W

Marija Jurić Zagorka: Grička vještica

Buntovnik na prijestolju7.

W

NOĆNI LEPTIR.Opet je pod prozorom? Da vidimo što će učiniti! Ugasite svijeće,

Rosenberg! Mislit će da smo otišli iz kabineta, a promatrat ćemo ga izazastora. Dođite! I vi, gospodine tajnice!– Veličanstvo, eno ga pod akacijom!– Zagnjurio se u ogrtač.– Odviše poduzetno promatra naš prozor. Valjda se ne kani popeti?– Ne treba pelivanske gipkosti da skokne u tako nisko pri zemlje.– Uistinu će k nama!– Kad ude, upalite svjetlo!– Veličanstvo, uspinje se!– Tiho!Na otvorenom prozoru pomoli se crna silhueta. Podmuklo bulji u

sobni mrak. Sluša.Tišina.Nečujno silazi.Stoji.Ništa se ne miče. Oprezno korača po sagu.Svijeća plane u Rosenbergovoj ruci.Crna silhueta potrči k prozoru i naleti na careve ruke.– Kamo? Kamo žurite, gospodine? Kada ste me izvoljeli prekinuti u

diskusiji, dopustite mi da pozdravim gosta! Izvoli te, gospodine,odložiti krinku, sjesti i posve prijateljski priopćiti svrhu vaše noćnevizite. Brzo, brzo, čeka me posao!Neznanac šuti i čvrsto privija oko sebe crni ogrtač.– Dakle? Gospodine, pristojnost traži da se u tuđoj kući predstavite!

Nećete? Gospodine dvorski meštre, predstavite ga vi.Rosenberg pode da mu skine krinku.U tren oka prinese zakrabuljeni čovjek nešto k ustima. Mladi tajnik

skoči i uhvati mu obje ruke. Na pod padne srebrna cijev. Crni ogrtačspuzne niz tijelo.Rosenberg podigne krinku.Car podupre rukama bokove.– Dakle, ovo je dražesno otkriće!

W

Ispod dugih trepavica zure plamene crne oči izgubljenim pogledom.U savršenom licu žedne usne lako su rastvorene. Muško tijesnoplemićko odijelo napadno ispoljava djevojačku ljepotu oblika. Carev jepogled odmjeri od vrha glave do savršenih nogu, kraj kojih opazisrebrnu cijev. Podigne je i ogleda.– Htjela se ušutkati otrovom! Zanimljivo! Ali, madame, vi ste mi

sami narinuli pravo da tražim razjašnjenje. Bilo kakvo mu drago, ostavitćete ovu kuću kao da niste u njoj ni bili, ako nam kažete istinu. Čitavtjedan, svake večeri kada diktiram gospodinu tajniku, smetao nam jepod prozorom vaš crni plašt i klobuk. Izvolite nam to razjasniti!Žena stoji skrštenih ruku na bijelom svilenom prsluku što indiskretno

pokriva pupoljaste djevojačke grudi.Velike crne oči, usijane zanosom, uprte su u neizvjesnu točku.

Bjelina baršunaste puti prelivena je rumenilom ekstaze.– Tko ste?Rumene usne otvaraju se. Polako izgovori riječi:– On je sunce! On je to!Nestrpljivo mahne car rukom i reče strogo:– Tražite li možda angažman u kazalištu?Oštrina njegova glasa lecne je. Pogled joj svrne k njemu. Tamne

trepavice zasjene zjenicu kao crna koprena.– Govorite, što tražite ovdje?Ona nastavi monotono povišeno:– Sunce je car, privlači me! Vidim ga! Slatko je umrijeti!– Gospodo, samo su dva puta ovdje: u ludnicu ili u kazalište!– Veličanstvo, pogled joj je vrlo mutan – primijeti Rosenberg.– Gospodine tajnice, vidio sam danas ovdje doktora Kalmana.– Jest, u laboratoriju je.– Molim vas neka dođe. Izvolite sjesti, gospodo!Rosenberg joj ponudi stolac.Ona zatetura i pade.– Veličanstvo, to je nesvijest! Treba je položiti na divan.– U moju spavaću sobu! Podignimo je!Odnijeli su je u spavaonicu.– Nesvjestica pokazuje da uistinu s njom nije dobro.

W

– Ne razumijem se u ženske nesvjestice!– Vrlo je lijepa!– Da, lijepa je! Evo Kalmana! Pogledajte, doktore, našega čudnog

gosta.– Duboka nesvijest.– Pobrinite se da se što prije probudi, a mi odosmo.Rosenberg i tajnik vratili su se sa carem u malu radnu sobu.– Nepotreban intermezzo, ali originalan! Pogledajte, naše ga je

mladog sekretara potresao!– Veličanstvo, osam dana obilazi vašu kuću. Ipak je to čudnovato.– Vidjet ćemo što može doktor.Car uzme ispred tajnika ispisan papir. Neko je vrijeme čitao.Liječnik ude. Car podigne oči da sasluša njegov izvještaj.– Mlada dama se, doduše, probudila iz nesvijesti, ali ima veliku

vrućicu. Neprestano bunca o suncu i caru.– Što predlažete? Možemo lije otpremiti u bolnicu?– Ako veličanstvo odredi, možemo.Luđački vrisak žene trgne ih. Svi požure u spavaću sobu.Na podu stoji djevojka i kida sa sebe posljednji komadić rublja. Pred

njima se razotkrilo tijelo savršene ljepote. Ruke je zabola u tamnukovrčastu kosu, vičući:– U pomoć! Spasite ga! Spasite ga!Potrči k prozoru. Liječnik za njom. Uhvati je. Klonula je poput ptice

kojoj su u letu prostrijelili krila.– Veličanstvo, dopustite da je položim u vaš krevet.– Ali moja slamnjača neće biti ugodan ležaj. Molim vas, dragi

tajnice, neka lakaj posudi svoj pernati jastuk – Donio bih iz laboratorijalijek, kad bi netko pripazio da nam ne skoči kroz prozor.– Rosenberg, okušajmo se u ulozi bolničara! Žurite, dok tore!Car i njegov dvorski meštar stali su pokraj kreveta. Promatrali su

ljepoticu što leži sklopljenih očiju, diše brzo i isprekidano.Njene se usne otvaraju. Ponovo se čuje monoton glas:– Pričajte o njemu! Kako je lijepo! Josip osloboditelj!Pustite me! Hoću da ga vidim! Počela se otimati. Zatim opet klone.

Ide! Pustite me!

W

Liječnik se vratio. Mokrim ručnicima veže joj glavu. Ona šapće kaou snu:– Umrla sam u Josipovoj sobi! On ne zna da sam umrla zbog njega.

Zašto ne zna? Pusti me, ljubim cara!Ustala je i htjela skočiti. Liječnik je polegne silom.–Što je, doktore, s tom neznankom?– Veličanstvo, potres živaca, poremećaj uma! Mladoj ljepotici bit će

jedva šesnaest godina. Očito se svom snagom zaljubila i poludila je!– Vi ćete je izliječiti?– Najsigurnije bije izliječio onaj kojega ljubi.– Sutra ujutro otpremite damu u bolnicu i brinite se za nju.– Čini mu se da je ova bolest momentana.– Pod vašom će njegom ozdraviti. Današnja pustolovina u kući

samca mogla bi okrnjiti njen dobar glas. Pazite da to ostane tajna!– Što da radim s njom ako ozdravi?– Treba istražiti čija je i predati je rodbini. Dok ozdravi prepuštam je

vama.Uhvativši Rosenberga ispod ruke krene u susjednu sobu.– Dakle nije teatar, nego ludilo! Hm, nesretnica je svojega Josipa u

ludilu zamijenila sa carem!– Sasvim isključeno! Iz riječi koje govori u ludilu i vrućici razabirem

da se zaljubila u vaše veličanstvo.– Zaista? Ja sam, dakle, simpatičan! Napokon žena koja ljubi i mene!

– nasmije se car ironično.– Vi ste nepravedni prema sebi, veličanstvo! Ako vas nije ljubila

grofica Vojkffy, danas ih ima koje vas...– Točka! Nemam vremena da razgovaram o ženama. Pola sata

utrošili smo na bezvrijedne stvari! Idemo na posao, dragi moj prijatelju!Vratio se u radni kabinet i stao šetati brzim koracima.– Gospodine tajnice, umirite se! Smatrajte da je noćni leptir doletio

na svijeću i nastavimo rad. Gdje smo stali? Dobro, dakle...Brzo koračajući car je diktirao:– ...Svakim danom želim dokazati narodima da nemam druge zadaće

nego sav svoj život posvetiti samo dobrobiti naroda. Toj dobrobitiimaju se podrediti svi klasni, svi lični interesi, sve privilegije pojedinaca

W

i staleža. Najviše pažnje treba posvetiti puku, a dosljedno tome njegovojzemlji, iz koje sve proizlazi, u koju se sve vraća.Nazor manjine da je primila svoje privilegije po milosti Božjoj u

svoju vlast jednako je apsurdan kao što bi bio apsurdan vladar koji bisebi utvarao da zemlja kojom vlada pripada njemu, a ne državljanima;kad bi si vladar utvarao da su milijuni ljudi stvoreni za njega. Jerzapravo je vladar ovdje samo zato da milijunima služi! Vladar nije ništadrugo nego vrhovni činovnik države. Vladar, to nije čast, to je dužnostprema narodu, i tome načelu služit ću krijepošću i primjerom do smrti.– Čekajte, tajnice, što je to?Teški udar crkvenog zvona odjekuje u noć. Udarci u strahu

ponavljaju se sve glasnije i brže. Sablasnim mrmorom zovu pomoć.– Negdje je vatra! Bit će da je opasno! Pričekajte, vratit ću se i

nastaviti.– Smijem li vas pratiti, veličanstvo?– Ostanite, možda bi Kalmanu trebalo pomoći kod luđa kinje.Lakaj je već stajao na vratima držeći građanski kaput i klobuk, dok

je car svlačio svoj kućni frak.Nitko mu nije pokušao pomoći. Velikom spretnošću svrši toaletu za

nekoliko trenutaka i s Rosenbergom ostavi sobu.Tajnik ustade i poravna frizuru. Mlad je, stasit i visok. Lice blijedo,

dugoljasto, nos ravan, plemenit, usne tople, oči pomalo žalosnogpogleda. Zagledao se kroz prozor u perivoj.Doktor Kalman uđe tiho zatvorivši vrata. Snažan, čvrst muškarac s

okruglim zdravim licem, sa svim obilježjima zdravog srednjeg čovjeka,priđe sanjarskom mladiću.– Car je, naravno, otišao vidjeti požar, a ti?– Nije me htio povesti sa sobom. Jutros sam ga pratio na poplavu.

Bilo je to klasično. Na splavi su spašavali jednu obitelj. Djeca suvrištala od straha. Caru se činilo da vuku splav odviše polako i ondohvati uže. Začas je splav bila pri obali. Neki redar očito nije sanjaotko je taj dobrovoljac i reče mu: "Što se vi pletete ovdje?" Car će mu:"Vi se premalo pletete!" Kada je obitelj izašla, dao joj je car 50 dukata inestao. Jedva sam ga našao medu stradalnicima. Oni mu pričajunaširoko, a on se ne umara. Doktore, u tom času bio je taj strogi čovjek

W

samo srce! Obožavam ga!– Tko ga ne bi obožavao? Ali jednom će ga kod tih zgoda zadesiti

nesreća! Ne bi se smio tako izlagati.– Tko bi mogao njemu nešto nažao učiniti?– To ne, ali gdje je najopasnije tu je on! Hoćete li noćas još raditi?– Nismo dovršili. Bože moj, vječno razmišljam, odakle mu toliko

snage, od jutra do kasne noći radi, radi i radi stotinu posala!– Dragi moj, ne troši se on na ludosti. Gledaj, tamo je ljepotica koja

je za njim poludjela, a on odlazi da gasi požar kuće!– Recite mi, doktore, zar je hladan prema ženama?– On? Misliš da od zabave spava na slamnjači? Ne pije ni kapi

alkohola, jede govedinu i kloni se razdražujućih pikanterija. Velim ti:trapi svoj strastveni temperament da bude što otporniji protiv ljubavi,jer zna što bi to značilo za njegov život i rad.– Ipak bez žene valjda ne živi?– Za takve momente smatra on dostojnim samo nimfe! Žena u

njegovu rječniku ima značiti tek posljednje slovo u alfabetu. To jeodgonetka njegove nevjerojatne neumornosti u radu. Sretan sam što jetako, makar se čini da će u tome nastati preokret, a mi koji očekujemonjegova velika djela teško bismo to požalili.– Zenit će se?– Ne vjerujem, ali izvrgnut je svakodnevnoj napasti da ga zahvati

ljubav, ako ga već nije. Ona je vraška cura! Ljiljan i đavo u jednom bićua svaki mu je dan za petama!– Koju to mislite, skrbnice?– Budalo, zar je to teško pogoditi?– Ne znam koja je!– A gospođica?– Što? Marica?– Gle, gle, tvoj glas izdaje zaprepaštenje! Da nisi možda ti...? No,

valjda nisi ludo zaglibio? Da ti postaneš carevim suparnikom?– Psihologija vas je izvoljela grubo prevariti! Moje srce je sasvim

slobodno. Moja ljubav carevi su ideali, a moja sreća da s njim radim.– Tada se slažemo! O toj stvari šuti i budi oprezan! Drugovanje s

tom gospođicom moglo bi te upropastiti. Sad idem k ludi.

W

– Zar se uistinu zaljubila u cara?– To je jasno! Toliko ga svijet obožava i priča o njemu a, konačno,

stasit je, zapravo lijep. O njegovim plavim očima pri čaju se legende.Nije čudo da se mladoj djevojci pomuti pamet! Idem, da mi ne utečekroz prozor.Tajnik ostade sam. Naslonio se na pisaći stol i nujno se zagledao

kroz prozor u stabla grane kojih su mirovale u noćnom snu.Prene ga žurba, buka i svijetao, zvonak ženski glas.Vrata koridora su se otvorila.Proviri bijelim šeširićem obrubljeno lice.– Gospodine Davila, uistinu nema cara?Mladić se pokloni.– Veličanstvo je otišlo k požaru.– Svejedno, čekat ću ga!I ona se okrene prema hodniku razgovarajući s barunicom

Rosenberg, koja ju je pratila.– Slatka, zlatna barunice, čekajmo! Ne, neće se ljutiti! Moram s njim

govoriti! Kažem vam da moram, baš danas!Djevojka povuče visoku damu u sobu tolikom snagom da se gospoda

spotakla. Gotovo je pala i zlovoljno se namrštila.– Da sam slomila nogu?– Posudila bih vam svoju. Zlatna barunice, sjednite! Ne sklapajte

očice! Evo ga, ja ću vam pripovijedati pripovijesti. Hoćete o fratrima?Odaberite: dominikance, augustince, trapiste, karmelićane, no?– Gospođice, zar ne vidite, gospodin tajnik sluša.– Nadam se da nema hrabrosti začepiti uši kad ja pripovijedam. Da

ili ne?Mladić se nasmiješio i plaho pogleda vrata, iza kojih je doktor

Kalman čuvao nepoznatu damu.– Što je? Zašto gledate tamo? Car je ipak ovdje?– Nije, gospođice, u gradu je vatra.– Znam, ali pogledali ste u ona vrata kao da su tamo tri cara.– Vi znate, gospođice, da nemam razloga da se bojim.– Barunice, vama se sklapaju oči. Oh, želim dočekati cara.Moram mu nešto važno reći. Odmah ću vas probuditi! Čujte:

W

Tako je bio jedan gvardijan. Imao je krunicu od narezanih suhihkobasica...– Vi se ne smijete, barunice? Zgražate se? A gle, gospodine tajnice,

zašto se vi ne smijete?On je šutio i plaho pogledao vrata što su ih dijelila od čudnog careva

gosta.– Pustite, gospođice, tajnika! On ima posla, a vi tu brbljate i plešete

po sobi.– Ideja! Dođite, barunice, svirati! Plesat ću s gospodinom Davilom

dok dođe car.Tajnikov pogled ponovo se zaustavi na suprotnim vratima i on u

neprilici procijedi:– Glasovir je otpremljen, pokvario se.– Svirajte vi na violini, a plesat ću sama!– Oprostite, gospođice, ne smijem, moram raditi.– Onda radite! No, sjednite, molim vas, i pišite! Ja sam sada car!

Tako!Ona počne hodati brzo gore-dolje, oponašajući cara, i stade diktirati:– Vaše veličanstvo, vaš tajnik gospodin Albin pl. Davila, koji je bio

uvijek ljubazan i veseo kavalir, danas je nesnosno mrtvo puhalo!... Toje moj reskript.– Ali, gospođice, što će reći car, kako to postupate s njegovim

tajnikom, kojega on tako mnogo cijeni?– A zašto gospodin Davila ne cijeni mene?Mladić ustade.– Gospođice, čime sam zaslužio ovaj prigovor?– Sad još pita! Hoću da svirate, da se mogu zabaviti dok dođe car!

Želim plesati!– Gospođice Marice – oglasi se barunica – svi mi plešemo kada vi

svirate.– Dajte mi violinu da pokušam. Gospodine tajnice, što je danas

vama? Kako se to držite?Glasni ženski povik dopre u sobu. Djevojka pogleda vrata, zatim

tajnika.– Gospođice, ne smijem nikoga pustiti u sobu!

W

– Tamo je car?– Nije, ali mi je naređeno...Ona ga odgurne i uđe u spavaonicu. U carevu krevetu sjedila je

raščupana ljepotica i buljila preda se. Uz nju je bio liječnik Kalman.– Tko je ta dama?– Vašamilosti, neka moliteljica pala je pred carom u ne svijest!Bolesnica poviče:– To je ona! Van!On je moj! Van!Trenutak-dva gledala je Marica neobičnu, neviđenu sliku, zatim je

istrčala u kabinet.– Idemo, barunice, žurimo se!– Što vam je odjednom? Ljutite se što nema cara? Sutra ćemo

ponovo doći. ako želite.– Ne želim!– Ljutite se na mene?– Ne, ne, ne! Idemo!– Na koga se ljutite?– Na gvardijana.Otvorila je barunici vrata i kad ona izađe u koridor Marica dobaci

tajniku ljutit pogled.– Zašto mi niste odmah rekli da ima posjetu?– Oprostite, nisam smio. Ako želite, neću caru reći da ste bili ovdje.– Rekli ne rekli, briga me!Marica s treskom zatvori vrata.Liječnik Kalman izjuri iz spavaonice u kabinet.– Zašto je nisi spriječio da ude?– Nisam je mogao zadržati, ušla je silom!– Kako je otišla?– Bijesna, uzrujana, zalupivši vratima. Zašto kimate glavom?– Zato što njezino ponašanje potvrđuje ono što sam prije rekao.

Ljubomorna je! To je dokaz da ga voli. Sinko, zaboga, ti si problijedio.Zar uistinu nisi znao što ljudi već nekoliko mjeseci govore?Upozoravam te u pravi čas. Mahni rukom i sve je zaboravljeno! Takvežene ne ostavljaju dublje tragove.Tuda ljubovca nije nikada tako privlačna kao tuđa žena!

W

– Tko vam kaže da je ona njegova ljubovca?– Kažem da bi mogla biti. I njen anđeo čuvar ne bi mogao odoljeti

takvoj koketeriji. Nije to čudo, ona je dijete zabave, i ništa drugo.– Ona je nezakonito dijete? Čije?– To ne znaju ni carevi prijatelji. Našli su je na putničkoj stanici u

Terezijendorfu. Neka žena doklatila se onamo. Po služivala je putnikekao konobarica i rodila je tu djevojčicu.Navodno je otac neki otmjeni gospodin, čije ime i sama budala mati

nije upamtila. Vidiš, dakle, taj roman gospođicu ni malo ne preporuča.– Zašto? Zar je ona kriva što je njezin otac bezdušan lopov?Plemićka gospoda imala su pravo da zavedu djevojku. I to je bio

jedan od privilegija! Podrezat će car krila i tome njihovu moralu!– Ne radi se sada o moralu, nego o gospođici, o caru i tebi.Rekao sam ti, evo, da se čuvaš!– Vaše su opomene suvišne!– Kamo sreće da je tako!– Čujete? Car je stigao! Zaboga, ne recite mu da je gospođica bila

ovdje.– Zar si lud? Smije li se njemu lagati? Zbog te djevojke mogao bi ti i

to? Pazi se!Car uđe užaren i oznojen. Lakaj mu je donio kućni frak. Svlačeći

građanski kaput opazi car Kalmana.– Kako je, doktore, vaša bolesnica? Bolje joj je?– Na žalost nije! Štetilo joj je ponovno uzrujavanje.– Opet napadaj?– U času kad je ušla u sobu gospođica Marica zahvatilo je damu

ludilo.– Gospođica je bila ovdje? Smatrali ste potrebnim da je uvedete u

posjetu luđakinji?– Gospođica je čula njezin glas i prodrla je u sobu silom.– Dragi moj doktore, zašto niste upotrijebili svoj liječnički autoritet?– Pred gospođicom kapituliraju svi autoriteti, osim vašega

veličanstva!– Situacija nije baš zgodna za mladu djevojku. A što je rekla?– Htjela je saznati ime te žene. Kad joj nisam znao odgovoriti otrčala

W

je iz sobe i otišla ljutito.– Hm, gospodine doktore, mislim da biste našoj noćnoj leptirići

učinili uslugu kad bismo je što prije oslobodili mreže u koju je ušla.Možda još danas?– Nije moguće, dok se ne umiri.– Dobro. Svršit ću posao i otići na spavanje u dvor. Sutra otpremite

djevojku i, kako sam rekao, dok ne ozdravi povjeravam je vašoj brizi.Gospodine tajnice, nastavljamo!Kalman izađe iz kabineta.– Ubilježite, gospodine Davila, mojem blagajniku da sutra isplati pet

stotina dukata za obitelj Schuchner, koja je izgubila u požaru smještaj.– Dakle nisu sve spasili?– Nemoguće! Obrana je bila požrtvovna, ali zbog slabe organizacije

bilo je malo uspjeha. Našao sam jednostavniji i praktičniji način zagašenje. Diktirat ću i to. Sutra pošaljite prijedlog komesaru, neka tomeprilagodi gašenje.Car je šetao i sonornim basom brzo diktirao. Poslije pola noći

zaustavi se.– Idite, dragi maj tajnice, i ležite! Danas sam vas izmučio.– Kad bi vaše veličanstvo slutilo kakav je meni užitak radi ti, ne bi se

zabrinjavalo.– To rado slušam!Pola sata kasnije dvorski meštar Rosenberg pratio je cara u Burg

pješke.– Što bi sve žrtvovali moji neprijatelji da saznaju današnju

pustolovinu s tom čudnom luđakinjom? Bio bi to zabavan pamflet!– Veličanstvo, u vašu kuću može se doista uvući svatko. Ne biste

smjeli biti bez straže.– Kad bi mi trebala straža, ne bih ni časa bio više car!Međutim, nije mi drago što je naša gospođica odabrala današnju

večer da posjeti svoga zaštitnika. Što je htjela tako kasno kod mene?– Menije to poznato.– Tako! Vi s njom iza mojih leđa konferirate? Dakle, što je željela?– General Vojkffy odavno je dobio imenovanje, a gospođica je htjela

zamoliti vaše veličanstvo da ga premjesti u Beč. Želi da grofica Vojkffy

W

bude ovdje. Rado bi se oslobodila madame Rosenberg.– Kamo će premjestiti generala Vojkffyja to je stvar komandanta

Lasija. A on će ga staviti na mjesto gdje grofove vrline mogu biti vojscinajpotrebnije.– Veličanstvo ne kani gospođici uslišati molbu?– Dragi Rosenberg, vi znate da ne primam ničije intervencije. Nema

iznimke!

VOJVOTKINJA OD BRABANTA.

Na praterskoj klupi, tik ceste što vodi u polje, sjedi djevojkaodjevena građanski, poput sobarice, samo ispod širokog šešira razabiruse plave oči gospođice Marice. Uprte su u cestu. Iza nje zašušti grm.Obazre se i ugleda pomno nacifranog kavalira. On se nasmije i priđejoj.– Moja mala slavujica opet čeka svoga slavuja!– To niste vi!– Ne utvaram si, ali ipak vas već treći dan nalazim ovdje, i uvijek se

slučajno sastanemo. Neću popustiti dok lijepu slavujicu ne poljubim!– A ja neću popustiti dok poljubac ne uzvratim dlanom!– I to bih smatrao poljupčićem, jer ne vjerujem da ipak nisam onaj

kojega ovdje čekate.– Vi ste zaista drsko uobraženi! Smije li mladi kavalir nagovoriti i

smetati damu ako dođe sama i sjedne na klupu?– Damu ne, ali ovako predivnu, prekrasnu, preslatku...– Pre-pre-prestanite, ako ne znate govoriti duhovitije!– Ha, ha! Vi tražite duhovitosti? To je odviše!– To je istina, odviše očekujem! Cipelar, krojač i frizer str pali su na

vašu spoljašnost svu svoju duhovitost. Dalje njihova kompetencija nedosiže!– Iz vaših ustašca i ova konfuzija riječi sasvim dobro zvuči!Ne puštam vas, gospođice, ovo je ipak samo sastanak, jer ne biste

inače ovdje sjedili tri dana uzastopce. Znam da čekate mene. Molimdokaz!– Vi ste smrtonosno nepristojni!

W

– Ali, gospođice, valjda ne očekujete da će kavalir mojega roda svama okolišati kao s nekom iz otmjenih krugova!– Šta-a? A, molim vas, kako vi to okolišate s damama iz otmjenih,

bogatih krugova?– Njima udvaram samo izdaleka. Priređujem serenade, razgovaram

fino i duhovito, ali to vi, mala guščice, ne razumije te. Otmjenoj damine možeš naprečac predložiti sastanak, kao vama.– A, molim vas, po čemu znate da ja nisam dama iz viših otmjenih

krugova?– Ha-ha, dražesno pitanje! Po tome što se ne vladate fino, ne

govorite duhovito, a haljina dokazuje da ste neka sobarica. No meni sesviđate, vrlo mi se sviđate, i makar sam otmjen gospodin, ipak bih vaspoljubio i zagrlio!– Ako ja ipak jesam dama iz otmjenih, bogatih krugova?Ako sam uzela haljine svoje sobarice da se mogu po volji naša liti s

gospodičićima koji se hvataju na suknje kao čički?Ona ustade, uzdigne glavu i reče savršenom francuštinom, s

pojačanim patosom:– Vaša milosti, vaše ponašanje nuka me da skinem krinku sobarice i

da se oslobodim nametljivosti! Moji izleti u Prater samo su pustolovinaodlične dame!– Madame, oprostite! Ja, ja sam to slutio jučer, i zato sam bio danas

nasilan, kako bih vas prisilio da se demaskirate.Tad tek skine kavalir šešir, izvede ceremonijalni okrug u zraku i

podigne ga uvis u znak počasti.– Dopustite, vaša milosti, ja sam preuzvišeni knez Eugen

Khevenhiller, najmlađi sin slavnog nadmeštra preslavne carice, njezinaveličanstva Marije Terezije, i molim da me počastite da me nazovetesvojim slugom!Ona se pokloni oponašajući kavalira.– Vaše visokorođe neka izvoli primiti do visokog znanja da se

nalazim u nepoznatom gradu i da želim ostati incognito.– Vaše gospodstvo nije iz Beča?– Ne, ali moj slavni rodni dvorac ne leži odviše daleko.– Očito slavni djedovski dvor?

W

– Jest, bogat milijunima i slavom, dvorac kao neka putna postaja.Zaustavljali su se tamo svi putnici, dakako velikaši, da iskažu častmojoj kući. Čak je i bavarska princeza bila jednom naš gost!– Bavarska princeza? Slutim, vi ste vrlo, vrlo odlična obitelj! Ali,

vaša milosti, ne biste smjeli ovako sami izlaziti! Mladoj bi gospođiciplemenitog roda to zamjerili...– Ja sam, ah, udovica! Mlada udovica. Žalosno, zar ne?Vjenčala sam se samo s prokuratorom,1 dok je moj vjerenik bio u

Egiptu i prije nego što se vratio umro je od groznice.Udovica sam, a da nisam bila ženom! Moj brat, princ, Ligne, oh,

gospodine, izdala sam se! Za ime Božje, ja sam ovdje incognito.On skoči s klupe ushićen.– Visosti, evo polažem časnu riječ da ću čuvati vašu tajnu, dok vaša

visost želi! – pri tom se pokloni ceremonijalno zao kruživši nogom izaglibi izrezanom cipelom u malu baru.Ona priguši smijeh i pokloni se oponašajući diskretno njega– Vaša

preuzvišenosti, ja sam, ja sam udovica vojvode od Brabanta, KlaudijaTeofila Mercedes Graziosa. Došla sam u Beč zbog vrlo delikatne stvari.Ne znam upravljati svojim golemim milijunima; ne znam razlikovatipile od teleta, žito od bundeve, i zato me brat, princ Ligne, želi udati zanekog dvorjanina cara Josipa. Car to podupire, a ja želim prije upozna tito društvo. Vjerujte, teško mi je, jer bih se udala samo za čovjekakojega ljubim i koji bi mene ljubio. No, svakako bi morao bitidvorjanin, jer to mi pripada po visokom rodu. Mati mi je bila princeza,otac princ.Mladićeve sive, male oči igrale su, a šminka na njegovu licu nije

mogla prikriti nade koja je u tom času sijevnula.– Osjećam da me vaše visokorođe shvaća – nastavi ona promatrajući

ga ispod oboda šešira – i zato ovako iskreno skidam veo s tajne svogaživota. Želim upoznati svoga budućeg muža, ali ovako na ulici,incognito. Čula sam da se car ovuda često vozika, ali ova tri dana nisamga vidjela. To mi je čudno, jer čak govore da se na toj šetnji uvijeksastaje s nekom ljepoticom.

1 Prokurator – visoki činovnik koji je upravljao carskim zemljama u imecara, namjesnik.

W

– Sada razumijem zastoje visost dolazila ovamo. Želite incognitoupoznati cara. A mene je srce vuklo da vas oslovim!Ah, visosti, kako sam sretan što smijem s vama dijeliti tajnu i,

molim, zapovijedajte sa mnom! Posvećujem se vama i vašimzapovijedima!– Hvala, prijatelju! Oprostite ovu plebejsku riječ. Ja ću više puta

izaći incognito da upoznam meni određenog zaručnika i njegov krug, iako mi se ne bude svidio odbit ću udaju.– Visosti, slutim da vam se današnji dvor i njegovi ljudi ne mogu

svidjeti. Carski dvor ne postoji, to je skupina prostih ljudi s kojima mi,visoko plemstvo, ne možemo razgovarati.Car je samo građanin, što će tek biti dvorjanin?– Da bar nađem drugoga! Takvoga koji je bio na dvoru u prošlosti.

Da samo ima dvorsku titulu. To sam dužna svome visokom rodu.– Visosti, evo cara! To je on sa svojim tajnikom. Vidite li?Vozi se u zelenim kolicima, i sam upravlja sa dva kljuseta!– Dva kljuseta, a mogao bi imati najplemenitije ždrijepce! I oni bi

uživali da ih dade goniti svome kočijašu! Je li, kneže?– I te kakve plemenite ždrijepce! Car je posve ponizio carsko

dostojanstvo. Jede samo govedinu i kupus.– Kakvo prostačko jelo, fuj! Ne, neću ga posjetiti! Ne, ne, kupus, to

nisam nikada u životu vidjela! Gledajte, druga kola.Ah, gle, u kolima sjedi u crno odjevena ljepotica. (To je ona

bezobraznica, ona i doktor). To će biti sigurno carev liječnik?– Ne poznajem ga. Vi poznajete damu?– Čula sam o njoj da je počela bulazniti u crkvi. Car ju je poslao

liječniku da je liječi. Vrlo zanimljiva žena, ali sada sam vidjela cara imogla bih se vratiti, je li?– Visosti, spreman sam, dopustite mi da uzmem kočiju.– Ne, voljela bih ići pješice. Od kolijevke do danas, uvijek sam u

kočiji. Čeznem za tvrdim tlom pod nogama!On ustade i širokom gestom pokloni se zaokruživši nogom po

španjolskoj dvorskoj etiketi.– Oh, visosti, presretan sam!Ona ustade i, oponašajući njegov poklon i glas, odgovori:

W

– Preuzvišenom sinu preuzvišenog oca moja duboka zahvalnost!Pođoše alejom Pratera.Po mraku stigoše u grad. Ona pokrije lice gustom bijelom koprenom.U vrevi svjetine opazi dva u smeđa gospodska odijela obučena

gospodina kako prolaze ulicom. Unatoč njihovim tamnim građanskimvlasuljama prepozna cara i tajnika Davilu. Vodila je svoga pratioca svedo osvijetljenih prozora kavane "K zmiji".– Kneže, vaša služba počinje! Otpratite me u ovu prostačku kavanu.

Umirem od gladi! Poznaju li vas, kneže, na dvoru?– Ne, ja sadašnji dvor, naime, bojkotiram! Ali moj otac bio je caričin

pouzdanik, a ja sam kao dječak bio njezin paž. U ovu kavanu ne dolazinitko tko bi me poznavao. Uostalom, moj ogrtač je kao paravan.Zaklonit ću se njime.Polako su ušli u prizemnu prostoriju u kojoj su sjedili građani. Neki

su kartali, neki igrali domino, neki pušili lulice. Duhan je zaudarao.Oboje je sjelo u jednu udubinu tik željezne peći. Naručili su

čokoladu. Mladi knez je okrenuo leda kavani, da ga nitko ne vidi, a onaje okrenula leđa stolu za kojim je sjedio car i njegov tajnik. Tako ih je uogledalu mogla krišom promatrati.Car se nagne prema Davili.– Reći ću vam zašto sam došao. Žena mojega lakaja u Burgu tuži mi

se da njen muž potroši sav novac na konobaricu ove kavane, a ona sdjecom nema što jesti. Nisam slutio da je to moguće. Danas je tražiodopust. Vidjet ću da lije ženina tužba istinita.Car uze bilježnicu i stade nešto bilježiti. Tajnik je gledao po dvorani.

U velikom zrcalu sretne se s očima od kojih mu srce jače zakuca. Šešir ihaljina pokazivala je građanku, ali sličnost očiju privuče ga i on sezabulji u ogledalo. Vidio je samo širok žuti šešir a pod njim bradicu,male usne i bijeli niz zubića.Car instinktivno podigne oči, poprati tajnikov pogled i zaustavi se

također na ogledalu što je odražavalo šešir, koji se još dublje sagnuo ipokrio lice. Car se okrene i ogleda djevojčin stas. Tada opazi muškarcakoji je ušao u kavanu.– Moj lakaj! Vidjet ćemo što će učiniti. Molim vas, prošećite

lokalom i zavirite u lice onoj tamo sa šeširom. Ali oprezno!

W

Uz nju je plemićka frizura, pazite da je ne izazovete. Ako tu damupoznajete, budite još oprezniji. Stas i kretnje poznajem odviše dobro.Davila pođe.Iza carevih leđa netko je debatirao. Dvaput se čula riječ car. Budući

da nije mogao čuti, on ustade da ih vidi.Nad modrikastim stolnjakom naslonilo se na ruku debelo rumeno

lice s jakim crvenoplavim brkovima. Njemu nasuprot iza velike čašepiva mrgodilo se vrlo široko podbulo lice s debelom donjom usnom.Car se pokloni.– Oprostite, gospodo, vidim da ste domaći, a ja sam ovdje stranac.

Htio bih vas zamoliti, ako dopuštate, za neke upute.Ovaj sa crvenoplavim brčinama prijatno se nasmiješi.– Samo vi sjednite, gospodine, nismo mi gizdavi! Svakome rado

učinimo uslugu, ali i otkrešemo istinu!– To baš nije artikl na kojemu se dade mnogo profitirati, ali ja bih

vas molio: dolazim iz Italije i, molim, recite mi kako bih mogao doći kcaru?– K caru? K njemu možete baš tako kao k meni! Idite u dvor i kažite:

"Hoću k caru!" Pustit će vas u "kontrolorgang", pa mu možete reći štohoćete. Prošla su vremena kada su samo napudrani bili gospoda. Car jes nama purgarima jednak. Nema gizdelina koji badava žderu našežuljeve. Nema parada, nema ništa!– Kakvo je to carsko dvorjanstvo? – upita car.– E, nemojte vi tako! – živo će plavokosi. – Nije fino i sjaj no, nema

šesteroprega, dvorskih slava, dvorjana i paževa, ali ima bolnica,sirotišta, kuća za gluhonijeme. Imamo rodilište, dapače i za neudaterodilje, škole i kuće za siromahe. Sada se oni ne skicu po ulicama kaonekad. Zar to nije bolje?– Wiirth je zato tako oduševljen pristaša cara – uze tumačiti onaj s

nabuhlim očima – što ima tvornicu koža! Otkada je car zabranio uvozstrane robe, porastao je Wiirthu trbuh! U početku je lajao na tunovotariju kao pas na praznu zdjelu!– No, da, ljudi su rekli da smo propali. A kad tamo, pomogli smo se.

Nema strane robe, tvornice su se podigle preko noći kao gljive, a nije lito pravo? Ti se nemaš na što potužiti!

W

Trguješ više nego prije, dragi moj! Bunili smo se protiv carevihnovotarija, a ipak je on u pravu!– Samo nema pravo u tome što ne poštuje svece. Znate, gospodine –

reče onaj nabuhlog lica caru – naš car naprosto ukine blagdan, kao da susveci dvorski paževi koje je on otpustio!– Što brbljaš? Zar nema svetaca koji nemaju blagdana, a ipak su

sveci?– Možda vaš car misli da i medu svecima treba da bude jednakosti

primijeti – car.– Vi ste pametan čovjek! Jest, tako je! Što je manje svetaca, to više

napravi tvornica koža.– A ja manje prodam robe u dućanu! Molim vas, gospodine, kod vas

u Italiji ljudi su pobožni. Pomislite, šta bi rekli da car ukine procesije ihodočašća? To su sveti dani. Ljudi se mole.– Šta? – ljutio se njegov brkati drug. – Pili su i lokali kao svinje!

Djevojke i momci nisu molili krunice, a drugi dan nije nitko bio zaposao. Kože su mi se kvarile!– A koliko je propalo krčmara, licitara i trgovaca na proštenjima? To

ne pitaš?– Ne brundaj! Dok je bio stari red, ti si krepavao, danas ti je narastao

dvostruki trbuh! Govoriš protiv cara zato što kod tebe kupuju gospodinnadbiskup Migazzi i dva smrdljiva baruna. Oni bi cara utopili u žlicivode, zato što je kmetove proglasio slobodnima. Nije li to pravo?Čitava država nije imala toliko žita i kukuruza koliko ga ima samo našaAustrija otkada seljaci oru svoju zemlju.– Ne govorim protiv toga, ali se bunim zato što je car bezvjerac,

luteran. Nema u crkvi svoje klecalo!– On se moli s drugim ljudima i stoji u crkvi kao svaki purgar. Znam

to, rekli su mi ljudi koji su ga vidjeli svojim očima.Čovjek koji svakome pomogne, svakoga nadari, ne može biti luteran

i bezvjerac. Da on ne goni vatrogasce, već bi pola Beča izgorjelo! Sveon radi! Istina, jedno mu i ja zamjeravam.– Što? – upita car.– Pogrebe! Pomislite, ne da pokapati ljude kao što Bog za povijeda,

u lijesu, nego samo onako, kao razbojnike, u plahti!

W

Kaže da tijelo treba da što prije istrune i da je šteta drveta.Jeste li kada što takvo čuli, gospodine? – zapita on cara.– Čuo sam da su Krista umotali u plahtu i tako su ga pokopali. Naše

tijelo nije svetije od Kristova.– To baš nije laž! Znate, zapravo je meni svejedno kako će mi trbuh

poleći u zemlju, u lijesu ili u plahti, ali bogme svoju mater, tako mipoštenja, pokopat ću u lijesu, pa da mi car odreže glavu!– Svoju mater, zašto baš svoju mater? – upita Josip.– Gospodine, moja je mati bila prava mati. Ona se za mene mučila.

Gladovala je da me othrani i postavi na noge. Njoj ću dati pošten lijes, abogme i svojoj ženi. Ne daj Bože da umre prije od mene, i ona jezavrijedila pošten pokop. Odbila je bogataša da uzme mene siromaha.Mi smo dvadeset godina zajedno. Nikada od nje nisam čuo žalne riječi,pa da nju (ne dao Bog da umre prije mene) pokopam u jamu kao pseto?Gospodine, cijeli život ne bih nigdje našao mira!– Tako? Hm, tko ima mater koja se za njega žrtvuje i ženu koja ga

ljubi, dakako, to je teško!Car se zamisli a trgovac podbuhlih očiju započne:– Svaki dan novotarije, a sve stare običaje, sve lijepe stari ne car

odbacuje!– Gospodine, a čime se vi bavite? – upita kožarski tvorničar cara.– Sabiranjem starina, starog željeza, starih grbova, pergamena i

sličnog smeća.– A je li to donosi štogod?– To je lud posao!– Bilo bi pametnije – prišapne trgovac caru – da se sa mnom udružite

i da krijumčarite datulje i smokve iz Italije.– To se ne smije! – reče car.– Ne smije se, ali tko je pametan može, a vi ne izgledate glupo.– Nisam sasvim glup, ali vi ste prije zagovarali trgovačke interese

protiv carevih odredaba. Ako biste krijumčarili, oštetili biste svojekolege za koje ste se toliko zauzimali. To je grijeh, a vi ste i pobožni.– Jesi li čuo? – nasmije se tvorničar kože. – Baš te obrisao taj

gospodin! Ali vi neprestano promatrate našu konobaricu.Gospodine, manite se, preskupa je!

W

– Konobarice kod vas zabavljaju i gospodu?– Razumije se, ali to je samo za bogatije ljude. Kavanar ubi re od

svakoga kavalira i svoj porez!– E, sada zbogom! Hvala na društvu i ljubaznim uputama!– reče car i priđe Davili koji je stajao u blizini stola.– Jeste li zavirili u lice gospođici što nas promatra u ogledalu?– Sakriva ga šeširom i rukama.– Svejedno! Poznajem je po stasu! Taje gospođica Marica!Aon?– Ne poznajem ga. I on se krije.– Ostat ćemo! Kavanaru, htio bih partnera za šah.Kavanar požuri da nađe druga za igru, a car stade pričati Davili:– Jeste li vidjeli mojega lakaja? Sjedi ovdje! Troši čitavu plaću na

konobaricu, a žena nema što jesti. I druge konobari ce ne poslužujugoste samo kavom i pivom. Uredit ćemo to!Kavanar se ogleda, namigne mladom gospodinu u crnom

baršunastom haljetku i saopći mu da neki gospodin traži partnera zašah. Mladić odmah pode k nepoznatom građaninu i pozdravi.Sjeo je k stolu i car započne igru.Tajnik se skutri pazeći na svaki Maričin pokret. Car se naoko preda

igri, ali ju je i on kriomice gledao.Nakon dovršene igre car upre oči u svoga partnera.– Sudeći po širokom uvojku frizure i lošoj igri, vi ste umjetnik?– Mnogo bolje sviram glasovir. Uza sve to nemam uspjeha u Beču.– Gdje ste bili dosada?– U Innsbrucku, u nadbiskupskoj kapeli, ali me on ponizivao kao

slugu.– I došli ste u Beč.– Prije dva tjedna, ali ovdje moje skladbe ne nalaze odziva.Čuo sam da je car vrlo glazben. Htio sam pred njim odsvirati koju od

svojih skladbi, ali mi kažu da ne drži mnogo do mojih kompozicija.– Možda ih ne razumije. Smijem li pitati za vaše ime?– Zovem se Amadeus Mozart.– Vi ste Mozart? Pokušajte, gospodine, otići ravno k caru i

pomognite mu da vas shvati! Ljudi koji čitav dan slušaju škripanje

W

svoga pera ogluše za skrivene čari glazbe. Idite k njemu i otkrešite mu:"Ja sam Mozart, umjetnik sam, slušajte me i sudite!"– To sam mu već i ja savjetovao – upadne od susjednog stola neki

nasmijani dobroćudni građanin, koji je žvakao kobasicu. – Neka ide u"kontrolor", može tamo i odrpanac, kako ne bi on! Kažu da je i carmuzikant.– Nešto udara po glasoviru, kaže njegov nagluhi dvorski meštar –

nasmije se car. – Gospodine kavanaru, što se doga da? Zašto se ljudiokupljaju na ulici?– Kažu da će ovuda proći car, pa čekaju.– Tako? Ne biste li još jednu partiju, gospodine Mozart?– Idem da pogledam cara! Nisam ga još vidio. Ne biste li pošli i vi,

gospodine?– Hvala, ne zanima me!Purgar jedući kobasicu dobaci:– Čujte, vi ste stranac, mogli biste pristojnije govoriti o našem caru.

Nitko se ne brine za nas kao on!– To mu je dužnost!– No, vi sigurno spadate u one sa sedam rogova na grbu.Da mi se ne žuri opalio bih vam ja! – reče masnim ustima odlazeći iz

kavane.Marica također sa svojim kavalirom izađe iz lokala na ulicu.– A zašto čekaju cara? – upita Josip kavanara.– Negdje se srušila stara kuća i pokopala ljude. Car će sigurno poći

tamo. Mora ovim putem. Samo mi goste tjera iz kavane!– I mene, posljednjega! Dođite, Davila! Kada su izlazili, šapne Josip

tajniku:– Moja je maska izvanredna! Ni kavanar me nije prepoznao!Ovako ćemo odsada izlaziti! Dolazi kočija. Žurite se, trebamo je.

Kalman se vozi s damom? Svejedno! Idemo!– Ne možete dalje, ovuda će proći car! – vikali su ljudi kočijašu.–Purgari su zaustavili kola u kojima je sjedila dama u crnini s

doktorom Kalmanom. Začas je car bio kraj kočije.– Madame, ja sam Ignac Salm, dopustite mi da sjednem u vašu

W

kočiju sa svojim pratiocem. Dogodila se nesreća, moram tamo!– Molim, izvolite! – odgovori Kalman umjesto nje, prepoznavši cara.

Kočijaš potjera konje.– Štoje to? Što vi to? Stanite! Ovuda će car! Zaustavite ih! – vikao je

netko.Kočija odjuri.Marica je sakrivena u gužvi s knezom promatrala taj prizor. Zatim

pode u susjednu ulicu i sjedne u fijaker.– Oprostite, kneže, ne mogu vam odati svoj stan, ali kad vas

ustrebam javit ću vam se na vašu adresu. Do viđenja, dragi kneže!– Čekam zapovijedi vaše visosti!Marica se odvezla.Na Herrengasse, pred velikom kućom "Modre golubice", izađe iz

kočije, požuri uz stepenice, ude u svoje sobe, tiho se preodjene i ode usalon kojim je uzrujano šetala barunica.– Gdje ste opet bili, gospođice? Vi me upropašćujete! Što bih

učinila, što bih rekla da dođe car i pita za vas?– Neće doći! On ima drugoga posla!– Što vam je? Plakali ste?– Pa što je onda? Da, plakala sam! Kad mi je volja hihoćem, kad mi

je volja plačem!– Gospođice, vi ste posljednjih osam dana sasvim drugi.Što je postalo od vas?– Udovica!– U-do-vica?– Dvostruka udovica!Barunica se nasmije.– Vi se, barunice, smijete kad ne treba! Idem spavati! Laku noć.– Ako dođe car?– Recite mu da se na mene srušila kuća i pokopala me, ali me nema

tko spasiti.U dvoru je tiho. Svjetla su pogašena. Tajnik Davila uspeo se u

krajnje krilo dvora za dvorsko osoblje i otvori vrata svoje sobe. Nadknjigama sjedio je liječnik, barun Kalman.– Mene čekate, skrbnice?

W

– Studiram jednu Van Swietenovu raspravu.– Mislio sam da ste otišli s onom ljepoticom s kojom ste nas povezli

k porušenoj kući.– Reci mi, jesi li ti cara savjetovao da se posluži našom kočijom ili je

to bila njegova ideja?– On me u žurbi povukao. Zašto pitate?– Tako, zanimalo me. Znaš kako je bježao od te žene. Dok je ležala u

bolnici neprestano me molila da je car posjeti, ali se nije odazvao. Onaje jedino stvorenje koje on neće slušati, a danas je uletio u kočiju kaoona u njegov kabinet.– Ne bojte se, to se dogodilo samo zato da što prije stigne na mjesto

nesreće. Neće se on opeci na njenim plamenim očima!Kako su samo zurile u njega! Što je zapravo s tom ženom?– Ozdravila je i ne zna za svoju pustolovinu u carevoj kući.– Čija je? Tko su njezini roditelji?– Ne znam. Otkada joj se vratila svijest šuti, stanuje u unajmljenoj

kući, ali tamo je zovu samo madame i nitko joj ne zna pravo ime.Posjećujem je po carevoj i njezinoj želji.Vozim je u šetnju, ali neće drugamo nego onim putovima kojima se

vozi car. Do ludila ga ljubi! Zagonetna žena. No, reci što je bilo kadasmo vas iskrcali iz kočije?– Otišli smo do porušene kuće. Bogami, bio je to strašan prizor!

Porušeni zidovi strše u noć, na njima stoje ljudi s fenjerima. Oko nasprestrašena lica publike. Iz ruševina čuješ grozno jaukanje. Pravi užas!Car se naprosto gurao u masu, jedva sam ga slijedio. Redar ga jezaustavio: "Gospodine, samo oni mogu na mjesto nesreće koji sedobrovoljno prijave za pomagače!" Car je odgovorio: "Prepokorno sejavljam dobrovoljcem!"Pustio nas je. Naišli smo na ljudsku glavu koja viri iz ruševina.

Čovjek je bio živ. Car klekne i stade brzo odgrtati opeke s nesretnika ibodriti ga, da ne svisne od očaja. Pomagao sam mu. Kako sam seosjetio sretnim! Ja sam jedini uz njega!– Zanesenjače! Nije ga nitko prepoznao?– Nitko. Tada dođe komesar. Kad mu je pogledao u oči znao je

odmah koga krije crna građanska vlasulja. Komesar se sagne na poklon,

W

a car mu dobaci: "Sagnite se radije k ovo me jadniku!" Komesar sepošteno zbunio. Car je sve sam određivao i spašavao je ljude.– To je njegov tempo!– Vjerujte, svima je nestalo daha. Čim je posljednji bio izvučen

ispod ruševina, opet smo se ugurali u masu koja nije slutila da jenajrevniji spasavalac u smeđoj građanskoj odori bio car. Nemate pojmakakvim je nježnim riječima tješio une srećene i njihove obitelji. Božemoj, ljudi su plakali, a ujedared je netko poviknuo: "Pa to je, ljudi, car!"Masa kliče, hvata ga za kaput, a on je izmaknuo.Našli smo se na uglu ulice. Komesar ga je slijedio. A sada čujte: car

sjedne u kočiju, uzme fenjer i na sjedalu kočije rješava sve. Kočija sepretvorila u carski kabinet!– Kakve je odredbe izdao?– Da se unesrećenima isplati tisuću dukata i da se sve obitelji smjeste

u dvorske gospodarske zgrade. Već sutra komi sija će pregledati svestare kuće i stanovnici trošnih zgrada smjestit će se u samostanuaugustinaca.– Dobro je to, iako neće obradovati nadbiskupa Migazzija.Zatim ste se vratili u dvor?– Da, i radili smo.– Čuo sam u predsoblju kako ti je diktirao neku naredbu o

krijumčarenju.– Da, zamislite, u kavani je saznao da ljudi unatoč njegovoj odredbi

krijumčare, pa je odredio da se sva krijumčarena roba uništi javno natrgu.– Još je nešto diktirao?– Jest, izdao je zabranu držanja ženske posluge u svim lokalima.– Opet će biti vike protiv njega! Gostioničari će graknuti.– Neka! Kod "Zmije" vidjeli smo na svoje oči da konobarice

zarađuju i nemoralnom poslugom. Svoga lakaja otpustio je zato što trošinovac na konobaricu. Dodijelio mu je penziju, ali će je podizati žena.Čas prije bila je ovdje i plakala je pred carem. On joj je doživotnoodredio mjesečno osam forinti.– Znam ja da on ništa ne radi ako se sam ne uvjeri. Nego, htio sam te

pitati što se događalo kada smo se vozili u kočiji?

W

Car te pitao: "Je li ona ostala u kavani ili je otišla?" Za koju se ženuzanimao?– Ah, ne govorimo o tome!– Izdaješ se! Već u kočiji slutio sam da te pita za Maricu, samo mi se

činilo čudnim da bi gospođica dospjela u kavanu.– Bila je tamo preodjevena.– Oponaša careve navike preodijevanja i lutanja po gradu?Krasno!– Ne znam zašto to radi. U ogledalu je neprestano promatrala naš

stol. Zašto?– Zašto? Uhodi cara!– Uhodi? Znači da ona ipak njega ljubi?– Valjda ne mene! No ti si uistinu neoprezan! Kada si danas u kočiji

odgovarao na careva pitanja o gospođici.denuncirao. I budala mogla je opaziti da si u nju zaljubljen. I car je to

vidio.– Po čemu to sudite?– Rumenio si i blijedio, a glas ti je drhtao. Car je plemenit,

širokogrudan, ali srce, znaš li što je srce u ljubomori? Neman koja grizebjesomučno! Ti si se izdao!– Car je opazio? Zaista je opazio?– Tobom vlada krv! Moje opažanje je hladno i velim ti: jest opazio

je! Čak mi je namignuo i nasmiješio se.Mladić obriše čelo.– Opazio je? A ipak me slao gore. Nemoguće! Ili me htio iskušati.– Kamo te poslao?– Kada smo se vraćali s mjesta nesreće zaustavi kola u Herrengasse i

pošalje me gore k njoj s nalogom da ga najavim za deset sati uvečer. Nobarunica poruči da je gospođica bolesna. On nije ništa rekao i odvezlismo se u dvor. Malo prije svršenog posla dade mi pismo da ga pošaljemgospođici.– Poslao je pismo? Čuješ li? Smućujete to pitanje? Da ga nisi

zadržao?– Držite li da sam podlac? Prema njemu? Skrbnice moj, kako

smijete...

W

– Ljubomorno srce jače je od svih naših kreposti!– O cara se ne mogu ogriješiti niti zbog nje!– Pismo si, dakle, poslao?– Nalog glasi da ga šaljem sutra ujutro. Pismo je kod mene.– Hvala Bogu! Nisi ga dirao? Da ga otvoriš saznao bi gorku istinu.

Neizvjesnost je ipak nada.Mladić je nijemo gledao preda se. Zjenice su se širile. S oba dlana

pritisne tjeme glave.Kalman je udobno sjeo i nastavio:– Opet crv kopa u tebi! To valja dokrajčiti! Sjedni ovamo k meni.

Zakleo sam se tvojoj majci da ću te paziti kao sina; znaš kako ona dršćenad svojim jedincem! Dakle, otvori karte! Što je s tom djevojkom? Je lite smotala ili uzbudila strast? Govori, sinko, kao da se ispovijedaš ocu!Je li ona kriva za tvoju omamu? Zaplela te? Mladić klone glavom nastol.– Skrbnice, ja sam strahovito nesretan!– Nesretnice! Otkada traje to i kako je počelo?– Kako? Ne znam! Kada ste me doveli u carevu službu on me

zavolio. Vodio me posvuda, čak i u Luksemburg. Tada sam vidio nju ubijeloj haljinici, s bijelim šeširom, ispod nje ga tamnoplave oči, kao dvakolutića neba u bijelim oblacima!Smijala se. Čavrljala je. Njezine su riječi bile orošeno cvijeće!– No, no, okani se cvijeća.– Prvi put kad sam veslao čamac s njom pitala me odakle sam, imam

li majku i oca, i volim li cara. Svirao sam joj često violinu. Hvalila me,razgovarali smo o caru, uvijek o njemu.To me nije uzrujavalo. Ako ga ja obožavam, kako ne bi ona, kad joj

je zaštitnik? Oh, bio sam najsretniji čovjek na svijetu!Volio sam ih oboje, obožavao sam ih, uživao sam, dok me pri je

osam dana, one noći, niste probudili iz predivnog sna.– Kamo sreće da sam to učinio prije! A sada, čuj, ti si u velikoj

opasnosti da uništiš svoju majku. Čekaj! Ne skači! Ona od tvoje karijerekod cara očekuje ispunjenje svojih nada. Znaš li da je vaš imetakpropao? Jest, zato sam te doveo na dvor.Zbog majke, u njezino ime, pozivam te da se okaniš te djevojke.

W

Moje sumnje ne moraju biti dokazi, ali sam uvjeren, po različitimpromjenama kod cara (a po njezinu vladanju možeš prosuditi i sam) daće je car uzeti (ako već nije) za ljubavnicu. Što je, Davila? Smije limuškarac jecati?– Zašto, zašto ste mi to rekli? Vi ste me ubili!– Inficiran si tom ljubavlju. Pokušaj se bar liječiti. Gore glavu! Budi

muž i sin! Konačno, možda se varam, možda nije sve – onako kakomislim. Promatrat ćemo odsada tu stvar, razumiješ, i ako nađemodokaze, tada će biti drugo.– Dokaze? – šaptao je mladić preda se. Ruka mu se instinktivno

prisloni o džep. Od toga se strese kao pas kad ga zarone u vodu. Pode kumivaoniku i nakvasi čelo vodom.– Tako, tako, to je dobro! Hladna voda budi! A sada idemo, sinko!

Budi pametan, tko zna što se sve krije u tome. Ne izvjesnost je dobra.Laku noć!– Čekajte, još trenutak!– Imaš mi još što reći?– Nešto bih vam dao.– Zašto okolišaš? Reci, sinko moj, što je?– Uzmite carevo pismo za nju.– Ipak bi ga otvorio?– Molim vas u ime majčino i svoje, ne osudite me! Neću ga otvoriti,

neću! Bila bi to podlost. Odviše ljubim cara. Ipak ne želim ostati s timpismom čitavu noć sam!

CRNI ANĐEO ČUVAR.

Stepeništem carskog dvora uspinje se svečano napirlitan knez EugenKhevenhiller i vodi svog oca u svečanoj odori dvorskog nadmeštra.Pognut je, mršav, navoran, nalik osušenoj grani. Starčeve oči traže upustom dvoru stari ugasli sjaj. Svaki drugi korak zaustavlja se.– A staje to, moj sine? Gdje je špalir lakaja? Dvorjani? Ne!Ne mogu! Idem natrag! Neću da vidim ruševine starog car skog

dostojanstva. Neću...– Preuzvišeni oče, mislite na milijune vojvotkinje od Brabanta i

W

žrtvujte se.– Oh, ne znaš kako je koračati grobljem nekadašnje slave.Ti si bio dječak kad je ovo bio carski dvor. Oh, moj sine, dvor je bio,

njen dvor! Sjajni dvorjani, paževi, garda, dostojanstvenici su seuspinjali ovim stubištem. A sada? Što je od njega učinio caričin sin?Ruševinu, sramotu!– Evo, već smo u predvorju. Dolazi nam u susret dvorski komornik

grof Keglević.– On je dvorjanin? On je majurski upravitelj! O, o!Grof Keglević se približio i pozdravi:– Njegovo je veličanstvo obaviješteno o vašoj posjeti, kneže!

Izvolite, povest ću vas dolje!– Kamo dolje? Kako dolje? A dvorane za primanje?– Sada su prazne. Car prima u međukatu.– Car u međukatu? Grofe, carevi nisu nikad u ovoj kući pri mali u

međukatu. Gdje su vam špaliri lakaja? A špaliri dvorjana? Dvorjanke?Gdje je vrhovni ceremonijar?– U nas nema ceremonija.– Tko uči dvorske dame korake kod poklona?– Nema dvorskih dama na ovom dvoru, ni španjolskih po klona.– Tko dodaje caru manteau noir?2 – pitao je kratkim dahom starac,

uprt o svoga sina.– Manteau noir s poklonima i čitavim carskim paradama spremljen je

u muzej. Izvolite, mi smo na cilju. Ovuda, molim, gdje su uredi.– U kancelarijama prima njegovo carsko veličanstvo?– Ne, već pred kancelarijama, u hodniku. Evo, tu smo!Starac je stao poduprt o štap i kao izbezumljen zurio u dubok hodnik

sa svodovima na lukove i na dvorište otvorenim malim prozorima. Sobje strane zida dvored ljudi: dame u svili, seljakinje u rupcima,gospodin u baršunu, radnik u zakrpanom haljetku.– Vidite, ipak imamo špalir! – primijeti Keglević. – Ovi čekaju cara,

međutim, idemo dalje. Izvolite!Drhtavim korakom stupi u veliku uredsku sobu, pa u drugu i treću.– Ne vidim nikoga nego ljude koji pišu i ne čujem ništa nego2 Manteau noir (franc.) – crna mantija.

W

škripanje pera. Staje to grofe?– To su uredi. Molim dalje, samo dalje! Neka izvoli vaša milost!

Ovo je predsoblje careve radne sobe. Tu već čeka i knez Bathyany, vašstari znanac. Molim da se strpite dok veličanstvo svrši posao, a menečeka dužnost.Grof Keglević se oprosti.Starac Khevenhiller klone u naslonjač. Ugasle oči pune su suza.

Bathyany mu priđe tronut.– Kneže, moj stari prijatelju! Kako tužan sastanak nakon slavnih

prošlih vremena u ovom dvoru!– Dvor, dvor koji nema ceremonija, lakaja; njegovo veličanstvo zovu

"car"! Jeste li čuli grofa? Samo jedanput je rekao "veličanstvo". O, o,pravo mi se tužila velika pokojnica! Govorila mi je: "Moj prijatelju, sinmoj pokopat će carsko dostojanstvo, pokopati dinastiju, državu i sebe!"Ona je slutila!Nigdje znaka carstva: ni špalira, lakaja, dvorjana; sve zaudara po

konjušarima i kravarima!– I kravaricama! – prišapne Bathyany. – Nikada nije trpio žene, a

sada, kažu, s njim zapovijeda jedna koju je pokupio negdje naputovanju.– Približite mi uho da vam nešto kažem. On je lud! Vjerujte! Čim je

stupio na prijestolje ja sam vidio prve znakove njegova ludila. Našaosam ga kako u peći pali državne obveznice, svoju baštinu! Dvadeset idva milijuna što je država dugovala njegovu uzvišenom ocu on jepoklonio državi! Lud je, lud!– I zloban, kakav je bio uvijek! – šapne Bathyany u kneževo uho.– Već jedan sat čekam ovdje! Recite, kada smo čekali u predsoblju

da nas primi carica?Obojica su brisala suze.U kabinetu je car brzim koracima šetajući gore-dolje govorio u pero

tajniku:– ...i prema tome ubuduće se ima porez odmjeriti prema veličini

imetka, čime se državni doprinos podjeljuje na svakoga državljanina,bio on plemić ili svećenik. Neću više dopustiti nepravdu da terete snosisamo seljak, radnik, industrijalac i trgovac. Ova moja porezna reforma

W

ima se shvatiti kao neoboriv zahtjev prosvijetljenog čovječanstva, i jaću ga provesti svom energijom koja pro izlazi iz uvjerenja čiste savjestida je dosadašnji poredak u plaća nju poreza nepravedan, jer plemstvo isvećenstvo oslobađa svih poreznih obaveza, a sve terete natovarujevećini naroda, koja je najdragocjeniji faktor države, na seljaka i radnogčovjeka. Zato će moje komisije izaći da zemljište strogo izmjere isvatko se tome mora pokoriti, bio biskup ili maloplemić.Ude gospodin odjeven u generalsku uniformu. Njegovo lice oštrih

crta i orlovskog nosa smiješi se.– Ah, Lasi! – oslovi ga car. – Prekinut ćemo, Davila! Sjednite, Lasi!

Još uvijek izrađujem novi porezni sistem. Detalji zadaju mnogo posla.– Došao sam da upitam ima li veličanstvo za mene kakvih naloga?Hvala Bogu, još ne! Turčin će još promišljati, što nam je draže. Htio

bih prije nego s njim obračunamo štošta u našoj kući urediti, ali, dragiLasi, moram vam ipak nešto priopćiti. Prekjučer sam bio u vojarnama.Našao sam šest prestrogih i dvije nepravedne kazne. Još uvijek nekipodoficiri boluju od starih pojmova vojačenja. Zatucite im u tikvu davojarna nije kaznionica, nego zavod u kojemu treba reda, ali i topline. Ijoš nešto. Obroci mesa odviše su markirani. Nešto obilnije! I mi volimočestit komad govedine. Pazite na prste kuharima i dobavljačima, da nekradu. Ako se pronađe što takvo, javite mi. Kaznit ću ih nemilostivo.Vojnik ionako čezne za domom, neka se kod nas osjeti dobro, da seublaži bol za kućom.– Provest ću još danas najstrožu kontrolu! Neću vas zadržavati u

poslu, samo bih još jedno želio riješiti. U okupljanju najboljih sila uoficirski zbor manjkaju nam još uvijek odlučne sposobnosti grofa igenerala Vojkffyja. Trebao bih ga u Ugarskoj ili ovdje u Beču. Kamo daga dovedem?– Tamo gdje vam najviše treba!Lasi pogleda cara značajnim pogledom i nastavi:– Veličanstvo, gospođica Marica moli...– Oprostite što vas prekidam, ali znate da ne dozvoljavam protekcije

ni sa koje strane, i zašto opetovano tražite moje rješenje? Dragi Lasi, tome ozlovoljuje. Ne poznajem nikoga tko bi se smio umiješati u državneinterese. To sam rekao i Rosenbergu. Ne razumijem, čemu opet to

W

pitanje?Lasi ponovo pogleda cara i tajnika, kao da bi htio nešto reći, ali se

pred njim skanjuje.– Znam, Lasi, u četiri i u deset očiju opetujem jednom zauvijek da ne

poznajem protekciju, ničiju, pa ni svoju vlastitu! Uvažite to!General Lasi se pokloni i ode. Car se obrati tajniku:– Davila, sad bi trebalo primiti oba kneza. Zovnite onoga koji dulje

čeka. No, nije li gospođica Marica prispjela u dvor?– U sekretarijatu se nije prijavila.– Nije? Dobro! Idemo dalje!Tajnik otvori vrata kabineta i uvede kneza Bathyanyja. Stao se

klanjati sagibljući koljena. Car ga spriječi:– Ne, dragi kneže, ne sagibljite koljena! Ja sam samo čovjek!

Sjednite! Veseli me što vas vidim tako čilog i zdravog!Godine su vas poštedile.– Veličanstvo, nismo se vidjeli odavno!– Odavno. A što bi želio moj stari prijatelj?– Veličanstvo, ne kanim iscrpiti vaše dragocjeno vrijeme, htio sam

zamoliti u vas veliku milost.– Ako je u mojoj vlasti...– Sve je u carskoj vlasti.– Ništa! Sve je u vlasti pravednosti, kojoj je šef careva savjest.

Govorite!– Veličanstvo sigurno nije zaboravilo kakvo sam povjerenje uživao

kod vaše uzvišene majke, a ipak moj sin je još uvijek samo poručnik.Uvjeren sam da to vašem veličanstvu nije poznato, i molim veličanstvoda mu dodijeli pukovniju.Veličanstvu je poznato da taj rang odgovara položaju moje obitelji.– Dragi prijatelju, vaše zasluge bile su velike, ali kakve su zasluge

vašega sina? Na svome dvoru ne poznajem prinčeve i kneževe. Sadamora svaki najprije služiti kao poručnik, i ako mu je otac bio maršal.Kod mene stoji svatko na svome mjestu. Kad vaš sin pokažesposobnosti, steći će pravo da bude promaknut. Nadam se da mupriroda nije uskratila talent.Ali, vidim, niste zadovoljni.

W

– Veličanstvo, bojim se da vaš odgovor proizlazi samo iz antipatijeprema plemstvu.– Nemam antipatije prema plemstvu, nego prema privilegijama.– Zašto, veličanstvo, zašto? Što su skrivili naši privilegiji vašem

veličanstvu? – gotovo plačno će Bathyany.– Meni osobno ništa, ali državi i ljudstvu! Na račun tih privilegija

plemstvo je uzelo sve koristi i dobrobiti života, a terete je ostavilo pukui građaninu. Priroda je dala svima jednako, nije mogla svoje duhovne imaterijalne produkte odredi ti samo jednom dijelu svoje djece. Sviimaju pravo da se koriste radom, prosvjetom, pravima čovjeka idržavljanina, svi jednako!– Neka Bog očuva veličanstvo da slijedeći ta načela ne uči ni

nepravdu plemstvu i njegovim pravima!– Privilegijima ste htjeli reći, a rekoh da je privilegije imala sretna i

bogata manjina nad nesretnom većinom. Manjina je –nanijela većini drastičnu nepravdu, bijedu koja se strahovito očituje u

bespravnosti i neznanju. Reći ću još više: privilegiji nisu samo stvaralibijedu, nego su zaustavljali svaki umni napredak i razvitak ljudstva.– Veličanstvo, kolike talente je dalo plemstvo!– Jest, dalo je, i cijenim ih, ali koliko bi ih dala ona većina ljudstva

koja nema prava ni sredstava da se posluži prosvjetom? Plemstvo usvojoj sretnoj obilnosti samo uživa i zato nema pobude da zagrabi uznanost, osim zbog lične zabave.Prestankom privilegija isplivat će na površinu bezbrojni ta lenti i

otkrit će nove stvari korisne za ugodan i sretan ljudski život. Međutim,pardon, mi smo prešli na ozbiljne stvari, a vi ste govorili o vašem sinu.Želim, dragi kneže, da vaš sin svojim radom obraduje nas obojicu!– Veličanstvo, ja sam se nadao...– Nadajte se da će vam sin zaslužiti promaknuće.Knez Bathyany ustade. Car mu pruži ruku i ljubazno ga otprati k

vratima. Zatim pozvoni.– Gospodine tajnice, gospođica Marica nije došla? Ako do podne ne

dođe, predvest ćemo je silom. Molim vas, o podne se odvezite mojimkolima k barunici Rosenberg, neka doprati gospođicu smjesta ovamo.Vi ćete se vratiti s njima. Što je?

W

Zar vam je neugodno ako vam pružim mali odmor? Kao što samrekao, dovedite je silom. Kako je u "kontroloru"?– Sve je puno ljudi.– Idemo!Brzim koracima izađe car iz kabineta u sekretarijat, gdje je radilo pet

tajnika. Prođe mimo zaposlenih ljudi i pobrza k vratima. Razgrnezastore i ude u dugi hodnik. S obje strane nepregledan dvored molitelja.Svatko drži u ruci papir.Svi su utihnuli.Car je počeo redom, od prvoga čovjeka pokraj vrata. Jedva su svršili

s prvim moliteljem kada tajnik opazi kako se u dubini hodnika, izašpalira, sakriva ljepotica u crnini i nešto šapće s nekim muškarcem uvlasulji. Lice mu odaje pedesetu godinu. Oči velike, nos oštro savinut.Njegove velike svijetloplave oči čudno su uprte u cara.– Koga to promatrate? – zapita car tiho.– Onu crnu damu. Čudno je što se krije. Zašto dolazi ovamo kada je

mogla jučer razgovarati s vama u kočiji?– Ako nam i ovdje ponovi scenu one noći u mojoj kući, audijencija

će svršiti tragikomično. To ne želim!– Veličanstvo, da je odstranim?– Do sada nema razloga. Držite je na oku. Ako je spopadne ludilo,

odvest ćemo je brzo u kancelariju.– S njom je neki čovjek. Šapću.– Nešto sumnjate? Vi ste dijete! Svi ovi ljudi međusobno šapću, a da

se i ne poznaju. Idemo, idemo dalje!– Kakva vas nevolja bije? – zapita car staru seljanku.– Teška, vrlo teška! Vi ste mi jedina nada. Muž mi je umro, a sina su

mi uzeli u vojsku.– Obojicu ste izgubili? Je li vaš sin vrijedan momak?– Suho zlato!– Neka vam zlati kuću! Dobit će otpust!Na molbu napiše car nekoliko riječi i potpiše. Starica je proplakala

zahvaljujući se, ali on pode dalje. Gospodin u crnoj odori s bijelimprslukom pruži caru molbu. On je pročita i pogleda visokog gospodina.– Vas su svrgli sa službe savjetnika i sada tražite pomoć?

W

Kakve imate škole?– Učio sam sve do "ius maturae".– Tako daleko?! Vi hoćete da vas postavim za savjetnika kraj tolikih

sposobnih i mučnim radom školovanih ljudi? Evo, ne znate niortografski pisati!– Veličanstvo, uvažite, ja sam domaći sin, u Beču sam rođen i

odgojen.– Da, da, ima više takvih koji su ovdje rođeni, a najmanje su

sposobni. Da vam pružim prilike da pokažete sposobnosti imenujem vaspisarom! Pazite, pišite čitljivo i korektno, inače nećete zadržati ni tomjesto!Na tajnikovim usnama sakrivao se smiješak. Car se sagnuo k

dječaku:– Zašto plačeš, mali?Davila iznenada upadne:– Veličanstvo, nosio je vrpce na prodaju. Neki čovjek istrgnuo mu ih

je na ulici iz ruke. Slučajno sam to gledao sa pro zora i uputio samdječaka da dođe k vama.Car se sagne:– A koliko su vrijedile te vrpce, dječače?– Oh, jako mnogo, cijelu forintu!– Zaista mnogo! Evo ti pet, i ne plači!– Pet? Moj Bože, to ne mogu uzeti! Mama će me otjerati kao da sam

ih ukrao.– A ti dovedi mamu k meni i ja ću posvjedočiti da ti ih je dao car.

Jesi li zadovoljan?Mališan se smiješio. Držao je novac s obje ruke.– Ako vi mi svjedočite, uzet ću svih pet. Hvala! Vi ste jako dobri!– Ako si ti dobar, bit ćemo prijatelji. Sad idi brzo k mami!Tajnik je promatrao ljepoticu i njenoga pratioca.– Taj me stari izaziva! – šapne tajnik, a car se nasmiješi:– Strpite se dok stignemo do njega. Ne razumijem zašto vas

uzrujava. Njegovo je lice vrlo zgodno i zanimljivo.Car priđe mladoj djevojci:– Koga se bojite, gospođice? Ne dršćite! Nisam krokodil!

W

Dakle, što je? Recite mi!– Velika sam sirota, veličanstvo! Volim poručnika vaše vojske.

Roditelji su me zbog toga otjerali od kuće, a nema nikoga da mipomogne.Car pročita molbu, pregleda dokumente, pogleda Davilu i reče

francuski:– Ljubav je suvišna zapreka našim lijepim osnovama!Bilježite: "Poručnik Korner ima kvitirati, dobiva službu policijskog

činovnika sa 600 forinti plaće, uz uvjet da oženi gospođicu MinetuHuber." Evo, gospođice, odnesite to vašim roditeljima i recite da samvam odstupio oficira. Zbogom!– Što želite vi, gospodo? – upita dvojicu odličnih plemića.– Veličanstvo, molimo da biste prekrasni perivoj Augarten zatvorili

za publiku.– Ja sam ga publici otvorio, a vi ga želite zatvoriti!– Veličanstvo, tamo danas zalazi svatko, i naše plemstvo ne može

uživati ljepote perivoja.– Neka ostane kod kuće!– Veličanstvo, htjeli bismo prirediti plemićku zabavu a da nam ne

dođe u perivoj nitko od građana.– Priredite zabavu u grobnici svojih pradjedova. Tamo ćete biti sami.

Augarten sam otvorio svom pučanstvu, jer preda mnom vrijedi poštenijii radiniji, a ne rodom plemenitiji. Ne dolazite mi s takvim glupostima!Car ljutito okrene leda moliteljima i pođe k starici s košaricom u

ruci.– Dobar dan, mamice! Vi ste došli po svoju mjesečnu rentu?Posegnuvši u džep izvadi car novac i reče:– Bilo vam u zdravlje! Do viđenja!Pred njim se nade crna ljepotica.– Madame, vi želite?– Otkriti veličanstvu povjerljivu, veliku tajnu.– Tajnu? Hm, pričekajte u sekretarijatu. Molim, ona vrata. Davila,

ako je spopadne ludilo neka je Kalman spreman! šapne car pogledavšiza damom.Iza njegovih leđa pojavio se Rosenberg i nešto mu šapne. Car se

W

okrene moliteljima:– Vratit ću se! Samo se malo strpite, ljudi, odmah ću se vratiti!Car nestade iza zastora. Pratio ga je Rosenberg i Davila. Dobrzavši u

kabinet nade krupnog visokog gospodina u redarskoj uniformi.– Gospodine komesaru, zar opet kakva nesreća?– Veličanstvo, danas su po gradu dijelili brošuru protiv vašega

veličanstva.Car pročita glasno:"Majmun na prijestolju!"No, nije loše. Bilo je već i takvih. Očito misle mene. Ako je duhovito

napisano, pročitat ćemo. Ali vi me zovete od posla zbog takveblezgarije!– Veličanstvo, smatram to važnim, a osim toga ima još nešto. Ranim

jutrom našao je redar na carskom dvoru sa sjeverne strane plakat sovom strašnom slikom.Komesar razmota velik bijeli papir s nabojadisanim crnim lijesom i

bijelim natpisom: "Josip II".Car se glasno nasmije.– Nisu me pokopali u plahti! Dali su mi lijes! Iskazuju mi mnogo

nezasluženog pijeteta. Zadovoljan sam!– Veličanstvo, sve je spremno za potragu da se nadu opasne

individue koje se rote protiv vašega veličanstva.– Tako? Dragi gospodine, ovaj lijes izvjesit ću kao ukras u svom

kabinetu, a vi, moj gospodine, posvetite svoje dragocjeno vrijemekradljivcima i razbojnicima, i tome da se našim državljanima ne rušekrovovi nad glavama, a plakate i brošu re pustite na miru.– Veličanstvo, ja sam ovaj pamflet smjesta zabranio!– Vi? Oprostite, gospodine, car to dozvoljava! Gospodin komesar ne

pozna moje odredbe o slobodi štampe. Upamtite:državu, činovnike, suce i vojsku ne dam napadati, ali s mojom

osobom mogu se gospoda zabavljati koliko ih volja. Jeste li razumjeli?Koliko ih volja! Kako sam rekao, tako ostaje! Žuri mi se. U"kontroloru" čekaju oni kojima je majmun na prijestolju vrlo potreban, ijoš ga ne kane pokopati. Gospodine Davila, idemo dalje!Car ostavi zablenutog komesara i zabrinutog Rosenberga. Po drugi

W

put uđe u "kontrolorski hodnik" i nastavi ophod.Davila je ponio iz kabineta neku tajnu zebnju probuđenu pamfletom

sa crnim lijesom i carevim imenom. Do toga časa nije mu nikada palona um da makar izdaleka pomisli na kakvu pogibelj. Stupivši s timosjećajem u hodnik sretne velike svijetle oči čudnoga starog gospodinakako prati careve kretnje.Obuzme ga nejasna sumnja. Promijeni svoje mjesto i stane tako da je

tijelom sakrio carevu pojavu pogledima nepoznata čovjeka. Mladić jeosjećao potrebu da tim očima sakrije cara koji je obilazio ljude irješavao njihove molbe. Pri tom je careve razgovore pratio mehanički,dok ih je dotada uvijek običavao kriomice bilježiti.– Što je, Davila? Rasipljete molbe! – opomene ga car.Davila brzo pokupi papire i probudi se iz misli. Njegovu pozornost

zaokupi neobična oštrina careva glasa. Pred sobom opazi lijepugrađanku.– Od mene tražite rastavu braka? Ne mogu pomoći! Idite

konzistoriju!– Molim premilostivoga cara, konzistorijne da rastavu!– Tada se ne možete rastati, jer ja se u to ne miješam.– Ali moj muž je vaš neprijatelj, veličanstvo! On svaki dan grdi vašu

osobu i vaše novotarije.– Što se to vas tiče? Što on misli o meni, to je njegova stvar, a ne

vaša. Nosite se s takvim nedostojnim denuncijacijama! A vi, mladičovječe?– Veličanstvo, htio bih učiti visoke škole. Ovo su moje svjedodžbe.– Lijepo! Vi ste talentirani! Ako je sve tako kako kažu svjedodžbe,

dobit ćete od mene potporu. Raspitat ću se. A vi, gospodo? Ako se nevaram udovica dvorjanina baruna Hagena?Sto želite?– Veličanstvo, vaša me naredba o dokinuću dvorske rente teško

oštetila. Ja sam dobivala osim mirovine posebnu potporu iz dvorskeblagajne.– Žalim, ne postoji više! Imam samo svoj džep, a njega trebam za

sirotinju.– Veličanstvo, imam kćer. Od same penzije ne mogu živjeti dostojno

W

svoga staleža. Živim u bijedi.– Sirotica! Morali ste se odreći ekvipaže,3 lakaja i drugih udobnosti!

Novcem za koji biste se vi vozili u ekvipaži hranit ću godimice sedamljudi.– Veličanstvo, i ja s kćerkom moram jesti, dostojno svoga visokog

staleža.– Tada pođite k "Helferici", tamo se dobije objed za šest kraj cara.

Vjerujte! Menije prijao, bio je izvanredno tečan i obilat.– Veličanstvo, zaboga, ne mogu živjeti od penzije!– Pošaljite kćer u službu!– U službu? Barunićina kći...– Kada mogu ja, car, služiti vama, zašto ne bi služila vaša kći?

Zbogom! Gledajte, tajnice, ona moljaka ekvipažu i lakaje, a ovdje ježena sa sedmero gladne djece! Je li vam umro muž, gospođo?– Umro, veličanstvo! – zaplače žena i prigrne oko sebe djecu. –

Osudili su ga. Milost, veličanstvo!– Dajte molbu! Hm, vaš muž nije imao smilovanja prema obiteljima

što ih je upropastio kradući njihov novac da može piti! Država vam nemože dati ništa, ali vaša djeca dobivat će iz moje blagajne opskrbu dokne uzmognu sama zarađivati.Pazite, da ste ih odgojili u poštenju i radu! Ne hvalite nego radite

kako sam rekao! Vaša će molba biti odmah riješena i prva potporaodmah isplaćena.– Bog vam platio!Car uzme molbu nekog gospodina.– Vi ste suspendirani učitelj? Dragi moj, tukli ste djecu kao što ne

biste smjeli tući marvu! Djeca nisu kamen koji se kleše, nego cvijet kojitreba gajiti da raste kako mu je priroda odredila. Divlja se jabuka nesiječe nego se oplemenjuje. Je li tako?– Ako ne prima plemenitu srčiku?– Tada vi ne znate svoj posao!– Veličanstvo, oprostite, ja sam pogriješio samo zato što sam se

naviknuo na stari sistem. Dosada su djecu uvijek odgajali šibom.– Odsada će ih odgajati samo dobrom poukom i dobrim primjerom.3 Ekvipaža (franc.) – raskošna kočija, kola s konjima i poslugom.

W

Razumijete? Međutim, neću da vaša obitelj trpi zbog vaših grijeha ipružam vam priliku da se priviknete na moj sistem odgoja bez šiba. Bitćete pomoćna sila pod nadzorom kojega prosvijetljenog učitelja, a zatimćemo vidjeti.– Hvala, veličanstvo!– A vi? Što je s vama, starce? – upita poderanog i pogrbljenog starca.– Dobri care, mene su istukli vaši redari, i još su me izložili na

sramotnom stupu!– Što ste skrivili?– Oni su mislili da sam ukrao, a sutradan su našli pravoga.Mene su pustili ovakvog. Zašto mi imamo našega cara, rekao sam,

idem ja u "kontrolor", pa neka on sudi.– Sudit ću! Batine ću vratiti onome koji ih je dao, a rane će izliječiti

moj liječnik. Davila, ubilježite sve i neka komesar smjesta dadeizvještaj. Ako starac govori istinu, neka mu se isplati deset dukata. Sadasmo svršili. No još je netko ovdje!– opazi car i pristupi čovjeku s velikim svijetlim očima, koji je

Davili zadavao brige. Tajnik se uznemiri i stade kraj cara, koji upita:– Što želite?– Veličanstvo, oprostite, htio sam vas samo vidjeti!– Tako? Ne izgledam li kao i svi drugi ljudi?– Da, ali želio sam vidjeti cara, jer nisam odavde.– Lijepo! Možda imate kakvu molbu? Što ste po zvanju?– Neke vrsti kurir za gospodu kojoj treba prenositi pisma ili kakve

druge stvari. Nije to baš časna služba pod stare dane.– Što ste bili u mladosti?– Veliki gospodin!– Hofrat, barun, grof?– Lakaj.Car se nasmije.– Uistinu velik gospodin. A tko je bio vaš gospodar?– Princ.– Dakle, mnogo manji gospodin od vas. A zašto vas nije opskrbio.– Jer sam ja opskrbio njega.– Vi? Čime?

W

– Jednim sinom.– Trebali ste ga podsjetiti da vam je dužan zahvalnost! No sada ste

me vidjeli i vaša je želja namirena. To je bio najjeftiniji posjetilac"kontrolora"! – nasmiješeno će car tajniku i ode iz hodnika.Davila nije mogao odoljeti. Zaostane i pristupi lakaju.– Zašto ste htjeli vidjeti cara?– Tako, zanimalo me.– Što vas je zanimalo?– To što mi ljudi kažu da...– Što? Recite, to mene zanima!– Velemi da nalikujem na njega!– Grubo su se s vama našalili, prijane moj!– Možda, možda...Tajnik požuri za carom u kabinet. Car upita:– Tko je sada na redu?– Stari knez Khevenhiller.– Neka dođe, a vi se odvezite po gospođicu Maricu i predaj te joj

moj nalog da odmah dođe s barunicom u dvor. Recite u sekretarijatuneka poslije kneza puste k meni našu luđakinju, da čujem njezinu tajnu.Doktor Kalman neka se pobrine za onoga izranjenog starca.Davila brzo nestade. Zamalo je ušao stari knez.– Oprostite, kneže, dužnosti mojega zvanja lišavaju me ugodnosti da

se pozabavim sa starim prijateljima! Ne, ne dopuštam vam poklone!Došli ste k prijatelju. Izvolite sjesti! Tako!A sada ćemo porazgovoriti. Mogu li vam čime poslužiti?– Vaše veličanstvo, trideset pet godina obdarivao me Bog srećom da

uživam povjerenje njezina posvećenog veličanstva uzvišene carice, kojuje vaše veličanstvo toliko poštivalo i znam, kad bi njezino veličanstvobilo u životu, govorilo bi velikodušno umjesto mene.– Vjerujem! Sjednite, kneže! Ne mogu gledati da stojite.Recite mi kao prijatelju posve jednostavno što biste željeli?– Vaše veličanstvo, neka mi bude dopušteno da vam objasnim. Moj

najmlađi sin bio je za života njezina veličanstva uzvišene vladaricedvorski paž. Mladić je lijep, uspravan, kavalir od glave do pete; mojaobitelj odlična je, nesumnjivo plemićkoga porijekla, sto godina stari su

W

naši pradjedovi.– I sada nešto traže od vas?Starac se smeo u koncepciji ne znajući što je to car rekao, ali ponovo

ponukan da nastavi reče:– Vaše veličanstvo, moj sin ima po svom položaju pravo da bude

carski dvorjanin i smjerno se i duboko klanjajući molim da bi muveličanstvo milostivo podijelilo dvorsku titulu.– Dragi prijatelju, ovaj naziv zahtijeva iskrenost, i ja se toj dužnosti

uvijek odazivljem. Prošla su vremena kada je plemstvo služilotapetiranju carskih dvorana špalirima od – perika. Međutim, trebao bihdobrih konceptista i pisara, pa ako vaš sin zna dobro sastavljati, ili barčitljivo pisati, mogao bi dobiti mjesto pisara. Ali vidite i sami ima ihmnogo kojima je to potrebnije nego njemu.– Vaše veličanstvo izvoljelo me krivo shvatiti. Nama treba titula, jer

moj će sin oženiti vojvotkinju, sestru vašega uzvišenog prijatelja princaLignea, koja ima nebrojenih dobara i milijuna.– Moj vrlo duhoviti i umni prijatelj Ligne odabrao je za usrećitelja

svoje sestre vašega sina?– Vaše veličanstvo, ona mu je dala jasno razumjeti da bi se osjećala

počašćenom kad bi nosila naše slavno ime, samo traži dvorsku titulu.Vaše veličanstvo, u srcu sam se nadao da nam to neće biti uskraćeno,već zbog uspomene njezina pokojnog veličanstva, vaše uzvišene majke.Starca obliju suze.– Kneže, ne želim vam zadati boli, umirite se! Vojvotkinja želi

titulu? Njezino ime molim?– Vaše veličanstvo, njezina je visost vojvotkinja od Brabanta.– Uredit ćemo to! Pozivam vašega sina i vojvotkinju na svoj kućni

koncert u srijedu, pa ću se do tada informirati o svemu i promisliti.Umirite se, naći ćemo neku titulu!Starac se oprosti i nezadovoljan izađe u predsoblje, ispriča sinu

rezultat audijencije i šapne:– On tek mora naći titulu! Za mojega sina on nema gotovu titulu! O,

kad bi to znalo njezino veličanstvo, u kripti bi se okrenulo! On je lud!Posve lud!– Oče, preuzvišeni, vojvotkinja će s njim brzo obračunati!

W

Ona umije govoriti! Oh, kako umije govoriti! Molit čuje da dođe nakoncert. Neka je pokuša odbiti!U carev kabinet iz sekretarijata je ulazila gospođa. Crna haljina

upozorava na rasnu ljepotu. Oči sijevaju.– Dakle, madame, kakvu mi tajnu želite otkriti? – upita car.Promatrajući ga s izražajem zanosne ljubavi sklopi ona ruke i

prošapće:– Veličanstvo, sklonite se, ne izlazite medu publiku, ne odlazite na

požarne nezgode, i ne zalazite među narod, jer vas čeka zasjeda! Pastćete kao žrtva nezgode, a zapravo ćete biti žrtva mržnje onih kojimavaša pravedna vladavina sprečava da uživaju časti i lagodan život.– Vi znate za njihove namjere?– Veličanstvo, ako izrečem riječ ogriješila bih se prema onima koji

su mi vrlo bliski.– Tada je trebalo da ostanete s njima i šutite!– Nisam mogla, jer... jer vi ste mi najbliži!– Ja? Hm! Molim vas, madame, smijem li pitati za vaše ime?– Da odgovorim, rekla bih krivo ime. Vama lagati ne mogu, zato

šutim. Otkriće mojega imena značilo bi odavanje onih koji su moja krv!– Pardon, madame, ne pitam više za to!– Veličanstvo, zaklinjem vas, ne izlazite! Opkolite se stražama, ne

pokazujte se ni preodjeveni, posvuda na vas vreba ju oni koji vas mrze.– Vi izdajete nekoga tko je vaše krvi!– Znam, drukčije ne mogu!– Osjećate s novim idejama?– Ja osjećam samo sa carem, samo njega ljubim!– Vaš je ukus bolestan! Vitez na konju što juri niz strminu razjaruje

svjetinu, skida s lomače, vitla oblake, to je ženi ideal! Ja sam sasvimobičan čovjek, filozof, radnik! Pogledaj te me dobro, pa ćete ozdraviti!– Gledam vas i osjećam da je najveća sreća za vas trpjeti i umirati.– Madame, za mene se ne isplati ženi živjeti, a kamoli umi rati. Za

moj život nemajte brige. Ja se ne bojim nikoga!– Ako mi vaše veličanstvo ne obeća da neće izlaziti, ne prelazim

prag ovoga kabineta živa!– Što je s vama? Vi ste uistinu opet bolesni!

W

– Birajte: ili vašu riječ ili moj život!Stala je kraj prozora, uspravljena, obasjana zamamnošću ljepote,

snage i odlučnosti. Držala je u ruci bodež i okrenula ga prema sebi.Car ju je mirno gledao naslonjen na pisaći stol.– Šteta je što niste glumica, oteli biste glumačku slavu našoj

Coltellini!– Još jednom kažem: birajte!– Dopustite da odaberem, ali malo izbližega!Car joj se stade približavati. Iznenada je obuhvati, čvrsto stisne ruku

u kojoj je držala bodež i otme ga.– Madame, sila se suzbija silom! Oprostite što sam vas do taknuo, ali

morao sam oteti bodež.Došljakinja slomljena klone i čitavim tijelom prisloni se na cara.

Njena glava padne mu na prsa, crne oči govore pogledom i izazivlju ga.On je mirno otkine od sebe i pomakne k naslonjaču.U dnu su se otvorila vrata. Ružičasta Maričina haljina zašušti.

Djevojka stoji zapanjena. Ljepotica u crnini opazi Maricu i zagleda se unju. Car se nije na to obazirao, već otvori vrata sekretarijata i zovneDavilu:– Molim vas, odvedite damu k doktoru Kalmanu. Pozlilo joj je.

Madame, molim vas, potrudite se, bit će vam odmah bolje. Napriopćenju hvala!Dama je slijedila tajnika, ogledavši se na smrknutu Maricu. Car je

oslovi:– A sada, gospođice, da nas dvoje porazgovorimo! Čitavo prije

podne čekam vašu milost.– A, eto, došla sam u tako nezgodan čas!– Sto znači tvoja primjedba?– Da govorim uvijek ono što mislim, kako ste me učili.– Bravo! Tako treba da nastavimo! Zašto me osam dana

demonstrativno izbjegavaš?– Da ne smetam, kao maločas.Kratka šutnja. On se zagleda u njene zagonetne tamnoplave oči i

ljupko dražesno lice.– Bivaš neshvatljiva! Uostalom, pozivam na odgovornost ja tebe, a

W

ne obratno! Što radiš preodjevena u kavani? Sve sam vidio! Ako točinim ja, ne moraš me imitirati. Ti si djevojka, tebi to ne dolikuje.– I ja se moram negdje pozabaviti!– Dobro sam te odgojio! A tko je taj klipan što te tako dobro

zabavlja?– Moj budući muž!– Žalim što nisam vidio lice toga sretnika kojega si odabrala da bude

tvojim mučenikom.– Svakako se nisam njemu nametnula kao što se nameće ova crna

ljepotica vama.– Opet skrećeš s teme. Sa mnom se ovako ne može! Ostanimo kod

stvari. Ti si odabrala muža?– S nečim moram i ja prikratiti vrijeme.– Dobro odgovoreno! Ljubiš ga?– Briga me! Zašto bih ga ljubila? I mene nitko ne ljubi!On je pogleda prodorno.– Zašto su ti oči suzne?– To je moja tajna!– Pardon! Ne pitam dalje. Međutim, gospođice, pozivam te u srijedu

na kućni koncert. Možda ćeš naći toliko zabave kao u kavani. Zašto semrgodiš?– Tko će se ovdje brinuti za mene? U kavani sam imala kavalira!– Još se i hvališ time, u oči svome skrbniku! Međutim, u srijedu ću te

predstaviti društvu. Možda nađeš bolju zamjenu.– A hoće li tamo biti vaše kneginje?– Kneginje neće imati prilike da ti dosađuju, onemogućit će im to

kavaliri, je li, mala zločesta djevojko?Pri tom je pomiluje po licu.Na vratima je stajao Davila, blijed, i okamenjen.– Štoje tajnice?– Veli-čan-stvo, vi ste zvonili?– Ah ne, to vam se pričinilo. Koliko je sati? Oh, kasno je!Idite, Davila, na objed. Za jedan sat se vratite. A ti ćeš, gospođice,

sada s barunicom kući. I da mi se u srijedu opremiš po mojem ukusu!– Učinit ću po vašoj želji! – reče ona i vrati se u sekretarijat, gdje je

W

car preda barunici i vrati se u kabinet.U kabinetu nađe staru sijedu damu.– Madame, kako ste ušli ovamo?– Veličanstvo, oprostite, poslužila sam se varkom. Rekla sam

sekretarima da ste me poslali iz "kontrolora". Bojala sam se da me nebiste primili.– Strah je bio suvišan! Tko ste i što želite?– Veličanstvo, ja sam grofica Halm. Jedini potomak grofovskog roda

osuđen je na strašnu kaznu. Veličanstvo, smilujte se!– Tko je on?– Grof Szekeli. Ja sam mu kuma.– Žalim, ne mogu vam pomoći. On je državi pronevjerio stotinu

tisuća forinti. Sud ga je osudio na osam godina tamnice, a ja sam snizioosudu na četiri.– Ali ste naredili da okovan mete ulice kao običan kradljivac.– Tat je tat, bio kojeg roda!– Novac nije on trošio, već gaje dao slobodnim zidarima.– Svejedno kome, ukrao je novac državi. Slobodni zidar nije smio

obeščastiti svoja načela krađom.– Veličanstvo, zaboravili ste da je moje kumče bilo vaš pristaša, vaš

pouzdanik.– Zato je njegov zločin dvostruko velik! On je na račun mojega

povjerenja okrao državu. U mojoj prisutnosti počinio je korupcionizločin najprostije vrste. Ne, tu nema pomoći.– Veličanstvo, okrutni ste!– U pravednosti okrutan sam prema sebi i prema svima. Temelj

čovjekova morala jest poštenje! Žalim vas, madame, iskreno žalim štoje vaš štićenik tako nisko pao, a žalim i sebe što sam nevrijednikupovjerio državnu svojinu. Ja sam je na doknadio iz svojega džepa, akoliko sam sirotinje mogao tim novcem opskrbiti, koliko gladne djecenahraniti, koliko suza otrti! Na to vi ne mislite!Iz staračkog lica osinu cara crne mrke oči. Doktor Kalman uđe. Car

ga pozove bliže i šapne:– Promotrite dobro ovu gospođu... Dakle, madame, oprostite, kad bi

vam trebala kakva potpora, dao bih vam je, ali vama to ne treba.

W

Ona se nijemo pokloni i izađe.– Doktore, ne čini vam se da naša crna luda nalikuje ovoj dami?– Sličnosti nema, osim što su im oči crne. Baš nikakve sličnosti!– Znate li tko je ona? Grofica Halm, kuma osuđenog Szekelija.– Ah, naša ljepotica nije mađarske, prije je talijanske rase.– Mora da mi se pričinilo. Vi ste svakako u tome veći stručnjak od

mene.– Veličanstvo, došao sam vas izvijestiti da je ona ljepotica zdrava,

posve zdrava, samo srce je bolesno, a za to nemam lijeka.– Ni ja! Smješkate se! Vi ste moj dragi ugursuz!– Na vašem mjestu ne bih se baš toliko skanjivao da je usrećim za

koji čas. Vidjeli ste je nagu. Ljepše tijelo ne može za misliti ni kipar.– To je fakat, ali se ne kanim zaplesti u tu mrežu.– Mreža od konca lako se razdere.– Pokušajte vi! – nasmije se car.– Vrlo rado, ali na moju nesreću ona ljubi vaše veličanstvo.– Dakle je ipak luda! Što je s onim starcem?– Izranjen je čestito! Ozdravit će za četiri tjedna. Smijem li upitati

veličanstvo, zar naša ljepotica nije vama otkrila ime i porijeklo?– Nije. Čemu? Idem na ručak. Recite Davili neka me priče ka, vratit

ču se za pola sata.Davila je šetao po svojoj sobi. Objed je stajao na stolu netaknut.

Barun Kalman, carev liječnik, uđe.– Izvijestio sam cara o luđakinji. Staje? Do vraga, čemu juriš po toj

sobi kao zvijer po kavezu? Nešto se strašno desilo?Mladić se baci na krevet i sklopi ruke.– Recite mi točno i jasno, mogu li u jednoj čovječjoj duši biti dva

karaktera, poštenje i podlost? Može li čovjek jednoga te istog čovjekaobožavati i mrziti, biti mu vjeran rob i izdajica? Je li to put k ludilu ili kpodlosti? Govorite, da ne siđem suma!– Rekao sam već jednom da je ljubomorno srce podmukla neman!– Tada je neman tu, tu!– Ne razbijaj svoja zdrava prsa, razbijat će ih život! Što je povod

tome pitanju?– Što? Znam lija što pitam?

W

– Povjeri mi se potpuno, pomoći ću ti!Uhvatio se za čelo. Crne oči gore mutnim plamenom i gledaju preda

se.– Što se dogodilo? U kabinetu pamflet! Crni se lijes s njegovim

imenom! Dršćem za njega. U "kontroloru" zagonetni čovjek. Opetdršćem za cara. Tada... tada dođe ona...– Marica?– Ona ulazi k caru. Ostali su sami. Ja sam bio u svojoj sobici. U

mozgu mi se muti. Uzmem neke spise zajedno s mjedenim utegom.Naprosto idem u kabinet. Stojim. On joj miluje lice. U srcu, ili umozgu, ne znam gdje se rodilo, ali osjetih da mi se ruka otima i hoćepodići i baciti uteg u njega. U njega!Ja! Ja u njega! Trenutak-dva, ili deset, ne znam dokle je to trajalo, ali

ja sam se uhvatio u strahovitom činu.– Činu? Mladiću!– Iskra misli, nije li to čin? Čin podliji od podlosti. Skrbnice, ja sam

stajao kao lud. On mi reče da nije zvonio. Izađoh kao u omami. Ne, nijeto bilo ništa! Utvara je bila, bolesna utvara!Na pod padne nešto teško. Obojica su se trgla. Na sagu leži uteg za

spise. Istina je, skrbnice, otkrio sam u sebi lupeža, lupeža!Mladić se baci na krevet i zastenje. Kalman reče:– Moja teorija o zaljubljenom srcu nije samo riječ!Tajnik skoči s kreveta.– Ja sam propalica, luđak, bolesnik! Smilujte se, odvedite me! Neću

više da budem uz njega. Bojim se podlaca u sebi.On je tu, ja ga čujem! Izmilio je, probudio se! Kamo da uteknem

pred njim? Zašto, zašto sam hulja kad sam tako vjerno ljubio svogacara?– Šuti! Zidovi slušaju! Bolestan si! Obolio si od careva na zora o

čistoći poštenja. Car je u ličnom poštenju svetac. On se doista očistiosvojom filozofijom od svih ličnih egoizama, on poznaje samo dobrobitčovječanstva, ali mi smo svi oko nje ga obični stvorovi prirode, a onane stvara apsolutne čistoće.Ljubav, vjernost i drugi rekviziti poštenja izloženi su nepogodama

života, kvarenju i gnjileži. Kad bi svaki od nas u tome sebe promatrao,

W

osuđivao i kleo, tada bi se po zemaljskoj kugli kotrljali sami idioti iludovi. Prirodna je pojava da se u tebi budi zlo kad car miluje nju, i danjegovo draškanje izaziva u tebi...– Što ste rekli? On mene draška? Nikad!– Nehotice, mislim, nehotice te izaziva! Zar ne znaš kako se on

izruguje zaljubljenicima? Ti ga zabavljaš?– Kalmane, kako vi to govorite o njemu?– Opet skačeš kao luda! Opazio je jučer u kočiji tvoju zabunu. Znaš

kako se on smije kada se netko njega boji. Tako se on smije ovaj puttebi, jer misli da strepiš da ne opazi kako ti se njegova gospođica sviđa.Sve je to njemu zabava!– Zabava? Ne, ne mogu to slušati! Nikada se on ne bi zabavljao

tuđom boli. Ne, ne!– Eto, s tobom se ne može razgovarati. Kažem: on nema pojma da ti

trpiš. Ah, nije vrijedno s tobom raspravljati! Dokle su te dovela carevanačela o poštenju!– Vi se bunite protiv onoga što je njegovo geslo, i vaše?– Tvoje shvaćanje posve je zatajilo! Evo što sam rekao: ti nisi dozreo

da misliš kao što misli on! Ti si dijete staroga vremena, ne shvaćašnovo, gutaš njegove ideje a ne žvačeš, pa ti je zapelo u grlu! Razumiješli što hoću da kažem? Za novu nauku treba razbora, a ti lupkaš, skačeš,hitriš. Rekao sam, car se ruga ljubavi, a ne tebi. Smatra tvojeraspoloženje prema njoj onim što vidi svaki dan kod drugih. Eto, to jesve! Kad bi on slutio dubinu tvoga osjećanja, uvjeravam te, ne bi se zabavljao, jer ne bi ni časa htio imati uza se tako mladog i lijepogsuparnika. Dakle, molim te, osvijesti se! Skini vlasulju i gurni vrelutikvu u hladnu vodu.– Svi slapovi ovoga svijeta ne mogu mi oprati s duše mrlju kojom ju

je zaprljala ona misao.– Prestani! Smiri se! Dao bi ti za njega život, to znam.– Oh, da mogu sad odmah umrijeti! Da ga tko sad napad ne, ja bih se

bacio i primio bodež u srce. Samo krv moga srca oprala bi mi dušu!– Momče, vrijeme leti! Operi se, osvježi, uzmi malo jela.Moraš, zapovijedam ti! Zatim idi u kabinet. Znaš da on isto tako brzo

jede kao što brzo radi. Nije potrebno da dođe prije tebe u kabinet.

W

Ta opomena trgne mladoga tajnika. Brzo se opere, uredi i pohiti ucarevu radnu sobu, ali ga već nađe nad pisaćim stolom.Vladarove plave oči uzdigle su se k njemu i nekoliko trenutaka

mirno su ga promatrale.– Recite mi, Davila, jeste li vi zaljubljeni?Mladić zadršće, ali odgovori glasno i čvrsto:– Ne, ne ljubim nikoga.– Tim bolje za vas! Da, tim bolje! Imate majku? Ona vas je mnogo

voljela i vi je ljubite?– Da, veličanstvo!– Biste li vi vašu majku, kad umre, pokopali samo u plah ti? Šutite.

Ne? Hm, možda imate neke druge osjećaje. Vi bi ste htjeli nešto reći?Samo otvoreno! Sada ne razgovarate sa svojim šefom.– Veličanstvo, htio sam pitati, ako vi imate nekoga svoga, koga vi...– Ne, ja nemam nikoga.– Ali kad biste imali nekoga, i kad biste ga svom snagom duše

ljubili, da li biste to drago tijelo položili onako u plahti u blatnu zemlju?Bistar pogled carevih očiju skrene k prozoru. Duga šutnja. Zatim car

poče brzo koračati. Mirno i hladno reče:– Treba da nastavimo posao! Uzmite listovni papir!Stade diktirati:

"Gospodine kancelaru!Vidim i danomice doznajem da su pojmovi živućih, na žalost, još

uvijek vrlo materijalni i da polažu veliku važnost na to da im tijelaposlije smrti što dulje ostanu u stanju truleži. Pošto sam se lično uvjerioda ljudi osjećaju velik pijetet prema svojem truplu, to mi je sasvimsvejedno kako državljani kane učiniti ugodnim svoj ležaj poslije smrti iovime ukidam svoju uredbu o ukapanju."

– Tako! A sada, gdje je moj lijes? Mislim na onaj plakat što su gaposlali prije podne. Da, to! Neka visi ispod ove slike.Davila, pogledajte!Car pokaže plakat na kojemu se crnio lijes i bijelio natpis: "Josip II".

Podupre rukama bokove pa se ironično nasmiješi:

W

– Ja sam prvi pokopan u lijesu po novoj naredbi. Baš ovakavjednostavan drveni lijes odabrat ću za svoj posljednji stan!Tajnik je šutio.– Ne sviđa vam se razgovor o posljednjem stanu? Imate pravo! Život

je pred vama još lijepa zagonetka. Vi očekujete ono što ljudi zovuljubav, sreća, obitelj...– Kao i vaše veličanstvo!– Da, i ja očekujem sreću svoje obitelji, svoga naroda! Ali za taj cilj

valja mi još mnogo, vrlo mnogo raditi. Idemo dalje!– Dva sata diktirao je car hodajući neumorno gore-dolje i rješavao

dospjele spise. Tada pogleda na sat.– Pet sati. Dostaje! Poslije večere vidjet ćemo se opet. Po šaljite

odluku o ukidanju naredbe kancelaru.Car izađe iz kabineta. Davila gleda u pismo adresirano na kancelara.

Vrata se tiho otvore. Uđe Kalman.– Šta si se tako zabuljio? Zar opet kakva neprilika?– Ukinuo je naredbu.– Svoju naredbu je ukinuo? Ne vjerujem!– Jest! Onu o pokapanju mrtvaca u ponjavama. Govorili smo o

ljubljenom biću koje bi trebalo da se spusti u blatnu zemlju. On je ljubi!Naredbu je ukinuo. Uzet će Maricu.– Jadni moj mladiću, ti si izgubio svaku nadu! Pazi, netko dolazi!

Čekam ovdje cara, da znaš!Užurbano uđe general Lasi s dvorskim meštrom Rosenbergom.

Njihov hod, izražaj lica, sve odaje uzbuđenost.– Davila, gdje je njegovo veličanstvo? – upita Lasi.– Čas prije je izašao.Rosenberg pristupi Kalmanu.– A što radite vi ovdje, gospodine doktore? I vi čekate veličanstvo?– Da, i ja! Moram mu javiti neku važnu stvar, a držim da bih to

morao saopćiti najprije vama. Ne znam hoću li naći do voljno pažnjekod cara.– Govorite, govorite, gospodine doktore! – ponuka ga on.– Ljepotica iz Augartena bila je opet kod cara. On mi ju je poslao na

liječenje. Nije više luda. Zaklinjala se posve razborito: ne bude li car

W

obustavio svoje svakodnevne izlete, jedno ga se dana neće više vratiti!– I mi smo došli zbog toga. I kod nas je bila. Ne ostavlja dojam lude.– I nije luda! Ona nešto zna. Cara narod ljubi, ali mi znamo koliko

mu dobra žele razjureni fratri, jezuiti, a možda i tko drugi. Vi ćetesigurno učiniti sve da spriječite te izlete.– Nešto valja učiniti. Onome što ta žena govori može se po dati

važnost. Car nas mora poslušati.Davila je slušao izgubljen i blijed. Ude komornik Keglević.– Molim gospodu da izvole doći k njegovu veličanstvu, I vi,

gospodine tajnice. Samo brzo, car je mrk, zakašnjenje ga ne biudobrovoljilo.– To nije najprijatnija vijest! Nad nama se oblači! – primijeti

Rosenberg. – Idemo, gospodo!

Nijemo su prolazili hodnikom. Uđoše u carev salon. Šetao je brzimkoracima.– Gospodo, vi ste u ozbiljnom raspoloženju?– Jer smo netom saznali za opasnosti.– Jest, gospodo, meni prijeti strašna opasnost! Stoga, gospodo,

apeliram na vašu vjernost, odanost i poštenje. Oče kujem da čete mipomoći u pogibelji.Plakat sa crnim lijesom i s natpisom "Josip II" svima je zatreperio

pred očima. Vidjeli su po gradu razasute smrtne klopke za svogaobožavanog cara. On ih zovne:– Dođite da pogledate opasnosti u oči!Pogledali su se.Car otvori vrata. Uđoše u dvoranu.U sredini dvorski kapelnik spreman da odredi takt. Vladar priđe bliže

i uzme čelo.– Kapelniče, oprostite što sam zakasnio na pokus! Orkestar zasvira

rekvijem.Dvoranom se razlijegala tiha i tužna posmrtna melodija. Carev čelo

vodi. Gospoda kod vrata nijemo gledaju. Davila je blijed. Oči uprte ucara pune su suza.Četvrt sata i posmrtna tužaljka umukne.

W

Tišina. Car ustade.– Nije bilo dobro? Nema pljeska?Smućeni tim pitanjem stadoše pljeskati.– Je li to iskreno, gospodo?– Možete li u to posumnjati, veličanstvo? – oglasi se Rosenberg.– Hvala! Vi ste me oslobodili strašne opasnosti da se u srijedu

blamiram pred Haydnom i pred Mozartom, koje sam po zvao nakoncert. Dođite u salon!Pošli su za njim.– Rekvijem sam si odsvirao, a sad idem potražiti tu strahovi tu smrt

koja me čeka tamo negdje u gradskim predgrađima!– Molimo vas, ne uskratite nam molbu, odustanite! – molio je Lasi.– Zbunio vas je komad papira, ili luda žena?– Veličanstvo, dama je bila kod mene. Nije luđakinja! Treba je

prisiliti da kaže od koga je to čula.– Zabranjujem! Doktore Kalmane priopćite joj da će mi biti žao ako

me prisili da svoga crnog anđela čuvara dadem otpratiti protiv njegovevolje iz Beča. Dakle, do viđenja!Svi navališe da ga prate.– Ne i ne! Danas me nitko ne smije pratiti. Ako se uistinu približi

smrt, ne dam da tko drugi strada. Kad me ubiju, otpratite me do groba.Ne zaboravite – u lijesu! Zabranjujem vam da me tko slijedi! Gospodo,očekujem od vas da nećete povrijediti moju ličnu slobodu kretanja. Davidimo hoće li biti do viđenja na ovom ili na drugom svijetu!General Lasi stade k prozoru. Mrko je gledao u dvorište, gdje opazi

već osedlana careva konja.Davila je stao pokraj zida. Na licu mu trzaju mišići. Odlazi. Danas se

nije ni preodjenuo.Lasi klikne:– Odlazi u svojem plavom fraku koji poznaje čitav Beč.Nismo to smjeli dozvoliti!– Prošla su vremena, dragi Lasi, kada smo ga mi mogli tako lako

odvući od opasnosti. Tada smo imali drugoga anđela čuvara!– Možda je bio ljepši od ovoga? – upita Kalman.– Oprostite, dragi doktore, što vam ne odgovaram na pita nje. Što ste

W

se vi zamislili, tajnice?– Ništa! Oprostite, imam posla!Mladić požuri u kabinet. Sjeo je i bulji u plakat sa crnim lijesom, a

na njemu dvije riječi: "Josip II". Vrijeme odmiče. Mladić je zamro umislima.Netko zalupa vratima. Širok ružičasti šešir približava mu se.– Vi ste to, gospođice Marice?– Ja, sekretaru dragi! Crna gospoda bila je kod mene. Cara nema.

Rosenberg i Lasi su uzrujani. Vi ste blijedi. Vaših oči ju više se bojimnego njihova uzbuđenja! Vi ga ljubite više od svih.Pogled joj padne na bijeli plakat sa crnim lijesom.– Davila, što to znači?– To su mu poslali prije podne poštom. Tko, ne znamo.– Popovi! Popovi! Ubit će ga! Ne, neće! Davila, vi ste mu

najvjerniji, najodaniji od svih. Ja to znam. Vi morate poći za njim!Morate ga pronaći i odnijeti moju prošnju da se odmah vrati. Recite dasam umrla, ne, da umirem i da ga želim vidjeti.– Strogo je zabranio da ga bilo tko slijedi.– Ali vi ćete poslušati mene, dobri moj prijatelju! Zar ne da ćete mi

to učiniti? Hoćete, je li?Nježne ruke pomilovale su ga po licu i poput smrti izbrisale svaku

kap njegove krvi.– Sveti Bože, što vam je? Strahovito ste blijedi. Gledate zdvojno.

Mislite li da njega više nema? Ah, brbljam gluposti!Idite, brzo, vi ste mi uvijek činili sve po volji.– Samo to ne mogu!– Tako? Ne možete? Tada idem sama!

UROTNICI.

Marica je potrčala u dvorište, sjela u kočiju i odvezla se kući uHerrengasse. Pobrzala je gore u svoje sobe i šaptom dozvala sobaricu:– Ani, Ani, brzo moju građansku haljinu! Moram izaći, ali to nitko

ne smije saznati.– Što da kažem gospodi barunici, kamo ste otišli? Ljutit će se što

W

idete sami.– Recite da sam otišla u crkvu! Bar k gospodinu Bogu smijem sama.

Evo karte. Nosite je knezu Khevenhilleru, ali da ne kažeš gdje stanujenjezina visost vojvotkinja.– Voljela bih da si odgrižem jezik...– Još pištolj! Tako! Sad idi! Ne, nemoj, prije ću ja!Djevojka otprhne niz stepenice.Na izlazu iz kuće zaustavi je glas:– Gospođice, gospođice, molim samo jednu riječ. Oprosti te, vidite,

nisam fin, ali sam pošten, čovjek siromah, koji ljubi svoga dobrog cara.– Gdje je? Gdje ste ga vidjeli?– Nisam ga vidio, ali znam da mu se negdje nešto sprema, i ako

hoćete čuti i vidjeti...– Hoću, hoću! Gdje je to? Je li daleko?– Morali biste se voziti kočijom.– Evo, ovdje su moja kola. Uđimo! Recite kočijašu kamo da vozi i

kažite mi sve, samo brzo!Kočijaš krene.– Gospođice, moj otac bio je lakaj na dvoru. Poznajem cara odavno,

a sada sam čuvar kuće nekom gospodinu, daleko u predgrađu. Nikadane stanuje tamo, uvijek sam posve sam.Posljednjih dana moj gospodin češće uvečer ili noću dolazi s nekom

gospodom. Zavuku se u salon, spuste zastore, zapale svijeće i neštošapću kao da se ispovijedaju. Koji je to vrag, mislim i prisluhnem.Čujem "car", pa opet "car" i "treba ga maknuti s puta".– Dalje!– Znam ja sve na dvoru, pa i to da vas je car negdje iskupio. Vi ste

mu sigurno zahvalni pa ćete se najprije pobrinuti za njega. Eto me davas pozovem da čujete što spremaju. Ja nisam školovan i ne mogu svedobro razumjeti. Dugo sam razmišljao da li bih išao k vama ili ne. Matimi je savjetovala da se odvažim. Danas će oni opet doći u osam satinavečer.– Ako me tamo vide?– Sakrit ću vas! Nitko neće slutiti da je tko nepozvan u kući.Promet se zaustavio. Bezbrojna kola iz predgrađa u nepreglednom

W

nizu ulazila su u grad. Kočijaš se zaustavi upravo pod uličnomsvjetiljkom. Na kaldrmi opazi Marica čovjeka u kažnjeničkom odijelu,okovanih nogu, s dugom metlom u ruci.– To je grof Szekeli! – reče Marici pratilac. – Grof u kažnjeničkom

odijelu, okovan, mete ceste. Jeste li već čuli za to?– Znam. Nema više gospodskih iznimaka. Car je pravedan.Tko krade kažnjen je, bio grof ili sluga. Prije su gospoda ra dila što

ih je volja i nisu ih sudili, ali danas nema razlike. Tat, tat, ubojica,ubojica!– Zato narod i voli cara. Što siromašniji i bjedniji, to ga više ljube,

jer on svakome pomogne.Kočijaš krene dalje.U predgrađu je pao mrak. Kuće i svjetiljke bivale su rjeđe. Prozori

kočije sasvim su potamnili.– Hrabra ste vi djevojka! Druga se ne bi usudila poći s ne poznatim

čovjekom. Mogao bih vas prevariti!– Savjetujem vam, ako ste me prevarili, da to odmah kaže te, jer sa

mnom nećete izaći na kraj. To upamtite! Dakle, je li istina što ste rekli,ili je zamka?– Kunem se majkom i ocem da je istina! Evo, već smo na cilju!Izašli su iz kočije. S jedne strane pusta poljana, s druge visoki zid,

iza kojega se razabiru tamni obrisi krova.– Kako se zove ova kuća?– "Ševino gnijezdo" – reče on.Hrabro je ulazila. Čuvar je odvede u prvi kat. Pokaže joj stol. Oko

njega kožni naslonjači. Na stolu svijećnjak.– Eto, vidite, ovdje se oni dogovaraju. Tamo je mali kabinet iz

kojega se ulazi u moju sobu. Kad oni dođu, vi ćete sjediti u kabinetu isve možete čuti. Kad odu, odvest ću vas opet u grad. Samo budite tihi!Uz malu svijeću razmišljala je o onome što joj je on govorio. Ispod

ogrtača držala je pištolj.Večer je bila tamna.Čula je ljude kako ulaze prijeko u sobu.Isprva su šaptali. Pomalo je debata bivala žešća. Muški glas reče:– On se uvijek gura medu publiku, i na zabavama i na šetnji. Gdje je

W

veća gužva tu je car. Što je lakše nego uplesti se i neopaženo mugurnuti bodež u srce!– U gužvi neće nikada nitko saznati tko je ubojica!– Ja sam, evo, donio bodeže.– Svaki od nas treba da ga nosi sa sobom.– Tko je pošten i odvažan, neka dođe!Stolice su se pomakle. Neki grubi glas mrmljao je. Zatim se ponovo

šaptalo.– Zakunite se! Od današnjeg dana svi ga mi slijedimo preodjeveni u

građanska odijela.– Slijedit ćemo ga!– Tko mu dođe prvi u blizinu izvršit će svoju dužnost.– Izvršit ćemo je!– Pojavi li se kod kakve nesreće, poplave ili požara, bit će još lakše.

Svaki neka ponese svoj bodež i neka vrši svetu dužnost za oslobođenje.– Kunemo se na oslobođenje naših prava!– Kunemo se!U Maričinoj duši odzvanjala je svaka riječ kao udarac mrtvačkoga

zvona.U sobi su ušutjeli. Čuju se koraci što se udaljuju.Djevojka potrči na hodnik. Niz stepenice pri svjetlu lojanice spuštale

su se tamne spodobe. Razabirala je samo crne plašteve. Podigavšipištolj vikne:– Stanite, ili ču vas sve postrijeljati!Svijeća se utrne. Šutnja i mrak. Odozdo se čuje glas sluge:– Oprostite, gospodaru, to je moja djevojka! Zaspala je i misli da su

provalili kradljivci!Iza leda osjeti Marica da ju je netko uhvatio za nadlakticu i istrgao

joj oružje. Lišena oružja i podržavana osjećajem da pod šakama imanečiju glavu, udarala je rukama po njoj. Glava umakne u tminu.Da su svi otišli to je čula unatoč uzbuđenju. Ne znajući što da počne

od ljutine potrči prema vratima odakle je dopiralo svjetlo.Ude u sobu. Na stolu svijeća. Ogleda se. U kutu sobe, gotovo u

polumraku, stoji čovjeku nalik pojava u crnom plastu. Umjesto glavemrtvačka lubanja.

W

– Zašto ste nataknuli lubanju? Mislite da ću pasti u nesvijest,glupane!Ne dobije odgovora.– Pokazat ću vam ja odmah da se ne bojim! No? Sada sam posve

blizu. Dobro veče, gospodine mrtvace! A, briga me, dolje s timplaštem! Modri frak! Takav nosi car! Baš sam glupa.Dolje s tom lubanjom!Uvis strši drvo.Slamnata careva lutka probodena bodežom!– Na njoj se vježbaju kako će ga probosti! – šapne iza njezinih leda

sluga. – Oh, gospođice, ako ljubite cara ne dajte da izlaže svoju svetuosobu ubojicama; ne dajte, draga gospođice, da izgubimo našegadobrog cara!– Ne bojte se! Neće više izlaziti na ulicu! To je moja briga.Uzet ću sa sobom ovu lubanju, ne bi li mi vjerovao da je to istina.Uzmite sve što hoćete. Ja sam ionako propao! Vi ste me odali kada

ste ih zaustavili pištoljem. Otišli su ne sluteći što ste čuli. Misle da steuistinu moja djevojka koja se u snu prestrašila. Otpušten sam!– Neka. Car će vas nagraditi i namjestiti. Sad idemo! Vi ćete sa

mnom.– Danas ne mogu. Moram k majci. Umrla bi od straha da joj ne

dođem reći što se dogodilo. Sutra ću k vama, ako želite.– Svakako! Brzo! Zaboga, a moja kočija?– Poslao sam kočijaša u polje. Dođite! Dozvat ću ga. Oni su se već

odvezli.Izveo ju je iz kuće i zazviždao tri puta.Iz tmine se čuo štropot kola. Ona sjedne i odveze se ponijevši u

rubac umotanu lubanju.Na ulazu u grad iznenadi je zvonjava crkvenih zvona. Ljudi su trčali

prema zapadnoj strani grada.Pred kavanom "K zmiji" zaustavi kola. Knez Khevenhiller skoči u

kočiju.– Čekam, visosti, otkada sam primio kartu!– Gdje je vatra? Idemo tamo. Ondje je sigurno. Mnogo će biti ljudi,

ali vi ste sa mnom.

W

– Visosti, kako sam sretan! Toliko vam toga imam reći! Srce mi jeprepuno uzbuđenja!– I moje! Već smo blizu. Kako je nebo usijano. Vidite li dim i iskre?

Ako ga gurnu u vatru?– Koga, visosti?– Koga? Svetoga Florijana! On je zaštitnik vatre. Evo, već smo na

garištu. Kakav plamen! Strašno!– A vi ste tako divni u tom žaru! Kad biste znali kako mi srce...– Plamti! Sve plamti! – I duša i tijelo, visosti, osjećate li?– Vidim, sve je u plamenu. Osjećam, prijeti mu opasnost. O bože,

stradat će!– Vi ćete ga spasiti?– Hoću, hoću! Moram!– Visosti, ja sam preblažen!– Pustite mi ruku!– Siđimo s kočije. Želim vidjeti izbliza.– S vama idem i u vodu i u vatru.– Vatre ima dosta, ali vidite, vode im manjka! Čujte, iz kata vrište

djeca i žene... Ah, spasit će ih ljestvama! Tamo je sigurno i on.– Tko? – Vatrogasac!– Vas silno uzrujava vatra.– Modri frak! Modri frak! Vidite tamo modri frak? To je, to je!

Vidim mnogo ljudi oko garišta. Oh, kako se ta djeca deru.Vidite one ljude što trče gore. Nose vodu, odmah kraj štrcaljke.

Tamo je modri frak. Vidite?U velikom uzbuđenju stisne kneževu ruku.– Mala ručice! Za srijedu, visosti!– Netko trči k njemu gologlav. Vuče ga od vatre! Zašto ga vuče?

Ako...? Čekajte me!Ona spusti kneževu ruku i prodre u publiku. On je nije mogao dostići

i zablenuto ju je tražio očima.Krčila si je put silom, ne brinući se za psovke oko sebe. Ognjena

greda s krova strovali se na mjesto gdje se čas prije plavio frak.Krik mnoštva stopi se u val strave. Još nije zamuknuo posljednji

odjek i već ga poklope klicaji radosti.

W

– Bog čuva cara! Pravedan je! Živio!Marica zuri u gologlavog Davilu. On još drži carevu ruku kako ga je

odvukao ispod ognjene grede.Svi su načas zaboravili vatru. Sve su oči usredotočene u cara i

mladoga tajnika.Car brzo nestade medu spasavaocima.Marica se progura u prve redove. Pritrči bliže i dohvati ruku mladog

tajnika.On se obazre, prepozna ognjenim žarom orumenjeno lice i nijemo se

zagleda u nju.Ona usklikne prigušeno:– Davila! Ja vas volim, vrlo vas volim!Omamljen, nijem gleda u njene žarom plamena osvijetljene oči.– Idite, Davila, k njemu! Pazite da ne dođe u gužvu. Ne pustite

nikoga blizu! Nikoga! Sve ću vam drugo reći kasnije.Kada ste vi kraj njega nije me strah! Idite!Stisnula mu je čvrsto ruku i progurala se natrag u svjetinu. Plamen je

umirao gutajući kuću.– Čekaj, vidjet ćemo cara! – šaptalo je dvoje pokraj nje.– Dijeli nešto vatrogascima. Sigurno dukate.– Nikada više ne rodi majka takvoga!– Da se bar oženi i ostavi sina!– Da se oženi? – ponavljala je Marica.Svjetina se gurala kličući caru. Djevojka zaboravi svojega kneza,

skoči u kočiju i odveze se.Carev komornik grof Keglević nemirno je šetao po blagovaonici

očekujući povratak svoga gospodara. Umjesto njega utrči u sobuMarica, zadisana i raščupana, i kratko reče:– Na garištu je! Odmah će doći!– Već sam i ja počeo vjerovati onoj ludoj ženi!– Jaje ne trpim, ali govorila je istinu. Ne bojte se! Od danas živjet će

car kao pravi car. Dijelit će i darivati, ali neće izaći ni koraka! Nikoraka! Što se vi smijete? Vidjet ćete da neće izaći! Samo neka se vrati!Alija sam strašno gladna. Nemate možda kruha? Ili careva kupusa?– Možda štogod nađemo.

W

Donijeli su joj večeru. Jela je s apetitom. Zovne grofa:– Recite mi što se to događa? Otkada je već grof Vojkffy general, a

još uvijek sjedi u Zagrebu. Lasi mi je stalno obećavao da će ga pozvatiu Beč, a kada ga pitam izbjegava odgovor.Mislila sam da će to car odmah odrediti. Tada bi grofica živjela

ovdje. Oh, što rade? Niti su što učinili niti hoće da o tome sa mnomgovore.– Mnogo šta se otada promijenilo.– Na što vi nišanite?– Mislim da je vrijeme prošlo a car ima samo jednu brigu.Stigli su! Lako mi je u duši kad čujem careve brze korake. I

Rosenberg dolazi s njim.Užaren, zaprljan i cm od dima ude car i upita komornika:– Ima li što novo, grofe?– U kazalištu očekuju vaše veličanstvo. Danas je premijera talijanske

komedije.– Nakon ovako tužne reprize ne mogu gledati premijeru komedije.

Drugi put! S ovako blatnim čizmama ne bih smio razgovarati s damom,ali gospođica mora kući.Ona upadne:– Ne prije dok vam ne otkrijem važnu tajnu!– Četvrt sata ženskih tajni uništilo je mojim prijateljima čitavo

popodne. Draga mala gospođice, dostaje!Djevojka šuteći razmota rubac, izvadi mrtvačku lubanju i stavi je na

stol. Car se nasmije.– Prije podne lijes od papira, sada mrtvačka glava! To je groteska!Ona uvrijeđeno ispruži ruke:– Ali ovo na mojim rukama Je li to groteska?– To su modrice. Od čega?– Tukla sam vašega urotnika!– Tukla urotnika? Taj zaista nije bio od papira! Modrice su

potkrvavljene! Ovo se ipak ne smije prezreti. Dakle, slušam!Car je prikrivao smijeh.– Dobro, dobro, kad me saslušate nećete se smijati! Vidjela sam

urotnike u kući "Ševino gnijezdo"!

W

Marica stade pričati. Rosenberg i Keglević slušali su s ozbiljnošću.Car nije ničim odavao svoje raspoloženje. Svršivši pričanje Maricaslavodobitno dometne: – Vidite, veličanstvo, da to nisu ženske, negomuške tajne! Što kažete sada?– Da i te muške tajne ne smatram vrijednima da propustim vježbu za

novu koncertnu večer u srijedu. Tebi, gospođice, izričem udivljenje, aujedno tražim obećanje da nećeš više ni kada izaći a da mi prije nekažeš.– Ne mogu obećati, jer bih vas prevarila. Vi štitite svačiju osobnu

slobodu, samo moju ne.– Pardon, gospođice, tvoju slobodu ne diram, ali te opominjem da se

njome služiš onoliko koliko imaš snage da snosiš posljedice. Od jedneurotničke glave ponijela si, za sada, modrice. Što bi se dogodilo da teoni drugi nisu pustili na miru?– Upamtili bi me! Izderala bih im oči!– Pričekaj me časak u salonu, otpratit ću te kući!– Dobro se držite! – šapnu Rosenbergu djevojka i ode.– Što kažete, nisam lije dobro odgojio? Djevojka koja nosi mrtvačku

glavu kao lepezu i tuče napadače...– Veličanstvo, ono što je gospođica rekla podudara se s onim što smo

mi danas čuli od one dame. Ja sam uvjeren da ćete odmah odrediti nekase provede u toj kući premetačina i da se družba pohvata.– Moji tajni agenti obavještavaju me o svemu. Znam, dakle, i to da bi

me fratri, bivši jezuiti i moji dragi velikaši, neizmjerno ljubili daodlučim sići u kapucinsku grobnicu. Recite, jesam li kada koga pozvaona red?– Znam, veličanstvo, nikada niste iskoristili priopćenja vaših

agenata, ali ovo što gospođica pripovijeda, to je urota.– Ja ću i najozbiljnijoj uroti odgovoriti osobno! U borbi protiv svojih

neprijatelja ostajem uvijek samo borac, nipošto sudac. Branit ću sesvojom snagom, a nipošto uzajmiti obranu od državne vlasti. Recite mi,dragi Rosenberg, nije li čudan ovaj juriš s upozoravanjem na nekuveliku pogibelj koja me čeka u saobraćaju s građanima? Vrlo dobroznam da mi mogu svaki čas zatjerati nož u prsa, kad god se nađem upublici, i čemu upozorenja?

W

– Svaki vladar, kad bi ga upozorili na pogibelj, ne bi filozofirao,nego bi proveo istragu i okružio se čvrstom stražom.– Alija ne! Tko nije zadovoljan s mojom upravom, neka mi dokaže

da imam krivo, ili me neka ubije! U svakom času sva kome sam naraspolaganju! Upamtite, bila to kakva mu drago urota ili pokušaj da merastave s mojim pukom, neću učini ti ništa. Toliko za vaše ravnanje! Asada dođite da otpratimo gospođicu kući.

SKRBNIK I NJEGOV ŠTIĆENIK.

Carev liječnik barun Kalman još je bdio. Na njegovu stolu leži čitavahrpa znanstvenih knjiga. Čita, bilježi i opet čita. Štićenik ude svjež ibodar. Pozdravi. Kalman podigne oči:– Kasno dolaziš danas!– Bio je buran dan.– Kada smo imali dan bez bure? Car je vihor, vitla sebe i nas, i dobro

je to, bar znamo da živimo. Ipak, danas popodne prokleto me zastrašilata ljepotica. Znam da nije luda. Kako bi sve to izmislila? Najstrašnijabila mi je careva zapovijed da ga ne pratimo. Ti si je ipak prekršio!– Nisam mogao izdržati u kabinetu kada je ona otišla.– Marica te molila da ideš za njim?– Nisam je poslušao, no kasnije: taj pamflet sa crnim lijesom...

carevo mjesto uz pisaći stol prazno... tišina... neizvjesnost gdje senalazi... Nisam mogao izdržati! Gonilo me nešto da ga tražim. Da znatekako me gonilo! Ništa nisam osjećao, samo strah i zebnju, i potrčao samna ulicu.– Gdje si ga našao?– Na Dunavu. Sreo je na ulici nekoga čovjeka kojemu je državni

ured otkupio brodicu i platio samo dvadeset forinti. Car ode u ured ipogleda u knjigu. Pronađe da je činovnik upisao osamdeset forinti, aisplatio je čovjeku samo dvadeset.Car mu dade isplatiti još šezdeset i doda iz svoga džepa isto toliko, a

činovnika pošalje ravno u zatvor! Svjetina se okupila oko ureda, a jasam naišao u pravi čas. Oštro me ukorio. Rekoh mu: "Makar mezauvijek otpustili, moram s vama!" Čini se da je bio ganut. Potapšao me

W

po ramenu i rekao: "Mladiću, dvjesta koračaja iza mene možete ići,bliže nipošto!"– Što se dogodilo tada?– Pobilježio sam mnogo zgodica koje su nam se desile.Najoriginalnije je bilo pred institutom za djevojke. Neka je

gospođica plakala i tužila se na cara, jer je kriv što je neće pri miti uinstitut. Vi znate da je zabranio da se primaju u zavod djevojke kojenose steznike?– Da, to je vrlo zdrava odredba! Zatim?– Mlada gospođica ne znajući s kim govori rezonirala je:"Šta car zna što je steznik? On nema žene!" Car je odgovorio:"Jer se boji da će dobiti ženu u stezniku kao suhu smokvu!"Baš sam se nasmijao!– Vidim, vidim, radostan si i svjež.– Opet sam našao u sebi poštenjaka! Da znate kakva me nagrada

zadesila kod požara!– Čuo sam. Car je stajao ispod goruće grede a ti si ga povukao. Bila

bi ga greda usmrtila ili teško ranila.– Slučajno sam pogledao gore i kada sam ga vidio u pogibelji u meni

se probudi nešto veliko, odlučno i sveto. Potrčim k njemu i povučemga. Greda padne. Ah, kako mi je bilo u duši, moj skrbnice!– Znam, mladiću moj!– Oprao sam ono što me zgrabilo ujutro! Ali još nešto, još nešto,

divno! Ona je došla na garište. Vidjela je sve i kao da je pala s nebaopazih je pred sobom. Uhvati mi ruku, stegne je i reče: "Ja vas volim,vrlo volim, Davila!" Mislio sam da me poklopio gorući kostur kuće!– Vjerujem, siromašni mladiću, takva ironija živ je oganj.– Ironija? Ne, ona je to rekla iskrenim glasom i toplim, tako toplim!

Upravo žarkim pogledom!– Jasno je. Bila bi te najvoljela zagrliti od ushićenja.– Zagrliti? Ah, ne draškajte me!– Ti si spasio život onome koga ona do ludila ljubi! U tom je strašna

ironija tih riječi! No da, valjda shvaćaš. Ne razumi jem zaprepaštenje natvojem licu?Duga šutnja. Mladić se udari po glavi:

W

– O, ja glupan, savršeni glupan! Idem okolo omamljen, pijan; svudame slijedi taj glas, taj pogled, a ne shvaćam da...Bože, kakav idiot!– Čovječe, valjda nisi mislio da je preko noći počela ljubi ti tebe?– Mislio? Jesam li ja uopće mislio? Njene riječi, glas, pogled, opili

su me. Što se to zbilo sa mnom? Takav slatki glas, takav pogled, takavstisak ruku namijenjen njemu! Zašto nije greda pokopala mene! Zaštonije...– Ponašaš se kao histerična baba! Ona će ti sada biti ljubaznija nego

ikad, a ti možeš misliti da se to odnosi na tebe.Pazi, mladiću, da ne budeš pred njom i pred njim smiješan!Opameti se i zaboravi tu djevojku. Za ime božje, valjda nećeš uistinu

postati carev suparnik! Idi, lezi i spavaj mirno!Mladić pode u svoju sobu, baci se odjeven na krevet i zastenje.

U JOSIPOVOJ KOLIBI.

Alejama carskog perivoja Augarten šeću građani i udišu proljetnivečernji zrak.Kroz grane svijetle visoki prozori male prizemne kuće. Znatiželjni

ljudi postajkuju načas i promatraju prozore.– Šta je to? "Josefshlittchen" je sva rasvijetljena. Možda car radi.– Kad radi svijetle samo dva prozora, a danas je sve osvijetljeno.

Sigurno je zabava!– Ima carskih dvorova a stanuje u toj kolibi! A to sve zato da štedi za

svoje siromahe!– Gle, na prozoru je krasna djevojka!Uz prozor stajala je Marica s barunicom Rosenberg i promatrala

dvoranu koja se punila gostima.– Kako sam radosna, barunice, što me car jednom pozvao usvoje

društvo!– Samo šteta što priređuje zabave u toj kućici!– Zar ovdje nije lijepo? Saloni su ugodni. Dvorana je veli ka i

svijetla.– Ali odviše jednostavna. Nema ništa svečano. Lusteri, stolice, slike i

W

glasovir! Što je to?– Valjda neće sobu natovariti kao ciganska kola! Meni je sve to

upravo prekrasno!Grof Keglević se približi i reče Marici:– Vi danas divno izgledate! Oštro nastupate s reformom mode!– Tako želi car! Nema krinoline, nema steznika i šminke, kao što

vidite nemam se čime podičiti!– Rekao bih da ste sve to s užitkom odložili baš zato da uzmognete

pokazati sve ljepote, koje bi rokoko-politura po krila!– Grofe, komplimente čuvajte za druge dame! Radije mi pomalo

ogovarajte goste, da i ja nešto saznam o tome društvu. Zašto su ovdjetoliki velikaši? Tko zna nije li medu njima koji iz "Ševina gnijezda",gdje su se rotili protiv njega?– Vaša je glavica puna fantazija! Vidite, onaj čovjek koji vas je

poveo u to urotničko gnijezdo nije vam se ni javio!– Možda su ga urotnici zatvorili ili ubili.– Ah, to su fantazije! Car se ljuti ako o tome govorite.– Predstavite mi izdaleka gospodu. Tko su ona dva gospo dina

natovarena briljantima?– Knezovi Liechtenstein. Iza njih je grof Palm. On je poklonio za

sirotište pola milijuna i car ga zbog toga uvijek zove. Zatim knezEsterhazy. Grofa Kolovrata poznajete. Savjetnik barun Sturmer.– A onaj s briljantnim pucetima? Nos i trbuh jednako su mu debeli!– To je kicoš grof Colorado. Uvjerenje da se odlično razumije u

glazbu. Iza njega stoji dvorski meštar careve sestre nizozemski grofSimon od Brabanta, uz njega grof Kinsky.– Brabanta? Ali u carevoj gardi muzikanata i literata vidim

nepoznata lica. Ovi dolaze k caru na večernje razgovore, ali ne znamtko su.– Učenjaci. Onaj stari čovjek okruglog lica carev je prijatelj i

glasoviti učenjak Martini. Onaj što se sada smije skladatelj Dieseldorf.Kraj njega, s bujnom vlasuljom, stoji skladatelj Haydn, a onaj pokrajnjega s dugim uvojkom iza uha, glazbenik Mozart. Kraj njega je pjevačLelly.– Njega poznajem. Uvijek sa carem pjeva u duetu. Grofe, ja bih tako

W

rado samo malo zavirila u salon da vidim carev peterolist kneginja!Keglevič je smjesti tako da im je pogled u drugi salon bio otvoren.– Bože, baš su napirlitane! Koliko svile, briljanata, šminke i brašna!

Pogledajte onu u crnoj svili, vlasulja joj strši kao lavlja griva!– To je kneginja Karolina Liechtenstein. Kraj nje je sestra Elvira, pa

grofica Kinsky. Pokraj nje u sivoj toaleti mršava i vi soka kneginjaClari i lijepa i mlada Suzana Liechtenstein. To je peterolist carevihkneginja.– No ova Suzana nekako izgleda, ali druge! Zašto se Suzana toliko

nameće caru? Mislim da mu se neće ulaskati sa svojom prst debelomšminkom!– Car s njima rado pripovijeda, to mu je odmor, da ne mora misliti.– Nisu naročito pametne kad uz njih ne treba misliti!Gledajte kako se car smije, sigurno je koja nešto blenula!– Gospođice, pred drugima ne smijete briljirati svojom ljubaznom

kritikom! Evo, dolazi princ Ligne! Oho, i mladi knez Khevenhiller.– Tko gaje pozvao?– Car. Vi poznajete gospodičića?– Ah ne, odakle?I ona se sakrije lepezom.Iz gospojinskog salona izađe car u dvoranu i pozdravi redom goste.

Princu Ligneu živo stisne ruku. Car ga povede k Marici, koju lepezanije mogla sakriti njegovu pogledu.– Moj prijatelj, princ Ligne!Djevojka se smela. Mladi knez Khevenhiller opazi je i brzo se

približi.– Gospođica je moja štićenica – reče car princu.Lice mladog kneza provirilo je iza prinčevih ramena zabezeknuto.

Car ga primijeti.– Ah, i mladi knez Khevenhiller je ovdje! Da vas predstavim

dražesnoj gospođici, mojoj štićenici!Knez se zagleda u nju. Car ga upita:– A vaša milijunaška vojvotkinja, kneže? Želio bih je upoznati!Marica je gledala u oči knezu, dostojanstveno uzdignuvši nosić.To ga sasvim zbuni. Njegovo neduhovito lice poprimi glup izraz.

W

Izgubio je govor. Car pogleda princa:– A propos, prijatelju, imate li vi sestru, vojvotkinju od Brabanta?– Ni sestru ni vojvotkinju, sir!Pune, rumene careve usne skupi smiješak.– Kneže, vaša je milijunaška vojvotkinja šaljive prirode! Da je došla,

ja bih vam podijelio kakvu titulu u zamjenu za koji milijun darovanzapuštenoj mladeži.Kneževa su usta ostala zatvorena. Bljedilo ga obaspe. Marica mu

drsko dobaci miran i gizdav pogled.– Nisam joj mogao predati poziv vašega veličanstva.– Morate se zadovoljiti večeras da zabavite damu s manje naslova i

mnogo manje milijuna – pokaže car Maricu i udalji se s princom.Marica pogleda kneza suzdržavši smijeh.– Vi niste taj trik razumjeli, kneže? Princ i car su me zataji li, jer

hoće da njihov kandidat za mojega muža, koji se nalazi ovdje, ne saznaništa o mojim milijunima.– Ah, sada razumijem!– Dugo je trebalo! Ali vi ste bili indiskretni! Govorili ste mu o meni,

čak ste tražili na moj konto titulu i došli ste ovamo!C”est un malheur!4– Vjerujte, doprinio sam veliku žrtvu kad sam došao ovamo. Teško

je pravom rođenom carskom dvorjaninu gledati kako se car zabavljajednako s velikašima kao i s kojekakvim muzikantima, literatima isličnim.– Oh, ne razumijem kako se može u našem otmjenom društvu

razgovarati s pametnim ljudima! Hvala Bogu, počinje koncert! Dakle,pazite, ja sam ovdje incognito! Nitko ne zna moje visoko porijeklo, svidrže da sam nekakva careva štićenica.– Visosti, valjda ne mislite na onu osobu kojoj je car u jednu ruku

skrbnik?– Ne, mislim na onu osobu kojoj je car u drugu ruku skrbnik! Jer ja

se zanimam za vas!– Visosti, vaš sam rob!– Vašem ropstvu bit ću milostiva gospodarica!

4 C”est un malheur! (franc.) – To je nesreća, šteta!

W

Naduveno dostojanstvena odšeta prema Kegleviću.Car i Rosenberg dovodili su dame iz salona i smještali ih u prvi red

unaokrug poredanih stolica. U drugom krugu smjestiše gospodu.Vrhovni dvorski meštar Rosenberg sjeo je kao i drugi uzvanici.

Program je naviještao i vodio carev dvorski pjesnik Časti.Poklonio se i najavio:– "La vera constanza" maestra Haydna! Dirigira sam maestro kao

gost!Svi su ušutjeli. Car je sjeo u orkestar, prihvatio čelo i pazio na

kapelnika. Njegov jednostavan zeleni haljetak izgubio se međuglazbenicima. Glazba započne.Marica je stajala kraj grofa Keglevića ne odvraćajući pogled sa cara i

prateći njegovu umjetničku igru.Probudi je pljesak. Car je predveo publici Havdna, srdačno ga

potapšao po ramenu, odbivši svako odobravanje sebi.Časti najavi nastup Amadea Mozarta.U dvorani ponovo tišina. Sve su oči uprte u bijele glazbenikove prste

i njegovu skromnu ali otmjenu pojavu.U pozadini glasovira stoji garda pjesnika i muzičara.Vijenac dama zaokružuje salon.Napeta radoznalost uprta je u careva gosta. Car sluša nepomično, sa

sve većim zanosom. Posljednji akordi zamriješe u grobnoj tišini. Sve seruke digoše na odobravanje. Car pohiti k Mozartu i pruži mu obje ruke.– Nisam li rekao kod šaha da će vas car bolje razumjeti kad mu sami

odsvirate svoje djelo?!Mozart je bio osupnut.– Veličanstvo, vi ste bili moj partner u šahu? Po očima tek sada

razabirem da ste zaista vi bili onaj kod "Zmije"!– Prva zmija koja je Adamova sina zavela na dobro! Vi ste tada

odbili da ponovimo partiju šaha, jer vas je zanimao car, danas menezanima Mozart i, molim, ponovite kompoziciju!Glazbenik se vrati glasoviru i ponovi. Novo odobravanje umjetnika

smete gotovo kao djevojčicu. Njegove kolege i pjesnici okruže ga vrlozadovoljni.– Mislim, moje ljubazne gošće, da ste i vi oduševljene. To je jak,

W

izrazit talenat. Svi ga mi nismo razumjeli, sada je na nama da toispravimo!– Da, učinit ćemo to! – prihvati grofica Kinsky. Samo bi tre balo

kupiti za koncerte nov glasovir!– Draga konteso, kad drugi trebaju kruha i košulju, stid me kupovati

glasovir za svoju zabavu. Drugi put posudit ću jedan od vaših glasovirada Mozart uzmogne svoju umjetnost bolje reprezentirati! Zar ne, vi ćetemi uzajmiti?Aranžer koncerta carev dvorski pjesnik Časti, najavi:– Novi vodvilj, glume i pjevaju: Lelly, Coltellini, Coretre, Loren.

Autor: Da Ponte.U pozadini otvorila se mala pozornica na kojoj se pojavio glumac u

odori cara iz XVII. vijeka, dvorjanke, carica i prestolonasljednik.Gluma je prikazivala satiru na staru španjolsku etiketu i život na

dvorovima.Gospoda i dame osjećali su se neugodno. Careve pristaše zabavljale

su se veselo.Ipak se omara dosade spustila na dvoranu. Radnja je tekla sporo i

krnjila je humor.Kad je komad svršen ustade car i zamoli dame da podu u salon, gdje

su lakaji servirali zakuske i piće.Car je uzimao s pladnja čaše i služio dame.– Moje dame – reče francuski – morao bih biti šampion u

dosjetljivosti da bih vas mogao odštetiti za strpljivo podnoše nje torturesa carem na pozornici!Grofica Kinsky upadne:– Vaše veličanstvo izvoljelo se prevariti, vodvilj je prekrasan!– Ah, bilo je famozno! – uvjeravale su ga druge. Grofica Kinsky

ponovo upadne:– Mene je do suza ganuo carev usklik: "Vječno ću ljubi ti ovo krasno

biće i zato nikad neće carski dvor imati carice!"– Vaše dragocjene suze padale su na loše sastavljenu igru!– Zašto? Ali dva su se pogleda u dvorani zaustavila na vašem

veličanstvu! Sumnja pada na vas, sire, da ste vi sami iz svoga životanapisali ovo pozorišno djelo.

W

– Zar ja izgledam tako smiješan? Držite da bih mogao pisatikazališne komade?– Danas mnogi vladari pišu pjesme, novele i drame. Zar je to

smiješno?– I odviše smiješno!– Zašto?– Zašto? Kojim pravom neki čovjek, zato što je vladar, misli da

može nepotrebno dangubiti stvarajući madrigale?– O, sire, vi se potcjenjujete!– Naprotiv, uzvisujem se! Ne packam po umjetnosti, nego je

podupirem i činim joj time mnogo veću uslugu nego da sam za svojimpultom bulaznim sonete. Ali, moje kneginje, ja sam upravo ponukaoMozarta da piše novu operu. Nadam se –da će moj dragi "peterolist" našega maestra odsada propagirati medu

svojim prijateljicama. – Veličanstvo, sretne smo što ste nas počastilitom misijom!– Koja se nameće ljudima vašega položaja kao dužnost!– Malo odviše skupocjena!– Vi govorite o skupocjenosti, dok vaše dvorjanstvo broji do trideset

lakaja i komorkinja! Umjetnost je najvažniji zakusak života, vaš imetakomogućuje vam da ga potpuno užijete, a pri tom vam ostaje slava iužitak da služite geniju!– Sire, vi ste u svemu reformator!– Ovdje sam kućedomaćin! Izvolite možda limunade?– Car pruži grofici čašu i nastavi veselo služiti svoj "petero list

kneginja".Knez Esterhazy pristupi carevu krugu.– Veličanstvo je toliki umjetnik na čelu da bi moglo ubirati lovore po

svijetu!Car se nasmiješi dvolično.– Ali kod kuće nisu svi zadovoljni s mojim muziciranjem!No to mi da je nove snage! Kako vaše kazalište?– Sire, napreduje! Sada smo priredili Shakespeareova "Otela",

kojemu je Haydn napisao popratnu glazbu.– Vrlo dobro! Kad zaželim čuti izvrsnu dramu ili operu, moram doći

W

u vaš dvorac. Vaša ljubav za umjetnost stvorila je Haydna, i time stepostali neumrli!– Veličanstvomisli da u diplomaciji ne bih mogao steći takvo ime?– Kneže, o politici govorit ćemo sa carem u njegovu kabinetu!

Dopustite da vas ponudim čašom vina!– Merci sire, vrlo rado!On uzme čašu žutog vina. Car posegne za vodom.– Veličanstvo konzekventno samo čistu vodu?– Cista voda i čista savjest moja su okrepa! Možda malo zakuske?Car opazi Maricu, okrene se prema svojim damama i upita:– Dopuštate li da vam predstavim svoju štićenicu?– Oh, molimo, obradujte nas!On se približi djevojci, povede je i predstavi svome "petero-listu".

Gospode su namjestile lornjone i promatrale vitku djevojku ljiljanskihoblika u bijeloj haljini.Skromni izrez oko grudi otkriva samo poprsje i bijeli vrat po kojemu

su pali smeđi uvojci. Tamnoplave oči gledaju istražujući u nekomneprestanom prosvjedu protiv svega što je oko nje. Male i tanke rumeneusne stisla je promatrajući dame, kojima se poklonila, ali ne sagnuvšipred njima koljeno.– Dražesno djevojče! – primijeti kneginja Suzana.– Bistro! – reče car. – Iskreno i prirodno. Kao što vidite, nema na

njoj tragova razmaženog odgoja našega doba.Ta je pohvala uspravi. Njen ponos razvaganio se. Promatrala je dame

slavodobitno.– Slika i prilika nastavne reforme vašega veličanstva! – primijeti

kneginja Suzana.– A moju novu modu vaše lijepe oči ne zapažaju? – nastavi car.– Sire, odreći se otmjene krinoline i diskretnog steznika?– Oprostite, ne tražim od vas da skidate oklope, samo žalim što

njima pokrivate svoje prave draži.– Sire, sire! Odajete svoje poznavanje ženske ljepote!– Kao prijatelj umjetnosti volim lijepe statue!– Ne možete izbjeći, odali ste se! Amor kuca na vašim vratima!– Žalim, ne može dobiti audijenciju! Dozvolite, mesdames, da vam

W

predstavim Mozarta. Prekrasno konverzira. Un peu timide,5 ali ga valjaohrabriti!Marica je iskoristila prigodu da se povuče u pozadinu, dok je car

predstavljao kompozitora i ponukao ga da ostane u društvu.Nasuprot carevu krugu povukli su se u kut salona njegovi pjesnici i

glazbenici s glumcima i pjevačima. Antun Martini, čuveni pravnik,raspravljao je nešto s prirodoslovcem i zvjezdo-znancem, profesoromGeronom. Car pristupi k njima.– Zar kakav pravni spor između ljudske pravde i zvijezda?– Veličanstvo, spor između umjetničkih zvijezda i autora!– Revolterima se pridružujem i ja! Da Ponte, samo časak!Mali crnoputi pjesnik izađe iz kruga.Car ga oslovi talijanski:– Maestro, vi ste sadržaj vodvilja naduvali nekim uzdasima "vječne

ljubavi", zbog koje "dvor neće imati carice"!– Ja vjerujem u takvu ljubav! Ci credo!6– A ja ne vjerujem da niste imali tajnog suradnika. Porumenili ste!

No, tko je taj vaš sudramatičar?– Veličanstvo, veže me zadana riječ, parola d”onore!7– Neću vas siliti na vjerolomstvo, ali da nije bilo kompanjo na vi

biste bili napisali dobru stvar, e vero?8 Pogledajte konkurent časti neplače nad vašim porazom! I pravo je! nasmije se car.Uto se približi Rosenberg s arkom papira.– Veličanstvo je tražilo listu glumaca i svote honorara za današnju

glumu.– Dajte da vidim. Malo! Svakoj brojci dodajem jednu ništicu. Za

muku u ovako lošoj stvari zaslužili su glumci bolji honorar.Glumci i literati jedva suspregoše smijeh. Da Ponte upita tiho:– Zašto je veličanstvo nezadovoljno s mojim sadržajem?– Zato što ima u dvorani gostiju koji misle da se careva "vječna

ljubav" na pozornici odnosi na cara u gledalištu. Nije li to za mene

5 Unpeu timide (franc.) – malo sramežljiv, plašljiv.6 Ci credo! (tal.) – Vjerujem!7Parola d”onore! (tal.) – Časna riječ, poštenja mi!8 E vero (tal.) – Istina je!

W

očajna blamaža? Vi ste slobodu štampe izrabili protiv mene u mojojvlastitoj kući! E vero?– Nisam slutio, oprostite!– Ništa, ništa, drugi put se manite suradnika! Ja ga znam!Ma non importa!9Nasmiješen obrati se Rosenbergu:– Molim vas, podvorite moju umjetničku koloniju što obilatije,

nakon Da Ponteove masaže prijat će im!– Kondoliramo – podraška nesretnog autora pjevač Lelly.Car im namigne prijateljski i vrati se u društvo dama.Čavrljanje se nastavilo.Najednom se Rosenberg približi caru i nešto mu šapne. Car ustade.– Moje dame, molim da me ispričate! Nenadan posao.Odmah ću se vratiti.– Sire, to ipak ne ide! Vi odviše radite! – usklikne Suzana.– Još uvijek premalo da bih zavrijedio plaću kojom me honoriraju! –

nasmiješeno će car.– Sire, država i vaše reforme odviše vas iscrpljuju – pridoda grofica

Kinsky.– I zato se tako rado sklanjam u vaše milo društvo, u kojemu me

nijedna riječ ne sjeća na zvanje! Grof Kolovrat, savjetnik Sturmer, princLigne, vama povjeravam svoje mile gošće!Lakim korakom udaljivao se car iz dvorane.Dame su zatražile leda. Grof Kolovrat s ostalom dvojicom ode da

posluži gospođe.Kneginja Clary šapne:– Kamo je car opet odjurio? Letio bi da može!– Zašto uvijek govorite o ljubavi i državnim poslovima, kad znate da

nas uvijek presiječe i otprhne?– Divno je s njime čavrljati! Mio je i ljubak. Kakva šteta, carski sin

pa tako brazdi stranputicama! Bio bi divan u pravom carskom sjaju,okružen dvorjanstvom, paževima i slavom svoje majke.– Melankolija me obuzima – primijeti kneginja Suzana kad se sjetim

caričina dvora! Deset milijuna godišnje trošila je na dvorjanstvo. A on?

9Ma non importa! (tal.) – Nije važno!

W

Pola milijuna! I najmanji barun ljepše se reprezentira.– Nije čudo što moramo bježati u inozemstvo da se bar jednom u

godini osjetimo u pravoj dvorskoj okolini.– A propos, te ćemo izlete skupo platiti! Car je odredio da velikaši

koji šest mjeseci u inozemstvu troše svoj novac pla ćaju poseban porez.– To je strašno! Zar uistinu nema nikoga tko bi tog milog čovjeka

obratio na pravi put? – uzdahne Suzana.Grofica Kinsky šapne:– Samo bi žena to mogla, moje dame, strasna, zavodljiva žena.– Nikada taj čovjek nije ljubio i nikada neće.– O, znam da je ljubio za caričina života neku dvorsku damu,

groficu, ne znam joj imena, i doživio je poraz. Taj vodvilj je aluzija nato. Ali doći će druga i slomiti diva!– Vi ste bolje upućeni od nas. Da čujemo, nije li možda njegova

štićenica sumnjiva porijekla?– Tiho, Kolovrat i Sturmer se vraćaju!– Čudni ljudi: vjerno mu služe, a ni jednom još nije podije lio ni

najmanji naslov ili rentu.Grof Kolovrat, elegantan visok kavalir s jakim usnama i debelim

obrvama, dovede lakaja i ponudi kneginjama leda.– Grofe, recite nam zar nema nade za kakav carski patent o ljubavi?

Hoćemo li jednoga dana dobiti dražesnu caricu?– Vaša preuzvišenosti, žena je vrlo neugodan patent!– Ako djelo reformacije ostane u neženstvu, neće imati nasljedstva.

Ne čini vam se da car vrlo oduševljeno hvali svoju ljepušnu štićenicu?– Ja sam predsjednik komisije za raspuštanje koludrica, dakle

potpuno neupućen u resor ljubavi!– Dajte, predvedite nam dražesno djevojče, da naučimo odgajati

svoje kćeri!Marica je stajala iza dama i prisluškivala razgovor. Grof Kolovrat je

zamoli da dođe gospođama.Sakrivajući nevoljkost nad onim što je čula pokloni se damama.Ponovo su namjestile lornjone.– Gdje su vaši roditelji, lijepa gospođice? – zapita grofica

Liechtenstein.

W

Marica odvrati:– Nemam roditelja!– O, sirotica! – uzdahnu gospođe. – Vaši su bili visoki plemići, je li?– Tko je bio moj otac, ne znam, a majka je služila.– Ah! – zaprepaste se dame. – To ne biste smjeli reći u do brom

društvu!– U dobrom društvu se laže?Dame se smrknu. Suzana htjede prekinuti temu:– Vas je odgojio car. Sigurno gajite glazbu? Sigurno ste već prava

umjetnica?– Ah, to ne, umjetnica nisam, ali ne sjedim na ušima.Gospođe se pogledaju. Grofica Kinsky primijeti zajedljivo:– Gospođica govori kao da je bila pastirica.– Ja sam i sada pastirica, kad god sam među kozama. A to se događa.– To je, dakle, novi duh odgoja?– Da, preuzvišenosti, car me učio da govorim uvijek ono što mislim.Djevojka se pokloni, ostavi smrknute kneginje i uputi se u drugu

dvoranu. Opazi Davilu i priđe mu.– Zašto vi ne dolazite k meni?On je šutio. Ona nastavi:– Ova zabava strašno je nezabavna! Gospoda se previjaju kao vrbe

na potoku, a gospode dižu nosove do stropa i ogovaraju kao babe naselu. Ali sam im otkresala! A gdje je car?– Ne smijete nikome spomenuti: na Dunavu se zapalio brod i on je

otišao. Već bi se morao vratiti.– I opet ide bez vas! Nešto ću vam povjeriti. Meni se sve čini kao da

sam čula među tim velikašima iste glasove koje sam slušala u onojurotničkoj kući. Mislite da su svi ovi veli kaši u njega zaljubljeni! Injegove su kneginje protiv njegovih reformi!– On to zna i ne mari. S protivnicima druži se ljubazno, a i oni se ne

mogu oteti velikoj moći njegove ličnosti.Barun Kalman ude u dvoranu i prišapne nešto Davili. On se oprosti i

izađe. Djevojka ih je slijedila ravno u carevu radnu sobu, gdje nađeRosenberga i Keglevića. Napali su Kalmana pitanjima:– Recite, doktore, što se dogodilo?

W

– Nesreća! Mi smo izgubljeni! Cara su ubili!– Sto, što ste rekli?– Da su ga na Dunavu proboli! Marica se skamenila i problijedila!– Ne, ne vjerujem! – povikne Davila. – To je ludost, to nije moguće!

Tko je to javio?– Dođite, gospodo, na polju je teklić ispitat ćemo ga!– Proboli, proboli! – opetovala je Marica. – Pa to sam ja sve

unaprijed rekla! Zašto je pošao, zašto nije slušao, zašto se smijao?Gospoda su istrčala. Ona ostade u kabinetu sama. Čas bi sjela, čas

opet hodala gore-dolje. Njeni jecaji miješali su se sa zvucima glazbe izdvorane. Tada sjedne k carevu stolu, uzme knjigu i privine je k licu.Suze su padale po sivim koricama. Stala je glasno moliti:– O bože, ako je istina da su ga ubili, tada ti pomažeš zle ljude protiv

njega plemenitoga, i ja te neću više nikada moliti.Ne, ne, ti ga moraš opet dovesti!– Gospođica već zapovijeda i gospodinu Bogu?Knjiga joj padne na stol, pogled joj se ukoči. Pred njom stoji car,

zadihan i rumen.– Što je, dijete, zašto plačeš?Umjesto odgovora baci mu se oko vrata.– Bog me poslušao! Ja sam to znala! Vi ste opet ovdje!– Ne razumijem te!U međuvremenu su već ušla u sobu gsopoda i čuvši da se car vratio

okružila su ga.– Što vam je? Ona plače a vi ste svi snuždeni!– Neki čovjek donio je glas da su vaše veličanstvo ubili!– Tako? Očito je da sam živ! Netko se s vama našalio!– Bio je ovdje nepoznat čovjek i priopćio vrataru da su vas proboli i

da vas već nose u dvor – reče Kalman.– Neka me samo donesu! Gdje je taj vaš šaljivdžija?– Nema ga više. Vratar kaže da je odjurio kao izbezumljen.– Baš mi lijepo izgledate! Idite, neka se pripremi nastavak koncerta!Izašli su. Marica sklopi ruke.– Veličanstvo, vidite da je istina sve što sam čula. Ne smijete više

nikamo odlaziti, jer ću biti nesretna.

W

– Ako ćeš tako, tada se moramo rastati.– Rastati?– Nitko se ne smije brinuti za moje korake! Ako ne poslušaš, nećemo

se vidjeti. Ostat ćeš s barunicom Rosenberg.Upamti to, obrisi suze i dođi u dvoranu.Uđe Keglević.– Veličanstvo, donijeli su probodenog čovjeka.– Mene? Idem pogledati!U pratnji grofa ude u malu liječničku sobu. Na divanu je ležao neki

čovjek. Kalman mu je pregledao prsa.– Veličanstvo, živ je! – reče Kalman. – Rana nije teška, ali je

nesvijest duboka.– Tko gaje donio ovamo?– Dva lađara s Dunava. Rekli su da ih je unajmio neki gospodin i

naredio da smjesta ponesu ovoga čovjeka u carevu kuću u Augartenu.– Ovo je inscenirani pamflet!– Veličanstvo, budi se! Sada ga možemo ispitati i saznati što se

dogodilo.Ranjenik otvori oči i pogleda oko sebe. Opipa povez i uzdahne. Kada

se oporavio, Kalman ga stade ispitivati:– Tko vas je ranio? Kako se to dogodilo?– Bilo je mnogo ljudi na obali kada je gorio brod. Gurali smo se.

Nisam mogao naprijed ni natrag. Najednom iza mojih leda šapne nekiglas:"Gle, to je car!" i pokaže mene. "Preodjenuo se! Sakrio se u gužvi.

Misli da ga nećemo naći!" Onaj drugi odgovori:"Siguran si da je to car?" On reče: "Ne boj se, to su njegove oči i

njegovo lice. Tvoja je dužnost da izvršiš zakletvu!" Htio sam vikati kadosjetih bol u prsima. Više ne znam ništa.Svi su pogledi bili uprti u carevo mirno lice.– Njega su proboli misleći da je car, a ja sam im bio pred no som!

Međutim, mi smo se vidjeli u "kontroloru"?– Da, veličanstvo – odgovori ranjeni.– Hm, doktore, otpremite "cara" u bolnicu. Kad se izliječi isplatite

mu bolninu. A vi, čovječe, ako mislite da mi nalikuje te, nemojte izlaziti

W

medu svjetinu. Prepustite to meni.S tim riječima izađe iz sobe. Rosenberg ga je pratio u koridor.– Veličanstvo, ovaj događaj iziskuje temeljitu istragu.– Naprotiv, potpun prezir!– Veličanstvo, proboden je čovjek, jer su mislili da ste vi!– Mene to ostavlja hladnim! Tu se nešto krije, nešto pamfletsko, ali

ja ostajem indiferentan!Vratio se u dvoranu, u krug gospoda.– Moje dame, gotovo sam umro od velike žalosti što me posao lišio

vašega milog društva. Sada se potpuno predajem tome užitku!Veselije nego dotada zabavljao je car društvo. Program je uskoro

nastavljen. Mozart je ponovo nastupio, a poslije programa razvila seživahna konverzacija.Marica se iskrala iz dvorane i sjela za pisaći stol u carevu kabinetu.Njeno je lice žalosno. Brzo piše na bijelom papiru:"Veličanstvo, vrlo sam nesretna što smetam vašem radu i vašem

životu. Ne spadam u krug u koji me vaša milost podigla. Do smrti bit ćuvam zahvalna za sve, i molit ću Boga da vas očuva i brani.Marica."Složi pismo, ostavi ga na stolu, ode iz kabineta, uzme ogrtač i šešir,

došulja se do izlaza iz kuće i zatvori za sobom vrata veže.U 12 sati zabava je završena. Gosti su odlazili. Car otprati dame do

kočija i ude u svoj kabinet.Nade pratilicu svoje štićenice, barunicu Rosenberg.– Gdje je gospođica?– Veličanstvo, upravo to sam došla pitati. Nema je nigdje.Vratar kaže da je izašla.– Valjda nije sama otišla kući?– Vidim ovdje njezinom rukom napisano pismo – upozori barunica.Car pogleda, otvori omot, pročita i smrkne se.– Moj patent za odgoj divno se razvija! Prigovorio sam i ona me

demonstrativno ostavlja! Niste pazili na nju?– Vidjela sam je posljednji put kako razgovara s knezom

Khevenhillerom, zatim se izgubila medu gostima. Veličanstvo, nisamkriva! Ona neprestano govori o nekakvoj ličnoj slobodi i ne da da joj se

W

dirigira.– Ne recite nikome ništa. Tražit čuje. Moram je naći, a tada mi više

neće umaknuti! Molim, zovnite odmah Rosenberga.

SKRBNIKOVAZAMKA.

Odmah poslije koncerta požurio je Kalman u dvor i zavirio u sobusvoga štićenika. Našao ga je spuštene glave. Doktor pritvori vrata isjedne.– Strahovito sam se danas uzrujao! Onaj probodeni dvojnik podnio je

udarac bodežom koji je zapravo njemu namijenjen! Osjećaš li, to je istokao da je on sam!– Toga sam čovjeka vidio u "kontroloru". Govorio je caru o svojoj

službi kod nekog princa. Bio mu je lakaj i navodno je on otac prinčevasina, ali to je sigurno budalasta dosjetka.– Što je tražio u "kontroloru"?– Htio je vidjeti cara, jer su mu ljudi govorili da mu nalikuje. I to je

budalaština. Plave oči. Što to znači? I ja nalikujem na svakog s tamnimočima.– Ipak su toga čovjeka na Dunavu zamijenili sa carem!– To je istina. Možda postoji sličnost koju ja ne opažam. Ah, posve

sam smušen! Car se mora okaniti toga da šeće gradom kao običanprivatnik.– Reci mu to, a nastoj nagovoriti i Maricu. Ja ću svoje učini ti kao

liječnik, prijatelj i pristaša njegovih reformi. Mora sluša ti nas koji se zanjega i uz njega borimo. A ti, zašto nisi ostao do kraja programa?– Car mi je rekao da nećemo raditi i otišao sam. Neću to moći

podnositi!– Što?– Što? Zar ne slutite što sam danas opet proživio? Ubilo me, ubilo!

Gledati čovjeka kojega su proboli, jer su mislili da je on!I onaj jedan čas strepnje da on više ne živi... Umro bih bio za njim na

mjestu, a onda opet: ona na njegovim grudima!– Požalio si što je živ?– Ni trenutka! Ne, tako mi majke, ali nesreća divlja u meni.

W

Skrbnice, ubijte me! Ne mogu to podnijeti! Ljubim nju, ljubimnjega! U času mrzim oboje. Raskomadan sam, rastrgan, razoren, nemogu više. Moja je snaga iscrpljena!Sjeo je i naslonio glavu na ruke.– Pravo kažeš, ovako se dalje ne može! Mogla bi se desiti nesreća.

Obožavaš njega, a ljubiš nju. To vodi u katastrofu.– Skrbnice, ja odlazim! Napisao sam caru da me majka poziva kući.– Jesi li poludio? Ostavka? Nikada!– Ne mogu ostati ovdje ni jednoga trenutka. Nemam sna ge. Pobjeći

ću.– Kad je tako, moram ti reći istinu. Imetak tvoje majke raspršio se.

Znaš kako je bilo. Materi za volju doveo sam te na dvor. Tvoj talenatprivukao je careve simpatije. Od toga oče kuje tvoja majka sve. Znaš daona boluje na srcu. Ako napustiš svoje mjesto, ubit ćeš je. Najmanjeuzbuđenje može njezino srce zaustaviti zauvijek. Da, da, gledaj mekoliko ti drago!– O, smilujte se, smilujte se, skrbnice, dajte mi lijek koji će u meni

obustaviti urlanje; dajte, omamite me!– Dođi ovamo i slušaj. Kad sam danas gledao onoga starca – kojega

su htjeli ubiti zato što je sličan caru, nametnula mi se ideja. Tasličnost...– Sličnost? Sličan je njemu? Možda i jest, pa što onda?– Sada se ne radi o sličnosti toga čovjeka, već mi je to na metnulo

drugu misao; malo čudnu, ali takvih je stvari bilo.Slušaj: za caričina života našla se neka djevojka za koju su govorili

da nalikuje na pokojnu vladaricu. Međutim, bila je po sve običnapustolovka koja je htjela od carice izmamiti novaca, i ništa drugo. AliMarica ima plave oči kao i naš car, a kada čovjek hoće, sličnost seuvijek nađe. Kad bih ja caru dokazao da bi mu Marica mogla biti sestrapo ocu, njegova bi se ljubav pretvorila u bratsku a njezina u sestrinsku.Oboje bi bili spašeni, pa i ti!– To bi bila varka, nepoštena kao i pustolovkina.– Kad bismo time htjeli nekoga oštetiti. Alije obratno, najviše koristi

imat će car. On se bori protiv svojih osjećaja prema njoj. Htio bi uteći.Bije se sam sa sobom; malo promatraj i vidjet ćeš što sve čini da se

W

odhrva toj ljubavi. Ono što sam zamislio izgleda naoko spletkarski, alion bi to prihvatio kao oslobođenje.– Kažete da se on bori protiv svoje ljubavi prema Marici?– Bori se divovskom snagom. Promatraj ga. Ja bih mu i znanstveno

dokazao da mu je ona sestra, tim lakše kad se zna čija je. Samo bihtrebao pečat pokojnog cara Stjepana, da uredim jedno pismo, kao nekopriznanje pokojnog cara.– Krivotvoriti spis? Što vam je?– Ne srljaj u zrak, gledaj po zemlji! Ono što bi u drugom slučaju bilo

lupeški, u ovom je plemenita dobrotvornost. Ima i plemenitih prijevara.Mladić je šutio.– Sve je moja briga, samo mi treba na deset minuta pečat.U carevoj knjižnici nalazi se stakleni ormar u kojemu je pohranjen

pečat. Vidio sam ga mnogo puta. Ti zalaziš onamo i mogao bi gadonijeti. Samo na deset minuta, i sve je svršeno!Davila je šutio.– Ako podlegne ljubavi, izgubljen je za svoje velike planove. On se

ne može dijeliti, strast njegove lične ljubavi lišit će državu i nas svihvelikoga cara reformatora.Mladić je bio svladan i baci se na stolicu.– Što ste to rekli? Zar se za svete stvari smije počiniti prijevara?– Mora! Da ja mogu do carevih ormara kao ti, ne biste ni ti ni on

znali što se dogodilo, već bi odjednom primijetio promjenu u njemu injegovu vladanju. Ne moraš danas odgovoriti. Promisli i odluči: hoćešli da njega oslobodimo i da tebe usrećimo, da usrećimo tvoju majku.Kad se njegova strast pro metne u bratski osjećaj, neće Maricu nikometako rado dati kao tebi! Misli o tome, i ništa više!Skrbnik ga udari po ramenu i izađe iz sobe. Mladić se izgubi u

mislima.

U VUČJOJ SPILJI.

U gustoj tami sobe gibanje i glasovi. Netko šapne:– Tiho! Vani prolazi patrola!Teški koraci odjekuju cestom.

W

Disanje i šum kretnji odaje u tmini žive stvorove. Čekaju i šute. Tadase javi iz mraka prigušeni glas:– Patrola je otišla. Nastavimo! Danas se naš broj povećao sa

trinaestim pristašom. Prije negoli počnemo ima novi član pravo dazatraži razjašnjenje, ako ga snalaze kakve sumnje.Prigušeni muški glas reče:– Samo jedno. Zašto sjedimo ovdje u potpunoj tami? Zašto se

međusobno krijemo? Je li to znak nepovjerenja? Bojite se izdaje?Drugi odgovara:– Ne! Ovo je oprez! Njegovi špijuni mogli bi opaziti da u kuću

"Vučja spilja" tajno ulaze ljudi koje viđaju kako ulaze i u "Josipovukolibu" u Augartenu i kad bi "on" jednoga od nas za to pitao, svakimože zadati riječ da nije nikoga vidio!Ako vas to ne zadovoljava, još se uvijek, gospodine, možete povući.– Ne! Shvaćam i ostajem!– A sada dalje. Moramo zaključiti nešto važno. Prije toga želim

priopćiti onima koji nisu obaviješteni kakvu sam zamku postavio našemluteranu.– Da čujemo! – šapću u tmini glasovi.– Historija je dokazala da protivnici najlakše strmoglave s vlasti

silnika pomoću zamamne, lukave, strasne žene. Ona je bodež koji ubijasigurno i bez posljedica odgovornosti.– Nakanili ste cara zaplesti u takvu stupicu?Tihi glas nastavi:– Već sam poslao u njegov tabor ženu koja će nam donijeti njegovu

glavu!– On se kloni metrese, baš zato da ga ne podjarmi. Nećete uspjeti.– Varate se! Ne kipi li u njemu luđačka strast ideje? Znam daje prije

dolaska na prijestolje strastveno ljubio. Ima ih koji dnevno promatrajunjegove nagone i vide kakvom željeznom borbom razbija svojustrastvenu prirodu. Kloni se ljubavi od straha pred samim sobom.Poznaje se. Dakle, tu je njegova opasnost! Valja jurišati u toj borbisvom snagom ljepotice.Jednoga će dana rob ideje postati robom žene koja je naš sa veznik i

osvetnik svoga ljubavnika.

W

– Ako to uspije, on bi propao! – odobrava neko šapćući.– Mora uspjeti! Muškarac, snažan, zdrav, u najljepšoj muževnoj

dobi, u kojoj sve vri i kipi, mora pasti u vreli naručaj strasne ljepotice.A sada dolazi druga zamka! Rimski papa putuje u Beč ne bi li gaprivolio da obustavi pljačkanje crkvenih prava.– Papa već putuje? Je li to moguće? Duboki glas upadne:– Sramota! Nekoć su vladari odlazili u Rim na koljenima, posuti

pepelom, da mole milost, danas dolazi papa da moli luđačkogbuntovnika na prijestolju da se smiluje!– Čitav Vatikan nije mogao odvratiti papu od te namjere, pa čak ni

sam car. On mu je po svom poslaniku Herzanu poručio da neće ništapostići, ali papa ne odustaje. Nada se da će ga omekšati, a nada se itome da će narod, ugledavši rimskog papu kako dolazi da spašavacrkvu, planuti protiv cara.Takva provala protiv njega skršila bi ga u crkvenim reforma ma, a

zatim...– Vi se nadate provali? Od koga? – upadne mrmoreći prvi glas. –

Glupo seljaštvo obmanuo je oslobodivši ga kmetstva.A bečka ulica? A "kontrolor", u kojemu on razbacuje očevu baštinu i

dijeli svoju seljačku pravicu? Noć i dan osedlan mu je konj. Čim planekakva gnjila kuća nad glavom smrdljive čeljadi u predgrađu, on jespašava! Uličnjaci te uličnjačke ispade svoga uličnjačkog junakaobožavaju. Što vam pada na um? Tko će se dići na toga pelivana?– Pelivani koji ga sada obožavaju! Mi ćemo ga s ulice maknuti,

"kontrolor" zatvoriti, natjerati mu strah u kosti. Strah za život, to je ono!– Ne vjerujem! – upadne mrki glas.– Slušajte! Jedno je učinila naša ljepotica, drugo njegova štićenica!

Namamili smo je u predgrađe, priredili romantičan urotnički sastanak iona je slušala dogovor kako ga kane na ulici ubiti. Djevojka je u carazaljubljena i čini sve da ga skloni neka se okani saobraćaja s masom.Još više, jedan čovjek ne obično mu nalikuje. Za dobar novac on je samsebe ranio, a ja sam ga dao odnijeti u carevu kuću. Neka se naslađuje dagle da čovjeka kojega su proboli, jer su mislili da je car! To moradjelovati. Njegova je moć u njegovoj ličnosti i kada se povuče od maseona je naša! Smjesta valja prirediti nove pamflete i podjarivati ljude

W

kako se stari svetac mora poniziti i moliti luterana. Masa je prevrtljivamarva. Kad papa stigne, sve će biti protiv cara!Žestoki glas upadne prigušenim bijesom:– Što je to? Djetinjarija? On je lav a mi djeca! Stara plemićka krv

razvodnila se! Udrimo, i sve je gotovo!U tmini tišina. Čuje se samo disanje. Javi se slab, otmjen glas:– Polako! Sve koji nisu izdali plemenitu krv svojih pradjedova, sve

nas ogorčava njegovo luđačko razbijanje stoljetnih naših i crkvenihprava. Čak i njegova rođena braća otuđila su se od njega. Ipak, kad binetko digao ruku na njegov život, izgubili bismo povjerenje budućegvladara. Naš bi položaj na dvoru bio onemogućen. Budite oprezni! Kadbi on naglo ne stao, sloboštinama zaluđeni kmetovi opustošili bi zadvadeset četiri sata sva naša imanja. Pazite, bodež krvari, a krv se ne daoprati.– Zar mora biti bodež? Ima nevidljivih uzroka smrti!– Pazite, kažem vam – opet se javi otmjen, tihi glas – masu je

zaludio! Da ga udari kap, pala bi sumnja na velikaše i bi skupe, fratre ibivše jezuite, da su ga otrovali. U Beču ulica, na selu kmetom poubijalibi nas sve! A svijet? Prošla su vremena kada se na taj način mogloisprazniti prijestolje. Čuvaj te se mase! Toliko ga obožava da se usuđujestanovati u kući koja nema straže.– Ali jučer je gledao u svojoj kući čovjeka kojega su proboli misleći

da je on! Tko od nas ne bi zadrhtao pred takvom strašnom slikom?– Kako je to djelovalo na njega?– Napadno se junačio, prema tome zazeblo ga je. Strah za život trese

i prosjaka. Njemu koji ljubi vlast uvlači se u kosti.Strah, strah, to je slabost pred kojom mora bježati svaki živi stvor!– Nije loše, nije loše!– Dakle, kakav je naš plan?– Evo ga: bijesnu zvijer sputati u lance lijepe krotiteljice, natjerati ga

u strah, omraziti ga narodu i činovništvu. A kada stigne papa, naš ćevisoki saveznik ispaliti veliki top!– A taj se zove?– Još je tajna našega visokog saveznika! On vam poručuje ovo:

huškajte masu, šutite o plemićkim privilegijama, udica za masu je vjera!

W

Purgar će zagristi, progutati i uhvatiti se.Poslužimo se carevim oružjem. Sloboda štampe! Prikažite ga

bezvjercem, luteranom. "Dolje luteran!", to je lozinka za pučku marvu.– Sasvim dobro!– Jest, to mora rasplamsati narod, pogotovu kad ugleda papu. Vi

znate cara, mrzi parade, svečanosti i ceremonije.To će uzeti kao izliku da papu ne dočeka kako bi dolikovalo Božjem

namjesniku. Neće mu odati počasti suverena, a to treba iskoristiti prednarodom. Car prezire i pljuje na vjeru! I oni koji ga obožavaju nisu uduši zadovoljni što se baca na crkve na prava. Kad vide carev prezirprema papi, planut će svi!– Nešto ćemo razdražiti, nešto platiti!– To je prava riječ! Gladna klatež prodaje i Boga za novac.Kada će papa ulaziti u grad moraju pasti poklici u masi:"Dolje luteran!" To je lozinka da provali vjerski bijes, a tada ga

imamo. Istodobno treba da zastupnici svih nas kojima je opljačkaoprivilegije budu na okupu.Snažan glas upadne:– Sve ste vi to dobro postavili, kad on ne bi imao još nekoga tko ga

obožava, a znači više od mase. Zna on zašto mazi i tovi vojsku.Opremao ju je još za caričina života pod lozinkom:"Jaka vojska najbolji je čuvar mira!" Odgojio je i generale da mu

budu zalede kada se baci na naše privilegije, prava i zakone. Dolje imapuk, gore vojsku! Oni mu asistiraju dok ruši stoljetna prava plemstva icrkve, da nas sve umijesi u svoj državni hljeb. Masu je lako kupiti ipodjariti, ali vojsku?– Dopustite mi da i na to odgovorim. Vi ste zaboravili moje

priopćenje o nekom "topu". Izvolite upamtiti ove riječi i po dati imnajveću važnost. Naš visoki saveznik poručuje: "Na stanoviti dan zapapina boravka u Beču dovući ću protiv nje ga svoj veliki top koji gamora pogoditi usred čela a da ne kap ne kap krvi. Taj će top razoritinjegove moći. Dogodit će se ne što što mora od njega odvratiti i vojskui puk i prijatelje, sve.– Zašto nam ne kažete što je to?– Zato što i sam ne znam, ali naš je saveznik jamstvo da je osnova

W

velika i pouzdana. U času kada je bude izveo bit ćete prisutni svi.Saznat ćete sve i trijumfirati. Dotle želi naš saveznik svoj naum zadržatiu tajnosti. To je potrebno.– Pokoravamo se i čekamo! – odgovore u tmini svi glasovi.– Prije papina dolaska sastat ćemo se ponovo, dan uoči ispaljivanja

toga "topa".– Znak sastanka?– Na slici "Vučje spilje" što resi pročelje ove kuće opazit ćete u

desnom uglu crni kolut. Prema tome, naš je dogovor svršen. Molim dase svi udaljite prema zajedničkom sporazumu: jedan po jedan, nijemo,da jedan drugome ništa ne kaže, da nitko nikome ne pogleda u lice. Putje otvoren prema vrtovima. Do novog sastanka, gospodo!U mraku tiho pomicanje stolica. Škripanje vrata. Koraci se gube u

tmini.Kad posljednji put zaškripe vrata zapita muški glas šaptom:– Jesu li svi otišli?– Svi. Sami smo. Judita je došla i čeka u hodniku.– Uvedite je, ali oprezno.U tmini se otvaraju vrata. U sobi šuštanje suknje.Muški glas upita:– Madame, kako ste s njim?– Strepi preda mnom! Rekao je da se neće uplitati u "ovu mrežu".– Znak da već pada! Što se jače bori, to biva slabiji, jer osjeća

pogibelj u sebi. Jurišajte drskije!– Mogu li učiniti više nego da se svučem pred njim do nagosti?– Možda niste dobro odglumili ludilo pa je progledao?– Pitajte mojega redatelja kako sam glumila! Obilazila sam njegove

prozore osam dana. Napokon se uvučem u kuću kroz otvoren prozor.Odigrala sam nesretnicu koja je poludila od ljubavi za njim, i u tom samse ludilu svukla da mu pokažem svu ljepotu.– A on?– Predao me liječniku! Svaki drugi muškarac zadržao bi ulogu

doktora za sebe.– Vi niste klonuli?– Nikako, ali sam promijenila taktiku. Ozdravila sam i otišla u

W

"kontrolor" da mu otkrijem "tajne urotnike". Odigrala sam scenu sbodežom. Ni slavna Coltellinijeva ne bi se stidjela toga prizora.Približio se k meni i mislila sam da je svladan, a kad tamo uzeo mi jesamo bodež. Ja se čitavim tijelom privinem k njemu, klonem mu nagrudi i čekam. Sad me mora za grliti ako je muško! Uzalud! Posjedneme u naslonjač i pošalje k liječniku. Ponovo sam promijenila taktiku.Odem k njegovim prijateljima i zastrašim ih urotom koja se sprema.Zatim odem k njegovoj štićenici, zaprepastim je i pošaljem svoga bratapreodjevenog u slugu, a on je povede u predgrađe gdje su joj odigraliurotnički dogovor.– To znam. Nije koristilo. Zasada je najbolje da napustite uzaludne

pokušaje. Imamo nov plan.– Vi imate nov plan, ali ja ostajem kod svoga! Hoću da svom strašću

zagrli ljubovcu grofa Szekelija kojega je osudio da mete gradske ulice!Hoću to, jer taj čas moja je osveta.– Veselio bih se da poludi za vama, baroneso, bio bi slabiji kad ga

opsjednemo mi, ali vam to ne uspijeva!– Uspjet će ako me uvedu u njegovo društvo da ga osvajam

stidljivim obožavanjem njegovih velikih djela! Prokletog luđaka hoćuda imam pred nogama, a tada ću ga vezati lanci ma kojima je okovaomojega Szekelija.– Ako ga vi dotjerate do toga, opet velim, olakšat ćete posao nama.– Klečat će preda mnom, ali moram doći u njegovu blizinu.Želim da budem uvedena u njegovo društvo i da mi se dade novaca

da razvijam sjaj u haljinama i nakitu.– Sve ćete dobiti! Vaš aranžer primit će sve što vam treba, a vi se

uzdajte u svoju moć i u Boga!– Bog je zaboravio da su sve njegove crkve i crkveno bogatstvo

stvorili plemići, a on im uzvraća sve to s ovom nemani na prijestolju.– Samo polako! Bog ne plaća svake subote! Gospodin koji je ovdje

odvest će vas. Baroneso, oprezno! Ne dolazite sami.Poručujte sve po aranžeru koji je naš kurir. Neoprez bi ugrozio vašu

osvetu!U tami se čuje hodanje. Vrata se zatvore. Po sobi odjekuju čvrsti

koraci. Škripi ključ u protivnom smjeru nego što je ono dvoje otišlo, a

W

odmah zatim čuje se tihi poziv.– Dođite, Pelegrini, nema nikoga. Sada možemo razgovarati sami.– I ovdje je mrak!– Ne mogu zapaliti fenjere. Vi znate njegove špijune, proziru kroz

zid. Dakle, imali ste danas prilike čuti gospodu plemiće!– Kukavice! Nemaju odvažnosti da dignu protiv njega oružje. Boje

se za svoja mjesta uz budućeg nasljednika. Vjerujte, da im car vratiprivilegije, oni bi podigli mačeve na nas; skočili bi na crkvu i na Boga.– Skakat će oni za mjesec dana na njega kao tigrovi, je li, Pelegrini?– Na to se kunem! Kad bik šeće arenom, valja ga nadražiti, a od

mojega će razdraživanja mađarski velikaši podivljati.– Dakle, Pelegrini, hoće li vaš mladi brat doista izvesti to opasno

djelo?– Vjerujem u Siksta kao u sebe!– Ne sumnjam u njegovu vjernost, ali za to je potrebna spretnost.– Sve smo pripravili. Siksto zna vrlo dobro mađarski i vlaški,

crnoputan je, crnomanjast kao da je tamo rođen, brci su mu već odavnoporasli, a zna govoriti tako da bi premamio i vas!– Hoćete li ga pratiti?– To se razumije, ja i otac Antonije. Obojica uzimamo fra tarske

halje. Siksta smo strpali u kmetsko odijelo, nadjenuli mu prezimeHorja, meni Krsto, a ocu Antoniju Gruška. Uvući ćemo se uSedmogradsku i poput krtice ispod zemlje podrovati sve.– Mogli bi vas izvući na sunce, a tada je svršeno.– Ako se ne vratim ja, ostat će drugi. Ima nas.– Trošite novaca koliko god ustrebate. Do viđenja! Siđite oprezno.

Bog vas pratio!– Bog će me dopratiti i natrag!– Čuvajte se! Moj tajnik vas zna, pustit će vas da izađete.Duga tišina.Netko uđe u tamnu sobu i reče:– Judita je otišla. U čitavu kraju nema žive duše.– A gdje je naš dvorski kurir?– Govorio sam s njim dolje. Ne usuđuje se ući u kuću. Kaže daje car

poslije jučerašnjeg koncerta vrlo mrk.

W

– Ah, već gaje nagrizao strah! A pečat?– Careva je štićenica jučer nestala, a to otežava posao. Valja se

strpiti.– Kako dugo da još čekam?– Dok nadu djevojku. Car je traži nestrpljivo.– Tada će opet nastaviti posao.– To nije dovoljno, to ide odviše polako. Razumijete li? Pečat

trebam!– Još nije sigurno da ćemo ga dobiti.– Što? Tada je propalo sve, sve, razumijete li? Pečat, to je sva nada!

Sva! Jedina! Razumijete li? Ili ne, vi ne razumijete, ne znate i ne možeterazumjeti. Kad biste razumjeli, iskopali biste taj pečat iz čelične pećine.Moj ste povjerenik, moja de sna ruka, i treba da znate sve, da možeteučiniti sve. Slušajte pomno! Recimo: bio je princ, imao je ženu caricu,ali noću se prikradao drugim ženama. Neke večeri javi se bolestan.U svoj krevet polegne lakaja, ugasi svijeću i dade mu nalog:"Ako me žena zove, ti hrči!"Drugi dan princ je bio zlovoljan. Žena mu prišapne: "Jučer u noći,

kad sam ti donijela lijek, bio si ljubazniji no ikad!" Lakaj nije hrkao!Prinčevoj se ženi rodi sin. Danas je taj sin muškarac u najljepšoj dobi.Vladar je. I, evo, dolazi čovjek i tvrdi: "Ja sam bio prinčev lakaj! Sinnalikuje na mene!" Nije li to izvanredno? To bi značilo da on nijelegalni sin vladarske porodice!– I nema prava na prijestolje! Božanstveno! No tko će to dokazati?– Očeva ispovijed koju je napisao ispovjednik jezuit.Međutim, velikaši vjeruju u pečate. Udarite pečat na bundevu,

smatrat će je legalnom poveljom. Trebam pečat pokojnog cara!– Nije vjerojatno da bi pokojnik potvrdio takvu ispovijed pečatom!– Nije? Slušajte! Car je bio dobavljač pruskog kralja kad mu je žena

ratovala s Prusijom! Imao je dakle razloga da se boji teških neprilika saženom caricom. Ta ispovijed služila mu je da svoju ženu drži u zamki.Kad bi ga htjela odstraniti sa dvora, on bi joj prezentirao tu ispovijed izaprijetio skandalom kakvoga nije čuo svijet. Je li to sada vjerojatno?– I odviše, kad se time želi ukloniti neprijatelj s prijestolja!– Ispovijed će biti legalizirana, i to je moj veliki top koji sam uperio

W

na njega za dolazak pape. Moglo bi se posumnja ti i u lakajevu prisegu,ali u napisanu ispovijed ispovjednika, potvrđenu pečatom, mora sevjerovati. On će pasti s prijestolja a da ne kapne kap krvi! To je ono štoste objavili danas toj kukavnoj gospodi.– Sad razumijem. Pečat mora biti u vašim rukama. Ja ću našem

kuriru već sutra staviti pod vrat britvu: ili pečat ili ću njegova caraanonimno obavijestiti tko je taj gospodin.– To sam htio! Pečat je ubojito tane, pečat trebamo!– A rat s Turčinom? Jezuiti u Carigradu šapću sultanu da careva

vojska nije spremna, niti mu je odana. To mora sultana skloniti dadrskošću izaziva rat.– Ah šta, zapleli smo cara u spor s Nizozemskom, podigli ga na

oružje s Prusijom, a rezultat nikakav.– Odugovlačili smo reforme.– A jesmo li ih spriječili?– Rat s Turčinom na granici, prevrat unutar granice, to je bio vaš

plan.– Dok nisam imao ovaj s najsitnijim ali najsigurnijim sredstvom.

Predočite sebi sliku: papa i plemići, a ja caru pred njima pokazujemdokumenat s pečatom; lakaja sa sličnim licem, njegovu tvrdnju sprisegom. Što tada? To ne može pro gutati! Mora se zadaviti. Napoljuse buni ulica, a u dvoru lakajsko kopile. Pred tim mora i vojska položitioružje!– Taje misao plod vašega genija!– Ne smijem se kititi tuđim perjem! To je genij starog prognanog

jezuite Pelegrinija, kojemu su bile poznate najintimni je stvari sa dvoranekadašnje carice. Ispovijed i sve to predložio mi je on. Dakle, sada stenacistu: pečat je top! Ako ga ne pribavite, ispalite u svoju glavu pištolj,ili u glavu onoga koji oklijeva.– Teško je s onim koji mora pečat ukrasti. Inficirani je jozefinac!– Alije zaljubljen u njegovu štićenicu! Rekli ste mi kako je sve

udešeno, a sada?– Rekoh da je djevojka nestala. Čim je nadu sve je gotovo.– Ako taj mladi jozefinac kasnije prizna da je ukrao pečat?– Njegova je putnica na drugi svijet potpisana.

W

– To je vaša stvar. Za sutra trebamo mnogo novaca, zlata i dukata.Šaljem starog jezuita u Ugarsku.– Ipak niste odustali od stare osnove?– Sa svih strana pripraviti opsadu, to je moj plan. Ugarska i

Nizozemska dvije su najjače naše pozicije, jer imaju najviše plemića.Ugarska je u dobrim rukama, planut će kao vulkan.Nizozemska vrije, staleži od Brabanta suha su smola, samo iskra i

planut će.– Možda, ali tamo je careva namjesnica njegova rođena sestra.– Ne poznajete Mariju Kristinu? Častohlepna, tašta žena, a mrzi

brata Josipa od onoga dana kad je poklonio državi baštinu svoga oca.Tih trideset milijuna bila bi baštinila Marija Kristina i carev bratLeopold. Marija Kristina žedna je vlasti kao i pokojna carica. Kaonamjesnica Nizozemske učinila bi štošta protiv cara, ako joj prišapneteda bi mogla samostalno zavladati pobunjenom pokrajinom.– Ah, tko bi se usudio što takvo reći vladarovoj sestri?– Grof Simon od Brabanta ne vrši samo ulogu njenoga dvorskog

meštra, a on vam je prijatelj.– Razumijem!– Dakle, ratni plan je potpun! A sada treba da se mi izvučemo iz naše

"Vučje spilje".Nad prizemnom kućom u Gartengasse gusta noć. Iz ograđenog

dvorišta izmilile su dvije tamne muške pojave. Ogrtači im dosižu prekokoljena. Lica se utapaju u gustom mraku što leži nad vrtovima dalekogpredgrađa.

CAREVASTRAST.

Šesti sat jutra javio se zvonkim udarcima u carevu kabinetu. Davilasjedi kraj velikog stola. Car šeće gore-dolje i diktira. Njegov duboki basodzvanja prostranom sobom:

"...Zahvaljujem građanstvu grada Budima na meni namijenjenojpočasti da mi na svom glavnom trgu podigne spomenik. Ja sam ujediniodržavne urede zbog lakšega rada i time sam građanima pribavio

W

slučajne koristi, a to ne zavređuje tako veliku počast. Kad odstranimsve duhovne i svjetovne zloupotrebe, kad uskrisim prosvijetljenost, kadprobudim industriju, dovedem u procvat trgovinu, opskrbim zemlju odjednog kraja do drugog cestama i plovnim kanalima, kao što to želim inadam se, tada bih možda smio primiti takav spomenik. Stoga molim dagrađanstvo odustane od nauma da mi podaje nezaslužene počasti.Josip II."

– Što ste se zamislili, Davila?– Veličanstvo, kada je koji vladar odbio spomenik?– Spomenik je narodno priznanje za gotova djela. Moje je samo u

početku. Idemo dalje. Ovo su okružnice za državne i J urede. Valja ihumnožiti. Ovdje je ponovno tumačenje učiteljima o novom odgoju. Ovoide komandantu Lasiju.– Veličanstvo je čitavu noć radilo?– Vi uistinu izgledate kao da noću radite. Čitav tjedan za mišljeni ste

i blijedi. Što je to? Neka vas zamijeni sekretar Gunther.– Nerad bi mi bio samo na štetu. Molim vas, ostavite me ovdje,

veličanstvo! Molim!– Pogledajte mi u oči! Možda vas izjeda duševna borba?Ne morate mi odgovoriti ako se radi o kakvoj intimnoj stvari.Vaša mi šutnja to potvrđuje! Nemam prava u to zaviriti. No,

nastavimo!Ušao je komornik Keglević.– Imate li kakvih vijesti o gospođici? – upita car.– Veličanstvo, ništa! U Terezijendorfu nije bila. U okolici joj nema

traga. Očito se ipak zadržava u Beču.– Valja je tražiti neprekidno i neumorno. Ni časa šuštati! U zemlju

nije propala. Kakvo je to tajno redarstvo, osam dana ne može pronaćijednu gospođicu.– Koja je lukava kao deset Kaunitza!– Hm, imate pravo! Kamo je nestala? Vi se, Davila, ne biste mogli

dosjetiti? Vas dvoje bili ste dobri prijatelji.– Da, ali nikada ne bih pogodio kamo je mogla krenuti – od vrati

Davila prikrivši s naporom uzbuđenje.

W

– Nema druge, treba tražiti i ustrajati! – reče car. – Nastavimo posao!– Veličanstvo – upadne Keglević – kardinal Migazzi je upravo

prispio.– Uvedite ga odmah. A vi, Davila, odnesite ove spise u se kretarijat.

Vratite se kada kardinal ode.Keglević uvede kardinala i povuče se. Duga ljubičasta svilena

reverenda spušta se u povlaku iza otmjene visoke pojave. Mirnopristaro lice odražava ozbiljnost i dostojanstvo. Car pode kardinalu ususret i ponudi naslonjač.– Čime smijem poslužiti vašoj uzoritosti? – zapita car.– Veličanstvo, radi se o programu za dolazak njegove svetosti. Ako

mi dozvolite, predložio bih program.Kardinal pruži papir.– Nije potrebno! Vaše crkvene svečanosti izvolite udesiti prema

svojim propisima, u to se ne pačam.– Ne radi se o crkvenim svečanostima, nego o dolasku i boravku

uopće.– Ah, to spada u moju kompetenciju kao kućedomaćina ljubazno će

car. – Kako vašoj uzoritosti služi zdravlje?– Bilo je oslabilo, ali sam opet zdrav i radostan. Saznajem daje vaše

veličanstvo ukinulo naredbu o pokopu.– Mrtvima sam dao koncesiju, živima nikako i nigdje!– Vaše veličanstvo je mnogo dobrohotnije od svojih riječi i uvažit će

pijetet živih prema vjeri i crkvi.– Ja toliko uvažavam vjeru da je želim očistiti od praznovjerja!– Veličanstvo očito ne želi ustvrditi da mi naučavamo praznovjerje.– Tvrdim nepobitnu istinu, da su se pojmovi o vjeri u očima puka

zbrkali. Ljudi ne očekuju više sreću na ovoj zemlji ni od svoje krepostini od rada ni od Boga, nego od svetaca na nebu i na zemlji. Svecimadrže duhovnike. To je praznovjerje.– Veličanstvo mi neka oprosti, ali za dušu može se brinuti samo u

duhu crkve odgojen svećenik.– Zato sam i dao puku svjetovnog prosvijetljenog svećeni ka;

umjesto čudotvornih priča kanoniziranih ljudi, umjesto vjerskenesnošljivosti prema inovjercima, moral. Vidite li da čuvam vjeru?

W

– Svjetovni svećenici odgojeni u vašim svjetovnim seminarijimaneće nikada znati naučavati pravu dužnost čovjeka prema Bogu, vjeri icrkvi.– Narodi žive ponajprije na ovom svijetu, prema tome odgoj ih mora

najprije naučiti dužnosti prema državi, zatim prema bližnjemu i,konačno, prema Bogu.– Prema vašem veličanstvu, vjera i svećenstvo uopće bili bi suvišni.– Vjera je potrebna svakome tko u njoj nalazi utjehu, a svećenstvo se

treba vratiti k cilju koji mu je ostavio sam Krist. Svećenici mojegasistema brinu se samo za život ljudi onkraj groba, a državni život ostajena brizi isključivo svjetovnoj vlasti.– Veličanstvoje tokom svoje vladavine teško zasjeklo u crkvena

prava!– Naprotiv, crkvena prava toliko poštujem da ih dijelim od državnih.

Ne diram u vaše dogme, nego hoću da se crkva vrati u svoj djelokrug, ida napusti posjed države u koji je ušla.– Ne ulazi li veličanstvo u posjed države neprestanim raspuštanjem

samostana?– Kad vrhovna državna vlast može samostane dozvoliti i ne

dozvoliti, može ih i dokinuti. Država ne smije dopustiti da joj stotinetisuća snažnih, zdravih ljudi naprosto uteknu pred svim dužnostima. Nerade ništa i žive na račun svojih bližnjih, i što su pobožniji to ih višepljačkaju.– Veličanstvo, to su strašne riječi!– Strasnija su fakta. Stotine tisuća fratara i opatica žive od pljačke,

samo malo njih radi, a takve puštam s poštovanjem u miru. To i samiznate.– Veličanstvo je ipak raspustilo tisuću samostana!– Oprostite, tisuću tri stotine osamdeset i pet, a raspustit ću ih još

toliko.– Neka mi dopusti veličanstvo da vas sjetim jedne nekonsekvencije u

načelu.– Dapače, molim da mi to kažete!– Veličanstvo naglašava u svojem odgojnom sistemu, u svojoj

odredbi o slobodi štampe i u svemu neku ličnu slobodu da čovjeka, a

W

tome nasuprot uskraćuje ljudima da se po svojoj volji i želji odijele odsvijeta i da žive tihim pokorničkim životom.– Čovječji život pun je jada i nevolja. Bespomoćnosti djetinjstva i

starosti, bolovi duše i tijela, nesreće, smrt, sve to zadaje svima namamnogo muka, i tko te muke povećava dobrovoljnim mučilima, taj jelud! Luđaku se ne može dati osobna sloboda, jer nema više ličnosti.Ako netko pred vama udara glavom o zid, a vi ga silom otklanjate odzida, to je čovječanska dužnost a nipošto narušavanje osobne slobode,pogotovu kada to lupanje po zidu skupo plaća vjernik zdravog razuma.Uzoritosti, otkrit ću vam jednu tajnu. Kad sam došao na vlast, odmahsam odredio da se svaka kuća u noćno doba mora osvijetliti laternom.Neka građane nitko ne pljačka u tami! To je bio za mene simbol. S timidem dalje!– Dakle se ništa nije promijenilo u nazorima vašega veličanstva?– Jednu malu koncesiju čovječjem truplu smatrate vi počet kom

mojega uzmaka: Žalim što vas moram razočarati!– Nadao sam se da njegovu svetost nećete razočarati. Bila bi to

strahota. Namjesnik Kristov moli samo Boga, ovaj put dolazi molitivaše veličanstvo i...– Ne dolazi moliti, dolazi pregovarati!– A mi se nadamo da će pregovori svršiti sa zadovoljstvom svetoga

oca.– To zna sveznajući!– Neću dulje zadržavati vaše veličanstvo. Kada dođe sveti otac, tko

zna što se sve može dogoditi!– Je li to prijetnja?– Veličanstvo, kako da se vama usudi prijetiti nadbiskup kojega je

vaše veličanstvo ponizilo do običnog državljanina?– To sam i ja, s tom razlikom što snosim odgovornost prema svakom

čovjeku u državi, a vi nikakvu.– Veličanstvo osjeća potpun mir u duši?– Mir koji može pružiti čista savjest.– Veličanstvo, odviše sam vas zadržao. Radi se o programu.Sveti otac je na putu.– I neće me zateći nepripravnoga.

W

– Veličanstvo, etiketa na papinskom dvoru uređena je premanajvišem položaju njegove svetosti.– Dvorjanstvo njegove svetosti imat će prigode da se ovdje drži

svojih propisa, a etiketa na mojem dvoru uređena je u duhuprosvijetljenoga čovjeka.– Radi se o najvećoj počasti kojom njegova svetost počašćuje

suverene da im pruži na poljubac ruku naime ribarski prsten. Visokeličnosti ljube mu koljena, a drugi papuču.– Svatko neka bude na svome mjestu! A glede crkvenih svečanosti

izvolite mi javiti samo datume da se znam ravnati.– Još jedno, veličanstvo. Vaše su reforme moje dohotke uvelike

smanjile. Bit će mi teško držati tradiciju da dolazim k vašemveličanstvu u svečanom šesteropregu.– Ah, to je najmanje! Lišavam vas svih dužnosti vizita, osim ako vi

sami zaželite da se dovezete, a za to su sasvim dovoljna dva konja.Kardinalove oči uprle su se u cara ukočenim pogledom. Ljubičasta

svila zašušti, povlaka se pomakne. Kardinal je ustao i poklonio se. Carga isprati do vrata i ljubazno mu pruži ruku. Tek što je uzeo u ruke perouđe komornik i najavi:– Mladi knez Khevenhiller želi nešto važno priopćiti.– I suvišni ljudi oduzimaju vrijeme! Uvedite ga!Tanani ukočeni knez duboko se sagne.– Cime mogu služiti? – upita car.– Vaše veličanstvo, izvolijevajte mi dozvoliti u najsmjernijem

poklonstvu, u potpunom spoznanju dužnog pijeteta i vjerne odanosti...– Kanite mi održati zdravicu?Knez zastade otvorenih usta.– Kratko i jasno: što biste htjeli?– Vaše veličanstvo, ja se želim vjenčati s vojvotkinjom.– Sudjelujem kod svih nezgoda, izuzevši svadbe.– Veličanstvo, ne, ja vas povjerljivo molim pomoć. Ja sam smućen.– Ta riječ ima jednu ortografsku pogrešku da bi točno označila vaše

stanje. Govorite već jednom, što želite od mene?– Vojvotkinja kaže da je sestra princa Lignea, princ izvolijeva tvrditi

da nema sestre. Dapače, nije je ni imao. Vojvotkinjami nakon toga tvrdi

W

da je to samo izgovor zbog njezinih milijuna. Molim vašu intervenciju,je li istina da živi incognito pod imenom obične gospođice?– Obične gospođice... vojvotkinja... milijuni... Čujete, kneže, ona se s

vama šali ili je pustolovka!– Veličanstvo, kako biste vi pustolovku uveli u vaše društvo?– Ja? U svoje društvo? Gdje, kada?– U vašoj kući u Augartenu. Ona gospođica koju ste vi predstavili

kao gospođicu, ona je vojvotkinja i sestra princa Lignea.– Sada napokon znam njezino pravo porijeklo! – i car prasne u

smijeh.– Dakle je ipak vojvotkinja incognito?– Ona je zaista incognito vojvotkinja! To vam je fakinčić, pa se s

vama našalila. Ona je moja štićenica koju sam odgojio.Knez je trenutak gledao u cara.– Veličanstvo, tada, tada sve razumijem! Dopustite, sin preuzvišenog

kneza, slavnoga dvorskog meštra njezina pokojnog veličanstva moliruku vaše štićenice. Ako i nije vojvotkinja, vaše veličanstvo će svojojštićenici podijeliti naslov dostojan mojega roda, a s njezinim milijunimavaše veličanstvo upravlja najbolje.– Uvjeravam vas da su njezini milijuni u potpunom redu.Moći će od njih sagraditi najljepši dvorac u zraku! Međutim, vas ne

treba plašiti. Nastojat ću da joj dadem najtočnije upute o staroj etiketi zakneževski dvor, i jednoga umirovljenog dvorskog meštra iz starogdvorskog arhiva. Tome mirazu do dat ću neki privjesak od materijalnevrijednosti. Nakon vaše prošnje pitao bih jedino što kaže ona?– Veličanstvo, ona mi je poslije koncerta sama ponudila ruku. Htjela

je da se sljedećeg jutra vjenčamo, ali ja sam to od godio da se prijeinfor...– Vi ste razgovarali s njom poslije koncerta? Ne biste li bili tako

ljubazni i priopćili mi kada ste s njom razgovarali? Gdje? Što?Pitanja padoše na kneza kao pljusak.– Ja, ja sam, ona mi je prije svršetka koncerta naložila da odmah

dovedem u Augarten kočiju, i da čekam u aleji.– Vi ste nalog, dakako, izvršili. Dalje?– Vojvod... gospo... gospođica vojvotkinja kriomice je izašla iz kuće,

W

sjela sa mnom u kočiju i rekla: "Car i brat Ligne hoće mi nametnutimuža, ali sam im otkresala i sada, eto, neću da idem kući! Ako hoćete,možemo se vjenčati!" Bio sam presretan, ali sam ipak htio da seinformiram, da dobijem očevu dozvolu. Ona mi reče: "Vrlo dobro! Mismo, dakle, zaručeni, ali čujte, ja se ne mogu vratiti kući po novac. Evo,uzmite ogrlicu i posudite za nju novaca svojoj zaručnici. Vratit će čimdobije svoje milijune". Posudio sam joj.– I uzeli ste ogrlicu?– Nije drukčije htjela.– Kamo se odvezla? Gdje je?– Odvezla se "K Crnom orlu". Uzela je sobu, a mene je pred vežom

otpratila obećavši mi sastanak za drugi dan. Kada sam došao, reče migostioničar da je otišla. Ipak mislim da se samo krije. Najposlije samodlučio da vaše veličanstvo pitam, jer moj život ovisi... U neizvjesnostisam... Uzalud hodam "K Crnom orlu"...– Orlovi nisu njezin ukus, možda se preplašila pametne živine.

Hvala, kneže! Pobrinut ću se da "vojvotkinju" nađemo, a tada ćemorazgovarati o milijunima.– I o mojoj dvorskoj tituli?– Ona je tražila od vas titulu?– Takvu koja bi bila dostojna njenoga porijekla.– Takvih titula ima dovoljno! Do viđenja!U predsoblju je kneza čekao stariji brat i on mu slavodobitno

navijesti:– Ona je careva štićenica! Nije vojvotkinja, ali će biti. Nema

milijuna, ali će ih dobiti. Mi smo opet rehabilitirani! Vraćamo se nadvor!Ispruživši se dostojanstveno pogleda grofa Keglevića koji je ulazio u

carev kabinet. Car ga uhvati za rame i veselo šapne:– Danas popodne idemo u potragu k "Crnom orlu". Našao sam

siguran trag. Krije se tamo! Divno je namagarčila ovoga kneževskogidiota. Pripremite građanska odijela.– Bit će sve spremno. Stigao je knez Kaunitz.– Uvedite ga! Odmah, odmah!Keglević požuri. Car je čekao Kaunitza na pragu kabineta.

W

– Kakvo iznenađenje, kneže! Izvrsno ste se oporavili!Sjednite! Ni jednu vam godinu bolest nije ubilježila u lice!Čvrsti ste.– Veličanstvo, neću priznavati svoj krsni list! Žene mi još nisu o

njemu govorile!– Malo prije vas bio je kod mene kardinal. Htio mi je narinuti svoj

program za papin doček. Diskretno sam ga odbio.Pokušao je ispitati da li će me papin posjet omekšati i što ću mu

odgovoriti.– Ali njegova uzorita znatiželja morala se povući neutažena.– Tako je bilo! A što mi vi nosite?– Veličanstvo, naš poslanik, ministar Thugut, javlja iz Carigrada

uznemirujuće vijesti.– Turčina svrbi nos?– Oprema vojsku kao nikada dosada, a to je očito uprto protiv nas i

naše saveznice, carice Katarine. Javio sam knezu Potemkinu nekaopreme vojsku.– Ali nešto solidnije od onih sela što mi ih je prezentirao kada sam

bio u Rusiji.– Naš savez s Rusijom donijet će nam u budućnosti protiv Pruske i

Engleske dobrih planova, ali sada donosi rat.– I oslobođenje naše pomorske trgovine. Kada se nađemo u Zemunu,

okupat ćemo beogradskog pašu malo u Dunavu, malo u Savi iosloboditi Beograd. Dalje će ići ekspresno.– Kad bi se veličanstvo moglo podijeliti u stotinu tisuća momaka!– Moji će vojnici sa mnom svuda, ne bojte se! Uostalom, mi smo

spremni. Lasi je divno organizirao vojsku, a oprema je savršena.– To me potpuno umiruje. Mislim da će Turčin još neko vrijeme

spremati svoje sile.– To nam ide u prilog. A sada, kneže, priopćite mi svoju kritiku o

mojoj poreznoj osnovi. Sigurno ste je pročitali.– Na mjestu je! Svaka stranica očituje vaša velika načela jednakosti

i...– Komplimenti u carskom kabinetu spadaju u prošlost.– Osnova je temelj novoga poretka i vaših načela, ali, veličanstvo,

W

reforme dolaze jedna za drugom prebrzo! Trebali bi ste za tolikereforme veći vremenski razmak.– To mi kažete vi? Baš vi? Dobro! Istina, odviše žurim, a zašto?

Kneže, zašto smo morali izgubiti toliko divnih dana i godina u neradu?Vi ste jedini imali upliva na moju majku, vi ste je mogli skloniti na sve,a ipak?! Vi znate da se poslije oče ve smrti htjela odreći vlasti i predatije meni. Vi niste smatrali potrebnim da je u tome podržite, da joj ulijetepovjerenje prema mojoj vladavini. I vi niste imali povjerenja u mene, avrijeme je jurilo... Danas žurim jer sam previše zakasnio. Hoću danadoknadim izgubljeno vrijeme.Kancelarevo napudrano lice, vješto dotjerano, mrštilo se.– Veličanstvo, ovaj me prijekor boli!– To je samo odgovor na vaš prijekor. Mi smo jedan drugome već

davno htjeli ovo reći, i dobro je da smo se izjasni li, jer je to učvrstilonaše odnose. Zar mislite, kneže, da sam putovao u Pariz da sedosađujem na plesovima ili da upotpunim traljavo društvo svoje sestreMarije Antoanete? Ja sam ondje gledao, slušao, vidio i čuo: sa zapadase diže strašan orkan, on će doći uskoro i razbiti pozlaćene rokoko-figurice.Dočekat ću ga jak i čvrst! Sve što će tamo razjareni puk silom

razrušiti i što će dugo iznova graditi, ja namjeravam razrušiti sam sprijestolja, bez ijedne krvave žrtve. Sagradit ću svima u miru nov život.Mnogo godina sjedio sam u neradu, moram sve to nadoknaditi. Žurimse, a pogledajte me: jak sam, snažan, odlučan! Moje ushićenje jebeskrajno. U ovoj snažnoj muževnoj dobi dogradit ću jaku, čvrstudržavnu zgradu, potpuno je opremiti i urediti. Hoću da s državljanimazajedno uživam, da se naslađujem što su jaki, imućni, prosvijetljeni isretni. To moram, to hoću, ništa i nitko ne može me spriječiti dadovršim djelo. Potpuna sreća naroda moja je strast, zaustaviti je nemogu i neću!– Ako narodi ne shvate sreću koju im namjenjujete i ako je ne

prihvate?– Tada ću ih usrećiti protiv njihove volje!– To je opasna riječ!– Vidio sam čovjeka zatvorenog u mračnom svinjcu, blatnog,

W

ušljivog, idiotiziranog, sputanog. Kada su ga izvukli na sunce, silom gaočistili, položili ga u čist krevet, on se branio rukama, nogama i zubima,ali nakon nekoliko dana vraćala mu se svjetlost uma. Osjetio je blagodatsvojega novog života i proplakao je od sreće. To je odgovor na vašepitanje. Prijatelju, puk je čeznuo za oslobođenjem, vikao je, prolijevaosuze u raboti duše i tijela. Da nije tako, gdje bi veliki umnici svijetaRousseau, Voltaire i drugi našli svoje ideje?– Sa svim se slažem. No za te ideje valja zemlju pripremiti i tada

sijati da polako proklije.– Kneže, uredio sam Augarten. Jesam lija taj perivoj sijao?Ne, ja sam sadio odmah velika stabla, jer sam htio da u njihovoj

hladovini uživam i ja zajedno s pukom. Je li zemlja primila velika,gotova stabla? Jest! Jer je tako priroda odredila da zdrava zemlja primazdrav korijen. I narodi moji zdrava su zemlja koja jedva čeka da u njuusadim zdrava stabla. Kneže, znam da imam protiv sebe staroreakcionarno plemstvo i sta ro vječno svećenstvo, ali ja vjerujem unarode, vjerujem da je njihova čežnja za svjetlom, za novom srećom,isto tako veli ka kao i moja strasna želja da mu je dadem i da jeučvrstim.Vjerujem u puk i u sebe!Carevo se lice zarumenilo, oči su zablistale, zjenice su gorjele, dok

su riječi iskrile kao iz požara.– Veličanstvo, plamen vašega rada neću ni pokušati gasi ti, to bi bilo

isto kao da htjednem umanjiti žar sunca. Priroda je u vama zapalilastrast da usrećite druge i u to vratolomno trošite svu svoju muževnusnagu, a zdravlje i svoj život skraćujete. Samo sam nabacio svojemišljenje, ali pomagat ću vam koliko mogu i koliko me trebate. Samojedno vas molim: bar se malo štedite! Zdravlje i snaga nisu vječnazaliha!– Žuri mi se. Kaunitz, mnogo i premnogo još imam posla, a ja želim

svoje djelo vidjeti i uživati!– Ne dao mi Bog umrijeti da vas ne vidim u sreći, koju oče kujemo

svi mi vjerni sljedbenici vaših ideala!– Hvala vam što ste to rekli! Ideal je to koji gradim na čvrstoj zemlji,

na srcu puka i poštenju svojih suradnika.

W

Odviše sam vas izmorio. Vratite se kući i ne dolazite k meni. Trebavam mira. Ja ću sam u vašu palaču da vam priopćim planove za papindolazak.Oprostili su se.Davila ude i najavi:– Veličanstvo, Angelo Soliman želi vam nešto važno pri općiti.– Moj crnački princ? Neka dođe!Pred carem je stajao crnac u potpuno bijeloj svilenoj odori. Oko crne

glave vezan bijeli turban. Pokloni se evropskom kretnjom.– Što bi dvorski meštar bogatog kneza Liechtensteina želio od mene?

– upita car toplim glasom. – Sjednite i govorite!– Veličanstvo zna za propise velikaških kuća. Dok sam dvorskim

meštrom u njegovoj kući ne smijem se ženiti.– Taj velikaški celibat krnji ličnu slobodu, ali vas čuva lične

katastrofe. Međutim, moj Soliman je već zaljubljen i stoji na rubupropasti, je li?– Ja sam već oženjen!– Katastrofa je svršena! Bojite se da vas Liechtenstein ne otpusti?– Ne, veličanstvo, on ne zna o tome ništa, a veličanstvo će moju

tajnu čuvati.– Ne želim skriviti da se i drugi vesele vašem jadu.– Moja žena živi u predgrađu. Unajmio sam kućicu. Zove se "K

svetom trojstvu". Kriomice posjećujem ženu. Jučer sam imao izlaz.Kada smo sjeli u naš mali salon, unese u sobu nova sobarica čokoladu. Ija i sobarica smo se prenerazili.– Bivši grijeh?– Bože sačuvaj, veličanstvo, nova sobarica moje žene glavom je

gospođica, vaša štićenica!– Marica? Što je to? Od vojvotkinje sobarica! Što ste joj rekli? Kako

se opravdala pred vama?– Zamolila me da šutim i rekla mi je da želi sama zarađivati svoj

kruh, kao i njezina mati. To me uvjerilo da nije otišla sa znanjemvašega veličanstva.– Ona je, dakle, kod vas?– Još isti danje nestala. Tražili smo je šest dana, ali uzalud. Smatrao

W

sam dužnošću da to kažem vašem veličanstvu.– U jednom satu dvije tako različite vijesti, ali se slažu. Dakle, kod

"Svetog Trojstva" je nema. Valja je potražiti drugdje.– To je sve što sam imao veličanstvu reci.– Mnogo vam dugujem, dragi moj prijatelju, i ako kneževski kobac

nanjuši vaše sretno gnijezdo, pozovite me u pomoć!Do viđenja!Smjesta pozove tajnika i ispripovijeda mu što je čuo o Marici.

Drhtavim srcem slušao je mladić jedva suzdržavajući uzbuđenje.– Koliko odvažnosti u te djevojke! – usklikne car.– Sigurno se u njezinoj duši odigrala neka tajna tragedija – tiho će

Davila.– Tragedija? Ne, za tragediju nema povoda. Nema! Obući ćemo se u

građanska lovačka odijela i odlazimo u potragu.Sada imamo dva traga. Koliko mi brige zadaje!Taj usklik parao je srce mladom tajniku i on uzme u ruke spise da

nečim sa sebe odvrati carevu pozornost. Car se trgne.– Ah, idemo dalje! Neka dođu referenti, svi ujedared.Pregledali su izvještaje.Car se zadubio u posao, rješavao je spise svojom svakidašnjom

žurbom.– Gospodine Hetzfeld, Univerza u Lavovu treba još dva profesora.

Potražite ljude našega kova. Praška akademija umjetnosti dobivapotporu. Na Nizozemskoj univerzi valja zamijeniti neke reakcionarneprofesore prosvijetljenim glavama. A ovo?– Totalna mapa škola u čitavoj državi.Dugo je gledao u spise i tražio po razmotanoj mapi.– Još uvijek previše samostana a premalo škola! Međutim, uzmite

ovo. Sastavio sam projekat zavoda za gluhonijemu djecu i proračun.Sutra mi recite svoje mišljenje.Okrene se k drugom referentu. On priđe.– Veličanstvo je tražilo izvještaje o uzrocima prečestih po plava u

selima. Ispostavilo se da te poplave nastaju zbog gospoštijskih ribnjaka.– Hm! Izdat ćete naredbu da gospoda svoje ribnjake urede tako da

očuvaju sela od poplava i bit će obavezana platiti svu štetu koja zadesi

W

ljude zbog njihovih ribnjaka.– Gospoštije će opet na to vikati.– Imaju dovoljno vremena! Ako im se baš hoće finih riba, neće ih

jesti na račun čitavih sela! Idemo dalje! Što je ovo?– Potpuna mapa za vodene i kopnene putove u čitavoj državi.– Najljepša slikanja što sam je ikada u životu vidio! Kada je

izvedemo u naravi, tada ću se dva-tri tjedna odmarati.– Ni dva-tri sata, veličanstvo, tada ćete pokušati uvesti zračni

saobraćaj!– Mislite da ste izrekli paradoks? A sada da sastavimo pro račun za

ovu divnu sliku!Nakon pola sata odlože akta. Car reče:– Ovo je moje evanđelje! Sutra počnite. Davila, neki mi je čovjek

danas u "kontrolorgangu" htio nešto predložiti.Uvedite ga.Visoki gospodin dugog, važnog lica uđe.– Vi ste mi željeli nešto predložiti? Čime se bavite? Kako se zovete?– Barun Callisius. Bavim se znanstvenim proučavanjem prirodnih

pojava. Budući da znam kako veličanstvo svakoga saslušava...– Otkrili ste kakvu novu pojavu? Izvolite objasniti.– Vaše veličanstvo, ja sam iz Komaroma u Ugarskoj. Svake godine

strada moj rodni grad od potresa. Proučavao sam tu stvar i stvoriozaključak. U Egiptu nema potresa, i po tome se Egipat razlikuje odostalih zemalja, ali i po tome što on ima piramide!– Mislite da se takve piramide podignu kod vas za obranu potresa?– To je moj najsmjerniji prijedlog veličanstvu koje se brine za

dobrobit građana. Uslobodujem se podnijeti plan kako bi se imalegraditi.– Jeste li proračunali troškove?– Nisam. Ali mislim da bi se za pola milijuna mogle sagraditi dvije

vrlo lijepe piramide.– Ima li grad Komarom toliko novaca?– Nema, ali se nadam da bi vaše veličanstvo, koje svima po maže,

pomoglo, a mi bismo mogli prikupljati sredstva.– Dobro. Pristajem. Ako grad Komarom ima zemljište koje mu nije

W

ni zašto drugo potrebno, gradite! Samo naprijed, gospodine! Kad vidimsvojim očima sagrađenu bar jednu piramidu, izjasnit ču se o potpori. Doviđenja, na piramidi!Gospodin ustane, uzme svoje planove i izađe, očito obradovan i

obodren.– No, tajnice, ovih četvrt sata profućkali smo uludo! Sada zaista ne

znam je li on luda, ili mene smatra ludim.– Veličanstvo svakoga saslušava.– Moram biti spreman i na groteske. Imate pravo, ali bolje je

saslušati deset glupana, nego odbiti jednu pametnu ideju.Idemo da potražimo trag naše bjegunice. Za četvrt sata bit ću dolje.

VESELI MIHAEL.

U dvorištu Burga uzjašili su konje car, njegov komornik Keglević itajnik Davila.Sva trojica odjevena su u građanska lovačka odijela, sa širokim

klobucima koji su im potpuno pokrivali oči. Potjeraše konje ispod vežedvora i izgubiše se u uličnoj vrevi kočija, jahača i pješaka. Krenuli suprema vrtovima i perivojima.Stigli su pred gostionicu "K crnom orlu".U vrtu sve vrvi općinstvom. Samo jedan stol je slobodan.Sjeli su, naručili piva i butine, i za cara vode.Car povuče šešir na oči i oslovi gostioničara.– Mi smo došli u posjete svojoj sestri, mladoj dami koja ovdje

stanuje od prošle srijede.– Oh, već je otišla! Tražio ju je ovdje i jedan drugi njezin brat.– Četvrti! Ima mnogo braće!– Bit će ta vaša sestra neka đavo lica! Oprostite, kupila je od sobarice

haljinu. Tko zna što joj je ušlo u glavu. Vratila se, na žalost, nije.Gostioničar ode da donese zakusku. Car primijeti:– Moji tajni agenti isto su tako slabi policisti kao i njihov car.

Zapravo nisam smio otkriti koga tražim. Možda gaje pod mitila da takogovori.– Da tobože tražim sobu? – ponudi Keglević. – Sobarica će sigurno

W

biti upućena.– To je već bolje! Kada založite, pokušajte otvoriti sobaričina

ustašca.Keglević i Davila morali su sami pojesti butinu i popiti pivo.

Keglević je zatim otišao u prvi kat gostionice. Car je promatrao ispodoboda šešira publiku.– Vidim potrebu nove reforme! Moram raspisati porez na karmin,

puder i steznike. Mogao bih sagraditi još jednu cestu od Karlovca domora!– Vrlo vjerojatno! – odvrati Davila tiho.– Pazite, neki prekrasni debeljko ljulja se k nama.Čovjek snažan, debeo, sa crvenim, nasmiješenim licem, pristupi i

pokloni se.– Gospodo lovci, dopustite da sjednem! Nema mjesta, a vaš stol je

velik.– Nadam se da će vam jedna strana stola biti dovoljna reče car vrlo

ljubaznim tonom.– Bit će! Naručio sam užinu, a vi ste već svršili. Gospoda sigurno

dolaze iz lova?– Tek polazimo – odgovori car.Gospodin je smještao svoj okrugli trbuh, ogledao se i mahnuo

momku koji je nosio tanjur sa čitavim pohanim piletom, salatom ikomadom sira.– Vi imate apetit! – reče car.– Užinica, gospodine, posve mala! Popio sam kod "Zmije"kavu, pojeo tri peciva, a to je samo da nadražiš glad.Car je promatrao svoga susjeda koji je naprosto progutao pile, salatu

i sir i dao donijeti butine.– Koliko vi to jedete, gospodine?– A, ne jedem mnogo! Ujutro u krevetu kavicu sa tri-četiri posve

mala peciva. Kad ustanem jednu ili dvije male kobasice, ali onda doobjeda ni kapi vode. Objedujem juhu, pečenku, malo kuhanog mesa,malo kolača, sira i voća. Ali opet do četiri sata baš ništa. Onda kavicu,pa malo pileta. Do večere postim. Večera je skromna: ribe, pečenja ikolača, a prije spavanja malo suhe butine.

W

– To je sve?– Sve! O, ima proždrljivaca u Beču, i kakvih! Ja samo skromno.

Danas ću biti prisiljen još jednom užinati.– Tako? Zašto?– Idem k "Veselom Mihaelu". Vi znate gdje je to? Tik opatica na

Dunavu. Tamo danas carevi komesari raspuštaju samostan. Ja samjednom komesaru prijatelj, pa mi je to prišapnuo. Bit će komedije, pa daje vidim!– I ja bih htio sudjelovati u toj komediji, ako dopustite.– Molim, samo ne recite nikome da vam je to rekao fabrikant Petar

Satt.– Ja sam Pavao Hunger, fabrikant piramida – reče car.– Piramida? Sigurno nekakva novotarija?– Ja fabriciram samo novotarije. Dakle, dragi gospodine kolega, do

viđenja kod "VeselogMihaela"!– Ja ću još popiti za put čašicu "elfera". Možda biste izvoljeli? Ne?

Onda do viđenja!Davila je slijedio cara koji je brzo izašao iz vrta i stao onkraj ograde.– Da nije taj debeljković progutao i gospođicu Maricu?– Rupa bez dna! No Keglević je, čini se, unajmio ne samo sobu nego

i sobaricu.– Upravo dolazi!Grof je žurio da saopći caru:– Nisam saznao drugo nego da je gospoda vojvotkinja bila vrlo

dobra i da je sobarici poklonila prsten.– Otmjeno! Platite naš račun pa idemo k "Veselom Mihaelu", da

vidim kako to moji indiskretni komesari uređuju u samostanu. Zatimćemo navratiti u kuću "Sveto Trojstvo", možda nas gospođa Solimanuputi na trag.Odjašili su cestom prema Dunavu.Samostanska vrata širom su otvorena. Pred njima stoji nekoliko

kočija i jahaćih konja.Tri lovca su sjašila i uputila se u samostansku zgradu.Prošli su tamnim hodnikom. Na širom otvorena vrata dopirala je

buka. Car se zaustavi.

W

– Stisnimo se ovdje iza stupa, vidjet ćemo i čuti sve. Car po vučepratioce iza stupa što je držao svod.Pružala im se potpuna slika. Velika dvorana, u sredini stol, nad

nekim knjigama sagnut muškarac u ljubičastoj pelerini, sa crnomkapicom na glavi. Njemu nasuprot muškarci sa frizurama, učešljanimau uvojke i plemićkim haljecima. Oko njih crno-bijele opatičke peče.Sve vrvi. Komešaju se kao zbunjene ovce. Skupina se raštrkala i opet sezgušćuje oko gospode. Sve nijanse ženskih glasova odjekuju hodnikom:– Progonstvo kršćana! Neka nas baci u arenu divljoj zvjeradi!– Car bez srca! Ne poznaje milosrđe!– Razbijač Kristove vjere! Tuđe boli njegova su naslada!Neka ga kazni Bog!– Što se derete? Ako odmah ne zašutite začepit ću vam gubice! –

zavikne muški glas u svjetovnom odijelu.– E, to ne ide! – plane car, zaboravi svoj incognito i pobrza u

dvoranu, ravno k otmjenom gospodinu u tamnocrvenom haljetku.Njegove ispupčene usne zinuše u cara.– Kolovrat, to ne ide tako! Tako se ne ureduje. Smjesta da ste se

opaticama ispričali!– Ali kunu i grde vas, veličanstvo.– Valjda mi neće pjevati himne. Ispričajte se i uredujte dalje. Krenuo

je prema vratima, ali mu zakrči put visoka opatica finih crta lica.– Veličanstvo, zar se ne sjećate mene? Bila sam dvorska dama dobroj

carici. Kada sam odlazila u samostan, vi ste mi, veličanstvo, kaoprestolonasljednik kumovali.– Moguće, madame, posao prestolonasljednika uvijek je kumovanje

načelima koja ne usvaja. Sada radim po svom uvjerenju.Dvoranom odjekne oštar protest.– Vjerujem, vjerujem moje dame, vrlo je teško odreći se ovako

udobnog života. Ali ja ću vas utješiti time što u ovu zgradu dolazesiromašna djeca.– Što da radimo mi?– Pođite k elizabetkinjama ili uršulinkama.– I njih tjeraju!– Nije istina! Njih ne diram, jer rade. Uče mladež i njegu ju

W

bolesnike.– Mi koje smo ostarile u ovoj svetoj kući i ne možemo više raditi?– Madame, nemoćne za posao dobivaju od novaca raspuštenih

samostana mirovinu. Dakle, vaš nerad dao vam je sa svim nepravednokamate!– Ali, veličanstvo – oglasi se opet dvorska dama – imajte obzira

prema ovom samostanu u kojemu smo sve plemenitog roda.– Gospodin Bog ne priznaje plemstvo! Nije mi poznato da je Adamu

i Evi podijelio kakve povelje. To je trebalo da naučite u samostanu.Opatice su se zgrozile. Bivša dvorska dama reče: – Veličanstvo, vi

ste me uveli u samostan u svojoj kočiji, i...– No ako je samo do toga, madame, ja ću vas u svojoj kočiji iz

samostana i izvesti!Komisija je izašla i uputila se u crkvu. Car ih je sa svojim pratiocima

slijedio. Gospoda su popisivala crkveni inventar.– Ne dam skidati zlato i dragulje sa svetaca i svetica Božjih!To je svetogrđe!Ostarija opatica postavi se pred oltar.– Ali, madame – reče car – vi ste u strahovitoj zabludi.Sveci i svetice postali su svetima upravo zato što su odbaci li taštinu

raskoši i živjeli siromašno. A vi ste kitili Bogorodicu zlatom idraguljima, znakom razvrata, kojim se kite plesačice i metrese. To jegore od svetogrđa, to je poganstvo!Starica se zapanjila i side sa stepenica. Car pode s Keglevićem i

tajnikom prema sakristiji.Prolazili su potpuno tamnim dijelom crkve. Nešto sušne pokraj zida.

Pod drvenim klupama disanje.Davila se zaustavi i povuče Keglevića za rukav:– Zaustavite cara, netko ga čeka u zasjedi! Opatice su fanatične i...Keglević je stao. Car se obazre.– Ovdje se netko ili nešto krije!– Veličanstvo, vratimo se!– Opet vas hvata Stara bolest!Car požuri prema oltaru, uzme svijeću, ogleda klupe sprijeda, kad na

drugoj strani nešto zašušti. Car skoči onamo i posvijetli. Ispod klupe

W

šuljala se opatica da izmakne, i u tom času zateče je carevi svijeća.Iz bijele opatičke peče gleda u njih poznato lice, široko rastvorene

djetinjske oči.Čas su gledali opaticu, čas pogledavali jedan drugoga.– Gospođica Marica opatica! – usklikne Keglević.Davila je šutio. Car se sagne.– Časna majko, izvolite ostaviti vaše prijestolje pod klupom! Ovaj

samostan se raspušta. Prisiljeni ste da nakon kratkotrajnog svetog životaopet krenete u griješni svijet!Marica se izvukla iz skloništa.– Što ste radili ovdje, časna majčice?– Pobjegla sam u crkvu da me ne opazi Kolovrat, a kad sam čula vaš

glas...– Pobjegla si pod klupu! Upravo je stvorena za opaticu! Najprije

odigra u "Crnom orlu" vojvotkinju, zatim u kući "Svetog trojstva"sobaricu, a sad pri "Veselom Mihaelu" opaticu! Što kažete na to,gospodo?– Gospođica sigurno nije sama vjerovala da bi mogla ovdje dugo

izdržati – primijeti Keglević.– Samo se vi rugajte, još biste i vi mogli medu fratre!– Reci, molim te, kako ti je palo na um da ideš u samostan?– upita car.– Kad me Soliman prepoznao znala sam da će to vama izbrbljati.

Otišla sam i srela na cesti opatice. One su me povele u samostan, jersam im rekla da sam vojvotkinja.– U toj se državi ne može ni k Bogu bez velikaške povelje! No šale

je dosta! Preodjeni se, čekamo te!Otprhnula je. Oko nje zaleprša opatičko ruho. Car se uputi u

sakristiju.– Raspuštam samostan, a moja štićenica odlazi medu redovnice! –

nasmije se car. – Davila, molim vas, odjašite u Beč i po šaljite namdvije kočije.Mladić pode da izvrši nalog, dok se grof Kolovrat, predsjednik

komisije, ispričavao.– Neka mi vaše veličanstvo oprosti što sam bio oštar prema njima,

W

ali one su me izazvale.– One imaju razloga vikati, a vaša je dužnost da budete prijazni.

Neka se za svaku sastavi zapisnik kamo koja želi ići, da li u radnisamostan, kući ili u kakav svjetovni posao. A mi, Kegleviću, idemo dadočekamo našu domaću časnu majčicu!Debeljko kod "Crnog orla" zaslužuje da mu pošaljem zdjelu pohanih

pilića!Dvije dvorske kočije stale su pred samostanskim vratima. Bivša

dvorska dama je pozvana i car joj galantno ponudi kola.– Što je prestolonasljednik skrivio, to je, eto, car ispravio! Čujem da

ste odlučili da se vratite svojoj obitelji! Adieu!U drugu kočiju sjela je Marica u svojoj haljinici sobarice i Keglević,

dok su car i Davila uzjašili konje.

Predvečer stigoše u dvor. Car je primio u kabinetu izvještaj grofaKolovrata o uredovanju u samostanu, zatim naredi Davili da dovedeMaricu.Vodio ju je predsobljem u kojemu je Kalman čekao careve odredbe.Djevojka je ušla i Davila zatvori za njom vrata.Kalman mu se približi i šapne:– Sada će biti medu njima razjašnjavanja! Zavjese sakriva ju vrata,

tko zna koliku ćeš mu učiniti uslugu ako ne začepiš uši!– U kabinetu se djevojka približi caru oborene glave. Car je gleda

strogo:– Najprije zaručnica, zatim opatica! Ti napreduješ!Ona ne odgovori.– Knez Khevenhiller te zaprosio! Gdje si se upoznala s tim umnim

divom?– Trčao je za mnom po Prateru i počeo se rugati da sam pro sta

djevojka. Zato sam pravila od njega ludu. Govorila sam da samvojvotkinja i milijunašica. To mu je imponiralo.– A zaruke?– To je bilo samo od jada.– Ali ti si mu ponudila da se odmah s njim vjenčaš!– To sam rekla samo zato da mi na račun mojih milijuna posudi

W

novaca, ali sam založila kod njega ogrlicu.– Divno se razvijaš! Iskupit ću ti ogrlicu, a od zaruka se iskupi kako

znaš.Marica je gledala u pod. Car je oslovi blago:– Dođi bliže! Zašto si pobjegla?– Vaše je veličanstvo reklo da se moramo rastati.– Nisam mislio ovako, zauvijek.– Ako ne smijem doći k vama, to je zauvijek.Trenutak šutnje.– Kako si mogla samo onako otići?– Tjerate me!– Ja? Zašto bih te tjerao?– Jer vam nisam više ništa.– Moje dijete, kad bi znala što si ti meni!Ona podigne glavu.– Što sam ja vama? Recite, dragi striče, što?– O tome se ne govori.– Zašto se ne govori?– Zato što svaki trenutak života trebam za rad i neću da go vorim o

stvarima koje... Dosta! Hoćeš li biti razborita?– Hoću, samo...– Opet uvjet?– Vi mi nećete dozvoliti da dođem k vama?– Ako se nećeš više brinuti za moje stvari, sam ću te zvati.Izbij iz fantazije sve urote i urotnike!– Alija znam da postoje!– Ja ih se ne bojim, i tko se za mene boji smatra me kuka vicom.– Vi ste najhrabriji čovjek na svijetu!– Prepusti urotnike meni. A sada budi dobra i obećaj mi da nikada

više nećeš počiniti ludorije koje su mi prouzročile mnogo brige.– Obećavam!– Tako, mala moja! Dođi da te s Rosenbergom otpratim kući. Sutra

ću te povesti u kazalište.U sekretarijatu sjedio je Davila izmučen i bijedan. Kalman mu priđe.– Kako vidim, nešto si čuo?

W

– Prisluškivao sam kao baba, kao lakaj, ah fuj, takva podlost!– Za njega bi ubio i čovjeka, a kamoli učinio takvu "podlost". Dakle,

otkrio si?– Da ste bili u pravu! On se bori. Istina je.– Što je rekao?– Da ona i ne sluti što je njemu, ali neće da o tome govori, "jer svaki

trenutak života treba za rad". Ona se čak zaručila s glupanomKhevenhillerom. Od očaja. I plakala je.– Razabireš li sada veličinu djela koje ćeš učiniti ako načas doneseš

pečat? Kada mu objasnim da mu je sestra, oslobodit ćemo strasti njega inju. Kažem, uzmi pečat!Duga šetnja.– Dakle? – upita skrbnik. – Promišljaš?– Treba čekati prigodu da poslovno uđem u knjižnicu.– Što prije! Ne zaboravi da je za njega!– Sada sam u to uvjeren.

CAREVAMOĆ.

U otvorenoj kočiji stoji Marica, a iza njezinih leđa carev tajnikDavila.– Koliko ljudi! Ne vidim ništa nego glave i glave. Valjda ni tko živ

nije ostao kod kuće! Vidite, gospodine Davila, i na prozorima,balkonima i po krovovima stoje ljudi! Bože, kako se guraju! Dazapadnem među njih, zdrobili bi me! Gospodine Davila, što ste sezamislili? Gledajte plemićke kočije! Čitava vojska! Zašto se upravoljudi tako guraju kao da se spremaju da nekoga tuku?– Uzrujani su! Stoljećima su ljudi hodočastili u Rim da vide papu, a

sada on dolazi sam. To razdražuje radoznalost.– Kad bi već jednom došli! Pogledajte ljude! Komešaju se.Vidite? Imaju nekakve cedulje. Zamolite za jednu da i mi čitamo. I

ovi kraj naše kočije čitaju.Mladić se sagne prema gustoj masi glava i nešto reče. Netko mu

pruži bijeli papir.– Što je? Da čitam i ja. Isuse! Jaja ću pasti!

W

– Tiho, tiho gospođice, to su nitkovi gurnuli ljudima u ruke!– Morate obavijestiti cara, brzo!– Kako? Gdje je on? Mi smo u gužvi i što bi to koristilo? Ne bojte

se, ljudi neće slušati lopove. Odviše vole cara.– Vole ga, ali vidite što ovdje piše: "Nijedan luteran, nije dan Židov,

ni jedan đavo nije strasnije popljuvao crkvu nego ovaj car, kojega vivolite, kojemu kličete! Tko je s njim, izdaji ca je crkve i vjere! Svetiotac dolazi da spašava vjeru. Pomozite mu! Kliknite: >Dolje luteran,dolje car! Živio papa!"<– Sada znam zašto su tako uzrujani, sada znam! Vikat će protiv

njega! Navalit će na njegovu kočiju! Ne mogu to do čekati! Idem!– Ne možemo se maknuti iz gužve ni pješke ni kolima.Ostanite, ja se nadam da neće nitko...– Pogledajte ta lica! Bože, kako malo plavih haljina, plavih kaputa!

Vi znate da Bečani na svečanosti nose odijela u boji carevih očiju.– Ah, to nije važno!– Jest, to je važno! Njima je to važno, mora da bude i vama i meni!

A plemići! Zloba im reži iz gubica. To rade oni, popovi! Oh, Davila!– Neće nitko, neće!– Zašto me tješite, kada sami blijedite od straha! Vidim ja to!– Uzrujava me, istina, ali ne mogu vjerovati da će ovi ljudi vikati

protiv njega.– Siromašnog svijeta ima, a tamo, gledajte, čitava vojska seljaka. Ne,

nije moguće!– Kad bi bar već došli, kad bi došli!Njene velike tamnomodre oči lutale su očajno iznad mora glava.Trenuci puni strepnje. Marica se trgne.– Križ! Vidite, tamo daleko svijetli se papin križ. Nosi ga konjanik.– Dolaze! Ohrabrite se!– Držite me ispod ruke! Dršću mi noge! Jako se bojim! Vi se

hrabrite, a dršću vam ruke. I vi se bojite!– Istina je, no možda ipak sve prođe dobro.Ledenim rukama držao je dršćući djevojku.– Idu, idu! Srsi me prolaze! I vas! Osjećam. Usne su vam bijele!

Slutite zlo?

W

Ljudske su se glave uzgibale poput klasja u polju kada ga zahvativjetar. Sva su lica okrenuta k jugu.Tajnik i careva štićenica šute, gledaju i čekaju u strepnji.Svečana povorka u kočijama i na konjima prolazi cestom. Iza nje

carska garda u bijelim svečanim odorama.– Garda! – šapne Marica. – Nikada car ne vodi sa sobom gardu!

Zašto je vodi danas?– U počast papi!– O Bože, gledajte! Ljudi se nadimlju kao Dunav za poplave! Ja sam

iznemogla!– Držim vas čvrsto, nećete pasti!– Carevi dvorjanici, Keglević, Rosenberg... Šest bijelaca.Zlatna orma. Kočija. Sve je bijelo. Davila, ne vidim ništa, što je to?– Saberite se! Gledajte papu! Desno je, u kočiji.– A onaj drugi?– Kraj njega je car.Marica čuje šapat svjetine:– Papa! Sveti otac papa!– Gdje su ljudi? Što je to? – pita Marica tiho.– Poklekli su. Saberite se! Uzmite malo parfema.– Dobro je, i vi uzmite, vama je zlo.Mladić blijedi. Nosnice mu dršću. Munjevit pogled preleti nad

glavama.Ljudi padaju na koljena, sagiblju glave i uzdižu poglede. Tisuće

očiju sastaje se na liku čovjeka u halji biseraste boje. Na prosijedojglavi bijela kapica. Sunčana zraka cakli se na dragom kamenu nanjegovoj ruci. Križ na prsima pretvara se u zvijezdu.Sva gradska zvona metalnim akordom mrmore nad slikom nijeme i

zapanjene mase.Polako ide povorka.Svjetina se trgne uvis.– Davila, oni će...– Tiho, tiho!Dižu se ruke, šeširi, svilene marame.– Živio sveti otac papa! Živio!

W

– Car je s njim! Car je s njim!– Car!Začuđenost. Iznenađenje. Sretni kliktaji:– Živio car!Poklici padoše kao prve krupne kapi kiše. Trenutak-dva i nastaje

prolom:– Živio naš car! Živio Josip!– Gospođice, čujete li? Čujete?– Ne znam što čujem! Viču! Što?– Slušajte, slušajte! Ah, kliču mu, Marice!– Živio sveti otac! Živio car! Živio naš car!Dižu se ruke, kape, marame. Marici se čini da su šeširi glave,

maramice krila, a ljudi su produljeni do krovova kuća.– Živio naš sveti otac! Živio naš car!– Oh, slatki, dragi ljudi! Slatki! Sad ih čujem, Davila, čujem ih!

Vidim cara. Gledajte, smiješi se, gleda ih. Sada nešto govori papi.Vidite, papa mu se smiješi. Hvala ti, Bože!Marica stišće ruku mladog tajnika, ledenu i drhtavu.– Osjećao sam, znao sam, u dnu srca sam znao da ne može biti

drukčije!– Da, sada je lako biti hrabar, a drhtali ste baš kao i ja, baš tako! O,

kako mi je sada lijepo! Pazite, papina pratnja! Kakav sjaj!– Da, gospođice, javili su da će biti dvije stotine kočija.– Koliko ljubičastih halja! Čitava sjenokoša šešira! To su kardinali i

biskupi.Marica je uzalud pokušavala dohvatiti kraj povorke koja se iza

papinih leđa protezala kao beskonačna ljubičasta povlaka.– Davila, prisluhnite što govore ovi dolje kraj naše kočije.Čujete?Oboje se sagnulo da čuju razgovor.– Reci mi, kada je car za svoju paradu upregao šest paradnih konja?

Kada se vozio u takvoj kočiji? Kada je naš car pri redio takvu paradu?Nikada! A vidiš, danas se sve blista u čast papi. Da je luteran, ne bi takodočekao svetog oca.– Govorili su da je car luteran i da neće papi odati počasti, da će ga

W

dočekati kao običnog princa.– Šta? Sada si vidio! Sam je car išao pred njega čak u Novo Mjesto!– Nije li papu vozio u carskoj kočiji? Nije li car sjedio na lijevoj

strani, a papu je pustio na desnu? – primjećuje netko treći.– Je li se tako čeka obični princ?– Istina je, dočekao gaje kao kralja.– I neće li stanovati u caričinim odajama, najljepšim što ih ima na

dvoru? A jesi li vidio kako se držao prema papi, kako fino i ljubazno?– Rekli su da će danas protiv cara vikati zbog toga što je luteran.

Dali su mi forintu da i ja vičem.– Tko je to bio?– Što ja znam, nekakvi ljudi!– Jezuiti, fratri ili velikaši. Tko kaže da je car luteran, taj je svinja!– Sto puta svinja! – šapne Marica, a Davila primijeti:– Lopovi, htjeli su narod razjariti, ali nisu to budale, svatko ima

svoju glavu!– Poljubila bih sve, sve!– Razilaze se. Sada će naša kočija biti slobodna.Čekali su da ljudi prođu. Marica upita:– Vi ste sami došli po mene, ili vas je car poslao da me pratite?– On je odredio tako. Pratit ću vas i na veliku svečanost oproštenja

grijeha.– Otkako sam ono pobjegla car mi je dobar i mio kao ni kad. Recite,

nije li danas bio prelijep! Kad bi uvijek nosio pa radnu uniformu bio biljepši nego u onom zelenom odijelu ili plavom fraku.– Paradna odora najveća je žrtva koju on pridonosi. Zašto još uvijek

dršćete?– Nešto u meni treperi. Vjerujte, nije sve svršeno! Papa će biti dugo

ovdje, još se može dogoditi i kakva nesreća!– Ne, gospođice, ja sam sada posve siguran da se našem caru ne

može dogoditi zlo!– Da, ali ja se bojim svojega straha! Vjerujte, uvijek osjećam

unaprijed kada se približava kakvo zlo. Tada mi je kao da odnekuddolazi hladni dah, a ne znam odakle.– Kada se umirite nestat će tih utvara. Papa je sigurno već ušao u

W

dvor. Sada moram poći!– Šta? Nećete me pratiti kući? No, to je lijepo! Vidite, barunica

drijema. Nju ne zanima na svijetu baš ništa. Želim da do kuće još malorazgovaramo. Sada neću vidjeti cara, nikoga od sviju vas! Bit ću posvesama. Svi ćete biti zaposleni. Kako dugo ostaje papa?– Tri tjedna.– Tako dugo? Tri tjedna bit ću sama? – tužila se ona, dok je kočija

prolazila ulicama. – Vjerujte, Davila – govorila je – carevi suneprijatelji potplatili mnogo ljudi. Sada istom vidim zašto se nisu uresilikao uvijek plavom bojom, i zašto su lica bila tako crvena i bijesna, alikada su ga vidjeli s papom prozreli su da pamfleti lažu.– Ne samo to, gospođice, što je bio s papom. Čim su vidjeli njegovo

čovjekoljubivo lice, one modre oči, njegovu pojavu koja odaje da je tajčovjek blizu srcima je nastao preokret. To je velika, neodoljiva moćnjegove ličnosti.

U PREDVEČERJE SUDBONOSNOG DANA.

Osam dana prošlo je otkako je papa stanovao u bečkom dvoru kaocarev gost.Mračni dan donosi kroz prozore sumorno, sivo svjetlo na carev

pisaći stol. Pun je ispisanih araka. Car podigne glavu i pogleda premavratima, odakle se svijetle male, prodorne Rosenbergove oči.– Uđite! Nešto novo? – upita car.– Za sutrašnju crkvenu svečanost dopremio je kardinal u crkvu dva

prijestolja, za papu i za vas.– I?– Vaše je stavio dvije stepenice niže od papinog!– Moja će stolica ostati prazna!– Što ću sutra reći kardinalu?– Da mi je nenadano pozlilo i da ne mogu doći.– Napolju je vaš tajni agent Knecht. Nešto vam mora reći.– Zovnite ga, da čujemo!Dvorski meštar uvede mladog muškarca, okruglog i nasmijanog lica.

Odjeven je u plemićko odijelo s mačem.

W

– Tko je vama, mladiću, podijelio plemstvo?– Staretinar iz Gartnerove ulice! Plemići ne diraju plemića.– Oho, dakle oni su vam opasni? Donosite vijesti?– Nešto se sprema, veličanstvo! Iz Ugarske prispjelo je oko četrdeset

plemića u svečanim narodnim odorama. Jučer su čitav dan hodaliulicama i izazivali svojim narodnim odora ma senzaciju. O podne bilisu kod kardinala Migazzija, uvečer kod kneza Bathyanyja. Oko polanoći izašli su. Četvorica odoše pješice u Gartengasse. Ne običavajuplemići pješački, mislim ja, pa sam ih slijedio. Stali su pred prizemnomkućom zvanom "Vučje gnijezdo". Jedan je ušao u dvorište, zatim redom sva četvorica. Došlo je poslije još nekoliko muškaraca, a ipak senijedan prozor nije osvijetlio. Bilo mi je čudno: toliki ljudi u "Vučjemgnijezdu" a nema svjetla!– Vuci valjda nemaju u svojem gnijezdu lustera. Dalje!– U dva sata noću počeli su izlaziti, jedan po jedan, u veli kom

razmaku. Nabrojio sam ih trinaest.– Nesretan broj! Dalje!– Nisam nikome mogao vidjeti lice. Duboko su navukli klobuke i

klonili su se lanterni.– Vuci se uvijek boje svjetla.– Kuća pripada gospodinu štamparu Wuchereru.– Izdavaču pamfleta protiv mene! Pamfletistički sastanak!– Sto da radim ako danas navečer gospoda opet dođu na sastanak u

"Vučje gnijezdo"?– Ono što ste radili prošle noći – ništa! Neka se vuci gnijezde u

svome gnijezdu, ako provale u moje, dočekat ću ih!– Govorili nisu ništa? – zapita Rosenberg tajnog agenta.– Razilazili su se jedan po jedan u velikim razmacima.Samo su dvojica dugo još bili u kući. Sakrio sam se kod vrtova i čuo

kako šapću, ali razumio sam samo ove riječi: sutra, veliki top i luteran.– Već ih imam! Iz vučjeg su gnijezda izletjeli za papina do laska

protiv mene pamfleti!– Nisu uspjeli! – primijeti Rosenberg. – Već je osam dana što sjedi

papa ovdje a da nisu mogli bilo što učiniti s pamfletima.– Sad fabriciraju topove, no ako i oni nisu od papira. Imate li još što,

W

Knecht?– Usjekle mi se u pamet riječi: sutra, veliki top!– Možda to znači da će sutra ispaliti "veliki top" na "luterana". Vi

ćete, Knecht, ostati potpuno pasivni. Vašim očima i ušima dopuštamsvu slobodu, ali izdaleka! Još što?– Veličanstvo, najnoviji pamflet protiv vas. Izvolite!– Industrija papira može biti zadovoljna sa svojim carem! nasmije se

Josip uzevši papir.– Što? – upita Rosenberg.– Da nisam htio papi na dočeku u Novom Mjestu poljubiti ruku, i

zato sam ga ponizio i uvrijedio.– Njima više imponira zagrljaj nego rukoljub, i upravo su veseli.– I opet slijepi hitac! Čekajmo, topove! Sada idite, novopečeni

plemiću! – nasmije se car svome agentu. Knecht se pokloni i udalji.Davila je sjedio u svojoj sobi pokraj kabineta i sređivao knjige.

Mladiću zadršću u rukama spisi. U sobu je ušao Kalman.– Donio sam caru izvještaj o bolnici. Želi je proširiti i do graditi.– Ne znam hoće li vas moći primiti.Kalman priđe bliže.– Što je? Osam dana prošlo je otkako je papa ovdje i mogao si već

uzeti pečat.– Osam dana prošlo je otkako mi je ona rekla da se boji neke

nesreće, da sluti zlo. To me steglo u grlu i još me uvijek guši.– Jer misliš samo o činu a zaboravljaš njegove plemenite posljedice.

Baš sada, kada je ovdje papa, treba caru oslobođenje od strasti premaMarici, da nađe snage koju pruža samo mir. Baš sada, kada će ga udaritisa svih strana.– Udariti? Tko?– Tko? Papa i kardinali uprijet će sve sile da sklone cara neka

popusti u crkvenim reformama. Ne slutiš što to znači?Čitava Evropa upire oči u Beč i pita što će učiniti car reforma tor na

kojega juriša u njegovu dvoru rimski papa i pola Vatikana. Sav svijetveliko je gledište. Svi napeto čekaju hoće li ga svladati, hoće li ucarevoj duši uskrsnuti stoljetna odanost Habsburga rimskom papi.Pogibelj je velika! Tradicije krvi su kao otrov. Dršćem i strepim, ne

W

samo ja, svi mi koji smo stali pod njegovu zastavu. Lasi, kancelarKaunitz, mini stri, svi redom strepe. Ako car popusti samo malo, djeloreformacije se ruši! Treba mu snage kao nikada, a on koleba.– Koleba? Vidim da je miran, bistar i odlučan.– To vidiš ti, jer se on takvim prikazuje. Ja, njegov osobni liječnik,

imam uvid u njegove živce. Jučer me zvao u spavaću sobu i zatražiolijek za umirivanje! Kada sam ga pitao zašto se uzrujava, rekao mi je:"Imam duševnih boli koje strahovito iscrpljuju snagu." Ne pamtim da jeikada tražio lijek za umirivanje. Nešto nagriza njegovu snagu.– Ljubav prema njoj! – dahne mladić očajno.– Tako je! Osam dana otkako je papa ovdje nije djevojku vi dio, a

ona mu neprestano piše pisma.– Ona mu piše? Kako to znate?– Vidim svaki dan u njegovoj spavaćoj sobi ta pisma. Našao sam ga

jučer kako ih čita sav smušen i iznemogao. Poslala mu je čak i svojmedaljon.– Sto da radim, što?– Za ono što sam ti rekao krajnji je čas! Ili se odluči da ga spasimo,

ili neka se sve sruši do vraga!– Ne, ne, on se ne smije srušiti, on neće klonuti!– Sam znaš kamo dovodi čovjeka strast. I on je čovjek! Ako ga

ljubimo, moramo ga osloboditi!– Hoću, vi znate da hoću, ali kada da idem u knjižnicu?Otkada ste mi to predložili nije me ni jedan jedini put poslao u

knjižnicu. Sad da uzmem ključeve? Da me zateče? Sami znate, nikadase ne zna kada dolazi.– Svaki dan zavlačiš. Ili, ili! Sutra ti se pruža divna prigoda.Nakon svečanosti oproštenja grijeha priređuje car u počast papi dine.

U to vrijeme ne može sići u kabinet. Bit ćeš posve sam. Uzmi ključeve,otvori i začas je pečat naš. Ni živa te duša ne može zateći. Sekretarijedva čekaju taj dine da mogu malo na zrak bez ikakve pogibelji. Dakle,nema zapreke!– Dobro! Sutra popodne bit ću siguran da me nitko neće zateći.

Donijet ću pečat!– Poštena riječ?

W

– Poštena riječ!

OPROŠTENJE GRIJEHA.

Ljudstvo se talasa oko crkve kao more oko pećine. U očimauzdignutim prema crkvenom balkonu gori nada, uspinje se mističnimvisinama iz kojih izmučene duše čekaju traženi a nikada dohvaćeni mir,željenu a nikada dobivenu sreću, naslućeno a nikada viđeno čudo kojeće ledeni život obasjati toplinom i utažiti beskrajne težnje, dokrajčitibeskonačne patnje. Njihova je vjera velika, uprta je gore u altanu nakojoj stoji rimski papa u ljiljanovoj bjelini.Na dostojanstvenoj glavi iskri se trokruna tijara. Uz njega tri

kardinala i dva biskupa u blistavom sjaju crkvenog ornata.Kardinalova je molitva odjeknula u ime puka za odrješenje svih

ljudskih grijeha.Šutnja. Drhtavo očekivanje.Stoji papa. Narod pada na koljena kao da se uzgibano more spušta u

dubinu svojega korita.Papa stoji na rubu altane, žarkih, u nebo upravljenih očiju. Polako

diže bijele ruke. S obje strane podupiru mu laktove kardinali, kaostupovi oltar.Svjetina gleda. Trne. Dršće. Kristov namjesnik poput biblijskog

proroka pruža ruke k nebu, obasjanom suncem, i doziva Boga.Zove ga gromkim vapijućim glasom u kojemu drhti plač, ganuće,

zapomaganje, pokajanje, vjera u čudo što će doći da uzme s ljudskihduša težinu vječitih patnja.Ljudi slušaju i zamiru. Riječ po riječ pada u duše ljudstva i uskrisuje

nadu.Teški uzdasi. Tihi plač. K zemlji sagnute glave.Čekanje, ukočeno i skamenjeno.Papa spusti ljevicu na prsa. Diže desnicu.Blagoslivlja. Sagiblju se glave. Padaju suze. Ruke se krste, udaraju o

prsa.Kardinal s balkona objavljuje:– U ime Svetoga Trojstva, sveti otac da je svima odrješenje od svih

W

grijeha!Topovi zagrme.Ljudstvo se strese.Zvona bruje nad gradom.Masa pada ničice k zemlji.Bjelina papine odore iščezne s balkona.Ljudstvo ustaje. Gleda gore. Stoji.Kao da još čeka ono čemu se nadalo a nije dočekalo. Tišina je.Zatim žamor. Masa se razlijeva trgom i ulicama.Na balkonu ispred crkvenog prozora kleči Marica. Oko nje

dvorjanici, barunica Rosenberg i Davila. Njen grozničav pogled pratiljudski mravinjak. Ledenim rukama drži Davilu.– Je li im sada lakše? Jesu li sada mirni, sretni, ili i sada nose svoje

boli kao i ja?Dvorjanici napuštaju mali balkon.– Zašto plačete, gospođice? – pita Davila.– Ne znam! Sve dršće u meni! Umrla bih!– Zašto biste umrli? Draga gospođice, zašto?– Ne znam, ne znam, samo me steže i boli. O da mogu leći i nestati!– Ali uzrok, uzrok? Povjerite ga meni.– Ne mogu! Ne znam zašto sam nesretna.– Nesretni? Vi, vječna vedrina i beskrajni smiješak?– Sve se promijenilo! Ne mogu se više smijati, mogu samo plakati.– Imate pravo, mnogo što se promijenilo! Prije ste mi bili dobri,

povjerljivi.– A vi? Uvijek smo pripovijedali o svemu, o caru, vi meni i ja vama,

a odjednom ste se povukli i ušutjeli.– I vi, gospođice!– I ja? Recite, zašto ste se povukli vi?– Zašto? Ne znam! Možda se uistinu promijenilo sve. Ne plačite!

Bože moj, čime da vas utješim?– Ne znam, ne znam, samo znam da me guši i boli. Ništa nije više

lijepo, sve je tužno, a ja sam se tako veselila da će uvijek biti onakolijepo kao što je bilo.– Što je to bilo tako lijepo?

W

– Kada sam mislila da on...– Što, recite, što?– Ne znam ništa! Zašto nisam vječno ostala na onoj seoskoj putnoj

stanici kao malo bosonogo djevojče!– Gospođice, past ćete! Vidite, mogli ste se okliznuti!Kada ju je pridržao na stepenicama pala mu je u naručaj.– Ne možete dolje sami! Iznemogli ste! Smijem li vas ponijeti?– Kako hoćete, ja ne mogu!Podigao ju je čvrstim rukama i ponio niz uske crkvene stepenice.

Osjećao je kao da mu je na rukama umrla.Dolje je spusti na kameni pod i ponudi joj ruku.– Davila, nešto bih vas molila.– Bože, kakve su vam oči? Kao, kao da ste u ovom času ne koga

ubili!– Čini vam se da su svi oko vas uzrujani, jer ste vi...– Što ste htjeli moliti?– Bojim se nečega. Ne usuđujem se ostati sama kod kuće s

barunicom. Car će popodne biti kod pape. Vi ste tada slobodni. Molimvas, dođite k meni. Razgovarat ćemo, čitati ili svi rati. Zar ne, doćićete?– Danas popodne, gospođice, ja sam zaposlen!– Gdje? Car neće diktirati. Ili možda idete kamo u vizite?– Nikoga ne bih pretpostavio vama, osim posao.– Ne vjerujem, ne govorite istinu! Ako imate ljepše zabave, tada ne

treba! – i suze joj potekoše.– Gospođice, nastojat ću odgoditi posao, svakako ću ga od goditi!

Doći ću!– Čekam vas! Bit će mi sigurno lakše, jer menije...– Što? Recite mi!– Kao da će se danas dogoditi nesreća! Ali vi ćete doći i bit će mi

lako!– Doći ću!Napolju su stajale kočije. Marica se odveze sa svojom pratilicom.

Davila je gledao za kočijom.Iz grupe dvorjana koji su čekali pred crkvom izađe barun Kalman i

W

šapne svome štićeniku:– Zašto se uzrujavaš?– Strašno je plakala i drhtala. Nikada nisam vidio takvo uzbuđenje.

Rekla je: "Bilo je tako lijepo kad sam mislila da on..."Tu se prekine.– Sam ti Bog nameće zadaću da tu muku dokrajčiš!– Molila me da popodne dođem, svakako; a ja sam u omaglici čitavu

noć i dan! Samo da to brzo svrši! Kad bude gotovo, idem k njoj!– Pazi da uhvatiš najbolji čas! Bit ću u tvojoj blizini.

CAREV PECAT.

Poslije svečanosti oproštenja grijeha uđe dvorski meštar u carevkabinet.– Rosenberg, danas je velik i sudbonosan dan! Pucat će iz "velikog

topa"! Međutim, što je?– Došao sam, veličanstvo, javiti o svečanosti oproštenja grijeha.– Ne trudite se! Bilo je sve lijepo i impozantno. Osobito mi se sviđao

u crkvi paradni plemićki špalir, ponajviše teatralne odore ugarskihplemića.– Veličanstvo, valjda niste bili prisutni?– Ne, car nije bio prisutan, jer mu je kardinal odredio stolicu dvije

stepenice niže od pape, ali Josip je bio u dobroj maski priprostoggrađanina i vrlo je udobno stajao u gužvi! Kakvo uživanje! Osjećati sekapljom u moru mase i promatrati prazno carsko prijestolje, dvijestepenice niže od papinoga! Oko mene za vrijeme mise neprestano su sesvađali. Jedni su tvrdili da je papa veći gospodin na zemlji nego car, adrugi opet da su jednako velika gospoda.– I gledali ste papu na crkvenoj altani?– Iz posljednjih redova mase. Papa je ili najčišća nebeska pobožnost,

ili najsavršeniji zemaljski glumac, ali vrlo simpatičan. Prizor je svakakodjelovao veličanstveno. Vidio sam i vas na balkonu s gospođicomMaricom.– Ona je bila tako potresena i toliko je plakala da ju je Davila morao

nositi niz stepenice.

W

– Tako? Ne znam što je toj djevojci. U posljednje vrijeme mnogoplače. Nešto se u njoj krije, zagonetno i nejasno.– Možda ljubav!– Ljubav? Prema kome?– Prema kome? Ne znam!– Čudno! Molim vas, najavite gore njegovoj svetosti da sam

ozdravio i da ću doći na dine. U tri sata neka mi serviraju mojugovedinu i malo pečenja.– Rimskoj gospodi bit će krivo ako veličanstvo bojkotira obični dine.– Markirat ću! U svojoj svečanoj odori ne mogu ni disati, kamoli

jesti. Maršalska parada najveća je tortura mojega carskog zvanja. Uteatru to rado gledam, ako moram sam sudjelovati u takvoj komedijiizvan kazališta, osjećam se kao Hanswurst po bijelom danu.Car otvori vrata sobe svojega osobnog tajnika, u kojoj je sjedio

liječnik barun Kalman.– Davila, idem! Ako mi tko donese kakvu važnu vijest, ja sam u

svome stanu, zatim na dineu kod pape. Dragi Kalmane, kanite mipodnijeti izvještaj? Poslije dinea molim!Tajnik se nijemo pokloni. Car zatvori vrata. Kalman se prišulja k

vratima i prisluhne.– Otišao je! Kada se preodjene poći će ravno k papi u prvi kat.

Putovi su otvoreni! Da te vidim, jesi li dovoljno sabran i miran?– Osjećam kao da sam popio neke kapljice za umiranje. U menije

sve mrtvo.– Najbolji psihološki momenat da izvedeš stvar brzo i sigurnom

rukom. Pazi!Jedan lakaj uđe.– Posvuda traže gospodina doktora. Kardinalovu tajniku je pozlilo.

Moli da dođete i da donesete lijekove.– Javite da ću odmah doći i donijeti lijek!Lakaj ode.– Čekam te u svojoj sobi, Davila! Samo hrabro! U ime njegova

oslobođenja!Carev sekretar trgne iz ladice ključeve, stavi ih u džep, pohiti k

malim tapetiranim vratima i otvori ih.

W

Kalman je stajao usred sobe i gledao za njim.Davila prijeđe uskim koridorom, zaustavi se pred velikim drvenim

vratima i otključa ih.Vrata su se za njim zatvorila.Kalman na prstima pritvori tapetirana vrata i potrči iz Daviline radne

sobe u "kontrolorski" hodnik, otvori prozor, mahne klobukom udvorište, opet zatvori prozor i požuri niz stepenice u stan svojegaštićenika da ga dočeka.

BUNTOVNIK NA BARIKADAMA.

S Rosenbergom pošao je car u veliki sekretarijat, pogledao posaoostalih sekretara, ponešto primijetio, upozorio, odredio, a onda htjedeizaći u hodnik, kada mu dođe u susret prvi komornik grof JosipKeglević i tiho reče:– Veličanstvo, čitava deputacija mađarskih velikaša ovaj čas ušla je u

vaše predsoblje.– Gle, gle, što žele?– Mole da bi veličanstvo primilo izaslanstvo Ugarskog sa bora.– Recite: "Primam samo izaslanike velikaškog staleža!"Neka mi izvole poslati četiri opunomoćenika. Koliko je sati?No još imam vremena do dinea. Pričekajte me, Rosenberg, u mojoj

toaletnoj sobi, vratit ću se u kabinet da čujem što žele.Krenuo je natrag.Keglević uvede u jednostavnu carevu sobu četiri velikaša u odorama

od svile i grimiza, opšivenima zlatnim gajtanima. Mačevi su okovanizlatom i draguljima.Bathyany se pokloni:– Veličanstvo, dopustite da vas pozdravim i da vam pred stavim

gospodu: grofovi Palfy, Erdody i Esterhazi, izaslanici Ugarskog sabora.– Izaslanike ugarskog plemstva pozdravljam. Izvolite, gospodo,

sjesti i priopćiti mi razlog dolaska.– Veličanstvo, članovi sabora...– Sa članovima velikaškog staleža ne govori car nego čovjek!

Izvolite neusiljeno, iskreno i otvoreno izložiti sve što vam je na duši.

W

– Veličanstvo, mnoge su nas boli ponukale da dođemo pred vaše lice.– Molim, redom iskreno i otvoreno, kao što ću ja odgovarati.– Veličanstvo zna da čitava Ugarska ne može prešutjeti svoju duboku

žalost što se kruna svetoga Stjepana još nije dotakla čela vašegaveličanstva.– Mislite da bi od toga dodira moja uprava bila još bolja?– Veličanstvo, prolaze godine da nemamo okrunjenog kralja na

prijestolju, a što smo mi sagriješili da nam veličanstvo uskraćuje tolikoput smjerno podastrtu molbu da se svečano okruni?– Drago mi je što me to pitate ovako okom u oko. Prigodom

preuzimanja carske službe naglasio sam da je krunidba suvišnaceremonija i parada. To mnijenje stekao sam u mladosti kad su mekrunili kao rimskog cara. Bile su mi dvadeset tri godine, dakle dob ukojoj takve parade mladiće zabavljaju, ali i tada sam se u toj carskojopremi teškoj trideset funti osje ćao kao pelivan u cirkusu.– Veličanstvo to nije mislilo ozbiljno.– Kako ne! Vi, Bathyany, znate da sam to pisao i pokojnoj carici. Vi

ste konsternirani? Gospodo, ne živimo u srednjem vijeku! Puste paradei krunidbe gutaju milijune kojima možemo sagraditi državljanima cestei kanale.Gospodu oblije rumen negodovanja. Bathyany nastavi mirno:– Veličanstvo, krunidbena diploma jedini je zakonski dokumenat

vladalačkih prava na ustav.– Koliki su vladari krivo prisegli na ustav, ali poštenju na koje sam ja

prisegao sebi i narodu ne može se prisizati krivo!– Veličanstvo, narod vruće želi da se obavi krunidba.– Narod? Koji narod?– Narod krune svetoga Stjepana!– Ne, gospodo, narod to ne traži, jer ga vi za to niste nikada pitali!

Narod je za plugom, s motikom u ruci; narod radi teško u tvornicama,gradi gospodske dvorce, žulja ruke i tegli, to je narod od kojega živimosvi! Kad taj narod to zatraži od mene, krunit ću se, ali njemu ne trebaceremonija, njemu su potrebni kruh, nauka, pravda i ljudske slobode.– Veličanstvo velikaše isključuje iz pojma naroda?– Nipošto, ali uvijek mislim i govorim o većini naroda, a to nisu

W

staleži.– Duboko žalim što veličanstvo svojim nazorima i uredba ma ne

uzima u obzir stoljetna prava visoka staleža.– Vi znate da ih držim nesuvremenima i nepravednima.Moje je mnijenje da nije pravedno da u državi velikaši i plemstvo,

dakle mala skupina, sačinjavaju poseban privilegiran soj nadmilijunima; da vuku probitke, a dužnosti snosi mali čovjek koji tegli zasve nas. Je li pravda da gospodin može ukrasti i ubiti a ne biva kažnjenkao svaki drugi, dok se na protiv, po tamnicama povlači plebs, jer nijedošao na svijet iz plemenite utrobe? Zašto je krađa izvedena plemićkomparfimiranom rukom manji zločin nego ako ju je izvršila žuljava ruka?Ili je ljudski život pod plemićkim bodežom izgubio cijenu? Ili jepravedno da seljak, hranitelj svih nas, nema ni građanskog ni osobnogprava; njegova zemlja, njegov život, njegova koliba, njegovo domaćeognjište, čak i njegova zaručnica pripada prvu noć vama! To je,gospodo, nepravda koju želim izbrisati! Staro je doba završeno!Čovjek je čovjek, najviše biće, za njega je priroda stvorila sunce,

zrak, slobodu i život jednako, a ja sam sebi postavio kao čvrstu zadaćuda dužnosti državljana budu jednako podijeljene medu sve.– Veličanstvo, to su nazori, ali prava visokih staleža određuje

stoljetni zakon.– Zakon? Tko je stvorio taj zakon?– Veličanstvo, najviši forum države, sabor!– Da sam vaših nazora i ja bih odgovorio tako, ali čovjek nazora koje

sam vam čas prije iskreno razložio pita, tko sačinjava taj sabor?– Veličanstvo, staleži!– Plemićki staleži! Čitav građanski stalež ima samo dva glasa, dok

jedna velikaška obitelj unosi u sabor dvanaest i osamnaest glasova, i tiglasovi kroje zakone, određuju sud binu milijuna. Kojim pravompostaju oni zakonodavci? Niti sposobnostima niti znanjem, nego pukimslučajem prirode, jer su pali u plemićku zipku. U Engleskoj i Švedskojdobivaju pojedinci pravo zakonodavstva bar po veličini posjeda, a kodnas u Ugarskoj kao nigdje pod suncem ima netko, zato što se rodio kaoplemić, ma bio on idiot, pravo krojiti zakone mili junima. Respektiraobih sabor u kojemu bi svi slojevi države imali svoje ponajbolje sinove,

W

da svojim znanjem izvršavaju potrebe sviju jednako. Ovaj vaš sabor,iskreno kažem, ne priznajem, jer to nije sabor, to je skupština gospodarakoja kroji zakone protiv svojih slugu!– Veličanstvo – usklikne Bathyany – teška bol mi razdire grudi! Zar

je moguće da zaboravljate visoke staleže koji su branili prijestoljesvojim četama, svojim novcem?– Tko je sačinjavao te čete? Vaši kmetovi, seljaci, građani!Tko vam je priradio taj novac? Seljak, vaš kmet. Gospodo moja,

prošlost je pripadala privilegiranim klasama, sadašnjost i budućnostčovjeku! Prošlost je pripadala šljemu, buzdovanu i maču, budućnostpripada motiki, radnom oruđu i nauci, za svejednako!Gospoda su ustala. Grof Erdody klikne:– Veličanstvo, strahovita je nepravda da stoljetna prava izjednačujete

s kmetom i građaninom i da prelazite preko našeg ustava i zakona!– Istina, prelazim preko njih, jer se protiv takvog ustava i zakona koji

zaštićuje samo bogate staleže buni moj moral, moral prosvijetljenogčovjeka. Moj nazor rezultat je sto ljetnih patnji i robovanja većineizmučenog i iscrpljenog čovječanstva. Gospodo, shvatite i pogledajteoko sebe: privilegijama je kraj! Nastupa čovjek i traži jednakost. Vidite,i mene je slučaj prirode postavio na vlast kao i vas, ali ja sam tospoznao i odlučio da taj slučaj iskoristim za sreću puka, da gaoslobodim i podignem na dostojanstvo čovjeka. Bilo je careva u Rimukoji su vlast iskoristili gazeći sreću ljudi, ja svoju vlast iskorištavam daim stvorim sreću.Rumena lica, plamene oči i drhtanje nosnica odavalo je krajnje

uzbuđenje gospode, dok je car govorio žarom dubokog uvjerenja, –Veličanstvo, zar je moguće da se čista, plemenita carska krv može takoudaljiti od velikaškog staleža iz kojega je po tekla?– Još nisam čuo da je znanost pronašla razliku između krvi koja teče

iz seljačkih i one iz plemićkih žila. Čovjek je čovjek!U mozgovima ima razlike; jedan je bistrina, drugi idiot. I u poštenju

ima razlike: netko je hulja, drugi je poštenjak. Moja krv nije carskanego ljudska, i moje srce otvoreno je slabijemu, opljačkanom iporobljenom.– Veličanstvo, okrivljujete nas da smo kmetovima uzeli njihovu

W

zemlju?– Valjda ne kanite ustvrditi da su gospoda bila gospodari prije nego

što su postojale sluge? Zemlja je pripadala čovjeku, samo čovjeku, svedok nisu bezobrazniji i jači oteli slabijima.Mi smo dva oprečna svijeta, gospodo, i žalim što vas još uvi jek ne

mogu uvjeriti da je istina na mojoj strani.– Veličanstvo, nikada vladari nisu ovako usrećivali sebe i svoje

prijestolje.– I nije potrebno, jer sreću ne tražim za sebe niti za prijestolje.

Prijestolje nije svrha, ono je samo sredstvo; ono nije kumir budala negoutočište narodima, nije izvor države nego garancija za poštenu upravu.– Veličanstvo je ipak dalo odnijeti krunu svetoga Stjepana iz dvora u

Pečuhu.– Jer je smetala sirotištu koje sam tamo uredio, a kako stražar svoju

kokardu mora imati uza se, tako sam je dao spremi ti kod sebe.– Veličanstvo, ako se jednom bude konstatiralo da ste se prevarili u

svim svojim nazorima s kojima izvolijevate vladati?– Ako se ja varam, sa mnom će se prevariti čovjek, njegove ideje i

njegove težnje. Ali to se ne može dogoditi. Nikako!Gospoda su nervozno pogledala u vrata.– Čini se da gospoda nekoga čekaju?– Veličanstvo ne, samo moramo sa žalošću ustanoviti da nemamo

vašem veličanstvu više šta reći.– A ja veselo konstatiram da ste mi pružili prigodu da vam kažem

sve. Ne radim ništa sakriveno i prikriveno, naprotiv, otvoreno i jasnoispovijedam svoja djela i namjere koje odgovaraju sadašnjosti.– Veličanstvo, teškim srcem se opraštamo! – reče Bathyany.Hladno, ledeno pokloniše se gospoda, ostaviše carev kabinet i uđoše

u predsoblje, gdje su čekali ostali plemići.Erdody mahne rukom i šapne mladom, u crno odjevenom plemiću:– Nepokolebivo ostaje na svom stanovištu, dakle, naprijed!– Lijek još nije ovdje. Kardinalov tajnik poručuje da se strpimo do

dinea kod pape.– Bit će mu to posljednji carski dine!

W

U ODAJAMAMARIJE TEREZIJE.

Medu raskošnim, zlatom optočenim rokoko-stolicama, medu sjajnimogledalima sa zlatnim okvirima, etažerima od slonove kosti, vazama odporculana i goblenima sa slikama iz života galantnog doba stajala je unevjerojatnom kontrastu visoka pojava rimskog pape, snažna, čvrsta,zakopčana u snježno bijelu halju od kašmira. Na glavi mu purpurnocrvena torzotska kapica. Ispod nje vire guste prosijede kose. Velike oči ilijep orlovski nos pokazuju rijetku staračku ljepotu. Usne mu sesmiješe, ruke miruju, samo oči dižu se i padaju promatrajući oko sebevijenac ljubičastih i purpurnih svilenih halja kardinala i biskupa.Vrata sa strane hodnika rastvore dva carska lakaja. Papa, prelati i

kardinali okrenu se prema ulazu.Ulazi car. Čvrst, snažan čovjek, zakopčan u maršalsku uniformu,

Bijela svečana odora sa crvenim nakitom, zlatnim pucetima, prekoprsiju široka carska vrpca, na lijevoj strani prsi-ju dvije zlatne zvijezde.Plave oči gledaju mirno, provedrene smiješkom.Iza njega ulazi knez Kaunitz, od pete do glave urešen s toliko

pedantne pažnje, s toliko raskoši, da se svi pogledi obraćaju njemu. Upozadini stoje carski nadmeštar Rosenberg i komornik grof Keglević.Brzim i lakim koracima polazi car prema papi. On mu nekoliko

koraka izađe u susret i zagrli ga.– Vaša presvetosti, dozvolite mi da vam predstavim svojega prijatelja

i savjetnika kancelara kneza Kaunitza.Knez se pokloni. Papa mu pruži ruku s ribarskim prstenom na

poljubac. Knez prihvati ponuđenu ruku, ali umjesto da je poljubisrdačno je i prijateljski strese.Prelati, kardinali i biskupi stali su kao ukopani. Teška, nesavladiva

konsternacija prelazi ljubičastim haljama. Nešto teško palo je u čitavuokolinu. I lukavi rimski viceregent svojim otmjenim, inteligentnimobrazom nije mogao prikriti zaprepaštenje. Vidjevši da mu knez ne kanipoljubiti ruku papa je mirno povuče. Licem mu preleti laka zabuna.Car, kao da to nije vidio, predstavi kneza rimskom viceregentu i

sjedne kraj pape.

W

– Vaša presvetosti, sretan sam što mogu opet malo vreme naproboraviti u vašoj blizini!– Vaše veličanstvo obasiplje me tolikim udobnostima i častima,

tolikom brigom i nježnošću, da sam u dnu duše ganut. Nisam se tomenadao. Oprostite što sam posumnjao u vašu ljubaznost na temelju vašihodredaba u crkvenim stvarima. Sada sam se uvjerio da je vaševeličanstvo mnogo bolje od svojih odredaba i osjećam da ćemo sesporazumjeti.– Vaša svetosti, moja jedina briga da vam boravak u mojem dvoru

bude ugodan. Pokojna majka nije slutila da će njezine odaje počastitivaša presvetost!– Nadam se, veličanstvo, da ćemo se potpuno zbližiti ovdje u ovim

odajama, pred slikom njezina veličanstva, koje nas, evo, tako toplomotri kao da zove svojega sina da bude prema crkvi blag i popustljiv.i – Toplinu koju vaša presvetost osjeća u očima portreta moje majke,

mora otkriti i u meni. Ponosim se svojim visokim gostom i dok godbude boravio ovdje, a želio bih da to bude što dulje, sva će moja brigabiti posvećena ugodnosti i miru vaše presvetosti.– Veličanstvo, bio sam uvjeren da nas samo usmeni pregovori mogu

zbližiti i želim da vaše veličanstvo osjeti spremnost našega srca dabudemo vašem veličanstvu uslužni i da uskladimo poslove crkve spravima vašega carskog veličanstva.– Vaša presvetosti, mi ćemo zbog prevelike važnosti stvari poslije

dinea održati konferenciju u prisutnosti pouzdanika koje izabere vašapresvetost i ja.Vrhovni papinski dvorski ceremonijar Josip Dini u svečanoj crveno-

crnoj odori najavio je početak dinea.Papa i car krenuše. Svečana pratnja za njima. U carskoj dvorani

uskrsnula je iz arhiva raskoš carice Marije Terezije.Na prostrtom stolu iskri se zlato, srebro, kristal, najfiniji porculan.

Lakaji u baršunu, papinski dvorjanici, komornici, prelati, biskupi ikardinali savili su oko stola nikada viđen vijenac društva.Car sjedi s lijeve strane papi, na čelu stola s najvećim zanimanjem

ljubazno razgovara sa svojim visokim gostom i njegovom pratnjom.Kardinal Migazzi spokojno je razgovarao sa svojim susjedom,

W

rimskim prelatom, i svakoga trenutka kad bi tko ušao pogledao bipogledom punim očekivanja prema vratima.Ude visok mlad opat. Kardinal upita:– Imate lijek?– Prave ga, čeka se, bit će za koji čas, bit će.– Plemstvo čeka?– Čeka poslije audijencije u predsoblju.– Dakle, poslije konferencije s papom. Najavite me Rosenbergu u

audenciju kod cara. Poslije konferencije.Sat kasnije ulazio je papa u prvom katu u carev veliki kabinet za

primanje.Papa je sjedeći u naslonjaču izrekao govor o crkvenim pravima i

zabludama u koje su mnogi upali krivo prosuđujući crkvena prava.Govor je trajao čitav sat. Car je pažljivo slušao.Kad papa dovrši, car ustade i odvrati ozbiljnim tonom:– Nisam teolog, premalo se razumijem u kanonsko pravo. Vaša

svetost neka oprosti što ne mogu odmah odgovoriti. Molim vašu svetostda mi sve prigovore izvoli priopćiti pismeno. Moj će kancelar na njihtočno i ministarski odgovoriti, a ja ću ih štampati i objelodaniti, jernarod mora biti obaviješten o svemu što se u državi događa.Teška željezna šutnja pala je među njih. Carev odgovor presjekao je

svaku mogućnost pregovora.Tešku omaru dokrajči papa. Ustade, podijeli caru blagoslov pa se sa

svojim pratiocima povuče u odaje carice Marije Terezije.

OSLOBOĐENJE.

Uznemireno šetao je Kalman po sobi svojega štićenika, pogledavaona sat, prisluškivao i opet šetao.Hodnikom su odjeknuli koraci. Davila uđe u sobu i sruši se na divan.– Sinko, za ime Božje, izgledaš kao da si utekao iz ludnice!On mahne rukom.– Netko te zatekao?– Jest!– Tko?

W

– Car!– Propali smo!– Nismo, nismo! Spasio me!– Kako te spasio kada te zatekao?– Baš zato što me zatekao, baš zato!– Mladiću, saberi se, što se dogodilo? Reci brzo, brzo! Vidio sam

kako si ušao u knjižnicu.– Da, ušao sam!– Je li tko bio tamo?– Nitko! Ja otvorim ormar i uzmem pečat.– I on ude?– Zatvorim, izlazim...– Izlaziš, no...– Izlazim, čini mi se, tijelo moje su iskrice, dršću, vrca ju. Trepećem,

plamtim, nestajem. Tada mi se probudi sluh.Čujem mukli odjek vlastitih koraka u mrtvoj tišini. Netko me udari

po sljepoočicama.– On te udario?– ...Tada tek osjetih krv i srce. Čujem njegovu kriku, dozivanje.– Govori suvislo! Kada te zatekao?– U pravi čas!– U pravi čas si utekao?– Da, utekao!– Ne razumijem sve to, kako se zbilo, govori, osvijesti se, reci sve!– Vratim se iz knjižnice u svoju radnu sobu kada začujem iz kabineta

njegov dubok glas. Ostao sam prikovan. Stojim i slušam. Govoremađarski velikaši. Prigovaraju, zahtijevaju svoje privilegije, a onodgovara. Razgaljuje im svoje uvjerenje, oda je im svoja načela, upotpunoj nagosti.– No, dobro, ali dalje!– Riječi njegove padaju po mojoj duši. Osjećam da me zahvaća val,

velik kao svemir, i nosi me k njemu! Oko mene biva svjetlo. Dani se.Stojim pred samim sobom i pitam se: "Za koga ti nosiš taj pečat? Lažeš,ne za njega, za sebe, za svoju ljubav!"– Gdje je pečat?

W

– Ne, cara ne treba oslobađati! On stoji na vrhuncu kao div.Gore će se savinuti u dolinu, a on ostaje kao hridina! Čuo sam ga

kako govori...– Reci već jednom gdje je pečat? Što se dogodilo?Mladić skoči:– Skrbnice, on me zahvatio, probudio, pridigao, spasio! Pečat ću

vratiti!– Dakle si ga uzeo?– Htio sam ga odmah odnijeti natrag, ali ude Keglević.Čekao je cara u mojoj sobi. Pobjegao sam da ne vidim cara dok mi je

pečat u džepu. Tada bih mu sve priznao.– Daj mi pečat!– Šta? Vi me ne razumijete? Odustao sam od svega. Njemu naša

pomoć nije potrebna.– I ti ćeš izgubiti Maricu zauvijek?– Izgubit ću sve, sve, ali nikada počiniti takvu lupeštinu!On je moju dušu zasijao svojim mislima. Dosegnite nebo, pogasite

mu zvijezde! Ne, ja sam oslobođen, pročišćen!– Smiri se! Prenapetost živaca. Daj mi pečat, udarit ću ga na

dokument i djevojka je tvoja.– Ne, ne, ne!– U njegovo ime zapovijedam ti!– Nikada!Davila sune uvis i pođe k vratima.Skrbnik mu zakrči put i uhvati ga za ruke. Mladić se stade otimati.

Lavljom snagom nastoji se istrgnuti iz kliješta u koja ga hvata jačiskrbnik.Dahtanje ispunjava sobu. Bacaju se naprijed, natrag, zabodeni jedan

u drugoga, kao dva tigra.Pod snagom skrbnika Davila pada. U posljednjem času zagrize u

zglob njegove ruke. Kalman popusti, mladić se oslobodi, baci se natragi dohvati naslonjač da se brani.– Daj pečat!– Neću! Ubijte me, neću!– Posljednji put, poslušaj!

W

– Nikada!Na vrata ude lakaj.Kalman je blijed ali miran.Mladi tajnik skoči k vratima. Kalman ga uhvati za ruku.– Ostani, ne boj se! Znam da je sve bila šala!Davila se istrgne i pobjegne u hodnik.– Gospodine – reče lakaj – poslali su me opet da donesete lijek

tajniku njegove presvetosti.– Boca se, eto, razbila! Neka još samo malo čekaju; samo malo,

donijet ću!Kalman pojuri u hodnik za Davilom.

POSLIJE HISTORIJSKE KONFERENCIJE.

Čim je rimski papa sa svojim pratiocima izašao iz careva kabinetaude Rosenberg.– Veličanstvo je vrlo dobre volje. To me raduje!– Izgubio sam dva sata vremena. Ali dine me ipak oštetio.Papa je najotmjeniji i najljubazniji gospodin. I njegova dva

pouzdanika, rimski viceregent Marenezzi i atenski biskup Contesiniučeni su i otmjeni ljudi. Vrlo dobro osjećaju da sam u pravu. Dakako,nisu ludi da mi to priznaju. Sada neka gospoda s nama korespondiraju!– A vaše će veličanstvo svetog oca voziti na šetnje i pratiti u crkvu

bude li vaša stolica smještena na istoj stepenici kao i njegova?– Točno!– Veličanstvo, za vrijeme dinea najavio je kardinal Migazzi hitnu

audijenciju.– Sto taj želi tako hitno? Izvolite mu javiti da ga čekam!Rosenberg se uputi kardinalu u prvi kat.Car pogleda prema vratima i opazi mladog lakaja nasmijanog lica.– Knecht! Jučer plemić, danas lakaj! Preskakujete u zvanja kao naša

Marica! No?– Veličanstvo, u predsoblju sam vršio službu dvorskog lakaja.– Je li se isplatilo?– Donekle! Velikaši su nešto vrlo uzbuđeno čekali. Kada su ona

W

četvorica izašla iz vašega kabineta ostali su na okupu i pogledavali se.Kad je netko otvorio vrata razbudili su se kao ose. Ušao je gospodin uljubičastoj halji. Nisam ga nikada do sada vidio. Pristupio je grofuErdodyju i nešto rekao o nekakvoj boci s mlijekom koja je pala i razbilase. Zatim sam čuo riječi: "Ne može izmaknuti!" Nato je neki mladigospodin prišao bliže i upitao: "A veliki top?" odgovorili su mu: "Jošnije sasvim pripremljen!"– Došli su da čuju moju posljednju, i kada su htjeli da pale nešto je

zapelo. Čekam!– Još se nešto dogodilo. Vidio sam gospodina Davilu.Trčao je hodnikom i uletio u tajničku sobu. Za njim gospodin

Kalman. Za četvrt sata vratio se Davila vrlo blijed i pao je na moje ruke.– Jadni mladić, odviše ga mučim radom! Gdje je?– U sekretarijatu. Jedan mi lakaj reče da je našao Kalmana i tajnika u

njihovu stanu kako su se hrvali.– Dragi Knecht, vi ste počeli inspicirati hrvačke produkcije mojih

pouzdanika? Time gubite vrijeme! Vi ste pametan mladić, ne zapadajteu pogreške službene policije.Car pozvoni. Komornik se pojavi.Najavljena je njegova uzoritost kardinal Migazzi.Kardinal stupi pred cara strahovito mrk.– Što se dogodilo, uzoritosti? Zle ste volje?– Veličanstvo, vaš dvorski meštar ne dopušta nijednoj deputaciji

svećenika da se pokloni njegovoj svetosti.– To je razumljivo. Deputacije smrtno umaraju, a ja bih bio vrlo

neuljudan kućedomaćin kad bih dopustio da se uznemiruje moj milivisoki gost.– Valjda veličanstvo ne drži te deputacije demonstracijama?– Još i to, da u mojoj kući demonstriraju protiv mene! Umi rite se,

već sam objavio svim crkvenim dostojanstvenicima da ću ih sljedećitjedan predstaviti u svojoj kući svome visokom gostu. Ima li vašauzoritost još kakvu želju?– Upravo danas dopala mi je u ruke brošura protiv fratara, i molim

da je veličanstvo zabrani.– U državi vlada sloboda štampe.

W

– Veličanstvo, molim poslušajte samo nekoliko izreka tog drzovitogspisa i sudite.– Molim, slušam!– Uvod u taj pamflet glasi:

"Što je fratar? Fratar je čovjeku slična, mantijom pokrivena žednaživotinja. On je dvonožac, ali nečista životinja. Živi od grabeža ilihvarstva. Ne ženi se, a djecu izlaže u šumi. Reži na svoju vlastitupasminu. Ne ubija uši, ali se tuče s braćom. Šuti, ne misli. Novicij prvugodinu liže pod, to mu je ispit i dokaz da je dorastao da postanemagarcem. Obično je mesožder. Muči ga prokletstvo neutažive žeđi.Hidrofob utopljen u vinu. Sanja o vinu. Božanstvo mu je vinograd. Kadraste grožđe, pjeva!"

Tako to ide sve dalje. Nije li to strahovito?– Da, eminencijo, priznajem! No, evo, pokazat ću vam pan dan.

Izašao je ovaj pamflet:

"Majmun na prijestolju! Našao se majmun i hoće da bude caremosloboditeljem. Strah i trepet nastao je u ljudstvu. Od njegove prosvjetei njegove vlasti zaudara milje daleko. Ljudi padaju u nesvijest. Majmunse hrani fratrima, koludricama i plemićima. Ima strast mrljati papire izove to reformom. Robi samostanske ovce, počinja umorstva. Smrdi muparfem i zato se rado uvlači medu ušljivu, neokupanu čeljad. Čuje naova imena: babilonski toranj, luđak na prijestolju i bijeli majmun."

– Vidite, ako oba pamfleta dademo na natječaj za porugu, "majmunna prijestolju" dobit će jednoglasno prvu nagradu!– Tako gnusne stvari ne mogu dopustiti.– Kada netko o nama tako ružno misli, mnogo je poštenije da to

napiše javno nego da u zasjedi ruje i potkapa. A, konačno, oba pamfletaimaju duhovitosti. I to nešto vrijedi. Ja sam pamflet protiv sebedozvolio.– Uistinu ne kanite zabraniti pamflet protiv fratara?– Dopustite mi jednaka prava prema vašim fratrima.

W

– Ali što će svijet reći kad vidi da papa razgovara s fratrima koji seovdje nazivlju živinama?– Sto će svijet reći kad vidi da je papa posjetio majmuna na

prijestolju?– Veličanstvo, njegova svetost dolazi na pregovore iz Rima, a vaše

veličanstvo predlaže korespondenciju na svome dvoru.Prvi je kat bliže od Rima.– Veličanstvo, odlazim s prosvjedom protiv pamfleta što napada

fratre koji imaju zasluga.– Uvjeren sam da i ja imam zasluga, a zovu me majmunom! Ah,

oprostite mi, uzoritosti, vaša audijencija još nije završena.– Kako to misli veličanstvo?– Eminencijo, osjećam da ste imali na umu nešto drugo. Ne biste

tražili hitnu audenciju zbog jedne brošure. Izvolite reći sve što imate.– Na žalost, nemam ništa što bi bilo važnije. Kardinal se po kloni i

ode.Odmah poslije njega uđe grof Keglević. – Veličanstvo, njezina visost

nizozemska namjesnica Marija Kristina stigla je u dvor i moliaudijenciju.– Moja sestra? To nešto znači! Odmah čuje primiti. Recite mi, grofe,

da li ste ovih dana razgovarali s našom gospođicom Maricom?– Jesam, prije crkvene svečanosti.– Čujem da je mnogo plakala.– Jest, neobično je plakala. Barunica Rosenberg tvrdi da se one

večeri u Augartenu sasvim promijenila. Neprestano se zatvara, a čestoje vrlo tužna. Predložio bih veličanstvu da je pošalje u moju domovinu,grofici Neri Vojkffy.Car je časak šutio i gledao preda se.– Ne, to ne! Molim vas, javite barunici Rosenberg da gospođicu

dovede danas na pučku svečanost u Augarten. Ja ču se onamo izvesti udevet sati.

NAMJESNICA NIZOZEMSKE.

Pred portalom stala je četveroprežna kočija. Dva plemića skoče s

W

kola u kojima sjedi žena, ponosna, uspravna, ukočena. Jedan odgospode uspne se dvorskim stepenicama, drugi ostaje uz kočiju i gledadami u lice. Njene bademaste oči odaju hladno susprezanje strasti ičastohlepnost. Velike rumene usne upozoravaju na opasnost. Šešir stojiukočeno na konzervativno učešljanoj visokoj frizuri.Mladi plemić u raskošnoj paradi tiho joj prišapne: – Visosti, nisam

vas smio upozoriti pred komornikom. Jeste li, visosti, primijetili poklikdvojice nizozemskih mladića kada smo se vozili gradom?– Nisam ništa čula.– Jer su bačeni prikriveno, ali ja sam uhvatio dva-tri pokli ka: "Evo

nizozemske kraljice!"– Kraljice? Ne razumijem. Nizozemska ima cara i namje snicu.

Zašto, dakle, kliču: kraljica?– Jer bi Nizozemska mogla jednom imati i kraljicu!Njen mirni pogled zaustavi se u žarkim očima mladoga muškarca,

kao da izvlači njegove misli.– Što vam pada na um, grofe? Vaši su staleži nezadovoljni.Ja osjećam drmanje svoje namjesničke stolice.– Baš zato mogla bi se preko noći pretvoriti u prijestolje.– Zagonetno zboriš, Simone! – šapne ona pogledavši ga intimno. –

Jasnije, jasnije!– Znam samo to da svi staleži uzdižu oči k tebi, svi vjeru ju u tvoju

bistrinu, svi te ljube. Čuo sam iz usta najodličnijih:"Jedino Kristina od sve carske djece naslijedila je majku! Kad bi se

Nizozemska proglasila nezavisnom, Marija Kristina bila bi njezinvladar kao Marija Terezija Austriji!"– Ah, to nije moguće!– Naprotiv, to je misao kojom se bave staleži u Nizozemskoj.Kako bi divno pristajala tvojoj glavi kruna, kraljice moja!– Šuti, to su maštanja!– Ako nisu?Bademaste oči upru se u njega. Častohlepno držanje glave izaziva i

doziva krunu.– Ti si jedina nada nizozemskih staleža! Kunem ti se, jer znam!– Što očekuju od mene?

W

– Utvrđivanje svojih stoljetnih prava.– Vršiti mi je samo vladarove naloge!– Nalozi se mogu vršiti prividno. Ljubim te, Kristina, ti znaš da

umirem za tobom i, eto, ja sam izdajica tajne zbog koje mogu izgubitisvakoga trenutka glavu. To je tajna zamisao staleža. Sve zavisi o tebi.Ti možeš učiniti mnogo, vrlo mnogo!– Protiv njega se ne može.– Ali se ne treba raditi za njega.– Razumijem.– A nagrada tvoja bila bi kruna! Mogu li nizozemski sta leži željeti

više nego da im kći Marije Terezije bude na prijestolju?Ponosna, za krunu rođena glava lijepe princeze, ostala je mirna,

uspravna, tek dobaci pogled svojem mladom dvorskom meštru. Puteneusne malo se rastvore:– Razgovarat ćemo večeras. U jedanaest sati dođi u moju palaču.Komornik se spuštao niz stepenice i duboko se pokloni pred damom.– Njegovo veličanstvo s velikom radošću očekuje vašu visost.

Dvorski meštar pruži princezi ruku i povede je uz stubište.Josip je pošao svojoj sestri u susret i polako je poveo do naslonjača.– Ovaj me dolazak, Marija Kristina, iznenađuje!Ona se pokloni.– Vaše veličanstvo, možda nisu sasvim nevažni uzroci zbog kojih

sam morala da vašem veličanstvu...– Koliko se sjećam mi smo braća! Mani se tih naslova, Kristina!

Premlada si za starovječne forme. Budi ljubazna, sjedni i reci misestrinski što je dovelo namjesnicu Nizozemske tako nenadano u Beč?Sjedila je ukočeno.– Došla sam da te upozorim sa svoje strane i sa strane svoga muža na

velika nezadovoljstva koja se javljaju zbog crkvenih reformi.– Narod je nezadovoljan? Ne vjerujem, taj se narod za Filipa II.

odupro revolucijom popovskom i velikaškom ugnjetavanju. Filip ih jepokorio vojskom, a sada ja donosim puku ono zbog čega se prije meneneuspješno revoltirao.– Nisam govorila o puku, nego o onima koji su uzdanica prijestolja.– Kristina, nisi mnogo razmišljala o mojim reskriptima.

W

Prijestolje nema uzdanice, naprotiv prijestolje treba da budeuzdanica puku.– U Nizozemskoj smatraju se mjerodavnim samo velikaški i

svećenički staleži.– Ali ne kod mene! Međutim, očito nisi došla na akademske

rasprave.– Ne. Moram ti nešto priopćiti. Stavio si svećeničke seminare pod

svjetovni nadzor i imenovao svoje profesore. Na to su odgovorilipitomci seminara kardinala Michelma time da nijedan gojenac nijedošao da prisustvuje predavanju.– Svi su gojenci djeca plemića.– I smatraju da si napao vjeru.– Čuj, Kristina, poštujem vjeru svakoga čovjeka, i ako on nalazi u

njoj utjehu smatrao bih zločincem onoga tko bi mu je pokušao oduzeti.Svojim reformama samo pročišćavam Kristovu nauku. Vjera je samoizlika da velikaši i crkveni sta leži na meni osvete oduzimanje svojihprivilegija. Međutim, dalje?– Univerza u Lowenu buni se što si povukao s katedre teološke

profesore.– Neka popovi predaju teologiju, a filozofiju i druge svjetovne nauke

predavat će svjetovni profesori. Znanost je do voljno dugo bilapritisnuta crkvenim dogmama. Sada je tome kraj!– A đaci univerze ne dolaze na predavanja, jer traže natrag

svećeničke profesore.– Kad jednom seljačka i građanska djeca dođu na univerzu, bit će to

drukčije. No s tim ću gospodičićima već obračunati.– Upozoravam te da su svi staleži velikaša na strani kardinala,

biskupa i gojenaca koji traže da se ukine svjetovni nadzor nadseminarijima, da se zbaci sistem nove školske obuke i nove knjige, te dase uspostavi stari red. Kardinali i biskupi tvrde da samo oni imaju pravoodgajati mlade seminarce po svojoj školskoj osnovi.– A moja je dužnost kontrolirati kako oni odgajaju narod, da ga ne

zaluđuju i ne zaglupljuju, i da ga tako onesposobe za realan život. Želimda narod bude prosvijetljen, a vjeru želim očuvati od praznovjerja. Evoti moje poruke! Reci kardinalu Michelmu i njegovim biskupima neka

W

izvole kontrolirati moje školske naukovne knjige i ako misle da je unjima što god protiv vjere, neka mi to pismeno podastru. Reci da nenamjeravam dirati u vjeru, ali nikada neću dozvoliti da pod firmomvjere stvaraju državljane nesposobne za život na ovom svijetu. Želim daprisustvuju i predavanjima mojih profesora i mojega svećenstva, i nekami jave u čemu se griješi protiv vjere.– Ako se neće tome odazvati, a seminarci i dalje ne pohađaju

predavanja?– Tada ću naprosto zatvoriti seminare i univerze, dok popovsko-

plemićkom kabinetu ne sine malo svjetla.– Strah me da će to dovesti do pobune – Zar ovo što rade nije

pobuna?– Mislim na pobunu ulice.– Moj prijatelj princ Ligne također je Nizozemac a običava mi se

rugati: "Vi imate uza se sve galerije, sva pučka gledali šta, samo nematekabinete!" Zadovoljan sam ako su sa mnom galerije i "pučkagledališta". Ona sačinjavaju većinu naroda, a s kabinetima ćemo lakoobračunati.Marija Kristina sluša bez jedne jedine kretnje. Njezina bijela ruka

počiva na svilenim naborima tamnocrvene haljine, a bademaste očimirno gledaju u cara.– Kristina, državom ne može vladati šaka velikaša i popova! Ja sam

započeo reformu najprije kod sebe. Proglasio sam se slugom države,prema tome živim i radim za puk. To je tvoj putokaz u vladaviniNizozemske.– Prema tome, ne kaniš ni u čemu popustiti?– Ni za vlas!Ona ustade.– Još jedan razlog doveo me ovamo. Htjela bih da se poklonim

svetom ocu papi i da od njega primim oproštenje grijeha.– Nadam se da nisu brojni i veliki! Predstavit ću te njegovoj svetosti

sutra, a danas te pozivam na malu vožnju u Augarten. Održava se pučkamaskerada. Bečani su zadržali običaj da u proljeće i ljeti priređujukarneval, pa ćeš malo osvježiti davne uspomene.

W

LJETNA MASKERADA.

Veče je vedro. Dvoprežna kočija prolazi alejom perivoja Augarten.Zdesna caru sjedi Marija Kristina. Car joj s oduševljenjem pokazujealeje i nasade i podrobno tumači rodoslovlje svakoga pojedinog stabla.– Ti si vrtlar toga perivoja? – upita princeza.– Nadam se da će i moja država biti tako divan perivoj!– Zašto se ti, Josipe, ne voziš šesteropregom?– Zašto? Dva su konja dovoljna!Kratka šutnja.– Čudi me što nemaš ljubimca konja, psa ili kakvu drugu životinju.

Svi vladari ih imaju.– Čitav život ispunjavaju mi ljudi. Pozivam te na šetnju među

publikom.– Ah, ne, hvala! Pričekat ću te u kočiji. Neka dođe moj dvorski

meštar.Car zaustavi kočiju. I kočija što ih je slijedila stane. Mlad, visok

gospodin, u bogatoj odori nizozemskog velikaša, siđe i na carev migsjedne nasuprot njegovoj sestri. Davila i Rosenberg također sidu.– Dajte naše ogrtače, gospodo! – reče im car. – Idemo! Do viđenja,

Kristina!Rosenberg i Davila pratili su cara, skrenuvši prečacem prema buci

koja je dopirala sa zapadne strane perivoja.Car i njegova dva pratioca ušli su u bučnu aleju. Kroz granje vire

šaroliki crveni i modri lampioni. Veseli, nasmijani ljudi vrve uokolo.Svaki drugi čovjek odjeven je u kostim s krinkom, ili je lice premazanošminkom. Veselo mnoštvo podaje se glazbi, smijehu, nabacivanju,karnevalu pod vedrim nebom.Redaju se karnevalske karikature.Alejom strka. Voze kolica. Prepuna su akata. Navrh sjedi muškarac u

maski starovječne dvorske lude. Hvata akt za aktom ivice:– Reforme, najnovije reforme, dame i gospodo, tko želi kupiti

reforme?Neki mu kroz smijeh dobacuju:

W

– Glupane, imamo ih i badava previše!– Ganz frische Ware!10 Od ove noći! U zoru bit će opet svježi!– Svakog jutra svježe kifle i svježe reforme! Svi se smiju i dobacuju

šale.Car stoji kraj stabla i smije se. Prišapne svojim pratiocima: – Vidite

kako se Bečani izruguju mojem noćnom radu! Sve im je smiješno! Alimeni nisu ni oni!Proslijediše put kloneći se svjetla. Jedan muškarac s redarskim

znakom upozori ih:– Nije slobodno gaziti cvijeće, izađite na put!– Molim, molim, oprostite! – uljudno će car. – Ovaj momak pošteno

vrši svoju dužnost!Ponovo su se umiješali u vrevu. Nova strka ih zaustavi.Napadno otmjenu kočiju ne voze konji nego dvije maske: fratar i

jezuit.U kočiji sjedi čovjek u izvezenoj plemićkoj odori. Umjesto ljudske

glave nosi golemu volovsku glavu. Na prsima mu velik natpis:"Ja se bunim protiv napretka čovječanstva!"Graja i smijeh ori se naokolo. Publiku zahvaća grohot.– Neki naš ugursuz polemizira s karikaturama protiv vas! šapne

Rosenberg caru.Davila ih je slijedio poput sjene, šuteći, zavučen u sebe. Tada na cara

naleti ženska maska i šapne:– Ni koraka dalje! U gužvi vreba na vas maska koja će vas izvrgnuti

sramoti pred svim ljudima!Car promjeri visoku pojavu u maski crnoga noćnog leptira i šapne:– Noćna leptiriće, kaniš li uistinu opržiti krila?Ali ona priđe još bliže.– Strahovita urota sprema se protiv vas! Dođite sa mnom u vašu

kuću, sve ću vam otkriti i predati vam urotnike!– Hvala na daru! Nemam se čime revanširati!– U ime Božje, dođite da vam objasnim!– Menije sve jasno!– Zaklinjem vas svojom ljubavlju, dođite sa mnom! – šapne ona,10 Ganz frische Ware! (njem.) – Sasvim svježa roba!

W

privinuvši se k njemu indiskretno, silom primičući razgaljene grudi.– Madame, hvala! Ne večeram meso! – izmakne on i pri hvati ispod

ruke Davilu.Rosenberg je išao s druge strane. Mladić zadršće.– Ova me žena progoni kao i graditelj piramida!– Kad vas je prepoznala – oglasi se konačno Davila – znači da vas

svuda prati.– Budala ljubavi! – šapne Rosenberg. – Neće vas nikada pustiti na

miru!– Hoće, jamčim vam, samo pričekajte još koji dan.– Veličanstvo je nešto zamijetilo?– Da, ali o tome drugi put. A gdje je vaš zaštitnik, Davila?Kalman nije ovdje?– Mislim da će doći.– A naša gospođica demonstrativno izostaje. Izričito sam joj poručio

da dođe. Gle, opet karikatura! Bečani su strastveni karikaturisti.U susret im dolaze kola. Vuku ih poderani momci. Na kolima su

pričvršćene dvokrake ljestve. Na vrhu sjedi muškarac sa frizurom, umodrom fraku cara Josipa. U ruci drži štrcaljku za gašenje vatre. Podnjim sjedi vatrogasac i trubi na požar.Car pogleda u ljestve i na vrhu svoju karikaturu.– Kao vatrogasac sviđam se i sam sebi!Publika navali na kola i zaustavi ih. Buka, svađa, vika.– Dolje! Prokleta fakinaža! Bog će vam zapaliti kuće! Već ćete trčati

po cara! Gadovi!– Smjesta dolje!– Lopovi! Rugaju se caru što nam pomaže u takvoj strahoti!

Magarci! Fakini!Pade nekoliko šumara. Vatrogasac u modrom fraku i njegovi ortaci

pobjegoše, ostavivši kola nasred aleje. Carevo je lice sjalo.– Jeste li vidjeli? Treba li meni redarstva, straže, cenzora? Nije li to

znak prave ljubavi? No, ovo je kao svježa čaša vode!Veseo i vedar gurao se car sa svojim prijateljima kroz karnevalsku

gužvu.

W

PUTOVI SUDBINE.

Komandant vojske Lasi ušao je u carevu sobu. Knez Kaunitz sjedioje i srkao juhu.– Ah, kneže, vi doručkujete?– Car mi je odredio okrepu. A vi iz Češke? Kako ste putovali?– Žurio sam da nađem ovdje papu, na žalost prekasno je!– Njegova svetost je otputovala.– Kako je bilo?– Znate što je careva ljubežljivost! Upravo je raskošno rasipao

milotu svoje neodoljive ličnosti.– Vjerujem, ali kako su tekli pregovori?– Nije ih bilo!– Kako, nije ih bilo? Zbog pregovora je papa i došao. Što su

razgovarali o reformama?– Niste nikada slušali kakvom milinom umije car odgovarati da ne

odgovori? Kakvom virtuoznošću umije prerezati temu koju ne želiraspredati? No da, tako je činio i s papom.Nikada nije bio u tome dražesniji.– Što su radili mjesec dana?– Car je pokazivao papi sve što je u Beču lijepo i zanimljivo, a o

reformama su između prvoga kata i međukata korespondirali! Kada smojavno objelodanili prve pregovore, Vatikan je dopisivanje obustavio ipapa je otputovao.– Uvrijeđen?– Ah, kako uvrijeđen? Car je papu otpratio do Marijinih Toplica.

Zagrlili su se i izljubili, a kada se car vraćao odmah je putem skrenuo skomisijom u prvi samostan i raspustio ga!– Prema tome je papina posjeta bila trijumf reformacije.– To je njegovoj svetosti rekao i sam Migazzi, što služi na čast

njegovoj dalekovidnosti. Stvar je, dakle, dovršena!– Kamati kapitala pali su na carev račun. Prenuo ih je carev dolazak.

Pratio gaje Rosenberg.– Dobar dan, gospodo! Lasi, dolazite u pravi čas!

W

– Kneže, molim vas da prihvatite moje poslove.– Veličanstvo putuje?– I to smjesta, u Ugarsku. Molim vas, obavljajte sve državne poslove

za mojeg odsustva. Odredio sam mjesto gdje me vaši kuriri imajučekati. Put treba ostati potpunom tajnom, da me nitko ne prepozna. Zajedan sat moja su kola spremna.– Tko će pratiti veličanstvo? – upita Rosenberg.– Samo moj sekretar Davila i gospodin Kalman.– Hvala Bogu da jednom ipak uzimate na put liječnika.– Nipošto zbog kontrole svoga čvrstog zdravlja, ali Kalman ima u

Ugarskoj dvorac, pa me naročito zamolio i ponudio se da će vršitislužbu drugoga sekretara. Dakle, uzimam samo Davilu, a u zamjenu zadrugoga sekretara doktora. Da uredimo najpotrebnije!Sat kasnije car je otputovao.– Zašto je car tako nenadano otputovao? – pitali su sekretari i šefovi.– Nitko ne zna, kao da gaje odnio vjetar.– Nešto se događa, nešto se iza brda valja!Lasi napusti dvor. Na stepenicama sretne Maricu.– Kamo, gospođice? K caru? Otputovao je!– Otputovao? Bože moj, kamo?– Zabranio nam je o tome govoriti. Ostavio je za vas pismo.Upravo sam htio kvarna. Izvolite!Ona pročita pismo i smrkne se.– Kako mi je žao što nisam stigla prije! Da sam ga bar vi djela!– Smijem li malu žalosnu gospođicu otpratiti kući?– Samo ako mi odgovorite na jedno pitanje.– A to bi bilo?– Gospodine Lasi, zašto još nije odlučeno kamo će general Vojkffy?– Vi ne znate? Još prije svoga odlaska u Češku potpisao sam dekret.– Oh, i niste mi javili? On će u Beč, zar ne?– Žalim, nije bilo moguće, premješten je u Ugarsku.– Što? Tako je odredio car?– Ja sam tako odredio.– Vi? Ne, to ne vjerujem! Vi biste ga pozvali u Beč, meni za volju.

To je htio car. Uzalud ga branite, on je to htio, znam!

W

Dakle, grofica Nera neće biti u Beču! Jaje neću svaki dan vidjeti. Toje ružno, vrlo ružno od cara. Ljutim se!– Siromašni car! Kad bi znao kakva mu opasnost prijeti...– Uh, ne znate vi kakva sam ja kada se razljutim!– Znam! Prije odlaska pripovijedao je o tome car meni i knezu.

Bojim se, ali uza sve to riskirat ću da vas pratim!– Svi vi nemate srca za mene! Da je ovdje grofica Nera, bila bih

sretna i vesela! Car mi je to obećao. Znate kad? U Rosenbergovu dvorukada sam bila mala djevojčica, kad nas je grofica ostavila i otišla sasvojim mužem. Sada mi car neće ispuniti tu jedinu želju! Alija znamzašto, zbog one, one koja mu se vješa i on je... Uh, bijesna sam, bijesna!– Nemojte, gospođice, grof Vojkffy morao je u Ugarsku zbog

vojničkih interesa.– Znam ja kakvi su to vojnički interesi!

U KLIJESTIMA NEPRIJATELJA.

Prozor jednokatne generalske palače širom je otvoren. Mladi oficirgleda dolje na malogradski trg kojim dolazi kočija prema veži.– Koga to promatrate tako oduševljeno? – upita glas iza njegovih

leda.Mladi oficir se obazre.– Gospodine kapetane, generalica se dovezla s jutarnje šetnje.

Svakoga je dana očekujem na tome prozoru. Sa mnom čitav vaš grad.Vidite publiku, okupila se na trgu kao na Božić! Sedmogradska jepresretna pokrajina! Osam dana ima najljepšu generalicu svijeta!– Prekrasna je! Da, sada u rascvaloj dobi još je ljepša nego kada je

bila djevojka!– Vi je, gospodine, kapetane poznajete od ranije?– Služio sam s njezinim mužem kod slavonskog bataljona kada se

borio za njezinu ljubav.– Bome, i ja bih se borio!– Ali bi vam trud bio uzaludan, kao i mnogim drugima!Ona ljubi generala!– Nije teško ljubiti tako krasnog muža! Odakle su zapravo pali u taj

W

naš provincijski grad?– Iz Hrvatske.– Iz Hrvatske u Sedmogradsku? Ovakav divni par morao bi

reprezentirati u kojem velikom gradu.– Komandant Lasi poslao gaje ovamo.– I baš je zagazio usred ove grozne pobune!– Kao da je Lasi slutio koliko će generala ovdje trebati!– General je sposoban vojnik?– Potomak je legendarnih junaka grofova Vojkffyja, a ona je

nećakinja grofa Keglevića, careva komornika.– Pa ipak ga nisu premjestili u Beč, nego u naš zabitni kraj.– Očito zato što car ne dozvoljava protekcije.– Ili možda nešto drugo?– Vidim već dva dana da mi vi nešto želite kazati, ali kao da nemate

odvažnosti.– Istina je, gospodine kapetane, i to s razlogom, jer ste vi prijatelj

generalu i ne znam neću li sam sebe zakopati.– Zadajem vam časničku riječ da ću šutjeti.– Vi znate, gospodine kapetane, da sam u dobrom prijateljstvu s

jednom damom iz dvora grofa Bathyanyja. Taj Bathyany je nećak knezaBathyanyja i pouzdanika pokojne carice koji mnogo što zna.– Govorite otvoreno!– Saznao sam od svoje ljubavne veze zanimljive stvari o našem

novom generalu. Kada je prije osam dana stigao i preuzeo komandu unašem kraju, sastali su se kod grofa Bathyanyja neki plemići. Točno sene zna što su govorili, jer ni ona dama nije čula sve, ali su se vrloradovali dolasku grofa Vojkffyja usred naše bune, jer tvrde da generalVojkffymrzi cara.– O tim njegovim osjećanjima nisam obaviješten. Možda ga mrzi

kao i svi velikaši, ali on je njegov časnik.– Ne radi se o politici! Stari knez Bathyany, koji je upravo prije

osam dana bio u posjeti kod svoga nećaka na dvoru, pripovijedao je dasu za vrijeme caričina života naš general grof Vojkffy i tadašnjiprestolonasljednik, današnji car, ljubili istu ženu. Čini se da je tonjegova sadašnja žena, ali ne znam je li sve točno.

W

– O tome mi zaista nije ništa poznato, ali je vrlo zanimljivo.Nastavite!– Današnji general, koji je tada bio kapetan u caričinoj gardi, silno

ljubomorne ćudi, smrtno je zamrzio prestolonasljednika, današnjegacara. Car nije htio da se grof stacionira u – Beču, jer nema u njegapovjerenja, i zato su ga doveli ovamo, a da nisu naslućivali pobunu.Sada se pobunjenici raduju što je ovdje general Vojkffy, koji imamnogo razloga da ne bude caru odan.– Znate li to pouzdano?– Da, posve pouzdano. Ali još nešto. Plemići su saznali da je general

već dva put zatražio u Beču i Požunu da može navaliti na buntovnike,međutim, još nije dobio odgovor.Plemići kažu da car oteže s pomoću velikašima samo zato da

buntovnici što temeljitije poharaju plemićke dvorove, a kada sve sravnesa zemljom, tada će tobože priteći u pomoć s vojskom. General je,naprotiv, sav na iglama i želi da ide protiv buntovnika, da pomogneplemstvu. To je očit znak mržnje prema caru. Kažu, dapače, još više...– Ne bojte se, zadao sam vam riječ!– Kažu da je grof Bathyany već došao u vezu s generalom i on će za

volju velikaša i bez ikakva naloga navaliti na buntovnike.Nastala je šutnja. Oba su se časnika zagledala u prozor. Međutim,

uđe vojnik i preda kapetanu pismo.– Za generala? Tko vam je dao to pismo?– Neki sluga u livreji. Čini se da je s nekoga dvora, ali je odmah

otišao.– Dobro. Potražite generala u njegovu stanu. Časnici su se šutke

gledali.Vojnik ode hodnikom u drugo krilo palače.Kraj prozora generalova stana stoji Nera. Naslonila se na svoga

muža.– Strahovit je pogled na zapaljene plemićke dvorove. U loši smo čas

došli u ovaj kraj! Zašto nas je komandant Lasi zapravo odveo takodaleko od naše domovine?– Pisao mi je da to traže interesi vojske, makar je u Beč pozvao

nekoliko mladih generala. Da nisu i mene onamo zvali, znak je da sam

W

car tako želi.– Zašto, Siniša?– Da ne izgleda kao da želi imati u blizini tebe.– Ah, moj dragi, ako je nekad nešto osjećao za mene, to su godine

izbrisale! Sve je zaboravljeno!– Misliš? Zaboravljeno? Ne vjerujem! Ne znaš ti što znači ljubiti

tebe!– Pretjeruješ! Ima mnogo ljepših od mene!– Možda, ali u tebi je nešto što nije ljepota, već nešto što zahvaća

kao sunce. Znaš li što sam ti nekoć govorio: "Zemlja mora usahnuti kadugasne sunce!" To sunce si ti meni, a bila si očito i njemu.– Otkada smo ovdje neprestano govoriš o tome. Zašto?– Blizu smo njega i zato što sam uvjeren da nisi ljubila mene, ljubila

bi njega!– I to ti je žao?On je privine k sebi tako čvrsto da je ciknula.– Prokleta čarobnice, ti dobro znaš da bih postao ubojicom i

veleizdajicom za tebe!Ona se odjednom prepane pokazujući na prozor:– Gledaj, zaboga, na istoku se ponovo diže požar! Sto ćeš učiniti s

buntovnicima?To ga probudi. Zamišljeno je počeo hodati po sobi.– Ne znam se dosjetiti razlogu zašto mi još uvijek ne šalje nalog da

ukrotim buntovnike. Uistinu. Nera, buna je vrlo tajnovita, nerazumljiva,sumnjiva!– Zašto sumnjiva?– Ti si uvijek bila moj savjetnik i odat ću ti čudnu tajnu:vođa bune izdao je proklamaciju, sasvim državnički sastavljenu

proklamaciju, s potpisom cara Josipa, a ta proklamacija poziva seljakena bunu protiv plemića. Sadržajem je sasvim u duhu carevih načela!–Nera se zapanji. Gledala je u svoga muža, ali tada se naglo okrene.– Ne, to nije moguće! Kakvu bi svrhu imao car da seljake vodi na

gospodu? Ta on je sam ukinuo privilegije, a da nije pri tom trebaoproliti krv!

W

– Da, ali plemići se bune i ne slušaju. Za papine posjete čak suprijetili caru. Kad bi, dakle, on podigao protiv njih seljake na bunu, kojasada harači plemstvo, značilo bi da ih je posve pokorio. Plemići bidrhtali i nijemo se pokorili svakoj carevoj odredbi. Takva buna imala biveliko značenje U carevoj politici.– Siniša, čovjek kao što je on, kakvoga sam ja poznavala, da priredi

takvo krvoproliće?– Možda nije kanio proliti krv, ali kada se kmetovi užare, ne može ih

nitko zaustaviti. Konačno, tko zna, ljudi se na prijestolju mi jenjaju! Pai ta okolnost da još uvijek nemam naloga da navalim...– Na prijestolju se ljudi mi jenjaju? – ponavljala je Nera. Čitajući

njegove poslanice i reskripte ne nalazim promjene.Obratno, njegova su se načela učvrstila.– Eh, ali politika zahtijeva štošta što nije u skladu s na čelima.– Ne mogu u to vjerovati!– Ti ga braniš s uvjerenjem?– Jest, jer je to nevjerojatno!– A znaš li što najavljuje proklamacija? Da će sam car doći ovamo u

Sedmogradsku da podupre i upravlja kriomice buntovnicima protivplemstva. Buntovnici ga očekuju!– To se kaže u proklamaciji? Strašno, ali se ipak ne može vjerovati!– Ako car ne dođe, tada ću i ja potpuno usvojiti tvoje mnijenje. Ako

dođe, tada...Netko pokuca na vratima. Sluga javi da generala očekuje gospodin

kapetan u uredu s nekim važnim pismom.Siniša se oprosti sa ženom i pohiti dugim hodnikom u svoj ured.Kapetan mu pruži pismo. On ga pročita i zamisli se. Zatim se obrati

časniku.– Imate li kakvo plemićko odijelo?– Imam, gospodine generale, u stanu.– Molim vas, uzajmite mi bar haljetak. Vaš će mi pristajati.Treba da nekamo odem. Možda ću naći uzroke bune. Dotle ostanite

u uredu. Molim vas ujedno da moja žena ne sazna o tome ništa. Mislimda ću za dva sata biti opet kod kuće.Kapetan s generalom izađe iz palače.

W

Niz obalu rijeke Maroš jaši Siniša odjeven u plemićku odoru. Grad jedavno ostavio za sobom. Pred sobom daleko vidi gustu šumu i udariravnim putem onamo.Za jedan sat jurnjave najbržim galopom približi se podrtoj pastirskoj

kolibi pokraj rijeke.Pred njom stoji za stablo vezan jahaći konj. Siniša side sa svoga

vranca.Napola pričvršćena vrata kolibe otvorila su se. Stariji gospodin u

crnoj plemićkoj odori pozdravi i ponudi Siniši kretnjom ruke da ude.– Vi ste me zvali u ovu kolibu? – upita Siniša.– Da, ja! – odvrati gospodin.Kad su obojica ušla u kolibu Siniša pogleda oštro gospodina i zapita:– Vaše ime?– Barun Klementy!– Zašto niste došli ravno k meni?– Možda me tkogod od vaših časnika poznaje. Kad bi me vidjeli da

konferiram s generalom, morali bi posumnjati u vas, što mi ne bi išlo uračun.– U mene imate povjerenja?– Tako su me uputili!– Možda nišu bili u krivu. Radi se o buni?– Gospodine generale, oni ljudi kojima sam ja poslanik po najprije

računaju da vi, velikaš, ne možete mirnodušno pro matrati palež irazbojstva što ih čini kmetska horda po Sedmogradskoj. Generalska častnije mogla u vama razoriti samosvijest o pravu plemića. Barun je načasušutio.– Ako su oni koji vas šalju valjano računali?– U vašim je rukama život, posjed i spas plemićkog staleža!Još više, u vašim je rukama spas čitave države. Ako vi hoćete, za

dvadeset četiri sata mi smo svi oslobođeni!– Smjela pretpostavka! Sve to zvuči vrlo nevjerojatno i za kučasto.– Gospodine, rekli su mi: "Grof Vojkffy je držao riječ i kada su mu

naložiti da ide u Parmu, zbog nekog posla, i da se vrati na stratište gdjesu ga imali strijeljati." Ponajprije treba da se osiguram. Možete mizadati riječ na potpunu šutnju i u slučaju da nam ne biste pružili

W

pomoć?– Zadajem, gospodine!– Prema tome, izvolite saslušati! Vama je poznata proklamacija

Ivana Horje, vođe buntovničkih kmetova?– Poznata mi je!– Ona dokazuje da iza ovog strahovitog napadaja na plemiće, koji su

izgubili stotine dvorova, stoji netko drugi, a ne kmetovi.– Potpuno se slažem s vama!– Kada su mađarski velikaši bili u Beču pred carom, on im je

razvijao navlas takve misli kakve su u proklamaciji. Ova buna protivnas uništava do temelja plemićka imanja, a s njima i našu moć. Nemasumnje da je ta proklamacija potekla od cara, da on stoji iza toga vode,jer za to imamo dokaze.– Dokaze? Kakve?– Proklamacija objavljuje da će car sam doći da buntovnike ohrabri.– To je teško vjerovati!– Car je na putu! Vi ste konsternirani, ali vjerujte, imamo pouzdanu

vijest iz Beča da je car krenuo u Ugarsku posve inkognito. Morao bistići za dan-dva ovamo.– Tada bi to morao znati generalski ured!– Car dolazi kriomice, preodjeven, u jednoj jedinoj kočiji.Ima dobru prigodu da se sakrije u kući jedne žene koju je ljubio još

za caričina života. Njezin muž je časnik.– Tko je taj?– Ne znam mu imena. Oni koji su me poslali ili ga ne zna ju, ili mi

ga nisu htjeli spomenuti, ali kažu da je car tu ženu ljubio. Taj je odnos,tobože, bio čist; mladi rimski car i prestolonasljednik samo je damuštitio i predao je njenom mužu u poštenju, ali zapravo je muž ipakprevaren. Mladi se car nauživao njene ljubavi! No nije važno to, većokolnost da će car iskoristiti ovu zgodu i sakriti se u kući te žene,dotično njenog omamljenog i prevarenog muža, da može u potaji poćimeđu buntovnike i podjariti ih na razaranje naših dvorova.Siniša nije okom trenuo i odgovori ledeno:– A kad bih ja tom časniku otkrio da je ipak bio prevaren i obmanut,

on ne bi osjećao dužnost da cara sakrije, da mu pruži pomoć, već bi ga,

W

nasuprot, spriječio da provede svoju zamisao.– Mnogo više, gospodine generale! Vi biste pomogli da ga plemići

mogu u skrovitosti posjetiti i nešto mu priopćiti.– Gospodine, čemu okolišati? Govorite otvoreno ili nikako!Spreman sam učiniti sve što je u mojoj vlasti da osvetim prevarenog

muža, ali moram znati sve!– To je jasno. Dakle, kad car stigne...– Ne vjerujem da će stići!– Naša vijest potiče iz vrela kojemu se mora vjerovati! Kada stigne,

gdje da vas potražim sasvim neopaženo?– Najavite se kod mene u uredu, dakako preodjeveni, da vas nitko ne

prepozna. Kad bih se opet i ja preodijevao, časnici bi to smatralisumnjivim. Međutim, što ćemo ako car dođe?– Gospodine grofe, imam nalog da donesem vašu privolu ili otklon, a

zatim ću dobiti nalog da vam priopćim čitavu za misao. Mogu liponijeti vašu obavezu i riječ da...– Možete im reći da od ovog časa imam mnogo ličnih razloga zadati

riječ da ću raditi onako kako dolikuje pravom velikašu.– To mi je dovoljno! Grofe, u vašim je rukama oslobođenje plemstva

i države!– To ovaj čas i sam osjećam!– Dakle, do viđenja, kada stigne car!– Do viđenja!Siniša uzjaši, podbode vranca i jurne kraj obale prema gradu.Barun se uspne na konja i odjaši galopom protivnim smjerom.Siniša se vratio u grad, odjene u stanu svoga kapetana ponovo

generalsku odoru i krene u kasarnu.Časnici su se okupili oko njega. Očekivali su zapovijedi. Ali general

je govorio o svemu samo ne o kakvom pothvatu protiv buntovnika.Razgledavši zgradu i momčad zatraži da mu predvedu graničarsku

posadu.Obišao je svakog pojedinog momka i oslovio ga. Njihova su se lica

vedrila kada su čuli svoju riječ. Tada se general vrati u svoj ured.Kapetan ga dočeka s nijemim pitanjem.Siniša shvati i reče:

W

– U ovom času ne mogu još ništa reći. Vidjet ćemo kada nam stigneodgovor iz Beča, ili možda sam car.– Car? Bože sačuvaj! Da se pojavi, nitko više ne bi zadržao seljaštvo.

Ni vojska nam ne bi dostojala! Ali u sve to ne vjerujem.– Nešto se događa što bi se moglo pretvoriti u strahovitu katastrofu.– Za cara, buntovnike ili plemiće?– Za sve nas zajedno!Kapetan je oklijevajući pogledao mrko Sinišino lice, ali nije imao

odvažnosti da mu priopći što je čuo od mladog časnika. Odlučio je dapričeka dok mu general dade povod da govori.Čitavo poslijepodne nije Siniša ulazio u svoj stan. Zatvorio se u

uredu i nitko nije znao što radi i što je povod njegovu neraspoloženju.Kad je nastao mrak naredio je kapetanu:– Molim vas, čim stigne i najmanja vijest zovnite me!Tada ode preko hodnika i uđe u salon generalskog stana, vrlo mrk i

šutljiv.Nera je pokraj prozora promatrala udaljene zapaljene dvorove što su

se u večernjem sutonu svijetlili poput krijesova.– Neka neugodna vijest?– Nikakva, upravo to me zabrinjuje!– Računala sam vrijeme. Tvoj kurir nije se mogao još vratiti iz Beča,

a tko zna nisu li ga zatekli buntovnici?– Možda! Ova buna neće dobro svršiti!– Siniša, to nije razlog da se najednom tako smrkneš. Ti si ipak nešto

drugo saznao?– Sve više se širi uvjerenje da je car na putu ovamo.Razumiješ li, Nera, da sam zbog toga zamišljen.– Odviše te dobro znam da bih vjerovala.– Zamisli moju situaciju ako dođe car!– Neće doći!Sluga prekine razgovor.– Gospodine generale, dovezla su se dva strana gospodina.– Što žele?– Da ih primite u stanu.– Ako su znanci, uvedi ih ovamo.

W

– Da nije tkogod iz Hrvatske? – primijeti Nera.Jedva to izreče, kad sluga otvori vrata. Iz hodnika ude mlad

muškarac u putnom odijelu. Iza njega ude gospodin u dugom ogrtaču, skapucom na glavi koja mu je pokrivala pola lica.Zatvorivši pomno vrata stao je kao ukopan promatrajući ispod

kapuce čas Sinišu, čas Neru. Ne reče ništa. Samo se nijemo pokloni.General zapita:– S kim imam čast?Onaj s kapucom još se jednom pokloni Neri.– Madame, čini se da me ne prepoznajete – i skine kapucu s glave.Protrnuvši zagleda se Nera u njegovo lice. Nekoć je bilo preliveno

blagom, toplom patničkom melankolijom, sada je oštro, tvrdo. Očimirne i jasne, mudre, ali plamene. Dah joj je zastao kada je dobacilapogled mužu. Ostavila ju je odvažnost da štogod reče.Siniša je prikrivao uzbuđenje.– Ili me uistinu ne prepoznajete, ili sam došao u vrlo ne zgodan čas?

Tada molim za oproštenje!– Gotovo se ne usuđujem vjerovati da ste to vi, veličanstvo!– reče Siniša.– Samo barun Riechenau!Usupnuto je stajala pred njim ne znajući što da kaže.– Grofice, vidim da sam vas uzbunio, molim za oproštenje što vas

inkomodiram. Uistinu nisam namjeravao. Neću vam ni trenutka biti nateret! Mogu li s generalom razgovarati u kojoj uredskoj sobi posveneviđen?Nera porumeni do čela. Siniša se zbuni. Ona potrči k vratima na koja

je car htio izaći, sklopi ruke i reče tiho:– Veličanstvo, zaboga, ne smijete mi nanijeti toliku bol!Poslije toliko vremena prvi put vas vidim ovako nenadano, ovako...– Promijenjenoga, postaranoga! – nasmiješi se on.– Ne, veličanstvo, vi ste ušli kao vizija. To nas je oboje smelo. Sada,

kad vidimo da ste to uistinu vi... Mi smo bili tako iznenađeni, jer smočas prije vašega dolaska govorili o vama.To je tako čudno da ste gotovo u isti tren ušli; molim, ne uskratite

nam sreću...

W

– Ja ne nosim sreće, ali...Nera priđe bliže i pruži ruku.Car je galantno poljubi, pruži desnicu generalu i mahne rukom

svome mladom sekretaru, koji je sa strane gotovo zaboravljenpromatrao taj sastanak.– Dopuštate mi da vam predstavim svoga osobnog tajnika, gospodina

Davilu.Mladić poljubi ruku grofici i smjerno primi generalovu ruku.– Dopustite da vam skinem ogrtač – reče Siniša, koji se tek tada

sjetio dužnosti kućedomaćina.– Zapravo bih seja morao zapanjiti – reče car. – Nisam ni u snu

slutio da ste ovdje. Dovezli smo se ravno pred palaču, a ja sam,naravno, pitao samo za generala, misleći da je ovdje Hunyadi.– Prije osam dana zamijenio sam ga po nalogu njegove

preuzvišenosti komandanta Lasija.– Nadam se da je tom odredbom zaštitio državne interese.Rekavši to car pogleda Sinišu čvrsto u oči. Nera osjeti u tome

pogledu obojice muškaraca neku nevidljivu međusobnu igru.Dok je carevo držanje pokazivalo mir i odlučnost, Sinišine su oči

odavale zbunjenost.– Vi me očito ne razumijete – nastavi car. – Ali idemo dalje!

Generale, zamolio sam da me primite u svome stanu, i molim zaoproštenje što vam smetam. Neću da me itko od časnika prepozna, pamolim groficu samo malo strpljenja.a vas, generale, da mi objasnite što se ovdje događa. Putem sam

saznao za neku bunu i to me priklonilo da promijenim – smjerputovanja. Ovdje je izbila neka buna? Objasnite mi to potanko.– Hoću, veličanstvo!– Nikakvog naslova, molim! Gospodin tajnik Davila pisat će sve što

mi vi kažete. Želim uvijek o svemu imati točne pismene bilješke.Nera je sjela kraj prozora. Car je stajao i gledao u Sinišu, a Davila se

pripremio da bilježi.– Dakle, generale, izvolite!Siniša je mirno pričao:– Prije dva mjeseca osvanuo je u gospoštiji Szalatan neki mlad stasit

W

muškarac i radio tamo kao sluga. Nitko na dvoru nije slutio da taj kmet,imenom Horja, zalazi u sedmogradska sela i da drži ljudima noćugovore o tome kako treba oteti svu zemlju plemićima i potući ih. Cestosu dolazila na te noć ne sastanke i dva fratra, jednome je ispod habitavirila plemićka odora, izvezena zlatom. Horja je seljacima rekao da sepod tom fratarskom haljom sakriva visoka ličnost iz Beča, koja dolazi uime onoga što diže ovu bunu. Taj stari fratar da je ministar.– Ministar? To zvuči romantično! – prekine car.Siniša nastavi:– Prošlu nedjelju sastali su se vlaški seljaci, većinom kmetovi

vlastelinstva Szalatan, na obali rijeke. Govorilo se da će doći nekiodličnik da govori i tako su se sakupila i ostala sela.Na ledini podno dvorca Kovenv bilo je mnogo stotina ljudi.Dođoše fratri, zatim voda Horja. Njegovo je odijelo bilo opšiveno

zlatom. Prsluk, remen, puceta, sve suho zlato. Oko vrata zlatan lanac.Horja je ljudima pokazao zlatnim slovima pisanu proklamaciju.Davila je pisao. Nera je pratila svaki carev pogled i svaku promjenu

njegova lica, dok je Siniša pripovijedao:– Narod je stao šaptati da je Horja sigurno kakav princ! On im je

držao plameni govor i zatim pročitao proklamaciju koju su umeđuvremenu štampali i raširili po svim selima. Kada je pročitao tekst,svi su seljaci digli u zrak šešire i stali vikati neka im dade oružje. On ihpozove sa sobom u šumu, gdje im je podijelio svu silu oružja.Siniša se povuče natrag, pogleda Neru, koja nije odvraćala očiju od

cara, izvuče iz džepa papir i reče:– Proklamacija glasi:

"Hrabrom i vjernom sinu mojih hrabrih Vlaha u Sedmogradskoj!

Objavljujem vam da sam po svojoj duši i srcu protivnikrimokatoličke crkve, da sam odredio vlaškoj vjeri prvo mjesto u ovojdržavi, a sve vjere imaju se vama podložiti!Objavljujem vam da isto tako kao i vi mrzim gizdave silovite

vlasteline, koji su vam ukrali vaša zemljišta, a vas su podjarmili kaosluge. Vaše su muke i mučila bila samo zato tako strahovita što su sva

W

vlastela rimokatolici, djeca proklete inkvizicije! Meni ta vlastela prijetesmrću, jer sam vas i vašu vjeru oslobodio od progona rimokatolika.Zato vas pozivam da ustanete na obranu svoju i moju. Navalite na svevlastelinske dvorove. Sve što nađete zarobite i zaplijenite, sve je to vaše.Razdijelite ono što pripada od pamtivijeka vama. Ja ću vam sve topotvrditi. Sam ću doći k vama da uništimo plemićke privilegije, daosvojimo sve do Rima i da obnovimo rimsko carstvo. Dok ja osobno nestignem k vama, imenujem za svoga odabranika Horju. – Rex Daciae!11Do svoga skorog dolaska šaljem vam carski blagoslov!

Car Josip Drugi."

Davila je spustio pero i trgnuo se zureći u cara.Car je spustio glavu u naslonjač i zagledao se ravno preda se

nepomičnim pogledom.Siniša i Nera pratili su svaku njegovu kretnju.Nekoliko teških sekunda prošlo je u potpunoj tišini, kad car zapita:– A oblasti nisu ništa učinile?– Poslale su tri suca s nekoliko redara da ljude umire, ali seljaci su na

njih navalili. Suce i pratnju ubili su na mjestu.– Ubili na mjestu? – ponavljao je Josip.– Da! Horja je za nekoliko dana okupio oko sebe šesnaest tisuća

seljaka i objavio im da bi car već bio ovdje da osobno vodi bunu, ali suga mađarski velikaši prestrašili da u Sedmogradskoj vlada kuga. TakoHorja sada pljačka i pali. Do sada je spalio 164 plemićka dvorca i ubio43 plemića.Car ustade, udari nogom o pod, zaboravivši na sve oko sebe, i počne

hodati po sobi kao da ga gone.– A vojska? Što vam je naredio komandant?– Ništa? Nisam dobio odgovora. Moj hitni kurir nije se vratio.– Štaa?Carev glas bio je taman i hrapav.– Josipe, Josipe, kakav si ti razbojnik! Dižeš seljačke bune, pališ,

pljačkaš, ubijaš... i ne dolaziš u pomoć!11 RexDaciae! – Kralj Dacije!

W

Pogled mu se zaustavi na prozoru što je otvarao vidik na krijesove udaljini.– Što je to, gospodine generale?– To su zapaljeni plemićki dvorovi.Tišina. Car stoji i nijemo bulji u daljinu. Gornja usna mu je drhtala.

Griskao ju je zubima. Samo Davila znao je da to pokazuje vrhunacnutarnjeg uzbuđenja.– Ja sam to zapalio, ja sam voda bune! Gospodine generale, ima li

čovjeka zdravog razuma koji može u to povjerovati?General nije odgovorio. Nerine su lijepe baršunaste oči bile

upravljene u cara u času kada je pogledao nju, pa opet Sinišu. Nešto jeistraživao.– Ljudi u to vjeruju?– Kad bi znali da ste vi ovdje, prisizali bi na to! – odgovori Siniša.– Tako? Sada razumijem vaše zaprepaštenje, grofice, kada sam ušao!

Prije nego što bi ona mogla odgovoriti upadne general:– Moja žena uporno je vjerovala da je to spletka, i da se vi niste

promijenili.Nešto je u carevoj zjenici sijevnulo i on zahvati pogledom njene

baršunaste oči čvrsto, zamišljeno, ali odmah sagne glave i poljubi jojruku:– Hvala vam! Ja se uistinu nisam promijenio!Siniša je šutio. Car uze proklamaciju.– Taj kmet umije latinski, poznaje historiju Rimskog Carstva, zna

nastupati u moje ime, ima fratra ministra, to znači?– Da duh crnoga kabineta i snaga srednjovječne kamarile još živi!– Vrlo ste dobro primijetili, grofice! Taj Horja je vrlo blizu školi

crnih duša!– Netko je od njih podigao seljake na noge da vas optuži i za taj

grijeh pred svijetom, a možda i zato da vas što više omrazi u plemstvu –reče Nera.– Generale, u grofici se krije spretan ministar! A sada, Davila,

uzmite pero! Odmah ću vam diktirati svoju pravu proklamaciju:

"Ustanicima Sedmogradske!

W

S velikom boli u duši slušam da ste se dali zavesti od nekih zlotvorakoji su, zlorabeći moje ime, poveli sve vas u strašne zločine. Pozivamvas da se smjesta vratite kućama! Tko me posluša bit će pomilovan započinjene zločine, a tko neće poslušati bit će uhvaćen, zatvoren inemilosrdno kažnjen. Ujedno objavljujem da ću sve štete nastale od ovebune, na kojoj bilo strani, nadoknaditi do posljednje forinte iz svojihsredstava.Tko se u toku 24 sata ne vrati u svoje selo, ne može mu se više

oprostiti."

– Tako! Generale, molim da smjesta pošaljete ovu proklamaciju ubuntovnički logor i da pripremite čete, ali budite obzirni i pažljivi.Pokušajte ustanike umiriti. Zavedeni su, štedite njihove živote. A sada,druga proklamacija. Nera ustade.– Smijem li se nadati da ćete nas počastiti i podijeliti s nama večeru?– Hvala, grofice, nikada ne večeram. Međutim, danas ni smo

objedovali, jer sam se žurio i nisam htio prekinuti vožnju. Bit ću vamzahvalan za malo mlijeka.– To bi bilo odviše mršavo! A smijem li se pobrinuti za vašu

pratnju?– Sa mnom je moj sekretar. Molim vas da ga pozovete, ali ne na

mlijeko! Doputovao je i doktor Kalman, ali on nije mogao izdržati glad,pa smo ga iskrcali kod prve gostionice u gradu. Imam još jedinokočijaša i sobara.– Svi će biti opskrbljeni!– Vrlo sam vam zahvalan! – reče car poklonivši se i ostane tako dok

je ona izlazila.Čim Nera zatvori vrata poče car hodati gore-dolje brže nego ikada i

diktirati posebnu proklamaciju plemićima, javljajući da im štete nastaleod pobune želi nadoknaditi. Zatim naredi:– Osim toga, smjesta pošaljite potragu za izgubljenim kurirom

kojega ste poslali po nalog. To se sve mora istražiti! A sada, gospodinegenerale, smijem li vas zamoliti da se malo uredim?Siniša povede cara i njegova sekretara u veliku sobu i ostavi obojicu

W

na samu. Dok je sluga pripremao vodu za umivanje pričao je carsekretaru:– Pazite, Davila, grofica koju ste vidjeli miljenica je gospođice

Marice. Želite li steći simpatije kod gospođice, zabavljajte groficu štobolje umijete.– Učinit ću sve po želji vašega veličanstva!– Nisam danas raspoložen. Žrtvujte se i pričajte što više stvarčica o

gospođici, zanimat će groficu.Pola sata kasnije ušao je car sa svojim tajnikom u generalovoj pratnji

u blagovaonicu.Nera dočeka goste u jednostavnoj bijeloj večernjoj haljini.

Pepeljastim uvojcima okruženo lice i baršunaste tamne oči prodahnutesu čarobnom milotom. Na klasičnim rastvorenim usnama lebdismiješak, njena tajnovita snaga.Pred njom stajao je car u priprostoj građanskoj odori, snažan, čvrst,

muževan, miran i zamišljen.Domaćica mu odredi naslonjač na čelu stola.– Vi valjda ne predmijevate da bih mogao učiniti takvu neuljudnost i

zauzeti mjesto koje pripada jedino vama! – reče i prihvati njezinu rukuda je povede na čelo stola.– Ako mi dozvolite počast da sjednem s bilo koje strane u vašoj

blizini?Nera ponudi desni naslonjač.Siniša sjedne nasuprot, kraj njega tajnik Davila. Večera je prolazila u

čavrljanju. Tajnik se odazvao carevoj želji da pripovijeda Maričinepustolovine. Zaredao je sve. Nera se čudila i smijala.Car se, naprotiv, nije smijao. Davila je kadšto zamijetio njegov

odsutni pogled.Poslije večere pojavi se na vratima vojnik. Siniša izmijeni s njim

nekoliko riječi i pode k caru.– Neki glasnik želi mi priopćiti potankosti o buni.– Molim, generale, bilježite točno. Kako rekoh, želim ima ti sve na

papiru.– Poći ću s generalom da odmah konceptiram – ustade Davila. –

Bolje poznajem želje veličanstva.

W

– Da, molim gospodina tajnika – upadne Siniša – vi ćete boljebilježiti. Vojnici nisu dobri sastavljači!Davila sa Sinišom izađe. Car je stajao s Nerom.Gledao je preko stola u otvoren prozor odakle su na dalekim brdima

svijetlile vatre. On reče mirno:– Samo školovan zločinac mogao mi je podmetnuti takvu zasjedu! U

moje ime gore domovi, u moje ime gube žene muževe i sinove!– Dobro su to smislili. Podlaci odviše dobro poznaju vaše srce.

Pogledi su se sreli. Bili su mirni.– Ova je država tako natrunjena reakcionarnim duhom da sam

očekivao najljuću borbu protiv svojih naprednih reformi, ali sam biouvjeren da će borba biti poštena. Međutim, ona je zločinačka! Mojim seneprijateljima pridružuju ljudi koji su u službi provedbe moga djela, pami štete nerazumijevanjem i zlobom.– Vjerujem, jer najmanja nekorektnost tih ljudi biva u očima

neprijatelja vaših reformi velik zločin.– Vrlo dobro! Razlog da to naglašavate?– Razlog je u onome što se događa oko našega bana Balaše.Nazivlju ga razvratnikom. Možda to i jest, kao što su druga gospoda

velikaši u još većoj mjeri, ali je vaš pouzdanik i njegove se slabosti stoput povećavaju. Možda i pravi nekorektnosti za koje vi ne znate, nobudući da mrze vaše reforme, okrivljivali bi Balašu i da je najidealniji.– Uistinu dobro govorite! Imate li kakvih podataka o njegovim

nekorektnostima?– Stvarno ne znam ništa nego što velikaši govore o njemu.– Balašu sam postavio banom, jer mi ga je preporučio Kaunitz kao

pristašu prosvijećenosti. Kada sam ga poslao u Hrvatsku već sam bioupoznao vaš narod na putovanjima i tada sam banu strogo naložio dabude prema svima jednako pravedan, i prema protivnicima i premapristašama mojih re formi, da se brine za blagostanje Hrvata, da gajilijepe šume, gradi putove i ceste, da razvija svilarstvo, koje je i te kakovažno; da zatraži od mene sve što je potrebno za procvat trgovine naJadranskom moru. Kao što vam je poznato, sagrađena je trgovačka lukau Karlobagu, cesta koja Hrvatsku spaja s morem; uvedene su noveškole, ali neću da to nabrajam kao neku zaslugu, jer su to moje

W

dužnosti, ali morale bi se upisati u račun banovih uspjeha.– Svi su protiv njega! Spočitavaju mu i to što nije Hrvat.– Tako? To me čudi. Nikada nisu gospoda na dvoru isticala svoju

naciju. Uvijek su nastupala s ugarskim staležima, kao ugarski velikaši.To je konstatirala jednom i pokojna carica. Nisu prosvjedovala protivnjegove narodnosti nego protiv ukinuća privilegija koje je on objavio.Reći ću vam iskre no svoje mišljenje: tri put sam putovao Hrvatskom iopazio sam da je vaš puk neobično bistrouman, ali je podjarmljenreakcionarnim velikašima, reakcionarnom svećenstvu i praznovjerju.Kad bi se taj narod oteo tome uplivu, podigao bi se mnogo brže od svihostalih naroda u državi. To dokazuje i po vijest. Seljačka buna MatijeGupca, makar strahovito krvava, ipak je pokazala da je u tome vašempuku probila spoznaja čovječanskih prava na slobodan život, mnogoprije mene.– Kada biste jednom opet prošli Hrvatskom i mimo Balaše proučili

narod?– Grofice, ta mi se ideja sviđa! Vi, žena, prvi ste digli glas protiv

strašnoga praznovjerja, i zbog toga ste zamalo strada li na lomači. Štetaje što niste muškarac, vas bih postavio banom! Ne smiješite se, šala imaozbiljan refren! Neću zaboraviti vaš prijedlog! Najprije ću naučiti dobrohrvatski, što mi neće biti teško, jer potpuno vladam češkim jezikom, ipoći ću opet u Hrvatsku, bilo prije rata bilo poslije.– Rata? – začudi se Nera. – Zar počinje rat?– To je stara pjesma, grofice, vama očito nepoznata. Tri su stvari od

kojih se moram osloboditi: velikaških privilegija, reakcionarnogpopovstva i Turčina! Tek tada ćemo lako disati! Mnogo je to zadaća, aodviše protivnika, dapače i medu činovništvom.– Zar je to moguće?– Jest! Poslao sam komisije da mjere zemlju i pobroje pučanstvo

zbog novoga poreskog sistema kojim želim odrediti pravedan razrez istigne mi pouzdana vijest u Beč da neke komisije u Ugarskoj provodesvoj posao loše. Postupaju s narodom brutalno i ne razjašnjavaju mumoje plemenite namjere.Krenuo sam potajno u Ugarsku da ih sam kontroliram, a eto, našao

sam bunu koja se vodi u moje ime!

W

– I ako se sada pokažete narodu, ili ako otkrijete svoju prisutnost,nitko ne bi mogao seljacima izbiti iz glave da proklamacija nije vaša, ida voda kmetova Horja nije vaš poslanik!– Da, to je teška istina! Međutim, vidjet ćemo. Možda general sazna

nove podatke. Želim samo to da buna bude smjesta svladana.– Veličanstvo, moj muž bit će sretan da vam se može odužiti za sve

što ste mu vi tako plemenito...Car upadne:– Dvije su žene s kojima govorim o politici, moja sestra, na mjesnica

Nizozemske, i vi. No ipak oprostite što sam vas toliko izmučiopolitikom!– Naprotiv, neizmjerni mi je užitak govoriti o tome, a bit će mi još

veći kad moj muž svlada bunu i pokaže vašem veličanstvu koliko vamje zahvalan.– Grofice, još jedno me vrlo zanima. Kakav ste sud stekli o Marici

nakon onoga što je pričao moj tajnik?– Divno djevojče, kao ono u djetinjoj dobi! Sjećate li se koliko nam

je briga zadavala u djetinjstvu?– Nisam mogao doznati njeno porijeklo, ali to ništa ne znači,

porijeklo je sporedno.– Niste li već mislili o Maričinoj udaji?– Možda, ali to prepuštam njenom srcu.– Neki opažaju u njoj prve znakove ljubavi.– I vi ste čuli za to? Od koga?...– Od Keglevića. Piše mi da Marica ljubi odličnog muža.– Kako? Vi znate više nego ja!– Naslućujem iz njegova pisma i bojim se, jer ljubav prema toj

ličnosti bila bi za nju nesreća.– Zašto?– Zato što joj on ne uzvraća osjećaje.– Ne vjerujem! Koga ona zahvati svojim očima i svojom divnom

dušom, taj je mora ljubiti!– Nisam se dobro izrazila. Ta ličnost, taj muž, ili sam nije svjestan da

je ljubi, ili neće da to prizna sam sebi, pa ni njoj.– Smijem li znati tko je taj o kome piše Keglević?

W

– Možda ne bih smjela to reći vama.Trenutačna šutnja. On je presiječe:– Dobro činite! Nitko nema prava ispitivati tuđe tajne.Smijem li pitati – i on pokaže na zidni portret – tko je taj dječak?– Moj sin!– Dopustite! – reče on, ustade i pođe bliže.Promatrao je dječakovu sliku čudnim pogledom, tako dugim da se

Nera smela. On se pomakne:– Prekrasno momče! Recite mi, grofice, njegujete li glazbu? Da?

Menije to jedina razonoda. Smijem li zamoliti note.Zanimaju me vaši miljenici.– Izvolite! Ovaj glasovir pripada generalskom stanu. Nije osobit, ali

je dragocjenost u pomanjkanju boljega.Car ogleda note.– Odlični glazbenici! Vama to i dolikuje. Dopustite da vam napišem

jednu malu Mozartovu kompoziciju.Stojeći kod glasovira pisao je i razjašnjavao smisao melodije.

ZAMKA.

Siniša je sa carevim tajnikom stigao u svoj ured da preuzme vijesti obuni. No umjesto glasnika prepozna Klementyja.– Gospodine generale, želim s vama razgovarati na samu!– naglasi barun.– Molim, odmah! – odvrati Siniša i izvede Davilu u predsoblje.– Ovaj neće da govori pred svjedokom! Gospodine tajnice, izvolite

pričekati. Bude li što važno, bilježit ću sam.Siniša ostavi Davilu i vrati se u svoju uredsku sobu. Klementy mu

šapne:– Nisam li rekao? Car je stigao večeras i ovaj čas nalazi se u ovoj

palači! Krije se preodjeven. Došao je k buntovnicima.– Tko vas je tako dobro uputio?– Naš pouzdanik!– U ovom gradu?– Oprostite, veže me riječ! Ali čujte, tek što sam priopćio drugovima

W

vaše obećanje, već nam je stigla vijest da su careva kola stala predgeneralskom palačom. Naravno da su me poslali ravno k vama. Sada jesve na kocki! U vašoj je ruci sve!– Govorite brzo!– Kakav je carev putni plan?– Još ne znam ništa. Nismo dospjeli razgovarati o tome.– Nama treba samo jedno: saznati točno kada će, u koje doba dana ili

noći, car napustiti vašu palaču i kojim smjerom kani krenuti dalje.– To je najlakše, ali svojem savezniku valjda morate objasniti što

kanite?– Ne bojte se, neće se proliti krv!– Ako sve ovisi o mojoj pomoći, moram znati u što se upuštam,

inače ne mogu ništa, i neću!– Razumijem! Ja ću vam i to priopćiti. Postoji spis koji do kazuje da

car nije legitimni sin cara Franje Stjepana, a to znači da nije legitimninasljednik prijestolja!– To je odlično, ali ako spis nije krivotvoren?– Proviđenje potpisom i pečatom pokojnoga cara!– Tada nema sumnje o istinitosti dokumenta. No u kakvoj je to vezi

sa carevim putovanjem?– Nekoliko plemića odlučilo je žrtvovati sebe da spase privilegije

svemu plemstvu. Dakle, kada znamo kamo ide i kada, dočekat će ga napustoši izvan grada, zatočiti u jednom dvoru i pokazati mu taj spis. Bitće prisiljen da potpiše odreknuće od prijestolja. Istodobno polazideputacija u Toskanu k njegovu bratu Leopoldu da ga zamoli nekaprimi prijestolje, a to će on rado dočekati. Dakle, spas države ivelikaške moći u vašim je rukama!– Opasno, gospodine, ali pokušat ću! Možda vam mogu već sada

priopćiti nešto o planu careva, putovanja, samo malo pričekajte. Ovdjeste sami. Službujući oficir je u prizemlju.Idem k caru i nastojat ću saznati što kani. Odmah ću vam donijeti

glas o tome.– Grofe, ako nam možete već sada reći carev putni plan, za služili ste

časti i odlikovanja kad opet dođu na vlast velikaši.– Čekajte!

W

– Čekat ću!Siniša za sobom zatvori vrata ureda, a barun priđe k otvorenom

prozoru, pogleda dolje na trg, uzme maramicu i učini u zraku nekuokruglu kretnju.Dolje ispod kestena izmili neki muškarac, pode polako trgom i

zaokrene na cestu, gdje je u mraku stajao čovjek koji je držao konja.Šapne mu:– Sve će biti onako kako želimo! Stoj ovdje makar do zore.Ako izađe iz palače, zviždat će barun tri put polako, jedno iza

drugoga. Pazi!U predsoblju sjedio je Davila duboko zamišljen i čekao dok general

dovrši razgovor s glasnikom.Napokon se vrata generalove sobe otvoriše. Siniša izađe, uzme sa

stola svijećnjak, prijeđe preko čitave sobe, otvori druga vrata i rečetajniku da ude.Nađoše se u komorici s okruglim svodom, posve praznoj, kao u

nekoj tamnici s malim prozorom i visokim rešetkama.Siniša zaključa vrata.– Ovdje su nekoć pod mučilima saslušavali vojnike.Nemam stolice da vam ponudim, kao što vidite ni svijećnjak nemam

gdje položiti.Sve te okolnosti iznenade Davilu. Siniša reče:– Ovdje nas ne može nitko smetati ni čuti. Gospodine tajnice, iz

nekih carevih izjava razabrao sam da vas vrlo voli. A vi njega?– Život bih dao za njega! – odvrati Davila sluteći da se ne što teško

svaljuje na njega.– Tada sigurno poznajete careve namjere, njegove odluke, kao na

primjer što bi u stanovitom času učinio, a što ne bi.– Da, gospodine, nadam se da ga poznajem.– Molim vas, recite mi što bi car uradio kad bi mu sada tko priopćio

da mu je postavljena zamka?– Ni časa ne bi oklijevao da joj odvažno pođe u susret!– U to ste uvjereni?– Uvjeren! U Beču su mu javili da ga čeka smrt, a on je baš zato

otišao sam samcat na ulicu.

W

Mala šutnja. Svijećnjak u Sinišinoj ruci se nagnuo.– Gospodine generale, molim vas, recite mi što sve to znači?– Gospodine, znači da mi morate pomoći!– U čemu?– Odabrao sam put da cara navedem u zamku!Davila skoči prema generalu.– Tada nećete živi izaći iz ove komore! – i povuče iz džepa pištolj.– No, hvala Bogu, moj gospodine! Sada mogu otvoreno govoriti.

Vidim da ste caru iskreno odani.To Davilu nije smirilo i on čvrsto stisne oružje. Siniša se nasmiješi.– Čujte, mladiću, ja umijem baratati mačem kao i lukavošću! Carevi

neprijatelji odabrali su mene da ga dovedem u zamku. Vi ćete mipomoći i povesti cara mimo zamku!– Gospodine generale, ja vas ne poznajem, a vaše čudno držanje...– Morao sam se uvjeriti da ste uistinu caru vjerni, jer ovo što ću vam

reći vratolomna je tajna. Slušajte pomno. Hoće da cara dočekaju, da mupokažu neki dokumenat s pečatom pokojnog cara koji potvrđuje da nijenjegov zakoniti sin.– Pečat pokojnog cara? – krikne Davila i nasloni se na zid, gotovo se

onesvijestio i padne na koljena.– Što vam je?Davila blijed ponavlja drhtavo:– Carev pečat da nije carski sin; pečat, pečat!– To nije najgore, nego to da ga žele dočekati i zatočiti!Savjetujte, da caru kažem što kane ili da ne kažem?Davila uzdigne ruke:– Ne, generale, nipošto! To on ne smije znati! Ići će im u susret sam

samcat i zabraniti da ga pratimo.– Ustanite! Dršćete kao da vas vješam! Što vam je?– Pečat na dokumentu, velite? Oni imaju pečat pokojnog cara, recite

je li tako?Siniša osvijetli mladićevo očajno lice.– Nešto znate o tome pečatu?– Generale, taj je pečat ukraden i utisnut na lažni spis; to je isto što i

proklamacija. Pečat su ukrali, znam, čuo sam u Beču.

W

Noću je netko želio taj pečat.– Zašto ste tako zbunjeni? Tko je taj čovjek?– Još ne znam, ali ću saznati. Istražit ću to a tada jao njemu!– Dobro, učinite to, ali saberite se! Sada se radi a tome da caru

priopćimo što mu spremaju, ili da ga povedemo mimo zamku da i nenasluti?– Tako, tako ga jedino možete spasiti, jer on će im poći u šake

goloruk!– Dakle treba da ga što prije otpravimo odavde.Razumijete? Što prije! A gospodina koji čeka da mu izdam cara

zadržat ću na svoj vlastiti račun. Dođite, čekajte u predsoblju, slušajte igledajte!Siniša otključa, izvadi ključ i stavi ga izvana. Tada zovne iz hodnika

vojnika i postavi ga u predsoblje, ude u svoj ured, vrati se s barunom ipovede ga u komoricu.– Gospodine – reče mu – smatrajte se mojim uhićenikom!Kada mi odate svoje ortake, bit ćete slobodni!Barun problijedi i poviče:– Vi pljujete na zadanu riječ?– Obratno! Jaje iskupljujem! Rekao sam vam poslije pod ne: radit ću

po svojem uvjerenju kao pravi velikaš, a pravom velikašu dolikuje dane podupire podlace koji su me htjeli predobiti za svoje osnove ioklevetali poštenu i čistu ženu.– Koja vas je obmanula i obdarila sinom koji nije vaš!– Za ovu uvredu odgovarat ćete mi sutra! Sada ste konačno i sami

uvjereni da sam pošteno radio kad sam vašu podlu ponudu nadmudrio.Odavde nećete moći pobjeći. Budite mirni i čekajte. Gospodine, spasove države uistinu je u mojoj ruci.Siniša izađe, zaključa komoru i postavi vojnika da stražari pred

vratima.Tada se dogovori s Davilom neka caru kaže da glasnik nije rekao o

buni ništa drugo nego ono što mu je već priopćio Siniša.Vratiše se u blagovaonicu. Našli su Neru kako s carem raspravlja o

glazbi.Pošto su izvijestili cara prema dogovoru, zapodjene Siniša razgovor

W

o proklamaciji i o pogibelji koja bi nastala kad bi seljaci saznali da jecar u Sedmogradskoj.– Jest, u interesu je svladavanja bune da se udaljim. Davila, idite po

Kalmana i recite mu da odmah putujemo. Žalim ga, no on jedobrovoljno stupio u službu zamjenika sekretara, neka dakle povučekonsekvence. Sa mnom se ne putuje udobno!Mladić izmijeni pogled sa Sinišom i ode.– Da ipak prospavate, veličanstvo? – reče Nera. – Počinak bi vam

bio potreban!– Počivati za mene znači umirati! Generale, molim vas, iz vršite sve

što sam vam naložio; nastojte saznati tko i što stoji iza ove bune idonesite mi izvještaj osobno u Beč.– Veličanstvo, moj je cilj da iskupim riječ koju sam vam jednom

zadao!– Kao što sam rekao, donesite mi izvještaj u Beč. Grofice, vrlo se

veselim što sam vas našao u cvatu i sreći. Moja bi radost bila potpunada je nije zamračila ova strašna iluminacija. Hvala vam, a sadadopustite da se pripremim za put.Kad je izašao, Siniša priđe ženi.– Nera, danas sam otplatio prvi dug za sreću koju mi je dao vrativši

mi vjeru u tebe!– Što se dogodilo?– Čut ćeš kad budemo sami. Dokazao sam da vjerujem u tvoju čistu

ljubav i to mi pruža novu sreću. A sada mi reci kakav je dojam ostavio?– Vrlo prijatan. Stekao je gotovo željeznu duševnu snagu.– Nisi opazila da još misli na tebe?– Naprotiv, čini mi se da Keglević ima pravo, on osjeća nešto vrlo

duboko za Maricu. Htjela sam izazvati razgovor njoj u prilog, ali ga jeizbjegao. Čim sam zapodjela temu o njoj, ili o bilo čemu u prošlosti, onje nevjerojatno gipko i odlučno prekinuo i počeo govoriti o nečemdrugom. A sva ga prošlost ipak veže s Maricom!Davila se požuri u mali gradski hotel, upita za Kalmana i pokuca na

vratima njegove sobe. Nade ga u krevetu.– Skrbnice, car vas zove!– Sada? Zašto?

W

– Ne znam! General mi je dao carev nalog da idem po vas.Žalim što morate ostaviti krevet.– Za njega bih ostavio i oca i mater!– Vi ga uistinu volite, gotovo više nego ja!– Čudim se kako odjednom to uviđaš.– Već sam nekoliko puta sam sebi spočitnuo da nisam bio

konsekventan kad se radilo o pečatu.– Pravo ti budi!– Sada je kasno! On će sigurno vjenčati Maricu!– Vjenčao ili ne, bit će njegova. U stvari je svejedno. Ne pačam se u

to. Htio si tako... Moja toaleta je svršena. Ne znaš zašto me zove?– Možda mu nije dobro. Za vrijeme večere tužio se na glavobolju.– Idemo!Šuteći prolazili su pustom ulicom. Davila je vodio skrbnika u zalede

generalove palače i obišao je tako da su banuli upravo pred vežu, predveliku zatvorenu upregnutu kočiju.– Što? Valjda ne kani putovati?– Meni nije ništa rekao.– Da, putovat ćemo! – oglasi se sobar s visokog sjedala kočije.Kalman reče:– Tada moram natrag u hotel. Ostavio sam tamo tabakijeru.– Ne možete se vratiti, car dolazi!– Gdje? Nema mu traga, bit ću odmah ovdje.– Razbjesnit ćete ga! Zar ne čujete njegov glas?– Ništa ne čujem. Moram platiti račun u gostionici.Davila ga uhvati za ruku i povikne sobaru:– Potrčite gore i recite da je doktor Kalman ovdje. Sobar skoči niz

stepenice.Kalman se iskine Davili.– Što je tebi? Zašto me navlačiš? Moram otići!– Zar ga želite razgnjeviti? Račun će platiti general. Čekajte!– Čekat ću ga.Kalman stade šetati pred kočijom. Zviždao je neku melodiju.– Vi ste, skrbnice, prešli iz velikaške etikete u kočijašku.Zašto zviždite?

W

– Jer se dosađujem.– Evo sobara. Zove vas gore.Štićenik ugura skrbnika u palaču i odvede ga u carevu sobu. Zatim

potraži generala u blagovaonici. Našao gaje u živom razgovoru sNerom.– Gospodine generale, zar nije ipak pogibeljno da ide sada, noću?– Nije mi nakraj pameti da ga pustim ovako! Već sam izdao nalog.

Slijedit ću kriomice vašu kočiju.– Hvala Bogu! Bojim se! Čuo sam nekakvo čudno zviždukanje.

Možda je slučaj, a opet... Budite oprezni, da car ne opazi!– Umirite se, mladi gospodine, i pouzdajte se u moju lukavost. Od

baruna Klementyja saznat ću za ortake, a vi nastojte naći kradljivcapečata. Čim svladam bunu, po carevoj želji moram u Beč s izvještajem,a tada ću svoja i vaša otkrića smjesta otvoreno razložiti veličanstvu.– Da, gospodine. Vaša milosti... – i mladić poljubi Neri ruku pa

pohiti k caru.Uskoro je car sišao u generalovoj pratnji i sjeo u zatvorenu kočiju.

Za njim tajnik i doktor Kalman.Kočija krene cestom. Davili je drhtalo srce. Sjedio je u kutu nasuprot

caru. Zabrinut pogled šuljao se kroz prozor, ali u mraku nije mogaoopaziti kako ih izdaleka prati Siniša. Kalman se kraj njega nije micao. Icar je mirovao. Davila je drhtao i čekao dan.Prozori kočije posivjeli su u jutarnjim sjenama. Davila se oprezno

nagne k staklu i pogleda u ledinu, ali se opet povuče. Vidio je da ihSiniša još uvijek prati.– Vi niste spavali, Davila? – javi se carev duboki glas iz kuta kočije.– Mislio sam da veličanstvo spava.– Samo Kalman je hrkao. Meni su odnijeli san sedmogradski

ustanici. A vama?– Mislio sam kako da se čovjek obrani od ljudske podlosti ako je

maskirana poštenjem?– Demaskirat će se! Zlo je samo prema sebi najindiskretnije. Ako

služite dobru, morate biti spremni da će se zlo buniti.To je život. Utakmica dobra i zla, poštenja s nepoštenjem. Još

nedavno borili su se ljudi mačevima da pokažu snagu, mi se borimo

W

idejama i odlučuje naša duhovna snaga.Ponovo su ušutjeli. Kočija je štropotala. Kalman je očito duboko

spavao.Sjene na prozorima su pobijelile. Polako se pomaljalo sunce.

Davilini pogledi kradomice su se osvrtali na Sinišu koji se nazirao u svevećoj daljini. Još uvijek pratio je kočiju, ali je polako zaostajao, zatimnestade. Kočija je drndala duž ceste. Sunce je natopilo poljane.– Ulazimo u požunsko područje – primijeti car.– Da, veličanstvo.Kalman otvori oči.– Dobro jutro! – oslovi ga car. Samo bez briga može se ova ko

spokojno spavati. Niste li opet gladni?– Moram priznati da jesam.– Do podneva ćemo postiti. To je zdravo.Prolazili su sati.Najedared se kočija počela zaustavljati.– Stoj! – viče nekoliko glasova.Davila problijedi.Zaustavili su se. Neki glasovi čuli su se sprijeda. Car otvori vrata i

siđe. Na cesti stoji dugi niz seoskih kola, krcatih punim vrećama.Seljaci su zaustavili kočiju da maknu svoju povorku kola i da napravemjesta.Josip priđe seljaku koji se nešto ljutio, potapša ga po ramenu i reče:– Zašto se ljutiš? Što radite svi vi ovdje?– Čekamo, gospodine!– Što čekate?– Vozimo carsko žito što je došlo iz Beča za postradale u požaru pa

moramo ovdje dangubiti i čekati. Glavar carskoga ureda neće preuzetteret.– Otkada čekate?– Od sinoć.– Tako? No hajde da vidimo gospodina glavara!On se uputi k maloj jednokatnici na kojoj je natpis pokazivao da je to

ured. Car uđe. Sluga ga zaustavi:– Nema nikoga! Gospodin glavar ima danas imendan.

W

– Recite mu da želim čestitati!Sluga ude u sobu iz koje je čuo žamor društva.Mrk debeo gospodin s gustim brcima izađe i omjeri stranca.– Tko to viče u mojem uredu?– Ja, gospodine glavaru! Izvolite smjesta preuzeti žito od ovih ljudi!– Što se to vas tiče?– Isto toliko koliko i vas! Smjesta uredujte!– Koliko ste dobili od seljaka za ovu intervenciju?– Tako, dakle, kada državljanin traži svoje pravo mora vas platiti?– Car me ne plača toliko da bi mi bilo dovoljno.– Od čega vam je narastao trbuh?– Od mita, gospodine!– Čovječe, gdje vam je poštenje?– Ne brinite se, moje je poštenje vrlo dobro ukonačeno – i udari se

po trbuhu.– I nije vas stid dičiti se time?– Budite kao ja, pa će i vama porasti trbuh.– Kako se zovete?– Gustav Kardoš.– Dakle, Gustave Kardošu, car je odredio da u ovoj državi imaju svi

državljani jednaka prava na pošten postupak i smjesta preuzmite žito.– U Mađarskoj su samo gospoda državljani, makar se car postavio na

glavu!– On će vas postaviti na trbuh!Čuvši prepirku izašla su dva mlada gospodina iz susjedne sobe. Car

ih oslovi:– Vi ste ovdje činovnici? Preuzmite žito u ime cara! Ja ću pomoći!Osupnuti što stranac govori u carevo ime poslušali su. Car pozove

Davilu da rade zajedno sa činovnicima. Jedan od činovnika neprestanoje pogledavao na sat. Car mu reče:– Meni nije nikada predugo raditi u dobrom društvu! Na stavimo!Za sat je posao bio obavljen. Car ustade i pogleda Kardoša.– U ime carevo skidam vaš čestiti trbuh s mjesta glavara i postavljam

privremeno starijega od ove dvojice. Ostalo će doći.Car s Davilom izađe iz zgrade i naredi Kalmanu da naruči u

W

gostionici zajutrak. Sobaru reče da promijeni konje, a on s Davilompode u selo da vidi kako je komisija u ovom kraju izmjerila zemlju ipopisala pučanstvo.Naišli su na skupinu seljaka što su stajali na ledini i nešto ogorčeno

raspravljali.To pobudi carevu pažnju.– Tajnice, priđimo bliže da čujemo što govore. Mađarski sam

zaboravio još u mladenačkoj dobi, ali ponešto još znam.– Pomoći ću vam, veličanstvo, moja majka je rođena Mađarica. Otac

je bio iz Hrvatske.– Budite mi tumač.Seljaci su mahali rukama, pokazivali na kuće i sve se jače uzrujavali.– Psuju mene! – Oslovi seljake: – Što vam je, ljudi, skrivio car?– Taj još pita! Nije li i vama dao izmjeriti zemlju?Car reče Davili što da odgovori.– Dakako da je izmjerio zemlju, tako da se vidi tko ima više, jer će

plaćati više poreza. Odsada će velikaši plaćati mnogo više nego vi –reče Davila.– Mladi gospodine, izmjerio je on zemlju zato što će svako me uzeti

trećinu za državu.– To je laž, ljudi!– Je li i to laž da nam je pobrojio glave?– Jest, ali zato da se zna koliko ima pučanstva u državi!–– Koješta! Na kuće nam je prikovao brojeve, od svake tablice platit

ćemo porez, pa onda još od glave, od marve, od preslice...– Tko vam je to rekao?– Gospoda koja su mjerila zemlju i gospoda u komitetu.– Ljudi, prisižem vam da su lagali, da su vas zaveli, sve je to laž i

podvala!– A tko ste vi da nam tako govorite?– Ja sam carev tajnik.Seljaci su mjerili mladića od pete do glave, znatiželjno i sumnjičavo.– Ne vjerujte mu! – upadoše neki povici.– Govori istinu! – oglasi se car.

W

Dubok glas, snažna lijepa pojava i bistre oči djelovale su na ljudeuvjerljivo. Stali su mladog tajnika ispitivati. On im je objašnjavao kakosu gospoda lagala da ih podjare protiv cara koji štiti seljake, a car sepolako uplitao slušajući mađarsku riječ.Ljudi su pomno slušali, slijegali ramenima i pomalo su se smirili, jer

im obećaše da će im car sam to proglasiti iz Beča.– Vidite, Davila, sada znam zašto djelo preporoda tako sporo

napreduje! – reče car na povratku. Činovnici zlonamjerno iskrivljuju zanarod najkorisnije odredbe. I oni su djeca privilegiranih klasa. Kada ćudočekati da građanski sinovi zasjednu na ta mjesta? Ali dočekat ću i to!Put mi je otkrio same podvale. Neće, neće tako, makar opet moraoproputovati čitavu državu od jednoga kraja do drugoga, makar moraopolovicu činovnika otpustiti! Neće me zaustaviti, neće!Stigli su u gostionicu i uzeli doručak. Zatim car dade svome kočijašu

nalog:– Što brže u Beč!

SUDBONOSAN SUSRET.

U carevim kancelarijama u Burgu radi se podvostručenom snagom.Referenti ulaze i izlaze i čekaju na audijenciju. Oko doktora Kalmana, usobi careva osobnog tajnika Davile, okupila su se gospoda i šefoviureda s pitanjima:– Vama bi, doktore, moralo biti poznato zašto se car vratio s puta

nezadovoljan?– Nije mi poznato. Možda gaje ozlovoljila buna ili što drugo.

Gospodin Weber mogao bi to bolje razjasniti.Oslovljeni slegne ramenima:– Znam samo da je car izdao izvanredno strogu okružnicu upravnom

činovništvu. Spočitava mu da njegove odredbe zlonamjerno iskrivljuje,a narod krivo obavještava o njegovim namjerama. Prijeti da takvičinovnici nisu vrijedni da sjede na svojim mjestima. Bit će da je na putuotkrio nekorektnosti.– Možda – odvrati drugi šef. – Poslije povratka svakoga dana dolazi

iz careva kabineta po nekoliko suspenzija.

W

– I pravo je tako! – oglasi se od svoga stola tajnik Davila.– Dolazi dan kada će mnoge lažne careve pristaše pred njim stajati

demaskirane.– Misliš da ima i takvih? – upita Kalman.– Ima! – odvrati on i dobaci skrbniku prijeteći pogled.Doktor mirno odvrati:– Zaslužili bi da vuku splav ili da metu ceste kao Szekely.– I hoće! – odreže štićenik skrbniku.Na vratima se pojavi grof Keglević, pjesnik Da Ponte i Marica. Ušla

je u lakoj plavoj haljini, vedra i nasmiješena. Gospoda joj se smjernopoklone.Davila otvori vrata careve sobe:– Gospođice, veličanstvo vas očekuje!Ona prođe ispred gospode poput male kraljice koja s uživanjem

djeteta prima poklonstvo kavalira.Ušla je u kabinet. Car ispusti pero iz ruke, ustade, ponudi joj

naslonjač i pogleda njenu dražesnu pojavu.– Opet plava haljina! Znaš li da to ne volim!– A meni tako dobro pristaje! Svaki bečki šegrt nosi haljetak u

"kaiserblau", jer vas ljubi, a ja ne smijem?– Ne! Želim da tvoje srce bude prema meni stalnije od ove boje.

Zvao sam te zbog one crne ljepotice. Čujem da si za mojega izbivanja snjom šetala u Augartenu.– Kad nije bilo vas nametala se meni i posjetila me kod ba runice.

Htjela je ispitati kako da vam se što više svidi. Već govori kao da stezaljubljeni u nju!– Nećeš joj vratiti posjetu! Ako ti se pridruži na šetnji reci da ja

svojoj štićenici odabirem društvo.– Vi, dakle, nju ne volite? – klikne ona.– Ja? Kakvo je to pitanje, Marice? Ako se pojavi, pokaži joj vrata!

Neću da vidim tu pelivanku!– Oh, zašto nije ovdje da vas čuje! No priuštit ću si lijep dan ako

dođe. Iskomplimentirat ću je! – usklikne ona radosno.Car nastavi:– Osim toga knez Khevenhiller traži odgovor, on je tvoj "zaručnik".

W

– Ali, veličanstvo, ja sam mu se samo rugala! Vi to znate i recite muda je glupan. To je moj odgovor. Ja se neću nikada udavati, nikada!– Tako? Zašto?– Zato što... što neću! Promatrao ju je prodornim pogle dom. Vjede s

dugim trepavicama prekriju joj oči.– Mi smo se sporazumjeli. Gospodinu knezu izrazit ću saučešće. U

subotu ćemo se vidjeti na soareji.12 Do viđenja, mala moja!Marica se oprosti. Car joj otvori vrata Daviline sobe. Opazivši medu

gospodom pjesnika Da Pontea upita ga:– Što je? Manuskript? Dođite!Pjesnik ude.– Veličanstvo, tekst za novu Mozartovu operu.– Da vidim! Kako? "Figarov pir"? Dramu s tim naslovom skinuo

sam s repertoara zato štoje odviše frivolna za mladež, a ja želim da imladež dolazi u kazalište.– Veličanstvo, lascivitete sam izostavio.– Tada bi mogla ići! Mozartu se sviđa?– Glazba je već gotova.– Javite odmah Mozartu neka večeras u 10 sati dođe k meni s

partiturom. Pozovite interpretatore glavnih uloga i svu umjetničkugardu.Pjesnik se povuče. Davila zastade na vratima čekajući naloge.Car se obazre. – Idemo dalje!– Neka dođe gospodin sekretar Stock!Davila ude u predsoblje i vrati se sa sekretarom Stockom. Carev ga

oštri pogled odmjeri:– Barun Heinau sklopio je s građanskom djevojkom "brak savjesti",

zatim ju je napustio. Ona mi se potužila, a gospodin barun dao vam jesto dukata da mi ne predate njezino pismo.Dukate ste primili i pismo ste zatajili. Saznao sam to ovaj čas u

"kontroloru" od gospode. Što kažete na to?Sekretar ne reče ništa. Problijedi i obori glavu. Car poviče:– Dok ja čistim korupciju po čitavoj državi, sekretar je uvodi u moju

kancelariju! To je perfidija! Vaša žena i dijete su nevini i dobit će od

12 Soareja (franc.) – svečano večernje primanje, svečana zabava.

W

mene penziju, ali vi se smjesta nosite odavde!Sekretar otetura. Car se ushodao po sobi.– Davila, diktirat ću!Tajnik se pripremi. Car počne:

"Naš zakon dozvoljava neoženjenom muškarcu da se oženi sa jednomneudatom ženom koja nije s njim u rodu u zabranjenom stupnju.Pradjedovska oholost i društvene predrasude iznašle su mariages deconscience,13 ženidbe savjesti. Takve ženidbe ne smiju ubudućepostojati, odnosno sa svim svojim posljedicama imaju se smatratisasvim ravnopravnima ostalim ženidbama. Tko takvu ženu ostavi dauzme "ravnopravnu", smatrat će se krivcem dvoženstva.Djelo zbog kojeg se crvenimo ako ga počinimo javno ne smijemo

počiniti potajno! Ako netko, uvjeren u svoju sreću i zadovoljstvo, odlučida uzme takvu ženu mora biti dostatno postojan da prkosipredrasudama."

– Tako! Neka se to odmah publicira. Idemo dalje! Zovite grofaKolovrata.Davila otvori vrata predsoblja.Elegantan grof stajao je pred carem. Car podupre bokove i priđe

grofu.– Lijepo ste se ponijeli! Vi, predsjednik komisije kojemu sam

povjerio zadaću da s najvećom ozbiljnošću i pristojnošću raspuštasamostane, vi ste u Klagenfurtu prigodom uredovanja koludrice nazivaliprostim imenima, a vaši su ih komesari štipali. To je zločin! – vikao jecar ljutito.– Veličanstvo, to su neprijateljske klevete!– Ne! Taj izgovor ne prihvaćam. Bio sam svjedokom kada ste u

samostanu kod "VeselogMihaela" vikali na koludrice.Više volim otvorene neprijatelje nego nekorektne prijatelje.Neprijatelji mogu protiv mene raditi što ih je volja, ali protiv

prijatelja koji iznevjere moje djelo bit ću neumoljiv kao premaSzekelyju.

13 Mariages de conscience (franc.) – ženidbe savjesti.

W

– Veličanstvo, on je pronevjerio državni novac!– A vi ste pronevjerili ugled moje reforme! Novac mogu državi

nadoknaditi iz svoga džepa, ali čime da ispravim vašu nekorektnost? Jeli to rad u duhu moje devize: "Radi krijepošću i dobrim primjerom?"Sramota! Da znate, priorat samostana u Klagenfurtu podigao je procesprotiv vas zbog sramotnih uvreda izrečenih koludricama. Neka to riješisud! Ako se nećete moći posve valjano opravdati, ne vratite se višenikada! Idemo dalje!Grof se povuče iz kabineta očiju punim bijesa.Poslije njega ude visok, suhonjav savjetnik Sturmer.– Što želite, gospodine savjetniče? – upita car.– Veličanstvo, imam veliku molbu.– Možda bi se dala skratiti? Precizno, molim!– Veličanstvo se uvjerilo u nekoliko godina u moje sposobnosti, pa

se usuđujem zamoliti malu dotaciju, s obzirom na moj savjestan rad.Car ga pogleda začuđeno.– Šta? Niste bili plaćeni za svoj posao?– Veličanstvo – smete se gospodin – mislio sam na dugo trajni rad i

svoju iskrenu vjernost vašim načelima.– Gospodine, vi želite da vam platim vjernost? To prevršava mjeru!

Tko neće da radi sa mnom iz uvjerenja, neka ide k mojimneprijateljima! Dok sam ja živ, na ovom dvoru neće biti napojnica.Moje djelo zahtijeva ljubav, poštenje i nesebičnost. Tko to nema, nekaide! Zbogom, gospodine!Car okrene leđa. Zablenuti savjetnik pokupi se iz kabineta. Car

zastade usred sobe.– Kakve figure! Szekely, Kardosi, Sturmeri, Kolovrati, kakvi

karakteri oko mene! Sve su to djeca privilegija. Neće tako!Istrijebit ću ih ja, istrijebiti! A što žele gospoda? – okrene se car k

vratima na koja su ušli Keglević i doktor Kalman.– Veličanstvo, dopustite, objed čeka!– Neka čeka! Sit sam neprobavljenih zalogaja!– Veličanstvo – upadne Kalman – od jutros niste jeli, a cijelu noć ste

radili. Upozoravam vas da se čuvate.– Nisam dvorski savjetnik ni komitetski činovnik da bih se imao

W

vremena čuvati. Idemo dalje! Neka dođu šefovi!Gospoda su jedan za drugim dolazila i izlazila. Vrata su se otvarala i

zatvarala. Jurnjava iz kabineta u kabinet, spisi kližu po stolu i nestaju.Svima probija znoj na čelu, samo car prima, određuje, svjež i bodar. Štose posao više gomila, to je on hitriji i žustriji.Posljednji je šef izašao. Keglević se ugura opet i stade kod vrata.– Veličanstvo, objed je već mekan i posve lako probavljiv!Ta mu se dosjetka svidjela. Zaklima glavom, stavi spise u ladicu i

spremi se za odlazak. Keglević požuri pred njim u predsoblje, naleti nanekog sekretara što je išao prema kabinetu i zaustavi ga:– Do vraga, ne dam da ikoga najavljujete! Danas uopće neće

objedovati. Dajte mi mira!– Ali general Vojkffy je stigao iz Sedmogradske.– Vaš se objed, dragi Kegleviću, mora još malo omekšati! oglasi se

car s praga kabineta.– Veličanstvo, primite ga za vrijeme objeda. Ta već su četiri sata!Siniša je ušao u predsoblje. Car mu gotovo potrči u susret i zapita:– Jeste li svladali bunu?– Potpuno, veličanstvo! I donio sam važne informacije.– Hvala Bogu! Dođite sa mnom! – uhvati ga ispod ruke i naloži

Kegleviću da mu pošalje u blagovaonicu sekretara.Car uvede Sinišu u dvoranu ali ne sjedne k prostrtom stolu, već se

povuče k stoliću kraj prozora da sasluša izvještaj. Tajnik je došao sbilježnicom. Opazivši Sinišu malo se smete, pogleda ga značajno inapiše mu na bilježnici kriomice:"O zavjeri s dokumentom ne recite ništa dok se ne sporazumijemo!"Car je nestrpljivo šetao ne obazirući se na lakaje koji su donijeli jelo.

Siniša je kazivao svoj izvještaj. Davila bilježi. Car reče:– Ponajprije, zašto vaš kurir nije donio nalog što se ima činiti protiv

buntovnika?– Ustanici su ga uhvatili!– Dakle i to! Idemo dalje!Siniša nastavi:– Ustanici su se poslije proklamacije vašega veličanstva stali vraćati

u sela i napuštati vođu bune. Ostalo mu je petsto ljudi. Odlučih da ga

W

živoga uhvatim i uzeh nekoliko svojih graničara. U šumi smo se sakrilipopevši se na krošnjata stabla. Prije jutra opazih na puškomet daljinedva fratra. Stariji je nešto prijetio, a mlađi kao da se molio Bogu. Krajnjih je sta jao Horja držeći uzde konja. Mi smo udarili prema njima iuhvatili Horju prije nego što je mogao skočiti u sedlo. Stariji fra tarnestao je kao u zemlju. Mlađi je bježao prema rijeci Maros i bacio se uvalove.– Što je kazao vođa bune?– Samo to da su mu proklamaciju dali fratri. Odakle su, to nije htio

reći. Predali smo ga oblasti. Kada su mu objasnili da će biti teškokažnjen, zatraži da ga pošalju k vama u Beč, jer će samo vama rećiistinu. Drugi dan našli su ga u zatvoru mrtvog. Netko gaje otrovao.Najzanimljivije je, veličanstvo, da je u lešini fratra koji se utopio

moja žena prepoznala jezuitu, oca Antonija, koji je svojedobno bio uTerezijanumu.– Tako? Duh crnoga kabineta bdije nada mnom! Koliko žrtava i

koliko nesreće, a zašto? Generale, vi ćete četiri dana ostati u Beču dasve pripremim. Želim da ponesete novac, od štetu za popaljene dvorovei sela. Za četiri dana! Nadam se da mi gospođa grofica neće zamjeritiako se vratite četiri da na kasnije.– Naprotiv, njoj će biti drago da uzmogne ta četiri dana provesti s

gospođicom Maricom. Naime, i ženu sam doveo u Beč. Nisam je htio utako opasno doba ostaviti u nepoznatom kraju.– Prema tome, iz ove ustaničke nesreće gospođica Marica izvukla je

svoj adut i uživa grofičino društvo. Ali ja sam vas zapravo pozvao naručak!Car pogleda očajnog Keglevića koji je čekao u prikrajku.– Konačno je red na vama, grofe! Neka serviraju! I vi ćete, Davila, s

nama.Sjeli su k objedu. Car se stao ispričavati Siniši:– Oprostite, generale, što vas ne mogu ponuditi gospodskim ručkom.

Plemići mi se rugaju da štedim, ali vam moram priznati da ne spadam ured onih ljudi koji se drže današnje mode i pripravljaju svečane orgijesvome ukusu. Ja sam radnik, trebam zdrave živce i mirnu krv, i jedemjednostavno.

W

Ne priređujem svečane gozbe na dvoru zato što smatram te dineeseansama za oglupljivanje duha i razdraživanje tijela.S tako ušteđenim novcem idem radije u "kontrolor", gdje ima vrlo

mnogo gladnih.Lakaji su servirali juhu, govedinu s varivom, pečenje s ukuhanim

voćem i tjesteninu sa sirom.Za pola sata objed je dovršen. Car naredi tajniku neka dade osedlati

konje, oprosti se sa Sinišom i ode.Davila prišapne generalu:– Morao sam vas zamoliti da se prije sporazumijemo. Jeste li otkrili

urotnike? Što vam je rekao barun Klementy?– Na žalost ništa! Kada sam ušao u komoru nađoh ga na podu

mrtvoga. Kraj njega je ležala cjevčica s otrovom.– O Bože, s kolikom sam željom očekivao da će vam otkriti ime

onoga koji im je dao pečat!– Zar ga vi niste pronašli?– Gospodine generale, ja sam vam rekao da sumnjam na nekoga, ali

nemam dokaza.– Jeste li poslije povratka iz Sedmogradske vidjeli pečat?– Nisam imao prigode da dođem u knjižnicu.– Na koga sumnjate?– Generale, ne mogu vam priopćiti ime dok nisam siguran.Zatekao sam toga čovjeka nakon povratka iz Sedmogradske kada je

podvečer išao iz dvora i razgovarao na ulici s nekim lakajem koji jejednom bio ranjen nožem. On kaže da je služio kod nekog princa ipostao ocem njegova sina, a tvrdi i to da je nalik caru. Sličnost je vrlodvojbena. I jest i nije sličan.– Vi ste odviše mladi, tajnice, i ja vas ozbiljno molim da mi kažete

ime čovjeka koji je izazvao vašu sumnju time što vodi razgovore stobožnjim carevim dvojnikom. Ja sam iskusniji i mogu mu postavitistupicu. Prije negoli odem dužan sam caru bezuvjetno saopćiti što samčuo od baruna Klementyja.Davila je pogledao kroz prozor da sakrije zbunjenost, malo je

razmišljao, zatim se ponovo okrene prema generalu:– Dajte mi tri dana vremena!

W

– Zašto?– Generale – reče Davila pogleda uprtog ravno u oči – s tim

čovjekom stradat će drugi koji je pošten i iskreno ljubi cara, ali je biozaveden.– Ako je uistinu pošten, on će nam vrlo dobro poslužiti.– Da, on će nam poslužiti. Izvršit će svoju dužnost potpuno.– Sve to opravdava moj zahtjev da mi ništa ne zatajite.– Dužan sam zavedenom čovjeku dati vremena da kaže što zna i da

se časno ubije.– To nije potrebno!– On tvrdi da mu preostaje samo tane. To će i učiniti. Molim vas

zatraženi rok, a tada će vam biti sve jasno!– Dobro! Dakle, za tri dana!Siniša se oprosti. Tajnik drhtavom rukom uhvati sljepoočice,

grozničavi pogled upre u prozor i prošapće sam sebi:– Davila, tvoji su dani odbrojani! Da, to se više ne može podnositi,

ne može, ne može! Svoju čast pred carem možeš oprati samo svojomkrvlju!Lakaj javi da car silazi u dvorište. Davila potrči niz stepenice.Uskom ulicom valja se publika u gustoj nepreglednoj povorci, u

neviđenom šarenilu: bečke gospođice u širokim haljinama, muškarciodore kojih krojevima označuju staleže. Između njih gura se ponekiKinez, Turčin, Mađar i hrvatski graničar.Svi hite na hodočašće u perivoju Augarten. Nitko u žurbi ne opaža

cara i njegova tajnika kako se svojim konjima potiskuju kroz svjetinu ipromatraju šarenu uličnu vrevu. Da se uklone gospodskim kočijamapovukoše se sa ceste na čistinu pred protestantskom crkvom. Car opazina crkvenim vratima oglas.– Pamflet! Skinite ga, Davila, da se zabavim dok prođu kočije.

Tajnik pruži caru žuti papir, on pročita, nasmije se i spremi ga u džep.Začudi se, kad je car okrenuo konja natrag i za četvrt sata se

zaustavi, siđe, preda mu uzde, naredi mu da čeka, a on pohiti pješkenekoliko kuća dalje i stane pred žutom jednokatnicom. Na pročeljuploča s natpisom "Moritz Wucherer".Car otvori staklena vrata i uđe u knjižarski dućan. Iza pulta stajao je

W

omalen čovjek s malim lukavim očima.Car ga oslovi:– Dobar dan, gospodine Wuchereru! Kako ste, kako po slovi?– Veličanstvo, slabo! Svaki dan slabije!– Kako? Zar vam ja više ne donosim ništa? To je krah moje

popularnosti. Pošto sam lijesove opet uveo u modu, mogli bistepokazati Bečanima kako se ukapa "majmun na prijestolju".– Veličanstvo, zaboga, taj pamflet nisam ja tiskao! Tako mi Boga,

gospodine!– U ime vašega Boga protestiram da ga zovete na krivo

svjedočanstvo. Poslovi su slabi? Eto i mene u pomoć! Imam jedanpamflet protiv sebe. Mislim da će to biti dobar posao.Skinuo sam ga s vrata bivšeg samostana koji sam prodao

protestantima da sagrade svoju crkvu. Čitajte!Wucherer stade čitati:

"Ovo je nekoć bio stan djevica. Podigli su ga najpobožnijihabsburški vladari. Ali je svete koludrice rastjerao zatornik vjere,luteran Josip II. Prezirući božansku milost koja ga je podigla naprijestolje, prezirući sve zakone svete katoličke vjere, prigrlio je nagrudi sve krive vjere. Taj bezvjerac čudo je svih stoljeća! Ovaj sveti stanprodao je luteranima i pretvorio ga u sastajalište svih krivo vjerskihgrozota, čarolija i đavolskih orgija."

– Dakle – reče car – taj će pamflet biti dobar posao. Tiskajte mi pettisuća primjeraka. Prodavat ćete ga po šest novčića.Utržak dajte protestantskom župniku, neka ga podijeli siromasima.

Kada sam prosjačenje zabranio, moram se sam brinuti za prosjake, avama eto opet posla.– Veličanstvo – zaprepašćivao se Wucherer – ja da tiskam što takvo?

Ne i ne!– Nećete mene kao naručioca? Uzmite me tada za kompanjona.– Veličanstvo, mene su oklevetali! Vi ste Židovima dali građanska

prava i slobodu.– Zato ste odmah počeli širiti pamflete uperene protiv mene. Pošto

W

sam vas time obogatio, tiskat ćete pamflet ili ću vam zatvoriti tiskaru!Evo!Wucherer se previjao udarajući se u prsa, ali car krene k I vratima.

Tada opazi damu u građanskoj haljini, s kapišonom na glavi.Car joj zakrči put. Stajao je između pulta i nje. Pokloni se vrlo

duboko i nasmijan reče:– Madame, oboje dolazimo k Wuchereru s istim poslom!– Veličanstvo – usklikne dama – kakav sretan slučaj! Nisam slutila

kolika me sreća čeka ovdje!– Madame, vi se šalite! Ja vam uistinu nisam priredio ni jednog časa

sreće. Evo, i ja danas stupam u red Wuchererovih suradnika i suradnica.Ali, pardon, ne kanim vam smetati.Adieu, madame!Galantno se pokloni, izađe iz knjižare i pobrza k Davili, uzjaši i reče:– Augarten!Jedva su nekoliko minuta jašili kad im na zaokretu upadne na put

kočija u kojoj su sjedile dvije dame.– Veličanstvo – upozori Davila – gospođica Marica s groficom

Vojkffy!– Lijevo! Hoću da izmaknem susretu!– Veličanstvo, već je prekasno. Gospođica vam domahuje i

zaustavlja kola.Kočija je prošla mimo njih i stala. Ispod ružičastog šešira upirale su

se u cara velike tamnoplave oči.– Njoj ne može nitko pobjeći! – šapne car i upravi konja prema

kolima.Kraj Marice sjedila je Nera u zelenoj haljini, s bijelim širokim

šeširom na pepeljastoj glavi. Tamne oči izražavaju radosno iznenađenje.– Kakva radost! – reče ona. – Marica je gotovo iskočila iz kočije kad

vas je opazila. Uzalud sam je opominjala da vas ne sprečava na vašemputu.– Veličanstvo, buna zbog koje ste se vi toliko ražalostili menije

donijela groficu! Ne puštam je više u Mađarsku, ni kako!– O tome nas dvoje ne odlučujemo! – nasmiješi se car i za počne

novu temu.

W

– Grofice, izvještaj gospodina generala sasvim me zadovoljio. Štetašto je otac Antonije izmakao na drugi svijet.– Slutila sam tko se krije iza one proklamacije... Ali neću vaše

veličanstvo dulje zadržavati.– Ne, ne, još nešto! – upadne Marica. – Ja sam zato zaustavila kočiju

da vas, veličanstvo, nešto lijepo zamolim.– A to bi bilo?– Molim vas, pozovite groficu na glazbenu soareju.– Ali, Marice – upozori Nera – kako smiješ njegovu veličanstvu

nametati...– Naprotiv, grofice, ja sam vas htio pozvati pismeno.– No, vidite, ja sam to znala. Kako bi car mogao propustiti da vas ne

pozove, kad ste u Beču? – klikne djevojka.– Idete u Augarten? – upita car Neru.Umjesto nje odvrati Marica:– Da, u perivoj. Dođite s nama, veličanstvo. Ionako idete tamo.– Neizmjerno bih se radovao da mogu pratiti tvoju gošću, ali posao

me zove kući. Do viđenja na koncertu! – pozdravi car i digne klobuk.Kočija krene.Davila je iz pozadine promatrao i slušao razgovor, zadubljen i

zagnjuren u tminu svoje duše, po kojoj se kotrljala odluka da dokrajčisvoje patnje. Kad se car vratio k njemu probudi se iz misli.– Veličanstvo ne kani ići u Augarten?– Ne! Krenut ćemo na poljane, da udahnemo zraka. I vama je

potrebno da se provjetrite. Loše izgledate. Molim vas, poručitegospodinu Rosenbergu da pošalje generalu i njegovoj ženi poziv zasoareju. Gospođica me dovela u veliku nepriliku. Nisam generala zvaona koncert, uvjeren da ga ne zanima, a pred groficom je to izgledalo kaoda je nisam htio pozvati.– Ne, veličanstvo, ona vam je tako iskreno odana da ne bi to mislila.

Ona je ostala postojana u svojoj vjeri da vaše veličanstvo uistinu nijeimalo bilo šta zajedničko s onom proklamacijom.– Vi ste gotovo zaljubljeni u nju!– Sviđa mi se njena vjera u vaše veličanstvo.– Ne govorimo o ženama!

W

Car podbode konja.

TRODNEVNI ROK.

Kada se tajnik sa carem vratio u dvor radili su u kabinetu do devetsati. Tada Davila krene u svoju sobu. Nekoliko put prođe gore-dolje,zatim oštrim koracima prijeđe hodnik i potraži svoga skrbnika.Doktor Kalman ležao je na divanu i čitao neku knjigu. Opazivsi

došljaka odbaci knjigu i sjedne. Upirući u njega mrk pogled započne:– Otkada smo se vratili iz Sedmogradske nisi zavirio u moju sobu.

Sto znači tvoje ponašanje?– Gdje smognete mir da me to pitate!Kalman ustade, prekrsti ruke na leđima i stisne duge guste obrve.– Mladiću, dalje tako ne ide! Poslije puta u Sedmogradsku tvoje se

ponašanje prema meni ne da podnijeti. Otkada smo stigli u Bečneprestano me uhodiš. Tvoj me pogled nepresta no prati. Šibaju medvolične riječi. Što mi spočitavaš?– Da ste razbili mir moje savjesti! Poslali ste me da ukradem pečat!– Nije trebalo da privoliš.– O Bože, ovako mi on odgovara! Zašto ste uštrcali u moju krv strast

ljubomore?– Ja tebi? Ti si lud!– Bio sam lud, jer vas nisam prozreo. Iz dana u dan vi ste mi

zlonamjerno rasplamćivali maštu prikazujući kako će car milovati nju aja ću biti prisiljen da sve to gledam! Gurnuli ste me u strahovitupropast. Stidim se. Vrištim u očaju kad gle dam careve oči, kad sretnemnju, kad slušam kako on odbacuje od sebe nekorektne pristaše. Sve tomuči mi dušu samoprijekorom.– Pa ti si pečat vratio. Nije se dogodilo ništa.– Ako se ipak što dogodilo?– Što bi se moglo dogoditi?– Skrbnice, tako vam svega što je sveto, recite zašto vam je trebao taj

pečat?– To znamo oboje: da caru prikažem kako je Marica njegova sestra i

da ga oslobodim strasti.

W

– Lažete! Vi ga niste htjeli osloboditi!– Sumnjaš u moju vjernost caru?– Vidjeli ste gdje sam uzeo ključeve kada sam onoga nesretnog dana

pošao da donesem pečat. Čujte me, pred vama stoji vaš štićenik koji jeobračunao sa svojim životom. Pitam vas, što ste učinili s pečatom?– Bulazniš? Uzmi vode! Kako bih ja dolazio u knjižnicu?– Skrbnice! Došao je čas obračuna! da jem vam vremena tri dana da

mi kažete što se dogodilo s pečatom. Tada ću povjeriti sve carevuprijatelju. On će vas uhvatiti za vrat i povesti pred njega.– Misliš da ćeš ti izbjeći krivnju?– Ja ću tada već biti mrtav. Vas će stići sudbina grofa Szekelyja.Kalman se uspravi. Iz blijedoga lica sukljaju oči.– Sad mi je dosta! Iza mojih leđa urotiš se protiv mene, da me

spremiš čistiti ulice? Dobro! Iz ove sobe idem ravno k nje mu i sve ćumu reći. Neka sudi tko je od nas pošteniji: ti ili ja!– Ni koraka!– Strepiš, je li? Nećeš mu priznati, a mene sumnjičiš!– Strepim da bi saznao moj grijeh prije nego što umrem.Velim vam: tri dana!– Ni tri minute! Neka zna i neka odbaci i mene i tebe!Kalman izleti kroz vrata i potrči hodnikom. Davila nagne za njim.

Stigao ga je pred carevim odajama da mu spriječi ulaz, ali ga onodgurnu i ude. Mladić pode za njim, ali obojica ostadoše kod vrata. Okoglasovira u sredini dvorane stoje pjesnici Časti, Da Ponte, pjevač Lelli,njegove kolegica Coltelini, komponist Mohlersdorfer i mladi Stefani.Mozart okreće caru listove partiture. Njegov dubok bas, pun toplogosjećaja, diskretno se razlijegao dvoranom.Skrbnik i štićenik ne slušaju.Davila gleda Kalmana spreman da radije sam prizna caru nego da

dopusti njemu da govori. On je, naprotiv, miran i čeka da car dovrši.Melodija utihne. Mozart stade pljeskati. Car ga uhvati za ruku.– Ja moram pljeskati! Bravo! Opera je prekrasna! Da Ponte, predajte

je kopisti. Neka se odmah vježba! A što kažu naši pjevači?– Pjevačke partije odviše su teške – oglasi se primadona.– Čujte, maestro, pjevači su mi prišapnuli da ima previše nota!

W

– Samo toliko koliko je potrebno!Car se nasmije:– Sada ste čuli, madame! Ravnajte se prema tome. Maestro ne

komponira za vas nego za čovječanstvo, a ja se ponosim što sam prviMozartovu operu svirao i pjevao. Nadam se da će slava ipak zabilježitimoje ime u historiji.– A vaše djelo preporoda, veličanstvo?– Dragi Mozarte, moje djelo predano je na milost i nemilost

muzikanata koji nemaju srca ni ljubavi! Ali kad vi svoje djelo predatesvojim muzikantima, oni osjećaju s vama, prenesu se u vas i slijede vas.Jedino je umjetnik pravi vladar.Pokraj vrata stoji i čeka Kalman. Njegov štićenik ne pušta ga s oka.Pod carevim prstima ponovo zastruje dvoranom zvuči partiture, ali

najednom prestane svirati i reče Mozartu:– Vaše lice, maestro, odaje da nešto nije dobro.– Sire, dobro je i točno, ali prebrzo.– Prebrzo? Neki mi državnici govore: "Prebrzo, prebrzo!"Međutim, jedino vi, gospodine Mozarte, imate pravo! Dakle,

polaganije!– Jedino na glasoviru nalazi polaganiji tempo – šapne Da Ponte

Castiju.Igra svrši. Kalman korakne naprijed. Davila htjede za njim, ali

protrne i na pola puta posrne.Svi su ustali, a Kalman pridrži štićenika šapćući mu:– Pokoravam se!Doktor ga izvede iz dvorane u susjedni salon, gdje je pao u

naslonjač, sklopljenih očiju, na granici nesvjestice. Iz dvorane dođe car.– Što je to s njim, doktore?– Slabost od duševne borbe.– Već sam nekoliko puta opazio da se muči, ali zbog čega?– Nesretna ljubav!– Tako? Zbog toga on danomice propada?Mladić je slušao kako njegov skrbnik predočava caru uzroke njegova

klonuća u dvorani. Ljubav je kriva svemu što je počinio i zbog čegasada toliko pati.

W

Brzo se oporavio, pridigao glavu i sukobio se sa carevim pogledom.– Vi ste, Davila, u nekoj ženi usredotočili svoju životnu sreću? Što

vam je palo na um?– Zahvatilo me protiv volje!– A ona?– Ljubi drugoga i on ljubi nju – reče promatrajući sa strepnjom

kakav će dojam proizvesti te značajno naglašene riječi.Car je mirno gledao u mladića. Glas mu je zvučio ozbiljno:– Saberite se i zaboravite!– Nastojim svom voljom, ali čežnje...– Ušutkajte ih!– Viču, viču!– Ne odazovite se!Mladić čvrsto pogleda carevo lice i upita značajno:– Ima li pod suncem koga tko bi se mogao odhrvati čežnjama velike,

duboke ljubavi?– Ima! Ima!Josipov glas bio je odlučan.– Slušajte, mladiću moj – nastavi car – jedinu pravu sreću nalazimo

u samosvijesti da svojim radom i životom koristimo drugima.Vrati se u salon.Skrbnik i štićenik se pogledaju.Kalman mu dođe blizu:– Tvoji računi su s njim pročišćeni. On ljubi Maricu, ali se toga

odrekao. A naši računi? Kakav odnos nastaje između nas dvojice poslijeovoga događaja?– Sto hoćete? – odvrati Davila i obori pogled u pod.– Gledaj mi u oči, ne sakrivaj misli! Ono što sam riskirao za tvoju

sreću dobacio si mi u lice kao sumnju. Pazi, stvar može ostati naša tajnaili je moramo otkriti izravno caru. Ja sam odabrao ovo posljednje. Ti setome protiviš. Znaš li da je šutnja prema njemu nepoštena? Mene togrize, ali zbog tebe pri donosim tu žrtvu. Zato tražim zadovoljštinu dami otkriješ uzrok sumnje i da je zauvijek odbaciš.– Sumnja je došla, ne znam kako, poput priviđenja. Sada vidim da

sam bio u zabludi.

W

– Zašto si mi dao trodnevni rok?– Da se što prije oslobodim neizvjesnosti.– Možda si pao u ruke grofu Vojkffyju? Upozoravam te, taj gospodin

želi se caru dodvoriti ne bi li napravio karijeru i dospio u Beč. Zato je idoveo sa sobom ženu, kojoj je car jednom bio bliz. Pazi da te on neiskoristi ne bi li se dočepao nagrade. Čim opazim najmanji znaksumnje, idem caru i neka nas obojicu baci van kao Kolovrata i Stocka.Bolje će biti i to nego da živim pod udarom sumnje onoga zbog kojegasam caru zatajio našu zajedničku lopovštinu. Dragi moj, da sam posli jetebe dirao pečat ne bih danas imao odvažnosti da pođem pred cara. Prijebih si prosvirao tanetom glavu. To upamti!S tim riječima ostavi mladića, utučenoga i slomljenog.– Ako ipak nije on krivac, nego tko drugi? Ako generalu za tri dana

ne dam razjašnjenje, hoće li caru reći što je čuo od Klementyja? Što ćese dogoditi ako pečata u knjižnici nema?Znoj mu je oblio čelo, grižnja savjesti i strah opali mu nesretnu dušu.– Imam li drugi izlaz nego smrt? Ne!

CAREVALJUBAV.

Zapušteni carski dvorac svečano je rasvijetljen. Svi saloni suotvoreni. Velikom dvoranom s ružičastim tapetama, zlatnim girlandamai stolicama od svilenog brokata zašuštale su svečane večernje haljinedama s naprašenim frizurama. Gospoda generali i plemići, carski gostisa svojim svečanim odorama, izvezenim zlatom i draguljima, uokvirujugrupe gospoda, šapću im, udvaraju i pričaju anegdote. Peterolist carevihkneginja rasprostro se po rokoko-stolicama, pa ispod svojih lepezadiskretno šapuću indistretne primjedbe.– Sada mi je jasno – kaže grofica Kinski – zašto nije priredio ovu

soareju u svojoj kolibici u Augartenu. Pozvao je gotovo sve najstarije i"najreakcionarnije" plemstvo, kako ga on zove, a u kolibici je ipakpremalo mjesta.– Pitala sam ga zašto ne priređuje soareju u Burgu ili Schonbrunnu, a

on mi odgovori: "Nemam dvora ni dvorjanstva, a Schonbrunn jenametljivo raskošan za običnog čovjeka."

W

Time on pokriva pravu istinu. Tamo bi morao potrošiti odvišenovaca, pa mu ne bi dostajalo za njegove prosjake i pelivane.Šteta što nije predsjednik ubožnice!– Ali ga pristaše zovu "okrunjenim čovjekoljubom"!– A protivnici "carem prosjaka i kraljem seljaka"!– Ma chere princesse,14 čudnovato, zašto je pozvao Parfyje,

Windischgraetze, Schwarzenberge i sve te velikaše, otvoreneprotivnike.– Pozvao je i Grasalkovicha, koji mu je jednom za caričina života

prišapnuo da je u našem društvu samo "trpljen".– Vous avez raison,15 nešto namjerava.– Ah, ma chere, šteta ga je, šteta! Pogledajte kako je pri stao, kako

ljubazan! Gotovo je nevjerojatno pomisliti da je prekjučer izbacio izkabineta i Kolovrata i Sturmera.– Vrlo je nepromišljen! Sam mobilizira protivnički tabor.– Tiho, dolazi k nama!Lakim i hitrim korakom dolazio je car vedra lica, kao da je s njega

skinuo masku strogosti i da ga ništa drugo ne zanima do zabave. Zelenihaljetak s bijelim čipkama ispod vrata priljubio se uz njegovu čvrstugipku pojavu. Sa smiješkom priđe gospođama.– Čavrljaju li moje ljubazne knjeginje o mitologiji, filozofiji ili o

socijalnoj ekonomiji?– Divimo se kako je vaše veličanstvo danas osobito do tjerano.– Moj će sobar biti presretan kad mu prenesem tu pohvalu! Govorio

sam, madame Clary, s vašim sinom. Eno ga tamo u krugu dama.– Ah, sire, on je divan dečko! Upravo se vratio s velikog putovanja.

Baš sam vas htjela zamoliti da ga pridijelite nekoj vašoj pukovniji.– Tako divnog dečka izložiti zimi, vjetru i suncu da uči momke?

Pustite ga neka putuje, qu”il s”amuse.16– Sire, kao pukovnik ne mora vršiti takvu službu.– Ah, vi se šalite, madame! Vaš sin još nije bio ni poručnik.Vidite, on divno ukrašava svoj visoki stalež. Mais est-ce que je vois14 Ma chere princesse (franc.) – moja draga princezo.15 Vous avez raison (franc.) – imate razloga.

16 Qu”il s”amuse (franc.) – Neka se zabavlja.

W

bien?17 Kneginja Suzana je sama? Vi ste mi pisali da imate gošću iodgovorio sam vam da je možete povesti sa sobom.– Sire, hvala vam na ljubaznosti, ja sam se njome poslužila.Evo, dolazi! Ona ljepotica u plavoj haljini! Charmante, n”est– ce

pas?18 Kao da se Venera zaogrnula plavetnilom neba!Začuđeno pogleda car svoju crnu ljepoticu što se približavala u

prekrasnoj modroj svili, s modrom vrpcom i briljantnom kopčom ucrnoj oprašenoj kosi. Suzana je predstavi.– Baronesa Klotilda Clausenfeld.Car se pokloni kao da ju je sreo prvi put. Ponudi joj naslonjač kraj

sebe, i reče tiho da druge ne čuju:– Madame, napokon znam vaše ime! Međutim vi ste očito željeli

doći na dvor ne biste li kod mene našli nekoliko dojmova za suradnju sgospodinom Wuchererom?– Veličanstvo, ljuto se varate! Tiskam kod njega svoje sonete,

posvećene herojskom junaku čija su politička djela moje evanđelje.Gledala gaje vrelim očima, punim obožavanja.– Madame, u svojoj politici doživjeli ste potpun slom! Vaša ljepota

imat će uspjeha na drugom polju. A bientot, mesdames!19Car se okrene drugim damama, koje su poglede uprle u vrata, odakle

je dolazio Siniša u generalskoj odori vodeći Neru.Sve grupe prekinu razgovore i obazru se prema ljepotici. Oko vitkog

stasa spušta se vjenčićem opšivena ljubičasta svila. Pepeljasto plaviuvojci padaju joj po bijelom vratu. Velike tamne baršunaste oči gledajuproduhovljenim pogledom.Opazivši gošću car joj pode u susret i pozdravi je s punim

počitanjem kavalira.Kneginje su sagnule glave i pokrile usta lepezama. Grofica Kinski

navijesti:– To je ona koju je car ljubio za caričina života!– Sada je jasno zašto se tako uredio!– I meni je jasno – šapne baronesa Klotilda Suzani – zašto se uzalud17 Mais est-ce queje vois bien? (franc.) – Čini se da je dobro?18 Charmante, n”est-cepas? (franc.) – Šarmantno, zar ne?19 A bientot, mesdames! (franc.) – Uskoro, dame!

W

naprežem da ga osvojim.– Misliš da je još ljubi? Koješta! Na njeno je mjesto došla njegova

mala kravarica. Pogledaj siroticu u ružičastoj haljini!Kako je glupa! Sada si uvedena u dvor i možeš jurišati sa svim

trikovima. Budi hrabra!– Nestrpljiva sam. Szekely čisti bečke ulice, a car se ovdje zabavlja.

Zašto nisam zmija da ga ugrizem!Lakaji postaviše stolice sredinom dvorane. Gosti zauzeše mjesta.Dvorski orkestar započne program. Zatim nastupiše redom

glazbenici na violini, čelu i glasoviru. Tada najavi Da Ponte čuvenoggosta Victora Clementija, koji je stigao iz Italije.Josip namigne Mozartu, posjedne ga kraj sebe i šapne:– On je gost, treba da svira prvi. Vi ćete ga ionako nadvisiti.Svi pozorno slušaju sviranje i nagrađuju gosta simpatijama.– Allons, Mozart – šapne car – sada vi!Odsvirao je svoju kompoziciju i pobijedio je. Car mu intimno

namigne. Poslije toga oba glazbenika preludirala su na dva glasovirajednu temu. Utakmica izazove debatu o pobjedniku.Za vrijeme pauze pozove Josip komponistu Mollersdorfa:– Što kažete vi, tko je bolji?– A što kaže vaše veličanstvo?– Hm, nisam zvan za takve kritike, ali ću povući paralelu.Obojica su dvije umjetničke izrađene tabakijere. Ona iz Engleske

odlična je umjetnina po solidnoj jednostavnosti. To je Clementi. Drugaje pariška umjetnina s prekrasnim umjetničkim ukrasima. To je Mozart.Ako nisam pogodio, ispravite me.– Nemam što ispraviti, veličanstvo!Priđe Da Ponte posve preplašen.– Veličanstvo, dogodila se nesreća! Haydn ne može izvoditi svoju

kompoziciju. Njegova žena razderala mu je note i napravila papilote zakovrčanje kose!– Sada ima muzikalne uvojke!– Pobožnu dušu i zlobno srce! Haydn je mučenik Ksantipe.Kad biste vi, veličanstvo, intervenirali kod njegove žene...– No, maestro, na tom polju nemam kuraže nastupiti s re formom! Za

W

deset minuta nastavite program s našim "velikim topom".Dvoranom se sve jače pronosi žamor pauze. Siniša je prišao tajniku

Davili u dubini dvorane.– Danas ističe trodnevni rok, gospodine Davila!Probuđen iz misli pogleda Davila generala s izražajem mrtvila.

Buljeći preko stolice u doktora Kalmana, koji se zabavljao s baronesomKlotildom, odvrati mladić generalu:– Onaj drugi zavedeni nesretnik još mi nije dao priznanje.– Tada mi ne preostaje drugo nego da saopćim što znam.Molim da me najavite sutra ujutro kod cara u hitnu audijenciju.

Recite da imam važna otkrića.– Poslat ću vam sutra rano u hotel pismenu ispovijest drugoga.

Prisilit ću ga da kaže sve, pa morao se i ubiti.– Uistinu je počinio takvo zlo da ga mora iskupiti smrću?– On tvrdi na nema izlaza, jer kad car sve sazna odbacit će ga. I ja

bih se u takvom položaju ubio. Car me zove! Poslije velikog odmorasklonit ćemo se negdje da se podrobno dogo vorimo za sutra.Tajnik pode prema caru. Siniša se vrati svojoj ženi s kojom je

čavrljala Marica:– Pogledajte, grofice, onu crnu ljepoticu sa carevim kneginjama. To

je ona o kojoj sam vam pripovijedala. Gle, kako se nameće caru! Uh, daimam štogod bacila bih joj u glavu! Te obojane njuške laskaju okonjega, a ogovaraju ga kao urotnici!Na malu pozornicu dođe pjesnik Da Ponte i najavi da će se izvoditi

nova šala u jednom činu, prevedena iz francuske literature. Naslov"Ministar njegova veličanstva Pluta".Naslov izazove pažnju.Vratovi su se ispružili. Oči su uprte u pozornicu. Napeta radoznalost

usredotočena je na rubu zastora.Suzana šapće grofici Kinski:– Taj naslov miriše po senzaciji!Zastor se rastvori. U dvorani je sve utihnulo, kao da je društvo

prestalo disati. Samo se izmjenjuju značajni pogledi.Na pozornici sjedi u crnoj mantiji tipičan jezuit i nešto piše. Čuje se

kucanje.

W

Jezuit: "Slobodno!"Bučnim kretnjama, s lisnicom ispod pazuha, ude đavo.Vrag: "Moj najdublji naklon, vaša milosti! Čast mi se

predstaviti. Ministar sam uzvišenoga vladara pakla Pluta. Unaše kraljevstvo dopro je glas da se vaš rastjerani red želiponovo uspostaviti, a to je vjerski, kulturno, socijalno,ekonomsko, prosvjetno, politički važna stvar za snagu i procvatnašega paklenog carstva, s gledišta naše unutarnje i vanjskepolitike."Jezuit: "Dragi moj brate! Mi smo posjedovali kabinete i

imanja, mi smo određivali novčane tečajeve, uzdizali ljude načast i vješala, dok nije došao naš zakleti neprijatelj,prosvjetitelj, i ubio nas!"Vrag: "Dakle, uskrsnuće vašega reda samo je pusta sanja

paklenog novinara?"Jezuit: "Red je umro, ali mi smo živi! Čujte, on koji nas je

pomogao upropastiti baca napolje ljude koji su se u našimmantijama podigli do časti i službe; ukida mošnje, napojnice zaulaznice, tjera bičem male ljude koji su vršili velike tiranije ivelike ljude koji su nekažnjeni izvodili lopovštine, ukida sucekoji su prodavali pravdu."Vrag: "Crni brate, to zaudara po pravdi i poštenju!"Jezuit: "Upravo zato su bezbrojni ljudi nezadovoljni i

bijesni. Poštenje viče: "Radi i živi na svoj račun, a ne na tuđi!"A kome to prija? Zato reže na njega, klanjaju mu se, a u srcunose sto bodeža. Zato se žurim da podjarujem državljane,činovnike i narod. Gdje god se gradi rušim, gdje klijepodgrizavam, a imam i saveznika."Vrag: "Tko je on?"Jezuit: "Ovaj put ti ne mogu kazati, ali uvjeravam te, već

sam pomoću tih saveznika njemu mnogo podvalio i popalio ipobunio."Vrag: "A ne bi li malo zaposlio i novinare?"Jezuit: "Što ti misliš? Tko piše sve te pamflete kojima svaki

W

dan huškam narod? Tko danas umije pisati novine i historijunego jezuiti?"Vrag: "Ti, dakle, ne miruješ?"Jezuit: "Naprotiv! Prolazim kao crna avet državom.

Okupljam svu glupost, svo praznovjerje, svu razuzdanost,lijenost, nadutost, idiotizam što je preostao iz staroga vremena igradim opkope protiv njega!"Vrag: "Ipak mogu javiti svome podzemnom vladaru dobre

vijesti!"Jezuit: "Reci mu, ako se zgrada srednjega vijeka ruši, mi

ćemo za ustuk upotrijebiti svoju posljednju snagu, da širimoneprijateljstvo, licemjerje i laž, lopovštine, farizejštinu, sveporuge ovoga svijeta, jer naš je život u tome da narodi nikadane budu sretni!"Vrag (zagrli jezuita): "O, ti genijalni vladaoče zla, da nisam

vrag htio bih biti jezuit!"

Zastor se zatvori. Dvije-tri sekunde u dvorani potpun mir. Kao da jeprazna. Zatim dvadesetak ruku žestoko zaplješće. Polako, plaho, jedvazamjetljivo, slijede drugi. Dlan se o dlan dotiče samo naoko. Na licimastarih velikaša zabuna. Oči su uperene u cara. On sjedi ležerno unaslonjaču, zapita staroga kneza Schwarzenberga:– Kako vam se sviđa, kneže?– Veličanstvo, zgodno, ali ipak odviše slobodno!Vrlo ozbiljno odgovori Josip:– Careva vlada odredila je slobodu štampe, dakle Josip nema prava

za svoju privatnu zabavu ukidati careve odred be. Dobro su glumili, zarne, moje dame? – sagne glavu prema gospođama.– Osobito onaj u mantiji, ali i vrag je bio vrlo dobar – reče Suzana

svladavajući neprijatan dojam glume.– Veličanstvo, govorili su mi iz duše! – uzdahne grofica Klotilda

pogledavši ga nametljivo.Car se osmjehne:– Čudne li srodnosti duša!Marica se rumenila i šapnula je Neri zlurado:

W

– Pogledajte, grofice, velikaške! Nosovi su im pali do zemlje. Sadaje velika pauza. Siniša ima neki dogovor sa carevim tajnikom, idemo ukakav salon, što dalje od društva.Djevojka povede Neru u mali salon i potraži Keglevića da im pošalje

okrepe.Nera se zabavljala pregledavajući album. Kad podigne oči opazi pred

sobom cara:– Grofice, Marica mi je prišapnula da ste zaželjeli skloniti se daleko

od društva. Po dužnosti domaćina moram vas zapi tati, nije li vammožda neprijatno?– Ne zamjerite, ima ovdje ljudi koji me poznaju iz doba dok sam bila

dvorska gospoda, i ne želim s njima razgovarati.– Gdje je general?– On je našao znanca pa se negdje zadržao.– Dopustite mi da vršim dužnost domaćina dok se vrati gospođica.

Htio bih saznati kako je na vas djelovala scena vraga i jezuite.– Kao da nije prevedena, nego pisana ovdje!– Pogodili ste! Odgovorio sam na njihove pamflete protiv mene!

Jezuiti ih pišu, Wucherer ih tiska, a velikaši plaćaju!Lijepo udruženje, zar ne?– Ipak vas nimalo ne smućuju.– Kako vi to znate?– Vidim vaš siguran, čvrst stav među ovim ljudima koji vas

okružuju. Oni žive u prošlosti, vi u budućnosti, a razabirem vašupostojanost također iz svih vaših okružnica i objava re formi.– Vi ih čitate?– Da, veličanstvo! Vaše poslanice moja su objavljenja, moj ponos. U

njima se očituju vaše davne osnove, o kojima ste mi nekoć takozanosno govorili, u njima se očituje sva vaša ve lika snaga.– U Sedmogradskoj sam iskusio snagu svojih neprijatelja, a sada i

Nizozemska trubi u neprijateljske trube.– Sve to ne može vas ustrašiti! Vaše će ih djelo nadvikiva ti, vi ćete

narod prosvijetliti i nema neprijatelja koji bi mogao da se bije s vama.– Prosvijetliti! Da, samo kada? Vrijeme se žuri! Uvijek se pitam

hoću li dospjeti?

W

– Veličanstvo, zaboga, pred vama je još čitav vijek života!– Ali ima mnogo šta da se posije, iskorijeni, nanovo zasadi.I još se treba boriti s neprijateljima.– Znam, ali rekoh da je pred vama još niz godina, a u to vrijeme

treba vaše snažno zdravlje čuvati. Trebalo bi da netko ima tolik upliv davas primora da na koji čas odahnute. To bi morao učiniti kancelarKaunitz.– Poštujem samo njegov velik um, ali njegov karakter (jedi no vi

znate) mene je razočarao. Za caričina života prikazao se mojimistomišljenikom, a nije iskoristio upliv kod carice da mi ishodimogućnost rada. On je labav karakter, nikada ne znaš što misli iskreno ašto ne, i kamo nišani. Kako rekoh, umanje, i to u njemu cijenim, aposlušati nečiji savjet možemo samo ako vjerujemo da je iskren i kadaga volimo. Međutim, čini se da i vi mislite kako ja svoje reformeprovodim prebrzo!– Veličanstvo, ne prebrzo, nego prenaporno. Treba da odahnete i vi i

drugi. Ja sam čvrsto uvjerena da uspjeh vašega djela ovisi o umjerenostitempa, naime, o trajnosti snage vašega zdravlja. Vi ga samo trošite aništa mu ne dodajete. Vaše djelo uspinje se sve više uzbrdo, a na to setroše sile. Treba vam...– Treba mi pokretača!– Obratno, zavirača! – nasmiješi se Nera ljupkim smiješkom.Nikada nije podnosio prigovore, međutim, njoj nije protuslovio niti

jednom kretnjom. Neka čudna tugaljiva sjena pala mu je na oči dok jegovorio:– Da ste vi moj kancelar, usudio bih se s vama posavjetovati.Glas mu je bio taman, tih, kao da govori sebi. Nera htjede odgovoriti,

ali je on spriječi. U sobu bane Marica. Iza nje dolazio je lakaj nosećizakuske i poslastice. Car prihvati živo:– Evo, gospođica Marica dolazi naoružana! Dopustite, grofice, da

vam uzvratimo gostoljublje koje ste nam pružili u Ugarskoj! – primijeticar, kao da se želi ispričati što je poslužuju.Uz zakusku nastavili su raspravljati poluglasno i mirno.– Veličanstvo – primijeti Marica – vi ste žalosni?– Tvoja je fantazija doista velika kad opažaš u meni žalost.

W

Ali gdje je general, Marice?– Nisam ga vidjela.– On ima za čitave pauze dopust – reče Nera šaljivim glasom i

pogleda na otvoreni prozor u noć. – Prekrasno je ovdje, veličanstvo!– Da, perivoj i jezero pružaju lijepu sliku.– Veličanstvo – klikne Marica – pauza će dugo trajati, dođite malo

ispred dvorca, da grofica vidi jezero na mjesečini.– Što ti pada na um, Marice? Veličanstvo ima dužnosti prema

društvu! – opomene Nera.– Ali samo deset minuta, veličanstvo!– Imaš pravo, Marice, deset minuta zavrijedila je naša grofica.

Rosenberg me zamjenjuje. Poslije tako iskrenog prijateljskog razgovorabio bi ulaz u društvo odviše težak kontrast.Obići ćemo dvorac.Prolazili su ispod lukova. Car je pokazivao svaki vidik:– Vidite, grofice, u svakom luku kao u okviru romantična noćna

slika perivoja. Gusto granje, protkano mjesečevim svjetlom. Bijelimostić obasjan mlazom mjesečine. Nad obalom vrbe. Čamac sostavljenim veslima. Sve to ima svoju dušu.– Vi je shvaćate?– Ponekad – reče car sjetno sniženim glasom – kada nađem malo

vremena, dolazim ovamo i mislim, stvaram, radim, smišljam i nadamse. Sanjam o dovršenom djelu. Dočaravam ga kao ratar u očekivanjuploda svoje oranice, kao graditelj na prvim temeljima započete tvrđave.Fantaziram da je oko mene sve veselo, zadovoljno i sretno.– I osjećate zvukove vaše vlastite sreće koja će tada biti potpuna?– Potpuna! Što bih više smio željeti?Njegov glas postade čudno mekan, sjenovit, tih, kao da dolazi iz

velike daljine.– Ništa više ne biste smjeli željeti – uzdahne Marica žalosno. – Baš

ništa drugo.– To je tako mnogo, moja mala, da se ne može izmjeriti.– Ipak...Ona ušuti.Svo troje zagledalo se u jezero u kojemu dršću zrake mjesečine.

W

Svo troje šuti. S njima šuti noć, jezero, perivoj, spušteno lišćedrveća. U toj šutnji leži nijema okamenjena slutnja, čekanje nepoznatezasjede.Nera se pomakne. Pode tminom ispod luka. Ujedared krikne i

zanijemi kao da su joj prekinuli dah života. Padne unatrag. Car jedočeka rukama, podupre je da ne padne i pri tom osjeti čudnu težinu.Uhvati je čvrsto. Njena glava pade mu na prsa.Marica skoči zaprepaštena.– Grofice, grofice! – zove car.Nera ne odgovara. Bespomoćno joj klonuše ruke i tijelo.– Što se dogodilo? – pita Marica.– U nesvijesti je.– Pogledaj brzo ima li gdje klupa, da je polegnemo.Djevojka trčkara uokolo po tmini ispod lukova, traži, glavinja, vraća

se bez daha.– Nigdje klupe ni stolice! Na zemlju je ne možemo po ložiti.– Držat ću je! Namoči brzo rupčić u jezeru!Djevojka istrgne iz njedara čipku, umoči je i preda caru. On kvasi

Nerine sljepoočice.– Veličanstvo, ona umire!– Ne govori budalaštine!– Zašto vam glas dršće? Bojite se da...– Potrči što brže možeš po doktora Kalmana. Reci generalu, ali

nikome drugom! Brzo!– Oh, da ne bi izdahnula na vašim rukama! – govorila je djevojka

već u trku.Jakim rukama drži Josip tijelo, nježno i vitko, u kojemu nema znaka

života, i napeto prisluškuje odjek Maričinih nogu po kamenom taracu.Tišina nad jezerom i oko njega.Čvršće zahvati klonulu ženu ljevicom, pritisne je na prsa i desnom

rukom otare njeno čelo mokrim rupčićem.– Grofice!Još se uvijek ne miče. Leži mu u naručju kao mrtva. Car prinese uho

njenom srcu i sluša.Tada je makne iz tmine na mjesečinu da joj zagleda lice.

W

Mjesečeve trake otkrivaju ukočene crte u kojima i u nesvjestici ležizagonetna milota.Minute prolaze u nepomičnom gledanju. Oči traže znak života.

Gleda mjesečinom obijeljeno lice. Vjede su joj sklopljene. Usne, vječninjen čar, napola rastvorene, kao da nešto traže, govore, očekuju, zovu,dozivlju.Polako joj lice pokrije sjena njegove glave.Trenutak dva i opet mjesec miluje njene blijede obraze.Careva se glava trgla uvis. Ogledava se, nestrpljivo gleda prema

dvoru.Kraj jezera puca granje i šušti lišće.– Tko je? – viče on. – Brzo ovamo!Tišina. Pucketanje je zastalo.– Tko je tamo? Neka dođe brzo u pomoć! Ne odgovara ni tko.On čeka.Taracom se čuje trka.Car se okrene.Muška silhueta izađe iz mraka.– Kalman, gdje ste tako dugo? Pomozite, doktore!– Odmah ispred dvora nalazi se stolica.On donese vrtni naslonjač. Oprezno je posjedoše. Glava joj klone.

Liječnik izvadi iz džepa bočicu s mirisom, umoči u jezero rubac i polijeje vodom.Car je pretraživao lukove i bijesno odvrati:– Evo što je! Iz zida viri željezna šipka. Udarila je glavom, kriknula i

pala mi na ruke.– To je nesreća!– Ali samo nesvijest, je li, doktore? Samo nesvijest?– Veličanstvo, čemu taj strah? Vi ste bijedi od nje!– Kakva odgovornost prema njezinom suprugu! Molim vas, zovite

profesore Sturka i Quarina.– Sve ću učiniti, bude li potrebno. To je samo duboka ne svijest.S Maricom dotrči iz dvora Siniša.– Što se dogodilo?– Ne bojte se, nesvijest.

W

Iz tmine ispod luka oglasi se car:– Generale, volio bih da sam razmrskao svoju glavu!– Ja sam krivac! – zaplače Marica. – Ja sam vas vukla da joj

pokažemo jezero na mjesečini.– Jedanput poslušaj ženu i...– Ali, veličanstvo – upadne Kalman – nesvijest nije tragedija.– Samo da ne bi bilo teških posljedica? – upita Siniša.– Posljedica? – ponovi car kao u snu.– Posljedica – preuzme Kalman ozbiljno. – Svakako opasna

okolnost. Vidjet ćemo! Nije li možda pala na zemlju i zadobila kakvuozljedu?– Nije – reče Josip.– Car ju je uhvatio na ruke i držao čitavo vrijeme – reče Marica.– Hvala za brigu! – okrene se Siniša.– Pustite, pustite! – gotovo se okosi car. – Doktore, smjesta s njom u

prvi kat. Polegnite je u krevet, pozovite profesore i javite mi kako je.Siniša podigne svoju ženu poput perca i ponese je. Kalman je pošao

s njim i uputio ga na malu vežu. Marica je gutala suze.– Zašto sam je zvala na šetnju?!– Zašto si me prisilila da je uopće pozovem na koncert? To mi nije

trebalo! – okomi se car mračnim glasom.– Vije niste htjeli pozvati?– Nisam! Generala uopće ne zanima glazba. Nije mi to tre balo. Da

nisam išao k tom Wuchereru, ne bih bio sreo vašu kočiju. Sada jeprekasno! Dođi! Nitko ne smije ništa o tome sa znati.Marica ga nije mogla stizavati tako je žurio. Ušao je u predvorje i

zapovjedio lakaju:– Čašu vode!Odmah ga posluže. Car iskapi vodu i ude u dvoranu.Marica se povukla iza grupa dama i gospode. Turobnim, zamišljenim

licem promatrala je cara kako je prišao crnoj ljepotici, nešto joj govorioi nasmijao se.Grofica Kinski mu se približi:– Sire, vaše su oči baklje, a liceje mrtvački blijedo. Da vam nije

pozlilo?

W

– Merci, madame, vaša brižljivost me dira. Samo sam se razljutio.– Na koga, sire?– Na samoga sebe!– Mora da ste mnogo skrivili!– Mnogo! Ostavio sam vaše milo društvo.Ali odmah je ostavi.Brzao je od jedne grupe do druge, kao da želi nadomjestiti izbivanje

trostrukom ljubaznošću.Kneginja Suzana sumnjivo ga prati pogledom i primijeti svojim

drugaricama:– Ne opažate li, moje dame, čudnu promjenu? Blijed je i nervozan.

Gledajte, vrlo je nervozan. Neprestano se ogledava na vrata. Nekogačeka?– Nešto mu se neobično dogodilo. Nikada ga još nisam vi djela tako

rasijanog. Ide uokolo kao da traži svoju glavu!– Ili možda novu reformu!Uto se iz salona pojavi Klotilda i približi se Suzani.– Car je bio u perivoju s lijepom groficom!– Ah, zato je takav! – zadivi se grofica Kinski.– Tko kaže da je bio s njom vani?– Onaj tko je vidio!– Tiho! Car dolazi k nama. Instinktivno osjeća...– Madame – priđe Josip Kotildi – nećete li nam recitirati koji od

vaših soneta?– Ovdje, pred drugima? Ne, veličanstvo, ako mi dopusti te koji drugi

put. Možda sutra, kad god zaželite i gdje god za želite.– Sutra, ako to više biće dopusti! Ne znam brine li se ono uopće za

mene?– Možda se veličanstvo ne moli dovoljno gospodinu Bogu.– Madame, vi ste žongler! Najprije nastojite govoriti o po litici, a

sada me kanite ispovijedati. Hvala! Imam kancelara i svogispovjednika, ali izvinite, program valja nastaviti!I već ode dalje, zovne pjesnika Da Pontea i odredi da se koncert

nastavi.– Skratite program! Dosta mi je!

W

Dok se izvodila gudalačka produkcija car je slušao, ali protiv običajaogledavao se prema vratima. Kad opazi doktora Kalmana namigne mu.On se približi:– Kako je grofici, doktore?– Osvijestila se. Boli je glava.– Što su rekli profesori, neće li biti posljedica?– Još uvijek nije izvjesno, to se ne da ustanoviti. Svakako treba da

leži. O putovanju u Sedmogradsku nema ni govora.– Ostanite uz nju.Poslije gudalačkog orkestra imala je nastupiti pjevačica Coltelini.Da Ponte priđe caru.– Sire, primadona Coltelini nije došla. Posvađala se s direktorom i

podvečer otkazala predstavu. Morali su vratiti publici novac.– Opet? To prevršava mjeru! Zašto je direktor smjesta ne otpusti?– Učinio je to, ali sat kasnije povukao je otkaz, jer se princ Ligne

zauzeo za nju.– I toga mi je dosta! Recite princu i njegovoj prijateljici da raspuštam

talijanski teatar! Koliko god ga volim ne mogu dopustiti da gospodaColtelini harači. Ostale pjevače angažirat ćemo u novoj operi. Svršiteprogram drugom tačkom, a kada svi odu čekajte me u predvorju.U prvom katu dvorca leži Nera. Kraj nje bdije Siniša i promatra je

zabrinutim pogledom. Blijeda je, ali se blago smiješi.– Nemaj straha, Sinišo, boli me glava od udarca, inače mi nije loše.– Osjećam prikor što sam tako dugo razgovarao zbog onih stvari sa

carevim tajnikom. Čim se samo malo maknem od tebe, mila moja, većse došulja nesreća.Milovao joj je i cjelivao ruku.– Prekosutra morao bih putovati, ali te ostaviti neću, makar se car i

ljutio na mene. Čemu smo danas došli na taj koncert?Nije nam to trebalo!– To je rekao i car – oglasi se iza njih Marica.Oboje se obazru. Djevojka se očito prepala svojih riječi i pokušala je

ispraviti:– Rekao je: "Nije nam to trebalo; da te nisam poslušao i po veo

groficu iz dvora, ne bi se to dogodilo!" Car je vrlo zabrinut. Molim vas,

W

generale, da se javite Rosenbergu. Grofica ne smije putovati, pa trebada zatražite od Lasija dopust.Siniša izađe da potraži Rosenberga. Marica sjedne k Neri i nastavi

čavrljati o događaju. Najednom joj poteku suze.– Zašto plačeš? Nisi znala da ću se tako nespretno udariti.Nije mi ništa. Čemu suze? Što ti je?– Nesretna sam!– Nesretna, ti, mlada, lijepa careva štićenica.– Kamo sreće da nikada nisam došla na dvor!– Svi te na dvoru vole.– Nije mi stalo do toga.– Nije ti stalo do ljubavi kojom te obasipa car?– Ah, ja mu uvijek smetam! To mi je već rekao. I danas mi je

spočitnuo da sam ja kriva što ste se vi udarili.– Nije tako mislio! Ne ljuti se na tebe.– Ali ja se ljutim na njega! Čim je opet ušao u dvoranu, odmah se

smijao i zabavljao s onom crnom sojkom koja mu se nameće!– Tebi je žao da se tvoj skrbnik zabavlja s njom?– Jest, žao mi je!– Zašto?Velike nevine djevojčine oči uprle su se u Neru.– Ne znaš odgovoriti? – upita ona.– Znam, ali neću!– Nemaš majke ni sestre, trebalo bi da to kažeš meni.– Baš vama ne mogu!– Zašto baš meni ne možeš?– Jer ne mogu, nikako ne mogu!– Meni se čini da naslućujem pravi uzrok tvojih suza i šutnje.– Ne! Nikada ne biste pogodili!– Ti nekoga nesretno voliš!Djevojka se uspravi. Velike plave oči izražavaju ljutinu.– Ne, ne, ne volim! To nije istina! Vama se to samo čini.Neću više plakati. Vidite da ne plačem!Dok je to govorila, oči joj se ponovo napune suzama.– Ovo te odaje protiv tvoje volje!

W

Marica udari svilenom cipelicom o pod i neustrpljivo reče:– Nije to, nije, vi ne znate da slutim svako zlo unaprijed, pa sam zato

žalosna.– Što slutiš?– Da se danas dogodilo, ili se događa, nešto što znači ne sreću. Kad

smo bili dolje kraj jezera promatrala sam vas kako stojite sa carem iosjetila sam vrlo veliku žalost.– Žalost? Zašto?– Ne, znam, ja bih samo plakala! Tako mi je bilo jednom kada je

papa dijelio oproštenje grijeha. Tada smo mislili da će carevi neprijateljipodjariti narod i ja sam se bojala.– A danas, čega se danas bojiš?– Danas sam mislila kako bi mnogo šta bilo lijepo kad, ah, ne znam

se izraziti.– Jer nisi iskrena! Vidim da si zaljubljena?– Nisam! Što bih ja, u koga bih bila zaljubljena? Nije mi na kraj

pameti! Samo da vi ozdravite, bojim se za vas!– Nije mi ništa!– Ja ću ovdje s vama prenoćiti! – i odmah ode u susjedni budoar da

odredi sobarici neka joj spremi krevet.Siniša se vratio.– Ostat ću s tobom dok budeš mogla putovati. Sutra ću te Prenijeti u

hotel, ako ti bude dobro.– Osjećam se i sada dobro, osim što me boli kost od udarca.–– Zašto si tako blijeda? To me zabrinjuje. Blijeda si i zamišljena.– Mislim o Marici. Ona uistinu ljubi cara!– Priznala je?– Izričito ne, ali ljubomora na onu crnu ljepoticu vrlo je jasno odaje.– Siromašna mala!– Nemaš je razloga žaliti. Držim da je car ljubi.– Drukčije se ponaša muškarac kad ljubi, to je samo nježna ljubav.

Car ne ljubi nikoga, ili još uvijek tebe!– Siniša! Ti si mu u Sedmogradskoj dao dokaz da si na njegove

osjećaje prema meni zaboravio, kao što ih je zaboravio on.

W

– A sad me, eto, opet podsjeća na to i počinjem vjerovati da te jošuvijek ljubi. Nije se odao ničim, ali nešto me nuka da mislim o tome.– On je danas raspravljao sa mnom u salonu iskreno i prijateljski.– Nisi u njegovim očima i glasu opazila sjenke iz prošlosti?– Vidjela sam samo njegovu veliku ozbiljnost, katkada pro tkanu

melankolijom mislioca. Takav je bio uvijek!– Tko zna što je u njegovoj nutrini.– Nije potrebno da istražujemo, dragi moj!On stade milovati njene ruke.Oko dvorca u Laksenburgu potpuna tišina.Perivoj miruje. Krošnje stabala sanjare na mjesečini. Jezero počiva.

Prskaju samo srebrne kapljice s vesala u carevim rukama. Pjesnik DaPonte upravlja čamcem što odmiče od tamnih zidina.Lusteri se gase. Samo tri prozora, iza kojih leži Nera, još svijetle.Kad su bili podaleko od dvorca car prestade veslati i reče pjesniku:– Ovaj mali izlet poslije koncerta osvježuje! Zvao sam vas da mogu

ugodno spojiti s radom. Slušajte, Da Ponte, rekli ste mi da uzalud tražitetekst za operu. Čitao sam još u mladosti neku talijansku novelu i danasmi je pala na um. Bila bi prikladna za libreto, tim više što je ljubavna.– Publika to voli, pa i komponisti. Mjesečina je, bilježit ću!– Pokušat ću se sjetiti pojedinih prizora. Dakle, Leonardo Francesco,

čovjek mlad, poletan, pun zanosa za novu nauku i otkrića prirode, htioje stvoriti veliko djelo. On je izumitelj i zna da bi to djelo usrećiločovječanstvo. Sav se podao studijama da jednom, kad bude vrijeme,djelo izvede. Na tome putu sretne ženu koja je svojim plemenitimumom dohvaćala njegove ideje i razvijala u njemu još veći zanos.Leonardo Francesco prijateljevao je s njom, i protiv njegove volje rodise u duši velika duboka ljubav. Francesco misli da je ta žena udovica isanja veliku sreću kako će svoje djelo izraditi uz nju i naći u njoj izvorsnage koja će to djelo oplemeniti toplinom.Prevario se! Ona ljubi muža koji se vraća živ. Jedne večeri odlazi s

njim. Leonardo Francesco stoji kod prozora, gleda za njom, oči mupune suza...– Prekrasno, maestro! Si, un”aria divina!2020 Si, un”aria divina! (tal.) – Da, božanska arija!

W

– Sara un”aria divina! Jedina topla zraka u ledenom mraku njegoveokoline ugasla je. Mlad, odlučan, bije boj sa svojim čežnjama i ljubavprema svome djelu i toj ženi spoji u veliku snagu i poziv da to djelodade čovječanstvu. Budno pazi da tu ženu nikada više ne sretne...– Jer je nije prestao ljubiti...– Pogodili ste! Zatim su prošle godine. Jednoga dana Leonardo

Francesco dolazi ništa ne sluteći u kuću te žene i njenoga muža. Drži sehrabro, makar osjeća u dnu duše me lodiju prošlosti...– Benissimo, vi već skladate operu, veličanstvo!– Dajem vam samo impuls za tekst. Dogodi se te večeri da ostaje s

njom na samu. U tom se času podiže i protiv njego ve željezne voljesjena ljubavi. U razgovoru s njom kotrlja se iz jedne teme u drugu, ustrahu da bi se mogli dotaći prošlosti... Govori o svome djelu, samo daostanu u sadašnjosti.Međutim, ona mu govori s tolikim zanosom i razumijevanjem da to

probuđuje njegove osjećaje. Pogled mu padne na por tret dječaka. To jenjezin sin. Gleda ga, i u njegovoj se duši budi sve. Zar ne, Da Ponte, i toje dobar prizor za pjevačku partiju?– Eccellente! Radoznao sam što će biti dalje!– Dok on tako gleda dječaka, krikne nešto u njegovoj duši:"O kakva bi to bila sreća da je ona moja, da je taj sin naš!Kakvoga bih imao nasljednika, potomka koji bi moje djelo na

stavljao i poslije mene čuvao!" Sada pazite, Da Ponte, iz svih kutevanjegove nutrine poput sablasti oživljuju odrazi umjet no svladanih ipokopanih osjećaja. Oživljuju, pianissimo, pianissimo, ali prolaze svimnjegovim živcima. Čitav je melodija prošlosti!– Veličanstvo, kakav vodeći motiv opere! To je kao stvoreno za

talijanskog kompozitora!– Vidjet ćemo! Leonardo Francesco se prepao i odluči te noći

otputovati. Neće ni da otpočine, jer ne može ostati dulje pod istimkrovom s njom. Posveti se svome radu, zatomi osjećaje u dnu duše inađe mir.– To bi bio prvi čin, je li, veličanstvo?– Ne znam kako ćete vi to poredati. Dakle, on se baca svom snagom

na posao, nema vremena da se sjeti nje. No nesreća htjede da ona dolazi

W

u njegov grad. On učini sve da je ne sretne, a ipak se dogodiosudbonosni susret, pravi sudar koji ga je primorao da provede veče snjom u društvu. Kada je opet s njom razgovarao o svome djelu napalaga je teška melankolija. Njegov rad oko izuma ometale su različitezapreke. To je obično, ali ona mu je s nekoliko riječi dočarala spoznajuda gaje sudbina prevarila što mu nije dala ženu koja je bila potrebnanjegovu djelu kao što je potrebno sunce danu. Pošli su u lov. Ona jepala s konja i onesvijestila se.– Sada dolazi tragični konflikt! E vero, sire?– Da. Sjećam se još vrlo živo toga dijela novele. On je drži na

rukama. Neće je položiti na zemlju. Drži je prislonjenu na grudima.Nigdje nikoga. Slugu je poslao da traži pomoć. Ona se ne miče.Svladava ga strava da je možda umrla. Prisluškuje njezino srce.Prislonio je jedva zamjetljivo uho na njene grudi da se uvjeri da li jojsrce kuca. Nije ništa osjetio do spozna je kako mu je njen životneizmjerno drag. Drži je u naručju.Ni trunka strasti ne osjeća. Drži je kao mati svoje dijete, gle da joj u

mjesečinom obijeljeno lice. Glava mu se polako približila njenoj. Gubikontrolu nad sobom. Kada joj gleda lice, gotovo mrtvo, oko njega padamagla u kojoj se gubi sve: svijet, spoznaje, dužnosti, njegovo djelo; svezapreke koje ga dijele od nje. Sve nestaje, ostaje samo u naručju ona a usrcu pro dubljena ljubav. Zahvatila gaje i potopila. Njegova glava klonena njezine usne, ledene i rastvorene. Besvjesno dodirne te usnecjelovom beskrajnog obožavanja. Bio je to čas potpuno pijane sreće.Oprostite što se tako izražavam, ali ne znam kako je to pisac okrstio.– Comprendo, razumijem, veličanstvo, to je bio cjelov.– Da, bio je to cjelov na ledene bešćutne usne. Možda je trajalo pola

sekunde, ali njemu se činilo da je prošla vječnost.Već slijedećeg trenutka udari ga spoznaja čina željeznim čekićem u

glavu. Osjetio je grižnju savjesti i samoprijekor. Bijes na samoga sebeuhvati ga za šiju. Kada je došla pomoć predao je ženu mužu i činilo muse da mora pred njim propasti u zemlju. Požurio je u društvo, lutao je odgosta do gosta kao mjesečar. Strah za nju i užas od njegova činaprogonili su ga.– Veličanstvo, vi ste to pjesnički ocrtali!

W

– Ja? Caro Da Ponte, ja natucam nešto prema autoru. Ja i pjesma, ja iljubav, to bi bila groteska! Ali da nastavimo! Sada dolazi svršetak.– Zanima me kako će to svršiti.– Kako to svršava? Eh, nikako mi ne pada na pamet svršetak te

novele! Zaboravio sam, ali svejedno, to ćete vi smisliti, ili nas dvojicazajedno. Ponajprije meni nije razumljivo kako čovjek, kada ženu tolikoljubi i poštuje je kao svetinju, kako je može u času nesvijesti poljubiti?– To je razumljivo, veličanstvo!– Ako je pošten, a taj Leonardo Francesco poštenje do kosti, kaže

autor...– Da, veličanstvo, baš zato što je tako pošten osjetio je samoprijekor.– Ali što gaje moglo navesti na cjelov, njega koji je velikom snagom

svladavao ljubav?– Baš zato što ju je godinama svladavao, zato što je prije nego što se

s njom sastao u lovu čuo iz njezinih usta mnogo razumijevanja i zanosaza svoje djelo, njen zanos i njen duh rasplamsao je iskru. Zamislite, učasu kad je on tako bolno osjetio da ga je sudbina prevarila što mu nijedala da ga ta žena ljubi i potpomogne, u tom času, to jest nekoliko trenutaka kasnije, ona mu leži na rukama gotovo mrtva. Bilo bi ne prirodnoda nije učinio ono što jest! Spoznaja što bi ona bila njemu, i strah da jesada mrtva, utisnuli su taj cjelov koji je bio vrhunac čiste,produhovljene zaboravi. Divna pojava, div na kreacija! Nešto novo, štonije trubadurski, a ipak je veliko i prepuno ljubavnih ljepota!– Manjka samo svršetak. Mislim ovo: Leonardo Francesco je pošten.

Njemu preostaje jedino da ode k mužu i da mu pri zna grijeh.– Tako mislite, veličanstvo? Što bi bilo od toga?I – Već prema tome, ako siže stavimo u prošlo doba, bit će dvoboj u

kojemu Leonardo Francesco pada. Ako stavimo rad nju u naše novovrijeme, mislim da bi muž morao Francesca smjesta ustrijeliti.– Zbog jednoga cjelova koji ona nije uzvratila? Veličanstvo, to

psihološki nije moguće. Leonardo Francesco nije počinio grijeh. On je utom trenutku bio samo žrtva najsvetijeg osjećaja.– Uistinu nemam literarne spreme, dragi Da Ponte, i ne kanim vam

soliti pamet, ali po svome ja bih već sutradan poslao LeonardaFrancesca k mužu da mu sve prizna. A vi? Kako biste vi to riješili? Ali

W

molim da ne uzmete u obzir kazališni efekt, nego samo moral ipoštenje.– Već imam dva svršetka: Leonardo odlazi, kao što vi kažete, k mužu

i priznaje mu. Muž je ljubomoran i počinje sumnjati da nesvijest nijebila drugo nego obmana, naime, da je njegova žena samo hinilanesvijest da izmami približavanje čovjeka za kojega zna da je postojanoljubi.– To je strahovito što vi govorite, Da Ponte! Zar nije dovoljna jedna

tragedija? Želite izazvati novu?– Da, to bi značilo novu tragediju i slom njene sreće.– Slom njene sreće? To se ne smije dogoditi! Bilo bi nepravedno da

ona strada.– A kako bi bilo, sire, da učinimo ovako: Ona je tokom godine

osjetila da je počela ljubiti Leonarda Francesca i želi iskušati ljubi li onnju. Zato je hinila nesvijest.– Ne, to ne bi bio svršetak, već nova tragedija. Ne znate ni šta drugo?

Ta vi ste dosjetljivi!– Imam svršetak, sire!– A taj bi bio?– Leonardo Francesco šuti, ne priznaje taj čin mužu, već pati i mirno

nastavlja rad, nastavlja djelo kojemu da je svu ljubav, svu snagu svojeduše i tijela. I jednoga dana (to bi bilo –u posljednjem činu opere) on ipak saznaje da ga ona u dnu duše

ljubi.Tišinom noći čudno vibriraju pjesnikove riječi. Jezero je tiho i

glatko. U daljini se sjaje prozori dvorca.– Ne, nikako! Što vas je spopalo? Čemu to? On nastavlja svoje djelo,

šuti i kaje se za tu svoju slabost.– Ali publika traži efektan svršetak!– Dobro, još ćemo o tome konferirati. Sada govorim kao galerija! –

nasmije se car. – Nemojte se ljutiti što sam tako žestok i što se tolikopačam u ovaj siže. Nemojte još započeti, još ćemo razmišljati o tome.No na jedno vas upozoravam: nitko ne smije za to saznati, čak niRosenberg! To je naša literarna tajna!– Veličanstvo, moja diskrecija i moj život!

W

– Ne želim da mi se tko nasmije da se kanim okušati u vašem poslu.Htio sam vam samo pomoći da dođete do libre ta. Dok vam ne kažem,nemojte početi. A sada, vratimo se!Davila me čeka u Burgu. Moram još koješta riješiti. Divna noć!

Prozračio sam se. Boljela me glava, ali sada mi je bolje.Davila je razdirao pečate a car je čitao, kad ujedared plane:– To je odviše! Odviše! Koliko smo žita slali u Češku, mogao bi se

nahraniti čitav Beč, a ipak još vlada glad. Tu se opet krije lopovština!Hm, moglo bi pomoći samo jedno, da odjurim sam onamo kao uUgarsku, tiho i kriomice! Sutra u zoru odlazim! Za osam dana sevraćam. Vi ćete sa mnom na put.Mladićevo lice se izobliči.– No? Što je? Ah tako! Izgledate lijepo! Žena zbog koje se vi

razapinjete na križ živi u Beču i vidjeli ste je na soareji?– Da, veličanstvo.– Zato prihvatite zgodu da možete putovati i smiriti se.Naprijed! Idite i prospavajte. U sedam sati da ste spremni za put!Mladić je stajao neodlučan.– Veličanstvo, general Vojkffy zamolio je za sutra ujutro audijenciju,

jer uvečer putuje.– Ne primam ga! Nije potrebno. Ne putuje. Dobio je dopust i ostaje u

Beču. Grofica nije sasvim zdrava. Dakle, u sedam sati neka je svespremno za put. Idite!I otišao je.Kasna je noć. Davila u svojoj sekretarskoj sobi piše pismo, dugo,

beskrajno. Katkada podigne glavu i opet nastavlja:

"...Ne znam je li moj skrbnik kriv, ali ja ga sumnjičim. Tražili ste,generale, od mene istinu. Evo je! Ne mogu živ dočekati carevu osudu, aon će me osuditi i odbaciti, to znam. Vidio sam kako je odbacio svojeprijatelje zbog manjega grijeha nego što je moj. Ta ja sam ga htioobmanuti krivim dokumentom da mu je Marica sestra..."

Napolju su se začuli brzi koraci. Davila skoči, smota pismo, gurne gau džep i brzo uđe u carev kabinet. Car ga dočeka:

W

– Dugo sam izbivao, no svršit ćemo posao brzo. Dajte mipopodnevnu poštu.

"FIGAROV PIR".

Stotine svijeća s velikog lustera osvjetljuje raskošnu slikunapudranih glava, bijelih vlasulja, svilenih i baršunastih odora.Gledalištem kazališta struji toplina i miris cvijeća. Parketom i

ložama lepršaju lepeze od čipaka poput krila velikih leptira što segraciozno uzdižu i opet spuštaju oko grudi dama. Prigušen žamor,šuštanje svile, miris parfema.Kada se koja loža otvori, glave iz gledališta okreću se gore. Nastaje

šaptanje, podizanje lornjona.Očekivanje prolazi čitavim gledalištem.U prostranoj loži u blizini pozornice sjedi grofica Nera u zelenoj

svili. Njene tamne oči, pepeljasti uvojci, baršunasta put lica, privlači svepoglede. Kraj nje sjedi Marica, sva bijela. Koprenasti volani oko grudineprestano trepere, kao i njene zagonetne plave oči što promatrajugledalište. Rumene usne ne umaraju se šaptanjem lijepoj susjedi:– Otkada ste ozdravili mnogo ste ljepši, grofice, zato vas svi gledaju.

Gospodin general bit će ljutit – i pri tom se obazre na Sinišu što stoji izanjih u svečanoj generalskoj odori. Njegove crne oči nisu ljubomorne, alisu budne.Ne dobivši od njega odgovor preleti Marica ponovo pogledom

gledalište i opet prinese glavu bliže grofici:– Bože, koliko plavih haljina! A mladež, vidite, svi nose modre

rukavice, svi su oni careve pristaše! Nijedno mjesto nije prazno. Hoće lidovoljno pljeskati? Zar ne, gospodine ge nerale, vi ćete snažnoaplaudirati!– Moji dlanovi jamče uspjeh!– Kome je namijenjen tvoj velik interes za "Figarov pir"?Mozartu ili kome drugome? – upita Nera.– Ako premijera uspije, bit će car izvanredno dobre volje.Pogledajte, grofice, kako su se dame strahovito napirlitale!– Meni se čini da u Beču ima odviše dragulja – primijeti Nera.

W

– Beč ima sada samo jedan dragulj – nasmiješi se Siniša i dobacisvojoj ženi zaljubljen pogled.– Vi udvarate, gospodine generale, svojoj ženi kao da niste oženjeni!

Lijepo je to!– I tebi će biti tako – odgovori Nera – kada odabereš.– Mene nitko neće! Kako da biram?– Kada ne vidiš onoga tko te voli, znak je da ga ne voliš.– Ja nikoga ne volim i neću da volim!U pozadini otvori se njihova loža. Na vratima stoji mladić u bijeloj

plemićkoj odori, ukrašenoj crvenim i zlatnim vezivom.Gusta napudrana kosa unatrag učešljana, lice vrlo blijedo, tamne oči

vlažne, blistaju kao da su se okupale u suzama.– Vi, gospodine Davila? Kako je lijep. Gledaj, Nera, tko bi ga

prepoznao u toj paradi! – upozori Siniša.Davila kao da ne sluša komplimente i pozdravlja dame. Marica mu

nehajno odgovori pokretom glave. Mladić priđe Neri i poljubi joj ruku.– Dopustite da izrazim radost što vas vidim tako svježe i oporavljene

poslije bolesti.– Recite radije poslije maženja! Mjesec dana drži doktor posve

zdravu ženu pod strogom pažnjom bolesnice! Već bih bila mogla davnootputovati da moj muž nije stupio u doktorovu stranku.– Znam ja što činim – odvrati Siniša. – Putno drndanje sva kako bi ti

štetilo, u tome se posve slažem s Kalmanom.– I ja – odvrati Marica lukavo. – Tih mjesec dana bilo mi je divno.

Čitav dan s vama, grofice, kako je to lijepo?– Sto ste vi radili za to vrijeme? – upita Nera Davilu.Onoga jutra poslije laksenburškog koncerta pratio sam cara u Češku.

Veličanstvo je konstatiralo da su glad prouzročili lihvari žitom i zato sustrašno kažnjeni. Kada smo se vratili car me poslao u Požun i Peštu.– Poslije vašega povratka očekivao sam vas u hotelu, gospodine

Davila – značajno reče Siniša.– Nisam imao ni trenutka vremena. Od jutra do kasne noći morao

sam raditi. Car neprestano vijeća, dan i noć je u Burgu.Zato će i današnja mala soareja poslije premijere biti u Burgu, jer

veličanstvo očekuje važnog kurira iz Carigrada. Sigurno ste primili,

W

grofice, dvorski poziv?– Car je poslao usmeni poziv po meni – upadne Marica ne

pogledavši mladoga tajnika. – Grofica će doći meni za ljubav!Zar ne da hoćete?– Tebi se ne može ništa odbiti, no, gospodine Davila, smije li se

saznati kakvoga kurira očekujete iz Carigrada? Mnogo se pripovijeda oratu. Muž mi ništa ne kazuje, budite vi indiskretniji.– Ne znam mnogo više od generala. Naime, na pragu smo rata, i car

je već spreman. Nije vam to poznato?– Menije bilo poznato da je car miroljubivih nazora.– Ali na obračun s Turcima sprema se od početka svoje vladavine.

Tome su dva razloga: ponajprije interes da našu trgovinu osloboditurskog jarma i da izbaci turski barbarluk iz Evrope, koji sprečavakulturno čovječanstvo da se razvija.– A plemstvo mu je spočitavalo da ga u rat nagoni savez s Rusijom –

reče Siniša.– Obratno, on je savez sklopio da Rusiju, kojoj su Turci odvojili

mnogo zemljišta, angažira za svoj stari ideal: očistiti Evropu odTurčina, a pri tom ćemo mi steći svoje.– Ne razumijem se u to, ali ipak bi me zanimalo, ako nije odviše

državnički.– Stvar je posve jednostavna. Turci sprečavaju našoj trgovini izlazak

u svijet. Ne dopuštaju našim trgovačkim lađama koje plove po Savi iDunavu ulazak u Crno more. Nijedna naša lađa ne može dalje odVidima. Naši moraju svoju robu pretovarivati u turske lađe, ako hoće daje prodaju u svijet.Turci tu robu pljačkaju i kradu.– Zar se to ne može urediti mirnim putem?– Grofice, car je poslaniku naše države u Carigradu, mini stru

Thuguthu, naložio da uredi sve mirnim putem, ali Turci su tobezobzirno odbili. Sada nema druge, valja ići pod Beograd s topovima.Od Srbije Turci su načinili svoj bedem, a mi ćemo osloboditi Beograd isvu Srbiju, i zauzeti sve naše zemlje duž Jadranskog mora. Naša jevojska odlično opremljena.Davila je napadno mnogo razjašnjavao, očito samo zato da promatra

W

dojam koji njegove riječi ostavljaju kod Marice.– Baš sada, kad je car u najvećem radu, da se zarati?– To će donekle njegov posao odgoditi, ali budite uvjereni da on i na

bojnom polju neće šuštati.– Što? I car će ići u rat? – klikne Marica, raširivši svoje lijepe oči.– To je već gotova stvar!– Ti, Siniša, sve to znaš, a nikada nisi o tome govorio?– Zar da krnjim našu sreću prije reda? – toplo će on.– Dobro si učinio! A ti, Marice, što kažeš o ratu? Mogla bi koga

izgubiti? – namjerice upita Nera.– Mene je strah samo za cara. Drugi se mene ne tiču.Davila se oprosti. Siniša gaje otpratio u predvorje lože.– Gospodine tajnice, ne biste li ponovo najavili caru moju

audijenciju? Kao što vidite, spremaju se velike stvari i malo me čudi dame neće primiti.– Generale, samo zato što je zaposlen.– Niste mogli ući u knjižnicu i konstatirati je li pečat tkogod dirao?– Ni jedan jedini put! U ovom kaosu noć i dan ne izlazim iz carevih

kancelarija, pa se nisam mogao naći ni s onim drugim, o kojemu samvam prije mjesec dana govorio. Eto, zvoni!Počinje predstava! Moram na dužnost! – i odjuri hodnikom.Siniša ude u ložu i primijeti:– U carskoj loži svi su na okupu, samo cara nema.– On nikada ne sjedi u carskoj loži – odvrati Marica. Vidite tamo onu

malu ložu? To je njegova abonirana loža, ali se krije u pozadini.U gledalištu nastade tišina. Gibanje ispunjeno očekivanjem. Lepeze

polako iščezavaju u svilenim skutima dama. Iz orkestra dopiru prvizvuči opere. Tiha glazba prolazi živcima dama u svilenim rokoko-haljinama i gospode sa čipkama oko vrata.Na pozornici se odigravala premijera Mozartove opere "Figarov pir".Kada je završen prvi čin pojavi se iza grimiznog zastora Mozart u

tamnoj odori sa čipkastom naprsnicom i povlači na poklon u bijelučarapu odjevenu nogu s izrezanim crnim cipelama lakoćom i gipkošćurokoko-kavalira. Iz gledališta su svi lornjoni upravljeni u njega. On sepokloni prema maloj, skrovitoj loži.

W

Iz parketa i stajaće galerije sva se mladež ispružila prema toj loži saspontanim poklikom:– Živio car prosvjetitelj! Živio car Josip!Građani su prihvatili buran aplauz. Plemstvo je pljeskalo većinom iz

udvornosti.Malo kasnije ulaze u Nerinu ložu Da Ponte i Davila.– Car je ushićen uspjehom! – javi Davila.– Drugi čin svidjet će se još više! – saopćava Da Ponte. Mozart je

primio od cara prekrasan dar i 200 dukata.– Čujem da se ženi – primijeti Siniša.– Da, on je vrlo sretan!– Čudno uzdišete, gospodine Da Ponte, kao da biste htjeli slijediti

svoga prijatelja?– Nemam sreće, grofice! Tko zna koga ljubi ona!Marica se okrene k njemu.– Zašto je niste pitali, gospodine? Vi je jako ljubite?– Više nego čitav svijet i sve što je na njemu lijepo!– Blago njoj!Taj usklik ušutkao je načas čitavo društvo. Nera i Siniša su se

značajno pogledali. Da Ponte zirne k Marici. Davila se stisne u mraklože.– Uskoro će nastaviti – prekine Nera neprijatnu šutnju.– Do viđenja na dvoru! – reče Siniša.

MALI MEFISTO.

Poslije premijere careva štićenica ude u njegov modri salon u Burgu.Car ju je čekao. Ona upita:– Veličanstvo, vi ste me zvali?Mrk pogled je prestraši.– Ti si pozvala groficu Vojkffy na današnje veče u dvor?Tko ti je to dopustio?– Tako, dakle, vi je toliko mrzite da je ne želite vidjeti? usklikne ona

napola plačnim glasom. – Znala sam to! Vi je ne trpite zbog one kojavam se nameće; odavno znam što se događa.

W

– Ti znaš što se događa? To je zaista nerazumljivo! Što se događa?Govori!– Ne, neću! – i htjede da ode plačući, ali je car uhvati za ruku.– Dalje tako ne ide! Govori što znaš? Zašto sada plačeš?Nećeš izaći dok ne kažeš istinu! Što znaš?– Od onoga dana kada sam prvi put vidjela u vašoj sobi onu crnu

ljepoticu znam zašto niste htjeli da grofica Vojkffy dođe u Beč.Zaljubili ste se u onu drugu, a groficu ste zaboravili.– Dosta, o tome se ne govori!– O tome se ne govori? Zato što se pojavila druga?– Svaki trenutak života trebam za rad. Nemam kada misliti o takvim

sitnarijama.– Sada je to sitnarija a nekoć ste je ljubili! Znam to! Oči su vam bile

suzne kada je odlazila. Meni ste obećali da će doći u Beč kada grofičinmuž bude general a ja velika gospođica.Sada je nećete vidjeti zato što volite onu drugu! – govorila je u

dubokoj boli i zaplakanih očiju.– Nečuveno! Ti mi spočitavaš da ne volim groficu?– Jest, spočitavam!– Ljubomorna si?– Jest, ljubomorna sam na onu bezobraznicu koja vam se nameće.– Ah, treba da se to razjasni. Govori istinu! Ti si podmetnula Da

Ponteu u njegovoj glumi u Augartenu onu priču o "carevu sinu" koji sene ženi, jer vječno ljubi dvorsku gospodu.– Ja sam mu rekla da tako napiše.– Ti si mi poslala one večeri prije maskerade u Augartenu svoj

medaljon u kojemu je slika grofice Vojkffy. Ti si me pri silila da jepozovem na koncert u Laksenburg, ti sije pozvala danas na soareju. Sveto ti radiš, ali zašto? Zašto?– Zato što hoću da groficu ne zaboravite. Vi ste je ljubili.– Nije istina!– Jeste, jeste, ja to znam, makar sam bila djevojčica! Jeste, ljubili ste

je i zaboravili, a ja sam htjela da je uvijek ljubite, vjerno, vječno!– Neviđeno! Neshvatljivo! Što bi ti imala od toga da ja nju vjerno i

vječno ljubim?

W

– Sto? – vikne ona suznim očima i plačnim glasom. – Imala bihuvjerenje da postoji vjerna i vječna ljubav.– Što će tebi to uvjerenje?– Kada sam čitala roman, barunica Rosenberg tulila mi je u uši da

muškarac ne može vjerno i vječno ljubiti, a ja sam mi slila: "Ne, carljubi groficu vjerno, on misli na nju tiho, sakri veno; misli i ljubit će jedo groba. Dakle će tako i on vjerno ljubiti mene."– Tko?– Ne znam. Mislila sam da će se netko naći.– U meni si tražila jamstvo za nadu da ćeš biti ljubljena?Tada već znaš tko je taj. Ah, sada shvaćam, on je očito u mojoj

okolini.– Nije, nije, on ne postoji!– Postoji! Već i drugi nešto o tome znaju.– Ne znaju! Ne mogu znati!– Dođi bliže! Mala, budi iskrena! Ti nekoga ljubiš, on ti je možda

govorio o svojoj ljubavi i povukao se.– Nije rekao ni riječi.– Odala si se! On je konkretna osoba; ti voliš i patiš.– Ne, ne, ne!– Tvoje očajno poricanje to još očajnije potvrđuje! Dijete moje,

možda se "on" ne usuđuje priznati ljubav. Povjeri se meni.– Nemam što povjeriti. Nadala sam se ljubavi a sada vidim da vjerne

ljubavi nema.– Tko ti kaže da je nema?– Vi! Nekoć ste plakali a sada groficu izbjegavate.– Ne spominji je! Zar ne vidiš koliko je kompromitiraš?– Što vam je stalo do nje?Šuteći prođe on sobom. Zatim sklopi ruke.– O dijete! Kakvo dijete! Da sebi stvori dokaze za postojnost trajne

ljubavi, ona se hvata mene, ona mi pripravlja sve to. Marice, znaš li štosi mi učinila nametanjem grofice?– Što? – preplašeno će ona. – Ispravit ću!– To se ne može ispraviti nikada!– Striče, ako sam učinila zlo, oprostite mi! Ne ljutite se, ni sam

W

htjela, ne odbacite me!Marica zaplače.Položio je ruku na njenu glavu.– Kako bih te odbacio kad si mi ti...– Što sam vam ja? Recite, to će me usrećiti!– Ti si mi jedina uspomena na moj lijepi, prolazni san o suncu.– Striče, vaše je lice tužno, oči su vam vlažne kao one noći kada sam

bila mala i kada smo gledali kako grofica odlazi.Striče, dočekali smo je! – šapne ona. – Sada je ona ovdje!– Marice, ona je sretna žena drugoga čovjeka. To bi bilo svetogrđe…– Da mislite na nju, u tišini, slikovito, idealno, vječno? Oh, kako je

to lijepo!– Šuti! Ne znaš što si rekla, još ne znaš!– Vi je ipak ljubite?– Ne! Nikoga ne ljubim! Upamti, ne spominji više njeno ime u vezi

sa mnom. Razmisli da bi mogla uništiti njezinu sre ću. Ne traži u menijamstvo za svoje sanje, ja imam samo jedno srce, a trebam ga za svojenarode. Sada idi k društvu. Što smo govorili, to je naša tajna, je li, malamoja?– Naša tajna! – šapne ona, ne mogavši zaustaviti suze.Malo kasnije oboje je ušlo u dvoranu prepunu gostiju. Car priđe

umjetničkoj gardi.Pjesnik Da Ponte pokaže mu smotan papir.– Maestro, što je to?– Jedan posve kratak prijedlog, veličanstvo.– Kratak prijedlog na čitavom arku folio-papira?Car primi golem papir na koje je bilo napisano samo ovo:

21 ,22"Proposizioni, ognuno farle puo.21 II punto sta nell” accettarle o

no.":22

21 punto sta nell” accettgrte o no. (tal.) – Stvar je u prihvaćanju, "22 Proposizioni, ognuno farle puo. (tal.) – Svatko može činitiprijedloge.

W

– "Prijedloge može svako podnijeti, drugo je pitanje hoće li ih seprihvatiti" – ponovi car. – Zgodni ste vi, Da Ponte! A ka kav je vašprijedlog?– Veličanstvo, raspuštanjem talijanskog kazališta ostalo je mnogo

obitelji bez kruha. Molim da teatar prepustite meni.– Evo, ovdje je popis bogatih ljudi koji su obećali novčane prihode.

Kada bih po engleskom uzoru dobio abonente, sve bi obitelji bilespašene a ljubitelji talijanske glazbe namireni.– Da Ponte, zašto seja s vama uvijek dobro razumijem?– Zato što ja razumijem vaše veličanstvo!– Šteta što nemate talenta za državnika! Dakle, prepuštam vam teatar

i pristupam k vama kao abonent sa deset tisuća forinti godišnje, alipazite: ako madame Coltelini zatraži kakav privilegij, neka ide!Visok, otmjen princ Ligne stajao je postrance i prišapne caru:– Veličanstvo, dopustite mi, primadona je...– Ne! – presiječe car. – Ja sam samac i nisam nikada uzeo takvu

metresu, jer znam da se te žene pletu u stvari koje nisu u vezi snjihovim zvanjem. Možete raditi s tom primadonom što vas volja, aliona ne može raditi u teatru drugo nego što rade drugi pjevači, koji neuživaju vaše prijateljstvo. Bez zamjerke, prijatelju moj!Da Ponte priđe pjesniku Casteu.– Sve je u redu! Taj divni car stvarao bi čuda kad bi ljudi znali s njim

govoriti. Ili su Švabe lude, pa ga ne shvaćaju, ili su zlobnici koji uživajuda sprečavaju sve njegove krasne na mjere.– A što je s glumačkom školom?– To je gotova stvar, ako je ne odgodi rat.Približi se grupi glazbenika. Car je govorio Mozartu:– Ne mogu dati za umjetnost sve što bih htio i morao, jer imam

milijune ljudi koji stradavaju. Vidite, moram paziti da sve grane nadrvetu budu jednako njegovane, ali podupirat ću vas što je više moguće.Da vam to dokažem, imenujem vas kapelnikom svojega orkestra.Veselje obuzme umjetničku gardu. Car nastavi:– Napokon, ja sam još mlad, ne kanim umrijeti uskoro, na dam se da

ću dospjeti na sve što sam zamislio i na umjetničkom polju. Međutim,Mozart ima sutra premijeru pred oltarom!

W

– Da, veličanstvo, ženim se.– Želim vam na tom polju više uspjeha od vašega jadnog kolege

Haydna.Smijeh poprati primjedbu.Lakaji su servirali hladne zakuske. Car požuri da obavi domaćinske

dužnosti i odmah se nade medu damama. U jednostavnom zelenomhaljetku bez čipaka i u čizmama čudno se ispoljavao u krugu krinolinadama i svilenih čarapa gospode, s izrezanim cipelama i bijelim rukama,oko kojih su lepršale duge svilene čipke.Marica je pratila njegove korake očekujući hoće li se i kako će se

približiti Neri.Najposlije je došao. Miran i malko opor poklonio se:– Oprostite, grofice, što nisam prije obavio sve svoje domaćinske

dužnosti. Htio sam naći vremena da vam dulje smetam. Raduje me štoste ozdravili.– Bolest mi je zapravo nametnuo doktor Kalman u svojoj prevelikoj

brizi.– To mu je zanat! Veseli me da je dobro!– Sve je, hvala Bogu, prošlo bez posljedica – reče Siniša makar

doktor Kalman tvrdi da nesretan slučaj u Laksenburgu može još uvijekdobiti epilog.– Bože, tko je taj čovjek? usklikne Marica, a svo četvoro se obazre k

vratima.Na pragu stoji malen gospodin u crnoj odori. Njegova oniska pojava

izaziva i smijeh i strah. Glava dugoljasta, lice zašiljeno, crne obrve i očipovučene koso prema sljepoočicama. Nos dugačak, usne široke.Car je izmijenio pogled s Rosenbergom, koji je stajao u pozadini.– Izgleda kao faun! – primijeti Nera.– Zovu ga "mali Mefisto" – reče car.– Tko je to, veličanstvo? recite nam! – molila je Marica.– To je jedini veliki gospodin u Austriji koji se nije rodio

gospodinom.– Pa kako je postao veliki gospodin?– Siromašan mornar donio je na svijet bogat mozak, kakvih ima baš

medu najsiromašnijima najviše. Protiv svih tradicija da samo plemić

W

smije biti gospodinom mornar je zabrodio do ministra.– Ali nikada ga nisam vidjela na dvoru! – reče Marica.– Nisi ga mogla vidjeti, jer je on austrijski ukras sultanova dvora. A

možda i nije više. Svakako originalan je, a to mi se sviđa. Prezire sveforme ali je ipak uljudan. Odviše je duhovit da bi bio nepristojan.Oprostite, grofice, on se neće maknuti dok ja ne dođem k njemu!Car priđe čovjeku s faunskim licem.– Gospodine Thuguth, vi ravno iz Carigrada?Kose, tamne oči mirno gledaju cara, široke usne suhoparno se

otvaraju:– Na premijeru, veličanstvo!– Sultan je napisao libreto?– Veličanstvo će napisati glazbu!– S bubnjevima i topovima! A što je s ruskim poslanikom?– Njemu je nad glavom izraslo sedam tornjeva.– Sultan, ga je dakle, bacio u tamnicu?– Meni se to činilo nekomotnim.– I došli ste ravno u Beč.– Umjesto kurira.– Dakle, svršeno! Treba da započnemo! Mi smo potpuno spremni.

Možemo sutra marširati.– Znao sam.– Neću da pokvarim gostima zabavu. Čim svrši soareja sa zvat ću

ratno vijeće.Thuguth je ostao u kutu pokraj vrata i posve hladnokrvno promatrao

društvo, dok Josip dade znak tajniku. Obojica izađoše u hodnik.– Uzmite svijeću, Davila, idemo u knjižnicu!Trenutak je mladić ostao ukočen, kao da mu je zastao dah, zatim

zatraži od lakaja svijeću i požuri za carem.Šuteći spuštali su se u međukat. Uđoše u carev radni kabinet, gdje je

on uzeo ključeve i pošao naprijed. Davila mu je svijetlio.Car otključa vrata.Velika mračna soba. Oko zidova i po sredini dugi i široki ormari sa

staklenim vratima. Ispod stakla vire tamno uvezane knjige. Car prođebrzo duž sobe i zaustavi se.

W

– Ah, što je to? Staklo je puklo! Niste to opazili?– Kada sam posljednji put bio ovdje bilo je neoštećeno.Mladić je gledao s izrazom strave.Car posegne u ormar, izvadi kutiju i otvori je.– Što je to? Moj pečat je nestao? Znam da je bio u toj kutiji!– Možda gaje veličanstvo stavilo u koju drugu? Otvarao je nekoliko

kutija.– Evo ga, uz pečat mojega oca! Čudno! Već davno nisam trebao

obiteljski pečat, nije moguće da bih ga ostavio u tako neurednom stanju.– Veličanstvo je uvijek pedantno.– Da nije možda magarac koji sprema polupao staklo i onda

razgledavao?Carev pogled padne na Davilino lice.– Ilije svijetlo krivo ili vi uistinu izgledate vrlo loše? Možda ste se

prestrašili što uzimam obiteljski pečat? Pogodili ste! To znači da kanimpisati oporuku. Vidjeli ste Thugutha, dakle je sve jasno, a prije negočovjek ode u rat treba ostaviti sve u redu. Odsada ću vam diktirati uzgruvanje topova!– Hoće li mi Bog podijeliti tu sreću?– Melankolični ste. To ne valja. Sve što vam otimlje dušu vašoj volji

treba uništiti. Gaziti i bježati. To, doduše, izgleda kukavno, ali vjerujte,čovjek može vazda biti tvrd, vazda je kao kamenita gora, samo ujednom jedinom je priroda s nama infamna: u ljubavi nas podmukloizigrava, izruguje nam se. Zaustavi u tren oka svu volju i misao iostavlja nas bespomoćne između neba i zemlje, makar samo na jedantrenutak. Jedna sekunda dovoljna je da te izbriše, pretvori u sretnika ilizločinca. U ratu ćemo zaboravili sve! Dođite, idemo u društvo, naši sudani u Beču izbrojeni! i Široki su prozori otvoreni. Svjež zrak struji porazgaljenim bijelim grudima gospoda što su se okupile oko glasovira islušaju. Car se s tajnikom vraća u dvoranu.– Nikome ni riječi! Neka uživaju još nekoliko trenutaka mira! –

šapne car.– Da, još nekoliko trenutaka i sve je svršeno!– Kakav je to tragičan ton? Valjda se ne bojite ići sa mnom u rat?– Veličanstvo, smatrao bih da nisam suvišan na svijetu kad bih život

W

mogao dati za vas.– Vjerni moj mladiću, za sebe neću ništa, ali za svoje djelo još ću

mnogo šta trebati od vas.Mladić je pošao prema Neri koja je sjedila s Maricom, a iza njih je

stajao Siniša zabavljajući svoju ženu. Davila ga zamoli za trenutak iprišapne mu:– Gospodine generale, pečat je bio ukraden, utisnut na krivotvoren

dokument i opet bačen u ormar, ali u drugu kutiju!– Vidjeli ste?– Prije nekoliko minuta! Sutra recite caru sve!– Smijem li zamoliti da s gospođicom progovorim nekoliko riječi?– Kako ne! Idi, Marice!– Zašto da se udaljim? Gospodin nije moj tajnik!– Razljutit ćeš me ako ne udovoljiš uljudnoj molbi gospo dina

sekretara!Ustala je i odlepršala nekoliko koraka dvoranom. Davila Je stajao u

pozadini i promatrajući njene čudne prkosljive oči stade šaptati:– Gospođice, sjećate li se onoga poslijepodneva kada ste na crkvenoj

altani za vrijeme oproštenja grijeha gorko plakali, kada ste predosjećalineko veliko zlo? Ono popodne dogodila se zaista strahovita nesreća.Propustio sam da dođem kvama i toga sam dana pregazio sam svojživot! Sada mi ostaje samo jedna jedina molba: oprostite mi!Marica je stisnula usne i odvratila podrugljivo:– Zašto se ispričavate? Odavno ne mislim na to. Nisam se ljutila.– Ipak, na maskaradi u Augartenu vi ste me oštro ukorili, i nikada

poslije niste mi dopustili...– Ah, tada sam se ljutila na onoga kojega volim, pa sam na vama

samo iskalila bijes. Meni je čak bilo drago da niste po podne došli, bilibiste nam samo smetali.Blijedeći oborio je Davila pogled i šapnuo:– Gospođice Marice, Bog vam dao sreću! – pokloni se i ode

dvoranom.Marica se vrati k Neri.– Što ti je rekao?– Ispričao se što je bio neuljudan. Briga me!

W

– Ne čini li se tebi da te on voli?– Mene? No ako se tako ponašaju ljudi kada ljube, zahvaljujem na

ljubavi za sve vjekove!– Čudno je problijedio taj mladić! Izlazi s Kalmanom. Lice mu je

kao u mrtvaca.Marica je pogledala za njima, ali su već izašli, dok je na vratima još

uvijek stajao muškarac s kosim očima i kosim obrvama.– Gledajte ga, grofice, taj mali Mefisto stoji tamo baš kao sova na

krovu. Kada sam bila dijete, u Tereziendorfu, doletjela je jednom sovana krov kuće i baš je tako ukočeno stajala.Ljudi su došli da je tjeraju, ali ona se nije maknula. Tada su rekli da

će netko pod tim krovom toga dana umrijeti. I umrla je moja majka! –Ipak me taj crni čovjek sjeća na onu sovu koja je donijela smrt. – To jepraznovjerje!– Ovaj put to nije praznovjerje – upadne Siniša, značajno pogledavši

Neru. – On je uistinu glasnik smrti!Marica se prepane:– Kako? Zašto? Tko će umrijeti?– Mnogo, mnogo ljudi!– Taj mali Mefisto donio je vijest o ratu?

OBRAČUN.

Carev tajnik nakon razgovora s Maricom pošao je za skrbnikom usvoju sobu, upalio svijeću, prišao vratima i zakračunao ih. Tada je staoskrstivši ruke pred Kalmanom i probadao ga očima.– Zašto si me zvao, Davila, sa soareje? – upita doktor.– Da li se sjećate one večeri kada je car pjevao Mozartovu partituru?– Sjećam se. I?– Vi ste me htjeli optužiti i ponuditi šutnju ako odustanem od sumnje

i nikome je ne povjerim.– Ti si se gotovo onesvijestio, a ja sam taj napadaj slabosti objasnio

caru nesretnom ljubavlju.– One večeri imao sam se ubiti i ostaviti caru priznanje, ali sam od

vas ishodio šutnju, jer mi je trebalo da živim dok vas raskrinkam.

W

– Opet?– Priča o sličnosti Marice s carem sasvim se podudara sa Jednom

drugom pričom, opasnijom, o carevoj sličnosti s lakajem. Tu pričuznate.– Ni izdaleka!– Naprotiv, izbliza, a znate i čovjeka kojega ste kupili da tu carevu

sličnost ovjeri. Kada sam vas jednom zatekao s njim u razgovoru nestaoje! Vi, nadalje, znate, tko je javio u Sedmogradsku da je car otputovao ida se nalazi u generalovoj zgradi.Liječnik pode dva koraka prema mladiću i osine ga bijesnim

pogledom.– Opet me sumnjičiš?– Ja vas optužujem! Izdajice!– Povuci tu riječ! – promrsi Kalman plamtećim očima.– Tko je bio u carevoj knjižnici? Tko je dirao pečat?– Ti, tat pod krinkom poštenja!– Ja sam ga vratio prije nego što ste me podlo zaveli. Vratio sam ga

jer me poštenje dovelo k svijesti.– Što se mene tiče pečat?– Ja sam ga stavio mirno u onu pravu kutiju. Čas prije bio sam sa

carem dolje. Pečat careva oca bio je metnut na drugo mjesto. Staklo naormaru je polupano. Pitam vas, kada ste to uradili?– Dobro, razjasnit ćemo sve pred carem!– Danas više ne tražim vašu šutnju! Predat ću caru izdajicu i sebe!U sobi se čulo samo brzo mladićevo disanje.– Vidim, tebe progoni manija da sam carev izdajnik.Glas se Kalmanov ublažio.Davila ne odgovori već otključa ladicu svojega stola, izvadi

zapečaćeno pismo i stavi ga u džep. – Što je to?– Moja ispovijest caru. A ovaj nezapečaćeni papir vaša je ispovijest!– Suspregni mahnitost! Ubit ćeš svoju mater! – blago će Kalman.– Pustite moju mater, ona više nema sina.– Što hoćeš od mene?– Potpišite to!Mladić uperi u svojega skrbnika pištolj. Zjenice mu sijevaju.

W

Pogledom ubija. Nabori su se urezali u čelo, žljebovi se utisnuli u lice.Preobrazio se.Kalman vidi pred sobom čovjeka koji je spreman na sve. Slomljeno

se baci na stolicu i pokrije lice rukama. Trenutak--dva i uskliknedrhtavim glasom:– Sada je konac i kraj! Čas je da priznam sve!Davila se trgne. Ruka mu dršće. Pištolj padne na stol.– Sinko moj – šapne Kalman – nisam izdajnik! Pred tobom je

nesretnik!– Priznajte da...– Da sam prevaren!– Prevaren? Kako? Od koga?– Slušaj, mladiću moj, imam prijatelja od mladosti. Njemu sam

povjerio tvoju ljubav prema Marici i on mi je savjetovao da krivotvorimpriznanje cara Franje Stjepana, kao da ga je tobože diktirao svomedvorskom meštru, i da ga ovjerim pečatom. Pristao sam, ali i tebe samdonekle prevario! Nisam htio krivotvoriti zato da spasim njega, cara,nego sam znao da će Marici dati iz očeve ostavštine lijep imetak. Timesam htio spasiti imanje tvoje majke, jer će nad njim uskoro bitiproglašena dražba! Htio sam steći tvojoj materi imetak. Kada nisi htioono izvesti ti, učinio sam ja. Ušuljao sam se u knjižnicu kada su ječistili, uzeo sam pečat i ostavio ga očito na drugom mjestu. Kada odohk prijatelju da mi dade naš krivo tvoreni dokument s pečatom, nije mubilo ni traga ni glasa.Nestalo ga iz Beča! Možda me izrabio za što drugo, ne znam, ali

kazna je velika. Hlepio sam da ti spasim mater od prosjačenja. To jemoja tragedija. Sada čini sa mnom što znaš.– A tko je javio u Sedmogradsku da car putuje, da je kod generala?

Zašto ste se htjeli vratiti u gostionicu po tabakeru?– Utvare! Plod tvojih sumnji i ništa drugo! Ali, naravno, tako je sve

izgledalo i morao si sumnjati. Što sam kriv, rekao sam. Spreman samumrijeti. Da caru priznam ionako bi tebe i mene odbacio i poslao nas udruštvo Szekelyju. Napisat ću istinsku ispovijed, sam, svojom rukom,potpisati i umrijeti.Mladić je dugo razmišljao, zatim reče:

W

– Kada ste priznali kradu pečata i kanite poći u smrt, vjeru jem vamda vas je neki prijatelj izvarao i da su moje sumnje u Sedmogradskojbile zablude slučaja. Možda je na dvoru neka druga izdajica koja jejavila carev put.– A ima ih mnogo izvan dvora koji paze na svaki njegov korak.

Dijete moje, evo me!Kalman sjedne. Njegova je ruka mirno vodila pero. Pisao je svoju

ispovijest.Svršivši doda još nekoliko riječi pokajanja i molbe da mu car oprosti

i pruži pismo štićeniku:– Evo, uzmi! Ovo će priznanje spasiti cara, ako bi mu tko podmetnuo

kakav dokument!– Neće! Grof Vojkffyzna!– Sto zna?– Da postoji krivotvorevina kojom žele cara maknuti.– Ipak se on družio s tobom i sa mnom.– O našem činu ne zna ništa.– Sutra će znati i to. Dođi da uzmemo otrov.– Vi ćete uistinu sa mnom umrijeti?– Imam li kakav drugi izlaz nakon onoga što sam počinio.– Ne! Želim samo vidjeti da lije to vaša ozbiljna nakana.– Vidjet ćeš!Davila je pratio doktora u njegovu sobu. Tromim kretnjama Kalman

izvadi papir, napiše oporuku, zapečati je i stavi u ladicu.– A sada idemo, mladiću!– Kamo?– Zar da obeščastimo svojom smrću carev dvor?– Razumijem! Nismo vrijedni da umremo ovdje!Kalman stade šaptati:– Svojom smrću ne smijemo ostaviti tragove, da pogani jezici

njegovo ime dovode u vezu s nama!– Pođimo u neki hotel.– Ja sam se dulje od tebe spremao na smrt. Moj plan je da idemo na

obalu Dunava. Sjest ćemo u čamac, uzeti otrov, vezati oko vrata teškeutege i baciti se u rijeku. Nestat će nas, potpuno sigurno, netragom!

W

– Pravo imate: Neka nas nestane netragom! On će nam po slije smrtimožda oprostiti.– Idemo, sinko, dok se oni zabavljaju!Kalman uzme ogrtač. Mladić povuče na čelo klobuk i omota se

tamnom pelerinom.Stigli su u dvorište.Kroz otvorene prozore dopirao je veseo žamor gostiju. Nekoliko

svijetlih ženskih glava pojavi se i opet iščezne s prozora.Davila je pogledao gore okamanjen.– Srce mi plače i nijemi krik ispunjava mi grudi za njom!Kalman odgovori tiho:– Kad bi car slutio da nas nikada više neće vidjeti!– Kad bi ona slutila kakav sam zločin počinio zbog ljubavi prema

njoj, još bi me više mrzila! Molio sam cara u pismu da me pomiluje iprešuti joj sve.Trenutak je još stajao šuteći, zatim usklikne:– Zbogom, mala Marice, velika, preteška boli moja!Zbogom!Potrči dvorištem. Kalman za njim.Vratar ih pusti da izađu. Velika veža zatvorila se za njima.General grof Vojkffy stigao je sa svojom ženom sa dvorske soareje u

hotel "K crnom orlu". Sobarica je odjenula Neru u kućnu haljinu iraščešljala njezinu dugu, bujnu pepeljastu kosu.S ulice dopre do njih tiha melankolična glazba.Sobarica pogleda dolje.– Opet sviraju serenadu. Vaša milosti, gospodin general je sišao

dolje. Razgovara s njima.Nera priđe prozoru i prisluhne.U tmini ispod staroga kestena svirali su glazbenici. Opazi Sinišinu

silhuetu i začuje njegovo pitanje:– Tko ste vi, gospodo glazbenici?Umjesto odgovora povuče ga svirač s violinom podalje od drugih i

reče:– Gospodine generale, ja sam Haydn!– Vi, u ovakvoj uličnoj serenadi?

W

– Mi smo, gospodine, vrlo sretni kada tkogod naruči sere nadu svojojobožavanoj!– Da, da, ali tko je ta obožavana kojoj već tri tjedna svirate?– Gospodine generale, oprostite, u ovom slučaju nisam mi slio u

"onom smislu obožavanoj", ali svakako jest netko tko uzalud sanjari oprekrasnoj vašoj gospodi.– Htio bih se s njim naći okom u oko! Izvolite mi reći tko je taj?– Gospodine generale, to ne znam!– Tada ne biste ovdje svirali!– Vidim da ne poznajete život u Beču. Došao je nepoznat čovjek u

livreji i donio mi teških zlatnika, s narudžbom da svake večeri gospodigeneralici, dok god se nalazi u Beču, sviram serenade. Takvihanonimnih narudžbi imam najviše.– Nije li vam vaš anonimus ni približno rekao tko je naručitelj?– Samo toliko da je neka odlična ličnost sa dvora.– Danas ima tako malo ličnosti na dvoru da ih možeš u pola sekunde

izbrojiti! Cijenim vas i molio bih da se toga okanite.Za nagradu dopustite da vas odštetim.Siniša izvadi novčanik.– Vašoj se želji svakako moram odazvati!General ostavi glazbenike i uđe u hotel.Haydn je pozvao svoje drugove i pošao niz ulicu.– Kad smo tako dobro prošli i zaslužili bez muke mnogo novaca,

treba da to proslavimo! Hajde, momci!Haydn postavi svoja tri glazbenika svakoga pred drugu kuću.

Svakome odredi drugu skladbu. On stade pred vežu četvrte kuće.Svi počnu svirati, svaki nešto drugo.Čudna, nevjerojatna zbrka serenada izmami na prozore probuđene i

napola gole građane:– Lopovi! Gadovi! Kakva je to dernjava?Ali glazbenici nastave.– Otale! Patrola! Patrola!Psovke padaju na glazbenike kao kiša. Svi se prozori otvoriše.

Građani su grdili i tjerali ih, ali oni se ne miču. Svaki svira svoje.Ulicom dotrčaše noćobdije.

W

Glazbenici su se razbježali u tamu.Nakon toga veselog intermezza građani opet usnuše mirnim snom.

NETKO ĆE UMRIJETI.

Šest sati ujutro. U carskim uredima sve je živo. Sekretari ulaze tiho inastoje pospana lica osvježiti hladnom vodom. Tiho se tuže:– Ako to uskoro ne svrši, poludjet ću! – primijeti visok snažan

sekretar. – Već dva tjedna dan i noć se radi takvom brzinom!– Ipak, mi se izmjenjujemo, a car? Tko njega zamjenjuje?– On je kao kamen nad kojim jure stotine godina bez traga, kao da je

od jučer.– Ali mi smo krv i meso. Njegova je pogreška što misli da smo svi

na njegovo brdo tkani, a konačno, za nas postoji na svijetu osim posla inešto drugo.– Evo, samo kroz prozor, kao iz neke tamnice, vidiš da je vani sunce.Svi podigoše glave.– Što je? Car ne običava zvoniti!Drugi sekretar požuri prema vratima careva kabineta i uđe:– Veličanstvo zapovijeda?– Gdje je Davila?– Nije bio u sekretarijatu.– Uvijek je točan. Pogledajte u njegov stan, možda je obolio.– Odmah, veličanstvo!Sekretar izađe. Pojavi se Rosenberg.– Ne biste li se malo odmorili, veličanstvo? Čitavu noć ste vijećali.– Poslije današnjeg vijećanja nema više odmora! Turskoj je

naviješten rat!Vrhovni dvorski meštar gledao je svoga cara nijemo.– Tako je kako sam rekao!Jedan komornik najavi:– Veličanstvo, general Vojkffymoli u vrlo važnoj stvari.Časak je šutio, zatim će zlovoljno:– Hm, što ima tako važno za priopćiti? Neka dođe!Rosenberg i komornik povukoše se iz sobe.

W

Siniša je smjerno pozdravio cara.– Ako je zaista važno, generale, molim vas budite kratki!– Veličanstvo, govorit ću bez ikakvog uvoda. Bilo je to u

Sedmogradskoj prigodom vašega dolaska. Tamošnji izaslanik nekihplemića pozvao me na tajni sastanak i uvlačio me u spletku protiv vas.Poslužio sam se lukavstvom i pristao sam.Siniša zastade.– Govorite jasnije, generale! Otvoreno, bezobzirno!Ponukan prikaže Siniša caru spletku koju su spremali s dokumentima

o nezakonitosti njegova porijekla.Car ga nije prekidao i vrlo je ozbiljno slušao. Kad je Siniša završio,

car upita mirno:– Zašto mi to govorite tek danas?– Ponajprije zato što mi je plemić utekao na drugi svijet pa nisam od

njega ništa mogao saznati, zatim, tako sam ugovorio s tajnikomDavilom.– S Davilom? On je to znao?– Veličanstvo, uputio sam ga u to jer mi je trebao njegov savjet.

Međutim, saznao sam da on nešto zna o pečatu.– O pečatu? Što?– Da netko kani ukrasti pečat iz vaše knjižnice. Dogovorili smo se da

šutimo dok god ne konstatiramo je li pečat tko dirao. Kada ste jučer bilis njim u knjižnici, uvjerio se u to.Dakle, pečat je bio ukraden! Netko je očito krivotvorio spis!– Zato je Davila bio tako prestrašen kada sam opazio da je pečat

netko premjestio.– Jest, to ga je zaprepastilo.– A što bi bilo da mi je prije toga netko predložio kakav krivi

dokument?– Davila je pomno pazio na svakoga, i bio bi to odmah re kao

veličanstvu. On će sve to posvjedočiti.– Ne sumnjam, generale, samo se informiram da mi sve bude jasno.

Još nešto: vi ste lukavošću izmamili nešto čime ste stekli povjerenjeonoga plemića u Sedmogradskoj. Što je to bilo?– Moram li na to odgovoriti, veličanstvo?

W

– Potrebno je!– Netko nepoznat uvjerio je plemića da ću jedva dočeka ti prigodu da

se bunim protiv vašega veličanstva zbog ličnog razloga iz prošlosti.Gledali su se oko u oko. Car upita:– Zašto mi to niste rekli one večeri?– Davila je tvrdio da ćete poći u susret protivnicima, sami i goloruki.– On me poznaje. Bio bih to doista učinio, da vidim podla ce. Mene

neka vuku po blatu koliko hoće, ali mrtve, to neću dopustiti! – i udarinogom u pod.Nakon duge šutnje okrene se car opet prema Siniši:– Taj barun se utekao smrti. Drugoga branitelja ne trebam.Vi ste radili pošteno.– Mogu li otići, veličanstvo?– Ne, pričekajte svakako dok dođe Davila.Uđe sekretar Giinther.– Veličanstvo, Davile nema! Sluga kaže da nije spavao kod kuće.– Tako? Zovite Kalmana!Sekretar izađe. Car je hodao po sobi kao po kavezu.– Čudno je to! Nikada nije izostao s posla, a noćas moj tajnik nije

spavao kod kuće!U Sinišinoj duši rađao se nejasan nemir. Dolazili su i odlazili

referenti sa spisima i nalozima. Vratio se i Giinther.– Veličanstvo, doktora Kalmana nema u dvoru. Vratar kaže daje za

vrijeme jučerašnje soareje izašao s tajnikom i nije se vratio.– Što je to? Valja čekati! – reče sekretaru, pode k stolu i sta de

otvarati pisma. – Idemo dalje!Siniša se pokloni da se oprosti.– Generale, ostanite dok dođe Davila ili Kalman! Možda ih je neki

neobičan slučaj negdje zadržao.Careve su ruke brzo razdirale omote. Čitao je pismo za pismom

svrstavao ih i rješavao. Otvore se vrata. Na pragu sobe stajao jegospodin, blijed, krvavih i mokrih očiju, vrlo svečanog izražaja lica.Car usklikne:– Kalmane, što je to? Davila nije spavao kod kuće, niti je došao na

posao?

W

– Veličanstvo... moram...– Vi ste uzrujani? Zašto Davila ne dolazi?– On više neće doći!Siniša se lecne. Car ispusti pisma na stol i pode prema liječniku.– Nisam vas nikada vidio u takvom stanju! Sto se dogodilo?– Veličanstvo, sinoć me Davila silom odvukao sa soareje u svoju

sobu. Izgledao je smušeno. Mučio sam se da saznam uzrok. On padnena krevet i reče: "Ne mogu to više podnosi ti: Ljubim je! Ne moguživjeti bez nje!" Nije mi htio reći tko je ona, samo je naglašavao da ćese ubiti.– Ah, to neće učiniti! – upadne car.– Veličanstvo, jednom, kada je bio ovdje papa, ja sam se s njime

hrvao u sobi. Porušili smo pokućstvo, dok sam mu oduzimao pištolj.Zatekao sam ga s pištoljem na sljepoočici. Zato sam se jučer pobojao.Htio sam psihološki djelovati na njega.Poveo sam ga sa sobom u noćno zabavište u Gartnerovu ulicu,

uvjeren da će momentano uzbuđenje proći. Slušali smo glazbu i gledalikomedijaše. Tada on izađe, ali se dugo ne vrati. Stadoh ga tražiti.Nestao je. Neki čovjek reče mi u lokalu da je mladi gospodin iz mojegdruštva otišao cestom prema Dunavu. Teška me slutnja mučila. Juriosam čitavu noć cesta ma oko rijeke. U zoru, putem uz obalu...– Dalje, dalje!– Našao sam šešir, njegov zeleni šešir, i zatim lisnicu. Ležala je u

travi. Iz nje su ispala neka pisma, ali nema traga kakvih oproštajnihredaka. Na obali Dunava neki čovjek reče mi da je noću čamac što jebio vezan uz obalu otplovio daleko na rijeku. On ga dovuče natrag, alisu nestali utezi kojima je čamac bio opterećen.– Vi zaključujete da... – car nije dovršio.Kalman proslijedi.– Spopala me slutnja da je on sjeo u taj čamac i bacio se u poznati vir

na sredini rijeke. Tražio sam ga obalom kao mah nit. Ja sam mu drugiotac. Povjerila mi gaje majka. U njemu ona usredotočuje svrhu svogaživota. Strahota je to! Vratih se u dvor. Pojurih u naše sobe i u svomeormariću opazih da je nestala boca s otrovom. To me potpunozaprepasti, jer večer prije toga ispitivao me mladić da li otrov može

W

čovjeka ubi ti. Nisam tada slutio što namjerava. Sada me progoni misaoda je na obali uzeo otrov i bacio se u rijeku. Ubila ga nesretna ljubav!Carevo se čelo navoralo, oči su se ovlažile.– O, jadan mladić! Zbog ljubavi? Je li to moguće?– Sjećate se, veličanstvo, one večeri kada ste svirali Mozartovu

partituru, tada se gotovo onesvijestio.– Da. Rekao mi je jasno da mnogo trpi, ali da bi tako...Car je šutio. Zatim je upitao:– Tko je ta žena? Možda je njoj štogod pisao?– Ne znam, veličanstvo – odvrati Kalman – i ne slutim. Nije mi odao

ime.Siniša je slušao sakrivajući zaprepaštenje koje gaje zahvatilo dok je

slušao Kalmana. Sjećao se Davilinih riječi o nekom drugom krivcu kojicara ljubi, ali je zaveden, koji će Siniši poslati priznanje i ubiti se.Obuzima ga slutnja da je taj drugi sam Davila. Ipak šuti.Car ponovo upita:– S kojom je damom tajnik jučer razgovarao? Ako je pobjegao sa

soareje tamo je bila i ona.To pitanje Sinišu probudi iz sumnji.– Veličanstvo, jučer je na soareji Davila zamolio gospođicu Maricu

za kratak razgovor. Moja je žena primijetila njegovu bljedoću i korila jegospođicu zbog njega.– Tako? Neka Keglević odmah ode po gospođicu!– Veličanstvo, ona je danas gost moje žene i sada je kod nas u hotelu.

Sjećam se da je gospođici moja žena nešto govorila o tajniku.– Generale, biste li groficu u moje ime zamolili da s gospođicom

dođe u dvor? Sam bih pošao k vama, ali nije zgodno takve stvarirješavati u hotelu.– Za pola sata bit ću s damama ovdje! – reče general i od mah se

uputi iz dvora.Car je ostao s Kalmanom.Liječnik pokrije lice rukama i okrene se k prozoru.– Nesretni mladić, što nam je to učinio! – reče car duboko tronut.– Sto će reći njegova majka? Što da joj kažem? – progovori Kalman

drhtavim glasom.

W

– Razumijem, doktore, vaša je odgovornost velika.Car je šetao po sobi.– Izgubio sam možda najvjerniju dušu! Toliko se zanijeti za ženu!– Veličanstvo, vi niste nikada ljubili, vi to ne možete razumjeti.– Da, ja to ne mogu razumjeti – odgovori – okrenuvši leđa doktoru i

zagledavši se u pisaći stol.– Posao zove! Idemo dalje! U "kontroloru" me čekaju.Kada dođe general s damama uvedite ih u modri salon. Doći ću

onamo.– Molim, veličanstvo, neka se ne govori o Davili, da ne bi tko pisao

njegovoj majci. Moram je pripraviti na to.– Samo se po sebi razumije! Osim Rosenberga i Keglevića ne smije

nitko ništa saznati. Reci ćemo da je bolestan i da je otišao na liječenje.Sirota majka!U tamnomodrom carevu salonu čekalo je društvance. Doktor

Kalman zabavljao je groficu Neru, diskretno promatrajući njenuproljetnu haljinu od svijetlosivog kašmira s vrpcama od crnoga baršunai šeširić sa bijelim perjem na pepeljastoj glavi.Marica je razgovarala s Rosenbergom i generalom. Igrala se bijelim

čipkama svoje dražesne haljinice i neprestano je ravnala koketni šeširićkoji nije htio spokojno stajati na njenim smeđim uvojcima.Ude car i pozdravi Neru.– Vi ćete mi oprostiti što vas nisam mogao dočekati!Trebalo je primiti sto pedeset posjetilaca. Molim da mi ne za mjerite

što sam vas zamolio za ovu posjetu. Želim nešto pitati svoju štićenicu izamoliti od vas, grofice, razjašnjenje.Maričine plave oči provire ispod bijelih čipaka šešira široko i

radoznalo.– Gospodin Davila jučer je na soareji s gospođicom nešto

razgovarao.– Da, veličanstvo – odvrati Nera.Car upita Maricu:– Sto si s njim razgovarala?Djevojka prkosno namršti usne:– Nešto je trabunjao, nešto se ispričavao.

W

– Hoću da znam što si s njim razgovarala!– Ah, on me pred vama ocrnio? To je ružno!– Nimalo podesan trenutak za takve primjedbe!Carev glas zvučio je tako strogo da se ona odmah ispravila:– Rekao mi je neka oprostim što se jednom nije odazvao mome

pozivu.– I ništa drugo?– Ništa drugo!– Smiješ li mi pogledati u oči?– Da, još mi je spomenuo da je onoga popodneva "pregazio svoj

vlastiti život".– Što si mu odgovorila?– Da... da mi nije stalo, dapače, da mi je drago što nije došao, jer bi

smetao meni i onome kojega volim.– To si mu rekla? Zatim?– Ništa, on mi je odgovorio: "Bog vam dao sreću!" i otklipsao je s

dugim nosom.– Da, da, otklipsao je zauvijek!Djevojka razgorači oči.– Da, da, otklipsao je, razumiješ? Mrtav je!Djevojka sune uvis. Ispruži ruke prema caru. Lice joj problijedi.– Ne, ne, ne! – vikne ona zahvaćena užasom kao da je ne tko vuče na

stratište, dok su je drugi začuđeno gledali.Njene ruke uhvate carev prsluk tražeći uporište u omaglici koja je

baci na njegove grudi.On je prihvati i posadi na divan. Glava joj se spusti na naslon. Oči su

zabuljene u cara. Blijede usne se otvaraju.– Nije! Nije mrtav! Zovite ga! Hoću da ga vidim! Zovite ga!– Neće čuti, mrtav je!U njenom ukočenom pogledu odrazile su se prestravljene misli.– Što je? – upita car spočitavajućim oštrim glasom. – Zašto si se

zaprepastila? Što je tebi stalo do njega?– Meni, menije stalo.Čeljusti joj stadoše drhtati. Duge trepavice pale su po suznim očima.– Ja ga volim, ja ga volim!

W

Svi priskoče i zagledaju se zapanjeno u djevojku.– Ti ga voliš? Kako bi tako bezdušno postupala s njim da ga voliš?– Ljutila sam se što on mene nije volio!Svi su se pogledali.– Nisi mi to htjela priznati kada sam te jučer pitao.– Biste li vi priznali da ljubite, kad vam se ljubav ne uzvraća?Odgovor pade medu njih kao opeka sa stropa.Nera gleda u djevojku, car u pod. Sinišin se pogled prikradao caru.

Rosenberg je nepomičan. Kalman stoji u pozadini okrenut k prozoru.– Ne bavim se takvim tričarijama – reče car. – Hoćeš li mi priznati u

četiri oka što je bilo među vama?– Hoću, hoću! – odvrati Marica gušeći se u očajnom jecanju.Ostali su izašli u susjednu sobu. Car ostade s njom.– Sada mi reci: vas ste dvoje bili dobri prijatelji? Što se zbilo?Jecajući Marica je pričala caru kao kažnjeno dijete materi:– Uvijek smo razgovarali lijepo, veselo, o vama, o svemu.Uvijek mi je svirao na violini. Pričao mi je o vama. Obožavali smo

vas, veselili smo se i činilo mi se da se volimo. Ali odjednom one večeriu vašoj kući u Augartenu nije se veselio mome dolasku. Smeo se.Gledao je u neka vrata kao da mu smetam. Nije mu bilo pravo što samdošla. Tada začujem ženski glas. Vidjela sam onu ženu u vašoj sobi.Znala sam, čuva nju! Bijes me spopao.– Bila si ljubomorna na njega?– Na vas zbog grofice, na njega zbog sebe. Činilo se da ona žena

samo hini ludilo, zato što sam ja tamo, a Davila je čuva za vas. Bjesnilasam. Te večeri on se promijenio. Izbjegavao me. Ja sam i njega i vasuhodila u Prateru kada ste se vozikali. Ona žena bila vam je uvijek zapetama. Zato sam se upoznala s Khevenhillerom da me prati kad vasuhodim. Tada ste se iz kavane obojica odvezli s onom ženom. Vidjelasam da nema vjerne, vječne ljubavi u vama i ne može je biti u njemu.On je vjetrogonja, on je posrednik u vašoj nevjeri prema grofici i...– Ostavi nju, govori o njemu!– On ne mari za mene. Ne može, kad ga vi tako učite.Uvjerila sam se da ne bi bio došao da me prati na doček pape, nego

ste ga vi poslali. Bilo mi je sve jasno. Zaboravio me kao i vi groficu.

W

– Ne spominji nju, odgovori mi na pitanje. Kada je papa dijeliooproštenje grijeha ti si plakala. Zašto?– Zato što sam bila nesretna. Osjetila sam da me nitko ne voli. On

dolazi, eto, na vašu zapovijed. Vidjela sam da nikoga nemam. Dok samse nadala da vi vjerno volite samo groficu bila sam uvjerena da će i onisto tako vječno i vjerno voljeti samo mene.– Zvala si ga da te posjeti? Molio te za oproštenje? Zašto si ga zvala

i zašto nije došao?– Kad me nosio niz stepenice čula sam kako mu srce lupa.Tako mi je bilo kao da me privinuo k sebi. Zaboravila sam sve i

zaželjela sam da dođe. Obećao je a nije došao. Zašto, ne znam. Čitavopopodne plakala sam i zaklela se da ga više neću pogledati!– On ti nije nikada govorio o svojoj ljubavi?– Ne riječima, ali onako, izdaleka... meni se činilo kada hvali vas da

je to upućeno meni. Ali one nesretne večeri u Augartenu, kada je tamobila ona žena, kao da je sve presječeno.– Možda se nije nadao i zato te izbjegavao. Da si mu pru žila nade...–– Striče, ja sam mu rekla!– Što si mu rekla?– Na požaru kad vas je spasio ispod goruće grede zaboravila sam da

se ljutim na njega i rekla sam mu: "Davila, ja vas volim, jako vasvolim!"– A on?– Samo me gledao. Pobjegla sam, ali sam čekala sutra dan i

prekosutra da će mi pisati ili nešto reći. Ništa! Ni riječi!Izbjegavao me još više nego...– Govoriš li čistu istinu?– Čistu! Potpunu! Marica vam ne može lagati! – i ona upre u nj

djetinjski očajan pogled.– Jučer mi se najednom ispričao. To sam jedva dočekala da mu se

osvetim, pa mu rekoh: "Volim nekoga i na maskeradi sam na vamaiskalila svoj bijes zbog njega!" Striče dragi, recite gdje je? Umrijet ćuako je mrtav!– Po svoj prilici se otrovao i bacio u Dunav.

W

– On se ubio? On? Zašto?– Zbog tebe!Ona skoči:– Ne, nije istina! Nije! On je znao da ga volim!Car se zamisli. Pobrza i pozove u salon druge. Kada su ušli reče im:– Gospođica uporno tvrdi da se Davila nije imao razloga ubiti zbog

nje. Ona mu je sama rekla da ga voli.– Nešto je drugo, drugo! – vikne Marica.Siniša protrne. Njegova sumnja ponovo oživi. Car pogleda Kalmana.– Kažete da ste mu na dan oproštenja grijeha popodne otimali iz ruke

pištolj, doktore?– Da, tako je bilo, veličanstvo.Djevojka krikne:– To popodne molila sam ga da dođe, baš to popodne, i nije došao.Šutnja.Car upita Kalmana:– Što vam je to popodne govorio, doktore? Možda biste se sjetili?– Da ne može živjeti, ne može podnijeti... Buncao je da nije vrijedan

"njega" i "nje"... Mislio sam da ljubi ženu svoga pri jatelja...– Doktore, vi uistinu drugo ništa ne znate?– Tako mi časti i vjernosti!– Prema tome, zagonetka ostaje. Ah, čekajte! Gospodine Rosenberg,

zovnite Knechta!Kada je meštar izašao, car povuče Sinišu k prozoru.– Vi ste mi rekli da je moj sekretar u Sedmogradskoj, čuvši za

krivotvoreni dokument i pečat, na nekoga sumnjao. Što je rekao kadaste stigli ovamo.– Da nije ništa pronašao. Ne može baciti sumnju na bilo koga, niti je

mogao kontrolirati je li pečat u knjižnici. Jučer na soareji dođe k meni inenadano mi javi da ste vi, veličanstvo, primijetili razbijeno staklo i daste pečat našli u drugoj kutiji.– Bio je uzrujan?– Vrlo! Sjećam se da su mu ruke drhtale.Siniša nije mogao mrtvoga mladića osumnjičiti i zataji caru sve

ostalo. Šutio je i zbog Maričina očaja. Nera ju je uzalud nastojala

W

umiriti.Konačno ude Rosenberg sa carevim povjerenikom Knechtom.Bez uvoda upita car:– Vi ste mi, Knecht, priopćili za vrijeme papina boravka da je moj

sekretar Davila blijed i raščupan trčao hodnikom, da je ušao u svojuradnu sobu pokraj mojega kabineta i zaključao se.– Da, veličanstvo, tako je bilo.– Što vam se činilo?– Daje uzrujan. Poslije je došao gospodin Kalman, ali nije mogao

uči.– To se dogodilo prije scene, kada sam mu oteo pištolj.– Sasvim se slaže – odvrati car. – Knechte, dalje se niste bri nuli za

Davilu?– Nisam. Pola sata kasnije vidio sam ga kako izlazi iz malo ga

hodnika ispred tajne knjižnice.– U knjižnici nije bio?– To ne znam. Vidio sam da dolazi iz hodnika ispred knjižnice.

Možda je izašao iz nje, ali to nisam vidio. Ako je bio u tom hodnikuočito nije mogao drugo nego da ulazi i izlazi iz knjižnice.– To je logično – zamišljeno će car, otpusti Knechta i okrene se

Kalmanu:– Je li vam, doktore, rekao da je toga dana bio u knjižnici?Recite mi istinu!– Veličanstvo me poznaje dugi niz godina. Prisižem na svoju čast da

ne znam ništa više nego što sam rekao. Mladić je bio prema meni uposljednje doba nepovjerljiv, uvučen u sebe, zbog čega smo se irječkali. Jedva sam iz njega izvukao onih nekoliko riječi o nesretnojljubavi.– Ne, nije bila nesretna, bilo je nešto drugo! – poviče Ma rica. – Ja

sam mu rekla da ga volim, na požaru, znao je! Da je mene volio, rekaobi mi! Morao bi mi reći!– Gospođica nabacuje ideju koja nije nemoguća – iznenađeno će

Kalman. – Duboko sam uvjeren da je uistinu neko ga ljubio, moždaupravo gospođicu. Možda gaje nešto drugo sprečavalo da joj to prizna?– Što drugo? – zapita Nera.

W

– To je tajna koju je jadnik ponio sa sobom – odgovori Kalman.Car šapne Siniši:– On je nešto znao ili je nešto manipulirao s tim pečatom.To je očito.– Veličanstvo, uvjeren sam da vam je do dna duše odan, ali možda je

nehotice što pogriješio. Jer da vam je bio odan to svjedoči...– I Szekelyje bio odan. Jednom rukom bio je spreman ubiti onoga

tko bi dirnuo mene, drugom je krao državnu instituciju. A opet, Davilaje patio, to je bilo očito. Možda zbog kajanja?– Možda – odvrati general. – Tko zna što se dogodilo.Kalman pogleda cara suznim očima.– Veličanstvo, ako sumnjate da gaje natjerao u smrt kakav grijeh,

disponirajte sa mnom.– Umirite se. Čovjek posumnja i opet se trgne. Bilo bi odviše strašno

da uistinu nema poštenja.Marica potrči u sredinu sobe i pogleda cara.U njenim modrim iskrenim očima ležala je duboka vjera:– Nikada vas nitko nije tako odano i vjerno ljubio kao on i ja! Nitko!

Nitko! Drhtao je za vas, krišom vas je pratio, to znam ja, znaju to i..Zaprepašteno se prekine, zagleda se nekamo daleko kao da je

ugledala sablast i vikne:– U Dunav, kažete? U Dunav?– Doktor je našao njegov šešir i lisnicu.Očajno zalomi rukama i zaviče glasom u kojemu se osjećala jeza:– Ubili su ga! Ubili! Ubili!Svi su se zagledali u njeno ukočeno lice i osjetili kao da je u tišinu

salona ušla njegova nevidljiva smrtna sjena, uhvatila ih ledenom rukomza prsa, pritisnula o zid i bacila pred njih optužbu.Carev liječnik pokroči bliže. U njemu je olovni mir. Samo glas mu je

zapanjen:– Gospođice, vi znate nešto više od nas?– Govori, Marice, govori! – nukao ju je car.– Ljubio vas je više od svih. Otkad sam mu pripovijedala o uroti u

"Sevinu gnijezdu" nosio je uza se bodež i pištolj da vas obrani ako bivas tko dirnuo. On vas je spasio od smrti pod gorućom gredom. To su

W

vidjeli svi. Da nema njega ne bi ni vas bilo. To znaju oni.– Tko? – upita Siniša.– Urotnici!– Posvuda su posijani, posvuda! Oni su ga ubili da mogu lakše do

vas! Oni su ga ubili, ubili su ga!Lice joj prekrije smrtno bljedilo. Zatetura i polumrtva padne na

Nerine ruke.Priskočili su drugi, podigli je i polegli.– Doktore, pomoć! – reče Nera.Liječnik izda naloge.Za pola sata stajala su kraj djevojke tri careva liječnika. Bulaznila je

držeći čvrsto Nerinu ruku. Kada se načas probudila i prepoznalagroficu, suze su joj curile licem. Šaptala je:– Ne ostavite me! Umrijet ću ako odete! Samo vas hoću!Ubili su ga! Ja znam!– Ali tko?– Carevi neprijatelji! Ne ostavljajte me!Kada su liječnici poslije pregleda otišli k caru i u kabinetu ga

izvijestili o bolesti njegove štićenice, naglasili su da bi morala uz njuostati grofica Vojkffy.Kada su otišli, car ode opet u svoje odaje.U salonu nade Neru i Sinišu.– Nada mnom lebdi taj događaj kao teška magla – reče car.– Volio sam mladog sekretara, a doživio sam toliko razočaranja kod

prijatelja.– Ne vjerujem da bi se taj mladić ogriješio, osim nehotice!– reče Nera.– Nema nikakvih vijesti? – zapita Siniša.– Ne. Poslao sam Knechta u potragu u noćno zabavište i na Dunav.

Nešto nije u redu. Davila je imao nešto na duši što je tajio i prikrionesretnom ljubavlju. Marica mu je tako otvoreno rekla svoje osjećaje dabi mogao reagirati kada i ne bi bio zaljubljen. On je imao nešto na duši.Da to nije bila kakva nesvjesna pogreška najbolji je dokaz što se nijepovjerio skrbniku.– On je očajan – primijeti Siniša, a car razjasni:

W

– Prijatelj je Daviline majke. Nju će vijest o smrti ubiti.– Pravo ste rekli, veličanstvo, čovjek se u tome događaju osjeća kao

da luta po gustoj magli i ne usuđuje se krenuti ni na jednu stranu, jernema nade da će naći izlaz.– Da, grofice, to me smućuje. Da bar nije Marica stradala!– Sada mi je njeno napadno neprijateljstvo prema sekreta ru

razumljivo. Mislila sam da ljubi nekoga drugog...– Koga, grofice?– Veličanstvo, vas!Car se zapanji.– Što vas je navelo na takvu misao?– Njena ljubomora prema nekoj ljepotici.Na te riječi car obori pogled.– Ah, znam! Ona me voli kao oca i ljubomorna je na svako ga kao

dijete na majku. Kad bi što prije ozdravila!– Veličanstvo je obaviješteno da ona želi uza se imati mene? – upita

Nera.– Nemam prava da vas molim.– Ostajem dok ne mine pogibelj. Moj muž ima još osam dana

dopusta.– Možda posljednje dane što ćemo ih proboraviti zajedno!Za koji dan odlaze prve čete na bojište.Te careve riječi pale su kao olovna točka svemu što bi još htjeli reći.

Nitko nije pokušao bilo što reći. Kao da sve troje obilaze zastrašenemisli. Iz susjedne sobe čuo se glas:– Grofica, gdje je grofica?– Zove me! – reče Nera.Car ustade i na oproštaju dobaci:– Ja stanujem u Augartenu. Maricu ne možemo prenijeti kući. Nitko

vam neće smetati u dvoru. Odredite sve što nalazite shodnim, kao da steu svojoj kući. Neizmjerno žalim što sam prinuđen da primim vašupožrtvovnost.Poslije nekoliko međusobnih udvornosti ostavi car supruge na samu.Pošli su u carevu spavaću sobu, gdje je ležala Marica u velikom

krevetu.

W

Nera se obrati Kalmanu:– Doktore, strunjača pokrivena jelenskom kožom nije ležaj za

bolesnicu!– Car nikada ne spava drukčije. Izvolite odrediti da se krevet uredi

po vašemu.Razgovor probudi djevojku. Oči upire u Kalmana i s izrazom strave

govori: – Neću vas! Idite!– Dušo, to je doktor! – umirivala ju je Nera.– Neću ga! Neću! – i klone opet u nesvjesticu.– Podsjećam je na Davilu! – šapne liječnik.– Bolje će biti da izađete iz sobe. Neka dolazi drugi liječnik, zar ne?

Vi biste to sami odredili?– Bezodvlačno! Moja blizina podsjeća je na njega. Čudno vata

djevojka! Tko bi ikada slutio da ona voli mojega nesretnog štićenika!Oh, da sam to slutio, danas bi on bio živ i sretan. Grofice, ostavljam jevama. Vaša prisutnost jamstvo je da će brzo ozdraviti.Liječnik se povuče.Zamalo se djevojka opet probudi i uhvati Nerinu ruku:– Grofice, ne ostavite me onom čovjeku!– Dijete, to je carev liječnik Kalman!– Ne trpim ga!Izrekla je to s tolikom strašću da su se Siniša i Nera pogledali.

Marica sklopi oči kao da je mrtva.– Sve je to tako jezovito neprijatno! – šapne Nera mužu.– I ja osjećam tako, Nero, i ja. Sova je uistinu sjela na krov njene

kuće! Davilu je u smrt nagnao grijeh.– Šuti, šuti! Jadni mladić, okajao gaje!

OPROŠTAJ.

Pet dana ležala je djevojka u teškoj groznici, bulaznila je neprestanoo ubojicama koji na Dunavu vuku lešinu mladog sekretara.Zatim se pridigla.Osmi dan već je u bijeloj haljinici sjedila kraj prozora. Nera ju je

nastojala zabaviti.

W

– Hoćeš, dušo, da štogod čitamo?– Hoću, hoću, grofice! U onom ormariću ima car knjige.Citat ćemo samo da ne mislim ni na šta.– Ne bismo smjeli dirati careve knjige – upozorava grofica.– On se neće ljutiti kada vi uzmete knjige; vi i ja – popra vi se.Nera joj učini po želji. Otvori ormarić. Iz njega ispadne kutija i

rastvori se. Po podu se prospe lanac sa zlatnim medaljonom. Nerapodigne kutiju i nakit.– Taj medaljon poslala sam tebi, Marice! Kako je dospio u carev

ormar?– Ah, kada sam htjela pobjeći poslala sam mu to za spomen.– Moju sliku u medaljonu?– Nisam tada mislila na to da je vaša slika u medaljonu.Nera je šutjela. Htjede medaljon smjestiti u kutiju, ali na dnu opazi

pismo pisano Maričinom rukom. U pregibu se nastavljala izreka: "...i viste sa mnom čekali dok budem velika gospođica, a njen muž general...da će ona doći u Beč i ostati uvijek s nama, pa da budemo sretni... Ivaše oči neće više biti pune suza..."Na tome mjestu pismo je bilo složeno, a ona ga nije htjela izvlačiti iz

kutije.– Zašto ste zamišljeni, grofice? – reče Marica.– Ni zbog čega, spremam medaljon.Stavi ga na pismo, okrene pokrov i kutija se sama zatvori

mehanizmom.Nera stavi sve natrag u ormar.– Nismo smjele dirati njegove knjige!– On ih čita kad ide spavati.– Svejedno, kad bi znao, mogao bi misliti da smo kopale po

njegovim stvarima. Razumiješ, to ne smije znati ni on ni itko drugi.– Čujem njegov glas! U salonu je. Oh, rado bih ga vidjela!Dolazi k nama! Kad sam bila teško bolesna stajao je s vama kraj

moga kreveta. Bio je žalostan. Sada imamo ja i on jednake boli, obojevolimo nesretno.Preplašena ušuti.Zamalo dođe Siniša i pozove Neru u salon. Car joj poljubi ruku.

W

– Hvala na njezi, ozdravila je!– Ali srce nije!– Srcu pomaže samo vlastita njega i snaga! Htio sam vam priopćiti

što ona ne smije znati. Moj čovjek je teškom mukom pronašao ovo:Davila i Kalman izašli su one noći ravno u noć ni lokal, kao što jeliječnik sam pričao. Zatim je izašao iz lokala sam Davila. Kasnije jevidio redar na istom putu dvojicu, jednoga u ogrtaču, drugoga upelerini. Za njima su žurila još dvojica u crnim ogrtačima. To je biloopravdano za sumnju ubojstva, pa i to da je noćobdija čuo noću naDunavu muški povik. Možda to nije bio Davila, a možda i jest. Ne znase.– Što kaže doktor Kalman na sve to?– Sve se to slaže s onim što nam je rekao. On je izašao mnogo

kasnije iz lokala. Svakako je doktoru nestao otrov, a to opet svjedoči nasamoubojstvo. To je vjerojatnije, gotovo sigurnije. On je mrtav, uzrok inačin smrti još su uvijek zagonetka i neću je dospjeti riješiti. Dužnostme zove na ratište.– Sirota Marica! U svakom slučaju, nikad više neće vidjeti svoj

ideal! – primijeti Nera. – Bolno je to!Car prekine tu temu.– Gospodine generale, i vama imam nešto priopćiti. Ovdje je moja

oporuka. Želim da budete upućeni u onaj dio koji se odnosi na Maricu.On pročita iz oporuke izreku:

"...Štićenici Mariji, koju sam iskupio i odgojio i dužan sam se brinutiza nju, ima moj nasljednik plaćati godimice 1000 forinti, bilo da ostanena dvoru ili da se uda."

– Toliko za vaše ravnanje, grofice. Osim toga sam na njezi no imepoložio u banku veću svotu i molim da uložnicu primi te u pohranu. Uslučaju da padnem na bojištu vi ćete preuzeti pažnju. A sada bih htiorazgovarati s njom.Nera ode u sobu i dovede Maricu.U bijeloj haljinici, blijeda i žalosna, bila je kao odsjev one vesele,

prpošne i prkosne djevojke. General i Nera ostave ih na samu. Marica

W

zagrli svoga štićenika i zaplače:– Striče, kako me boli! Ja sam nesretna, ja ne mogu...– Moraš, moraš! Sve se zaboravlja!– Zaboravlja? Jeste li sada rekli pravu istinu?– Pokopa se, a to je kao zaborav!– Ne, nije! Na grobu se plače, plače...– Dijete moje, život je vrlo okrutan. Samo ga lijepe brige –

poljepšavaju. Vidiš, sada ću na bojište. Tamo me čekaju velike i teškedužnosti, i zato zahvaljujem životu za ovaj dar. A što ćeš ti?– Ja sam već odlučila. Idem u samostan, tamo gdje njeguju

bolesnike. Liječit ću vaše ranjenike. Ako mi to ne dozvolite, plakat ćudan i noć.– Marice, ako Davila nije vrijedan tvoje žalosti?Prenula se i ustala:– Kada biste vi posumnjali u njega, više mi ne bi bilo do života!– Ti si čvrsto uvjerena da se nije ogriješio o vjernost prema meni?– Vjerujem u to kao u sebe!– Želim da je tako! Oporavi se pa ćemo vidjeti kamo ćeš.– U samostan, koludricama. Drugo neću. Nemojte misliti da nisam

ozbiljna. I ja hoću da imam dužnosti kao i vi.– Dijete moje, to me dira iskreno i duboko! Preselit ću te k barunici.

Doktor Kalman dolazit će svaki dan.– Ne, neću! Ne trpim ga!– Što ti je učinio taj jadni stari gospodin?– Ništa. Nikad ga nisam trpjela. Ne znam zašto, ali ne trpim ga od

onoga dana kada sam ga upoznala.– Čini se da odviše ljudi uživa tvoju nemilost, ali sada si još slaba.

Kada budeš jaka, prosuđivat ćeš mirno.– Ali nikad neću odustati od toga da budem koludrica koja njeguje

vaše ranjenike.– A ti traži svoj mir u pozivu koji si odabrala!Car je nježno poljubi u čelo i vrati se poslu.Bilo je rano jutro. Car je stajao u kabinetu opremljen za put. Kraj

njega stoji Lasi. U pozadini Rosenberg. Car mu izdaje naloge:– Rosenberg, kad već hoćete, uzimam vas sa sobom, ali Keglević

W

ima ostati na dvoru da bude od pomoći gospođici i grofici Vojkffy. Samnom polazi šest sekretara i doktor Kalman.Ostali dvorski liječnici odlaze s vojskom. Još jedno, Lasi, gro fa

Vojkffyja stavite u zalede.– Upravo me molio da ga pošaljem na bojno polje.Car pogleda prijatelja, stavi mu ruku na rame i šapne:– Šaljite ga u zalede! To zahtijeva moj moral! A sada, Lasi, idemo.

Oporuku sam predao državnoj kancelariji na čuvanje.Čekam pobjedu, ali ona se može platiti glavom, a kad bi na stala

pogibelj da me Turčin zarobi, ubio bih se sam.Car se vozio gradom i opraštao se sa znancima, kneginja-ma i

kancelarom Kaunitzom. Naposljetku se odveze u Herrengasse k svojojštićenici.Kod nje je našao Neru.Djevojka je bila bodrija. Malo se zarumenila, ali tiha tuga ležala je u

ljupkom lišcu, od čega je bila još ljupkija.Nera je, naprotiv, bila neobično blijeda. Car nije ni sjeo.– Imam samo toliko vremena da vam kažem zbogom!Marica nije mogla govoriti. Stezalo ju je u grlu. Osjećala je da se oko

nje počinje rušiti lijep san vedre, vesele mladosti, malih boli i velikihradosti, a u daljini se ukazuje tmina, puna nejasnih strahota.Bacila mu se na grudi.On je nježno zagrli. Nera je šuteći oborila glavu.Maričine ruke držale su cara čvrsto i dugo.– Uvijek ću biti s vama, i njegovat ću ih sve! – reče čudno ozbiljnim,

turobnim glasom, sa suzama u očima.– Vjerujem u tvoju snagu, hrabro moje dijete! Vjerujem u tebe i bit

ću ponosan kada budem vidio da si mirna.Tada se okrene k Neri, pokloni se oborenog pogleda i reče:– Ne znam što me čeka, dopustite mi da vas zamolim za oproštenje

ako sam vam što zgriješio, svjesno ili nesvjesno!– Vi meni ne možete zgriješiti – odvrati ona, pruži mu ruku i doda:– Veličanstvo, do viđenja poslije pobjede!Njegov pogled utone u njezine baršunaste, ovlažene oči. Činilo se da

je to suza. Možda je zato predugo, preduboko gledao, ponovo se

W

poklonio i utisnuo na ruku kratak, sustezljiv cjelov.– Hvala! Zbogom!Izašao je.One su gledale za njim kada je ulazio u kočiju. Nije se obazirao.Ulicama je prolazila neviđena vojska. Sto četrdeset tisuća

opremljenih momaka stupalo je između gustoga špalira građana. Načelu povorke stupao je car s Lasijem. Ljudi su mu klicali, bacali sucvijeće i mahali vičući:– Bog te pratio! Sretno se vratio!Vojska je prošla.Ljudi su zamuknuli.Kao da su se tek tada sjetili da to nije bio paradni mimohod, već put

k smrti.U ljudskim dušama ostala je mukla tišina i tajna zebnja.

NA ZEMUNSKOJ RAVNICI.

Beskrajna noćna pustinja. Po njoj se pomiču dva stvora, odmjereno,jedan spram drugoga. Sastaju se, šute, okreću, nastavljaju svoj nečujanhod po tmini i opet se vraćaju. Bodeži strše uvis. Ujedared su sezaustavili kao na zapovijed.– Čuješ li topot konja?– Čujem, tamo od kapelice svetoga Antuna.– Mrak je kao u grobištu.– Možda kakav oficir inspicira bojište?– Sada je tiho. Da bar nije tamno!– Uskoro će izaći mjesec.– Da bar on pomogne!Nad njima se po obzorju valjaju oblaci poput crnoga valovlja. Opet

je tiho. Vojnici čekaju.Oblaci su se raskinuli. Mlaz mjesečeva svjetla pade na osedlanog

konja pred kapelicom.Dvije vojničke silhuete napeto gledaju.– Bit će kakav kurir. Navratio je valjda u kapelicu da se po moli.– Evo ga, izlazi!

W

– Gle, bradat čovjek u dugoj halji.– Skače u sedlo.– Kreće natrag.– Stoj! – viču dva glasa gotovo u isti mah.Konjanik potjera konja. Dva hica prasnuše za njim.Oblaci opet uhvatiše mjesečevo lice.Ponovo je sve u tmini.Straže pred bojištem užurbale se.– Što je? Zašto ste pucali?– Netko je bio u kapelici i pobjegao je lijevo u šumu.– Za njim!Čuje se odjek konjskih kopita.– Misliš da je uhoda?– Pošten nije kada na poziv bježi!Momci se opet razdvoje i nastave hod po tami. Samo katkada prevari

mjesec načas oblake, ispliva na čistinu, da bude opet potopljen.Bojište spava. Sve se smirilo u gluhoj noći. Za sat vremena konjanici

se vraćaju.– Stoj!Oni stanu, izmijene nekoliko tihih riječi sa stražom i pojure niz

poljanu.Zaustave se pred dugom prizemnom zidanicom. Vojnici s bodežima

stoje pred tamnim prozorima. Izmijene lozinku. Jedan jahač ude u kuću.U velikoj sobi s niskim svodom na tramovima sjedi oficir u

pukovničkoj odori. Na drvenom neolaštenom stolu gori svjetlo. Ulazimladi poručnik.– Gospodine pukovniče, nepoznat jahač bio je u crkvici.Izašao je ali se nije odazvao straži.– Čuo sam pucnjavu. Gdje je sada?– Nestao je u šumi. Uzalud smo ga hvatali. Crkvicu smo pretražili,

ali nigdje ništa. Baš je mjesec izašao ispod oblaka, straža je vidjelatamnu halju i širok klobuk, kao da je fratar.– Lijepo! Da je pred nama, rekao bih da je turska uhoda, ali iza leda

našega bojišta? Uzmite deset momaka, presijecite put poprijeko i tražitega u šumi dok ga ne nađete. Pretražite čitavu okolicu.

W

Još poručnik nije izašao kada se začuo dolazak novih jahača.U sobu ulazi oficir u kapetanskoj odori.– Kapetan Kessler! – usklikne pukovnik. – Vi iz Beča?– Ravno! Daleko je taj vaš Zemun. Evo, nosim caru državnu poštu.

Čuli smo sa strane Save pucnjavu i požurili smo.– Da, netko se nije odazvao pozivu straže. Sjednite!– Zar nije ovdje?– Nije.– U Futoku su mi rekli da je ovdje.– Nikad ne znaš gdje je i kada će doći. Obilazi bojište uzduž i

poprijeko. A što radi Beč?– Malo planduje, malo se zabavlja, malo prigovara što s bojišta nema

vijesti o pobjedama.– Sjednite! Niste gladni?– Više sam željan saznati što je novo na bojištu.– Kao što vidite, mi ovdje u Zemunu mirujemo. Turci prijeko u

Beogradu slatko spavaju.– Kako to?– Ne znam! Car je u najbržem tempu (vi znate kako on ne smiljeno

brzo putuje) došao na ratište i rekao: "Požurit ćemo, neka naši narodibožićuju u miru." Međutim, čekamo... čekamo!– Što čekate?– Ne znam. Komandant Lasi je nešto spremao, kada su donijeli glas

da je Liechtenstein jurišao kod Dubice i bio bačen natrag, a pri tom jeizgubio pet stotina ljudi. Donijeli su caru vijest i kao da su ga maljemudarili po glavi. "Pet stotina ugaslih života!" uskliknuo je. Vi znatekako je car razgovorljiv.Toga dana, međutim, nije govorio ni s kim. Zatvorio se u ovu sobu.

Nije ni jeo. Samo je buljio preda se. Iz Beograda su Turci provalili na"savski šiljak", ali smo ih protjerali. Poneki mali okršaj, i to je sve!Prolaze tjedni a da nismo još ništa uradili.– Dakle, ratujete u defanzivi?– Zapovjednik Lasi smjestio je vojsku na takvoj osnovi. On je velik

organizator i hrabar vojnik. Dakako, takvo manevriranje umara vojnikestare škole i one koji očekuju što brže uspjehe.

W

– Osobito Bečane koji šeću po Prateru i uživaju pohane piliće! Štozapravo kanite?– Car očekuje pomoć od Crne Gore. Tamo je poslao kapetana

Vukasovića, odličnog i lukavog hrvatskog ratnika sa četiristo Hrvata dadignu Crnogorce protiv Turaka. Pošto se skadarski paša nešto svađao sasultanom očito se nadaju da će paša okrenuti protiv sultana, a to binama osiguralo zauzeće Beograda.– Ali veliki vezir Jusuf-paša već dolazi iz Sofije. To sam čuo u

Glavnom stanu.–– Dapače, već je povukao i svoju bojnu liniju: lijevo krilo prema

Nišu a desnim na Vidim, zato bi danas juriš na Beograd biobezuspješan. Prije mjesec dana bila je situacija za taj pothvat mnogobolja.– A što radi naša saveznica Rusija? Kako ona napreduje protiv

Turčina?– Na to će vam najbolje odgovoriti princ Ligne. Njega je car poslao

na rusko bojište kao svoga pouzdanika. Pisao nam je pismo. Kakvopismo! Ono će vam prikazati situaciju na boji štu naše saveznice.Čitajte što piše:

"Veličanstvo!

Stigao sam na rusko ratište knezu Potemkinu. Predao sam mu vašratni plan i pitao ga za njegov. Čekao sam punih 14 dana dok mi jedonio svoj plan. Bila je to vjerno prepisana vaša ratna osnova!Veličanstvo, mi bismo s ruske fronte marširali kad bismo imali

vojnika, mi bismo prešli rijeke kad bismo imali mostove, opsjedalibismo da imamo tanadi i bombi. Knez Potemkin upravo je na te stvarizaboravio. Sada je sve naručio poštom. Ruska carica pitala me pismomje li turski paša već otišao iz Beograda. Odgovorio sam joj: "Paša jeprevelik kavalir da bi se udaljio bez vaše dozvole!" Veličanstvo, nakondugog čekanja spočitnuo sam Potemkinu da ništa ne radi. Već četvrtsata nakon toga stigla su njegova četiri kurira s vijestima da jeizvojevao veliku bitku i da je pet tisuća Turaka palo kod Kinburna.

W

Rekao sam mu da se oduševljavam s kolikom sam se pokrio slavom.Tada sam ozbiljno zaprijetio da ću mu prirediti veliku sramotu. Rekoh:"Moj car poslat će u Rusiju šest tisuća Hrvata. Oni će smjesta zauzetiOčakov." Hrvati i ovdje uživaju izvanredan ugled. Potemkina je to takoprestrašilo da je odmah otišao u šator i dozvao stručnjake da grademost preko rijeke Bug. Oni su došli da grade, a kada je Potemkin počeos njima o tome raspravljati, rekoše da su gradili mostove samo naplatnu. Oni su, naime, slikari!Potemkin se strahovito smijao i rekao im: "No ništa, ništa! Ničevo!

Idite u vaš šator. Poslat ću vam onamo jelo." U tome stadiju je danasruska ratna linija, veličanstvo!

Vaš Ligne."

– Sve je kao zakleto! To je stanje opasno!– I očajno! Vrlo očajno, tim očajnije što se od cara očekivala u ratu

hitnja kao i u reformama.– Tko zna, možda ima posebnih osnova koje mi ne možemo

dokučiti, pa samo žalimo za izgubljenim vremenom.– Možda je car htio pričuvati vojsku za dolazak velikog vezira Jusuf-

paše. On vodi velike čete.– I to je moguće. Lako je nama kritizirati. Tko zna kakve teškoće

biju cara.– Zli jezici u Beču šire glasine da je sva vojska pobijena i zato s

ratišta ne dolaze vijesti.– Ljubičaste mantije i velikaške mondure siju tamo laži koje su isto

tako opasne kao i turčinov kolac.– Kažu i to da je vojska caru otkazala poslušnost.– Nikada nisu podanici ljubili ikog kao naši vojnici svoga cara.

Uopće ga i ne zovu "car", nego "naš otac", a to on jest, možda i odviše.– U Beču šire pamflete da cara nijedan vojnik ne pogleda i ne

pozdravlja.– Lopovi! Lupeži! Gledajte, pogledajte, molim, ovu carevu

zapovijed! Morate u Beču paralizirati te lopovske laži. Eto, tu je carskazapovijed. Čujte:

W

– "Na bojnom polju, gdje svaki vojnik mora počivati, ukidam svevojničke počasti pretpostavljenima, dakle i caru.Nikakvog salutiranja! Tko jede neka nastavi jesti, tko sjedi neka

ostane sjediti, tko leži neka ostane ležati!"– Razbojnici su ovu plemenitu zapovijed infamno iskrivili!– Jeste! Car se brine za vojnike kao za svoju djecu. Svakoga tjedna

dva put sva vojska dobiva iz careve privatne blagajne dobar ručak.Osam stotina liječnika na bojištu uzdržava on sam, ne bi li ih što jačeobavezao da budu požrtvovni. A kako on živi? Kako stanuje? Gledajte:ovaj stol od dasaka njegov je radni kabinet, ova slamnjača njegovjespavaći salon. A garderoba? Eto, visi na klinu pokrivena plahtom, jerneće da traži po Zemunu ormar. Svaki dan sjedi s vojnicima kao kaplar.Kad bi ljubav i odanost vojnika prema caru mogla sama o sebi pomoćida pobijede, već bismo bili svu Srbiju, Bosnu i Hrvatsku očistili odTuraka. U ovo doba trebalo bi onemogućiti pamflete. Da je meni samojedan dan vlasti, ukinuo bih slobodu štampe i zatvorio bih sve tiskare.Izvana dopre topot konja.– Netko dolazi! Da nisu iz Crne Gore?Zamalo mlad poručnik široko otvori vrata. U sobu čvrsto stade

muškarac u odori konjaničkog momka.Lice opaljeno vjetrom i suncem pokazuje vojnika koji malokad ima

krov nad glavom. Samo modre oči, smeđi zavinuti uvojak kraj uha ihitar hod odaje cara.– Iza njega je pratnja: zapovjednik Lasi sa dva pobočnika,

Rosenberg, mali Mefisto (ministar Thuguth), liječnik Kalman 1sekretar.Pukovnik i kapetan pozdrave cara. On se zaustavi pred kapetanom

Kesslerom:– Donosite poštu? Dajte je ovamo! Kako je u Beču?– Veličanstvo, neprijatelji šire svakojake laži! Trebalo bi im

demolirati tiskare!– Ali jezike ne možeš demolirati! Lasi, na laži treba da odgovorimo

istinom. Šaljite izvještaje s bojišta. A sada dajte poštu!– Veličanstvo – umiješa se Kalman – treba da otpočinete, bili ste na

konju dan i noć!

W

– Ne podnosim komande civilista! – nasmiješi se car. Između dana inoći na bojištu nema razlike! Iz Crne Gore nema još vijesti? – okrene sepukovniku.– Još uvijek ništa.Na vratima netko pokuca. Ude mlad oficir.– Jeste li ga uhvatili? – upita pukovnik.– Nigdje mu nema traga!– Kome? – upita car.– Veličanstvo – reče pukovnik – straža je pucala na nekog konjanika

koji je izišao iz kapelice i na poziv da stane odjurio je u šumu.– Gdje je to bilo? – upita car.– Čini se da je to moja kapelica – upadne carev liječnik barun

Kalman – u kojoj sam jednom noćio, na rubu dečanske šume. Još meveličanstvo ukorilo što spavam u crkvi.– Da, tamo – odgovori pukovnik. – Poslao sam da ga traže, ali

uzalud!. Vojnici tvrde da je upravo u taj čas izišao mjesec pa su vidjeličovjeka u crnoj halji sa širokim klobukom, kao daje fratar.Razdirući omot jednog spisa reče Josip:– Pred nama Turci, za nama fratri! Čestito smo opsjednuti!U kapelici bi trebalo stražariti, a ne spavati!Neki poručnik ude i opazivši cara zastade. Pukovnik ga ohrabri:– Što je, mladiću? Govorite!– Ponovo sam pretražio kapelicu. Sve sam isprevrtao i pod nogama

svetoga Antuna našao sam bočicu s nekom tekućinom.Svi pogledi sukobili su se na maloj crnoj staklenki u oficirovoj ruci.

Samo se car nasmije:– Ratno vijeće zabrinuto je nad jednom bočicom!Mali Mefisto kosih očiju promrmlja:– U takvoj bočici može se potopiti više ljudi nego u Savi!– Thuguth se ne javlja nikada bezrazložno! – primijeti car.– Pomozite, doktore, odgonetnuti što je to.Kalman je podigao bočicu prema svijeći i omirisao je. Njegovim

spokojnim licem preleti upitni izražaj. Pukovnik upita:– Kakvog je okusa?– Miris me nimalo ne potiče da je okusim! Mora se istražiti!

W

– Predajte, poručnice, bočicu našem ljekarniku, neka oprezno iskušašto je to – naloži pukovnik. Kalman nabora čelo pogledavši cara:– Fratar u kapelici u kojoj sveci sakrivaju sumnjive bočice...– Ako je uistinu sumnjiva stvar, tada su sveci s nama, jer smo

staklenku našli, ali sada molim gospodu da se upute u koji drugi"salon". Treba da obavim posao. Očito vam sprema ju i kakvu okrepu.Gospoda su otišla. Sekretar Giinther i Rosenberg ostali su sa carem

koji je otvarao pisma, čitao, diktirao i opet čitao.Nakon dvosatnog rada otpusti sekretara i pokaže Rosenbergu

nekoliko pisama.– Ima i privatne pošte. Sa dvora dolaze vijesti. Čujte što mi piše Da

Ponte, kako turobno slika život kod kuće:

"Veličanstvo, tužno je na dvoru, pusto i žalosno! Ugasnuo je vedrismješak dvora. Gospođica Marica dopustila je da joj odrežu čarobnesvilene uvojke. Njeno milo lišće okružuje bijelo opatičko velo. U crkvi,uz groficu Vojkffy, gledao sam taj neobjašnjeni i tako tužni prizor.Gospođica je prošla kraj našega klecala blijeda i šutljiva poputmelankolične mjesečeve zrake. Za njom se zatvoriše vrata sakristije...Menije kao da je ušla u grob. Tišina je oko nas, bolna, nakvašena

suzama. Vedrije smješak dvora ugasnuo, sire!"

– Siromah mladić, ljubi je i ne sluti zašto se to dogodilo! O grofici nejavlja ništa? – upita Rosenberg.Na kraju pismo kaže:"Grofica je poslije Maričina odlaska u samostan nestala. Rekla mi je

da će se posvetiti njezi ranjenika. Bila je vrlo blijeda i tužna."– Ona jedina nema razloga da bude žalosna – primijeti Rosenberg. –

Mužu joj ne prijeti opasnost.Car na to ne odgovori, već uzme drugo pismo:– Rosenberg, čujte Maricu, kakvo je nježno dijete! Ona kaže:

"Srce je moje žaloban cvijetnjak u kojemu cvate jedna jedina ruža:žalost a po njoj pada rosa iz mojih očiju. Veličanstvo, samo me vimožete utješiti, ako mi javite da u vašem srcu nema sumnje prema

W

nesretnom Davili i ako dopustite da s elizabetkinjama dođem na bojišteda njegujem vaše vojnike..."

– Rosenberg, javite Marici da joj ne dopuštam da dolazi na bojnopolje. Neka ostane u zaleđu, daleko od bojišta.Malo kasnije zagleda se car u pisaći pribor:– Vjerujte, Rosenberg, kad god sjedi pokraj mene sekretar Giinther

uvijek vidim Davilino lice. Možda je Maričina vjera pravi glas srca, amožda je samo odraz njezine čistoće. Tko bi to znao. Da nisam saznaood generala Vojkffyja onu stvar s carevim pečatom, moja bi vjera bilaisto tako velika kao i njena.– Tko zna što se događalo u duši toga mladića. S pečatom je svakako

bio u vezi. Držim da se sam ubio!– Žalim duboko što je Marica cilj života potražila u samo stanskoj

pustoši.Ujedared ustade car i pode oštro po sobi.– Ari, to je svršeno! Druge stvari ulaze u moj život, mnogo novih,

teških tereta! Kaunitz mi piše da se nadao mojem jurišu i na bojnompolju!Rosenberg je šutio. Car nastavi značajno: – I vi, zar ne? I ja, dragi

moj Rosenberg! I ja! Zamišljen ugasi svjetlo na stolu, ode k prozoru,otvori ga i pogleda u noć.U daljini vide se tamni obrisi beogradskih utvrda.– Gledajte, Rosenberg, privilegiji su kao ovaj grad koji su

nepravedno zaposjeli Turci. Ali kada jurišam na bedeme privilegija okoruševina klija nov život milijuna. Kada budem jurišao na ove bedemeživoti će gasnuti. Poslije poraza u Dubici osjećam da mi na prsima ležipet stotina mrtvaca. Tište me.– Ali ratovati i štedjeti živote, to nije moguće, veličanstvo!– Znam! Pa ipak, treba čuvati čovjeka! Čovjeka! Čekam samo zato

da prikupim što više pomoći. Čekam Crnu Goru, čekam provalusaveznice Rusije, čekam ustanak skadarskoga paše, čekam srpskedobrovoljce, da zajednički očuvamo što više ljudskih života.Naslonjen na prozor majurske sobice zagledao se car u tamne obrise

beogradskih kuća, iza kojih su bijelile prve predzorne sjene.

W

"PANDURENSTREICH".

Jutarnje svjetlo razotkrilo je ravnicu osutu šatorima.Iz majura izlazi car u haljetku običnoga vojnika i u sivom šeširu.

Ruke je gurnuo u džep i polako obilazi šatore. Ništa se u njima ne miče.Ponegdje viri obuća vojnika. Nekoliko momaka čvrsto spava izvanšatora. Car pogledom obuhvati granice zemunskog bojišta.Iz puste ravnice diže se sunce. U daljini ljeska se Sava.Cestom zabijeliše oblačići prašine i dolaze sve bliže.Iz zgrade izađe Kalman. Opazivši cara priđe mu i reče:– Veličanstvo, zašto tako rano?Pokazujući vojnike, car opomene doktora:– Tiše! Ne budite ih! Možda snivaju o kući, a kada se pro bude

ugledat će topove! Zašto ste vi tako uranili? Moje zdravlje ne trebanadzora, vidite kako sam jak i čil. Možda ste htje li k svetom Antunu,da molite za oproštenje što ste spavali u crkvi?– Istina, htio sam tamo. Zanima me kako je tamo dospjela ona

bočica.– Nemate ozbiljnog posla? Premjestit ću vas iza fronte u bolnicu.– Radije molim ozbiljan rad uz vaše veličanstvo.– Brinite se da vojnici dobiju što bolju vodu. Svaki dan pregledajte

jelo i kruh, da ne dobivaju što pokvareno. Ovo je grozničavo tlo. Buditena oprezu i učinit ćete mi veću uslugu nego da dijelite opomenezdravom čovjeku.Četa vojnika brzo se približavala.– Eto, dolaze! To su moji hrabri Hrvati koje sam slao u Crnu Goru.

Cestom jaši do četiri stotine snažnih ljudi.Car ostavi Kalmana i pode prema njima.S konja skoči visok i čvrst čovjek. Iz širokih ramena izbija snaga.

Tamne oči gledaju bistro i lukavo. Jake brčine spuštaju se po crnojbradi. Kosa i kapetanska odora pokrivena je prašinom. S užitkompromatra car hrvatskoga kapetana pa upita dubokim i zvonkim glasom:– Gospodine Vukasoviću, prispjeli ste ne obavivši ništa?Još dublji glas odvrati:

W

– Veličanstvo, samo mojoj lukavosti mora ova kapa zahvaliti što jošpokriva moju glavu.– Uvjeren sam da vaša kapa može biti ponosna na stalak!Dakle, što se dogodilo u Crnoj Gori?– Veličanstvo, stigao sam sa svojim Hrvatima u Crnu Goru.Nijednome nije ni vlas pala s glave. Kada ja s mojim ljudima u

manastir, začudim se. Vladika Petrović prima me kao stranca, da nekažem kao neprijatelja! E, progutao sam ja to; pro gutao bih dapomognem osloboditi našu zemlju od Turčina, i tane! Razložih vladikikako bi trebalo da Crna Gora, koja stenje pod Turčinom, digne ustanak,tim lakše što se skadarski paša sam buni protiv svojega gospodarasultana. Tako bi Crna Gora i moja četa pomogla vašem veličanstvu dajuriša na Beograd.– A što je rekao vladika?– Mudro je slušao i još mudrije šutio. Dao nam je počasnu stražu, a

ta počast je bila zarobljeništvo! Nije me pustio ni koraka iz kuće daokupim pučanstvo oko sebe i da ga zovem na –Turčina. Ali sam vidio da on sam nešto pregovara sa skadarskim

pašom.– Tako? Ovlastio sam vas da vi s njime pregovarate i da mu predate

našu ponudu.– Poslao sam tri časnika da pregovaraju s pašom.– Nije ih primio?– Primio ih je, čak ih nije više htio poslati natrag! Odsjekao im je

glave i nataknuo ih na skadarske zidine!Careve se usne trgnu i zagleda se snažnom kapetanu u mrko lice.– Jesu li časnici imali obitelji?Kapetan pogleda zabezeknuto.– Obitelji? Nisam za to pitao. U ratu se pita za pobjede i poraze, a ne

za obitelji.Na trenutak obori car oči, kao da riječi snažnog ratnika po njemu

posiplju nevidljivu ironiju. Zastidi se i brzo upita:– A Crnogorci?– Čuvali su nas opkoljene u manastiru, dok je skadarski paša

pregovarao s vladikom i tražio da mu izruči i mene i moju četu. Zaželio

W

je paša prekrasan vijenac od četiri stotine hrvatskih glava, da njimaovjenča skadarske zidine. Vladika ode da se dogovara sa Crnogorcimašto bi učinili, da li bi nas predali ili ne. Šezdeset naoružanih ljudi ostavida nas čuvaju.Provalismo iz manastira i sve ih povezasmo. Jedan uperi u mene

pištolj, ali prije negoli ga je dospio opaliti, skresah ga.Tjerali smo vezane ljude pred sobom da nam pokažu put niz planine.

Tako smo ostavili Crnu Goru, da svoje glave donesemo ovamo,veličanstvo. Kad već negdje mora da vise, neka odu bar za osvajanjeBeograda.– Osvajanje Beograda, to je velika riječ! Dakle, vladika Petrović

igrao je dvoličnu ulogu?– Zovu ga svecem. Ne znam s kojim je svecem u rodu, ali znam da

odande pomoći nema. Mi smo ovdje i molimo veličanstvo da namzapovijeda i to što prije.– Hvala vam! Vi ste izvršili svoju dužnost!– Smijem li, veličanstvo, upitati je li istina da smo u Dubici pretrpjeli

poraz?– Na žalost!– Slutio sam da nas čekaju crne vijesti, čim sam ugledao fratra.

Jednaka je nesreća sresti fratra kao i babu.– Kakvoga fratra?– Kada smo u zoru putujući ovamo izašli iz Bresnice, na išli smo na

nekoga fratra s dugom bradom kako juri na konju prema selu.– Opet fratar! Zar su se svi fratri sklonili u Hrvatsku?– Veličanstvo, hrvatski je narod dobroga srca pa fratri dobro žive.– Dobro srce ponekad je čovjeku i narodu jedini neprijatelj!Idite, odmarajte se!– Samo molim da to ne bi trajalo dugo. Previše odmaranja ubija

ratnika! Dugo čekanje velik je gubitak!Te prostodušno izrečene riječi ozbiljno osupnuše cara. Gledao je

dugo u brkato lice što je odavalo potpun mir i sređenost.– Čekanje je gubitak? Možda ste u pravu. Do viđenja!Čvrstim koracima kapetan ode k četi, dok je car stao šetati gore-dolje

kao da ga netko goni.

W

Poručnik Palresti priđe:– Veličanstvo, dobrovoljci su prispjeli.– Ah, to je dobro! Evo me! Zovite Lasija i gospodu.Bojište se probudilo. Vojnici su stajali u opremi.Lasi, Rosenberg, ministar Thuguth i pukovnik Pernett pođoše za

carem.Zaklonjeni hambarima stoji pet stotina momaka.Visoki su i snažni. Kratki brčići i duge brčine. Lica su vedra, držanje

ponosito, samosvjesno.Kapetan, mlad smeđokos muškarac, zapovijeda odavanje počasti.Svi su uprli oči u komandanta Lasija.– Zar ne vidite, tamo je car! – opomene ih kapetan.Ipak oni dalje gledaju Lasija, a jedan će momak drsko:– Ako si kapetan, nećeš praviti od nas budale!Kapetan priđe caru:– Veličanstvo, ne vjeruju da ste vi vladar.– Imaju pravo! Ja sam ovdje vojnik.Tada priđe bliže i potapša prve momke po ramenu.– Bog s vama, junaci! – pozdravi car hrvatskim jezikom srpske

dobrovoljce.Njihove oči kliznule su po njegovoj prostoj odori i od vjetra i sunca

opaljenom licu. Opkoliše ga dižući kape u vis. U svim je licima sjaozanos.Car priđe feldmaršalu Lasiju smiješeći se.– Veličanstvo, prepokorno javljam, to su dobrovoljci iz Srbije.

Vidite, sa zanosom su došli da ginu za oslobođenje svoje domovine.Dao sam im kao vođu kapetana Mihaljevića.On zna njih i njihov jezik i uvjeren sam da je svakome pojedinome

simpatičan.Pozdravi još jednom vojnike, uhvati Lasija ispod ruke i povede ga u

svoj ratni kabinet.Nekoliko trenutaka obojica su šutjela.– Lasi, odlučio sam da počnemo juriš na Šabac. Vukasović će poći sa

Hrvatima. Srpski dobrovoljci pridružit će se našoj posadi pred gradom.– Veličanstvo kani jurišati?

W

– Možemo li dulje čekati? Osjećam na svim stranama ne mirneizvjesnosti.– Veličanstvo mi je dosada uvijek govorilo: "Štedite ljude!" Ja sam

štedio i ostajem u defanzivi. Juriš na Šabac ne držim sretnom idejom.To bi bio hrvatsko-srpski "Pandurenstreich".– Ja ću ga s njima izvesti!– Možda biste to odgodili?– Nikako!Pozove pukovnika Pernetta i naloži mu:– Pukovniče, Vukasović je sreo nekoga fratra kod Bresnice.Šaljite konjanike za njim i neka ga uhvate. To je sigurno uhoda.

ZAGONETNI FRATAR.

Šuma je tamna i mračna. Visoka debla strše iz tmine poput stupovamračnoga hrama. Oblaci ih prikrivaju kao crni strop.Sablasno sušne lišće kroz daleke dubine, zatim opet utihne. Malo

svjetlo je planulo. Uz mali drveni stol sjedi tamna silhueta. Pokraj njestoji visok oficir. U ruci mu snop spisa.– Veličanstvo – pita on – moram li još noćas otputovati?– Da! Kaunitz treba da što prije dobije moje odredbe.Riješivši posljednji spis preda ih sve oficiru koji nijemo po zdravi

vladara i izgubi se u tamnoj šumi.Mala lojanica titra na noćnom zraku.Tada svijeća ugasne. Car se uvuče pod šator, skine haljetak i legne

na ležaj suhoga lišća.Kroz otvor zagleda se u vrške stabala nad sobom. Ispod oblaka

provirila je sitna zvijezda. Dugo je gledao i onda sklopi oči. No nešto gauskoro prene. U šumi kao da se nešto miče. Granje krčka.Car podigne glavu i pogleda iz šatora. Čuje se trka, zatim glasovi.Časak šutnja, pa opet glasovi. Car skoči s ležaja. Izađe iz šatora i

pođe smjerom odakle je čuo buku. Naiđe na stražu.U tami razabire samo vojničke odore kako vode nekoga čovjeka i

razjašnjavaju:– Uhvatili smo ga kada je izlazio iz šupljega hrasta. Htio je pobjeći.

W

– Ovamo, k meni u šator! – odredi car. Zapalite fenjer!Pukovnik Pernett, kojega je probudila buka, ude u šator, uzme fenjer

i osvijetli čovjeka što su ga držali vojnici.– Fratar! – usklikne pukovnik.Iz fratarske kapuce viri blijedo mlado lice uokruženo crnom bradom.

Nijemo gledanje. Car se sagne bliže k licu, zaviri mu u oči i mahnerukom pukovniku i vojnicima da izađu.Oklijevajući ostave cara na samu s uhapšenikom.– Hm, to je prekrasno! Skinite bradu i mantiju!Nijemo zaprepaštenje preleti bradatim mladim licem. Ženska haljina

izviri ispod halje.– Madame, ovo nije moja kuća u Augartenu, ovo je bojište! Ovdje

nemam volje da se zabavljam s vašim glumačkim darom.Bijele ruke pokriše lice. Kapuca na glavi strši uvis.– Što radite ovdje u toj sumnjivoj toaleti? Koga tražite na bojištu?Njene se ruke sklope i uzdignu.– Tražim svoga Boga! Neću da mu smetam, neću da ga sli jedim, a

ipak moram poći njegovim tragom, kao što pseto ide tragom svogagospodara. Ubijte me, ne mogu drukčije! Vuče me za vama sila kojoj neznam imena.– Madame, vaša je igra odviše glupa. Da jedanput zauvijek svršimo,

tko vas je poslao za mnom?– Tko me poslao? Bože, što vi mislite? Ako sumnjate, ubit ću se!– Dosta je toga! Mogao bih vas smatrati uhodom i prema tome

postupati, ali niti se bojim žena niti sam barbarin da diram u vas. Sutrau zoru dat ću vas otpremiti u Beč. I upamti te, ako se još jednompojavite na bojištu, prestaje uvidavnost i postupat će se s vama kao sasumnjivom osobom.Car pozove pukovnika koji je vani čekao i izda nalog da u fratra

preodjevenu ženu dade otpremiti u Beč.– Veličanstvo, ova je žena uhoda! Dopustite da je pretražimo.– Nemamo ovdje žene da to obavi, a mi smo odviše kavaliri da to

sami izvršimo.– Veličanstvo, barun Kalman je liječnik, on je može pregledati.– Dobro, neka bude na vašu! Poslaše po liječnika.

W

Kalman dođe posve sam. Zaprepašten pogleda cara, pa ženu ufratarskoj mantiji.– Opet naša "luda" iz Augartena! – ironički će car. – Po gledajte da li

ima uza se što sumnjivo. Mi ćemo pričekati vani.Car s pukovnikom izađe iz šatora. Nisu dugo čekali. Za nekoliko

trenutaka dođe Kalman i pokaže gospodi pismo.– To je neka vrst oporuke – tumačio je liječnik. – Piše da je došla

zato što traži smrt od neprijateljskog taneta. Postala je robom ljubavi.Uistinu potpuno histerična žena, veličanstvo!– Nisam toga mnijenja! – upadne pukovnik. – Sve je to izli ka. Ova

vrši neku crnu misiju. To je fratar što su ga vidjeli u kapelici svetogaAntuna, gdje se našla bočica. Vi znate, dok tore, što je ustanovljenoanalizom.– Što? – upita car.– Da je to neki tajanstveni otrov koji ne poznaje nitko od ljekarnika –

odvrati Kalman. – Ako mislite, gospodine pukovniče, da je ova ženadonijela tu bočicu, znat ćete što vam je s njom uraditi.– Zatvorit ću je!– Ali, pukovniče, tko će dokazati da je baš ona donijela bočicu?

Konačno, u koju svrhu? Da otruje našu posadu? U čije ime? To sutlapnje! Kako da je otruje? Na koji način? Kažu da otrov ne poznanitko. Tko jamči da jest otrov? Je li ga tko okusio?– Nema hrabrosti baš nitko! Nismo se usudili pokušati ni sa

životinjom. Šteta je konja ili kakvo drugo blašče.– Ostavite to, gospodo! Takvim sitnicama ne možemo se baviti uoči

sutrašnjega pothvata. Neka otprate ovu ženu do Beča i s time je svršeno.Kad su je izveli stajala je oborenih očiju i spuštene glave kao

pokajnica.– Madame – reče car – ja vas prijateljski upozoravam da se više ne

pokazujete na bojnom polju, jer neću imati vlasti da vam darujem životi slobodu. To je moja posljednja!

JURIŠ NA ŠABAC.

Blijede sjene šuljaju se šumom.

W

Čete stoje mirno, ukočeno kao stabla. Uspravljena nepomičnostnjihovih tijela i njihovih glava odaje neko pritajeno vrebanje,očekivanje događaja u kojem je u ovaj čas usredotočena svaka njihovamisao i svaki kucaj srca. Samo tijelo stoji tu, svijest njihova je tamo naopkopima, negdje ispred šume, što ih vide samo u slutnjama.Diže se ruka. Tihi znak, tiha kretnja. Pod nogama šušti lišće i

gdjegdje zvekne oružje.Bodeži su se nagnuli. Kao da su ljudi postali manji. Čete se razvlače

u dvije duge zmije što puzeći nečujno nose ubojiti otrov. Izvlače se izšume. Prva jutarnja zraka zadrhtala je na bodežima.Turci se iznenađuju. Brane se iza utvrda od napadaja Hrvata i

dobrovoljaca Srba.Dva su se lava sudarila. Jedan mora da proždere drugoga. U dimu

baruta, u grmljavini topova, u zveketu mačeva, u vici i buci pucnjaveuspinju se Hrvati i srpski dobrovoljci na utvrde. Lasi diže mač,komandira i dovikuje vojniku koji se penje na opkop:– Zaboga, kako smijete, kako možete...Riječ zaguši grmljavina. Potrči za vojnikom. Uhvati ga za haljetak.– Veličanstvo, ta vi ste zaboravili tko ste!Ne dobiva odgovor.Velikom snagom lomi car ogradu, baca daske u vodu. Sve se povelo

za njim. Vodom se kotrljaju bačve i oruđe i ljudi, zatim se opet uspinjupoput vjeverica na zidine.Vika izbija iz oblaka dima. Na nekom zidu stoji stari maršal i mačem

da je zapovijed. Zatim se opet spusti dolje i klone. Car dotrči k njemu,povuče bačvu iz vode i postavi je na zemlju.– Sjednite, maršale, odmah će vam biti bolje!– Ah, taj "Pandurenstreich" stajat će državu vaše glave!Ostanite!Dalje nije car čuo. Nestao je među vojnicima.Lasi silom svladava nesvjesticu. Gleda u zidine i ne vidi ništa. Čuje

samo komešanje, kreševo, kletvu i viku. Trese se. Jedan oficir dotrči donjega.– Zar vas je pogodilo tane?– Tane nije, ali odgovornost jest! Car je pomjerio pameću, trči

W

naprijed kao izvidnica. Ovako se ne može, ne može!Zadržite ga silom, na moju zapovijed!Lasi ustade i potrči. Vidi samo tanad što pada po zemlji oko cara kao

da se prosiplju kruške. Tada ga opazi kako se popeo na zidine. U suncuzabljesne turski mač prema njegovim prsima. Lasiju se zamagli predočima. Krik strave prijeđe mu kroz kosti. Vid mu je oslabio, oči seraširile. Na usnama zamre riječ. Nijem, bez daha, gleda kako padačovjek u prostom vojničkom odijelu niz zidine. Rukom pokrije oči ipromrmlja:– Prokleti hrvatski panduri! To je njihova ludost! Oni su mu zabili u

glavu taj Šabac. Gottverpfluchter Pandurenstreich!23Neka imaju i mene! Potrči do zidina, očajan uleti pod tanad kao da

su nebeska rosa, kuneći:– Gottverpfluchter Pandurenstreich!Iza zidina zaleprša bijela zastava. Lasi se uspravi. U tom je času

samo zapovjednik.– Stanite! – viče on. – Turska se posada predaje!– Predaju se! – viču Hrvati unutar opkopa.Ljudi što su nasrnuli na turske zidine polako se zaustavljaju u

drhtavoj, bijesnoj navali.Puškaranje se stišava. Zveket oružja zatihne. U oblaku prašine i dima

čuje se teško soptanje, zadisani i oznojeni ljudi što izgledaju kao da suih izvukli iz dimnjaka. Drugi pužu iza opkopa kao miševi izvučeni izvode.Izaslanici turske posade izlaze noseći bijelu zastavu i predaju se.

Lasi čuje glas:– Lasi, što je s vama?Okrene se za tim glasom. Pred sobom opazi cara, bez kape,

zaprljanog i blatnog.– Sveti Bože! Meni se činilo da su vas...– Da, naciljao je na mene i ne znam što se dogodilo da me nije

zahvatio!Tursko izaslanstvo je stiglo i zamolilo cara da dozvoli predaju23 Gottverpfluchter Pandurenstreich (njem.) – prokleti zahtjev

pandura.

W

oružja. Car odvrati:– Samo ženama i djeci bit će dozvoljeno da odu!Turska je posada predala Šabac.Josip je ušao sa svojim oficirima i vojnicima unutar osvojenoga

grada. Nasred trga zaglušno bubnjanje. Časnik čita carevuproklamaciju:

"Svakom podaniku Turske koji ostane na osvojenom zemljištu jamčise potpuna sloboda osobe, imetka, zanata i vjere. Bjeguncima koji sevrate bit će oproštena svaka kazna. Sa zarobljenicima postupat će sekao s ljudima koji su izvršavali svoju dužnost, a ne kao s neprijateljimakojega se progoni."

Tada su pozvali turske žene i djecu, nahranili ih i pustili da sepovuku u unutrašnjost turskog područja.Vojska se sređivala u osvojenom gradu. Car je stajao na trgu i gledao

pokrete trupa.Prolazili su vojnici noseći mrtvaca i pred njim ga polože na zemlju.

Pitajućim pogledom zaokruži on vojnike. Kapetan Mihaljević pristupi ireče:– Veličanstvo, to je vojnik koji je opazio da Turčin nišani na vas i

uhvatio je vama poslanu smrt svojim prsima.Mišice na carevu licu stale su se trzati.Spusti se na koljena i pokrije oči rukama. Ustao je, napravio

nekoliko koraka i obazreo se. Vojnici su poklekli oko mrtvaca i ljubilimu ruke.– Hvala ti, brate, što si nam svojim životom spasio cara!Josip okrene glavu od njih. Njegov se vlažan pogled izgubi negdje u

daljini...Pobjednička večer spustila se nad Šapcem. Na trgu vojnici pale

kriješ radosti. Hrvatski vojnici i srpski dobrovoljci uhvatili su se okovatre u kolo.Car je davno zabranio paljenje krijesova, ali je molbi hrvatskih

vojnika i srpskih dobrovoljaca udovoljio.Odsjev vatre titra po kućama pred kojima stoje žene, djeca i starci i

W

slušaju pjesmu.Podaleko od njih, pod starom lipom, sjeo je car. Uz njegov fenjer

Lasi, pukovnik Pernett i kapetan Vukasović stoje vedri i veseli.– Oprostite, veličanstvo – govori Lasi – što sam prigovorio navali.

Bio sam uvjeren da će ta pandurska pustolovina svršiti zlo.– Drago mi je da smo mi, panduri, izvojštili vaše priznanje!– smiješi se on. – No, koliko je mrtvih?Tu riječ izrekao je car sa zebnjom.– Veličanstvo, samo trideset.– Samo, kažete? Trideset žrtava, trideset obitelji, trideset udovica, a

tko zna koliko siročadi!– Kada veličanstvo vojuje s pandurima treba da od njih na uči

zaboravljati obitelji i siročad!Zamislio se i nije odgovorio.Priđe Rosenberg s nekim pismom.– Veličanstvo, redovitom poštom stiglo je ovo pismo za vas.Car uzme zapečaćeno pismo, pogleda adresu, podigne oči k

Rosenbergu i reče:– Dobro, dobro!Rosenberg se primakne oficirima dok Josip približi papir fenjeru i

stade čitati:

"Veličanstvo!

Otkada ste otišli moju dušu pritište velika bol. Ne mogu naći mira...Znam što se zbilo one večeri pred dvorcem. Osjetila sam...Trpim i mislim samo na vas...Doći ću, jer moram...Makar se prolomila zemlja poda mnom. Vi ćete saznati sve...sve...Tako je moralo biti!Nera."

Fenjer znatiželjno baca zrake u njegovo zapanjeno lice i pogled štose upro u tamnu daljinu.

W

Iza njega se ori pjesma. Pleše se i gori kriješ.Niti što čuje niti vidi. Nešto mu je misli i čitavo biće odvuklo daleko.– Što mu je? – šapću u klupko stisnuta gospoda obazirući se prema

njemu.– Dobio je neko pismo – objasni pukovnik.– Čini se da to pismo juriša na njegov mir – dometne Lasi,

pogledavši Rosenberga.Rosenberg je šutio promatrajući cara kako drži u ruci papir, a

ukočeni pogled traži uzalud razjašnjenje.Pred njim lebdi njena slika... dolazi na bojište donoseći mu nešto što

mora saznati.Što je to? Što je ona osjetila? Cjelov u noći?Zadršće mu srce i tijelom mu preleti nešto, napola strah napola želja

da je vidi i sazna što je to.Trgnuo se, ustao i prišao gospodi.– Idemo dalje!

U BOLNICI.

Pred gostionicom sjede časnici i gospoda u plemićkim odorama.Krčmar ih dvori okrepom, nosi vino, ulijeva u čaše i hvasta se:– Ovo je moje najbolje vino! Ne bih ga nikome dao, samo gospodi

časnicima!Jedan od njih digne glavu i upravi u njega plave oči.– A zašto ga ne biste nikome dali?– Jer je sestra Elizabeta naložila da najbolje vino šaljem za ranjenike.– Tako? Hm, lijepo! A koliko ima odavde do bolnice?– Ni pola sata hoda.Gospoda nastave razgovor.Dvije su žene zastale pred gostionicom, skinule s glave košare i

radoznalo promatrale gospodu.– Što nosite, žene? – zapita ih kršan brkat časnik. – Nosimo jaja i

rakiju sestri Elizabeti.– A ne biste li meni prodali jednu bocu?– Sestra Elizabeta naručila je to za bolnicu.

W

I neki dječak zaustavio se nasred ceste. Na glavi mu puna košarakrušaka. Gotovo bleji u strance, kao da je prikovan.– Daj, mali, ovamo kruške! – zove ga brkati časnik.Dječak neodlučno stoji i gleda.– Što bi rekla sestra Elizabeta? Ona to treba za ranjenike!Gospoda su se uzvrpoljila.Onaj s plavim očima se nasmije.– Čini se, gospodo, da je u ovom rajonu preuzela našu komandu neka

sestra Elizabeta.Nasmijali su se, platili i odjašili. Pomolile su se kuće nekoga

mjestanca. Prošli su pokraj župnog dvora i stali pred plavo obojenomkućom. Sva je okružena vrtom.Siđoše s konja i uspeše se na malu uzvisinu.Po ledini leže vojnici blijedih lica. Opazivši časnike hoće da ustanu,

ali ih jedan od njih zaustavi:– Samo mir! Bolesnicima nije dostojno iskazivati počasti.Kako vam je? Je li vas dobro dvore?– Hvala, vrlo dobro! – odgovori stariji vojnik. – Sestra Elizabeta nas

dobro drži i pazi.– Opet Elizabeta! Idemo, gospodo, da je vidimo! Taj komandant

zaslužio je da mu iskažemo počast.Stigoše pred kuću. Na pragu se pojavi mlada opatica, bijela, nježna.

Gleda pogledom punim iznenađenja i raskrili ruke:– Vi, drago moje veličanstvo!Njegov se pogled nijemo upio u dražesno biće. Njegova ruka

posegnula je za njezinom bijelom ručicom.– Marice, ti si ovdje? Kako to?– Dobila sam dozvolu od gospodina Lasija! Ovdje smo tri sestre,

jedna stara i dvije novicijatkinje.– Vodi nas k sestri Elizabeti.– To sam ja!– Ah, to sam se morao dosjetiti po onome što sam čuo o komandi

sestre Elizabete! Ti si zakomandirala čitavim selom.Nisu nam htjeli prodati ni kruške.Šalom je nastojao car prikriti tronutost kada je gledao Maricu u

W

opatičkoj haljini tako milu, požrtvovnu, sa smiješkom potpunogodricanja na rumenim malim usnama. Ostala su se gospoda povuklapodalje od njih.– Mili moj striče – šapne ona – kako sam sretna što vas vi dim!

Bože, jedva bih vas prepoznala! Kako vam je lice opaljeno! I ruke suvam tvrde.– Uvijek su bile tako ružne.– Ne, ne, bile su mi drage.– Otkada si ovdje?– Mjesec dana. Došla sam odmah poslije vaše slavne pobjede kod

Šapca. Molila sam gospodina Lasija da vam o tome ne govori.– I on se tvojoj komandi vjerno pokorio.– Ah, nemojte ga zbog toga grditi, morao je jer ja sam to htjela.

Dođite, pogledajte moje bolesnike!Car pozove gospodu.– Bože – šapne ona – i mali Mefisto je ovdje! Kako me pogled na

njega steže u srcu. Došao je one večeri kada sam posljednji put vidjelaDav... – i ona ušuti.Rosenberg pozdravi malu opaticu, za njim ostala gospoda, a zatim i

barun Kalman.Ušli su u bolnicu, čistu i zračnu. Na krevetima ljudi blijedih lica.

Umorni.Redom od kreveta do kreveta prolazi car, tješi, posiže u džep i dijeli

dukate. Kada je sve obišao i kada je s pratnjom odlazio sve su se očiblijedih ranjenika osvrtale za njim. U tim očima leži čudna, djetinjskaodanost.Gospoda su se našla u Maričinoj vrlo maloj sobi, bijeloj i čistoj kao

crkvica. Jedni se stisli u uzanom prostoru, na divanu, na stolicama,drugi su sjeli na prozor. Car je ispitivao malu opaticu o bolesnicima.Časnici su pratili njezine odgovore s užitkom.Rosenberg sjedeći na prozorskoj dasci iznenada primijeti:– Dolazi neka dama. Vrlo je otmjena.Marica pogleda na otvoren prozor.– Ah, ta dama stigla je jučer kočijom u župni dvor. Rekla je župniku

da mora naći glavni stan i govoriti s vašim veličanstvom. Očito je

W

vidjela gospodu da prolaze kraj župnikove kuće pa se nada dobiti uputu.I barun Kalman je sjedio na prozoru. Opazivši gospodu, pohiti k caru

i nešto mu šapne. Car ustade iznenađenog lica.– Znam tko je ta dama! Neka umjesto mene s njom razgovara doktor

Kalman. Mi ćemo s našim komandantom u vrt, da još maloporazgovorimo s ranjenicima.Marica se začudi.Gospoda su poslušala. Car zaostane i tiho će Kalmanu:– Kako ona dolazi na bojište?– Njen je dvorac u Hrvatskoj – odgovori Kalman. Svakojako sam se

izvinjavao u pismu samo da ne kažem pravu istinu o sinu. Energičnamati odlučila je očito da potraži vas i da sazna što je s Davilom. Ako jojkažemo istinu, veličanstvo, imat ćemo sprovod!– A vi učinite što znate! Samo upamtite, Marica ne smije saznati da

je ovdje Davilina mati. Taj susret otvorio bi joj rane.Car požuri iz sobe. Kalman je u hodniku dočekao damu, visoku,

pristani, ali s očitim tragovima ljepote.Barun je uvede u sobicu, primi je za ruku, ali je ona ustegne.– Što je, zaboga, Nineto? Zašto tako neprijateljski, bez po zdrava?Okrenuvši k njemu blijedo lice pogleda ga tamnim očima izazovno:– Gdje je moj sin?– Koliko put sam vam pisao da je otišao na liječenje!– Gdje je? Zašto mi ne piše?– Sjednite, Nineto! Smirite se, već ću vam reći!Pala je na divan. On sjedne kraj nje i stade joj govoriti blago, toplo,

gotovo nježno:– Pa to je razumljivo, htio sam pred vama zatajiti njegovu bolest!

Bila je teška, ali se sada već oporavlja. Niste se smjeli izvrgnuti umoruputovanja.– Odlučila sam potražiti cara, jer su mi vaša pisma ulijevala sumnju

da se s njim nešto dogodilo. Sada govorite! Jao vama ako ne kažeteistinu!On se primakne još bliže.– Davila je bio kao u nesvijesti. Prestrašio sam se za vas i tajio sam.

To je razumljivo.

W

– Pao je u ratu? Ilije umro? Govorite!– Ne, naprotiv, oporavlja se u Češkoj.Pogled joj padne na džep njegova haljetka što se gotovo doticao

njene haljine. Iz džepa viri pištolj. Glavom joj sine misao! U tren okasagne za oružjem, odmakne se podalje od njega i uzbuđeno dobaci:– Govorite istinu, ili ću se pred vama ubiti!Zatečen skoči Kalman sa stolice.– Da mi se niste primakli, dok mi ne kažete istinu!– Nineto, molim vas, odložite oružje! Reći ću vam sve! stade šaptati.

– U času kad vam otkrijem istinu izdat ću obožavanoga cara.– Izdali Boga ili đavola, hoću istinu!On je stajao blijed ali miran i nastavi prigušeno:– Vi znate da pariški puk vrije. Ljudevitovo se prijestolje drma. Žena

je njegova Marija Antoaneta, careva sestra. Car je odlučio poslati uPariz potpuno povjerljiva čovjeka da sazna u kakvoj mu je sestrapogibelji. Car je prema meni povjerljiv i dobar, a ja sam prihvatiozgodu da vašem sinu pribavim zasluga za karijeru i savjetovao sam caruda pošalje njega. To putovanje mora ostati potpunom tajnom. Vaš sinmorao je obećati caru da se neće nikome javiti, ni vama. Eto, zato samvas zavarao bolešću.– Već se mogao vratiti!– Nije! Nalog glasi da pričeka događaje u Parizu i da done se točne

informacije. Eto, to je sve! Vama sam povjerio najveću carevu tajnu.Njena glava padne u naslon divana, kao da joj je odlanulo. Spusti

oružje pokraj sebe i uzdahne.– To je čitava istina?– Kunem se, Nineto! Ne znam zašto ste ujedared prema meni

nepovjerljivi?– Zato što sam saznala da umijete lagati i pretvarati se preda mnom!– To kažete vi, vi koju sam toliko godina ljubio!– Griješnom ljubavlju želite dokazati vašu ispravnost?Obratno, obratno! Ja sam bila žena drugome, a vi ste me pro gonili

svojim očitovanjima. Da moj pokojni muž nije upravo vas oporučnoostavio skrbnikom mome sinu, nikada ne biste mogli prekoračiti pragmoje kuće!

W

– Ne razumijem, Nineto, što vas je ponukalo da mi danas iskazujetetoliko neprijateljstvo?– Saznala sam kako ste se pretvarali kada ste počinili bezdušni

grijeh. Gledajte me koliko vam drago, saznala sam sve!– Ne znam kakav zločin krije ta riječ "sve"?– Vaš je šumar prije dva mjeseca umro. U bolesti rekao mi je ono što

ste preda mnom krili.– Ne znam da bih vam ikada što sakrio.– Znate li kakvom sam se kršćanskom dužnošću obavezala kćeri

svoga sluge, koji je spasio život mome mužu?– Vi vodite računa o vašoj sobarici Betiki.– Jeste, o sobarici Betiki, kojoj je otac umro za mojega muža. Sjećate

se kako je nekoga dana nestala iz dvora i kako ste se strahovito čudilitome? Čak ste mi pomagali da je tražim. Dijelili ste sa mnom brigu.Bože, koliko ste žalili moju zabrinutost, a ipak ste znali gdje je ona!Tek prije dva mjeseca saznala sam kamo ste je poslali vi, vi...– Jaje nisam nikamo poslao! Moj šumar je bulaznio na samrtnoj

postelji i vi to vjerujete?– Nećete izmaći! Vi ste djevojku zaveli i da je možete od straniti iz

moje kuće opsjenili ste je da je želite vjenčati daleko, u drugoj zemlji,gdje vas nitko ne pozna. Poslali ste je s vašim šumarom izvan Hrvatske.On ju je ostavio na nekoj putnoj postaji kraj Beča i predao trudnudjevojku njenoj sud bini. Kada je nestala, hinili ste mi veliku brigu itražili je za jedno sa mnom. Kada sam to saznala, zahvatilo menepovjerenje prema vama i ja sam, eto, došla da saznam što je s mojimsinom.Tamne oči pune gorčine uprle su se u Kalmana koji je spustio ruke

na stol i oborio glavu.– Da, priznajem da sam to učinio, priznajem, ali saslušaj te me!– Neću da čujem bilo šta!– Morate slušati da vam bude jasno. Dolazio sam dnevno sa svoga

imanja k vama. Stradavao sam, jer ste me odbijali.Kada sam saznao da je vaša sobarica, kojoj ste vi skrbnica, trudna,

morao sam je odstraniti da ne biste to saznali. Poslao sam je u Austriju.Kada ste je vi tražili, morao sam se pretvarati, jer sam vas ljubio.

W

– Šutite! Mene ste ljubili, a uništili ste djevojku i bacili na cestu nju isvoje dijete!–– Moje dijete? Možda je njezino, a ne moje. Dok nije car ukinuo

tjelesno vlasništvo, morao je kmet dovesti svoju mladu prvu noć, ako seplemiću prohtjelo. Kada su kmet ili plemić samo pomislili da je prvodijete njegove žene plemićevo dijete? Tada bih morao pola sela smatratisvojom djecom!Vi, ponosita plemkinja, ne biste takvo štene smatrali mojim djetetom

da vam to nije poslužilo kao izlika da se otresete mene.– Za koju drugu ne bih se nikada domislila da vam to spočitnem.

Zbog Betike pribavili ste mi grižnju savjesti. Kada je njen pokojni otacumirao ja sam se pred župnikom zaklela da ću se brinuti za nju. Otkadaje nestala, nemam mira. Nisam održala zakletvu, a to ste krivi vi!– Umirit ću vas! Jednom sam bio s pokojnim carem na proštenju kod

samostana "Marijinih kćeri" u Tereziendorfu.Tamo sam iznenada opazio Betiku, ali sam izmaknuo. Mnogo godina

kasnije saznao sam da je rodila kćer i umrla. Iskupio ju je visokigospodin i dobro je odgojio. Budite uvjereni da se sudbina i odvišedobro pobrinula za to čeljade koje vi zovete mojim djetetom.– Znate gdje je?– Saznao sam slučajno. Pripovijedali su mi na dvoru o porijeklu

gospođice koju car odgaja kao svoju štićenicu, i dosje tio sam se.Razabrao sam u njezinim crtama i nešto svoga, ali upravo to meodvraća od nje.– Ona je careva štićenica?– Dakle, sada vidite, Nineto, da nisam skrivio grižnju vaše savjesti,

nego naprotiv! Taj kmetski otpadak tako je naletio na sreću da mimorate zahvaliti.– Ako je njoj tako dobro, smirena sam. No, ipak, kada se sjetim

vašega zavaravanja, hinjene brige i zabrinutosti kada je Betika nestala,uzdrma se vjera u vas i počinjem sumnjati da ste mi sina...– Što? – upita on odlučno.– Da ste mi sina zaveli krivim putem. Ilije štogod takvo po činio da

mu je uništena karijera ili je pao u ratu. Govorite, je li istina da je u

W

Parizu?– Molim vas da se strpite dok se vrati i da mirno čekate njegove

vijesti. Zamolit ću cara za dozvolu da vam se mladić javi, makar bilokojim putem. Za nekoliko tjedana stići će vam pismo. Umirite se idopustite da vas otpratim bar do po la puta.– Ne, sama ću kao što sam došla. Ali znajte, ako se ne obi stini vaše

obećanje, doći ću bilo na ratište bilo u Beč i potražiti sina kod cara.– Ako mi još uvijek ne vjerujete, mogu vas odvesti k caru.On sada boravi u Futoku. Recite mu da sam vam izdao njegovu

tajnu, pa neka odbaci i mene i vašega sina. Vi ne znate kako onkažnjava i najvjernijeg čovjeka ako se ne drži njego ve odredbe. Čuli stešto se dogodilo s grofom Kolovratom, vašim rođakom?– Znam, pisala mi je njegova žena.– Dakle, molim vas, ako vam je do toga da vaš sin postigne karijeru

veću nego sve njegove pristaše, pođite mirno kući. Ja ću nastojati da vašmir bude trajan.Ustala je očito smirena. Kalman nastavi:– Dozvolite mi bar da vas otpratim do župnika. Nineto, ne kada

nisam mislio da ćete me jednom sažgati takvim strašnimokrivljivanjem. Ne, to nisam mislio! – govorio je tiho, ali mu ona neodvrati, već brzo otvori vrata i izađe. Slijedio ju je i dostigao na vratimahodnika. Oprezno se ogledao i poveo je uskim puteljkom niz ledinu, daizbjegne sastanak sa carevom pratnjom.Dotle je u maloj sjenici od divljih ruža car slušao pričanje svoje

štićenice.Njezine su oči bile pune suza. Rumena ustašca su drhtala.– Slutim da su Davilu ubili, ništa drugo nego ubili, zbog vas, jer vas

je branio, jer vas je volio. Zašto mi na to ne odgovarate? Zašto su vašedobre oči tako pune sumnja?– Dijete moje, odviše me razočaranja snašlo u životu.Napustili su me mnogi koje sam volio.– Znam na koga mislite, striče! Vjerujte, ja uvijek mislim da vas

grofica ipak voli.– Ne spominji nju, mislim na druge.– Na nju, na nju mislite! To osjećam baš sada, kad sam i ja tako

W

nesretna kao i vi. Kada sam bolesna ležala u vašoj sobi u Burgu groficame njegovala. Tražila je knjigu i našla u vašem ormaru moj medaljon isvoju sliku. Kako je bila blijeda, kako blijeda i tužna!– Ona je to vidjela? Bože, zašto sam zaboravio da ti vratim

medaljon!– Niste zaboravili! Čuvali ste njenu sliku! Jeste, znam!Kada ste odlazili na ratište i opraštali se s njom oči su joj bile suzne.

Plakala je za vama.– Nije plakala za mnom, nego od straha za muža. Dosta! To je za

mene zauvijek pokopano, razumiješ li?– I Davila je zauvijek pokopan pa ipak, kad god sam posve sama,

mislim samo na njega.– Kaniš ostati u samostanu?– Zauvijek! Godi mi da drugima činim dobro. Tako ste me vi učili.Uhvatio je njenu ruku i stisnuo je.– Dama odlazi s Kalmanom – primijeti Marica. – Tko je ona?– Neka obiteljska stvar jednog oficira koji je pao, pa sam odredio da

Kalman to s njom obavi umjesto mene.Izađoše iz sjenice i približiše se ostaloj gospodi koja su čavrljala.Za jedan sat vrati se Kalman. Car ga zapita:– Što ste polučili?– Umirio sam je i privolio da se vrati kući.– Ne maknite se odavde dok nije otputovala!– Učinio sam sve. Već je na putu.Povukli su se iza kuće u hladovinu. Marica je pošla u bolničke sobe

da nadgleda dijeljenje ručka ranjenicima.Kada je obavila taj posao ode u svoju sobu, u kojoj je Kalman

razgovarao s gospodom Davilom i stade rediti razmaknute stolice iispreturane jastuke na divanu. Pri tom joj ruka dotakne nešto tvrdo. Bioje to pištolj. Marica uzme oružje i trgne se od iznenađenja.– Isuse, moj pištolj koji mi je oteo urotnik u Beču, u kući "Sevino

gnijezdo"! Urotnik u tami kojega sam tukla. Moj piš tolj sa srebrnompločicom na dršku.Oči joj igraju kao što joj lete misli. Pištolj stavi u ladicu, uzme iza

pojasa ključeve, zatvori je i stade kao da je prohranila veliko blago.

W

Zatim potrči k vratima koja su se otvarala u bolničku sobu i gotovo sesukobi s mladim poslužiteljem.– Franjo, tko je bio u onoj sobi?– Neka strana gospoda i gospodin.– Znam, ali tko je poslije ulazio u sobu? To moraš znati, ti si zato

ovdje da to znaš.– Ja sam ovdje da budem ovdje, ali nisam bio ovdje, jer su me zvali

časnici i ne znam ništa.– Tiho!Marica se okrene prema izlazu, otprhne na prstima, objesi opatičku

peću na vrata, dade momku znak ali ga on nije razumio, pa je u istomčasu učinio kretnju kao da će poći, ali u tren stade.Manca otvori vrata sobice.Kalman je stajao nagnut nad divan i tražio.– Gospodine doktore, nešto tražite? Što ste izgubili?– Kalman, dođi da tražiš!Momak uđe u sobu, baci se na pod tražeći i njuškajući kao pas,

makar nije znao što traži.– Gospodine doktore, što ste izgubili? – zapita gospođica mekim

glasom.– Ja ništa, ali ona dama...Kalman je prevrtao jastuke i sagibao se, spotičući se o momka čija je

glava kružila po podu.– Izgubila je – nastavi Kalman – neki spis, ali kao što vidim nema

ništa. Možda gaje ostavila negdje drugdje, ili gaje ponijela sa sobom,strpala ga u džep, a sada ga traži. Međutim, nemam vremena.Veličanstvo se želi oprostiti. Nastavljamo put u Zemun.– Ja odoh! – reče Marica.Kalman je prvi izašao iz sobe. Momak je na podu još uvijek ustrajno

tražio. Kada ga Marica oslovi, uspravi se i zauzme pozu vjernog pseta.– Franjo, odmah potrči k župniku i dovedi damu koja je bila ovdje!

Da mi ne dođeš bez nje!Mladić odleti kao list kad ga nosi vjetar. Opatica izađe u vrt.Josip je ustao, pošao joj u susret i pružio joj ruke pogledavši je

dugim pogledom:

W

– Ostavljam mirna srca svoje vojnike našem malom komandantu! Doviđenja!Bila je odviše uzrujana otkrićem da bi mogla što odvratiti. Svi su se

redom od nje oprostili. Kada ju je pozdravljao Kalman osjeti neštoneprijatno i povuče ruku.Časnici su uzjahali i krenuli cestom. Skinuli su kape i pozdravili.Dok su odlazili Marica ih je pratila pogledom.Dugo je stajala na uzvišici i čekala poslužitelja Franju.Ne dočekavši ga vrati se u sobu. Ponovo izvadi oružje i zagleda se u

daleku sliku čudne noći u bečkoj kući u kojoj pištoljem zaustavljaurotnike. Netko je hvata za laktove, oduzima joj oružje i nestaje u tami."Tko je to bio?" pita se zureći u prozor.Prene je kucanje na vratima. Oružje gurne u rublje i obazre se.

Momak je ušao.– Gdje si tako dugo? Gdje je dama?– Sestro Elizabeto, oprostite, rekli ste da ne smijem doći bez nje, ali

nisam mogao s njom, jer je otputovala. Gospodin župnik je ovdje.Marica otvori vrata i zovne župnika. Rumeno i prijazno lice smiješi

se iz crne halje.– Oprostite, sestro, gospođa je otputovala!– Ah, kako mi je žao! Nešto je zaboravila. Kako se zove ta dama i

odakle je!– Ona je udovica posjednika iz Hrvatske, Albina plemenitog Davile.– Da-vile? Molim vas, ima li ona sina?– Da, ima. Poznajem obitelj. Sinjoj je sekretar na bečkom dvoru.U Maričinoj duši sve je drhtalo i treperilo.– Hvala, hvala, gospodine! Sutra dođite pogledati naše ranjenike.– Kad god zaželite, sestro, vazda sam spreman na vašu zapovijed! –

govorio je župnik nasmijano.Jedva je čekala da može za njim zatvoriti vrata. Tada klone i zagleda

se kroz prozor.Poslužitelj uđe tiho i opazivši je pritrči uznemiren:– Časna sestro, što radite s tim oružjem? Pištolj je pun!Mogli biste se ubiti!– Ah, ludo, razumijem se u oružje! Možda su njega ubili ovim

W

oružjem.– Njega? Koga? Tko gaje ubio?– Nekoga su ubili, ubili, ali tko?– Ovim pištoljem? Vi to ne znate?– Ne znam, ali znat ću! Idi!Kada je ostala sama podupre glavu rukama. Po pištolju kapale su

suze.

TURCI SPRIJEDA – IZDAJICE IZA LEĐA.

Velika niska soba zemunskog majura parni je kotao. Kao da zidoviizdišu vrelu paru. Izmučenih lica ulaze i izlaze časnici teškim,sumornim koracima.Za stolom sjedio je car u plavom kaputu. Otvara spise, čita, piše,

diktira dvojici sekretara. Na stolu gomila spisa biva sve veća.Postrance sjedi feldmašar Lasi. Po oštro izbočenim kostima njegova

lica plazi znoj. Ne briše ga, privikao se tome.Car dohvaća novo pismo, otvara ga, čita, mršti se; ustaje, šeće,

zastaje.Lasi prati njegovo ponašanje zabrinutom znatiželjom. Najposlije car

progovori:– Kaunitz javlja da plemstvo u Tirolu prijeti da će uskratiti porez,

ako im ne vratim privilegije. Odabrali su rat da me pritisnu o zid. Neće,neće me zastrašiti! Idemo dalje!Nastavi diktirati. U mrtvoj omari njegov glas zvuči svježe, snažno i

strogo.Sekretari blijede. Znoj im se miješa sa crnilom. Car šeće kao usred

zime brzo i polako diktira u beskraj.Pred trošnim poluotvorenim vratima stoji vrućinom izmučen časnik i

javlja:– Veličanstvo, grof Solten iz Nizozemske.Car omjeri prašnog gospodina u putnoj odjeći.Čizme mu preko koljena, bijela vlasulja napudrana prašinom, lice

užareno.– Što se dogodilo, grofe, da su vas poslali tako daleko?

W

Sjednite, kod nas je vrućina, je li?– Doista, strahovita vrućina! Kada sam se približavao Zemunu činilo

mi se da ulazim u pakao.– Zemunčani kažu da se i najstariji ljudi ne sjećaju takve vrućine.

Jadni moji vojnici! Ali što mi donosite? Pričajte saže to, vidite kolikojoš imam državnih poslova.– Znam, veličanstvo, i neću vas mučiti opširnim opisiva njem. Stvar

je tako ozbiljna da iziskuje kratkoću.– Tako? Govorite! – reče car i okrene glavu prema došljaku, dok je

Lasi i dalje sjedio u svom kutu, rezigniranog izražaja lica.Grof Solten započne:– Veličanstvo, vi ste po njezinoj visosti Mariji Kristini poručili

nizozemskom kardinalu da pregleda školske knjige što ste ih izdali zaseminarije.– Rekao sam da kardinali i biskupi prisustvuju predavanju mojih

profesora u seminariju i ako ima kakvih prigovora, ako se štogod neslaže s vjerskim dogmama, neka mi to pismeno podnesu.– Da, to je veličanstvo poručilo, ali su oni odbili. Nisu htje li doći na

predavanja. Mislili smo da je sve u redu. Međutim, dogodilo se ovo.Jedne večeri u gradu Lowenu izašli su pitomci kardinalova seminarijakoji ste stavili pod svjetovnu kontrolu i prošli ulicom vičući:"Ljudi, građani, svjetovna vlast bacila se na vjeru! Građani, spasite

vjeru!"– Dalje, dalje!– Crna povorka prolazi gradom, viče i zove protiv vašega

veličanstva. Ljudi su se okupljali i slušali kako im mladi seminarci usvojim crnim haljama propovijedaju kako se digla horda bezvjeraca nasvetu katoličku vjeru, kao nekoć rimski car Neron. Svjetina je slušalamirno. Po uglovima pojavili su se proglasi u kojima se govori koješta.– Imate li plakat?– Imam, veličanstvo!– Dajte ga ovamo!Car pročita glasno:

"Car je oduzeo biskupima pravo da odgajaju svećenike, jer hoće da

W

ih odgoji u svome bezbožnom duhu. Car je ponizio biskupe i nazvao ihdržavljanima, usporedio ih s kmetovima i klateži. Drznuo se dirnuti usveto dostojanstvo onih koje je Bog odabrao da na ovom svijetunaučavaju njegovu nauku. Car progoni velikaše i oduzima impovlastice, samo zato što nisu htjeli s njim zajedno udariti na vjeru. Carje razorio sva mučilišta samo zato da opet uskrisi zle demone, daohrabri i pozove natrag vještice i od njih stvori duhovnu vojsku koja ćeiskoristiti svetu vjeru."

– Perfidno su iskrivili moje reforme! Idemo dalje! Govorite, što jebilo?– Osim toga bacili su seminarci na ulicu pamflete da je vojska vašeg

veličanstva doživjela velike poraze, jer se Bog razgnjevio na državukoja dopušta da se pljuje po njegovoj svetoj vjeri. Oni zovu sve patrioteda se okupe u dobrovoljačke čete koje će braniti svetu vjeru. Seminarcise kite nizozemskom kokardom i prolaze ulicom vičući: "Sve štovjeruje u Boga neka ide s nama!" Svaki dan skuplja se više ljudi.– Izruguju seminarsku gospodu?– Isprva su samo slušali, ali od utorka do subote već su se

seminarcima približili ljudi iz različitih građanskih slojeva.– Građani? To nije moguće! Izdao sam proklamaciju da želim

nadzirati seminarije zato što želim očuvati Kristovu vjeru čistu, i nećudopustiti da je iskrivljuju romantičnim pričama koje štete zdravomrazumu i moralu.– Da, veličanstvo, seminarci su nalijepili po uglovima neke oglase u

kojima tobože vi, veličanstvo, objavljujete da vjera upisuje na računBožji sasvim prirodne pojave s kojima Bog nema posla, da vjerazaluđuje puk, da popovi omamljuju narod vjerom, a čovjek zdravepameti danas više ne vjeruje u vjerske bajke, i tome slične stvari. Svesam te spise donio u kovčegu.– Sve to meni iza leđa na bojištu! – zagrmi car. Kakvo razbojstvo!Okrene se grofu i upita:– Što kažu ljudi? Recite mi istinu?– Zavladalo je uzbuđenje. Ljudi izlaze na ulicu, viču, nose

nizozemske kokarde u znak prosvjeda protiv vas i pozdravlja ju

W

plemstvo.– Tko pozdravlja? Spomenite staleže!– Građanstvo, puk. Vide se i najsiromašniji ljudi grada Lowena. U

Bruxellesu već su seminarci počeli dizati nemire.Carevo se čelo naboralo.– Građani? Puk protiv mene? Oni kojima sam dao slobodu rada,

slobodu nauke, ravnopravnost državljana? Nemoguće!Seminarci su plemićka djeca, oni su povukli za sobom plaće ne

preodjevene sluge ne bi li se mislilo da su građani.– Veličanstvo, mnoge su zaludili lozinkom ugrožavanja vjere!– Dakle, pritisak s leđa! Odbit ću ga! Smjesta ću izdati novu

proklamaciju. Svatko tko kaže da napadam vjeru, zlonamjerni jebuntovnik. Ovdje puk izgiba na bojištu, a oni tamo hoće daspašavanjem vjere iznude privilegije. Hoće da im opet dadem na milosti nemilost pošteni puk, tisuće njegovih talenata, njegovu slobodu injegov život. Nikada! Dok sam živ ne!Postavljam generala Murava za diktatora! Neka zaposjedne sva

mjesta u Nizozemskoj u kojima su nemiri. Neka zatvori sve seminarije iuniverzu. Neka pohapsi sve huškače, skine plaćenicima kokarde kojimane znaju smisla. Neka proglasi da sve te istupe smatram veleizdajom.Ujedno neka proglasi opću amnestiju za sve što su počinili, ako se vratesvojoj nauci i dužnostima. Te ću vam naloge dati pismeno. Odnijet ćeteih ravno u Nizozemsku. Dotle se odmorite.Kurir izađe. Car se okrene Lasiju:– Najprije Tirolci, sada Nizozemci! To znači pomagati Turčina!– To je revolucija iza leda, veličanstvo, i zato ne bih proglasio

amnestiju za počinjene izgrede.– Lasi, mladež je zavedena, treba joj dati prigode da se sa bere i

opameti. Uzdam se u njezinu zdravu pamet i ljubav prema zemlji ukojoj se rodila.– Veličanstvo, takva izdaja ne zaslužuje vašu plemenitost!– Savjest mi nalaže da pokušam s dobrim.– Umjesto da vojsku koncentriramo protiv Turčina, mora moje

dijeliti da zaštitimo zalede.– Ipak ću dati amnestiju. Ljudi će se trgnuti i ostaviti huškače.

W

Komandant je šutio rezignirano.Sluga donese caru doručak od zelenja i govedine.– Ne, ne! – nervozno se branio car. – Ne mogu jesti, dajte mi samo

vode.Ispije gotovo pola vrča i stade diktirati proklamaciju. Glas mu je

zvučao povišeno ali čvrsto.Svršivši odašalje sekretara i približi se svome prijatelju i vojskovođi.– Ako nas Turci uskoro ne izazovu na bitku pod Beogradom, imat

ćemo iza leda plemstvo i popove s oružjem u ruci, a ipak u tojstrahovitoj omari nije moguće živjeti, kamoli jurišati!– Turci to spretno izrabljuju i igraju se s nama. Konstatirao sam da

pucaju slijepim mecima, samo da nas prinude da držimo čete u opremi.Zamišljeno se car zagleda kroz prozor u daljinu. Bistre oči prekrila je

magla. Šuti dugo, a onda se iz njegovih prsiju izvine glas koji Lasijaprobudi iz mrtvila:– Što se to oko mene radi?– Crni kabinet plete izdajničke niti!– Zar bi puk, kmet, građani mogli ostaviti mene, sada, nakon što sam

od prvog dana svoje vladavine svaki čas posvetio samo njihovoj sreći?Lasi, možete li zamisliti tako apsurdnu moralnu distonaciju?To se pitanje iskinulo iz njegovih prsiju s prizvukom zaprepaštenja.– Zašto me obuzela sumnja? Prvi put u životu uzdrmali su mi vjeru u

narod.Pogled mu je pao kroz prozor na vojnike duž bojišta. Strasno pograbi

svoj klobuk i odjuri iz sobe. Lasi je zapanjen pošao za njim da vidi štoće učiniti.Na trokutnom prostoru između Save i Dunava, rijeka koje su

zaposjeli turski čamci, stoje dvije pukovnije vojnika, konjanika ipješaka u potpunoj bojnoj opremi.Oko njih nigdje ni brda ni drveta, ni travčice ni potočića. Pod njima

gori pijesak poput bijele žeravice. Nad njima na obzorju goruće sunce.Njegove zrake živi su plameni što se upijaju u debelo sukno vojničkeodore.Mačevi, puške i bodeži užeženi su, vreli, peku im tijela i vrelošću

natapaju suncem usijan zrak. Kao da se oružje tali. Težak zrak poput

W

rastopljene vrele magle pada im na pluća. Srce zamire u grudima. Dahgine u prsima. Život sahne u očima. Ljudi osjećaju početak ginuća.Polako kroz gorući pijesak zaglibljuju u grob od vatre, koja kao danikada neće ugasnuti.Ponegdje se čuje uzdah. Pogled prema nebu pa opet prema Turčinu

tamo preko Save, u Beograd. Ljudi mole da padne kiša iz neba ili izturskih topova, da barem tanad uzgiba ukočenu zračnu lavinu.Od majura hiti netko brzim koracima i njima se čini da je duh. Samo

duša mogla bi da žuri kipućom olovnom rastopinom zraka.Ipak se sve više približava i vojnici razabiru sivu odoru, opaljeno

lice, iz kojega gledaju dva plava oka.Masa vojnika sagiblje se kao da je uzavrela. Usijano željezo zvekne.

Iz očiju nestaje magla. Miču se čvrstom voljom da pokažu kako se jošnisu pretvorili u pepeo.Osušenim usnama prolazi šapat:– Car!Dolazi k njima, sam samcat, tako čudnom hitnjom. Misle da ih drži

crnim gorskim jezerom, pa juri da se baci u vodu.Kod prvih redova car se zaustavi, pogleda svakome pojedinom u oči,

digne obje ruke, dotakne se ramena, jednome, drugome, trećem.– Teško je, je li da je teško?Osušene usne odgovaraju:– Nije, nije!– Znam da je teško, ali neće biti dugo. Sve se mora pretrpjeti.– Sve ćemo mi podnijeti – govori glas negdje iz sredine.– Braćo moja, ne za mene, za vas, za vašu zemlju na kojoj ste se

rodili, za djecu vašu, za dobro vaše. Ja sam ovdje samo da vas vodimputem koji ide ravno k vašoj sreći.Kimaju umorne glave i prate ga sumorne oči, a on ide dalje, ulazi u

redove, svakome zaviruje u oči, svakome ispituje pogled, u svakogazirne nijemim pitanjem.S beogradske strane sijevne top. Kao da se upalilo sunce i palo na

njih. Kraj druge obale Save vide se obrisi turskih šatora. Tanad zviždigustim vrelim zrakom.Vojnici se maknu. Ljudski val se podigne.

W

– Ne pucajte slijepo! Naprijed!Na svakoj se izbočini pojavljuju Turci. Dim se puši, kiša ta-nadi

pada.– Veličanstvo – vikne netko iz gužve – idite, zaboga, odavde!– Moje je mjesto kraj vas!Kao da je vreli kotao prekipio masa juri pod gorućom tučom. Čini se

da se nad njima prosipa sunčani oganj s neba.Nakon jednoga sata turske se šajke povlače. Zanijemi pucnjava. Nad

Savom leži čađav dim, kao oblak što nema kamo da se raspline i nemašto da ga nosi, pa visi u zraku kao na tvrdoj površini.Na pješčanoj pustari opet stoji tamna masa, okupana u znoju, što se

cijedi niz lice i promače surine. Car stoji s njima uporedo i pita brkatoggraničara:– Reci mi, ne kuneš li u duši sudbinu i opasnost u koju srljaš?– Kada car izlaže svoju glavu, kao ja svoju kapu, ima li za mene

straha?– Pa ipak, misliš li da bi se moglo naći ljudi koji bi mogli poći protiv

mene?– Zato što ste nas oslobodili?Car mu uhvati žuljavu ruku i stisne je. Uzalud se Lasi trudi i zaklinje

vladara da ostavi pakao što ga sunce stvara na pješčari. – Veličanstvo,uništavate se!– I oni se uništavaju! Odredite da im donesu vode s octom!Te riječi djeluju na ljude kao hladan povjetarac. Sama zamisao na to

piće osvježuje ih.Dovukli su bačvu. Nikad u životu nisu ništa tako pohlepno i teško

dočekali kao tu okrepu.Car nadzire dijeljenje pića, promatra i savjetuje. Kretnje su njegove

tako lake i u neviđenom kontrastu s mrtvom omarom što vlada udovimasvih oko njega da ga promatraju kao čudovište.Piće je udahnulo u ljude nov život. Usne se miču, oči bistre. Josip

upija taj užitak kao da diše svjež zrak. Tada uhvati Lasija ispod ruke istrese oštro glavom:– Ne, ne, Lasi! Sve je ono podjarivanje nezasitne manji ne što žali za

lagodnošću i besposlenošću svojega života! Ovi ovdje nisu samo obični

W

vojnici, oni su dobrovoljci. Gledajte, ima ih iz svih naroda i svih jezika,a svi mi viču u duši: "Mi smo s tobom! Mi ćemo braniti tvoja djela!"Načas sam zapao u sumnju. Oni su suzbili taj napadaj bolesti. Idemodalje!U carevoj sobi tišina. On sjedi uza stol, prima vijesti s bojišta, izdaje

naloge i rješava spise.Službujući časnik javlja da je beogradski paša čamcem poslao svoje

glasnike.S počitanjem uđoše izaslanici. Poklone se, izgovore nekoliko

nerazumljivih riječi, predaju caru pismo i odlaze u pratnji straže ijednog oficira.Vedrim licem pruži Lasi pismo kojim je paša caru javljao:

".. .Istinske su me vijesti uvjerile da vaše veličanstvo s turskimzarobljenicima i turskim pučanstvom na osvojenom području postupanajplemenitije, te sam se osjetio obaveznim da zauzvrat tolikojvelikodušnosti prvi put, protiv naših stoljetnih običaja koji propisuju dasvaki Turčin dobiva za odsječenu glavu neprijatelja dukat, raspišemdeset dukata nagrade svakom Turčinu za život neprijateljskogazarobljenika!"

– Ah – usklikne Lasi – veličanstvo, vi ste prvo biće na ovoj zemljikoje je polučilo da krvoločnu tursku zvijer svojom plemenitošćuprometne u čovjeka! Spasili ste tisuće očeva i sinova njihovimobiteljima! Odsele, dakle, neće Turčin sjeći glave našimzarobljenicima!– Kako me to osvježuje! Čini mi se kao da sam se okupao u gorskom

vrelu!– Odmah ću to proglasiti vojnicima! To će pasti na njih kao kiša iz

vedrog neba!– Kada je Lasi objavio vijest vojnicima, njihove su se kape našle u

zraku, kao da ih je k sebi privuklo kipuće sunce.

LEONARDO FRANCESCO.

W

Užarena nebeska kugla tone u ravnicu. Zemlja sijeva. Izdiše danjuupijenu vreloću. Spušta se mrak. Nebom dršću krijesnice i kroz magluteških para sumorno zure u izmučene ljude na pijesku.Ne može se disati pod šatorom, ne može se micati na čistini. Ljudi su

svukli haljetke i pokrili vruć pijesak da legnu.Nad njima ukočena noć. Ni daška vjetra.U carevoj sobi gori svjetlo. Ušli su Kalman i Rosenberg.– Veličanstvo, trebalo bi da bar na bojištu večerate. Strahoviti napori

iziskuju više hrane.– Večera prouzrokuje nemirne sne. A vi, doktore? Je li koji vojnik

opet obolio od groznice?– Jedanaestorica. Vi ste, veličanstvo, dvanaesti! Vjerujte mi, kada ste

mi danas ujutro pružili ruku osjetio sam da ima te groznicu.– Moj gospodine, u Beču ste konstatirali kod jedne žene da je luda, a

glumila je! Ja ne glumim, na čemu, dakle, vaša liječnička znanost graditvrdnju da imam groznicu?– Veličanstvo, znanost nije svemoguća! Ludilo se može simulirati,

ali groznica ne. Zašto veličanstvo neće zaboraviti ono u Augartenu?– Pogodismo se, zaboravit ću, ali ne smijete postavljati dijagnoze o

mojoj bolesti.– Teško je to prihvatiti. Zamolio bih, veličanstvo, da uzme te čašicu

tokajca!– Opet mi nudite tokajac? U toj vrućini? Idite, dragi moj, brinite se

za vojnike!Dobroćudno se Kalmanovo lice nasmiješi. Slegnuvši ramenima

izađe.Rosenberg izvadi iz džepa pismo i pruži ga caru.Kao da se boji uzeti, ne prihvati pismo, već pogleda Rosenberga.– Stiglo je redovitom poštom na vašu adresu!– Poznajete ovaj rukopis?– Grofica Vojkffy.– Ostavite ga na stolu – reče car i prošeće sobom.– Smetam li, veličanstvo?– Naprotiv, ostanite! Treba da vidim što nam piše. Da joj nije obolio

muž? Intervenirao sam kod Lasija da ga ne uzme na frontu. On ne smije

W

doći u opasnost da u ratu padne! On nikako!Car uzme kuvertu, razdere pečat i upre pogled u gusto pisane retke:

"Veličanstvo!

Ne bih mogla naći izražaja okom u oko. Zato vam moram ovimputem objasniti sve prije nego što ću stati pred vas!Nad vama na bojištu svaki dan lebdi opasnost koja me ispunjava

stravom. To me nagnalo da razotkrijem tajnu koju dugo krijem i predsobom. Ono što se dogodilo one večeri pred dvorcem da je mihrabrost...Nisam bila sasvim bez svijesti, nisam...Serenade pred hotelom razumjela sam. Oh, sve znam, sve!Znajte i vi...Neka mi Bog oprosti taj grijeh, ali dulje ne mogu.Dosada me vezala dužnost, ali otkada vi izlažete glavu smrtnoj

pogibelji ne mogu...Veličanstvo, jednoga dana otišla sam iz Beča i slijedila svoga muža.

Nitko do Boga nije znao da me na to prisilila dužnost.Srce moje pripadalo je vama, samo vama!Zatomila sam svoje boli, šutjela sam i pretvarala se da sam sretna.U dnu duše čuvala sam svoj grijeh, veliku ljubav prema vama.Ne mogu to dulje tajiti.Opasnost koja prijeti vašem životu svladala je moju snagu.Otkrivam vam izmučeno i ispaćeno srce.Nesreća što bije vas i mene sa svih strana vodi me k vama. Baca me

u vaš naručaj. Izmučeni ste patnjama, nevjerom i nezahvalnošću ljudikoji nisu vrijedni da za njih odricanjem žrtvujete život, sreću i ljubav,svoju i moju. Ja sam izrekla, a vi mi odgovorite kad stupim pred vas."

Osupnuto gledao je Rosenberg carevo lice u kojemu su drhtale sjene.Polako je spustio papir na stol i pošao k prozoru. Leđima okrenutsvome dvorskom meštru zapita:– Jeste li vidjeli groficu Vojkffy kada smo odlazili na ratište?– Nisam, veličanstvo!

W

– Marica mi u drenovačkoj bolnici reče da je grofica plakala.Svakako se boji da bi joj muž mogao na ratištu pasti. Taj je strahsuvišan. Njenu sreću poštedjet ću, ona uistinu silno ljubi muža. Jeste lito opazili u Beču?– Veličanstvo, ona svoje osjećaje ne pokazuje ljudima.– Da, uvijek je zagonetna, povučena. Bila mi je odana prijateljica.

Možda je i danas.– Neko sam vrijeme bio uvjeren da njezini osjećaji prekoračuju

granice prijateljstva prema vama, međutim, uvjeren sam, kada ne biljubila muža, mogla bi ljubiti samo vas.– Ah, bajke! Prevarili ste se. Ovako je bolje. Žena bi mi smetala.Vrati se k stolu, uzme kuvertu i pokaže je Rosenbergu:– Držite da je to uistinu pisala njezina ruka?– Na prvi sam pogled prepoznao njezin rukopis. Pismo joj je isto

tako osebujno kao i ona sama.– Mislite da ga ne bi mogao tko drugi imitirati?– Sasvim isključeno!Car mu pokaže na sekundu čitavo pismo. Rosenberg usklikne:– Ah, to je ona! Vidite i njezin potpis. Ovi ukrasi, sve je to… Nema

o tome sumnnje.– Razabirem da je pismo doista njezino, ali sadržaj ne odgovara onoj

koju sam poznavao.– Vrijeme mi jenja ljude. – Mijenja? Ne, ne!– Sadržaj pisma uzrujao je vaše veličanstvo?– Zato što ga ne razumijem, ali – idemo dalje! Ima još pisama koja

nisam pročitao.Uzme sa stola nekoliko pisama i stade mirno čitati.– Da Ponte mi piše da je Mozartova opera "Don Juan" imala velik

uspjeh u Pragu. Javite mu neka je odmah uči naša opera. Da Ponte pišenovi libreto. Javlja mi sadržaj. Hm, glavna junakinja, udata žena, pričinise da je onesviještena i pada u naručaj nekoga umjetnika, LeonardaFrancesca, koji je odavno ljubi, a čini to da izmami od njega priznanje.Kakva ludost pada na um našem pjesniku! To je ipak odvišenevjerojatno i nemoguće.– Kod žena je sve moguće!

W

– Tako?– Vaše veličanstvo nema u tome iskustva kao naš pjesnik.On se više bavi ženama. Što sve ne čini žena kada nekoga ljubi!– Da Ponte je zanesen za taj siže.Josip preleti pjesnikovo pismo i zaustavi se kod izreke:

"...molim, veličanstvo, dopustite da dovršim ovaj libreto... LeonardoFrancesco radi, radi, a najposlije saznaje da ga ona ipak tajno ljubi... ito..."

Car prekine čitanje, baci pismo i stade pisati.

"Dragi maestro, ostavite jadnog Francesca na miru! Studirajteradije "Don Juana". Leonarda Francesca ostavite za svršetak rata. Nijevjerojatno da bi ga ona nakon toliko godina počela ljubiti. To je mojemnijenje, ali kad bi to i bilo moguće, on to ne bi smio saznati, ne,maestro, nikako, jer bi to bila za njega velika tragedija, odviše velika,ili katastrofa, ili što hoćete, to je sve zbrka u koju se ja ne razumijem"

Nato reče Rosenbergu:– Neka se Da Ponte nateže s libretom Leonarda Francesca kako zna.

Mi ovdje pišemo svoj libreto krvlju, i tko zna kako će svršiti.– Pobjedom, veličanstvo!– Tako je, pobjedom! Ali kasno je. Idite, dragi prijatelju, na počinak!Josip je ostao sam, prišao prozoru i dugo gledao u noćnu pustu

ravnicu.Zatim se baci na slamnjaču pokrivenu jelenskom kožom. Otvorenim

očima zuri u tminu. Nemirno se okreće, opet ustaje, sjeda k stolu, šeće,pritišće prstima sljepoočice.Uzima Nerino pismo i ponovo ga čita.Zadubljuje se.Pozove službujućeg časnika i naloži mu:– Neka osedlaju konje! Obići ću bojište! Za pola sata krenuli su.

DVATJEDNA KASNIJE.

W

Dvorski meštar Rosenberg i ministar Thuguth udaljili su se sa bojištai sjeli na uzvišicu.– Što mislite, gospodine ministre, sprema li car navalu? pitao je

Rosenberg.– Ne znam – promrsi mali Mefisto suho.– Jasno je da ne znate, ali već dva tjedna car putuje bojištem. To ima

neko značenje.– Svakako.– Drago mi je što ga nema ovdje, u Zemunu. Groznica koja ovdje

vlada vrlo je opasna. Kalman kaže da je car već nekoliko put imaogroznicu, ali nije htio priznati.– I neće! Odviše se izlaže ratnim patnjama. Zatuvio sije u glavu da

mora živjeti kao običan vojnik, ali njegov organizam uza sve zdravljenije vičan takvom stradavanju. Uzalud ga opominju. Tko bi ga mogaoodvratiti od toga?– Žena!– Žena? Koja?– Tražite je.– Mislite, kad bi imao ženu...– I ljubio.– Šteta, vječna šteta što je tako osamljen! Da, žena bi ga mogla

očuvati.– Zašto se niste pobrinuli?– Neće ni govoriti o tome.– O ženi se ne govori.– Zar da mu je podmetnem?– Naravno!– Progonila gaje ljubavlju prekrasna crnka. Nije vjerovao.Uvukla se u njegovu kuću u Augartenu i htjela se otrovati.Car je dao analizirati srebrnu cijev s tekućinom i pronašlo se da u

njoj nije bio otrov. Dakle je netko pokušao jurišati na nje ga sa ženom.– Očito protivnici.– Svima je poznato da njega ne može nijedna osvojiti, jer se kloni

svih.– Razlog?

W

– Možda je jednom ljubio, a nije bio ljubljen.– Ili strah...– Da bi ga žena mogla odviše osvojiti i uplitati se u politiku? I to

tvrde neki prijatelji, ali kad bi imao ženu koja bi korisno djelovala nanjega, bila bi to sreća. Ne bi prosipao život i zdravlje, bio bi...– Nepobjediv!– I vi to držite? I ja! Bojim se da će ga ovakav divlji rad i tvrdokorno

stradanje u naporima mladoga baciti u grob.– Dajte mu ženu!Cestom se dizala prašina.– Čini se da su to časnici.Obojica su ustala i gledaju prema cesti kojom je dolazilo nekoliko

jahača.Prvi suton pada po zemunskoj ravnici.U pozadini crne se beogradske utvrde. Prašni oblaci približavaju se

cestom. Mali Mefisto upozori:– To je car!– Kako je omršavio!– Napori!Ušutjeli su i pošli u susret caru.Skočio je živahno s konja i pozdravio gospodu.– Kako je? Je li momčad zdrava?– Veličanstvo, groznica je muči!– Groznica? Gdje su liječnici? Želim pogledati bolesne.Pošao je ravno u šatore bolesnika.Izašao je vrlo mrk.– Ima li kakvih vijesti? – upita Rosenberga – Stigao je kurir iz

Rusije.– Vrlo dobro! Lasi, dođite!Ušao je u svoj šator.U njemu stol od dasaka, drvena stolica, pokraj nje ležaj od slame

pokriven jelenskom kožom. Ponudi komandantu Lasiju stolicu, a samsjedne na ležaj.U šator ude kurir iz Rusije.– Hvala Bogu, gospodine Lowenstein – primijeti car – da čujemo

W

kako je na bojištu naše saveznice! Jeste li dugo putovali?– Veličanstvo, strašne su ceste u Rusiji, ali sam se progurao. Princ

Ligne vas pozdravlja i šalje vam ovo pismo.– Ako mi javlja da je Rusija okupirala Očakov i prešla Bug, mi ćemo

na Beograd, makar sunce palo s neba na zemlju.Lasi se približi i obojica stadoše čitati izvještaj s ruskog bojišta.

"Veličanstvo!

Knez Potemkin označuje svoje linije i pozicije na karti dijamantima.Danas je ležalo pred njim skupocjeno runo vrijedno sto tisu-ča rubalja.Ne znam da li mi je time htio natuknuti da bi on nagovorio caricuKatarinu da zlatnim runom počasti mene, ako bih javio da Potemkinradi punom parom, ili me htio podsjetiti da bi on sebi poklonio to runo,ako bi mu vaše veličanstvo poslalo za to vrpcu. Međutim, navijestio mije da turska posada iz Očakova bježi pa je odlučio osvojiti tvrđavu.Radostan pošao sam s njim i s njegovom armijom.Trebalo je da stignemo do Očakova za dva dana, ali četiri smo

proveli na plovidbi, jer smo morali često pristajati da uzmemo finihriba za dine. Knez je također posjetio pobjedničku flotu. Kada smo došlido Očakova nitko nije bježao osim nas! Rekao sam mu da trebanavaliti, ali Potemkin odgovori: "Neka najprije vaš car prede Savu uBeogradu!" "Ali, kneže, odgovorih ja, ne stojimo pred vratima salonada pravimo komplimente tko će prije ući. Moj car da je vam prednost!"Potemkin me tada zapitao: "Mislite da bi mi car dao Križ MarijeTerezije?" Obećao sam mu za Očakov križ, i ako vam olakša zauzimanjeBeograda, Stjepanov red. Ako mu poklonite zlatno runo, on je vašzauvijek!Savjetovao sam mu da s jedne strane fingira napad na Očakov, a s

druge strane baci u zrak opkope. Knez mi odgovori: "Zar mislite da jeto Šabac?"Povrijeđen rekao sam da govori s počitanjem o zauzeću Sapca, gdje

je moj car osvojio utvrde stojeći usred kiše tanadi. Sutradan najednomopazih Potemkina gologlava. Turska tanad pada. On mi ponosito reče:"No, je li vaš car bio kod Sapca hrabriji nego ja ovdje?" Veličanstvo,

W

tri dana knez je trčao onamo gdje je najjače zviždala tanad i ja sam mudao komplimenat:"Vas se može udobrovoljiti samo ako se na vas nišani topovima!"

Sire, knez je najneobičniji čovjek što je ikada živio pod suncem!Sada opsjedamo Očakov, sire, ali sam konstatirao da su opsjedatelji

opsjedani. Knez Potemkin odvažio se graditi most preko Buga, aodabrao je za to najdivniju mjesečinu. Turci su očito mislili da je tošala, pa nisu držali potrebnim da pucaju. Knez izdaje naloge iprotunaloge, gubi tisuće momaka bez razloga, zatim plače za njima. Tajplač nije namješten. Rekao mi je da svoja poniženja stavlja pred nogeraspela. Ja kraj svega toga stojim kao metresa ili kao ispovjednik, kojinije ni za što odgovoran. No prijeti nam velika nesreća! Smušena glavašvedskoga kralja navela ga je na razuzdanost da prihvati tursko mito isprema se udariti Rusiju s leda. Tako će dio armije i flote suzbijatinapad švedskoga plaćenog veličanstva. Molim vas, veličanstvo, da meobranite od srdžbe vašega Ratnog vijeća što ne javljam ništa o našemradu. Mi, naime, ne radimo ništa. Želim vam, sire, više sreće!“

Svaki se mišić u carevu licu skrutio. U očima blista gnjev. Počeo jekoračati kao da će šetati, ali na malom prostoru može učiniti samo dvakoraka. To ga uzbudi i krv mu udari u lice, na kojemu je put od vjetra isunca ispečena i tvrda poput kore.– Švedsko veličanstvo je, dakle, prestalo bulazniti stihove i uzelo je

u ruke plaćenički mač! Taj će mu pothvat donijeti isto toliko slave kao istihovi, ali mnogo više koristi. Gnjiloća nje gova karaktera zaudarala mije uvijek na milje daleko. Sada treba da mu se samo još pridruži našasaveznička Rusija.– I Francuska – dobaci Lasi.– Ne znam liječnika koji bi mogao spasiti Francusku! Nju su nagrizli

plemići i popovi, ali Rusija, naša saveznica, ona nam je opasna. U mirume Potemkin – kažu zabavljao fingiranim selima, u ratu me podupiregradeći svoje pozicije na karti dijamantima.– Da je Potemkin kod nas, sigurno bi s oduševljenjem na

zemunskom suncu pekao ribe! – reče Lasi.~ Odgovorit ću Ligneu – obrati se car kuriru.

W

Kurir izađe iz šatora.– Lasi, pokušat ćemo prijeći u Beograd, makar nas sunce ispeklo kao

Potemkin ribe. Vojsku ubija čekanje više od neprijateljske tanadi. Tokažu hrvatski oficiri, a to sam i sam opa zio. Sve nas ostavlja. Treba dane ostavimo sami sebe.Donijeli su juhu i kuhano voće.– Pođite, Lasi, treba da se okrijepite i da legnete. Sutra u zoru dođite

k meni.Vojskovođa izađe.Josip uzme večeru, zatim zovne sekretara i počne rješavati iz Beča

pristigle spise.Kad svrši posao otpusti sekretara. Uđe sluga.– Veličanstvo želi leći?– Kasnije, kasnije! Ne da se spavati u toj vrućini. Pozvat ću te.Sluga ode.

NA KALVARIJI ISKUŠENJE.

Car je ostao sam.Pod tamnim šatorom plamsa na stolu svijeća. Josip leži na jelenskoj

koži prostrtoj na zemlji. Ruke je podvinuo pod glavu.Žućkaste sjene svjetla igraju se na njegovu blijedom licu. Pune usne

rastvorene su. U licu mrtvilo. Oči se ljeskaju.Oko šatora teška tišina. Nadignuta krila šatorskog platna otvaraju mu

vidik u noć. Tiho je i nepomično kao da je sve što je poleglo po tojzemlji zaspalo vječnim snom. Na obzorju zvjezdana magla, a pod njimakruta omara i mrtvačka ukočenost.Na otvoru šatora zastao je časnik i gledao u cara.– Što je, poručnice?Časnik se približi i šapne:– Veličanstvo, neka dama stoji pred stražom i moli da je primite.On ne odgovara, ne miče se, kao da je usnuo. Časnik čeka. Prošle su

dvije minute. Car ustane s ležaja i upita:– Je li stigao brod s vodom iz Schonbrunna?– Očekujemo ga sutra ujutro.

W

– Čim stigne neka se svim bojnicima napune boce.Časnik je stajao neodlučan. Misleći da je car zaboravio pri javu

posjeta ponovio je:– Veličanstvo, dama moli da je primite.– Kako se zove?– Nije htjela reći ime.– Kako izgleda?– Liceje zastrla bijelim čipkama.– To je ona koju smo otkrili u fratarskoj halji. Uhitite je.– Čini se da nije ona. Ona je bila crnka, ovoj ispod čipaka viri plavi

uvojak.Car okrene leda časniku ali se brzo obazre.– Zašto je niste otpratili?– Veličanstvo, zaklinjala me da se radi o jednom životu.– Jednom životu? Dovedite je!Mladi časnik ode.Josip obori glavu. Nepomično bulji u zemlju.Prolazi vrijeme. Napolju se čuju koraci i šuštanje svilene suknje.Car pogleda u otvor razmaknutog šatorskog platna. Ulazi žena,

nečujno, kao duh u crnom ogrtaču. Glava joj je pokrivena bijelimčipkama. Dugi rubovi padaju do zemlje.Kroz čipke svijetli se plava kosa.Car je gleda i šuti.Časnik spusti zastor i udalji se.Žena makne s lica čipkastu svilenu koprenu. Iz bijelog okvira gleda

smrtno blijedo lice. Pepeljasti uvojci padaju po čelu. Njen očajanpogled uprt je u njegove oči.On ne može pozdraviti, pokloni se, kao da ga nešto sledilo.Ona je okamenjena. Na poluotvorenim usnama lebdi neizrečena

riječ.Što je kao dva kipa u polutamnom šatoru. Žižak svijeće na stolu

ispružio se zaprepašteno.Primakla se bliže. Šuštanje suknje ispunjava tišinu punu strepnje.Njegova se ramena trzaju i povlače natrag kao da bi htio bježati.

Pogled mu je zamračen. Odvraća se i opet se podiže k njoj. U licu mu

W

treperi neka nejasna mješavina uzburkane, uzvitlane nutrine.Hrapavo i muklo pitanje upravo se okomi na nju:– Zašto ste to učinili?S njezinih se usta otkida odgovor, čudno monoton:– Određeno je bilo davno!Šator kao da se pretvorio u grobnicu šutnje. Čelo mu se rosi. Lice mi

jenja boju. Ruka uhvati naslon stolice, kao da bi htio njome tresnuti ozemlju.– Grofice, vi ste pisali ona pisma?– Ja!– Svojom rukom?– Svojom!– Svojim riječima?– Da!On je gleda.Preko suknenog haljetka osjeća se njegovo drhtanje. Šuteći gleda u

zemlju.I ona šuti. Nalik je osuđeniku u smrtnom času.Tada se Josip strelimice okrene k njoj. Lice mu je tamno, usne

bezbojne. U očima zdvojnost.– Zašto ste mi ono pisali? Zašto?Vjede joj pokriše oči, liceje kao od bijelog mramora. Ne odgovara.– Zar ste me htjeli kazniti i narugati se?– Ne!– Nije istina, nije istina što ste pisali!Oči su joj upravljene u zemlju. Usne se rastvore, ali ne može ništa

reći.Zahvatio je opet naslon stolice i stisnuo ga čvrsto.– Što to radite, što činite?– Ponižavam se.– Jeste li to vi?– Ja sam!– Što sam skrivio, da, skrivio sam, ali nesvjesno. Zašto sve to?

Govorite zašto ste došli?– Došla sam.

W

Njen glas zvuči kao zvuk umirućeg posmrtnog zvona. U licu jojukočen led, oči kao staklo.Odvratio se od nje. Mahne oštro rukom, stisne pesnice kao da nešto

drobi. Usne se stežu. Naglo se obazre.Njegov glas dršće kao plamen baklje što je zahvatio dah.– Kada bi bilo istina što kažete u pismu, ne biste smjeli to meni

pisati, ne biste smjeli doći...– Više me ne ljubite?S obje ruke uhvati se Josip za glavu.– Što je to? Što se događa? Vi ste posuli mene i sebe prijezirom!– Ja? – usklikne ona kao da se probudila.– Vi, vi ste mi onim pismom i vašim dolaskom dali posljednji

udarac. Samo prijezir prema sebi mogao vam je nametnu ti misao dabih ja vas, vas koji ste bili jedina ljubav mojega života, uzeo kao svojuljubav... Zašto ste mi oduzeli jedinu ljepotu u koju nisam sumnjao,vjeru u čistoću vašega srca, čistoću koju sam toliko obožavao, vas kojusam u dnu srca...Zapne. Uspomena na onaj trenutak pred Laksemburgom proleti

njegovim mislima i zaustavi se kao strahovita prikaza.– Vi ste znali što sam učinio, osjetili to i izazvali? Ah! – i on udari

po stolici. – Na kakve me strašne misli navodite, na kakve misli! Zar vi,vi?Njene se oči sklope. Uhvati se za stol i pokoleba se.On se ne makne, ne priđe bliže, nego se povuče još dalje u kut šatora

i gleda kako joj se koljena sagnuše. Hvata se rukama za glavu, bori se snesvjesticom, posrne i klone.Pun sumnje zavukao se u kut. Njegovo lice odaje razočaranje.Čini se kao da ga je netko udario, da ga je ubio. Samo još dršču

zjenice.Ona polako diže glavu i opet je spušta na ležaj. Pokušava ustati, ali

opet pada.Kruta gorčina, oštri cinizam iskrivi mu usne. Rukom zamahne kao da

je nešto odbacio. Nesmiljeno ironički dobaci joj:– Dakle, i vi ste kao i druge!Nastala je tišina kao poslije teškoga pada. Medu njima ispoljio se

W

olovni zid.Pokušala se pridići. Okrene prema njemu blijedo lice i očajno dahne:– Nema Boga!– U ovom času i ja sam ga izgubio!Plakala je. Njena se vitka pojava skutrila u klupko boli, ali on nema

za sve to sućuti. Bijesno promrsi:– Takve sam scene već vidio!Kao da je u tome času izdahnula, okamenila se. Jedan je trenutak

prošao poput vječnosti.– Idite, grofice, duže ne možete ostati ovdje!Polako se pridizala. Sva njena savršena ljepota skrhana je.Pridržavala se za stol. On je pratio njezine slomljene kretnje.

Dršćuće ruke sklopi i upre u njega strahovito očajan pogled.– Slušajte me!– Ne mogu, zbog vas!Napolju se čuju koraci. On pohiti k izlazu iz šatora.– Tko je napolju?– Veličanstvo, hitni kurir.– Pričekajte trenutak.Okrene se prema Neri:– Pokrijte lice. Odredit ću da vas časnik odvede s bojišta.– Ne mičem se odavde dok me niste saslušali.– Veličanstvo – čuje se napolju pukovnikov glas – vrlo je hitno.– Dolazim!Ne ogledavši se na nju jurne pred šator.– Idemo k Lasiju, gospodine pukovniče! – reče car pošavši prvi.

Gotovo je trčao prema komandantovu šatoru.Pukovnik i kurir pođoše za njim.Lasi je sjedio u košulji. Brzo obuče kaput i ponudi caru stolicu, ali

on ostane stajati i pogleda mladog kurira čija je prašna odora pokazivalada je došao s dalekog puta.– Što je? Odakle dolazite?– Iz Sedmogradske.– Kakve vijesti nosite?– Veličanstvo, veliki vezir Jusuf-paša sagradio je preko Dunava

W

most.– Most? I?– Prešao je Dunav, upao u Sedmogradsku i u Banat. Našu je vojsku

zadesio poraz i bježi u unutrašnjost zemlje.Lasi i car gledali su se nijemim pogledom dubokog razočaranja.

Kurir je nastavljao:– K tomu je iznenada došlo strahovito nevrijeme, prolo mi oblaka od

kojih su nabujale rijeke i potoci. Poplavljeni su veliki kompleksi.Vojska se spašava i davi se u vodi i blatu.Mnogim je selima odnijela bujica sve i ljudi nemaju što jesti.Liječnici kažu da se pojavila kuga.Nijema tišina teška je u malom, vrelom šatoru. Car stoji ukočen.

Nijedne kretnje ili treptaja očiju. Opaljeno lice blijedo je i gotovo upalo.– Vojskovođa čeka zapovijedi vašega veličanstva.– Dobit ćete ih. Čekajte dok vas pozovem.Sumoran carev glas prekriven je maglom.Kurir izađe. Careve su oči uprte u mali otvor šatora, iza kojega je

nestalo crnoga glasnika. Lasi šuti spuštene glave.Obojica su pritisnuti nekom strašnom težinom, koja ih zatrpava.Guši ih početak umiranja.Josip sjedne na drvenu stolicu i pogleda u bojnu kartu na stolu.– Na svim našim pozicijama izvjesila je nesreća svoje zastave. U

Zemunu Turci, sunce i groznica; u Banatu Turci, voda i kuga.Saveznica Rusija sjedi i označava pozicije dijamantima.Iza naših leda mađarska, tirolska i nizozemska buna. Ima li se još što

strovaliti na mene?– Veličanstvo, da je Potemkin opsjedao Očakov, da je prešao Bug, ne

bi se Turčin usudio prijeći u Sedmogradsku, a mi bismo bili uBeogradu.Car se zagleda u pod.– Da nemam iza leđa druge neprijatelje, već bi Turci bili u

Carigradu! Znadu oni da je gospodska histerija ove države izbečila namene svoje ralje. Znadu oni da moram čuvati zalede od domaćegTurčina. Ne, Lasi, ne vjerujem da su ljudi odbacili od sebe ono što samim dao; nisu zaboravili da svoj život i sebe da jem njima. To me drži,

W

Lasi! Strahovit poraz mene bi ubio da nema vjere u puk. Nećemoklonuti, Lasi! I mi smo učinili pogrešku što nismo odmah jurišali upočetku, ali sve ćemo ispraviti. Moramo to ispraviti! Neka se spremi štoje potrebno za put. Idem u Banat. Treba da odbijemo Turčina.Sam ću u bitku, moram ili časno Turčina suzbiti ili izginuti.Ah, kako je strašno osjećati da te Turčin tjera natrag u zaleđe, gdje

me čeka gospodsko-popovska armija. Ali, idemo dalje! Idemo dalje!Dalje! Ili ćemo dospjeti do pobjede ili ući u grob! Idemo dalje!Ustao je da pođe, ali se uhvati za prsa. Lice mu se iskrivi fizičkim

bolom.– Vas boli u prsima, veličanstvo?– Odakle vam snage da se brinete za moja prsa, kad se davimo u

masi mrtvaca, poraza, neizvjesnosti i nevjere?– Razumijem, ali ako vas u toj nesreći spopadne bolest?– Kakva bolest? U duši je bolest, da, ali izliječit će je pobjeda.

Idemo. Idemo! Odredite sve za put. Brzo! Idemo, Lasi!Zapovjednik istrči iz šatora da izda naredbe.Ostavši sam, car upre oči u bojnu kartu, razmišlja, kombinira i

prstom prati pozicije. Utapa se u bojne linije. U mislima bije bitku, tjeraTurčina i oduzima mu zauzetu zemlju.Rumeni mu se lice. Oči se iskre. Stoji nad strateškom mapom.Lasi se vratio u šator.– Lasi, ovdje je naše središte. Idemo li?– Do zore bit će sve spremno za put, a dotle, molim vas, vratite se u

šator i počinite. Za pobjedu treba snage.Naglo podiže glavu kao da se nečega sjetio i pogleda kroz otvor

prema svome šatoru.– Veličanstvo, dođite, morate leći!– Ostanite, sam ću! Obećavam da ću se odmarati! Doviđenja!Gotovo istrči iz šatora.Vani je puhnuo povjetarac. Stao je i čekao ohlađujuće valove. Tijelo

žedno upija prvi lahor u beskrajno vrućoj omari.Oko njega čitavo bojište spava, samo crne konture stražarskih

bodeža miču se amo-tamo.U tami traži nešto gdje da zaustavi pogled, koji protiv volje privlače

W

svjetlucave pukotine njegova šatora i režu u tmini svijetle crte. On ihosjeća kao ognjene porezotine na svome tijelu.Pode nekoliko koraka i opet stane. Diše duboko i gleda u svijetle

pukotine. Lahor piri, privija mu se uz vrelo lice i prodire kroz tankihaljetak do tijela. Potrese ga mraz.Stoji sam usred usnulog tabora. Čuje disanje zaspalih vojnika.

Podigne oči k zvijezdama. Dugo ih gleda, kao da s njima razgovara,savjetuje se, povjerava im bol koja mu lomi prsa."Živi li negdje na kojoj od ovih zvijezda kakvo biće koje ravna

ljudskim životima?Ako živi, zar smije dopustiti da čisti ideali budu slomljeni zloćom?

Zar u ljudskim bićima nema mjesta čistoći? Zar su sve to izmislilipjesnici? Zašto osjeća u sebi toliku želju da kroz život povede čovjekaneokaljane duše, čistog, velikog, oslobođenog od blata i gada? Odaklemu ta želja, ako je čistoća srca prikaza sanjara?Zar je istina – laž? Poštenje – prijetvorba? Dobrota – himba?"Oko mu zapne opet za svijetlu pukotinu šatora.Ništa se ne miče. Crte su jednako svijetle, ukočene. Osjeti nešto

hladno, vrlo bolno u srcu."Što je iza toga platna u šatoru? Zar ona koja je nekoć davno bila

tako čista kao sunce, a sada čeka tamo, čeka... O, zar je čistoća pjesmabudale što bulazni sonete?"Razočaranje ga potapa kao more razbijenu ladicu.Zašto je u šatoru tako mirno? Otišla je? Ili čeka? Zašto, zašto sve to?Nešto ga povuče naprijed i pode brzo, gotovo trčeći. Činilo mu se da

ga netko vuče.Na ulazu u šator stane, udahne ohlađeni zrak i razgrne zastor.Na stolu počiva glava, pepeljasta glava, kao da je otkinuta od tijela.Za sobom zatvori zastor.Stoji, čeka, ali glava je ukočena. Tijelo sjedi na stolici, ruke su

ispružene po stolu.Priđe bliže. Opet stoji. Gleda.Glava se podigne sa stola kao mrtvačka maska s odra. Tako izgleda

mrtvac. Ukočen tamni pogled i bijela ledena usta.Nešto ga povuče natrag. Poražen je tim pogledom.

W

Monotone, bešćutne riječi otkinule su se iz njezinih usta:– U vas ima samilosti za svačiju nesreću, zar samo moju želite

ostaviti nesaslušanu?– Nesreću? – pita on tiho, nepovjerljivo, a ipak blaže.Povukavši se u dubinu šatora, odvrati tiho: – Slušam vas!U zvuku tih riječi osjeća se slutnja nečega pred čim je zadrhtao.Upirući glavu o ruke govorila je polako, pogleda uprtog u svijeću.

Njegove oči upile su se u to strahovito ukočeno lice i široko rastvorenpogled, od kojega i plamen podrhtava.Ona govori i govori.Svaka riječ pada na njega kao tursko tane.– Vi ste, veličanstvo, otišli na ratište. Mojega muža poslaše u

Sedmogradsku. Otišli smo.Muž mi je umirao od želje da vidi sina. Ljubi ga kao što nikada otac

nije ljubio dijete.Grof Meško, kojega smo zamolili, došao je i dijete dopratio k nama u

Sedmogradsku.Sve je bilo dobro. Tada stigoše vijesti: "Turci dolaze!"Muž me prisili da sa sinom odem u Beč. Otpremi nas onamo.

Nekoliko dana živjela sam u Beču posve mirno, s nekom sobaricom umalom stanu koji sam unajmila.Jedne večeri igrala sam se sa svojim sinom i čula sam kako zvoni.

Čula sam kako je sobarica puštala nekoga i kako je vrisnuh.Potrčim prema vratima da vidim što je. Na vrata banuše tri

gospodina umotana u tamne plašteve.Na glavi trouglasti klobuci, na licu krinke. Prvi uperi na mene pištolj

i počne govoriti:– Grofice, kažu da ste hrabra žena, dokažite to! Niste se bojali

sudaca i lomače!Moj dječak je stajao kraj mene.– Što želite? – upitam.– Najprije da šutite.Tada jedan od njih pograbi mojega sina. Dijete se stane otimati, ali

on ga nosi van. Vikala sam i požurila za djetetom.– Mamice, ne daj me! – viče mališan.

W

Hoću da ga otmem. Posrnem. Dvojica me uhvate i začepe mi usta.Onaj s dječakom nestane. Treći, visok, pognut, reče mi:– Vašem sinu neće se ništa dogoditi ako ušutite i učinite što budem

od vas tražio.– Što? Brzo, govorite! – rekoh ja. – Učinit ću sve!Pustili su me, ali su mi zakrčili put. Sve se sruši preda mnom. Sva

sam ledena i čekam što žele. Zapovijedaju mi da uzmem papir i crnilo.Činim sve što traže, brzo, hitrije nego što oni traže.– Diktirat ću vam dva pisma – reče mi hrapavi starački glas onoga

pognutog gospodina.Gledam ga. Visok je, pognut, lice mu je pokriveno krinkom; čini mi

se da me ispod nje gleda netko tko me poznaje.Pisala sam prvo pismo. Tada mi zapovjedi da uzmem drugi papir i

opet diktira...Ustajem, neću pisati, ali mi on reče:– Za glavu sina!Ja trnem i pišem. To su ona pisma što ste ih primili. Kad su napisana

pisma naredili su mi da sjednem. Učinila sam to.Tada mi reče onaj čudni, poznati starački glas:– Pisma ćemo poslati mi. Pripravit će ga za vaš dolazak. Vi ćete

putovati na bojište. Cara je ostavila bojna sreća. Zemlje su pobunjene.Slomljen je i uništen, dočekat će vas kao jedino spasenje. Morate mupotvrditi što kažu ova pisma. On će biti sretan, a vi mu predložite daćete s njim poći nekamo u tišinu ako povuče sve reforme i odstupi. Kadto učini vi ćete opet dobiti sina! Ako ne izvedete to, molite sinu za dušu.Umrijet će!Ja sam, eto, pokorno došla.Strahovita, nijema, sablasna šutnja pritisla je oboje. Svijeća na stolu

zatitra, uzgibana Nerinim brzim dahom.Njemu se činilo da mu sljepoočice pucaju.– Bili ste spremni da se ponudite za sina?– Znate li vi što znači biti majka? Niste li imali majku?Zastao je, zagledao se u svijeću i prošaptao:– Da, i ja sam imao majku, tako kaže rodoslovlje.Na usnama zatitra mu nešto trpko, ironično.

W

– Što sve ne bi učinila majka za dijete svoje ljubavi? – šap ne ona.Zjenice mu se šire kao da je ugledao nešto novo, neviđeno.– Ima, dakle, u svijetu ljudskih čuvstava koja ne poznajem!– reče polako, tužno, zagledavši se nekamo daleko, gdje vidi nešto

nedohvatno i zato tako bolno.Razumjela ga je i oborila oči. Na trepavicama zadršću suze.Šutjeli su dugo. On se probudi iza sna i reče s izražajem

zaprepaštenja:– Zaboga, vaš je sin talac zato da povučem reforme, da kapituliram

pred njima!– To su mi rekla ona trojica.Sa dva prsta udario se po čelu kao da se želi dozvati k svijesti, ili da

sabere misli.– A vi, grofice, što ste mislili kad ste došli?Šutjela je.– Kad ste ušli u moj šator, recite što ste očekivali?– Ono što se i dogodilo. Vaše riječi "i vi ste kao druge" tako su me

strahovito bacile o tle kao i majčin strah za dijete.– Niste bili uvjereni da bih mogao obeščastiti svoju ljub..., da bih vas

mogao poniziti do ljubovce? Recite, jeste li u to vjerovali?– Ni trenutka!Nešto gaje pritisnulo k zemlji. Sagne koljeno i posegne za njenom

obamrlom rukom.– Hvala! Hvala! Moje srce imalo je jedan jedini topli tra čak sunca

što ste ga vi probudili u meni. To je jedino do čega nije doprla gorčinarazočaranja. Vi ste bili snaga moje vjere da čistoća srca i duše nije samopusta nada sanjara. Oprostite što sam načas izgubio vjeru i uvrijediovas, bilo je odviše gorko, odviše...I on poljubi njezinu ruku cjelovom u kojemu je bilo zahvalnosti duše

duši.– Zaslužila sam vašu osudu. Oh, ulazila sam k vama pod mačevima

strahovite prijetnje zlotvora.– Samo kad sam opet našao vas, onakvu kakvu sam vas no sio u

duši! Sada ćemo ići dalje mnogo lakše!Ustao je i upitao:

W

– Recite mi što znači u pismu ovo: "Znam što se dogodilo preddvorom... osjetila sam?"– Ne znam, diktirao mi je.– On vam je to kazivao? Vi ne znate za događaj u dvorcu?Znam da sam se udarila i onesvijestila.– Kada ste se zapravo osvijestili? Još dok sam vas držao?– Ne. Našla sam se u krevetu. Uz mene je bio Kalman i moj muž.– Nije li vam bilo čudno da vam zakrabuljeni čovjek diktira o nekom

misterioznom događaju?Bila sam tako uzbuđena da nisam ništa shvaćala. Ja i ne znam što

sam pisala.– Još jedno, kakvu su to spomenuli serenadu?– Serenadu? Možda onu što ju je pod mojim prozorom svi rao Haydn

s drugovima, navodno po nalogu neke dvorske ličnosti.– Dokle dosiže gnjusoba mojih neprijatelja! Zagrabili su u tajnu na

dnu moje duše. Ali kako su to iskopali? Bit će da je netko iz starihvremena poznavao tu moju tajnu, možda onaj starački glas koji vam jediktirao u pero?– U to sam uvjerena!– Traže da razorim djelo svoga života. Zašto ne traže moju glavu,

zašto traže glavu vašega sina? Luđaci! Zar nije mnogo sigurnije uzetimoju glavu? Mogli bi mirno rušiti moje djelo!– Ali oni traže da vi sami rušite, vi sami, i da odete!– Kad biste znali što je sve danas palo na mene: tisuće mrtvaca,

tisuće osamljenih sirota, tisuće nevjera, sve to leži na mojim prsima, asada, eto, vaša sreća i vaš sin! Previše je to za mene! Kakva vražjastupica! Zatjerali me u stotinu jazova, stotinu jazova poniženja! Ne, jošnije u meni dogorjelo!Nastavljam borbu! Idemo dalje!– Veličanstvo, ako ima Boga, mora sada pokazati svoju pravednost i

pomoći vam da mi izbavite sina i da ih porazite.– A da mi to ne pode za rukom?– Tada bi mi preostala samo smrt!Gledao je u zemlju. Malo poslije upita:– Da li možda slutite tko je bio pod onom krinkom?

W

– Svakako otmjeni, školovani ljudi.– A onaj koji vam je diktirao pismo?– Govorio mi je naizust. Kroz krinku je izbijala crna lukavost.

Njegov je glas odzvanjao u mojoj uspomeni. Možda je utvara, moždazabluda, ali kao da sam čula glas koji je toliko puta na dvorupropovijedao kršćansku ljubav.– Tko? Tko?– Pelegrini! Možda već nije živ, ali tako sam osjetila.– Dakle, još uvijek živi duh crnih kabineta i crnih kamarila prošlih

vjekova? Pelegrini! Ako živi, on je jedini znao tako diktirati pismo. Onje bio upućen!– I taj koji je diktirao bio je upućen. Moja sumnja ima opravdanja.– Jest, ima! Posvuda ista metoda: u Sedmogradskoj, u Nizozemskoj i

ovdje, gdje su me uhvatili ognjenim kliještima za srce. Da, htio sampitati, jesu li vam dali rok?– Jest, odredili su ga.– Koliko?– Dva mjeseca.– Vi se, dakle, morate vratiti u Beč.– S odgovorom!– Kako kane dobiti taj odgovor, pismeno ili će doći sami?– Ne znam, nisu rekli.– Pisat ću svome pouzdaniku, vrlo spretnom agentu Knechtu.– Veličanstvo, zasjeda bi mogla upropastiti mojega sina.– Knecht je oprezan. Razgovarat ćete s njim. Vi se vraćate u Beč.

Oni će se javiti za odgovor. Recite im ili pišite, kako će već tražiti, ovo:"Uspjelo mi je! Za dva mjeseca bit će vaše želje ispunjene!" To imjavite i pokazujte se veselom. Oni će vas uhoditi, a vaše dobroraspoloženje uvjerit će ih da ste uistinu sve rekli.– Razumijem.– Neću se pokoriti, a vašega ću sina razbojnicima oteti!– Umrla bih da me ne podržava ta nada!– Oprostite što se opet vraćam na onaj čudan "događaj" pred

dvorcem.U carevu se sjećanju probudi čudna slutnja. Kada ju je držao u

W

naručju lomilo se granje negdje u šikarju kraj jezera.– Sve mi se čini da je netko one večeri bio u blizini. Netko nas je

vidio da šećemo. Jedan zlotvor morao je biti na soareji.– Tko zna koliko ih je bilo!– Grofice, možete li jahati do prvoga sela?– Moram.– Ne smije vas zateći ovdje nitko. Dat ću vam pouzdanog časnika da

vas otprati do Beča. Poslat ću instrukcije Knechtu.Dva mjeseca? Dotad se može učiniti mnogo, vrlo mnogo.Obećajte mi da ćete mirno čekati odlučni trenutak.– Obećavam!– Svaki vaš korak u moju blizinu donosi vam nesreću. To moram

popraviti. Ja ću to popraviti. da jem vam riječ! Zna li vaš suprug što sedogodilo?– Ne! To bi ga ubilo! On je u Sedmogradskoj.Ostao je naoko miran da joj ne oda vijest o teškoj bojnoj nesreći.– Vaš muš je u zaleđu. To je glavno. Pokrijte lice i pričekajte dok se

vratim.Otišao je u veliki časnički šator. Časnici su se pripremali za carev

odlazak u Banat. Josip zovne svoga vjernog pouzdanika, izda munaloge i naredi da otprati ženu njegova generala u Beč.– Pazite, kapetane, da ne sazna za katastrofu u Sedmogradskoj i u

Banatu. Muž joj je tamo, tko zna što se moglo s njim dogoditi. Dakle,kako sam rekao!Osedlaše konje. Car se vrati u šator.– Sve je spremno, grofice! Za koji sat bit ću spreman za ve lik i težak

čin koji mi otvara put k vašem sinu. Pobjedu moram izvojevati! Vi stemi vratili vjeru u ljude, u čista srca. Ne slutite kako mi je bilo potrebno.Sada vjerujem još jače u čistoću svoga puka i on me neće razočarati. Viste mi tu vjeru podvostručili. Idite, čekajte strpljivo i nadajte se doposljednjeg časa da ću osloboditi vašega sina.– Kad biste znali s koliko se pouzdanja vraćam kući, i koliko vas

poštujem, koliko vas više volim!Slušao ju je osvijetljen nekim fanatičnim, čistim ushićenjem.Tada je izvede iz šatora.

W

Nera je odjahala u kapetanovoj pratnji.Car se vrati u šator, puhne u svijeću i baci se na ležaj da pričeka

polazak na put.U šatoru mrak i tišina.Sat kasnije krenuo je s malom pratnjom u Banat.

NOVAKATASTROFA.

Gusti oblaci izlijevaju mlazove vode i spajaju nebo sa zemljom.Dolina Karansebesa pretvara se u vir što izdire iz temelja kuće i

staje, guši ljude i životinje. Gromovi svemira sukobljavaju se sgrmljavinom topova. Strava je rastrgala redove carske vojske. Turcigone careve vojnike. Oružje im pada iz ruku, ili ga bacaju da spaseglavu pod pljuskom neba i Turčina. Gaze ljudi vodu i blato. Kad naletena more u dolini bacaju se u vodu, plivaju i tonu. Smrtni krikovi dopirudo oblaka.Turčin je stao pred bujicom što se razlijeva po carskom bojištu i

viče: "Alahu budi slava!"Slavuje posvetio umiranjem.Mrak se spušta.Voda strahovitim šumom dere zemlju, nosi lešine i oružje, valja kola

i uginule konje, i zaustavlja ih pred malom uzvišicom oko sela Obada.Blatnim poljem projurila je voda i ostavila tragove razaranja.

Bjegunci, mokri, poderani i razoružani trče sve dalje i dalje. Uluđačkom bijegu gaze preko mrtvaca i oružja, preko vodomraskvašenog i s muljem pomiješanog kruha i bježe, kada su već spasiliglavu.U malom gradu trepere svjetla kao svjećice na groblju. Ljudi strepe

na ulicama. Strah s njihovih lica zuri u dobjegle vojnike, gleda ih i pita:– Hoće li Turci u Karansebes?Vojnici ne odgovaraju. Ne znaju ili ne mogu.Donijeli su glave, a to im je dovoljno.U komitetskoj kući što je časnici. Mokri su, blatni do vrata. Careva

pratnja pomalo se okuplja. Mali ministar Thuguth izgleda kao da su ganamočili u blatnom jezeru. Mrke, kose oči gledaju vražjim bijesom.

W

Stišće svoj civilski mač. S Rosenbergova haljetka vise krpe.Ulazi stariji časnik i obreda pogledom gospodu.– Gdje je car?– On je bio kod topnika.Časnik potrči iz sobe i opet se vrati sa zapovjednikom topnika.– Kapetan kaže da je car bio s vama kod topova!– Bio je, ali je pošao naprijed u prvi odjel, kojim je zapovijedao

poručnik Hartl.– Poručnika amo, brzo!– Ne mogu ga dozvati.– Zašto ne?– Ne bi me čuo. Uništen mu je sluh.– Car je bio s njim?– Jest, s njim.Komešanje u sobi nalikuje na natjeranu masu.– Gdje je car? – viču svi u isti mah.Nitko ne zna ništa.Rosenberg i ministar Thuguth očajavaju.– Čim je počeo boj otišao je u liniju – sa zebnjom je konstatirao

Rosenberg.Pred kućom po naslaganim cjepanicama leže prokisli, polumrtvi

vojnici.– Ima li topnika među vama?– Ja sam – oglasi se netko zamirućim glasom.– Donesite ga u sobu! – komandira pukovnik.Časnici izjure napolje, podigoše iznemoglog momka i posjednu ga

na stolicu.Glava mu pada lijevo i desno, kao da mu je polomljen kralježak.

Lice nalikuje na mesnati kostur.– Jesi li vidio cara?– Meni je komandirao. Kraj nas je palo tane. Dvojicu ubiše. Ne znam

koga. Mene je ošinulo, ne znam je li strijela ili vrući prah.– A car, gdje je car?Vojnik se zamisli, pogleda časnike i odvrati:– Sveti Bože, on je bio taj drugi!

W

Ta riječ pade među časnike kao hitac turskog topa. Rosenberg seuhvati za zid. Thuguth prokune. U sobu ude časnik koji nije bio blatan.Generalska odora nije promočena.– Ja sam general Vojkffy – predstavi se komandantu. Prispio sam

ovaj tren s pojačanjem.– Hvala Bogu! Odmah ćemo srediti naše ljude.– Čekam vojskovođine zapovijedi!– Generale, car je nestao! – navijesti zapovjednik. – Mora moga naći

bilo kako!Siniša upadne:– Nestao? Gospodo, spreman sam da ga tražim po bojištu!– Ali gdje, gdje da ga tražimo?– Tko gaje vidio posljednji?– Ovaj topnik. On tvrdi da su dva topnika pala i da je taj drugi bio

car. Nosio je odijelo konjičkog vojnika.Iz kuta sobe čuje se gorki plač. Rosenberg prepozna careva slugu i

navali na njega pitanjima.– Nisam ja njega, on je mene ostavio! Rekao mi je da bi mogao pasti,

a pritom ne treba moje pomoći.– Tko ide sa mnom? – upita general Vojkffy.– Ja! – vikne sluga.Javljaju se časnici redom.– Uzimam samo one koji nisu bili u ovoj bici.General da donijeti obnemoglom topniku rakije i stade ga ispitivati

gdje je posljednji put vidio cara.Uzeše kartu da odrede poziciju. Čitava se družba časnika i momaka

spremi. Siniša ih razmjesti na različite strane. Svakom odredi smjer.Zatim napuste zgradu, da se vrate na mjesto poraza.

U MRAČNOJ NOĆI.

Oblaci su se iskalili nad zemljom.Nebo je čisto. Zvijezde spokojno trepere.Razbojištem se šuljaju tamne sjene. Gaze vodu do koljena.Svatko ide svojim smjerom. General Vojkffy udario je sa carevim

W

slugom sredinom. Voda im doseže do koljena.Oprezni Siniša krije fenjer pod ogrtačem da ga ne bi primijetio

Turčin u dalekom noćnom logoru.Čizma mu se zadjene za neko gvožđe.– To je top! – šapne sluga.Oprezno idu dalje.– Nešto strši iz vode, gospodine generale!– Ne vidiš da su to prevrnuta kola?Mrtvaci što plivaju po vodi zapinju im za noge.– Isuse, zapleo mi se mrtvac, ne mogu dalje!Sluga raširi ogrtač da sakrije fenjer. Siniša osvijetli mrtvačko lice što

viri iz vode. Sluzi zastane dah.– Isuse, Isuse, gdje mi to tražimo mojega dobrog gospodara!– Hvala Bogu, ovaj nije! – reče Siniša.– A ovaj drugi, treći? O-o-o!– Ovdje su topnici. Sjećaš li se gdje je ostao? Kako? Kada?Reci mi još jednom.– Kad je bitka bila najstrašnija topnici prestadoše pucati.Počeli su bježati. Car me ostavio i potrčao k njima. Neki su došli

natrag. Sjećam se da je to bilo na uzvišici. Vidio sam mu leda.Sagibao se i opet uspravljao. Vidio sam kako je pala neprijatelj ska

granata. Nestao je u dimu. Drugo ne znam ništa. Počelo je pljuštati, samne znam iz neba ili iz turskih topova – pričao je sluga a suze su curilelicem i kapale u kaljužastu vodu.– Daje bar dan, mogao bih pogoditi gdje je to bilo.Stali su.– Sklopi oči, ali posve! – Kada ih opet otvoriš lakše ćeš se snalaziti u

tami.– Jesam, gospodine, ali ipak ne vidim! – zajeca sluga gorko.– Zašto smo morali doći ovamo? U Zemunu je peklo sunce, ali je car

bio na suhom. I Turci nisu bjesnili! Znao sam da neće biti dobro –govorio je sluga kroz plač – znao sam. Čim žena prijeđe prag, sve ode kvragu!– Kakva žena? Praznovjerje!– Nije, gospodine, dok nije bilo te žene na bojištu, sve je bilo dobro.

W

– Žena na bojištu? Gdje?– Kraj Zemuna bila je u carevu šatoru neka dama. Drugi dan on je

otputovao i eto zla! Žena je nesreća! da je bar pri čekao koji dan!– U carevu šatoru bila je dama? Baš na bojištu?– Da, na bojištu, u njegovu šatoru. Vidio sam svjetlo. Mislio sam da

je car ostavio zapaljenu svijeću. Pođoh je ugasiti. Kad ja bliže, zavirimu šator, a tamo dama, lijepa kao Bogorodica.Car kleči pred njom.– Kleči? To ti se pričinilo!– Isprva sam i ja tako mislio, ali kad duže gledam, car joj ljubi ruke.

A imao je i zašto! Lijepa, velim kao Bogorodica.Kosa plava, čudno plava, i kao da je posuta pepelom.Siniša odjednom stane. – Ti sanjaš, čovječe!– Ah, što bih sanjao, vidio sam joj u svjetlu oči. Tamne, Bože, kao

alem! Oko lica gusti uvojci, velim, kao da je plavu kosu posulapepelom. Znam da sam je jednom vidio.– Gdje sije vidio?– Kada je car odlazio i opraštao se s gospođicom Maricom, poveo

me sa sobom. Nosio sam gospođici neku kutiju. Tada je tamo bila i tadama. Car joj je poljubio ruku, a ona je imala suzne oči.– Nju si vidio na bojištu?– Da, nju! Zar vas, možda, to ljuti, gospodine generale?– Ljuti? Ne! Samo sam očajan što ne možemo naći uzvišicu koju

tražimo.– Ne bismo li nastavili, gospodine generale? Ako cara ne nađemo

živoga, da ga nađemo bar mrtvoga – odvaži se sluga izreći i zaplače kaodijete.– Kažeš da je bila ona ista koju si vidio kod gospođice Ma rice? Car

je pred njom u šatoru klečao?– Da, klečao je. Ja sam se brzo povukao i legao daleko od šatora.– Kada je izašla?– Dugo je bila unutra, vrlo dugo, do poslije ponoći. Tada je odjašila

u Zemun. Pratio ju je neki oficir.– Kasnije je nisi vidio?– Mislim da je odmah otputovala u Beč. Poslije su došli kuriri iz

W

ovoga prokletog kraja. Car je smjesta sjeo na konja i otputovao. Čimžena prijeđe preko praga, sve propada! Ne bih ja nikada dopustio ženida korakne na bojno polje. Najstariji ljudi pripovijedaju da je uvijeknesreća snašla vojskovođu kad mu je došla u susret žena, pa bila lijepa imlada kao ova.Voda je šumorila oko njegovih nogu. Spoticali su se o mrtvace i neke

tvrde predmete.– Vas je prodrmala hladnoća, gospodine generale?– Stojimo u vodi!– Nećemo ići dalje tražiti?Nije odgovorio. Vjetar zapiri nad bujicom. Voda kotrlja ljude, kola,

ponjave, hljebove.– Tražit ćemo do zore! – odgovori general.Gazili su vodu, ogledali svakog mrtvaca i nastavljali. Kad god bi

posrnuli na prevrnutim kolima, morali su se držati da ih bujica nepovali.– O, kako tužan put! – šaptao je carev sluga.– Voda je plića – primijeti Siniša – uspinjemo se. Pazi, možda je to

ona uzvišica!– Oh, Bože, smiluj se!– Ne plači nego pazi oko sebe!– Top, jedan top! – klikne Sinišin pratilac.Ulazili su blatnom ledinom. Topovska kola strše uvis.– Na uzvišici smo!– Da, tu su mogli biti topnici! – reče sluga.– Bili su! Topovi su razvaljeni. Čekaj, da vidimo! Samo ću malo

posvijetliti. Raširi oko fenjera kabanicu.Sluga posluša.Siniša puže, zaustavlja se.– Ovdje je netko! Mrtav topnik. U zemlju zaglibljen top.Kabanicom pravi sluga oko Siniše šator da prikrije svjetlo a on puže

blatnom ledinom četvoronoške i traži.– Opet top! – upozori Siniša. – Samo idi za mnom.Sluga ga prati s raskriljenim ogrtačem. Siniša ga zaustavi:– Stoj! Ovdje netko leži!

W

Fenjer prinese čovjeku u vojničkoj odori. Leži licem prema ledini.Siniša ga okrene, osvijetli i pogleda u carevo blijedo lice.– Isuse! – krikne sluga – Isuse!– Ne viči! Drži kaput! Pazi!Sinišin glas i ruke dršću.– Izgubio sam ga, zauvijek izgubio! – plače sluga, zaštićuje Sinišu i

cara ogrtačem kao zastorom.Siniša brzo otkopča carev haljetak. Traži ranu. Nigdje ništa. Osluhne

srce.– Ugaslo je, ugaslo je to veliko srce svih sirota! Ili nije?Gospodine slušajte ponovno!– Šuti, pusti me da slušam!Opet osluškuje. Zbunjuje ga jako kucanje vlastitog srca.– Ranjen nije, ali je, čini se...– Mrtav?Sluga zaplače.– Suze ne pomažu! Mrtav je! Vrati se i potraži one koji su pošli

desno. Bit će nam najbliže. Pazi da ne zalutaš. Dopre mite nosila,čamac, splav, što li...Nesretni sluga side opet u vodu i pode tražiti časnike. Suzama je

natapao kaljužu.Siniša je ostao sam. Zurio je u noć. Misli, misli, pa opet prisloni k

srcu uho i prisluškuje.Diže glavu. Gleda. Rukom posiže u džep, izvadi nešto, podigne

carevu glavu, ulijeva mu u usta neko piće, trlja sljepoočice. Tare muruke i prsa, puše u lice i opet ulijeva u usta žestoko piće. Uzalud.Ponovno natare careve sljepoočice nekom mirisavom tekućinom i

ulijeva mu piće.Vjede se careve otvore. Gleda u mrak.Uspravi oči k nebu i kao da se probudio u svome krevetu htjede

ustati.– Polako, veličanstvo, polako! – šapne Siniša.On sjedne i pogleda Siniši u lice, ali ga ne vidi.– Generale, vi ste to! Poznajem vas po glasu!– Što se dogodilo s vama, veličanstvo? Ranjeni ste?

W

– Ranjen? Ne znam!Opet pogleda oko sebe.– Molim vas, zar je fronta probijena?– Vojska se razbježala, ali nismo uništeni. Voda je Turčina spriječila

da ide dalje. Topovi su propadali u kaljužu. Povukli smo se uKaransebes.– Je li mnogo ljudi stradalo?– Još ne znam. Jedva smo stigli u Karansebes i pošli smo tražiti vas.– Ah, menije dobro!– Jeste li ranjeni, veličanstvo?– Sjećam se da je granata prsnula. Vidio sam da topnik pada. Drugo

ništa ne znam.– Boli vas, veličanstvo?– Nije važno! Mislim da ovdje ležim dugo.– Onesvijestili ste se od eksplozije.– Možda. Ja sam čovjek kao i drugi. Idemo dalje.Car htjede ustati podupirući se o top.– Obavijestio sam naše drugove koji vas traže drugdje. Voda je

velika, ovako ne možete prijeko. Doći će, pričekajmo!– Čekat ću! Samo kad ste vi živi, generale!– Ah, ja! Vaše veličanstvo, vi, vi!Car i Siniša sami su na uzvišici. Nad njima noć, niže njih poljanom

šumi bujica noseći ostatke propale bitke.Car je nijem. Ni disanje se ne čuje.Zaronio je duboko u sebe i ne da je znaka da želi govoriti.Pokraj njega stoji Siniša, šuti i čeka hoće li ga osloviti. Ne vide lica.

Tmina im sakriva odsjev nutrine. Obojica su u crnom mraku usjeklipoglede jedan u drugoga, ili samo slute dodir zjenica u kojima neštočeka, vreba.Kao da obojica osjećaju porugu sudbine koja ih je na tu uzvišicu

dovela zajedno i ostavila na samu, jednoga prema drugome, potpuno ihpredala na milost i nemilost nečega što oni osjećaju kao čas obračuna.Josip sjedi na prevrnutim kolima.Silhueta njegova tijela pokazuje rezignirani mir. Kraj njega visoka,

mrka pojava mladog generala, uspravljena poput sunca, a njegova crna

W

pelerina na vjetru kao da navješta drugu bitku između dva srca, dvamuža, dviju duša.U šutnji koja viče glasnije od svih krikova osjećaju jedan i drugi da

se medu njih uvlači sablast optužbe, priznanja, razjašnjenja, odmazde.Nepomičnost Sinišine mračne pojave širi oko sebe nešto prijeteće,

što čeka okom u oko.Pod njihovim nogama šumi bujica, prijeteća i zastrašujuća kao i

njihova šutnja.Mirno i odmjereno javi se odjednom carev glas u tmini:– Vi ste me, generale, dozvali k svijesti?– I vaša snažna priroda!– Mogli ste me baciti dalje u bujicu, i nema me više!– Ja? Veličanstvo, zašto bih to učinio?– Da ste mi protivnik, neprijatelj...– Nisam li dokazao da ne spadam među njih?– Dovoljno je bilo dokaza!Ponovno zanijemiše.Jedan drugome ne vidi pogled a obojica ih osjećaju. U tmini čini im

se da se medu njima rastvara zemlja, prokopava jaz. Tmina zastirenjihove poglede što govore strašnim nijemim riječima.Šute dugo.U Josipovoj duši iznenada se probudi nemir. Muči ga uspomena na

onu večer u dvorcu. Samoprijekor što ga je one večeri nagonio da Sinišisve prizna, spriječen samo filozofijom pjesnika Da Pontea, obnavlja seu ovom trenutku kad osjeća uza se Nerina muža, koji ga spašava odsmrti."Istinu, istinu traži od mene ovaj čas, ova noć, ovaj pošteni muž!"

govori Josip u sebi.Okrenuo je glavu prema Siniši. On se trgne. Naslućuje blizinu

nečega što ima doći, što je teže od svih topova i ubojitije od tanadi.– Generale, da li vam je poznato da ima poštenih ljudi koji su ipak

podređeni zakonu prirode, načas izgube glavu i po griješe?– Da, može biti.U tmini zvuči njegov glas teško.– Poštenje nas uzdiže nad sve stvorove u prirodi. Poštenje, to je

W

oznaka čovjeka kao i njegov um. Pošten čovjek ne može učiniti drugonego da svoju pogrešku ispravi. Nije li tako, generale?– Više puta takvo priznanje postaje dvostruko umorstvo.Ubojita šutnja padne opet medu njih, šutnja pred lomnjavom.Zureći preda se u tminu car nastavi:– Ako je priznanje samo pogreška, a ne zločin, tada ne moramo ubiti

onoga koji priznaje, ali s potpunim pravom možemo izvest odmazdu.Ako priznanje vrijeđa drugoga, ima mu pravo suditi. I mora!– Mora?– Uvjeravam vas, ako pošten čovjek griješi, iskupljuje svoju

pogrešku čitav život samoprijekorom koji je strasniji od smrt ne kazne.Nagla Sinišina kretnja prema caru odgovara zaprepaštenim

očekivanjem. Car se opet javi:– Moram vam nešto reći, generale!– Znam sve!– Znate? Što?– Moja je žena bila kod vas u Zemunu!Dok je on htio priznati cjelov, Siniša mu spominje posjet u Zemunu.

To ga začudi, ali reče mirno:– Da, bila je.– Bit će da je imala važan razlog da iz Beča putuje na bojište k

vašem veličanstvu?– Vrlo važan.Carevi su odgovori sve mirniji, Sinišina pitanja sve uzbuđenija.– Smijem li zamoliti vaše veličanstvo da mi kaže što se do godilo?– Vi, dakle, ne znate?– Ne znam!– Generale, nije me ovlastila, ali ćete to saznati od nje.Dajem vam dopust, putujte odmah u Beč.– Ostajem na bojištu do zadnjega daha!– Ja vas trebam u zaleđu, gdje mi spremaju bune.– Veličanstvo, grofovi Vojkffy ne bi podnosili da ih se štedi.– Znam, ali kad vas tamo trebam, to je moja volja.– Oprijet ću se vašoj volji i ostati na bojištu!– Mrak je pojačao odlučnost njegova glasa. Obojica su osjećali da se

W

gledaju kroz mračan veo noći.– Nemate razloga željeti smrt, generale!– Niti je želim, niti je tražim. Izvršavam dužnost.Car je šutio. Zatim reče mirno:– Čujte, generale, da ja imam ženu koju ljubim, i kad bih se sreo

negdje sa čovjekom koji bi mi ulijevao sumnju da prema njoj nijepošten, naprosto bih mu prosvirao glavu tanetom.U tmini se nepomično ističe Sinišin ukočen crni lik.– Vaša šutnja ušutkava i mene, gospodine generale, a htio sam

govoriti, ali o nečemu drugome, ne o onom što vi oče kujete. Ne smijemvam razjasniti razlog zbog kojega je vaša žena bila kod mene, jer topripada samo njoj. Do vas je da u tom času učinite sve što vas je volja.– Učinio sam ono što sam želio: naći vaše veličanstvo živo i zdravo,

ili ga spasiti od smrti!–– Možda i niste pravo učinili! Moj život nije potreban meni, a ne

znam je li potreban drugima. Onima za koje sam želio živjeti moja jesreća daleko kao i ove zvijezde na nebu.– Tko zna, veličanstvo, možda pridolazi...– Poznajete li moju sreću? Eto, vidite, pod nama šumi voda i nosi

mrtvace. Svi su oni dio moje sreće! Gledati narode sretne i zadovoljne,a sada, eto, ljudi plivaju u bujici! Treba ih po kupiti, poviti im rane,zacijeliti. No prije moram govoriti, još nešto moram objasniti, nešto našto me obvezuje savjest.Čuju se glasovi, tiho odazivanje.Siniša je pošao nekoliko koraka u susret.– To su naši! Dolaze sa splavi. Kako će biti sretni kad vas ugledaju!Uspeli su se gore. Carev sluga pao je na koljena. Ljubio je zemlju i

molio se Bogu.Časnike obuze veselje.Brzo su pripremili carev ležaj.– Veličanstvo, do kože ste mokri, ogrnite se!Uzeo je ogrtač, umotao se i polako ustao.– Idemo dalje!Rasporedili su se oko splavi i teško je progurali kroz gomilu ostataka

W

razorenog bojišta.

SUSRET S MRTVIM.

U općinskoj kući svjetlo. U njoj se smjestio carev glavni vojni štab.Nakon vijećanja gospoda ostaju zajedno i kore Josipa što je počiniotako veliku nesmotrenost i upravljao topovima.– Da nisam bio na toj brežuljčini, sada bih se negdje kupao u bujici –

odvraća car smiješeći se.– A sad molim veličanstvo da legne! – reče Lasi.– Ležao sam cijelo veče na topu! No, ne ljutite se, nastavit ću sada na

krevetu. Samo idite!Kad su ga ostavili samoga ušao je sluga, presretan što ga opet može

podvoriti.– Veličanstvo, doktor Kalman moli da smije doći.Josip kimne glavom. Začas se liječnik našao pred njima i opipao je

caru bilo.– Veličanstvo, tuče prebrzo!– Bolje je i to nego da kuca odviše polako!– Veličanstvo ima groznicu!– Ali nema ona mene! To je važnije!– Molim, veličanstvo, malo tokajca!– Opet tokajca? U Zemunu mi se ogadio!– Potrebno je, veličanstvo, potrebno je da popijete bar čašicu!– Dajte, samo da vas se riješim! – nasmiješi se car.– Veličanstvo, prije spavanja jedan kinin!– Još i to! Vi od mene kanite napraviti bolesnika?Popivši pola čašice, car otpusti doktora.– Oskar – reče sluzi – pogledaj ima li pošte!– Veličanstvo, zar ćete raditi? Nakon tolike nesreće?– Hoću da se opet pomirim sa srećom. Reci časniku koji ima noćnu

službu da mi donese poštu.Car je šetao po sobi kao da se nije ništa dogodilo. Ude časnik, visok,

upalog lica. Pokloni se i stavi na stol pisma. Car zaustavi na njemupogled.

W

– Dođite bliže! Vaše me lice sjeća na nekoga za koga su rekli da jeumro.– Taj sam ja, veličanstvo!– Sto? Princ Ernest od Zvreibiirgena?– Da, veličanstvo!– U tužno smo se doba sreli! Otkad ste na bojištu?– Došao sam s dobrovoljcima da vršim dužnost i da umrem časnije

nego prvi put!– Kako ste prvi put umrli?– Od svoga hica u glavu!– Tako? Zbog čega?– Tužna je to priča.– Htio bih je čuti. Sjednite i recite što se dogodilo. Sjednite.Dakle, što vas je snašlo?– Veličanstvo, ljubio sam vašu sestru, princezu Amaliju!– To sam znao. Zašto je niste isprosili?– Jesam. Njezino veličanstvo pokojna carica privoljela je.– No?– Vi znate da je princezu Josipu isprosio vojvoda od Parme.Kada su svatovi iz Parme došli u Beč, ona nenadano oboli od crnih

kozica i umre, ali njezino veličanstvo je htjelo da za Josipu dadezamjenu, drugu kćer. Bile su još neudane samo princeza Amalija iMarija Antonija. Budući da je Amalija bila starija, carica odredi da ćeona postati vojvotkinja od Parme i povuče svoju privolu.– A vi?– Odlučio sam oteti princezu Amaliju. Dugo je premišlja la. Na

posljetku odluči, upravo posljednje dane prije vjenčanja. Netko nas jeizdao. Princezu uhvatiše još na dvoru, preodjevenu u komorkinju, menepred dvorom, gdje sam čekao.Odveli su me pred caricu. Odigrao se bučan prizor i ja sam pred

njom ispalio hitac u glavu. Odnijeli su me kriomice iz dvora dasamoubojicu zakopaju provizorno u šumi, kako princeza ne bi saznalagdje sam. Rekli su joj da sam se oženio i otputovao i da sam zadao riječda je neću nikada više vidjeti.– Nisu vas zakopali?

W

– Tane me nije usmrtilo. Duboku nesvijest smatrali su smrću. Kad sume dva tajna agenta donijela u šumu i iskopa li mi grob, osvijestih se ipodigoh na nosiljci. Strah ih potjera i oni pobjegoše glavom bez obzira.Našao me kovač lijesova Wolf i odveo k sebi. Kod nekoga ugljenaranjegovala me njegova kći Mirni. Lutao sam kojekuda. Neću o tomegovoriti. Jednoga dana otputovao sam u Parmu i razgovarao svojvotkinjom.– U koju svrhu?– Htio sam je ugrabiti. Pristala je.– A nije pošla.– Bila bi, ali ju je spriječio on.– Vojvoda? To je razumljivo!– Ne vojvoda, nego njen faktični muž.– Koliko znam, vjenčala se s vojvodom.– Koji je bolovao od nastranosti prema nekom grofu Pierreu. Uvečer,

na dan pravoga vjenčanja u Parmi, stupio je pred princezu njen mladidvorski meštar, Španjolac Rivera, pouzdanik španjolskog kralja.– Govorite bez straha!– On je vojvotkinji otkrio sve to, i tešku bolest vojvodine krvi. Grof

Rivera se još u Beču zaljubio u princezu, poslije vojvotkinju, i zato jojpovjeri strašnu nesreću u koju srlja bude li uistinu vojvodina žena. Ipouči je. Opijala je razvratnog vojvodu, podupirala njegovo nastranoprijateljstvo s Pierreom i tako se očuvala od vojvode i od bolesti.– Ali ona je imala dvoje djece.Blijed je princ šutke oborio glavu.– Želim čuti sve!– Toj djeci bio je otac grof Rivera.– To vam je priznala ona?– Da, ona! Ljubomorni španjolski grof spriječio je da vojvotkinja

pobjegne sa mnom.Car je slušao ispovijest.– Ludovao sam, trpio i plakao od ljubomore. Živio sam na svome

imanju u Češkoj, kraj Praga. Osim jednoga pisma ni sam nikada dobiood nje glasa. Danas mirnije prosuđujem sve. Grof Rivera, njen dvorskimeštar, bio je zapravo njen spasitelj. Bio sam zamolio njeno veličanstvo

W

caricu da joj dopusti da dođe u Austriju, ali joj je to bilo zabranjeno zasva vremena. Mislio sam da će vojvotkinja Amalija kasnije zamolitivaše veličanstvo da poništi taj izgon.– Nije mi nikada pisala ni riječi, ni onda kad su joj umrla djeca.– Snašla se i zaboravila je.– Jadni moj prinče, da ste imali većih dužnosti ne biste život utrošili

samo u ljubav!– Slabić sam, priznajem! Zato sam se javio u rat i ovdje vojujem!

Neka bar moja smrt bude nečemu od koristi, kad moj život nije imaosvrhe.– Brazgotina na vašem čelu potječe od toga hica?– Da. Od neprijatelja sam zadobio dvije rane u bedro.– Kugle nemaju u vašem tijelu odviše sreće! No tim bolje!– Smijem li nešto zamoliti, veličanstvo?– Samo odvažno!– Da mi kažete jeste li u posljednje vrijeme od bilo koga drugoga

dobili kakvih vijesti o vojvotkinji?– Nisam! Ne znam ništa! Moja braća i sestre nemaju interesa za

mene – odvrati Josip s gorčinom. – Možda je tome krivo što neodržavam na dvoru carsku raskoš, ali ne držim da je carski dvorpozornica za parade i ne mogu drukčije.Dvorjanstvo i raskoš privilegij je koji sam ukinuo i sebi i svojoj

braći! Amalija mi možda ne piše zato što je još za života njezinaveličanstva carice pisala da prekida s bečkim dvorom za sva vremenasvaki saobraćaj. Poslije rođenja njenog sina došlo je do pomirbe, alisamo na papiru. Nisu joj dopustili da dođe.– Mislili su da se više ne bi vratila u Parmu, nego bi ostala sa mnom.– Da se obratila meni, bio bih ukinuo odredbu pokojne carice, ali ja

se ne namećem braći koja su me izopćila. Žalim što vam o Amaliji nemogu ništa reći. Vidim, i nju nije sreća odviše mazila. Strašne su tedinastičko-političke udaje. To su zločini protiv osobne slobode. Svakasobarica i svaki sluga ima više slobode i prava na sreću nego vladarskadjeca! I ja sam iskusio grozotu političkog braka, ali ostavimo to. Vi stese promijenili.– Ostario sam, umorio sam se i rezignirao. Želim tursko tane, da mi

W

uljepša smrt.– Ali vam ne ispunjava želju! Dragi moj prijatelju, pokušajte s

veseljem raditi, smrt ionako neće zakasniti. Javite mi se kadgod, vašatragedija, povezana s mojom sestrom, mene se iskreno dojmila. Pokušatću obilaznim putem saznati štogod o Amaliji, ali joj ne želim smetati.Kao što sam rekao, moja braća i sestre izopćili su me. Jedina MarijaKristina ima veze sa mnom, ali i taje veza samo poslovna.

HRVATIDOLAZE.

U carevom glavnom stanu živo kretanje. Svi su časnici na okupu ubojnoj opremi. Što je u grupama i čekaju. Adutanti i službujući ulaze ucarevu sobu i izlaze, nose akta i bojne karte. Ulaze i izlaze kuriri. Žurba.Trka. Svi očekuju velik događaj o kojemu nitko ništa ne zna.U carevu sobu ušao je Lasi blijed i tronut. Car mu odmah ponudi

stolicu, ali vojskovođa ostane stajati. Carevo ozbiljno lice navijestilo jeveliku odluku.Mirno upre Josip svoje plave oči u Lasija.– Slušajte, prijatelju, pametan čovjek kad učini pogrešku ima dvije

dužnosti: da je najprije prizna sebi, a zatim dolazi dužnost prema onimakojima je odgovoran da pogrešku ispravi. Lasi, taje dužnost danaszadesila nas obojicu.– Razumijem, veličanstvo!– Tako je, dragi moj Lasi. Sreća nam nije služila na bojnom polju, i

nebo i ljudi urotili su se protiv nas, kad nam je sprijeda stajao neprijatelja straga buna! Vi ste mi pomogli stvoriti divnu vojsku, i taje vašazasluga vječna. I naša nova vojna znanost nije nam poslužila. Moramoto muževno shvatiti i dopustiti da se okuša čovjek koji se proslavio udavnijim ra tovima.– Znam, veličanstvo.– Pozvao sam feldmaršala Laudona.– Dobro ste učinili, veličanstvo.– Dakle, vi me zbog toga niste zamrzili?– Vas, veličanstvo? Nikada! Samo vas molim da me pošaljete na

bojište. Želim da pod Laudonovom komandom iskupim ono što nisam

W

mogao učiniti kao voda!– To je muževna riječ! Ispunit ću vam želju! Obojica ćemo dati

živote za obranu naše države! Laudon će istjerati Turčina iz zemlje, a jaodlazim u Beč da obračunam s izdajicama.Pođite u susret starom Laudonu!– Dao Bog, u sretan čas!Zagrle se i pruže si ruke. Lasi izađe. Vani su ga oficiri s velikim

uzbuđenjem gledali kad je sjeo na konja i odjašio.Napeto očekivanje je raslo. Za pola sata opaziše dolazak male grupe

oficira. Na čelu im Lasi i stari, čudan, mrk, ružan poznati vojskovođa izdavnih ratova Marije Terezije, pobjednik koji vodi Hrvate.Prošli su pokraj generala i drugih časnika i stigli pred cara.On dočeka starca ozbiljnog lica i pruži mu šutke ruku.Sedamdeset godina života nije moglo starcu pognuti šiju. Njegova

ružna četverouglasta glava s licem što gaje priroda neprijatno išaraladrži se uspravno i ponosito.– Laudon – reče car – što da vam kažem? – Vi ste sami vidjeli da je

bilo mnogo nesreće i velikih pogrešaka. Pouzdajem se u vašu iskušanuvojnu spremnost. Vi ćete te pogreške ispraviti. Žalim što nisam ranijedao zapovjedništvo u vaše ruke. Priznajem i činim to sada. Nadam se daćete izbaviti državu od Turčina.Stari feldmarašal gledao je cara spokojno. Njegovo ružno lice

ulijevalo je strah.– Veličanstvo, primam iz vaše ruke sreću da poslužim plemenitom

idealu, oslobođenju od turskog gospodstva. Molim jedino da midopustite da svoju prvu bojnu liniju sastavim s Hrvatima.– Oni vas vole. Znam to. Svaki je njihov vojnik heroj.Upoznao sam ih. Kad jednom završi rat i uzmognem se vratiti svome

redovitom radu, oni će upoznati moje štovanje i moje srce. Laudon,pozdravljam vas i vaše Hrvate!Časnici glavnog stana stajali su pred zgradom kad je car izašao s

Laudonom i Lasijem.Zaustavi se pred frontom generala, pukovnika i ostalih časnika, i

reče:– Gospodo, predstavljam vam našeg novog vojskovođu, starom

W

slavom ovjenčanog feldmaršala Laudona. On će vodi ti novu vojnuprotiv Turčina. S njim je stara slava, iskustvo i svi mi. S njim dolazeHrvati.Časnici kliknuše pozdrav i izrukovaše se. Odmah poslije toga održao

je car bojno vijeće i dao je Laudonu potpuno slobodne ruke.Kada je opet bio sam, pozove k sebi Rosenberga.– Prijatelju, putujemo u Beč! Dok će ovdje Laudon tamaniti

neprijatelja, ja se idem tući s domaćim Turčinom.– Veličanstvo želi svladati bune?– Da mogu što više vojske poslati Laudonu! Sam ću na mjesto bune

u Nizozemsku, Tirol i Ugarsku.– Kada treba da se pripremimo za put?– Za dva dana.–– Kojim smjerom putuje veličanstvo?– Preko Hrvatske. U Karlovcu ćemo se zadržati jedan dan.– Dobro, veličanstvo!– Da, uistinu, Marica je sada u brodskoj bolnici i moli me neka joj

dopustim da me posjeti, jer mi mora otkriti neku ve liku tajnu, odatineke skrovite neprijatelje.– To joj se mora vjerovati. Ona je vrlo ozbiljna.– I ja osjećam da njezino priopćenje nije tlapnja, ali budući da

odlazim ne bi me više našla ovdje. Zato šaljite najbržeg glasonošu sporukom da me dočeka u Karlovcu.– Učinit ću to, veličanstvo, smjesta! Tko će biti u vašoj pratnji,

veličanstvo?– Osim vas, dva časnika, moji sekretari i ministar Thuguth.On me molio da ide u Beč. Kalman će ostati ovdje.– Veličanstvo, ako mi niste ispunili nijedne želje, ovu mi ne odbijte.

Jedan liječnik mora s vama.– Nisam bolestan.– Omršavjeli ste.– Veličanstvo, put je naporan. Imali ste groznicu, mogla bi se vratiti

na putu.Car nije htio privoljeti na prijedlog.

W

– Liječnike treba bojište.Rosenberg se uteče lukavosti i već drugi dan tužila se čitava careva

pratnja na groznicu. To ga prinudi da povede sa sobom liječnika.Rosenberg odabere Kalmana.

U KARLOVCU.

Kraj puta u grad Karlovac nalazi se mala kućica. Na pročelju jenatpis: Gostionica k bijelom kokotu. Nad tom pločom kočio se bijeloobojen limeni kokot.U prostranoj sobi sjede tri gosta. Gostioničar im toči vino, pa opet

trči k prozoru i pogleda na cestu. Građanski odjeven krupan čovjekiskapi vrčić i nasmije se gostioničaru:– Što se ti Lukiniću, zalijećeš neprestano k prozoru? Valjda neće car

kod tebe odsjesti. Spremili su za njega sobe u tvrđavi.Bit će da su nešto gospodskije od tvoje gajbice.– Budalo, kako bi kod mene odsjeo car? Kod mene odsjeda ju samo

bitange kao što si ti! – smijao se gostioničar. – Ali htio bih ga vidjetikad bude prolazio.– Samo ti mirno sjedi! Doći će sutra. Nama Karlovčanima javili su to

kuriri – ponosno reče karlovački purgar, osobito naglasivši riječ"kuriri".– Kuriri? A kakvi su to ljudi?– Eto, ništa ne znaš!– Kako ja ovdje izvan grada mogu naučiti gospodske riječi?Reci, što je to glasonoša?– Kurir, to ti je čovjek, to je čovjek koji javlja svemu svijetu što car

hoće i što kani.Začuo se smijeh. Ogledaše se. U kutu sjedi mladić u popovskoj halji.

Crna gusta kosa začešljana unatrag, kao da svakome napadno pokazujeneobično visoko čelo. Lice mu crnpurasto, oči crne i žarke, nos orlovskizavinut.– Zašto se vi, velečasni, smijete? – upita ga krupni građanin.– Oprostite, zabavlja me vaše tumačenje o kuriru. A što to kaže vaš

čestiti građanin iz Karlovca, da ćemo još dugo čekati cara?

W

– I vi ga čekate?– Da, htio bih ga jednom u životu vidjeti. Zato sam doputovao.– Bit će da je vrlo lijep, snažan i sav posut zlatom – govorio je

gostioničar. – Bit će parade u Karlovcu kao nikada!– Neće je biti! – odgovori crnoputni pop u kutu. – On ne trpi parade.

Time biste ga otjerali.– Ne trpi parade? Kakva šteta! – požali krčmar. – Koliko bi ljudi

došlo gledati parade, koliko bi ljudi pošlo kroz moju gostionicu!– Bogami, dolazi kočija! Da to nije netko od careve pratnje?Svi priđu prozoru i gledaju.– Kakva kočija! – posprdno će krupni građanin. Prosta gospodska

kočija. U takvoj se kočiji ne vozi carev postolar, ka moli careva pratnja.– Ali možda je to kurir – upozori gostioničar. – Pazite, oni u kočiji

gledaju mojega bijelog kokota. Gledaju, gledaju moje ga kokotička, ogospode! Stat će! Imaju kovčege. Stranci su.O moj bijeli kokot je zakukurikao i ne da im dalje! Silaze!– No to nisu odviše fina gospoda!– Ne trebaju biti fina, samo neka mnogo jedu i piju.Krčmar potrči iz sobe, začas se stvori pred kočijom i duboko se

klanja.Iz kola izađe Josip u plavom haljetku, mršav, opaljen suncem. Iza

njega je Rosenberg. Car šapne francuski:– Zgodna krčmica! Dočekat ću ovdje pratnju.– Svakako incognito, veličanstvo.– Naravno!Ušli su u gostionicu.Vlasnik "Bijelog kokota" ustrčao se oko njih i pita čime da ih

posluži.– Ponajprije vrč vode! – reče car.– Molim, ako se gospoda žele oprati, imam posebnu sobu.– Da, i to trebamo, ali donesite vode za piće.Gostioničar se zabezekne – U vas nema vode? – upita car.– Ima, da, ali nikad još nitko nije od mene tražio vode, gospodine!– Dopustite, dragi prijane, da to učinim ja!Gostioničar donese vrlo kiselog lica vrč svježe vode. Car ispije do

W

polovice.– Voda vam je izvrsna!– A tek vino, gospodine! – hvalio je krčmar. – Nema ga do nakraj

svijeta! Tko ga okusi otvara mu se raj nebeski!– Ja ostajem u zemaljskom! A gdje je ta vaša soba? Molim vas,

budite tako ljubazni!Dok su se drugi podsmjehivali gostioničaru zbog njegova vodenog

utrška, on odvede goste u malu sobu, stane rediti stolice i priprematiposudu za umivanje.– Molim vas – zapita car gostioničara – pokraj vaše gostionice idu

svi ljudi u grad i niste li vi možda vidjeli ovih dana kakve opatice?– Dakako da sam ih vidio! Kod mene su se zadržale čitav sat i

raspitivale se za carev dolazak. Otišle su u grad.– Molim vas, zovnite nekoga momka!Gostioničar dovede slugu. Car mu da pismo i uputu. Momak pohiti u

grad da traži opatice.Car izvadi iz kovčežića britvu, uzme gostioničarevo ogledalo i stane

se brijati. Rosenberg je sjedio i promatrao ga.Vlasnik "Bijelog kokota" dobacivao im je neprestano poglede i

počeo obilaziti goste.– Žele li gospoda kod mene prenoćiti? Imam vrlo fine peri ne od

samoga guščjeg perja.– Nemate slamnjače? – upita car.– Slamnjače? Imam, ali za slugu.– Ovome gospodinu možete dati guščje perine, a meni po sudite

slamnjaču.– A, molim, odakle su vaše milosti?– Dolazimo sa bojišta.– Ah, i car se vraća sa bojišta i bit će sutra u Zagrebu.– Tako je rekao?– Možda je gospodin u carevoj službi?– Da, kod njega služim.– Ah, to mi je drago! Vidi se odmah! – reče promatrajući Josipa kako

se brzo brije i upita:– Molim vas, a što vi radite kod cara?

W

– Ja ga brijem.– Carev brijač? Odmah sam mislio da ste nešto takvo. A ja sam

počeo sumnjati da ste vi carev kurir.– Katkad sam i carev kurir. Dolazim uvijek prije njegove pratnje i

javim da dolazi.– Radite i druge poslove kod cara?– Radim sve što mi on zapovijeda, a zapovijeda mnogo.– Tako? A ljudi kažu da je vrlo dobar, da je duša za svako ga

siromaha.– Prema meni nije dobar!– Kako? Koliki bi ljudi bili sretni da ga mogu brijati!– I budite uvjereni da ga briju, pošteno ga briju! Katkad ga i

raskrvare!– Oh, da mi gaje vidjeti! Što bih dao za to!– Ne bojte se, ja ću vas protežirati. Vidjet ćete ga kao sada mene.– Ako mi to učinite, dat ću vam holbicu24 najfinijeg muškata. A kada

biste mi isposlovali da car gucne mojeg vina, dao bih vam...– Vi me želite podmititi, moj prijatelju! Car ne pije ni kapi vina.– Ne pije? Car ne pije? Car je veliki gospodin, a kakav je to

gospodin koji ne pije?– Car nije veliki gospodin, on je sluga svih državljana.– Nemojte vi u mojoj kući protiv cara!– Ja samo kažem da radi za svakoga od nas.– To je istina, prava istina, sada vas razumijem! On uistinu radi za

sve, ali to nije odviše ugodan zanat.– Bolje je vama, dragi moj prijane, pod sjenom vašega bije loga

kokota. A sada se, molim vas lijepo, pobrinite za mojega kočijaša. On jesigurno gladan.– Ako je gladan, bit će i žedan!– Dajte mu holbicu, ali ni kapi više!Krčmar Lukinić izađe u gostionsku sobu, gdje ga dočekaše

podrugljivim smijehom zlobni gosti iz Karlovca.No Lukinić je uzdigao glavu, uspravio se ponosno i šapnuo im:– "Bijeli kokot" doživio je čast kakve nije imao nijedan kokot u24 Holba – stara mjera za tekućinu, pinta.

W

čitavom svijetu! Ova su dvojica iz careve pratnje!– Uistinu? A što su?– Što? Jedan je dvorski maršal, drugi carev peharnik.– Koji pije vodu? Dobro su te namazali!– Što? Za objed su naručili najfinijeg vina – tvrdio je gostioničar da

bi oprao svoju vodenu sramotu.Iz sobice izađe car i pogleda po gostionici gdje bi sjeo. Pogled mu se

zaustavi na mladom svećeniku i sjedne za stol pokraj njegova. Već jegostioničar pritrčao k njemu:– Što želi vaše gospodstvo?– Veliku čašu mlijeka!Sakriveni smijeh njegovih purgara jače gaje uzrujavao od narudžbe.Malo kasnije izađe Rosenberg i sjedne k caru. Josip se okrene k

mladom svećeniku i zapita:– Molim vas, gospodine, vi ćete sigurno znati, da lije uistinu za sutra

zakazan carev dolazak?– Da, gospodine! Vi ga također čekate?– Da, i ja ga čekam.– Kažu da pripadate njegovoj pratnji.– Uvijek sam u njegovoj pratnji. Vi ste odavde?– Ne, ja sam iz Vukovara, a bio sam u budimskom seminaru.

Doputovao sam da vidim cara.– Seminarci nisu oduševljeni s njim. Zamjeravaju mu što je seminare

stavio pod svjetovnu vlast.– Držim da je to izvrsno. Popove treba odgojiti za ljude.– Čini se da ste vi jedan od rijetkih koji su s njim zadovoljni.– Ipak mu jedno zamjeravam.– Što gospodine?– Što ne zna pritegnuti neprijatelje prosvjetiteljstva! da je slobodu

svakome tko je protiv njegova djela.– Uvjerenje da će samo svojim djelom i svojim radom do kazati da je

u pravu.– Takva utakmica može se zapodjeti s poštenim protivni kom, ali ne

s gospodskom oligarhijom i starim reakcionarnim popovima.– To sam čitao. Ne mislim da ste plagijator, ali čitao sam poslanice

W

nekoga Ignaca Martinovića. On piše tako.– On je carev sljedbenik.– Poznajete ga?– Mislim da ga poznajem, ukoliko čovjek sam sebe poznaje.– Vi ste Martinović koji je napisao rasprave o prirodnim po javama i

o kemiji?– Da, ja sam! – reče crnomanjasti pop.Josip ustane.– Dopustite mi da sjednem k vama. Čitao sam vaša djela.Sudeći po pisanju ozbiljno se bavite prirodnim znanostima i imate

mnogo znanja.– Kao gojencu carevih reformiranih seminarija to mi je slobodno.

Inače bi me spalili na lomači za moj najnoviji grijeh.– Otkrili ste tako veliku tajnu prirode?– Još se ne mogu pohvaliti, ali držim da ću doskora poput vještice

letjeti.– Zrakoplov? Samo teoretski, ili je možda već štogod konstruirano?– Da imam sredstava mogao bih za nekoliko mjeseci posjetiti oblake.– Toj viziji pridružio bih se i ja! Otkrivam vam tajnu da je car vaše

spise pročitao i jednom je izrazio želju da vas upozna. Vi ste rodomHrvat, je li? Vrlo bistar, hrabar, pošten i darovit narod!– Naš narod uistinu ima izvanrednih sposobnosti, ali je odviše pod

utjecajem reakcionarnih popova i sluga je velikašima.– I tome će biti kraj. U Zagrebu je, međutim, novi biskup Vrhovac

čovjek modernih pogleda, prosvijetljen i uman. On će dobro djelovatina narod.– Da, od njega se nadam mnogo. Car je vrlo sretno odabrao kad je

njega imenovao biskupom.– Recite mi što mislite o banu Balaši?– Nisam upućen. Znam samo da se na njega tuže gospoda, velikaši i

činovnici.– Koliko je meni poznato, car je na tužbe protiv njegovih najboljih

prijatelja poveo stroge istrage i svakog krivca kaznio, ako u provođenjucarevih reformi nije bio korektan.– Možda su te tužbe samo posljedica reformi.

W

– Ako tko radi na nedoličan način, morali bi povrijeđeni iznijetisvoje tužbe neposredno caru, a znam da je on u tim stvarima neumoljiv.Iz drugih zemalja dolaze k caru ravno u "kontrolorgang" ili mu pišupisma. Često se i najsiromašniji slojevi tuže na kojekakve nepravde.Sve to rješava car sam, a vjerujte mi da iz Hrvatske nije stigla nijednatakva pritužba građana i seljaka. Ne znam, doista, čemu bih to pripisao,jer i ja ne vjerujem da baš nitko nema razloga za pritužbu.Saznao sam, međutim, da car kani, čim svrši rat, proputovati

ponovno Hrvatsku, pa će se sve to istražiti. Na ratištu se oduševio zaHrvate. Upoznao je osim njihove ratne slave iz davnih vremena injihove duševne sposobnosti. Bože moj, koliko talenata propadne unarodu zato što su samo privilegirane klase imale prava i mogućnosti. UZemunu smo često imali prigode slušati vojnika seljačkoga roda koji jes nama izmjenjivao misli poput filozofa. To je nepravedno pokopanumni kapital!–– Vaše ideje sasvim nalikuju na careve. To je i razumljivo, kad ste u

njegovoj blizini.– Ja idem mnogo dalje nego car. Moj bi ideal bio: potpuna sloboda

čovjeka u slobodoumnim čovjecanskim pravima upravljanoj državi.– Vi, dakle, ne stojite na nacionalnoj bazi?– I nacionalizam miriše po privilegijama. Svatko vuče na svoju

stranu a nitko nema ništa ili ima vrlo malo. Sve privilegije samo suprivatna vlasništva, koja smatram himerom na sreći ljudskoga života.Dobrobit skupnosti značilo bi dostići opće zadovoljstvo, a to jedinosačinjava mnogo spominjanu sreću svih ljudi na ovoj zemlji. Samojednakopravno konzumiranje svih tekovina, duhovnih i materijalnih,može otvoriti čovječanstvu putove do savršenstva, njihove osobnosti injihova života.Crne oči mladoga svećenika zasjale su a lice se lako zarumenilo

nutarnjim ushićenjem.– Gospodine, sretan sam što sam vas upoznao! Vi ste za pravo

istinski borac za slobodu ljudi. Jest, čovjeka valja osloboditi odsrednjovjekovnog ropstva, to je u današnje doba je dini ciljprosvjetiteljstva!

W

– Mladi moj čovječe, ono što sam čitao u vašim djelima na mećevam dužnost da služite općem dobru. Želio bih vam utr ti put prematome radu. Noja ću s vama još o tome razgovarati. Sada bih htio izjašitiu okolicu da pogledam sela i ljude.Kraj prozora mrštio se ponositi vlasnik gostionice "Bijeli kokot"."Prokleti pop, on mi je donio nesreću u kuću, gosti ne piju i ne jedu!"Još se jače uzbunio kada je vidio da su gosti ustali.– Ne biste li pošli sa mnom da malo prošećemo, ako vam je to

ugodno? – reče car Martinoviću.– Dapače, gospodine, vrlo ugodno! Vi ste simpatičan čovjek.To nije kompliment nego moje iskreno mnijenje, gospodine!– Iskreno vam zahvaljujem!Izašli su na cestu i šećući nastavili debatu.Stigli su na raskršće oko kojega je stajalo mnogo ljudi.Neki seljak držao je uzde lijepog mladog konja.– Lijep konj! Upravo mi treba – reče car Rosenbergu i pri bliži se

seljaku.– Ne biste li mi prodali konja!– Ne bih!– Ovaj odgovara lakonski! Možda ipak, kad bih dobro platio?– Ne možete ga platiti!– Mislite da nemam novaca?– Ne možete mi toliko platiti, jer ga čuvam za cara, da mu ga

poklonim.– Zašto biste ga njemu poklonili?– Zato što je dobar čovjek!– Čovjek. To ste lijepo rekli! Ali, slušajte, što bi bilo da sam ja car?– Vi! Koješta!– A da pokažem pod kaputom carsku zvijezdu?– Svatko si može prilijepiti zvijezdu, a nije car!– U njemu se krije gotov diplomat! – okrene se car Martinoviću. –

Pravo kažeš, čovječe, ali slučajno ovaj put nemam zvijezde, a jesamcar!To otkriće Martinovića je smelo jednako kao i seljaka.– Gospodine, pomozite mi, moja se znanost u jeziku iscrpla! – reče

W

car Martinoviću. – Budite mi tumač!Seljak se zaprepasti.– Kako bi car ovako hodao po cesti s običnim klobukom?Gdje vam je carski banderij?– Sami ste rekli da car nije onaj koji nosi zvijezdu, a ne mora,

također, car biti onaj koji ima banderije i krunu na glavi.– To je istina. Ipak, car ima sjajnu pratnju i ne trpi popove, a vi idete

s popom.Nasmijali su se.Napokon su seljaka uputili da ide k "Bijelom kokotu" i da tamo čeka

cara.Ljudi su prolazili, okupljali se i slušali pogađanje. Graničar izađe,

promjeri cara od glave do pete i reče mu:– Ako vi znate da će car doći, molim vas, recite mi hoće li uslišati

moju molbu?– Što biste željeli?– Prije četiri dana rodili su mi se dvojci. Četiri su dana po gani, jer ih

ne krstim. Čekam cara. Htio bih ga zamoliti da mi kumuje.Martinović prevede graničarevu želju. Josip reče:– Kako ne, car će vrlo rado primiti kumstvo!– Oba su dječaka snažna, čovjek bi im odmah dao pušku.Jednome bih htio dati ime Josip, a kako da krstimo drugoga?– Jednostavno! Onome koji je došao prvi na svijet dat ćemo ime

Josip prvi, a onome koji je došao na svijet drugi, Josip drugi! Svaki ćedobiti od kuma pedeset dukata. Kad budu imali osam godina kum će ihškolovati. Budu li pametni mogli bi postati ministri.Graničar se smješkao.– Sutra u jedanaest sati prije podne donesi svoje dječake u tvrđavu,

čar će osobno doći da obavi kumovsku dužnost.Rekavši to car pozdravi i pode dalje. Martinović se zaustavi:– Oprostite, nakon onoga što ste rekli seljaku neka me slutnja

podilazi da govorim s veličanstvom.– Rekli ste mi u gostioničkoj sobi: "Vi ste vrlo simpatičan čovjek!"

U tome trenutku bio sam vrlo sretan. Najveći naslov što se može datimeni jest: čovjek! Više mi je stalo da budem ljubljen nego čašćen.

W

Nesreća i poniženje mojega položaja jest u tome da svi izrazi simpatijedolaze na račun položaja, ništa na račun moje osobnosti.– Veličanstvo se vara. Nikada nije vladar bio tako ljubljen kao vi.– Niti više progonjen ni omrznut. Ah, evo, vidim kočiju iz grada. To

će biti opatica koju sam pozvao ovamo. Malo je čudno da se sastajem sopaticom i s popom? – nasmije se on i vrati u gostionicu, gdje je umaloj sobi dočekao svoju štićenicu.Kada su se pozdravili zagleda se Marica u njega gotovo

zaprepašteno.– Bože, vi ste bolesni! Polovica vašega tijela ostala je na bojištu!– Samo kad je ovdje druga polovica! Sjedi, dijete moje!Željela si mi prije nego što odem u Beč nešto reći. Morao sam te

pozvati ovamo. Što se dogodilo tako važno?Ne časeći časa Marica izvuče iz džepa svoje opatičke haljine pismo i

počne pričati tiho i povjerljivo: – Dok ste vi bili u Banatu naši su ljudi,negdje u blizini moje bolnice, na cesti našli onesviještenoga starogačovjeka. Nije bio ranjen. Nosio je građansko odijelo, ali sam ga primilau bolnicu i pozvala našega liječnika. Rekao mi je da starac boluje odtifusa i da neće ozdraviti. Njegovala sam ga. Lice me na nekogapodsjećalo. Mnogo je bulaznio i tako sam čula da katkad izgovara riječSzekely. To me streslo. Stala sam pozornije slušati. Nesuvislo jeizgovarao svakojake riječi. Osim Szekelyja spomenuo je još riječ"fratar", zatim "car", pa "baronesa". Molila sam liječnika da ga svakakoprivede k svijesti, ali uzalud. Umro je da mu nismo saznali ime. Nijeimao uza se bilo kakvih spisa, već samo novaca. Kad bi u buncanjuotvorio oči, pričinilo mi se da je sličan onome kojega su jednomdonijeli u vašu kuću u Augartenu.– Onome kojega su proboli misleći da je car?– Da!– Tako? To je zanimljivo!– Bit će još zanimljivije! Kada je umro, poslužitelj Franjo htio je

oprati njegovo odijelo i napipao je u podstavi neko pismo.– Čije pismo?– Otvorila sam ga i odmah razabrala da je čovjek nekome u Beč

nosio ovu pismenu poruku. Ne razumijem je potpuno.

W

Nema naslova ni potpisa. Po svemu sam sudila da je bio kurir nekihvaših neprijatelja koji su bili oko vas na bojištu, ali gaje na putu snašlabolest i smrt.– Da vidimo što je u pismu!Stala je čitati polako i pažljivo:"Porazi na svim pozicijama. Rusija ga je ostavila na cjedilu. Vojska

umire od svakojakih bolesti. U Banatu kuga. Vojska se raspršila.Odmah javite u sve krajeve.On gine iz dana u dan. Sve ide kako treba. Pepeljasta plavuša bila je

kod njega u šatoru do zore. Njegov odgovor ne znam. Nešto sprema, jerje predao zapovjedništvo "starom đavlu". Veliki oprez! Baronesa jeodviše zaokupljena sudbinom svojega ljubavnika. To je opasno.Savjetujem da joj oduzmete grofica. Potrebno je sigurnije zaklonište.Odgovor iza kipa Sv. Antuna. Ono poslati po lakaju, jer baronesa nesmije više ovamo."Dok je čitala on je koračao po sobi. To je upozori da pismo na njega

snažno djeluje. Čekajući njegovo mnijenje promatrala gaje mršavog izaplašeno zapita:– On gine iz dana u dan, zar time misli na vas?– Svejedno je na koga misli. Kažeš da je buncao i izgovarao ime

Szekely.– Szekely, fratar, baronesa, to sam dobro razumjela.Brzom kretnjom uzme joj pismo iz ruke. Velike tamnoplave oči

pratile su izražaj njegova lica i zamijetile da mu glavom huje misli.– Moje dijete, nikada nisi bila pametnija nego kad si mi ovo

donijela! Njihova kurira predala je smrt u tvoje pametne ručice!Koliko god joj je godila njegova pohvala, nije se radovala. U

mislima joj je ostala samo jedna jedina izreka: "On gine iz dana u dan."– Što znači ta izreka? – upita ponovno.– Da se nadaju mojem svršetku! Kada je moj organizam sve to

podnio, što je bilo do sada, od željeza je! Treba ga samo malo prekovatipa će opet biti kao nov!– Tko bi to mogao s ratišta pisati u Beč?– Tko? Ove crte pisma nisam nikada vidio. Medu onim tisućama zar

je moguće pronaći onoga koji je to pisao? Pa i to nije važno, nego što je

W

pisao, a to, hvala Bogu, znamo. Prekosutra nastavljam put u Beč, i tadaćemo vidjeti.– Veličanstvo, jednu veliku molbu: Ne recite nikome ni riječi o tome

pismu, ni vašim prijateljima ni vašoj pratnji, samo gospodinuRosenbergu, samo njemu! Nikada se ne može zna ti tko je kakav.– Tvoje su bojazni čudnovate. Tada bih morao imati oko sebe

sumnjive ljude, neprijatelje. To bi ipak bila prevelika ironija sudbine.Opazila je kako su mu oči smrknute i to je prepadne. Brzo pokuša

ublažiti dojam svojih riječi.– Nisam tako mislila, ali dvorjani uvijek rado ćeretaju, a to su velike

tajne. Ne, molim vas ne kažite to nikome, samo Rosenbergu iKegleviću, ali drugom nikome Zamišljeno je promatrao njeno lice, ukojemu su tako jasno sijevale sumnje.U drugoj sobi se čulo neko komešanje. Na vratima kucanje.Rosenberg se pojavi i priopći da je prispio dio pratnje. On ju je

zaustavio na cesti.– Veličanstvo, ministar Thuguth i doktor Kalman stigli su i čekaju

vaše odredbe.– Neka ostanu. Objedovat ćemo zajedno. Predvečer možemo u grad.

Međutim, nipošto nemojte navijestiti moj dolazak! I naša će sestraElizabeta s nama ručati – doda on i izađe u gostinsku sobu. UgledavšiThugutha i Kalmana stavi prst na usta da šute. Naruči kod gostioničararučak za sve pristigle ljude. Kada to svrši opazi u kutu Martinovića ipriđe k njemu.– Imam u Beču laboratorij u kojemu radi vrlo pouzdan stari učenjak

ijedan asistent. Htio bih vas uzeti kao drugog asistenta. Tamo možeteraditi na svom zrakoplovu, što bi me vrlo zanimalo. Je li vam pravo?– Sreća me dočekala na cesti!– Ne znam koliko sreće donosim ljudima, ali da je želim donijeti,

toga sam svjestan. Dakle, putujte s nama!Marica je čekala cara u maloj sobi kod prozora otvorenog u vrt.

Odjednom opazi kako dolazi ministar Thuguth s Kalmanom i kakoubiru gostioničarevo cvijeće.Brzo se povuče od prozora da je ne primijete i da ne mora primiti

njihov pozdrav.

W

Do nje je dopirao razgovor gospode. Približi se prozoru i svaka seriječ razabirala.– Gospodine Thuguth, vi nikada mnogo ne govorite, ali čitav put

jedva ste mi odgovorili na koje pitanje.– Šutjeti jedino znači mirno živjeti.– Ipak, vi izgledate kao da za nekim tugujete.– Da, tugujem.– Nekoga ste izgubili na ratištu?– Jesam.– Koga?– Svoje pseto!– Pogodilo gaje tursko tane?– Kršćansko. Prijateljsko.– Pobjesnilo je od vrućine, pa su ga ubili?– Nije pobjesnilo ono nego je zemunski ljekarnik htio iskušati

sumnjivu tekućinu iz one bočice što su je pronašli u crkvi Sv. Antuna iulio je u jelo mojega psetanceta nekoliko kapi.– I odmah je uginulo?– Nije, ali je svaki dan polako ginulo. I uginulo je. Ljudi su mi oteli

jedinog prijatelja.– To je doista zločin.Marica se zgurila kraj prozora i pratila je razgovor. Svaka riječ pala

je na njenu dušu kao neko novo otkriće. Što je Thuguth pričao o svomepsetu koje je ginulo iz dana u dan ona je usporedila s tajnovitomizrekom u bolnici uhvaćenog pisma. Nekoliko puta je opetovala umislima:"On gine iz dana u dan!"Sve to budilo je u njoj tešku sumnju. Užas joj prodre na oči i sva

protrne.Takvu je nađe car vrativši se u sobu.– Zašto si tako blijeda?– Nisam sasvim zdrava. Nemojte me loše shvatiti, ali htjela sam vas

već zamoliti da me povedete sa sobom u Beč, samo na nekoliko tjedana.Opet ću se vratiti da obavljam svoju dužnost.– Tvoja me odluka, dijete moje, raduje! I ti si omršavila, a čudiš se

W

meni! Uredit ću da se tvoja prijateljica sama vrati u bolnicu. Ti ćeš samnom.Marica se začudila nad svojom brzom odlukom koju je izazvao

razgovor ministra Thugutha sa carevim liječnikom. Njezina je želja bilavelika i nepokolebljiva. Htjela se vratiti da traži dokaze. Vlasnik"Bijelog kokota" bio je toga dana najsretniji čovjek. Nakon obilatogručka, u kojemu su sudjelovali svi članovi pratnje, isplaćena mu jedvostruka cijena.Car je uzeo graničareva konja i bogato obdario čovjeka protiv

njegove volje. Odlučio je projahati okolicom prije nego što krene ugrad. Kada se opraštao sa starim krčmarom, on mu ponizno reče:– Molim vas, gospodine, kada ćete opet brijati cara, prišapnite mu da

ga pozdravljam iz svega srca i da bih bio najsretniji čovjek kad bi samonačas posjetio moju gostionicu. Vjerujte, moj limeni bijeli kokotzapjevao bi!– Ne bi. Car je ovdje, a kokot ne pjeva!Krčmar se gotovo onesvijestio od sreće i blaženstva. Lunjao je

uokolo zagledajući u svoje zlobne goste i s ponosom napolaizbezumljen govorio je:– Svijetli care, Bog vas blagoslovio, pa ako još dođete...– Do proljeća vidjet ćemo se sigurno, ako poživim!"Ako poživim", opetovala je Marica drhtavim srcem.Pratnja je krenula u grad, dok je car sa jednim časnikom i jednim

vodičem odjašio u daleku okolicu. Navečer je stigao u grad, poslijedočeka pratnje.Nitko nije slutio da je car u gradu. Drugo jutro pošao je u crkvu i

kumovao graničarevim dječacima. Po njegovoj želji nije bilo službenogdočeka.Kad je riješio poštu različitih kurira, koji su ga dočekali, diktirao je

svome tajniku ovo pismo:

"Dragi podmaršale De Vius!

Bijeda koju sam putujući vidio u obje banske pukovnije, a naročitokod prve, traži brzu pomoć, ne samo za sjeme i usjeve, već i za

W

uzdržavanje ljudi, jer mnoge kuće i mnogi pojedinci nemaju prigode dašto zasluže nadnicama.Dužnost i ljubav prema ljudima zahtijeva od mene da vam dadem

ovaj nalog da se odmah, bez najmanje gubitka vremena i bez štednjekakvih troškova (bilo to u Sisku, Karlovcu ili gdje mu drago), kupeplodine i podijele među najsiromašnije za usjev i kruh, jer bi ta nevoljamogla biti mnogo veća i posljedice gore negoli provala Turaka. Ta jebijeda postigla najveći vrhunac, tako da ljudi od gladi umiru. Krivnja jevlade da se tome prije nije doskočilo. Želim ispraviti propuste i zatoneka se ovaj moj nalog smjesta izvrši."

Pred njegovim konakom okupili su se siromasi, jer je bilo proglašenoda svatko može doći caru da što moli ili da mu se tuži. Čim se pojavio,stadoše mu klicati. On im, međutim, mahne rukom i reče hrvatski:– Ne vičite! Dajte mi radije svoje molbe!Svaki je osobno izrekao molbu. Car je smjesta sve riješio i svakoga

pojedinca obdario novčanim darom. Kad se oprostio sa svojim kumom,darovavši svakome djetetu 50 dukata, krenuo je sa čitavom pratnjom naput. S njim je pošao i Martinović.Marica se stisla u njegovoj kočiji u kut, noseći zatomljenu sumnju i

smišljajući kako da nade dokaze s kojima bi mogla izaći pred cara.

U BEČU.

U malom salonu pokraj prozora stoji Nera. Iza zastora proviruje nabečku ulicu.Lanterne na kućama gube se u jesenskoj magli. Ljudi prolaze kroz

maglu, kočije jure ulicom. Od njihova štropota tresu se prozori.Neka u tamni ogrtač umotana ženska prilika ude u vežu. Na hodniku

zazveči zvono, oštro i čvrsto.Sobarica uđe i najavi opaticu.– Ušla je, gotovo provalila, i ne da se otpraviti!Došljakinja je već otvorila vrata i ušla.– Marice! – usklikne Nera zapanjeno. Sobarica se povuče.Djevojka odloži dugi ogrtač s kapucom.

W

– Ti si u Beču? Ovako sama uvečer?– Stigli smo sa bojišta i ja sam došla ravno kvarna, grofice.Morate mi pomoći!– Plačete? Grofice, zaboga, zar nas je sve pokosila nesreća? Što je

vama?– Ne mogu reći, dijete, to su odviše teški udarci. Radije reci u čemu

da ti pomognem?– Moram ostati izvan samostana. Moram! Tražit ćete od

elizabetkinja da me dodijele vama za njegu. Vi ste bolesni, javit ćete daste bolesni i da trebate njegovateljicu. Tako ću doći k vama.– Učinit ću to, ali zašto je to potrebno?– Zašto? Moram nekoga uhvatiti, na nekoga paziti. Moram svake

večeri stajati pred dvorom preodjevena i čekati. Hoću vidjeti kamouvečer zalazi Kalman. Pogledajte ovo oružje. To su mi oteli urotnicione noći, vi znate, pripovijedala sam vam u dvorcu. Da li se sjećate? Ato je oružje Kalman zaboravio u mojoj bolnici! Sve ću vam ispričatipotanje. Sumnjam da on izdaje cara i da je ubio Davilu!Govorila je u jednom dahu. Zjenice su joj gorjele, na licu je titrala

duša.– Dijete, to zvuči kao grozničav san!– Strašna istina je to, znam, osjećam! Pa ono pismo što ga je nosio

čovjek u podstavi, i onaj pas koji je ginuo i uginuo, o Bože!– Govoriš nesuvislo. Ruke ti zebu. Dođi, ugrij se!– Mislite da brbljam u groznici? Nije to groznica, nije, samo me

trese, jer se nisam imala kome povjeriti. Car ne bi vjerovao i uzrujao bise. Sve ću vam reći, sve, i sudite. Slušajte, slušajte! Stala jepripovijedati redom, Nera je slušala i blijedila.– Marice, kad bi tvoje sumnje bile opravdane, bila bi to ne pravda,

nesmiljena nepravda! Ali čuj, ti ne možeš sama obilaziti dvor kao kakavpolicajac!– Kome da povjerim ove sumnje? Kome? Nema nikoga, ne vjerujem

nikome, svi su zli! Recite, zašto? Zašto ga toliko mrze da ubijaju i onekoji ga vole? Zar nije činio uvijek samo dobro? Svima!– Umirite se pa ćemo o tome raspravljati.– Gdje je vaš suprug?

W

– Na ratištu.– Ne! Lasi mu je dao dopust! Tako je htio car.– Dopust? Tada bi mogao stići!– Vise toga bojite?– Bojim se! Ne, ne pitaj me! Reci radije je li mi car što poručio?– Poručio? Da, rekao je neka vas pozdravim i da će on uči niti sve

što je potrebno, da zna dužnost prema vama, tako ne što. Strašno samuzrujana i nisam dobro čula. Isuse!Obje su kriknule istodobno.U drugoj sobi stajao je muškarac zaogrnut vojničkim kaputom i očito

slušao njihov razgovor.Gotovo bez daha gledale su u toga čovjeka.On se nije pomaknuo. Nera je ustala, ali se nije mogla maknuti s

mjesta.– Tko je tamo? – šapne Marica.Nera ne odgovori.Muškarac dođe iz tmine k njima u salon.– General! – zalomi Marica rukama. – General! Hvala Bogu, kako

nas je prestrašio! Bože, zašto ste se tako tiho uvukli? Sva dršćem!Ne slušajući njezine riječi prilazio je Neri. Čudom gleda Marica

Neru, jer se ne miče, ne baca mu se u naručaj, ne raduje se.On stoji i gleda ženu. U očima mu čudno pitanje:– Moj dolazak te ne raduje, Nero?Umjesto odgovora ona se uhvati za čelo pribirući snagu. Ponovno ga

pogleda i osmjehne se:– Nisam mogla vjerovati svojim očima, dragi!Tek tada priđe i zagrli ga.On je otkine od sebe i držeći čvrsto njene ruke pogleda joj u oči.– Ne, taj sastanak nije naš! U tvojim očima nema radosti, Nero!Marica tek tada osjeti da se nešto zbiva što ona ne zna i povuče se u

drugu sobu.Siniša pogleda ženu pogledom od kojega su joj zaklecala koljena.– Koliko sam dana i noći dočaravala tvoj povratak!– I ja!Glas mu je treptao. Ona se privine i pogladi mu lice. Iz njegovih

W

očiju bukne oganj ljubavi pomiješan s nekim strahom.– Zašto si tako tmuran, Siniša?Taj glas ga je milovao i načas ga probudi iz ukočenosti. Uzvrati joj

zagrljaj. Pritom mu padne pogled na portret dječaka što je nasmijanogledao iz zlatnog okvira.Krv joj zabruji žilama i zatim se sledi.– Ivica spava?– Ivicu sam odvezla kući, u naš dvorac.– Kući? Zašto?– Nije mu prijao zrak. Pobolijevao je pa sam se prestrašila što bi mi

ti rekao da dijete oslabi, oboli i možda...– Nero, tvoje riječi nešto prikrivaju! Ne možeš lagati, ne možeš!Blijedeći sjela je na divan. On je ostao kao udaren u zatiljak.– Ako je obolio, ako... Osjećam da ono što bi mi morala reći siječe

kao turski mač.Svlada je očajno jecanje. Snaga je bila iscrpljena.– Što se dogodilo s našim sinom? – upadne on i uhvati je za ruke. –

Reci, Nero! I ja ću plakati s tobom, samo reci; neka me ubije, samo nepolako, reci brzo, odjednom!Zaprepaštena njegovim glasom koji je odavao bol htjede se ponovno

snaći.– Bio je bolestan, teško bolestan. Pretrpjele patnje, eto, i sada me

gone u očaj kad je već zdrav i oporavlja se, ali mislila sam već nanajstrašnije.Njihovi se pogledi sukobiše. Ona odluči zadržati mir i silom da ga

izvojšti.– Dragi, ti mi više ne vjeruješ? Zar nisi rekao da je tvoja vjera u

mene velika? Onako je kako ti rekoh!Sa čudno ozbiljnim licem sjedne k njoj i upita:– Što si radila u Zemunu kod cara?Pitanje je udari posred čela.Zdvojno pribirući snagu pogleda mu ravno u oči.– Dakle znaš?– Znam!Taj glas zvučio je kao loše uhvaćena žica i razdirao joj je živce.

W

Ustade i pode po sobi srediti misli i smogne odlučnosti. On ju jepratio očima. Nera mu se približi: – Siniša, odgovori mi na jednopitanje: da li se u tebi rodila kakva sumnja?– Od onoga što sam čuo od indiskretnog čovjeka zamaglilo mi se.

Jedne noći na bojištu bio je njegov život sasvim u mojoj ruci, ali ja samga spasio. da je u meni bila prava sumnja, obojica se ne bismo višenikada vratili! Nero, od naivnog sluge čuo sam nešto i zamaglilo mi se,ali omaglica nije nesvi jest. Vjerujem, Nero, vjerujem u tebe, vjerujem,makar znam daje klečao pred tobom!Razabrala je kako mu dršću ruke i kako se plamteće oči zabadaju u

nju.– Klečao je iz zahvalnosti što se nije prevario u mojem poštenju –

reče ona. – Ti me gledaš zapanjeno. Sinišo, još jednom te pitam:vjeruješ li u mene potpuno?– Vjerujem, vjerujem! – govorio je drhtavim glasom.– Tada ćeš dočekati hrabro ono što ti moram ispovjediti.Sinišo, njegovi neprijatelji himbeno su oteli našega sina!Skočio je smrtno blijed.– Nero, je li to istina, ili me pripremaš za njegovu smrt?– Istina je! Ali sada čuj dalje.– Reci mi tko, gdje, kada? Izvući ću ih iz jazbine, izderati im s

kostiju meso!– Car mi je poručio po Marici da zna svoju dužnost i obećao je da će

dijete izbaviti. No, slušaj, još te nešto čeka.Počela je ispovijest. Ispričala mu je noćnu otmicu sina i mirno, tiho i

vjerno iznijela sve što se odigralo u carevu šatoru.Sve žarče ju je gledao, pio joj je iz usta svaku riječ. Klonuo je na

divan kao da izgiba u bolima i jezi.Rekavši sve ušuti. Po prozoru je pljuštala kiša, monotono i

neprijatno. Nera je gledala muža s izražajem samosvijesti, čiste savjesti.– Do tebe je da mi vjeruješ ili da me ubiješ!– Nero, Nero, ti si heroj! Ti si htjela spasiti naše dijete, jer ga ja tako

silno ljubim, jer obožavam u njemu sreću svoje ljubavi.Njegov očajan pogled bio je ovlažen suzama.Svlada je ganuće i ovije mu ruke oko vrata. Lica su se priljubila,

W

suze su se smiješale. S portreta na zidu gledao ih je vedar, nasmiješenmomčić.Siniša se trgne.– Kad ističe rok koji su postavili lupeži?Oklijevajući Nera odvrati:– Još samo deset dana!– Deset dana? O Bože! Ne mogu stajati ni trenutka prekriženih ruku!

Ni trenutka!– Slušaj, carev agent, gospodin Knecht, dolazio je k meni;preodijevao se svakojako, tražio i njuškao da nade trag djetetu, ali

uzalud. Car mi je zadao riječ da će mi dijete vratiti.Vjerujem u njegovo obećanje. Oh, kad bi ti znao što sam pretrpjela,

ali nadam se još uvijek.– Kako si im priopćila odgovor?– Kada sam prolazila ulicom prišao mi je neki mladić i re kao:

"Vašem sinu je dobro. Recite brzo, što je rekao car?" Ja mu zatečena iiznenađena, drsko zaustavljena, odvratih: "Bit će kako želite uodređenom roku!" "Tada ćete dobiti vaše dijete!" odvrati on i smjesta seizgubi među ljudima.Sobarica najavi nekoga gospodina sa dvora.Supruzi potrčaše k vratima. Uđe Rosenberg.– Vidim, generale, vi već znate.– Znam, gospodine barune.– Veličanstvo je ovaj trenutak saznalo da ste stigli i moli vas da ne

poduzimate ništa.– Zar da sjedim u sobi?– Svaki vaš korak pokvario bi carevo nastojanje. On vas moli da se

ne pokazujete na ulici. Neka nitko ne sluti, jer bi se vas prestrašili idijete bi odnijeli dalje. Zasad znamo da je dijete u Beču.– Oh, Bože! – usklikne Nera.– U interesu je djeteta da se pritajite. Car će vam ga vratiti.Nada je uznemirila Nerino srce kao i bol.– Samo sam to došao javiti – reče Rosenberg i oprosti se.Siniša mu na oproštaju reče:– Priopćite veličanstvu da mu moj život i srce uvijek leže pred

W

nogama.Dvorski meštar izađe iz kuće.– Vidiš, on se brine! – šapne ona.– Slutio sam tamo u onoj strašnoj noći da spašavam najplemenitijeg

čovjeka svijeta.Nera se približi mužu.– A nisi me pitao što bi bilo da on nije kakav jest i da je prihvatio

moju žrtvu?– Ne, za takvo pitanje nemam snage!– Makar sam znala da on to neće prihvatiti, pošla sam s odlukom:

kad bi se to dogodilo, spasila bih sina i ubila bih se!Taj ga odgovor ushiti i on je obujmi snažnim rukama i zagrli kao

nikada.– Nero, ljubim te! Nikada ti neću moći iskazati kako te ljubim!

U DVORU.

U mračnom predsoblju dvorskog kabineta stoji pjesnik Da Ponte ižalosno promatra jesensku kišu. Rosenberg je žurio predsobljem kadopazi pjesnika.– Što je, Da Ponte, zašto tako tužno?– Sve je tužno, i napolju i u dvoru. Car je sa bojišta donio tumornost

koja nam ulijeva bojazan.– Zašto bojazan?– Vi, koji ste s njim bili dnevno, ne opažate kako se promijenio.

Kamo je nestao onaj čvrst, zdrav muškarac? Svi su zaprepašteninjegovim izgledom. Ljudi prolaze dvorom, šapću, snebivaju se, kao daje na bojnom polju ostavio samoga sebe.– Sam sebi neću priznati da je tako!– Ipak, on je još uvijek snaga! Pridići će se opet, pouzdajem se ja u

jakost njegove prirode. No, moram k njemu. Do viđenja!Rosenberg ostavi pjesnika i ude k caru. Sjedio je za pisaćim stolom i

zadubio se u misli.– Veličanstvo, trebate doručkovati!– S kakvim me sitnicama prekidate! Tko bi mislio na doručak u

W

ovakvoj situaciji, moj priajtelju? Ne ljutite se, ali to me uzrujava.– Veličanstvo, situacija biva sve povoljnijom. Laudon osvaja

izgubljene krajeve.– I to je utjeha? Nadao sam se da ću se vratiti s pobjedom, s

uspjehom. Dobivamo natrag ono što smo izgubili, a za to je žrtvovanosto osamdeset tisuća ljudi! Sto osamdeset tisuća obitelji! Kolikohrabrosti, koliko žrtava, a zašto? Da se nađemo gdje smo bili u početku!Tih sto osamdeset tisuća ljudi prešlo je preko mojega tijela, preko mojihprsiju. Pod tim bi se teretom savinulo i željezo.– Počinjem vjerovati da u ratu odlučuje više od hrabrosti sreća, kao u

kartama.– Da, protiv mene je nesreća mobilizirala sve svoje sile, svu svoju

veliku vojnu snagu. Kolika masa mrtvih, bezbroj udo vica i majki... Ah,strašna slika! Rosenberg, odredio sam da blagajnik isprazni mojuosobnu blagajnu. Nastojte ponovno smanjiti dvorske izdatke. Kad drugistradaju, ne mogu živjeti kao gospodin.– Sve ću učiniti što veličanstvo želi, ali vas molim jedno: vi loše

izgledate i trebali bi se podvrći liječničkom pregledu.– Da pronađu neku bolest koju nemam? Neće nikada otkri ti bolest

koju ja posve dobro poznajem. Vjerujte, ne treba mi liječnika negoiskrenih suradnika, mnogo njihove ljubavi. To će mi pomoći dazacijelim rane, da uspostavim mir i što prije sretno završim taj rat.Vidite, to je moja bolest! Ne pomažu ni svi liječnici svijeta!Lakaj uđe i najavi gospodina Knechta.– Neka dođe! Čut ćemo, Rosenberg, što je otkrio.Vedro i rumeno lice careva tajnog agenta unijelo je u kabinet

vedrinu.– Vi ste dobre volje? Našli ste je?– Kod Wucherera sam je opazio i slijedio sam je. Stanuje u vili

"Lijepa lanterna", ali nitko od ukućana ne zna bilo što o kakvomdječaku.– A jeste li govorili s njom?– Došao sam sasvim ravnodušno i rekao joj: "Čujte vi, frajlice, kod

mene se nalazi neki stari čovjek. Došao je s bojišta, teško je bolestan iželi vam predati neku poruku." Naravno da sam vrlo ozbiljno ispričao

W

slučaj kako sam se s njim sastao, kako je pao u nesvijest i kako gajemoja velikodušnost primi la u kuću.– Kako je to na nju djelovalo?– Bila je mirna. Ipak je htjela odmah poći sa mnom. Međutim

izvukao sam se govoreći da sam postolar, da trebam kože i moramnajprije po robu. Kad se vratim doći ću po nju daje povedem k starcu.– Za koliko ste sati dogovorili sastanak?– Za četiri. Molila me da ne zakasnim.– Zakasnit ćemo! Uredite sve! U pola četiri bit ću spreman.Ako se dogodi štogod novo, javite mi odmah.Knecht izađe. Uđe Da Ponte.– Što je, maestro?– Veličanstvo je sigurno konstatiralo da jučerašnja premijera

Mozartova "Don Juana" nije imala najbolji uspjeh kod Bečana.– U Pragu je, naprotiv, imala velik uspjeh.– Kako se sviđa opera vašem veličanstvu?– Odlično, još bolje od "Figarova pira", ali očito ta zakuska nije za

zube naših Bečana.– Trebalo bi im dati da žvaču.– Dok je ne budu gutali kao pohane piliće, želim da se opera da je

uzastopce, neprestano!– Po to sam i došao, veličanstvo! Unaprijed sam znao da ćete izdati

taj nalog.– Maestro, zašto se vi ne možete razdijeliti u stotine ljudi?!– Imao bih još neku molbu, veličanstvo, za kazalište.– Da Ponte, i ja bih imao jednu molbu. Ne molite ništa dok ne

otaremo suze koje nas potapaju.Sada su na redu sirote i udovice.– Veličanstvo, razumijem, čekat ćemo!Car požuri u "kontrolorgang".Ude u dugi hodnik. Zabrinutim pogledom obuhvatio je molitelje. S

nekom bojažljivošću zagledavao se u lice svakoj ženi. Činilo mu se daje svaka od njih udovica, da je svaka izgubila nekoga na bojištu. Nemirmu potrese dušu. Bilo mu je kao da ga svi pogledi molitelja optužuju,makar su ga gledali više sa čuđenjem i sa sućuti nego prijekorno.

W

– Zašto me tako gledate? – upita ženu s molbom u ruci. Zar sam vamšto skrivio?– Oh, kako biste vi skrivili! Dugo vas nije bilo, veličanstvo,

promijenili ste se.– Nije u ratu kao u Beču! – nasmijehne se car odahnuvši. A što

želite? – upita je uzevši njezinu molbu.– Imam sina na bojištu. Piše da je ranjen, a ne mogu dozna ti gdje je.– Ne bojte se, saznat ćete sve! Idite samo na ona vrata u sekretarijat.

Recite im i u kojoj se pukovniji nalazi. Potporu ne tražite?– Ah, potporu? Potpora mi je jedini sin!– Dobit ćete je!Stari vojnik stajao je s molbom i nijemo je pruži caru.– Vi tražite da vam se poveća mirovina?– Veličanstvo, skupoća je, život je sve teži!– Vjerujem, ali dragi moj prijatelju, moja je kesa dobila rupu!Vojnik sagne glavu.– Veličanstvo, pogledajte, moja je glava dobila više rupa od

neprijateljske tanadi u pruskom ratu.– Uistinu, imate pravo. Trebam ih zakrpati. Neka vam povećaju

mirovinu.I pođe dalje. Pred njim je stajao visok uspravan mladić. Njegovo

odijelo bilo je plemićkog kroja i svilom opšiveno. Frizura namještena svelikom pomnjom, uvojci najpomnije složeni. Na prstima prstenje.Naprsnica je prikopčana velikom zlatnom iglom. Na debelom lancu visis oba kraja po jedan zlatni sat. Car ga začuđeno pogleda.– Što biste vi htjeli?Iza njega stajao je otac i prozbori:– Veličanstvo, došao sam sa sinom zamoliti da biste mu dali neku

službu. Kao što vidite, momak je odoka i zavrijedio je kakvo mjesto.Car je napadno dugo gledao u prstenje, u zlatan lanac i dva zlatna

sata, pa odgovori ocu:– Ne biste li, možda, pokušali s njim kod kakvog zlatara ili urara?Oba plemića zapanji odgovor, tim više što je car krenuo dalje, prema

ženi koja je plakala.– Veličanstvo, izgubila sam muža! Imam petoro djece!

W

– Ne plačite, dobit ćete penziju i pomoć za djecu – upao joj je u riječkao da se boji slušati jadikovke.– Ah, neću to nikada dobiti! – odgovori ona.– Tko vam je to rekao?– Svi tako govore!Zamalo ga okruže žene iz predgrađa i sela, zaplakanih žalosnih lica,

tužeći se:– Rekli su nam da nema potpora i penzija.– Nije moguće da su to rekli, ja sam naročito dao proglasiti da će

dobiti penziju čak i zaručnice, ako su ozvane.– Zašto nam gospoda činovnici govore da penzija neće biti?U Josipovoj duši podigne se bijes i ogorčenje. Umjesto odgovora

vidjele su žene bljesak u carevim očima i nabore na čelu.– Dođite sa mnom! – zovne ih i pođe u sekretarijat.– Gospodo, za dvadeset četiri sata neka se riješe sve molbe za ove

penzije! Izdat će se nova objava o penzijama. Izvolite je sastaviti,gospodine Gunther, i spomenuti: tko god je pro pustio proglasiti narodušto sam glede toga odredio, počinio je zločin protiv državljana i kaznitću ga nesmiljeno!– Car opet ode u "kontrolorgang". Brzo je rješavao molbe.U krugu jadnih i siromašnih osjećao je duboko ganuće, jače nego

ikada prije. Tih nekoliko dana poslije povratka sa bojišta kao da jezaboravljao i svoje neprijatelje. Neprestano se vraćao u hodnik i dijelioje novac, pomoć i penzije udovicama.Kada je pred sobom vidio vojnika koji je došao zahvaliti što je

njegovoj majci i sestri dao pomoć, car se razvedri i potapša ga poramenu, ne rekavši ništa.Iz skupine izađe neki odrpan čovjek i povuče ga za rukav kao što bi

učinio svome drugu.Josip se obazre. Čovjek reče prostodušno:– Gospodine care, oprostite, ja bih nešto dao vama.– To mi se rijetko događa! Daj mi!– Ne smije nitko vidjeti ni čuti.– Dođi sa mnom.Vodio je odrpanca kroz sekretarijat u svoju radnu sobu.

W

– Dakle, što mi želiš predati?Otkopčao je haljetak i prsluk. Posegnuo je u košulju i izvukao pismo.Car otvori, pročita, pogleda čovjeka, pa opet pismo:– Tko te šalje?– Da vam pravo kažem, ne znam!– Pismo nije u tvoj džep palo s neba!– Skoro da je tako!– Onda razjasni, pripovijedaj, da li iz oblačnog ili vedrog neba?– Gospodine care, ja sam siromašan sluga. Idem uvijek u crkvu, to

mi je sve. Poslije večernjice izlazim iz crkve. Bila je tama i odjednompred sobom opazim nešto crno. U ruci mu bijelo pismo. Reče mi: "Akoodneseš ovo caru u "kontrolor", bit ćeš od mene i njega nagrađen i dokraja života sretan. Pazi, nikome nego caru! I upamti, ovo je pismotvoja sreća!"Zatim je nestao u tami iza samostanske crkve.– Kada je to bilo?– Prekjučer. Mislio sam bih li, ne bih li pošao k vama. Rekoh, kad

može svatko, zastoja ne bih mogao?– Ali ja ne znam da li si govorio istinu kada tvrdiš da ne znaš tko te

šalje?– Da vi niste bezvjerac, zakleo bih se!Pogleda čovjeka sumnjičavo i upita:– Tko ti kaže da sam bezvjerac?– Gospodine care, tako kaže prečasni i njihove gospodske milosti

kod kojih služim.– Kod koga služiš?– Kod njegove milosti carskog savjetnika Sturmera.– Tako? On ne zna što si mi donio?– Bože sačuvaj, onaj je čovjek rekao da ne smijem nikome dati,

nikome reći, i onda ću biti sretan.– Ako si rekao istinu, pozvat ću te ponovno ovamo. Dobit ćeš

nagradu.Car pozove sekretara, da ubilježi slugino ime, otpusti ga i pošalje po

Rosenberga.Dvorski meštar je uskoro ušao u kabinet.

W

– Rosenberg, tajanstvena stvar! Pogledajte, to mi je donio neki sluga.Zagonetno je. Neznanac mi javlja:

"Veličanstvo!Put vodi kroz samostansku crkvu, zatim kroz nekoliko soba. Kad se

stigne u posljednju, treba otvoriti vrata i onda sedam stepenica niže...Potpun mrak. Katakombe. Mrak kao u grobu. Desno oltar.Lijevo kavezi, zatvoreni lokotima. Veličanstvo, otkrit ćete strahote!

Ovo vam javlja čovjek koji ne bi imao glave da se potpiše imenom."

Car i Rosenberg gledali su se začuđeno.– Zaista sumnjivo! Veličanstvo nije donositelja dalo pri tvoriti?– Nemam stvarnog povoda. Taj služi kod mojega prijatelja i pristaše

Sturmera. I on mu je rekao da sam bezvjerac! To su moje pristaše,članovi moje vlade! Ah! – mahne rukom i crvenilo ljutine oblije mulice.– Da to nije stupica? – upozori Rosenberg.– Možda mi kane negdje na tajanstvenom mjestu pokazati svoj

dokument s ukradenim pečatom.Bojim se samo jednoga, da nije šala!– Šala? I to je moguće!– Čudno zvuči: sedam stepenica niže... katakombe... mrak kao u

grobu... desno oltar, lijevo kavezi s lokotima... U sred njem vijeku to bibilo prirodno, danas zvuči pamfletistički.– Ilije možda tamo negdje sin grofice Vojkffy?– Mislite? Ako spojite izvještaje nađene u podstavi moga nepoznatog

"dvojnika" i njegove riječi kad je buncao, vrije dila bi dosadašnjakombinacija, ali tko zna, možda smo krivo kombinirali i tko zna nije litaj sluga dobro iskušani glumac, kao i crna ljepotica? Više se neusuđujem ni u šta vjerovati.Knecht će biti ovdje u pola četiri. S njim ćemo raspravljati o tome

kako da se spustim niz onih sedam stepenica.– Knecht ima genijalan nos!– Valjda se u njega smijem pouzdati?– Veličanstvo, pesimizam nije bio u vašem rječniku.

W

– Napisali su mi ga na korice! Baš zato hoću da idem niz tih sedamstepenica!

BARONESIN SAVEZNIK.

Pred dvokatnicom stao je običan fijaker. Četiri muškarca usvagdašnjim građanskim odijelima siđoše i pođoše u kuću.– Molim desno! – poziva ih najmlađi i otvara im vrata.Ulaze u polumračnu sobu. Pod niskim stropom zadah starog

pokućstva. Gusto poredani ormari i stolići. Po njima sitnarije, a sve sejedva razabire kroz cvijeće u loncima.Kroz otvorena vrata pruža se vidik u drugu sobu, manje načičkanu.– Veličanstvo, to je Knechtov stan. Gazdarica mi je odstupila za

danas poslije podne sve svoje sobe.– Da pogledamo!Pošli su u drugu sobu. Knecht tumači:– U ovoj komorici mogu se gospoda skloniti. U toj sobi bit će

"bolesnik", a prva soba je, naravno, salon u kojemu postolar prima"damu". Mogu li sada otići?– I nastojte da se što prije vratite, da ne čekam dugo na sastanak.Knecht je potrčao, sjeo u kočiju i odvezao se.Gospoda su razgledala sitnarije po sobi, ormare, slike i cvijeće.– Koliko priprostog umjetničkog osjećaja u sastavu tih malih ukrasa i

cvijeća! – primijeti car. – Kakav divan osjećaj u ovakvom malomcarstvu u kojem čovjek živi s nekim svojim i nije ga briga za što drugo.Ima skromnih, lijepih, sretnih života medu ovim ljudima.Zabavljali su se razmatranjem.Vrijeme je prolazilo. Car bi svaki tren pogledao na sat pa iza bijeloga

platnenog zastora na ulicu.I Rosenberg i Keglević osjećali su napetost u svim živcima.– Hoće li doći ili neće?To zavisi o Knechtovoj spretnosti.– On nije nikada pogriješio.Car šeće gore-dolje. Čekanje ubrzava njegove korake. Pozornost mu

je usredotočena na sat, na prozor i slušanje gibanja u hodniku.

W

– Dolaze! – šapne Rosenberg.Sva trojica udu u drugu sobu. Rosenberg i Keglević se povuku u

komoru. Car ostaje u sobi i zatvori vrata.Knecht uvede damu u cvijećem ukrašenu sobu. Zastrta je gustom

koprenom i zaogrnuta tamnim ogrtačem. Stoji i gleda.– Izvolite, gospodo, u drugoj je sobi! – ponudi Knecht neobično

hrapavim i tvrdim glasom. – Samo otvorite, neću vam smetati. Moramodnijeti kože u radionicu. Vi ćete se već s njime zabaviti.– Bolesnik je pri svijesti?– Dakako, potpuno je pri svijesti. Samo izvolite, vidjet ćete!Ona lako pokuca i istodobno otvori vrata. Ude u usku polutamnu

spavaću sobu. Jednim pogledom je ispita. Na krevetu nikoga. Njezinekretnje postadoše sumnjičave. U tami kuta s divana ustaje čovjekodjeven građanski, no držanje mu je odviše gospodsko. Ona ga gleda,pode dva koraka naprijed i zastade.Car se pokloni vrlo galantno.– Madame, oprostite, vi ste jednom bili tako ljubazni da me varkom

posjetite u mojoj kući u Augartenu, oprostite što sam se poslužio vašommetodom.– Namamili ste me u stupicu?– Obratno! – nakloni se on. – U naručaj prijateljstva, ili kako

hoćete... No, molim, sjednite da mogu i ja sjesti.Nije sjela, već je nemirno istraživala sobu.– Madame, vi ste jednom u mojoj kući bili mnogo hrabriji nego

danas, ali budite uvjereni da će moja kavalirština i da nas ostati ugranicama koje sami označite. Danas ne morate oblačiti crni kostim daprobudite moj interes. Kao što vidite, ovaj čas potpuno je posvećenvama!– Vi ste me ovamo namamili!– Kao vaš saveznik!Pokazala je sumnju.– Madame, porumenit ćete od svoje sumnje, kad vam dokažem

protivno. Ja sam posve prešao na vašu stranu, protiv vaših saveznika.Molim vas, ne uzmičite! Evo, ja sam u službi vašega kurira!Velike crne oči ljepotice nalikuju na crno staklo.

W

– Izvolite mirno slušati. Budući da je vaš kurir, moj čestiti "dvojnik",na bojnom polju u svojoj misiji slavno poginuo, to je prije smrtipočastio mene povjerenjem da u podstavu haljetka ušijem jedno pismoza vaše prijatelje.Stisnula je pesnicu. Car je predusretne:– Molim, nikakve scene ludila! Stvar je posve razumna. Ja sam bio

indiskretan, pismo sam pročitao i pošto sam pronašao u njemu grdnuizdaju, prema vama, dami koja me počastila tako izvanredno iskrenomsklonošću, to sam za revanš odlučio da vam saveznike stavim naraspolaganje.– Zašto me šibate tom ironijom?– Varate se! Govorim sasvim ozbiljno. Evo, odmah ću do kazati!

Vaši prijatelji smatraju da ste nepouzdani, zato što ste odvišezaokupljeni sudbinom svoga ljubljenog...Svaku je naglašenu slovku osjetila kao ognjenu kap kiše. Stisnula je

zube. Ispod dugih trepavica kao ispod crnih oblaka sijevaju munjevitezrake.– I zato vas kane izigrati, zajedno s vašim ljubljenim.– Majstor ste u zatezanju duhovnog mučila!– Eto, pogledajte! – i on joj pokaže pismo. – Poznajete taj rukopis?– Ne!– Od vaše izvanredne glumačke vještine ne bih smio očekivati

drukčiji odgovor.– To je pismo djelo vašega tajnog redarstva!– Ali, madame, kako bi moje redarstvo došlo na tako pametnu ideju?

Redarstvo je pod mojim vodstvom, a ja sam odviše nevješt u takogenijalnim manipulacijama. Budite uvjereni, da ste muško mogli bistebiti ministrom policije svagdje, samo ne kod mene! Dakle, ne poznajetetaj rukopis? Dobro, prepoznat će ga vaš ljubavnik.Kao da joj je netko strgnuo s lica krinku. Poskoči k caru, ali se

zaustavi u pozi bijesne lavice: – Još vam nije dovoljno njegovih muka?Vi ste bezdušni, krvavo okrutni! Prolazili ste ulicama samo zato da serazdragate pogledom na njegove okove.I riječ i lice gorjeli su. Bila je kao uzavrelo ulje. Iz usta šikne joj

bijes kao žar iz usijanog kotla. On ju je mirno promatrao:

W

– Baš ste nepravedni! Sasvim obratno! Ljubavnika vam kanimpokloniti!Pogled je zahvatio njegovu zjenicu.– Szekely, Szekely će biti slobodan? – pitala je kao da govori sa

sobom.Okrenuo se od nje da sakrije veselje. Kao da mu je odlanulo. Opet se

obazre i reče mirno i povjerljivo:– Slušajte, nudim vam pošten ugovor: ja vama Szekelyja a vi meni

mladog grofica!Skrutila se kao vruće olovo poliveno vodom.– Da, tako je! Zamijenit ćemo pred svjedocima, i uz pošte no

jamstvo, svoje zarobljenike na lojalan način.Pogledom potraži pismo što ga još uvijek drži u ruci.– U tome pismu je sve! Vi ste očito shvatili situaciju pa ćete pristati

na zamjenu. Vaši prijatelji, kao što ova izreka pokazuje, svakako kaneuzeti grofica, jer u vas nemaju povjerenja. Kad već niste imali uspjehada sa Szekelyjem zamijenite mene, pristanke da ga zamijenite sdječakom! Drugo od vas ne tražim. Ne tražim razjašnjenje što ste radilina ratištu i kakve ste vijesti pronašli (a možda i kakve bočice) – i pritomje oštro pogleda u oči, mirne ali odlučne. – Ništa drugog ne tražim negodječaka, a vi Szekelyja, s kojim možete otići kamo vas je volja!– Dobro! Predat ću vam dječaka. Tražim jamstvo da ćete održati

riječ.– Vrlo rado!Car otvori komoricu iz koje su izašli Rosenberg, Keglević i Knecht.– Gospodine Kegleviću i gospodine Knechte, kad vam dama preda

grofica, vi ćete s njom u uze da joj predate pomilovanje koje seSzekelyju mora smjesta izdati.Josip izvuče iz džepa spis, pokaže ga gospodi i preda ga Knechtu.U očima joj je zaigrao bljesak i krv joj šikne u lice.– Ali, madame, upozoravam vas da dječak treba biti predan zdrav. U

protivnom slučaju morao bi Szekely vašu nevjeru dugo okajavati.Nadam se, madame, da ćemo nas dvoje jedno s drugim biti zadovoljni.Knecht je otvorio vrata i izašao s njom i s Keglevićem. Svo troje

sjedoše u kočiju. Za njima je izašao car s Rosenbergom.

W

Carev tajni agent sjedio je mirno i hladnokrvno nasuprot crnookojljepotici i Kegleviću. Nestrpljivo je čekao da stignu u vilu.Kočija ude u pratersku šumicu.U prvom večernjem mraku svijetle se prozori.– Neka kočijaš stane! – reče ona.– Dječak je u vašoj vili? – zapita Knecht.– Da!– Služinčad dobro čuva tu tajnu?– Novac otvara i zatvara sva vrata i sve tajne. Dođite sa mnom.Prošli su kroz vrt do kućnih vrata. Ona ih otvori, uvede Knechta u

rasvijetljen raskošan salon i pozove sobaricu.– Dovedite maloga!Djevojka se strese. Rumenilo njezina lica iščezlo je kao da bi ga tko

odpuhnuo.– Kako? Vaša milost poslala je po dječaka još poslije podne i ja sam

ga...Dama je uhvati za kosu i stane vikati:– Ja? Kako ja, prokleta mrcino, gdje je dječak?Djevojka je drhtala kao pile u jastrebovu kljunu.– Došao je po njega gospodin.– Koji gospodin? Kakav gospodin? Jesam lija ovdje gospo darica?– Onaj stari gospodin koji gaje doveo kvarna.Tako je navlačila djevojku da je Knecht priskočio i oslobodio

pletenice iz gospodaričinih ruku.– Molim smirite se, gospodo! Neka djevojka kaže što se do godilo.

Reci nam sve redom!Nesretna djevojka odgovarala je gušeći se u plaču:– Došao je taj gospodin koji ga je doveo k vama i rekao:"Gospođa je poručila da dječaka pošaljete krojaču." Ja sam

odgovorila da mi niste ništa rekli, ali on me gurnuo, ušao u sobu i staogovoriti malome: "Sad ćemo k tvojoj mami!"Kao zvijer zaleti se gospođa u nju.– Nisam li ti rekla da ne smiješ nikome otvarati!– On mi je govorio da ste ga vi poslali, a kad sam otvorila odgurnuo

me.

W

Lijepa je crnka ciktala. Knecht otpremi sobaricu i upita:– Tko je taj čovjek koji vam je doveo dječaka?– Znam li mu ja ime ili stan? Nije lud da mi to kaže!– Oprostite, to je nevjerojatno!– Mnogo što je nevjerojatno. Velim vam da ne znam ništa.Da znam, već bih jurila k njemu.– Madame, vi ipak poznajete bar nekog od vaših prijatelja.Možda biste mogli naći kakvo oruđe protiv njega, neku prijetnju

kojom bismo ga uhvatili?– Možda, možda, ali me morate pustiti da idem sama, po sve sama,

da me ne slijedite. Ako to učinite, izgubljeno je sve.Idemo k caru!Požurili su iz vile. Ona krene ravno k drugoj kočiji koja je stajala

podaleko od zgrade. Otvorivši vrata kočije šapne:– Odveli su ga!– Katastrofalno za mene, madame, ali mnogo katastrofalnije za vas!– Pitam još jednom, je li to stupica da uhvatite svoje neprijatelje, ili

vam je uistinu do dječaka?– Madame, kako vidim, niste vični ljudima koji ne gaze riječ. Deset

Szekelyja dat ću za ovog dječaka, razumijete li?– Zajamčite mi da me nitko neće slijediti.– Jamčim vam opet riječju i svojim interesom. To vam je dostatno.– Sutra o podne imat ćete dječaka ili nekoga drugoga.– Budite oprezni! Želim samo dječaka. Knecht, ostavite kočiju dami

i dođite s nama.Poslušao je i kad se ona odvezla sjede Knecht nasuprot caru,

Rosenbergu i Kegleviću. Car upozori svojeg pouzdanika:– Knecht nije li vas prevarila? Ona je glumica!– Ali sobarica nije glumica i ne bi dala da joj čupaju kosu!Neki je gospodin dječaka odveo, iskoristivši njezino odsustvo.Sada će ih loviti žena mnogo uspješnija od deset Knechta. To je

ujedno dokaz da je mimo onog pisma stigla i druga oba vijest;istovjetna s ovim pismom, ili je netko osobno stigao i upozorio ih dauzmu dječaka. Bit će da je ona već zaprijetila i to baš na bojištu, kad imje služila kao fratarski kurir.

W

Nakon kratke šutnje reče car:– Sutra moramo sići onih sedam stepenica, bila to šala ili stupica!– Ili izdaja slična ovoj, u koju je zapala baronesa.– Bit će da je i njoj buncao moj blagopokojni "dvojnik".– Bilo tko mu drago, ona će otvoriti i provaliti paklena vrata za

svojega dragana. Mnogima će ova noć oteti san.Kad stigoše u dvor car podsjeti Knechta:– Dakle, sutra prije podne.– Veličanstvo, bit ću točan.

IZGONAŠICA.

Počeo je jutarnji rad u carevim uredima.Sekretari ulaze i izlaze sa spisima. Kad se vrata kabineta otvore

prodire u sobe sekretarijata carevo diktiranje. Prekida ga komornik inajavljuje šefove ureda. Donose referate. Car sluša, tumači, čita spise,konferira i odlučuje.Sati prolaze u neprestanom šumu rada. Tada se car trgne, pogleda na

sat i upita tajnika:– Ima li u "kontroloru" ljudi?– Vrlo mnogo!– Najviše ratnih udovica, je li?– Bit će, jer sam vidio mnogo žena.– Idem! Ako dođe Knecht, neka čeka ovdje.Govoreći to izlazio je iz sobe, prošao sekretarijatom i krenuo ravno u

"kontrolor".Isplakane oči siromašnih žena zaustavile su se na carevu licu s

izrazom bolne nade. Zaredao je s obje strane molitelja. Uzimao jemolbe, ispitivao, tješio, darivao. Lice i glas odaju suzdržanu sućut, kojaprelazi u bol.Pod tamnim svodovima čuje se tiho jecanje žena i carev zamagljen

glas. Konačno je stigao do kraja hodnika. Tu stoji žena odjevena uotrcanu gospodsku haljinu. Lice joj sakriva gusta siva koprena.– Što želite, madame?Ona šuti, pruža ruku kao da želi predati molbu, ali je opet Povuče.

W

– Koga imate na groblju?Ne odgovara. Koprena na licu dršće.– Razotkrijte mi što vas bije?Umjesto odgovora žena zatetura i pade. Ljudi priskoče. Žena je

ležala nepomično.– Jadnica! – šapne car.Muškarci je podigoše.– Unesite je u predsoblje! – zapovjedi car, pođe za njima i reče da

pozovu liječnika.Donesoše vode. Car joj skine s lica veo. Zapanjen pogled odavao je

sekretarima što su stajali uokolo da je njen obraz na cara dubokodjelovao. Gledao je njeno blijedo lice ne rekavši ništa.Uskoro dođe Kalman. Car šapne:– Otpremite gospođu u moje odaje.Taj je nalog odmah izvršen.U carevu modrom salonu dozvao je liječnik neznanu damu k svijesti.

Otvorivši oči pogleda oko sebe, uzdahne duboko i zapadne u mrtvilo.– Samo prolazna nesvjestica! – izvijesti Kalman cara.– Hvala, doktore! Ostavite me s njom.Doktor izađe.Josip je stajao pred gospođom promatrajući upalo, blijedo lice. Oko

usana duboke bore. Oči mutne i ugasle. U naborima otrcane svilegotovo se posve izgubilo suhonjavo tijelo. Odavala je bogatu i lijepudamu koja je izgubila bogatstvo, ljepotu i mladost.Sućutno priđe Josip bliže i šapne:– Takvom se susretu nisam nadao, Amalijo!– Ni ja! – odvrati ona.– Kakva se to vraćaš?– Kao svaka izgonašica.– Pisao sam ti sa bojišta.– Nije me stiglo pismo, davno sam otišla iz Parme.– Davno? Gdje si bila do danas?– Posvuda! Potucam se kao sve izgonašice!– A tvoja djeca?– Mrtva su.

W

– Vojvoda te nije opskrbio?– Vojvoda? Ah, tako, vi mislite na vojvodu! Ne, nije! Bio je u pravu!

– Zašto kažeš da je bio u pravu?– Jer mu nisam bila ništa. Njemu ništa.– Zar je istina?– Otac djece bio je grof Rivera, moj dvorski meštar.– Uistinu on?– Moj nezakoniti muž, moj spasitelj, i ujedno tamničar u jednoj

osobi.– A gdje je grof?– Valjda u Parmi.– Napustio te?– Naprotiv, poslije vojvodine smrti držao me zarobljenu, strahovito

zarobljenu.– Ipak si ovdje, i to u vrlo lošem stanju.– Da. Djeca su umrla, kao da im je dodijao ovakav život.Oboljelo je oboje i zaspalo. Spremila sam svoje dragulje i čekala.

Moj tamničar grof Rivera bijaše pozvan k španjolskom kralju. Kad jeotputovao ja sam potajice sa svojom sobaricom ostavila dvor, prešlagranicu Parme i lutala po Italiji, skrivajući se pod različitim imenima.– Zašto nisi odmah krenula k meni?– Mrzila sam Beč i sve koji u njemu žive. Htjela sam biti što dalje od

toga dvora koji mi je proigrao život, ali me uhvati groznica koja mi jerazrušila zdravlje i ono malo mladosti i ljepote što mi je preostalo.Dragulji su ponestali. Strepila sam osjećajući da uskoro neću imatikrova nad glavom. Misao da ću umrijeti na ulici od gladi strahovito mepotresla. Imala –sam dva puta: vratiti se k Riveri i moliti ga da me milostivo primi, ili

poći u Beč i moliti da mi brat udijeli koricu kruha.– Nisi računala na moje bratske osjećaje?– Bratske osjećaje? Zar se u našoj obitelji ikad govorilo o kakvom

osjećaju? Mi osjećaje ne poznajemo! Nismo nikada znali što jeobiteljski osjećaj. Interes politike, to je bila naša obiteljska ljubav i ciljza koji smo se rodili. Osjećaj, to je u rječniku naše obitelji nepoznatpojam.

W

– Zašto, zašto? – tiho će car.– Ona koja nas je rodila bila je samo carica – s mržnjom će ona.– Samo carica. Zar smo mi, caričina djeca, zato odijeljeni jedni od

drugih ledenim zidom? Svi smo se rasijali svijetom i ne veže nas bilokakva toplina, ništa...– Zato sam dugo oklijevala. Prešla sam granicu Austrije, sakrivala se

i napokon, u trenutku kad sam prodala posljednji prsten, došla sam uBeč. Rekli su mi da car Josip prima svakog odrpanca, svakog izgonaša,i prešla sam prag "kontrolora" da molim, ali me to odviše potreslo. Ja,nekoć bogata i slavljena princeza ovog dvora, zatim izgonašica svojemajke carice, dolazim prositi kruha! To je odviše gorko. Nisam semogla svladati i ostavila me svijest.– Jadna Amalijo! Što je podgrizlo tvoju mladost i snagu?– A što je podgrizlo tvoju, Josipe? Zašto ti izgledaš tako blijedo i

slabo, ti koji nisi trebao stradati? On se obazre prema velikom ogledaluu kojemu se odražavalo njegovo suhonjavo tijelo i blijedo lice.– Hm, da, to nije više moje tijelo!– Zašto je nestalo?– Zato što sam patio na ratištu, dušom i tijelom.– Ti nisi morao patiti, nisi morao!– Morao sam, jer su patili drugi, jer me bole patnje svih ljudi. Ali još

živi u meni Josip, još će se vratiti moja snaga.Načeta je, ali nije uzdrmana! Svoje ću djelo dovršiti, protiv svih i

protiv sve nesreće koja se survala na mene. Radit ću dvostruko,stostruko!– Bilo bi bolje za tebe da manje radiš a više caruješ.– Ah, ne govori mi to! Preda mnom je veliko djelo. Usrećit ću

čovjeka i ostaviti svijet sretan i smiren.– Tko zna?– Ja, moja duša!– Nisi nikada pomislio na proročanstvo majke, carice Ma rije

Terezije?– Proročanstvo? Kakvo proročanstvo?– Zaboravio si što ti je mnogo puta proricala?– Čini se da si bolje upamtila njene riječi. Kaži mi, što je bilo?

W

– Carica je više puta govorila grofici Fuchs i tebi preda mnom da ćešsvojim nazorima unesrećiti dinastiju i sebe.Rekla je: "On će umrijeti ostavljen od svih i izopćen!"Josip upre modre oči u caričinu sliku na zidu. Iz njenoga lica

pogodilo ga nešto kruto i teško. Te riječi pale su mu na grudi, navalilemu na prsa kamen pod kojim mu je zastao dah."Umrijeti ostavljen od svih i izopćen?"Po sto puta odjekivale su te riječi muklom tišinom njegove duše.Ujedared uspravi glavu, prijeđe sobu oštrim koracima, zabaci glavu i

vikne:– Ne, ne, ne! To su utvare, lude utvare! Kakvo proročanstvo?

Praznovjerje srednjovjekovnih nazora, ništa drugo!Nikada se to neće ispuniti, nikada! Ne, ja idem dalje!Govorio je gotovo vičući da nadglasa svoj nemir. Kad se opet smiri

obrati se Amaliji:– Ostavimo to, Amalijo! Proročanstvo je tlapnja! Što si ti nakanila?– Ništa. Ne znam što bih.– Na ratištu sam sreo princa Ernesta od Zweibiirgena.Govorio mi je o tebi.– On me još spominje?– Očekujem ga danas ovdje. Želiš li razgovarati s njim?– Kakva bi bila svrha toga razgovora?– Ti si ga ljubila.– Tko ti je to rekao?– On sam, na ratištu.– Bilo je to davno, kao u početku svijeta.– Slušaj, nemam obitelji, ni kuće ni dvora, zato odaberi neki grad u

državi gdje ćeš živjeti. Dat ću ti doživotnu rentu.– Hvala! Milostinja je kraj moga života.– Ne dijelim ti milostinju nego vršim bratsku dužnost. Ali, čeka me

posao! Dogovorit ćemo se potanje, a dotle se odmori.Ostala je sjediti u naslonjaču. On je požurio u kabinet, gdje gaje

čekao Rosenberg. Josip pogleda na sat.– Podne je prošlo, crne saveznice nema!– Ako joj ne uspije, veličanstvo?

W

– Hm, vidjet ćemo, možda ipak dođe.– Ili bar javi što se dogodilo.– Čekat ćemo! Ima li što novo?– Veličanstvo, princ Ernest čeka.– Dobro. Molim vas, pobrinite se da mojoj sestri donesu okrepu.

Jadnica! Prepustio sam joj izbor u kojem gradu želi živjeti. Vi ćete mipomoći da je smjestim, a sada recite princu neka dođe.Dvorski meštar izađe. Odmah zatim ude princ Ernest.– Sto je s vama? – zapita ga car.– Putujem kući u Prag da se oporavim od bolesti. Neću vam

oduzimati vrijeme. Htio sam vas samo podsjetiti na molbu uKaransebesu, zbog vojvotkinje Amalije.– Već je iluzorno. Otišla je iz Parme.– Kada? Kamo je otišla?– Kod mene je u dvoru.Trenutak princ nije mogao govoriti. Car je to opazio i reče:– Nastojte što prije ozdraviti i javiti se iz Praga.Princ se sabere.– Bit ću sretan ako mi Bog da prilike da se opet nađem na bojištu.Htjede se oprostiti, ali se predomislio:– Samo još jedno veličanstvo. Da li bih smio prije nego otputujem u

Prag razgovarati s vojvotkinjom?– Ako vam ona dopusti. Do viđenja!Naklonivši se caru izađe princ iz kabineta u predsoblje. Nade

Rosenberga i zamoli da ga najavi vojvotkinji, što on smjesta učini.Amaliji su spremali stol za doručak, kad joj najaviše princa.Nije se ni pomakla. Ostala je nepomična, u izlizanoj haljini, otrcane

ljepote i mladosti, s rezignacijom u čitavu biću.Ernest ude i stade pred njom blijed i slomljen.Ni riječ se nije čula. Gledali su se nijemo, bezbojnim pogledima, kao

dvoje izbičevanih prognanika.– Amalijo, ti si ovdje sama?Šuteći gledao je sag dugo, odviše dugo. Najposlije podigne oči:– Hoćeš li da budeš sama?– Moj brat car živi za svoje djelo. Vojvoda je mrtav. Riveri sam

W

pobjegla, a ono malo snage što mi je ostalo potrošila sam u potucanju.Čekam konac.– Amalijo, zašto se nisi obratila bratu ili...– Bratu? On živi za svoje narode!– Mene se nisi sjetila?– Ti imaš svoj život!– Svoj, ali pust i turoban, kao platana u mojem dvoru, ispod koje sam

nekoć sanjario o sreći.– Odviše si sanjario, samo sanjario.– Nisu me rodili divom ili junakom, zato mi je sreća izmakla iz ruke.– Zaboravimo prošlost.– A budućnost?– Pustinja kroz koju vodi samo jedan put do groba!Upro je žalosne oči u nju.– Amalijo, tom bismo pustinjom lakše prolazili zajedno.Ona ga pogleda začuđeno:– Ja? Ovakva? Gledaj me!– A ti pogledaj mene!Ona odvrati:– Dvije ruševine!– Ali još uvijek nismo grobnica! Amalijo, uvijek sam se na dao da

ćeš jednom doći. Već sam te vidio kao sijedu staricu kako prolazišzelenim alejama mojega skromnog dvora, sa mnom starcem, i živimoživot u sjećanju pustih mladih sanjarija. No ipak si došla mnogo prijestarosti.– S ljagom pale žene što te od mene odvratila – reče ona

spočitavajući.– Bila je to mlada, uvrijeđena ljubav. Zbog toga sam po drugi put

zaželio prostrijeliti glavu.– Erneste, prošlo je to!– Nije, Amalijo! Rosenberg mi reče da ti je car dao na volju da

odabereš grad u kojemu ćeš živjeti. Odaberi Prag.Šuteći obori oči, isplakane nad grobom izgubljenih dana mlade

ljubavi.– Oboje smo se izmučili, Amalijo, jedno od drugoga otkinuli...

W

Sudbina nam nuda da se zajedno odmaramo.Njegov molećiv pogled bio je vlažan.– Ti si uistinu mene čekao sam?– Čekao sam te neoženjen, samac.Zapanjeno je gledala preda se.Vani su se čuli koraci. Začas je ušao Rosenberg. Poklonio se i rekao

Amaliji:– Njegovo veličanstvo moli visost da mi kaže što je odlučilo, gdje

želi imati dom, i da mi dade naloge za pripremanje putovanja.– Recite caru da sam odabrala Prag.Rosenberg se pokloni i izađe.Ernest spusti glavu na Amalijine ruke.– Tome sam se uvijek nadao, Amalijo, uvijek! O tome sam sanjao!Dvorski meštar je otišao k caru i izjavio mu odluku njegove sestre.

Tome doda:– Veličanstvo, princ je bio nazočan kad je pala odluka.– Tako? Onda bi to imalo značiti da je utjecao na odluku.– To sam razabrao po izražaju prinčeva lica kada je spomenula Prag.– Sigurno će se vjenčati. Zapravo sam to slutio, ali ona je preda

mnom takvu ponudu i razgovor odbila. Možda je to ženska taktika, neznam. Uglavnom, to je jedini pametan način njezina života. Princ jeodviše princ i poštenog srca.Amalija je gola i bosa, kao što i sami vidite. Trebamo da je obučemo

i spremimo, ne carski, ali toliko da može živjeti kao neovisna skromnagospoda. Za tri dana može putovati. Dotle je smjestite u mojoj kući uAugartenu.Prekine ih tajnik, najavivši careva pouzdanika Knechta. – Ali,

napokon! Čekam na njega čitavo prijepodne!Znatiželjno je istraživao car Knechtov izražaj lica, ali mu nije

odavalo ništa pozitivno i nestrpljivo zapita:– Je li crna saveznica došla ili nije?– Dosad nije, niti je štogod javila.– Prevarila nas je?– Ili je krivac prevario nju i ščepao je za vrat.– Što da radimo?

W

– Veličanstvo, trebamo strpljivo čekati!– Strpljivo? To možete vi, ja ne!Rosenberg se smješkao riječi "strpljivo".– Vidite, i Rosenberg se smije vašoj pretpostavci – reče car.– No govorite, što bi se sve moglo dogoditi? Da su je uhvati li na

izdaji ona bi se borila rukama, nogama i svim ženskim sposobnostimada ispuni uvjet pod kojim će dobiti svoga ljubavnika.– Ako ne uspije?– Obećala je ili mladog grofica ili nekoga drugog.– Ja trebam dječaka!– Ako imate onoga drugog, imat ćete i dječaka.– Dvojbena utjeha!– Napokon, imamo još jednu nadu, da bi mogla doći.– Blijeda nada! – mrko će Josip i pogleda kroz prozor u pusto

dvorište.– Za uvečer je sve spremno? – zapita trenutak kasnije mladoga

Knechta!– Sve! Savjetujem da pođemo čim padne mrak.– Ići ćemo!– Veličanstvo – oglasi se Rosenberg – ako se ne požurite na ručak,

nećete uvečer moći čvrsto prokušati "sedam stepenica".– Tko o čemu, Rosenberg o ručku! Neka je po vašemu!Poslije ručka rasla je careva nestrpljivost sve jače. Od crne saveznice

nije bilo glasa. I Knechtovo se lice mračilo od ljuti-ne, ali je ustrajao učekanju do mraka.– Vidite – reče mu car – nisam je smio pustiti!– To što ste je pustili najveći je udarac neprijateljima, vjerujte,

veličanstvo. Ljutim se što ne ide glatko, ali ona će doći, na to polažemsvoju reputaciju. Međutim, tko zna što nas čeka podno onih stepenica?Možda tamo nađemo trag, jer tajnoviti pisac obećava veliko otkriće. Jaga već naslućujem. – Pouzdajemo se u vaš njuh!

"SEDAM STEPENICA".

Vlažno jesensko veče leži nad gradom.

W

Ulicom štropoću dvije obične unajmljene kočije, jedna iza druge, pase čini da ih nešto veže. Obje su natkrivene. Voze uobičajenombrzinom. Zaokreću pred kapucinski samostan.Vrata kola se otvaraju. Šest muškaraca izašlo je i uspelo se

stepenicama samostana. Jedan povuče željezni držak zvona. Metalnizvuk zaječi između samostanskih zidina, kao da je čitava zgrada prazna.U zgradi mir. Zatim se začuju koraci. Na veži se otvara prozorčić i

čuje se pitanje:– Tko je vani?– Komisija njegova veličanstva!Nekoliko trenutaka trajala je stanka. Kao da je onaj iza vrata propao

u zemlju. Potpuna tišina. Gospoda su se zbila u klupko. Rosenbergponovno podigne glas:– Komisija njegova veličanstva želi ući!Tada se razabere kako onaj s druge strane struže ključem po bravi.

Vrata zaškripe i polako se otvore. Mlad debeo fratar osvijetli fenjeromgospodu.– Hvaljen Isus i Marija! – reče prepoznavši Rosenberga.– Navijeke hvaljen! – odgovori on.Fratar pogleda došljake. Svi su odjeveni u zeleno ruho carskih

činovnika. Gospoda znatiželjno upiru poglede u fratra i počeše ulaziti.– Molim vas, najavite da carev dvorski meštar želi razgovarati s

glavarom samostana – vrlo će uljudno Rosenberg.Kada je fratar zatvorio vežu pode hodnikom da svijetli.– Molim, neka gospoda izvole!Uvede ih u veliku prostranu dvoranu, potpuno tamnu. Samo na

klecalu gore dvije svijeće, a nad knjigom spustio je glavu redovnik.– Otac glavar upravo moli! – upozori mladi fratar gospodu.Rosenberg dobaci pogled caru koji se povukao u pozadinu i reče:– Čekat ćemo!Sporo diže gvardijan glavu, pogleda prema gospodi, prekriži se i

ustade.Strogo pristaro lice presijeca snažan nos. Tvrde su usne upale. Stoji i

promatra gospodu spokojnim mirom.– Dobro došli! Čime smijem poslužiti vašoj preuzvišenosti? Možda

W

biste se udostojali podijeliti sa mnom skromnu večeru?– Hvala na gostoljubivosti! Dolazimo poslovno.– Molim, vaša preuzvišenosti, potpuno sam na raspolaganju.Rosenberg se nakloni u znak zahvalnosti i reče:– Vama je poznato da njegovo veličanstvo od vremena do vremena

kontrolira samostane.– Da, poznato mi je. Naš je samostan milostivo počašćen i odlikovan

da čuva uzvišena tjelesa vladarske kuće, pa...Rosenberg priđe bliže.– Predsjednik komisije želi pregled provesti samo formalno, zato

smo k vama stigli za mraka, nakon pregleda u drugim samostanima.Dakle, obavit ćemo ga na brzu ruku.– O, vaša preuzvišenosti, kontrolna komisija silno me raduje, jer mi

može samo donijeti novu pozornost njegova ve ličanstva!– A ja se radujem što ću biti posrednikom vašega novog odlikovanja.

Molit ću da nam pokažete prostorije.– Neka se vaša preuzvišenost izvoli strpjeti dok dovedem ključara.Poklonivši se izađe gvardijan iz dvorane koracima pravednika.Rosenberg se obazre i pogleda cara. Stajao je posljednji, u dugom

sivom ogrtaču. Na glavi mu raščupana uzdignuta vlasulja carskogdvorjanina, koja mu se spušta duboko na čelo i pokriva uši. Lice jenapudrano. Jake obrve suzio je tintom. Ovratnik ogrtača podignut je doušiju. S njim stoji Knecht u zelenoj odori komesara, našminkan kicoš.Keglević je zaodjenuo odoru carskog komesara. Druga dvojica

carevi su gardisti, također obučeni u komesarske odore.Čekali su nekoliko trenutaka razgovarajući o običnim sitnicama, da

zametu trag onome za što su im vezane sve misli. Što će vidjeti? Postojiuistinu "sedam stepenica", ili je to kakva stupica?Glavar se vrati s debelim fratrom čije je lice još uvijek zapanjeno.

On nosi ključeve i fenjer. Duboko se klanja hodajući prema vratima,otvara ih i svijetli.Komisija ga slijedi.– Što želi vaša preuzvišenost najprije vidjeti? – upita glavar.Keglević kao tobožnji predsjednik komisije javlja se umjesto

Rosenberga:

W

– Administrativne prostorije, knjige i tako dalje!Pošli su redom. Glavar je sve razjašnjavao i pokazivao mnogo

točnije nego što su oni željeli. Zavirili su svakamo, pregledavali svećelije i uredske knjige.Kad su se našli u hodniku, reče Keglević:– Pokažite nam kuhinju!Gvardijanova ljubaznost na sekundu nestane protiv njegove volje, ali

odmah progovori:– Molim, gospodine komesaru, i kuhinje su u redu.– Tim bolje! Mene osobno ne zanimaju, ali kad se pregledava, mora

čovjek i njih vidjeti. To je dužnost.– Naravno, naravno, izvolite!Mali debeli fratar primivši gvardijanov nalog pode prema kuhinji i

otvori je širom.Komisija ude.Fenjer je osvijetlio dugi kuhinjski prostor zasićen vrelim zrakom.

Posude spremljeno i uređeno, stolovi čisti, kotlovi i lonci na policama.Dok su komesari hvalili čistoću, Knecht je kružio budnim očima pokuhinji i opazivši mala niska vrata upita posve mehanički, kao oddosadne dužnosti:– A to? Što je ondje?– Praonica – odvrati mali fratar.Knecht zijevne i promrmlja:– Otvorite i to, pa smo svršili!Izgovarajući se dosadom Knecht je pazio na gvardijana i njegova

ključara i primijetio je da su im se uplašeni pogledi sreli. To je čovjekuod tajnoga redarstva bilo napadno i nastojao je da pokaže što manjeinteresa za praonicu.– Upravo je tamo prljavo rublje – odvrati gvardijan. – Sutra se pere.

To nije baš ugodno.– Ah, ništa, svi mi peremo prljavo rublje. Time smo pregledali sve,

zar ne?– Da – odvrati gvardijan i brzo krene prema vratima na koja su ušli u

kuhinju.Ali Knecht je stajao pred vratima praonice, lupkao po njima i čekao

W

ključara da mu otvori. I on je već bio pošao prema izlazu.– Gospodine – dobaci mu Knecht – vi ste zaboravili da ja čekam?– Oprostite – opomene ga glavar – mislio je da je svršeno.– Da, s praonicom bit će svršeno.Mali ključar podigne teške ključeve, ali nikako nije mogao otvoriti.

Mučio se, otključavao, uzalud. Knecht je promatrao, kad mu iznenadauzme ključeve, zaokrene lako, gurne vrata i prijeđe prag.Mala komora, velika kada, ali nema rublja. Ta okolnost učvrsti

Knechtove sumnje. Gvardijan stoji kod vrata i ne ulazi.– Gospoda će se zaprljati! – ljubazno opominje gvardijan komesare.– Mi smo navikli da nailazimo na prljavost – čulo se carevo

poluglasno mrmljanje.On je još uvijek nastojao da ga fratri ne prepoznaju. Knecht je

istražujućim pogledom pronašao u stijeni praonice mala, ali vrlo debelavrata.– Što je iza ovih vrata?– Ko-ko-morica za smeće – odgovori ključar.Kao da mu je pritom zapeo dah.– Hajde da vidimo i smeće, pa smo svršili! – i pogleda glavara na

vratima.– Smeće? – začudi se ključar. – Oh, nemam ključ, kod kućnoga je

sluge. Znate, on manipulira smećem, a upravo je do bio dopust do sutra.– Pričekat ćemo ga! – reče Knecht. – Do sutra nije vječnost!Mali se fratar obazre na gvardijana, koji se prislonio na zid.– Vaša se milost šali! – ljubazno će gvardijan. – Otvorio bih

komoricu da imam ključ!– Vidite, ja ću ga imati za dvije minute! – i okrene se malom fratru: –

U ime carevo, otvorite!Rosenberg opazi da je gvardijan problijedio.Fratar rezignirano podigne ključeve. Knecht ih uzme i stane tražiti

pravi. Jedan od brojnih je pristajao. Ključanica popusti. Debela vrata seotvore. Svi digoše glave, ali iza vrata nema ništa do guste tame.Knecht posvijetli u mrak i usklikne:– Sedam stepenica! – i pogleda cara.Gvardijan zatetura i htjede pobjeći, ali ga uhvati jedan gardist.

W

Podigoše fenjere što su ih donijeli pod ogrtačima i zapale ih.Knecht se gotovo glasno nasmije vidjevši kako je ključar zirnuo u

svjetlo. – Naprijed, naprijed! – reče mu. – Vodit ćete nas da vidimo vašesmeće!Fratar je stao teturati. Za njim je silazio Knecht.– Stepenice! – opomene ostale. – Pazite: jedan, dva, tri, četiri, pet,

šest, sedam. Uistinu sedam! Goreći od znatiželje silazili su u tamniprostor rasvijetljen njihovim fenjerima.– Katakombe! – šapne Knecht i gleda preda se.Vlažan zrak načas ih zaustavi. Zatim svi dižu fenjere i prolaze uskim

hodnikom.– Desno je mali oltar – konstatira Rosenberg.– Točno kao u onom pismu! – oglasi se car. – Idemo dalje!– Lijevo vrata. Jedna, dvoja, troja, četvera, petera, šestera vrata.Debela su. Hrastova.Na svakim vratima visi željezni lokot.Ne čuvaju jaganjce.– Ključaru, koga čuvaju ovi lokoti? – upita Rosenberg debelog fratra

koji je u tami nastojao izmaći, ali ga Knecht uhvati za halju.– Jaja, ne znam... Knecht se nasmije:– Ne znate? Hajde zavirite i vi iza njih! Gle, na vratima su

prozorčići.On posvijetli, ali s one strane rešetki nije vidio ništa.– Otvorite, mladi kolega svetoga Petra!– Nemam ključa!– Nemate? – reče Knecht. – Onda idemo! Odvest ću vas k caru pa

ćete njemu reći gdje su ključevi! – i pograbi ga za ruku.– Gospodine, pustite me! Zar ne vidite da tražim ključ?– Dakako da mora biti ovdje!Fratar traži i traži. Ruke dršću, noge klecaju, što još jače razbudi

Knechtovu znatiželju.– Brzo, brzo! Dolje lokote! – zapovijeda Knecht potpuno preuzevši

komandu.Sve ih je obuzela zebnja i u isti mah želja da saznaju što će naći

podno tih sedam stepenica.

W

Mali se fratar pokorava. Tresu mu se ruke. Zubi mu cvokoću.– Vas zebe? U tim je katakombama zaista ledeno! – ruga mu se

Knecht.Lokot padne. Knecht odškrine vrata. Komisija ulazi. Fenjeri lebde u

tmini.Knecht vuče za sobom ključara.Razabire se četverouglast prostor bez prozora. Zrak je smrdljiv. Na

gnjiloj slami, u kalu i blatu, leži stvorenje nalik čovjeku, u fratarskojhalji.Sijeda kosa pada po leđima. Blatna brada dopire do pojasa. Oči male,

kao dvije sitne rupice. Do njega vrč i velika kora hljeba.U prvom trenutku gospoda gledaju, šute i skamenjuju se od čuda. Na

licu toga stvorenja odražava se nijem užas. Gleda u njih, miče se; čini seda ih ne vidi i ne čuje.– Što je to? Tko je to? Zašto je ovdje? – nabaci Josip nestrpljivo

tražeći odgovor od ključara.Njemu klecaju noge. Masno se tijelo trese. Ne odgovara.– Tko ste vi? – zapita Knecht starca na ležaju.Usta se miču ali ne govori. Ispod vjeda vire dva mala oka kao da su

izgubila vid.– Ne vidi nas, svjetlo ga boli! – razjašnjava Keglević.Prijeteći približi se Knecht fratru:– Govorite istinu, da vas ne stigne careva kazna! Ako sve iskažete,

bit ćete pomilovani.– Ja nisam kriv, ja sam...– Govorite, tko je taj, što je s njim? Zašto je ovdje?Drhtavim usnama stane ključar govoriti:– Pater Florentinus učinio je strašno zločinstvo.– Opsovao je patra gvardijana, nije se htio pokoravati i dao je

glavaru čušku.– Zato je zatvoren?– Da, zato!– Tko ga je zatvorio?– Gvardijan.– Kada?

W

– Ne znam. Kad sam preuzeo ključarstvo, reče mi glavar da je ovajzatvoren u ćeliji četrdeset dvije godine.Gospoda su se zapanjila. Car oštro trgne rukom.– Četrdeset dvije godine živi čovjek u toj jezovitoj tami? usklikne

car uzrujano. – "Sedam stepenica niže" i naći ćeš se u potpunomsrednjem vijeku! To je gadno, sramotno, zločinački! Idemo dalje!Car izađe iz ćelije a za njim i ostali. Okružiše ključara koji je otvarao

drugi lokot.Nestrpljivo očekujući što će vidjeti iza drugih vrata upravo su

nahrupili u prostoriju.U četverouglastoj rupi nađoše raščupanog čovjeka s dugom bradom,

prljavog lica i smušenih očiju. Rosenberg primijeti:– Jednaka slika kao i prijeko!– Tko je taj? – zagrmi Knecht nad fratrom.– Petar Nemezijan.– Zašto je zatvoren?– Dopremili su ga, ne znamo odakle. Ovdje leži trideset godina.

Tako kaže gvardijan. Kaže da je bio mahnit i zato su ga zatvorili.Prigovarao je negdje fratrima i nešto je napisao.– Tako? I pobožna su ga braća zatvorila! Sada mi je jasno – govorio

je car Rosenbergu. – Netko je od fratara saznao za ove zatvore i pisao jeanonimno, jer se bojao osvete. Idemo dalje! Fratar sune van da otvori itreća vrata.Ista slika i slična prikaza: muškarac sjedi na zemlji i zaprepašteno

gleda u gospodu.– A što je s ovim? – upita Rosenberg.Čovjek na slamnjači napola se pridigne. Oči kao da su se probudile

od sna.– Niste fratri, niste? – šapću blijeda usta i ruke se uzdižu k fenjeru. –

Vi nemate svete halje na sebi, u vas sigurno ima srca.– Ah, dobro, taj nije lud! – primijeti car. – Istina je, mi ni smo

pobožnjaci, mi imamo srca. Sto se dogodilo s vama, čovječe?Zatvorenik pogleda jednoga po jednoga. Rosenberg mu razjašnjava:– Došli smo da vas izvedemo. Govorite, ako možete, zašto su vas

zatvorili?

W

– Zato što sam čitao moderna djela. Gvardijan mi je branio, jer je tokrivovjerstvo. Sakrio sam knjige, ali ih je poglavar našao. Posvađalismo se i potukli.– Što se tada dogodilo?– Jedne večeri naredi mi da za kaznu perem čitavu noć rublje. O

ponoći dođe i odvede me u ovu tamnicu. Pomogao mu je ključar. Kadaje bio zlovoljan izvukao me u biblioteku. Lajici me drže, a on bičuje.Moje tijelo žig je biča. Pogledajte me!– Kako je dugo ovaj ovdje? – zapita komesar fratra.– Deset godina.– Smirite se i strpljivo čekajte, danas ćete biti slobodni! reče car.Od tih riječi padne na koljena.– Još ima ljudi, nisu se još svi poživinčili! Još ima Boga!Nisu, nisu!Gonjena carevom nestrpljivošću komisija je žurila dalje. I četvrta su

vrata otvorena.U ćeliji čovjek u fratarskoj halji. Bulji u njih. Kosa mu je crna. Duga

brada posula ga do sredine prsiju. Koštunjavo lice odaje mladost. Unjemu gola snaga. Ustaje i hvata komesara blatnim prstima.– Isuse! Ljudi, ljudi! Živi, živi! Smilujte se ljudi!– taj je, hvala Bogu, još pri pameti i čvrst! – reče Knecht. – Došli

smo zato da vas oslobodimo.– Mene će pustiti u grad?– Da, samo budite mirni i recite nam sve što ćemo vas pitati.– Sve, sve! – dršćući je odgovorio mlad muškarac. Misao na slobodu

obuze ga groznicom.– Tko ste i zašto ste ovdje? – upita car.Odgovarao je brzo i gušeći se:– Zovem se Ivan Heiss. Bio sam trgovac, prodavač u bogatog

trgovca. Njegova kćer Lota i ja ljubili smo se. Otac mi je nije dao.Nesretan, nisam mogao da živim i gledam ljude koji će mi oteti nju.Otišao sam u fratre. Te godine umre otac moje djevojke. Ona mi jepisala u samostan da ne po ložim zavjet (bio sam još novicij) i zvala meneka se vratim.Čeka me! Gvardijan mi je zatajio njeno pismo i ja sam se za redio.

W

Jednom u crkvi, kad sam služio misu, ona iskrsne preda me i baci mi ulice nevjeru. Od nje sam saznao za to pismo.Planem. Poletim na gvardijana, bacim mu krunicu i habit i rekoh da

izlazim iz reda, jer me prevario i naveo da položim za kletvu. Stao memiriti. Obećao je da će me otpustiti. Uvečer me pozvao u praonicu i sključarom bacio ovamo.– Koliko ste vremena ovdje?– Ne znam koliko je prošlo tjedana, mjeseci, ili još više reče sa

strepnjom, ne usuđujući se izreći "godina".– Koliko je vremena u zatvoru? – upita car maloga fratra.– Devet godina.Utamničeni fratar padne na slamnjaču i zajeca:– Devet? Udala se!Poklik je zvučao očajno. Čovjek je ležao na svome devetogodišnjem

trulom ležaju i plakao kao da su ga ponovno bacili na devet godina utamnicu. Ljudi oko njega čudno su se pogledavali, kao da ga pravo nerazumiju. Rosenberg će, kimnuvši glavom:– U toj strahovitoj rupi, živ zakopan devet godina, mislio je taj

čovjek samo na svoju ljubav. Sada mu je najvažnije je li se ona udala.– Zašto plačete? – ukori ga Knecht. – Potražit ćemo mi vašu Lotu,

samo se saberite!Sva utjeha nije ga mogla smiriti. Plakao je gorko i potresno.– Trebamo otkriti još dvije tragedije iza jednog lokota! opomene

Knecht.Izlazili su. Jedan preodjeveni gardist čvrsto je držao ključara, koji je

opet pokušavao izmaći. Kod drugih vrata ponovno se mučio s ključem,ali ih je konačno ipak otvorio i oni su s pojačanom radoznalošću ušli upetu ćeliju. Stali su pred gotovo jednakom slikom.Na ležaju iz kojega je zaudarao nepodnošljiv smrad, ležao je čovjek

u kalu. Kose su slijepljene blatom, lice pokriveno takvom prljavštinomda su gotovo odskočili od njega. Zaudarao je kao lešina. – Tko je taj? –zapita car ključara.– Samo sam čuo da je bio neprijatelj bivšega gvardijana.On je glavara uhvatio na sastanku s nekom udanom damom i htio ga

zbog toga optužiti, ali mu je glavar začepio usta.

W

– Kako dugo šuti u tome kavezu?– Čuo sam da je ovdje 50 godina. Bio je mlad kada je dospio ovamo.– I još može živjeti! – usklikne car iz skupine tobožnjih komesara.– Ubiti ih ne smijemo, to bi bio grijeh – osmjeli se ključar.– Ovako zatvoriti ljude nije grijeh?– Kada to čini glavar, valjda nije – odgovori ključar naivno, a da se

nije moglo razumjeti misli li tako uistinu ili se pravi ludim.– Znate vi obavljati svoj posao! – odbrusi mu Knecht! – A kako ste s

njima postupali?– Kako mi je bilo naloženo. Kroz ovaj prozorčić dadem im kruha,

gdjekad i kakvog variva i vode. Za drugo me nije briga.– Nikad im niste otvarali vrata?– Da me pograbe i uguše?– Vi ste sami čuvali ove ljude?– Posve sam. Prisegao sam da ću šutjeti do smrti.– Druga braća ne znaju za ove zatvore?– Nitko ne zna ništa.– Ipak netko zna – šapne car Rosenbergu – inače ne bi bezimeno

pismo dospjelo meni u ruke.Netko je od fratara morao nanjušiti...– Još jedna ćelija! – reče car i povuče za sobom mladoga fratra.On se ponovno pretvarao da ne može naći ključ.Nestrpljivost kojom je car pratio otvaranje začudila je Knechta.

Osjetio je kao da carevo srce jače udara.Lokot padne na kamen. Zveket je prešao carevim živcima, jer se

trgnuo i potisnuo naprijed. Rosenberg i Knecht pustili su cara da sepogura sasvim k vratima. Kao da ga nešto goni. Vrata su jedva izvukliiz okvira. Svi pružiše fenjer i stadoše tražiti po mračnom prostoru.– Nema nikoga. Ležaj je prazan – primijeti Keglević.Začuo se Knechtov poziv:– Ovdje je netko ili nešto, ovamo!Osvjetljujući kut nagrnuli su k njemu. Knecht je držao fenjer nad

nekim klupkom, savijenim poput svežnja na mokrom pijesku.– Pridržite mi, molim vas, fenjer! – zamoli Knecht Keglevića.On uzme svjetlo, a Knecht uhvati svežanj i opipa ga.

W

– Ovo je klupko živo, poštenja mi! Kosti su, ali tople i miču se!I Poklekne i pokuša to klupko okretati, ali osjeti da mu se snažno

opire. Knecht okrenu svežanj. Gospoda zastadoše nijema i ukočena.Pred njima na zemlji smotan je živ kostur. Noge i ruke vezane su uztijelo remenjem, tako da su to stvorenje mogli samo kotrljati. Kad ga jeKnecht okrenuo podigla se glava. Zaokružila ju je gusta duga smeđakosa nalik na lavlju grivu. Lice je obrasla brada. U staklenim očimanema ljudskog shvaćanja i čini se da je u kosturu duša mrtva. Dok su gagledali otvore se nijema usta. Glas kojim je stao vikati stvarao je iluzijuživotinje.– Nesretnik je lud! – konstatira Knecht.– Bjesomučan! – dometne Rosenberg.– A još tako mlad! – uzdahne Keglević.– Tko je taj? – zapitaju ključara.– Ne znam. Toga su doveli ne znam odakle. Ne znam, da me ubijete.– I on ima fratarsko ruho, moraš znati!– Znam samo da sam ga jedne noći našao ovdje.– Ako ti je glavar govorio o drugima, nije ti prešutio ni ovoga.– Rekao je samo da imamo "novoga lava".– Kakvoga lava?– Tako zovemo glavar i ja one koji dolaze ovamo, jer hoće da tamo

gore – i pokaže strop samostana – budu lavovi, pa ih onda moramoukrotiti.– Živine, zašto ste ga ovako vezali?– Zato što me je jedne noći, kad sam mu donio jelo, pokušao ubiti!

Kad sam mu davao jelo kroz prozorčić pograbio me.Mislio je da će mi oteti iza pojasa ključ. Prevario se. Prozorčić je

premalen a ja sam brz. Javio sam to glavaru. Dao mu je u jelo nešto štogaje omamilo. Tada smo ga vezali. Kada je opet došao k svijesti, našaose u položaju u kojemu je danas.– U takvom je stanju poludio.– Valjdamu nije bilo ugodno – reče ključar s naivnim cinizmom.– Odvežite ga! – zapovjedi car.Ključar odskoči dršćući od straha.– Pobit će vas sve!

W

– Ne bojte se za nas! A što će biti s vama, to neka odluči luđak!Mladi fratar stao je moliti, sklapati ruke i plakati, bacati se pred noge

komesarima, da ga ne bi ostaviti na milost i nemilost utamničeniku.Rosenberg je upozorio gospodu da bi bilo opasno razvezati zatvorenika.Nesretnik se stao kotrljati i vikati neprijatnim životinjskim glasom.– Uistinu je bjesomučan! – reče car i priđe mu sasvim blizu.– U tim se očima potpuno ugasila svijest! – šapne on i uhvati čovjeka

za blatnu glavu, ne mogavši otkinuti od njega pogled. Što gaje dužegledao to se bliže k njemu sagibao, dok je čovjek u njega upiraoizgubljene oči i iscerio zube, neobično jake i bijele.Knechta je careva pažnja iznenadila. Odjednom ga vladar zovne:– Dođite ovamo! Brzo! I vi! – reče Rosenbergu i Kegleviću.– Ovamo svjetlo! Pogledajte ove oči, obrve, zube; gledajte, ali dobro.Fenjeri se podigoše.Lud čovjek zapao je u apatiju. Knecht nabora čelo i oštro istražuje

luđakovo lice.Smeđe velike oči, obrve pune i gotovo srasle.– Zubi, dva neobična reda zubi.– I zube, zube! – dometne car. – Govorite! Neću vam sugerirati,

sjetite se! – nukao je car nervozno.– Bili su ti zubi i obrve osobine jednog mladića koji je bio na dvoru,

ali sada je mrtav.– Zaboga – usklikne Rosenberg – što vi mislite?Knecht se posve približi, zabode pogled gotovo u lice luđaka i

odjednom klikne: – Da, to je sekretar!– Dakle i vama se čini! – klikne car.Rosenberg zapanjeno dobaci pitanje:– Davila?– On je! – potvrdi Knecht.– Nevjerojatno!Osjetili su da se neka jezovita tajna nadvila nad njima. Pogledi su im

se sastali. Rosenberg se dvoumio:– Možda se varate. Njegovu lisnicu i šešir našli su na oba li Dunava.Carev pogled odražavao je sumnju.– Ta, tako je. Ipak, gledajte, crte su, doduše, izobličene, ali obrve,

W

oči, zubi, nos, sve je njegovo. Tu čovjeku staje pamet.Sto je to?– Možda sličnost – odvrati Rosenberg.– A ove obrve? – upozori Knecht. – To je tipično kod njega.I ovi gornji zubi. Kad ga obrijemo i ošišamo, vidjet ćete. On je,

makar se sto put utopio u Dunavu.– Idemo dalje, dalje! – odjednom će car. – Odmah zovnite fratre da

pomognu nositi sve te nesretnike u refektorij, a ovog mladića nekarazvežu i dva gardista neka ga ponesu gore.Razjasnit ćemo sve odmah.Smjesta skoči Knecht da pozove četiri fratra.Fratri su se gotovo onesvijestili ugledavši groznu sliku zatvora ispod

svoga samostana. Dvojici je pozlilo pa su ih morali zamijeniti.Nosili su jednoga po jednoga u samostan, dok su mladoga luđaka

preodjeveni gardisti oslobađali remenja.Kada su mu odvezali ruke, zabode ih u njihova prsa. Iz usta mu je

curila pjena. Oči su se strahovito širile. Zubi su cvokotali.– Držite ga dok mine napadaj! – zapovjedi car.Mladićeva snaga se natjecala s jakošću dvojice vojnika. Odmah

priskoče drugi, da mu drže glavu, ruke i noge. On samo zavija glasomkoji podsjeća na rikanje životinje. Vlažnim očima, punim sućuti isuzdržane jeze, promatrao je to lomatanje car.– To je djelo divljeg zvjerstva! – reče zgražajući se. – Grozno,

nevjerojatno! Nikada ne bih to mogao vjerovati!Knecht je predložio:– Valjamu ipak vezati ruke i noge, jer će sam sebe izraniti.Evo, razdire si lice!Vezali su mu ruke.– Nosite ga gore! – zapovjedi car.Knecht pođe prvi i stane komandirati značajno:– Sedam stepenica gore!– Jao krivcu iznad tih sedam stepenica! – šapne Rosenberg

Kegleviću uspinjući se za carem.Prošli su kroz kuhinju u hodnik i ušli u biblioteku. Na stolovima su

ležali utamničeni redovnici izvučeni, napola mrtvi iz samostanskih uza.

W

Starac s bradom do pojasa gleda preda se apatično. Drugi sklapajuruke. Trgovac plače:– O ljudi, ljudi!Mladi luđak lupa po stolu glavom. Car je uhvati da je ne razbije i

nalaže gardisti kako da ga čuva. Zatim upita:– Gdje je gvardijan?Knecht požuri s odgovorom:– Htio je pobjeći, ali ga je zadržala naša straža pred vrati ma. Nije

znao da smo kriomice opkolili samostan.– Dovedite ga! On će razjasniti da li se varamo u osobi toga mladića.Radoznalo su očekivali što će čuti.Uvedoše gvardijana. Kukavno ponikne glavu.Car gaje dugo promatrao, zatim s gnušanjem reče: – Vi ste zvijer u

svetoj halji? Što ste radili s ljudima?– Bjesomučni su. U ludnicu ih nisam mogao poslati.– Branite se lažju! Dozreli ste da u okovima vučete na Dunavu lađe.

Fratar je zadrhtao. Car pokaže mladoga luđaka u dubini sobe.– Pogledajte toga mladića! Tko je on?– Ne znam. Doveli su ga ovamo iz jednoga samostana, već ludog.– Laž! Nikada nije bio fratar, niti u samostanu.– Jest, zaređen je.– Upozoravam vas, govorite istinu! Kada je dospio kvarna?– Ne znam točno, možda prije dvije godine.– Kako je dospio ovamo?– Doveo gaje prior samostana iz Ugarske.– S vama se mora postupati zvjerski. Zatvorit ću vas u vaše tamnice

dok ne progovorite istinu.Vidjevši da su gvardijanu klecnule noge, car nastavi:– Naprotiv, budete li već sada govorili istinu, zatvorit ću vas samo u

ćeliju. Birajte!– Milost! Reći ću istinu!– Nikada čovjek ne zna kada fratar ne laže, ali govorite brzo!– Govorit ću. Jedne večeri pozva me u crkvu ključar, rekavši da

čekaju ljudi koji se žele ispovjediti. Dođoh i kleknuh u ispovjedaonicu,kad preda me stupe dvojica u kapucama i krinkama na licu.

W

Pokazaše mi ovoga mladića, vezanog, začepljenih usta. Otimao se.Jedan od dvojice priđe k meni i šapne mi: "Mladić hoće oženiti nekuslužavku i zato ga otac šalje u fratre. Zatvorite ga negdje odakle nemože uteći. Otac želi da upotrijebite silu." Još mi reče da s njime dobivasamostan dvadeset tisuća forinti ijedno imanje. Često se događa dasilom dovedu mladića u samostan i uzeo sam ga. Unijeli smo ga usamostanski zatvor. Mislio sam, smirit će se i postati fratar, ali on seopirao. Napao je ključara i htio je pobjeći. Tada smo ga omamili ivezali. Poludio je.– Hm, ovo se slaže. A kada su ga doveli?– Jedne noći, tjedan ili dva prije rata.– Tako, to je važno. Tko vam gaje predao? – Ne znam, ima li su

krinke, tako mi Boga!– Prisega je lažna kao i ona kojom ste se zavjetovali da ćete živjeti

svetim životom. Još vas jednom pitam, znate li tko su oni koji su dovelimladića?– Ne znam. Ti ljudi odmah su mi dali novac i otišli su rekavši da će

sutradan doći otac zbog prijenosa imanja na samo stan. Tada ću saznatikoga sam primio. Rekli su da je mladić iz odlične obitelji, a oni su izvisokoga plemstva pa se ne mogu demaskirati ili reći svoja imena.Međutim, prevarili su me za imanje, jer se nisu nikada vratili niti sepojavio taj otac.– To je sve što znate?– Da do smrti ne vidim sunce, drugo ne znam.– Dobro. Ostajete u pritvoru ovdje, a sutra će vas otpratiti u

svjetovne uze.– Za mene je nadležan samo svećenički sud.– Vaš će zločin suditi oni koji sude svim razbojnicima. No site mi se

ispred očiju, divlja zvijeri!Josip odredi da ga se odmah povuče u ćeliju, postavi stražu i naloži

da se pozovu svi fratri u veliku dvoranu.Potpuno neupućeni i začuđeni stali su redovnici u dva reda. Josip

uđe, pogleda fratarski špalir i reče: – Gospodo, u ovom je momentuotkriven zločin. Neka vaša braća doživjela su ogavne srednjovjekovnekazne. Recite: vama to nije bilo poznato?

W

– Nije! – odvrate redovnici sasvim usplahireni.– Vaš je glavar suspendiran, a sada... – Josip izvuče iz džepa pismo i

pročita: – "Sedam stepenica niže..." Tko je pisao ovo pismo? Neka sejavi ako je ovdje!Nitko se ne miče.– Neka ga ne bude strah, jer je pod mojom zaštitom.Jedan fratar istupi.– Vi ste to pisali? – upita car.– Jesam, veličanstvo!– Kako vam je ime?– Zovem se Fessler.– Pisac Fessler, koji je napisao knjigu "Novo doba"?– Ja sam.Niste stradali zbog toga slobodoumnog pisanja.– Premještali su me iz samostana u samostan i konačno sam prije dva

mjeseca dospio ovamo.– Očito zato da vas mogu premjestiti k "lavovima". Kako ste saznali

za te strahote o kojima ste pisali?– Gvardijanovim neoprezom. Jedne noći probudi me ključar i reče da

pođem s njim, jer me zove gvardijan. Zbog pisanja me mrzio i misliosam da me vode na sud. Putem sretoh prijatelja fratra i šapnuh mumađarski, što ključar nije razumio: "Ako me sutra ne bude k molitvi i kručku, javi to mojim prijateljima. Bit ću ili u zatvoru ili mrtav! Vodemena fratarski sud!" Pošao sam hodnikom. Ključar me odvede u mračnupraonicu i vikne: "Sedam stepenica niže!" Mislio sam da je sa mnomsvršeno. U podrumu otvori u tami ćeliju i reče: "Ovdje umire kažnjenifratar Madžar. Traži ispovijed. Dajte mu posljednju utjehu."Pošto ja jedini znam mađarski bili su prisiljeni da mene pozovu da ga

ispovjedim.U strahovitoj rupi ležao je u blatu starac kojega sam morao

ispovjediti. Bijaše prekasno. Htio mi je nešto reći. Njegov molećipogled silno me potresao. Usne su se micale, ali je već umirao.Kad sam se vratio u svoju ćeliju zapovjedi mi gvardijan da

prisegnem da ću šutjeti. Dugo sam smišljao i domišljao se, i napisahono pismo vašem veličanstvu. Tražio sam čovjeka da ga pošaljem. U

W

crkvi sam promatrao ljude i opazio sam nekoga odrpanca što dolazisvaki dan. Iskrao sam se načas za njim iz crkve, uvjeren da će on pismopredati veličanstvu u "kontroloru". Kao što vidim, izvršio je obećanje.Pisao sam zagonetno. Ako pismo dospije u tuđe ruke neka izgleda kaopriča ili ludorija.– I djelovalo je tako, a ipak ozbiljno!Car se okrene prema redovnicima:– Nitko vas neće smetati u vašem miru. Do daljnjega preuzima

upravu samostana vaš brat Fessler. Dat ćete otpremiti one nesretnike ugradsku bolnicu. Ja ću se brinuti za njih.Car izađe. Fratri su sa stravom gledali svoje unesrećene drugove.

Zatim su u dvorištu upregli konja i ukrcali nesretne fratre da ih voze ubolnicu.Car odredi da mladića kojeg je držao Davilom otpreme u dvor.

Knecht je morao pratiti fratre i odnijeti carevu poruku upraviteljubolnice neka se za njih pobrine.U dvorištu Burga stajale su dvije kočije. Iz jedne siđoše car,

Rosenberg i Keglević. Iz druge dva gardista koji poniješe vezanogmladića. Čvrsto je spavao i mogli su ga oprezno unijeti u činovničkokrilo, gdje je doktor Kalman imao svoje sobe. Car je pratio nosače sobojicom pouzdanika.Išli su polutamnim hodnikom za Keglevićem koji pode naprijed i

otvori bivšu Davilinu sobu. Tu ga polože u krevet.– Potražite Kalmana – naredi car – ali mu ne recite ništa, da vidimo

hoće li ga prepoznati.S uzbuđenjem čekao je Josip svoga liječnika da mu potvrdi otkriće.Kalman uđe ništa ne sluteći, mirnim, komotnim hodom. Opazivši

cara u toj sobi pogleda začuđeno, ali car ne reče ništa, već samo pokažena krevet. Kalman okrene glavu onamo.Svi šute i prate svaki liječnikov pokret. Miran, je, kao drven.

Promatra mladog čovjeka dok su svi gledali u njega. Car opazi daKalmanovo lice blijedi, da obrve počinju drhtati, da mu se brada tresekao od zime. Pokrije oči nesigurnom rukom, u nesvjesnoj obrani od teslike.– Što kažete na to? – zapita car nestrpljivo.

W

Pitanje osine Kalmana i on se lecne, uhvati se za glavu izaprepašteno prošapće:– Veliki bože, osjećam da nisam lud, a ipak vidim mrtvoga Davilu

živoga!– Jest, vidite, živ je! Nije se ubio!– Gospodine veliki na nebesima! – klikne Kalman potresnim glasom

i pokrije blijedo lice dršćućim rukama. Njegovo uzbuđenje odavalo jenajdublje ganuće.– Tome se niste nadali? I mi smo ga jedva prepoznali.– Gdje je bio? Što se s njim dogodilo? – upita Kalman. Činilo se da

suzdržava jecaj.– Našli smo ga u samostanskom podrumu. Kako je tamo dospio, što

se s njim dogodilo, to ne znamo.Kalman priđe krevetu. Mladić se probudi i stane bjesniti vičući i

lomatajući, ali vezan se nije mogao baciti s kreveta.– Kriste, on je lud! – zaviče Kalman, i klone kraj njegovih nogu.

Jadni nesretni mladiću! Sirota mati!Tada naglo ustade i pohiti k caru:– Tko ga je zatvorio u samostanski podrum? Veličanstvo, ja vam

unaprijed kažem da ću postati ubojica ako mi dospi je u ruke!– Taj je već u mojim rukama!Hvala ti Bože! Ali, veličanstvo, tu se nešto strašno krije! Kako su

dospjeli na obalu Dunava njegov šešir i lisnica? Otrov je nestao izmojeg ormara. Davila je prijetio da će se ubiti. Kakav je to nerazrješivčvor?– O tome sam razmišljao uzaludno čitavim putem u dvor.Gvardijan mi kaže da su ga dovela dva gospodina, jer ga otac silom

želi zatvoriti u samostan zato što se htio oženiti služavkom. Gvardijanuje isplaćeno dvadeset tisuća forinti i obeća no mu je imanje. Prematome, netko gaje one večeri uhvatio i zatvorio.– Ali tko? – uzrujano će Kalman.– Ljudi koji ga dovedoše gvardijanu bili su zakrinkani.– To je luđačka izmišljotina toga lopova! Laž! Valja ga sta viti na

mučila, samo na mučilima priznat će istinu!– Kakva ludost! Mučila sam ukinuo, i ako nije rekao istinu pod

W

mojom vladom neće mu nitko moći na taj način otvoriti usta. Vi stesami nekoć slavili ukinuće mučila, a sada se ovako zaboravljate!Liječnik spusti ruke. Istinsko uzbuđenje izviralo je iz njegova glasa,

bljedoće lica, drhtanja glasa i užarenih očiju.– Veličanstvo, oprostite, nisam mislio što govorim. Vaše se

veličanstvo ne bi nikada latilo toga sredstva. Moje su riječi bilenesvjesne, a ipak, nije li strašno da smo nemoćni pred gvardijanom kojisigurno zna više?– Vjerojatno je da zna, no može biti da su gospoda iz opre za i njemu

zatajila imena i zakrinkala lica da se što bolje sa kriju. Spretni su lupežiuvijek oprezni. Ako gvardijan ne kaže ni pred sudom više no što jerekao, ostat će krivci i motiv zbog kojega su mladića upropastilivječnom tajnom.– Neće, neće, veličanstvo! Saznat ćemo, pa bili lupeži koji su ga

zatvorili ma kako oprezni!– Kako da saznamo istinu?– Davila će ozdraviti! – reče uzbuđeno Kalman.– Kad bi se to moglo dogoditi, tada...– Mora! Provalit ću u dno svih znanosti. Moram pronaći lijek.– Veću mi uslugu ne biste mogli učiniti, ali gledajte jadni ka, u

njemu je čovjek umro.– Uskrsnut će! Znanost je ovdje, valja samo tražiti, istraži vati,

proniknuti... Iskušat ću i posljednja sredstva!– Da se tom jadniku probudi svijest mnogo što bi se razjasnilo što je

poslije njegova nestanka bilo zagonetno, a sada se zamrsilo dobezglavosti – reče Josip.– Jest, saznalo bi se i saznat će se! To će mi biti cilj života.Uspjet ću! – naglasi liječnik s toliko ozbiljnosti da su Rosenberg i

Keglević pristali uz njegovo uvjerenje o sekretarovu ozdravljenju.Odjednom se Kalman približi caru važnog izražaja lica: –

Veličanstvo, onaj dan kad je nestao kao da je u vama ostala nekasumnja. Smijem li danas moliti razjašnjenje?– Da, bila je to sumnja da se nije ubio zbog ljubavi nego zato što je

počinio tešku nekorektnost s nekim pečatom.– Pečatom? Što je to, veličanstvo?

W

– Ništa. Možda sam se prevario. To spada u drugo poglavlje. Sada jevažno da se htio ubiti, ali vidimo da se nije ubio nego su ga drugiodrezali od svijeta i živoga zakopali. Razlog mora da je važan.– Veličanstvo, Davila nije mogao počiniti nekorektnost.Uvjeren sam da se nešto događalo iza naših leđa što ne možemo ni

slutiti. Ali sumnja vašega veličanstva zapovijeda mojoj volji i mojojduši da od prirode iznudim silom ili milom njegovo ozdravljenje.Dopustite mi da ga njegujem. Mora uskrsnuti, da se tajna razotkrije!– To bi nam možda otkrilo i tajnovite neprijatelje, o kojima je

govorila gospođica Marica, sestra Elizabeta – reče Keglević.– I tvrdila je da su ga oni ubili – doda Rosenberg.– Čudnovato, njezina se tvrdnja napola dokazala – zamišljeno će

Josip. – Nije znala ništa kao i mi, ali je slutila. Onoga popodneva poslijesvečanosti dolaska pape, kada Davila nije došao k njoj, ona je plakala.Sjećate se, gospodine Rosenberg?Davila joj je kasnije rekao da je "toga poslijepodneva pregazio svoj

život".– Da, ona je pravo slutila – ozbiljno će Kalman. – Osjećala je da ga

žele ubiti. Što će reći kad sazna za ovu katastrofu?– Ona sada njeguje bolesnu groficu Vojkffy. Kad grofica ozdravi,

vratit će se opet u samostan. Nitko joj ne smije reći ni riječi. Ionako gaoplakuje. Neka ostane tako.– Veličanstvo, vi i ne računate da bi mogao ozdraviti? Kažem vam da

ću ga vratiti u život!– Pokušajte, ali dao sam pozvati i doktora Stručka i Guarina, pa

ćemo čuti što kažu oni. Sada ga uredite i pretvorite opet u čovjeka.Neka vam sluge pomognu.Car izađe iz sobe. Keglevića ostavi da naređuje slugama, a

Rosenberg gaje pratio. Došao je u kabinet i upita svojega sekretara:– Je li me tko tražio? Neka dama?– Veličanstvo, nije.– Niti kakve poruke?– Ne, veličanstvo.– Dobro. Idite kući. Hvala što ste čekali.Sekretar ode. Car sjedne u naslonjač, podupre izmučenu glavu s obje

W

ruke i zamisli se. Zatim pogleda Rosenberga.– Od baronese ni traga ni glasa! To je, čini se, izgubljeno.– Ne vjerujem. Ona će se javiti.– Nikad ne vjeruj ženi!Dugo nisu govorili. Tada se opet javi car.– Siromašni moj Davila! Možda je ipak Marica u pravu da je nevin.

Ključar u samostanu reče da mu je htio kroz prozorčić oteti ključeve.Kad bi mu bilo uspjelo pobjeći prije negoli je poludio, tko zna štobismo sve saznali!– Mislite li, veličanstvo, da to nikada nećemo saznati?– Nikada! Gvardijan ili zaista nije vidio onu gospodu, ili ih neće

odati, a Davila je bjesomučan. Nikada još nisam čuo da bi takvognesretnika iz koje ludnice otpustili zdravoga.– Možda Kalman učini čudo. Utuvio si je u glavu da ga mora privesti

k svijesti.– Ne vjerujem u liječnička čuda. Sirota Marica, ne smije obnoviti

boli i neka ne sazna. Pola sata kasnije došli su k caru liječnici iobavijestili ga o pregledu mladoga sekretara.– Gospodo, što mislite, može li mu se vratiti zdrava svijest?– Veličanstvo, mladost, snaga i priroda često je jača od nas, ali ipak

ima vrlo malo nade.– To i ja znam, iako nisam učio medicinu!Malo smeteni tim odgovorom liječnici su nastavili:– U ovakvim duševnim bolestima znanosti je teško davati precizne

odgovore.– Vjerujem vam, i moj odgovor nije bio spočitavanje. Žalosti me što

i ja nemam nade.– Bilo bi dobro da ga pošaljemo u zavod za umobolne.Imao bi odgovarajuću njegu.– Doktor Kalman kani se potpuno posvetiti bolesniku.– To bi, dakako, bilo vrlo korisno – rekoše liječnici.Kad su otišli uđe Knecht. Car ga oslovi mrko:– Baronesa se ne javlja?– Strpljivost, veličanstvo, javit će se!– Vi se odviše pouzdajete u žene.

W

– Kad su zaljubljene kao ona, učine sve, dapače, izvrše i obećanje!– Što kanite poduzeti?– Poći ću još danas u njezin stan. Ako se nije vratila podići ću svu

policiju na noge i tražiti je. To će lopove (ako su je za tvorili) prepasti.– Što je s nesretnicima koje ste odveli u bolnicu?Knecht je izvijestio da su ih uzeli na njegu i liječenje. Car mu

zapovjedi da čeka dok svrši posao. Detektiv se povuče u pozadinu doRosenberga. Car stane sekretaru diktirati otkriće u samostanu na adresusvoga istomišljenika, biskupa Perarija, odredbom da odmah povedeistragu.Svršivši diktiranje Josip se okrene Knechtu:– Kalman je odmah prepoznao Davilu. Prema tome, nema sumnje o

identitetu njegove osobe. Menije stalo da razriješimo tu tajnu. Jeste li otome razmišljali?– Jesam veličanstvo. Stvar je jasna: Davila se, po pričanju doktora

Kalmana, htio ubiti. On ga je poveo u noćni lokal da ga rastrese. Davilaje izašao i više se nije vratio. Kad je izašao pao je u ruke neprijatelja iligaje pod kakvom izlikom odmamio netko tko ga je htio odstraniti, itako su ga doveli u samostan.– A šešir i lisnica na obali Dunava?– Ili su Davilu uhvatili negdje na obali (kamo je iz lokala Kalmanu

pobjegao, možda u namjeri da se ubije) pa su izgubili šešir i lisnicu, ilisu podmetnuli to na obalu da se misli kako je stradao nesrećom ilisamoubojstvom.– Ta je okolnost sporedna. Naprotiv, važno je zašto su ga htjeli

odstraniti i tko je to htio.– Gospođica Marica, sada sestra Elizabeta, tvrdila je u prvom

trenutku da su ga ubili kako bi se lakše mogli dočepati vašegaveličanstva.– Nemaju li mene svaki dan gdje god ih je volja? – nasmije se car. –

To je utvara! Marica je jedino pogodila da se ne radi o samoubojstvu.Trebate poći tragom te tajne. Gdje biste počeli?– Ishodište je samostan, fratar ključar, a pogotovu gvardijan. Nešto

sam već započeo. Neka mi veličanstvo oprosti, ali na povratku izbolnice, bez vaše dozvole, otišao sam natrag u samostan, zamolio

W

novoga upravitelja Fesslera jedan habit i uvukao se tobože kriomicekroz straže k gvardijanu. – Vraški ste čovjek! – I što se dogodilo?– Predstavio sam se kao poslanik nadbiskupa Migazzija, koji ga želi

osloboditi. Zaplitao se kojekako.– I zapleo se?– Veličanstvo, toga fratra neće saplesti svi detektivi pakla.Vidio sam da mi ne vjeruje. Odgovorio je izvlačeći se i ničim nije

odao da zna tko je Davilu doveo u samostan. Ali da su to vašineprijatelji, u to ne sumnja.– Zašto bi oni odstranili mojeg sekretara? Zar je on moj stražar? To

je apsurdno!– Možda je kojim slučajem znao kakvu njihovu spletku.– To je vjerojatnije.Uvjeren sam da ljudi koji su Davilu sklonili u podrum nisu daleko od

onih koji su grofici Vojkffy ukrali sina. To se dogodilo u kratkomvremenskom razmaku, a metoda je jednaka.– Što želite time reći?– Da put do grofica vodi kroz gvardijanova usta!– Tim će ih jače stisnuti.– Veličanstvo, treba ih silom otvoriti! Malo torture...– Tko vam je to stavio u usta? – povisi car glas i pogleda

Rosenberga, koji je sjedio u kutu kabineta i strpljivo čekao.Knechtov prijedlog probudi dvorskog meštra iz njegova spokoja.– Jeste li čuli? – obrati se car njemu ne dočekavši agentov odgovor,

ali odmah obnovi pitanje: – Je li vas na to uputio doktor Kalman? Da iline?– Veličanstvo, ne! Iz bolnice sam otišao u samostan, odande ravno u

vaš kabinet. da jem poštenu riječ da Kalmana nisam vidio, niti samslutio da je i on mojega mnijenja.– On se u uzrujanosti zaboravio, ali kad bi iza mojih leda s vama

pregovarao da na mene u tom pogledu izvršite pritisak, morao bih gasmatrati osobnim neprijateljem.– Veličanstvo, doktor Kalman se zaboravio u očinskom osjećaju

prema svome štićeniku, a ja sam to predložio u vru ćoj želji da u rokuod dva dana nađem sina grofice Vojkffy.

W

Gvardijanovo priznanje bila bi jedina mogućnost.– Prema tome, nema mogućnosti! – odreže car odlučnošću koja nije

agentu dopuštala da nastavi.I Rosenberg da Knechtu znak da šuti. Nekoliko sekundi čuli su se

samo laki carevi koraci po kabinetu. Tada se zaustavi i reče blažimglasom:– Ovo što je sada bilo izbrisat ću kao da niste ništa rekli.Idite u baronesin stan. Nastojte saznati gdje se nalazi. Imamo još dva

dana. Učinite, Knecht, sve, samo ne ono što ja ne bih dopustio.Nezadovoljan time, ali pokoravajući se izađe Knecht iz sobe. Car

nastavi šetnju govoreći Rosenbergu: – da je takva ideja pala na umtajnom agentu razumljivo je, ali kako je to smio reći Kalman?– Stoljetna navika, veličanstvo! Kad tko nije htio govori ti, otvorili

su mu usta mučilima. To je još u krvi. Kalman je u uzbuđenju izrekaoono što je nesvjesno diktirala krv.– To ga jedino ispričava. Takav prijedlog za mene je uvreda.– Veličanstvo, vrlo je kasno, valja ići na počinak.– Vi ste umorni, idite. Mene muče brige.– I mene, veličanstvo. Bio sam danas prije podne kod gro fice

Vojkffy.– Sto veli ona?– Plače. Očajava. U mašti vidi dijete mrtvo.– Mrtvo? Kakva strašna riječ!Zureći preda se namrštenog čela zaustavi se car i reče:– Ne vjerujem. Takvo djelo ipak neće počiniti.Kad mu Rosenberg nije odgovorio, upita:– Vi ne dijelite moje nade?– Nemam zapravo o tome mišljenje.– Dva dana i rok ističe! Ah, ne može, ne može se to...Šuti, ali se opet dosjeti:– Ne mogu vas duže zadržavati. Želim da legnete.Otpustio je Rosenberga, otišao u svoju spavaću sobu i stao kraj

prozora. Kiša je prskala po staklu. Kapljice su se iskrile u odrazusvijeća. Dugo je gledao kroz prozor u kišovitu tamu i opet počeo hodati,spustivši glavu i pitajući se:

W

"Što će biti od njezina djeteta? Zar su uistinu odlučili da me udaretako strahovitim udarcem? Da svoje djelo rušim za život njezinadjeteta? Ne, idem radije ja!"Snalazio gaje sve jači nemir i mučile su ga tegobe. San nije mogao

svladati.Mnogo put bi ustajao, sjedio i sam sa sobom debatirao:"Svoje djelo ne dam, ali im da jem glavu! Njome ću spasiti dijete i

djelo!"

FRATROVALJUBAV.

Drugi dan našao se car ranije nego obično u kabinetu i bacio se naposao s pravom strašću, u želji da utuče brigu za grofičina sina. Brzinurada podvostručio je zatraživši najvažnije izvještaje i do tri put je ulaziou "kontrolor", ispitivao molitelje još podrobnije nego inače o njihovimželjama i prilikama. Zatim bi žurio u kabinet, pograbio spise, zagnjuriose u njih, konferirao i diktirao tolikom brzinom da ga tajnici nisu mogliperom slijediti. Kad god bi ušao komornik pitao je za Knechta.Saznavši da ga nema nevoljko se okrene i nastavi rad. Tako je odmakloprije podne u neprestanoj napetosti rada i čekanja.Poslije podne najavi komornik Keglević mađarskog kancelara

Palffvja.– Što to znači? Zašto taj dolazi danas? – pitao je car više sumnjičavo

negoli začuđeno.Keglević nije znao odgovoriti.– Baš danas? Valjda to nije u vezi s dvodnevnim rokom?Neka ude! – odredi najposlije.Mađarski velikaši izazvali su u njemu srdžbu, koja je dvostruko

porasla kada je čekao grofa. Grof se pokloni prema staromceremonijalu, što cara još jače razgnjevi, pa je šutio i dugo fiksiraogrofovo narodno ruho od crnoga sukna, izvezeno zlatom i porubljenokrznom, a onda ga oslovi:– Oprostite, grofe, vaša je odora tako sjajna da sam gotovo zaboravio

na vas! Upravo sam sračunao da bi od jedne takve odore moglo živjetigodinu dana sedam obitelji, svaka sa pete ro do sedmoro djece. Molim,

W

izvolite sjesti, gospodine grofe!Pozdrav je grofa uvrijedio i ostane stajati ne prihvativši mjesto koje

mu car označi pokretom ruke.– Molim, izvolite sjesti! – opetuje car. – Nikad ne govorim ni s kim

ako stoji a ja sjedim.Grof se spusti na stolicu.– Dakle, što je novo, gospodine grofe? Čini se da nije slučaj da

dolazite danas, uoči nekoga zanimljivog roka?Grof je izdržao sumnjičavo bijesan pogled i odvrati:– Vaše veličanstvo neka mi oprosti, ne znam o čemu se radi.– Ah, ne znate? Molim, nisam znao. To je neka šala a vi ne izgledate

šaljivo. Dakle, molim, što je novo?– Veličanstvo, ništa novo, staro je sve: narod je nezadovoljan!– Naprotiv, to je novo! Narod je nezadovoljan što ne mora robovati

državi i visokim staležima? To do danas nisam čuo.Želi da mu opet uzmem sva prava i da sve dam velmožama?Ili ste možda riječ "narod" zamijenili s velmožama?Te ciničke riječi oštro pogode grofa, on se smrknu i prkosno reče:– Vaše veličanstvo, po dužnosti sam došao podastrijeti molbu da

uspostavite ukinuta županijska prava i...Car ga prekine:– To je stara pjesma! Dakle, ništa novo? Imate li za mene kakav

intimno-privatno-državni prijedlog?– Veličanstvo, imam savjet. Uspostavite županijski sabor,

centralizam nije održiv u ovoj državi.Neprestano sumnjajući da je razgovor samo prividan uvod u nešto

drugo, što ima doći, Josip je govorio polako i živo.– Moj centralizam nije cilj, nego sredstvo. Uzeo sam kao za daću

svoga života da ovu državu demokratiziram, učinim je pučkom,domovinom svih naroda, svih građana sa jednakim pravima. Zar damožda provedbu svojih načela povjerim županijskim skupštinama ukojima su sjedili privilegirani staleži i najveći protivnici mojih pučkihnačela? Bio bih uistinu komedijant. Hoću da preporodim državu i zatomičem sve što je preporodu na putu. Nije moj centralizam zbog ideje;centralizam je uveden zato da svojom rukom mogu provoditi svoja

W

načela, jer ih vi, županije i sabori, niste htjeli prihvatiti. Da su staležiprihvatili moje nove ideje prosvjetiteljstva i pučkih prava, ne bi ihtrebalo ukidati, nego bi mi svi oduševljeno pomagali.– Veličanstvo nije došlo pred sabor i predložilo svoje reforme.– Da ih javno pred saborom odbijete i nadglasate? No, tako glupim

ipak me ne bi smio taksirati ni neprijatelj. Velmože i županije, sveoblasti u kojima sjedi plemstvo, svi su protivni mojim načelima. Nemogu im, dakle, prepustiti da autonomno rade protiv mojih intencija.Biste li vi ikada u saboru ili u županiji prihvatili ukidanje kmetstva?– Ne bih, jer su te privilegije naše najstarije pravo.– Eto, vidite, zato sam vlast provedbe svojih načela uzeo u svoje

ruke.– Veličanstvo, nemojte da vam mogu spočitnuti da ste maknuli ove

zakone i...– Ah, ti su zakoni čizma kojoj je ispalo stopalo. O tome sam vam već

govorio. Svjestan sam da formalno nešto uzimam, ali moralno iformalno da jem velike probitke za većinu naroda. Već sam jednomgospodi rekao: bilo je u povijesti vladara, silnika i krvnika, koji su vlastsilom izrabljivali protiv puka; eto, ja sam jedan koji silom iskorištavamvlast za sreću puka. Nitko i ništa, nikakve privatne spletke, nikakvestupice, neće me odvratiti od tog puta.Grofov pogled bio je miran ali uvrijeđen, dok je car nastavljao:– Mogu dati glavu, ali nikada neću dati načela. Dok živim u potpunoj

svijesti to se neće dogoditi. Imate li što drugo pred ložiti?– Vaše veličanstvo, imam – odgovori grof.– To sam slutio. Molim i slušam.– Vaše veličanstvo, narod je teško ožalošćen time što državne oblasti

i gradska vijeća vode rasprave njemački.– Hoću da kontroliram sve sam i da pazim kako gospoda rade u

mojem duhu i načelima. To odavno znate – nadoveže, jer je očekivaosasvim drugi prijedlog.Grof nastavi, ali ni tada ne ispuni Josipovo očekivanje:– Veličanstvo, to izaziva veliko nezadovoljstvo.– Ali je uprava brza i dobra, a to može biti samo ako međusobno

oblasti ne korespondiraju prijevodima svojih dopisa. Budite uvjereni da

W

je građaninu glavno da mu uprava njegove stvari brzo i glatko rješava,pa bilo na ne znam kakvom jeziku. Glavno je da uprava funkcionira.– Veličanstvo je izvolijeva varati. Hoćemo brzu i dobru upravu, ali

na svom jeziku. Naši narodi ne plove vodama novih riječi ointernacionalizmu nekog Rousseaua i Voltairea.– Ti skorojevići vladari su svijeta i bit će na stoljeća u budućnosti.– Kod nas ne! Mi odviše ljubimo svoju domovinu da bismo se

povodili za idejama tuđinaca, koji s našim osjećajima i prilikamanemaju nikakvih veza. Naše se patriotsko osjećanje protiv njihovihnauka internacionalizma buni i opire. Tuđinci nas neće učiti.– Hoće, dragi grofe! Više volim pametnog tuđinca nego glupog

patriotu. Ti tuđinci naučavaju da se svijet preobražava i traži noveputove svojem poretku i životu.– Veličanstvo, narodi Ugarske bili su sretni i bit će samo u okviru

onih prava koja su živjela stoljećima.– Kada je velikaš mogao slugu objesiti zato što mu nije dobro očistio

čizme.– Vaše se veličanstvo izvolijeva sa mnom kruto šaliti.– Ako me u tome ne slijedite, što dakle želite? – zapita mrkim

pogledom. – Čemu obnavljate što smo već davno objasnili?– Želim vašem veličanstvu priopćiti da odredba o njemačkoj upravi

teško tangira našu ljubav prema mađarskom jeziku.– A tko vam otimlje vaš jezik?– Naredba vašeg veličanstva!– Ne odnosi li se ona samo na državnu administraciju?– Da, veličanstvo, a upravo to je ono što nam oduzima jezik.– A kojim ste jezikom, molim vas, gospodine, uredovali dosad u

svojim oblastima? Kojim ste jezikom raspravljali u svojim gradskim ižupanijskim skupštinama i saborima? stane car govoriti žučljivo,ustavši sa stolice. – Možda svojim narodnim jezikom? Ne, negolatinskim, jezikom svetoga Rima, kojemu ste potpuno predali sebe inarod. Što sam vam, dakle, uzeo u upravi i vijećnicama? Latinski jezik!Samo latinski! Znam da me okrivljujete za germanizaciju; mene kojisam odgojen u duhu francuskog jezika, mene koji uzdržavam u Bečuteškim novcem talijanski teatar i operu, mene koje mu ste maločas

W

spočitnuli da uvodim internacionalni duh Voltairea i Rousseaua.– Kako ste dugo uredovali u tom dragom latinskom jeziku i,

čudnovato, nikada se nije vaša patriotska duša sjetila da bi ga trebalozamijeniti narodnim, ali sada, kad sam ja maknuo riječ vašega pravogBoga, Rima, ujedared se u vama rodila ljubav puna patriotizma. Neka, ita izlika neće me spriječiti da nastavim svoj posao i da građane i puk iprosvjetiteljstvo postavim na mjesto na koje spadaju. Gospodine grofe,tko da je državi više svoje snage, taj ima u njoj više prava! U tome semi nikada nećemo složiti, i ako ste došli samo zato, ponovnokonstatiram, morate biti zadovoljni.Ispod tamna grofova brka razvukla se usna u jedva zamjetljiv zlurad

i neprijateljski podsmijeh.– Veličanstvo, moja je dužnost bila da upozorim, jer za eventualne

posljedice ne odgovaram.– Posljedice? Kakve posljedice? Čime prijetite? Izvolite se izjasniti,

što su to posljedice? – nervozno će car promatrajući grofa.– Mislim na nezadovoljstvo.– Je li to sve što ste mi htjeli reći?– Veličanstvo, sve!– Tada prepustite odgovornost i posljedice meni. Svoj ću plan

provesti protiv svega što bi me sprečavalo. Jamčim da ova država nećeživjeti u opoziciji protiv mozga čitave Europe.Ona treba imati zalihe da svoju pamet Europi uzajmljuje.Grof se nakloni i reče:– Sve je u Božjim rukama.– Ako je točna vaša tvrdnja, Bog je sa mnom, jer mu Duh sveti,

najviše prosvjetljenje, ne bi dopustilo da se priklanja nepismenosti.Ni časak više grof nije oklijevao. S dubokim, ali neobično hladnim

poklonom, i bez ijedne riječi, oprosti se i povuče iz sobe.Car je pozvonio i dao dozvati Rosenberga. Ponukao ga je da dođe

posve blizu i upitao ga tiho:– Je li taj došao ravno iz Pešte ili je već koji dan u Beču?– Saznao sam od njegova tajnika da su stigli prekjučer.– Napadno mi je što dolazi s tužbama s kojima je bio kod mene prije

godinu-dvije i dobio je negativan odgovor. Možda je to samo igra

W

živaca, pa mislim da je i u tome neka veza s lupežima koji su mipripremili tajnu stupicu. Rok ističe sutra, a on dolazi danas.– Izvještajem grofa Vojkffyja dokazan je pokušaj u Sedmogradskoj

da se u Mađarskoj stvori grupa velikaša koji bi mogli pokušati sve i sva,pa i ovakav čin kao što je ovaj sa grofičinim sinom. Konačno, nismodaleko od onoga doba kad su protivnika naprosto maknuli s putajednom gestom bodeža. A ipak, možda se varamo da je grof izravno utom polju.Možda je slučaj da se baš sada nalazi ovdje.– Snebiva me što se potužio na stare stvari. Ali natovario se zlatnom

narodnom odorom i s ushićenjem je govorio o ljubavi prema svomenarodnom jeziku, kojim nikada ne govori.Sav svoj patriotizam ta su gospoda utjelovila u zlatnim resa ma. Čini

mi se kao da su cirkuski lakrdijaši koji imaju uniformu, da ih publika nebi držala ozbiljnim ljudima. Vjerujte mi, Rosenberg, kad bih timvelikašima patriotima danas rekao:"Evo, vraćam vam privilegije, a vi priznajte svojim materinskim

jezikom kineski", oni bi me progasili nacionalnim Bogom.Sve je to laž i pretvaranje. Bili su uvijek sluge svakome vladaru koji

je štitio njihovo blago i davao im časti. Još ću im otvoreno reći u lice:"Gospodo, vlast bivših gusara utrnula je!"Rosenberg nije ni pokušao da carevo uzbuđenje stiša, jer mu se to

činilo potpuno bezuspješnim.Josip je pogledao kroz prozor i rekao ozbiljno:– Danas je zaista loš dan, vrlo loš. Živim pod udarom nekakvog roka

koji mi nepoznati lupeži nametnuše da se odrečem životnog djela. I jošmi nameću kao prijetnju život jednoga djeteta. Kad bi se to znalo,mislim da bi moj položaj ljudi ismijali, a ja se ipak uzrujavam. Ne zbogroka, nego zbog onoga nevinog stvora koji je dospio u tu situaciju. Hm,ipak je moja glava još uvijek na mojem ramenu. Nju mogu još uvijekdati. Eh, idemo dalje! – reče i pode brzo k pisaćem stolu. Uskoro sezadubi u posao. Pritom bi kadšto pogledao na sat, što je više odmicaopribližavajući se ranom jesenskom predvečerju.Sluga javi molbu doktora Kalmana da ga primi. Car podigne glavu i

pogleda prema vratima. Doktor je ušao pognut i blijed. To cara podigne

W

sa stolice.– Što je s mojim sekretarom? – zapita doktora s očitim strahom.– Veličanstvo, došao sam vam javiti da su napadaji sve žešći, a to

koleba i moju nadu.– Jaje nisam ni imao. Što namjeravate?– Molim vaše veličanstvo da moga štićenika ne otpremi u zavod za

umobolne. Dopustite da ga njegujem. Ako napadaji ne prestanu, mojposao neće biti dugotrajan.– Dobro, neka ostane na vašoj njezi. To me dira. Ne mogu izbrisati iz

sjećanja njegovo strahovito lice. Što je skrivio da je morao tako izgubitisvoj lijepi i mladi život? Što se s njim dogodilo?– Bojim se da će tu tajnu ponijeti u grob. Još jedno, veličanstvo, vi

ste izvoljeli naglasiti da sestra Elizabeta ne smije saznati što se s njimdogodilo. Ja bih vas molio da tu svoju odredbu ne promijenite ni ondakad bi bio na umoru. Bojim se da bi na nježnu dušu to saznanjedjelovalo katastrofalno. I ona bi mogla šenuti umom.– To sam i ja mislio. Odredio sam da nitko ne zalazi u ono krilo

dvora i ne bojte se, nastojat ću da Marica pode što prije natrag u svojsamostan, gdje je neće dostići glas o toj nesreći.Zbogom, doktore! Javite mi sve što će se dogoditi.Kalman se tronuto zahvali i ode.Prvi se mrak već uhvatio u prozore careva kabineta kad se na vratima

pojavi, nijem i šutljiv, agent Knecht. Bez riječi požuri Josip k njemu,uvuče ga u sobu i reče tiho i uzrujano:– Govorite! Govorite!– Veličanstvo, u njezinu stanu nema joj traga. Posvuda smo je tražili.

Propala je u zemlju.Oštrim udarcem noge o pod oda car krajnju uzbuđenost, dok je agent

nastavljao:– Gvardijan je saslušan. Rekao je ono što već znamo. Biskup Ferrari

poveo je istragu, dok je kardinal Migazzi poručio da se ne radi ni očemu drugom nego o prekoračenju disciplinske kazne nad fratrima ižestoko se zauzima za gvardijana.– Dobro, dobro – prekine ga oštro car – ima li što drugo?– Onaj stari s dugom bradom danas je u bolnici umro.

W

Ostala trojica su tamo. Bivši trgovački pomoćnik neprestano uzdišeza svojom Lotom i leži u groznici. Kad me opazio, sklopljenim merukama molio da odem k Loti i da pogledam da li se udala. Taj nemadruge brige.– Ostavite to! Imate li kakav prijedlog o potrazi za dječakom?– Ako mi veličanstvo dopusti da ga izrečem do kraja...– Kratko i cjelovito!– Neka mi veličanstvo dopusti s vašom odredbom poći u kaznionicu

i na samu razgovarati sa Szekelyjem, priopćiti mu vašu pogodbu snjegovom zaručnicom, i to da je nestala.Neka zna da sada njegovo oslobođenje ovisi o životu dječaka.Dat ću mu prigode da može po kome hoće izvijestiti kojega

prijatelja. Možda on zna kakav izlaz.– Nije ni zlo ni dobro! Ali čekajte me na malim stepenica ma i ne

recite nikome ništa.Vičan tako kratkim nalozima agent izađe i ode na uske stepenice.Za četvrt sata čuo je na hodniku brze korake. Obazrevši se opazi da

dolazi car, odjeven u jednostavni građanski kaput sa širokim suknenimšeširom i štapom u ruci. Uz njega je Rosenberg, također u građanskomodijelu.Ne rekavši ništa Knechtu, pobrza Josip niz stepenice. Agent pode za

njim. Prošli su dvorištem, zatim pokraj palače grofa Palffyja, koja jezatvorila unutarnji dio dvora, i iza-doše u malu, vrlo usku ulicu, u kojojsu kuće na obje strane međusobno udaljene jedva tri stope. Malelanterne osvjetljavale su im put.– Treba da nađemo kakva kola – reče car. – Pješke je predaleko do

kaznionice. Idemo dok ne sretnemo kakav fijaker.Iza velikih baroknih palača promolile su se male jednokatnice. Sto su

prolazili dalje to su se kuće, prozori i njihovo osvjetljenje smanjivali.– U ovom kraju ljudi samo pješače! – reče Rosenberg.– Ići ćemo do prve gostionice, tamo sigurno imaju kakva kola.

Pazite, što je to?Odnekud je dopirao bučan glas mase. U tren oka car skrene za tom

bukom ne brinući se za to da je htio poći do gostionice.Niz ulicu nosio je vjetar žamor. S prozora neke kavanice pada svjetlo

W

po gusto stisnutim glavama na ulici.Povučen magičnom silom svjetine car požuri.Zaustavili su se iza velike skupine ljudi. Muškarci, žene i mladež

zaokružili su suhonjavog mladića, groteskno namaljanog lica, koji sekotrljao po nekakvom odrpanom sagu i savijao svojim tijelom smiješnei po svome uvjerenju vratolomne slike. Ljudi su s ushitom pratilinjegove grimase i tjelesne vrtuljke, pljeskali mu i bacali poneki novčiću njegovu kapu, vičući:– Bravo! Bravo!To je pelivana tako razveselilo da ispruži tijelo hodajući na rukama.

To gledatelje ushiti. Car sa svojim pratiocima stade i zagleda se uvještog momka koji se spušta na glavu pa opet na ruke i okreće se.Svjetina udari u viku. Lica ljudi su razdragana, rumena i razbuktalih

očiju. Josip primakne usne Rosenbergovu uhu i šapne:– Žongleri su ideal Bečana! Idemo!– Možemo i ovdje potražiti kakvu gostionicu – predloži Knecht.Otišli su u drugu ulicu iskušati sreću. Ujedared se Knecht zaustavi:– Ovo je kuća fratrove Lote. Evo, nad portalom je slika bije le

ovčice. To je njezin raj zemaljski. Tri su prozora osvijetljena. Tko znakakav se junak koči na mjestu jadnog fratra i koliko već Lota ima malihLotića! Vidite firmu: "Prodaja žita na veliko". Ona sigurno ima i dvijekočije.– Da vidimo! – reče car. – Firma je dobra izlika. Deset minuta

možemo žrtvovati. Možda nam uistinu iznajmi kola.Prešavši prag veže, u kojoj je stajao sluga udvarajući nekoj kućnoj

pomoćnici, pošli su do stepenica i pozvonili na prvim vratima.Prozorčić se otvori i pojavi se muška glava.– Fratar je propao! – reče Josip. – To je suprug!Muškarac upita što gospoda žele.– Da li ovdje stanuje kći pokojnog trgovca Haissa, Lota?– Da. Gospoda žele kupiti žita? – odgovori muškarac.Car mu brzo odvrati:– Da, da, želimo nekoliko vozova. Nismo iz grada i ne možemo

čekati.Ključanica škripne. Pred gospodom je stajao visok muškarac srednje

W

dobi u građanskom odijelu, s kapom na glavi.– Neka gospoda izvole! – reče i otvori vrata.Nađoše se u lijepoj građanskoj sobi.– Gospodo – reče kućedomaćin – naša je tvrtka poznata u čitavu

gradu, naše je žito najbolje. Najodličnija gospoda dolaze k nama, tosigurno znate. Koliko želite žita i pošto plaćate?– Plaćamo koliko hoćete, unaprijed. Uzet ćemo dva voza prekine ga

Josip – samo molimo da nam donesete uzorke.Gospodin otvori druga vrata i ode u susjednu sobu. Knecht se ušulja

za njim i opazi kako da je nekome znakove i šapće:– Idi, pazi da ne bi štogod posmaknuli!To je Knechta nagnalo na smijeh pa se povuče natrag, tim brže što je

u sobu ulazila žena, stara oko dvadeset šest godina, blijeda, strogogpogleda i mrka.– Fratar može biti sretan što se udala! – primijeti Josip šaptom

francuski.Žena je jedva odzdravila gospodi, sjela k prozoru i tobože gledala na

ulicu, ali očito pazila na njihove prste. Knecht se približi:– Gospodo, oprostite, mi smo ušli pod izlikom da smo kupci!

Tražimo kočiju, a pritom smo vam htjeli nešto priopćiti što će vaszanimati.Ona ustane i povuče se.– Ne bojte se, dok vaš gospodin donese uzorke trebam vam javiti

vijest o vašem bivšem zaručniku.Jedva agent izreče tu riječ kad ona skoči zaprepašteno:– To je laž, on je umro!– Alije uskrsnuo!Njena inteligencija nije podnijela takvu formu razgovora.

Problijedila je od straha i pokušala je pobjeći, ali je Josip zadrži.– Gospodo, ne bojte se, nismo mi luđaci! Moj drug nije vam stvar

dobro razjasnio. Tko vam je rekao da je vaš zaručnik umro?– Gvardijan. Pokazao mi je i grob, i ja ga svakoga dana posjećujem.– I plaćate gvardijanu svete mise za pokoj zaručnikove duše? – upita

car.– Svake srijede i subote.

W

– To vam samostan mora vratiti, s kamatama! On je živ makar će tomožda biti krivo vašem mužu.– Nemam muža – upadne ona.– Onaj je gospodin vaš prijatelj?– Vi ste drski. On je moj ujak.– Niste se udali? – upita Josip.– Ostala sam starom gospođicom, tako sam se zaklela na grobu –

odgovori ona tiho.– Dopustite da vam ponudim ruku, ne svoju, Bože nas oboje od toga

očuvaj, nego ruku vašega zaručnika.– Vi niste pri svijesti!– Ja potpuno, ali vaš zaručnik nije. Njega devet godina mori jedna

jedina želja, da vas oženi. Nenavikla takvom na činu govora, bila jeuvjerena da su to opaki ljudi i ponovno htjede pobjeći. Knecht joj zakrčiput:– Gospođice, mi nismo lopovi. Tako mi svih svetaca Božjih,

govorimo istinu! Pođite u novu gradsku bolnicu, tamo ćete naćizaručnika.Agentova zakletva je umiri, ali još uvijek nije ni izdaleka vjerovala,

pa upita:– Kako vi znate tko je moj zaručnik?– To bi bilo predugo da sada razjašnjavamo.Pojavi se ujak s uzorcima. Knecht mu odmah reče zbog čega su

zapravo došli. Lice Lotina ujaka odrazi veliku ljutinu.– To je laž! Nije istina! Taj o kome govorite laže, on je pustolov i

hoće imetak moje nećakinje.– I oduzima ga vama? – upadne Josip.– Imetak je ionako moj. Ona se obavezala da se neće udati i ostavlja

sve meni, dakle taj pustolov neće ništa dobiti.– Tako? No, međutim, gospodine, vi ste svoju nećakinju naveli na taj

zapis. Zapovijedam vam da ga smjesta predate meni.– To mi nitko ne može zapovjediti!– Može car, a taj sam ja!Čovjek se prepao. Pogleda Josipu u licu, ali ga je frizura i mršavost

posve izobličila.

W

– Gospođice – obrati se car Loti – jeste li od svoje volje na pravilitakav zapis?– On me nagovorio.– To sam slutio! Sutra dođite k meni u dvor. Vama, gospo dine, ne

bih preporučio da budete nepristojni prema njoj. A sada, gospođiceLoto, ne plačite nego se radujte. Vaš je zaručnik živ i ozdravit ćeuskoro. Nego, molim vas, učinite mi uslugu: trebam odmah kočiju.Smetena od sreće i nenadanih događaja, koji su joj ostali

nerazjašnjeni, potrčala je van, ali se odmah vratila usplahirena:– Kočijaš je otišao. Na ulici je nekakva strka. Oprostite, poslala sam

po njega. Molim da malo izvolite pričekati. Oh, kako sam smušena!Recite mi što se dogodilo s njim?U sobu dopre vika. Pelivan je pred kavanom počeo igru s tanjurima,

na preveliku radost publike. Odjednom presiječe tu radost ženski povik:– U pomoć, tat, tat!Te su riječi djelovale kao štrcaljka. Sva publika potrči za tim glasom

u malu ulicu.Neka je žena trčala pred njima vičući:– Tamo je tat, uhvatite ga!Blesasto žonglerovo lice poprimi ozbiljan izražaj. On pograbi svoju

skoro praznu kapu, prokune i pogleda za svojim ribicama što su mu sudica otplivale u tamu. No znatiželja povlači i njega za ljudima.Razabire da se nešto događa. Svi prozori su otvoreni, a na njima glave.Masa se okupila pred dvokatnicom. S prozora drugoga kata spušta sneka tamna kontura. Raširene ruke i noge pokazuju da je ljudskostvorenje. Dolje stisnute glave. Ljudi otvorenih usta hvataju onogakojega netko s prozora spušta dolje i šapću:– Kradljivci!– Okrali su nekoga, a sada će baš u naše šake!– Hop! Pazi, zaustavio se na prvom katu. Pobjeći će!– Hanswurts, žongler! Zgrabit će ga!Dok se gore uže zaustavilo i čovjek je ostao visjeti, Hanswurts opazi

da bi mogao doživjeti neočekivanu slavu, skoči do žlijeba i uspne se.Lanterna je obješena vrlo nisko i onaj što se spušta u potpunoj je

tami.

W

Hanswurst uz kriku publike dopuže gore. Kratka stanka. Publikagleda i čeka.– Da se Hanswurst ne bi s njim pogodio i pustio ga na pro zor prvoga

kata?– Koga vraga radiš tako dugo?– Što radiš, Hanswurst? Dolje! Siđi, vrag te odnio!Hanswurst se spušta. Uže visi u zraku, ali bez onoga što je bio o

njemu vezan. Hanswurst se spušta žlijebom i nešto nosi u naručju.Publika se gura k zidu. Čeka željna da sazna što je. Kad je pelivandospio u blizinu prizemlja palo je svjetlo lanterne po njemu i njegovuteretu.– Dijete! – uskliknu žene zapanjeno.– Jest! vikne Hanswurst stupivši na zemlju i postavi na pločnik

dječaka u bijelom suknenom odijelu.– Sto je to? – uzbune se ljudi pomalo razočarani što im je oduzeta

mogućnost da šake ispraše na lopovu, ali i dijete ih je stalo zanimati. Nomališan nije odgovarao na njihova pi tanja.– Još jedan, još se jedan spušta! – vikne netko.Opet pogledaše gore i opaze da je uže palo do zemlje, a po njemu

netko klizi.– Žena je, žena! – viču ljudi.To uzruja masu. Žena i dijete, to im se činilo romantičnim

događajem.Hanswurst dohvati s užeta ženu kojoj su se u spuštanju rasplele kose.

Ona pruži ruku za dječakom koji se pritisnuo o zid u bojazni predtolikim ljudima.Držala gaje za ruku dršćući. Čekala je da stekne snage, jer su joj od

uzbuđenja klecale noge.Nije mogla odgovoriti na stotine pitanja kojima su je obasule žene i

muškarci.Najednom osjete ljudi oštre laktove pod rebrima. Neki visok

muškarac gurao se među njih i prodro je do žene i dječaka. Ona svriskom zaštiti dijete, ali neznanac ga uhvati, podigne ga i htjedebježati.– Ne dajte! – vrišti žena. – Otimlje mi dijete, moje dijete!

W

Nešto od znatiželje da sazna što je to, a nešto ponukana tim riječimasvjetina se čvrsto zbila oko njih.Raščupana žena uhvati čovjeka za ruke i ugrize ga kako bi ga

prinudila da pusti dječaka, ali on prkosi oštrim zubima.– Moje dijete, ne dajte mu moje jedino dijete! Žene, majke, očevi,

smilujte se! – viče žena kao pomamna.– Ne pustite ga! – odazove se oštar muški glas.Muškarci se uhvate čvrsto da silom zadrže visoku ljudeskaru

staračkog lica. Vidjevši da ne može uzmaknuti zaustavi se neznanac ipoviče:– Ne vjerujte, ljudi, pustolovki! Laže! Saveznica je razboj nika koji

kradu djecu. Ukrala ga je za svoju bandu da mogu tražiti otkupninu.Razjašnjenje je djelovao ublažujuće. Publika se pokoleba u

simpatijama prema ženi. Pojam razbojnika koji kradu djecu i tražeotkupninu vrlo je prihvatljiv naivnim dušama.– Pustite ga, on je otac! – predlažu neki.– Ljudi, on mi je ukrao dijete i zatvorio u ovoj kući. Ja sam mu

majka, ja...Ljudi su se okrenuli prema dječaku kojega je muškarac držao

željeznim rukama. Mali je vikao i udarao nogama.– Ljudi, ona glumi! Ne dajte da mi dijete uzme i osakati. S njim će

prosjačiti. Tako rade ovakve žene.– Smilujte se! Majke, očevi – viče žena – smilujte se majci kojoj

zlikovac hoće oteti dijete!– Mir, ljudi! Vidjet ćemo. Ja ću napraviti reda – oglasi se neki

građanin dignuvši ruke, pa se obrati ženi u vrlo ozbiljnoj pozi:– Zašto ti ovaj hoće oteti dijete?– Da me tako prisili na sramotan čin!– Drolja! – viče muškarac. – Laže i hoće s djetetom pobjeći!Mališan oslobodi ruku i stade tući otimača.– Vidite ljudi, dijete se brani! Tuče ga! Nije njegovo! To je ponukalo

muškarce da zakrče čovjeku put i da ga zaustave.– Čekaj, nećeš tako!– Jesi li njezin sin, mali? – pitaju dijete, ali dječak ne odgovara,

makar ga pitaju po deseti put.

W

– Kako da bude njezin sin kad ne govori majčinim jezikom!– viče muškarac držeći dječaka koji se otimao nogama i rukama.– Ja sam Francuskinja!– Govor je odaje da laže! – viče muškarac razarajući u svjetini

njezinu obranu.Ljudi su neodlučni. Muškarac vikne opet:– Hoćete li dati ovog krasnog dječaka drolji da ga osakati i vodi po

ulicama da njegovom nesrećom puni svoje džepove?To ona hoće, to! Pustite me, ljudi, s djetetom!– Neka se pogode kako znaju! – čuju se glasovi neodlučnih.– Ne miješajte se!Ljudi su izgubili vjeru u ono što je govorio on i u ono što je govorila

ona. To kolebanje išlo je u prilog njemu. Žena nastoji iznova predobitivjeru.– Tako mi Boga oca i Bogorodice, dijete je moje! Moje!– Što je to nas briga! Idite, pustite ih! Zar da na dušu uzmemo tuđe

dijete?Masa je uzmakla. Žena je uzdisala. Muškarac pograbi dječaka i

pode, kad se u masu progura Knecht i vikne:– Ljudi, ne dajte mu dječaka, on je zlikovac!To je palo u masu kao iskra i u jednom se trenutku promijenila. Svu

je vjeru opet poklonila ženi. Kao da su to jedva dočekali svi su biliprotiv neznanca. Svi su se muškarci dali u potjeru za njim. On ukrajnjoj pogibelji pusti dječaka i jurne u tamu.Ljudi su mališana doveli pred Knechta, koji je stajao pokraj očajne

raščupane žene i govorio:– Svjedočim da je to njezino dijete. Ja i moja dva druga poznajemo

nju i njezinoga sina.U mraku, podalje od lanterne, stajali su Rosenberg i car. Nitko nije

slutio tko su ti svjedoci.– Jest, to je njezin sin! – oglase se car i Rosenberg.– Znala sam ja! – vikne jedna žena. – Samo prava majka može ovako

vikati za svojim djetetom.– I dečko gaje tukao, zar niste vidjeli? – doda druga.– Uzmite svoga sina, gospodo – okrene se Knecht – i pođite s nama.

W

Mi ćemo vas odvesti kući. A gdje je tat?Svi su se obazirali, ali ga više nigdje nije bilo. Dva su momka

dotrčala priopćivši da je nestao u tamnoj uličici.Kao da caru nije bilo do zlikovca, da znak Knechtu da smjesta dođe.– A otimač?– Vežeme riječ da neću istraživati!Knecht je pomogao ženi da ustane i kada je uzela za ruku dječaka

ostave svjetinu, žureći se da što prije budu sami.– Baroneso, vi ste pravi heroj! – prišapne ženi Knecht vodeći je za

carem.Vraćali su se prema kući fratrove Lote, nedaleko od mjesta gdje se

odigrao taj prizor.Car stane, kao da mu uzbuđenje ne da poći dalje. Šaptao je uprijevši

pogled u svijetle prozore.– Lota, Lota! Fratrova ljubav me spasila!– Da se niste, veličanstvo, kod nje zaustavili ne bismo mog li biti

svjedoci ovoj hajci – nadoveže Knecht.– Lota ne sluti zašto će dobiti od mene dragocjen svadbeni dar. A sad

brzo kola!Uđoše ponovno u kuću fratrove zaručnice.Dok su vani opremali kočiju, car je sjedio nasuprot dječaku i

promatrao njegovo lice u kojemu se odražavala udružena Sinišina iNerina ljepota.– Čim smo stigli onamo, ja sam ga prepoznao. Vidio sam njegov

portret u Sedmogradskoj kad sam bio gost generala Vojkffyja.Gospođice Loto, imate li kakvu želju? Htio bih je ispuniti.– Samo jednu. Ako je moj zaručnik živ, tada je fratar, za ređeni

fratar. Oslobodite ga.– On je prevaren i njegova zakletva ne vrijedi. Sutra ću odrediti da

ga moj biskup odriješi od svake obaveze.Lota ja zaplakala od radosti. Kočija je zaštropotala pred vežom. Svi

siđoše. Josip sjedne kod kočijaša. Kočija krene. U tami kola upita carbaronesu francuski:– Možete li mi reći što se s vama dogodilo otkad smo se ra stali?– Samo toliko da sam se poslužila varkom. Pronašla sam otmičara i

W

ušla u njegovo skrovište, ali me onaj lopov zatvorio. Razmišljala samšto da radim, kad danas predvečer iznenada naiđe netko u kuću. Čulasam kako je uzbuđeno kliknuo: "Kod kapucina se nešto dogodilo!"Odjurio je iz kuće, zaključao stan i pred vratima ostavio stražu. Ja sedomislih i pokušah vratoloman bijeg, ali je on došao odnekud i zamalomi ponovno ugrabio dijete.– Madame, odsad ću biti velik poklonik vaše glumačke vještine! –

reče car. – Njoj treba da budem zahvalan!– Mali se branio kao lav. Očeva krv! – primijeti Rosenberg.– Kamo me vozite? – zapita žena.– Najprije želim predati dijete.– Kada ćete mi predati ucjenu?– Kad biste sada imali razloga sumnjati, bio bih besprimjerno

nepošten.To je očito umiri.Momčić je šutio, slušao i kod svake lanterne koja bi bacila u kočiju

malo svjetla crnim sjajnim očima zirkao je u nepoznatu gospodu.Kočija je drndala ulicom.Mukla tišina vlada u stanu supruga Vojkffy. Na stolu gori svjetiljka i

osvjetljava mali salon. Nera leži na divanu, slaba, iznemogla.Baršunaste oči nabrekle su od suza. Pokraj nje Siniša, drži je za mršavuruku i tješi:– Ne zdvajaj, drago moje, u meni još ima nade!– Odakle crpiš nadu kad je rok što su mi ga dali lupeži na izmaku.– Knecht je danas bio dva puta ovdje i osokolio me. On je uvjeren da

će baronesa razvaliti sve zidine kako bi doprla do našega djeteta. Svakičas može doći s njim.– Oh, kako vrijeme leti, a ne javlja se nitko. Strahovito je tiho.– Bdjet ću uza te čitavu noć, Nero, tko zna neće li nam sutrašnji dan

donijeti naše malo sunce u kuću.– Tješiš me, a trpiš više od mene. Znam, vidim. Bdiješ i mršaviš, sve

od straha i od žalosti za njim. Napolju odjekne zvonce. Oboje se lecnu.Siniša ustane. Njihovi pogledi uprli su se u vrata na koja ude malapojava zaogrnuta dugim ogrtačem i s kapucom na glavi.– Ti si to, Marice! – reče Nera razočarano.

W

– Da, ja sam. Vi opet ležite, grofice! Oslabit ćete!Siniša joj dade znak da šuti o tome i započne drugu temu, upitavši

Maricu:– Bili ste uzalud na straži?– Da, bila sam pred dvorskim vratima. Car je izišao s Knechtom i

Rosenbergom, preodjeven. Nešto su važno razgovarali.Nisu primijetili moju sivu služinsku haljinu.– Uzalud vaše uhođenje! Nećete ništa pronaći protiv Kalmana. Vaše

sumnje nisu ispravne. da je griješan, već bi ga netko na dvoru progledao– odgovorio je Siniša.– Pravi zlikovci ne bi mogli postati zlikovcima da svojim nastupom

ne ulijevaju povjerenje i simpatije. Otkad ste mi povjerili Davilinemuke zadnjih dana njegova života, ja bih založila glavu da Kalman nosina duši strašan zločin, ali nemam dokaza. Kad sam odala caru sumnje,branio ga je.Nikoga nema da mi pomogne.– Tvoje sumnje nisu vjerojatne – oglasi se Nera.– Oh, grofice, vi ih sve ne poznajete. Kad biste znali kakva je još u

meni sumnja!Supruzi se pogledaše. Nera upita:– Još jedna sumnja?– Car je bio tako jak i zdrav, a kakav je sada! Nisu li mu u ratu

štogod davali da je takav?– Sestro Elizabeto, što vam pada na um? – prekine je Si niša. – To

nije moguće, to se ne može samo tako. Vaše su misli plod fantastičnihutvara.– Siniša pravo govori – potvrdi Nera. – To je sasvim isključeno. Car

je okružen iskrenim prijateljima i obožavateljima.– I Kalmana ubrajate medu njih?– Zaboga, vaše su misli bolesne! – ukori je Siniša.– Ti Kalmana mrziš i zato ga sumnjičiš. Ne daj se zaslijepiti

neutemeljenom antipatijom.– Ne sumnjam zato što ga mrzim, nego ga mrzim zato što moram

sumnjati. Istina je, mrzila sam ga od prvoga trenutka.– Dakle, vidiš, sama si u protuslovlju.

W

– Možda, ali ipak ne mogu drukčije nego sumnjati.– Zašto ste ga zamrzili od prvoga sastanka? – upita Siniša da zadrži

tu temu, kako Nera ne bi opet govorila o sinu.– Zašto sam ga mrzila? – zamišljeno će Marica. – Nije bilo stvarnog

razloga. Predstavili su mi ga i nije mi se sviđao. Osje tila sam nekuantipatiju. Barunica mi je odmah rekla: "Ima plave oči kao i vi!" Streslasam se.– Možda vas je ljutilo što su mu oči tamnoplave, a to je vaš

monopol! – reče Siniša.– Vi me vrijeđate! Ponajprije, njegove su oči drukčije, a on me tako

gledao kao da mu se gadim. I on se meni ogadio. Nisam ga više moglavidjeti.– Često se događa da nekoga zamrzimo prvoga časa, ali kasnije... Što

je to? – trgne se Nera prekinuvši rečenicu i prisluhne.– Netko je došao – reče Marica i odmah izađe u hodnik, odakle je

dopiralo komešanje.Nera je protrnula i blijedila u nekom predosjećaju.Siniša ju je stao smirivati. Njen se pogled nije mogao odvrnuti od

vrata koja se polako otvaraju. Nešto se zabijeli u tamnom okviru. Usobu uđe dječak držeći ruke uvis i vikne:– Mamice, ja sam! Nije mi ništa!Nerin krik pronio se kućom. Ustala je napola besvjesna i pruži ruku

prema djetetu.Siniša je također skočio. Dijete je palo u salon kao sunčana zraka i

oboje ih obezumilo.Dječak skoči k majci i obujmi je. Ona ga privine na prsa i padne

omamljena na divan.– Mamice, ja sam, Ivica! Tvoje zlato je došlo! – vikao je mali.Otvorivši oči Nera zagleda dijete i zapadne u grčevit plač. Na

otvorenim vratima stajao je Rosenberg. Supruzi su milovali svojegajedinca, koji se ponosno isprsio:– Tukao sam onoga staroga gada. Branio sam se hrabro kao tata. Nije

me bilo strah. A ona gospođa bila je dobra, uvijek me tješila kad samplakao.Napokon uđe Rosenberg i ispriča roditeljima što se dogodilo s

W

dječakom i kojim su se slučajem sreli s njim na ulici.– Careva strast da ne propusti bilo koju uličnu strku navela nas je da

promijenimo smjer i naišli smo na žonglerove pred stave. Tada smopošli drugim putem i zadržali se kod fratrove zaručnice o kojoj ću vampričati kasnije. Kada smo kod nje čuli s ulice viku, car je opet ostaviosve i pohitio u gungulu.Tako je Bog prevario lupeža.Nera sklopi ruke na nijemu molitvu zahvalnosti držeći na koljenima

sina.Dvorski meštar čekao je da mine prva omama sreće. Malo kasnije

ogledao se oprezno po sobi, sagnuo se k Neri i Siniši i govorio šaptom:– Htio bih vam priopćiti jedan događaj, ali vrlo povjerljivo, da ne

čuje Marica.– Govorite, ona sigurno čeka vani da može s vama razgovarati o

caru.Rosenberg nastavi:– Najprije ću vam reći sve ukratko. Našli smo Davilu u sa

mostanskom podrumu u bjesomučnom, beznadnom stanju, ali umrijetće. Nema nade. Napadaji su sve češći. Car vas moli da pošaljete Maricušto prije u samostan da ne bi saznala za nesretnika.To im se činilo bajkom i jedva su mogli vjerovati.Dok je Nera čvrsto držala svoje dijete, upita poluglasno:– Gdje se nalazi nesretnik?– Na dvoru. Kalman je uz njega dan i noć.– Ne, ne, Marica to mora saznati. Morate joj reći. Kažite caru da ona

mora saznati. Neka joj on priopći, to je potrebno.Njeno je pravo da zna – reče Nera.Rosenberg zaniječe glavom.– Car joj želi prikratiti muke da ga po drugi put oplakuje.Umrijet će. No sada moram ići, čeka me kočija.Siniša pode s Rosenbergom, koji mu zataji da se u kočiji nalazi car.Marica se raspitala za carevo zdravlje i vrati se u salon. Radosno

priđe Neri:– Ja sam ga prva vidjela na hodniku! Zamalo sam vrisnula.Oh, vidite, car je obećao da će ga vratiti i vratio gaje!

W

– Mamice – reče mali – tko je ova gospođa? – i pokaže Maricu.– To je moja štićenica.– Mamice, je li to Marica?– Da, tako su je zvali prije.– A što joj to onaj gospodin koji je otišao neće reći? Zašto joj neće

kazati?– Ništa, dijete moje!– Ali ti si mu rekla da joj mora reći.Marica pogleda Neru:– Što to mali govori?– Nije shvatio. To se nije odnosilo na tebe. Rosenberg je pričao o

baronesi. Kod nje je bilo dijete.Nerin smiješak i ta isprika uvjerili su Maricu da su govorili o njoj i

da joj nešto taje.Dohrli Siniša. Zagrljeni sjedili su milujući dijete.Marica je sjela k prozoru i gledala u noć zamišljenim pogledom.Car je čekao u kočiji sjedeći nasuprot crnoj ljepotici. Šutjeli su. Nije

je htio ispitivati, držao se ugovora.Kada je Rosenberg izašao iz Sinišina stana i ušao u kola zapovjedi

car da ga voze u tamnicu.– Madame, sada dolazi red da primite nagradu.Nije odgovorila, a on nije započinjao razgovor.Kroz tamu jurila su kola izvan grada. Odjednom se oglasi u tamnoj

kočiji baronesa:– Veličanstvo je poslalo potragu za otmičarom?– Ne, rekao sam da neću poduzeti ništa.– Da ste poslali Knechta gore u stan, ne biste ionako našli nikoga.

Kuća je pusta. U njoj ne stanuje nitko, a pripada čovjeku koji živinegdje drugdje u Beču, pod krivim imenom.Ni to nije cara nagnalo da ispituje.– Držim se zadane riječi. Ne pitam i prepuštam vama da mi kažete

ono što sami želite.– Kad bih više rekla nego što znate, optužila bih i sebe.– Madame, a vi šutite!Više se nije oglasila.

W

Vožnja je trajala četvrt sata. Pred velikom tamnom zgradomzaustavili su se. Knecht skoči s kola i pozvoni na vratima.– Rosenberg, uzmite ovo pismo – reče car. – Vidite, ma dame, dva

dana nosim u džepu vašu sreću! Pokažite to upra vitelju kaznionice.Rosenberg uzme pismo i skoči dolje. Za njim side baronesa. Car joj

reče tiho:– Madame, želim vam sreću!– Veličanstvo, zahvaljujem!Njezina silhueta izgubi se s Rosenbergom koji je već ulazio u vežu

kaznionice.Uskoro su se našli u tamnom kutu dvorišta. Ravnatelj je čekao dok

dovedu okovanog kažnjenika Szekelyja i pročitao pomilovanje. Stražarim je svijetlio fenjerom.Tada se u tmini pojavi uznik. Baronesa zadršče.– Samo tiho, molim! – šapne joj Rosenberg.Ljepotica stisne zube i baci se u naručaj svome ljubavniku,

ukočenom, nijemom strašču.– Slobodni ste! – javi upravitelj uzniku. – Posljednje dvije godine

veličanstvo vam je oprostilo!Szekely je bio nijem od iznenađenja.Upravitelj naloži stražarima da ga otkuju i reče da tiho, neopaženo

ostavi kaznionicu.Za četvrt sata bivši kažnjenik stigao je u stražarsku sobu odjeven u

svoje ruho.Rosenberg se nakloni dami:– Vaš je cilj postignut. Zbogom, madame!– Car je održao riječ – odvrati ona, primakne se njegovu uhu i šapne:

– Recite caru da mu za održanu riječ javljam ovu vijest: Čovjek koji jesve to zasnovao – oteo dječaka, diktirao grofici ona pisma, poslao ih naratište, i koji mi je danas pred svijetom htio oteti dijete – zove sePelegrini! Zbogom gospodine!Dvorski meštar pohiti napolje i sjedne u kočiju kraj cara. Krenuli su.– Sve je izvršeno u redu? – upita car.– Po vašoj želji. Szekely je bio iznenađen, ali je šutio. Ona ga je

zagrlila. Nikada nisam vidio takav zagrljaj.

W

– Tako ja svoje neprijatelje usrećujem.Obojica su šutjela. Vidjevši da car ne kani govoriti, Rosenberg

započne:– Veličanstvo – reče Rosenberg – vi ste mi u Zemunu rekli da čovjek

koji vas je udario đavolskim udarcem, otevši grofici dijete, vrlo dobropoznaje vašu prošlost. Pogodili ste. Baronesa vam kao posljednjuzahvalnost šalje njegovo ime.– Tko je? – napeto će car.– Pelegrini!Dvorski meštar začudio se što car ništa ne odvraća. Drugo se nije

čulo do drndanje kočije. Zatim dopre do Rosenberga vrlo čudan glas:– Crne sjene lete za mnom kao crni gavrani za lešinom!Nekoliko sekundi kasnije glas mu se već promijeni i razvedri:– Uhvatiti me ipak neće! Pelegrini i gvardijan moraju da nas

gospodinu Bogu spočitnuti da je napustio njih, pobožne, i skrenuo nastranu bezvjerca Josipa. Nadam se da će ostati uza me!Kad su stigli u dvor car je stao hodati po svojoj radnoj sobi. Govorio

je dvorskom meštru i prijatelju:– Osjećam se kao onaj koji je ostao visjeti nad ponorom i tek kad je

sretno prešao u sigurnost razabrao je kakvoj je pogibelji utekao. No,idemo dalje! Uzmite sa stola spise.– Veličanstvo, idemo spavati! – uzvrati Rosenberg smije šeći se.– Vi ćete ići, ja moram malko uživati u pobjedi.– Onda mi dopustite da užitak podijelimo, ionako vam moram

predati generalovu poruku.– Hvala, ne primam. Izvršio sam dužnost.– Još nešto, veličanstvo. Grofica vas moli da ne uskratite Marici

vijest o Davilinoj sudbini.– Kad bi bilo nade u ozdravljenje, ali napadaji su učestali, a to znači

brzi konac. Da joj priredim toliku bol? Nikako! Kad umre možemo jojreći da je ne muči neizvjesnost, ali prije ni kako. I Kalman je mojegamnijenja.– I ja – reče Rosenberg. – Bolje je tako.– Ona neće saznati. Strogo zabranjujem da joj se o tome govori.

Prenesite grofici moju odluku.

W

Drugi dan našao se car u gradskoj bolnici kraj kreveta svojihoslobođenika. Starac sa sijedom bradom umro je a da nisu saznalinjegove muke. Druga su dvojica ležala. Kad ih je Josip obilazio, upita:– Kad ozdravite, hoćete li opet u samostan?– Moramo! – odvrati jedan. – Da mogu, pobjegao bih!– Nije potrebno da bježite, možete ostati u svijetu.Obojica raskolače oči u čudu:– Gospodine, fratri bi nas razapeli na križ!– Nisam li vas ja iz zatvora izbavio?– I zato ćete odgovarati pred popovima i pred sudovima, dobri

gospodine.– Radio sam po carevu nalogu – reče Josip.– Po carevu nalogu? Tada će vama i njemu carica zapapriti.Ona će reći da je gvardijan u pravu, a svi smo mi drugi krivci i

trebalo nas je zatvoriti.Car pogleda Rosenberga značajno i utješi fratra:– Vi ste, dragi moj, pali u tamnicu prije nekoliko desetaka godina, pa

mislite da je sve kako je tada bilo. Uvjeravam vas, možete birati povolji kako i gdje želite živjeti. Sve će vam se razjasniti. Ako želitekakvu civilnu službu, prema svojim sposobnostima, dobit ćete je. To jemoja briga.Obojica izraze želju da nikada više ne predu prag samostana. Josip

im obeća posao i uputi se u drugu sobu, gdje je ležao treći fratar. Onnije bio sam.Kraj njega je sjedila njegova bivša zaručnica Lota. Josip i Rosenberg

promatrali su ih iz prikrajka. Fratrovo lice odavalo je podatni raznježeniosjećaj. Držao je Lotinu ruku i gledao djevojku kao neko blaženstvo.Ona ga je već obavijestila o promjeni na prijestolju.Čim su opazili svojega izbavitelja i dobrotvora, fratar usklikne:– Cijeli život molit ću Boga samo za zdravlje vašega veličanstva.– I to nešto vrijedi! A gospođica Lota neka dođe k meni u

"kontrolor" da joj predam svadbeni dar, odrješenje od za kletve ipoderani zapis koji mi je dao njezin ujak. Sada je, gospođice, vaše sve:imetak i zaručnik!– Sretna sam, vrlo sretna! – reče ona suznih očiju.

W

SESTRA ELIZABETA.

Čitave dane i noći ne može se Siniša odijeliti od sina. Noćuprimakne njegovu posteljicu k svojem ležaju, danju prolazi sobama inosi ga na rukama, ili ga posjedne na koljena i mali mora pripovijedatišto je radio, kako je s njim postupala strana gospođa, je li mislio nanjega i majku. Dječak je s užitkom ponavljao svoju priču.Sinišina sreća vraćala je Neri mir, snagu i zdravlje. Vesela vika

unijela je u život supruga melodiju potpune ljubavne dragosti. Sve seoko njih razvedrilo, raskliktalo i osunčalo.Samo se Marica nije ogrijala na njihovu suncu. Prolazila je kućom

tiha, zamišljena, gotovo utučena. I Nera i Siniša bili su uvjereni da jemori neka slutnja, a nisu imali snage da razgovaraju s njom.Rosenberg im je javio carevu želju da joj zataje što se događa s

Davilom i pokorili su se, makar je Nera tome bila u duši protivna.Svakog dana podvečer Marica je odlazila preodjevena pred carski

dvor i pazila na Kalmana, što Nera nije mogla spriječiti.Napokon ipak odluči razgovarati s njom.– Marice, kako bi bilo da povjeriš uhođenje doktora Kalmana

Knechtu? Bit će uspješnije.– Nikako! Agent bi to rekao caru, a vi znate kako on vjeru je u

doktora.– Ti nisi našla ništa što bi opravdalo sumnje?– Ništa! Sad više i ne izlazi podvečer iz dvora. Ne znam za što. Kao

da je nestao.– Zašto si tako žalosna?– Ne znam.– Car je poslao poruku da dođeš k njemu.– On me zove, zašto?– Ne znam, dijete moje, ali želi s tobom razgovarati.– Idem odmah! – odvrati ona i stane se spremati za odlazak.Pozvali su kočiju i mala opatica odveze se u dvor.Nestrpljivo se uspinjala u carev kabinet. Čim su je najavili otvori

Josip vrata predsoblja. Kada prijeđe prag zastane i zagleda se u carevo

W

lice.– Što je? Zašto me tako gledaš, mala moja? – upita car.– Striče, ne izgledate dobro, bolesni ste – reče ona s nekim čudnim

prizvukom u glasu.– Nisam, dijete drago! Osjećam se posve dobro.Nije mu vjerovala, ali on je posjedne ne dopustivši joj da nastavi tu

temu.– Marice, sestra nadstojnica treba tvoju pomoć. Ima mnogo

bolesnika kojima je potrebna njega.– I grofica Nera me treba.– Ona se već oporavila. Nju ima tko njegovati. Sestre elizabetkinje

porazdijeljene su po bolnicama, zato je nadstojnica zamolila da tepošaljem.Nije shvaćao nezadovoljstvo koje se odrazilo na njenom licu.Marica reče odlučno, značajno ga pogledavši u oči:– Veličanstvo, vi mi nešto tajite?Naglasak kojim je to izrekla probudi u caru sumnju da je nešto o

Davili ipak saznala i to ga se nemilo kosne.– Ne, dijete moje, ne tajim ništa.– Oprostite, ali ja znam!– Što znaš? – upita.– Rosenberg je zabranio grofici da mi kaže, ali...Prekinula je rečenicu u namjeri da uvjeri cara kako joj je grofica ipak

rekla. Pogledavši njegovo namršteno lice, nastavi:– Vi mi imate nešto važno reći.– Grofica ti je govorila?– Dječak je čuo kad je Rosenberg pričao grofici, a ja sam ga

ispitivala.Razljutio se nad tim otkrićem, a nju je to ponukalo da ne popusti.– Da, znam da se nešto dogodilo što ste odlučili preda mnom zatajiti.

Neću izaći iz ove sobe dok mi ne kažete.– Dječak ne može shvatiti Rosenbergove riječi.– Tim se izgovorom isprva branila grofica. Striče, neke teške slutnje

ne daju mi spavati, i zato što mi tajite mučim se još više. Da nije važnoza mene i vrlo teško, ne biste zabrani li da mi kažu. Hoćete li da i

W

nadalje trpim? Znam da se radi o Davili.Ne odgovorivši car je nekoliko puta prošao po sobi gore-dolje. Ona

mu iznenada zakrči put i pogleda ga moleći:– Striče dragi, zaboravili ste da ste me voljeli!Toliko nježne prošnje bilo je u tom glasu da joj on obujmi glavu,

zagleda se u njene modre oči i reče tiho:– Moja mala, baš zato što te volim nisam htio da saznaš.– Zar nisam od vas čula najstrašnije što me moglo zadesi ti? Ima li

što gore?Nije mogao odgovoriti. To probudi njen instinkt i zapita otežući:– Našli su njegovo truplo?– Sada više nema zatajivanja! Marice, jednom sam upoznao u tebi

hrabro srce i jaku dušu. Ako mi dokažeš da nisi obična žena, koja padau nesvijest i očaj, reći ću ti.– Evo, gledajte, mirna sam kao muškarac! Govorite! Ako ne

podnesem mirno, smatrajte me nedostojnom svoje ljubavi!– Imam vijesti o Davili!Problijedila je, ali je zadržala vanjski mir. – Našli su njegovo truplo,

je li?Car joj priopći očinski:– Truplo u kojemu još ima života.– Života? – šaptala je i uprla se čvrsto rukama o stol, da ne bi

zateturala ili pala.– Ali taj je život samo fizički. Duševno je umro. Jesi li hrabra ili

nisi? – naglasi on oštro podsjetivši je na obećanje.Pritisnuvši grčevito ruke o stol sklopi oči. Borila se sa čitavim bićem

i svom svojom mladom ljubavlju.– Jesam, hrabra sam! Vidite da jesam, i ostat ću. Samo strpljivosti,

srce, sve ću podnijeti.S dubokim bolom u dušu gledao je Josip borbu njenih sila s očajem.

Tada ona prošapće: – Gdje je?– Na dvoru, u svojoj sobi.– Bože! – uzdahne od muke boreći se s nesvjesticom.– Striče moj mili, dragi, ja sam jaka, idem k njemu. To mora biti!

Vična sam svakojakim bolesnicima s ratišta. Zar da budem sada

W

kukavica?Vidio je bljedoću njenih obraza, ukočenost pogleda i silom

izvojštenu vanjsku snagu. Slušao je djetinju, nježnu, a ipak odlučnumolbu. Pokušaje odvratiti od te želje.– Marica, stavljaš na kušnju moju savjest!– Bit ću hrabra! Evo, gledajte, ni proplakati neću!– Već plačeš! Kalman kaže...– Kalman? On je pokraj njega?– Da, on ga njeguje.U tom trenutku presuše njene suze. Brzo obriše oči i uspravi se, kao

da je u tom trenutku njen stas postao višim, a neka nevidljiva moćprosula se čitavim bićem nevjerojatnom snagom.– Molim, pogledajte me! Mirna sam! Svladala sam se.Nisam li život posvetila njezi bolesnika? Neću postidjeti sebe ni vas.

Davila je najveći bolesnik na svijetu, možda je zbog mene takav, i ja ćuga njegovati! To je moje pravo i dužnost!Zadivila ga je njena iznenadna promjena, njen mirni i čvrsti govor i

suhe oči.– Kad bi uistinu osjetila snagu da toj dužnosti udovoljiš, ne bih te

odgovarao. Ali bojim se da nećeš izdržati. Kalman se plaši da bi moglastradati kad bi ga vidjela.– Ah, doktor me ne poznaje. On se boji za mene, ali ja vam zadajem

riječ da mi jedino to pruža mir da ga njegujem. I dok tor će bitizadovoljan. Dat ću vam prigode da se ponosite djetetom koje steodgojili.Nikada još nije vidio Maricu tako mirnu, odlučnu, razboritu. Činila

mu se gotovo herojskom. Glas joj je zvučao potpuno sređeno, kao da seveć sasvim uživila u tešku sudbinu. To svladavanje osvoji ga, makar munije bilo jasno odakle tolika snaga.– Dijete, osjećam, krivo bih uradio da ti ne ispunim tu želju. Dođi!Car je primi za ruku i povede u drugo krilo dvora.Susprežući drhtavo srce slijedila je careve brze korake, prikupljajući

snagu. Kad je stigla pred Davilinu sobu osjeti napetost u čitavu tijelu.Car je još jednom pogleda i vidjevši njen mir i spremnost otvori

vrata.

W

Kalman ustane i ne reče ništa. Nijemo je gledao Maricu. Njene se očisudare s njegovim, nesvjesno, čvrsto. Sekundu-dvije bili su njihovipogledi stopljeni. Tada ona okrene glavu prema polukosturu-polučovjeku, nekoć lijepom mladom njenom prijatelju.Nije kriknula niti se bacila na krevet. Uprla se čvrsto na nogama. Oči

su joj bile suhe, samo liceje bijelo kao redovnička peča.Mladićeve su tamne oči širom razvaljene. Bulje u strop. Usne se

razvlače. Bijeli zubi neprijatno se ispoljavaju, što ga ružno izobličuje.Ona gleda nijema, drvena, mrtva.– Kako je, doktore? – zapita car Kalmana.– Svaki dan gore. Moja je duša izgubila nadu.– Zašto se priroda ne može pobijediti?– Koliko sam se tome nadao, a eto, stojim postiđen i poražen.Glas mu je zvučao ganutljivo. Marica ga dodirne pogledom koji je

probadao kao bodež, ali brzo obori oči i prošapće:– Ne, doktore, ne smijete gubiti nadu! Vaša je znanost velika kao i

vaša ljubav prema njemu. Moramo ga dozvati u život.– Vi, sestro, ne možete ostati uz tako strašnog bolesnika.Kad ga zahvate napadaji, sami biste oboljeli.– Ne znate vi mene, gospodine doktore! Vidjet ćete!Liječnik pogleda cara zabrinutim licem. Car mu razjasni:– Sestra Elizabeta preuzet će službu bolničarke. Uvjerila me da je

tome dorasla.– Ako sestra može to podnijeti – odvrati Kalman – oboje ćemo se

brinuti za njega. No, veličanstvo, ja ne preuzimam odgovornost.Car pogleda Maricu kolebljivo.– Veličanstvo, mi smo na ratištu imali bjesomučnike koji su poludjeli

od vrućine. Sve sam to vidjela. Sad pati onaj kojega ljubim. To jestrano, ali ja sam ovdje samo sestra njegovateljica.– Čujete li, doktore? Tako govori prava hrabrost! Dakle, neka se sve

udesi da može ostati uz njega i da joj bude udobno. Marice, neka tiurede jednu sobu.– Možda ovu, pokraj njegove – upadne Marica. – Je li, gospodine

doktore? – upita pogledavši Kalmana. – Moram biti uvijek pri ruci.On je odgovorio vrlo tronuto:

W

– Već vidim, vi imate praktičnog znanja. Vaša njega udru žena smojom mogla bi učiniti čudo.– Njegovu majku niste pozvali? – upita car i prekine ih.– Nisam. Da ga vidi, šenula bi umom. Pričekat ćemo.– Činite kako je najbolje. A ti, Marice, reci grofici što smo odlučili.– Ostajem odmah ovdje. Naredit ću da mi dovezu stvari.Grofici ću napisati pismo.– Slažem se. Uredi si sobu udobno. Ako što trebaš, reci Rosenbergu.Car se povuče i ostavi Maricu s Kalmanom na samu.Iscrpila je mnogo snage da ne iskaže strahovit očaj koji je divljao

njenom nutrinom kad je gledala Davilu u tako groznom stanju. Kada jecar izašao brzo sjedne i nasloni glavu, licem okrenuta Kalmanu.– Gospodine doktore, kako se dogodila ta nesreća?– Veličanstvo vam nije reklo?– Nije imao kada, jer mu nisam dala vremena. Htjela sam ga odmah

vidjeti. Recite mi vi gdje je bio?– Jedne večeri bila je carska komisija na pregledu u samo stanu.

Tamo su ga našli zatvorenog u podrumskoj ćeliji.– U samostanu, u podrumu? Kako je to moguće?– To objašnjenje mogli bismo dobiti samo da uspijemo dozvati

mladića k svijesti. Fratri su hulje i šute.– Neprijatelji carevi! Mislila sam da su ga ubili tjelesno, a oni su to

izveli duševno – govorila je Marica.– Da, sestro, vaše slutnje bile su zapravo ispravne. Oh, kad bi

ozdravio, jao krivcima!Mirno je gledala u njegov tužan obraz i pitala je ozbiljno:– Hoćemo li ih, doktore, ikada moći uhvatiti?– Kad bi ozdravio! Ali i da ne ozdravi mi bismo ih već imali daje car

prihvatio moj prijedlog.– Kakav prijedlog?– Da gvardijana stavi na muke. Ja sam ga molio, ali se silno razljutio.

Kad biste ga vi pokušali nagovoriti...Govorio je s tolikom iskrenošću da se ona začas zapanjila i

pokolebala u svojoj sumnji, ali se opet prenula.– Ne, car to ne bi nikad dopustio!

W

– Tako! Eto, nismo slutili da ćemo se naći pokraj njegova kreveta! –uzdahne ona, priđe Davili i nadvine se nad njegovu glavu.Suze su padale po njegovu licu, izobličenom stradanjem, bradom i

ukočenim pogledom. Prigušivala je žalost. Obazrela se opet premaKalmanu:– Napadaji dolaze često?– Vrlo često! Kad biste znali kako je to grozno! To je upravo

priljepčivo, kod toga bismo mogli poludjeti i vi i ja!– Izdržat ću, ne bojte se!– A ja se često bojim za sebe. Kako se ne bih bojao za vas?– Pozovite još kojega liječnika.– Profesor Sturck dolazi. Kad sam iscrpio svo znanje, za molio sam

ga da on propisuje lijekove.– Ne pomaže?– Ne, sestro! No, eto, upravo dolazi Sturck.Profesor Sturck ude, pozdravi i pogleda bolesnika.– Hoće li ozdraviti? – upita Marica.– Dvojim! Napadaji su svaki dan sve češći.– Nema sredstava za umirenje?– Propisao sam mu, ali ne koristi. Sve je izlišno.Te riječi pogodiše joj srce i zamalo je vrisnula. Svladavši se priđe

profesoru:– Smijem li zamoliti gospodina profesora malu pouku, što sve treba

da činim i kako da radim, jer ću zamjenjivati gospo dina doktoraKalmana.Profesor joj da upute, oprosti se i ode. Marica pogleda Kalmana i

stane mu govoriti glasom potčinjene njegovateljice:– Gospodine doktore, dopustite da vas upozorim, vi izgledate vrlo

umorno, a ja sam svježa i ispavana. Danas ću bdje ti ja.– Hvala, sestro, bit ću vam zahvalan.– Ah, to je dužnost i prema vama koji se toliko žrtvujete za njega.– Dao bih život kad bi ga Svemogući htio primiti u zamjenu za

njegov.– Hvala vam u njegovo i moje ime!– Moram priznati, bojao sam se za vas, ali vidim da ste sposobni da

W

mi pomognete i olakšate njegove patnje.– Na to me nuka duboka ljubav prema njemu i vaše iskre no očinsko

srce.Duge trepavice prikrile su izražaj njenih zjenica. Napola spuštenih

vjeda gledala je preda se kao da je ne zanima doktorovo lice.Dok joj je srce razdirala patnja izgubljene nade u mladićevo

ozdravljenje, razapinjale su je sumnje, nejasne, neodređene, neizvjesne.Doktor Kalman nastavi:– Dakle, odlučili ste me zamjenjivati?– Svaku drugu noć bdjet ću ja.Doktor Kalman prihvati njenu ruku vrlo tronuto.– Sestro, Elizabeto, vi unosite nadu u moje ucviljeno srce.Te riječi izazovu njenu pozornost. Njihovi pogledi susreli su se kao

da si međusobno žele provaliti u dušu i iz nje izvući skrovite misli.

SUMNJE.

Carski uredi nalikovali su na stroj koji nevidljivi upravljač gonidivljom, luđačkom snagom. Sekretarska pera jurila su bijelim papirima,konceptisti nisu nalazili vremena da odahnu, sluge su nosile spise amo-tamo; referenti, šefovi ureda, hitro su ulazili k caru i opet izlazili. Sveradi bez daha, nitko ne zna kad počinje jutro, a kad svršava dan.Carev pjesnik Da Ponte prolazi uredima tajnika Gunthera. Tajnik ga

površno pogleda i nastavi sređivati spise.– Želite k caru, gospodine Da Ponte?– Da, moram mu nešto predati.– Oprostite, ne usuđujem se nikoga najaviti. Dovrh glave je zatrpan

poslom.– Uvijek je bilo tako, gospodine, pa nas je sve primao.– Ali sada su se običnim državnim stvarima pridružili ratni poslovi.

To znači još jednom više posla. Zatim, stižu neprestano tužbe velmožaiz Ugarske i iz Nizozemske. Tamo je sve u groznici. Bune se protivreformi. Svaki dan odnose i donose kuriri stotinu araka ispisanihcarevim odredbama. To carev posao silno umnožava.– Da, da, znam, ali ima i drugih koji rade.

W

– Nema sitnice koju ne kontrolira sam. Da je živio u sred njemvijeku proglasili bi ga čarobnjakom. Inače ne bi mogli shvatitimogućnost da na sve dospije.– Vijesti s ratišta su loše?– Naprotiv! Po čemu ste sudili?– Ovih dana bio je car vrlo zabrinut i nervozan.– To smo svi opazili, ali uzrok ne znamo. Možda su bile ne povoljne

vijesti iz Ugarske ili iz Nizozemske. Međutim, sada je opet mirniji, pautapa u poslu sebe i nas. Svi polako tonemo. Voda nam navire u grlo.On uvijek pliva, pliva. Hoće li preplivati sretno taj ocean?– Vrlo loše izgleda, a nitko to i ne vidi.– Kako ne vidi? Vidimo svi! Rosenberg je zabrinut, ali ne preostaje

mu drugo nego da nastavi desperirati. Car juri dalje ne obazirući se nina sebe ni na druge. Nije to prigovor. Zamor ugrožava naše živote. Noja ću izdržati dok ne padnem pod pisaći stol, kao što se dogodilo sDavilom.– Odavno nisam ništa čuo o njemu.– Otpremili su ga bolesnog na liječenje. Liječio se mjesece i

mjesece. Sada šapću da su ga doveli u dvor neizlječivo bolesnog.Umire!– Umire u dvoru?– Da, ali Kalman nikoga ne pušta k njemu. Careva štićeni ca, sestra

Elizabeta, također ga njeguje.– Što kažete? Nisam ništa o tome znao. Ona njeguje Davilu? Sigurno

je tako želio car.– O tome nema sumnje. Zašto je ta čarobna djevojka zapravo otišla u

opatice?– U tu tajnu nemamo pravo zaviriti.Pjesnikov uzdah izazove tajnikovu pozornost i on se nasmiješi:– Rekli su da je u nju bio zaljubljen jedan od dvorskih pjesnika.– Prepustite vi to pjesniku, dragi sekretaru. To ne spada u državne

poslove. Dakle, nećete me najaviti?– Nemam odvažnosti. Car se toliko žuri s poslom da je ukinuo

tituliranje, jer se time gubi vrijeme.– Onda odnesite caru ovaj spis.

W

Tajnik uzme čitav snop papira i uđe u kabinet.– Što je? – pitao je car ne podigavši oči sa svojega posla.– Da Ponte vam šalje ovo.Josip pogleda naslovni list, na kojemu je pisalo: "Leonardo

Francesco, tekst tragične opere u tri čina". Odmah baci pero i zagledase u naslov.– Da Ponte je ovdje? Zovite ga!Minutu kasnije stajao je mladi pjesnik pred carem.– Napisali ste tekst za operu?– Po noveli koju smo razmotrili davno, još prije rata, u čamcu na

jezeru.– Nisam li vam naredio da ne pišete dok vam ne dam dozvolu?– Ali Rosenberg mi je s ratišta javio: "Car vam poručuje da izradite

siže kako znate."– Imao sam posebnog razloga da to kažem Rosenbergu. Vi ste to

shvatili doslovce.– Uvijek sam spreman izvršiti vaše naloge.– Hm! A zašto je zovete "tragičnom operom"?– Nesretna ljubav Leonarda Francesca...– Ljubav nije tragedija!– Čitav događaj je tragičan.– Tako? Možete mi ukratko reći kako ste obradili sadržaj?– Mogu. Glavni junak Leonardo Francesco uzeo je kao životnu

zadaću da usreći čovječanstvo velikim djelom. To je izum koji svladavaprirodu, sputava je u lance i podređuje sreći ljudi. Francesco ljubi ženukoja bi mu bila u tom djelu nadahnuće i oslonac, ali doživi razočaranje,jer ta žena lju bi svoga muža. Leonardo Francesco zatomljuje ljubav,ostaje sam sa svojim djelom, u koje ulaže svaki dah života i svaki kucajsrca, svu snagu tijela i duše.– Da, tako je. To mi se sviđa. No to nije tragično, to ushićuje, to je

poletno! On se u svoje djelo pretopi, uživi i oživotvori ga, zar ne?– Obratno! Ja sam obradio drukčije.– Drukčije? Zašto? Kako ste obradili?– U tihim trenucima noći, kad Leonardo Francesco liježe da se

odmori, oblijeću ga turobne uspomene njegove ljubavi i onoga jedinog

W

cjelova.– Kakvog cjelova? – upadne car.– Onoga o kojemu smo raspravljali, što je veličanstvo prenijelo iz

novele.– Da, da, zaboravio sam. Dalje!– Dakle, naš junak...– Zašto kažete "naš"?– Zar mi veličanstvo nije dalo siže?– Ah, reproducirao sam novelu! Nastavite!– Leonardo Francesco spominje se svoje ljubavi koja još živi u

njemu, spominje se onoga cjelova što ga je utisnuo toj ženi na usne učasu nesvijesti.– Svršetak, samo svršetak želim čuti.– Jednoga jutra nađu Leonarda Francesca nad nedovršenim djelom

mrtvog.Josip ustane i reče:– Kako nad nedovršenim djelom mrtvog? Ah, to je ludost!To nije psihološki moguće. Neću tako! On ga mora dovršiti.Kad bi se dao tako srvati bio bi kukavica, ne bi bio snažan i ne bi

imao poziva. On djelo mora dovršiti. Kakav bi to bio glavni junak daumre ne izvršivši svoj poziv?– Koliko ih umre tako tragičnom smrću i u životu, ne samo na

pozornici?– Ali ovaj ne smije umrijeti!– Da preudesim?– Ja vas samo upozoravam da mi se takav svršetak nimalo ne sviđa.

Nije vrijedno za takav siže pisati glazbu.– Neka Leonardo djelo dovrši sjajno i uspješno! Recimo, ljudi mu

kliču, ali on ne čuje. Kad dolaze k njemu nalaze ga nad dovršenimdjelom mrtvoga.– Opet mrtav? Vi ste tvrdokorni ubojica! Čemu da umre?Zašto mu ne ostavite bar malo sreće od uživanja u dovršenom djelu?– To ne bi bilo u skladu s njegovim prijašnjim životom s tipom koji

sam izradio.– Kakav je to tip?

W

– Čovjek koji leti visoko nad oblacima, iznad svih realnosti, i ljudiga ne razumiju. On je sam. Osamljen je i ne može biti sretan.– Zašto čovjek ne bi mogao biti sretan nad djelom koje do vrši?– To je takav tip. Njegov je život, doduše, rad, zanos, djelo.On stvara i stvorio je svoj izum, ali je prolazio pustinjom, jer nikada

nije bio ljubljen, nije imao žene, sina, obitelji, nikoga.Nije imao sunca, svjetlosti, tople ruke, nijednoga pogleda koji nam

odaje da imamo jedno srce, nečije misli, svu požrtvovanu odanost.– Prestanite, Da Ponte, s tom pjesmaricom! Govorite realno!– Ali, veličanstvo, i najrealnijem čovjeku treba sunca, kao i klasju u

polju! Leonardo Francesco u svom radu nema sunca.To je njegova tragedija.– Klasju treba sunca da bude od njega kruh. Da, to je sve istina, ali

zašto on nad svršenim djelom umire?– Zato što nije imao topline, sunca i odmora. Radio je lu đački i rad

gaje ubio.– To je prava pjesnička hipoteza. Rad ne ubija, on oživljuje.Molim vas, podajte Leonardu Francescu nad njegovim dovršenim

djelom užitak! Zaslužio ga je kad je usrećio čovječanstvo svojimizumom. Ne dajte mu tako osamljenu smrt. Vjerujte, to će publikuožalostiti, jer je to nepravedno, posve nepravedno.– Ali, veličanstvo, efekt...– Zbog pukoga efekta glorificirati nepravednost?– Dobro, neka se svrši kako vi hoćete. Uživat će svoje djelo.– To mi se sviđa! Uostalom, ostavite mi manuskript. Uzet ću ga u

spavaću sobu da čitam – i on uzme snop papira pa ga gurne u džep.Razočaran pjesnikov pogled pratio je tu gestu.– Mozart čeka da piše.– Neka dotle radi što drugo. Razgovarat ćemo još.Car nastavi pisati. Da Ponte se povuče. Kad je došao u predsoblje,

gdje gaje čekao Mozart, reče mu:– Bojim se da nećemo više vidjeti ovo djelo. Odviše ga je brzo

gurnuo u džep. Ne znam zašto se opire tekstu za koji je sam dao gradu?Dok oni šapću ude u veliko predsoblje kancelar Kaunitz s nekim

velikašem. Važnih su se lica pripremali da odu u carev kabinet.

W

Keglević ih najavi i odmah im otvori oba vratna krila.Prvi ude knez, za njim velikaš u putnom odijelu. Knez ga predstavi:– Veličanstvo, dopratio sam glasnika nizozemske vlade, grofa

Solisborna.Car se začudi i upita poluglasno:– Vlada vas šalje, grofe? Sto to znači?– Veličanstvo, sigurno me ne bi poslali da nema važnih događaja.– Hm, uzbuna je počela dok smo bili na ratištu, stišala se, i

posljednja korespondencija što sam je izmijenio s vladom bila jepovoljna.– Da, posljednje pojave su nas sve umirivale, a ipak se sve nenadano

promijenilo.– Prva je pobuna izbila kad sam bio na ratištu. Tada sam dao

buntovnicima amnestiju. Namjesnica Marija Kristina izvijestila me dasu duhovi smireni.– Činilo se tako, no očito je mir bio prividan.– Po čemu to sudite?Čas je oklijevao, ali se odlučio nastaviti:– Sad se vlada uvjerila da su amnestiju buntovni seminarci iskoristili

kao primirje, da prikupe nove sile. Sva plemićka mladež, seminarci isveučilištarci, u potaji je spremila dobrovoljačke čete koje su nazvalipatriotima. Naoružali su ih.– Vlada nije o tome ništa znala? – oštro upita car s prizvu kom

sumnjičavosti, što ponuka grofa da zastane.Grof obori pogled, no brzo ga opet podigne i odvrati: – Veličanstvo,

o tome nisam obaviješten. Sigurno je da vlada nije znala.– Krasno stanje! Nastavite! Što se dogodilo?– Jedne večeri iznenada pojavili su se seminarci ponovno na ulicama

grada Lowena i demonstrirali su protiv...– Protiv mene! Samo dalje! Što su vikali?– Vikali su: "Dolje zatornik vjere!", "Dolje razarač starih pravica!",

"Dolje hulitelj Boga!", "Dolje rušitelj zakona!" i slično.– Lijepo! Vrlo lijepo! Vlast je tu plemićku mladež stjerala ured?– Nije mogla.– Što? Nije mogla? Zašto nije mogla? – zagrmi car.

W

– Pridružilo joj se građanstvo i puk.– Građani, puk? To nije istina! – vikne car.Glasnik pogleda kneza Kaunitza, pa opet cara, i sagne se vrlo

duboko.– Veličanstvo, žalim što mojim riječima...– Komplimente i titule otklanjam! Hoću istinu, čistu istinu!– prekine car.– Grofe, nastavite! – upadne knez Kaunitz. – Nakon takvih vijesti ne

može veličanstvo ostati mirno!Grof proslijedi hladnije:– Demonstracije su bivale sve žešće. General Muray pokušao je

ljude zaustaviti, ali masa je rasla, dok se nije genera lova vojska krvavosukobila s plemićkim takozvanim patriotskim četama, koje su nosilenarodne kokarde. Pucalo se.General je bio s njima boj. Dotle su druge plemićke patriotske čete u

kolima dovezle školske knjige za seminarije, koje je izdalo vaševeličanstvo.– Što su učinili s njima?– Stali su vikati: "U prah i pepeo krivovjerska nauka!" Za tim su ih

spalili uz silnu viku.– Spalili?Car pogleda Kaunitza.– Da, veličanstvo, spalili su ih.– No, dalje!– Zatim su plemićke čete suzbile generala Murava i proju rile

ulicama. Došle su sa svjetinom pred namjesničinu palaču i stale klicati:"Dolje nezakonite novotarije!", "Živjele stare pravice!"– A moja sestra?– Njezina visost, namjesnica Marija Kristina pojavila se na balkonu i

stala govoriti.– Umirila je masu?– Da, umirila ju je.– Zašto oklijevate? Što je rekla?– Da sve reforme vašega veličanstva povlači, uspostavlja sva

plemićka prava i sve stare uredbe i stari ustav.

W

Ošinut tom viješću car se trgne, problijedi i stane poput kipa.Ukočenim pogledom gledao je u glasnikovo lice, kao da njegove izjavedrži ludima.Grof je nastavio:– Svjetina je urlikom pozdravljala namjesnicu. Ona se tada odveze u

kazalište, gdje su nju i njezina muža obasuli ovacijama. Poslijepredstave sjela je u kočiju. Seminarci su ispregli konje i vozili ječitavim gradom u trijumfu, kličući: "Pobijedili su Bog i pravo!", "Vjeraje spašena!", "Bog je pobije dio!", "Slava Bogu i vjeri", "Živio stariustav!", "Živjele stare uredbe!", "Živjela kraljica Nizozemske!" Čitavgrad bio je na nogama. Sve je klicalo, staro, mlado, žene, muževi, gospoda i građani, radni puk. Namjesnicu su dovezli pred palaču.Zahvalila se s balkona i u gradu je nastao mir. Namjesnica je

odredila da general Muray povuče čete i on je to učinio.Car je slušao, nijem i ukočen. Iz njegovih očiju sijevale su strijele.

Gornja se usna nadigla, i bijeli zubi su zablistali.Kaunitz nije prozborio ni riječi nego je sa zanimanjem promatrao

cara, koji se poslije duge šutnje okrene glasniku:– Do večeri dobit ćete naloge!Grof se pokloni i izađe.Car priđe kancelaru:– Svi me varaju! Svi! Namjesnici javite da smjesta dođe s mužem u

Beč. Oni su me izdali! Generala Murava, koji je sli jedio njezin primjer,smjenjujem. Postavit ću diktatora! Neka zaposjedne sve buntovnekrajeve. Povlačim amnestiju. Proglašavam sve privilegije svegaplemstva svih oblasti ništavnim.Kneževe su se oči širom otvorile. – Veličanstvo, to će uzrujati narod!– Narod? Koji narod? Zar ne vidite da su taj puč poveli plemići i

njihova djeca?– Grof je donio objavu vlade da je sudjelovala masa puča na i

građana.– Ne vjerujem! Ne vjerujem! To je krivotvoreni izvještaj.Više nemam u Nizozemskoj nikoga tko bi istinski služio mojim

reformama. Ni moja sestra.– Ipak, veličanstvo, preporučio bih vam da najprije ostavite sve u

W

miru. Stroge će mjere upotrijebiti plemići kao uspješno huškanje protivvas. Popustljivost jedino može pomoći.– Izjasnite se konkretnije.– Nizozemska gospoda hoće stare uredbe, svoja stara prava. Neka im

budu.Nagli carev okret odao je iznenađenje. Zagleda se u kancelara.– Kneže, što je vama? Takvim se riječima nisam nadao od vas. Niste

li vi zajedno sa mnom od početka moje vladavine propovijedali da svizakoni, sve stare državne uredbe, nisu drugo nego nasilje, proizašlo izplemićkih privilegija; da su nesuvremeni, nedostojni, i valja ihmaknuti? Niste li vi sami najoduševljenije pristali uza me da rušimoprivilegije i sve njihove državne tvorevine? A sada ovako! Što je to?– I sada dijelim to mnijenje, do posljednje točke, kao i nekoć, ali sam

tome mnijenju pridometnuo: Veličanstvo, sve je to prebrzo! Što se sastoljećima udomilo, ne može se odstraniti tako brzo.– Brzo? Štoje trebalo da čeka? Zar narod nije klicao mojim

reformama? Prema tome, teško ih je čekao.– Danas se, eto, taj narod priklonio svojim tlačiteljima.– Ne vjerujem, jer bi to bilo neprirodno, apsurdno. Znate li vi što se

radi u Francuskoj? Evo, odat ću vam. Kneže, čim sam stigao u Bečposlao sam u Pariz svojega laboranta Martinovića, prosvijetljenogčovjeka, da izvidi što se događa.Vratio se i donio mi vijesti. Francuska će za koji mjesec planuti

revolucijom. Svako dijete viče: "Dolje plemićko-popovska vlast!" Svakipučanin traži oslobođenje. Muž moje sestre Marije Antonije bori se uzplemstvo protiv puka. To će uroditi katastrofom. Puk želi svoja prava,što su ih dosad nepovlasno uživali plemići. Zar da ovdje traži jaram?– Nahuškan je i bori se protiv onoga što ste uveli za njegovo dobro.– Vi ste u zabludi. To je laž! Stupica! Misle da će me natjerati na

popuštanje ako mi lažu da puk želi stari jaram. Ne, i sto puta ne! To imneću vjerovati. Zar da se ovdje puk buni protiv onoga što u Francuskojhoće steći svojom krvlju na barikadama? To bi razum okrenulonaglavce. Uvjeren sam u dnu duše da je narod sa mnom, jer sam ja snjim. U Francuskoj će uzeti svoju sreću krvlju na barikadama, a tu srećuda jem mu ja s prijestolja.

W

– Jednom sam veličanstvo upozorio: što će biti ako tu sreću narod neprimi?– A ja sam odgovorio da ću roba silom istrgnuti iz njegova kala,

očistiti ga, iznijeti na sunce i uvesti u blagostanje.– I to će oni smatrati silom.– Zar revolucija na barikadama, kad ruši i razara što je na rodu

mrsko, nije sila?– Sila odozdo smatra se oslobođenjem, a silu odozgo, koja nosi i

najveće ideje, smatra puk apsolutizmom. Veličanstvo, eto, sreću koja sediže iza barikada puk smatra vrijednom krvi i zove je oslobođenjem, asreću koja silazi s prijestolja prati sumnja da je nezakonito dijete,rođeno u preljubu sa silom vlasti, i zato je odbacuje, makar i na svojuštetu. Događaj u Nizozemskoj dokazuje da je tako.– Ne! Puk ove države u početku prima moje odredbe kao s neba palo

oslobođenje. Zar da to sada vraćaju? Nije moguće!Nahuškali su možda budale, ali one koje sam oslobodio nisu mogli.

Čvrsto vjerujem da je puk sa mnom, jer sam ja s njim.Zato ne povlačim odredbe.– Ne preuzimam odgovornost, jer bi me veličanstvo kasnije ukorilo

što sam supotpisao.– Kako? Vi se opirete?– Veličanstvo, izvolite me otpustiti, no ne dijelim uvjere nje da

prevrat u Nizozemskoj nije proveden uz sudjelovanje puka. Slijepac ideuludo protiv samoga sebe.– Kneže, vi zdrav narodni razum vrlo nisko taksirate. Ja obratno!

Uvjeren sam da će puk i građani, osjetivši da im je povlačenje mojihreformi opet nametnulo stare terete, nepravednu razdiobu poreza,kmetovanje i vlast plemića, dići bunu protiv privilegirane klasne stareuredbe i tražiti opet uspostavu mojih uredaba.Te su riječi zažvale u kneževu licu zapanjenost i on odrješito odvrati:– Veličanstvo, neće se buniti.– Ja velim da hoće!"On je lud!" Taje misao lebdjela na kneževu licu. Car kao da je to

osjetio i primijeti značajno:– Mislite o meni što vam drago, ostajem kod svojih odredaba, jer

W

ostajem uz svoja uvjerenja. Rezultat će pokazati da sam u pravu.– Čekajmo rezultat! – odgovori knez, nakloni se i izađe iz kabineta.Kad se knez oprostio ude dvorski meštar cara pozvati na doručak. On

ga zovne posve blizu i reče ozbiljno:– Rosenberg, ne car već prijatelj postavlja prijatelju jedno pitanje i

moli iskren odgovor. Što mislite vi, u slučaju da me i plemstvo i pukostave, što bi učinio knez Kaunitz?– Pošao bi za većinom.– Bio sam, dakle u pravu što nikada nisam toga čovjeka volio, makar

sam njegov um visoko cijenio. Što je on? Odgovorite!– Profesionalni diplomat.– Profesionalni diplomat, a ne oduševljeni slobodoumnik i moj

suradnik?– Makar je bio slobodoumnik, služio je dva sistema:

najreakcionarniji, jezuitski, i vaš, najprosvjetljeniji.– Jezuitskom sistemu nije se usudio opirati, a mogao ga je skršiti da

je htio.– Bilo je opasno caričinim nazorima otvoreno oponirati.Zadovoljio se malim uspjesima. Kaunitz smatra svoj veliki um

svojom profesijom, koja ga drži na vlasti.– Te oštre riječi nisam htio izreći sam. Dakle, uistinu nemam nikoga

u svojoj okolini tko bi me iskreno podupirao? Dobro!Puk i građanstvo su sa mnom i idemo dalje, hrabro i odlučno!– Veličanstvo, doručak će se ohladiti!– Ne smeta! Mene je ugrijala Nizozemska. Slušajte, prijatelju moj...Stao mu je pričati priopćenja nizozemskog glasnika. Rosenberg je

slušao zapanjen. Car dovrši s ogorčenjem:– Marija Kristina me izdala! Moja rođena sestra! Vikali su joj:

"Živjela nizozemska kraljica!" To otkriva sve! Pod njezijnim jeprotektoratom organizirana ta pobuna. Ah, Rosenberg, boli me to, aliidemo dalje. U subotu kanim otputovati na ratište. Laudon pripremaveliki napad na Turčina u Beogradu. Bit će to krvava bitka. Hoćusudjelovati, hoću se boriti s Turčinom ispred naše fronte, sam, glavom.Istjerat ćemo ga iz Hrvatske, i iz čitave Srbije. Tada ću Turčina imatiiza svojih leda. Osjećam u sebi beskrajnu snagu.

W

Dvorski meštar odvrati glavu da sakrije misli koje su ga snašle dok jegledao carev mršav lik i blijedo lice.– Niste zadovoljni? – upita car.– Trebali biste se za takav pothvat bolje oporaviti. Samo zdravlje

vam treba da izvedete svoje osnove! – naglasi on.– Nisam li zdrav? Omršavio sam, da, ali to je od briga. No osjećam

se zdravim, ali ništa me neće toliko učvrstiti kao bojište.– A Nizozemska? Kanite lije prepustiti knezu?– Poslat ćemo onamo maršala Lasija. On mi je vjeran, on će mi reći

istinu. Bojni uspjeh u Beogradu oslabit će moje protivnike, a narodojačati u vjeri prema meni. Odredite da mi se sve spremi za put.– Učinit ću to, no molim, doručak se već sledio.– Tim će mi bolje ovako užarenom prijati! Idemo dalje!Pošao je k vratima, ali ga zaustavi sekretar:– Veličanstvo, dogodila se nesreća.– Gdje? Kakva nesreća? Zar se gdjegod bune?– Dunav je probio nasipe i razlijeva se strahovitom brzi nom. Sva je

okolica potopljena. Ljudi i kuće plivaju u vodi.– Konja, odmah!– Odviše pljušti. Kočiju, veličanstvo! – primijeti Rosenberg.– Svejedno što, samo brzo!Sekretar otrči. Rosenberg zamoli:– Uzmite bar nešto toplo prije nego što odete.– Taj Dunav mi oponira kao i Nizozemska! – reče ne slušajući

njegove molbe.Dok su mu tražili ogrtač car je što jeći ispio toplu juhu. Doručak je

ostavio netaknut i s Rosenbergom je otišao u predsoblje.U predsoblju opazi fratra Fesslera, koji mu je otkrio tajnu podruma, a

on ga je postavio na čelo samostana. Zaustavivši se kod njega oslovi ga:– Vi ste ovdje. Oprostite što vas ne mogu primiti u kabine tu. Zove

me dužnost. Kako je s istragom protiv gvardijana?– Kardinal Migazzi se najživlje zauzima za njega. On kaže da se u

samostanu moraju ljudi disciplinirati – govorio je Fessler uzbuđeno.– I ubijati! Recite mu da neću dopustiti takvu povredu morala.

Gvardijan je ubio dva čovjeka. Dvostruki ubojica dolazi pred sud. Dok

W

sam ja ovdje neće fratarska halja privilegirati ubojice!– Veličanstvo, vaše je stanovište i po mojem uvjerenju na visini

ljudskog i vjerskog morala.– Imamo bar jednog pristašu u halji! Međutim, čujte, djela što ste ih

napisali jednom su me ponukala da vam ponudim profesorsko mjesto.Vi ste ga tada odbili. Valjda ste bili uvjereni da vam to nudi razvratnihulitelj morala, Boga i ljudi.– Veličanstvo, nikako, htio sam znanstveno raditi u tišini koju mi da

je samostan. Imam samo jednu želju: da vaše veličanstvo vlada ovomdržavom bar još trideset godina. Tada će svaki pošten čovjek u zemljiimati svoje mjesto.– To bi za mene bila jedina sreća, ali pomozite mi. Odgajajte mladež.

Primit ćete se profesorskog mjesta? Dobro? Navečer ću potpisati dekret.Poslat ću vas na svoju univerzu u Lavovu. Jeste li zadovoljni?– Više nego što sam zaslužio!– A sada mi oprostite, moram na poplavu.Na vratima sretne car blagajnika i upita ga:– Jeste li uzeli sa sobom dovoljno novaca za nastradale?Neka se priredi u mojoj kuhinji što više tople okrepe i mlijeka za

djecu. Bit će ih mnogo koji su ostali gladni, bez krova i kuće. Idemo,idemo!Brzo izađe iz predsoblja i gotovo potrči niz stepenice.

U CARSKOM LABORATORIJU.

Marica je ušla u predsoblje careva kabineta i naišla na Da Pontea.Pjesnik se zbunio. Krv mu udari u lice i nijemo se pokloni.– Vi ste ovdje, Da Ponte! – oslovi ga ona. – Davno vas ni sam

vidjela!– Davno – odvrati on tiho i turobno.– Mnogo šta se otada promijenilo.– Sve se promijenilo, sve!– Vi ipak nosite caru manuskripte? On se još zanima za kazalište?– Samo uzgred. Odviše je zaposlen.– I bolestan – reče ona žalosno.

W

– Takav se vratio s ratišta.– Ali poriče svaku bolest. Bojim se za njega. Zašto ga ne privolite da

zove liječnika? Vi, Da Ponte, možete utjecati na njega.– Uzalud mu govorim, neće slušati. Pokušajte vi, sestro – zapeo je

promatrajući je tužnim pogledom. Kao da to nije shvatila, reče:– Molim vas, najavite me caru.– Upravo je otišao. Dunav je probio nasipe i poplavio čitavo

predgrađe. Car ne popušta u odluci da ode sam na mjesto ne sreće.– Po tom pljusku? On se uništava!– To vidimo svi. Čemu sve to?– Kakvi tužni dani, gospodine Da Ponte!– Otkad ste vi ostavili dvor nestalo je života i radosti.Njegov glas i pogled rekli su više nego što je htio.– Ja sam se posvetila njezi nemoćnih nesretnika.– Nikad niste pomislili na to da ste u svijetu ostavili nesretnike koji

tuguju za vama?Pogledala gaje začuđeno i odvratila:– Nemam kada misliti na što drugo osim na svoju dužnost. Recite,

molim vas, je li doktor Kalman bio tren prije kod cara?– Nije.– Možda prije nego što ste vi došli u predsoblje?– Čekao sam ovdje čitav sat, ali Kalman nije dolazio.– Htjela sam saznati što mu je car rekao, hoće li se podvrći

liječničkoj njezi. No budući da nije bio, moram opet na dužnost. Doviđenja, gospodine Da Ponte!Odlazila je iz predsoblja, a on ju je pratio žalosnim pogledom. Njenu

dražest nije moglo sakriti ni opatičko ruho.Marica ode hodnikom u kojem nije bilo nikoga, spusti se niz

nekoliko stepenica i uđe u veliku prostoriju.Mlad, crnoputan muškarac crne kose, visokog čela i crnih očiju, u

crnoj radnoj halji, okružen fizikalnim spravama, začuđeno je gledao uMaricu.– Vidim, vi se čudite mojoj posjeti, gospodine Martinoviću.– Poslije našega zajedničkog putovanja iz Karlovca u Beč nisam vas

imao čast vidjeti.

W

– Slušajte, gospodine, znam da vas car voli i štuje, i zato dolazim,zato se pouzdajem u vas. Želim vas nešto pitati.– Nećete se razočarati.– To se nadam. Nemam nikoga kome bih se mogla povjeri ti, s kime

bih mogla porazgovarati o tome. Vidjevši kako vas car štuje odlučilasam govoriti s vama, ali vrlo povjerljivo.Smijem li očekivati da nećete nikome govoriti o tome što ću vam

reći?– Obvezujem se!– Vjerujem vam. Slušajte: imam bolesnika kojemu je po tamnio um.

Liječnici nemaju nade. Bjesomučni napadaji pojavljuju se vrlo često.Jednoga dana doveo je neki bolesnikov prijatelj (vrlo odlična ličnost)nekoga mladog profesora iz Zavoda za umobolne, koji je već mnogeizliječio.– Smijem li znati ime toga mladog profesora?– Zove se Hubert.– Čitao sam. Vrlo učen čovjek. On bi mu mogao pomoći.– Rekao je da će pokušati sa svojim osobitim lijekom i već osam

dana dolazi.– Rezultat?– Vrlo čudnovat. Napadaji su doduše popustili, ali bolesnik je u

potpunoj odsutnosti svijesti. Iz dana u dan propada, gine i gine.– Tada mu očito nema pomoći. Umrijet će.Teško svladavši uzbuđenost Marica nastavi:– Kada je danas mladi profesor odlazio pošla sam za njim i na

hodniku sam ga pitala što će biti. Rekao mi je: "Sestro, ne znam! Još mise nije dogodilo ni u kojem slučaju da bolesnik tako rapidno propada.Mislim da sam bio pozvan prekasno.Pouzdavao sam se u njegovu mladost, ali moj lijek djeluje na njega

kao otrov. To mi uništava nadu."– Sto kaže liječnik Hubert, to je ispravno.– Možda nije.– Što mislite, sestro?– Mislim da se događa nešto strašno.– Smijem li pitati za podrobnije razjašnjenje?

W

– To se ne usuđujem nikome povjeriti. Vi se bavite ljekarskomznanošću. Čula sam kada ste razgovarali sa carem o različitim stvarima,i zato vas želim pitati ima li takvih sredstava kojima bi netko mogaopolučiti da čovjek gine a da se ipak ne može otkriti otrov?– Naravno da ima!– Ima? – dahne ona i ustane. – To sam slutila.– Ali, zaboga, valjda ne sumnjičite profesora Huberta?– Njega ne.– Nekoga drugog? To bi bio zločin!– Jest, zločin!– Ima li tko interesa da bolesnik umre, a da ne dođe k svijesti?– Da, ima neki njegov rođak... Sumnjičim ga da je skrivio njegovo

ludilo i želio je da bolesnik nikada ne ozdravi, da ne oda njegov zločin.– I zato ga želi spremiti na drugi svijet? – Da, tako je!– Recite to profesoru Hubertu.– Ah, nemoguće! Taj bolesnikov rođak je takva ličnost da bi profesor

mislio da fantaziram.– A vi mu razjasnite zašto se htio osloboditi bolesnika.– Rekao bi da sam šenuta umom. Taj čovjek koji se želi osloboditi

bolesnika je liječnik.– Liječnik? Tada, naravno Hubert neće vjerovati. Taj liječnik dolazi

k bolesniku?– Dapače, da je mu profesorov lijek. On me zamjenjuje.Svaku drugu noć bdije uz bolesnika.– Vrlo neprilično!– Kad ja bdijem on me dolazi kontrolirati i uvijek on sam priprema

lijek.– Niste opazili da bi mu davao što drugo osim lijeka?– Pratim svaki pokret, ali uzalud.– Opaža se da teško čeka bolesnikovu smrt?– Naprotiv, jadikuje za njim tronuto, brine se oko njega i pazi na nj

kao da strepi nad njegovim zdravljem.– Mislim da se ipak varate.– Što biste rekli ako se ne varam?– Ako njegova pažnja nije iskrena, taj je čovjek genijalan zločinac.

W

– Zločinac, da, to je on.– Kani li se dočepati bolesnikova imetka?– Mnogo više! Kad bi bolesnik ozdravio, taj bi čovjek pao u

strahovitu sramotu, u nemilost, tamnicu.Nekoliko trenutaka promatrao je mladić Maričine oči. Ona usklikne:– Vi mi sve to ne vjerujete?– Sve što mi pričate nije nemoguće, ali katkad se čovjeku uvuče u

dušu sasvim kriva pretpostavka i tada sve tumači u prilog sumnji kojesu često plod različitih upliva. Niste li možda pod dojmom takvogutjecaja?– Gospodine Martinoviću, mrzim tog čovjeka. Oprostite, moja

opatička haljina ne može me osloboditi te mržnje. Bilo je trenutaka kadsam sama sebi spočitnula što sumnjam u mržnji, ali otkad je profesorHubert rekao ono, sumnje me progone i nemam daha.– Trebalo bi steći bar kakav dokaz da se razuvjerite.– To sam htjela, i zato sam došla k vama.– Kako da vam pomognem?– Zamislila sam sve, ako vi pristanete.– Učinit ću što bude moguće.– Vi to možete, samo vi možete.– Predložite mi što da radim.– Zato sam i došla. To što ću vam predložiti vaša je i moja tajna. Ni

car ne smije o tome ništa saznati.– Dajem vam riječ!Ogledavši se još jedanput po laboratoriju htjede mu nešto reći, ali u

taj čas se trgne. Čuli su se koraci.– Netko dolazi! Pričekat ćemo, gospodine Martinoviću.Jedva je dorekla kad se u laboratoriju pojavi doktor Kalman, miran, s

vječno dobroćudnim licem, nasmiješen.– O, sestra Elizabeta se bavi kemijskom znanošću? – reče on

ljubaznim glasom.– Varate se – odgovori ona. – Još na putu iz Karlovca zainteresiralo

me pričanje gospodina Martinovića, ali ne o kemiji. Ta je znanost zamene prevelika tajna. Mene više zanima čarobnjaštvo gospodinaMartinovića.

W

Martinović se nasmiješio i očito napeto očekivao njezina razlaganja.Kalman ga zapita napola šaljivo:– Vi ste čarobnjak?– Zar vam nije rekao car – upadne Marica – da gospodin Martinović

kani uskoro loviti po zraku vještice? On sprema neko čudo koje ćeletjeti.– Ah, da, on će konstruirati zrakoplov.– Da – odvrati Martinović. – Njegovo veličanstvo me podupire.– A ja sam došla da vidim koliko je zrakoplov napredovao.To me zanima.– Još je u modelu – naglasi Martinović.– Vi ste, gospodine doktore, sigurno došli po drugom poslu – reče

Marica – pa vas neće zanimati zrakoplov.– Htio sam u laboratoriju iskušati najnoviji lijek, naravno, uz pomoć

gospodina Martinovića. Već sam vam o tome govorio.– Da – naglasi Martinović – vrlo ću vam rado biti na usluzi.Marica se pripremila za odlazak. Pogledavši značajno Martinovića

reče:– Drugi put ću pogledati zrakoplov. Do viđenja, gospodo!Izašla je brzim korakom.

POPLAVA.

Kiša pljušti po prozorima careve kočije što juri prema Dunavu. Krajvladara sjedi Rosenberg, a njemu nasuprot blagajnik i tajnik.Promatraju duboku zabrinutost što se odražava na Josipovu licu. On seneprestano naginje k prozoru i nastoji kroz zamagljeno staklo nazrijetiokolicu. Tada pred njim pukne ravnica prelivena vodom. Car se zgurenzagleda u žalosnu sliku.Ravnica posuta kućama, jednokatnim i prizemnim, koje oplakuje

voda kao veliko jezero.– Neka tjera brže, brže! – naloži car.Kočija pojuri dvostrukom brzinom i približi se poplavljenom kraju.Za pola sata stigli su na cilj. Na uzvišici pokraj ceste što je ljudi. Car

zaustavi kočiju, otvori vrata i skoči u blato, ali se odmah zaustavi.

W

Kuće su u vodi. Kaljužasti valovi tuku ih i savijaju se oko njih kaodivlja životinja. Na prozorima u gornjim katovima i na krovovimastisnuti ljudi. Lomatajući rukama dozivlju pomoć i sa strahom i užasomgledaju u divlju vodenu neman koja prijeti da proguta sve na što naiđe.Čupanje kose, mahanje rukama i zapomaganje nosi vjetar nad

valovima sablasnom grozotom k uzvišici ceste, odakle se otiskujeponeki čamac i splav. Car sa strepnjom promatra žive otoke usredbujice.– Ovo zadire bodež u srce – reče poraženo Rosenbergu stojeći u

pljusku – ali treba raditi. Gdje je komesar, gdje su gospoda inženjeri?Neki gospodin mokar i usopljen dotrči na zov dvorskog meštra. Car

ga bez ikakvog uvoda zapita:– Što radite?– Spašavam pokućstvo što smo ga pokupili po valovima.– Gdje vam je pamet? Kakvo pokućstvo? A ljudi? Zar ne vidite?– Oni koji su se spasili prijete mi, ako pustim da njihova imovina

propadne u vodi...– Nemate svoje glave? Imovina se dade nadoknaditi, ljudi ne! Gdje

su vam vojnici? Zašto niste na vrijeme sve to zatražili? Smjestaspašavajte ljude!– Veličanstvo, oni viču za imovinom!– A ja vam zapovijedam da spašavate ljude! Imovinu ću im

nadoknaditi. Strašno je to kad nitko ne radi s mozgom!– Ljudi su uzrujani.– Zar to nije razumljivo? Oni gube sve, ali zato vi ne mora te izgubiti

prisutnost duha.Cestom su se pojavili vojnici sa splavima i čamcima, s užadi i alatom

za spašavanje.– Zar niste mogli razabrati da će Dunav provaliti nasipe? ljutio se car

na inženjere. – Sve ste to trebali prije naručiti.Car pohiti vojnicima.– Vidite li svoju braću u životnoj pogibelji? Tko spasi samo jednoga

čovjeka, dobit će od mene sto cekina. Na posao! Tko hoće da seobogati, evo mu prilike!Začas su se vojnici bacili na splavi i čamce. Nastane jurnjava i borba

W

s razdraženom bujicom. Iz kuća su vikali ugroženi ljudi dozivajući oneu čamcima i na splavima.U buci i galami čuo se carev dubok glas kako izdaje odredbe sad

ovomu sad onomu. Sve se razbudilo, hitalo ovamo i onamo. Uskoro jesve muško na obali imalo svoj posao.Iz grada je dolazilo sve više ljudi. Car bi svakom muškarcu nudio

nagradu za svakoga spašenog čovjeka, a onda je stao na blatnoj obali isa zebnjom čekao splavi koje su se približavale donoseći iznemogležene, djecu i muškarce. On bi primao djecu, mokru i rasplakanu,dodavao ih drugima i određivao da ih nose u obližnje kuće.Na cesti zadrndaše velika dvorska kola s kodovima punim toploga

mlijeka i juhe. Josip pobrza prema kolima i naredi kuharu:– Nosite ih odmah u prvu zgradu. Dijelite najprije djeci i ženama, ali

najprije djeci! Trebat će mnogo više jela. Jeste li odredili da ga donesu?Ljudi su izmoreni, uništeni, treba im okrepe.– Veličanstvo, uskoro će doći druga kola s kodovima.Otrčavši opet k obali, pograbi Josip uže sa čamca krcatog ženama i

djecom. One su plakale i naricale:– Moja kuća! Moje pokućstvo!– Svega će biti, ne plačite! – reče car. – Neka ste spasili glavu i

djecu!Pljuštala je kiša. Izlijevali su se mlazovi vode s obzorja kao da su

zlodusi odlučili uništiti čitav kraj.Uz obalu su ljudi hvatali ormare, stolove i posteljinu što su je valjali

valovi pa su je naokolo slagali, dok su žene glasnim plačem pratilepokućstvo što pliva po vodi.Oko stvari na obali okupili su se polubosi i polugoli ljudi. Žene plaču

i nariču a muževi proklinju.Najednom vrisnuše kao da ih je opekla munja. Neka kuća, opkoljena

vodom, prepuna ljudi, ruši se. Zidove i ljude prelijeva bujica.Car stoji. Pogled mu se usjekao u katastrofu. Nijedna riječ ne prelazi

njegove usne. Zapao je u šutnju. Sekretar se naglo povuče kRosenbergu šapćući:– Zaboga, careve su oči pune suza!Dvorski meštar polako pođe naprijed i pogleda u careve oči, velike i

W

modre, zasjenjene suzama.Činilo se da je vladar zaboravio sve, pa i ljude koji ga gledaju, i

dopustio da mu na oči navru suze. Nekoliko trenutaka nijemo je prationesreću, zatim se okrene prema blagajniku:– Zašto ovdje stojite? Idite, dijelite svakome koliko možete.

Zabilježite koliko je tko izgubio. Teško je to gledati, kamoli pretrpjeti.Zatim opet skrene pogled na mjesto katastrofe.– Bože, splav se približava obali!Car potrči da ga dočeka. Najednom mu dopre do ušiju buka onih koji

su stajali uz svoje spašeno pokućstvo. Trenutak prisluhne. Čuo je očajneriječi:– On je kriv, on je svemu kriv!– Da, on! Bog nas kažnjava, jer on pljuje na vjeru!Car zastane, ali se ne obazre. Svu pozornost svrati na uzbuđene

povike u puku.– Kako nas ne bi Bog kaznio kad on plijeni crkve, svete oltare, svete

samostane.– Razagnao je svete ljude i opatice, koje su se za nas moli le Bogu.– Oplijenio je svece i svetice Božje! Bogorodici je skinuo krunu!– Luteran je! Okorjeli luteran!– Zar je čudo da nas Bog tako kažnjava kad imamo cara luterana?– I Turčina nam je poslao Bog zbog njega! Neka žena raširi ruke i

pogleda crnim oblacima zasjenjeno nebo:– Smiluj se, Bože, nismo mi krivi što nam je car poganin!Iza njega vikne muški glas:– Sada ga imate, vašeg obožavanog cara, luterana, bezvjerca! Vrag je

s njim!– Oslobodio vas je kmetstva. Što imate od toga? Još vam je gore

nego što je bilo.– Istina je! Sad se moramo brinuti što ćemo sutra jesti. Dok smo bili

sluge, brinuo se gospodar!– A što mislite, zašto vas je oslobodio kmetstva? – upadne neki drugi

glas. – On mrzi plemstvo. A zašto ga mrzi? Samo I zato što je onočuvar Božje vjere, zato što je pobožno, što je pomagalo svetesamostane.

W

– Da, samo zato! Svaki dan udara on po Bogu i Božjim ljudima.– A što će biti još od rata? Glad i skupoća!– Vodi vojsku na Turčina jer se prodao Rusu, krivovjercu!Nije Turčin navalio na nas, nego je on navalio na njega, i vodi naše

ljude na klanje za krivovjernu državu!– O, sveti Bože, poslao si nam potop da uništiš Sodomu i Gomoru!– Jeste li ikada čuli da koji drugi vladar plijeni crkve i samostane?

Nigdje toga nema, samo kod nas!– Kako nas ne bi Bog ostavio kada imamo cara koji ide na Boga!Josipova je pratnja dršćući slušala. Car stoji u vodi i blatu posred

jarosne svjetine. Po njemu pada pljuštavica bodeža. Osjeti u čitavutijelu žarku bol i zaprepašteno razočaranje.Rosenberg ne vidi carev obraz. Sa strahom gleda u njegova leda,

nepomična i sleđena. Izmijenio je poglede s ostalom carevom pratnjom.U njihovim je očima očaj i strah. Čekaju prvu carevu kretnju kaorasipanje pećine pod kojom su netom upalili dinamit.Minute prolaze. Josip još uvijek stoji u pljuštavici kletvi, psovki i

molitvi ljudi koji se križaju pri spomenu njegova imena. Stoji kao da jezaglibio u zemlju i pretvorio se u stup.Očajne trenutke proživljava Rosenberg. Carev mir razapinje u

njegovu srcu zdvojnost. Porušene kuće, propadanje imovine izapomaganje ljudi na živim otocima stapa se sa strahovitomelementarnom nesrećom. Rosenbergu se čini da je sve to ujedaredzasulo cara i da ne stoji na svojim nogama. Mislio je da je izdahnuo podtežinom koja se survala na njega.Car se naglo okrenuo. Lice mu je blijedo, gotovo sivo, oči upale,

trepavice mokre od suza. Usne su blijede, pogled izgubljen. Ne govoriništa. Pode čudno teškim korakom prema cesti.Rosenberg, blagajnik i tajnik otpratiše ga do kočije. Tada se okrene k

blagajniku:– Što je? Zašto dolazite za mnom? Zbrinite sve i svakoga.Dijelite novac, ali ne recite nikome da je moj.Komesar je dotrčao. Car stane govoriti polako, kako nikad nije

govorio:– Izvještaj o štetama i spašenima dostavite u moj kabinet.

W

Ljude odvedite pod krov u dvorce. Ako ne bi htjeli, smjestite ih uprivatne kuće na moj račun. Ne spominjite nigdje moje ime.Razumijete? Nigdje moje ime!Glas mu je ohrapavio. Još jednim pogledom zahvatio je čitav

potopljeni kraj, zatim se popne u kočiju.Rosenberg i sekretar sjedoše nasuprot caru. Kola krenuše.Duboka šutnja obuzela je sve. Car se zavuče u kut i sklopi oči.

Rosenberg nema odvažnosti da mu što kaže. Stislo mu se srce i čini seda to nije onaj car kojega je poznavao; čini mu se da je u kutu kočijeutučen, uništen čovjek, sjena nekoga jadnika u kojemu je sve ugaslo.Čitavim putem nije se situacija promijenila. Car je nijemo sjedio

zatvorenih očiju sve dok nije kočija stala pred dvorskom vežom. Tadase tek car prene, pogleda Rosenberga s izrazom teške boli, uzdahne,slegne ramenima i side.Uspinjao se stepenicama teškim i sporim koracima. Nikad ga još

nisu vidjeli tako koračati. Njegov mir, šutnja i teške kretnjeprouzrokovale su u Rosenbergu očajnu zabrinutost.Stigli su u kabinet. Sekretar je stajao i čekao odredbe. Rosenberg

ostade kod vrata nijem.Car se zagleda u prozor po kojemu pljušti kiša. Nekoliko trenutaka

kasnije okrene se i opazivši Rosenberga reče muklo:– Dakle, tako!Dvorski meštar htio je odgovoriti, ali mu riječ zastane u grlu. Carev

pogled padne na pisaći stol na kojemu su ležali spisi. To ga oživi:– Idemo dalje! Gospodine sekretaru, pišite!Šetao je po sobi i stao diktirati:

"Gospodine kneže, odlučio sam smjesta, već sutra u zoru otputovatina ratište. Ne odlazim kao car, nego kao vojnik. Molim vas dapreuzmete kontrolu moje vlade, i da me o svemu obavijestite. Nesrećaprigodom poplave mora se potpuno ispraviti, i to samo mojim privatnimsredstvima. Neću se vratiti s ratišta dok ne izvojštim pobjedu, ili dok neumrem! Moja je odluka čvrsta i nepokolebljiva. Sada sva moja snagapripada samo oslobođenju od Turčina, a tada..."

W

Riječ mu zapne u grlu. Rukom podupre čelo. Stoji i šuti kao da tražimisli.Sekretar i Rosenberg stoje smeteni. Car pokroči naprijed i zanjiše se.

Sekretar priskoči. Car mu mahne rukom da sjedne i pokuša nastaviti, alikao da gaje netko udario pade na pod.Zaprepašteni tajnik uzvikne.Obojica su u prvom času izgubila svaku misao. Sekretarov povik

dopre u sekretararijat. Vrata se otvore i ljudi nagrnu u sobu.Car je ležao bez svijesti.Zaprepašteni prijatelji opaze da mu iz blijedih usta teče krv.Čitav sekretarijat zgrnuo se oko njega. Podigoše ga s poda i položiše

u naslonjač. Glava mu padne na grudi.– Brzo po doktora Kalmana! – viče Rosenberg. I po doktora Sturcka.

Samo brzo, brzo!U potpunoj nesvjestici odnesoše cara u njegovu spavaću sobu i

smjestiše u krevet.U dvorskim hodnicima i predsobljima zavlada tiha strka dvorskih

činovnika, slugu i carevih prijatelja. Dotrčali su u predsoblje, stisli sekao preplašeno stado i nijemo čekali odgovor pred zatvorenim vratimacareve spavaće sobe.Oko kreveta bili su liječnici. Dobroćudno Kalmanovo lice odavalo je

brigu. Mudro lice profesora Sturcka ozbiljno je i hladno. Podalje odnjih, s izrazom dubokog očaja, prati Rosenberg raspoloženje liječnika injihovo nastojanje da cara privedu k svijesti. Tišinu katkad prekidponeka riječ liječnika. Car leži nauznak potpuno upalih očiju i obraza,nalik na mrtvaca.Kalman podigne ruku prema Rosenbergu. Znak da se nešto događa.

Rosenberg je htio prići bliže, ali ga doktor zadrži zamahom ruke.Njegove su se male prodorne oči upile u carevo lice i opazi da mu semiču nozdrve i usta. Lice poprima život.– Opet je ovdje! – reče profesor Sturck. – Dozvali smo ga natrag!Kalman sklopi pobožno ruke i pogleda u nebo, ne rekavši ništa.

Rosenberg je počeo disati punim plućima i punim srcem nade.Prođe deset minuta i vjede se podignu sa carevih očiju. Pogledom

krstari po sobi i zaustavi se na Rosenbergu. Podigne glavu i usklikne:

W

– Što je, zar sam zaspao?– Ne, veličanstvo, nije vam bilo dobro.Skupivši obrve i naboravši čelo trenutak je razmišljao. Dosjeti se što

se dogodilo i brzo upita:– Zaboga, je li Dunav pao?– Jest, veličanstvo. Poplava jenjava.– Hvala Bogu! Neka mi odmah donesu izvještaj o postradalima.

Pritom pokuša ustati, ali se pogledom sukobi s liječnicima.– Veličanstvo, ne možete ustati! Snašla vas je nesvjestica.– To je lako moguće. Ima, hvala Bogu, i od čega, ali sada valjda ne

poričete da sam pri svjesti?– Veličanstvo – reče Kalman – bezuvjetno je potrebno da mirujete.– Kako vi znate da je meni potreban mir, kad se osjećam potpuno

odmorenim i sposobnim za rad?– Oprostite, veličanstvo, ali u nesvjestici ste krvarili na usta.– Tako? Je li bila crvena?– Dakako! – odvrati doktor Sturck smeteno.– Čudno, nije dakle plava, makar sam carski sin! Teoriju o plavoj

krvi nisam pobio samo idejom nego i fizički! No, oprostite gospodo,moram se obući. Čeka me dužnost.Sasvim bodar ustade i poče se odijevati. Liječnici su ga bespomoćno

promatrali, dok mu je Rosenberg pomagao.Obukao je frak, čizme, sve kao obično; zakopčao ogrlicu oko vrata i

pogledao gospodu, kao da bi htio reći: "Što vi još čekate?" Glasno im jedobacio:– E, idemo dalje!Jedva su ga nagovorili da ne idu u međukat, nego da mu donesu

posao u njegovu privatnu radnu sobu prvoga kata.– Da nešto bude po vašem, pristajem! – reče car. – A sada do

viđenja!Liječnici se udaljiše. Josip je ušao u malu radnu sobu pokraj modrog

salona. Dao je pozvati referenta za poplavu i sve druge redom. Nastavioje rad kao da se ništa nije dogodilo.– Bude li ovako radio – upozorio je profesor Sturck dvorskoga

meštra – oboljet će opasno.

W

– Odakle dolazi, gospodine profesore, ona krv?– Trebalo bi ga podvrći pomnom pregledu. To je sumnjivo.Ne razumijem, tako snažna priroda, tako divno zdravlje, a sada

najednom takav preokret.Rosenberg odvrati:– Ne znam čemu to treba pripisati. Možda je uzrok oskudijevanje na

ratištu. Spavao je pod šatorom kao i njegovi vojnici, u vrućini, kiši izimi, u najnezdravijem kraju zemunske okolice. Tvrdokorno je odbijaoposebno pripravljanje jela. Hranio se samo onim što su jeli svi njegoviljudi. Jedva gaje gospodin doktor Kalman katkad nagovorio da uzmečašicu tokajca.– Moguće je da mu je ratište naštetilo – odvrati profesor

Sturckmakar je taj čovjek bio vrlo čvrst, zdrav i otporan. Gotovo jeteško vjerovati da bi ga jednostavna hrana i spavanje pod šatorom moglitako uništiti. Kad je došao s ratišta, ja sam se zaprepastio. Međutim,nastojte ga prisiliti na mirovanje.– Tko bi to mogao? – uzdahne Rosenberg. – Nema čovjeka koji bi na

njega mogao utjecati!– Zlo je što nema žene ni djeteta, ni brata ni sestre, nikoga svoga, a

rad je njegova razornost. Ipak, pokušajte s njim razgovarati. Valja gapregledati i liječiti.Grof Keglević najavi dolazak kneza Kaunitza.– Javili ste mi, gospodine dvorski meštre, da se dogodila nesreća.Priopćiše mu događaj. Knez je slušao, zatim upita:– Kako mu je sada?– Već radi u svojoj sobi.– Nečuveno! Mogu li k njemu?Rosenberg ga najavi. Kad je knez ugledao cara u njegovu modrom

fraku, s potpuno upalim, gotovo zelenim licem i crnim podočnjacima,zaprepastio se. Ali car pozdravi kneza:– Dobro je što ste došli. Feldmaršal Laudon napreduje. Rusija se

pomakla. Knez Potemkin ipak je odlučio ići u vizitu Očakovu. Samokada se on jednom maknuo s mjesta! Osjećam da fronta dobro stoji!Začuđeno je slušao knez carevo priopćenje i propenta:– Mislio sam da veličanstvo miruje.

W

– Još ne. Bit će za to dovoljno vremena kad umrem. Upravo samvam u kabinetu diktirao pismo. Kada ste ovdje tim bolje.Odlazim na ratište i želim se s vama sporazumjeti.– Na ratište? – zaprepašteno zapita knez. – To nije moguće,

veličanstvo! Vi ste slabi!– Liječničke fraze i ništa drugo! Pitanje je kako se osjećam.Budući da se osjećam dobro, idem! Čuda li velikoga što sam se

onesvijestio! Zar nisam i ja čovjek?– Veličanstvo, ipak vas se usuđujem zamoliti da to ne činite, jer...– Zato što sam bacio malo krvi? Ah, molim vas, pustite to!Želim prolijevati krv na bojnom polju, a ne na parketima u dvoru!

Molim da o tome ne govorimo. Ima mnogo ozbiljnijih stvari.Prihvatio je spise i stao knezu razjašnjavati što treba činiti za vrijeme

njegova izbivanja. Govorio je brzo, kao uvijek. Kad su završili, knez seoprosti.U predsoblju je zatekao Rosenberga i Maricu u živahnom razgovoru.

Priopćio im je carevu odluku da pode na ratište.Tiho su se posavjetovali, zatim se Marica uputi u carev kabinet.Tiha žalost odražavala se na njezinom licu kad je pogledala svoga

zaštitnika.– Striče – primakne se ona k njemu – molim vas, nemojte mi odbiti

jednu prošnju.– Samo uz uvjet da bude kratka, jer me čeka mnogo posla.– Baš to sam vas htjela zamoliti da ne radite.– Znaš da nismo živjeli u najboljem slaganju kad si se pačala u moje

poslove.– Ali liječnici kažu da morate obustaviti rad.– Liječnici su ovdje da prate ljude na drugi svijet, a ja još ne kanim

onamo.– Zato što želim da što duže ostanete na ovom mjestu molim vas da

dopustite da vas njegujem.– Zašto? Nisam bolestan! To možda tvrde liječnici. Napokon, to je

njihovo zvanje. Znanost im ništa ne vrijedi kad čovjeku treba vratitizdravlje.– A narušiti bi ga znali?

W

– Kako to misliš? – začudi se car.Marica se smete i odgovori:– Mislim da lakše pomažu umirati nego uskrisivati.– Prešla si u moju stranku. Ne vjerujem liječnicima. Sve je priroda i

snaga. Ona može svladati sve. Dok ima zalihe otpora u organizmu,nema pogibelji. Kada ta snaga nestane, liječnici su izlišni. Ja osjećamsnagu!– Ako samo priroda vlada našim životom i zdravljem, mora biti

dobro. Ozdravit ćete obojica, vi i Davila. On mora ozdraviti zbog mene,a vi zbog naroda koji vas treba.– Narodu, kojem sam narodu potreban?– Što ste rekli? Zaboravljate one koji vas ljube?– Koji mene ljube? Koji su to? "Bože oprosti nam, mi nismo krivi

što imamo takvog cara!", "On je kriv za našu nesreću"...Tako govore.– Striče, što to ujedared govorite? Tko je to rekao?– Možda su njihove riječi samo kapi krvi što su se prosule u času

nesvjestice. Možda su bolesni. I oni će ozdraviti. To će učiniti priroda irazum.– Dragi, mili striče, vi ste bolesni!– Ne osjećam boli.– Ni u duši? Nemate u duši kakvu bol?– Stotinu! Mnogo je toga, i odviše. Ne možeš dohvatiti dna onome

što mene razdire. Zadrli su mi nož u prsa. Kako to boli!Prestrašena štićenica pogladi mu čelo i zamoli ga:– Recite mi što vas boli, tko vam je što učinio?– Nitko ništa!Kao da se sabrao prijeđe rukom preko čela i u tili čas poprimi

njegovo lice ozbiljan izražaj.– Dijete moje, idi! Čeka me mnogo posla. Njeguj onoga jad nika.

Kako mu je?– Uvijek jednako. Gubim nadu, a ipak se još uvijek nadam!Grof Keglević ude u kabinet i javi Marici da je u laboratoriju čeka

Martinović. Ona se smete i porumeni. Car se nasmije.– Gle, ti se zanimaš za pokuse gospodina Martinoviča?

W

– Zanima me njegov zrakoplov. Rekao mi je da ćete mu datisredstava kako bi se uskoro mogao uzdići.– Kolikima sam dao sve da se uzdignu, a oni su sišli još niže. Idi,

dijete moje!– Još samo jedno pitanje, i odmah ću otići. Istina je da kanite otići na

ratište?– Zašto to pitaš? To je moja dužnost!– Znam, samo bi trebalo da se ipak prije oporavite.– Rekoh ti već jednom, bit ćemo uvijek dobri prijatelji ako se ne

uplićeš u moje poslove!– Ali vaše zdravlje, to je i moj posao.Opet joj se nasmiješi.– Zasad još nije moje zdravlje tvoj posao! Doviđenja!Uznemirena izađe Marica iz careve sobe. Vani obavijesti Rosenberga

o razgovoru. Oboje carevih prijatelja ostalo je poraženo i snuždeno.

OTAC I KĆI.

Na dvoru je potpuna tišina. Sve je pozaspalo. U sobi tajnika Davilegori malo svjetlo. Plahe zrake dosižu blijedo mladićevo lice. Tamne očismušenim izražajem zure u strop. Sluga sjedi kraj prozora i bori se sdrijemežom.Iz pokrajnje sobe tiho se primiče bijela opatica. Došavši do kreveta

nadvije se nad bolesnika. Njegov luđački pogled uporno bulji u jednutočku na stropu. Tiho šušti Maričina redovnička haljina. Odmiče se odbolesnika, prilazi stoliću s ljekarijama, ogleda bočice i ponovno ihstavlja na mjesto. Obazre se prema sluzi:– Je li bio ovdje gospodin doktor Kalman?– Jest, bio je.– Što je rekao?– Da će doći prirediti lijek.– Dobro je. Danas ne mogu spavati. Bdjet ću i čekati doktora. Ti idi i

lezi.Sluga se duboko nakloni i zadovoljan izađe iz sobe. Marica stoji,

sluša, gleda u krevet pa opet u bočice, zatim žustro ode u susjednu sobu.

W

Začas se opet vrati s velikom tamnom kutijom, stavi je na stol, otvori,uzme iz nje pisma i sličice. Sve to pobaca po stolu čudnom brzinom,kao da krade. Pritom prisluškuje. Oči joj trepte, pogled leti sad ovamosad onamo. Nešto namješta po stolu i opet osluškuje, kao da se spremana nešto veliko, opasno, teško.Vrijeme prolazi u potpunoj tišini. Sat kuca odmjereno. Njezine oči

prate kazalo pa se spuštaju na kutiju. Ruke joj neprestano premještajuneke sitne stvarčice.Bolesnik je sklopio oči i odmjereno diše u nesvjesnom stanju.U hodniku odjekuju polaki mirni, odmjereni koraci. Marica brzo

dohvati neko pismo, prinese ga svjetiljci, kao da čita, ali u stvari gleda uvrata. Upravo upija odjeke koraka što se približavaju. Lice joj se žari,čitavo tijelo podrhtava.Nastane mir. Potpuna tišina. Napolju su utihnuli koraci. Gleda u

kvaku. Tiho škripnuše vrata.Marica se ispravi. Skoči kao da je prikupila svu snagu. Trepavice se

spustiše, dršću, zatim se i one umire. Sva se zadubi u pismo.Tiho, odmjereno otvaraju se vrata. U sobu ulazi doktor Kalman.

Marica se pretvara kao da ga ne vidi.– Dobro veče, sestro! – pozdravi doktor poluglasno.– Ah, vi ste doktore! – primijeti ona, kao da se probudila iz nekog

sna.– U nešto ste se zadubili?– U stare uspomene, dragi doktore! – uzdahne ona žalosno.– Zanimalo bi me što naziva "starim uspomenama" ovako mlađahno

stvorenje?–– Što? Koješta! Pisma, sličice.– Suho cvijeće! – nasmiješi se doktor.– Cvijeća nema, ali križić...Marica uzme križić i upre pogled u Kalmana.– Križić? – nasmiješi se dobroćudni doktor. – Sigurno dar?– Ostavština moje majke. Križ, to je jedino što imam od nje.Bit će da je bila siromašna.– Sigurno se sjećate majke.

W

– Kao u snu. Možda neću nikad ništa više o njoj saznati.– To je sudbina, draga sestro – sažalno će Kalman. – Ne tre bate na

to misliti. Prošlost ne treba iskapati. Treba se boriti sa sadašnjošću, aonaj tamo jadnik, to je vaša sadašnjost.Ona ga nije slušala. Kopkala je po sitnarijama u kutiji.– Danas ste potpuno zadubljeni u vaše "stare uspomene" primijeti

Kalman.– Imam ih mnogo. Danas su me čitav dan salijetale. Često ih

razgledavam za turobnih tihih večeri.Doktor priđe bliže i pogleda u kutiju.– Kao što vidim, ima ih mnogo.– Da. Vidite, ovaj rupčić dar je nekog vojnika koji je umro u bolnici.Marica uzme rupčić iz kutije, u kojoj zablista držak pištolja.

Pokazujući rupčić Kalmanu gledala ga je u oči. Ugledavši rubacKalman spusti pogled na pištolj i upita posve mirno: – I to je uspomenaiz bolnice?– Mislite na pištolj? Da, i to je uspomena!Gledali su se okom u oko. Njene su se oči uprle u njegov miran i

nehajan pogled. Nastojala je silom iznuditi bilo kakav drhtaj u njegovulicu. Uzalud. Ostao je potpuno dobroćudan i spokojan. Ona nastavi:– Vama je čudno što čuvam pištolj kao uspomenu? S tim je oružjem

vezana romantična zgoda.– Oho, to je zanimljivo!– Sjećate se da sam jednom otišla u neku osamljenu kuću i slušala

dogovor urotnika koji su se pripremali da svrgnu cara? Onu večer imalasam taj pištolj uza se.– Izgubili ste ga?– Naprotiv, uprla sam ga u urotnike. Utrnuli su svijeću, ne tko se u

tami prišuljao i uzeo mi to oružje.– Očito je bio kavalir pa vam ga je poslao natrag – nasmiješi se

doktor.– Naprotiv! Kada sam bila na bojištu jednoga popodneva našla sam

ga u bolničkoj sobi!– Uistinu? To je čudo! – mirno će Kalman.– Da – reče ona gledajući mu ravno i čvrsto u oči. – Bilo je to upravo

W

ono poslijepodne kad ste bili sa carem u bolnici.– Gdje ste ga našli?– U onoj sobici gdje ste vi tražili spise, što li. Rekli ste da ih je

izgubila ona dama. Ja sam kasnije, kad ste otišli, saznala daje to bilagospođa Davila. Htjela sam naći izgubljene spise, ponovno sampretražila sobu i umjesto spisa našla sam pod jastukom taj pištolj.– Netko ga je tamo sakrio?– Svakako carev urotnik – odvrati ona odlučno.– Možda je među bolesnicima bio netko od njih.– Tko zna zašto gaje sakrio u onu sobicu. To ostaje tajnom.Tako je pištolj postao mojom uspomenom – dovrši ona i po gleda ga

djetinjastim modrim očima naivno i bezazleno, kao da iza njenih riječinema sumnji.Smjesta prekine temu i bijelim prstićima stane razmatati ostale

uspomene u kutiji, pokazivati ih Kalmanu i tumačiti kako je ovo ili onoprimila od nekog bolesnika za uspomenu. Najednom samoprijekornimglasom reče:– Ja vas ovdje zadržavam, a vi ste došli prirediti lijek našem

bolesniku. Bože moj, kad će mu biti bolje? Ah, doktore, to je našazajednička bol!– Imam još jednu strahovitu zadaću: reći sve to njegovoj majci! Ona

će doći, i to neću preživjeti. Njegova mati bila je jedina žena koju samvolio.– Njegova mati? – zapanji se djevojka.– To nije tajna. Drugovima sam upravo jučer priopćio uzroke svoga

očaja nad tom katastrofom. Molio sam ih da ga spase oni, kad ne moguja.– Što su rekli?– Da su iscrpli sve.– Vi, dakle, nemate nade?– Sestro Elizabeto, moram se nadati, jer bih inače poludio, ili bih se

ubio.– Mene ostavljaju sve nade!– Zaboga, ne izrecite tu riječ! Moramo prisiliti prirodu da mu vrati

svijest.

W

Slušala je zapanjeno osjećajima prožetu riječ uprvši pogled nekamodaleko, ali se opet vrati i zagleda se Kalmanu u oči:– Priredite lijek, doktore, a ja ću pospremiti svoje male uspomene.Stala je sabirati po stolu sitnarije, okrenuvši leda liječniku koji je

prilazio ormariću s bočicama. Oboje je šutjelo. Marica je bila napeta.Čitavo joj je tijelo ukočeno, samo trepavice nervozno trepću. Sluh i svemisli uperene su u Kalmana.Bočice zazveče. Taj zveket prođe joj živcima kao da je dodiruje

munja. Ledenim rukama stegne križić što ga je htjela staviti u kutiju igovori mirno, poluglasno:– Nije dobro što razgledavam ove uspomene!Pritom je stajala nepomično okrenuta leđima prema njemu kao da

čitav svijet i sva sreća ovisi o tome da u tom trenutku ostane čvrsta inepokolebljiva.– Bolje će biti da čitate kakvu knjigu – odazove se on. Čitajući

čovjek sve zaboravi, a uspomene bude u nama nepotrebne žalosti.– Pravo kažete, doktore! Vi ste iskusan čovjek. Neću više obnavljati

prošle dane ovim uspomenama – odvraća ona a da se nije pomakla sasvoga mjesta, dok pogled pokazuje napetost, drhtavost duše i hitrinumračnih misli. Strahovita sumnja lebdi u njenom biću. Samo se glasprikazuje kao da se ni za što drugo ne brine nego za svoje sitnice ukutiji.Trenuci joj se pričinjaju vječnošću. Zveket bočica zabada joj se u

srce.– Tako! Lijek je gotov!– Hvala, doktore! – prošapće ona.– Čim se probudi dajte mu što sam naredio. Pazite da se ne prolije.

Oprezno mu ulijte u usta.– Uvijek zaboravljate da sam njegovateljica bolesnika – govorila je

ona još uvijek okrenuta leđima, prignuvši se kutiji samo da ne morapodići oči prema njemu.Kad on priđe stolu Marica brzo rasklopi knjigu i stane listati.– Čini se da vam nije dobro? – reče on.– Zašto, doktore? – pogleda ga začuđeno.– Blijedi ste, a maločas bili ste ružičasti.

W

– Rekoh vam da nije dobro odviše promatrati ovaj crni križić što migaje ostavila mati. Od njega blijedim.– Zašto baš danas toliko spominjete majku?– Danas je njen smrtni dan. Tko zna gdje se skice hulja koja je

skrivila njenu smrt.– Na koga mislite?– Na onoga koji ju je zaveo, svoga oca.– Vašeg oca? Ah, vi ga zovete ocem?– Ne bih ga smjela nazivati ocem. Makar ne slutim tko je, mrzim ga

iz dna duše.– Imate pravo da ga mrzite, potpuno pravo. Ne znate kakvoga je

roda?– Krčmarica je pripovijedala caru i grofici Vojkffy da je taj nit kov

odličan gospodin. Mogao se brinuti za majku i za mene.– Vi, drago dijete, ne trebate se tužiti, vaša je majka prošla mnogo

lošije.– Da, sirota! Oh, kad bi mi Bog dopustio da se s njim jednom u

životu sretnem, osvetila bih se, vjerujte!– Ne mislite o tome. To je sudbina nezakonitog djeteta. Ne mislite o

tome, radije se brinite za onoga koji je živ, a ipak mrtav.Pritom se doktor Kalman okrene prema krevetu na kojemu je spavao

Davila.– Da, pravo kažete, treba da se brinem za žive, jer, gospodi ne

doktore, i car je bolestan. Što kažete o njegovoj bolesti?– Kad bih ga mogao pregledati znao bih vam reći nešto više, ali

ovako sam nemoćan.– Nije li čudno da tako jak i zdrav muškarac odjednom pro pada?– Sestro Elizabeto, car mrzi liječnike i neće dopustiti da ga

pregledamo. Zato vam na to pitanje ne mogu odgovoriti. Sva kako jenjegov organizam oslabio. To me zabrinjava. Pokušajte ga nagovoritida se podvrgne liječničkom pregledu.– Učinit ću to. A sada laku noć, doktore! Ja ću bdjeti i čitati.– Laku noć, sestro!Okrenuvši lice bolesniku, Marica uzme knjigu. Vrata su se za

Kalmanom zatvorila.

W

Marica je bila čudno ukočena. Njen se pogled usjekao u ormarić slijekom.– Zidni sat kuca monotono. Bolesnik diše odmjereno. U hodniku

potpun mir. Trepavice joj nemirno žmirkaju. Oči se stapaju sa čašom naormariću.Spusti knjigu na stol i ustane. Trenutak još gleda u vrata, zatim se

prišulja stoliću. Nagne glavu. Osluškuje kao kradljivac na djelu. Uzmečašu s lijekom i požuri k stolu. Opet sluša. Tada povuče iz džepa praznubočicu i u nju ulije čašu s lijekom. Ruka joj zadršće. Nekoliko kapljicapadne na stol, ali Marica svom snagom prisili ruku da miruje i ponovnoulijeva. Čaša je prazna. Začepi bočicu i sakrije je u džep opatičke halje.Instinktivno pogleda u vrata, ravno u rupu ključanice. Osjeća nečije

oči, ali to pripiše mašti. Pograbi čašu da je stavi na mjesto. Vrata senaglo otvore. Marica zadršće. Kalman zastane pred stolom.Blijed je. Debele obrve čudno se trzaju. Ona se čvrsto uhvati za stol.

Odlučno mu gleda u oči što su uprte u prevrnutu čašu na stolu.– Što ste uradili s lijekom? – strogo je pita.– Razlio se. Nisam pazila.Njegov glas opasno je drhtao.– Pitam vas što ste uradili s lijekom? Zašto ste ga prolili?– Zašto ste se vratili, doktore?– Zašto ste prolili lijek? – nastavi on. – Možda zato da on ne bi

ozdravio, da se ne bi saznalo kako ste ga vi nagnali u ludilo? – bijesnoće Kalman.Njegovo okrivljavanje rasplamti joj oči. Osjećala se kao mačka kojoj

se približio miš i već je sigurna da će ga zahvatiti. On je nastavljao svejačim bijesom:– Izlili ste lijek da ne ozdravi, da se nikad ne bi saznalo kako ste ga

vi natjerali u nesreću. Sada znam zašto mu lijek ne koristi!Taj glas je prijetio. Oči su gorjele mržnjom.– Sada znam – vikne ona – zašto mu lijek ne koristi! Znam, znam!U tom se času Kalman preobrazi kao da mu je s lica pala glumačka

maska. Zaškripi zubima. Oči se podliju krvlju.– Amo bočicu! Sakrili ste je u džep!– Otkuda vi to znate? Gledali ste kroz ključanicu? Zašto?

W

Čemu ste me uhodili? Recite!– Bio sam siguran da me sumnja ne vara. Vi ga želite uništiti, vi

nećete da ozdravi! – plane on.– Ja? Vi, vi!– Vidjet ćemo tko radi o njegovoj glavi! Ovamo s bočicom! – vikne

on i htjede obići stol da je otme silom.Tvrda odluka zasja u njenom licu. Stoji poput u zemlji za-bijenog

stupa. Čvrsto i sigurno podigne pištolj.– Da se niste približili!Rekavši to uprla je pištolj u njega. On se zaustavi – neodlučan i

zatečen.– Natrag! – vikne ona. – Ubit ću vas!– Vidim, vaše su riječi odraz čvrste odluke, ali ja se ne bojim. – Amo

bočicu!– Nikad! Prije ću vas ustrijeliti!– Onda ćete bočicu položiti pred njegovim veličanstvom, da vidimo

što ste radili s lijekom.– Ne usuđujte se spomenuti carevo ime!– Dođite k caru, kod njega ćemo raščistiti tko je vrijedan njegove

milosti, a tko je nezahvalno kopile.– Gade! Izdajice! Urotnice! Vi ste njegov zatornik! Vi ste ga trovali

na ratištu! Vi, vi!Oči mu trepću. Disanje se usporava. Te su riječi pale u njegovo čelo

kao krhotine rasprsnute bombe. Steže obrve, stišće šake. Okrene se, ikao da se svladava.– Sestro, medu nama je nastao strahovit jaz. Vi sumnjate u mene, ja

sumnjam u vas. Sve je to nastalo zbog prevelike ljubavi prema ovomjadniku. Pričekajmo do sutra. Neka nas veličanstvo čuje. Neka sudi on.Sutra u zoru dođite k njemu.– Da, neka sudi car!– Sutra u zoru naći ćemo se kod njega.– Sada idite!– Idem. Međusobno razjašnjavanje ne bi nam koristilo. Ali držim da

bi bilo potrebno zbog objektivnih stvari da bočicu koju ste sakrilipredate nekom trećem licu na čuvanje.

W

– Ne dam je iz ruke dok sam živa.Trenutak-dva šutnja.– Dobro. Zadržite je, ali bolesnik ne smije ostati bez lijeka.– Još imate obraza da se brinete za njega? Van iz ove sobe! – viče

ona. – Van!Kalman se smiješio podbočivši bokove.– Vi ste pravo dijete! Čini se da ćemo se sutra pred carem u to

uvjeriti i pružiti si prijateljski ruke. Možda smo oboje u bludnji kadsumnjamo jedno u drugo.Izrekavši to svojom poznatom dobrodušnošću izađe. Vrata su se za

njim posve mirno zatvorila. Ona je slušala korake. Čula je štropot vratana njegovoj sobi i kako škripi ključ u bravi. Zatim se sve smirilo.Marica je još uvijek slušala ne bi li čula kakav sušanj. Čuje samo

žestoke kucaje svoga srca ispunjenog mržnjom.Sve to u njoj razvija snagu neslomljive odlučnosti.Jedna jedina misao pokreće je svu. Držeći u ruci pištolj priđe vratima

i sluša. Posvuda olovni mir. Dotakne kvaku i posve nečujno otvara.Gleda u polurasvijetljen hodnik. Izlazi. Desnom rukom drži pištolj,lijevom pribire suknju da ne šušti. Pogleda natrag i naprijed. Sa jedne idruge strane pokazuje joj se slobodan put. Krene opreznim, aliodlučnim korakom. Hoda kao da leti. Prati je tišina. Spušta se umeđukat. Odabire stranputicu, obazire se natrag i ponovno istražuje putpred sobom.Stigla je do vrata "kontrolora". Ulazi polako. Tama i tišina. Kroz

rešetke prozora na kameniti pod pada mjesečina, a tamo dalje je tama.Marica prhne popločenim hodnikom.Naglo se zaustavi. Mjesečeva zraka uprta u zastor nad vratima

otkriva joj nešto što joj sprečava put. Zastor se miče kao da ga jeuzgibao nečiji dah. Srce je goni naprijed. Pištolj u ruci spuštenoj nizhaljinu drži čvrsto i odlučno.Gibanje zastora je postidi. Pode naprijed. Ponovno pogleda rub

zastora i potrči. Iza zastora sune čovjek. Njezine se oči zaprepaštenootvore. Natrči na zid. Zagleda se u čovjeka.U mjesečevu svjetlu razabere se Kalmanovo lice, čudno izobličeno.

U ruci mu pištolj uperen u nju.

W

– Ovamo bočicu, ili ću te na mjestu ubiti, djevojčuro!Marica odskoči natrag. Sva osjetila dojavljuju joj da u desnici drži

svoj pištolj.Oči joj bljesnuše. Neustrašivo zapita:– Ako niste krivi, što će vam bočica?– Gaduro, daj amo, ili...– Ne možete me ubiti! Car će saznati sve!– Saznat će da ste počinili samoubojstvo od žalosti za Davilom!

Ledeni srsi joj prođu tijelom, ali ostade prisebna.– Idemo k caru! – vikne ona.– Dajte bočicu!– Samo pred njim!Tišina. On pokroči k njoj i upre joj u grudi pištolj.Ona strelimice podigne svoje oružje.Stoje jedno pred drugim kao pantere.Kroz hodnik debelih starih zidina prasnuše uzastopce dva hica.Ništa se ne miče. Tišina se zaprepastila.Iz sekretarijata muklo udari sat. Sablasno mrmore željezni odjeci.

Ledene puste zidine hodnika kao da nešto očekuju sa strepnjom.Kraj prozora nešto tiho sušne. Diže se neko živo stvorenje. Plahi,

nesigurni koraci zaštropoću po kamenom podu.U svjetlu mjesečine bljesne samrtničko lice opatice. Stvara joj u

tijelu mrtvilo. Noge joj klecaju. Sagiblje se. Na podu leži Kalman,nijem, nemoćan, razoružan. Tamne dubine hodnika odišu gluhomtišinom. Marica čuje samo svoje disanje.Tada potrči hodnikom, otvori jedna vrata, ude u polutamnu sobu, trči

dalje, otvara drugu prostoriju, stane i sluša.Kroz pukotine viri svjetlo. Bez daha pokuca.Vrata se otvore. Djevojka bane u velik osvijetljen laboratorij.

Martinović stoji pred njom i pita:– Jeste li donijeli?– Jesam! – šapne ona i gleda mladića istražujućim očima.– Sad ćemo vidjeti jesu li vaše sumnje ispravne.– Vi, gospodine Martinoviću, niste ništa čuli?– Čuo? Što?

W

– Kako sam vas zvala.– Nisam čuo. Zašto ste me zvali?– Bojala sam se. Nisam mogla otvoriti vrata. Trčala sam po

"kontroloru" i bilo me je strah.– Ah, da sam to znao ja bih vas tamo čekao. Da nije možda liječnik

opazio što ste uradili?– Da, gospodine Martinoviću, on je vidio da sam izlila lijek u bočicu.

Zatekla sam ga kako viri kroz ključanicu.– To je znak krivnje. Čudim se da vas nije spriječio na putu k meni,

jer ako je sve vidio, odmah bi morao pogoditi o čemu se radi.Nekoliko trenutaka stajala je neodlučna. Da kaže što se dogodilo, ili

da zataji?Martinović je prekinuo njezino razmišljanje tražeći bočicu.– Dajte mi brzo lijek da ga analiziram.Marica izvadi staklenku, pruži mu je i požuri k vratima.– Zar nećete pričekati dok svršim?– Ne. Pretražite lijek i dođite k caru.– Sada? Sigurno spava.– Ja ću ga probuditi. Moram ga probuditi. Dođite za mnom k njemu,

ali svakako, gospodine Martinoviću. Molim vas, otvorite mi ona vrata,neću se vraćati kroz "kontrolor". Kroz sekretarijat je bliže.– Otpratit ću vas, ako želite.– Ne treba, ovuda me nije strah.Otvorio joj je vrata s druge strane i ona ode.Dršćućim srcem vratila se u bolesnikovu sobu. Davila je spavao.

Brzo probudi slugu i naloži mu da bdije uz umobolnika, a onda proletihodnicima kao pahuljica kojom vitla bura. U carevu predsoblju srela jelakaja.– Veličanstvo ne spava?– Veličanstvo radi.– Najavite me, odmah!Sluga nestane iza vrata. Zamalo se vrati i pokaže joj rukom da ude.– Doći će gospodin Martinović iz laboratorija. Odmah ga pustite k

caru – naredi Marica sluzi i požuri u carev privatni kabinet.Začuđeno pogleda car malu nježnu djevojku u opatičkom ruhu,

W

blijedu, s neobično raširenim zjenicama.– Što se dogodilo, dijete moje?Marica potrči k njemu, gleda ga velikim vjernim očima tražeći

zaštitu i baci se na koljena.– Dijete, zar te snašla nesreća?– Ubila sam ga! Ubila sam ga! – ponavlja ona.– Ti si ubila? Dijete, bulazniš!– Istinu govorim, ubila sam ga!– Koga?– Njega. Doktora.– Kalmana? Za ime Božje, zašto?– Ubila sam ga, ubila sam ga! – ponavlja Marica ne znajući što drugo

da kaže.Na carevu licu odrazi se ukočenost. Zuri preda se i čini mu se da je

djevojka poludjela.– Striče dragi, slušajte me, moram vam se ispovjediti.– Uistinu si ga ubila? Govori, što se dogodilo?Glava joj klone na njegova koljena.– Ustani, sjedni i pričaj.– Ne mogu ustati.Opazivši kod nje klonulost pridigne je i posjedne u naslonjač.– Govori iskreno, što si učinila? – nukao ju je Josip.– Sve ću priznati. Bilo je to u bolnici na ratištu. Kalman je bio s

vama. Tražio je nešto u sobi. Našla sam pištolj, svoj, svoj, onaj isti kojisu mi oteli urotnici u Beču, u onoj kući. Bilo mi je čudno što Kalmantraži i sumnjala sam da je tražio pištolj.– Tvoje su riječi nesuvisle.– Sve ću razjasniti – naprezala se ona da pribere događaje u mislima.– S ratišta sam ponijela sumnju da je Kalman onaj urotnik koji mi je

oteo pištolj.– Dijete, mržnja te zavela.– Čekajte, dok svršim. Sumnjala sam da je kriv za Davilinu smrt.

Otkada je Davila pronađen počela sam sumnjati da je doktor kriv što onne može ozdraviti. Jest, profesor Hubert se čudio što nema rezultata snjegovim lijekom. Povjerila sam strah, ali ne imena, Martinoviću u

W

laboratoriju. Dogovorili smo se da ćemo ispitati lijek koji Kalmanpriređuje Davili.– Djevojko, progoni te mašta!– Još malo i čut ćete! Dogovorila sam se s Martinovićem.Danas je bilo odlučeno da učvrstim ili razbijem sumnje. Po kazala

sam Kalmanu svoj pištolj. Pripravila sam sve to i znala sam što će mi sedogoditi. Dok sam prelijevala lijek da ga odnesem u laboratorij on jepazio kroz ključanicu što radim.Ušao je i htio mi je oteti bočicu u koju sam ulila lijek što gaje

priredio, ali ja sam dohvatila pištolj.– I pucala si.– Ne. Rekao je da ćemo se sastati pred vama sutra ujutro.No htjela sam odmah odnijeti lijek Martinoviću koji je čekao u

laboratoriju. Kalman je otišao i ja tiho pohitam u laborato rij, nesekretarijatom nego "kontrolorom", da izbjegnem susret s njim ili s kimdrugim. Prevario me. Zatekao me na putu, uperio u mene pištolj i tražioje bočicu.– Zaboga, to su bolesne utvare!– Nisu, nisu! Uperio je u mene pištolj! U prvi tren sam se skamenila.

Zatim se podigne moja ruka u kojoj sam držala oružje.Oboje smo pucali u isto vrijeme. Moje je tane pogodilo.–– Mrtav?– Leži u "kontroloru". Mislim da je mrtav.Sklopivši ruke gledao je car u Maricu zaprepašteno.– On je pucao u tebe?– Nikad nisam lagala. Prisižem vam.– Zašto bi pucao?– Zato što je znao da nosim u laboratorij lijek koji je pri premio.– Nemoguće! Kako bi se opravdao da te je ubio?– Javio bi da sam se sama ubila od žalosti za Davilom. Sam mije to

rekao.– Što se to događa iza mojih leđa? – usklikne car uzbuđeno.– Ti vodiš istrage, a meni to prešućuješ!– Vi biste me prozvali fantastom i maknuli od bolesnika, a ja sam

W

htjela znati...– Sad, eto, ne znaš ništa drugo nego da je mrtav.– Samo trenutak i saznat ćemo i ja i vi da je bio zločinac.Spočitnuo je da sam razlila lijek zato što neću da Davila ozdravi. Oh,

Kalman, dokazao bi da sam gaja unesrećila.– Bio on mrtav ili ne, znaš li što si učinila?– Znam. Činite sa mnom što vas je volja.– A Martinović? Zna li on što se dogodilo u "kontroloru"?– Ne zna. Zidine su debele, a laboratorij dijele dvije prosto rije od

"kontrolora". Ništa nije čuo.– Bila si kod njega?– Da, dala sam mu lijek. Donijet će ovamo analizu.– Ostani ovdje. Idem da pogledam je li taj čovjek ubijen ili je možda

nastrijeljen.Car ustade, ali sluga najavi Martinovića.U crnoj laboratorijskoj halji uđe mladić s bočicom i ispisanim

papirom. Sva se Maricina duša u tom trenu stopila s bijelim papirom uMartinovićevoj ruci. Njegovo je lice bilo mirno, pogled uprt u Maricu.– Moja štićenica vam je nešto povjerila – reče car.– Veličanstvo, kunem vam se: nikad u životu ova tajna neće prijeći

preko mojih usta.– Vjerujem vam i zahvaljujem. A sada recite što je?– Veličanstvo, u tekućini koju je sestra donijela nije bilo ni kapi

lijeka koji je propisao profesor Hubert.Marica krikne poluradosno i poluočajno.– A što je bilo? – zapita car.– Bila je voda. U njoj sam pronašao neke omamljujuće kapljice.Uzrujano uzme car Martinoviću papir. – Ovo je analiza?– Da, veličanstvo.Pročitavši nalaz obrati se Josip Martinoviću:– Dakle, te kapljice prouzrokuju ludilo?– Da.– Ah! – povikne Marica. – Bože, ja sam znala, ja sam slutila!Martinović je razlagao.– Ima tu otrovnih mješavina koje se ne mogu lako analizi rati, ali

W

analize pokazuju supstance koje ubijaju svijest i razaraju organizam.– Razaraju i oslabljuju, je li? – navali Marica a pritom joj pogled

padne na carevu mršavu pojavu.– Svakako razaraju, ali u prvom redu pomućuju um. Ako se

bolesniku vraća svijest, ovo ga je moglo podržavati u sta nju besvijesti.Car spusti glavu i zagleda se u pod. I Martinović i Marica razabrali

su da ga je to razjašnjenje teško pogodilo. Josip brzo podigne glavu ipogleda u tamne poštene oči mladog laboranta.– Učinili ste mi veliku uslugu. Hvala! Držim da sam loše učinio što

vaše znanje izrabljujem za sebe. Kad dovršite zrakoplov poslat ću vasna univerzitet u Lavov. Još jednom vas molim: ovo što se dogodilo i štoste pronašli neka bude zauvijek pokopano.– Veličanstvo, do moje smrti!Martinović izađe iz sobe. Marica padne na careva prsa.– Vidite, striče, ne bulaznim!– Bože moj, zašto bi Kalman sve to učinio? Morao bi imati važnog

razloga.– Važnoga, i te kako važnoga! Davila ne smije ozdraviti jer bi vam

odao tajnu Kalmanovih zločina.– Marice, o čemu govoriš? Kakvih zločina?– On je vaš izdajica, on je naša nesreća! – Marica zaplače.– Zašto me toliko nagovarao da sekretara ne otpremim u zavod za

umobolne?– Jer bi ga profesor Hubert već bio izliječio!– Kalman, taj dobroćudni, čuvstven čovjek koji je znao tako iskreno

plakati nad Davilom? Što je to? Zar sam uistinu okružen samimlašcima, varalicama i neprijateljima? O, Josipe, zar se baš sve ruši podtobom i oko tebe?– Srušila se samo jedna izdajica.– Izdajica? Živim okružen izdajstvima prijatelja!– Samo je on izdajica, samo on!– Ako ih ima više? Oh, da vidim, možda je još živ.– O Bože, daj da je živ, usliši me! Daj da sve prizna, sve, sve! –

molila je Marica sklopivši ruke. Dotle je car sam samcat prolaziohodnicima i uputio se u "kontrolor". U svjetlu mjesečine našao je

W

svojega liječnika ogrezlog u krvi. Lice mu na likuje na mrtvaca.Nekoliko trenutaka pažljivo gaje ogledavao, zatim se opet vratio

istim putem.Marica ga dočeka ukočena.– Svršeno je! – reče on. – Mrtav je!– O Bože, zašto me nisi uslišao? – usklikne ona.Careve su se oči uprle u djevojku.– Marice, dijete moje, vjerujem ti da je on pucao u tebe i da si se ti

samo branila, ali njegova smrt ne može se prešutjeti. A što čeka u tomslučaju tebe i mene?– Vas?Vi niste krivi. Ja sam ga ubila.– To je za mene teža nesreća nego da sam ga sam ubio.– Zašto, striče?– Da sam ga ja ubio odgovarao bih lako. Ne smijem pravi ti iznimke

koje bi bacile sjenu na moju pravdu. Ona je za sve jednaka: i za mene iza tebe.– O, ja ću rado odgovarati svima i svakome. Ne bojim se.– Ti si pred svojom savješću i preda mnom čista i neokaljana.

Zabašuriti ne smijem, a tebe ne dam voditi pred sud.– Svima ću reći što se dogodilo.– To neću dopustiti!– Što kanite?– Čuj, nitko osim nas dvoje ne zna što si učinila. Dakle, po činitelj će

se promijeniti. Onaj koji se branio od Kalmana pištoljem bit ću ja!– Vi, striče? Car ubija Kalmana. Isuse, nikada! Ja ću cijelom svijetu

vikati da sam ga ubila!On joj rukom pokrije usta i uhvati je za glavu.– Šuti! Čekaj!Marica se stane otimati. Vidjevši da će izvršiti prijetnju, a u

predsoblju stoji sluga, pokuša car molećivim glasom:– Imam drugi prijedlog. Hoćeš li šutjeti?Ne mogavši odvratiti riječima, jer joj je čvrsto držao ruku na ustima,

ona pristanak označi kimanjem glave. Čim je odmaknuo ruku upita ona:– Kakav prijedlog imate?Prošao je po sobi spuštene glave. Nervozan hod pokazivao joj je da

W

je vrlo uzrujan. Brzo je koračao, da bi se nenadano zaustavio pred njom.– Marice, zar bi ti meni mogla pripraviti strahovitu doživotnu bol da

priznaš?– A vi biste mogli iskopati grob svojem djelu i dati neprijateljima

prilike da vas napadaju?– Ja ću se braniti.

NOVI SEKRETAR.

Po visokim dvorskim prozorima hvataju se snježne pahuljice. Okovelike peći careva predsoblja griju promrzle ruke njegovi sekretari.– Gospodo, ne bismo li na posao? – opomene ih najmlađi nije lijepo

da u carevoj odsutnosti ljenčarimo.– Odmarati se, ne znači ljenčariti – odvrati stariji gospodin.– Kako će još dugo izbivati?– Ne znam. Već je četvrti tjedan u dvorcu.– Pravo je čudo da se ipak odlučio ostaviti kabinet i otići na svjež

zrak. Onaj kome je uspjelo da ga na to skloni može biti ponosan na svojutjecaj.Visok, suhonjav tajnik sagne glavu i stane šaptati:– Znate li tko je to? Grofica Vojkffy, generalova žena! Kažu da ih

veže prijateljstvo, možda i što drugo, ne znam, ali ona mu je pisala i onje odmah dao spremiti kovčege. Otputovao je da se oporavi od bolesti.– Pravo kažu ljudi: žena mu manjka! – doda treći tajnik.– Car je bio bolestan?Na to se pitanje svi obazru prema mladom elegantnom gospodinu,

koji se ispriča:– Oprostite, ja sam u Beču tek tri tjedna.– Da, zaista – primijeti stariji sekretar. – Car je stigao s ratišta vrlo

mršav. Liječnici su neprestano spominjali visoku temperaturu, a on imje rekao: "Temperatura će se već sniziti kad legnem na odar!" Jednogdana pao je u kabinetu obliven krvlju. Vi, gospodine Hagen, uistinuniste još bili naš kolega kada se to zbilo?– Prema tome, njegova je bolest opasna? – upita ovaj.– To ne znaju ni liječnici, jer se nije dao pregledati, niti ih je

W

poslušao da se okani napornog rada, dok se nije pojavio dok tor u osobilijepe grofice.– Još je uvijek u Beču? – upitaju ostali sekretari znatiželjno, a stariji

mršavi gospodin autoritativno ih upućuje:– Dakako! Njezin muž javio se već dva puta da ide na frontu. Čuo

sam na svoje uši kako mu je car rekao: "Vaše su sposobnosti potrebnezasad u Vojnomodjelu u Beču."– Ili možda njezine.U pozadini se otvore vrata i ude prvi carev tajnik, Gunther. Svi su

ustali i pošli mu u susret. – Vi ste u Beču? – začude se.– Čini se da vam nije drago.– Ah, mi obavljamo svoj posao savjesno i kad nema nadzora. Što

radi njegovo veličanstvo?– Upravo se u svojoj sobi preodijeva.– Što-o? Car je stigao?– Da, moja gospodo!– Smijemo li pitati kako se osjeća?– Izvrsno! U četiri tjedna nevjerojatno se oporavio. Čitave dane

plandovali smo perivojem oko jezera, a kasnije je poduzimao šetnje nakonju. Lice mu se zarumenilo, ispunilo; sa svim se osvježio, vidjet ćete.A staje novo kod vas?– Zapravo ništa, osim da smo dobili novoga sekretara, gospodina

Eduarda pl. Hagena.Elegantan mladi gospodin nakloni se prvom sekretaru. Gunther mu

pruži ruku.– Vi ste iz obitelji plemića Hagena? – reče Gunther.– Da, gospodine sekretaru.– Prema tome ste rođak pokojnog baruna Kalmana?– Da.– Vi se očito čudite što to znam. Kad smo putovali na ratište

zabavljao me Kalman šalama što ih je izvodio sa svojim bratićemImbrom pl. Hagenom i njegovim sinom Eduardom. Vi ste taj mladiEduard?– Da, moja malenkost.– Siromah Kalman! Kolika tragedija! Nikada nisam mogao to

W

pretpostavljati – govorio je Gunther, a novi sekretar pri hvati živahno:– Tko god gaje poznavao ne može to razumjeti. Nikad nije ništa

shvaćao tragično. Kad su svi izgubili glavu, on je sačuvao prisebnost,mir i dobru volju. Što je moglo toga čovjeka natjerati da se ubije, to jenerazumljiva tajna.– Tajna? Niste upućeni u motiv njegova čina?– Nisam, gospodine sekretaru.– Vama je poznato da je pokojnik bio skrbnik mladoga Davile, koji

je iz nepoznatog razloga umno obolio. Kalman je to zatajio majci, aliona mu je pisala da će doći u Beč, jer želi vidjeti sina. Kalman je plakaokao dijete i pričao liječnicima: "Neću preživjeti ako ona dođe i zatražisina!" I sluzi je rekao: "Ovaj će dečko biti moja smrt!" To je, eto, motivnjegova čina.– Od straha pred gospodom Davilom...– On je gospodu volio. To je sam priznao svome drugu, profesoru

Hubertu.Mladi plemić zaklima glavom. Gunther nastavi:– Još vam se uvijek čini nevjerojatnim?– Kalman nije poznavao sentimentalne ljubavi ni prema ženi ni

prema kome drugome. Svi su se prevarili. Meni to samoubojstvo zvoniu ušima kao neka priča.– I meni, a ipak je tako. Uostalom, što bi moglo biti drugo nego

samoubojstvo?– Da, tako je. Ako čovjeka nadu mrtva, samo su dvije alternative: ili

se sam ubio, ili gaje ubio tko drugi.Tajnici zapanjeno pogledaše svoga novog druga. Gunther pode

nekoliko koraka prema njemu i zagleda mu se u oči:– Sumnjate da se dogodilo ovo drugo?– Ne, ja vjerujem što vi kažete i što su pronašli komesar i liječnici,

ali njegova obitelj...– Njegova rodbina ne vjeruje u samoubojstvo?– To ne bih mogao ustvrditi. Raspravljaju o tome i ne mogu shvatiti,

kao što ste maloprije i vi izvoljeli naglasiti da vam se to samoubojstvočini nevjerojatnim.– Naravno. Kad bi Kalmana našli gdjegod u gradu mrtvog, moglo bi

W

se posumnjati da gaje netko ubio, ali ovdje, u samom "kontroloru", udvoru, to je ipak sasvim nemoguće. U dvoru su ga svi izvanrednovoljeli. Ovdje nije imao neprijatelja.– Sasvim jasno, gospodine tajnice. Razlog da nam se svima

samoubojstvo čini čudom jedino je u tome što Kalmana svi poznajemokao čovjeka koji se nikad ne bi sam lišio života, jer ga je neizmjernovolio. A opet nitko ni izdaleka ne može posumnjati da bi ga tko drugiubio kad su ga ovdje svi volje li i poštivali.– I da se nije ispostavio jasan i nedvoumni čin samoubojstva, ne bih

nigdje mogao naći čovjeka na kojega bi se moglo posumnjati. On je bioljubimac dvora – reče Gunther.– Bit će da je Kalman nosio u sebi duboko skrivenu tajnu koju nitko

ne sluti.U tom se trenu otvore vrata. Car ude u predsoblje. Svi se lecnuše i

pokloniše.– Dobro jutro, gospodo! Prekinuo sam vas u nekom vrlo

zanimljivom razgovoru – nasmiješi se car.– Veselim se što smo se opet našli i nadam se zajedničkom radu.Car krene u svoj kabinet. Sekretar Gunther gode za njim.Na stolu je ležala pošta. Josip dohvati snop pisama i stane ih otvarati.

Odjednom se zaustavi, podigne oči i upre ih u sekretara.– Ne običavam ispitivati o čemu govore moji sekretari, ali ovaj put

učinio bih iznimku. Kad sam ušao, vi ste se smeli.Možete li mi kazati što se događalo u predsoblju?– Veličanstvo, razgovarali smo o smrti doktora Kalmana.– Ah, o mojem jadnom doktoru. Kalman je bio svima simpatičan i

nije čudo ako ga šest tjedana poslije smrti spominju.Ali to ne može biti povod smetenosti.Sekretar obori oči. To pobudi carevu sumnju. Otvarajući pisma

nastavi posve nehajnim glasom:– Dragi sekretaru, vi ste zbunjeni, a to znači da ste mi ne što zatajili.– Veličanstvome nije pitalo što se govorilo o Kalmanu.Čitajući neko pismo car odvrati:– Kad ste sami sebi postavili pitanje, možete na njega i od govoriti,

ako vas je volja.

W

– Veličanstvo, novi pomoćni sekretar Eduard pl. Hagen raspravljaoje o Kalmanu, naglašujući kako doktor nije bio karakter koji bi se radorastao sa životom.Car odvrati ne podigavši pogled s pisma:– I ja sam toga mnijenja.– Pričao je kako se raspravlja u njegovoj obitelji o Kalmanovoj

smrti.Josip je slažući akta pitao:– Koja je to njegova obitelj?– Novi sekretar rodom je plemić Hagen, a oni su Kalmanovi rođaci.– Tako? No, dobro. Ako je mladić sposoban napredovat će, ali još

uvijek ne znam zašto ste se svi smeli kada sam ušao i kad sam vas za totren prije pitao.– Znam da je veličanstvo voljelo doktora i nisam želio da vas

podsjetim na njega. Osim toga, novi tajnik sumnja da bi Kalman samsebi oduzeo život.– Da nisu stručnjaci, komesar i liječnici, ustanovili samo ubojstvo,

morao bih i ja posumnjati da se u "kontroloru" do godilo nešto drugo.Careve se rumene usne nasmiješe:– Vidite kako je neumjesno da ljudi pred svojim pretpostavljenim

bivaju smeteni. Nikad nisam branio ljudima da u trenutku odmoraraspravljaju o bilo čemu, pa makar da govore i protiv mene. Dakle,čemu smetnje koje čovjeka navode na krive zaključke? No, idemodalje!Car stane otvarati poštu.Radio je puna dva sata. Tada pošalje tajnika da pozove Rosenberga u

kabinet. Kad je došao zatvori pomno vrata i reče tiho.– Prijatelju, imam novog pomoćnog tajnika, nekog Hagena.On je rođak doktora Kalmana.– Tko gaje doveo u vaš sekretarijat?– Ne znam. Došao je za vrijeme moje odsutnosti. Čudan slučaj, zar

ne?– Veličanstvomisli da nije slučaj?– Ne mislim ništa, ali taj mladić sekretarima izražava sumnju da se

Kalman ubio.

W

– To je značajno!– Čujte, vama sam povjerio tu tajnu iz opreza. Nesretni do gađaj one

noći mogao bi tkogod iskopati, osobito kad bih ja umro. U tom slučajutrebalo bi Marici zagovornika koji sve zna, jer ako padnem na bojištu,tko zna neće li Marici biti potreban zaštitnik. To možete biti samo vi, aeto, još za moje ga života netko iskapa tajnu u "kontroloru". Ili je tomožda samo slučaj?– Kako je taj mladić dospio u sekretarijat? Valja istražiti tko gaje

preporučio, tko gaje namjestio.– Odmah ćemo to saznati – odvrati car i dade pozvati u kabinet

novog sekretara.Otmjen mladi kavalir, odjeven u odoru od najfinijeg sukna, duboko

se pokloni. Car ga oslovi:– Kako ste dugo ovdje?– Tri tjedna.Što je vaš posao u sekretarijatu?– Radim u Vojnomodjelu kabineta vašega veličanstva.– Bili ste vojnik?– Nisam, veličanstvo.– Tada su vas mogli poštedjeti od vojničkih stvari. Nije li tako?– Mene veseli svaki rad i uputio sam se u posao.– Vrlo lijepo. Međutim, vi ste očito bolji jurist. Jeste li svršili pravo?– Nisam, veličanstvo.– Možda ste se osposobili za ekonomiju?– Veličanstvo, nisam.– Ah, pardon, vi ste valjda samo pisar.Rumenilo obaspe mladićevo lice. Pogled obori u pod. Car nastavi:– Naravno, kao pisar možete raditi svagdje, ali vaša skupocjena

odora oponira takvom namještenju. Čini se da ne živite samo od plaće.– Ja sam plemić iz porodice Hagen.– Kako? Rođak ste pokojnog doktora Kalmana? – napad no ljubazno

će car. – O, to nisam znao. Vi ste rođak mojega nesretnog prijatelja.Pobrinut ću se za vas. Premjestit ću vas u odjel u kojemu vas nećetoliko prenatrpavati poslom. Bit ćete zadovoljni, a budem li i ja, slijeditće promaknuće. Do viđenja, mladi gospodine!

W

Kao u snu izađe novi sekretar iz kabineta, a odmah poslije njegadođe glavni šef careva sekretararijata.– Kakvih je sposobnosti mladi pomoćni sekretar Hagen?– Veličanstvo, manjkavih.– Manjkavih? To niste primijetili čitava tri tjedna?– Veličanstvo, imao je vašu preporuku.– Moju? Tko to kaže?– Mladić je došao s pismom doktora Kalmana, datiranim tri tjedna

prije njegove smrti.– Što je bilo u pismu?– Doktor piše svome rođaku neka odmah dođe u Beč. On je već

govorio veličanstvu da ga primi u posao svojega osob nog tajnika,umjesto gospodina Davile. Veličanstvo je pristalo. Pošto vas nije biloovdje, poslao sam ga na vlastitu molbu u Vojni odjel.– Tako? Ali kad je nesposoban dajte ga u koji lakši odjel, svakako ne

u vojni, tamo trebamo zrele ljude.Šef sekretarijata ode. Car stade šetati govoreći tiho:– Kalman mi je uistinu govorio o nekom mladiću koji bi zamijenio

Davilu. Rekao sam da to ovisi o njegovim sposobnostima, i ništa više.– Dok ste boravili u dvorcu taj gospodičić s Kalmanovim pismom

uvukao se u dvor. Ako je Kalman imao kakvih veza s vašimneprijateljima oni ga poznaju i ne vjeruju u njegovo samoubojstvo, pasu odlučili iskopati tajnu te smrti.– Tada bi stradala Marica. Molim vas, recite Knechtu da pazi na

svaki korak novog tajnika, a nju ću smjesta poslati u inozemstvo.– Ne vjerujem da će se maknuti od bolesnog Davile.– Sto da čeka? Do danas se nije pokazalo poboljšanje.– Trebalo bi je otpremiti varkom.– Učinite što znate, ali ona mora otputovati, i da ne zna zbog čega.Uđe sekretar Gunther i najavi:– Veličanstvo, "kontrolor" je krcat moliteljima. Ljudi su saznali da se

veličanstvo vratilo i ne daju se otpraviti.– Otpraviti? Tko se usuđuje da ih otpravlja? Idemo!Elastičnim hodom prođe Josip sobama tajništva i uđe u hodnik.Gusto zbiti ljudi nadahtali su zrak zagušljivim zadahom. Sve su oči

W

radoznalo istraživale carevo lice.– Dobro izgleda! Ozdravlja! – šaptali su i prilazili sa svojim pisanim

i usmenim molbama.On se sagibao, pitao, rješavao, tješio i darivao, kad ga u tome prekine

drugi sekretar:– Veličanstvo, glasonoša s ratišta!– S ratišta? – ponavlja car.Glas mu lako zadršće.– Pričekajte, vratit ću se! – obrati se moliteljima oko sebe i požuri

kroz špalir tako da su se ljudi jedva stigli maknuti.Ušavši u svoj kabinet nade muškarca u pukovničku odijelu i ne

odgovorivši na njegov pozdrav zapita gotovo nervozno:– Što mi donosite, smrt ili život?– Život, veličanstvo!– Dajte mi ga!Kurir pruži zapečaćeno pismo.Brzo razdere pečat, preleti pogledom sadržaj, podigne oči prema

stropu i usklikne:– To je spas! Spas! Uistinu život! Moj stari, divni Laudon oteo je

Turčinu Beograd!– Da, veličanstvo.– Prvo se poglavlje moga životnog sna ispunilo! Dragi moj stari

vojskovođa, koliko me usrećio!U očima mu zasja nov život.– Sjednite, pukovniče, i pripovijedajte mi sve detaljno, da se u ovom

času potpuno naužijem.Nije mogao sjesti i prisilio je pukovnika da sjedeći pripovijeda, dok

je on stajao pokraj njega pijući svaku riječ o pobjedi i osvajanjuBeograda.Kad je kurir završio, car mu je postavljao pitanja, a zatim je pritrčao

vratima, pozvao sekretara i naložio mu da odmah sazove ministre ivojničke ličnosti. Diktirao je pisma i sazvao ministarska i vojna vijećaza poslijepodne.Obasuvši kurira ushićenim ljubaznostima zapovjedio je da se smjesta

pode odmarati. Zatim zovne dvorskog meštra.

W

Čim je Rosenberg ušao u kabinet opazio je neviđenu promjenu učitavu carevu biću. Pomalo zapanjeno gledao je njegovo srećomozareno lice. Car ga zagrli.– Prijatelju, poslali su mi nov život, novu snagu! Laudon je otvorio

vrata mojem djelu!– Što se dogodilo, veličanstvo, da ste tako neizmjerno sretni?– Turčin je istjeran iz Beograda! Put ga vodi sada u njegovu zemlju.

Mi ćemo pobijediti! Ratna truba će zanijemiti!Građanima ću vratiti mir i sreću. Sve ću rane zacijeliti i uda riti

temelje vječnom miru. Naša domovina bit će zauvijek oslobođenabarbarina. Znate li vi što to znači za sreću, prosvjetu i blagostanje puka?Znate li što to znači? Turčin sprijeda bježi, a onaj iza mojih leđa morapoložiti oružje. Sada je situacija opet u mojim rukama! Istina plovi ksvojem cilju! Turčina ću stjerati pod njegov vlastiti krov, acrnomantijaše razoružati.Tada će putevi djelu prosvjetiteljstva biti sa svih strana otvoreni. Sa

svih strana! Možda sam i slutio da me čeka ovdje to lika sreća kad samdanas zorom tako uporno savlađivao vaš otpor da se vratim na posao.Pogledajte me i recite nije li mi ovaj čas donio potpuno ozdravljenje?– Priznajem, nikada vas još nisam vidio tako blistava i sretna.– A ja se nikada još nisam osjećao tako snažnim, odlučnim, kao u

ovom času. Zaboravljam sva razočaranja, sve podvale, sva izdajstva.Kao da ih nije bilo. Našao sam sebe. Sad, Rosenberg, idemo dalje, ineću šuštati ni jednog jedinog trenutka dok ne dovršim djelo.U kabinet uđoše pozvani šefovi ureda i primiše careve naloge

izrečene vedrinom kakvu nikada nisu u njega zamijetili. Činilo se da unjemu sve kliče, pjeva i kipi, da su nekim čudom njegovo tijelo i njegovduh započeli ponovno živjeti snagom prve mladosti.Tada izda posljednju zapovijed:– Neka se razašalju kuriri u sve gradove i sve krajeve naše države i

neka navijeste pobjedu nad Turcima. Neka se narod veseli i slavi. Sutrauvečer – okrene se k Rosenbergu – priredit ćemo u gradu i na dvorusvečanost. Prepuštam sve to vama.Popodne održat ću ministarsko i vojno vijeće, a vi se sami po brinite

za sve ostalo.

W

Svi su pohitili da izvrše careve odredbe. Rosenberg primijeti:– Veličanstvo, kasno je, smijem li vas moliti za doručak?– Danas me možete nagovoriti i na dva doručka, ali prije mi

podijelite dopust za "kontrolor". Uhvativši dvorskog meštra ispod rukeizađe u predsoblje. Tu opazi svoga pjesnika Da Pontea i dovikne mu:– Da Ponte? Leonardo Francesco uživat će u sreći koju je posijao i

umrijeti nad dovršenim djelom! To je svršetak naše ga teksta. Sazovitemoju pjesničku gardu da ispjeva Laudonu slavu. Kompozitori trebajuizraziti oduševljenje melodijom.Dođite navečer svi. Danas ćemo nastaviti gdje smo prije rata zastali.Ostavi mladića u potpunoj zapanjenosti. Rosenbergu se činilo da ga

vodi ispod ruke neki mladić, razjogunjen neobuzdanim zanosom.Takav se vrati u "kontrolor", nastavi primati molbe i stane darivati

ljude dvostruko.Tamna zimska večer pala je na dvorište Burga. Rasvijetljeni prozor

gleda u mrak, gdje se na bjelini snijega odražavaju dvije pojave, muškoi žensko, stisnute iza kamenitih kipova nadsvođene veže što vodi udrugo, osvijetljeno dvorište. Iz njega dopire odjek koraka dvorskoggardiste. Ženska silhueta hitro se pomakne iza kamenog kipa u mrak, alije muška zadrži.– Ostani, nestašna djevojko! Da sam na tvojem mjestu po nosio bih

se da mi udvara gospodin tako plemenitog roda kao što sam ja.– Ali kad bi mene bacili na ulicu, ne znam bi li vaša kesa bila tako

plemenita kao što vam je rod. Poznajem plemenitu gospodu! Svi stejednaki!– I doktor Kalman? Ti si dolazila u njegovu sobu, čuo sam to.– Jučer ste me također to pitali o doktoru, ne biste li me da nas pitali

za kojega drugog starog gospodina?– Imaš pravo, to nije razgovor za naš sastanak, ali pokoj ni je doktor

bio moj rođak. Volio sam ga i teško mi je što je umro.– Nije on umro nego se ustrijelio.– Da mi je znati zašto.– Nitko to ne zna, osim možda moj Francek.– Tvoj Francek? Tko je on?– Sluga u dvoru. Posluživao je pokojnog doktora. Bio je s njim prije

W

nego što je doktor izašao iz svoje sobe i nije se više vratio.– Zanima me sve o mojem rođaku. Ako mi s tvojim Francekom

ugovoriš sastanak, dobit ćeš od mene cjelov.– To mogu dobiti i od njega.– Mislio sam da je poljubac plemenitog gospodina skupocjeniji od

novca.– Hvala na časti, ali novac mi je draži!– Nemaš mnogo ukusa, evo forinte. Mogu li se još danas sa stati s

Francekom?– Ni danas, ni sutra, ni prekosutra, ali zatim svaki dan. Imamo

mnogo posla. Sutra će biti parada u dvoru, valjda znate.– Znam. Nikako ne može prije? Možda ipak prekosutra?Evo ti još jednu forintu.– Za dvije se mogu potruditi.– Jesi li s doktorom tako trgovala?– Nisam imala s njim posla. Sve je laž što brbljaju.– Ti braniš doktora. Voljela si ga?– Bio je dobar. Svi su ga na dvoru voljeli.– Svi? Možda je imao i neprijatelja.– Za muške ne znam, ali žene su ga voljele sve, osim jedne jedine

koja ga nije trpjela.– To znači da ga je ljubila.– Hvala na takvoj ljubavi!– Tko je bila ta žena?– Careva gospođica. Kad joj je nekom prilikom pozlilo po legli su je

u carevoj sobi. Ja sam došla namjestiti krevet, a ona je neprestanovikala neka doktor izađe iz sobe, jer ga ne trpi.Morao je otići.– Nikad nisam čuo za tu gospođicu. Je li mlada i lijepa?– I jedno i drugo, ali vama malo koristi od toga. Otišla je u samostan.– A car? Kako je to dopustio ako je voli?– Nije mi o tome pripovijedao – nasmije se ona. – Ispitujete kao

baba.– Gle, ti si drska!– Nemam vremena. Pustite me.

W

– Dakle, prekosutra neka tvoj Francek dođe u moj stan, ali o tomenikome ni riječi. Evo ti još dvije forinte za šutnju.– Vi ste ljubazni, gospodine sekretaru! – odvrati ona, uzme novac i

smijući se ode u vežu. Mladić se izgubi u tami dvora, potrčistepenicama carevih ureda i ude u sekretarijat.– Gdje ste tako dugo, gospodine Hagen? – zapita Gunther.– Evo, čitav snop spisa treba još danas prepisati. Da, još da nas. Kod

nas se radi i noću ako je potrebno.– Oprostite, krivo ste me shvatili, spreman sam raditi i do jutra.– Ta vam se želja može ispuniti.Novi sekretar sjedne i počne raditi.Iz careva kabineta izašao je Rosenberg, prošao je pokraj njega i

pogledavši ga ispod oka ode koridorom i malim spojnim hodnikom udesno krilo dvora. Pred jednim vratima nade lakaja koji se dubokopokloni.– Najavite me sestri Elizabeti – reče dvorski meštar.Lakaj se odmah vrati i otvori Rosenbergu vrata.U prostranom salonu dočeka ga mala opatica i pruži mu ruku:– Istina je da se car vratio?– Jest, upravo me šalje da ga ispričam što nije mogao ugrabiti ni

trenutka da vas posjeti. Na prvom koraku u kabinet zasuo ga je posao.Donijeli su vijesti, vrlo radosne vijesti o pobjedi kod Beograda.Sklopila je ruke uskliknuvši:– Hvala ti Bože, sada je sretan!– Doista, opojen je blaženstvom. Nikad ga nismo vidjeli tako

zadovoljnog i sretnog.– A kako izgleda? Je li istina, što ste mi pisali, da se oporavio?– Kad ga vidite iznenadit će vas.– Oh, obistinila se moja slutnja da će se oporaviti. Vrlo bih ga rado

vidjela.– Danas ima ministarsko i ratno vijeće. To će trajati do kasne noći.

Sutra će vas sam doći vidjeti i vašega bolesnika.Međutim, šalje po meni prijedlog i moli da do sutra o njemu

razmislite.– Prijedlog? Da čujem!

W

– Saznali smo prije nekoliko dana da Francuska ima neki posve novzavod za umobolne u kojemu bolesnike njeguju po nekoj novoj metodi.Mnogi su ozdravili. Car vam predlaže da otputujete onamo i naučite tajnačin njege. Možda bi koristila našem sekretaru.– Gospodine Rosenberg, nije potrebno da idem. Dođite i pogledajte u

onu sobu, ali ne recite ništa.Otvorivši vrata pokaže mu rukom gdje je na divanu ležao mladić u

prsluku, bez vlasulje, sklopljenih očiju. Tek časak dopustila je da gapromatra, zatim pritvori vrata, povede ga na drugu stranu salona i tihoupita:– Što kažete, kako izgleda?– Pravo čudo. Ali što to koristi kad mu je svijest još mrtva.– Možda nije sasvim! Jučer u noći kad je bio kod njega sluga, Davila

se trgnuo, stao je oko sebe gledati i posve je normalno rekao momku:"Gdje je Kalman? Obuci me, moram k njemu!" Sluga je izgubioprisebnost i nije došao po mene.Odmah je ponovno zaspao. Ujutro nije bio pri svijesti, međutim,

profesor Hubert mi je odlučno rekao da se sada nada ozdravljenju.– Nakon toliko nesretnih, napokon jedan sretan dan – reče dvorski

meštar.– Bog je probudio pravdu i ona se opet vraća k nama!– Sada počinjem i ja u to vjerovati.– Tiho! Čujete? Njegov glas!Ona odleprša k vratima i oprezno ih otvori. Mladić se podigao iz

ležećeg položaja, sjeo je i gledao po sobi kao da nekoga traži. Naprstima prilazila je k njemu, dok je on pogledom kružio po namještajugovoreći sa sobom:– To nije tamnica. Nema fratra ni lupeža.Sluga se povukao. Marica mu da znak da miruje. Davila iznenada

zapita momka:– Gdje je doktor Kalman?Sluga ne odgovori. Mladić stane ponovno široko rastvorenim očima

promatrati pokućstvo. Kao da se probudio iz teškog sna prošapće samsebi:– To je moja soba!

W

Hvatajući se za glavu i tarući oči opet je promatrao pokućstvo,zidove, prozor. Dugo je zurio u okno, kao da sabire u svojoj sumornojsvijesti daleke uspomene.Dobacivši pogled momku zapita ga:– Zar sam bio bolestan?– Jest, Davila, bili ste bolesni – upadne Marica nježnim glasom i

sagne se k njemu, uhvativši ga za ruke.Daviline oči zastale su na njezinu licu. Čudna drhtava igra misli

odražavala se u tim očima, i čuđenje i nerazumijevanje i strah pitanja,potpun kaos umornih i nejasnih uspomena što su u njegovu mozguustajale od mrtvih. Marica ga promatra toplim pogledom punim želje damu ulije spoznaju i silom zadrži netom probuđenu svijest.Rosenberg je stajao kao ukopan i čekao što će se dogoditi.– Davila, poznajete li me?Taj glas uzbudio je njegovu dušu. Gledao je zapanjeno. Načas mu

vjeđe pokriju oči, ali su se opet podigle prema bijeloj opatici što ga takomilo zove.– Zar se bojite? Ja sam Marica!Od te se riječi strese. Ruke se podignu i rašire.Sluga se prestraši njegovih raširenih prstiju. Rosenberg ga uhvati za

laktove da joj ne bi štogod učinio, ali ona se sasvim približi. Klekne iprimakne mu glavu, ne bi lije prepoznao.– Zar me ne poznajete?U mladićevu licu nešto dršće. Spusti ruke i klone glavom. Dvorski

meštar i sluga ga pridrže, dok mu je ona natrla čelo octom. Uskoro opetotvori oči i njihovi se pogledi sretoše.– Kako vam je, Davila?– Ja sam ovdje – prošapće mladić polako i otegnuto.– Da, vi ste u svojoj sobi. Bili ste bolesni.– A vi? Vi...Dalje nije mogao ni znao.– Ja sam, evo, uz vas. Želim da ozdravite.Očito nije shvaćao smisao tih riječi. Spustivši glavu stao je glasno

recitirati svoje misli.– Bolestan? Ne, bio sam vezan, zatvoren. Podrum bez prozora...

W

Pokrio je oči rukom da jasnije vidi uspomene koje su mu otvaralevidik u ono što je iza njega. Pustili su ga na miru i čekali su u tišini.Kad je opet pogledao promatrao je Maricu ne rekavši ni riječi.Ona prišapne sluzi:– Idite brzo po doktora.Ta riječ ga prodrma. Skočivši na noge poviče:– Kalman, gdje je Kalman?Marica ga prisili da sjedne.– Nije ovdje. Recite meni što želite, ja sam vaša njegovateljica.– Vi?– Zašto ne ja?– Opatičko ruho?– Njegujem bolesnike.Dugo je šutio buljeći u prozor.Ude profesor Hubert i zamoli sve da izađu iz sobe. Marica se

sklonila s Rosenbergom u svoj salon i pala na divan.– Pravda dolazi opet k nama! – šaptala je upirući pogled k nebu.

Zatim ustade da prisluškuje što se događa iza zatvorenih vratabolesnikove sobe.Polako su odmicali trenuci ukočenog čekanja.Pola sata kasnije profesor je priopćio Marici i Rosenbergu:– Spremio sam ga u krevet. Sada treba mirovati. Sutra će biti svjež i

bodar. Sve je prebrođeno! Zamolio bih gospodi na dvorskog meštra dami dopusti ostati negdje u blizini da mogu noćas više put prigledati knjemu i učiniti što bude potrebno.– Odredit ću vam odmah sobu.Čitave noći nadzirao je liječnik mladog tajnika, koji bi se katkad

budio, uzimao lijek i razgovarao s profesorom o uspomenama koje suga načas zahvatile.Sunce prene Maricu koja je tek u zoru zaspala. Čula je glasni

razgovor iz bolesnikove sobe. Jasan i čvrst mladićev glas uporno jezahtijevao:– Voditeme k caru! Molim vas, moram k njemu!To je ponuka da pošalje slugu k caru, a sama uđe u sobu. Davila je

sjedio odjeven na divanu. Kad je opazi brzo ustane i pokloni se, ali

W

odmah klone.– Željeli ste razgovarati s carem, Davila? Začas će biti ovdje!Liječnik se trudio oko svoga bolesnika, razgovarao s njim i nastojao

ga odvratiti od neke sumorne misli koja ga je očito umarala.Nije prošlo četvrt sata kad je Marica začula na hodniku brze čvrste

korake koje je dobro poznavala. Istrči napolje i baci se caru u naručaj.– Striče, dragi moj striče, ja sam vrlo sretna! Vi ste ozdravi li, a on je

uskrsnuo!– Dijete moje! – zagrli je on i povede je u njen salon.– Pošao sam upravo da te vidim, kad mi javiše tvoju po ruku.– Osvijestio se, ali teško govori i nešto razmišlja. Uporno je tražio da

ga odvedu k vama. Sigurno vam kani mnogo što reći. Striče, to i jamoram čuti.– Tvoja prisutnost mogla bi ga smesti.– Sakrit ću se iza zastora i šutjeti kao da me nema. Dopusti te mi to.– Dobro, dijete moje, ali mi obećaj da se nećeš javiti dok ne kaže

sve.Pozvavši iz sobe liječnika car zatraži razjašnjenje i zapita:– Neće li mladića uzrujavati bude li mi pričao o uzrocima svoje

bolesti?– Obratno! Nešto ga tišti i to mora iskaliti. Tada će se preporoditi.– Dobro. Molim vas da me ostavite s njim na samu. Do viđenja,

dragi profesore! Zadužili ste me, budite uvjereni! – i stisne mu srdačnoruku.Liječnik izađe. Car se sporazumio s Maricom. Pošao je u mladićevu

sobu i ostavio vrata otvorena, dok se ona sakrila iza debelog zastora.Prikrivajući uzbuđenje priđe Josip svome sekretaru. Davila ustade

očito potresen. Josip mu pruži ruku. Davila klone na koljena i stadejecati.– Što je to, zaboga, pridignite se! Želim da se smirite. Ako vam je što

na duši, otkrijte mi, ne kao caru, nego kao ocu.Nije se mogao pridići. Car mu pomogne i posjedne ga na divan.– Tako! Sada se smirite. Dogodilo se što mu drago, sve mogu

razumjeti i oprostiti.– Veličanstvo, čini mi se da sam bio negdje daleko i da sam se vratio

W

slomljen.– A mi smo vas dočekali kao stari prijatelji.– Nisam to zaslužio!– Možda ipak...– Veličanstvo, molim da me saslušate. Dok god ne saznate ono što

vam imam reći ne mogu živjeti.– Evo me da vas slušam. Govorite iskreno, pa bilo i najteže.– Neka veličanstvo sudi.Tihim glasom počeo je mladić svoju ispovijed, od one večeri kad je

u carevu sobu ušla nepoznata luda ljepotica i kad je zatim došla Maricada traži cara, a Kalman mu je ulio u dušu ljubavne patnje.Čuvši za njegovu ljubomoru zagleda mu se car u lice i činilo se da

predviđa što će slijediti.Davila je nastavio ne sluteći da iza nepomičnog zastora druge sobe

prisustvuje njegovoj ispovijedi Marica.Sumorno je otkrivao caru svoje patnje. Nije opazio na carevu licu

iznenađenje i njegov pogled koji se prikrao tamnom zastoru kad jespomenuo ljubav prema Marici. Potpuno je utonuo u pričanje.Pokajnički razjašnjavao je mladić kako mu je Kalman otrovao dušu

ljubomorom, kako mu je skrbnik predočavao pogibelj što prijeti caruako podlegne svojoj ljubavi prema djevojci i njezinom caru, kako gajepozivao da spasi svoga cara iz te opasnosti i kako je predložio dasastave dokument koji bi caru dokazao da mu je Marica sestra, kako gaje gonio da uzme carev pečat.Pri toj riječi car se napregne očekujući težak udarac. Svu pozornost

priklonio je priči o pečatu. Davila je govorio brzo, da se rastereti teškogbremena što se skotrljalo s njegove na carevu dušu.Pričao je kako je uzeo pečat i opet ga vratio, kako je počeo sumnjati

u skrbnika u Beču i kako su te sumnje učvršćene u Sedmogradskoj.Pričao je što je čuo od generala Siniše Vojkffyja o namjeri carevihneprijatelja da mu podmetnu krivi dokument s ukradenim pečatom, daga svrgnu s prijestolja lažnom objedom da je nezakoniti sin, a to mu jeotkrilo zašto je Kalman od njega tražio taj pečat. Ocrtao je caru svojestrepnje, grižnju savjesti i odluku da ubije sebe i Kalmana one noći uočiproglašenja rata, kad je sa carem pošao u knjižnicu i vidio da je pečat

W

opet netko dirao. Konačno ispriča kako su se našli u njegovoj sobi, gdjeje htio suditi svom skrbniku. Turobnim glasom nastavi:– Nesretnik me tada ponovno savio snagom svoje neprozirne

lukavosti kojom je sve ljude oko sebe hvatao kao leptire u mrežicu.Povjerovao sam njegovoj tronutosti i opravdanju da gaje prevarioprijatelj i da želi sa mnom umrijeti, jer i on voli biti mrtav negoli da gaodbacite. Otišli smo iz dvora i ponijeli otrov, s odlukom da ga uzmemoi bacimo se u Dunav.Davila sklopi umorne oči.– Niste pošli u neki lokal u Gartnerstrasse? – zapita car.– Da. Putem mi je predložio da će napisati pismo svojoj sestri.

Pristao sam. Kad je počeo pisati zamoli me da izađem, jer ga mojaprisutnost raznježuje. Čekao sam napolju dugo. Kad je izašao povedeme u kapucinski samostan da preda gvardijanu pismo, jer će samo takobiti sigurno otpremljeno. Ušli smo u crkvu. Nisam se u onom času sjetioda u to doba crkva nikad nije otvorena. Bio sam potpunu odsutanmislima.Jedva uđosmo kad osjetih da su me pograbili neki muškarci i

zavezali mi usta. To se dogodilo tako brzo da mi se u tami pri činilo kaosan. Sabrah se i stadoh se otimati. Uzalud! Vezali su me. U strašnomuzbuđenju čuo sam razgovor gvardijana i Kalmana, zatim osjetih da menose, ne znam kuda, nisam vi dio. Luđački sam se opirao vezanimtijelom, dok ne osjetih oko sebe pljesniv zadah. Opazih malog debelogfratra s fenjerom. Vidjeh crne podrumske zidine. Mene vuku dvazakrinkana čovjeka u plemićkim odijelima. Na stubama iza mene jeKalman. Vikao sam. On mi je odgovorio:– Ako nemam odvažnosti da te maknem sa svijeta, znaj da nećeš

nikad u životu imati prilike svome caru otkriti da sam uzeo pečat.Kriknuo sam i pao na zemlju urličući beznadnim očajem u tmini

podrumske ćelije. Oni su nestali, a ja sam ostao živ zakopan.– Niste li jednom pokušali da se oslobodite ključara?– Da – začuđeno pogleda mladić cara – snovao sam bijeg, makar ga

morao ubiti, ali tada su me vezali u klupko. Tako sam ležao, ali neznam kako dugo. Sve što je bilo kasnije ostalo je za mene tajna, kao dasam bio mrtav. Da, još se nečega sjećam. Bila je tama a meni se činilo

W

da ležim u krevetu, da vi dim kraj sebe Kalmana. Gledao mezaprepašteno i pitao:– Priseban si? Poznaješ li me?Podigao sam glavu i nešto odgovorio, ne znam što. On me pritisne

natrag i činilo mi se da sam osjetio pod nosom mokar rubac. Tada opetnastade mrak. Ne znam ništa od časa kad sam ugledao pokraj krevetamomka i zatim gospođicu.– Jadni mladiću – reče Josip – svi smo mi bili žrtve Kalmanove

lukavosti, a vi njegove sugestije.– Ja ću to okajati!– I odviše ste okajali!– Veličanstvo, molim da mi uslišite molbu i da moj grijeh nikad ne

priopćite njoj.– Marici? – i pogled mu se opet prikrade zastoru. Zatim na stavi: –

Mislim da biste joj morali sve priznati.– Ne mogu priznati ljubav ženi koja me prezire.– Hm, vidjet ćemo. No zašto niste, kad sam vas pitao što vam je,

povjerili svoju ljubav meni?– Kako bih to mogao, kad znam da je veličanstvo ljubi.– Samo očinskim osjećajem. Vjerujte! Zar to niste mogli odmah

prosuditi?– U početku, kad sam upoznao gospođicu, bio sam u to uvjeren, ali

kasnije mi je Kalman razjašnjavao vašu pažnju prema njoj.– Lagao je, uvjeravam vas.– I njena ljubomora bila je bjelodana.– O tome nisam vlastan govoriti.– Car pode prema zastoru, ali se opet vrati.– Strašno je što sam od vas čuo. Pokušat ćemo sve zaboraviti. U toj

nesreći našao sam ipak jednu radost, da se moje sumnje nisu ispunile.– Sumnje prema meni? – zapita Davila bez daha.– Priznajem, bile su se pojavile. Sve se činilo čudnim i dvoličnim.– Kalman je vaše sumnje pojačavao. Veličanstvo, predajte ga meni,

ja mogu s njim obračunati.– To je učinila sudbina. Našli su ga mrtvoga. Smrt pištoljem.

Stručnjaci su ustanovili samoubojstvo.

W

– Veličanstvo, ako se on uistinu ubio, tada ga je netko uhvatio načinu, netko gaje imao u šakama iz kojih nije mogao pobjeći.– Da, bilo je tako. No, idem sada na posao. Preporučujem vam mir.

Želim da što prije nastavimo rad u kabinetu.– Nisam vrijedan! – upadne mladić gušeći se u jecanju.– Zavrijedili ste to, zaista! Zbogom, mladi prijatelju! Do viđenja!

Vaše vas mjesto u kabinetu čeka – govorio je car tronuto i brzo nestadeiza zastora.Marica je već stajala kraj stola krijući svilenim rupčićem suze.

Zatvorivši za sobom vrata bolesnikove sobe priđe car svojoj štićenici:– Dijete, tvoje čisto srce mrzilo je Kalmana u nesvjesnoj slutnji

istine.– Osjećala sam da je Davila nevin.– Hvala Bogu da si bila u pravu. Prepuštam ga tebi. Mene zove

posao.Iz njenog salona požurio je car u svoje odaje. Dao je pozvati

dvorskog meštra Rosenberga, pomno je zatvorio vrata i povjerio mu štoje čuo od mladog tajnika.Dvorski meštar sklopi ruke u zaprepaštenju, dok je car nervozno

hodao po sobi.– Odakle ljudima ta željezna snaga da nose u duši tako velik i prljav

teret laži? Odakle im ta snaga, prijatelju? Znao sam da imam međuonima kojima se moja vladavina ne sviđa neprijatelja, ali da oko mene,među prijateljima i istomišljenicima, sjede najveći dušmani, to jeodviše. Odviše! Tko još od sumišljenika nije moj neprijatelj? Doskoraću morati sam sebe pitati: "Josipe, nisi li možda i ti carev neprijatelj?"– Veličanstvo, mnogo ste sami skrivili. Na sve pokušaje svojih

neprijatelja smijali ste se, a vaš je najopasniji neprijatelj neprispodobivaliberalnost. Ona je dala vašim neprijateljima snagu. Vi ste im naprostootvorili sva vrata, dali im svu slobodu i doviknuli: "Radite protiv menekoliko god hoćete!" I oni su radili!– Bio sam uvjeren da će ih sve pobijediti istina, pravda i razum. Kad

bi mi danas najavili deputaciju, izašao bih pred njih goloruk. Ne moguprotiv samoga sebe. Takav sam. Drugo vam ne znam kazati.– Zlo je što ste takvi, tim više što ste car. Veličanstvo, otjerajte sve

W

sumnjive osobe iz svoje okoline i sa svih važnijih mjesta.– Stanite, zaboga, Rosenberg, koliko će mi tada ostati ljudi da radim?

Ipak ja idem dalje! Danas sam jače no ikad uvjeren da istina i poštenjemoraju pobijediti. Inače bi bila idiotska budalaština boriti se za istinu,dobro i poštenje. Kad ono ne bi pobijedilo, ideje bi bile samo besramnakomedija ili utva ra luđaka. A lud nisam! Pobjeda u Beogradu brod jekoji me mora dovesti u željenu zemlju dobra, istine i poštenja. Mora!Ušuti načas, da bi se opet okrenuo prema prijatelju:– Maricu želim zaštititi, za svaki slučaj.– Sad nema mogućnosti da biste je mogli poslati u inozemstvo. Ali

sekretara Hagena možete odstraniti sa dvora.– Smjesta ću to i učiniti. Kad se radi o njoj poslužit ću se i tim

sredstvom. O ostalom ćemo razmisliti poslije sutrašnje svečanosti.Car požuri u kabinet i prione na posao.– Anđeo! – oglasi se on. – Anđeo koji me branio od zlotvora.– Vas, cara i svoj život. U duši nosim još jednu strašnu sumnju. Na

bojištu u Zemunu otkrili su u nekoj crkvi bočicu s tekućinom. UKarlovcu sam slušala razgovor doktora Kalmana s ministromThuguthom i razabrala sam da je ljekarnik htio iskušati sumnjivekapljice miješao ih je u jelo ministrovu psu. Pseto je počelo slabiti iuginulo je.– Vi držite...– Ne znam, ali ipak je čudno. Car je bio snažan i zdrav. U Zemunu je

stao mršaviti. Pao je u groznicu. Meni se poslije toga razgovora uKarlovcu uvukla u dušu sumnja. Možda se varam, dao Bog da sevaram, ali me progoni misao da mu je Kalman davao neki otrov.– Ne dao Bog da je tako! Zar careva ideja da uskrsne dostojanstvo

čovjeka, traži njegovu glavu?– Kad bi se to dogodilo, njegova bi ideja bila podla izdajica.– Nisu plemenite ideje krive ako se na njih bace gladne živine.

Bojim se da je živina Kalman nagrizla njegov život. Vi ne znate da jecar bio bolestan. Bacao je krv. S ratišta se vratio slab. Otkad je Kalmanmrtav, car se oporavio. Svi se dive njegovu ozdravljenju. Ozdravit ćekao što ste i vi ozdravili.Šutnja ih smete. Ona ustane, a on zapita:

W

– Odlazite?– Treba li vam još moja njega?– Bez vas ja sam vječni bolesnik.– Imate li mi još što da mi kažete?– Da vas neizmjerno i vječno ljubim.– I ja vas, Davila!Taj odgovor zvučao je kao priznanje djeteta.Ništa ih u tom času nije vuklo da se zagrle. Samo su se gledali,

opijeni osjećajem što je u njima pjevao svoju nečujnu melodiju.Slugin dolazak prekine šutnju.– Jedna dama želi govoriti s mladim gospodinom. Kaže da je majka

gospodina tajnika.– Ah, zaboravila sam vam priopćiti! – klikne Marica. – Već odavno

leži u Kalmanovoj sobi pismo vaše majke da će doći u Beč, jer hoćeznati što je s vama. Primite majku, gospodine Davila, a ja odlazim. Doviđenja!Marica naloži sluzi da dovede gospođu, a ona ode u svoj salon.

Odatle izađe u mali koridor i prijeđe u prednji dio dvorca.Potražila je cara u kabinetu. Bio je sam, zatrpan aktima. Pogledao ju

je začuđeno.– Što je, dijete moje?– Smijem li vam nešto reći?– Smiješ. Dakle?– Striče, neću više biti opatica.– Tako? To sam očekivao. A nije mi ni krivo.– Vi znate da moja nadstojnica neće biti vašega mnijenja.Ne može se uzeti redovnička haljina i preko noći svući.– Mnogo ih je koji redovničkom haljinom pokrivaju svoje zločine. Ti

si njome htjela pokriti svoju svetu bol, i kada te ona minula, haljinuskidaš. Ja tako hoću. No, jesi li se uvjerila da ipak ima vjerne i vječneljubavi?– Da, striče, ima je!– Samo ja je nisam imao! – promrmlja on.– Imate ljubav milijuna.– Gdje su sretna vremena kad sam i ja u to vjerovao djetinjskim

W

ushitom kao i ti! Ah, ne dam se oslabiti tim mislima!Ipak idem dalje!

MATI I SIN.

Gore u sobi grlila je gospoda Davila svoga jedinca ispitujući ga štose s njim događalo toliko vremena da joj se nije javljao.Mladić je odlučio da zataji majci zločin svoga skrbnika, da ne

dotakne tajnu njegove smrti.Govorio je o svojoj teškoj bolesti kojoj ne zna uzroka. Ona se

smirila, sretna što gaje našla. Najposlije je spomenula Kal-mana:– Kad sam bila kod kuće stigla nam je vijest o samoubojstvu. Nisam

mogla to vjerovati. Zašto bi on sam sebi oduzeo život koji mu je biotolika naslada?– Kažu da se bojao tebi priznati moju katastrofu, jer su liječnici

tvrdili da nikad neću ozdraviti.– Meni bi se to bojao priznati? Sasvim isključeno! On je bio odviše

drzak. Neka mu Bog oprosti, bio je grub, cinik bez osjećaja. Neprestanome varao pismima, dok konačno nisam odlučila doći u Beč, pa makarmorala ići i pred cara. Reci mi, sinko, što je s tobom? Hoćeš li postićina dvoru karijeru?– Nisam to nakanio. Ako je naše imanje propalo, ja ću raditi.– Propalo? Tko ti je to rekao?– Kalman mi reče da živiš oskudno i da će sve pasti na dražbu.– Ne znam zašto je to slagao. Naša se imovina povećala!– Uistinu? – usklikne on. – Kad bi znala kako me to raduje!– Nešto se sumnjivo veseliš. Nakanio si se ženiti?– Jesam, majčice!– To bi bio najradosniji dan mojega života. Već si odabrao?Reci, kakva je!– Oh, stvorena da je mazimo, ljubimo i milujemo. Draga je, ljupka, a

odvažna kao mali junak. Nigdje na svijetu nema takve djevojke.– Tvoje ushićenje pokazuje da si baš temeljito zaljubljen, što nije

sasvim pametno. Međutim, nadajmo se da si dobro pro mislio i računaokoga ćeš uvesti u kuću. Dakle, reci čija je?

W

U svome oduševljenju nije prozreo majčine misli i prosto-dušnoodgovori:– Tko joj je otac ne zna ni njen skrbnik, a majka je bila neka

ostavljena sirota. Djevojku su našli dok je bila dijete, na putnoj postaji,odgojili je i sada je na dvoru.Gsopoda se zaprepasti.– Careva štićenica?– Da, majčice!– Zaboga, sinko, što je rekao na to Kalman? Ili si mu zatajio svoju

nakanu?– Naprotiv, rekao sam mu da je ljubim.– On je znao! Znao je, a nije ti rekao da je ta djevojka kći moje

pokojne sobarice!To otkriće nije u Davili izazvalo bilo kakvu promjenu.– Ne, majčice, to mi nije rekao. Zašto si tako uzrujana?– Zašto? Ti još uvijek ne razumiješ? Kalman ti je to prešutio. Lopov!

Tolika zloba ne može sama sebe zadaviti.– Majčice, razjasni mi!– Moram ti reći istinu. Petnaest godina progonio me Kalman za

života mojega muža da mu budem ljubavnica. On, pobjednik svih žena,bio je odbijen. Iz osvete prešutio je tebi daje ta djevojka sobaričina kći iplod njegove zabave.Davilino se blijedo lice ukočilo. Neka nejasna misao pritisla mu

sljepoočice.– Što si rekla? Plod njegove zabave? Zar to znači da je on, Kalman,

bio njen otac?– Zapravo se ne zove otac. Dok su plemićka prava bila na vlasti,

svako prvo dijete kmetove zaručnice moglo se nazva ti djetetomvlastelina. To uopće ne ulazi u račun. No, ako već hoćeš njezino rođenjesravnjavati s rođenjem plemića, Kalman je njezin otac, ali to jesporedno.Mladić problijedi i prekine majku:– Njen otac? Majko, tko ti je to rekao?– Kalmanov namještenik. I sam mi je to sasvim otvoreno priznao kad

sam bila na bojištu.

W

Davila sklopi oči i s obje ruke podupre glavu.– Kalman je njen otac, otac...– Ne razumijem tvoju zdvojnost.– To ne možeš razumjeti. Bože zašto si to dopustio?– Što je dopustio? Nešto mi kriješ?Njezina sumnja osvijesti ga. Zagrli majku i stade joj govoriti:– Sama si rekla da mu je srce bilo kruto neosjećajno, da je bio cinik.

A vidiš, majko, meni je bio zao, vrlo zao. Takav je bio i prema njoj,makar je znao da mu je kći. Samo jedno te molim, majko, prisegni nagrob mojega oca da joj nikad nećeš reći da joj je Kalman otac. Zar ne,majčice, da joj nećeš reći.Obećaj mi to!– Nadam se da mi nećeš dati prilike da s njom razgovaram.– Kako? Ti ne bi htjela razgovarati s mojom zaručnicom?– Valjda mi ne kaniš dovesti u kuću kćer moje sobarice, makar sto

puta bila careva štićenica. Pod tu cijenu ne trebam tvoje dvorskekarijere.– Majko, ako mi je car dade, ja ću je vjenčati.– To neću dopustiti! Nikada!– Zar bi htjela da nikad ne prijeđem prag našeg doma?Gospoda ustane i porumeni. Oči joj se ispune ljutinom.– Zato sam te ljubila, putovala, strepila, plakala; zato sam utrošila

život, da budem svekrva djetetu svoje sobarice. Velim ti, nikada!Zapanjeno zagleda se Davila u majku.– Nisam računao s tvojim nazorima. Majko, zar si još uvijek žrtva

starih plemićkih predrasuda?– Predrasuda? Što ti je? Postao si žrtvom novih ludovanja?Dok će biti plemstva, nitko ne može izbrisati iz naše krvi plemeniti

bitak. Ti se ne osjećaš plemićem?– Ja se osjećam čovjekom.– Prekrasno! Čovjek: kočijaš, kmet, sluga! Umjesto sjajne dvorske

karijere pokupio si nove nazore, budalaštine, halucinacije luđaka koji ćezakrenuti vratom čitavoj svojoj vladavini.– Majčice moja, nove ideje prometnule su se u strahovit jaz između

tebe i mene.

W

– Biraj između mene i kmetice!– Za ime Božje, ti si žena, majka...– Ali plemkinja!– Dakle: vlast kmetskog imetka, njegove ličnosti, njegova tijela,

gaženje djevojačke časti, prezir prema djetetu što je na stalo po pravu ivlasništvu gospodara da uzme djevicu i da je odbaci, a njeno dijete dasmatra svojim otpatkom, to se zove plemstvom? To se zove plemićkimbitkom kojim se ponosiš?Fuj! Meni se to gadi. Uzet ću tu djevojku, najveću plemkinju koja se

rodila pod suncem!– Kad je tako plemenita neka se odrekne mladića kojemu nije rodom

dorasla. Hoću govoriti s njom. Reći ću joj sve i ne ka odluči.– Ne, nikada! Ona ne smije saznati za tvoj otpor ni tko joj je otac,

nikad, do smrti.– Tvoj očajni strah da sazna za oca vrlo je sumnjiv!On klekne pred majku i zamoli je:– U ime uspomene na oca u grobu, molim te, ne reci joj to!– Ako se ne odrekneš te ženidbe, saznat će od mene. Da, potražit ću

je.– Majko, odjeni crninu! Izgubila si sina!– Ti uistinu kaniš plemenito ime svojega oca i majke, rođene

barunice, obeščastiti sa sobaricom?– Posvetiti, posvetiti!– Zaklinjem se da će saznati za svojega oca!– Zaklinjem se, ako ona od toga umre, ubit ću se! Ja poštu jem

sobaricu, majku svoje ljubljene!– Tako? Pravo su mi rekli prijatelji: "Ne dajte sina na dvor, taj car

okužit će ga svojim kočijaškim idejama i kmetskom mržnjom premaplemstvu."– Majko, neizmjerno te štujem i ljubim, ali ni časa ne mogu dopustiti

da ovako govoriš o caru, idealu mojega života, za koji ću živjeti iumrijeti.Mržnja i bijes razdirao je njenu dušu što se zrcalila u gorućim očima

i izobličenim crtama lica.– Da, tvoj car i tvoja odabranica oboje su jedno drugoga vrijedni.

W

– A ja ću dati svoj život da budem vrijedan njih oboje.– Kmetsko kopile otelo mi je sina! Upamti, moja će osveta pasti na

nju!– Čuvat ću je, majko, da je tvoja osveta ne dotakne.– Vidjet ćemo tko će biti jači: ja ili ti.Bez ikakva pozdrava oholo izađe iz sobe i ode. Marica se vratila u

svoju sobu i dala je otpremiti stvari u drugo krilo dvora. Zatim ode kDavili da mu to javi.– Sada je moj bolesnik zdrav. Ne treba više opatice.– A čezne za dragom malom ručicom – ali mu riječ zamre kad se

zagleda u ruku za koju Marica ne sluti tko je pod njom izdahnuo dušu.– Davila, vi ste se prestrašili. Sjetili ste se onog čina? Znam, više put

mi srce čudno zakuca. Noću u mislima vidim tog čovjeka kojega samuvijek mrzila i bude me strah, jako strah, ali nisam htjela, voljela bih dasam ga predala caru živoga.– Morate sve to zaboraviti, jer...– Nastavite, nastavite! – bodrila gaje ona ljupko.– Ne smijem izreći što sam mislio u trenutku kad sam rekao da

čeznem za vašom dragom ručicom.– Smijete, smijete reći sve.On nije našao riječi, a ona ga pogleda širokim djetinjim pogledom:– Imate li mi još što reći?– Marice da li bismo mi ikada mogli biti svoji?– Da, kad vi ne biste toliko oklijevali!– Oh ja, ja ne smijem ni sanjati tu božansku sreću.– Car će na sve privoljeti.– Mi ćemo, dakle, ipak biti svoji? – zapita on kao da sam u to ne

vjeruje.– Može li nas tko razdvojiti?– Ne može, ne smije, neće!Negdje daleko ukazivala mu se crna silhueta majke, za kojom

odjekuje prijetnja osvete.– U vašem glasu, Davila, osjećam strepnju. Niste posve si gurni.– Sreća je moja tako velika da me strah. Marice, draga, vječna

ljubavi moja!

W

SVETKOVINA OSVAJANJABEOGRADA.

Kroz noć kulja masa.Prema balkonu carskog dvora okrenute su tisuće ljudi jedno do

drugoga, nasmijanih, ozarenih refleksima lampiona što ih nose visokouzdignutim rukama.Bučna glazbala sviraju svečanu, uzbudljivu koračnicu vukući za

sobom svjetinu, izmamljujući urnebesno, radosno klicanje.Tada glazba utihne. Klicanje odjekuje.Masa se razmiče u dva reda.Čvrsti koraci. Baklje plamte. Ponosito korača pločnikom vojska,

cvijećem iskićenih kapa. U ruci vojnika baklje. Masa baca klobuke,maše rupcima i kliče:– Živjela vojska! Živjeli pobjednici! Živjeli pobjednici kod

Beograda!Vojnici prolaze ispred balkona, dižu visoko baklje i kape, a frenetični

njihovi usklici obasiplju carevu pojavu na balkonu.– Živio naš car! Živio Josip!Iz grudi vojnika ori se gromki poklik:– Živio naš car! Živio osloboditelj puka!Car stoji otkrivene glave. Vojnici viču, prilaze sve bliže balkonu i

dovikuju:– Bog te čuvao! Bog ti dao zdravlje, naš branitelju!Glava se careva sagiblje k njima, dok se u svjetlu žare njihove oči i

lica, okrenuta prema njemu.Topovi grme. Glazba, pjesma i klicanje miješaju se ujedan jedini

povik radosti.Povorka vojske prolazi pokraj balkona i klicanje se gubi u drugom

dvorištu. Bakljada je završena. Narod se polako razilazi. S balkonacarskog dvora povlače se svi u dvoranu. Prozori Burga zatvaraju se.Velikom dvoranom šušte svilene haljine, zveče ostruge i blistaju vezenihaljeci gospode. Generalske odore potisnule su ih u pozadinu. Društvoje zabavljeno promatranjem cara, koji još uvijek s balkona prati vojnike.Uz njega stoji Rosenberg.

W

– Ne, oni ne lažu! – tiho prozbori car svojem dvorskom meštru. – Unjih vjerujem. Moram vjerovati. Nitko im nije komandirao da mi kažuone tople riječi, zar ne?– Ne dajte se, za ime Božje, i tu zahvatiti sumnjama, veličanstvo.

Nisu li to govorila srca, topla, odana, puna ljubavi?– Da, ja im vjerujem i sretan sam što im smijem vjerovati.Oni su mi vratili zdravlje. Oni su me obnovili. Sutra ćemo otvoriti

novu epohu rada. Velim vam, moj je plan gotov. Još večeras proboravitću ovdje medu gostima, a sutra počinje novo doba. Kako teško čekamsutrašnji dan. Čini mi se da ću letjeti nad čitavom državom noseći imnovu sreću, nove uredbe koje moraju u njihovim srcima uskrsnu ti vjeruu mene. Moja potištenost bila je samo rezultat bolesti. Sada sam opetsvoj. Gle, naši će se gosti uvrijediti, trebam ih zabaviti. Zaboravio samna ulogu kućedomaćina.– Veličanstvo, u Beču je gospoda Davila. Poslala je u sekretarijat

poruku da želi razgovarati sa svojim rođakom Hagenom.– Prekasno. Poslao sam ga kao brzog kurira u Prag. Već je na putu.– Kamo sreće da ste uvijek svoje neprijatelje slali na put!Ako me veličanstvo može načas otpustiti, otišao bih k gospođici.

Stiglo mi je prije pola sata pismo s odredbom da ga predam njoj.– Od grofice Vojkffy?– Ne, ali je pisano ženskom rukom.Car pogleda omot pisma i vrati ga Rosenbergu.– Ne znam tko bi to mogao biti, ali predajte joj. Evo, dolazi princ

Ligne. Dođite sa mnom.Povukavši ga dublje u balkon nešto mu tiho reče, zatim se uputi k

gostima. Rosenberg ode u drugo krilo dvora. Sobarica mu javi da segospođica nalazi u bolesnikovoj sobi.Nade je u svečanoj ružičastoj haljini. Odrezanu opatičku kosu

pokrila je bijelom vlasuljom. Iz snježne bjeline gledale su veliketamnoplave oči.– Nosim carevu poruku gospodinu Davili. Najprije mi izvolite

odgovoriti na pitanje: Jeste li, gospodine tajnice, dovoljno jaki da zaosam dana putujete?– Tijelo je zdravo a duh je već u mojoj vlasti!

W

– Car želi da otputujete u Pariz i da tamo studirate neke stvari koje ćeveličanstvu biti od velike koristi.– Spreman sam, samo neću imati mira ni spokoja – i pogleda

zabrinuto Maricu.Rosenberg se okrene k njoj.– Gospođice, pitam vas u ime carevo, biste li vi pošli s gospodinom

tajnikom kao madame Davila?– Idem, ako on hoće!– Vrlo kratko i jasno! – nasmiješi se Rosenberg. – Dakle, gospodine

Davila?– Putujem kamo god veličanstvo želi, ali samo s njom!– Sada je sve u redu. Car želi da putujete za osam dana.Rumen od sreće udari u lice mladog tajnika. Rosenberg na stavi:– Javit ću odmah veličanstvu. Oprostite, čeka me dužnost.Da, još nešto – i Rosenberg posegnu u džep svojega svečanog

kaputa. – Imam pismo od neke dame.To priopćenje instinktivno lecnu Davilu, i makar je Rosenberg

gledao Maricu, koja je sjedila podaleko od njih, mladić stane izmeđunje i dvorskog meštra protiv svih pravila, okrenut njoj leđima. Opazivšiadresu pograbi omot i pogleda Rosenberga tako zdvojnim pogledom danije mogao nastaviti, već je ušutio i dopustio da mu Davila uzme pismoiz ruke.– Ah, to je za mene, od moje majke – reče on pogledavši oštro

Rosenberga. Vidjevši da se nešto događa pokloni se on Marici i kreneprema vratima. Davila ga je ispratio u hodnik.Kad su se udaljili od vrata raskine Davila pečat i brzo preleti na

Maricu adresirano pismo u kojemu joj njegova majka otkriva da je kćinjene sobarice i doktora Kalmana te je poziva da se okani njenoga sina.– Što je, gospodine Davila, problijedili ste? – zapita ga Rosenberg.– Gospodine, moram caru priopćiti nešto važno.– Danas to neće biti moguće.– Gospodine barune, molim vas, uredite da Marica ne može primiti

bilo kakvo pismo od moje majke. Ako bije sama potražila, ne dajte dase sastanu. O tome ovisi mnogo više nego što vi mislite.– Pouzdajte se u mene. Neće se sastati.

W

Dvorski meštar pohiti dalje, a Davila ude u sobu.– Imate s dvorskim meštrom neke tajne? – upita ga ona.– Tajne koje znate i vi.Stajao je pred njom i zagledao se u njene oči.– Ne slutite kako je u mojem srcu!– Bit ćemo opet sretni kao u početku, prije negoli vas je Kalman

trovao.– Mnogo više, draga! – i obujmi joj ruke, zagledavši se ponovno u

njeno lice. Ona ga probudi od zanosa.– Ja sam još uvijek vaša njegovateljica! Dakle, u krevet! Ja odoh u

svoj novi stan. Sutra ću se preseliti grofici Vojkffy.– Ne, ne mičite se iz dvora! Ostanite ovdje. Ne bih mogao mirovati

da niste tu.– Danas vam još dopuštam, ali ubuduće komandirat ću ja i vama i

caru. Čuvat ću vas obojicu, ali ne bojte se, bit će nam lijepo, vrlo lijepo!Otevši mu ruke otprhne iz sobe, dok je on upro pogled u mjesto gdje

je prije stajala, i svim mlađahnim zanosom usklik-ne u duši:"Bože, imaš li srca dopustiti da razore mir duše ovog anđela, da mi

otmu ljubav?"

UDARAC.

Rosenberg se vratio u dvoranu i povukao se s Keglevićem upozadinu, odakle su promatrali društvo okupljeno oko cara.– Ne mogu se nadiviti kako je car dobre volje – reče Keglević. –

Upravo blista od sreće. Rumen je kao djevojka. Više nije bolestan.Liječnici su se zaista prevarili.– Ja bih im zato podijelio kolajnu za znanost! – odvrati Rosenberg!– I gosti su zapanjeni njegovim izgledom. Mnogi su, valjda i nesretni

zbog toga.– Neka, neka! Zatrubit će on toj reakcionarnoj gospodi.Samo da je zdrav, to je važno. Već sam se bio pobojao: Jedino bolest

može oboriti njegovo djelo. U zdravlju nema sile koja bi ga moglapobijediti.– Da Ponte vodi k caru nekog mladića. Tko je to? – prekine Keglević

W

temu.– Novi kompozitor. Zove se Beethoven. Nova akvizicija za carev

umjetnički život. To mu je potrebno kao hrana, san i zrak.Nastaviše promatrati šarenu skupinu oko cara koji se kretao s

ležernošću što se napadno razlikovala od sagibanja gospode u strogomrokoko-stilu. S nekom tihom ironijom na usnama jednostavno, prirodnooslonjen o visok naslon stolice, govorio je car živim pokretima glave,očiju i ruku.Knezovi Liechtenstein, Esterhazy, grofovi Kinski i sva sila velikaša,

generali i ministri, živahno su sudjelovali u razgovoru, dok su damesjedile u krugu i promatrale cara. Kneginja Liechtenstein i groficaKinski, zastirući usne lepezama, dobacivale bi poneku primjedbu.Princ Ligne i Lasi pratili su konverzaciju šuteći.Car ih pogleda nasmiješenim očima:– A vas dvojica? Sanjate o bojnoj slavi? Dragi moji, čim smo nas

trojica otišli s bojnog polja, sreća je promijenila raspoloženje. Sve mi sečini da mi je providnost poslala bolest kako bi mi spriječila put nabojište.– Veličanstvo – upadne grof Palm – i sreća ima svojih mušica. Traži

mira.– Sad mi je jasno zašto se sa mnom ne može sastati. Među tim,

Laudonove pobjede nisu njezino djelo, već uspjeh rođenog ratnika, kojise zna s njom pobiti i preko Turčinove glave.– Ne čini pravo – šapne grofica Kinski kneginji Suzani – što se ruga

sreći.– Zašto, grofice?– Suspregnite znatiželju!Kao da osjeća razgovor o sebi carev pogled svrne prema gospođama.– Kad dame šapću iza naših leda, gospodo, nešto se ruši!– Naprotiv, gradi se! Ovaj put to je nada u potpuno ozdravljenje

vašega veličanstva!– Tek danas sam se počeo liječiti. Uzeo sam prvu kapljicu svoje

medicine iz beogradskog zdenca!Idemo dalje, idemo dalje, jer i ja idem!– Kamo? – začudiše se dame i gospoda.

W

On se okrene prema gospodi.– U hodočašće narodima. Vidite, gospodo, kad moji ljudi silom krivo

poučavaju narod o namjerama reformi ja ću biti sam apostol svoje ideje.S prijestolja sići ću na tribinu i pozva ti puk da čuje pravu istinu.– Veličanstvo se šali – primijeti Esterhazy.– Vjerujem, čudna metoda, ali čovjek koji osjeti da su ga apostoli

njegove ideje prevarili, i da krivo naučavaju, mora ići sam da svojuideju usadi u srca. Vidite, i u Augartenu poče li su moji vrtlari saditimladice kestena. Ja sam ih sve povadio i stao sam saditi visoka stabla.Smijali su mi se, a eto sada imaju građani divan perivoj, pod čijim sekrošnjama odmara ju. Tako ću odsad raditi i sa svojim idejama: sadit ćuih neposredno, sam!Jedva su sakrili čuđenje.– Veličanstvo – usklikne grof Kinski – uvjeren sam, kad ljudi čuju iz

vaših usta vašu vjeru, nosit će svi plave kokarde!– Zašto baš plave?– Vi znate da su Bečani prozvali plavu boju vašom.– Mislim da sam jednom već rekao: "Obojene ideje potpadaju pod

zakon razbojavanja!" Ideji treba ostaviti njen pri rodni izgled, svjetlo.Bečani su je obojili plavom bojom, koja najbrže izblijedi.– Veličanstvo, i nebo je plavo – umiješa se kneginja Suzana.– Zato je tako često sivo kao i vaša prekrasna haljina, kneginjo,

kojom ste danas posebno ukrasili svoje tamne lijepe oči.Moje dame, dopustite mi da vas nakon malo preduge stanke

podvorim slatkišima, ili možda ukuhanim voćem.Dade znak lakaju i stade dame nuditi okrepom. Srčući slatko grofica

Kinski primijeti:– Ne sjećam se, veličanstvo, da ste ikad izgledali tako ve dri i sretni

kao danas. Očito je tome uzrok što se nadate da će vaše ideje...– Da ću opet svakoga tjedna uživati nekoliko minuta u vašem

društvu! – ljubazno će on i pogledavši prema prozoru dometne: – Mojiumjetnici danas ne sudjeluju u našem veselju.Izvolite, moram ih obodriti.Priđe gardi pjesnika i skladatelja.– Ovdje se ili nešto ruši ili rada?

W

– Rada, veličanstvo! – reče Da Ponte. – Beethoven nam jepripovijedao o djelu koje kani komponirati.– A to bi bilo?Mladi Beethoven odvrati:– Himna čovjeku!– Čovjek, čovjek, najveći naslov, najuzvišeniji pojam! Vaša će

kompozicija biti uzvišena, gospodine!– Zamišljena je prema tekstu napisanom vašim čovječanskim radom,

veličanstvo.– Mladi prijatelju, po mojemu tekstu prosuli su naumice tintu, ali

ništa, priredit ću novo izdanje. Hoću, uistinu hoću!Ušuti, zamisli se i zaokruži pogledom umjetničku grupu oko sebe.– Čudno: niti sam pjesnik niti skladatelj, niti romantičan niti

sentimentalan, a ipak, zašto me baš vi tako dobro razumijete?– Zato što smo mi samo ljudi – odgovori Beethoven.Josip posegne za njegovom rukom i čvrsto je stisne.– Teško čekam dan kada ću slušati vašu himnu. Gospodo, sutra vas

molim za malo muzičko veče, samo za nas, kao ono u boljimvremenima.Kneginje se uzvrpolje.– Oprašta se – šapne kneginja Liechtenstein promatrajući cara. – Ni

riječi više o tome.– Čudno, baš je danas tako veseo, kad...– Šutite, kneginjo, dolazi!Započeo je koncert orkestra kojemu je dirigirao Mozart.U pauzi gosti su se grupirali u dvorani. Car je obilazio sve redom.

Zadržao se s mnogima u veseloj konverzaciji, izrekao poneku duhovitušalu, a zatim je prišao gospodi generalima. Slušao je s užitkom pričanjeLaudonova glasonoše koji je donio vijest o pobjedi, a sada je opisivaoprizore s bojišta, hvaleći osobito junaštvo Hrvata.– Da – reče car – upoznao sam ih u Zemunu. Nikad ih neću

zaboraviti. To je karakter, odvažnost, dobrota i poezija, sve u jednomsrcu.Osjetivši da netko stoji iza njegovih leda obazre se.– Vi ste to, Rosenberg! Čini se da mi nešto imate reći?

W

– Ne bih vas htio, veličanstvo, otimati društvu.– Ako je važno, morate!Car izađe iz grupe, prošeće se dvoranom s dvorskim meštrom i upita:

– Dakle, što je?– Grof Salisborn je stigao.– Nosi vijesti iz Nizozemske? Možda nova ljekovita kapljica. Do

zore natkrit ću zdravljem predratnog Josipa! – usklikne i pode ravno kizlazu iz dvorane.S Rosenbergom ude car u modri salon s krilatim slutnjama da se

sreća posljednjih dvaju dana nastavlja.Uz grofa Salisborna stajao je visok gospodin u tamnoj plemićkoj

odori, blijed, drven.Nasred sobe zaustavi car hitri korak i zagleda se u došljaka.– Guverner Nizozemske u Beču? To je razumljivo!– Volio bih ležati u grobu nego ovaj trenutak stajati pred licem

vašega veličanstva.– Odgovor je u mol-akordu!Šutnja. Sva trojica se zagledaju čudno dugim pogledom. Car

ponovno oslovi plemiće:– Gospodo, pauza označava uvijek jak refren. Molim, istre site ga!– Veličanstvo, čim su vaše odredbe stigle u Nizozemsku, staleži od

Brabanta i svo ostalo plemstvo našlo se kriomice u velikoj palači grofaSimona Jude od Brabanta, dok su seminarci i sva mladež krenuliulicama. Sve se to dogodilo u jednom satu.– Što se dogodilo?– Plemstvo je svečanim načinom proglasilo da...– Što govorite!Velikaš nastavi:– Nizozemska svrgava s prijestolja vaše veličanstvo i proglašava se

samostalnom. Sve što je živo izašlo je na ulice.Seminarci i plemići dijelili su nizozemske kokarde i klicali plemstvu.Car je nijem. Nijedna kretnja, nijedan treptaj očiju. Stoji kao čovjek

kojemu su zarinuli u srce smrtonosan nož. Srce je prestalo kucati a danije osjetilo bol.Guverner i njegov pratilac šute. Rosenberg iza carevih leda blijedi i

W

trne. Čeka da car udari nogom o pod, da mu se uzdigne gornja usna uznak najvećeg gnjeva, ali ništa. Šutnja i ne-pomičnost ispunjavaju srcecareva prijatelja stravom kakvu nikad još nije osjetio.Punih pet minuta stajali su svi kao u mramor pretvorene figure.Tada se car okrene k Rosenbergu:– Zovite Kaunitza!Dok je dvorski meštar izlazio car je prišao polakim koracima prozoru

i zagledao se van. Nizozemci su stajali kao vezani nevidljivim lancima.Knez u crnoj odori, s bijelim hlačama, svilenim čarapama i

briljantnim kopčama na izrezanim cipelama, ude dostojanstveno,gotovo koketno.Car se obazre prema njemu.Kaunitzove oči zaustavile su se na bljedilu njegova lica.– Kneže, ispitajte gospodu i pobrinite se za pogreb.Ledena ironija kao da je namješteno prikrivala ono što osjeća. Knez

stane ispitivati svrhu dolaska Nizozemaca. Oni su odgovarali. Car ješutio. Rosenberg im dade znak da podu s njim.Gospoda izađoše iz salona. Car ih nije ni zamijetio. Zureći preda se

izgubio se u mislima.Knez je čekao gotovo ravnodušnog lica.– Niste iznenađeni?– Veličanstvo, prorekao sam da će puk poći za plemstvom.Oni se nisu bunili zbog vaših reformi. Rekao sam vam da neće

pristati uz vas.Opet duga šutnja.Knez promatra cara i približi mu se. – Veličanstvo, rekao sam vam

predvečer da je ugarski ministar Palfy jutros stigao i da sutra dolazikvarna. Carev pogled usiječe se u kneževo lice.– Pa? Čekam ga. Ili ne, vidim da već znate što hoće. Želite li mi reći?– Bolje je da saznate sve zajedno nego da se postepeno uzrujavate.Oštrom kretnjom ruke da car znak da govori.– Veličanstvo, grof Palfy donosi tešku poruku ugarskog plemstva.– Samo recite, recite kad je već pogreb.– Ako veličanstvo ne povuče sve reforme i ne sazove sabor, ako

vlastelu ne uspostavi u starim vlastima i povlasticama, zaključeno je da

W

će se otcijepiti od države.Car digne glavu i zagleda se u strop, ukočeno, kao da je obezumio.– Gradovi, sela, sve je naoružano. Seljaci kliču velikašima – nastavi

knez.– Seljaci! Seljaci! Koji seljaci? – opetovao je car takvim tonom da je

Rosenberg postrance plaho pogledao u njegove oči.– Veličanstvo, čini se da je u Ugarsku doprla ruka Prusije.Govori se da su ugarski plemići u dogovoru s nekim stranim dvorom.

On bi Ugarskoj dao jednog člana svoje dinastije, a taj bi smjesta bioproklamiran vladarom. To nije spomenuto u službenom izvješću grofaPalfyja, ali to će vam priopćiti sutra knez Esterhazy. On, kao što znate,nije sklon vašim reforma ma, ali je još manje sklon Prusiji.Car je sjedio očiju uzdignutih k stropu, kao da čeka padanje

kamenja.– Položaj je strahovito težak, veličanstvo.Poslije šutnje car dobaci knezu čudan pogled i upita ga:– Što vi želite primijetiti?– Spasiti se može samo ako sve reforme povučete.Šutio je i gledao u strop.Potpun mir. Knez ne čuje ni carev dah.Iz koncertne dvorane potisnuše se kroz zatvorena vrata zvuči

koračnice.Knez zlovoljno namršti lice i pogleda u vrata kao da bi htio ušutkati

glazbu.Careva glava se odjedanput spusti kao da gaje netko udario po

tjemenu.Kancelar je šutio i gledao ga mirno. Konačno car podigne oči k

njemu. Gledao gaje dugo. Napokon ga oslovi:– A što na sve to kaže kancelar caru?– Nema odvažnosti da odgovori što bi htio.– Dajem vam odvažnost. Recite što god hoćete.– Veličanstvo, da sam na vašem mjestu, meni se to ne bi moglo

dogoditi.– Tako? Zašto?– Jer bih radio drukčije.

W

Nekoliko trenutaka promatrao gaje, zatim mu reče ledeno:– Kako biste radili da ste vi car?– Ovaj poziv znači da moram reći sve. Da sam ja car radio bih ovo:

Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi midonijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bihsve privilegije što ih ima historija.Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve

popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordeni ma. Iskitio bihnjihova prsa, a onda bih radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bihiz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svimzanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića ipopova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti;odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kaopokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnimpovorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narodzadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima.Da, veličanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne

jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponirasjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carskakrunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetakmajki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima bistenahranili sirote. Ja bih bio na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bihvezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bilasigurna.– To bi bilo carstvo Wenzela Kaunitza, a ne Josipa II.– Priznajem! No Josip II pošao je ravnim putem. Objavio je svima

namjere. Rekao je svima u lice da će im uzeti privilegije – i vlast nadpukom, izjednačiti ih s njihovim kmetom. Ukinuo je dvorsku nošnju,titule i časti. Obdario je puk sloboštinama, a neprijatelje je pustio darade što ih volja. Dao im je u ruke slobodu tiska i kretanja, i eto, tolikofavoriziran puk poveli su neprijatelji protiv vas!Car se nije ni maknuo dok je slušao razlaganje svoga kancelara, niti

ga je prekidao, a on, kao da je teško očekivao taj trenutak, nastavi:– Vi ste, veličanstvo, na svoju zastavu napisali lozinku: "Sreću

čovjeku u jednakosti svih staleža!" i postali ste njezinim mučenikom.

W

Niste se htjeli okruniti zlatnom krunom i zato vas je vaša ideja okrunilatrnovom. Pristaše su vas izda le, prijatelji nazivali "okrunjenimbuntovnikom", neprijatelji velikaši, plemići i popovi "buntovnikom naprijestolju". Meni neshvatljivim fanatizmom gazili ste preko samogasebe. Živ jeli ste i radili za druge a sebi ste oduzimali sve, čak i osobnuudobnost, samo da štedite i da gradite ceste, da hranite sirotinju. Uzahvalu su vas oni za koje ste dali sebe, život i imovinu, ostavili ipristali su uz svoje tlačitelje. Veličanstvo, vi niste carevali, vi stečovjekovali. Zato su vas ostavili.Ukočen, okamenjen, stajao je Josip pred Kaunitzom. Iz njegovih usta

padoše dvije riječi, namočene u gorku ironiju:– Himna čovjeku!Okrenuo se, prošao nekoliko koraka po sobi, ali kao da je u njemu

nešto provalilo, naglo se obazre: – Dakle, ja sam krivac?– Veličanstvo, kriva je priroda. Prerano ste se rodili za ovo doba u

kojemu živimo. Trebalo je da dođete na svijet sa svojim idejama i sasvojom metodom bezgranične iskrenosti mnogo kasnije, kad će izgubitisvoju svesilnu moć lukava laž i sjajni šesteropreg. Hoće li to ikada biti,ne znam.Teška šutnja. Car gleda u pod. Knez ravnodušno promatra njegovo

blijedo lice, na kojemu se trzaju mišići. Car reče ledeno muklo:– Ovu koračnicu sviraju meni!Ponovno zapadne u šutnju. Uzalud je Kaunitz čekao odgovor. Nekoć

bi se bio raspalio i zanosno izgovorio dug govor u obranu svojih misli.Sada šuti i Kaunitzu se čini da je ta šutnja opasna. Carevo lice gubilo jeboju i mračilo se.– Veličanstvo, imate li kakav nalog?– Hvala, ne! – odgovori glasom koji Kaunitza prenerazi i po lako

izađe iz salona.U privatnom kabinetu zaustavi se Josip i uhvati za sljepoočice.U pozadini pojavi se zabrinuto lice dvorskog meštra. Polako priđe

bliže.– Veličanstvo, što vam je?– Zasut sam, zasut! Neka svi idu kući! Neka se spreme za sprovod.

Idite! Neka me ne čekaju. Recite gostima veselu vi jest: da su me vidjeli

W

posljednji put! Idite, obradujte ih!– Veličanstvo, ne mogu vas ovako pustiti. Vama je pozlilo.– Od čega bi meni pozlilo? Idite, da mi duže ne sviraju!Rosenberg zatvori za sobom vrata. Car sjedne kraj prozora.Nepomično zuri u mrak.U dvoru se sve stišalo. Svjetla utrnuše.Tiho uđe Rosenberg i potišten stane pokraj njega. Car je počeo

govoriti kao u snu:– Čemu je bilo potrebno da uopće dolazim na ovaj svijet?Zašto me priroda posjela na prijestolje, a stvorila me samo

čovjekom? Zašto mi je dala srce, a onima oko mene kamen?Zašto je dala ljudima pamet otporniju od pećine? Čemu me posjela

na prijestolje kad ljudi ne trebaju čovjeka? Zašto?– Veličanstvo, vi ste u groznici. Čelo vam oblijeva leden znoj.

Dopustite da pozovem liječnika.– Mrtvozornika zovite! Meni su odsvirali moju koračnicu.– Uslišite moju molbu i ležite.– U krevet da idem? Ne, dragi prijatelju! Zovnite mi, molim vas

slugu.Rosenberg otvori vrata. Sluga ude.– Spremite mi moje kovčege! – naloži car. – Sutra putujemo!Kad se sluga udaljio Rosenberg se ponovno približi caru:– Što je odredilo veličanstvo?– Idem na bojište! Hoću da tamo umrem!– Ali, veličanstvo, vi sami osjećate da vas je zahvatila groznica.– Ne osjećam! Zaista ne osjećam ništa. Molim vas, ako ste mi

prijatelj, ostavite me na samu. Carev je prijatelj bespomoćno gledaokako se trza u groznici i zatim se povuče u predsoblje.Car je buljio u tminu, duboku i pustu.

U GROZNICI.

Nekoliko dvorjana stoji u predsoblju carevih odaja. U licu im nijemistrah. Čekaju nešto čega se boje. Katkad pogledavaju na dva velikaša umadžarskoj svečanoj uniformi, što ravnodušno sjede u baršunastim

W

naslonjačima. Pokatkad nešto prišaptavaju i pogledavaju premavratima.Iz hodnika čuju se koraci, tihi i oprezni, kao da svi u kući hodaju na

prstima. Vrata se careve sobe otvore. Rosenberg izađe u predsoblje. Ulicu mu očajno beznađe. Ide ravno prema gospodi u madžarskimuniformama.– Gospodine grofe, nije moguće, ne mogu vas najaviti.– Ne zaboravite, svaki sat i dan što ga gubim uzalud može donijeti

odcjepljenje Ugarske. Moramo razgovarati s vlada rom.– Nemate smilovanja. Ujutro iza prekjučerašnje svečanosti našao

sam cara u naslonjaču. Mislio sam da je mrtav. Kao da je deset godinaležao u grobu. Ni prepoznali ga ne biste, totalno porušen. Temperaturaje strahovita. Dva put gotovo ga je ugušila krv.– Vrlo žalimo, ali vaše oklijevanje moglo bi prouzročiti još veću

katastrofu. Zapitajte liječnike možemo li k njemu.– Odbio ih je. Molio sam ga da ih zove. Rekao sam: "Veličanstvo, vi

bacate krv!" a on tek slegne ramenima: "Znak da sam od krvi i mesa!"– U krevetu je?– Ah, tko bi ga spremio u krevet! Sjedi u svojoj sobi i rješava akte.– Znači da nas ipak može primiti.– Ali vaš susret s njim mogao bi mu strahovito štetiti. Toga se bojim.– Bit ćemo oprezni. Najavite nas.Na vratima se pojavi Marica zaplakanih očiju i pode ravno k

Rosenbergu.– Smijem li k njemu, gospodine Rosenberg?– Gospođice, nemojte, silno bi ga uzrujalo. Pozvao je Davilu. On je

sada uz njega. On će vam sve reći. Samo vas molim da ne ulazite. Što lićemo još doživjeti!Stisnula je svoje male usne da zataji jecaj i okrenula se da sakrije

suze. Uputila se k vratima. Rosenberg pobrza za njom.– Jeste li sve spremili za putovanje?– Zar da sada mislim na sebe, na vjenčanje? Što vam pada naum?– Ali on to želi.– Ne mogu, ne mogu! Neću!– Odredio je ujutro da se grof Vojkffy sa svojom suprugom vrati u

W

domovinu i da mu se dade dopust. Pozvao je oboje da nas u audijenciju.– Čemu sve to? – zaplašeno će ona.– Ne znam. O svemu vodi računa, za sve se brine, sve uređuje, kao

da piše oporuku! Idite, gospođice, ne plačite! Mogao bi izaći i vidjetivas. Davila je kod njega. Nešto mu diktira. Sve će vam on sam reći,samo izađite iz predsoblja. Izašla je gušeći se u plaču.Car stoji pokraj užarene peći i grije drhtave ruke. Nad pisaćim

stolom sagnulo se Davilino blijedo lice. Car se obazre i pode premanjemu. Pritajenom strepnjom promatra mladić njegove upale oči,izobličeno lice, zelenosivu put, na kojoj gore crvene mrlje.Mirno stavi ruke na leda i stade šetati gore-dolje po sobi, jednakom

žurbom kao kada je Davili diktirao u kabinetu. Čudom ga gleda mladić,čas se trgne, čas se obmanjuje nadom prateći njegov hitar hod.– Ne umaram li vas, Davila?– Oh ne, veličanstvo. Osjećam se sasvim zdrav.– Zvao sam vas zato što nemam više ni u koga povjerenja.Ono što kanim diktirati moje je osobno. Vjerujem u vas i to je razlog

da sam vas molio. Gle, što to Rosenberg pregovara u predsoblju? – rečecar čuvši dvije-tri riječi i pode prema vratima.– Čini se da gospoda – i car pogleda prema madžarskim velikašima –

žele sa mnom razgovarati? Pustite ih, Rosenberg!Ne mogu mi učiniti ništa nažao. Znam sve! Recite grobarima da

mogu doći.Povukavši se opet u svoju sobu reče Davili:– Možete ostati ovdje. Ono što ćete čuti nije tajna.Mladi tajnik ostade i povuče se s tihom boli k prozoru. Grof Palfy i

Esterhazy uđoše i stadoše podaleko od cara, vidljivo iznenađeninjegovim izgledom. Činilo se da gledaju sjenu nekadašnjeg cara,odjevenu u njegov mrki frak. On ih oslovi mirnom ironijom:– Samo odvažno, gospodo! Izrecite nadgrobni govor! Kaunitz me u

sve uputio!Ugarski ministar izvijesti cara o svemu što mu je rekao Kaunitz, i

doda:– Veličanstvo, svaki je čas dragocjen. Smjerno se usuđujem

preporučiti da povučete sve reforme za Ugarsku, dok ne bukne prevrat.

W

– Pogledajte me, gospodo? Zar ne biste izvoljeli pričekati dok semaknem sa svijeta? Nećete dugo čekati. Tada mogu gospoda mojuzgradu mirno i veselo rušiti.– Veličanstvo, zgrada se već raspukla. Čekati znači prepustiti rušenje

tudincu.Car se okrene k prozoru. Začas se opet obrati njima:– Dakle, gospoda su me osudila na najveću pogrdu, da sam rušim

svoje djelo?– Veličanstvo, strašna se opasnost sprema nad državom: drugo

otcjepljenje, koje bi moglo vlast Prusije proširiti na jug.Prevrat je na pragu.– A to sam skrivio ja! Velik sam zločinac, vrlo velik! Učinio sam

pogrešku kad sam dokinuo smrtnu kaznu. Lišio sam zločince velikogačovječanskog dobročinstva!– Odgovor, veličanstvo?– Odgovor? Ja...Uhvati ga omaglica.Gospoda i Davila priskočiše.– Hvala! – reče car. – To je osuda velike prirode, njoj se pokoravam

rado!Ponovno stade šetati, ali noge su klecale.Davili se činilo da se svakim korakom približava grobu. Dok su

gospoda šuteći čekala, car izađe, ne rekavši ni riječi.Josip ude u spavaću sobu i padne na stolicu. Nesvjestica mu

zamračuje vid. Sluga potrči po Rosenberga.S njim je dohitao i Davila. Podmetnuše mu pod nos jak miris.

Doskora se osvijesti i nasmiješeno reče:– Jednoga jutra naći ćete me mrtvog! Ljudi će kazati da sam otrovan!Te su riječi potresle Daviline živce. Prispio je liječnik Sturck i

zamoli cara da legne.– Nemam vremena, ležat ću dovoljno dugo.U prsima osjeti bol, u tijelu klonulost. Sklopio je oči. Rosenberg i

Davila stajali su iza njega bespomoćni i očajni. Kad otvori oči reče:– Doktore, hvala, ne trebam vas!Liječnik ode.

W

Car uzme bočicu mirisa i natare sljepoočice.– No? Što ste se prestrašili? – nasmiješi se Rosenbergu i Da vili. –

Sve je prošlo! Tko je sada na redu?Kao da je zaboravio na ugarskog ministra, brzo ustane i reče:– Da, pozvana je grofica Vojkffy s mužem. Uvedite ih u salon,

odmah! Nemam mnogo vremena.Pode opet hitro u salon, kao da se ništa nije dogodilo. Rosenberg

uvede generala Sinišu i Neru. Svijetla haljina, rascvalo lice i sjaj očijuunese u turobnost salona težak kontrast. Iza nje ulazi Siniša ugeneralskoj odori.– Veličanstvo – progovori Nera teško svladavajući dojam što ga je

izazvalo carevo skrhano tijelo – izvoljeli ste nas po častiti.– Želim da se oboje vratite u domovinu. U mojoj blizini uvijek ste

izvrgnuti napadima moje vjerne drugarice nesreće.Generale, odredio sam da vam dadu dopust.– Veličanstvo, želim se vratiti na bojište.– Bar se vi ne kanite urotiti protiv mene. Dok ja živim uvi jek prijeti

opasnost svima koji su mi prijatelji, koje volim. A vaš sin – promijenion temu – divno je i hrabro momče. Borio se s otimačem ljudski. Junakkakav mu je i otac!Nera je šutjela. Siniša nije mogao govoriti. Car zaustavi pogled na

Siniši, kao da ga prvi put vidi. Promatrao je njegove plamene crne oči,crnoputno lice, široka ramena, stas obavijen žarom ljepote iz koje vrijeburna krv i vratolomnost junaštva.Nasuprot carevim očima visi portret, njegov vlastiti. Miran filozofski

pogled, skromno držanje, misaono čelo. Jednostavan čovjek.Sve to preleti mislima u nekoliko sekundi. Zjenica mu se smanji.Nera osjeti da se u njemu nešto događa. Da skrene njegove misli

drugim pravcem upita:– Veličanstvo, kad će se obaviti vjenčanje gospođice Marice?– Što prije, da mogu mirno umrijeti.– Veličanstvo – reče Siniša – zar takva mala bolest...Car upadne:– Velika bolest kojoj nema lijeka, jer se zove poraz!– Te riječi ne pristaju u vaša usta, veličanstvo! – primijeti Nera. –

W

Vaša snaga je velika.– Snaga običnog čovjeka – reče car pogledavši Sinišu – običnog

čovjeka, filozofa, fanatika, omraženog pastorka sreće!Kao da se pokajao i probudio, nasmije se:– To ne govorim ja, grofice, nego groznica, a ona ima svojih ekstaza

kojima se moram pokoriti. Međutim, kad me udostoji ostaviti na miru,bit ću opet svoj.– To će biti uskoro! No, veličanstvo, trebate ipak počinuti i malo

odahnuti od rada – prihvati Nera.– Odahnut ću. Grofice, molim vas, budite Marici moja zamjena. To

sam vas htio zamoliti. A sada, grofice i generale, putujte i budite sretni!Pritom uzme Nerinu ruku i dotakne je grozničavim ustima.– Zbogom!Gotovo ih je istjerao iz salona. Izađoše u predsoblje suznih očiju, sa

stravom u duši. Rosenberg uđe opet u salon i nade cara kako zuri u svojportret. Ne čuje ga i ne opaža.Nije mogao razumjeti što je privuklo carevu pozornost na tu sliku što

gaje prikazivala u snazi i zdravlju. Dvorski meštar pode sa štropotomprema prozoru.– Rosenberg, vi ste. Slušajte iznenadno otkriće. Koliko sreće i

ljubavi zadobiva gdjekoji čovjek, jer je donio sa sobom na svijet čarjunačke ljepote. A drugi, obično neznatno lice, skromnog tijela... sačitavim rojem lijepih velikih ideja, koje mu, ne samo nisu donijelevlastitu sreću, nego su mu otele život i bacile na nj porugu. Zašto senetko rodi sa svijetlim umom, drugi glup? Jedan je lijep, drugi kljast,grbav. Dok jedan nosi sa sobom sve uvjete nesreće, drugi sve uvjetesreće, po svom rođenju. I ništa ne treba sam pridonositi da zavrijedisreću, da stekne uspjehe, sve mu nosi igra slučaja, po rođenju. I pri rodadijeli privilegije! Zar je nejednakost života, dioba sreće, privilegijprirode? I ona u koju sam toliko vjerovao, toliko je obožavao?Uskoro nastavi:– Zar je moja borba protiv nejednakosti i privilegija društva i

državnog poretka utopija, kao što bi bila borba protiv ne jednakosti kojudijeli priroda?Rosenberg nije imao kad odgovoriti jer car proslijedi:

W

– Zar su privilegije, nepravednost u podjeli ljudske sreće, moć kojaće vladati svijetom dok bude ljudi? Sama priroda svojim stvorovimanepravedno i nejednako dijeli po slučaju, a ne po pravu, da svi stvorovijednako uživaju ono malo dobroga što život da je? Ah, kakvo bolnootkriće, danas, na posljednjoj stepenici između života i smrti!– Veličanstvo, nije posljednja, ako vi to hoćete!– Ja? Oni hoće tako, oni! Gurnuli su me u jednom trenu niz sto mojih

stepenica. Pogledajte, Rosenberg! Moj sobar neće trebati da mi na odrunapudra vlasulju! Pogledajte! Dvije su me noći pobijelile! Eh, ali idemodalje! Čeka me posao. Ima li koga u "kontroloru" tko hoće primiti izmojih ruku kruha?Ima? Idem!– Veličanstvo, molim vas, bar dva-tri dana odgodite posao. – Ah, za

dva-tri dana mogao bih već svršiti, pa da ih provedem uludo? Idem!Davila i Rosenberg stajali su zapanjeni kad je car otišao u

"kontrolor". Mladić je očajno pitao:– Gospodine dvorski meštre, dokle će to tako? Zaboga, ne tko ga

mora prisiliti da legne i da primi liječnike. On ide okolo kao živimrtvac, u neprestanoj groznici, kao da naumice troši zdravlje.– Pokušao sam sve, ali uzalud.– Grof Palfy još uvijek čeka u predsoblju kao grobar. Ne da se

odstraniti.– Neka ide do vraga!– Knez Kaunitz također čeka. Bože moj, kako je taj čovjek

ravnodušan! Gospodine Rosenberg, je li on ikada caru bio iskren?– Dragi prijatelju, Kaunitz je jak um, ali slab karakter. On je bio

predstavnik najreakcionarnijeg jezuitskog smjera za vladavine cariceMarije Terezije i najgorljiviji pristaša najprosvjetljenijeg inajnaprednijeg Josipova smjera. Kaunitz je vrlo tašt. Bio je vičan daima vladara pod svojim uplivom, kao caricu. Njezin sin Josip nije sedao upregnuti, nego je sam vodio reforme, zato Kaunitz nije nikadpotpomagao cara pravim savjetima, iz puke taštine što on nije glavnifaktor.– Ja sam više puta zamijetio u njega zlobno veselje kad caru nije

nešto uspjelo.

W

– On je lija, umna i tašta, zadovoljan kad bi sve pošlo po zlu samozato što on nije vodio vladu.– Osjećao sam da nije pravi pristaša carevih ideja.– Za caričina života nosio joj je pismene potvrde da se ispovijedao.

U njezinoj prisutnosti poljubio bi ruku glavaru jezuitskog reda, kao štoje stisnuo ruku papi. Da pokaže svoju na-prednost, kad je vidio da cardonosi novi duh, pridružio mu se, ali ne iz uvjerenja. On može biti sve:reakcionar i napredan prosvjetitelj; za sve mu dostaje sjajnog uma isjajne prilagodljivosti, bez uvjerenja i zanosa. On će raditi i za i protivsjajnim svojim umom; ne da stvara, nego da briljira.– Što se događa vani? – prekida Davila dvorskog meštra upozorivši

ga na štropot hitrih koraka i zatvaranje vrata.– Nešto se dogodilo! – reče Rosenberg i htjede izaći da vidi što se

događa. Na vratima se sukobi s Keglevićem. Zadihan i blijed uhvati onRosenberga za lakat.– Zaboga, dođite! Car je izašao iz "kontrolora" teturajući.Odveo sam ga u njegove odaje. Liječnik je kod njega. Teško diše.

Temperatura je strahovita. Rosenberg, bojim se da...Ne odgovorivši pohiti dvorski meštar iz sobe, za njim Keglević i

Davila. Sva trojica uđu u carevu sobu i zaustave se zabrinuto kod vrata.Liječnik stoji iza carevih leđa, a on sjedi u velikom naslonjaču. Oči

su uprte u strop. Govori dubokim glasom, kao da nekome diktira:– Bune se protiv mene! Ostavili su me. Jure za kočijom svojih

tlačitelja. Čovjek? Gdje je čovjek? U kome je ponikla ideja da oslobodiroba i učini ga čovjekom?Davila i Rosenberg pogledaju liječnika zaprepašteno. On im šapne: –

Groznica je tako jaka da glasno misli. Proći će. Car je neprestanogledao u strop, a usne su se micale:– Ideje! Ideje, utvare, oblak, dim, krijesnice kojima se ukrašavaju

bludne majske noći! Ideje, nakit poštenih žena kojim vabe ljubavnike.Daleki meteori što zasjaje i utrnu da se koketna priroda prikažetajanstvenom. Ideje, maska za put valova!Svi tronuto slušaju njegove mukle riječi:– Pristaše, prijatelji, sljedbenici, to su rente. Podmićuj, care, ideju,

sljedbenike, suradnike, oduševljenike, apostole, prosvjetitelje,

W

osloboditelje; daj časti, odlikovanja, sjaj, raskoš, daj šesteropreg.Šesteropreg! Poštenje, što je to? Put u progonstvo, sramotnoprogonstvo! Gdje je moj puk kojemu sam skidao okove? Gdje sugrađani koje sam pozvao k stolu države? Gdje su sirote kojima samdijelio haljine? Glas postane nujan.– Luteran! Bezbožac! "Sve zlo pada na nas, jer nam je on car!" Tako

mi pljuju u lice.Glava klone na prsa.Davila i Rosenberg gledaju što se zbiva. Josip opet prozbori:– Bune se i odriču se mene; vraćaju mi hljeb i slobodu, bacaju mi u

lice sve što sam dao. Privilegije hoćemo! Privilegije!Zato smo ovdje da gospoda uživaju a mi da patimo, zato smo ovdje

da jedni budu sretni i ljubljeni, drugi bijedni i neopaženi, osamljeni.Neprijatelji puka vođe su njegove. "Kokarde nam dajte! To su zastavenašega robovanja!"Uspravi glavu i ustade. Oči mu gore, usne su modre, lice posuto

tamnim crvenim mrljama.– Pa neka im je! Neka! Uđite opet u tamu! Natrag u jaram!Uzmite ponovno lance i okujte se njima! Da, i oprostite što sam se

drznuo da vam ih začas skinem!– Veličanstvo, vi ste u groznici! – reče liječnik. – Molim vas da

legnete!– Nemam vremena. Moram rušiti što sam sagradio. Neka dođu

gospoda grobari. Neka dođu! Zovite gospodu iz Ugarske! Brzo!Rosenberg pode u predsoblje i odmah se vrati s ugarskim ministrom

i grofom Esterhazyjem.Stajali su prema etiketi i čekali. Car ih je gledao dugo. Čulo se samo

njegovo teško disanje. Oslovi gospodu pojačanim glasom čovjeka kojibulazni:– Dakle, narod, puk neće moje reforme?– Veličanstvo, svi očekuju da ćete ih povući – odgovori ugarski

ministar. – Obećao sam donijeti akt u Peštu i samo tako je odgođenprevrat. Svaki tren može planuti buna i prolijevat će se krv.– Ja sam krvnik! Davila, uzmite pero! – poviče Josip tako da su se

svi stresli. Zapanjenost obuzme Rosenberga, mladog tajnika i liječnika.

W

Kao obično u svojem kabinetu, u doba zdravlja, car stane diktiratireskript.Dubok glas čas se uzdiže čas spušta:– ...i jer vidim da narodi nisu zadovoljni s mojim uredbama, da ne

žele slijediti moje nazore, da ne žele ono što sam im dao, u čvrstomuvjerenju i u namjeri da ih usrećim, povlačim sve svoje uredbe...Davilina je ruka drhtala. Morao je nekoliko puta prekinuti da smogne

snage.Rosenberg se stisnuo k prozoru dršćući čitavim tijelom. Car se

zaustavi u šetnji i pogleda u pisaći stol. Čas mučnog, strahovitogočekivanja razapinjao je i one koji su taj reskript čekali s veseljem i onekoji su ga slušali sa zebnjom. Davila i Rosenberg pogledaju sepogledom nijemog očaja.Josip priđe pisaćem stolu i uzme pero. Davila ustade i povuče se k

Rosenbergu. Obojica su uprla pogled u carevu ruku što je držala perokojim je trebalo da potpiše akt. Činilo im se da se pero pretvara u mačkoji probada careva prsa.Josip sjedne. U tišini zaškripi pero.Davila stisne Rosenbergu ruku, rekavši šaptom:– Potpisao je! Car Josip II povukao je svoje prosvjetiteljske reforme!Rosenberg poražen odvrati:– Ne, to nije učinio car Josip II, učinila je to groznica. Zdrav,

normalan, on bi prije ubio sebe nego svoje djelo. Pošao bi u narod i nabarikade, ali nikada ne bi kapitulirao! Zdrav, normalan nikada! CarJosip ne bi to nikad potpisao! Cara Josipa II više nema. Ovdje sjedisamo njegova bolesna sjena.Car gleda u svoj potpis kao da ga ne prepoznaje. Svi su nepomični,

kao da stoje pokraj čovjeka koji je ovaj čas izdahnuo.Vrata se naglo otvore. U tišinu bane iznenada Da Ponte s

manuskriptom u ruci. U prvi čas nije opazio nikoga i ne sluteći što sedogađa pokloni se i reče.– Veličanstvo me izvoljelo pozvati u ovaj sat s manuskriptom

Leonarda Francesca, zbog svršetka.Grozničave oči bolno su gledale mladoga pjesnika. Car baci pero na

stol.

W

– Da, zvao sam vas zbog svršetka. Već sam ga napisao. LeonardoFrancesco neće umrijeti nad dovršenim djelom. Njega su prisilili daprije smrti svoje djelo sruši sam. Sam!Glas mu je zvučao sablasno, oči su gasnule, crvene mrlje na licu

postale su tamne.Rosenberg dade pjesniku koji je upao u sobu znak da se udalji. Da

Ponte se povuče ne shvativši što se događa. Car pogleda mađarskogministra.– Dakle? Što je? Zašto ne pucaju salve u ovom velikom trenutku

moje slavne historije? Ponosito, pobjedonosno uspinje se plemićkiprivilegij opet na vlast, prihvaća uzde u šesteropregu; uzima vlast,udobnost, sreću, užitak. Milijuni seljaka i građana prihvaćaju dužnosti,okove, neznanje, bijedu i batine. Zašto ne pucaju topovi, gospodo?Služite Te Deum! Slava je to! Historijska slava! Mogli ste je veselijeproslaviti nad mojim lijesom. Htjeli ste da prisustvujem svojem pokopui karminama. Eto, ovdje sam, i to mogu, gospodo, i to. Rušim i pokapam samoga sebe! Imate li još što za mene?Nijemo su stajala gospoda oborenih očiju, nijemo su se poklonila i

izašla sa carevim reskriptom iz sobe. On je gledao za njima i stisnuousne. Klonulost ga potpuno obuzme. Sjedne.– Veličanstvo – počne Rosenberg – smilujte se vašem starom

vjernom prijatelju, dopustite da sazovem liječnički konzilij. Smilujte se!– govorio je gušeći suze.– Da konstatiraju što znam i sam?– Možete ozdraviti!– Ne mogu! Ne smijem! Moje djelo leti eksplozijom u zrak i ja idem

s njim. Idem s njim! Sam sam, eto, stavio dinamit pod svoje djelo i podsebe. Da sam zdrav bio bih danas na barikadi. Možda sam ipak tamospadao.Zapadne u šutnju.– Veličanstvo, dopustite da pozovem liječnike.– Zovnite ih!Jedva dočekavši tu riječ pohiti Rosenberg u predsoblje, gdje su već

dva dana uzalud čekali liječnici da ih car primi.Ušli su i zamolili cara da im dopusti da ga pregledaju. Josip skine

W

gornje odijelo. Liječnici su pomno radili svoj posao. On nije prozborionijedne riječi.Kad su završili započne prvi dvorski liječnik Sturck:– Veličanstvo, potreban vam je mir, odmor, njega, a prirođena snaga

učinit će svoje. Ozdravit ćete.– Govorite ozbiljno?– Posve ozbiljno!– Hvala! Do viđenja! Gospodin doktor Guarin neka ostane.Ostali liječnici smušeno izađu iz sobe.– Nisam zvao gospodu da me liječe – reče car mirno kad su svi

izašli. – Nakon službene objave doktorske "istine" želim čutičovječansku, ali poštenu istinu. Pitam vas, kakva je moja bolest?Apeliram na vaše poštenje i uvjeravam vas da će na grada biti dostojnavas. Neću da me snađe smrt nespremnog.Govorite!– Veličanstvo to želi?– Da! Govorite istinu, golu istinu. Hoću znati kako me dugo ovo

tijelo može podnositi? Koliko vremena? Upamtite: želim to znati!Upitani je šutio gotovo zaprepašten, ali ga Josip ponuka:– Ne bojte se, doktore! Izvolite mi odvažno pročitati smrtnu osudu!

Recite, kada ću umrijeti? Čekam spremno!– Veličanstvo, vaš se organizam polako razarao. Vjerojatno ste na

bojištu zadobili plućnu bolest koja nije izlječiva.– Dobro. Želim da mi kažete kako dugo može to potrajati?Mogu li ovakav dospjeti na bojište živ?– Ne.– Dakle, uskraćena mi je posljednja želja, da me ubiju Turci. Ni to

mi nije dano! Prema tome, recite mi, kad bi nastupila smrt: za dva-tritjedna, dana, sati?– Možda za koji tjedan, možda za nekoliko dana.– Osam, pet, tri ili manje? To je važno, da uredim za vremena svoje

stvari. Recite mi dan i sat u koji će nastupiti smrt, to me zanima.– Veličanstvo, tako daleko ne dosiže moja znanost. Rekao sam sve

što sam znao. Sve drugo bila bi laž.– Hvala! Vašoj ću iskrenosti biti zahvalan.

W

Liječnik je zapanjeno gledao njegov mir.– Pozdravite svoje kolege. Vama ću se odužiti. Zbogom!Dvorski liječnik izađe.Davila je stajao u privatnom kabinetu i čekao naloge, kad odjednom

uđe car, potpuno odjeven, u modrom fraku i čizmama. Koračao je hitrokao u doba zdravlja. Činilo se da se sprema na posve obično rješavanjeposlova.– Davila, molim vas, bilježite: liječniku Guarinu, u znak zahvalnosti

za njegovu poštenu iskrenost, podjeljujem naslov baruna i dvadesettisuća forinti nagrade.Mladi tajnik piše ne sluteći zašto to čini.– Tako, a sada trebamo urediti oporuku i sve druge moje stvari –

naglasi car.Tajnikova ruka zadršće.– Mladiću, htio sam biti osloboditelj, danas trebam osloboditelja,

smrt! Odviše su velike moje boli. Otrovan sam otrovom koji se zoveslom i poruga! Kad umrem neka me stave u običnu škrinju s natpisom:"Ovdje leži vladar kojega je stigla najveća poruga nesreće: da je uočisvoje smrti morao srušiti djelo za koje je proživio cijeli život." To je svešto će ostati od mene. Sve!Mladić nije mogao suspreći suze. Car usklikne:– Kako će malo suza pasti na moj grob! O Bože, kako malo!Ne plačite prerano, Davila, još ima koji dan vremena!– Veličanstvo, plačem samo nad vašim bolima, ne nad vašim

životom. Vi šećete gore-dolje kao prije bojišta, kad ste diktirali svojereforme. Vi ćete ih još diktirati.– Diktirat ću, ali oporuku. Ovaj tren pao sam u... Što će ona reći?...

Danas me ne razumiju, hoće li me razumjeti oni koji će doći? Ali nemogu trošiti vrijeme! Sat odmiče, ne čeka me! Idemo dalje!Otvori vrata i reče sluzi u predsoblju:– Neka dođe moj blagajnik.Kad se vratio u sobu zamoli ga Davila:– Veličanstvo, morate leći, morate se odmarati.– Nemam vremena. Moram umirati.Stade slagati svoje spise.

W

Ude blagajnik.– Gospodine – reče mu car – trebam iz osobne blagajne milijun

forinti. Donesite novac odmah ovamo.Blagajnik ode. Car nastavi:– Davila, trebam dvadeset kuverata za sortiranje novca. Ima ljudi

kojima sam obavezan zahvalnost jer su bili sa mnom strpljivi. Naložiteda dođu sluge i moja stara kuharica, koja me hranila tako dobrogovedinom i kupusom.Kad je blagajnik donio novac car ga otpusti i počne puniti kuverte,

dok je mladić stajao postrance boreći se sa suzama.Dolazili su dvorjanici pojedinačno. Svakome pruži po jedan omot s

novcem i riječima:– Dopustite, danas imam svečani dan, želim vam iskazati zahvalnost.

Bili ste mi dobri. Hvala!Ljudi su primali i izlazili ne shvaćajući što to car slavi, da ih tako

bogato dariva. Davila nije slutio što se sve događa. Okolnost da se cartako mirno i lako kreće nije ga mogla navesti na misao da se s ljudimaoprašta.– A ovo su kuverte za moje umjetnike – reče Josip tajniku. –

Isporučite im. To je mali dar za proslavu buduće himne čovjeku.Car pruži Davili ruku. Mladić osjeti neprijatnu vreloću.– Idite! Sutra čekam vas i nevjestu. Želim da se ujutro vjenčate. Htio

sam prisustvovati obredu, ali bit će bolje da ostanem. Moja prisutnostne donosi sreću. Šutite i slušajte: sutra uvečer putovat ćete u Pariz.Moglo bi se dogoditi da izdahnem. Tada bi Marici mogla zaprijetitipogibelj. Vi me razumijete. Sad idite. Ako vas tko upita zašto sampodijelio novac, recite da slavim veliki događaj. Danas sam jednuiskrenost kupio novcem.

JEDNA JEDINA USPOMENA.

U predsoblju carevih odaja sjedi mladi par. Marica je u bjelini.Svilena koprena pokriva joj glavu i spušta se po ramenima do rubapovlake. Velike tamnomodre oči uprte su u turobno lice mladoga tajnikašto je stao pred njom u svečanoj modroj odori.

W

– Reci mi, zar se uistinu ispovjedio i pričestio? – pita ona.– Jučer mu je Kaunitz natuknuo da ga čeka ispovjednik.Car se nasmiješi i odgovori: "Dragi, ja sam čitav život branio

Kristovo naučavanje da smo svi jednaki. Moj Bog i ja uvijek smo sedobro razumjeli. Moj Bog ne traži formalnosti. Vičan sam činiti sve zadruge. Neka dođe. Tada je naredio da mu se podijeli pričest. Određivaoje i kako ima dolaziti povorka s pričešću. Kad su ušli, on je ustao ipogledao da li povorka ide prema njegovu nalogu. Kleknuo je predklecalom.– Bože moj, on uopće ne leži u krevetu! Možda ipak nije tako jako

bolestan?– Ni časa nije legao. Svaki dan dolazi potpuno odjeven, u čizmama i

modrom fraku. Hoda gore-dolje, kao nekoć, i diktira.– Oh, Bože, Bože hoćeš li ga spasiti?– Ne plači, mila, ne plači. Ne smije vidjeti tvoje oči zaplakane.Svojim čipkastim rupcem otare joj suze i nastavi:– Čuo sam da je Rosenberg prije tri tjedna poslao glasni ka k carevu

bratu Leopoldu u Toskanu, da odmah dođe. Car je sam želio s njimrazgovarati, ali Leopold je izjavio da neće doći. Marija Kristina nalazise u Beču, a nije nijednom došla k njemu. Čitava gaje obitelj zapustila.– Zašto? Zašto ga rođaci ne vole?– Zato što je radio samo za narod, a ništa za njihove tašte želje.– Mariju Kristinu postavio je namjesnicom. Ona je sama kriva ako je

izgubila tu čast.– Ah, Marija Kristina kriva je za događaje u Nizozemskoj.Šapću da je carev brat Leopold ohrabrio ugarsko plemstvo na

uzbunu.– Zar su uistinu pobijedili nad njim popovi i velikaši? A gdje je puk

koji ga ljubi?– Oh, mila moja, puk je nesretna čeljad koja nema znanja ni snage da

se odupre velikašima i jezuitskim zavodnicima.Vidim, to te uzrujava. Mila, prestanimo pričati o tome. Moraš doći k

njemu vedrog lica. Sada su kod njega Ligne i Lasi. On je došao iz Pešte.Donio je caru izvještaj o dojmu njegova tužnog reskripta. Čim izađu,ulazimo. Saberi se.

W

– Drukčije sam sanjala naš vjenčani dan.– Zlato moje, svladaj se!Lasi i princ Ligne sjedili su u kabinetu. Car je stajao izlažući se

njihovim žalosnim pogledima. Činilo se da je neka nevidljiva sila utjedan dana sa cara svukla njegov lik.Strašno mršavo lice i upale oči prikazuju sliku čovjeka razorene

duše, a tijelo ruševinu bivše zdrave snage. Lasi je pripovijedaopokunjeno i zapinjući. Car ga je slušao držeći se svom snagomuspravno.– No, Lasi, dalje, dalje! – nukao gaje. – Što se događalo kad su u

Pešti saznali da sam opozvao reforme? Govorite! Zašto ste zapeli?Hoću znati sve!– Velikaši su priredili veliko slavlje – odvrati Lasi.– Valjda i biskupi?– I oni. Pjevao se Te Deum. Održana je velika skupština i parada.– Parada? To je ono pravo! Parada! Dalje!– Velika povorka kretala je put Budima. Svjetina se okupila na trgu i

klicala oslobođenju.– Oslobođenju od mene!– Tako su vikali, ali valjda nisu...– Ne, ne, mislili su na mene. Dalje!– Sve je nosilo mađarske kokarde: djeca, odrasli, muško, žensko,

seljak i građanin. Neviđen urnebes...– Kakva šteta što nisam pristao na spomenik što su mi ga jednom

nudili građani Budima. Imali bi bar moj kip da ga gaze. Dakle, onislave?– Da, veličanstvo! – dovrši Lasi izvještaj.– Tako, tako – okrene se car princu Ligneu – vidite, dragi prinče,

danas na bojištu svojega života označavam pozicije kamenjem odruševina svojega djela! Devet godina radio sam da čitav rad u desetojmoja vlastita ruka ruši uz urnebesne ovacije.Oba su prijatelja šutjela. On je govorio:– Pjesnik kaže: "Strašan je prijelaz s prijestolja na odar!" A ja kažem

da kod mene nije tako! Ne osjećam gubitak prijestola. – Nije. On je višenesretan nego bolestan, više bolima poražen nego bolešću uništen.

W

Uto ude u predsoblje dvorski meštar i zamoli Maricu da mu dopustida Davili nešto službeno priopći. Obojica izađu u koridor.– Možda je opet ovdje moja majka? – zapita Davila.– Bila je. Rekao sam da ne možete ni za trenutak ostavi ti cara.

Ponovno je zamolila da je prijavim carevoj štićenici.Odgovorio sam joj da je otputovala u Pariz. To ju je umirilo.Svakako je potrebno da sutra otputujete. Izdao sam naloge i sve je

spremno.Kod drugoga prozora stajao je mlad muškarac u sivom odijelu

plemićkog kroja. Rosenberg prekine razgovor. Zovne ga pokretom rukeda se približi i upita ga:– Što je novo, Knecht? Možete govoriti pred gospodinom

sekretarom.Knecht je šaptao:– Vaša milost zapovijedila mi je prije nekoliko tjedana da pazim na

sekretara Hagena.– Da, pa? Otputovao je službeno u Češku. Vaša je služba time

završena.– Da, međutim, danas sam ga vidio u gradu. Upravo je silazio s

poštanskih kola. Saznao sam da se dovezao iz Češke i da nosi službeneposlove u carsku kancelariju.– Sigurno će se prijaviti u sekretarijatu. Slijedite, molim vas, svaki

njegov korak.– Legao je spavati. Umoran je od puta. Vraćam se smjesta natrag.– Ne puštajte ga s oka, makar morali uzeti masku duha. I javite mi

bude li što važno, pa bilo pola noći.Knecht požuri. Rosenberg će zabrinuto:– To je onaj Hagen o kojemu sam vam pričao.– Taj nam je trebao! Vratio se! Možda i sasvim legalno, vidjet ćemo.

Ali ne govorite caru o njegovu povratku. To bi ga uzrujalo. Prepustitetoga mladog gospodina Knechtu i meni. Vi se skrbite samo oko toga dasvoju mladenku za sutra spremite na put. Kako je caru?– Čudno! Kao da od jednoga do drugoga trenutka prevaljuje godine.

Svaka minuta oduzima mu godinu života. Njegovo tijelo nestaje prednašim očima.

W

Rosenbergove oči se ovlaže.– Tko bi ikad naslutio da će se onako zdravo tijelo u najljepšim

godinama raspasti.– I takva snaga klonuti.– Snaga duha zavisna je o tijelu, o zdravom tijelu, mladi ću moj!

Pero što je precrtalo njegov rad bilo je u onom času čekić kojim je samrazbio sebe. Da nije izgubio zdravlje, dakle normalnost duha, ne biizgubio snagu da se bori. On bi ili pobijedio ili pao, ali u okršaju, a nebi počinio samoubojstvo.To znam ja i svi mi koji ga poznajemo do kosti. Hoćete li da nas k

njemu?– Da. Pozvao me da mi poslije podne nešto važno diktira.– Dobro. A sad idite k svojoj mladoj ženi. Tužna svadba, moj

mladiću!– Vrlo tužna! Rastadoše se.

POSLJEDNJI DIKTAT.

Rano zimsko predvečerje. U dvoru je tiho. Pred carevim privatnimkabinetom stražari sluga. Dvorski meštar Rosenberg i komornikKeglević došli su čuti što car radi. Sluga im odvraća:– Veličanstvo diktira.– Još uvijek? Jesu li mu donijeli večeru?– Jesu. Veličanstvo je zamolilo da ne bi gospoda ulazila, jer ima

važnog posla.– To je poruka za nas – upozori Rosenberg Keglevića. – Valja se

pokoriti. A ti pazi, ako nas car ustreba bit ćemo u mojem uredu – rečedvorski meštar i povede sa sobom komornika Keglevića.U carevu kabinetu je toplo. Svjetlo je sumorno.Sa stropa visi luster s gorućim svijećama. Na pisaćem stolu upaljen

svijećnjak osvjetljuje Davilino blijedo, izmučeno lice.Čas piše, čas opet pogledava za carem što hoda po sobi u fraku i

čizmama. Mladom tajniku se čini da su carevu sjenu obukli u radnuodoru. Sjena se kreće hitro, gipko, kao nekoć tijelo. Lice mu se načaspričinja mrtvačkom lubanjom iz koje izvire ljudski glas:

W

"...Budući da sam potpuno uvjeren, gospodine kneže Kaunitzu, da seviše neću moći služiti vašim umnim darovima kojima ste me obilnoobdarili, sasvim se mirno podvrgavam tome sudu, ali molim vas da vaševelike umne sposobnosti žrtvujete sreći države. Bdijte, ne dajte danarodi izginu! Opraštam se s vama..."

Davilina ruka zadršće i zapne.– Moj mladiću, hrabrosti! – reče car mirno.Ali Davila nije mogao preuzeti nešto od careva mira. Jedva je držao

pero.– Svršili smo priličan posao. Molim vas, strpite se još samo malo.

Idemo dalje!Opet je carev dubok, hrapav glas diktirao, hladno, mirno, katkada s

prizvukom ironije:

"Mesdames!Dijeleći se sa svijetom ne mogu propustiti da se vama, peterolistu

mojih kneginja, ne zahvalim na svakom ugodnom trenutku što ste misvojim ljubaznim društvom pružile. Potpuno rezignirano ostavljam životi kličem vam: Adieu!"

Mladi tajnik osjećao je da na tim mučilima neće izdržati do kraja.Josip je nastavljao kao da rješava hitnu poštu.– A sada, Davila, veći papir! Molim vas, požurite, dragi!Tajnik uzme veći papir koji je u njegovoj ruci drhtao, dok car prođe

po sobi i ponovno stane govoriti u pero, ali mu se glas neprestanosnizivao:

"Mojim dragim vojnicima, braći mojoj koja su tolikim žrtvamapodnosila sve zlo za državu, za domovinu, za sve nas! Mojim vjernimvojnicima koji su mi u posljednjim danima poslali jedinu utjehu,pobjedu nad Turcima! Svojim dragim vojnicima, mojoj dragoj momčadišto sam je ljubio svim srcem oca i čovjeka, šaljem posljednji zbogom!"

W

Carev glas zadršće. Riječ mu zapne. Korak zastade.Josip naglo sjedne. Oči lutaju. Sve se oko njega gubi u nekoj magli.Tajnik baci pero. Nešto ga stislo u grudima kad je promatrao carevo

izobličeno lice, ali car zgrabi bočicu sa stola, izlije po čelu isljeopoočicama tekućinu, snažno udahne njen miris i napolapodrugljivo reče:– Samo još trenutak molim, madame Smrti, samo se toliko strpite da

svršim posao!Svaka riječ prolazila je tijelom mladoga tajnika kao bodež. Upirući

pogled u cara razabere kako se opet vraća u život.– Tako! – reče Josip. – Sad opet vidim sve jasno. Osjećam se dobro.

Čudno se to zabavlja priroda s nama. Idemo dalje!Kao da je zaboravio da mu je trenutak prije pozlilo, Josip ustade,

pode korakom po sobi i ponovno stade kazivati u pero:

"Moj dragi Rosenbergu!

Prijateljstvo obično ima granica, ali vaše je bilo bezgranično! Dragimoj stari prijatelju, zar bih mogao dovršiti život, a da vam ne ostavimposljednji dokaz zahvalnosti? S vama sam proživio velik dio mladosti isvu muževnu dob. Vi ste bili moj mudri savjetnik, vjerni prijatelj,sudionik svega što je ispunjavalo moj život. Dragi moj prijatelju, hvala!Sad više nemam na svijetu ničega što bi me vezalo uz zemlju. Jedinožalim što ostavljam malo, vrlo malo vjernih prijatelja, kojima samsvojim životom pripravljao uvijek samo neugodnosti. Grlim vas,prijatelju, svim srcem, svim uspomenama, svim dobrim što je u meni.

Sjećajte se Josipa."

Tišina. Car zuri u pod kao da nešto prisluškuje. Davila kriomice otiresuze.Sat odbija deset otkucaja. Svaki udarac zaustavlja kucanje Davilina

srca. Kabinetom struji nevidljiva jeza careve šutnje.Odjedanput zabaci Josip oštro glavu uvis:– Još imam posla, još samo da uredim neke poslove!

W

Čvrsto pode po sobi kao da nekome prkosi. Prekrstivši ruke naleđima nastavi šetnju kabinetom.– Idemo dalje!Davila opazi da se ujedared zaustavio, uhvatio rukom za naslonjač i

upravio pogled prema njemu. Nasmiješi se i reče gotovo ironično:– Ne, ne, idemo dalje!U mladićevu pogledu odrazi se zaprepaštenje. Car se drži za stol i

ponavlja rezignirano:– Tako je kao što sam rekao, idemo dalje!Sjedne u naslonjač tako teško da se Davili činilo kao da ga spuštaju u

lijes.– Veličanstvo, vama nije dobro?– Bit će mi uskoro bolje! Dođite bliže! Znam zašto sam se ovim

pismima oprostio sa svima, i s Rosenbergom, koji je samo nekolikovrata udaljen od mene.Tajnik htjede nešto reći, ali ga car pretekne:– Ni riječi! Ne gubimo dragocjene kratkotrajne trenutke!Slušajte, već sutra u zoru treba da otputujete. To od vas zahtijevam

zbog Marice i vas. Zakunite mi se da ćete nastojati steći privolu svojemajke i njezino prijateljstvo, neka naša mala i brižnu matet.– Veličanstvo, to nije moguće. Prisiljen sam vam priznati što sam

dosad tajio.– Zar ima još nešto što ne znam?– Nisam vas htio uzrujavati. Moja mati priopćila mi je da je Marica

kći njene sobarice i doktora Kalmana.Careva glava klone u naslonjač kao od udarca. Ukočenim očima

gleda preda se i diše duboko, teško.– Oh, kakva tragedija nad glavom mojega djeteta! Kakva tragedija!

Koliko cinizma sudbine! A zašto sve to? Čemu se s nama taj život takobesramno poigrava? Zar je to uvjet živo ta: okrutna besramnost igre sljudskom srećom? Ah, filozofija ne pomaže! Davila, zar bi vaša majkamogla Marici priopćiti očevo ime?– Time i prijeti. Zato sam zamolio gospodina Rosenberga da joj

nijedno pismo moje majke ne dođe u ruke.– Tim prije putujte! Zakunite mi se da ćete Maričinu tragediju tajiti

W

do groba.– Tu sam zakletvu sam sebi položio i sada je pred vama obnavljam.– Vjerujem vam! Sada idite!– A sutra, veličanstvo, kad bih došao?– Sutra vas više neću trebati.To mladića slomi. Zajeca i spusti se na koljena.– Idite, idite! Čuvajte našu malu. Nitko ne smije k meni.Recite liječnicima i svima da ih ne trebam. Neka legnu. Ne plačite,

suze ne dolikuju muškarcu. Vi ste me iskreno voljeli.Davila, hvala vam, vjerni moj sine! Hvala! Idite k Marici i šutite o

svemu.– Dopustite da ostanem uz vas.– Ne, hoću da budem sam.Teškom mukom mladić je izašao u predsoblje i zapitao slugu za

Rosenberga. Zaplakan otrči u ured dvorskog meštra.Josip ostane sam. Dugo je gledao preda se. Pogled mu je odraz

mrtvoga bola. Kad ustane noge mu zaklecaju. Dovuče se k pisaćemstolu i uzme pero. Ruka mu dršće. Dugo gleda u papir i onda počepisati:

"Grofici Neri Vojkffy, Prijateljice, u svojem posljednjem trenutkumislim na vas. Sjećam se svega, sjećam se vas, i pitam sudbinu, Boga,ljude: zašto..."

Pero zapne. Glava klone. Nagne se na stol.Polako uzme započeto pismo i podigne ga k svijeći. Plamen zahvaća

papir. Riječ po riječ postaje pepelom u njegovoj drhtavoj ruci.Pozvoni. Sluga ude i stoji pred svojim gospodarom.Josip ustane i reče potpuno rezignirano:– Napokon, moj prijatelju, idem ležati!Uputio se prema vratima. Obazre se prema pisaćem stolu, kao da je

nešto zaboravio. Zatim izađe prošaptavši:– Uz taj stol ostavio sam...– Što, veličanstvo? – upita sluga.– Sve! Dođi, umoran sam! Prvi put u životu umoran...

W

Kad su ušli u spavaću sobu, car se sam svuče.– Tako – reče car – sad je svršeno. Idi. Kad te zatrebam, zvat ću.Sluga na prstima izađe u susjednu sobu, gdje se sukobi s Davilom,

Rosenbergom i Keglevićem.Teški olovni mir posvuda. Car leži nauznak. Oči su mu

poluotvorene. Misli jure hitrinom munje, a osušene usne obnavljajumuklo gomile razderanih listića što se ukazuju u vrućicom rasplamsanojmašti bolesnika.– ...Živote! ...Živote! Što si mi dao? Pozlaćena kolijevka!Raskošan dvor! Gizdavi dvorjani! Plaćene dvorjane. Plaćene

besćutne duše sade u moju dušu svoju nauku. Meni se gade!Gade!Imam svoju vjeru, svoje ideje; svoje, svoje! Kako je pusto oko mene!

Na prijestolju sjajnom sjedi divna žena. Kažu da je moja majka. Majka,što je to majka?Hm! Klanjaju se napudrane perike. Ulizice gladuju za novčanikom.

Mene zebe. Sunca hoću, topline!Kakva zima u sjajnom hermelinu, kakva pustoš u sjaju!Što sam ja, stranac? Pao sam na svijet medu strane ljude. Nitko nije

moj! Nitko ne razumije što govorim. Pusto je, samotno. Sunca, sunca,topline! Tko je to došao? Ona! Ona, ona zna moje misli, ona s njimadruguje kao Sunce sa Zemljom. Nisam osamljen stranac u svijetu! Onaje tu! Kakva sreća! Raditi hoću, raditi, dijeliti sreću! Zašto se smijete,grofice? Je li da dobro činim?...San, prelijepi, prebolni san! Neka, neka, ja hoću samo dijeliti

sreću, milijune milijunima. Ne sebi, zaboravit ću na sebe, hoću usrećitisve druge.Zašto ovdje vlada takva samoća? Nikoga nema na ovom svijetu?Čekajte, čekajte vi koji ste oko mene, ja živim za vas, ja ću vas

osloboditi. Sreća vaša, to je moj život. Dođite sve sirote, odbačene,zarobljene, neuke, išibane nepravednošću. Amo! Amo, k meni! Ja samtakođer bijedan i siromašan, ja ću s vama trpjeti, ja ću vam graditisreću, mir, dom, dom...Što je? Zašto odlazite? Zašto me ostavljate? Ne razbijajte darove, ne

drobite ih, ne gazite ih! Prokleli ste me. Pogrdili. Zašto?

W

Sreća je iz mojih ruku gorka, prokleta, a ja sam vas sve tako ljubio.Zar vam nisam to razumljivo rekao? Jedan jedini život imam i taj samdao vama, a vi ste ga odbacili s gnušanjem.Na čas pridigne vrelu glavu i kao da govori nekome živome.– Živote, zašto? Čemu sam služio? Odgovori! Čemu? Zašto si mi

dao ideju, zanos, strasni zanos, snagu, um, carsku vlast, ako nisi htio daih iskoristim za sreću naroda, kako sam to i zamislio, za čim samčeznuo. Zar mi nisi dao sve što je potrebno? Zatajio si mi zlobno joškoju tajnovitu vrlinu? Reci, govori! Zašto sam vladao devet godina?Devet godina! Devet zanosnih života, devet muka, devet rana, devet

poruga, devet smrti.Kriste, ti si umro na križu, o pobjednice, ja umirem na mu-čilima

pobjednika, zdrobljenog i poraženog, sam u tmini. Ni jedne svijetleuspomene, nijednog atoma ideje koja se hranila mojim životom.Ničega, ništa nemam na samrti! Kamo je sve to nestalo, gdje je, gdje?Što sam ponio sa sobom u grob od tebe, tajna, ljubljena, kruto

pregarana, što? Cjelov na nesvjesne hladne usne. Cjelov neuzvraćeni.Ukradeni! Cjelov, jedina sreća i jedina ljaga moje muževnosti. Jedantrenutak sretne zaboravi, jedini, bio je samo moj, nikada njezin. Nije bionaš! Hladni ukradeni cjelov, i taj mi je ostavio samo grižnju savjesti.Kako je pusto oko mene! Nijedne lijepe uspomene. Ni ljubavi

matere, žene, naroda, ničega!Živote, što si mi dao za uzdarje? Strast ideje, da me rastoči!– Šesteropreg traže ljudi – kaže Kaunitz. – Korbač treba ju narodi!

Zbog svojih ideja, Josipe, umrijet ćeš kao izopćenik! Dakle, rekla jeistinu! S pustih ruševina svojih odlazim u grob, od života opljačkan, odnaroda prezren, od svih ostavljen, zaboravljen, sam, sam, sam!Oči se sklope. Glava klone. Olovni mir leži u odaji.Rosenberg i Davila stoje na otvorenim vratima, slušaju i čekaju.Poneki uzdah sa careva kreveta pokazuje im da spava. Ura odbija.

Car se prene, podigne glavu i zovne slugu. Sluga do-hiti iz druge sobe.– Koliko je to sati odbilo? – Tri sata noću.– Tri sata? Ja još živim?– Veličanstvo je spavalo.– Spavao sam? O samo još malo, zaspat ću brzo!

W

Ponovno padne u san. Za jedan sat se probudi i prošapće:– Osjećam kako se smrt približava. Pozdravite...Pade nauznak ne izrekavši što je htio.Davila istrči u predsoblje i probudi liječnike, koji su po carevoj želji

legli.Pet sati ujutro. U carevoj spavaćoj sobi tišina. Liječnici stoje oko

kreveta. Rosenberg i Davila povukoše se u pozadinu.Careva glava počiva na jastuku. Oči su širom otvorene. Gleda u

nešto što drugi ne vide.– Agonija – šapću liječnici.Usne se otvaraju. Mukao, dubok glas govori riječi isprekidane, ali

jasne:– Tisuće... naroda... trče za šesteropregom... Viču: "Pro kleti

osloboditelj, luteran! Živjeli tlačitelji koji se mole Bogu!.. .S neba silazi crna mantija. Pokriva svod, zemlju, puk. Zagušit će

ga, zagušit će ga!"Ušuti. Oči su uprte u strašnu viziju. Teško diše. Gleda. U sobi tišina,

turobna, smrtna.Careve oči se mute. Usne se otvaraju. Ukočenim monotonim glasom

reče:– Sve je crno, crno...Ta riječ ukoči mu usne. Glava padne na jastuk. Tri put tržne tijelo,

kao da se trznuo od kašlja, i više se ne pomakne.Liječnici navijeste dvorskom meštru ceremonijalno:– Car je zauvijek smiren.

U ŽALOSTI.

Svanulo je jutro, mračno, oblačno.Bečke sirotice i udovice, ljudi različitih staleža, nagrnuli su dvorskim

stepenicama da po običaju mole milostinju. Čekali su strpljivo do desetsati prije podneva, ali car nije došao. Oko jedanaest sati pojavi se u"kontroloru" carska garda i podigne prema ljudima bajunete.– Van! Smjesta van iz dvora!Ljudi stadoše rogoboriti:

W

– Mi idemo u "kontrolor" k caru!– Nema više "kontrolora", nema cara! Umro je!– U srijedu je još bio u "kontroloru".– Danas ga nema. Marš, skitnice!Zaprepaštene ljude izgurali su iz "kontrolora" i zatvorili ga.U dvorskoj kapelici presvučenoj crnim baršunom plamtjelo je oko

careva odra dvije tisuće voštanih svijeća.U običnom drvenom lijesu, presvučenom baršunom, ležalo je carevo

tijelo u maršalskoj uniformi.Oko odra plemićka straža.Davila i Marica u kutu crkve stišću se uza stup i guše bol. Osjećaju

se osamljeni, izgubljeni. Ona primakne glavu:– Odjenuli su mu paradnu maršalsku uniformu koju je za života

držao najvećom torturom.– I velikaške straže oko njega, ironija u njegovoj smrti.Dođi, draga, idemo! – nukao je Davila Maricu. – Ne mogu to gledati.Ona posluša i oboje izađu iz dvorske kapelice na dvorište, iz kojega

je straža tjerala ljude vičući im pogrde.– Što je to? – zapanji se Davila. – Dakle, i ta poruga...– Što to znači? Zar Rosenberg to dopušta?– Oh, dijete moje, on više nije gospodar u dvoru. Danas ujutro stigao

je sin Leopolda, careva brata, koji će naslijedi ti prijestolje. Sada onupravlja dvorom dok dođe otac. Zato, molim, idemo. Ja sam sve tvoje isvoje kovčege dao otpremiti u gostionicu. Mila, dođi, zakleo sam mu sejučer da ću te još danas odvesti iz ove zemlje.– Da, idemo! – turobno će ona. – Naš je otac mrtav, mi smo sirote!Davila uhvati ispod ruke svoju mladu ženu, koja je jučerašnje

vjenčano ruho zamijenila crninom, i dignuvši je u kočiju, prislonivšinjenu glavu na svoje rame, reče:

Rosenberg će doći i donijeti nam putnice. Alija prije negoli gapokopamo neću ići.Osvane dan pogreba.Čitav je Beč izašao da vidi carev posljednji put u kapucinsku

grobnicu.Marica i Davila pošli su preodjeveni u građansko ruho. Ona se

W

zastrla gustom koprenom. Da ih nitko ne prepozna uputili su se ugomilu građana, držali su se za ruke i šuteći čekali povorku. Slušali sukako oko njih Bečani raspravljaju, zapanjeni, zatečeni, iznenađeninjegovom smrću.Vojska i redari odbijaju masu koja je htjela biti što bliža povorci.– Što je to? – viču ljudi. – Zašto nas tjeraju?– Za života smo mogli k njemu kad smo htjeli, zašto nas tje raju od

mrtvoga?– Možda se boje da bi nam njegovo truplo prišapnulo kako je umro –

čuo se gromki glas.– Nije on umro kako Bog zapovijeda! – odvraća netko iz gomile.Ljudi su se još jače natisnuli oko čovjeka koji je nabacio ove riječi:– Otrovali su ga! To je jasno kao na dlanu!– Fratri i jezuiti davali su mu otrov od kojega se najprije oboli, zatim

se polako gine i umire – pričao je neki vojni invalid. – Znamo mi što sus njim radili na bojištu.– Što su radili? – pitaju ljudi radoznalo.– Trovali su ga! miješali su mu nešto u jelo.– A što su mu miješali?– Vrag bi znao, ali su momci u mojoj regimenti govorili:"Ne gine on jer Bog tako hoće! Gospoda i popovi to žele!"– Svakoga cara balzamiraju, zašto nisu njega? – pita invalid.– Nisu ga parali? – čude se drugi.– Nisu. Rekli su da je on tako odredio, a to nije istina. Otro van je i

zato ga ne paraju. Izmislili su da je to on htio. Laž!Otrovali su ga, zato što je branio siromahe od okrutne gospode!– Čuješ, Davila – šapće Marica stišćući mu ruku – moje sumnje!Ljudi su nastavili: – Otrovanje!– Onda su ga otrovali oni kojima je žrtvovao život! – uplete se

Davila.– Tko je to, mladi gospodine? – zapita više glasova.– Svi vi koji ste ga ostavili i okrenuli se protiv njega.– Zašto bismo mi bili protiv njega? Nego on je bio protiv Boga i

vjere.– To su vam lagali!

W

– Ah, što se vi prepirete? – upadne debeli glas plećatog građanina. –Nije on ni umro!– Kako nije? – čude se ljudi.– Kad bi on ležao u lijesu, ne bi nas onako gonili od njega.– Šta velite, on nije u lijesu? – uzrujali se ljudi oko građanina. – A

kamo su ga metnuli? – Popovi i velikaši zatvorili su ga u tvrđavi. Onživi!– Onda će opet doći!Razgovor se prekine. Ljudi nagrnu na kordon.Jednostavna žalobna povorka prolazi cestom.Marica i Davila prate redom svakoga čovjeka. Sprovod vode

konjanici s korotnim znakom i tri kapetana dvorske garde. Slijedi ihmomčad blijeda, žalosna. Suze teku niz lice svakom pojedincu.Turobno sjede u dvorskim kočijama carevi dvorjani, ozbiljno gledajukapetani dvorske garde, blijed je i ukočen komandant Lasi. Sam u kočijisjedi Rosenberg, blijed, stisnutih usana. Svećenik pjeva opijelo.– Migazzi! Kardinal Migazzi – šapću ljudi. – On ga prati u grob!– Čini se da je vrlo zadovoljan – primjećuje netko u blizini.Ljudi silovito nagrnuše naprijed. Dolaze pogrebna kola, jednostavna,

crna. Na njima lijes, pokriven crnim suknom.– To je i sada njegov posljednji ukras. Crno sukno i ništa više –

prošapće Marica kroz suze.– Gledaj – šapne netko kraj nje – oko lijesa mađarska garda s golim

sabljama.– Stražare da ne ustane! – odgovori invalid.Dolazila je kompanija grenadira, zatim nitko više.– Iza lijesa nitko, nitko, ni brat ni sestra! – šapće Marica, privija se k

Davili i pod velom sakriva lice obliveno suzama.Pred kapucinskom crkvom povorka se zaustavi. Lijes skinu s kola i

polože ga pred vrata. Vrhovni dvorski meštar Rosenberg pokuca naželjeznim crkvenim vratima. Iznutra se čuje glas:– Tko je vani?Rosenberg odgovori muklo:– Truplo cara Josipa Drugoga!Iza željeznih vrata trenutak šutnje, zatim ponovno pitanje.

W

Rosenbergu se čini glasnije, svježije, vedrije: – Tko je vani?– Truplo cara Josipa Drugoga! – s mukom odgovara Rosenberg

vršeći pogrebne propise vrhovnoga dvorskog meštra i kuca po treći put.Po treći put čuje se iznutra pitanje.Pričinja se da je treće pitanje kliktaj sreće i zadovoljstva. Kad po

treći put najavi dvorski meštar došljaka, u željeznim vrati ma zaškripiključ. Na pragu se pojavi gvardijan. Rosenbergu se čini da mu ispodhalje dršću mišići od prevelikog napora da prikrije radost.Jednostavan drveni lijes otvaraju. Rosenberg vrši ceremoniju i oslovi

fratra:– Izvolite se uvjeriti da tu doista leži truplo cara Josipa Drugoga.Kapucin odgovara:– Vidim zdravim očima da je to uistinu truplo cara Josipa Drugoga.Svi se odmaknu. Lijesu pristupa kardinal Migazzi. Oko njega biskupi

i kanonici. Kardinal uzdigne oči k nebu i stane glasno pjevati molitvutužaljku.Rosenbergu se čini da je pjevaju tempom himne radosti. Kad dovrše

blagoslov, Rosenberg posljednji put pogleda u ledeno ukočeno licesvojega cara i prijatelja. Posljednja suza kapne na njegovo maršalskoruho, a onda se pokrov spusti. Dvorski meštar zaključa lijes i predajedan ključ kapucinu, a drugi uzme sa sobom da ga stavi u ruke novogavladara.Grobari ponesu cara u grobnicu. Lijes stave u jednostavnu željeznu

škrinju i polože pod noge carici majci i caru Franji.Rosenberg i Lasi uđoše u grobnicu. Stali su i zagledali se u blistav

caričin grobni stan, nalik zgradici od srebra. Na krovu leži srebrn likcara i carice. Sve je urešeno srebrom i zlatnim anđelima, vijencima isrebrnastim rezbarijama.– A ispod bogatstva prosta željezna škrinja, bez ijednog ukrasa! –

šapće Lasi. – Kao sanduk za otpatke pred stepenica ma raskošne palače!– Strogo mi je naredio da bude tako priprosto. I ovdje, u toj grobnici,

ostali su mati i sin dva oprečna svijeta. Ovaj sjaj od srebra i priprostisanduk ležat će jedno uz drugo kao vječni prosvjed.Čas su postajali brišući suze i rastali se sa svojim prijateljem

zauvijek.

W

Turobna, mutna večer. U sobi bečke gostionice sjede Marica i Davilajedno uz drugo, tuguju i čekaju Rosenberga.Oštro kucanje najavi im njegov dolazak. Čim je ušao i pozdravio

zamoli Maricu neka mu dopusti da s mladim tajnikom bude trenutak nasamu. Ona se povuče u drugu sobu. Rosenberg pomno zatvori vrata.– Mladi gospodine, evo, ovdje vam je putnica! Otputujte još prije

zore!– Hagen je nešto poduzeo?– Slušajte, Knecht ga je slijedio i našao kako raspravlja s nekim

Kalmanovim rođakom o njegovoj zagonetnoj smrti. Ali mu je pametnirođak rekao: "Pusti to, mladiću, sada to više nije važno! Htjeli smo naćikakav dokaz da gaje car, ili koji njegov pristaša, natjerao u smrt. To binam bilo poslužilo u borbi protiv cara. Sada je on u kapucinskojgrobnici i ne treba više trošiti u to svoje sile, nego valja misliti kako dasteknemo karijeru kod cara Leopolda." To je rekao Kalmanov rođak.Dakle, sada vidite da s te strane ne prijeti Marici zlo. Čim je car

zaklopio oči nagrnuli su velikaši u dvor da ponude usluge sinu novogacara Leopolda i prijestolonasljedniku Franji. Čini se da nam ni odatle neprijeti pogibelj, ali od vaše majke...– Opet je tražila Maricu?– Saznala je da ste je vjenčali i odlučila je zamoliti kardinala

Migazzija da se u Rimu ženidba proglasi ništetnom.– Ona će to učiniti?– Osobito sada kad je car umro mogla bi pokrenuti sve da vašu

ženidbu obezvrijedi. Kad biste ostali ovdje još koji dan, pokušala bi sveda vašoj ženi otkrije očevo ime. Radili ste pametno, moj mladiću, kadste sve to poslije careve smrti povjerili meni. Štitit ću vas koliko budemmogao. Tko zna, možda će sve nas, njegove pristaše, car Leopoldprogoniti. On je to kadar. Sada je važno samo jedno: da svoju ženusklonite pre ko granice.– Putujemo još noćas! Nitko neće rušiti mir i sreću moje žene, pa ni

moja mati!Poslije tog razgovora pozvali su Maricu u sobu.– Nešto se neugodno dogodilo kad mi to tajite? – upita ona.– Ne! – odgovori Rosenberg. – Priopćio sam mu neke poslovne

W

careve stvari. Evo vam putnice. Ja ću s vama do granice.Ona žalosno spusti glavu.– Nikad nisam slutila da bismo zato što ga ljubimo morali bježati. To

je ružna poruga sudbine.– Najružniju porugu doživio je car pred kapucinskim vratima, kad

mu je najveći neprijatelj, Migazzi, otpjevao posljednje opijelo. Slavio jetrijumf srednjovjekovnog duha nad njegovim. Ali čemu mi o tomegovorimo? Valja se žuriti na put!Rosenberg se oprosti.Mladi par pogleda se žalosnim očima. Davila priđe k Marici:– Ne plači, mala moja, on je umro, ali živjet će u nama. Zatim je

privine kao majka dijete, da ga utješi: – Smiri se, mala, sada sam ja tvojskrbnik.– I moj otac! Budi mi ti otac, kao što je bio onaj koji je umro! – reče

ona obujmivši ga rukama, nasloni glavu na njegova prsa i šapne mirno:– Tako mi je lakše, mnogo lakše!

MRTVI SE BUDE.

U tihom, zabitnom Prigorju na brežuljku leži mala kurija okruženašljivikom. Dolje na cesti zaustavila su se kola. Mlad crnoputanmuškarac u svećeničkoj halji side, pobrza prema kuriji i upita slugupred vežom:– Je li to dvorac gospode Davile?– Da, gospodine, izvolite ući.Sluga uvede stranca u veliku prostranu sobu, duž koje se cajdi

svečano prostrt stol. Oko njega resi stolnjak mlađahna dama, a mladmuškarac dodaje joj cvijeće. Oboje zapanjeni pogledaše u stranca.– Madame, oprostite što sam ovako banuo. Dolazim po želji

gospodina Rosenberga – reče on.– Gospodin Martinović! – usklikne ona i potrči k njemu. Dobro mi

došli! Ah, to je divno! – i obrativši se mladom gospodinu reče: – To jemoj muž Davila, bivši sekretar našega dragoga pokojnika. Dođite,sjednite! Kakvo iznenađenje!Rosenberg vas šalje? Kako mu je? Što se dogodilo? Valjda ne prijeti

W

kakva pogibelj?– Moja mala žena zasula vas je, gospodine, pitanjima! – nasmijehne

se Davila. – Bit će teško da se iz njih iskopate!– Ipak ću pokušati! – odvrati Martinović pogledavši mladu nježnu

ženu. – Ponajprije, Rosenberg je u svome dvoru i živi misleći naprošlost. Drugo mu ne preostaje. Saznao je od neko ga vašeg znanca daste ovdje. To gaje iznenadilo i zabrinulo.– Zabrinulo? – Začudi se Marica pogledavši Davilu. – To bi ga

moglo samo radovati. Vi muškarci opet nešto tajite?– Mala moja, što ti pada na um? Rosenberg je kao dobra te tka, koja

je uvijek zabrinuta za svoje nećake, i kad im ne prijeti pogibelj.– Mlada gospoda je i danas pravi detektiv, kao ono na dvoru – reče

osmjehnuvši se Martinović. – Međutim, Rosenberg želi saznati što vasje ponukalo da napustite Francusku?Možda revolucija?– Ne, nipošto! – prihvati Davila. – Mi smo za vrijeme revolucije bili

već u Švicarskoj. Dopisivali smo se s groficom Nerom i ona mi je javilada moja majka leži teško bolesna. Da Maricu ne izložim teškom putuostavio sam je u Švicarskoj i sam otputovao kući. Ja sam se, naime,prije vjenčanja s maj kom zbog neke obiteljske stvari zavadio. Kad samstigao ovamo, uistinu sam našao majku na samrti. Izmirila se sa mnom iposlala mojoj ženi blagoslov. Umrla je. Evo, zato sam ostavioinozemstvo. Recite to gospodinu Rosenbergu. Ja bih mu pisao, ali samčuo još u Švicarskoj da se kod nas drsko kontroliraju pisma prijateljapokojnog cara Josipa.– A odakle ste došli, gospodine Martinoviću? – upita Ma rica

ljubopitno.– Ja sam profesor u Lavovu. Morao sam kući u Vinkovce zbog nekih

poslova. Putem sam svratio do Rosenberga, našto me zamoli da saznamšto je s vama. I on nema odvažnosti da piše, zbog vas. Svuda se razvijašpijunaža, osobito otkad je umro car Leopold.– Bog gaje kaznio – upadne Marica – zato što je huškao ljude protiv

Josipa. I eto, jedva je zasjeo na Josipovo prijestolje, morao je umrijeti!– Bio je ipak pristojniji od svog sina Franje. On se ne žaca ni

jednoga sredstva da uguši u zemlji svaki dah slobodne misli.

W

Zato neće proći dobro.Sluga utrči u sobu i najavi:– Dolaze gosti, vaše milosti!To je prekinulo razgovor i domaćini ustanu.– Molim vas, gospodine Martinoviću – živo će Marica – dolaze nam

vrlo mili gosti, ali vi ćete ostati kod nas. Morate!– Ne bih htio da me tko vidi ovdje, zbog vas.– Zbog nas? Što vam pada na um?– Morate ostati! Oni koji će doći mogu vas vidjeti, dapače i čuti!

Njihovi osjećaji i misli i danas pripadaju caru.Istrčala je van, dok je Davila malo zaostao, rekavši Martinoviću:– Molim vas, gospodine, pred mojom ženom ni riječi o Kalmanu.

Ona je, naime, uvjerena da je taj doktor otrovao cara.– Možda je u pravu, možda nije.– I vi sumnjate da je njegova bolest bila posljedica zločinačkih ruku?– Tko zna od čega ljudi umiru na carskim dvorovima. To mi je

odgovorio na slično pitanje gospodin Rosenberg. A on sigurno ima zato razloga. Čitav Beč ne vjeruje da je taj zdrav i jak čovjek zadobiobolest na ratištu samo zbog napora, premda neki koji su bili s njim tvrdeda su ga ubili napor i nepogode kojima se izlagao.Izvana se čuo Maričin zov. Davila pobrza iz sobe pred kuću. Oboje

su stali na brežuljku domahujući kolima što su se uspinjala prema malojkuriji.Junačka snažna muška pojava side i pruži ruku lijepoj stasitoj ženi.– Grofice draga! – klikne Marica grleći Neru. – Kako sam sretna da

ste mi uzvratili posjet! Mi ćemo se odsad uvijek posjećivati, zar ne?Bučno kličući povede mladi par svoje goste u sobe što su

pripremljene za njih. Gosti su se uredili i preodjenuli, a onda uđoše ublagovaonicu gdje su ih čekali mladi kućedomaćini i predstaviliMartinovića. Kad je Marica ispripovijedala koliko ga je car volio,sjedoše k doručku. Čavrljali su i obnavljali uspomene. Davila jezabavljao goste nestašnošću svoje Marice, a Nera je pridodavalaprokšenosti njezine mladosti.– A eto kako se razvila u ovo vrijeme što se nismo vidjeli! – reče

Nera.

W

– Gospodin Davila divno izgleda, sav se zasjao. Samo se u sreći takocvate! – doda Siniša i pomiluje Neru pogledom.Davila odvrati mladenačkim zanosom:– Nikad nisam slutio da na svijetu ima tako lijepe, tihe sreće.Marica ponosno podigne prpošnu glavu:– A to je sve moja zasluga, gospodine tatice!– Taj naslov možete ostaviti za poslije – nasmije se Nera.– Ne, grofice, on mi je sada uistinu majka i nježni tatica. Ja ga

nemam, i čini mi se kao da ga nisam nikada imala. Nije li to tužno?– Kad god spominješ svojega nepoznatog oca, vazda se žalostim –

ukori je Davila – jer mi se čini da nisi zadovoljna sa mnom.– Dobro, neću ga nikada spominjati. Tko zna kakav je bio.Možda je bolje da ga nisam poznavala i da ne znam ništa o njemu.

Meni se često čini da je bio opak, jer ne bi majku tako jadno ostavio.Ne, neću da mislim na to, da ne žalostim svoje ga Davilu, a on me voli.I ja njega! Oh, grofice, kako je lijepo kad smo svi zajedno. Bio bi praviraj da je s nama i on.Pritom okrene glavu prema susjednom salonu. Svi su slijedili njezin

pogled. Kao na poziv ustali su i polako ušli u prostranu sobu.Na zidu je slika cara Josipa. Šuteći promatrali su portret s kojega su

gledale čudne modre oči dubokog pogleda.– Da je on živ – primijeti Davila – to bi uistinu bio raj, ne samo za

nas nego i za narod.Martinović se primakne k mladom kućedomaćinu:– To smijete reći samo u ovoj seoskoj tišini. Vani, medu ljudima, ne

biste smjeli tako misliti.– Kako? – začudi se Nera. – Zar se o njemu ne smije reći dobra

riječ?Martinović se galantno pokloni i reče:– I vi živite, grofice, kako sam prije čuo, u seoskoj tišini vašega

Zagorja te ne brinete ni za što. Ali ja dolazim iz grada gdje vrije život iznam mnogo što, pa mi je dužnost upozoriti vas kako se o caru Josipune smije spomenuti nijedna dobra riječ. To se smatra izdajom. Buditeoprezni, grofice! Kvarna sigurno dolaze gospoda velikaši.– Naša gospoda hrvatski velikaši! – ponovi Siniša ironično.

W

– Sa slavljem su odbacili njemački jezik, a u zamjenu dali suMađarima obećanje da će na Požunskom saboru primiti u naše školemađarski. Zato sam se zakleo da se neću maknuti s imanja. Živim zasvoju ženu i sina i odbijam svaki pokušaj da me uvuku u političkeborbe.– Vrlo razborito, gospodine grofe – reče Martinović – tim više što ste

bili zajedno s groficom carevi prijatelji.– I ostat ćemo do konca života! – odvrati Nera suznim očima.Opazivši to Marica uzdahne u sebi: "Zašto nije za života saznao da

će ona plakati za njim!"– Eh, da je vladao samo polovicu onoga vijeka što je vladala njegova

mati – klikne Martinović – odgojio bi sebi pučku inteligenciju da snjom radi i primao bi njezine savjete.– I da ga nije snašla bolest u trenutku kad mu je zdravlje bilo

najpotrebnije – reče Nera.Davila prihvati živo:– Pošao bi tada u narod i propovijedao sam, pitao ga što hoće a što

neće. Ah, tragedija je to! Plemstvo i svećenstvo ga je rušilo, jer jeukidao njihove privilegije, a oni za sreću kojih je to činio nisu garazumjeli. Jednom mi je to spomenuo uoči smrti i uskliknuo: "Hoće lime razumjeti historija?"– Historija? – usplamti Martinović čudnim žarom. Plemićki

historičari pisali su protiv njega. Ono što je u njemu bilo najplemenitijeizruguju, jer ga ne mogu u njegovu plemenitom djelovanju ocrniti.Vjerujte: da je popio samo kap vina, pisali bi da je pijanica; da je imaosamo jednu ljubovcu, kakvih imaju svi carevi na desetke, pisali bi da jeimao harem; daje samo jednoj ženi za volju nekoga osudio, što carevičine svaki dan, pisali bi da je po željama metresa krojio reforme; da jekartao, kao što je Marija Terezija hazardirala, pisali bi slavni historičarida je zakartao crkvena i samostanska dobra.Da nije poklonio baštinjene milijune državi, pisala bi gospo da da ju

je okrao. Zato što je štedio u privatnom životu, da dijeli sirotinji,gospoda pišu da je bio škrtac. da je uzdržavao 40.000 dvorskih ulizicakao njegova majka pisali bi da je razvratnik koji plaća svoje miljenike.Da je imao samo jednu od slabosti svoje majke, koju obasiplju slavom

W

carskoga savršenstva, izvukli bi ga iz kapucinske crkve i proglasili dane može ležati u blagoslovljenoj zemlji.– Bože moj, uvijek sam mislila da će biti slavan vladar reče Nera.– Da je proizašao sa svojim idejama i sa svojim kristalnim poštenjem

iz puka, i stavio mu se na čelo, bio bi ostavio iza sebe neumrlu slavunajidealnijeg pučkog tribuna.Promatrali su carev portret. Kao da je svatko bio zabavljen svojim

mislima.Tišinu prekine Marica:– Ali ja sam ipak uvjerena da ima mnogo ljudi koji danas misle na

njega i koji će ga dozivati i slijediti.Martinović je začuđeno pogleda:– Ovo što ste sad rekli, gospodo Davila, plod je savršenstva vašega

predosjećaja.– Što time mislite? – zapita ona znatiželjno.– Mislim da je car umro, ali njegova pučka načela ostala su u životu,

u vama, u meni, u mnogima drugima. Jednoga će dana uskrsnuti.Te je riječi tako naglasio da su ga svi pogledali i zamijetili u

njegovim očima tajanstven plamen.Sutradan su se gosti spremali na odlazak. Nera i Siniša se oproste s

mladim parom. Zagrlivši Maricu, prišapne joj Nera:– Ne ljuti se, mala, ne mogu duže izdržati bez svojeg sina.Dođite oboje što prije, da u našoj miloj samoći izmijenimo

uspomene.Marica se nije mogla rastati s Nerom dok je ne odvuče od nje Siniša:– Uistinu sam već ljubomoran, gospodo Davila! Što zapravo imate

još reći mojoj ženi?– Oh, tek sam počela!– Kod kuće čeka još jedan koji je strahovito ljubomoran na svoju

majku i mrzi svakoga tko mu je otimlje!– Čini se, grofe, da to govorite u svoje ime, ali ja sam neustrašiva!

Za danas ipak popuštam.Izljubivši se s Nerom, Marica se povuče od kočije u koju je sjeo

bračni par i krenuo kući.Davila i Marica gledali su za njihovim kolima. On je pozdravljao

W

klobukom. Marica tiho uzdahne:– Koliko je ljubi Siniša i danas! A koliko ju je ljubio. Nije mi rekao,

ali ja to slutim: ima vjerne vječne ljubavi, no samo za odabrane.– I ti si jedna od tih, i ti! – odvrati Davila. Martinović izađe pred

kuću u putnoj opremi.– Vaša kola još nisu spremna – upozori ga Davila – a želio bih nešto

poručiti gospodinu Rosenbergu.Povede ga natrag u kuću, ravno u svoju sobu, pa mu reče tiho i

oprezno:– Gospodine profesore, kažite Rosenbergu ovih nekoliko riječi. On

će razumjeti što znače. Recite mu da mu poručujem: "Sve je u redu.Nad tihom srećom moje male žene lebdi tajna tragedija, a ja ću je vjeransvojoj zakletvi ponijeti u grob!" Još nešto. Ako vaše naglašene riječi ouskrsnuću Josipovih pučkih ideja imaju neko važno značenje, uvijekračunajte sa mnom.– Car vam je ostavio zadaću da usrećite dijete njegova srca.U to ne smije dirati nitko, ni vi ni ja! Ostajte mi zdravi i upamtite:

ako vi, ili grofovski par koji je netom otišao, jednom što čujete o meni,ne recite nikada nikome da ste moji znanci i da sam bio u vašoj kući.– Gospodine profesore, vaše me riječi zbunjuju. Nešto se događa.– Mirujte u svome gnijezdu, to je sve što vam danas mogu reći.

Zbogom!Kada se odvezao Marica reče mužu:– Čudne su oči u toga čovjeka! Nešto plamti u njegovoj zjenici, kao

da nešto veliko smjera. Je li da je tako?– Što sve ne smišlja mala slatka glava! Ne znam što misli

Martinović. Dođi da uberemo cvijeće i svježim vijencem oživimocarevu uspomenu. On već počinje živjeti iznova!Pošli su procvalim poljanama, obasjanim suncem. Kad ona obori

zamišljeno glavu, Davila je pridigne i naglasi odlučno i zanosno:– Ne misli ni o čemu, draga! Hoću da budeš vesela i sretna!

W

KONAC STROJ ZA PROIZVODNJU PRIČA

I.

Ni danas, gotovo pola stoljeća nakon smrti Marije Jurić Zagorke,nema potpune suglasnosti o njezinu mjestu i ulozi u nacionalnojknjiževnosti i kulturi. Proturječja koja su našu prvu profesionalnunovinarku i najpopularniju spisateljicu pratila tijekom životanastavljena su i kasnije. Brojne bijele mrlje iz njezine biografije –uključujući čak i točan datum rođenja – nisu razriješene ni dodanašnjega dana. Doduše, u međuvremenu je nekoliko radovanesumnjivo bacilo nešto više svjetla na pojedine etape njezina života ina detalje iz njezinih raznolikih aktivnosti, ali Hergešićeva konstatacija,napisana prije točno četrdeset godina u predgovoru ZagorkinimSabranim djelima, vrijedi, nažalost, i dalje: nedostaje nam bibliografijaZagorkinih književnih i novinarskih radova, nemamo njezinu isrcpnubiografiju, nemamo monografiju o njezinu književnom radu i ovremenu u kojemu je djelovala.1Ipak, dogodila se jedna važna promjena: promijenio se općeniti

odnos prema Zagorkinu književnom stvaralaštvu i modelupripovijedanja koji je zastupala. Kako je rastao interes za popularnuknjiževnost, kako se mi jenjalo mišljenje akademskih krugova premaustroju i društvenoj funkciji trivijalnih romana, tako je rasla i cijenaMarije Jurić u književnoj historiografiji. Dugo sustavno prešućivana,osporavana i estetski diskriminirana, proglašavana autoricom "šunda"koja u svojim djelima podilazi najnižim čitateljskim instinktima, MarijaJurić Zagorka danas je nezaobilazno ime ne samo kad se govori oprocesu širenja hrvatskoga čitateljskog kruga, nego i o razvijanjujednoga tipa proznog pisma bez kojega bi hrvatska književnost bilabitno osiromašena.No iako je postala autoricom vjerojatno najopsežnijega opusa u

hrvatskoj književnosti, Zagorka je počela pisati književna djela gotovoslučajno. Karijeru je započela kao novinarka, privukavši pozornost

W

javnosti već prvim (anonimnim) člankom Egy Percz (Jedan časak)1896. godine. Zalaganjem biskupa Josipa Jurja Strossmavera ustudenome iste godine primljena je u redakciju zagrebačkoga dnevnika"Obzor", dakako, uz otvoreno zgražanje i negodovanje muških kolega.Novinarstvo i politika bili su tada isključivo u djelokrugu muškaraca itrebalo je uložiti silnu energiju da se ta društvena zabluda razbije. Ženanovinar bila je u to vrijeme rijetkost i u puno razvijenijim sredinama odHrvatske pa je Zagorka pobuđivala pozornost i izvan granica svojedomovine. Novinar pariškoga lista "Figaro" Dubover upoznao ju je kaoparlamentarnu izvjestiteljicu u Budimpešti i tom prilikom u svojimnovinama zapisao:"Jedna neobičnost iznenadila me je u mađarskom parlamentu. Tamo

sjedi mlada Hrvatica, izvješćuje zagrebački "Obzor", informira svojemađarske, njemačke, ruske, talijanske, engleske, poljske i ostale kolege– pa i mene – i žarko politizira u korist svoje domovine. Neko maločudovište talenta i sposobnosti, koje je hrvatski parlament učinilonajnaprednijim u srednjoj Europi."2Zagorka se u "Obzoru" izražavala uobičajenim novinarskim

formama, kao što su izvješća, vijesti, politički komentari, reportaže, alinerijetko je prelazila i u granična područja između književnosti ižurnalizma pišući feljtone, humoreske, crtice i satire. No odlučujućipoticaj za pisanje romana dao joj je biskup Strossmayer. Uz njegovumaterijalnu potporu tiskana su i raspačavana prva Zagorkina djela:kratki roman Roblje (1899.) i "izvorna pripoviest iz zagrebačkogaživota" Vladko Šaretić ("Obzor" 1903., iste godine i kao samostalnaknjiga). To su djela s građom iz suvremenoga života, s likovimaintelektualaca kao protagonistima, pisana pod očitim utjecajem Šenoe iGjalskoga. Jasne aluzije na aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj i jakprotumađarski stav – koji se provlači kroz oba romana – pribavili suautorici prilične probleme: vrijeme je to Khuenova banovanja, pojačanecenzure i policijskih pritisaka. Zagorka će se u jednom trenutku zbogsvoga političkog angažmana naći čak i iza zatvorskih rešetaka.Zbog toga je trebalo promijeniti tematiku romana i pronaći novu

narativnu formulu pomoću koje će se uspješno zaobići cenzorske škare,a pritom postići jednak učinak na čitatelja.

W

Ideju tematskog zaokreta opet je iznio biskup Strossmayer. Najednome od svojih proputavanja kroz Zagreb 1903. godine biskup je nasastanak s videnijim intelektualcima pozvao i Zagorku i predložio jojpisanje romana s gradom iz hrvatske povijesti: "Trebalo bi uzeti radnjuiz hrvatske povijesti, jer je tu cenzor gotovo nemoćan, a Zagorka ćesvojem borbenom peru u toj povijesti naći vanrednih događaja." Naveoje i konkretan primjer koji čeka umjetničku obradu: vrijeme progonavještica na temelju inkvizitorskog spisa Malleus maleficarum, strašnuepohu koju je obilježilo praznovjerje prema ženi i njezina potpunadegradacija.3 Ta bi tema, u primjerenom narativnom obliku, moglaprobuditi ponos uvrijeđene žene, utjecati na njezino osvještenje ipobuditi borbenost u njezinoj duši. Zagorka je već bila vatreni borac zaprava žena i Strossmayerov se prijedlog savršeno uklapao u njezinepreokupacije. Stoga nije nimalo čudno što će se upravo motiv progonavještica naći u središtu njezina najpoznatijega povijesnog romanaGricka vještica.Strossmayer je, nadalje, u povijesnim romanima vidio i moćno

propagandno sredstvo pomoću kojeg će se istisnuti tuđinski, uglavnomnjemački romani. Oni su u svijest hrvatskoga čovjeka unosili strani duh,mišljenje i poglede. Biskup je Zagorku na pisanje povijesnih romanaohrabrio riječima:"Vaša je zadaća, da svojim historijskim romanima prisilite hrvatske

čitaoce da dobrovoljno napuste to pogubno njemačko štivo. Uzalud jepisati članke kojima ih pozivljete, da napuste njemačku knjigu. Uzaludje grditi i dokazivati na sastancima i u novinama, uzalud vam je bilavaša inače izvrsno provedena organizacija protiv njemstva, ali kadhrvatski čitatelj dobije u ruku hrvatsko štivo, koje će privući njegovozanimanje za domaće hrvatske događaje, onda će on okrenuti glavunjemštini i svim interesom prihvatiti hrvatsko štivo. To ćete s vašimumijećem postići u historijskim romanima."4

II.

Zagorka je prihvatila prijedlog biskupa mecene, bacila se odmah naproučavanje hrvatske povijesti u Zemaljskom arhivu, a kao rezultat

W

nastala su brojna djela koja su stekla iznimnu popularnost medunajširom čitateljskom publikom, od Gričke vještice (1912. – 1914.),koja ujedinjuje romane Tajna Krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleusmalejicarum, Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila MarijeTerezije i Buntovnik na prijestolju, preko Republikanaca (1914. –1916.), Kćeri Lotrščaka (1921. – 1922.), Kaptolskog antikrsta (1925.),Modrog đavola (1926.),Plamenih inkvizitora (1928.-1929.), Krijeposnihgriješnika (1929. – 1930.), Gordane (1934. – 1935.), Viteza slavonskeravni (1937. – 1938.), Kraljice Hrvata (1937. – 1939.) do Malerevolucionarke (1939. – 1940.) i Jadranke (1953.).Većina tih romana izlazila je u nastavcima, kao podlistak u različitim

novinama: na primjer, Gricka vještica u "Malim novinama", Kaptolskiantikrst i Modri đavo u "Hrvatskoj metropoli", Republikanci u"Ilustrovanom listu", a Plameni križari (poslije preimenovani u Plameniinkvizitori) u "Jutarnjem listu" (u 620 nastavaka). Često su tiskani i utzv. sveščićima koji su izlazili periodično (najčešće tjedno). To je važnonapomenuti jer su se romani-feljtoni čitali s drukčijim odnosom iočekivanjima publike negoli kad su bili jednom definitivno fiksirani uknjizi. Budući da su bili prisiljeni svoje djelo "isjeckati" na strogoodmjerene čitateljske "obroke", pisci feljtonskih romana razvili su,slijedeći stari uzor Šeherezadina načina pripovijedanja iz Tisuću ijednenoći, posebnu tehniku rasta napetosti, odgađanja razrješenja zagonetke iprekidanja radnje pojedinoga nastavka u najnapetijem trenutku kako biodržali čitateljsku pozornost.5 Takvu narativnu strategiju preuzima iZagorka pa je radnja njezinih romana epizodična, dok su duljinaepizoda i njihova struktura određeni prostorom u novinama i ritmomizlaska pojedinih nastavaka. Već i bombastični naslovi pojedinihpoglavlja govore o promišljenoj strategiji zavođenja i zarobljavanjačitatelja. Tako u romanu Tajna Krvavog mosta nalazimo ove naslovepoglavlja: "Živi zakopani", "Krvavi pir", "Na dnu groblja","Sudbonosni dragulj", "Vražje ždrijelo", "U crnoj neizvjesnosti","Koban susret", itd.Zagorkini povijesni romani nastali su kao rezultat savjesna

pripremanja i skupljanja autentične građe po zagrebačkim, bečkim ipeštanskim arhivima. Strossmayer, nažalost, nije dočekao njihovo

W

izlaženje: umro je 1905., dok spomenuta Tajna Krvavog mosta, prviroman budućega romanesknog ciklusa Gricka vještica, izlazi usveščićima i u nastavcima u "Malim novinama" 1911. – 1912. godine.Uspjeh je bio golem: ljudi su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke,naklade novina su rasle, urednici su zadovoljno trljali ruke. Već šestmjeseci nakon izlaska prvoga nastavka Gričke vještice knjižar Sokoljavlja da je naklada njemačkih romana u sveščićima pala za sedamdesetposto i da dalje rapidno pada.6 Potaknuta reakcijama čitatelja, ali istalnim pritiscima urednika i vlasnika novina, Zagorka nastavlja spisanjem. Uzmemo li u obzir da se književnošću dugo vremena bavilatek nakon što je izvršila svoje dnevne novinarske obveze, njezina jeproduktivnost upravo nevjerojatna.Roman pod naslovom Gricka vještica izlazi u "Malim novinama" od

28. srpnja 1912. do 24. kolovoza 1913. Ubrzo se pojavljuje i usveščićima i u obliku knjige. U prvobitnom izdanju roman se sastoji iztri dijela koji nisu bili posebno naslovljeni. Kasnije Zagorka proširujedjelo: dodaje mu kao prvi dio već objavljenu Tajnu Krvavog mosta,prvobitnu Gričku vješticu sažimlje u dva dijela pod naslovom KontesaNera i Malleus malejicarum, a zatim piše još tri dijela (koji izlaze unastavcima u "Novostima" i "Večeri"): Suparnica Marije Terezije,Dvorska kamarila Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju.7 Tako je,pod zajedničkim imenom Gricka vještica, nastao popularni šestodijelniromaneskni ciklus i on se od tada redovito objavljuje u tom obliku.Dijelovi romana međusobno su labavo povezani. Tako je, recimo, TajnaKrvavog mosta, roman o tajanstvenim ubojstvima plemića u Zagrebu,kompozicijski gotovo neovisna cjelina, a s ostalim dijelovima povezanje tek nekim likovima koji se – u ne baš važnim ulogama – pojavljuju ikasnije (npr. Jurica Meško). Roman Gricka vještica bio je, na poticajtadašnjega ravnatelja Drame Josipa Bacha, i dramatiziran te s velikimuspjehom izveden 1916. godine na pozornici Hrvatskoga narodnogkazališta. Kasnije je na istoj sceni dramatiziran i nastavak, romanSuparnica Marije Terezije.

III.

W

Radnja Gričke vještice smještena je u burno 18. stoljeće. Razgranatui vrlo zamršenu fabulu pojedinih dijelova nije ni moguće, a niti jepotrebno prepričavati. Uz osnovnu povijesnu priču, začinjenuljubavnim zapletima i intrigama, Zagorka redovito da je i širokupanoramu hrvatskoga društva i njegove klasne raslojenosti, dokideološka previranja i borbe na dvoru znalački povezuje sa suvremenimstanjem. Povijesni je roman bio, od Waltera Scotta nadalje, "velikaškola aktivizma",8 a upravo na tome inzistira i Zagorka: pomno biradogađaje iz hrvatske prošlosti koje sustavom analogija dovodi u vezu sastvarnošću svoga vremena te tako djeluje na svijest suvremenika u borbiprotiv nacionalnih neprijatelja. U tome samo slijedi stari Šenoinnaputak: "U historičkom romanu moraš analogijom medu prošlosti isadašnjosti narod dovesti do spoznaje samoga sebe."9Mnogi su joj prigovarali da falsificira povijest i da iz nje bira samo

senzacionalne teme, bilo je čak i mišljenja da je i progon vješticaizmislila, no prava je istina da je povijesne događaje – provjerene uautentičnim vrelima – samo prilagođavala zakonima priče, stojelegitiman postupak kojim se koriste svi autori historiografske fikcije.Zbivanja, dakle, po pravilu imaju uporište u povijesnim izvorima (nakoje Zagorka ponekad upozorava čak i u fusnotama), no autorica sekoristi i apokrifnim podacima te nepouzdanim izvorima, kao što sufolklorna predaja ili legende.Konkretno, za roman Gricka vještica, proučila je spise Ivana

Krstitelja Tkalčića, zagrebačke ljetopise, privatna pisma groficeSermage-Rauch u zagorskom dvorcu Šanjugovo, kao i sudske zapisnikeo progonima i suđenjima "vještica", zapisnike koje je – uzgred rečeno –ban Khuen-Hedervary dao izbaciti iz arhiva. U skupljanju građepomagali su joj i poznati povjesničari (Bojničić, Laszowski). Poznatinovinar i kulturni povjesničar Josip Horvat objavio je u "Jutarnjemlistu" 4. travnja 1930. posebnu izjavu u kojoj potvrđuje autentičnostpodataka u Zagorkinu romanu: "Autorica je s historijskog gledištaunijela u radnju puno istine. Naravno da njoj kao piscu pripada „licentiapoetica", ali gospoda krivo misle da je radnja izmišljena. Pozadinanjezinih romana je apsolutno vjerno prikazana."10Poznato je da je Zagorka, da bi stekla što vjerniji dojam i postigla

W

efekt autentičnosti, osobno obilazila sredine i prostore koje će uromanima opisivati. Zanimljivo je da i brojni likovi imaju svojestvarnosne "predloške": tako je kao model za lik Nere poslužila MarijaKeglević-Malatinski, a za lik Siniše grof Sigismund Vojković Vojkffy.No povijest je u njezinim romanima tek "prozirna krinka iza koje seskriva simplificirana sadašnjost".11 U prvom su planu uvijek strastveneljubavne veze i političke spletke povezane s nacionalnom i socijalnomproblematikom. Iako se u raspravama o trivijalnim romanima redovitoističe njihov umjetnički konformizam, društveni eskapizam tekolektivna stabilizacijska uloga, za brojna Zagorkina djela upravo jekarakteristična intencionalna politička subverzivnost: protuaustrijsko iprotunjemačko stajalište, kritika Khuenova aparata, borba za nacionalnuneovisnost, osuda odnarođivanja, angažman u borbi protiv društvenihnepravdi. Sama je smisao svoga stvaranja vidjela u borbi na tri fronte:protiv mađarona i mađaronske politike, protiv njemstva i protivpostojećeg nepisanog zakona da ženi nema mjesta u javnom radu.12 Tajse trostruki angažman osjeća u svim njezinim djelima.Upravo u vezi s romanom Gricka vještica treba osobito istaknuti i

Zagorkin feminizam, tj. borbu za prava žena. I sama je u memoarskomtekstu Kako je bilo (1953.) napisala da su njezini romani "trebali daprobude historijskim događajima borbenost u ženskoj duši". Odatle iizbor provokativne teme progona vještica, odatle i odabir slobodoumneglavne junakinje, mlade kontese Nere koja hrabro štiti svoju služavkuproglašenu vješticom, a na pitanje suca je li se i sama bavila vračanjemi liječenjem, prkosno i samosvjesno odgovara: "Ja sam nastojala liječitisamo jednu bolest, a to je glupost! Ali kako vidim, nije mi uspjelo."Nosioci idejne potke Zagorkinih feljtonskih romana najčešće su upravožene, a u ženama je vidjela i idealne čitatelje svojih djela.

IV

Zagorkini povijesni romani obiluju dinamičkim motivima i gotovimarhetipskim situacijama i formulama posuđenima iz tradicije: izljubavnih, sentimentalnih, avanturističkih, gotskih, pikarskih i viteškihromana. U konstrukciji narativnih sekvenci slijedi paradigmu

W

trivijalnoga povijesnog romana senzacionalističkog predznaka koju je uhrvatsku književnost prvi uveo Higin Dragošić (Reichherzer) svojimpopularnim feljtonskim romanom Crna kraljica (1898.). Kasnije će tuistu narativnu matricu nastaviti M. Mayer, V Deželić st., R. Habeduš –Katedralis i dr.Brojne se situacije i opisi u Zagorke ponavljaju i prenose iz romana u

roman: shematičnost i redundantnost u takvim se djelimapodrazumijevaju i ugrađeni su u horizont kao očekivanja čitateljskepublike. Fabule su zasićene energijom i aktivizmom, a značajnu uloguimaju prokušani rekviziti i sredstva za pokretanje radnje te stvaranje izadržavanje napetosti: dvoboji, otmice, zagonetna ubojstva, pokušajitrovanja, spas u zadnji čas, prerušavanja (npr. Stanka u Tajni Krvavogmosta pretežiti dio romana preodjevena je u muškarca), uvođenje likovakoji mi jenjaju identitet, kobne slutnje koje se obistinjuju, nagli ineočekivani obrati, različiti efekti iznenađenja, krađa važnih pisama,"oživljavanje" već mrtvih likova, pojava duhova, stalna iskušenjaglavnih junaka i si. Sustavnim uvođenjem romanesknih zapleta isituacijskih napetosti, gomilanjem zagonetki i ekscesnih situacija,ulančava-njem pustolovnih sekvenci, stalnim kretanjem naprijed (izjedne krize u drugu) nastaje pravi sižejni labirint, beskonačno narativnotkanje koje golica čitateljevu maštu.Na niz prokušanih načina koje je tijekom vremena razvila zabavna

literatura u Zagorkinim se povijesnim romanima stimulira identifikacijačitatelja s glavnim junacima. Autorica i računa s empatijskim efektom:Siniša i Nera, Meško i Stanka, Hrabren i Krasenka, Manduša i Divljan...svi oni vođeni sigurnom rukom i pomno smišljenim postupcimasveznajućega pripovjedača postaju zapravo čitateljevi intimni uzori,idealni likovi želja. On se uživljava u njihov položaj, neposrednoproživljava njihovu sudbinu, strepi za njihov život.Likovi su plošno atribuirani i strogo polarizirani, s unaprijed

zadanim karakternim osobinama: ili su dobri ili zli, dakle bezpsiholoških nijansi. Oni zapravo obavljaju samo određene funkcije upriči, a njoj su pak podređeni svi elementi strukture. Siniša je npr.tipska figura idealiziranog viteza bez mane, kontesa Nera ("prekrasnadjevojka savršene ljepote"), kao uzor moralne čistoće i postojanosti,

W

odgovara poznatom tipu tzv. ugrožene nevinosti, dok je odvjetnikDvojković oličenje pohlepe za novcem. Zagorka je u historijske likoveprojicirala svoje neostvarene težnje, svoje sklonosti i mržnje.13 Tako sei radnja – uvijek podvrgnuta zakonima akcije – u biti svodi na putanjudobra i zla, na stalnu borbu antagonističkih parova, crnih i bijelihfigura, baš kao u šahu. Sižejna igra ipak redovito (nakon brojnih"odgađanja" i lažnih kulminacija, u čemu je Zagorka bila pravi majstor)okončava sretnim završetkom: nakon svih mogućih iskušenja,bezizlaznih situacija, napora i svladanih brojnih prepreka idealni junakostvaruje svoj cilj. Fabularno razrješenje tako potvrđuje uspostavuetičkoga reda: pobjedu dobra, pravde, krjeposti, domoljublja – ukratko,tradicionalnih moralnih vrednota. Pritom je važno da sam čin kazne zazlikovce stigne prije sretnog kraja kako se njime ne bi pomutila srećaglavnih likova.14I na drugim razinama romana osjeća se shematičnost i odabir

konvencionalnih sredstava. Tako je vrlo česta uporaba toposaidiličnoga, ljupkog krajolika s obvezatnim cvijećem, žuborom potoka,povjetarcem i pjesmom slavuja, dok su ljubavni prizori (sastanci irastanci) redovito praćeni sentimentalnim, larmoajantnim i naglašenopatetičnim izljevima, uzdasima i suzama. Isto su tako i scene pogibelji ukojoj se zatječu glavni junaci obilježene tipskim rješenjima ipretjerivanjima. U opisima i karakterizaciji prevladava načelo kontrasta,dok se u distribuciji atributa i Zagorka, kao i drugi pisci popularnihromana, rado služi ponavljanjima, intenziviranjima i kumulacijama. Note verbalne "ukrase" i tipizirane lirske "dodatke" treba jednostavnoprihvatiti kao konvenciju takva tipa klišejizirane literature pa se na njihne smiju primjenjivati estetski parametri koji vrijede za tekstovekanonizirane književnosti. Ipak, Zagorka je i te kako poznavalažanrovska pravila i konvencije, ali je unutar zadanih okvira znala činitizanimljive pomake i "iskorake".Nasuprot uvriježenim mišljenjima kritike da autor zabavne literature

operira strogo ograničenim brojem sižejnih varijabli, upravo Zagorkinslučaj pokazuje da nije uvijek tako. Pisala je, doduše, lako i brzo, alinjezino stvaranje ipak nije bilo lišeno uobičajenih muka i dilema. Otome je jednom napisala: "Kad bi moji ustrpljivi čitatelji znali koliko

W

patim od dvojba, nesigurnosti, sumnja i treme, svaki put, svaki dan kadiznosim pred njih svoj roman – oni bi me imali skoro neizmjernopožaliti. To je moj beskrajni kržni put – kojim idem dobrovoljno."15

V

Zagorka se okušala i u drugim formama popularne literature. Ona jeautorica i našega prvog uspjelog kriminalističkog romana – Kneginja izPetrinjske ulice, koji je izlazio u nastavcima u "Hrvatskim novostima"1910. godine. Radnja se zbiva u prepoznatljivim zagrebačkimprostorima, a istragu vodi prvi domaći detektiv – inspektor Šimek. I utom je djelu pokazala da je u potpunosti svladala "zanat", tj. tehnologijupravljenja krimića. Pisala je i avanturističko-fantastične romane, poputCrvenog oceana ("Jutarnji list", 1918. – 1919.), političke trilere, poputromana iz zagrebačkog društva Tozuki ("Dva sata", 1922.) i satiričneromane, kao što su Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (1939.– 1940.). Literarnim kvalitetama izdvaja se Zagorkina romansiranaautobiografija Kamen na cesti, koja je izlazila u "Ženskom listu" 1932.– 1934. (pod naslovom Na cesti) i u "Hrvatskom dnevniku" 1936. (podnaslovom Na mučilištu), dok je kao knjiga izišla 1938. godine. Potresnai dramatična ispovijest o licemjerju, laži i bračnoj patologiji odišeiskrenošću koja zadivljuje, a problem ženske samosvijesti, slobodeodlučivanja i potrebe ekonomske samostalnosti prvi puta ulazi uhrvatsku književnost.Sve u svemu, napisala je tridesetak romana, no oni su samo dio

njezina ukupnoga društvenog angažmana, prosvjetiteljskog idomoljubnog žara i aktivne borbe za nacionalnu nezavisnost. Bili suzamišljeni, prema autoričinu priznanju, kao adut u protunjemačkojkampanji. Priča je, dakle, u njima samo sredstvo za postizanje sasvimkonkretnih ciljeva. Odatle i njihova politička obojenost, neskrivenebudničarske pretenzije, snažna oslonjenost na nacionalnu mitologiju tenaglašena zavičajnost i kroatocentričnost.Sama se nikada nije smatrala književnicom, nego "samo"

novinarkom, a na prigovore kritičara da piše samo za široke mase injihove niske strasti odgovorila je s pozornice Hrvatskoga narodnog

W

kazališta prigodom premijere Gordane (1940.):"Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio

njihov i ništa drugo. Jest! Istina je! Pogodujem instinktima publikeširokih slojeva, jer su njihovi i moji. A koji su to instinkti njihovi imoji? Sloboda! – Pravica! – Čežnja za poštenjem! – Želja za dobrotom itvrdo uvjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću! A tko je tapublika? I tko su ti široki slojevi, kojima sam pisala i kojima pišem? Tosu oni, koji nose ideale – nose zastave, koji se za njih dadu zatvarati, zanjih strijeljati! To su vrlo, vrlo uzvišeni slojevi i njima služiti, njimasmjeti i moći pisati, vrlo je velika čast i golema milost."16Zagorka je u pisanju slijedila Horacijevu maksimu po kojoj literatura

mora i razveseljavati i koristiti (prodesse et delectare). Bila je neiscrpneimaginacije, a izmišljanje i kombinatorika u samoj su biti njezinenaracije. Bila je i veliki, u nas još nedosegnuti majstor u stvaranjuzapleta i održavanju fabularne neizvjesnosti (suspense). Tajna je njezinepopularnosti u komunikativnosti, u upravo hipnotičkom učinku njezinihpriča, u znalačkom korištenju arhetipskih situacija i lako prihvatljivihpripovjednih konvencija te u stvaranju fabularnih shema čije praćenjene iziskuje ni napor, a ni neke osobite intelektualne dispozicije.17 Osimtoga, njezini su romani podcrtavali kontrast između prozaičnegrađanske stvarnosti i zavodljivoga svijeta avantura, tajni i opasnosti.Bila je majstor u konstruiranju situacija koje su za čitatelje značile"realizaciju njihovih skrovitih želja i snova (Wunschtrdume)".1HZnačenje njezinih romana uvelike nadmašuje njihovu estetskuvrijednost: oni su širili hrvatsku čitateljsku bazu i uzdizali nacionalnusvijest. A to je i bila osnovna intencija najčitanije hrvatske spisateljice.

W

KREŠIMIR NEMEC BILJEŠKE:

1 Ivo Hergešić, Marija Jurić Zagorka – "Gricka vještica", Sabranadjela, sv. 1., Stvarnost, Zagreb, 1964., str. X 2 Marija Jurić Zagorka,Kako je bilo. Izdanje redakcije zabavnog romana, Beograd, 1953., str.323 Usp. o tome: Vladimir Bayer, Ugovor s đavlom. Zora, Zagreb,

1969.4 Kako je bilo, str. 64 – 655 Usp. Volker Klotz, Abenteuer-Romane. Reinbek, 1989., str. 29 –

306 Usp. Bora Đorđević, Zagorka, kroničar starog Zagreba. Stvarnost,

Zagreb, 1965., str. 1197 Usp. Ljerka Sekulić, Gricka vještica u borbi protiv mračnjaštva.

"Umjetnost riječi" XVII/1973., br. 2, str. 104 – 1058 Ivo Hergešić, op. cit., str. XV 9 Usp. August Šenoa, Zabavna

knjižnica. I. dio. Kamorčica. U: Sabrana djela.Knjiga XI. Znanje, Zagreb, 1964., str. 10310 B. Đorđević, op. cit., str. 12011 Branimir Donat, Zagorka na tragu Šenoe, Tomića i Gjalskog. U

knjizi: Drukčije.Eseji i feljtoni. Znanje, Zagreb, 1990., str. 9012 Kako je bilo, str. 1713 Usp. Ivo Hergešić, op. cit., str. XX 14 Usp. Hans-Herbert

Wintgens, Trivialliteratur filr die Frau. Burgbiicherei WilhelmSchneider. Baltmannsweiler, 1979., str. 9315 Zagorka, Što sve čeka čitatelje "Plamenik križara". "Jutarnji list",

br. 5733, 1928., str. 916 Kako je bilo, str. 8817 Usp. Ljerka Sekulić, Gricka vještica u borbi protiv mračnjaštva.

"Umjetnost riječi" XVII/1973., br. 2, str. 11118 Mira Sertić, Povijesni roman na rubu književnosti. "Umjetnost

riječi" XVII/1973., br. 2, str. 128

W

JEZIK VREMENA MARIJE JURIĆ ZAGORKE

Vrijeme prijelaza 19. u 20. stoljeće vrijeme je početka javnogdjelovanja Marije Jurić Zagorke. Jezik njezinih tekstova slika je stanja ustilovima hrvatskoga književnoga jezika onoga doba.U tih stotinjak godina otkako je počela pisati ta naša velika

književnica najvažnija promjena u hrvatskom jeziku – kao i u drugimjezicima – bila je upravo eksplozija količine objavljivanja tekstova.Današnji čovjek koji čita, čita neusporedivo više različitih tekstova, avjerojatno i veće količine – od onih pisanih na papiru do onih nateleviziji i teletekstu te onih posredovanih računalom. Zagorkinsuvremenik od javnih je govorenja mogao čuti takoreći samo svećenikau crkvi i glumca u kazalištu; nama današnjicima u javnomu govorenjuprevladavaju radio i televizija.Povijest našega današnjega, novoga hrvatskoga književnoga jezika

"počinje" – ako baš moramo tražiti početke, jer početci su bili i prije"početaka" – sredinom 18. stoljeća, u vremenu kada se znatnije širiknjiga, u vrijeme kada se i u Hrvatskoj, koja je većinom zemlja podhabsburškim vladarima, objavljuju i školski udžbenici na domaćemjeziku. Za vrijeme otprilike do Gajaraca, možemo reći da imamo dvakruga književnoga jezika: kajkavski i štokavski, s time da štokavski imai svoje potkrugove (Slavonija, Dalmacija, Dubrovnik).Od Gajeva vremena uglavnom se pisalo na način koji se prije

nazivao pisanjem etimološkim, no danas ga znanstveno preciznije ijasnije nazivamo morfonološkim: u takvu se pisanju čuva osnovni oblikmorfema. Zato se pisalo podpis, izčitati i si., kako bi se razlikovalielementi pod-, pis-, odnosno iz-, čit-, itd. Takvo je pisanje zapravo bilobez tradicije, ono je odabrano po češkome i inim slavenskim uzorima,kako bi i Hrvati time bili bliže svojoj slavenskoj braći, jer se u tovrijeme – vrijeme kada se nije pravo razumjelo što su narodi, apogotovo ne u današnjem sociološkom smislu – među Slavenimagledalo na sve Slavene kao na jedan velik narod.1Ugledajući se na neke elemente češkoga i poljskoga pisanja te na

W

pisanje predšasnika kao što je bio Pavao Ritter Vitezović, Gaj uvodinova slova, i nakon kratkih početnih lutanja ustalila su se slova čćšž te e(neka su druga slova bila kratka vijeka). Tako se u prvoj polovici 19.stoljeća prešlo s nekoliko načina pisanja2 na jedan.U drugoj polovici 19. stoljeća pojavljuju se u većem broju razni

školski udžbenici i druge knjige za opću ili za užu naobrazbu, nahrvatskom jeziku. S razvojem znanosti i tehnike sve ih je više,pojavljuje se nazivlje tih novih znanja, i tamo su novi temelji našihdanašnjih terminologija. Između ostalih, važne su knjige Rječnikznanstvenoga nazivlja Bogoslava Šuleka (1874. – 1875.) te knjigeNovovjeki izumi I. – II., s prilozima raznih autora (Mijo Kišpatić,Ljudevit Rossi, Ivan Šah, Bogoslav Šulek; 1882. – 1883.). Naravno, tusu i novine i časopisi, a veliku je pak ulogu u promicanju književnogajezika u gradovima imalo kazalište.U jezikoslovlju u svjetskoj znanosti, važne su težnje proučavanje

narodnoga jezika, jezika puka. Takvih je pogleda u nas bilo takorećiuvijek, pa onda opet od iliraca nadalje. Smatra se da je pučki jezik čist,neiskvaren, i da on treba biti uzor za književni jezik. A književni jezik –to nije ono što nam je prvo na pameti danas, to nije jezik književnosti.To je jezik knjige, jezik znanja, a znanje se piše. To je vrijeme kada unas gotovo nema knjiga koje ne bi bile ili književnost, ili znanost, ilitehnika.Potkraj 19. stoljeća hvata se korak s težnjama u književnosti, u

glavnim europskim tokovima. Također, želi se da književni jezik budeblizak svima.Što se tiče pisanja, 1877. jedna pravopisna komisija počinje

razmatrati i neke nove mogućnosti. Među novinama što ih je onapredložila jest ta da bi se zanijekani glagoli trebali pisati s odvojenomniječnicom, a ostale riječi sa spojenom niječnicom kao i dotad (daklenečovjek, nemio itd.). Dotad se pisalo nemogu, neželim, neću, ikomisija je dakle predložila ne mogu, ne želim, ne ću (ali nemojspojeno). Neko se vrijeme u raznim tekstovima pojavljivalo ijedno idrugo pisanje.Pojednostavnjeno rečeno, od sredine 19. stoljeća pa prema njegovu

kraju, bila su dva pogleda na to kakav treba biti književni jezik, a oba su

W

polazila od toga da se on treba ugledati na narodni jezik, da književni inarodni jezik moraju biti što bliži.Jedan je bio taj da se ugleda u tradiciju, ma što da se smatralo

tradicijom. Radilo se zaista o očuvanju onoga što se kako-tako učvrstilopočetkom 19. stoljeća. – Zadarska filološka škola skupina je oko AnteKuzmanića, koja se zalagala za to da za općehrvatski književni jeziktreba odabrati štokavski ikavski. No već šezdesetih godina od toga seodustaje, priklanja se novim zamislima iz Zagreba. – Riječku jefilološku školu predvodio Fran Kurelac, koji je put prema jedinstvenomknjiževnom jeziku vidio u odabiru takve stilizacije u kojoj se odabiru ioživljuju stariji jezični elementi. – Najjača je od tih tradicijskih bilazagrebačka filološka škola, čiji su začetnici bili Ljudevit Gaj, VjekoslavBabukić i Antun Mažuranić, a za njima jaki zagovaratelji Adolf VeberTkalčević i Bogoslav Sulek. Neke od glavnih značajki toga jezika bilisu padežni nastavci u množini, npr. dat. jelenom, lok. jelenih, instr.jeleni, u pisanju gen. mn. s grafijskom oznakom – h {konjak; neki su to– h i izgovarali, no takvo je označavanje bilo put prema našemudanašnjemu – a i – a). Osim drugih, jedna važna značajka ondašnjegapisanja poslije Gajeva e (slovo jat) na mjestu odraza prahrvatskoga ebilo je prvo ie, a zatim ie za duge slogove i je za kratke.Drugi je pogled htio da je za književni jezik najbolje da bude najbliži

većini, pa da i on bude uređen po onome kako govori većina.Predstavnici takva gledanja bili su ondašnji ugledni jezikoslovci ifilolozi. Oni su se zalagali za to da se odaberu jedinstveni padežninastavci u množini, tipa dat.-lok.-instr. jelenima, s obrazloženjem datako govori većina štokavaca. Takvi su se oblici pojavljivali i utekstovima onih koji su se zalagali za neka druga rješenja, različita odrješenja zagrebačke škole, pa su oni zaista potkraj 19. stoljeća posveprevladali. Zbog mišljenja da je riječima tipa bijel, mi jena to ije zaistadvosložno, s vremenom je odabrano pisanje upravo ije (od vremenaposlije Gajeva e, iako su već ondašnji gramatičari bili na tragu toga dase u takvim riječima radi o jednom slogu, o posebnu dvoglasu.Uglavnom, radi se o rješenjima toga drugoga pogleda, onihjezikoslovaca i filologa koje ponekad nazivamo hrvatskim vukovcimajer su se ugledali i na jezična istraživanja srpskoga jezikoslovca Vuka

W

Stefanovića Karadžića. On se za Srbe zalagao za to da oni uvedu noviknjiževni jezik, zasnovan na narodnome, za razliku od jezika kakav sudo početka druge polovice 19. stoljeća upotrebljavali Srbi,slaveno-serpskoga, umjetnoga jezika s jakim elementima staro-crkvenoslavenskoga i rusko-crkveno-slavenskoga. No Karadžić jeshvatio da je rješenje zaista u narodnom jeziku, i pri tome se ugledao nahrvatsku književnost.Dakle, jedna vrsta kompromisa između tih dvaju pogleda bilo je

pojednostavnjeno tumačenje – da književni jezik treba biti štokavskiijekavski, jer tako govori većina, i tako se u Dubrovniku govori i takose tamo govorilo i pisalo. No u detaljima prevladao je drugi pogled, pasu se osobine kakva danas osjećamo kao književni jezik zapravoučvrstila upravo potkraj 19. i početkom 20. stoljeća.Prema kraju stoljeća prevladalo je takozvano fonetsko pisanje (danas

bismo rekli fonološko), za koje su se zalagali Tomo Maretić i drugi.Ono je za jezik kakav je hrvatski veoma praktično, a što se tičetakozvanoga etimološkoga pisanja (danas kažemo da je onomorfonološko), u nas takve tradicije nije ni bilo, jer je, kao što je većistaknuto, pisanje tipa podpis, izčitati u vrijeme od Gaja nadalje imaloinojezične uzore, a ne hrvatsku tradiciju.3Takvo fonološko pisanje – dakle potpis, iščitati – odabrao je Đuro

Daničić za veliki Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Jugoslavenskeakademije znanosti i umjetnosti.4 Zamišljeno je da taj veliki hrvatskipovijesni rječnik skuplja svu gradu, od najstarijih pisanih tekstova izapisa, također i iz dijalekata.5Za potrebe toga rječnika Daničić je 1878. uveo slova g d / n (za dž d

Ij nj), kako bi se razlikovali slučajevi kao npr. bilje, inje od moljen,ranjen, ili nade {-.naći) i nadje (madjeti). Mnogi tekstovi u izdanjimahrvatske akademije pisali su se s tim slovima (isprva svi), neki još isredinom 20. stoljeća. Za ta se slova Daničić ugledao i u ondašnjejezikoslovlje (pojednostavnjeno: u njemačko jezikoslovlje, upravo uGrimmov njemački rječnik) i u upotrebu takvih slova u drugimjezicima. Za slovo d piše da ga "imaju fleki nemački sjeverni jezici"(danas bismo rekli germanski6), no očito je da se Daničić ugledao i nastarija rješenja, pa tako i na ona Pavla Rittera Vitezovića, koji je više od

W

stoljeće i pol prije imao takvih slova s takvim ili sličnim dijakritičkimznacima. Prema tomu je slovu d bilo u običnu pisanju podosta otpora, inakon što ga je uveo u Hrvatski pravopis Ivan Broz, 1892.7, jer je slovos takvom ulogom zaista bilo potrebno (radi razlikovanja od sklopa dj,koji se dotad, i često i poslije, do u današnje dane, upotrebljavao i za/dj/ i za /d/) – jedno je bio otpor ovakav ili onakav i prkos, a drugo pakje vjerojatno bila i tromost tiskara.U vezi s promjenom odabira padežnih nastavaka usporedimo što piše

Zlatko Vince o stavovima Pera Budmanija iz 1885.:"Pored pravopisnog pitanja, drugi "najznamenitiji znakovi na našem

književnom polju jesu raznoliki oblici u dativu, lokativu i instrumentalumnožine u imenica, pridjeva i nekih zamjenica." Neki su smatrali da suraznoliki oblici za te padeže bolji "jer se tako medu sobom padeži ne miješaju". Ali već Budmani takvo opravdanje ne prihvaća: "Zar seštokavci medu sobom teže razumijevaju? Zar nije lako svagda razumjetišto piše Vuk ili Daničić?" Kako noviji oblici ne smetaju razumijevanju,a k tome su osobitost "današnjeg štokavskog dijalekta", Budmani se većzalaže upravo za te oblike."8To bismo mogli okrenuti ovako: kako u tekstovima naših pisatelja iz

19. stoljeća stariji oblici ne smetaju razumijevanju, a k tome ti suosobitost tih naših predšasnika, nije u redu da mi jenjamo jezik tihpisatelja.9Nakon više gramatika raznih autora koje su zapravo konvergirale

prema današnjemu oblikovanju i opisu našega gramatičkoga sustava,1899. pojavila se ondašnja najznatnija – Gramatika i stilistikahrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića,10 no na širečitateljstvo utjecajnija je bila njegova Gramatika hrvatskoga jezika zaniže razrede srednjih škola (od 1899. nadalje, i s drugačijim naslovima).Objavljenje i Rječnik hrvatskoga jezika Ivana Broza i Frana Ivekovića(1901.), koji doduše zaista nije sadržavao mnoštvo riječi hrvatskihknjiževnika i drugih pisatelja s kraja 19. stoljeća, ali je i on načelnoutjecao na daljnji razvoj hrvatskoga jezika.Praksa mi jenjanja jezika predšasnika u nas nije nova – takvih

"prilagođivanja" bilo je i u Gajevo vrijeme, i u vrijeme zagrebačkefilološke škole, i potkraj 19. stoljeća... Nekako se uvriježilo mišljenje –

W

posve krivo mišljenje – da današnjemu pismenomu čovjeku nijerazumljiv jezik koji je udaljen možda samo dva-tri pokoljenja."U Hrvata se došlo do jednoga apsurda bez premca u svjetskoj

književnosti: u nas se literatura druge polovice 19. stoljeća prilagodavasuvremenim jezičnim (dakle ne samo pravopisnim) uzusima i normama,iako bi i originalne verzije Augusta Šenoe ili Ante Kovačića biledanašnjemu čitatelju posve razumljive, a izdaju se u jezičnoautentičnom obliku djela iz prijašnjih stoljeća, bila nam danasrazumljiva ili ne. Suvremena publika zapravo i ne zna kako su pisaliSenoa i Kovačić, ali zato misli da je Preporod značio pravi jezični jaz.Na početku našega stoljeća takve su adaptacije predstavljale namjernopreinačivanje jezika, poslije smo se na njih navikli i počeli smatrati daje to prirodno stanje stvari."11Naročito je to mijenjanje izraženo u nizu Pet stoljeća hrvatske

književnosti, koji je objavljivan od 60-ih do početka 90-ih. Iako bi totrebalo biti ogledno izdanje, za pisce s kraja 19. i početka 20. stoljeća,to nije njihov jezik. Nažalost, mnoga novija izdanja nekih književnihdjela polaze upravo od toga niza, pa se taj tuđi jezik i dalje umnaža.Pjesme su prolazile bolje nego proza: rime su sačuvale jezik pjesama...Pa imamo i taj apsurd, na koji se upozorava: da današnjiku izgleda kaoda su neki pisci pisali na dva različita "jezika" – pjesme jednim, prozudrugim.12Što se mi jenja?U posljednjih pet desetljeća uglavnom se prvo ide na interpunkciju,

pa se ponajviše brišu zarezi jer da "nisu po pravopisu"13.Mijenjaju se neke riječi s ije-je, jer je norma prihvatila drugačije

oblike, npr. prije je bilo povjest, svijetlo, sada je povijest, svjetlo.14Praksa danas prihvaća tako reći samo oblik bljesak, a prije je bioblijesak.15Stariji padežni nastavci dativa, lokativa i instrumentala množine mi

jenjaju se u novije, današnje.Mijenja se nenaglašeni akuzativ ju i oblik je.16Oblici s pridjevom na – ći (tipa Sjedeći Bik – Bik Koji Sjedi) također

su na udaru mjenjača, no često pak ih ne primjećuju pa ti pridjeviostanu pošteđeni.

W

Prepravljaju se glagoli na – iti u one na – jeti, ako prerađivač smatrada je to potrebno.Glagolski prilozi prošli na – v pretvaraju se u oblike na – vši.Mnogi sklopovi da + prezent mi jenjaju se u infinitiv, iako se ne radi

o istim značenjima.17Promjene zahvaćaju neke priloge, veznike i druge male riječi, pa se

npr. akoprem, jerbo, nu, toli mi jenjaju u premda, jer, no, tako, a veznikbo posve se izostavlja. Ne zna se pravo što bi se s jednoć, nekoć ijednoč, nekoč: počesto to priređivači mi jenjaju u ono drugo, a uvijekoblike njekoč/njekoć (i njeki, njegda i druge) mi jenjaju u one spočetnim ne-.Mijenjaju se neke riječi, npr. dogodaj u događaj (ali usp. današnje

ugođaj), potvoriti (se)18 i druge, ponekad bez vidljiva razloga.19Ima i raznih drugih promjena.Zanimljivo pak je da priređivači novih izdanja naših "starijih"

književnika ne mi jenjaju starije oblike imperativa 3. lica u oblike sneka – dakle, npr. oprosti (on, ona, ono) – neka oprosti,20 iako je to istotoliko "starinsko" kao i oni padežni nastavci.21L Također, pune riječi priređivači obično ne mi jenjaju, nego možda

dodaju kakav tumač "manje poznatih" riječi.U Zagorkinu jeziku današnji će čitatelj primijetiti riječi koje su mu

poznate slabo ili mu uopće nisu poznate, no one pripadaju onomuvremenu, onda su bile česte i obične.Primjerice, riječ hartija za nas je današnjike dijalektalna; u njezino

vrijeme to je bila riječ obična, uz papir. U popularizator-skoj knjiziNovovjeki izumi II (1883.) prvo poglavlje (napisao ga je BogoslavŠulek) ima naslov "Papir", i u njemu posve prevladava riječ papir, nokaže se na jednome mjestu: "Egjipatski papir zvao seje grčki chartes, aodtudaje postala latinska charta i naša hartija, artija.". U Seljačkoj buniAugust Šenoa ima triput riječ papir i triput riječ hartija (Sabranepripoviesti W, 1885.). Tako je i s riječju hiljada, koja je nama danasrazgovorna i dijalektalna (iljada, ijada)22, a nju je iz standardnogajezika na koncu posve potisnula riječ tisuća, u posljednjih trideset inešto godina.Osim što je hrvatski jezik u svim svojim ondašnjim oblicima

W

djelovao na njezin osobni jezik, na Zagorkino su pisanje djelovali iurednici i drugi ljudi iz njezine okoline – u novinama, u knjigama. Nijeuvijek lako rekonstruirati kako je Zagorka zaista bila napisala, jer jeziknovijih izdanja njezinih djela ima i slike stanja u hrvatskomuknjiževnomu jeziku i u osobnim jezicima djelova-telja iz doba poslijeZagorke, i pogleda tih djelovatelja na hrvatski književni jezik.Naš je čitatelj još uvijek čitatelj radnje – malo je tko od onih zaista

mnogobrojnih čitatelja Zagorkinih djela obraćao pažnju na takve"sitnice" jezične. Doduše, njezin lepršavo jednostavan no relativnobogat stil sigurno je djelovao i na mnogi osobni jezik.23Zagorkina Gricka vještica sigurno je jedno od najčitanijih književnih

djela hrvatskoga jezika,24 i ono je djelovalo na pokoljenja i pokoljenja,na mlado i staro.Evo usporedbe teksta iz 1912., iz Malih novina, i iz 1963. Razlika je

više nego očita...No usporedimo jezik iz 1912. s onim što prosječan današnji čovjek

osjeća današnjim jezikom. Što bi možda primijetio kao drugačijosti?Vjerojatno današnjik ne bi primijetio aorist zaurlaše i imperfekt

sukobljivahu se, jer se ta vremena upotrebljavaju i danas, uknjiževnosti, pa ih možda i osjećamo knjiškima, bez ikakvih negativnihznačenja toga pridjeva knjiški. Tu je množinski oblik koksa za imenicukolo, no neki bi pak prije očekivali sklop mlinski kotač nego mlinskokolo: kroz desetljeća je zaboravljena ta riječ, kolo. Reći da suprolomljeni oblaci, to bismo možda shvatili kao stilsku figuru, iako namje obično da kažemo prolom oblaka, no glagola prolomiti u takvu bisklopu vjerojatno rijetko tko upotrijebio. Riječ zaklop zvuči obično, ičitatelj je danas vjerojatno ne bi ni primijetio, čitao bi dalje. Ponetko bise sjetio "savjeta" da se ne može reći mala kućica, pa bi primijetio malookance, no to u književnom tekstu zaista nije ništa neobično. Ili – ništaneobična? Neki jezični savjetnici osuđuju takav sklop s genitivom, kaoništa nova / ništa novoga, no to je zaista dio hrvatskoga tekstovnoganaslijeđa, pa eto nam i u Zagorke nešto strašna. Boltek gleda u svoj vrčza vino, a danas eto ljudi piju pivo iz krigle. Vjerojatno bijedna odneprimijećenih riječi bio pridjev žutkast, prema danas običnu žućkast.Mnogi bi ljudi umjesto gri-ješnik ustrajali na obliku grešnik, no zbog

W

specifičnosti upotrebe kruga oko riječi grijeh, tu je uvijek bilokolebanja, i današnja norma dopušta oblik grešnik i grješnik – taj jedrugi oblik u jednom smislu sustavniji nego griješnik. Neki savjetniciosuđuju upotrebu si {coprnice su si zaplesale kolo), no to si možemovidjeti i kao pojačajnicu, dakle kao stilski izbor autora. Zamijetio bičitatelj i pisanje ne će,25 jer se posljednjih godina dosta pisalo oneću/ne ću. Zanimljivo je da mnogi današnji književnici ne iskorišćujuodnos između futura prvoga i drugoga, pa to pred-buduće vrijeme neupotrebljavaju – a eto ga lijepo u Zagorke: Ako budeš pod mojimkrovom spominjao vještice, bacit ću te u potok! Pažljiviji bi čitateljprimijetio riječ napisanu ustne: još se dugo, pa eto i u drugomdesetljeću 20. stoljeća, dvadesetak godina poslije prvoga izdanjaBrozova pravopisa, i u onih koji su pisali "fonetski", nahode i"etimologijski" zapisi.26 Riječ pljušta-vica jednostavna je, čitatelj bi jumožda primijetio (zbog pljuska i pljuštanja). Još jedna vjerojatnoneprimjetna riječ bila bi ozvao se (glas trublje, koja je eto postalatruba), no čitatelj bi pak za oblik poZnoć valjda pomislio da je toomaška u pisanju, a to da je pljusak upirao u prozorčić, vjerojatnotakođer ne bi primijetio. No uočio bi pisanje dj za d, te niemo, uzki;riječ svetiljka vjerojatno je tako napisana isto omaškom. Također, nekibi vidjeli da su božji i bogorodica napisani tako, s malim slovom.

Lijevo vidimo kakav je objavljen 1912., a desno se vidi kakav jeobjavljen u knjizi 1963.1912.1963.I. Prvi od devetoriceI. Prvi od devetorice U dubokoj noći crni oblaci. Munje sijevaju po

gričkim krovovima i kaptolskim kulama. Odsjev bljeska pada potamnom mostu nad nabujalim potokom koji dijeli grad na brdu odKaptola. Tutnje gromovi crnim nebom, zemlja se trese. Ljudi u kućamane spavaju, pale svijeće, krste se; strahuju nije li propast svijeta.Početkom ožujka godine 1775. na dan svetoga Tome apostola

spustila se nad Zagrebom strašna noć.Silni valovi vjetra lomeći se i kidajući bijesnom silom preko kuća i

W

drveća zaplesaše divlji ples i zaurlaše smrtnu glazbu. Divljim bijesomsukobljivahu se nad Mlinovima silni udari vjetra s Griča i Kaptola ispuštahu se kao teški udarci šibe božje na Medveščak.Potok je nabujao, a voda brzo poput strijele, hitila niz korito kao

bijesna zmija, zadirala strašnim šumom o panjeve, što ih je bujicanaplavila, štrcala u vis, zapjenila se i opet se srušila u korito, nosećisobom uzdisaje prestrašenih i ugroženih mlinara i purgara, čija jeimovina bila izložena njezinom divljem bijesu.Kolesa svih mlinova su povezana, ali teško da će izdržati navalu

vode, što se preko njih ruši, kao da se stotinu prolomljenih oblaka izlilou potok.Na cesti nema ni psa. Željezna vrata purgarskih kuća su zatvorena,

prozori zaklopljeni željeznim zaklopima, a iza njih se stisnuli purgari, imole se bogorodici i zazivaju sv. Iliju, da odvrati od njih zlo i nesreću.Samo iz malog okanca iza željeznih rešetka u mlinu kuma Matijaka,

koji je prvi iza Krvavog Mosta prema Sljemenu, vidi se svjetlo.Mlinar je još na nogama. Stoji uz prozorčić male poput dimnjaka

zadimljene sobice i zuri u strašnu noćnu buru. Cijelim tijelom sagnuo sek staklu i kao da očekuje nešto strašna.U kutu kraj stola sjedi kovač Klement i vuče iz drvene lule oblake

dima. Iz očiju, zaraslih obrvama, viri mu pritajeni strah. Starina postolarBoltek, položio svoje ruke na debeli trbuh i polako drijema. Pred njimstoji prazan vrč. – Bura jauknu jače nad krovom mlina, kao da zove upomoć. Boltek se lecne, pogleda oko sebe, pa onda na vrč.– Oj kume, moj pehar se presušio!Mlinar se trgne i pridje od prozora k stolu. Iz guste žutkaste brade,

koja mu je obrasla preko polovice crvenog lica vire mu dva crna oka,koja se srdito upiljiše u Bolteka.I kum Matijak bdije u svome mlinu na gričkoj obali potoka, u blizini

mosta. S njime su znanci.U kutu sjedi kovač Klement. Iz mrkih, obrvama zaraslih očiju viri

mu strah. Stolar Boltek nemoćno je složio ruke na koljenima. Pred njimje prazan vrč. Bura divlja nad krovom. Boltek se trese, pa će Matijaku,čvrstom i snažnom mlinaru:– Oj kume, moj je pehar presušio!

W

– Zar ti nije dosta, kaptolska mlako?! U to doba ne idem ja nikomepo vino. Tko zna, možda ćemo za koji čas svi zajedno s mlinom plivatiu potoku.– Još ti nije dovoljno, kaptolska mlako! U to doba ne silazim nikome

po vino, a možda ćemu začas zajedno s mlinom plivati u potoku.– Kad već moram "v diku nebesku, onda bar ne ću da idem žedan",

odvrati Boltek.– Kad već moram u diku nebesku, tada bar neću poći žedan, jer...– Stari griješnik, još ga ni sad nije Boga strah – zamrmlja kovač

Klement i baci svoje velike koštunjave dlanove na stol, podupre se iustane.– Koji vam je vrag, ta nije božji sud! Ako su si coprnice zaplesale

malo svoje kolo, ne će nas zato pogušiti!– Ako budeš pod mojim krovom spominjao vještice, bacit ću te u

potok! – zaprijeti se ozbiljno mlinar.– Tko bi se bojao coprnica, zašto bi ih se bojao. Ja se ne bojBolteku zamre riječ na debelim ustnama. Nad krovom prasne prasak,

a strašan tutanj zagluši im uha. Sav se mlin iz temelja potresao kao da uzemlju propada. Klement i Ma-tijak se lecnu i problijede, a Boltekuzamre riječ na usnama. Tutanj zagluši uši. Mlin se potrese. Trojicablijedih ljudi se preneraze.Boltek ostade sjedeći, raskolači oči i prošapće:– Udarila je strijela!– Ne sjećam se, da su u ožujku pucali gromovi.– To je zlo! Ovoga će ljeta biti krvi i rata – ili kolere – promrmlja

poluglasno mlinar.Vani je tek sada udarila prava pljuštavica kao da se iz kabla razlila

nad mlinom.– To ne će dobro svršiti – sve će nas poplaviti. Ne sjećam se takve

bure već odavna – zabrinuto će Klement.Opet tutanj groma, a zatim udari pljuštavica kao da se nebo razlijeva

nad mlinom.– Neće dobro svršiti! – reče Matijak. – Ne sjećam se takve bure.– Morali su nekoga objesiti ili ubiti – reče Matijak. – Ili su spalili

kakvu vješticu.

W

– Meni se čini, da je grom udario u Patačićev dvor. Tamo je danasples. Grom je upravo ošinuo s one strane dvora.– Morali su nekoga objesiti! – šapne Boltek.– Čini mi se, da je grom udario u Patačićev dvor, tamo danas plešu.– Tko zna nije li ih bog htio kazniti. Može li kršćanska duša u

korizmi priredjivati plesove? Cijelu zimu nisu naša gospoda na Gričuništa drugo radila nego plesala, opijala se i kartala. I još im nije dosta!– Valjda ih je bog htio kazniti što u korizmi priređuju plesove! –

žučljivo će Klement. – Cijele zime nisu ta gospoda drugo radila negoplesala, opijala se i kartala.– A kad oni rade što drugo?! – srdito će mlinar. – Tolikih slava,

plesova i parada nije još nikada bilo kod nas kao ljetos.– A kada oni rade što drugo? – primijeti Matijak. – Tolikih slava,

plesova i parada nije još nikada bilo na Griču kao ove godine.– Ne, nikada nije bilo toga na Griču! Priredila bi se kat kada

svečanost, kad bi ban dolazio iz Varaždina u posjete Griču. Tada bi sedovukli za njim i velikaši, a inače su oni sve orgije slavili tamo u onomzagorskom Parizu, kako ga već zovu. Lakaji i trgovci koji dolaze odanlepričaju da je u Varaždinu dan i noć pijaca, gozba, ples, muzika iludovanje.– E, baš mi je netom pripovijedao jedan o njihovoj slavnoj družini

"Pinta". Kažu da se visoka gospoda zatvore, sama samcata, loču po pet iosam dana, piju i padaju pod stolove kao zaklani. Mora da je gad no bititakva izjelica i ispičutura! Čovjek se i napije, kao mi subotom uvečer,pa onda u ne djelju malo prospava. Vino je stvoreno za piće ali da sedan i noć loče, ždere i opet loče, o tome je ružno i misliti. Sva ti sezemlja okreće. Pa kako se samo odijevaju tamo u tom 1912.U taj čas oglasi se trublja noćobdije.– Siromak Andraš, kako može po toj buri trubiti – uzdahne Boltek i

zagleda se žalosno u prazni vrč.Sva trojica ušute. Trublja noćobdije gubila se polako u daljinu.

Dvanaest put se ozvao njezin glas.– Polnoć je – tiho će Klement. Njegov šapat pronio se po sobi kao

tajna slutnja.Sve troje ušuti i zagleda se u prozorčić, o koji je upirao pljusak, kao

W

da će ga razbiti.Na vratima mlina nešto kucne.Mlinar, Klement i Boltek niemo se pogledaju.Varaždinu! Kuća do kuće plemićka, pravi plemićki otok usred

zagorskog mora, a sad su oni htjeli malo promijeniti zrak i eto ih naGrič lokati!Dok su tako pričali oluja je jenjavala.Glas noćobdijine trube dopre do njih.– Andraš je trubio dvanaest puta, ponoć je! – prošapće Kovač kao da

se nečega prestrašio.Sva trojica zašute i zagledaju se u prozor.Na vratima mlina začuje se kucanje.Matijak pogleda svoja dva druga, ali oni šute.Opet netko kucne: dva – tri – četiri puta…Kucanje se ponavlja dva, tri, četiri puta, sve jače.– Što je to? Kucanje se nastavi sve jače.– Polnoćje!...– Čekajte – tiho će Boltek – opet kuca!– Duhovi nisu, to kuca čovjek!– Ajde da vidimo tko je – poluglasno će Matijak.– Da vidim tko je! – primijeti Matijak i uzme svjetiljku.Klement i Matijak ponesu svetiljku, otvore vrata sobe te izadju u

mali uzki hodnik.Svi zajedno izađoše na hodnik.– Tko je božji?– Tko je napolju? – zapita kućedomaćin.– Prijatelji. Otvorite!– Ljudi koje je zatekla bura, otvorite nam! Platit ćemo!

Jezik Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske žene novinarke i zaista i tekako popularne književnice27, dio je i povijesti i današnjice hrvatskogaknjiževnoga jezika. Ako nam se što u njezinu jeziku čini neobičnim,pomisliti nam je da je to možda nešto što je u njezino vrijeme biloobično, i što je poslije, možda i nepravedno, potisnuto, zanemareno ili

W

zaboravljeno. Takvu osobu, ipak i snažne ličnosti, s obzirom na njezinovrijeme – poštujmo, pa poštujmo i tekst i jezik naše Zagorke.

ALEMKO GLUHAK

W

BILJEŠKE:

1 Usporediti npr. u pripovijetki Jedan Božić Ksavera ŠandoraGjalskoga [Diljem doma, 1899.):"Poslije odpjevane pjesme "Narodil se je kral nebeski" pohitismo mi

djeca najprije u "palaču", da vidimo prostrtu slamu pod stolom i odslame složen križ na stolu – pod stolnjakom.(...)(...) Mala se Poljakinja sasvim priviknula. Nije dugo potrajalo, pak

smo ju vodili u svakakvim igrama po svim sobama. Nismo se po jezikusasvim razumjeli, ali – napokon djeca i neučen sviet imaju toliko u sebiod ljudske univerzalnosti, da ih razni jezici ne diele tako kao odrasleljude, a posebice k tome još – bila ona i bili mi od slavenskog stabla,gdje opet – ni za djecu ni za puk nema još onih različnih slavenskihjezika, kako ih odrasli i učeni Slaveni imaju po svojim gramatikama iknjiževnostima za svaki gotovo milijun duša, – več je još gotovo istaijedna skupna slavenska rieč, koju onamo od Ledenog mora do ovamonašeg juga razumije svako diete i svaki seljak!(...)Družtvo je bilo dosta brojno. Bilo susjeda vlastelina, činovnika, bilo

gospode iz grada i nekoliko mladića djaka. (...)(...)U to je moj otac ustao sa stolice i uzeo govoriti. Pozdravio je braću

slavensku iz dalekog sjevera – od briega Neve, Visle i Vltave (bio udružtvu i jedan Čeh, službujući kao mjernik u županiji), slavio sretnuzgodu, da se pod njegovim drevnim hrvatskim krovom sastaju tri brata,za koje stara sveobća slavenska priča govori, da su im se djedoviodselili upravo iz ovoga zagorskoga kraja, i onda je nazdravioslavenskoj slozi, slavenskoj medjusobnoj ljubavi i onoj sretnojbudućnosti, koja će se roditi iz ovih bratskih osjećaja svekolike djecevelike Slavije!Sve se u družtvu diglo sa stolica. Mladi ljudi pravnici, što su iz

Zagreba došli, zanosno su zapjevali: "Oj Slaveni jošte živi", a od čelastola išao ruski štacrat i strancu Poljaku, zagrlio ga – i rastavljena braćaizljube se!

W

Otac franjevac pak digao ruke i zapjevao iz svega grla: "Narodil se jekral nebeski", – i zbilja bilo je, te je kao samo božje diete došlo u taj časpod stari hrvatski krov, da blagosivlje tu ljubav jednokrvne braće....Poslije toga progovorio je Rus, a za njim Poljak i Čeh. I u tim

sjenama starog hrvatskog doma, pod tim stropovima, medju timzidovima i tamnim kutovima pravog hrvatskog gniezda odjeknuloglasovima dosele neslušane slavenske rieči, a opet – kao da se nije ništastrano, ništa neobično, ništa nepoznato donjihalo i dolebdjelo navalovima tih glasova. Tako povjerljivo, tako prilježno složili se oviglasovi k staroj kući i ona k njima!(...)I mnogo – mnogo liepih sam badnjih večeri – ili kako mi kajkavci

volimo reći – badnjaka u životu svom sproveo, ali ne znam, je li mi seikoja tako duboko usadila u dušu, kao ova večer sa braćom saslavenskog sjevera. (...)" (str. 226 – 229).

2 Sjedne strane npr. cz eh sz, s druge c cs s za /c/ /č/ /s/, i dr. O tomenpr. u knjizi Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnog jezika,Zagreb, 1993., detaljnije o upotrebi slova kroz vrijeme u članku MilanMoguš i Josip Vončina, Latinica u Hrvata, Radovi Zavoda za slavenskufilologiju (Filozofskoga fakulteta u Zagrebu) 11, 1969., 61 – 81

3 Neki neznalci hoće takvo pisanje jer da je ono tobože tradicija, kaošto oni vide "etimološko" pisanje u engleskom i francuskom jeziku.Koliko je tradicija, eto nije, a ta dva jezika Ci u drugima, npr. unjemačkome) pisanje odražava izgovor prije nekoliko stoljeća. Izgovorse kroz vrijeme mi jenjao, no pisanje se nije mi jenjalo (a pisalo se,prema današnjici, mnogo više nego u nas), ili se nije mijenjalo istombrzinom. Ne piše se riječ Schere ž. u njemačkom tako zato što biNijemci pisali za /š/ sch, nego se ta riječ u prošlosti izgovarala spočetnim skh (a eh bilo je oznaka za kh) – uostalom, sjetimo sesrednjovjekovne posuđenice u hrvatski: mi danas imamo riječ škare.

4 Imajmo na umu da je Akademija znanosti i umjetnosti južnihSlavena (Academia scientiarium et artium Slavorum meridionalium),

W

odnosno Jugoslavenska aka demija znanosti i umjetnosti, imala svojetemelje u zaključku hrvatskoga sabora da se osnuje "učeno društvo", daje preteča Akademije Društvo za jugoslavensku povjestnicu što ga je1850. osnovao Ivan Kukuljević Sakcinski. Akademija je utemeljena1860. – 1861., a potvrdio ju je car i kralj Franjo Josip I. 1866. Zbognjezinih temelja u vremenu iliraca i narodnoga preporoda, prvotno jezamišljeno da to bude akademija južnoslavenskih naroda, no cijelo je tovrijeme, odonda pa naovamo i danas, ona bila i jest hrvatska akademija,pa se od 1991. i zove Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (tako sezvala i 1941. – 1945.).

5 Objavljivanje 1880. – 1976., svesci 1 – 97, u dijelovima I – XXIII.

6 Tu se misli prije svega nastaronordijski/staronorveški/staroislandski i druge skandinavske jezike,te na staroengleski i staroniskonjemački (starosaski), sa slovima dĐodnosno đĐ. Danas par 3Đ imaju islandski i farerski, a đL ima npr.vijetnamski. Slovo 3 poznato nam je iz međunarodnoga fonetskogaalfabeta (kamo je eto dospjelo iz starih germanskih latiničnih pisama),gdje je služilo za označavanje izgovora u engleskim riječima kao što suthe, this, that.

7 U današnjim pravopisnim rješenjima zapravo slijedimo osnoveBrozova pravopisa. Poslije njega, bio je pravopis Dragutina Boranića,pa zajednički hrvatski i srpski (i muslimanski i crnogorski)"novosadski" (s amalgamom rješenja Boranićeva pravopisa s hrvatskestrane i Belićeva pravopisa sa srpske), zatim nakratko Stjepana Babica,Božidara Finke i Milana Moguša (1971.: zabranjen, no mnoga su senjegova rješenja otada provodila u praksi), onda Vladimira Anića iJosipa Silića (1985.). – Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata uNezavisnoj Državi Hrvatskoj vratilo se na morfonološko pisanje odprije 1892. (a tek 1944. objavljenje Hrvatski pravopis koji su zaHrvatski državni ured za jezik sastavili Franjo Cipra i Adolf BratoljubKlaić; prije toga su vlasti NDH zabranile fonološki pravopis te dvojice iPetra Guberine iz 1941., pa taj nije ni objavljen). U partizanskoj

W

Hrvatskoj (1944. sekretar hrvatske komunističke partije AndrijaHebrang nazvao ju je slobodnom Federativnom Državom Hrvatskom, azvala se još i Federalna Država Hrvatska, Federalna Hrvatska; od 1945.Narodna Republika Hrvatska) na snazi je bio Boranićev pravopis.Pedesetih godina radilo se na novom pravopisu, koji bi naslijedioBoranićev, no ta su rješenja ugrađena onda u "novosadski". – U 90-imgodinama i nadalje objavljivana su nova izdanja Hrvatskoga pravopisaS. Babica, B. Finke i M. Moguša (62002.; taj pravopis ima odobrenjeministarstva prosvjete za uporabu "u osnovnim i srednjim školama") i VAnića i J. Silića, sada s novim naslovom, Pravopis hrvatskoga jezika(200008 Zlatko Vince, Norma u hrvatskom književnom jeziku potkraj19. stoljeća, 53 (Jezik 30(1982/83):2, 51 – 57). Budmanijev članak jest"Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od 1835. godine",objavljen u Radu JAZU, knj. 80, 1885., 165 – 185

9 Protiv mi jenjanja jezika naših književnika, pisali su mnogo u 90-im godinama u časopisu Jezik i drugdje Stjepan Babić, Sanda Ham,Stjepko Težak i drugi, a i prije npr. i Vladimir Anić (o jeziku AnteKovačića), Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Milan Moguš, IvanSović (o jeziku Gjalskoga) i drugi. U 90-im godinama počelo jeobjavljivanje niza Stoljeća hrvatske književnosti, s načelom da seautorov jezik ne mijenja, no toga se tamo ne drži dosljedno (primjerice,sastavljeno pisanje neću, nemogu, neželim sustavno se pretvara u ne ću,ne mogu, ne želim). – Prosječan čovjek u nas uopće ne zna kako suzaista pisali August Šenoa, Evgenij Kumičić, Josip i Ivan Kozarac idrugi autori s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

10 Drugo je izdanje objavljeno 1933., treće 1963. Ta je gramatikautjecala na buduće gramatičare.

11 Dalibor Brozović, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutarjužnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mi jenekao jezika hrvatske književnosti, 75; u knj. Aleksandar Flaker,Krunoslav Pranjić (un), Hrvatska književnost u evropskom kontekstu,Zagreb, 1978., 9 – 83

W

12 Karakterističan je primjer kako je – i uz ovakvu napomenu:"Jezična redakcija provedena je samo u usklađivanju sa suvremenimpravopisom. Neki stariji oblici ostavljeni su zbog starinske stilskeintonacije i gdje takve osobine pridonose osobitosti izražavanja." –Nedjeljko Mihanović, priređivač djela Frana Mažuranića 1966., ujednoj kratkoj crtici o pravopiscima iz 1888., koja ima oko dvjestotinjakriječi, s tisuću znakova (s razmacima), proveo dvadesetak promjena! –Ili, ovaj paradoks. 1946. objavi se zbirka pripovjedaka Ivana GoranaKovačića Dani gnjeva (urednik je bio Dragutin Tadijanović) isto onakokako je objavljena 1936. U 60-ima urednik Vlatko Pavletić uredi tekst uskladu sa zajedničkih hrvatsko-srpskim pravopisom, "novosadskim". U80-ima Dragutin Tadijanović za sabrana djela Ivana Gorana Kovačićauzme kao osnovicu to Pavletićevo izdanje. Godine 2000. Pavletić kaourednik objavljuje opet Dane gnjeva, ali se vraća jeziku iz 1936. – Takoje to bilo...

13 Primjerice, u Pričama iz davnine i u Šegrtu Hlapiću Ivane Brlić-Mažuranić mnogi zarezi služe za to da označe pripovjedačevu stanku.Kada se neki zarezi uklone (a i te kako su uklanjani!), čitač više nemaoznake za te stanke pa ako ih on sam ne stvori, slušač će slušatipomonotonjeni jezik.

14 Prije je bilo i svjetlo, pa je do oko 1960. bilo svijetlo, pa ondasvjetlo. Usp. naslov djela Josipa Kozarca Medju svjetlom i tminom1891., ali Medu svijetlom i tminom 1950. U tom novijem izdanjupromijenjeni su i padežni oblici, izostavljeni su ili promijenjeni nekiveznici.

15 Na budućnost toga izbora sigurno velik utjecaj ima naziv vojno-redarstvene akcije Bljesak, 1-2. svibnja 1995., kojom su oslobođeniokupirani dijelovi Posavine i zapadne Slavonije.

16 U zadnjem nastavku u Malim novinama, na kraju Meško kažeStanki o sreći:

W

Svuda ju osjećam gdje si ti! Te rečenice nema 1963., ali usp. u tojknjizi Nestrpljivo su čekali da je vide (seljaci Stanku; te pak rečenicenema 1912.).

17 O tom razlikovanju pisao je još 1953. Dalibor Brozović, 0vrijednosti infinitiva i prezenta s veznikom "da" (Jezik II(1953/54):1,13 – 18). Na to se nadovezao Miroslav Kravar, člankom O "razlici"između infinitiva i veze da + prezent (br. 2, 43 – 47, i br. 3, 70 – 74). –Ovdje imamo u Zagorke to mi jenjanje, 1912. Boltek kaže Kad većmoram "v diku nebesku", onda bar ne ću da idem žedan., a 1963.Kad već moram u diku nebesku, tada bar neću poći žedan, jer...

Brozović ističe i to da "nije ista emocionalna sadržina". Naravno,događa se da ljudi to nehote (jer ne znaju) brkaju.

18 Preda mnom si se potvorila da činiš pokoru, polazila u posjete usamostan Milana, a pošla si u Trakošćan, vjerila se s drugim... (Malenovine 24. ožujka 1912.) – Preda mnom si se pretvarala da činiš pokorui odlazila si tobože u Milano, a zapravo si bila u Trakošćanu i zaručila sise ondje s drugim. (1963., 413).

19 Usp. Najednom se vrata sa malih stuba otvoriše, a u sobu banudvie crne prikaze, s plaštevima i kapucama na glavi. / Pavao ih prviopazi, pohiti do vratiju, zatvori ih i poviče: / – Jurica! Jurica! (Malenovine 24. ožujka 1912.) – Otvorila su se vrata malog stepeništa i usobu banuše dvije crne prikaze pod plaštevima, s kapucama na glavi.Pavao ih je prvi opazio i poviče: / Evo ih, Jurica! (1963., 411).

20 Tako npr. u cijeloj Seljačkoj buni Augusta Šenoe, koji roman imaoko 300 kartica (oko 540.000 znakova, gotovo 100.000 riječi), ima 187imperativa trećega lica (od ukupno 1103 imperativa; o tome sam pisaou članku Starinski oblik za treće lice imperative u hrvatskom jeziku,Filologija 33(1999.), 55 – 74).

21Mnogi ljudi upotrebljavaju neke od takvih imperativnih oblika, nonisu svjesni daje to to. Npr., u Očenašu imamo sveti se (ime tvoje) dođi

W

(kraljevstvo tvoje), budi (volja tvoja), što znači neka se sveti, nekadođe, neka bude. Zatim je tu pozdrav Bog daj/ bogdaj/ daj Bog/ dajbog,ili hvalje Isus – vazda budi i slično.Ima i nekih ustaljenih izraza, kao Bog sačuvaj, Bog znaj. Tu je i

rijetko budi koji (budikoji) i drugo, s imperativnim budi prema bilo kojis optativnim bilo.

22 Eno je u predzadnjem nastavku Tajne Krvavog mosta: Dapačegrof Keglević je imao taj dan pobjeći s tom ženom i uzeo deset hiljada.(Male novine 24. ožujka 1912.). Poslije: Grof Keglević trebalo je da nasvoj smrtni dan pobjegne s tom ženom i uzeo je sa sobom deset tisućatalira. (1963., 410). I druge su razlike zanimljive...

23 Sjetimo se i Zagorkina posredna utjecaja na povećanje učestalostiimena kao Gordana, Siniša, Damir... O takvu utjecaju na skup imena v.npr. u: Petar Šimunović, Naša prezimena, Zagreb, 1985., 232 – 253

24 Zanimljiva je omaška – u Hrvatskoj enciklopediji (5, 2003.) pišeda je Gricka vještica izlazila u Malim novinama 1912. – 1914., a evo,Tajna Krvavog Mosta u tim je novinama objavljivana od broja1912:122, 6. svibnja 1911. do 26. ožujka 1912. (od broja 11:122 dobroja 111:82). Naslov je onda pisan tako, danas bismo ga pisali TajnaKrvavog mosta.

25 Na zadnjoj stranici zadnjega nastavka Tajne Krvavog mosta, uMalim novinama od 26. ožujka 1912., u desnom stupcu imamo Nećukočiju, osedlaj konja moga, a odmah u lijevome i Ja ne ću da je ostavimi Vidiš, ti si mi obećala da te ovo neće žalostiti.

26 Godine 1911., dakle ni dvadeset godina poslije prvoga izdanjaBrozova Hrvatskoga pravopisa, u zbirci Humoristična knjižnicaobjavljena je Zagorkina knjižica Zagrebačke silhouette – na 26 stranica,pet zgodnih crtica. Prva, Rendez– vous!, ima, na pet stranica i trećini,228 redaka, s najduljim redcima s 35 – 36 znakova (s razmacima),mnogi su redci kratki jer je najveći dio crtice govorenje likova (" –

W

Ne!"). Tamo svjetiljka svietli, imamo površinu crne rieke, oči sezakriesiše, tamo se netko nagne cielim tielom, čuje se smieh, oči sbulje,spominje se i neki biednik... tamo je u istom retku izidje i odjevena,tamo je na jednoj stranici bila ženica u prvom spratu (riječ vjerojatnopraslavenskoga porijekla), a malo dalje čuje se netko s prvoga kata (tanam je riječ došla iz turskoga), i na jednome mjestu vidi se i da netkonešto neće, iako se od 1877. preporučuje, a od 1892. to hoće i pravopis,razdvojeno pisanje ne će.

27 O Zagorki se pisalo mnogo. Svakako pak je zanimljiva knjigaStanka Lasica Književni počeci Marije Jurić Zagorke, Zagreb, 1986.