica u otmjenim krugovima? – upita Nera i pogledaironički našminkanu baronesu Linu.– Dakako da ih ima! U Njemačkoj je spaljeno baš u posljed nje

vrijeme mnogo plemkinja i boljarki.– One ne trebaju od vraga novaca! – reče Nera.– One postaju vješticama zato da čine zlo. Zla žena mora činiti zlo,

jer inače ne bi mogla živjeti – reče gradski odvjetnik ozbiljno.– Nisu li te čarolije bile možda ljepota? – upita Nera.Gradski odvjetnik pogleda Neru ispod oka, a gradski sudac Krajačič

pocrveni.– Zar se nije dogodilo da su slučajno spalili nevinu ženu? – upita

Nera bezazleno.Sudac još više pocrveni i sad su već drugi opazili kako je rumen od

ljutine.– Sud je pravda, a ona ne može pogriješiti! Nijedna vještica nije

spaljena ako nije priznala da je vještica.– Zar ima samo ženskih vještica? – pitala je dalje Nera.– Često se i muškarac daje na taj zločinački posao. U Francuskoj i

Njemačkoj spaljeno je i nekoliko muškaraca, čak i dječaka koji suslužili vragu.– A kod nas?– Naši su muškarci bogobojazni, pa se ne dadu od vraga primamiti,

no žena je slaba. Zašto nije vrag zaveo Adama? Jer je on bio jak iotporan. Tome je dokaz i muž vještice koju smo danas spalili. Ona ga jehtjela zavesti da pristupi u njezino kolo, ali on je to odbio i predao jesudu, dok se, naprotiv, njezina kći dala namamiti.– I njezina je kći vještica? – upita baronesa Lina.– To je priznala sama mati dan prije smrti.– Priznala je? Kada? – upita Smole.– Odmah pošto ste je vi ispovjedili. Djevojka je bila kod Krajačića i

opozvala iskaz... A to je gospodinu sucu bilo sumnjivo. Nije li kćiopozvala iskaz od straha da će joj se mati osvetiti i odati je? Zato jestaru još jednom stavio na mučila i ona je priznala da joj je i kćivještica.Dominikancu se pričinilo da se oko njega zavrtio salon sa svim

W

gostima i zaklopi načas oči.– A hoće li sada i djevojku spaliti? – upita Nera.– Sigurno, ako istraga dokaže da je kriva. No mlada je vještica

nestala iz sela. Očito su je vještice sakrile, jer bila bi šteta da izgubetakvu majstoricu. Neki seljaci kažu da zna praviti tuču.– Meni je nedokučivo kako bi ljudi mogli praviti tuču? – reče Nera.– To je moć dobivena od vraga – prihvati gradski sudac.– Kad se vrag združi sa zlom ženom, ona dobije veliku moć.Zato je vrag posvuda i stvorio čitava udruženja vještica ne bi li

zavladao svijetom.Nera se okrene Krajačiću i reče odrješito:– To ne mogu shvatiti!Iza njezinih leda pojavila se na vratima grofica. Vidjevši da joj je

unuka u živom razgovoru, zastade.– Vi ste odviše umni da to ne biste shvatili! – odgovori gradski

odvjetnik.– Naprotiv, nisam, jer mi glava to nikako ne da vjerovati!Dvojković je zirnuo u Neru sumnjivim pogledom, gradskom sucu

šiknula krv u lice, otac Smole je problijedio, a barun Skerlec je uneprilici stao listati neku knjigu.Nitko u društvu nije smogao riječi. Svi su čekali što će reći gradski

odvjetnik, ali on je šutio, jer gaje grof Vojkffy opomenuo pokretomruke.– Konteso – prihvati umjesto odvjetnika Krajačić – vi ne vjerujete u

zakone?– Gospodine Dvojkoviću – oglasi se s vrata strog glas grofice Ratkay

– mislim da sam vas i gospodina suca pozvala ovamo da se zabavljate, ane da vodite jurističke rasprave s djetetom koje je odraslo između četirizida ovog dvorca i kojemu nisu poznati vaši zakoni!Nera je otvorila usta kao da je htjela groficu ispraviti, ali njezine se

oči u taj čas sretoše s bakinima i ne reče ništa.– Neka mi oprosti vaša milost – reče odvjetnik ustajući sa stolice –

ali kontesa je postavljala tako umna pitanja da mora ju juristeiznenaditi, pa sam gotovo zaboravio kako govorim s mladom damom.– Ona je bistra glava, ali o vašim zakonima ne zna ništa, pa bi od vas

W

morala očekivati da s njom nećete govoriti o onome o čemu još nikadanije ništa čula.Grofičina pojava i svaka njezina riječ ulijevala je svima duboko

počitanje.Društvo jednoglasno potvrdi njezine riječi.Gradski odvjetnik pode prema grofici, smjerno se nakloni reče

pokorno.– Priznajem svoj grijeh i molim vašu milost za oproštenje! Ja sam

zaista kriv! I vas, konteso, molim za oproštenje!– Sada ću otkriti tajnu ovog razgovora – reče Vojkffy ustavši sa

stolice. – Gospodin odvjetnik nije znao kako bi drukčije prisilio kontesuda svoje lijepe oči upravi na njega, pa je započeo s njom razgovor.– Čini se daje grof u pravu – nasmiješio se otac Smole.– Posve u pravu – prihvati gradski odvjetnik. – Smijem li vam

konteso, u znak pokore poljubiti ruku?– Nije li to prijevara? Sad hoćete još i nagradu – prijekorno će

Vojkffy.Nera pruži smiješeći se Dvojkoviću ruku, i reče:– Za pokoru podučavat ćete me jurističkom umijeću.– S neizmjernom radošću primam tu pokoru – odvrati galantno

Dvojković.– Eto – primijeti Vojkffy – zar je vrijedno biti pravednikom, kad se

griješnici nagrađuju!Dobra se volja popravila. Grofica je zahvalno gledala svoju unučicu,

a dominikančevo lice opet je zadobilo naravnu boju.I barun Skerlec bio je opet dobre volje te je stao razmatrati zamisli

kako će se mladež poslije večere zabavljati. Sjedoglavi upraviteljgrofičina dvorca najavi grofici da je večera spremna i ona pozove gosteda dođu u blagovaonicu. Kad su izlazili iz salona, Vojkffy reče tihogradskom odvjetniku:– Kojeg đavola dovodiš svojim raspravama ovaj alem ljepote u

neugodan položaj !Otac Smole čuo je tu primjedbu, a kad je grof to opazio, pohiti brzo

naprijed.– Od danas bit će Krajačić vaš neprijatelj – šapne otac Smole Neri

W

kad je prošao kraj nje.– Zar je to tako velika nesreća?Ona se nasmije i prihvati ruku baruna Skerleca koji se ponudi da je

odvede k stolu. Kod večere nije nitko ni pomislio na taj mali događaj,pa ni sama Nera koja je neprestano pazila na svoju baku. Sat prije ležalaje starica u toj sobi onesviještena i Nera se bojala da će je sam pogledna balkon uzrujati. Prevarila se. Baka bijaše vesela, čak se neprestanosmijala grofu Petru koji joj je svaki puta, kad mu je sluga ponudio jelo,važno govorio:– Oprostite, grofice, više ne smijem jesti, mogao bih odebljati!U isto je vrijeme, međutim, na svome tanjuru imao čitavo brdo jela.Samo je otac Smole bio nemiran, snužden i zamišljen. Ono što je

gradski odvjetnik rekao o Kušenki, teško gaje porazilo. On nijevjerovao da bi mati bilo što rekla o svojoj kćerki koju je on smjestio namajuru grofice Ratkay. Dok se kapucin borio sa svojim neugodnimmislima, ostali su gosti neprestano nešto očekivali.Poziv grofice Ratkay iznenadio je sve pa su bili uvjereni da će se u

njezinoj kući dogoditi nešto važno. Jedni su bili uvjereni da će sekontesa Nera zaručiti sa Skerlecom, jedinim muškarcem koji je zalaziou grofičinu kuću, dok su drugi držali da je taj poziv samo prolaznamušica stare grofice, a treći su tvrdili daje taj poziv imao jedino tusvrhu da se Nera uvede u društvo. Ona sama nije znala što je to danas snjom naumila njezina baka.Večera prođe i gosti ustadoše od stola razočarani jer se nije ništa

zbilo što bi im moglo razjasniti zašto su bili pozvani.Mladež se nakon večere rastrčala po vrtu i Neru je opkolilo čitavo

jato mladih ljudi. Ona se s njima zabavljala veselo i bučno. Ali to nijepotrajalo dugo, jer im se naskoro približio otac Smole i rekao kontesidaje grofica moli neka dođe načas gore u salon.Nera se oprosti od gospode.– Konteso – zovne je kapucin.– Izvolite, dragi oče? – upita ga ona okrenuvši se.– Moram s vama nešto vrlo važno govoriti sutra prije podne.– Dobro, dođite.– A sad mi dopustite da odem kući.

W

– Ne, to ne dopuštam!Kapucin je gledao u nju nemoćnim pogledom. Nije joj mogao

protusloviti.– Dobro, ostat ću!– Opazila sam da ste uzrujani i nemirni.– Nisam vičan društvu – ispriča se kapucin.Nera ga ostavi na stepenicama i pohiti da čuje što želi baka.– Slušaj me, dijete moje – šapne grofica. – Ivo te neprestano traži,

htio bi da izvede neke vrtne igre. Ti znaš da on nije nametljiv pa te nećeotkidati od ostalih, a on bi htio da se nešto igra.– O, i ja! – osmijehne se Nera. – Odmah ću potražiti gospodina

bratića i potegnuti ga za uši! Zašto nije sam došao k meni?Nera pogleda u sve dvorane, ali ne nade bratića i uputi se u vrt.Podno stepenica sretne grofa Vojkffyja. On je na balustradi

ogledavao cvijeće po kojemu je pala mjesečina.– Što vi tu radite, grofe, tako sami?– Razgledavam vaš vrt, konteso! Volim cvijeće i zanimaju me

pojedine vrste. Kakvo je ono grmlje što se na mjesečini cakli kao da muje lišće od srebra? Kad sam danas ušao u ovaj vrt, ostadoh zapanjen nadtom krasotom cvijeća – reče on.– Ja se osobito rado zabavljam njegovanjem cvijeća.– To vam zaista uspijeva!Iziđoše u malu aleju od cvjetnog grmlja. Kad su razgledali žute ruže,

otkine Nera jedan pupoljak i zakiti se.– Čini mi se da se sve što god vi dotaknete rukom ili očima budi na

život.– Otkud vi to znate?On stade i pogleda joj u oči.Mjesec mu je rasvijetlio lice i Nera opazi da u njegovu pogledu nešto

plamti.– Ja to osjećam – reče grof.– Društveni običaji propisuju da se kućedomaćici u što više prigoda

izreče nekoliko laskavih riječi.– Ne, konteso! Nisam došao ovamo da vas obaspem laska vim

riječima. Došao sam da vas mogu gledati iz blizine.

W

– A dosele ste me vidjeli samo izdaleka? – nasmije se ona, ali je tajsmijeh brzo iščeznuo s usana. Grof je stajao pred njom kao prikovan,sagnuo se i gledao je kao da će joj pogledom probiti do dna duše. Iznjegovih je očiju sipao plamen kakav nije vidjela ni u čijem oku.Dok su njegove oči bile uprte u nju, šaptao joj je nekim čudnim

glasom:– Gledao sam vas izdaleka, ali bio sam vam bliže nego što ste ikada

slutili!Te riječi bile su tako naglašene da se djevojka nije više mogla

smijati.– Ja sam se progurao silom ovamo, prisilio sam gradskog odvjetnika

da me povede sa sobom, samo da vas mogu vidjeti okom u oko, damogu čuti riječi s ovih vaših usta.– Zar gospoda uvijek ovako lažu dami?– Konteso, vaše me riječi izazivaju da se opravdam! Ne običavate li

vi danomice jašiti pod Sljeme? Niste li nikada još bili s vašimkonjušarom u šumici sv. Žavera i ondje čitali? Niste li jednom izjašilipod Sljeme pa vam se u šumici na povratku uplašio konj? Jedan gajeprolaznik uhvatio za uzde, no vi ste odjurili dalje.– Jest, to je sve istina! Vi ste bili onaj čovjek koji mije prije osam

dana u mraku zaustavio konja?– Da, konteso!– Kako ste vi mene vidjeli kod sv. Žavera, a da vas ja nikada nisam

opazila?– Jer sam vas ondje uvijek čekao u skrovištu, samo da vas mogu

vidjeti. Sad se možete uvjeriti da vas danas ne vidim prvi put i da ste miučinili krivo!– Priznajem, grofe! Kako da to popravim?– Dopustite mi da smijem katkad boraviti u vašoj blizini.– To vam rado dopuštam – reče Nera sa smiješkom na ustima i pruži

mu ruku.Grof prihvati pohlepno malu bijelu ruku, kao gladna zvijer dobačenu

mrvicu, i utisne na nju tako vruć, gotovo luđački cjelov, kao da će jeustima zdrobiti.Nera se trgne i s nekim čudnim strahom pogleda u grofa koji kao

W

daje zaboravio na sve oko sebe, omamljen slašću od dodira njezineruke.– Gospodine grofe! – opomene ga Nera.On podigne usta s ruke i zaustavi na njoj svoj plameni pogled.Nera povuče ruku natrag, a grof sagne glavu, kao daje nijemo moli

za oproštaj.S druge strane aleje3 – čuli su se brzi koraci. Nera opazi između

granja vitku pojavu mladog baruna Skerleca.– Ivo, Ivo! – zovne ona svoga bratića, a grof Vojkffy podigne glavu i

dobaci joj prijekoran pogled.Mladi Skerlec se obazre i skrene prema Neri. Kad opazi grofa,

hladno se pokloni.– Zašto lutaš po vrtu? – ukori ga Nera odlučno. – Čekam te da

pripremimo kakvu igru.– Smijem lija s vama? – upita grof.– Štoviše, vi morate! – reče Nera odlučno. – Valjda niste odlučili da

sa starom gospodom napijate zdravice! Pođite gore i dovedite namgradskog odvjetnika, kanonika Pulingara i oca Smolea.Grof nije pošao dobrovoljno, ali se ipak požurio ispuniti kontesinu

želju.Išao je otmjeno, čvrstim korakom i Nera je morala priznati daje vrlo

lijepog stasa.– Sviđa li ti se grof? – upita je Skerlec, pogledavši Neru svojim

plavim tugaljivim očima.– Da li mi se sviđa?– On umije ženama brzo omiliti.– To ne znam.– Pa i ti si žena!Ona trgne glavom, pogleda srdito baruna i dobaci mu oštro:– Ja sam-ja!– Ne znam što time kaniš reći.– Ne znaš? Tada ću ti to razložiti. Htjela sam reći da ja imam svoju

glavu i svoju dušu, a ako ti to ne znaš, ne sudi me prema drugima.

3 Aleja (franc.) – drvored.

W

Razumiješ li?– Oprosti mi, Nero, nisam se dobro izrazio! Uopće više ne znam što

govorim!– Ne znaš? Što? Zar si odviše pio?– Nero, molim te, ne muči me dulje! Obećala si da ćeš mi

odgovoriti...– Najprije moram znati na što da ti odgovorim?– Nisam li te zaprosio da budeš moja žena?– Jesi, ali ja još ne znam hoću li poći za tebe ili ne.– A baka bi to željela već danas saznati!– Baka? Hm, baka je nestrpljiva! Kako se može ovako nagovoriti

mladića da potraži odgovor?– Tvoje su riječi bodljikave. Zar misliš da i ja sam ne želim već

jednom saznati istinu? Baka je samo htjela da to bude danas, da proglasinaše zaruke.– Već zaruke? A meni o tome nije rekla ni riječi.– Već tri dana uzalud pokušavam s tobom razgovarati.– A ti uza sve to nisi imao odvažnosti da staneš preda me, uhvatiš me

za ruke i upitaš me: "Reci mi, hoćeš li biti moja ili ne?"– Uvijek se vrzmaš okolo, nečim si zaposlena, uvijek se ne čim

drugim baviš i bježiš od mene.– A ti mi zakrči put i prisili me da se bavim s tobom! Prisili me da

pogledam u srce i potražim u njemu jesi li u njemu ti ili tko drugi.Tolika bol odražavala se u licu barunovom i čeznutljivim mu očima,

daje Nera prišla k njemu i rekla:– Ivo, daj mi ruku!U srcu mladoga baruna uskrsne nada i on padne pred njom na

koljena. Toplom odanošću pruži prema njoj obje ruke, a ona ih prihvatii pogleda mu iskreno u oči:– Ivo, kad bude za to vrijeme, reći ću ti hoću li biti tvoja ili ne!

Danas je još prerano! Reci to i baki.Barunovo lice poprimi opet žalostan izražaj. Poljubi joj obje ruke,

toplo, iskreno, odano i plaho.– Nero, Nero! – čuo se glas Terke Nadaždi koja je dolazila alejom.– Evo me! – odvrati Nera i pode prema kontesi Terki.

W

Barun Skerlec uputio se k baki da joj priopći Nerinu odluku. Terka,lijepa, garava crnka, pristupi k Neri, uhvati je oko pasa i šapatom jeupita:– Što misliš, Nero, ima li razlike između poljupca jednog i drugog

muškarca?Nera se začudi nad tim pitanjem, zamisli se malo, zatim odgovori:– Mislim da ima! Već kad ti tko poljubi ruku osjećaš razliku između

njegova poljupca i čijega drugog. Djevojke pođoše u tihom razgovorualejom.Međutim, od igre ne bijaše ništa. Čim je barun Skerlec grofici

Ratkay ispričao svoj razgovor s Nerom, pozove ona sve goste ublagovaonicu gdje je stol već bio iznova prostrt te su se nudila hladnajela i pjenušac.Kad se gosti okupiše ustade stari barun Skerlec, a svi uperiše u nj

znatiželjne poglede.– Moja sestra, grofica Ratkay – reče barun – ovlastila me da u

njezino ime izrečem nekoliko riječi. Očito je da ste se začudili što jegrofica izašla iz svoje dugogodišnje zabiti i pozvala u svoju kuću vas,visokorodne goste. Sutrašnjim danom navršava, naime njezinamezimica kontesa Nera sedamnaestu godinu, i grofica ovim časomnapušta svoj pustinjački život. Mlada, njezina unuka stupa u društvo, pavas grofica moli da njezino mezimče primite s onom dobrohotnošću iljubavlju s kojom će i ona otvarati svoja vrata vašim blagorodnostima.Ujedno moli da joj stari i novi prijatelji oproste što ju je tuga zaizgubljenim djetetom i zetom tako potisnula da se od društva povukla.Tebi, Nero, u ime tvoje bake i svih nas rođaka želim da prvi tvoj koraku društvo bude okrunjen srećom i blagoslovom, a da ti taj dan ostane dokonca života u ugodnoj uspomeni, daruje ti baka današnjim danom svasvoja pokretna i nepokretna imanja!Grobna tišina nastade u sobi. Nera je stajala kod prozora. Sve su oči

bile uprte u nju.Svi su očekivali njezin odgovor. Ali ona samo potrči k baki i pade joj

na grudi. Nekoliko časaka držale su se baka i unuka u nijemomzagrljaju. Stare su gospode brisale suze, grof Petar oborio je oči, a kadse Nera izvinula iz bakina zagrljaja, nastade u dvorani klicanje:

W

– Živjela kontesa Nera!Mladi ljudi nagrnuše k djevojci te joj kao na jagmu čestitaju

rođendan i bakin dar.Skerlec ju je pogledao tužnim pogledom. Nera je odmah shvatila taj

pogled. U isti mah s tom slavom imala je postati i njegovomzaručnicom, a ona je to spriječila.Vojkffy je pristupio k njoj posljednji i nijemo joj poljubio ruku. Taj

cjelov bio je naoko služben, ali vruć kao žeravica i Nera ga je osjećala ionda kad je pružila ruku kapucinu koji joj je čestitao i ujedno se s njomoprostio da pode kući.– Sutra prije podne! – šapne Nera kapucinu na odlasku i on ostavi

društvo.Cijelu večer bio je grof Vojkffy u blizini Nere i dobacivao joj često

vruće poglede.Barun Skerlec je to opazio i to ga je tako uzrujavalo da je grofa stao

prezirno mjeriti. Svi su mladi ljudi gledali Neru zaljubljenim očima, aliSkerlec je vidio samo Vojkffyja. Taj nijemi boj oko djevojke prekinuoje grof Petar koji je poslije pola noći ustao da napusti dvor, neka segrofica odmori, a to bijaše znak i za ostale goste da im valja poći.U dvoranama grofice Ratkay bilo je uskoro tiho i tamno. Sluge

pogasiše svijeće i u cijelom dvorcu zavlada opet mir.Grofica Ratkay spremala se na počinak. Sobarica joj rasplela srebrnu

kosu i oplela je za noć. Kad je to svršila, posla je grofica k Neri sporukom da bi željela prije nego legne s njome porazgovarati.Nera je tiho i oprezno ušla u spavaću sobu svoje bake. Napola

raspletena kosa dosizala joj do koljena, a mlado tijelo sakrila jojružičasta noćna haljina.– Kako ti je, bakice? Jesi li umorna?– Već sam se odvikla od dužnosti domaćice.– A zašto si se odvikla?– Jer sam poslije smrti tvojih roditelja zamrzila društvo.– Oni nisu krivi što su tatu ubili u ratu, niti su krivi što je sirota

majka tako nesretno svršila.– Nisu krivi? – povikne grofica tako oštro da se Nera prestrašeno

trgnula.

W

Nikada još nije u očima te dobre žene vidjela toliko bijesa i mržnje inakon toga bakinog poklika bila je još jače uvjerena daje smrt njezinemajke obavijena nekom tajnom. Grofica se, međutim, brzo sabere iopazivši kako se Nera prepala reče mirno:– Imaš pravo, dijete moje! Oni nisu krivi.– Je li, bakice, da se moja majka bacila s kule u Mokricama iz očaja

za tatom? – upitala je bolno Nera.– Tko ti je to rekao?– Čula sam od Terke.Grofica se zamislila, a Nera je nije htjela smetati u mislima već je

tiho gledala preda se.Kroz otvoren prozor dolazio je do njih svjež noćni zrak, a s ulice čuli

su se polagani koraci kako prolaze gore-dolje.– Netko šeće pod prozorom – reče grofica.Nera pode k prozoru, ali se odmah trgne natrag.– Tko je? – upita grofica i, kao da se ne pouzdaje u Neru pode sama

k prozoru.Na mjesečevu svjetlu razabralo se francusko odijelo i obrijano lice

grofa Vojkffyja.Grofica se okrene k Neri, pogleda je pronicavim pogledom i reče:– Ne izgleda loše taj grof, samo ne znam kakav je čovjek. Ja sam ti u

svojoj duši namijenila drugoga, no ako si ti odabrala ovoga dolje...– Ja nisam još nikoga odabrala!– Govoriš li istinu?– Živu istinu! Tebi, bakice, neću nikada lagati.– Ako zaista nisi još nikoga odabrala, onda se tome veselim. Možda

će tvoj izbor ipak pasti na baruna Skerleca? Moj je nećak dobar i poštenčovjek. Veoma te ljubi.– Bakice, ja od ljubavi očekujem mnogo više.– Što očekuješ?– Smjele čine, divlju borbu, vratolomne žrtve, nešto lijepo, prelijepo.– Govoriš li u prilog onog dolje? – reče grofica i pokaže na otvoreni

prozor. – Misliš li da nisam zamijetila njegove poglede?– Ali, bakice, ti meni ne vjeruješ! Ja ne govorim danas još nikome u

prilog.

W

– Radi, dijete moje, kako znaš. Neću ti nikoga nametnuti.Koga odabereš, za toga se udaj, samo hoću da ti nešto kažem iz svog

života, možda će ti koristiti. Kad mi je bilo osamnaest godina, imalasam isto takve misli kao i ti. Htjela sam viteza koji će za mene prorovatizemlju i srušiti nebo. I taj moj ludi san zamutio mi je srce da je na svesuze mog prijatelja Petra Oršića ostalo nijemo i bešćutno. Tada dođe uZagreb mladi Mađar. Znao je mnogo pričati o svom junaštvu i onpostade ciljem mojih sanja. Ali prevarila sam se. Jedne noći, u prvojgodini našeg braka, navališe na naš dvor kmetovi, a moj junački vitezpobježe i ostavi mene samu njima na milost i nemilost. Kmetovi su,međutim, bili prema meni plemenitiji i ostaviše mi život. Od tog dana jasam bila najnesretnija žena na svijetu. Muž mi se zgadio i počeh žalitiza Petrom. On nije znao mnogo govoriti, ali bio je zaista vitez. Vidiš,ovako svršavaju pretjerane sanje mlade krvi.– Možda imaš pravo, bakice, ali ja ne tražim da moj muž vodi za

mene vojnu. Ja tek želim da me ljubav ogrije svojim žarom, a ne da seudam iz običaja.– Biraj po volji čovjeka i vrijeme. Ja ću ti samo savjetovati, a ti

možeš moj savjet primiti ili odbiti. Samo, u jednoj stvari ne smiješ mojsavjet odbiti: danas si zapala u razgovor koji je mogao svršiti kobno.– O vješticama?– Da, dijete moje. Ne govori više o tom.– Ali reci mi, bakice, zar ti vjeruješ da vještice zaista mogu praviti

tuču i da im vrag daje tu moć?– Ja vjerujem samo u ljudsku zloću i ljudske zločine.– Vidiš, bakice, tako mislim i ja – radosno će Nera.– Ali ono što misliš ne smiješ uvijek izreći! A onda – da – ne

zaboravi što sam ti rekla. Blagovaonica se mora premjestiti iz dvorane sbalkona u onu veliku sobu straga što ima izgled prema Sljemenu.Dosadašnja blagovaonica mora se zauvijek zatvoriti.– A zašto to, bakice?– Ne pitaj me.– Ali bakice, zar ja nisam već dorasla da s tobom dijelim sve boli i

brige? Vidiš, bit će ti lakše kad tvoja Nera podijeli s tobom sve što ti jeteško.

W

– Ne, dijete moje. Prošlost je moja, a budućnost tvoja!Neću da je pomiješam s tom prošlošću koja bijaše ispunjena

strahotama i bolima.– Ali onda barem zaboravi i ti na prošlost i uživaj u mojoj

budućnosti...– To sam i htjela. Ali tada se najednom, u času kad htjedoh zakopati

sve što je bilo, pojaviše iz zasjede sjene prošlosti i pomutiše moj mir.– A kad bih ja, bakice, raspršila te zlokobne sjene? Ja bih to tako

rado činila, bakice! Reci što te smućuje?– Šuti, Nero! Pred tvojom molbom otvorile bi se i tvrde pećine. Šuti i

ne pitaj me više! Slušaj me. Danas ti je sedamnaest godina. Svojimodgojem nisam te sputavala već sam tvojem mladom umu pustila da serazvije slobodno, na čistom zraku koji nisu okružili ljudi svojomzlobom i krivom naukom. Ti si danas gotovo i odveć razvijene glavice,ali ipak – ne pitaj me za uzrok onome što si sve vidjela, a ni za povodmoje čudne odredbe o premještanju blagovaonice. Ta dvorana mora sezatvoriti, i to neka ti bude dosta! Razumij me: kad bude došlo vrijeme,sama ću ti već sve reći... A sada idi, noć je odmakla.Nera odano poljubi baku u ruku i pode u svoju sobu.Tu se spustila na naslonjač i zavezla u duboke misli.Kad ne smije pitati, bar će misliti na ono što baka pred njom taji.

Ponovno sebi dozove u pamet sav užas što je u onoj blagovaonicipotresao vazda mirnu i hladnu groficu. Ona nemoć, onaj strah inesvjestica, očajni pogled starice koju još nikad nije vidjela previšeuzbuđenu ili ganutu – izazvaše u njoj sumnju da je tajna koju pred njomskriva nešto veliko i strašno. I u njezinoj se duši nešto nesvjesnopotreslo. Kao da unaprijed osjeća grozotu stoje u sebi skrivaju sjenebakine prošlosti.Iz takvih misli trgoše je opet koraci s ulice, čvrsti, odmjereni i

strpljivi koraci grofa Vojkffyja. Nera ih je slušala, ali nije izašla naprozor...

U SIGURNOM SKROVIŠTU

W

Nera je ustala vrlo kasno. Tek stoje otvorila oči, najavi sobarica dajedošla čitava četa žena da joj čestita rođendan i da je otac Smole čeka uknjižnici.Nera je brzo splela svoje lijepe pletenice, odjenula novu modru

odjeću, glavu uresila modrom partom i znatiželjno se požurila uknjižnicu da čuje što joj to toliko važno ima reći otac Smole. Sve joj sečinilo daje ta važna stvar u vezi s bakinom tajnom.– Dugo ste čekali, oče Smole. Oprostite – prevario me san – reče

kapucinu kad je ušla u sobu.Mladi fratar pažljivo pogleda kontesu i smiješeći se reče:– Kako vi danas dobro izgledate...Tako joj je govorio uvijek kad je bila osobito lijepa.– A vi danas izgledate vrlo loše! Kao da niste spavali cijele noći.– To doista i nisam.– A što ste radili?– Šibao sam svoju savjest.– Kako čudno govorite. Valjda niste učinili što zla?– Jesam, konteso!– Ne vjerujem.– A to sam zlo učinio baš vama!– To pogotovu ne vjerujem! No što vam je? Zašto ste sustali? Vama

se doista nešto dogodilo?– Zlorabio sam povjerenje i dobrotu kojom ste me obasipali.– Ali čime?– Lagao sam! Vi znate kako izmolih od vas da se pobrinete za onu

seljanku.– Jelicu Kozjak iz Zagorja koja je izgubila roditelje?– Niti se ona zove Jelica Kozjak, niti je iz Zagorja. To je baš ono zlo.

Ona djevojka je kći vještice... One iste koju su jučer spalili!– Jelica Kušenka?– Da, konteso!– I vi ste se za nju zauzeli iz milosrđa? – upita ona pozorno motreći

fratra.On je očekivao ukor, pa se sasvim iznenadio nad tim njezinim

držanjem. Pogledao je mladu djevojku u oči i presenećeno odvratio:

W

– Da, konteso!– Ali niste se zgrozili stoje kći vještice?! Vi ste imali samilosti za to

stvorenje?– Da, konteso. Ako me saslušate, reći ću vam sve.Nera je ušutjela, a on ispripovjedi kako se s djevojkom susreo i kako

je nesretnici htio pomoći, sve potanko, onako, kako se dogodilo.– Kad sam jučer od Dvojkovića čuo da je nesretnica pod sumnjom

daje vještica i daje traži sud bilo mije kao da se na mene survao čitavisvijet. Molio sam Boga neka mi samo dotle sačuva život dok vas neoslobodim strašne odgovornosti stoje ta djevojka pod vašim krovom.– Ta djevojka će ostati i nadalje kod mene, oče Smole. Nemojte

prosvjedovati, to i onako ne pomaže. Kad ja nešto hoću, onda tako morabiti.– Ne, nikada. To ja ne mogu dopustiti. Shvaćate li strahotu svog čina

ako sakrijete vješticu koju traži sud?– Ona seljačka djevojka daje vještica? To je preglupo, presmiješno.– Ali sud veli da jest. Oni je traže, a vi je sakrivate! Ja ću Jelicu

poslati u svijet, neka ide s milim Bogom, i to ću učiniti odmah! Već sambio dolje na majuru i rekao joj neka se spremi za put.– Ne dragi oče, to ja neću dopustiti. Vi uzalud prosvjedujete. Ja sam

gospodar!U to netko pokuca na vratima. Kontesa pode da vidi tko je. U

hodniku stajaše njezina sobarica s mladom djevojkom u građanskomodijelu u čijoj ruci bijaše svežnjić. Nera je povuče u sobu. Bijaše toJelica, preodjevena na građansku.Fratar skoči sa stolice i pode joj u susret.– Što si došla? Nisam li ti rekao da se ne makneš prije noći?– Morala sam otići. Kud god sam se okrenula, svuda sam čula da je

Kušenka na mučilima priznala kako joj je kći vještica. Sva služinčad otome govori, a ja to ne mogu slušati – ne mogu!– Kako si mogla ovamo po bijelom danu? Ako te prepoznaju? –

ukori je kapucin.– Tko bi me prepoznao? Tko zna mene?– Čemu si došla ovamo?! – srdito će kapucin. Bilo mu je neugodno

stoje djevojka došla u grofičinu kuću.

W

– Morala sam još jednom vidjeti kontesu.Otac Smole pogleda Neru, kao da joj hoće reći: I ovu ste očarali!Nera je časak gledala Jeličino ljepušno blijedo i patničko lice, a onda

odlučno reče:– Idemo grofici!Otac Smole nije mogao prosvjedovati. Nera ga je pogledala

zapovjednički i kapucin ju je nijemo slijedio.Groficu nađoše sjedeći na divanu kako čita knjigu. Opaziv došljake,

gurne grofica brzo knjigu pod jastuk divana. Nera je tu kretnju dobrouočila. Obuzme je znatiželja: kakva može biti ta knjiga koju je groficasakrila? Ali nije imala kada na to misliti. Kad se kapucin pozdravio sgroficom, predvede Nera seljanku i bez ikakva uvoda reče:– Bakice smijem li uzeti ovu djevojku u našu kuću? Nema nikoga

svoga, a jučer su joj majku spalili na lomači:Grofici se lice preobrazilo. U njemu je opet zadrhtao nijemi užas

kakav je Nera sinoć zamijetila u bakinim očima. Nera i kapucinizmijeniše pogled. Držanje grofičino bijaše im zagonetno, a seljanki sečinilo da se grofica zgraža nad njom pa brižnu u plač.Taj plač kao daje groficu osvijestio.– Ti si kći one žene koju spališe? – upita djevojku pritajenim

drhtavim glasom.– Jest, bakice – odgovori umjesto nje kontesa. – Nije li to strašna bol

izgubiti majku na lomači i biti ostavljen od cijeloga svijeta?!– Uzmi je, uzmi! – isprekidano će grofica.– Ali i nju okriviše daje vještica! – upozori kapucin.– Neka! Uzmi je! – živo će stara grofica ne pazeći na kapucinove

riječi. No jedva što je to izgovorila pridigne se i naglo ode, gotovopobjegne u svoju spavaonicu.– Ne plači! – tješila je Nera vještičinu kćer. – Pođi onamo u drugu

sobu i čekaj. Ne plači, sobarica ne smije vidjeti tvoje suze!Kad je seljanka izašla, Nera priđe kapucinu.Zamislila se. Opet joj se vratile uspomene na jučerašnji dan.

Ponavljala je bakine riječi i nastojala u njima pronaći pravo značenje.Najednom joj pogled padne na divan gdje se ispod jastuka crvenilaknjiga. Pristupi bliže, sjedne i uzme knjigu u ruke. U taj mah skoči

W

kapucin k njoj i uhvati knjigu kao da će joj je oteti.– Kako? Vi znate kakva je to knjiga, a niste je ni pogledali?Zašto mi je htjedoste oduzeti?Otac Smole pocrveni i ne odgovori, a Nera brzo rasklopi knjigu. Na

prvoj stranici crnio se latinski natpis:"Cautio Criminalis".Odmah iza toga natpisa pročitala je njemačkim jezikom ispisane

riječi:"Glas jednog čovjeka protiv spaljivanja vještica."– Oče, vi ste znali što je u toj knjizi?– Zašto ste to učinili, konteso? Grofici ne bi bilo drago kad bi

saznala da ste tu knjigu vidjeli.– A zašto?– Jer je ta knjiga zabranjena. Tko ju čita, kažnjava se izopćenjem iz

crkve.– A vi ste je bakici donijeli i s njom je čitali?! I grof Petar je bio s

vama, a vi ste se preda mnom zatvarali da ne bih ništa čula!– Vidim da pred vama ne mogu više zatajiti.– I ne smijete mi ništa tajiti – reče djevojka i spremi knjigu na

prijašnje mjesto. – Ja nisam više dijete. Kad biste vi znali čime se ja svebavim, što sve mislim i radim? To ne zna nitko živ. Sve ću vampripovijedati, ali samo ako vi budete iskreni.Ustala je s divana i pristupila posve blizu k njemu, pogledala ga

umilno i pružila prema kapucinu svoju lijepu bijelu ruku.– Hoćete li biti jedini moj prijatelj, jedini moj pouzdanik, oče

Smole?Mladi kapucin je dva-tri hipa šuteći gledao u njezino lice koje se

tako odano smiješilo. Onda prihvati pruženu ruku i reče:– Ništa drugo u životu nisam želio više nego to.Njegov glas zvučio je toplo, a lice sijevnulo pritajenom srećom.U to grofica otvori vrata. Nera opazi da su joj oči zaplakane. To je

silno iznenadi. Još nikada nije vidjela svoju baku da plače. Grofičin sepogled zaustavi na divanu gdje je ležala crvena knjiga. Nera je odmahshvatila zašto se grofica vratila.– Idem se pobrinuti za našu štićenicu – reče Nera i ostavi groficu i

W

kapucina same.Oko podne toga dana jurile su Markovim trgom brojne kočije i

zaustavile se pred "Crvenim dvorcem". S kočija silazile gospode ušuštećoj svili i gospoda u sjajnim hrvatskim odorama i bogatimfrancuskim odijelima od svile i baršuna. Sve je došlo da čestitarođendan unuci grofice Ratkay, najpoštovanije dame u gradu. Svi sužurili da što prije ugledaju mladu svečaricu. Samo je baronesa LinaKukinić prigovarala mrmljajući pred svojim bratom:– Zašto da se mi klanjamo toj mladoj djevojci? Tko je ona?– Šuti draga moja – odgovarao joj brat koji je također ostao bez

bračnog para. – To sve činimo staroj grofici za volju. Nju je, kad je bilau Beču, i kraljica posjetila i s njome razgovarala jedan sat.– Znam ja i zašto! Ona je prije petnaest godina poslala kraljici veliku

svotu novaca za ratovanje. No, pa to i nije tako neobična zasluga.Lina ušuti jer su već bili u grofičinom vrtu. Odatle se uspeše

stepenicama u prvi kat gdje je grofica primala goste u crnoj svili,nasmiješena lica, držeći svoju sijedu glavu uspravno kao da joj je jedvatrideset godina.Velikaške i velikaši obasuše Neru sjajnim darovima. Cijela soba bila

je odjednom puna. Velikaške se po običaju kod nastupa u društvomoralo darivati. Svatko je darovao skupocjenu vazu, sliku, sag, vezivo,lepezu i slične stvari. Barun Skerlec poklonio je Neri dvije vaze zacvijeće, a grof Vojkffy poslao joj je košaru spletenu od zlatnih niti. Nadršku košare bile su dvije zlatne ptičice – svaka je od njih imala ukljunu listić od bjelokosti. Sva je košarica bila ispunjena svježimcvijećem. Grof je košaru poslao, ali sam nije došao. Dar je izazvaosvačije udivljenje, pa i veliko začuđenje što grof nije došao da osobnočestita. Upravo zato što i sam nije ovdje pobuđivala je njegova košaricajoš veću pažljivost.Kad su čestitari otišli, pristupi grofica košarici i reče unuci:– Dijete moje, vidim unaprijed da se ovaj grof gura u našu kuću.– Zašto, bakice?– Evo, gledaj, nije li ova košarica potisnula svojom zamisli sve

ostale darove? Ne govori li sasvim drugim jezikom nego svi ostalidarovi? Koliko mi taj čovjek nije drag, ova se njegova zamisao doima i

W

silom te kuca u čelo da se na njega sjetiš. Čovjek umije svratitipozornost na sebe!– To sam i ja opazila.– Opasno je to za tebe, dijete moje.– Misliš, bakice? Ja ne osjećam nikakvu opasnost.– Kad je budeš osjećala, bit će već prekasno.U taj čas sobarica otvori vrata i najavi grofici da služinčad moli

kontesu neka primi njihove čestitke. Nera, na molbu sobarice, pode usvoje odaje.Po stijenama, na lusteru i na prozorima, svuda su visjeli vijenci od

biranog cvijeća i ruža. Sve je to učinila služinčad koja se tu skupila usvečanim odorama sa svojim darovima. Svatko je donio bilo kakav daršto gaje sam svojom rukom izradio za omiljenu gospodaricu.Zajedno sa služinčadi došla je i mlada strojna udovica, hljebarka

Barica Cindek. Donijela je Neri hljeb kakav još nitko nikad u graduvidio nije. Izgledao je kao veliko srce, a bio je upravo umjetničkiispleten. Služinčad nije skidala oči s tog hljeba, a i sama Nera i groficadivile se spretnosti hljebarke. A ova je ponosito gledala ka ko senjezinom djelu svi čude i dive.Nera je sve čestitare nagradila, a grofica je odobrila služinčadi da

cijeli dan praznikuje.Kod objeda bio je prisutan samo stari grof Petar. On se dogegao u

svojoj širokoj surki, s još širim hlačama i u širokim čizmama. Njegovodebelo lice rumenilo se kao rascvali mak, a male modrikaste očicegledale su smiješeći se. Pogladio je Neru po kuštravoj pepeljastoj kosi iupitao je kako je zadovoljna sa svojim svečanim nastupom u društvu.– Vjeruj mi – reče grof Petar – ne sjećam se da su kojoj od naših

djevojaka gospoda iskazivala toliko počasti kao tebi. Opazio sam jakako su te zavoljeli i brkata mladež i obrijana gospoda.– Koga to misliš kume?– Sve. Jučer si prouzročila čitave požare u srcima mladih bračnih

kandidata.– Tome je kriv bakin dar! – odgovori smiješeći se Nera.– Bezbožna nezahvalnice! – ukori je grof. – Prokšena si, dijete moje;

priroda te je odviše iskitila svojim ljepotama.

W

– Tko zna je li to na moju sreću – zamišljeno će Nera.– Na današnji dan, pa ovako žalostan glas – opazi grofica.– Nešto mi je sjetno u duši, bakice. Osjećam kao da mi se srce

nečega prestrašilo. A čega? Ne znam.– Kakve su to misli! Moja Nera ne običava ovako govoriti. Pođimo

na šetnju. Odredite neka se upregne, grofe Petre.Za pola sata sjedila je grofica u četveroprežnoj kočiji. Njoj nasuprot,

cijelo široko sjedalo zapremio je grof Petar, a uz groficu je sjela Nera ubijeloj odjeći, s ljubičastim plaštem i poljskim klobučićem na glavi štojoj se na kovrčastoj kosi dražesno naherio.Četiri krasna siva konja povukoše kočiju prema Kamenitim vratima.

Tu je na pragu dućana stajala hljebarka Cindekovka i smjerno ihpozdravila. Sve se oči ogledaše za lijepom kontesom. Samo je ženahljebara Palčićka pozelenila od bijesa videći kako je kontesa mahnularukom njezinoj konkurentici Cindekovki.Drugi dan posjetio je sudac Krajačić groficu Ratkay u vezi s nekom

parnicom zbog majura. Kad su svršili poslovni razgovor, navede onpripovijedati o vješticama, pa onda ispripovjedi kako se obratiopodbanu da mu pomogne u borbi protiv vještica. Grofica upita:– Pa što bi podban mogao učiniti?– Mora primiti moj savjet. Ja sam se prošle godine upoznao u

Slavoniji sa časnicima slavonskih pandura. Vi znate da su to trenkovci.– Znam. Poslije smrti baruna Trenka kraljica je njegove pandure

preustrojila u četu koja se sada zove...– Slavonski bataljon – pomogne Krajačić grofici. – Kapetanu tog

bataljona pričao sam o vješticama, a on mi tada reče: "Dotjerao bih vamja sve te vaše vještice nasred Markova trga zajedno s njihovimvragovima!" Sada shvaćate zašto sam se sjetio tog kapetana. Podbanmora nastojati da jedna četa trenkovaca dođe ovamo, jer ja hoću da većjednom bude kraj groznom strahu u kojem živimo.– Ako vam to uspije – reče Nera – narod će vas proslaviti i pozlatiti!Krajačićevim licem preleti smiješak zadovoljstva. Te su mu riječi

očito godile.– Vaša je milost odviše ljubazna prema meni, ali ja činim samo svoju

dužnost. Gradski odvjetnik i kapetan tvrde da se vještica ne može

W

riješiti svih najednom i da ih se ne može pohvatati nego jedna po jedna.No ja ću im dokazati da se to može, samo kad ima ljudi koji su odvažnida ih noću uhode.– Da, to je ono što sam i ja često mislila – uplete se Nera. – Trebalo

bi ih loviti kad se sastaju. Zašto se to već dosad nije nikada učinilo?– Jer se ljudi boje – reče sudac. – Vještice se ne mogu tako lako

svladati. One će konačno početi da obijaju i robe.– Zar vještice nemaju novaca? Ta njima daje novce vrag! – reče

Nera.– One nemaju nikad dosta novaca, a upravo su do strahote zlobne.

Možda ste čuli kako su prije više mjeseci jedne noći krčmaru kod sv.Žavera istočile vino i napunile mu bačve vodom?– Pa to su one učinile u jednu noć? Kako se može tako brzo natočiti

bačve vodom? – opet će Nera, a na usta joj se potkrade smiješak.– Vašoj je milosti to smiješno, ali, vjerujte, za mene je to strašno. Ja

moram bdjeti nad siromašnim pukom koji vještice tako nemilo progone.– Ne – odvrati Nera – nije mi smiješno, samo mi se stvar čini

neobična.– Vjerujem da je to neobično. Upravo sam zato i zabrinut za

sigurnost svojih sugrađana. Jučer smo spalili Margaretu Kušenku, a sadtražimo njezinu kćer Jelicu. Mati je na mukama odala da joj je kćivještica.– Jeste li je našli? – upita Nera mirno.– Razaslao sam svoje ljude na sve strane, no bojim se da je neću tako

lako pronaći. Vještice su je sigurno dobro sakrile.– Možda je gdje drugdje našla skrovište? – upita grofica.– Ne vjerujem! Nitko je neće sakriti, jer se svatko vještice boji. A

onda i svatko zna što ga čeka ako bi je zaštitio.– Možda vam ipak uspije to daje pronađete – reče Nera.– Neću mirovati sve dotle dok je ne nađem. Vaša milosti, dopustite

da se oprostim. Moram k podbanu, već sam najavio svoj posjet.– Hvala vam što ste nas posjetili – reče grofica i pruži sucu ruku koju

on poljubi, oprosti se od Nere i pođe kroz vrt.Grofica i njezina unuka nijemo su gledale za sucem, a kad se vrata

vrta za njim zatvoriše, skoči Nera svojoj baki i prošapće:

W

– Bakice, jesi li ga čula? Traže Jelicu!U to se ponovno otvore vrata od vrta.– Otac Smole! – klikne Nera i pohiti mu u susret, jedva čekajući da

mu sve to dojavi.Kapucin je koracao brzo. Lice mu bijaše smrknuto i blijedo.– Što se dogodilo? – upita Nera.– Vaša milosti, morali bismo ozbiljno porazgovarati – reče kapucin –

ali ne ovdje.– Pođimo gore – pozove ih grofica. Sve troje pođu u dvor i udu u

mali intimni grofičin salon.– Vaša milosti – poče kapucin kada je grofica sjela na divan. – Vi

sigurno osjećate kakva strašna pogibelj lebdi nad ovim dvorcem. Jelicane smije ni časa više ostati pod ovim krovom!– Zar daje sada odbacimo i predamo u ruke Krajačiću? Ne bi li to

bilo kukavno od nas? – reče Nera.– Ne velim daje moramo predati Krajačiću. No ona mora iz vaše

kuće. Otpremit ćemo je nekamo u drugi kraj.– Ali ako je tko putem prepozna?Dok je Nera još bila u riječi, dopre joj do ušiju galama i vika s ulice.

Neki kreštavi glas čuo se iz te galame i vikao:– Svaki pobožni i pošteni stanovnik ovoga grada koji vjeruje u Boga

i poštuje zakone, ako što zna ili je gdje vidio Jelicu Kušenku, mora toprijaviti sudu ili je predati u ruke zakona. Tko bi propustio da vješticuprijavi, njezino boravište otkrije ili je možda i zaštiti, taj je sam u vezi svješticama te će ga stići kazna na lomači!Grofica, Nera i Smole šutjeli su. Sve troje nijemo je slušalo kreštave

riječi što su tako razgovijetno dopirale do njih i objavile tako strašnuprijetnju. Nijedno se od njih nije maklo, niti pošlo do prozora. Šutećizurili su preda se, prisluškujući kako svjetina grne ulicama, kakokreštavi glas opetuje strašnu objavu i kako se polako gubi u drugu ulicu.U hodniku se netko ustrčao. Čuli se brzi koraci. Netko naglo otvori

vrata sobe i pred njih bane djevojka u građanskom odijelu. Baci se napod kao da ju je neka nevidljiva sila pritisla o tle.– Nisam kriva, nisam, ništa nisam učinila! Ništa ne znam, vaša

milosti! Ne dajte me, konteso, ne dajte me onom strašnom čovjeku da

W

mi polomi kosti! – vikala je djevojka gušeći se u plaču i očajnolamatajući rukama.Otac Smole brzo zatvori vrata, a Nera priskoči djevojci i reče

poluglasno:– Ne viči, Jelice, da te ne čuje sobarica!Djevojka utihne, ali se baci cijelim tijelom na pod i stade se svijati

od prigušenog plača.– Primiri se! – tješila je Nera. – Mi te nećemo dati Krajačiću.Djevojka je podigla glavu i očajno okrenula lice prema grofici kao

da i nju pita je li kontesa rekla istinu. Stara gospoda ukočila se gledajućito lice iznakaženo strahom i užasom i reče joj:– Kontesa je govorila istinu.– Zaboga, što kanite? – upita Smole plaho groficu.– Valjda ne mislite da ću djevojku sada pustiti iz kuće?– Ja poznam veliku dobrotu vaše milosti, ali vi je morate poslati iz

kuće.– To bi bilo od nas jadno i podlo! – odlučno će Nera. – Mi znamo

daje djevojka nevina pa je moramo braniti.– I ja to hoću, konteso, ali promislite, zaboga, da bi vas to milosrđe

moglo stajati glave!Stara grofica skoči s divana. U lice joj udari rumen ogorčenja. Ona

se ustoboči i povikne glasom kakav još ni Smole ni Nera nisu nikada odnje čuli:– Nikada! Prag moje kuće neće prekoračiti Krajačićeva vlast! Za to

vam ja jamčim! Ova će djevojka ostati u mojoj kući i ja čuje štititi.Razumijete? Ni ti, Nero, ne znaš ništa o toj djevojci, ni vi oče! Vi neznate ni otkud je, ni tko je, ni stoje. Ja sam je uzela u službu, jaodgovaram za nju. Samo ja. Da vidim tko će se usuditi potvoriti groficuRatkayy za vještičenje?!– Bojim se, grofice, da ovi ljudi koji pale lomače kao od zabave, ne

bi ni vas poštedjeli.– Samo bi im trebalo da prijeđu prag moga dvora! Još je netko veći

od njih, a to je kraljica!– Mislite li da bi vas kraljica slušala?– Čujte me, oče Smole. Bilo je to u doba kad je kraljica živjela u

W

velikoj bijedi. Sa svih strana zaprijetili joj ratovi, a državne blagajnebile su prazne. Kad sam čula u kakvoj je neprilici, odlučih se naneobičan čin. Poslah potajice kraljici ogromnu svotu novaca za rat. Kadje saznala da sam to bila ja, posjeti me u mom stanu u Beču, zagrli me ireče: "Ako ikada u životu što god ustrebate, grofice, moja su vam vratauvijek otvorena.“Svaku vašu želju ja ću ispuniti." Znajte, dakle, oče Smole: ako se

samo dotaknu moga imena, idem u Beč kraljici.“Otac Smole oborio je glavu i zašutio, a Nera je pristupila svojoj baki

i tiho joj rekla:– Bakice, ispunila si mi najveću želju! Mi ćemo ovu sirotu zaštititi.– Samo kamo ćete je sakriti? – upita otac Smole koji se napokon

pokorio želji i osnovi obih gospođa.– Ja znam kamo! – reče Nera. – U tornjiću ima vrlo zabitna sobica,

ondje ćemo smjestiti Jelicu.– Služinčad će ipak saznati da ondje čuvate neku djevojku – opazi

Smole.– Jelica će se pričiniti bolesnom. Ona mora leći i bolovati, a moja

sobarica će je dvoriti. Služinčad je ne pozna, dakle joj neće biti ni nakraj pameti daje to Kušenkina kći.– To je dobra zamisao! – potvrdi grofica.– Konačno će ipak jedanput uminuti uzbuđenost u gradu i prestat će

je tražiti, a onda ćemo Jelicu poslati na naše imanje u Zagorje gdjenema pogibelji da će je Krajačić ili tko drugi prepoznati.– Dobro – reče grofica. – Učini ovako ali odmah!– Bilo u sretan čas! – tiho će kapucin. – Molit ću Boga da zaštiti vaše

dobro djelo.– Bog vam platio – reče kroz plač Jelica pa izljubi ruke staroj grofici,

Neri i kapucinu.Nera je odmah odvede u toranj što je imao izgled prema Sljemenu i

smjesti tu preplašenu i očajnu djevojku.Kad se opet vratila u sobu, na svoje iznenađenje nađe tu baruna

Skerleca s grofom Vojkffyjem.– Tome se nismo nadali – reče Nera pogledavši oba muškarca.– Dođosmo da pozdravimo groficu – razloži Vojkffy.

W

U razgovoru navedoše konverzaciju o bijeloj vještici na Kamenitimvratima pa o raznim zločinima vještica koje prave ljubavne napitke.– Oho! Dakle i takvih napitaka ima? – začudi se Nera.– Zar to ne znaš? – upita Ivica Skerlec.– Još ga nisam okusila – nasmije se Nera.– Ali okusili su ih drugi! – reče Vojkffy. – Vreli pogledi krasnih

mladih očiju mogu opiti do ludila.– Mi smo imali sobaricu – uplete se Ivica Skerlec – koja je trojici

naših lakeja dala ispiti takav napitak i sva trojica gotovo poludješe zanjom. Oni su to sami pripovijedali.– Dobro da nije tebi ponudila to piće – reče Nera – jer bih bila dobila

neugodnu šurjakinju.Skerlec je osjećao ironiju stoje strujila iz tih riječi.Grofica prekine razgovor pozivom da gospoda zajedno s kapucinom

ostanu na doručku te ih povede u malu blagovaonicu u prizemlju.Vojkffy zaostane na polasku na čas i prišapne Neri:– Ne znam kako ste shvatili što vam jučer nisam došao osobno

čestitati.– Tako da ste bili zapriječeni – odgovori Nera.– Ne! Ali sam znao da ću biti prisiljen ispričati vam nekoliko praznih

riječi, a to nisam htio. Želio bih vam točnije razjasniti, ali se bojim dame ne biste razumjeli.– Ako umijete duhovito govoriti, vjerujte da ću vas razumjeti.– Ne, vi me ne biste razumjeli, jer nećete da me razumijete. A ipak

znam da vrlo dobro pogađate kako jučer nisam došao jer se ne bihmogao svladati, a danas sam došao jer nisam mogao izdržati da vas opetne vidim.Pri tome grof uhvati obim rukama njezinu ruku i privine je na usta.– Gospodine grofe, dolje nas čekaju...Nera s mukom oslobodi ruku i pode naprijed. Grof je nijemo pošao

za njom.Doručak je odmah započeo. Nera se zabavljala s kapucinom,

Skerlecom i Vojkffyjem i pritom točno odmjerila za svakoga jednakidio ljubaznosti.Poslije doručka, kad gosti odoše, pogleda baka svoju unuku

W

istražujući i primijeti:– Jučer u noći bio je Vojkffy opet pod prozorima.– Ja sam odmah usnula i nisam ga zamijetila.– Čini se da se zbilja u tebe zaljubio. A što veliš ti?– Ništa! Danas bar još ništa. Tebi se on ne mili?– Ne znam. Nešto me od njega odvraća, ali što to sama ne znam.

Kažu da mu je već četrdeset godina. Naravno, on vrlo dobro izgleda,kao da mu je tek trideset, ali je ipak malo prestar za tebe. Premda, srcene pita za takve sitnice.– Vidim da se moja bakica boji za Skerleca!– Za njega ne, već za tebe.– Tvoj strah je suvišan, bakice. Danas ja još ne mislim na udaju.– Ni na ljubav?– O, da, često mislim na to i gotovo sam znatiželjna kakvo je to

čuvstvo i koga ću ljubiti.– Ja samo to želim da ne uzljubiš nevrijednoga.– Ja mislim da ono što nema vrijednosti, čovjek i ne opazi!Starica pogladi pramove svoje lijepe unuke i reče:– Više ti neću zanovijetati. Vidim da si dosta razborita da sama

ravnaš svojim srcem.Gradski odvjetnik još uvijek nije mogao saznati čije bijaše dijete

umoreno na Kamenitim vratima, isto tako nije ni sudac Krajačič doznaogdje se nalazi Jelica Kušenka.Jedan i drugi obećavali su ljudima nagradu, obasipali ih obećanjima

ali sve uzalud. Nigdje ni u gradu ni u okolici, nije se pronašla mati kojojbi ukrali dijete, ni vještica koja ga je umorila, niti su mogli pronaći dase možda potajice rodilo kakvo dijete. Svi su muškarci, a osobito ženezmijskim okom istražile svoje susjede ne bi li opazile što sumnjiva ineobična. Ali sve bijaše uzalud. Zlatni venecijanski dukat što ga jegradski odvjetnik obećao onomu tko pronađe majku umorenog djetetajoš je uvijek počivao u njegovu džepu, a sva obećanja suca Krajačića ovelikim nagradama nisu mogla dovesti razjarene i nagrade željne ljudeu trag Jelici Kušenki, koju su ljudi sad još više tražili i više željelipronaći nego bijelu vješticu s Kamenitih vrata.Njezino je ime bilo na svačijim ustima i svaku mladu nepoznatu

W

seljanku koju sretoše na cesti, na ulici ili na trgu, dovukoše pred sucaKrajačića da vidi nije li to Kušenka. Svaki put kad mu dovedoše kakvuseljanku, on je jurnuo sa stolice, strgnuo joj peču s glave, zirnuo u lice,ali onda bi opet kimnuo glavom, udario šakom o pisaći stol i viknuopsujući:– Ni to nije ona!Jelica je, međutim, ležala u čistoj i prijatnoj sobici tornja koji se

prislonio o sjeverni dio "Crvenog dvorca". Ležala je zureći u bijelivaloviti strop i prisluškujući svakom glasu, svakom šuštanju što bi jojdopiralo do ušiju. I kad god je čula u dvorcu neke korake ili u vrtumuški glas, skočila bi s postelje, a duša joj počela drhtati:– To ide Krajačić!Cijele dane i noći lebdjelo joj pred očima samo njegovo suhonjavo

blijedo lice s bodljikavim očima kakve je mislila da mogu imati samovještice. Uvijek je čula njegov glas i slušala kako je osuđuju na lomaču.Iznemogla zakopala bi glavu među jastuke i usnula. U snu joj se

pričinjalo daje zatvorena u tornju vještica i da pred njom stoji Krajačić.Njegovo suhonjavo lice pretvaralo se najednom u mrtvačku lubanju, anjegove podmukle oči u zmijske glave koje siknuše iz praznih očnjaka ispustiše se dolje k njoj na slamnjaču. Ona htjede pobjeći, ali svuda subili debeli crni zidovi, a gore visoko željezne rešetke. Divlje je bježalapo tamnici, dok su se zmije bacale za njom sikćući dugim otrovnimjezicima.Jelica se probudi. Vrući znoj cijedio joj se niz cijelo tijelo. Skoči s

postelje i pogleda oko sebe, ali stijene su bile bijele, na prozoru nemarešetaka, a kroz bijelo staklo ugledala je zlatno sunce.U taj čas kontesa Nera naglo otvori vrata.Jelica vrisnu od straha i stade se bacati po podu.– Došli su, došli su po mene!– Što to radiš, Jelice? Nitko nije došao po tebe. Zar ne vidiš da sam

to ja?– Zar mi niste došli kazati daje Krajačić saznao gdje sam?!– Što te navelo na tako ludu pomisao?– Otvorili ste tako naglo vrata i pogledali me tako zaprepašteno!– Jer sam čula da očajno vičeš.

W

Djevojka je tek sada shvatila zašto je Nera tako banula u sobu i malose umiri.– Snio mi se strašan san, konteso – reče Jelica. – Sad mi nema spasa.– Šta ti pada na um? San uvijek vara.– Oh, kad bi me barem prevario! Ali ja san usnila da me ujela zmija,

a tu nema spasa. Vidjet ćete, dopast ću šaka Krajačiću. Ali ja ću se prijeubiti! Živu me neće dobiti u ruke.Nera je opazila da je njezina štićenica doista već bolesna. Odmicao

je jedanaesti dan što je bila zatočena u tornju, ali hajka za njom jošuvijek nije prestala. A to je djevojku silno uzbuđivalo pa je kontesavidjela da joj štićenica propada, lice joj blijedi, a oči plamte u nekojvrućici. Zato je preko dana češće dolazila k njoj daje bodri i tješi.– Rekla sam ti, Jelice – odlučno će kontesa – da te ovdje nitko živ

neće naći. Budeš li ovako neprestano drhtala od straha, obolit ćeš. Uovaj dvor ne može nitko od Krajačićevih ljudi. Kako bi oni mogli ipomisliti da bi ti bila u ovom tornju, kod grofice Ratkay?– Istina je, ali mene je ipak strah. Ja znam da su mi ovaj strašan san

dale coprnice.– Kakve su to lude misli!– Jest, konteso, danas je njihov dan!– Kakav njihov dan?– Danas je utorak, pa se coprnice sastaju na križanju kod sv. Žavera i

onda šalju ljudima strašne sne.– Kod sv. Žavera se danas sastaju? Tko ti je to rekao?– To zna sav svijet! Na današnji dan u Trnju nitko poslije

pozdravljenja ne izlazi iz kuće.– A tek poslije pozdravljenja dobivaju vještice svoju moć?– Jest, vaša milosti – tiho će Jelka. – Zato se danas silno bojim.Nera pogleda na prozor. Kroz staklo žarili se posljednji traci sunca

stoje zamiralo.Gledajući kroz prozor kontesa se zamisli. Onda se okrene Jelici i

stane je umirivati utješnim riječima, a zatim pode grofici.– Bako, spopala me velika želja da malo izjašim. Ali sama.– Nije mi drago kad si sama, uvijek se bojim da će ti se dogoditi što

zla.

W

– Ne boj se, bakice. Brzo ću se vratiti.– Neka te ipak otprati sluga.– Ne, bako. Ja ću do Skerlecovih, neka pode sa mnom Ivo.U grofičinim očima pojavi se pritajena radost.– Idi samo. Ivo će biti presretan ako ga toliko počastiš.Četvrt sata iza toga otvorila se velika vrata "Crvenog dvorca" a kroz

njih ponosito izašao bijelac, noseći na svome hrptu lijepu, odvažnujahačicu u odijelu od crnog baršuna. Oko vrata lepršale joj bijele čipke,a na pepeljastim pramovima naherio se dražesno muški klobuk.Izgledala je kao kakva junakinja što vodi vojsku. Muški klobuk pojačaoje u njezinom licu crtu muškaračke odvažnosti.Sjedeći na vitkom bijelcu kontesa je okrenula ispred samostana

kapucina, ali nije pošla u Plebanušku ulicu, u Skerlecov dvor. Kad jebila sigurna da je iz njezina dvorca nitko ne može opaziti, nategne uzde,a ponositi bijelac poleti dolje niz Kamenitu ulicu i pojuri kraj malihdućana pod Kamenitim vratima.– Kamo to ide kontesa posve sama? – čudila se hljebarka

Cindekovka stojeći na vratima dućana i gledajući za krasnomjahačicom.

TAJANSTVENI SASTANAK

Hitri bijelac nosio je Neru sve dalje od grada prema Zagrebačkojgori. Glasovi ljudi i lavež pasa gubili se sve više iza nje, a pred njomispod sljemenskih obronaka strujili su prvi valovi gorske tišine po kojojse sada razlijegao topot konja.Sa zvonika crkvice sv. Žavera zanjihao se glas zvona i odzvanjao po

daljini, s Griča mu se odazvao ponosni zvuk s tornja sv. Marka, onda seoglasilo zvono s margaretske crkve, a napokon zabruji veličanstvenozvono s katedrale. I dalje dolje javili se sitni, nježni zvonovi kapelica,ali su utonuli u valovima onih većih i jačih zvukova što su nad umornimGričem tkali uspavanku snenom danu.Nera je zaustavila konja i zagledala se po žaverskoj dolini

prisluškujući zvucima što struje zrakom kao prvi glasnici noćnog

W

spokoja, a onda polagano sjetno zamiru u zračnim visinama. Ona seprene opet nategne uzde konju te skrene bijelca u šumicu pokraj ceste.Pred očima Neri raspinjalo je predvečerje svoj sivi zastor koji je

bivao sve tamniji. Kroza nj se bijelile samo dvije ceste, što su se doljepred šumom križale, a na ovom mjestu gdje su stvarale križ tamnilo sevisoko raspelo s drvenim Kristom.Kontesa zaustavi konja nastojeći prozreti u tamu i upirući svoje oči,

pune iščekivanja, u raspelo. Ali ono je sve više gubilo oblik i zamalo sunjezine oči zamijetile samo tamni stup, a pod njim se tek slaborazabirala siva sjena ceste.Bijelcu dozlogrdi čekanje i on poče tapkati kopitama i grepsti zemlju

kao da opominje svoju gospodaricu neka već jednom krenu kući.Ali ona pogladi konja po vitkom vratu i tiho mu šapne:– Tiho, tiho, Dido – strpi se! Vidjet ćemo vještice!Lijepa životinja se umiri kao daje shvatila riječi svoje gospodarice.Prošlo je gotovo pol sata, a konj je opet postao nestrpljiv, kao da mu

nije udobno u toj tami i tišini u šumi daleko od grada.Nera ga je opet tješila, gladeći mu lijepi ponosni bijeli vrat, ali

životinja nije više slušala riječi svoje gospodarice. Neprestano jetapkala po suhom granju i mutila tišinu koja djevojci bijaše takodragocjena.Nera se spusti s konja, priveže ga o stablo i tiho pode dolje bliže

križanju.Tu je stala pod stablo, naslonila se o drvo i čekala jedva

prozrijevajući gustu tamu.Noć je bila sve gušća. Nigdje se nije nitko micao i sve je bilo tiho

kao da sve oko nje nešto iščekuje.Najednom u šikarju iza njezinih leda nešto sušne. Nera razabere da

šuštanj dolazi s protivne strane. Obazre se, ali u tami nije mogla ništavidjeti. Tek je čula da pucketaju grančice i šušti lišće pod nečijimstopama. Čvrsto se privine uz stablo i pritaji. Nešto se šuljalo k njoj.Tiho, polagano, kao da na nju vreba.Polagano segne za pojas gdje je nosila pištolj.Još ga nije ni dohvatila kad osjeti da joj oba lakta obuhvatiše nečije

teške željezne ruke.

W

Ni jedan glas nije prodro iz njezinih ustiju. Nera se htjede istrgnuti,ali su je dvije snažne ruke tako čvrsto držale da se nije mogla gotovo nimaknuti.Okrene glavu i razabere kroz tamu da je drži visoki muškarac. O

pasu zveketalo mu oružje i taj zveket neugodno je odjeknuo kroznjezinu dušu.Daje barem mogla doseći svoj pištolj! Ali čovjek je držaše upravo za

ruke. Htjela je da se istrgne i upotrijebi svoju snagu, ali ruke muškarcaobuhvatiše je kao kliješta.Videći da se tako neće moći obraniti, Nera odustane od borbe, pusti

svoje ruke napadaču i reče mirnim glasom:– Nije potrebno da me ovako napadate. Ako me ubijete, neće vam

donijeti nikakve koristi. Ja ću vam dati dragovoljno svoje dragulje i savnovac stoje u mene.– Hvala vam! Niti hoću vaš život niti vaše dragulje. Htio bih tek

znati što ovdje radite?Ovo čudno pitanje osokoli Neru i ona odvrati jednakim glasom:– A što vi radite ovdje?– Gle, gle! Vi niste tek obična žena. Dopustite da vas malo iz bliza

pogledam. Nemojte se otimati. Ta vidite da sam ja vrlo pristojanrazbojnik. Neću ništa drugo nego malo pogledati u vaše lice, da vidimimam li čast sa starom ili s mladom ženom, jer je to za mene važno.Nera je ostala mirno stajati dok se visoki muškarac sagnuo k njoj i

posve iz bliza pogledao joj u lice.– Baš me noć iznevjerila. Tamno je kao u rogu, ali vaš glas zvuči

tako mlado i odlučno da osjećam kako ste mladi, a to mi je, svakako,draže, nego da ste kakva stara baba.– Sto želite, dakle? – upita Nera strogo. – Meni se žuri kući.– Vama se baš nimalo ne žuri. Ondje gore sjedili ste čitav sat na

konju, a sad ste ovdje stajali gotovo pol sata. Dakle, nije vam tako silnoprešno!Nera je slušala duboki i zvonki njegov glas, ispunjen ironijom i

nekim pritajenim zloradim smijehom. Nikad u životu nije čula takavglas pa nije mogla ni slutiti tko bi to mogao biti.– Pa dobro – reče ona – meni se ne žuri. Ali onda mi recite zašto me

W

zadržavate?– Jer želim znati što ste čekali baš ovdje, na tako opasnom mjestu,

gdje se roče vještice...– To se vas ne tiče.– Oho, vi se, možda, varate? Možda baš ja imam pravo na to da vas

pitam, što više, na to da vas prisilim na odgovor.– Neću vam ni na što odgovoriti!– E, pa dobro. Onda ćete odgovoriti gradskom sucu Krajačiću.– Krajačiću?! – začudi se ona i u sebi pomisli: Što ovaj čovjek ima

posla s Krajačićem? Da nije, možda, magistratski pandur ili kakavgrabant.– Vi ste ušutjeli? Čini se da vam savjest nije baš čista kad vas je ime

gradskog suca tako zastrašilo. Ako vas odvedem Krajačiću, on će bitiuvjeren da ste ovdje na križanju imali sastanak s vragom, a, vidite, jasam ipak uvjeren da vaš "vrag" nema ni rogove ni konjska kopita.Budite, dakle, pa metni i recite mi koga ste ovdje čekali.– Pa dobro, reći ću vam. Čekala sam svoga ljubavnika.– To je onda nešto drugo. Ja sam to, uostalom, i slutio.– A sada vas molim, pustite me da pođem kući.– Oprostite, ali to ne mogu učiniti.– Vi ste drzoviti!– Naprotiv, ja sam s vama vrlo fin i udvoran. Sada bih, naime, morao

da vas odvedem u Zagreb sucu Krajačiću, a on bi vas ondje mučio irekao da ste vještica i htio bi znati što ste tu radili baš na križanju u ovonoćno doba. Ali vidite, ja to ne činim nego vam predlažem da sjednetena travu i da mi prikratite vrijeme. Birajte.– Zašto mi neprestano spominjete Krajačića.– Čini se da vam je njegovo ime vrlo neugodno... Dakle, prestanimo

o njemu. Ja bih vrlo rado znao kakav je to magarac, taj vaš dragi, kojivas pušta u ovo noćno doba tako dugo čekati.Nera je uvidjela da joj se uzalud opirati i da će biti najbolje ako i ona

s nepoznatim čovjekom govori onako kao i on s njom i ako mirnoostane ovdje. Jer, umaći mu ne bi mogla.– Nije loš moj ljubavnik. Još nikad nije dopustio da na njega čekam.– A zašto ga danas nema?

W

– Ne znam. Možda mu se štogod dogodilo.Muškarac se sagne, baci nešto na travu i reče:– Izvolite sjesti na moj ogrtač. Žalim što vam ne mogu po nuditi

mekaniji ležaj.Neznanac sjedne nasuprot njoj. Neko vrijeme nije ništa govorio.

Djevojka je razabrala da puni lulu, a čas zatim planu iskra i baci tekmutno svjetlo na njegovu glavu. Nera je opazila tek konture njegovaprofila i pričinilo joj se daje mlad i da ima dugu kovrčastu kosu. Onasjedne na travu čekajući što će biti."Tko je taj čovjek? Što ovdje radi i zašto je zadržava?" pitala se

djevojka, ali nije mogla da na to pitanje odgovori. U prvi je mahnakanila da ga napadne pištoljem, ali je od toga odustala. On će biti,očito, brži od nje. Nera se, dakle, posvema smiri sa sudbinom i odlučida će ovdje sjediti dotle dok je taj čovjek jednom ipak ne pusti kući. "Tavaljda neće ovdje biti do jutra! A najbolje će ga razoružati ako seprikaže kao da ga se ništa ne boji",, pomisli Nera.– Čujte me – oglasi se opet neznanac – ne biste li mi htjeli reći tko

ste vi?– Obično se muškarac predstavi ženi.– Ha-ha – nasmije se on. – Vi imate posve pravo. Ali, vidite, ja

mrzim društvene propise. Čemu da uvrijedimo ovu prekrasnu šumu,tamno nebo i zelenu mahovinu, na kojoj sjedimo, propisima društva?Djevojci se sve više činilo daje čovjek koga je držala razbojnikom

otmjeni gospodin.– Slažem se s vama – reče ona. – Sasvim je svejedno kako se zovem

ja i kako se zovete vi!– Vi mi se izvanredno sviđate.– Ipak me ne vidite.– Baš zato što vas ne vidim, jer vas tako više osjećam. Vaš glas i

vaše riječi doimlju me se kao lijepa pjesma iz grla gorskog pastira ipričinja mi se kao da sam svaku noć ovdje s vama sjedio i pričao.Kakav dojam činim na vas – ja?– Svakako ste malo neobičan svat. Glas vam je vrlo ugodan, riječi

nisu bez duha, ali vaše ponašanje prema meni nije baš lijepo.– Ali nije ni ružno. Ako vas tu držim silom, to je očito zato što mije s

W

vama vrlo lijepo. Ne osjećate li i vi daje to neobično lijepo? Oko nasgusta šuma i tišina, nigdje živog stvora. Samo nas dvoje. Dijele nassamo dvije stope guste tame.Nera je osjetila da se laktima naslonio o zemlju i dotakao ruba

njezine jahaće suknje.Pričinila se da to i ne opaža, samo je desnu ruku primakla svom

pojasu gdje joj je sakriven pištolj da ga u krajnjem slučaju upotrijebi.Prisili se na osmijeh i s ironijom reče:– Valjda nećete slagati stihove?– Skoro! Ja sam već često ležao do nogu žena i gledao im čarobnu

ljepotu, ali nisam još osjetio toliko slatke voljkosti kao sada tu do vaskoju nisam još nikada vidio, a ni sada vas ne vidim.– Kad biste me ugledali, prošla bi vas ta voljkost!– To nije moguće. Vi ste sigurno prekrasni.– Ha-ha – nasmije se Nera hinjenim smijehom. – Baš ste se prevarili,

jer ja zaista nisam lijepa.– Mislite li da je ljepota zapisana samo na licu? Ljepota je kao miris

cvijeta. Više puta cvijet nije lijep, ali miris omamljuje svojomčarobnjačkom bezumnom neznanom ljepotom... Iz vaših riječi, iz vašegbića, struji ljepota koja zamamljuje misli i ubija svijest...Nera se uplaši njegovih riječi što su se kroz tihu tamu dršćući i

šapćući uvlačile u njezino uho.Trgne glavom kao da se silom hoće otresti tih čudnih glasova. Oboje

su čas šutjeli.Najednom dolje na jugu bljesne nebo. Nera pogleda i opazi u tom

bljesku da nad njima lebde debeli oblaci.– Eto, dolazi oluja – reče ona.– Da, oluja, dolazi oluja – ponovi on tiho kao da govori za sebe.Opet nekoliko puta bljesne, a onda zagrmi.– Čujete li? – upita ona.– Čujem! Krasno je to. Bura, grom, to me ublažuje!Neri već bude tjeskobno.– Bit će pljuska – opet će djevojka želeći da podsjeti neznanca da

već jednom krenu odavle ili daje samu pusti kući.– Pljusak? Ja sam mu vičan.

W

– Ali ja nisam – reče Nera.– A vi se priviknite! – tiho će on i ne maknuvši se sa svoga mjesta.Nera je šutjela i smišljala što da uradi i kako da se oslobodi toga

čovjeka. Napokon se odluči: naperit će na nj pištolj i odlučno zatražitida je pusti kući. U taj čas bljesne nad njima, sve se oko njih rasvijetlikao bijeli dan. Nera je u svjetlu razabrala lice mladog momka kako zuriu nju tamnim dubokim očima.Bljesak ugasne.– Vi ste poludjeli: Zašto lutate po toj tami kad ste ljepši od sunca i

mladi od zore? Vaš je dragi nitkov, hulja, nevrijednik! Zašto pušta svojcvijet u tamnoj šumi neubran da zamamljuje tuđe grudi...Opet bijesnu munja i osvijetli Nerino lice i cijelu pojavu. Za

bljeskom je slijedio grom. Ovaj puče i uzgiba cijelu Žaversku dolinu izatutnji o Zagrebačku goru. Onda se opet sve umiri, kao da su zemlja inebo zamrli.Nera odluči da zapodjene borbu za svoje oslobođenje. Digne se, ali u

taj čas osjeti oko svoga struka snažnu mušku ruku, osjeti topli dah smladih usana i razabere prijeteći plamteći glas:– Samo jedan dodir tvojih usana!Nera se uhvati za stablo i stade se otimati, ali je ruka čvršće uhvati.– Ne možeš mi uteći, nećeš mi se oteti!Ona sakupi svu snagu i istrgne mu se iz ruku, on se uspravi na

koljena, htjede ustati, ali u taj tren prasne hitac... Nera je držala u ruciispaljeni pištolj i prisluškivala u grobnoj tišini što je nastala iza togahica. Neznanac se ne oglasi, niti se makne.– Zar je mrtav? – pomisli Nera i ostane časak nepomična zureći u

tamu.Onda priđe nekoliko koraka bliže k njemu.– Baš niste odveć dobro gađali! – oglasi se duboki glas sa trave. –

Nastrijelili ste mi samo ruku.Nera se trgne natrag i odstupi nekoliko koraka.– Ne bojte se – reče on – valjda ne mislite da bih trgnuo oružje na

ženu. Zavezat ću sebi ranu i time je sve u redu. Govorio je mirno ihladnokrvno kao da se nije ništa dogodilo.– Kako to krv brizga, kao da je jedva dočekala da se može izliti iz

W

mojih žila. Ta to je, napokon, posve dobro. Učinili ste dobro djelo,možda ću odsele biti manje lud. Nemojte misliti da sam nitkov. Ja samsamo usijana mladost, a vi pogibeljna ljepota. Ako mi dopustite, otpratitću vas do Griča. Vi ćete jašiti, a ja ću ići pokraj vas.– Hvala – ne treba!– Kako god želite. Ali bit će dobro da o tome ne govorite nikome, jer

dozna li Krajačić da sam vas ovdje našao moglo bi to po vas biti vrlozlo. Uzbunit će sav svijet da ste vještica. Vašem ljubavniku spremansam ponuditi zadovoljštinu. Kako se zove?– Niste vrijedni da to doznate! – reče ona i pohiti gore k svome konju

koji je čuvši hitac lomatao sobom i htio se odriješiti od stabla. Ali čimje oćutio Nerinu ruku koja ga je potapšala po vratu i osjetio daje sjela usedlo, poleti do ceste kaopomaman u tamnu noć prema Griču. Za njimsu hitali oblaci, munje i grmljavina. Nera je čvrsto napela uzde, a njezinje bijelac preskakivao mostove, gudure i kamenje na cesti, samo da štoprije dođe na Grič i uteče nevremenu. Ali pljusak ih zateče još dalekood grada. Iz oblaka sijevale su neprestano munje i grmljavina, a potomse razlila debela gusta kiša.Što da uradi? Kamo da se sklone? Kroz tamu sjalo se malo svjetlo i

premda nije ništa vidjela u gustoj tami pomiješanoj s pljuskom ipak sedosjeti da bi to mogle biti kućice njihovih kmetova koji stanuju negdjena kraju Zaverske doline.Nada je nije prevarila. Bijahu to kućice. Nera skrene konja u

dvorište, skoči sa sedla, pohiti prozorčiću te udari po njemu šipkom.

USRED BURE I OLUJE

Kiša je lijevala kao iz kabla, a Nera je čekala da joj se tko javi.Iz kućice se, međutim, nitko ne odazva. U njoj je sve bilo tiho, a

bljedoliko svjetlo tinjalo je u njoj kao da gori kandilo u grobnici.– Ljudi Božji, otvarajte! Ovdje je grofica Ratkay – poviče Nera.Sad se plaho pojavi na prozorčiću prestrašeno lice muškarca.– Miško, otvorite. Ja sam to, kontesa Nera!U kući zanijemili glasovi kao da su uskrsli od mrtvih. Vrata na kući

W

zaškripe, a svjetlo uljenice zasja u nečijoj ruci. Svjetlo obasja desetakljudskih bića.– Miško, molim vas, spremite mi konja u staju, smlavit će ga pljusak.Stari seljak brzo skoči u pljuštavicu i duboko se nakloni. – Vaša

milosti, naša gospodarice...– Pustite to, samo se žurite s konjem pod krov! – reče Nera i

preskoči dvije stepenice te ude u kuću.Iz svih kutova podigle se kuštrave glave. U Neru su zurila blijeda

lica i prestrašeni pogledi.Nitko se nije usudio prozboriti ni riječi.– Vi se čudite kako sam dospjela ovamo?– Po toj strašnoj buri, pa sami? – oslobodi se mlada seljakinja.– Izjašila sam na šetnju i zalutala u šumi. To mi se još nije dogodilo.

Nisam znala ni lijevo ni desno.Seljakinje se zgledale u čudu i opkolile mladu i promočenu

gospodaricu.– Bože sveti, vaša milosti, to su vam vještice zamele put!– Ne mogu one meni nauditi!– Vašamilost ima sigurno kakva svetišta kod sebe?– Naravno – odvrati Nera.– Oh ni škapular4 više puta ne pomaže. U noći ništa ne pomaže.– Što ti znaš? – reče stara seljanka iz kuta svojoj snahi. Njezina

milost ima sigurno moći kakvog sveca. Bogata gospoda mogu sebikupiti takve stvari.– A vi nemate nikakvih svetišta?– O, imamo vaša milosti, ali samo jagnuše – reče starica i izvadi iz

grudiju nešto maleno, dugoljasto.Nera razabere da je to komad voska na kome je utisnut križ.– A otkud vam to?– Kupila sam ga kod kapucina, a blagoslovljen je na samu bijelu

nedjelju i zato je vrlo skup. Ali, to je istina, coprnice mi nisu nikada

4 Škapular – dvije svetačke sličice na platnu, spojene uzicom, koje senavlače preko glave jedna na grudima, druga na plećima. Nosi se kaohamajlija.

W

mogle naškoditi.Na to stupi u sobu kućegazda.– Jeste li pokisli, Miško? – upita ga Nera.– Hvala na pitanju vaša milosti, jesam. Ali vaša je milost sasvim

prokisla.– Ništa zato. Ovdje kod vas je toplo.– Kad se vaša milost ne bi srdila, ponudili bismo vam mlijeka i sira –

reče seljak. – Drugo ništa nemamo.– To je pametna riječ, dragi Miško. Toplog mlijeka upravo želim.– Vidiš, Jagice – ukori seljak svoju snahu. – Tu brbljate, a ne mislite

daje njezina milost možda gladna ili da bi trebala topli rubac.– Kako to vani pljušti! Znala sam ja da će me moji kmetovi rado

primiti i podvoriti me! – nasmiješila se Nera.– Kako ne bi kad nam je vaša milost tako dobra. Nigdje nadaleko i

široko nije kmetima tako kao nama. Niti nas tko bije, niti nas navlači,već radimo sve dobrovoljno, kad imaju s nama milosrđa. Lani naspotukla tuča, a grofica nam oprostila tlaku.– I vi morate svake godine nositi nama desetinu?– E, pa šta ćemo, kad je tako!Nera pogleda oko sebe. Na zemlji koja nije bila popodena ležale su

crne slamnjače pokrite trošnim gunjevima. U jednom kutu stajao jedrveni stol i nekoliko klupa, a na stolu i na klupama gunjevi i jastuci nakojima su očito spavala djeca. Nekoliko polica sa zemljanim tanjurima,cijeli čopor djece, žena i muškaraca ispunilo je mali prostor podčađavim niskim stropom, a njihova suncem opaljena izmučena licaoborila se, nijemo predana radu i oskudici.Pred očima kontese pojavi se slika sjajnih dvorana u dvorcu njezine

bake i ona usporedi onaj sjaj s ovim siromaštvom. Bude joj tjeskobno uduši i ona se okrene kućegazdi:– Kad ste me tako lijepo primili u svoju kuću, opraštam vas i ove

godine od svih tereta. Ne trebate ništa platiti ni u živežu ni u težacima.Starac je nekoliko časaka bio bez riječi, a onda uhvati ruku mlade

kontese i naglo je poljubi.Svi ukućani bili su kao izvan sebe od čuda i radosti, a Nera je bila

zadovoljna videći kako im je pribavila radost. Međutim, ude u sobu

W

snaha, prostre čistim platnom stol, dok je druga mlada seljanka nosilamlijeko i kukuruzni kruh.Kontesa je slasno jela sjedeći pod čađavim stropom, medu

zamazanom djecom i od rada i sunca izmučenim ljudima i čavrljala snjima o njihovom gospodarstvu, o prirodi i o svemu što ih je moglozanimati.Svježe, vesele, vedre i svima razumljive riječi mlade kontese padale

su na njihove umorne duše kao kaplje rose na opareno lišće. Zaboravilisu i na buru i pljusak stoje pljuštio po sitnim prozorima i na vjetar što seopirao o slamnati krov kućice.Nera je pričala sa svakim, ispitivala svašta, tješila ih i bodrila, dok je

vani pljuštala kiša i urlao vjetar. Najednom bljesne, iza bljeska zagrmikao da se pećine ruše, a onda zatutnji grom.Svi se lecnuše, djeca vrisnu i stisnu se k materi, odrasli se prekrste, a

Nera pogleda na prozor. Opet bljesne i ponovno zatutnji. Kroz Žaverskudolinu zagrmi kao da se s neba sručio na zemlju ogromni top.Seljakinje padoše na koljena, djeca zaplaču, a muškarci se

neprestano križaju sagibajući glave. Nera je ustala, pogledala krozprozorčić i onda se opet vratila.Svi su u sobi poniknuli glavama, sve je snašao strah. Nera pogleda

oko sebe i opazi da u kutu netko leži na slamnjači i zuri u njusumnjivim pogledom.Nad krovom kuće hukne val vjetra, kao da je nad njim raširila krila

grozna neman i stala zviždati. Kroz otvor kojim je izlazio dim izognjišta zapuhne u ognjište vjetar, zavitla pepelom i svije ga u sivioblak, podigne pod strop i za trenutak je cijela soba bila u dimu.Poklik užasa i strave ispuni seljačku sobicu. Svi padoše na koljena i

zavapiše:– Sveti Bože, smiluj nam se!– Majko Božja, majko naša, spasi nas!Nera je iznenađena zurila u te ljude što su drhtali od užasa i s

poklikom očajnog straha zazivali Boga i Bogorodicu, dok je u kutu naslamnjači klečao neki kostur, sklopio grčevito ruke i prestravljene očiupro u kontesu.– Ne bojte se – reče Nera ljudima. – To je vjetar udario kroz

W

dimnjak.Seljaci nisu odgovorili. Usrdno i prestravljeno molili su dalje kao da

kontese i nema.Još jednom zahuji vjetar nad kućom i zazviždi, da se dim od pepela

raspršio, zvižduk vjetra otplovio po zraku i stao se gubiti sve više podnosljemenske gore da ondje zamre, zamukne.Seljaci su još uvijek klečali i molili, na licima je njihovim još uvijek

drhtao strah, a u očima sjale im suze.Polako dizali se ljudi s koljena križajući se. Starina Miško segnuo u

posudu pred slikom Bogorodice za svetom vodom i poškropio njomeognjište i sva četiri kuta sobe.Tek kada su se svi poškropili svetom vodom, počeše govoriti. Svima

je glas bio hrapav i promukao.– Vaša se milost nije bojala – reče Miško kontesi – jer imate svete

moći.– Znala sam da je kuća tako jaka da je vjetar ne može porušiti.Nera opazi da je oči seljaka presenećeno gledaju.– Vjetar? – Miško će kao izvan sebe. – Zar vaša milost ne zna što je

to bilo?– Vjetar, bura, što drugo?– Blago vama kad niste znali kakve su nas strahote pohodile reče

starac. Pristupi bliže Neri i šapne oj:– To su bile vještice!Kontesa je tek sada shvatila stravu u koju čas prije padoše njezini

kmetovi.– Zar zbilja? – upita ona kao da ništa ne shvaća.– Jest, konteso – tiho će starac. – Razbile su nam ognjište i raspršile

pepeo – bile su tu medu nama. Ovo je nesreća za nas, vaša milosti. Jošove godine bit će u našoj kući zla, velikog zla. Ili će nam izgorjeti stajeili pocrkati stoka.– Nemojte tako, vještice nemaju tako velike moći.– Imaju, vaša milosti. Pogledajte samo onamo. Ono je moja unuka.

Prije godinu dana radila je na polju i tamo je neka žena zamoli vode.Dijete to doista i učini i od onog dana blijedi i suši se, a nitko joj nemože pomoći. Urekla je vještica!

W

Sad je Nera saznala tko je onaj blijedi kostur. Priđe k djevojci što jeležala na slamnjači. Ona upre u nju svoje ugasle bijele oči, a da joj nijeni na jedno pitanje odgovorila. Kontesa primijeti:– Možda bi joj pomogao naš liječnik.– Ne, vaša milosti – odvrati Miško. – Nitko njoj ne može pomoći kad

joj nisu pomogle sve naše žene, ni mežnarka. Vodio sam je ukapucinsku crkvu, skupo platio mežnaru da joj da poljubiti svete moći,ali ni to joj nije pomoglo. Što bi onda po mogao liječnik?– Ništa zato, ja ću ipak pokušati. Poslat ću vam našeg liječnika.– Ah, vaša milosti, nema pomoći kad čovjeka uzmu coprnice – reče

jedan mladi seljanin.– Zašto govoriš o coprnicama – okosi se na njega žena. – Mogle bi

se vratiti!– Na prozoru netko pokuca...Seljaci se prepadoše, a preplašena djeca zgrnuše se u kut kao

prestrašeno stado ovčica.– Sveti Bože! Vratile su se!...Vani je još uvijek lijevala kiša, ali je vjetar popuštao. Za čas netko

opet pokuca, ali mnogo jače... Ljudi se ukoče, zamuknu. Nera pode kprozoru.– Za pet rana Isusovih, vaša milosti, nemojte – šaptao je Miško.– Otvorite! – vikne netko izvana.– Taj glas poznam! – veselo će Nera.U taj čas pukne prozor, drveni se kapci otvoriše, seljake uhvati užas,

a kroz prozorčić pomoli se glava starijeg muškarca.– Florijan! – klikne Nera opazivši glavu svog konjušara. – Miško,

gledajte, to je naš sluga. Otvorite mu!Starac nije mogao da se makne, nešto od straha, a nešto od čuda.

Zato kontesa izađe i sama otvori kućna vrata. Mjesto sluge ude na vratabarun Ivo Skerlec.– Nero, što se to s tobom dogodilo? – upita barun, a glas kao da mu

je nešto sapinjalo.Djevojka pogleda njegovo blijedo zabrinuto lice. Barun prihvati obje

Nerine ruke i privuče ih k sebi kao da bije rado privinuo na svoje grudi.– Što si to učinila?! Zašto si nas tako silno uplašila?! – korio ju je on

W

držeći je još uvijek za ruke.– Dogodila mi se neprilika. Ali kako si ti došao ovamo?– Ispitivali smo putem od kmeta do kmeta jesu li te vidjeli projašiti,

pa smo došli ovamo.– A kako si ti znao da sam izjašila?– Baka je poslala po mene da te tražim. Tada sam saznao od ljudi da

si pošla prema Sljemenu. Sad pođimo odmah, na cesti je kočija.Seljaci se napokon oporaviše od straha. Miško je pokušao zatvoriti

polupani prozor.– Nemojte se ljutiti, Miško – prijazno će Nera. – To ću već sve ja

sutra dati urediti.I onda se oprosti i obeća mu da će što prije doći. Kad je izlazila iz

sobe dopre joj do ušiju glas blijede djevojčice u kutu sobe koja je takočudno zurila u nju kad su seljaci klečali i molili.– Mama, zar nisi vidjela da se nije prekrižila kad su prošle coprnice?Kontesa je čula te riječi, nasmiješila se bezazlenosti djevojčice i

izašla iz kuće.Barun Skerlec skide svoj ogrtač, omota njime Neru, te ju povede

preko dvorišta na cestu. Ona odredi da konja odvedu kući, a onda sesmjesti u pokrivenu kočiju. Barun sjedne nasuprot njoj. Kočija odjuriprema Griču.– Je li ti dosta toplo? – upita barun Neru nakon kratke šutnje.– Posve dosta, vrlo mi je ugodno.Barun ušuti. I njemu bijaše ugodno, ali nipošto zato što je poput Nere

umotao pokislo tijelo nego zato stoje sjedio u kočiji sam s njome u tamikoju su tek malo raspršivale svjetiljke s obih strana kočije.– Nero, zašto nisi došla po mene kako si obećala baki?– Netko mi je u vašoj ulici rekao da si ti odjašio prema Sljemenu, pa

nisam onda dolazila k vama. Mislila sam da ću te sresti.– Tko je mogao reći da sam odjašio kad sam cijeli dan kod kuće?

Zašto polaziš sama na šetnju? Uzmi slugu ako baš mene nećeš.Osjetila je da barun ne vjeruje u laž kojom se ispričala i da je

posljednje riječi izrekao tako kao da joj nešto predbacuje.– Zar je baka u velikoj brizi? Ta nije mi se dogodila nikakva nesreća.– Ali mogla se dogoditi. Osobito sada, u doba kad se pod Sljemenom

W

skitaju vještice.– Ali, Ivo, zar ti vjeruješ u vještice?– Zašto ne bih vjerovao?– Zar si ti svojom pameću i vlastitim razmišljanjem došao do tog

uvjerenja da vještice postoje?– Kad cijeli svijet pali vještice na lomačama i kad postoji za kon da

ih se uništava, onda – ipak nešto postoji.– Da, nešto jest – ali što?! To bih htjela odgonetnuti.– To je već riješena stvar!– Time što ljudi vele: jest, ima vještica? Ja mislim da bi se ipak

moralo o tome razmišljati je li sve to istina i stoje istina, a što nije.– Pa o tome su dosta razmišljali vrlo učeni ljudi po svijetu i

ustanovili da vještice postoje. I naš Sabor je primio zakon o vješticama,a da ima tu traga sumnji, ne bi ga Sabor bio primio. Ali reci mi, Nero,zašto se ti toliko baviš tim stvarima.– Zanimaju me.– Pusti to. Nije to stvar za tebe. Jednom su te već Krajačić i

Dvojković krivo shvatili. Čemu da ti sebi time razbijaš glavu kad to nerade ni juristi, ni učenjaci, ni vladari? Zakon je takav, pa neka bude! Mi,hvala Bogu, nećemo imati posla s vješticama.– A kad bi Krajačić posegnuo u naše krugove i pronašao kakvu

vješticu?– Onda bi je stigla zakonita kazna kao i sve druge.– Ti si, dakle, posve uvjeren da vještice postoje?– Jest, svaka zla žena već je napola vještica, jer nastoji učiniti što

više zla drugima i zato se laća raznih sredstava – pa makar se podala ivragu. Ali čemu mi ovdje raspravljamo o takvim stvarima? Zar nemamosebi baš ništa drugo reći?– Je li baka jako zabrinuta?– Tko ne bi bio prestrašen i zabrinut? Mogla ti se dogoditi kakva

nesreća, a to bi bilo strašno. Ja ne bih mogao preživjeti kad bi ti se štozlo dogodilo!Nera je u drhtanju njegova glasa razabrala da govori iskreno iz dna

duše i ona zaboravi na njegove nazore o vješticama radi kojih se nanjega ljutila.

W

– Ivo, zar me zbilja tako jako ljubiš?– Zašto to pitaš kad znaš da sam vrlo nesretan?– Zašto si nesretan? Još nisam rekla svoje, a tko zna kako ću ti

odgovoriti.– Ne shvaćam zašto me mučiš?– Bilo bi za tebe bolje da si strpljiviji. Daj mi vremena da ispitam

samu sebe: je li ono što za tebe osjećam ljubav žene ili sestre.Nisu više progovorili ni riječi.Njemu je bilo u duši neizmjerno bolno."Kako je sada lijepo u toj kočiji!" pomisli Ivo. "Po krovu šumi kiša,

vani zviždi vjetar, a tu je tako ugodno i toplo. Nera mu sjedi sučelice ukutu kočije i misli tko bi znao što – a on ovdje, u drugom kutu, umire zanjom i čezne za jednim dodirom njezine ruke. Kako bi bilo lijepo da mupruži ruku, da ga pozove neka sjedne uz nju, da ogrli njezin struk, datako sjede tihi i sretni. Kako bi onda bilo ugodno slušati štropot kiše pokožnatom krovu kočije! Kako bi bilo ugodno slušati zvižduk vjetra!"Kočija stane pred "Crvenim dvorom".Nera brzo side i pode s barunom u dvor.Baka je nije korila – samo kad je bila opet kod nje! Nije je mnogo ni

pitala, a kamoli što spočitavala.Kad su baka i unuka ostale same, ispitala je starica djevojku zašto je

pošla sama na šetnju, a Nera je i njoj onako ispričala kao i barunuSkerlecu. Prešutjela je ono što se dogodilo kod Žavera da ne uzrujasvoju bakicu.Te večeri Nera nije mogla dugo usnuti. Sjedila je kraj otvorenog

prozora, gledala u vrt. Kiša je već davno prestala, nebo se razvedrilo iosulo zvijezdama, a u polutami se ljeskale kapljice kiše na noćnojvedrini.Dolje u vrtu katkad bi zašuštio grm, a debele kaplje kiše stresle se s

granja i šumile padajući s lista na list. Najednom nešto uleti krozprozor.Nera se lecne. Na sagu je ležala mokra kitica cvijeća. Ona je digne i

opazi da je na kitici mali listić. Nera ga otvori i pročita ovih nekolikoredaka:"Milost! Provalio sam u vaš vrt da vas mogu vidjeti. Milost

W

provalniku. Stojim tu dolje među cvijećem, čeznem za vama i odlazimpresretan što sam vas vidio.Vojkffy."Nera se časak zamisli, onda zatvori prozor...

U PALAČIGROFICE ČIKULINI

– Oče Smole, zar ne da ste vi moj najvjerniji pouzdanik i prijatelj? –upita Nera kapucina kad je došao u posjete grofici i ostao s kontesom nasamu.– Jesam, konteso, i bit ću dotle dok budem živ, pa makar me vi i

odbacili! – fratar će i pogleda kontesu toplim iskrenim očima.– Nikad vas ne bih mogla odbaciti, oče! Ta vi ste mi tako potrebni.

Ja volim svoju baku, to vi znate, ali njoj ipak ne mogu reći sve kaovama. Ima, doduše, još vrlo mnogo toga što nisam ni vama rekla, ali jaću vam polako ispripovjediti sve što mi je na srcu. Vjerujte da se čovjekteško lišava svojih tajna i onda kada ima tako dobrog prijatelja kao ja.Vidite, jučer mi se nešto dogodilo što vam nisam mogla odmah ispričatii upitati vas za savjet.– Govorite samo, konteso. Bit ću sretan ako me zapitate za savjet.– Jučer dok sam razgovarala s našom Jelicom, uhvatila me

neodoljiva sila da vidim je li istina da se na križanju kod sv. Zaverasastaju vještice i što ondje rade. Nisam osjećala nikakav strah – vi znateda se ja nikoga ne bojim – i odlučih prevariti baku da mogu samaizjašiti k svetom Zaveru.– Zaboga, kakva je to zamisao! Vi ste, dakle, zaista ondje bili?– Dakako. Ali nisam bila sama.– Sto? Zar vas je tko vidio?– Jest! Nemojte se odmah uzrujavati, oče, slušajte me do kraja.Nera mu iskreno ispripovjedi cijeli događaj kod križanja. Lice se

kapucinovo sve više smrkavalo, a kad je Nera dovršila, stane mladifratar pred nju, pogleda u oči i ukori je:– Konteso, vi ste učinili tako veliku nesmotrenost da ćete jedva

umaći teškim posljedicama.

W

– Vi me gledate oče, kao da sam već na lomači! – nasmije se ona. –Sto je u tome tako strašna?Kapucin uzdahne, uhvati Neru za obje ruke i tiho joj reče:– Užas me spopada kad pomislim da vam može zaprijetiti kakva

pogibelj. Shvaćate li to, mala moja prijateljice? A ovaj put je pogibeljveća nego što i mislite. Jeste li upamtili lice tog čovjeka?– U svjetlu munje gledala sam ja njega, a on mene i prepoznat ću ga

medu stotinama.– Onda je, sigurno, i on vas dobro uočio. Kako je bio odjeven?– Na to nisam u tami pazila. Ja sam tek napeto pratila njegove

kretnje. Ali toliko znam, odijelo mu je bilo tamno, nije kmet i imao jekuštravu kosu.– Dakle, nije imao vlasulju! Onda je mogao biti građanin.– Riječi su mu bile duhovite, ali glas i ponašanje drzovito.– On vas svakako može prepoznati i odati da vas je našao na

križanju, to više što ste ga ranili.– Ali me je kasnije pustio da odem.– Tko zna nije li ga samo rana spriječila da vas silom ne zadrži?– Sada, dakle, ne mogu na ulicu, a da se ne moram bojati kako će

najednom izaći od nekuda preda me čovjek i pokaza ti na mene prstom:Ovu sam našao noću na križanju. Lijepe li neprilike!– Savjetujem vam da to povjerite baki.– Vidjet ću...– Znate li što mije ovaj čas palo na pamet? Kad je ono bio Krajačić

kod nas, rekao nam je da će dovesti u Zagreb četu slavonskog bataljonada traži vještice. Da nisu možda ti ljudi već u Zagrebu, a taj čovjekjedan od njih? To bi bila dvostruka pogibelj. Jer ako je taj čovjekrazbojnik, šutjet će, ali ako je bio trenkovac, onda će vas sigurnoprijaviti. A kako ste ga još i nastrijelili, to ne možete umaći neprilikama.– Ali ja sam branila sebe!– Tko će vam to vjerovati? Našli su vas na križanju, a kad vas je htio

odvesti Krajačiću, pucali ste u njega, shvaćate li to? Ovako može onprikazati stvar, a vi ste onda izgubljeni. Molim vas, recite sve odmahbaki, spremite svoje kovčege i putujte odavle!Kapucin je govorio blijeda lica i suhim glasom.

W

– Ali, dragi oče, ja sam kontesa, a tko će se usuditi da okrivi članavelikaškog staleža?– Jednom je već jedna plemkinja nastradala na lomači.– Zašto se vi toliko uzrujavate, oče?– Bojim se za vas.– Ali čemu se toliko bojati za mene? – upita ga Nera toplim glasom.Kapucin je pogleda u lice i reče:– Jer, želim da vam bude samo lijepo i dobro – i da budete uvijek

sretni i veseli.– Kako ste vi iskreni, oče, kako ste mi dobri! Hvala vam!– Onda slušajte moj savjet.– Poslušat ću vas. Samo još danas ne mogu sve to reći baki. Vi znate

da za dva sata moramo na zabavu grofici Čikulini. Mladi grof bio je dvaputa ovdje i mi smo mu obećali da ćemo doći. Od danas do sutra nemavaljda pogibelji. Do grofa Čikulinija moramo samo prijeći preko ceste,a to će biti u mraku, još ću i lice zamotati u šal. Dakle me moj neznanacod sv.Žavera još danas ne može naći, a sutra ću sve reći baki.Nera se oprosti od zabrinutog kapucina i ude u svoju sobu. Tu se sve

sjalo od svile, srebra, zlata i kristalnih lustera. Zastane i pomisli:"Baš ne bi bilo ugodno zamijeniti ovu raskošnu udobnost s

tamnicom u tornju!"Nera se glasno nasmije, držeći takvu misao samo vrijednom smijeha,

a onda pozove sobaricu daje opremi.Ipak nije mogla zaboraviti kapucinove riječi kojima joj je predočio

pogibelj što sada lebdi nad njezinom glavom. A jučer, kad je pošla nakrižanje, nije ni slutila da bi njezina zamisao da čeka vještice moglaimati tako pogibeljnih posljedica.Dok se Nera odjenula spustio se mrak. Ona se zagleda u prozore

preko ulice. Tamo je sve sjalo u moru svjetla. Kroz otvorene prozorevidjelo se kako se dvorane pune otmjenim damama i gospodom.Koliko god nastojala da se razvedri, nije se mogla oteti nekoj

uzbuđenosti. Nije znala je li tome povod opasnost koja se takonenadano srušila na nju, ili kakva neugodna slutnja. Prvi put u životuosjeti kako joj krv živo ključa po žilama i kako joj srce brže udara. Ali

W

nastojeći se osloboditi tog uzbuđenja, podigne odlučno glavu i pode sasvojom bakom preko ceste, u dvor grofa Čikulinija. Stubište u palačigrofa Čikulinija pokrili su sagovima, a vijencima od ruža ogradustubišta sve do goleme dvorane kakve ne bijaše u cijelom gradu.Hiljade svijeća sipalo je čarobno svjetlo po dvorani s bijelim

svilenim tapetama ukrašenim zlatom i s pokućstvom prekrivenimzelenim baršunom. To bijaše ogromna dvorana za ples i mladež se većskupljala odlučivši da pleše unatoč vrućini.Grofica Čikulini, lijepa gospoda od trideset godina u bijeloj svili sa

zlatnim ružama u kosi, primala je goste zajedno sa svojim pastorkomgrofom Franjom Čikulinijem.Mladić u crnom francuskom odijelu s plavom ljepušnom glavom,

omalen, nježan i okretan pohiti u susret grofici Ratkay i njezinoj unuci iizvanredno ih srdačno pozdravi.Pogledi gostiju svrnuše se k Neri koju je mladi Čikulini pozdravljao

sav užaren u licu i u nekoj neprilici. Činilo se da se jedva usuđujepogledati u lice lijepoj djevojci. A ipak kao da je bio sav ushićen kad juje ugledao.Gosti su s velikim poštovanjem pozdravljali groficu Ratkay, a s

ushićenjem lijepu bogatu njenu unuku koja je u odjeći od ružičasta tilanaličila vili. Preko ružičaste svilene odjeće prebacila je mrežu satkanuod bijelih kružića. Čudna tunika bijaše obrubljena resama od pravihbisera. Na glavi joj se isticala ružičasta parta opšivena biserom ismaragdima, a kose pletene u dvije pletenice visjele su gotovo dokoljena.– Zašto jedino kontesa Nera nosi ovako očešljanu frizuru? – upita

tiho grofica Erdody Terku Nadaždi.– Sigurno zato što tako hoće grofica Ratkay ili grof Oršić.– Dakako! – umiješa se baronesa Lina. – Zato je tako plete da može

pokazati svoje duge pletenice.Međutim je domaćica pristupila k Neri.– Dođite da vas predstavim ostaloj gospodi koju još ne poznate. Ova

je večer vaša, dijete moje. Ja sam upravo živo željela da moja kuća budeprva izvan vašeg doma u kojoj ćete izaći pred naše veliko društvo.– Hvala milostiva gospodo grofice! – odvrati djevojka. – Vrlo se

W

veselim što ste me tako počastili.– Nadam se da ćemo biti dobre prijateljice – reče grofica – uza sve to

što ste vi još dijete. Ali vi ste tako dražesna, bistra glavica da vas čovjekmora zavoljeti.– Vaša milost me precjenjuje! – odvrati Nera. Ljubaznost grofice

dojmila se je vrlo ugodno.Grofica Čikulini provede Neru svim dvoranama i upozna je s

brojnim gostima što su napunili dvorane goleme palače. Kad je došla dogrofa Oršića reče mu:– Vama predajem svoju mladu novu prijateljicu da mi je čuvate od

nasrtljive gospode. Mene zove dužnost domaćice.Grofica ostavi Neru grofu Petru, a onda pode u blagovaonicu.– Vi ste nešto zlovoljni, kume Petre – primijeti Nera.– Uvijek sam takav kad moram doći ovamo. Ne volim groficu

Čikulini. Danas sam došao samo radi tebe i bake. U taj čas priđe knjima barun Skerlec i poljubi Neri ruku.– Kako ti je? Nisi li se nahladila?– Ne. Posve sam zdrava i čila.– O čemu to govorite? – upita Oršić na što mu Skerlec ispriča kako

je Nera sama izjašila pa je snašlo nevrijeme. Dotle se kupila oko Neremladež i ona pođe praćena gospodom u veliku dvoranu. Tu se predNerom najednom stvori grof Vojkffy. Upravo je naišao na trenutak kadje ona na čas ostala sama, te joj se približi i pozdravi je.– Vi mi nećete pružiti ruku? – upita on razočarano.– Jer se na vas ljutim.– Da shvaćate moju čežnju onda biste mi oprostili.– Nadam se da je to posljednji puta što ste noću bili u našem vrtu.– Kad se vi zbog toga ljutite, onda bih volio umrijeti nego se

ubuduće uspeti preko vaše ograde. Nemojte me kazniti. I onako samdosta prepatio kad ste mi onako okrutno pred nosom zatvorili prozor.– Zar ste mogli očekivati što drugo?Vojkffy joj čvrsto stisne ruku. Pogledavši plamenim pogledom u

Nerine oči, prošapće:– Sto god sam učinio, bilo je samo zato što mi je srce nestrpljivo. Ja

vas ljubim, konteso, i ostajem dovijeka vaš rob. Ali ja osjećam da mi

W

niste skloni i zato ću ubiti svakoga tko pridobije vaše srce.Prestrašeno pogleda Nera grofovo zažareno lice. Iz očiju sukljala mu

neka vatra kakvu Nera još nije vidjela u očima nijednog muškarca.– Jeste li razumjeli, konteso? Tko zadobije vaše srce taj mora

umrijeti! Na to vam se kunem grobom svoje majke...Ovaj čovjek tu pred njom kune se da će ubiti svakog koga bude ona

ljubila! Zar je tako strašno ljubi? Je li to moguće? Gotovo nije vjerovalada netko može ovako ljubiti. A ipak, on se zakleo grobom svoje majke.Nekoliko časaka je razmišljala, a onda se sabere.– Kojim pravom branite meni da ljubim koga hoću? – upita ona i

naglo strgne svoju ruku iz njegove.– Ništa vam ja ne branim. Vi možete birati po srcu, ali imam pravo

da se borim s drugima za vašu ljubav. Ako je ne mogu pridobiti ja, nećeje uživati ni drugi. I opet velim da ću ubiti svakoga koga vi usrećitesvojom ljubavlju.– A kad biste to bili – vi?– Onda bih bio vaš rob.– A kad bih ja zatražila da ispunite tu zakletvu i na sebe?– Ispalio bih sebi pištolj u glavu.– Moram priznati da ste neobičan svat, gospodine grofe. Ali budite

mirni. Danas još ne trebate puniti pištolj ni za koga...– Kako bilo da bilo, ja sam smrtnu osudu potpisao.– Pazite, grofe, moglo bi vam se to osvetiti.Vojkffy je htio još nešto reći, ali ga udari po ramenu ženska lepeza.– Molim vas, grofe, nemojte nam kontesu tako dugo zadržavati.Bila je to domaćica koja uhvati Neru pod ruku:– Konteso, predstavit ću vam zanimljivog gosta koji je tek nekoliko

dana u našem gradu. Upravo je prispio. Grofica se okrene, a Nera opazida iza nje stoji muškarac u časničkoj odori.– Kapetan Siniša, zapovjednik slavonskog bataljona – prikaže ga

grofica Čikulini. – On je moj dobar znanac pa će vas sigurno izvrsnozabavljati.Nera pogleda stranca. S lica joj iščezne rumenilo. Nije se odmah

naklonila. Zapanjeno je zurila u njegovo lice ne pruživši mu ni ruku.On se nijemo nakloni.

W

Nera prepozna čovjeka sa sv. Žavera. On je gotovo izgubio oči uNerinom licu iznenađen, preplašen.– Vidite, kapetane – reče grofica – to je najljepša djevojka na Griču.

Otimlju se o nju kao o Rimsko Carstvo. Pazite, vi ste trenkovac!– Ali kontesa je tvrđava koja se oštro brani – reče on dubokim

zvučnim glasom koji Neri u tili čas dozove pred oči događaj u šumi podZaverom.– Po čemu vi to znate?– Osjećam to iz njezinih ponosnih očiju.– Ako mi svu galanteriju ispričate okom u oko, što će vam ostati da

kažete iza mojih leda – reče Nera sileći se na šalu.– Gle ti zlobnice! – ukori je grofica. – Za kaznu ću vam ovdje

ostaviti kapetana i oteti Vojkffyja.I grofica se okrene Vojkffyju koji je stajao nedaleko i uhvati ga ispod

ruke.

OSVETA

Kad je ostala na samu s mladim kapetanom, Nerino je lice biloblijedo, a duboke crne oči smračene.To nije bio strah nego uzbuđenje kakvo još nije nikad osjetila. Pred

njom je stajao čovjek koji je mogao da je jednom riječi optuži i uništi.Koji joj je prošle noći nanio toliku uvredu daje u njega pucala. I sadnosi u povoju ruku u koju mu je sasula tane iz svog pištolja.Mladi kapetan stajao je pred njom tako miran kao da se ništa nije

dogodilo. Njegova pojava nadvisila je Neru za čitavu glavu. Široka prsai jaka ramena isticala se u vojničkoj odori, a čvrsti vrat nosio jeponositu lijepu glavu, punu kuštrave vrane kose. Muževno lice garavo,pod oštrim nosom crnio se brk, a ispod gustih crnih obrva gledala sudva tamna oštra oka.Nera ga promjeri pogledom punim prezira.Kapetan se drzovito nasmiješi.– Nije li to čudan slučaj, konteso, da smo se ovdje sastali?Ta drzovitost Neru je još više podjarila i ona zaboravi daje ovaj

W

čovjek može svaki čas uništiti kad bi kome pripovijedao događaj prošlenoći. Ljutina uzdrma cijelo Nerino biće. Bez riječi pode k vratima.– Mi imamo još koješta razjasniti, konteso! – zaustavi je on.– Ja nemam što da vam razjašnjavam.– To ćemo tek vidjeti.Iz Nerinih očiju bukne prezir i odvratnost.– Ja vam još nisam objasnio da sam ondje čekao vještice! – nasmije

se kapetan. – To, doduše, baš nije časno za trenkovca, ali kad gospodinpodban tako želi, onda sam to morao učiniti i tako je nesretna kob htjelada sam umjesto starih vještica našao ondje lijepu mladu damu.– I vi držite daje ona koju ste ondje našli – vještica?– Tko bi znao? Nisam je ni vidio, a ona me već začarala. Nije li to

čarolija koju umiju samo vještice?– Onda izvolite odmah učiniti svoju dužnost i predati tu damu

Krajačiću. Evo, gospodine časnice, povedite me odmah na magistrat!Kapetan ušuti. Lični mišići malo mu se trgnuli. Njegovo lice postade

ozbiljno, ali glas mu je zvučio mnogo mekše nego prije.– Konteso, volio bih da su mi obje noge i ruke ovako svezane nego

da moram danas učiniti nešto što još nisam učinio nikada i ni pred kimu životu. Eto, ja vas molim ispričajte moju usijanu mladost. Pripravansam vam dati svako razjašnjenje i svaku zadovoljštinu.Njegove riječi ne samo da Neru nisu ganule, već su, naprotiv,

uspirile u njoj više ljutine.– Zadovoljštinu? Zadovoljštinu mogu pružiti samo vitezi.– Konteso – plane kapetan, a lice mu se zamrači. – Ako sam počinio

ludost, nisam se ogriješio o svoju čast i ja vas upozoravam da ne dirateu nju nego da me saslušate.– Ne gospodine kapetane. Nemam za to volje.– Ja imam pravo na to da se opravdam.– A ja opet da vas ne slušam.– Onda ste dužni zatražiti da dadem zadovoljštinu jednom muškom

članu vaše obitelji.– Vitezi brane ženu i onda kad je sama i bez obrane. Jeste li to učinili

vi ondje u šumi?Oči mu iskočiše ispod obrva i upiljiše se u Neru kao dvije oštrice

W

noža, usne mu se stisnuše, a zubi škrinuše. Garavo njegovo lice potamnijoš više, a nosnice mu zadršću.Djevojka protrne. Vidjela je daje mladog kapetana prožeo bijes.– Hoćete li oporeći svoje riječi, konteso? – upita on prijetećim

glasom.– Neću!– Konteso, mi ćemo se još sresti!U ovim je riječima odzvanjala prijetnja.Kapetan okrene djevojci leda i izađe iz sobe. Prijetnja koju je izrekao

još je uvijek zujila u kontesinoj glavi."On će me dakle optužiti! On će me prijaviti Krajačiću! Zašto nisam

mogla podnijeti da se opravda? Zašto sam osjetila prema njemu takoneobuzdani bijes, ljutinu, mržnju, što li?"Sjedne u naslonjač. Sinoć, kad je razmišljala o svemu što se dogodilo

ondje pod sv. Žaverom, nije osjećala toliko mržnje prema neznancu kojiju je napao. Međutim, danas, kad ga je vidjela, potresla joj se cijeladuša, krv joj šiknula žilama, a grlo stislo neko čuvstvo bijesa i želje datoga čovjeka udari, da mu trgne povez s ranjene ruke i da još jednompuca u njega, ravno u srce.Nije znala rastumačiti zašto ju je zahvatilo takvo čuvstvo kad je

ugledala svoga neznanca licem u lice, da gaje morala uvrijediti i da gaje željela vrijeđati pa makar je odmah predao u Krajačićeve ruke. Ona jesad poželjela da se on opet vrati u ovu sobu, da ga može ponovnouvrijediti i dobaciti mu u lice najveća poniženja i uvrede.U salon ude čitavo društvo mladih ljudi, s njima bijahu i barun

Skerlec, grof Vojkffy i mladi grof Čikulini.– To nije lijepo konteso – reče Vojkffy – da se skrivate od nas. Eto

cijela je potraga za vama. Domaćica nas je poslala da vas dovedemo kvečeri.– Vi morate da odaberete jednoga između nas – naglasi Vojkffy

pogledavši Neru čvrsto i značajno.Svi su na časak zamuknuli očekujući Nerin izbor.– Ta naravno da ću odabrati – reče ona veselo. – Nitko me drugi ne

može povesti k stolu nego kućedomaćin! Vojkffy je stisnuo usne. Kaodaje htio reći: izigrala si me! Skerlec se nasmiješi, a ostali su sa

W

zadovoljstvom gledali lijepog Franjicu Čikulinija kako je do čelaporumenio i sav se nekud izgubio, ali ipak u isti mah galantno pružioruku svojoj lijepoj gošći.Nitko od gospode nije bio na njega ljubomoran. Muškarci pođoše za

neobičnim parom smiješeći se. Pa i svatko drugi tko gaje pogledaosmiješio se i prišapnuo:– Gledajte, kako se mali paž rumeni od sreće što smije voditi

princezu!Kod stola posadila je domaćica na prvo mjesto groficu Ratkay, kao

najugledniju aristokratkinju. Skerlec je dobio mjesto pokraj groficeTerke Nadaždi, banove kćerke, kapetana Sinišu smjestila je domaćicanasuprot sebi, a Neru pokraj sebe.– Hoću da vas barem kod stola imam uza se – reče grofica.– Poslije će mi vas ionako oteti mlada gospoda. Zar ne da se ne

ljutite što sam vas posadila kraj sebe?– Naprotiv, grofice, vrlo se radujem.S desna sjedio je grof Vojkffy koji se cijele večeri brinuo da Neri

bude pri ruci sve što joj treba. Točio joj piće i držao zdjelu kad jeuzimala jelo, a pritom nije zaboravio da ispod oka pazi na lijepogmladog kapetana. Ali ovaj nije Neru nijednom pogledao.Skerlec je bio nešto zle volje, ali je nastojao zabaviti lijepu crnokosu

Terku čije su oči neprestano lutale po licima mladih muškaraca.Siniša je još i sad bio blijed. Opažao je kako se pogledi mladih dama

sastaju na njemu. Sjedio je kraj grofice Draškovićeve i imao zadaćudaje zabavlja što mu je izvanredno uspijevalo.Tek što su donijeli dva jela, došao je dvorski grofice Čikulini i

najavio domaćici daje stigla kočija iz Mokrica i dovezla groficuAuersperg i njezinog brata grofa Karla Auersperga.Kućedomaćica namršti obrve. Nera je primijetila da grofici ovaj

posjet baš nije ugodan. Ipak je udvorno ustala i pošla pred nove goste.Za nekoliko časova ude u dvoranu visoka, tanka gospoda s visokom

frizurom od plavih jako oprašenih kosa, u ljubičastoj svilenoj odjećikoja je oko prsiju i ramena bila vrlo duboko izrezana, kako se to kodostalih gospođa nije vidjelo. Na glavi i oko vrata nizali joj se dragulji,pa je oko lijepe grofice, kad je ušla u dvoranu, sve zabliještilo.

W

– Krasne li gospođe! – prišapne Nera grofu Vojkffyju.– Bila je krasna – reče ovaj. – Ona je kraljičina dvorska gospođa, pa

je nekoć bliještila ljepotom kao što sada bliješte njezini dragulji.Došljaci su se pozdravili s gostima i onda opet svi posjedaše. Grofica

Auersperg sjedne u blizinu domaćice i uskoro se među gostima opetrasprede ugodna i neprisiljena zabava.– Sto je to vama na ruci? – upita Auerspergova kapetana Sinišu.– Malenkost! Tane mije malo poškakljalo mišice.– A kako ste zadobili tu ranu? – upita ga opet grofica.– To je odveć duga pripovijest – odvrati on glasno.– Dajte, pripovijedajte – živo će Ženka Drašković.– To se ne može pripovijedati u nazočnosti tako nevine i nježne duše

kakva ste vi – reče Siniša tako glasno da je čula i Nera.– Oh, to znači da je priča vrlo pikantna – umiješa se grofica

Auersperg. Možda biste znali pripovijedati tako da nikoga nepovrijedite?– Ako gospode to zabavlja, ja ću je drage volje ispripovijedati.Nera je pogledala kapetana kriomice. On se na nju i ne osvrne.Oni koji su bili u blizini pogledaše Sinišu očekujući da počne

pripovijedati, a oni podalje stadoše ga moliti da ispriča zgodu.– Vi znate da me zapala čast da vas i čestite gričke građane čuvam

od vještica. Jučer sam, dakle, sam samcat pošao na križanje kod sv.Žavera, dok sam svoje momke ostavio u našem taboru pod Sljemenom.– Vi ste bili na križanju? – divila se stara baronesa Linčika.– I niste se bojali vještica?– Čovjek ih više puta sastane i na mnogo ljepšim mjestima nego je

križanje pa se onda privikne – ironično će kapetan.– Pa jeste li vidjeli vještice? – upita grofica Čikulini.– Samo jednu jedinu sam vidio.– Zar zbilja? Pričajte, pričajte.– Očito je bila krezuba baba?– Naprotiv! Bila je lijepa i mlada.– A što je ondje radila?– Čekala je ljubavnika, a dotle je izvodila razne čarolije...– Zbilja? A što ste učinili vi?

W

– Ništa! Zarobio sam lijepu vješticu i s njom se u tamnoj šumizabavljao. Bila je prema meni osobito ljubazna.– Zbilja – ironično upita grofica Čikulini.– Njezino ponašanje me napokon ponukalo da budem i ja ljubazan.Svi se nasmijaše, pa i grof Vojkffy. Samo je Nera ukočeno gledala

preda se i nastojala biti ravnodušna. Ali srce joj je burno udaralo i krvjoj naglo kolala po žilama.– A dalje? – upita grofica Auersperg.– Dalje? Zar da vam kažem i ono stoje dalje bilo?Kapetan je pritom jedan trenutak pogledao u Neru i nasmijao se

zlorado očito uživajući što je djevojci na licu čitao daje stavlja na muke.– Naravno. Vi ste rekli da ćete nam kazati kako ste zadobili ranu na

ruci – tražile su nestrpljive gospode.– A onda nam recite kako se zove ta lijepa vještica – ponuka ga grof

Vojkffy.– Bila je vrlo otmjena dama.– Otmjena?! Što vam pada na um? – ukori ga grofica Čikulini, a

ostali se nasmijaše.– Dajem vam riječ daje doista bila otmjena dama. Vi je svi vrlo

dobro poznate...Gospode se iznenađeno pogledaše. Nera problijedi i pogleda preko

stola u svoju baku."Kad bi ona to znala!" pomisli Nera sjedeći ukočeno i iščekujući sa

zebnjom u duši strašan čas kad će kapetan spomenuti njezino ime ibaciti u prah svu njezinu slavu, obožavanje i ljubav kojom je obasipljeovo otmjeno društvo. Ipak, ona nije pokušala nijednom riječju dazaustavi kapetana u pripovijedanju.– Mi hoćemo da znamo tko je bila vještica – navaljivali su gosti, a

najviše sudac Krajačić.– Isprva nisam ni ja znao tko je ona – nastavi Siniša. – Nije mi htjela

kazati svoje ime, a u tami joj nisam mogao vidjeti lica. Tada bljesnemunja i ja joj pogledam u lijepo lice! Ah! – kliknem ja. Sad vam ništane pomaže. Poznajem vas, ta vi ste – poznata ljepotica."Izgubljena sam", dahne Nera i sklopi oči da bar ne vidi kako će sva

gospoda u nju uperiti poglede i kako će je Krajačićeve sitne male oči

W

probosti. Već je osjetila zlorade poglede otmjenih gospođa, čula kriksvoje bake i poklike iznenađenih otmjenih gostiju i osjetila kako se nanju sa svih strana ruši sramota i poniženje.– Dajte, pričajte dalje – silile su gospođe. – Što ste rekli?Koja poznata ljepotica?– Rekao sam – nastavi kapetan pogledavši znatiželjne gospođe –

ovo: "Ja vas poznam, vi ste, doduše vrlo otmjena dama, ali vam nemogu pomoći. Zašto dolazite u to noćno doba u šumu na križanje? Akoste vještica, zlo po vas, a ako se tu sastajete s vašim ljubavnikom,sramota po vas. Vi mi nećete pobjeći, lijepa moja vjeverice – jer vaspozna svatko, ta vi ste..."– Ali govorite – srdile se uzbuđene gospođe. – Vi ste?– Vi ste – baronesa...– Baronesa?! Koja, koja?Siniša upre u Neru osvetnički pogled.– Baronesa... U taj čas osjetim bol u ruci i – probudim se!U dvorani nastade na časak muk, a onda provali razočaranje. Iz

lijepih usta znatiželjnih gospoda sasula se na kapetana čitava pregrštprijekora.– Ovako se s nama našaliti!– Gospodine kapetane, ovo je ružno od vas.– Čekajte, čekajte! – obrati se grofica Auersperg gospođama. – Ako

ste sve to samo snivali, kako ste mogli osjetiti bol u ruci? Kako stedopali rane?– To je baš ono: pištolj mi je u snu ispalio u ruku.Kapetan nije više ni jedan trenutak pogledao Neru koja je sjedila kao

da je okamenjena. Svi su se bavili Sinišom i tako nitko nije ni opaziokako je blijedila.Kad je kapetan rekao "I probudim se", srce joj se tako trgnulo kao

daje u nj zarinula oštri mač. Nagli preokret isto ju tako potresao kao štoju je uzdrmala i kapetanova pripovijest.Dok su drugi navaljivali na Sinišu da ga izgrde zbog te šale, Nera se

oporavila i pripovijedala s grofom Vojkffyjem.Kad se večera svršila, razdijelilo se društvo u grupe. Mladež je, uza

svu vrućinu, zaplesala kao pomamna. Opazivši Neru na čas samu,

W

kapetan Siniša pođe k njoj.– Molim vas za jedan ples, baroneso.– S vama ne plešem!– Vi baš niste zahvalni! Ali svejedno. Vi morate sa mnom plesati.– Neću!– Dobro, ali onda nećete plesati ni s kim drugim.– To je drskost. Vi nemate pravo ovako govoriti. Ja ću plesati s kim

hoću.Nera ga odmjeri ljutitim pogledom, okrene se i naglo pođe u plesnu

dvoranu.

NENADANE ZARUKE

Malo zatim našao se u dvorani i Siniša.Svi se začudiše kad je kapetan uzeo groficu Auersperg da s njom

pleše.Sve su ženske oči čeznutljivo počivale na Siniši. Tek sada se

razabirala stasitost kapetanova, njegovo lijepo garavo lice i snažnaramena. Plesao je vatreno i otmjeno, a pritom su njegove tamne, dubokeoči sijevale kao baklje.Sva ženska mladež teško je očekivala s kojom će Siniša zaplesati.

Kad su vidjele da redom svaku vodi na ples, bile su izvan sebe odradosti. I baronesu Linčiku odlikovao je mladi kapetan i kad ju jeobujmio oko pasa ona se gotovo prelomila od milja i radosti.Kad je kapetan otplesao sa svima damama, pođe po dvoranama kao

da nekoga traži. Kod jednog prozora stane. Iz vrta je doprla vesela bukai Siniša se odmah spusti po stubama u vrt.Tu je na širokom prostoru pod krošnjastim drvećem plesalo nekoliko

parova uz zvukove glazbe što su dopirali iz plesne dvorane.Siniša opazi Neru kako pleše s barunom Skerlecom.On priđe k njima i zaustavi ih.– Oprostite, gospodine barune – reče kapetan mirno.Barun spusti ruke s pojasa svoje lijepe plesačice i upita:– Što želite, gospodine kapetane?

W

– Molio bih vas lijepo da za kratak ples prepustite kontesu meni.Skerlec pogleda kapetana iznenađeno, a Nerine oči planuše gnjevom.– Kojim pravom? – upita barun.– Pravom prvenstva. Ja sam prvi zamolio kontesu za ples i mislim

daje njezina dužnost da prije drugih pleše sa mnom.– Zar te kapetan uistinu prvi zamolio za ples? – upita Skerlec Neru.– Jest – odvrati Nera – istina je. Ali, gospodine kapetane – obrati se

Nera Siniši – ja s vama neću plesati. Jeste li razumjeli?– Ali ja vama prisižem: dotle nećete plesati ni s kim drugim dok ne

izvršite svoju dužnost prema meni.Glasna prepirka uzbunila je ostale parove. Oni pohitaju k Neri i

Skerlecu da čuju što se dogodilo.– Ivo, plešimo dalje – reče Nera dršćući od ljutine.U taj čas Siniša na veliko iznenađenje nazočnih potegne iza pojasa

pištolj.Svi se trgoše i uperiše presenećene poglede u njega. Što kani?Karlo Erdody pristupi kapetanu i reče mu tiho:– Gospodine, kapetane, vi ste poludjeli.– Zar su ljudi koji brane svoje pravo kod vas luđaci?– Vi ste doista u pravu, ali valjda nećete ovdje pucati.– Pozivam vas da odložite oružje – reče Skerlec dok ne odu gospođe.– Kontesa Nera mora ostati ovdje i iskupiti svoju dužnost prema

meni.Gospoda se međutim okupila oko Skerleca i konstatirala daje

kapetan sigurno pijan, pa da ga valja odstraniti. Pokušali su ga odvestipomirljivim nagovorom.– Da se nitko ne bi dotakao kraljičinog časnika – opomene ih Siniša.

– Ja se odavde ne mičem dok mi se ne podijeli pravo i čast koja idesvakog muškarca u ovoj kući. Siniša podigne pištolj i ispali ga u zrak sriječima:– Hoću da ga iskušam.A zatim nastavi:– Pribavite, gospodine barune, svoj pištolj, pa ćemo stvar odmah

riješiti!– Bit ćete služeni – odgovori začudo mirno Skerlec i naredi jednom

W

sluzi da mu donese pištolj.Nera je stajala blijeda i nepomična, a oči su joj sijevale od

uzbuđenja.Međutim, hitac je pobunio cijelu kuću i svi pohite u vrt. Kad je

domaćica saznala o čemu se radi sva protrne i reče gospodi:– Zaboga, on neće odustati od svoje nakane. On je divlje ćudi.– Pravi Trenkov pandur – doda Vojkffy. – Na plesu bi se potukao i

razbijao.– Moraš ga umiriti – šapne domaćica grofici Auersperg. – Inače neće

proći bez krvi.Grofica Auersperg povukla se do Siniše i nešto mu tiho govorila. Ali

on je prkosno tresnuo glavom. Iz očiju sijevao mu gnjev. GroficaČikulini stade moliti Neru:– Konteso, vidite, on je u pravu. Zašto nećete da s njim plešete?

Druge su žene bile sretne ako je htio s njima plesati. Zar ne vidite da bito baruna Skerleca moglo stajati života? Siniša izvanredno gada isigurno će ga ubiti. Kapetan je strašne ćudi, ja ga poznam. Dijete moje,učinite mi tu ljubav – plešite s njim.– Da se ponizim i popustim? Nikada, grofice! To neću i ne mogu, pa

makar me svi osudili.I grof Oršić sagne se k Neri i prišapne joj:– I ja te molim da popustiš. Ovo nije čovjek kao drugi; ne vidiš li da

mu iz očiju viri stotinu hajduka?Ali Nera je stisnula pesti i odgovorila:– Ne mogu popustiti, makar odmah umrla!Grofica Čikulini bila je izvan sebe. Grof Oršić poslao je odmah po

groficu Ratkay, a gospoda se vrtila oko baruna Skerleca i kapetanaSiniše.– Dok nemam zadovoljštine, dotle ne mogu iz ove kuće! – govorio je

Siniša.– On ima pravo – šaptali su mladi plemići, dok su gospode s

divljenjem gledale u kapetana koji je stajao mrk i blijed držeći u rucipištolj. Grofice Auersperg i Čikulini nešto su uzbuđeno govorile ibacale bijesne poglede prema Neri.Napokon dođe sluga koji je donio Skerlecu pištolj. Kapetan i Skerlec

W

stadoše jedan prema drugome i pozvaše gospode da se udalje. One seuskomešaše, zavladalo je opće uzbuđenje.Sada se pojavi visoka impozantna pojava grofice Ratkay. Ona stane

između Siniše i Skerleca.– Dijete moje – reče grofica Neri – ti nećeš rastužiti stare dane svoje

bake. Čini mi se da si tvrdoglavija od samog kapetana. Ako i jest njegovnastup čudan, ipak je u pravu, a ti nisi. I zato jer ti nemaš pravo, nesmije ovdje pasti, možda, jedan život.Svi su napeto gledali Neru i čekali njezin odgovor.– Kontesa je u pravu – reče Skerlec uzbuđenim glasom – i ja

preuzimam na sebe potpunu dgovornost za njezine riječi.Nera pogleda Skerleca zahvalnim pogledom. On se za nju založio. I

sad joj u glavi sijevne misao koja ju je očito silno obradovala. Sva serazvedrila i povišenim glasom rekla:– Jest, bako, ja sam u pravu. Cijele večeri ja nisam ni s kim plesala

osim s barunom Skerlecom. Nitko od gospode ne može me prisiliti daplešem s drugim osim sa svojim vjerenikom!U društvo kao da je udario grom. Svi su zamuknuli, okamenili se,

svima je zapela riječ u grlu.Barun Skerlec gotovo izgubi svijest, kao omamljen priđe kapetanu i

reče:– Ako se moja vjerenicea o vas ogriješila, onda odgovaram i sada i

uvijek za njezine čine.Siniša se hladno, ukočeno nakloni:– To je, naravno, sasvim druga stvar. Budući da kontesa nije plesala i

neće s drugim da pleše nego s vama, a vi ste joj vjerenik, onda se miostali moramo s tim zadovoljiti. Ali mi nismo znali da je baronesa vašavjerenica. A sada želim mnogo sreće, gospodine barune. Pištoljespremit ćemo za – drugu zgodu.U tom trenutku se zatetura grofica Čikulini i sruši u nesvijest.

Njezina prijateljica grofica Auersperg naglo se sagne grofici i prišapnejoj:– Zaboga, Julijo, zašto se ne savladaš?! Što će oni misliti!Gospode se štrcale oko nje i nastojale je dozvati k svijesti.Gospoda su gledala ne znajući što da rade, dok služinčad odmah

W

pohiti po liječnika.Skerlec je ostao postrance sam s Nerom. Njegovo je lice bilo blijedo,

a oči vlažne kao da su se napunile suzama. Hvatao je Nerine ruke iljubeći ih šaptao:– Slatka moja, prekrasna moja! Nenadana sreća omamila me, pa ne

znam ni što radim ni što govorim!Kao zao duh pojavio se najednom iza Skerlecovih leda Vojkffy.– Idi, pozovi baku – šapne Nera Skerlecu tako da ju je Vojkffy

morao čuti. – Mogli bismo svi troje otići kući. Barun posluša i ode dazovne groficu. Lice mu je sjalo od sreće.Grof Vojkffy priđe k Neri. Bio je miran, hladan i mračan.– Konteso, vi se ne sjećate našeg razgovora prije večere? – upita on

polagano.– Sjećam se.– Znate li da sam obećao da ću ubiti svakoga koga biste vi ljubili?– Znam.– Molim vas da to ne zaboravite.– Neću – odgovori hladno Nera.Grof se okrene i ostavi Neru samu.Za pol sata sjedili su grofica Ratkay, barun Skerlec i Nera zajedno u

"Crvenom dvorcu".Lice stare grofice i mladog baruna sjalo se od sreće i zadovoljstva.

Nera se neprestano smiješila. Iza tog smiješka skrivao se neki tajninemir...

LUCIFERI

Tamna je i oblačna noć. Vjetar zavija šumom i lomi granje. Podgustim stablima u debelom mraku stupa čovjek. U tami se jasno ne vidinjegovo lice niti odijelo. Izgleda tek kao crna prikaza i samo pokoracima se pozna daje to muškarac. Žuri kroz šumu krčeći sebi put ugustom šikarju.Napokon izađe iz šume. Pred njim uzdigao se brijeg ispod Mesničke

ulice. U tami crnili se vršci Mesničke kule. Sve joj se više približavao i

W

stupao sve brže. Najednom, dolje pod kulom, upravo na Zvjezdišću,zasja mu u lice svjetlo. Čovjek stane...Na Zvjezdišću pod kulom dizali su se u vis plameni traci. Rumenilo

svjetla obasjalo je nekoliko stabala naokolo vatre. Iza jednog drvetaizađe muškarac zamotan u plašt. U žaru svjetla izgledao je kao crvenakrabulja. Čovjek je nešto bacio u vatru kad se pojavi i druga prikaza,isto tako odjevena. Obojica sjedoše oko vatre, kao da se griju.Čovjek u tami legne u visoku travu i stade po zemlji puzati kao

zmija. Tiho, oprezno i polagano vuče se naprijed. Noć i gusta travazakloniše njegovo tijelo.S brda se najednom oglasi čudan glas. Kao kakva satrta frula. Glas se

čuo ispod Mesničke kule. Jednom i dva puta, posve tiho i kratko.Crvene prikaze kod vatre naglo ustanu i bace nešto u plamen. Oganj

planu uvis kao da se otvorio pakao. U plamenom svjetlu pojaviše sedvije nove pojave, isto tako zamotane u plašteve. Sad se već jasnorazabiralo da su na glave i preko lica prebacili kapuce, a na tjemenuglave uzdigla im se dva zašiljena duga roga što su stršila uvis kaorogovi vragova. Tako su im stršili u zrak i prsti.U crvenkastom svjetlu vatre bili su nalik na đavole. Dok su prva

dvojica marljivo ložili dalje vatru i u crvenom žaru svjetla sablasno sekretali, druga dvojica nikoše ispod brda, kao da su pali s kule.Za sobom su nešto vukli. Čovjek u travi podigne malo glavu da bolje

vidi što za sobom povlače. Razabere: žensko tijelo. Svezano je uzetima,odijelo se rastrglo kad su je vukli. Kosa joj raščupana, a krv se bijednicicijedi iz nogu i cijelog tijela koje se putem nabadalo na trnje i granje,odiralo o uglasto kamenje i zadiralo o panjeve. Strašno razmrcvarenotijelo dovukoše do vatre. Žena je očito bez svijesti. Lice joj se nijerazabiralo, jer je imala svezana usta. Jedan od one dvojice koji je ložiovatru polije ženu odmah čim je dovukoše do njih nekom tekućinom, aonda je sva četvorica dohvatiše i jednim zamahom baciše u plamen.Žena se trgne i ispruži ruke. Alije dvije željezne šipke u rukama

dvojice crvenih pojava opet pritisnu u plamen. Njezino se tijelo svijalopoput zmije. Ali ubrzo utone opet u strašnom žaru.Plamen je sukljao i soptao, a tijelo žene sve više nestajalo. Sada

crvene prikaze digoše ruke u zrak prema plamenu, a jedan od njih poče

W

govoriti:– Crni druži žarkoga pakla! Primite žrtvu lijepe pokornice i neka

vam bude na veselje i slast kao stoje bila i nama! Neka joj duša gori uvječnom plamenu, jer htjede da izdajom ocrni lice vaših vjernihsljedbenika na zemlji. Vjetar neka raznese prah njezin i nitko živ nekane spominje da je nekad živjela medu nama!Smrt i propast budi joj vječna!– Amen! – odvratiše ostala trojica.Plamen je proždirao posljednje ostatke ženinog tijela. Onda i on

ugasne. Na zgarištu tinjala je žeravica kao posljednji spomenikognjenog groba.Sva četvorica đavola ostadoše u tami.– A sad, braćo luciferi, hajdemo na karmine.– Hoće li biti danas svježih dušica na našem paklenom stolu?– Utorak je bablji dan, danas baba Urša ima posve svježih golubica

na prodaju.– Za frigati ili za peći?– I zajedno i za drugo.– A što je s našom ljepoticom Nerom?– Gore nego ikad. Zaručila se.– S onim komarcem Skerlecom?– Nasadi ga na ražanj!– Lako za njega. Ali stara je tu!– Stara je sedmoglavi zmaj.– Odrubi zmaju svih sedam glava – ako si junak.– I ne boj se! Smislio sam nešto čemu ni sto vragova ne bi ušlo u

trag! Nera je naša.– Tiho. Stanite. Čini mi se da sam nešto čuo.– Matiček, ti si kukavica!– Čuo sam u blizini sušanj.– To vjetar šuška po lišću, a tebi se valjda čini daje ženska suknja!– Braćo Luciferi, ne šalite se.– Ja sam ožednio. Evo, žeravica je već utrnula.– Ali ja sam ipak nešto čuo.– Da nije duh pokojne lijepe Jelice?

W

– Filip se uvijek šali. Zar mislite da vatru nije mogao opaziti nitko izgrada?– Kako ne! Ako ima i tamo kakvih Lucifera koji noću kraljuju pod

Mesničkom kulom, onda su vatru vidjeli.– Ali tko bi se od njih usudio ovamo? Ha-ha! Jednom bih zaista htio

da nas ovako tko zateče.– Ja imam u svakom džepu po jedan pištolj, da im saspem praha u

oči.– Ne bi trebalo trošiti baruta. Umro bi nesretnik od straha čim bi nas

opazio.– Čuješ li? Noćobdija se javlja!– Dršće mu trublja. Valjda je opazio plamen i sutra će purgarima

pričati kako su vještice na Zvjezdišću palile kresove!...– A Krajačić će naručiti slavonski bataljon.– A Siniša vrijedi sam toliko koliko jedan cijeli bataljon.– Ne brbljajte toliko! Hajdemo. Ja sam već znatiželjan na današnju

slavu i na nove gošće. Meni je Urša obećala onu lijepu udovicu odKamenitih vrata.– Udovicu Cindekovu? Dragi moj Mefisto, ti imaš sasvim purgarski

ukus.Đavolski smijeh čuo se ispod kapuca, a po travi zašuštali koraci.Đavoli su odmicali između granja. Onda ih nestade, kao da su doista

propali u podzemlje.Čovjek u travi nije se micao. Kao daje i on umro od straha kako su to

đavoli govorili. Ležao je nepomično, mrtvo.Prošlo je pola sata. Vjetar je savijao granje i kroz noć sablasno

zviždao kao da se dozivlju noćni dusi.S Mesničkih vrata spustila se dolje prema Zvjezdišću četa sjena.

Koliko ih je, ne može se u tami zamijetiti.Zar nisu dusi? Ne, nisu, jer im koraci šušte po lišću. Čovjek u travi

samo je malo podigao glavu.Sjene su se približavale k njemu. U tami razabere samo ljudske

prikaze zaogrnute u nešto tamno sve do stopala. Oči su im svezane.Stupaju jedna iza druge i zaokružuju grmlje i drveće okolo naokolo, kaoda su ih obmamile vještice, pa se vrte oko tamnog grmlja. Vodi ih netko

W

sakriven u plašt i kapucu. Kad su ovako nekoliko puta obašle grmlje idrveće, izgubiše se prikaze najednom pod brdom ispod kule, kao daje injih progutala zemlja. Nigdje se nitko više nije javljao, samo je vjetarlomio granama i šuštio lišćem.Čovjek što se sakrio u travu polako se digao. Obazreo se na sve

strane, a onda se stao oprezno šuljati gore, prema Mesničkim vratima.Vjetar je urlikao nad Gričem, a kiša pljuštila po prozorima

kapucinskog samostana.Kapucini su odavna već spavali kad u vratarevoj sobi zazvoni

zvonce. Stari vratar trgne se oda sna i skoči s postelje.– Tko to zvoni u ovo doba noći? – promrmlja. Obuče brzo svoju

kapucinsku halju i izađe na hodnik. Kad je otvorio okance na vratima,upita poluglasno:– Tko je Božji?– Ja sam, noćobdija. Molim vas da bi otac Smole odmah došao dolje.

Stvar je vrlo hitna, ovdje umire čovjek i moli da ga otac ispovjedi.– Odmah – oglasi se fratar i pođe gore u prvi kat, pokuca na vratima

kapucina i priopći mu što se dogodilo.– Idem odmah – čuo se glas oca Smolea. Za nekoliko trenutaka izađe

odjeven iz svoje ćelije.– Baš nije ugodno vrijeme – primijeti vratar.– Umirućem se ne može uskratiti takva želja, makar padalo kamenje

s neba.Otac Smole pođe dolje. U bravi škripnu ključ.– Dajte mi, oče, vaš ključ – reče Smole – da vas ne budim kad se

budem vraćao.– Evo, evo. Vi ste uvijek tako obzirni prema meni, mladi brate –

zadovoljno će starac i da ključ mladom kapucinu.Smole izađe. Vjetar i kiše punuše mu u lice. Pogleda oko sebe. Pred

stubama stajao je čovjeku dugoj kožnatoj kabanici.– Tu sam, noćobdijo. Gdje je nesretnik?– Evo ga – reče noćobdija i pokaže na crni lijes stoje ležao na zemlji.

Pokraj njega stajala su dva čovjeka u tamnim plaštevima a na glavi suimali kožnate kapuce da ih brane od kiše.– Što? Zar je čovjek mrtav?

W

– Jest – reče tiho jedan od dvojice. – Htjeli smo samo da neuzbunimo cijeli samostan pa smo vas zato pozvali pod izlikomispovijedi. Molimo vas, oče Smole, otvorite nam crkvu da mrtvacasmjestimo u nju.– A tko je taj nesretnik?– Vidjet ćete. Vaš dobar znanac. Molim vas, učinite mu tu posljednju

uslugu.Kapucin nije dugo razmišljao. Otvori vrata samostana, a ona dvojica

uhvate lijes i ponesu ga. Noćobdija ostane vani.Otac Smole upali na kandilu svijeću i pode naprijed.Za njim su nosila ona dvojica lijes. Tiho su stupali pod mračnim

svodovima hodnika. Iza ovoga zaokrenuše drugim hodnikom, a ondaotvori otac Smole mala željezna vrata. Pode naprijed u ruci držećisvijeću. Čudne noćne pojave stupale su polagano noseći crni lijes.– Mrtvo je tijelo teško, oče – reče jedan.Napokon unesoše lijes u crkvu i položiše na zemlju. Smole je

nastojao da nepoznatim ljudima zagleda u oči. Ali oni ostadoše u tami,a svjetlo svijeće bilo je tako maleno da nije moglo rasvijetliti crkvu.– Tko je mrtvac? – upita Smole.– Grofica Suzana Ratkay.Smole posrne. Svijeća mu ispadne iz ruku i ugasi se. U crkvi nastade

tama kao u grobnici. Smole nije mogao nikoga vidjeti. Tek je čuodisanje neznanaca.– Zaboga – dahne kapucin – što se s njom dogodilo?– Vi znate da je poslije one zabave kod grofa Čikulinija otišla na

svoje imanje. Tamo je danas umorena.– Sveti Bože! Tko bi nju mogao da umori?– Njezini vlastiti kmetovi.– To nije moguće! Ona je svima bila tako dobra.– To mi ne znamo, niti nas se to tiče, ali moramo groficu predati

kontesi. Molimo vas da joj oprezno priopćite što se dogodilo. Nekadođe ovamo da vidi groficu i da joj priopćimo potankosti glede smrtinjezine bake.– Ne, ne, ove noći neka još mirno prospava.– Mi moramo otići, oče. Mi smo iz gospoštije Malakoczvjeve, pa se

W

moramo vratiti. Izvolite ovo pismo.Stranac pruži fratru pismo koje je glasilo:"Sveti oče,Znajući da ste prijatelj kuće Ratkay, šaljem vam mrtvo tijelo

nesretne grofice. Molimo vas neka ga moji ljudi osobno predaju kontesii neka je izvijeste kako se stvar dogodila. Nakon toga pošaljite mi ihnatrag; trebamo ih za potjeru za zlikovcima.M. plemić Malakoczy.""Ako je tako, onda je moramo probuditi. Bože moj, zašto si tako

kaznio to dobro krasno dijete", uzdisao je u sebi kapucin i uspinjao sestubama kao u nekoj vrtoglavici. Za kapucinom stupala su oba stranca.Njihovi crni kožnati kaputi grubo su šumjeli kod svakog koraka.– Želite li ovdje pričekati? – upita Smole neznance.– Nije potrebno. Pričekat ćemo vani, vični smo kiši.Smole je pošao s njima na ulicu gdje su ljudi ostali da čekaju, a on

pode u "Crveni dvorac". Srce mu je plakalo kad je povukao zvonce nadvorcu."Bože moj, kakvu strašnu poruku nosim", jadikovao je u svojoj duši

mladi kapucin.Otvorio mu je začuđen vratar. Kapucin ude i dade probuditi sobaricu.

Priopći joj da neodgodivo mora govoriti s kontesom.Za četvrt sata pojavi se Nera. Bila se samo ogrnula dugim ogrtačem.– Mora da se nešto važno dogodilo kada dolazite u to doba!– Vrlo važno, konteso!– Već pogađam, Krajačić zna da čuvamo Kušenku.– Još nešto gore.Nera zabrinuto pogleda u kapucina. Primijeti da mu je lice gotovo

zelenkasto, a glas mu dršće.– Što je, zaboga?– Pođite sa mnom, konteso. Odjenite se.Nera je bez ikakvog pitanja poletjela u svoju sobu i bacila na sebe

nešto odijela i kišni ogrtač.– Nećete li odmah kazati što se zbilo?– Putem ću vam ispričati.– A kamo idemo?

W

– U našu crkvu. Ondje počiva netko mrtav koga vi vrlo dobropoznajete.– Skerlec! – prigušeno će Nera sjetivši se Vojkffyjeve prijetnje. – Da,

da, on je izvršio svoju prijetnju!– Nije Skerlec. Dođite!Vratar zatvori za njima vrata, a oni pođoše prema kapucinskom

samostanu. Na stubama su stajala dva čovjeka i pozdravila Neru.Noćobdija je šetao upravo ispred crkve. Smole uđe prvi, iza njega Nera,a onda ona dvojica. Iza njih je ušao noćobdija, a da to otac Smole nijemogao ni opaziti. Svi uđoše u crkvu.Najednom osjeti Smole da gaje netko udario po ruci u kojoj je imao

svijeću i ovu ugasio. U crkvi nastane tama i Smole razabra kako senetko iza njega hrva.– Konteso – zovne Smole. Ali mu posljednje slovo zamrlo na ustima.

Jaka šaka stisnula mu usta i čvrsto ga držala. Iza leđa čuo je nekakavsušanj i jedan prigušen glas, onda udar nečega drvenog, našto opetplane svjetlo. Kod lijesa stajala su dvojica ljudi i držala u ruci svijeću.Tek sad je Smole opazio da ljudi ispod kožnih kapuca imaju crnekrinke."Bože moj", pomisli u sebi kapucin, "zar sam pao žrtvom sljepara ili

razbojnika? A gdje je kontesa?"Zaokruži pogledom po rasvijetljenom prostoru. Ali kontese nigdje ne

bijaše.Kraj njega stajao je treći čovjek u kožnatom ogrtaču i stiskao mu

usta."Zaboga, to je noćobdija!" pomisli fratar.Imao je ogrtač noćobdije, ali je i njegovo lice njemu skrivala krinka.

Jedan od one dvojice kod lijesa trgne u to dva pištolja."Bože, primi dušu moju", pomoli se kapucin kad je vidio da su oba

pištolja uperena u njega.– Vidiš li ovo, fratre? – upita okrinkani čovjek. – Sad ćeš poći s

nama kamo god mi hoćemo. Ako pisneš, mogu ti pištoljem razdijelitimozak, ili ovim bodežom probušiti rebra. Dakle, naprijed!Zakrinkani ljudi digoše lijes.– Molim vas, ljudi, gdje je kontesa?

W

– Nije te briga!– Što ste s njom učinili? – navaljivao je kapucin.– Nosi se naprijed! – zapovjedi osorni glas i naperi na njega pištolj. –

Ako nas tko susretne, reći ćeš da je u lijesu vještica koja je ove noćiumrla u tornju i da je sprovodiš na Zvjezdišće.Izađoše nečujno iz samostana. Vratar je spavao.Kapucin pođe naprijed, a uz njega jedan okrinkani čovjek koji je

nosio u jednoj ruci bodež, a u drugoj pištolj. Za njima su ona drugadvojica nosila lijes.Otac Smole je hodao teturajući, a u glavi mu se vrtjelo. Bio je

preslab da podnese silno uzbuđenje koje gaje cijelog uhvatilo. Svaka ježilica u njemu drhtala."Gdje je kontesa? Kamo je nestala iz crkve?"Ovo pitanje tako mu je obuzelo cijelu dušu da je zaželio neka ga ovi

ljudi ubiju, samo da ne mora proživljavati tu strašnu neizvjesnost iužasan strah. Smole se nastojao sjetiti svega što je bilo u crkvi. Sve jepotrajalo nekoliko časaka. Kamo su je, dakle mogli otpremiti? Kako jemogla tako brzo nestati?Možda leži ondje u tami svezana? Ili su je možda umorili? Pri toj

pomisli trgne se kapucin kao da ga je pogodio grom.Na ćelo iskočio mu hladan znoj, a sve mu je tijelo drhtalo kao u

prestrašenog djeteta.Onda ga opet snađe drugo pitanje:"Kamo nose taj lijes? Zašto ga nose? Zar je pismo plemića

Malakoczvja bilo krivo? Zar je netko vrebao na groficu i njezinuunuku?""Ali gdje je? Gdje je ona?" Pri tim mislima uvijek je kapucin

sustajao jer mu klecnuše koljena.– Noge su ti slabe, je li, kapucine? Pričekaj još malo, naš je put

dalek.Kapucin je šutio. Povorka je, međutim, stigla u Mesničku ulicu i

Smole u kući jednog od najuglednijih mesara, Blaža Cestara, spazimnogo svjetla i zamijeti tihe glasove nekog glazbala.– Pazi fratre – reče mu pratilac – ovdje su ljudi budni. Ako samo

pisneš, gledaj, ovo je bodež koji će ti suditi!

W

Otac Smole je shvatio tu prijetnju. Nikada nije bio odvažan idomišljat. Ali, u ovom času, kad mu se činilo da je sve izgubljeno,najednom mu se nametnula jedna misao. Niz ulicu spoticao seneprestano o kamenje što je ležalo po cesti. Pogleda postrance svogapratioca koji mu je stupao zdesna, ali tama ga je sasvim zaklanjala iSmole je bio siguran da taj čovjek ne može vidjeti što on radi.Kapucin se najednom hotimice spotakne o kamen, posrne i padne na

koljena. U tom času pograbi kamen sa zemlje i baci ga prema prozorurasvijetljene kuće. Kamen je pogodio kućna vrata.– Sto je to? – tiho će okrinkani čovjek.Kapucin se digao sa zemlje kao da nije ništa čuo i htjede poći dalje.

ZAGONETNI DOGAĐAJ

Udarac kamena o vrata uzbunio je budnu družinu u kući mesaraCestara. Na prozorima se pojaviše ljudi u svečanim odijelima, okićeniružmarinom.– Tko je to vani? – upita više glasova.– Vi ste lupali na vratima? Što želite? – upita debeli mesar.– Mi se nismo ni približili vašoj kući – reče kapucinov pratilac, a da

okrinkano lice nije okrenuo prema rasvijetljenoj kući, već se povukao utamu.– To nije istina – vikao je mesar čije je lice pokazivalo da je popio

nešto previše žestoke kapljice. – Stanite, vi ste lupali na naša vrata! Jaću vam pokazati kako se čestite građane uznemiruje u to doba noći.Mislite li vi da smo mi kakva god stoka koja tu cijele noći pije?Mesar poleti kućnim vratima i otvori ih, a ostali potrčaše za njim

bojeći se da ne bi došlo do tučnjave.Ali se mesar nije dao zaustaviti. On pograbi svjetiljku u hodniku i

izađe iz kuće, a za njim nagrnu cijelo društvo. Smole je s pritajenomradošću razabrao da su to svatovi i sad se smatrao spašenim.Mesar podigne svjetiljku i osvijetli dva čovjeka koji su nosili na

ramenima crni lijes i iza njega sakrili svoje glave da im ljudi ne videokrinkana lica.

W

Pratilac kapucinov stao je s one strane lijesa, samo je kapucin ostao usvjetlu svjetiljke.– Zaboga, ta to je otac Smole! – klikne purgarica Bara Cindekovka

koja je stajala podalje od mesara, također u svečanom svadbenom ruhu.– Kamo to idete, sveti oče? – upitali ga purgari.Okrinkani čovjek koji je prije pratio kapucina, okrene se tako da mu

svjetlo nije moglo doprijeti u lice i reče:– Nosimo na Zvjezdišče vješticu koju je noćas u tornju vrag zagušio.Dojam tih riječi opazio se odmah na licima svadbenika koji osjetiše

neku tjeskobu i strah.Svi su imali jednu te istu misao, samo se mesar, koji je bio odveć

pijan, usudio daje glasno izrazi:– Sad znamo zašto lupate po vratima.Pratilac kapucinov povuče fratra za halju, ali ovaj mu se pokuša

istrgnuti i poviče:– Nije istina, držite ih – to su zlikovci!U taj čas osjeti kapucin u svojim rebrima bodež i sruši se na cestu.Svatovi počeše vikati. Žene stadoše bježati, muškarci su bili

preneraženi. Nitko nije opazio kad je okrinkani čovjek rinuo bodež ukapucina, niti su znali zbog čega se fratar srušio.Ona dvojica koja su nosila lijes baciše svoje breme na cestu i stadoše

bježati.– Proklete kukavice – promrmlja treći, pa se i on da za njima u bijeg.Sada je tek ljudima puklo pred očima. Gumbar Adam, koji je stajao

uz Cindekovku, priđe kapucinu.– To mora da su lopovi – reče on.Otac Smole ležao je nepomično na zemlji. Gumbar mu malo podigne

glavu i opazi daje pod njim mlaka krvi.– Zaboga, krv! To je nekakva lupeština! Bježmo za njima, tko ima

pištolj ili kakvu pušku?!Dva mlada momka ustrčala se, pohitila u kuću i pobrala sve što je

bilo oružja u mesara, te nagnuše tamnom ulicom za bjeguncima.– Čekajte! – reče gumbar. – Prisluhnimo, možda ćemo čuti kako

bježe.Sva trojica se ustaviše.

W

Pred sobom nisu ništa vidjeli ni čuli.– Da se nisu gdje sakrili? – prišapne jedan momak.– To je lako moguće. Mogli su skočiti u čiji vrt i ondje sad čekaju.

Da su potrčali cestom, još bismo im morali čuti korake. Tako brzo samošišmiš preleti uzduž Mesničke ulice.– Imate pravo, majstore.– Najbolje će biti da ostanemo tu i čekamo dok se gdje ne oglase.– Ako su pobjegli na jedan ili drugi brijeg?– Prokletstvo! – povikne bijesno gumbar.– Sto je, zaboga?Gumbar je osjetio da mu je uz uho proletjelo tane. Dva praska

odjeknuše kroz tamnu noć.– Momci, ležite na cestu, ovdje im stojimo na nišanu.U jednom hipu ležala su sva trojica na zemlji. Otvoriše pucnjavu

prema onoj strani odakle je došlo tane.– Bježe gore nad Mesničku ulicu.I oni se digoše te okrenu ulicom gore gdje su se pred mesarevom

kućom komešali ljudi.Kad ugledaše gumbara i njegove drugove, navališe na njih pitanjima:– Jesu li to oni pucali ili vi?– I mi i oni, ali nas ne pogodiše. Jesmo li mi koga pogodili, to ne

znamo. Noć je odveć tamna, tko će za njima!– Stoje s kapucinom?– Ne miče se. Mrtav je!Iz obližnje kućice iziđoše također tek na pola odjeveni ukućani koje

bijaše probudila pucnjava.– Nosite kapucina u kuću – reče gumbar. Valjda ga nećemo ovdje

pustiti.– A lijes? Trebalo bi ga odnijeti na magistrat.– Neka ga nose sami!– Gle, i gospodina gradskog odvjetnika i grofa Vojkffyja, probudila

pucnjava.Ulicom spuštali se k njima Dvojković i grof Vojkffy, obojica tek u

ogrtačima ispod kojih su virile noćne košulje.– Što se to dogodilo? Tko je tu pucao? – upita odvjetnik.

W

– Tko je ubio kapucina? – upita Vojkffy opazivši fratra na zemlji.Ljudi ispričaše što se dogodilo i pokazaše im lijes stoje ležao u tami

na sredini ceste.– Kako su izgledali ljudi koji su nosili lijes?– Lica im nismo vidjeli. Tamno je.– Neka koji od momaka pode gore na magistrat da probudi naše

ljude, neka dođu po taj lijes.– Gledajte, u tijelu mu je bodež – upozori Vojkffy koji je ogledavao

kapucina. – Trebalo bi svakako pozvati ranarnika, možda još nije mrtav.Dvojica ljudi odoše na magistrat, a jedan po ranarnika.– Kapucina ne možemo otpremiti u samostan, to je predaleko. Hajde

ljudi, ponesimo ga u moju kuću – reče gradski odvjetnik.– Ne, gospodine odvjetnice – odlučno će mesar. Čovjeku kojega

ubiše pred mojom kućom dat ću ja mjesta u svom domu.I on sam podigne kapucina, a grof Vojkffy priskoči da mu pomogne,

te ga unesoše pod krov.Dok su okupljeni građani pripovijedali i nagađali što se tu dogodilo,

mrštio je gradski odvjetnik čelo.– Sad vidimo da ljudi koji su nosili lijes nisu bili od magistrata. Ta

zašto bi oni ubili kapucina? Zašto bi pobjegli?– To je doista nevjerojatno – reče Vojkffy. I ostali su potvrdi li

mnijenje Dvojkovićevo.– Ali ja sve naslućujem da su to bili ortaci vještica.– Pa kako bi onda nosili mrtvu vješticu za Zvjezdišće? – reče opet

grof.Možda su mrtvu babu htjeli ukrasti da joj ne bi truplo spalili.– To će biti, gospodine – reče mesar. – Sigurno su je njezini ortaci

htjeli ugrabiti.– Ili sam vrag – primijeti stara Palčićka. – Oni su bili crni kao

vragovi i sakrivali su lica.– To su bedastoće – reče gumbar i mahne rukom. – Stare babe svuda

vide vraga.Palčićka bijesno pogleda mladoga gumbara i okosi se na njega:– Kad vas gledam, uvijek mislim da vidim vraga.Stara bi bila sasula na nj još više pogrda, ali je uto baš došao

W

ranarnik i zamolio ostale da se udalje kako bi mogao pregledatikapucina. Istodobno stigoše i dva općinska pandura. Dvojkovic ih upita:– Kome je od naših momaka bilo naređeno da nose na Zvjezdišće

truplo jedne vještice?– Ne znamo, gospodine. U tornju su dvojica na straži, a mi smo bili

na magistratu.– Dobro, uzmite ovaj lijes i nosite ga na Zvjezdišće. – Netko je htio

ukrasti vještičino tijelo.– Samo, što je onda pritom imao posla otac Smole?– On nije išao s njima dragovoljno – reče gumbar – jer je prije nego

što se srušio poviknuo: Držite ih, to su zlikovci.– A to znači da su ga oni ljudi prisilili da pođe s njima – upadne mu

u riječ gradski odvjetnik. – Sad već nema sumnje da imam pravo. Kadbi kapucin došao k svijesti, onda bismo sve doznali.Na cesti su još uvijek stajala oba pandura.– Što stojite? – vikne im gradski odvjetnik. – Nosite lijes.– Neka nam gospodin gradski fiškal oprosti – reče jedan od pandura

– ali u ovo doba ići na Zvjezdišće, pa još u utorak!– Smjesta da ste uzeli lijes i da mi ga čuvate na Zvjezdišću, ili ću vas

odmah baciti iz službe.Panduri pokorno uzeše lijes i pođoše niz ulicu.Domaćin pozove gospodu u kuću. Svi se skupiše u velikoj

Cestarevoj sobi gdje se još sat prije orila svadbena pjesma. Sad su bilipotišteni i zabrinuti. Nestrpljivo su očekivali što će biti s kapucinom.Gradski je odvjetnik poslao još i po liječnika Stillera da i on pregledafratra, a ujedno dao nalog da se pode u potjeru za zlikovcima. Kad jedošao liječnik, grof Vojkffy i gradski odvjetnik razgovarali su još uvijeks pandurima. Sva trojica uđoše u sobicu gdje se ranarnik trudio dakapucina dozove k svijesti. Iz rane mu je izvadio bodež i ranu povezao.– Srce mu još kuca – reče liječnik – ali vrlo slabo. Čini mi se da taj

više neće ispovijedati vještice.Liječnik htjede otići. Ali je kapucin počeo odavati znakove života.– Ostat ćemo, dakle, ovdje – reče gradski odvjetnik. – Možda se

osvijesti, pa ću ga preslušati, a vi, gospodine grofe – reče Vojkffyju –izvolite samo kući i spavajte dalje. Čemu da tu sjedite kad vaše pomoći

W

više ne trebamo? Mene veže dužnost da ostanem, pa se neću vratiti dokne izvršim sve što treba.

IZGUBLJENI LIJES

Bara Cindek bila je, kao i ostali ukućani, vrlo žalosna.– Siromašni fratar – uzdisala je – kako je bio dobar!– Što će reći grofica? – primijeti gumbar.– Bože sveti! Ona ništa i ne zna. Trebalo bi joj to javiti.– Grofica je vani, na imanju.– Ali je kontesa kod kuće. Ona bi se ljutila da joj to ne javim.– Idem s vama, majstorice – ponudi se gumbar. – Već se malo vedri,

bit će skoro dan, ali ipak ne smijete sami.I oni oboje izađu brzo iz kuće.– Ha – ha – primijeti zlobno Palčićka – dala bih sebi glavu odrezati

da joj nije do kontese.– Nemojte ovako susjedo – ukori je mesar. – Ondje umire čovjek.Adam i Barica žurili se međutim na Grič.Šuteći uspeli su se do dvorca grofice Ratkay gdje je udovica

pozvonila na vratima dvorca. Iznutra su se čuli žurni vratarevi koraci.– Gle, vratar je budan – primijeti Barica iznenađeno.Bara i gumbar udu u dvorac.– Probudite odmah kontesu – reče Bara. – Dogodila se nesreća,

moram joj to odmah javiti.– Onda joj je to sigurno već javio kapucin. On je bio ovdje po

kontesu i odveo je sa sobom.– Vi ste, valjda, pijani? Koji kapucin?– Valjda ste vi pijani, ali ja nisam. Nju je odveo u pol noći kapucin

Smole i zato ih čekam da se vrate.Bara sklopi ruke od preneraženja.– Čujete li, Adame? Tu se nešto dogodilo.S tim riječima pohiti Bara opet iz dvora ne brineći se dalje za

vratareva pitanja i pohiti Kapucinskim trgom.– Brzo u Plebanušku ulicu – reče Bara gumbaru bez daha.

W

Na vratima jedne palače povukoše žestoko za zvonce.Vratar ih nije ljubazno primio, ali Barica mu energično reče:– Probudite brzo mladog baruna Skerleca. Neka odmah dođe u dvor

grofice Ratkay.Vratar nije ništa pitao nego je potrčao odmah gore, dok su se Bara i

Adam vratili u dvorac grofice Ratkay i ondje čekali mladog baruna. Onje doista brzo došao i začudio se našavši hljebarku i gumbara predvratima u vrtu dvora.– Gospodine barune, ja sam mislila da u toj nesreći mogu samo vas

zvati. Nešto se čudno dogodilo. Kontesa je sinoć bila kod kuće – počepričati Barica.– Gdje je kontesa? – upadne joj barun u riječ i pogleda vratara.– Molim, vaša milosti – objasni vratar – oko pola noći pozvonio je

kapucin Smole i dao kontesu probuditi. Nešto su kratko govorili, a ondase kontesa odjenula i otišla s kapucinom, a da mi nije rekla ništa.– Zar je otišla s kapucinom posve sama?– Da, posve sama.– Ali sada dolazi tek ono strašno, gospodine barune – reče Barica. –

Ja sam malo prije došla po kontesu, jer dolje kod mesara Cestara ležikapucin napola mrtav. Izvadili su mu iz leđa bodež kao moj lakat.– A kontesa, gdje je kontesa?– Nju nismo nigdje vidjeli, a jer nije ni ovdje, to sam došla po vas.– Gdje je taj mesar? Odvedite me k njemu – naglo će barun.Skerlec, gumbar i Bara pođoše dolje u Mesničku ulicu. Putem mu je

Barica potanko ispričala sve što se s kapucinom dogodilo.Kad je barun ušao u sobu gdje je ležao kapucin, gradski odvjetnik,

liječnik i ranarnik upravo su čitali neko pismo.– Vi ovdje, gospodine barune? – začudi se Dvojković.– Da, obavijestili su me. Je li Smole živ?– Jest, ali bunca – odgovori liječnik Stiller. – Vidjet ćemo,možda će preboljeti, ali rana je vrlo duboka. Međutim, moram vam

priopćiti još jednu mnogo neugodniju vijest nego što je ova.Skerlec problijedi.– Vaša milosti – nastavi liječnik pokornim glasom kojim je uvijek

govorio s velikašima – kad sam pregledavao kapucinovo odijelo da

W

vidim kako mu je bodež prošao kroz halju, našao sam ovo. To je pismokoje glasi na kapucina.Liječnik dade barunu pismo plemića Malakoczyja kojim mu ovaj

javlja da mu šalje truplo umorene grofice Ratkay.Skerlecu je pismo u rukama zadrhtalo. Obuzelo ga silno uzbuđenje,

jedva se svladavao.– A gdje je lijes s groficom? – upita barun.– To mi ne znamo! – odvrati liječnik.– Bit će sigurno u kapucinskom samostanu, jer ako su ga odnijeli

kapucinu, on ga nije mogao nikamo drugamo spremiti nego u samostan– reče gradski odvjetnik.– Gospodine doktore – obrati se barun Stilleru koji je već bio na

polasku – molim vas da se ne udaljite od kapucina. Ako bi se vratio ksvijesti, molim vas da ga sve ispitate što se s njim dogodilo i da mukažete da ja to želim znati. Molim vas, učinite sve da se barem tolikoosvijesti, da možemo s njim govoriti. Vaš trud i znanje bit će obilnonagrađeni.Stiller brzo skine šešir s glave, odloži ljekarije i sjedne kraj kapucina.

Lice mu je odavalo da se osjeća osobito počašćen Skerlecovimnalogom.Barun je, međutim, izišao s Dvojkovićem na ulicu i ispripovjedio što

je znao o Neri.– To bi bilo upravo strašno, gospodine barune, ali ja ne vjerujem da

se kontesi što zlo dogodilo – reče Dvojković.– Ponajprije, idemo kapucinima. Možda je kontesa ondje kod lijesa

svoje bake.Kad su došli u samostan, upitaše vratara nalazi li se u samostanu

kontesa Nera. Vratar nije o njoj ništa znao, niti je znao da bi tko doniokakav lijes.Pregledaše crkvu i grobnicu. Gradski odvjetnik sam je pretražio sve

kutove, ali uzalud. Nigdje nije bilo ni traga ni kontesi ni lijesu groficeRatkay.Dvojković i Skerlec pođu do gradskog notara Ladislava Salea da mu

priopće što se zbilo. Sale je odmah ustao i obećao Skerlecu da ćepovesti istragu i učiniti sve da pronađe kontesino boravište. Pošao je

W

smjesta s barunom da odredi stoje potrebno za potragu.Putem sretoše Krajačića koji je dolazio iz tornja od Kamenitih vrata.

Pošto se pozdraviše, upita Dvojković suca:– Otkud vi tako rano?– Bio sam u tornju kod mučenja od tri sata u noći pa sve do sada.– Molim vas, gospodine suce – uplete se Skerlec – recite mi je li ove

noći umrla u tornju kakva vještica?– Ne, ni noćas, ni prošle noći, ni čitav mjesec.Skerlec pogleda gradskog odvjetnika i notara:– Što velite na to? Dakle u onom lijesu nije bila vještica!– Onda su zlikovci nosili u lijesu groficu Ratkay- reče Sale.– Tko zna nisu li to bili sami ubojice koji su groficu umorili i ovako

nastojali daje odstrane?Sudac je začuđeno slušao njihov razgovor. Još se više prenerazio kad

je čuo što se dogodilo.– Gdje je lijes koji su nosili panduri? – upita Skerlec.– Poslao sam ga na Zvjezdišće. Držao sam da je zaista umrla koja

vještica – odgovori Dvojković.– Zašto niste dali lijes otvoriti – upita Skerlec.– Na to ima pravo samo gradski sudac prije spaljivanja. Ja sam

doista držao da se radi o truplu kakve vještice i nemam prava uredovati.– Pođimo, dakle, na Zvjezdišće – reče Sale. Sudac Krajačić također

je pošao s njima.Kad su došli onamo, lijesa, na svoje veliko čudo, više nisu našli.

Tamo gdje se obično palila lomača, bila je mala kolibica za spremište,ali bez ikakva lijesa. Na vršku uzvišice na kojoj se palile lomačeopaziše svježe tragove konjskih kopita.– Što je to? To su posve svježi tragovi, kao da su koji čas prije

utisnuti u ilovaču.– Kao da je ovuda netko prije kratkog vremena projašio – reče Sale.– Oprostite, gospodine, na ovoj skliskoj povišici, širokoj jedva pol

hvata, ne može konj ostaviti toliko tragova. Ovo izgleda kao da je desetkonja tuda gazilo. Gledajte ovo – upozori Sale.Krajačić se posve sagnuo k zemlji, promatrao tragove, namrštio lice i

rekao ozbiljno:

W

– Ovo je sumnjivo! Jasno je da tu nije moglo plesati i deset konja, atragovi su ipak od kopita. Osim toga, tu su kopita tako plitko otisnutakao da su konji težili 20 funti. Sve daje naslutiti da se tu zbilo neštotajanstveno. Vi znate da se na ovom mjestu pale vještice opsjednutevragom. Možda su vrazi odnijeli mrtvaca, a onda skakali po Zvjezdišću.– Zar vrazi imaju konjska kopita? – upita Skerlec.– Pa vi to ne znate? – čudio se sudac.– Lijesa, dakle, nema – reče Sale.– Ali ja sam ga poslao po dvojici pandura ovamo i naložio im da ga

čuvaju.– Pođimo gore da čujemo gdje su ti panduri i što vele – predloži

gradski notar Sale.Već je davno bio dan kad su stigli na magistrat. Notar Sale sazvao je

sve svoje pandure. Ali one dvojice koji su nosili lijes vještice ne bijaše.Jedan njihov drug ispriča notaru da ih je vidio kad se danilo kodMesničkih vrata kako su upravo odlazili iz grada.– Jesu li nosili lijes? – upita Sale.– Nisu, odlazili su bez ičega i rekli su mi: "Zbogom, Šimune, mi se

više ne vraćamo. Gradski odvjetnik hoće da mi nosimo na Zvjezdišćelijesove i čuvamo ondje coprnice. Volimo ostaviti službu."– A gdje su ostavili lijes?– To ne znam, vaše gospodstvo. Oni mi o lijesu nisu ništa

pripovijedali.Gradski notar naloži pandurima da posvuda traže lijes.Panduri ga nisu mogli drugdje sakriti nego u grmlju uz gradske

zidine unutar grada.Dok su panduri otišli da izvrše zapovijed svoga poglavara, ostao je

Skerlec s gradskom gospod om. Sjedio je blijed i izmučen na stolici.Razmišljao je samo o Neri. Dok su gospoda neprestano imala na umulijes svoje vještice, mladi se barun kinjio teškim mislima: kamo jenestala Nera?Iz dvora grofice Ratkay neprestano mu dolazili glasovi da se još nije

vratila. To ga je svaki put ponovno uzbudilo. Nikako se nije mogaodomisliti tko bi Neri mogao što zlo učiniti i kamo je mogla nestati. Jošse manje mogao dosjetiti zašto bi umorili groficu Ratkay.

W

Tada, najednom, pandur sa strahopoštovanjem otvori vrata nekometko je ulazio u sobu.

NERAZRJESIVA SPLETKA

Pred njima, sva slomljena i blijeda, stajaše grofica Ratkay. Bez riječispusti se, obnemogla, na prvi stolac. Gospodi nije bilo jasno je li groficasaznala što se dogodilo s Nerom ili je ustala od mrtvih.– Vi me gledate preneraženo – reče napokon grofica – očito

izgledam strašno. Ali još je mnogo strasnije ono što se dogodilo.– Što? – upita Skerlec s pritajenim strahom da će čuti nešto o Neri.– Sinoć sam se spremila da ću se danas u zoru vratiti na Grič. Htjela

sam rano leći i oko devet sati sjedila sam u svojoj spavaonici kod stola ipregledavala račune što mi ih je predložio upravitelj imanja. Najednomosjetim da je iza mene nešto šušnulo. U prvi sam mah mislila da vjetaršušti lišćem što se penje oko mojih prozora. Ali onda sam čula nečijedisanje. Okrenuh se i opazih kako se kroz prozor spušta u mojuspavaonicu neki čovjek odjeven u crni ogrtač. Lice mu je sakrivalakrinka.Skočih do vrata, ali tu me čovjek dostigne, pograbi me željeznim

šakama i stade me gušiti. Začas sam ležala na zemlji. Nisam razabiralašto se sa mnom događa. Kad sam se osvijestila, pridigoh glavu ipogledah oko sebe. Iz druge sobe, gdje sam imala blagajnu, čuli semuški glasovi. Netko je otvarao ladice i ormare i ba cao okolo po sobirazne stvari. Pritom sam čula kako se muškarci smiju i govore: – Samouzmi sve, staroj neće više ništa trebati na ovom svijetu. Kako sam ležalakod vrata, uspjela sam da potegnem vrpcu zvona koja je vodila u sobumoje komorkinje. Zvonce je tako odjeknulo kućom da je sve uzbunilo.Čuvši da dolaze ljudi, zlikovci skočiše kroz prozor. Ležala sam na podukao i prije i nisam se ni maknula sve dok nije došla služinčad. Zlikovcisu odnijeli mnogo novaca.– Koliko je bilo napadača? – upita gradski notar.– Mislim četvorica. Ne znam točno.– Kako su bili odjeveni?

W

– Imali su posve crne ogrtače do poda, a lica okrinkana.– Kad ste se vratili u Zagreb? – upita Skerlec koji je jedva čekao da

čuje zna li grofica stoje s Nerom.– Jutros. Ovaj čas uvezoh se u grad i dođoh ravno na magistrat da

vam to prijavim. Sad polazim kući. Hoćeš li me pratiti Ivo? Nera će seprestrašiti kad me ugleda ovakvu.Gospoda izmijeniše značajne poglede. Grofica se digla da će otići

kad je barun Skerlec zaustavi:– Tetko, pričekaj. I ovdje se dogodilo nešto strašno. U Mesničkoj

ulici netko je probo oca Smolea.– Kako? Probo?– Da, tetko. A onda... ima još nešto. Nera je iščezla...Grofica se uhvati za glavu, klone. Gospoda joj priskočiše u pomoć i

posjedoše je na stolac.– Kako si rekao? Što se dogodilo? – šaptala je stara grofica.Skerlec joj reče što je saznao od vratara i hljebarke Bare koja je bila

prisutna kad je Smole proboden nožem. Grofica je slušala oboreneglave. Lice joj se posvema smrknulo. Sad je izgledala još satrvenija.– Sto mislite sada o svemu što se dogodilo? – upita Skerlec gospodu.– Groficu su htjeli umoriti, to je već jasno. Što su htjeli s kontesom,

to ne znamo, ali svakako je tu očita veza – reče Sale.– A pismo plemića Malakoczyja? – upita Skerlec i pokaže ga grofici.– To nije pisala njegova ruka – reče starica.– Onda je to pismo imalo biti varka za oca Smolea – upozori Skerlec.

– Netko je htio umoriti groficu, i to iste večeri kad je imala izginutiNera. Samo tko, čemu i zašto bi je otimali?– Nema li, možda, gospodin barun kakvih neprijatelja koji bi htjeli

da vam učine zlo? – pita Sale.– Ne, nemam neprijatelja. Ne bavim se ni politikom ni spletkama niti

čim drugim.– A nema li vaša milost zavidnika zbog kontese Nere?– Ne znam.– Tko zna nije li posrijedi neuslišana ljubav, pa se neznanac ili

osvećuje ili hoće silom da se dokopa djevojke.– Ni o tome ne znam ništa ni od svoje ni od kontesine strane.

W

– Ali ne zaboravite – upozori Dvojković – da su zločinci groficuorobili. Čovjek koji se samo osvećuje bio bi groficu ubio, a kontesuoteo, ali ne bi pljačkao.Svi su priznali Dvojkoviću da ima pravo.Grofica je napokon ustala da pode kući. Sve je više malaksala i

Skerlec ju je morao gotovo unijeti u kočiju.Kad je stigla u dvorac i našla prazne odaje svoje unuke, uhvatila je

drhtavica. Odmah je dala dozvati grofa Petra Oršića. Kad je čuo što sesve zbilo, orosiše se grofu oči suzama.– Petre – reče mu grofica dršćućim glasom – osjećaš li ti što to

znači? Nije li to sasvim isto kako se dogodilo i s njezinom majkom?– Bilo bi grozno daje sasvim onako. Bože sačuvaj!– Petre, to je odviše – ja ću poludjeti!– Smiri se, draga Suzano. Možda još nije sve propalo – mirio ju grof

Petar.Već se slegla i noć, a grofica Ratkay još je uvijek lutala po svojim

sjajnim sobama kao luđakinja. Suznim očima dozivala je izgubljenuunuku.Grof Oršić i barun Skerlec bili su jedini koji bijahu svjedoci i

sudionici njezine tuge. Drugi nitko nije smio k njoj premda se čitav dansvijet okupljao oko njezinog dvorca, a prijatelji i znanci dolazili da jetješe. Ali grofica nije htjela nikoga da primi.Ponoć je bila već odbila. Skerlec je sav slomljen pošao kući. A

starica je još uvijek sjedila s grofom Oršićem u svojoj sobi. I čekala,uzdisala i plakala.

GOSPOĐA S KRINKOM

Baba Jana kreće se nemirno po svojoj kućici. Mala svjetiljka tinja nadrvenom stolu i tek djelomice osvjetljuje niski drveni strop. Trijemovisu već posve počadali, a i ilovača kojom su bile namazane stijene već jesasvim potamnjela od dima s otvorena ognjišta na kojemu je vatra većbila zapretana.U niskom tamnom prostoru nema ništa drugo nego klupa, stara

W

drvena postelja i jedan sanduk. Oko ognjišta naslagani su lonci, crni kaoda su se na ognjištu pretvorili u ugljen. Sitna starica u građan skojodjeci s velikim rupcem na glavi otvori prozorčić.Gore na Griču sjaji se nekoliko svijetlih prozora, a dolje na

Mesničkim vratima žmiri kroz noć četverouglasta svjetiljka.Baba Jana zurila je neko vrijeme u ove luči, a onda se povukla u

kuću i opet nastavila hodati po kolibici kao da nekoga čeka.Za malo na vratima netko pokuca.– Tko je Božji? – upita starica već vedrija lica.– Lovro – čuo se izvana mlađahni glas.– Lupežu, gdje si bio tako dugo? Gdje je Urša?– Baba Urša nije doma, otišla je u goru brati bilje, pa će se vratiti tek

za dva dana.– Onda ćemo sami na posao.– Zar ćemo zbilja vještici odrezati kose i probosti joj srce?– Vidjet ćeš, hajde. Uzmi u džep lojanicu i ovaj nož.Stara mu pruži golemi nož, a mali ga spremi u zobunac.Kad su htjeli izaći, pokuca opet netko na vratima.– Tko to dolazi u ovo doba? – trgne se starica i pode k vratima.– Tko to kuca?– Bijela sova – odazva se izvana mekani glas.Starica brzo otvori vrata. Iz tame bane u sobu žena građanski

odjevena, ogrnuta dugim ogrtačem. Glavu je pokrila crnim rupcem odčipaka, a lice krinkom.– Sto je, vaša milosti? – upita starica sa strahopoštovanjem.– Babe Urše nema kod kuće, a ja je silno trebam. Moram s njom

govoriti.– Otišla je u goru po trave, ali ja sam joj sestra ne samo po krvi nego

i po znanju, vaša milosti.– Zato sam i došla k vama. Je li vam Urša kazuje sve svoje poslove:– Svaka ima svoje konte – pa nećemo sebi kvariti posao, ali više puta

i zajedno radimo.– Jučer su "crni" imali obaviti jedan važan posao, ali im nije uspjelo.

Baba Urša dala im je neke upute, ali stvar nije ispala kako treba. Vamanije ništa o tome rekla?

W

– Nije, ali ako želite da ja tu što pomognem, možda znam i boljihtrava.– Ne, radi se o drugoj stvari. Nešto se imalo donijeti na jedno mjesto,

ali nije doneseno. Te je stvari nestalo i sad smo u velikoj neprilici.Izveli su čitavu stvar vrlo glupo, pa sad ne znaju kamo je dospio tajlijes.– Što? Lijes? Kakav lijes?Žena ukori samu sebe:"Do đavola, sad sam se izbrbljala. A cijeli dan ništa se ne govori,

ništa se ne sluša i ne priča nego samo o tom izgubljenom lijesu."Baba Jana stisne usta, namjesti se na klupi i učini vrlo važno lice,

kao da je unaprijed uvjerena da će tajanstvenoj gospođi učiniti uslugu.– Hm, šteta, vaša milosti, da niste prema meni iskreni kao prema

Urši. Vi velite da se izgubio lijes?– Da, jedan lijes.– S nekom mrtvom vješticom?– Da, tako kažu. Valjda ga nije progutala zemlja. Baba Urša bi ga

sigurno pronašla, ona ima fini nos.– A kad bih to učinila ja?!– Vi? Pokušajte, draga Jano, a ako nađete, dobit ćete pet dukata.– Pet dukata? – staričino se usko lice raširi od sreće.– Lijes koji je nestao mora biti negdje unutar gradskog zida. Dva

pandura nosila su ga Mesničkom ulicom.– A jedna baba ih je sastala i upitala: "Što to nosite?" upadne Jana.

"Vješticu!" odgovoriše oni, "ali je nećemo nositi daleko. Neka ostane tuu grmlju, a mi idemo s milim Bogom." Ta baba bila sam ja i rekoh imna to:"Nosite lijes k meni, dat ću vam za nj svakom po škudu." Oni to rado

učiniše i odnesoše ga k meni, a ja sam ga dobro spremila.– Vi ste ga spremili? Vi? Zaboga, je li to moguće? – klikne

tajanstvena gospoda izvan sebe od radosti. Ali se brzo smrkne i upitasumnjivo:– Jeste li pogledali u lijes?– Kako bih pogledala? To se smije učiniti samo poslije pola noći.– Pokažite mi ga.

W

– Izvolite sa mnom – reče stara i namigne dječaku da otvori vrata.Sve troje izađe iz kuće u tamnu gustu noć.Svuda naokolo bilo je pusto. Kolibica je stajala na brežuljku

podaleko od Mesničke kule. Baba Jana pode naprijed i za nekihtridesetak koračaja upozori ženu u krinki da pripazi. Stajali su predostacima napola porušene kuće čiji su neki zidovi bili još sačuvani pa jetu baba Jana imala spremište za drva i neke druge stvari.Dječak ude prvi medu zidine.– Sad zapali lojanicu – tiho će Jana dječaku. – Ali tako je okreni da

ne bi svjetlo prodrlo kroz koju pukotinu. Dječak upali lojanicu irasvijetli uski prostor pun kamenja i obrastao dračem oko kojega sedizali zidovi u visini čovjeka.Baba Jana pode u kut što ga stvarahu zidovi, podigne neke krpe, a

svjetlo lojanice rasvijetli drveni lijes.– Jest, to je taj – reče žena u krinki. – Što ste htjeli s njime?– Poslala sam po babu Uršu da dođe k meni i da nešto pokušamo. A

kad je nema kod kuće, htjela sam to učiniti sama. Ako se poslije ponoćiodreže mrtvoj vještici sedam vlasi i sedam niti izvuče iz košulje, dobivačovjek sedam velikih moći. A kad joj se sedam puta ubode nožem usrce, onda je takav nož čudotvoran i razreže sve što čovjek hoćerastaviti.– Vi to ovaj put nećete učiniti nego lijes prodati meni!– Ako vaša milost želi.– Tiho. Ne zovite me "vaša milost", mogao bi tko čuti! Ta vi ne

znate tko sam.– He – he – ja to i ne trebam znati, ali vaše ručice i vaše držanje

doista mi jasno pokazuje da građansko odijelo nosite samo onda kad neželite da vas tko prepozna.– Svejedno. Zovite me "Bijela sova" – to mije draže. Dakle, vi ćete

lijes prodati? Evo vam za nj deset dukata. Gospoda joj pruži novce, astaričino lice zasja od sreće.– Ja ću obavijestiti moje gdje se lijes nalazi. Za sat oni će doći, a vi

im ga morate predati.– Ti ćeš, Lovro – zapovjedi starica – ostati ovdje i paziti.Kad dođu, predaj im lijes. Jesi li čuo?

W

– Jesam – odvrati zlovoljno dječak kad je vidio da neće moći napočinak.– Kakvo je to svjetlo ondje na Griču? – primijeti starica gledajući

kroz široku pukotinu na Grič.– U dvorcu grofice Ratkay bdiju.– Je li istina da im je nestalo kontese? – upita stara.– Istina je – odvrati žena u krinki – no uzalud je čekaju. To je kazna

Božja stoje grofica odbacila svog unuka.– Zar je njezina kći imala i sina?– Krasnog dječaka, ali grofica nije htjela da za njega zna pa se sada

negdje potuca po svijetu. Bog ju je sada kaznio. Ali neka Lovro dobropripazi.– Laku noć! – reče starica ženi koja je iščezla u noć.– Mora da je bogata ova gospoda – reče Lovro – kad ima toliko

novaca.– Ne znam tko je, a mislim da ne zna ni Urša. Ali šta me briga?

Svaki napitak i svaki posao dobro plaća. Ti ostani tu, a ja ću u kuću.Dječak je sjeo na oveliki kamen pred kojim je porastao visoki grm.

Otkine jednu grančicu i pomiriše je.– Aj, bako, kako to jako miriše!– Iš, ludo – ne miriši to! Ovo je "pospanec", uspavat će te, a onda jao

tebi.– Zar ovo uspavljuje?! Što vi sve ne znate!– Ne trgaj tu travu – to je skupa stvar. Pazi da mi ne zaspiš.Stara ode, a dječak ostane s lijesom sam.

POSLIJE PONOĆI

Lovro se nije nimalo bojao. Naučio je da uz mrtvace bdije u noći ičuva ih po selima za malu plaćicu, naučio se na zakrinkane ljude, nanoć, na tišinu, vjetar i vještice. Sjedne na lijes i stade prisluškivati vjetari šišmiše što su se sklonili negdje u kutu podrtine.Razmišljao je o gospodi koja je baki dala toliko novaca.Kakva mora da je to vještica u tom lijesu kad ju je strana gospoda

W

zlatom platila?Dječak ustane i zagleda se u lijes."Vele da se mrtva vještica pomladi i da joj vrag na lice udari svoj

žig. A tko oko pola noći vidi mrtvu vješticu tome se na njezinu čeluprikaže slika budućnosti! Kako bi bilo da i ja pogledam svojubudućnost? Valjda neću cijeli život služiti bakinim vračarijama i čuvatimrtvace po selu? Istina, ove slike prikazuje vrag, ali zašto da ga sebojim. Koliko puta sam čuo baku pri vračanju zazivati vragove, pa jojse ništa nije dogodilo. Zastoja ne bih zavirio u lijes? Možda ću ipakvidjeti svoju budućnost?"Dječak izađe iz ruševine da se uvjeri nema li koga u blizini i je li

baka već u kući. Onda priđe k lijesu i stade skidati pokrov. Uzmesjekiricu stoje ležala u bakinom spremištu oruđa, izvadi klin ce kojimaje pokrov bio pričvršćen i polako ga podigne.U lijesu je ležalo tijelo. Vidio je najprije noge. Onda podigne pokrov

još više, tako da se otkliznuo iznad glave na zemlju.– Istina je – klikne mališ – vještice se doista pomlađuju.Ovakvo mlado lice vještice još nisam nigdje vidio. Ali zašto ima

svezana usta i nos? Tko joj je svezao na usta i nos ovo zelenje?Dječak skine povez s lica, a nekakve zelene biline padoše joj na prsa.

Dječak ih uzme u ruke:– Kako to miriši! Pa to je "pospanec"! Baka je rekla da čovjek od

toga zaspi. Ne, ja neću to mirisati. Ali ću osvijetliti vještici lice ipogledati joj u čelo – pa makar vidio i najstrašniju sliku budućnosti.Hoću da vidim kako će mi se to ukazati!Dječak se primakne bliže ka glavi, rasvijetli mrtvo lice i zagleda se u

nj očekujući da će mu se u tom licu prikazati njegova budućnost.Gledao je i zurio u nj časove i časove, gotovo pola sata, ali se slikanikako nije htjela pojaviti. Što je dulje gledao, to je sigurnije i željenijeočekivao.Zaboga, stoje to? Pričini mu se daje mrtva vještica otvorila oči,

maknula ustima i podigla glavu.Lovro se trgnu natrag. Prestraši se i prekriži.U isti mah opazi da je vještica u lijesu sjela i pogledala ga čudnim

pogledom. Dječak htjede kriknuti, ali u to opazi pred sobom čovjeka s

W

dugom sabljom."To je vrag", pomisli mali, a krv mu se sledi u žilama. Htjede se

prekrižiti, ali se nije mogao ni maknuti. U ruci je grčevito držaolojanicu tako da mu se ruka gotovo skamenila.– Do sto đavola, konteso, što radite vi u tom čudnom salonu u ovoj

smrtnoj postelji? – čuo se duboki glas muškarca.Dječak opazi daje žena u lijesu pogledala čovjeka, prenerazila se i

naglo se htjela pridići. Ali nije mogla. Lovro je htio vikati, ali ga neštosapelo u grlu.– Ta govorite već jednom, jer ću još i ja misliti da ste samo prikaza,

konteso Nero – grubo će muškarac.– Došli ste, dakle? – oglasi se ona sjedeći u lijesu, blijeda poput

mramora. Kupili ste me za deset dukata, gospodine kapetane!– Siniša, pusti je – oglasi se straga drugi glas. Čini se da je sirota

sišla s uma. Idem brzo javiti stvar grofici, a ti ostani ovdje – reče tajglas i čovjek što je stajao iza Siniše iščezne.– Bako, bako – stane vikati Lovro dršćući od straha. Kad ga uhvati

ruka iz lijesa, on se sruši na zemlju. Još se nikada nije toliko bojao inikada doživio ovakav čas.– Ne boj se – reče mu Nera.Djevojka se htjela pridići i Siniša priđe da joj pomogne.– Odlazite! – vikne ona. Glas joj je drhtao kao da se u njoj razlila žuč

od bijesa i mržnje.– Molim, ja vam se ne kanim narinuti, ali rado bih ipak znao što sam

vam skrivio ako sam slučajno nabasao ovamo.– Slučajno? Kakve li drzovitosti!– Ovaj put imat ću s vama obzira, jer baš niste u ugodnom položaju.

Kad sam prolazio sa svojim časnikom ovuda, vidio sam iz podrtinesvjetlo i zanimalo me što je to.– Mislite li da nisam čula sve što je "Bijela sova" govorila? Ako se i

nisam mogla maknuti, ali čula sam sve, svaku riječ, i to kako će dvačovjeka doći da me s lijesom nekamo odnesu. I evo, dodoste dvojica!– Sveti Bože! – klikne Lovro uspravivši se – vi onda niste mrtva

vještica? Vi ste samo spavali, a ja sam vas probudio? Vi ste spavali od"pospanca"? Tući će me baba Jana što sam uradio. Bože, smiluj mi se,

W

ubit će me baka! Ubit će me.– Šuti i ne viči! – zapovjedi mu Siniša.Lovro zašuti, ali suza nije mogao sustaviti. Nera se ponovno

pokušala pridići i to joj je sada uspjelo. Bila je sva slomljena, ali onabrzo korakne prema izlazu iz ruševine. Siniša joj zakrči put.– Čekajte dok dođu po vas, časnik je otišao grofici.– Lažete – vikne Nera i htjede kapetana odrinuti da sebi silom

prokrči put. – Poslali ste po vaše ljude da me opet odvuku, kao ono ucrkvi.– Vi govorite ludosti, ali ništa zato. Odavle nećete izaći sami.Nera ustane. Strah joj je dao opet snagu i ona se svom silom potisne

prema izlazu iz ruševine. Ali je kapetan uhvati obim rukama za ramena,kao ono u šumi kod sv. Žavera i reče joj onim istim glasom:– Uzalud vam svaki pokušaj. Vi ćete ostati ovdje.– Razbojnik. Hulja – izlane Nera, blijeda i iznemogla.– Pustite je – vikne mali Lovro stupivši k Siniši. – Što vam je

učinila?Vika je uzbunila babu Janu koja je dotrčala k ruševini i ostala

prestravljena zureći kroz jednu pukotinu i slušajući što se događa. Nijepravo shvaćala, ali je vidjela prazan lijes i osjetila da se nešto dogodilošto će joj ugrabiti njezine dukate. U daljini, međutim, zasjale baklje,čuli se glasovi i brzi koraci ljudi. Prvi je došao mladi časnik i najavio:– Već idu, ne bojte se, gospođice konteso.Nera se ukočila. Ona je čekala da će doći zakrabuljeni ljudi i opet je

strpati u onaj strašni lijes. Ali se prevarila. Na ulazu u ruševinu pojavilisu se njezini vjerni sluge. Da, ona ih je prepoznala. Ali nije moglaprogovoriti ni riječi. Osjetila je da joj se srce sledilo i riječ zapela ugrlu. Pođe dolje na Mesničku ulicu gdje je već bila kočija u kojoj jesjedio sam grof Petar. Bio je odveć debeo, a da bi mogao brzo doćigore. Nera nije mogla ništa da mu kaže, a ni on nije ništa pitao.Prislonio ju je k sebi, prigrlio je na grudi. Ovako su sjedeći šutjeli svedo dvorca gdje su svi prozori bili rasvijetljeni.Grofica Ratkay nije znala što se zbilo. Kad je slavonski časnik došao

javiti da je našao Neru, Oršić je bio kod grofice koja je malo usnula. Onje potajice uzeo sluge i kočiju i otišao po djevojku.

W

Grofica se prenula u svom naslonjaču kad je kočija ušla u vrt.Prepoznala je štropot kola i rzanje svojih konja i pohitila k prozoru.Pričinilo joj se daje čula glas svoje drage unuke i da je zamijetila uzdah,a za malo i polagane i neodređene korake.Grof Oršič otvori vrata i dovede u svom naručju u grofičinu sobu

blijedu i iznemoglu djevojku.– Nero, dijete moje! – kriknu baka i privine izgubljenu unuku na

grudi.– Bakice moja! – uzdahne i klone.– Što su od tebe učinili? Kako si blijeda i slomljena! Reci što su ti

učinili!Baka i unuka zagrliše se i zaplakaše kao da se nisu već davno

vidjele. Kad ih je prošla prva bol i radost, posadi grofica Neru na divan.Ona je sjela pokraj nje i gledala u njezino lice da što prije pročita nanjemu stoje proživjela.Uto se otvore vrata, a na njima se pojavi blijedo lice mladog baruna.

Suznim očima pohiti do Nere, izljubi joj ruke, zagrli je i poljubi u kosu.Bijaše to prvi njegov vjerenički cjelov.– Siromašni, dobri moj Ivo. – Nera mu pogladi kosu. – Mnogo si

trpio.Djevojka im stade pričati što se sve zbilo s njom u crkvi i kako je

došla s ocem Smoleom da vidi nekoga koji je umro, a koga ona tolikovoli.Grof Oršić i baka izmijeniše poglede. Nera, dakle, još nije znala za

Malakoczyjevo pismo. Dalje im je pričala kako ju pograbiše četirisnažne ruke i kako su joj na usta i nos svezali nekakvo mrzlo lišće kojeje silno zamirisalo i odmah je omamilo. Osjetila je kako ju strpaše ulijes gdje joj se cijelo tijelo ukočilo kao daje mrtva. Nije se mogla nimaknuti, premda je mogla misliti i sve oko sebe čula i razabirala.– Bilo je strašno. Ležala sam kao mrtva, a nisam se mogla maknuti

premda sam to htjela. Već sam se pobojala da je,možda, smrt takostrašna da čovjek sve čuje i o svemu misli, a ne može kretnjama slijeditisvoje misli i volju. Osjetila sam daje na lijesu nekakav mali otvor, jermije glas s lijeve strane jasno dopirao do ušiju, dok s desne nije biorazgovijetan. Tako sam čula sve što se oko mene zbivalo. – I to da su

W

oca Smolea proboli bodežom?– Čak i to kako su panduri kojima je Dvojković naložio da nose lijes

na Zvjezdišće putem razgovarali da će lijes metnuti u grmlje i pobjeći.Najednom začujem glas stare babe koja ih je zaustavila i kad je doznalada nose vješticu nagovorila da joj lijes prodaju. Panduri su pristali i jasam razabrala kako su me nakon kratkog vremena spustili na zemlju.Pod lijesom zaštropotalo je kamenje. To bijaše u onoj podrtini u kojojsu me našli. Čitav dan nije nikoga bilo. Nisam čula ljudsko biće, ali pozvižduku vjetra razabrala sam da sam negdje na otvorenom. Čekala sami čekala hoće li tko doći, hoće li tko opaziti lijes i pokušati da u njzaviri. Sve više sam se uvjeravala da je ono što su mi svezali na usta inos nekakva biljka koja učini da čovjek zamre. Osjećala sam miris lišća,ali sam bila kao mrtva.Dugo sam ovako ležala kad zamijetih glasove dviju žena. Spoznala

sam iz razgovora da je jedna vlasnica lijesa, a druga njezinaposjetiteljica dok sam u trećem glasu razabrala dječaka koji mora dajeunuk jedne od njih.Sada ispripovjedi Nera sve što je baba Jana razgovarala s

tajanstvenom gospodom koju je oslovila "vaša milosti".To je groficu Ratkay, baruna i grofa Petra silno iznenadilo. Tko bi

mogla biti ta gospoda? Tko su ti ljudi koji su s njome htjeli da otmuNeru?– Valja ispitati dječaka – reče grof Oršić. – Ja sam dao na svoju

odgovornost i dječaka i staricu dopremiti ovamo, a poslao sam i pogradskog notara. Te se hulje moraju pronaći.Čas kasnije dovedoše dvanaestogodišnjeg dječaka koji je neprestano

plakao kao da mu je kucnuo zadnji čas.– Ne plači – oslovi ga blago Nera. – Ti si me spasio i dobit ćeš za to

nagradu. Samo reci tko je bila ona gospoda koja je došla k tvojoj baki.– Ne znam, vaša milosti, oslijepio ako znam. Onijemio ako znam.– Je li već prije dolazila k tvojoj baki?– Jest. Ona je dolazila više puta k babi Urši po ljubavne napitke.– A za koga? – upita Oršić.– Za nekog gospodina koji voli drugu.– Možda znaš tko je taj gospodin?

W

– To ne mogu znati, ja samo katkad nešto čujem. Neka mi vašamilost ništa zla ne učini – molio je dječak – ionako će mi baka polomitikosti što sam skrivio ovo s lijesom.Upravo kad pozvaše u sobu babu Janu, došao je gradski notar. Bio je

napadno zlovoljan.– Oprostite što smo vas dali probuditi – reče grofica.Baba Jana stajala je pred gradskim notarom mirno, dok su mu ostali

pripovijedali o čemu se radi.Notar je navalio osornim pitanjima na babu Janu, ali ona je odvraćala

da ništa ne zna, niti pozna onu gospođu. Zna jedino daje iz vrlootmjenih krugova.– A zašto se naziva "Bijela sova"? – upita Skerlec.– Ne znam. Tako se javlja kad dolazi k babi Urši.Sale zamoli groficu za dopuštenje da babu Janu presluša na samu, jer

će onda prije reći istinu.Grofica ponudi notaru da pode sa staricom u pobočnu sobu. A Nera

je bogato nagradila malog Lovru čije ju je praznovjerje spasilo.Mališ primi dar. U isti mah opazi Nera da u drugoj ruci stišće zlatnik

koji mu nije ona dala.– Tko ti je dao taj novac? – upita ga Nera.– Onaj gospodin što vas je pograbio za ruke i bio s vama tako grub –

odgovori Lovro.– A zašto ti je to dao?– Ne znam.Nera se sjetila kako se mali Lovro za nju zauzeo kad ju je Siniša

zadržavao da ne pobjegne iz podrtine. I ona osjeti prema dječakumnogo zahvalnosti.– Ako ti bude kadgod u životu zlo, dođi samo k meni. Uvijek ću ti

pomoći.Dječak zahvali i izađe iz sobe.Nakon četvrt sata vratio se Sale s babom Janom iz pobočne sobe i

prišapnuo grofici:– Vašamilosti, ova je žena vračarica, ali doista nije ništa kriva u ovoj

stvari. Ali ću uhvatiti onu drugu, njezinu sestru babu Uršu. Ona ćesigurno nešto više znati o tajanstvenom događaju.

W

Sale na to otpusti babu Janu, a onda se sam oprosti i ode.

TAJNA IMENA RATKAY

Sva je služinčad u dvorcu bila budna. U kuhinji spremala se zakontesu juha i kuhalo se vino da se okrijepi nakon prepaćenih muka.Grofica je sama nadzirala kako se to pripravlja, a Oršić je pošao ukapucinski samostan gdje je ležao Smole da vidi kako mu je i je lidošao k svijesti.Nera i Skerlec ostadoše sami.– Kako sam sretan što si opet moja! – reče on djevojci toplim

glasom. – Ali nisi smjela poći sama s kapucinom.– Tko bi slutio na zlo?– Ali nije bilo ni zgodno poći s njim već i zbog služinčadi i ljudi.

Znaš da je svijet odmah spreman da koješta izmisli.Nera iznenađeno pogleda svog vjerenika.– Što tebi ne pada na pamet?– I moja majka i grofica Čikulini rekle su da s kapucinom, koji je

ipak mladi čovjek, ne bi smjela noću sama izlaziti iz kuće.– A ti si to od njih poprimio? Rugaš se sam sebi!– Ti si odveć smjela. Sjećaš li se one večeri kad si pošla sama na

šetnju pod Sljeme? I ono nije bilo oprezno. Ali sada to više nećešučiniti, je li? Sada si moja vjerenica i ja ću te svuda pratiti.Nerino se lice nešto smrknu.– Ljutiš li se što sam ti to rekao?– Ne ljutim se, već ti želim reći nešto drugo što mi se čini da je i za

tebe i za mene mnogo važnije od onog što će svijet reći zbog toga štosam otišla s kapucinom.Skerlec osjeti u Nerinim riječima neku gorčinu. Ali mu ona nije dala

vremena da o tome što rekne nego nastavi.– Sumnjaš li ti tko je mogao da me na ovakav način ugrabi?– Ne, ni izdaleka.– Ja ipak sumnjam na kapetana Sinišu!– Na kapetana? Što ti pada na um?! To nije moguće. Časnik, pa

W

takav grdni nedostojni čin? Zar ne vidiš da je tvoja otmica u vezi spokušajem da se grofica umori. A zar bi Siniša robio?– Zar časnici nisu nikada počinili nedostojnih čina? On je trenkovac,

ti su ljudi spremni na sve zlo.– Siniša nema razloga da to čini.– Mrzi me, jer sam ga osramotila na plesu pa je možda htio da mi se

osveti. Nije li čudno da je baš on došao s onim časnikom upravo u časukad su neki ljudi imali doći po lijes?– Ali časnik je potrčao prvi u dvor da obavijesti baku.– Kad su vidjeli kako im više ne može uspjeti da zločin izvedu do

kraja, htjeli su da zabašure svoju krivnju i pričinili se, tobože, mojimspasiteljima.– Možda imaš pravo, ali za to treba dokaza.– Čuj me, Ivo! Hoćeš li mi pomoći da te dokaze skupimo protiv

kapetana?– Čemu to, Nero, kad smo sada opet sretni i kad si ti oslobođena?

Pustimo i kapetana i njegova časnika, pa se veselimo što si ti takosretno umakla.– Zar se ti ne bi htio osvetiti čovjeku koji je, možda, protiv mene

snovao grozni zločin?– Vidim iz tvojih riječi da mi predbacuješ kao da te ne ljubim.

Moram ti, dakle, govoriti iskreno. Daje zločinac tko drugi ne bih ni časaoklijevao da ga smrvim. Ali ako je to Siniša, onda se to ne možeprovesti. Ti ne znaš daje on u osobitoj milosti kod kraljice. Siniša sepokazao velikim junakom uz pokojnog Trenka. On ima na dvoru takvihveza da mu ne bismo mogli učiniti ništa nažao, nego bismo se, naprotiv,zamjerili njegovim zaštitnicima na dvoru. A ti znaš da mene na dvoručeka odlično diplomatsko mjesto. Ti ćeš biti još i dvorska gospođacarice. Čemu da sebi pokvarimo lijepu budućnost zbog Siniše kogaionako ne bi nikad stigla zaslužena kazna?Nera je sklopila ruke u krilu, gledala svog vjerenika i slušala njegove

riječi. Ali na licu joj se javilo nešto ledeno.– Imaš pravo – reče ona hladno.– Znao sam da si razborita djevojka – odgovori Skerlec sav blažen.Uto stupi u sobu lakaj noseći na pladnju juhu. Za malo se Nera u

W

krugu svoje bake, grofa Oršića i vjerenika okrijepila. A onda grof iSkerlec ostaviše dvor.Baka i unuka ostadoše same.Nera je gledala kako joj baka sama namješta postelju. Danas to nije

dopustila sobarici.– Na što misliš, dušo moja – upita baka pristupivši k djevojci i

uhvativši joj lice obim rukama.– Mislim kako bi bilo lijepo da imam brata koji bi me volio!Grofičino se lice smrkne. Nera to opazi, ustane i baci se svojoj baki u

naručaj:– Bakice, zašto ti ne voliš moga brata, zašto si ga protjerala u svijet?!– Tko ti je to rekao?– Ona okrinkana gospoda. Čula sam kako je govorila babi Jani:

grofici je nestalo unuke, a to ju je Bog kaznio što svoga unuka nijehtjela priznati i pustila ga u svijet da se potuca od nemila do nedraga."Tko je ta žena koja to zna? Zašto je to pripovijedala babi Jani?

Možda zato da to razglasi po cijelom gradu? Da me osramoti?"Rumen bijesa zažario se na grofičinom licu. Ali kad je pogledala

Neru, opet problijedi:– Ti nisi smjela za to saznati, Nero!– Bakice draga, zar je moguće da bi ti mrzila moga brata, dijete moje

majke i moga oca koje si toliko ljubila? Baka se okrene k prozoru dasakrije blijedo lice.– Reci što ti je skrivio da si ga odbacila? Sigurno je počinio kakvo

veliko zlo! Ali možda bi mu mogla oprostiti? Reci mi je li mladi ilistariji od mene? Gdje je?– Gdje je? – prošapće starica. – Tko bi to znao!– A kako izgleda?– Ne znam. Ne vidjeh ga od kolijevke!– Zaboga, ta onda ti nije mogao ništa skriviti kad je još bio u

kolijevci?– Nero, dušo, pusti to! Ako me ljubiš i želiš da bakica živi, onda je

ništa ne pitaj. To je tajna imena Ratkay, a ja hoću da bude s njim ipokopana. Ti si kći grofa Keglevića i bit ćeš žena baruna Skerleca, crnetajne mog nesretnog imena neka ne dotaknu imena tvoje buduće

W

obitelji.– Ali, bakice, zar nije sudbina moga brata vezana s mojim imenom?– Ne. Nikako nije. Zaklinjem te, Nero, ne pitaj me više o njemu ako

ne želiš svoju baku bezmjerno rastužiti i pomutiti joj život!Nekoliko časaka kasnije ležala je kontesa u svojoj svilenoj postelji

nad kojom se spustio svod od modrikaste svile. Nakon tvrda ležaja ulijesu bijaše joj njezina postelja, puna pahuljica, čipaka i svile,dvostruko meka, topla i draga. Pa ipak, nije mogla usnuti.Dvije teške misli slegle se na mladu dušu.Razgovor sa Skerlecom i bakom ostaviše u njezinom srcu dubok

dojam."Uskrsnula sam gotovo od mrtvih", pomisli ona, "a Ivo? On se bori s

brigama što će svijet reći da sam otišla sama s kapucinom. I kad hoćuda nađem dokaza protiv čovjeka koji je, možda, zasnovao najgroznijezločinstvo protiv mene, on ga zagovara i brani i na kraju rješavakrivnje, jer se boji za svoje časti i naslove!... Zašto sam se, zapravo,zaručila s tim čovjekom? Ja, koja sam uvijek sanjala o ljubavi,smjelosti, odvažnosti vratolomnih žrtava? Zaručila sam se s njim samozato da ne moram plesati s kapetanom Sinišom! Ivo se onda htio zamene pobiti u dvoboju, ali ga je kapetan izazvao. Ivu sam voljela, biomi je dobar i bilo mi je žao što me tako nesretno ljubi. Ali to ne možeda bude ljubav. Ona mora da je velika, strašna, ona mora da pustoši,osvećuje, ubija. Vojkffy!... Da, on je rekao da će ubiti svakoga kogabudem ljubila. To je, možda, ljubav. Ne, ne, ja ne mogu nikoga ljubiti,ja neću nikoga ljubiti. Moje srce sniva o junacima, a ovo su ljudi kojičekaju časti i imenovanja. Da imam sada dragog brata! On ne bi sadalegao spavati. Pošao bi u noć da nade mog otmičara, stao bi mu licem ulice, trgnuo bi mač i osvetio me.Zašto nemam brata?...Tko zna gdje i kamo svijetom luta."Nera se osjetila nesretna i ostavljena. Prvi put u životu nakvasila je

svoj svileni jastuk suzama...

UROTNICI

W

Sunce se probudilo od noćnog sna, nasmiješilo se mladoj zori iogrlilo je toplim zlatnim tracima.Raspupano cvijeće, rosna trava i krošnjato busenje pružili svoje

vrške prema zlatnoj toplini što se nad njima razasula sa plavog neba.Svježe jutro disalo je opojnim dahom i budilo ljude na posao. Kmetovise hrlo odazivali pozivu novog jutra. Oko Bukovca i Remeta zabijelišese muške košulje i zarumeniše crvene peče žena. Njihova pjesmaizmiješala se s pjesmom jutarnjih ptica budilica, a kroz brežuljke idolinice, oranice i poljane odjeknuše prvi glasovi rada.Puteljkom prema Remetama ponosito se uspinjao plemeniti bijelac.

Kmetovi su ga poznavali, kao što su poznavali i njegovu gospodaricuNeru koja je spokojno sjedila na sedlu i udisala svježe, mirisno jutro.Iza kontese pojavila se još dva jahača. Bijahu to njezini sluge koji su

imali budno paziti na svoju gospodaricu da joj se ne dogodi kakvo zlo.Tako je odredila stara grofica dopustivši unuci da pođe na Bukovac uposjet svojoj prijateljici Ženki Drašković.Nera je zaustavila konja na vrhuncu brežuljka i svrnula pogled dolje

u tihu dolinicu Remeta, gdje se bijelila crkvica, a uz nju samostanremetskih fratara. Kraj malog jezera stupala je povorka bijelih fratarašapćući jutarnju molitvu.Nera zaokruži malu dolinu i okrene na protivnu stranu Bukovca.

Onda se spusti u uvalicu prema sljemenskim obroncima. Tu je u gustomšikarju stajala mala kolibica u koju su se često svraćali lovci s lova nadBukovcem i po sljemenskim obroncima.Nera se zaustavila nedaleko od kolibice i naredila svom sluzi:– Marko, prihvati konja i pričekaj me. Za pola sata se vraćam.– Na službu, vaša milosti.Kontesa pokupi svoje duge suknje i pribode ih o struk tako da su joj

se vidjele lijepe žute čizme, a onda se uspne pješke sve do sive kolibice.Pred trošnim vratima stane, udari bičem tri puta po vratima i reče:– Vivant Remetinci!Kao na zapovijed trošna se vrata otvore i Nera ude.Kroz male prozore prosipali se žarki traci sunca i osvijetlili nekoliko

mladića koji su veselo pohitali u susret Neri.Svi su bili odjeveni u lovačka odijela i svi su imali puške, ali one su

W

počivale u kutu kolibe.– Kako se dugo nismo vidjeli! – reče kontesa. – Vaše bečke nauke

odveć dugo traju, a praznici su odveć kratki. Dajte da vidim jeste li svi.– Evo nas, svi smo! – reče mladi Čikulini. – Tito Krajačić,

proslavljeni sin praznovjernog gradskog suca, Marcel Bogović, blagiunuk strašnog senatora, Mirko Malakoczy, Paskal Kukić, Vilim Stiller,Dragan Keglević. A ovo su trojica naših novih pristaša: Leo, Andro iSrećko Petrić, sva trojica sinovi županijskog tajnika i plemića Petrića.Sad vidite da u Beču nismo ostali skrštenih ruku, već smo stekli i novihprijatelja.Nera pruži svakom ruku i ljubazno se pozdravi.Mladići se okupiše oko nje i obasuše je pitanjima što se to s njom

dogodilo i kako je utekla strašnoj spletki. Ona im ispriča potanko svešto se zbilo počevši od one večeri kad je ugrabiše nepoznati ljudi.– I još uvijek nema traga zlikovcima? – upita mladi grof Čikulini,

najmlađi medu njima.– Ni traga ni glasa! Tko su otmičari ne znam, ali medu njima je i

neka otmjena gospoda. Vjerojatno je, dakle, da su otmičari iz boljihkrugova – reče Nera.Ona otmjena gospoda zalazi babi Urši? – upita Čikulini. – To bi se

dalo istražiti.– Jest, i ja sam odlučila da pođem k toj babi preodjevena da tobože

tražim od nje nekakav napitak. Možda bi staroj cekini razvezali usta, amoglo bi se i lukavošću štogod saznati o toj otmjenoj gospodi.– Ne, vi nećete k babi Urši. Jaje poznam, ona je gotov razbojnik.

Ako je pak u vezi s tim lopovima koji su vas ugrabili, onda bi onaučinila sve da vas preda u ruke toj četi. Budite uvjereni da vas onilupeži sigurno nisu pustili s očiju, već vas uhode. Kad bi im se pružilaprilika, oni bi vas sigurno ponovno ugrabili. Vi se ne smijete izlagati, tomi ne dopuštamo! – odlučno će Tito Krajačić.Svi su jednodušno potvrdili njegove riječi.– Tito ima pravo – reče Čikulini. – Vi ne smijete prekoračiti praga te

strašne babe, ali mi ćemo je već prisiliti da govori.– Dobro – reče Nera. – Neću ništa poduzimati bez vas i vaše pomoći.

Ali moramo prodrijeti u tajne te crne čete i zato ćemo zajedno nešto

W

zasnovati. Svaki neka o nečem razmisli, pa kad se sutra sastanemo,onda ćemo odlučiti.– Ja vas, braćo, moram, na žalost, već na prvom sastanku ovih

praznika izvijestiti o vrlo neugodnoj stvari – reče odmah nakon togaTito. – Nanjušili su nas. Eto, čujte. Jučer me je moj otac iznenadio ovimrazgovorom:"Tito", reče mi on, "čuo sam da medu mladim đacima koji studiraju

u Beču ima nekakvih usijanih glava koje hoće biti pametnije od prava izakona. Nešto ruju protiv posvećenih zakona o spaljivanju vještica kojeugrožavaju život i sreću našeg građanstva."– Tko ti je to rekao, oče? – upitam ga."Gradski odvjetnik. On zna da ovi đaci pripovijedaju o prosvjeti kao

da mi drugi ljudi nismo prosvijetljeni, i ja te upozoravam da paziš da nebi došao u blizinu tih urotnika. Jer, ako ih ja ulovim i dokažem da surovali protiv starog našeg zakona, onda im ne gine tamnica."Mladež je iznenađeno gledala u Tita.– Mi smo, dakle, urotnici?! – začudi se Kukić.– Ali kako su mogli za to saznati?– Eto kako – oglasi se Franjo Čikulini. – Sjećaš se ti, Paskale, kako

smo se mi prije nekoliko dana na ulici pozdravili? Ja sam ti rekao:"Vivant prosvijetljeni!" U isti mah se okrenem i opazim kako je pokrajnas prošao gradski odvjetnik. Kad smo se oprostili, dođe on k meni iupita me: "Što znači taj pozdrav, gospodine grofe?" Mene je razljutilošto me on poziva na red pa sam mu odgovorio: "Znači ono što samrekao: “Vivant” svi oni koji su prosvijetljeni, a ja se nadam da ćete i vispadati među njih." Priznajem da to nije bilo od mene pametno, ali samuskipio kad mije onako govorio.Svi su šutjeli. Šutnja kao da je neugodno djelovala na mladoga grofa

i on ih pogleda svojim ljepušnim blagim licem u kojem se zrcaliladjetinja iskrenost i duševna čistoća.– Vi se srdite na mene? – upita plaho.– Morali bismo se ljutiti – reče Tito svojim dubokim odlučnim

glasom – jer si bio nespretan.– Cijela stvar nije tako pogibeljna – reče Nera u Franjinu obranu. –

To je bolje ako te stare pergamente saznaju da ima ljudi kojima nije

W

pamet pljesniva i koji paze na njihove prste. Nije li tako? Napokon, štonam mogu? Što smo učinili? Ništa drugo nego što ne vjerujemo ugluposti! – reče Nera i odmah nastavi:– A sada da vam ja priopćim nešto što je mnogo ugodnije od Titovog

izvještaja. Dok ste vi bili na naukama u Beču, otkrila sam ljude kojimisle kao i mi. Oni nemaju svog imena kao mi, ni svoje lozinke, aliimaju isto uvjerenje kao i mi: da su progon i spaljivanje vješticanajstrašniji zločin što gaje čovječanstvo ikad počinjalo. Cijelo društvosastoji se od grofa Petra Oršiča, oca Smolea i moje bake.– Ah, kliknuše mladi ljudi radosno. – Oni su tako moćni!To vrijedi više nego da imamo stotinu drugih pristaša. Otac Smole je

ispovjednik vještica, grof Oršić moćan je u plemstvu, a grofica je uosobitoj milosti kraljice. Braćo, to je golema potpora. Neka sada gradskisudac govori o urotnicima!– Jeste li grofici već rekli što o nama? – upita Tito.– Nisam. Kad smo se posljednjih praznika rastali, mi smo se zavjerili

da nećemo nikome odati našu tajnu. I ja sam svoju zakletvu održala. Niocu Smoleu nisam ništa pripovijedala, premda mije on uvijek bionajvjerniji pouzdanik. Ali sada ću s vašom dozvolom baki i njemu svepriznati.– Grofica vas sigurno neće zbog toga koriti i tako ćemo onda imati u

našoj družbi tri žene.– Tko je treća? – upita Nera znatiželjno.– Moja sestra – odvrati Tito. – Ona je cijelu godinu bila sa mnom u

Beču. Tada je često dolazila u društvo s našim drugovima i postalagorljivom našom pobornicom. Ona će doskora prispjeti ovamo sdoručkom za – lovce! Tako smo ugovorili pred ocem.– Kako se radujem! – veselo će Nera. – Sad ću bar imati drugaricu

koja misli kao i ja.Mladež se radovala, pričala, osjećala se kao neka tajanstvena

urotnička družba. A to joj je u vlastitim očima podavalo važnost i nekuosobitu čast.

BIJELA VJEŠTICA

W

U taj čas udari netko tri puta po vratima. Franjo Čikulini otvori. Ukolibu ude mladić visok kao Tito, plav kao Čikulini, a plećat kaoMalakoczy.– Živio Francesko! – kliknu mladež. – Gdje si bio tako dugo?– Čekao sam na gospođicu Sandu.U kolibicu uđe i mlada nježna djevojka, smeđih kosa s velikim

modrim očima i okruglom lijepom glavicom koja je prkosno i dražesnopočivala na bijelom vratu. Na usnama joj titrao vragoljast miješak. Kadje ugledala Neru, pošla je ravno k njoj i prostodušno joj rekla:– Vi ste kontesa Nera. Ja vas već davno dobro poznajem. Kad biste

vi znali koliko sam suza isplakala kad vam se dogodila ona nesreća!Nera je srdačno zagrli i ganuto odvrati:– Osjećam da ste govorili istinu i molim vas da budete moja

drugarica.– Oh, konteso, kako sam sretna. Vi i ne slutite koliko sam vas

voljela. Moj brat i ostali prijatelji tako su mi često u Beču govorili ovama.Nera je bila izvanredno obradovana. Osvojila ju je mlada djevojka

svojim dražesnim licem, još dražesnijom pojavom i prostodušnimljupkastim čavrljanjem.– Evo doručka, braćo lovci – upozori Francesko. – Jeste li umorni od

lova? Gdje su vam zečevi da ih metnemo na ražanj?Veseli smijeh prekine Franceska.– Eno ih! Ali mi ovdje lovimo istinu, a pečemo na ražnju

praznovjerje.– Pazite da ne bi bilo obratno: da ne metnu na ražanj istinu – reče

Tito.– Samo nas mogu ispeći na ražnju, ali istinu ne može spaliti na

lomači ni naš gradski sudac sa svim svojim gradskim odvjetnicima,henkarima i grabantima – reče Francesko.– Vivat! To je prava riječ! – kliknuše mladi ljudi, a Francesko izvadi

zajutrak iz košare i pozove mladež na posao.– Braco urotnici, pristupite da žrtvujemo!Mladi ljudi posjedaše oko zajutarka. Puške su naslonili na vrata, a na

njih objesili nekoliko zečeva.

W

– Je li to vaša lovina? – upita Nera.– Šumar ih je ustrijelio, a mi smo ih donijeli amo kao corpus delicti

ako bi tko slučajno naišao na našu urotničku špilju – odgovori Tito ipogleda zabrinuto prema vratima. – I "lovački doručak" se samo zatopriređuje da prikrijemo svoje sastanke.Sjedoše svi oko doručka i skupiše glave kao da će se sada nešto

važna dogoditi. U kolibici nastade napetost i tišina.– Drage sestre i braćo – započne u tišini mladi Tito Krajačić.– Danas smo se sastali prvi put nakon naših praznika. I ima nas

mnogo više nego nas je bilo prošle godine. Ali i na našem Griču kao daove godine ima više strašnijeg praznovjerja nego prošle godine.Dogodilo se, naime, da su našli umoreno dijete. Tko bi sada mogao dapraznovjernim ljudima dovikne: "Nema vještica, žene koje vi spaljujeteposve su nevine." Oni imaju "dokaza", a mi smo praznih ruku. Mi,dakle, ne možemo ništa drugo učiniti nego da budno pazimo na to kakose vode istrage protiv vještica, da tako skupimo dokaza kako žene nisunikada učinile ono što su priznale. Ima li tko štogod priopćiti o tome?– Ja – reče poluglasno Nera. – Dok ste vi izbivali u Beču, ja sam,

ukoliko mije bilo moguće, pazila na sve što se radilo kod suda i uhodilanašu mudru gospodu na sve strane. Jednog sam dana, međutim, čula datobožnje vještice u zatvoru tako strašno muče te su neke izgubile pamet.Htjela sam to čuti i jedne noći pođem pod kulu na Kamenita vrata. Aliprozor je bio tako visok da nisam ništa drugo čula nego nekolikouzdisaja. Recite mi jeste li već čuli o bijeloj vještici na Kamenitimvratima? – upita ona drugove smijući se lukavo.– Naravno da jesmo. Moj otac i gradski odvjetnik noć i dan snivaju

kako bije dobili u šake – reče Tito.– Ta "bijela vještica" bila sam – ja!Svi se trgnuše, a Sanda i Tito izmijeniše poglede.– Zaboga, konteso, vi možda i ne slutite čime okrivljuju "bijelu

vješticu"! – reče Sanda.– Ne, to nisam čula.– Gradski odvjetnik tvrdi daje bijela pojava na Kamenitim vratima

umorila ono dijete što je nađeno kod slike Bogorodice.Nera pogleda široko otvorenim očima svoje drugove.

W

– Dakle, ja sam to – nasmije se ona. – To doista nisam ni slutila! Tanemojte me gledati tako tužno kao da sam već na lomači! Tko bi mogaoi slutiti da sam ondje bila ja? Osim vas to ne zna nitko.– Ipak je to odveć velika smjelost hodati ovako noću pod vještičji

toranj – reče Francesko.– Možda, ali mene često hvata tako neodoljiva želja da prodrem u

tajne progona nevinih žena da ne mogu ostati kod kuće. Vidim, vi stezabrinuti, kao da sam doista već u nesmiljenim rukama naše varoškegospode.– Pomislite, Nero – reče Francesko – da se već puna dva mjeseca

vodi potraga za tom bijelom vješticom.– Istina, i ja sam o tome vrlo spretno šutjela. Ali kad bi se saznalo,

recite mi, tko bi mogao predmijevati da sam vještica i da sam ubiladijete! Svi bi se tome nasmijali.Nera se obazre Sandi i mirno reče:– Kad bi vaš otac i saznao da sam ono bila ja, on me, valjda, ne bi

smatrao vješticom.– Oh, konteso, on vas silno mrzi.– Znam, od mog rođendana. Onda sam se s njim i gradskim

odvjetnikom porječkala zbog vještica, jedanput kad je pripovijedaokako su vještice nekome prolile vino, ja sam mu se nasmijala i smrtnoga uvrijedila.– Pa zar ti, kao njegov sin, ne možeš nikako djelovati na očevo

praznovjerje? – upita Kukić Tita.– Sve mi se čini da ga netko u tom praznovjerju još više podjaruje.

Ljetos je mnogo gore nego prošle godine.Pas koji je ležao do Franceskovih nogu zalaja i htjede skočiti na

vrata.– Dolazi netko tko nam nije sklon. Inače Hektor ne bi lajao.Brzo se latiše jela i napuniše čaše.– Vivat, vivat! – stane vikati nekolicina mladenačkih glasova kad je

netko izvana pokušao otvoriti vrata.– Do bijesa, vrata smo ostavili zatvorena – srdito će Tito i skoči

odvrnuti zapor.Na vratima se pojavi gradski sudac Krajačić. Jedan čas bili su svi

W

kao ukopani. Onda se prvi sabere Čikulini i oduševljeno klikne:– Živio gradski sudac Krajačić!– Kakva je to lovačka družba koja se zatvara? – upita sudac.– Htjeli smo da nas ne smeta seoska dječurlija koja neprestano dolazi

prosjačiti – primijeti Nera.– Očito ste nešto vrlo zanimljivo pripovijedali kad je bilo tako dugo

sve tiho?– Oh, gospodine suce – nasmije se Nera – to je gospodin Tito

prikazivao tragediju prostrijeljenog zeca. Pokazivao je kako izdiše ikako umire, a mi smo ga svi pobožno slušali i gledali. Tito je rođeniglumac.– A što ti radiš ovdje, Sando? – upita Krajačić svoju kćer ne

odgovorivši Neri.– Donijela sam zajutrak.– Ne biste li na časak s nama, vaša milosti? – upita Nera udvorno

suca.– Hvala, dolje me čeka gradski odvjetnik. Pošli smo k fratrima, pa

smo vidjeli dolje sluge koji vas čekaju. Zbogom, gospodo juratuši.Mladež je bučno otpravila gradskog suca iz kolibice, nazdravljala mu

i klicala. Dolje pod kolibicom stajao je gradski odvjetnik. Mladež injega burno pozdravi, a onda se opet vrati u kolibicu. Svi posjedoše okostola, pritvoriše vrata i pogledaše se pitajući. Svima je na licu ležalajedna misao.– Djeco, ovaj izlet bio je namijenjen nama, a nipošto samostanu –

upozori Tito. – Nisam li rekao da sumnja? Jadni moj otac, on je timstrašnim praznovjerjem okužen. A gdje je Franjo?U taj čas zažarena obraza bane u kolibu mali grof.– Braćo! Sakrio sam se i gledao idu li u samostan. Nisu pošli onamo!

Vratili su se na Grič.– Djeco, sad valja da smo na oprezu – opomene ih Tito ozbiljno.Za malo nastaviše razgovor. Najviše su se bavili sudbinom Jelice

Kušenke o kojoj su već svi znali daje sud traži. Nera ispriča svojimdrugovima daje djevojku zaštitila grofica Ratkay i kako je sirotadjevojka od straha pred Krajačićem gotovo poludjela.– I zato se baka dosjetila – reče Nera – te dade djevojku u Grički

W

samostan gdje je zaista nitko neće tražiti. Sad je Kušenka djevicaHelena i ondje mirno živi već dva tjedna i njeguje samostansko cvijeće.– Vidite, braćo – reče Tito – kakav je to uspjeh! Već imamo ljudi

koji se usuđuju da optuženu nesretnicu zaštite. Nadam se da ćemo uplemstvu naći još više takvih ljudi, je li, Nero?Doskora ćete nam donijeti vesele vijesti da je i barun Skerlec u

našem kolu. On sigurno misli isto onako kao i njegova vjerenica.– Da nije tako, ne bi ga kontesa sigurno nikada uzimala za muža –

primijeti Sanda. Njezin se pogled sukobi s pogledom stasitogFranceska.– Jest, Sanda je pogodila – reče Nera i ustane. – Meni je poći.Mladež odluči da svi otprate Neru u Bukovac. Veselo krenuše na put,

natovariše na leda puške i tobožnju lovinu. Svi su pošli pješice.Mala Sanda i Nera stupale su zajedno.– Hoćete li se skoro udati? – upita znatiželjno ljepušna djevojka

Neru.– Imam još vremena.– Lijepo je biti zaručen, je li? – tiho će Sanda.– I vi ste zaručeni? – upita Nera.– Da, ali samo potajice. To je Francesko. Mi se tako silno volimo. A

znate li gdje smo se sastali? U našem urotničkom društvu u Beču.Zbližili su nas zajednički nazori. Kako je lijepo kad oni koji se volejednako misle!Nera je osjećala neku prazninu u duši kad se spominjalo Skerleca. A

ipak postat će njegovom ženom! Zašto? – pitala se. "Zato što sam htjelakapetanu Siniši dokazati da neću s njim plesati i da se on mora pokoritimirno mojoj volji?..."

SPLETKE

Uz Mesničku kulu, koja je nekoć služila za obranu grada Griča,prislonila se golema raskošna palača gradskog odvjetnika i plemićaDvojkovića. Zgrada je bila sagrađena na jedan kat s tri tornjića. Lijevoje bila spojena s Mesničkom kulom, a desno spuštao se niz zgradu

W

golemi prekrasan perivoj. U sredini visokim zidom opasanog perivojadizao se poznati staklenik o kome je pričao cijeli grad. U tom jestakleniku jedan Nijemac zimi njegovao Dvojkovićevo cvijeće i južnobilje, a ljeti bijaše preuređen kao ljetna dvorana u kojoj su se održavalezabave na čudo čitavoga grada.I danas skupio se znatiželjni svijet na Griču i gledao preko gdje se s

vrha kule sjala crvena svjetiljka, a dolje pod njom, na mesničkombrijegu, titrao perivoj u čarobnom svjetlu raznobojnih svjetiljaka, dok sestaklenik blistao poput kristalne palače. Sve je izgledalo u noćnoj tamikao začarani dvor.U vrtu i u stakleniku vrvio je otmjeni grički svijet i divio se

čudovištima što ih je izmudrio Dvojkovićev raskošni plemićki ukus.Bilo je već poslije večere što se održavala u palači i mladež je

nagrnula u staklenik gdje su glazbenici, odjeveni u fantastično crvenoodijelo, svirali za ples.Nera je šetala u samotnom dijelu perivoja pod ruku sa svojom

novom drugaricom Sandom koju je od jučer zavoljela.– Jeste li već pripovijedali svojoj baki gdje smo jučer bili? – upita

Krajačićeva kći Neru.– Još nije bilo prilike, ali možda sutra.– Naši su Remetinci svi ovdje. Ne vidite li Franceska kako se

ogledava? To mene traži. Nećete li se ljutiti ako pođem k njemu?– Nimalo. Samo pođite kad vas srce k njemu vuče.Sanda pohita prema mladom plemiću koji je neprestano nekoga

očima tražio. Kad je opazio Sandu, pođe brzo prema njoj i uhvati je zaobje ruke.Nera je vidjela kako mu se odlučno lice raznježilo i kako je zaronio

pogledom u njezine oči. Dirnuta tim prizorom povukla se pod jednusjenicu u kojoj je čarobna ružičasta svjetiljka bila već dogorjela, pa je usjenici bilo polutamno.Kontesa osjeti da je tužna, a da nije znala uzroka. Bilo joj je kao da

je neizrecivo usamljena i da zaviđa maloj Sandi na njezinoj sreći iljubavi. Sjedne na klupu, kad opazi pred sobom grofa Vojkffyja koji sepojavio kao da je niknuo iz zemlje.– Vi se sakrivate? – upita on.

W

– Hoću da se odmorim.– Vrebao sam da vas nađem nasamu. Otkako je nečija prokleta ruka

posegnula za vama, mi se nismo vidjeli.– Što želite od mene, grofe?– Htio sam vas upozoriti da vas je Bog kaznio. Sjećate li se onih

dana kad je pod vašim prozorima šetao jedan čovjek, pun čežnje iljubavi? Sada on više nema prava na to da boravi ispod vaših prozora,jer ste vjereni. A da to niste, on bi svaku noć bdio uz vašu kuću, a ondavas razbojnička ruka ne bi dosegla. Sad nema tko da vas čuva.– Što želite time reći?– Da razriješite zaruke, jer nisu vez vašeg srca. Vi, tolika odvažnost,

toliko bistri um, pa da ljubite čovjeka onako mlake duše i mlakihosjećaja?– Zabranjujem vam da tako govorite o mom vjereniku.– Vaš odgovor nije odrješit, jer i sami uviđate ono što meni

zabranjujete spominjati. Vi nećete ostati njegovom vjerenicom! Nisamli se zakleo da ću ubiti svakoga kome budete pripadali?– Vi me time hoćete prisiliti da raskinem zaruke?– Ja sam samo htio da spasim život tomu siromahu kojega ionako ne

ljubite. No ako vi nećete da ga ostavite dobrovoljno, ja ću ga ubiti jošove noći.Nera iznenađeno pogleda grofa. Njegov glas zvučio je tako odlučno

kao daje svoje djelo već napola izveo.– Ako ga i ubijete ja ipak neću biti vaša.– Ali ni njegova!– A zakon? Ne znate li što stiže po zakonu ubojice?– Ali ja neću čekati na to. Vidite! Ovo je moj zakon.Grof izvadi iz svog prekrasnog francuskog kaputa srebrom iskićeni

pištolj.– Vi ćete za jedan sat saznati daje grof Vojkffy održao svoju riječ.

Djevojka se zamisli."Zar se zbilja čovjek što stoji preda mnom sprema ubiti Skerleca i

sebe? Zašto da ubije Ivu? Meni bi ga bilo žao. On je dobar i poštenmladić."– Spremite, grofe, za danas i za sutra pištolj – reče djevojka.

W

– Dajte mi dva dana vremena. Ja vas molim za to – reče ona blago. –Tko zna nije li vaš život možda kome dragocjen?!Vojkffy se spusti pred djevojku na koljena, uhvati joj ruke i stade ih

mahnito cjelivati.– Nero, vi osjećate kakva silna ljubav ključa mojim srcem, vi morate

osjetiti plamen žara mojih grudiju.– Pustite me, grofe! – strogo će djevojka. – Nemam shvaćanja za

vaše osjećaje.– Neću vas pustiti – šaptao je grof kao mahnit. – Vi ste moja, vi ste

stvoreni samo za mene – ja vas više ne puštam.– A što će na to vaša supruga, gospodine grofe?Te je riječi izrekao duboki impozantni glas. Ogromna, jaka pojava

stvorila se pred njima na ulazu u sjenicu.Nera pogleda onamo. Gotovo da nije kriknula...Na ulazu u sjenicu stajao je – kapetan Siniša. Ruke je prekrižio

straga, i stao ponosno, jak kao div. Licem mu se rasuo zlobni, ironičnipodsmijeh.Grof Vojkffy je sagnuo glavu kao da gaje netko zgodio tanetom.

Zgurio se i ustao. Nera bijesno omjeri kapetana i upita ga strogo:– Tko vas je ovlastio, gospodine, da me štitite? Ja sam se mogla

zaštititi i od pandurskih prostaštava, znat ću se braniti i od ljubavnihizjava jednog viteza.– Djevojka koja noću luta šumama lakše će se zaštititi od pandura

nego od viteškog pustolova u sjajnim palačama.– Takvim načinom želite vi da za sebe pridobijete kontesinu

sklonost? – upita Vojkffy.Kapetan se nasmija: – Kontesinu sklonost prepuštam vama i

Skerlecu i onome tko god to zaželi, a ja sam ovdje podigao glas u imejedne plemenite ženske duše, a to je vaša žena.– Gospodine kapetane, ja ovaj čas nemam vremena da s vama

razgovaram – reče Vojkffy.– Ali ja imam vremena.– To je drzovitost.– Mislite li? – nasmije se Siniša zlobno. – Onda me izvolite pozvati

na dvoboj.

W

– Zaboravljate da ovdje stojimo pred kontesom i da nam ne dolikujepred njom rješavati ovakve poslove.– Kontesi neće škoditi ako čuje da kavalir koji je prosi ne može da

održi riječ, jer je oženjen.– Ja vas nisam za to pitala – vikne Nera. – Vi se namećete! Vi ste

prostačina.– Možda. Fino je varati i lagati, ali je prosto začepiti lažnu gubicu.

To je po vašem ukusu. Po mom je opet gospodina grofa upozoriti da mužena živi od milostinje – povišenim će glasom Siniša.– Tko vas je ovlastio da se u to uplećete? – vikne Vojkffy.– Vaš sin, gospodine grofe.– Moj sin ne živi – promrmlja grof poraženim glasom.– Jest, gospodine grofe – on živi. Nije vam uspjelo da ga maknete s

puta kako ste željeli.Vojkffy se povukao u tminu krošnjata stabla.– Još samo časak, grofe. Vaš sin rekao mi je sve. Razumijete li, sve. I

on vam poručuje: ako njegovoj majci ne vratite njezin miraz koji ste jojoteli, doći će ovamo, na Grič, i baciti vam toliko blata iz vaše prošlostiu lice da vas nitko neće prepoznati.– To je meni poručio moj sin? Gdje je moj sin? Recite, gdje?– Ha – ha – ha! Da ga možete odstraniti? Ne, odveć mi je drag

prijatelj! On će doći na Grič kad se i ne budete nadali.– Neka se samo pojavi! On je ubojica i čekaju ga vješala.– Danas se on više ne boji vješala. Sav će ga svijet uzeti u obranu, jer

ono što je počinio bilo je u obrani rođene majke. Ja vas u njegovo imepozivam: odaberite – ili vratite njegovoj majci miraz ili se ustrijeliteovim pištoljem kojim ste prijetili kontesi.– Kapetane, ni riječi više – zaprijeti mu drhtavim glasom grof. – Vi

ste se nametnuli sucem i opominjem vas s dobra da me ostavite na miru.– To neću učiniti, jer hoću da još nešto kažem kontesi.– Ne, ni riječi od vas ne želim čuti. Želim da me ostavite s grofom.– Žalim što vam ne mogu učiniti po volji. Grofe, izvolite smjesta

odavle otići, a kontesa će me slušati, jer mora slušati.– Je li takvo ponašanje pandurski običaj? – vikne Nera dršćući od

ljutine.

W

– Molim vas, gospodine kapetane, da nas ostavite – osokoli seVojkffy i stupi između Siniše i Nere. Siniša promjeri grofa posprdnimpogledom i zagrmi:– Miči mi se s puta!– Gospodine kapetane, vi želite opet izazivati.Ali Siniša nije čekao da grof dovrši. Uhvati ga za prsa, strese ga i

rine snažnog grofa iz sjenice takvom lakoćom kao da je slamnata lutka.Onda se okrene k Neri i poluglasno reče:– Konteso, kad vas nadoh one večeri u lijesu ruševine stare kuće, vi

ste me obijedili s lopovštine. Vi ste mi dobacili da sam u toj otmicizaprljao ruke.– Da, vi i nitko drugi!– Vi ste, doduše, vrlo lijepi, ali, oprostite, vjerujte: sit sam ljepotica i

ne bih posegnuo za vama niti da mi vas ponude. Vi mislite da sam sehtio osvetiti, jer ste mi odbili ples?– Ni riječi više neću da čujem – upadne ona.– Vi me morate slušati. Imam vam priopćiti nešto što je samo u vašu

korist i za sigurnost vašeg života.– Neću vas slušati, pa makar odmah umrla – vikne Nera, skoči preko

klupe i ostavi Sinišu koji se zamalo izgubio u tami prostranog vrta.Kad je Nera ostavila Sinišu, drhtala je od uzbuđenja. U takvom je

raspoloženju zateče Tito Krajačić.– Sto vam je, konteso?– Ovaj čas potvrdila se jedna moja sumnja: da je samo kapetan

Siniša bio kadar zamisliti jednu onakvu paklensku osnovu da me živustrpa u lijes i dade oteti po svojim ljudima.Tito se začudio njezinoj tvrdnji i obećao da će odsad na mladog

kapetana pozornije paziti i uhoditi ga.Dok su oni razgovarali o Siniši, stajao je on s dvorskom gospođom

Auersperg i groficom Čikulini u jednom kutu perivoja.– Ovo je nečuveno, Siniša, što ti radiš – ljutila se dvorska gospoda. –

Ovako grofa osramotiti pred djevojkom!Tko je tebi grofica Vojkffy da se za nju tako zauzimaš?– A tko je tebi Vojkffy da se ti za njega zauzimaš? – hladno odvrati

Siniša.

W

– Ti si od nekog doba podivljao. Skrajnje je vrijeme da odeš odavle!– Draga Alma, ti si zaboravila da nisi ni moja žena ni moja kraljica.

A ja se ne pokoravam nikome osim kraljici.– Onda će ti ona zapovijedati kad odeš odavle.– Poznam tvoju moć kod kraljice, i ako me kraljica opozove iz

Zagreba, ja ću opozvati tebe. Ne dam sebi zapovijedati od žena, toupamti.Dvorska gospođa ugrizla se za usne i pogledala svoju prijateljicu.– Zašto kvariš Vojkffyjevu sreću? Kontesa Nera će se napokon ipak

zaljubiti u njega i ostaviti Skerleca.– A onda ćeš se ti udati za njega. To bi me veselilo!– Luđak! Ti znaš da osim tebe nikoga ne ljubim.– Hvala! Ja ne ljubim tebe, niti ikoju drugu. Ja nisam stvoren za

muža. To sam ti već mnogo puta rekao. Neću te nikada oženiti. Nemaza to nikakva razloga.Dvorska gospođa problijedila je ispod ličila i pogledala groficu

Čikulini koja je još uvijek šutjela.– Čuješ li ga, Julija? On je nepopravljiv. Govori kao da je još uvijek

Trenkov pandur.– Da još uvijek se nisam medu vama naučio lagati.– Budi pametan, Siniša, i pusti grofa na miru. Ti ga želiš prisiliti da

se s tobom bije, pa još zbog jedne grofice Vojkffy.– Ja sam zadao riječ njegovu sinu koji je moj prijatelj i tu ću riječ

održati, bilo ti pravo ili ne.– Ali ne izazivaj neprestano sablazni.– Poštedi me pouka za dvorske gospođe!S tim riječima kapetan ostavi obje gospođe. One su uzbuđeno

nastavile svoj razgovor.Siniša je hodao između gospođa i djevojaka koje su ga gledale s

udivljenjem i pritajenom čežnjom da se zaustavi kod njih. Ali on jepošao dalje i stao kod svog poručnika te mu prišapnuo:– Branko, pođi na čas sa mnom, hoću da izazovem na dvoboj grofa

Vojkffyja. Još ove noći! Odmah!– Zar te je uvrijedio?– Ja sam uvrijedio njega, ali lopov čuva svoju kožu. Ipak ću ga

W

poškakljati. Dođi, idemo za njim da ponovno izazovem sablazan.Međutim su grofica Čikulini i dvorska gospođa uzele ispod ruke

Neru i povele je u palaču.Uspeše se mramornim stubama. Kućedomaćica, Dvojkovićeva

sestra, stala je gospođama pokazivati sobe kojih je bilo šesnaest, a bilesu sasvim novo uređene, s pravim kraljevskim sjajem. Domaćica jevodila Neru koja je bila prvi put u kući gradskog odvjetnika, dok suobje grofice, kao stare znanice, same prolazile sobama.Kad su ušle u kulu, najednom domaćica posrne. Nera opazi da se

uhvatila za stijenu. No prije nego što joj je djevojka mogla priskočiti upomoć, sruši se na pod.Kontesa priskoči. Domaćica je ležala na podu bez svijesti. U blizini

nije bilo ni sluge ni obih grofica i Nera se brzo vrati da dozove bilokoga u pomoć. Prođe kroz prvu sobu, sretne grofa Vojkffyja i reče muuzbuđeno:– Gospodine grofe, domaćica se onesvijestila.– Samo ne recite nikome ništa – odvrati grof – da se gosti ne

uznemire. To je njezina obična bolest. Dođite, pozvat ćemo komorkinju,ona je upućena u to što valja u takvom slučaju učiniti.Grof pođe s Nerom, otvori jedna mala vrata i pusti kontesu na

hodnik.– Zaboga, tu je mrak – reče kontesa kad je izašla iz dvorane.– Ne znam zašto ne gore svjetiljke.Neru je mrak iznenadio. Ipak je pošla nekoliko koraka. Najednom

osjeti da ju obujmiše dvije jake ruke. Htjede se istrgnuti nenadanomzagrljaju, ali ruke je počeše vući kroz hodnik. Nera vikne iz svega glasai u tren oka plane u tami malo svjetlo.– Tko je tu? – zagrmi kroz tamni hodnik duboki glas.Nera je prepoznala Sinišin glas i opazi da to malo svjetlo u dnu

hodnika drži u ruci on, a kraj njega stoji poručnik Branko. U isti časotvore se vrata na koja je prije kontesa izašla. Na vratima stajašeVojkffy držeći u ruci svijećnjak koji je rasvjetljavao cijeli hodnik.Svi su stajali iznenađeni i nijemo su gledali. Kraj Nere nije bilo

nikoga. Siniša i poručnik bili su u dubini hodnika, Vojkffy je stajao navratima sa svijećnjakom u ruci. A ona je ipak vrlo dobro osjetila nemili

W

zagrljaj i pokušaj da je netko nekamo vuče.– Gdje ste, grofe, bili do sada? – upita Nera Vojkffyja.– Zaostao sam da uzmem svijećnjak, jer ste se bojali poći po tami.Sve to nije pravo shvaćala. Grof je bio iza njenih leđa, ali joj se

činilo da je najbolje ako odavle izađe. Domaćica je ostala u nesvijesti iNera spozna da joj je prva dužnost nekoga dozvati. Zato se bez daljnjihrazjašnjenja vrati u dvoranu iz koje je izašla, ostavivši gospodu uhodniku.– Ovo je zaista fatalan slučaj – nasmije se kapetan Siniša. – Već

drugi put, gospodine grofe, što vam kvarim ljubavni sastanak!– Vi ste poludjeli! Ja nisam imao nikakav ljubavni sastanak.– Ne ispričavajte se, mene to ionako ne zanima. Došao sam ovamo

tražeći s mojim poručnikom vašu milost, a kad, najednom, nađosmo seu tmini.– Mene ste tražili? Što želite od mene?– Molim vas, pođite s nama pa ću vam reći.Grof je slijedio Sinišu koji pođe u dubinu hodnika, otvori jedna vrata

i uđe u prostranu dvoranu srednjeg tornja palače.– Kako vidite, dobro poznajem te prostorije – reče Siniša. – Ovo je

dvorana da je bolje ne možemo naći. Svucite, grofe, svoj dragocjenikaput, skinite ovratnik i uzmite mač moga poručnika. Vi ste me nazvalidrzovitim pandurom, a ja ne čekam na zadovoljštinu ni dva sata.– Vi me kanite prisiliti na dvoboj, a znate da je zabranjen?– Ovako ne govori vitez i plemić. I drugi se biju premda je dvoboj

zabranjen. Ako odmah ne prihvatite mač, onda ću javno pred svimgostima opetovati ono što sam vam rekao pred kontesom.– Udovoljim li vašoj želji, hoćete li onda o mojim stvarima šutjeti?– Zadajem vam svoju časničku riječ.– Onda dajte sablju!– Poručnik Branko preda svoju sablju Vojkffyju.– Zovni Dvojkovića – reče Siniša poručniku – da i grof ima

svjedoka. Poručnik se uputi do gradskog odvjetnika, a oba protivnikaostadoše sami.– Za koga se vi sada kanite sa mnom pobiti? – upita grof. – Za moju

ženu ili za kontesu Neru?

W

– Ni za jednu ni za drugu nego za vašeg sina.– A što biste vi učinili kad bi kraljica saznala da krijete mog sina koji

je ubio čovjeka?– Vaš sin nije ubio čovjeka nego jednu pelivanku koja bijaše vaša

ljubavnica i koju ste vi htjeli postaviti na mjesto njegove majke. Danasse već pokajao za ono što je učinio kao osamnaestogodišnji dječak. Viste kasnije toliko tih ljubavnica promijenili da bi nesretnik moraopoubijati polovicu Bečanki. A što se tiče kraljice, neka vas ne boliglava. Ja ću i nadalje tajiti boravište vašeg sina, makar me za to stigla ikazna.U to dođe Dvojković. Kućedomaćin je uzalud pokušavao Sinišu

ponukati da dvoboj odgodi i odvratiti ga od toga da se u njegovoj kućine prolije krv.Kapetan je zahtijevao da se grof odmah bije. I oni započeše dvoboj.Siniša navali prvi i rani grofa lako u rame. Tada navali grof, ali

Siniša odbije. Onda Siniša u tren oka zasiječe duboko grofu u rame.Njemu ispadne sablja iz ruke i gotovo se bez svijesti sruši na pod.Poručnik Branko i Dvojković priteknu grofu u pomoć i položiše ga

na divan.– Dozvat ću vam doktora Stillera – reče Siniša prezirnom samilošću i

doda: – Ovo vam je tek prva kazna, grofe. Naši računi nisu još u redu!Siniša ode iz dvorane, side u perivoj i pošalje Stillera u palaču. A

onda, kao da se nije ništa dogodilo, stade plesati kroz cijelu noć.Nitko od gostiju nije slutio da u tornju Dvojkovićeve palače leži

teško ranjeni grof Vojkffy. A nitko, a ni on sam, i nije slutio zašto jeSiniša silom htio da se još te noći s njim potuče.

TAJANSTVENOLJUBAVNOPISMO

Drugog jutra Nera je rano ustala. Nije mogla spavati. Ono što joj sedogodilo u hodniku Dvojkovićeve palače ispunilo je nemirom. I uvredakoju joj je nanio Siniša prožela je ogorčenjem. Ona koju su sviobožavali morala je slušati takve uvrede toga kapetana. Rekao je dadijeli svoju sklonost svakome tko god to zaželi. To ju je tako zaboljelo

W

daje gotovo zaplakala.Kad je ustala baka, odluči Nera da starici povjeri svoje sastanke u

Remetama.Slušala je svoju unuku širom otvorenim očima i kad joj je Nera

ispripovijedala kako se noću šuljala oko tornja kod Kamenitih vrata,kriknula je starica preneraženo:– Dijete moje, stoje tebe nagnalo da počiniš takve nečuvene stvari?

Zaboga, što te obuzelo?– Bakice, nemoj se ljutiti. Sama ne znam, ali osjećam u sebi neku

tajnu silu koja me goni da nešto tražim, da nekoga ulovim. Neka meneodoljiva sila tjera naprijed i sve mi nešto govori da moram nekogaraskrinkati, da moram otkriti neku veliku nepravdu. Jer, zbiva se neštostrašno...Grofičino se lice preobrazilo. Njezine se oči uprle u djevojku kao

daje ne prepoznaje.– Što ti je, bakice? Zašto me tako strašno gledaš?– Nero, idi samo naprijed tim putem. Slijedi glas nepoznate sile, on

dolazi iz groba.Djevojka se prestrašila bakinih riječi. Stala se pitati što znače te

njezine riječi. Ali starica ostade nepomična u svojoj šutnji koja je Neruispunila neizvjesnim slutnjama...– Još nije vrijeme da ti sve kažem – reče baka zatim. – Hoću da

uživaš nepomućenu sreću mladog života.Kad je Nera vidjela da joj baka ne odgovara, ostavi je i pode u svoju

sobu.Sunce se zagledalo kroz prozore u teške sagove i svilene naslonjače

bogate baštinice. Ali se ona nije radovala jutarnjem suncu. Osjećala je uduši neku težinu, kao da joj je grudi pritislo olovo.Umorno sjedne uz stolić za vezenje i uzme iz košarice vezivo.Što je to? Pod vezivom pismo. Pisano je crvenim slovima, a glasi na

nju. Nikad još nije vidjela takve crte pisma. Otkud je? Kako je to pismodospjelo ovamo?Dugo ga je ogledavala, a onda raskine pečat i otvori ga. Papir bijaše

sav ispisan crvenim slovima. Stade čitati s nekim pritajenim strahom.Pismo je glasilo:

W

"Nero!Hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovoj bijeloj hartiji što je samilosno

primila šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj sesmiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojomsu pisane riječi, otkinute iz ranjave duše – problijedit će.Nero, ti ne znaš tko sam i gdje sam. Od tebe me dijeli i zemlja i

nebo. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom.Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem utihoj ljubavnoj noći. Ja sam još dalje od tebe, a ipak – budim te ujutroglasnim kucajima srca svoga, uspavljujem te uveče šapatom pjesmezakopane ljubavi svoje. Nero! Kad sjedim osamljen u noćnoj tami islušam sušanj lišća, tad mislim daje to sušanj tvoje haljine.Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas.

Kad gledam kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti! Krv iz mojedesnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi.Ne, na svijetu nema ništa dragocjenijeg od bijele hartije i rujne krvi

iz mojih žila.Da mogu naći hartiju veliku kao cijela zemlja, i da na nju potrošim

svu krv svoga tijela, još mi ne bi moglo srce da iskaže svu ljubav što jeosjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretanjer mi je sva grud ispunjena tobom..."Potpisa nije bilo.Nikad još nije čitala takvo pismo. Zar je moguće da je netko ljubi

tako žarko, a istodobno tako tiho, skrovito, s toliko samoprijegora?Kakav je to čovjek? Gdje je? Zašto veli da ih dijeli nebo i zemlja? Je

li na Griču ili gdje drugdje? Sva ta pitanja zavrtjela joj se lijepomglavom. Onda dade dozvati sobaricu i sluge, lakaje, svu služinčad, svešto bijaše u kući, pa ispita znaju li što o nekom pismu koje je netko zanju donio. Nitko nije znao ništa ni o kakvom pismu, ni o donosiocupisma.To je mladu kontesu učinilo još znatiželjni]om i ona je morala

ponovno sjesti i ponovno čitati – dva, tri i više puta...Pismo ju je više uzbudilo nego sve ljubavne čežnje i pogledi mladih

kavalira.Poslije podne spremi se Nera da posjeti Jelicu u samostanu.

W

Jedva je izašla, kad se sretne s groficom Čikulini. Ova joj se gotovobaci oko vrata i ispripovjedi joj da je htjela upravo k njoj. Dogodilo senešto strašno. Grof Vojkffy pobio se s kapetanom Sinišom.– Ali još se nešto dogodilo – reče grofica povjerljivo. – Grof

neprestano bulazni o vama i Skerlecu. Posjetila sam ga i znate štojerekao? Da bi prije nego umre htio vidjeti vas!– Neumjesna misao!– Ja sam mu, naravno, rekla da to ne može biti. Međutim, zaklinjao

me je neka mu ovu molbu ne odbijete i da to neće nitko saznati, pa niSkerlec.– Vidim da grof zaista bunca – reče Nera – inače ne bi mogao

zamisliti nešto ovako ludo.– Istina je, dijete moje, ja sam vam to priopćila samo zato da ispunim

umirućem želju.Nera se oprosti i uputi se k opaticama.

DJEVICA HELENA

U samostanu su kontesu dobro poznavali. Kad god je došla da posjetisvoju štićenicu djevicu Helenu, dopustiše joj da govori s njom na samukoliko je god volja.I danas uputiše kontesu daje mlada djevica u vrtu gdje neprestano

gaji cvijeće. Kontesa je pošla golemim prekrasnim vrtom.– Vidite – reče opatica koja je vodila kontesu – ovako još nikada nije

izgledao naš vrt. Zelen krasno uspijeva, a ruže su izvanredno svježe, svevrvi od pupoljaka i cvjetova. To je sve učinila ruka djevice Helene.– Mislim da je Helenina majka znala osobito gajiti cvijeće, pa je to

od nje naučila i kći.Opatica se oprosti, a Nera pode da potraži Kušenku. Opazila ju je

medu gustim grmljem. Nadvila se nad ruže. Bila je visoka tanka, u crnojhaljini s bijelom kapicom na glavi. Čistila je grm od suhih listića ikorova tako pomno da nije razabirala išta oko sebe.Došavši već posve u njezinu blizinu Nera odjednom opazi da se iza

djevice Helene poput mačke šulja neki pristali muškarac, očito vrtlar.

W

Zato se sakrije da vidi što to znači. Kad je došao posve blizu k djevojci,ona podigne glavu i reče:– Vidite, ipak neće propasti ni ovaj grm. Doskora će posve ozdraviti.– A ja? Nije vam stalo hoću lija propasti?– Molim vas, budite pametni. Ja ću postati opatica, pustite me na

miru.Vrtlar se sav zažario u licu i upro strastveni pogled u Jelicu.– No prije ćete biti moja, pa makar morao do vas preko samostanskih

oltara. Danas uvečer u 9 sati čekam vas na ovom mjestu. A ako nedođete, prijavit ću sutra opaticama da za mnom trčite kao Putifarka.– Bezbožni čovječe! Neću da vas vidim ni da što čujem o vama.– Heleno – poče sada vrtlar moliti. – Cijeli dan ne mogu raditi,

neprestano ste mi vi u pameti, a po noći neprekidno sanjam o vama.Tako bi nam bilo lijepo kad biste vi to htjeli. Opatice ne bi ništa znalekako je medu nama. Najednom uhvati vrtlar djevicu oko pasa.– Vi ste u mojim rukama i ako samo pisnete, reći ću da ste mi se

bacili oko vrata...Sada Nera pohiti naprijed.Čuvši vrtlar korake, pusti djevicu i pobježe.Jelica bijaše sretna stoje pred sobom ugledala Neru. Ispripovjedi joj

kako je napastuje samostanski vrtlar, a ona ne zna kako bi ga seoslobodila. Kontesa je odmah otišla k nadstojnici i sve joj ispričala; našto opatica pozove vrtlara i zabrani mu da dalje radi u vrtu; odsad imaposlovati u samostanskom vinogradu.Dva dana iza toga prijaviše gradskom sucu da neki čovjek želi

govoriti s njim na samu. Bio je to pristali vrtlar samostana.– Dvije godine vrtlario sam u samostanu i živio sretno i zadovoljno –

stade on pričati Krajačiću. – Najednom, jednoga dana prije dva mjeseca,dođe u samostan djevica Helena.Opatice su joj odredile da radi u vrtu. Od onoga dana nemam mira ni

spokoja. Neprestano me nešto muči, ne mogu raditi, ni spavati, ne milimi se jelo, ni pilo. Cijele noći sanjam o njoj. A kad sam joj ponudio daostavi samostan i bude moja, ona me tako strašno pogledala da meodmah zaboljela glava...U noći, kad spavam, prikazuje mi se u snu napola odjevena i dolazi k

W

meni pa me muči, tuče i navlači. A kad se probudim, sasvim samizmučen, znoj mi curi sa cijelog tijela. Osobito me muči ova dva današto su me opatice otpremile u vinograd. Kamo god pogledam ukazujemi se ona, a onda me prolaze srsi, u glavi mi se vrti, noge mi klecaju i usljepoočicama mi kipi krv. Već sam posve iznemogao. Vaša milosti,spasite me od nje. Ne mogu se više ni moliti, ni raditi, nigdje nemammira ni spokoja.– Hm, hm! Ono što ti pripovijedaš pokazuje da bi to mogla biti

vještica. A znaš li što još o njoj?– Ne znam, vaša milosti, ali znam, da ćete me vi od nje spasiti. Bio

sam kod župnika, a on me poslao k vama, jer da to nije bez vraga –govorio je vrtlar, dok su mu oči plamtjele u vatri.– Kakva je ta žena inače? Vesela, mirna?– Uvijek šuti, ne gleda čovjeku u oči, blijeda je u licu, ali je pristala.

Samo katkad me je pogledala, a onda mi se zamaglilo i potresla mezimica.– Hm, hm, to je, bez sumnje, zao pogled vještice. A jesi li štogod

opazio u njezinom poslu što bi bilo neobično?– Jest, vaša milosti. Pod njezinom rukom zazeleni se žuto lišće i

procvjeta drač. Otkako ona u njemu radi, samostanski vrt procvao jekao raj. A ja sam se uzalud trudio da iz one ilovače izmamim cvijet.– Kako ti je ime i što si zanimanjem?– Zovem se Pavao Galović. Zimi sam u samostanu krojač, a ljeti

vrtlar. Nikad, vaša milosti, nisam imao ovakvih časova, nikad nisam todoživio, dok nije došla ona k nama u kloštar.– Sad idi – promrmlja Krajačić i reče: – Kad ustreba, ja ću te pozvati.Gradski sudac pošalje odmah u samostan dva pandura i đaka Mikicu

koji je donio nadstojnici pismo gradskog suca s nalogom da predapandurima djevicu Helenu, jer je sudu došlo do znanja daje vještica.Sud hoće daje tek presluša.Opatice je iznenadio sučev nalog. Ali odluče pokoriti se sučevoj

vlasti. Nadstojnica naloži djevici Heleni da se preodjene u ono odijelo ukojem je došla u samostan te joj priopći zašto su došli panduri. Kad jeHelena to čula, htjede se baciti s prozora drugoga kata, ali je opatice utom spriječiše i predaše pandurima.

W

Jelica se bacila na zemlju i vikala da neće živa na magistrat. To jepobudilo Mikičinu pozornost."Bit će daje kriva kad ovako viče!" pomisli Mikica i ispruži svoj

dugi suhi vrat i sagne glavu da može bolje promatrati njezino suho lice.Panduri je digoše sa zemlje. Ona je jedva koracala plačući i vičući i

oko nje se skupljao svijet.Đak Mikica nekoliko je puta pogledao u lice djevici Heleni. A onda

se najednom uspravi, pohiti naprijed na magistrat i, doletjevši gotovobez daha u Krajačićevu sobu, vikne:– Vašamilosti, evo Kušenke, to je Kušenka!– Tko? Gdje? – pitao je sudac, a oči mu zatitraše.– Evo, ova djevica, to je Kušenka. Prepoznao bih je da je u ciganskoj

krpi ili u kraljevskom plastu.Otvoriše se vrata. Panduri doguraše u sobu djevojku koja se

iznemogla baci na koljena i stane vikati: – Nisam kriva! Ništa nisamučinila!Krajačićevo se lice razvedrilo. U djevojci je prepoznao vješticu koju

je toliko tražio.– Ti si Jelica Kušenka? Zašto si promijenila ime i odijelo?– Grofica je to htjela, ja nisam kriva, ništa nisam kriva!– Koja grofica – iznenadi se Krajačić.– Mlada grofica Nera – grozničavo je odgovorila djevojka vičući: –

Pitajte ih, one će posvjedočiti, ja nisam ništa kriva, smilujte se!Krajačić se zažario u licu čuvši ime kontese Nere. Ona je, dakle,

znala gdje se nalazi Kušenka? Nije očekivao takvo otkriće.– Ništa ti neću učiniti ako priznaš gdje si bila sve to vrijeme što te je

tražio sud. Zašto si se preodjenula i tko te je na to naputio?Djevojka se ponadala da će sudac doista ispuniti svoje obećanje.

Stade pričati kako ju je Nera sakrila u svoj dvorac, a kasnije u samostan.Krajačić je sam bilježio njezin iskaz. A kad je dovršila, pozove pandurei naloži im:– Odvedite je u toranj.Vrisak prodre iz Jeličinih grudi. Ona se baci na pod i uhvati za stol

gradskog suca.Panduri je silom otkinu i odvuku na ulicu. Svijet se za čas skupio i

W

gledao kako Jelicu vuku u toranj. Mikica je stupao za pandurima ihvalisao se svjetini:– Evo, ja sam je uhvatio. To je Kušenka. Da nema mene, nebi je

imali!U ljudima se probudila odvratnost prema strašnim vješticama.

Vještica je, dakle, i ova mlada djevojka koja treba daje nevina, čista ikreposna! Odvratnost se uskoro pretvorila u bijes. Ljudi su sve viševikali, psovali i proklinjali vješticu. Gurali su i pomagali pandurima daje odvuku u toranj. Od silnog straha i užasa sruši se Jelica na zemlju iizgubi svijest. Nitko nije osjetio smilovanja. Panduri i oni koji su jojblizu bili stadoše je tući i ciktati:– Vrag ju je uspavao! Gledajte prokletnicu, sad ništa ne osjeća. Vrag

joj je pomogao da ništa ne osjeti kad je tučemo!I još jače stadoše po njoj udarati. Svatko je nastojao daje barem

gurne čizmom ili batinom.Nesretnica se od silnih udaraca konačno probudila. Tad je panduri

pograbiše i povukoše prema tornju. Tu se rasklopiše vrata, a na njima sepojavi jaka ljudeskara.– Henkar, henkar!5 – vikala je svjetina. – Dajte je henkaru.On će protjerati vraga iz njezinih kostiju!Na vratima tornja naslonio se na zid gradski krvnik Marija Puncer.

On je ujedno bio glavni upravnik mučilišta u tornju. Uspravio je svojetijelo, a na licu mu se pojavila ponosna važnost i uvjerenje da sada savovaj svijet od njega očekuje nešto veliko. Mirno je gledao kako masaljudi tjera u krvničke šake novu žrtvu.Djevojka se otimala, branila i opirala. Vrata što su se pred njom

otvorila pričinjala su joj se kao vrata pakla, vrata groba iz kojega nikadaviše neće izaći. Čitavo joj se tijelo treslo od užasa pred tamom stojezurila iz vrata, pred čovjekom koji u toj tami čeka na nju.– Zabij joj čavle u vražje tijelo! – vikala je svjetina Puncem – da

vrag ima kuda izaći iz nje.Panduri je gurnuše u toranj, a Puncer je pograbi za kosu, povuče u

tamu. Željezna se vrata zatvoriše za njom. Svjetina je ostala predtornjem. Skupila se oko đaka Mikice i obasula ga pitanjima, raspravljala

5 Henkar (njem.) – krvnik, izvršitelj smrtne osude

W

o strašnim činima što ih je počinila Kušenka.– Samo čekajte – govorio je Mikica – bit će tu još svašta.Zinut ćete kao onaj lav na gradskoj kući kad saznate ono što ja znam.

Ali sad moram šutjeti dok ne provedemo istragu.To je ljude još više uzbudilo pa im se nikako nije htjelo razići. Neki

su ipak skrenuli pod Kamenita vrata u dućan Andrije Palčića, dok sudrugi pošli k Barici Cindek koja je ispunila svoj prozor svježimkruhom.Svjetina je zapremila čitav prostor pred Kamenitim vratima i

uzbuđeno raspravljala.Najednom zatopotaše konjska kopita. Četa mladih jahača pojavi se

pred vratima. Bijahu to Remetinci, urotnici, koji su se vraćali sa svogsijela. S njima bijahu Nera i Sanda, obje na konjima.Opazivši toliki svijet mladež se iznenadila i zaustavila konje.Kad je Mikica opazio Neru, lice mu se zlobno nasmiješi. Priđe

njezinom konju.– Što je to? – upita kontesa ljude.– Zatvorili su u toranj Jelicu Kušenku – odvrati Mikica zlorado.Mladi jahači nijemo se pogledaše, a Nerino lice problijedi.– Kušenku?! Gdje su je našli?– Kod opatica – odvrati Mikica. – Pronašao ju je samostanski vrtlar.Nera pogleda svjetinu. Ova je bila tako uzrujana da je jedva opažala

jahače što su stajali pod stropom Kamenitih vrata. Pogled joj zapne omuškarca koji se prislonio o dućan Barice Cindek. U njemu je odmahprepoznala samostanskog vrtlara. Bio je blijed, oči su mu uzbuđenotitrale. Nera se spusti s konja, preda uzde Francesku koji je jašio uz nju ipođe k vrtlaru:– Vi ste optužili djevicu Helenu? – upita ga ona poluglasno.Vrtlar je pogleda i namršti se:– Jesam. Nešto mije uvijek govorilo da ona nije pravednica. Ali da je

ta djevica kći vještice Kušenke, to ipak ne bih nikad pomislio. Sadznam zašto nije mene htjela! Imala je s vragom posla, pa sam joj ja biomrzak. To je kao na dlanu!– Neće li vas zaboljeti savjest što ste je optužili iz osvete?– Nisam iz osvete. Tražio sam pomoći. Već sam posve bolestan –

W

mučila me dan i noć! I sad još nemam mira.Sve me nešto tišti u prsima. Kamo god pogledam, svuda je vidim i

čujem kako je vode u toranj. Ne znam što da počnem sa sobom.Dok je to govorio, bio je Pavao Galović blijed, obrve mu

podrhtavale. Nera je iznenađena gledala u njegovo lice u kojem seodražavala patnja. Usta su mu bila suha, kao daje u vrućici, a očiplamtjele.– Čovječe, vi ste sišli s uma. Vi ste se u nju zagledali, pa zar je ona

tomu kriva?– Tko je kriv da me muči u snu i po danu? Ja nisam! Eto, na

magistratu su mi dali cekine za nagradu što sam, ne znajući, otkrioKušenku. Napit ću se za taj novac da sebi olakšam dušu.– Prodali ste za novac poštenu djevojku.– Vašamilosti, kako možete reći daje vještica poštena?– A kad bi se doznalo da nije vještica, da vam nije učinila ništa zlo i

nije vas mrzila, već poštena djevojka koja nije htjela da vam budeljubavnica?Pavao je čudno gledao Neru i odvratio:– Onda bi mi bilo jako teško. Ali zašto bih ja onda toliko trpio od

nje? Kad gospoda na magistratu vele da je vještica, onda je to kao amenu Očenašu! Gospoda su učenija od mene pa znaju.Nera opazi da se oko njih vrti neki čovjek. Okrene se i razabra da je

Mikica prisluškivao njihov razgovor. Oštro ga pogleda:– Tko ste vi? Što hoćete ovdje?– Ja sam od magistrata!– Nosite se odavle!Mikica je bio iznenađen. Ovako još nitko nije govorio s njim,

čovjekom od magistrata. Uspravi se i reče važno:– Ja ne mogu otići, vaša milosti, jer sam od magistrata, a mi vodimo

istragu i zato moram paziti na svjedoka. – Pri tome je Mikica pokazaona samostanskog vrtlara.Neri je Mikica bio odvratan, pa se zato vrati svome konju, uzjaši ga i

zabrinuta lica krene s drugovima put dvorca svoje bake.Dok je dolje svjetina još uvijek proklinjala vješticu i tražila

Kušenkinu smrt, sjedilo je u salonu grofice Ratkay neobično

W

društvance. Između mladih Remetinaca bijelila se staračka glava groficeRatkay. I otac Smole koji se jedva pridigao od teške rane i grof Oršićbili su s njima.– Vi ćete, djeco, doživjeti – govorila je stara grofica – da će se ta ista

svjetina jednoć isto tako buniti protiv onih koji danas progone nesretne inevine žrtve. Zato vam savjetujem da se dulje ne sakrivate! Glasno ijasno ispovijedajte svoje uvjerenje, a ja ću vas podupirati makar pošlasve do kraljice.– Evo, sad nam se pružila prilika da se otvoreno borimo za istinu i

pravdu. Moramo uništiti tog prokletog zlotvora koji progoni nevinežene.

KOD BABE URSE

Gusta tama pokrila gričke ulice. Tek kroz okance jedne kućice naOpatovini zuri u noć malo blijedo svjetlo. Gričani dobro poznaju tukućicu. Tamo baba Urša čeka da joj donesu koji groš, koju forintu, pa izlatnik, i odnesu od nje kakav ljubavni napitak ili lijek.Ulicom koraca troje ljudi. Noć i tamni ogrtači sakriše njihove pojave.

Šute i stupaju naprijed brzim koracima, kao da im se jako žuri.Pred okancem kroz koje viri svjetlo stadoše i tiho pokucaše na

prozor. Pokaže se okrugla kuštrava glava dječaka koji upita:– Tko je? Koga tražite?– Babu Uršu i njezinu pomoć.Prozor se zaklopi. Malo iza toga otvore se vrata na drvenoj ogradi.

Sve tri pojave uđoše u dvorište, puno tame, jama i kamenja.– Vi ste danas prvi put ovdje – reče dječak koji je pošao pred njima

lakim korakom. – Ne poznate naših jama.Stranci ne odgovoriše.Po dvorištu pružio se drveni trijem, crn poput strašila. Mala vrata po

trijemu bila su otvorena, a blijedo svjetlo pokazivalo je strancima put.Udu u sobu. Crni strop spustio im se do glava. Po stijeni vise crne,zaprljane svete slike. Ormari puni tanjura, vrčića i svetih kipova, a ukutu na ognjištu tinja žeravica, podgrijava pljesnivi zadah sobe. U

W

sredini nagurali se ljudi, žene, djevojke i dva muškarca. Žene sakrivajusvoje lice povukavši rupce do nosa.Pred tom gomilom stoji žena od kojih pedeset godina. Visoka je i

široka. Glavu je pokrila crnim rupcem, a ispod njega vidi se mrko,široko naborano lice s debelim podbratkom. Lijevim je okom žmirnula,a desno joj nemirno titra i sumnjičavo promatra mušterije. To je babaUrša, najglasovitija vračarica na Griču.– Dakle, muž ti je nevjeran? – govori stara nekoj ženi što se posve

izgubila u velikom ogrtaču.Stara jače žmirne lijevim okom, cmokne ustima i reče: – Uzmi mače

što se iskotilo na veliku subotu, zakolji ga i iscijedi mu krv, onda uzmikrv i pođi onim putem kojim ti muž ide k svojoj dragoj. Poškropi taj putmačetovom krvlju. Kad ti muž bude opet došao k dragoj, s pola će seputa vratiti k tebi.– Ali gdje da uzmem mače i njegove krvi?– Mala bočica stoji dvije nove forinte – reče baba Urša.Žena segne u džep, a baba Urša na ormar za jednom bočicom. Dade

je siromašnoj ženi.– Što želiš ti? – upita baba starca koji je stajao prvi na redu.– Od nekog doba hoće krtice da mi unište cijelo zemljište.Ne znam što ću. Ako ima za to lijeka, dat ću ti forintu.– Ima lijeka, ima. Star si, siromašan, dat ću ti ga za forintu.Starac je već imao pripremljen novac i odmah joj ga preda.Kad ga je baba spremila, uputi starca:– Skuhaj u ponoč rezance koje ti mora zamijesiti mlada snaha u

bračnoj noći. Onda metni rezance u zdjelu, odnesi ih u polje i staninogom u rezance. To učini u petak navečer prije pozdravljenja.Starac ode zahvaljujući Urši i blagoslivljajući je.– A što je tebi? – upita baba Urša mladog muškarca koji se zgrbio

kao da je bolestan.– Žutica me muči i nitko mi ne može pomoći ako me ti odbiješ.Mladić joj stao pričati svoju bolest, ali ga starica prekine i reče:– Dosta su mi dvije riječi. Daj ovamo forintu.On joj pruži novac, a stara uzme bočicu s ormara:– Ovo je žučno korijenje: Sad pazi! Gledaj čvrsto u mene i podaj mi

W

ruke.Mladić ispruži obje ruke, suhe i žute kao vosak. Starica uzme iz

bočice nešto tekućine i stade mladiću trti ruke, a onda sljepoočicegovoreći pri tom:– Bježite, bježite, vi pogane žuči, suhe i sirove, kakve ste god,

bježite iz tog tijela!Kad je to tri puta ponovila, istrese svoje ruke nad zemljanim podom.

Naloži mladiću da svaki dan dođe k njoj poslije pozdravljenja i da nezaboravi donijeti forintu. On joj se zahvali, pokupi svoj zobunac i izađe.Starica podigne glavu. U dubini sobe opazi tri nove pojave zaogrnute

u crne ogrtače.– Želimo s tobom govoriti na samu – oglasi se muškarac.– Lovro – okrene se stara k dječaku koji je sjedio u kutu i mirno

drijemao jer ga sve to nije zanimalo. – Dođi ovamo!Mali priskoči k Urši, a ona ga nešto tiho upita.– Dvije žene ijedan muškarac. Fina su roda. Pod ogrtačem imaju

svilena odijela – izvijesti je tiho Lovro.Baba Urša namigne Lovri, a ovaj povede sve tri crne pojave u

pokrajnu komoricu.Bila je mala, praznih stijena i čađava. Usred komorice stajao je

tronožac, a na njemu drvena okrugla zdjela. U kutu je bio stol pun bocai bočica, a na stijeni visjele nečim napunjene vrećice. Jedna klupa bijašecijelo pokućstvo. Na tu klupu sjedoše sve tri pojave i stisnuše sezajedno.– Morat ćete malo pričekati – reče im Lovro. U taj čas zadrnda opet

prozor. Lovro potrči iz sobice, prođe kroz prvu sobu i pohiti na dvorište.Kad otvori mala vrata, visok muškarac zakrabuljena lica uđe u dvorište.– Jeste li vi naša konta? – upita Lovro.– Jesam. Reci mi, mali, nisu li čas prije ušle ovamo dvije žene s

jednim muškarcem u crnim ogrtačima?– Jesu. Što hoćete s njima?– Htio bih čuti što će govoriti s babom Uršom. Vidiš, ovo ti je

zlatnik.Mali uzme novac i povede čovjeka u dvorište.– Reci babi Urši – šaptao mu čovjek – da sam došao tražiti od nje

W

savjeta i da želim s njom govoriti kad svi odavle odu. Ali pazi, hoću dačujem što ono troje s njom govori.– Dobro! Dođite za mnom.Lovro pođe naprijed i otvori mala vrata, a onda zapali uljanicu i

posvijetli.U crnoj smrdljivoj komorici bilo je svakojakog zelenja i bilja.

Začađeno ognjište bilo je natrpano loncima.– Uđite onamo na ona vrata i sjednite u kut. Ondje vas one tri konte

neće vidjeti.Čovjek se zgurio kao daje grbav i star. Uđe, zamotavši se u svoj

plašt, u komoricu u kojoj je na klupi sjedilo troje ljudi.Blijeda uljanica bacala im svjetlo na crne krinke što su im skrivale

lice. I oni su se od glave do pete zamotali u ogrtače.Čovjek u crvenom plastu sjedne u kut iza otvorenih vratiju. Odavle

je mogao razabrati sve troje, a da ga oni uz uljanicu nisu mogli opaziti.Za malo ude u sobu baba Urša, žmirne sumnjivo na svoje nove goste

lijevim okom i upita ih:– Po kakvom ste poslu došli k meni?– Možete li pomoći djevojci koja ljubi mladog viteza, a on joj ljubav

ne uzvraća? – upita ženski glas.– Mogu – reče starica i cmokne ustima. – Ali ljubav je skupa stvar,

draga moja!– Evo vam novi cekin – reče žena i pruži ga staroj. Ona ga uzme i

požudno ga spremi u njedra.– Dakle, ti ljubiš mladog čovjeka koji tebe ne ljubi? Taj je sigurno

časnik, a ime mu je Siniša. Za njega su me već potražile tolike žene idjevojke da bi morao imati stotinu srdaca kad bi ih sve mogao ljubiti.Ali ima jedno sredstvo koje još nisam nikome rekla, jer je odveć skupo.– Ne radi se o Siniši – odvrati ženski glas.– Ne? Onda mi moraš reći tko je, jer inače sredstvo ne pomaže.Žena u krinki trenutak ušuti, pogleda nekoliko puta pitajućim

pogledom svoju drugaricu, a onda odvrati tiho:– Kad mora biti, reći ću. Zove se Skerlec!– Za njega sam dala ljubavni napitak samo jednoj. Bit će, dakle,

posao lakši.

W

– Kome? – upita ženski glas iznenađeno.Baba cmokne ustima i nasmije se:– Misliš li da me jezik svrbi? Ako si zato došla, onda nemam

nikakva posla s tobom.– Pa dobro. Ne tražim od tebe ništa nego da mi pomogneš.– To je drugi posao. Ponajprije donesi mi komadić košulje tog

mladića, a onda se ubodi iglom u lijevu ruku, istisni nekoliko kapi krviu malu bočicu i to mu umiješaj u piće. Neka to ispije, ali prvog petka umjesecu. To će usplamtjeti njegovu ljubav. Onda mi donesi komadićužeta na kojem je ispustio dušu čovjek na vješalima i, napokon, jednosrce od golubice.– Otkud da ti pribavim uže?– Možeš ga kupiti od mene. Dođi sutra kad odzvoni pozdravljenje,

pa ćemo raditi dalje.– A što tražiš ti? – upita drugu ženu.– Ja sam došla tek da ispratim svoju drugaricu.Stara namršti lice i žmirne na muškarca što je sjedio uz žene.– Valjda i ti nisi tek u pratnji?– Ne. Ja imam tešku bol. Ljubim gospođu.– Tko je ta gospoda? To moram znati.– "Bijela sova."Baba Urša tako se iznenadila da je lijevo oko malo otvorila i upiljila

u stranca.– Otkud ti znaš za nju?– Ja sam iz "pakla".Stara iskesi svoja duga dva stršeća zuba i prezirno odvrati.– Previsoko letiš! "Bijela sova" nije pečenka za takva lovca.No,

čekaj malo. Ako si od njih iz "pakla", zašto onda dolaziš k meni podkrinkom?– Jer neću da me poznaš. Neću da mi se rugate ti i "Bijela sova".Starica još više zažmiri. Promotri okrinkanog neznanca sumnjivim

pogledom desnog oka, a onda uzme sa stijene bat i lupi tri puta o pod.Muklim štropotom napuni se cijela komorica.– Zaboga, pođimo, ja strepim – prišapne manja gospođa svome

pratiocu. – Pošli ste predaleko.

W

– Sad je već prekasno. Ne bi bilo dobro bježati – šapne druga žena.Jedva su izmijenili te riječi kad se u podu podignu daske kao vrata.

Kr oz njih pojave se crne glave s rogovima. Kao da dolaze izpodzemlja. Obje žene stisnuše se k prozoru, a muškarac ustane.Iz podruma po ljestvama uspela se dva muškarca sa crnim

kapucama.– Što je, babo? Zašto nas ne puštaš da počinemo? – upitaše ljudi.– Ovaj čovjek ovdje tvrdi da pripada vama.– Neka kaže lozinku! – zapovjedi mrki krupni glas.Stranac je šutio.– Ne zna je! Baš imam fini nos – nasmije se starica. – Sad mu sudite

kako znate.– Tornjaj se dolje! – zapovjedi krupni glas prvog muškarca i pokaže

strancu ljestve u podrum.– Dobro. No prije toga moram izvesti iz kuće ove dvije žene.– Aha! Ne bi li još što? Ne boj se za njih, lupežu – nasmije se drugi.

– Dođite amo, golubice.U taj čas lupnuše vrata u dnu komorice. Na njima se pojavi visok

čovjek zaogrnut crvenim plaštem do ustiju zastrt krinkom.Muškarci upitno pogledaše babu Uršu.– Tko ste vi? – upita stara došljaka. – Kako ste ušli ovamo? Lovro,

gdje si?Dječak je za čas dotrčao. Lice mu je bilo mirno i bezbrižno.– Tko je taj čovjek? Kako je ušao u kuću? – vikne baba na dječaka.– Sigurno naša konta, došao je s drugima. Ima punu šaku cekina –

šapne mali staroj. To je promijenilo njezino držanje.– Jeste li došli k meni po savjet ili po lijek? – upita ga stara.– Dođite u drugu sobu.– Ja sam dopratio svoje prijatelje – oglasi se čovjek glasom koji je

odmah odavao daje iskrivljen.– Dolje krinke – zapovjedi krupni glas onoga što je došao iz

podruma.Još nije ni izgovorio, kad prasne hitac. Prozor se rasprši na sitne

komadiće, a u komori zavonja puščani prah. Okrinkana žena što jestajala do prozora ispalila je kroz staklo hitac iz pištolja. U isti čas

W

pojavi se na prozoru glava Tita Krajačića, a u dvorištu zamniješe muškiglasovi. Oba muškarca sa crnim kapucama spustili su se u podrum kaoda ih je progutala zemlja. Nad njima se zaklope daske kao da su ondjeprikovane.Čovjek što je stajao u dubini komorice iščezne, a u kuću babe Urše

navališe Remetinci u svečanim odorama kao da su došli s kakvesvečanosti.Baba Urša problijedi. Ali je ostala mirna, samo joj je lijevo oko

titralo.– Podignite ta vrata – reče okrinkani stranac koji je dopratio žene i

skine krinku. Bio je Francesko.Dvojica Remetinaca bace se na pod da podignu daske. Uzalud, pod

je bio ravan, a nigdje ništa za što bi uhvatili da podignu.– Plemenita gospodo – reče baba Urša – ne znam tko vam je

dopustio da ovako provaljujete u moju poštenu kuću?– Uzalud šaraš, babo, sad ti više neće nitko pomoći! Otvori ovo ili

ćemo pozvati gradskog kapetana – zaprijeti Francesko.– Dozovite sve gradske kapetane i sve gradske pandure ako vas je

volja. Ja se ne bojim nikoga – reče stara i sjedne bezbrižno na tronožac.Mladić se najprije pobrinuo da povede obje gospode iz kuće. Kad su

prolazili dvorištem, stajao je ovdje visoki čovjek u crvenom plastu.Povukao je k sebi Lovni i prišapnuo mu:– Reci onoj visokoj gospođi da ne dođe nikada više ovamo. Drugi

put neće izaći odavde.Lovro je bio spreman za novac učiniti sve.– Jeste li se prestrašili, Nero? – upita Francesko.– Nisam, ali Sanda još uvijek dršće.Lovro priđe k njima i pogleda najprije koja je gospoda viša. Onda joj

tiho isporuči poruku čovjeka u crvenom plastu, a Nera i Sanda izađu naulicu.Tu im dotrči u susret grof Čikulini.– Naši će ostati u vračarinoj kući dok ne dođe Sale s pandurima. A vi

ste nas pustili odveć dugo čekati na znak.– Stara je imala mnogo mušterija – odvrati Nera. – Ja sam razabrala

da nam je zaprijetila pogibelj čim je grof spomenuo "Bijelu sovu", ali

W

nisam htjela odmah ispaliti hitac, jer me je stara oštro gledala.– Baba je posumnjala da smo uhode. Bit će da je "Bijela sova" vrlo

važan član te proklete družbe kad se baba tako uzrujala.– A ipak nismo saznali tko je – reče Sanda.– Ne boj se, saznat ćemo i to. Otkrili smo više nego smo se nadali.

Sad bar znamo dvorove u kojima stoluju neprijatelji – reče Nera.Čikulini pohiti naprijed da obavijesti Lacka Salea što se dogodilo, a

Francesko, Nera i Sanda krenuše u "Crveni dvorac".– Francesko, niste li opazili da je onaj čovjek u crvenom plaštu

govorio pred Uršom kao da hoće da nam pomogne? A sada mijeporučio po Lovri da nikada više ne pođem ovamo, jer da drugi put nećuodavle izaći – upozori Nera.– Konteso, onda vas taj čovjek pozna po glasu, a to znači da je vaš

znanac.– Kad sam ga gledala meni se nekako činilo daje pod onim plaštem

netko koga poznajem. Ali ne mogu se nikako dosjetiti tko bi to mogaobiti.U razgovoru pođoše dalje. Na uglu bane pred njih čovjek. Nera se

trgne i prišapne Francesku:– To je onaj isti. Jest, ja ga poznam. Obišao nas je i pošao kraćim

putem.Čovjek im pođe u susret. Sanda se prestrašila i prigušeno viknula.– Okrenite natrag – šapne im čovjek kroz krinku – ondje na zaokretu

čekaju vas trojica sumnjivih ljudi.Tito, koji je bio s njima, stane i pogleda stranca. Ali tama je bila tako

gusta da nije ništa mogao razabrati.– Ima li to biti stupica? – upita on stranca. – Ja se ne bojim nikoga.– Vratite se natrag i okrenite drugom ulicom! – ponovno će stranac.

– Učinite to radi gospođa.U prvi čas nije znao što da uradi. Činilo mu se vjerojatno da se ovaj

čovjek za njih iskreno zauzima, a opet, ako hoće pomoći, zašto seskriva?– Kojim putem da pođemo? – upita da čuje što će reći.– Kojim god hoćete, samo ne ovim.– Poslušajmo ga – prišapne Nera. – Osjećam da govori istinu.

W

I oni okrenu putem na Markov trg.Čovjek je ostao za njima i prislonio se na zid neke kuće.Iz jednog vrta skoče tri čovjeka s kapucama na glavi:– Odoše drugim putem – primijeti jedan od njih i opsuje.– Idemo dalje i pričekajmo ih kod Vojkffyjeve palače.Oni pođu dalje. Ali se u taj čas od zida otkine čovjek što se prije

ondje naslonio, stupi pred njih i drsko ih upita:– Tko ste vi? Što radite ovdje u to doba?– A tko ste vi? – odvrati isto tako drskim glasom jedan od trojice.– Natrag! – zapovjedi onaj u plaštu i trgne dva pištolja.– Ni koraka dalje!– Pograbimo ga, momci!Tito i Francesko čuli su dva praska, povik i nekoliko kletvi, a onda

kako netko trči. Pobrzaju s gospođama i sretno dospiju u dvorac gdje ihje grofica već zabrinuto čekala žaleći stoje Neru pustila iz kuće u tokasno doba. Mladež ispripovjedi sve stoje vidjela i čula. A onda su čitavsat s nestrpljenjem čekali Remetince koji ostadoše kod babe Urše. Alinjihov izvještaj nije nikoga razveselio. Sale je odmah doveo pandure ipretražio cijelu kuću babe Urše, razgledao i podrum, ali nikoga nijenašao. Podigoše i vrata. Sale je mladež izvijestio da su to obična vratakoja vode u podrum. Baba Urša dala ih je napraviti da može zimi izsobe u podrum gdje ima živež.I na kraju dojuri mali Čikulini. Ispripovjedi da su se pred kućom

Lacka Salea pobili neki ljudi i daje neki visoki čovjek ondje dvojicuranio. Tko su ranjeni i tko je napadač – ne zna se.Mladež se oprosti i pode kuci. Tito je uzeo ispod ruke svoju sestru

Sandu, a uz njih je koračao Francesko Malakoczy. Bio je sretan što jevjetar lepršao s vrpcom djevojčina šešira i nekoliko puta se dotakaonjegova lica.

NOVA IZNENAĐENJA

Kad je Nera pošla u svoju spavaću sobu, uzela je svijećnjak daposvijetli kroz hodnik u kome je već bilo tamno. Najednom joj se

W

pričini da su se vrata njezine sobe naglo zatvorila i daje netko pohitaoniz stube.– Tko je ovdje? – upita ona glasno. Ali se nitko ne odazva. Kontesa

je ponovila svoje pitanje. Nitko joj ne odgovori.Neru je čula grofica i ona otvori vrata svoje sobe.– Netko je bio ovdje – reče Nera grofici.Grofica pozvoni, pojavi se komorkinja s još jednom sobaricom.

Grofica dade pozvati svu služinčad. Pretražili su stube i sve sobe, da senije možda sakrio kakav tat. Ali ne nađoše nikoga.– Netko je ipak bio ovdje – tvrdila je Nera. – Moje uho nije me

prevarilo.– Sad mi pada na um – reče jedan od slugu. – Čas prije došao je u

družinsku sobu naš novi sluga. On uvijek luta noću po kući.Grofica naredi da ga odmah pozovu. Pred nju i Neru stupi muškarac

srednjega stasa, prosijedih kosa, obrijan, prijatna lica i jakih prsiju. Bioje miran. Lice mu je bilo tako tvrdo kao daje isklesano. Ni okom nijetrepnuo.– Vi ste bili malo prije gore u hodniku?! – oštro će Nera.– Jesam, vaša milosti.– A što ste tamo radili?– Ugasio sam svjetiljke u blagovaonici i spremao srebrno posude.– A zašto ste bježali dolje? Zašto se niste odazvali kad sam vas

zvala?– Nisam vas čuo, vaša milosti. Valjda sam bio već zatvorio donja

vrata kad je vaša milost izvoljela zvati.Obje gospode nisu mogle da ga dalje ispituju. Njegovo im se lice

činilo tako prijatno i pošteno, a odgovori tako mirni da nisu mogle unjega posumnjati.Kad je Nera ušla u svoju spavaću sobu, bila je uvjerena da joj se

samo pričinilo kao daje netko malo prije zatvorio vrata. Sjela je unaslonjač da razmišlja o svemu onome stoje danas doživjela. Još uvijekjoj je pred očima lebdjela stara Urša, ljudi što se pojaviše iz podruma ionaj čovjek u crvenom plastu koji joj se učinio tako poznat. Konačnoodluči da pode spavati. Najednom se trgne. Na stolu ležalo je istoonakvo pismo kakvo je već jednom našla u svojoj sobi. I naslovljeno je

W

bilo crvenim slovima kao onda. Iznenađeno gaje gledala. Opet seogledala po sobi kao da traži nevidljivi stvor koji je to pismo postaviona stol. Padne joj na um novi sluga koji je svakako danas bježao nizstube. Da nije on to pismo ovamo metnuo? Nera je razderala omot istala čitati ove riječi:"Nero!Danas sam te vidio! I sutra ću te opet vidjeti! Poznaš li dane kad

tmurni oblaci zaklone sunce i kad je sve sivo, mutno i tužno? Ja ihpoznam. To su dani kad ne vidim tebe. Nero! Zašto nisam svjetlost današto te obasjava od jutra do mraka? Zašto nisam crna noć što teuspavljuje od večeri do zore? Nero, ti si prošla ulicom. Da sam semogao pretvoriti u crnu zemlju da me dotakneš svojom svilenomcipelicom! Vidio sam te, Nero, i srce mi kliče kao ševa o izlazu sunca.Lijepa si, Nero, ali stotinu su puta ljepša čuvstva što si ih probudila umom srcu.Crne tvoje oči ponori su i ja sam se strovalio u njih i ležim tu razbitih

grudi. Vječno bih htio ležati ovako i krvlju što teče iz mog ranjenogsrca pisati svoje uzdisaje.Nero! Zašto nisam sunce što te cjeliva svojim vrućim cjelovima?

Zašto nisam mjesec što miluje u snu milo tvoje lice? Samo sam čovjek,i od tebe me dijeli pakao i raj...""Opet nikakav potpis!" pomisli Nera. "Tko je čovjek što joj piše ta

pisma? Zašto ih piše kad zna daje ona vjerenica drugoga? Ne – ona ihviše neće čitati. Ne smije ih čitati. Ivu bi to sigurno žalostilo."Nera spremi pismo, uvjerena da joj je pismo podmetnuo novi sluga

po nalogu nekog kavalira i odluči da će na tog čovjeka bolje paziti.Priđe k prozoru. Vani je bilo tamno i pusto. Oči joj se zaustave na

nekoj crnoj točki u blizini kapucinskog samostana. Ondje podkrošnjatim kestenom kao da je netko stajao. Jest, to je čovjek. Maknuose i povukao se opet pod stablo. Činilo se da u nju gleda, daje vidi. "Tkoje to? Što radi ondje onako nepomično? Da Vojkffy nije bolestan",pomisli Nera, "onda bih bila uvjerena daje to pisao on. Ovako je tonemoguće".Zurila je u tamu čitav sat, ali taj je čovjek ostao pod stablima i nije

odanle izašao. Napokon je svlada umor i ona legne.

W

Drugo jutro čekala je Nera baruna Skerleca. Odlučila je da će mudanas ispripovijedati sve što se zbilo s Kušenkom i povjeriti mu tajnesastanke s Remetincima.Ivo je bio mrk, žalostan. Nera ga je nekoliko puta pitala što mu je

leglo na dušu. Na to joj Skerlec ispriča kako je čuo da se Vojkffy zbognje potukao sa Sinišom i da je obasipa ljubavnim izjavama. Nera muiskreno ispriča sve što se zbilo između nje i Vojkffyja i ovoga i Siniše, aonda ga upozori da se grof prijeti da će ga ubiti ako ona ne razriješizaruke.– Neće imati za to vremena! – reče Skerlec. – Dok on ozdravi, mi

ćemo se vjenčati i nastaniti u Beču. Ovih dana stići će moje imenovanjeza kraljevskog komornika.Kontesa se tome nije nadala. O svadbi nisu još ni govorili.– Kad sam iz tvojih usta čuo što je s Vojkffyjem, sad sam opet miran

– nastavi on.– Ja se nadam, Ivo, da ti ne bi nikad vjerovao onome što bi ti o meni

drugi kazivali?– Kako bih mogao o tebi zlo misliti! – reče barun.– A tko ti je govorio o grofu?– Dobio sam pismo od nepoznate osobe koja mi to javlja.Grof joj doista pokaza pisamce napisano ženskom rukom.Tko ga je pisao, nije mogao ni slutiti.Sad poče kontesa pričati Skerlecu sve što se zbilo s Kušenkom.

Skerlec je slušao i njegovo se lice sve više mračilo. Kad je svršila, on jebio tako uzrujan da se jedva suzdržavao.– Kako ste smjeli učiniti tako strašnu stvar? – reče on mrko. – Zar

nisi pomislila daje sakriti vješticu kažnjivo djelo?– Ali ona nije vještica, dragi Ivo. Ta sama pamet nas mora učiti da

sve to što ljudi govore o tim ženama nije istina!– Ali, zaboga, Nero, valjda nećeš tvrditi da suci sude nevine žene?– Jest, Ivo, nevine ih sude!Skerlec je ustao. Razgovor gaje silno uzbudio. Ali Nera to nije

opazila. Naprotiv, činilo joj se da je upravo sada došao čas da mu kažekako ima cijela četa mladih ljudi što isto misle kao i ona i s kojimaprijateljuje. Skerlec ju je, međutim, pretekao.

W

– Molim te, Nero, da ne govoriš ovako o zakonima o kojima nitko nesmije da izriče takav sud, a najmanje vjerenica kraljevskog komornika,budućeg pronotara, buduća kraljičina dvorska gospoda.– Stidi se tih riječi, Ivo! Ovako nisu nikad govorili Skerleci! – reče

Nera oštro.Skerlec nije dospio odgovoriti. Na vratima je stajala grofica Ratkay i

ljutito mjerila svog nećaka.– Govoriš kao ukočena lutka koju su napravili i nacifrali dvorski

lakaji! – reče mu ozbiljna lica stara grofica. Barun problijedi. Pred tomodvažnom, ponosnom i dostojanstvenom ženom uvijek je poniknuo kaoškolsko dijete pred učiteljem.– Uvjerena sam – nastavi grofica – da ti tako ne misliš kako si rekao.

Mi Skerleci nismo nikad sjedili na svojoj pameti, pa nam nećeš valjdani ti nanijeti sramote. Misliš li da ljudi u visokim službama nemajusvoga mišljenja o zakonima ako su loši? Molim te, Nero pođi u drugusobu, hoću da mu nešto kažem u četiri oka.Komeša se digne i ode iz sobe. A grofica oštro pogleda svog nećaka i

reče mu još oštrijim glasom:– Bojim se da si svoje nazore pokupio u društvu svoje majke, kojoj

svaka čast, ali koja svoje znanje crpi iz glava grofice Auerspergove igrofice Čikulini. Znam i to da me tvoja majka nije nikad voljela, aprema tome, ne voli ni moju Neru. Zato te upozoravam, Ivo: uvjerim lise da sam se u tebi prevarila, ja ću Neri otvoreno savjetovati da ne podeza tebe.Barun se uznemirio. Modre mu se oči zasjeniše nekom tihom tugom.– Tetko – reče on – nisam zlo mislio. Govorio sam Neri zato jer se

bojim da ne bi opet gdjegod onako postupila kao one večeri na svojrođendan kad si ti morala popravljati njezine izjave da ne vjeruje uvještice.– Danas su se vremena promijenila. Mi ćemo otvoreno u borbu

protiv sredovječnog praznovjerja, pa od tebe tražim da ne budeš protivnas, ako već nećeš biti s nama.– Ja ću vam pomoći koliko mogu, ali ja nisam došao ovamo radi toga

već radi mnogo ljepše stvari, no ti si me prekinula.Tetko, ja ću za mjesec dana u Beč. Zovu me u dvor. Moj otac ima još

W

nadalje ostati pronotarom, a ja ću biti imenovan komornikom njezinogveličanstva.– Tako? Tome se nisam nadala već sada.– Nešto su se u Beču predomislili. Ali ja neću Neru ostaviti ovdje.

Molim te, tetko, neka naše vjenčanje bude već za mjesec dana.Grofica je bila još više iznenađena.– A ja? Da je tako brzo izgubim? Ivo, ti odviše zahtijevaš.– Ti ćeš s nama, tetko – ti je nećeš izgubiti.Grofica je neko vrijeme razmišljala, a onda reče:– Govorit ću s njom.Kad je barun otišao, raspravljale su baka i unuka vrlo dugo o

Skerlecovom prijedlogu. Na kraju reče grofica:– Upamti što ti velim. Ivo će biti savršen čovjek ako dođe u dobre

ruke. On nema ništa od Skerlecove odlučnosti, ali je ipak dobre ćudi.Pomisli Nero, ako zapodjenemo boj protiv spaljivanja vještica nasamom dvoru kod kraljice, mi ćemo uspjeti. Kraljica je umna, a ti ćešnastojati da joj uđeš u volju.Nera nije imala kada da odgovori. U taj čas je u sobu ušao sluga i

navijestio grofici daje dobila pismo od suca Krajačića. Grofica gaotvori. Krajačić ju je uljudno molio da bi se u vrlo važnoj stvari što prijepotrudila s Nerom u gradsku vijećnicu. Grofica i Nera se pogledaše.– Bit će zbog Kušenke. Idemo odmah – reče grofica.

PRED GRADSKIM SUCEM

Gradski sudac Krajačić i gradski odvjetnik Dvojković sjedili su ujednoj sobi gradske vijećnice kad im najaviše da su prispjele groficaRatkay i njezina unuka. Dvojković je ostao u sobi da i on bude prisutanna preslušavanju. Sudac ponajprije zamoli da grofica ude sama, akontesa Nera da pričeka u pokrajnjoj sobi.Sijeda starica ušla je u crnoj svilenoj haljini i sa crnim klobukom na

bijeloj glavi. Ponosito i uspravno stupila je pred suca koji joj se smjernonaklonio.– Bio sam prisiljen – reče gradski sudac – da vašu milost zamolim

W

neka bi se potrudila ovamo. Prije par dana zatvorena je u toranj nekatobožnja djevica Helena za koju se ispostavilo da je, zapravo, mnogotražena vještica Jelica Kušenka. Ona je u svom iskazu spomenula i vašumilost, a jedno i kontesu,tvrdi daje bila u vašoj kući i da ste je vi poslaliu samostan.– Jest, to je istina – odrješito će grofica.– Ja sam gotovo uvjeren da vaša milost nije znala koga ima u svojoj

kući.– Naprotiv, ja sam vrlo dobro znala daje ta djevojka kći spaljene

Margarete Kušenke i upravo zato sam je primila u kuću.Sudac i gradski odvjetnik upriješe u groficu iznenađene poglede.– Ne znam kako bih to shvatio. Vaša milost zna da je na spomenutu

Kušenku pala opravdana sumnja daje vještica. Ne znam kako bi bilomoguće da ju je vaša milost ipak sakrila?– Jest, ja sam je ipak sakrila, a da je što bolje sklonim dadoh je u

samostan.– Mislim da ne moram vašoj milosti tek predočavati posljedice koje

biste morali snositi zbog tog čina ako ga ne opozovete ili se ne ispričateda niste znali...– Niti što opozivam, niti se ispričavam. Izvolite mi samo suditi,

gospodine suce – ironično će grofica.– Vaša se milost može iskupiti od svake kazne ako nam što iskaže

protiv te Kušenke – reče sudac blaže.– Gospodine, vi me tom ponudom vrijeđate. Ja ću jasno i glasno

priznati da sam Kušenku htjela oteti vašoj kazni, jer Kušenka nijevještica i kad biste je osudili počinili biste zločin.Krajačić ustane, uozbilji se.– Molim vašu milost da u vlastitom interesu ovako ne govori i da ne

zaboravi da stoji pred sudom.– Ako stojim pred sudom koji je pravedan onda taj sud moje riječi ne

mogu uvrijediti. Ja ću, štoviše, gospodinu sucu reći još i ovo: ne samoda Kušenka nije vještica nego su i sve žene koje ste već osudili bilenevine spaljene. Sudac je porumenio od ljutine.– Usuđujem se savjetovati vašoj milosti da ono stoje rekla opozove –

reče gradski sudac.

W

– Što sam rekla, ne opozivam nikada. Ja mislim da smo time svršili.– Jest, gospodo grofice! – reče sudac.Kad je grofica izašla, u sobu ude kontesa Nera. Djevojka je ušla

odlučnim koracima. Oko nje šuštila je crvena haljina od blještave svile.Lijepu plavu glavu uzdigla je ponosno, kao i njezina baka.– Molio bih vas, konteso – reče sudac – da biste mi izvoljeli reći

kako je Jelena Kušenka dospjela u vašu kuću?– Kad je čula daje traži sud, utekla je k meni za pomoć.– Kako to da ste upravo vi bili ona u koju se toliko pouzdavala?– Valjda nije mogla doći k vama da u vas traži pomoć – ironično će

Nera.– Vi ste znali kakva je kazna proglašena za one koji bi zatajili

Kušenkin boravak, a ipa k ste je sakrili?– Naravno da jesam i učinila bih to ponovno sa svakom ženom koju

vi proglasite vješticom.– Ne znate li vi, konteso, da se oni koji sakrivaju vještice smatraju

njihovim sukrivcima?– Poznate su mi sve te besmislice kojima se zaluduje svijet.– Konteso, vi vrijeđate sud – oštro će Krajačić.– A vi vrijeđate zdravu pamet. Kušenka je isto toliko vještica kao i

gospodin sudac i gradski odvjetnik.– Pazite što govorite. Kušenku je odala vlastita njezina mati.– Naravno. Na mučilima je morala priznati sve, samo da se riješi

muka!– Što vi znate o mučilima?!– Varate se ako mislite da ne znam. Često sam bila u blizini kule na

Kamenitim vratima i slušala te bijedne žene kako jadikuju.Sudac pogleda značajno gradskog odvjetnika.– Kad ste sve bili kod gradske kule?– Vrlo često. Onuda jašim na šetnju – reče Nera. Razabrala je da ne

bi bilo dobro kad bi sucu rekla da je bila jedne noći na Kamenitimvratima.– A znate li vi, konteso, što su to vještice?– To su pripovijesti za glupe i praznovjerne ljude.Krajačić se od zgražanja gotovo srušio sa stolice. Gradski odvjetnik

W

se pridigao, pošao s negodovanjem prema kontesi, ali joj pomirljivoreče:– Vi očito ne mislite ozbiljno. Razmislite malo o tome što govorite.– Zar vi ovako govorite i drugima? – upita je Krajačić.– Jest, gospodine suce.– Znate li vi da to znači pobunu protiv zakona?– To znači slijediti glas prosvijetljenog razuma, a vjerujte mi da ima

u našem gradu još ljudi koji tako misle.– Onda ste ih vi na to naputili, sami ste ih na to nahuškali. Već onaj

dan kad ste prvi put stupili u društvo izrekli ste da ne vjerujete uvještice i rugali se meni, čuvaru zakona. Ali ja sada želim da mi kažeteimena onih koji su se odmetnuli od zakona kao i vi.– To će oni gospodinu sami reći – nasmiješi se Nera značajno. – Ne

treba da ih ja odajem.U taj čas uđe pandur koji najavi gradskom sucu da svijetli podban

želi s njim odmah govoriti.Krajačić prekine preslušavanje i izađe, a gradski odvjetnik reče

kontesi tiho:– Zašto ste se ovako neoprezno optužili, konteso, kad znate da

Krajačić ne gaji prema vama prijateljstvo? Vi, čini se, ne slutite da bi toza vas i vašu baku moglo imati teških posljedica.– Zašto da ne govorim istinu?– Menije to vrlo žao, jer sam vam iskreno odan.– Gospodine odvjetnice, mi se ne bojimo.– Znam da vaša baka ima moćnu zaštitnicu u kraljici, ali vas

ponovno molim da se Krajačiću ne zamjeravate. Kraljica neće nikaddirati u zakone.Dvojković je Neru otpratio do grofice koja je čekala u pokrajnjoj

sobi, te se oprostio i otišao u svoju uredovnicu. Tu je zatvorio opreznoza sobom vrata, izvadio iz pisaćeg stola ženski pojas od crvene svileopšiven draguljima. Bio je to onaj isti što ga je našao na Kamenitimvratima one noći kad je vidio bijelu vješticu. U mislima je uspoređivaocrvenu Nerinu haljinu i crveni pojas što gaje držao u rukama. Licem mupreleti smiješak zadovoljstva.

W

LJUBAVNINAPITAK

U palači grofa Ivana Draškovića u Plebanuškoj ulici održavala se tevečeri velika svečanost. Slavio se dvadeseti vjenčani dan grofaDraškovića s njegovom ženom groficom Drašković, rođenom SuzanomMalatinski.Grofovski par živio je u Varaždinu, ali kako im je kći bila u Zagrebu

kod tetke, grofice Čikulini, odlučila je grofica da to ovdje proslavi.Prekrasna palača što je stajala u blizini gradske vijećnice sjala je u

hiljadama svjetiljaka i svijeća koje su rasvjetljavale raskošni sjaj inametljivu rasipnost kojom je grof Drašković uredio svoju palaču.Bilo je pozvano sve plemstvo s Griča i okolice. Svuda je šuštala

teška svila, sjali se obiteljski dragulji. Gospoda u raznobojnimvelikaškim odijelima sa zlatnim gajtanima oštro se isticala od onih kojisu se odijevali u francuske kapute raznobojna baršuna, kratke hlače,visoke čarape i izrezane cipele.Prije večere skupili se gosti u grupe i očekivali svečare. Posljednji je

ušao u dvoranu kapetan Siniša u svečanom odijelu kapetana slavonskogbataljona. Kad je prišao gospodi i s njima se pozdravio, uočile sugospode da je od svih viši, plećatiji i u grupi vitkih tananih kavaliraizgleda poput diva. Nera je stajala u dnu dvorane sa svojim vjerenikomokružena Remetincima. Siniša je hladno pozdravi i pode dalje.– Gle, i ban Nadaždi je došao iz Varaždina – tiho će Siniša svom

poručniku Branku s kojim je bio nerazdruživ.– To je naravno kad je ovdje grofica Drašković.Grof Nadaždi pode prema Siniši i reče mu:– Vi ste kapetan Siniša? To sam odmah pomislio. Gospođe su mi

toliko o vama pričale. Ali nisu pretjerale. Kraj svegatoga Ja vas ipakmoram pozvati na red.Ban ga povede ispod ruke po dvorani, a Siniša upita:– Zašto, vaša preuzvišenosti?– Jer ste uznemirili srce moje kćeri Terke.– Varate se. Kako bih se ja usudio da joj udvaram?

W

– Znam, vi niste potomak velikaškog roda – upadne mu u riječ ban –ali mogli biste tu čast i dobiti.– Moj obraz je moje plemstvo, a moja sablja moja žena.– Takav odgovor mogao sam od vas očekivati. Ali, recite mi zašto

vas svi zovu samo kapetan Siniša, vaše pravo ime kao da i ne znaju?– Vaša preuzvišenosti, vojniku ne treba imena. On treba samo

hrabrosti i oštru sablju, pa će svatko znati za nj.– Neću vas dalje ispitivati. Vi ste, eto, i bez plemićkog grba osvojili

srca naših žena i djevojaka. Ako se što prije ne sklonite u tvrđavu braka,muškarci će se protiv vas pobuniti. Evo, ide Terka. Meni će biti vrlodrago ako vam se svidi – reče ban i prepusti Sinišu svojoj kćeri.Lijepa djevojka crnih vatrenih očiju priđe k Siniši, uhvati mu se

ispod ruke i pode s njim dvaput dvoranom, a onda povede kapetana umali salon. Tu su na stoliću stajale dvije boce šampanjca sa dvije čaše.– Gle, upravo kao stvoreno za mene. Silno sam žedna – reče ona i

natoči jednu čašu iz lijeve boce pa je ispije, a onda natoči iz desne bocedrugu čašu. Siniša je pozorno promatrao što djevojka radi. Kad mu jepružila čašu sa šampanjcem, on je na njezino veliko iznenađenje baci otle i uzme njezinu čašu pa je napuni iz one boce iz koje je i ona pila.– Hoću da pijem iz vaše čaše! – reče on i ispije do dna.Terka je bila u isti čas razočarana i sretno uzbuđena.Sjedne i ponudi Siniši naslonjač.– Recite mi, konteso, zašto ste me doveli ovamo? – upita Siniša

djevojku.Terka porumeni do čela.– Ovo je pitanje doista ružno – spočitne mu.– Zar bi ljepše bilo da se s vama igram kad se ionako nikad neću

ženiti? To sam vam već rekao.– Onda ću se ja udati za drugoga – klikne strastveno djevojka.– To bi mi, svakako, bilo mnogo draže.Ali Terka kao da nije ništa čula. Njom je posve ovladala blizina

mladog časnika. Ustane, pogleda ga s čežnjom i stade mu govoriti:– Čujete li me, Siniša? Zbog vas ću se udati, zbog vas ću prevariti

muža kog odaberem. Prevarit ću stotinu muževa za vas, Siniša,razumijete li?

W

– Već unaprijed žalim onog nesretnika koji će vam biti muž.– Nemojte ga žaliti! Samo vas ljubim. I kad se vi nećete da stegnete

u jaram braka, dobro – ali ja hoću da budete moj. Mislila sam da ćuizaći iz ove sobe kao vaša vjerenica, ali i sada – ja sam vaša vjerenica.Razumijete li? Drugi će dobiti vjeridbeni prsten, a vi mene! Neću dabudem dulje s vama ovdje na samu da tko ne posumnja. Zbogom! –šapne ona strastveno i pohiti iz sobe.Siniša se nasmije, poravna crnu kuštravu kosu, a onda natoči iz

desne boce malo šampanjca u čašu, podigne je prema svjetlu i opazi daje nekako zelenkaste boje.– Očito su to kapljice babe Jane ili babe Urše – reče Siniša sam sebi.

– Ali mene nećeš opijati svojim ljubavnim napicima!Iz druge sobe, koja bijaše tek pritvorena, začuo se uzbuđeni ženski

razgovor.– Nemoj se ljutiti, Julija. Svim sam silama nastojala da baruna

imenuju kraljičinim komornikom, samo da ide u Beč.To mi je, kako znaš, uspjelo. Ali sad se Skerlec hoće vjenčati s

Nerom! Mi, dakle, nismo ništa postigle. Bila sam uvjerena da će u Bečbez Nere. Onda bih ga lakše pridobila za tebe.– Ne boj se, nisam klonula. On Neru neće vjenčati prije po laska u

Beč.– Kako ćeš spriječiti vjenčanje?– Vrlo lako. Danas se u gradskoj vijećnici dogodilo nešto što mi ide

u prilog. Grofica Ratkay i Nera bile su preslušane, jer su sakrile vješticuKušenku. To mi je povjerljivo šapnuo Dvojković. One su se napreslušavanju silno opteretile. Ti ćeš Skerlecu prišapnuti da se o tompreslušavanju govori na sve strane i da će se na dvoru zgražati kadsaznaju da njegova vjerenica skriva vještice. Tada mu prijateljskisavjetuj neka odgodi vjenčanje dok se, tobože, sve to ne zaboravi.– Ako Skerlec privoli Neru da svoj iskaz oporeče?– Ne boj se. Ona je odveć tvrdokorna da bi oporekla što je jednom

rekla. Pa onda, ona zna da unuku grofice Ratkay neće, bome, niKrajačić dirati.– To bi doista bio izvrstan uzrok da vjenčanje odgodimo, a on ipak

mora u Beč.

W

– Jest. Ja ću rasplesti sve svoje mreže. Nisam tako lijepa kao Nera,ali imam iskustva i žara, pa mi neiskusni mladić slabe volje mora pastiu naručaj.– I tada će se ispuniti tvoj san da budeš dvorska gospoda kao što sam

ja. Ali se u tom slučaju moraš odreći svih užitaka u paklu.– Pusti to! Paklenih užitaka ima svagdje.Siniša je napeto slušao ne maknuvši glavom i ne trepnuvši okom.

Tada se vrata otvoriše, a u sobu uđoše grofica Auersperg i groficaČikulini.– Što ovdje radiš, Siniša?! – začudi se dvorska gospođa.– Dvije čaše i šampanjac. Što to znači? – usklikne grofica Auersperg.

Grofica Čikulini diskretno izađe i ostavi ih na samu.– To znači da se ovdje odlučilo zabavljati dvoje mladih ili možda

samo jedno od njih. Ili se pravio ražanj bez zeca, pa sad, eto, nemanikoga.– Siniša, moram s tobom govoriti.– To je najgore što si odabrala.– Ovako dalje ne može biti. Hoću znati zašto ne dolaziš k meni! Što

radiš?– Tražim gričke vještice.– Siniša, ti znaš što mislim. Nisam li zbog tebe došla iz Beča na

dopust? A ti od nekog doba više ne dolaziš k meni. Zar me više neljubiš?– Koliko ti ljubiš mene, ljubim i ja tebe.– Ja te ljubim kao što nisam ljubila nikog drugog.– Otkad si ti najednom počela osjećati? Nemoj govoriti o pravoj

ljubavi, jer bih mogao posumnjati da si našla u kosi sjedu vlas...– Mogao bi se okanuti tako zlobnih riječi!– Iskrenost zoveš zlobom! Kako te volja. Ali hoćeš li prave ljubavi,

draga moja, onda se obrati na koga drugoga. Ja sam za to još premlad.– Siniša, tako mi nisi nikada govorio.– Jesi li me ikad pitala? Nismo nikad govorili o kakvoj "ljubavi"!

Hajde, molim te, idemo u dvoranu.– Nećeš da te tko vidi sa mnom na samu?Siniša mrko pogleda lijepu groficu i reče joj hladno.

W

– Oprosti, ljubomorni prizori medu nama bili bi ćuška u pošteniobraz, a ja ne znam hiniti. Ako ti je tako mnogo stalo do mene, izvolimi reći kada da te posjetim. A sad mi pruži ruku – da idemo. Već sespremaju k večeri. Dvorska gospoda stisnula je usta i poslušala.Kad se opet sastala s groficom Čikulini, prišapne joj tiho:– On misli da me neće oženiti! Ali ja imam u ruci oružje kojim ću ga

na to prisiliti.– Ne znam što bi moglo slomiti njegovu tvrdoglavost.– Može nešto, a to je njegova tajna! On i ne sluti da ju ja znam i

čuvam. Kad je više ne budem htjela čuvati, onda je kocka pala, i on ćeipak biti moj muž.U raskošno uređenoj sobi grofice Drašković grof Nadaždi naslonio

se na kamin. Lijepa grofica, srednjeg i dosta nježnog stasa stajala jepokraj njega. Svečana haljina od crvene svile isticala je njezinu tamnuput i strastvene male crne oči. Gustu kosu naprašila je bjelilom, a natjemenu sjao joj dijadem od golemih dragulja.– Zašto te nisam poznavao prije dvadeset godina, Suzano? – reče

ban. – Danas bismo nas dvoje slavili vjenčani dan!– Zar nismo i ovako sretni?– Kakva je to sreća kad se moraš neprestano skrivati?! Da nam se

barem kćeri udaju!– To je bio jedini razlog što sam pristala na današnju proslavu. Moj

je muž samo zato htio da se naše vjenčanje proslavi da može opetpotrošiti nekoliko stotina forinti. Ali ja sam imala drugi cilj: da sepobrinem kako bismo se riješili svojih kćeri.– Govorio sam sa Sinišom. On je vrlo lijep i pristao čovjek,ali Terka je morala odabrati kakvog velikaša. Siniša nema

prezimena...– Još ćemo o tome govoriti. Sad moram po svoga muža da primimo

goste.– Meni baš nije ugodno kad te vidim s njim.– Pusti mu to veselje da mu barem pred ljudima budem žena. Ionako

pripadam sva tebi – nježno će grofica, privine se k barunu i poljubi ga.Nekoliko časaka iza toga pojavi se grofica Drašković ispod ruke sa

svojim mužem. Kraj nje, još čvrste i lijepe žene, izgledao je grof

W

izvanredno slabašan. Na mršavom licu opažalo se daje boležljiv. Uzasve to, on je odjenuo sjajno generalsko odijelo, opšiveno zlatom,draguljima i odlikovanjima.– Domaćica je zaista još lijepa! – reče Siniša grofici Čikulini koja je

stajala uz njega kad je bračni par ušao u dvoranu i stao primati čestitkek dvadesetogodišnjoj bračnoj proslavi.– Pa kako je garava, kao ciganka! – primijeti Siniša.– I jest ciganka. Varate se ako mislite daje po krvi grofica.Grof Drašković upoznao ju je u Ugarskoj, u liptovskoj županiji, kad

je ondje bio zapovjednik. Njen otac i mati prodavali su zelenje, a danasje, kako vidite, grofica i žena kraljevskog komornika, viteza reda MarijeTerezije i križevačkog velikog župana. A iz osobite zahvalnosti premanjemu ljubaka s banom! – reče zlobno grofica Čikulini.Bračni par primio je čestitke, dok je Nadaždi razgovarao s grofom

Oršićem: Kod večere bračni par bio je na čelu stola, odmah do groficeDrašković grofica Ratkay, a uz nju ban. Stara gospođa ispričala je banusve što se zbilo s Jelicom Kušenkom i upozorila ga da će se u ovojstvari počiniti velika nepravda ako se Kušenka osudi na lomaču.– Vi znate – reče ban – da gradski sudac ima vlast u koju nitko ne

smije i ne može dirati, pa ni ja. Iskreno vam velim da te nesretnevještice uzrokuju svojom zlobom velike neprilike i ugrožavaju svakoga.Ipak ću, međutim, pokušati da privatno upozorim suca na sve što mijerekla vaša milost.Poslije večere gosti se razišli po dvoranama da se pozabave.Grof Petar Oršić tako se silno najeo da nije mogao ni disati. On

potraži zaklonjeno mjestance da može malo počinuti. Opazivši otvorenajedna mala vrata, ude u salon u koji je prije večere Terka povelakapetana Sinišu. Grof smjesti svoje omašno, prezasićeno tijelo u velikinaslonjač. Bilo mu je upravo udobno. Opazivši na stolu dvije otvoreneboce pjenušca pomisli u sebi:"Zašto ne bih još malo zalio večeru?! Bit će mi lakše provariti."I on natoči iz jedne boce šampanjca, počne malo pijuckati, a onda

zadrijema.Kad se probudio, opazi pred sobom ljepušnu kćer grofice Drašković

koja gaje gledala i smijala se.

W

Grofovo se lice raznježilo. On ustane i u tren oka mladenačkimžarom djevojku zagrli i stade je cjelivati.– Zar ste poludjeli grofe? To vam baš ne pristoji! – reče Ženka i

jedva se istrgne iz zagrljaja starog grofa i potrči iz sobe.Na vratima sva zapuhana dođe joj u susret njezina tetka baronesa

Linčika.– Reci mi je li tko u salonu? Rado bih se odmorila, plesala sam s

kapetanom. Oh, kako vatreno pleše, sva sam se zagrijala.Prije nego je dobila odgovor pobrza prema salonu, uleti u sobu i baci

se iznemogla u naslonjač, pravo u krilo grofu Petru.– Ah, tu si, mala! – nasmije se starac i obim rukama obuhvati

Linčiku.U prvi mah htjela je da vrisne, ali se prije obazrela da vidi tko je.

Kad opazi lice grofa Petra, pričinilo joj se da gleda zažareni mjesec.Htjede mu se istrgnuti iz naručja, ali je on čvrsto privine k sebi:– Oho! Nećeš mi uteći, golubice!– Grofe, što to znači? – upita Linčika zgražajući se.– Što to znači? Ha, ha! Ta valjda znate.– Vi me ljubite, grofe? Je li?– Naravno da vas ljubim.– Oh, grofe, nisam ni slutila da vi umijete tako strastveno grliti,

nisam ni sanjala da me obožavate.– Ni ja!Linčika se konačno izvije iz grofova naručja.– Zašto uzmičeš, golubice?– Grliti se smiju samo vjerenici!– Ja nemam vjerenice i neću je imati!– Grofe, pustite me. Ja bih vas morala smatrati svojim vjerenikom

kad bi vam dopustila da me grlite. Imate li sa mnom ozbiljne namjere?– Naravno!– Oh, grofe, okitite moju ručicu najdragocjenijim nakitom vjerenice.Starac joj pruži svoju ruku punu prstenja, a Linčika odmah uzme

dva.– Ovo je prsten vjerenički, a ovo je vjerenikov dar – reče Linčika i

zagrli grofa.

W

Ovaj se gotovo rastopi od miline i privine Linčiku tolikom silom dajoj se raskuštrala gotovo sva frizura. Linčika od sreće nije znalagovoriti.Napokon se, dakle, ipak našao netko tko će joj dati naslov gospođe.I Linčika stade grofu pričati kako je još u kratkim suknjicama sanjala

o njemu i ljubila ga. Uvijek je željela debelog muža. To grofa očito nijezanimalo. On ju je tek grlio i privijao na svoje široke grudi.Polako se otvoriše vrata salona. Iza njih se pomoliše dvije ženske

glave.Ženka je iza onog zagrljaja, kojim ju je grof iznenadio, pošla k Neri i

sve joj ispričala. Sada dođoše da vide što se to zbiva sa starim grofom.Zaprepastiše se kad su vidjele Linčiku u grofovu zagrljaju.Linčika vrisne i izvine se iz naručja svoga vjerenika, a Nera i Ženka,

susprežući smijeh, uđoše u sobu. Linčika stupi slavodobitno pred njih.Kosa joj bijaše raskuštrana, ličilo na licu razmazano starčevimcjelovima, a njegova usta od ličila nenadane vjerenice posve crvena.– Moj vjerenik – predstavi Linčika grofa, srdita što su se djevojke

smijale. No prošao ih je smijeh. Nera je iznenađeno gledala u grofaPetra koji je ustao i prišao k njoj pa stao i nju grliti i cjelivati. Linčika jeskočila poput zmije ljutice. Dugo joj se lice još više produljilo.Jedva se Nera istrgla strastvenom zagrljaju svoga skrbnika, naglo

uđe u kabinet Terka. Još se nije pravo ni ogledala po sobi kad već osjetidebele ruke staroga grofa kojima ju je ogrlio ne puštajući je.– Zaboga grofe, što to radite? – opomene ga Nera. – Kakve to zbijate

šale?Ali grof Oršić nije nikoga slušao već je i dalje cjelivao. Kad je Terki

uspjelo da se oslobodi njegova zagrljaja, pogleda grofa. Njegovo licebijaše raznježeno, a oči mu gorjele čudnim žarom. Neka slutnja obuzmeTerku. Pohiti k stolu, pogleda u napola praznu bocu pjenušca iprestrašeno zapita grofa:– Vi ste pili iz te boce, grofe?– Jesam, dušice. Daj mi još jednu čašicu. To je čudotvorno vino!Terka pograbi čašu u kojoj je bilo još nešto pjenušca i baci ga na sag.

Onda uzme bocu i htjede s njom pobjeći. Lice joj bijaše blijedo iprestrašeno.

W

Nera je sve pratila. Pođe k Terki pa je tiho upita:– Što je bilo u tom pjenušcu?– Ne znam, pusti me!Mnogo jača od Terke, Nera joj oduzme bocu i reče strogo:– Terka, nećeš dobiti te boce dok mi ne kažeš što je bilo u pjenušcu!– Ništa strašno – šaptala je Terka u neprilici. – Mali napitak koji nije

bio namijenjen grofu već nekom drugom. Molim te, učini nešto da grofaodvedu kući i vrati mi tu nesretnu bocu.– Reci mi kome je bio namijenjen napitak – upita Nera – pa ću ti

bocu vratiti.– Tvoga vjerenika ne kanim osvojiti, a za drugoga nije te briga.– Reci mi barem gdje si taj napitak nabavila.– Kod jedne vračarice. Bude li i tebi kada trebalo, povest ću te

onamo.Nera joj da bocu i Terka je brzo odnese. Međutim je grof ovio ruku

oko Linčikina struka i stao joj šaptati neku pjesmu. Kontesa Nerazamoli Ženku neka dozove grofova slugu koji je uvijek čekao na svoggospodara kad je bio gdje na večeri.I sluga je dobio nekoliko zagrljaja, no grof se ipak dao otpratiti kući.

Vrlo nježno oprostio se od svoje vjerenice Linčike.Ženka je zamišljena otišla iz salona. Kao da ju je morila briga: za

koga je to Terka pripravila onaj ljubavni napitak? Nera je ostala sama usalonu. Saletjele je misli. Terka je nekom namijenila ljubavni napitak, amjesto njega ispio ga grof Petar. Dakle, ipak ima takvih napitaka? Terkaje potražila taj napitak kod vračarice. To će biti samo baba Urša ili babaJana. Dakle, i Terka zalazi vračaricama kao i tajanstvena "Bijela sova"?Ona će ipak ući u trag toj tajanstvenoj ženi, bilo što bilo!Iz tih je misli trgne Dvojković koji je ušao u salon.Udvorno joj se nakloni i srdačno reče:– Cijelu večer nastojim da vas negdje zatečem. Učim mladež novu

igru. Hoćete li se malo potruditi sa mnom? Dvojković ponudi Neri rukui odvede je u dvoranu u kojoj je mladež svirala glasovir. I Remetinci subili ondje. Dvojković navijesti da će ih naučiti igru vrlo ugodnu zadruštvo u kojem ima mnogo lijepih dama.– Želio sam – reče Dvojković Neri – da i vi, konteso, igrate s nama.

W

– Sada molim pozor, gospode i gospodo – reče Dvojković dok jemladež pažljivo slušala. – Jedna od dama okrivljena je da je začaralanekog mladića u društvu. Ovu tužbu podnosi posebno povjereništvogospode. Ta se gospoda ima opasati jednim pojasom o kojem visi lančići svezati za stup. Na to se sastavi sud koji joj sudi: ili smrt ilipomilovanje, ili tamnica.Na smrt osuđena mora pronaći mladića koji će je iskupiti, a sud

određuje kako. Ona koja je osuđena na tamnicu mora poljubiti jednoga icijelu večer ostati njegova zarobljenica, ona koja je pomilovana moraizljubiti sve mladiće redom. A sada molim gospođe za jedan pojas.– Koja će vam dati, ovdje u salonu, svoj pojas? Morali ste ga donijeti

sa sobom...– Imam jedan pojas što sam ga dobio od nekog gospodina, ali taj je

pojas izgubljen pa nije lijepo da ga upotrijebim za igru.– Amo s njim – vikali su mladići. – Mi hoćemo da se igramo.Dvojković sagne glavu, prekriži ruke na prsima kao sveti apostol i

nasmije se:– Dobro, ja se pokoravam!Uzme iz džepa omot i stade pričati da je neki njegov znanac našao

taj pojas pa mu gaje predao ne bi li on mogao pronaći lijepu vlasnicu.Pritom raširi pojas od crvene svile, opšiven draguljima...– To je moj pojas! – iznenađeno klikne Nera.– Uistinu? – upita Dvojković, a glas mu je zvonio od zadovoljstva.– Evo, pogledajte! – Djevojka uzme pojas i prikopča ga o struk.– A gdje ste ga izgubili? – upita Dvojković.– To ne znam. Očito mi se otkopčao i ispao.– Dakle, smijemo li se igrati s vašim, toliko sretno nađenim

pojasom? – upita jedan kavalir Neru.– Naravno. To se samo po sebi razumije.– Ali onda mi dopustite – reče Dvojković Neri – da vam ga ovih

dana osobno donesem i predam. Bit ću sretan što će ovaj pojas bitipovod da vas mogu ponovno vidjeti.Smiješeći se barun je Skerlec promatrao taj prizor i onda pristupi i on

igri koju je mladež bučno povela.

W

ČIJA SU LJUBAVNAPISMA

Drugi dan došao je Petar Oršić grofici Ratkay slomljen, blijed ipostiden. Lice mu je bilo namršteno smrknuto. Neru je našao u vrtu,pozdravio je i onda pokajnički upitao:– Što je to bilo jučer sa mnom?– Zaručili ste se s baronesom Linčikom! – odvrati ona i prasne u

smijeh.– Čuješ, Nero, nije li se to tko našalio sa mnom? Bio sam nešto

neobično pripit.– Da kume, malo, malo. Ali to ništa ne čini – reče ona htijuči pred

grofom zatajiti što se dogodilo.– Vraga ne čini! Danas mije ono strašilo, baronesa Linčika, poslala

ruže i pozvala me na ručak. Poziva k sebi svog milog vjerenika. Iprstenje sam joj dao! Čuješ, Nero, ja sam je uistinu zaručio. Nemoj mise smijati, to nije šala. Meni se čini da je u šampanjcu bilo nešto što nijebilo namijenjeno meni!– Nije, kume – reče Nera. – Ali ne razbijajte glave za to!– Ja i ne bih, ali Linčika će mi razbiti glavu.Grof se izjadao Neri i tada se uputio grofici da se i njoj potuži na

jučerašnji događaj.Nera je ostala u vrtu sama. Sunce je pripeklo i ona pozove slugu

Filipa koji se nešto vrzao u blizini da joj donese neku knjigu. Filip se zanekoliko časaka vratio i predao joj željenu knjigu.Nera otvori mjesto gdje je dan prije prestala čitati. Ali skoči s klupe i

pogleda za slugom koji je odmicao u zgradu. U knjizi bijaše opet istoonakvo pismo kakvo je Nera već dva puta dobila. Zovne natrag slugu.Kad je stao pred njom, pogleda mu ona pažljivo u lice i strogo mu reče:– Kako si se usudio ovo metnuti ovamo?Sluga nije ni okom trepnuo. Gledao je mirno Neri u oči.– Ja nisam, vaša milosti, ništa stavio u knjigu. Ne znam što je to.– Lažeš. Ova pisma mi donosiš ti. Evo, uzmi i reci onome tko ih

šalje da ih ne želim čitati.

W

Sluga je stajao mirno kao da ništa ne shvaća.– Kome da nosim i što, vaša milosti? – upita on.– Onome koji ti je pismo dao.– Neka mi vaša milost oprosti, ali ja ne znam ništa ni o kakvom

pismu.– Tko to šalje? Hoću da znam!– Kako bih ja to znao, ako ne zna vaša milost.– Ti se vješto pretvaraš. Ili priznaj sve, ili ću te odmah otpustiti.– Ako vaša milost tako želi, ja ću se pokoriti i otići, jer nemam što

priznati.– Dobro. Odmah da si ostavio ovaj dvor!– Slušam, vaša milosti, makar ste otjerali najvjernijeg slugu.Filip se okrene i pode u dvor.Nera nije mogla zatajiti da je već požalila što je ovako postupala s

tim čovjekom čije su mirne, bistre oči gledale tako vjerno.Spusti se na klupu i upre pogled u to tajanstveno pisamce koje kao

daje, poput onih prijašnjih, bilo pisano krvlju umjesto crnilom. Nerazmišljajući dugo skine ona omot s pisma i poče ga čitati:"Nero!Priroda je zakitila svijet božanskim ljepotama, ali nijedna nije kao ti!

Nijedna nema tako lijepih riječi, tako umnih misli i tako odvažan hod.Moć tvoja nije ljepota tvoja, Nero; tvoja moć si – ti. Ti si snaga orkana,žar sunca, svježina proljetnog jutra. Ti si tajnovitost tamne noćiobasjane dalekim zvijezdama. Ti si iskra s neba stoje izgubila zvijezdaputujući beskrajnim svemirom.Nero, sjedim sam u noćnoj tami i gledam gore u nedohvatne visine.

Tamo sjaji zvijezda – moja zvijezda i gleda zlatnim svojim okom utamu. Sto ona zna tko to dolje u toj tami čezne za njom? ... I vječno ćeovako sjati, ponosito, daleko gore. Nikad neće progledati tamu, nikadopaziti suzne oči ispunjene čežnjom. Nero! Koliko god je zemljaudaljena od neba, toliko sam ja daleko od tebe. Kad bi vječno vladalatama da u njoj sakrijem sebe i kad bi nebo bilo vječno osuto zvijezdamada mogu gledati tebe!""Zašto mi to piše? Čemu? Tko je taj čovjek?" pitala se Nera

osjećajući da bi ipak htjela znati tko je to biće koje je tako pjesnički

W

ljubi. U mislima je stala nagađati.Vojkffyjeve riječi i pogledi posve su drukčiji nego što su ova pisma.

Sjetila se pojedinih mladića. Da nije onaj od mladih grofova Erdodykoji je uvijek tako neobično gleda? Ilije možda Tito Krajačić? MladiMalakoczy? Možda mali Čikulini? Ili možda Stiller?Prešla je mislima sve Remetince, sve znance i kavalire. Ali nije

mogla na ikoga od njih posumnjati."Valjda nije otac Smole ili možda gradski odvjetnik?" pomisli ona i

nasmije se sama sebi. "Ja ću to ipak saznati", odluči djevojka.Sad joj zapnu oči o čovjeka koji je prolazio kroz vrt. Bio je to Filip.

On se obazreo na kontesu i stao, a Nera ga zovne. Sluga pode k njoj. Uruci je imao svežanj rublja.– Filipe, možda ti činim krivo, ali ljudi su pogrešivi.Kontesa opazi da su se Filipove oči ovlažile.– Vaša milosti – reče on mirno, ali toplim glasom – uvijek ću vam

vjerno služiti, i onda kad ne budem više na vašem dvoru.– Ako nisi ništa kriv, možeš i dalje ostati kod nas.Sluga poljubi Neri ruku i reče:– Još će se vaša milost osvjedočiti o mojoj vjernosti.S tim riječima vrati se on u dvor. Nera se nije mogla oteti sumnji

daje ipak on taj koji donosi neobična pisma.Uveče, morala je Nera s bakom na večeru što ju je na svom imanju u

Bukovcu priredio grof Nadaždi. Tu je on uvijek stanovao kad je dolazioiz Varaždina u Zagreb.Nadaždi je bio ljubazan domaćin pa je pozvao u svoj dvor sve stoje

pripadalo velikaškim i plemićkim krugovima.Grofici Ratkay nije bilo dobro, ali je to zatajila samo da ne mora

odbiti banov poziv. Nera je ponijela sobom malu knjigu u crvenoj koži ipomno je sakrila u ogrtač. Kad se poslije večeri mladež razigrala,donese Nera knjigu, otvori i reče znatiželjnoj gospodi:– Mislim da nećemo više dugo boraviti zajedno.– Zar ćete se uistinu za mjesec dana vjenčati i otići u Beč? – saletješe

je sa svih strana.– Jest. – Zato bih htjela da imam od svih znanaca uspomenu. Vidite

li ovu knjigu? Bijela je, prazna. Neka mi svatko od gospode napiše

W

nekoliko oproštajnih riječi i neka se potpiše.To će mi u tuđini biti draga uspomena. Ali, molim, svi.I svi prionuše da ispune želju lijepe Nere, da u toj knjizi ovjekovječe

svoje ime i svoj um. Mala Sanda, na Nerinu molbu, preuzela je knjigu iišla od gosta do gosta moleći za Neru nekoliko riječi i potpis.Kontesa je dotle sjedila u društvu grofice Čikulini i dvorske gospode

grofice Auersperg i veselo čavrljala. Sakupljajući potpise, pristupi iSanda društvu u kom su bili poručnik Branko, kapetan Siniša i Skerlec.Svi su se redom potpisivali. Poručnik Branko potpiše najprije sebe, aonda kapetana Sinišu i pruži mu vršak držala. On uhvati sa dva prstadržalo i onda ga opet spusti, a poručnik kod Sinišinog potpisa učini križ.– Što to znači? – iznenađeno će Sanda.– To znači, lijepa gospođice – reče Siniša – da ja ne umijem pisati.Mala Sanda pođe dalje. Gospoda, oko Siniše umuknuše.Očito im je bilo neugodno kapetanovo priznanje. Barun Skerlec se

nasmiješi, ali okrene glavu da sakrije smijeh. Bijaše prekasno. Siniša jeto opazio. Osine prijetećim pogledom baruna i reče:– Ja nisam učio pisati po papiru perom nego sabljom po glupoj koži

raznih diplomata i budućih kandidata za dvorske lakaje.Gospoda se uzbuniše. Skerlec problijedi, priđe Siniši i upita ga:– Koga ste htjeli time uvrijediti?– Svakoga tko se ruga vojniku što ne zna crnilom mazati gluposti. I

vi ste se smijali!Gospoda što su bila u društvu nastojahu da to izravnaju. Ali Siniša

ustane i reče:– Neka mi gospodin barun pokaže umije li tako dobro baratati

sabljom kao perom, pa ću mu iskazati čast.S tim riječima izađe kapetan sa svojim poručnikom iz sobe.Oko pola noći donese Sanda Neri knjigu ispisanu stihovima i

rečenicama. Nera je pozorno promatrala pojedina pismena. Mislila je daovako mora pronaći onog koji joj je pisao ona ljubavna pisma. Alinijedna crta nije nalikovala slovima kakvim su bila pisana tajnovitaljubavna pisma.To je silno iznenadi. Dakle, taj muškarac pripada onim građanskim

slojevima koji nisu imali pristupa medu plemstvo? Kad se još sjetila da

W

joj neznanac uvijek piše da ga od nje dijeli nebo i zemlja – tada se sveviše uvjeravala da je taj čovjek jednostavni građanin. A ipak, kako muje pismo oštro i čvrsto, riječi otmjene i pjesničke!– Što znači ovaj križ? – upita Nera Sandu.– To je Sinišin potpis. Pomislite, konteso, on ne zna pisati.Glasovit je vojnik, ali kako vidite, vrlo neuk.– Pravi Trenkov pandur! – reče Nera.Kad je drugi dan prije podne pomno i uzalud uspoređivala pisma

velikaša i plemića s tajnovitim ljubavnim pismima, uleti u sobubarunica Skerlec. Ugojena gospođa jedva je disala. Bez pozdrava stalaje pred Neru:– Što si učinila, nesretnice, od mog sina? Što si uradila? Koji ti je zao

duh prišapnuo tako ludu misao?– Ali, zaboga, tetko – iznenadi se Nera – što vam je? Što sam vam

skrivila?– Zašto si donijela onu prokletu knjigu? Znala sam ja da ćeš ti biti

njegova nesreća?– Kakvu knjigu? Čija nesreća?– Nisi li tražila da ti ljudi pišu neke ludosti u nekakvu knjigu? Zbog

te luckaste tvoje zamisli posvadio se Ivo s onim razbijačem Sinišom.Prosti pandur ne zna ni pisati i zbog toga sada moj sin mora da ležiranjen. Ako to sazna kraljica!– Ranjen? – klikne Nera. – Ivo ranjen?– Pobio se na dvoboju sa Sinišom. Ako to sazna kraljica, bit će

zatvoren, a njegova budućnost zauvijek uništena. A trebalo je samo jošnekoliko dana da mu stigne imenovanje.Svemu si ti kriva! – nastavila je barunica svoje predbacivanje.– Osjećala sam da ćeš ga ti uništiti, ali on mi nije vjerovao!Nemojte me tako okrivljavati, tetko, radije me povedite kući k

njemu!– Kući? Ni kući ga ne mogu ponijeti. Potukli su se nedaleko od

ljetnikovca grofice Čikulini i sad kod nje leži. Oh, što sam moraladoživjeti!... – jadikovala je barunica i izašla da po traži groficu Ratkay.Nera je ostala sama. Ona baci svoju crvenu knjigu s pismima

nepoznatog zaljubljenika u ormar, uzme klobuk i ogrtač i izađe na

W

hodnik.Tu susretne Franceska.– Vi već znate sve? – upita je mladić.– Znam! Čini mi se da je taj kapetan došao ovamo samo zato da

razbija – srdito će Nera.– Ja sam bio prisutan dvoboju.– Je li Ivo teško ranjen?– Ne mislim. Ni časkom nije izgubio svijest.– Bože moj, taj pandurski razbijač mogao ga je ubiti.– Nemojte se ljutiti, konteso. Siniša nije kriv.– Vi zagovarate toga čovjeka, a ja sumnjam daje zlotvor?– Ne, prevarili ste se. Čuo sam kako se izazov dogodio i vidio na

svoje oči kako je dvoboj prošao. Bilo je sve tako da ga je Siniša mogaona mjestu usmrtiti, no on je u posljednji čas povukao sablju i spasioSkerleca od očite smrti.– U svoju korist. Da ga je ubio ne bi izbjegao tamnici, a možda ni

smrti!– Pravom razbijaču bilo bi to svejedno. On u takvoj borbi ne misli ni

na što nego mahnito siječe.– Pustite me. Ne mogu slušati kad ga zagovarate. Zašto je zvao na

dvoboj? Je li Skerlec kriv što on ne zna pisati?– Bio sam prisutan kad je došlo do prepirke. Barun se možda i

nehotice narugao, a Siniša je preponosan da podnese ikakvu porugu.Trenkovca ne smiješ ismijati, jer će te ubiti!Otvore se vrata, a iz sobe izađe barunica s groficom Ratkay. Nera je

odmah opazila da su se obje gospode ozbiljno porječkale. Grofica jeipak pozvala Neru da se s barunicom odvezu k ranjenom barunu.Kad su stigle onamo, barun je zahvalno stisnuo ruku svojoj vjerenici

i žalosno rekao:– Ne boj se, Nero, neću umrijeti, ali naše je vjenčanje odgođeno. To

me boli više nego rana.Kontesa je žalila svog vjerenika. Premda sebi nije mogla

predbacivati nikakve krivnje, ipak ju je boljelo. I nehotice i ona jepovod dvoboju. Osjećala je krivnju i grižnju savjesti što je jučer sve toučinila samo zato ne bi li pronašla nepoznatog pisca ljubavnih pisama.

W

Nera odluči da će svoj grijeh iskupiti time što će ranjenog vjerenikanjegovati i paziti. Do kasne večeri ostala je s bakom kod groficeČikulini koja ih je izvanredno ispratila sve do stuba svog dvorca.– Ja ću vas uvjeriti – reče grofica Čikulini Neri – koliko sam vam

iskrena i kako vas volim. Mislim da ću to najbolje posvjedočiti time štoću paziti na bolesnika, kao da mi je brat.Kad je grofica Ratkay s unukom otišla, vratila se mlada udovica k

svojoj prijateljici Auerspergovoj koja je bila njezin gost i oduševljenojoj šapnula:– Reci, nije li nam slučaj sretno pomogao? Tvoj rabijatni Siniša i ne

sluti kakvu mije uslugu učinio. Od ovog časa barun Ivo je moj!

CRVENI POJAS

Dvojković je već treći dan uzalud dolazio u dvor grofice Ratkay. Sasvojom unukom ona je boravila kod grofice Čikulini gdje je ležaoSkerlec. Barun je ponovno zahtijevao da ga odvezu kući i osjećao se zato dosta jakim. Ali liječnik Stiller nije dopustio da se barun makne izdvorca. Nitko nije slutio daje to liječnik odredio po želji lijepe udovicekoja se mnogo vrtjela oko bolesnika i sama preuzela svu brigu nad njim,a na osobito srdačan način onda kad nisu bile prisutne grofica Ratkay injezina unuka.Kad je grofica čula da ju je Dvojković više puta tražio, bila je

uvjerena da se radi o njezinom iskazu radi Kušenke. Poruči gradskomodvjetniku daje potraži poslije podne. Zato se grofica brzo vratila izvinograda grofice Čikulini, dok je Nera s grofom Oršićem još ostalakod Skerleca.Dvojković je točno došao. Bio je u odijelu od crnog baršuna, oko

vrata prikopčao je poput snijega bijele čipke, a glavu pokrio finomvlasuljom iz koje se napadno isticalo njegovo svježe rumeno lice.Visoka pojava, nešto ugojena, ostavljala je uvijek ugodan dojam, anjegov oduvijek prijatni smiješak nije davao naslućivati grofici da biodvjetnik imao kazati što zla.– Što mi dobro nosite? – upita grofica Dvojkovića.

W

– Upozoravam vašu milost da sam danas došao k vama isključivokao vaš prijatelj i da naš razgovor mora ostati najstroža tajna.– Što to znači?– Odmah ću vam razjasniti i neću okolišati, vaša milosti.Stvar zbog koje sam vas već nekoliko puta tražio u vezi je s vašim

preslušavanjem kod suca Krajačića. Mislim da je vašoj milosti priličnojasno u kakav ste položaj dospjeli pred sudom kad ste vi i kontesa Neraizvoljeli sakriti Kušenku koju je sud tražio i proglasio da će svakoga tkoje ne bi predao sudu smatrati njezinim sukrivcem.– Da, gospodine gradski odvjetnice, to imate pravo. Koliko je

Kušenka vještica, toliko smo i ja i Nera.– O tom sam tvrdo uvjeren – odgovori Dvojković – ali ne radi se ni o

meni, a ni o vama, svjetla gospodo, nego o vašoj unuci kontesi Nerikoju vi toliko ljubite, a kojoj sam i ja duboki poklon.– O njoj? – ponovi starica i podigne glavu kao zvjerka kad nanjuši da

se njenim mladima približava pogibelj.– Jest, o njoj! Hoću da vas kao prijatelj upozorim na ono što ne bih

smio učiniti kao branitelj zakona. Kontesa je na preslušavanju priznalada je ona obilazila oko kule kod Kamenitih vrata i slušala kako mučevještice. Kako znate, vještice se muče samo u noći, iz čega je jasno dajekontesa morala obilaziti kulu u noći. A to je dosta da sudac Krajačićposumnja kako je kontesa takozvana bijela vještica koju već tri mjesecatražimo, a viđena je pred kulom. Ja sam o tom, naravno, drugogmnijenja, ali ja nemam vlast, a vaša milost pozna Krajačića. On je kadarposumnjati i u mene, i u svog oca, a svoju bi majku mirna srca osudiona lomaču daje tko optuži kao vješticu.– Vjerujem. On je praznovjerni luđak i trebalo bi ga poslati u

ludnicu, a ne u sudnicu.– Ali narod ga baš drži i obožava, jer on vjeruje u sve što vjeruje

puk. To, naravno, velim samo vama. Sa svoje sam strane uvjeren da imavještica, ali Krajačić u svakoj ženi gleda vješticu. Međutim, to je zadanas sporedno. Vratimo se na stvar.Dvojković izvadi iz džepa pojas od crvene svile i upita groficu:– Zna li vaša milost kome pripada ovaj pojas?– Mojoj unuci. Nera mi je pripovijedala o tom pojasu. Otkud vam to?

W

– Donio mi ga je jedan otmjeni gospodin kome sam zadao časnuriječ da ću mu prešutjeti ime. On mi je kazao da je taj pojas izgubila naKamenitim vratima – bijela vještica. On ga je podigao pošto je onaprošla pred njim. Grofičine se oči sa strahom upiljiše u gradskogodvjetnika.– Gospodin o kome je riječ dao mi je taj pojas da tražim trag bijeloj

vještici. Držao sam da taj pojas pripada kojoj bogatoj građanki, pa samtog dana prema večeri pošao Draškoviću i, na nesreću, imao pojas joškod sebe i u zao čas ga upotrijebio u jednoj igri. Čim ga je kontesaopazila, kliknula je pred svima daje pojas njezin. A znate li tko je biomeđu onima koji su to čuli? Taj gospodin! On me drugi dan potražio damu dadem pojas, jer ide Krajačiću da sam stvar prijavi i položisvjedočanstvo. No, nemojte se uzrujavati grofice – reče Dvojković – jošnije sve propalo. Krajačić, doduše, misli da je kontesa bila one noći podkulom...– Pa ako je i bila? Zar je nisu onamo mogle dovesti jadikovke

utamničenih vještica?– To je vjerojatno, ali Krajačić je uvjeren, a s njim i svi senatori i

prisežnici, daje baš ona bijela žena umorila dijete koje je nađeno podKamenitim vratima i za svoje čarolije izvadila mu srce. Ukratko: oni suuvjereni daje ona žena prava vještica.Grofica problijedi. Posljednja kapljica krvi iščezne joj s lica.– Vi hoćete time reći, daje moja Nera...– Upravo zbog toga što sam uvjeren o protivnom došao sam ovamo.

Slušajte me, dakle, Krajačić misli o kontesi najgore. Tu je i onajgospodin koji mi je dao pojas i on će se prijaviti kod suda da svjedoči.A vi znate, dovoljan je jedan takav svjedok. Sudac me može prisiliti dapodignem tužbu.– Gospodine, vi ste došli ovamo da mi priopćite što se sprema mojoj

unuci?– Jest, da vam to priopćim i daje pomognem spasiti.– Spasiti? Zar njoj treba kakav spas? Onom čistom anđelu, unuci

grofice Ratkay? Ne, to ne može da bude.– Na žalost, grofice, ipak je tako. Vi poznate Krajačića. Povrh toga

on kontesu mrzi od one večeri kad je rekla da ne vjeruje u vještice. On

W

ima vlast u ruci, a ako se nade samo jedan svjedok – a taj je već tu –stvar je izgubljena. Vi znate da taj svjedok ne treba ništa da dokaže, ada njegovi iskazi budu pravovaljani. A kad ima u ruci još i takav dokazkao stoje ovaj pojas, onda pogotovu.– Moju unuku da optuže kao vješticu? Znate li vi, gospodine, što to

znači? – klikne grofica gušeći se od uzbuđenja. Sva je drhtala, lice jojpostajalo sve bljeđe i bljeđe. Najednom ona skoči uvis i vikne kao daveć vidi svoju unuku na lomači:– Ne, ne, to se neće dogoditi. Ja idem kraljici!– Da, to sam i ja mislio. Vi biste kod kraljice sigurno postigli uspjeh

ali samo stoje za to već – prekasno!– Prekasno? Jeste li sišli s uma? Kako prekasno, zašto prekasno?

Nera! Nera! – stade vikati grofica dozivajući svoju unuku očajnimstrahom kao da se boji da su je već odveli u tamnicu.– Ne bojte se, grofice – mirio ju Dvojković. – Vaša je unuka još na

slobodi, ali joj prijeti strašna pogibelj. No ako hoćete mi je još možemospasiti – tiho će odvjetnik.– Spasiti? Moje unuče da spasim? Ako je istina što ste rekli, onda

recite smjesta kako da otklonim od nje tu strašnu sumnju.– Ono što ću vam sada predložiti ne bih smio učiniti. Ja sam ovdje

branitelj zakona i moja je dužnost da čuvam pravdu naše zemlje, ali jaću kao vaš prijatelj učiniti ono što nisam još nikad učinio. Pogazit ćusvoju dužnost samo da pomognem spasiti kontesu.– Kako? Kako? Govorite?– Onoga čovjeka koji je našao pojas i koji hoće da svjedoči protiv

kontese valja podmititi.Grofičine odlučne oči upriješe se u gradskog odvjetnika.– Vi to velite? Vi? – krikne ona.– Osjećam, grofice, da je to strašna riječ za čuvara zakona. Međutim,

ja sam ovdje vaš prijatelj i velim vam: to je jedini spas. Za koji sat, zakoji čas, može taj svjedok stupiti pred Krajačića i kontesu optužiti, aonda nema sile koja bi je mogla spasiti. Ona će u tamnicu, a dok viučinite korak za nju, dok pođete kraljici, nju će već staviti na mučila, amožda, i na lomaču...Grofica je upiljila pogled kroz prozor koji se žario od sunca što je

W

zalazilo. Prigušen krik oteo se njezinim grudima. Ona ustane i poleti kprozoru. Lice joj se posve iskrivilo, oči iskočile iz očnica kao onda kadje gledala žar s Kušenkine lomače.– Zaboga, grofice, smirite se.– Gdje je taj čovjek?! – krikne grofica. – Neka dođe!– Vi znate da su takve hulje velike kukavice. On se sam ne usuđuje

doći. Nagovarao sam ga da to sam obavi s vama, ali nije htio, nego meje ovlastio da pregovaram s vama umjesto njega.– Ko-li-ko? – Jedva izgovori grofica. – Ko-li-ko hoće?– Dvadeset hiljada forinti!Grofica pokaže rukom na ormarić stoje stajao u kutu sobe. Bio je

otvoren, a u ladici se crvenila svilena kesa. Ona se otisne od prozora iteturajući pohiti k ormariću. Htjede kesu pružiti gradskom odvjetniku,ali joj ova padne iz ruke.Grofica je zurila preda se izobličenim licem, kao da u daljini vidi

nekakvu strašnu prikazu.– Što vam je, vaša milosti? – upita je Dvojković pristupivši bliže. –

Vama je pozlilo!U taj čas izobliči se lijepo grofičino staračko lice. Njezino visoko,

čvrsto tijelo klonu i ona se sruši na sag. Gradski odvjetnik bio je prvičas iznenađen, no onda uhvati crvenu kesu, a s njom i poj as, i svespremi u džep. Tada otvori vrata i stade dozivati u pomoć.Upravo u taj čas dovezla se u dvor kontesa Nera s grofom Petrom

Oršićem. Ušla je mirna i ništa ne sluteći, ali čuvši što se dogodilo poletiuz stube. Kad je vidjela svoju dragu baku ležati na podu kao daje mrtva,vrisne i baci se k njoj, podigne joj glavu i pogleda joj u lice. Na svojužas opazi da joj je lice iskrivljeno, a tijelo leži kao da je obamrlo. GrofOršić gotovo se sam srušio u nesvijest vidjevši svoju staru prijateljicu utakvom stanju.U kući se sve uskomešalo. Sve je trčalo po sobama i hodnicima kao

daje izgubilo glavu. Sluge pohitiše po liječnika Stillera, a gradskiodvjetnik je nastojao da im bude od pomoći.– Što se tu zbilo – upita Nera sabravši se i opazivši Dvojkovića.– Razgovarali smo posve mirno kad, najednom, grofici pozli i ona se

sruši na pod.

W

Dvojković pomoću sluge Filipa položi staricu na divan. Nera jehodala po sobi hvatajući se za glavu naričući.Kad je došao liječnik Stiller i uz drhtavo očekivanje Nere i Oršića

pregledao groficu, izjavi im da još uvijek ima nade da će joj se svijestvratiti.– Gospodine doktore – reče Nera sklopivši ruke – spasite mi baku.Liječnik je dao groficu položiti u postelju i poduzeo sve da je dozove

k svijesti.Dvojković je, oprostivši se sućutno, malo zatim otišao kući. Liječnik,

grof Oršić i Nera ostadoše uz groficu koja je već opet pokazivalaznakove života.

BAKINA TAJNA

U "Crvenom dvorcu" se sve najednom preobrazilo. Sve je u dvorubilo žalosno, svačije li ce odavalo je zabrinutost. Svi su hodali oprezno,zatvarali vrata tiho, a govorili poluglasno.Grofica je još uvijek ležala onako bez svijesti kako ju je Nera našla

podveče. Unuka je pala na koljena pred bakinom posteljom, sakrilaglavu u jastuke i plakala. Sitna kiša udarala je po prozorima.Grofa Oršića svladala je žalost. Netremice je gledao u lice svoje

prijateljice, obliveno smrtnim bljedilom.Za jedan sat opet se pojavio liječnik. Kad je odlazio, izrazio je Neri

svoju čvrstu nadu da će baka opet ozdraviti. Nera je sjela k svojoj baki ipazila na svaki pokret bolesnice očekujući kad će se osvijestiti.Napokon grofica otvori oči i pogleda oko sebe.– Bakice! – klikne Nera kao da se s njom sastala nakon dugog

rastanka. – Kako ti je, draga moja bakice?– Ti si tu?! – prošapće starica. – Ti si tu, Nero?!– Zašto te to tako silno čudi, bakice? Gdje da budem drugdje nego

kraj svoje bakice koju tako silno volim! Grofičine oči uprle se u lijepuunuku što se nadvila nad nju svom svojom djetinjom ljubavi.– A on je otišao? – upita starica.– Tko, bakice?

W

– Dvojković.– Jest, otišao je već odavno. Zašto pitaš za njega, bakice?– Ništa! Ništa. Razgovarali smo...– Sto ste razgovarali, bakice?– O Kušenki.– Nije li te taj razgovor uzbudio?– Ne. Sasvim smo lijepo govorili kad mi se najednom zavrtjelo u

glavi. Pogledaj je li ondje na podu negdje moja crvena kesa?Neru to začudi. Ipak učini baki po volji.– Nije, bakice. Tu nema ništa.Licem starice prijeđe neki mir, kao da joj je taj odgovor ugodio.

Dakle Dvojković je uzeo novac. Sad je bila mirna. Neri se neće ništadogoditi!– Hoćeš li bakice što založiti? – upita je Nera.– Rado bih malo mlijeka. Ali zašto ne mogu maknuti ruku?I noga mi je obamrla.– Strpi se, draga bakice. Još si slaba, ali ti ćeš brzo ozdravi ti, vrlo

brzo, a onda ćemo opet biti sretne i vesele.– Jesi li poručila Ivi da sam bolesna?– Pisala sam mu. Ujak Skerlec bio je ovdje, i tetka je došla, ali su već

otišli. Kum Petar je još tu. I otac Smole.– Dobre, vjerne duše.– Idem im reći da ti je već bolje!– Idi, ali neka me još puste s tobom na samo. Hoću da ti ne što

kažem.– Nera je pobrzala u blagovaonicu i tiho uskliknula:– Kume, bakica je progovorila i posve je pri svijesti. Ali ostanite još

ovdje, ja ću vas pozvati kad bude htjela da vas vidi.Onda se opet brzo vrati u spavaću sobu. Starica je ležala nepomično i

gledala u vrata na koja je ušlo njezino lijepo mezimče.– Nero, zatvori vrata i dođi posve blizu k meni!Djevojka joj ispuni želju i priđe k staričinom krevetu.– Bojim se da su došli posljednji časovi mog života.– Ali bakice, zašto me rastužuješ? Ti ćeš ozdraviti!– Dijete moje, mi smo ljudi siromasi. Ni to ne znamo što će se s

W

nama dogoditi za pola sata. Zato je došao čas da ti kažem ono...– Što to misliš, bakice?– Znaš ono o čemu me nisi smjela pitati.– Danas? Pričekaj, bakice, dok se oporaviš.– Ne, hoću da ti to kažem danas. Jednom treba da znaš svu istinu.

Tko zna što me sutra čeka? Sjećaš li se one večeri kad smo bili u onojdvorani s balkonom što ima izgled na Mesničku ulicu?– Sjećam se, bakice – reče Nera, a srce joj se stislo od nekog straha.

Onu je večer molila baku da joj reče zašto se onesvijestila i zašto ju jetako uzrujala ona lomača. A danas je zastrepila pred onim stoje imalačuti.– Budi jaka – reče starica – i slušaj me pomno.– Bilo je to prije deset godina, tebi se navršilo tek sedmo proljeće.

Tvoj otac zvao se grof Keglević. Bio je dobar i ljubio je tvoju majku, alije baštinio od oca lakoumnost. Često je pošao u lov i u veselo društvo,pa se nije vraćao kući po dva, tri tjedna. Na imanje gdje su živjeli tvojiroditelji dolazili su mladi sa svih strana. Tvoja mati bila je lijepa ivesela i mnogi su izgubili za njom oči i srce. Ali ona je ljubila tvog ocai odbijala redom sve napasnike. Jednog jutra, kad nije bio tvoj otac kodkuće, dođoše u dvorac nekakvi lovci i najaviše tvojoj majci da je otac ulovu nastrijeljen; neka odmah dođe, jer da je on želi vidjeti. Ni časa niječasila. Odvezla se s nepoznatim lovcima u kočiji za koju rekoše da ju jeposlao tvoj otac. Bila sam tada u gostima tvojih roditelja i čekala samdršćući kad će se vratiti s ranjenim tvojim ocem...– A je li se vratila?– Čekaj dijete, polako, umorna sam.Starica je nekoliko časaka počinula. U sobi je vladala tišina. Samo je

kiša udarala po prozorima. Zelenkasto svjetlo osvjetljavalo je grofičinolice tužno od bolnih uspomena.Za nekoliko časaka baka ponovno prekine tjeskobnu tišinu.– Čekala sam zabrinuta, a dušu su mi ispunjavale neizvjesne slutnje.

Najednom bane u sobu tvoj otac.Nera se trgne i klikne: – Zdrav?!– Zdrav, tek omamljen pićem. Još nisam dospjela da mu što kažem,

kad me upita:

W

– Gdjeje Olga?– To pitam ja tebe – rekoh. On se stane smijati.– Nemoj zbijati šale – razljutih se. – Gdje si ostavio ženu? – Njegovo

lice posta ozbiljno.– Ne razumijem vas, majko – reče on.– Zašto si poslao po Olgu i poručio da si nastrijeljen kad to nije

istina?– Ja? Što vam pada na um, majko! – klikne on. – Nisam ja nikoga

poslao niti što poručio. Gdje je Olga?Dršćućim glasom ispripovjedih što se dogodilo. On problijedi. Iz

ruku padne mu puška o koju se upirao.– To je netko učinio šalu ili – lopovštinu – reče promuklim glasom.

Odmah sazove svu služinčad i sve što bijaše u dvoru i ispita ih, ali nitkonije poznavao te ljude.Još smo neko vrijeme čekali, a onda se tvoj otac vrati na lovište.

Mladi velikaši još su uvijek u šumi pili i zabavljali se, nitko od njih nijeznao ništa o tom da bi tko poslao u dvor tvoga oca kakvu kočiju iliporuku. Nastadoše za nas strašni dani. Tvoj se otac promijenio, hodaopo dvoru kao luđak, a ja sam bila izgubljena. Ljudima smo rekli da jemajka otputovala u Beč, u pohod svojoj svekrvi.Jednog dana nestalo je i tvog oca. Meni je ostavio pismo, eno tamo

je u ormariću, desno. Potraži ga, svezano je crvenom vrpcom.Nera je potražila u ormariću i našla pisamce. Dršćućom rukom otvori

i stade čitati:"Mila moja majko,Sve sam skrivio ja. Mjesto da sam živio za svoju obitelj, tražio sam

zabave, ali prisižem vam da sam Olgu ljubio svom dušom. I baš zato nemogu dulje podnositi taj život bez nje. Ne znam je li me ostavila štosam bio tako lakouman ili je pala žrtvom lopovu koji se u nju zagledao.Uzalud je bila moja potraga za njom, dulje ne mogu živjeti. Ušuljaosam se u sobicu moje drage djevojčice – moje male Nere. Spavala jeslatko. Poljubio sam ono lijepo čelo što me tako sjeća njezine majke.Moje će malo siroče, moja Nera, plakati kad upita za svoga oca i majku,ali ne mogu ostati uz nju – svaka me crta njezinog lišća sjeća mojeizgubljene sreće. Uzmite je, majko, čuvajte je i recite joj da joj je oca

W

ubilo srce koje je mnogo bolje nego njegova lakoumna ćud. Recite jojneka mi oprosti što sam je ostavio u svijetu samu.Zbogom majko, čuvajte mi Neru, moje drago, lijepo, nesretno dijete!Vaš nesretni zet Nikola Keglević."U tišini bolesničke sobe zadrhtao je jecaj. Nera je privinula

posljednje pismo svoga oca na grudi i plakala čitavom svojom dušom.Grofica je šuteći slušala kako se od mladog, djetinjeg srca otkida bol.Djevojka se odjednom trgne, podigne prema baki zaplakano lice i

upita je sa strahom:– A kamo je otišao, bakice?– Nekoliko mjeseci iza toga oglasili su u gradskoj vijećnici na Griču

da je u ratu protiv Njemačke pao grof Nikola Keglević. Otada gaoplakujem mrtva.– A moja majka?– Tvoja majka? Čekaj dok odahnem – opet će grofica.Ispruži malo vrat kao daje nešto guši, a onda nastavi:– Prošlo je deset mjeseci od njezinog nestanka. Jednog dana dođe k

meni neka starica i reče mi da neki kočijaš, koji umire u Stubici, želi samnom govoriti. Prije nego umre hoće da mi priopći nešto o mojoj kćeri.Krenula sam na put u Stubicu. Našla sam tog čovjeka, ali već mu je

smrt bila na ustima. Dršćućim srcem priđoh k njegovoj postelji.– Vaša milosti – šaptao on umirućim glasom – već pet dana muči me

smrt, ali duša mi se ne može odijeliti od tijela, jer je tišti veliki grijeh.– Govori – zapovjedih mu ja. Srce mi ispuni strah.– Oprostite mi, vaša milosti – stade on moliti – ja sam bio medu

onima koji vam jednog dana odvedoše kćer.– Govori gdje je? – pitala sam uzbuđeno.– Bio sam kočijaš kod našeg župnika. Jednog jutra moraosam s kočijom po njega u peto selo. Putem me sastali neki lovci i

zamolili da ih odvezem na vaš dvor, jer da se dogodila neka nesreća ulovu, a moraju po mladu groficu. Ništa ne sluteći, učinim im tu uslugu,dovezem ih do vašeg dvora, a onda opet povezem lovce i groficu,natrag. Rekoše mi da je lovište uz put kojim krećem i ja. Najednom, kadsmo bili u gustoj šumi, stvori se preda mnom neki gospodin. On mahnerukom, a lovci mi zapovjediše da zaustavim kola. U taj tren razabrah da

W

mi je netko bacio na glavu vreću, svezao mi je oko vrata i zapovjedio daostanem miran. Ako se maknem, ubit će me.Obamro od straha sjedio sam na kolima. Čuo sam vrisak grofice.

Razabrao sam kako su joj svezali usta. Negdje u blizini imali supripravljena druga kola i groficu odnijeli onamo. Kad je sve bilosvršeno, rekoše mi:– Ako kome pisneš što se dogodilo, doći ćeš u tamnicu. Nas neće

nitko naći, ali mi ćemo razglasiti da si ti sam groficu orobio i ubio.Onda se nešto vrtjelo oko mojih kola, a jedan od njih reče tiho

drugome:– Sad je sve u redu, Keglević neće nikada ni slutiti da si ti onaj

jastreb koji mu je razorio gnijezdo. Samo moraš paziti da dvorskagospođa ne nanjuši kakvu ljepoticu čuvaš u kuli svoga dvora.– Ne boj se – odgovori drugi glas. – Grofica zna da sam ja nestalan i

nevjeran ljubavnik, pa me neće ni pitati za uzrok ako neko vrijeme nedođem k njoj.Onaj stoje tjerao moje konje, najednom zaustavi kola, odveže konja

koji je bio svezan za kočiju, uzjaši ga i ostavi me usred šume. Nekakosam se oslobodio spona oko vrata i skinuo vreću s glave. Šutio sam odstraha da ne bih na koncu još ja bio kriv da sam groficu doista orobio.Tko bi vjerovao bijednom kmetu?!Nesretnik je sakupio još nešto snage i nastavio pričati:– Prije mjesec dana susreo me neki nepoznati čovjek, odjeven na

građanski, upravo kad sam vozio kući župnikov kukuruz. Nosio jedijete zamotano u rubac i zamolio me da ga može metnuti na kola, jermu je dijete teško, a nosi ga u selo svojoj šurjakinji! Položili smo dijetena kola. Kako mu to ne bih dopustio! Onda se upusti sa mnom urazgovor. Hodali smo uz kola pješke. Kad smo došli do šume,najednom čovjek stane i reče:– Sto misliš, čije je to dijete?Ja sam se začudio.– To je dijete vaše šurjakinje – odgovorih.– Ludo – reče mi on posprdno. – To je sin one grofice što si je prije

deset mjeseci vozio s Keglevićeva imanja. Što me gledaš? I ja sam ondabio s tobom. Ne poznaš me, je li, onda sam imao bradu.

W

– A gdje je grofica?– Zar nisi čuo kako je stara Ratkayica razglasila da joj je zet umro u

ratu, a kći se bacila s gradske kule od žalosti za mužem!– Ako je to sve istina, gdje je onda grofica?– Nije joj se dopalo kod moga gospodara, pa je htjela pobjeći. Ali

smo je još u pravi tren ulovili i namjestili joj meku postelju s vješticamana lomači! Ona je već mjesec dana prah i pepeo.Nera je pala na koljena. Onda je na postelji svoje bake grčevito

zajecala.Starica se žurila da što prije svrši svoju tužnu pripovijest.– A sad – reče taj neznanac preneraženom kočijašu – tu ti je dijete.

Odnesi ga grofici Ratkay i reci da joj šaljemo unuka.Neka joj bude na veselje.– Odlučio sam – pripovijedao mi je kočijaš – da toga čovjeka

pograbim i svežem, da ga predam sudu. Ali on je to naslutio, pa meudario, polomio mi rebra i nestao u šumi.Odonda, eto, umirem.– Zar je kočijaš umro? – upita Nera kroz plač.– Htjela sam da ga spasim i povedem po čitavoj zemlji da nađemo

tog nepoznatog čovjeka koji je donio dijete. On bi ga sigurno bioprepoznao. Ali prije nego sam mogla poslati po liječnika, nesretnik jeizdahnuo.– A ono dijete, bakice?!Grofica zatvori oči i tiho prošapće:– Ostalo je u selu. Ni vidjeti ga nisam htjela.– Oh, Bože moj!– Često me je mučila savjest. Htjela sam otići u ono selo i upitati za

dijete. Ali onda mi se pred očima pojavio neki muškarac kako mi sesmije i podruguje što mu odgajam dijete njegova zločina. U mojoj seduši tada porodila mržnja i prema tom nevinom i nesretnom djetetu.A onda sam ispitivala je li na kojem imanju bila spaljena kakva

vještica.– Zar mogu gospodari imanja vještice paliti sami i bez suda?– Svi koji imaju pravo mača mogu da spale ženu koju optuže kao

vješticu. Štoviše moraju, jer im zakon nalaže da svoju kmeticu spale

W

ako je optužena i ako imaju svjedoka. Dakle, da sam ga pronašla, ne bihga mogla ni optužiti, a osramotila bih bila tvoje ime. Zato sam šutjela.Čula sam samo to da je u Stubici spaljeno više vještica, ali imena nisammogla saznati.Bilo je medu spaljenima takvih kojima nitko nije znao ni za ime.

Sada shvaćaš, dijete moje, zašto sam se povukla iz ovog svijeta izatvorila u tišinu. Sad znaš zašto sam bila onako uzbuđena one večerikad su spalili Kušenkinu mater i zašto sam dala zatvoriti onu dvoranu.Odanle se vide lomače...Lice staričino odražavalo je neizmjernu tugu. A Nerine oči postadoše

vrelo suza koje se nije moglo zaustaviti. – Majku moju spališe poputvještice?!– Plači samo, dijete drago, suze olakšavaju boli – šaptala je starica. –

Sjećaš li se, Nero, kako si mi jednog dana govorila u istoj ovoj sobi:Bakice, u meni ima nešto što mi šapće da je spaljivanje strašan zločin.Njime se čine velike nepravde i neka me tajna sila vodi da istražujem,da nešto otkrijem... To je u tebi progovorio glas tvoje matere što se dižeiz pepela lomače...– Oh bakice, sad i ja osjećam zašto me tako silno zaokupljalo to

strašno spaljivanje, zašto sam se toliko time bavila.Majku moju spališe!– Deset je godina prošlo što se to dogodilo i što je izdahnuo onaj

kočijaš. Tebi je onda bilo tek sedam godina.– Onda je ono dijete, moj brat, sada navršio deset godina.Bakice što mi sada pada na um? Ona gospoda stoje kod babe Jane,

znaš, one noći, govorila je o mom bratu. Ona je rekla babi Jani: GroficuRatkay kaznio je Bog što nije htjela priznati svog unuka.– Jest, dijete moje. I kad si mi ono rekla, ja sam jedne večeri, zastrta

gustom koprenom, otišla k babi Jani i ispitivala je i mitila novcem. Aona mi ne htjede ništa reći. Tada sam zatražila pomoć gradskogkapetana Salea, ali ni on nije mogao ništa saznati. Baba je pred njim sveporicala. A u Stubici nitko više ne zna o djetetu.– Zar je zbilja moguće da ostane nekažnjen onaj sotona koji je

upropastio moju majku i oca i razorio naš tihi sretni dom? – klikneNera, a glas joj zadršće.

W

– Nero, dođi bliže – šapne starica. – Čuj me. Ne znam što me čeka.Možda neću više ustati iz ove postelje...Nemoj plakati – samo sam tako rekla. Dok sam deset godina živjela

za tebe i dala ti svu ljubav svoga srca, sakupljala se u mojoj duši strašnamržnja na čovjeka koji mije uništio kćer i zeta. Sama sam bila nemoćna,ali mišljah: kad ti budeš sretna, kad budeš imala muža koji će te ljubiti ibraniti, koji te neće nikada ostavljati samu – onda će doći tren datražimo čovjeka koji je razorio život tvoje majke i oca – i da seosvetimo.– Bakice, taj čas već je tu. Ako se još nalazi medu živima, mi ćemo

ga naći i on mora da skupo plati život moje majke i oca.– Kad su ono tebe ugrabile zločinačke ruke, činilo mi se da se dižu iz

pakla crni vrazi koji se zakleše da baš meni otmu sve što mi je životdao. I onda se zarekoh da ću ti sve otkriti čim budeš sretna i zaklonjenajakim ramenima svoga muža.A ipak, kao da me hvata strah da Ivo nije dosta odvažan da te štiti i

da s tobom ustraje na tom putu...Nera je šutjela. Njezino je srce bilo tako ispunjeno tugom nad

sudbinom njezinih roditelja da nije mogla ni misliti o onome stoje bakagovorila o Skerlecu.– Što veliš na to, Nero? – upita starica.– Ne znam, bako, što da kažem.– Slušaj. Sutra ćeš poći s grofom Petrom k njemu. On je već napola

zdrav, neka ga, makar na nosilima donesu k meni.Hoću s njim govoriti u četiri oka. A sad mi zovni grofa Petra.On jedini zna moju tajnu.Nera je otrla suze i slomljene duše pošla u blagovaonicu gdje su

čekali Oršić i otac Smole.Kad je za malo vremena prišao grofičinoj postelji njezin stari

prijatelj Oršić, ona ga pogleda i prošapće tiho:– Petre, osjećam daje sve svršeno.– Ne kloni duhom, Suzano. To je tek prolazna boljetica.– Spremna sam na sve. Osjećam da mi se bliži posljednji čas. Petre,

jesi li mi oprostio?Grof Oršić je šutio. Niz starčevo lice kliznuše debele suze...

W

– Mnogo sam ti izmamila suza – tiho će ona. – Znam, ali nisu ostalenenaplaćene. Ti i nisi slutio da se iza veselog smiješka nekoć mojihmladih usana sakrivalo teško pokajanje i – možda – nešto više...– Suzano!– Sad, evo, to priznajem. Kad se raspršio san moje usijane mlade

duše, tek sam onda osjetila potrebu za tvojom dobrotom, vedrom iodanom ljubavlju. Onda sam je željela i čeznula za njom. Ali bilo jeprekasno. Oboje smo bili vezani uz druge... To je jedini grijeh mogaživota. Živjela sam uz drugoga koji mi se omrazio, a ljubila tebe kogasam nekoć odbila.– Suzano, zašto si mi to tajila? Zašto si dopustila da živim pustim i

ispraznim životom, zašto si mi sve to tajila i poslije?...– Kad smo oboje obudovjeli? Dragi prijatelju, onda smo bili već

prestari. Onda mi je srce bilo sretno da smo mogli provoditi dane utihom prijateljstvu što gaje ostavila ljubav.Petar je pokrio lice rukama. Njegovo omašno jako tijelo podrhtavalo

je pod tihim jecajem. Grofica je zakl opila oči. Ispod vjeda izmiliše jojtihe, tople suze.Tišina što ih je okružavala osvijesti grofa. On uhvati suhu, staru ruku

koja gaje nekoć, dok je bila meka i mlada, odgurnula i stade je cjelivati.– Hvala ti, Suzano, što si mi sve rekla. Sad znam da si me ipak nekad

ljubila. Meni je tako kao da si mi nešto vratila.– Pribavila sam ti zadovoljštinu u posljednjem trenutku svoga života.– Ne, Suzano, ti ćeš ozdraviti, ti moraš ozdraviti.– Osjećam da mi je cijela lijeva strana tijela obamrla. Polovica mi

tijela više ne živi, a tko zna neće li za koji čas zamrijeti i ona drugapolovica moje snage. Petre, obećaješ li mi da nikad nećeš ostaviti Neru?Hoćeš li joj biti skrbnikom i ocem? Ja sam joj rekla sve. Ona će bitidosta jaka da sve podnese, ali treba očinske ljubavi. Budi joj drugi otac.– Prisižem ti to, Suzano, na svoju sijedu glavu, na zakopanu našu

ljubav.U sobi zavlada tišina. Grof je još uvijek držao staričinu ruku. Oboje

su šutjeli, kao da su se izgubili u davno minulim časovima svojemladosti. Oboma se činilo da stoje pred otvorenim svojim grobovima ida se opraštaju na pragu vječnog počinka...

W

Dugo su šutjeli kao da mole posljednju uspomenu na grobu minulihdana. Onda grofica otvori oči:– Petre! Neri je prijetila pogibelj. Pazi da o tom ništa ne čuje – to je

slomilo moju snagu. Zar se na nas survalo prokletstvo, Petre? Zar da iona – poput majke...– Zaboga, ne govori tako, to je prikaza tvoje uzbuđene duše.– Nije prikaza, nije.– Suzano, molim te, sutra ćeš govoriti o tom, sad moraš mirovati.– Ne, ne! Dvojković je bio tu – on mi je rekao...– Tiho! Nera ide – šapne grof Petar.Kontesa je ušla u sobu i na prstima se približila baki.– Draga bakice, je li da ti je već mnogo bolje? Treba da opet uzmeš

lijek.Djevojka nalije iz jedne bočice u vodu nekoliko kapi i dade ih baki.Grofica je pogledala u oči svojoj unuci i prišapnula joj:– Nero, drago moje dijete, jesi li razmišljala o onom što sam ti

pripovijedala?– Jesam, bakice.– Ti nećeš mirovati dok ne nađeš onog zlotvora?!– Mi ćemo ga tražiti zaj edno, bakice!– Pazi što ti velim, dijete moje. Sve što znam o njemu jest to daje bio

ljubavnik dvorske gospode – a to može biti samo grofica Auersperg. Tose razabire iz razgovora one dvojice što su oteli tvoju majku, a njihoveje riječi čuo kočijaš. "Samo pazi da dvorska gospoda ne nanjuši kakvuljepoticu čuvaš u kuli svoga dvora" – rekao je jedan. A drugi jeodgovorio:"Ona zna da sam nestalan ljubavnik." – To je trag kojim treba da

pođeš, Nero. Grofica je najviše u Beču i ja sam onamo odlazila dadoznam tko je njezin ljubavnik. Ali ona je to umjela vješto sakriti i ja nedoznah nikad ništa.– Imala je ona tako mnogo ljubavnika – reče grof Petar – da bi bio

vrlo težak posao naći našeg zlotvora.– Ali vi ga morate naći! – klikne grofica tako čvrstim glasom da su

se Nera i grof Petar nehotice pogledali. To je bio opet onaj jaki, snažniglas grofice Ratkay koji je ukroćivao, zapovijedao i lomio svačiji otpor.

W

– Hoćemo – reče grof Petar.– Nero – nastavi grofica odlučnim glasom – ako hoćeš da budem

mirna, prisegni mi na plameni grob svoje nesretne majke da nećešmirovati dok toga čovjeka ne dobiješ u šake.– Prisižem ti, bakice!Odgovor Nerin bijaše tako odlučan i svečan kao da je prisegla pred

Božjim licem.– I da ćeš se osvetiti, Nero?– Osvetit ću se, na to ti prisižem bakice, čitavom svojom dušom.– Ako mi jednom budeš htjela postaviti spomenik svoje ljubavi,

Nero, onda neka to bude osveta. Hoćeš li?– Hoću, bakice! Prisižem ti na uspomenu svoje majke i svoga oca – i

na sreću moga života. Dok ne osvetim razorenu sreću našega doma,dotle tvoja Nera neće biti mirna ni sretna.Riječi mlade djevojke zvučale su poput prijetnje jake, snažne duše.– Da – da – to je pravi onaj glas. Tome glasu vjerujem – šaptaše

starica i zaklopi oči. Onda ih opet otvori, stade zuriti u zelenkastosvjetlo i govoriti kao u snu:– Zato sam te odgajala na čistoći zraka da ti bude duša i tijelo jako,

da podnese prošlost i uzdrži budućnost. Zato sam te i naučila da se nebojiš noću, da se ne plašiš ni živih ni mrtvih. Zato sam ti dala, umjestodruštvenih propisa, slobodu da izoštriš svoj um, mjesto igračke uzdedivljeg konja, mjesto lutke pištolj. Zato sam te odgojila ovakvu kakvajesi. I ne bojim se za tebe, Nero! Zlotvor će ti pasti u ruke. Svakakapljica njegove krvi ispunjena je mojim prokletstvom, svaki dannjegov, svaki korak njegov sto puta je zaklet i proklet. Moje kletvemoraju ga nanijeti u tvoje osvetničke ruke. Nero! Ja ga proklinjem i sadpred otvorenom rakom svoga groba, a klet će ga svaki prašak istrunulogmoga tijela...Sablasno su odzvanjale bakine riječi u noćnoj tišini.– Bog zna tko je onaj na koga padaju te strašne kletve? – pomisli

Nera, a onda se zagleda u lice svoje bake koje je prožela strašnaneobuzdana mržnja. Tek sada bilo je Neri jasno koliko je ljubila nju ikako je mrzila zatornika obiteljske sreće...Kiša je još uvijek udarala po prozorima. Taj šum ispunio je

W

bolesničku sobu tihom sjetom.Starica je zaklopila oči i usnula.Unuka je bdjela nad njom tjeskobnom dušom i dršćućim grudima u

kojima je svaki udarac vapio, molio i šaputao:– Zdravlje – vrati se opet u tihi naš dom!A u blagovaonici je sjedio otac Smole, prebirao čislo i uzdisao:– Zdravlje, zdravlje joj vrati, dobri Bože!

KOBNI POSJET

Satovi su prolazili. Groficu je još neprestano krijepio duboki san štoje Neru i Oršića ispunjavalo dobrim nadama. Najednom, u tihoj noći,zabruji zvonce na vratima dvora.– Što je to? – pitali su se pogledima Nera i Oršić.Grof je izašao iz sobe da vidi tko to dolazi u ovo doba noći. Na

stubama je pričekao vratara da čuje tko zvoni.Ali mjesto njega pojavi se Dvojković.– Što vas nosi u to doba? – upita ga grof.– Dolazim od grofice Čikulini. Barun Ivo silno je uzbuđen zbog

grofice, pa me zamolio da mu još ove noći svakako pošaljem glas kakojoj je.– Izvolite u sobu, ondje je i otac Smole.– Hvala – reče Dvojković – samo ću napisati barunu pismo i poslati

mu po sluzi.Dvojković se pozdravi s ocem Smoleom i sjedne.– Nadamo se da će biti bolje – reče Oršić kad je Dvojković upitao za

grofičino zdravlje. Liječnik nam je rekao da ga po zovemo ako bi pošlona zlo.– Barun i barunica također su kod svog sina, pa i oni žele znati kako

je grofici. Je li kod svijesti?– Posve. Sad je čak tvrdo usnula.– Izvrsno. Ona je žilava, preboljet će i još posve ozdraviti.Ja sam već često vidio ljude koji su se, udareni od kapi, mogli

sasvim dobro kretati kao da im nije ništa ni bilo. Neko su vrijeme još

W

razgovarali, a onda upita Dvojković:– Smijem li kod vas napisati barunu pismo?– Izvolite onamo, u drugu sobu. Samo, molim, tiho, da ne probudite

groficu.Uđoše u mali kabinet uz grofičinu spavaću sobu. Tu je stajao veliki

pisaći stol.– Ovdje ima papira i crnila – reče grof Oršić i ostavi gradskog

odvjetnika na samu.On je brzo uzeo crnilo i pero i stao pisati barunu Skerlecu onako

kako ga je izvijestio Oršić.Pritom se nekoliko puta ogledao po sobi i držeći pero u ruci

osluhnuo. Svaki čas obazirao se prema blagovaonici kao da nešto čeka.Najednom se u kući nešto uzbunilo. Po stubama se netko ustrčao, u

blagovaonici se pomakli stolci, sa svih strana čuli su se povici i strka,onda trčanje niz stube. A iz vrta dopirali su glasovi: – Vatra, vatra!Dvojković naglo ustane i ukoči se. Uha mu se napela kao zecu.

Okrene se prema blagovaonici, otvori vrata i kad je vidio da u njoj višenema nikoga, okrene se i s nekoliko koraka prevali put do vratagrofičine spavaonice. Tu opet malo prisluhne, a onda naglo otvori.Pred njim stvori se Nera, gotovo da se ne sukobiše.– Što je? – prošapće ona iznenađeno ugledavši Dvojkovića.– Čuo sam gdje u vrtu viču daje izbila vatra.– Bože sveti – dahne Nera – a baka spava!– Ako je pogibeljno, iznijet ćemo je odmah iz dvora.– Pogledajte što je – reče Nera. Dvojković pohiti naprijed i otvori

vrata kroz koja su se čuli povici: Vatra, vatra! Nera potrči niz stube davidi gdje se zapalilo.A Dvojković, kad je Nera potrčala pokraj njega, krene ravno u

grofičinu sobu. Ona je još spavala dubokim okrepljujućim snom.On prijeđe nečujno preko debelih sagova, približi se k stolici na

kojoj je stajala bočica s lijekom, posegne oprezno za njom, saspenekakvu tekućinu, pa se naglo okrene i izgubi u drugoj sobi. Već je čuoNerine korake. Brzo se spusti na koljena i povuče svom silom s podadebeli sag i stane ga slagati.Nera je došla natrag i zastala opazivši gradskog odvjetnika.

W

– Što to radite?– Spremam nosiljku za groficu ako bude potrebno.– Hvala vam na dobroti, gospodine odvjetnice, nema pogibelji. U

kuhinjskoj zgradi nešto gori.– Vidio sam, ali tko zna. Vatra je pogibeljna stvar i čovjek nikad ne

zna gdje bi mogla planuti iskra.– Imate pravo, ali nadam se da će ipak sve dobro proći.– Onda ću radije pogledati dolje, možda bih tamo mogao što

koristiti.Dvojković se spusti niz stube, a Nera opazi na stolu započeto pismo

gradskog odvjetnika. Ona ga pročita i razabere daje upućeno njezinomvjereniku. Sad je shvatila zastoje Dvojkovića našla u ovoj sobi. Ništazla ne sluteći uđe u spavaonicu svoje bake.Starica se probudila i pogledala oko sebe.– Ti si to, Nero?– Jesam bakice.– Kakva je to buka?– Ništa. Služinčad se štrcala, jer je jednom pozlilo – reče djevojka

znajući da bi se baka uzbudila kad bi joj rekla istinu.Starica opet zaklopi oči, a Nera sjedne pokraj postelje.Dolje u dvorištu služinčad je pogasila vatru koja je tek počela

plamtjeti u uglu kuhinje. U blizini ograde derao se neki muškarac kojegje Filip gušio.– Zašto si htio potpaliti kuću? Govori, jer ću te zadaviti, huljo.– Jao, jao – ubit će me! – vikao je čovjek, a glas mu se opet izgubio

pod jakim Filipovim rukama.Upravo u to stigao je Dvojković. Čuvši jauk pohita onamo odakle je

čuo zapomaganje. Tu nade kako Filip guši palikuću i od njegaprijetnjama traži da prizna zašto je htio potpaliti kuću.– Pusti ga – reče Dvojković sluzi.– Mora reći zastoje podmetnuo vatru.– Ne boj se, priznat će već on sve kad mu metnemo ruke u palčenice.

Odvedite ga na magistrat.Sluge se skupiše oko gradskog odvjetnika štujući njegovu zapovijed.

Mladića odvedoše na magistrat.

W

Malo iza toga oprosti se Dvojković s Oršićem i Nerom, uze sobompismo za Skerleca i ode ravno na magistrat. Tu odmah dade predvestiuhapšenika u jednu sobu. Kad je bio s njim na samu, reče:– Kako si vraga mogao biti tako nespretan da su te ulovili!– Onaj lopov Filip bio je negdje u blizini. Čim je planuo prvi

plamen, već me držao za vrat.– Zahvali meni i slučaju što si iznio živu glavu. Sad skini to odijelo i

ne pokazuj se. Evo ti plaće – stvari si, konačno, ipak dobro izveo.Zadovoljan sam.Mladić skine seljačko odijelo koje je Dvojković spremio u jednu

ladicu. Onda izvadi građansko odijelo i preda ga mladiću.Ovaj se odjene, a na glavu metne kapu i navuče je do ušiju, pa brzo

izađe iz gradske kurije.Sad se i Dvojković spremi na odlazak. Pred njegovim vratima tvrdo

je spavao pandur i on se pokraj njega tiho i nečujno odšulja smagistrata.U "Crvenom dvorcu" gorjelo je još uvijek zelenkasto svjetlo.Grof Oršić sjedio je s ocem Smoleom u blagovaonici i raspravljao

tko bi mogao biti onaj mladić koji je htio zapaliti kuhinjsku zgradu izastoje to učinio.Nera je ustala, pogledala na sat, nagnula se nad svoju baku i upitala

je tiho:– Bakice, hoćeš li lijek? Već je vrijeme.– Hoću, dijete moje. Osjećam da me krijepi.Djevojka priđe k stoliću na kojem je stajala bočica s kapljicama. Bila

je začepljena i sve bijaše onako kako je Nera na stoliću ostavila kad jebaki prije tri sata davala lijek.Nera nalije nekoliko kapljica u vodu, pridigne glavu svoje bake i

prisloni joj čašicu na usta. Baka srkne lijek, pogleda u oči svojoj unuci ireče dršćućim glasom:– Drago, dobro moje dijete! Tako mi je tjeskobno u duši kao da te

sada gledam posljednji put...– Zašto te salijetaju tako crne misli, draga moja bakice? Ti ćeš

ozdraviti, ta što bih ja bez tebe! Ti moraš ozdraviti jer ja to hoću, jerosjećam da bih bez tebe bila nesretna i ostavljena.

W

– Ne, ne, dušo moja. Ja te ne smijem ostaviti u svijetu, hoću živjeti,hoću da te branim i čuvam. Preko moje lešine došli bi do tebe crnigavrani...Starica klone.Nera se zagleda u blijedo staričino lice. Ona je sklopila oči i usnula.Nera je otišla u blagovaonicu i uputila oca Smolea i grofa Oršića da

pođu malo otpočinuti. Ona će bdjeti do jutra, a onda će je onizamijeniti.Djevojka je odjenula svoje noćno odijelo, povukla zeleni zaslon

sasvim na svjetiljku, sjela u naslonjač i naslonila na njega umornuglavu.Svjetiljka sa stropa bacala je po sobi zelenkaste sjene. U tim sjenama

izgledala je baka na postelji kao sablast. Samo je njezino odmjerenodisanje pokazivalo da je živa.Nera je netremice gledala u zelenkastu svjetiljku, a glavom joj se

križale misli.Nikad nije ni pomišljala da bi jednom mogla izgubiti baku koja joj

bijaše i ocem i majkom.Vjetar je vani tiho zviždukao plašeći noć i njezine sablasti...Kad bi djevojci san sklopio vjeđe, vjetar bi zazvečio o prozore

trgnuvši je opet kao daje opominje:"Ne spavaj, bdij!".

TUŽNI DAN

Zora se pomolila na istoku, ali je zastrla svoje bijelo lice sivimoblacima. Tužno je gledalo nebo dolje na Grič i prosipalo na zemljutihu sitnu kišu. Kao da se rasplakalo...Nera se prenula i bacila pogled na bakinu postelju. Baka je široko

otvorenim očima buljila u strop i nešto nejasno govorila.Djevojka skoči s naslonjača, priđe k postelji i upita staricu nježno:– Bakice, je li ti bolje?Starica je nije pogledala, niti joj odgovorila. Samo je ukočeno zurila

u strop.

W

– Bakice, je li ti dobro? – upita ponovno Nera.Opet nikakva odgovora.Unuka pogladi bijelu kosu svoje bake i opet upita:– Zar me nisi razumjela, bakice?Starica je dalje čudno micala usnama.Neki hladni drhtaj preleti tijelom mlade djevojke, a lice joj se

zamrači. Ponovno stade dozivati baku, ali sve uzalud.Strašna tjeskoba obuze joj srce. Poleti iz sobe, pozvoni komorkinji i

dade probuditi grofa Petra. On je spavao odjeven, pa je došao odmah.– Sto je? – upita on snenim očima.Nera mu se baci na grudi i prošapće:– Kume, ja ne znam što to znači. Bakica zuri u strop i ne odazivlje

se. Stoje to, zaboga?Grof je brzo pošao u spavaću sobu. Našao je groficu u istom

položaju. Njegovo uvijek rumeno lice najednom problijedi:– Ne znam stoje, ali dobro nije. Pošalji po Stillera.Za pol sata došao je liječnik i pregledao bolesnicu. Ona se nije ni

odazivala, niti promijenila svoje držanje. Samo je zurila u strop ikatkada usnama micala ili nešto mrmljala.Liječnik pogleda samilosno Neru i grofa i reče:– Ne znam, ali mislim da joj je nešto udarilo u mozak. Ona je

izgubila svijest svoga duha.Poput munje ošinule su Neru te riječi. Uhvati se za glavu i sruši se na

divan.Grof Oršić zanjihao se kao da će pasti na zemlju.– A što će biti sada? – upita liječnika nakon nekoliko časaka.– Vidjet ćemo. Nastojte joj ulijevati ovaj lijek u usta da barem gutne

koju kap. Ako joj to ne pomogne, onda neće biti bolje.Liječnik je otišao, a grof Oršić i Nera ostadoše slomljena srca i

potištene duše. Nisu mogli govoriti, premda im je oboma lebdjelo naduši strašno pitanje: Što ćemo mi, sirote, sada započeti?Djevojka nije mogla gledati na postelju. Prazni usahli pogled starice

ispunjavao je stravom. To nije bio pogled njezine bake, kroz te oči nijeviše gledala u svijet bakina duša. Kao da je umrla i od nje ostadošesamo prazne, hladne oči.

W

Nera nije mogla dugo da se sabere i da pojmi što se to najednomzbilo u njihovom dragom i veselom domu. Nije mogla vjerovati da jezaista u ove sobe, ispunjene srećom, ušla nesreća sa cijelom pratnjomtuge i žalosti. Probudiše i oca Smolea. Sve troje tih vjernih duša, što sugroficu tako iskreno ljubile, stajaše tu preneraženo, bespomoćno.Odmah dadoše pozvati staroga baruna Skerleca, brata grofičinog. I

on bijaše teško poražen kad je vidio što se dogodilo. Ali liječnik koji jeopet došao i proboravio cijelo prije podne uz staricu, uvjeravao ih je dabi još moglo biti dobro. Samo valja strpljivo čekati.Poslije podne uzjaše Nera svoga konja i u pratnji dvaju sluga uputi se

u ljetnikovac grofice Cikulini.U predsoblju nije bilo nikoga od služinčadi, pa je ona ušla ravno u

veliki salon.Tu je našla baruna Ivu, groficu Cikulini i groficu Auersperg. Sve

troje bilo je u živom razgovoru. Čim su opazili Neru umuknuše. BarunIvo porumenio je, a Nera opazi da joj je vjerenik u neprilici. I objegrofice su bile očito zatečene, ali su to brzo prikrile pohitivši djevojci ususret. Obje je stadoše grliti i cjelivati, izricale joj svoje dubokosaučešće zbog nesreće što je stigla njezinu baku. Kontesi je u taj časovo milovanje bilo neugodno. Osjećala je da su te žene u trenutku kadje ušla govorile o njoj. Nešto joj je šaptalo da to nije bilo za njupovoljno.Barun Ivo sjedio je u naslonjaču. Već se tako oporavio daje mogao

provesti veći dio dana izvan postelje.Nera priđe k njemu i pruži mu žalosnim licem ruku koju on poljubi.Obje grofice izadoše iz sobe da, tobože, ne smetaju vjerenicima.Kad su ostali na samu, upita Nera vjerenika iskrenom sućuti:– Kako ti je, Ivo? Zar ne, više ne osjećaš boli?– Samo katkad. Inače mi je dobro.– Hvala Bogu, tako silno želim da opet ozdraviš – reče mu ona toplo

osjećajući iskrenu žalost što mu je nehotice skrivila tu bolest. – Kako jebilo dobro kad sam mogla uza te sjediti! Bilo ti je lakše!– I sada bi mi bilo lakše da mi nisi zadala toliko boli.– Ja? Čime?– Što si govorila pred gradskim sucem? Upravo je nevjerojatno da se

W

može zdravim razumom onako govoriti. Što si mislila u onaj čas kad sionako govorila? Zar nisi pomislila da takvim iskazom optužuješ sebe istavljaš u najneugodniju ne priliku mene i cijelu našu obitelj?– Ivo, ovom se pozdravu od tebe nisam nadala. Ja sam te najprije

upitala za tvoje zdravlje i očekivala sam da će tebe u prvom reduzanimati kako je baki.– Što da pitam kad znam kako joj je! Ali ti se ne bi smjela uvrijediti

kad te korim jer sama znaš kakvih može to imati posljedica za sve nas.– Ako se ti bojiš za sebe i svoju obitelj, onda je tome lako doskočiti.– Nisam ništa drugo mislio nego da svoj iskaz moraš što pri je

opozvati.– To neću učiniti!– Nero, molim te, ne budi tvrdoglava. Zar ne vidiš da te to može

upropastiti! Krajačić ne bi štedio ni svoga sina. Ne pouzdaj se toliko usvoj društveni položaj i u bakin ugled.– Ja se pouzdajem u pobjedu istine i u prosvjetljenje zaluđenih

praznovjemika.– Govoriš kao apostol. Ti nisi zvana da dižeš revolucije.Žena si i ljubljena si, pa budi pametna i dobra i oporeci ono što si

rekla i sve će biti dobro. Krajačić se neće usuditi da ne primi na znanjeako sve oporečeš.– Ne, Ivo! Što sam jednom rekla, to ne oporičem.– Ali, zaboga, o tvom iskazu već svi govore i već se koješta šapće.

Zar ne vidiš da dotle dok ne opereš ljagu svog iskaza ne možemo bitisvoji?Djevojka je iznenađeno gledala u mladoga baruna i neko vrijeme

šutjela. Onda reče mirno i hladno:– Žalim, ali u tom slučaju i nećemo biti svoji.– Ti, dakle, nećeš opozvati svoj iskaz ni pod kakvim uvjetom?– Ne, nizašto. Ono što sam rekla sve je čista istina. Ja neću da

pljujem istini u lice i da se zaprljam laži. Ti, kao vitez, ne bi mi nikadsmio tako nešto ni predlagati i zato sam očekivala da ćeš me tipodupirati i braniti.– Da te branim kad huliš na zakone!– Tvoje misli zaista ne pristaju mojima. Ti zaštićuješ svoju

W

budućnost, a ja štitim svoje uvjerenje. To se ne može složiti. Ako me tikao moj vjerenik ne možeš shvaćati i braniti, ako se ne možeš za menezauzeti ni uvidjeti da imam pravo, onda je posve naravno, štoviše, danas dvoje ne možemo da budemo svoji. Mi, štoviše ne smijemo dabudemo muž i žena, jer bi naš brak bio najveća i najgadnija laž. Evo tivjeridbeni prsten, mi više nismo vjerenici!Barun je pogleda kao da joj ne vjeruje. Pred očima mu se zamagli.Nera mu je međutim ostavila prsten na krilu, naglo izašla iz sobe i

pohitila u vrt. Tu ju je čekao njezin bijelac. Ona ga uzjaši i potjera, a dase od obih grofica i nije oprostila.Kad je prispjela u tužni svoj dvorac, pohitala je k baki, zagledala se u

njezine mrtve bešćutne oči i stala je dozivati:– Bakice, čuj me, odazovi se svojoj siroti Neri! Čuj me, bakice, ne

pusti da ostanem sama na tom svijetu – sama, posve sama!...U to je vrijeme na dvoru odvjetnika Dvojkovića kraj Mesničke kule

sjedio grof Petar Oršić. Tu se pozdravio s grofom Vojkffyjem koji jeozdravio od rane što mu je zadao Siniša i primio grofovu sažalnicu nadnesrećom koja je zadesila groficu. Grof se mnogo propitkivao za Neru imnogo žalio da ju je zadesila tolika nesreća, a onda izašao iz sobe. Kadsu Dvojković i Oršić ostali sami, reče Oršić gradskom odvjetniku:– Prije nego li je groficu zadesila strašna sudbina da je izgubila

svijest, rekla mije nešto o vama. Vi ste joj nešto važno rekli?– Da. Je li vam sve ispričala?– Na žalost, nije. U času kad mije počela govoriti ušla je u sobu

kontesa pa smo zašutjeli, a poslije se nije više probudila. Molim vas,učinite mi tu ljubav i recite mi o čemu se radi.– Bio bih vas sam potražio da niste došli. Ne mogu propustiti da

grofici i njezinoj unuci učinim uslugu prijateljstva.Bio sam uvijek odan prijatelj grofici, a u njezinu lijepu unuku gotovo

smo svi zaljubljeni. Zato se nemojte čuditi što ću vam ovdje nešto rećičime se ogrešujem o vlastitu dužnost i o zakon. Vi ste jedini koji će toznati i nadam se da ćete znati tajnu čuvati.Dvojković ispriča grofu ono isto stoje ispripovjedio grofici i što ju je

tako uzbudilo da joj je pala kap. Onda zatraži od njega da potkupečovjeka koji je našao crveni pojas.

W

I grofa Oršića shrvalo je kad je čuo što Neri prijeti. Ali on je stvarshvatio mirnije od grofice i odmah je položio u Dvojkovićeve rukedvadeset tisuća forinti.– Dao bih i cijeli imetak daje spasim od tako strašne pogibelji – reče

Oršič. – Ali hoće li taj čovjek koji je našao Nerin pojas doista šutjeti?– Ja vam za to jamčim!– Vi ćete od njega zatražiti pojas? Želim ga odmah dobiti u ruke.– On je kod mene i, ako izvolite, mogu vam ga odmah izručiti.

Rekao sam mu da ću samo onda posredovati ako mi da pojas. Znate,takve hulje spremne su na sve, pa bi mogao s pojasom i daljeizmamljivati novac.Dvojković preda grofu Oršiću pojas, našto se on oprosti i ostavi

Dvojkovića. Odvjetnikovo se lice zadovoljno nasmiješilo kad jespremio novac u svoju blagajnu."Taj sam pojas dobro prodao", nasmiješi se on sam sebi. "To sam

naslutio već onu noć kad sam ga podigao kod Kamenitih vrata."

NOVAPOGIBELJ

Već je drugi put sunce zapalo otkako je Nera uzalud dozivala svojubaku. Njezine su oči bešćutno kružile po stropu. Njezin pogled bijašeprazan i hladan. Samo katkad bi promrmljala nekoliko nerazumljivihriječi, a onda bi opet čitave sate buljila u strop ili zapala u duboki san.Nera je noćila u spavaćoj sobi svoje bake. U lakoj odjeći legla je na

divan i čekala neće li se, možda, baka ipak prenuti iz nesvijesti kojuljudi zovu poremećenje uma.U kući sve bijaše utihnulo. Grof Petar pošao je na imanje Slavetić da

ondje uredi svoje poslove kako bi mogao ostati dulje vremena uZagrebu kod bolesnice. Ona bijaše jedina ljubav iz njegovih mladihdana.Noć je već davno odmakla i pokrila tugu "Crvenog dvorca", njegov

cvjetni perivoj i šumu ruža što su se uspinjale pod sam krov.Na vratima koja su vodila iz vinograda u perivoj dvorca stajaše

čovjek. Pritisnuo se o zid kao kip. Noć gaje sakrivala, izgleda kao sjena.

W

Na vratima perivoja najednom nešto tiho kucne. Čovjek se sagne premaključanici i polako otvori vrata.Na vratima se pojave dvije tamne pojave s kapucama na glavi.– Spava li sve? – upita tiho jedan od došljaka.– Kao da su mrtvi – odvrati vratar.– Ti ćeš ostati ovdje kod vrata – reče drugi. Eno, gledaj, vani stoje

dvojica naših pouzdanika. Ako si nas izdao, pa nas tko ulovi, oni će tiprerezati grkljan.– Zašto da vas prevarim? Pošteno ste mi platili, pošteno vam služim.Oba muškarca imala su ogrtače do poda. Pođoše polako naprijed

skrivajući se u tami drveća. Hodali su po travi, pa im se koraci nisu čuli.Polako, tiho šuljali se k vratima dvora. Pod jednim drvetom stadoše.– Vidiš ono svjetlo gore? To su prozori stare grofice.Oba muškarca prošuljaše se kroz grmlje do vrata zgrade, uspeše se

nečujno stubama i ogledaše vrata.– Otvorena su – šapne jedan.– Idi naprijed, ti bolje poznaješ kuću nego ja.– Samo polako. Ako Nera spava, omamit ćemo je, a ako ne spava,

valja joj najprije svezati usta i brzo je odnijeti u vrt.Ondje ćemo je lakše opremiti za daljnji put u pakao. Nadam se da

ćemo posao danas bolje obaviti nego onda s lijesom.– Ono je bila tako naivna osnova da nije mogla uspjeti.– Znaš da je zamišljena pri šampanjcu!– Ako danas ne uspijemo, osramotit ćemo Lucifera zauvijek. Onda

se mora Filip objesiti o vrat "Bijeloj sovi", a ti ćeš dobiti babu Uršu.Opet nastade tišina. Onaj prvi stade polako otvarati pritvorena vrata.

Najednom se prevrne na onog drugog i obojica se nađoše prevaljeni nastubama kao da ih je oborila neka nevidljiva sila. U isti mah bane izavratiju pred njih čovjek i baci se na njih. Prvi od zakrabuljenih došljakakoji je pao pod stube naglo skoči uvis i pohita svom drugu u pomoć.Nastade strašno rvanje. Jedan čovjek bio je boj s dvojicom, braneći

im ulaz u dvor. Nitko od njih nije dao ni glasa, samo se čulo teškodisanje boraca.– Ustrijeli ga – šapne u gužvi jedan od dvojice.– Probudit ćemo ukućane. Daj bodež!

W

Samo još nekoliko časova trajala je borba. U tami bljesne bodež, aonaj što je bijesno poput lava branio ulaz u dvor baci se prema bodežu ipograbi ga golom rukom. Po bijelim stubama razli se crna mrlja krvikoja mu je briznula iz ruke. Čovjek je klečao kao da ga ostavljaju sileosjećajući da će klonuti okrene glavu u hodnik i povikne gromkim,dubokim glasom:– Vatra! Vatra! Izgorjet ćete!Povik je odjeknuo glavnim hodnikom dvorca i razlijegao se u

prizemlju gdje su odmah pokraj vratiju spavala dva lakaja.Provalnici su časak prisluhnuli je li povik koga probudio.Doista, odmah se otvoriše prozori, a kroz hodnik začuli se glasovi i

zasjalo svjetlo. Oba provalnika bjesomučno opsuju i pojuriše premavratima na koja su ušli.Za malo skupila se služinčad koja je spavala u dvorcu. Htjeli su

pobjeći iz kuće od straha pred vatrom. Ali na stubama se spotakoše očovjeka.Komorkinje vrisnuše, a sluge osvijetliše na stubama čovjeka.– Za ime Božje, Filip! Koji ti je đavo?– Ta gledaj, sav je u krvi!Doletjela je Nera, zamotana u ogrtač, da vidi kakva je to vatra.

Opazivši na stubama zakrvavljenog Filipa silno se iznenadi.– Što se to s njim dogodilo? Tko ga je napao? – upita Nera misleći

da su se sluge međusobno potukli.– Provalnici, tati, htjedoše u dvor – reče Filip. – Bježite u vrt, da ih

dostignete.Muškarci potrčaše u vrt, a ranjeni Filip stao se pridizati. Reče:– Ništa mi nije, samo su mi žile malo prerezane.Kontesa mu je svezala ruku i uz pomoć služavki uvela ga u sobu u

prizemlju.Malo iza tog vratiše se sluge. Javili su mladoj gospodarici da nisu

nikoga našli. Provalnici pobjegoše na mala vrata, a vratara nađošeonesviještenog. Kad je služinčad otišla i Nera ostala s Filipom sama,reče joj on:– Vaša milosti, vratar je vaš dušmanin. Oduzmite mu ključeve od

dvora.

W

– Što je učinio?– Cijelu današnju večer vladao se čudno. Neprestano je hodao po

služinskoj sobi i tjerao ostale da pođemo spavati. Kad smo polijegali,opazih kako je ušao u našu sobu i pogledao je li sve spava. Osobito jedugo stajao kraj moje postelje.Pričinih se da sam tvrdo usnuo. Tiho je izašao. Polako ustanem i

priđem k prozoru. Tu sam opazio da vratar ide po vrtu. Izađem nahodnik i opazim da su vrata dvora tek prislonjena. Što on to traži u vrtuu to doba? – pomislim i odlučim čekati. U tami nisam ništa vidio.Htjedoh poći za njim, kad opazim da se vrtom šuljaju dvije sjene.Sakrijem se iza vrata i opazim dvije pojave sa zastrtim licima. Govorilisu kako će vas oteti i s vama uteći. Znao sam da ih je vratar pustio u vrtpa sam ih dočekao na vratima i spriječio im put u zgradu. Borili smo sedugo i kad mi je jedan htio porinuti bodež u srce, pograbio sam garukom i tako prerezao žile.– Zašto nisi odmah zvao u pomoć? – upita Nera koju je

pripovijedanje Filipovo jako iznenadilo.– Nisam htio da vašu milost probudim. Ali kad već nije bilo drukčije,

vikao sam na vatru, jer to ljude najprije prene oda sna.Nera je zahvalno gledala u Filipa koji je pred njom sjedio držeći

lijevom rukom ranjenu desnicu. Čvrsto, koštunjavo njegovo lice bilo jenešto upalo, ali smeđe oči bile su mirne i hladne, a nijedna crta nijepokazivala u njemu bilo kakav duševni napor. Njegovo tijelo željeznihmišica zadivljavalo je Neru. Ona tek sada opazi da je taj čovjek doistakadar da se bije sa dvojicom i više ljudi.– Hvala ti, Filipe – reče toplo i metnu mu ruku na rame. – Ti si mi

dobar, ti si mi prijatelj. Sluga koji nije gospodaru prijatelj neće za njeganikad izložiti život.Filip nije ništa odgovorio, samo je popravljao povez na ruci. Jedan

lakaj ude u sobu noseći u ruci kapucu od crne svile.– Gdje si to našao? – upita iznenađena Nera.– Na stubama – vaša milosti.– Ja sam to jednom od provalnika strgnuo s glave – reče Filip.Kontesa je pomno pregledala kapucu i našla na unutrašnjoj strani

zlatom izvezeno:

W

"Svom Luciferu – Kapetanica pakla."To je iznenadi. Dugo je zurila u čudni natpis. Onda složi kapucu i

dade odvesti Filipa u jednu sobu te mu naloži da svakako legne. A kadje došao ranarnik, po kojega je poslala i protiv Filipove volje, ona jebila sama prisutna dok mu je povezao žile.Kad je Nera izašla iz sobe svoga sluge, naloži sobarici da pripazi na

njega ako bi ga možda uhvatila groznica. – Vaša milosti – reče sobaricapovjerljivo svojoj gospodarici – on je unaprijed slutio da će nas htjetiorobiti.Otkako je kod nas, nije noću stisnuo oka. Tako pripovijedaju oni

drugi koji s njim spavaju u sobi. Kažu da se uvijek povlači po kući kaomačak i sve nešto traži, čeka i pazi. Samo prije zore legne i malo spavadok ne izađe sunce.Kad je opet bila u spavaćoj sobi svoje bolesne bake, počela je

ponovno pregledavati čudnovatu kapucu i još čudniji natpis izvezenzlatom."Što se sve krije iza tog natpisa?" mišljaše ona. "Tako skupocjena

svila i zlatom vezeni natpis potječe samo iz bogatog dvora."

PORUKA GRADSKOG SUCA

Sudac Krajačić šetao je poslije objeda gore-dolje po sobi i pušio lulu.Sanda i Tito gledali su začuđeno svog oca. Svaki dan poslije objedasvukao je on suknenu surku i sjeo u naslonjač da ovako popuši svojululu. Danas je neprestano nemirno hodao ovamo-onamo. Njegovo sivolice bilo je mirno, samo su mu male pronicave oči svaki čas pogledavalena vrata. Kao da nekoga uzrujano čeka.Na vratima, za kratko vrijeme, netko zakuca.Krajačić stane i upre oči u vrata na koja je ušao Mikica. Kapu je

držao pod pazuhom, a iz džepova su mu virila pisma.– Djeco, ostavite me malo na samu – reče sudac Sandi i Titu. Oni

ustanu i izađu iz sobe.Kad se za njima vrata zatvoriše priđe Krajačić Mikici i upita ga

poluglasno.

W

– Gdje su škapulari?– Evo ih, vaša milosti. Ovaj čas su blagoslovljeni.Krajačić poljubi škapulare, metne ih oko vrata i sakrije ih pod prsluk.– Jesi li sebi dao ponovno blagosloviti škapular?– Jesam, izvolite pogledati. – Mikica izvuče ispod stare surke

škapular.– A je li sve ostalo u redu?– Da, vaša milosti!– Onda možeš ići. Samo pazi da se mudro vladaš.– Vašamilost bit će zadovoljna!Mikica izađe. Za nekoliko časaka stupao je Markovim trgom

ponosno uzdižući glavu. Oholo je koračao kao da se osjeća viši od svihljudi koje je susretao. Tada okrene u Gospodsku ulicu pa na Kapucinskitrg i pozvoni na vratima "Crvenog dvorca".Otvori novi vratar. Mikica mu reče da je došao od njegove milosti

gradskog suca i želio bi isporučiti kontesi jednu poruku.Za nekoliko časaka Mikica se duboko klanjao kontesi Neri.– Najponizniji sluga vašem visokorodu, svijetla konteso – pozdravi

je Mikica. – Njegova milost, carski kraljevski sudac Petar Krajačić molivaše visokorođe i svjetlost da biste se iz voljeli potruditi u gradskuvijećnicu.– Što želi od mene gradski sudac?– To je stvar istrage, a dok istragu ne dovršimo, ne bi se smjelo ništa

reći. Ali ja bih vašu milost sigurno silno obradovao kad bih joj rekao štoto želi od vaše milosti njegova milost carski i kraljevski sudac.– Dakle, reci – ponuka ga Nera.– Kako nismo našli na Kušenkinom tijelu vražjeg pečata, niti je ona

priznala da je vještica, izgleda kao da će se Kušenka izvući iz tornja, toviše što su za nju posredovale važne osobe. Sad bi njegova milost carskii kraljevski gradski sudac htio da vaša milost pod prisegom iskaže daKušenka nije vještica. To bi Kušenku znatno odteretilo. Sad vašamilost, svijetla konteso, zna stoje na stvari. Kušenka će biti prva koja jeiz tornja izašla živa i vratila se kući, a to će imati da zahvali samo vašojmilosti.– Dobro, doći ću odmah – reče Nera koju je ta vijest ugodno

W

obradovala.Mikica se duboko pokloni, izađe iz dvora i pođe polako niz

Gospodsku ulicu.Nekoliko časaka iza toga hitala je kontesa u Gradsku vijećnicu.

Putem su je zaustavljali znanci i prijatelji i ispitivali je o baki iSkerlecu, žalili je i davali joj savjete kako daje njeguje. Još nitko nijeznao kako se Nera rastala sa Skerlecom.Napokon je Nera prispjela pred gradskog suca. On je primi neobično

udvorno, ponudi joj svoj naslonjač i postavi joj nekoliko pitanja oKušenki. Nera ju je živo branila.– Sada je samo još potrebno – reče Krajačić – da vas s njom suočim.– Izvolite, gospodine suce.– Ne znam neće li vam, konteso, biti neugodno poći sa mnom u

toranj, ali suočenje se ne može provesti ovdje. Kad bih djevojku daodovesti ovamo, sakupio bi se čitav grad.– Gospodine suce, ja ću drage volje poći s vama u toranj – odvrati

kontesa koja je svim srcem željela da što prije spasi Kušenku.Gradski sudac zamoli kontesu da pode naprijed, a on će odmah doći.

Samo dok spremi potrebne spise i dok dođu dva senatora pred kojima sesuočenje mora provesti. Još reče da ni živoj duši ne kaže kamo ide i pokakvu poslu. Nera pode niz Kamenitu ulicu prema tornju. Odmah izanje dođe Mikica i ponudi joj da ude u stražarnicu, jer da gospoda većdolaze. Djevojka ude u sobicu u kojoj je nekoć Jelica Kušenka slušalajauk i plač svoje matere. Napokon stigoše sudac i dva senatora.Mikica naloži pandurima da otvore željezna vrata koja su vodila u

toranj.Veliki ključ škljocnu u staroj zarđaloj bravi.– Svjetiljku amo! – zapovjedi Mikica.Stražar pode naprijed držeći uvis svjetlo.– Neka vaša milost pripazi – upozori Mikica Neru – ove stube vode

dolje.U slabom svjetlu razabere Nera kamenite krivudave stube. Uhvati se

za mokre hladne stijene i stade se spuštati dolje.Zagušljivi pljesnivi zrak dopirao je iz tame i bivao sve gadniji i

nesnošljiviji što se dublje spuštala. Kad su stigli na dno, okrene stražar

W

uzanim prostorom. Lijevo i desno razabere Nera dvoja vrata srešetkama kroz koja su se čuli mukli uzdisaji i jecaji.Neugodno čuvstvo obuzme je. Ona stane.– Samo još nekoliko koraka, vaša milosti – ponuka je Krajačić –

odmah ćemo biti na cilju!Krajačić i senator pošli su za njom.Stražar stane. Opet škljocnu brava. Nera osjeti neku tjeskobu, ali

pode za stražarom.Došla je u posve uzani i prazan tamni prostor. Odozgo, visoko nad

njima, svijetlilo je svjetlo dana kroz guste rešetke. Dolje pred njom biloje tamno kao u grobnici. Ona se ogleda da vidi gdje je tu Kušenka. Alije nije primijetila.Stražar zatakne svjetiljku na čavao na zidu i Nera opazi kako sa zida

visi debeo lanac.Nera se obazre za sucem i Mikicom. Na njezino preneraženje njih

nije bilo. Pođe oprezno prema ulazu da vidi gdje su zaostali. U isti časosjeti na svom ramenu dvije teške ruke.– Što je? – trgne se ona. Htjede se osloboditi, ali je one držahu poput

gvozda.Preneražena Nera opazi mrko lice stražarovo i osjeti daju je povukao

k zidu. Zazvečali su lanci...– Što hoćete sa mnom? – vikne djevojka stražaru.– Ništa, lijepa gospođice, malo ću te svezati.– Zar ste poludjeli? Ja sam ovamo došla na suočenje. Gospodine

suce! Gospodine Krajačiću! – zovne Nera glasno sagnuvši se k vratima.– Zovi ti ovdje u pomoć svoga vraga, a ne suca! – naruga se stražar.– Ali, čovječe Božji, vi ste se zabunili. Sudac je došao sa mnom da

me suoči s Jelicom Kušenkom, a ne...– Ha-ha! – smijao se grohotom stražar. – Baš te fino dovabio u

gajbicu.– Vi se varate, čovječe! Pustite me da govorim sa sucem.– Nisam se ja ništa zabunio. Poznajem ja tebe, draga grofice. Sudac

mi je naredio da te svežem, što će biti dalje, to ćeš već vidjeti.I stražar sveže Neri oko struka debeli željezni obruč s teškim lancem.

Ona se nije opirala. Vidjela je da bi to bilo uzalud. Stražar izađe,

W

zaklopi vrata. U zarđaloj bravi škljocne ključ.– Što je to sa mnom? – pitala se napola glasno da se uvjeri nije li je

uhvatilo ludilo. Ono što je osjećala bilo je iznenađenje, preneraženje.Još uvijek nije bila svjesna što se to s njom dogodilo i što će sedogoditi. Zašto bi nju zatvarali u toranj? Ali nije osjetila nikakva straha,jer je posve sigurno očekivala da će već za čas doći sam sudac dajeoslobodi.To mora daje samo luda pomutnja stražara – pomisli ona u sebi i

prisluhne uvjerena da sudac mora svaki čas doći.Ali nitko nije došao.U čekanju prođoše čitave ure, a da se nitko nije javio."Pa zar je to moguće?!" klikne ona očajno. "Zar je moguće da su

mene htjeli zatvoriti i da su me ovamo namamili? Kako je sudac bioudvoran, kako fin, kako izmijenjen? Zar je to sve bila himba i smišljenalaž? Zar stražar ima pravo?"Pred očima stvorila joj se spavaća soba njezine bake. Ispod

zelenkastog svjetla tu leži ona sama, bez pomoći."Ne, ne!" govorila je Nera sama sebi. "Danas se sigurno već vratio

grof Petar, pa kad opazi da me nema, on će odmah poći da me traži imene će pustiti na slobodu. Ta kako bi mogli zatvoriti unuku groficeRatkay, nećakinju protonotara Skerleca – i vjerenicu... Ne, vjerenicanisam više! Zar je moguće da Ivo Skerlec, ako me je ikad ljubio, ne biučinio ništa da me oslobodi?"Ipak se uvjeravala da će prije nego izađe mjesec već biti u svom

dvorcu, kod sirote bolesne bake.Satovi su prolazili. Ona je još neprestano stajala u podzemnoj tami,

medu četiri debela zida. Nad njom, gore u visini, stršile su rešetke."Kontesa Nera pa u tornju?! To je ludost", pomisli ona. "Užasna

ludost! Oni će doći po mene! Oni moraju doći po mene!" umirivala jeona neprestano samu sebe. I čekala...Grof Petar Oršić vratio se sa svoga imanja. Zapravo se ušuljao u

dvorac grofice Ratkay bojeći se da ga ne bi gdjegod srela baronesaLinčika. Od one večeri kad se s njom onako zaručio bježao je pred njomi sakrivao se kao pred đavlom.Ne našavši Neru bio je uvjeren da je kod Skerlecovih. Nadao se da

W

su se vjerenici pomirili, pa je Nera opet posjetila baruna Ivu. Ali kad senije vratila ni podvečer, pošalje on po kontesu barunici Skerlec. Odanlemu javiše da nije kod njih ni bila i grof se zato uputi grofici Čikulini dapogleda nije li možda kod nje.Grofica Čikulini sjedila je u malom salonu. Ušao je Mikica

Smernjak.– Dakle, jesi li sucu sve onako ispričao kako sam te naučila?– Jesam, vaša presvjetlosti.– Pa kako je to na njega djelovalo?– Tako da ga ni Bog ne bi mogao uvjeriti da kontesa Nera nije

vještica.– A ti ćeš se pobrinuti da svijet što prije dozna!– Ne bojte se, vaša presvjetlosti, svijet će doznati. Neka mi vaša

presvjetlost dopusti da joj najavim nešto što će je najviše veseliti.Kontesa nije više u dvorcu.– Nego?– U tornju!Grofica kao da se prestrašila te novosti.– To je ipak malo prebrzo.– Ali gospodinu sucu nije u tom poslu ništa prebrzo.– A gdje imate svjedoke koji o njoj što znaju? Sudac smije zatvoriti

vješticu samo onda ako je tko optuži.– Ne bojte se, vaša milosti. Svjedoka, kad ustrebaš uvijek dosta.

Kontesu Neru optužile su, osim toga, još i dvije vještice.– Sad idi – reče ona Mikici. – Ako što ustrebaš, dođi. Zasada evo ti

nešto sitniša.I grofica dade Mikici modru svilenu kesicu. On se tri puta pokloni i

izađe.Na hodniku opazio je Mikica grofa Oršića. Brzo se sakrio i uputio

drugim stubama. Kad grofici Čikulini najaviše grofa Petra, sjedila jeona u velikom salonu, lice prekrila svilenim rupčićem i jecala.– Što vam je, grofice? – upita je grof.– Vi još ne znate? Bože moj, to je grozno.– Što je tako grozno? – upita grof iznenađeno. – Zar vam se pastorku

što dogodilo?

W

– Ah ne, dragi grofe. Naša draga, nesretna Nera... Grof Petar selecne.– Nera? Što je s njom? Upravo sam došao da vas upitam nije li

možda kod vas – reče starac s nekim strahom.– Ah, daje bar kod mene! Nesretna djevojka! Ne usuđujem se ni da

vam kažem ...– Ali, zaboga, recite. Ja moram znati gdje je i što je s njom?– Ona je u – tornju...Stari grof nije mogao da izreče ni jedne riječi. Kao da je onijemio.

Usta su mu podrhtavala, a oči zatreptile. Sav je protrnuo. Dugo jetrebalo da se sabere i odvrati:– To nije moguće!– Jest, o tom već govori cijeli Grič.Grof Oršić bio je izvan sebe.– Umirite se, grofe – reče udovica tobože tronuto. – Učinit ću sve da

se ona izbavi iz tornja. Mi valjda nećemo dopusti ti da se naše velikaškezatvaraju kao vještice. Vi znate da možete računati na moju potporu,kao i na potporu grofice Auersperg koja ima veliki ugled kod kraljice.Grof se ubrzo oprosti i pode ravno k sucu Krajačiću koji je bio još u

svom uredu.Tu je grof Oršić saznao cijelu istinu. Kad je stao energično tražiti od

suca da Neru pusti na slobodu i zaprijetio da će poći do kraljice kojaneće dopustiti da se unuku grofice Ratkay okrivljuje kao vješticu, sudacse osorno otrese i reče:– Ja se držim zakona koji je kraljica potvrdila. Kontesa je optužena i

ja joj ne mogu pomoći!– Tko ju je optužio?– Kušenka i Katica Dolenec, obje vještice. One su kontesu odale, a ja

se ne mogu oglušiti tako velikom dokazu. Zakon je za sve jednakostvoren: za građane i grofice, pa makar vi pošli i do kraljice!Grof Oršić bio je očajan. Oprosti se i pode k svom bratu Krsti Oršiću

koji je bio veliki župan zagrebački i podmaršal. Zamoli ga da neštoučini za Neru.Podmaršal je bio silno iznenađen. Njegovo dobroćudno lice, s malim

plavim brčićima, pokazivalo je veliku zabrinutost.

W

– To je vrlo teška stvar, dragi Petre! Ti znaš da sudac ima u timparnicama protiv vještica svu vlast u ruci. Ja ga mogu samo moliti zasusretljivost, no on mi, naravno, može molbu odbiti. Sudac je samopurgar, a znaš kako se purgarija veseli kad nas dobije u šake.– Ali, zaboga, valjda su velikaši toliko jaki kao jedan sudac koji ne

radi pravo? Ako se svi složimo i zatražimo neka se djevojka pusti naslobodu, valjda će se to i učiniti. Onda neka slobodno provede istraguda čujemo čime je objeduje.– Ja ću odmah k sucu – reče veliki župan – a ti me čekaj.Grofu Petru prolazili su časovi polako, kao da su ure stale.Kad se napokon brat vratio, bijaše Petar isto tako očajan kao prije.

Veliki župan doznao je od suca ono isto što i grof Petar: da neće i nemože pustiti Neru.– Sudac se izgovara da to ne može učiniti, jer bi ga svijet

kamenovao. Ako dva svjedoka optuže ženu daje vještica, onda je todosta, a ako prizna na mukama samo jedna žena da je ova ili onavještica, onda takvoj ženi nema pomoći.– Vidiš, Krsto – reče mu brat – nikad se nismo brinuli što se to u

Hrvatskoj radi s tim vješticama. Sad nam se to osvećuje?– Što da uradimo?– Bilo bi dobro obavijestiti groficu Auersperg da ona nešto učini kod

kraljice.– Čini kako znaš. Ja putujem. Samo kome da povjerim njegu sirote

Suzane?– Govorit ću sa svojom ženom – reče Krsto. – Ona je dobra duša, pa

ćeš moći putovati.– Sva je nesreća u tome što su Nera i Suzana sakrile tu nesretnu

Kušenku! – reče Krsto i zabrine se.– To ne bi bila nikakva nesreća da je Suzana zdrava. Ali njezina

nenadana bolest baš u to doba prava je strahota za Neru. Krajačić jesamo zato imao odvažnosti da je zatvori, jer je Suzana tako strašnonastradala. Kad bi ona ozdravila! Siroto dijete! Kako joj je negdje utamnici! To će me ubiti. Ne mogu ni pomisliti na to da ona čami negdjeu tom strašnom tornju i da će je možda mučiti...– To ne ide tako brzo. Najprije je mora sud preslušati.

W

Pošto su oba brata dugo raspravljala, pode grof Petar Dvojkoviću.– To je strašan slučaj, grofe. Ali ja vas uvjeravam da onaj svjedok

nije ništa govorio – reče Dvojković.– Već znam sve. Nekakve babe su je optužile na torturi.Žrtvovat ću sav imetak samo da je puste na slobodu, a onda neka

vode istragu.– Ja sam tu posve nemoćan. Moram zastupati zakon. Sve je kriv taj

nesretni Krajačić. Ali ne biste li pokušali da ga potkupite?– Ponudio sam mu jamčevinu, ponudio sam čitav svoj imetak.– Pa stoje rekao?– Zacrvenio se kao rak i gotovo me izbacio van vičući da cijela

kraljevina nema toliko novaca za koji bi on pustio vješticu na slobodu.Taj glupan je zbilja uvjeren daje Nera vještica.– Već odavna nosi on u sebi žalac protiv kontese zbog njezinih

revolucionarnih načela o vješticama. Ja bih je rado spasio, samo što, nažalost, nemam nikakvih ovlasti.– Kraljica je ipak jača od njegove vlasti. Idem u Beč? Molim vas,

recite mi kako dugo može trajati proces?– Više tjedana. Uzmite kontesi dobrog odvjetnika, a ja ću stvar

zavlačiti tako da dotle može lako doći od kraljice zapovijed daje pustena slobodu.– Dobro! Ako stvar zavučete, dok uzmognem ishoditi od kraljice

takvu zapovijed, ja ću vas nagraditi sa dvadeset hiljada forinti!– Ja ništa ne tražim.– Vi ćete to ipak primiti!Grof se oprosti od Dvojkovića i pode k banu koga je našao kod grofa

Draškovića. Zamolio ga je da nešto učini za Neru, ali on mu je odvratioda nema upliva na suca. Uza sve to ban je obećao grofu da će sam pisatiu Beč kraljici, jer je uvjeren daje Nera nevina.Kad je grof Petar otišao, reče grofica Drašković banu:– Čuješ, grofe, nemoj se pačati u tu stvar. Ti, napokon, ne znaš nije li

ta lijepa kontesa ipak nešto skrivila. Svakako nije u redu što je skrivalavješticu. Kontesu ipak neće spaliti, jer je grofica, ali Skerlec je svakakoostao već prije vjenčanja udovac. Razumiješ li me? Nakon ovoga što sedogodilo, kontesu neće uzeti, pa tako opet imam nade da bi mogao

W

oženiti moju Ženku.– Šteta je mlade djevojke – odvrati Nadaždi. – Ali kraljica će je

pomilovati i bez moje preporuke.– Tako je – potvrdi grofica – a ti pusti sve kako jest. Skerlec će je

ostaviti, a to nam ide u prilog.Grof Petar odlučio je da pođe i do Ive Skerleca koji je već bio u

svojoj palači.Skerlec je već sve znao. Mirno je saslušao grofa Oršića. Kad ga je

ovaj upitao što kani učiniti za Neru, odvrati Skerlec:– Ja sam joj htio pomoći i savjetovao sam joj da opozove svoj iskaz

pred sudom, ali ona je to tvrdoglavo odbila. Iskreno sam je volio, avolim je i sada, ali kad je ona sama potrčala u svoju propast, ja ne moguza nju ništa učiniti. Vi znate da tu odlučuje sud. Molio sam je neka stvarpopravi dok još nije svijet za to znao. Kako mogu sada to učiniti kad otom već govori čitav grad?Oršić je ustao, pogledao Skerleca prezirno i rekao mu oštro:– Stidi se, Ivo! Ti nisi vitez!S tim riječima ostavio je starac baruna Ivu Skerleca, bivšeg Nerinog

vjerenika.U velikom salonu susreo se grof s barunovom majkom koja mu reče:– Suzana je uvijek bila svojeglava i uvijek je radila ono što nije

smjela. Tako je unesrećila, eto, i sirotu Neru!– Barunice, vaš um doista nije dorastao da sudi o činima vaše

šurjakinje. Ona je tako visoko nad vama da vi nemate prava o njojizricati nikakvo mnijenje.Kad je došao u dvor grofice Ratkay bio je posve slomljen. Kako nije

bio vičan da mnogo hoda, jer njegovo debelo tijelo nije podnosilo većihšetnja, bio je izmučen. U salonu našao je oca Smolea i Remetince.Stajali su svi u jednoj grupi i uzbuđeno raspravljali.Otac Smole pokrio je lice rukama da sakrije suze.– Umirite se, oče – tješili ga mladi ljudi.– Da Neru pratim na lomaču? To ne mogu! Volim umrijeti! –

govorio je Smole uzbuđeno.– Oče Smole – reče Francesko – stvar još nije izgubljena.– Ja sam bijedan nesretnik koji nisam nikad imao odvažnosti da se

W

zauzmem za te nesretne žene. Kad biste vi znali koliko sam gledaolomača na kojima spališe poštene, nesretne žene,a često i luđakinje koje su pričale da su vještice! Osijedio sam

gledajući gdje ginu nesretne nevine žrtve. Jednog dana, kad već nisammogao gledati bijedu, zauzeo sam se za Kušenkinu kćer – i s njomupropastio kontesu! Ja to ne mogu preživjeti. Ne mogu! Svemu sam jakriv. Samo ja!– Umirite se, oče Smole – hrabrili ga mladi ljudi.– Vi to morate podnijeti, jer mi vas trebamo. Bez vas ne možemo

spasiti Neru.Smole je podigao glavu, a grof Oršić se uspravio.– Što to znači? Vi mislite Neru spasiti? – upita grof.– Iz tornja se ne može pobjeći – uzdisao je Smole.– Ali mi je ipak moramo spasiti. Ima nas petnaest. Mladi smo i

odvažni, ne nedostaje nam ni pamet ni hrabrost.– Vi ne možete ništa učiniti – reče Oršić. – Ona koja bi je mogla

jednom riječju spasiti leži ondje bez svijesti. Ja ću, međutim, pokušatida je Neri bar donekle nadomjestim. Sutra u zoru putujem kraljici inadam se da će me primiti i neće dopustiti da se unuci grofice Ratkaypočini tako strašna nepravda.Mladi su ljudi još dugo raspravljali i tajanstveno se dogovarali, a

grof Petar sjedio je uz nesretnu prijateljicu koja je zurila u strop iplakala kao dijete.Dok se to zbivalo u "Crvenom dvorcu", u gradskoj se vijećnici

sakupilo rijetko društvo. Gradski sudac, gradski odvjetnik Dvojković,notar Lacko Sale i grof Vojkffy koji je danas prvi put iza svoje bolestiizašao na ulicu.– Uvjeren sam da se vi, magnifice, varate – govorio je grof Vojkffy

uzbuđeno Krajačiću. – Ova mlada djevojka ne može biti vještica, toneće nitko vjerovati. Nju vole i purgari i puk, i vi ćete time samopokvariti svoj ugled.– Hvala vam na brizi! – reče sudac. – Ja znam kako moram čuvati

svoj ugled. Ako je Kušenka priznala da je Nera vještica...– Je li dobrovoljno priznala?– Priznala je na mukama.

W

– Onda je to razumljivo. Da mene razapnete na te ljestve ili menavučete na kotač, i ja bih priznao da sam vas začarao.– Ako želite, možete se kontesi prijaviti za odvjetnika – reče sudac. –

Uhitio sam je, jer mi to nalaže zakon. Povest će se istraga, pa ako sedokaže da nije kriva, bit će puštena.– Grof Vojkffy ima utoliko pravo – reče gradski odvjetnik – da

bismo morali imati nekog obzira prema velikašima. Djevojka je ipak iznajotmjenijih krugova, a svakako je za velikaše sramota što je jednakontesa dospjela u zatvor!– Mene su za suca izabrali građani – odvrati Krajačić.Njegova se suhonjava pojava stresla od pritajenog bijesa. – I

odgovoran sam samo građanskom zakonu.– To imate pravo – prihvati riječ Sale. – Vas su doista birali građani i

morate računati na njihovu sklonost, ali ja bih se usudio savjetovati vamda ne bi bilo zgodno ni to da navučete na se mržnju velikaša.– Koji su to velikaši? Do sada su se za kontesu zauzeli samo grofovi

Oršić. Ni vlastiti njezin vjerenik nije se potrudio do mene, jer očito znakako je pogibeljna vještica.– Što vam pada na um?! – prekine ga grof Vojkffy. – Čime bi ona

bila pogibeljna?– Ako nije ništa drugo učinila, a ono je širila nauku da nema vještica

i da su to ludosti. Time je okrivila sud da je sudio na smrt nevine žene.To znači daje huškala svijet na zakon i na mene.– Ja vas upozoravam, gospodine suce, da ćete imati nemilih

neprilika. Kraljica neće dopustiti da spalite unuku grofice Ratkay! –reče Vojkffy.– Grofici je potamnio um, ona ne može do kraljice.– Ali Oršić ide u Beč! – reče Sale.Krajačić je bio tom viješću nešto iznenađen. Časak je razmišljao, a

onda sjedne k svom pisaćem stolu i reče mirno:– Ne znam dolikuje li vama, gospodine Sale, da se zauzimate za

vješticu? A i gradski je odvjetnik zaboravio daje čuvar zakona i da muje sada jedina dužnost da što prije sastavi tužbu.– Oprostite, još nemam ničega na temelju čega bih sastavio tužbu.– Dobro. Istraga će biti za koji dan dovršena – reče sudac.

W

I, ne pogledavši svoje goste, počne pisati.Kad su Dvojković, Sale i Vojkffy izašli iz sobe gradskog suca,

prišapne Dvojković grofu:– Sad joj nema pomoći, dragi grofe! Ovaj ti je stari luđak sve

pokvario. Nera je za tebe izgubljena!– Nije! Sada tek neću popustiti. Ona neće izgorjeti na lomači nego na

mojim grudima!

U MUČILIŠTU

Ure su prolazile jedna za drugom. Kao vječnost. A Nera je još uvijekčekala svoje oslobođenje. Kroz rešetke daleko gore u tornjuprovirkivale su do nje srebrnaste zrake mjeseca. Nera nije smalaksala.Još se čvršće nadala da će je odavle osloboditi."Nije moguće", mislila je ona, "da će me Ivo napustiti u ovom

trenutku! Ako me je ikad volio, on će za mene učiniti sve."Vična sjediti u svilenim naslonjačima, morala je sada stajati na

hladnoj blatnoj zemlji, na dnu tornja za vještice. Neprestano je zurila uželjezne rešetke i mislila na tihu spavaću sobu svoje bakice koja ondjeleži sama i ostavljena i ne može shvatiti daje njezina ljubljena Nerazatvorena u hladnu crnu tamnicu. Tko će je danas njegovati? Tko će jojdati lijek? Tko će joj dati mlijeko? – Sutra ću već sigurno biti naslobodi, pa ću sve to nadomjestiti – govorila je sama sebi. Tako je živopredočila one drage svoje sobe daje gotovo na čas zaboravila da jeokružuje tamnica.U kutu nešto sušne. Nera pogleda u tamu, ali nije mogla ništa

opaziti.Opet nešto sušne. Kao daje ondje neki živi stvor. Nera prisluhne.Jest – nešto se miče, nešto puža po zemlji.Sad se nešto dotaklo slame što je bila na zemlji. Slama zašušti kao da

se nešto uvlači u nju. Nera je napeto slušala.Najednom se ono u slami trgne, zacvili. Nera osjeti da je nešto

skočilo na nju i da je rukom dotakla neku gadnu životinju.Po zemlji se ganjale životinje što su cvilile i množile se kao da niču

W

iz zemlje. Svaki čas zaletjele se u nju.Bože, to su štakori! Nera osjeti mučnu odvratnost.Štakori su se zavlačili u slamu i opet se razletjeli po zemlji, skakali

preko Nerinih nogu, izvodili svoj divlji lov. Neri se činilo kao dajemuče po nečijoj zapovijedi. Najednom je iz dubine hodnika čulakorake."Konačno!" pomisli Nera. "Dolaze. Sad će me izvesti iz tog strašnog

prostora."Na njezinim vratima zaškripi brava. Svjetlo baklje rasvijetli Neru

koja se svezana lancem pritisla o crni zid. U tamnicu uđe stražar ioslobodi je lanaca.– Nisam li vam rekla da ste me nevinu svezali?– Čekaj, čekaj ljepotice! Nemoj misliti da ćeš tako lako proći, draga

grofice!I glas i riječi napuniše je neugodnim osjećanjem. Ali ona je mirno

pošla za njim, samo da može izaći iz tog strašnog prostora u kojem jeprovela pola noći.Prolazila je uskim prostorom između hladnih stijena. Vlažan strop

visio je nad njom kao krov od grobnice, čovjek s bakljom okrenenajednom na lijevo. Nera stupi na prag neke strašne prostorije. Tuzastane. Ono što je ugledala skamenilo joj noge, pa nije mogla dalje.U širokom četverouglastom prostoru u koji je stupila nije bilo ni

prozora ni rešetke. U sredini su gorjele četiri baklje i napunjale prostorzagušljivim dimom. Postrance je sjedio sudac Krajačić, do njega je biogradski senator, pa gradski kapetan, notar Sale, zatim nadglednik uza, aposebno kod malog stola sjedio je, važna lica, đak Mikica. U sredini jestajao henkar Matija Puncer. Rukave košulje zasukao je do ramena, apreda se svezao pregaču od debele kože. Oko njega se vrtjela četirigrabanta, četiri jaka koščata muškarca. Lica su im bila užarena od pića,košulje razgaljene, rukavi zasukani. Izgledali su kao mesari koji sespremaju na klanje.Nera je zaokružila pogledom po toj strašnoj prostoriji i odmah je

znala da se nalazi u mučilištu vještica. Ali zašto su je doveli ovamo? Topitanje ispunilo ju nekim pritajenim strahom. Kad je opazila Krajačića,pođe naglo prema njemu i upita ga oštro i glasno:

W

– Vi ste me doveli ovamo da me suočite s Kušenkom, gospodineKrajačiću?– Ja ću vas s njome suočiti – reče Krajačić mirno. – Samo se strpite!– Kojim pravom ste me zadržali u tamnici i dali me svezati?– Na to će vam odgovoriti vaša štićenica Kušenka – odvrati sudac i

zapovjedi henkaru da dovedu Kušenku.– Niste li me ovamo doveli samo kao svjedoka? – upita opet Nera. –

Ili ste se poslužili prostom varkom nedostojnom sudačke časti?– Kolike li drzovitosti! – reče gradski senator.– Proći će je odmah drzovitost – odvrati mu sudac.– A gospodin notar Sale! – upita Nera – vi šutite?– Ja nemam ovdje riječi – odvrati on tiho.Henkar uvede u mučilište žensko biće. Neri se učinilo daje više duh

nego zemaljski stvor. A ipak to bijaše Jelica Kušenka. Platnenarazderana košulja pokrivala joj tijelo. Kosa joj bijaše raščupana, očiupale duboko u lice. Henkar ju je vukao za ruke, a ona je bešćutnokoracala za njim hramljući.– Jeleno Kušenko – reče gradski sudac Krajačić – pozivam te da

ovdje obnoviš svoj iskaz o svojoj bivšoj gospodarici. Reci joj u lice štosi rekla nama. Reci joj da je svake večeri poslije pozdravljenja sjedilana Manduševcu i ondje sabirala oko sebe vještice, reci joj da si ti pravavještica!Jelica se sukobi s Nerinim pogledom. Kad je prepoznala svoju

dobročiniteljicu, sruši joj se do nogu i stade plakati.– Ne, ne – sve to nije istina! Sve je laž! Kontesa nije coprnica – sve

sam lagala. Nikad nije bila coprnica, nikad je nisam vidjela naManduševcu.– Ti poričeš, dakle, sve ono što si dosada iskazala? – pitao je bijesno

sudac.– Lagala sam, sve je laž – laž! Nikad nije moja dobra gospodarica

učinila nikome zla. Nikad, nikad!Krajačič mahne rukom henkaru. A ovaj priđe Jelici, povuče je za

kosu i odvuče po zemlji kao kakvu stvar do sredine mučilišta.Nera je zurila u henkara. Sa strahom je gledala njegove koštunjave

ruke koje su vukle Jelicu. Tada dva grabanta pristupiše Kušenki, svezu

W

joj otraga ruke, a onda prikopčaju uže na željeznu kopču koja je visilana debelom užetu što bijaše pričvršćeno na okrugli kotač.Djevojka je ušutjela i staklenim pogledom buljila u Neru.– Povuci! – zapovjedi henkar.Dva momka pograbiše drugi kraj užeta i stadoše djevojku dizati uvis.

Ona vikne da se Neri srce skamenilo. Ramena joj iskočila, a ruke senadvile nad glavu.– Zvijeri! Što to radite s njom?! – krikne Nera skočivši pred

Krajačića.Ali nitko je nije slušao. Svi upriješe poglede u Jelicu koja je visjela u

zraku. Njezino se tijelo dizalo sve više, a kosti joj iskočiše kao da ćeprodrijeti meso i kožu.Nera se naslonila na zid. Tijelom joj preleti drhtavica. Jelica je

vriskala. Najednom bivao je vrisak slabiji i slabiji, dok nije posveumuknuo. Krajačić i njegova svojta skočiše sa sjedala.– Što je to? Jučer je kod ovih muka sve već iskazala? A danas šuti!Krajačić se okrene k Neri koja je ukočeni pogled upiljila u Kušenku.– Gledajte, gospodo! – reče Krajačić pokazavši Neru. – Gledajte ovaj

pogled! Ona joj daje vražju snagu. Ona joj je pogledom oduzela ćutila,zato Kušenka šuti.– Vi ste poludjeli! – krikne Nera odskočivši od zida. – Zar ne vidite

da je onesviještena! Može li govoriti kad je bez svijesti?Kroz strašni prostor prodre hrapavi smijeh henkara i njegovih

grabanata.Henkar se okrene grabantima i zapovjedi:– Utege na noge! Svijeće ovamo!Grabanti podigoše željezne utege. Zajapuriše se od silne težine.

Onda spustiše djevojku do zemlje i privezase joj na noge utege.Podigoše je opet uvis, upališe svaki po jednu svijeću. Plamen svijećeprinesoše Kušenki pod tabane i pod rame da joj se stala koža pržiti.Tijelo se djevojčino trgne, ona jaukne dva, tri puta i opet zanijemi,spustivši se kao da je mrtva.– Zvijeri ste, zvijeri! – vikne Nera. – Zar može čovjek koji ima dušu

gledati ovako mirno te strašne muke? Zar je u vama izumrla ljudskasamilost?

W

– Ona joj ne da govoriti! – vikne sudac dršćućim glasom i pokaže naNeru. – Ona joj je donijela u sebi vraga.– Vi ste poludjeli! – vikne Nera.– Šuti, prokleta coprnice – izdere se na nju henkar – ili ću ti ispeći

jezik!Nera uvidi da tu zapovijeda Puncer. On je svoju žrtvu mučio s nekim

mirom, kao da obavlja kakav običan posao.– Na konja s njom! – zapovjedi henkar.Jeličino tijelo tresne o zemlju. Ležala je kao daje u njoj život umro.

A sudac je bjesnio što još uvijek nije ništa iskazala.– Vrag je ušao opet u nju i ne da joj govoriti! – reče Puncer

pogledavši suca ponosno, kao čovjek koji zna svoj posao. Ondazapovjedi grabantima:– Uzmite blagoslovljene vode da istjeramo vraga!I oni je stadoše polijevati vodom iz čabra stoje stajalo kraj mučila.

Hladna voda osvijesti Jelicu, ona se uspravi i pogleda u Neru koja jupromatraše široko rastvorenim očima.– Ova ima Luciferove oči! – upozori henkar suca. – Neka se okrene

k zidu, pa ćete vidjeti da vrag neće više Kušenku uspavati.Krajačić zapovjedi Neri da se okrene. Ona to rado učini, jer ju je ono

stoje morala gledati ispunjavalo strahom.Grabanti podigoše Jelicu daje stave na treće mučilo. Izvukoše iz

jednog kuta drvenu gredu koja je stajala na četiri noge i izgledala kaokonj. Na hrptu grede stršila je visoka drvena uzvišica poput piramide.Grabanti podigoše Jelicu na drvenog konja i prisiliše je da zajaši napiramidu. Dok su je dvojica uhvatila i pritisla na drvenu uzvišicu, drugadvojica staviše joj na ruke i noge željezne utege. Jelicu oblije smrtnobljedilo, lice joj se iskrivi, oči joj iskočile.Jelica se previjala i svijala, lice joj se iskrivljavalo i dobivalo

najstrašnije oblike, a iz grudi izlazili joj glasovi slični zvijeri kojojzarinuše nož u grkljan.Sudac Krajačić stade je pitati:– Jelice Kušenko, reci je li kontesa Nera, tvoja bivša gospodarica,

bila dnevno na večer u Manduševcu. Je li ona prava pravcata vještica?– Jest – istisne se iz njezinih ustiju.

W

Prizanješ li da je ona s tobom umorila tvoja dva brata koji nestadošeiz sela?– Jest, jest! – vikala je ona.– Reci nije li i ona s tobom umorila novorođeno dijete i ostavila ga

kod Kamenitih vrata.– Jest!– Ti si u snu vidjela kako svojoj baki grofici Ratkay daje napitak da

joj oduzme pamet i što prije dobije u šake njezin imetak?– Jesam.– Vidjela sam, sve sam vidjela. Samo me skinite, za ime Božje! Sve,

sve, sve je istina! Jao meni, Kriste i Marijo!Henkar dade znak i djevojci skinuše utege. Skinuše je s konja. Jelica

se sruši na zemlju i stade teško disati jecajući i savijajući se od boli.– Nisam li rekao da će priznati kad je ona ne bude gledala? –

ponosno će henkar i naloži grabantima da odnesu Jelicu iz mučilišta unjezinu tamnicu.– Sada vam je jasno zašto sam vas ovdje zadržao – reče Krajačić

Neri.– Vi ste luđak! Ovo je nedostojno ljudskoga uma. Vi ćete me jednog

dana pustiti iz tamnice, ali kunem vam se, onaj dan više nećete bitisucem.Krajačić plane:– Ovako može govoriti samo okorjela vještica!– Bit će blaža kad je posadimo na drvenog konja! – nasmije se

henkar. – Grofice su naučene jašiti! Priredit ću joj bijelca.Nera se ukočila. U glavi joj je šumjelo. U ušima joj još uvijek brujio

jauk i oni užasni, nikad još čuveni glasovi Jeličini dok je sjedila nadrvenom konju. I kad je čula da će i nju posaditi smučilojoj se.Sad dovedoše u mučilište drugu ženu i navukoše je na kotač. Ali ona

je šutjela kao da ništa ne osjeća.– Katice – pitao je gradski senator – priznaješ li da si svoju snahu

zacoprala? Da si joj ti skvrčila ruke i noge i da si je oslijepila na jednooko, a na vratu učinila da joj izraste kvrga?– Nisam-nisam!– Na muke s njom!

W

I nju postaviše na muke. Onda ona stade vikati:– Priznajem, priznajem! Vragu sam se podala. Sve ću reći, samo me

pustite. Pomozi, Bože!– Zašto si dosad šutjela?! – pitao je gradski senator. Vrag ti nije dao

govoriti?– Jest, vrag mi je namignuo da ništa ne odam. Obećao mi je da će

trpjeti mjesto mene.Mikica zamoči brzo pero i stade pisati.– Kako si stupila medu vještice? – pitao je opet Sale.– Onu večer prije nego sam se vjenčala bila sam pošla na

Manduševac po vodu. Tamo je došla k meni nekakva stara žena inagovorila me da stupim medu coprnice, pa da neću trebati ništa raditi,a imat ću uvijek dosta novaca, svilenih rubaca, zlatnih naušnica i finogjela. Ja sam tada s njome odmah otišla s Manduševca na križanje gdje jebilo već više coprnica.– Je li bila ova medu njima? – upita gradski sudac i pokaže na Neru.– Jest – hitro odvrati Katica Dolenec.– A kamo ste onda otišle?– Vrag nas je odvezao u kočiji i mi smo došle u njegove dvore na

Medvednici. Bilo je više vragova, svi su bili lijepo odjeveni, u odijelaod crvene i zelene svile. Onda smo jele mesa, lopatice, teletine kuhane ipečene, i pile kuhano vino slade od meda. Zatim smo plesali i vrag meje zagrlio.– Kako su se zvali ti vragovi?– Jedan se zvao Matek, drugi Filip, onda Karl Lucifer – i ne mogu se

više sjetiti. Bila je tamo i gospa kapetanica koja je prva meducoprnicama. Lijepa je, mlada, najfinija i najpametnija.– Pogledaj, je li to bila ova? – upita Krajačić i pokaže na Neru.– Da, ova je bila!– A što je radila ondje?– Ona je bila glavarica! Mijesila je kolače, dijelila jelo i pilo i

zapovijedala nama drugima, smijala se i plesala, a imala je uvijek bijeluopravu od svile koja se sjala kao sunce. Na glavi je imala bijelu kapu ana njoj bijelu glavu od sove.Tu je mlada žena prekinula pričanje. Srušila se na zemlju i ostala

W

nepomična.– Vrag je učinio da obamre – reče henkar – da ne bi više govorila o

kapetanici.Sudbeno povjerenstvo odluči da se za danas obustavi mučenje i

digne se da izađe iz mučilišta.Opazivši da odlaze Nera stade vikati sucu:– Odvežite me i pustite me kući dok je vrijeme, jer će vas inače

stajati glave!Krajačić je izvadio svoj škapular, poljubio ga i rekao ostalima:– Čujete li? Prijeti se! Ona se nada da će mi se vrag osvetiti zbog nje.

Ali mene štite svetilišta, gospođice vještice.– Što ćemo s tom grofovskom coprnicom? – upita henkar suca.– Ostavi je, neka gleda mučilište. Možda će ipak priznati svoja

zlodjela – dobrovoljno.Gradski sudac i Sale, koji su nekoć bili gosti grofice Ratkay i njezine

unuke u sjajnim dvoranama "Crvenog dvorca", ostaviše Neru svezanu ustrašnom podzemnom mučilištu.Grabanti i henkar otvoriše mala vrata u zidu gdje se nalazilo njihovo

spremište i iziđoše iz mučilišta ostavivši je s napola mrtvom ženom.Mikica priđe i nasmije joj se:– Jesi li vidjela kako mi vodimo istragu? Sad mi reci, velepoštovana

grofice, neka se nosim ispred tvoga lijepoga lica, kao što si me otjeralaondje pred Cindekovkinim dućanom. Danas meni, sutra tebi! –nasmijao se on i onda pošao i sam za grabantima.Vrata je ostavio malo otvorena. Do Nerinih ušiju dopirao je

raskalašeni smijeh i prostačke opaske što su ih stavljali grabanti. Čula jekako jedu, kako se opijaju i kako se junače.– Sutra ćemo grofici staviti na bijele prste mjesto zlatnih rukavica

okove, a mjesto prstenja palčenice.– Prokleto je jaka ta cura! Trebat će nam dvostruka porcija vina i

slanine!– Kad se grofica navlači na kotač, onda bi nam trebali dati fine

pečenke!– Ne boj se, stara grofica poslat će nam pečenog purana i gibanice.Grabanti se od srca nasmijaše, a henkar reče:

W

– Ha, bogme ćemo uračunati sebi dvostruku plaću za mučenje ovakofine coprnice.Na vratima se pokaže Mikičina glava. On zirne u mučilište da vidi

što radi Nera. Kontesa je zurila u zemlju, kao da se izgubila u strašnomočekivanju što će se s njome dogoditi.„Zar je moguće da će je ovdje ostaviti? Zar je moguće da je neće

osloboditi iz ovog strašnog mjesta? Gdje su svi njezini prijatelji iznanci? Gdje su svi oni koji su je obasipali ljubavnim riječima,ljubavnim izjavama i zaklinjali se ljubavlju?“Katica Dolenec, koja je ležala na zemlji u nesvijesti, probudila se,

pogledala oko sebe. Htjela se podignuti, ali nije mogla. Puzala jeupirući se rukama o zemlju, zaustavila se kod Nere.– Ne znam tko ste – poče ona šaptati isprekidanim glasom – ali

nemojte me proklinjati što sam vas optužila. Kad vas metnu na takvemuke, onda ćete i vi optužiti koga god oni budu htjeli.– Kako si mogla pripovijedati o gozbi, o kapetanici, o vragovima u

crvenom i zelenom odijelu?! Gdje si to čula?– upita je Nera.– Ja to nisam samo čula. Bilo je tako.– Ti si šenula umom, ženo. Kakvi vrazi? Kakve gozbe? To su

izmišljene stvari.– Nisu, nisu! Dala sam se zavesti od prokletih baba i bila sam na

spravišću i imala vraga za dragoga. Bio je lijep, visok i vrlo fingospodin.– Luduješ! Gdje si ga vidjela, kada?– Dva puta u tjednu bila sam na gozbi u njegovom dvoru na

Medvednici.– Ti govoriš u snu. Na Medvedgradu nema nikakvog dvora, grad je

već porušen.– Ne znam, ali rekli su mi da smo na Medvednici. Vozio nas je vrag i

bilo nam je lijepo. Ali nisu sve coprnice fino živjele. One koje vragovinisu više rado imali morale su biti sluškinje. Prale su posude i nosiledrva, radile kao djevojke i dobivale ono što je drugima ostalo. Kako jekrasno u vražjem dvoru, kakva svjetlost u njem vlada! Zlato sjaji kaosunce. Ti govoriš u vrućici. Sve to nije istina.

W

– Sve je istina. Samo to sam lagala da ste i vi, lijepa gospođice tamobili. Kapetanica je bila jedna druga, također lijepa i visoka kao i vi. Oh,Bog me kaznio što sam se dala nagovoriti od proklete babe. Jednog samdana došla doma jako pijana. Muž mi je otišao u šumu, a ja sam upijanstvu svašta govorila i onda me je svekrva optužila. Sad će me opetmučiti da odam svoje drugarice. Ali neka! Svima ću im zasoliti. Prokleta svekrva! Sažgat će mene, ali i njoj neće faliti ognjena postelja.Nera nije mogla razabrati govori li ova žena u ludilu ili u groznici.

Ono što joj je pripovijedala činilo joj se tako ludo i nemoguće da nijemogla nikako dokučiti što ju je nagnalo da tako govori.Prošao je čitav sat kad se pojaviše grabanti, a s njima i Mikica.Smijali su se i zbijali raskalašene šale.– A sudbeno povjerenstvo neće doći? – upita jedan grabant.– To sam sada ja! – reče ponovno Mikica.I on sjedne k stolu i stane poluglasno govoriti: "Preslušavanje

vještica Katice Dolenec i Marije Vugrinec obavljeno u prisutnostigradskog notara Salea, gradskog senatora Pavla Puškarića i velikogsuca Petra Krajačića u dva sata u noći."– Povjerenstvo je već na papiru, sad bismo mogli početi – reče

Mikica.I oni započeše. Henkar se ogleda za Katicom Dolenec. Opazivši je u

Nerinoj blizini primijeti:– Gle, kamo je otpuzala. Bogme, dosta je jaka. Da je posjednemo na

konja?– Ne, za ime Božje! – branila se ona. – Što hoćete da vam rečem?!– Tko su tvoje drugarice coprnice u coprnjačkom cehu? – upita

Mikica važno se isprsivši. On je sada ovdje zastupao sud, pa je bio silnoohol. – Jesi li čula?! – opetovao je Mikica svoje pitanje. – Kako se zovuone koje su s tobom bile u coprnjačkom cehu?– Bila je moja svekrva Barbara Dolenec. Ona je prava coprnica i ona

je dala vragu svoje dijete. Prisilila me da dođem medu coprnice izagrozila mi se da će me oslijepiti ako i ja neću k vragu. Jednog jutra,kad je išla na pričest, donijela je u ustima doma svetu hostiju, pljunulaje iz usta i dala je vragu.On je hostiju pogazio i dao svekrvi svileni rubac.

W

– Koje si još coprnice vidjela u cehu? – upita Mikica bilježećimarljivo njezin iskaz.– Vidjela sam Bolašinku, šoštaricu, onda Doroteju Mlinarićku, koja

je bila draga mojega muža, a onda je opet imala šoštara Pavleka. I mojtast Ivek Dolenec pravi je coprnjak.– Još nisi rekla sve! Govori dalje. Vidiš, henkar je spreman!– Onda – onda – nastavi Katica domišljajući se i stade redom

nabrajati sve žene koje su joj učinile što zlo, ogovarale je ili ju grdile.Nabrajala je nesretne žene: – Lucija Žitarićka, Jaga Sobička iz Novevesi, Margareta Dumbović, Magda Krvarić iz Trnja, Barbara Tordić izRemeta i gazdarica kanonika Pulingara Helena Škrvarić.– A Barica Cindekovka? I ona je u cehu.– Cindekovka? Nju ne poznam.– Lažeš? Ona je već imala posla sa svim vragovima.Katica je šutjela i domišljala se tko bi mogla biti ta Cindekovka. To

je Mikicu razljutilo. Namigne henkaru. Ovaj posegne odmah svojimželjeznim rukama za Katicom, ali ih ona stade moliti:– Dajte počekajte! Ne mogu se ja odmah sjetiti koja je to.Bilo nas je toliko da im ne znam svima imena. Ima nas coprnica kao

lišća u gori.– Dakle, priznaješ da je s vama bila i Cindekovka, mlada udovica s

Kamenitih vratiju?– A to je ona! Jest, jest! – reče Katica Dolenec. – Sad se sjećam. I

ona je bila.Mikica odloži pero i proglasi preslušavanje dovršenim.– Za danas je naš posao dobro uspio – doda poluglasno. – Sad

imamo sedam novih pečenki.– To će biti za mene deset forinti, za tebe šest, a za grabante sedam

groši!– Treba da nam povisi plaću, dragi moj. Gradski je odvjetnik sebi

već napunio džepove, a nama – brus. Ova grofica mora platiti ono štosmo za druge dobili premalo.Mikica i henkar pustiše Dolenčevu na zemlju, a Neru svezanu uza

zid, te se opet uputiše u pokrajnju komoricu da se ondje okrijepe.Dok su oni pili, smijali se i zbijali šale, unuka grofice Ratkay stajala

W

je svezanih ruku i nogu u vještičjem mučilištu.

NEOČEKIVANEOBJEDE

Drugi dan ujutro uranio je gradski sudac posve neobično. Već uosam sati sjedio je u gradskoj vijećnici. U hodniku je bilo mnogo ljudi.Pred njegovim pisaćim stolom stajala je mlada plaha djevojka.Krajačić je pogleda svojim malim očima koje su virile iz suhog

njegova lica poput dvije bodljike.– Ti si sobarica kod grofice Ratkay – upita sudac djevojku.– Jesam – odvrati ona drhtavim glasom.– Pazi što češ iskazati, jer ako te uhvatim u laži doći ćeš u toranj.Sobarica protrne, a oči joj se napune suzama.– Kakva je bila tvoja mlada gospodarica? Jesi li što neobično i zlo

vidjela u nje?Sobarica stade drhtati. Ne znajući što da uradi, padne pred suca na

koljena:– Vaša milosti, ja ne znam što bih rekla. Znam samo to daje kontesa

Nera u tornjiću dvorca sakrila vješticu Kušenku i da je na svoj rođendandobila od hljebarke Barice Cindek kruh koji je bio čudno ispleten, kakoga ne bi mogla splesti ljudska ruka. Znam daje bila živa zakopana ulijes i opet oživjela. Da Bog da oslijepila, ogrbavila i izjeli me živu crvi,ako što drugo znam.Kad sobarica nije ništa više znala reći, otpusti je sudac, a u sobu

dovedoše vratara grofice Ratkay. To bijaše onaj kojeg je Nera otpustilanakon one večeri kad je pustio u dvor dva okrinkana čovjeka.Vratar je pripovijedao daje uvijek bio uvjeren kako je Nera vještica i

da je često vidio pod njezinim prozorima nekog muškarca da šeta.– Ja sam oduvijek bio uvj eren da je to nečastivi – govorio je on. –

Jedne večeri, kad sam bio u vrtu, uđoše kroz zatvorena vrata dvijepojave u crvenim plaštevima. Zapovjedili su mi da šutim i ostanemmirno na mjestu. Ja sam htio pobjeći, ali nisam mogao. Kao da me jenešto prikovalo na zemlju. Što su uradili u vrtu ne znam, no i sad bihprisegao da su to bili nečastivi dusi.

W

Jedne večeri izjašila je kontesa nekamo pod Sljeme. Tada se podiglabura i oluja i mi smo morali kontesu poći tražiti. Našli smo je kodkmeta Miška. I barun Skerlec bio je s nama. On to bolje zna nego ja.Nakon vratara pozove sudac kmeta Miška i njegovu snahu. S njima

je ušlo u sobu i djevojče od kojih petnaest godina.Sudac ih je ispitao kako je to jednom Nera po buri i oluji došla k

njima, a starac mu stane pričati:– Nikad nisam slutio da bi naša gospodarica bila coprnica. One

večeri kad je bila kod nas najednom se ugasilo ognjište, pepeo sepodigao uvis i stao se vrtjeti po zraku, tako da je sva soba bila punadima. Na krovu je nešto cvililo i zavijalo, sva se kuća tresla i čuli smostrašni štropot. To su sigurno na tavanu plesale coprnice. Svi smopokleknuli i molili se Bogu, na što su coprnice otišle.– Samo grofica nije kleknula niti se prekrižila! – upadne u riječ

djevojčica.– To je moja unuka – reče kmet. – Odmah kad je grofica otišla

spomenula je mala da se kontesa nije prekrižila. Onda to nisamvjerovao, ali sad vidim daje istina.– A kontesa je došla ispod Sljemena? – upita Krajačić.– Da, vaša milosti! – prihvati mlada snaha. – Odmah zatim je nastala

strašna oluja. Osim toga, vaša milosti, odmah drugi dan kako je kontesabila kod nas, krepalo nam je jedno tele, a poslije nam je tuča potuklacijeli prirod.– Najviše me začudilo – reče opet starac – što je kontesa ozdravila

moju unuku. Vidite, vaša milosti, ovu djevojčicu?Ona je bila kost i koža i već joj je smrt bila na vratu. Kontesa je

poslala djetetu liječnika, ali ni on nije pomogao. Onda je počela malusama liječiti. Slala joj je svaki dan juhe, mesa i vina i uvijek govorila dadijete mora samo dobro jesti, pa će se oporaviti. Cijelo je selo znalo dami je unuku urekla jedna coprnica. A vaša milost zna da uroke možeizliječiti samo coprnica i nitko drugi. I nakon mjesec i pol moja jeunuka ozdravila – kako vaša milost izvolijeva i sama vidjeti.Sudac je upravio na kmeta još nekoliko pitanja, a onda ga otpustio i

pozvao kočijaša grofice Ratkay.– Ona je bila kuražnija od nas muškaraca i nije se nikad ničega

W

bojala, a, molim, svi znaju da su žene strašljivije. Uvijek je po noćijašila, a više puta i rano u jutro. Onda je slugama zapovijedala da ječekaju, a ona bi se negdje izgubila. Jedanput sam bio s njom rano ujutro u Remetama i čuo sam od drugih da seje ondje tajno sastajala snekakvim mladićima koji su bili vrazi. Tako sada pripovijedaju ljudi uRemetama. A sobarica grofice Čikulini veli da je kontesa u jutropobirala rosu i pravila ljubavne napitke za mladu gospodu.Kad je kočijaš svršio svoj iskaz, pozvaše sobaricu grofice Čikulini.

Ona je taj iskaz potvrdila i još pridodala kako je ona bila uvijekuvjerena da kontesa opija gospodu ljubavnim napicima, jer inače ne bibili svi u nju tako zaljubljeni. U gradu da ima i mnogo ljepših djevojakapa se nije čitav grad u njih zagledao.Konačno je preslušan i vrtlar i krojač iz samostana, Pavao Galović

koji je prije dva tjedna optužio Kušenku. Pripovijedao je da gaje Nerajedanput kod Kamenitih vrata upućivala neka opozove svoju optužbuprotiv Kušenke. Onda je počeo pričati o Jelici:– Neka vaša milost samo pogleda što je od mene učinila Kušenka.

Otkako je u tornju nisam imao nijedne mirne noći. Ne mogu spavati,uvijek mi je pred očima kako je vuku u toranj. A kad me snađe san,onda mi opet dolazi u snu sa svojom materom. Stara mi se grozi i viče:"Čekaj, čekaj, znat ćeš ti što si učinio s mojom kćerkom." Onda me tučei muči kao nečastivi, a Jelica joj pomaže. Jučer mi se prikazala u snu irekla mi: "Vi ćete me imati na duši." Bila je sva blijeda i raščupana imeni se tako smilila pa sam onda počeo plakati. I tako sam se mučio usnu da sam jedva danas ustao iz postelje. Gospodin župnik mi je rekaoneka svaki dan platim jednu misu i neka dadem crkvi jednu kokoš i dvapurana, pa će me Bog spasiti od tih strašnih snova.Napokon je i Galović optušten.Mikica je marljivo pisao sve te iskaze. Sudac je čekao na baruna

Skerleca, grofa Vojkffyja i kapetana Sinišu koje je također dao pozvatipreda se.Sva trojica sastala se zajedno u sobi gradskog suca.Siniša je ušao posljednji. Bio je iznenađen kad je vidio svoja dva

protivnika koja je prije mjesec dana svojim mačem bacio u postelju.Kad je ušao pozdravio je suca, a Skerleca i grofa Vojkffyja nije ni

W

pogledao.Mikica mu se tri puta nakloni, ali se Siniša nije udostojao da to

opazi.– Pozvao sam vas, plemenita gospodo – reče Krajačić – da pred

ovim sudom govorite kao svjedoci iskreno i otvoreno. GospodinVojkffy bio je tek nedavno bolestan, a menije došlo do znanja da jebolest vaše milosti bila vrlo čudnovata. Čuo sam da je presvijetligospodin grof obolio uslijed uroka, pa postoji sumnja daje to učinilakontesa Nera koju svjedoci optužuju zbog čarolija.– Moja bolest je bila posve prirodna, gospodine suce – reče grofa

kako se radi o časti jedne žene, ja ću vam odati tajnu: pobio sam se udvoboju.Sudac raskolači oči.– Vi možda zaštićujete kontesu, ali vas moram upozoriti...– Ne, ja govorim živu istinu.Sudac pogleda mrko grofa Vojkffyja i obrati se Skerlecu koji je zurio

preda se. Postavi i njemu isto pitanje. Ali Skerlec mu odvrati:– I ja sam se pobio u dvoboju.Sudac je još više raskolačio oči i uskliknuo:– Vaša presvjetlosti, to nije moguće! Dvoboj je zabranjen, a vi se

sigurno niste ogriješili o zakon!Skerlec je u neprilici šutio. Videći da neće dobiti odgovor Krajačić

nastavi:– Vaša svjetlost neke je burne noći našla kontesu Neru Keglević kod

kmeta grofice Ratkay. Onda je bila velika oluja, a kontesa je samaizjašila, i to noću...Barun je malo oklijevao, a onda odvrati:– Jest, tako je bilo.– A nije li vašoj milosti ikad bilo napadno to stoje u kontesu bilo

zaljubljeno toliko plemenite gospode?– Nije! – odvrati barun. – Ja za to nisam znao.– A nije li, možda, kontesa vašu svjetlost omamila kakvim ljubavnim

napitkom?– To ne znam – odvrati Skerlec poluglasno. – Držim da ipak nije.Krajačić zapovjedi Mikici da pozove u sobu babu Uršu. Baba Urša

W

ušla je zamotana u veliki rubac. Ona žmirne na suca jednim okom icmokne jezikom čekajući na pitanje.– Je li kada k tebi došla kontesa Nera Keglević po ljubavni napitak?– Velepoštovana vaša milosti, u mojoj kući i u mojoj ruci nije bilo

nikada vračarija. Stara sam žena, mnogo sam pretrpjela u životu i svijetme često pita za savjete. To je sve. Ali jedne noći dođoše k meni dviježene i jedan mladić, te su silom od mene htjeli ljubavni napitak. Kadsam ih htjela istjerati iz kuće, navališe na moju kuću mladi juratuši ihtjedoše me obijediti zbog nekakvih nepodopština. Rekoše da se kodmene skrivaju neki zli ljudi. Ali ja sam poštena purgarka, pa kod menenisu ništa našli. To će posvjedočiti gospodin notar Sale koji je onevečeri pretražio moju kuću. Kasnije sam doznala daje jedna od onihžena što su tražile ljubavni napitak bila unuka grofice Ratkay.Skerlec pogleda iznenađeno babu Uršu.– A je li ti rekla za koga treba taj napitak? – upita Krajačić.– Za baruna Skerleca.Te riječi pogodiše baruna kao grom.On naglo ustane sa stolice i upita babu Uršu:– Možete li vi na to položiti prisegu?– Sto puta, vaša presvjetlosti. Kunem se živim Bogom da mi je rekla

vaše ime.Krajačić otpusti staru vračaru iz sobe, a onda se obrati Skerlecu:– Može li sada vaša milost posumnjati da se, možda, ipak kontesa

poslužila ljubavnim napitkom?Skerlec je bio blijed i uzbuđen.– Možda – odvrati on i zamoli suca da ga otpusti.Krajačić mu ispuni želju, nastoje barun odmah otišao. Sad se sudac

obrati grofu Vojkffyju i isto pitanje upravi na njega. Grof odvrati:– Ne, gospodine suce! Ja sam se, doduše, u kontesu bio silno

zaljubio, ali nisam pio ljubavnog napitka. Takvih sredstava kontesa netreba – ona ima odveć lijepe oči, a da bi joj muškarac mogao odoljeti.– Baš u tom i jest čarolija, gospodine grofe. Vi ste još uvijek

omamljeni i opčarani ljubavnim napitkom.– Ako vi tvrdite da su lijepe oči ljubavni napitak, onda vam ne mogu

dokazati protivno. Ali ja ću uvijek tvrditi da kontesa nije vještica! – reče

W

grof.Krajačić ga brzo otpusti. Odgovor grofa nije mu bio po volji.Siniša je cijelo to vrijeme stajao kod prozora i gledao na ulicu.

Krajačić ga konačno pozove k sebi te mu reče:– Gospodine kapetane, moram vam postaviti jedno vrlo važno

pitanje. Sjećate li se one večeri kad smo bili kod grofice Čikulini, kad jedala večeru u čast kontese Nere? Tada ste vi, gospodine kapetane,pripovijedali društvu jedan vaš događaj s nekom mladom vješticom ušumi blizu križanja. Ta vas je vještica onda nastrijelila u ruku i vi sterekli da je to bila neka otmjena dama.– Ali, gospodine suce, to je bio san kojim sam htio zabaviti društvo.– Oprostite, dragi kapetane, ali ja ne vjerujem da ste vi to sanjali.– Kad vam ja to velim, onda mi morate vjerovati.– Pa dobro. Ako je to doista bio san onda mi recite tko je bila

otmjena gospoda koju ste u snu vidjeli i daje na križanju čekala vještice.– Vaša pokojna baba!Glas kojim je to rekao Siniša morao je suca uvjeriti da mu se kapetan

ruga. Takav odgovor silno ga uzbudio.– Ja sam uvjeren daje to bila kontesa Nera i daje vi želite zatajiti.– Oprostite, mene neće nitko prisiliti da govorim ono što bi kome

možda išlo u prilog. Ja govorim onako kako jest.– Gospodine kapetane, ja vas sada preslušavam kao sudac njezinog

veličanstva i molim vas da mi kažete tko je bila žena o kojoj ste snivalidaje bila na križanju.– Časnik njezinog veličanstva ima drugog posla nego da vam kao

baba pripovijeda svoje sne! Nedostojno je da me uopće takvo što pitate.– Dobro, onda ću vam reći zašto vas to pitam. Ono što ste

pripovijedali dogodilo se one večeri kad je barun Skerlec našao kontesukod kmeta grofice Ratkay, pa je opravdano sumnjao daje sve ono što stepripovijedali prava istina i daje ona dama bila kontesa Nera.– Niti je bila ona, niti koja druga.– Ja mislim da se ne slaže s vašom čašću...Siniša plane i zagrmi:– O mojoj časti nemate pravo suditi vi, gospodine suce! Meni su

kontesu Neru prvi puta prikazali jedne večeri kod grofice Čikulini, a

W

ako ovaj moj iskaz ne date unijeti u zapisnik, ja ću naći puta dapriopćim u Beč kako se ovdje provode istrage.Čim je Siniša izgovorio riječ Beč, ustane Krajačić brzo sa stolca i

pođe prema kapetanu:– Nemojte se žestiti, gospodine kapetane. Kao sudac moram biti

malo oštriji, ali vi znate da se vaša izjava poštuje. Evo – moj pisar jeveć bilježi.Siniša je točno pročitao što je Mikica napisao, a onda ostavi sobu

gradskog suca.

PRVI GLAS UTJEHE

Nad mlinom nedaleko od Krvavog mosta diže se žuta gusta živica iuspinje se do Kamenitih vrata. Pod vratima je tamno, samo otajstvenosvjetlo pred kipom Bogorodice rasvjetljuje mali prostor oko slike.U kutu, posve blizu Palčićeva dućana, nešto se miče. Tihi šapat

prenosi se od zida do zida.– Možda i neće doći?– Hoće! Svake noći vraća se ovuda s Kaptola na Grič.Sve je tiho i mirno. Samo uljanica pred Bogorodicom dršće kao da se

boji sablasne tame.Dolje, ispod Kamenitih vrata, čuju se s Kaptola koraci. Netko se

uspinje prema Griču.– Eno ga! – šapne sjena pod Kamenitim vratima.– Pazi!Koraci bivaju sve glasniji, bliži. U Kamenita vrata uđe čovjek. Teško

diše i malo tetura. Prođe kroz gustu tamu pod debelim stropom kule.Časak stane i pogleda u sliku. Onda pođe prema njoj, razotkrije se.

Svjetlo uljanice rasvijetli lice Mikice Smernjaka. Vino ga ljulja.– Hvala i dika ti budi, Velika gospo – nakloni se Bogorodici.U tom trenutku banuše pred njega dva čovjeka.Mikica nije bježao. Otvrdnuo kao kamen i prestrašeno zurio u njih.

Vidio je tek dvije okrinkane glave, jedan bodež i kesu od mreže krozkoju su sjali cekini. Nije odmah razabrao daje jedan čovjek naperio u

W

njegova prsa bodež, a drugi mu turio pod nos kesu sa zlatom.Mikica je sve šire rastvarao oči i tijelo mu je počelo drhtati.Što je to? Prikaza ili java? Zar ga je vino tako omamilo da ga salijeću

strašne slike?– Ni da si pisnuo! – čuo je šapat jednog čovjeka.Sad mu je bilo jasno da su to ljudi i da mu prijeti zlo.– Gledaj! Ovo je bodež, a ovo cekini. Što hoćeš, bodež u srce ili

cekine u džep? Odaberi.Mikica nije mogao odgovoriti premda mu je odmah bilo jasno što će

odabrati.– Cekine bih radije!– Onda slušaj i odgovori: ima li danas kakvo preslušavanje u tornju?– Nema.– Gdje su sada grabanti?– Kod kuće, spavaju.– A stražari?– Oni stražare.– Možeš li ti sada ući u toranj?– Mogu.– Onda slušaj dobro. Znam da si hulja – služiš svakoga za novac.– Kako bih inače živio? Raditi se mora – poče Mikica braniti svoju

čast kad je vidio da ga neće ubiti.– Vidiš li ovo pismo? Ti ćeš ga predati kontesi Neri.Mikica se preplaši i ne odgovori.– Nećeš li? – upita ga šapćući čovjek u tami.– Vi je hoćete spasiti? To je nemoguće. Stražari...– Ništa se od tebe ne traži nego da joj predaš ovo pismo. Gledaj,

pismo je na francuskom i nećeš ga moći pročitati. Prištedi sebi trud daga otvaraš. Kad ga kontesa pročita, dat ćeš joj crnilo i papira da namodgovori. Taj odgovor donijet ćeš meni. To je sve. Ne učiniš li to iupozoriš li stražu na nas, onda ti nema spasa. Ja nisam ovdje sam. Eno,tamo u kutu još su trojica, a dolje pred vratima u živici opet trojica snabijenim pištoljima.– Dobro. Ja ću pismo predati kontesi i donijeti vam odgovor.– Ako ne izvedeš sve u redu ili ako nas izdaš, znaj da nećeš živjeti ni

W

deset sati. Moj će te bodež naći makar pred oltarom. Ako izvršiš svetočno, dobit ćeš ovu kesu.Mikica se od straha malo otrijeznio i sasvim dobro shvatio što hoće

neznanac.– Pa napokon zašto ne bih zaslužio cekine? – pomisli on. Što je to

predati pismo? Što je pismo?– Naprijed! Za pola sata moraš se vratiti.Mikica pode odmah u stražarnicu. Tu je našao dvostruku stražu. Sam

nadzornik sjedio je u stražarnici i pio sa svojim ljudima i kockao se.– Oho! Što to znači? – upita ih Mikica. – Kao da čuvate sultana.– Tako je odredio Krajačić zbog one grofice – reče nadglednik. – A

što ti radiš u to doba ovdje?– Neka vrag odnese moju pamet! Ostavio sam danas kod

preslušavanja u mučilištu ključeve, pa ne mogu u kuću. Izvadio sam ihiz džepa i metnuo na stol.– Bio si opet kod Janice na Kaptolu, je li?– Ah, neka je bijes odnese. Otvori mi – reče jednom stražaru – i

podaj mi svijeću.Nadglednik se nije protivio. Mikica je bio tako povjerljiva osoba da

ne bi nikome palo na pamet uskratiti mu pravo da u bilo koje doba danai noći ude u toranj.On pođe stubama dolje, noseći u ruci svijeću. Brzo je prošao

hladnim hodnikom u mučilište. Tu je našao Ner u koju su hotimiceostavili u tako strašnom prostoru – da gleda sva mučenja. Kontesa jebila svezana dugim lancem uza zid i ležala je na slami. Čim je ušaoMikica, ona podigne glavu.– Tiho – šapne Mikica. – Nešto imam za vas od jednog prijatelja.

Zakunite mi se da me nećete odati.– Ako mi nosite poruku od prijatelja, bilo bi ludo da vas odam.To se i njemu činilo razumljivo i on pruži Neri pismo.Djevojka ga otvori. Srce joj je burno kucalo. Bijaše crvenom krvlju

pisano kao i sva ostala, samo što je bilo na francuskom. To je Neruiznenadilo.Pri svjetlosti svijeće kojom joj je Mikica posvijetlio stade čitati:"Nero, čekaj mirno slobodu svoju! Čujem kroz debele zidove tornja

W

očajni tvoj glas! Čujem kako tražiš slobodu! Ništa i nikoga više nečujem, samo tebe! Miruj Nero! Oršić je pohitao u Beč kraljici, a prijenego zapale tebi lomaču, planut će sav Grič i sve što u njemu živi!Od ovog časa slavim sve hulje ovoga svijeta, jer je po jednoj od njih

moj glas dopro do tebe! Čekaj me – ja ću doći."– Jeste li pročitali? – upita Mikica kontesu.– Jesam.Mikica uzme papir i pero sa stola na kome je bilježio iskaze vještica.– Čekajte, evo tu je papir i pero namočeno u crnilo. Taj čovjek hoće

odgovor.– Jeste li ga vidjeli?– Vidio ga jesam, ali poznao nisam. Sakrio je lice krinkom.Nera položi papir na slamu i uze pruženo pero. Napiše francuski:"U strahovitoj samoći vi ste uskrsli moju nadu! Hvala vam! Hvala.

Čekam vas svaki čas, svaki trenutak."Kontesa je osušila papir na svijeći, složila pismo i predala ga Mikici.Nikako nije shvaćala kako je neznanac pridobio Mikicu da joj

donese to pismo. Ali pismo bijaše doista od njega, od nepoznatogčovjeka, koji joj je poslao prvi glas utjehe i prvi znak da misli o njezinojslobodi.Sad je dvostruko osjećala zahvalnost za tog čovjeka i želju da sazna

tko je.Već je mislila da su je svi ostavili. Nikako nije mogla shvatiti da joj

dosad baš nitko nije dao znaka od sebe.Sad je saznala zašto nije bilo grofa Oršića. On je otišao u Beč

kraljici. Bože, a kome je ostavio baku – njezinu ljubljenu sirotu baku?Dok je ovako razmišljala, izvukao je Mikica iz džepa pregršt

ključeva, uzeo ih u ruke i, ostavivši za sobom kontesu u tami, pošaogore, u stražarnicu.– No, jesi li našao ključeve? – upita ga nadglednik.– Jesam. Sam nečastivi ih je sakrio da me muči u to kasno doba noći.

Umoran sam – jedva čekam da dospijem pod blazinu.Mikica izađe iz stražarnice. Malo je vani stajao da vidi neće li

slučajno tko za njim izaći. Ali vrata stražarnice ostadoše zatvorena.Brzo se spusti pod Kamenita vrata. Tu stane. Ispod Bogorodičine

W

slike maknule su se opet dvije sjene. Jedna priđe k njemu i upita:– Gdje je odgovor?– Evo ga.Čovjek mu naglo otme pismo, pristupi uljanici ispod Bogorodice i

zaviri kroz krinku u nj. Ruke su mu lako drhtale...Kad je pročitao Nerine riječi, smota brzo papir i spremi ga u njedra.

Onda pruži Mikici kesu od svilene mrežice:– Evo ti – zaslužio si ih. Prebroj, ovako te još nitko nije platio.– Bogme nije.– Je li još što rekla?– Pitala me je da li sam vas vidio. Drugo ništa.– Koliko ima stražara u tornju?– Šest stražara i nadglednik uza. Čuvaju je kao kraljicu, spasiti je ne

biste mogli!– Ludo! To mi nije ni na pameti. Sada idi kući, i ako se kada

izbrbljaš, ugrizi se za jezik, jer bi ga mogao izgubiti. Mikica spremicekine i uspne se zadovoljan na Grič. Oba okrinkana čovjeka ostadošepod vratima.– Bi li se dalo stražare podmititi? – šapne jedan.– Možda. Ali nadglednika?– Sve te hulje sanjaju o cekinima kao magarac o zobi. Hajdemo.Obojica se izgubiše u tami.Nera nije mogla usnuti. Pod njom je šuštala prljava slama, a bila je

naučena ležati na svilom izvezenim jastucima koji su odisali čistoćom.Nad njezinim krevetom širili su se zastori od modrikaste svile i bijelihčipaka, a sad je natkrivao tamni strop s kojeg je kapala voda.Ali mnogo više nego tvrdi ležaj na zaprljanoj slami, pljesnivi zrak i

cvil štakora oko nje, uzbuđivalo ju je pismo što gaje donio Mikica. Zarje moguće da će ikad ugledati sunce? Da će opet udisati svježi zrak ispavati na svojoj svilenoj postelji?Kako zamišlja neznani prijatelj da je oslobodi iz tog strašnog mjesta?

Činilo joj se daje odavle svako oslobođenje nemoguće. A ipak, osjećalaje tako živu želju za slobodom. Već je bila izgubila svu nadu. Ovopismo opet je vrati i ona je cijelu noć mirno slušala cvil štakora ilepršanje šišmiša koji je zalutao u podzemne tamnice i pokušavao naći

W

izlaz. Sablasni njegov šum po neprozirnoj tami bio joj je ugodan, jer jeprekidao mrtvu tišinu. Tišina bijaše strašnija od leta šišmiša i cvilaštakora...Pismo nepoznatog prijatelja spremila je Nera na grudi i osjećala daje

oživljuje i da nije više tako strašno sama... Pričinjalo joj se kao da joj iztog papira netko govori, da je tješi i bodri.Grofica Čikulini i njezina prijateljica dvorska gospoda Auersperg

sjedile su u živom razgovoru.– Grof Oršić je pokrenuo sve daje spasi – reče Čikulinka. – Osim

toga, opazila sam da je i Ivo snužden. On je još uvijek zaljubljen uNeru.– Budi strpljiva. On će je već zaboraviti.U taj čas najaviše grofici Mikicu Smernjaka. Ona ga primi u

prisutnosti grofice Auersperg.Mikica ispriča grofici potanko sve što se prekjučer dogodilo u

mučilištu i što su iskazali svjedoci.– Siniša ju je branio – klikne grofica Auersperg. – Tomu se nisam

nadala. – Ona se smrkne.– Molim vašu milost za daljnje zapovijedi – reče Mikica dovršivši

svoje izvješće.– Sada je tvoja zadaća – uputi ga grofica Čikulini – da purgari

doznaju kako je ona strašna vještica. Evo ti prvi obrok, a drugi ćešdobiti kad vidim što si učinio.Grofica mu dade nekoliko cekina, a Mikica se pokloni i izađe.– Jesi li sigurna da Oršića neće pustiti pred kraljicu?– Pisala sam prvoj dvorskoj gospodi što ima raditi. Ona je pouzdana,

pa će već znati zapriječiti da grof dođe pred kraljicu.Mikica je, međutim, pošao kanoniku Pulingaru i zatražio od njega

knjiga koje raspravljaju o vješticama. Cijeli dan čitao je Mikica teknjige, a onda se predvečer, uputio na Manduševac. Sunce se spuštalona počinak i njegov krvavi žar zarumenio je male oblačiće što su plovilipo obzorju. Bistra voda napunila je zdenac, otjecala kamenitimžlijebom. Gradske su žene dolazile s drvenim svojim posudama povodu. Silazile su stubama, sjedale na kamenite klupe naokolo zdenca inaslonile se na ogradu, ispitivale o gradskim novostima i pripovijedale

W

što se sve zbilo u gradu.Doskora na zdencu se skupila sva sila žena. Bile su tu i baba Jana i

baba Urša, žena Andrije Palčića i žena henkara Puncara. Jedinimuškarac medu njima bijaše zvonar sv. Marka Franjo Žajler. On je biopoznati gradski brbljavac, natkriljivao je sve gričke piljarice.Mikica se tobože slučajno spusti k zdencu i zatraži od jedne mlade

snahe vrč vode. Čim ga žene opaziše, navališe na Mikicu pitanjima je liistina daje u tornju grofica Nera i da su je svjedoci teško optužili.– Jest, istina je! – reče Mikica i ispije na silu vrč vode. Svi su uprli

oči u njega.– Zar je to ona lijepa unuka grofice Ratkay? Ona pa vještica!– Da, da, baš ona – zagrižljivo će Mikica.– Neka, neka – reče zlobno stara piljarica Benkovićka. – Zašto bi

samo siromašne coprnice vodili u toranj, a fine frajle puštali da mirnožive i služe vragu?– Zar je njoj bilo potrebno da se proda vragu? Nije li joj bilo dosta

imanja stare Ratkayice?– Kratka ti je pamet, dragi zvonaru! – reče Mikica. – Siromašne žene

postaju coprnice da se dobave novaca, a bogate zato da im vrag dadesvu moć!– Bože, Bože, ta lijepa mlada kontesa, pa coprnica! – čudile se žene.– Što vi mislite – reče Mikica – da vrag izabire samo stare babe? Ta

grofica je najveća coprnica od svih koje smo dosad spalili. Kontesa jeimala sve moći što ih ima vrag. Što nije dao nijednoj, to je dao njoj.Ona je svoju služinčad i kmete pret varala u volove i dala ih uprezatipod plug, pa je tako dala izorati sve svoje oranice.Žene su ušutjele. Ono što im je Mikica pripovijedao, nisu još nikada

čule. Bile su upravo poražene od čuda. Ali onda najednom provali iznjih silan bijes i one stadoše Neru proklinjati.– Takve stvari mogu počiniti samo grofovske coprnice! – reče

Benkovićka.– Prokleta coprnica – plane Jalža Puncerka. – Trebalo bi je tri dana

peći na lomači.– Još je pitanje hoće li je spaliti – važno će Mikica. – Grofovi će

učiniti sve daje spase.

W

– Šta? Daje spase? Neka se samo usude – planuše žene. – Ako jojnećete vi zapaliti lomaču, planut će im kuća nad glavom. To možeš rećigradskom sucu.– Ako za osam dana ne bude na lomači, potući ćemo svu gospodu,

bila kriva ili prava – zagrozila se mesarica Regina Suhar.– Bogme hoćemo! Nitko od gospode neće prekoračiti crkveni prag,

ako joj što prije ne nalože oganj pod Mesničkom kulom.– Najprije moramo provesti istragu – reče ozbiljno Mikica. – Sutra

prije podne bit će već prvo preslušavanje pred sudom. Preslušavat će jeu županijskoj kući koja se drži tornja, jer kad bi je vodili po ulici usudbenu kuću, mogao bi je koji od velikaša spasiti.– Neće, neće – viknuše žene. – Ona će gorjeti kao i sve druge.– Zakoni su za sve jednaki! – vikao je Žajler.– Da, da, nikada nije molila – reče Benkovićka. – Vidjela sam je u

crkvi. Nikad nije micala usnama. Uvijek je gledala u oltar, ali usta su jojbila mirna. Je li onda molila?– Dolazila je u crkvu samo zato da svijet ne vidi daje coprnica.– Sada mi pada na pamet: kad se pričešćivala, vidjela sam kako se

jednom nagnula i metnula rupčić na usta – reče Puncerka.– Sigurno je uzela iz usta hostiju daje odnese nečastivom!– A sjećaš li se – reče Benkovićka babi Jani – kako je uvijek onda

kad je pokraj nas projahala na konju nastala oluja?– A kako je ono bilo, babo Jano, kad je umrla i opet uskrsnula? –

upita Mikica babu Janu.Baba se namršti i stade pripovijedati kako su u jednoj podrtini našli

lijes s kontesom i kako je ona najednom iz njega izašla živa.– Neka mi tko reče da tu nije imao posla vrag! – zakima glavom

zvonar.– Čut ćete vi još koješta – reče Mikica. – Žalim što još zasada ne

mogu o tome govoriti, jer još traje istraga. Ali to vam mogu reći: da jesamo ona počinila sve zlo što je stiglo Grič.Četiri stotine godina vrag drži na svijetu coprnice, ali takve još nije

nikad bilo na Griču.Mikica je još neko vrijeme razgovarao s babama i zvonarom, a onda

je otišao.

W

Babe i zvonar odoše ubrzo iza njega i razletješe se po Griču dasvojim prijateljicama i prijateljima pripovijedaju što su sve čuli.

PRED SUDOM

Prije podne slijedilo je Nerino preslušavanje pred sudom. Krajačić jeradio grozničavom brzinom da se proces protiv kontese što prije svrši ida što prije dođe do osude.Preslušavanje se imalo obaviti u stražarnici odmah uz toranj. Tamo

je bio smješten dugi stol sa stolicama za suce. Vani, u Kamenitoj ulici,skupio se svijet i pripovijedao o strašnim nedjelima grofovske vještice.Bučio je čekajući da čuje što je pred sudom iskazala.U deset sati prije podne uđoše u stražarnicu sudac Krajačić, senator

Brajdić, gradski notar Sale, mali sudac Babić i četiri prisežnika.Ponajprije su se dogovorili da će Neru, jer je kontesa, oslovljavati s "vi"da velikaši ne bi prigovarali, a onda zauzeše svoja mjesta. Nadzornikuza pode odmah u toranj i za nekoliko časova otvore se željezna vrata.Iza njih pojavi se Nera. Njezina kosa bijaše kuštrava i nepočešljana,svilena haljina blatna i zgužvana, lice blijedo, a ruke okovane lancima.Stala je mirno pred sudački stol i omjerila redom svu gospodu. Nekoćsu se svi ovi ljudi klanjali njoj i njezinoj baki. Sada joj, eto, okovašeruke koje su nekoć s počitanjem ljubili.Prvi je postavio pitanje senator.– Kako vam je ime?– Nera Keglević.– Jeste li dobili pozivnicu da se javite na sud?– Nisam ništa primila. Gradski sudac poslužio se prostom varkom da

me namami u toranj. Nije imao odvažnosti da me pozove pred sud kakoto zakon propisuje.Krajačić je srdito pogledao senatora što nije propustio ovo propisno

pitanje. Ovaj je bio u neprilici, ali je bez obzira na njezin odgovornastavio pitati:– Znate li zašto stojite pred ovim sudom?– Zato jer je ljudski razum obolio i jer ste vi pogazili zakone.

W

Odgovor je uzbudio gospodu. Ali nastaviše:– Znate li tko vas je optužio?– Ne znam i zato tražim od vas da mi kažete tko me je optužio i

zašto.– Na to vam sud nije dužan odgovoriti.– Sud mi, dakle, ne da da se branim? I vi to zovete sudom? To je

razbojstvo!– Upozoravam vas da se imate vladati mirno i odgovarati samo "da"

ili "ne".– Vi ste me pozvali ovamo da se optužim, a ne da se obranim?– Pozvali smo vas da nam kažete što ste radili jedne noći na sam

utorak u šumi na križanju kad ste navalili pištoljem na kapetana Sinišu.Ovo ju je pitanje silno iznenadilo."Zar je moguće da me je taj čovjek ovako strašno optužio?" pomisli

ona.U njezinoj se duši uzdigla u zatvoru zaboravljena mržnja prema

kapetanu.– Izjašila sam na šetnju, kao svaki dan – odvrati ona.– A zašto je one večeri snašla cijelu okolicu pod Sljemenom oluja? –

upita senator.– To će vam znati samo gospodin Bog!– Zašto se one noći u kući vašega kmeta, koji vas je primio pod svoj

krov, ugasnulo ognjište i pepeo se uzvitlao po cijeloj sobi?– Jer je kroz otvor krova udario na ognjište vjetar.– Zašto niste one večeri kad su udarili gromovi s kmetovima kleknuli

i prekrižili se?– Jer se ne bojim ni bure ni gromova. Samo praznovjerni luđaci

dršću pred gromom i olujom.– Kako to daje vaša baka jednog dana naglo, bez ikakva povoda, pala

u bolest i izgubila pamet?– To nisam kriva ja.– Jeste li se bavili liječenjem?– Ja sam nastojala liječiti samo jednu bolest, a to je: glupost! Kako

vidim, nije mi uspjelo.– Onda, dakle, priznajete – primijeti senator i nastavi: – Zašto ste

W

jedne noći kod babe Urše tražili ljubavni napitak i za koga?– To je bila samo izlika da vidim što se događa u kući te žene.– I to, dakle, priznajete!– I pozivam se na svjedoke, na Franceska i grofa Čikulinija da sam

rekla istinu.Sudac nije svjedoke zabilježio i preko toga se prešlo kao da ih nije ni

navela.– Priznajete li da ste vještica i da ste kapetanica u cehu vještica?– Vještica nema, niti ih je bilo. Samo ih vi stvarate, a vaši džepovi

znaju i zašto.Suci se na ovo žestoko razljutiše. Odrediše da se optuženici imaju

staviti na ruke i noge teški okovi.Nera ih je izdržala premda su bili gotovo nepodnošljivi.– Istini stavljate okove. Ali pamet ne možete okovati. Ljudi će

jednom ipak uvidjeti da je sve to bila laž i zabluda. I vaša djeca stidjetće se vaše zablude – dobaci im ona.Gospoda su od gnjeva poskakala sa stolica. Nitko više nije mogao

ostati miran. Neki su čak izvadili svoje škapulare – da ih vještica ne biurekla.– Na mučila s njom! – povikaše sva gospoda ujedan glas.Nadglednik uza povuče Neru za sobom u toranj tako naglo da je

gotovo pala po stubama. Sud pozove odmah pravnog zastupnikaDvojkovića da sastavi prijedlog neka se Nera stavi na mučenje.Dva sata iza tog preslušavanja podnio je gradski odvjetnik

Dvojković prijedlog:"Optužena kontesa Nera Keglević, premda je nepobitnim

svjedočanstvom okrivljena da je vještica, ipak sve jednostavno niječe itime nikakvog pravnog i jasnog odgovora niti za svoju obranu, a jošmanje protiv tobože nepravednog hapšenja i tamničenja ne donosi. Zatako velike i teške zločine kojima je optuženica optužena nije dovoljnosamo jednostavno nijekanje, štoviše ono okrivljenicu još više okrivljuje,jer se prosto nijekanje po zakonu naše kraljevine ne može uvažiti.Niječući čin pokazuje je upravo krivom, a to se potvrđuje još i drugimnepobitnim dokazima kao što su: dobrovoljne i poslije mučenjapotvrdne izjave drugih optuženica daje s njima drugovala i počinila

W

mnogo štete ljudima, marvi i usjevima, zatim što je nekakvomnadnaravnom moći stvarala tuču i druge zračne nepogode i, napokon,što je sklopila ogavni savez s vragom koji joj je tu moć udijelio. Dakle,već zbog svega toga imala bi se odmah osuditi i smjesta spaliti. Ali dase zadovolji pravici, da se dozna i za druga tajna njezina nedjela i da seotkriju i njezine drugarice, molim i zahtijevam da se prema postojećemzakonu udari na muke.Blaž Dvojković pravni zastupnik grada Griča, v.r."Suci su ovaj prijedlog pričekali u gradskoj vijećnici. Čim je stigao u

njihove ruke, jednoglasno ga prihvatiše i odrediše da se sutra u 2 satanoću stavi Nera na muke u gradskom mučilištu.Kad je Dvojković iza toga došao kući, ispriča Vojkffyju što se

dogodilo i doda:– Ne mogu ti pomoći, moje mi zvanje zapovijeda da tako postupam.

Ako ti možeš štogod učiniti za Neru, učini. Ja ću ti pomoći samo utolikokoliko to zasijeca u moje zvanje kao zastupnika pravde. Ja ne mogukršiti zakon pred javnošću, jer bi na mene graknula, ali potajno moguučiniti što hoćeš. Zakon ne može vikati.

NA SAVI

Mala Sanda hodala je na prstima, tiho i oprezno, i zatvorila sva vratakoja vode u njezinu sobu. Onda je uzela malu ružičastu svjetiljku imetnula je na stolić do prozora, pošla tiho na drugi prozor, otvorila ga ipogledala u vrt. Vani bijaše sve tiho i tamno.Sanda se nadvila nad prozor i prisluškivala, a onda se opet povukla u

sobu i čekala. Zagledala se u sliku svoje pokojne majke stoje visjela nadvelikim divanom. Nekoliko puta je uzdahnula i opet pošla do prozora.U vrtu su se čuli koraci, tihi i oprezni.Muškarac pruži ruku kroz prozor, a Sanda mu šuteći dade ključ.Onda brzo zatvori prozore, spusti zastore i otvori vrata.Na pragu se pomoli mladić garava lica i sanjarskih očiju. Tiho

pristupi k Sandi, uhvati joj obje ruke i vruće ih izljubi.– Sanda, jesi li mislila na mene?

W

– Ti znaš, Francesko...– Draga, mila moja.Mladić je s toplim ushićenjem gledao djevojku koja je u bijeloj

haljinici, s kuštravim plavim kosama, izgledala kao dijete.– A gdje su drugi?– Evo ih, već dolaze.Tiho, hodajući na prstima, uniđu grof Čikulini, pa redom svi

Remetinci, a posljednji otac Smole. Šuljali su se u sobu, šapćućipozdravili Sandu i onda sjeli oko stola kao urotnici koji se pripremajuza neki veliki pothvat.Svi su bili ozbiljni, odlučni. Samo se otac Smole sasvim pognuo.

Njegova donedavno napola sijeda glava sada mu je posve posijedila.Izgledao je star i slomljen.Sjedili su tiho, ne progovorivši ni riječi. Najednom se iz hodnika

začuli čvrsti i odlučni koraci.Mladež dignula glave i uprla oči u vrata. Ova se otvore, a u sobu uđe

Tito. Svi u jedan mah krenuše prema došljaku.– Što je?– Uspio sam!Sva se lica razvedriše, a mladež se uzgibala.– Je li bilo teško? – upitalo ga nekoliko glasova.– Sasvim lako. Došao sam poslije Nerina preslušavanja k ocu u

Gradsku vijećnicu. Sudbeno je povjerenstvo upravo vijećalo i odrediloda se Nera sutra u zoru ima staviti na muke.Sanda je tiho ciknula, a oči joj se napuniše suzama.– A onda? Što je bilo dalje? – pitao je nestrpljivo Čikulini.– Sjeo sam k ocu i rekao mu: uza sve to stoje preslušavanje tako

ispalo, velik dio svijeta ne vjeruje da je Nera vještica.Ovaj put nije čitav puk uz vas.– Na žalost, jest – reče Sanda. – Služinčad mi priča upravo strašne

stvari o Neri.– Znam – prekine je Tito – ali ja sam oca uvjerio da ima jedna

stranka koja žestoko brani Neru. Rekoh: "Ova stranka huška puk protivtebe i suda. Otac si mi pa ti velim: uzdrman je tvoj sudački položaj!"Moj stari izbuljio u mene oči, pune straha i zabrinutosti.

W

– Jest – rekoh mu ja. – Mnogo ih znam koji ne vjeruju da je kontesazaista vještica i moram priznati da se već i u krugovima dvorskegospode Auersperg govorilo kako je Nera nevina i da si je ti nezakonitozatvorio.Da ste vidjeli lice moga oca! Siromah, problijedio je i posve se

zgurio u svom stolcu.– Ja ću im dokazati daje vještica – zaprijeti on.– Nešto bih ti savjetovao – rekoh ja.On me pogleda pitajući.– Danas više nije običaj da se vještice vode na Savu, ali to bi ipak

bio najbolji dokaz. Učini taj pokušaj potajice. Prije nego je staviš namuke, odvedi je na Savu i učini pokus. Stari me široko gledao.– Ti znaš kako se vjerovalo u to! Ako je optuženica potonula u vodu,

bila je izgubljena, svi su bili uvjereni, da je rođena vještica. Ako toučiniš danas, osvojit ćeš sve nevjerne Tomaše.Stari je časak mislio, a onda mi reče:– To bi onda morao učiniti još ove noći, prije nego dođe na mučila?– Naravno – rekoh ja. – Ona će sigurno potonuti, a sutra će se to

objaviti puku i time će prestati sumnjičenje onih koji sada brane Neruda nije vještica.Stari me je ushićeno uhvatio za ruku. Taj čas bilo mi je neugodno što

ga ovako gadno varam. Ali radi se o jednom nevinom životu, pomislihja, i opet postadoh tvrd.– Pomozi mi kako da to udesim – zamoli me otac. – Nađi povjerljiva

čovjeka koji umije taj posao.– I mi smo odmah sve dogovorili, do na vlas onako kako ćemo Neru

moći lako spasiti.– Ti si izvrstan intrigant – reče Francesko mladom Krajačiću.– Nepravedno me hvališ! Moj nesretni otac tako je lakovjeran da ga

možeš na sve naputiti. Samo zato mi je i uspjelo da ga nagovorim navašu osnovu.– Koliko je sati?– Upravo devet.– Izvrsno. Sada još imamo vremena da sve udesimo.– Kada će dovesti Neru na Savu?

W

– U jedanaest noću. Onda još nema mjesečine, pa će stvar to boljeuspjeti.– Reci mi samo što znači taj vodeni pokus? – upita Sanda.– Bojim se za Neru.– Ne trebaš se bojati. U prijašnje doba vodili su vještice na Savu,

svezali ih na dasku i objesili na uže, a onda ih spustili u vodu. Ako jeoptuženica potonula, svijet je bio uvjeren da je vještica.– Oni će je spustiti u vodu? Naravno da mora potonuti!– Ne boj se – utješi ju Tito. – Sve je to udešeno samo zato da Neru

izvučemo iz tornja. Kad jednom ugleda nad sobom vedro nebo, onda jeviše neće voditi natrag u toranj.– Dao Bog – tiho će Sanda – ali ja sam silno nemirna.– Lezi i čekaj dok ti ne javim da je Nera u Slavetiću.– Na Oršićevu imanju priredili ste joj utočište?– Jest. Danas je odanle došao Francesko i priredio sve što je

potrebno.– Onda se žurite. Mene hvata prava groznica – reče Sanda.– A sad, djeco, idemo na Savu – pozove ih Tito.Otac Smole pođe prvi. On je neprestano šutio. Otkako je Neru

zadesila ova nesreća, bio je kao izgubljen. Odobravao je osnove mladihljudi i podupirao ih, no uvijek je šutio i zurio preda se.I mladež pode za kapucinom. Izašla je tiho i nečujno, kako je i ušla.Francesko je toplo poljubio ruku svojoj maloj vjerenici, a onda

izašao i on – posljednji. Sanda je zatvorila vrata i još dugo prisluškivalanjihove korake koji su odmicali sve dalje i dalje.U tamnoj noći ljeskala se Sava hiteći širokom dolinom koju je žubor

valova napunio ugodnim šumom.Na obali ispod tornja leže na pijesku četiri čovjeka. Ispružili se

potrbuške, ali ne spavaju. Kao da nekoga čekaju u zasjedi.Kraj živice što je porasla uz obalu začuje se najednom sušanj lišća.

Podigoše glave, a iz grmlja izađe čovjek u dugom crnom ogrtaču:– Vivant6 Remetinci!Kad je čovjek izrekao ove riječi, skočiše mladi ljudi na noge. – Što

je?

6 Vivant (lat.) – Živjeli.

W

– Upravo sada izvedoše Neru iz tornja i posadiše je u kola.– Kako se držala?– Tiho i apatično. Nisam joj mogao ništa dojaviti. Oca Smolea nisu

pustili k njoj.– Idemo li?– Hajdemo. Vrijeme je.Četvorica ljudi u kmetovskim surkama i sa šubarama na glavi pođoše

zajedno s onim koji je došao u crnom ogrtaču. Išli su šuteći uz obalu ibrzo prispjeli k drvenom mostu na debelim stupovima.– Je li splav pripremljen?– Sve je u redu kako smo se dogovorili.Neobični seljaci izgubiše se pod tamnim mostom, a onaj peti u

crnom ogrtaču pođe prema cesti kojom se dolazilo iz Zagreba.Neko je vrijeme stajao mirno čekajući. Najednom izdaleka zadrndaju

kola. On brzo skupi svoj ogrtač i pođe na most.Kad su kola stigla pred most, izađu iz njih Krajačić, mali sudac

Babić i Sale. Iza njih stajahu još jedna kola. Iz njih siđe Nera sdvojicom stražara.Svi pođoše na most. Dvojica stražara nošahu baklje.– Ti si već ovdje, Tito? – čuo se glas gradskog suca.– Jesam!Nera je iznenađeno zurila u svoga prijatelja Tita. On joj se malo

približio i stisnuo joj ruku.Nera je uvidjela da se radi o nečemu što ne razumije, ali je slutila da

će ono što će se dogoditi biti njoj u prilog.Stražari uhvatiše Neru i prisloniše je uz jednu dasku koja je imala

karike za ruke i noge. Gotovo je razapeše na dasku. Onda je objesiše najako uže i stadoše je spuštati preko ograde mosta dolje, u Savu.– Netko bi morao dolje paziti da li će potonuti – reče Sale.– Sve je u redu, dolje pod mostom je čovjek u ladici – odvrati Tito.Nera je razabrala da je spuštaju u duboku hladnu tamu. Osjećala je

pod sobom i oko sebe prazninu, kao da joj je nestalo dna. Hladni mokrizrak strujio joj oko tijela. Što su je dublje spuštali pod most, bivalo jojsve hladnije. Onda joj bljesne pred očima hitra Sava, a lice jojpoprskaše sitne kapljice savskih valova.

W

Pričinilo joj se da se iz bezdane tame dižu prema njoj ogromne, dugeruke i posižu za njom kao zmajevi. U taj čas uhvate je te ruke i onaosjeti njihov dodir, onda tvrdo tlo pod sobom i šapat nekih poznatihglasova. Sad je shvatila da se nalazi na splavi.Dvije ruke odrezaše uže na kojem je bila spuštena, a umjesto nje

objesiše težak uteg. U taj čas otisne se splav po hitroj bujici. Nera jeosjećala da hrli nekamo daleko, da se oko nje vrzu ljudi, daje pokrivajurupcima i nježno joj šapuću:– Sad ste opet naši, Nero, sad ste opet slobodni!Ona nije odgovarala. Ležeći na splavi zurila je preda se u tamu kroz

koju su prštale hladne kapljice Save i močile joj lice.Remetinci su Neru odvezali s daske i oslobodili joj ruke i noge iz

željeznih karika, dok je splav hitro i glatko klizio po rijeci.Gore, s mosta, čula se buka i vika. Baklje se maknule i kao da su

poletjele tamom. Bakljonoše su trčali, a za njima se čula psovka,prepirka i galama.S Nerom na splavi sjedila su dva njezina prijatelja Francesko i

Stiller.– Zaboga, meni se čini da snivam! – reče Nera.– Hvala Bogu da to nije san! – reče Francesko. – Još malo pa ćemo

se iskrcati. Na obali na ugovorenom mjestu čeka nas Čikulini sprijateljima, a onda ćemo ravno u Slavetić gdje ćemo vas sakriti udvorcu grofa Petra. Sve je to osnova našeg Tita.– Tita? – opetovaše Nera u sebi. I pomisli na pismo što ga je dobila u

tamnici.Noć je bila tamna i hladna. Sava je hitila kao da se i ona žuri da što

prije odnese splav onamo gdje se Nera imala iskrcati.Pred očima spašene Nere izmicale su tamne sjene grmlja što je raslo

po obalama. Kontesa je sklopila ruke i tiho prošaptala:– Ja sam osjećala da će me netko spasiti!... Nisam se bojala smrti, ali

onih muka! To je bilo strašno.Jedva što je Nera s Remetincima progovorila nekoliko riječi,

uzvrpoljiše se oni i ustadoše. – Evo nas na cilju!– Vidiš crvenu svjetiljku? Ono je Čikulini.Spretno zaustaviše splav i iskrcaše Neru na pijesak. Gore na obali

W

crvenila se svjetiljka oko koje je stajalo nekoliko ljudi. Neru dovedošena obalu. U susret dolazilo im je više ljudi kojima se lice u tami nijemoglo razabrati.– Čikulini! – Zovne Francesko.Mjesto odgovora uhvate ga najednom dvije jake ruke iza leda. Lecne

se i htjede se istrgnuti. Tada opazi da su dva gradska stražara većpograbila Neru i stala je vući, a istodobno da su neki ljudi pograbiliostalu trojicu njegovih drugova koji su se iskrcali sa splavi.Nekoliko časaka zurili su u ljude kojima su pali u ruke i koji su ih u

tren oka svezali.Imali su uza se oružje, ali su tako sigurno očekivali svoje ljude da u

prvi mah nisu mogli shvatiti što se to događa.Čikulinija i njegovih drugova nije bilo. Mjesto njih dočekaše ih ljudi

notara Salea."Što to znači?" pitao se Francesko. "Samo izdaja mogla nas je ovako

natjerati u šake Saleovih ljudi."Izdajica je mogao biti samo Remetinac. Nitko drugi nije znao za

njihovu osnovu gdje će se iskrcati, ni da će im signal biti crvenasvjetiljka. Mladića obuzme potištenost. Dakle, medu njima imaizdajica? Gdje je Čikulini? Znali su daje mladi grof zaljubljen u Neru, asumnjalo se i o Titu da Neru ozbiljno ljubi. Nije li možda ljubomorakriva izdaji?Dok je Francesko razmišljao, povezaše Saleovi ljudi đake i prisiliše

ih da se uspnu na kola. Neru su već stražari vozili na Grič, u onu strašnukulu u kojoj je morala biti još ove noći stavljena na muke.Potištenost je obuzela Neru kad stražari za njom ponovno zatvoriše

vrata groznog tornja na Kamenitim vratima. Još čas prije osjećala je okosebe zrak slobode, gledala je i slušala svoje prijatelje, a sada je, eto,opet uvedoše u tamnu rupu kamo je zatvoriše prvi dan njezinogtamnovanja. Nije u prvi mah mogla ni da shvati kako je dospjela u rukestražara. Tek kad je počela o tom razmišljati, stade razabirati da se radio izdaji.No tko je mogao izdati domišljatu zamisao Tita Krajačića?Sin gradskog suca pokušao ju je s Remetincima oteti."Tito?" mišljaše Nera. "Zar da je on njezin nepoznati prijatelj koji joj

W

je navijestio oslobođenje i bio bi ga proveo da ga nije izdao nekibezdušni izdajica?Ako je Tito, onda neće ni sada klonuti duhom. On će me možda ipak

spasiti", nadala se Nera. "On zna sve osnove svog oca, on zna sve štosudac kani s njom."Sad se Nera sjeti da još ove noći ima biti stavljena na muke. Taje

pomisao prestraši. Pred očima joj osvanuše mučila što ih je gledala umučilištu i trnci joj prodoše tijelom. Bože, sad joj više nema spasa!Noćne ure su prolazile; u dva sata noću stavit će je na muke. Sada jeshvaćala da su je Remetinci htjeli ove noći osloboditi da ne dođe namuke."Zar zbilja na muke? Ako me razapnu na strašna mučila, onda sam

zauvijek izgubljena. Moj duh će izdržati, ali tijelo neće. Oni neće ništaod mene čuti, ali tijelo će mi osakatiti. Onda je bolje da me odmahmetnu na lomaču", mučile su Neru teške misli.Oblije je hladni znoj. Pomisao da će za koji čas ili sat njezino tijelo

biti izmrcvareno, ispunjavala je većim užasom nego misao na smrt.Kad bi samo znala koliko je sati! Sa strahom je prisluškivala oko

sebe. Svaki čas je pomislila da će se, eto, sada otvoriti vrata i pojavitimučitelji sa zasukanim rukavima i zlobnim iscerenim licima.Ali oko nje bijaše sve tiho. Samo je katkad prodro kroz tamu do nje

prigušeni uzdah vještice što su je prošlu noć izmučili. Uzdigne glavugore, prema rešetkama, kroz koje je mjesec rasipao svoje sjajno srebrnosvjetlo."Kako je blizu to svjetlo", uzdahne Nera. "To znači da se mjesec

digao. Dva sata su blizu, pomoći nema." Nera se baci na slamu. Štakorišto su se sakrili pod slamu zacvilješe i raspršiše se na sve strane. Sad ihse nije više bojala. Nad njom su lebdjela strašna mučila.Časovi su prolazili. Pred tamnicom razabirali se glasovi. Trenuci

mučenja bili su sve bliže...

SVETACRAFAEL

Mjesec je već visoko plovio na vedrom nebu i rasvjetljavao gričke

W

ulice. Samo duž Benetičke ulice spuštala se tamna sjena što su je bacaliizbočeni krovovi kuća.Po toj sjeni tik uz kuće šulja se visok čovjek, ogrnut kožnatim

plaštem. Glavu je pokrio kapucom i navukao je sve do nosa.Koraca tiho i ogledava se na sve strane. Vidi li ga možda tko? Pred

jednom malom drvenjarom stane, prisloni glavu k oknu i pokuca.Jedanput – dvaput.Nitko se u kući ne makne. Čovjek pokuca i po treći put. Za nekoliko

časaka otvori se prozorčić, a ispod gusta zastorčića pojavi se tamnasjena.– Tko to kuca? – upita glas s prozorčića.– Čovjek koji odmah treba tvoju pomoć – odgovori glas pod

prozorom.– Je li kmet ili gospodin?– Imam zlata koliko trebaš.– Počekaj časak, da ti otvorim!Čovjek u plastu povukao je kapucu još dublje na lice i zamotao se

još opreznije u plašt.Otvore se drvena vrata dvorišta, a noćni posjetnik ude. Malen, suh

čovjek uvede ga u drveni trijem kuće iz kojega su vodila vrata u sobu.Mala svjetiljka na stropu samo je donekle rasvjetljavala siromašno

uređenu sobicu. Na sredini je stajao tek malen stol, a na njemu križ,zemljana posuda sa svetom vodom i mala grančica zelenog lišća. Ujednom kutu slamnjača, do nje stolac, na njemu vrč vode.Cijela je soba inače prazna. Samo su stijene oblijepljene svetim

slikama tako da se zid zapravo i ne vidi. Slike čine u toj pustošineobičan dojam.Čovjek u plastu ogledao se po sobi. Onda uspravi pogled na svog

kućedomaćina stoje pred njim izgledao kao patuljak. Malen, suh, sduguljastom glavom i oštrim crtama lica, vrlo pronicavim očima idugom plavom bradom, sličio je nekom crkvenom svecu. Samo nos,neobično dugačak i hebrejski zavinut, kao da se ruga njegovusvetačkom licu.– Što želiš? – upita došljaka.– Jesi li ti Rafael koga ljudi drže svecem i u čije riječi svatko vjeruje

W

kao u Sveto pismo?– Jest, ja sam taj – tako je volja Gospodnja.– Unaprijed ti kažem da ja ne vjerujem u tvoja proročanstva i tvoja

gatanja.– Što si onda došao?– Jer ćeš mi ipak pomoći svojim svetačkim zvanjem.– Ako ne vjeruješ u Boga i u svetu moć koju on dade svom

službeniku, ne mogu ti pomoći.Čovjek u plastu segne u džep, izvadi pregršt cekina i baci ih na stol

daje cijela soba zazvečala.– Ali ti vjeruješ i u ovog Boga! – nasmije se čovjek u plaštu i pokaže

na cekine.Lice se malomu čovjeku oteglo, pronicave njegove oči skakale po

cekinima kao oči grabežljive zvjerke.– Slušaj me, Rafaele. Ti bi se sada želio zgražati nad onim što sam ti

rekao, ali sjaj ovih cekina škaklja ti dušu. Preda mnom se ne trebašpretvarati – ja poznajem tvoju svetost i tvoja sveta proročanstva.– Što govoriš, gospodine? – pitao je Rafael zbunjeno.– Govorim ono što znam.– Otkud bi ti znao kad bi to i bilo istina? Moj život je ljudima

zagonetka.– Ali meni nije – nasmije se onaj u plastu i onda nastavi oštrije: –

Hajde, hajde, nemam kada, vrijeme je hitno. Sjednimo, pa se ljudskiporazgovorimo.Stranac sjedne na stol na kojemu su ležali cekini, a Rafael na jedini

stolac što gaje primakao posve blizu strancu. – Čuj me, Rafaele – rečestranac prekriživši noge. – Nemoj misliti da te preda mnom izdaje samonos. Mi smo se dvojica već negdje vidjeli.Rafael problijedi i upita:– Što hoćeš time reći? Reci odmah! Hoćeš li me pred svijetom

izdati?– Nije mi ni na kraj pameti, meni je u prilog da ti svijet toliko

vjeruje.– Nemoj misliti, gospodine – stade se ispričavati Rafael – da sam ja

prosti varalica. Ja sam samo čovjek koji ima malo više pameti od

W

drugih, pa svoju pamet unovčuje. Jednoga dana prorekao sam svojojgazdarici da će imati veliku i dobru žetvu – a to je lako proreci. Drugidan razglasili me po gradu da sam neko nadnaravno biće. Kad samvidio kako ljudi vjeruju svakojakim vračarijama, stvorio sam sebi odtoga zanat. To je sve naravno. Čovjek treba čizme i za to ima čizmara.Svijet hoće da se služe mise, za to treba popa, puku se hoćepraznovjerja pa za to, eto, ima sveca Rafaela. Budući da me trebaju,moram, dakle, postojati.Što ljudi traže, s onim se trži, ja prodajem robu koju svijet treba. To

je kao na dlanu – dovrši s lukavim smiješkom Rafael.– Tako je – potvrdi stranac i udari rukom po stolu da su cekini

ponovno poskočili i zazvečali, a "svecu" zaigrale oči. – Ja trebam tvojesvete robe – i to odmah. Budeš li moju želju izvršio, ovi cekini bit ćesamo predujam, ako je ne izvršiš, onda ću tvoju svetost objesiti nagalženicu na Savskoj cesti. Što me toliko promatraš? Htio bi znati tkosam?– Glas mi je poznat, ali lice je odviše prikrito kapucom.– Tko sam, to te nije briga, nego pitaj što hoću od tebe.– Dakle, govori, gospodine – tiho će Rafael.– Ti dobro poznaš gradskog suca Krajačića i on te često zove.– Često me pita za savjete u svojim sudačkim činima.– Izvrsno! – klikne stranac i skoči sa stola.Rafael je problijedio od straha, a čovjek u plastu zlobno se nasmiješi,

prekriži ruke i reče mu:– Čuj me, Rafaele. Nikad još nisi u životu svoju svetost tako skupo

prodao kao što ćeš je moći prodati meni. Dobit ćeš toliko zlata da ćešmoći uzeti lijepu Sidu za kojom si jednom izgubio svoje svetačke oči.Rafael je protrnuo i prestrašeno pogledao neznanca koji je kao od

šale kljuckao po njegovim najskrovitijim tajnama.– Samo se smiri – reče stranac – ali napni uha i mozak. Sudac

Krajačić klanja se tvojoj svetosti. Tvoje proročanstvo njegovo je Svetopismo, ti si onaj koji za njega piše zakone.– Tako je volja Gospodnja – sklopi Rafael ruke na prsima.– Tu glupost spremi za Krajačića. Pođi sad odmah k njemu, potraži

ga gdje god bio, razumiješ li me?

W

– Razumijem.– Ako je u krevetu, izvuci ga ispod pokrivača, ako je u tornju

vještica, prodri u toranj, bilo silom ili križem, kunući ili moleći, bilokako, ali ti moraš za četvrt sata govoriti s Krajačićem.– Nema brige, ja mogu do njega i kad je u ispovjedaonici.– Kad dođeš pred Krajačića, neka se tvoja časna svetost pretvori u

najsvetije svetište. Ti ćeš Krajačiću utuviti u glavu da je u tornjuzatvorena vještica Nera Keglević drukčija od svih drugih vještica. Vragda ju je učinio takvom da je nikad muke neće prisiliti da štogod prizna.Da ima samo jedan na čin kako se može dobiti priznanje svih čarolijašto ih je počinila. Naime: ako je bez mučenja osude na smrt i povedu nalomaču. Ondje neka mole litanije koje sam ja, evo donio. Kad izmole,njezina će se snaga slomiti i ona će sve priznati. Ti reci da ti se ukazalaDjevica Marija i dala ti ove litanije i savjet. Ona će priznati čarolije inedjela kakva svijet još nikad nije čuo.– Ne znam što time kanite, ali razumio sam što želite.– Tebi i ne treba ništa drugo da znaš nego to da ćeš dobiti dvostruko

onoliko cekina koliko ih vidiš ovdje na stolu. Ali samo onda akoKrajačić izvede ono što ti rekoh. Sad je blizu jedan sat u noći, a u dvakane je staviti na mučenje. Prije dva sata moraš svoju zadaću obaviti.Pazi: Nera Keglević ne smije doći na mučila.– Razumijem – reče Rafael. – Gdje ćemo se sastati?– U Kamenitim vratima, pred kipom Majke Božje u tri sata u noći.– Dobro – reče Rafael – idem odmah na posao.– Pazi da budeš točan, jer bi mogao izgubiti koje sveto rebro.Stranac izađe iz sobe u dvorište, a Rafael mu otvori vrata kroz koja

izađe na ulicu: Tu se stisne uz ogradu i pogleda oko sebe. Nigdje nijebilo nikoga. Tek je po zidovima i krovovima kuća drhtala mjesečina.Stranac se otisne tihim koracima niz ulicu. Prošao je kroz Benetačku

ulicu gore, zaokrenuo uz Opatičku i spustio se na cestu što je vodila sGriča na Kaptol. Na cesti bilo je pusto, nigdje živa stvora. Na tratinikraj ceste pružili se uvis bagremovi i bacili na tratinu široku sjenu.Stranac sjedne. Pred njim ležali su Grič i Kaptol, prekriveni srebrnimplaštem mjesečine. Stranac okrene lice prema kuli Kamenitih vrata.Činilo se kao da nad cijelim Gričem vlada mir i da sve sniva čarobni

W

san u tihoj mjesečini. Samo iz one kule prodiru uzdisaji.Stranac u plastu naglo se digne i počne hodati po tratini gore i dolje.

Svaki čas pogledavao je na mjesec kao što pogledavaju kmetovi u suncekad hoće znati koliko je sati.Onda je opet pošao duž ceste i spustio se sve dolje do Kamenitih

vrata, sakrio se u sjene drveća i gledao neprekidno u crnu kulu,obasjanu mjesečinom. Kroz rešetke njezinih prozora zurila je u sjajnunoć tama naviještajući da se u toj kuli događa nešto strašno.Stranac je postajao sve nemirniji. Vraćao se opet natrag do

bagremova, bacao se na ledinu, nepomično motrio preda se i opet dizao,hodao po cesti gore-dolje i navlačio kapucu na svoje lice. Kao da se bojida ga mjesec ne bi prepoznao.

GLAS S NEBA

U mučilištu bijaše sve spremno. Sudbeno povjerenstvo zauzelo većsvoje mjesto, a đak Mikica držao je u ruci svoje pero i vrlo važnimizražajem lica pogledavao gospodu prisežnike, senatora Babica, notaraSalea i suca Krajačića. Grabanti su u pozadini mučilišta požudno gutaliposljednje ostatke starog vina što im gaje poslao Krajačić kako bi se štobolje okrijepili za današnje mučenje.Svi su se nekako neobično osjećali, svi su očekivali da će današnje

mučenje biti zanimljivije od svih drugih. Svi su bili uvjereni da ćegrabante stajati mnogo truda da jaku i čvrstu kontesu navuku na mučila.Sudac Krajačić jedva je čekao čas da mu predvedu omraženu

vješticu. Nekoliko puta opomenuo je gospodu prisežnike da se dobropoškrope svetom vodom i izvade svoje škapulare iz njedara kako ihvještica ne bi urekla. Napokon su grabanti namjestili kotače, pripremilišpanjolske čizme, izvukli iz kuta drvenog konja i metnuli na drveni stolpalčenice.Krajačić dade znak, a dva stražara upute se u tamnicu po Neru.Ona je još uvijek ležala na slami. Izgubila je svaku nadu. Ni

Remetinci je nisu mogli oteti, ni vijest da će je kraljica osloboditi nije seobistinila.

W

Stražari otvoriše željezna vrata i uđoše u tamnicu.– Ustani! – vikne stražar.Nera ustane."Čemu da se opirem?" mislila je u sebi. "Sad je ionako sve svršeno.

Neka učine sa mnom što ih je volja. Možda imam u sebi toliko snage daprepatim, a možda ću i umrijeti."Pošla je za stražarima kroz tamni pljesnivi hodnik i ušla mirno preko

praga u mučilište. Pogledom je zaokružila cijeli prostor i odmah znalazašto ovdje sjedi taj sud, zašto sjedi Mikica, zašto su pripremili mučila izašto su grabanti i henkar zasukali rukave.Sudac Krajačić pozove Neru da stupi u sredinu. Jedan stražar

rasprostre pred njom bijelu kabanicu, a sudac Krajačić upita:– Je li to vaša kabanica?– Jest – odvrati Nera.– Priznajete li da ste u toj kabanici došli pred kulu kod Kamenitih

vrata i ubili ondje jedno novorođenče? Priznajete li da ste vi bila onabijela vještica koju smo uzalud tražili.– Što hoćete od mene? – vikne Nera. – Čemu to pitanje kad bih se

ionako uzalud branila?– Ali i ovu kapucu vezli ste vi za svog ljubavnika đavola – reče

senator Babić i pokaže joj kapucu koju je Filip istrgnuo napadačima štosu jedne noći htjeli provaliti u Nerin dvorac.Nera je gotovo apatično gledala u te dokaze. Da je bilo pred njom

sudište razboritih ljudi, ona bi im ispripovijedala kako je došlo do tekapuce i bila bi im obrazložila zašto je u ovom bijelom ogrtaču dolazilapred kulu. Ali pred ovim bi sudom svaka riječ bila uzaludna. Unjihovim očima vidjela je već sada svoju smrtnu osudu. Zar da se prednjima brani kad su je u sebi već osudili na lomaču?– Na mučila s njom! – povikne cijelo povjereništvo ujedan glas.– Krvnice, pripremi ognjena kliješta! – vikao je bijesno Krajačić.– Svući se – zapovjedi krvnik Neri.– Nikad! – vikne Nera.– Pograbite je – zapovjedi krvnik grabantima. – Dvojica za noge,

dvojica za glavu i polegnite je na zemlju.Dok su je navlačili, otkopča joj se na glavi raspuštena kosa, padne joj

W

niz ramena i pokrije njezino golo tijelo.Svi su usupnuto gledali prekrasnu pepeljasto-plavu kosu stoje

njihovim očima sakrivala gotovo čitavo strojno, krasno djevojčinotijelo.– Zašto joj je pala ta kosa najednom s glave!? – upita Krajačić

šapćući svom susjedu.Od svog stola podigao se Mikica, prišao Krajačiću i upozorio ga:– Vaša milosti, čast mi je upozoriti vas na ovu kosu. Ako se sjećate,

kontesa je nosila uvijek spletene pletenice kako to danas ne nosi nijednaplemkinja. Stare knjige kažu da vrag svojim najmilijim vješticama dajeuvijek dugu kosu, jer se u njoj može najlakše sakriti. A onda, neka vašamilost samo pogleda je li ikad vidjela kod ikoje naše ženske takvu bojukose?– Da, ona ima neku pepeljastu kosu! – šapne Krajačić zureći u Neru.– Jest, pepeljastu, a vaša milost zna da se vještice uvijek vrte oko

ognjišta i oko pepela, pa pepeo sipaju po tuđim pragovima, daje pepeožig vještica. Čudno je da baš ona ima pepeljastu kosu.Krajačić je zahvalno pogledao Mikicu i šaptao sam sebi:– Da, da, to je tako! Kako to nisam opazio već odavna! Kapetanica

vještica, naravno, mora imati pepeljastu kosu. Onda se okrene premakrvniku i reče mu: – Odreži joj kosu i baci je u vatru.Nera se lecnula i koraknula naprijed.– Što vam je skrivila moja kosa? – vikne ona prema Krajačiću.– Vraga nosiš u svojoj kosi! Eto, još malo prije pokrio te njome da te

zaštiti od naših pogleda.– Nisam znala da je vrag tako sramežljiv – prezirno će Nera. –

Gospodo – okrene se ona prema ostalom sudbenom povjerenstvu – zarje moguće da ste baš svi koji ste ovdje slijepi kao ovaj čovjek i da bašsvi mislite glavom ovog luđaka?Na čas je nastala tišina. Ali brzo je prekinuše prisežnici oštro

prosvjedujući.Krajačić, međutim, ustane i svečano prozbori propisani govor:– Pošto optužena Nera Keglević ne priznaje dobrovoljno sve

opravdane sumnje koje padoše na nju: da je sklopila savez s vragom ičinila zla djela ljudima, usjevima i marvi, određujem da se ima odmah

W

staviti na muke.Nera stisne zube, a cijelim tijelom prođu joj hladni srsi.– Dakle, čas je kucnuo! – reče Nera glasom koji je prodirao u srce. –

Pomoći mi nema ni od kuda. Preda mnom stoji zaglupljeno sudbenopovjerenstvo, iza mene nesmiljeni krvnik s grabantima, a oko nasdebele zidine crne poput pakla! Nijedan glas neće doprijeti kroz debelikamen zida i nitko neće čuti moje muke. Razderat će mi mlado tijelo,živu će me zdrobiti, a živo meso ispeći bakljama. Učinit će od menekljasti stvor, i Nera Keglević će nestati. Ostat će samo klupko mesa sazdrobljenim kostima. Ali iz mojih ustiju nećete čuti ono što želite. Neraneće nikada priznati ono što nije istina samo zato da je ne mučite.Još jednom vam velim: Nisam vještica, jer vještica nema. Ima

zlobnih ljudi i glupih sudaca! A sad možete činiti sa mnom što vas jevolja. Ja ću šutjeti i šutjeti, trpjeti i umrijeti.Nekoliko trenutaka svi su bili pod dojmom tih Nerinih riječi. Onda

Krajačić mahne krvniku i ovaj donese palčenice.Na preneraženje svih Nera sama pruži prema palčenicama obje ruke.Sudbeno se povjerenstvo zgledalo, a Krajačić prošapće:– To je znak da ju je vrag svojom moći učinio neosjetljivom!– Onda glasno zapovjedi krvniku:– Palčenice tu neće koristiti, najbolje da je postavimo odmah na

kotač.Grabanti uhvatiše Neru i stadoše je vezati na kotač.Najednom kroz kulu nešto zatutnji. Kao da je udario grom iz vedra

neba. Svi se lecnuše. Još nisu ni odahnuli, kad se tutanj ponovio. Nasvim se licima odrazilo preneraženje.– Svete vode ovamo – šapne Krajačić. – To je glas sotone koji hoće

da nas zastraši.Mikica skoči, uzme svetu vodu stoje stajala na njegovu stolu i pruži

je Krajačiću. Ovaj i suci stadoše se njome škropiti i križati.I po treći put debelim je stijenama odzvanjao neki bučni štropot.– Ne bojte se – bodrio je Krajačić grozničavo. – Na posao, krvniče.

Zazovite u pomoć Boga protiv vraga koji nam prijeti.U taj čas pojavi se na vratima stražar i usopljen od trčanja najavi

Krajačiću:

W

– Vaša milosti, svetac je pred kulom. On lupa na vrata i hoće odmahgovoriti s gradskim sucem.Krajačić naglo ustane.– Gospodo, bit će važna stvar kad me je svetac ovdje potražio – reče

on. – Ja ću se odmah vratiti.– A mi ćemo dotle nastaviti? – upita krvnik suca.– Nipošto, vaša milosti! – savjetovaše Sale. – Ovako važno

preslušavanje na mukama ne možemo obaviti bez vas. Mi ćemo dotlepričekati.Povjerenstvo je pristalo, a Krajačić odredi krvniku da ništa ne učini

dok se on ne vrati.Nera je zurila preda se kao bez svijesti. A povjerenstvo se skupilo i

raspravljalo o tom kakvu je novost mogao donijeti "svetac" Rafael.Krajačić je ušao u stražarnicu kraj kule u kojoj je već stajao Rafael.

Bio je gologlav, u bijeloj košulji preko koje je svezao bijelo ovčjekrzno. Na nogama je imao sandale, a u ruci štap. Duga plava brada,lijepo zaobljena, spuštala mu se do polovice prsiju, dck su mu dugekose, nešto malo crvenkaste i jako kovrčaste, padale na ramena. Naprsima visio mu iz običnog drva izrezan križ. Stajao je oborenih očijukao daje izgubljen sam u sebe. Bjelina njegova odijela sablasno seodražavala od tamnih zidina stražarnice, kao da su iznijeli iz crkvekameni kip i metnuli ga u tamnu stražarnicu.– Što tražiš ovdje, svece, u ovo doba noći? – upita ga Krajačić nekim

počitanjem kojim nije govorio ni s kim na svijetu."Svetac" podigne ruku i oči i odvrati svečanim proročanskim

glasom:– Nosim ti glas s neba, suce grešnika!– Preponizno slušam što mi poručuje gospodin!– Gospodin zna da si posvetio svoj život tome da izagnaš iz svijeta

vraga i njegove službenike. Ti si izvrgnuo svoju glavu pogibelji daspašavaš svijet onih prokletnica koje se združiše s vragom da se uroteprotiv samoga Boga. No koliko god si i sam mudar, već sam ti mnogoputa savjetovao što da učiniš s tim vješticama.– I dobro si mi savjetovao!– Moj savjet je glas s neba. Čuj me, suce. Nikad nisi imao u svojoj

W

ruci vješticu kao što je unuka grofice Ratkay. Ona je vještica nadvješticama bez koje ne bi mogao vrag održati svoje vražje udruženje naGriču. Ona je kraljica vještica, jer je u njoj usredotočena sva moć pakla.Ti je moraš uništiti.– Hoću – reče Krajačić.– Ali kako? – upita Rafael povišenim glasom.– Sudili smo joj kao i svakoj drugoj.– Zar misliš da onim čime si mogao uništiti bilo kakvu vješticu

možeš uništiti i kraljicu vještica?– Mi smo je osudili na mučila.– Misliš da će vještica koja ima svu moć pakla priznati na mučilima

svojavelika nedjela? Pazi što ti velim, suce. Izreži je živu na komadiće,zdrobi joj svaku košticu u tijelu, ali ona će šutjeti. Ništa nećeš od njedoznati. Lice Krajačićevo problijedi, a usta mu nehotice šaptala:– Zaboga, to nam je sama rekla da možemo s njome radi ti što nas je

volja, pa da ipak neće ništa priznati. Imaš pravo, sveće. Ti znaš sve.– Jest, znam i to da ima tolikih moći da će je vrag na mukama

usmrtiti samo da ništa ne kaže. A čime ćeš onda dokazati svijetu da jenisi nevinu zatvorio? Ti moraš dobiti priznanje, da ne bi tkogod rekaodaje nevino optužena i po sudu umorena. Ti znaš daje ona grofovskogroda, pa moraš biti oprezan.– Što, dakle, da radimo, sveče? Što da učinimo? Sad već vidim zašto

šuti i zašto je onako hladnokrvno pružila ruke prema palčenicama. Onaje znala da će je vrag spasiti od muka smrću. Što da uradim?– Dat ću ti savjet. Nije to običan savjet, suče, već je glas s neba! –

reče Rafael i podigne ruke k nebu. – Kad sam ove noći molio svojemolitve, pojavi se preda mnom Sv. Djevica Marija i reče mi:"Čuj me, svece s gričkog brijega! Hoćeš li učiniti dobro građanima

svojim, poteci sucu Krajačiću i reci mu: Grofovska vještica ne smijedoći na muke, jer će je vrag odmah riješiti života i ona će umrijeti bezpriznanja, a onda će velikaši navaliti na sud i okriviti ga daje mučionevinu ženu. Tako će pasti ugled tvoj, gospodine suce. Nera dakle nesmije umrijeti bez priznanja, ako ti je do tvog ugleda, a staviš li je namuke, vrag će je usmrtiti."– O Bože, hvala ti što si poslao sveca!

W

– Slušaj dobro. Kontesa će priznati sva svoja velika nedjela kad jestavite pred rasplamsanu lomaču.– Kako ću je staviti na lomaču prije osude? Mogu je osuditi na

lomaču samo onda ako je priznala svoja zla djela.– Ako upališ bilo kakvu lomaču na Zvjezdišću i nju dovedeš pred

lomaču i ondje staneš sa sudom moliti, evo, ove litanije – vrag će jeostaviti, a ona će se baciti pred tebe na koljena i priznati pred cijelimsvijetom nedjela i zločinstva kakvih još nikad nije čulo uho Gričana.Sveta Djevica mi dade ove litanije, blagoslovi me i nestane. Ja pohitihodmah tebi u kuću gdje mi rekoše da si u tornju – i eto me tu?– Hvala svetom Marku što si još na vrijeme stigao.– Što ćeš, dakle, učiniti? – upita Rafael suca.– Kušenka je sve priznala i sutra u zoru sazvat ću sud i iz reći smrtnu

osudu. Poslije podne u pet sati vodit ćemo je na Zvjezdišće, a s njomzajedno i Neru Keglević. Čim zapalimo Kušenki lomaču, reći ću Nerida je to njezina lomača, i onda ćemo moliti litanije. Tako će ona predGričanima ispovjediti sve svoje zločine i svijet će vidjeti da sam ja znaokoga sam držao vješticom.– Mudar si ti – reče "svetac" – i dobro si to smislio! I sam ću doći

onamo da slušam njezino priznanje i slavlje što ćeš ga slaviti ti koji siotkrio vješticu nad svim gričkim vješticama. Samo pazi da tvoji ljudi nemetnu sami kontesu na mučila! Bit će im krivo što je ne daš mučiti –radi doplatka.– Istina je, pazit ću. Kako da ti to naplatim, svece Rafaele?– Pusti, Bog će mi platiti!– Kolike li sreće što si došao u pravi čas.– To je bila volja Gospodnja! – reče Rafael i opet podigne ruku k

nebu.Rafael uzme križ što mu je visio o prsima i da ga Krajačiću da ga

poljubi a ovaj se "svecu" duboko nakloni.– Sam Bog te poslao, svece, sam Bog neka te prati!Rafael uzdigne glavu i dostojanstveno izađe iz stražarnice. Krajačić

pode natrag u mučilište. Vedra lica stane na prag i zapovjedi:– Optuženica neka se odmah odvede natrag u zatvor. Mučenje ćemo

nastaviti drugi put. Dogodilo se nešto važno zbog čega molim sudbeno

W

povjerenstvo da se raziđe i pričeka dok ga opet sazovem.Opaziv mrko lice Puncerovo Krajačić mu šapne:– Ti možeš sebi i grabantima doplatke uračunati kao da je mučenje

provedeno, a tako i Mikica.Nitko nije shvaćao Krajačićeve odredbe, ali se svatko pokorio. Neru

su stražari poveli u tamnicu.Kad je spremiše u njezinu usku malu tamnicu, dadoše joj, na

Krajačićevu odredbu, još i kruha i komad sira, dok je dosad živjelasamo od kruha i vode.Na to je gradski sudac zaključao svojom rukom Nerinu tamnicu i

uzeo ključ k sebi, ostavivši Neru potpunoj neizvjesnosti o tom što sedogodilo i zašto su je skinuli s muka.Kad je Rafael izašao iz stražarnice, bila je ulica pusta i prazna. On se

spusti prema Kamenitim vratima. Bila je duboka tama, ali ipak ne tolikoda ne bi opazio pred slikom Bogorodice čovjeka u tamnom plastu.Ovaj mu pode u susret i upita ga:– Jesu li je mučili?– Nisu – odvrati Rafael. – Samo su je objesili za vlasi, ali sudac ju je

na moj savjet dao odmah skinuti. Inače se nijednim mučilima nisudotakli njezinog tijela.– A lomača?– Sutra u pet sati poslije podne zapalit će na Zvjezdišću lomaču za

Kušenku, a kontesu će povesti onamo, da vidi njezin žar i prizna svojazlodjela.Iz stražarnice izađe u to sudbeno povjerenstvo, a s njima i Mikica i

krvnik Puncer koji je dobio dozvolu da može poći kući.– Eno ih, vidiš, odlaze – šapne svetac. – Ja se moram brzo sakriti.– Dobro, odvrati neznanac tiho. – Sutra u tri sata poslije podne, kad

budem već posve siguran da si točno ispunio svoje poslanstvo, doći će ktebi jedan moj čovjek i predati kesu cekina. Da znaš daje novac odmene, reći će ti pritom: "Ovo je za gričku vješticu." A sad zbogom! Bitće možda još prilike da ću te potražiti.Neznanac ostavi Rafaela koji nije bio odveć zadovoljan što već sada

nije dobio novce. Ali je sam sebi morao priznati da stranac ima pravoda se najprije uvjeri je li doista izvršio njegov nalog.

W

Rafael se kroz gričke ulice uputi kući. U bijeloj odori, po kojoj seprosipala mjesečina, koracao je kao duh stoje netom pao iz neba.Uz kulu kod Kamenitih vrata šuljao se čovjek u dugom, tamnom

plastu. Tiho je hodao pogledavajući katkad na željezne rešetke, anjegovi koraci bivali su sve više neodmjereni i uzbuđeni.Čas je otišao daleko od kule, pa se opet vratio, a onda se naslonio na

debeli zid i podigao glavu gore prema rešetkama, kao da nema mira.Kao da ga netko muči, goni i tjera pa ne može da se uzdrži najednommjestu.Mjesec je spokojno plovio na zapad. Nera je ležala na slami sva

izmučena, zgrčenih ruku, uperila oči gore prema mjesečini kao da uonim srebrnim zrakama osjeća blizinu prijatelja što je stajao dolje podkulom i upirao pogled u rešetku njezine tamnice.

STRAŠAN DAN NA GRIČU

Već od rana jutra bijaše Grič u grozničavom uzbuđenju. Od Griča pado Kaptola od Mesničke pa do Kamenitih vrata prenosila se vijest da ćedanas u pet sati poslije podne spaliti strašnu vješticu Jelicu Kušenku.No još više uzrujala je Grič vijest što ju je pronio gradom Mikica: da

će spaljivanje morati gledati i najveća gricka vještica, kontesa NeraKeglević.Sudac je odredio tako da smekša okorjelu vješticu koja neće da

prizna sve o svojim nedjelima.Uzbuđena svjetina, koja je već osam dana govorila samo o strašnoj

vještici Neri, s radošću je primila tu vijest.Na Markovu je trgu nastala među piljaricama prava uzbuna, jer

purgarke nisu dolazile kupovati nego se zaustavljale pred magistratom iželjno čekale Mikicu.Kad se ovaj pojavio, važna lica i krcat spisima, nahrupiše svi na

njega pitanjima:– Kako će to biti? Sto će biti? Hoće li groficu voziti ili voditi

pješice? Kako će se držati? Kako će bit i odjevena i tko će je sve pratiti?– I još stotinu drugih pitanja.

W

Nitko nije ni pitao za Jelicu Kušenku. Ona je najednom iščeznula upurgarskoj mašti. Sve je govorilo samo o grofici Neri koja će moratiproći kroz redove stotina ljudi da isprati na lomaču vješticu koju jenekoć sakrila.Od magistrata sakupljao se svijet sve dolje do Kamenitih vrata. Od

Markova trga sve do "Crvenog dvorca" prolazio svijet i znatiželjnopogledavao na osamljeni dvor u kom je bez svijesti ležala nesretnagrofica Ratkay ne znajući što se događa s njezinom unukom.Tu i tamo pojavila se po koja gospodska kočija, krcata velikaša i

velikašica. Sve se vozilo nekud izvan grada, pa je narod za njimašaptao:– Gle, gle, ne bježe li gospoda zato da ne moraju gledati kako jedan

od njihovih plemenitaša stupa na Zvjezdišće? Pred Markovom crkvomsastali su se grof Vojkffy, notar Sale, gradski odvjetnik Dvojković ikanonik Pulinger. Nešto su uzbuđeno raspravljali.Žene i muškarci stadoše ih obilaziti i pogledavati ih ljubopitno ne bi

li nešto čuli.Domalo pojavi se na trgu kapetan Siniša s poručnikom Brankom.Piljarice izbuljiše oči u kapetana šapćući jedna drugoj:– Bože, koliki je! Kao toranj sv. Kralja! Bože prosti grijehe onome

koga taj uhvati za šiju.Kapetan je prošao pokraj grupe u kojoj je bio grof Vojkffy i tek

hladno, vojnički, odzdravio na njihove pozdrave. Oko njih vrvio svijetda su jedva prolazili.Iz Plebanuške ulice pojuri na Markov trg kočija. U njoj su sjedile

dvorske gospode Auerspergova i grofica Čikulini, a uz njih barun IvoSkerlec.Čim su gospode opazile Sinišu, zaustave kočiju i pozovu kapetana

Sinišu bliže.– Dođite s nama – reče grofica Čikulini – mi idemo u Šestine.

Nećemo biti danas poslije podne na Griču.– Dođite s nama – zamoli dvorska gospođa, dok je Skerlec nekako u

neprilici oborio oči.– Hoću – odvrati Siniša. – Danas će moji vojnici održavati red kod

spaljivanja vještica, pa moram još dati svom poručniku naloga, a onda

W

ću odmah za vama.Gospođe ga veselo pozdrave, a grofica Čikulini, kojoj je nasuprot

sjedio barun Skerlec, sretno se nasmiješila. Kočija pojuri dalje, a Sinišapođe na magistrat.Čitav dan vladala je na Griču takva grozničava uzbuđenost i

iščekivanje da nitko nije gotovo ništa radio.Sve je nestrpljivo čekalo podne kad je imala gradom proći grofovska

vještica.Nera nije o svemu ništa znala. U njezinoj duši neprestano su se

ponavljala pitanja što se događa i što će se dogoditi, ali nije znala naćiodgovor. Da se nešto ipak događa, to je jasno vidjela, jer su joj u podnedonijeli toplog jela i komad kruha, a osim toga od čvrstog platnasašiveno bijelo odijelo, najobičnijeg građanskog kroja. Dali su joj ičešalj da uredi kosu.Sve to napunjalo je slutnjom da se nešto približuje."Da li smrt na lomači", pitala se.Poslije podne nitko od Gričana nije ostao kod kuće. Sve se rastrčalo

po gradu.Na Zvjezdišću i pod Mesničkom kulom gradski težaci gradili su

lomaču. Oko njih grnuo svijet i radoznalo promatrao posao. Pričali supritom stotinu pripovijesti o vještici koju će danas vidjeti pred lomačomi moći se naslađivati njezinim mukama kad bude morala gledati kakojoj plamen proždire drugaricu.Drugi su se opet poredali počevši od Mesničkih vrata sve do

Kapucinskog trga i "Crvenog dvorca". Njegova nekoć obožavanavlasnica morat će danas prolaziti ovuda kao prezrena uznica, kaoomražena vještica.Još prije nekoliko tjedana davali su joj u počast gozbe i zabave,

svijet se skupljao oko njezinog dvorca da vidi tu toliko slavljenumezimicu velikaškog društva. A danas se svjetina gomila daje gledaponiženu, omraženu i napuštenu.Mnoštvo je stajalo i dalje, ispod kapucinske crkve, i po svim ulicama

kojima je imala proći povorka s vješticama. Najviše se ljudi nakupiloispod Markova trga, a od kapelice sv. Uršule pa do Kamenitih vrata svedo slike Bogorodice natiskala se svjetina da se nije moglo proći. Čovjek

W

je stajao do čovjeka, a i u dućanima Andrije Palčića i Barice Cindekbila je stiska kao na sajmu.Još više gužve bilo je u samoj ulici blizu Kamenitih vrata, od

kapelice sv. Uršule do stražarnice iz koje se ulazilo u kulu.U metežu nisu se samo isticale purgerke u smeđim suknjama i

modrim rupcima, nego i one u svilenim haljecima, s oko glavespletenom kosom i zlatnim ukosnicama. Na drugoj strani ulice virile suizlizane šubare, crnile i šarenile se cehovske kape ponosnih majstora, aizmeđu njih se isticale bijele vlasulje gradske gospode, trouglatiklobuci, a gdjegod i po koji plemićki kalpak. Nagrnula na ulice i svasila radoznalih služavki, kalfa, šegrta i piljarica.Svjetina je pogledavala na toranj. Sunčana je ura pokazivala da će za

nekoliko časova izaći iz tornja sudbeno povjerenstvo s vješticama.Ljudi su dotle kratili vrijeme pripovijedajući o Neri sve grozote što

ih je samo mogla smisliti ljudska mašta. Ono što je Mikica pričaoljudima na Manduševcu i ono što su svjedoci iskazali pred sucemKrajačićem protiv Nere, putovalo je od usta do usta. I na tom putudodavali zli ljudi ovim pričama toliko grozote da se narod počeo silnouzbuđivati i da je ime Nere Keglević postalo najogavnijom riječi,obavljenom strašnom mržnjom puka koji je smatraše zlotvorom naroda.Mržnja je bila to veća što je strašna vještica, koja je tamanila ljude,usjeve i marvu siromaha, bila grofovskog roda.I dok je svjetina čekala na nju, stojeći u gustim redovima sve od

lomače na Zvjezdišću pa do tornja na Kamenitim vratima, nije govorilani o čem drugom nego o strahotama što ih je počinila Nera.Nekoliko časaka prije negoli je ura na tornju pokazala pet sati,

pojave se gospoda od magistrata u potpunoj paradi.Iza gradske gospode pojavi se četa slavonskog bataljona na konjima

pod vodstvom poručnika Branka. Sve oči uperiše se u njihove modresurke sa svijetlim dugmetima. Još nikada nije pri spaljivanjusudjelovala vojska pa je to svjetinu još više utvrđivalo u uvjerenju da jeta iznimka samo zbog strašne vještice kakve nije nikad dosad bilo– zbog Nere.Trenkovci razdijeliše svjetinu u dva dijela i podržavahu strogi red.Notar Sale stiže sav u crnom baršunu s bijelom vlasuljom.

W

– Zar grof Vojkffy i Dvojković nisu došli? – upita Salea senatorBabić.– Nisu. Ne znam gdje su.– A naša mladež? Ni njih nema tu? Zar to znači demonstraciju?– Oni su još uvijek zatvoreni u gradskoj vijećnici. Ta valjda znate što

su učinili prije dva dana! – okosi se Sale na senatora i pođe naprijed.Najednom se otvore vrata stražarnice.Svjetina se zatalasala kao more kad se u nj upre bijesni vjetar.Najprije su stupali stražari, onda grabanti, a iza njih ponosno i

neprispodobivim mirom krvnik Matija Puncer. Iza njega dolazile su tekvještice.Prva izađe Jelica Kušenka, polako, hramljući. Njezino lice bijaše

sivo i zeleno, oči ugasle i upale, tijelo isprebijano, a jednu je rukusakrila pod pregaču. Blijedo, nesretno, izmučeno lice nije se doimaloljudi. Svjet ina je nije žalila. Neka zlokobnost i zloradost obuze ljude.Nekolicina smjelijih stade vikati:– Šepaš, je li? Prekinula si noge leteći na metli?– Što skrivaš ruku? Valjda imaš u njoj kakvu čaroliju?Kušenka uzdigne ruku prema ljudima i pokaže da su joj prsti gotovo

posve zdrobljeni. Ali ni sad nije našla smilovanja.– Zašto ti nije vrag pomogao?– Zašto nije dao svoje prste zdrobiti mjesto tvojih?– Dala si dušu i tijelo vragu! Sram te bilo! Gade! – vikale su žene.– Coprala si s groficom. Htjelo ti se grofovskog vraga!– Čekaj, čekaj, sad će ga ispeći iz tebe!Jelica je šutjela, oborila oči i sagnula glavu.Najednom krikne netko u svjetini. Dvije žene zadržaše nekog

čovjeka koji se počeo rušiti u nesvijest.Bijaše to Pavao Galović, vrtlar u samostanu duvna. I on je došao da

vidi Jelicu koju je tako strašno optužio. No kad je ugledao njezinoizmrcvareno tijelo, srušio se u nesvijest. Svjetina počela oštro vikati:– Osvetila mu se. Urekla ga je.– Udrite po njoj!Sve se uskomešalo. Masa svijeta nagrne prema kolima uz koja je

stajala Kušenka. Ali trenkovci su zadržali ljude i potisnuli ih natrag uz

W

prijeteće psovke razjarenog mnoštva.Druga se pojavi Marija Vugrinec. Ona je stupala odlučno, snažna

neslomiva i žilava, kao da su joj živci od željeza. Prsti su joj bilizgnječeni od palčenica, ali ona kao da to nije ni osjećala.Žuta kola u kojima će se voziti vještice stajala su na cesti pred

stražarnicom. Svjetina se natisnula oko njih, ali je poručnik Brankoizdao nalog da vojnici potisnu ljude. Sam je stao u blizini kolazaštićujući Kušenku i Vugrinčevu da ih svijet ne zlostavi.Svaki čas čula se po koja grdnja, psovka ili kletva izbačena prema

vješticama što su stajale uz kola pod koja su upregnuli volove.Stražari odrediše najprije Kušenki da se popne u kola. Bila je sva

izranjena i nije to mogla učiniti, a svijet joj se smijao i rugao:– Zovni vraga, neka ti pomogne!– Kad ti je pomogao praviti tuču, neka ti pomogne i sada.Za malo je već sav svijet zaboravio na Kušenku. Na vratima

stražarnice pojavila se Nera, u dugoj bijeloj odjeći, sličnoj košulji i sraspletenom kosom – kako je to naredio Krajačić da Gričani uzmognugledati kakvu kosu ima kraljica vještica.Iz bljedila njezinog lica i crnih kolobara isticale se dvostruko jače

Nerine velike, crne oči. Ona ih je upravila ravno u svjetinu. Kao dajesvojim pogledom pitala ljude:– Zar je moguće da ste vi svi podivljali? Da vi vjerujete da smo mi

ovdje vještice i da sam ja zbilja počinjala zločine?Ali njezin je pogled pao na svjetinu kao iskra u vruće ulje.– Kako bestidno gleda!– Ni da bi oborila oči!– Nema stida, priležnica vražja!– Gledajte kakve su joj vlasi! Posipala ih je pepelom iz paklene

pepelnice!Drugi su cerili svoja lica, ražarena od bijesa i buljili očima

zamućenim od mržnje.– Pravila si tuču i vjetar – vikao je bivši Nerin vratar gromkim

glasom – sad podigni vjetar pa odleti!– Pretvori se u sovu i odleti ako možeš!– Gdje ti je vrag da ti pomogne? Ha? – vikala je jedna piljarica kojoj

W

su se zapjenila usta.– Neka sada ozdravi Kušenku kako je ozdravila moju urečenu kćer!

– poviče snaha seljaka Miška, kmeta grofice Ratkay.– Gdje ti je fačuk što si ga rodila s vragom?– Ugušila ga i podmetnula ga pod Kamenita vrata!– Trovačice prokleta!– Izmete vražji!– Dala je staroj grofici otrova!– Evo ti konja! – poviče jedan kalfa i dobaci joj metlu. – Zajaši i

odleti!– Hoćeš li gospodski pletenog kruha? – vikne hljebarka Palčićka i

pritom srdito pogleda Baricu Cindek koja je stisnula usta i prikrivenomsućuti gledala lijepu pogruženu kontesu.Dotle se Kušenka mučila da se uspne na kola. Mara Vugrinec stajala

je iza nje da i ona ude u kola. Posljednja bila je Nera.Gradska gospoda i sudbeno povjerenstvo gledali nijemo ovo

ogorčenje svijeta. Otac Smole stajao je postrance, blijed, propala lica,posve sijed i pognut kao pravi starac. Nera ga nije ni opazila, tako j ebila izgubljena slušajući psovke svjetine. Njemu je bilo dopušteno daispovijeda Kušenku i kad je to učinio, imao ju je otpratiti do lomače.Neprestano je tražio Nerin pogled, ali se nije mogao s njime sresti.I notar Sale nešto se vrtio oko vještica. U jednom času približio se

neopaženo k Neri i prišapnuo joj:– Budite mirni, još nije sve propalo!Neru su ove riječi silno iznenadile. Ali njezino lice nije pokazivalo

nikakvu promjenu.Ona je i dalje gledala u ljude koji su kao razdražene ose nasrtali

prema njoj sikćući joj izbočenim žalcima u lice otrov.– Još ti nije dosta? – vikale su žene i muškarci.– Još uvijek besramno gleda!– Grdobo vražja!– Krastačo iz paklene mlake!– Srami se, mrcino grofovska!– Raznijelo te tristo strijela Božjih!– U oganj s njom!

W

– Zašto gospoda čekaju? Zašto je neće spaliti već danas? – vikali suneki mladi muškarci već posve hrapavim glasom.– Jer su gospoda otišla u Beč da isprose za nju kod kraljice milost –

poviče neki postolarski djetić. – Zato i jest podigla tako drzovito glavu.Zato je i nije oblio sram!Ove riječi padoše kao suho gorivo u plamen.Neki stadoše vikati prema sudbenom povjerenstvu da se Nera odmah

stavi na lomaču, a drugi se prijeteći potisnuše prema Neri. Ali slavonskivojnici zadržali su raspaljene ljude.Neki su grdili vojnike, drugi ih opet nagovarali da ne brane takvu

zlotvorku. No vojnici su, na zapovijed poručnika Branka, svojimkonjima napravili oko Nere obruč i potisnuli svijet.Gradski sudac očito je s uživanjem gledao bijes svjetine.Sale je davao Mikici znakove neka požure sa smještajem vještica u

kola. Otac Smole uzalud je nastojao da se progura do Nere i zaštiti jemakar svojim tijelom.Nera je stajala nepomična, blijeda i odvažna s tvrdokorno

uzdignutom glavom, spremna na smrt.– Gledajte, ljudi Božji! Još je više podigla glavu!– Bacite joj kamen u gubicu.– Razderimo obeščašćeno tijelo!– Ubijmo coprnicu!– Neka crkne ovdje na cesti kao pašče.– Čekaj, okupat ćeš se u svojoj krvi!Žene i muškarci tiskali su se i gurali naprijed, tko će prije doseći

vješticu. S glava im padoše rupci, muškarci izgubiše šubare, znoj im secijedio po užarenom licu. Svjetina je lomatala pesnicama i prijetilabatinama, a nekoliko kamenova, koji poletješe zrakom, udariše Neru pogrudima, po glavi i ramenima. Njezine oči planuše i ona gnjevno neštovikne, ali nitko nije čuo što.Iza leda svjetine oko tornja potrese u taj mah zrak stotinu očajnih

vrisaka.Iznad kapelice sv. Uršule valja ljude strava. Jedni se sklopiše u

nepomično klupko, drugi nagnuše u bijeg, a treći od strave i užasapopadahu po cesti. Preko njihovih tjelesa jurio je niz brdo podivljali

W

vranac. Oči mu sijevaju, a iz ralja cijedi mu se pjena. Na njemu sjedistrašan konjanik. Od pete do glave crven je kao da mu je po tijeluizrasla crvena koža. Crven mu je vrat i lice i glava, a na vrh glaveispružio je crvenilo i dugi šiljak. Samo oko očiju prorezana mu jecrvena koža. Kroz otvor sukljaju dva plamena, prijeteća, strašna okakao upaljene žeravice.Kao daje nikao iz pakla jurnuo je preko svjetine ravno ulicom na

Kamenita vrata. Svjetina vrišti, gura se natrag, jedni padaju na koljena,drugi pokrivaju oči rukama, žene se ruše u nesvijest, mladež bježi bezobzira, a starci se križaju i padaju na koljena. Jedan kalfa, htijući dapobjegne, izgubi od straha svijest, potrči konju ravno pod noge i ovaj gapregazi, jureći niz brdo kao da ga vjetar tjera.Strašni konjanik dojuri do vještica. Pritegne konja koji se propne baš

uz prestrašenu kontesu. U isti mah nagne se k Neri i jednim dobropogođenim zamahom pograbi je ispod pazuha, povuče je strelovito ksebi na konja. Onda jurne dalje preko svega što mu je stajalo na putu, paizjuri ispod Kamenitih vrata i nestade ispred očiju svjetine kao bljesakmunje.Na ustima mnoštva osušio se krik, u grudima zastao dah. Svjetina je

stajala nijema, ošinuta stravom, ukočena, kao da joj je uz lice zviznulastrijela.Ono stoje sada vidjela potreslo je do kostiju.Tu, eto, vidje vraga! Na svoje zdrave oči! Onog vraga o kome je

svaki dan slušala i govorila. Da je to bio doista sotona, o tom nije nitkoposumnjao. Onaj podivljali konj mogao je doći samo iz pakla. Strašnikonjanik, s dugim crvenim nogama i rukama, crvenom glavom icrvenim kaputićem, koji je lepršao na zraku kao da su krila, mogao jebiti samo pravi pravcati đavo. Tako on izgleda! Tako su ga opisivale ivještice. Odijelo crveno ili zeleno, ali najviše crveno! Ovaj je, dakle, biocrven, baš onakav, kakva su ga uvijek zamišljali!U prvi čas zaokupila je ljude više sama pojava nečastivog nego

njegova otmica. Toliko su čuli o vragu koji daje vješticama nadnaravnemoći! Još od djetinjstva znali su daje odjeven u crveno, da ima strašneoči, da vozi vještice na četveropregu sa četiri vatrena vranca.Sada, eto, vidješe toga vraga po bijelom danu, nasred ulice, kako je

W

na vatrenom vrancu švignuo pokraj njih kao hitac iz puške. I – oteovješticu. Da, on se sagnuo, pograbio svoju kapetanicu, povukao je nakonja i odjurio. Odjurio u pakao, i sve to u tren oka. Ovaj im je prizorsada zaigrao pred očima kao prikaza, kao – san. Ali to ne bijaše san.– Eno – vještice više nema!Uzalud se sve oči upriješe onamo gdje je prije stajala.U žutim kolima sjedi samo Kušenka, napola onesviještena, a uz kola

stoji tek Marija Vugrinec. Kraljice vještica nestade, nju je ovaj časodnio nečastivi i spasio je od lomače.Sad se svjetina stala osvješćivati i shvaćati što se zapravo dogodilo.

Sad se tek stala micati. Susjed je nijemo pogledavao susjeda, kao da gapita:– Jesi li ti vidio?Sve je to prohujalo njihovim dušama za nekoliko trenutaka, dok je

još sa ceste preko bedema odzvanjao topot paklenog konja.Napokon se začuo poluglasni žamor sudbenog povjerenstva i

grabanata i, konačno svjetine. Ljudima se vraćala svijest. Tek sada suspoznali što se dogodilo. Svijet, sudbeno povjerenstvo, grabanti,stražari, čak i hitri trenkovci, prestrašili su se kad je banuo đavo. Nitkonije pomislio da zapriječi đavlu oteti vješticu!Sa sviješću vraćalo se ljudima i prijašnje raspoloženje. Opet je

uzavrela otrovna mržnja prema Neri, sada i podvostručenom snagom.Sada je svjetina osjećala da je bjelodano potvrđeno ono čime je Neruokrivljavala. Zato je dvostruko razjarena podigla pesnice i batine idvostrukim bijesom stala vikati, prijetiti se i kleti prema onom mjestuodakle je Nere nestalo.– Vrag je oteo svoju kapetanicu!– Za njim, ljudi – vikao je krvnik Puncer.– Hodi ga loviti ti! – navalio na njega neki krojački majstor.– Zašto niste bolje pazili na coprnicu?– Isuse! – kliknuo sudac – Bože smiluj se, đavo je prevario svetu

Bogorodicu! Tko ima odvažnosti da ide za đavlom?Poručnik Branko najednom povikne sudbenom povjerenstvu:– Ja ću progoniti đavla! Momci, naprijed!I trenkovci pojure kroz Kamenita vrata. Za njima se podigne čitav

W

oblak prašine. Svjetinu to nije umirilo.– Trenkovi panduri neće uloviti đavla.– Zašto su dali oteti coprnicu?! – vikali su purgari.– I mi smo bili zatečeni i nepripravni! – branio je Mikica svoje ljude.

– Da je sam Trenk bio tu, i on bi bio nemoćan! Tko je to očekivao?Svjetina je prihvatila Mikičino mnijenje, pa je svoj bijes opet obratila

prema Kušenki i Vugrincevoj koje su preplašene i preneražene sjedile užutim kolima.Sudac Krajačić posavjetovao se sa sudbenim povjerenstvom. Izda

nalog nadgledniku uza:– Povedite obje vještice natrag u toranj!– Vaša milost neka mi dopusti – opomene krvnik suca – lomača je

naložena, pa će drva badava izgorjeti, a onda ću opet morati Kušenkujoš dulje hraniti na gradski trošak. Njoj nemamo što prodati.– Sada nije zgodno voditi je na lomaču. Dosta je što smo doživjeli

ovu sramotu. Zatvorite vještice u toranj dvostrukim bravama i postavitedvostruku stražu! – naloži sudac nadgledniku uza.Sudbeno je povjerenstvo nastojalo da se što prije ukloni svjetini

bojeći se da ne bi njih okrivili stoje đavo mogao tako lako oteti vješticu.Čuli su se povici: zašto se vještice ne vode na lomaču okovane, zašto

uza njih nisu stajali stražari s oružjem ili grabanti, već su puštene daovako same i bez oružane straže ulaze u kola.Za nekoliko časaka nestalo je suca Krajačića i gradske gospode, a

grabanti brzo odvedoše vještice u toranj.– O, Bože – uzdisao je Krajačić – možda nisam dobro razumio

sveca. Trebali smo litanije odmah moliti – sigurno smo trebali litanijemoliti već putem!A vani svjetina nije u prvi čas ni opazila da su vještice odveli natrag.

A kad je to primijetila, bio je toranj već zatvoren, a gospode, a s njima iMikice, već je nestalo.To je ljude razbjesnilo. Dođoše pred magistrat i tu počeše vikati,

galamiti i zahtijevati da se Kušenka odmah povede na lomaču.– Sram vas budi! Bojite se vraga! Na lomaču vodite Kušenku! –

vikalaje svjetina.Mikica se jedini usudio izaći iz magistrata i stao ljudima dokazivati

W

da sada moraju najprije poslati na sve strane stražu u potjeru zavješticom, a Kušenku da će spaliti koji drugi dan.– Nije li to sramota daje vrag sudu ispred nosa oteo coprnicu! –

vikao jedan purgar. – To se još nikad nije dogodilo!– Po bijelom danu! Kakva je to prokleta straža?– Već smo doživjeli kuge i gladi, ali toga nije još nikada bilo kod

nas, da bi sam nečastivi jašio našim ulicama.– Zar je tome kriv sudac? – uzvikao se Mikica mašući rukama. – Zar

je Krajačić kriv ako se na Griču našla ta prokleta grofovska coprnica?Da nije bilo nje, ne bi se to dogodilo.– Istina je! – vikne nekoliko žena.– To je živa istina – potvrde ljudi.– Jest, samo ona je kriva – poviče Mikica.– Grofovska coprnica, prokleta joj bila krv? Zašto druge coprnice

nije nečastivi spasio?– Sada će opet tamaniti naše blago – razbjesni se šoštarski kalfa.– I sipati tuču nad našim goricama kao pljevu – kričao je neki kalfa s

debelom glavom.– Pazite. Još ove noći pretvorit će se u sovu i doletjeti u svoj dvor da

nam iscopra kakvu nesreću – reče Mikica.Stotinjak pogleda padne u tom času na "Crveni dvorac" što se je u

zapadu sunca još jače zacrvenio i zažario kao da gori u crvenoj vatri.Sva mržnja što je kipjela u svjetini, sav bijes što je provaljivao iz te

mržnje odrazio se u pogledima što padoše na dvorac.– Neće ona više gospodariti u tom dvoru – poviče bjesomučno

nekoliko mladića.– U svakoj sitnici koju je coprnica imala u ruci i u svakom koncu

koji je nosila na sebi skriva se nečastivi – poviče debeli kovač.– Svaki komadić ovoga dvorca vražje je gnijezdo – doda drugi.– Neće više ovdje coprati! – vikala mladež, žene i starci.– Razrušimo coprničin stan! – povikne jedan glas, a stotinu se

glasova odazva:– Razrušimo ga!Kao da je zapuhao orkan podigne se svjetina gore prema dvorcu.

Mnoštvo uskipi kao vulkan prije nego što će provaliti. Za nekoliko

W

časova provali mržnja i bijes poput kipuće razorne lave, pustošećineumoljivo besmisleno, bjesomučno, besvjesno.Prozori "Crvenog dvorca" rasprsli se, vrata se slomila, ograda

popucala. Sjekire bljesnule kao da su upravo negdje naslagane dočekalerazdraženi puk.– Užgite coprnicu? Užgite gnijezdo! – vikalo stotinu glasova.– Kad neće sudac, užgimo mi lomaču.– Neka gori sovino gnijezdo.– Slame dajte!– Žeravicu donesi!I jedva se povici izmijenili, već je planuo u zraku nečiji klobuk.

Vlasnik ga gorućeg baci kroz razbijeni prozor u dvorac.Onda se pojaviše ljudi sa slamom što su je donijeli iz grofičinog

hambara i stadoše paliti strašne baklje od snopova i bacati ih u dvor.Služinčad u dvoru stala vrištati, trčati i bježati, ostavivši sve što je

imala u dvoru. Na jednom se prozoru pojavi sijeda glava starog slugegrofice Ratkay. Sklopljenim rukama molio on svjetinu:– Ljudi, budite milostivi! Stara grofica leži udarena od kapi i ne

može bježati. Smilujte se!– Ha, neka gori stara za mladu!– Hitro, hitro – to Bog tako hoće.– Nek” se ispeče stara coprnica.– Ako je izneseš, bacit ćemo tebe skupa s njom u žeravicu – poviču

ljudi. Plamen sakrije sijedu glavu vjernog sluge i stade se hvatati i dizatisa svih strana dvorca strašnom brzinom. Kao da su zidine dvorca samona to čekale da mogu što prije izgorjeti.Dvor je izgledao kao golema užasna lomača. Svu svilu, svo zlato sve

dragocjenosti, svo bogatstvo što je resilo "Crveni dvorac" proždirao jepohlepni plamen naočigled svjetine koja je osjećala zadovoljstvo ismirenje. Bar nekako je udovoljeno njezinoj strašnoj mržnji premagrofovskoj vještici.U stisci oko plamtećeg dvora zaviče netko iz svega grla:– Ljudi! Gdje je grofica Ratkay?!Ljudi se osvrnu i opaziše velikog župana zagrebačkog, grofa Krstu

Oršića.

W

Pakosni smijeh svjetine bijaše mu odgovor.– Peče se na lomači umjesto mlade coprnice – zavikne neka piljarica.Krsto Oršić odmah je uvidio što se dogodilo i razabrao da ne smije

dirati u podivljalu svjetinu. Pošalje svoje ljude da prodru straga, krozvinograd, u dvor. Ali ondje je dvorac još jače gorio nego prema cesti.Nije se više moglo ni misliti na spašavanje.Grof je dao tražiti služinčad svuda naokolo ali joj ne bijaše nigdje

traga.– Što će kazati moj Petar?! – zajauče u sebi Krsto i pokrije lice

rukama. Nije mogao gledati u žarki plamen u kome je izgibala staragrofica, a nije joj mogao pomoći.– Noć se spuštala nad grad. Gričem se pronio bučan glas:– "Crveni dvorac" gori!Sve što bijaše živo štrcalo se s Kaptola, Bukovca i Trnja na Grič da

gleda strašan oganj. Svjetina je okružila dvorac, smijala se i zloradovikala:– Gori vražje gnijezdo kao suha smola!– Neka sad dođe milostiva grofica coprnica.– Ruši se toranj!– Ha-ha-ha, vragovi se koturaju po žeravici.I lijepi, dražesni toranj dvorca, sagrađen od rezbarenog drva,

podgrižen plamenom, stropoštao se na garište, a s njim se stao rušiti ikrov dvorca uz divlje urlikanje svjetine.Noć se spuštala, a plamen se u tami sve jače žario. Po obzorju

skupljali se oblaci. Sa Sljemena puhao vjetar, upirao se u goruće grede,podigao cijelu kišu iskrica, poigrao se njima nad glavama svjetine inosio ih dolje, na Mesničku ulicu."Crveni dvorac" pištio je praskao, a vjetar sve više raznosio iskre po

Griču...– Kriste sveti! U Mesničkoj ulici gori! – začuje se najednom nečiji

očajni glas.Ovaj povik nekog mesara uskomeša načas svjetinu. Svi oni koji su

stanovali u toj ulici potrčaše da vide stoje. I doista. U Mesničkoj ulicisukljao je plamen iz triju slamnatih krovova, prijeteći i susjednimkućama.

W

– Jao, to gori moja kuća – moja! – klikne žena mesara Cestara i srušise na zemlju. Nije više ustala. Pade joj kap od silnog straha..– Coprnica joj se osvetila – vikale su žene usopljene, zažarene i

znojne od silne vike i bijesa.– Tako. Sad imamo što smo tražili – krikne jedan purgar dotrčavši iz

Mesničke ulice. – Sve će mesnice izgorjeti.– Coprnica ih je užgala!– Coprnica hoće da nas utamani!– Zašto su je dali oteti? To su kriva gospoda.Razjarena svjetina uzdigne pesti i stade se prijetiti vještici, sucima,

grabantima, magistratu i svoj gospodi, okrivljujući je stoje nečastivioteo coprnicu koja im se, evo, sada osvećuje i potpaljuje njihove kuće.Čuveni, ponosni "Crveni dvorac", bogat i krasan Nerin dom,

pretvorio se u krvavo more žara i žive žeravice, a oko njega nagrnulajoš jače svjetina kunući djevojku i prijeteći joj strašnom osvetom.

CRVENI KONJANIK

Dolinom sv. Žavera odzvanja topot konja. Crveni konjanik, držećipred sobom Neru, juri strelovitom brzinom. Tko ga god susretne,prestravi se, pobjegne ili pada na zemlju, moli se i križa.Nera se osjećala kao da leti po zraku. Pred očima uzmiče joj drveće

poput sjene, zrak joj zviždi oko ušiju, a zapadajuće sunce titra joj predočima. Htjela bi se uspraviti na konju, ali crveni čovjek drži je čvrstosvojom desnicom. Nekoliko puta već podigao joj glavu, da joj budeudobnije, i onda je osjetila kako su mu grudi široke, kako mu se brzouzdižu i padaju, kako mu udara srce.Obuze je strah i tjeskoba.Tko je taj crveni čovjek? Zašto ju je oteo i kamo je nosi? Ta dva

pitanja mučila je i ispunjavala sve većim strahom. Pokušala se micati,ali je on prikvači poput kliješta i prikuje uza se na konja.Ruke joj bijahu straga svezane kako je zavezaše još grabanti, pa je

bila nemoćna da se s njim bori i da mu se otme. Ona okrene glavunatrag da barem vidi kojim to smjerom konjanik jaši kad najednom

W

opazi da za njima na dvije stotine koračaja jure trenkovci. Pred njimajaši poručnik Branko i tjera svog bijelca kao pomaman. "Oni nasprogone!" klikne Nera u sebi.I više ne okrene glavu natrag. Tada opazi da iza trenkovaca juri još

jedan konjanik. Ali taj ne bijaše odjeven u vojničko odijelo. U njemprepozna Nera svoga slugu Filipa. Iznenadila se, ukočila od čuda.Proletješe već cijelu Zaversku dolinu, a onda zaokrene crveni

konjanik prema Sljemenu. Neru je obuzimala sve veća tjeskoba, ali senadala da je to ipak spasenje. Kad su bili između dva obronka, Neraopazi da je jedan od trenkovaca zaustavio konja i naglo okrenuo natrag,a oni drugi da su zaostali. Što je to? Zašto stadoše? Zašto bar Filip boljene potjera svoga konja?Samo je crveni konjanik jednakom brzinom tjerao svog vranca.Nera pogleda otmičara. Iz crvene kože sijevala su dva žarka oka i

ona protrne. Onda se odluči i reče:– Kamo to idemo, zaboga? Tko ste vi?Ali crveni joj konjanik ne odgovori. On je čvršće obuhvati desnicom

i još brže potjera konja.Ako je prijatelj, zašto joj ne odgovara? Neru je obuzimala tjeskoba.Konj je preskakivao polja, livade i potočiće što su se žuboreći

spuštali iz gore, a onda uskim puteljkom zaokrene medu dva sljemenskaobronka. Iz daleka plavili se vršci gore u predvečernjem sumraku.Zastruji hladni zrak, a konj poleti još brže, kao da sam želi što prije stićina cilj.Najednom opazi Nera pred sobom u šumskoj pustoši lovački dvorac

svoje bake."Što je to?" pitala se iznenađena. "Zar ju je ovamo nosio taj divlji

vranac i crveni konjanik? Ili je tek slučajno ovamo zalutao?" Još se nijeoporavila od iznenađenja kad konj preskoči ljesu i stade u širokomdvorištu ispod krošnjatih stabala.Neki čovjek dotrči iz dvora i prihvati konja koji je teško dišući

grizao uzde. Taj čovjek nije ništa rekao niti se iznenadio kad je vidiočudnog konjanika s Nerom. Kao da ih je očekivao.Crveni čovjek uhvati i spusti djevojku polagano i oprezno s konja.Nera je sakupila sve svoje sile da čvrsto stane na noge jer se osjećala

W

slabom. Nitko nije progovorio ni riječi.Sad skoči s konja i otmičar i razveže joj ruke.Najednom se Neri zamagli pred očima. Sve što je doživjela kroz

osam strašnih dana u tornju i danas pred svjetinom, a, najposlije, tanenadana otmica potresla je i njezino snažno tijelo pa se gotovo srušila.Crveni konjanik prihvati je, podigne lagano kao da je tek malo djevojčei ude u dvorac. Tu se uspne u prvi kat i unese je u veliku, prostranu,lijepom svjetiljkom rasvijetljenu sobu koja je bila udobno uređena.Položi je na divan i baci na nju jedan pokrivač sa stola da se ugrije. AliNerina je nesvjestica bila tek prolazna. Ona odmah otvori oči, podignese i pogleda oko sebe.Oko joj padne na crvenog čovjeka koji stajaše pred njom. Sad je tek

opazila kako je visok, stasit i širokih ramena.Tko je taj?! Je li onaj koji joj naviještaše spas u pismu, koji joj je

slao ljubavne uzdahe – je li on sam ili je njegov najamnik, prijatelj ilipomoćnik?– Zašto ste me doveli ovamo? – upita ga ona izmučeno.– Zar bi vam bila draža lomača? – upita on gotovo šapćućim glasom

u kome je podrhtavalo nešto tajanstveno. Nera se lecne. Taj je glas većnegdje čula. Taj isti šapćući glas s nekim čudnim drhtanjem. Jest, onagaje već negdje čula. Nera naglo ustane i upita:– Tko ste vi? Ako ste vitez, pokažite mi lice?On podigne ruke, otkopča sa glave kožnatu kapucu i baci je na pod.Pred njom stajaše crveni konjanik bez kapuce. Nerin pogled ukočio

se na njegovu licu, dah joj zastao, a riječ šuštala. Nije mogla progovoritini jedne jedine riječi, tek je u mislima prestrašeno kliknula:– Siniša? Kapetan Siniša?!...Sad joj bijaše posve jasno gdje je slušala taj drhtavi šapćući glas.

Bijaše to one večeri kad se s njim prvi puta sastala noću u šumi i kad jemorala ovoga čovjeka raniti pištoljem.I kad je sada vidjela tko je njezin otmičar, u duši joj uskrsne stara

mržnja. Zaboravi da ju je taj čovjek iznio iz nesreće bilo po svojoj ilituđoj volji, pa će mu osorno:– Bila bih vam zahvalna da ste me radije pustili svjetini da me ubije

ili Krajačiću da me spali na lomači!

W

Siniša se nakloni kao da razgovara u kakvom salonu i reče:– Da sam to znao, ne bih vašu milost doista bio uznemirio. Mislio

sam da vam neće biti žao ako vas tko otme lomači.– Ali ne vi!– Da, vaša milosti. To bi svakako imao učiniti barun Skerlec. Ali on

to nije učinio, a ja mislim daje čovjeku prilično svejedno tko je onajkoji ga otme od smrti.– Ima još mnogo groznijih stvari od smrti.– E, onda oprostite. Ali sada vam više nema pomoći, vaša milosti!

Vi, eto, morate ostati na životu, ali to nije još najgore!U djevojci se skupljao gnjev, mržnja i prezir i prema kapetanu.

Željela je da mu saspe u lice sve uvrede ovoga svijeta.Ona pristupi bliže k Siniši i upita ga oštro, pogledavši mu izazovno u

oči.– Ako osjećate bar malo poštovanja prema vojničkoj časti koju

nosite recite mi otvoreno: tko vas je poslao po mene?– Kapetan Siniša!– Dakle vi sami od svoje volje?– Oprostite mi tu drskost. Vi ste, eto, željeli umrijeti, a ja...– Ja sam čekala da me spasi netko drugi. Ali sad recite: zašto ste to

učinili vi?Sinišino lice ostade tvrdo i mirno.– Vrlo rado – odvrati on udvorno, najravnodušnijim glasom.– Ljubim pustolovine, a ovo mi je bila najzabavnija pustolovina u

životu. Osim toga, učinio sam dobro djelo. Mislio sam: Zašto daprepustim Krajačiću da loži svoju lomaču tako lijepim gorivom kakvoste vi, a znam da će mi za to biti zahvalni mnogi lijepi kavaliri koji vasljube. I ja se odlučih na posao. Kroz pet dana bili su moji vojnici –švelje. Šili smo ovu crvenu odoru, baš onako, kako ljudi opisuju vraga!Vi sebi ne možete zamisliti moje uživanje kad sam onako banuo medusvjetinu. Znao sam tako dobro da će se svi, počevši od šegrta dogospodina suca, prestrašiti i da ću vas moći posve lijepo oteti. Svojskom bi se bila svjetina potukla do krvi, ali vraga su se svi prestrašili– nitko ga se nije usudio ni progoniti. I sve je tako uspjelo kako samunaprijed prorokovao. Vi niste osjetili kako vas je poručnik Branko, u

W

času kada sam se pojavio, povukao za rame na desnu stranu? To jeučinio zato da vas lakše mogu dohvatiti. A onda je, kako ste vidjeli,pošao Branko za mnom u potjeru!Siniša se iskreno nasmijao i nastavi:– Povukao sam za nos cijeli Zagreb. Neka znaju kad su im trenkovci

stražarili vještice pod Sljemenom. A sada se izvolite odmoriti, a onda ćubiti tako slobodan da vas ponudim s malom večerom. Nije odveć fina,ali svakako bolja od Krajačićeve večere u tornju.– Ja ne želim drugo nego da odmah odem odavle – odlučno će Nera.– Oprostite mi, vaša milosti, ali ovu želju vam ne mogu ispuniti!– Onda ćete se vi udaljiti iz ovog dvorca.– To bi bila moja najvruća želja, ali tu želju opet ne mogu sebi

ispuniti, jer moram tražiti vještice na Medvednici. Mi dakle obojeostajemo ovdje.– Vi govorite kao da me smatrate svojom zarobljenicom.– Tako nekako izgleda. Ali, zapravo, vidite i sami da se morate

sakrivati. Znate što bi se dogodilo da vas tko prepozna.– Vi se za mene brinete? Vi? – osorno će Nera i pogleda ga s

najvećim prezirom.– Vaša milost posve pravo naslućuje da se ja doista ne brinem za vas

nego za sebe. Kad bi ulovili vas, moglo bi se doznati da sam se japoigrao sa sucem i oteo optuženicu zakonu, a onda bi mi oduzelivojničku čast i sudbena gospoda naložila bi lomaču mojim tijelom. Toim, bogme, neću priuštiti.– Laž je što govorite. Vi se ne bojite nikoga i nikakve kazne, sve je

laž.– Vi mi, dakle, ne vjerujete?– Čovjek koji me onako napao u šumi, čovjek koji me je optužio

pred Krajačićem!– Ja sam vas optužio?– Jest, vi. Vi ste skrivili moju nesreću.– Konteso...– Vi ste me spremili u toranj.– Tko je to rekao?Nera plane i vikne bijesnim glasom:

W

– Hoćete li poreći i to da ste pred sudom ispričali da sam ja one noći,kad me je nesreća nanijela na vas, bila na križanju? Imate li obraza toporeći?– Imam.– Onda ste najveći podlac na svijetu. Sudac me zbog toga optužuje.Siniša je problijedio. Ali mu je lice ostalo tvrdo i mirno. On je tek

gledao u Nerine oči ispunjene bijesom i mržnjom. Nju je od tog pogledaobuzeo strah pred Sinišom. No ona to prikrije i odvažno nastavi:– Jedino što još pošteno možete učiniti jest da me pustite otići.– Kako vidim, vi se ovdje nečega bojite, konteso! Evo, izvolite ovaj

moj pištolj. Vi ste vični braniti se pištoljem – pa ćete se ugodnijeosjećati i primiriti se kad budete opet imali uza se ovakvo oružje.Siniša pruži Neri pištolj što gaje povukao ispod svog crvenog

haljetka i onda doda:– Ja ću vas pustiti, ali samo onda ako vas mogu predati kome od

vaših rođaka. Grof Petar je u Beču, ja ću dakle odmah odjašiti na Grič iprijaviti vašem vjereniku barunu Skerlecu, neka dođe po vas.– Ja nemam više vjerenika. Sama sam svoja.– Ali barun vam je ipak krvni rođak, pa će vas zaštititi.Na njezinu dušu padoše ove riječi kao teška ironija."Jest, Skerlec bi me morao zaštititi", pomisli Nera. "A ipak, on bi bio

prvi koji bi me predao natrag Krajačiću. I taj mi se čovjek ovdje zbogtoga izruguje."– Ne! – odgovori ona glasno. – Ne trebam ničiju zaštitu.– Zar biste htjeli otići ovako sami po šumi?– Nisam se nikad ničeg bojala.– Znam, ali ja vas ipak neću pustiti odavle. Izvolite se odmoriti i

sabrati svoje misli. Možda se predomislite. Evo – cijeli prvi kat stojivam na raspolaganju. U ovoj sam sobi prije stanovao ja. Prepuštam jevama.Siniša postavi pištolj na stol i reče joj ljubazno:– Do viđenja, konteso!Izašao je i zatvorio za sobom vrata. Nera je napeto slušala hoće li

vrata zaključati, ali on to nije učinio. Naprotiv, ona opazi da je ključ ubravi iznutra. Brzo pode k vratima te ih zabravi. Ali to je još nije

W

umirilo i zato uzme svjetiljku, otvori vrata pokrajne sobe. Tu je bilo svekao za vrijeme dok je ona dolazila ovamo sa svojom bakom. I podedalje po sobama.Svuda se snašla. Kao daje tu netko spremao i redio sobe.Da bude sigurnija, ona je sve sobe zaključala i onda se vratila u prvu

sobu, sjela na divan i zanijela se u misli. Siniša joj je dao pištolj i otišaote ju pustio na samu, ali je rekao: do viđenja!To ju je strašno uznemirivalo. Bila je uvjerena da Siniša ima s njom

zle namjere – kao ono u šumi."On me je doveo ovamo da mu budem ljubavnica! Jest, samo ga je to

moglo potaknuti da me otme na takav vratolomni način. Sam mije rekaoda me je oteo za svoju pustolovinu. A zašto mije dao pištolj? Gdje suostali trenkovci? Gdje je ostao Filip?"Pomisao daje sada sama s njim u tom dvorcu silno je strašila i ona

gaje zato sve više mrzila i prezirala. Netko pokuca na vratima. Ona selecne i ne odgovori.Kucanje se ponovi.– Tko je? – upita napokon.– Vaš vjerni sluga Filip!Filip? Jest, to je njegov glas!Djevojka pode k vratima i otključa ih, a pred nju doista stupi Filip,

primi joj ruku i stane je cjelivati.– Sretan sam, vaša milosti? Vi ste spašeni!– Reci mi, Filipe, kako si dospio ovamo, kako se to sve dogodilo?– Sakrio sam se medu svjetinu i vidio kako vas je đavo povukao na

konja i oteo. Ja sam, dakako, znao da to nije đavo, jer ne vjerujem u teludorije, ali sam slutio daje to netko tko vas je htio spasiti. Pohitio samtada u vaš dvor i uzeo konja. Bio je hitar i dostigao sam trenkovce, alime nisu htjeli pustiti naprijed da vas dostignem, što ionako ne bi bilomoguće, jer je kapetanov konj letio poput vjetra. Slijedio sam ga davidim kamo će vašu milost taj neznanac odvesti, da vam budem napomoći. Ovaj čas dospio sam ovamo i ispripovijedao kapetanu da samvaš sluga i zamolio ga neka mi dopusti s vama govoriti.– Zašto si ti bio jedini koji je slijedio trenkovce?– Jer sam bio jedini koji nisam vjerovao da je to đavo. A i da sam

W

vjerovao, i onda vas ne bih napustio.– Filipe, ti si već jednom za mene stavio na kocku svoj život.– Hoćete li da to opet učinim?– Ti mi moraš pomoći da iz ovog dvorca pobjegnem, i to još danas.

Neću da budem pod istim krovom s tim čovjekom.– S kapetanom?– Da, s njim!– Kad bi mi vaša milost dopustila da rečem što ja mislim...– Reci. Vidiš da nemam nikoga tko bi mi sada prijateljski govorio.– Nigdje niste tako sigurni kao ovdje.– Tebe je kapetan pridobio da govoriš za njega?– Tako mi Bog pomogao da nije. Ali vidite, vaša milosti, bilo bi

najbolje kad biste ostali ovdje dotle dok se ne vrati grof Petar. On ćedonijeti od kraljice zapovijed da vam sud ne smije suditi nego vas morapustiti, a onda ćete se moći vratiti opet u svoj dvor.– A moja baka? Moja sirota baka!– Nju njeguje grofica Oršić, žena velikog župana.– Ne, ne, ja hoću odavle. Ja neću da ostanem ovdje!U taj čas ude u sobu Siniša. On je čuo posljednje Nerine riječi.Već je bio skinuo svoje crveno odijelo i odjenuo časničku odoru.– Podi dolje – reče Siniša Filipu – moj će ti kuhar dati večeru za

kontesu. Donesi je ovamo.Filip je otišao prije nego što je Nera dospjela da se tome opre.– Molim vašu milost – mrko će Siniša Neri – da pred svojim slugom

ne govorite o meni prezirno. Bit će mi draže ako mi svoju ljubaznostbacite u lice u četiri oka. Kad sam ušao govorili ste da želite po svakucijenu odavle. No ja vas ni po kakvu cijenu neću pustiti iz dvorca. Toizvolite upamtiti.– Vi ste, dakle, naumili da me tu zasužnjite? – plane Nera. – Mislite

li da nisam progledala vaše podle namjere?!Siniša se nasmije, nakloni se ironično i reče drskim glasom:– Nemojte me krivo shvatiti, konteso. Vi ste, doduše, lijepi, ali meni

ste se svidjeli samo jedanput, i to samo na nekoliko časaka. Danas stemi najravnodušniji stvor na svijetu. Uvjeravam vas da nećete imatiprilike da se još jednom branite od mene.

W

Nera mu dobaci prezirni pogled.Filip ude s večerom. Na drvenom pladnju nosio je juhu, pečenu

divljač, vina i kruha.Brzo i spretno prostre stol i postavi večeru pred Neru.Ona je gledala u pod dok je Siniša natočio u dvije čaše vina.– Dopustite da vas skromno pozdravim kao svoga gosta – reče Siniša

i kucne se o drugu čašu koju je Nera prihvatila samo zbog Filipa.Siniša iskapi čašu do dna i ponudi Neri da založi.– Ostani ovdje – reče Filipu kad je ovaj htio izaći. – Podvorit ćeš

njezinu milost kod večere.Ona okusi nekoliko žlica juhe koja joj je vrlo prijala. Siniša je dotle

stajao kod prozora i gledao van. Najednom opazi da se prema Zagrebužari nebo. Brzo otvori prozor i pruži kroza nj glavu. Nera je to opazila,ustala i pogledala iza kapetana u tamu.– Sveti Bože, to negdje gori.– Mora daje velika vatra – primijeti Siniša.– To je u smjeru Zagreba – doda Filip.– Nemojte se uzbuđivati – primijeti Siniša Neri. – Izvolite još malo

založiti, mislim da naš kuhar nije posljednji.Ali djevojka nije mogla jesti. Na tamnom obzorju crvenio se oblak

krvavoga žara. Nera nije mogla skinuti s njega svoje oči.– Saznat ćete brzo. Moji se vojnici moraju uskoro vratiti.Oni su pošli u grad najaviti sucu Krajačiću daje đavo zajedno s

vješticom propao u zemlju!...Nera je još uvijek stajala uz prozor i gledala u nebo. Tada začuje

topot konja.– Evo ih! – reče Siniša. – Idem da čujem stoje.I on pode dolje. Trenkovci su se doista vratili. Branko odmah skoči s

konja i potrči k Siniši:– Strašne vijesti!– Šuti – ona je na prozoru.Siniša ga povuče u dvorac i povede u prvu sobu do ulaza. – Štoje?– Svjetina je u silnom gnjevu što je đavo oteo vješticu zapalila

"Crveni dvorac".– Prokleti glupi svijet?

W

– A sa dvorom izgorjela je i grofica Ratkay.Siniša obori glavu i stane nijemo šetati po sobi. Onda se zaustavi

pred poručnikom i reče tiho:– To sam, dakle ja skrivio...– Da, ova pustolovina bila je skupa.I opet se šetao po sobi, a Branko mu ispripovjedi kako su se zapalile

i mesnice u Mesničkoj ulici.– Pozovi momčad neka ude – naloži Siniša Branku.Za malo dođe u sobu cijela četica trenkovaca, sve sami čili, stasiti

junaci, širokih grudi i lijepih muževnih lica. Siniša potapša po ramenuprvoga koji je stajao do njega:– Djeco, danas ste učinili pošteno i viteško djelo. Spasili ste nevinu

djevojku, a to je dužnost svakoga junaka. Ne treba vam tek spomenutida o tom šutite i da našu štićenicu pazite. Neka nitko od vas ne govoriglasno o požaru kod grofice Ratkay i o njezinoj smrti. A sad, hajdete navečeru. Zaslužili ste je!Momci ostaviše svog kapetana zahvaljujući mu toplim iskrenim

pogledima.Domalo ude Siniša ponovno u sobu i reče Neri.– Zapalio se nečiji hambar pun sijena. Naši su momci bili na garištu.– Ali to izgleda kao da se zapalio Grič?– To samo tako odavle izgleda. U tamnoj noći pričinja se požar

dvaput veći – odvrati kapetan i okrene se Filipu:– Želiš li trajno ostati kod njezine milosti?– To mi je jedina želja.– Ako dopustite, konteso, neka Filip ostane uz vas dotle dok budete

prisiljeni ostati ovdje. Čini se da vam je vjeran sluga i pozna vaše željepa će vas bolje služiti nego moji momci.Laku noć, konteso.Kapetan pozdravi po vojnički i ostavi Neru s Filipom ne čekajući da

mu ona odgovori.

NA BIJEGU

W

Polako gasnuo žarki oblak nad Gričem, dok napokon nije posveutrnuo.U debeloj tami utonuše Grič i ponosni sljemenski proplanci. U

malom lovačkom dvorcu nastala tišina. Sve su svjetiljke ugašene. INera je ugasila svjetlo, ali nije usnula. Sa svih se strana zaključala. Predvratima u hodniku ležao je Filip poput vjernog psa. Rekao joj je da ćebdjeti i paziti. Nera ipak nije mogla naći toliko mira da usne. Sjela je uzprozor, zurila u tamu i smišljala što da uradi i kako da se oslobodi iznovog ropstva.Najednom, začuje dolje u dvorištu korake. Polagane, odlučne i čvrste

korake. Nastojala je prozreti tamu da vidi tko to hoda dolje ispoddvorca. Kroz noć razabrala je tek neku crnu pojavu, ali je nije moglaprepoznati. Po koracima je slutila da je to kapetan. Razabrala je da šećegore-dolje, katkad je zasjala u tami njegova goruća smotka. Pomno jeprisluškivala njegove korake. U duši joj bivalo tjeskobno.Tako je prošao čitav jedan sat, kad je napokon kapetan odbacio

ostatak smotke i ušao u kuću, zatvorio je tiho vrata, a onda se čuli pokući koraci, kako prolazi hodnikom i ulazi uz stube.Nera protrne od straha. Koraci utihnuše, čulo se samo puhanje kao

da kapetan gasi svjetiljku stoje visjela na stubama. Onda se ponovnočulo kako ide niz stube i zatvara vrata sobe.Probudila se kad je sunce već bilo visoko. Otvori prozor da joj ude u

sobu zrak. Dolje na dvorištu stajao je Filip. Čim je opazio svojugospodaricu, ude u kuću i za malo dođe gore noseći joj zajutrak, istionakav kakav je uzimala kod kuće u svom dvorcu.Ona to nije ni opazila, tako je bila zaokupljena mislima.– Filipe, ja se pouzdajem u tebe – reče sluzi.– Vašamilosti, prije ću svoj život izgubiti negoli vas izdati.– Ti ćeš reći kapetanu da sam se smirila i odlučila ostati ovdje dok to

bude potrebno.– Hoću, vaša milosti.– Onda ćeš poći odmah na Grič da vidiš kako je baki. Nastoj da

dođeš do grofice Oršić i čuješ što ona misli o meni i o tome kako meugrabiše. Razumiješ li? Ali joj ništa ne reci gdje sam. Hoću prije dačujem je li me i ona odbacila. Kad dođeš u naš dvorac, uđi spretno u

W

moju spavaću sobu. Ondje ćeš naći malu košaricu s vezivom. Na dnuima nekoliko zlatnika. Uzmi ih i kupi pod jednom izlikom od mojesobarice kakvo odijelo, a u dućanu nabavi jednu građansku surku ivuneni rubac. Onda nastoj saznati što je s Remetincima koji su zbogmene zatvoreni i stoje učinilo protiv mene sudbeno povjerenstvo.– Izvršit ću sve, vaša milosti.Malo kasnije vidjela je Nera Filipa kako je odjašio na Grič.Dok je bio odsutan, primijetila je kapetana kako je otišao pješke u

šumu, dok je Branko ostao u dvorištu. Do podneva bila je sasvim sama.Poslije podne vratio se Filip.– Kako je grofici? – upita ga Nera željno iščekujući vijesti o svojoj

baki.– Vaša milosti, danas po podne spremila je grofica Oršić našu

groficu u Slavetić, a i ona je otišla s njom. Tako nisam mogao govoriti snjezinom milosti. Ali naša služinčad veli da staroj grofici nije ni gore nibolje. Remetinci su još uvijek zatvoreni, svi do jednoga, a sudbenopovjerenstvo proglasilo je po cijelom kraju da svatko tko bi se susreo svama ili saznao za vas ima to odmah prijaviti sudu pod prijetnjom smrti.Nera je šuteći slušala, a onda upita?– Bio si u "Crvenom dvorcu"?– Jesam – lagao je Filip.– I našao novce?– Jesam – evo, vaša milosti, odijelo, rubac i novci što su ostali od

utrška.– Dobro, hvala ti. Ovo tebi – i pruži Filipu zlatnik.– Neka me vaša milost ovako ne rastužuje – reče on i ne htjede

nizašto primiti novac.– Još nešto imam za vašu milost – doda.– Što?– Jedno pismo.– Pismo? Kako to? Tko zna gdje se ja nalazim?– Kad sam u vašoj sobi "Crvenog dvorca" tražio u košarici novac,

našao sam ondje ovo pismo.Nera ga ogleda.– Crveno pismo? – iznenadi se ona. – Isto onakvo pismo kakvih sam

W

već mnogo primila?Ovaj put nije grdila Filipa što joj je donio pismo od nepoznatog

čovjeka nego ga upita:– Reci mi, Filipe, znaš li od koga su ova pisma zbog kojih sam te

jednom onako izgrdila i gotovo otjerala?– Ne znam, vaša milosti. Vjerujte mi! Kako vam to ne bih rekao?

Doista i ne slutim otkud su.Kontesa mu je morala vjerovati. Dok je pismo otvarala, izađe Filip

ostavivši svoju gospodaricu na samu.Nera je čitala i čitala, razmišljala i opet čitala to malo pisamce koje

je glasilo:"Ne vjerujem u đavle, Nero! Čovjek je onaj koji te oteo smrti! Ili je

vitez ili – hulja – ali ja ga mrzim jer je učinio ono što htjedoh učiniti ja.Kad bih znao da si spašena! Tamnica bi bila moj raj, zveket okova

rajska pjesma!... Oko mene tišina i samoća, dva draga, jedinapouzdanika moja. Sjedimo tu sami i slušamo kako bukte mlade grudi,kako izgara život mladi od žara plamena i boli bezdane! Neka gine,neka sahne. Usahnuti mora mlado proljeće kad uzalud čezne zasuncem.""Uzalud čezne za suncem? To sigurno misli da ga nikad neću

ljubiti", pomisli Nera. "On osjeća da mi je srce, mladost i život razoriloljudsko praznovjerje. Gdje da smognem ljubavi u pustom srcu? Gdje dasmognem vjeru u ljude kad se razbila i smrvila? Da, sad znam gdje bihmorala tražiti onoga koji mi to piše. Govori o tamnici i okovima, daklese nalazi među Remetincima.""Bolje da ga ne tražim. Čemu? Ljubav traži sreću, a ja sam bijeda,

nesreća i osveta. Samo ću za osvetu živjeti, to sam prisegla baki."Iz ovih misli trgnuo je Filip koji joj je donio objed. Nera je uzela

jelo, a Filip ju je dvorio kao da je u "Crvenom dvorcu" za bogatimstolom grofice Ratkay.– Filipe – reče mu Nera poluglasno. – Danas u noći mi ćemo odavle

pobjeći.– Ali vi ste poručili kapetanu da ćete ostati...– To rekoh samo zato da više ne pazi na mene.– Izvolite zapovijedati.

W

– Znaš li da straga postoje još jedne male drvene stube koje sespuštaju strmo pa se po njima može ravno u šumu?– Znam, vaša milosti.– Mi ćemo, dakle, onuda pobjeći.– A kamo želi vaša milost?– U Slavetić, k baki.– Ako vas tko na putu prepozna?– Preodjenut ću se u ovo odijelo što si mi donio. Ti ćeš sa mnom.– Dobro, vaša milosti.– Htjela sam čekati do sutra u noći, ali sam s prozora čula da kapetan

ove noći kani s momcima u patrolu. To je dobra prigoda.– On će sigurno ostaviti nekoliko momaka u dvoru.– A ti nastoj da ih opiješ kako bi zaspali.– Učinit ću sve što želite.– A sam reci kapetanu da želim izaći malo na zrak, ako nema

pogibelji da me tko zateče.Filip je pošao da izvrši Nerin nalog, a ona svuče svoju bijelu haljinu

koju je dobila od Krajačića, odjene na sebe opravu svoje sobarice,prikopča oko glave svoje duge pletenice i sveže ih tamnim rupcem.Kapetan joj je poručio da se u Filipovoj pratnji može prošetati oko

dvora.Sunce je bilo visoko kad je Nera prolazila ispod krošnatog drveća.Filip je ostao kod jednog drveta i naslonjen na debelo stablo

promatrao kako se na obzorju skupljaju mali bijeli oblačići. Dotle jenjegova gospodarica zamišljena hodala gore-dolje po svježoj mahovini.Poručnik Branko izašao je van, pozdravio je i počeo razgovarati.

Izađe i Siniša, pozdravi je vojnički i zapodjene s njom najobičnijirazgovor.Nera je s njime razgovarala ravnodušno gledajući ga ispod tamnog

rupca koji je još više isticao bljedilo njezinog lica. Kapetan i Brankodoskora se oproste, a Nera se opet vrati u kuću.Podveče vidjela je kako su Siniša, Branko i jedan dio momaka

odjašili.U lovačkom dvorcu bilo je sve tiho kad je Filip pokucao na vrata

svoje gospodarice.

W

– Spremna sam – šapne ona i otvori vrata.– Vojnici zaspaše kao zaklani.– Onda možemo ići.Zakopčala je dugi građanski kaput i tiho izašla iz svoje sobe na

hodnik. Filip je išao naprijed, a Nera ga slijedila. Polako otvoriše vratašto su vodila na drvene otvorene stube. Hladni zrak zastruji Neri u lice.Sve je okružavala tama, a pred njom crnila se šuma. Filip se spusti postubama, za njim side Nera. Filip je stajao uz jedno stablo i čekao. Kadje ona sišla, pođoše oboje naprijed.Nera je brzala samo da što prije odmakne iz dvorišta u šumu.

Najednom bane netko pred nju i uhvati je za oba ramena.Ona se trgne i prigušeno krikne.– Tko je? – upita u tami muški glas.Djevojka ne odgovori. Prepoznala je taj glas i te ruke koje je čvrsto

držahu.– Mi smo, gospodine kapetane – javi se Filip tiho.– Izvolite se vratiti – zapovjedi Siniša kontesi.Nera niti je odgovorila niti se maknula.– Ako se sami ne vratite natrag, ja ću vas silom odnijeti – zaprijeti se

kapetan.Sad je uvidjela da se mora vratiti.Sve troje pode šuteći u dvor. Kad su ušli u Nerinu sobu, pošalje

Siniša Filipa van, a on ostade s Nerom sam.– Vi ste vrlo lukavi i tvrdoglavi, konteso. Pričinjali ste se kao da

kanite ostati, a zasnovali ste bijeg.– Zašto hoćete da me silom zadržite? Što hoćete sa mnom?– Zar vam nisam rekao da vas želim predati grofu Petru?– Ne vjerujem vam!– Konteso! Vi ste pametna djevojka. Čemu dopuštate da vas mržnja

toliko zasljepljuje. Zar ne uviđate da vam neću zlo?Siniša je izgovorio ove riječi glasom kojim se govori prijatelju.– Gospodine kapetane, vi znate što o vama mislim!– Kako ne, i predobro.– Ako me danas ili sutra pustite otići odavle, uvjerit ćete me da sam

vam učinila krivo.

W

– Meni, doduše, ne bi bilo žao kad biste promijenili svoje mišljenje omeni, ali ja tu promjenu neću kupiti. Vi ćete ostati ovdje bilo milom ilisilom, i to radi vaše sigurnosti.– Čovjek koji je svjedočio protiv mene najednom se brine za moju

sigurnost? Lažete! Vi postupate sa mnom kao hulja.– Molim vas lijepo, recite jedanput da sam lopov, tat ili razbojnik, da

bude i tu promjene!Sva krv uzavrela je u djevojci. Ona je osjećala da bi ovog čovjeka

mogla sada na mjestu ustrijeliti. Njegove drzovite riječi i još drzovitijiglas kojim je to izrekao izazvale su sav njezin bijes.– Vidjet ćemo tko će koga prisiliti! Vi mene da ostanem ili ja vas da

me pustite otići.– Vi ćete ostati, pa makar vas ja morao zatvoriti kao sužnja.S tim riječima ostavi Siniša Neru i izađe. Kontesa pozove u sobu

Filipa, pogleda ga oštro u oči i reče ljutito:– Filipe, kako se kapetan mogao vratiti, a da to nismo čuli?– Ne znam, vaša milosti.– Filipe, ti si me izdao.– Krivo mi činite. Vrlo krivo. Izdala me sreća kao što sam ja vas!– Idi i pusti me na samu.Drugo jutro dugo je kucao Filip na kontesina vrata. Ona se tek vrlo

kasno odazvala.Filip joj donese zajutrak, ali gaje Nera odbila. On je odnio jelo

netaknuto.Tako je bilo i u podne. Uzalud je Filip molio Neru da jede.– Dotle dok ne izađem ispod ovoga krova, neću ništa okusiti.Filip je bio tužan. Nera nije više govorila prema njemu onako blago i

povjerljivo kao prije. U njezinom glasu bilo je toliko sumnjičavosti daju je morao opaziti.Uveče je ponovno molio Neru da nešto založi. Ali ona je odrješito

rekla da će prije umrijeti nego okusiti kakvo jelo. I sluga ode.

KAPETAN SINIŠA

W

Vrata kapetanove sobice u prizemlju tiho se otvorila.– Siniša!... Siniša, zar ne čuješ? – šaptao je netko u sumraku.– Tko je? – oglasi se zlovoljno kapetan.– Ja sam, Filip. Zašto ne upališ svjetlo?– Suvišno mije.Nekoliko trenutaka vladala je šutnja.– Što si došao? Ako ona zamijeti da dolaziš k meni?– Već ionako ne vjeruje u mene...– Tiho!... Čuješ li... Šum ženske suknje.Obojica su prisluhnula. Sa stuba u prvom katu čuli su se tihi i brzi

koraci.– Sad nas je sigurno čula. Do đavola, što si tako neoprezan? – ljutio

se kapetan. Onda, začas, nastavi:– Je li uzela večeru?– Nije.Zavladala je opet šutnja, ali ne zadugo.– Ipak je nešto čudno – stane govoriti Filip – kad voli smuti u

pogibelj nego ostati kod nas. Ako ode, može pasti u ruke Krajačiću...Opet ne bijaše odgovora.– Dobra je kao vedro nebo, ali tvrdoglava. Možda si joj što skrivio?Siniša ne odgovori.– Zar bi joj ti mogao što nažao učiniti, Siniša?– Pusti me.– Ali ipak, meni bi to mogao reći.– Čuj me Filipe, jesi li se ikada prema mladoj djevojci ponio ludo,

nepristojno, a kad si stao razmišljati o tome osjećao si da nisi kriv, aipak si kriv?– Dogodilo se i to.– A da li te je za to djevojka mrzila?– Kako koja.– Vidiš, to je ono.– Ti valjda nisi nikada bio prema njoj nepristojan?Siniša ne odgovori.– Tako. Sad mi je, naravno, shvatljivo zašto hoće silom od nas. Sad

mije sve razumljivo. Ali ti sije ipak oteo od smrti, pa bi mogla misliti da

W

imaš neke namjere.– Što bi mogla misliti?! Oteo sam je smrti jer mi se svidjelo da se

nasmijem svijetu i ništa drugo – razumiješ?– Da, da, ali zašto si me onda slao u njezinu službu kad je još bila na

Griču?– Pitaš suvišne stvari. Nije li me okrivila da sam je jednom oteo iz

kapucinske crkve, jer silom hoću da bude moja? A nisam li ti rekao dabdiješ i paziš svake noći da li se tko vere oko kuće? Htio sam da ščepamnitkove i da joj dokažem: ako sam mlad i lud, nisam hulja!– Da, da, tebi je do toga da te ona ne prezire!– Ni ona, niti tko drugi!– Ali zašto o svemu tome s njom ne govoriš? Zašto se ne opravdaš

kad ti je toliko do nje...– Ne brbljaj gluposti. Do moje mije časti i ni do čega više. Govoriš

kao baba spletkarica.– Sa mnom bi mogao da budeš iskreniji.– Do bijesa, kakve iskrenosti hoćeš? Što bi htio znati?– Uzalud me grdiš, vidim da si uzbuđen.– Valjda shvaćaš da ne mogu biti ravnodušan prema strašnoj smrti

grofice Ratkay. Nisam li ja kriv što su ljudi zapalili dvor i što je unjemu izgorjela i grofica? Što će reći ona kada to dozna? Zato je nisamhtio pustiti odavde da ne sazna tu strahotu.– Nisi htio? Zar si se predomislio?– Valjda neću gledati kako umire od gladi.Obojica su šutjeli. Svaki je bio zabavljen svojim mislima. Prošlo je

nekoliko trenutaka. Siniša reče:– Idi gore k njoj i reci joj neka se umiri! Sutra u noći putujemo .Ti i

ja ispratit ćemo je u Slavetić, ali pod uvjetom da uzme jelo!– Ne znam hoće li mi vjerovati. Odmah je naslutila da sam ti odao

njezin bijeg.– Grdi me i psuj pred njom, čini što znaš, samo stekni opet njezinu

vjeru. Ti moraš ostati kod nje u Slavetiću i – paziti.– Ostat ću. Volim je baš kao i tebe.– Meni je svejedno voliš li je ili ne, ja bih samo htio da se dočepam

lopova zbog kojeg postadoh ja – huljom. A jastreb koji vreba nju,

W

nanjušit će je. I on sigurno vjeruje da ju je doista oteo đavo. Sad idi iponudi joj večeru.– Idem, možda će ipak jesti.– Čuješ, Filipe! Neka joj daju tople juhe i starog vina, a onda je pitaj

hoće li da joj kuhar još što drugo pripravi. Filip je izašao ispunitiSinišinu zapovijed. Brzo se vratio vedra i vesela lica.– Dakle, uzela je večeru? – upita kapetan.– Uzet će, ali hoće da joj ti sam kažeš što si joj po meni poručio.Siniša ne reče ništa. Ostavi Filipa i uspne se uz stepenice. Kad je

ušao u sobu, stajala je pred Nerom netaknuta večera.– Vaša tvrdoglavost mnogo je veća nego što sam mislio – reče on

nakon pozdrava. – Vi ste me, dakle prisilili da vas pustim odavle otići.Pa dobro, ali ja ću vas sam pratiti u Slavetić.– To je posve suvišno.– Neću da mi grof Petar, kad se vrati, spočitne da nisam izvršio

dužnost koju bi u tom slučaju imao svaki muškarac prema ženi u vašempoložaju.– Prema meni vi ne možete imati dužnosti.Siniša je čas gledao, a onda se nakloni i naglo izađe iz sobe.Za nekoliko časaka dvorio je Filip Neru kod večere, a Siniša je izveo

iz staje svog vranca i odjašio u tamnu šumu.Uskim puteljkom nosio ga njegov konj brzim kasom.Okružila ih je hladna jesenska noć. Na obzorju treperile zvijezde. U

šumu nije dopirao ni jedan tračak njihova svjetla. Gusto drvećesakrivalo se u tami. Konj je hitao, Siniša ga je tjerao kao ono kad jenosio Neru kroz gričke ulice. Lutao je šumom uzbrdice, nizbrdicepreskakivao jaruge i uvale sve brže i brže. Konj je u tami posrtao,zastao i opet preskakivao grabe i vodene slapove što se spuštahu nizstrmine Sljemena.Jureći ovako, konj se najednom spotakne, posrne i padne na prednje

noge. Siniša side s konja i podigne ga. Životinja je teško disala i drhtala.Prestrašila se od pada. Siniša je potapša po vratu. Onda privine k sebilijepu vrančevu glavu i reče mu kao da govori s čovjekom.– A zašto ja tebe mučim? Šta si ti meni, jadnice, skrivio?I onda izvede konja iz jaruge na puteljak, uzjaši i vrati se u lovački

W

dvorac.Kad je prispio onamo, već je sve tvrdo spavalo. I prozor Nerin bio je

već u tami.Siniša stade uznojenog konja trti, a onda ga uvede u staju. Tada sjede

pod krošnjatu lipu i zapali smotku.Oko njega cvrkutali su noćni kukci, na grani smještale se ptice,

vjetrić bi katkada zašuštio lišćem, a iza staje zadrndao pas lancem nakome je bio svezan.Prošla je već davno davno ponoć kad je ušao u kuću i tiho zatvorio

vrata. Svjetiljka na stubama tinjala je. On je utrne, ude ravno u svojusobu i sjedne u tami. Nakon nekoliko časaka zapali uljanicu. Toplo žutosvjetlo obasja ga i zatitra, kao da se iznenadilo kad mu je ugledalo lice.Bijaše blijedo, ispunjeno grubom bjesomučnom boli, kao da pati od

teške tjelesne bolesti koja gaje taj čas napala. Tako je dugo zurio umračnu stijenu kao bolesnik koji je stisnuo zube da ne viče. Lice mu seposve preobrazilo, sasvim se stisnulo, zgurio se kao da ga hvatajusmrtne boli. Onda trgne sa stola nož i mirnom kretnjom povuče lijevirukav gore i zareže u podlakticu. Garava, snažna ruka se zacrveni, krvse prosu po stolu. On je gledao krv kao da mu je ugodno i zabavnopromatrati kako kaplje po stolu. I sada kao da se kruta, bjesomučna bolublažila, a lice mu se pokrilo bolesnim čeznućem. Prihvati pero, zamočiga u krv, ponese na bijelu hartiju i povuče jedno slovo – pa drugo itreće."Znaš li, Nero, što je plač bez suza? Patnja bez jauka? Zašto ove

crvene kaplje ne mogu kriknuti? Zašto me muče nijemo?... Nero!Smiješ li se što param svoju ruku da ti šaljem krvave svoje uzdisaje?Smiješ li se ranjeniku što krvlju piše na samrtnom bojištu u vrućici?Smiluj se, Nero! Plačući dozivlje slavuj slavujicu srca ledena...

Sjetna noć može zaplakati blagu rosu, i oblak može jecati grmljavinom,a grom zatutnji da nade odaha. Samo je moja bol nijema, luđački nijemai strahovita. Ne, ne smij se, Nero – pusti ludu neka viče i luduje, to jojgodi, to joj blaži smućenu dušu."Pero mu izmakne i padne na papir, a Siniša spusti glavu na ruke.Vani pod prozorom igrao se vjetar suhim lišćem, a nad dvorcem

šumilo granje i muklo jecala omorika. Noć je plovila dalje.

W

Siniša podigne glavu. Sumorna bol na blijedom licu susrela se sažutim svjetlom uljanice. On je utrne.Još čitav sat bilo je u sobi tiho i tamno. Samo se čulo kako Siniša

uzbuđeno diše. Nad dvorcem sablasno je zviždao vjetar.Jutarnje sunce provalilo kroz prozore i ispunilo sobu, a topli traci

znatiželjno se povlačili po bijelom papiru punom krvavih uzdisaja.Siniša skoči kao da gaje tko naglo probudio i pogleda oko sebe.

Podigne lijevu ruku i opazi zakrvavljeni lakat. Trgne glavom kao da munije jasno što se to s njim dogodilo.Rukom prijeđe preko čela, stisne oči i pogleda opet svoj lakat.Kao da se nečemu dosjetio, skoči s postelje, pohiti k stolu s nekim

strahom daje odanle nečega nestalo. Pogled mu padne na pismoispisano krvlju. Pograbi pismo, zgnječi ga, upali svjetlo i približi papirplamenu. Onda očisti svoj lakat, pode do velike posude s vodom i turiglavu u hladnu vodu.Kad je obrisao lice pokucao je na vrata Filip.– Zastoje kod tebe tako dugo gorjelo svjetlo? – upita on kapetana.– Imao sam nešto posla.– Nemaš kakvo pismo za nju?– Kakvo pismo? Danas je ne moram više opominjati da se čuva

svojih neznanih otmičara.– Ti si joj uvijek pisao samo to da se čuva svojih dušmana.– Valjda joj nisam pisao ljubavna pisma!– Znaš, Siniša, ti si vrlo bistar, ali sada si upravo tako glup i smiješan

kao i svaki muškarac koji se nalazi u takvom stanju. Što je krv vrelija,to su ludosti veće, a ti si, čini se, nadvisio sve luđake ovoga svijeta.– Kojeg đavola govoriš?! Reci jasno što misliš.– Kašalj i ljubav ne mogu se sakriti. A tko hoće da to sakriva, postaje

jako smiješan.Siniša je izustio kletvu i podigao pesnicu prema Filipu.– Da mi nisi bio mjesto oca, zdrobio bih te. Znaš, ne diraj me s

takvim ludostima, jer...Filip je problijedio.– Siniša! Još me nikad nisi ovako...Riječ mu je zapela, zadrhtala.

W

Kapetan se smrači.Niz Filipovo lice spuštale se krupne suze. Kapetan pohiti Filipu,

zagrli ga i poluglasno reče:– Ne zamjeri mi. Znam da sam lud i nikad te ne bih htio uvrijediti.

Ali nešto me je napalo kao padavica. Lupam oko sebe i počinjamludaštva... Ne srdi se, ali te molim: nikad me ništa ne pitaj, makar što sedogodilo. Ne ispituj me, jer me to čini goropadnim. Jesi li razumio?Pusti sve kako jest, šuti i ne pitaj ništa – jer ne znam ništa i ne moguništa reći.– Znam, znam i uviđam da sam ludo postupao. Odsad ćeš sa mnom

biti zadovoljan.I oni pružiše sebi ruku i pogledaše se u oči. Malo iza toga izašao je

Siniša u dvorište gdje je našao dva momka. – No, djeco, jeste li noćasulovili kakvu vješticu?– Jesmo, kapetane. Baš će vam prijati! Evo je!I momak mu pokaže veliku lijepu srnu.Siniša je pogleda, pozove kuhara i naloži mu kako će je prirediti, a

onda reče.– Najbolje komade poslat ćeš gore kontesi. To se pristoji.U taj čas izašla je iz kuće Nera zamotana u građanski kaputić.Siniša je pozdravi i upita:– Jeste li dobro spavali?– Bolje nego prošle noći. Čini se da na tavanu ima obijesnih

životinja?– To su štakori. Mi smo im se već privikli, ali u gornjem katu se i

odveć čuju. Ove noći nećete ih više slušati.– Kad krećemo na put?– Čim se smrkne.Nera ostavi Sinišu i pode s poručnikom Brankom na šetnju, dok je

Siniša odjašio u goru.

POSJETNICI

Bilo je o zapadu sunca.

W

Nera je stajala kod prozora. Nebo je bilo vedro, a zrak čist i svjež.Bit će, dakle, lijepa, ali hladna noć – mislila je teško očekujući sumračjekada će krenuti na put u Slavetic. Jedino je plašila pomisao na njenesuputnike. Ona je vidjela Filipa kad se šuljao u kapetanovu sobu. Osimtoga, bila je uvjerena daje Filip obavijestio Sinišu o njezinom bijegu.Sada se osjećala medu njima kao neprijateljima. Kako je bila spremnada o Siniši misli uvijek najgore, na čas je spopadne tjeskobna misao:– Ako me ne odvedu u Slavetic!?Nije imala kad da o tome dalje razmišlja. Iz šume čuo se lovački rog.

Jedan, dva, tri i sva sila lovačkh rogova zazujiše u njezinim ušima kaoda ih je čula sve jasnije i bliže.U dvorištu nastane uzbuna. Sinišina momčad štrcala se i gleda prema

šumi.Siniša, Branko i Filip izadoše do ljese i ostadoše gledati tko to

dolazi.– Ovi nam nisu dobro došli – tiho će Siniša i pođe brzo u dvor k

Neri.– Konteso, dolaze neki lovci. Trebate se dobro sakriti i ni pošto se ne

približavajte prozoru. Nastojat ću da odmah odu.– Ako ostanu dulje?– Ja ću ih već lijepo otpraviti, a vi se dobro zaključajte.Dok se Siniša vratio u dvorište, dojašili su mnogobrojni lovci u

bogatim lovačkim odijelima, s puškama o ramenu, vičući i kličući.Otmjene gospode u dražesnim lovačkim kostimima i još dražesnijimkapicama na glavi zaustaviše svoje obijesne konje pred dvorcem. Čitavprostor ispunio se vikom, smijehom i srdačnim klicanjem mladih ljudi.Uletjeli su tako naglo u dvorište kao da su pali iz neba. Momčadkapetanova strčala se oko gospode i gospoda te im prihvatila konje.Siniša je preneražen gledao neugodne goste i jedva zatomio svojuljutinu što su došli ovamo pa im i nije pošao u susret. Za malo časakapohiti k njemu cijela četa mladih dama pružajući mu ruke i kličući:– Zdravo, kapetane! Dobar večer, kapetane!– Jesmo li vas iznenadili?– Mi smo danas vaši gosti!Gospode koje su mu ovo govorile nisu bile nitko drugi nego grofica

W

Auersperg, grofica Čikulini, kontesa Terka Nadaždi, kontesa Ženka,lijepa kćerka Draškovićeva, baronesa Linčika i još desetak mladihplemkinja koje su se okupile oko kapetana kao leptiriće oko medenogcvijeta.Siniša im je uzvraćao pozdrave, ljubio im redom ruke, pitao za

zdravlje i rekao svakoj nekoliko ljubaznih riječi. – Rekao sam ja –oglasi se grof Ivan Drašković koji je pristupio veseloj grupi gospoda –čim se pojavi kapetan Siniša izgubili su svi ostali muškarci svojuvrijednost.Grof je istinu rekao. Ostala gospoda ostadoše zaboravljena. Među

njima bili su barun Skerlec, grof Vojkffy, gradski odvjetnik Dvojković,notar Sale, grofovi Ivan i Karlo Erdody sa mnogim svojim prijateljima.Društvo je bilo veselo, razigrano.Gospoda su imala do koljena zaprljane čizme, a i čizmice gospođa

pokazivale su da se vraćaju s duljeg izleta. To se vidjelo i po tome štosu nahrupili u dvorište i drugi lovci i sva sila goniča koji su nosili naleđima zečeve, ptice i nekoliko srna.– Mi ćemo danas ostati kod vas – reče Dvojković. – Nadam se da

ćete nam dati zaklonište.– Vrlo rado – odvrati Siniša. – Samo, ja nisam ovdje kućedomaćin.

Vi dobro znate kome dvorac pripada.– Da, da – odvrati Dvojković – ali sada se može smatrati

kućedomaćinom ovog dvorca barun Skerlec.– Mi ćemo danas ovdje večerati i prospavati noć – reče grofica

Čikulini.– Oho, i barun Ivo Skerlec je ovdje? – poluglasno će Siniša grofici

značajno se čudeći.– Prisilili smo ga da pođe s nama, da se zabavi i zaboravi na sve.– Vi ćete se već pobrinuti za to, dražesna grofice, odvrati galantno

Siniša.Grofica ga udari drškom biča po ramenu.Kapetan nije ni najmanje pokazivao da je bio zbunjen. Ali dok se

pozdravljao s gospodom, sve su mu misli bile u onoj sobi u kojoj jesjedila Nera kod zatvorenog prozora. Očito je morala čuti buku i smijehpred svojim dvorcem.

W

Kapetan je smišljao što da sada uradi! Kamo će s Nerom?Međutim, davao je odredbe kamo se imaju staviti konji i savjetovao

se s gospodom i gospođama kamo i kako će ih smjestiti.– Večerat ćemo u prvom katu, u onoj velikoj sobi, a spavat će

gospode u prvom katu, a gospoda dolje – reče Dvojković.– Imate li dobrog kuhara? – zapita grof Drašković.– Imam. Nemajte brige – umiri ga kapetan.– Dakle, hajdemo u dvorac – rekoše gospoda.Siniša zamoli za oproštenje što mora poći naprijed, pred gospođama,

i uspne se s grofom Draškovićem uza stube u prvi kat. Za njimanavriješe gospođe i gospoda. Začas su zidovi malog dvorca odzvanjaliveselim glasovima i smijehom.Po sobama razišle se gospođe i njihovi pratioci, te se počeše

smještati, razgledavati i raspravljati gdje će tko spavati.Ponašali su se tako kao da su u svome i da sve štogod je u dvoru

pripada njima. Gospode nisu mogle propustiti da kritičnim okom nerazgledaju i najmanju sitnicu koja im se činila nezgodna pa suprigovarale ukusu grofice Ratkay i njezine unuke. U pojedinim sobamasakupile su se male skupine gospođa i gospode. Među njima seogovaralo kućedomaćicu kao da je još živa i odgovorna za sve ono štoim se u sobama nije svidjelo. Barun Ivo Skerlec nije pokazivao ninajmanje uzbuđenja. Kao da i ne misli na to da ga sve što vidi u dvorcusjeća na njegovu bivšu zaručnicu.Napokon su stvorili osnovu kako će se smjestiti. Onda pozvaše

kapetanova kuhara da se dogovore o večeri. Kad je i to bilo svršeno,zamoliše gospođe svoje kavalire da dođu dolje i da se prošeću po šumi imalo probrbljaju.Oko dvorca grofice Ratkay bila je prava opsada.Sjedne strane smjestiše goniče da se odmore. Neki od njih hranili su

lovačke pse, a drugi polijegali na zemlju i zapušili lule. Gospoda igospođe bučno su se razgovarali, draškali se i zbijali šale, dok sugospode aranžirale igru s pojasom koju ih je jednom naučio Dvojković sNerinim pojasom.U kuhinji vrtio se kuhar, a oko njega pomagali su vojnici da večera

bude što brže spravljena. U prvom katu nosili su trenkovci suđe iz

W

velikih ormara stare grofice koja je ovdje imala svega u izobilju i čestoprije deset godina dvorila vesela društva.U jednom malom kabinetu zatvoriše se na dogovor Siniša i Filip.– Ovih nam zaista nije trebalo! – reče Siniša mrzovoljno. – Da sam

mogao slutiti, spremili bismo kontesu odmah na put.– Kad bismo je mogli barem kriomice izvesti iz dvora? – reče Filip.– To je sada nemoguće. Htio bih znati čija je prokleta zamisao da

dođu ovamo.– Samo ako nije grofice Auersperg!– Bilo tko mu drago, sam đavo mu je prišapnuo tu zamisao. Ali sad

je glavno kako ćemo sakriti kontesu.– Ja sam čitavo vrijeme stajao u blizini Nerinih vratiju, ali, na sreću,

nitko se nije na njih ni obazreo. Možda im to neće ni ubuduće pasti napamet.– Svakako bismo morali kontesi dojaviti sve da zna kako ovi ljudi

kane ostati ovdje preko noći. A što veliš na to kako su navalili na dvor?– Prava je sramota. Drugima se i ne može zamjeriti, ali taj mladi

Skerlec! Kako je mogao samo dovesti ih ovamo kao da je on ovdje većgospodar? Pa da mu duša ne zadršće u ovim prostorijama u kojima jeona nekad vladala? Najviše bih volio udariti ga u gubicu. Samo jednome je strah: da će Nera zbog te drzovitosti planuti i da neće ostati mirna.– Idi, dakle, k njoj i upozori je na pogibelj.Siniša je pošao hodnikom i kad je vidio da nikoga nema u blizini,

tiho pokuca na kontesina vrata.– Konteso – šapne on tiho. – Brzo otvorite!Vrata su se polako otključala. Kapetan je odmah primijetio da je

Nera potresena. Lice joj bijaše blijedo, a u očima joj je opazio dubokoogorčenje. Kapetan joj s nekoliko riječi priopći da će gosti ostati ovdje.– Ja bih vam savjetovao da budete posve mirni i da pričekate dok se

pruži zgoda da vas sretno izvedemo iz dvora.– Hoće li to biti moguće?– Hoće, kad se gospoda ponapiju i društvo razigra. Ja ću vas izvesti

onim stubama kojima ste mi već jednom htjeli pobjeći.– Bit će od koristi za nas oboje da ih izbjegnem – reče Nera.– Vi znate što bi se dogodilo kad biste me i nehotice izdali...

W

– Ali, zaboga, konteso! Kad se baš ništa ne pouzdajete u mene, barmi to vjerujte, da ću nastojati očuvati svoju kožu. Jamčim vam da ćuvas bar u svoju korist izvesti iz dvora. Kako, to prepustite meni. Molitću vas samo da budete mirni, da se ne mičete po sobi i nikome neotvarate. S one strane prema pokrajnjoj sobi zabravite vrata vi, a s ovedopustite mi da ja uzmem ključ. Kad bih vam kucao, moglo bi topobuditi nečiju pozornost.Kontesa je samo glavom potvrdila da pristaje. Siniša je uvidio da se

u njezinoj duši podigla bura. Pogađao je kakvi su je osjećaji snašli kadje čula veselje i radost društva kojemu je ona nekada bila središte, a sadse, eto, mora pred njima skrivati. Siniša je osjetio daje on ne možetješiti. Grubo bi odbila kad bi nastojao da joj rekne koju prijateljskuriječ. Stoga se pokloni, oprezno ostavi sobu i zaključa vrata. Jedva što jespremio ključ u džep, kad mu dođe u susret grofica Auersperg s grofomVojkffyjem.– Htjela bih vas izmiriti, gospodo – reče grofica.– Mi se nismo posvadili – odgovori Siniša – pa se nećemo ni miriti.

Mi smo protivnici, ali to ne spada ovamo.Grof Vojkffy je opazio da Siniša nema volju da s njim razgovara pa

se udaljio.Kad su grofica i Siniša sišli u dvorište, uzme ga grofica ispod ruke i

pode s njim podalje od mladeži koja je pjevala.– Znaš li čija je zamisao da smo došli ovamo? Moja!– To sam i mislio – reče on. – Ali morala si me obavijestiti.– Baš naprotiv, htjela sam te iznenaditi. – Grofica pogleda kapetana

sumnjičavo i reče mu tiho, ali žestoko i strastveno:– Što sve to znači? Zašto već četvrti dan ne dolaziš blizu? Zašto nisi

došao u Šestine kako si mi obećao? Meni se sve čini da se ti ovdje vrlodobro zabavljaš. Rekla bih da u ovom kraju ima vrlo lijepih vještica...– Oprosti mi, draga, ali ja sam ovdje da vršim svoju službu, a ne zato

da sjedim uza te. Pa imaš dosta drugih!– Budeš li ovako sa mnom govorio, ja ću se pobrinuti da svoje

sumnje i dokažem.– Kakve sumnje? Kojim pravom ti govoriš o sumnjama. Mi, valjda,

nismo zaljubljeni par! Ja nisam vodio zapisnik o tvojim ljubavnim

W

pustolovinama, niti ćeš ti o mojima.– Pazi, Siniša. Ja nisam više ono što sam bila. Ta valjda vidiš da

ljubim samo tebe!– Doista si drzovita kad govoriš o ljubavi. Ili ne znaš što je to ljubav?– A ti znaš?– Ako ne znam, mogao bih još znati kad bih se u koju iskreno

zaljubio.– Čuj me, Siniša. Hoću da znaš: ja se tebe neću odreći. I zato ti

velim: čuvaj me se. Mogu ti razoriti sreću i sav tvoj ugled kad bih reklasamo jednu riječ...Siniša skupi obrve i pogleda groficu istražujući.– Čime ti meni prijetiš?Danas ti to neću kazati, jer za to ima još vremena. Ali upamti da

svakako želim postati tvoja žena. Siniša se grohotom nasmije.– Zar misliš da ću ja prekrižiti onih stotinu ljubavnika kojima je

ispunjen tvoj dnevnik? Ti si doista poludjela.Niti se meni hoće ženiti, niti bih se oženio tobom. Tebi se svidjelo da

uzmeš časnika za ljubavnika, i tu sam ti želju ispunio. U Beču nisamimao drugog posla. Mogu iz tvoje službe kad god me bude volja.– Tvoja grubijanština prelazi sve granice. Ja ti, evo, ozbiljno velim:

ako se ti ne smatraš mojim vjerenikom, onda ću te ja na to prisiliti.Siniša stisne usta, trgne je za ruku i zapita muklim glasom:– Kojim pravom ti meni prijetiš?Grofica slegne ramenima, slavodobitno se nasmije i dobaci mu:– Drugi put, dragi moj, za to imamo još dosta vremena. Ja ću za pol

godine najaviti kraljici da si me zaprosio.– A ja ću kraljici smjerno reći da si ti lagala i da volim baciti sablju

nego postati tvoj muž.– E, onda ti ništa drugo neće preostati nego da saznaš čime ću te

prisiliti. Uostalom, tvoje lice svjedoči da i sada vrlo dobro znaš o čemuse radi.Grofica se nasmijala i ostavila Sinišu. On je stajao kao ukopan. Lice

mu se smračilo, kao da su ga obuzele brige.Međutim, pridoše k njemu mlade plemkinje i povedoše ga za sobom

u igru. I on se s njima smijao vedro i veselo, dok mu je u duši bilo

W

mračno kao u tamnici.Već se spustila i noć i u prvom katu planuše svjetiljke. Iz kuhinje je

zamirisala večera. Gosti se stali uspinjati u prvi kat i okupili se ublagovaonici.Grof Drašković ponio je u lov lijepi broj boca najfinijeg šampanjca,

pa je doskora cijelo društvo bilo razigrano i razdragano.Siniša se smijao i šalio. Ali u očima titrao mu mračni oblak. Svojim

mislima bio je odsutan, a svi oko njega bijahu mu nesnosni i mrski.Buka i smijeh razlijegao se sobom i dopirao do Nere. Između sobe u

kojoj je čamila i blagovaonice kojoj se veselio taj svijet bila je samojedna omanja soba u koju su katkad dolazile gospode i gospoda da malopročavrljaju. I dok je društvo pjevalo, a šampanjac se točio, unukagrofice Ratkay sjedila je u mračnoj sobi, stisnuta o zid, gušeći se u boli iogorčenju.Kakve li drzovitosti – govorila je u sebi – kakva bešćutnost! Kako se

mogu samo tako veselo zabavljati ovdje, u dvoru moje bake, kad onaleži tako teško bolesna? Ili je, možda, ozdravila? Oh, to bi bila odvećvelika sreća. Ali njoj je možda ipak bolje, možda je već posve zdrava?To je lako moguće. Zar bi ovi ljudi inače mogli pjevati u njezinimsobama? Kad bi samo što prije mogla odavde, da je vidi, da je zagrli.Hoće li kapetan već jednom doći da je odvede?Najednom začuje iz pokrajnje sobe njegove korake. Ona ih je dobro

poznavala. Ali odmah iza njega čula su se dva ženska glasa. I njih jepoznavala. Bijahu to glasovi grofice Terke i grofice Auersperg.– Čujte, kapetane – reče grofica – mi smo pronašle da nam nedostaje

jedna soba.– Žalim, grofice, što vam ne mogu poslužiti, ali u gornjem katu nema

više upotrebljivih soba.– A stoje ovdje? – reče grofica i pokaže na vrata koja su vodila u

Nerinu sobu.– To je komora u kojoj se ne može stanovati.– Zašto ne? U šumi ne tražimo spavaće sobe s baldahinom.Nera je čula daje škljocnula kvaka.– Pa tu je zatvoreno? – primijeti Terka.– Da, zatvorena je – odgovori Siniša.

W

– A zašto?– Zato jer u komori imamo spremište pušaka i baruta.– To se može lako iznijeti van.– I to bi se moglo – reče Siniša mirno – ali onda bismo morali upaliti

svjetlo, a meni su vaši životi odveć skupocjeni, momci su moji maloviše pili, pa nije baš poželjno da im povjerim takav posao.Sluga pozove Sinišu van.– Oprostite što vas moram načas ostaviti. Zovu me.– Ali se odmah vratite! – primijeti Terka.Siniša izađe.– Kako vam se dopada ovdje, konteso? – upita grofica Terka

razgledavši po sobi.– Da sam ja bila grofica Ratkay, sigurno bih sebi udobnije uredila taj

dvorac.– Grofica se nije ni za što brinula, a Nera uopće nije mislila na takve

potrebe. Ona je živjela u zraku.– Valjda nije letjela na metli? Shvaćam proste žene ako zažele

projahati na metli, ali ona je imala čistokrvnih konja.– Možda joj je đavo poslao jednog od svojih vranaca da je ugrabi.– Neki drže da to nije bio pravi đavo. I ja sam uvjerena da je to bio

jedan od naših "Lucifera"!– "Lucifera"? Dakle je istina da postoji takvo društvo?– Ali ne onih iz pakla nego iz grofovskih dvora.– Čini se daje onda Nerin đavo od krvi i mesa.– I ja bih to rekla. Nisam ga vidjela pa ne mogu prosuditi, premda

vjerujem u đavle.– Ja sam uvijek slutila da se s Nerom nešto osobito događa i da ona

nekakvim čarolijama zaluduje muškarce.– Sad ih više neće zaludivati. Njoj više nema povratka na Grič, pa se

očito i neće više nikada vratiti.– A kamo je nestala?– To zna đavo, onaj koji ju je oteo.– Ako je sud nade – onda je neće nitko spasiti od lomače.– Da je stara na životu, kraljica bi je pomilovala. Ovako se nema tko

brinuti za nju, a meni nije ni na kraj pameti da se u to miješam.

W

– A što će biti s imanjem grofice Ratkay?– Ono će pripasti bratu stare grofice barunu Skerlecu.– Šteta samo za taj dvor na Griču. Kako ga nisu mogli spasiti.– Kad je svjetina vidjela da je Neru oteo đavo, tako se raspalila da je

bilo nemoguće njome vladati. Za nekoliko časaka bio je čitav dvorac uplamenu.– Čudim se da se nije našao nitko tko bi groficu iznio iz plamena.– Svjetina nije dopustila daje iznesu. Klicala je od radosti kad je

vidjela da grofica mora izgorjeti. Nisam nikad mislila da će poginutitako strašnom smrću.Iz Nerine sobe prodre prigušeni krik.– Što je to bilo?– Čudnovato. Meni se čini daje ženski krik.– Kao da se nešto strovalilo! Poslušajte malo!– Čujete li štogod?– Ništa. Sve je tiho. Moram priznati da me je strah – reče Terka

preplašeno.– Vi se bojite duhova?– Sama ne znam, ali sva sam protrnula.Siniša se opet vratio gospođama. Opazio je kako su obje prislonile

uho o vrata. To gaje zabrinulo. Kad su ga opazile pođoše mu u susret.– Vaš barut, gospodine kapetane, govori, i to ženskim glasom – reče

grofica Auersperg, a u očima odražavala joj se ljubomorna sumnja.– Nemojte se šaliti, grofice – bojažljivo će Terka. – Nešto smo zaista

čule. Kao daje glas živog stvora. Još me sad prolaze srsi.Siniša je odmah shvatio da su gospode nešto čule i da se Terka

ozbiljno prestrašila.– Ah, pustite to – reče im Siniša. – Izađimo iz ove sobe.– Naprotiv, ja bih htjela da vidim stoje tamo – odlučno naglasi

grofica.– I pravo imate, konteso. Ne bojim se duhova, ali bi vam bilo

neugodno kad bih vam pripovijedao kakve sve glasove čujemo noću uovom dvorcu.– Zar zbilja, kapetane? – upita Terka?– Jest, konteso. Ja ne vjerujem baš ni u šta, ali zaista svake noći čuo

W

sam svakakvih glasova. Dođite na čašu šampanjca, pa ću vam ispričati.Obje gospode pošle su za kapetanom u blagovaonicu. Siniša ih je

poveo onamo da Nera ne bi čula što će im kazivati. Stadoše u blizinigrofice Čikulini i baruna Skerleca.– Svake noći između dvanaest i dva sata čujemo ja i moji momci

nekakvo jaukanje – kao da netko hoda po tavanu i jauče. Išli smo davidimo stoje, ali nismo našli ništa. Kad smo pošli na spavanje, opetnešto zajauče! Već sam mislio daje netko zatvoren u podrumu. Ponovnosmo pretražili čitavu kuću, li nigdje živa stvora. Niti ima u kući mačke,niti kakve druge životinje koja bi mogla izvesti takve glasove, a ipaknetko po kući hoda i jauče.– Zar ste to čuli odmah prvi dan kad ste došli ovamo? – upita barun

Skerlec koji je također slušao Sinišu.– Ne, već samo od one večeri kad je grofica Ratkay izgorjela. Ja se

svemu tome smijem i ne vjerujem ni u šta, ali ipak ne mogu poreći dasvake noći čujem jauk.– Nemojte se smijati – reče Terka – ali ja neću ovdje prenoćiti.– Ni ja – upadne grofica Čikulini. – Zašto da sebi pokvarimo cijelu

večer? Što mislite vi, gospodine barune?– Ja pristajem uz vas. Ionako smo blizu grada. Zašto da ne idemo

kući kad je gospođama ovdje neugodno spavati?– Pa dobro – prihvati riječ grofica Auersperg. – A vi, Siniša, vi ćete

nas pratiti?– Ako baš svom silom hoćete da idem, ja sam spreman. Ali mislim

da se odviše bojite. Bilo bi zanimljivo da to zajedno slušamo.– Ne, ne, mi ćemo ipak otići – reče barun Skerlec. – Gospode neće ni

na što drugo misliti nego samo na to kad će početi jauk. A onda nam ječitava zabava pokvarena.– Ali što će reći oni drugi? – upozori Siniša. – Smijat će se

gospođama i rugati, i baš zato ostati ovdje da čuju taj noćni jauk.– Mi uopće nećemo nikome kazati zašto odlazimo – savjetovao ih je

Skerlec.– Tako je najbolje – potvrdi grofica Čikulini. – Mi smo odlučili da

odemo, a drugi nas moraju slušati.Grofica Čikulini pođe sada gospođama i gospodi i ispriča im kako

W

nije zgodno da ostanu ovdje. Nema dosta mjesta za spavanje niti ima usobama potrebne udobnosti. Ona ih poziva sve u svoju palaču gdje ćemladež u njezinoj prvoj dvorani moći da pleše. Kad je to mladež čula,listom je pristala uz nju i sada već nitko nije htio da ostane. Čitavimdruštvom pronio se glas:– Idemo grofici Čikulini!Grofica Čikulini imala je osobitu vrlinu: mogla je svakom dokazati

što je htjela i svakoga pridobiti za svoju osnovu. Tako je i ovaj putapridobila cijelo društvo. Svatko je htio ići u Zagreb, a nitko niti je znaoniti pitao zašto.Siniša se nije nadao tolikom uspjehu svoje izmišljene pripovijesti.

Jedva je prikrio veselje što će se riješiti društva koje mu je ovaj čas bilotako silno na putu.Za čas bili su svi spremni na odlazak. Kapetan Siniša i poručnik

Branko pođoše s njima. Siniša je jašio naprijed da im u tami pokazujeput. Kad su jedno vrijeme jašili kroz uski klanac, našao se Brankonajednom kraj Siniše. Obojica se, na Sinišin mig, udalje od društva iizgube se u tami.– Sad budi oprezan, Branko – prišapne mu Siniša. – Kad te budu

pitali gdje sam, ti reci da sam odjašio naprijed da obavijestim kaštelanagrofice Čikulini o dolasku gostiju.– A što ću im reći kad razaberu da te nema u grofičinoj palači?– Reci im što hoćeš, meni je svejedno. Samo im ne reci istinu.Izrekavši to Siniša se povukao malo postrance. A kad su došli do

zaokreta, skrene konja nalijevo i nestade u tamnoj šumi. Tu je stao ugustom šikarju i pričekao dok su ostali jahači projurili kraj njega. Kad jei posljednjeg nestalo, Siniša podbode konja i vrati se natrag u lovačkidvorac.Čitavim putem mislio je samo na to što se to moglo dogoditi s

Nerom. Kakav su to glas čule grofica Auersperg i kontesa Terka.Kapetan je sve brže tjerao konja i osjećao sve veću tjeskobu i

bojazan.– Da joj se nije dogodilo kakvo zlo?U njegovoj duši skupljao se strah, počeo je slutiti zlo. Zabavljen

teškim mislima dojašio je u dvorište lovačkog dvorca. Na pragu stajaše

W

Filip.– Jedva sam te dočekao – reče on plahim glasom.– Što se dogodilo?– Ne znam, ali dobro nije. Pokucao sam na vrata i zvao sam je, ali

uzalud. Ne javlja se.– Nije moguće! Možda spava.– Ne vjerujem. Tako sam je glasno dozivao da bi se morala

probuditi.Sinišu obuzmu teške slutnje. Pohiti stubama, a za njim Filip. Kad su

došli k vratima, pokuca Siniša dva tri puta, ali se nitko ne odazove.Brzo segne u džep u kojem je imao ključ od drugih vratiju i otvori ih.Pred njim zijevne tama.Ali nitko se ne odazove. – Daj svjetlo ovamo.Filip skoči u blagovaonicu gdje su još gorjele svijeće što su ih upalili

u čast gostima i opet se vrati. Svjetiljka osvijetli sve kutove sobe.Siniša pogleda na postelju. Bila je prazna. Pogleda na divan, ni tamo

ništa.Nešto ga stegne u srcu. Pode nekoliko koraka bliže k onim vratima

kroz koja se prolazilo u drugu obu u kojoj su razgovarale groficaAuersperg i Terka. Tu se lecne, stane.– Što se to zbilo?!I Filip pohiti naprijed. Pred njima na podu ležala je bez svijesti Nera,

odjevena i spremna za put. Siniša je podigne, položi na krevet i pogledajoj u lice. Bilo je blijedo, a oči zatvorene.Ruke su joj bile poput leda, a tijelo ukočeno i hladno. Kao daje u

njemu život već davno ugasnuo.Siniša je blijedim lice i prestravljenim očima netremice gledao u

Neru.– Što je to bilo?– Ne znam, ali slutim.– Na što misliš?– Da je čula kakav razgovor iz pokrajnje sobe. Sve me je strah...– Da nije možda čula ono o Skerlecu i grofici Čikulini?– Što to o Skerlecu?– To da udvara grofici.

W

– Pusti ludosti. Daj brzo vode ili komovice.– Misliš li da je onesviještena?– Mora da je onesviještena. Drugo nije moguće, drugo ne smije biti...Filip odmah izađe da donese nešto čime bi kontesu dozvali k svijesti.Siniša se mučio da smisli što su učinili drugi kad bi tko bio u

nesvijesti. Ali se nije mogao ničemu dosjetiti. To gaje tako razljutilo dase stao udarati šakom po glavi ne bi li što prije prodrmao iz nje kakvumisao. Uzalud!On uhvati Neru za ruku i kad je osjetio kako je ledena prodoše ga

mrzli srsi?Da nije ipak?...Dalje se nije usudio misliti. I pomisao na strašnu riječ koja mu se

nametala potresla ga u dno duše. Bio je satrven, izgubio smisao zasvako prosuđivanje. Spustio se na koljena, uhvatio hladnu Nerinu ruku istao šaputati: – Mrzi me, Nero, preziri me koliko hoćeš, samo živi, živi!Što će jadna nesretna zemlja, ako ugasne sunce?! Sve će umrijeti kadohladi sunce... Ona je ležala nepomično, nijemo... Tada prisloni uho nanjezine grudi ne bi li čuo kucaj srca. Njena grud bila je hladna i tiha –kao smrt.To ga gotovo izbezumi. Obim rukama uhvatio se za kosu, kao da če

je iščupati. U očima zadrhtao mu užas. Usta mu stala blijediti, iz grudijuprovalili mu glasovi boli i straha.U to stupi u sobu Filip. Siniša skoči:– Daj, daj, pomozi joj brzo. Budale smo, jer ne znamo da joj

pomognemo. Trebali smo odmah nešto učiniti. Znaš li ti što bi bilonajbolje?– Znam, samo ako je to samo nesvjestica.– Ne buncaj, već mi reci što da radim.– Natari joj sljepoočnice octom.Siniša je pokorno slušao njegove zapovijedi i stao Neri trti

sljepoočnice, dok je Filip tro žile na njezinim rukama. Za malo dadeSiniši neku bočicu i reče mu:– Metni joj ovo pod nos. Ako je živa, probudit če je!Siniša uzme bočicu i posluša Filipa. Držeći joj bočicu pod nosom

upiljio je oči u njezino lice, očekujući napeto da li će se probuditi.

W

Činilo mu se daje prošao čitav sat otkako je uzalud čekao na znak daNera živi. Najednom opazi da njezino lice gubi bljedoću, da joj se ustapolako otvaraju i da joj se grudi dižu i spuštaju.– Opažaš li i ti štogod? Ili me vid ostavlja? – upita Siniša Filipa.– Šuti, šuti! – tiho će Filip. – Ipak je samo nesvjestica.Sinišina ruka u kojoj je držao bočicu zadršće i on dodirne bočicom

Nerino lice. Čitavim tijelom prođe mu neki neobični osjećaj.Nerine su oči bile otvorene. Gledala je ravno u njegove.Njezin pogled bio je posve nesvjestan, plah i prestrašen. Kao da nije

ništa osjećala ni razabirala što se oko nje zbiva.Oba su muškarca šutjela i čekala hoće li štogod reći. Ali ona i nije

odavala da ih raspoznaje. Siniša se još uvijek nadao da će podići glavu ireći što se to s njom dogodilo. Ali ona je tek zaklopila oči i usnula.Siniša i Filip sjeli su kraj nje vrlo zabrinuti. Mučila ih je neizvjesnostšto se je to s njome dogodilo, a još više ih je mučio strah nad tim što ćebiti.– Što nam je sada učiniti? – upita Siniša.– Pričekat ćemo dok se prespava.– Trebalo bi ugasiti svjetiljke da ne izgleda kao da slavimo

svečanost. Idi Filipe, ja ću ostati kod nje.Filip se udaljio, dok je Siniša ostao sjedeći uz Nerinu postelju i

slušao je kako diše.Svoj pogled upravio je u nju. Pomno je pazio na svaki pokret

njezinih usnica, svaki drhtaj njezine ruke i brojio teške uzdisaje kojimaje katkad uzdahnula.Najednom opazi da joj po čelu padaju kaplje znoja, da joj se usnice

rumene, prozirnu put njezina lica probija bolesni požar. Katkad bi setrgnula kao da se prestrašila, katkad je micala usnicama kao da neštogovori. Sinišu je oblijevao znoj. Vidio je da Neru hvata vrućica i to gaje silno strašilo. Ako je snađe bolest teška, opasna? Kako će je liječiti, ane odati gdje se nalazi? To da doznaju i opet je odvuku u tamnicu? Ašto će učiniti ako oboli? Što će s njom u tom pustom dvoru gdje su naokupu sami muškarci koji je ne mogu njegovati?Stotinu briga prohujalo mu je grudima i stotinu raznih osnova kako

će i što učiniti. Uzalud se tješio daje njegov strah isprazan. Svakim

W

časom sve se više uvjeravao daje Nera zaista zapala u tešku vrućicu.U dvorcu je sve utihnulo. Momčad polegla spavati. Samo je Filip

hodao po dvoru, gasio svjetiljke, razmišljajući o Nerinoj nesvjestici.Vani se dizao vjetar noseći tmaste oblake iz kojih se doskora spustila

sitna jesenska kiša.Prošao je gotovo čitav sat stoje Siniša sjeo uz Neru i uzdrhtala srca

očekivao kad će se probuditi.Najednom se djevojka trgne, podigne ruke uvis kao da nekoga hoće

da ulovi, onda opet spusti ruke i stane se smiješiti.Neprestano je micala usnicama kao da s nekim razgovara. Malo se

opet umiri, ali za čas prodrma sobu očajni vrisak iz njezinih usta:– Ne dajte je, ne dajte je! Bakice, nemoj izgorjeti... Pomoć,

pomozite!...Nekoliko časaka ležala je mirno nauznak, ali onda podigne glavu i

stane zuriti u Sinišu.– Nije to đavo – nije đavo! Nemojte se ljutiti – nije moja bakica ništa

kriva, kapetan je kriv...Čas zatim zaklopi oči i baci se prema zidu, ali je za malo uhvati nova

strava. Počne vikati iz svega grla: – Nemojte, pomozite, ljudi! Vatra,vatra, bakica gori...Uhvati rukama svoju prekrasnu kosu i stade je trgati:– Ja idem u vatru! Mi ćemo zajedno! Bakice nemoj, tvoja Nera je

kod tebe! Mamica je tu, tata je s nama, mi ćemo zajedno u plamen!Bakice, peče? Odmah ćemo te osloboditi...Umukne teško dišući. Kaplje znoja curile joj niz lice. Jabučice su joj

gorjele, ruke su joj bile znojne, a čitavo tijelo savilo se u klupko. Sinišaje uzeo pokrivač i pokrio je, ali ga ona odbaci, sjedne na krevet i upre umladića smućeni pogled. Pred tim pogledom lecnuo se Siniša. Sve višeje k njemu sagibala glavu i sve šire otvarala oči. Najednom vikne:– Kapetan je kriv! Kapetan je zapalio dvor! Kapetan je kriv!Siniša je ustao. Pričinilo mu se da se čitava soba vrti. Sav je

zadrhtao, sklopio ruke i progovorio moleći:– Molim vas, konteso, umirite se!Ali ona nije čula njegove riječi niti ih je shvatila. Siniša je morao

uvidjeti da govori uzalud, jer je ono što mu je rekla bilo također

W

nesvjesno. Ali ipak je vidjela da je kraj nje on koji ju je onoga dana oteou odijelu đavla i time razbjesnio praznovjernu svjetinu. Nerine riječipale su na Sinišinu dušu poput olova.Došlo je, napokon, ono pred čim je tako silno strepio. Ona je, dakle,

saznala daje podivljala svjetina zapalila njezin dvor u kojem je izgorjelanjezina baka, jedini oslon što gaje imala na svijetu.Siniša se osjećao kriv i nije se ničim pred sobom ispričavao. Sagnuo

je glavu i razmišljao o onom strašnom danu: "Ja sam samo mislio na tokako da nju spasim i nisam nikada ni slutio da bi se mogla dogodititakva strahota. Da sam to mogao slutiti, ostavio bih svoju momčad dabrani dvor stare grofice.Prokleta, zavedena svjetina! Tko bi mislio da je tako otrovana? Bio

sam lud što to nisam predvidio. Ne, to nisam nikada ni u snu mislio, tonisam predmijevao. Ja nisam uopće ni na što drugo mislio nego na nju ina strašnu lomaču koja bije progutala. Bože moj, ja bih je bio spasio padaje izgorio cijeli Grič i cijeli Kaptol!Ali što ću sad? Moje djelo urodilo je strašnim posljedicama. Što ću,

zaboga, sad, što?"Kad je njegov pogled opet pao na djevojku, koja je ležala mirno i

teško disala, srce mu se stislo, a grudi ga zaboljele. Takvih boli nije jošnikad osjetio. Otkopča ovratnik jer mu je bilo kao da će se ugušiti.Filip je stajao iza njega kod otvorenih vrata. Njegove su oči bile

pune suza. Kad ga je Siniša zamijetio, ustane, pode k njemu i stavi muobje ruke na ramena:– Što sam skrivio Bogu da je moje djelo tako strašno kaznio? !– Ti nisi kriv!– Ali sam to mogao drukčije učiniti. Trebao sam razrušiti kulu kod

Kamenitih vrata. Trebao sam sve njezine stražare, sve suce i grabantepostrijeljati i tako je oteti i ne bih bio učinio toliki zločin kao što samučinio tada kad me napala misao da se odjenem u đavla i zaigramopasnu igru. Ali sad je već prekasno. Vidiš što se dogodilo!Mladić pokaže na postelju. Nera je opet bulaznila, govorila o svemu

i svačemu i svaki čas opetovala ne strašne riječi koje su parale Sinišinosrce:– Kapetan je kriv...

W

– Sada nema druge nego da se posavjetujemo što ćemo učiniti – rečeFilip.– Slušaj me, prijatelju. Trebali bismo ponajprije neku žensku koja bi

je njegovala. Ali koga? Prijeti opasnost da je prepozna, a onda je opet tunesreća. Trebali bismo liječnika, ali gdje da ga uzmemo? Svatko jepozna.– Ne bi li bilo dobro da povjeriš sve Krajačićevoj Sandi? –

posavjetuje Filip.– Da, već sam i sam mislio na to, ali kako će Sanda doći ovamo i

ostati kod nas? To nije moguće. Njezin je otac neće pustiti iz kuće.Napokon, pod kakvom izlikom da ode? Ona nije zato ni dosta odvažna.– Sad mije palo na pamet – klikne Filip. – Znam ženu koja voli Neru

i koja ne vjeruje daje ona vještica. To je pametna i razborita žena kojeće sve prije učiniti nego odati svoju bivšu gospodaricu. Upoznao sam jeu dvoru grofice Ratkay kad je onamo dolazila. Idem k njoj.– Dobro, idi, ali samo što brže. A što će biti s liječnikom?– Stillera ne možemo dovesti; tko zna bi li šutio. Uostalom, ne brini

se, ja ću urediti sve što bude potrebno. Ona žena koju ću dovesti zna iliječiti. Sve će biti dobro.– Brojit ću časove dok se vratiš.Siniša je sjeo uz Neru, brisao joj s lica znoj i slušao kako bulazni što

mu je i prouzročilo tolikih patnja.Sve je u dvorcu bilo tiho. Samo su Nerine očajne nesvjesne riječi

katkad uzdrmale tišinu i potresle Sinišino srce, ispunjeno brigama ibolima. A jesenska kiša padala je po prozorima dvorca sjetno i tužno...

HLJEBARKA BARICA CINDEK

Mikica se čitavo poslijepodne motao oko dućana Barice Cindek. Onaje bila najuglednija hljebarka na Griču. Premda udovica, umjela je onapodići svoj posao tako da je svatko najradije kupovao kod nje i njezin jekruh bio na glasu. Mnogo joj je pomogla u tome i grofica Ratkay koja jeBarici otvorila sva velikaška vrata, pa su se u jutro u nje s košaramaskupljali inoši svih gričkih palača.

W

Zbog toga mrzile su udovicu sve hljebarke, a ponajviše njezinasusjeda Palčićka. Dućan Andrije Palčića, prvi od Bogorodičine slike,bio je tik uz Cindekovkin, dakle drugi dućan po redu ispod Kamenitihvrata. Odmah do njega trgovao je mladi Adam Sulić svoje gumbe ipokost.Dućani su bili maleni. Polovica vrata služila kao izlog, a druga kao

ulaz.Mikica je odavno bacio oko na lijepu udovicu koju je svaki dan

viđao kad bi važno, krcat spisima stupao u toranj.Ali ona bi ga jedva pogledala.Kako od onog dana kad je Nera oteta nije bilo preslušavanja ni

mučenja, imao je Mikica dosta vremena pa se i danas čitavo popodnevrtio oko dućana.Napokon je podveče stao pred vratima, zapalio lulicu i pogledao

ispod oka u dućan. Videći da je udovica sama, otvori vrata i ude.– Dobar večer, gospo Barice – pozdravi Mikica.Udovica je sjedila u kutu i plela čarape.– Dobar večer. Što je dobra, dijače?– Došao sam na svježi kruh. Nitko u gradu ne zna umijesiti kruh kao

vi – reče Mikica.Udovica mu dade kruha, a Mikica sjedne da založi.– Što se to po gradu pripovijeda – upita udovica – da su na zgarištu

"Crvenog dvorca" vidjeli kako noću plešu vrazi?– Dakako da su ih vidjeli.– To je ludorija. Ljudi vjeruju u svakojake gluposti.– Ne tako glasno, gazdarice – opomene je Mikica. – Vi znate da vas

ja neću odati, ali mogao bi netko drugi čuti i okriviti vas.– Ja se nikoga ne bojim. Pošten čovjek nema ni pred kim straha. A ja

imam svoju pamet.– To ja znam, ali, vidite, nije dobro ovako govoriti u sav glas. Reći

će da zato ne vjerujete ni u šta jer ste i vi coprnica.Mlada se udovica nasmije:– To o meni ne može reći nitko na svijetu.– To se razumije. Zato sam vas i htio na nešto upozoriti. Kad je ono

bila preslušana Katica Dolenec, spomenula je da ste i vi bili u cehu!

W

– Ja? – iznenadi se Cindekovka. Njezino svježe rumeno liceproblijedi. – Neka joj Bog rasvijetli pamet! Kako je mogla menespomenuti kad me i ne pozna? Ja sam poštena žena i držim se svogareda. A što su rekla gospoda na to?– Oni to nisu ni čuli, jer sam ja bio sam kod preslušavanja. A vi

znate, Barice, da vas ja neću odati. Ja to čak nisam ni zapisao. Za vassam spreman i suca prevariti. Vi znate što sam vam rekao prije tri dana.– Pusti to, Mikice. Ti nisi čovjek za mene.Njegovo lice se smrkne i on priđe k udovici.– Barice, vi ne smijete ovako govoriti sa mnom. Zašto ja ne bih bio

za vas? Zar nisam ja čovjek od magistrata i učen kao malo koji?– Protjerani popovski đak si ti, dragi Mikice!– Nisu mene otjerali, nego sam ja sam otišao. To govore samo oni

koji su mi jalni, jer znam latinski kao gospoda. Barica se nasmije. No uisti mah Mikica je uhvati naglo za obje ruke, na što udovica skoči sastolca. – Pusti mi ruke!– Stavi ih meni oko vrata, Barice – tiho će Mikica upiljivši svoje

male oči u lijepo udovičino lice.– U kraj ludo. Nisam još na to spala.– Barice, vi ćete to požaliti!– Ne bojim se nikoga.– Ako ja hoću, vi ćete ipak doći u toranj. Ako me poslušate...Barica se upre i htjede dijaku istrgnuti ruke, no on ih držaše čvrsto i

pokuša Baricu privući na svoje grudi. Ali udovica bijaše jaka i čvrsta,gurne Mikicu svom snagom od sebe i pohiti k vratima. No on stane navrata i dvostrukom snagom uhvati udovičine ruke nastojeći je silompoljubiti.– Barice, u mojim je spisima vaše ime. Birajte: hoćete li u toranj ili u

moj zagrljaj?– Ne znam što mi je više mrsko – reče ona i pokuša mu se istrgnuti.Mikica se stao s njom boriti. Žilave udovičine ruke odlučno su se

branile, ali dijak bijaše ipak jači. Mikica je Baricu već posve privukao ksebi kad se na pragu pojavi gumbar Adam.Samo jedan pogled kroz staklena vrata razjasnio mu o čemu se radi.

On gurne vrata i uđe u dućan, otkine Mikicu od Barice, rine ga do vrata

W

i zagrmi:– Bestidni lopove, da mi više nisi prekoračio ovaj prag!Mikica Smernjak našao se na ulici. A gumbar zatvori vrata od

dućana.Barica je stajala posve u dnu sobe i gledala iznenađeno gumbara.– Valjda vam nije krivo što sam vas obranio? – upita Adam.Njegovo mlado lice porumeni. Bio je više godina mladi od Barice, i

uvijek se pred njom nekako zastidio.– To je ludo pitanje – odvrati mu udovica uvrijeđeno, sjedne na

stolac i stade na svojim rukama brisati tragove Mikičinih prstiju.Gumbar je ostao pred njom stojeći. Nakon kratke šutnje reče:– Barice, zar vam je drago živjeti ovako bez obrane? Svijet je zao, a

udovici se svatko usudi učiniti zlo.– Ako nađem čovjeka kakvog želim opet ću se udati.Adam je uzdahnuo, a Barica ga pogleda ispod oka.– Zar ga niste još našli? – upita on plaho.– Jesam. Ali kad je on tako lud pa šuti... Valjda ga neću ja moliti.Adam se zacrveni do ušiju. Priđe bliže k njoj nasloni se na stol tako

da mu se lice približilo njezinom:– Tko bi vas znao, Barice? Uvijek govorite drugačije, a ja sve gutam

i gutam. Vi to ne vidite ili vam se dopada kad se ja toliko žalostim.– A što biste vi rado? No? Recite!On se zarumeni i promuca.– Vas, Barice!Udovica se nasmiješi:– Ja sam najskuplja roba u svom dućanu, dragi moj – odgovori mu

ona.– Za koliko biste je dali?– Za dobro srce i poštenu dušu.Gumbar se još više zarumeni:– A zar ja to nemam? – upita on potištenim glasom.– Da ste poštena duša, to znam, ali za srce ne znam. Zar zbilja imate

dobro srce?– Samo za vas, Barice! – Tako toplo i iskreno izrekao je te riječi da

je ona nježno pogledala u lijepo žalosno njegovo lice koje je posve k

W

njoj približio. I kao daje minula šala, obori oči i zagleda se u pod.Njega je to razjunačilo i on nastavi govoriti još uvijek onako

naslonjen na stol:– Već su prošla dva Miholinja što mislim uvijek na vas. Ali oko vas

su se motali toliki majstori koji su već stare firme, pa što sam mogao?Morao sam šutjeti, čekati što ćete vi, jer mi se činilo da se vi, Barice, sasvakim samo šalite, ali nikoga od njih ne gledate.– To je istina!On ušuti i smete se, ali ipak nastavi:– Ja nemam bogzna što, nisam dugo majstor i nemam još tako veliku

riječ među purgarima, ali mi se čitav dan mota po glavi kako bi milijepo bilo poslovati u dućanu kad bih se uveče mogao s vama vratitidoma, kad bih vam mogao ujutro pomoći nositi košaru sa hljebom udućan, kad bih smio doći k vama na razgovor kad god to zaželim.Barica ga gledala žarkim pogledom i šutjela. Adam je od tog pogleda

sav protrnuo i gotovo nehotice metnu svoju ruku na njezinu.– Hoćete li mi biti uvijek dobri, Adame? – upita ga ona tiho.– Neću se kleti i neću vam o tom govoriti. Vi ćete vidjeti. Ništa

drugo ne želim na svijetu, samo vas, pa kako vam onda ne bih biodobar?Mrak je pao po sobi. Barica ustade da zapali malu svjetiljku.Jedva što ju zapalila, otvore se vrata dućana. Na pragu stajaše Mikica

s jednim pandurom.– Što hoćeš? – otresito će Adam Mikici.– Ovdje je poziv za gospu Baricu Cindek.– Kakav poziv? – upita Adam.– Što se to vas tiče? – posprdno će Mikica. – Što ste joj vi?– Njezin budući muž, a ti se odavle nosi ako hoćeš imati cijele kosti.

Daj amo poziv.Mikica se prestrašio jakih Adamovih šaka i reče panduru neka ga

preda.Adam pročita poziv kojim se Bara Cindek u roku od osam dana

poziva na magistrat.– Što hoće s njom gospodin Sale? – upita Adam.– To pitajte njega – odvrati Mikica, pogleda zlobno Cindekovku i

W

izađe zajedno s pandurom iz dućana.Kad su Adam i Barica ostali sami, ispripovjedi mu ona sve što joj je

ispričao Mikica i kako je jedna vještica na mukama rekla daje i ona u"cehu".– Vi da ste u cehu, Barice?! – klikne Adam uzbuđeno – Ti?To je bilo prvi put da ju je oslovio s "ti". A sam to nije opazio.– Ne vjeruješ li u to, Adame?– Niti Bogu ne bih to vjerovao, ni stotini svjedoka, ni svim

coprnicama! Ti si najbolja i najpoštenija žena, Barice. Ja ću ići mjestotebe Saleu. Ti mi se ne boj nikoga. Ja ću te braniti, samo prepusti sve tomeni.Mlada je udovica bila ganuta. Suze joj napuniše oči. Gumbar je

svojim jakim koščatim rukama pogladi po licu, sagne se k njoj, ovije jojruku oko ramena reče:– Ne žalosti se, Barice! Ja ću gospodi reći što ih ide. Ti si moja i

nitko se tebe ne smije dotaći ni malim prstom. Znaš li?– Da sam prije znala da me tako rado imaš, ne bih se bila uvijek

onako držala od tebe – uzdahne. – Uvijek su mi babe govorile da bi meti uzeo samo zbog mog dućana.Adama su te riječi kosnule.– A ti si to vjerovala?– Da sam vjerovala, ne bih te bila ni pogledala.– Hoćeš li da se k Božiću vjenčamo?– Hoću – odvrati ona tiho.– Nikada to nećeš požaliti, Barice.– Dao Bog – odvrati ona. – Ali vrijeme je da zatvorim dućan – tiho

će ona i izvine se iz njegova zagrljaja. – Ljudi su zli...– Ja ću te otpratiti do tvoje kuće.Za nekoliko časaka zatvorila je Barica dućan, a isto tako i gumbar

Adam svoj, pa se oboje uspeše put Markova trga. Nikad još nije Adamtako sretan krenuo kući iz svog dućana. Prema svakome tko je mladi parsusreo bio je Adam ljubazniji nego obično. No u isti mah ponosniji iodvažniji. Pred Baričinom kućom Adam stane.– Sutra ću ujutro doći da ti pomognem nositi košaru s hljebom.

Mogu li?

W

– Dođi – reče ona.I oni sebi pružiše ruke i razidoše se spokojni, sretni.Davno je prošla ponoć. Jesenska kiša poplavila gričke ulice. Sve je

spavalo u dubokom snu, samo su se prozori grofice Čikulini još uvijeksvijetlili. Veseli zvuči glazbe prodirali su kroz zatvorene prozore iodavali daje društvo veselo.Uz Kamenita vrata uspeo se konjanik i skrenuo u Opatičku ulicu. Tu

je stao pod malom kućicom, sišao s konja i pokucao na prozor. Moraoje dosta dugo kucati dok se prozorčić otvorio i na njemu se pojavilaženska glava. – Tko je?– Ja sam, Filip. Poznajete li me, gospo Cindekovka?– Za ime Božje, što vas nosi amo u to doba noći? Otkuda ste došli?– Čut ćete, pustite me u dvorište.– Ali, zaboga, ta ja sam sama, udovica. Što će svijet?– Ne brinite se za svijet, gazdarice. Radi se o jednom životu koji vi

možete spasiti.– Govorite li istinu?– Bog mi je svjedok. Vi znate da nisam lažac.Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Barica kao daje neko vrijeme

razmišljala što da uradi, a onda se začuo njezin glas:– Dođite.Doskora se otvore vrata u dvorištu i Filip uđe s konjem. Tu ga sveže

i za malo nađe se nasuprot Barici Cindek koja se zamotala u dugiogrtač.– Što je, dakle?– Recite mi, Barice, vjerujete li vi da je naša gospodarica, kontesa

Nera, vještica?– Što vam pada na pamet! – Ako je ona coprnica, onda je i Krajačić

coprnjak.– Volite li još uvijek kontesu kao što ste je nekoć voljeli?– Kako je ne bih voljela! Nikad nije bilo na Griču bolje grofice.– A što mislite je li ono bio đavo koji ju je oteo?– Tako mi poštenja, mislila sam u prvi mah. Ali kasnije sam shvatila:

– Možda se samo netko pretvara da je vrag da je može oteti.– Zakunite mi se, gazdarice, da nećete nikada nikomu kazati ono što

W

ću vam sada povjeriti.– Usahnuo mi jezik, ako bih se izbrbljala.– Ja znam gdje je naša gospodarica!– Zaboga, gdje?– Njoj prijeti veliko zlo. Zapala je u vrućicu i sada leži bez pomoći i

bez njege. Mi muškarci ne možemo joj pomoći i ako ima u vas, Barice,srca, pođite sa mnom i to odmah.– Vi mnogo tražite. Znate da sam hljebarka i...– Sva vaša šteta bit će namirena, za to se ne brinite.– Nije baš samo to. Morala bih prije nekome reći. Ali kad je tako zlo

kako vi velite, idem. Mnogo dobra uživala sam i od stare i od mladegrofice. One su mi pomogle, da nije bilo njih, ne bih ja danas imala takolijep dućan. Dobro hoću da naplatim dobrim. Vi ste pošten čovjek.Počekajte samo malo da nekome napišem pismo.– Znam kome želite pisati. Gumbaru Adamu?– Napisat ću samo toliko da sam otišla po važnom poslu k svojoj

sestri u Bukovac. Neka bude miran i neka mi vjeruje da sam otišla upoštenom poslu.– Dobro! – reče Filip. – Učinite to.Barica se spremila i postavila pismo tako da ga je Adam mogao naći

kad ujutro dođe da joj pomogne nositi kruh.Hljebarka je imala kola s jednim konjem kojima je razvozila hljeb.

Filip je upregnuo, a dotle je Barica nabrala u svom vrtu raznog bilja iuzela od svojih kućnih ljekarija kojekakvog korijenja.Barica je uvjeravala Filipa da će kontesu ostaviti vrućica i bez

liječnika. Ta koliko je ona bolesnika ozdravila "božjom plahticom","ovčicom" i raznim drugim zemljama i zelenjem i korijenjem!Za četvrt sata pođoše oni po kiši i vjetru put Sljemena. Barica je

sama upravljala svojim konjem, a Filip je jašio pred njom pokazujućijoj put. Uz velike teškoće, po debelom blatu, vozeći se jarugama i lošimkolnim putem napokon su prispjeli pred vrata lovačkog dvorca.Barica je bila iznenađena kad je vidjela gdje je njezina gospodarica,

a još više ju je začudilo kad je uz nju našla lijepog kapetana Sinišukojega je željela svaka gricka gospoda i djevojka.Kad je ušla u sobu, mladić je pošao k njoj i pružio joj ruku. Barica se

W

iznenadila nad njegovom ljubaznošću i odmah prišla k Neri. Ona je jošuvijek ležala u neprestanoj vrućici i još je bulaznila. Hljebarka joj poputliječnika opipala ruke i zabrinuto pogledala u lice.– To je groznica, dragi gospodine – reče ona. Poznam ja to vrlo

dobro. Kad bih imala toliko forinti, koliko sam ljudi već izliječila od tebolesti!– Ja nipošto ne prezirem vaše znanje, draga ženo – primijeti Siniša –

ali se još uvijek bojim da ne bi bilo dobro davati joj lijekove koje nijepropisao liječnik.– Ne, gospodine, to vam je vrlo jednostavno. Dat ću joj samo na čelo

"božje plahtice", onako ledene, to joj moram često mijenjati. Imam još idrugog bilja kojim ću joj obložiti glavu i prsa, pa će sve biti dobro. Evo,vidite, ovo je korijenje koje se mora skuhati i ohladiti i kad budehladno, dat ću joj ga popiti. Ako vas je strah, a vi okusite malo od togapa ćete vidjeti da je vrlo dobro i korisno. A sada me ostavite malo snjome na samu daje položim u krevet kako treba. Ako joj ne bi bilobolje, još uvijek možemo zvati liječnika.Siniša i Filip pođu u drugu sobu gdje su sjeli i šuteći gledali preda se.

Donekle im je odlanulo stoje Barica bila u dvorcu. Bili su uvjereni da ćeje ona njegovati. Ali Siniša se nije mnogo pouzdavao u njezine lijekove.– Ne boj se, Siniša! – reče napokon Filip. – Poznam hljebarku.

Liječila je sve naše žene na grofičinom dvoru i razumije se u to. Bila jeu službi ljekarnika i od njega mnogo naučila.Barica je, međutim, obložila glavu svoje bivše zaštitnice hladnim

lišćem i neprestano ga mijenjala. To je hladilo Nerino čelo i uvlačilo usebe vrućinu tako daje već prema jutru zapala u miran san.Drugi dan osvanuo tmuran i siv, pravi turobni jesenski dan. Siniša je

sjedio u sobi zadubljen u misli. Svaki čas očekivao je vijest iz prvogkata gdje je Nera ležala još uvijek bez svijesti. Cijelu noć nijeprospavao nijednog časa. Ali ni sada nije mogao zaspati. U duši mu jebilo tamnije i tužnije nego vani, na obzorju, na kojemu su se objesilidebeli, tamni oblaci te je bilo kao daje sumračje.U dvorcu je bilo tiho kao u crkvi. Sve je hodalo na prstima, sva

momčad kao daje shvaćala što se događa, kao daje znala što trpikapetan i kakva se velika nesreća strovalila na njegovu dušu.

W

Pred veče bilo je Neri znatno bolje.Siniša se nije ni maknuo iz svoje sobe. Sakrivao je pred svima svoju

bol koja gaje tako vidljivo slomila. Međutim je podvečer primio pismood suca Krajačića kojim ga poziva da odmah dođe u grad. ZapovjediFilipu da se ne makne iz dvorca i da svakoga tko bi god došao da seskloni u dvor naprosto odbije.Kad se spustio mrak, Siniša odjaši na Grič.

SPLETKE

U kući suca Krajačića vladala je već više dana tišina.Umuknula je svakidašnja pjesma male Sande. Od jutra do mraka

hodala je djevojka po kući nijema i žalosna. Služinčad je šapćući pitala:– Što se dogodilo s našom mladom gospodaricom da je prestala

pjevati?Još nikada dosad nije zapalo sunce, a da dražesno djevojče ne bi

ispunilo kuću svojim zvonkim pjevom. Sada već nekoliko dana šuti. Isada redi i čisti sobe svoga oca, radi u kuhinji, izlazi u prostran vrt,posluje i nadzire. Ali ne pjeva. I sam sudac Krajačić opazio je da mu sekći promijenila. Znao je daje žalosna što joj je zatvoren brat, ali nijemogao dokučiti zašto je tako blijeda i tako silno potištena. Krajačić nijeni slutio da je mlado Sandino srce bolesno zbog FranceskaMalakoczyja. Nije ni slutio kako je njezino srce on sam ražalostio, aipak Sanda bijaše jedini stvor na svijetu kojeg je Krajačić ljubio i kojemje iskreno vjerovao. Otkad je njegov sin Tito htio da s ostalimRemetincima otme njemu ispred očiju Neru, strašnu tu vješticu, izbrisaoje Krajačić iz svoga srca vlastitog sina.Otac i kći upravo su sjedili uz večeru kad se sucu najavio kapetan

Siniša. Sudac pođe u drugu sobu u kojoj je obično radio i tu primimladoga kapetana.Kad je Siniša pogledao suca Krajačića, uzdigla mu se u duši mržnja

na tog sitnog suhonjavog, malog čovjeka koji je svojim praznovjerjemskrivio svu Nerinu nesreću.Sudac ga odmah upita:

W

– Što je, gospodine kapetane. Vaša potjera još nije donijela nikakvauspjeha? Mislio sam da ćete nam odmah dovesti cijelu četu vješticakako ste to jednom rekli, a njima ni traga.– Ja nisam kriv, gospodine suce, što se vještice neće ročiti niti na

križanju, niti na Medvednici. Možda nije sada njihovo vrijeme.– Već je nekoliko dana prošlo što je oteta najveća naša vještica, a o

njoj ni glasa. Vi ste mogli uhvatiti otmičara.– Gospodine suce, ne mogu za đavlom u pakao.– Ne vjerujem da ju je đavo odnio u pakao. On ju je sigurno smjestio

negdje na zemlji. Ta čuli ste da je onu večer, kad ju je đavo oteo,prokleta vještica zapalila pola Mesničke ulice.– Ali, gospodine, to su zapalili sami ljudi. Vjetar je nosio iskre i

žeravice pa se samo po sebi razumije da su se slamnati krovovi uMesničkoj ulici morali zapaliti.Sudac je iznenađeno pogledao u kapetana.– Vi ne vjerujete da su to učinile vještice da osvete svoju kapetanicu?"Prokleti glupan", pomisli Siniša u sebi, "kako bih ga rado udario po

toj ćelavoj šupljoj glavi!"– Ne, gospodine suce – reče glasno – ja u to ne vjerujem. U prvom

redu znam kako se to dogodilo, a onda zar to nije tako razumljivo?Žeravica mora zapaliti slamu, tu ne treba vještičjih ruku.– Nemojte tako govoriti jer mi se čini kao da i vi nećete da progonite

vještice. Vi znate da je sam podban odredio da se mora jednom učinitikraj zločinima što ih počinjaju te vražje babe.– Što, dakle, želite od mene?– Pozvao sam vas ovamo da vam kažem što se opet dogodilo. U

svom vinogradu u Bukovcu imam u klijeti mnogo vina. Ovih danapronašli su moji ljudi ispod klijeti otvor, tako velik da se može kroza njprovući čovjek. Ustanovili smo da mi manjka lijepa mjera najboljegvina.– Bit će da su vrlo spretni lopovi koji su vam provalili u klijet.– Ne gospodine kapetane, to su učinile vještice.Siniša se jedva uzdržao da mu ne kaže kakvu grubost.– Pitajte samo notara Salea. I on je u to uvjeren, a i Dvojković mije

isto rekao.

W

– Što, dakle, da radim? – upita Siniša suca.– Trebate postaviti oko klijeti stražu. Vaši momci sigurno imaju uza

se svetinje pa im vještice ne mogu nauditi. Želio bih da zločinkeuhvatite na djelu.– Dobro, gospodine suce. Mene zaista zanima ova stvar. Najdulje za

osam dana znat ćete tko se gosti vašim vinom. Samo bih primijetio dabi se, zapravo, gospodin Sale morao pobrinuti za to.– Ja sam uvjeren da ćete vi to bolje učiniti. Ali, molim vas, ne recite

mu da sam vas za to zamolio.– Imate li mi još štogod reći, gospodine suce?– Danas ne. Ako bi vam to bilo ugodno, ostanite malo kod nas.Siniša se zahvalio na ljubaznom pozivu, oprostio se i izašao. Jedva je

pošao nekoliko koraka kad se susretne s gradskim notarom Saleom igradskim odvjetnikom Dvojkovićem.– Što radite vi ovdje, gospodine kapetane? – upita ga Dvojković. –

Upravo sam pošao na magistrat da vam pošaljem poruku groficeAuersperg.– Što želi grofica?– Da dođete odmah grofu Draškoviću gdje je danas velika zabava u

čast Draškovićeva imendana.Siniša je odlučio odmah poći onamo. Držao je daje to bolje nego da

grofica šalje nekoga za njim u lovački dvorac.Sva trojica odoše u palaču Ivana Draškovića.Sve su dvorane sjale u moru svjetlosti. Gospođe su blještale svojim

svilenim haljinama i draguljima kojima su okitile lijepe naprašeneglave.Zrak je odisao različitim mirisavim vodama, kroz dvorane pronosio

se cilik glazbe, a mladi parovi njihali se u laganom plesu.Kapetan se pokloni domaćici i ostalim gospođama koje su se okupile

oko njega i radoznalo ga ispitivale zašto ga nije bilo kod groficeČikulini. On im je opet ispričao pripovijest koja je bila sasvim lažna, alije djelovala tako prirodno da su mu morale vjerovati. Ispričao im jekako je njegov konj putem nastradao, koliko je imao neprilika i kako sežalostio što nije mogao doći. Tokom večeri ugrabila je kontesa Terka uzgodan čas Sinišu i povukla ga sa sobom u jedan pokrajnji salon. Kad je

W

kapetan sjeo u naslonjač, kontesa ga uhvati za ruku i dršćućim glasomreče:– Siniša, ja se udajem.– Čestitam konteso.– Vi zlobni čovječe! Zar se ne radujete?– Vašami je sreća vrlo mila.– Siniša, nemojte se šaliti. Ta vi znate što sam vam rekla prije mjesec

dana?Kapetan je već na to sasvim zaboravio.– Vi znate, Siniša, zašto se udajem: samo zbog vas.– Ne vjerujem. Vi niste tako zla djevojka.Kontesa je uzdigla svoju lijepu crnu glavu. Iz njezinih očiju zračio je

ljubomorni bijes.– Stidite se! Zar je to zlo "što vas ljubim?"– Ali je zlo, što hoćete prevariti svoga muža!– Otkad ste vi, Siniša, postali fratar? Ili možda mislite drukčije? Vi

znate da nema čovjeka na svijetu za koga bih se više voljela udati negoza vas. Hoćete li biti moj muž?– Nije mi ni na kraj pameti.Terka je problijedila. Strastveno mu stisnula ruku.– Ružno je što govorite.– Ali je iskreno.– Zar vi mene zaista ne ljubite?– Ne, konteso, ja vas zbilja ne ljubim.– Koju, dakle, ljubite?– Nikoju.– Ne vjerujem vam. Vaše oči mi govore da ljubite. Kad bih je znala.– Što bi bilo?– Otrovala bih je.Ova riječ iz njezinih usta zvučila je kao krvna osveta, i Siniša je po

tom zvuku shvatio da bi doista bila kadra počiniti ono što je rekla. I kadje pomislio na Neru, koja leži u pustom dvorcu, osamljena i od svihprezrena, gotovo se prestrašio Terkine prijetnje.„ Kad bi ona znala da ljubim Neru? Kad bi ona znala gdje se sad

nalazi? Otrčala bi Krajačiću i odvela ga onamo da je opet dovuče u

W

toranj. A kako bi bilo lako saznati gdje je Nera!“Svaki dan i svaki čas prijeti pogibelj da je otkriju. Svaki čas mogao

bi u dvor doći Skerlec koji se drži vlasnikom dvorca, prirediti ondje lovi...– O čemu razmišljate? – upita ga kontesa Terka. – Meni se sve čini

da vas nešto neobična privlači onamo pod Sljeme. Mislite da nisamprogledala da ste prije po cijele dane i noći boravili u Zagrebu, a sada jeveć šesti dan što ste uvijek vani, u dvorcu? Već o tome šapću: da vasondje ne drže samo vještice.– To su bablje pripovijesti. Vi ste pametna djevojka pa se čudim da

vjerujete naklapanjima. Ja se ne brinem ni za kakvu žensku, ne ljubimnijednu, ali nije isključeno da ću možda jedanput ljubiti...– Zar ne bih mogla ja biti ona koju biste vi ljubili?– Ne znam, konteso. Možda da, no možda i ne.Terka je požudno slušala ove riječi, opet se približila kapetanu i tiho

mu šapnula:– Ta ja ne tražim da me bogzna kako ljubite. Samo malo, malo me

volite.Siniša je odsutno pogleda.– Barem toliko me volite da vas ja smijem ljubiti. Vidite, Siniša,

zbog vas hoću da se udam za drugoga, samo zbog vas! Gledajte, me,Siniša. Zar nisam lijepa? Nisam li stasita? Kažu da sam zamamna. Nebiste bili muško kad to ne biste zapazili.– To sam ja već odavna zamijetio.– I niste planuli željom da sva ova moja ljepota bude vaša?– Ljepota me vaša nije ostavila slijepa, ali ja nisam stvoren za

supruga. Ja sam vucibatina koja se voli potucati po svijetu, ja samluđak, draga konteso – pravi trenkovski hajduk. Pa što ćete s takvimčovjekom?– Zato vas baš tako silno i ljubim. Ljubim vašu snagu, vaše

pustolovine, ljubim vaše hajduštvo!Iz njezinih očiju sipala je vatra, lice joj se žarilo, u očima bljeskala

strast. Svladana neobuzdanim osjećajima baci se Terka Siniši oko vrata.– Ti si moj, ti moraš biti moj! – klikne ona strastveno.Još prije mjesec dana bio bi Siniša uzvratio njezin zagrljaj iz same

W

osvete koja je onda u njemu kiptjela jer ga je Nera tako silno prezirala.Ali danas je bio toliko prožet svojom pritajenom ljubavlju da nijemogao prema Terki biti ljubazan.Međutim sinula mu je misao. On uhvati Terkine ruke što mu ih je

savila oko vrata, polako ih otkloni od sebe i reče joj blago:– Hoćete li, konteso, da vam dam jedan pametan savjet?– Vi mi dajete savjete kad vam ja dajem svoju ljubav?– Žena pobuđuje ljubav kad nije podatna. Kad biste bili lukaviji i

koketniji, pobudili biste prije ono za čim težite.– Vi imate pravo, ali moja je ljubav poput vatre. Izgaram, mučim se i

ne mogu je zatajiti. Siniša, ako me ne možete ljubiti, morate se datiljubiti od mene. Za mjesec dana ja ću biti žena drugoga i vi ćete bitimoj.U taj čas uđe u salon grofica Auersperg. Kad je pogledala kontesu

Terku, opazila je njezino zažareno lice i oči što su plamtjele.– Vi udvarate mladom kapetanu, konteso? – zlobno će grofica. – Ali

znam da to nije ozbiljno. On već nije svoj.Terka bijesno pogleda groficu. Grofica je zamijetila taj pogled i

dobro ga razumjela, no ona se osjećala pobjednicom. Nasmiješila se ipozvala Sinišu da pođe s njom na ples.– Oprostite, ali danas ne mogu plesati – odgovori joj Siniša. –

Moram još porazgovarati o važnim poslovima s grofom Draškovićem.Kapetan je osjećao da su ove gospođe postale sada smrtne

neprijateljice. A to mu je bilo drago, jer mu se činilo da se timeopasnost osvete udaljuje od Nere."Neka se sada međusobno grizu. Neka sumnjiče jedna drugu, bar

neće nijedna posumnjati da imam koga kod sebe u dvorcu."K Siniši priđe Dvojković i zamoli ga da pođe s njim.Kapetan zamoli dame da ga otpuste.– Ja želim s vama još govoriti – reče Terka Siniši.– Ja sam uvijek prema gospođama vitez, ali gradski odvjetnik ima sa

mnom službenih razgovora.Siniša ode, a grofice Terka i Auersperg ostale same. Čas se gledale

ubojitim pogledima.– Molim vas da se ne trudite osvajati Sinišu, konteso – podrugljivo

W

će grofica. – On je već zaručen.– Ne, on se neće ženiti.– To vam je on rekao? Vidite kakav je kavalir! Mudro se riješio

vašeg udvaranja.– Ali i vašeg tereta – reče Terka ljutito i ostavi groficu.Međutim je Dvojković pošao sa Sinišom:– Zašto, gospodine kapetane, tvrdite sucu da u njegovu vinogradu

nema vještica?– Kako vi to znate?– Ovaj čas došao je ovamo i ispripovijedao mi što je s vama

razgovarao.– Ja ne vjerujem da su to učinile nekakve babe. Dobro vino ide prije

u slast muškarcima.– Ali kad sudac tvrdi da su vještice, čemu protusloviti?– Čudim vam se, gospodine odvjetnice! Sudac je ionako dosta

praznovjeran, pa čemu ga još više u tom potpirujete?– To nije praznovjerje. I ja sam uvjeren da su to doista mogle učiniti

vještice.Siniša prekriži ruke na prsima i pogleda Dvojkovića oštro u oči:– Gospodine gradski odvjetnice, vi u vještice ne vjerujete!– Kako možete tako o meni misliti? Zar ja nisam branitelj zakona

koji tvrdi da vještice postoje?– Svejedno. Vaše mi lice svjedoči da u to ne vjerujete. Meni se čini

da se vi u sebi rugate svima onima koji u vještice vjeruju. Ali zašto visuca Krajačića još više huškate na vještice?Dvojković se malo lecne pa će uvrijeđeno:– Oprostite, gospodine kapetane, vi me odveć smjelo objeđujete.

Vaše su riječi vrlo čudnovate.– Shvatite ih kako vas volja. Ali kad tvrdite da su u Krajačićevu

vinogradu pokrale vino vještice, onda moram držati da pravite iz sucaludu ili da imate nekakav cilj radi kojega podržavate i uspirujete unjemu to ludo praznovjerje.– Gospodine kapetane, vaše me riječi vrijeđaju.– A vi tražite zadovoljštinu.– Ne kanim se s vama tući.

W

– To vam ne bih ni savjetovao.– Ali ja vas uvjeravam da su u Krajačićevu vinogradu ipak vještice i

da mu one iz osvete kradu vino.– Možda "vještice" – pijanice muškog roda.– Ali, gospodine kapetane, vi ocrnjujete i gradskog kapetana i mene i

suca; kao da hoćete da kažete da su to počinili neki drugi ljudi, a mi daih nismo mogli ili nismo htjeli uloviti.– Ili jedno ili drugo!S tim riječima ostavi Siniša Dvojkovića, a ovaj pohiti grofici

Auersperg i stane joj nešto važno pripovijedati.Siniša je prošao sjajnim dvoranama u kojima je vrvio svijet u svili i

draguljima, bučno i veselo se zabavljao, plesao u potpunoj bezbrizi,čavrljao i ogovarao, ljubakao, diplomatizirao i kovao političke idruštvene spletke. Gospođe su nastojale da jedna drugu natkrile svojimodijelom i ljepotom, a djevojke hlepile za tim kako bi što prije našleprikladna muža.Kad je Siniša izašao na hodnik, opazi dvije pojave koje su šetale po

debelom sagu usred bogato iskićenih zidina. Zaostao je malo na vratimada vidi tko su. Doskora dopre do njega prigušeni razgovor. Bijahu togrofica Čikulini i barun Skerlec.– Nemojte, gospodine barune nije dobro da se žalostite. To se više ne

da promijeniti – govorila je grofica Čikulini mladom barunu.– Ja se ne žalostim zbog nje, ali mi je teško što sam morao doživjeti

takvu sramotu.– To će se zaboraviti, gospodine barune. Napokon, vidite, nije ona

svemu tome kriva. Nije imala odgoja. Grofica Ratkay prepuštala jesamoj sebi i djevojka je radila stoje htjela.– Ali bila je razborita.– Pustite to, gospodine barune. Mislite na ljepše stvari! Tko zna

nema li na svijetu duše koja će vas razumjeti i ljubiti? Ona ionako nijepristajala k vama.– Mislite li da ću naći takvu dušu?– Ja ću vam je pomoći tražiti, već iz zahvalnosti koju osjećam prema

vašoj majci.– Zar vi, gospodo barunice? Vi ste mladi i trebate misliti na svoju

W

sreću.– Da, gospodine barune, ja sam mlada udovica, ali sreća neće više na

moja vrata. Podala sam se posvema cilju da pomažem drugima k sreći.Ja živim od tuđe sreće i kad bih mogla vidjeti vas sretna, bila bih vrlo,vrlo zadovoljna.– Vi ste plemeniti, grofice.– Ne znam je li to plemenitost, ali ja sam uvijek bila takva.

Zaboravite na sve što vas je vezalo s Nerom.– Zaboravit ću i zaboravljam. Ali ipak volio sam je, bila je lijepa i

otmjena.– Samo odviše tvrdokorna, premalo delikatna i odviše samosvjesna,

a da bi se mogla podvrgavati propisima kojih se mora držati gospodanašeg staleža.– Da, ona je bila odviše svojevoljna, a možda se i nije znala ponašati

kako bi to pristajalo budućoj dvorskoj gospođi. Ali kamo je dospjela?Mislite li, grofice, daju je doista oteo pravi đavo, onaj koji otimavještice?– Sve što je ona radila pokazuje daje bila vještica – mogao je dakle

biti i pravi đavo. Neki opet tvrde da je to bio "Lucifer".– Kakav "Lucifer"?– Ni sama ne znam pravo. Čula sam da u našim krugovima postoji

takvo društvo radi zabave – ali ne znam ništa o njemu.Siniša nije htio dalje slušati ovaj razgovor pa je pošao hodnikom

nadesno u želji da ode iz kuće.Tu ga susretne grof Nadaždi i srdačno ga pozdravi.– Što se to s vama dogodilo, dragi kapetane? Sav se svijet čudi što se

tako klonite društva.Siniša se ispriča poslom, a onda navede razgovor na Remetince.– Baš sam sada razgovarao s grofom Draškovićem. Nastojat ćemo da

nam sudac mladež pusti na slobodu. Držim da mislite na one mladeljude što su htjeli da spase Neru. Sudac Krajačić nije žalio ni vlastitogsina. Ta to je ludost. Mladi ljudi zagledali se u krasnu djevojku pa im seosobito dopalo da budu njezini spasitelji. Želja za viteštvom razigrala jemlade glave, ali taj je naš Krajačić vidio u njima urotnike i što ja sveznam.

W

– A hoće li ih doista pustiti na slobodu?– Ja sam učinio svoje. Bilo bi ludo da djecu pustimo čamiti u tamnici

za ovakvu malu pustolovinu. Ja ću već naći načina da Krajačića na toprisilim.– On misli da je grofica Nera doista nekakva strašna vještica – reče

Siniša ne bi li od bana saznao kako on misli o Neri.– Da li je vještica ili nije, to ja ne mogu prosuditi – reče ban. –

Svakako, bila je neobična djevojka. Nešto u nje nije bilo naravno! Aliuza sve još bi više bila šteta da zbog nje naši mladi plemićki sinovičame.Siniša nije htio dalje govoriti o Neri. Nadaždijevo mnijenje nije ga

obradovalo.Ban ga je sada poveo opet u dvoranu u krug plemića gdje se upravo

raspravljalo o grofu Petru Oršiću.– Što je to s Petrom Oršićem? – zapita Nadaždi gospodu.– Htio je kod kraljice posredovati za Neru, ali kažu da nije bio

primljen.– Kako to? On je barem uvijek imao osiguran pristup na dvor.– Ovaj put netko je grofu zapriječio da dođe do kraljice – reče

Dvojković.– Valjda kakva spletka? – upita Nadaždi. Dvojković slegne

ramenima i odvrati: – Svakako, nekome nije bilo pravo da Nera dođe naslobodu.– Tko vam je to kazao? – upita Siniša koji je dosad šutio.– Moji glasnici, gospodine kapetane.Dvojković se nasmiješio, a neki stari plemić zasuče brkove i reče:– Ne treba ni reći tko. Daje žensko, to svi vidimo. Ja mislim da nema

muškarca kome ne bi bilo žao da onako lijepo dijete spale na lomači.– Ne znate li vi, gospodine grofe – upita plemić Malakoczy grofa

Vojkffyja – tko bi mogla biti ta žena?– Otkud bih ja znao? – odvrati Vojkffy – Meni nisu poznate spletke

naših dama.– A ja mislim da bih pogodio – uplete se ban. – Možda lijepa mlada

udovica?– Samo je pitanje koja. Ja poznajem više lijepih mladih udovica –

W

reče Vojkffy.– Mi bismo odmah pogodili tko je kad bismo znali zašto joj je Nera

bila na putu.– Sigurno zato jer joj je otimala onoga kojeg je ona željela – naglasi

Dvojković.– Sad istom ne znamo ništa. U Neru je bilo zaljubljeno polovicu

naših kavalira, pa mi se sve čini da ju je jedan od njih oteo – primijetiMalakoczy.– A možda je ipak đavo. Što velite vi, gospodine kapetane? – upita

grof Vojkffy Sinišu.– Ja ne vjerujem u đavle.– Vaši momci ili nisu sebi dali dosta truda da ga ulove – zlobno će

Dvojkovič – ili je zbilja đavolski jašio pa ga nisu mogli uhvatiti.– Vama je to silno žao? – Siniša će grofu Vojkffyju posprdno. –

Zašto niste vi potekli za njima? – nasmije se kapetan grofu u lice.– Zašto baš ja?– Jer ste joj na koljenima prisizali ljubav.– A vi ste se zato sa mnom tukli – i nije li sve u redu?– Ako vam je drago, mogli bismo još jednom pokušati.Nadaždi je odmah prekinuo ovaj razgovor, grofa Vojkffyja poveo u

stranu i rekao mu:– Nemojte, zaboga, opet s njime započinjati! Vi bar znate kakav je.

Jednom ste već ionako nastradali, a meni se čini da vas opet hoćeizazvati na dvoboj.– Ova mu se želja neće više ispuniti. Ima netko tko će Siniši brzo

podrezati krila.– Grofica Auersperg? Eno upravo s njom sad govori. Kao da lijepa

gospoda baš nije zadovoljna s mladim kapetanom. Gledajte samo kakose mrgodi.Siniša je upravo stajao pred groficom koja gaje srdito gledala i

zlovoljno mu rekla:– Siniša, to mora već jednom prestati. Ja sam ti prije nekoliko dana

obrekla zaručni prsten tek nakon pol godine, ali sam se predomislila. Mićemo se vjenčati za mjesec dana.– Možeš se vjenčati i danas, ali ne sa mnom. Nemaš nikakvo pravo

W

od mene zahtijevati da te oženim.– Zar te je možda Terka omamila? Misliš da nisam opazila kako se

Nadaždi oko tebe ulaguje? Gospodin ban morat će odustati od svojenamjere da te oženi svojom kćerkom.– To i ja potvrđujem.– Siniša, posljednji put te pitam: Hoćeš me uzeti ili ne?– Ne!– Ti i ne slutiš da si u mojim rukama. Pamti: za mjesec dana bit

ćemo vjenčani. To je moja posljednja riječ.– Čime ćeš me na to prisiliti?– Sjeti se malo svoje prošlosti, pa ćeš odmah znati. Ili se nadaš da

nitko ništa ne zna?Siniša je problijedio, pogledao mračno groficu.– Što ti znaš? – upita je grubo.Nasmiješila se i ljubazno mu odvratila:– Budi pametan, dragi Siniša!U taj čas pristupi k njima grof Vojkffy i pogleda Sinišu uz zlobni

smiješak. Kapetan, ne pogledavši Vojkffyja, reče:– Laku noć, grofice!– Neka ide – šapne Vojkffy grofici – vratit će se.Bilo je kasno u noći kad se Siniša vratio u lovački dvorac. Svuda je

bilo tamno, samo je u njegovoj sobi još gorjela svjetiljka. Filip je čekao.– Kako joj je? – upita ga Siniša.Vrlo dobro. Spava posve mirno, vrućica je popustila.– Hvala Bogu! – reče on i stade šetati gore-dolje po sobi.– Ti si nešto zlovoljan – primijeti Filip.Kapetan ne odgovori. Šetao je dalje. Onda se najednom zaustavi pred

Filipom i upita ga mrko i tiho:– Kako bi mogla Auerspergovica znati – ono?– Ona? Ja ne znam. To mi je gotovo nevjerojatno!– Prokleta ženetina. Prijeti mi, hoće daje oženim.– Ti? Onakvu... Ali ako ipak zna?– Oženit je neću pa da i zna.– To je strašno. Ona je opasna žena. Može te tužiti kraljici, a onda si

izgubljen i nitko te više neće izbaviti.

W

– Pa što? Izgubit ću samo svoju glavu! Ionako mi nije draga.Obojica su ušutjeli. Siniša je opet šetao gore-dolje, a onda naglo

stane.– Filipe, ne mislimo na to; idi spavati.Filip izađe iz sobe.Siniša skine sa sebe kaput i nastavi hodati po sobi dok ga ne svlada

umor i san.

NERA I SINIŠA

Rano ujutro probudi Filip Sinišu.– Što se dogodilo?– Ona se osvijestila i hoće s tobom govoriti.– Sa mnom?Siniša skoči s kreveta i stade se brzo odijevati. Kad se odjenuo, pode

u prvi kat. Na hodniku dočeka ga hljebarka Cindekovka i veselo mureče:– Vidite, gospodine kapetane, znala sam da će moj lijek koristiti.

Nikad nisam bila tako sretna što sam nekoga izliječila kao danas.– Kontesa želi sa mnom govoriti.– Izvolite ući.Siniši je zadrhtalo srce kad je otvorio vrata.Nera je ležala na postelji zaklopljenih očiju. Krasne, velike njezine

oči propale su u crnim kolobarima. Bujna pepeljasta kosa uokvirivalablijedo lice i prosipala se po bijelim jastucima. Siniša ostane u blizinivrata.Ona otvori oči i sukobi se s njegovima. Nekoliko trenutaka potrajala

je šutnja. Nikad u životu nije osjetio takvu potištenost, toliki strah kaosada, pred onim što će ona kazati. Ali mirni njezin pogled iznenadio ga ion je bio gotovo sretan što je počivao na njemu. Zaželio je da mu onaništa ne kaže i da ga uvijek gleda ovako, bez ljutine i mržnje.Djevojka otvori usta, i on je morao opet slušati njezin opori glas:– Mi imamo krvav račun, gospodine kapetane.On je zadrhtao.

W

– Slušam vas.– Vi ste se jednog dana htjeli da se pozabavite i povučete za nos suca

Krajačića.– Da vam velim da nije bilo tako, vi mi ne biste vjerovali –

poluglasno će on.– Niste li one večeri ispričali da vas je samo želja za pustolovinom

kopkala da projašite Gričem poput đavla?– Rekao sam.– I tvrdili ste da niste imali nikakvih zlih namjera da mene otmete?– To tvrdim i sad.– Ali vi znate, gospodine kapetane, što ste time učinili meni! – reče

Nera i podigne svoju lijepu glavu. Iz njezina pogleda sukljao je plamenmržnje kao nikad do sada.Od toga je pogleda bio Siniša gotovo poražen. Sad je, dakle, došao

čas obračuna!– Zar sam vas imao prepustiti Krajačiču?– Da! Morali ste me ostaviti i pronaći kakvu drugu pustolovinu, a ne

mene! Trebali ste potražiti drukčiju zabavicu koja vas ne bi učinilaubojicom moje bake... Dok ste se vi zabavljali pustolovinom, jecala jemoja bakica živa u plamenu!...Riječ joj je zapela i plačno zadrhtala. A s njom i Sinišino srce. On

pristupi korak bliže.– Ja vam se kunem... Konteso, zar zbilja mislite da sam zvijer, a ne

čovjek?Ona je iznenađeno pogledala u njegovo blijedo i mutno lice i slušala

taj njegov neobični glas iz kojega je provirivalo neko duboko tronuće ibol. Njegove oči koje su se upiljile u nju tako neobično i čudno, dojmileje se drukčije. Činilo se kao da to nije onaj ironični, zlobni, posprdnipogled kojim ju je drugda gledao."Ako se za sve pokajao?" pomisli Nera. "Možda je strašna smrt

bakice potresla njegovu dušu, pa mu je sada žao što je imao s njom zlenamjere. Možda se za sve to kaje. Možda ima i on negdje na svijetudobru baku pa ga je zapeklo?"– Vi se sada, možda, kajete, ali već je prekasno. Nikad više nećete

moći vratiti što ste učinili.

W

Siniša nije odgovorio. Gledao je u prozor kroz koji je u sobu viriosumorni jesenski dan. Nera, kao da ga nije htjela više koriti, najedanputupita:– Kako to da niste pozvali ovamo koga od Oršićevih? Zar me oni

preziru? Nadam se da ćete mi reći istinu.– Grof Krsto je otputovao sa ženom u Beč odmah poslije onog

događaja, a Petar leži bolestan.– Kod kraljice nije bio?– Ne. Vele da je netko zapriječio da dobije kod kraljice audijenciju.– Dakle, sve se survalo na mene. Sad bar znam da sam sama. Hvala

vam što ste mi sve rekli.Siniša je razabrao da sada mora otići. On se nakloni bez riječi.Dolje naloži Filipu da nikoga ne pusti u dvorac, a momcima da

sasijeku svakoga tko bi htio da provali. On je pak izjašio na svomvrancu u šumu.Čitav dan jašio je Siniša po gori pa nije došao ni na objed. Vratio se

tek podveče. Konj mu je bio izmučen, gladan i znojan, a on sam blijed imračan.– Kako je gore? – upitao je Filipa.– Dobro. Sutra Cindekovka odlazi. Nera se već sasvim oporavila.

Molim te, dođi s nama k večeri. Momci misle da si bolestan što nedolaziš k njima.Poslije večere Siniša se zabavljao s momcima kao sa svojim

prijateljima, a onda se povukao.U svojoj sobi zaključa vrata, baci sa sebe kaput i sjedne k stolu.

Svjetlo uljanice ispružilo se prema njemu kao od znatiželje, osvijetlilomu lice i zagledalo mu se u oči.Srdito gurne uljanicu na stranu, pokrije lice rukama i ostane

nepomičan. Časovi i satovi su prolazili, a on je sjedio ukočeno, sagnuteglave i pokrivena lica.Već je bila duboka noć kad je Siniša spustio ruke s lica. Bijaše tako

izmučen kao da je netom proživljavao najstrašnije trenutke. Crte licamu se posve promijenile i razvukle, oči mu gorjele kao od vrućice.Najednom se sagne i stade pisati kao u nekoj besvjestici:"Ti mi veliš da si sama, Nero? Ti sama? Ti? Ta sve misli moje uvijek

W

su kod tebe. Nero, osjećaš li kako te oblijeću milo, tiho, da te neprobude? Ne čuješ li kakve ti uzdisaje šapću, kako plaču?... Mrziš me,Nero!Zašto moram ja pogibati za tobom? Zašto mora sunce grijati krutu

zemlju? Zašto mora slavuj tražiti slavujicu svoju? Ali, usahnut ćezemlja kad je ne grije sunce i uginut će slavuj ako ne dozove slavujicusvoju."Pisao je sve dalje i dalje, sve dok uljanica nije počela dogorijevati.Onda pograbi ispisanu hartiju, primakne je k uljanici i posljednji

plamičak pretvori je u pepeo.Drugi dan ujutro zasjalo toplo sunce. Nera je bila već ustala i

osjećala se tako dobro da je zaželjela izaći na zrak. Tu joj želju ispuniše.Pod krošnjato drveće u dvorištu lovačkog dvorca iznesoše stolac, a Nerasjedne da udahne svježi gorski zrak.Oko dvorca vladala tišina. Na pragu stajao je poručnik Branko i

upustio se s Nerom u razgovor. Siniša bacio se iza Nerinih leda nazemlju i šutio. Cindekova je hodala po dvorištu tražeći u djetelini znaksreće: četverolist.Nera je bila blijeda, izmučena. Njezin glas, nekoć tako zvonak,

snažan i odlučan, zvučio je slomljeno. Siniši je to palo u oči i on jerazabrao daje u njezinoj duši nesretna bakina sudbina prouzročila teškipreokret. Razgovarala je s poručnikom o posve običnim stvarima. Sinišinije rekla ni riječi. On je podupro glavu lijevom rukom, a desnom ječupao i trgao travu na kojoj je ležao, gnječio je, drobio i odbacivao. Časbi prestao i prisluhnuo, kao da očekuje da će ga Nera pozvati i što godmu reći. Ali ona se nije na njega ni obazirala.Siniša ustane. Branko mu pogleda u lice i priđe k njemu.On bi mu najvolio odgovoriti kletvom, ali se svlada i odvrati grubim

glasom:– Nisam dosta spavao ove noći.Ni sada mu Nera ništa ne reče. Gledala je žalosno u zemlju i

promatrala mrave koji su se sakupljali u velikom mravinjaku spremajućise za zimu."Kako im je lijepo", pomisli ona. "Oni imaju svoj dom i imaju se

gdje spremiti za zimu. A ja nemam nigdje nikoga, nemam ni krova ni

W

kućišta. Baš ništa i nikoga!"Iz tih misli trgne je Siniša. Stane sasvim blizu k njoj i raširi svoj

kaput.– Što je? – zapita ona kapetana i pogleda ga iznenađeno.– Tiho, konteso! Opazio sam iza plota dvije bapske glave.– Dvije babe? – poluglasno će Nera i sagne se bliže k Siniši koji je

stajao pred njom držeći ruke u džepu kaputa i raširivši ga tako da je bilaposve sakrita.Iza plota pomolila se doista dva gadna i stara ženska lica: jedno

suho, duguljasto i zašiljeno, a drugo okruglo, mesnato, s jednimzažmirenim okom. Bile su to baba Jana i baba Urša.Poručnik Branko pohiti prema njima, ali dok je došao do plota, babe

su pobjegle i izgubile se u šikari. Cindekova se zgurila pod plotom iprestrašeno gledala po dvorištu, a kad je baba nestalo, potrčala je kSiniši i Neri.– Ako su vas vidjele, vaša milosti?– Onda su i vas vidjele, Barice – odvrati Nera.– Ako su vas, konteso, i vidjele, nisu vas mogle prepoznati u ovom

odijelu i rupcu – reče Siniša. – Što su samo ovdjetražile?– Znam da često polaze na Sljeme brati ljekovito bilje –

pripovijedala je Cindekovka. – Proklete su ove babe.Cijeli svijet na Griču i po selima dršće pred njima. Uvijek nešto

motaju i šaraju, a nitko ne zna što rade i kako žive. Svaka ima kuću anitko ne zna otkud.Siniša je slušao Baričino pričanje i neko vrijeme razmišljao, a onda

pozove k sebi poručnika Branka.– Čuješ li, ne bi li bilo dobro da ove dvije babe malo pograbimo? Što

to one ovdje rade? Mene bi baš zanimalo da li zbilja beru bilje?– Dobro – reče Branko. – Uzet ću dva momka, pa ćemo za

njima.Tko zna nisu li kakve uhode? Mogao ih je tko poslati ovamo daprinjuše što mi ovdje radimo. Sumnjam da bi babe došle ovamo pokakvom poštenom poslu.– Konteso, molim vas, pođite gore – obrati se sada Siniša Neri. –

Bilo bi najbolje da se uopće ne pokazujete. Vidite, ni ste ni ovdje baštako sigurni, makar smo u šumi.

W

Kad se Siniša htio s kontesom oprostiti, ona ga zaustavi: – Akonemate drugog posla, dođite malo u sobu.Siniši je srce jače zakucalo. Pošao je iza Nere.Kad su bili u sobi Nera ga zapita:– Uvijek razmišljam o tome kako to da niste do danas još nikad

pronašli nijednu vješticu. Vi ste zbilja redovno stražarili na križanju?– Prvi mjesec gotovo svaki dan.Kod tih riječi malo sustane: sjetio se nemilog susreta s Nerom u

šumi. No brzo nastavi mirnim glasom:– Mene je zanimalo da vidim te vještice.– I niste nikada nijednu vidjeli?– Nikada. Ni na križanju, niti na Medvedgradu. Meni se sve čini da

tih sastanaka uopće nema. Ja ne vjerujem u vještice, ali sam mislio daipak nešto jest medu ženama, da se negdje sastaju ili možda štogodšaraju. Ali uzalud. Nigdje nisam ništa pronašao.– Meni sve to izgleda vrlo sumnjivo.– I meni. Sudac mi se tužio da su mu vještice u klijeti popile vino.– Tako? Vidite, kad bi se pronašlo da te zločine i provale nisu

počinile vještice, bilo bi to veliko djelo. Pomislite koliko bi torasteretilo te nesretne vještice.– Čudim se da mi to nije palo na pamet.– Što?– Da istražujem.– Zbilja biste to učinili, kapetane?– Učinit ću, konteso. Ionako nisam do sada još ništa učinio, a mislim

da bi mi bila dužnost pokazati kako nisam ovdje badava.Siniša razabra da se na njezinom licu javila neka vedrina. Neru su

njegove riječi doista tako obradovale da joj se lice gotovo posvemarazvedrilo. Ona radosno klikne:– Kapetane, to bi bilo veliko djelo.Sinišino srce brže je udaralo, njegove se grudi napunile pritajenom

radošću. To je bila prva vedra riječ iz njezinih usta. To bijaše prvinjezin glas, prvi pogled, koji nije bio ispunjen mržnjom prema njemu.U taj čas stupi u sobu Cindekovka spremna na put da se vrati u

Zagreb. Nera joj se ganuto zahvali što joj je učinila toliko dobra.

W

– Samo jedno se bojim – reče Nera. – Što će kazati vaš Adam da stetako nestali iz grada?– Ne bojim se ja, konteso. On vjeruje da sam otišla po poštenom

poslu i nitko ga neće razuvjeriti.Siniša je izašao iz sobe i pričekao dolje Cindekovku. Htio joj je dati

nagradu, ali je ona odbila.– Barice, jeste li dobro razmislili da bijedna vaša riječ mogla kontesu

stajati glave? – upita još jednom Siniša.– Neka se vaša milost toga ne boji. Takvih mučila na svijetu nema

koja bi mi otvorila usta.Još je sunce bilo visoko na obzorju kad je Barica u Filipovoj pratnji

ostavila dvorac i pošla na Grič.

NA MEDVEDNICI

Mrak se spuštao po šumi i zaklonio mali dvorac. Sve se smirilo, danse spremao na počinak.Sinišina se momčad razišla. Neki su pošli na križanje, nekoji u

Krajačićev vinograd, a ostali se sabrali u dvorištu. Pušili su lule ilipričali uspomene s bojišta.Siniša je sjedio u svojoj sobi, naslonio glavu na ruke i razmišljao o

Neri. Sasvim se izgubio u sreći što mu je danas govorila tako blago, bezmržnje, onako kako govori s drugima. To ga je usrećivalo. Ona koja muje još prije osam dana rekla u lice da je podli lopov i hulja? Zar jepromijenila svoje mnijenje o njemu ili ga je tek stavila na kušnju? Zar jehtjela da vidi hoće li zbilja nešto učiniti? Te su ga misli progonile cijelevečeri.Tama je bivala sve gušća. Vjetar je šuštio suhim lišćem što se

nakupilo pod drvećem, a omorika nad dvorcem počela fićukati. Brankose još uvijek nije vratio iz šume kamo je pošao tražiti babe što su setako sumnjivo šuljale oko dvora. Ni Filip se još nije vratio s Griča.Iz njegovih misli Sinišu trgnuše momci koji banuše u sobu i pozvaše

ga neka dođe u dvorište. Kapetan izađe da vidi stoje.– Gledajte onamo, kapetane – reče jedan vojnik, gore, prema

W

vrhuncu Sljemena! Vidite li ono gore? Što to može biti?Siniša je opazio kako se kroz tamu s brda svijetli neki plamičak. Nije

to bila vatra već nekoliko malih plamenova koji su se dizali uvis itajanstveno svijetlili kroz tamnu noć.– Možda kakvi lovci pale vatru i pripremaju večeru?– Ne vjerujem da su to lovci. Čuli bismo barem lovački rog ili

pucnjavu. Cijeli dan nismo zamijetili da bi tko god u šumi lovio –odvrati Siniša.– Nešto ipak mora biti.– Da vidimo hoće li plamen porasti.Stajali su u skupini i napeto pazili kako se plamen razvija. Čas gaje

vjetar puhnuo na jednu, čas na drugu stranu, ali se nije povećavao.Samo je katkad postao manji, pa se vidio samo dim pun iskrica, a ondabi opet prosukljali plameni jezici. No plamen se vidio samo s jednogmjesta u dvorištu. Već dva koračaja dalje nije se vidjelo ništa. – Pođimovidjeti što je – reče Siniša. – Netko živ mora da je gore.Momci su pošli odmah u kuću, uzeli svoje puške i brzo se vratili da

će s kapetanom u šumu.– Valjda nećete svi sa mnom? – reče kapetan. – Trojica neka ostanu

ovdje i da mi niste nikoga pustili u kuću.Siniša pogleda na Nerin prozor i opazi da kod nje tinja još malo

svjetlo. To je znak daje ona još budna.– Kontesi ne trebate ništa kazati – zapovjedi Siniša. – Možda bi se

zabrinula.Vojnici su smatrali zapovijed svoga kapetana svetinjom, pa su pošli u

kuću i zatvorili vrata. Četvorica pak pođoše s njim.U šumi je vladala gusta tama. Oni pođoše kroz šikarje između gustog

drveća prema svjetlu koje im se svaki ča s gubilo pred očima, a onda seopet pojavljivalo.Vjetar je sve više lamatao suhim granama. Preostalo lišće padalo je i

lepršalo po tami poput šišmiša, a pod njihovim nogama šuštilo grmlje ipucketalo granje. Siniša je išao prvi, pazeći neprestano na plamen kojije uvijek bio jednako velik. Nikako nije mogao da se domisli što bi tomoglo da bude."Valjda nije Branko gore udario tabor, pa se kod vatre grije? Što bi

W

on uopće gore radio? Ako nije mogao naći babe, morao se vratiti kući.A ipak se nije vratio. Možda je zalutao u šumi. Svejedno, bilo što mudrago, ja moram vidjeti što se gore događa."Malo kasnije snađoše ga već druge misli:"Da nisu možda kradljivci koji se uputiše u goru da podijele plijen,

ili drugi zločinci?"Što je dalje hodao i više se uspinjao uzbrdo, to gaje više zanimalo

kakav je to plamen koji tako mirno i jednako gori. Kao da su pastirizapalili malo ognjište, a ipak u gustoj šumi nitko ne pase. Već su hodaliviše od sata ne pazeći na put, tek su se uspinjali u pravcu tajanstvenogplamena koji se sakrivao i opet pojavljivao. Oko njih zviždao je vjetar isve jače lomatao golim granama. Tama je bivala sve neprozirnija, ašuma sve gušća. Katkad bi zastali i prisluhnuli da li se što čuje. Nigdjenadaleko nije se čulo ljudskoga glasa. Samo je vjetar zviždio i lišćešuštilo. Najednom bane iz grmlja nešto crno i zaleti se ravno premanjima.– Nemojte pucati, to je srna – zapovjedi Siniša. – Mogli bismo

prestrašiti one gore kod plamena.– Ako mi dođe koja u blizinu – reče jedan momak – ja ću je nožem

zaklati. – Drugi se nasmijaše i stadoše ga draškati što to nije odmahučinio.Opet su pošli dalje dok ne opaziše nad sobom crne, napola porušene

zidine.– To je Medvedgrad – reče Siniša. – Hajdemo, momci, da

opsjednemo tvrđavu.Siniša nade puteljak i povede momke za sobom. Po kamenu poraslo

trnje i drač, ali im to nije smetalo. Kapetan se verao prvi ne mareći zabodljikavo trnje, a vojnici su znali: kad on nešto utuvi u glavu, morajusvi za njim. Verući se došli su na strmu pećinu pod kojom je zijevnuotamni ponor.Siniša pogleda dolje u tamu, ali nije razabrao dno.– Svejedno – reče on – tamno je i dolje i ovdje gore. Nekako ćemo se

već proverati.Hvatao se kamenja tvrde pećine, grmlja i drveća i uspinjao se na

pećinu poput divokoze. Kroz gustu tamu iza povišenog zida zabliješti

W

mu nešto pred očima.Stane zadržavši se za jedan grm.– Što je to?Sasvim gore na pećini lepršalo na vjetru nekoliko plamičaka.– Sad smo na cilju – veselo će Siniša i stade se hvatati starih

ruševina, plaziti sve više i više. Svaki čas bi malo popostao iprisluškivao, ali nije čuo ništa nego šum vjetra i sušanj lišća.– Čudnovato. Da su lovci, već bi nas psi nanjušili.Uspeli su se do širokih zidina koje su obrubile jedan dio brda. Sad su

već mogli ustati, peli su se tiho i oprezno, provlačili pokraj zidaočekujući da će doći do nekakva otvora.– Ne bismo li se popeli na zid? – upita tiho kapetana jedan momak.– Čemu? Valjda ćemo naći kakvu rupu ili prozor na zidu da se

provučemo u ruševinu.On pode naprijed držeći u ruci kuburu.Za nekoliko časaka naiđe na otvor. Tu je zid bio porušen, pa se

moglo ući u ruševinu. Pred njim zijevala tama. Stupiše u uski hodnik paopet u jedan otvor. Duboko u zidu zinula im pred očima rupa, a kroz njubijesnu plamen. Siniša se okrene, digne ruke prema momcima u znak daostanu na mjestu.– Ni riječi! – šapne on.Onda tiho, polagano, pode bliže, prisloni se sav o zid i zaviri u rupu.Dolje pružilo se dvorište opasano visokim zidinama bez krova, a na

zemlji, uz jedan porušeni zid, gorjelo malo ognjište. Suho granje,naslagano jedno na drugo, plamsalo je polagano, a na ognjištu stajao jecrn ogareni kotao u kojem se nešto pušilo. Uz ognjište sjedile dviježene. Siniša ih je vidio samo s leda, ali je odmah razabrao da su to babeUrša i Jana.– Neka provre i uskipi svako mlado srce koje okusi ovaj ljubavni

napitak – govorila je Urša. Onda je uzela nekakvu bočicu i posipala povatri neku tekućinu, a tada je vatra planula i podigla se uvis.– Neka plane svakom našem neprijatelju kuća, neka gori svakom

krov nad glavom tko god nas se dotakne.– Neka poleti s Medvednice do Okić-grada i od Okić-grada do

Susedgrada svatko tko se namaze ovom čudotvornom masti.

W

Babe su zurile u lonce, šaputale kojekakve riječi, podizale užarenešipke s ognjišta, pravile po zraku krivulje, a onda opet goruće šipkespuštale u lonce i ponovno šaptale čudnovate riječi.Tada uzeše iz jednog vrča vode, stadoše se okretati lijevo i desno i

govoriti:– Neka se saberu vražji oblaci i neka ih razbije Lucifer, a iz njih neka

padne tuča i potuče i uništi usjeve naših neprijatelja!Baba Urša je svaki čas žmignula okom i cmoknula jezikom, dok je

baba Jana bila mirna, a lice joj izgledalo važno. Ona uzme opet suhogranje, metne ga na ognjište, a iz njega sukne gust dim, pun žarkihiskra.– A što misliš – reče baba Jana – hoće li nas Lucifer uslišati?– Mislim da hoće – odvrati Urša.– A za koga ti to tako pošteno spremaš?– Za jednu Luciferku!– Je li otmjena?– Beno, kad su Luciferke nosile rupce?! Pod crnim ogrtačem

bliještili su joj dragulji, a usta joj mirisala.– A što ti je rekla?– Uršo, ti mi moraš pomoći, šaptala je ona moleći. Hoću posve

svježi, posve novi napitak koji ćeš skuhati na Medvednici kod zapadasunca.– Za koga? – upitam je ja.– Zaljubila sam se u krasnog mladića!– E – rekoh ja – kad je tako, platit ćeš trostruko. – Osjećala sam da

joj usta gore za njegovim cjelovom i poviših cijenu. Platila bi ona i polimetka da ga može zagrliti.– Pa što je onda bilo? – nestrpljivo će baba Jana.– Što je bilo? Zazvonili cekini na mojoj polici. Urša – moljaše me

ona, a glas i ruke drhtale joj kao da ih trese groznica. – Načini mi takavnapitak da za mnom pomahnita, da poludi. Razumiješ li? Ako to učiniš,Urša, nećeš moći prebrojiti koliko ću ti zlatnika sasuti u pregaču. – A jaje upitam:– Je li jako mlad?– Mlad kao kaplja, visok kao gora, a lijep kao sunce. Nikad još

W

nisam vidjela takvog mladića.– E, pa dobro – rekoh ja – ali bit će skupo. Treba šišmiša iz gore

Medvednice.– Ne pitaj za cijenu već radi što brže možeš.– Nije tebe badava rodila mati u petak. Blago tebi!– Šuti, krezubo, jal ti se cijedi iz ustiju. Ali, povuci jezik. Dok imam

ja, bit će i za te.– Napitak je na pola gotov. Kako ćemo sada? – upita Jana.– Metnut ćemo šišmiša da se ohladi, zdrobiti ga kamenjem i onda

skuhati sve ostalo, a sutra zorom poći doma.– Da, ali ja sam već ogladnila – reče Jana.– Proždrljivko! Želudac ti nema dna, dublji je od zdenca.Hajde, uzmi tamo gibanice i pečenog purana. Baš neće škoditi ni

meni. Tamo je i vino.Babe se spremale k masnoj večeri i pritom razgovarale kako će sve

metnuti u taj ljubavni napitak.Baš su zagrizle u batak kad se kroz rupu pomoli Sinišina glava. One

se trgnuše i prestrašeno upriješe oči u nenadanu prikazu.– Eno đavla! – vikne baba Jana.Urša je gurne u rebra i poviče:– Šuti, stara beno. To je čovjek.Kapetan je već bio kod garišta, a za njim pohitaše i ostali momci.

Jedan pograbi babu Janu koja je stala bježati i povuče je natrag, a drugiopkoliše garište i Uršu.Ali ona nije pokazivala ni najmanje straha. Poduprla se obim rukama

o struk, gledala u vojnike kao u svoje mušterije na Griču i samoneprestano žmirkala manjim okom.– Što vi tu radite? – upita Siniša strogim glasom.– Što radimo? Sabirale smo po gori ljekovito bilje – odvrati Urša. –

Otkad je to zabranjeno?– A što je ovo? – upita Siniša pokazujući na lonac što je bio na

ognjištu.– To je naša večera, gospodine. Ako ste gladni, ponudit ću vas.– Nije potrebno – odvrati Siniša. – Tom ću večerom ponuditi ja tebe!

Tko ima od vas uže? – upita on momke. Svežite joj ruke, da joj bude

W

večera slada!– Zar nemate drugog posla nego vezati stare žene, sirote koje sabiru

ljekovito bilje za ljekarnike?– A što ćeš reći onda ako ti kažem da smo čuli sve što ste vas dvije

razgovarale? Kuhate napitak za mladog junaka kojeg je poželjela nekalijepa djevojka.– Mi smo to govorile, vaša milosti? Vas je opsjeo nečastivi; dao Bog

da oslijepim, pamet mi potamnila, a govor zanijemio, ako je to istina!Mi nismo coprnice, gospodine kapetane!– Uzalud se kuneš, stara vještice.– Zar ja da sam coprnica? Ta što vas je napalo? Vi ste ovdje stran pa

ne znate s kim govorite. Nema pobožnijih žena na Griču od nas. Mi dasmo coprnice koje idemo svaki dan u crkvu? Pitajte samo gospodinažupnika koliko puta se u tjednu ispovijedamo i pričešćujemo. Da smomi coprnice, ne bi nam župnik dao svete hostije.Dok je Urša ovako govorila, zgurila se baba Jana i škiljila ispod

rupca svojim malim sitnim očima očekujući što će se sada dogoditi.– Momci, svežite obje babe.– Ne bojim se ja nikoga – odvrati Urša. – Samo me odvedite kamo

god hoćete. Pravedna sam, pa će mi pravdu dijeliti!– Vodite ih ravno na Grič – odredi Siniša. – Pozdravite gospodina

Salea i Krajačića i predajte im coprnice. Bit će im drago!Dva momka povedoše babe. Siniša je s dvojicom momaka pošao za

njima i tako se lako spuštali niz Medvedgrad.

SJENE PROŠLOSTI

Nera je zamišljeno sjedila u sobi lovačkog dvorca i razmišljala oonom stoje razgovarala sa Sinišom.Hoće li on zbilja učiniti stoje obećao? Valja ludom sucu dokazati da

vještica nema.Razmišljajući utrne svjetiljku. Ali nije mogla usnuti.Vjetar je sablasno zviždao nad dvorcem, bilo joj je tjeskobno u duši.

Sjela je uz prozor zureći u tamnu neprozirnu noć. Najednom joj oko

W

zapne o nešto crno, crnje od noći što se micalo pod prozorom. Onasagne glavu bliže prozoru da što bolje uoči što se dolje gibalo kaoskupina crnih duhova. Za malo časaka pokuca netko na kućna vrata, ado ušiju joj dopru poznati glasovi.– Mi smo se vratili, otvorite – čuo se glas poručnika Branka.Vrata se otvorila. No kao da se u hodniku nešto uskomešalo.Kroz dvorac odzvanjale kletve, čuli se prigušeni glasovi, teško

disanje, kao da se netko tuče i rve. Ona pohiti do vrata i prisloni uho naključanicu.Iz hodnika u prizemlju dopirali su čudni glasovi.Nera je već čula kako se netko uspinje stubama i kako neki strani

glas zapovijeda:– Naprijed, gospodine poručnice. Ako ne nađemo vaše coprnice,

pogodit će vas u šiju vruće tane.– Ako me ostavi pamet – reče sama sebi – izgubljena sam.Brzo odjene svoj dugi građanski kaput, sveže oko glave veliki rubac

i navuče ga na oči tako da joj je pokrilo pola lica.Onda pobrza u kuhinju koja je bila u prvom katu. Brzo upali svjetlo,

sagne se u kamin u kome je vatra bila davno zapretana, zavuče ruke upepeo, zaprlja nj ime lice i stane razmetati posuđe kao daje upravopočela pospremati kuhinju.Kad je čula korake po hodniku, otvori brzo vrata kuhinje, nasloni se

na prag i zagleda se glupo u došljake. Pred njom je stajao Brankosvezan, a iza njega stupalo je šest ljudi. Svi su bili odjeveni u dugeogrtače, a preko glave bile su im prebačene crne kapuce. Nera selecnula. Ove je ljude već vidjela one večeri kad je s Remetincima bilakod babe Urše. Jedan od njih išao je iza poručnika i držao u njegauperen pištolj.Kad je poručnik opazio Neru, nije ni okom trepnuo. Ona je,

međutim, stajala mirno kod vrata i pitala poručnika: – Kakva su togospoda, vaša milosti?Nera je govorila posve mirno. Njezin glas bio je sasvim promijenjen.

Izgledala je kao prava pravcata služavka sa sela.– Gle, kuharice – nasmije se jedan od crnih pojava. – Kako ti je ime?– Zovem se Eva – odvrati Nera, zavlačeći svaku riječ kao da je

W

slaboumna i bedasta pa ništa ne hvaća što se oko nje događa.– A gdje ti je, curo, ona druga što je bila popodne ovdje? – upita opet

crna pojava.– Ja sam sama služavka, imamo samo još jednog kuhara.– Ne pitam ja za kuhara nego za onu lijepu udovicu koja je bila

poslije podne ovdje.– A? Ona je otišla u grad.– A kako je dugo bila ovdje?Nera slegne ramenima.– To ja ne znam. Gospoda mi ne polažu račune.Najednom se crna pojava okrene i reče svom drugu:– Čini se daje ona druga ženska bila ova cura.– To se razumije. Cindekovka je utekla.– Donesi nam, curo, jela i vina. Valjda imate nešto u kući?– Dolje ima.– Onda nosi.Nera pode niz stube u prizemnu kuhinju i tu, kako je i predviđala

nade tri svezana momka i kuhara. Pred njima je stajala jedna crnapojava s uperenim pištoljem. Ona uzme sve što je u kuhinji našla i stadenositi gore.Crne pojave sjedoše oko stola, a Nera ih je dvorila. Nisu se na nju ni

obazirali, već su razgovarali uvjereni da ona ništa ne razumije i neshvaća.– I opet ti je lijepa Barica umakla, dragi Matiček. Kapetan Siniša

oteo ti je ispred nosa.– Teško se natjecati s Luciferima!– Oho, i kapetan je njihov brat?– Tko bi bio onaj visoki stasiti Lucifer koji je tek prije dva mjeseca

došao u pakao? Valjda nisam slijep!– Na, sad bi nam trebalo da nas tu zateče.– Kojeg bi vraga ovdje tražio? Znaš da je baba Urša rekla da su svi

otišli u Krajačićev vinograd na stražu.– A da nas ipak zateče?– Ako je Lucifer, još će nam pomoći da pobjegnemo!– A poručnik? Njega smo svezali i prisilili pištoljem da nas uvede u

W

dvor. Misliš da nas neće tužiti kapetanu?– Neka tuži.– Onda ćemo opet mjesec dana sjediti u zapećku!– Zašto praviš takve bedastoće, Matiček? Zašto luduješ za

udovicama koje su sebi izabrali Luciferi?– Vrag ih odnio! Zašto da se mi uvijek davimo s onim što oni

odbace. Ja ću Baricu naći, pa makar kapetan Siniša deset tisuća Luciferanahuškao na mene.– Hajde, pijmo, pa se požurimo odavle. Zašto Lucifere da huškamo

na sebe? Kad ima dosta drugih djevojaka koje možemo uzeti.– Ja hoću Baricu – udari Matiček po stolu očito već malo pripit.– Ti si lud. Ti si htio i groficu Neru.Svi se nasmijaše grohotom.– To si ti izmislio. Ali ona je i Luciferima otprhnula pred nosom.– Kako otprhnula? Ti bedak!– Zašto bih bio bedak? Nju je odnio vrag u pakao.– Valjda si vidio daje bio Lucifer – naš Lucifer!– Nemoj, ni oni ne znaju za nju!– To ti je tako. Jedan je od njih djevojku ukrao i sakrio je da je drugi

ne ukradu.– Pravo ima. On se mučio, neka mu i bude.– A sad jedan na drugoga sumnja da je Neru oteo, a ni jedan ne zna –

koji. Već se i svađaju zbog toga – i na sablje.– A bogme i traže po dvorovima.– Sve su jedni drugima premetnuli.– A našli su prazno gnijezdo!– Lopov je djevojku dobro sakrio.– A što misliš zašto ga nisu mogli uhvatiti trenkovci? A?– Da nije kapetan...?– Aha – to je ono pravo!– A ona djevojka koju je baba Urša vidjela s kapetanom?– To je bila ova tu gadura – reče jedan i mahne glavom prema Neri

stoje u svom neobičnom kostimu i zaprljanim licem dvorila čudnegoste.Donesi još vina.

W

Ona pode hitro dolje, a kad se opet vratila s punim vrčem govorili suveć o Auerspergovoj.– Njezine sluge pripovijedaju da se u Mokricama događaju čudne

stvari. Vele da je nečastivi u podrumu, pa svake noći larma kao dajebjesomučan.– Samo ako to nije duh kćeri grofice Ratkay.– Kakve kćeri?– E, to vam je velika pripovijest. Jedan grofičin dragi pomamio se za

materom kontese Nere, ali ga je grofica Auersperg ulovila i onda jelijepu mladu groficu od straha pred ljubomornom Auerspergovomposlao na drugi svijet.– Vražja baba! A tko je taj njezin dragi?– Aha! Baš ću ti ga objesiti na nos. Dok držim jezik za zubima, dotle

se ne trebam brinuti što ću sutra pojesti i popiti.– Dakle te debelo podmazuje?– Ima i zašto. Da samo riječ pisnem, ne manjka im uže oko vrata.Dok su to govorili, stajala je Nera kod ormara za suđe. Cijela soba

zavrtjela se oko nje i ona se uhvatila za ormar. Pri tome je zazvečalosuđe, a jedan od crnih ljudi pogleda k ormaru i povikne:– Hej, što radiš tu, curo? Hajde, dođi amo. Oprat ću ti prljavo lice.Djevojka je ostala stajati kod ormara, dok nije čovjek pošao prema

njoj i grubo je potegao za ruku.– Čekaj, čekaj! Što je to? – i on zvizne kao daje pronašao nešto

zanimljivo.– Čuješ, djevojko, otkud tebi tako fine i male ruke?Crne pojave oko stola uzvrpoljiše se i sve se glave okrenuše prema

Neri.– Dođi ovamo, da te bolje pogledamo.Nera se prestrašila. Ali, pomisli u sebi, sada je uzalud da se opire.Lagano pode sa čovjekom koji ju je vodio za ruku k stolu dok se crni

ljudi skupiše oko nje, zagledavajući joj ljubopitno u lice.– Skini rubac! – zapovjedi jedan od njih.Kontesa protrne. Osjećala se izgubljenom. Njezine pepeljaste kose,

koje je poznavao cijeli Grič, odat će je.U tom času prasne hitac i potrese cijeli dvorac. Crni se ljudi lecnuše,

W

uskomešaše – Što je to?– Netko je došao u dvorac.– S prozora se ne vidi ništa.Onaj koji je dolje pazio s naperenim pištoljem pohiti i stade mahati

rukama:– Tiho! Dolje je netko. Hoće da im otvorimo i lupaju na vrata.– Ako je kapetan, ne bismo trebali bježati. Pogledajte.– Bježimo! – zapovijedao je visoki suhi čovjek.– Ali kuda ćemo? Valjda kroz prozorske rešetke?– Brzo. Dolje razbijaju vrata.Oni se nagurali na vrata i svaki je htio biti prvi. Visoki suhi čovjek

vodio je kroz hodnik na drvene stube dvorca.Nera je ostala skamenjena. U ovo nekoliko trenutaka u kojima se sve

to zbilo nije mogla ništa misliti. Ona je tek gledala visokog suhogčovjeka kojemu je glava bila tako pomno sakrita kapucom, a koji jetako dobro poznavao tragediju njezine majke i njezinog zavodnika.Sada je odveo crne pojave stubama za koje su mogli znati samo oni kojidobro poznaju prostorije dvorca.I kad je sada uvidjela da su pobjegli, stade trčati po sobama nade

poručnika Branka.On je još uvijek bio svezan. Nera mu počne brzo odvezivati ruke i

noge.– Bježite za njima, pobjeći će! Pođite u potjeru za tim vrazima od

kosti i mesa! Molim vas, ulovite ih. Ali kapetana nemojte povesti upotjeru.Poručnik je iznenađeno gledao u Neru. Ali nije ništa rekao, jer su

dolje sve više lupali na vrata. Branko pohiti dolje, otvori vrata. Uhodnik bane Siniša:– Što je? Gdje je kontesa?Branko mu brzo ispriča što se sve dogodilo u dvorcu. Onda mu

ispripovjedi da su ga u šumi poslijepodne ulovili ljudi u crnimogrtačima i kapucama i svezali njega i njegova dva momka. Bilo ih jeosmorica, a zatekli su ih nenadano, iza leđa. Onda prisiliše Branka dapode s njima u dvorac i da on pozove momke neka otvore vrata. Brankoje to učinio uvjeren da je Siniša kod kuće pa se veselio kako će im crni

W

razbojnici pasti u ruke.– A sad bježimo za njima – dovrši Branko koji je pripovijedajući

odrješivao momke što su ležali u hodniku svezani.– Njih ima osmorica, a nas samo petorica – reče kapetan. – Netko

mora ostati u dvorcu zbog kontese.– Ostani ti! – reče Branko.– Što ti pada na pamet? Hajde, momci, ustajte, pa za mnom. Samo,

mislim da naša potjera neće imati nikakva uspjeha.Siniša se s petoricom momaka izgubi u tamnu noć.Branko se nije usudio poći k Neri, jer je ona željela da on pode za

razbojnicima, a Siniša je odredio drukčije.Nije pravo znao što da učini kad se najednom pojavio Filip. Vratio se

iz grada kamo je pred večer otpratio Cindekovku.Branko mu sve ispriča i ponuka ga neka pođe kontesi i reče joj da su

svi otišli u potjeru za razbojnicima, ali neka ne kaže daje on ostao.Filip izvrši njegovu želju i pođe k Neri koja je upravo oprala svoje

ugljenom zaprljano lice.– Kad bi ih samo ulovili?! Kad samo ne bi pobjegli! – govorila je

ona uzbuđeno i stala k prozoru zureći pohlepno u tamu.Za nekoliko časaka padne u tami nekoliko hitaca.Ona je kod svakog hica zadrhtala od straha da će one ljude poubijati.

Već je u duši dočarala sebi sliku kako će razbojnike dovesti ovamo udvorac, kako će ona vidjeti njihova lica i saznati od njih sve što sugovorili o dvoru grofice Auersperg. Cijelim je tijelom podrhtavala odželje da sazna ime onog strašnog čovjeka koji je razorio njezin dom iuništio njezinu majku i oca. Sad mu je, napokon, na tragu. Takoiznenada i neočekivano. Do danas je često mislila da ga nikad nećepronaći.Nije se mogla maknuti od prozora. Sustežući dah i kucaje srca,

upiljila je oči u noć, nadajući se da će se trenkovci vratiti vodećinepoznate provalnike.Međutim, prođe i čitav sat, a Nera je još uvijek uzalud stajala kod

prozora i čekala. Vjetar je valjao po zemlji suho lišće. Kad god bi jačezamahnuo i lišće zašuštilo mislila je da dolaze.Filip je stajao iza Nere. Nije znao zašto ona tako nepomično stoji

W

kod prozora i tako teško očekuje da dovedu crne provalnike. Nije seusudio ni zapitati je.Najednom se ona trgne, kao daje nešto opazila.– Dolaze, dolaze – klikne ona, a radost joj obaspe lice. – Ne vidim

ništa, silno je tamno, ali čujem korake. Vode ih. Sad ću ga vidjeti licemu lice.– Koga to?– Onoga koji pozna zločinca kojega tražim! Samo da njega nađem!

Samo dotle ima svrhe moj život dok on bude kažnjen.– Ali, zaboga, konteso, vi nemate za što živjeti? Vama je cijeli svijet

otvoren.– Krajačićev toranj! Samo taj mi je otvoren u svakom času života.– Mislite da nema na svijetu ljudsko srce koje vam je otvoreno u

svakom času života?Ovo je pitanje iznenadi.– Ti misliš na onoga koji mi je pisao ona pisma?– Da, na njega.– Kad bi se morao sa mnom uspinjati po trnju i siromaštvu, prošla bi

ga ljubav o kojoj mi piše.Dakle, pisao joj je o ljubavi, pomisli Filip. Sad bar sigurno znam.Onda reče glasno:– Ima i velike požrtvovne ljubavi u svijetu, samo je valja tražiti.– Ja samo tražim onoga koji mora biti kažnjen.Najednom se ona trgnula. "Što to razgovaram sa slugom o tako

ozbiljnim stvarima! Čudno! A on govori kao da je pismen čovjek",pomisli ona u sebi.Na stubama su se začuli koraci. Filip ih je prepoznao pa brzo izađe iz

sobe u koju je za malo ušao Siniša.– Jesu li ih ulovili? Zar ne da jesu? – zapita ga odmah uzbuđeno

Nera.– Nije bilo moguće!– Što? Nije bilo... ?– Ne! Nestali su u šumi. Oni sigurno imaju dobro zaklonište, pa bi ih

bilo uzalud tražiti. Ispalili smo prema pravcu kamo su pobjegli nekolikohitaca, ali nijedan nije pogodio. Kao da su propali u zemlju i mi se

W

vratismo.– Zar ste vi bili u potjeri, kapetane?– Da, ja, s petoricom svojih momaka.Njezine oči planuše ljutinom.– Onda je razumljivo da ih niste ulovili.– Što ste to rekli, konteso?– Da ih niste ni progonili.– Vi govorite kao u groznici. Što vam je, zaboga?– Govorim pri punoj svijesti. Vi ste ih pustili da pobjegnu!– Ovo je krvava uvreda, konteso – reče Siniša povišenim glasom. –

Vi me možete nazvati huljom, ali ne kukavicom.– Ne radi se o tom.– O čemu se onda radi? Ja hoću to znati.– Vi to znate bolje od mene.– Ne igrajte se riječima koje pale gore od svih uvreda. Kako mi

smijete spočitnuti da sam razbojnike pustio pobjeći? Zašto?– Jer ste u društvu Lucifera!– Lucifera? Ja? Kad vi to takvom sigurnošću tvrdite, onda je doista

nemoguće da se branim.– Oni to tvrde, a ne ja.– Oni koji su bili ovdje? Pa da je to istina, zašto bih onda pustio te

ljude bježati?– Suvišno je da se pretvarate. Ja znam da su Luciferi i ovi ljudi u vrlo

dobrom prijateljstvu.– To sam sada prvi puta čuo.– A zašto su oni rekli da vas se ne moraju bojati, jer biste im vi još

pomogli da mogu umaći?– Zašto su ipak pobjegli?– Jer nisu znali da ste vi ispalili hitac i da to vi lupate na vrata.– Konteso, ja tražim od vas da mi dokažete: je li istina da ste sve to

čuli od onih ljudi koji su bili ovdje?– Od njih sam čula.– I oni su izričito izrekli moje ime?– Jest, vaše ime.– I vi u to vjerujete?

W

– Imam li razloga da ne vjerujem?– Nemate razloga? Onda je suvišno da se pred vama branim.– Zašto biste se vi preda mnom branili?– Zašto?Tvrdoća u njegovu licu kao da se rastopila. On je sagnuo malo glavu

i podigao k njoj oči. U njima je nešto zadrhtalo, kao da ga ostavljasvijest. Jedan trenutak svlada ga slabost. Bilo mu je da reče:"Zato hoću da se branim jer ništa drugo ne želim nego da vi o meni

ne mislite zlo."To je htio da joj reče – samo to.Nije više mogao suspregnuti svoje osjećaje koji su ga taj trenutak

tako svladali da su mu potisnuli ove riječi na usta. I on ih otvori daizreče što je osjećao, pa upre u nju ovlažene oči i zakorači dva korakabliže k njoj. Nera se trgne i podigne ruku kao da se hoće obraniti.Siniša stane, stisne usta, a oči mu se ukoče. U njima se sledila bol,

mrtva i kruta kao željezo. Uspravi glavu i ostane dva-tri časa poputkamenog lika, nepomičan i nijem. Sad je bio opet hladan i leden, mirani sabran. Riječi što ih je kanio izreći zamrle su mu u grudima i dok je izNerinih očiju virio strah pred njim, on se mirno pokloni i reče tvrdimoporim glasom:– Neću vam dulje dodijavati. Laku noć, konteso!Izađe iz sobe i spusti se po stubama. Filip i Branko stajali su u

hodniku i razgovarali. Siniša pođe kraj njih ravno k vratima.– Kamo ćeš sada, Siniša? – upita ga Filip prestrašeno zureći u

njegovo lice. – Što ti je?– Što bi mi bilo? Oduči se glupih pitanja – odgovori mu on i okrene

se poručniku:– Neka mi opreme konja.– Kamo ćeš sada, Siniša? Tebi nešto nije pravo? Ostani, mogu te i

razbojnici iznenaditi.Filip i Branko gledali su preneraženo, ali se ni jedan nije usudio ništa

primijetiti. Obojica su stajali kao ukopani. Za nekoliko časaka čuli sukako je Siniša izveo iz staje konja. Zrakom je zviznuo bič i konj jedivljim trkom pojurio u tamnu gustu šumu.

W

LADISLAV SALE

Već je zapalo sunce kad se Cindekovka pred Gričem oprostila sFilipom. Zato udovica pobrza da što prije dođe u grad.Upravo je zvonilo pozdravljenje kad je ušla pod Kamenita vrata.

Pred slikom Bogorodice poklekne i pomoli se. Kad je ustala opazi dajeiz Palčićeva dućana gleda troje ljudi. U polutami je razabrala šiljastoMikičino lice, ćelavu glavu Andrije Palčića i nakazno, zlobno licenjegove žene. Nešto su govorili, a Palčićka se zlorado nasmijala.Barica pode ravno svom dućanu. Na svoje čuđenje opazi daje

otvoren. Kroz staklena vrata primijeti Adama kako sprema u košaruhljebove kruha.– Dobar večer – pozdravi ona vjerenika.Adam se okrene, a lice mu se razvedrilo.– Hvala Bogu da si došla! Nisam ja spretan u tom poslu kao ti.– Zar si dućan imao otvoren!?– Pa kako ću ga pustiti ovako? Koliko sam znao, toliko sam

prodavao.Barica se čudila stoje on ne pita gdje je bila.– Dobar si, Adame, i hvala ti! – reče mu ona. – A nisi li mi zamjerio

što sam onako nenadano otišla?– Zašto bih ti zamjerio?– A nisu ni ljudi pitali gdje sam?– Ah, što ljudi! Briga me za njih.– Adame, neću te varati. Ja nisam bila u Bukovcu.– Nisi bila ondje?– Ne. Ali gdje sam bila, to ti ne smijem reći. Prisižem ti da sam bila

u poštenom poslu, da sam pomagala jednoj dobroj duši; samo tko jeona, to ti ne smijem kazati.– Pa kad ne smiješ, a ti ne reci.– Vjeruješ li mi što sam ti rekla?On je pogleda toplim očima i odvrati:– Kome da vjerujem, ako ne tebi?

W

Adam se obim rukama dotakne njezinih ramena.– Bilo mi je samo to žao što te nisam našao kroz dan u dućanu. Jako

sam se dosađivao. Sad si opet došla. Hoćeš li danas k mojoj majci?Ondje bismo mogli malo pripovijedati.– Hoću. I ja sam te se zaželjela.Ove riječi tako su ga razblažile da mu se lice zarumenilo i on je

pogleda odano i iskreno. Sav sretan spremi s njom dućan, a onda seuputiše k njegovoj majci.Starica je bila dobra i blaga lica. Primila je svoju buduću snahu vrlo

prijazno i odmah pošla u kuhinju da spremi večeru.Njih dvoje ostadoše u sobi, sjedeći kraj stola i čavrljajući. Adam joj

ispriča tko je sve došao i tko je sve naručio kruha, a onda su stvaraliosnove za svoju budućnost. Nijedno od njih nije zapodjelo razgovora otome gdje je Barica bila i stoje radila. Adama kao da to i nije zanimalo.Bio je posve miran i spokojan i u deset sati navečer otprati je do kuće.– Sutra ujutro doći ću da ti pomognem nositi hljeb.– Dođi – reče mu ona toplo, izvuče svoju ruku iz njegove i pohiti u

kuću.Drugo jutro uranio je Adam i pošao k Barici. Već na početku ulice

opazi da pred Baričinom kućom stoji mnogo ljudi. To gaje neugodnoiznenadilo, gotovo ga obuzeo neki strah.Kad je došao onamo, stadoše ga ljudi radoznalo gledati.– Što tu stojite? – upita.– A ništa! Odvedoše hljebarku Baricu.– Kamo je odvedoše? – Adam će zaprepašteno.– Gospodinu Saleu na magistrat.– A zašto?– Ne znamo! Kažu da ju je odala jedna coprnica.Adam se sjetio poziva što gaje prije dva dana Sale poslao Barici i

srce mu je jače zakucalo. Obuzeo ga strah i bijes. Nije ni pošao u kućusvoje vjerenice nego se uputi ravno na magistrat.Gospodin Sale bio je važnija osoba od gradskog kapetana. On je

zapovijedao nad cijelom sigurnosnom oblasti. Osobito je, pak, biovažna osoba jer je vodio sve istrage protiv vještica. On ih je pozivao,prvi preslušavao, zatvarao, pozivao svjedoke i vodio predistrage.

W

Danas je rano sjeo za svoj pisaći stol. Na glavi mu se bijelilavlasulja, ispod koje se ugodno isticalo pravilno mršavo lice s tamnimočima. Nije bio lijep, ali visok i vitak, otmjen u držanju, vatren uudvaranju gospođama. Oko izbočenih usta titralo mu nešto tajanstvenošto se ženama osobito sviđalo.Njegovo lice bilo je uvijek posve mirno i spokojno, pa je i sad kad je

sjeo za pisaći stol, izgledao potpuno zadovoljan.Pred njim stoji Andrija Palčić sa ženom. Hljebar je u velikoj neprilici

i neprestano u rukama gužva šubaru, ali njegova žena, suha i visokaustobočila se odlučno pred Palčićem, kao da je ona njegov sudac.Siromašni mali i debeli meštar dršće više pred ženom nego prednotarom kojemu mora odgovarati na pitanja.Bojažljivo, pogledavajući u svoju energičnu ženu, muca:– Jest, vaša milosti, ona je sigurno coprnica. Jest, jest, mogao bih na

to priseći?– A po čemu to sudite? – upita Sale.Palčić je pitajući pogledao svoju ženu koja ga gurne, pogleda ga

strogo i šapne:– Bedak, govori sad!– Jest, to vam je tako, gospodin notariuš. Barica je imala mali dućan

Pod zidom. Nitko od građana nije kod nje kupovao kruh nego samokojekakve skitnice. Onda je najedanput počela pohađati staru groficuRatkay i mladu Neru. Uvijek su nešto šuškale, dok se nije najedanputBarica preselila na Grič.Uzela je dućan kod Kamenitih vrata, baš u mojem susjedstvu, a taj

bogme nije jeftin. Otkud njoj najednom toliko novaca za najamninu?– Valjda joj posao ide dobro – reče Sale.Palčić je učinio kretnju kao da bi htio reći:"Pa valjda." Ali srditi

pogled njegove žene odmah gaje ispravio. On stane kašljati i pripravljatise na odgovor.– Da, vaša milosti, dobro joj ide, i baš je to čudno. Ona ima mnogo

goru robu nego mi, a ipak prodaje više. Kad idemo na sajam, ona stojikod svojega stola, podupre se obim rukama, smijucka se na sve strane iljudi bježe k njoj kao da prodaje med. Kad god se vraća kući sa sajmane vozi niti komadić kruha natrag – a mi bogme polovicu.

W

Palčić je sustao, kao da više ne zna dalje. Pogledi njegove žene uprlise u njega i bockali ga kao bodljike. On stade trzati obim ramenima,namještati se sad na jednu sad na drugu nogu, okretati u ruci šubaru.Onda se opet nakašlja i nastavi:– I na trgu je isto tako. Sve se gura oko njezinog stola kao da joj je

kruh od šećera. U dućan hrle ljudi kao da dijeli kruh badava. A vjerujte,vaša milosti, moj kruh je mnogo bolji. Pitajte samo dijaka Mikicu. Onjede samo moj kruh. I druga gospoda od magistrata hvale moj kruh.– A zašto onda svi kupuju kod nje?– Jer ima vraga u džepu!– Možda je ipak njezin kruh nešto bolji – reče Sale.Palčić ponovno ušuti. Samo mahne glavom. Nije se usudio

protusloviti Saleu, ali se nije ni usudio pogledati ženu. Gledao je u pod,ali je osjećao njezine poglede, pa mu je sve bilo zima u duši. Sad je onastala kašljati i gurkati ga u leda. Svega ga je oblijevao znoj. U svojojvelikoj neprilici neprestano je gužvao jadnu šubaru i namještao noge.– Ne, ne – nikako nije bolji, vaša milosti. Kako bi bio bolji kad ima

isto brašno koje imamo i mi? Samo, ona peče kruh u noći. Dapače,poslije pola noći. To svi u susjedstvu znaju. Zašto ga ne peče po danu,da je cijeli svijet vidi?– Tko nema ništa da sakriva, taj radi po danu, kao i svi mi drugi

pošteni ljudi – uplete se Palčićka koja je već bila sva na iglama.– Dobro – reče – Sale – ja ču već stvari ispitati.– Neka vaša milost ispita kao svjedoka i moju ženu – predloži Palčić.

– Ona mnogo više zna nego ja. Samo vas molim, gospodin notariuš, dane biste rekli Barici da sam ja protiv nje svjedočio, mogla bi mizamjeriti.Andriji je odlanulo kad je pomislio da već može otići. Ali najednom

mu žena zakrči put i pogleda ga tako bijesno da se siromašni Andrijaukočio i nije mogao ni koraknuti.– Još nije sve rekao, gospodin notariuš – primijeti Palčićka.– Dakle, što imate još reći? – upita Sale.– To, vaša milosti – počne sada Palčić kao navinut – da Barice nije

bilo dva dana i dvije noći kod kuće. Prije dva dana predveče dobila jepoziv od magistrata, a istu noć nekamo je nestala. Nitko ne zna gdje je

W

bila, a kad su je pitali kamo je otišla, slegnula je ramenima, smijala se iodvratila: "Što vas to briga?"Ona je sigurno pobjegla pred vašim pozivom. Jer kako bi inače

hljebarka koja ima dućan samo tako na dva dana otišla iz grada? Jaimam ženu pa ne mogu ostaviti dućan.– A kamo je otišla? – upita Sale.– To zna moja žena.– I ti znaš! Što, vraga, prtljaš kao da ne znaš govoriti? – iskesi se na

njega Palčićka.– Da, da, već sam se sjetio. Ona je sigurno bila dva dana u cehu

coprnica. Vjerujte, vaša milosti. Barica je prava coprnica. Na to mogupriseći. – Ali posljednja riječ zapne mu u grlu.Mali debeli meštar našao se na koljenima, oči mu prestravljeno

iskočile, a licem mu se prelio užas.Sale je skočio sa stolca, a Palčićka stala kriještati držeći se za glavu.Kod zadnjih Palčićevih riječi ušao je u notarevu sobu gumbar Adam.

Palčićeve ga riječi tako raspališe daje zaboravio da je u notarevoj sobi ipograbio je Palčića za vrat.– Prokleti bablji potplat! – vikne Adam. – Zadavit ću te, babska

krpetino! Baba te je naučila da tužiš Baricu, a ti govoriš kao magarac.– Pusti ga! – povikne Sale gumbaru.– Neka crkne kad laže – bjesnio je Adam.– Neću više, neću... gušio se Palčić pod jakim rukama bijesnog

Adama, moleći sklopljenim rukama.– Sve si lagao. Priznaj da si lagao! – poviče Adam.– Jesam, jesam. Pusti me, neću više nikada. Nemoj me zagušiti, dragi

Adame. Ja nisam kriv – prosjakao Palčić i tresao se poput šibe gledajućiprestravljeno u razjarenog gumbara.Adam podigne ruke s Palčićeva vrata na kojem su ostali utisnuti

njegovi prsti. Palčić skoči brzo na noge i kao da ga vjetar otpuhnuo začas ga nestade iz sobe. Palčićka je pošla za njim i tiho klela.Notar Sale stade pred Adama i strogo mu reče:– Što ste to učinili Adame?– Lagao je i ako još jednom slaže zdrobit ću mu kosti.Sale je sa zanimanjem gledao u mladog gumbara i blago mu reče:

W

– Ali, dragi Adame, vi ste građanin i prisežnik, pa nije lijepo da seovako ponašate na ovom mjestu. Ja bih vas sada morao kazniti.– Zato što sam branio poštenu ženu?– Kako vi znate daje Barica poštena?– Obadvije ruke položit ću za nju u vatru.– Gle, gle. Vas je mlada udovica baš jako začarala. Možda ljubavnim

napitkom?– Ne, gospodine notare, nego svojim poštenjem.– Vi ste se, dakle, u nju zagledali?– Ja sam je vjerio.– O, o, to nisam znao. Sad, naravno, razumijem.– I zato sam došao ovamo po nju.– Vrlo mi je žao, dragi Adame, ali ona je već u tornju.Od nemile vijesti mladiću se steglo srce.– Kako možete, vaša milosti, zatvoriti u toranj poštenu građanku

kojoj ne može nitko ništa prigovoriti?– Jer protiv nje predleže tužbe koje su vrlo ozbiljne.– Čuli ste na svoje uši daje Palčić lagao.– E, ali nije samo on.– Tko još ima protiv nje štogod izreći?– Meni je vrlo žao, ali Katica Dolenec na mukama je iskazala da je i

Barica u cehu.– Nećemo tako, gospodine notare! Znam ja otkud taj vjetar puše. To

je skuhao onaj lopov Mikica, jer Barica nije htjela da se s njim splete.– Mikica ju je napastovao? – upita sa zanimanjem Sale.– Jest, ali sam ga ja bacio na ulicu. Barica nije nikada bila u cehu.– A recite mi zastoje dva dana i dvije noći izbivala iz grada, a da

nitko nije znao gdje je?! I to baš poslije toga stoje dobila poziv? Toizgleda kao daje pobjegla.– Da je pobjegla, onda bi bila ostala i sakrila se. To mora uvidjeti

svaki razuman čovjek.– A gdje je bila?– Po svom poslu.– A što je imala posla u lovačkom dvorcu pod Medvednicom? Vi

valjda znate da se ondje nalaze trenkovci. Ondje su je vidjela dva

W

svjedoka.– To nije istina. Neka mi svjedoci to kažu u lice.– Ja vam svjedoke ne mogu odati, jer biste im se vi mogli osvetiti.

Evo što ste učinili s Palčićem!– Dozovite onda trenkovce, neka oni kažu je li Barica bila ondje.– Pa dobro, mi ćemo ih pitati.– Ali molim, gospodine, da to učinite odmah. Ja hoću da se to

razjasni.– Samo se malo strpite.– Ja sam, gospodine notare, građanin i prisežnik i neću mirovati dok

se ne dokaže da Barica nije bila pod Medvednicom i da nije ništa kriva.Još je bio u riječi kad se otvore vrata i u sobu stupi kapetan Siniša.Sale je sa začuđenjem pogledao u došljaka. Bio je kuštrav, blijed i

mračan, odijelo mu je bilo neuredno i vlažno, a čizme blatne do koljena.– Evo, vaša milosti – prišapne Adam. – Možda će gospodin kapetan

znati da nam to kaže.– Iziđite malo! – reče Sale. – Ja ću s njime govoriti.Gumbar se povukao iz sobe da pričeka u hodniku.– Gdje ste to, zaboga, bili? – zapita Sale kad su ostali na samu.– Tražio sam po gori vaše vještice. Mislim da ste zadovoljni s

jučerašnjom mojom lovinom.– A da, vi mislite na one dvije starice.– Jeste li ih spremili u buharu?– Na žalost, gospodine kapetane, ovaj put ste se prevarili.– Kako prevario?– One dvije žene nisu vještice.– Kako nisu? – upita Siniša iznenađeno.– Obje Duganke poznate su građanke i o njima se ne zna ništa

nepovoljno. Liječnici kažu da im one beru po gori ljekovito bilje. Vi steih sigurno ondje našli pa ste mislili da su vještice.– Ako ima vještica, dragi gospodine, onda su to zaista ove dvije

babe.– Zato jer malo čudno izgledaju? – nasmije se Sale. – I meni

izgledaju kao vještice, no vidite kako se čovjek često prevari. Samžupnik, kojega sam danas pozvao ovamo, zauzeo se za njih i rekao da

W

su one najpobožnije žene u gradu. A zauzele su se za njih i drugeuplivne ličnosti.– Kakve su to ličnosti?– Grofica Čikulini, pa i sam Krajačić koji tvrdi da one nisu vještice. I

Rafael je bio ovdje. Vi ga valjda poznate? To je neki pobožni čovjek okojem svijet drži daje svetac, pa što on veli to je puku Sveto pismo.– I sve te ljude ste vi dosad preslušali?– E, to vam je tako. Još nisam pravo ni oči otvorio, već je cijeli grad

znao da su Duganke dovedene na magistrat.– A jeste li, gospodine notaru preslušali i moje momke?– Naravno da jesam.– Nisu li vam kazali da smo ih našli kako pripravljaju nekakav

ljubavni napitak za neku otmjenu damu.– Jesu, ali ja mislim da su se momci prevarili. Starice su sebi

pripravljale večeru. A kako je to bilo na Medvednici, mislili su da onepripravljaju napitak.Siniša je bio silno iznenađen, ali je prikrio svoje iznenađenje. U taj

čas ušao je u sobu sudac Krajačić da potraži Salea.– Baš ste dobro došli, gospodine suče – pozdravi Sale Krajačića. –

Kapetan tvrdi da su na Medvednici vidjeli Duganke gdje vare napitke zaljubavne čarolije.– To nije moguće – odvrati on.– Ali ja sam ih vidio – reče Siniša.– Ja nikako ne vjerujem da bi one bile vještice. To veli i Rafael i

župnik. Imate li još posla, gospodine notare?– Molim vas da me malo pričekate u pokrajnjoj sobi, bit ću odmah

gotov.Kad je Krajačić otišao u drugu sobu, upita Siniša Salea:– Vi ste, dakle, one babe pustili kući?– Što drugo da uradim? Čuli ste sami kako ih brane. Ali molim vas,

kažite mi, dragi Siniša, je li istina da je jučer poslije podne kod vas bilaneka hljebarka s Kamenitih vrata?Kapetan je odmah znao o čemu se radi. Baba Urša i Jana vidjele su i

prepoznale Cindekovku pa su je prijavile.– Otkud bih ja poznavao vaše hljebarke?

W

– He – nasmije se Sale – ali ona je vrlo lijepa i mlada.– Onda mi je žao daje ne poznam.– Da je nije možda koji od vaših momaka dovabio onamo?– U tom slučaju ne bi oni to meni pripovijedali. A tko vam je to

kazao?– Dva svjedoka – odvrati Sale – ali to su službene tajne koje ne

smijem odavati. Ja sam se u prvi čas pobojao da ste se možda vi smladom udovicom onako malo spleli, a u tom bih slučaju bio uneugodnom položaju. Ne bi, naravno, baš ni vama bilo ugodno da za tosazna vaša vjerenica.– Moja vjerenica? A koja je to?– No, no, nemojte se skanjivati. Sve se to zna, ništa se ne da sakriti.

Grofica Auersperg odnijela vam je srce. Pa, to je i naravno."Dakle, ona me kani prisiliti?" pomisli Siniša.Kapetan nije htio dulje razgovarati sa Saleom. Sad je znao da su

babe Urša i Jana na slobodi. No više nego to bilo mu je neugodno što ječuo o grofici Auersperg.– Dakle, hljebarka nije bila kod vas? – upita Sale. – To je, naime, za

nas važno, jer protiv nje predleži tužba da je vještica.Siniša se iznenadi i odvrati:– Ne, kod nas nije bilo nijedne žene. To će vam potvrditi sva moja

momčad.Sale je ispod oka sumnjivo motrio Sinišu kao da mu ne vjeruje.

Kapetanu kao da je nešto palo na pamet, te se naglo oprosti i brzo ostavinotarevu sobu.Međutim je Sale pozvao u sobu Adama.– Što je rekao gospodin kapetan? – upita Adam.– On je nije vidio.– Dakle, vidite, gospodine notare, da su vaši svjedoci lagali.– Ali izjava kapetana nema nikakve vrijednosti. Ako je on nije vidio,

pitanje je nije li ona bila ondje s njegovim momcima?– Nemojte tako govoriti, vaša milosti. Rekao sam vam da je ona

moja vjerenica. I ja vam velim da neću mirovati. Sa mnom nećete takolako izaći na kraj. Hoću da se dokaže da ništa nije istina od onoga što seo Barici govori.

W

– Znate li što, dragi Adame? Ja bih vam rado pomogao, jer i jamislim da Barica nije vještica. Samo me je strah: ako se Krajačić upleteu stvar, onda će se Baricu teško izbaviti.– Vidite, gospodine notare, vi i sami ne možete vjerovati u te tužbe.

Pustite je na slobodu, a ja vam jamčim da neće pobjeći. Onda možetemirno dalje voditi istragu.– To je vrlo teško. Vi znate da onoj koja jednom dođe u toranj više

nema spasa.Adamovo rumeno lice problijedi i on zamišljeno obori glavu.– Da. Ja vrlo dobro znam što to znači. Ali, gospodine notare, kad vi

sami ne vjerujete da je Barica zla žena, onda nećete valjda dopustiti dabude većeg zla. Dajte nešto učinite ili recite što da uradim. Kako da jeizbavim?Sale je složio ruke otraga, prošetao se nekoliko puta po sobi i

razmišljao. Onda se zaustavi pred gumbarom, uhvati ga za kaput i rečemu poluglasno i povjerljivo:– Ja znam kako vam je. Vi ste sin ugledne obitelji pa vam je velika

sramota što vam je vjerenica u tornju.– Nije meni do sramote, ali žao mi je nje. Vi je morate iz baviti,

gospodine notare!– Samo je jedan način kako bi se mogla izbaviti iz tornja, bar dotle

dok ne bude dovršena istraga.– Molim vas, recite mi kako.– Biste li vi htjeli štogod za nju učiniti?– Kako ne bih! Radije da mene zatvorite nego da ona čami u tornju.Saleove oči zasjaše kao da je Adam rekao nešto što mu je bilo vrlo

ugodno.– Ali ono što ću vam sada reći mora ostati medu nama. Dajte mi

ruku i riječ da ćete šutjeti.– Glavu vam zalažem, gospodine notare.– Mi smo muškarci, pa možemo iskreno razgovarati. Vi znate, dragi

Adame, da kad jednom Krajačić primi tu stvar u ruke, Barici neće bitispasa. No ja bih mogao ishoditi da je pustim na slobodu.– Molim vas, notare, da to učinite.– Kad biste vi položili četiri stotine forinti, onda bi se moglo učiniti

W

da se Barica pusti iz tornja. To je samo za sigurnost da Barica nećepobjeći. Dakako, da vi to ne biste smjeli nikome reći.– Šutjet ću i novce odmah donijeti.– Dajte mi ruku da će to ostati među nama.Mladić pruži notaru desnicu i ode.Izašavši na ulicu našao je pred magistratom skupinu ljudi koji su ga

zajedljivo gledali.Neke žene stale su se podsmijavati. Jedna se čak usudila doviknuti

mu:– Gdje ti je tvoja Barica?Adam se okrene, zamahne prema njima šakom i upita povišenim

glasom:– Koja je to rekla?Žene su zanijemile, a Adam im dovikne:– Samo neka se ijedna usudi da s Baricom sebi jezik brusi!Poklopit

čuje ovom šakom da će pobirati čeljusti po ulici.Žene se prestrašile i pobjegle, a mladi gumbar uputi se kući da

nabavi novac kojim je htio da spasi Baricu.

SINIŠA

Iz tmastih oblaka sipio je po sljemenskoj gori prvi snijeg kad jeSiniša, vrativši se od Ladislava Salea, došao u lovački dvorac.Od sinoć, kad se onako rastao s Nerom, nije ga vidio nitko u dvorcu.Kad je sjašio, nije bilo nikoga u dvorištu pa je pozvao momka da

odvede konja u staju. Životinja je bila blatna, mokra i izmučena. Kad jemomak otišao, pogleda Siniša na Nerin prozor. Bio je otvoren."Zašto je njezin prozor otvoren kad je tako hladno?" pomisli on. "Zar

se preselila u drugu sobu? Ili sjedi kod otvorenog prozora?"Prošeta se po dvorištu i nekoliko puta kriomice pogleda na prozor.

Nadao se da će je vidjeti, pa je dugo hodao dvorištem gore-dolje."Jedanput će ipak zatvoriti prozor", pomišljao je on. "Bit će joj

hladno."Hodao je neprestano po dvorištu i čekao da se Nera pojavi na

W

prozoru.Iz kuće nije izašao nitko pa ni Filip ni Branko."Kako to da ni Filip ne dolazi da mi što kaže?" srdio se Siniša. "Sve

je tiho i mirno, kao da su svi pomrli." Napokon ga ostavi strpljivost, udeu kuću i pode ravno u svoju sobu.Tu je kod prozora zatekao Filipa."Tako! Sjedi kod prozora, a ne zna doći pred mene. Drugda je znao

dolaziti i javiti mi što god o njoj", mišljaše Siniša. Okrene se Filipu ireče mu tiho:– Nisi vidio da sam došao?– Jesam – odvrati on tiho. – Nije te dugo bilo.– Reci neka mi donesu nešto za jelo.Filip izađe, pa se za kratko vrijeme vrati s jednim momkom koji je

kapetanu donio butine i kruha.Siniša od jučer nije ništa okusio, pa je pohlepno jeo. Filip je,

međutim, opet sjeo uz prozor i gledao kako pada snijeg.Obojica su šutjeli. Siniši dodijala šutnja. Ljutio se što mu Filip ništa

ne kazuje o Neri. Na kraju počne sam ispitivati:– Stoje rekla kontesa kad si joj pripovijedao kako smo ulovili Uršu i

Janu? Nije li se tome radovala?– Nije, jer joj to nisam mogao pripovijedati.– Valjda su ti momci kazali što se dogodilo?– Naravno da jesu.– Koji ti je đavo? Što se držiš kao čangrizava baba?Siniša odgurne jelo od sebe i zapali smotku. Nekoje vrijeme šuteći

pušio, a onda se okrene Filipu.– Idi gore i reci kontesi neka zatvori prozor. Mogla bi se nahladiti.Filip nije ustao.– Zašto ne ideš? – rasrdi se Siniša.– Zato jer joj tvoju poruku ne mogu odnijeti.– Zašto ne?– Jer nije gore.– Valjda nije otišla po tom vremenu na šetnju?– Ne znam kamo je otišla.Siniša se zabrinuto zagleda u Filipa.

W

– Ti ne znaš gdje je Nera?– Ne znam.– Zar si poludio? Valjda je nisi pustio samu izaći iz kuće?– Nisam je mogao pratiti, a ne znam ni kada je otišla.– Ne znaš kada je otišla. Neka ti vrag zatvori usta. Govori jasno. Što

to znači?– Mogu li jasnije govoriti? Otišla je.– Ali kako je mogla otići? Zar nisi mogao na nju paziti?Filip ustane i pode prema Siniši. Žalosnim glasom reče mu:– Učini sa mnom što hoćeš, ja nisam kriv. Dosta sam zbog toga

prepatio. Nisam se usudio ni da ti izađem u susret.– Što se dogodilo? – upita Siniša. U glasu mu je zadrhtala tjeskoba.– Evo što je bilo. Ujutro sam pokucao na njezina vrata kao obično,

daje zapitam hoće li zajutrak. Kucao sam dugo, ali ne bijaše odgovora.Mislio sam da spava i vratim se opet dolje. Ali nešto mi nije dalo mira.Ponovno pođem gore i stanem kucati. Sve je bilo tiho. Pokušam

otvoriti vrata. Nisu bila zaključana... Soba prazna. Pođem kroz cijeliprvi kat, pretražim cijelu kuću, ali njoj ni traga.– Nigdje je nisi našao?– Nigdje. Kamo je dospjela, to zna sam Bog. Izgleda da je otišla još

u noći.– Valjda si nešto morao čuti?– Ništa nisam čuo. Dugo sam bdio čekajući tebe i prije nego sam

usnuo prisluhnuo sam na stubama. Čuo sam njezine korake, hodala jepo sobi. Onda sam se opet povukao u tvoju sobu i čekajući na tebezaspao.Siniša je nekoliko časaka zurio preda se. Onda ostavi Filipa i uspe se

u prvi kat.Na hodniku nije bilo žive duše. Kapetan je stao i gledao u vrata sobe

u kojoj je stanovala Nera. Tada se polako približi i otvori ih.Soba bijaše prazna, postelja netaknuta, divan prazan, svi kutovi

pusti. Siniša je stao usred sobe i gledao oko sebe. Činilo mu se kao da jesoba strašno velika i da nema u njoj nikakvog pokućstva. Kao da jošnikad nije vidio tako praznu sobu kao stoje bila ova. Osjećao se kaodaje čitav svijet pust, a on stoji sam usred te beskrajne pustoši.

W

Sve je izgledalo kao da je Nera sama otišla. Ponijela je sa sobom svesitnice što ih je imala, čak i rupčić što gaje ostavila Barica Cindekovka.U tom je rupčiću imala Nera svezano nekoliko zlatnika što ih je donioFilip, tobože iz njezine sobe na Griču, a zapravo ih je Filipu dao Siniša.U sobi je bilo sve tako kao da ju je Nera sama uredila prije nego je

otišla.Razgledao je sve kutiće, stol, ormarić i sve ostalo pokućstvo ne bi li

našao gdjegod kakvo pismo ili kakav drugi znak njezinog odlaska. Alinigdje ne nade ništa.Izmučen baci se na divan i pokri rukama lice.Ona je, dakle, otišla. Kamo? Zašto? Na sve to nije znao sebi

odgovoriti.Neko je vrijeme ovako prosjedio. Tada ude u sobu Filip. Nije se

usudio išta zapitati, ali je sjeo na stolac u nadi da će Siniša započetirazgovor.Vrlo je dugo ovako čekao, dok Siniša podigne glavu, pogleda Filipa i

reče:– Donesi mi ovamo sve moje stvari.Za malo vremena donio mu je gore sve stoje znao da Siniši treba –

čak i neke knjige koje je rado čitao.– Ni s kim neću govoriti – reče Siniša. – Ostavi me dok te ne zovem.Filip kimne glavom i izađe.Čitav dan prošao je tiho i žalosno. Branko je otišao na Grič, a Filip je

sjedio u Sinišinoj sobi i zurio preda se. Momčad je u velikoj družinskojsobi poluglasno razgovarala. Nitko im nije dao nikakav nalog što darade i kamo da idu. Nitko nije znao što se dogodilo s kapetanom, ali sumomci bili tihi. Nitko nije zapjevao, kako je to obično bivalo. Nitko nijeglasno govorio. Svi su osjećali da nešto teško leži u zraku pa da bismetali pjesmom i glasnim razgovorom.Snijeg je padao po gori, a vjetar sipao pahuljice u male prozore.Noć je doplovila kao ogromna, tiha neman i crnim krilima pokrila

zemlju.Siniša je ležao na divanu. Satima se nije ni maknuo sa svog ležišta.

Znao je da bi, ipak, trebalo poći na Grič i prijaviti gradskom kapetanunoćnu provalu u dvorac, da bi valjalo nešto odrediti momcima i poslati

W

ih na stražu za razbojnicima ili u Krajačićev vinograd. Ali nije imaosnage da ustane, da pode dolje i s kim razgovara. Smetao gaje svaki glasšto bi dopro do njega iz prizemlja. Želio je ostati sasvim sam. Da nikogane vidi, da nikoga ne čuje.Izvana je čuo kako netko loži peć, čuo je pucketanje vatre. Već od

toga zaboljelo ga u glavi. Jedva je čekao da svi podu spavati i da udvorcu zavlada tišina.Sa sjevera navrla zima i snijeg pokrio goru. Noć zasjela na svoje

crno prijestolje i uljuljala u san sve što bijaše živo. Tek Siniša je budan.Leži nepomično zureći u tamu i sanjari...... Braniš se od mene? Zato jer te želim braniti? Pogledaj u moje

srce! Zar ne vidiš da svaki njegov udarac šapće tvoje ime. Svaki trzajdiše tobom, Nero... Ja te vidim i čujem tvoje korake – slušam tvoj glas igledam te kako se mene plašiš...... Cijela soba ispunjena je tobom – ja te osjećam i ćutim te.... Slušam tvoje korake tihe, lagane, odlučne.... Šum ženske haljine šušti po sobi.Bože, ja tu ležim, a ona je ovdje! Oprostite, kako je to drzovito,

konteso, da sam legao na divan. Dugo sam čekao na vas i umorio se.Zašto u vašim očima dršće strah? Ništa ne želim, ni za čime ne

čeznem, samo za tim da me ne smatrate svojim zlotvorom! – Nemojteotići. Ostanite. – Prezrite me i mrzite me, ali ostanite, da vas mogusvaki dan vidjeti – da čujem vaš glas, makar sa mnom govorili oporo,makar me objeđivali! Sve mi to godi, samo kad znam da ću vas opetvidjeti, kad znam da ste živi, da vas nije zateklo nikakvo zlo, da vam jetoplo u sobi i da sjevernjak ne puše oko vaših ramena.Hoćete li da idemodavde? Ja ću otići. Neću vam na oči. Dosta mije što znam da ste tu.Oprostite, konteso, što sam ovako govorio i što sam se usudio doćiovamo. Strah me bilo za vas što ste tako dugo izostali.U sobi zaštropoću koraci. Plane svijeća, a Sinišino blijedo ukočeno

lice pomoli se u tom svjetlu kao sablast. Sumoran, izmučen njegovpogled upilji se u vrata. Onda Siniša poleti kao da će ih otvoriti. Uhvatikvaku. Ali vrata bijahu zabravljena.Smućeno pogleda po sobi. Sve mu je titralo pred očima. Po zraku

lepršale dugoljaste iskre, pretvarale se u modre črknje i gubile u tami.

W

Svijetli kolutići vrtjeli se pred njegovim očima, a svijeća, koju je časprije upalio, kao da je blijedila.On pritisne ruke na sljepoočice. Zatim protare oči i sj edne. U

nogama osjeti bol, a u cijelom tijelu mlohavost i umor. Kao daje ustaood dugotrajne teške bolesti.Izmučenim pogledom zaokruži sobu i reče sam sebi:"Ja sam vrata zabravio iznutra. Da to nije, prisegao bih da je bila ona

u sobi. Kao da sam je živu vidio!"Vjetar je sve jače puhao i prskao snijeg po prozorima. Sinišino tijelo

zadrhti od zime."Gdje je sada i kako joj je? Nije li na tom vjetru i na toj zimi?" pitao

se poluglasno. Opet je utonuo u misli koje su mu rađale slike i prikaze imučile ga cijelu noć.Sunce je već bilo visoko, a Branko i Filip još uvijek nisu zavirili u

Sinišinu sobu. Nisu se usudili da podu gore. Šetali su po dvorištu pokojem je noćas pao debeli snijeg i razgovarali što da urade. Bilo im ječudno što Siniša nikoga ne zove, ne traži jela i neće ni s kim darazgovara.– Osjećao sam već davno – reče Branko – daje Siniša izgubio srce za

kontesom. Ali sada vidim daje izgubio i pamet.– Šuti! – tiho će Filip. – To ne smiješ govoriti. Jednom me gotovo

istukao kad sam mu to spomenuo. Nisam nikad ni u snu pomislio da biSiniša mogao toliko ljubiti. Taj grubi i opori čovjek najednom serastalio na toj ljubavi kao djevojčica.– Grub je i opor, to je istina, ali u dubini svoje duše isto je tako

tankoćutan. Bojim se za njega.Razgovarajući uđoše u kuću. Filip odluči da pode gore, makar ga

Siniša i grdio.Našao ga je gdje šeta po sobi gore-dolje. Na veliko njegovo

začudenje nije ga primio goropadno. Počeo mu je govoriti kao da jejedva čekao da mu kaže svoje misli.– Znaš li, Filipe, o čemu mislim?– O čemu?– Da Nera nije odavle otišla sama. Sve mi se čini daje s nekim taj

bijeg ugovorila.

W

– Već sam ti jučer htio to reći. Da nije Barica Cindek bila njezinapouzdanica?– Ali hljebarica je u tornju.– Za ime Božje!– Jest, treba da svi svjedočite da nije bila ovdje. Ali, ipak, neka mi

opreme konja.Za malo pojuri on prema Griču.Upravo je zazvonilo podne kad je Siniša ušao pod Kamenita vrata. S

Markova trga upravo je silazila Barica Cindek s gumbarom Adamom.Siniša je opazio da ih svjetina čudno gleda pa zaustavi konja da vidihoće li hljebarka u dućan. Ali ona se uputila svojoj kući. Siniša ih jeslijedio izdaleka. Pred kućom oprostila se Barica s Adamom koji seuputi svom domu. Siniša pođe ravno do Barice.Ona se vrlo začudila kad je opazila kapetana. Pomislila je da je,

možda, opet došao po nju. Siniša joj ukratko reče što se dogodilo, aonda je upita:– Recite mi ako smijete: znate li kamo je kontesa otišla?– Tako mi očinjeg vida – to ne znam.– A je li vam barem govorila da kani ostaviti lovački dvorac?– Nije! A da mi je rekla, ja bih je od toga odgovorila, jer je počinila

veliko zlo kad je otišla sama, bez zaštite.Kod vas je bila tako sigurna. Nitko je ne bi mogao braniti kao vi.– Jeste li kad u razgovoru opazili da nije bila rado u dvorcu i da želi

odanle otići?– Malo je sa mnom razgovarala. Jedan jedini put počela mi je

govoriti da se nada kako će kapetan Siniša dokazati Krajačiću da nemavještica. To bi bila za mene velika sreća – rekla je kontesa.Siniša ustane i spremi se da ode. Na odlasku reče još hljebarki:– Ako vas tko ikada upita da li ste bili u lovačkom dvorcu, ne smijete

to priznati. Ja sam dao nalog mojim momcima da i oni to zataje.Barica mu zahvali i Siniša se oprosti. Zatim je obišao Sandu i oca

Smolea. Ali ne mogavši nigdje ništa saznati o Neri, požuri pod Sljeme.Jedva je čekao da se vrati. Usred šumske tišine čekala gaje prazna

sobica u kojoj je stanovala Nera. To mu je bilo dosta da zaželi što prijeotići onamo.

W

Kad se našao u toj sobi, opazi Filip da Sinišino lice nije više takomračno kao što bijaše kad je otišao.Siniša je sjeo na naslon divana i pozvao Filipa da dođe bliže.– Dosta smo ovdje sjedili, smijali se Krajačiću i dangubili.– Odlazimo li odavle?– Naprotiv. Ostat ćemo ovdje dok ne izvršim ono što sam naumio.– A što je to?– Dokazat ću Krajačiću i svim svecima da nema vještica i da Nera

nije ni mogla biti vještica.– – To je težak posao i neće ti uspjeti.– Mora, pa makar sam postao vješticom. Ne čuješ li zvonce saonica?Obojica pristupiše k prozoru. Razabrali su da su pred dvorcem stale

saonice. U njima su sjedile grofica Auersperg i Čikulini i barun Skerlec.– Ovih mije trebalo! – mrmljao je Siniša. – Idi dolje i reci im da

nisam kod kuće.Jedva je to izgovorio. Gospođe su dolje pitale za Sinišu i stale se

uspinjati stubama. Filip im je pošao u susret, dok je Siniša ostao u sobi.Za malo uđe grofica Auersperg. U crnom krznu stoje odijevalo njezinovisoko strojno tijelo izgledala je kao kraljica. Siniša joj se nakloni ipoljubi ruku. Suspregnuvši svoj bijes upita:– A gdje su oni drugi?– Valjda ti nije krivo što smo ovdje sami?– Ni izdaleka. Htio bih samo pozdraviti groficu i baruna.– A ja bih željela da ostanemo ovdje.– Oprostit ćeš mi, ali ja ne želim razgovarati u ovoj sobi.– Zašto?– To je svetište, a ja znam da ćeš sa mnom razgovarati o bezbožnim

stvarima.Grofica se nasmijala. Oštro je pogledala po sobi pa kad nije vidjela

ništa sumnjivo, udovolji čudnoj Sinišinoj želji i pode s njim u drugusobu.Siniša ponudi svojoj gošći stolac. Ona pogleda kapetana ironički

nasmiješenim licem:– Ti sigurno više ne znaš gdje stanujem...– Zar nisi još uvijek gošća grofice Čikulini?

W

– Ali ti si zaboravio put do njezine palače.Sad se nasmije kapetan.– Put su mi zamele vještice. Sigurno si čula kakav sam lov imao na

Medvednici.– To zaista nije posao za tebe, dragi Siniša. Hoću te spasiti takve

dangube. Evo, čitaj!Grofica pruži kapetanu pismo. On ga razmota i razabere da njegov

zapovjednik piše grofici o njemu. U pismu je stajalo: "Ako želite, ja ćukapetana Sinišu odmah opet pozvati u Beč!"Ova vijest neugodno ga dirnula. Ali njegovo lice ostalo je mirno, kao

da se to njega i ne tiče. Smota pismo i reče: – A što si pisalazapovjedniku?– Da se uvijek tužiš kako nije za tebe dolično stražariti Krajačićeve

vještice.– Ali sada je stvar postala ozbiljnija.– Otkad je na Griču grofica Terka?Siniša se nasmijao i slegnuo ramenima.– Ti se valjda nadaš, dragi kapetane, da grof Nadaždi ima u Beču

veću moć od mene? Došla sam te upitati što ti je draže: da božićujemo uBeču ili u Mokricama?Takvo pitanje i glas kojim je to izrekla pobudiše u Siniši ogorčenje.

Gotovo ga spopala želja da bude grub i osoran. Ali se svlada i odvrati sudvornim smiješkom:– Mislim da će svakako biti ugodnije u Mokricama.– Vrlo dobro. Očekujem te dakle dan prije Badnjaka. Ali da ne

zaboraviš: čekam te s objedom.– Bit ću točan.– Zasad neću pisati zapovjedniku. Vidim da ti je draže da ostanemo

ovdje, a to je i meni milije. Ja sam, naime, produljila svoj dopust kodkraljice za dva mjeseca.– Tako dugo? Nećeš li se ovdje dosađivati?– Ne dragi moj. Uživat ću medene tjedne svoga braka! Dakle, do

viđenja, u Mokricama.Grofica izađe iz sobe, a za njom Siniša. U blagovaonici nađoše

groficu Čikulini. Ona je sanjivo gledala u Skerleca i nešto mu govorila

W

stoje on pozorno slušao.Prezirnim pogledom pozdravio je Siniša baruna Skerleca, a

ljubaznim riječima groficu Čikulini rekavši joj da se vrlo raduje što jeopet vidi. No on se mnogo više radovao kad su gospode izjavile da će seodmah vratiti.Isprati ih do saonica. Za nekoliko časaka zvonce saonica izgubilo se

u šumi. To je Siniši bilo vrlo ugodno.– Što je htjela? – upita Filip.– Ljubomorna je na Terku pa bi me htjela otpremiti u Beč.– I baš sada kad si htio da se latiš tako važnog posla kao što si mi

prije pripovijedao?– Ne boj se, nisam ja tako lud. Ponudila mi je Mokrice ili Beč. A

znaš što to znači? Ako ne dođem k njoj na imanje, ona će onda mojemzapovjedniku pisati da hoću u Beč. A ja sam ljubazno primio poziv zaMokrice.– Samo ako nije sebi utuvila u glavu da je zbilja moraš oženiti.

Mogla bi ispuniti prijetnju.– Ne mogu shvatiti kako bi ona znala... Nitko nije mogao ništa

vidjeti ni saznati. Ti si jedini bio prisutan kad sam udavio onu prokletuženu...– Ipak, nije sigurno. Tko zna je li mrtvo truplo doista izgorjelo?– To nije posve sigurno. Ako nesretnica nije izgorjela, zna li

Auerspergova za to i od koga je mogla saznati?– Ako zna, onda ti nema spasa. Ona će te, ako je ne oženiš, odati. Što

bi ti moglo drugo preostati?– Ovo! – odvrati Siniša i trgne iz džepa pištolj.– To bi bilo strašno! – reče Filip.– Zašto? Imam li ja koga na svijetu tko bi za mnom žalio? Imam li

oca, majku, sestru ili dragu koja bi me ljubila? Svakako mi je draže akosam sebi prosviram glavu nego da čekam dok me osude.Siniša je stao kraj prozora i zagledao se u šumu. Filip je želio da

povede razgovor o Neri, pa se uskoro i domislio kako da započne.– Ti ćeš odsad stanovati u toj sobi?– Zašto to pitaš?– Moglo bi se dogoditi da se ona ipak vrati.

W

– Neće se ona vratiti...– Što ju je samo moglo nagnati da nas je ovako ostavila?– Uvjerena je da sam zlotvor. Pa, napokon, ima pravo. Nisam li

zločinac? Nad mojom glavom vječno lebdi smrtna osuda.– Ali ona o tom ništa ne zna.– Svejedno. Drži me opakim čovjekom.– Zašto nisi pokušavao dokazati suprotno?– Pokušao sam, ali ona mi nije dala da govorim. Mislila je da ću

izrabiti njezinu osamljenost...– Ali zar nije vidjela što si sve za nju učinio? Da si je poštivao ovdje

u dvoru gdje si mogao učiniti sve što si htio?– Možda bi to bila uvidjela da nisu došli oni crni ljudi, koji su

govorili o meni tako daje ponovno povjerovala samo zlo.– Kako ti ljudi dolaze s tobom u vezu?– Ne znam. Ali pusti me sada na samu.Filip je želio razgovarati o provalnicima, ali se morao pokoriti:

Siniša je želio da ga ostavi na samu.

VJEŠTICE

Spustila se večer. Na Griču je sve bilo pusto. Siniša je jašio praznimulicama po debelom snijegu. Kroz okanca purgarskih kućica zirkalospokojno svjetlo, a prozori velikaških palača sjali se i naviještalibogatstvo i veselje. Kapetan je sišao s konja pred palačom grofaDraškovića. Tu je potražio bana grofa Nadaždija.Sluga povede Sinišu u salon gdje je sjedio ban.– Znate li, gospodine kapetane, zašto sam vas pozvao?– Ne znam, preuzvišenosti.– Možda vam je poznato da grofica Draškovič ima u Bukovcu

imanje. Dvor je posve prazan i nitko u njemu ne stanuje, osim neštoslužinčadi. Upravitelj i svi drugi stanuju u posebnim zgradama. Kad jedanas ujutro upravitelj imanja došao u dvor da vidi što se to dogodilo saslugama da ne dolaze na marof, imao je što vidjeti i čuti. Na dvoru su sezbile takve stvari da je upravitelj bio prisiljen sam doći ovamo da nam

W

to javi. Poveo je i obje sluge da osobno pripovijedaju što se zbilo.Pozvat ću ih, neka vam sami kazuju. Ovako ćete lakše prosuditi što tomože da bude.Nadaždi naredi lakaju da dovede sluge što su danas prispjeli iz

Bukovca. Uđoše dva mlada momka, visoka, na izgled dosta odvažna.Ban im naredi da pričaju kapetanu sve što su prošle noći doživjeli.– Slavio sam svoje godovno, pa smo malo više pili i zabavljali se u

našoj sobi koja je odmah kraj velikih vrata u dvor. Oko pola noći našidrugovi otišli su na marof, a ja i Štefan zaključali smo velika vrata udvoru i legli spavati. Vrata smo samo malo pritvorili. Nismo dugospavali, kad se probudim. Činilo mi se da netko vani hoda. Slušao samjedno vrijeme misleći da je, možda, koji od naših drugova ostao u dvorušto bi se lako dogodilo – bili smo svi malo pripiti. Ali mi se nije htjeloustati da pogledam. Glava mi je bila teška i htio sam spavati dalje. Aliopet čujem korake. Sad sam razabrao da pred vratima naše sobe netkošapće i da nešto oko brave šuška.Pogledah prema vratima. Bilo je tamno. Nisam ništa vidio, samo sam

čuo da je netko pred vratima. Brzo probudim Štefana. Obojica skočimos kreveta i stanemo slušati. Badava, netko je pred vratima.– Tko je to vani? – viknem ja.Umjesto odgovora otvore se vrata, a pred nama se stvori cijela

procesija baba. Dvije su imale u ruci svjetiljke, a iza njih bilo je višebaba koje su imale u ruci metle. Sad sam znao da smo zapali u rukecoprnica. Počeli smo se križati i moliti Boga. Spopao me takav strah danisam mogao ni stajati, pa sam kleknuo i neprestano se križao.– A kako su izgledale te babe? – upita Siniša.– To ne bih znao reći. Na njima su visjele nekakve duge suknje i

nekakvi rupci. Na glavi su imale peče i tako su ih navukle na lice da imga nismo mogli vidjeti. Možda sam koju i vidio, ali me je bilo tako strahda mi je sve pred očima titralo. Štefan se isto tako bojao. Sam bi sežupnik morao prestrašiti da ih je vidio. U tren oka povališe me na pod isvezaše mi ruke straga kao nemoćnom djetetu. Strah me sasvim preuzeopa nisam ni pomislio da se branim. Da je to bio razbojnik, već bih mu japokazao tko sam. Ali od coprnica ne može se nitko obraniti. Zakoljučovjeka na mjestu. Druge su, međutim, svezale Štefana, a onda su nas

W

bacile na pod i metlama nam se grozile i stale kričati – Bože prosti –kao živine. Činilo mi se da su se razletjele po dvorcu. Nikad u životuneću zaboraviti što smo te noći čuli i doživjeli. Sva se kuća tresla, sve jegrmjelo. Nisam se usudio ni dahnuti niti dozvati svojega druga.Coprnice su gore po sobama plesale, skakale, vriskale i smijale sepaklenim smijehom. A meni se dizale kose. Bojao sam se da će sevratiti, zaklati nas i srce nam izvaditi. Gotovo dva sata trajao je tajpakleni ples i strašna grmljavina, a onda najednom sve utihne, kao da suodletjele zrakom. Kad su nas drugi dan našli svezane, otišli smo sostalim slugama gore pa smo imali što vidjeti. Odnijele u sve zlato isrebro i zdrobile sve što nisu htjele odnijeti. Po podovima ležalo jecrepovlje, rublje, potrgani stolci i što sve ja znam. Prozori su biliotvoreni – sigurno su onuda odletjele. Ostavile su i nekoliko metla.– A kako su ušle u dvorac?– Vrata smo našli otvorena. Kako su ih otvorile, to sam Bog zna.Kad je sluga sve to ispripovijedao, a onaj drugi na Sinišina pitanja to

potvrdio, otpravi ih Nadadži iz sobe. Onda reče Siniši:– Isto takav slučaj, kako se sjećate, dogodio se prije nekoliko

mjeseci. A ipak odonda do danas nije gospodin notar Sale ušao u tragonima koji su to počinili. Ako postoji takva ženska coprnjačka četa,možda ipak ne leti po zraku?– O tom sam ja posve uvjeren: da hodaju po zemlji.– Pozvao sam vas ovamo i molim vas da uzmete tu stvar u ruke.

Nemojte se oslanjati na ono što vele gospoda od grada. A kad bistemogli ući u trag što je na stvari, bio bih vam silno zahvalan.– Do danas mi je sve uspjelo što sam sebi utuvio u glavu, a ovo me

doista draška. Preuzet ću, dakle, ulogu našega gradskog kapetana.– Ali molim vas da mu to ne kažete, osjećao bi se uvrijeđen – zamoli

ga ban, a onda pozove Sinišu da ostane na večeri.Društvo što se sabralo na večeri nije bilo veliko. Osim domaćice i

domaćina, zatim bana Nadaždija, Ženke Drašković i Terke, banovekćeri, bio je prisutan još samo Terkin vjerenik Karlo Erdody, njegovbrat i Siniša.Čitavu večer govorilo se o događaju u Bukovcu. Svi su bili mnijenja

da su taj čin ipak počinile vješti ce. Terka je mnogo razgovarala s

W

vjerenikom, samo da može prikriti vatrene poglede što ih je dobacivalaSiniši. Poslije večere razišlo se društvo po salonima. Siniši je postalodosadno pa se s domaćicom potajice oprostio. Ona mu to nije zamjerila,jer je držala da sigurno ide grofici Auersperg. Kapetan je prolaziodugim praznim hodnikom koji je vodio na glavne stube. Najednom izaSiniše netko ugasi svjetiljku i on ostane u mraku. Iznenađen stane. Uisti čas osjeti na svom laktu nečiju ruku.– Tko je?– Tiho, zaboga. Ja sam.– Vi? Što radite tu?– Niste li opazili zašto sam se tako oprostila s gostima? Htjela sam

vas dočekati.– Čemu? Zašto?– Siniša, vi ste mi dužni razjašnjenje. To je sve. Odgovorite mi sve.– Pa dobro. Izvolite.– Ovdje bi nas netko mogao čuti. Uđite malo u salon.Pred Sinišom se otvore vrata i zasja ružičasto svjetlo.Kapetan odmah opazi da to nije salon, već Terkina soba puna

raskoši. Zagasito crvene tapete i pokućstvo od svile utapljalo se utajanstvenom svjetlu što se prosulo po sobi kao ružičasta magla. Pogledje bio čaroban, zamaman. Terka bijaše odjevena u kućnu haljinu koja jeotkrivala sve ljepote njezinog tijela. Grudi napola otkrivene, a rukaviprorezani do ramena. Crna kosa s koje je bijeli prašak već bio iščešljan,bila je tek lako spletena, pa se spuštala do ramena. Siniša je moraopriznati da je ovako ljepša nego u salonu u svečanoj odori.– Vi se izvrgavate suvišnoj opasnosti da me ovdje nađu – reče

Siniša. – Ja sam spreman doći sutra prije podne.– Ne. Hoću da sada govorimo. Nitko nas neće naći, društvo je veselo

i bučno, i ne sluti gdje smo. Sjednite malo, gospodine kapetane, i dajteda vas ponudim čašicom šampanjca. U čašama obrubljenim zlatomzapjenušalo se vino. Ali Siniša ga se nije ni dotaknuo.Da nije ovo napitak što ga je baba Urša varila na Medvedgradu? –

pitao se.– Nećete, dakle čašicu šampanjca?– Hvala, ne. Volio bih da odmah kažete zašto ste me ovamo pozvali.

W

– Pa dobro. Vi ste mi rekli jedne večeri, kad sam vam se samaponudila da me uzmete za ženu, kako se vi ne kanite ženiti, jer vam sebrak ne mili.– To i sada velim.– A ipak uzimate groficu Auersperg? Ona se ne bi usudila to govoriti

kad to ne bi bilo istinito.Terka se primakne bliže i upita ga strastveno:– Zar je moguće, Siniša, da vi ljubite ženu koja je uvenula od

poljubaca stotine ljubavnika?– Tko veli da je ljubim?– Vi je ne ljubite, a ipak je uzimate? Ako kanite vjenčati ženu koju

ne ljubite, onda ne smijete uzeti drugu nego mene.– Vi raspolažete sa mnom kao da ste me iznajmili!– A ona? Ako vam je pribavila sklonost kraljice, to ja mogu još više.– Konteso, ako ovako proslijedite sa mnom, neću više biti prema

vama uljudan. Vi valjda osjećate da ste me ružno obijedili.– Ali čime, zaboga?– Čime? Ja sam stekao naklonost kraljice svojom sabljom u krvavom

boju, a nipošto bapskim uplivom.– Što vas onda veže s tom ženom kad nije ništa za vas učinila? Radi

čega je ljubite?– Ljubavnicu se ne mora ljubiti.– Onda je ne smijete ni oženiti. A vi je i nećete oženiti.Terka ga pogleda vatreno i šapne mu:– Siniša, zar ne osjećate koliko vas ljubim?– Ne osjećam. Ljubav je čuvstvo veliko i lijepo, pa ga vi ne možete

osjetiti.– Vi ste poludjeli. Vi ste slijepi. Ja izgaram od vaše blizine, a vaše su

oči tako vedre i čiste. To me vrijeđa, to me razdražuje. Vi se pretvarate,vi hinite – samo da pobjesnim.Bijele njezine ruke ovise se oko njegova vrata. Vruće lice prisloni

Terka na njegova usta, ali Siniša se trgne, gurne je od sebe i ustane.Terka gaje gledala preneraženo. Oči joj planuše. Ali s vrućih, žednih

ustiju, provali bjesomučni jad:– Vi ste obezumili, Siniša...

W

– Kad vi niste prema sebi dosta razboriti, dopustite da budem ja.Siniša se nakloni, pode k vratima i htjede izaći, ali ih nije mogao

otvoriti.Vrata su bila zaključana, a ključ nije bio u bravi.To ga iznenadi. Stisnuo je usta i nekoliko časaka gledao nijem u

zaključana vrata. Onda slegne ramenima, okrene se k Terki koja stajašekao bijeli kip obasjan ružičastom maglom. Polaganim korakom vrati sekapetan i sjedne u naslonjač. Nekoliko su časaka oboje šutjeli a ondaprozbori on nehajno i hladno:– Što sve to znači? Što ste to nakanili?Terka pohiti k njemu, metne mu ruke na ramena i grozničavo

prošapće:– Za nekoliko dana se udajem. Vi ste sišli s uma, Siniša. Vi ste

luđak! Vi ste zločinac!Šuteći gledao je mladi kapetan ljepoticu koju je potresala grozničava

želja za njegovim cjelovom. Ona je vidjela samo njegovo garavo lice itamne oči u kojima je plamtjelo nešto duboko i zatajeno. Poput mačkešto čeka na svoj plijen, stajala je kraj njega i piljila mu u tamne zjenice.Njegov mir i hladnoća uspirivali su u njoj vatru u požar. Prepustivši semahnitoj volji svoje strasti, baci mu se pred noge i ogrli ih šapćući:– Ljubim vas, Siniša. Ljubim vas!– Šutite. Ne govorite o ljubavi.– Zašto ne? – upita prestrašena njegovim grubim glasom.– Vašim ustima ne pristaje ova sveta riječ.– Sveta riječ? Vi govorite – o svetoj riječi? Vi... takvim glasom? Vi

ljubite, Siniša? Vi nekog ljubite...Terkin je glas drhtao od očaja. Siniša podboči glavu i ne odgovori.– U toj sobi, blizu mene, tako blizu moje ljepote, vi mislite na drugu?– Obeščastio bih je kad bih ovdje mislio na nju – šapne on.– Obeščastili? – nasmije se ona grohotom. – Auerspergovu biste

obeščastili?!– Ah, o njoj možete govoriti koliko vas volja! Ona vam je ravna.Kao grom osinu Terku ove riječi. Podigla je glavu, ispružila vrat

poput zmije spremne na obranu.– Nije ona? Dakle je druga? Ljepša, mlađa i zamamnija od mene? –

W

pitala je grozničavom strepnjom.– Ne govorite o njoj! – zaprijeti Siniša uzdignutim glasom.– Ne može biti ljepša od mene! Zamamila vas je, prokletnica,

čarolijama.U Siniši plane bijes. Sjećala gaje Nere.– Šutite, zapovijedam vam.– Vi ste opčarani, vi ste omamljeni! Samo vas vještica može ovako

smutiti – samo...Kapetan joj zaguši riječ, pritisnuvši joj ruku na usta. Ona problijedi.To Sinišu osvijesti. Brzo spusti ruku s njezinih usta.– Oprostite što sam tako grub, ali ne mogu podnositi da se ijednom

riječju dotaknete onoga što mi je sveto.– Sveto? – iznemoglo i prestravljeno ponovi Terka. – Zar ima nešto

stoje svetije od mlade ljepote, od vrućih usana i žarkih cjelova? Zar jeona božica?– Budete li me dalje sjećali nje, morat ću opet biti grub prema vama.Terka je zamuknula. Teško je disala. Nekoliko časaka stajala je pred

njim šuteći i upijala očima njegovo lijepo muževno garavo lice, njegovurusu glavu i ponosan stas. Drhtala je.Snaga je ostavila pa se opet spustila pokraj njega na koljena i tiho

prošaptala:– Zašto ne smijem govoriti o njoj?– Zato, jer su mi, kad na nju mislim, i najslađa usta – gadna.– Ne shvaćam vas – šapne ona. Ali nije mogla dalje šaptati.Siniša joj grubo zatvori rukom usta.

SJENE POD MESNIČKOM KULOM

Crna krila noći pokrila su gričke ulice. Noćobdija poput duha prolazigrobnom tišinom. Njegova mala blijeda svjetiljka sablasno tinja kroztamu. Iz dvora Terkinog oca izađe Siniša u pustu ulicu. Od njegovihkoraka zadrhtala noćna tišina. Pred njim strše uvis gole stijeneizgorjelog dvorca grofice Ratkay. Još prije nekoliko tjedana stanovala jetu u sjaju obožavana i ponosna kontesa Nera. Plamen je ugasio sjaj,

W

progutao dvorac, a gole stijene ostadoše kao nadgrobni spomenikNerinog doma. Siniša se odrine od te strašne slike i spusti se nizMesničku ulicu. Ni sam ne zna kamo je pošao. Osjeća želju da podegradom po mrkloj tami, da bude sam, posve sam, ni od kog viđen. NadMesničkim vratima mala svjetiljka, svjetionik gradskih vrata. Ali vratarspava. Njegovi su prozori tamni.Siniša pode ulicom. S obih strana crne se mesnice, čvrsto zatvorene.

Nigdje budna stvora. Hladni zrak brije mu u lice i hladi mu čelo. Sadskrene lijevo i stane se uspinjati uskim puteljkom na brdo iznadMesničke ulice.Stane pred malom podrtinom koju je zasuo snijeg.Ovdje je prije više mjeseci našao Neru. Tu je ona prvi put

posumnjala da je on onaj zlotvor koji ju je zlonamjerno dao odnijeti izkapucinske crkve. U duši oživjela mu slika i događaj one večeri.Zamisli se.Trgne ga škripanje snijega što je dolazilo iznad podrtine.Netko gore hoda po snijegu. Jest, točno se čuju koraci. Pod njima

škripa snijeg. Kao da ima više ljudi! Čuje se svaka noga kako propada usnijeg i kako se opet izvlači iz snijega.Kakvi su to ljudi gore?Nije mogao odoljeti znatiželji. Izađe iz ruševine i polagano pode

pravcem kojim je čuo škripanje snijega. Ali brzo stane i široko otvorioči ne bi li prozro crnu noć. Gore na brdu po bijelom snijegu nešto sezacrnilo."Pričekat ću da vidim kamo idu."Ali, uzalud je čekao. Crne sjene miču se neprestano, čuje se svaki

dodir nogu po snijegu, hodaju, ali ne polaze ni prema Griču ni premaMesničkoj kuli. Neprestano hodaju, a uvijek ostaju na istom jestu."U duhove ne vjerujem, ali ljudi zdrave pameti neće se vrtjeti kao

vrzino kolo. Idem vidjeti!" odluči Siniša.I on pohiti po najdubljem snijegu prema sjenama koje između bijelog

šikarja izgledahu kao sablasti.Ovo kao da je povorka luđaka. Jedan stupa iza drugog i obilaze

šikarje. Sad se opet vraćaju natrag, onda ponovno obilaze isti krug. Makoji je to bijes! Nitko ne govori ni riječi.

W

Obuzme ga grozničava želja da izbliza vidi i gotovo se pobojao da ćedotle dok prispije gore prikaze iščeznuti. Zato jurne naprijed. No sad sepovorka smela. Eno, bježi – i već je nestala s druge strane Mesničkogbrijega. Siniša svom snagom potrči za njima. Ali sad ga zgrabiše četiriruke. Kao da su nikle iz zemlje. Laktovima udari Siniša u nečija rebra iosjeti da mu pokrivaju oči i vežu nekakvu tkaninu oko vrata. To garazjari, počne lomatati oko sebe, oslobodi desnu ruku, lati se sablje izamahne oko sebe.Ništa ne vidi, ali razabire da su napadači pobjegli. Lijevom rukom

pokuša skinuti povez s glave. Bio je to ženski rubac. Ni traganapadačima, niti tajanstvenoj povorci.Događaj se zbio tako brzo daje Siniša tek sada počeo o njemu

razmišljati."Sada se odavle neću maknuti", odluči. "Kad se malo razdani,

potražit ću tragove u snijegu." Naslonivši se na stablo s pištoljem u ruci,naumi čekati.Opet je sve zapalo u noćno mrtvilo. Bilo je mirno i hladno. Časovi

prolazili u grobnom muku. Ruke su Siniši ozeble, pa je jedva osjećaopištolj što ga je čvrsto i pripravno držao. Ali kao da ga neće trebati.Tama se prorjeđuje. Tiho, nečujno, ostavlja zemlju noć. Na istokuproviri zora. Sada je već dobro razabirao tragove u snijegu. Svanuli danmu posvijetli i on pođe tragovima stopala u snijegu. Ono što je pronašaoupravo ga prenerazi.Opazio je kako tragovi stopala pokazuju nepravilan krug. Sasvim se

točno razabire da je čudna noćna povorka koju je vidio hodalaneprestano jednim te istim krugom, da taj krug vodi između grmova idrveća i da ga je povorka obišla gotovo nebrojeno puta. No još ga višeiznenadi kad opazi da su stopala u snijegu od ženskih nogu. Samonekoliko tragova odaje muške čizme."Ta to je gotovo bezumno!", mislio je u sebi Siniša. "Da su to muške

stope, mislio bih da se nekakvo društvo opilo na smrt i pripravilo takvuluđačku zabavu. Ali onda bi društvo galamilo, smijalo se. A tajepovorka bila nijema! Što da napokon mislim o tome? Kakve su to žene išto su ovdje radile? Da to pripovijedam čovjeku zdrave pameti, rekao bimi da sam omamljen vinom. Ali idem dalje. Sad ću vidjeti kamo su to

W

pobjegli."Siniša se uvjeri da tragovi vode nizbrdo, prema šumi i stade ih

slijediti dolje ispod Zvjezdišća, pa opet prema Mesničkim vratima. Alitu su se tragovi na kolnoj smrznutoj cesti izgubili. Snijeg je na cestipovožen i smrznut kao kost, stopala se ne mogu raspoznati. Kamo jepovorka krenula? Na Grič ili u Ilicu? To se nije moglo ustanoviti. Sinišapode opet natrag na mjesto odakle je slijedio trag. Nije mu bilo teškonaći tragove njegovih napadača. Njihove čizme ostavile su u snijeguduboke rupe.Bježali su na Mesnička vrata, ali tu se tragovi na cesti gdje nije bilo

snijega izgubiše."Što je to zapravo bilo?" pitao je ponovno sam sebe i krenuo pješice

pod Sljeme, u lovački dvorac.Po ulicama žurile su piljarice i nosile živež na Markov trg.U MOKRICAMACestom prema Samoboru jašu dva konjanika.Ne žuri im se. Konje su pustili da idu korakom. Šute i promatraju

prekrasni kraj. Oko njih pruža se dolina prekrivena debelim snijegom.Pred njima ponosno se uzdižu pobijeljene samoborske gore, medunjima Okić što se zaodjeo kraljevskim plaštem od snježnog hermelina.Sva dolina ledeno je more. Iz njega dižu se bijele gore kao ledene

sante. Nad njima zaplavilo se nebo, puno sunčanog zlata. Bijeli snijegljeska se kao da je posipan zlatnim praškom, a zamrznuti potoci sjajekao stakleni puteljci.Gore na vrh Tepca-brijega sjedi samoborski grad. Šiljaste kule zure u

modro nebo, a hladne im stijene upijaju toplo sunce.Konjanici prodoše ispod grada, uz kućice samoborskih purgara i

svrnuše cestom prema Mokricama.– Kako je čaroban dan, Siniša, zar ne? To opaja i blaži?– Mene ne. Ja volim sivo nebo, gustu maglu i mrklu noć.– Sumoran si. To je zato što si probdio tolike noći na Mesničkom

brijegu čekajući tajanstvenu povorku.– I ti si bio sa mnom pa nije na tebe djelovalo. Da smo barem mogli

koga dočekati? Ali ništa. Kad se vratim u Zagreb, opet ćemo lovitineobične noćne ptice što plešu kolo po zamrznutom snijegu.

W

– Samo pazi da tebe u Mokricama ne ulovi Auerspergova.– Ne brini. Uvidio sam da je uludo žene upućivati na razbor. Što ih

više nastojiš dovesti k pameti, to pamet od njih brže uzmiče. Da nisamdošao u Mokrice, grofica bi mahnitala; da sam došao točno u roku kadme pozvala, primila bi me ljubazno. A jer, evo, dolazim prije roka,vidjet ćeš da joj neće biti pravo što sam tu.Od jednog do drugog kraja brda naviještalo zvono podne, kad su

posred snježnog humka iz bijele šume provirile okrugle crne kule gradaMokrice. Siniša i Filip skrenuše u dvorište. Pred njim se pružio dvor svisokim pročeljem i dvama krilima s obih strana. Nitko ih nije dočekao.Dvije žene stoje kod zdenca i nešto čiste. Odjevene su u crne haljinekranjskog kroja. Glave su svezale bijelim rupcima, ispod bradice, pa suim lica napola sakrita.Siniša zaustavi konja. Napola u šali šapne Filipu:– Neće biti dobro, Filipe. Susreli smo na prvom koraku žene.– Ako su lijepe i mlade, onda ništa ne čini.– Vraga su lijepe! Jedna je stara kao Metuzalem, a ona druga ima

žuticu. Lice joj je strahovito žuto. A šteta je, pogledaj samo kako jestasita.Napokon pojavi se sluga i prihvati konje. Došljaci pođoše gore.Siniša je imao pravo. Grofica Auersperg bila je u neprilici.

Ispričavala se da neće moći provesti dan s njime, jer da još ima vrlomnogo posla za blagdane.Dala ga je smjestiti u lijevu kulu. Tu je bila oružarna. Zidine je

pokrivalo staro oružje, lukovi, koplja, sablje, mačevi i puške. Stijene segotovo nisu vidjele od mnoštva oružja, ali je soba bila ispunjenastolicama i divanima podobnim za ugodno čavrljanje.Podveče razgledao je Siniša s Filipom oružje što ga je osobito

zanimalo.– Da znaš kako imamo lijepu sobaricu! – reče on Filipu. Onu što smo

je vidjeli na zdencu. Malo sam je bolje pogledao. Lice je siroti strašnopropalo i žuto, kao da je ustala iz groba. Očito zato sakriva i obara oči.– Valjda nam ju je grofica zato odabrala – odvrati Filip – da se ti ne

bi mnogo zadržavao u ovoj kuli.Obojica se nasmijaše i nastaviše razgledavati oružje.

W

Podveče je dvor oživio. Prispjeli su novi gosti: grofica Čikulini,barun Skerlec, grof Vojkffy i gradski odvjetnik Dvojković.Siniša se oko pola noći povukao u svoju kulu, vrlo zadovoljan što se

riješio gostiju koji su mu cijelu večer dosađivali. Sjeo je, ali nije zapaliosvjetiljke. Kroz prozor je rasvjetljavala sobu mjesečina. On je radosjedio ovako sam, gdje ga nitko nije smetao, pa se mogao po voljipodati svojim mislima. Mislio je na Neru. Kad god je noću u tami ostaosam, nije mogao misliti o drugom nego o njoj.Već je bilo kasno kad mu se pričini da hodnikom netko koraca.

Nekoje vrijeme slušao.Valjda ga grofica ne kani uhoditi?Laki, ženski koraci čuli su se još glasnije. Primijeti da su prošli

pokraj njegove sobe. To ga naljuti. Upali svjetiljku i otvori vrata.Svjetlo podigne uvis, ali ne vidje nikoga. Opet se vrati u sobuuvjeravajući se da su neprospavane noći krive što mu se pričinja danetko koraca po hodniku. Zato pode u postelju i pokuša zaspati.Ali nije mogao usnuti. Ležao je na jastucima i buljio u mjesečinu

stoje tajanstveno rasvjetljavala sobu.Tišinom prodre neki tihi štropot. Kao da se nešto pomiče po zidu na

koji je prislonjena njegova postelja.Trgne se, upilji oči u stijenu i prisluhne."Ludost! Sve je tiho, ništa se ne čuje. No ipak se giba, miče se, plazi.

Sad je stalo. To je u blizini, kao da je u zidu? Jest, kad prislonim uho ozid, čuje se još jače. Da, u zidu je! Što to može da bude? Kao daje zidoživio." Brzo ustane, upali svjetiljku i poče istraživati zid. Nigdje ništa.Pode u hodnik. Ni ondje ništa.Srdit vrati se Siniša u sobu, ugasi svjetlo i legne.Čudnovato. Kao da se sada šušketanje čulo iz daleka.Napokon je sve utihnulo. Mjesečina se polako šuljala s prozora.

Sinišu obujmi san.Drugo jutro bio je Siniši prvi posao da ponovno ogleda zid u sobi i

hodniku. U sobi nije našao ništa, ali u hodniku, sasvim nisko nadpodom, otkri u zidu dugme koje bijaše obijeljeno vapnom, samo seokrhnuo komadić vapna pa se zacrnilo. Odmah je bio nacistu da dugmesačinjava samo rub jednog zavora, pričvršćenog na nekim vratima koja

W

su također bila okrečena pa se nisu razlikovala od zida. Okrene zavor iotvori niska vrata. Morao se jako sagnuti da bi mogao pogledati u tamniprostor što je zijevnuo kroz vrata. Bio je četverouglast i produljivao se uvisinu, a na stijeni su bile prislonjene ljestvice kakve su rabili oni što sučistili dimnjake. Siniša brzo povuče glavu natrag i nasmije se sam sebi.„Baš sam se povukao za nos. Ta to je dimnjak koji se ne rabi.

Sigurno je propuh prouzročio taj noćni štropot“, ukori sam sebe. Bučnozatvori vrata, ostavi svoju kulu i uputi se medu ostale goste gdje jeposve zaboravio svoj noćni doživljaj.Čitav dan prošao je bučno, no za Sinišu jednolično i dosadno pa mu

je bilo vrlo ugodno kad se opet našao sam u oružani tik uza svojuspavaću sobu. Uvukao se u udubinu zida u kojoj je bio prozor. Cijela jeudubina izgledala kao mala izba u kojoj se je jedva mogao okrenutijedan čovjek. Stojeći kod prozora promatrao je kako je mjesečinaposrebrila cijeli kraj. Sasvim se zadubio u svoje misli kad se, najednom,naglo okrene."Kakav je to štropot? Netko je otvorio vrata oružane."Brzo se povuče u udubinu prozora da se sakrije mjesečevu svjetlu. U

tamnom dijelu sobe, kamo nije dopirala mjesečina, začuju se koraci izašušti ženska haljina."Što je to? Škljocnulo je oružje? Kao daje uzela pušku? Što li?"

Samo trenutak bilo je tiho, a onda se vrata polako zatvore i nešto zašuštipo hodniku.Siniša se brzo išulja iz svoga kuta i pohiti za šumom ženske haljine.

Otvori vrata oružane. U hodniku je tama kao u grobnici, ali u zidu senešto povlači, miče, plazi. Nekoliko koraka pode naprijed i prisloni uhona zid."Jest, tu je!" Siniša napipa željezna vrata koja su bila pritvorena i

brzo ih otvori. Po ljestvicama vukla se gore neka žena.Uhvati je za rame i povuče. Prigušeni glas straha zamnije kroz

dimnjak. Siniša je držao ženu za rame. Ona se branila, ali je on uhvatijoš čvršće i povuče u oružanu. Osjetio je daje jaka, ali mu se nije moglaoprijeti. Silom je dovuče k prozoru na mjesečinu da joj pogleda u lice.No ona ga je skrivala. To ga je još više podjarivalo da vidi tko je ta ženašto se noću potkrada u kulu, uzima oružje i povlači kroz dimnjak.

W

Jednom rukom uhvati Siniša njezine obje ruke, a drugom joj silompridigne glavu. U prvi čas bio je iznenađen. U suhom propalom licuprepoznao je onu djevojku koju je danas sastao kad je ušao u dvor. Alinije pustio iz ruke tu glavu. Nešto ga sililo da zuri u ovo lice, tako silnopropalo i požutjelo. Njezine oči, u koje bijaše tek ovaj čas zagledao,smutile su ga.Zar je to bolesna prikaza? Je li pomjerio pameću ili mu je šampanjac

smutio vid? Te oči, tako lijepe i tamne, tako mudre i odvažne nije imaonitko nego ona. I tako visoko čelo stoje naviještalo neustrašivost nijeimala nijedna žena nego ona. Ali, ona nije imala tako strašno propalolice, tako strašnu žutu put!Ne, to nije nikada njezina prilika. "Ja sam zaista izgubio pamet",

pomisli Siniša.Ali još uvijek je držao njezinu glavu prema mjesečini i sa strahom

piljio pogled u njezine oči.– Za ime Božje, tko ste vi? Vaše oči poznam, ali vas ne poznam!– Pustite me, gospodine – plahim, tihim glasom šapne neznanka.– Ne mogu vas pustiti. Nešto ima u vama što tako dobro poznajem.

A ipak...– Vi se varate, gospodine, vi mene ne možete poznavati! – šapne

jedva čujno.Sad se Siniša nečemu dosjeti. Kako je neznanka bila u dubini

prozora, nije mogla izaći jer je on stao pred nju.On se okrene upali svjetiljke i prinese je k djevojci. Svjetlo se

prosulo po njoj."Stas, taj visoki stas, obli i snažni, da, takav stas imala je – ona!

Samo oči, ove oči! Zar je moguće da na svijetu ima takve oči još kojadruga žena?"Što je dulje gledao u te oči, to gaje više snalazio neki očajni strah da

je možda ovo lice ipak njezino. Spopala ga vrtoglavica. Pristupio je knjoj, obim rukama prihvatio njezina ramena i u strahu rekao:– Ove me oči ne mogu prevariti. Zar je moguće da ste to vi?– Čini mi se da me sudbina strašno progoni – reče ona glasno.Od toga glasa trgnuo se Siniša kao da gaje pogodila oštrica noža. Da,

taj glas, to je njezin glas. Takve oči doista nema nijedna druga žena. On

W

ih je prepoznao. Umjesto da klikne od radosti što ju je našao, on jepreneraženo gledao u njezino strašno promijenjeno lice i očajnouskliknuo:– Nero, Nero, što se to s vama dogodilo? Koje vas je zlo zadesilo?– To da ste me prepoznali!– Zar vas samo to tako strašno unesrečuje? A mene ispunja užas kad

gledam vaše lice!Ona se ironično nasmiješi.– Zar ne, nisam više lijepa? Sad me više nitko neće otimati.– Vi ste strašno bolesni Nero, a ja se osjećam krivim da ste ovako

nastradali. Ja sam kriv da sam vas pustio bez nadzora, pa ste mogli otićiiz lovačkog dvorca. Shvaćate li moj čin? Ta, požaliti bih morao svakiljudski stvor da ga je takvo zlo zadesilo.– Vi mislite da me kakva bolest ovako promijenila?– A što bi drugo, zaboga?– Ako vas to uzbuđuje onda ću vam priznati istinu, da ne morate sebi

više ništa predbacivati. One večeri kad su u lovački dvorac provalili oniljudi našla sam dobru zamisao. Kad sam čula da provalnici dolaze,potrčala sam u kuhinju i lice namazala ugljenom. Izgledala sam kaozaprljana služavka.Premda su oni ljudi poznavali kontesu Neru, nisu me onakvu

prepoznali. Kad sam pobjegla iz dvorca, prolazila sam selima premaSamoboru gdje me nisu ljudi poznavali. U selu sam govorila s raznimženama koje su vrlo rado pripovijedale o svemu i svačemu. Tako mi jepričala neka žena o korijenju što ga neki čovjek u selu pripravlja i njimesi ispire lice. Za nekoliko dana lice mu je propalo i požutjelo kao limun.Tako ide onda na proštenja i po selima prosjaci. Ljudi misle da je zaistabolestan pa ga uzdržavaju. Pošla sam k tom čovjeku i za cekin dobila odnjega taj blagotvorni korijen. Vidjela sam čovjeka kako izgleda, pa samse uvjerila da je ona žena govorila istinu. Ali ja nisam samo nakvasilalice ovom tekućinom od kuhanog korijenja nego i kosu i od toga jepotamnila. Vi najbolje znate da bi me pepeljasta kosa mogla stajatiglave. Evo, sad znate da me nije nikakva bolest morila. To, uostalom, ividite jer u tijelu nisam nimalo propala.– Ali zašto ste to učinili, Nero? Zašto se niste radije povjerili

W

Krajačićevoj Sandi? Ona bi vam bila pomogla. Mogli ste otići daleko usvijet gdje vas ne može stići Krajačićeva ruka. Mogli ste se povjeritiocu Smoleu da vam on pomogne. Moglo se na sto načina, ali ne ovako!Ta vi imate prijatelja koji bi vam rado pomogli.– Ja ne tražim da mi tko pomogne. Meni nije do toga da pobjegnem

Krajačićevu bijesu i svojoj smrtnoj osudi. Imam drugi cilj života.– Vi imate drugi cilj života?– Da! I zato vas molim, kad ste me već morali ovako zateći, da me

ne sprečavate u osnovi koju imam izvesti. Nitko ne smije saznati to štoste danas otkrili, niti smijete upozoriti koga na ovaj dimnjak. Nesretnimste me slučajem prepoznali, ali od ovoga časa vi me ne poznajete.– Ako to zaista želite od mene ja ću se pokoriti.– Tražim vašu časnu riječ i molim daje održite.– Ne znam hoćete li mi vjerovati – gorko će Siniša – ali ja vam tu

časnu riječ zadajem.– Mi se, gospodine kapetane, nismo vidjeli. Laku noć!– Još jednu riječ vas molim. Znam da nemam prava pitati za vaše

osnove, niti za povod zašto ste došli upravo u ovaj dvor. Ipak, umnogom osjećam se sukrivcem svega što vas je zadesilo. Vi mesmatrate huljom, ali morate priznati da i hulje imaju časova kad se unjih probudi savjest. Meni je žao što sam, možda, bio povod da vas jezadesila nova nesreća. Htio bih da to ispravim. Ne znam što kanite, alihtio bih vam biti na usluzi.– U onom što ja imam da izvršim ne može mi nitko pomoći. Ja

nekoga tražim.– U ovom dvorcu?– Da, ovdje.– Čuo sam kad ste ušli u oružanu i uzeli oružje.– Vi ste to čuli? Imam vašu časnu riječ da niste ništa vidjeli i ništa

čuli.Nera izvadi iz džepa svoje haljine pištolj i pokaže ga Siniši.– Evo, to sam uzela. Bude li to tko opazio, vi ne znate ništa, vi niste

ništa čuli ni vidjeli. Vi ne poznate služavku grofice Auersperg.S tim riječima izađe Nera iz sobe.Siniša se baci u naslonjač. To što se ovaj čas dogodilo doista mu se

W

činilo da je bio samo san, kratak trašan san. Zar je mogao sanjati da ćeje naći ovdje, pa još takvu?Zašto je učinila na sebi takav zločin? Tko je taj čovjek koga traži?

Kome je namijenila ovaj pištolj? Možda Krajačiću ili Dvojkoviću? Danije možda Skerlecu? To bi moglo biti najvjerojatnije. On ju je ostaviou času kad bije mogao braniti. Da, on je možda najviše kriv stoje onazapala u toliku bijedu. Mogao ju je lako obraniti. Da je pošao kraljici,sve bi bilo u redu. Možda je saznala tko je spriječio grofu Petruaudijenciju kod kraljice.Dok je ovako razmišljao, stvori mu se pred očima njezino lice i on

zadršće. Kako je mogla da to učini? Zar je zbilja obračunala saživotom?Te noći Siniša nije legao. Hodao je sobama kao luđak.Duboka žalost, potištenost, bijes na sudbinu, očaj i strah od onoga

što bi imalo doći, vitlahu se njegovom dušom poput vihora. Nije sesmirio ni drugi dan kad se našao medu gostima koji su bili bučni iveseli. Nisu ni slutili što se događa u Sinišinoj duši. Jedino su ga pitalizašto je blijed i zašto mu je pogled smeten. No on je umio opravdati sekakvom šalom.Cijelo prijepodne osjećao je silnu uzbudenost. Kad god su se otvorila

vrata, svaki put mu je zatreperilo srce. Mislio je da će ući – ona.Kad je poslijepodne pošao u svoju sobu da se odjene za izlet u šumu,

susreo ju je nenadano u hodniku. Bila je odjevena u isto ono crnoodijelo u kojem ju je vidio na zdencu, a na glavi je imala onaj isti rubackoji joj je tako vješto sakrio lice. Dah mu je zastao kad ju je spazio. Savje protrnuo, ali je prošao kraj nje mirno i ne pogledavši je, upravo kaošto je i ona prošla pokraj njega, a da se nije obazrela. Brzim korakomotišao je u svoju sobu i ondje se zaključao. Stajao je neko vrijeme usredsobe, ali nije ništa vidio. Pred očima mu je lebdjela samo ona, u onojcrnoj odjeći, s rupcem na glavi, na poslu sluškinje, s onim licem.A ipak, kako bi bio sretan kad bi ga prijateljski pogledala?Čas kasnije stao se odijevati, već su kucali na vrata."Nisam praznovjeran", reče sam sebi, "ali ipak dršćem od nečega!

Bojim se! Svuda vidim neku pogibelj, kao da u zraku stoji pisano da ćese dogoditi nešto strašno! Što? Zar ima još nešto strašnije od onoga što

W

sam jučer doživio?"

NAVJEŠTAJBORBE

Na Badnjak o podne ušao je u prostrano dvorište grada Mokrice cioniz otmjenih saonica u kojima su se dovezli novi gosti. Siniša i Filipstajali su na hodniku lijevoga krila dvora i promatrali kako se iz saonicaiskrcavaju gospođe i gospoda iz otmjenih velikaških krugova.– Pogledaj! – šapne Filip. – To je ban Nadaždi, grofovi Erdody,

kontesa Ženka i Terka, grofica Drašković, grof Drašković i plemićMalakoczy. Pa tko je to još dolje? Upravo cijela četa. Kao da će bitisvatovi!– Ne znam što će svi ovdje. Grofica mi nije rekla daje koga pozvala

– mrko odvrati Siniša. – Još se ne sjećam da je na badnje veće imalatoliko gostiju.– Izgleda da sprema nešto osobito.U salonu gospodarice Mokrica grofice Auersperg nastala živa gužva,

odzvanjao veseli smijeh i bučno čavrljanje. Siniša je pošao medu goste iredom ih pozdravio. Njegova pojava pobudila je pozornost. Svima jepalo u oči da je nešto omršavio i da mu je lice bilo blijedo. Bljedoća gasamo još poljepšavala. Oči su mu u blijedom licu izgledale sanjive, acrna kosa još crnjom. Gospođe i gospođice gledale su ga čeznutljivo.Svaka je željela da priđe k njoj i da joj nešto kaže. On ih je redompozdravio, kavalirski im poljubio ruke i rekao po koju ljubaznu riječ.Doskora oprostili se gosti, a kaštelan ih poveo u sobe koje su bile za

njih spremljene. Sa mo je Terka malo zaostala i prišapnula:– Što znači da ste vi već ovdje?– Ja bih vas morao pitati kako to da vi dolazite ovamo?– Grofica je pozvala oca i Draškovića, pa kako ću ja ostati? Oni i ne

slute kakva me mržnja dijeli od grofice. Samo jedno me smućuje.Grofica me je neobično ljubazno primila.– Ne mogu znati zašto.– Vi se čudno držite prema meni. Od one večeri niste mi došli blizu.– Ni onda nisam ja došao k vama nego ste me vi domamili. A

W

vjerujte mi, to baš nije zanimljivo.– Bit će zla, Siniša, ako ovako nastavite.– Prijetite se koliko vas volja! Valjda sam ja svoj gospodar. Moj ukus

vrijeđa kad mi se netko nuđa, pa makar to bilo i u tami.Kontesa je problijedila od ljutine. Htjede odgovoriti ali su na

dvorištu zazvonila zvonca saonica. Siniša je pošao k prozoru i na svojeiznenađenje opazio Remetince.Poput ptica poskakali su sa saonica i otprhnuli po stepenicama.

Siniša im je pošao u susret i pozdravio ih, izrazio im svoje veselje što supušteni na slobodu.– Ban je posredovao – reče Tito – pa su nas napokon pustili. Čuli

smo da je došao ovamo i odmah smo pohitali za njim. Željeli bismogovoriti s njim.Kapetan je sam pošao k banu i najavio mu da su đaci stigli i da žele s

njim govoriti. Ban ih je primio u nekom malom salonu i mladež osobitosrdačno pozdravio. Sa svakim se pojedinim rukovao, potapšao ga poramenu i rekao mu koju ljubaznu riječ.– A sad budite pametni! – reče im Nadaždi. – Mladi ste, zagledali ste

se u lijepu djevojku, pa ste držali svojom viteškom dužnošću daje trebaoteti strašnoj sudbini, što, napokon, nije zločin, ali je u opreci sazakonom.– Ne, vaša preuzvišenosti – preuzme riječ Francesko ozbiljnim licem

i još ozbiljnijim glasom. – Mi se dođosmo zahvaliti za vaše visokoposredovanje, ali ujedno držimo za dužnost da vam kažemo cijeluistinu. Da smo pokušali spasiti kontesu Neru, bio je samo povod. Nas jena taj čin ponukalo naše uvjerenje. Ne samo da smo uvjereni da ona nijevještica, nego smo uvjereni i to daje cijeli taj postupak nepravedan.– Pa dobro – odvrati ban. – Vi možete imati svoje uvjerenje, ali ipak

niste smjeli takvo što činiti. Vi znate da ste je htjeli oteti vlasti zakona, ato je svakako, kažnjivo.– Ali kad smo došli do uvjerenja da je taj zakon zastario i da je

posljedica starih praznovjernih zabluda? – upadne Tito Krajačić. –Koliko je bilo već raznih zakona koji su se pokazali lošima pa su ihdokinuli.– Već kralj Koloman izdao je zakon kojim se zabranjivalo vjerovati u

W

vještice i čarolije, a isto je učinio i kralj Karlo Veliki. Kaznio je smrćuonoga koji bi širio nauk da postoje vještice.– Ali onda se pojaviše razne teološke knjige koje su uvjeravale da

vještice postoje. I kad je papa Inocent VIII. izdao bulu kojom je u tunauku zapovjedio vjerovati, onda su se zakoni opet promijenili.– Ali, preuzvišenosti, mi u to ne vjerujemo i nećemo vjerovati, pa

makar ne znam što s nama učinili. Upravo je strašno gledati što se tokod nas radi. Ja sam uvjeren da ni vaša preuzvišenost ne vjeruje da ženeod krvi i mesa lete po zraku i da prave tuču i grmljavinu.– Ja samo respektiram zakon! – odvrati ban.– Ali mi nećemo mirovati dok ne ishodimo da se taj zakon ukine.– Vi hoćete praviti i revoluciju, draga djeco?– Ako je zdrava i prosvijetljena pamet revolucija, onda naravno da to

hoćemo! Iskreno vam priznajemo da smo dosad to svoje uvjerenje tajilii usuđivali se o njemu govoriti samo u kolibici u Remetama, ali odsadgovorit ćemo bez straha javno, pa dogodilo se s nama što mu drago.– Ali, zaboga, djeco, nemojte to činiti! Vi znate kakve su

posljedice...– Mi znamo što nas čeka! Zar vi mislite, vaša preuzvišenosti, da bi

kontesa Nera ikad pala pod sumnju daje vještica da nije javno govorilakako ne vjeruje u vještice?– Vi znate daje sakrila Kušenku koja je bila optužena!– To ne bi nimalo smetalo ni suca ni gradskog odvjetnika. Oni bi bili

sve ispričali i unuci grofice Ratkay ne bi se bilo ništa dogodilo daje nijezamrzio Krajačić.– Samo zato što se rugala praznovjerju o vješticama, što mu je u lice

rekla da ne vjeruje u vještice, samo zato ju je zadesila tolika nepravda –nastavi Malakoczy. – Od onog doba zamrzio je Krajačić Neru pa ju je usvojoj mržnji nezakonito dovabio u zatvor. Mi to sve dobro znamo. Eto,i sin Krajačićev to zna i on je s nama.– Nera je nastradala samo zbog svoga uvjerenja i svoje

prosvijetljenosti – prihvati riječ Tito.– Ali mi ćemo slijediti njezin primjer pa makar nas zadesila njezina

sudbina. Nerino ime bit će zapisano na zastavi pod kojom ćemo hrabro,otvoreno i javno naprijed. Sada vaša preuzvišenost zna naše misli i bude

W

li nas Krajačić progonio i jednog nas dana optužio zbog čarolija, nekavaša preuzvišenost unaprijed zna daje to zato što hoćemo da naš puk inaše društvo oslobodimo od strašnog zla koje je razorilo toliko domaćihognjišta i dovelo toliko nevinih žena na lomaču.– Drago mi je – odvrati ban – da ste barem iskreni. Zasad vam mogu

samo savjetovati da budete umjereni i da ne pređete granice zakona kojipostoji. O ostalom ćemo govoriti drugi put!Mladež je ostavila bana. Siniša ih je čekao na vratima blagovaonice i

zamolio da pođu s njim u kulu. Kad je kapetan zatvorio vrata oružane inašao se s mladeži na samu, reče poluglasno:– Nekoliko puta sam pokušao da dođem do vas kad ste bili u zatvoru,

ali bez uspjeha.– Rekla nam je Sanda da ste htjeli s nama govoriti – odvrati Tito. – O

čemu, to nismo znali.– Odonda kad sam doznao da ste vi pokušali spasiti kontesu Neru

čini mi se da vi ne vjerujete u vještice. A kako sam i ja mnijenja da je tozabluda neznanja i gluposti, mi smo, očito, istih nazora.Đaci se iznenađeno pogledaše.– Vama je očito nevjerojatno da baš ja ovako govorim. No nemojte

gledati moju odoru, dragi mladi prijatelji.– Oprostite, gospodine kapetane – reče Tito. – Da vi ne vjerujete u

vještice, to je, možda, moguće, ali kad ste već govorili o kontesi Neri,onda vas moram podsjetiti da ste upravo vi mnogo pridonijeli njezinojnesreći. Vi ste svjedočili da ste je našli jednom u šumi na križanju.– Ja? – povikne Siniša i skoči uvis. – Tko vam je to rekao?– Ja sam provalio u ured moga oca i našao vaš iskaz u za pisniku.– U zapisniku! – klikne Siniša.Nekoliko je časaka šutio. Sjećao se da mu je to isto spočitnula i

Nera.– Gospodo – svečanim glasom reče Siniša – ja vam zadajem svoju

časnu riječ da sam u zapisnik govorio baš protivno, da sam ga pročitao ipotpisao svojom rukom.– Zapisnik koji sam ja čitao nije bio potpisan – odvrati Tito.Ovo je na mladež ostavilo veliki dojam.– Budući da mi zadanoj riječi gospodina kapetana moramo vjerovati,

W

to je onda jasno daje zapisnik koji je čitao Tito krivotvoren.Siniša ispriča čitav prizor s Krajačićem kad ga je preslušavao.

Remetinci zaključiše daje zapisnik doista netko morao krivotvoriti.Tito je šutio, ali se u sebi bojao da je to učinio sam njegov otac, dok

su drugi tvrdili daje to Mikičin posao. – Zapisnik je doista pisanMikičinom rukom – reče Tito.Siniša odmah doda:– Ali je pitanje je li on moj iskaz sam preinačio ili mu je tko drugi

rekao da to učini.– Mi ćemo to pronaći! Od danas mi počinjemo svoju borbu protiv

progona vještica glasno i javno, to smo malo prije navijestili banu. Alimi bismo rado ušli u trag i onome "đavlu" koji je oteo Neru! Taj ječovjek sigurno onaj isti koji je Neru prvi puta oteo. Mi smo uvjereni daje taj đavo "Lucifer" i da pripada nekoj družbi koja se naziva"Luciferima".– A zašto bi taj "Lucifer" otimao kontesu?– Poštene namjere nije imao. I ako se jednom s njime sretnemo, on

će svoje djelo platiti glavom – odvrati Tito glasom koji je odavao damržnja na onog čovjeka ima dubljih razloga.– Od ovoga časa vi ste, gospodine kapetane, naš saveznik, zar ne?– Jesam, mlada gospodo – odvrati kapetan.S kapetanom izrukovaše se svi redom i onda se s njim oprostiše. Tito

je ostao posljednji i upita Sinišu kad su ostali na samu:– Jeste li možda čuli štogod u vašem krugu govoriti tko nas je izdao

kad smo spašavali kontesu?– Nisam. Ali kad bih ispitivao gospodu od suda možda bi mi rekli.– Učinite to! Mene je strah da je izdajica u našoj sredini. Prije nego

počnemo našu borbu, morali bismo ga poznati. Kako ste opazili,gospodine kapetane, ja imam prema vama povjerenja. I onda kad segovorilo o vašem iskazu protiv kontese, nešto mi nije dalo da u tovjerujem.– Vi se u meni nećete prevariti – odvrati Siniša i otprati mladića iz

dvorca.

W

SPLETKE GROFICE AUERSPERG

U velikoj dvorani grada Mokrica slavi se badnje veče. Više odtrideset gostiju sjedi u svečanim odorama oko golema stola. Toči sešampanjac, redaju se pozdravi i zdravice, a domaćica, groficaAuersperg, sjaji od sreće i zadovoljstva.Ona sjedi na čelu stola.Kao prva kraljičina dvorska gospoda imala je to počasno mjesto

svuda, pa i kod kuće. Poslije grofice Ratkay bila je ona po svompoložaju prva u društvu, jer je ban bio udovac pa nije bilo banice.Grofica je sebi zdesna posjela bana, a slijeva Sinišu. Gosti nisu još

nikada vidjeli groficu tako ljubaznu i sretnu kakva je bila danas. Reklisu, dapače, da se pomladila. Tridesetsedma godina nije se ni na časopažala. Naprotiv, grofica je izgledala ljepša i svježija od djevojaka imlade grofice Čikulini.– Što to znači da vaš stric toliko obilazi groficu Auersperg? – pitala

je Terka svog vjerenika, mladog i plahog grofa Karla Erdodyja.– Ne znam – odvrati on.– Zar ne bi bilo moguće da grofica pođe za Kristofora?– Jednoć je on bio u milosti grofičinoj, ali sada je to prošlo. Kristofor

je veliki kartaš i ne vjerujem da bi ga ona htjela uzeti.– Čekajte – eno, grof ustaje! Hoće da izreče zdravicu.Svi su umuknuli i gledali na kavalira koji je ustao držeći u ruci čašu

punu šampanjca.Otmjena grofova pojava pobudila je veliku pozornost u dvorani

grofice Auersperg. Njegovo blijedo lice, obraslo crnom bradom u kojojse već napadno bijelila mnoga bijela vlas, izgledao je vrlo svečano. Svisu očekivali da će izreći nešto osobito važno i brzo prekinuli razgovoresa svojim susjedima.Grof je počeo zvonkim glasom:– Visokorodene gospode i visokorodena gospodo! Kako je njezina

preuzvisenost grofica Auersperg mene odlikovala velikom počašćupovjerivši mi upravu ovog časnog stola, to me zapala velika čast da

W

vašim visokorođima objavim nešto što će svakoga od vas vrloobradovati i razjasniti vam zašto nas je njezina preuzvisenost pozvalana današnju večer u svoje dvore.Svi su radoznalo pogledali čas u grofa Erdodyja, čas opet u groficu

Auersperg. Samo se grofica Čikulini tajanstveno smiješila; kao da znašto će grof objaviti.– Osobito sam sretan što ovaj čas imam sreću objaviti vašim

visokorođima da se njezina preuzvišenost današnjim danom zaručila snajhrabrijim junakom naše vojske kojega pozna cijela država samo podjednim imenom:Siniša!Siniša problijedi.U isti tren ustanu grof Vojkffy i Dvojković i viknuše:– Živjeli! Čestitamo!Prije nego bi okom trenuo, obasuše groficu i kapetana čestitkama.

Ona ih je primala ljubazno se smiješeći, dok je Siniša šutio i vojnički senaklanjao gostima koji su dolazili da mu izraze svoje želje.Terka je ostala na svome mjestu. Nije se usudila ni ustati, tako je

drhtala od uzbuđenja.Grofica je to opazila pa ju je preko stola izazivala ironičnim

smiješkom.Nitko nije više sjedao za stol. Sve se razišlo po dvorani i raspravljalo

o velikom iznenađenju. Svi su pogledom pratili Sinišu koji je stajaomiran i blijed i nijemim vojničkim pozdravom zahvaljivao načestitkama. Onda se najednom okrenuo svojoj nenadanoj vjerenici,ponudio joj ruku i izveo je iz dvorane.Bez riječi vodio je groficu kroz sobe i doveo je u njezine odaje. U

malom grofičinom salonu Siniša pusti groficu. Ona ga je gledala mirnoi gotovo rugajući mu se.– Ti si doista vrlo svečan!– Već sam htio da isto onako svečano kako je grof Kristofor naše

zaruke navijestio sve oporečem...– Pa si se ipak predomislio!– Ali tvoja garda, gospodin Vojkffy i Dvojković, bili su dobro

pripravljeni, pa su prenaglo izazvali čestitke. Međutim sam uvidio da

W

bih izazvao veliku sablazan, a to nisam htio učiniti iz štovanja premasvojoj časničkoj odori!– Dakle, svoju odoru cijeniš više od mene.– Tebe nisam imao zašto nikad cijeniti...– Možda. Uostalom, svejedno. Ti si, doduše, drzovit i silovit, ali ja

ću ti dokazati kako se za tebe brinem. Nisam se htjela prije deset godinaudati za kneza, a danas sam se predomislila. Ti, istina, nisi nikakavplemić, ali ja sam se pobrinula i za to. Evo, ovdje je tvoja plemićkapovelja. Vladarica ti je podijelila naslov baruna, a na dan vjenčanjadobit ćeš povelju na dar.Lice kapetanovo porumeni do čela. Divlji bijes navaljivao mu iz

očiju i iz svake žilice lica. Istrgne grofici iz ruke povelju, razdere je nakomadiće i baci joj pred noge.– Shvaćaš li što si učinio?– Shvaćaš li da te ja neću nikada oženiti? Nikada i ni za što na

svijetu. Volim prije umrijeti.Grofica se nasmije.– Na vješalima?– Makar i ondje...– Pa dobro! Pozvat ću ovamo gradskog notara Salea i gradskog

odvjetnika. Neka čuju moju optužbu i neka te uhapse.Sad se nasmije Siniša.– Mene? Neka samo polože ruku na mene, prekinut ću obojici

kralješke.Grofica je htjela otići, a Siniša joj zakrči put:– Čime mi se prijetiš? Nećeš izaći iz ove sobe dok mi to ne kažeš!U ovim je riječima bilo toliko gnjeva da se grofica povukla malo

natrag prema tapetnim stijenama.– Govori! Što znaš? – ponovio je Siniša.– Znam da si ubojica.– To mi moraš, prije svega, dokazati.– Vrlo lako. Dva su čovjeka koji će svjedočiti.– To je nemoguće. Nitko nije mogao ništa znati!– Zbilja? Kako bih ja inače saznala događaje one noći od prije deset

godina?

W

Siniša je nijemo zurio u groficu, a lice mu se mračilo.– Znam daje bila zima, kao i sada. U kasnu noć dogodilo se u

jednom malom, osamljenom dvorcu nešto neobično. Neki silovitimladić, gotovo dječak, nasitio se svoje ljubovce, te lijepu i mladugroficu, koju je drugome oteo, ugušio. Iste noći nesta mladića. U kućiporodila se vatra. I čudnovato, upravo je izgorjela ona soba u kojoj jebilo truplo ugušene ljepotice. Veli se, dapače, da nije bila ugušena, negoje napola živa izgorjela u vatri koju je mladić potpalio. Mladi ubojica jepobjegao i jednog dana pojavio se u Trenkovoj četi i sad služi u carskojvojsci. Poznaš li ga, Siniša?– Poznam! I bude li potrebno, ja ću ga sam prijaviti vojničkoj oblasti

neka ga strijeljaju, svuku s njega odoru i vješaju. Ali onda će se onbarem moći opravdati i reći istinu kako se to doista zbilo, jer ti si dodalaproste neistine i podlosti.– Ovako mi je pripovijedao onaj koji mi je to povjerio!– Tko je bio taj čovjek?– To ti ne mogu reći ni pod prijetnjom da ćeš ovdje mene ugušiti.– Neću nikada sebi okaljati ruke ovako blatnom krvlju.Netko pokuca na vratima i začuje se ženski glas:– Alma, dođi! Tvoja je odsutnost gostima zagonetna.– Odmah! – odgovori dvorska gospoda i upozori Sinišu: – Evo

grofica Čikulini me opominje, dođi opet k gostima.– Ja sam bio i ostat ću svoj gospodar! – odvrati Siniša.– Valjda nećeš počiniti sablazan?– Već sam ti rekao da odviše poštujem svoju časničku odoru, a da

bih sada izazvao sramotnu sablazan na žensku glavu. Ali i opet ti velim:uzet te neću nikada. Tvoja je stvar kako ćeš i kada ove zaruke opozvati.Prepuštam ti da udesiš za sebe onako kako je najbolje.– A što ćeš ti učiniti?– To je moja briga.Siniša pode ravno u lijevu kulu gdje je Filip imao svoju sobu.Našao g aje gdje čita.– Što tebe nosi u to doba ovamo? – začudi se Filip.– Hoću da te upozorim da budeš spreman na sve. Moglo bi se

dogoditi da već ovih dana otputujem na drugi svijet.

W

– Ti od neko doba nisi zdrav, Siniša. U tebi sve trza i kipi, ti sinapola lud.– To i sam osjećam. Ali kako da ne poludim? Čuj me!I on mu ispripovjedi svoje nenadane zaruke s groficom i ono stoje

čas prije s njom govorio u njezinu salonu.– Siniša, ovo će ti skrhati vrat. Ti ćeš biti prisiljen groficu oženiti.– Nikada. Pazi što ti velim: nikada!– Meni sve nešto veli da hoćeš.– Ja sam već stvorio odluku.– Ali od koga je to ona mogla doznati?– Možda od – njega?– To je nevjerojatno. Zar on tebe pozna? Nije te vidio sve od desete

godine, pa ne može ni slutiti tko si mu ti?– A ipak sluti ili je nekako doznao pa mi se ovako osvećuje?– Onda bi barem znao stvar onako kako se zbila, a ne bi govorio

neistinu.– Možda je htio da me prikaže lopovom.– Ne razumijem zašto.– Tko bi to znao? Čemu da sebi time razbijam glavu? Dosta je da

grofica ipak glavnu stvar zna. A sad spavaj, Filipe. Ja idem, da ne budesablazni.Za malo časaka ušao je Siniša u dvoranu, krcatu gostima.Crveno sukno svečane odore dobro je pristajalo njegovu garavom

licu što bijaše blijedo i preliveno muževnom odlučnošću. Kad jepogledao svojim tamnim tajanstvenim očima po gostima, muški spolosjetio je zavist, a žene čežnju. Pogledima su mu slale uzdisaje icjelove, ne sluteći što se događa u njegovoj duši.

U KULI

Ponoć je bila već davno odbila. Po dolini zamuknuli su već svečanizvonovi i zamrla pjesma seljaka što su se vraćali s polnoćke.Siniša je stajao u udubini prozora oružane i gledao po dalekom kraju.Mjesečina je pala upravo na rešetke prozora i prosula svoj srebrni

W

sjaj po Sinišinoj rusoj glavi.U duši mu je bilo tmurno i oblačno. Nije mogao da dulje izdrži u

dvoranama gdje je odzvanjala bučna zabava. Sklonuo se načas da seodmori.Ovdje, u kuli, bilo je tiho, pa se posve predao svojim mislima. Imao

je toliko toga da misli! Od onog časa kad je prešao prag ovog dvorasurvalo se tako mnogo na njegovu dušu. Trebalo mu je samoće, da sesabere i razmisli što će učiniti. No sve stoje zamislio imalo je samojednu ideju: ostati u tom dvoru kao vjerenik – samo da bude u Nerinojblizini.Kao daje čuo u sobi neki štropot. Okrene se. Preneraženo upilji oči u

sablasnu sliku.Pred njim stajaše žena sa žutim bolesnim licem iz kojega su u njega

piljile velike crne oči.On se makne da pode prema njoj.– Ostanite dok vam ne skinem krinku!Ona je poludjela, očajno će Siniša u sebi. Neću joj se opirati, jer to

će je samo razdražiti. Čekat ću da vidim kako bih je mogao umiriti.Ali nije imao kada čekati. Iz njezinih usta ponovno provali isti

prijeteći glas:– Dakle sam vas našla, ubojice!"Ubojice?" ponovi u sebi kapetan i pogleda bolje u Nerino

izobličeno lice.– Ako niste kukavica, ostanite ovdje dok vam ne izrečem osudu.– Konteso, što se to s vama zbiva?!– Slutila sam da ste hulja i da vam ništa na svijetu nije dovoljno

podlo što ne biste učinili, ali da ste ubojica to ipak nisam naslućivala.– Sto to govorite, konteso? Ja ne znam što se to s vama dogodilo.– Ništa! Baš ništa. Čini se da ste slutili da vam od onog dimnjaka

prijeti pogibelj. Zla vaša savjest navela vas je u trag tom skrovitommjestu za koje možda ne zna ni grofica Auersperg.– Ne shvaćam vas.– Ono radi čega sam došla u ovaj dvor ima se ispuniti!Ona je poludjela, mišljaše Siniša i srce mu se stislo od boli.Njezine oči strašno su buljile u njega, on je razabrao grozničavo

W

drhtanje njezinih usta.Zato htjede poći prema njoj, ali ona vikne:– Ne mičite se.Siniša se sve više uvjeravao daje nesretnica pomjerila pameću.– Ubojice! – vikne ona.– Ubojice? – ponovi tiho Siniša. – Što to znači?– Sad to ne znate, ali gore, u grofičinu salonu, mogli ste se sjetiti

svega što se zbilo prije deset godina? Gore niste pitali što to znači?Mladiću se činilo da sada i njega ostavlja pamet.Otkud ona znade što je bilo prije deset godina? Kako zna stoje

govorio s groficom? Možda je slušala? Ali u kakvoj je to vezi s njom?A ona je nastavila:– Sjećate li se kad u lovački dvorac provališe oni crni ljudi koji su

govorili o vama? Jedan od njih spomenuo je moju umorenu majku i onzna ubojicu koji ga plaća da šuti. Ove ste ljude pustili pobjeći. I bježalasam iz dvorca, iznakazila svoje lice u neobuzdanoj želji da što prijedođem u Mokrice. Tu sam imala naći ubojicu. I moja je baka znala dajeubojica ljubavnik grofice Auersperg, a to je rekao i onaj provalnik.Šuljala sam se po kući kao sablast, prisluškivala i tražila put dogrofičinih odaja. I nađoh ga: evo, onaj dimnjak. Onuda sam se uspela dogrofičinih odaja i čekala. I danas mi je poslužila sreća.– Jeste li sve čuli što sam govorio s groficom? – upita Siniša.– Čula sam da vam je predbacila ubojstvo, da vam se nešto time

prijetila. Rekla vam je da ste se zasitili lijepe mlade grofice, ugušili je izapalili – i, konačno, daje napola živa izgorjela. Vi se niste branili!– A ipak nije sve bilo onako kako je ona govorila.– Što nije bilo? Recite? Jeste li ubili mladu groficu ili niste?– Jesam, ali je nisam nikuda odmamio, niti sam je uopće poznavao

prije nego što sam počinio to nesretno djelo.– Godinu dana bila je moja majka u vašoj kući zatočena!– Konteso, ja je nisam ni poznavao. Nije nikako moguće da je ona

žena koju sam ubio bila vaša majka.U njegovu je glasu drhtala neka tajna tjeskoba. Kao da se sam boji

daje ipak bila njezina mati.– Ludo se branite. Groficu Keglević svatko je poznavao. Bila je

W

lijepa mlada crnka, cijeli Grič ju je nazivao "lijepa Olga".Ove riječi padoše na Sinišu kao bat. Njemu se činilo da mu netko

lupa kladivom po sljepoočicama i da pri tom viče:"Olga!-Olga!..."Sve mu se pred očima zavrtjelo. Činilo se da je oružje na stijenama

počelo udarati jedno o drugo, a oružana daje puna ljudi koji viču:"Olga! Olga! Olga!"– Istina je samo jedno – reče konačno Siniša – a to je da sam doista

ubio jednu ženu. Ali to bijaše nesretni slučaj, a nipošto podli čin. Nitisam je prije poznavao niti sam nad njom zapalio dvor. Moj čin nije biopodao. Zašto sam je ubio, to vam ne mogu reći. Ako je to bila vašamajka, onda ću rado svoj čin oprati svojom smrću.Odlučno, iskreno i muževno zvučale su ove riječi i dotakle se njezine

duše kao hladni oblog vrućeg čela. Klonula je na stol i šutjela – dasabere svoju snagu.Na vratima zabliješti svijećnjak u ruci kaštelana, a s njim ude u

dvoranu grofica Auersperg.– Gdje si ti, Siniša, tražim te posvuda! Što radiš u tamnoj oružani?Njezin glas zvučio je resko i neugodno.Sada tek opazi grofica da Siniša nije sam. Ona pogleda u njegovo

izmijenjeno lice, opazi njegove raskopčane grudi, nasmije se ironično iokrene se kaštelanu:– Molim vas, zovnite ovamo Matiju!– Što si nakanila? – upita Siniša groficu tiho.– To se tebe nimalo ne tiče. Idi gostima, već je svima čudnovato što

te nema.– Ostat ću ovdje!– S kakvom sam te grdobom zatekla! Ali ti nisi kriv, odveć si pio.Kaštelan se vrati. Za njim uđe u sobu golema koščata ljudeskara

brutalna lica. Bijaše to strah i trepet služinčadi. Bio je kućni krvnik,šibao je i zatvarao neposlušnu služinčad i sve one kojima su gospodarigrada mogli zapovijedati. S njim uđoše i dva momka. Grofica ga oslovi:– Matija, ova djevojčura ima biti pred cijelom služinčadi kažnjena

šibama, a onda je metni dva dana i dvije noći u klade. Neka razmišlja odjevojačkom poštenju.

W

Matija pode prema Neri, ali mu Siniša zakrči put i vikne:– Van!Svi su u čudu pogledali kapetana.– Odviše je pio! – šapne grofica kaštelanu.– Molim vas, gospodine kapetane – zamoli kaštelan – da ne

sprečavate slugu u vršenju gospodaričine zapovijedi. – Van! Jeste ličuli?– Ti ne znaš što radiš, Siniša – šapne grofica Siniši tiho. – Dođi.A onda naloži Matiji:– Izvuci djevojku i odvedi je.Visoka ljudeskara pođe prema prozoru i htjede obići Sinišu, ali ovaj

podigne obje ruke, pograbi ogromnog Matiju za ramena i baci ga uvrata. Grofica je prestravljeno pobjegla, uvjerena da je Siniša od vinapomahnitao. Momci priskočiše da iza Sinišinih leda dopru do Nere, alion se već okrenuo udario prvog momka, koji mu je bio bliži, u leda dase odmah srušio pred njegove noge. Pređe preko njega i povuče drugogmomka natrag od Nere tako žestoko prema vratima da je i ovaj pao kaokomad drveta.Kaštelan je nastojao Sinišu umiriti. Ali on kao da je jedva dočekao

da se s nekim potuče. Zamahne rukom prema kaštelanu, pograbi ga zaramena i vikne: – Van!Kaštelan se htio oprijeti i uhvatio Sinišu za prsa. No čim ga je

dotaknuo, plane kapetan, zgrabi kaštelana za obje ruke i stisne ih ktijelu tako daje stajao ukočen pred kapetanom, te se nije mogaomaknuti. A onda ga povuče k vratima i gurne u hodnik.Kad su svi bili na hodniku, zalupi Siniša vratima i zaključa ih, a onda

pohiti na druga vrata kojima se ulazilo u njegovu spavaću sobu pa ihzabravi.Cijelo to vrijeme stajaše Nera stisnuta uza zid kod prozora.Pred očima lebdio joj još uvijek onaj prizor što se netom pred njom

odigrao tako naglo i brzo daje tek sada stala shvaćati što se dogodilo.Kad je Siniša zabravio vrata, ogleda se k Neri. Ona je još uvijek stajalana prijašnjem mjestu.– A što će biti sada? – upita ona tiho.Ovo pitanje nije očekivao. Izrekla ga je tako kao da traži od njega

W

savjet.– Što god vi želite – odvrati on odlučno.– Gnjev grofice mora me stići ako ostanem dulje u dvoru.– Hoćete li otići odavle?– Dragovoljno me neće pustiti. Šibat će me.– Vi ćete odmah izići iz dvora.Siniša povuče svilenu vrpcu od zvonca koje je spajalo njegovu sobu

s Filipovom.Odmah iza toga čuli su se koraci i kucanje.– Jesi li ti, Filipe?– Jesam.Siniša se okrene k Neri i reče joj tiho:– Morate me riješiti zadane riječi da vas ne poznam. Filip mora sve

saznati.– Pristajem.Siniša otključa vrata, a Filip ude u sobu. Iznenađeno je gledao Sinišu

kad gaje našao zatvorena sa sobaricom kojoj su se još prije dva danarugali.– Spremi se na put, Filipe. Ali odmah! Ponesi samo oružje i moju

veliku kabanicu, a onda se vrati.Filip je otišao, a Siniša je ostao kod vrata.Za nekoliko časaka vratio se Filip i donio sve što mu je Siniša

odredio. Na to se sve troje spremi i izađu iz sobe. Sišli su mračnimstubama lijevog krila dvorca. Kad su došli do vrata, zapovjedi Sinišavrataru:– Otvaraj!– Neka mi vaša milost oprosti, ali grofica je zapovjedila da ne

smijem nikoga pustiti iz dvora. Ako vas pustim otjerat će me.Siniša pograbi vratara jednom rukom za rame. No on je očito već

znao stoje Siniša učinio s Matijom i njegovim momcima, pa se odmahpokorio. Siniša ga pogleda prijeteći:– Odaberi: službu ili glavu.Vratar nijemo segne za ključem i otvori vrata.– Daj mi ključ od dvorišta – zapovjedi kapetan. Vratar mu ga dade i

oni izađu u dvorište.

W

Cijelo pročelje dvora bijaše sjajno rasvijetljeno. Kroz prozore sjali suse stakleni lusteri sa stotinama svijeća. Siniša prvi pođe prema vratimadvorišta i otključa ih.Nera i Filip izađu, a za njima Siniša koji zaključa dvor i spremi

ključ.– Idi u staju – naredi Siniša Filipu – i opremi naše konje. Neka

upregnu saonice grofa Nadaždija, ali skini zvonca. Samo se brzo vrati!Dok je Filip pošao da to izvrši, stajala je Nera sa Sinišom na snijegu

podalje od dvora. Nisu progovorili ni riječi. Sad je tek Siniša opazio daNera nije dosta odjevena i da nema toplog ogrtača. Skine svojukabanicu i reče: – Dopustite, menije odviše toplo...Već je osjećala zimu pa se šuteći ogrnu Sinišinom kabanicom.Dotle je prispio Filip s konjima i saonicama u koje Siniša posjedne

Neru. On i Filip uzjašiše konje i potjeraše cestom prema Samoboru.Zrak je bivao sve hladniji, a mjesec blistao na plavom nebu. Filip

nije znao što da misli o tom noćnom izletu, ali je šutio znajući da nesmije ništa pitati dok mu Siniša sam ne reče što sve to znači. Putem nisugovorili. Siniša je jašio za saonicama, a Filip sa strane. Svatko sezadubio u svoje misli.Napokon stigoše u Samobor.Purgari su već spavali, ni živog stvora nije bilo na ulici.Siniša zaustavi saonice i zamoli Neru da siđe, a onda naredi kočijašu

da se odmah vrati u Mokrice.– Mi ćemo gore u samoborski dvor – reče Siniša Neri. Ondje imam

dobre znance.

U TIŠINI SAMOBORSKOG GRADA

Na snježnom brdu nad kućicama Samobora ljeska se na mjesečinisamoborski grad. Prednji dio, s malim i većim kulama, leži na strminibrijega, iza njega uzdigao se drugi dio grada, a nad njim se kao labuđivrat ispružila bijela visoka kula. Uzanim puteljkom uz kapelicu sv. Aneuspinju se gore prema gradu Nera, Siniša i Filip. Ovaj stupa naprijed,Nera iza njega, a Siniša uz nju.

W

Filip se katkad okrenuo i pogledao čudnu djevojku koja je hodalaodvažnim, čvrstim korakom. Nijedanput nije posrnula niti se okliznulana strmom puteljku. Na pogibeljnim mjestima posustao gdjekad Sinišada pripazi na nju, ali ona je provalije preskočila ili obišla, smjelo bizagazila u debeli snijeg.Kad su se popeli na brijeg, ostadoše ispod ogromnih gradskih zidina.Siniša krene k malom ulazu u dvor i udari sabljom po vratima.Nije dugo trajalo kad se iznutra javi glas:– Tko je?– Carski oficir.Iznad rešetaka pomoli se malo okruglo lice.– Daj, daj, žuri se, Silvio – požurivao je Siniša. – O, o vossignoria?!

O, tome se nisam nadao – oglasi se odozgo veseli glas.Odmah se otvoriše vrata. Onizak, tucan mladić držao je u ruci

svjetiljku i svijetlio došljacima po uskom tamnom hodniku.Valoviti svod spustio se nisko nad njihove glave.– Jesu li gospodari kod kuće?– Vero, vero, naravno da jesu, ali...– Dobro, dobro! Ne trebaš im ni javiti da sam tu.– Neka samo vossignoria zapovijeda što želi. Za vas je u dvoru

uvijek sve otvoreno!– Dat ćeš nam negdje prenoćiti.Talijančić se sagne k Siniši i prišapne mu:– Za vas i onu signorinu jednu sobu...?– Ne! Čemu brbljaš što te ne pitam!– Bene, bene! Što ćete, ja sam veliki brbljavac. Molim, izvolite!

Ovdje u ovoj kuli ima prekrasna dvorana, a vaša milost je ovdje većprenoćila. Baš je naložena! I svjetlo još gori. Malo prije su otišli nekiodozdo...– Dobro, dobro, uvijek govoriš previše!Siniša ponudi Neri da uđe prva, a za njom uđoše on i Filip.Soba je bila okrugla, topla i ugodno rasvijetljena. Mali Talijančić

pobrza k Neri, jer je bio silno znatiželjan kako izgleda ta žena koju jedoveo lijepi kapetan. No kad joj je pogledao u lice, izbulji oči u Sinišukao da mu je htio reći:

W

– Ovaj je izgubio zdrave oči!Siniša naruči Silviju da donese kuhana vina i nešto zalogaja, a onda

pozove Filipa u drugu sobu. Tu ga povuče k prozoru i tiho upita:– Što misliš tko je ta žena?– Ja se ne usuđujem ni pogledati je. Kad sam je vidio kako se uspinje

uz brdo, pa njezin hod...– Pogledaj joj dobro u oči, vrat i bradicu. Što slutiš – istina je.Siniša mu brzo ispripovjedi što se dogodilo. Još se Filip nije

oporavio od iznenađenja, kad ga Siniša opet ostavi i vrati se u sobu kNeri. Ona je stajala kod prozora i gledala dolje. Na stolu pušilo se vino imirisala butina, hladno pečenje svakojaki kolači što ih je donio brbljaviTalijančič.– Smijem li vas zamoliti da malo založite? – upita Siniša djevojku.Ona odvrati:– Samo malo toplog vina.Siniša i Nera sjedoše k stolu. On joj pruži čašu vrelog vina.Mladića obuze neki neobični osjećaj. Prvi put u životu sjeo je s njom

k stolu. Onda kad je bila slavljena, lijepa i od svih obožavana nije nikadsjedio s njom ovako sam i prijateljski.Gledala je preda se u čašu u kojoj se pušilo vino. Filip je stajao kod

vrata da ih podvori ako što ustrebaju. Ona ga je opazila tek onda kad jeprišao k stolu i opet htio otići.Nera ga pogleda, metne ruku na stolac pokraj sebe i zovne ga blago i

tiho:– Sjedni, Filipe.On se trgne, a licem mu preleti nešto blago.– Sjedni! – ponovi ona. – Nekad smo nas dvoje bili dobri prijatelji.Raznježen, Filip je prišao Neri i stao cjelivati njezinu ruku."Ja nikad još nisam poljubio ovu ruku", pomisli Siniša. "Nikad mi je

nije pružila. Ni onda kad smo se prvi put sreli u salonu groficeČikulini."– Smijem li? – obrati se Filip Siniši.– Kad kontesa želi, sjedni. Kako vidite – doda Siniša – otkako ste vi

otišli iz lovačkog dvorca, Filip je ostao kod mene. I nisam s njimnezadovoljan. Samo je uvijek uzdisao za vama. Ako ga trebate, ja vam

W

ga prepuštam.– Kako vidite, od sada više neću imati sluga ni služavki.– Za vas nije još sve propalo. Tu su još Oršićevi u koje se možete

pouzdati. Trebalo bi ih obavijestiti u Beč. Oni ne znaju ništa. Bili bipresretni kad bi doznali da ste živi. A onda su tu još Remetinci koji sumi rekli da se spremaju na veliku borbu protiv vještica. Bili su kod banai otvoreno mu rekli što misle o vješticama i zakonima koji određujuspaljivanje tih nesretnih žena.– Otvoreno su mu rekli?U Nerinim očima sijevne:– Zar su zbilja to odlučili?– Da, konteso, oni su to odlučili i mene su pozvali da im budem na

pomoći.Ovo pobudi njezinu pažnju. Siniša opazi daje to osvježuje i oživljuje.– Mene stvar silno zanima, osobito odonda kad sam zatekao one

dvije stare Duganke.– Zatekli? Gdje? – upita Nera sa zanimanjem.Siniša joj ispriča sve što se dogodilo na Medvednici i kod notara

Salea. Njezino lice kao da se stalo osvjetljavati i kad je Siniša dovršioklikne ona gotovo uzbuđeno:– I Sale i Krajačić pustili su te žene na slobodu? Ne čini li vam se to

sumnjivo?– Od prvog časa sam opazio da se tu nešto krije, i to mi neda

mirovati. Odlučio sam da se združim s našim mladim urotnicima. Osimtoga, ban me zamolio da mimo Salea i gradske gospode istražujemjedan čudni noćni posj et vještica.Kad je Neri ispričao što se zbilo na dvorcu grofice Drašković u

Bukovcu, ona je sasvim oživjela.– Prava je sreća da su te "vještice" posjetile grofičin dvor. Inače se

ban ne bi toliko zanimao za stvar. Ovo bi se sada moglo izvrsnoiskoristiti.Mladi kapetan opazi da njihov razgovor pobuđuje u Neri nove misli i

podaje joj novi život. Pošto su o tome dulje razgovarali, ponudi joj da seodmori i da legne spavati.– Vi ćete ovdje biti posve mirni i nesmetani.

W

Filip je odmah ustao i oprostio se od svoje bivše gospodarice. ISiniša je ustao da će otići. Ali prije nego se oprostio reče:– Konteso, ja neću da ono što se danas medu nama zbilo ostane

neriješeno. Onaj koga vi smatrate zatornikom svojega doma i svojegživota, mora biti kažnjen. Nikad se još nisam ni pred kim u životu kleo.Ali sada tu pred vama, na izmaku današnje badnje noći, ja vam sekunem svojim poštenjem, kunem vam se svojom viteškom riječi, da ćukrivca naći i predati ga vama bilo živa ili mrtva – pa i onda kad bih tobio ja.Mirni njezin pogled posve ga je iznenadio. Nadao se da će iz tih

očiju planuti mržnja i bijes. Ali one su gledale mirno preda se.Onda se najednom upraviše u njega.– Vi znate, kapetane, da se mnogo toga zbilo što je dalo povoda

sumnjama kojima sam vas susretala. Ne znam tko ste, a ono što samčula o vama i što sam doživjela opravdava svaku moju objedu. Alimožda ipak niste za sve ono krivi. To ne znam, ali primam vašu riječkoju mi zadajete – i rado bih da se ne prevarim.– Vi se nećete prevariti. Zalažem vam svoj život i svoju čast!Nera je prvi put u životu morala priznati da vjeruje njegovim

riječima.Zašto, to nije mogla da odgonetne. Još prije koji sat bila je uvjerena

daje taj mladić najveći zlotvor na svijetu, da je najgadniji podlac i hulja.Sada, najednom, vjeruje riječi koju joj je zadao.– Još jedno bih vas zamolio, konteso.– Što?– Da mi kažete što ste nakanili učiniti i kamo želite poći.– Idem na Grič.– Među svoje neprijatelje?– Zar nemam ondje i prijatelja? Sami ste mi to spomenuli.– Ali oni su još preslabi da vas štite od pogibelji koja vam prijeti. Da

vas Krajačić opet dobije u ruke?– Pogledajte me. Može li tko u meni prepoznati nekadašnju kontesu?Mladić nije više opažao to njezino lice. Kad gaje prvi puta ugledao,

prestrašio se. Ali sad, kad je ovdj e sjedio s njom i kad je ona govorila snjim blago i prijateljski, posve je zaboravio daje s njenog lica nestalo

W

ljepote.– Istina, ovako vas neće nitko prepoznati. Ali što biste vi radili na

Griču?– Ondje me čeka velika zadaća. Idem sutra u zoru.– Molim vas, konteso, odgodite svoj odlazak. Sutra još ostanite

ovdje! Vama treba odmora, a onda – razmislite, prije svega, dobro štoćete učiniti. Sutra uveče mogli bismo se onda dogovoriti što će bitinajbolje.– Ali vi se nećete danas više vratiti u Mokrice? – upita ona.– Ne!– To nije pametno. Vaša vjerenica i njezini gosti osudit će vaš

odlazak.– Ja ću pronaći dobru izliku da svoj odlazak ispričam.– A zašto to?– Ja sam vas nehotice lišio bake i kućišta, pa osjećam prvom svojom

dužnošću da vam poslužim vojim savjetom. Molim vas da mi to neodbijete.– Dobro. Sutra ću još ostati ovdje.– Hvala, konteso! – odvrati on i pode prema vratima na koja je

izašao. Na pragu se još zaustavi.– Ja ću izaći na druga vrata. Izvolite se zaključati, da vas sutra u jutro

ne bi služinčad smetala. Laku noć, konteso!Siniša se nakloni kao da stoji pred njom u kakvom salonu.Nera zaključa vrata što su vodila na hodnik i pode k prozoru. Mjesec

je već bio zašao, a nad zasniježenom okolicom objesila se tama.Njezine misli nisu se mogle otkinuti od svega onoga što je danas

doživjela. Dozivala je sebi u pamet kako je stajala u starom tamnomdimnjaku i slušala Sinišin razgovor s groficom. Onda je slušala samoono što se govorilo o ubojstvu, ali sada se spominjala i drugih Sinišinihriječi. Sjetila se da mu je grofica davala neku plemićku povelju, a on jeodbio i doviknuo grofici da je neće oženiti, već da će radije sam priznatisvoj zločin."Napokon, valja pričekati dokaze. Tko zna, možda ipak ono nije bila

moja majka! Možda je istinita njegova obrana da je nije oteo i da munije bila ljubavnica. Grofica mu je, doduše, to predbacila, ali tko zna ne

W

čini li mu krivo."Nera je napokon legla. Ali nije mogla zaspati. Stotinu pitanja mučilo

je njezinu dušu. Više ju je puta uhvatio bijes na samu sebe. Zaštovjeruje zadanoj riječi ovog čovjeka nad kojim lebdi strašna sumnja?Već je san zaklapao njezine oči kad se najednom trgne. Do ušiju

dopirali su joj glasovi."Stoje to? Raskalašeni smijeh, vrisak žena i hihot? Otkuda je to?"

Ona ustane i stade slušati.Sad opet ne čuje ništa. Nera sjedne na postelju. Opet je čula neobične

glasove kao i prije.Neko je vrijeme slušala."Dolje je zabava! Kako to nismo prije vidjeli nikakvo svjetlo, niti

koga čuli!? Kakav je to glas? Sasvim sličan kapetanu Siniši. Valjda je ion tamo."Što je dalje slušala, to joj se više činilo da između tih glasova,

muških i ženskih, čuje Sinišin glas."Baš njegov glas raspoznajem", pomisli ona.Dugoljasti prozori njezine sobe već su se počeli bijeliti, a ona je još

uvijek slušala raskalašeni smijeh i viku koju je polako pokrivala bukašto ju je sa sobom donosio dan.Prvi traci sunca probudiše Filipa oda sna. Pogleda po sobi i opazi

Sinišu kako sjedi kod stola u drugom kutu sobe. Odjeven je, pred njimtinja svjetiljka, a glava mu počiva na rukama. Filip nije mogao razabratidrijema li ili se tek zadubio u misli."Sigurno joj je opet pisao!" pomisli. "Taj će šenuti umom – kao i

ona."Dugo je promatrao Sinišu ne maknuvši se. Nije htio da Siniša sazna

da gaje ovako vidio.Napokon se kapetan prenuo, pogledao oko sebe, uzeo sa stola papir i

zapalio na svijeći.Kad je Filip razabrao da je Siniša ugasio svjetlo i ustao, podigne

glavu i upita:– Zar si već ustao?– Da, ne mogu spavati, ne mogu mirovati.– Zašto?

W

Siniša pode dva tri puta po sobi, onda sjedne uz Filipa na postelju ireče mu tiho, smrknuta i blijeda lica.– Filipe, na mene je pala strašna kazna.– Kakva kazna? Zašto?– Moj zločin.– Što si ubio onu ženu? Nije drugo ni zavrijedila!– Znaš li da je ta žena bila Nerina mati?– Ona žena Nerina mati?– Jest, sve više dolazim do tog uvjerenja.– Kako si došao na tu misao?Siniša ispriča stoje sve prošle noći doznao od Nere.– Nema sumnje, to je bila ona. Reci mi, Filipe, zar se ona koju sam

ugušio doista zvala Olga?– Jest. Kad sam onda pitao slugu tko je to došao u dvor, rekao mi je:

Lijepa grofica Olga. A kad sam poslije toga unišao za tobom u sobu,našao sam već lijepu groficu u tvojim rukama ugušenu.– Filipe, to će se zlo svršiti!– Zašto?– Volio bih da sam ubio svoju nego njezinu majku.– Umiri se, Siniša. Ti nisi više posve pri sebi.– Ne mogu se umiriti. Jesam li ubojica njezine matere ili ne? To me

pitanje ubija.– A ti ga riješi. Upitaj groficu Auersperg, neka ti kaže sve što zna.– Da, neka ona riješi tu strašnu zagonetku.

U KRVAVOJSTUPICI

Barica Cindek stala je paliti svijeće na božičnom drvcu. Uz nju jesjedio Adam i s radošću promatrao njezine oble, spretne ruke kako suužigale svjećicu za svjećicom. Lica mu gorjela od uzbuđenja i kad jezapalila i posljednju svijeću i okrenula se k njemu, pogledavši ganasmiješenim licem, on joj ovije ruke oko struka i upita je:– Barice, zar ne da me imaš rado?– Ne pitaj me, već otvori oči pa gledaj.

W

Barica mu položi obje ruke na ramena i zagrli ga.– Kad bi ti znala kako je lijepo ovako živjeti! Nikad još nisam imao

ovako lijep Božić.U to netko pokuca na prozor.– Tko bi to mogao da bude?– Hodi, pogledaj – reče ona.Adam pode k prozoru i otvori ga. Onda će poluglasno:– Kapetan Siniša!– Sigurno je nešto vrlo važno kad je došao do mene. Idi, otvori mu

vrata.Nakon nekoliko časaka Adam pusti u sobu Sinišu, Filipa i jednu

ženu, zamotanu u Sinišinu kabanicu. Barica je odmah bila uvjerena daje to Nera.– Htio bih s vama progovoriti nekoliko riječi, Barice – rekao je

Siniša.– Onda izvolite samo reći sve pred Adamom. On je moj muž, a pred

njim neću imati tajni!– Vi ste se već vjenčali?– Da, gospodine kapetane – odgovori Adam umjesto Barice. –

Vjenčali smo se na brzu ruku. Nije dobro da Barica bude sama u takvimvremenima kad nijedna žena nije sigurna za svoj život.– Onda vam od srca želim mnogo dobra – reče Siniša skidajući s

Nere kabanicu.– Ja sam mislila da je to netko drugi, da je to – kontesa. A molim tko

je to?– Zamolio bih vas, Barice, ako možete, uzmite ovu djevojku k sebi

na neko vrijeme. Ona je Filipova kći.– Čini se da je sirota bolesna, ali ništa zato. Ja ću je vrlo rado primiti.

Ali molim vas, sjednite malo.– Možda biste ispili koju čašicu vina? – ponudi Adam kapetana. I

malo društvance sjelo je oko stola u toploj sobi mladog bračnog para izapričalo se.Samo je Nera cijelo vrijeme šutjela. Sjedila je malo podalje od njih i

Barica je svaki čas pogledavala u nju, ustajala i pitala je s velikimsažaljenjem bi li htjela ovo ili ono. Najposlije primila je Nera ponudu da

W

joj skuha vina.Siniša se uvjerio da Neru doista neće nitko prepoznati kad je ne

prepoznaje ni Barica.Međutim, kao da nije kanio otići. Raspričao se s domaćinima, pa je

na odlazak gotovo i zaboravio. U razgovoru svrati se govor i naKrajačića.– Na badnju noć opet mu je netko iz klijeti odnio vina za čitavo bure

– pričao je Adam. Vele da nesretnik plače za vinom. Nitko se odgradske straže ne usudi ostati u klijeti. Svaki put kad mu odnesu vinonadu u klijeti metlu.– A to je znak da vino kradu vještice! – doda Siniša. – Njegov se

pogled susretne s Nerinim i on ju stade pozorno motriti. Činilo mu se damu nešto pogledom govori, ali nije shvatio što.– Zar se zbilja nitko ne usuđuje poći u klijet i dočekati vještice? –

upita ona tihim glasom koji nije ni malo podsjećao na glas konteseNere.– Pokušali su, ali nisu od straha mogli ostati.Konačno se Siniša stane opraštati od mladog para ostavivši Neru kod

Barice koja mu obeća da će povjerenu djevojku budno paziti i držati jekod sebe dokle god želi.Po ozborju plaze sivi snježni oblaci, a snijeg škripi od zime. Sve se

zavuklo k toploj peći svog doma. Nadaleko po gričkim ulicama nijevidjeti živog stvora.Male kućice purgara i goleme palače velikaša pričinjaju se u mrkloj

noći kao sablasti.Tek gdjegdje gledaju rasvijetljeni prozori u tamnu noć kao užarene

oči.Pred slikom Bogorodice tinja kandilo.Siniša i Filip prodoše ispod Kamenitih vrata i skrenuše izvan grada.Siniša krene prema Kaptolu.– Kamo idemo pješice? – upita Filip Sinišu.– U Krajačićev vinograd!– Čekati vještice?– Valjda ih se ne bojiš!– Vraga se bojim, ali sada bi nam trebali naši momci.

W

– Sutra ćemo stvar bolje pripraviti. Danas idemo tek onako, napredstražu!Filip je shvatio daje Siniša samo zato pošao u vinograd jer je Nera

spomenula da se nitko ne usuđuje ići u klijet. Njemu se činilo ludo inesmotreno da idu ovako sami, ali se nije usudio protusloviti. A i ne bimu koristilo. Razabrao je da Siniša sada ne bi okrenuo natrag pa da utami negdje na njega vreba smrt.Hodali su po debelom snijegu. Na časove čizme im zapadale u snijeg

do koljena. Pred njima se crnila noć. Nisu vidjeli ni pet koračaja. Hladnizrak brijao im lice, a nad njima visjeli snježni oblaci.– Znaš put u Krajačićev vinograd? – upita Filipa.– Znam smjer u kojem leži. Klijet je na malom brežuljku nad

Remetama. Mislim da više nismo daleko.Uspinjali su se i opet spuštali.– Evo samostana. Sad desno gore, pa ćemo odmah stići do klijeti –

reče Siniša.I oni se uspinjali uz skliski brežuljak. Kapetan bi svaki čas stao,

ogledao se na sve strane i prisluškivao da li se što čuje. Ali sve jenaokolo bilo tiho i pusto.– Kao da je to klijet – upozori Filip.– Jest, to je. Sad oprezno.Polako su se približavali klijeti.– Sakrit ćemo se u blizini – reče Siniša i stade obilaziti grmlje da

nade zgodno zaklonište.Najednom se spotakne i propade jednom nogom u dubinu, ali se

odmah izvuče i prišapne Filipu.– Odgrnimo snijeg, tu je nekakva jama.Obojica se prihvatili posla i stadoše odgrtati snijeg. Na svoje čuđenje

opaze daje ispod snijega, tik uza zid klijeti, iskopan rov kojim se čovjekmože spustiti u klijet.– Vidiš, ovo je sigurno ulaz "vještica" u podrum!Siniša se spusti nogama u jamu. Još mu je glava bila vani kad

razabra da je nogama udario u bure. Spusti se još niže, provuče krozrupu glavu i nađe se među buradi.– Dođi za mnom – zovne Filipa.

W

Filip se spusti za kapetanom, a onda rukama nagrne nad jamu snijegda ne bi tko opazio da je kroz rupu čas prije netko prošao.– Imaš lojanicu? – upita Siniša.– Ti znaš da nisam nikad bez svjetla – odvrati Filip i upali svijeću.

Ogledaše mjesto gdje bi se moglo sklonuti i onda se smjestiše međuburad i ugasiše lojanicu da čekaju Krajačićeve "vještice".Prošao je čitav sat, a da se nitko nije maknuo. Tijekom drugog sata

dopre Siniši najednom do ušiju kako škripi snijeg.– Netko ide. Pripremi pištolj – šapne Siniša.Začas u tami razabraše da su kroz rupu provirile neke noge u

čizmama. Čovjek se spušta kroz rupu isto tako kako su i oni ušli uklijet.Siniša je pomno prisluškivao. Razabrao je da su noge čovjekove u

klijeti, a gornji dio tijela i glava još vani. Držao je u pripremi ruke dačovjeka pograbi i sveže remenom što gaje otkopčao od sablje. Filip jebio bliže otvoru pa osjeti da ga je čovjek udario nogom u bedro.Onaj vani reče:– Dovraga, kao da sam udario nogom u ljudsko meso.– Izađi natrag – reče netko vani. I čovjek stade naglo izvlačiti iz

klijeti svoje noge.Ali Siniša priskoči, uhvati ga za noge i stade ga vući u klijet.– Joj! povikne čovjek i opsuje. – Netko me je pograbio za noge,

vuku me dolje, dolje, u klijet...U isti čas osjeti Siniša da nesretnika netko vuče izvana za glavu, a

oni u klijeti za noge. Ali Siniša je bio jači i već je povukao čovjekapreko polovice tijela u klijet, gorući od želje da dobije lopove u šake.Sad će, napokon, raskrinkati vještice gospodina Salea i Krajačića! To jeSiniši dalo dvostruko snage, pa je povukao čovjeka strašnom snagom ksebi. Ali najednom tresne Siniša o burad držeći u ruci čovjeka.– Oni gore pustili su ga tako naglo iz ruke da sam gotovo razbio

glavu – klikne Siniša. Najednom razabere da mu se čovjek u rukamatrza kao pile kad mu odrežu vrat.– Zapali brže lojanicu – šapne Filipu. Ovaj ga posluša i zapali.

Obojica su se zgrozila.Na zemlji je ležao čovjek bez glave. Iz trupa mu skakala uvis krv kao

W

iz vodoskoka i pušila se u hladnom zraku kao krop. Truplo je bilo bezglave, mjesto glave ležala je uza nj crna kapuca.– Ortaci su mu odrezali glavu samo da ne bismo vidjeli tko je –

klikne Siniša. – Ostani tu, a ja idem za njima.– Zar si šenuo umom?! Vani u zasjedi mogu te dočekati s još

krvavim nožem.U prvoj vatri gotovo je Siniša na to zaboravio pa odluči da će

najprije prisluhnuti kroz rupu gdje se nalaze ostali. Uzalud je slušao,ništa nije mogao zamijetiti; zato pruži preda se pištolj i oprezno seizvuče iz klijeti. Nigdje nije bilo nikoga.Na snijegu tamnila se velika mrlja krvi, ali glave nije bilo nigdje.

Lopovi je dakle uzeše sobom.Siniša se vrati u klijet i pomno pretraži truplo.Odijelo mu bijaše od finog sukna, građanskog kroja, a košulja čista i

ovratnik od čiste svile. Po odijelu, dakle, umoreni je bio imućan čovjek.To su pokazivale i ruke na kojima nije bilo ni traga teškom ili prostomposlu. Ali tijelo je pokazivalo snagu i jake mišice.– Zagrnut ćemo jamu i poći tragom kojim su pobjegli – reče Siniša

Filipu. – Da barem vidimo kamo u otišli.Već za nekoliko časaka oni su pobrzali niz brežuljak tragom čizama.

Na veliko njihovo čudo vodio je taj trag ravno na Grič.Sad su ga slijedili s još većom pažnjom. To je bio trag stopa koje su

odavale da su onuda prošla bar dvojica, trojica muškaraca u čizmama.Kako je padao oštar snijeg, tragovi su se jasno razabirali.– Možda su to tragovi nekog drugog – ali svejedno.Najednom se nađoše pred kućicom gdje su tragovi okrenuli prema

vratima.– To je kuća babe Urše – iznenađeno će Siniša. – Bez sumnje je sa

ceste još netko ušao u kuću.Kapetan nije oklijevao. Udari po prozoru, ali se nitko ne odazva. Ni

drugi ni treći put nije se nitko odazvao. To ga je razljutilo.– Ako ne otvore, prodrijet ću silom u kuću.Siniša se popne na vrata koja su vodila na dvorište. Kad je već htio

skočiti preko, prasne hitac i zazviždi nad Sinišinom glavom. On segneza pištoljem i uzvrati hitac u tamu. Dvorište je bilo silno tamno i usko.

W

S jedne strane zid Uršine kuće, a s druge zid susjedne kuće tvorili suuzani prostor. Ali Siniša skoči u taj tamni crni prostor. Jedva se dotakaozemlje kad osjeti daje netko blizu njega. Uperi pištolj i povikne oštro:– Tko me se dotakne, poginut će!Isti mah trgne iz korica sablju.Filip je ostao na ulici i prestrašeno slušao što se to zbiva.– Zgrabite ga – zapovijedao je iz tame neki glas koji se Siniši činio

poznatim.– Siniša, zaboga, što je to? – čuo se Filipov glas s ulice.Kapetan se povuče natraške k vratima da zaštiti leda i vikne:– Neka dođe tko ima odvažnosti.– Ustrijelite ga – povikne opet poznati glas iz tame.– Filipe, vikne Siniša, potrči k banu, neka pošalje vojnike, ovdje se

skrivaju lopovi.– Idem, bježim – odvrati Filip i začuju se njegovi hitri koraci.Najednom sve zamukne. Kao da je grom udario među Sinišine

protivnike. Zanijemili su.Njemu se činilo daje netko na njega naperio pištolj, pa sad, za koji

trenutak, prasnut će hitac i sasuti u njega tane. Ne čekajući ni časa,Siniša ispali pištolj.Mukli tutanj odjekne kroz dvorište.Što je to? Hitac mu nitko ne uzvraća."Koji je to vrag? Valjda nisu pobjegli? Ili hoće da ga namame dublje

u dvorište? To vam veselje neću priuštiti", pomisli Siniša. "Ili supobjegli? Ali kako? Valjda su se odšuljali kad nisam ništa čuo."– Tati, lopovi! U pomoć! U pomoć! – poviče najednom kreštav

ženski glas na ulici."Tko to viče?" čudio se Siniša stojeći još uvijek na istom mjestu.Po ulici čuo se žamor. Iz susjedne kuće izašli ljudi i okupljali se oko

Uršine kolibe.Za malo se vratio i Filip s više slugu iz palače grofa Draškovića gdje

je stanovao ban. Nastala je gužva i buka. Sve je pitalo što se todogodilo.Siniša je pošao u kuću babe Urše koja je kroz prozor vikala:– Provališe mi u kuću razbojnici. Pucali su, a ja sirota jadna sama u

W

kući.– A gdje vam je mali Lovro? – upita Siniša.– Lovro? On je kod svoje bake Jane. Nije on u mojoj kući.– A ja sam ga već ovdje vidio!– Vi? Vašamilost još nije bila u mojoj kući – začudi se starica.– Možda sam ipak već bio – reče Siniša. – Hajde, momci, pretražite

kuću i podrum, možda ćemo gdjegod naći tate.Siniša je pozorno motrio babu Uršu neće li se prestrašiti kad čuje da

će pretražiti pivnicu. Ali njezino lice nije pokazivalo nikakve promjene.Pretražili su sve stoje bilo u kući i Siniša je sam pošao u podrum, ali

nigdje ne nađe ništa.Stražnji zid susjedne kuće posve je zatvarao dvorište i onuda nije

mogao nitko izaći osim da se uspeo na kuću i preko krovova pobjegao,a to bi se moglo učiniti samo ljestvama. Poprijeko zatvarao je opetdvorište stražnji visoki zid dvora plemića Malakoczyja. Dakle bilo jenemoguće izaći iz Uršina dvorišta, okružena sa dvije strane zidinamasusjednih kuća, a s treće Uršinom kućom čiji su prozori imali rešetke.Zato je Siniša bio uvjeren da su crne pojave koje ga napadoše, u kući.No premda je nekoliko puta ponovno pregledao sve, nije ih mogao naći.Ljudi koji nisu znali za Sinišin sukob u dvorištu rekoše da se Urši

prisnilo da su došli tati pa je uzbunila svijet. Ali stara je tvrdila da sutati pucali i otišla je k susjedima, a Siniša dade opkoliti kuću pandurimakoji su došli iz magistrata.Čekali su do zore i onda opet kuću pretražili, ali nikome ni traga.Drugi dan Siniša je htio truplo bez glave izložiti u mrtvačnici

nadajući se da će odijelo netko prepoznati. Ali truplo je nestalo.

SAVEZNICI

Isti dan poslijepodne pode Siniša k Barici. Našao ju je samu izaplakanu.– Što vam je, Barice? – začudio se kapetan.– Oh, vaša milosti, znam ja sve – šaptala je hljebarica, a suze joj

ponovno navriješe na oči. – Kontesa mi je sve rekla. Tko bi to mislio?!

W

Ona veli da mi se samo zato danas nije odala da isproba hoću li je podanu prepoznati. Ali tko bi je ovakvu prepoznao!– Ali zašto plačete? – upita je Siniša.– Kako ne bih plakala, vaša milosti? Ona, sirota, nije pri pameti.

Kako bi se čovjek zdrave pameti mogao ovako nagrditi? Sve bi čovjekvolio dati nego svoju ljepotu.– Pa nije tako strašno ružna.Barica pogleda Sinišu širokim očima i prestane plakati.– Vi je morate doista silno voljeti kad tako govorite!– Tko vam je rekao da je ja volim?– Zar biste se inače za nju toliko brinuli?– To mi je dužnost. Vidite, svijet joj je zapalio dvor u kojem je

izgorjela stara grofica, njezin jedini oslon, a sve to zato što su ljudimislili da ju je oteo vrag. Svemu sam kriv, pa se sada moram za njubrinuti.Barica je šutjela. Ali, kapetanove riječi ipak je nisu uvjerile daje

samo dužnost ta koja ga nuka da se brine za kontesu.– Ja ne bih htio da vi moje čine krivo shvaćate i da, možda, još o

tome govorite kontesi.– Bože sačuvaj, to seja ne bih usudila. Kako bih joj što govorila?

Kod nje nije sve u redu – pamet joj se poremetila, vaša milosti. Sjedi,šuti, gleda preda se, i ne miče se. Ovako sjedi od jutra. Napokon, nije ničudo. Koliko je nesretnica pretrpjela!– Hoćete li je, Barice, zadržati kod sebe?– Kako ne bih! Nikome nisam dužna toliko zahvalnosti kao njoj. Ali

recite mi, vaša milosti, zašto je ovako nagrdila lice?– Da je nitko ne prepozna.– Pa zar je baš morala uzeti onaj strašni žuti korijen? To je gadna

stvar.– Vi poznajete tu biljku? Zar od nje ne može lice više ozdraviti.– Ne znam, vaša milosti. Samo to znam da ima lopova koji sebi

žutim korijenom ispiru lice da izgledaju žuti i bolesni pa onda prosjače.Lišćem od tog korijena oblažu sebi ruke, pa im sve pocrveni i nabreknei onda ovako idu na proštenje, pa čak nikad ne znaš jesu li pravi bokciili lupeži. Znam da crvene pjege koje dođu od lišća opet nestanu za dva

W

tri mjeseca, no da li ozdravi i lice kad se ispire vodom od korijena, to neznam. Ali, oprostite što toliko brbljam. Vi biste htjeli s njom govoriti?Izvolite za mnom.I Barica uvede Sinišu u čistu i urednu sobicu s prozorima na

dvorište.Nera je zamišljena sjedila u kutu sobe.Barica se povuče i ostavi ih same.Djevojka se nije ni maknula kad je ugledala Sinišu. On pristupi k

njoj i pogleda joj u sumorne oči u kojima je sada i sam opazio neštomutno što ga je zastrašilo.Barica mu je govorila da je Nerina duša bolesna i da će j e ostaviti

um.Kad ju je sad ovakvu vidio, činilo mu se da nema krivo i u srcu ga

zazebe pri toj pomisli. Nekoliko časaka nije mogao progovoriti. Ona ganije ništa pitala, tek je sjedila zureći preda se kao da u sobi nemanikoga.– Došao sam vas obavijestiti o vrlo zanimljivim stvarima – reče

Siniša.Ona ga upitno pogleda pa je potom razabrao da će je zanimati ono

što joj ima kazati.Zato joj stade pričati redom sve što se dogodilo.Njezine oči upiljile su se tako u Sinišu da mu se sva duša zatalasala.

Ovako dugo nije još nikad u njega gledala, ovako pozorno nije ga jošnikad slušala. Oči su joj bivale sve veće, zjenice joj se širile i bivalesvjetlije. Osjećao je da je svom dušom upijala njegove riječi i da ono štopriča budi u njoj život. To je već jednom opazio – kad joj je pričao kakoje ulovio Janu i Uršu. Samo, ovaj put bio je učinak njegove priče jači.Nera je ustala, prišla bliže i kliknula:– Što mislite kakvim je krugovima pripadao mrtvac?– Izgleda da je građanin, ali opet mi je čudno zašto bi građanin koji

je ovako dobro odjeven, krao vino. Gotovo bih rekao da je ova krađaimala drugu svrhu. Svakako su lopovi upravo nečuveno oprezni ibezdušni. Pomislite kad oni svom vlastitom drugu odrežu glavu samozato da po njemu ne bismo ulovili cijelu bandu! Bit će, dakle, da im jevraški stalo do toga da ih ne ulove!

W

– Kad bismo mogli barem naslutiti tko su? Kad bi ih se barem moglouloviti?– To isto mi je danas rekao ban.– On je ovdje?– Da. Jučer se vratio iz Mokrica i ja sam našao dobru izliku da

ispričam svoj nagli odlazak na badnju večer. Ban me je ovlastio daučinim sve što držim potrebnim i da upotrijebim i bansku četu ako mizatreba.– I vi nećete sustati, kapetane? Zar ne da nećete?– To mi je sada jedini cilj. A smijem li vas upitati, konteso, što ste

nakanili vi?– Čekati dok se hulje ne raskrinkaju.– Možda bi ipak bilo bolje da to pričekate gdje drugdje.– Ne mogu odavle. Ni koraka neću odavle.– Čuo sam da se Oršićevi vraćaju u Zagreb. Grofu Petru ne biste se

smjeli kriti.– Ne, ne, ja sad ne živim ni za koga i ni za što drugo nego samo za to

da tražim zlotvore. Nitko ne smije saznati za mene osim vas, Filipa iBarice. Ja sam prestala živjeti za one koji su me prije okruživali. Umrlasam za njih i za sebe. Od sada živim samo za one razbojnike koji sjedena zakonima i ubijaju ljude, uništavaju ljudske duše i progone pamet –zdravu pamet.– Opasan je put kojim ste odlučili poći.– Znam. Vodi na lomaču. To će ionako biti moj svršetak.– To ne smije biti vaš svršetak – odvrati on takvim glasom da gaje

ona neobično pogledala.Ali to je bilo samo začas. Onda je opet stala govoriti o mrtvacu i o

babi Urši.– Zašto su vas ovi ljudi u dvorištu pustili? Kako to da niste pucali

kad je onaj poznati glas komandirao: – Ustrijelite ga?– Kad sam spomenuo bana, odmah su umukli. To mi je sad jasno. A

znate li što? Bojali su se: ako me nadu mrtva u dvorištu babe Urše, da biim moglo odzvoniti. Ja sam posve siguran da sam već često čuo onajglas koji je komandirao lupežima. Samo ne znam gdje.– A mislite li da su kod babe Urše bili oni isti koji su pobjegli iz

W

vinograda?– Ako me trag čizama nije zaveo, onda je to sigurno. Samo ne znam

kamo su mogli onako najednom nestati?– Možda u podrum odakle se jedne noći pojaviše ljudi s kapucama.

Vidjela sam ih svojim očima kako su se uspeli ljestvama iz podrumakad sam jednom bila u kući Uršinoj. Da, vi znate što se to događa kodbabe Urše za koju pripovijedaju da prodaje ljubavne napitke. Onda samtamo vidjela nekog visokog okrinkanog čovjeka koji je sigurno takođerdošao po ljubavni napitak, ali je lice pokrio kao i mi, da ga ne bi vidjeli.Nikada nisam saznala tko je to bio. Samo nas je na putu kući dostigao iupozorio da nas u zasjedi čekaju nekakvi ljudi.Nosio je crveni plašt.– Nije li on bio u vezi s onim ljudima što su izašli iz podruma?– Ne vjerujem. Meni se činilo da neprestano pazi na mene i da me

njegova sjena pratila sve do "Crvenog dvorca". Još kasno u noći gledalasam kroz prozor i pod jednim drvetom vidjela neku visoku pojavu kojaje ondje stajala – kao da čuva mene.– Možda se niste prevarili. A niste nikada o njemu ništa saznali?– Nisam. Pa gdje bih o njemu čula? Svakako se pritajio. Tko bi htio

priznati da je bio kod babe Urše?Dršćuća srca slušao je Siniša to pričanje. Ali nijedan pokret ni

pogled nije odavao kako ga je ovo kontesino sjećanje potreslo. On jejedini znao daje taj čovjek bio on sam.– I odonda – nastavi Nera – znam da se ovi ljudi s kapucama nalaze

kod babe Urše. Ni onda ni danas nisu ih mogli naći. Sigurno imajunekakvo tajno skrovište do kojega ne može oko doprijeti.– Ja sam danas ponovno sve dobro pregledao i uvjerio se da nisu

mogli pobjeći.– Ali zašto je baba Urša vikala u pomoć? – upita Nera.– Uvjeren sam daje najprije sakrila lupeže, a onda stala vikati u

pomoć – neka ljudi misle daje zbilja bila napadnuta. Jer da je palonekoliko hitaca, to je, napokon, čula cijela ulica, a svojimzapomaganjem odvratila je sa sebe svaku sumnju.– Da, moglo bi biti tako. Na što vi sve ne dođete, kapetane? Sad sam

posve umirena. Vi ćete sigurno otkriti prave vještice, ja u to unaprijed

W

vjerujem.– To bi za mene bila prava sreća.– Sreća? Zar su vam što zla učinile?– Nisu, ali bih vam time mogao dokazati da ih onom zgodom u

lovačkom dvorcu nisam pustio pobjeći.Nera ušuti i zamišljeno se zagleda u pod.– Da – reče nakon kratke šutnje – možda sam vam učinila krivo. Ne,

sigurno sam vas krivo obijedila. Ali vi me zato ne smijete osuditi.– Nikad vas nisam ni za što osuđivao.Nastade kratka šutnja. Siniša je prekine:– Odveć sam vas dugo zadržao. Konteso, molim vas, dopustite mi da

pošaljem svog poručnika Oršićevima da im jave vaš boravak. Vi nemožete ostati ovdje.– Hoću ostati. Tu mi je dobro.– Vi ste privikli udobnostima...– Ali sam navikla živjeti i o kruhu i vodi u tamnici. Ostat ću po

svaku cijenu.– Zašto želite ostati?– Rekoh vam da je jedina svrha mog života tražiti dokaze da vještica

nema.– Dobro. Ali – dopustite mi jednu molbu.– Recite.– Smijem li vas pratiti na tom opasnom putu?Ona mu pogleda u oči što su je gledale toplo, moleći.– Da, gospodine kapetane. Ja vas molim: budite mi saveznik.– Svoj život zalažem da pokažem svijetu strašnu zabludu o

vjerovanju u vještice koja je vas, konteso, tako nemilo pogodila.