Marija Jurić Zagorka - Gordana 03

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

G O R D A N A

-3-

''Pakao prijestolja''

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 1 ~

S A B L A S T S T R A V E

Prijestolje se trese. Kraljevskim dvorom vlada strah. Dršću drţavnici, doglavnici,

dvorani, prevrtljivci, plaćenici. Zebu pouzdanici, pravedni, pošteni.

Mrtav leţi kralj: Do nogu mu obudovjela vlast i pohotna, ţedna mami, dozivlje da je

što prije netko uzme.

Tko?

To pitanje provlači se mrtvačkom tišinom prestravljenim dvorom. Goni hodnicima

kraljeve sluge, paţeve, dvorane. Guši kraljeve rođake, velikaše, drţavnike okupljene

u krunskoj dvorani.

Svi nijemo obaraju poglede, skrivajući strah. Ţalost im je prepast, očaj pusti uţas.

Šute, čekaju.

Škripe vrata. Šušte haljine. Ulazi kraljica. Lijepa u crnom velu. Suze teku niz

mramorno lice kao rosa niz kameni kip. Za njom ide kraljev sin. Jecaj mu prolama

prsa. Drţavnici nijemo pozdravljaju. Ne progovaraju. Zgnječeno klupko strave.

Grobnim mukom nešto zaječi. Topot udara u kovni štit. A ipak je ljudski glas:

- Golema nas steţe nesreća. Ako joj se pridruţi strava, moţe biti smrtonosna.

Strah kosi sve snage, sve nade. Zapanjeni pogledi bulje u veliku okruglu glavu na

kratkom vratu.

- Bakač! Tomo Bakač, tajnik pokojnog kralja. On nalazi snage da svlada strah, da

obuzda jezu. Ili se ne boji? On jedini?

- Da, velemoţna gospodo! Vidim što vam mori duše, ali pozivljem vas: skrenite oči k

nebu odakle je poslana kušnja i dignite ruke k borbi da se kušnji odrvamo.

Drţavnici bulje u govornika kao brodolomci u blijedu zraku pomoći.

- Svjesni smo da će se pred napuštenim bogatim prijestoljem našega kraljevstva

pojaviti gladni vuci, ali nema straha ako jednodušno i sloţno odrţimo prisegu

zadanu kralju Matiji. Duh miloga i velikog kralja prokleo bi nas kad bismo klonuli

strahom.

Osvješćuju se, bude ...

- Istekla je prva ura otkako kraljevstvo nema kralja. Ne smije proteći i druga da

kraljevstvo bude bez vodstva. Predlaţem: neka njime upravlja vijeće onih kraljevih

prijatelja i drţavnika koji su bili suradnici, savjetnici i pomoćnici njegove ţivotne

osnove. A to ste vi, gospodo, i oni koji danas ovdje nisu prisutni. Na čelu ovom

vijeću neka stupi njezino veličanstvo po zakonu pomazana kraljica i kraljev sin

jedinac, nasljednik prijestolja.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 2 ~

- Hvala budi bogu i vama, biskupe - usklikne Stjepan Zapolja. - Iz vaših usta

protekla je mudrost da razbije bol i uţas nad našom nesrećom. Molim njezino

veličanstvo i njegovu visost da ovaj kriţ prime na svoja ramena.

- Sine, budimo jaki! - šapće kraljica, jecajući princu. - Izjasni se.

Grč bola steţe mu grlo. Samo kimne u znak da prihvaća. A kraljica skuplja snagu i

obraća se gospodi:

- Ljubav i duţnost prema predragom muţu i kralju nalaţu mi da pridonesem ovu

ţrtvu. Ali samo do izbora kralja. Kad novi kralj zasjedne na prijestolje, povlačim se

u samostan da molim i oplakujem.

U dušama kraljevih prijatelja zaprepaštenje. Beatrice u samostan. Njeno se srce

istinski obratilo? Vjerna je muţu preko groba.

U očima kraljevih drţavnika pojavi se ganuće.

- Kraljice, ne napuštaj me! - moli princ udovu svojeg oca.

- Moja je odluka neopoziva, sinko. U samostanu ţelim moliti Boga da ti pomogne

usrećiti domovinu koja je i moja, a dok ne preuzmeš očevu baštinu, vladat ćemo

zajedno na čelu ovom vijeću da uzdrţimo ono što je otac tebi namijenio.

Bijele ruke pokriju vrutak suza. Opet se uspravi velika okrugla Bakačeva glava.

Debelo lice odrţava svečanu ozbiljnost.

- Bog neka tješi vaše veličanstvo i usliši molbe njegove visosti. Vaše veličanstvo,

sreća i sigurnost kraljevstva zapovijeda da suspregnemo bol i odmah uredimo

najvaţnije poslove. Sabor, sazvan za Jurjevo, valja odgoditi i objaviti kraljevu smrt.

Treba sazvati sve staleţe na izborni sabor i to u što kraćem roku da zemlja što prije

dobije zakonitog vladara.

I vijeće započne posao.

Sastavi poslanicu objave kraljeve smrti i saziv izbornog sabora na staleţe za 17.

svibnja. Kraljica i princ potpišu punomoć Stjepanu Zapolji da mu povjeravaju vlast

nad Bečom i osvojenim dijelom Austrije. Odrede da se opozove biskup Filipec koji

putuje u Moravsku da u kraljevo ime proklamira nasljednika prijestolja. Bakač ima

voditi poslove vijeća dok se ne vrati Filipec. Zatim odluče da na Veliku subotu čitav

dvor krene s mrtvim kraljem u Budim.

- Vaše veličanstvo, vaša visosti i gospodo - naglasi Bakač

- Vlast bez novaca je Herkul bez ruku. Novaca iziskuju poslovi i pripreme za izbor - i

vojska. Molim kraljevskog rizničara da nam predoči imovno stanje kraljevske

blagajne.

Bradati mali čovjek ustaje:

- U kraljevskoj blagajni ima jedva toliko koliko nam j potrebno do Budima.

Na licima gospode zaprepaštenje. Zapovjednik kraljevske vojske Petar Gereb

prosvjeduje:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 3 ~

- To ne odgovara čuvenom bogatstvu mojeg uzvišenog ujaka i kralja. Još nekoliko

dana prije smrti reče mi kralj da će na Jurjevo nakon proklamacije dati princu

ogromnu svotu da je razdijeli narodu.

- Ne znam ništa drugo da kaţem - odvraća rizničar.

Kraljica dade znak da ţeli govoriti:

- Njegovo veličanstvo svakog je dana slalo velike svote po svojim glasnicima. Zato se

ovdje ne nalazi više gotovine. Kralj je sigurno u Budimu spremio obilnu gotovinu

koja će nam omogućiti bezbriţnost u hitrom radu za izvršenje kraljeve osnove.

Zabrinuta gospoda se smire. Onda ustaje Petar Gereb.

- Prisegli smo za ţivot mojeg kralja. Gospodo, nad mrtvim tijelom opetujmo prisegu!

- Prisiţemo!

Beatrice polaţe ruku na Ivanovu glavu. Sve to prolazi nad mladim princom kao

teţak san. Bakač ga nastoji razbuditi moleći:

- Visosti, saberite se. Zovu vas vladarske duţnosti.

Paţevi otvaraju vrata. Ulaze dvije grupe dvorana. Slijeva Napuljci, dvorani kraljice,

zdesna Hrvati i Ugri, dvorani mrtvog kralja.

U grobnom muku kraljica objavi:

- Ĉitavo dvorstvo ima da se pokori vlasti baštinika njegova veličanstva, njegovoj

visosti princu Ivanu.

- Vaša visost ţeli promjene u sluţbama dvorana? – upita Bakač princa.

- Sve ostavljam onako kako je odredio moj otac.

- Prisegnite vjernost njegovoj visosti - pozove ih Bakač.

Dvorani izgovaraju prisegu. Prinčevi pobjedonosno, kraljičini poraţeno. Onda

odlaze. Napuljci kunu, oni drugi blagosivlju. Beatrice pristupi princu i zagrli ga:

- Moram u samoću da nađem snage. Idi, sinko, i odmori se.

- Saberi se i pouzdaj se u nas, Ivane! - tješi ga Petar Gereb i zagrli. - Idi, treba ti

odmora.

I pošao je u bunilu svoje ţalosti.

* * * * *

Sagnut nad pismom sjedi Ivan u knjiţnici i piše: "U prvom bolu padam na koljena

pred vama, Gordana. Pomozite da ne pukne srce moje majke što je pregaralo,

opraštalo. I ljubilo mojeg oca. Recite joj da njen ţivot pripada i meni. Neka mi ga

čuva. To hoće on koji leţi dolje na postelji. Njegovo tijelo još je toplo i ne mogu

vjerovati da nikada više neće pomilovati dragu glavu moje majke. Njen jauk nad

ovom smrću smatram kaznom što sam nepravedno odgurnuo od sebe Damira.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 4 ~

Prisegao sam mu vjernost na sreću svoje majke. I odgurnuo ga sumnjom. Pravedno

i strahovito kaţnjava me Bog. Ako je htio da ovaj potres razruši sve što je u meni

zla, bit ću zadovoljan. Duša mi se u tolikoj lomljivi pročistila. Ipak, u nesreći

razastire Bog nada mnom milosrđe. Dariva mi istinski obraćeno kraljičino srce.

Dariva mi duboku odanost svih savjetnika mojeg oca. Uzvratit ću njegovom

milosrđu. Budem li morao nositi krunu, neka ona bude svijetla vodilja dobrima i

blagi lijek zlima. Neka moja vlast bude poštovana po mojim djelima, a ne po strahu

kojemu cinički tirani hoće da podmetnu podaničku odanost. Pa ipak, Gordana, u

ovom času steţe mi srce uplašeno pitanje ima li u mene snage da vladam

sudbinama ljudi što u duši nose zakon boţji: pravo da ţive u dobru i slobodi? Mogu

li biti Periklo u mudrosti vladanja, Sci-pion u bojnoj vještini, Solon u narodnom

dobročinstvu, Sokrat u obrani istine? Kao što je Prometej dao ljudima

najdragocjeniji ţivotni dar vatru - hoću li ja moći dati najveći duhovni dar:

čovječnost? Smijem li sve to htjeti? Mogu li sve to smjeti? Hoće li me na tom putu

pratiti sreća što je sluţila Pompeju? Ili će me zadesiti sudbina Tiberija i Gaja

Grakha?

Dok mi srce para bol, mozak mi kidaju pitanja, suze teku licem, a oblaci sumnje

razaraju mi dušu. Gordana, ljubljena! Vi ste istok moje sreće. Koliko bi bilo

olakšanje mojoj boli da ste sada uza me jer vi ste snaga mojeg duha. Gordana,

goruća čeţnja moje mladosti! Kad budemo dolazili s dragim pokojnikom, čekajte me

na dunavskoj obali, čekam susret vašeg pogleda kao što tama čeka prvu zraku zore.

Vječno vaš Ivan.."

Odloţio je pero i podupro glavu. Vrata se tiho otvaraju. Obazre se:

- Što je Berislaviću?

- Visosti, kraljica vas moli da se okrijepite jelom. Oslabili ste.

- Dobra, briţna kraljica.

Onda mladom dvorskom meštru pogleda u oči.

- Vi ste Hrvat, Berislaviću. A Hrvati su uvijek bili odani svojim vladarima.

- Uvijek im nije bilo uzvraćeno. Pokojni kralj bio je izuzetak. Od vaše visosti nadamo

se svemu dobrome.

- Hoću da se nikad ne prevarite. Ali, eto, već molim dokaz vaše odanosti, šaljem

vaţno pismo u Budim Gordani. Nikome ne smije dopasti u ruke, već samo njoj.

Koga da šaljem?

- Simono osjeća duboku odanost prema vašoj visosti i njezinoj milosti Gordani.

Neka on nosi pismo.

- Nitko osim vas, Berislaviću, i Simono ne smije doznati kome ide i što nosi.

- Jamčim, visosti.

- I recite mu: nađe li u Budimu Damira, neka mu isporuči da Ivan iz dana u dan

teško čeka njegov povratak.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 5 ~

- Gospodin Damir će doći čim sazna za kraljevu smrt.

- Ta me nada tješi. Neka Simono putuje još danas.

- Putovat će. Idem da mu predam zapovijed.

I ostavi odaju.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 6 ~

NAPULJSKO VIJEĆE

Svileni Napuljski narukavci vitlaju niz ramena, razmahujući se ţestokim kretnjama.

Crveno-crne cipele glasno navješćuju tihu pobunu, udarajući o pod kraljevske

dvorane. Štropot te fizičke pratnje plamenog im nezadovoljstva, naglo utihne.

Kraljičin dvorski meštar, crnoput bradati grof Enrico, ulazi i pristupa im:

- Što se to događa?

- To mi pitamo tebe - odgovori poluglasno otmjeni napuljski dvoranin. - Kraljica je

predala sebe, nas, Napulj mladome gavranu i njegovim barbarima, što veliš na to?

- Nemam pravo da kaţem što mislim. Tu bi mudrost savjetovao i vama jer kraljica

ne trpi prosvjeda.

Grizu usne. Crnokosa ljepotica vrelih očiju prigovara, mrmlja.

- Doña Isabella, to ne dolikuje kraljičinoj sestri - ukori je Enrico.

- Još niste dobili moj pristanak da mi budete gospodar - odvraća ona ljutito.

Spuštene glave ulazi napuljski poslanik Pietro Ranzano. Lice mu je zguţvana

pergamena. Tamne oči bez trepavica kao dvije crne točke. Pogled neka tuga pitomog

jagnjeta.

Crnokosa Isabella mu priđe bliţe:

- Mi smo izgubljeni, prečasni gospodine.

- Bog i kraljica naši su gospodari.

Enrico upozori dvorane:

- Njezino veličanstvo! Mir!

Paţevi otvaraju vrata. Zatalasali bijes se pritaji. Crnina Beatriceine povlake šušti

dvoranom. Na dugim trepavicama drhti suza. Ispijaju je podmukli pogledi

prevarenog očekivanja.

Beatrice ne gleda nikoga. Ĉitavo joj biće skromna predanost, produhovljeno

odricanje. Prolazi dvoranom i nestaje iza vrata. Tihom tugom jaganjca Ranzano ide

za kraljicom.

Napuljsko se dvoranstvo savija u klupko. Razbuktalo razočaranje prikriva

šaputanje.

* * * * *

U grimiznom naslonjaču sjedi kraljica i plače. Napuljski princ Francesco stoji

naslonjen iza nje. Gusta šuma crne kose pada mu na oči, crne, uvijek poluotvorene

i strasne. Lagano, lijeno ulazi Ranzano. Francesco ga značajno pogleda.

Jecajući podigne kraljica lice:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 7 ~

- Kakva nenadana nesreća, Ranzano!

- Bog odlučuje o našim sudbinama.

- Prebrzo se odlučio, neočekivano. Koliko je dobrote pro

sipao Matija nada mnom.

Ţučljivo odvraća Francesco:

- Tek od onog dana kad si prijestolje prepustila princu Ivanu.

Ona uzdiše kao da nije shvatila prigovor:

- Iskreno sam ţeljela da u naš dom uđe mir i sreća. A eto, ušla je smrt - i ispusti

glavu.

Pitajući, gledaju se napuljski princ i poslanik. Njegov razgovor pronose zjenice.

Dugo šute sve troje.

Beatrice ustane. Ide polagano sredinom prema vratima. Poslanik i princ prate je

pogledima. Na časove se pogledavaju i opet slijede kraljicu. Ĉekaju, iščekuju.

Zabrinuto, nestrpljivo, gotovo ljutito. Grče im se ruke. Nemirno plamte zjenice. A

ona šuti i korača sagom. Kraj vrata se zaustavi. Prisloni glavu na rezbareno drvo.

Ranzano vreba, Francesco ţmirka.

Bijela kraljičina ruka uhvati tamni zastor. Polagano ga povuče. Muškarci dobacuju

jedan drugome znakove uzbuđene nade. Ona se obazrela. Vraća se sredinom sobe.

Sjeda.

Prinese ruke k licu, otare suze. Kao da su oči upile u sebe njenu tugu. Obrazi joj se

pretvorili u mramor. Hrabro šapće bratu i poslaniku:

- Kraljevstvom upravlja vijeće. Na čelu ja i princ Ivan.

- Zadovoljavaš se time, sestro?

- Drugo nisu mogli učiniti.

- Ţezlo će predati mladom gavranu? - upita poslanik.

- Onome koga izaberu staleţi.

Nervozno lupka Francesco po koljenima. Ranzano gladi ljubičastu svilu svoje halje i

pita:

- A tko će biti taj sretnik?

- Svi su uz princa Ivana. Ĉitavo vijeće, drţavnici i velikaši vezani su kralju prisegom.

Vojska, kruna, sve je u njegovim rukama. Hrvati su s njim. Njegovu izboru nema

zapreka.

Napuljski princ skoči rumen od ljutine:

- Nisi više kći napuljskog kralja?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 8 ~

- Jesam.

- Nijedna se Aragonka ne bi pokorila tome izboru.

- I neće.

- Beatrice, draga govori već jednom.

- Veličanstvo, ipak smo se prevarili?

- Što ste mislili?

- Grozili smo se tvoje sramotne pokore pomirenja s kraljem i princom. Tvoja odreka

prijestolja ţigosala je aragonsku dinastiju.

- Nisam li bila zarobljena u vlastitom dvoru od kralja? A Ramiro? Nije li mi taj

nevidljivi lupeţ prijetio da će otkriti kralju moja ljubavna pisma iz mladosti ako se

ne odreknem borbe protiv princa? Između dva razbojnička napada nisam imala

drugog zaklona nego: navući veo Magdalene pokornice. Odreći se zahtjeva na

prijestolje i uzeti u naručaj kraljevo kopile. Grliti ga.

- Kad Aragonci grle, uvijek dave.

- I zadavit ću ga.

- Preko njegove lešine uspeti se na prijestolje? – usklikne ushićeno napuljski princ.

Poslanik se samo uozbilji:

- Kojim putem sada kani veličanstvo? Da ponovo zatraţi pravo na prijestolje?

- To bi bio najsigurniji put da ga izgubim.

- Veličanstvo ima pristaša u kraljevstvu.

- Izgubila sam s njima vezu za moje pokajničke epohe. Sad su svi uz princa. Danas

je moj jedini oslonac: puna blagajna. Do vrha.

Francesco skoči:

- Puna blagajna? Izbor je tvoj.

- Zaboravili ste, veličanstvo: uz novac posjedujete i Bakača u kraljevskom vijeću.

- Vaša dalekovidnost luta mrakom, Ranzano!

- Ali, Beatrice, Bakač je za kraljeva ţivota uvijek bio na tvojoj strani.

- Na svojoj.

- Veličanstvo, zar nije baš sam Bakač podupirao vašu borbu protiv kraljeve osnove

da princa Ivana učini nasljednikom prijestolja?

- Iz osvete što mu je pretpostavio Varadija - odvrati ona.

- Podupirao je neizravno vaš zahtjev na prijestolje, maknuo omraţenog vam

Varadija, dojavljivao vam preko mene svaki korak, dakle, radio je u vašu korist.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 9 ~

- Samo u svoju. Moji su se interesi slučajno podudarali s njegovima. Motivi njegova

rada bili su: vlastiti probitak. A eto, taj motiv upućuje ga danas da čvrsto pristane

uz princa Ivana. To i čini.

- Moţda naoko. Neka me veličanstvo sasluša. Dan prije kraljeve smrti natukne mi

Bakač da kraljevo pomilovanje nikad neće dospjeti u Varadijeve ruke. Njegovo

drţanje, dok mi je kazivao, odavalo je ţelju da to priopćim vama.

- Ne bi li ispipao: ne kanim li nakon kraljeve smrti ustati protiv kraljevog sina. U

tom slučaju odobravala bih da se Varadi ne vrati.

- Veličanstvo, čini mi se da je Bakač zadrţao kraljevo pomilovanje da ugodi vama.

- On se ruga vašoj diplomaciji. Kako bi mogao zadrţati kraljevu odredbu, a da ne

bude kaţnjen od kralja?

- Kralj je umro.

- A da nije?

- Rekao sam mu: kralja čeka smrt.

- Vi ste znali?

I zadre pogled u njegove tamne oči bez trepavica. Savršeno mirno on izdrţi pogled:

- Napuljski astrolog prorekao je kraljevu smrt još u Budimu.

- A vi ste mi tajili?

- Morali biste me kamenovati da srce vašeg veličanstva prije reda zavijem u crno.

Jedino sam vaše veličanstvo upozorio na kraljevu bolest i mogućnost smrti.

Naravno, rekao sam to i Bakaču, drţeći ga za vašeg saveznika.

- Kraljeva smrt iz temelja mijenja naše odnose. Bakač je uz princa.

- Obećaj mu, Beatrice, kancelarsku čast.

- I princ mu je sigurno obećao. A uz neiskusnog mladića Bakač moţe vladati, a uza

me samo slušati. On to zna i pokrenut će sve da princa podigne na prijestolje.

Uostalom, ne mogu nikako povjeriti svoje osnove Bakaču. Izdavao je Matiju, a

izdajica gubi pouzdanje.

- Uzmite, veličanstvo, drugog saveznika. Okupite oko sebe bivše pristaše.

- Nedostaje mi vremena. Evo, na prijedlog vašeg Bakača izborni sabor se sastaje 17.

svibnja. Dakle, već za pet sedmica. Time je htio, a s njim i gospoda u vijeću

onemogućiti razvitak kakve borbe protiv princa.

- Veličanstvo ne kani da se pokori, a niti da se bori za sebe?

- Ono što ja kanim, razjurit će princa i njegove pristaše.

I Ranzano i Francesco zinuše. Primaknu glave bliţe, a ona se sagne k bratu:

- Francesco, još danas kreni na put.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 10 ~

- Danas? Kamo?

- Za čitav dvor u Estergon k Hippolitu, a zapravo na njemačku granicu. Tamo se

nalazi Maksimilijan, nasljednik prijestolja Njemačke. Kralj Matija pregovarao je s

njim i s njegovim ocem Friedrichom. Uvjeti su bili: princ Ivan razriješit će ţenidbu s

Biancom Sforza i oţeniti se Maksovom kćerkom. A sad Francesco, nosi Maksu ovu

poruku: ja kraljica Beatrice, nudim mu svoju pomoć i privolu da zasjedne na ovo

prijestolje uz jedan jedini uvjet: da zaprosi moju ruku.

Zatečenim Napulj cima zastane dah. Prvi se snađe Ranzano.

- Veličanstvo, vaša diplomacija potamnjuje sunce. Njemački vladar i njegov sin

moraju objeručke primiti tu ponudu.

- Nikad im se neće pruţiti podesniji čas da sjednu na ovo prijestolje i zauzmu

prijašnje svoje zemlje u Austriji. Traţim da pismeno zaprosi moju ruku i da se

obaveţe da će se sa mnom vjenčati čim ga izaberu za kralja.

- A tvoj bojni plan?

- Ĉim se dozna za kraljevu smrt, uhvatit će sve staleţe strava od stranih kandidata

na prijestolje. Maks neka odmah izda poslanicu za svoje pravo na prijestolje, onda

neka hrvatsko-ugarskom kraljevstvu objavi rat. U mene je novaca za deset velikih

vojna. To naglasi Maksu. Princ Ivan nema gotovine. Kraljevske su blagajne prazne,

a Maksovu vojsku opremit ću ja. Dođe li do borbe ili ne, pobjeda je Maksova.

Francesco je pun nade.

- I tako će princ Ivan ostati sa svojim Varadijem, s Hrvatima i malim plemstvom.

- Još uvijek opasna vojska - naglašava Ranzano - a protiv Maksa još će više

pristajati uz Ivana.

- I za to imam lijeka. Pokojni Matija vjenčao je moju dvorsku gospođicu Gordanu s

Damirom da princu Ivanu onemogući uzeti Gordanu za ţenu. Ali taj brak odrţao je

Damir prividnim, jer princ čuva Gordanu za sebe. Ako princu ja bacim djevojku u

naručaj?

- Za ljubavnu sreću princ će predati krunu.

- Damir će zatraţiti razrješenje braka da se s njom uzmogne vjenčati princ. Zapravo,

to kraljevsko kopile ionako se nikad nije otimalo za krunom. Gurnuli su ga k

prijestolju Varadi i njegov otac. Gordana će ga zatraţiti. Ĉim stignem u Budim,

Gordana pripada meni.

- Veličanstvo, razabirem sve. Vaš plan ima velikih i malih bojišta, a svi su utvrđeni i

snabdijeveni svakim oruţjem.

- Ipak ostajem i dalje pokornica i prinčeva pomajka po srcu. Pazite: budimo

mučenički strpljivi u čekanju. Škrti u ljubaznosti među sobom, ali rasipni u

iskazivanju ljubavi prema princu i njegovim pristašama. Neka mu bude svuda prvo

mjesto. Neka se uljulja u san da je kraljev nasljednik. S njim neka snivaju svi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 11 ~

Ivanov izbor mora im se činiti bezuvjetan. Sigurnost nosi bezbriţnost, a ova

isključuje akciju. Ĉekat će izbor svi zajedno skrštenih ruku. A to mi dostaje.

Plamen joj orumeni lice. Oči sijevaju. Proţima je nada u uspjeh:

- Ovog smo časa svršili. Još samo upute kako će Francesco govoriti njemačkom

nasljedniku.

- Upozoravam vaše veličanstvo da se napuljski dvorani bune protiv prinčeve vlasti.

Mogli bi vašoj osnovi zadati neprilike.

- Sputat ću ih u lance. Neka dođe Enrico.

U odaju uđe kraljičin dvorski meštar. Beatrice mu naloţi:

- Zapovijedam svojim napuljskim dvoranima da prema princu iskaţu najveće

počitanje, a prema njegovim dvoranima ljubaznost i uljudnost. Tko ne posluša,

otvoren mu je put u tamnicu.

Enrico, pazi, o tome ovisi ţivotni plan tvoje kraljice. A sad isporuči princu moju

molbu da se potrudi k meni. Kad to izvršiš, pripremi sve za put njegove visosti

Francesca. Još danas odlazi u Estergon da mojem dragom Hippolitu odnese

strahovitu vijest o smrti. Idi i dovedi princa, a onda brzo dalje.

Poţurio se iz odaje. Beatrice ustane. Strogost joj u licu kad govori o Francescu i

Ranzanu.:

- Neka su vaša lica kamene ploče što pokrivaju naše na mjere. U prisutnosti drugih

utrnimo čak i naše misli. Oči su kao izdajničko svjetlo. Neka oko nas bude

neprozirni mrak. Iziđite. Nitko nas ne smije vidjeti zajedno - sve do Budima.

Na vratima zakucaju. U odaju uđe kraljičin napuljski dvoranin.

- Veličanstvo, milanski poslanici ţele se pokloniti vašem veličanstvu.

- Reci da je kod mene princ Ivan.

- Milanski poslanici su upućeni da veličanstvo raspravlja s napuljskim poslanikom i

njegovom visosti napuljskim princem.

- Reci im neka se malo strpe. Kad dođe k meni princ, pričekaj pol sata, a tek onda

uvedi milanske poslanike bez posebnog najavljivanja.

Dvoranin ode. Beatrice hitro sklone Ranzana i Francesca u svoju radnu odaju. I

onda dočeka Ivana zaplakana:

- Sine moj, sjedni do mene. Ne daju nam ni plakati u miru. Vani su milanski

poslanici. Nemilosrdno će traţiti da im dademo izjavu zbog Biance. Što ćeš im reći?

- Bilo bi nedostojno traţiti izjave u ovom teškom času.

- Pregazit ću svaku obazirnost da saznaju sudbinu svoje princeze. Dopusti da ih ja

umirim u tvoje ime.

On je plaho pogleda:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 12 ~

- Što kanite reći, kraljice?

- Znam zbog čega se bojiš. Srce ti ljubi Gordanu. Njezin je brak s Damirom samo

prividan. Poznajem tvoju tajnu, ali nije čas govoriti o tome. Međutim, ako si u dnu

svojeg srca odlučio da se oţeniš Gordanom, osloni se na moju potporu. Ţelim te uči

niti kraljem i sretnim suprugom.

Gotovo ushićen, uzme njenu ruku i pritisne na svoje usne. U tom cjelovu Beatrice

osjeti priznanje i duboku zahvalnost. Oči joj istraţuju vrata u veliku dvoranu odakle

očekuju Milance. Vrata se polagano otvaraju. Hitro pristupi Beatrice k Ivanu. Ovije

mu ruke oko vrata i ne skine ih. Poslanici su prešli prag odaje.

I Maffeo i Marcelo snebivljeni šute i čekaju. Beatrice se trgne kao da ih je tek sada

opazila:

- Oh, jadni smo, nesretni oboje - reče ona tuţnim glasom.

- Vaša prečasnost, u ime dragog mi posinka, javite njegovoj svjetlosti, odličnom

vojvodi Ludovicu, da će izbor njegove visosti za kralja biti jednodušan i izvršen 17.

svibnja. Ĉim to bude, ţelim dočekati dolazak moje mile kćerke Biance, vjenčane

supruge njegove visosti princa Ivana, a onda odlazim u samostan da tamo nađem

utjehu svojoj boli.

Grof Marcelo obori oči. Maffeo izreče nekoliko riječi utjehe. Kraljica zaplače.

Poslanici osjete potrebu da se udalje. U predsoblju sretnu Bakača na putu kraljici.

Beatrice ga dočeka tugaljivom naklonosti. Stadoše raspravljati o pripremama za put

u Budim i o sprovodu. Zatim ona uzme govoriti:

- U danima velike tuge traţimo uvijek one koji bi nas znali utješiti. Stoga ţelim da se

moja dvorska gospođica Gordana vrati k meni. Valja joj to javiti.

Ţalostan kraljičin pogled nezamjetljivo preleti Bakačevim licem.

- Odredit ću, veličanstvo - odvrati on.

- Molim vas šaljite joj glasnika i poruku. Neka me dočeka kad lađa stigne u Budim.

Vi znate njeno boravište.

- Stanuje u kući svojeg muţa Damira od Brezovice. Odmah ću otposlati glasnika.

Pri tom gleda ravno u oči kraljici i jedva primjetljivo pogleda k princu. Ovaj šuti i ne

miče se.

Kraljica kimne na oproštaj Bakaču:

- Hvala vam od sveg srca.

Drţavnik zatvori za sobom vrata. Beatrice će tiho:

- Ivane, ne povjeravaj Bakaču osjećaje svojeg srca. Drţavnici gaze ljubav i onda kad

su nam najvjerniji pristaše. Gordana te je dostojna i po rodu, to mi je otkrio Ivan

Ĉesmički. Neka to bude naša tajna, Ivane. A sad nešto o tvojoj majci. Ispovijedam ti

iskreno: nikad se neću potuţiti, nikad zamjeriti ako svojoj majci dadeš uz svoje

prijestolje mjesto što pripada ţeni koja te rodila.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 13 ~

- I povjerenje?

- Ĉitavo. Potpuno.

Vratio se pun ganuća sinovljeve njeţnosti prema udovi svojeg oca. Dok u

dvoranama spremaju odar za mrtvoga kralja, Beatrice Aragonska sastavlja u svojem

tajnom vijeću bračnu ponudu caru Maksimilijanu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 14 ~

SUMNJE

U svojoj poslovnoj odaji Berislavić sprema Simona na put, obasiplje ga savjetima i

porukama Gordani. Iz hodnika dopru do njih psovke i povici. Berislavić otvori vrata:

- Kakva je to nedostojna vika dok kralj leţi mrtav?

Visoki muškarac u šarolikoj odori ispadne pred dvorskog meštra. Iz zarumenjelog

lica sijevaju oči:

- Hoću svoj novac.

- Gospodine Russ, ne dolikuje vam vikati dok je sva kuća u ţalosti!

Švicarski poslanik stupi u sobu.

- Što ţelite?

- Ĉuli ste u nedjelju na svoje uši kraljevu odredbu. Zapovijedio je da meni i mom

drugu isplate troškove.

- Dobro gospodine, što je s troškovima? Nisu vam isplatili?

- Rekli su mi u kraljevskom uredu da dođem danas u osam sati ujutro i da ću

posve sigurno dobiti novac.

- A danas ujutro u osam sati?

- Rekoše mi: nema novaca! Kralj je mrtav! Zašto su me naručili u osam sati? Znate

zašto? Jer su znali da će kralj biti mrtav.

- Tko je to mogao slutiti? Ludost.

- Znali su, znali su. Morali su znati. Ja to velim. I zato su me naručili da me

prevare. A kralj je ipak umro. Velim vam: tu nešto nije u redu. Još u nedjelju bio je

kralj veseo, zdrav, radostan. A danas?

- Zaboga gospodine, vi ste goruće ulje. Duţan sam paziti na mir u dvoru. Kraljevo se

tijelo još nije ni ohladilo. Imajte obzira. Obećavam vam da ću se pobrinuti za vašu

stvar. Idite i ne zaboravite da vam je pokojnik bio milostiv.

- Baš zato - mrmlja Švicarac. - Idem, ali ću opet doći.

Simono sjedi uz veliki stol. Zuri u Berislavića. Dvorski meštar mrmlja:

- Glupe li tvrdnje. Otkud bi znali da će kralj umrijeti?

- Moţda su znali da će pojesti smokvu.

Berislavić osjeti udarac u prsima. Dah mu zapne. Bulji u Simona:

- Što si izvalio, mladiću?

- Ono što me muči od Cvjetne nedjelje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 15 ~

Pogled dvorskog meštra oštro se usjekne u Simona. Ĉitavim tijelom sagnuo se k

njemu:

- Ĉovječe, izjasni se.

- Objašnjenje nije opširno. Ĉujte: kralj pati od uloga, a ipak radi, jede kao vuk,

veseli se, za dvadeset dana da proklamira princa. Sve je spremno, samo jedan skok

od dvadeset dana. Tada mu donesu smokve, naime donosi ih Nardella. Stara

napuljska vještica. Kralj zagrize, jede, ispljune, viče da su gnjile, psuje što mu

donose pokvarene smokve. Nakon te gnjile zakuske neće ništa da jede. Gadi mu se.

Uskoro pada u nesvijest iz koje se više ne budi. Recite sami: da tko ovo pripovijeda,

ne biste li prisegli da su to izmislili?

Berislavićev šapat zadrhti.

- Što hoćeš da ustvrdiš?

- Što? Da se to zbilo u Napulju, sav bi svijet glasno tvrdio: kralj nije umro

prirodnom smrću.

- Napulj je daleko ...

- Ali Aragonci su nam jako blizu.

- Pokvario si predodţbe u Napulju.

- Gdje su Aragonci, tamo je riječ o otrovu. Nema na tom dvoru našeg čovjeka koji u

dnu duše ne skriva sumnju...

- Šuti, dolaze.

- Pojavio se kraljev liječnik Julius i zatraţio od Berislavića da se pobrine za njegovu

plaću.

- Kaţu da u kraljevoj riznici nisu našli ni forinte – mrko će Julius.

- Ludost. Svatko će dobiti što mu pripada. Neka vas ne bude strah. Ali kad ste već

tu, molim vas, gospodine, od čega je umro kralj?

- Ja ga nisam liječio. Napuljski Angelo zna. Kralj se od mene odvratio.

- Povrijeđeni ste što su pozvali drugog liječnika. Ipak, trebali ste se brinuti oko

kralja, unatoč svemu.

- Mene su Aragonci grubo odstranili od kralja. Kad nekoga otjeraju, taj više nema

što raditi. Nitko mi ne moţe ništa spočitnuti. Nitko.

- Ipak, od čega je umro?

- Ne znam, gospodine. Da sam ostao uz kralja, moţda bi još dugo poţivio. To velim i

vama i svakome, pa me ubijte.

Opetovao je nekoliko puta te riječi ojađeno, ogorčeno i ostavio dvorane.

Simono opaše mač za put.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 16 ~

- Bi li prisegli da on ne sumnja? - upita Berislavić.

- Da ona smokva nije bila po prirodi pokvarena, to bi se moralo opaziti. Od otrova

tijelo pocrni.

- Vidio sam u Napulju mrtvace bijele bjelcate, a ţeludac im je bio izgoren - smrtnim

napitkom. Mnogo toga zna Napulj.

- Ne govori o tome, Simono, nikome. Ne vjerujem. Nikad neću vjerovati.

- Ni ja ne vjerujem, a ipak sumnjam, čitav dvor sumnja i skriva. Tko bi se usudio

govoriti? Ni liječnici, osim Juliusa.

- Idi, vrijeme leti. Ţuri se u Budim Gordani.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 17 ~

SAN VJERE

Slavu uskrsnuća navješćuju uskrsna zvona. Kralj Matija leţi na posljednjem

zemaljskom leţaju. Svečani zvuči uskrsnih zvona provlače se do mrtvačkog odra.

Vani uskrsnuće, ovdje pokop. Vani slava ţivota, ovdje odar smrti. Ivan kleči uz

odar. Na ramenima osjeti ruku, ţivu i toplu. Digne glavu. Sućutno ga gledaju

kraljičine zaplakane tamne oči.

- Kraljice, što ţelite?

- Idemo s njim na put.

Mladić ustaje. Smućen od bola priklanja se njeţnosti što probija iz Beatriceina bića.

Izlaze rukom o ruku. Suznih pogleda prate ih članovi kraljevskog vijeća, ţalosni

dvorani i sumnjom izmučene Berislavićeve misli. Utihnula su uskrsna zvona da se

sprema na ţalost. Digoše lijes. Na Dunavu se ljuljaju kraljevske lađe. Na obali

svjetina. Šuteći promatra kraljicu u crnini, princa, kraljeve rođake i drţavnike na

palubi. Opraštaju se sa Zapoljom, koji plačući grli Ivana. Kraljev miljenik dugo drţi

u naručju njegova sina i šapće mu:

- Doći ću na izbor da vam čestitam prvi.

- Ĉekamo vas - plače Beatrice.

Zapolja odlazi na obalu gdje ga čeka duţnost zapovjednika. Beatrice uzme prinčevu

ruku:

- Siđi dolje Ivane. Odmori se. Ne zabrinjavaj me u mojoj boli.

- Hvala vašoj dragoj brizi, plemenita kraljice.

Izmjena njeţnosti bodri kraljevsko vijeće. Mate i Petar Gereb, biskup Ernesto,

rizničar Doczy, biskup Bakač, Ivan Bathory stoje na okupu. Prilaze im milanski

poslanici. Napuljski poslanik uzdiše:

- Dirljivi sklad princa i kraljice prava je utjeha u ovoj strahovitoj nesreći.

- Neka bude hvala Svevišnjemu.

- Mi smo našli utjehu, a oni dvoje lišeni su svakog olakšanja.

- Njezino veličanstvo ovih je nekoliko dana strahovito propalo - ustvrdi Ranzano.

- Valjalo bi joj misli odvratiti od teške ţalosti, barem na časove - predlaţe Petar

Gereb, a Ranzano odvraća tiho:

- Kad stignemo u Budim, zaokupit će je poslovi oko izbora.

Danas mi je saopćila: "Smirit ću se tek onda kad se izvrši posljednja ţelja mojeg

muţa da princ zasjedne na njegovo prijestolje."

Petar Gereb zakima.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 18 ~

- Tko bi se tome nadao prije pola godine! Uistinu duboko dira njena plemenita

poţrtvovnost. Potpuno se promijenila.

S tugom u licu primi riječ Ranzano:

- Princ nastoji sklonuti kraljicu da ne ode u samostan. Ali ona ne popušta.

- Njezini mudri savjeti bili bi mladom kralju od velike vaţnosti - primjećuje rizničar

Doći.

- Prerano je o tom raspravljati u prvoj tuzi - naglasi Bakač.

- Kad se stiša prva bol, moţda kraljica ostane uz mladog kralja i njegovu mladu

ţenu. Ĉim mine izbor, dovest ćemo nevjestu. Je li, prečasni gospodine Maffeo?

- Njezino veličanstvo izvoljelo mi je naloţiti da to javim svojem uzvišenom vladaru u

Milano - odgovori milanski poslanik.

Berislavić stupi naprijed i nakloni se:

- Vaše milosti, odmah ćemo otploviti.

- Dakle, do viđenja, gospodo! - oproste se Petar i Mate

Gereb s drţavnicima i poslanicima. Ovi siđoše s kraljevske lađe.

* * * * *

Pala je noć. Princ Ivan sjedi na palubi, zagledan u zvjezdano nebo. Duša mu je

puna boli kao rijeka talasa. Tanina vitka sjena šulja se oko njega.

- Tko je tu?

- Ja, Stjepko.

- Zašto ne spavaš?

- Jer vi bdijete.

- Dođi bliţe.

Paţ se zaustavi pred njim.

- Ja samo vršim ...

- Ĉuvaš me, Stjepko?

- Sluţbu straţe?

- Da, visosti.

- Mali moj, nije potrebno. Zar ne vidiš da sam među svojima? Idi, Stjepko, lezi.

- Visosti, ne smijem otići.

- Zašto ne smiješ?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 19 ~

- Jer sam obećao ...

- Što? Kome?

- Gordani.

Prinčevo srce zadrhti:

- Što si joj obećao?

- Rekla je: "Sada njegova visost nema više gospodina Damira da bude uza nj. Zato

kad god ne bi uz njegovu visost bio kralj ostaj ti" - a sad, visosti, kralja nema...

Paţev glas titra na rubu jecaja. Gledaju se kroz tminu i osjećaju da su im lica zalile

suze.

- Dobro je da si tu. Ali ne da me čuvaš. Ja sam okruţen prijateljima i plemenitom

dobrotom kraljice.

Vjeruje u to punom snagom idealnog zanosa. Smatra Beatricu, od časa kad se našla

na koljenima pred kraljem u pokajanju pročišćenu, obraćenu. 0 tom su mu pruţali

dokaze kraljevo vjerovanje u istinitost preobraţaja, prisege za kraljeva ţivota i

poslije njegove smrti. Poštuje njezine suze. Ljubi Beatriceinu bol za svojim ocem.

Duboko zahvalan prima izraze odanosti. U dušu mu ne dopire ni sjena sumnje.

Događaji prošlosti izbrisani su. Davna njegova mrţnja prema Beatrici nije ostavila u

mladoj duši ništa što bi moglo zametnuti sumnju jer je ona sve izbrisala. I u tom

stanju potpunog mira sav se predaje bolima za mrtvim ocem, ljubavi prema ţivoj

majci, čeţnji za Gordanom. Sav pretopljen njenim bićem šapće mladom paţu.

- Sjedni, Stjepko, tamo, ostani sa mnom.

Godi mu paţeva prisutnost. Pojačava iluziju Gordanine blizine. Mašta mu ţivlje

stvara osnove budućnosti. Vjeruje u sreću, dočarava ju duhom zanosa mladosti. Ne

vidi mraka u neizvjesnosti. Ne vidi ništa do Gordanine smeđe kose, bjeloće visokog

čela, sjaja bademastih očiju, plemenitost, ljepotu, dostojanstvo vitke pojave. Gleda

kako stoji na obali Dunava u crnini i očekuje ga. Svladavaju ga osjećaji sigurnosti.

Lađa plovi tihom rijekom, kroz mračnu noć. Nosi usnulog kralja, sina i njegove

sanje. Nosi mladost koja vjeruje...

A na lađi dvorana promatraju zvjezde kraljevi učenjaci Bonfini i Galeotti. Od časa

do časa šapću i nastavljaju razgovor. Galeoti dovršava raspravu:

- Da, da. Nema straha od Beatrice. Iskreno je ostala uz princa kao u posljednjim

mjesecima kraljeva ţivota.

Bonfini zadovoljno domelne:

- A Bakač se ipak nije odmetnuo od kralja kako je tvrdio Varadi.

- Mrzio je Bakača bezrazloţno. On, eto, najgovorljivije ţeli da Ivana što brţe okrune.

- Gospodine Bonfini, nadate se da će Ivan nadomjestiti kralja Matiju?

- Moj dragi Galeotti, kad zapadne sunce, ljudi upiru oči k mjesecu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 20 ~

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 21 ~

POSMRTNA ZAPOVIJED

Tamne duge zavinute trepavice uokviruju smeđe bademaste oči, mirne, misaone,

mudre. Mudrost im je napadno oprečna mladosti lica, njeţnosti grudiju i vitkosti

stasa što se nadvio nad knjigom. Na stolu plamte svijeće, ţuta svjetlost prelijeva se

pod smeđim gustim pramovima odrazom bronce. Tamni zvuk glasa ulijeva ţivot

pisanim riječima knjige.

Djevojčin pogled časomice odleti k vratima i opet se vraća knjizi. Ĉitanje prekine

njeţan glas:

- Hvala, Gordana, ne čitaj više. Dosta smo te izmučile.

Sunčani sjaj očiju obuhvati dvije ţene u naslonjačima. Plavokosu majku princa

Ivana. Uz nju sjedi visoka gospođa. Bijele niti u crnoj kosi ne zasjenjuju tragove

ljepote. Na savršenim Gordaninim usnama pojavi se topli smiješak:

- Oprostite, ne čitam sabrano.

- I slušaoci nisu paţljivi - samoprijekorno će plavojka.

Gordana zatvori knjigu.

- Znam vaša milost neprestano očekuje pismo od princa.

- Otkad nam je javio o Varadijevu pomilovanju nema više glasa. Ĉitavih osam dana.

- Uskrs je na pragu, svakog časa mogao bi se pojaviti glasnik da vam donese

uskrsne čestitke od kralja i princa - tješi ih djevojka.

Topla nada osmjehne se u plavim Borkinim očima. Prijazno se okrene svojoj

prosjedoj druţici.

- I vas čeka takva radost, gospođo od Brezovice. Damir će zacijelo poslati svojoj

majci pozdrav i čestitku.

Damirova majka tiho uzdahne, ali ne reče ništa.

- I tvoj se pogled, Gordana, prečesto krade k vratima, što ti očekuješ? - upita

prinčeva majka.

- Očekujem vijest da je kraljevstvo oslobođeno pogibije. Očekujem Jurjev dan.

Odgovor ne obraduje ni Ivanovu ni Damirovu majku. Gordana im s lica čita

nezadovoljstvo i danas i svakog dana, sve do časa otkad se kraljevski dvor preselio

u Beč. Sjedi s njima dane i večeri, ćita im, raspravlja, sluša razgovore o njihovim

sinovima i ubire spočitanja u pogledu Damirove majke i drhtava pitanja u očima

Ivanove. Dvije majke svakog dana opsjedaju djevojku što je ranila srca njihovih

sinova.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 22 ~

Ivanova uzalud traţi u svakoj Gordaninoj riječi ţeljeno priznanje da uzvraća čeţnje

njenom sinu. Damirova povučena tugom, optuţuje da je nanijela njenom sinu,

jedincu, patnje ljubavnog odricanja. Jedna uvijek razočarana u očekivanju

priznanja, druga vazda ojađena beznadnom tragedijom Damirove ljubavi. A

Gordana vazda jednako njeţnom paţnjom obilazi spočitavanja i pitanja i nastoji im

odvratiti misli od njihovih stradanja.

- Ĉekam Jurjevo - opetuje djevojka - jer znam da Jurjevo nosi proljeće kraljevstvu a

to znači svima. Ĉekamo dakle s pouzdanjem. Ĉujte što veli filozof o pouzdanju - i

otvara knjigu...

Škripa vrata zaustavi joj ruku u listanju. Sluţavka uđe i pogleda gospođu od

Brezovice:

- Vaša milosti, molim da se potrudite u blagovaonicu.

Gospođa ustane i ostavi odaju .

- Da nije vijest od mojeg Ivana? - upita Borka.

- Onda ne bi zvali domaćicu, nego vašu milost – upućuje Gordana.

- Kako sam djetinjasta. Ali gledaj.

Gospođa izvadi iz crne svilene mošnjice papir.

- Vidiš, Ivan mi obećaje pisati već za koji dan, a ipak ništa.

Da se utješi, uzme po stoti put čitati davno Ivanovo pismo, pa razlaţe svoje

dojmove:

- Beatriceino srce istinski se obratilo k njemu i kralju. Znala sam: ne moţe biti

okrutna. Kraljicu su obmanuli njeni savjetnici. Sada se oslobodila njihove zloće.

Gordana šuti i gleda u plamen svijeće.

- Opet šutiš, Gordana. Zašto ne dijeliš moje uvjerenje?

- Nemam odvaţnosti. Beatrice se uţivjela u spletke. Ne mogu nikako uvjeriti samu

sebe da negdje u mraku ne čeka u zasjedi.

- Ivanu ne bi naškodilo. Kralj bdi nad njim.

- To mi pruţa čvrstu nadu u sudbinu kraljevstva, ali nipošto uvjerenje da se kraljica

obratila u dnu duše. Ţelim da se prevarim i neka bude da princ doista osjeti pravu

Beatriceinu dobrotu. To bi bila potpuna sreća.

- Potpunost Ivanove sreće samo je u tvojem srcu, Gordana.

- Princ pripada kraljevstvu.

- Majka kralja Matije jednom je uskliknula: voljela bih da vidim sina mrtva nego bez

krune. Ja velim: voljela bih da mi sin ostane bez krune, nego bez sreće. A to si ti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 23 ~

- Ostanimo li bez krune, zavladat će pohlepni Napulj da nas opljačka, upregne u

svoja kola. Vaš će sin to skriviti.

- Zašto ne pruţiš Ivanu nade? Sreća bi ga očeličila da izvrši duţnost.

- Sreća umanjuje snagu, mlitavi, uspavljuje, vodi sebičnim putovima.

- Da mi je pogledati što skriva tvoje srce. često razmišljam: Damira ne ljubiš jer se

ne bi bila onoliko protivila da stupiš s njim u brak i ne bi brak odrţala prividnim.

Ivana ne ljubiš jer ga ne bi bila baš ti sklonula da potpiše bračni ugovor s Biancom

Sforza. Lovru Iločkoga ne ljubiš jer ne bi bila odbila njegov upros. Tko je, dakle,

gospodar tvojeg srca?

- Ja.

- Ni muško nema toliko snage kao ti. To nije prirodno. Ţena moţe da se svladava.

- Jest. Slavuljica je jača od slavuja, on je dozivlje noći i noći, a ona ne dolazi...

- Ne, ne, ti ne ljubiš.

- Ja mislim.

- O bijedi koja bi nas snašla da nam domovina padne u ruke aragonskog

razbojnika.

- Nisi ţena, muško si. Beatrice te tako odgojila. To je njeno djelo.

- Jedino dobro djelo.

- Jer te otuđila ţenskom osjećanju?

- Sudite krivo, uzvišena gospođo. Beatrice me dala odgojiti onako kao danas u Italiji

odgajaju mnoge djevojke. Osvijetljeni su mi spoznajom svi putovi ţivota. Ne

poznajem straha na sedlu, na vodi, u borbi. Vladam svojim srcem kao mačem.

Sjetite se: da nisam umjela skakati iz kule napuljskog dvora u more, negdje bih na

otoku postala plijen napuljskog princa Francesca. Nije li tako?

- Priznajem, pa ipak me zebu tvoje muške mudrosti. Nikad nećeš upoznati sreću

ljubavi.

- Mudrost muškarce ne sprečava da ljube, ali ih upućuje da ne dopuštaju vladati

srcu kad ono ne smije da vlada.

- Dakle nisi bešćutna?

- Ne. Ja u duši nosim zavjet.

- Kakav zavjet?

- Neću da rađam aragonske robove. Dosta imamo slabića. Dosta podatljivaca. Hoću

da rađam jake duhove, slobodne muţeve. Osloboditi valja domovinu Aragonaca i

svih neprijatelja. To čekam. To sam prisegla i svojem ocu.

- Kad to bude, onda ćeš svojem srcu dopustiti da ide svojim putem?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 24 ~

- Moţda ću mu dopustiti da radi što hoće, a moţda samo ono što hoću ja...

Iznenadni brzi koraci u hodniku zaustave razgovor. Obje ţene slušaju.

- Netko je naglo prošao uz vrata - šapne gospođa Borka.

- Pogledaj tko je.

Gordana stoji i čeka. Tko je tako snaţno zalupio vratima? A tamo iza njih u odaji od

gospođe od Brezovice majka pade u naručaj mladom vitezu. Grli ga. Skida mu vizir,

cjeliva lice i oči. Suze i ruke iskazuju njeţnost majčinog srca.

- Majko draga, čemu ţalost?

- O kakav si mi, Damire!

- Zar sam se za tri mjeseca tako promijenio?

Mati mu pregledava preširoku baršunastu odoru, protanjeni vrat, preblijede obraze.

- Što učini od tebe bol.

- Samo napor puta. A sada sam tu da se odmorim, ojačam na krilu svoje majčice.

Sjedne joj do nogu i prisloni glavu k njenim koljenima. Majčine ruke glade crnu

gustu kosu.

- Gdje si bio, sine, da te nisu mogli naći? Princ je svuda razaslao glasnike. I u

Brezovici su bili. Ni oca ni tebe nisu našli.

- Nisu nas mogli naći. Putovali smo hrvatskim krajevima. Otac se trudio nagovoriti

velmoţe da svi dođu na jurjevski sabor i proklamiraju princa za nasljednika. Osam

dana ostajem s vama, majko, da zajedno provedemo Uskrs. Princ se nalazi u Beču,

dakle, neće ni slutiti da sam tu.

- Ali je naredio neka te odmah pošaljemo k njemu kad dođeš. Princ sada zna da nisi

prešao prag Gordanine loţnice, zna da si odrţao riječ i brak sačuvao netaknutim.

Sve zna i kaje se zbog svoje luđačke sumnje. Zna da ljubiš Gordanu, ali vjeruje da

si odrţao riječ pa sad ţeli tvoje oproštenje.

- Oprostio sam mu odavno. Shvaćam ga, majko. Ljubav lako zamagli razum i zavede

srca. Moţda na njegovom mjestu ni ja ne bih izdrţao kušnju...

- Tvoja kušnja prema njegovoj jest kao gora prema nizini.

- Ne reci to.majko. Ivanovo srce nije krivo. Krv je u njemu zagospodarila. Nagla

očeva krv. A ima li što nova? Kako je s Varadijem?

- Posljednje prinčevo pismo javlja majci da je kralj pomilovao Varadija, a za osam

dana otpremit ću te u Beč.

- Dijete moje, nemoj tako. Princ hoće da budeš uza nj kao prije.

- Nikad više.

Zaprepaštena ţena zagleda se u sinovljeve mračne crne oči.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 25 ~

- Odbijaš ponudu budućeg kralja uz kojega te čekaju časti?

- Da mi pokloni sve časti svijeta, nikad neću prekoračiti prag dvora.

- Koliko je ljubiš. Ne poriči, vidim.

- Ne, ne, majčice.

- I sad još gaziš budućnost što te čeka uz nasljednika i budućeg kralja.

- Ĉujte, majko. Princ i ja sišli smo s puta čistoće naših prijateljskih osjećaja. Okajali

smo se sumnjama.

- Samo on, ti nisi. Priznao si mu da ljubiš Gordanu. A on? Obasuo te sumnjama,

samo on.

- I otjerao od sebe. Neka tako i bude.

- Trebao si vidjeti njegovo pokajanje, sinko.

- Ne, majko, kajanje ne moţe izbrisati zadani udarac.

- Sve se zaboravlja, ali ti nećeš da se vratiš zbog nje. Ne bi mogao gledati Gordanu u

njegovu naručju. Samo je to krivo.

- Dajte da vam razjasnim, majko. Sjećate se što sam govorio u ono vrijeme kad su

me stisle ljubavne boli? Rekao sam vam: samo onda moţe utrnuti čeţnja mojeg srca

za njom ako ona bude njegova. Svetost prisege mojeg prijateljstva prema Ivanu

mora rasplinuti ljubav koja mi se urinula u srce protiv moje volje.

Zakleo sam se: Gordana će biti njegova ili pred oltarom, ili po svojoj ljubavi,

svejedno. Mora biti njegova. Kad nju vidim uza nj, neću je nikad poţeljeti. Srce neće

imati odvaţnosti da me ne sluša.

Eto, dakle, nije ona uzrok što ne ţelim k princu, već samo moji razrušeni sni o

čistoći našeg drugarstva.

- Ne, strah te goni s dvora. Strah od njezine blizine opasne i začarane, smrtonosne.

Gordana zavlada i ne moţeš joj se oteti. Znam to, sine. Htjela bih je mrziti, prokleti.

- Ne, majko. Nikad me nije osvajala. Krivnja je na meni, samo na meni.

- Na njoj okrutnici, slijepoj što ne vide tvoju muţevnu ljepotu, tvoju muţevnu dušu.

Mrzila bih je, toliko bih je mrzila, a ne mogu. Ne znam što me zahvaća: njena

ljepota, mudrost, dostojanstvo? Ili đavolski čar kojim zahvaća i uzima, vlada i

upravlja, veţe i zauzla? I mene, i prinčevu majku, i Lovru Iločkoga, i princa, čak i

sluţinčad u kući! Sve. Kako bi mi bilo lako da je mogu s ogavnošću mrziti. A eto,

mogu joj samo spočitavati.

- Ni to nije zasluţila. Majko, ne govorimo više o Gordani.

- Kako da ne govorimo kad samo o njoj mislimo.

- Majko, došao sam jer me srce vuklo k vama. I neću da ovdje mislim na što drugo.

Provest ćemo zajedno Uskrs, a vi ćete se brinuti da ne mislim o njoj.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 26 ~

- Moraš misliti.

- Ostavite, majko - upade on - mi smo zajedno, majko, a ona neka bude tamo gdje

je.

- Tu je.

- Gdje tu?

- U Budimu.

- Nije otišla s kraljicom u Beč?

- Kralj je odredio da dođe na dvor samo onda kad se ti vratiš.

- Gdje je?

- Tu u našoj kući

Mladić skoći zadahtan nekom stravom:

- U ovoj kući? Tamo u onim odajama?

- Da, tamo je zajedno s prinčevom majkom.

- I ţivi pod vašim krovom?

- Ĉitav dan. Samo noću odlazi tamo u kuću što smo je uredili za vas dvoje

najtuţnijih mladenaca na svijetu.

Duga teška šutnja. Damir stoji nepomičan, u očima mu još uvijek odraz neke

strave...

- Majko, da vam nešto kaţem, razjasnim.

- Nije dobro što mi imaš reći. Odviše se teško spremaš.

- Teško jest, ali zlo nije. Kad sam dolazio k vama, bio sam čvrsto uvjeren da je ona

na dvoru u Beču i da je neću vidjeti. A ona je ovdje. Da sam znao, ne bih dolazio.

- Eto koliko je ljubiš,

- Slušajte. Kad doznaju na dvoru da sam stigao, a ona je tu, princ bi našao povoda

novim sumnjama. Mislio bi da sam se vratio zbog nje. Vidite, majčice, htio sam

ostati s vama osam dana. Kad je ona tu, ne smijem.

Majka šuti, a suze govore. Kliţu se niz tuţne obraze.

- Molim, zaklinjem vašu ljubav, pustite me da odem, pustite me smireni i

zadovoljni.

- Ljubiš je više od svega na svijetu, više od majčinog srca. Ostavljaš me zbog nje - i

zarida u bolu.

On je povuče k sebi, milujući srebrnu kosu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 27 ~

- Majčice moj ţivot pripada vama i srce, ali moram ići. Zbog princa, sumnjat će.

- Ne, ne. Nju ne moţeš gledati. Nju. Bjeţiš od nje, a gaziš majčino srce. Previše

ljubiš nevrijednicu.

- Ne. Evo dokaza. Majko: pripravljam svoju i vašu sreću.

- Pripravljaš sreću? Kakvu? Gdje?

I gleda ga kroz suze, moleći odgovor.

- Evo, majko, kako: ţenim se - nasmije se on, ali njegov smijeh zvuči ledeno.

Njegove riječi ne nose majci utjehu. Ni tračak radosti ne osvijetli njeno lice. Još

gušće su majčine suze.

- Vas to ne veseli, majčice?

- Srljaš mladom glavom o zid. Gvozden je, razbit ćeš glavu, a ne srce.

- Barem pokositi.

- Da još bujnije poraste?

- Zar sam slaba krhka djevica? Majko, omuţevio sam se ova tri mjeseca više nego

drugdje u tri godine. Oţenit ću se djevojkom mladom, lijepom, njeţnom, koja će me

ljubiti.

- A ti nećeš ljubiti nju.

- Hoću, majko. Ako vi pomognete. Pomozite, zaklinjem vas.

- Ĉime da ti pomognem?

- Na putu po zagorju upoznao sam mladu djevojku. I ocu se jako sviđa ...

- Je li lijepa? - upita brišući suze.

Vrlo lijepa, dobra, njeţna, ništa nema na njoj muško, nikakve mudrolije, nikakva

dostojanstva, nikakva đavolska cara. Sve je prirodno na njoj, podatno, toplo.

- Onda je nećeš nikada ljubiti.

- Ţelim to, već je volim.

- Uzalud su tvoje puste ţelje. Gordana: ţenska ljepota s muškim krepostima.

Ĉudovište što ga stvori đavo da bičuje srce mojeg sina.

- Ne dam se bičevati, majko. Opet sam se uspravio i čujte.

Pomozite, nastojte, pokušajte da što prije dobijem razrješenje toga braka s njom.

- Idem makar do kralja.

- I još nešto, majko.

- Reci: što?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 28 ~

- Pustite me da odem.

Ovu mu pomoć majka uskrati grčevitim jecajem.

- Sina mi otimlje s moga srca. Otimlje mojim očima. Zamrzit ću je. Sad ću to moći

kad mi otimlje sina. Krv moja neka bude ţuć.

- Ostajem tri dana.

- Samo da je ne bih zamrzila.

- Ostat ću zbog vas ako učinite ovo.

- Što? - prenerazi se majka. Traţiš poniţenje?

- Naprotiv: učinite da se s njom ne sretnem.

Majka ga obujmi i privine k sebi.

- Ostaj, sine moj jedini.

- Ne ću je vidjeti, majko?

- Ni čuti ni vidjeti. Idem odmah.

- Znam kako ću. Ne boj se. Ĉekaj tu dok se ne vratim.

Brzo otvori vrata na trijem. U tmini stoji Gordana. Razabire gospođu Brezovački u

svijetlom okviru vrata kako izlazi iz sobe zaplakana. To je ponuka da se pritaji.

Hitro prođe gospođa pored Gordane i nestane u Borkinoj sobi. Onda se Gordana

pomakne iz tmine, pohiti nečujno naprijed i otvori vrata.

Damir digne glavu. Kao da su mu iz zasjede gurnuli noţ u prsa. U prvom trenutku

boli stoji skamenjen. Krv mu se sledila. Mrtvi ugasli pogled pilji u nju.

- Gospodin Damir? Ĉinilo mi se da sam prepoznala vaše korake kad ste prošli pored

vrata prinčeve majke. Nije bila varka.

On šuti, ne miće se, ne pozdravlja. Skamenjen, ne sluša, ne čuje. Govor i sluh ga

ostavljaju. Gvozdena ledena ruka stisla mu prsi. Dah mu nadimlje grudi.

- Napokon ste tu. Princ vas posvuda traţi. Duboko se pokajao zbog svoje nepravde.

Vi ste zacijelo upućeni o proklamaciji na Jurjevo?

- Da, znam.

- I o Varadijevu pomilovanju?

- I to znam.

- Otkud dolazite?

- Iz Hrvatske.

- Svi su jednakodušni za proklamaciju?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 29 ~

- Svi.

Kratkim odgovorima prikriva drhtanje u prsima. Glas mu je dubok, poluglasan.

Onda ide prema svjetlu. To ga prisili da se povuče traţeći sjenu kako bi sakrio lice.

Gordana ga gleda mirno, prijazno.

- Gospodin Damir, princ se kaje i moli da dođete. Počinio je teški grijeh a time

zadao sebi veći udarac nego vama. Znam vašu plemenitu odanost princu. Nitko to

ne poznaje kao ja i duboko sam uvjerena da ste mu oprostili. Dakle, bit će opet sve

kako je bilo?

Ne odgovara. Lice i pogled skriva mu sjena. Blagim glasom nastavlja Gordana:

- Razumijem vaše drţanje. Pred vaš odlazak nas smo se dvoje rastali s malo

preoštrim riječima. Vidite, zaboravila sam.

Zaboravite i vi. Nas dvoje imamo jednaku zadaću: izdrţati dok se ne riješi sudbina

naroda. Onda moţemo svatko poći svojim putem.

- Naravno.

- A sad je prava sreća što ste se vratili. Pričajte mi kako ljudi misle o princu, a onda

podijelimo posao.

- To su muški poslovi.

- I moji.

- Donekle da.

Nije mogao progutati ironični prizvuk misleći na princa.

- Ovako se ne govori sa mnom - reče strogo.

A onda ode dalje od njega i zahvati ga pogledom u svjetlosti svjetiljke.

Bademaste oči upru se u njegovo mršavo blijedo lice, više istraţujući nego prijeteći.

U njenom drţanju nema ni sjenke koja bi odrazila dojam njegova vladanja.

Polagano se vrati k njemu promatrajući i prodirući u njegovu dušu:

- Ĉujte, gospodine Damire, nema mjesta svađi kad nas za okupljaju brige. Vi ste

odabrali svoju zadaću da vodite na sabor plemstvo.

- Jesam.

- I nećete ih ostaviti same da ne podlegnu uplivu kraljevih neprijatelja.

- Uza nj su svi.

- Ali tko zna neće li Beatrice svući janjeću koţu? Ne krije li se pod plaštem iskrenog

pomirenja bodeţ spletke. Sumnjam.

- Moţda ispravno.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 30 ~

- I mene progone te misli.

- Bojim se zasjede, prevare, jer tko zna vodi li kraljica i dalje svoje spletke. Njoj se

nikad ne moţe vjerovati.

- Gordanine oči gledaju ga kroz duge trepavice kao kroz tamnu koprenu:

- Promatrajte budno kraljicu. Zamijenite me na dvoru. Prije tri mjeseca bili smo nas

dvoje iskreni saveznici. Ostanimo to dotle dok ne udovoljimo svrsi koja nam je

zapovijedila taj savez. Samo do Jurjeva. Ĉim je princu prijestolje osigurano,

savjetnici su slobodni. Dakle putujete u Beč?

Nije joj odgovorio. Ona se zamisli. Pogleda ga ponovo i kao da shvaća što se u njemu

događa, pozove ga vrlo blagim glasom:

- Dođite gospodine Damire. Pozdravite majku svojeg druga, a sutra ćemo govoriti.

Danas ste umorni od puta.

U to Damir opazi na vratima preplašeno lice svoje majke. Gordana se vedro obazre k

njoj:

- Znala sam da je stigao gospodin Damir. Zovem ga da pozdravi prinčevu majku.

Majka i sin izmijene poglede i slijede je. Sve troje stigoše u Borkinu sobu. Radosno

pozdravi ona prijatelja svoga sina:

- Napokon. Ivan će kliktati od radosti. Sjednite uza me, gospodine Damire. Ivan vas

ţeli više nego ikad prije. Opraštate mu zabludu, je li? I putujete k njemu? Sutra?

A njegova majka hitro odgovori mjesto sina:

- Gospođo, ostavite mi ga barem još tri dana, a onda neka ide

- Sebična sam i zaboravljam vaše srce, gospođo. Dakako, ostat će da vas odšteti za

dugotrajno čekanje. Odmah sutra javit ću Ivanu da mu je stigao vjerni Damir.

Ni sada Damir ne dođe do riječi jer majka opet upadne:

- Javite princu još jednu radosnu vijest: Damir se vjerio s lijepom djevojkom iz

Zagorja.

Gospođa Brezovački traţi u Gordaninu licu dojam svoje objave. Ali ne nađe ništa

osim savršenog mira. A Borka čestita:

- Ţelim vam svu sreću, gospodine Damire.

- I ja - doda Gordana mirnim čvrstim glasom.

- Zahvaljujem od srca - nakloni se Damir, a njegova majka nastavi, zahvaćena

drhtavom ţeljom da ponizi Gordanu.

- Poţurite se, Gordana, zatraţite poništenje braka s Damirom. Prije svog odlaska

ostavio vam je pismenu izjavu kojom to moţete odmah postići.

- Samo dok stigne vojvoda Lovro. On mi je sada skrbnik mjesto oca.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 31 ~

- Oprostite - lagano se pokloni Damir - propustio sam iskazati svoju ţalost zbog

smrti vašeg oca.

- Znam da je iskrena. I vi osjećate koliko bi nam danas trebao.

Gospođa Borka opet obnovi prijašnji razgovor gledajući Damira:

- Gordana se vjenčala s vama na kraljevu ţelju.

- Oboje nas je kralj prisilio na vjenčanje - upadne mladić.

- A mi smo htjeli da tom ţrtvom spasimo milanski brak - prihvati riječ Gordana.

- Kralj vas je vjenčao da milanskom poslaniku pokaţe kako princ ne ljubi tebe,

Gordana, i to je uspio. Ali da nisi privoljela, kralj bi bio uvjeren da mu otimlješ sina

i rušiš ga s prijestolja i bio bi te bacio u tvrđavu. Ako sad zatraţiš rastavu s

Damirom, pruţaš kralju povoda da ponovo posumnja da te Ivan ljubi, da je tvoj

brak prividan, da se on moţe vjenčati s tobom. Zaboga, pomisli, to bi te dovelo u

tamnicu - upozorava Borka.

Damir se lecne:

- Da, nije lijepo što traţim tako hitno poništenje braka, zapravo princ nije traţio

vjenčanje zbog milanske princeze, nego da od Gordane odvrati kraljevu nemilost.

- Još samo malo, gospođo, pa ćemo biti oslobođeni i on i ja.

- Pričekat ću, gospođice Gordana, dok ne mine pogibelj da ne padne na vas kraljeva

mrţnja - viteškom hladnoćom pri mijeti Damir.

- Neka nikoga ne zaboli glava za moju sudbinu. Uostalom, govorit ćemo o tome

drugi put.

- Da, da - prihvaća Borka - sad mi recite gospodine Damire: što da javim Ivanu?

Kojeg dana dolazite?

- Moj ţivot pripada princu. Bit ću uza nj kad bi mu prijetila opasnost i kad bi trebao

moj mač.

- Ne kanite sada k njemu? - upita Gordana sumnjičavo.

- Kad me bude trebao, bit ću uza nj.

- To znači uvijek - primijeti Gordana.

- Ivan ne moţe biti bez Damira, druga svojeg djetinjstva - naglasi Borka.

Gospođa od Brezovice se umiješa:

-Dopustite gospođo, da se oprostimo. Majka i sin imaju toliko toga da kaţu jedno

drugome.

- Istina je , sutra ćemo raspravljati - prihvati Gordana.

- Dobro, do sutra - pozdravi Borka i smiješi se ne sluteći što se odigrava u dušama

majke i sina.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 32 ~

* * * * *

U odaji svoje majke Damir se baci na leţaj i zabode ruke u gustu crnu kosu. Mati

mu sa strahom prilazi:

- Kako se usudila ući u moju sobu?

On samo slegne ramenima i zuri preda se.

- Muška drskost vodi svuda.

Htjela bi navesti sina da kaţe što misli otkad se s njom sreo. Svaki joj pogled

istraţuje hoće li Damir sada ostaviti kuću? Ili će ostati tri dana? Ali ne vidi nikakva

znaka promjene u njegovoj odluci. Dakle, ostaje. Ili smišlja kako da ode? Ne, ne da

mu vremena domišljanju:

- A napokon svejedno, prodrla je u moju sobu, ali naredna tri dana još ćeš biti

ovdje, čitava tri dana neće te vidjeti. Ni jednog časa. Pod mojim krovom ne moţe ona

biti ova tri dana.

On se uspravi. Mati ga pogleda sa strahom. On šuti. Promatra ga, pije mu s lica bol,

a istodobno se divi plemenitim crtama lica, svjeţini zagasite puti, dubokoj crnini

očiju uokvirenih dugim trepavicama. Plaši se svake kretnje kojom bi joj najavio

odlazak. A ipak promatra vitki skladni i čvrsti stas i rastapa se od milja.

"Tko mu je ravan" - misli majka. - "A ona ne vidi to? Zar su bademaste oči slijepe?"

Damir se okrete k njoj. Blijed, hladan, miran. Ĉini joj se ljepšim nego ikad.

- Odviše je teško, majko.

Strah je preleti, ţestoko se brani i upada mu u riječ:

- Bilo je još teţe, sinko, kad si je viđao svaki dan, kad ste putovali iz Napulja na

jednom brodu, na jednoj palubi, čitav put po dalekom moru sve do kopna.

- Istina je to, pa ipak.

- Bio si s njom svakog dana, bila ti je tako blizu.

- Da, ali tada ...

- Nisi mogao zatvoriti oči njenoj ljepoti - drhtavo se ţuri majka da ne padne odlučna

riječ - nisi mogao zabraviti uš njenim mudrim riječima, nisi se mogao oteti njenoj

opasnoj blizini.

- Ali sam trpio, majko - uzvikne on - toliko da sam bolestan u groznici govorio o

svojoj ljubavi, a ona me sa Stjepkom slušala.

- Eto vidiš, sine, toliko si trpio da si morao u groznici bulazniti, pa ipak si izdrţao uz

nju.

- Nisam mogao bjeţati s broda u more.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 33 ~

- Zar nisi mogao bjeţati kad si se vratio? Ostao si. Štoviše, pleo si s njome osnove

kako biste princu pomogli do prijestolja.

- Sve je to bilo lakše nego ...

Svim se strahom ona zaleti da prekine ono što je htio reći.

- Sve je bilo teţe od onoga u Višegradu kad je nju načas ostavila svijest, drţao si je

u rukama, na svojim prsima. Znaš li kakve su patnje razdirale tvoje srce?

- Prestanite raskapati prošlost, jer sadašnjost...

- ... je mnogo lakša od onoga kad ste se vjenčali. Sjećaš se one noći? Sam si mi

kazivao: kraljev se uhoda sakrio u njenu loţnicu da vidi je li taj brak samo

prividan...

- Ne mučite me, majko.

- ... a ona je spazila sakrivenog uhodu i da ga prevari, bacila ti se oko vrata, a ti si je

u onom času mogao čak odgurnuti. Mislio si da te iskušava jesi li vjeran princu, a

ipak, bio si sam u loţnici s kraljevskom ljepotom, punom muških kreposti, koja te

svega uzela i ovila ti ruke oko vrata, a ti si je mogao odgurnuti.

Kad si se onoga odrvao, onda su ova tri dana što ćeš ih provesti uza me, moja tri

dana, sasvim ništa.

- Onda mi je pomogla sumnja da me ona iskušava i neprestani zov opomene da sam

princu prisegao vjernost na vašu sreću, majko.

- Najviše ti je pomoglo svladati saznanje da te ona ne ljubi. A to znaš i danas.

Gotovo je klonuo, izmoren mislima na prošlost a majka mu je razotkriva ne bi li ga

zadrţala uza se samo tri dana.

- Majko, danas znam i to da je ona sagledala tajnu mojeg srca.

- Moţda i nije.

- Stjepko mi je priznao. Slušala je kad sam na brodu u groznici bulaznio. Otkad to

znam, svaki njen pogled osjećam kao ţeravicu. Peče me, sramotni ponos. Ne znam

kako bih govorio, kamo bih gledao, čini mi se kad stojim pred njom da sam potpuno

razotkriven, nag, stidim se i htio bih da propadnem u zemlju.

Njoj se čini da joj sin izmiče, odlazi, a s njom ona tri sretna dočaravana dana.

- Kad gledam u njene oči, majko, čini mi se da se smiju mojoj patnji, da iz njih

gleda prezir na pregaţenog crva što se svija do njenih nogu, a to neću podnositi.

Neću.

- I nećeš joj zagledati u oči ova tri dana. I nikad više.

- Ali ću osjećati da je tamo.

- Dakle, ipak, samo srce?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 34 ~

Izgubila je snagu u borbi, predana, skršena sagne glavu. Suze se preliju uvelim

licem.

- Zašto plačete, majko?

- Jer gubim sreću od tri dana.

Za nekoliko časaka svu je mladu snagu zahvatio i hrabro joj prišao:

- Ne plačite. Tri dana sam vaš.

Sreća je više srva negoli borba.

- Hvala ti, nisi na me zaboravio.

- A sad, majko, molim samo jedno: ne govorimo više ni riječi o Gordani.

- Pravo veliš: ni riječi.

Stara gazdarica brezovačke obitelji ulazi i nosi im večeru.

- Idi, Veronika, sama ću posluţiti sina, davno nismo zajedno večerali.

Kad je starica izašla, majka nudi sina da jede. Posluţuje ga, čavrlja. Ĉitavu večer

odabire pitanja o svojem muţu, o Brezovici, o poslovima na polju, o usjevima, pita o

Zagrebu, o svojim ljudima koji su tamo, daleko od Gordane. Govore o svačemu, a

misle samo o njoj. Obadvoje to osjećaju i znaju.

A kad mati opazi da više nema ništo što ih ne bi opet dovelo k njoj, namjesti sinu u

narednoj odaji postelju da potraţi odmora u snu. Onda upali noćnu uljanicu, ugasi

svijeće i polako, nečujno spremi se na počinak. San joj ne dolazi na oči. Svakog

časa prisluškuje. Diše li? Spava li? Ili bdi? Pritajila se da ne bi čuo gibanje njenog

tijela u postelji pa zuri u strop. Onda joj se pričini da čuje bolne uzdahe. Kao da joj

sin u snu stenje. Prepadnuta digne glavu, osluškuje. Pritajeni uzdasi dopiru do nje i

razdiru joj srce.

Tiho se diţe, oblači haljetak, uzima noćno svjetlo pa ide. Nečujno ulazi, postrance,

gleda. Damir leţi nauznak, otvorenih očiju. Ona digne svjetlo.

- Ne spavaš, sinko?

Ne odgovara, leţi, pričinja se da spava. Stislo se majčino srce. Vuče je k postelji.

Osvijetli ga uljanicom. Gusta duga crna kosa prosula se po jastuku, plemenito

visoko čelo je znojno, lijepo plemenito lice blijedo. Snaţne razgaljene prsi diţu se

kao val u oluji. Mati promatra mlađahnu mušku ljepotu sina:

"Kakva ljepota! A gizdava okrutnica ne vidi je! Prezire!"

Sagne se k njegovu licu da ga dotakne usnama. Zaustavlja se. Prepast drhti u licu

majke. Zuri u sina. Na crnim mu se trepavicama iskri suza i pada joj na dno srca,

peče. Htjela bi da vikne a ne moţe. Ne smije. šuti. Odmiče se od postelje. Hitro,

bezglasno otprhne u drugu sobu da sklone gorki plač u jastuke. Teku majčine suze

nad suzom sina, teku i zaustavljaju se. Diţe se glava puna misli. Smišlja mati dugo,

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 35 ~

beskrajno, a noć plovi u krilu tišine. Odluka je pala. Majka ustane. Odijeva se, ulazi

u odaju sina.

- Damire, sine moj.

- Majčice, što je? Probudili ste me rano.

- Probudila - opetuje tiho jer zna da je bio budan.

- Smislila sam nešto, Damire.

- Što to, majko? - pita, gledajući joj isplakane oči.

- Dijete moje, ne mogu gledati tvoje srce na mučilištu. Idi još danas. Odmah,

zaboravi je.

Bez riječi ovije sin snaţne ruke oko majčina vrata. Zagrljajem rekli su jedno

drugome sve. A suze im se miješaju, zatalasale boli potapljaju njihove jade u jedan

jedini jecaj.

- Znaš, Damire, reći ću da je došao glasnik Lovre Iločkoga pa si morao odmah

krenuti u domovinu poslom, za sabor. Je li?

- Dobro je tako, majko.

On skoči s postelje i stade se spremati na put, hitro, tako hitro da se majci sapinje

srce od te brzine. I ode da naloţi osedlati konja. Vratila se, noseći mu jelo. Dok on

uzima hranu, ona promatra bolni pogled ţarkih crnih očiju.

"Kakva ljepota!" - uzdiše u mislima puna mrţnje prema nevrijednici što ga je

prezrela.

Ĉasovi lete kao munje, nemilosrdno gazeći majčinu ţelju da se tako ne ţuri. Damir

ustane. Srce joj drhti. Htjela bi da zaustavi suze, ali one teku, teku razotkrivajući

sinu golemu majčinu ţrtvu.

- Kamo ideš, sinko?

- U Italiju da vidim mnogo svijeta, da čujem mnogo znanja i da nađem snage. A

onda se vraćam i vjenčat ću se. Još će moja majka ljuljati unučad. Mir, majčice.

Snagu u šake: i vi, i ja, nas dvoje dok nas ne bude više.

Privine je k sebi i potrči na vrata. Kako su se brzo, munjevito zatvorila. A ne moţe

ga slijediti na trijem. Noge joj klecaju. Posrče, tetura k prozoru. Gleda za sinom

kako nestaje na vrancu pod prvim zrakom zore. I prati ga majčina bol i mrţnja

prema Gordani.

Kad se ukućani probude, uđe u blagovaonicu. Uskoro se pojavi Gordana. Ona je

pogleda nešto paţljivije nego inače.

- Nešto si blijeda, Gordana?

- Mučili su me ruţni sni.

- O čemu si sanjala?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 36 ~

- Vidjela sam čitav kraljevski dvor u plamenu, a princa u crnini.

"Opet princ. Samo princ. Uvijek on i njegova mati - bolno smišlja ona.

Gorčina joj ispuni dušu. Da pozlijedi djevojku, stade pričati:

- Plamen znači svadbu. I očekujem svadbu. Sretna sam. Damir se otrijeznio i ţeni

se. Ĉitavu mi je noć pripovijedao o svojoj vjerenici.

- O tome svjedoče vaše neispavane oči. Veselim se da je sretan.

Miran odgovor raspiri majčin jad.

- On je ushićen njome. Lijepa je. Nema joj ravne. Prava ţena. Baš zato je toliko ljubi.

Divne joj pjeva pjesme, sve govori "ljupka je kao proljetni leptirić, mila kao djetešce

u kolijevci, podatna kao golupče drago, a njeţna kao latica pupoljka proljetnog. Ne

takmiči se svojom mudrošću s muškarcima, ali njenu dobrotu moţeš usporediti s

anđelom. Ne bi dodirnula mača ni malim prstom. Ruke su joj kao dva ljiljana, a oči?

Plave baš kao nebesko plavetnilo mjeseca svibnja" - i ojađeno gleda Gordanine

baršunaste oči neodoljiva izraţaja i kliče:

- Kako je Damir sretan. Ne moţete zamisliti njegovu sreću. Ništa mu ne stoji na

putu sreći, ništa i nitko. Nema zapreke. Sreća je to, sreća. Molim vas pobrinite se da

uklonite tu jedinu zapreku s Damirova puta. Zatraţite iz Rima poništenje toga

braka, molim vas što prije.

- Već je učinjeno, ali moram govoriti s gospodinom Damirom o vaţnim stvarima.

Molim vas recite mu da ga čekam.

- On je otputovao.

- Otputovao?

- Tek što je zora progledala.

- Kamo je krenuo?

Mati se poveseli što se Gordana neprijatno iznenadila. "Nećeš s njime govoriti kad ti

se svidi, gizdava ljepoto", zlurado misli, a glasno pripovijeda:

- Stigao je glasnik vojvode Iločkoga s porukom neka Damir odmah putuje.

- Kako je Lovro Iločki znao da se gospodin Damir nalazi ovdje?

- Kako? To su muški poslovi. Ne dolikuje da o tome pitam sina.

- Ako je vojvodi bilo poznato da gospodin Damir ide u posjet k vama, sigurno bi

poslao meni pismo.

Skrivajući zabunu što se našla u laţi, okrene se k prozoru:

- O tome nismo govorili i ne znam.

- Ni glasnik nije donio od vojvode nikakav glas za mene?

- Bit će da nije.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 37 ~

- Molim vas da ne kazujete uzvišenoj gospođi Borki ništa o Lovri, odmah bi

providjela izliku.

- Velite izliku? - usplamti majka,

Gordana joj se pribliţi. U pogledu joj leţi sućut:

- Gospođo, razumjela bih sve kad Damiru ne bi zapovijedale obaveze da ostane

ovdje.

- Koje obaveze?

- One koje nose svi naši.

- Ne znam što mislite.

- Spas naše domovine. Za Jurjevo se svi spremaju na okup da utvrde sudbinu

kraljevstva. Damir je prisegao zaloţiti ţivot u tu borbu, a sad odlazi.

Gospođa poraţeno obori oči, a ipak brani sina:

- Damir zna svoju duţnost.

- Nadam se njegovu povratku, jer ga nikad ne bih mogla smatrati izdajicom.

- Gordana, sumnjate u mojeg sina?

- Naprotiv, pouzdajem se, a to je dokaz najvećeg poštovanja prema njemu. Molim

vas ne recite prinčevoj majci o Damirovu putu u Hrvatsku. Neka misli da je krenuo

u Beč. To će biti moja briga. Idem da joj razloţim - i odmah iziđe.

Ojađena majka proli suze.

- "Uvijek princ, uvijek njegova majka!"

Kad je nakon toga došla u Borkine odaje, nađe s njome Gordanu. Njeţna krhka

prinčeva mati ţivo je pozdravi, uzevši njene ruke:

- Ĉujem da Damir već putuje u Beč. Tu ţrtvu pridonijeli ste meni i mojem sinu.

Hvala vam. Samo što me Ivanova šutnja plaši. Ni danas nema vijesti od njega.

- Strpljivosti. Moţda danas stigne pismo - tješi je Gordana, premda i nju zabrinjuje

što nema nikakvih vijesti iz Beča.

Borka pomiluje Gordaninu smeđu kosu:

- Dobra moja, uvijek nalaziš utjehe majčinoj brizi.

- "Miluju se, tješe, sretne su na račun ţivota mojeg sina" - plamti Damirova majka.

* * * * *

Kod objeda razbudi Borku i Gordanu vijest da je stigao glasnik iz Beča. Odmah ga

pozovu.

Crnokosi plemić oštra lica, u potpunoj odori, duboko se pokloni.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 38 ~

- Vi ste iz kraljeva dvora? - upita ga majka princa Ivana.

- Da, vaša milosti, radim u kraljevskim uredima, plemić sam: Bela Ferenczy.

- Znam gospodina - primijeti Gordana. - Nosite pisma ili poruke?

- Ponajprije pozdrave od njegova veličanstva kralja, a zatim molbu uzvišenoj

gospođi. Kralj moli da bi vaša milost izvršila njegovu vruću molbu i odmah

otputovala u Brezovicu. Kad se svrši proklamacija njegove visosti nasljednika

prijestolja, tada će se uzvišena gospođa vratiti s počastima.

Onda se okrene Gordani:

- Kralj moli da bi vaša milost pratila uzvišenu gospođu.

Ujedno veličanstvo ţeli neka bi se odmah putovalo jer je to od velike vaţnosti. Evo

kraljeva naloga i pečata.

Gordana pogleda pismo i preda ga prinčevoj majci. Borka letimično pogleda

zapovijed, a Gordana upita glasnika:

- Od njegove visosti nema poruke ni pisma?

- Kralj šalje ovu poruku bez znanja njegove visosti.

- Jesu li princ i kralj zdravi?

- Zdravi su i čili.

- Izvolite u drugu odaju - uputi Gordana glasnika - odmah ćete dobiti odgovor.

Kad su ostale same, djevojka upita:

- Što će odgovoriti uzvišena gospođa?

- Kralj ne ţeli da moja prisutnost podsjeti Ivanove neprijatelje kako mu je mati

građanka i kako ga je rodila u ljubavi, nezakonito. Pokoravam se kraljevoj odredbi

jer je vrlo mudra. Neka moje sluţavke hitro spremaju za put.

- I ja ću se brzo opremiti - poţuri se gospođa od Brezovice. - Dugo čeznem za svojim

domom. Pratim vas radosno.

- A ti Gordana?

- Nije mi pravo što me kralj šalje iz Budima. I nema razloga traţiti da se maknem.

- Da Ivan nije otkrio kralju svoju ljubav prema tebi, Gordana?

- Sasvim nemoguće. Princ zna da bi me time bacio u kraljevu nemilost.

- Moţda nesmotrenošću, ili je kralj uhvatio pismo poslano tebi?

- Ne vjerujem, makar ne poričem mogućnost.

- Ipak, bilo bi opasno da se usprotiviš kraljevoj zapovijedi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 39 ~

- Idem s vama, a ipak ću ostati u Budimu.

- Oboje nije moguće.

- Bit će ako mi gospođe dopuste da radim po svojoj volji.

- Mi smo preslabe da se protivimo, zar ne gospođo! – upita Borka Damirovu majku.

- Neka načini po svojoj volji - a u sebi doda: "Samo ostani u Budimu da te ne

moram gledati!"

Pozvaše Ferenczyja i saopće mu da putuju.

- Njegovo veličanstvo poslalo je potrebnu pratnju i novac, a meni zapovijedio da

sluţim uzvišenoj gospođi - saopći plemić.

- Do sutra smo spremne.

Damirova majka pomisli:

"Moţda Damira zateknem u Brezovici. Kad bih ga našla tamo. Da je Ferenczy došao

jučer. Ili da mi Gordana nije otjerala sina, sad bi on putovao s majkom."

Do kasne večeri sva je sluţinčad radila oko spremanja na put, Ferenczy je dovezao

kočiju i dvadeset naoruţanih momaka na čvrstim konjima. Kralj je već davno bio

mrtav kad su, ništa ne sluteći, krenuli iz Budima cestom prema jugu. Putem su

nahranili konje pa nastavili put. Poslije podne Gordana počne razlagati gospođama:

- Moram prisustvovati proklamaciji. Prisegla sam svojem ocu da se neću maknuti s

pozornice dok princa ne proglase nasljednikom. Tako je ţelio i vojvoda Iločki, dakle,

nema druge: izigrat ću kraljevu zapovijed.

- Planut će na tvoju neposlušnost - upozori Borka.

- Sakrit ću se u Budimu. Zato sam i pošla prividno da Ferenczy ne moţe izvijestiti

kralja gdje se nalazim.

- Ako gospodin Ferenczy posumnja?

- Još sam kod kuće otvoreno odredila neka mi povedu osedlanog konja jer putem

ţelim jahati. Ta je ţelja prirodna. I tako ću izmaknuti njegovu oku. Samo vi morate

pred njime glumiti zabrinutost. Kad stignem u Budim, progutat će me zemlja.

Sunce se pribliţavalo k zapadu kad Ferenczy dojaše kočiji i oslovi Gordanu:

- Moţda vaša milost ţeli konja?

- Da. Naručila sam ga. Dodijava stalno sjediti u kočiji.

Nešto joj se čini neprirodno da baš sad pogađa njene misli, ali mirno prihvati.

Plemić naloţi da dovedu osedlanog konja. Kočija se zaustavi. Gordana skoči i

odmah se popne na sedlo pa ravnodušno reče Ferenczyju:

- Ja ću cestom naprijed.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 40 ~

- Vaša milosti, ovom šumom vodi lijep puteljak sve do putničke stanice.

Gordana pogleda gospođe u kočiji i odgovori:

- Skrenut ću šumom.

- Vaša milost ţeli pratnju?

- Ne, vična sam jahati sama. Dakle, do viđenja na stanici - reče gospođama i

nategne uzde.

Konj preskoči grabu i zamalo se izgubi u šumi. Kočija krene cestom dalje, sprijeda

jašu momci, a Ferenczy zaostade iza kočije. Gordana zalazi trkom sve dublje među

stabla, prema Budimu. Šumom zatrubi lovački rog. To je ponuka da zaustavi konja

i prisluhne. S juţne strane oglasi se drugi rog.

"Lovci?" - pita sama sebe i udari protivnim smjerom odakle dolazi zvuk. Jaše brzim

kasom, ţuri se prema gradu. Iza leđa čuje laveţ, obazre se. Hitrim trkom slijede je

lovački psi. Htjela bi da izbjegne susret s lovcima pa krene drugim smjerom.

Psi udare ravno za njom. Gordana podbode konja, ali od stabala ne moţe juriti.

Gordana se obazre.

"Što je to?" Kao vuci bacaju se za njome, već je dostiţu, zalijeću se ispod konjskih

nogu, hvataju. Lovački psi ranili su njenog konja u nogu i on posrne. Gordana skoči

sa sedla, šumom dolaze jahači, dozivlju pse i zaustave se pred Gordanom.

- Vaši psi ranili su moga konja.

- Ţalimo, vaša milosti.

- Od ţaljenja slabe koristi. Duţni ste mi dati zamjenu ili prodati mi kojeg od vaših

konja.

- To moţe samo naš gospodar.

- Tko je on? Kako mu je ime?

- Nećak egerskog biskupa.

- Vodite me k njemu.

- Izvolite uzjahati jednog od naših konja, dvorac je u blizini.

Uspela se na drugog konja. Psi su neprestano reţali oko nje. Lugari se trude da ih

zadrţe.

- Ne trpe u šumi svojoj gospodara stranca – razjašnjavaju.

- Hajde, poţurimo u dvorac - zlovoljno će ona.

U dvorištu pred ulazom u zgradu stoji mlad plavokosi muškarac. U ruci mu debela

knjiga. Pristalo rumeno lice i velike plave oči odaju plahost. Ĉini se, sad će pobjeći,

ali ga Gordana zadrţi, obrativši mu se:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 41 ~

- Gospodine, vaši psi ranili su moga konja. Vi znate svoju duţnost, moram odmah

nastaviti put.

Mladić se nakloni, sav zbunjen i još jače porumeni i plaho odgovori:

- Plemenita gospođo, vašoj bih ţelji odmah udovoljio, ali ja sam ovdje samo gost.

- Gost? Rekli su mi da ste gospodar. - Ona izazovno promjeri lugare, ali oni šute.

Mladi plemić začuđeno pita ljude:

- Kako ste smjeli lagati? Ĉemu?

- Tako nam je naređeno - odgovori jedan.

Gordana osjeti neku zasjedu.

- Prema tome neću dobiti konja?

- Ne - odvrati prvi momak.

- Onda moram otići pješke.

- Nemoguće. Vrata vam se neće otvoriti.

Djevojka se okrene plemiću:

- Što to znači? - vikne ona. - Gdje je gospodar? – pita lugare.

- Uskoro će stići.

- Smijem li vas upitati tko ste? - upita Gordana plavokosog vitkog mladića.

- Nećak sam egerskog biskupa. Ime mi je Robert Bathory. Moj ujak poslao me

ovamo da učim u samoći ovog dvorca. Oprostite jer ja sam nemoćan da što učinim

za vas. Gost sam gospodara dvorca Ferenczyja. Učim od djetinjstva za svećenika.

Promotrila je plahog mladića što je oborio pogled. U tom trenutku ujaše u dvorište

Ferenczy. Velika se vrata za njim opet zatvoriše, a on će Gordani:

- Ostajem tu i pitam: zašto ste došli ovamo, kad treba da pratite gospođe?

- Neka se vaša milost potrudi ući u dvorac.

- Vaša milost očito je htjela pobjeći i tako me lišila neprijatne duţnosti da vam silom

pruţim gostoprimstvo u mojem dvorcu.

- Vaše gostoprimstvo, na silu?

- Izvršavam kraljev nalog da vas putem na jug milom ili silom zatočim u ovom

svojem dvorcu. Divno ste mi ušli u stupicu.

- Ĉini se, lišila sam vas napora, ali nipošto posljedica.

- Radimo po kraljevu nalogu. Veličanstvo ne ţeli vašu prisutnost u Budimu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 42 ~

- Ako ne ţeli, bila bi dovoljna odredba da idem u Hrvatsku. Dakle, ovaj nalog ne

potječe od kralja.

- Uzalud bih vas uvjeravao. Bit će mudro da se dragovoljno pokorite i sklonite u

dvorac. Pcd vedrim nebom ne moţete noćiti.

- Razbojnicima se ne mogu opirati. Gospodine - okrene se Gordana mladom plemiću

Robertu - vi ste bili svjedok ovog događaja. Gospodin Ferenczy bit će prisiljen da

odgovara za svoj čin, moţemo poći. Ne bojim se ničega.

Robert se samo zbunjeno pokloni, Ferenczy galantnom kretnjom pokaţe Gordani

stube i ona krene gore.

Ferenczy je uvede u otmjeno uređene sobe u prvom katu i pokaţe joj odaje.

- Ovdje vam neće manjkati udobnost. Dvije sluţavke određene su da vas dvore.

- Ako se to događa po kraljevu nalogu onda mi neće biti uskraćena sloboda

kretanja. Očito nisam okrivljena zbog zločina?

- Slobodno moţete izlaziti u dvorište koliko vas volja. Upozoravam vas: zidine dvorca

su neprobušive, i ljudi posvuda straţare. Odavle nema bijega.

- Dokle ću ostati vaš prisilni gost?

- Dok kralj ne odredi drukčije.

- A gospođe? Gdje su one?

- Očito su upućene u vaš bijeg, to mi je lakši posao. One će mirno putovati dalje.

- Ĉujte, gospodine. Hrvatski vojvoda Lovro Iločki moj je skrbnik i zaštitnik. Ako

biste prema meni učinili i najmanji pokušaj nedostojnog ponašanja ili mi nanijeli

kakvo zlo, vojvoda neće mirovati dok vam ne skine glavu.

- Zašto se ne prijetite s gospodinom Damirom od Brezovice, svojim muţem?

- Damir je odsutan, a vojvoda Iločki bit će ovdje pred Jurjevo s tolikom četom da

vam za nekoliko sati moţe čitav dvorac pretvoriti u hrpu kamenja.Neka vaša

mudrost to dobro upamti.

- Hvala na opomeni.

On ravnodušno ostavi Gordanu i potraţi mladog plemića Roberta. Ovaj se naljuti:

- Zašto si naredio da ovoj ljepotici laţu kao da sam ja gospodar dvorca?

- Da su joj rekli pravo ime gospodara, morali bi je silom vući k meni. No, a što

radiš?

- Mjesec dana uzalud te očekujem, a pri tom marljivo učim.

- A sad ćeš paziti da moje straţe budno čuvaju ljepoticu.

- Zašto je zatvaraju?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 43 ~

- To zna samo odličnik koji je to odredio.

- Uistinu kralj?

- Neće on više nikad izdavati naloge. Kad sam odlazio iz Beča, leţao je u samrtnim

časovima. Već je mrtav.

- Jao - usklikne mladić i prekrsti se.

- O tome nikome ni riječi. Odlazim u Budim da čujem što ću dalje sa zatočenicom.

Predajem ti zapovjedništvo u ovom dvorcu i pasku nad Gordanom. Sebi je ne bih

povjerio. Tebi, sveti Josipe, mogu je mirno ostaviti. Učini mi tu prijateljsku uslugu.

- Dokle ćeš izostati?

- Dok ne saznam što je s kraljem. Ali ţuri mi se. Moram obaviti vaţan posao.

Dolje u dvorištu dočekao ga bradati čovjek na konju. Ferenczy mu nalaţe:

- Ti ćeš, prijatelju, preuzeti od mene dvije gospođe što putuju na jug. Sutra u zoru

najavit ćeš im da se s juga pribliţava horda razbojnika i da se toboţe sklonu u

samostan na Dunavu.

Ja idem u Budim. Kad gospođe spremiš u samostan, reci opaticama neka ih zadrţe

dok kralj ne odredi kamo će s njima. Izravno reci: vodim ih po kraljevoj zapovijedi. A

onda dođi za mnom u Budim.

Bakačev nećak izjaše iz dvorca.

A u dvorcu Gordana oprezno obilazi svoje novo konačište. Ogledava zavore na

vratima, zavirkuje u prozore, visoke zidove. Na kulama su straţe. Zašto je kralj

zatvara? Zar je uistinu doznao o prinčevoj ljubavi prema njoj? Ili se nešto nenadano

desilo? što?

Sluţavke ulaze, smjerno se klanjaju, prostiru stol, nose joj večeru. Gordana ih

pomno promatra, pita o neznatnim stvarcama i polako doznaje kakav je ţivot i kakvi

su ljudi u dvorcu. Dugo priča s djevojkama, ljupko, priprosto, polako ih zagrijava

ljubaznost ljepotice i veselo odlaze.

U loţnici Gordana zatvara vrata i nerazodjevena lijeţe na postelju. Straţe se javljaju

na kulama. Gordanine misli bde i traţe izlaz.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 44 ~

MRTVI KRALJ PLOVI DUNAVOM

Crni oblaci lete sivim nebom. Ţalobna lađa plovi kalnom rijekom. U mračnom danu

talasa se svjetina na blatnoj obali. Pn> matra dolazak mrtvog vladara. Uplašen

pogled tisuće očiju hvata crnu koprenu oko glave mramorne kraljice. Stala je uz

Ivana. Vitko tijelo zaodjenuto mu je crninom, lice bljedoćom, izmučeni čeznutljiv

pogled luta kopnom:

"Je li tamo Gordana? Zašto mu ne šalje glasnika?" Izlaze na obalu punu svjetine.

Velikaši, biskupi, dvorani, plemstvo, svećenstvo u dubokoj šutnji saginju glave.

Dvorani nose lijes pokriven crnim baršunom. Na uzglavlju počiva zlatno ţezlo.

Povorka promiče između svjetine. Kraljičinim licem teku suze. Turobni Ivanov

pogled uzalud traţi bademaste oči. Zvuk zvona odjekuje. Mnoštvo bulji u zlatno

ţezlo. U njemu leţe njihove sudbine.

Milanski poslanik Maffeo šapće grofu Marcelu:

- Gledajte, u tom moru strave uribario bi francuski kralj napuljsku krunu, Venecija

tovar zlata, Rimljani pobjedu svijeta. Hoće li naš princ uribariti ovo ţezlo?

- Pliva mu na površini strave ravno pred noge. Ima samo da se sagne i digne ga.

Zvona pjevaju mrtvačku pjesmu. Strah drhti u blijedim licima. Grme topovi.

Najavljuju počasni pozdrav mrtvome kralju pred ţeljeznim vratima budimskog

dvora. Zapovjednik Istvan Gyulay izlazi iz dvora k princu:

- Vaša visost traţi ulaz u dvor?

- Prepoznajem vašu visost grofa Hunjadija, vojvodu Liptavskog. Vjeran prisegi

zadanoj kralju, predajem ključeve i dvor vašoj kraljevskoj visosti, nasljedniku

prijestolja.

I na srebrnom pladnju pruţi ključeve. Ulaze u dvor. Mrtvi otac i ţivi sin. Prati ih

grmljavina i zvonjava. Za njima ulaze drţavnici, velikaši, poslanici, dvorani, plemići.

Pljusak i vjetar protjera im konje kroz tri dvorišta do pred ulaz raskošnog dvora.

- Hitro skaču sa sedla. Princ pomaţe kraljici i vodi je do kamenitih stuba. Bijelim se

stepenicama uspinje crna povlaka. U tišini mramornog predvorja zveče mačevi od

dodira o kamene podove. Onda se gube u katovima.

Beatrice ide hodnikom od mramornih stupova. Ide ţustrije nego što bi bilo dostojno

otmjene gospođe, hitrije nego što bi smjela da ide u crno odjevena udovica.

Još više se ţuri prijeći prag kraljevskih dvorana. Sivo im je svjetlo. Na prozore pada

mrak s oblačnog neba.

Beatrice hiti. Tjeskoba se provlači pred njom i za njom, a ona ide kao da je sunčana

svjetlost. Korača kao da je pokreće sto ţivota punih radosti. Dignuvši glavu, kreće

dvoranama kao da im navješćuje: "Ja sam tu! Znajte, tu sam - ja, vaš gospodar."

Stara Nardella slijedi gospodaricu, čvrsto drţeći Enricovu ruku. A on pita:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 45 ~

- Što je kraljici? Brza kao da je u radosti.

- Nose je nevidljiva krila. Hajdemo.

- Do đavola. Pustite. Neću da vas slijedim.

- Moraš, golube moj - šapću krezube Nardelline usne.

- Kamo me vodite, pitam vas?

- U prijestolnu dvoranu. Sad će onamo unijeti kraljevski lijes.

- Zašto ga nose tamo?

- Jer kraljica tako ţeli, a princ se ne protivi. Mila je on ljubičica. Ti ćeš, Enrico,

ostati pred vratima prijestolne dvorane da čuvaš straţu.

- Mrtvome kralju?

- Ţivoj kraljici.

- Što će tamo kraljica?

- Ono što je učinio njezin djed Alfonzo prvi kad je njegova tetka Johanna leţala na

odru. Proročanstvo španjolske ciganke. Ĉuješ li, mladiću, Alfonzo. I oteo je

kraljevsko prijestolje i sjedio na njemu do smrti. I njegov sin, a sjedit će sin i sina

sin jer je Alfonzo poslušao ciganku.

- Kralj Matija bio je protivan da Beatrice zauzme prijestolje i neće se odazvati.

- I Johanna Anjou bila je protivna, pa ipak se mrtvac odazvao.

Alfonzo se uvukao u dvor u odori sluge i poslušao cigansko proročanstvo. I kraljica

će to učiniti. Hajde pred vrata i pazi. Kraljica zapovijeda.

- Slušam, idem.

U raskošnoj dvorani stoji Beatrice i promatra visoke mramorne stupove urešene

vijencima od suhoga zlata. I stijene slikane freskama od stropa do poda. Uza zid

podno uzvisine grimizni baldahin, vezan biserima i draguljima.

Pod njim stoji naslonjač od suhog zlata. Prijestolje. Ulaze dvorani u crnini. Nose

kovni lijes u kome počiva kraljevo tijelo. Teški teret poloţe ispod prijestolja.

Dvorski meštar Berislavić pristupa kraljici.

- Vaše veličanstvo zapovijeda?

- Da me ostavite. Ţelim da se s pokojnikom oprostim posve sama.

Dvorski meštar dade paţevima znak i sam pođe, a vrata dvorane se zatvore.

Polumračnom dvoranom iza stupova ide Nardella, hiti kraljici:

- Enrico je vani, veličanstvo, na straţi.

- Dobro. Ostaj uza me, pazi, osluškuj, čuješ li? Jao tebi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 46 ~

Beatrice spušta pogled k lijesu. Oči joj plamte ţarom raspaljene vjere u ono što ima

da učini. Hladnim licem prelete trzaji. Na crnom baršunu leţi zlatno ţezlo. Bijela

ruka pruţa se za ţezlom. Hvata ga grčevito, uzima, diţe i drhti.

- "Ţezlo. Ţig vlasti. Bič zlatni. Od tvojeg dodira zemlja biva groblje" – kliču joj misli.

Ţezlo u ruci. Njegov osjet izbezumljuje je, raspiruje strast da ga vječno zadrţi.

Obujmi ţezlo, miluje ga svim svojim bićem. Goni je nešto da ruši, razara, gazi ţive i

mrtve i svoj zdrav razum, i um, i sebe, pa kao da stoji pred ţivim čovjekom,

progovara mrtvome u lijesu:

- Kralju! Proročanstvo veli: ako potomak aragonskog roda pred mrtvim kraljem prvi

uzme ţezlo ili prvi sjedne na prijestolje, nitko ne moţe da mu ga otme. Alfonzo Prvi,

moj slavni djed ovako je zasjeo na prijestolje protiv volje kraljice Johanne Anjou.

Nardella kleči, prislanja glavu k lijesu i sluša bez daha.

- Uzimam ţezlo. Meni ga je odredilo nebo. Pokoravaš li se, mrtvi kralju?

Šutnja. Kraljičina se glava saginje napred, sluša. Od grmljavine se stresu prozori.

Kraljica govori oštrije:

- Uzalud se opireš, šutiš. Ţezlo sam uzela svojom desnicom ja. Ne pokoriš li se, ni

onda mi ga nitko neće oteti.

Grobni mir oko lijesa. Svijeće drhte.

- Evo, uspinjem se na prijestolje, ja, Beatrice Aragonska. S njom ide nebo i pako.

Jer pisano je tako u proročanstvu aragonskog roda.

I uzlazi stubama gore sa ţezlom u ruci. Prijete joj oči i misli. Crna pojava sjedne na

zlatno prijestolje, zahvaćena valom luđačke strasti vladanja. Vani grmljavina,

tresak, grom. Beatrice sjedi na prijestolju i zapovijeda:

- Zanijemite gromovi kad govorim!

Dvorana se strese, prozori zveče, grmljavina odlazi nekud daleko. Beatrice dahće:

Nardellinim kostima prolazi zov, osluškuje. Sva su joj osjetila sluh, pripila se uz

lijes. Blijedo kraljičino lice spušta se naprijed, sujeverna aragonska priča smućuje

joj misli, potjera krv ţilama, zaglušuje srce. Rasplinjuje se svaka njeţnost, svaki

osjećaj čovječnosti.

- "Vlast! Vlast je u mojoj ruci! Drhtite!"

Stoji nad lijesom poput suca nad osuđenim, ledene usne su otvorene. Sva je u

omaglici, ţeđ za vlašću potamnjuje svijet.

- Odazovi se, moraš! Tako je pisano u knjizi osuda aragonskog roda.

Sablasna tišina. Nardellino tijelo priljubilo se k lijesu, a Beatricein ga pogled razbija,

trese, drma mrtvim tijelom podivljalom strašću.

- Kraljujem! Kraljevat ću! Protiv volje tvoje i tvojih podanika. Pokori se!

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 47 ~

Nardella dršće. Udarci njenog srca odjekuju kovnim zidinama sanduka. Beatrice

čeka poput okamenjenog kipa. Ledeni pljusak udari u prozore.

- Nema ti pomoći, kralju! Meni je usud predao baštinu prijestolja.

Šapat dršće polumrakom i nosi trnce Nardellinim tijelom. Zamre sva, samo joj ţivi

sluh.

- Odazovi se! - krikne kraljičin glas u ludilu zaborava.

Iza lijesa trgnu se u vis suhe ruke. Dvoranom tutnji, zidovi se tresu od groma, od

lijesa. Uza stube k prijestolju sune Nardella, posrče, pada, puzi, dovuče se do

Beatriceinih nogu.

Kraljica strese staračkim tijelom:

- Uguši se. ili govori.

- O - daz -vao

- Odazvao se mrtvi kralj?

- Da... da, da.

- Kojim riječima?

- "Po - kora -vam - se!"

- Laţeš, Nardella.

- Neka me taj grom ubije.

- Ĉula si posve jasno?

- Jasno, jasno: "Pokoravam se!"

Beatrice sjedi na zlatnom prijestolju kao crna avet.

- Moje je prijestolje. Moje. Preko smrti. Aragonski Boţe.

Udari vječnim prokletsvom svakoga tko mi se pribliţi, pljuskom ognja tko dotakne

moje ţezlo. Ja sam vlast - i digne glas, pogleda praznom dvoranom i učini joj se da

mramor podanički dršće, stupovi se klanjaju. Nardelline blijede usne šapću:

- Gromovi su zanijemili od strepnje pred vama, boţanska kraljice. Vlast ovog

kraljevstva predana je aragonskom rodu.

- Na sve vijekove.

I obje idu. Mlada kraljica i stara dadilja. Obje u vrućici vlastohleplja, u bunilu

praznovjerstva da su dozvale nepobjedive sile i pred njima padaju u prah sve

ljudske volje i sva ljudska prava. Idu iz dvorane, prolaze pokraj Enrica, pokraj

dvorana i sluga. Idu hodnicima i odajama, a Beatricein grozničavi pogled izvikuje:

"Ja sam tu! Beatrice Aragonska! Ja kraljujem i nitko drugi! ..."

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 48 ~

Beatrice ide i legne. Prizor pred lijesom iscrpio ju je. Nakon luđačke napetosti sve u

njoj klone. Polagano ulazi Nardella, nosi u ruci dragocjenu kutiju.

- Veličanstvo, našla sam kutiju. Leţala je na zemlji pred vašim odajama. Baš tamo

na hodniku. Evo nepaţljivosti mladih dvoranka. Ostave kutiju bilo gdje. Trebalo bi

ih bičevati. To je prava venecijanska umjetnina.

Sad Beatrice pogleda:

- Moja kutija? Nikad je nisam vidjela.

- Zapravo ni ja. Smijem li pogledati, veličanstvo, što je u njoj?

Nardella ogledava kutiju i otvori. Usklik starice trgne Beatricu:

- Što je?

- Veličanstvo - i prinese k njoj otvorenu kutiju.

Na poklopcu s unutrašnje strane razapeta je pergamena s pomno ispisanim

slovima:

"Njezinom veličanstvu šalje - Ramiro!..."

- Na dnu je poloţena smokva.

U bijele kraljičine obraze udari krv.

- Gdje si to našla?

- Baš tamo uz vrata prijestolne palače.

- Pozovi Enrica i Ranzana.

Prvi je stigao napuljski poslanik.

- Gledajte! - vikne Beatrice.

Ranzano razgleda kutiju, natpis i smokvu, promatra risana slova, umjetnički

iskićena kao da ih je izradio slikar. Učinjeno vješto. Nitko ţiv ne bi mogao pronaći

ruku koja šalje kutiju.

- Tri mjesca imala sam mira. Od dana kad sam se pokorila kralju, kad sam uzela

pokorničko ruho.

- A sada se taj nevidljivi kronik ponovo javlja.

- Već sam i zaboravila na nj. Što hoće? Zašto šalje smokvu?

Poslanik se smiješi:

- Nišani na pričanje o smokvi zbog koje se kralj pred smrt razljutio. Kao da je ta

smokva skrivila kraljevu smrt.

- Hoće da napada sumnjom kao da je smokva bila otrovana i skrivila smrt.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 49 ~

- Veličanstvo je danas odviše uzbuđeno i ne moţe razabrati pravo stanje. Ramiro je

kraljevom smrću izgubio svaku moć nad vama i sad bi htio da se osveti, makar i

najnevjerojatnijim su mnjičenjem.

- Ali gdje se krije? Pod čijim obrazom? Kako je mogao kutiju postaviti pred moja

vrata, a da ga nitko nije vidio?

Vrata se otvore.

- Odgovorite, Enrico.

Enrico pristupi, a kraljica ţestoko pita:

- Kada je i kako nečija ruka mogla kutiju postaviti pred moja vrata?

- Dok se veličanstvo opraštalo s mrtvim kraljem u dvorani, imao je prilike da se s

ove strane vrze tko mu drago.

- Sve napuljske dvorane stavi na muke dok jedan od njih ne prizna da je glavom

Ramiro.

- Jamčim kraljici: nema ga među Napuljcima. Sjetite se nevino smaknutog Lorenza.

Krivac će se odati prije ili poslije. Ne mislite više o tome, moglo bi pokolebati borbu

koja vas čeka.

- Ništa ne moţe da me pokoleba - i sagne se k njemu: Uzela sam ţezlo s lijesa, sjela

sam na prijestolje prva nakon kraljeve smrti. Kralj se odazvao, pokorio.

- Ipak ste se odazvali tome praznovjerju?

Ona se malo raţesti:

- Nije to praznovjerje, već ţiva istina kojoj se klanjaju Aragonci.

Od ovog časa čekam sigurnu pobjedu.

- Ipak, ne valja se pouzdati samo u proročanstvo ciganke.

- Nešto ste zapazili? Ne vjeruju mojoj iskrenosti?

- Naprotiv: svi su zastravljeni vjerom da vaše veličanstvo ţivi i umire za princa.

- I milanski poslanici?

- Maffeo drijema u miru sigurnosti.

- A Marcelo?

- Šuti i promatra vaše veličanstvo. S obzirom na ono što se dogodilo između vašeg

veličanstva i njega izazivaju moju pozornost kad god on promatra vaše veličanstvo.

- Luđak, gaji nade da će osvojiti moju sklonost.

- Marcelo promatra vaše veličanstvo osobito kad plačete.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 50 ~

- Sumnja u moje suze. I vi. Ali, Ranzano, plačem istinski, plačem za devet godina

mladog ţivota uz kralja, u neprekidnom su rvanju da se odrţim na vlasti. Plačem

što sada nemam sina da s njim zavladam kraljevstvom. Zar su te suze laţne?

- Ţelim da te suze otrem s vašeg lica neka ga ne nagrde jer moţda je Maks pristao

muţ, moţda i lijep.

- Bio ruţan, kozičav, grbav, svejedno. Ne ţelim muţa, uzimam ţezlo. Ne čeznem za

zagrljajem, ljubim vlast. Ne ţelim bračne loţnice, nego prijestolje. Vi, obični

smrtnici, ne znate odmjeriti što znači: smjeti sve što bi mogao htjeti. Moći sve što je

na zemlji moguće.

- Veličanstvo tom cilju ţrtvuje svoju ţalost za muţem i uzima Maksa.

- Samo ţezlo, budućnost, obstojnost moja diktira mi ţenidbenu ponudu. Imam

pravo da se brinem za sebe, kad se nije brinuo pokojni kralj. Tko mi to moţe

spočitnuti?

- Nitko ţiv.

- Kakva tišina na dvoru. Očito su se svi povukli u odaje i dvorane. Svatko

raspravlja. Idite, prisluhnite, saznajte što rade i kako misle. Budite uvijek na oprezu

i dođite samo ako bude što vaţno.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 51 ~

RAMIRO

U prvom katu lijevog krila otvori dvoranin milanskim poslanicima odaju. Stresli su

s haljina pljusak kiše.

- Hoće li još danas krenuti sprovod dalje? - pita Maffeo.

- Ĉim prestane nevrijeme - odvrati paţ.

- Gdje ostaju druga gospoda?

- Razišli su se po odajama da se okrijepe i odmore. Vaša prečasnost zapovijeda

doručak ovdje?

- Da - odgovori Maffeo, a dvoranin se hitno udalji.

Grof Marcelo priđe k prozoru, Maffeo se udobno smjesti k stolu. Tamno lice puno

brazda odaje spokojnost. Naslonio se o ruke i promatra Marcela:

- Sve vrijeme našeg putovanja Dunavom moj lijepi Marcelo nešto razmišlja? Sad

smo napokon stigli u Budim. Dodijala mi je dugotrajna plovidba. Zašto je Beatrice u

svakom gradu pristala i odmarala se čak po čitav dan i noć? Ako ide u samostan,

moţda se opraštala sa svojim kraljevstvom?

Grof se udalji od prozora i pribliţi k stolu, ali ne reče ništa. Poslanik ga gleda sve

pozornije:

- Istresite svoje misli, grofe. Ili, da vam pomognem? Mnogo ste promatrali Beatricu?!

- Da. Njezina ţalost pobuđuje pozornost.

- Eh, ima za čime ţaliti. Ali nema zašto da ide u samostan. Aragonka, kći kralja

Ferantea, pa u samostan! Od prirode obasuta ljepotom i umom. Vjere mi, Beatrice

je postidila aragonsku krv. Samo ţena moţe toliko promijeniti svoju prirodu!

Brazde oko Maffeovih usana rašire se u smiješak. Poloţi ruke na stol i gleda

Marcela.

- Pričinjate mi se kao zatvorena knjiga. Imam ţelju da je prolistam. Što vi mislite o

Beatrici?

- Vjerujete li, prečasni, da se ona uistinu pretvorila u vjernu Penelopu?

- Nemam razloga sumnjati, a nije mi ni briga hoće li ona čuvati svoje čari ili ih

pokloniti drugome. Glavno je da podupire izbor našega princa.

- Ne sumnjate baš nimalo?

- Nema ništa što bi opravdalo sumnje.

- Ima prečasni, ima.

- Gle, Marcelo jedini na ovom dvoru nosi u duši nepovjerenje?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 52 ~

- Ja jedini poznajem krojača njezine pokorničke haljine.

Dvije bore između Maffeovih obrva probude se, spustio je ruku ispod podbratka i

digao glavu:

- Duţnost vam nalaţe da mi razjasnite.

Marcelovo lice pokrije mračna ozbiljnost.

- U ovom kraljevstvu desilo se nešto: moje srce usplamtjelo je za Beatricom.

Duboki ţljebovi na Mafaeovu obrazu ispunili se čuđenjem.

- Što kaţete? Vi ste usplamtjeli za njome?

- I progledao njenu dušu do dna.

- Taj kraljevski mramor posjeduje i dušu?

- Njeni su se pogledi krali k meni i palili me, hvatali. Nisam ni slutio da me uzima

kao oruţje sve do onog časa kad mi je ponudila - sebe!

- Malo pretjerujete. - Maffeove usne osmjehnu se prezir no.

- Ĉekajte, traţila je ogromnu ucjenu: izdajstvo prema našem vojvodi Ludovicu ...

Maffeo muklo udari po stolu. Marcelo nastavlja:

- Prislonila se k meni, kazivala mi izdajničko pismo u pero, strast mi oduzme misli,

uskipim od dodira njenih grudi, pero mi leti, a krv vri od njenog obećanja da ću te

večeri prijeći prag njene loţnice.

- Pismo ste završili?

- I potpisao vojvodu, a onda zagrlio kraljicu.

- I? Što onda?

- Uto zvekne zvonce, uđe kraljičin brat Francesco. Mene polije ledeni mlaz. Opazim

kako Beatrice skriva u ruci srebrno zvonce. To me udari u sljepoočice. Osvijestim

se, vidim njezinu glumu, pograbim kobno pismo.

- A ona?

- Htjede mi ga izmamiti plamenim pogledom i lukavim riječima. Znao sam:

namjestila je Francesca da me otjera kad pismo bude gotovo. Ali ja ga uzmem i

pohitim iz dvora.

- Spasili ste čast u posljednjem trenutku.

- I popravio svoj grijeh još jednim djelom. Znao sam: Beatrice će krivotvoriti bilo

kakvo pismo da zaustavi vojvodu Iločkoga koji je vodio prosce u Milano. Napišem u

vosak što Beatrice kani, platim čitav imetak jednom dvoraninu da ploču podmetne

u kraljevoj radnoj odaji. Tako je kralj uhvatio Beatriceino nedjelo: krivotvorila je

kraljevo pismo kojim zove Lovru natrag. Dogodilo se to sve u Hrvatskoj, u Zagrebu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 53 ~

- Grofe, provukli ste se kroz pakao neoprţen.

- Ovdje u Budimu, kad me sasvim osvojila, jednog me dana nagovori da idem u

Hrvatsku gdje je boravio kralj Matija. Ona se spremala poći za njime.

- S kakvom vas je svrhom slala?

- Njezine su riječi značile: Zagreb je mjesto našeg uţitka. Idi tamo i pripravi kako

bismo se mogli tajno sastati. Doslovce mi reče: "Sve ovisi o vašoj dosjetljivosti!"

- A dosjetljivost vas je iznevjerila?

- Naprotiv. Napuljski graditelj gradio je tamo privremenu ljetnu palaču za kraljicu.

Uočio sam poloţaj i poslao glasnika, toboţe iz Budima, s kraljičinim nalogom da u

palaču uzida tajni ulaz ispod gričkih utvrda u njenu odjevaonicu. Graditelj izvrši

nalog koji sam mu zapovijedao, još i to da o svemu ne spominje nikome, čak ni onoj

koja to zapovijeda. Nisam htio da kraljica dozna prije od graditelja nego od mene. A

i sami znate da su kraljevski graditelji vični primati takve tajne zapovijedi.

- A onda ste pokušali prodrijeti kraljici?

- Ĉekao sam da me upita čemu sam se "dosjetio". Ali ona nije pitala, njoj je trebalo

pismo.

- A drugi se šuljao tajnim putem k njoj?

- Niste nikad čuli o nekom napuljskom paţu Ramiru?

- O Ramiru? Da, kad je Beatrici bilo petnaest ili šesnaest godina nešto je bilo u

Napulju. Beatrice je ljubavni ţar očitovala u pismima. Jedno uhvati Beatricein otac

Ferrante i neke noći nađoše Ramira u Beatriceinoj djevojačkoj loţnici probodena

bodeţom. I dade Ramira odnijeti u neku napuljsku krčmu neka se misli da su ga

proboli pijani u svađi. Međutim, Ramiro se u dvorištu osvijestio, prebolio i pobjegao

u svijet, zaklevši da će se osvetiti.

- Taj se Ramiro pojavio u Zagrebu. Gle? Tamo ima Talijana pa se sakrio među

njima?

- I uvukao se u kraljevski dvor. Upravo u ono doba zovne me Matija i obavijesti da

Napuljci ugroţavaju ţivot princu, vjereniku naše princeze, i neka mu pomognem

štititi princa i evo, što se dogodilo: odmah druge noći, kad je kralj bio u

Medvedgradu, Ramiro se uvuče podzemnim stepenicama koje sam ja dao uzidati za

svoje ljubavne sastanke. Beatrice je leţala u postelji svoje loţnice, kad Ramiro uđe k

njoj. Stao je pred njom u masci i zaprijetio se: ako princa Ivana zadesi bilo kakvo

zlo, on će kralju Matiji otkriti njihov odnos i dokazati ga pismima što ih je pisala

njemu, a on ih čuva.

- Teţe stupice ne bi zamišljao ni vrag.

- Zamislio sam je ja, prečasni, iz osvete.

- Što je bilo zatim?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 54 ~

- Ramiro je drţao Beatricu u vječnom strahu da će stupiti pred kralja i raskrinkati

njen djevojački odnos. A treba da znate: kralj je onda bio toliko ogorčen na Beatricu

da bi objeručke takvo otkriće prihvatio.

- A Beatrice nije dala ubiti osvetnika?

- Nikad mu nije zagledala u lice. Vješto se krio.

- Vi ste ga krili?

- I pun uţitka promatrao njezin uţas kad bi prolazila dvorom jer joj Ramiro reče da

je na dvoru, svuda je prati, svuda uhodi. Tako je bila okovana lancima, vazda u

strahu da njezina mladenačka pisma ne dospiju u kraljeve ruke ...

- Đavolska stupica.

- I tako je poloţila oruţje, pokorila se kralju, odrekla zahtjeva na nasljedstvo u

korist princa. Nitko na ovome dvoru nije slutio da to obraćanje nije bio preokret

nego bijeg od strave da je Ramiro ne raskrinka pred kraljem.

- Danas je kralj mrtav. Ona plače za kraljem, a grli princa? Što je to?

- Krinka. U svojoj svilenoj mošnji nosi sve vrste krinka: iskrenost, odanost, ljubav,

suze, ţalost i očaj. Savršene krinke. Skida ih i uzima kad joj koje ustreba.

Aragonska krv našla je u njoj svoje savršenstvo. Natkrilila je oca.

Maffeo počne palcem i kaţiprstom štipati debele brazde svojih obraza. Marcelo se

ushodao po sobi, a onda naglo stane:

- Niste nikad razmišljali o onoj smokvi koju je Nardella donijela kralju?

Poslanik slegne ramenima: - što da razmišljam? Nema svrhe!

- U Italiji nema drţave gdje bi ljudi tako mirno vjerovali u slučaj ove smrti kao

gospoda ovog kraljestva.

- Svakako, kralj Matija je odabrao najlošiji čas da ostavi svoje kraljestvo i seli u

nebesko, ali ljudi su ovdje odviše naivni da sumnjiče, premalo ogorčeni da se bune,

a nadasve prestrašeni za svoje lične sudbine.

- Trebalo bi ih prodrmati, uputiti na smokvu.

- A zašto, dragi Marcelo? Našem vojvodi, dakle, nama, nije vaţno kako je kralj

umro, nego činjenica da je mrtav i posljedica toga. Ali vi ste dokazali da je

Beatriceino odricanje od prijestolja, pomirenje i ljubav k princu samo puki bijeg

pred Ramirovim prijetnjama. E, onda je ona obukla pokajničke haljine i moţe ih

svakog časa skinuti jer Ramiro je izgubio moć. Nema kome predati pisma, ali vaţno

je ovo vaše otkriće da ne moţemo vjerovati kraljici.

- To je razlog da sam sve otkrio i očekujem da odredite što nam je činiti.

- Moram razmisliti, a za to treba da sam sit kao Rimljanin na Antonijevoj gozbi. Eto,

nose doručak.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 55 ~

Ulazili su sluge, noseći jelo. Za vrijeme doručka posvetio se Maffeo svom ţelucu.

Obrisavši masnu bradu, povuče iz srebrnog vrča gutljaj i onda se udobno smjesti:

- Dakle, što nam je činiti?

- Valjalo bi upozoriti princa ili njegove prijatelje - predloţi Marcelo.

- Upozoriti? Na što? Nemamo nikakvih čina, čak ne moţemo dokazati ni

opravdanost sumnje.

- Onda predlaţete šutnju?

I glupana smatraju mudrim kad šuti, a mi moramo sa sebe skinuti sumnju

mudraca.

- Slijedimo Beatricein primjer. Uzmimo krinku. Budimo budale. Ne vidimo ništa. Ne

čujemo ništa. Već vidimo Biancu, okrunjenu za kraljicu ovog kraljestva. Zato smo

uvijek uz princa, uz Beatricu, gurajmo se naprijed kao venecijanski poslanici.

Slijepi smo, a vidimo kako zemlja diše, gluhi smo, a čujemo kako trava raste. Ako

Beatrice kani omesti prinčev izbor, mora uzeti ortaka.

- O tome nema sumnje.

- Dakle, valja paziti koga Beatrice prima, a kad stečemo opravdane sumnje,

obavijestit ćemo Ivana i njegove pristaše. Meni se čini da smo mi jedini u ovoj zemlji

koji ne vjerujemo u Beatrice.

Mladi Marcelov rođak i tajnik prekine razgovor, najavivši poslanicima da ih biskup

Bakač pozivlje u kraljevsku kancelariju. Maffeo ustane i šapne Marcelu.

- Krinke na obraz.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 56 ~

GLAS TAKMACA NA PRIJESTOLJE

Dok vani bijesni oluja, u kraljevskim kancelarijama natisnuli se velikaši i odličnici

oko kraljevih rođaka Mate i Petra Gereba. Obasiplju ih pitanjima. A oni

razjašnjavaju što se dogodilo u Beču, sve od prinčevih turnirskih trijumfa do

kraljeva smrtnog klonuća.

Dvoranom se pronosi mrmor, kretanje zaprepaštenja, ojađeni poklici, uzdasi, brige,

strah. Na svačijem licu prestrašeno pitanje:

"Što će biti od nas?"

Bakač im najavljuje vlast kraljevskog vijeća, princa Ivana i kraljice.

"Kraljica na čelu vijeća? To je propast!"

Bakač im čita misli i naglašava.

- Njezino veličanstvo obećalo je princu nad mrtvim kraljem da će mu biti druga

majka i zaštitnica njegova izbora. Uzdah sumnje ne izmjenjuje se s dahom

olakšanja. I nastavljaju, raspravljaju, sumnjaju tiho, nevidljivo. Onda ulaze Maffeo i

Marcelo.

Milanski poslanik ţivo odgovara na pitanja, vrze se, ushićen je kraljičinom

dubokom iskrenom ţeljom da pomogne princu i uvjerljivo naglašava:

- A moj uzvišeni vladar, milanski vojvoda Ludoviko, pruţit će ovom kraljevstvu svu

pomoć svoje moći, ugleda i bogatstva.

Napuljski poslanik hoće da natkrili milanskog i obećava:

- Moj uzvišeni napuljski kralj otvorit će sva vrata svojih moćnih savezničkih drţava

duţ čitave Italije, dozvati u pomoć potporu rimskog pape koji prima mudre savjete

Roderiga Borgie, najvjernijeg prijatelja slavnog oca naše kraljice. U potrebi rastvorit

će zlatom nakrcane mošnje.

- Od sjevera do juga svatko pozna bogatstvo vojvode Ludovica - poţuri se Maffeo -

nije ni potrebno naglasiti da je spreman pomoći svojeg zeta, budućeg kralja ovog

kraljestva. Idem u susret budućnosti, pun čiste vjere i mirne bezbrige.

Zabrinutost u dvorani opada, ali ne iščezava.

- Ĉuli ste, visoka i velemoţna gospodo - uzdiše se snaţni Bakačev glas - ništa nas

ne sprečava da našem kraljestvu što prije dademo zakonitog kralja i zatvorimo vrata

svakom tuđincu do našeg prijestolja.

- Tako je. Tako neka bude - padaju povici puni ţelje.

Na vratima proviri glava dvoranina i javlja:

- Stigao je glasnik iz Beča od velemoţnog kneza Zapolje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 57 ~

Promočeni glasnik progura se kroz gomilu velikaških odora, razmota koţnatu

mošnju pa izvadi pismo. Utihnuše svi. Pergamena šušti u rukama kraljeva rođaka

Petra Gereba. Svi pogledi čitaju s njegova lica sadrţaj.

- Zla vijest?

I opet javlja Bakač:

- Nasljednik njemačkog prijestolja rimski car Maksimilijan objavio je Beču čudnu

poslanicu: pozivom na ugovor s pokojnim kraljem Matijom iz godine 1462. on se

smatra zakonitim nasljednikom kraljevstva Ugra i Hrvata ...

- Nijemac veli da će uzeti svoje pravo, makar i oruţanom silom, jer da mu na to daje

pravo ugovor.

Zinuše, trenutak prepadnute šutnje, ali Bakač je prolomi:

- Ugovor vrijedi samo za slučaj da kralj nema potomaka.

A on ga ima.

- Ima ga! - viču drugi.

- I vojsku ima kojom zapovijedam ja! - isprsi se Petar Gereb. - Ne bojimo se.

- Nema straha - čuju se povici.

- Prosjak nema čime da obuje svoje sluge, a otkud bi opremio vojsku da izvojšti

našu krunu - podruguje se Mate Gereb Maksu.

Bakač ohrabruje novim poklikom:

- Naša sloga postavit će stupicu svakoj pogibelji.

- Neka bude tako - potvrđuju svi odvaţnim glasom, ali plaha srca.

Htjeli bi povicima prikriti strah što im se pritajio u prsima, strah od nepovjerljivosti.

* * * * *

Na grimiznom leţaju počiva umorna kraljica. Uz nju sjede braća. Najmlađi brat

Giovanni i sestra, crnokosa doña Isabella.

- Gdje je princ? - upita kraljica.

- Povukao se u svoje odaje - odvraća Isabella.

- Siromašno ostavljeno dijete.

- Više se brineš za nj nego za sebe. Više nego za nas - spočitava Giovanni.

- Brinući se za nj, brinem se za sebe, za vas, za sve nas. U mojoj skrbi, mojoj toploti

prema njemu sve je moje uzdanje. Neka je i vaše. Budite mu paţljivi da bude dobro

meni i vama. Tko je to na vratima? Pogledaj Isabella.

Princeza priđe k vratima i vraća se.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 58 ~

- Ranzano ţeli govoriti s tobom. Vrlo vaţno.

- Iziđite svi.

Nestrpljivo ih tjera. Uspravlja se i ustaje. Napuljski poslanik ulazi.

- Francesco dolazi - pita kraljica unišlog pouzdanika.

- Još ne, ali glas iz Beča.

- Kakav: dobar ili zao?

- Trijumfatorski!

- Trijumfatorski? Razjasnite.

- Ovog časa stigao je u kraljevski ured, gdje su sabrana gospoda, glasnik iz Beča.

- Od koga?

- Šalje ga Zapolja: Maks je izdao poslanicu da se smatra nasljednikom ovog

kraljestva i zauzet će ga oruţanom silom. Dakle. primio je vašu ponudu.

- Da nije primio moju ponudu, ne bi izdao poslanicu. Moja ruka pruţa mu

odvaţnost. Kakav trijumf.

Nije više umorna, korača dostojanstveno. U licu joj izraţaj gordosti:

- Dakle, ja kraljujem.

- Nisam li rekao: danas ste na grobu kralja Matije jači nego ikad.

- I on se odazvao iz lijesa. I ţezlo sam uzela, sjela na prijestolje prva. Sad recite da je

proročanstvo aragonskog roda praznovjerje.

- Opozivljem, okajavam.

- U sretan čas prekoračila sam danas prag ovog dvora. Mrtvi se kralj pokorio, ţivi

oglasio.

- Neka Ramiro šalje smokve, neka obere smokvina stabla čitave Italije.

- Pravo ste rekli, Ranzano: ne vrijedi misliti o kukavcu št se skriva u sjeni.

- A kad zasjednete na prijestolje?

- Izvući ću krticu ispod zemlje, umrijet će Ramiro kako još nitko na svijetu nije

umirao.

- Što misli veličanstvo sada započeti?

- Pričekati Francesca. Maks mu je sigurno dao na put točno određene borbene

osnove. Prema njegovim koracima mi ćemo odrediti naše.

- Zacijelo je ostao na granici Austrije da uzmogne brţe iz mjenjivati naše glasnike.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 59 ~

- Sva dršćem, makar već drţim ţezlo u rukama. Od toga osjećaja trepti svaka ţila.

Ali Ranzano, gdje su gospoda našeg vijeća?

- U kraljevoj radnoj dvorani.

- Što rade tamo?

- Junače se pod teretom straha. Ja sam im zajamčio potporu mača napuljskog

kralja i njegove mošnje.

- A što govore gospoda velikaši o izboru kralja?

- Još ništa. Strah od nenadane i brze kraljeve smrti zavezao im jezik. Nikada nisam

vidio toliko straha.

- To je slutnja, nesvjesna slutnja da je ţezlo u mojoj ruci.

A Bakač? Što kaţe on?

- Pjeva pjesme vašem veličanstvu.

- Jer misli da nosim krunu kojom ću okruniti njegova princa.

- Ta misao izbija iz svake njegove riječi.

- Rekoh vam uz Ivana su Bakačeve nade. Neka ih se samo napije, do besvjesti.

Otrijeznit će se, izbačen pred vratima dvora.

- Uistinu je pun vjere i pouzdanja, a velikaši ga naročito uvaţavaju.

- Uvaţavat će mene kad uđe u kraljevstvo Maks.

- Veličanstvo, prije nego što Maks zauzme kraljevstvo, ne smijete se ničim odati da

ste mu saveznica. Zato molim kraljicu da se opet vrati u svoj mir. Ovog časa ne

biste mogli zatajiti da vam duša nešto snuje.

- Da, da, odmah ću se sabrati, smiriti. Samo još recite kako se drţe milanski

poslanici?

- Maffeo je isklicavao veliku moć milanskog vojvode i njegovu pomoć.

- S potpunom vjerom u prinčev izbor?

- To više nije vjera, to je osjećaj sigurnog uspjeha. Maffeo sam sebe dočarava uz

desno mlade kraljice Biance.

- Drţite ga u tome bunilu do posljednjeg časa mojeg uspjeha. A što kaţu kraljevi

rođaci?

- Samosvjesni su i bahati. Kad su pročitali Maksovu poslanicu, Mate Gereb nazvao

je Maksa prosjakom koji nema novaca ni da obuje svoje sluge.

- Rekao je istinu. I baš zato što nema novaca, posegnuo je za mojom rukom punom

zlata. Sve ide dobro. Sad treba još čekati Francesca da čujemo Maksovu bojnu

osnovu, a onda počinjemo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 60 ~

- Princa zaboravljamo?

- Njega moţemo mirne duše zaboraviti. Taj sanjar neće vidjeti ništa i nikoga do

bademastih očiju.

- Gordana vas nije dočekala kad smo sišli s lađe?

- Zato sam i poslala k njoj dvoranina. Svakog časa ga očekujem - odgovori kraljica.

Onda najave kraljici napuljskog dvorjanina.

- Dakle - upita ga Beatrice - što je rekla moja dvorska gospođa?

- Veličanstvo - nikoga nema ni u njezinoj kući ni u kući prinčeve majke. Sluţinčad

ne zna ništa nego da su sve tri gospođe otputovale. Nitko ne zna kamo.

- Zar nakon kraljeve smrti? - i pogleda Ranzana.

Kraljica otpošalje dvoranina. Ranzano primijeti:

- Onda je ipak Bakač otpremio gospođe?

- To bi mu moglo uništiti poloţaj kod princa. Ali zašto da gubim vrijeme na

Gordanu. Princ će se sam pobrinuti da mi je dovede u dvor. I dok on zapliva na

valovima ljubavne sreće, naši će glasnici nesmetano pronositi naše osnove. Jer ja

ću raditi za njega - i nasmije se ledenim smijehom. - Svima ću zatrubiti u uši da

činim sve za princa.

- Opet kaţem, veličanstvo: vaša sudbina nikad nije bila toliko jaka jer nikad nije

bila toliko u vašim rukama kao danas.

- I drţim je čvrsto, divovskom snagom. A kad zagrabim ţezlo, prvi udar pogodit će

slijepoočice kraljevu sinu. Razdraţit ću na njega sve velmoţe. Neka mu sabor

oduzme sva imanja.

- I objaviti velmoţama neka podijele međusobno njegovu baštinu.

- I bacit će se na nj kao vuci.

- Ipak, mogao bi vam uzvratiti urotama. Dok taj mladić bude slobodan u vašem

kraljevstvu, nikad nećete imati mira.

- Izudarat ću ga ţezlom u tamnicu. Mislite da to neću uspjeti?

- Ne sumnjam. Lako je udariti ţig urote na čelo onome koji nam je na putu.

- Napuljski bog vraća se k nama.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 61 ~

IVANOVA BRIGA

U svojim odajama sjedi princ Ivan nemirna srca. Na obali Dunava nije našao

ţeljenu utjehu. Uzalud je traţio Gordanu. Od časa kad je prešao prag dvora, ne

misli ni o čemu drugome. Zovne Stjepka i upita ga tiho i povjerljivo:

- Nisi li vidio na obali Gordanu?

- Nisam, visosti, a baš sam jako pazio da je nađem u svjetini.

- Ni moju majku?

- Ne, visosti.

- A Damira?

- Ni njega. On će sigurno doći.

- A nisi vidio na dvoru Simona?

- Još nisam bio u odajama dvorana.

- Idi, potraţi ga.

Stjepko pohiti, ali se odmah vrati u sobu:

- Visosti. Simono stoji u predsoblju i moli da ga saslušate.

Ivanovo srce ţivo kuca i sam ode k vratima: Simono ulazi, a paţ se udalji.

- Predao si pismo?

- Visosti, kad sam iz Beča stigao ovamo, nije bilo ni uzvišene gospođe ni Gordane.

Otputovale su.

- Kamo? Kuda? Zašto? - pita u jednom dahu.

- Sluţavke u kući ne znaju kamo su krenule.

- A Damirova majka?

- I ona je otišla s njima.

Nemirno mu srce bude još nemirnije ... "Putuju, a da mi ništa ne javljaju?!'' Onda

naloţi glasno:

- Zovi mi gospodina Berislavića.

- Vaša visost ţeli da vratim pismo koje mi je povjerilo?

Bez riječi uzme princ pismo i uzdahne:

- "Da ga je barem mogla pročitati! To bi mi podalo utjehe."

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 62 ~

Zamalo se Berislavić pojavi kod princa:

- Gdje je biskup Bakač?

- U kraljevoj radnoj dvorani. Gospoda tamo vijećaju.

- Kad svrše, isporučite biskupu neka se potrudi k meni još prije nego sprovod krene

dalje. Ĉekajte čas, o Damiru nema ni kakva glasa u budimskom dvoru?

- Nitko ne zna ništa o njemu.

- Idite odmah k Bakaču.

Ĉekao je dugo, nestrpljivo, s tračkom nade u razjašnjenje tajanstvenog putovanja.

Napokon Stjepko najavi Bakačev dolazak. Velika glava uzdigne se k princu:

- Visosti, oprostite, tek sad su mi rekli da me zovete. Gospoda su htjela da se

posavjetuju. Svi upiru svoje nade u vašu visost. Svi su jedna misao i jedna ţelja da

vašoj visosti povjere sudbinu kraljevstva. Neka mi bude dopušteno da vam saopćim

što su govorili.

- Slušao bih vas s premalo paţnje i odviše nemira. Dopustite mi prije svega nešto

drugo. Moja majka nije u Budimu, navodno je otputovala, a s njom su otišle

Gordana i Damirova majka. To me zabrinjuje.

Bakač se iskreno zaprepasti i upita:

- Uzvišena gospođa majka nije vam javila kamo putuje i zašto?

- Nisam primio glasa od nje, ni od koga.

- Shvaćam, visosti, vaša majka još ne zna za nesreću koja će teško pogoditi njeno

srce.

- Nisu joj mogli predati pismo koje sam poslao da je pri prave na taj udarac.

- Vaša je visost očito pisala gospođi od Brezovice?

- Povjerio sam to snaţnijoj duši: Gordani. Ali kako rekoh, pismo se nije moglo

uručiti. Kamo su mogle otputovati i zašto?

- Naslućujem, pa ipak...

- Ne zatajite mi ništa, što naslućujete?

- Zadat ću vašoj visosti boli.

- Nema veće muke od neizvjesnih slutnja.

- Pa dobro, saopćit ću, makar ne znam sigurno. Nekoliko dana prije vaše pobjede na

bečkom turniru reklo mi je pokojno veličanstvo: zamolit ću prinčevu majku neka se

udalji iz Budima. Tamo bi staleţe na jurjevskom saboru podsjećala da je mati mojeg

sina samo kći građana i da ga je rodila nezakonito.

- Zatajili ste mi očevu namjeru?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 63 ~

- Visosti, još nisam završio. Znao sam kolika će biti bol majke kad je zbog toga

udalje i spomenuo sam to kralju. Kralj je šutio. Nisam dobio nalog da se pošalje

takva poruka uzvišenoj gospođi. Bio sam, dakle, uvjeren da je kralj odustao od

svoje na mjere. A sad mi se čini da se kralj ipak poslije predomislio i na loţio

nekome drugome.

- Slutio sam to. Nije vam rekao kamo je ţeli otpraviti?

- Nije, ali moja je briga da pronađem kome je kralj na dvoru izdao takvu zapovijed i

gdje je skrovište vaše uzvišene majke i njenih pratilica.

- Potkraj ţivota mojeg oca pruţili ste mi ţivih dokaza svoje odanosti. Ako priloţite

još ovaj dokaz, moje srce ostat će vam otvoreno čitav moj ţivot.

- Nemam druge ţelje, nego da sluţim vašoj dobrobiti i ličnoj sreći. I ako visost danas

ili sutra, bilo kada, ustreba vjernog savjetnika i prijatelja, učinili biste krivo sebi

kad biste propustili zapovijedati Bakaču.

- Ne slutite kako duboko dopire u moju dušu odjek vaših riječi. One mi jamče jak

oslon kad dođe čas da izgradim osnove, danas još duboko pohranjene u mojoj duši.

- Sav se predajem sreći kraljevstva i vašoj.

- A sad vas molim: ispitajte boravak moje majke i njenih pratilica.

- Neće biti teško slijediti njihov trag. Tri gospođe upadale su svakome u oči, to više

što je jedna od njih napadana ljepotica bademastih očiju. I svaki kmet upamtio bi

onakve oči. Samo molim visost malo strpljenja.

- Obećajem, a sada još nešto: što je s Varadijem? Vi ste mi pomogli zadobiti njegovo

pomilovanje. Glasnik je otposlan još za kraljeva ţivota, a Varadi još nije stigao.

- Da, visosti, čudim se što mi glasnik ni Varadi ne dolaze.

- Pobrinite se za to.

- Još danas.

Nastavak rasprave prekine Berislavić, najavivši kraljeva rizničara Doczyja. Princ ga

odmah primi. Poklonivši se, rizničar stade nešto ţalosno govoriti:

- Visosti, teško mi je što moram izreći neugodnu vijest.

Princ zadrhće. U drhtaju spozna Bakač strah za Gordanu i majku.

- Visosti, kraljeve su blagajne i u Budimu prazne.

- Ništa gore? Onda dobro.

Ovaj uzdah zapanji oba drţavnika i oni se zagledaju. Princ udahne zrak kao da mu

se sa srca skotrljao teret. Doczy razjašnjava:

- To je najgore zlo, visosti. Nemamo ni toliko gotovine da podmirimo troškove

sprovoda pokojnog kralja.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 64 ~

- Za sprovod mojeg oca nema gotovine? To nije moguće. Prevarili ste se.

- Na ţalost, nisam se prevario. Kralj je uvijek sam čuvao ključeve svojih blagajna.

Sve sam pretraţio, nigdje ni traga gotovini. Visosti, ako su blagajne prazne, tome se

ovog časa ne moţe pomoći, nego da zamolim kraljicu.

- Ako nije imao novaca kralj, ne moţe ga imati ni kraljica.

- Moţda je njezino veličanstvo primilo štogod gotovine iz svojih erdeljskih rudnika?

- Ne. Ne smijete traţiti novaca od kraljice, dok sam tu ja s baštinom dvorova i

dragocjenostima. Zaloţit ćemo bilo što.

- Za sprovod se to moţe učiniti, ali nakon pokopa dolaze druge drţavne potrebe,

troškovi sabora, vojska, ona mora dobiti svoje.

- Dopustite, visosti - istupi Bakač - na vijećanju ponudili su nam napuljski i

milanski poslanici mošnje svojih vladara, milanski vojvoda vaš je tast, ništa

razumljivije nego da zatraţimo od Maffea.

- Nipošto. Nikako.

Odlučni naglasak odaje čvrstu odluku.

- Onda napuljski kralj? - pokuša Bakač.

- Ne, ne. Imam bogatstvo imanja. Jedno ću zaloţiti dok se novac opet ne skupi u

kraljeve blagajne. Neka bude tako.

Nisu se usudili da uzalud pokušavaju jurišati na njegovu iznenadnu odlučnost.

Rizničar predloţi:

- Predbjeţno će dostajati da zaloţimo dragocjenosti, a onda ćemo vidjeti.

- Cijelo imanje - naglasi Ivan.

- To je nemili udarac, visosti - reče Bakač.

- Najmanji, najmanji od svih što su me zadesili. Do viđenja! Ne zamjerite, teško mi

je.

Drţavnici se udaljiše. S njima i prinčeve drţavničke brige. Maksimilijanova

proklamacija, pomanjkanje novčanih zaliha, kraljevski izbor uopće ne zabrinjavaju

Ivana. Ne izazivaju ni jedne zabrinute misli. Još nikad ti osjećaji nisu toliko vladali

njegovom dušom. Priţeljkuje ih djetinjski, nestrpljivom tvrdokornošću. Osjeća da su

one uza nj, ţalost bi se stišala, boli odlanule, nada ojačala. Bio bi jak, velik,

nedostiţan. Visoko bi letio k cilju, zahvatio ga ţeljeznom snagom, uzeo bi ţezlo

rukom neslomljive dobrote. Bio bi čitav. Sad je raskomadan. Ţalost mu je uz oca,

briga uz majku, ljubav uz Gordanu, samoukor uz protjeranog Damira. Uzalud

uzdiše za njima. Sam je. Razbijena duša luta odajama. Sputava ga tupa

nesmiljenost samoće.

Nemogućnost ostvarenja mladenačkih strasnih čeţnja duše. Zaustavlja se u

knjiţnici, mjestu njegovih najljepših proţivljavanja. Tu su stolice: njegova i

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 65 ~

Damirova. Tamo police s knjigama. Ĉitali su dane i noći. Ispijali su knjige kao drugi

slatko vino iz kristalnih vrčeva. Udisali iz njih sadrţaj ţivota. Stvarali ideale.

Ulijevali im snagu, zanos, krv, ţivu kipuću mladost. Krstili je prijateljstvom što daje

za druga, sebe i vlastitu sreću. I ţivot. Prisegli su vjernost na drage glave svojih

majka. U knjiţnici je Damir slušao dok bi on pjevao pjesme svoje ljubavi prema

Gordani. Tu mu je otkrivao svoje osnove, grdio ih. U ovoj sobi obećao mu je Damir

da će se prividno vjenčati Gordanom i prisegao da će mu je predati kad kucne čas.

U toj sobi zbore knjige, stijene, stolice, dah, zrak samo o danima njegovih nada u

sreći i ljubavi. Sada ne moţe slušati taj nijemi govor.

Ne podnosi sjećanje i skrene k prozoru pa promatra pljusak u sivom danu. Tamo

dolje u perivoju stoji ljetna kraljeva palača. Onamo su unišli nakon vjenčanja

Gordana i Damir. Bila je noć, a on je s ovog prozora čekao ugovorenu svjetlost.

Imala je objaviti: sad se Damir povlači u Ivanove ljetne odaje, daleko od Gordanine

loţnice. A svjetla nije bilo svu noć. Objava nije zasjala. I savijale su ga brige, muke,

a najposlije sumnje.

"Zašto si, srce, posumnjalo u druga kad ti je zadao riječ na sreću svoje majke.

Blatno, pokvareno je srce koje ne moţe vjerovati u čistoću drugog. Kako je bijedno u

prostoti, kukavno zgaţeno stidom, kalja samo sebe. Razorio sam prelijepe ideale

kojih sam se napio iz nauke velikih ljudi. Iz uzora humanizma. Porekao sam njihovo

proročanstvo. Sumnja me survala s visine u kal. Protjerao sam druga iz djetinjstva.

A smatrao sam se dionikom drugarskog savršenstva."

"Sunovraćen u niskost, povukao sam ih sve za sobom, izgubio druga, izgubio

prisutnost Gordane. Da nije bilo moje sumnje, svi bi oni danas bili uza me, u

strahovitom času, kad njihova odsutnost znači isto što je ona smrt dolje. Crv se htio

pribliţiti zvijezdi", kori Ivan sam sebe. Sve mu se rane otvaraju. Previja se u

mukama, mladost očajava, bičuje se bičem, umočenim u kipuću krv očajnog srca.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 66 ~

KAD DRŽAVNIK KAŽNJAVA

KRALJA

Dolazeći od princa, nađe Bakač u kraljevskim uredima svojeg nećaka Ferenczyja.

Odmah ga dade pozvati u pokrajnu malu odaju. Mladi plemić pođe za njim. Bakač

ga dočeka, šapćući:

- Kako vidim, izvršio si kraljev nalog?

- Ni za njegova ţivota ne bih ga morao izvršiti vjernije.

- Gordana je bila jako ogorčena?

- Sama je htjela putem pobjeći, uzela konja za jahanje, izgubila se u šumi i krenula

natrag.

- U Budim?

- Ravno. Jedva su je uhvatili moji psi i bacili se na konja tako da je skrenula s

mojim lugarima u dvor, ne znajući da je moj, a lugari moje sluge.

- Za sigurno znaš da je htjela bjeţati u Budim?

- Sasvim sigurno.

- To je vrlo vaţno otkriće. Vrlo vaţno.

Bakač stade gladiti nos:

- Izigrati kraljevu volju da moţe ostati u Budimu? Smion pothvat, dok ne zna o

kraljevoj smrti.

- Znači da je uzrok vrlo vaţan? Ja slutim, opravdano.

- I ne ide vam u račun, ujače?

- Nikako. Ali što je s prinčevom majkom?

- Odvedena je s gospođom od Brezovice u samostan.

- Na dostojan način?

- Najdostojniji. Predao sam ih svojem kaštelanu, a on im je na prvoj stanici rekao da

s juga dolazi horda razbojnika koji pljačkaju putnike pa treba da se sklonu u

obliţnji samostan. I prošle su vrlo spremno, a opaticama je rečeno da se radi o

kraljevu nalogu pa da gospođe čuvaju dok iz dvora ne stigne druga odredba.

- Međutim, na prinčevu ţelju sada istraţujem smjer putovanja njegove majke.

- I neće joj biti traga? - pita mladić.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 67 ~

- Samo dotle dok prinčeva zabrinutost ne poraste do vrhunca. Onda ću majku

pronaći i dovesti je sinu u naručaj.

- Poštenja mi, ujače, ne razumijem ni riječi.

- Glava ti je uska i malena - i pri tom prijeđe rukom po svojoj velikoj i okrugloj glavi,

a debele usne se nasmiješe.

- Princ najnjeţnije ljubi svoju majku. Kralj ju je dao maknuti, sakriti, a ja mu je

vraćam. Slušaj, nećače! Za kraljeva ţivota teško sam se provlačio kroz mreţu

Varadijeve svemoći što je uţivao u kralja. Sad sunce skreće svoju svjetlost k mojoj

tamnoj zvijezdi i doskora će biti vodič čitavog kraljevstva.

- Gdje je sunce od kojega će vaša zvijezda dobiti tu svjetlost?

- Svakako budući kralj.

- Još se pita tko će to biti?

- Više se ne pita. Birat će princa Ivana. Svi se u tom slaţu.

- Dakle, i vi?

- I zalaţem se za taj izbor.

- Za kraljeva ţivota kao da niste mislili tako?

- Kralj nije cijenio moje snage, dakle, nisam imao razloga da ih za njega trošim.

- Princ vas uvaţava?

- Premda mlad, ipak je toliko razborit da spozna korist mojih sposobnosti. Uza sve

to moram se posluţiti malim smicalicama da tu njegovu sklonost učvrstim.

- Razumijem, ujače. Mudri ste.

- A da princ potpuno spozna moju odanost, dobit će svoju majku koju je kralj

odredio maknuti. To bi svaki drugi smatrao smiješnom sitnicom, ali ja poznajem

prinčevu nevjerojatnu ljubav prema majci i znam da će mi za tu uslugu princ

predati svoje povjerenje i srce. A veću uslugu ne moţe iskazati sebi i kraljevstvu.

No, dosta o tome.

- Što da radim s Gordanom?

- To je mnogo zamršenije. Dakle: htjela je bjeţati natrag u Budim?

- Pouzdajte se u moju tvrdnju.

- Ne moţe biti drugi uzrok nego ţelja da bude što bliţe princu, a ja pouzdano znam:

prinčeva ljubav prema Gordani nije prolazna strast. Doduše, još ne znam kakve su

prinčeve osnove, ali danas mi je nešto natuknuo. Izmamio sam mu izjavu o nekim

osnovama što su duboko pohranjene u njegovoj duši.

- Valjda ne kani zbog Gordane razriješiti svoj brak s milan skom princezom?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 68 ~

- Ako Gordana prihvati prinčevu ljubav, ništa ga neće spriječiti da razriješi brak s

milanskom princezom kad postane kralj.

- I oţeni se Gordanom?

- I tako izgubi najbogatiju princezu čitave Evrope, a povrh toga moćne drţavničke

veze na jugu. Vidiš, to bi moglo naškoditi ugledu i snazi kraljestva kojemu ţelim biti

na čelu ja.

- Mislite da Gordana ljubi princa?

- Ljubi ili ne, primit će njegovu ponudu.

- I zato ste je maknuli iz Budima u moj dvorac?

- A sad je moramo maknuti mnogo dalje. Dakle, vratit ćeš se u dvorac, skupiti svoje

momke i odvesti Gordanu u Moravsku.

- Gospodinu Galociju?

- On mi je pouzdaniji prijatelj. U njegovu dvoru, navrh brda, usred šume, neće je

nitko naći. Ĉim bude završen kraljevski izbor, dopremit ćemo ovamo milansku

princezu Biancu, a mladi kralj neće moći drugo već da se pokori ţelji svojih

izbornika i nevjestu uvede u svoje dvore.

- A dokle će Gordana ostati u Moravskoj?

- Kad Bianca bude ovdje, dovest ću Gordanu mladom kralju i neće mu preostati

drugo nego da je uzme za ljubovcu.

- A što će u tom slučaju biti sa mnom? Gordana će me optuţiti mladom kralju.

- Tvoja će glava ostati čitava i povrh toga urešena klobukom kraljevskog prvog

dostojanstvenika. Ti ćeš zinuti, kad upoznaš lukavost svojeg ujaka Bakača na čelu

kraljevstva.

- A Varadija ne kanite izvesti na slobodu?

- Kako ne. Ali tek onda kad ja zasjednem zdesna princu, novome kralju. Kralj nije

mogao dignuti princa na prijestolje. Sad ću dokazati njegovu sinu koliko mu je

pogriješio otac kad se nije posluţio mojim duhom. Sad ću ja sina podići na

prijestolje i osvojiti njegovo povjerenje. To je kazna kralju. Nakon njegove smrti

uzdiţe se moj duh, moj um.

- A zašto vas kralj nije uvaţavao?

- Jer nije uza se podnosio nikoga koji bi mu mogao dati boljih savjeta nego što su

bili njegovi vlastiti. Da je kralj na Varadijevo mjesto uzeo mene, njegov bi sin već

pred Boţić bio proklamiran za nasljednika, ali on je odabrao Filipca, notornu

neznalicu, stvorenu da meni bude pisar.

- Pa kako je taj tuđinac dospio na naš dvor i na čelo kraljevstva.

- Filipec je iz osvojene Moravske pa se kralju činilo vrlo spretnim vladalačkim

zamahom ako čovjeka iz osvojenih krajeva podigne na čast da stekne privrţenost

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 69 ~

novih podanika. To nije uspio. Filipec je šuplja glava, puzavac i vrlo nespretno

gramzi za punom zdjelom. Sreća je htjela da za kraljeve smrti nije bio prisutan.

Tako sam ja uhvatio sve niti kraljevskog izbora u svoje ruke. Kad Filipec stigne,

opazit će da je uza me prinčevo povjerenje.

A kad svrši kraljevski izbor, imat će da vidi kako novi kralj uza se posjeda Bakača.

- Ujače, dakle, vi ste odabrani da upravljate ovim kraljevstvom?

- Ţelim kraljevstvu tu veliku sreću.

- A mislite li da se kraljica Beatrice iskreno zauzima za prinčev izbor?

- Kad bi se bunila, brzo bismo obračunali s njome. Mudra Aragonka zna da će

idealni princ odrţati zadanu riječ ocu i s njom čestito postupati i pokorava se. Uza

sve to stavio sam je pod pasku.

- Nešto vas je ipak potaklo da je sumnjičite? Nešto je poduzela?

- Odviše ţivo ţeli da na dvor dovedu Gordanu. A ona smokva...

- Tvoj brat Josip ima zadaću da pazi na svakoga tko dolazi kraljici i odlazi od nje. A

sad pazite, i ti, tvoj brat: o vašoj šutnji i spretnosti ovisi vaša budućnost.

- Kunem se, ujače, za sebe i Josipa: sluţit ćemo vašim velikim ciljevima.

- Da spasim i usrećim ovo kraljevstvo i sve koji su mu vjerni. I ako te kada tko pita

je li tvoj ujak Bakač iskreni pristaša princa Ivana, znat ćeš mu odgovoriti.

- Temeljito, prečasni ujače.

- Sad bi mogao da ideš.

- Još da vam nešto kaţem. Dok sam vas čekao, čuo sam kako dvorani šapću o

kraljevim praznim blagajnama.

- Što govore?

- Sumnjiče kraljicu. Što kaţete na to?

- Mrţnja je nezakonita mati nakaznim sumnjama, a kraljicu mrze. Dakako, ne da se

razjasniti kamo su nestale kraljeve zlatne forinte i teški dukati. Praznina kraljeve

mošnje moţe da upućuje mudrog Bakača na oprez. Prazne mošnje mogu biti prvi

znak jugovine iz Napulja. Moj nos strši prema gore, debeo je i prostran. Jednim

dahom moţe onjušiti sve četiri strane svijeta.

- Ujače, netko je tiho zakucao - upozori Bela Ferenczy ujaka. - Da pogledam?

- Da - odvrati Bakač i uzme prevrtati knjige na policama.

Ferenczy otvori vrata i pusti u sobu plemića tamnoputa lica. Male svijetle oči

blistaju.

- Moj brat je ovdje, ujače.

- Josipe, što je novo?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 70 ~

- Ovog časa vratio se dvoranin kojeg je kraljica poslala da potraţi Gordanu. Malo se

zadrţao u kraljičinoj odaji pa izišao, ali nije više odlazio iz dvora.

- Dobro. Je li još tko bio kod nje?

- Poslanik Ranzano dva puta uzastopce prije vašeg vijećanja u dvorani i poslije.

- Saopćio joj je o čemu smo govorili. To je razumljivo. Briga za Gordanu moţe značiti

i više. Ima li još što?

- Ovog časa stigao je iz Moravske biskup Filipec.

- Tako? Odviše je tjerao konja. Volio bih svakako da ga je putem konj izbacio sa

sedla kao što sam ga ja izbacio ovdje, ali ne bojim se. Ali njega temeljito trese strah,

kad je tako jurio iz Moravske. Znatiţeljno čekam izraţaj njegova pjegava lica kad

nanjuši moju snagu. No, sad idi, a do večeri dođi da te uputim u tvoju zadaću.

Jedva se povukao u kraljevski ured, kad u sobu uđe biskup Filipec. Visok,

pedesetih godina. Ţute kose padaju na dugi suhi vrat. Ţućkasto lice puno je

sunčanih pjega, izraţaj mu je ţalostiv, ali ne moţe izbrisati prirođeni smiješak

tankih usana.

- Prečasni, dobro je da ste stigli - pozdravi ga Bakač.

- Strahovita vijest zatekla me na pola puta u Moravsku.

- Pala je smrt kao grom iz vedra neba.

- Grozno je to. Za malo dana bio bih se vratio s viješću da je Moravska poloţila

krunu na glavu mojeg dragog princa.

"Uzalud ga nazivaš svojim dragim princem!" - odvraća Bakač u mislima i reče

uvjerljivo:

- Nama je otvoren put da kušnju hrabro izdrţimo i princa izaberemo za kralja. Svi

su u tome sloţni. Da, svi se mi slaţemo - naglasi Bakać i podvuče riječ "mi". - A sad

još očekujemo mnjenje mudrosti prvog drţavnika i pouzdanika pokojnog kralja - i

gleda Filipca.

- Zar biste mogli posumnjati u moj pristanak?

- Nikad u to nitko nije sumnjao u čitavom kraljevskom vijeću, a najmanje ja. Znam

koliku odgovornost nosi vaša prečasnost za sreću i dobrobit kraljevstva.

- I sluţit ću joj do zadnjeg daha.

- "Samo ne kao prvi drţavnik" - odvraća u mislima Bakač, a Filipec pristupi bliţe i

tiho povjerljivo upita:

- Beatrice se nije promijenila od kraljeve smrti?

- Utoliko što se još više priklanja prinčevu izboru.

- Posve iskreno?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 71 ~

- Naravno.

Ţute se trepavice malo stisnu, a pjegavo lice prisloni još bliţe Bakaču:

Nas dvojica najbolje znamo njezine ţelje - naglasi Filipec.

- I kraljica je uvidjela da se mora pokoriti interesima kraljevstva. Ona je sigurno

jamstvo.

- Vaše riječi pruţaju mi hrabrosti. Dakle, o prinčevu izboru ne moţe biti sumnje?

- Nikakve. To je svršeno.

- Onda nam ne moţe zaprijetiti nikakva opasnost. - A mo

lim vas, rizničar mi veli da u kraljevoj riznici nisu našli nikakve

gotovine?

- Bogatom princu neće biti teško namaknuti gotovine -

mirno odvraća Bakač - pa nema svrhe da taremo glave.

- A što kaţe kraljeva oporuka?

- Oporuke nema. Drţali smo da je to vama poznato.

- Nikad mi nije govorio o kakvoj oporuci, a nije se mogao ni nadati da bi ga tako

brzo i nenadano zatekla smrt.

- Ĉujte, Bakaču, mi smo vazda bili prijatelji i danas se pouzdajem u vaše povjerenje

- tiho će Filipec. - Putem sam čuo kako građani ţapcu nevjerojatne gluposti.

- O čemu?

- O kraljevoj smrti. Okrivljuju Napuljce.

- Nevjerojatna glupost. Kraljeva smrt lišava Napuljce prelijepog udobnog ţivota na

dvoru. Kraljica, uostalom, nakon izbora hoće da ide u samostan.

Trenutak su Filipčeve oči ostale zapanjene.

- Izjavila je to kraljevskom vijeću - naglasi Bakač.

- Filipčevo lice nenadano osvijetli vedrina i gotovo usklikne:

- Onda nemamo brige za budućnost kraljevstva. Do viđenja! Idem brzo da se

preodjenem za sprovod.

Obojica se oproste prijateljski, ali su u sebi bili neprijatelji.

* * * * *

U uredu dvorskog meštra sjedi Simono. Berislavić se ţuri da stojećki pojede

doručak. Pritom sluša šaptanje mladog dvoranina i ţestoko zamahne glavom:

- Ne, ne, Simono. Krivo činiš kraljici.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 72 ~

- Jer toliko plače?

- Iz njenih očiju pljušti kao napolju iz oblačnog neba.

- Lako je ţeni za suze.

Pod teţinom sumnja Berislavić uzdiše.

- Kralja otpremiti na drugi svijet. Ĉovječe, tu je duša koja grize, sudi.

- Ima li u Aragonaca duše? Znate li vi tko je njezin otac? Na sva usta Napulj govori:

njemu je trovati ljude kao ubijati muhe što mu oblijeću masno lice. Aragonsko

kraljevsko prijestolje stoluje na groblju poštenih i pravednih. Aragonci su

vlastoţderi.

- Jeţi mi se duša, pa ipak kakve koristi Napuljcima od kraljeve smrti? Beatrice neće

vladati, naprotiv, sama ţeli da princ bude kralj.

- Još nije izabran.

- U mene nema drţavničkog uma, ja samo znam da je sve bilo kao na dlanu gotovo

da princa proklamiraju, a onda udari smrt.

- Pa dobro, a zašto nitko od gospode ne sumnja?

- Vidite li vi njihove misli? Dok se Beatrice previja u ţalosti, nitko ne smije sumnjati.

A što onda ako je sam Ferante odabrao nekoga među Napuljicima da otruje

smokvu? Aragonci su zmijsko leglo i nitko ţiv ne zna kada ga i gdje čeka ţalac

otrova. Pogledajte dobro Ranzana. U Napulju govore da mu je zloća ljubovca i s

njom je prešao sve orgije. Tko zna kakve je to smokve donijela stara Nardella

kralju?

- I tko bi mogao doznati? Tko dokazuje? Liječnici nisu dali odlučne zajedničke

izjave.

- Bolje da ne govorimo. Muči me dan i noć, trese me do kosti. Nosim u sebi sumnju

kao zmiju.

Obojica se trgnu.

Na vratima netko zakuca.

- Tko je?

Polagano ulazi Stjepko. Berislavić obriše znoj:

- Što je mali viteţe?

- Princ vam poručuje neka pustite k sprovodu puk i da vojnici ne bi ganjali ljude i

neka se nahrani tko dođe na sprovod i nadijeli sva sirotinja.

- A blagajne prazne.

- Nisu. Princ je zaloţio dragulje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 73 ~

- Pokojni je kralj spremao zlato u vrećice. Radulo je vidio na svoje oči. On zna da je

bilo cekina kao pljeve - priča Simono.

- I ja sam vidio - potvrdi Stjepko.

- A gdje je sve to? - uzdiše Berislavić.

- Moţda u Napulju - šapne Simono u Berislavićevo uho.

- Pljačkaši su Aragonci od poroda.

Srsi prolete Berislavićem i pobude nove sumnje, kad Stjepko upita:

- Gospodine Berislaviću što vi mislite gdje bi mogla biti Gordana?

- Već me to pitaš treći put.

- Njemu je Gordana od svega najvaţnija - reče Simono.

- A vi ste je baš zaboravili.

- Nismo, mili viteţe, samo nas biju brige - odvrati Berislavić. - Je li princ

doručkovao? - upita dvorski meštar.

- Nije. Neprestano ide po sobama kao da nešto traţi, onda je dugo tišina, opet ide,

ide i traţi.

- Ne plači, Stjepko. Vitezu to ne pristaje. Već ti je petnaest.

Paţ pozdravi, brišući suze i popne se u kat, tiho prijeđe preko sagova, prisluhne na

Ivanovim vratima, sluša uzdahe.

* * * * *

Oluja se stišala. Oblaci se razišli i sunce se pojavilo. Na znak trublje iz dvorišta

prekidaju se na dvoru vijećanja, rasprave, tihe spletke, povjerljiva šaputanja. Iz

odaja i dvorana izlaze. Hodnicima se čuje zveket mačeva i štropot koraka. Na

dvorištu se svrstava povorka. Kraljev lijes nose niza stube. Na blatnoj cesti čeka

svjetina. Sprovod krene.

Za lijesom krene princ. Zdesna mu kraljica. Slijeva papinski legat. Za njima kraljevi

rođaci Mate i Petar Gereb, poslanici, drţavnici, biskupi, velikaši, dvorski odličnici.

Ogromnu crnu povorku svakog časa prekidaju paţevi u crnom baršunu i vode

kraljeve konje do poda prekrivene crninom. Zvuči zvona tuguju. Povorka se pomiče

između dva zida stisnutih ljudi. Ţalost im na licu, suze u očima, šapuću usne puka:

- Ide dobri Matijaš na vječni san.

- S njim lijeţe u grob i dobrota.

- Nije dao da nas ugnjetavaju velikaši.

- I robe našu sirotinju.

- Po njemu su i građani imali svoje pravice.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 74 ~

- A s njim odlaze u grob. Zaorat će po nama velikaši kao po brazdama.

- Proţdrijet će nas Aragonci, oguliti do koţe.

- Jao, dobri kralju, zašto si nas ostavio.

- Otrovali su ga Aragonci, prokleti bili.

Od usta do usta pronosi se šapat uzdisaja, tuţbe, kletve. Ali se opet hitro budi

nada:

- Gledajte tamo mladog princa.

- Milosrdnost gleda iz njega. Bit će kao otac.

- Neće dopustiti da nas velikaši gone kao marvu.

- Izagnat će Aragonce, ne dalo im nebo dočekati sutrašnjeg dana.

Između svjetine vuče se sprovod kao crna nit. Zaplakana kraljica prislanja se k

Ivanu.

- Ne mogu dalje.

- Vratite se u Budim.

- Moram, noge me izdaju.

- Kočiju - odredi princ Stjepku. On dade znak straga.

Princ povede kraljicu, obavijenu crnim velom, i pomogne joj da sjedne u jastuke od

crnog baršuna. Sakrila se ispod ţalobnih zastora. Ivan se vrati k sprovodu i stupa

dalje, a svjetina šapće i plače. Nakon svih obreda poloţi Ivan u crkvi svojeg oca i

kralja na vječni san.

* * * * *

Drugog dana pred podne Bakač je ušao k princu.

- Visosti, vani stoji čovjek sa sela i donosi razjašnjenje zašto Varadi ne dolazi.

Ivan dade uvesti bradatog čovjeka u seljačkoj odori i počne ga ispitivati. Ĉovjek

pripovijeda kako su u šumi našli ubijenog i orobljenog kraljevskog glasnika.

Princ se snuţdi pa će Bakaču.

- Jadnik. Oduzeli su mu s novcem i kraljevo pomilovanje. Je li tako?

- I vaše pismo kojim ste mu najavili sreću - potvrdi Bakač.

- Nesretni slučaj ne smije Varadija dugo lišavati slobode. Ali danas nisam ovlašten

da određujem. Moram predloţiti pomilovanje kraljevskom vijeću. Je li tako?

- To je ispravna i zakonito promišljena nakana, visosti, a kraljevsko vijeće ne moţe

se oglušiti o vašu ţelju. Jedino bih upozorio ako dopustite ...

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 75 ~

- Pouzdanik i savjetnik mojeg oca uvijek mi je dobro došao svojim savjetom.

- Bilo bi mudro da visost ovaj prijedlog nešto odgodi. Između kraljice i Varadija

uvijek je vladala velika mrţnja. Moglo bi joj se reći, onako u svagdanjem razgovoru

kad je mine prvi očaj.

- Razumijem. Hvala na savjetu, kraljici dugujem najnjeţnije obzire.

- I time ćete joj dokazati da je prošlost pregaţena, izbrisana, jer Varadijevo ime budi

teške uspomene.

- Potpuno shvaćam. Ipak bi Varadija valjalo obavijestiti.

- Da, visosti, isporučit ću mu da će biti pušten na slobodu, neka se samo malo

strpi.

- Molim vas, prečasni, šaljite mu glasnika.

- Još danas, visosti. Osim toga, imam vašoj visosti saopćiti što sam učinio u potrazi

za vašom uzvišenom majkom.

- Ah - prihvati Ivan - i zaboravi prijašnji razgovor. - Što?

- Ispitivao sam svu gospodu. Na ovom dvoru nitko ništa ne zna o kraljevoj

zapovijedi da se vaša uzvišena majka makne. Dakle, onaj kojemu je kralj to povjerio

s gospođama. Ranom zorom otišla su dvojica spretnih ljudi da tragaju kojim su

smjerom krenule. Do prekosutra nadam se prvih vijesti.

- Javite mi odmah, dragi prijatelju. Svaki glas bit će mi utjeha. A niste nikad

pomisli da su gospođe moţda upravile put na Brezovicu?

- Baš zato sam slao svoje pouzdanike najprije prema jugu.

- Hvala vam, prečasni. Vaša dobrota neizmjerno mi olakšava brigu i bol.

- Sve ću skinuti s vašeg srca.

- Dobro mi je što ste vi uza me u ovoj nesreći.

- Sada je stigao Filipec.

- Već smo govorili.

- On preuzima sve duţnosti u vijeću. Ako mu visost ţeli povjeriti i svoje lične?

- Ne, ne. To su naše tajne, dragi biskupe. Makar su mi svi prijatelji mojeg oca

jednako dragi, ipak ove lične stvari treba da iznosim na teret drţavnicima. I onda,

nakon smrti mojeg oca vi ste mi prvi došli u susret. Molim vas da ostanete uza me i

sada.

- Visosti, čitav pripadam vama. Zapovjedate li da se odrţi danas kraljevsko vijeće?

- Samo onda ako kraljica uzmogne prisustvovati. Vidjeli ste jučer na sprovodu kako

je iznemogla. Idem k njoj da je vidim i upitam.

Beatrice je primila princa njeţno i toplo i pristala da se odrţi vijeće.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 76 ~

- Moram pridonijeti tu ţrtvu, sine, poslovi kraljevstva to iziskuju. Valja odgovoriti

Maksovoj drskosti. Je li tako?

- Ne bojimo se kraljice. Maksimilijan nije dorastao našoj snazi.

- Prepoznajem u tebi očevo samopouzdanje i ponosna sam, puna sam nade u tebe.

A što je s Gordanom?

- Povjerio sam to Bakaču, našem najvjernijem prijatelju.

- Dobro si učinio. Idem na posao. Do izbora za kralja još su samo tri sedmice. Dotle

će se vratiti i Damir i Lovro Iločki. Da li se vojvoda javio?

- Iz Beča je krenuo u Hrvatsku. Tamo ga je prekasno našla vijest o našoj boli. Jedva

će stići prije izbora.

- Treba da okupi sve Hrvate. Oni su vazda bili uza te. Misliš li da neće krenuti dalje

vjerom?

- Nikada, kraljice.

- Onda mirno čekam dan naše slave.

I poljubi ga u čelo.

Princ ostavi kraljicu s osjećajem potpune smirenosti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 77 ~

U ŠUMSKOM DVORCU

Ujutro, pošto je Gordana zatočena u dvorcu plemića Ferenczyja, donesu joj sluţavke

zajutrak. Vedro je čavrljala, a kad je ostala sama, lice joj je odraţavalo brige. Tada

siđe u dvorište. Sluge, straţari, konjušari, sva sluţinčad izviruje zablenuto u

neviđenu ljepoticu što polagano korača mekom travom poput kraljice, smješka im

se rumenim usnama i ljupko ih pogledava bademastim očima, prilazi im toplim

riječima, veselim, zvonkim glasom.

Prolazeći dvorištem, opazi na kulama straţare kako ne skidaju s nje poglede. Očito

paze svaki njen korak ili se dive njenoj ljepoti? Prešla je s taraca na travu i stala

brati jaglace, obilazi okolo uza zidine, priklanjajući svu pozornost cvijeću. Kad god

bi se sagnula, okrenuta leđima prema zgradi i straţi, krišom bi istraţivala poloţaj

svojeg zatvora. Tek oko podne uspela se u prvi kat.

Mlađa sluţavka ovaj put sama je dvorila.

- Kako ti je ime? - upita djevojku.

- Magda, vaša milosti. Majke više nemam, otac je zapovjednik gospodareve straţe u

ovom dvorcu.

Gordanin pogled ne odaje ništa, osim vedrine.

- Imaš li momka?

- Malo koristi kad sam sirotinja, a on slobodnjak. Oslobodio ga kmetstva sam dragi

kralj.

- Daleko je odavle tvoj momak?

- Baš na pola puta odavle u Budim. Ima kućicu i krčmu "K umornom putniku". I

svatko navrati tamo, pojede i popije. Dobro mu je. I uzeo bi me, ali roditelji ne daju

da uzme sirotu - i suze joj obliju lice.

- Šteta. Dobra si, hitra i lijepa.

- Više puta dolazi on ovamo u dvorac po vino.

- Evo, uzmi ovo.

Gordana izvuče iz koţne torbe zlatnik i dade ga uplašenoj djevojci.

- Uzmi. Neka ti sluţi kao amanet od djevojke koja ti ţeli sreću.

Sva rumena izljubi joj ruku i zuri u zlatnik.

- Bit ću vjerna vašoj milosti kad bude naša gospodarica.

- Ja? Tko to veli?

- Tako mislim. Sigurno vas je gospodar oteo roditeljima jer ne daju da se za njega

udate.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 78 ~

- Varaš se. Ja sam već vjenčana. Tvoj gospodar me zlonamjerno oteo muţu.

Djevojka problijedi.

- Oh - ali odmah ušuti i smete se. Opazivši to, Gordana uzdahne.

- Nesretna sam, draga moja.

Mlada djevojka šuti, a Gordana ustane:

- Kad će stići gospodar? - upita Gordana.

- Uzeo je sobom mnogo novaca i svečanu odoru, a to je znak da ide daleko i da se

dugo neće vratiti.

- A njegov prijatelj, onaj plemić otišao je s njim?

- Nije. On čitave dane sjedi dolje na klupi uz knjigu, ali kad je danas spazio vašu

milost, brzo se vratio. Bjeţi od ţene kao od đavla. Krije se od vas.

- Je li gospodar naloţio da me ne puštate po ostalim sobama dvora?

- Rekao je neka vas nitko ne smeta i neka vam svaku ţelju ispuni, ali da ne

pobjegnete, dan i noć moraju bdjeti.

Dan je prolazio. Gordana je sama sjedila u sobi, razmišljajući. Ili bi pozvala k sebi

Magdu i čavrljala. Gotovo se ne bi mogla otkinuti od nje. Jednog dana dođe Magda

k njoj od svoje pobude i šapne:

- Vaša milost me neće odati ako vam nešto kaţem?

- Sve mi moţeš reći, dobra moja.

- Pripovijedala sam ocu kako vas je gospodin ukrao muţu.

- Pa? - upita Gordana s nekom nadom.

- Jako se saţalio nad vama. Takve ljepote nikad nisu vidjele njegove oči, a ja sam ga

upitala: bi li vam mogao pomoći, ali on kaţe kad bi vas pustio da bjeţite, visjela bi

njegova glava navrh zidova kule.

- Da, znam i ne traţim to od vas.

- I kad bi vas pustio on, ne bi oni drugi jer bi svi visjeli, a svi vas jako ţale i uzdišu

nad vama.

- Ne traţim ja da zbog mene stradaju. Nikako. Ne bih to ni primila.

- Kakva ste vi dobrota! Zašto ne mogu da pomognem.

Uzdišući, djevojka promatra Gordanu. Ova nešto razmišlja. Najposlije zapita:

- Kako se zove tvoj krčmar?

- Zovu ga Lajoš.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 79 ~

- A hoće li opet doći po vino?

- Na Jurjevo.

- Mnogo je to vremena.

- Ni on vam ne bi mogao pomoći?

- Mogao bi da u moje ime pošalje glasnika ili sam ponese vijest u Budim.

- Boţe, to bi mogao.

- A bi li i htio?

- Dao bi, kaţe on, za mene očinji vid, a ja bih ga molila.

- I postala bi bogata vjerenica.

- Vaša milosti, strpite se do Jurjeva.

Gordana utone u misli, neprestano traţeći izlaz.

Tako prođe prvih pet dana u neprestanom smišljanju. Nikakav glas iz svijeta ne

dopre u pusti dvorac usred šumovitog kraja.

A Gordana je zavladala svom sluţinčadi u dvoru. Satkala je putove od niti svoje

dobrote i prešla k tim dušama, naviknutim da ih preziru. I oni su snaţno gledali u

njenu sudbinu, nemoćni da joj pruţe pomoć. Samo je smišljala kako će moliti

Lajoša da ponese vijesti u Budim.

Jednog jutra Magda donese Gordani zajutrak. Ona se već odjenula i vedro pristupi

k djevojci:

- Umrijet ću od samoće. Htjela bih da barem katkad govorim s tim plemićem u

vašem dvoru.

- Svi se rugaju što se skriva pred vama. Neće na dvorište od straha da vas ne

sretne, a ipak svakog dana pita što radite.

- Ĉuj, Magda. Danas mu reci da leţim bolesna i neću u dvorište. Razumiješ?

- Idem odmah da mu odnesem zajutrak.

Zamalo da se djevojka vrati i nasmijana saopći:

- Vaša milosti, kako je ţivo ispitivao je li vam jako zlo.

Rekla sam da vas boli glava. On se odmah stao odijevati.

- Vrlo dobro. Siđe li dolje, javi mi.

Poslije objeda đoniti Magda sva vesela:

- Dolje je. S knjigom u ruci. Tamo je iza dvorca pred kapelicom.

- Sad ćemo ga zaskočiti - smiješi se Gordana.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 80 ~

Odjenula se, sišla u dvorište i oprezno ide uza zid dvorca. Iza ugla zaokrene prema

kapelici i gotovo se sukobi s mladim čovjekom.

- Ne zamjerite što vas bunim - reče ona, gledajući mu ravno u velike modre oči.

- Zavist mi ne da mirovati kad gledam u vašim rukama knjigu.

Zaskočen tim riječima i strogim izraţajem lijepih očiju, zbunio se.

- Da, gospodine. Prišla sam vam samo zato što sam ţeljela knjigu, ali u srcu sam

vas duboko prezirala.

- Prezirali? - izlane neprijatno iznenađen.

- Ali kad vas ovako gledam, kao da vam je duša bolja od vašeg čina koji je u meni

izazvao prezir.

- Kakav čin? - zaprepasti se on. - Što sam uradio da ste me morali prezirati?

- Niste li vi sukrivac zločina što se ima izvršiti u ovom dvorcu?

- Zločina? U ovom dvorcu?

I ostane skamenjen od čuda.

- Da, zločina, nedostojna vas mladog plemića koji je na putu u svećenički staleţ.

Ĉini mu se da propada u zemlju do grla. Nema riječi ni daha. A ona ga zatrpava

objedama dovrh glave:

- Znam i to da ste se krili od mene, izbjegavali me jer niste mogli pogledati u moje

oči. Osjećali ste sramotu jer vam duša ne moţe biti zla.

Blagost njezina glasa dovede ga k svijesti pa gotovo zavapi:

- Zbog kakvog me to zločina okrivljujete?

- Zbog onog koji se ima dogoditi sa mnom.

- S vama? Gdje?

- Ovdje, u ovom dvorcu.

- Ja - ja - ne razumijem.

- Gospodine, ta valjda znate zašto sam dosjepla ovamo?

- Kralj je odredio tako.

- Vi sami najbolje znate: kralj nije mogao zapovijediti da Ferenczy mene uzme za

svoju nasladu.

Mladić problijedi. Sam ne zna kakva ga obuzima omaglica. U zabuni kao da govori

sam sa sobom:

- Sveti Boţe, uistinu nije mogao odrediti kralj.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 81 ~

- Dakle, ne rekoh li? Sami priznajete.

- Kralj nije mogao odrediti da vas zatvore. Bio je na samrti, a moţda je već mrtav.

Gordana je kao munjom ošinuta. Blijedi joj lice, pogled hvata mladića poput kliješta

i, svladavajući se, pita:

- To vam je rekao Ferenczy?

- I otišao da čuje je li već umro.

Utučena je, ne miče se. Šuti. Skupljene obrve odaju da duboko razmišlja.

- Dakle, nemam li pravo kad kaţem: nema kraljeve odredbe. Ja znam sve. Ĉim je

vidio da je kralj na samrti, vaš prijatelj me ugrabio da zadovolji svojoj ţelji, ali se

ipak pobojao i otišao da se uvjeri je li kralj mrtav i moţe li učiniti što je naumio da

ga kralj ne bi kaznio.

- To bi bilo podlo.

- Nije vam otkrio uzrok toj otmici?

- Nije, makar sam ga pitao.

- Eto, nisam mu učinila krivo. Zatajio vam je, poznavajući vašu poštenu dušu. Znao

je: kad bi vam otkrio istinu, ne biste se odazvali da čuvate plijen njegovim nečistim

namjerama, da straţarite nevinu djevojku i predate je u njegove ruke. Vi ste, dakle,

preuzeli tu zadaću, a da niste ni slutili kakva je podla svrha.

Stoji udaren njenim riječima.

- Ferenczy me, dakle, obmanuo?

- Uzeo vas je kao slijepo oruţje, ne brinući se što će vas zablatiti ortaštvom

sramotnog zločina.

- Ne! Ne! - uzvikne braneći se. - Ne preuzimam na sebe takvu strahovitu sukrivnju.

- Uzalud je svaka obrana. Vi ste ovdje postavljeni da pazite na straţe, da čuvate

njegovu ţrtvu. Ne moţete se tome oteti. Eno, i ona sluţinčad na dvoru i straţari

gledaju me samilosno, svjesni što me čeka.

- Dakle, svi vas na tom dvoru vole.

- I svi bi oni meni pomogli kad bi mogli.

Pognuo je glavu pod teţinom njenih otkrića da sluţi nečasnoj namjeri. I obori oči od

stida što su priprosti ljudi u dvorcu milosrdniji u njenim očima od njega koji je čuva

za nečasnu gozbu svojem prijatelju gospodaru dvorca.

- Što da učinim, gospođice, da skinem sa sebe strašnu optuţbu?

- Skinite sa svoje duše zločin ortaštva.

- Zaštiti ću vas. Pobit ću se s Belom Ferenczyjem za vas.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 82 ~

- A kad vas on rani ili ubije i opet padam u njegove ruke vašom pomoći jer ste me vi

čuvali?

- Za ime Boţje, kako da popravim? što da učinim?

Sklopio je ruke kao da u nje moli milost za svoje oslobođenje. A ona ga kori

pogledom i naglaskom svojih riječi:

- Samo je jedan jedini čin koji moţe oprati vaš obraz i dušu od zločina. Da me

Ferenczy ne nađe u ovom dvorcu.

Široko se zagleda u nju:

- Ţelite da vam pomognem pobjeći?

- Ako niste sukrivac njegova zločina, učinit ćete.

- Recite: kako? Učinit ću sve.

- Kunete se?

- Na grob svoje majke.

- Vama je dopušteno izlaziti iz dvorca kad vas je volja?

- Da, ali dosad nisam nikad izlazio.

- Tko na dvoru ima vlast da zapovijeda nad straţama?

- Zapovjednik straţe, ali zapravo meni je Bela povjerio da ga nadzirem.

- Dakle, vi zapovijedate mojim tamničarima? – spočitava mu ona.

- Da sam slutio što kani! Zašto mi to niste rekli prije?

- Niste li me izbjegavali? Nisam li imala pravo misliti da ste njegov ortak? Sami

priznajete da vam je povjerio moje straţare. Sad sam vas upoznala i vidim da niste

znali što on kani. Upoznala sam vašu plemenitu dušu i stekla sam povjerenje. Ne

biste li vi mogli da me izvedete toboţ u šetnju? Vas ne mogu za drţati ako ţelite

izjahati.

- Mene nikako. Savjetujete, smislite. Ja nisam vješt da se ičemu domislim.

- Dođite gore u sobu. Smislit ćemo.

* * * * *

Sutra osvane teško iščekivani dan. Magda dohiti vrlo rano u Gordaninu sobu:

- Vaša milosti. Moj krčmar je došao po vino. Eno ga dolje na dvorištu. To je moj

Lajoš. Vidite kako je lijep.

Ali Gordana ne gleda. Razmisli i naloţi joj:

- Reci mu neka ide u Budim i tamo potraţi vojvodu Iločkoga. On je sigurno tamo.

Svi tamo znaju tko je on. I neka reče vojvodi: Gordana je zatočena u dvorcu grofa

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 83 ~

Ferenczyja i čeka oslobođenje. Neka ide sam ili pošalje glasnika. To će tebi donijeti

miraz.

Magda odjuri dolje. Uskoro se vrati sva crvena i uzbuđena:

- Rekao je da će sam otići i potraţiti vojvodu.

- Dobro, Magda. Moţda mi pomogne. Sad idi.

Djevojka se povuče nešto začuđena: kako se ljepotica tako malo raduje što će joj

njen momak pomoći. Međutim digla se oluja i spriječila Gordani da ide u dvorište.

Zato potraţi mladog plemića Roberta u njegovoj sobi.

- Dakle? Jeste li odlučili?

- Jesam. Priredio sam sve što ste mi naloţili. Mogli bismo pokušati sutra noću.

- Nema pokušaja. Ako imate snage, onda nema odugovlačenja. Ferenczy bi se

mogao vratiti prije nego što se nadate.

- Nadam se da se neće vratiti dok ne izvršim ovo djelo.

Zvuk trublje odjekne dvorcem.

- To je Ferenczy - usklikne mladić prestravljeno.

- Onda je sve izgubljeno.

Roberta obuzme strah, ţeljezna se vrata otvaraju. U pljusku ujaše u dvorac

konjanik.

- Brzoteča!

Robert mu ide u susret.

- Otkud dolaziš? - upita ga Robert.

- Iz Budima. Gospodar šalje ovo pismo - i preda omot Robertu.

Brzo ga razmota, pročita i otpošalje glasnika pa dade Gordani pogledom znak da

uđe u sobu. Pohitala je za njime:

- Što je?

- Ferenczy javlja do sutra dolazi.

- I ništa više?

- Kralj je umro.

Gordanine noge zaklecaju. Podupre se o stol. Omaglica je hvata, ali odolijeva:

- Tko je preuzeo vlast? Javlja li to?

- Kraljevsko vijeće, na čelu mu kraljica i princ. Novog će kralja birati 17. svibnja.

Blijede Gordanine usne ne otvaraju se. Zuri u pod.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 84 ~

- Ĉujete li, gospođice, on se vraća sutra u zoru? Dakle, putuje noću. Znak da mu se

jako ţuri. Ĉitajte što piše. "Evo me sutra u zoru da te oslobodim čuvanja moje

ljepotice..."

Mladić se razbjesni:

- Moje ljepotice - kaţe on. - Iz mojih vas ruku neće primiti. Neće.

- Zahvaljivat ću vam do smrti. Sad brzo na posao, gospodine.

- Samo kako? Preostaje nam samo ova jedna jedina noć.

- Ĉitava blagodat ako je netko čvrst na odluci i hitar na činu. U jednom jedinom

času prebaci čovjek svoju sudbinu on kraj obale ţivotne rijeke. A kad je mlitav i

spor, pada u valove.

- Evo. Spreman sam na sve što smo odlučili.

- U pogibelji misli su najhitnije, a odvaţnost najvratolomnija. Naprijed!

Ĉitavo popodne Gordana nije izlazila iz odaje. Sluge su joj po Robertovu nalogu

donijele u sobu škrinju knjiga.

- Gospodin plemeniti Robert šalje knjige vašoj milosti jer sutra u zoru odlazi.

Gospodar mu je pisao da odmah dođe, ali moj Lajoš će izvršiti vašu zapovijed. On će

to učiniti, još je dolje. Upravo tovari vino.

- Da, da, Magda. Vjerujem mu i zato evo: pokaţi mu svoj miraz.

I pruţi joj punu kesu. Djevojka problijedi.

- Uzmi i sakrij da nitko ne vidi. Posumnjali bi da si nešto učinila za mene. Samo

njemu reci neka zna da ne čini badava.

- Nikad ne bih sanjala da ću biti tako bogata. Krčma "K umornom putniku" imat će

bogatu gospodaricu.

I Magda otrči dolje da o tom obavijesti svojeg momka. Nakon večere pošalje

Gordana presretnu Magdu na počinak. Tada zatvori vrata i gurne zavor. Ide k

škrinji, digne poklopac i stane brzo vaditi knjige. Dolje na dnu leţi muška plemićka

odora, pojas s mačem, klobuk, koţnate čizme i plašt.

Odjene mušku odoru, opaše mač, učešlja čvrsto kosu, poveţe je i duboko natakne

na čelo klobuk, široki obod dopola joj pokriva obraze. Uzima plašt i omota se čitava

od vrata do čizama. Najposlije ugasi svijeću. Tišina u dvorcu navješćuje duboku

noć. Nitko se ne miče. Nečujno ide k vratima.

Sjedne na stolicu i prisloni glavu na zavor. Ĉeka u dubokoj tami i nepomičnom

miru. Dugo nema nikakva znaka da još netko u dvorcu bdi. Tad na vratima zamijeti

tihi lagani dodir. Brzo ustaje, oprezno odrine zavor i otvara. U mraku trijema

nečujno prolaze muške siluete. Ne govore. Idu. Koraci im se jedva dotiču drvenog

poda. Kao da lebde. Izlaze u dvorište. Zvjezdano nebo ublaţuje crninu noći.

Gordana se povuče pod stablo. Onaj drugi, glasno stupajući, ide iza dvorca k

stajama i pokuca na vratima.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 85 ~

- Antone, iziđi!

Gospodaru, zapovijedili ste mi u ranu zoru osedlati konja, Predomislio sam se.

Putujem odmah. Noć miruje, a vrijeme hiti.

U mraku izvede sluga dva konja. Osedlava ih.

- Hajde, lezi, Antone.

- Zar neću pratiti vašu milosti?

- Velim: lezi i spavaj. Do zore se vraćam. Pratit će me gospodarev momak.

Sluga ode u staju. Plemić vodi konje pa se izgubi u mraku iza dvorca.

Gordana u plemićkom odijelu čeka. Opazivši konje, pohiti i popne se na sedlo.

- Dosad je bilo lako - šapće Robert. - Ali sad?

- Samo nas odvaţnost spašava.

I krenuše prema izlaznim vratima.

- Hej, vrataru - vikne Robert hrapavo, muklo.

- Tko je dolje? - pita straţa.

- Ja. Anton. Moj plemeniti gospodar gospodin Robert hoće da ide iz dvorca.

Njegovo gospodstvo je odredilo da putuje u zoru.

- Ide kad ga volja - odgovara Robert u ime svojeg sluge.

- Evo me, idem da otvorim.

Štropoću ključevi i vratarevi koraci. Sišao je i stao:

- Nije dobro izlaziti u pustu noć, vaša milosti - reče straţar okrenut Gordani u

plemićkoj odori. Ona ne odvraća. Robert se u tmini sagne k vrataru i straţaru pa će

šapćućim glasom svojeg sluge:

- Bit će da mladi svetac ne ide u hodočašće.

- Dakako. Brige nas kamo ga vode putovi.

Škripe ţeljezne prečke. Struţu ključevi. Teškim štropotom pomalo se rastvaraju

vrata. Još trenutak. Gordana napne uzde. Konj se uznemiri.

- Što mu je? - primijeti vratar i lupne konja po bedrima.

Gordana osjeća kraj sebe ruku što bi je mogla povući sa sedla. Boji se šutnje, a ne

smije progovoriti. U ţilama joj struji krv. "Samo da taj čas prođe ..."

I druga polovina vrata se rastvori. Djevojka upravlja konja, hotimice polagano, mjeri

prostor do praga. Izašla je. Iza nje jaše Robert. Vrata su još otvorena. Straţar i

vratar gledaju za jahačima što ih guta mrak.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 86 ~

- Kao da je sluga plemenitog gospodina Roberta ohrapavio?

- I meni se čini.

Gledaju dolje, ali ih oblijeću slutnje. Obojica šute. Nizbrdo-odjekuje topot konja.

- Zatvarajmo vrata.

Začas je sve kao prije - sneno.

Gordana slijedi svojeg vodiča. Sišli su s brda u poljanu i skreću u šumu. U guštari

se zaustave:

- Kamo da skrenemo?

- Cestom ne smijemo. Mogli bismo u zoru susresti Ferenczyja.

Dakle, šumom.

- Puta nema i ne znamo ga, ali zvijezde će nam pokazivati smjer prema Budimu.

- Dozovimo svoju opreznost!

I jašu šuteći, pazeći i uklanjajući se stablima. Jedva propupalo mlado lišće

propušta svjetlost zvijezda. Gordana zaustavi konja, osluškuje. Nijema noć, zrak i

lišće miruju, šuma spava.

- Da barem nije zašao mjesec, je li gospođice?

- Razotkrio bi nas. Eno tamo slijeva je cesta s koje sam ja skrenula u ovu šumu. Tu

su me dočekali Ferenczyjevi ljudi sa psima. Strahoviti psi. Mogli bi ih pustiti za

nama ako otkriju da nas nema.

- Ĉinilo mi se tamo gore da onaj straţar sluti tko se skriva pod vašom plemićkom

odorom.

- I meni se činilo.

- Šutjeli su. I sutra će šutjeti, a Magda će blagoslivljati.

- Začarali ste sve.

- Proslijedimo put, gospodine. Zdesna je cesta, što dalje, a opet ne odviše lijevo da

ne zalutamo.

Provlače se kroz bezglasnu šumu. Sve gušća bivaju stabla.

- Skrenuli smo s pravog smjera. Ne moţemo ovuda – opazi Gordana. - Konji se plaše

stabala.

- Valja pričekati dok ne svane.

- Ĉekanje je prava vječnost. Nastavimo.

Pokušavala je naprijed ali konji se opiru, naćule uši, nazaduju od crnih sjena

gustih debla.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 87 ~

- Bit će pametnije pričekati dok tmina malo ne popusti.

- Vidite, gospođice Gordana da smo krenuli prema jugu, mogli bismo cestom bez

straha da sretnemo Ferenczyja.

- Moram u Budim po svaku cijenu. Moram.

- Prezirete opasnost?

- Tko ne zna prezreti opasnost, tome su svi putovi zatvoreni.

- Rekao bih: čeznete za Budimom. Zar ste tamo ostavili srce?

- Nisam zaboravna, gospodine! Pazite, nešto čujem.

Slušaju. Gotovo ne dišu.

- Ja ne čujem ništa - šapne on.

- Neki daleki odjek kotrljanja.

- Da, moţda.

- Kao da u daljini prolaze kola.

- Ferenczy ne bi imao strpljivosti da putuje kolima. Uvijek putuje konjem.

- Svejedno. Slušajmo. Cesta nije daleko - upozorava ona.

Dugo stoje okruţeni mrakom guštare. Tmina, tišina, samoća i Gordanina blizina

razbudi mladića. Sav se izgubi. I ne znajući što radi, posegne za njenom rukom.

Ona je čvrsto ustegne i još oštrije reče:

- Odora sluge prelazi u vaša ćutila.

- Uvrijedio sam vas?!

- Sebe - odgovori suho.

On šuti i sluša svoje teško disanje.

Dugo stoje u mraku, čekajući svjetlost da mogu izići iz šume. Ne progovaraju. Noć

plovi k istoku.

- Zvijezde gasnu, još je malo do svanuća - upozori Gordana.

- Da, skoro - primijeti on.

Ona se makne i šapće:

- Ĉujete? Tamo s ceste.

- Topot jahača.

- Jure kao pomamni. Da nije Ferenczy?

- Strah me da se ne varate. A mogu biti i drugi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 88 ~

Plave sjene probijaju tminu. Oni se ne miču. Topot jahača ispuni šumu bukom.

Ukočeni sjede na sedlu. Gordana gladi vrat konju da ga smiri. Konjska kopita s

ceste odjekuju i gube se prema jugu.

- On je. Juri divlje u dvorac.

- Sad naprijed!

Kad je sunce izišlo, našli su se na poljani pred šumom i usmjerili put prema svojoj

šumovitoj dolini, goneći konje najbrţim trkom.

* * * * *

U ranu zoru ujahao je Ferenczy u svoj dvorac i odmah zapovjedio kaštelanu:

- Neka deset momaka osedlaju najbolje konje. Za jedan sat krećemo na dalek put u

Moravsku. Ali ni ţiva duša ne smije o tome saznati. Ljepotica Gordana ide s nama.

Tada se popne u kat i zapovijedi da mu donesu jela. Kad se okrijepi, naloţi

kaštelanu:

- Probudite gospodina Roberta. Neka odmah dođe.

- Kaţu da je izjahao. Nisam ga vidio.

- Onda je ostavio poruku?

- Meni nije rekao ništa. Moţda vrataru.

- Zovnite vratara - zapovijedi i stade se umivati.

I vratar dođe gore pa najavi:

- Plemeniti gospodin je izjahao.

- Kada?

- Poslije ponoći.

- Tko ga je pratio?

- Njegov sluga Anton.

- Laţeš! Vidio sam ga pred vratima kad sam stigao kući. Zovni ga.

Pozvaše i Robertova slugu:

- Vaša milosti, gospodar mi je rekao da će ujutro otputovati jer ste mu vi odredili da

nekud ide.

- Ja? Obratno: da me čeka.

- A noću ja sam došao u staju da osedlam konje.

- Onda ga je pratio netko drugi?

- Mene je poslao da legnem jer će ga pratiti vaš momak.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 89 ~

Nemiran ode u Robertovu odaju. Postelja nije dodirnuta. Sve je na svom mjestu. Ni

pisma, ničega. Istraţuje tko je od slugu otpratio gospodina. Svi su na dvoru. Nitko

ne manjka.

- "Što je to? Izjahao je s dva konja, a nitko od momaka ne manjka?" - Razmišlja.

Neka slutnja ga goni. I potrči trijemom do Gordaninih vrata. Kuca uzalud. Ona se

ne javlja. Ferenczy otvori vrata. Zatvor iznutra nije povučen. U njenoj loţnici haljina

na podu, knjige razbacane. Istrči na trijem, zove sluţavke, ispituje, vičući i kunući.

Sluge mu odgovaraju: plemić je s ljepoticom čitao knjige i ništa ne znaju. Svi su

preplašeni, svi poriču da bi štogod znali.

- Plemenitog gospodina pratio je momak, nipošto ţena - prisiţu vratari i straţari. -

Zapovijedio je da otvorimo, mi smo slušali. Ljepotica nije bila s njime. Bio je

momak.

- Bila je ona - viče pomamno Ferenczy.

- Vaša milosti, nismo to mogli slutiti. Bio je momak i mladi gospodin Robert.

- Svi na konje! Pse s lanaca. Za njima nakraj pakla! - zapovijeda Ferenczy, zelen od

gnjeva, brige i straha.

- "Što će Bakač kad dozna. Ne! Uhvatit će je moji psi!''.

Svi trče i viču. Sedlaju konje, vode pse. Ferenczy dade donijeti Gordaninu haljinu i

baci je psima.

- Neka omirišu njezin miris. Uhvatit će je na granici neba i zemlje.

Psi nateţu modru djevojačku haljinu. Gospodar im dovikuje naročite riječi,

upozorenje, dozivlje ih za sobom, onda im odriješi lance. Psi trkom trče nizbrdo

ispod dvora, njuškaju, slušaju gospodara i najednom zaokrenu u šumu, jureći

tragom bjegunaca. Za njima pojure Ferenczy i njegovi momci.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 90 ~

ĐAVOLSKI PSI

Nebo je prekriveno snjeţnobijelim oblacima. Kroz njih prodire sunce kao kroz veo i

pokazuje bjeguncima smjer. Oni su projahali poljanama i šumama. Kad jure

otvorenom dolinom. S vremena na vrijeme se osvrću, ne dolazi li otkuda

Ferenczyjeva potjera. Ne zamjećuju ništa, a ipak sve brţe tjeraju konje. Dolina se

pred njima suzuje. Stiţu na ulaz u dugu, beskrajnu kotlinu. S desne strane diţe se

brdo. Gordana se zaustavi:

- U ovoj kotlini mogli bismo stradati.

- Zašto? - upita pratilac.

- Ako nas slijede, ne moţemo skrenuti ni lijevo ni desno.

- Što da se čini?

- Obiđimo brdo. Vijugajući lakše je zametnuti trag nego u ravnoj kotlini i lakše je

izbjeći potjeri. Tu nas na milje daleko mogu opaziti.

I krenuše desno oko podnoţja brda. Kad su ga obišli s juga, spaze puteljak što se

uspinje.

- Gospodine Roberte, popnimo se. Gusta stabla zaštitit će nas oku progoditelja. Tu

se moţemo sakriti. Ferenczy ne moţe predmnijevati da smo u brijegu odabrali brdo.

To nikad ne bi učinili bjegunci i baš zato zavarat ćemo potjeru.

- Zaboravljate njegove pse. Bez njih nije pošao i oni će nas nanjušiti na milje daleko.

- Zar su tako vješti?

- Nevjerojatno. Kad je Ferenczy kod kuće, svakog ih dana poučava.

- Onda nam preostaje nada da nije stigao u zoru kako javlja u pismu, ili je prekasno

doznao za naš bijeg.

Gordana je paţljivo istraţivala šumu pred sobom. Uskoro su stigli ispod vrha kad ih

trgne laveţ pasa.

- Boţe! Odakle je to? - zabrine se plemić pa se obazre.

- Odozgo s vrha - tiho će Gordana i zaustavi konja.

- Povucimo se s puta u guštaru - predloţi Robert.

- Bilo bi uzalud. Psi su nas zamijetili.

Gordana nastoji uzalud prozrijeti krošnje pred sobom:

- Svakako, netko se nalazi gore na vrhu.

- Ako nas je Ferenczy obišao i dolazi u susret?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 91 ~

Onda gore nasred puta izmilje dva psa i laju na putnike.

- To nisu Ferenczyjevi - obraduje se Gordana.

- I ne dolaze blizu.

- Hajdemo odvaţno.

I nastave se uspinjati. Psi trče pred njima, neprestano se okrećući i lajući. S vrha

brda pruţa se pogled na sve strane. Prema sjeveru nastavljaju se visočine, a

presijeca ih cesta.

- Izišli smo k cesti što vodi u Budim - prepane se mladi plemić.

- To nije najstrašnije. Cestom nas neće progoniti.

Uspevši se na vršak, promatraju u dolini poljane i šume. U daljini bijele se tornjevi

Ferenczyjeva dvorca.

- Više nema traga potjeri - poveseli se Robert.

- U šume ne vidimo, dakle, preuranjena radost.

Muški poklik oboje trgne i oni se obazru. S druge strane vrha pridolazi mlad

muškarac, ušutkujući pse. Ide ravno k putnicima i skida kapu.

- Vaše milosti ţele štogod? upita čovjek.

- Zalutali smo - odvraća Robert.

- Tamo dolje ide cesta, a tu ispod vrha je moja krčma.

- Krčma? Kako se zove? - upita Gordana.

- "Krčma k umornom putniku". Vaše milosti ţele štogod zaloţiti?

- Svakako. Ali recite nam je li tkogod ovog jutra prolazio cestom iz Budima?

- Ne, nije.

Gordana i njen pratilac izmijene značajne poglede.

- Moţda je ipak projahao na povratku iz Budima vlastelin, plemeniti gospodin

Ferenczy?

- U Budim je odjahao već odavno, a vraćao se nije.

- Moţda se vraća prečacem?

- Uvijek cestom.

Gordana će tiho Robertu:

- Ostanite ovdje i budno motrite dolinu. Ako biste opazili da iz šume izlazi potjera,

brzo mi javite.

- Krčmar kaţe da se nije vratio.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 92 ~

Gordana krene s mladim krčmarom dolje. Malo niţe vrha, prislonjena na kamenu

pećinu, stoji duga zidana kući. Gordana siđe s konja i priđe mladiću:

- Prijatelju, jesi li pošao u Budim kako ti je jučer rekla Magda?

Mladić se prepane i sumnjičivo odmjeri njenu pojavu.

- Ja sam zarobljenica o kojoj ti je govorila djevojka. Odjenula sam muško ruho.

- Jao, Magda vam je pomogla pobjeći? Ili njezin otac?

- Ne boj se. Magdu i njenog oca Ferenczy ne moţe nikako optuţiti. Mladi biskupov

nećak odgovara za sve.

To smiri mladićev strah.

- Jesi li mi rekao istinu? Ferenczy nije projahao ovuda, nije se vraćao u dvorac?

- Istinu rekoh, a prečacima ne ide rado jer štedi plemenite konje. Ne ţuri mu se

nikad. Zadrţava se kod mene, svakog puta i hrani konje. Mogao bi i obići ovo brdo.

Ali čemu? Eno, vidite opremljenog konja. Upravo sam htio da idem traţiti vojvodu

Iločkoga.

- Moţda neće biti potrebno da ideš. Mjesto toga pokaţi mi siguran put. Ostavila sam

Magdi toliko zlatnih forinti da će je tvoji roditelji objeručke primiti.

- Vječna hvala vašoj milosti. Povest ću vas sigurnim putem u Budim.

- Dobro, odavle se vidi cesta nadaleko. Pripazi. Kad bi uočio jahače, odmah mi javi.

Onaj mladić gore pazi s one strane.

- Vaša se milost boji potjere?

- Ako se Ferenczy nije vratio, onda nema toliko brige. Idem u kuću da traţim

mlijeka.

- Roditelji su mi još u Budimu. Nema vas tko posluţiti, osim mene. Odmah ću s

vama.

Pa ode s njome prema kući. Morali su obići staju. S one strane staje opazi Gordana

četiri momka kako izvode konje. To je začudi:

- Kakvi su to ljudi?

- Pratnja jednog plemića što je kod mene prenoćio.

- Još je u kući?

- Upravo doručkuje.

- Plemić putuje u Budim?

- Iz Budima se vraća na jug.

- Na jug? Kamo?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 93 ~

- U Hrvatsku.

- Kakav je?

- Vrlo otmjeni plemić, neka se vaša milost ne boji.

- Samo sam se začudila što putuje tamo.

Stala je navlačiti obod klobuka na oči.

- Vaša milost pozna zemlju na jugu?

- To je moja domovina. Ti ćeš, dakle, paziti na cestu?

- Pouzdajte se u mene.

- A prije me vodi u kuću i brzo mi donesi mlijeka i kruha. I ne odaj me nijednom

riječi. Govori sa mnom kao da sam muško.

Spustila je donji rub plašta do čizama, a gornjim omotala vrat do usta, navukla još

niţe klobuk i stupila u kuću. Mladić joj otvori vrata i reče:

- Odmah ću donijeti jelo vašoj gospodskoj milosti.

Oštrim muškim koracima uđe Gordana u prostranu putničku sobu. Razabire da

netko sjedi slijeva, ali se ne obazre kao da ga ne vidi i povuče se u dno sobe, u

mračni kut. Bila mu je iza leđa. Oprezna je. Nije se osvrtala k njemu nego opustila

glavu na ruke u jahaćim rukavicama. Između prstiju zaviri k njemu. On sjedi kraj

prozorčića i zuri napolje. Kao da je i ne primjećuje. Leđa mu skriva plašt, glavu

klobuk. Ispod oboda pada mu na vrat crna kosa. Uto uđe krčmar, poloţi pred

Gordanu vrč mlijeka i komad kruha. Ne primivši od Gordane nikakvu zapovijed,

opet izlazi. Gordana uzme vrč i stade piti. Iza ruba vrča promatra krišom stranca

što putuje u Hrvatsku. Znatiţeljno čeka da se obazre. Nekoliko časaka kao da

osjeća nečiji pogled. Gordana brzo okrene glavu i nastavi piti mlijeko. Stranac vikne

kroz prozor:

- Je li sve spremno?

Gordana spusti vrč na stol i digne se. Onaj kraj prozora zakorači. Zapanjena

Gordana vikne:

- Gospodine Damire!

On se okrene u mračni kut. Tamo je visoka vitka pojava u plemićkoj odori

zaogrnuta plaštem. Široki obod klobuka se digne. Prepast se očituje u Damirovoj

nepomičnosti. Velike crne oči još su veće. U zjenici mu ukočeno pitanje:

- Gordana? Gospođice Gordana, kako vi ovdje?

- Znate li da je kralj mrtav? - naglo će ona.

- Znam. Kad sam onog jutra otputovao iz Budima, zaustavim se kod znanca

plemića u okolici grada. Pošli smo u udaljene dvorove da nagovorimo maloplemiće

neka svi pođu na Jurjevo na sabor i tamo nas zateče strašna vijest.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 94 ~

- I vratili ste se u Budim?

- Da, bio sam. Jučer su ga pokopali.

- Princu ste se javili?

- Ne, nije potrebno. A sad idem dalje.

- Idete? Kamo?

- U Hrvatsku.

- Ovdje vas ne veţe duţnost?

- Smirite se gospođice Gordana, prinčeva je sudbina u dobrim rukama.

- Nisam zvana da se brinem za pričevu sudbinu. Mi smo se zavjerili da štitimo

sudbinu naše zemlje, svih nas, a ova je vezana uz princa. Zato je vaše mjesto uza

nj.

Glas joj zvuči oštro, a baršunaste oči svijetle.

- I baš zato budite spokojni. Pomno sam se propitao u Budimu. Sve je sloţno da

biraju za kralja sina pokojnog Matije. A kraljica se nakon kraljeve smrti nije

promijenila.

- Vi ste, dakle, posve mirni za nju?

- Da, gospođice.

- Neću dijeliti vaš mir dok izbor nije obavljen. Vratite se u dvor. To nije moja ţelja,

nego ţelja vojvode Lovre Iločkoga. Još na rastanku sa mnom za kraljeva ţivota

naloţio mi je neka vam isporučim: ostanite stalno uz princa i budite na straţi da

kraljica ne isplete nove spletke. Vojvoda ţeli imati na dvoru oko koje budno pazi.

- Nisam tome vješt i zato ću više koristiti našoj osnovi ako pohitim u Hrvatsku i

okupljam izborne staleţe.

- Dakle, ne vraćate se na dvor?

- Ne, gospođice Gordana. Tamo je moja prisutnost suvišna.

Izmijenjene su riječi pale hitro, mirno, hladno kao da govore stranci.

- Odbacite svoje lične razloge, gospodine Damire.

Od tih riječi zadrhte mu prsa.

- "Kako okrutno nišani na moju ljubav!" - krikne mu srce, a usne govore grubo:

- Nemam nikakva lična razloga da utječe na moju odluku.

- Znam za taj razlog. Dakle, postoji.

Pokolebao se spoljašni mir kojim je prikrio talasanje u prsima od časa kad ju je

spazio u kutu sobe. Ne moţe joj gledati u oči, upravljene u nj i odvraća pogled na

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 95 ~

prozor. Strelimice mu se ukaţe slika na dalekom moru, na povratku iz Napulja. Na

brodu leţi u vrućici i bunca o tajnom bolu svojeg srca. A ona sluša. I sad u ovom

času hoće da ga pospe sramotom, da mu baci u obraz taj jadni razlog koji ga tjera iz

prinčeve blizine. Stid ga bije. Ponos uskipi u duši i mozgu, isprsi se, spreman da joj

odgovori osorno, grubo, najgrubljim glasom što bi ga smogao:

- Tko vam, gospođice, daje pravo da se brinete za moje razloge?

- Ona noć na brodu kad smo se vraćali iz Napulja.

Krv mu se pretvara u hladnu bujicu. Zove u pomoć ponos, smrtno ugroţen i viče za

obranom. On priskoči da joj zakrči riječ, odbije udarac, pa se smije ironično:

- Vaša milost očito sebi ne umišlja da je i jedna riječ koju sam one noći izrekao bila

istinska?

- Ne umišljam jer znam da je bila istinska.

- Izgovorena u bunilu.

- Sad ste u bunilu. Onda ste znali što govorite.

On zavapi u mislima: "Zar je odlučila da me gazi?..." Sva mu se duša smuti, na crne

oči padnu vjeđe, zasjenjuju ih trepavice što je sve govorio u bunilu. Gordana ga

uzima čvrsto u oko i hitro upada:

- Podsjetit ću vas što ste govorili one noći.

Htio bi vikati da joj zaglušim riječ i bjeţati da uteče sramoti i udariti u strop kuće da

ga pokopa i ne mora doţivjeti sramotu, a ipak stoji zakovan i čeka udarac od kojeg

mora propasti u zemlju. Ipak se diţe i lati najoštrijeg oruţja.

Suho se pokloni:

- Uistinu, nemam kad slušati, gospođice.

I krene k vratima.

- Svaki drugi ovog bi časa rekao da ste se dali u izdajice domovine.

Okrene se tolikom oštrinom da mu mač bučno udari o pod i zavikne:

- To je odviše.

- Ali ja to nikad ne bih mogla pomisliti. Znam ovog časa govori na vaša usta lično

neprijateljstvo prema meni...

- "Neprijateljstvo" ?

Srce mu jaukne od bola, a mozak zapanjeno pita: "Jao, moţda ipak nije čula

priznanje izrečeno u vrućici?" - i prsa mu se uzgibaju.

- Shvaćam vaše neprijateljstvo - naglašava ona kao da osjeća koliku mu snagu

donosi ova riječ. - Mene smatrate uzrokom što ste se raskrstili s princem.

On šuti i zuri u pod.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 96 ~

- Hotimice nisam kriva, ali moja ličnost vas je razdvojila s princem. Od onog dana

kad ste se razišli vaše je drţanje prema meni više nego neprijateljsko, zapravo

prezirno. Razumijem. U pravu ste. Primam vaše neprijateljstvo. Ali vas pozivljem,

odloţite ga samo dotle dok svršimo ono na što smo se zakleli - i vi i ja.

- "Stjepko je lud! Ona nije čula ništa..." - uvjerava se on dok ona nastavlja sve brţe:

- Dakle, tu ne stoji više Gordana, već samo saveznik. I taj vas podsjeća na onu noć

na brodu kad ste zaloţili časnu riječ da se nećete maknuti s dvora dotle dok ne

bude sretno riješena sudbina - naša, vaša, vaše majke, svih nas koji ţivimo u zemlji

gdje smo se rodili. Rekli ste to svjesno, ne u bunilu, jer tada ste već bili ozdravili od

bolesti.

- "Ne - ne - nije čula" - kliče mu sva duša i okuplja snagu i mir.

- Ipak sada tvrdoglavo odbijate izvršiti svoju riječ?

- Jer sam uvjeren da ću našoj stvari više koristiti ako...

- Ne, drugi je razlog.

"Opet" - i zadršće mu srce. Ipak je slušala.

- Reći ću vam sama.

- Ne moţete to nikako znati.

- Dopustite da izgovorim.

Nemiran je, napola omamljen, brzinom njenih riječi.

- Ostavili ste princa dok nije bio ni nasljednik, a sada stoji na prvoj stubi prijestolja.

Mogao bi tko pomisliti da vas vraća k njemu ţelja domoći se kakvih časti. To je

razlog.

Damir osjeća kao da ga netko iz olujnog mora povukao na kopno.

- A naročito ste se bojali da to ne misle naši zemljaci. Da, baš oni - prihvati se ovih

riječi kao čvrste obale. - Naši su sumnjičavi. Da, teţak je to porok naše krvi. Brat

brata, saveznik saveznika u času pospe blatom sumnje, ali vi se, gospodine Damire,

pouzdajte u one koji imaju u sebi snage da vjeruju u vas kao što vjerujem ja. Eto,

našla sam razlog koji vas odvraća da danas idete na dvor, ali vi ćete pridonijeti

ţrtvu i poći.

- "Govori li istinu, ili je izmislila taj razlog ne bi li me utješila, prikazala mi kao da

ne zna da je nosim u sebi? U njegovu pogledu leţe misli što sijevnuše pod visokim

čelom:

- Mislio sam odjahati vojvodi da ga obavijestim.

- Poslat ću mu sama glasnika. Vraćam se u Budim.

- Odakle se vraćate? - začudi se on.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 97 ~

- Prije nekoliko dana donio je plemić Ferenczy kraljev nalog da se prinčeva majka

preveze iz Budima u Brezovicu i da je moram pratiti. I tako je s nama morala poći i

vaša gospođa majka.

- U Brezovicu?

- Ali putem sam htjela pobjeći u Budim, a tu me Ferenczy po kraljevu nalogu

zatvori u svoj dvorac.

- Sada vas je pustio na slobodu?

- Naprotiv, njegov prijatelj Robert pomogao mi je pobjeći iz dvorca gdje su me

zatvorili.

- Ne bojite se potjere?

- Napolju su na straţi mladi plemić i krčmar, a Ferenczy joi nije stigao na dvor i ne

zna što sam učinila. A vi, kad se vratite na dvor, javite mi bude li što vaţno u kući

prinčeve majke?

- Ne kanite na dvor?

- Ne, i molim vas da princu ne govorite o mojem boravku ni riječi.

Začuđen ovom odredbom ušuti.

- Do viđenja, gospodine Damire.

- Zapovijedate li da vas otpratim?

- Hvala. Ne ţelim da svojom prisutnošću ugroţavam naše savezničke odnose. Ni ja

ne volim prisutnost onih koji su mi neprijatelji.

- "Neprijateljstvo! Da! Ona mora misliti tako. Ona je kriva mojem sukobu s princem.

Da, tako je. I neka to misli. Pobrinut ću se da zadrţi tu misao dovijeka. Pobrinut ću

se i bit će mi lakše.'' Te misli jure mu mozgom, dok se ona vraća k svome vršcu,

ispije ostatak mlijeka i uzme kruh pa ode:

- Do viđenja u Budimu.

- Dopustite mi samo jedno pitanje: a moja majka je krenula u Brezovicu?

- Da, tamo prati uzvišenu gospođu Borku.

- Hvala - reče on.

Gordana iziđe.

- Krčmar je opazi i dohiti k njoj:

- Nigdje ne vidim nikoga.

- To bolje - odgovori ona i lagano klizne u sedlo.

- Uzjaši i ti pa me vodi - naloţi krčmaru - bit će ti dobro plaćeno - i pogleda gore k

vrhu gdje je Robert, sjedeći na konju, razgledavao dolinu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 98 ~

- Siđite dolje. Idemo. - zovne ga djevojka.

Damir stoji na trijemu i promatra plemića. Ĉas se obojica gledaju. Robert mrko,

Damir hladno. Krčmar uskoči u sedlo. Damirova četiri momka čekaju pokraj

opremljenih konja svojeg gospodara.

Najednom krčmarevi psi neprijateljski zamrmore i laveţom trče na vrh.

- Jao! zamijetili su nekoga! - vikne preplašeni krčmar.

- Nije moguće - umiruje Robert. - Nisam vidio ni ţive duše u čitavoj dolini.

- Ne bi psi tako reţali. Dolaze. Eno kako bjesne.

- Tiho! - ušutka Gordana krčmarevo jadikovanje.

Negdje odozgo dopire do njih laveţ pasa kao da ih je čopor.

- Svršeno! To su Ferenczyjevi psi.

- Onda su obilazili brdo po našem tragu - zaprepašteno će Robert. - Zato ih nisam

mogao vidjeti.

- Ja ću zadrţati pse - oglasi se Damir s trijema.

- Ni pakao ih ne bi zadrţao - odvraća Gordana. – Slijedit će moj trag i razderati

konju noge.

- A za njima dolazi Ferenczyjeva četa - upozori Robert.

- Idite u kuću - ponudi Damir - to je zasad jedino utočište.

- Da, u kuću - odredi Gordana.

- Branit ću vas do zadnjeg daha - vikne Robert blijeda lica i uhvati mač.

Damir pogleda bjeloputog mladića i plave usplamtjele oči i pristupi mu:

- Gospodin će dopustiti da mu se u obrani pridruţim.

Mrko Robertovo lice ne odbija i ne prihvaća. Gordanine misli munjevito lete. U času

skine svoj klobuk, razdere podstavu pokupi kamen, gurne ga ispod podstave,

zavitla zrakom klobuk kao praćku i klobuk odleti prema vrhu.

- Tako mislite zavarati pse? - pita krčmar.

Bez odgovora skida Gordana sa sebe plašt i baci ga Damiri.

- Evo vam moj - reče on.

Strgne sa sebe plašt i pruţi ga djevojci.

- Evo i klobuka, gospođice.

Uzima ga i pokrije glavu. Onda oboje potrče k staji gdje stoje Damirovi momci s

konjima. Krčmar i Robert ništa ne shvaćaju. Sa strahom pogledavaju gore na vrh

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 99 ~

kad će se pojaviti psi i opet dolje k staji gdje Damir i Gordana zapovijedaju

momcima, trče, rade, vode konje amo-tamo, vraćaju se i opet nestaju za krčmom.

- Što su to smislili? - čudi se krčmar.

- Tko je taj plemić što se ovdje plete? - upita Robert krčmara.

- Neki njezin zemljak.

- Ne treba mi njegove pomoći.

- U kuću - vikne Damir, dotrčavši iza krčme s Gordanom.

Robert ga ošine prezirno, ali posluša. Zamalo pred krčmom nema nikoga, samo su o

trijem svezani konji na kojima su dojahali Gordana i njen pratilac, ţivotinje su

nemirne i pokušavaju se otkinuti. Kućna vrata naglo se otvore. Izađe Damir i zatvori

ih za sobom. Potrči prema brdu, baci Gordanin plašt na travu pa ga brzim skokom

vuče zemljom sve do vrta. Tu ga raširi po zemlji. Tad skoči na trijem krčme, gleda

gore i sluša divlji pseći laveţ.

- Već idu! - vikne Damir.

- Ĉekamo spremni, gospodaru - odazove se muški glas iza vrata.

Napeto promatra Damir kako se gore s vrha valjaju psi kao divlji vukovi pa natrče

na Gordanin klobuk. Reţeći, bjesomučno se bace na nj, razdiru ga, otimlju se.

Jedan pas dotrči, noseći klobuk, drugi navale za njim, njuškaju, poskakuju kao da

se utrkuju da što prije zgrabe plijen za kojim jure. Mačjim skokovima spuštaju se

ravno tragom prema krčmi. Pred psima se otvore vrata. Gotovo padoše u kuću.

Vrata se za njima zaklope.

- Daj im ţderati. Baci im sve što nađeš u kući.

- Hoću gospodaru.

- Do đavola! - reče Damir. - Više hajke zbog pet pasa nego zbog desetorice junaka.

Onda prisluškuje iz kuće, istraţuje gore vrh, pohiti k malom uskom prozorčiću pa

zatvara drvene kapke.

- Zatvorite prozorčić i s one strane - zapovijeda.

- Jesmo gospodaru.

- Pazite na sve što se ovdje događa i slušajte moje zapovijedi.

- Hoćemo, gospodaru.

I stoji uz drveni trijem, čeka, zuri na vrh.

- Dolaze! - vikne na vrata.

- Spremni smo.

Gore se javlja laveţ domaćih krčmarevih pasa.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 100 ~

- Psi su utihnuli?

- Ţderu kao vuci, gospodaru.

Damir povuče klupu s trijema, postavi je ravno pred vrata, pruţi se po njoj, poravna

pojas o kojem mu visi mač i udobno prekrsti noge. Ferenczy je dojahao i stigao na

vrh brda iznad krčme. Iz guste šume vidi samo krov zgrade.

Zaustavlja konja i pita momke:

- Kamo nas vode te proklete ţivotinje? Gdje su?

- Izmakli su nam ispred očiju, gospodaru. Nisu mogli drugamo, nego ovim putem -

primijeti njegov pouzdanik.

- U krčmu na doručak? Budalo!

- Krčmar je morao pse vidjeti ili barem čuti kojim su smjerom odjurili.

- Idi dolje i pitaj ga.

Bradati se spušta dolje. Pogled mu se otvara na kuću, trijem i vrata. Zabezeknut

okrene konja i opet se uspinje gore:

- Gospodaru, vaši su konji dolje privezani za trijem.

Ovaj glas razbudi vlastelinove nade.

- Ne buncaš li ti?

- Gospodaru, siđite.

I dade znak momcima da ga slijede. Spustiše se naglo prema krčmi.

- Jest. Moji konji i moja sedla.

- Sakrili su se u krčmu. U našim su šakama - reče bradati momak.

- A gdje su psi?

- Nema im traga.

- Valjda nisu s njima na doručku?

- Naš Herkul prije bi sve razderao nego se primirio dok ne uhvati plijen. Gospodaru,

gledajte dolje razderani klobuk i plemićki plašt. To je Herkulovo djelo. Taj pas je

đavo.

- Ĉekaj Roberte, izdajico! - prijeti se Bela Ferenczy, škripajući zubima. Prisjeća se

Bakačeve stroge zapovijedi i njegovih osnova povezanih s Gordanom i spreman je da

se lati svakog sredstva da se domogne Gordane.

- Oko krčme ne vidim nikoga - upozori momak gospodara.

- Odmaraju se, ništa ne sluteći.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 101 ~

Onda tiho zapovijeda:

- Sad oprez, momci! Jurnut ćemo na krčmu, pozovite ljepoticu da ide s vama. Ako

ne posluša, sveţite joj ruke pa s njome na konja. Ali ne grubo. Ja ću ostati iza staje.

Naprijed i oprezno.

Već prolaze pored staje i nađu se pred kućom.

- Neki plemić, gospodaru! - šapne momak.

Iz kuće zalaje pseto. Za njim drugo. Damir namjerno zijevne.

- "To su moji psi!" - pomisli Ferenczy pa ide naprijed.

Pred vratima se zaustavi i usklikne:

- Gospodine Damire?

A Damir odvraća jednako iznenađen.

- Gospodin Ferenczy?

- Dugo se nismo vidjeli, gospodine Damire? Što radite ovdje?

- Kaţu djevice da sam odviše bjeloputan pa hoću da ogaravim i sjedim na suncu.

Ferenczyjevi pogledi kradu se prema konjima što su vezani o trijem. Tačno

prepoznaje svoje ţivotinje i svoja sedla.

- A kamo putujete, gospodine Damire?

- Upravo se odmaram. Ali vi putujete?

- Pošao sam malo u lov pa sam izgubio pse. Očito gone kakvog zeca. I tako sam

skrenuo da malo zaloţim.

Damir se ne miče iz svojeg udobnog poloţaja na klupi. Mirno promatra plemića na

konju.

"Ona je u kući! Ferenczy zaključuje: imam deset momaka. Gordana mora u

Moravsku! Makar te taj mladić optuţio''.

Damir leţi na klupi kao da nema nikakve brige, osim da ljenčari. Ferenczy nastavlja

mudrovanje:

"Kako je Damir dospio ovamo. Zar je Robert dopustio da se Gordana iz dvorca s

njime sporazumijeva? Izgubljen sam, sve osnove mojeg ujaka dim su na vjetru ako

ne otmem Gordanu. Mora pasti u moje ruke, makar razorio kuću!"

Ferenczy se baci sa sedla na zemlju i pođe prema Damiru.

- Molim vas da mi se malo ugnete.

- Preudobno sam se smjestio, gospodine.

- Rekli su mi da su Hrvati inače uljudni.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 102 ~

- Na ţalost i onda kad bi trebali da gurnu šakom u obraz i mačem u rebra.

- To bi značilo da su popustljivi?

- Sve dok jednom ne planu.

- Gospodine Damire, dopustite da pogledam u kuću. Ĉini se da su tamo moji psi.

- Tako? Vaši su? Sad znamo od koga valja traţiti naknadu za razderani plašt i

klobuk.

"U krčmi su, naravno! Samo kako da prokrčim put? Navalom? Ili

nadmudrivanjem?" Odluči da se učini kao da ne zna za Gordanin bijeg i priđe k

Damiru.

- Ne biste mi odstupili malo mjesta uza se?

- Ne bih - i protegne se na klupi. - Nema mjesta. Ali eno, tamo dolje je još jedna

klupa.

- Sjeo je na drugu klupu. Psi opet laju. To ga ponuka da ustane:

- Ako provalim sa svojim momcima? - veselo će Ferenczy kao od šale.

Damirovi bijeli zubi iskoče ispod rumenih usana, a crne oči pustopašnim izraţajem

gledaju protivnika:

- Mi nismo neprijatelji, dakle, ne bih dopustio da se neupućeni bacite u tako

nejednaku borbu.

- Nejednaku? Zašto?

- Vaših je momaka svega deset, a mojih dvadeset i četiri. A svi u svečanom ruhu i

oruţju. Svi su utaboreni u kući.

- A gdje su im konji?

- Skriveni u šumi da protivnik kojeg čekam ne vidi odmah kolika je moja snaga.

Zauzeo sam ovu krčmu i utvrdio je. Imam u kući kamenja, vatre, vrućeg ulja,

pušaka i baruta, svega što je potrebno za obračun. He, momci - vikne Damir i udari

na vrata. - Spavate, ili ste spremni za boj?

Iz kuće zazvekeće oruţje golemim štropotom kao da ih je čitava četa.

- Vi ste se ovdje pripremali za borbu? Protiv koga?

- Ne smatram vas saveznikom, gospodine Ferenczy, pa vam ne mogu razotkriti

čitavu bojnu osnovu. Međutim, protivnik će doći sigurno.

- A ja vam ne kanim duţe smetati. Uzet ću iz kuće svoje pse pa idem.

- Oprostite, sad ne mogu otvoriti vrata. Do večeri poslat ću vam pse u dvorac.

- Kojim ste ih pravom zatvorili?

- Pravom njihove volje. Vaši su psi dojurili kao divlji i ravno se bacili u kuću.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 103 ~

"Za njezinim tragom" - poveseli se Ferenczy i s prikrajka promatra konje iz svoje

staje, svoja sedla, a dolje razderani plašt i klobuk.

- A kad su već bili u kući, nismo ih mogli otkinuti od vrata u putničku sobu pa sam

ih morao ostaviti da ne gubim vrijeme, jer čekam navalu protivnika.

Ferenczy mrko skupi čelo pa se okosi:

- Gospodine, hoću da uzmem svoje pse.

- Već me čitav sat izazivate.

- A vi čitav sat oklijevate.

- To prelazi mjeru.

Ferenczy plane uvredom:

- Evo me da krvavo oprem ovu uvredu - odvrati Damir.

- Neka se nitko tamo ne miče. Jao onome tko iziđe da me smeta u ovom računu.

Neka svatko zna da bi obeščastio moj obraz.

- Ja se bijem za ulaz u krčmu.

- Pobijeđeni ima da svojem protivniku preda krčmu bez ikakva otpora i obrane.

- To i traţim. Pobjedniku pripada krčma, bez otpora pobijeđenoga.

- Onda počnimo.

Mirno povuče Damir iz toka mač, zjenice im se sastaju na vršku mačeva.

- Naprijed! - vikne Damir.

Gvoţđe škljocne. Napeto zure Ferenczyjevi momci u blistavo oruţje. U kući zalaju

psi, navaljuju na vrata. Zveče mačevi, oštrice se probijaju, odbijaju, spajaju,

razdvajaju, nadmudruju, izigravaju, namamljuju. Uzmiču, vraćaju se, šuljaju,

oblijetaju, ţedno traţeći meso protivnika.

- Gle! Krv vam curi, gospodine Damire, ispod uha.

Rskaju se oštrice, nalijeću, upijaju se, kreću i opet udar.

- Krv vam curi, gospodine Ferenczy iza uha.

Mač pada iz ruke vlastelina šumskog dvorca. Damir digne mač s njegovih grudi.

Momci zadrhte na sedlima. Gospodar reče protivniku:

- Zabranjujem, gospodine Damire, da me štedite.

- Gospodine Ferenczy, vi ste hrabri.

Ali on mu upada, vičući:

- Digli ste mač da me probodete. Smatram to uvredom, ţelim osvetu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 104 ~

- Nikad se ne bih usudio da dignem mač s vaših prsa da smo se pobili za čast svoju,

za čast ili srce ţene, ali mi se bijemo za pse.

- Ne radi se o psima.

- Ni o čemu drugome nije bilo riječi.

- O krčmi je riječ.

- Vi hoćete u krčmu, gospodine, jer su tamo vaši psi?

- Da, tako je.

- Recite: zar bi bilo vrijedno da vas probodem za slobodu pet pasa?

- Baš ste velikodušni. Je li i to krepost Hrvata?

- Na ţalost. Ne ubijamo kad pobjeđujemo, a ni onda kad ubijaju nas.

- Nije li to velikodušje u krvnom srodstvu sa slabošću?

- Ne oslanjajte se odviše na tu rodbinu jer znajte: ako uvrijeđeno, nedostojno

izrabljeno velikodušje pobjesni, ne moţe ga u osveti obuzdati ni pakao ni nebo.

- Nastavimo! - reče Ferenczy.

- Dakle, još jednom: za pse?

- Za krčmu. Pristali ste na to. Pobijeđeni prepušta pobjed niku krčmu bez otpora.

Zadajete li na to riječ?

- Zadajem ako je zadajete i vi bez pasa.

- Gospodine, to nije borba. Ili ste smalaksali? - veli Ferenczy.

- Odmaram se, gospodine - a u sebi razmišlja: "Hrabar je i ponosit. Ne mogu ga

ubiti, a ipak, ne smijem ga vrijeđati."

Biju se zadahtani protivnici. Iz kuće reţu psi, skaču na vrata, laju, a mačevi krešu.

Damir navaljuje svom ţestinom, oštrica mu potraţi protivnikovu desnicu, ova klone.

Damir pistupi k protivniku:

- Gospodine, čast vašoj hrabrosti i vještini.

Iz Ferenczyjeve ruke teče krv.

- Nastavljam, nastavljam!

- Ljevicom? - pita Damir.

- Vlastelin kune. Prolijeva ga ţuč. Zar je pobijeđen? I očaj no promatra probodenu

ruku. Momci su iz bunara donijeli vode pa mu ispiru ranjenu ruku.

- Gospodine Damire, ja sam pobijeđen. Ipak, hoćete li pustiti moje pse?

- Do večeri, gospodine. Sutra u zoru idem dalje ako dođe protivnik.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 105 ~

Gledajući kako mu momak povezuje ranu, Ferenczy razmišlja: "Ja moram odrţati

riječ i prepustiti mu krčmu, ali moj kaštelan ne mora odrţati riječ koju nije zadao.

Gordana će u Moravsku!"

Onda šapne momku koji mu veţe ranu:

- Uzjaši. Vrati se u dvor i reci kaštelanu neka digne sve što je muško u dvoru.

Donesite sjekire, poţurite se. Kaštelan neka odmah navali na krčmu, ali ja ne znam

ništa o tome.

- Znam što hoće vaša milost, ţurim.

Momak se popne na konja i ostavi krčmu.

- Vaš momak čini pravo što odlazi - primijeti Damir.

- Mora nadzirati dvorac, a ja ću ionako u Budim.

- Pozdravite sve znance na budimskom dvoru dok se ne vratim i ja.

- Ne bismo li putovali zajedno?

- Ne. Ja idem tek sutra.

Onda Damir glasno uzdahne:

- Baš sam ogladnio. A vi gospodine, Ferenczy?

- Priznajem - odvraća pun nade.

Damir pokuca na vrata krčme:

- Marko, čuješ li?

- Ĉujem, gospodaru.

- Je li što preostalo psima da mi zagriznemo?

- Ima kruha, suhog mesa i jaja koliko god zapovijedate.

- Otvaraj prozorčić i dodaj mi. Ako ima vina, neće nam biti ţao.

- Ima, gospodaru.

Ferenczy se zagleda u Damira:

- Vi ste se ovdje udomili?

- Nije teško kad je tako zabavno.

- Tko bi slutio da se umijete šaliti, gospodine Damire.

- Zdravija je šala od jada.

- Zar vam srce mori neki jad?

- Kraljeva smrt sve nas je pogodila.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 106 ~

- Da, istina.

- Ĉujete, gospodine Ferenczy, makar smo se pobili za pse, raspravljajmo kao ljudi.

Molim vas recite mi: kad vam je to kralj naloţio da prinčevu majku vodite u

Brezovicu?

- Dva ili tri dana prije bolesti hitno me odslao.

- I moja je majka putovala s njome?

- Tako je sama odlučila.

- Vi niste pratili gospođe na putu?

- S njima je pošao neki drugi kraljev pouzdanik. Ja sam bio samo do mojeg dvorca.

- Da zatvorite Gordanu?

- Po kraljevu nalogu.

- A niste je pustili kad se pročulo o smrti.

- Do jučer nisam znao o smrti.

- A danas ste ipak za njom pošli u potjeru?

- Pobojao sam se da je moj prijatelj ne bi odveo krivim putem. Lopov se očito u nju

zagledao.

- Branitelju ţenske časti!

- Rugate se, a vidite da vam se ne mogu osvetiti?

- Ozdravit će vam ruka i onda moţemo nastaviti kad god vas snađe ţelja.

- "Prokleti lupeţ" - bjesni u sebi vlastelin a lice mu se namršti od boli u ruci.

- "U sve je upućen. Sve zna, dakle, sad nema tajne."

Damirov momak otvori drveni prozorčić i pruţi gospodaru jelo i piće.

Damir postavi na klupu sve jelo i pogleda protivnika:

- Pozivam vas u goste. Eto, i posluţit ću vas.

Odreţe mu mesa i kruha. Ferenczy uzme. Damir ga saţalijeva:

- Mora da je neprilično jesti lijevom rukom ako čovjek baš nije ljevak?

- Ĉini se da me opet izazivate?

- Mi Hrvati nikad ne izazivamo. Ni onda kad se osjećamo jači, ni onda kad smo

sigurni u pobjedu. Odviše smo krotki, odviše strpljivi, odviše čovječni, ali to nam se

još nikad nije isplatilo.

- Ĉovječni, velite? To se danas u Italiji naziva humanizmom i neke je vrsti lozinka

današnjeg doba.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 107 ~

- Kod nas Hrvata ta je čovječnost prastara hrvatska lozinka, samo što se njome

premalo sluţimo prema sebi, a previše prema protivniku, neprijatelju, laţnom

savezniku i podmuklom zasjedniku, otimaču.

- Na koga nišanite, gospodine?

- Zaboga, gospodine, s vama se više ne moţe raspravljati?

- Vi me razdraţujete.

- Krivce sve razdraţuje. Krivac svako slovo osjeća nišanom na sebe, a vi ovdje niste

baš ništa krivi. Što ja govorim o čovještvu nas Hrvata, to je zato što se ljutim da

nam se nikad ništa nije isplatilo: ni velikodušje, ni uljudnost, ni dobrota, ni

vjernost. Uvijek se netko time posluţio da nam isprazni mošnju.

- Do đavola! Vaš pogled mi govori da sve to primjenjujete na nas Ugre.

- Onda ću ušutjeti. Nije čovječno dopustiti da se uzbuđujete. Rana vas boli.

- Ni spomena vrijedno.

- "Samo pripovijedaj" - misli Ferenczy. - "Doći će moj kaštelan, a onda Gordani

nema drugog puta do Moravske."

Peče ga rana, a još više ţelja da Gordanu izvuče iz krčme.

- Gospodine Ferenczy, vaši momci će umrijeti od gladi. Na ţa lost nemam više zalihe

da i njih ponudim.

- Baš se ljubazno brinete za moje sluge.

- I oni su ljudi.

- Je li to u duhu vaše čovječnosti?

- Pogodili ste. Jer kad bi vaši momci otišli u vaš dvorac da objeduju, mogao bih ja

svoje izvesti iz krčme na zrak. Zamislite kako je zagušljivo dvadeset četvorici u ono

malo prostora u kući.

- Tko njima zabranjuje da iziđu napolje?

- Moja mudrost - i bijeli Damirovi zubi iskoče iza zadovoljnog smiješka.

- Sumnjate da ću odrţati uvjet naše borbe, gospodine Damire?

- Boţe sačuvaj. Oprez nije sumnja, gospodine Ferenczy.

- Ovdje mi moja mudrost, gospodine Damire, nalaţe da legnem i odspavam.

- Megdan dvaju mudrosti - reče Damir. - Mjesto megdana na maču.

Ferenczy naloţi momcima da mirno čekaju i paze na kuću, a on će spavati.

- Na tvrdoj zemlji? Ta još ima na sjeniku sjena - uputi ga Damir.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 108 ~

- Divim se, gospodine Damire. U vama se uistinu stapaju sve odlike vašega roda: i

uljudnost i velikodušje, i čovječnost.

- Od tolikih kreposti gotovo bih zasluţio da mi se ništa ne isplati i ostanem na

suhom. A to se mojim zemljacima redovito događa.

- Ako se popravite, mogli biste ipak uhvatiti kakvu korist.

- Hrvati nemaju od prirode dara da izvlače korist za sebe. No, spavajte. Neka vam se

prisnije kakav lijepi san.

Pokrio je klobukom lice da iza oboda moţe promatrati svaku Damirovu kretnju.

"Dvadest pet momaka prema mojih deset. To je premalo da pogazim zadanu riječ,

ali kad dođu oni drugi, onda je druga stvar. Pogaziti riječ za dobrobit kraljevstva,

zapravo je junačko djelo. Ubiti gospodina Damira značilo bi heroizam. Ali kako da

ga ubijem kad mi je probo desnicu? Mogao me ubiti, na mjestu me probosti, a on je

digao mač s mojih prsiju. Taj glupi Hrvat! Da nije bio velikodušan i čovječan, divno

bi danas večerao za punim stolom i još divnije spavao u svojoj postelji, a ovako će

bez večere leći u grob, samo kad dođe kaštelan. A doći će."

Promatra iza oboda Damirove kretnje, čvrsti hod, skladno visoko tijelo kojim struji

mladost. Ferenczy razmišlja: "Prokleto je lijep. Zapravo divan momak. Gotovo ga je

šteta ubiti. Ali zar sam mu ja kriv što boluje od velikodušja i čovječnosti?" Sve

upornije gleda Damira kako stupa gore-dolje. "Snaţan je, vješt maču. Odvaţan, a

srce? Golubinje. U princu Ivanu teče od te krvi. Kako će, do đavola, to izgledati u

tom kraljevstvu ako je velikodušan i čovječan. Iz kuće ne čuje ništa. Psi su utihnuli,

umorili se od rezanja, osjećaju da im gospodar miruje.

Ferenczyjevi momci ne silaze sa sedla, pripravni su da pojure kamo im gospodar

zapovjedi. A on se pričinja da spava, a sve broji časove kad će stići kaštelan. Negdje

odozgo zalaju krčmarevi psi. Ferenczy se digne:

- Dobro jutro- pozdravi Damir.

- Dugo sam spavao?

- Već sunce zapada.

- Neće vam osvijetliti povratak kući.

- Obratno, zna sunce koliko me veseli da silazi.

- "To nešto znači" - pomisli Damir i slijedi vlastelinov pogled prema vrhu brda. Tamo

se pojavila četa jahača.

- Veseo dan - uzvikne Damir. - Novi gosti - i laća se drška mača.

Ferenczy šuti i u sebi se smješka. Jahači se spuste. Začas se pred krčmom. Nose

sjekire i toljage.

- Gospodine Damire, našoj je borbi kraj - reče Ferenczy.

- Sretan vam put!

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 109 ~

Ferenczy pođe prema staji i ondje se zaustavi. Njegovi se momci pridruţe onima koji

su stigli. Mirno, ali s napetom paţnjom stoji Damir pred vratima krčme. Psi u kući

kao da su se probudili, laju i navaljuju na vrata.

- Opkolite, momci, krčmu! - zapovijeda kaštelan. četa od trideset šest ljudi opkoli

zgradu. Damir se ne miče.

- Razbijte vrata! - odledi kaštelan.

- Ĉekajte, gospodine - zaustavlja Damir.

- Znam što ţelite reći: vaši su momci utvrđeni, napast će nas kamenjem, vatrom. Mi

ćemo se braniti.

- A zadana riječ, gospodine Ferenczy? - viče Damir prema staji gdje stoji Ferenczy.

- Zapovijedam li ja? - odvraća mu smijući se.

- To je izdajstvo, gospodine Ferenczy!

- Neka vam pomogne vaše velikodušje i čovječnost, čestiti viteţe - i Ferenczy prasne

u smijeh.

- Zapalite krčmu! - viče kaštelan.

- Ĉekajte - viče Damir.

- Samo tri časa, gospodine.

- Dostaje mi tri trenutka.

Damir ode k vratima i udari:

- Marko? Jesi li tu?

- Jesam, gospodaru.

- Gospodine Ferenczy, ne dam da ukućani izgore. Protiv razbojstva ne mogu se

braniti viteški, dakle, otvarajte, momci!

- Predajte se! - vikne radosno Ferenczy. Iz kuće jurnu psi ravno na gospodara i

skaču po njemu. Iza pasa izlaze četiri momka.

- A gdje su drugi? Svi neka izađu - zapovijeda Ferenczy.

- Svi su - odvraća Damir.

- Prevara - zareţi Ferenczy i prokune sam sebe.

- Samo mudrolija, gospodine Ferenczy.

- Onda nema više obzira. Za mnom! - pozove Ferenczy svoje ljude. Pet momaka

pohita u kuću:

- Oprezno, ljepotica zacijelo ima oruţje. Vješta je maču kao onaj vrag napolju.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 110 ~

Traţe Gordanu, ali je nigdje ne nalaze.

- Ovamo! Evo je! - viče Ferenczy ljudima.

- Gdje je? - pitaju sluge gospodara.

- Evo, gledajte gore.

- Na tavanu?

- Jest. Pazi. Iz rupe će se braniti mačem, a udri da joj ga izbiješ, ali ne udari nju.

čovjek se uspinje mračnim ljestvama.

- Idi za njim - gurne vlastelin drugoga i gurne mu u ruke buzdovan.

- Ako prvi ne pogodi mač, udri ti, ali pazi: samo mač, ne nju.

Uspeo se prvi. Drugi polako za njim i šapne: "Hoću li navaliti ili ne? Što da radim?

Kakva šteta ljepotice!"

- Pred rupom sam - vikne prvi i drţi pred sobom toljagu da dočeka Gordanin udarac

mačem.

- Tiho! - zapovijeda dolje vlastelin.

Slušaju. Ništa, ni šušnja. Ferenczy se smije:

- Pritajila se. Ĉeka u zasjedi. Naprijed!

Oba su momka pokolebana, osjećaju da je gore na tavanu ljepotica što je tako milo

razgovarala sa svakim siromašnim slugom. Obojica su pod stropom. Hvataju se

tramova. U tavanu uska rupa. Crnja od mraka. Ne vide ništa do guste tmine.

- Što je? - upita Ferenczy.

- Tmina i tišina kao u grobu.

- Lukava je, sakrila se i misli da je nećemo naći. Provuci se na tavan. Jesi li? - vikne

Ferenczy.

- Moje široke grudi ne mogu kroz ovu rupu.

- Smanjit ću vam obroke, gadovi.

Prvi ide mračnim tavanom, drţi pred sobom toljagu, šapće u tmini:

- Vaša milosti! Lijepa gospodarice!

Ne odazivlje se.

- Neću vas odati. Tako mi duše. Samo se dobro sakrijte.

- Pomoći ću ako mogu - šapće čovjek.

- Na ljestvama je izgubila rukavicu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 111 ~

- Znam to, pa ipak je nema. I opet će tiho: "Vaša milosti, ne mogu svi za mnom,

preuska je rupa, a dvojica, trojica bit će s vama milosrdni.

Ferenczy gurne drugoga u otvor stropa.

- Idi za njim, gade.

- Joj, majko, moja, zdrobit ću se.

- Svjetlo! Uzmite svjetlo - viče odozdo Ferenczy sav u znoju od vrućine, bola u ruci i

uzbuđenosti.

Momak se sagne k ljestvama pa uzme lojenicu, a onda ide sagnut ispod niskog

stropa.

- Što je, lupeţi? Zar dršćete od ţenskog čeljadeta?

- Nema nikoga, gospodaru.

- Prokleta marvo! - krikne pa ljevicom uhvati ljestve, muči se, sagiblje i uspinje. Ne

moţe. Strop spriječava snaţnom visokom tijelu da se uspravi. Ljevica mu nedostaje

da se odrţi pa udari o ranjenu ruku i zaurla. Proklinjući, spušta se niz ljestve.

- Svi gore. Razrujte sve - zapovijeda gospodar.

U malom prostoru Ferenczyju je zagušljivo, a ruka ga boli.

- Izvucite je, ako vam je do ţive glave! - zapovijeda. Bol u ruci prisili ga da siđe.

Sunce je orumenjelo bijele oblačiće na zapadu. Mlaz crvenila pada po Damirovoj

crnoj kosi, lijepom licu, oči su mu pune ţara. Ferenczy oslovi Damira ujedljivim

smijehom:

- Baš je vitka. Provukla se kroz rupicu. Gore na tavanu moji su je momci zgrabili.

Sirotica.

- S kime vi to govorite? - upita Damir.

- Zar vas se ne tiče vlastita ţena?

- Moji poslovi.

Kaštelan dolazi iza staje i javlja svojem gospodaru:

- Nema je ni u staji, ni na sjeniku, ni u podrumu.

Sluge dohite iz kuće usopljeni.

- Na tavanu nema nikoga, gospodaru.

- Istina je - potvrdi Damir hladno.

- Nije mogla izaći.

- Gospodine - reče kaštelan - da je ovdje, naši psi ne bi mirno leţali.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 112 ~

- Straga krčma nema izlaza.

- Osim ako se s tavana spusti ljestvama u šumu – upadne kaštelan.

- Nije moguće, opkolili smo krčmu čim smo stigli.

- Niste je mogli opkoliti prije nego što ste stigli ovamo, gospodine Ferenczy.

- Prije nego što sam stigao, nije mogla uteći. Psi bi joj razderali konja.

- Psi su bili utrčali u krčmu, a ona se istog časa spustila sa svojim pratiocem s

tavana gdje su momci razbili daske.

- Kamo se spustila?

- Ravno u sedla mojih konja i odjahala sa svojim pratiocem još prije podne,

gospodine Ferenczy. Rano prije podne. A sad je podvečer. Zabavljao sam vas

razgovorom i mačem, pogostio i posluţio, ne moţete se potuţiti na moje vladanje,

gospodine Ferenczy.

- Vi ste me, dakle, zavaravali od prije podneva do večeri da ona ima kad pobjeći?

- Naš drugi megdan na mudrosti izvojštio sam opet ja.

- Momci, u Budim! - vikne on.

- Tamo ne moţete naći Gordanu.

- Platit ćete mi to, gospodine Damire.

- Svaki ću dug namiriti s kamatima, gospodine Ferenczy.

Vlastelin se brzo sporazumije s kaštelanom. Polovica njegove čete krene s

kaštelanom preko vrha brda, a druga polovica spusti se na cestu. Neko vrijeme

Damir promatra kako protivnik juri, a onda skoči na trijem.

- Momci, mir. Još uvijek bi se mogli vratiti, pazite gore na vrh i dolje.

Ĉekaju, paze i šute. Ferenczy se gubi u daljini. Onda Damir naćuli uši:

- Marko, tamo dolje u šumi netko se javlja.

- Kao da je sova, a još nije pao mrak.

- Odazovi se.

Sluga zazviţduče u predvečernji mrak. Netko se odazove.

- Opet. To je krčmar.

Ĉekali su napeto, istraţujući šumu onkraj ceste. Iz guštare se pomoli jahač i uspne

krčmi.

- Kako je bilo? - upita Damir.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 113 ~

- Sretno. Vodio sam gospodaricu putem kojim se stiţe u Budim za pol dana brţe

nego cestom. A malo tko pozna taj put kroz šumu.

- Kamo se sklonila u Budimu?

- Poslala me natrag čim smo stigli na milju pred grad. Dalje ju je pratio onaj plavi

mladac što se jako mrgodio na vas.

- Tko je taj?

- Nećak biskupa Orbana. Uvijek dolazi gospodinu Ferenczyju na dvor. Kaţu: ujak ga

sili u svećenike, zato bjeţi od ţena.

- Niste nikoga sreli?

- Ni ţive duše. Samo smo se bojali tih prokletih pasa.

- Rekao sam: zadrţat ću ih. I krv je potekla zbog njih.

- I procurila vam kraj uha.

- Ogrebotina. Spremaj nam večeru. Hajde momci, pomozite mu.

Damir sjedne pred kućom. Mlada mjesečina osvijetli daleki kraj. Vjetrić šušti u

lišću. U Damirovu srcu budi se sjeta.

Kad je malo zatim sjedio u putničkoj sobi kraj večere, uleti krčmar:

- Ĉujem jahače na cesti, gospodine.

- Ne razabireš tko su?

- Vaši momci misle da se vraća gospodin Ferenczy.

- Onda ga peče rana.

Damir pogleda s prozora u mjesečinu:

- Ulaze. Samo dvojica. Pogledaj.

Krčmar izađe iz kuće. Damir se povuče u kut i nastavi s večerom. Izvana se čuje

razgovor. Onda bude tiho. U krčmu stupo dva visoka, brkata muškarca u

građanskom ruhu. Pogledaju u mračni kut k Damira. Spazivši mladića u

plemićkom odijelu, pozdrave i sjednu.

Krčmar im donese kruha, suhog mesa i vina.

- Moţemo li kod vas prenoćiti? - upita jedan?

- Imam samo jednu komoricu s posteljom, ali je već iznajmljena za ovu noć.

- Spavat ćemo na sjeniku.

- Dobro, moţete.

Neko su vrijeme jeli i tiho razgovarali, a onda jedan upita krčmara:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 114 ~

- Reci nam, čovječe: jesu li prije dvadeset dana ovuda proš li putnici na kolima s

velikom pratnjom momaka?

Mnogo ih prolazi, a svatko se zaustavlja kod mene. Kako da znam o kome pitate?

- Bile su u kočiji tri ţene.

- Tri ţene? Mislim da jesu.

- Dvije starije i jedna mlada, vrlo lijepa, smeđih bademastih očiju.

Iz kuta Damir pogledava k muškarcima. Istraţuje im lica i odijela, a krčmar

odgovara:

- Sjećam se, ali povorka se nije zaustavljala kod mene - odvraća krčmar i upitno

pogleda u kut. Danas je vidio oči o kojima govore ti neznanci pa traţi pogledom

Damirove upute.

- Nisi ih vidio izbliza? - upita brkati čovjek.

- Samo izdaleka kad su se uspinjali uzbrdo.

- A reci nam: nisu se drugog dana ţene vraćale?

- Ne, nisu.

Stranci se gledaju i sporazumijevaju:

- A opet nisu nastavile put na jug kamo su pošle.

Onda ponovo ispituju:

- Ĉuj, krčmaru, ne valja ti oko. Drugog dana, razumiješ, morale su one tri putnice

krenuti natrag u Budim.

- Kaţem da nisu. Doznat ćete tamo u velikoj putničkoj stanici, nedaleko od voda

plemenitog gospodina Ferenczyja. Tamo su zacijelo prenoćile.

- Jest, prenoćile su da sutradan krenu na jug u Hrvatsku. Međutim, vratile su se

istim putem natrag na sjever.

- Ovuda nisu prošle. Znam sigurno.

- Eto, rekoh - razjašnjava jedan od njih. - Ako nisu prošle ovuda, onda su otišle

drugim smjerom.

- Samo su dva puta: ili prema dvorcu gospodina Ferenczyja, ili dunavskom cestom.

Damir ne moţe više izdrţati. Ustane i pribliţi se strancima i naoko ravnodušno pita:

- Traţite tri putnice? Tko traga za njima?

- Prečasni gospodin biskup Bakač.

Ĉuđenje obuzme Damira, ali se pričinja nevješt:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 115 ~

- Zar su rođakinje prečasnog gospodina?

- Ne znamo, vaše gospodstvo. Samo nam je naloţio da idemo prema jugu i

propitkujemo se na svim stanicama i krčmama o njima.

- Bili ste na putnoj stanici?

- Rekli su nam da su stigle samo dvije starije, a mlade ni su vidjeli.

Damir se sve više udubljuje u sumnju da se njegovoj majci nešto desilo i postaje

nemiran:

- Ako ih nađete što biste imali činiti?

- Zapovijed glasi da gospođe odvedemo u Budim.

- I ako su otišle na jug?

- Biskup nam je zapovijedio da ih slijedimo, makar u Hrvatsku i predamo im

poruku neka se vrate u Budim na krajevski dvor.

Damir se vrati na mjesto i zamisli:

"Otputovale su, ne znajući da kralj umire. Sad ih Bakač traţi. Očito princ ţeli da se

majka vrati. Drugo ne moţe biti. Po kraljevu nalogu morale su ostaviti Budim.

Dobro. A Gordana? Zašto je Ferenczy zatvara u svoj dvorac? Zato što je nakon

kraljeve smrti hvata? Tu nešto nije u redu" - zaključi mladić. Srce mu se uznemiri.

Onda pozove svojeg momka:

- Marko, kad se sutra u zoru dignu ona dvojica što su veče nas stigli, probudi me.

Mi ćemo s njima. Kamo oni, onamo i mi. Moja se majka nalazi negdje u ovom kraju.

Dok je ne nađem, ne mičem se odavde.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 116 ~

NAPOJILI GA OTROVOM

Kad je Gordana sretno izbjegla i naredila krčmaru neka se vrati kući, proslijedi put

sa svojim pratiocem prema Budimu.

- Sad moţemo usporiti trku.

- Zašto to činite? - zabrine se Robert.

- Neću da stignemo po bijelom danu.

Onda upita:

- Tko je taj crnokosi plemić?

- Odviše bi dugo trajalo da vam pričam o njemu.

- Govorili ste s njim nekim drugim jezikom?

- Mojim materinskim. Hajde, konji već ţeđaju. Napojimo ih. Evo potočića.

Još za dana stigoše ispod grada. Tu su se sklonili u hladovinu i pričekali zapad

sunca. Sve vrijeme Gordana je sjedila naslonjena na stablo sklopljenih vjeđa.

Robert ju je promatrao, a da se nije usudio zapodjeti razgovor. Kad je sunce zapalo,

ona se digne.

- Gospodine, prije nego se rastanemo htjela bih vas nešto zamoliti.

- Ne molite. Zapovijedajte.

- Vaš ujak ima u Budimu palaču. Još ćete danas s njim govoriti?

- Ako je tamo, zacijelo ću govoriti.

- Ni ujaku nikome drugome ne recite da sam u Budimu.

- Ĉuvat ću tajnu, kunem se.

- Nitko ne smije doznati gdje sam. Dođe li Ferenczy, recite mu da sam odjahala

prema jugu.

- Kako god zapovijedate.

- A vi ćete se opet vratiti u šumski dvorac gospodine?

- Nikada. Ostajem kod ujaka u Budimu. Bit ću vam od koristi.

- Vaš ujak neće dopustiti da mu smetate.

- Zašto bih mu smetao?

- Doskora se sastaje izborni sabor, a u palači vašeg ujaka bit će sigurno mnogo

gostiju, svakodnevna vijećanja o izboru.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 117 ~

- Svejedno. Neću da se maknem iz palače. Dopustit ćete mi da vas vidim, naime da

vam smijem posluţiti ako vam zaprijeti pogibelj.

- Vaša plemenitost ne poznaje granica. Bude li mi od potrebe pomoć, javit ću vam.

- Gdje da vas nađem?

- Još nije sigurno kako ću se smjestiti.

- Dopustite da vas ja sklonem.

- Zasad još nije potrebno. Opazim li da bih trebala vašu pomoć, poslat ću vam

pouzdanog slugu.

- Šaljite ga u palaču mojeg ujaka.

- Sluga će vam donijeti poruku koja će glasiti: "Prijatelj Gajo čeka vas predvečer."

- Gdje me čeka?

- Iz opreza neću javiti mjesto, nego već sada odabirem: stabla pred kapelicom svetog

Ivana.

- Da, tamo. Podvečer se nitko ne usuđuje izlaziti u blizinu groblja, bit ćemo, dakle,

nesmetani.

Zarumenio se. Velike plave oči očituju nadu.

- Šaljite poruku što prije.

- To bi značilo da mi ţelite brzu opasnost.

- Kako sam glup. Ţelio sam samo...

- Nisam vas htjela krivo obijediti - nasmiješi se ona – a sad primite moju hvalu na

plemenitom činu.

- Vaša me zahvalnost boli.

- Onda neću više o tome. Predvečerje pada. Mjesec rano izlazi. Poţurimo se dok nas

skriva sumračje.

I odmah se uspne u sedlo. Krenuše u grad kamo su stigli u mraku. Već u prvoj ulici

ona se zaustavi:

- Vas put vodi desno, a mene lijevo. Do viđenja!

- Do skorog viđenja!

Gledao je za njom dugo. A ona se ţurila da je ne zatekne mjesečina. Ne zadrţava se

ni časa, već zaokrene i gubi se ulicama, grada. Rasvijetljeni prozori kuća i palača

pokazuju da je doba večere. Zaustavila se. U tmini se razabiru velika vrata u

zidanoj ogradi dvorišta. Onkraj ograde dvije velike zgrade. Kuća u kojoj ţivjela

prinčeva majka posve je mračna. I prozori male palače u kojoj je ona provela zimu

ne odaju traga svjetlu. Navuče na obraz obod Damirova klobuka, povuče visoko

njegov plašt i onda tri puta udari o vrata.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 118 ~

Dvorištem trka. Muški glas iznutra upita:

- Tko je vani?

Gordana snizi glas:

- Gospodar.

Još hitrija trka, dozivanje.

- Gospodar je vani, gospodar! Svjetla ovamo. Vrata se otvaraju. Gordana ujaše i

skrene u dvorište. Na pragu njezine kuće stoji sluţavka sa svijećom. Sluge

pozdravljaju i javljaju:

- Vaša gospodska milosti, nema nikoga, gospodarica je otputovala i stara i mlada i

uzvišena gospođa. Svi su otišli.

- Znam - odvraća ona dubokim glasom.

U tmini silazi s konja i dade znak sluţavci što stoji na pragu sa svjetlom u ruci da je

slijedi i prva krene u kuću. Sluţavka ide za njom. Kad su se našle u prvom katu,

Gordana skine vizir, klobuk i plašt. Sluţavka se prenerazi:

- Vaša milosti, u gospodarevu klobuku? I u njegovu plaštu? Tko bi vas bio

prepoznao. I kako ste stupali dvorištem. Boţe, kao gospodin Damir.

- Slušaj, Maro, mogu li se pouzdati u tvoju šutnju?

- Do smrti, vaša milosti.

- Momci od vizira i tame nisu mi mogli raspoznati lice. Neka svi misle da sam

gospodar. I ako bi tko dolazio i štogod pitao neka kaţu da se gospodar vratio, ali ne

noćas, nego kao da se vratio sutra u zoru.

- Bit će kako ţeli vaša milost.

- A sad reci: gdje je vojvoda Iločki? Je li bio ovdje i pitao za mene?

- Nije, vaša milosti. Vojvoda nije u Budimu.

- Zar nije bio na sprovodu?

- Nije bio nitko od naših iz Hrvatske.

- Kad je umro kralj?

- Kaţu na samu cvjetnu nedjelju.

- Onda naši nisu mogli stići. A kad su kralja pokopali?

- Dovezli su ga u Budim lađom, a u dvije tvrđave čak je kraljica izišla i ostala po dva

dana da se odmara. Zato su stigli tek nakon deset dana.

- Nikakvo pismo nije stiglo za mene?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 119 ~

- Da, bio je tu gospodin Simono i donio iz Beča za vas pismo, ali vi ste već bili

otputovali, a pismo je imao uručiti vama pa ga nije htio ostaviti.

- Dobro. Idi i donesi mi jela i pića.

Djevojka potrči iz sobe, a njena gospodarica odriješi plašt, pojas i skine mač.

Sluţavka je hitro donijela hladnog mesa, vina i kruha.

- Voljela bih mlijeka - reče Gordana.

- Vaša milosti, gospodar pije vino, pa bi se sluţinčad čudila.

- Valja ti dosjetljivost. Sutra mi krišom donesi mlijeka.

Ona sjedne k večeri. Djevojka je posluţi.

- Jesi li vidjela kraljev sprovod?

- Jesam. Bilo je svijeta kao mravi. Svu sirotinju princ je dao nahraniti i nadijeliti

novcem. Bilo je ţalosno gledati siromašnog princa. A kraljica! Suze su joj padale kao

jesenska kiša.

- Prave suze?

- Ovolike. Nije mogla ići daleko. Ovila je princu ruke oko vrata, a on ju je sam

posjeo u kočiju. Plakala je kao ljuta godina.

- A što govore ljudi?

- Govore da nisu prave suze, ali kad sam ih vidjela, ovolike suze. A sva je u crnini

od glave do zemlje. Svi su bili u crnini.

- Što govori svijet inače? Sigurno si čula što kaţu o kraljici, o novom kralju?

- Šapću da kraljica ne trpi mladog princa i samo se pretvara; da će biti zlo ako princ

ne bude kralj, jer on bi sigurno bio tako dobar za prosti svijet kao otac. Zato mu

velikaši nisu ţeljeli dug ţivot. Ali ne zna se hoće li princ biti kralj.

- Kaţu da će aragonska kraljica pobrati sve: i krunu, i zlato, sve što ima i pobjeći sa

svojim Aragoncima. Zato su i otrovali onog biskupa što je bio čuvar kraljevstva i

princa, znate onog biskupa Varadija.

- Otrovali Varadija? Tko to kaţe?

- Svi kaţu da je otrovan, čak i advokati i gradska gospoda. Govore da su ga otrovali

u tamnici. A princ o tome ništa ne zna. Sve su pred njime zatajili. Kad su kralja

pokopali, napojili su biskupa otrovom.

Ova vijest zadala je Gordani udarac.

- Jedite, gospodarice, nisam dobro učinila što brbljam.

- Pričaj dalje, sve mi pričaj, što još govore?

- Još govore da kralj nije umro po boţjoj volji jer da Aragonci robe, truju i tamane

ljude. Kuga je to, priča svijet. Ugnijezdili se u našem kraljevstvu kao da su tu

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 120 ~

rođeni. Izjest će nas, oguliti do koţe, pune svoje mošnje našim ţuljevima, našim

novcem, a kad bi princ bio kralj, protjerao bi ih. Ovako sve pričaju ljudi, krste se i

mole. Daleko je Bog, a Aragonci sjede na šiji. Još vele da su kraljevske blagajne

našli prazne. Sav novac pobrali su Aragonci, tako govori svijet, a ja ne znam.

Zamišljenu gospodaricu djevojka upozori:

- Druţina će pitati: zašto gospodara ne dvori sluga.

- Pametno govoriš. Idi, zovni Mirka. Reci: gospodar ga zove. Vrati se kasnije i ti.

Ugrijte mi vode, hoću da se okupam.

Djevojka ode, Gordana razmišlja o novim vijestima.

Doskora stupi u sobu snaţan visok muškarac u odori četovođe s grbom Lovre

Iločkoga. Opazivši Gordanu mjesto Damira, zapanji se, ali ga ona prijazno oslovi:

- Pristupi bliţe, Mirko. Znaš li zašto te vojvoda Iločki ostavio ovdje?

- Da svoj ţivot dadem vašoj milosti ako ustreba vjernog slugu.

- Ţivot ne traţim, samo vjernu odanost.

- Slušam vašu milost kao da mi zapovijeda moj vojvoda.

- U kući je samo gospodin Damir od Brezovice, sin brezovačkog plemića.

- Nitko drugi, plemeniti gospodin Damir.

- Kad budem izlazila uvečer, nosit ću njegovu odoru.

- Razumijem, vaša milosti.

- Ti ćeš me pratiti. Predajem ti zapovjedništvo nad svom sluţinčadi. Preko tebe

saznat će sve moje odredbe. Kad budem silazila, neću govoriti ni riječi. Sve

određuješ ti.

- Na zapovijed!

- Sutra prije podne idi i potraţi u gradu palaču erdeljskog biskupa. Nađi kojeg

slugu, daj mu pol forinte i reci da ţeliš govoriti s biskupovim nećakom gospodinom

Robertom. A kad ostaneš s njim nasamu, isporuči ove riječi: "Prijatelj Gajo čeka

vašu milost uvečer." To imaš reći i ništa više. On zna mjesto kamo da dođe. Jesi li

razumio?

- Jesam, vaša milosti.

- Sad idi dolje i pričaj da gospodar nikoga ne prima. Jedino ako se pojavi iz dvora

Simono, onda mi javi. A sutra podvečer izaći ćeš sa mnom.

- Slušam, vaša milosti.

- Naročito pazi ako stigne ili pošalje glasnika plemeniti Ferenczy koji nas je odveo

odavle. Reci mu: Gospodar Brezovački stigao je u zoru. Razumiješ?

- Potpuno, vaša milosti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 121 ~

Ĉetovođa pozdravi.

- Ostani gore dok je tu Mara da sluţinčad ne posumnja zašto ona gospodaru

pripravlja kupelj.

Ĉetovođi izbjegne smiješak i nakloni se:

- Razumijem, vaša milosti.

I povuče se na hodnik.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 122 ~

CRNI GAVRAN

Rano jutro. Dvorski sluge pospremili su kraljevske kancelarije pa odlaze. Dvorski

meštar Berislavić prolazi uredima. Simono ga prati i pozorno sluša njegovo

razlaganje:

- Princ je ţelio da ti preuzmeš mjesto nadziratelja kraljevskih ureda.

- Radulo neće vršiti sluţbu?

- Jadnika je srvala tuga za kraljem. Neprestano plače. Princu je ţao sirotana.

Ostavio mu je plaću i sve drugo, samo ga oslobađa posla. Dakle, ti preuzimaš

sluţbu.

- Samo vas molim da me uputite što mi je duţnost.

- U ovim uredima gospodar si ti. Sve što je tu potpada pod tvoj nadzor.

I vodi ga odajama, pokazuje, razlaţe, upućuje. Svršili su u radnoj sobi kraljevskih

drţavnika Filipca i Bakača.

- Sad znam sve - reče Simono.

- Da, još nešto - sjeti se Berislavić. - Nije to posao i na oko je sitnica, a ipak je

vaţno. Vidiš li crnog gavrana na stolu biskupa Bakača - i pokaţe crnog gavrana od

mramora na srebrnom staklu postavljenog na snop papira.

- I na Filipčevu stolu je jedan.

- I na stolu kraljevskog vojskovođe Petra Gereba. Pokojni kralj mnogo je cijenio

gavrana u svojem grbu. Vjerovao je da mu donosi sreću i zato je dao iskresati iz

crnog mramora više takvih gavrana i postavio po jednog na svaki stol gdje se

rješavaju kraljevski poslovi.

- Dakle, kraljevski amanet.

Da. Gavran mu je bio amanet. Zato pazi: svi su gavrani namješteni na stolu

jednako.

- Uistinu? Kako?

- Eto kljunom prema istoku, a repom prema zapadu. To jeza njih vaţno.

- Ima li to kakvo značenje?

- Da. Kralj je rekao: njegov gavran okreće se k istoku odakle sviće sunce njegovu

prijestolju i njegovu imenu. Kad bi bio našao na kojem stolu gavrana okrenuta

prema zapadu, to bi značilo zapad njegovu vladanju.

- I princ se podaje tom vjerovanju?

- Ne bih znao reći, ali je naredio da sve u ovim odajama ostane kako je bilo za

kraljeva ţivota iz poštovanja prema pokojniku.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 123 ~

Ulaze kraljevski činovnici, pisari i smještaju se u svojoj radnoj dvorani k stolovima

jedan pored drugog. Onda se pojave drţavnici. Biskup Filipec povuče se u sobu

pored kraljeve u koju nakon kraljeve smrti ulazi samo princ Ivan, Petar Gereb i ide,

ne gledajući nikoga u svoju odaju. Biskup Bakač određuje pisarima posao. Na

vratima se pojavi Ferenczy i pozdravi ujaka svom smjernošću potčinjenog tajnika.

Okrugla se glava naglo digne i dade znak da se udalji, a on ga slijedi. Ujak i nećak

našli su se u maloj sobi pored ureda.

- Tvoj dolazak s ranjenom rukom budi neprijatne slutnje, Bela?

- Ujače, izdao me nećak vašeg prijatelja erdeljskog biskupa.

- Robert? Kako, zašto?

U početku sluša Bakač uzdignute glave, onda je spusti. Donja debela usna objesila

se. Oči mu šibaju i nestrpljivo prekine nećakovo pričanje:

- I pobjegla je?

- Netragom - odvraća nećak dok ujakove oči bijesno svjetlucaju.

- Našao sam Roberta u palači njegova ujaka.

- Onda je Gordana u Budimu. Traţi je, jer...

- Poslao sam jednog momka kao da je glasnik iz dvora da pita za Gordanu.

Sluţinčad kaţe da se gospodarica nije vratila, samo je u kući Damir.

- Damir u Budimu? To nije moguće.

- Moja ranjena desnica dokazuje mogućnost.

- Damir te ranio?

- Prekinuli ste me u pričanju, dakle, čujte dalje - i Ferenczy priča o događaju pred

krčmom.

- Damir! Damir se, dakle, vratio? - tiho usklikne Bakač.

- A ne javlja se princu?

Neka ga nova misao udaljila od nećakova pripovijedanja i opetuje:

- Damir se vratio, to nije ni loše.

- Ali moja desnica je drugog mnjenja. Da nije bilo Damira, Gordana ne bi nikad

izbjegla mojim psećim đavlima. A moţete li vi navaliti na njegov dom da pretraţite

kuću?

- Mogu, kako ne. Ali ne mogu se opravdati pred princem, a ja ţelim da nitko ne

posumnja da sam kumovao njezinu zatočenju. Valja naći druge putove.

- Nikako ne vjerujem, ujače, da se Gordana sklonila u vlastitu kuću.

- Ako ju je Damir onamo doveo, nema straha.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 124 ~

- Ostao je u krčmi i očito se kasnije uputio u Budim. Gordanu je vidio Robert i

sigurno se pobrinuo da je negdje sakrije.

- Onda mora pokazati gdje se nalazi.

- Zagledao se u nju i šuti.

- Ponajprije postavi svoje momke u blizini njene kuće da je uhode. Ako bi izašla,

neka je slijede. Onda idi k Robertu i prisili ga da ti kaţe gdje se nalazi, i treće: kad

doznaš gdje se nalazi Gordana, odmami je iz zakloništa. Pazi, čovječe, da ne zađe na

dvor. Prije u Dunav nego na dvor.

- I otvori vrata u predsoblje pa zovne:

- Dvoranin nadzornik kraljevskih ureda.

Odmah zatim uđe Simono.

- Gdje je stari Radulo?

- Boleţljiv je. Njegova visost odredila je mene na njegovo mjesto.

- Dobro. Isporučite na ulazna vrata u dvor: njezino veličanstvo i njegova visost neće

četiri dana primati nikoga. Sva pisma i poruke neka se predaju u kraljevski ured.

Naročito se ne primaju nikakvi ţenski posjeti. A ti, Bela, pazi što će ti govoriti

Robert. Dok se Gordana nalazi onkraj dvora, u našim je rukama.

Kucanje ih prekine. Bakač srdito otvori vrata.

- Zašto me buniš, Josipe?

- Oprostite, ujače, ne bih našao priliku čitavo dopodne da vam nešto kaţem. Jučer

uvečer odletjela je iz dvora napuljska ptica.

- Vidi, vidi, tko?

- Grof Enrico. Krenuo je iz dvora predvečer i zaokrenuo u palaču egerskog biskupa.

- Starom Beatriceinom pristaši? Gle, gle, Robert otima Gordanu, u palaču njegova

ujaka šalju Enrica istu večer kad Gordana bjeţi. Je li se Enrico dugo zadrţao u

palači?

- Gotovo dva sata, a onda je otišao u krčmu, tamo nešto popio i vratio se u dvor.

- Reci, Josipe: poznaje li tebe Gordana?

- Došao sam na dvor kad ona nije bila kraljičina dvoranka.

- Izvrsno. Bit ćeš od potrebe svojem bratu. Imaš li još što da mi kaţeš?

- Jutros nakon mise vidio sam pred biskupovom palačom kočiju biskupa Filipca.

Široki Bakačev nos raširi se. Kratki mu se vrat produţi:

- Kako? Flipčevu kočiju?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 125 ~

- U njoj su sjedili biskup Orban i gospodin Filipec. Biskup siđe s kočije, ljubezno se

oprosti i uđe u svoju palaču, a Filipec se odvezao ravno ovamo u dvor.

- Biskup, najljući protivnik kralja Matije, sabire oko sebe čudno društvo. Josipe,

dobro ti je oko. Ne skidaj ga s njegove palače. Bela, uzmi Josipa, on će ti dati oba

svoja oka.

- Desnica, zdrava desnica bi mi trebala.

- Gordana mora u Moravsku. Razumiješ? Da je uhvatiš potrebne su dobre oči i valja

nos - reče Bakač i krene prema vratima kraljevskih ureda.

Braća ostave sobu, dok njihov ujak ode da potraţi kraljevog kancelara Filipca. Nađe

ga vrlo zadubljena u posao. On tiho pristupi. Kancelar mu ponudi stolicu:

- Što vas nosi k meni tako rano.

- Prečasni gospodine, smijem li zapitati je li stigla kakva vijest iz Hrvatske?

- Dosad ništa - odvraća Filipec vedrim glasom i pogledom.

- Princ teško očekuje vijesti svojeg druga Damira, a ja opet glas vojvode Iločkoga. Iz

Beča je poslan brzoteča u Hrvatsku i Slavoniju i čekam da se vojvoda Iločki javi.

Kancelarovo pjegavo lice puno je vedrine:

- Proljetni putovi ne pogoduju hitrom putovanju brzoteča. Ipak mislim da nema

razloga ni najmanjoj sumnji, da Hrvati ne bi stigli na izbor.

Bakač uvjerljivo odvraća:

- Ni izdaleka. Doći će listom i dati svoj glas za princa. O tome je suvišno gubiti riječ.

Ja samo ţelim da vojvoda što prije stigne i to zbog protivnika pokojnog kralja.

Uvjeren sam da će se oni opirati prinčevu izboru.

- Ostat će u manjini, dragi Bakaču.

- Egerski biskup nije vam rekao što kane?

Oba se drţavnika uhvate pogledima kao da su u tom času jedan drugoga uhvatili za

šiju. Nasmiješeno Filipčevo lice ostaje nepokretno, dok odgovara:

- Nisam ga navlas o tome ispitivao, neka ne misli da ih se bojimo. Danas, nakon

mise, dovezao sam ga u svojoj kočiji kući, što vaša prečasnost zna. Namjerno sam

ga zvao u svoju kočiju ne bih li doznao što je jučer kod njega radio kraljičin dvorski

meštar Enrico.

- On je bio kod njega? - začudi se Bakač.

- Vaša bi prečasnost morala svoju budnu paţnju skrenuti i na one koji nisu skloni

princu, a među ove se ubrajaju napuljski dvorani, naročito grof Enrico.

- On sam i njegovi zemljaci ne znače ništa, a kraljica je nepokoljebivo s nama uz

princa - veli Bakač još spokojnije od Filipca.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 126 ~

Simonov dolazak dokrajči razgovor. On najavi milanskog poslanika Maffea.

- Radosno čekam njegovu velemoţnost - reče Filipec Simonu.

Kad je ostavio sobu, okrene se Filipec Bakaču:

- Maffeo dolazi svakog dana i sjedi ovdje kod mene po čitave sate. Nije li to nešto

neobično vladanje?

- Uzalud traţim povod njegovim čestim posjetima.

- Kao da se boji za prinčev izbor?

- Ili sumnja u iskrenost?

- Ĉiju? - pita Filipec naglasivši pitanje.

- Tko bi to znao! Talijani su brzi na sumnji.

- Vječno se ovuda vrzu, bilo Maffeo, bilo Marcelo. Bilo bi nam milije da istresu svoje

cekine u naše puste blagajne.

- Princ je odlučno odbio da od Milanaca uzme novac. Odlučio je da zaloţi jedan

dvorac u gornjoj Ugarskoj - veli Bakač.

- Prazne kraljevske blagajne. Ipak je to nedokučiva zagonetka. Nije li tako? - pita

Filipec.

- Kolika bi bila korist da je istraţujemo?

- Moţda ipak nađemo novac.

- Sad nam je glavna briga da sretno prebrodimo izbor. A vrijeme ide. Do izbora nas

dijeli samo još dvadeset dana. Posla dosta jer...

Filipec vedro prekine:

- Kad smo jednodušni, nema što da radimo. Još jedino meni preostaje pokušaj da

predobijemo egerskog biskupa i njegove pristaše. Evo Maffea.

Milanski poslanik ulazi u dvoranu, ţivo, nametljivo, pozdravlja, sjeda, priča, ispituje

o izboru i onda primijeti:

- Jesu li vaše prečasnosti već odredile dan kad će velikaši krenuti u Milano da

dovedu prinčevu nevjestu?

Bakač prepusti odgovor Filipcu.

- Još nismo odredili dan. O tome će odlučiti kraljevsko vijeće.

- Predloţit ću - reče Bakač - da se ide na dan izbora kad princ već bude kralj.

- Vrlo dobro - potvrdi Maffeo, promatrajući sad jednog sad drugog. - Javit ću to

svojem vojvodi. S princom neću o tome govoriti zbog njegove ţalosti. Dakle, na dan

izbora. To je odlično.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 127 ~

I počne im pripovijedati o slavlju što će ga prirediti grad Milano kraljevskim

poslanicima.

- Njegova visost princ moli gospodina biskupa Bakača - najavi iznenada Simono.

I pošao je s jasno naglašenim ponosom što princ zove upravo njega. Bilo mu je

vaţno da to vidi milanski poslanik, a još više takmac Filipec. U kraljevskom uredu

uz stol pokojnog kralja pregledava Ivan račune što mu ih predlaţe pouzdanik i

kaštelan budimskog dvora Ivan Đulaj.

- Dragi prijatelju - pozdravi princ Bakačev dolazak, pohiti mu u susret i pruţi ruku.

- Molio sam vas da dođete. Evo Đulaj tvrdokorno savjetuje da ne zaloţim nijedan

svoj dvor. Njemu sam povjerio vrhovnu upravu nad svom svojom imovinom, a on

odviše misli na materijalna dobra, a premalo na moje duţnosti da uzdrţavam dvor i

sve izdatke kraljevstva.

- Izdaci kraljevstva imaju se namiriti iz dohodaka kraljevstva - veli Đulaj.

- Ali dok nema tih dohodaka, moja je duţnost da posegnem u svoju mošnju.

Biskupe, nemam li pravo?

- Nemate krivo, ali ni Đulaj. Negdje moramo nabaviti novaca.

- Savjetovao sam princu da zamoli pomoć od kraljice - reče Đulaj.

- Otkuda njoj novaca? - upada Ivan uvjerljivo.

Bakač i Đulaj pogledaju jedan drugoga, dok Ivan čvrsto naglašava:

- I zato ţelim da se zaloţi moj dvor u gornjoj Ugarskoj. Kraljici se o tome ne smije

govoriti.

Na vratima što vode u kraljevske odaje zašušti haljina. Iznenađeni princ i njegovi

prijatelji obazru se. Nešto zbunjeno Ivan se pokloni i pođe u susret Beatrici. Kroz

bjeloću njenog lica prodire neka napeta paţnja. Tamne oči gledaju mirno, a ipak

vrebaju.

- Što se to ne smije reći kraljici? - pita Beatrice više podatno nego skromno.

Pitanje zbuni princa, a Bakača ohrabri:

- Veličanstvo, njegova visost ne dopušta da od vas zatraţimo novaca radi potreba

kraljevskog dvora i drţave.

Napetost u njenom licu zamijeni bolna ţalost. Priđe bliţe k Ivanu i pogleda Bakača:

- Ivan osjeća da bi mu kraljica već davno ponudila kad bi imala što. Naš dragi

pokojni kralj morao je neke ljude i odviše bogato darivati kad nam je ostavio tako

malo gotovine. Poslala sam u Napulj glasnika s molbom svojem ocu, napuljskom

veličanstvu, neka mi šalje veću svotu. A dotad sam zaloţila svoj djevojački nakit,

onaj što sam ga primila od kralja. Odviše mi je svet.

Ivan se stidljivo opravdava:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 128 ~

- Oprostite kraljice, što je Bakač bio prisiljen da vam od govori na pitanje. Uvjeravao

sam ih da vaše veličanstvo ne moţe imati novaca. Zaloţit ću svoje imanje. Od te

odluke ne odustajem.

- Moţda ću dotle i ja primiti novaca od mojih rudnika -uzdahne kraljica - a glasnik

će donijeti iz Napulja punu mošnju. Da, Ivane, ako zaloţiš imanje, brzo ćeš ga opet

iskupiti.

- Još danas provedite moju odluku, Đulaj – zapovijedi princ.

Kaštelan se pokorno nakloni i ostavi dvoranu da izvrši zapovijed.

- A ja sam htjela da te pitam, Ivane: slaţeš li se da zadrţim svojeg malog

monsignora Hippolita na dvoru dotle dok se vrati Francesco?

- Slaţem se, kraljice. Zadrţite ga dok vas bude volja.

- Francesco je ostao u Estergonu da tamo nadgleda upravljanje Hippolitovih dobara.

Danas sam primila dobrih vijesti. Francesco je doznao da su svi velikaši i plemići

onoga kraja prisegli predati svoj glas za tebe. A vi, gospodine biskupe - obraća se k

Bakaču - jeste li već pokušali da se pribliţite egerskome?

- Smatrao sam nepotrebnim jer bi bilo uzaludno.

- Moţda uspijem ja što vi smatrate uzaludnim. Svojedobno je bio biskup na mojoj

strani. To znate i vi. Tako sam iskoristila prošlost da na njoj usavršim sadašnjost

pristankom biskupa uz Ivana - i pogleda princa s toliko tople njeţnosti da se on s

ganućem sagnuo nad njenu ruku i poljubio je.

U Bakačevoj glavi nameće se misao:

- "Moj nos i moje oči ovog časa nisu u skladu. Vidim njezinu iskrenost, a njušim

laţ. Što je to sa mnom?"

- O Gordani i tvojoj majci još uvijek nema glasa? – pita kraljica princa.

On se uspravi i odgovori.

- Još ništa, kraljice.

- Dva dvorana otišla su jučer ranom zorom prema jugu. Oni će slijediti gospođe dok

ih ne stignu - odgovara Bakač, promatrajući Beatriceino raznjeţeno lice.

- Onda strpljivo čekajmo. Princ i ja posve se pouzdajemo u vaše savjete, gospodine

biskupe. Da, još nešto: recite, biskupe što da činim: milanski poslanici opet su

zatraţili da ih primim a tek su prekjučer bili kod mene.

- Upravo sam htio da vašem veličanstvu i vašoj visosti predloţim da nikoga ne

primite bar četiri dana. Posvetite se odmoru i skupljajte snagu.

- Hvala vam, gospodine biskupe. Recite to milanskim poslanicima. Vrlo je nezgodno

u tolikoj ţalosti govoriti o Milanu i budućoj svadbi.

- U ovo doba ţalosti ne moţe se govoriti o toj stvari - dovrši debatu princ i značajno

pogleda kraljicu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 129 ~

- "Gle, njih se dvoje sporazumijevaju i u ovom pitanju" - pomisli Bakač. "Njih su se

dvoje sporazumjeli za Gordanu. Ili mu ona ţeli pomoći do te ţenidbe da mu se

ulaska? Ili ga potkapa? Jesam li izgubio vid ili njuh?

- Hoćeš li, Ivane, doći da zajedno objedujemo?

- Hvala, kraljice, na pozivu. Doći ću.

Ona ostavi princa i Bakača i uđe u svoje odaje. Tu je sjedio Ranzano,

napetočekajući. Ona šapne umirujućim glasom:

- Ne bojte se. Nema pogibelji. Ne znaju ništa o Enricovu posjetu biskupu egerskom.

Ako pak doznaju jednostavno sam najavila svoju osnovu da egerskog vuka ţelim

predobiti za princa.

- A Francescova odsutnost?

- Ne daju mu ni toliko vaţnosti da pitaju za nj. Ipak sam rekla da se nalazi u

Estergonu. Princ vjeruje, čak i Bakač.

- I on je bio prisutan vašem razgovoru s princom?

- Princ ne moţe biti bez njega. Bakač ne pokazuje ni traga da bi sumnjao. Naša je

osnova zaštićena najjačom utvrdom: povjerenjem svih prinčevih pristaša. Svi

vjeruju u mene.

- A Bakač ne pokazuje baš ni traga sumnjama?

- Njegove misli uvijek nose vizir, ipak i on vjeruje. Kakva me radost obuzimlje,

Ranzano - pa izvuče iz njedara smotani papir.

- Spalite pismo princa Francesca.

- Još čas da se naslađujem sadrţajem - i onda poluglasno čita:

... "Primljen sam od Maksimilijana Austrije divnom ljubaznošću. Divan, prekrasan

muškarac. Slušao me oduševljeno. Za tri-četiri dana vraćam se, noseći veselu divnu

vijest."

Uţivajući, ide Beatrice po sobi:

- Kad bi oni tamo slutili što Beatrice drţi u svojoj ruci. Kruna je to, kruna na mojoj

glavi. Ţezlo u mojoj ruci. Nema sretnijeg dana u mojem ţivotu.

Ranzano upali svijeću i spali pismo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 130 ~

U VATRI MLADOSTI

U sjenovitom vrtu egerskog biskupa sjedi na klupi Robert. Pred njim na krilu

knjiga. Uzalud pokušava čitati. Gordanin mu je lik na svakoj stranici. Prošli

događaji su u svakoj izreci. Pitanja budućih događaja u svakoj misli. Jučerašnji

bijeg jedini sadrţaj knjige.

Sunce je već visoko, a on zaboravlja već drugi doručak. Zabrinjava ga Ferenczyjevo

uzbuđeno traganje za Gordanom, a nema moći da ga od toga odvrati. I upravo iz

dvorišne ograde pomoli se glava Bele Ferenczyja. Robert ga upita:

- Vraćaš se pošto si jutros otišao?

- Jer moram da te pitam: kamo si sakrio ljepoticu?

- Rekoh ti: nisam je sakrio. Odjehala je na jug.

- U Budimu je. Govori!

- Kad bih znao, i onda bih šutio. Neću da budem ortak tvojih namjera.

- Kunem ti se: ne traţim je zbog sebe.

- Onda zbog česa?

- Zbog sreće kraljevstva. Razumiješ li?

- Razjasni mi pa ću razumjeti.

- Prisega me veţe, a ti znaš što je svetost prisege.

- I mene veţe prisega.

- Njoj si prisegao? Sav goriš strašću za njom.

Krv mu oblije čitavo lice:

- Objeduješ me svojim grijehom, Bela.

- Nećeš odati gdje se nalazi Gordana?

- Odgovaram po stoti put: ne znam.

- A znaš li da te lukava djevojka vara?

- Zašto? Kako vara? - i pogled plavih očiju ispuni se plahim očekivanjem.

- Pruţila ti je nadu, a zapravo je već vjenčana.

Mladić se prepao uzbuđenja što ga je zahvatilo:

- Vjenčana? Ne, ti ne govoriš istinu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 131 ~

- Njezin muţ je onaj mladi krasnik pred onom krčmom na cesti iz Budima. Dok ti

ovdje sanjariš o njoj, ona leţi u naručju muţa i ruga se ludom mladiću što se dao

očarati njenom ljepotom.

- Zašto mi ti nisi rekao da je vjenčana?

- Zato što me nisi o njoj ispitivao. Ali valjda si pitao nju tko je onaj lijepi crnokosi

vitez?

- Da, pitao sam, ali je izbjegla odgovor.

Uskipio je. Stid, sramota uvrijeđenog ponosa i usplamćeno srce sikću otrov u kojem

se kupa njegova postojanost. A Bela to prozire i podjaruje. Visokom travom šušte

hitri i brzi koraci. Neki sluga dolazi i priđe k Robertu:

- Vaša milosti, tu je strani čovjek i ţeli govoriti s vama.

- Pusti nas sada na miru - vikne Ferenczy.

Sluga se povlači. A tamo pred ogradom stoji visoki snaţni muškarac u modroj surki

s nepoznatim grbom na rukavu. Roberta zahvaća čuđenje. Nikad nije vidio takvu

odoru. Vuče ga nešto k njemu. Pribliţivši se čovjeku, upita ga:

- Tko si i što hoćeš?

- "Prijatelj Gajo čeka vašu milost u predvečerje na određenom mjestu."

Poruka natjera Robertu krv u lice.

Robert odgovori strancu isto tako kao što je izrečena poruka:

- Doći ću. Idi, ali pazi da te ovaj gospodin ne slijedi.

Ĉovjek ode, a Robert se brzo vrati k svojem prijatelju.

- Je li u Budimu? - pita ga Ferenczy.

- Ne znam i neću da odgovaram više ni riječi.

- Dakle, taj nepoznati četovođa je njezin glasnik?

- Glasnik jednog prijatelja. Pusti me u miru.

Ferenczy poteče za Mirkom, ali je ovaj već izišao iz palače. Napolju naloţi Bela

svojem momku:

- Slijedi onog čovjeka dok ne vidiš u koju je kuću unišao.

I onda se dade najaviti egerskom biskupu. Uskoro Roberta pozove sluga da dođe k

ujaku. Suhonjavi gospodin srednjeg stasa, lijep makar i prosijed, stoji uspravljen.

Lijepe male crne oči upire u Roberta i zagrmi:

- Bestidno momče! Ostavljaš nauku zbog neke tuđe ţene?

- Bela me optuţuje jer sam branio čast ţene koju je zatvorio u svoj dvorac s

nečistim namjerama.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 132 ~

- Roberte! - grmi ujak pun ljutine. - Od nje si dobio vijesti? Govori pod zakletvom.

- Da. Od nje.

- Kamo te zove?

- Ne mogu odgovoriti.

- Dakle, vidite biskupe, mladić kojega ste odredili za svećenika pobjegao je iz mojeg

dvorca s djevojkom.

- Kamo si je sakrio, Roberte? Pitam te posljednji put -zagrmi biskup.

- Otišla je, ne rekavši mi kamo će se sklonuti. Na to priseţem.

- Gdje ćeš se s njome sastati i kada?

- Ujače, ne znam hoće li doći ona ili će mi poslati poruku po kome drugome. Dajte

mi vremena. Nastojat ću da doznam gdje se nalazi.

- I prokazati gdje se nalazi?

- Ako doznam, hoću.

- Znaj, ako se ne okaniš ove ţene, zatvorit ću te u samostan.

- U samostan - prenerazi se mladić i problijedi.

- Kunem se bogom, a ti znaš što to znači. Ni sam pred sobom ne mogu natrag.

Dakle: odluči do sutra o podne.

- Ne mogu prije nego što je vidim.

- Dakle, sutra kad zazvoni podne.

- Robert ostavi sobu. Biskup mrko ukori Ferenczyja:

- A vi niste trebali voditi u svoj dvorac svoje milosnice.

- Vaša prečasnost se vara. Neka pita biskupa Bakača, mojeg ujaka.

Pun nade, ostavi Bela sobu.

- Jesi li slijedio onog čovjeka? - upita svojeg slugu.

- Vaša milosti, odjurio je na konju u mrak. Ali vaš brat straţari pred kućom

brezovačkog plemića. Preodjenuo se u prosjaka. Vaša milost bi mu udijelila

milostinju tako se divno preodjenuo.

- A drugi momci?

- Oni su sjeli u obliţnju krčmu, piju, jedu i čekaju poziv njegove milosti gospodina

Josipa.

- "Neće mi izbjeći ni on ni ona, neće" - bodri se Bela i onda naloţi momku:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 133 ~

- Ĉitav dan ostat ćeš na straţi pred ovom palačom, čim se Robert udalji od kuće,

slijedi ga. Obruč je oko djevojke čvrst. Ne moţe ga probiti.

* * * * *

U prvom mraku izlazi Gordana iz kuće odjevena u Damirovo ruho. Uz nju jaše

Mirko. Obaziru se na sve strane. Po ulicama mrak. Samo svjetla zirkaju s prozora.

Na uglu ulice iz male krčme dopiru ţivahni glasovi. Dva jahača skrenuše na brdo

prema groblju. Svemir je mračan, a zemlja tiha i pusta. Nekoliko puta Gordana se

obazre. Onda zaustavi konja.

- Ĉujem iza nas jahače. Prisluhni, Mirko.

Svuda tišina samo se čuje topot.

- Jest, vaša milosti. Netko ide za nama.

- Pustimo ih proći. To nije nitko drugi nego Ferenczy. A sigurno nije sam. što ćemo

ako nas napadne?

- Kome je gospodar vojvoda Iločki taj ne poznaje straha.

- Da, vojvoda je hrabar, neustrašiv. Uza nj mogu da se nađu samo junaci.

Mirko ravnodušno gleda iza sebe na cestu i uzdiše:

- Vječna šteta što vojvoda još uvijek samuje. Kakvi bi to bili sinovi. Vitezovi. Sve

uzalud čekam da uvede u Ilok divnu gospodaricu.

- Kad svrše kraljevski izbori, dospjet će da se brine i za djevojku.

- Kaţu da je već odabrao i da joj nema ravne od juga do sjevera. I za njom mu srce

gine u snu i na javi. Sretne li presretne na koju je pao izbor njegova srca.

Prizvuk njegova glasa odraţava nešto tajnovito upravljeno Gordani, ali ona šuti, a

on nastavlja:

- Nikad zemlja nije rodila plemenitijeg među najplemenitijim vitezovima. Ona koju

ljubi vojvoda ţivjet će u njegovu srcu kao cvijet u perivoju, kao zvijezda na

nebesima. On posjeduje srce što je veće blago od svih kraljevskih dvorova.

- Baš od sve srca ljubiš gospodara?

- I njega i nju. Da znam gdje je ona, odjurio bih k njoj i rekao: ne dajte da sahne

dan za danom, ne skraćujte sreću svoju i njegovu.

- Otkud ti znaš da tvoj gospodar ljubi?

- Vidim mu u srce. Kakav bih mu bio četovođa da ne vidim.

- Ti si, dakle, vojvodin pouzdanik?

- Da, vaša milosti.

- I povjerava ti sve?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 134 ~

- Mnogo, ali ne znam je li to sve.

- Onda ti je naloţio da mu javljaš što se ovdje događa?

On šuti.

- Nije u tome ništa zlo. Samo hoću da znam jesi li mu poslao glasnika kad sam

otputovala na jug?

- Jesam, vaša milosti.

- Ĉekam od vojvode glas svakog dana. Sad znam zašto ne dolazi.

On šuti. Pogađa gospodarevu ljubav, pogađa zašto je Damir bjeţao od kuće. Veseli

se svojem uvjerenju da brak s Damirom nije drugo no kraljeva volja, izvršena samo

pred oltarom. Zna koliko se takvi velikaški brakovi razrješavaju i sklapaju i ne sanja

ni o čemu nego o gospodarici bademastih očiju što će jednom obasjati dvore njegovu

gospodaru. I čini mu se: drugačije ne moţe biti. Kako bi moglo biti kad je njegov

gospodar odabrao nju. A moţe li se ţensko srce oteti njegovoj snaţnoj viteškoj

ljepoti? Nema na svijetu čovjeka kome bi on prispodabljao svojeg vojvodu. I ne bi

sad njoj govorio o tome da mu srce ne razbudi ljubomora što ga šalje k nepoznatom

mladiću i sad ide s njim na sastanak u takvoj pogibelji.

U kući se ne bi usudio da joj govori. Ali ovdje, na sastanku s drugim ne moţe

šutjeti. Mora je podsjetiti na vojvodu "što za njom gine u snu i na javi."

- Zašto mi nikad prije nisi rekao da si vojvodin naročiti pouzdanik?

- Vaše gospodstvo me nije pitalo.

- "Boji se što znam da ide na sastanak s tim mladićem. 0, jadni moj vojvoda!" -

uzdiše četovođa.

I steţe ga u srcu. Osjeća ţelju da onoga što tamo čeka probode.

- Nastavimo put, Mirko. Oni tamo iza nas stoje. Neće da nas dostignu ni prestignu.

Ferenczy ne bi oklijevao.

I udare brzim kasom. Uskoro ugledaše kapelicu pred grobljem. Mrak pada niz

toranj i pokriva stabla oko njega. Tamo straga strše u noć crne siluete nadgrobnih

kriţeva. Neki jahač iziđe ispod krošanja. Gordana mu priđe bliţe, Mirko uz nju. Ne

pušta je samu s mladićem.

- Ja sam. Dopustite da vam brzo saopćim što je bilo.

Gordana krene konja prema mladiću i reče:

- Pričekaj, Mirko.

Ona se povuče s Robertom ispod stabla. Sa svojeg mjesta Mirko naćuli uši, rastvara

oči i probada tminu pa ih drţi na oku.

U mraku Robert pita Gordanu gotovo bez daha:

- Vi ste vjenčani s onim lijepim mladićem što mi je pomogao da vas spasim?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 135 ~

- Rekoh vam: predugo bi bilo da o tome pričam. Bila je kraljeva volja.

- Vi pripadate njemu?

- Samo sebi.

- Dakle, samo pred oltarem? - šapće, gušeći se od radosti.

- Za ime Boţje, to nije vaţno.

- Htio sam samo znati govori li Ferenczy istinu kad veli da ste...

- Sve što on govori jest laţ.

- Hvala Bogu. Ĉujte sada: ujak mi je zaprijetio da će me zatvoriti u samostan ako ne

kaţem gdje sam vas sakrio. A ja vas molim ne recite mi gdje ste se sklonuli da se

mogu zakleti. Neću da me zatvori.

- Ni ja to neću.

On se gotovo raspline od milja, a ona šapće:

- Gospodine Roberte, ponudili ste mi ako mi zaprijeti pogibelj da vas pozovem.

- Prijeti vam pogibelj od Bele Ferenczyja?

- Još samo jedna. Nakon smrti svojeg oca sama sam na svijetu, imam samo jednog

skrbnika, prijatelja mojeg pokojnog oca, o njemu se šire strahovite glasine.

- Tko je taj?

- Biskup Varadi.

- Onaj što je u tamnici?

- Svijet govori da su ga tamo otrovali.

- Boţe moj! Tko bi to učinio?

- Svijet govori, u što ne vjerujem, a ipak, govori se da je to učinio vaš ujak.

- Nemoguće. Nikad on ne bi učinio takvo nedjelo.

- Uvjerena sam, ali meni trne srce. Nitko mi ne moţe iskazati veću dobrotu od ove

koju traţim od vas. Nastojte saznati što je s biskupom Varadijem.

- Već sutra ću doznati.

- U drugu ruku iskazujete uslugu svom ujaku. Svijet teško krnji njegovo časno ime,

a on to i ne sluti. Moţda su nešto i učinili s Varadijem drugi pa su prebacili krivnju

na vašeg ujaka.

- Zašto bi to učinili?

- Jer je vaš ujak uvijek bio Varadijev neprijatelj zbog njegova pristajanja uz princa.

- Ništa ne znam o tim stvarima.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 136 ~

- Baš zato ne shvaćate zašto svijet govori da ga je vaš ujak dao otrovati. Kad mu to

kaţete, on će planuti, a vi mu savjetujte neka zatraţi od Bakača ili Filipca da

Varadija pokaţete svijetu, neka ga vide, inače nikad neće prestati o tome govoriti.

- Neće ga pustiti i ako je ţiv.

- Barem doznajte što je s njim, gdje se nalazi? Vaš ujak druguje s Bakačem. Kad on

dođe, prisluhnite što govore.

- Bakača nisam vidio, ali danas ujutro dovezao se moj ujak nakon mise u kočiji

biskupa Filipca.

- S njim zajedno?

- Jest i vrlo su povjerljivo razgovarali. Filipec je obećao mojem ujaku da će me

namjestiti u kraljevskim uredima kako bi me prisilili da se jednom latim posla i

muke.

- Dakle, vaš je uiak u dobrom prijateljstvu s prvim drţavnikom u kraljevstvu? Onda

nema straha da ne biste mogli saznati što se događa s mojim jadnim skrbnikom.

Dok je on u tamnici, nemam obrane.

- Kako bi bilo da zamolite kraljicu?

- Još prije nego što je dvor krenuo u Beč, kraljica me otpustila s dvora.

- Ali moj ujak ima mnogo utjecaja na kraljicu. Kad sam vas jučer doveo u Budim i

stigao u palaču, upravo je ujak primio kraljičinog prvog dvoranina grofa Enrica.

- On je vrlo moćan u kraljice.

- I danas se najavio kod ujaka.

- Očito je donio kraljičine poruke?

- Ne znam. Povukli su se u radnu odaju, a dotle sam ja krišom odmaglio ovamo.

- Ako biskup opazi da vas nema?

- Ĉekaju ga gospoda na vijećanje.

- Gospoda? Očito njegovi prijatelji Banffy i Bathory?

- Da, baš oni, a ima i drugih.

- Poţurite se kući i odmah recite ujaku kako ga svijet objeduje. Ako puste na

slobodu Varadija, ljudi ne mogu više kaljati njegovo čisto ime.

- Već sutra ću vam sve javiti.

- Vama je lako malo prisluhnuti što vijećaju, jer će zacijelo mnogo govoriti o

Varadiju. Njega su svi mrzili. Jadni moj skrbnik. Teško meni ako je mrtav.

- Umirite se. Ne vjerujem da je otrovan. Ali doznat ću. Gdje da vas čekam sutra?

- Na istom ovom mjestu, u isto doba.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 137 ~

- Vaša milosti, gospodarice - oglasi se Mirko. - Netko je u blizini.

Gordana krene ispod stabla i pribliţi se Mirku. Robert pohiti za njom. Ĉetovođa

pokazuje prema groblju:

- Tamo gdje strše kriţevi nešto se miče. Gledajte, gospodarice.

- Netko puţe između grobova.

- Tko se to usuđuje za mraka na groblje? - čudi se Robert, a Gordana odvraća:

- Ferenczyjev uhoda.

- Ali mi smo svršili razgovor, gospodine Roberte.

Njemu se čini da bi još dugo imao o čemu da s njom raspravlja i ne moţe da potvrdi

njene riječi.

- Topot konja - upozori Mirko. - Oprez!

- Pritajit ćemo se ovdje dok prođu. Krošnje nas dobrano skrivaju - predloţi

Gordana.

Sve troje povlače se dublje ispod stabala prema kapelici i čekaju da ih jahači

mimoiđu?

Ujednom utihne topot s ceste. Jahači skrenu na ledinu k crkvici i zatvaraju uski

prozor između kapelice i izlaza na cestu.

- Opkoljeni smo - prepadne se Robert.

- Njegova milost jako se boji - posprdno će Mirko kao da bi u Gordaninim očima

htio poniziti Roberta.

Osjećajući to, Robert pokuša ispraviti:

- Nikad se nikoga nisam bojao.

- Ĉini se, nekog čekaju. Ako zatraţimo da nas propuste, uzet će to kao povod svađi

da mogu na nas navaliti – upozorava Gordana.

- Gospodarice, udarit će na nas. O tom nema dvojbe. Njegovo gospodstvo neka se

lati mača.

Robert povuče oruţje iz toka. Gordana se obazre k njemu:

- Vaša je ruka vična listati knjige.

- Ipak još nije zaboravila vitlati mačem - brani se Robert.

- Mi smo njihov cilj. Nema sumnje. Mirko, spremi se.

- Još petorica - prošapće prestrašeno Robert. - Poredajmo se ispred zida da

zaštitimo leđa - predloţi Gordana.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 138 ~

Sve troje primaknu se k zidu. Od jahača ih dijele krošnjata stabla. Tamo stoje

jahači u slabom svjetlu tek izašlog mjeseca. Kratka šutnja na obje strane. Mjesec se

digao nad vrhove brda. Odjednom se čuje pitanje:

- Tko se to skriva tamo ispod stabla?

- Priglednite izbliza ako ste znatiţeljni - odvraća Mirko, gledajući ispod krošnja k

jahačima. Opet jedan od njih zove:

- Iziđite napolje ako ste junaci.

- Junaci smo i baš zato radimo što nas je volja - opet odvraća Mirko.

- Sklonite se u kapelicu, gospođice - moli je Robert.

- Ne smijem nanijeti sramotu ovoj odori i maču koji nosim. Uzela sam ih hrabrom

junaku.

- Ruka moje gospodarice vitla mačem kao u junaka – reče Mirko.

Jedan od jahača kroči naprijed, ali se pred stablima zaustavi:

- Ima li tamo koji plemić da mi dođe na megdan?

- Ima - viče Mirko. - I više nego jedan.

- Gospodarice, zar ćete povrijediti gospodina Roberta koji vas ţeli braniti? Vidite, već

je spremio mač - dok govori Robertu, mač visi niz bedra.

Preneraţen Mirko opazi da je Gordana izjahala i stala uz bok Robertu.

- "Sebe ţrtvuje za njega. Već je tako daleko došlo!" - razbjesni se Mirko, gurne dva

prsta u usne i stade zviţdati. Onda krene konja i začas je ispred Gordane.

Sprijeda se obruč jahača odjednom suzio. Njih troje su između zida, crkve i

napadača. Oruţje se ljeska na mjesečini.

Gordana izmakne k zidu da prokrči put kroz obruč. Diţe mač na obranu.

- Uhvaćeni ste! - viču napadači.

Mirko brani, udarajući po njima svim bjesnilom. Gordana razabire novu četu.

Straga dolaze novi jahači udaraju u leđa napadačima. Ovi se razbiju.

- Ne ubijajte siromašne štakore - komandira Mirko došljacima - ali ih gonite.

Prestravljeni napadači bjeţe glavom bez obzira, nadošli konjanici ih progone. U času

ostadoše njih troje sami i oslobođeni pred kapelicom.

- Što to ima da znači, Mirko? - pita začuđeno Gordana.

- Znači da sam dobro upamtio kad mi je jutros u biskupovom vrtu rekao ovaj

plemeniti gospodin - i pokaţe na Roberta - neka pazim jer će me gospodin Ferenczy

slijediti. Bilo je na dlanu da nešto sprema. I kad ste mi, gospodarice, zapovijedili da

vas pratim na sastanak, odredio sam neka nas naši momci kriomice slijede i kad

zazviţdim, dođu u pomoć. I tako se dogodilo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 139 ~

- Gospodine Roberte, Ferenczy vas je dao slijediti. Odsad se ne moţemo sastajati

ovdje.

- Gdje da odaberemo drugo mjesto.

- Dođite u prvo sumračje na gradski trg. Pokrit ću se vizirom i plaštem kao sada

Damirovim klobukom i njegovom perjanicom. Učinit ćemo kao da smo se slučajno

sreli, malo projahati trgom i tako ćemo razgovarati bez ikakve pogibelji.

- Vaša dosjetljivost ushićuje me kao i vaša ljepota.

- "Bezobrazni mladac" - razgnjevi se Mirko u mislima.

Momci se vrate i pojure najhitnijm trkom u grad. U blizini palače egerskog biskupa

Gordana se zaustavi, primakne k Robertu i dugo mu nešto šapće. Mirko nije htio

zaustaviti konja, već ide polagano ne bi li načuo o čemu govore. Odveć su tiho

govorili, a konjski topot zagluši mu svaku riječ. Tek potkraj razgovora Gordana

dovrši glasnije:

- Dakle, sad znate kako valja govoriti ujaku. A sutra u sumračje na trgu pred

ţupnom crkvom.

- Teško čekam sutrašnji dan.

- "Opet ide s njim na sastanak" - pomisli Mirko duboko pogođen. "Vidjela je kakav je

kukavac, a ipak htjela je sama ići na megdan, samo da on ne bude ranjen!"

Uskro stigoše u dvorište kuće. U svojoj odaji Gordana strogo pogleda četovođu što je

stao pred njom.

- Ĉuj me, Mirko. Nisam vična da se moje zapovijedi ne slušaju. Zamalo da taj mladi

plemić nije ugrezao u borbu i krv.

- Oprostite, vaša milosti, nisam znao da je takva šeprtlja na maču.

- Nisi mu baš jako sklon?

- Sluţim glavnog junaka i teško mi je gledati ovakva plašljiva momčića.

Gledala mu je u oči značajno.

- Vjeruješ da ne prozirem što misliš?

Mlaz krvi šikne mu u obraze i pokunji se.

- Dođi bliţe i slušaj - i on pođe.

- Ovo što ću ti sad reći, Mirko, treba da sačuvaš za sebe. Gospodarica ti nisam.

- Sad sluţim vama. Vojvoda mi reče: sad je ona tvoja gospodarica.

- No, dobro, vojvoda nema krivo i čuj: da je tu glavom vojvoda, on bi odobrio sve

moje čine i sastanke s tim mladićem. Pokori se svemu što ja odredim. Taj mi plemić

treba. Budi s njim vrlo uljudan. To zapovijedam.

- Poslušat ću kad mora biti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 140 ~

- Još noćas ili sutra morao bi stići gospodin Damir. Odmah mu potrči u susret i reci

da sam gore. Neka dođe k meni, jer mu imam kazati vaţnih stvari, čim se Damir

vrati, reći ćemo sluţinčadi da sam i ja ovdje. Prije nikako. Sad moţeš na počinak.

Silazio je manje ţalostan, ali ne sasvim miran: "Zašto joj treba taj plavokosi mladac?

I veli ona: "Vojvoda bi odobrio njezine sastanke!" Ne bih ja odobravao sastanke s

drugim pa da je baš hrom!"

* * * * *

Plavokosi Robert još se dugo ljuti zbog Mirkovih pokušaja da omalovaţi njegovu

hrabrost i vitešku vještinu u Gordaninim očima. Robert ovih nekoliko dana ne misli

o drugom nego o njoj, ne ţeli drugo do njezinu blizinu. Predaje se tom osjećaju,

samo traţeći putove koji vode k njoj. Ne traţi drugo nego da sluţi njezinim ţeljama.

Omamljen njezinom ljepotom i blizinom hoće da čini ono što ona od njega traţi. Ni

časa ne razmišlja da li time škodi ili koristi svojem ujaku. Poznanstvo s Gordanom,

bijeg s njome i ovi sastanci otvaraju mu nov ţivot, nešto dosad nepoznato. Sve ga to

obuzima naročitim ţarom i ispunja dosadašnji pusti ţivot. Kad se vratio u palaču

svojeg ujaka, dočeka ga biskupov sluga i vrlo tajanstveno saopći zapovijed da ujaka

pričeka u njegovoj sobi.

- Prečasni je izašao? - pita Robert.

- Nije, ali kod njega su gospoda.

- Koja gospoda? - pita znatiţeljno.

- Svakodnevno društvo velikaša: Banffyjevi i njegovi. Odmah će otići.

Mladić sjedne, uzme knjigu i stade listati, a da nije pročitao ni retka. Misli o

Gordani. Za pola sata biskup otvori vrata i strogim, istraţujućim pogledom omjeri

nećaka:

- Dakle? Reci istinu, Roberte. što je s tom ţenom?

- U jače, uzalud se Ferenczy kune da mu namjere nisu bile nečiste.

- Ne zanima me što on hoće s njom, nego ti. Govori mi o svojem sastanku.

- Na sastanak je došao plemeniti gospodin Damir od Brezovice.

- Prinčev drug i dvoranin?

- Da, on. Gordanin muţ. Htio je da mi se zahvali što sam mu ţenu spasio

Ferenczyjevih ruku. A dok smo govorili, pokušali su Belini ljudi da na nas navale,

misleći da će naći samu Gordanu. Našli su Damira koji ih je rastjerao.

Oštar biskupov pogled ne smete mladića. Hrabro dočeka novo pitanje:

- Reci mi: zašto gospodin Damir ne bi dolazio k tebi? Ĉemu bi se skrivao s tobom na

sastanku?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 141 ~

- Ujače, zar ne znate da je princ još ove zime otpustio Damira? Posvadili su se i zato

se sada Damir krije. Nije bio ni na sprovodu. Princ ga zove, a on neće da dođe. Zato

se krije, nosi vizir i zato me zvao na sastanak izvan grada.

- Gle, gle. To je zanimljivo: sin Nikole od Brezovice, vođa malog plemstva Hrvatske,

posvađen s princem? I neće da se pomiri. Je li ti on sam to rekao?

- Da, on mi je rekao.

- Tog mladića valja čestito iskoristiti.

- U koju svrhu? - upita začuđen.

- Protiv prinčeva izbora za kralja. Ferenczy mi sam pruţa oruţje.

Nije mnogo shvaćao ujakove osnove, ali se obradovao što zaboravlja Gordanu.

- Damir se nalazi u svojoj kući? - pita ga ujak.

- Da, u svojoj kući, ali izlazi samo uvečer pod vizirom.

- Moţeš li naći izliku da se opet s njim sretneš?

- Dakao, da mogu.

- Nastoj da već sutra govoriš s njime. Reci mu koliko cijeniš njegovu čuvenu

hrabrost, osjećaš za nj veliko prijateljstvo i kako bi bio vrlo radostan da dođe k tebi

u goste.

Robert obori oči, preneraţen zbog ovog prijedloga.

- Sklopi s njim prijateljstvo. Evo, to hoću.

- Vrlo rado. On je divan junak.

- Neka uđe u palaču pod vizirom, nitko ga neće prepoznati.

Moraš mu to naročito obećati.

- Hoću, ujače, već sutra ću ga pozvati na novi sastanak.

- Kad si mu učinio toliko dobročinstvo i spasio ţenu, da ti je zahvalan.

- I te kako mi je zahvalan.

- Mladiću, do tebe je da ujaku budeš od koristi.

- Radujem se tome. A dođe li Ferenczy da vas ispituje?

- Ni primiti ga neću. Neka me pusti na miru. Sad znam da se nisi zapleo u ţensku

mreţu, a to mi jedino bilo vaţno. Ali pazi, Gordana je opasna ljepotica, međutim, tu

je muţ koji te poštuje i s tobom se sastaje.

- Dopustite da vam ispričam još nešto. Ĉuo sam kako čitav grad govori da je biskup

Varadi u tamnici i da ste ga vi dali otrovati.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 142 ~

- Ja? Ja? Kakva besprimjerna bezdušna kleveta.

- Ĉuo sam to pričati idući gradom. U predvečerje sjedili su pred kućama građani.

Pokrio sam se vizirom. Nisu me poznali.

- Prevario si se, očito su krivili kraljicu ili Bakača.

- Baš vas, ujače, spominjali su vaše ime.

Meni Varadi nije na putu, ni kraljici ne moţe biti na putu, već samo Bakaču. ...

- Pa ipak ljudi govore da je Varadi otrovan i krivnju bacaju na vas, ujače.

- To je izmudrio netko iz redova prinčevih pristaša da oblate mene i moje

sumišljenike, nas koji ne ţelimo princa na prijestolje. ..

- Baš zato biste morali istraţiti je li otrovan ih nije.

- Otvara ti se vidik u stvari za koje se nikad nisi zanimao.

- Kad se radi o časti vašeg imena, mogu li ostati ravnodušan?

- Još danas ću zatraţiti od biskupa Filipca razrješenje.

- Ako Varadi nije otrovan, neka ga puste na slobodu da ga građani vide.

- A što onda ako vijest nije laţna? Nema grmljavine bez oblaka ni bure bez vjetra?

- Glasine su, dakle, vjerojatne?

- Dok ima ljudi kojima bi Varadi mogao ispred nosa oteti zdjelu leće, dotle je taj glas

vrlo vjerojatan.

- Bilo bi grozno, a još groznije što kleveću vas. Ne dopustite to.

Tada se lagano otvore vrata i proviri glava sluge:

- Vaša prečasnost, evo fratra.

Biskup pohiti k vratima, ali se brzo okrene k Robertu:

- Idi tamo, ţuri se.

Mladić pobrza, otvara vrata, izlazi, ali se obazre i ujaku. Preko praga ulazi visok,

suh fratar. Glavu mu pokriva kapuca.

- Sami smo, prečasni gospodine - reče biskup došljaku.

Ovaj skine kapucu. Iz fratarske halje viri ţuta glava kancelara Filipca. Začas se

Robert povuče u blagovaonicu i sjedne k stolu da večera. Vrata je ostavio

pritvorena. Iz susjedne sobe dopire po koja glasnija riječ. Mladić naćuli uši.

* * * * *

Sutrašnji dan provela je Gordana u svojim sobama. Što se više pribliţavalo podne,

to je nestrpljivije ispitivala Maru za Mirka.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 143 ~

- Još uvijek ne dolazi -odvraćala bi sluţavka.

Tek za objedom dohiti s vjiešću da je Mirko na hodniku. Gordana ostavi jelo i s

naročitom napetosti čeka vojvodinog četovođu.

- Dugo te nema, Mirko.

- Izmučio sam muku pred kraljevskim vratima.

- Zašto pred vratima?

- Nisu me pustili u dvor.

- I nisi govorio sa Stjepkom? Ni Simona nisi vidio?

- Rekao sam vrataru neka javi Simonu da ţelim s njime govoriti, ali mi odvrati:

"Zapovijed je da nikoga ne puštam u dvor." Princ i kraljica su naloţili da četiri dana

ne primaju nikoga. Onda sam tvrdio da nosim vaţne vijesti, a oni odgovoriše neka

vijesti predam gospodinu Josipu Ferenczyju. To mi se ime nije sviđalo, i naravno,

otišao sam.

- Gdje si se toliko zadrţao?

- Dugo sam obilazio oko vrata, nadajući se uzalud da će moţda izaći iz dvora

gospodin Berislavić. Dok sam obilazio oko dvora, htjeli su posjetiti princa i kraljicu

neka gospoda velikaši i velikašice. Ni gospodu nisu pustili u dvor.

- Ĉudno da princ ne prima kad mu dolaze u posjete. A drugo ništa nisi čuo ni

opazio?

- Pomalo sam prisluškivao velikaše koji su htjeli u dvor. Naučio sam od vojvode

dosta latinski i tako sam razumio u razgovoru da se kraljica i princ jako dobro slaţu

i da se ona brine za njegov izbor.

- Nisi mnogo naučio latinski.

- Prisiţem, gospodarice, tako su međusobno raspravljali, ali još sam nešto doţivio:

oko dvora vrzli su se neki jahači i sve bi htjeli da od mene doznaju tko sam i što

hoću. A ja šutim i nedam odgovora. Odjednom izađe iz dvora gospodin Ferenczy.

Sad opazim da su oni što su se vrtjeli oko mene njegovi momci, pa pojašem dolje k

Dunavu. Kad se obazrem, vidio sam kako se momci gospodina Ferenczyja skrivaju

u grmlje oko dvora. Nekoga su čekali u zasjedi. I ja se sakrijem kraj Dunava da

vidim. Ništa nisam vidio, jer nitko nije dolazio. Eto, zato sam tako dugo izostao.

- Koga su to čekali? I zašto princ nikoga ne prima? Sve to sluti na spletke. Zapravo,

pošla bih sama na dvor, ali kad ne puštaju velikaše ni njihove gospođe, ne bi pustili

ni mene. Valja pričekati gospodina Damira.

- Moţda stigne sutra.

- Vidjet ćemo kakve će mi vijesti donijeti nećak egerskog biskupa. Još jednom te

opominjem: budi prema njemu najuljudniji.

- Obećavam vašoj milosti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 144 ~

- Ĉim padne prvi mrak, izlazimo na trg pred ţupnu crkvu. A prije dobro ogledaj

cestu, ne čekaju li nas gdje uhode gospodina Ferenczyja.

* * * * *

U sumrak Robert čeka Gordanu uzbuđenije nego jučer. Jaše gore-dolje tragom po

kojem prolaze građani i poluglasno pričaju. Konjska trka razbudi ga i okrene ravno

prema jahačima što su dolazili. Odmah prepozna Gordaninu mušku odoru i bijelo

pero na klobuku. Lice je pokrila vizirom.

Iza nje jaše Mirko. Robert i Gordana pozdrave se kao vitezovi i krenu zajedno uz

pusti drvored.

- Ima vijesti - šapne mladić pa joj ispriča svoj jučerašnji razgovor s ujakom.

- Prekrasno! - smije se Gordana ispod vizira. - Dakle, vi ćete se sprijateljiti s

gospodinom Damirom?

- Rekao je da ga dovedem k sebi u kuću. Dobro bi mu došao protiv princa.

- To je zanimljivo. Ali odveć teško očekujem ono drugo što mi imate reći. Jeste li

ujaku kazali da ga okrivljuju zbog trovanja biskupa Varadija?

- Planuo je i odmah jučer sve saopćio Filipcu.

- Iste je večeri bio kod njega?

- Došao je k ujaku u odori fratra.

Nagla Gordanina kretnja odaje jak dojam zbog tog otkrića, ali ne reče ništa, a

Robert pripovijeda s nekim oduševljenjem, uţivajući u svojim vijestima što ih ona

pozorno sluša.

- Šaptali su dok sam ja u blagovaonici večerao. Tek kasnije dopru do mene neke

riječi.

- Koje? Opetujte. Sigurno ste ih upamtili - mami ga njezin topli glas ispod vizira.

- Jesam. Spomenuli su kraljicu pa onda princa i opet su dalje šaptali.

- Kraljica je pozvala na dvor mojeg ujaka. Enrico mu je donio poziv.

- Pozvala ga je baš na dvor? Javno?

- Bez sumnje, jer poslije me ujak pozvao da ga u nedjelju pratim kraljici.

- O princu nije bilo riječi? O njegovu izboru?

- Nisam mogao čuti. Ali ujak veli da se Bakač zalaţe za princa ne bi li ga ovaj učinio

kancelarom. Mislim da čak sumnja da je Bakač otrovao Varadija.

- Otrovan je?

- To još ne znaju. Moj ujak je traţio Filipca da to odmah raščisti jer se kleveće

njegovo časno ime. Ljutit zbog te klevete govorio je tamo u sobi nešto glasnije pa

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 145 ~

sam to razumio. Filipec mu na to odgovori, također glasnije, i obeća da će poslati

svojeg tajnika u kulu kraj Višegrada u kojoj se nalazi Varadi.

- Kako? U onoj kuli navrh brda?

- Da, tamo je Varadi bio zatvoren.

- Dobro. I koga će poslati onamo?

- Poslat će svojeg tajnika zapovjedniku tamnice neka točno javi što se događa s

Varadijem, ali tako da o tome ne dozna Bakač.

- To znači: sumnjaju u njega.

- Kad ide Filipčev tajnik?

- Sutra u zoru, jer prekosutra se mora oglasiti u ţupnoj crkvi da su sve vijesti laţne.

Filipec će poslati tajnika u ime kraljevskog vijeća, ali ne ţeli da o tome Bakač štogod

nasluti.

- Olakšali ste mi srce.

- To priznanje najveća mi je nagrada. Sluţim samo vama, Gordana, samo vama, za

drugo me nije briga.

- Budite oprezni. Vaš ujak mogao bi se začuditi da se brinete za stvari kojima dosad

niste posvećivali nikavu paţnju. A Ferenczy nije bio kod vas?

- Bio je, ali ga ujak više neće da sluša. Rekao sam mu: gospodin Damir sastaje se sa

mnom i mi smo se sprijateljili, čuvši to, Ferenczy je kleo. I ne moţe me više trpjeti.

Sve mi se čini da nas neće pustiti na miru.

- U Damirovoj sam odori sigurna.

- Ali dovijeka ne moţete nositi tu odoru i vizir.

- Samo još koji dan dok uzmognem zadobiti vezu s mojim zemljacima na dvoru.

- Ja ću im odnijeti glas u nedjelju ako ţelite.

- Već sam vas htjela zamoliti, no do nedjelje ima još vremena. Sad idem.

- A sutra? Hoćete li doći?

- Još ne znam. Poslat ću vam svojeg četovođu s porukom ako ne budem mogla doći.

Dok su razgovarali, jašući uporedo, Mirko ih je slijedio, polagano prateći svaku

njihovu kretnju, pazeći ne bi li gdjegod zamijetio uhodu gospodina Ferenczyja, ali

nitko se nije pokazao. Vratili su se istim putem. Na trgu se oproste i Gordana krene

kući. Brzo se uspela u prvi kat. Nekoliko se časaka zaustavila usred sobe. Oči su joj

uprte u nešto daleko. Brzim koracima priđe k ladici stola, uzme dugu šuštavu

pergamenu i povuče k sebi pisaći pribor. Polagano vuče pero, rišući krivudava

neobična slova po uzoru kraljevskih kopista.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 146 ~

"U ime kraljevskog vijeća zapovijedam da se donosiocu ovog pisma pruţe sve upute

u pogledu sudbine biskupa Varadija i da mu se otvore vrata njegove tamnice.

Biskup Filipec."

Gordana paţljivo promotri potpis. Na usnama joj se pojavi smiješak zadovoljstva,

smota pergamenu i spremi u koţnu mošnju.

Tada izvadi iz ladice kesu novaca. Uzme tok s bodeţom i čvršće pripaše mač pa

naloţi sluţavci da pozove Mirka. Ĉetovođa se ustobočio pred njom, paţljivo slušajući

zapovijedi.

- Oboruţaj se čestito, izjahat ćemo.

- U ovo doba?

- Mora biti.

- Odredit ću momcima da se opreme.

- Kad bi nas bilo mnogo, pobudili bismo putem nepotrebnu pozornost. Ĉuj Mirko,

moram izvršiti vrlo vaţno djelo. Da su ovdje vojvoda ili gospodin Damir, predala bih

to njima, ali Damir još uvijek ne dolazi, a vojvoda je daleko. O tome ovisi mnogo,

moţda sve za što se bori tvoj gospodar. On će te pohvaliti, budeš li me pratio.

- Zapovijedajte. Slušam.

- Dobro se naoruţaj, uzmi dva dobra konja. Odjahat ćemo prema Višegradu, tamo

na crnu kulu.

- Gdje je tamnica?

- Da, kula je bliţe Budimu. Za dva sata s dobrim konjima mi smo na cilju.

- Ako nas putem nitko ne zadrţi.

- Izaći ćemo straga na mala vrata. Ondje nikad ne izlaze konji pa nas nitko neće

uhoditi. Idi i pripremi sve što treba.

* * * * *

Te je večeri egerski biskup dočekao svojeg nećaka u blagovaonici.

- Gdje si bio?

- Projahao sam u društvu s gospodinom Damirom.

- Dakle, već sklapaš prijateljstvo? Ti si vrlo momče.

- Uzbuđeni ste ujače? Zar se što desilo?

- Sreo sam se s Filipcem. Tvoja vijest potvrđuje. Gradom se uistinu pronose teške

klevete, Filipec je sam čuo.

- Vidite, rekao sam. A što je čuo kancelar?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 147 ~

- Danas su došli k njemu građani da pitaju za Varadija. Traţili su neka im se kaţe

istina o Varadiju. Građani su bili vrlo uzrujani. Sutra će doći k Filipcu da im dade

odgovor.

- Sutra popodne doznat ćemo istinu?

- Prije, mnogo prije. Ne moţe se to odgađati. Dok mi tu sjedimo, oko nas grme

klevete i krnje ugled biskupima, a najviše meni.

- Dakle, sutra u zoru ide Filipčev tajnik?

- Još danas, premda je noć, Filipec se prepao tih glasina i odmah odredio da potraţe

njegova tajnika.

- Ako pak nije kleveta? Ako je Varadi otrovan? Što će onda reći svijetu?

- Onda mora smjesta sazvati kraljevsko vijeće i saopćiti mu što se dogodilo. Vijeće

ima da pronađe krivca i najstroţe ga kazni.

- Zaboga, ujače, ako su to učinili Aragonci?

- Neka odgovaraju.

- Kraljica sigurno nije kriva.

- Narod će nam okrenuti leđa. Sad idi i lezi. Dolaze moji prijatelji na vijećanje. To

nas uzbuđuje.

- ''Još danas" - razmišlja Robert - "a ja sam Gordani rekao da ide tek u zoru."

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 148 ~

POSLANIK KANCELARA FILIPCA

Na blistave zvijezde padaju zavjese crnih oblaka. Topot jahača, odjekuje sablasnom

tminom noći. Grad, brdine, polja, šume, utonuli su u mrak. Gordana jaše obalom

rijeke. Mirko je slijedi. Mrakom šumi Dunav. Gordana se zaustavi.

- Je li to prijevozni brod?

- Jest, vaša milosti.

- Ima li tko sada na brodu?

- Ne, ostavljaju ga noću bez straţe.

- Pogledaj i dozovi mi prevozača. Ţuri se. čekala je, slušajući. Neki čovjek slijedi

Mirkova konja i pristupi Gordani. Ona snizi glas:

- Što si ti na brodu?

- Zamjenik prevozača.

- Koliko vas ima?

- Ja i još dva momka.

- Treba mi brod za ovu noć.

- Ne smijem se udaljiti jer sutra u zoru moram prevoziti kola i jahače preko Dunava.

- Do zore si već davno na svojem mjestu. Nitko ne treba da zna. Plaćam deset

cekina, svaki od tvojih momaka dobiva posebno.

Ĉovjek bez riječi otrči k brodu.

- Mirko, ne zvuči li moj glas ipak kao ţenski?

- Vaša milosti, nema uha koje bi primijetilo da se pod vašim oklopom kriju ţenske

grudi.

- Dobro je. Tiho. Prevozač se vraća.

I prevozač dohiti pa zadihan reče:

- Pristajemo. Jesu li vaši konji vični prijevozu na brodu?

- Jesu. Evo četvrtinu zasluţbe, tri četvrtine dobit ćeš kad se ukrcamo.

- Ne ćete se sada ukrcati?

- Brţe ćemo stići konjem. A ti sada smjesta upravi brod prema Višegradu i pristani

ispod Crnog vrha. Tamo ostani dok ne stignemo.

- A kad će to biti, vaša milosti?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 149 ~

- Poslije ponoći.

- A kamo ću vas zatim povesti?

- Velim ti: bit ćeš ovdje davno prije zore. Ne uzimaj nikoga na brod, osim onih koji ti

iskaţu lozinku: "Gospodin Damir!"

- Bit će tako - odvraća čovjek.

Gordana mu pruţi prvi obrok ugovorene svote i odmah zatim potjera konja. Topot

konja gubi se u daljini. Projahali su više od jednog sata kad se na jednoj uzbrdici

Mirko obazre i zaustavi. Gordana slijedi njegovu kretnju.

- Zašto si stao, Mirko?

- Osluškujem. Vaša milost ne čuje?

- Ne, ništa ne čujem.

- Sad - upozorava četovođa - tamo izdaleka.

- Uistinu. Ĉuju se potkove nekog kljuseta. Loš jahač.

- Ali idu istim putem, vaša milosti.

- Jesi li pomno pregledao cestu kad smo odlazili od kuće?

- Najpomnije. Vani oko ograde šuljale su se uhode. I pustio sam ih. Ali tamo gdje

smo izlazili nije bilo ţive duše.

- Onda nas nitko ne slijedi. Bit će putnici. Njih se ne bojim, ali sutra u zoru mogli

bismo susresti nezgodne putnike koji će također doći na kulu.

- Gospodarice, koliko će ih biti?

- Ne znam. Ali da se s njima ne sretnemo na cesti, iznajmila sam prijevozni brod pa

ćemo natrag rijekom. Sad naprijed.

- S juga nas slijede oblaci. To nije dobar znak, gospodarice.

- Odvaţnost ne poznaje zlih znakova. Idemo.

* * * * *

Pod oblačnim noćnim nebom, navrh brda, strši ogromna kula, opasana visokim

zidinama. Gordana spusti uzde i krene uzbrdo.

- Na cilju smo. Sad, Mirko, oprez. Dok budem u kuli, ti ostani vani i čekaj.

- Ĉekat ću vas, milosti, do sudnjeg dana.

- Straţar s kule upitat će, a ti odgovori mjesto mene što ti budem šaptala.

Uspinjali su se do pred kulu. Na vratima kule javi se gromki glas.

- Tko je dolje?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 150 ~

- Glasnik kraljevskog vijeća - odgovori Mirko.

Gordana skoči sa sedla i povuče donji dio vizira, a gornji ostavi da joj prikriva oči.

Onda povuče rub plašta sve do usta.

- Prepoznat će vas ako ne dignete i donji vizir – šapće Mirko.

- Bilo bi sumnjivo da se pojavim sasvim zastrta. Oči su mi dobro skrivene. I klonit

ću se svjetla. Ne boj se. Ovdje nitko ne poznaje ni mene ni gospodina Damira.

Uskoro se na vratima otvori mali prozorčić.

- Nosite li pismenu poruku kraljevskog vijeća?

Mjesto odgovora Gordana pruţi čovjeku kroz prozor perga-menu. Prođe dosta

vremena kad zazveče ţeljezne prečke i zastruţe ključ u bravi. Mala se vrata

otvaraju. Gordana uđe čvrstim muškim koracima. Mračnu veţu tek malo osvjetljuje

fenjer. Ona ide za vratarom. U dvorištu se nađe okom u oko s nekim muškarcem.

mraku čovjek je oslovi:

- Šalje vas kraljevsko vijeće?

- Da - odvraća ona oštro.

- Kako vam je ime?

- Damir od Brezovice.

- Dvoranin njegove visosti. Dođite. Zapovjednik kule je boleţljiv. Zapovjedio mi je da

vas odvedem dolje, a zatim k njemu. Sve će vam reći što ţeli znati kraljevsko vijeće.

Gordana uzalud čeka da joj nešto reče o Varadiju. I pođu naprijed. Pred njima ide

momak s fenjerom. Gordana se vješto ugiblje svjetlu.

- Otvori! - zapovijeda zamjenik zapovjednika. – Plemeniti gospodin ima dozvolu da

nasamu govori s uznikom.

Te riječi umire Gordanino uzbuđenje. Snaţno zaštropoću ţeljezna vrata. Gordana

uđe i zatvori za sobom vrata. U tamnici na drvenom stolu gori svijeća. Prosijeda

glava sagnuta nad bijelu hartiju polagano se digne. Mrtve oči upru se u nju.

- Ja sam, biskupe - šapne Gordana i digne vizir s očiju.

- Vi! Vi! što to radite? - i ruka mu spusti pera na ispisanu hartiju.

- Samo da ste ţivi - reče ona i poljubi mu ruku.

Onda se još dublje sagne k njemu:

- Govorimo tiho da nas nitko ne čuje. Jesu li vam rekli što se dogodilo s kraljem?

- Sve znam. Tugujem i oplakujem kraljevstvo i naše narode.

- Svijet govori da ste u tamnici otrovani.

- Govore istinu! Otrovan sam u duši i srcu. Princ me zaboravio. Smatra se sigurnim

u zmijskom gnijezdu i ne pita za stare prijatelje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 151 ~

- Nije vam se javio?

- Uzalud čekam od njega slobodu.

- Biskupe, htjela sam saznati što je s vama i omogućiti vezu između princa i vas.

Slutila sam da vas je netko s njime razdruţio kad ni danas niste na slobodi, a

znam: kralj vas je još za svojeg ţivota pomilovao. Brzo uzmite pero i pišite princu.

- Da molim milost, dok se on zaokruţio vucima i lijama? Neka se pouzda u njih.

Neka se pouzda u Filipca, u sve njih redom.

- Princ im vjeruje, jer ih veţe prisega zadana kralju.

- Uvijek su prisezali krivo.

- Opomenite, biskupe, princa, posljednji je čas.

- Zašto ga vi ne opomenete?

- Nisam više na dvoru.

S nekoliko rečenica saopći mu da više nije na dvoru.

- O, slijepci! Ne vide kako ih je Beatrice rastjerala s dvora da princ bude osamljen, a

ona bez paske.

- Nema sad svrhe trošiti vrijeme o tom. Pišite princu sve što mislite, sve što

sumnjate, brzo biskupe. Egerski biskup nešto vijeća s Filipcem, dolazi k njemu u

fratarskom ruhu, kopaju ispod prinčeve tvrđave. Biskupe, znam, u vašem je peru

naša sudbina, čujete li? Zaklinjem vas - uzmite pero, ţuri mi se. Vaše otezanje je

naša propast. Zadrţat će me u tamnici ako me otkriju.

Biskup ţestokim potezima počne pisati. Gordanino se uho prislanja vratima. Kroz

debele zidine ne dopire ni glas ni kretnja. U tišini tamnice škripi pero,

Gordana se trza kao da piše po njenom tijelu.

- Hitro, biskupe! U zoru dolazi tajnik biskupa Filipca. Pretekla sam ga s krivom

pismenom zapovijedi.

- To je vratolomija, Gordana. Ako vas zatvore, sve je izgubljeno.

- Baš zato, ţurite.

Hitno dovrši Varadi pismo. Gordana ga smota i spremi u njedra.

- Pazite, Gordana, zaigrali ste opasnu igru.

- Zato velim: do viđenja na dvoru, ili u tamnici.

Navuče i drugu polovicu vizira pa iziđe u mrak. Sa stepenica digne se pospani

čuvar.

- Neka plemeniti gospodin dođe gore zapovjedniku. Odmah ću vas otpratiti.

- Ne treba. Dobro poznajem put gore.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 152 ~

Ĉuvar zaključa ţeljezna vrata i spusti se na stube. Gordana hitro uđe u pusto

dvorište. Ogleda se, nigdje nikoga. Okrene ravno u veţu ispod kule. Tu stoje momak

i vratar.

- Zapovjednik zove vašu visost gore - reče vratar.

- Dolazim od njega, otvarajte! - reče grubim muškim glasom, teškim kretnjama

popravlja plašt i kroz rešetku vizira pogledava u mračno dvorište odakle bi mogao

doći tkogod da je ponovo zove zapovjednik. A nešto je upućuje da se ne odazove,

goni je da što prije ostavi kulu navrh brda.

- Ţuri mi se, otvori - okosi se grubo.

Ključ zastruţe u bravi. Dvorištem tapću koraci. Prelaze je drhtaji. Guši je vizir.

Vratar otvara vrata izlaza polagano, teško kao da su zatvorena sa tri brave. U

dvorištu iza njih je tiho. Ne čuje su više ništa, osim štropota vratnice koja se

pomiče. Prag je slobodan. Zrak joj zahuče kroz vizir. Pred njom otvoreni put.

Skokne prema Mirku koji drţi konja. Uspne se u sedlo brzinom bjegunca. Vrata

kule zatvaraju se. Gordana krene nizbrdo, ali se odmah zaustavi.

- Ne moţemo silaziti. Netko se uspinje. Put je uzak.

- Valja pričekati, gospodarice.

U mraku razabira jahače.

- To su oni što smo ih čuli izdaleka - šapne Mirko.

- Tiho! Povucimo se ustranu dok ne prođu.

- U tom šikarju neće nas vidjeti. Ako nas ipak spaze, odgovorit ćeš ako što pitaju.

I sklonu se u gusto grmlje. Ĉekaju. Stranci se uspnu sve do ispod kule. Odjednom

se netko okrene k njima:

- Tko ste vi tamo?

- Momci iz kule, idemo u Višegrad.

Nitko ne odgovori. Polagano prođe pored njih sedam jahača prema ulazu u kulu.

Odmah zatim Gordana silazi strminom. Za njom Mirko.

- Ĉekajte - šapne Mirko - da čujemo tko su oni gore.

I zaustavi se pa čeka. Zamalo odozgo dopre do njih glas straţe s kule:

- Tko je to dolje?

- Glasnik u ime kraljevskog vijeća, tajnik biskupa Filipca.

Gordana protrne.

- Imali su stići tek u zoru.

- Znače li oni pogibelj vašoj milosti?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 153 ~

- Ĉitavom kraljevstvu.

Na vratima kule ispruţi se glava:

- Tko ste vi? Što hoćete?

- Otvaraj kraljevskom vijeću - viče srdito muški glas.

Trka u veţi, dozivanje, glasovi. Onda se opet pruţi glava na prozorčić.

- Od koga dolazite? Gdje je zapovijed?

- Evo zapovijedi biskupa Filipca. Zovi zapovjednika.

Unutar kule se zbunili, pohitili k zapovjedniku. On napola odjeven siđe, ogleda kroz

prozor dodanu zapovijed i naredi da se otvore vrata. Ulazi biskupov tajnik.

Zapovjednik digne fenjer i pogleda u lice tajniku:

- Prečasni biskup šalje već drugog glasnika?

- Kakvog drugog?

- Prvi je već otišao.

- Što to buncate?

- Samo javljam da je prvi glasnik kraljevskog vijeća upravo izišao.

- Netko je tu bio u ime vijeća?

- I predao pismenu zapovijed.

- Pokaţite mi je.

- Izvolite se uvjeriti, gospodine, da govorim istinu. Izvadi iz haljetka pergamenu.

Tajnik pročita.

- To nije potpis biskupa Filipca. To je potpisala vješta ruka, ali ne biskupova.

- Dopustio sam čovjeku da govori s Varadijem.

- Dakle, je ţiv?

- Dakako da je ţiv.

- I s njim je govorio taj laţni glasnik biskupa Filipca?

- Pošto mi je predao ovu zapovijed.

- Vas su prevarili neprijatelji kraljevstva.

- Nemoguće. Donosilac je prinčev najvjerniji dvoranin.

- Kako mu je ime?

- Damir od Brezovice.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 154 ~

- Odredite neka ga uhvate. To je prevara. Za njim!

- Zapovjednik dršćućim glasom naredi momcima:

- Izvucite iz staje konje.

Kancelarov tajnik iziđe na prag kule i zapovjedi svojoj pratnji:

- Momci, vidjeli ste neke jahače? Pojurite za njima, uhvatite ih i dovedite ovamo. Da

se niste vratili neizvršene zapovijedi.

Momci skrenu nizbrdo, a zapovjednik gleda za njima zablenuta lica:

- Sad mi je jasno zašto nije htio doći kad sam ga zvao k sebi. Ţurilo mu se da što

prije ode jer ste na putu bili vi.

- Nikako nije mogao saznati za moj dolazak.

- Onda ne razumijem i molim oproštaj.

- Ljudi govore da su biskupa Varadija otrovali.

Zapovjednik odvede biskupova tajnika dolje u tamnicu.

- Gospodine biskupe, imali ste tajnog posjetnika?

- Što je poznato nije tajnovito.

- Bolje bi bilo da ne spletkarite ovdje, jer...

- Spletkari su na slobodi - vikne Varadi drhtavim bijesom.

- Savjetujem vam da se suzdrţite ovakvih ispada.

- Da se suzdrţavam ja, lišen danjeg svjetla?

- Nije vas kraljevsko vijeće okrivilo izdajstvom, nego pokojni kralj. Ako se ne

svladate, neće ni kraljevsko vijeće imati priliku da ublaţi kaznu. Vaša je krivnja.

- Moja je krivnja - upadne biskup - što sam htio da kraljevstvo otmem iz pandţa

grabeţljivaca, što sam htio da iz njihovih ralja istrgnem sudbinu naroda. Krivnja je

to velika. Izdajstvo je neoprostivo: otimati sreću naroda razbojničkoj četi. Ja sam u

tamnici, razbojnici pod pečatima zakona pljačkaju, otimlju, raznose, harače i

uţivaju slobodu.

- Poludjeli ste - nadviče ga biskupov tajnik.

- I htio bih da mi bog oduzme pamet i da ne moram svojom sviješću gledati grob što

ga grobari kopaju domovini.

- Priznajte, netko se ušuljao prevarom k vama da vam pomogne bijeg?

- Bijeg? Dakle, suđeno mi je da do smrti ovdje umirem?

- Ne priznajete? Svejedno. Uhvatili smo vašeg poslanika.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 155 ~

Varadijevo lice oblije siva boja.

- Prestravili ste se? Nema više svrhe tajiti. Damir nam je sve priznao.

- Damir! - opetuje lomećim glasom.

- Govorite. Tko ga je poslao krišom?

- To otkriće vrati Varadiju dah. Ako misle da je poslanik Damir, onda ga nisu

uhvatili.

- Pitajte njega. Neka vam iskaţe.

I nasloni glavu na ruke. Na druga pitanja nije više odgovarao. Tajnik iziđe i naloţi

zapovjedniku:

- Neka vaši ljudi priteknu u pomoć mojoj pratnji. Ušao sam u trag uroti. Htjeli su

Varadija izbaviti iz tamnice protiv prinčeve volje.

* * * * *

Oblaci lete nebom, Gordana i Mirko obalom. S kule ih dostiţu povici: Stoj! Stoj!

Djevojka skrene prema uvali, silazi k Dunavu. Uz kopno se ljulja crna ploha. Brod!

Pojure k njemu i zaustave se.

- Gospodin Damir - Gordana dovikne prevozaču lozinku.

On skokne i otvori drvenu ogradu broda. Zadahtani konji prelaze s kopna na ravnu

splav: Ţivotinje su nemirne, tapću podrvenim daskama.

- Zatvori ogradu - zapovjedi prevozač svojem momku.

- Veslaj brţe! - zapovijeda Gordana.

- Kamo, kojim smjerom?

- Prema sredini rijeke.

Gordana i Mirko s konjima su već usred splavi ograđene drvenom ogradom. Dunav

šumi, bujica dere niz korito i nosi prevoznu brodicu.

- Stoj! urliču s obale.

- Tko to viče s obale? - pita prevozač.

- Nije te briga! Veslaj - zapovijeda Gordana.

Prevozač i njegova dva momka upravljaju brodom. S obale vika.

- Prevozaču, stoooj! Plaćam dvostruko!

- I ja - dobaci Gordana čovjeku u veslo.

- Sluţim onome tko daje više.

Opet glasovi:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 156 ~

- Dvadeset cekina. Stoooj!

- Trideset! - reče Gordana prevozaču.

- Pomoći ću ja - ponudi se Mirko.

- Ne znate, prekinuli biste veslo - brani se prevozač.

- Vi upravljajte smjer, a moj četovođa neka dade snagu - odredi Gordana.

- Ĉini se da su odustali - reče Mirko, nastojeći da pogleda kroz tminu.

- Neka zajašu u rijeku - nasmije se prevozač. Trublje zatrube s kule. Zovu na

uzbunu. Nad rijekom zagrmi glas: - Stooj! U ime kraljevskog vijeća.

- Prevozač se zbuni, pokoleba i zastane.

- Veslaj! - zapovijeda Gordana.

- Pozivlje me u ime kraljevskog vijeća.

- Laţe. Nema zapovijedi, upri. Trideset cekina.

- Cekini su lijepi, ali tamnica nije.

- Kad se vratiš na slobodu, dočekat će te kuća – obeća Mirko na svoju ruku.

- Veslaj! - zapovijeda Gordana.

- Slijede nas čamcima.

- Povezi nas preko na drugu obalu - određuje djevojka.

- U ime kraljevskog vijeća stani!- zapovijedaju progonitelji.

- Ja sam tu u prinčevo ime - viče Gordana u uho prevozaču.

- Hoćeš, ili nećeš! - prijeti Mirko, izvadivši bodeţ.

Gordana trgne mač i zavitla oštricom u zraku:

- Uzmi veslo i pokori se prinčevu izaslaniku.

Prevozač vesla brzo.

- Znaj, čovječe, ako ne stignemo prije njih, izgubit ćeš brod i slobodu. Ako stignemo

na vrijeme, od princa ti neće uzmanjkati nagrada.

- Vi ste uistinu iz dvora? - pita on sumnjičavo.

- Prinčev sam drug, oni su tamo razbojnici. Hoće da ugrabe prinčevo blago.

- Sve brţe veslaju k nama - upozori Mirko i priđe k momcima da im pomogne.

Prevozač sluša Gordanu i vesla, a ona istraţuje nebo. Oblaci jure. Rasparani rubovi

optočeni su svjetlom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 157 ~

- Mjesec nas slijedi - promrmlja ona.

- Snuje izdaju- odvraća Mirko i promatra opasni oblak.

Brzo se razdvojio. Svjetlo sijevne niz površinu vode i padne na splav.

- Stooj! Stooj! Ili ćeš umrijeti! - viču s udaljenih čamaca.

- Sklonite se, siđite - dovikne Mirko Gordani.

Klobuk mu poleti s glave i zabode se u ogradu.

- Strelice! Siđite sa sedla - reče i dohiti Gordani.

- Ne silazim. Povedi mi konja iza ove daščare.

I povuče ga iza kobilice na splavi, zbite od dasaka. Oblaci opet sakriju mjesečinu, a

oni veslaju zaštićeni tminom. S čamaca viču i gađaju brod, strelice se zabadaju u

ogradu ili visoko zviţde nad njihovim glavama.

- Već su nam blizu.

- Pobacat ćemo ih u vodu - prijeti se Mirko.

- Ravno k obali, ljudi. Nije daleko - određuje Gordana.

Ispod nove raspukline oblaka opet padne nekoliko zraka na rijeku. Gordana

zapovijeda:

- Eno, tamo su! Skrenite desno, desno.

Novi mlaz mjesečeva svjetla padne na Gordanu. Brzo skloni glavu za dašćaru,

strelica projuri. Konj se propne, udara nogama, zacvili, hoće da jurne u mračnu

rijeku. Oblak brzo pokrije mjesec. U tmini topot kopita o daske splavi kao da će ih

probiti.

Onda ţestoki pljusak kao da se gromada strovalila u rijeku... Mirko očajno gleda

oko sebe. Gordane i konja nigdje na brdu.

- Vaša milosti, jao!

Ne odaziva se. Potrči iza daščare. Nikoga. Jao! Prestravljen gurne Mirko prevozača

prema ogradi. Opet pljusak u tmini. Šum vode kao da rijeka vri.

Strelice lete nad vodom i padaju. Mirko dršće, lomata rukama, jauče. Ide k ogradi

da se prebaci u rijeku:

- Bolje da i ja poginem.

Teţak udarac. Splav se potrese, četovođa zatetura.

- Što je?

- Sudar s obalom. Tko će platiti odštetu? - pita prevozač.

- Jao meni!

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 158 ~

Mirko skoči na travu i sruši se. Kad se podigao, pred njim Gordana. Drţi uzde, a

konj joj se propinje. Prevozač grdi Mirka:

- Što vičete kad znate da vam gospodarev konj pliva kao som.

- Hitro, Mirko. Uzjaši.

- A naši cekini? - pita prevozač.

Već je Gordana izvadila kesu i baci mu je.

- A šteta broda? - vikne prevozač.

- Sve će biti naplaćeno.

- Eno, tamo su oni u čamcima.

- Neka dođu, nemaju konje da nas slijede - primijeti Gordana.

- Ali imaju vlast da mene utamniče što sam vas prevozio.

- Na plemićku riječ bit ćete oslobođeni.

I već juri Gordana u tminu, za njom Mirko.

* * * * *

Jutro zatekne bjegunce u guštari. Osluškivali su jutarnji san šume. Mirko je

razderao haljetak i povezao nogu Gordaninu konju ranjenom strelicom. Gordana

uzjaše Mirkova konja i oprezno ostave šumu. U selu četovođa kupi neko kljuse i

nastave put.

Nakon tri sata stigli su u bučno pristanište nasuprot Budimu. Tu su se ukrcali na

veliki prevozni brod i pred podne stigli kući. Mara se zaprepastila kad je svlačila

Gordaninu haljinu:

- Gdje je vaša milost tako uništila odoru?

- Daj jela! - reče joj mjesto odgovora.

Kad je donijela, Gordana naloţi sluţavci:

- Priredi mi svečanu modru odoru mladog gospodara sa zlatnim grbom, onda njegov

svečani klobuk s vizirom i velikim bijelim perom.

- Zar opet odlazite?

Nije odgovorila, nego se prihvati jela.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 159 ~

LJUBAV I KRALJEVSTVO

Otkad je Bakač izdao nalog da nikoga ne puštaju kraljici ni princu, na dvoru vlada

mir. Kraljica u svojim odajama gradi osnove za svoj brak s Maksimilijanom i njegov

izbor za kralja, a Ivana ispunjava bol za ocem, čeţnja za Gordanom, majkom i ţelja

za Damirovim povratkom. Svaki dan donosi mu nade i razočaranja. U tom

uzaludnom čekanju prima drţavnike i kraljeve rođake, sluša njihova pričanja o

sigurnoj budućnosti svojeg izbora, polazi kraljici, prima i uzvraća izraţaje iskrene

odanosti.

Veći dio dana provodi u svojoj knjiţnici i traţi zaborav u proučavanju grčkih i

rimskih humanističkih filozofa. Zlatno kazalo pokazuje pet sati popodne. Paţ

Stjepko najavi glasnika iz Hrvatske. Princ odbaci knjigu. Paţ uvede kršnog plemića.

Uzbuđeni princ ide mu u susret pun nade:

- Tko vas šalje?

- Vojvoda Lovro Iločki - odgovori on i pruţi princu pismo.

Razočaran što vijest ne dolazi od onih koje toliko čeka, ipak raskine pečat sa ţeljom

da sazna što mu javlja. Sam u svojoj knjiţnici zadube se u čitanje Lovrinog pisma.

Ponovo čita retke slavnog vojvode Iločkog i vođe Hrvata koji završava pismo:

- "... u dubokom uvjerenju da će vaša visost, naš po srcu odabrani kralj, ţezlom

slobode i pravde vladati u Hrvatskoj i u cijelom kraljevstvu, štititi naš krov, kruh i

potvrditi i čuvati stare hrvatske pravice i sloboštine. Neka bude blagoslovljena ruka

koja ih čuva, a prokleta ona koja ih iznevjeri. A jer znamo da će ih vaša visost

poštivati i čuvati, i štititi, svi kao jedan dolazimo na izbore da vašoj visosti predamo

ţezlo po svojoj volji u svojem uvjerenju. Još molim vašu visost da mi šalje glasnika

ako bi se tamo moţda tko kanio iznevjeriti prisegi danoj kralju ili bi bio sklon

nasjesti spletkama. Mi smo začas preko Drave uz vašu visost, sina našeg slavnog

kralja i unuka Sibinjanin Janka, od puka opjevanog i od svih nas poštovanog, Vašu

visost molim zapovijedi i ostajem do posljednjeg daha vjerni podanik.

vojvoda Lovro Iločki."

Pročitavši po drugi put ovu vojvodinu poslanicu, odmah napiše odgovor. Jedva je

potpisao kad mu Stjepko najavi biskupa Bakača.

- Ima li što novo? - upita princ.

- Da, visosti. Moji su ljudi našli trag puta uzvišenih gospođa. Krenule su na jug.

- Dakle, u Brezovicu? Vjerojatno.

- Ne, visosti. Gospođe nisu proslijedile put u domovinu,

nego su se vratile.

- Kamo? U Budim?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 160 ~

- To se još uvijek nije moglo razaznati. Vani su moji izaslanici koje sam poslao u

potragu za gospođama.

Odmah uvedoše dvojicu brkatih ljudi. Princ ih stade ispitivati, a oni pripovijedaju

potanko. Princ je slušao pomno, a onda bude nestrpljiv:

- Kako niste mogli saznati kamo su krenule gospođe?

- Vaša visost neka nam vjeruje. Nijednim putem nisu ljudi vidjeli da se vraća kočija

s pratnjom. Na pola puta od prenoćišta je krčma "K umornom putniku". Ni tamo

nisu vidjeli da bi se gospođe vratile u Budim.

- Sve tri su zajedno bile u prenoćištu? - upita Bakač.

- Ne, samo dvije starije. Treću je vidio s njima samo krčmar "K umornom putniku",

a u prenoćište su stigle samo dvije starije.

- Što to znači? - zabrinuto pogleda Ivan Bakača.

- Onda je Gordana između stanica nestala?

- Neshvatljivo. Oni kaţu da su se gospođe vratile zbog glasina da prema jugu lutaju

razbojnici. Moţda su se sklonule kod kojeg plemića?

- Tako je mislio i mladi plemić koji je bio s nama – reče jedan od obojice izaslanika.

- Koji plemić? - upita ga Bakač.

- Njegovi momci rekli su nam da je iz Hrvatske.

- Iz Hrvatske? Kako izgleda? - pita Ivan.

- Veoma lijep, crnokos i crnook, visok, vitak. Nosi plavu odoru i bijelu perjanicu.

- Damir! To je Damir! - usklikne princ. - Gdje ste sreli tog plemića?

- U krčmi "K umornom putniku". Sve nas je ispitivao i on da se pridruţio k nama da

traţi gospođe.

- A gdje se sad nalazi?

- Rekao je da će sam dalje traţiti gospođe. Mi smo krenuli u Budim.

- Pošto je princ otpustio Bakačeve pouzdanike, snuţdio se.

- Zabrinut sam kamo su dospjele gospođe, a kamo Gordana.

- Ne mogu protumačiti kamo je nestala Gordana, i baš na putu između krčme i

prenoćišta.

- Neka odmah idu da ih traţe na sve strane. Nemir me ubija.

- Vaša visosti, pouzdajte se u moju vruću ţelju da vas umirim i usrećim.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 161 ~

Ne moţe naći mira. Ĉak ni knjige više ne uzima u ruke. Neprestano ide gore-dolje i

razmišlja. U tom ga prene trka iz druge sobe. Zadihano utrčao je paţ Stjepko u

odaju:

- Vaša vi- vi - sosti!

- Što si se usplahirio? Što je?

- Da se visost ne bi uzrujala.

Sva prinčeva duša zadrhti. Uzme paţa za ramena:

- Gospodin Damir!

- Gdje je?

Vidio sam s galerije njegovu modru odoru. Ide gore stepenicama.

Princ i paţ, jednako uzbuđeni, pohite iz knjiţnice. Ivan zaostane u sobi. Steţu ga

dva osjećaja: radost što će vidjeti dragog druga i strah, ne nosi li mu zlih vijesti o

Gordani i majci. Vrata se širom rastvore.

Raskriljenim rukama potrči Ivan u susret pojavi u modrom odijelu sa zlatnim

grbom na prsima.

- Evo ga- usklikne Stjepko i gleda svojeg princa da mu ne bi izbjegla ni jedna riječ ni

kretnja sretnog sastanka.

- Damire! Dragi druţe!

Prinčeve ruke oviju se oko vitkog tijela i privinu ga čvrsto na svoje prsi.

- Prijatelju dragi! Opraštaš li? Ne otimlji se mojem zagrljaju, oprosti, ogrli me.

Kroz rešetke vizira izlazi šapat:

- Visosti, ne mogu.

- Neću da čujem tu riječ. Neću - i privija ga na prsi u pokajanju i sreći.

- Prinče, dopustite ...

- Što je to?

Prinčeve oči zure u napola dignuti vizir. Ispod mjedene rešetke sjaju dva smeđa oka,

dva badema. Magla je prekrila Ivanove zjenice. Srvan je. Guši se, zuri u nešto

daleko, napola vidno, a tijelo privija u naručaj nesvjesnom tvrdokornošću.

- Visosti, pogledajte me.

Zvuk toga glasa zaustavi mu dah.

- "Ona! Ona!"

Paţeva ruka dotakne se njegove.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 162 ~

- Visosti, to je Gordana.

I pusti je. Sav izvan sebe, stoji nepomično. Paţ skoči:

- Ja sam kriv. Ja sam dotrčao dolje s galerije i bubnuo da ide Damir. Samo sam

vidio njegovu modru odoru, grb na prsima, klobuk, vizir sa zlatnim spajalicama,

plašt i bijelu perjanicu. Nisam čekao dok se uspnete, prozborite niti da skinete vizir.

Visoki ste gotovo kao i gsopodin Damir. Ja sam svemu kriv. Tako mi moje viteške

časti.

Princ uopće ne čuje što pripovijeda Stjepko. U bunilu je. A Gordana se smiješi,

pogladi paţeve goruće obraze i ljupko ga umiruje:

- Vjerujem ti, mali viteţe. Samo malo tiše. Neka nitko ne čuje. Ne bi me pustili u

dvor da nisam odjenula Damirovu odoru. Neka ne doznaju da sam ih prevarila.

Samo Đulaju sam rekla, razumiješ?

Dotle se princ toliko sabrao da je mogao pristupiti Gordani i tiho zamoliti:

- Oprostite, čekao sam Damira.

Kao da se ništa nije dogodilo, ona vedro odvrati:

- Primam pozdrav namijenjen vašem drugu, visosti. Dakle, nema razloga da se

smatrate krivim. Ĉudne su me okolnosti ponukale da zamijenim svoje haljine

odorom gospodina Damira:

Ivan ne odgovara. Još se guši u bujici što ga je preplavila i traţi da se negdje uhvati,

digne, ohrva, oslobodi. U prsima kao da se kidaju kucaji srca. Vrelost u glavi i

zebnja u duši. čini mu se da nema glasa i da bi uzalud otvarao usta. Šuti i ne zna

hoće li skupiti misli i dozvati nekud netragom odlutali razbor.

A Gordana opet nalaţe paţu:

- Idi i pazi. Nitko me ne smije čuti ni vidjeti. Neka svi vjeruju u Damirov povratak.

- Ne brinite. Znam kako ću. Ne moţe nitko od njih prijeći prag dok sam ja pred

vratima.

- A kad iziđem iz ove odaje, pratit ćeš me sve do izlaza iz dvora i neka me nitko ne

oslovi.

- Pouzdajte se u mene ponosno digne paţ ruku na dječačke grudi i pri tom

porumeni od njezina pogleda punog njeţne topline.

- Idi sad, Stjepko. Ţuri se.

Sve to vrijeme Ivan pokušava izbrisati iz svijesti sjećanje na njenu blizinu, pokušava

utrnuti goruće prsi, zaustaviti drhtanje, smiriti srce, srediti dah i potraţiti riječi da

kaţe ono što ne bi izdavalo oluju probuđene mladosti.

Nesvjesnu pomoć pruţe mu njezine riječi izrečene Stjepku:

- "Kad iziđem iz ove odaje, Stjepko, pratit ćeš me sve do izlaza iz dvora."

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 163 ~

U času se probudi i usklikne:

- Nećete odavle otići, Gordana.

- Moram, visosti.

- Ne dopuštam. Kraljica mi je dobra i plemenita i ţeli da joj opet budete pratilica.

Još više, Gordana, obećala mi je majčinsku potporu kad bude vrijeme da mislim na

svoju ličnu sreću i da...

Mirnom ozbiljnošću i blagom opomenom ona ga prekine:

- Imam vam saopćiti vrlo vaţnih stvari, visosti.

- Vaţno je samo ono što dođe u vezu s vama i s mojom majkom.

- Oprostite. Zaboravljam uzvišenu gospođu. Dobro sam slutila. Nije vam poznata

kraljeva zapovijed?

- Ĉuo sam od Bakača. Moj otac izrazio je namjeru da makne majku za vrijeme

saborovanja kako ne bi bili ponukani govoriti o mojem nekraljevskom porijeklu.

- To je vašoj visosti rekao Bakač?

I odvraćao kralja od toga nauma, ali on je iza Bakačevih leđa proveo svoju namjeru.

A vi ste otišli s mojom majkom dragovoljno?

- Ne. Nikako dragovoljno.

- To sam predosjećao.

- Visosti, niste primili vijesti, nalazi li se uzvišena gospođa u Brezovici?

- Nije tamo ni pošla. Vratila se i sad joj se zameo trag od prvog prenoćišta iza

Budima. Zabrinut sam, ali se pouzdajem u Bakača da će je pronaći.

Gordanine tanke tamne obrve stadoše se skupljati sumnjičavo. Princa obuzimlje

samo ţelja da sazna gdje se krila i zašto.

- Niste došli da me utješite u mojoj boli?

- Mene su odmamili i zatvorili.

- Odmamili? Zatvorili? Tko?

- Gospodin Ferenczy.

- Nevjerojatna zabluda. Ferenczy je nećak biskupa Bakača. Obavijestili su vas

sasvim neispravno.

- Sasvim ispravno. Sam gospodin Ferenczy dade me uhvatiti i zatvoriti u svoj dvorac

da tu čekam daljnje kraljeve naloge.

- Što kaţe Bakač? Zašto Ferenczy tako postupa u kraljevo ime?

- Bakač o svemu tome ništa ne sluti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 164 ~

- A Ferenczy mu je nećak?

- Ta me okolnost začuđuje. Ipak ništa nije znao, sam je slao glasnike za vama.

- A nisu me pronašli.

- Na prvoj putničkoj stanici nestao je vaš trag, Gordana.

- Zašto vam je Bakač prešutio Ferenczyjev čin?

- Ne vjerujem da je on o tome znao.

- Ako su primili kraljev nalog?

- Ispitat ću odmah.

- Bilo bi dobro ulaziti u trag toj stvari obilaznim putem. Prije svega ispitajte mene.

- Ponajprije vas je odveo i to za kraljeva ţivota?

- Kad se još nije znalo da umire.

- I nakon smrti pustio vas na slobodu?

- Naprotiv. U njegovu dvorcu našla sam mladog plemića Roberta. Gospodin Robert

pristao je uza me i pomogao mi pobjeći. Ferenczy, naprotiv, pojuri za mnom čak u

Budim. Traţio me kod kuće i prijetio se gospodinu Robertu ako ne kaţe gdje sam.

Mladi princ skoči kao da će sad nekoga zadaviti. A Gordana upita:

- Zašto sve to Bakač nije saopćio vašoj visosti?

- Vidjet ćemo smjesta. No, što god bilo, nemojte, Gordana, sumnjati u Bakačevu

vjernost.

- Nikad nisam prema njemu gajila drugo nego sumnje.

- Pruţio mi je bjelodanih dokaza nepokolebljive vjernosti.

- Molim vas, prinče, čime?

- Nakon kraljeve smrti, kad su svi izgubili glavu, on je prvi pristupio k meni, uzeo

kraljevske poslove u svoje ruke i svojim prijedlozima, svojim uplivom stvorio ovaj

mirni sigurni poloţaj. A najviše me uvjerio o svojoj vjernosti za kraljeva ţivota kad je

svojim razjašnjavanjem meni, okom u oko, dokazao mojem ocu Varadijevu

nekrivnju. I tek onda je kralj pomilovao Varadija.

- Ipak čami u tamnici.

- Razbojnici su opljačkali i ubili kraljevskog glasnika koji je nosio pomilovanje.

Njezin pogled čvrsto je uperen u Ivana. To ga ponuka da ponovo opravda povjerenje

u Bakača:

- Nije li svaki glasnik izloţen takvoj pogibelji? Bezbroj njih baš tako strada.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 165 ~

- Priznajem. To je lako moguće. Ali vaša visost mogla je Varadija pomilovati

naknadno.

- Ne smijem ništa učiniti bez volje kraljevskog vijeća.

- Zašto vijeće ne provede kraljevu presmrtnu volju?

- Vaše pitanje optuţuje mene.

- Ne optuţujem vas i nemam to prava. Samo pitam da vaša visost lakše pregleda

poloţaje prijatelja.

- Samo ja zasluţujem vašu optuţbu. Ipak ćete me shvatiti: vidite, čuvam kraljičinu

osjetljivost i zato još nisam predloţio vijeću Varadijevu slobodu. Odgodio sam to

samo dotle dok uzmognem govoriti o tome s kraljicom. Vi znate kolika je mrţnja iz

među nje i Varadija.

- Ti obziri teško oštećuju vaše probitke. S tim prikazuju vašu visost kao da

zaboravlja svojeg najvjernijeg drţavnika.

- Zaboravio nisam, ali propustio sam mu javiti kakve su me obaveze prisilile na

takav postupak. Ĉujte me Gordana: na samrtnoj postelji moga oca rekla mi je

kraljica: "Bit ću ti druga majka," a istog dana obećala mi je svoju potporu.

- Spretno je postavila stupicu.

- Gordana, za ime Boţje! Vi niste slušali kraljičine riječi, njene prisege, niste vidjeli

njezine suze. Nekoć nisam vjerovao u njeno obećanje, sad sam čvrsto uvjeren.

Beatrice se pokajala zbog svega zla što je prouzročila mojoj majci, ocu i meni.

Rekoh: ona sama ţeli da moju majku poslije izbora dovedem u dvor.

- A kraljica? Što će ona?

- Ide u samostan. To je navijestila.

- Kraljevskom vijeću i svim poslanicima?

- Javno, opetovano.

- Obvezala se na to pred kraljevim rođacima?

- Okom u oko, svima. A do izbora podupire mene. Naloţila je vijeću da se njene

pristaše pozovu na izbor. Ni s kime se ne sastaje, osim sa mnom. Ni s kim ne

govori. U vijeću se drţi i odviše povučeno. Vjerujte, Gordana, ne moţe tu biti himbe.

Opazili bi to moji prijatelji ako ne bih ja, opazili bi kraljevi rođaci i upozorili me.

- Ĉitavo je vijeće, dakle, uz vas? Uvjereni ste u to?

- Prisegli su mi ponovo na smrtnoj postelji mojeg oca. Zaš to bi to učinili? Zašto

prisizati nad mrtvim kraljem ako bi mislili drukčije?

- Da, ovim se razlozima ne moţe prigovoriti. Tu se ne moţe sumnjati, a ipak...

- Što ipak? Zašto nemate snage da vjerujete? Zašto toliko izlaţete svoj mladi ţivot

opasnosti, sve zbog mog izbora, Gordana?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 166 ~

Zagledala se kroz otvoreni prozor u krajjevski perivoj. Lijepe bademaste oči stvorene

da mame ljubav i budu cjelivane pune su briga.

- Strepim za sudbinu naroda čiju polovinu čini moja domovina. Moji zemljaci traţe

od mene da nadzirem ovdje događaje, da budem od koristi našoj ţivotnoj

obstojnosti.

- Tog časa on ne zaboravlja da su mu te oči zarobile srce i reče ţivo:

- Onda se vratite na dvor i uvjerite se da nigdje nema opravdanja vašim sumnjama,

a ova stvar s Bakačem i Ferenczyjem neka se odmah raščisti.

- Smijem li zamoliti da biskupa pozovete ovamo preda se?

- Da. Neka dođe da saznamo istinu o vašem zatočenju na Ferenczyjevu dvoru.

- Dopustite mi da se sklonem u knjiţnicu i ne odajte moju prisutnost. Nizašto. Bude

li potrebno, sama ću izaći.

- Pristajem, Gordana.

I otvori joj vrata knjiţnice. Ona ih samo pritvori da moţe slušati. Princ pošalje

Stjepka k Bakaču s porukom neka dođe k njemu, ali da mu ništa ne kaţe o

Gordaninu prisustvu.

Paţ pohiti dolje, a Ivan čeka nešto nemiran. Bakač mu je obećavao da će naći

Gordanu. Je li znao gdje se nalazi? Zar bi se mogao zabrinjavati pred njime s toliko

iskrenosti? Ne vjeruje. Tu se nešto krije drugo i odmah će se rasvijetliti Bakačeva

nevinost. Stjepko otvori vrata biskupu.

Princu su daleko sve lukavosti. Ne obilazi pitanjima, nego mu jednostavno reče:

- Prečasni gospodine, znam gdje se nalazi Gordana.

Bakač odgovori mirno i nasmiješeno:

- Slutio sam da će njezin muţ o tom donijeti vijesti. Rekli su mi da je stigao.

- Da i saopćio: Gordanu je zatvorio u svoj dvorac Ferenczy.

Velika Bakačeva glava digne se k princu:

- Moj nećak? - uzvikne zaprepašteno.

- Da, gospodine biskupe. To me iznenadilo i baš sam zato molio da dođete.

Izraţaj ljutine iskoči u Bakačeve zjenice.

- Visosti, dopustite mi. Vidio sam gospodina Berislavića. Smijem li ga pozvati?

- Nemam ništa protiv.

Bakač otvori vrata i zamoli dvorskog meštra da uđe. Onda se okrene k princu:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 167 ~

- Visosti, molim odredite gospodinu Berislaviću da odmah pošalje u dvorac mojeg

nećaka vojnike neka izbave Gordanu, a njega uhvate, sveţe i dovede pred vašu

visost da mu sudi.

- Učinite to, Berislaviću - naglasi princ.

Dvorski meštar odvrati:

- Gospodina Ferenczyja mogu odmah dovesti. Ovog časa vidio sam ga dolje pod

galerijama.

- To je sreća. Ne recite mu ništa i dovedite ga ovamo. U lance s nitkovom.

Sve to promatra Ivan pozorno, u radosnom očekivanju da će Gordani pruţiti dokaze

o vjernosti njegova pristaše. A Bakač se rumeni i bjesni:

- U tamnicu ga bacite smjesta. Takva lupeština. Nitko ne bi slutio da je bacio oko

na ţenu vaše visosti. Platit će mi to. Ĉekaj, mladi griješniče, zasluţio si tešku

kaznu.

Već su otvorili vrata. Ferenczy uđe, pogleda preplašeno svojeg ujaka pa onda

princa, ali ovaj ne reče ništa. Bakač istupi pred nećaka i bijesno vikne:

- Gdje je Gordana?

A onda zuri u nj kao da mu ulijeva odgovor.

- Ne znam, ujače.

- Ogriješio si se o čast svojeg imena. Laţeš!

- Istinu kaţem: sad više ne znam gdje je.

I obori glavu.

- Gledaj mi u oči, besramno čeljade. U oči mi pogledaj. Zašto si je ugrabio? Govori,

zapovijedam ti: kako je bilo?

Zure jedan u drugog. Bakač kao da mu dovikuje odgovor, a princ stoji sa strane,

gleda napeto, pazeći optuţenikove usne koje se polagano otvaraju:

- Ujače, smijem li prekršiti prisegu?

- Kakvu prisegu?

- Zadanu kralju.

- Pokojnom kralju si zadao prisegu? Kakvu?

- Jest, prisegao sam.

- Ovdje stoji kraljev sin, za dvije sedmice okrunjeni kralj.

Tajnu predanu po njegovu ocu si otkriti sinu. Govori!

I Ferenczy počne ponizno:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 168 ~

- Pred smrt pozvalo me pokojno veličanstvo i naloţio da odvedem Gordanu u svoj

dovorac, a uzvišenu gospođu u Brezovicu. Neka to ne kaţem svojem ujaku Bakaču,

jer bi se ţestoko protivio. Zakleo sam se da ujak o tom neće doznati ni riječi, da ću

Gordanu čuvati i nitko ţiv neće o tom saznati.

- Ni slutio nisam - snebiva se Bakač od čuda.

- Da, on je radio po kraljevu nalogu - reče princ - shva

ćam svojeg oca. Ali odgovorite mi na ovo pitanje: zašto ste se prijetili svojem drugu

Robertu, ako vam ne kaţe gdje se nalazi Gordana? Zašto ste svom silom htjeli

saznati gdje se nalazi?

- Vaša visosti, Gordanu sam htio oteti čak i gospodinu Damiru pred krčmom na

putu iz Budima.

- Kako? Sreli ste se s njime?

- Branio mi je ulaz u jednu krčmu i pobili smo se. Evo dokaza, moja desnica.

- Zašto ste je otimali Damiru? Govorite zašto? - zapovije

da Ivan.

- Jer mi je kralj pod prisegom naloţio neka Gordanu odvedem u Moravsku. Prisega

je glasila: bio kralj ţiv ili mrtav svoj nalog imam ispuniti. A kad milanska princeza

Bianca, vjerenica vaše visosti, bude u Budimu, Gordana će izaći iz tvrđave.

Ovo posljednje zbuni mladog princa pa pogleda Bakača koji od čuđenja sklopi ruke:

- O Boţe, koliko sam kralja odvraćao da to izvede i baš je zato kriomice proveo svoj

naum.

- Da. Sad je sve jasno - tiho će princ, gledajući svojeg pouzdanika. - Moj dobri

pokojni otac već je nekom zgodom namjeravao Gordanu zatvoriti u moravsku

tvrđavu. Znam sve. Jasno mi je. Razumijem gospodina Belu Ferenczyja.

Ali Bakač se još buni na nećaka:

- I sve si to preda mnom tajio?

- Vi najbolje znate što je prisega. I mislio sam: izvršavam kraljevu zapovijed vjerno i

preko groba.

- Tu se ne moţe ništa - zakima Bakač svojom omašnom glavom.

- Dobro je. Dosta o tome. Samo ţelim još čuti gdje je moja majka? Dokle ste je

pratili?

- Samo ispod svojeg dvorca. Tamo sam otišao za Gordanom.

- A tko je pošao s mojom majkom?

- Još prije nego što smo krenuli iz Budima, dođe drugi glasnik, neki bradati

dvoranin, i pokaţe mi kraljev nalog.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 169 ~

- Još ste spomenuli Damira. On se našao negdje gdje se sklonula Gordana?

- Jest, u nekoj krčmi i zadrţavao me dok ona ne pobjegne u Budim. Pitao me zašto

činim sve to, a ja mu rekoh kao i vašoj visosti: veţe me prisega. Neka ga vaša visost

pita je li bilo tako.

- Idite, gospodine Ferenczy - reče princ. - Izvršili ste duţnost.

I okrene se Bakaču, pruţivši mu ruku.

- Zadao sam vam nepotrebno uzbuđenje.

- Sklapam ruke i zahvaljujem što se sve to ovako riješilo. Smrvio bih ga da nije bilo

tako.

S nekoliko toplih riječi oprosti se Bakač i ode u kraljevske urede. Za njim i nećak.

Princ pohiti Gordani. Naslonila se na ormar s knjigama i gleda mu ravno u vedro

lice.

- Evo, sve je jasno - usklikne on i upita:

- Sreli ste se s Damirom? Je li to istina?

- Slučajno ga nađoh u putničkoj krčmi kad sam bjeţala iz dvorca. Obećao je odmah

slijediti me i vratiti se k vama.

- Traţi svoju i moju majku. Tako je sada jasan uzrok zbog kojeg zakašnjava. Vidite

Gordana, sve se pokazalo u crnom svjetlu, a evo kako je stvar drukčija.

- Vi ste sretni, prinče, zbog toga?

- Jer nisam prevaren. Najveća je bol saznanje da si prevaren od svojih prijatelja. Sve

se moţe podnijeti, samo ne osjećaj da nas ljudi varaju. Varanje je rana zadana

našoj najbliţoj časti, onome što smo mi lično. Varanje izdire srţ u kostima, razara

nas u prah.

- Zato nam valja paziti, očuvati same sebe da ne budemo varani.

- Od vas čovjek ne moţe biti varan ni prevaren, Gordana.

Iz njegova se glasa probija neki daleki vapaj.

- Ne. Nikada.

- Vaš odgovor divna je glazba - reče on tiho, pristupivši joj. Ali ona skrene razgovor:

- Slušala sam Ferenczyjevo razjašnjenje.

- Ne vjerujete?

- Nema protudokaza, ali ne vjerujem.

- Onda dođite na dvor pa istraţite. Kraljica stalno pita jesu li vas našli.

- Da bih došla na dvor, stavljam uvjet.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 170 ~

- Kakav? Kome?

- Vama. Razborit, dostojan muškarca i kralja.

- Pripravan sam slušati.

- Moj uvjet glasi: da vaša visost ne vodi računa o mojoj nazočnosti na dvoru. Nitko i

ničim. Da ni u kojem slučaju mojoj ličnosti ne iskazuje više paţnje nego što iskazuje

viteško vladanje princa prema svakoj dvoranki.

- Molim samo dvije primjedbe.

- Ni jedne jedine. Hoću da sluţim sreći kraljevstva i zato se ţelim kretati slobodno i

neopaţeno, a vaša visost ne smije da svojim vladanjem svraća na mene pozornost

dvorskih odličnika, dvorana i spletkara. U tom slučaju ja bih se uklonila. Hoću da

neopaţena opaţam. Ako prekršite uvjet, sami ste me uklonili.

- Razumijem i pokoravam se.

- Vaše obećanje uzimam kao zadanu riječ.

- Dopustite mi jedno pitanje.

- Ne uskraćujem.

- Budem li ţelio govoriti s vama?

- Već obilazite prihvaćeni uvjet.

- Strahovito ste gordi, Gordana. Pristaje vam ime kojim su vas krstili, ali molim,

slušajte dokraja: ustrebam li od vas savjet ili me vi budete ţeljeli na nešto upozoriti?

- To su već drţavnički poslovi. Tu ćemo se posluţiti Stjepkom ili Berislavićem.

- Kako vi odlučite.

- Još jedno, visosti. Zar se vojvoda Iločki ništa ne javlja?

- Evo, danas mi piše. Uzmite.

Gordana brzo pročita, a onda pogleda prinčevo mlađahno, blago, gotovo ljupko lice.

- Jeste li zadovoljni s vojvodinom poslanicom?

- Posvema. Vojvoda mi vrlo otvoreno govori što očekuje od moje vlasti. To mi je

draţe, Gordana, nego da mi laska, ţelim znati istinu da mogu zagledati u srca. Zato

mi je ovo pismo neizmjerno drago. U njemu se zrcali poštena istina.

- Od nas Hrvata čut ćete uvijek poštenu istinu. Ravnim putem kročimo u borbi i u

miru, u zlu i u dobru. A takvi ste i vi sami, prinče.

- Jedan Firentinac kaţe: narodi koji ne mogu počiniti infamiju nisu sposobni da

vladaju.

- Onda bi Hrvati morali propasti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 171 ~

- U meni ima hrvatske krvi, dakle, i ja...

- Vjerujem u snagu poštenja jer je dio dobra, a dobrota pobjeđuje. Ona ne ostavlja

ljudska srca ni onda kad gospoduje zloća.

- Ipak odviše gospoduje.

- Zloća gospoduje samo onda kad je dobrota u rukama slabih, a zloća u rukama

drskih. Odvaţan posrednik moţe natjerati u bijeg vojsku zločinaca.

- A gdje je taj jedan odvaţan?

- Puna sam nade da stoji preda mnom.

Uzdahnuvši, on zakima glavom.

- Iskušenje je mjerilo naših snaga. Spremite se. Iskušenja nisu daleko - nastavi

Gordana.

- Vi ih proričete?

- Donosim ih. Uzmite. Ovo vam piše biskup Varadi.

Izvukla je iz njedara pismo.

- Otkud vam to?

- Krivotvorila sam zapovijed kraljevskog vijeća i uvukla se k njemu u tamnicu pod

imenom gospodina Damira.

- Što ste to učinili, Gordana?

- U gradu se ponijela vijest da su Varadija otrovali. Mojeg četovođu nisu pustili u

dvor. No, ne uzbuđujte se. Nije to vaţno, nego pismo, čitajte.

On čita polagano opetujući svaku rečenicu:

- "Visosti! Ne vjerujete onima koji vas okruţuju. Ne podajte se slijepoj vjeri njihovim

obećanjima da su vam odani. Otvorite oči! Zagledajte im u dušu. Ogledajte njihove

čine s naleđa. Bojim se, prinče, odviše ste mladovali s plemenitim filozofima i po

njima gledate ljude. Odviše ste se bratimili s dobrotom i ne spoznajete lice zloće.

Ĉuvajte se, visosti! Radije bih umro u tamnici nego izišao na slobodu u kojoj bih

morao gledati prevareno kraljevstvo i vas. A prevarit će ga, budete li se vi dali

prevariti. Kaţem: otvorite oči, dok nije prekasno. Ĉujte glas onoga kojeg su zločinci

ocrnili vašem ocu samo zato da mogu upropastiti sina i prijestolje, veliko, moćno i

sjajno kraljevstvo.

Biskup Varadi."

Spuštene glave promatra u crte pisane rukom čovjeka s kojim je nekoć njegov otac i

kralj dijelio sve tajne, sve brige i osnove svojeg ţivota. Sjeća se čovjeka mrka pogleda

i ţestokih kretnja, ali izdrţljivog prijatelja i roditelja kraljeve osnove da njega

posjedne na prijestolje. Osjeća bol, samoukor i stid od propusta što ovog muškarca

nije zaštitio štitom vjernosti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 172 ~

Gordana paţljivo prati njegovo razmišljanje i čeka objašnjenje.

- Kad Varadi sazna dokaze što su mi ih pruţili odlučujući drţavnici nad mrtvim

kraljem, kad dozna prisegu, i njemu će odlanuti. Ali stidim se što ga nisam znao

izvesti iz tamnice, a da istodobno ne povrijedim obzire prema kraljici.

- To mi daje nadu da ćete baš vi dobrotu uhvatiti odvaţnim rukama.

- Do ovog časa mirno sam čekao svoj izbor. Sad osjećam neki pokret u duši, zamah

snage. To ste donijeli vi, Gordana.

- Varadijevo pismo. Sad se moram udaljiti pod vizirom i Damirovim imenom. A

sutra idem kraljici bude li me htjela primiti.

- Pozvat će vas i moliti da dođete.

- To bolje. Još jednu molbu: prodrla sam u Vardijevu tamnicu u ime kraljevskog

vijeća pismom koje sam sama krivotvorila. Uvukla sam se pod Damirovim imenom.

Kaznu, dakle, snosim ja.

- Gordana, s kakvim strahovitim mirom govorite to meni, meni, Gordana.

- Samo vas upućujem, prijatelju, ako u kaljevskom vijeću štogod spomene gospodin

biskup Filipec.

- Obranit ću Damira.

Ona se osmjehne i doda:

- Molim milost i za prevozača koji se na moju prijetnju pokorio da me preveze

unatoč pozivu biskupova tajnika.

- Ne samo milost prevozaču nego i nagradu. Berislavić će to izvršiti.

- Hvala vam, a sad dopustite da se vratim kući.

Sada u času kad mi je krv smirena, zastidio se svojeg zagrljaja za njenog dolaska i

zamoli poluglasno, smjerno:

- Oprostite mi zbog onog dočeka, Gordana.

- Rekoh: bio je namijenjen Damiru.

I brzo pokrije vizirom lice.

- Do sretnog viđenja, Gordana.

Otvorio joj je vrata. Stjepko stoji na pragu i ponosno kimne kao da bi htio reći: eto,

tu sam ja.

Nakon njenog odlaska Ivanu se činilo da se nešto novo događa s njim. Vedar je zbog

vjere u svoje prijatelje, u kraljicu, sretan zbog Gordane i zadovoljan zbog neke

odvaţnosti što mu se budi u duši, i srcu, i čitavom biću ...

* * * * *

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 173 ~

Iz prinčevih odaja uputi se Bakač ravno u kraljevske urede. Sklonuo se u malu

knjiţnicu da u samoći iskali svoj jad zbog neuspjeha da udalji Gordanu iz prinčeve

blizine.

Kad je k njemu unišao Bela Ferenczy, bijesno ga ošinu pogledima.

- Još se i ljutite, a nisam li vas presjajno oslobodio stupice u koju smo zapali?

- Ĉvrsto sam se nadao da ćemo se ovom obranom posluţiti tek nakon kraljevskog

izbora. Kako je princ saznao o Gordani kad nikoga ne puštaju u dvor?

- Od samog Damira. Bio je kod njega popodne.

- Kako? Zar nisam odredio da nikoga ne puštaju u dvor?

- Nije se dao ispred dvorskih vrata. Pozvao je kaštelana, nešto s njim šaptao i sam

kaštelan odveo ga je sve do prinčeva predsoblja.

- Izigrali su me.

- Gordana vas je izigrala, obmanuvši Roberta nekim mojim nečistim namjerama. A

onda mu još zavrtjela ludom glavom svojom ljepotom.

- Kakva lukavost u te djevojke.

- Što će biti sada? Hoće li doći na dvor?

- Princ će jedva dočekati prigodu da je pozove. Dakle, valja pričekati. Ako namjerava

da se uda za princa, doći će. Ali ja ću se uhvatiti s Gordanom u borbu. Ljutu i

odlučnu.

- Sad je ne moţete poslati u Moravsku, a drugog sredstva nemate da se oprete

njenom planu. Tako će se princ ipak njome oţeniti.

- Ne. Nikada to neću dopustiti. Ţelim vladati uz kralja obasutog ugledom. Samo

onda moţe Bakačeva vlast imati uspjeha i snage ako njegov kralj uţiva ugled i

strahopočitanje. Neugledna kraljeva ţenidba svakog će dana dizati staleţe na otpor

protiv mojih vladarskih osnova. To je ţivotni uvjet moje vlasti uz kralja, za to ću se

latiti svega da spriječim prinčevu ţenidbu s Gordanom.

- Teška zadaća - reče Ferenczy.

- Kad sam znao nadmudrivati pokojnog kralja, znamenitog lukavca, nadmudrit ću i

jednu ţensku glavu. A sad mi dozovi Josipa.

Neka misao udobrovolji Bakača. što duţe razmišlja to je zadovoljniji. Braća Ferenczy

nađoše ga potpuno vedra. On se obrati mlađemu:

- Ĉuj, Josipe. Je li Damir gore kod princa?

- Otišao je iz dvora.

- Pitao sam Stjepka hoće li Damir opet biti na dvoru, a paţ reče da je otišao za

nekim prinčevim poslom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 174 ~

- Princ ga šalje da mu ne smeta sastancima s Gordanom. Očito je otišao najprije

svojoj kući. Šalji pouzdanog čovjeka neka potraţi Damira i odmah mu isporuči moju

poruku: ţelim s njim govoriti u svojoj palači.

- Njega zovete u pomoć svojoj namjeri? - upita Bela začuđen.

- Samo dvije osnove mogu onemogućiti brak Gordane s princom: ponajprije da

stigne prinčeva nevjesta.

- Nećete princa sklonuti da pošalje svoje poslanstvo po nju.

- Poslat ću ga bez njegova znanja. Ti ćeš voditi to poslanstvo.

- Ako vas princ zbog toga zamrzi i mene izbaci iz dvora?

- Budalo. Moju će zamisao provesti kraljev rođak Petar Gereb.

Mladi Ferenczy pohiti iz sobe, a Bakač zovne bliţe starijeg:

- Ostani ovdje u uredu i ne miči se.

- Ne mogu raditi s povezanom desnicom.

- Posao prepusti luđima od sebe. Sjedi, pazi, slušaj i čekaj kad te ustrebam. Neka

rade tvoje oči i uši. To je najvaţniji dvorski rad.

Onda se Bakač vrati u kraljevski ured. Nasmiješen stupi u sobu kancelar Filipec i

pozdravi. Bakač digne glavu i gleda pjegavo kancelarovo lice.

- Prečasni donosi vedrinu pod ovaj tuţni krov.

- Duţnost mi nalaţe vedriti sumrak. Bol srca ne smije prevladati razum.

- Vaša mudrost jedina je svjetlost u ovim teškim danima - i uzdahne.

- Duboka je vaša ţalost za kraljem - i promatra ga ţmirkajući.

- Nad grobom nestaju sitne opreke što su me često dijelile s njime.

- Vrlo plemenito. Vaše srce sve zaboravlja i predaje se kraljevu sinu velikom

odanošću.

- "Bojiš se da te moja odanost ne preteče" - misli Bakač, gledajući mu ravno u oči pa

odvrati dostojanstveno:

- To je duţnost i obaveza prisege.

- Nas se obojica natječemo u tim krepostima.

- Jer obojica sluţimo sreći kraljevstva - reče glasno Bakač, a u sebi posumnja:

- "Ţuti lisac nešto tajno smjera."

- Pravo kaţete, Bakaču, valja na sve zaboraviti i vazda imati u srcu i u mozgu samo:

sreću kraljevstva.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 175 ~

- "Nećeš njime upravljati" - odgovara u mislima Bakač, a glasno reče:

- Mi smo se slagali i za kraljeva ţivota u svemu, dragi kancelaru.

- Danas smo se našli na novom putu sa svim odgovornostima! - odgovori mu

Filipec, promatrajući ga mirno i vedro.

- To je prava riječ. Odgovornost je velika i teška.

U to paţevi otvaraju vrata i najave princa. Iznenađeni njegovim nenadanim

dolaskom, ustanu. Princ ulazi. Miran je i sabran. U oku mu leţi nešto odlučno.

Prijazno oslovi obojicu:

- Zanemario sam poslove. Evo, dolazim da popravim propušteno.

Prvi mu priskoči Filipec:

- Vaša visosti, ovdje je listina izbornih staleţa. Označio sam kriţem one koji će

posve sigurno glasati za vašu visost. Protivnika ima vrlo malo.

- Vidim - odvrati princ, promatrajući listinu.

- Ako mi visost dopusti primjedbu - zamoli Bakač.

- Govorite, dragi prijatelju.

- Moţda ne bismo smjeli prezreti ni manjinu protivnika, to više što se mnogi odlični

velikaši smatraju po odredbi pokojnog kralja nepravedno lišeni bilo časti, bilo

njihove imovine. Makar su kraljeve odredbe bile pravedne, vaša visost morala bi

kaţnjene pomilovati.

- "Udvorica!" - dobaci Bakaču Filipčev skroviti pogled. Princ odgovori na Bakačevu

primjedbu:

- Razmišljao sam o tome. Ima ih koji su za mojeg oca izgubili imanja. Neću ispitivati

kako. Upravo sam napisao ovaj prijedlog kraljevskom vijeću neka se svakome vrati

što je bilo njegovo, a onima koji su bili optuţeni zbog izdaje neka se prošlost

zaboravi i oprosti.

- Mudro ste učinili, visosti - reče Bakač i pomisli: "Zar ga je vijest o Gordani

pokrenula na rad?"

- Što kaţete vi? - okrene se princ k Filipcu.

- Slaţem se s Bakačem - odgovara kancelar i odmah nastavi: - Imao bih visost

izvijestiti o vaţnoj stvari.

- Govorite, prečasni.

- S granice Hrvatske stiţu mi vijesti da se u turskom taboru nešto ţivo sprema.

Bakač prodirljivo pogleda kancelarove ţute trepavice: "To bi mogla biti laţ. Ali u

koju svrhu"

- Da, visosti. Vijest je pouzdana - uvjerava kancelar Filipec.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 176 ~

Ivan se čas zamisli, a onda mu oči sijevnu:

- Dobro. Opremit ću vojsku kako treba.

- Samo nam nedostaje potreban novac - upozori Filipec.

- Zagrabit ću u vlastitu mošnju. Neka Đulaj obavijesti sve upravitelje mojih imanja

da nam pošalju svu gotovinu. Bude li potrebno, zaloţit ću najvrednije dvorce. Ne

bojim se borbe s Turcima.

- Visosti, prepoznajem u vama vašeg uzvišenog oca - vedro će Bakač. - Ova jabuka

pala je vrlo blizu stabla.

- "Nametljivče" - dobacuju Bakaču Filipčevi pogledi, a princu odvraća laskajući:

- Uvijek sam govorio kralju da je vaša visost rođeni ratnik.

- Ipak - uplete se Bakač - za sedamnaest dana izbor je već objavljen, a Turčin ne

moţe navaljivati u tako rano proljeće kad se izlijevaju rijeke i potoci. Uredite, visosti,

najprije izborne poslove, učinite što ste odlučili s obzirom na nezadovoljne velikaše.

Neka nitko od njih ne dođe na izbor ojađen.

- Učinit ću svakako što mi savjetujete, a da nikako ne pro pustim pripravu za

tursku navalu. Zaštititi Hrvatsku znači očuvati čitavo kraljevstvo teških iskušenja

od turskih navala. Crna četa neće potamnjeti bojnu slavu mojeg oca. Osjećam u

sebi polet i snagu da branim kraljevstvo od svakog neprijatelja.

- Prije svega, visosti, vaš izbor - gorljivo zagovara svoj prijedlog Bakač - vjerujte, ovo

je sad najvaţnije i molim da što prije sazovete kraljevsko vijeće.

- Još ne, biskupe. Prije ţelim izraditi bojnu osnovu i gotovu predloţiti vijeću. Idem.

Ĉeka me njezino veličanstvo.

Filipec pobjednosno digne svoje pjegavo lice k Bakaču, a princ pozdravi i uputi se

kraljici.

Ona ga primi ţalobnom prijaznošću. Princ je briţno upita za zdravlje, a onda saopći.

- Veličanstvo, smatrao sam duţnošću obavijestiti vas da se Gordana nalazi u

Budimu.

- Hvala ti. Neka odmah dođe na dvor. Poslat ću joj poziv.

- Gdje se nalazi?

- U svojem stanu.

- Jedina Gordana unijet će utjehu u moj ţivot. Bit ću joj kao majka. Jesi li

zadovoljan, Ivane?

On se prigne i obaspe njezine ruke cjelovima. Kraljica odmah pozove Enrica i odredi

da pošalju Gordani kraljičinu poruku: neka se već sutra dopodne preseli na dvor.

Tek što je princ ostavio kraljevsku radnu sobu, Bakač zovne svojeg nećaka Belu.

Plemić se prepadne, ugledavši mrzovoljnog ujaka:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 177 ~

- Zar opet neka neprilika, ujače?

- Ţutoglava pjegava lija nameće se princu. Izmišlja neke turske pripreme za navalu

jer nema što drugo predloţiti, čekaj, vuče! Nećeš mi ispred nosa ugrabiti ovcu.

- Lupeţ vas pokušava istisnuti od princa?

- Ne bi ga imenovao za kancelara nakon izbora. A ja ću izbaciti najjaču kocku.

Slušaj: tvoj je kaštelan sam glavom odveo prinčevu majku u samostan?

- Već sam vam to jednom rekao.

- I u samostanu se prikazao kao kraljev glasnik koji ima nalog od kralja da je tamo

sklone?

- Da, tako je ujače.

- Idi u samostan s mojim nalogom da ti odmah izruče prinčevu majku. Dovedi je s

gospođom od Brezovice ravno k meni u dvor. Javi mi po glasniku kad ćeš stići da te

dočekam.

- Vratit ćete princu majku? A kako da se ja oslobodim krivnje?

- To je moj odlučni udar protiv Filipca. Iskoristit ću slabosti prinčeva srca da sebi

prokrčim put. Bakačeva lukavost nadmudrit će lukavosti svih lija na ovom dvoru i

u kraljevstvu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 178 ~

VOJVODA ILOČKI

Iz dvora se Gordana vratila kući. Već se hvata sumrak. U dvorištu opazi sluge u

svečanim odijelima. Svi upiru u njen vizir. Uklonila se pogledima i pojačala grubost

koraka i kretanja pa se uspela u svoje odaje. Sluţavka Mara dočeka je na vratima.

- Daj mi moju haljinu - zapovijedi. - Već sam se umorila muţevanja.

I počne svlačiti Damirovu odoru, a pri tom ispituje Maru:

- Što je to? Svi su dolje svečano odjeveni, a ti izgledaš kao da ideš u svatove?

- Vaša milosti, jedva dišem od straha, što će to biti. Sluge gospodina Damira

odjenuli su ovo svečano odijelo jer je danas predvečerje rođendana mladom

gospodaru. Kod večere ţele vam čestitati.

- Reci im da gospodin Damir ne ţeli čestitke jer baš očekuje svoju suprugu.

- To mi neće vjerovati.

- Jer im je sve poznato.

- Sve? Pošto meni nije poznato sve, uputi me.

- Eto, tako, neće vjerovati da vi dolazite gospodinu jer svi govore da vaša milost ne

trpi mladog gospodina, svojeg muţa. Kad se ono mladi gospodin vratio kući nakon

tri mjeseca izbivanja, vi ste otišli na počinak ovamo u ovu kuću, a on je spavao kod

majke. Kad je Veronika ustala, vidjela je staru gospođu kako ga grli i govori mu: idi

i zaboravi je. Sutradan gospodin Damir ostavi kuću. Mi smo vidjele u njegovim

očima suze, u onim suzama bili ste vi.

- Premalo ti rade ruke, a previše mašta - smije se Gordajia.

- Vaša milosti, dok ste vi otišli, stigao je glasnik vojvode Iločkoga.

- Napokon. Ima li pismo?

- Evo vaša milosti.

- Glasnika ste čestito nahranili i ukonačili?

- Da, vaša milosti. Izjeo je čitavu lopaticu a ispio...

- Daj mu svega što mu srce zaţeli. Mirka sam poslala u grad. Kad se vrati, odmah

ga uvedi k meni.

Sluţavka ostavi gospodaricu. Kraj svjetla svijeće čita Gordana vojvodin dug izvještaj

o svojim putovanjima po Hrvatskoj i rasploţenju staleţa prema princu. Onda okrene

stranicu i nastavi čitati:

- " ... S vašim pismom šaljem poslanicu i njegovoj visosti. A vas molim, ako još niste

na dvoru, ne časite ni časa da odete tamo. Nastojte da vas kraljica pozove, jer vaše

su nam oči potrebne na dvoru, vaš um je naše svjetlo koje mora otkriti svaku

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 179 ~

stranputicu. Ako biste, Gordana, opazili kakve spletke, odmah mi javite. Krenut ću

na put s Bernardinom Frankopanom koji putuje prije nas, jer vodi u Budim i svoju

kćerku Beci. Zadivit će vas koliko je narasla i rascvala se za ovo nekoliko mjeseci u

Bihaću.

Prije nego završim ovo pismo, puno drţavničkih vijesti i razlaganja, molim za

dopuštenje da pitam za vaše zdravlje, meni toliko milo i drago. Ne prolazi dan kad

ne mislim na vas, a to mi ne moţete zamjeriti. Primili ste moju ponudu da se

brinem za vas, odazvali ste se posljednjoj ţelji svojeg oca. I zato moram misliti na

vas i vršiti svoju duţnost. Ali ne smijem ni lagati. Priznajem: nije samo duţnost koja

sve moje uzdahe nosi k vama. Kad sam se jučer navratio u Ilok, svoj stari ponositi

dvorac i prešao dvoranama i odajama, stisla mi se duša. Kakva je to praznina u

mojim dvoranama. Od vašeg bi glasa oţivjele, od vašeg bi pogleda zasjale, od vašeg

koraka zadrhtali bi kameni podovi. Sad su tuţne, puste. Ostavio sam dvorac da ne

vidim njegovo tugovanje.

Na dušu mi padaju sjetne misli. A moje srce posvuda vas traţi. Hoće li ga ikad

dočekati? Molim oproštenje što sam načas zaboravio poslove naše domovine kojoj

tako vjerno sluţite. Njoj moram sluţiti i ja, po svojem srcu i poštenju, po ţelji

velikog Ivana Ĉesmičkog i po vašoj.

Teško čekam dobre vijesti i pozdravljam vas u vječnoj odanosti.

Vojvoda Lovro Iločki."

Naslonila je glavu na ruke! Pogled joj počiva na pročitanim recima i čeznutljivim

uzdisajima Lovrine ljubavi.

Od vrata je promatra Mara. Ne usuđuje se koraknuti da gospodaricu ne trgne iz

misli.

- "Kamo se to zamislila? Što joj zastire ljepotu tolikom sjetom? Od čega su joj oči

zamućene? Kakvo to pitanje leţi u njima?"

Mara čeka, šuti, hoće li se gospodarica sama prenuti i opaziti je. Stoji i uzdiše.

- Što je Maro? Zašto ne prilaziš?

- Bojim se. Ĉinilo mi se da su se vaše misli izgubile daleko, daleko.

- U tvojoj glavi niču utvare kao jesenje gljive u šumi. Je li tko došao?

- Iz kraljevskog dvora donijeli su pismo za vašu milost i donosim ga.

- Dobro. Odmah mi priredi sve haljine što ih nosim na dvor.

Gordana skine pečat i nađe Beatricein poziv da se sutra vrati u dvor.

- Vaša milosti, Mirko je doveo nekog plemića.

- Upali sva svjetla i pusti gospodina u sobu. Mirko neka pričeka vani.

Svijeće u tri svijećnjaka napune sobu prijatnom svjetlošću. Sluţavka otvori vrata

muškarcu umotanom u plašt. Lice mu zasjenjuje vizir.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 180 ~

- Dođite bliţe- gospodine Roberte. Skinite vizir i plašt pa sjednite.

Mladić se zbuni zbog njezine ljepote i samoće što ih okruţuje. Plašt mu se zapleo i

jedva se oslobađa. Ona se čini kao da ne zapaţa njegovu nespretnu smetnju i

započne govoriti:

- Prije svega, ţelim razjasniti svoje vladanje sve ove dane. Skrivala sam se u muško

odijelo da izmaknem pogibelji. To zaklonište mogli biste smatrati neprirodnim,

moţda i nepristojnim. Ali vi sigurno znate da se u vašoj zemlji već skrivala i čestita

ţena u muško odijelo?

- Ne, vaša milosti, ne znam o tome ništa.

- Slabo vodite računa o događajima svoje domovine. Pripovijedat ću vam. Kraljica

Katarina, majka Postumatusa, odjenula je mušku odoru i putovala iz Budima sve

do Venecije u muškoj odori zbog straha pred novim kraljem. I ja sam se usudila da

odjenem mušku odoru. Vidite, nisam prva.

- Sretan sam što mi vaša milost poklanja povjerenje.

- Zasluţili ste. Da nema vaše plemenitosti, teško bih bila stradala. Ne recite ništa,

znam, osjetili ste da vam je duţnost braniti čast djevojke. Spasili ste me

Ferenczyjevih zlih namjera. Nikad neću zaboraviti vašu plemenitu pomoć. A ima li

što novo o mojem prijatelju biskupu Varadiju?

- Ţiv je i zdrav.

- Tu je vijest donio Filipčev tajnik?

- Otišao je jučer. Svu noć bio sam u strahu da će donijeti crne glase. A danas ujutro

došao je k ujaku i ne brinući se za moju prisutnost uzbuđeno mu je ispričao kako je

neki plemić prodro u Varadijevu tamnicu. Hvatali su ga na Dunavu, ali on pobjeţe

bez traga.

- Tko je to bio?

- Gospodin plemeniti Damir od Brezovice.

- Gle, našao je puta u tamnicu?

- Sigurno je htio da stekne vaše simpatije donijevši vijesti o vašem skrbniku.

- A, eto, vi mi prvi donosite dobre vijesti. A što je dalje rekao tajnik biskupa Filipca?

- upita ljupko, prešavši na prvobitni razgovor.

- Stao je tvrditi da neki Varadijevi pristaše kane osloboditi biskupa kako bi radio za

prinčev izbor.

- Onda se Filipčev tajnik izraţavao protiv prinčeva izbora?

- On nije rekao ništa, ali je ujak vrlo ozbiljno naglasio: "Prinčeva je stranka vrlo

velika i jaka."

- Dakle, Filipčev se tajnik izraţavao protivno, što su još govorili?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 181 ~

- Ne znam. Obojica su otišla u drugu odaju. Opreznost me uputila da ih ne slijedim.

- Opreznost je jednako tako vaţna kao i svaka riječ koju biste mogli naučiti o

Varadijevoj sudbini.

- Spreman sam učiniti sve. Ţelio bih da traţite što više moje pomoći, da mogu uvijek

biti u vašoj blizini.

U njenim smeđim očima lebdi neka misao i ona značajno naglasi:

- Onda biste morali sluţiti mojem cilju.

- Kojem? - pita on ţivo.

- Spašavanju kraljevstva.

- Spašavanju? Od čega?

- A gdje ţivite, gospodine Roberte? Zar ne znate kakva nam nesreća prijeti ako

domaći i tuđi kandidati pruţe ruke za krunom? Raznijet će nam domovinu, sve što

je kralj Matija sagradio, srušit će se. Naprotiv, izaberu li kraljeva sina, neće biti

borbe ni krvi, ni nesreće.

Sluša je sa čudnim osjećajem razočaranja i nehotice usklikne:

- Na što vi trošite svoju uzvišenu ljepotu?

- Svi darovi što ih dobivamo od prirode gube vrijednost ako ih ne ulaţemo za lijepe i

plemenite ciljeve. Zar vi nikad niste osjetili ţelju da sluţite uzvišenijim stvarima

nego da ugađate vlastitim ţeljama?

- Nikad nisam o tom razmišljao.

- Ne vjerujem da je u vama prazna pusta duša bez zanosa za plemenitijim ţivotom.

Da ste takvi, zar bih vas mogla cijeniti?

On obori oči od neke tajne radosne nade i straha da ne opazi u njegovu pogledu ono

drugo što ga vodi da joj sluţi.

- Da vam duša nije plemenita - nastavlja ona napadno naglašujući - zar biste

ţrtvovali prijatelja Ferenczyja da oslobodite mene?

- Učinio sam sve to očaran ljepotom.

- Ne ocrnjujte sami sebe tako ruţnim djelom.

- Kako? Vi to smatrate ruţnim?

- Jest. Ono što vi tvrdite bilo bi i odviše ruţno. Značilo bi da ste mi pomogli kako

biste sami postigli ono što ste oteli drugome. Onda bih vas uistinu morala prezirati.

Gleda u pod, svjestan krivnje, i ne moţe smoći odgovor.

- A ja vas poštujem, gospodine, i cijenim. Moji osjećaji svjedoče mi da niste onakvi

kakvi biste se htjeli prikazati. I ne pokušavajte u meni razrušiti dobro mnijenje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 182 ~

Sve upornije nastoji da ga oslobodi strasti i povede na polje plemenitosti. Sjedi sam

pred sobom posramljen, a istodobno sa svojim drţanjem ne bi ponovo priznao istinu

i zauvijek ostao lišen njezine blizine. Sad već posve pouzdano zna da se te blizine ne

bi mogao odreći. Samo ne moţe shvatiti zašto ona ne prozre ono što ga vuče k njoj,

već u njemu otkriva neku plemenitost. A ona ne prestaje razvijati svoju misao:

- Ne umanjujte svoju vrijednost, gospodine Roberte. I čujte što vam velim: vaš ujak

borit će se protiv princa jer je bio protivnik njegova oca. Kralj Matija umio je stjecati

i neprijatelja. Moţda je učinio krivo i vašem ujaku, ali to sve ne moţe sprečavati

vašu plemenitu dušu da se ne zaloţite za kraljevstvo dok je na pragu teških

nesreća. Hajde, dakle, udruţite se.

- S kim? - pita on zabezeknuto.

- Sa mnom. Nas dvoje mogli bismo zajedno mnogo pomoći našoj domovini.

- Da nešto učinim zajedno s vama?

- Ja ću vas rukovoditi u potpunoj tajnosti. Hoćete li?

Svladava navalu nade koju mu pruţa njezin prijedlog i usklikne:

- Uvijek i svagda!

- Znala sam da ste plemenita srca. Od ovog časa nas smo dvoje saveznici.

- Divno - usklikne on zaţarenih obraza. - Vaš sam.

- Onda slušajte. Rekli ste da će vam Filipec pribaviti mjesto u kraljevskim uredima.

- Tome se nada moj ujak.

- Izvrsno. Sutra se vraćam na dvor. Kraljica me zove u svoju sluţbu.

- Kako ću se onda sastati s vama? Gdje? - zabrine se on.

- Još lakše nego dosad. Tamo u blizini kraljevskih ureda naći će se paţ Stjepko. Kad

god imate kakvu vijest za mene, zovnite paţa neka mi javi.

- I vi ćete doći?

- Ili ću vam poslati poruku gdje vas čekam.

- Ako Filipec ne izvrši obećanje?

- Onda ću ja moliti kraljicu za vas. Jesmo li, dakle, sporazumni?

- Sluţim samo vama, vašoj ljepoti.

- Samo našem velikom cilju.

- Da, sluţim velikom cilju.

U grlu ga steţe. Smućuje ga njena blizina, samoća, tišina. šuti. Gleda je. Ĉini se da

se već odvaţio da je zagrli. Tog časa Gordana ustane:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 183 ~

- Sad vas moram zamoliti da se poţurite otići.

- Moj ujak neće se još dugo vratiti.

- Mi u kući očekujemo gospodara.

- Vašeg muţa?

- Ne. On je daleko. Njegov otac vraća se iz Hrvatske. Vidjeli ste sluge na dvorištu u

svečanim haljinama. Ĉekaju svojeg gospodara.

Mrko i teško mladić ustane i zlovoljno upita:

- Kad ću vas opet vidjeti?

- Uskoro. Za koji dan sjedit ćete u dvorskom uredu, a sada- do viđenja.

Zagledao se u njene bademaste oči i od njihova sjaja zamrači mu se pa jedva nađe

vrata. Ostavlja kuću osamljen. Buni mu se sva krv. Srce burno udara. Na zraku se

osvijesti.

- "Zove me saveznikom, a ţelio sam da me zove ljubavnikom". I preplaši se i pogleda

u kuću: "Kad bi ti naslutila. Očarala me. Sad mi je već jasno. Ne mogu drugo, nego

da idem za njom. Ona od mene čeka ţrtvu za plemenite ciljeve. Kako je divno

govorila. Mogu li se preobraziti da budem ono što ona u meni nazrijeva?" "Pokušat

ću. Ako uspijem? Što onda? Sluţit ću njenoj ljepoti, ona to neće opaziti. Evo, ne

opaţa koliko gorim. Neka misli da sam plemenit. Onda će me ljubiti."

A dotle je Gordana sjela da piše vojvodi Iločkom.

- "... Osjećam zadah dima nekog podmuklog poţara. Sutra polazim na dvor kraljici.

Moţda tamo nađem ţarište podmetnute vatre. Jer negdje se nalaze palikuće. Filipec

vijeća s egerskim biskupom. Našla sam saveznika u njegovoj kući. Ovog je časa

ostavio moju odaju. Pokušala sam oplemeniti razlog što ga navodi da mi sluţi.

Ovako mislim ukloniti opasnost da mi se razotkriva, jer bih ga morala otjerati i tako

izgubiti njegovu pomoć. Preko tog mladića otvara mi se pogled kroz vrata iza kojih

se okuplja pogibelj.

Ne mogu se oteti osjećanju: nešto se sprema što bi nas moglo teško iznenaditi.

Stoga vas molim poţurite se. Princ vjeruje u sve, samo ne u izdaju. Ne velim da je

očekujem, ali sve više ulazi u moju dušu tjeskoba od nečega što ne vidim, a ipak

osjećam. Vele da je kraljica sva uz princa. Ne mogu vjerovati. O tom ću se uvjeriti

kad budem na dvoru i zato sam odlučila da idem k njoj.

Varadi još čami u tamnici. Nije li to početak onoga čega se bojim? Odlučujuće ljude

veţe prisega kralju. Gotovo mi se čini ruţnim što se u meni rađaju sumnje da bi

mogli prekršiti prisegu. Bilo bi to i odviše, aragonski. Dođite, vojvodo prije izbora da

ne bude prekasno.

Ne mogu završiti svoje pismo kao vi, vojvodo. Odviše sam predana zavjetu zadanog

Ivanu Ĉesmičkom. Kad završimo djelo i njegovoj misli izvojštimo pobjedu, potraţit

ću odgovor u svojem srcu."

Dovršivši pismo, zovne Gordana s trijema četovođu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 184 ~

- Odredila sam te da noćas bdiš. Dakle, pazi: sutra kaţi svima da sam stigla noćas,

a mladi je gospodar istodobno otputovao. Sutra ujutro idem u dvor, a ti putuj u

Hrvatsku s vojvodinim glasnikom. Reci mu sve što se ovdje događalo. Pismo spremi

što najbolje moţeš.

- Vaša milosti, vojvoda će me prokleti ako se vratim.

- Kad te ja šaljem, ne moţe te ni ukoriti. Dopratit ćeš vojvodu na Budim. Putuj

sutra čim ja odem u dvor.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 185 ~

MAKSIMILIJAN NJEMAČKI

Nestrpljivo sjeda Beatrice k doručku. Na bijelom stolnjaku s izvezenim kraljevskim

grbom stoje srebrne zdjele, ukrašene zlatnim rubovima. Pune su svjeţih kolačića,

pečene divljači, ukrašene hladetinom i maslinama. Mlade dvoranke nose riblju

juhu. Paţevi donose juţno voće na stalku od srebra što ga drţe anđeli od suhog

zlata.

Uzima zlatni jedaći pribor. Brat Giovanni i sestra Isabella sjede joj nasuprot. Ne

govori s njima. Jedva ih zamjećuje. Zamišljena gleda u tanjur od majolike i pije iz

kristalne čaše s urezanim kraljevskim grbom od zlata. Ali misli su joj daleko od jela.

Katkad digne vjeđe i pogleda u zlatno kazalo ure na ormaru. Potkraj doručka ulazi

Enrico. Kraljičin pogled istraţuje mu lice. Oči su mu strasno uprte u Isabellu.

- Moraš se strpjeti, Enrico - odgovori kraljica njegovu pogledu. - Sad smo u koroti,

ali kad skinemo crninu, tvojoj čeţnji bit će udovoljeno. Imaš li kakvu vijest?

- Vaše veličanstvo, prečasni gospodin Ranzano čeka.

Spustivši iz ruke voće, ustane i bez riječi pohiti u narednu odaju.

Ranzano se duboko pokloni kraljici i primijeti:

- Veličanstvo nije dobro spavalo?

Brojim sate od Francescova dolaska. A svaki je dug kao čitav dan.

- Sigurna pobjeda očekuje se teţe od poraza. Ipak sve ide divnim redom, ne valja da

trošite snage.

- Pravo velite: divnim redom, a Gordanu su pronašli.

- Napokon. Gdje se krila?

- Pokojni kralj odredio je da se makne iz Budima. Matija je znao kolika se opasnost

krije u Gordani za njegova sina. A sad princ sam dovodi na dvor potporu mojim

osnovama i svojoj propasti.

- Dakle, Gordana se vraća na dvor?

- Ĉekam je danas prije podne. Pazite kako će se princ izmijeniti. Sve njegove misli,

svu paţnju zaokupit će mu djevojka.

- Samo ako Bakač ne spozna opasnost i ne ukloni djevojku?

- Spriječit ću mu ako bi se odvaţio. Nestrpljivo čekam Gordanu. Gotovo kao i

Francesca.

- Neka veličanstvo pripazi: strast napuljskog princa prema Gordani još nije

izgorjela. Ako vam pokvari račune?

- Aragonci ţrtvuju sve lične ţelje vlasti. Francesco me neće izdati. Samo da se već

jednom pojavi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 186 ~

- Kraljevski odbor je za sedamnaest dana.

- Niste ništa nova opazili na dvoru, Ranzano?

- Sve je mirno. Biskupi Filipec i Bakač rade u kraljevskim uredima. Princ je danas s

njima nešto vijećao, ali vrlo kratko vrijeme. Prinčevo raspoloţenje pokazuje znatnu

promjenu: mir i spokojnost.

- Jer dolazi Gordana.

- Moţda i zbog toga što se jučer pojavio njegov drug Damir.

- Dakle, njegovi se pristaše okupljaju?

- Damir se opet nekuda izgubio. Danas ga ne vidim na dvoru.

- Sigurno su ga poslali u Hrvatsku vojvodi Iločkome. Neka se samo ta slavenska

čeljad veseli svojem miljeniku. Zaokrenut će im vratom aragonci. A što rade

milanski poslanici?

- Dakle, njegovi se pristaše okupljaju?

- Maffeo se propitkuje za zdravlje vašeg veličanstva.

- Njeţni licemjerac. A lijepi Marcelo ne pita za mene?

- Prolazi dvorem poput sjene i šuti.

- Savršena budala. Još me ljubi.

- Moţda vam to još donese koristi, veličanstvo?

- Osjećam da se nešto događa. Pribliţuje mi se nešto veliko, vaţno. Taj osjećaj

dopire mi do kosti.

- Moţda se u dvoru pribliţava njegova visost Francesco.

- Ispunilo se vaše proročanstvo. Idite, ne mogu govoriti. Kad bude što vaţno, dođite,

ili ću vas pozvati.

Legne na grimizni leţaj. Zaklopi oči. Hitre misli prebiru osnovu, jasno izgrađenu,

odasvud zaklonjenu od svake opasnosti. Zabavlja svoju maštu, proţivljava uspjehe

svojih namjera, pobjedu svojeg cilja. Razblaţuje se gledanjem u budućnost. Podaje

se uţitku svojih trijumfa nad protivnicima što u njenoj predodţbi leţe savladani,

zgaţeni moleći milost. A ona im se smije gordim smijehom aragonske zluradosti.

Netko otvara vrata, ulazi i dodiruje joj ramena.

Trgne se kao od sna i spazi Nardellu.

- Zašto me smetaš, stara?

- Njegova visost je vani.

- Princ Ivan?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 187 ~

- Princ Francesco.

Gotovo jurne s leţaja, bez daha hiti k vratima i sama ih otvara. Raskriljenim

rukama utrči k njoj Francesco i ogrli je. Ali ona se nestrpljivo izvine iz njegova

naručja i zagleda mu u oči. Istraţuje ih.

- Tvoje lice sjaji, Francesco?

- Jer nosim sunce.

- Nardella, zatvaraj vrata. Nikog ne puštaj k meni.

- Govori, Francesco! Osjećala sam tvoj dolazak. Ovaj veliki čas ţivio je u meni svu

noć, čitavo jutro. Dakle, govori. Došao si k Maksu, navijestio mu kraljevu smrt...

- Već je prije mene zasnao za kraljevu smrt. Krasan je to muţ, Beatrice.

- Rekao si mu? Predloţio da me zaprosi?

- Pri prvom susretu.

- Prihvaća ponudu?

- Nije lud da odbije.

Prigušeni, napola divlji krik izlazi iz njenih usana:

- Hosana! Hosana! Kraljevsko kopile pada u blato odakle je nastalo.

Uspravila se, preobrazila. Udovička tuga pada joj s lica kao veo s glave. Trijumf

pobjede sijeva iz zjenica. Zaogrće se plaštem vlasti. I čini joj se da gazi po Ivanovu

tijelu. Vladati, zapovijedati. To je vrhunac svih njenih čeţnja.

- Zarobila sam ovo kraljevstvo. Svi su moji, Francesco! Svi pod mojim nogama.

Ne moţe sjesti. Ide odajom.

- Pričaj, Francesco. Slušam poboţno. Ali redom. Sve redom pričaj.

- Stigao sam na granicu u ranu zoru. Odmah sam pošao u dvor, knezu, gdje

stanuje nasljednik Njemačke za svojeg boravka na granici. Dvor je velik. Ne odviše

raskošan. Najavio sam se knezu domaćinu i rekao tko sam. Knez mi odredi odaje da

se odmorim i obeća da će me najaviti Maksimilijanu. Odjenem svečanu odoru i

čekam.

Beatrice ne trepne okom. Samo joj se lica rumene.

- Dva sata nakon mojeg dolaska već mi jave da me nasljednik čeka.

Beatrice se makne. Labuđi vrat se produţi.

- Uvedoše me u kneţevsku dvoranu, punu štitova. Iz nekog naslonjača digne se

muţ. Zapanjen stadoh. Njegova ljepota me zbuni. Visok, vitak, plavokos, velike

svijetle oči, pune lijepe usne, divan orlovski nos, nešto rimsko u njegovim crtama,

baš carsko.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 188 ~

- Dobro, dobro, što reče? - prekine ona nestrpljivo hvalospjeve o Maksimilijanovoj

spoljašnosti.

- Taj divni muţ dolazi mi u susret otmjenim hodom, prijaznim izraţajem, lijepo mu

lice ni časa ne gubi neki unutrašnji smiješak što se ne očituje samo na usnama.

- Što je rekao? - još nestrpljivije pita ona. - O tome govori.

- Poklonim se. On mi uzvrati poklon i reče divnim glasom: "Dobro mi došli, visosti.

Vrlo sam počašćen", a ja odgovorim, ponovo se poklonivši: "Na meni je čast što se

smijem pokloniti veličanstvu". Tada mi on pruţi ruku i sam pomakne naslonjač i

reče: "Velika mi je čast što me nenadano usrećuje svojim posjetom sin moćnog

napuljskog kralja.

- A što je rekao nakon toga? - pita Beatrice uzbuđeno.

- Rekao je, poklonivši se: "Neizmjerno sam ponosan odlikovanjem što mi njezino

veličanstvo šalje kao poslanika vlastitog brata".

- Zatim mu priopćim u tvoje ime glas o kraljevoj nenadanoj smrti. On mi odgovori

da je ţalosna vijest dospjela k njemu već dan prije mojeg dolaska i vrlo ga potresla,

jer je on...

Kraljica prekine bratovo pričanje?

- Nakon toga si odmah počeo govoriti o novom kralju?

- Rekao sam. "Teški su dani svanuli jer pokojni kralj nema zakonitog nasljednika."

- Kako se drţao kad si izgovarao te riječi?

- Sasvim mirno. Njegove velike lijepe oči bile su uprte u mene. U njima ozbiljnost i

pozornost. Slušao je, a ja sam ovako govorio: "Za kraljeva ţivota radilo se o tome da

princa Ivana posade na prijestolje. Kralj Matija nastojao je da sina pripravi vladanju

i zacijelo bi uspio da je poţivio još desetak godina. Nenadana smrt teško je

zabrinula čitavo kraljevstvo. Staleţi su sada prestravljeni zbog prinčeve mladosti,

najbliţi pristaše boje se njegova neiskustva, a protivnici opet jako ističu njegovo

nezakonito porijeklo i tako je nastala opasnost."

- A Maks sve vrijeme ništa nije rekao? Nije te prekidao?

- Samo je pozorno slušao. Onda sam nadovezao:

"Staleţi naglašuju opasna vremena, mogućnost rata s Turcima." Na to je Maks vrlo

ozbiljno kimnuo: "Da, vremena su vrlo opasna. Svaki od nas ima zbog toga velikih

briga." A ja sam odmah nastavio: "Nakon nesretne smrti drţavnici su odmah uzeli

vijećati i pozvali kraljicu da ona preuzme vrhovnu vlast, a da princa ne ozlijede,

pridijelili su ga kraljici. Njezino veličanstvo kraljica sazvala je odmah izborni sabor

za sedamnaestog svibnja. Međutim, desio se neočekivani preokret."

"U kojem smjeru?"

- Sad sam već govorio ohrabren i slobodan:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 189 ~

"Moţda je vašem veličanstvu poznato da se za kraljeva ţivota velik dio staleţa

protivio nasljedstvu princa Ivana i uporno traţio neka se za nasljednika prijestolja

proglasi kraljica Beatrice. Pristaše njezinog veličanstva toliko su porasle u

krugovima najuglednijih velikaša da kralj Matija nije mogao provesti proklamaciju

svojeg sina i traţio je potporu izvan svojeg kraljevstva. Tada je pokojni kralj saopćio

kraljici pregovore što ih je započeo s njegovim veličanstvom kraljem Fridrihom,

vašim uzvišenim ocem i vašim veličanstvom." "Da, pregovarili smo sve do kraljeve

smrti" - odgovorio mi je Maks, a ja sam poduzeo posljednju navalu i rekoh: "I nastao

je preokret. Staleţima je poznato da je kraljica uz pokojnog sudjelovala, dapače i

vodila svu upravu kraljevstva, znano im je koliku moć uţiva kraljica našeg

kraljevstva, potporom moćnog napuljskog kralja i njegovih veza u Italiji i rimskog

pape. I tako se tada davni kraljičini pristaše pomnoţiše i zatraţiše od kraljice da nju

biraju za vladara kraljevstva.

- A on? što on? - drhtavo pita Beatrice brata.

- Gledao me prijazno i primijetio: "Teško breme navaljuju na leđa njezinom

veličanstvu." Presretan zbog tih riječi sav sam prosijao i nadovezao: "Gotovo iste

riječi izgovorilo je i njezino veličanstvo. Dugo se skanjivala i najposlije me pozove i

odredi da odmah putujem do uzvišenog nasljednika Njemačke s vaţnim

prijedlogom."

- Na to se on sagne bliţe k meni. Osjećao sam kako teško očekuje moj prijedlog i

ohrabri me: "Slušam vašu visost!" – a ja rekoh: "Njezino veličanstvo osjeća da je ovo

breme teško. Unatoč svom uvjerenju kraljica ţeli da nastavi pregovore što ih je vaše

veličanstvo vodilo s pokojnim kraljem. Da, veličanstvo, sasvim tako. I zato njezino

veličanstvo donekle mijenja sadrţaj pregovora. U potpunoj tajnosti ponudili su

predstavnici staleţa kraljici krunu. Po svojim umnim snagama ona je doista

nadarena da upravlja kraljevstvom, ali kako su vremena opasna morat će jednom

poloţiti udovički veo i pruţiti ruku nekom vladaru da s njim podijeli vlast.

- A on? - dahne Beatrice - što je na to on?

- Šutio je. Zjenica mu se širila, a ja završih: "Njezinom veličanstvu poznati su uvjeti

ugovora kojim se kralj Matija obavezao njegovom veličanstvu i poručuje ovo: voljna

je svoje pristaše sklonuti da izaberu vaše veličanstvo za kralja. Tako bi vaše

veličanstvo dospjelo na prijestolje, dobilo natrag Beč i sve osvojene njemačke

zemlje."

- On na to ozbiljno primijeti: "Vaša milosti, vaši staleţi nikad neće pristati da biraju

mene." "Hoće ako im kraljica pismenim ispravama dokaţe da je vaše veličanstvo

zaprosilo ruku kraljice Beatrice ..."

- A on? - rastvori oči Beatrice.

- Maksove oči napune se sjajem kakva nikad nisam vidio u očima ljubavnika. Lice

mu je vedrina, riječ prigušeni kliktaj: "Njezino veličanstvo obasiplje me divnim

povjerenjem i velikom srećom."

- Ah! - uzvikne Beatrice i klone bratu oko vrata.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 190 ~

- Tada sam rekao: "Ovako bi se jedino dala mirno urediti traţbina vašeg veličanstva

i ţelja naših staleţa da kraljica ostane na vlasti. Dok se uzmogne provesti vjenčanje,

njezino će veličanstvo vladati mudro primajući savjete vašeg veličanstva."

- Na to Maksimilijan upita: "Ako vaši staleţi ne pristanu da biraju mene?"

- Vaše veličanstvo neka skupi vojsku. Naravno, za to je potrebno mnogo novaca, ali

kraljica će vašem veličanstvu spremno otvoriti svoje bogate blagajne. Kad staleţi to

doznaju, pristat će.

- On je na to odgovorio vedro: "Vrlo dobro zamišljeno, upravo genijalno. Divim se

njezinom veličanstvu. Osnova je neprispodobiva."

- Dakle, veličanstvo prima? - upitam ja, a on odvrati: "Moj otac ne bi mi oprostio

kad bih bez njegove privole dao odgovor. Posljednju uvijek ima moj otac. Odmah ću

poslati brzoteču i zamoliti njegovo mnjenje. A dotle molim vašu milost da mi bude

dragi gost i mili brat."

- Mili brat - usklikne Beatrice. - Dalje, dalje – poţuruje.

Nakon toga povede me Maks u blagovaonicu i pogosti doručkom. Njegov kuhar mi

nije ostavio tako dragih uspomena kao njegov gospodar, ali u sreći uspjeha jeo sam

njemačke kisele medenjake, neukusno pečenje i pio vino koje miriše na staru

bačvu. Poslije doručka on je odmah sjeo da piše ocu i otposlao brzoteču.

- Jeste li razgovarali o mojoj osnovi?

- Ispitivao me o svemu, podrobno, kako je s princem, sa staleţima, o drţavnicima, o

svemu, a ja sam mu pripovijedao.

Tri dana nije Maks htio da se odijeli od mene. Obasuo me tolikom ljubaznošću,

tolikom paţnjom da se nisam mogao nauţiti divnih nada. Moj dvorski meštar Bepo

naučio je među njemačkim dvoranicima kako se čitav dvor pita: što li sam to donio

njihovu Maksu kad me obasiplje tolikom gostoljubivosti. Rekli su: otkako je udovac,

nisu ga vidjeli toliko sretna i blaţena kao od dana kad sam ja stigao na dvor. četvrti

dan vratio se brzoteča. Toga dana spremio sam se na odlazak, samo sam još čekao

na pismeni upros.

- I dao ti je?

- Poslije doručka, pošto smo veselo razgovarali o lovu, on poţali što već idem i

zamoli me neka dođem pred odlazak da uzmem pismo za tebe. Drhtao sam od

radosti, opremio se i u putnom odijelu došao da se oprostim. On me zagrli i reče:

- Vaša visost priredila mi je divnih časova. Ţelim ih što prije obnoviti. Molim da

predate njezinom veličanstvu ovo pismo. Ono sadrţi odgovor mojeg oca i moj.

Nadam se da će njezino veličanstvo biti zadovoljno. Ispratio me pred dvor i čekao

dok se nisam popeo na konja i odjahao pun sreće.

- Pismo! Daj pismo - trgne se kraljica i pruţi obje ruke.

- Dopusti da raskopčam haljetke. Takvu dragocjenost morao sam pomno sakriti.

- Evo njegova pečata - pokaţe Francesco.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 191 ~

Drhtavim rukama hvata Beatrice pismo. Prsti joj dršću, razdirući dvorski pečat.

Pečat pucketa, grudi joj se nadimlju, srce lupa.

- Nikad ţena nije tako pohlepno otvarala pismo svojeg dragog - šapne Francesco, s

uţitkom promatrajući svoju sestru.

Papir šušti u njenoj ruci. Zjenice traţe, drhte, slova lete kao roj mušica. Rastvara

vjeđe, upija naslov svakim vlakancem svojeg tijela. Drhte joj ruke. Papir pada na

pod. Zamagljene zjenice zure. S lica nestaje krvi. Sva se pretvara u mramor.

- Beatrice! Zaboga, radost te ubija.

Brat priskoči i hvata je oko struka.

- Sestro draga, saberi se.

I posjedne je u naslonjač. Ona bulji preda se bez riječi, kretnje i daha. Strava mu

stisne srce. što se dogodilo? Okrene se. Na podu leţi pismo. Skoči, podigne ga. Ruke

mu zadrhtale. Ĉita poslanicu njemačkog Maksimilijana Beatrici:

"Vaše veličanstvo,

Moj uzvišeni otac ovlašćuje me da zahvalim na velikoj časti što ste nas po svojem

visokom poslaniku obavijestili o teškim časovima i velikoj boli. Smjerno podastirem

svoju duboku sućut nad udarcem koji je zadesio vaše veličanstvo i zavio velom

udovice. Molim da primite dokaz mojeg najdubljeg prijateljstva koje se nikad neće

promijeniti.

Maksimilijan."

Francescu se čini da je udario grom. Oboje su ošinuti, opaljeni bačeni na zemlju.

Francesco plane:

- To je napisao taj nitkov? Ovako je pisao dok mu je izraţaj lica klicao: primam.

Ovako je pisao dok mu je lice sjalo srećom. To je snovao dok mi se ulagivao,

ispitivao, istraţivao, divio se tvojoj osnovi, uţivao u njoj, neprestano sipajući u moju

dušu nade. To mi je pismo pruţio slatkim smiješkom i riječima: "Nadam se da će

veličanstvo biti zadovoljno kao što smo zadovoljni i mi!"

Kraljica dršće. U jednom času sjedila je na prijestolju, u drugom leţi pod njim.

- Proklet bio, prokleto mu bilo koljeno. Kopiletu će dati svoju kćer. Njega će podići

na prijestolje, a ja ću lutati ovim dvoranama kao sablast, okradena, opljačkana,

orobljena.

I pade nauznak.

- Ne očajavaj, sestro. Još nije izgubljeno. Priroda te stvorila za prijestolje.

- I prevarila. Gnusno. Zašto baš mene? I onoj kraljevoj djevojčuri dala dijete, a meni

ga uskratila.

I zarida, grčeći se.

- Beatrice, ne jauci. Nitko nije uvrijeđen.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 192 ~

- Jaučem, urlicem za sinom kojeg nisam rodila. Zašto me priroda okrala? Zašto nije

blagoslovila moj brak? I drač klije i nastavlja ţivot, a ja, princeza napuljska, ne

nastavljam ţivot slavnog roda?

- Zaustavi smrtonosan očaj, sestro.

Ponovo zarida.

- Smiluj mi se, sestro. Saberi se. Jadikovanje ne pristaje aragonskoj princezi. Radije

kuni, gazi, lomi, ubijaj, ali ne tuguj.

- Ne tugujem. Ja optuţujem! Optuţujem prirodu i boga. Poslali su me na svijet iz

kraljevskog krila, a oduzeli mi nasljedstvo. Optuţujem ih za svoje pravo. Svoje

vlasništvo obećano, dano, zapisano svakoj ţeni na svijetu. Optuţujem sve, i nebo, i

zemlju zbog prevare.

Više ne moţe govoriti. Jeca. Francesco kleči uz nju, miluje joj kosu. Nakon male

stanke opet se uspravi:

- Zar ću se i dalje ponizivati, pretvarajući se pred Ivanom, izmetom koji mi je

zagorčio čitav ţivot? Zbog njega sam istrošila mladost, traţeći oruţje u borbi da mi

kralj ostavi u baštini ţezlo. Ni časa mira. Beskrajni dvoboj s kraljevim kopiletom.

Kreše va na ţivot i smrt. Đavoli su mu bili na pomoći, čitav pakao da me orobe za

moje pravo, jedino moje pravo. A sad? Stojim tu nasuprot ovom otpatku neke

prostačke djevojčure, izgubljena, orobljena. On je bič kojim me bičuje sudba. On je

moj mučitelj, moj usud, moj krvnik.

Baca se po leţaju, razdire grimiz, savija se i opet baca nauzmak. Francesco uzalud

nastoji da je utješi. Tada se dosjeti da posegne za sigurnijim lijekom i prišapne joj:

- Da nema princa Ivana, bio bi kralj ostao u tvojoj vlasti, osigurao bi ti vlast.

- Da nije bilo njega, kralj bi još ţivio. Da. Za njega je istrošio snage da izvabi, kupi,

iznudi pristaše svojem kopiletu. Njega je smrt bacila u grob, a mene pod noge

prijestolju. A to je isto. Sasvim isto.

- Onda se osveti.

Ova riječ ulije joj snagu, ţivot. Uspravlja se, diţe glavu.

- Osveta, osveta puna grozote. Dođi osveto, pristupi. Daj mi utjehu. Sav moj ţivot

neka je posvećen toj osveti.

- Opet si našla sebe, Beatrice - reče Francesco.

A ona usklikne puna nade:

- Osveta neka je svaki moj dah, svaka kap moje krvi.

Napad očaja se gubi, ustupa napadu osvete.

- Moram ga smrviti. S kraljevskom krunom na glavi strovaliti u ponor napuljskih

oštrica. Bodeţi ga čekaju.

Ustala je, pošla k stolu i uzela Maksovo pismo:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 193 ~

- Prokleti kukavče. Platit ćeš mi to. Ĉim se sastane kraljevsko vijeće, predloţit ću

neka mu na granicu, kao odgovor, pošalju crne čete.

Uzdigla je glavu. Više ne bukti. Plamen se stišao i sad gori tiho punim ţarom.

- Neka dođe Ranzano. Dignut ćemo jugovinu s Napulja.

Francesco ode da potraţi napuljskog poslanika. Kad se poslanik poklonio kraljici,

ona mu bez riječi pruţi pismo njemačkog nasljednika prijestolja, gledajući mu u lice

dok je čitao. Kimnuo je i vratio pismo kraljici.

Ona prošapće bijesno:

- Kakav poraz. Gadi mi se zbog tog poraza.

- Poraz još nije slom, veličanstvo.

- Slaba utjeha.

- Veličanstvo vaš slavni djed i vaš slavni otac zasjeli su na napuljsko prijestolje,

pregazivši ţive i mrtve.

- Njihove su borbe bile lake. Tko nije pod oštricom, sunovratio se od otrova, a ovdje

u tom barbarskom kraju ne moţeš učiniti ono što se moţe u Napulju.

- Moţe se, veličanstvo.

- Otrujte kraljevsko kopile. Otrujte Ivana ako se usuđujete.

- Još danas, kraljice.

- A kad osvane sutrašnje sunce, mi ćemo leţati u tamnici. Svi i vi, i ja. Barbarska

čeljad ne poznaje vladarskih prava nad ljudskim ţivotima. Ova divlja horda još ne

zna da je Bog dao vladarima ţivote podanika. Neznalice su to, prostota odnjihana u

gluposti. Najveći velmoţa ovog kraljevstva gluplji je od posljednjeg napuljskog roba.

Oko napuljskog kralja padale su lešine kao suho lišće, a Napulj? Ni okom nije

trepnuo. Ne dodirnite se toga kopileta, ne otrujte ga jer neću da mi lijepo mlado

tijelo raznesu barbarske sjekire. Posegnut ću za njihovim oruţjem i dotući ih. Kći

kralja Ferantea neće mi rovati.

- Vječna šteta, ali moglo bi se bez vaše krivnje.

- Egerski biskup sa svojim pristašama. Zašto su zatraţili sastanak s vama?

- Nema sumnje: ţeli me odvratiti da podupirem Ivanov izbor.

- Prije svega egerski biskup mora vam reći što ţeli od vas, a onda vi moţete postaviti

uvjete, a u času opasnosti otrov.

Dok su o tom raspravljali, uđe u odaju Francesco, napadno uzbuđen:

- Beatrice, pred zidinama dvora stoji egerski biskup. Ne puštaju ga unići. Nije se

dao otpremiti i zatraţio je neka ti jave njegov dolazak i molbu da ga primiš.

Poslanik i kraljica se zagledaše.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 194 ~

- Dolazi prije urečenog roka.

- Veličanstvo, nešto se vaţno dogodilo kad se toliko ţuri.

Odmah zatim uđe u odaju dvorski meštar grof Enrico i saopći Beatrici molbu

egerskog biskupa. Ona izreče nalog da ga puste u dvor i uvedu u njezinu dvoranu

za primanje.

Savjetovala se još neko vrijeme s Ranzanom, a onda uputila u zlatnu dvoranu gdje

je već čekao egerski biskup. Prešla je prag u dubokoj crnini. Na licu joj ţalost. Ona

mu ponudi stolicu nasuprot svojem naslonjaču.

Vaše veličanstvo, molim oproštenje što sam se usudio doći već danas i gotovo

provalio do vaše uzvišene ličnosti.

- Dobro ste mi došli uvijek u svako doba - odvraća ona ţalostivim glasom i

uvjerljivom tugom, vješto skrivajući uzbuđenost zbog njegova nenadana dolaska. I

ušuti da ga prisili govoriti. Očekuje nešto vaţno.

- Veličanstvo neka mi dopusti da razjasnim.

- Slušam vas, dragi prijatelju.

- Doznao sam neki čudan događaj što se zbio s bivšom ljubimicom dvorankom

vašeg veličanstva, Gordanom.

- Za to dolazi ta budala? - govori u sebi razočarana Beatrice, ali ne reče ništa.

- Mladi plemić Bela Ferenczy varkom ju je odveo u svoj dvorac, ne znam s kakvim

namjerama, ali ondje se desio moj nećak Robert Kalosi i spasio vašu dvoranku. I

sada je Ferenczy okrivio mojeg nećaka zbog nedostojnih namjera, a ja sam se

poţurio da vašem veličanstvu kaţem istinu. Robert je dobro znao koliko vaše

veličanstvo cijeni svoju dvoranku i samo ga je ovaj osjećaj potakao da je dovede u

Budim.

- Vašem nećaku iskazat ću za toliku ţrtvu svoju hvalu. Mladom spasitelju odredila

bih ionako nagradu čim bi me Gordana obavijestila o njegovu plemenitom činu.

Međutim, vaša prečasnost ţeljela je sa mnom govoriti o nekim drugim stvarima -

nadoveţe ona, prekinuvši razgovor koji je nije zanimao. -Iskoristite ovu priliku,

gospodine biskupe, da se ne morate truditi k meni u nedjelju.

Male crne biskupove oči gledaju kraljicu mirnom prodirljivošću.

- Veličanstvo je pristalo potkraj kraljeva ţivota uz princa Ivana, a danas, kaţu, svom

snagom pomaţu prinčeve pristaše?

- Ĉinim ono što mislim da je u korist ovog kraljevstva.

- Veličanstvo misli da će taj mladić doista usrećiti kraljevstvo?

- Prihvaćam ono što misli vijeće i gajim nadu.

- Ţrtva vašeg veličanstva vrlo je lijepa i plemenita.

Ona ne odvraća i teško čeka njegov prosvjed protiv Ivana.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 195 ~

- Osim toga, veličanstvo, vremena su burna i opasna, a princ je vrlo mlad. Trebat će

mu uz bok odličnih savjetnika.

- Ni u to se ne kanim upletati. Samo sam nakanila da kraljevstvu, dragog mi

pokojnika, pomognem i kandidata kojeg odaberu staleţi poduprem moćnim vezama

svojeg oca napuljskog kralja, njegovim prijateljskim odnosima na dvoru svetog oca

pape i bogatstvom moje obitelji. Moj otac u tu će mi svrhu otvoriti pune blagajne.

Pošto većina kaţe da je princ Ivan nada kraljevstva, ja im se odazivljem.

- Veličanstvo se potpuno promijenilo.

- Ne, gospodine biskupe, drugi su se promijenili, a ja ne ţelim biti kamen smutnje u

ovom kraljevstvu.

- "Nije li ti ovo dosta jasno"? - misli Beatrice.

- Dopustite mi jedno pitanje, veličanstvo.

- Pitajte što god ţelite, dragi prijatelju.

- Kad bi većina staleţa odlučila da izabere za kralja drugu ličnost, bi li mu vaše

veličanstvo pruţilo svoju moćnu, veliku potporu?

- Da, prošle godine spominjalo se samo jedno ime, moje. I vaše pristaše prisegle su

na nj.

- Veličanstvo, ja i danas još nosim u svojem srcu vaše uzvišeno ime. I kad vremena

ne bi bila tako teška, a budućnost opasna, ne bi mi bilo nemoguće provesti svoju

davnu osnovu.

- Rekoh: kad bi mi predloţili drugog, tek onda bih mogla izreći svoju odluku i svoje

uvjete.

Govorila je prijateljski, ali egerski biskup nije nadovezao ono što ona očekuje.

Naprotiv, on ustane i nakloni se:

- Vašem veličanstvu zahvaljujem što me počastilo dozvolom da vam kaţem sve što

znam i što osjećam.

Dubokim poklonom oprosti se biskup i ostavi dvoranu. Sva raspaljena pohiti

kraljica u svoju privatnu odaju gdje su čekali Francesco i Ranzano puni nade.

- Hulja! Hulje su svi - vikne ona bijesno.

Izraţaj njenog lica i te riječi teško zabrinu i napuljskog poslanika i Francesca.

- Što je rekao? - pitaju obojica istog časa.

- Navijestio mi je svoju izdaju. Licemjernom ţalošću naglašava da me ne ţeli

posaditi na prijestolje jer su vremena teška i opasna.

- Za koga će, dakle glasati?

- Izmicao je odgovorom, a najposlije utvrdio da ne zna. Drski laţac.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 196 ~

- Zašto je, dakle, došao?

- Toboţe zbog Gordane, a zapravo mu se ţurilo da dozna hoće li Beatrice aragonska

pristati uz njegova nepoznatog kandidata. Ţeli da mu bez ikakva uvjeta pomaţem

protiv same sebe.

- Zar je poludio? - usklikne Francesco.

- Odrekli su se mene, a traţe moju pomoć. Dvostruko me vrijeđaju.

- Vaša je mudrost vazda na svojem mjestu, veličanstvo. Ne biste li mi mogli saopćiti

čitav razgovor da ga proučimo?

Sjeda k stolu i pripovijeda redom. Poslanik hvata riječi, obnavlja, razglaba i

ogledava tajnoviti smisao svake rečenice.

Kad ona završi, sve troje ušuti. Razočarani su. Nakon dugog razmatranja poslanik

se primakne kraljici:

- Biskupov dolazak jasno pokazuje da se nešto događa iza zidina njegove palače.

- U palači egerskog biskupa postavili su novog kandidata za prijestolje.

- I računaju na vašu mrţnju prema princu Ivanu.

- Glupi barbari misle da ću se zadovoljiti osvetom. Za koga su se odlučili? Koga su

to mogli odabrati na moje mjesto?

- Da nije Maks? - upadne Francesco.

- Vrlo vjerojatno - potvrdi poslanik.

- Onda ću ja razviti sve snage za princa Ivana – strastveno odluči Beatrice.

- Što misli velačanstvo kakav bi bio vaš poloţaj u kraljevstvu kad bi netko od

stranaca zasjeo na prijestolje? Maks ili bilo tko?

- Nisam o tom ni razmišljala. Toliko sam se pouzdavala da će Maks prihvatiti moj

prijedlog. Vi mi očito ţelite nešto naročito predloţiti, Ranzano?

- Predloţiti nikako, već samo potaknuti kraljicu da razmišlja i o tome.

- Nema mnogo što da se razmišlja. Nijedan stranac ne bi se brinuo što će biti sa

mnom.

- Prije nego što se kraljica odluči neka dobro promisli.

Jedva što je počela misliti, obuzme je gnjev:

- Izdali su me, hulje. Podlo izdali, Ranzano, preda mnom se otvara strašan ponor.

Danas prije podne dva golema poraza.

- Opetujem što sam naglasio prije jedan sat. Još nije slom.

- Preda mnom je tmina, neprovidna, a vi ste rekli: "Nikad nisam bila tako jaka kao

nakon kraljeve smrti."

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 197 ~

- Ponavljam to i sada. Veličanstvo, prinčevi pristaše vas trebaju i njegovi protivnici.

Vaša mudrost znat će to divno iskoristiti.

Leţeći, ostala je sama i smišlja: što je pred njom? Ide li u susret još većim

porazima? Tko se to pomalja u palači egerskog biskupa da joj uzme vlast? Tko?

Razmišljanje joj smiruje krv. Mozak uzima prevlast nad plamtećim srcem. Kao da

stoji posred kule, opsjednute tvrđave, i promatra neprijateljske logore. Tu pred

tvrđavom, posve blizu, brojna jaka naoruţana prinčeva vojska. A tamo daleko? Tko?

Ne zna, ali netko jest. I vreba, što? Da udari princa u leđa, a nju u grudi. Da razruši

njene utvrde, uzme joj krunu, vlast, da uđe u ove prekrasne dvore, uzme joj sjaj,

pravo, slavu, bogate kraljevske rudnike, sve što je dosad imala iz čega je zgrtala

zlato. Što onda? Kamo će? Natrag u Napulj? Lišena prijestolja, posramljena pred

cijelom Italijom. Ona, kći moćnog napuljskog kralja.

Prije će umrijeti. Stoput radije umrijeti. Ne moţe izdrţati u ovoj odaji. Pohiti u

drugu, veću. Ide dalje i zaustavi se u dvorani pozlaćenih zidova. Pokućstvo

presvučeno zlatnim brokatom. Otvara mramorne dvorane i prijestolnu. To da

prepusti drugome?

Sve te divne zemlje, sve to bogatstvo? Prijestolje? Htjela bi da viče i da bije. Vraća se

iz raskošnih odaja, baci se na leţaj od zlatnog brokata i zalijeva ga suzama. Skriva

ih sama pred sobom, a ipak mora plakati.

- Milo, drago veličanstvo.

Starački hrapavi glas je budi.

- Pusti me, Nardella. Idi.

- Nije se odazvao kralj iz lijesa, Nardella. Lagala si. Nije se odazvao.

- Očinjeg mi vida, pokoja mi moje duše. Odazvao se. Ne moţe biti drukčije.

- Veličanstvo, Gordana čeka.

- Gordana? Vrlo dobro. Kad je stigla?

- Već davno, odmah poslije egerskog biskupa.

- Poravnaj mi kosu. Uredi me. Gdje je Gordana?

- Tamo u mojoj odaji.

- Samo me uredi.

- Obrisat ću vam suzice.

- Ne, suze ostavi. Bog ih je poslao.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 198 ~

KRALJICA OSVAJA GORDANU

U krajličinu predsoblju čekala je Gordana. Znatiţeljno razgleda odaju. Neuredno

postavljene stolice oko stola dokazuju da se tu čas prije vijećalo. Na stolu leţi

nesmotana pergamena, napola zguţvana, a ipak, sadrţaj je vidan. Primakne se i

preleti pogledom Maksovo pismo. Sadrţaj načas izazove njezinu pozornost.

Odmakne se od stola i promatra zastor iza kojeg očekuje kraljicu.

Kraljevska pojava u crnom velu ulazi. Oči su joj zaplakane, lice natopljeno tugom,

pogled bolan. Tek prolivene suze nad vlastitom sudbinom, duboka bol nad svojim

porazima, siguran su dokaz Beatriceina tugovanja za izgubljenim muţem. Gordanin

pogled upro se u nju. Ne moţe sakriti iznenađenje. Nikad je nije vidjela takvu.

Kraljica je oslovi umornim glasom:

- Dijete moje, napokon. Sad će mi odlanuti.

Pristupi Gordani i ogrli je.

Tolika ljubaznost izaziva neprijatan osjećaj:

- Vašem veličanstvu smjerna hvala što me udostojalo pozvati.

- Ĉekala sam te dugo. Jadno dijete. Što su od tebe učinili? Zašto te Ferenczy

odmamio u svoj dvorac? Reci mi sve.

- Ne znam drugo nego što on kaţe: po kraljevu nalogu.

- Razumijem. Kralj je tvoju prisutnost smatrao opasnošću za prinčevo prijestolje.

No, o tom drugi put. Drago mi je što si opet tu. Je li istina da se nećak egerskog

biskupa pokazao vitezom prema tebi? On te izveo iz dvorca i doveo u Budim? Je li

tako?

- Da, veličanstvo, plemeniti gospodin Robert pruţio mi je pomoć.

- Kakvu nagradu ţeliš za nj?

- Veličanstvo, zahvalila sam mu. Drugo mu ne mogu dati, a niti on što traţi.

- Osim tvoje prijateljske dobrote. Sa svoje strane ţelim pruţiti nagradu mladom

vitezu koji mi te ponovo doveo na dvor. Moţda znaš čime bih ga mogla obradovati?

- Ĉini mi se da bi ga njegov ujak htio smjestiti u kraljevske urede, a i on to ţeli.

- Zasluţio je mnogo više. Toj maloj ţelji lako ću udovoljiti. Sjedni, Gordana. Ţelim s

tobom govoriti. Kako si divna. Još divnija nego dosad.

Gordana se pribliţi k stolu. Kraljica spazi Maksovo pismo. Pogleda na taj

dokumenat, poraz svih njenih osnova, ponovo u njoj raspri bijes. Posegne za

pismom, ponese ga prema ormaru i baci u ladicu gestom u kojem se odrazilo svo

njezino razočaranje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 199 ~

Dok se vraćala k stolu, još uvijek sijeva mrţnja u Beatriceinu oku. Gordanina je

paţnja prozire. Razabire Beatriceinu klonulost. Ĉini joj se kao pobijeđena pa kani

moliti milost.

- Jadni naš, dobri kralj! - uzdiše Beatrice. - Nije slutio da ga u zasjedi čeka smrt.

Nije li to upravo strahovita tragedija u oči proklamacije?

- Da, kraljice, neprispodobiva tragedija.

Povjerljivim glasom i kretnjama Beatrice nastavi:

- Hoću da govorim s tobom, Gordana, kao što ni s kim nisam govorila. Znam, bilo je

u prošlosti nemilih dana. Ali smo pregazili prošlost i zaboravili je. I ja i princ Ivan.

Znaš li to, Gordana?

- Ĉula sam, veličanstvo.

- Danas mi je jedina zadaća Ivanu pomoći do prijestolja protiv onog luđaka Maksa

koji se proglasio nasljednikom.

I ponovo joj u očima usplamti mrţnja.

- Dok je u mojeg oca moći i novaca, taj naduti Nijemac ne moţe prijeći naše granice.

Jedino se bojim da egerski biskup radi za njega. Malo prije govorila sam s njim i

pokušala ga sklonuti za Ivana. Obećao mi nije niti se kako drukčije izjasnio, osim

da ima nekog kandidata.

- To je vrlo vjerojatno - odvraća Gordana.

- Mnogo se vijeća u njegovoj palači. Enrico je čuo razgovore u biskupovoj sobi, ali

vrlo tihe i nejasne. Ja sam ga, naime poslala k biskupu da čujem što misli. Obećala

sam pokojnom kralju da ću se brinuti za njegova sina, uz mrtvo truplo zaklela sam

se Ivanu da ću mu biti druga majka. Izvršit ću to do kraja, pa dogodilo se sa mnom

što mu drago.

Dok ona govori, obje se ţene nevidljivo promatraju.

- Znam, mnogi ne mogu zaboraviti da sam još prije nekoliko mjeseci Ivana progonila

mrţnjom. Godinama sam nastojala izigrati njegovo nasljedstvo. I sad me sumnjiče.

Ne mogu se oteti sumnjama u moju istinsku namjeru da ţelim poduprijeti Ivanov

izbor. Je li tako, Gordana?

- Nisam imala priliku ni s kim o tom govoriti.

- Pa ipak, svi se oni varaju. Dobro sam promislila sve. Htjela bih da mi pomogneš i

ti, pokaţe li se da bih trebala tvoju suradnju. I zato te pitam, Gordana: vjeruješ li u

iskrenost mojih namjera?

- Veličanstvo, prije nego odgovorim, smijem li izreći ono što mislim?

- Ovog časa ne samo da smiješ nego te molim da budeš iskrena.

- Kad sam doznala da se zauzimate za princa, nisam mogla sasvim vjerovati.

Veličanstvo je dobro spomenulo: prošlost se umiješala i zakrčila put pouzdanju. I

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 200 ~

evo, zaboravljam kad vam otkrivam svoje naj skrovitije misli. Njemački nasljednik

prijestolja naglašava svoje pravo na ovo prijestolje.

- Luđak! Bahati naduti luđak - ubaci ona s udvostruče nom mrţnjom.

- Recimo da ga ne podupire samo egerski biskup nego i svi staleţi i da ga odaberu

za kralja našeg kraljevstva ili da izaberu kojeg od drugih stranih vladara ili domaćeg

velmoţu. Što bi se u tom slučaju dogodilo s vašim veličanstvom?

Beatrice ne trene okom, upijajući zjenice u Gordanine lijepe umne oči.

- Maksimilijan bi sjedio na prijestolju i nastojao da bivša kraljica što prije nestane iz

kraljevstva.

- Da se vratim u Napulj? - promrsi Beatrice poraţena.

- Maksimilijan, a s njim i svi drugi poznaju velike umne vladalačke darove vašeg

veličanstva i baš bi zato smatrali prisutnost vašeg veličanstva opasnom. Dakle: prva

bi im briga bila da udova kraljica ostavi zemlju. Njima ne bi trebalo vaših savjeta jer

bi Maks, ili tko drugi, doveo sobom na prijestolje svoje savjetnike.

Beatriceino srce stegne se od jada, mrţnje i straha pred istinom što se izvija iz

Gordanina razlaganja.

- Vaše veličanstvo doţivjelo bi sudbinu kraljice Katarine, majke Ivana Postumatusa.

Vi znate da je ona morala bjeţati iz ovog kraljevstva i nikad se ne bi bila vratila da

na njenu sreću pod srcem nije nosila nasljednika.

U kraljičinu licu odrazi se muka kao da su je uhvatile tjelesne boli.

- Sudbina vašeg kraljevstva bila bi dragovoljni povratak u domovinu. Detronizirana

kraljica. Lišena krune, vlasti, lišena svega što bi mogla uţivati do kraja u ovom

kraljevstvu.

"O tome sam čas prije razmišljala" - pomisli Beatrice i potkrade joj se uzdah, makar

je stisla usne da zadrţi provalu očaja.

- A novi bi kralj mogao vaše veličanstvo i silom poslati u progonstvo, samo da se

oslobodi prisutnosti vašeg uma.

- Silom bi me otpravili? U progonstvo - prenerazi se Beatrice.

- U prošlosti ovog kraljevstva ima još teţih primjera kad je novi kralj toliko

nahuškao staleţe da su nepoćudnu kraljicu maknuli u tamnicu, dapače u grob.

Sjenke skrivene strave probiju bijelu Beatriceinu put i zadršću u zjenicama. Gorda,

gizdava, vlastohlepna kraljica klone pred tom slikom kao osuđenik pred stratištem.

Gordana gleda kako pada u prah, lomeći rukama, moleći milost. Osjećajući snagu

svojih prikaza, Gordana nastavi:

- A na primjer, da staleţi izaberu princa Ivana. Prije svega princ je sin pokojnog

kralja koji je vaše veličanstvo ljubio, poštivao i uvodio u kraljevske poslove. Princ

ljubi svojeg oca i prisegao mu je da će vašem veličanstvu biti dobar sin. Svi mi

znamo prinčev značaj. Nikad neće prekršiti prisegu. Govorila sam s njim. On je pun

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 201 ~

vjere, čak i njeţne ljubavi prema vašem veličanstvu. Dakle, princa sve upućuje da

ne ogriješi dušu i mušku čast, nego da odrţi zadanu prisegu i časnu riječ. Uza nj,

dakle, vaše veličanstvo ostaje kraljica, kraljica udova i pomajka. Zauzima prvo

mjesto na dvoru, ostaje vlasnica i rudnika koje vam je darovao kralj. Ostaje ono što

je bila.

Nova Gordanina slika donosi Beatrici zraku nade koja joj se odrazuje u očima.

- Ali princ još nije vladao, neiskusan je, mlad, a vašem veličanstvu privrţen. Kolika

bi to bila blagost za njega.

- Bila bih mu uvijek spremna pomoći - sentimentalno prošapće Beatrice kao sama

za sebe.

- Eto, veličanstvo. Sad mogu da vam odgovorim na pitanje: vjerujem li u iskrenost

vaše namjere da poduprete prinčev izbor. Razmišljajući o svemu tome, rekla sam

sama sebi: nema sumnje, kraljica je o svemu tome razmišljala kao i ja. Kraljica je

toliko mudra prema sebi i prema svojoj kraljevskoj ličnosti, toliko uviđavna da ne bi

nikako mogla potkopati princa u korist nekog drugog kralja. Jer svaki drugi uzet će

joj sve što je posjedovala na dvoru i u kraljevstvu. Jedini sin pokojnog kralja, samo

on i nitko drugi pruţa joj sva jamstva da sačuva svoj odličan poloţaj u ovom

kraljevstvu do svoje smrti. Kraljica će mjesto pogibelji, progonstva, prirodno

odabrati svoj probitak. Dakle: moram vjerovati.

Svršivši svoje mirno, hladno razlaganje, upre oči u Beatriceine zamišljene,

izgubljene misli što joj razotkrivaju jasno njezin poloţaj. A palo je to razlaganje

upravo u času njezina poraza kod Maksa i egerskog biskupa. Maks njemački nikad

neće zaprositi njenu ruku niti će joj biskup egerski ponuditi krunu. Pod nogama joj

izmiče ne samo prijestolje nego i tlo kraljevstva.

- "Da, ova djevojka govori istinu, jedinu istinu. Pred tim ne moţe ustuknuti. Ova

istina leţi pred njom kao jedini put upravljen k prijestolju." Promatra taj put,

otvoren, ravan i siguran. A drugog puta nema ni blizu ni daleko. Uspravivši pogled,

reče tiho, ali odlučno:

- Pogodila si, Gordana. Drukčije ne bi bilo moguće da se odrţim. Danas nitko ne bi

ţenu birao na prijestolje jer su vremena burna i opasna. Tako misli i biskup egerski

i svi, čak i ja sama. Dakle? Ne preostaje mi drugo nego da se zaloţim za princa.

Tog se časa sjeti i svoje zakletve pa se brzo i ispravi, dodavši:

- A obavezuje me i zakletva zadana kralju i njegovu sinu.

Nas smo dvoje sklopili prijateljstvo i ţelim da princa nitko ne odvrati od mene.

- Zar moţda pokušava?

- Ne znam. Biskup Bakač neobično se tuđi meni i mnogo se vrze oko princa. Njega

se bojim.

- Kraljicu neće moći nitko istisnuti iz prinčeva srca ni kad bi to htio.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 202 ~

- Bakaču je mnogo stalo da mu on bude jedini savjetnik. Izdao je pokojnog kralja za

njegova ţivota, isto tako moţe izdati i sina. Trebalo bi Ivana na to upozoriti. Kad bih

to učinila ja, moglo bi izgledati da sam ljubomorna na Bakačev poloţaj.

- Kad bude vrijeme, veličanstvo će znati sačuvati princa od svake izdaje i štetnih

upliva i naći osobu koja će sve to objasniti princu. Mislim: uvijek će uvaţavati vaše

savjete više od drugih.

- A kad mu o desno zasjedne kraljica?

- Milanska princeza Bianca nikad ne moţe doseći um vašeg veličanstva.

- Bianca nikad neće biti Ivanova ţena. On ljubi tebe, a jamačno i ti njega.

- Veličanstvo - upadne djevojka. - Kad bih ga i ljubila nikad ne bih prihvatila

njegovu ruku.

- Ne bi prihvatila? Zašto?

- Jer bi takvim činom potkopala snagu kraljevstva i sudbinu svih nas. Princ mora

ovom kraljevstvu dovesti najbogatiju i najugledniju vjerenicu Evrope da ojača

prijestolje.

- Ţrtva? Gordana, tu ţrtvu princ nikad neće primiti i nije potrebno. Ja ću se za nj

zaloţiti u Rimu. Kad zavlada, moţe činiti što ga volja.

- Veličanstvo, ne govorimo o tome. Sad je riječ o vama, o izboru, o sudbinama što

čekaju svoje rješenje, o princu čija mladost traţi umnu, moćnu i vjernu potporu

vašeg veličanstva. Ne zaboravite to nikada, kraljice.

- Ipak, naći će se neprijatelji. Mogli bi pokolebati njegovu sklonost prema meni.

Nitko nije tako mudar i princu tako sklon kao ti. Valjalo bi da ga učvrstiš u toj vjeri.

Da, upravo ti.

- Bude li potrebno da tvrđavu ponovo utvrđujemo, posluţit ću veličanstvu i naći

dosta prilike i sredstava.

- Da, potrebno je utvrđivati tvrđavu, kako ti kaţeš, jer svi smatraju da sam utvrda

paklenog zla. Na to ih ovlašćuje sve ono što se nekoć odigralo između mene i kralja

zbog Ivana.

Beatrice ustane i pođe po sobi. Sva njena ličnost kao da se prevrnula, pretvorila u

neko drugo biće.

- Gordana, ti i svi drugi poznajete samo moje čine. Nitko od vas nikad nije mogao

zagledati u moju dušu. Kakve su to boli, kakve muke, kakve patnje. Ne znaš što

znače drhtanja ţene u očajnom očekivanju djeteta. Osjećaj da si od prirode

prezrena, ostavljena, prokleta za sva vremena. To prokletsvo zametak je sve moje

nesreće, svih mojih patnja i svega mojeg zla. To prokletstvo bilo je izvor sve moje

nesreće, izvor svih mojih mrţnja, vihor svih strastvenih borbi da se zadrţim na

površini kraljevstva.

Zaustavlja se pred Gordanom i govori ţarom punim samooptuţbe:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 203 ~

- Da nisam bila prokleta od prirode, da sam imala sina, nikad ne bih bila mrzila

Ivana. Nikad se ne bih bila bacila u mreţu spletaka. Da sam imala sina, bila bih

sigurna svoje vlasti, mirna, sretna, dobra. Ne bih bila osjetila stravu igre sa

strijelama od kojih moţeš opeći vlastite ruke, nikad ne bih osjetila jezu gaţenja

protivnika. Jer gaţeni pati od boli, a onaj koji gazi pati stoput više od groze da će se

gaţeni osoviti i baciti ga poda se. Znaj, Gordana, sila je nesretnija od silom

ugnjetenih. Svaki dah sile jezoviti je drhtaj da se ne oklizne s ruba u ponor koji je

iskopala drugima. Sila stupa samo rubovima strmoglavili bezdana nosi na usnama

smiješak sablasne strave. Rvanje, mrţnja s nevinim protivnikom paklena je

strahota. Dosta sam se napatila i od svega toga umorila, izmučena, slomljena leţim

tu i pitam se: ima li još gdjegod duša koja će me shvatiti i povjerovati mi?

Gordana sluša. Prati trzaje Beatriceine duše, bljesak očiju, ličnih mišića, provalu

nečega što je negdje duboko leţalo u duši.

Pred njom stoji Beatrice preobraţena kao da je načas iskočila iz same sebe da

ogleda sebe u zrcalu, prosuđuje, osuđuje i sudi. Gordani se čini da Beatrice ostavlja

svoj lik, skida ljusku svojih zala i skreće putem k dobru.

- Gordana, ti ne znaš kolika je cijena mojim borbama za prijestolje. Njoj sam dala

mladost, ljepotu, udobnost, mir, sreću, uţitak, sve što moţe imati i uţivati čovjek na

ovoj zemlji. A sad? Što mi preostaje? Nove borbe, novi strah, novo drhtanje, nove

strepnje.

- Mir i spokoj uz kralja i posinka. Ĉast i slava uz njegovo ţezlo. Uzmite to, kraljice.

Uzmite istinskim srcem. Uzmite objema rukama dobrotu, mir i spokoj što vam

pruţa vlast princa Ivana.

- Vjeruješ li da mi to on zajamčuje?

- Kraljice, imam li samo malo upliva na prinčevo srce, zadajem vam riječ: nikad se

nećete prevariti. Nikada. Do smrti.

Slomljena pade Beatrice na sjedalo. Kao da je očekivala samo tu jedinu potvrdu

sigurnosti. Sve u njoj trepti od izdrţanih napora čitavog prijepodneva. Slabost je

srva. Teške vjeđe pokrivaju do polovice tamne oči. šuteći, promatra je Gordana.

- Dođi bliţe - zovne je tiho kraljica.

Pristupila je k njoj.

- Daj mi ruku.

I uzme pruţenu bijelu djevojčinu ruku.

- Zasluţila si ono što ţelim učiniti za tebe. Iskalila sam se kao nikad pred ţivim

bićem.

- Vaše povjerenje poštivat ću vazda, kraljice.

- Idi, preodjeni se, odmori. Nećeš mi biti dvoranka nego drugarica.

- Vašem veličanstvu hvalim na tolikom povjernju i časti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 204 ~

Gledala je za Gordanom dok je odlazila. I onda sklopi oči. Dugo je ostala tako,

razmatrajući put koji je odabrala. Onda dade pozvati Ranzana i Francesca.

- Imate li mi što reći? - upita poslanika.

- Veličanstvo, čekam vaše odluke.

- Onda slušajte što sam razmislila: jedin put koji mi preostaje vodi uz princa.

- Znao sam: veličanstvo će odabrati jedini mogući put.

- I htjeli ste to predloţiti?

- Ĉekao sam vašu odluku. Princa ne smijemo maknuti.

- Nikako. To bi značilo strmoglaviti se zajedno s njim. Uz princa ostajem kraljica.

Vlast će biti u njegovoj ruci, a na meni je da tu ruku upravljam, da me uzdrţi uz

prijestolje. Gordanu ću oţeniti njime i ostat će mi vječno zahvalan.

- Gordanu ćeš oţeniti njime? - upita Francesco.

- Protiv toga nema prigovora.

- Znam. Samo sam mislio da bi ona...

- Ne misli o njoj, ni o čemu. Gordana mi je pruţila ruku i povukla me na površinu.

Tu ţelim ostati. Princ je neizmjerno ljubi. Preko Gordane ulazim i ja u njegovo srce,

a to znači u vlast.

- A tvoja mrţnja prema princu?

- Neka umre da mogu ţivjeti ja.

Ona pogleda kroz otvorena vrata i usklikne:

- Ovaj sjaj, ove dvorane, ovo kraljevstvo ostaviti zauvijek? Ne, nikada. Volim

zapovijedati svojem srcu da ne mrzi. A sad sjednite. Napisat ćemo mojem ocu

pismo.

Kraljica je diktirala u pero napuljskom kralju povjerljivu šifriranu poruku kojom mu

razlaţe uzroke svoje najnovije odluke i zatraţi od njega da u Rimu podupre izbor

princa Ivana za kralja i sklone papu neka ne prigovori njegovu nezakonitom

porijeklu. Odmah pošalje brzoteču u Napulj. I osjeti olakšanje. Neizvjesnost je

minula. Sad valja samo osvajati samoga princa.

Pošto je brzoteča otputovao, Enrico najavi kraljici princa Ivana. Dočekala ga je

nepatvorenom toplinom. Razgovarala je s njim o izboru, o njegovu vjenčanju s

Gordanom, razotkrivala mu svoje ţelje da se njihov odnos pretvori u sklad. Primao

je sve to presretan, sa suzama u oku, ljubio joj ruke i zahvaljivao. A kad se opet s

njom oprostio, ona usklikne sklopljenih ruku:

- "Boţe, kad mi ne daš kraljevstvo daj mi barem mladog kralja!"

U predvorju kraljičinih odaja čekao je Gordanu Enrico s naročitim poštovanjem

kakvo joj dosad nije iskazivao:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 205 ~

- Njezino veličanstvo imenovalo vas je za svoju drugaricu. Prema tome, određene su

vam posebne odaje i dvoranka da vam sluţi.

- Hvala, gospodine grofe - reče djevojka prijazno.

- Još vam imam isporučiti poklon prečasnog gospodina Bakača i molbu da mu

odredite gdje bi vas i kada mogao pozdraviti.

- Nipošto ne ţelim da se potrudi k meni. Sama ću do njegove prečasnosti.

Prolazeći hodnicima i predvorjem, susretala je paţeve i dvorane što su u nju upirali

poglede vedrog radosnog pozdrava. Svi su se okupljali, hitili za njom da je vide i

steknu radost smiješka oboţavane ljepotice. U velikom predvorju spazi Stjepka i

pozove ga k sebi. Zavidni pogledi prate paţa zarumenjelih lica i ponosna drţanja.

Šapćući mu naloţi:

- Reci gospodinu Berislaviću neka me potraţi. Uputit ćeš ga kamo da dođe.

Onda joj otvoriše vrata u radnu sobu biskupa Bakača i njegovih kopista. Ĉim je

ušla, on ustane i dade znak drugima da iziđu.

- Trebao sam ja potraţiti vašu milost - reče on, sagnuvši veliku okruglu glavu,

široke debele pune usne su mu ljubaznog smiješka.

- Prečasni, znam što dugujem vašem uzvišenom zvanju.

- Molim, poklonite mi nekoliko časaka - i primakne joj stolicu.

- Moj nećak počinio je prema vama veliki grijeh i molim za nj oproštenje i dozvolu da

vara razjasnim uzroke takvog postupka.

Razloţio joj je isto onako kako je Ferenczy jučer ispričao princu Ivanu. Ĉinila se kao

da to sve prvi put čuje i pomno uspoređivala jučerašnju priču nećaka s ovom

ujakovom. Slagalo se navlas i na kraju prijazno umiri biskupa.

- Pošto sad znam uzrok postupka gospodina Ferenczyja, naravno, opraštam i

zaboravljam.

Ali Bakač nije imao nakane da prihvati njezin zaborav i započne s naročitom

povjerljivošću:

- Očito shvaćate i opraštate velikom pokojniku. Navela ga je na tu mjeru sigurnost

prijestolja njegova sina.

- Ĉudim se jer je pokojno veličanstvo imalo bjelodane dokaze da od mene nema

pogibelji, već naprotiv potpore izboru njegova sina.

- "Izbjegava prinčevu ljubav kao da to i ne postoji. To opasnije po mene!" - razmišlja

drţavnik.

- Pokojno veličanstvo ispunjala su strahom prinčeva čuvstva.

- Prepustimo njegovoj visosti lične osjećaje. On je svjesta svojih duţnosti prema

kraljevstvu. Tako mi se barem čini. Vaša prečasnost slovi kao najjači prinčev

zagovornik?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 206 ~

- Dobro ste čuli, gospođo Gordana od Brezovice – naglasi on titulu - pa vas molim

isporučite svojim zemljacima Hrvatima, naročito njihovu vođi vojvodi Iločkome:

Bakač je čvrsto od lučio sav svoj upliv i sve darove Boţje svojeg uma posvetiti sinu

pokojnog kralja. Moja djelatnost dokazat će koliko pokojno veličanstvo učinilo krivo

sebi što se nije oslonilo na moju glavu, preveliku, ali ispunjenu oštrim umom. I zato

sam danas – naglasi on - posve na strani prinčevoj i on na mojoj. I baš nas zato ne

moţe nitko pobijediti ni silom ni spletkama, što Bakač uzme u svoje ruke, to će

provesti. Princ je mlad, potrebna mu je snaţna potpora duha i odlučnosti. Bude li

ustrajao uza me, vaši će zemljaci doţivjeti izbor sjajne pobjede princa Ivana.

Osjećao je da će steći u njoj saveznicu i vanrednu posrednicu kod princa. Ĉitalaje

njegove ţelje i odgovori mu:

- Razumijem vas potpuno, prečasni gospodine. Od ovog časa bit ću vaš tumač

vojvodi Iločkome i svakome tko ustreba uvjeravanja da se potpuno moţe okloniti na

vas. A uvjerena sam: njegova visost osjeća i zna a saznavat će svakog dana što

posjeduje u vama. Odviše je uman da ne bi razabrao potrebu da se posluţi u prvom

redu vašim drţavničkim genijem. Svatko će mu to savjetovati tko ga ţeli za kralja.

Oboje su znali što su si objasnili ovim riječima. A on se poţuri da raščisti još jedno

pitanje:

- I njezino veličanstvo poptuno se priklonilo prinčevu izboru.

Nije naglasio upitno, makar je očekivao da ga shvaća. A ona odgovori:

- Shvaćanje njezina veličanstva vrlo je mudro i jedino ispravno. Princ Ivan, kao

kralj, nikad neće zaboraviti zadanu riječ pokojnom ocu i zato njezino veličanstvo

nalazi u princu jamstvo budućeg poloţaja.

- Mudrost i plemenitost kraljičina umiruje mi srce. Mi smo, dakle, sa svih strana

osigurani, osim neznatne manjine egerskog biskupa.

- Misli li tako gospodin biskup Filipec? - upita ona značajnim naglaskom i

pogledom.

- Ne vidim mu u dušu.

Pitanjem i odgovorom otkrili su oboje svoje sumnje.

- Egerski biskup viđen je u društvu biskupa Filipca - reče ona bez ikakva prizvuka

sumnje.

- Znam - odvraća on isto tako mirno. - Biskup Filipec ţelio bi obratiti protivnika, to

bi moglo postići jedino njezino veličanstvo.

- Nije uspjela - odgovori Gordana.

- Po vlastitom priznanju?

- Malo prije potuţila mi se zbog neuspjeha.

- Mi smo posve sigurni u svoj uspjeh i bez egerskog biskupa.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 207 ~

- Razumjeli smo se - reče biskup na odlasku.

- Potpuno - odgovori Gordana.

Pratio ju je kad je već daleko odmakla. Onda uđe nećak Josip Ferenczy.

- Gordana vas je počastila posjetom?

- I svojim savezništvom. Nisam ni slutio koliko će mi ta lukava ţena pomoći. Pa

ipak: neće se udati za princa. Na to prisiţem.

* * * * *

Dvorski meštar Mladen Berislavić čekao je Gordanu u predvorju. Pošla je s njim

ispod mramornih stupova kad se pred njom pojavi princ. Zaustavio se i pozdravio.

Berislavić odmah odstupi, a Ivan prošapće:

- Sretan sam što ste ovdje, Gordana.

- A ja sam mirnija otkako sam progledala vaš poloţaj. Njezino veličanstvo i biskup

Bakač ulijevaju pouzdanje.

- Napokon ste se okanili sumnja.

- Mislim: ustrebat će vam mnogo napora i lukave obzirnosti da izvedete na slobodu

Varadija i zadrţite Bakača.

- Varate se. Bakač ne moţe biti zapreka Varadijevu oslobođenju.

- Ne nada li se moţda Bakač mjestu prvog drţavnika?

- Odviše je pošten prijatelj, a da bi traţio naplatu svojoj sklonosti.

- Slaţem se doslovce, samo sam mislila da ste o tome stvorili zaključak i raspravljali

s Bakačem o budućem kancelaru.

- Nemam prava govoriti o tome dok ne padne odluka na izboru.

- Vaša je visost odabrala najmudriji put. Neka mi visost dopusti da se oprostim.

- Prebrzo me otpuštate, Gordana, ali pokoravam se. Usrećuje me pomisao da ste

pod ovim krovom.

Naklonili su se jedno drugome i ona krene dalje gdje ju je čekao dvorski meštar. U

njegovoj pratnji vratila se Gordana u kraljičin dio dvora. Tu je dočeka dvoranka i

odvede je u njezine odaje.

Već na pragu stala je osupnuta. Velika, lijepa dvorana uređena je svom udobnošću.

U dnu raskošni zastor. Dvoranka ga podigne i otvori vrata u loţnicu. Svod i zastori

nad posteljom od teške su modre tkanine, izvezene i ukrašene zlatom. Leţaj

pokriven napuljskom svilom, pokućstvo izrezbareno, slike po stijenama umjetničke.

Do spavaće sobe odjevaonica, kupaonica i soba za ličnu dvorkinju.

Kad je opet izašla u pravu dvoranu gdje je čekao Berislavić, ponudi mu stolicu i

zamišljeno primijeti:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 208 ~

- Kraljica me obasula odveć velikom raskoši. Gotovo me nešto sprečava da to

prihvatim.

- Grof Enrico kaţe da vas je Beatrice imenovala svojom drugaricom, dakle, sve to u

novoj časti pripada vama.

- Takve odaje posjeduje samo princeza Isabella, kraljičina sestra.

- A sad mi ispripovijedajte kako je kralj umro i što se događalo od smrti do danas

na dvoru da onda uzmognem prispodobiti kraljičine čine s riječima što sam ih

danas čula iz njezinih usta.

Jedva je dočekao da Gordani moţe iskaliti svoje sumnje o kraljevoj smrti, o praznini

kraljevskih blagajna i nepouzdanju u Beatriceino prijateljstvo prema princu Ivanu.

Nekoliko puta Gordana prekine njegovo razlaganje pitanjima. Slušajući, spaja

događaje, povezuje ih i razmatra.

- Iz svega razabirem da kraljica nema drugog uporišta do princa. To je nepobitno.

Ali gospodine Berislaviću, ne bih mogla vjerovati da je Beatrice imala upliva na

kraljevu smrt. Ranzano i Enrico spremni su na sve. Mnogo su vjerojatnije sumnje s

obzirom na ispraţnjene kraljevske blagajne. Moţda se kraljica pobojala da će je

princ napustiti pa se opskrbila, ali zabrinuje me Filipec.

- Bojite se Filipca? On zapravo nikad nije bio opasna ličnost.

Vedar i nasmijani dobričina.

- Jest, takvog ga poznajemo. Moţda se nismo prevarili, a moţda nas čeka

iznenađenje. U svakom slučaju valja da pazimo: vi, Simono, vaš brat i ja. Pazite na

kraljicu i Bakača, makar su s nama. A naročito budimo paţljivi prema Filipcu.

Uostalom: namjestila sam mu u egerskoj palači uhodu. Od njega čekam da mi

razjasni što on traţi ondje u fratarskoj halji.

- Filipec! To me iznenađuje. Bio bih uvijek prisegao na nje govu glavu.

- Vidjet ćemo što snuje. Moj uhoda razotkrit će nam njegova vijećanja u egerskoj

palači. Ako su uperena protiv našeg princa, još ćemo na vrijeme moći razbiti

neprijateljeve nakane. Budimo, dakle, budni.

Mladi dvorski meštar još se dogovorio s Gordanom o načinu kako će se izvješćivati,

a onda iziđe. Tek što je Berislavić otišao, uđoše švelje s kraljičinim nalogom da

Gordani sašiju nove haljine. Rasprostrle su pred njom tkanine i svile.

- Dvor je u koroti, a vi hoćete da mi šijete raskošna odijela?

Dok su švelje izabirale, sve više su se čudile što se čuvena ljepotica ne veseli

raskošnim haljinama i novoj časti kojom ju je obasula kraljica.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 209 ~

NEZAKONITA MATI I KRALJICA

Stjepko vjerno čuva vrata svojeg mladog princa. Poslanici Milana Maffeo i Marcelo

hoće da ih najavi. Ali on svečanim izraţajem gleda u Maffeove lukave oči:

- Vaša prečasnosti, njegova visost radi. Od jučer u noći neprestano radi. Naredio je

da nikoga ne najavljujem.

- Doći ćemo kasnije.

- Vjenčao se s našom princezom, zar bi smio da je napusti zbog obične plemkinje? -

šapće Maffeo.

- Sami ste ustvrdili, Marcelo: ako kraljica ovu djevojku dovede na dvor, moramo to

smatrati pokušajem da potkapa prinčev izbor. A to moramo zapriječiti.

I upute se dolje. Na stubama sretnu biskupa Bakača. Pozdrave se najljubaznije i

svatko pođe svojim putem. Bakač otvori vrata prinčeva predsoblja.

- Stjepko, najavi me princu.

- Još uvijek radi. Ne smijem unići.

- Onda ću sam na svoju odgovornost.

I pokuca. Nitko se ne odazove. Tek na drugi kucaj čuo se prinčev glas. Smjerno

ulazi Bakač i pristupi k stolu. Princ sjedi sav udubljen.

- Vaša visost se jako uprla u taj posao.

- Oprostite, biskupe. Nisam ni znao tko je tu. Izrađujem bojnu osnovu protiv

Turaka. Smišljam gdje bi se dalo Turčina u Bosni namamiti i smlaviti ga.

Postavljam svoje bojne redove. Ima li što vaţnije od toga?

- Za kraljevstvo ne, ali za vašu visost.

- Za mene? Izvolite govoriti - ponuka ga princ, gledajući još uvijek karte na stolu.

- Zapovijedio sam svojem nećaku Beli Ferenczyju da smjesta potraţi gospođu

majku.

Princ odbaci pero, digne glavu i pogled.

- Zaprijetio sam Beli da se nikad ne vrati ako je ne otkrije bilo gdje i tako popravi

grijeh počinjen prema Gordani.

- I izvršio je vašu zapovijed?

- Da, visosti.

Princ priđe k biskupu pa mu uhvati obje ruke.

- Visosti, vi dršćete. Nemate razloga bojazni.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 210 ~

- Ne mučite me dugo.

- Pronašao sam vašu majku.

Stiskao je biskupove ruke, pitajući dalje:

- Gdje? Recite da idem k njoj.

- Doveo sam je na dvor.

Ushićen zahvalnošću, princ privuče biskupa.

- Ĉime bi vam mogao iskazati vječnu zahvalnost? Da vam mogu pruţiti barem mali

znak zahvalnostii.

- Bit ću previše nagrađen ako mi visost dopusti da sluţim vama i kraljevstvu.

Ivanovo lice i tamne oči zaliju se ozbiljnom toplinom i uvaţavanjem:

- Od smrti mojeg oca vi mi naročito sluţite svojom odanošću. Ja sam, dakle, samo

vaš duţnik. Sluţit ćete kraljevstvu s mojom dubokom ţeljom da se svi okoristimo

vašim umom. Ne mogu, dakle, pokazati zahvalnost s onim što već davno

posjedujete. Htio bih da vam pruţim nešto što moţda još nemate. Postoji li što

takvo?

- Ne znam. Moţda.

- A to je?

- Vaše potpuno povjerenje.

Mlađahna prozirna put lica ispuni se rumenilom uzbuđenja. Obje ruke poloţi u

Bakačeve:

- Moje povjerenje već davno posjedujete. Ali sad u ovom času utvrdili ste ga jakom

nerazrušivom utvrdom.

- Naplata je velika, prevelika, mladi prinče. Ovim povjerenjem utvrdili ste svoje

prijestolje, svoju vladavinu, sreću kraljevstva. Ne dajte nikome da se pribliţi utvrdi

vašeg povjerenja u mene i brod vašeg kraljevstva prebrodit će sve oluje, došle one

otkud mu drago.

- Upamtit ću taj dan i ove riječi, biskupe. Hitim da zagrlim majku. U tom ću vam

zagrljaju poslati svoje misli i osjećaje duboke harnosti.

- Visosti, ostanite. Uzvišenu gospođu već vode gore. Tako sam naredio.

- Zna li ona za očevu smrt?

- U samostanu joj nisu rekli, ali čim je opazila čitav dvor u crnini, pitala je i

zaplakala. Nisam joj odgovorio. Ipak sluti.

- Moram joj u susret.

I otvori vrata. U predsoblju guţva.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 211 ~

- Evo, vode je. Ostavljam vas s njom nasamu.

U tamnom okviru vrata stoji Ivanova majka. Vitka, njeţna, krhka. Plave oči pune

suza uprte su u njegovu crnu ţalobnu odoru pogledom očajnog pitanja. I ta odora, i

lice, i čitavo biće izvikuje strahoviti odgovor. Osjeća noţ u srcu i vrisne. Sin uhvati

njeţno slabo tijelo:

- Draga, mila majko.

Napola besvjesnu ponese je u naslonjač, digne klonulu glavu, zagleda se u

poluotvorene ukočene oči, dozivlje:

- Majko, skupite snagu. Za mene, majčice. Meni je potrebna, čujete li?

- Za njim idem.

- A mene ostavljate svojeg jedinca? Vratite se k meni. Treba mi vaše srce, vaša

ljubav. Odhrvajte se.

Blijede usne su otvorene, oči ukočene, a slabašne grudi sleđene.

- Draga, slatka majko, zar je vaš sin umro u vašem srcu?

- On? Mrtav? - šapću drhtave usne.

- A ja ţiv i sam.

- Ljubav moja pade u grob zauvijek.

- Vašoj ljubavi uzdiţem ruke. Smilujte se sinu.

I opet glava klonu.

- Majčice, ne uskratite mi svoju milost.

Zagrljeni plaču.

- Ako me ljubite, majčice, svladajte bol. Ako sam vam drag, odgurnut ćete očaj.

- Dijete, jedino, drago.

Stisli se u jednoj boli za pokojnikom, u jednoj majčinskoj i sinovljevoj ljubavi. I onda

ona smogne snage pa ispituje tiho, plaho, prestrašeno, a ipak sa čeţnjom da čuje

kako se kraljeva duša dijelila s tijelom. Njeţnom obzimošću umanjuje on strahote

očevih posljednjih časova, ublaţuje njegove boli, muke i svoje očajanje. Prikazuje joj

sliku prekritu maglom spokojne blage smrti.

Ona sklapa ruke, opet pita, a on joj slaţe odgovore kao liječnik lijekove da ublaţi

boli. I blage suze odnose očaj, a ostaje samo ţalost kao bezmjerna pučina po kojoj

plovi brod njezinog jedinca, svjetionik kojemu okreće svoj ţivotni stijeg. I ne

osjećajući kako pokraj njih hite satovi. Naslonila je glavu u naslonjaču i plavim

očima traţi u daljini davnu sreću svoje ljubavi.

- Mlada sam bila, vrlo mlada - šapće. - Ušao je u naš grad kralj, slavan i ponosit.

Nešto me povuklo. Ne znam što. Drţali su ga nelijepim, gordim. Moja se duša

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 212 ~

savijala k njemu kao skroviti cvijet k suncu. Sve sam ostavila i otišla s njim. Ne s

kraljem, s muţem. Bio mi je dah, duša, ţivot. Znala sam: nikad moju ljubav neće

blagosloviti svećenik. Snivala sam sreću trinaest godina. Kao trinaest časova.

I ušuti. Ivan osjeća zašto ne govori dalje. Jer nakon trinaest godina ljubavi kralju je

trebala ugledna, bogata kraljica da uresi dvor. I on je plakao s majkom sa čijeg su

ga krila otkinuli da zaboravi na nj. Ali srce nije zaboravljalo. Ljubilo je, dozivalo

majku bezglasnim krikovima, pritajenim suzama. Ĉitav svemir ispunio se njegovim

vapajem i plačem udaljene majke dok se na dvoru slavilo slavlje, a njegov otac

klečao do koljena lijepe mlade Beatrice.

I prepatili su devet godina dok ona ne pobjegne u domovinu da još jednom vidi sina.

Sjeća se toga kao danas. Na Griču, u palači. Od otrova što su ga Napuljci nanijeli

njemu pade vjeran majčin sluga. I kad se pronese glas da je sin mrtav, prodre mati

u kraljevske dvore, baci se kralju pred noge da zatraţi mrtvo tijelo.

Sjeća se. Sjeća se ţivo. Prvi put se onda usudio isprsiti, usprotiviti ocu i zadrţati

majku u svojoj blizini.

"Jadni, nesretni otac. Je li u posljednjem času osjetio zabludu svojeg ţivota? Moţda

je čak i patio? Moţda je onako zanijemio u posljednje misli na nju, na onu što sad

leţi tu u naslonjaču? I oboje plaču nad njegovim grobom, nad njegovom sudbinom,

nad njegovim patnjama. Jadni, nesretni otac. Zašto je sjaju krune dao svoj ţivot?

Zašto je doveo na dvor onu drugu preko srca moje majke?"

Ivana strese u duši.

- "Što činim? Iskapam umrlu prošlost, zakopane Beatriceine grijehe, sada kad se u

njoj probudila dobrota, kad melemom ovija zadane rane i ocu, i majci, i meni. Neka

bude pokoj starim mukama. Nad tim grobom neka ţivi pokojna dobra kraljica. Neka

ţivi u mojem naručju draga majka i moja ljubav Gordana."

- O čemu misliš, sinko?

- O onom što ima da dođe. O budućnosti. Ţelim je sagraditi na spomen ocu. Mislim,

majčice, o nečem što nas nikad neće rastaviti. O mojoj ljubavi prema tebi, a

praštanju Beatrici. I o njoj.

- O Gordani? Znam. Ona te ljubi.

- Je li vam to rekla?

- Riječima nije. Ne govori ona nikad o tome. Ali htjela je bjeţati natrag u Budim da

bude uza te. Zar to nije ljubav?

- Vjerujem da jest, nadam se i u toj nadi ţivim, majko. Ona je tu na dvoru. Kraljica

je pozvala natrag.

- Kraljica ti je dobra?

- I vama, majko. I Gordani.

I stade joj otkrivati Beatriceina obećanja i ponude i njenu ţelju da njoj, njegovoj

majci dade na dvoru poloţaj dostojan kraljeve majke.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 213 ~

A ona zakima i odvrati:

- Nezakonita majka ne moţe biti uz sina kralja.

- Sve moţe biti što je dobro, pošteno i plemenito. Vi ćete biti uza me jer hoću tako,

bio kralj ili ne bio. Više vas ne puštam od sebe.

I grli je svom njeţnošću mlade zanosite duše. Onda se odjednom naglo prene:

- A Damirova majka? Gdje je?

- Ostala je u predsoblju. Nije htjela da nam bude na putu.

On pohiti u predsoblje, uzme gospođu za ruku i uvede je sobu.

Gospođa je snuţdena, nijema. Osjeća tjeskobu u prisutnosti princa. Boji se

spomenuti Damirovo ime da je ne bi pitao zašto ne dolazi. Tad princ pozove

Berislavića i naloţi mu neka pošalje u okolicu prenoćišta i krčme "K umornom

putniku" glasnika neka potraţe Damira i jave mu da ga čekaju majka i on, njegov

drug i prijatelj.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 214 ~

BUDUĆA KRALJICA

Beatrice stenje pod teţinom poraza koji joj je zadao njemački nasljednik

Maksimilijan. Ne moţe se odrvati tom udarcu što joj je jednim zamahom skinuo s

glave krunu, oduzeo joj ţezlo kojim je već u svojoj mašti određivala sudbine.

Osjeća se bačena u prah ispod prijestolja na kojemu se već osjećala čvrsta,

nepobjediva. Vlastohleplje se buni. Grize oko sebe poput ranjene zvijeri što se

uzalud opire ne bi li se digla i bacila na svojeg krvnika, osovila, osvetila. U tom jadu

osjeća samo bezvrijednost svojih napora, ništetnost svake kretnje. Preostaje joj

samo još nada u spasenje onoga što su joj ostavili. U tom stanju ne moţe drugo

nego da plače nad izgubljenom snagom. I ona plače. Dva dana otkako je Francesco

donio sudbonosni odgovor njemačkog nasljednika prijestolja plače i psuje. Suzama

natapa ruševine svoje vlasti. Oplakuje krunu. A onda se opet utječe mudrom

razlaganju svojeg razbora. Sluša kad joj se razlaţe kolika je sreća po nju što će uz

princa ostati uz prijestolje. Ali srce se buni, hlepi gore k vrhuncu: zapovijedati

ljudstvu. Dijeliti i uzimati. Podizati i rušiti. Gaziti preko ljudskih srca. To je uvjet

njenom ţivotu. Oduzeše joj sve to. Kako da to podnese?

Lica su joj blijeda, oči ugasle. Ne nalazi nigdje mira ni opstanka. Samo dok prolazi

blistavim dvoranama između mramornih stupova, skupocjenih kipova, dragocjenih

ukrasa, sve te raskoši odlane joj. Srce smiruje strah da bi i to mogla izgubiti.

Odmah prisluškuje svojem razboru kako joj dovikuje: ustaj. Sve to ostaje tvoj dom.

Tu si blizu vlasti, ţezla i prijestolja.

Ranzano dolazi tiho i jedva čujno šapće:

- Veličanstvo, uspravite se. Poraz boli, ali ne ubija. Mladi kralj vladat će preko vas.

Na vama je da upravljate njegovim ţezlom.

* * * * *

U dvoranu za čekanje ulazi Gordana. Milanski poslanici pozdrave. Maffeo joj prilazi.

Sav se pretvorio u smiješak:

- Dugo sam oskudijevao srećom da gledam vašu ljepotu.

Marcelo hitro upadne:

- Nenatkriljiva u svom savršenstvu.

- Vaše milosti zasule su me laskanjem do grla. Ne mogu smoći riječi da ih odbijem.

- U očima tolike istine laskanje bi se moralo zastidjeti. Ĉitav ovaj dvor zasjao je

otkako ste se vi vratili.

Gordanine lijepe mudre oči promatraju mirno natjecanje ljubaznosti poslanika.

- Naša princeza Bianca, buduća mlada kraljica i ne sluti kakvu joj dvoranku donosi

sudbina - reče Maffeo, laskajući.

- Precjenjujete neznatnu dvoranku, prečasni.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 215 ~

- Naprotiv, vašu vrijednost dokazuje sklonost njezinog veličanstva i uvjeren sam da

će vas mlada kraljica Bianca, čim stupi u ove dvore, oteti kraljici majci.

- Moj boravak na dvoru samo je kratkotrajan.

- Ţelite pomračiti vedrinu dvora? To bi bilo okrutno.

- Vaša prečasnost zna da sam vjenčana?

- Budući mladi kralj ne bi mogao ţivjeti bez gospodina Damira, a to će prisiliti

njegovu divnu suprugu da ne uskrati dvoru svoju ljepotu i mudrost.

- Smijem li vas najaviti veličanstvu?

- To smo povjerili grofu Enricu.

- Onda molim dopuštenje da se udaljim. Sluţba me zove.

Lako se poklonivši Gordana iziđe. Poslanici se gledaju.

- Što kaţete, Marcelo?

- Princ bi morao biti slijep i gluh da ne poludi za njom.

- Odgovor ne dolikuje sluţbeniku naše princeze.

- Priznajem. Morao bih gurnuti glavu pod hladni vodoskok da se otrijeznim.

- Vi ste divljak, grofe, nepopravljivi divljak. Zar ne osjećate kako nam je izmicala.

Kaţe da neće ostati na dvoru kad tu bude Bianca. Nije li to znak da ljubi princa?

- Ljepotica te vrste jedva dospijeva primati oboţavanja. Gdje ima vremena još i

ljubiti.

- S vama se ne moţe pametno govoriti, Marcelo. Ĉim ugledate lijepu suknju...

- Ova je ipak naročita.

Grof Enrico otvori vrata i pozove ih kraljici. Dočekala ih je s tragovima suza u

očima, milostiva i ţalosna. Iza nje u pozadini stajao je Ranzano.

Maffeo se trudio da što ljepšim krasom riječi utješi udovu, da joj laska i onda

spretno skrene razgovor na dolazak princeze Biance:

- Mlada kraljica razvit će svu svoju ljubav prema vašem veličanstvu da vam ublaţi

tugu.

- Moja tuga ne da se ničim ublaţiti.

Grof Marcelo nije progovorio. Nije ni gledao u Beatriceine oči. Neprestano je traţio

nešto čime bi zaposlio svoje poglede.

Na stolu opazi venecijansku dragocjenu kutiju, onu istu u kojoj je Beatrice primila

smokvu s pismom Ramira. Ali Beatrice uhvati njegov pogled i brzo primijeti:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 216 ~

- Sviđa vam se ova kutija, gospodine grofe?

- Da, veličanstvo. Odlična umjetnina.

- Dobila sam je na dar onog dana kad sam stigla iz Beča.

U tolikoj ţalosti plemeniti ljudi me još i darivaju. Maffeu se nije sviđao preokret

razgovora i jedva se osvrnuo na kutiju. Ali Ranzano se uplete:

- Grof Marcelo naročito ljubi venecijanske umjetnine. Ima ih čitavu zbirku,

veličanstvo.

- Tako? Onda nam je ukus jednak. Naročito poštujem venecijanske ukrase.

Maffeo se poţuri da to iskoristi.

- To će princezu Biancu neizmjerno obradovati, jer je odlučila donijeti vašem

veličanstvu prekrasni venecijanski dar.

- Hvala joj što vodi računa o nesretnoj kraljici - i uzdahne.

- I još javlja da se vrlo veseli času kad će ugledati svojeg mladog supruga. Htio sam

tu poruku saopćiti njegovoj visosti, ali je zaposlen.

- Još ću ga danas obradovati ljubaznom porukom lijepe princeze.

- U Milanu su već svi spremni za put, samo čekaju izaslanike njegove visosti. Bakač

mi kaţe da se već spremaju.

- Vijeće je odlučilo da krene po nevjestu nakon izbora kad se završe svi poslovi. I ja

se radujem Biancinu dolasku pa sam odlučila pričekati svadbene svečanosti i tek

onda se povući u svoj samostanski mir.

- Veličanstvo uistinu kani toliko rastuţiti Biancino srce?

- Odluka je čvrsta.

- Bianca će neizmjerno ţaliti vašu odsutnost. A ja već danas molim vaše veličanstvo

neka budućoj kraljici ostavi na utjehu svoju izvrsnu i mudru dvoranku Gordanu.

Nju voli čitav dvor. Kako je vedra i pametna mnogo bi koristila budućoj kraljici.

- Ne mogu raspolagati s Gordanom. Ona ima muţa, a osim toga oca joj zamjenjuje

vojvoda Iločki. Imamo još kad o tome govoriti, prečasni, odveć sam tuţna i umorna.

Maffeo doda još nekoliko riječi strahopočitanja pa se udalji. Marcelo iziđe bez riječi.

Beatrice se namršti.

- Jeste li ih čuli? Neprestano govore o Bianci. Nikad ona neće sjesti na ovo

prijestolje. Nikad.

- Veličanstvo se potpuno odlučilo na ovu prinčevu ţenidbu?

- Neopozivo. Uz Biancu ne bih nikad imala ono mjesto i upliv koji traţim za sebe. A

pošto se princ ţeli vjenčati s Gordanom, ima li shodnijeg sredstva da ga sebi

potpuno osvojim i podjarmim?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 217 ~

- Gordana je opasno darovita i muški mudra.

- U nje je duboki osjećaj onog barbarskog poštenja, a to joj neće dopustiti da mi

uskrati zahvalnost. To upamtite.

S druge strane odaja pojavila se Gordana.

- Jesu li te oslovili milanski poslanici?

- Obasuli su me laskanjem.

- I pitali hoćeš li stupiti u Biancino dvoranstvo?

- Otkud to zna vaše veličanstvo?

- Evo, čujete li? - okrene se k Ranzanu. - Ne slušaj ih, Gordana. Pozvana si na

druge zadaće a ne da sluţiš milanskoj princezi.

- Uz vaše veličanstvo postigla sam svoju čast. Dalje nema više uspona.

- Uza me tvoj put vodi još naviše. Bit ćeš sretna.

- Da, sreća je uistinu najviši vrhunac. Mislim: malo tko ima snage uspeti se tako

visoko.

- Ja ću ti pomoći. Ne čudi se, Gordana. Ţelim da usrećim princa, dakle, i tebe. Uza

nj ću posaditi...

- Kraljice, kako moţete ovako neznatnu djevojku dovesti u veze s budućim kraljem?

- Nije li se njegovo srce svezalo s tobom?

- Kad bi to bila istina, njegova visost princ znao bi svladati svoje srce.

- Zašto da se svladava? Ĉemu? Da ima nezakonitog sina kao njegov otac?

- Veličanstvo, ja sam vjenčana.

- A nisi ţena. Znam sve, dijete moje. Na tvoj vjenčani dan dala sam te uhoditi, a

danas iskorišćujem to u svoju sreću. Udat ćeš se za princa. To sam s njim već

ugovorila. I sa sobom samom. Pogledaj se. Svaka ti je kretnja kraljevska. Naobrazba

tvoja daleko nadilazi sve vladarice na sjeveru. I tvoje porijeklo je odlično, tako mi je

kazao tvoj skrbnik Ivan Ĉesmički.

- Ne mogu to slušati, kraljice, jer bih morala posumnjati da iskreno ţelite vidjeti

princa Ivana na prijestolju.

- Bojiš se da bi mu brak s tobom mogao potkopati izbor?

- Snagu čitavog kraljevstva i ugled i sreću naroda.

Beatrice se širokim pogledom zagleda u djevjoku.

- Snaga, sreća kraljevstva i narod? Što se to tebe tiče?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 218 ~

- Sreća naroda ujedno je sreća moje domovine u kojoj ţivimo i ja i moji zemljaci. Naš

krov i naš kruh svagdašnji valja da nam budu osigurani, a i ţivot naš od

neprijatelja. To je uvjet sreći svakoga tko ţivi u ovom kraljevstvu, a princ je jamstvo.

- To te ne moţe spriječiti da pruţiš ruku princu.

- Da pruţim ruku izdajnicu svakom stranom vladaru koji posiţe za ovim

kraljevstvom i svakom našem protivniku? Veličanstvo zna: prinčevo nezakonito

porijeklo, po ovdašnjem shvaćanju, bilo je jedina zapreka što već nije proklamiran

za nasljednika. To porijeklo traţi neopozivo neku vrstu reparacije u otmjenoj

uglednoj ţenidbi. A tko ţeli princa na prijestolje, nikad neće ni pomisliti da ga

oslobodi milanskog braka.

Zapanjena Beatrice promatra Gordanu:

- "Kakva romantika. Kakva barbarska romantika. Ţensko viteštvo. Ţrtva za sreću

domovine. Pjesnički soneti. Junački eposi. Kako je lijepa, kako kraljevska u ovom

času. I ujedno luda kao pjesnik u času inspiracije. U času kad stvara stihove.

Kakav je to na ovom sjeveru neviđeni trubadurski ţivalj. Ţrtvuje se za domovinu. Za

sreću nekog pojma.

Dugo promatra ljepotu njenog lica, nadahnutu zanosom duha, smeđe mudre

bademaste oči pune nekog plamena.

- "Što li je u tom biću? Proroštvo, duhovnost, prezir raskoši, zlata, sjaja, vlasti?

Divna sjeverna barbarko, u oblacima nadzemaljskog ludila. Znaš li ti što je to uţitak

vitlati ţezlom milijunima sudbina, zadavati strah i trepet, gospodovati ţivotima?

Primati zlato objema rukama, uzimati sve što gledaš, sve što moţeš, sve što je pod

suncem moguće.

U crnoj haljini kraljica se Gordani pričini kao kip od crnog mramora s licem od

bjelokosti.

- Gordana, ti ljubiš princa?

- Ne ljubim nikoga.

- A usne ti dršću dok to govoriš. Ne, ne. Bojiš se priznati jer ţrtvuješ svojoj ideji,

pjesničkoj, zanositoj, srce?

- Ne, veličanstvo.

- Nećeš da priznaš, jer bi tada ovlastila princa da radi baš ono što ti smatraš po

njega pogubnim. Izlišno bi bilo da te još dalje pitam. Kad Ivana odaberu za kralja,

uvjerit ćeš se koliko su neopravdane tvoje bojazni.

- Veličanstvo, molim da o tome ne misli ni časa.

- Dobro, idi Gordana. Shvaćam te. U meni si ovog časa stekla najjaču potporu. Idi,

dijete moje.

Haljina oko savršenog tijela lagano šušti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 219 ~

- Ranzano! - okrene se kraljica svojem poslaniku. – Ona hoće da sreći domovine

ţrtvuje zlato, krunu, sjaj. Jeste li ikad što takvo čitali? Ali, znajte, ova je djevojka

potpuno izliječila moje srce. Sad sam mirna.

- U kojem pogledu veličanstvo?

- Zar ne vidite, čovječe? Mogu li se nadati sigurnijoj samovlasti uz ovu ţenu i onog

mladića Ivana? Sve je kraljevstvo u mojoj ruci. Dvoje pjesničkih sanjara, dvoje

filozofa, humanističkih zanesenjaka, dvoje luđaka zanosa. Beatrice, tvoje zvijezde

nisu te prevarile, a Gordanu ću prevariti ja.

- Dakle, njezin horoskop nije u suglasju s događajima?

- Znameniti firentinski astrolog Aversa sastavio mi je Gordanin horoskop i prorekao

joj veliku ljubav, velike borbe, ţrtve i nezakonitog sina. Njezina je ljubav princ,

dakle, tom nezakonitom sinu morao bi biti otac ako se oţeni Biancom. U tom bi

slučaju Gordana imala poloţaj prinčeve ljubovce. Ali ja ću je vjenčati s princem i

prevariti zvijezde.

Ona prijeđe po sobi spuštene glave, a onda se opet zaustavi:

- Svejedno sam ţeljela da njenom nezakonitom sinu bude otac moj brat Francesco.

- Da vam je uspjela ta osnova, podmetnuli biste to dijete pod svoje i danas biste

imali nasljednika.

- Gordana je skočila s kule u more i spasila se od Francesca.

Zamrzila sam je zbog toga. Ovog časa mislim: bolje je tako. Gordanina bi krv

pokvarila aragonsku. Taj bi dječak ustao protiv mene, slijedeći luđačke zanose svoje

majke. Tu je granica prošlosti. Koračam prijeko jer me vodi razbor.

Iz hodnika se čuje štropot. Neki glasovi i šapat. Beatrice ljubopitno otvori vrata.

Enrico i Nardella lecnu se u hodniku.

- Što se to dogodilo? Hoću da znam što je.

- Veličanstvo, gore u prinčevim odajama je neka gospođa i bojim se...

- Bez straha reci tko je?

- Majka princa Ivana.

Beatrice se ne miče. Oči su joj mirne, samo visoke obrve malo se skupe. Onda

zatvori vrata i gleda Ranzana i msli. Ruka joj posegne za srebrnim zvonom. Ulazi

paţ.

- Reci Enricu neka odmah dođe. Dvoranke neka mi donesu veo od crnih čipaka.

- Veličanstvo kani izići? - zapita Ranzano, ne mogavši izdrţati neizvjesnost njenog

drţanja i odredaba.

- Gore kod princa nalazi se njegova mati.

- Ne bih vam savjetovao taj sastanak.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 220 ~

- Obratno. Idem gore. Ponizujem se kao djevojka što ide na sastanak sa starcem da

se ţrtvuje za propalo imanje svojih roditelja, čekajte me ovdje.

I uzme pruţene čipke i pokrije glavu.

Uspela se u prinčevo predsoblje. Stjepko problijedi. Ĉini mu se da ga kraljica guši.

- Najavi me princu.

- Dječakove noge klecaju, ruka što otvara vrata dršće. Stoji na pragu i javlja:

- Njezino veličanstvo.

Princ ustane. U prvom času se zbunio, no brzo se snađe. Majka mu se u naslonjaču

bori s nesvjesticom. Plave oči sklapaju se od slabosti. Sva se odaja iskri oko nje.

- Mir, majko. Mir - šapće Ivan - kraljica ne nosi zlo - i potrči prema Beatrici.

Ponosita glava, pokrivena crnim čipkama, okrenuta je k princu. Mirnim ţalosnim

glasom pita:

- Što radiš, Ivane? Kako ti je?

Glas suparnice probija srce nezakonite majke. Svaka riječ po jedan bodeţ. Hladni

znoj pospe joj čelo. Hvata se naslonjača. Pogled joj zasjeni oblak. Trepće joj čitavo

biće. Upre svu snagu da se digne. Samo napola čuje Ivanove riječi:

- Veličanstvo, dobra kraljice, ovdje je moja majka.

- Majka? Gdje? Odvedi me k njoj.

- Slabo joj je. Evo tu je - i pokazuje desno gdje se u naslonjaču upire njeţna, krhka

plavokosa ţena.

Beatrice ide nešto brţe.

- Ostanite, ne ustajte.

Blago zvuči njezin glas i sućutno gledaju oči dolje na ţenu što drhti kao prut. Ipak

ustaje i smjerno se pokloni kraljici, ţeni onoga kojeg je čitavog ţivota ljubila, s kojim

je provela trinaest godina sreće. Ne uspravlja glavu. Boji se susresti s kraljičinim

pogledom. Srce joj zastaje.

- Sjednite, molim vas sjednite. Reci joj, Ivane. Vidim: nije zdrava.

- Tek je danas saznala za našu nesreću - šapće princ Beatrice.

- Ovo je plemenita gospođa od Brezovice, majka mojeg druga Damira.

- Mi se poznajemo. Vašeg muţa kralj je smatrao najiskrenijim prijateljem i majka

ste prijatelja mojeg posinka Ivana. Dakle, uvijek dobrodošli. Sjednite, gospođo, i

smatrajte se našim gostom.

Na te ljubazne riječi gospođa smjerno uzme stolicu. Beatrice sjedne u naslonjač kao

da sjeda na prijestolje. Ne moţe sakriti kraljevsko drţanje. Uvijek uspravljeno kao

da od krune ne moţe ni časa sagnuti glavu. I ljubazno oslovi Borku:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 221 ~

- Drago mi je što vas vidim ovdje. Sad će Ivan biti potpuno sretan, a to mi je pola

utjehe. Nas smo se dvoje našli u boli i ne ţelim da se ikad raziđemo.

- Nikad, kraljice - usklikne Ivan ushićeno.

A majka obara oči i opet ih diţe. Pred njom sjedi Beatrice, povod i uzrok njenih

patnja i stradanja. Sva bol ovih godina sa-pinje joj dušu i ne moţe prozboriti riječ. A

Beatrice kao da to i ne očekuje. Prosljeđuje svoj govor:

- Ţelim da vam na našem dvoru bude dobro. Pobrinut ću se za vašu udobnost.

Preplašeni plahi pogled uzdigne se k lijepoj uzvišenoj suparnici:

- Veličanstvo, prevelika hvala, ja sam u svojoj kući u Budimu.

- Odsad je vaše mjesto uz sina.

Ivan radosno gleda kraljicu i usklikne:

- Draga, dobra kraljice.

- Nije to dobrota, Ivane, to je tvoje i njezino pravo.

Male njeţne Borkine ruke počivaju na krilu, grče se u zabuni prosvjeda.

- Oprostite, veličanstvo, i ti Ivane, ne bih se mogla priviknuti na toliki sjaj.

- "I ovoj smeta sjaj" - pomisli Beatrice i poprimi još prijazniji ton:

- Nije to tako teško. Molim vas da ostanete uz sina, a nas dvije moramo se

priviknuti jedna na drugu dok ja ne krenem u samostan.

Borka sluša i trne. Srce joj se oslobađa trpkosti. Dakle, ipak je ljubila kralja? Ipak

je njezino srce dobro, misli ona i sve joj oprašta.

- Ne, kraljice - ne puštam vas od sebe - odlučno će Ivan.

- Nikad neću dopustiti da idete s dvora. Ne ţelim više slušati te riječi. Vaša mi

prisutnost treba. Vi znate što ste obećali mojem ocu.

Ona duboko uzdahne:

- Ne govorimo o meni. Sad je riječ o tvojoj majci. Nastoj je sklonuti da ostane.

Međutim, smijem li vas nešto upitati?

- Izvolite, veličanstvo.

- Već sam u Beču mislila da vam pošaljem glasnika. Radi se o Gordani.

Ivanovo srce ţestoko zakuca. Napeto pazi što kani kraljica. Damirova majka osjeti

lak udarac u srce. Govore o njoj, okrutnici, od čije ljepote strada njezin jedinac. I

napne sluh. Srce joj, drščući čeka što će biti.

- Jednom mi je dragi pokojnik rekao da su vam poznati spisi o Gordaninu porijeklu.

Je li tako?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 222 ~

- Da, veličanstvo. Njezin skrbnik pohranio ih je kod mene do njezine udaje ili do

njegove smrti.

- On je umro, a Gordanu kanim udati. Dakle, oba su uvjeta ispunjena.

Damirova majka zadršće. Ivanu udari krv u lice.

- Kad biste mi htjeli iskazati ljubav i predati te papire.

- Veličanstvo, nakon smrti Ivana Ĉesmickog predala sam ih Gordani.

- Nikad mi o tom nije govorila. Ona, dakle, zna odakle potječe? Pokojni Ĉesmički

nekom mi je zgodom rekao da je vrlo odličnog porijekla. Sad to više nije tajna? Biste

li mi htjeli reći tko su joj roditelji?

- Veličanstvo neka mi oprosti Ĉesmičkome sam se zavjerila šutnjom.

- Ali vi ste pokojnom kralju ipak nešto spomenuli?

- Toliko mogu kazati i vašem veličanstvu: po majci Gordana vuče lozu od kneţevske

krvi.

Prinčevo srce stade burno lupati. Damirova majka u duši zastenje. Kraljica usklikne

kao da su joj u duši navijestili ispunjenje svih ţelja i pogleda princa:

- Dakle, Ivane, sad više nema nikakvih zapreka našoj zajedničkoj sreći.

Ĉini mu se da ga obasjava velika svjetlost. Beatrice nastavi:

- Valja nam se sporazumjeti učetvoro. Znam kakvu je ţrtvu pridonio Damir. Danas

je Ivanov izbor osiguran. Kad bude kralj, ima i pravo da bude sretan. Uloţit ću sav

svoj moćni upliv kod prvog tajnika svetog oca, mojeg prijatelja Roderiga Borgie.

Brak s Biancom, kao i brak s Damirom, lako će se razriješiti, jer su oba braka

postojala samo prividno, ţelim Ivana potpuno usrećiti da mu nadoknadim prošlost.

- Veličanstvo, što će na to ona? - upita tiho Ivan.

- Nisi još s njom o tom govorio? - čudi se Beatrice.

- Još prošle godine, ali je odlučno odbila i traţila da potpišem milanski bračni

ugovor.

- A ti si prihvatio?

- Morao sam jer mi je prijetila da će me nazvati izdajicom kraljevstva, ali mi je za

utjehu obrekla da nikad neće poći ni za koga.

- Sve mi je jasno. Malo prije sam govorila s njom. Znam da te ljubi, ali sluţi ideji

svojih zemljaka koji u tebi nazrijevaju jedini spas kraljevstva i svoje domovine. Ona

se ţrtvuje da uzmeš ţenu uglednog kraljevskog roda. Riješeno je sve. Ne treba ţrtve.

- Dobra kraljice, vi ste mi dali sreću.

- Ali o tom neka ne padne ni riječ dok se ne završi izbor i ne uzmogne na vrlo lijep i

pristojan način otkazati milanska ţenidba. Sve ću to sama uzeti u svoje ruke.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 223 ~

Sva sretna promatra majka taj prizor i sva joj se duša zahvalno vraća k Beatrici.

Samo Damirova majka osjeća da nekamo silazi i traţi svojeg sina na dnu ponora

kako jauče u samrtnim mukama.

- A sada te puštam, Ivane, s majkom i molim je da primi nešto okrepe. Odredit ću

da vas posluţe ovdje. Doviđenja.

Izreče to ljubazno, toplo i ostavi sobu praćena Ivanom sve do stuba. Njeţno ga

ogrlivši, kraljica siđe u svoje odaje. Ranzano je čekao. Beatrice ga značajno pogleda:

- Imam kralja i kraljicu. Ţezlo je moje.

U prinčevoj blagovaonici posluţiše dvorani njegovu majku i pratilicu. Kod jela Ivan

je napokon pristao, na upornu ţelju svoje majke, da je ostavi u njenoj kući u

Budimu dok se ne oporavi.

A na odlasku ona zagrli sina:

- Rekla sam jednom Gordani: kraljica se iskreno obratila. Srce ţene je progovorilo.

Sine moj, današnji dan skinuo mi je najveću bol ţivota i potkrijepio najveću nadu u

tvoju sreću. To je moja utjeha.

- Majčice, mi ćemo još uţivati mnogo sreće, velike, prelijepe.

- Bog neka dade, je li gospođo? I vi mu to ţelite - pita ona Damirovu majku.

- Ţelim, uzvišena gospođo - odgovori joj ona, a kad je izlazila iz prinčeve odaje,

osjećala je da su sada ovdje pokopali njezina jedinca Damira.

* * * * *

U pratnji dvorana stigle su gospođe svojoj kući. Iznenađena sluţinčad strčala se oko

njih. Borka se uputila u svoje sobe i odmah pala na leţaj. Izmučeno tijelo, srvano

tugom i uzbuđenjem, leţi nepomično. Na upalom blijedom licu odraţavaju se trzaji

oţalošćene duše, silom suzdrţavana ljubav provali sad svom snagom. Vitla

slabašnom ţenom i nosi je u valovima bespomoćnu. Ĉini joj se da ne moţe preţivjeti

smrt nezakonitog muţa, svoje ljubavi.

- Ne plačite - tješi je Damirova majka, sjedeći pokraj nje.

- Trinaest godina sreće ispaštala sam u devet godina progonstva. Nakon mojeg

povratka, evo, jedva godina dana, malo nagrade mojem srcu. Bila sam sretna što on

ţivi, stvara svoje osnove, kraljuje i makar se nikad ne spomenuo moje ljubavi. Samo

kad znam da on blaguje sreću. I ta mi je sreća oduzeta.

- Ĉeka vas uţitak u sjaju dvora.

- U tom sam dvoru uţivala samo jednom, ali ne u sjaju, nego u ljubavi. Raskoš

dvora me ne zove. Ne, gospođo, ne ţelim ţivjeti tamo. Obećala sam to Ivanu da ga

ne rastuţim. Gospođo, ne pokušavajte me tješiti. Smrtno sam umorna. Moţda

nađem odmora u suzama.

Kad se gospođa od Brezovice povukla i stupila na trijem, dotrči joj u susret sluga.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 224 ~

Gospodarice, molim vas idite tamo u drugu kuću.

- Zašto? - iznenadi se ona.

- Tamo je mladi gospodar.

Od te vijesti htjela je uskliknuti, ali i zajauknuti. Ipak bez riječi siđe u dvorište i

skrene u pokrajnu kuću.

Damir je dočeka na hodniku i zagrli. Odoše u sobu.

- Sinko moj, nisi pošao u daleki svijet?

- Ĉudnom igrom sudbine.

Ispričao joj je kako je doznao o kraljevoj smrti i što se sve događalo s njim, kako je

susreo Gordanu, saznao o majčinu odlasku iz Budima i konačno stigao kući.

- A što kaniš sada?

- Majko, ne smijem ovog časa provesti svoju odluku da odem u svijet. Bilo bi

kukavno da bjeţim dok se kroji naša sudbina.

- Već su je skrojili, sine.

- Tko? što? O čemu to govorite?

- Kad si prvi put dolazio kući, htjela sam da ideš k princu.

- A danas?

- Kaţem: ne idi tamo.

- Ĉudna promjena baš u času kad sam htio da idem k njemu. Zašto me od toga

odvraćate?

- Dolazim odande. Još sam sad skamenjena od onoga što sam tamo čula i vidjela.

- Princa hoće da iznevjere?

- Nisu ga iznevjerili niti ga kane. Kraljica mu se upravo nameće svojom ljubavi. Ali

Gordana je na dvoru.

- Rekla mi je kad smo se sreli u krčmi da moram ići k princu. To je ţelja vojvode

Iločkoga da pazim ako bi tko pokušao spletkariti.

- Jedna njezina riječ te vratila, a sto majčinih suza...

- Vratila me riječ vojvodina. Ne smijem se povući iz vrtloga borbe, ako je bude, niti

smijem manjkati u radu za sudbinu naše domovine. To bi bilo izdajstvo.

- Njezine riječi. Naučio si ih doslovce.

- Majko, zar tako malo cijenite samostalnu muţevnost svojeg sina?

- Sve što si rekao, govorila je Gordana meni u ovoj sobi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 225 ~

- Govorila je ono što mi svi mislimo, što je prirodno, jedino moguće da se govori o

svom slučaju. Da sam odem, bila bi to izdaja u očima svih Hrvata i svih prinčevih

prijatelja, a ja ţelim i hoću da radim za našu domovinu. Na to sam prisegao.

Mati mu ne vjeruje. Iz svake njegove riječi čuje odjek Gordanine volje.

- Tvoj rad nije potreban kad vašoj ideji nema pogibelji.

- Onda ću ostati na straţi.

- I otići na dvor?

- Ako je Gordana tamo, nisam potreban ja, samo ću se javiti princu.

- Ne javljaj se.

- Zašto me odjednom toliko odgovarate?

- Bolje će biti da ti kaţem: Gordana će biti tvoja kraljica?

- Kraljica? Znate li to sigurno?

- Sve je uređeno. Kraljica sama ţeli da to podupre u Rimu i time se oduţi princu za

sve zlo što mu ga je nanijela. Predamnom, u obraze moje, ugovorili su...

- A Gordana je pristala

- Nije bila prisutna.

- Kraljica kaţe da ljubi princa, ali je htjela da ţrtvuje ljubav za sreću svoje

domovine.

I gleda u sinovljevo lice, ispruţenih ruku, kao da bi ga htjela pridrţati u slomu svih

nada.

On se ipak uspravlja poput diva kojemu su pruţili britki mač na obranu:

- Majko, napojili ste me snagom.

Zapanjena prodire u njegove lijepe velike crne oči.

- Ti kaţeš snagom?

- Velikom i divnom snagom. Kao da su me oslobodili okova. Ona će pripadati

njemu. Znate li što to znači, majko? Sjećate se što sam vam jednom rekao: samo

ako ona pripadne njemu, moje se srce moţe smiriti. Prisegli smo jedan drugome

vjernost, prisegli smo prijateljstvo, ono veliko, najveće, najčišće o kojem smo čitali u

Ciceronovim spisima: sve dati za prijatelja, i svoju ličnu sreću. Prisegli smo na

sreće, na ţivote svojih majki. Sveta je to prisega, svetija od svega što je sveto. Ona

će istjerati i ţivot moj, majko, zaloţeni su na tu prisegu i sva moja duša i čast, sve

što muškarac posjeduje dobra i plemenita, sve je to u prisegi. Zato sam se toliko

borio da bude njegova. U tome je moj spas, oslobođenje te ljubavi. Razumijete li,

majko? Prisega je zaklonište, prijetnja, mač mojem srcu, i njegova pobjeda moje

snage.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 226 ~

- Hoćeš li se moći savladati, jer ona zna za tvoju ljubav?

- Slušajte. Kad smo se sreli u onoj krčmi na putu iz Budima, rekla mi je: "Znam,

gajite prema meni neprijateljstvo jer ste se zbog mene raskrstili s drugom svoje

mladosti!" Sve sam se kolebao da joj to vjerujem, ali napokon stekoh potpuno

uvjerenje da ne zna.

- Paţ Stjepko ti je kazao da je bila na brodu kad si buncao o njoj.

- Ne, dječaku se činilo da je čula. Leţao sam na brodu, na palubi. More šumi burno,

a buncanje bolesnikovo je tiho, iznemoglo. I nije Stjepko naročito tvrdio da je čula,

samo da se nalazila tamo. Sve što sam govorio s Gordanom tamo u sobi one krčme

svjedoči da nije čula. Ona misli da je čak mrzim, jer je bila povod mojeg raskinuća s

princem. To me je nagnalo da se mirnije vraćam na bojište za Ivana.

- Ne varaš li me, Damire? Uistinu te ohrabruje ta vijest da Gordana polazi za

princa?

- Pogledajte me, ne govore li vam to moje oči?

- Da, nešto su vedrije, svjetlije.

* * * * *

Ĉitav dvor spava. Gordana bdi u svojoj odaji. Sjedi uz stol, sagnuta nad papirom.

Raspletena kosa spušta se u valovima niz ramena. Svjetlost svijeće pada joj na

pramove što se ţare brončanim sjajem. Pero u ruci leti papirom:

"Plemenitom i poštovanom vojvodi Lovri Iločkome,

Danas su kraljica i princ zasnovali osnovu o kojoj mi je pripovijedala sama kraljica.

Šutjela sam i jedva čekala da mogu što prije stići u svoju odaju i doviknuti vam:

dođite u pomoć. Njihova osnova, u dobroj namjeri sloţena, mogla bi srušiti sve nade

naše domovine. Zasnovali su da razriješe milanski brak, da princ moţe zaprositi

mene. Strepim od pomisli da bi moja ličnost pokolebala prinčev izbor. Od njihove

odluke do djela još je daleko, ali pogibelj je blizu, jer milanski poslanici gaje neku

sumnju. Danas su me neobično ispitivali hoću li ostati na dvoru kad stigne

princeza Bianca. Svoje sumnje neće tajiti pa bi mogle doprijeti do ušiju velikaša. A

njihov pristanak uz prinčev izbor oslanja se na bogatu i još moćniju vezu prinčeve

Biance. Kad bi moju ličnost okruţilo komešanje, stigao bi me prekogrobni ukor

Ivana Ĉesmičkog i moj vlastiti. Druge moje bojazni zasad još nisu opravdane. Bakač

čvrsto stoji uz princa i računa na mjesto prvog drţavnika. Kraljica opet zna da joj

jedino princ zajamčuje dostojan poloţaj. Tako su na našoj strani dvije najmoćnije i

najlukavije ličnosti. Ostali članovi kraljevskog vijeća, zajedno s kraljevim rođacima

Matijom i Petrom Gerebom, posve su odani. Varadi još nije na slobodi. Tome je

kriva Bakačeva pohlepa da on bude prvi. Tako će nesebičnost sklopiti savez i

gramzljivom sebičnosti. Vojvodo, koliko sam nesretna što sada nisam muško. Sve

bih poredala u jednom redu: i zle, i dobre, i pohlepne, i plemenite. Sve bih zatjerala

na jedan most.

Pisala sam vam u prvom pismu: osjećam zadah dima i bojim se podmetnutog

poţara. Na to me potakla vijest da Filipec ide u fratarskoj halji u egersku palaču i

sumnja na ostale. Sad sam se uvjerila da su Bakač, kraljica i kraljevsko vijeće svi

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 227 ~

jednodušno uz Ivana, ali previše mi je te ljubaznosti, odviše ljubavi da bih mogla

mirno vjerovati. Filipec, kaţu, radi na svoju ruku, ako je doista što poduzeo. Naši su

bojovni poloţaji čvrsti, a sva opasna mjesta dobro straţarimo. Jedina opasnost

prijeti od prinčeve i kraljičine osnove da razruše milanski brak i da o tom saznaju

milanski poslanici. To će spriječiti vaš dolazak. Kad vi, vojvodo, ustanete protiv

toga, napustiti će i te planove.

Vaš moćni upliv, vaša slava i junaštvo svakome ulijevaju poštovanje i uvaţavanje,

čekam vas, vojvodo, kao spasenje. Primite sve moje poštovanje i svu moju ţelju da

vas što prije ugledam.

Gordana."

Svršivši pismo, osuši ga i smota, zapečati i spremi. Onda učešlja i splete svoju

svilenu bujnu kosu i skine kućnu haljinu. Prekrasno mlado djevojačko tijelo sakrije

pokrivač.

* * * * *

Teška borba harači u Damirovoj duši. Ljubav i odluka da je svlada, uguši, uništi,

rvu se za premoć. Srce i volja jednakom snagom vode taj boj. Sad je volja dobila

pojačanje od vijesti donesene s dvora da će Gordana poći za princa Ivana.

Ponovo se uhvatio prisege, zadane prijatelju, i dragocjenog zaloga prisegi: sreću i

ţivot svoje majke. Svu noć obnavljao je u mislima onaj prizor u palači na Griču kad

su on i princ na svoje majke prisegli čistoću svojem prijateljstvu. Opetovao je u

mislima sam svoje riječi: "Ţivot i svoju sreću dat ću za svog prijatelja. Tako mi sreće

i ţivota moje majke."

Pod strahotom te prisege vazda je nalazio zaštitu ljubavi prema Gordani. Ĉas bi ga

štitila, čas napuštala. Ali sad se uhvatio noktima i zubima. Djevojka će pripadati

prijatelju, drugu njegove mladosti kojemu je dao svoje srce i ţivot. Ta mu se prisega

ukazala plamenim znakom neugasive opomene. Srce mu se pokorava pod snagom

jačeg protivnika. Pobjeđuje volja. Veţe mu srce poput suţnja i baca na dno tamnice.

Tu neka leţi dok ne zaboravi danju svjetlost, sunčani ţar, dok čeţnja zauvijek ne

ugasi.

Osjeća prevlast nad mladom ljubavi, prignječenu, nadvladanu. Još ţivi, ali okovana

i neće je odriješiti dok ne izdahne. S tom odlukom Damir pred zoru zaspi.

Spavao je dugo. Probudivši se, osjeti teški tjelesni umor kao nakon teškog boja na

mačeve. U srcu mukla bol. čeţnje su mu otvorene rane što tiho krvare. Osjeća kao

iza prepaćene vrućice kad je pun nade u ozdravljenje.

Majka mu donese zajutrak.

- Dugo nisi usnuo ove noći, sine?

- Mislio sam. A to je dobro. Misli su, majko, lijek. Gorak, ali koristan.

- Što si odlučio?

Još koji dan ostat ću uz vas i misliti dok se posve ne učvrstim. Onda idem k princu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 228 ~

- Ne kaniš ići prijeko da se javiš njegovoj majci?

- Nikome. Hoću da budem s vama, majko.

Na vratima netko zakuca. Damirov sluga Marko uđe i najavi da neki plemić ţeli s

njim govoriti.

- Kakav plemić? Otkud zna da se nalazim ovdje?

- Nalik je na onoga s kojim ste se pobili tamo pred krčmom.

- Bit će Ferenczy. On je na dvoru. Dobro, neka dođe.

- Ostavljam te, sinko, reče majka i ode iz sobe.

Odmah zatim ulazi Ferenczy i reče vrlo uljudno:

- Gospodine, šalje me biskup Bakač i poručuje da biste se sutra uvečer potrudili u

njegovu palaču. Ima nešto vrlo vaţno da vam saopći za dobro prinčeva izbora.

- Isporučite njegovoj prečasnosti da ću doći.

Taj hladni odgovor ponuka Ferenczyja da se odmah oprosti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 229 ~

MRAČNA PODVALA

U kraljevskim kancelarijama opraštaju se visoki drţavnici s Bakačem i kancelarom

Filipcem. Sva su lica vedra i nigdje traga zabrinutosti. Očito je sve u kraljevstvu

puno vjere, mira i čekanja na izbore. Filipec, kancelar, oprašta se s najbliţim

rođakom kralja Matije Petrom Gerebom i ljubazno mu govori:

- Upravo sam htio zamoliti vašu velmoţnost, kao i vašega rođaka Mateja, da biste se

potrudili k meni u moju palaču. Htio bih o nekim stvarima s vama lično

porazgovoriti.

- Zašto ne, rado - primijetio je odmah Petar i ugovore sastanak nakon jednog sata u

kancelarovoj palači.

Filipec uvede visoke goste u svečanu odaju palače, a Matej i Petar Gereb, glavni

vojskovođe, s prijaznim smiješkom sjedaju u naslonjače.

- Moram priznati da me zanima što bi to moglo biti o čemu ne moţemo razgovarati u

kancelarijama.

- Odmah će vaše velmoţnosti upoznati čitavu stvar. Prelazim preko toga da smo

kraljevskom vijeću hladnokrvno odbili glasine da se njemački nasljednik

Maksimilijan sprema da osvoji pravo našeg prijestolja. To svakako nije vaţno.

- Kako uopće smije govoriti o svojoj vojsci koje nema - nasmije se Petar Gereb. - Ali

da čujemo što je dalje.

- Kako znate, nakon Varadija, njegovo pokojno veličanstvo kralj Matija odredilo mi

je da budem njegova desna ruka. Tako sam saznao njegove tajne osnove. I danas

dugujem sreći kraljevstva da ih otkrijem, i to baš vama, najbliţim rođacima koji ste

gospodari vojske i poznajete moţda i mnoge od tih njegovih drţavničkih osnova.

Kancelar mirno pogleda svojim malim očima Petra Gereba i nastavlja:

- Začudio sam se da je kralj pokušao s Friedrichom sklapati neke nove dogovore.

Naime, postoji ugovor iz godine 1462. po kojem bi ovo kraljevstvo zapravo pripadalo

Friedrichu ako kralj ne bi ostavio nasljednika. Kralj Matija je traţio da se taj ugovor

ukine, a u zamjenu on će raskinuti brak s milanskom princezom Biancom Sforzom i

oţeniti princa Friedrichovom kćerkom, tj. Maksovom sestrom.

Mate se smješka, a Petar je zakimao.

- Matija to nije kanio ozbiljno. On je uvijek volio pregovore i opet poništenje

pregovora.

- Da, to je točno - naglasi kancelar Filipec - ali u ovom slučaju kralj Matija je htio

osigurati sinu prijestolje na ovaj način.

- To bi značilo da bismo mi, kraljevsko vijeće, nastavili pregovore - posve

hladnokrvno dobaci Petar Gereb. - Ali mi smo u takvom sjajnom poloţaju da nam to

nije ni na kraj pameti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 230 ~

- Nešto sam načuo, putujući u Budim - da se tamo sprema vojska.

- Koliko ima vojnika? - To bih htio znati - smije se sada Mate i pogleda brata.

- Da, to sam vam samo htio priopćiti da znate što se kralj Matija dopisivao s

pruskim carem. Bila je to moja duţnost. Ali ima nešto drugo što je, naravno, vaţnije

i ozbiljnije i zato baš priopćujem samo vama, a vi ćete znati da li da se to objavi

vijeću ili ne. Znate da Vladislav, kralj češki, po svojem rodbinstvu i ponovo

ugovorom koji je sklopio s kraljem Matijom nakon završetka rata s njim traţi

ugarsku krunu za sebe.

- Neka samo traţi. Mi ćemo odgovoriti.

- Znate da sam rodom Ĉeh i jedan mi moj prijatelj piše vrlo nepovoljne stvari. On

kaţe da je Vladislavu puklo u glavu bezuvjetno osvojiti ugarsko prijestolje i da će to

uspjeti, bilo milom, bilo silom.

- Gle, gle, dragi kancelaru. Vaše su vijesti sve crnje, ali mene se nimalo ne doimlju.

Znam sve što je i kako mislio kralj i kako je zapravo radio da osigura prijestolje

svom sinu.

- Bilo mi je samo do toga da vas obavijestim. Ovakve se stvari ne mogu iznijeti pred

vijeće jer se o tom ne smije govoriti u javnosti. Izgledalo bi sve vaţnije i crnje nego

što jest.

- Dragi kancelaru, hvala vam za vaša obaviještenja. Mi znmo da princ ima veliku

većinu izbornika i kod nas u Ugarskoj i preko u Hrvatskoj i nije potrebno da bilo

koji čas posvetimo ovakvim razgovorima.

- Dobro ste to naglasili jer u egerskoj palači vode se neki tajni razgovori.

- I to sam već čuo - odmahne rukom Petar Gereb. - Znam da je egerski biskup bio

kruti neprijatelj kralja Matije.

- To je stara stvar, ali sada će gospodin biskup ostati kratkih rukava.

- Samo što on, čini se, ima vezu s Vladislavom.

- Onda ćemo mi pozvati Hrvate na čelu sa sinom bosanskog kralja Lovrom Iločkim i

mislim da će im ovakve misli smjesta izići iz glave.

- Sve sam to priopćio samo zato jer mi je duţnost da to kaţem vama, velmoţni

gospodine, kao najbliţem rođaku kraljevom. Njegov sin je još premlad da bi mogao

govoriti o tim političkim stvarima jer znam da se njegova visost bavi samo

humanističkim idejama, a toliko je mlad da je to i razumljivo. Stoga sam zamolio

vas dvojicu da me saslušate i da svojoj duši dadem oduška. To me tištilo jer je

visoko plemstvo ipak za ţivota kralja Matije bilo njemu protivno, a isto tako princu

Ivanu.

- Pitam vas: zar će se netko usuditi da prekrši prisegu našem ţivom kralju? A nisu

li tu prisegu obnovili nad mrtvim tijelom?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 231 ~

- Sasvim točno, vaše milosti. Potpuno se s vama slaţem, ali opet naglašujem da sam

to morao reći jer ste vi po krvi i po njegovim umnim sposobnostima bliţi pokojnom

kralju.

- Razumijemo i vrlo je dobro da niste nikome drugome kazali. Prema tome, potpuno

se slaţemo u svemu. Izborni dani se primiču, ništa se ne mijenja i našom će

zemljom upravljati mladi kralj s vijećem i saborom.

- Ali je dobro da ste nas upozorili na egerskog biskupa -primijeti Mate Gereb.

- S kraljicom niste o tome govorili? - okrene se on k Filipcu.

- Rekoh: ni s kim.

- Dobro je. Sad znamo i te potankosti koje nisu vaţne, ali je dobro znati.

Petar se digne na odlazak, s njim i njegov brat. Kancelar je sve vrijeme sačuvao isti

stav ljubaznosti i otpratio goste do izlaza. Kad su braća Gereb uzjahali konje i prošli

dio puta, pribliţe se jedan drugome, pogledaju se, a Petar je ţmirnuo:

- Ovo sve mi se ipak čini kao početak neke podvale. Nešto se ipak događa iza naših

leđa.

- Tog kancelara treba da drţimo na oku.

I potjeraše konje brzim kasom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 232 ~

BAKAĈEVA SAVEZNICA

Mrak je zavio Bakačevu budimsku palaču. Pred vratima zgrade sjaše Bela Ferenczy

s konja. Mladi brat Josip čeka ga na pragu i skoči k njemu, uzme konja i sveţe o

stablo.

- A gdje su sluge? - upita Bela.

- Sve je ujak odstranio da ne smetaju. Molim te ne govori glasno. Mogla bi čuti tvoj

glas i posumnjati.

- Došla je još za dana.

- Dobrovoljno?

- A gdje je ujak?

- Odmah će doći. Gdje je Gordana?

- Dođi da te uputim što imaš činiti.

Pobrzali su stubama u prvi kat palače. Josip mu otvori mala vrata. Unišli su u

veliku, udobno uređenu sobu. Na stolu svijećnjak sa tri svijeće osvjetljuje do pola

veliku mračnu sobu.

- Poštenja mi, Josipe, ne prepoznajem odaju.

- Preuredio sam to sve danas popodne da mladom paru bude udobno.

- A kakav je posao odredio ujak meni?

- Dolje u blagovaonici su dva fratra. Pogostili smo ih, upravo večeraju. Tvoja je

duţnost da budeš s njima dok ih ujak ne ustreba.

- Da svjedoče o ljubavnom sastanku Gordane i Damira?

- Bio ljubavni ili ne, svejedno. Glavna je stvar da fratri mogu potpisati svjedočanstvo

i priseći kako su našli mladi par.

- Glavna vrata ujak je zaključao iznutra, a izvana zatvorio zasunom. Mladi par neće

moći izići, a mi ćemo ih sa svjedocima zaskočiti, ušavši kroz ova mala vrata. Izvana

i ova imaju zasun.

- Vraška stupica, samo budu li njih dvoje zagazili?

- Sve je ujak divno smislio,nema im izlaza. Kad bi, dakle, princ htio da se oţeni

Gordanom, fratarsko svjedočanstvo dokazuje da Gordanin brak s Damirom nije

prividan.

- I njihov se brak ne moţe razrješiti.

- I ljepotica se mora odreći kraljevske krune i zadovoljiti se plemićem iz Brezovice.

Obojica se smiju.

- Iz ove odaje izlaze njih dvoje svezani nerazrješivom vezom braka.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 233 ~

- Nadam se da Damiru neće biti krivo - oglasi se iza njih biskup Bakač.

Mladići se obazru, a Josip doda:

- Da sam ja na Damirovu mjestu, mogao bih to priseći, ujače.

- I tako vi, ujače, vrbujete svoju saveznicu za izborne poslove? - pita Bela.

- Kad uzimaš zaveznika, neka ti je prva briga da mu oko vrata sveţeš uţe kojim

moţeš potezati po miloj volji.

- Dakle, saveznik mora biti u klopci?

- Slobodan saveznik uvijek je takmac. Valja ga učiniti robom, tek onda moţeš od

saveznika imati koristi. A od čega nemaš koristi u to ne pačaj.

- Upamtiti ću vašu pouku, ujače.

- Trebat će ti, Bela, kad te namjestim u sluţbu kraljevskog kancelara.

- Princ vam je već obećao?

- Baš ne izričito, toboţ, neće da određuje dok nije na vlasti, ali imam ga u šakama,

a sve drugo dolazi od mene. Sad idite, djeco, ti Bela k fratrima, a ja ću da započnem

drţavna raspravljanja s ljepoticom.

- Divnog li kraljevstva čija sudbina ovisi o ţeni.

- Malo ima kraljevstva kojima sudbine ne prolaze kroz ţenske loţnice. Kraljevstvo i

prijestolje Matije ugrozile su dvije ţene: jedna mu je bila ţena, a nije mu dala sina.

Druga je bila ljubovca i obdarila ga sinom, a sad moram ja ispravljati te ţenske

nevolje i spašavati njegova sina i kraljevstvo.

- Evo ga - klikne Josip, stojeći do prozora - Damir je ujahao u dvorište.

- Siđi brzo, Josipe, i zadrţi ga dolje. Onda dovedi Gordanu, a zatim Damira. Ti,

Bela, čuvaj fratre.

Stubama se uspinje Josip i svijetli Gordani. Doprativši je do ulaza, pogleda

značajno ujaka i opet odlazi. Gordana uđe u odaju.

- Oprostite, gospođo, predugo ste me čekali. Zadrţao me princ i nisam mogao prije.

- Ništa zato. Znala sam da ste spriječeni.

I povede je k stolu.

- Odaja je nešto tamna - reče on. - Ja ne volim odviše svjetla.

- Lakše se razmišlja u polutami - reče ona.

- Svucite se. Vruće je, naše vijećanje potrajat će dugo.

Djevojka sjedne nasuprot biskupu.

- Dakle? Što mi ţeli reći vaša prečasnost?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 234 ~

- Samo čas dok dođe gospodin Damir.

- On je tu?

- Niste znali? Ne vjerujem da je vaša milost tako malo upućena o kretanju svojeg

muţa.

- Očekivala sam ga na dvor svakog dana. Bit će da je upravo stigao pa se još nije

dospio javiti.

- Nećete me uvjeriti da se nije barem tajno javio ljubljenoj ljepotici ţeni. Ali to su

vaše ljubavne tajne. Zapravo, vas ste dvoje prava pogibelj dvoranstvu budućeg

kralja.

- U čemu bi bila ta pogibelj?

- Jao vama ako ţene na dvoru bace oko na Damira. To one već sada čine. Niste još

nikad pomislili što bi moglo biti kad bude među njima i lijepa Bianca, buduća

kraljica?

- Princ je dovoljno lijep, pristao i uman da ga princeza ljubi.

- Sve te divne prednosti još nedostaju da zasjene Domirovu ljepotu i duhovitost.

Kaţu ţene da u kraljevstvu nema ljepšeg muškarca od Damira.

- Priznajem, lijep je duhom i tijelom, ali ima i ljepših i duhovitijih...

- Kaţem samo što sam čuo iz usta najodličnijih lijepih ţena.

- Otkud vaša prečasnost prisluškuje ţenskim razgovorima.

- Otkad sam upoznao najljepšu i najumniju, a ovog časa počašćuje me dozvolom da

joj sjedim nasuprot ...

- Prečasni gospodin odiše dobrim raspoloţenjem. Prema tome, predmet vašeg

vijećanja nije nikakva opasnost našem kandidatu na prijestolje?

- To je jedina briga koja ispunja vašu dušu?

- Danas jedina.

- Svakoj ţeni najpreča je briga ljubav.

- Svaka ţena nije imala oca velikog Ivana Ĉesmičkog. Njegove plemenite misli

upravile su moje osjećaje drugim smjerom.

Bakačeve pune usne sumnjičavo se smiješe. Na vratima se pojavi Damir. Prati ga

Josip. Ovaj odmah odstupi.

Bakač tiho primijeti Gordani, gledajući na pragu Damira:

- Krasna li otmjena muţa. Kakav plamen u divnim crnim očima.

Ona se okrene prema mladiću i sa smiješkom primi njegov pozdrav.

- Dobro mi došli, već vas dugo očekujem u Budimu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 235 ~

On se pokloni i odvrati:

- Zadrţao sam se, traţeći svoju majku. Kako vaša milost?

- Preda mnom valjda nećete ovako stranim nazivom oslovljaviti svoju ţenu -

opomene Bakač Damira.

Gordana mirno odbija biskupov napad:

- Oboje smo odgojeni na dvoru pa se drţimo dvorskih običaja. A sad sjednite,

Damire. Prečasni gospodin ţeli s nama govoriti o nekoj vaţnoj stvari.

- "Drske li ţenske", ljuti se biskup u sebi. "Presiječe mi tok razgovora po svojoj miloj

volji. Ĉekaj, danas ćeš posrkati čorbu koju sam ti skuhao, htjela ne htjela!"

Istodobno Bakač promatra Damirovo otmjeno lice i mirno drţanje.

- "Gle, taj mudrac se vlada kao da ovdje sjedi baka. Zar je moguće ne ljubiti ovu

ljepoticu, toliko drsku, umnu?"

Promatra mirne otmjene Damirove kretnje dok ovaj uzima stolac i sjeda nasuprot

Gordani. Bakač započne.

- Vaša plemenita supruga pravo kaţe: ono što ţelim s vama govoriti, vrlo je vaţno.

Ponajprije valja razmisliti: zašto sam baš vas dvoje odabrao za svoje pouzdanike. Vi

ste, gospodine Damire, vjerni podanik i prijatelj našega princa, budućeg kralja.

Gospođa Gordana opet miljenica dvoranka kraljice. Oboje ste međusobno svezani

vjernom bračnom ljubavi.

I Gordana i Damir nepomično gledaju u biskupove oči što su sada zamijenile lukav

izraţaj ozbiljnim.

- Izbor našega princa nema zapreka, ali ima i protivnika.

Jer su nemoćni da mu ometaju izbor, nastoje oslabiti njegov ugled.

- Ĉime? - upadnu Gordana i Damir.

- Time što šire glasine da princ ne kani dovesti na dvor svoju nevjestu princezu

Biancu, već da će brak razriješiti i uzeti neku plemkinju koju već odavna ljubi.

- Kad bi to htio učiniti - upadne Damir - nitko mu nema pravo spriječiti.

- Ali takve glasine mogu loše utjecati na staleţe – upadne biskup Bakač.

Gordanine bademaste oči upiru se u Bakača naročito pozorno i potvrdi:

- Da, biskup ima pravo i zato nam valja ponajprije ustanoviti tko širi te glasine pa

ćemo odmah znati gdje se skriva neprijatelj.

- U egerskoj palači - odvrati Bakač - tako sam, naime,

doznao. Tko je izumio tu laţ, naravno, ne znam.

Ponovo odgovara Gordana:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 236 ~

- Moţda te glasine šire ţene, a moţda i plemkinja o kojoj govori vaša prečasnost.

Molila bih vas da nam kaţete ime ţene o kojoj se radi.

- Ne znam postoji li uopće - odvraća biskup, a u sebi usklikne: "Đavolski je lukava,

s kakvom anđeoskom ljubopitnošću pita za ime prinčeve ljubavi. Ali čekaj, ja ću ti

ipak doći nakraj."

- Ne bi bilo vrijedno ni spominjati ove priče - hladno će Gordana - ali očito vaša

prečasnost ima gotov plan?

- Imam. A vas dvoje moţete mi pomoći.

- Dakle, vaša bi zadaća bila nagovoriti kraljicu, a vaša, gospodine Damire, sklonuti

princa neka već sada prije izbora, otpošalje sjajno odaslanstvo u Milano da dovedu

princezu Biancu.

- Ja to neću učiniti - odgovori odlučno Damir.

- A ja ću učiniti - naglasi Gordana. - Vi ste - okrene se k Damiru - duţni da

nagovorite princa.

- Nitko nema pravo da se upleće u prinčeve stvari.

- To su njegove lične stvari, nego interesi kraljevstva, gospodine Damire.

- Slaţem se s gospodinom biskupom - naglasi Gordana dok Bakačevim mozgom

brzo preleti misao:

- "Ona pristaje jer se on protivi. Kakva lija" a onda se okrene k Damiru:

- Ako ste vjerni princu, ne moţete mu iskazati veću uslugu do savjeta neka odmah

pošalje u Milano poslanstvo. Vaše riječi djelovat će više od svih odličnika

kraljevstva.

- Ne, gospodine biskupe. Prinčev izbor ne moţe se ugroziti pričanjem o njegovoj

budućoj ţeni.

- Kako budućoj? On je vjenčan - naglasi Bakač.

- Princeza mu još nije ţena. I opet kaţem: ne odlučuje o izboru buduća prinčeva

ţena, nego ţelja staleţa, prisega zadana kralju i sudbina kraljevstva. Svi su

jednodušni u kraljevu izboru, a bude li tko na izbornom polju započeo kakvo

brbljanje, brzo ćemo mu začepiti usta. Nas Hrvata dolazi čitava vojska. Neka se

samo tko usudi da ometa izbor. Kupit će Rakoševim poljem zube i glave. Na to vam

prisiţem. Za to vam jamče hrvatsko plemstvo, vojvoda Iločki i ja.

- "Taj luđak je uistinu ne ljubi" - pomisli Bakač. "Prema tome, moj mladiću, naprtit

ću ti ţenu ljepoticu, makar je čuvaš za princa!"

Bakač započne ozbiljno:

- Vaše vrele riječi su me umirile, gospodine Damire. Moţemo, dakle, pričekati izbor,

makar se bojim, no pustimo to. "I latimo se odlučnog sredstva" - odluči Bakač u

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 237 ~

svojim mislima dok je svrnuo pogled na prozor kroz koji se razabirala osvijetljena

zgrada s druge strane ceste.

- Onda bi ova stvar bila svršena - naglasi Gordana i napreţe dirljivost, ne bi li u

Bakačevu nesmetanom licu otkrila skrovite misli.

- Prijeđimo, dakle, na drugu stvar. Ova je vaţnija – reče Damir.

- Da, gospodo - odvraća Bakač, ne skidajući pogleda s prozora. - Ovo što će slijediti

još je vaţnije. Bakač govori očiju uprtih u prozor. Gordana i Damir slijede njegov

pogled.

- Što je? - upita ona?

- Pogledajte tamo na rasvijetljene prozore Bathoryjeve palače. Vidite li štogod?

- Muške glave. Sigurno se rote protiv princa.

- Zaboga, zar ne vidite tamo biskupa Filipca?

Gordana se trgne, ispruţivši vrat:

- Ne, ne vidim.

- Ni ja - reče Damir.

- Ostanite mirni - opomene ih biskup, sagne se k svijećnjaku i jednim dahom ugasi

svijeće.

Ostali su sve troje u tami.

- Tako. Sad ćemo ga bolje uočiti.

Gordana ustane da bolje vidi, a to učini i Damir.

- Jest, on je. On - usklikne Bakač.

- Biskup egerski - šapne Gordana, prilazeći k prozoru - ali Filipca ne vidim.

- Baš se sad udaljio, čekajmo još časak, moţda se vrati.

Bakač ide tminom prema prozorima.

- Dakle, on ide k protivnicima? - odjekne tminom duboki Damirov glas.

- Prečasni gospodine, ovo je teška optuţba - upozori Gordana u tmini.

- Jest, gospođo od Brezovice, kakva šteta, ne vraća se. Povukli su se, očito, na

vijećanje. Mi ćemo učiniti isto - reče Bakač - ali prije zatvorimo kapke da nas ne

vide kao što smo mi vidjeli njih.

Damir u tmini pođe k prozorima i pomogne Bakaču zatvoriti ţeljezne kapke.

Tada se Bakačev glas javi iz dna sobe:

- Imate li, gospodine Damire, moţda uza se paljiva?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 238 ~

- Nemam, prečasni. Pozvat ću slugu.

- Predugo bi trajalo. Svi su dolje da ne osluškuju, ali u mojoj spavaćoj sobi gore

svijeće, začas sam tu.

I već je za sobom zatvorio vrata. Duboka tmina u odaji. U mraku Damir čuje

Gordanin šapat.

- Gospodine Damire vi morate govoriti princu da pošalje u Milano poslanstvo.

- Nikada, nizašto.

Glas mu je oštar, gotovo grub.

- Onda ću ja govoriti s njim - još oštrije odvraća njezin glas.

- Neće vas slušati.

- Uvjeravam vas: naći ću sredstvo da me sluša i posluša.

- Vi to ne smijete učiniti, Gordana.

- Ničim me ne moţete od toga odvratiti. Princ mora dovesti na dvor milansku

princezu.

- Nikada to neće učiniti. Uzet će za ţenu vas, za kojom čezne.

- Nisam dala pristanak, nikad.

- Pristat ćete jer ga ljubite.

- Ako ga ne ljubim ili ne pristanem?

- Prisilit ću vas.

- To ste mi već jednom rekli.

- Opetujem po stoti put da ću učiniti.

- Princ je odviše ponosan, a da bi vam odobrio da to i pokušate.

Damir u raspravi nehotice priđe bliţe:

- Prislit ću vas da priznate istinu, jer vi ga ljubite u dnu duše. Ne gazite okrutno

sami sebe.

- Govorit ću s njim i pri tom ostajem.

- Smilujte se, ne uzmite mu vjeru u sreću - moli Damir.

Moleći glas mu zadrhti. Sam se prepao tog drhtaja i hoće da ga brzo izbriše iz

njenog sluha i nastavi nekim neprirodnim dubokim glasom:

- Mogao bi ojađen i odbaciti krunu. Vi ga znate. Ne dirajte u njegovo srce, ako vam

je do sreće naše domovine, do naše sudbine.

- Nagodimo se.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 239 ~

- Nitko od nas dvoje neće nagovarati princa niti ga spriječavati.

- Neka bude tako.

Ĉuo je kako ona pomiče stolicu i sjeda. U ţestini razgovara pribliţio se odveć k njoj i

osjeća kroz tminu njezin dah, miris kose, sušanj haljine. Tijelom mu struji zebnja,

dah zastaje. Privezan je na stup muke ţeljeznim okovima. Tmina oko njega čini mu

se kamena crna pećina. Još samo svijest očajno viče u pomoć, a svuda mrak,

šutnja. Zdvojno skuplja posljednju snagu da izmakne, bjeţi, nestane u daleku

crninu noći. A ipak stoji na istom mjestu. Osjeća se kao da je u groznici. Vidi

Gordanu i sebe, kako joj kleči do nogu, a tamo iza njih ide princ, kralj, s krunom na

glavi. I zaboli ga udarac u glavi, krijesnice mu zaigraju u tmini, prsa mu pucaju i

korakne naprijed. Mrak ga vuče natrag strahovitom silom. Nešto se ogromno svalilo

na nj. Ili će pasti, ili se slomiti pod teţinom strahovitog iskušenja.

Na stepenicama Bakača dočeka Josip, noseći svijeću:

- Hitro, dječače - šapne mu on. - Ptičice su u krletki.

I bojica preskaču stube u prizemnu blagovaonicu. Bela sjedi kod večere sa dvojicom

vedrih fratra. Spazivši ujaka, ustane, uzme ispod prsluka neki papir i pruţi ga bez

riječi. Bakač preleti sadrţaj:

- "... Ovime svjedočimo pod prisegom da smo kasno uvečer slučajno naišli na mladi

bračni par Gordanu i Damira od Brezovice same zaključane u tmini sobe. Otvorili

su tek na naše dugotrajno kucanje."

- Dobro si sastavio - potvrdi Bakač.

Onda se okrene k svojim gostima:

- Prijatelji, pošto ste svšili večeru, pozivam vas gore u knjiţnicu.

Fratri šute. Pogledi im miluju pune vrčeve i ne miču se s mjesta.

- Dođite sa mnom. Pokazat ću vam divne knjige kakve još niste vidjeli. Sjajno

uvezane, poklon pokojnog kralja.

A fratri još uvijek sjede, ruke im nehotice poseţu za vrčevima.

- Ujače, časnu gospodu zanimaju više knjige samo uz vrčeve.

- Naravno. Gore ima vina. Je li, Josipe, odredio si da nam donesu gore vina?

- Sjaji se kao rastopljeni dukat.

Ipak fratri istruse vrčeve, onda ustanu.

- Hajdemo, gospodo. Zaloţit ćemo gore nešto pečenog kopuna, malo tuste jarebice.

Znam ja što prija mojim prijateljima prije spavanja.

Gosti se već smiješe, obrisu usta pa idu kao da lepršaju.

- Uzmite svijećnjake, dječaci - naredi Bakač. - Gore nema svjetla.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 240 ~

- Zar nije tamo naš mladi par? - upita Josip toboţe začuđeno.

- Ostavio sam ih prije jedan sat. Već su davno otišli. A što bi radili gore sami?

- Mladi bračni par uvijek nađe zabave.

- Ali oni tvrde da su bili samo pred oltarom. No, hajdemo već jednom.

Josip nosi svijećnjak s pet gorućih svijeća. Bela uzme drugi.

- Ne biste li i vi uzeli jedan? - ponudi Bakač prvome fratru, utisne mu u ruku

svijeću i naredi nećaku da krene.

- Idemo kao mudre djevice - nasmije se Bela.

- Al one su išle šuteći - reče Bakač.

- Dakle, šutimo. Šutjeti je mudrost.

- Lijepa lukava Gordana ne sluti kakvi joj dolaze svatovi

- Šapne Josip i otvori vrata blagovaonice.

Svi šuteći izlaze na hodnik, ravno k stubama.

* * * * *

U tmini sobe rve se Damir s olujom svoje mladosti, uskrslim čeţnjama, što su

postale ognjene munje. Svaki mu je dah val vihora, svaki kucaj srca udar groma što

poţarom upaljuje čitavo mlado biće.

Osjeća se bačen u valove ljubavne bujice. Još mu je svijest budna kao svjetionik na

olujnoj pučini i pokazuje pravac k spasenju. U toj divljoj buri proveo je tek dva

časa, a njemu je kao da je u toj tami, u Gordaninoj blizini, proletjelo pola ţivota. Već

je osijedio i zamro na mučilima. U četvrtom času zagrabi u svoje ljubavne rane,

nemilosrdno zabode u njih nokte i razriješi okove. Korakne čvrsto mrakom sobe.

Štropot vlastitih koraka čini mu se grmljavina.

- Bakač dugo ne dolazi - dopre do njega Gordanin glas. - To je čudno i nešto

prostački.

Zaječalo mu je u ušima kao srebrni zvuk večernjeg zvona i sve mu je biće ispunjeno

tim odjekom. Podrhtava.

- Idite, pogledajte što je. Nije nikakav uţitak sjediti u tami. To me podsjeća na

napuljsku tamnicu.

- Pravo kaţete.

Glas mu je promukao i brzo odmakne prema vratima, udara o stolicu, ormar,

nekako napipava vrata, pa kvaku.

- No? Jeste li našli vrata? - upita ona.

- Zatvorena su.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 241 ~

- Kako zatvorena?

- Ne daju se otvoriti. Zaključana su.

Njena haljina zašušti u mraku. Hitni koraci pribliţavaju se k njemu. Skamenio se.

Osjetio je dodir njezine ruke. Prisloni se o zid.

- Maknite se da ja okušam.

Gordana pokušava otključati. Uzalud.

- Zatvoreni smo.

To ga probudi iz omame.

- Kako, za ime Boţje?

- Zaključani smo, razumijete li?

Nešto se štropotom sruši na pod.

- Što ste srušili?

- Nisam se ni maknuo.

- Ni ja, a ipak.

Ĉasak slušaju. Dolje u dnu sobe neko gibanje. Korak, opet korak. Opet se nešto

ruši.

- Netko je tu u sobi - reče ona.

- Tko je tu? - upita glasno.

Nitko se ne odazove. Iz dna sobe koraci, a onda odaziv:

- Ja sam.

- Ĉini mi se da je sve to zamka - šapne Gordana.

- Tko si? - oštro upita Damir u tmini. - Ako se ne odazoveš, potraţit ću te mačem - i

zazveči oruţjem.

U tišini koračanje i struganje kremena. Mrakom frcaju iskre. Oboje idu prema

mjestu gdje se nešto svjetluca. Svijeća se upali.

Zapanjeni opaze kuštravu i zaprašenu glavu.

- Gospodin Robert - vikne Gordana.

A Damir doda:

- Sreća što ste se javili.

Robert ne odgovara. Pogled mu je mrk.

- Otkud ste izmijili? Kako ste ušli? Kako u ovoj kući? - pita Gordana.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 242 ~

Ni sad ne odgovara, samo oči ţare.

- Otkud ste banuli? Kroza zid? Ostavila sam vas ispred dvora.

- Da, odbili ste moju pratnju. Ţurilo vam se na sastanak - osorno će on i pogleda

Damira.

- Birajte riječi, gospodine - prijeti se Damir.

- Pustite ga - opomene Gordana Damira. – Gospodine Roberte, kako ste unišli?

Zašto? Hoću da čujem.

- Kazat ću vam, ne bojim se. Odbili ste da vas ja pratim ovamo. Ĉudio sam se što to

radi mlada ljepotica sama u palači u kojoj stanuje Bela Ferenczy. I čekao sam do

mraka. Onda se prebacim preko ograde u vrt. Vidio sam svjetlo u prvom katu,

nikoga u blizini, ušuljam se u kuću uza stepenice. Vrata jedne odaje su otvorena i

uđem. Onda čujem odozdo braću Ferenczy kako se uspinju. Jurnem na galeriju sa

spuštenim zastorima i sakrijem se. I eto, čuo sam sve, sve znam, lijepa gospođo.

Sve.

- Što sve? - upita djevojka strogo.

- Opčinili ste princa.

- Ušutite - vikne Damir.

- Dajte mu govoriti - zapovijeda Gordana.

- Zaludjeli ste princa da se s vama oţeni, ali Bakač to neće. Dovest će svjedoke da

vas nađu same, u tmini zaključane i nitko vas neće rastaviti od ovog gospodina.

- Gdje ste to čuli?

- Ovdje, govorili su Bela i Josip. Sad znam sve.

Gordana pogleda Damira i reče mu hrvatski da Robert ne razumije.

- Bakač je izvana zasunuo vrata, a iznutra zaključao. Idite brzo galerijom i

otključajte.

On posluša. Gordana uzme svijeću što ju je zapalio Robert, zapali brzo svijeće u

svim svijećnjacima po ormarima i pri tom će Robertu blago:

- Gospodine, oboje ste nas spasili. Baš vam hvala. Vi ste plemenita duša.

A Robertove oči sijevaju bijesno, sumnjičavo, ljubomorno, ali ne dospije odgovoriti.

- Idu - upozori Damir.

Stubama se uspelo pet muškaraca sve do pred vrata odaje. Josip je potrčao

naprijed da neopaţeno rine zasun. Kad je prvi fratar prešao posljednju stepenicu,

tiho ga ponuka:

- Na ova vrata, molim, časni oče. Otvorite.

- Izvolite.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 243 ~

Fratar uhvati za kvaku. Vrata popuste. Josip preneraţeno zuri. Fratar otvara i ulazi.

Soba svečano osvjetljena. Gordana sjedi. Njoj nasuprot Damir i Robert. Bakač, Bela

i Josip Ferenczy zinuše. Od iznenađenja ne mogu koraknuti.

Već su fratri unišli, pozdravili, a ujak i nećaci ostaju zablenuti. Gordana

nasmiješeno gleda Bakača:

- Prečasni gsopodine, zar nećete počastiti naše divno društvo? Gospodin Ferenczy,

dođite.

Ujak i nećaci ulaze kao poliveni hladnim mlazom.

- Ovo je moje iznenađenje, gospodine biskupe. Ţeljela sam vam pripraviti veselje

izmirenjem protivnika. Gospodo, pruţite ruke pomirnice. Sva trojica.

I uzme Ferenczyjevu ruku, pa je metne najprije u Damirovu, a zatim u Robertovu.

Ovaj samo mrko gleda i šuti.

- Tako. Sad neka je mir. Je li, gospodine biskupe? Vrlo ste zadovoljni sa mnom?

- Lijepo ste to izveli, vrlo lijepo - promrmlja Bakač i krišom se ogleda kao da traţi

rupu kroz koju se mogao uvući Robert, a onda opazi galeriju.

A fratri se smješkaju i ogledavaju za obećanim vinom i pečenjem.

- Pomirbu će gospoda proslaviti bez mene. Moram se vratiti u dvor - primijeti ona.

Onda se okrene biskupu Bakaču:

- Smijem li zamoliti prečasnoga nekoliko riječi nasamu?

- Svakako. Otpratit ću vas dolje.

Draţesnim smiješkom i gracioznom kretnjom ruke, poput mlade kraljice, oprosti se

s gospodom, uze svoj klobuk pa ode.

Muškarci gledaju za njom, upijajući gipke kretnje lijepog tijela. Dolje u blagovaonici

našla se Gordana sama s Bakačem. On je šutio, a ona se nasmije njegovoj zlovolji.

- Prečasni gospodine, dopustite mi da podijelim s vama svoje veselje nad ovim

divnim prizorom gore u vašoj odaji.

- "Još mi se i ruga" - ljuti se biskup u sebi i upita:

- Kako je vaša ljepota zamislila tu diobu?

- Tako da jedno drugome kaţemo istinu. Okom u oko.

- Kakvu istinu hoćete?

- Ja sam se bojala vas, a vi mene.

- Ne razumijem, gospođo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 244 ~

- Vrlo dobro razumijete. Dakle, molim vas, odbacite nadmudrivanje. Ovog časa

budimo iskreni. Molim, prečasni, s vama sada govori pouzdanica svojih zemljaka

Hrvata i pristaša kraljeva sina. Vojvoda Iločki odabrao me za svojeg poslanika na

kraljevskom dvoru.

- Klanjam se njegovu oštroumlju.

- Još nemam prava primati pohvale i molim vas slušajte moje priznanje. Pouzdanica

Hrvata i pristaša izbora princa Ivana gajila je nepopravljive sumnje u iskrenost

vašeg pristanka.

- I nakon onog našeg razgovora prije tri dana kad ste stigli na dvor?

- Taj razgovor samo je smanjio moju sumnju. Tek danas pruţili ste mi neoborivi

dokaz svoje vjernosti princu.

- Ĉime? - zapita on.

- Time što ste me zatvorili u tamu s Damirom i htjeli me nemilosrdno vezati s njime.

- Ako se varate?

- Robert je čuo sve. Zahvalna sam vam zato, jer ste mi pruţili uvjerenje svoje

iskrenosti. Evo moje izjave. Ne trošite svoje dragocjeno vrijeme sa mnom. Od mene

princu ne prijeti pogibelj.

Razabravši da mora skinuti diplomatsku masku, odluči se na izravan odgovor:

- On vas ljubi. Vi to znate, a glas vašeg srca sigurno mu se odazivlje.

- Glas mojeg srca čujem samo ja, a slušat ću ga samo onda, bude li me vodio

pravim putem.

- Kojim smjerom vodi taj vaš pravi put?

- Smjerom što mi ga je pokazao moj skrbnik, veliki duh moje domovine Ivan

Ĉesmički. Zadajem vam čvrstu vjeru: ne stojim na putu vašim osnovama da

dovedete princezu Biancu. To je moja ţelja.

- Oprostite, teško je vjerovati da bi se mogla naći ţena koja bi odbila ruku princa

Ivana budućeg kralja.

- Već sam prije godinu dana odbila prinčevu ruku. Učinit ću to ponovo ako mi je

ponudi.

On je uporno kimao:

- Nevjerojatno, nepojmljivo. Svaka bi ţena prihvatila takvu ponudu pa kad bi ljubila

i drugog.

- Opetujem što sam već danas kazala: svaku ţenu nije odgajao veliki čovjek Ivan

Ĉesmički. On me naučio sluţiti plemenitim ciljevima. A sad jedan savjet. Prečasni,

ne obraćajte se Damiru ţelite li što prije poslati poslanike po milansku princezu.

Povjerite tu zadaću vojvodi Iločkome. Samo vojvoda moţe sklonuti princa. Damir se

bori za prinčeve lične osjećaje više nego što bi smio.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 245 ~

Sve to biskup smatra nevjerojatnim otkrićem.

- "Je li to moguće? Ova ţena, ljubljena od princa, pridonosi ţrtve?"

Malo je promatra i odgovori:

- Poslušat ću vaš savjet.

- A sad priznajte: nitko ne govori o "nekoj plemkinji koju bi princ htio uzeti". Ni

biskupa Filipca niste vidjeli na onom prozoru. To vam je trebalo da pogasite svijeće.

Uzalud biste poricali.

- Recimo da se ne varate, ali kako je Robert upao u onu sobu?

- Kad sam izjahala iz dvora, pratio me. Odlučno sam zatraţila da se udalji i zato me

slijedio, uvukao se u kuću i sakrio na galeriju. Na moju sreću.

- Dakle, i Robert se zagledao u vas? To je divna prilika da ga učinite uhodom u

egerskoj palači.

- Već nekoliko dana vrši tu sluţbu.

- Kakva šteta što niste muško. No, hvala Bogu, moje zvanje i zrele godine zaštićuju

me od vaše ljepote, dakle, mogu vas mirne duše nazvati svojim najjačim

saveznikom.

- To i jesam. Sad vidim: prinčev je izbor u dobrim rukama. Vi ste njegov čvrst

oslonac i zato današnji događaj pokrijmo plaštom zaborava.

- Prihvaćam. Sad je i meni odlanulo.

Razjašnjenje je izbrisalo Bakačeve sumnje da se Gordana hvata princa Ivana i

učinilo ga poštovanjem njezine mudrosti. On odredi slugama da je otprate u dvor. A

gore u biskupovoj odaji Bela Ferenczy tiho razjašnjava svojem prijatelju Robertu.

- Sad, dakle, znaš zašto sam Gordanu doveo u svoj šumski dvorac. Princ hoće da se

njome oţeni, a odličnici kraljevstva neće to dopustiti.

- I zbog princa je Gordana bjeţala iz tvojeg dvorca u Budim?

- I lukavo iskoristila tvoju ludu glavu, natovarivši joj neke moje nečiste namjere.

- Ona ljubi princa?

- Ljubi li ga ili ne, hoće da mu bude ţena, a ti si joj pomogao. I danas si se ušuljao

za njom ovamo iz ljubomore.

- Istina je.

- I predao je ravno u prinčeve ruke. Da nije bilo tebe, ne bi se mogao njome oţeniti.

Vodi te kao pseto na lancu.

Povrijeđen, stade se hvalisati:

- Varaš se. Zvala me već na sastanak k sebi u kuću.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 246 ~

- Gle, gle. A što je bilo na tom sastanku? Poljubio si je? Ogrlio?

- Jedva sam se suzdrţao da je ne grlim.

- Suzdrţao? Nisi zavrijedio ime svojeg oca. Divljao je za ţenama. Nijedna mu nije

utekla, makar nosila i vojvodsku krunu, a ti se suzdrţavaš od jedne plemkinje.

Trebao si se posluţiti pozivom.

- Vani je bio njezin četovođa.

- Da ih je deset, ne bi me suzdrţali. Do vraga, nisi muškarac.

- Ne bih je bio štedio, tako mi duše, ali mi ona reče da očekuje starog gospodara.

- Lagala je. Vidiš kako te mota, glupane. A zašto te zvala?

- Nagovarala me neka sluţim plemenitom cilju kako bi princa izabrali za kralja.

- Eto vidiš, jadniče, upregla te u svoja kola da joj pomogneš uhvatiti mladog princa

za muţa.

- Da sam to znao one večeri, ne bi me otpravila. Ne bi.

Bela se sagne k njemu:

- Da sam ja na tvojem mjestu, ne bi ona nikad dobila princa. Već bi davno imao u

naručju njezino tijelo. Zamisli, takva ljepota. Mora da je sva bijela poput mramora.

Sve bujnijim slikama ocrtava mu Bela čari ljepote. S pravom zluradošću očarava

mu uţitke što ih je prepustio. Barata s mladićem kao s posudom punom vrućeg

ulja, primiče sve bliţe k ognju i naslađuje se, gledajući kako pomalo kipi i vri.

Roberta uhvati vrtoglavica i sav usplamćen ustane:

- Idem kući. Neću da je opet vidim.

- Laka ti bila noć.

Robert gotovo istrča iz sobe.

- Što mu je? - pita Josip tiho brata.

- Glupan, navinuo sam ga iz osvete što nam je već drugi put pokvario račune.

- Što si mu rekao?

Ispripovjedi mu, smiješeći se.

- Bela, to je paklena osveta. Osam dana neće sklopiti oka.

Poludjet će.

* * * * *

Tamnom ulicom hiti Robert u dom svojeg ujaka. Osjeća se poput krijesa pa traţi

smirenje u hladovitoj noći. Vrativši se u egersku palaču, ide ravno u svoju sobu,

otvori kapke na prozoru i sjedne. U glavi mu šumi. Bulji u mračnu noć, a vidi

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 247 ~

svjetlost što obasjava Gordaninu ljepotu. Redaju se slike dočarane Belinom zlobom.

Jedna za drugom. Ne bori se, ne odvraća pogled od zamamnih slika. Predaje im se s

uţitkom.

"Sve te slasti pripast će princu?"

Digne se kao da su ga dotakli bodeţom. Ide, gore-dolje, odajom. Širi se oganj.

Prevladava svega i zahvaća ga poput oluje. Kasno u noć razodjene se i baci na

postelju. Ustaje i nastavlja trku. Nadvije se nad prozor i bulji u noć punu slika

djevojačke ljepote. Otrovan Belinim predodţbama mašta u vrućici. San ga svlada

pred jutro. U snu mu se prikaţe princ kako u naručju drţi Gordanino tijelo, bijelo,

meko, a on se uzalud bori da ga otme. Ona ovije ruke oko prinčeva vrata i neće da

se odijeli od njega. Probudivši se, skoči pun bijesne snage. Nekoliko časaka ide

odajom. Onda pozove slugu:

- Gdje je kaštelan?

- U vrtu uređuje voćke.

- Brzo ga zovi.

Snaţni prosjedi čovjek uskoro dođe.

- Zaboga, mladi gospodine, izgledate kao da ste odlučili ne koga zdrobiti, ubiti, što

li?

- Ĉekaj, odmah ćeš saznati.

Ne skidajući zapanjeni pogled s mladića, pristupi i sluša Roberta:

- Bio si vjeran mojem ocu.

- I vama sam, mladi gospodine.

Trebam tvoju pomoć.

- Evo me, mladi gospodine. Zapovijedajte.

- Stara palača mojeg ujaka na Dunavu je pusta?

- Jest, gospodine, sasvim pusta.

- Ujak nikad ne zalazi tamo?

- Nikad. Napustio je palaču jer neće da je popravlja.

- A nema ni sluga?

- Ni ţive duše.

- Dobro. Hoću da se tamo sastanem s nekom ljepoticom.

- Ĉovjek se zablene u mladićevo lice:

- Sad razumijem zašto mladi gospodin izgleda kao da će ne koga smrviti - smiješka

se on.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 248 ~

- Bit će moja. Dogodilo se što mu drago. Mora biti moja.

- Dakle, ipak se budi očeva krv?

- Nije me briga je li očeva ili nije.

- Znao sam: neće gospodin ujak dugo doći da kroti lavića što u sebi nosi bijesnu,

lavlju očevu krv.

- Slušaj. Treba mi tvoje hrabrosti. Djevojka će doći u onu staru palaču.

- Dobrovoljno?

- Domamit ću je.

- Dakle, nije vam sklona?

- Mislio sam da joj se dopadam, a jučer sam saznao: mamime da joj pomognem

uhvatiti drugog.

- Zasluţila je osvetu, tako mi duše.

- Ne znam je li to osveta, ali poludjet ću ne bude li moja.

- Znam ja to. I otac vam je bio takav: što opasnije to milije.

- Pusti oca, hoću da pomogneš meni.

- Ne bude li ljepotica htjela sama unići, pustit ću pratioca preko praga, a onda je

moj. Bude li ih više, bit će, dakako, teţe.

- Ne znam što je to sa mnom. Ali pustit je neću. Prije bih razorio palaču do temelja.

- Uvijek sam govorio prečasnom ujaku: ne pripitomljujte vuka. Jednog dana mora

isceriti zube. Kome u ţilama teče krv vašeg oca, ne moţe postati janje. I eto,

dogodilo se.

Plave plahe Robertove oči sijevaju. Blage ljepušne crte preobrazile se.

- Da znaš kakva ljepota. Kakav struk. Kakvo tijelo u te djevojke!

- Bit će bolje da ne mislite o tome. Sve vam cvokoću zubi.

- Dakle: dogovorimo se. Uzet ću nekoliko sluga, ali nipošto ujakove ljude, oni nas ne

bi slušali.

- Prepustite sve to meni. Izvjeţbao sam se u tim stvarima uz vašeg oca. A kada ţelite

taj sastanak, gospodine?

- Još danas podvečer.

- U predsoblju pitaj za paţa Stjepka. Razumiješ? Kad paţ dođe, predat ćeš mu

pismo. Odmah ću ga napisati.

- Da pričekam odgovor?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 249 ~

- Svakako pričekaj. Ljepotica će privoljeti, a ti se vrati kući, odmah idi u staru

palaču i sve spremi. A sad me pusti da pišem.

Znojnom rukom uzme Robert pero i stade sastavljati pismo Gordani. Nakon

višekratnog kriţanja i ponovnog pisanja prepiše čisto:

- "Slušao sam tajno vijećanje kojemu je prisustvovao biskup Filipec. Saznao sam

nevjerojatnu urotu protiv kandidata na prijestolje. Nesrećom je ujak otkrio moje

zaklonište i zatočio me u staru palaču da ne bih kome odao što su zaključili.

Podmitio sam zapovjednika koji donosi ovo pismo. Pustit će vas u palaču i ne

uzimajte velike pratnje da ne izazovete pozornost drugih čuvara. Preodjenite se u

muško pa ne trebate pratnje. Danas ujak odrţava vijećanje do pola noći u Filipčevoj

palači. Dođite podvečer. Javite odgovor po donosiocu pisma. Pokorni sluga Robert"

Pročitao je dva puta, a onda sloţio, zapečatio i onda pozvao svojeg pouzdanika:

- Sad pazi. Ja sam zatočen u palači, a ti si zapovjednik mojih čuvara. Moţda će

ljepotica sama donijeti odgovor. Ti ne znaš ništa drugo, nego da me ujak ne pušta iz

palače. Sad idi i ne daj pismo drugome nego paţu Stjepku.

Dok je Robert čekao povratak svojeg pouzdanika, dade donijeti jela i pića. Nije mu

išlo u slast jelo, nego više vino. Palila ga ţeđ. Ĉitavo vrijeme razmišlja, sklada

osnovu, u predodţbama. Katkad ide k prozoru pa istraţuje ulicu. Sve teţe,

uzbuđenije iščekuje kaštelanov povratak. Nakon jednog sata on se vrati.

- Vaša gospodska milosti, gotovo sam propao u zemlju kad sam je ugledao.

- Nju? Ljepoticu?

- Da, nju. Najprije predam pismo paţu. On otrči. Malo zatim opazim ţensko biće.

Gorska vila. Zamaglilo se meni starcu, kako ne bi vama.

- Što je rekla?

- Pogledala me oštro i upitala jesam li ja zapovjednik. Potvrdim, a ona odgovori:

Recite svojem gospodaru da pristajem.

- Doći će - klikne Robert i krv mu udari u bijele obraze.

- Poštenja mi, mladi gospodaru, sad razumijem sve. Ovo bi ţensko stvorenje moralo

i janje pretvoriti u vuka.

- Idi, spremi sve što si rekao, ali tajno i brzo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 250 ~

ZA KANCELARSKU ĈAST

Podvečer istog dana svršili su kopisti i kraljevi činovnici svoj posao. Još sunce nije

zapalo kad se svi udalje. Ostali su samo kancelar Filipec i prvi tajnik Bakač.

Odloţivši pero, opazi kako Filipec ide k vratima, pogleda u hodnik, zatim se vrati,

zatvori i gurne zavor. Iznenađeno promatra Bakač te mjere i čeka što će biti.

Filipec se polagano pribliţava k njemu i reče nešto tajanstveno:

- Prijeka je potreba da se porazgovaramo, gospodine biskupe. Uputno bi bilo da

budemo što dalje od vrata.

Ne čekajući odgovor, pokaţe stolice ispod velikih prozora obojadisanih šarolikim

slikama.

Bez riječi Bakač sjedne slijeva. Kroz crvene ornamente prozora padaju rumene

zrake sunca i obojadišu mu čitavu okruglu glavu na kratkom vratu. Ĉasak se

obojica promatraju. Filipčev pogled kruţi oko Bakačeve purpurom posute glave i

dade mu nadimak "izrezani Lucifer". A Bakač promatra Filipčeve pjegave obraze

obasjane zelenim svjetlom i reče u sebi: - "zeleni demon", a onda čeka.

- Gospodine biskupe, valja da pustite na slobodu Varadija.

Udarac stigne Bakača, naglo i neočekivano, i nijemo zuri i zelenkasto lice pred

sobom:

- "Dakle, to si smislila pjegava lijo!" - misli u sebi i mirno odgovara kancelaru:

- To bi teško povrijedilo kraljičinu osjetljivost. Znate koliko ga mrzi. Varadi je

progonio kraljicu za kraljeva ţivota, a danas nam kruto treba Beatriceina potpora.

- Zaboravit će prošlost i dopustiti da se Varadi vrati na slobodu ako doista ţeli

podupirati princa.

- Njegovu izboru ništa nije na putu.

Bakač zaţmiri i u pjegavo lice. Traţi ono što kancelar skriva pod vedrim smiješkom.

Bakač istraţuje, a Filipec rastvara plave oči obrubljene ţutim trepavicama.

- Moram govoriti otvoreno. Odlučio sam predloţiti vijeću da oslobodi Varadija i

njemu povjeri vodstvo za izbor. Ja se povlačim.

- "Nećeš me pregaziti zeleni demone!" - odvraća munja iz Bakačevih očiju dok mu je

glasni odgovor hladan:

- Zar naše vijeće ne moţe provesti izbor bez Varadija?

- Vaša oštroumnost pogađa.

- Ne razumijem u čemu vi nazrijevate slabost kraljevskog vijeća, kad je prinčev izbor

nerazoriva tvrđava.

- Podrovana.

Debela se glava digne.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 251 ~

- Podrovana? Vi to kaţete?

- Da, kaţem: podrovana i ugroţena. Prevelike se nameću zapreke, a da ih nas

dvojica suzdrţimo. Borbe bi bile bezuspješne. Zato mislim da se povučem i predam

odgovornost u Varadijeve ruke.

- "Ili laţe, ili se nešto kuha u egerskoj palači" - smišlja Bakač i polagano pita

kancelara:

- S kim bismo se nas dvojica morali boriti bezuspješno?

- Zar vaša prečasnost ustinu ništa ne zna?

- Znam samo to da je kraljevsko vijeće jednodušno za princa i kraljica s nama, a

staleţi će poslušati vijeće.

- Sasvim loša taktika što se vaša mudrost odalečila od protivnika našeg kandidata.

Tako niste mogli doznati kako stvari stoje. Broj protivnika raste svakog dana. Tjera

ih u egerski tabor: s jedne strane njegova mladost, a s druge strane uvjerenje i

strah da će princ nastaviti vladavinu svojeg oca, uperenu protiv povlastica visokog

plemstva.

- Tako misle u egerskoj palači.

- I nešto dalje od palače.

- Pa dobro, koga bi protivnici princa Ivana posadili na prijestolje?

- Odlučili su birati čovjeka koji je već duţe vrijeme na prijestolju i tvrde da im pruţa

jamstvo odličnog vojskovođe i vlasti koja neće raditi protiv plemićkog staleţa, nego

naprotiv, s njima dijeliti vladavinu.

- Tko je taj?

- Kralj Vladislav Ĉeški.

Bakačev se nos pretvori u uskličnik, široka se usta još više, rašire.

- "Dakle Vladislav mu je obećao kancelarsku čast?"

- A što kaţete vi na to, gospodine Filipče?

- Javljam vama što se zbiva iza naših leđa.

- Zašto niste saopćili vijeću?

- Da izazovem otvoreni lom?

- Lom? Između koga?

- U samom vijeću Vladislav ima većinu svojih privrţenika.

U prvi čas Bakača smlavi odgovor:

- U vijeću Vladislav ima pristaša?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 252 ~

- Najmoćnije i najuglednije.

- Rođaci pokojnog kralja?

- I Stjepana Zapolju u Beču. Svi su oni za Vladislava. Dragi moj Bakaču, mi smo

pobijeđeni već danas. I zato sam odlučio predati vodstvo Varadiju pa neka radi što

zna.

Opet Bakač odbije udarac:

- Ako je sve to istina što kaţete, onda ni Varadi ne bi mogao otkloniti pogibelj.

- Vjerojatno ne bi, ali ja neću da snosim odgovornost. A kako je princ ionako

Varadiju namijenio svojeg prvog dostojanstvenika, pa vi to i sami znate, neka se

Varadi muči, nateţe i snosi odgovornost.

- Tko vam je rekao da je njemu namijenio tu čast? – pita Bakač.

- Zar je moţda obećao vama?

- Nisam to ni očekivao niti bih primio.

- "A samo te to drţi uza nj" - dobaci mu Filipčev smiješak dok je uvjerljivo nastavio:

- Otkrit ću vam tajnu. Prinčev dvoranin i drug mladi Damir provalio je u Varadijevu

tamnicu u ime kraljevskog vijeća i s njim se nešto dogovarao. Svakako nije to bilo

bez prinčeve privole niti bez njegova znanja.

- "Što hoće taj demon?" - upita se Bakač.

Ne mogavši naći odgovor, odluči da bude oprezan:

- Povjerenje koje uţivam kod princa ne moţe mi nitko oteti. Ni Varadi, ni Damir.

- I ne radi se o tome, prijatelju. Htio sam vam samo saopćiti da budete oprezni: nas

smo dvojica gotovo osamljeni u vijeću. S nama je još jedino kraljica. Svi drugi su

potajice pristali uz Vladislava. Ako još pridobiju kraljicu, a to im neće biti odviše

teško, morat ćemo se obojica povući.

- Ĉudnovato da mi nitko od njih o tome još ništa nije rekao - primijeti Bakač

sumnjičavo - a vi ste tako dobro upućeni.

- Na tu vam primjedbu mogu odgovoriti sasvim iskreno. Obratili su se najprije

meni, ne samo zato što vodim poslove vijeća nego i zato što me smatraju slabijim i

manje umnim od vas, s potpunim pravom, dok naprotiv poznaju vašu jaku volju i

nepokoljebljivost, vašu mudrost i golemo povjerenje što ga uţivate kod princa. Te

okolnosti uvjerile su ih da vas nije lako pridobiti, a ne mogu vas mimoići, naprotiv, i

te kako vas trebaju. Vaša pomoć bila bi im tako dragocjena da bi vam zauzvrat

ponudili kancelarsku čast i zajamčili kardinalski klobuk, dakle, ogromni dohodak.

Bakač zatrepće. Davni san njegova ţivota izrečen u dvije riječi: kardinal i kancelar.

Pa ipak, snaţnom voljom odupre se priznanju i ostane naoko ravnodušan pa

jednostavno pita:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 253 ~

- Gospoda su, kako vidim, ne samo napustila princa nego ugovorila sve potankosti,

podijelili međusobno i časti?

- Da, tako je, dragi Bakaču.

- Vama nisu ostavili ništa?

- Meni su obećali samo tajničko mjesto jer mene ne trebaju toliko koliko vas.

- I primili ste?

- Ne, gospodine biskupe. Niti sam primio niti sam odbio. Ĉekam vašu odluku. Ako

vi odbijete, postavit će mene za prvog kraljevskog dostojanstvenika i kancelara,

naravno, ako prihvatim.

- A vi ste ipak odlučili da dobrostivo odstupite meni prvo mjesto? - nasmiješi se

ironično Bakač.

Kao da ne shvaća krupnu ironiju, Filipec se sagne k njemu:

- Mislite vi o meni što mu drago, priznajem vam u četiri oka: ne smatram se umno

doraslim kancelarskoj zadaći. Za kralja Matije bilo je lako. On je zapovijedao, a ja

sam samo izvršavao njegovu volju. Vladislav je, naprotiv, dobričina, nema svoje

volje, on će sve prepustiti svojem kancelaru i na sve će reći: "Dobro". Opće je

poznato da se Vladislav pušta voditi. To najbolje zna Petar Gereb koji je na čelu

Vladislavovih pristaša.

- A prisega kralju? Zar su na to zaboravili? - upita Bakač.

- Spomenuo sam i to, a oni kaţu: prisega je bila poloţena u času kad smo mislili da

je to na sreću kraljevstva.

Neobično oštro promatra svojeg susjeda.

- "Taj me kani navesti na izdaju da me izigra kod princa i sam zauzme moje mjesto.

Ĉekaj, lijo, moja glava je velika, ona je kupola, a tvoja samo njen ţlijeb."

- Ovo što ste mi sad rekli jest poruka vijeću?

- Da, gospodine Bakaču.

- Stvar je pala kao grom iz neba. Moram, dakle, razmisliti i dobro ispitati svoju

savjest.

- A moja je duţnost da vam saopćim zadaću koju su vam gospoda namijenila.

- Koja je to zadaća?

- Vi biste imali ostati uz princa, kao i dosad, i budno čuvati svoje povjerenje pred

njim. Ničim ne smijete odati da ste suglasni s izborom kralja Vladislava. Tako se

ima sačuvati tajna pred onim prinčevim pristašama koji ga nikako neće ostaviti. A

to u prvom redu Hrvati.

- A vaša zadaća, gospodine biskupe?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 254 ~

- I ja ću ostati uz princa. Kako će se to dalje razvijati i kako ćemo nastupiti, o tom

odlučuje Petar i Mate Gereb i Zapolja. On će ovih dana stići da se o svemu odluči.

- A niste li se pobojali da bih sve to mogao priopćiti princu?

Ovaj upit pogodi Filipca poput bodeţa. Ipak će mirno:

- Onda biste navukli na sebe mrţnju vijeća, Vladislavovih pristaša i njegovu

nemilost.

- Bude li, naime, izabran - doda Bakač.

- Bojim se da je to već sigurno.

- Mislim da se teško varate.

- Mogu li već sutra očekivati vaš odgovor?

- Ne znam.

- Svaki razgovor bi bio suvišan. Moţe se samo pristati ili odbiti. Eno na vašem stolu

crnog gavrana. Ako pristajete, naći ću ga okrenuta kljunom na zapad. To je

razumljivo i jasan znak da ste pristali, a da se ne moramo sastajati na tajanstvene

domjenke.

Bakač šuti, Filipec ustane:

- Teške su to stvari. Nas dvojica smo zapravo neduţne ţrtve preokreta u

raspoloţenju vijeća. Boriti se nemamo čime, dakle, ili nestati s vodstva kraljevstva,

ili se pokoriti sudbini.

Tiho se odšuljao vratima, odgurnuo zasun i stao se glasno opraštati s Bakačem.

Sam samcat sjedi Bakač za stolom. Osjeća se zaskočen nasred puta koji je tako

ravno vodio do časti, do vlasti uz princa. Na tom ga je putu zaustavio Filipec s

bodeţom u ruci. Ili će ga strovaliti u jamu niz cestu, ili mora ići s njime.

- "Meni nudi kancelarsku čast jer se on osjeća nesposobnim. Kako me smije

vrijeđati, predmnijevanjem da ću mu to vjerovati? Ili me kani prikazati izdajicom, ili

je sve to strašna istina. A onda sam izigran, pregaţen. Sve je to njegova osnova koju

prebacuje na leđa Petru Gerebu. Sve je to skovao Filipec, a moje oči nisu zamijetile i

moj nos nije nanjušio. Što je to sa mnom? Zar sam potcjenio Moravljanina? Nisam

naslutio što se krije u onim ţutim pjegama? Ako je on sve to zamislio, sačuvat će

sebi prvo mjesto uz kralja. Zašto bi inače radio za Vladislava? A ja neka mu

pomaţem? Za kardinalski klobuk? Ne, pjegavče. Neću ti na lijepak."

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 255 ~

PODIVLJALI LAV

S druge strane u kraljičinu dijelu dvora došuljao se oprezno u Gordaninu sobu

Simono, noseći sveţanj. Brzo ga razveţe pa izvuče muško plemićko odijelo i preda

ga Gordani.

- Odabrili ste odviše skupocjenu odoru.

- Za vašu milost ni ova nije dovoljno lijepa.

- Neće mi sluţiti za svečanost, nego u tajnom pohodu.

- Tko će još pratiti vašu milost?

- Osim vas, nitko. Ne valja probuditi pozornost. Onaj kome idem zatočen je, dakle,

moramo se ušuljati k njemu oprezno i neopaţeno.

- Vaša milost se ne boji da bi vam prijetila kakva pogibelj?

- Naprotiv, čeka me saveznik da mi otkrije vrlo vaţne tajne.

- Ĉim padne sumrak, čekajte me na vratima dvora.

Ĉim su se počele paliti svjetiljke duţ hodnika kraljevskog dvora, pojavi se Gordana

u plemićkoj odori s vizirom na licu. Ţureći se, stigne do glavnog izlaza. Tu je čekao

Simono. Pred izlazom iz dvora uzjahali su konje i nesmetano krenuli.

Udarili su prema Dunavu, sve više se udaljujući od grada. Na malom brdu, što se

strmo spušta k Dunavu, razabira se u mraku obrisi palače.

- To je palača egerskog biskupa - upozori Simono.

- Baš tamo idem.

- Palača je napuštena?

- Danas su je opet naselili.

- Ne vidim nikakva svjetla - upozorava Simono.

- Saveznik me čeka u tmini da ne pobudi pozornost.

Uspeli su se na malo brdo. Gordana se spusti sa sedla i preda Simonu uzde:

- Sakrijte konje negdje u šikari dok se ne vratim.

- Kako će dugo izostati vaša milost?

- Vratiti ću se moţda za pola sata.

Gordana se šulja prema palači. Sve je oko zgrade tamno i tiho. Nastoji prozrijeti

gusti smrak da nađe ulazna vrata. Ide uza zid i gotovo nasrne na stepenice. Neki se

čovjek makne s vrata.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 256 ~

- Tko je? - tiho upita muški glas.

- Traţim gospodina Roberta.

- Vama sam danas donio pismo?

- Da, meni - šapne ona. - Najavite me.

- Onda me slijedite.

Unišla je u tamni hodnik.

- Drţite se neprestano zida- tiho će pratilac.

Zalazili su u tminu. Pustim prostorom odjeknu njihovi koraci. Pratilac uđe na neka

vrata i uzme svijeću.

- Gospodin je gore.

Šuteći, slijedi Gordana pratioca. U prvom katu hitro otvori jedna vrata i pokaţe

rukom:

- Neka se vaša milost potrudi.

I prijeđe prag. U rasvjetljenoj sobi stoji Robert. Sav je uređen. Plava kosa lijepo

učešljana. Odora nova, svečana. Lice mu je rumeno. Plave oči upiru u Gordanu s

nekim tajnim smiješkom, punim trijumfa. Ipak se duboko pokloni. Hitrim pogledom

zaokruţi Gordana namještenu sobu i mladića:

- Ova okolina i vaše veselo lice ne pokazuju da bi vam zatočenje bilo neprilično.

- Ovog časa znači mi pravo blaţenstvo.

- Dakle, vaše su vijesti sretno otkriće našem plemenitom cilju?

- Svakako. Ali prije svega sjednite na ovaj leţaj. Nije tako raskošan kao oni na

dvoru, ali udoban.

Njezine lijepe oči promotre nešto pozornije njegovo zarumenjelo lice sa čudnim

odsjajem radosti. I ostane stojeći. Zabavljena je promatranjem uţarenog lica i

plamenih očiju. Nešto prijatno odraţava se u njegovoj ličnosti. Nestalo je skromnog

drţanja, neodlučnih kretnja, one vječne smetenosti u odgovorima, neprilike u

vladanju. Naprotiv, čitavo mu drţanje izraţava sigurnost, odlučnost, gotovo drskost.

- Gorim od ţelje da doznam što ste prisluhnuli na vijećanju svog ujaka.

- Molim, ne mogu dopustiti da slušate stojeći - reče Robert.

Ona se spusti na stolicu i pogleda mu u oči:

- Uistinu se radilo o uroti?

- Da, o uroti.

- Dakle, pričajte.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 257 ~

- Urota donosi opasnosti.

- Protiv prinčeva izbora?

- I protiv njegove ţenidbe.

- To je manje vaţno, više me zanima ono o izboru.

- A mene više ono o ţenidbi.

Usne mu se iskrive, lice sve više poprima tuđi iskrivljeni izraţaj. Gordana sve to

opaţa, ali se pričinja da ništa ne vidi:

- Pozvali ste me da čujem urotu što su je skovali u prisustvu biskupa Filipca.

Poţurite se, gospodine Roberte jer mi se ţuri. Molila sam u kraljice dozvolu da

posjetim majku njegove visosti.

- Svoju buduću svekrvu - izbaci on napola bijesno.

- Gospodine Roberte, čim sam unišla u ovu sobu, činilo mi se da vi niste onaj kojeg

sam smatrala svojim saveznikom.

- Za plemeniti cilj da postanete prinčeva ţena?

Ona svladava svoju ljutinu ne bi li što prije doznala vaţne vijesti i odgovara:

- Luda priča o kojoj nije vrijedno govoriti.

- Pa dobro, ako je luda priča, a vi mi obećajte da ćete poći za mene.

Iznenađena šuti. Gleda mrko i strogo. Napokon hladno odgovara:

- Sjećate li se, gospodine Roberte, sadrţaja vašeg današnjeg pisma?

- Kako se ne bih sjećao.

- Ako se, dakle, sjećate pisma i ako se sjećate što ste mi ovog časa rekli, morali biste

razabrati da je vaš postupak nedostojan.

- Nedostojno je što se usuđujem traţiti vašu ruku? Vi se osjećate prinčevom

vjerenicom?

Strogo ga pogleda i još stroţe naglasi:

- Sve to znači: nije bilo tajnog vijećanja ni urote? Jedaostavno ste me prevarili?

- Ĉime? Kada?

- Traţili ste da vam budem saveznik za neki plemeniti cilj, htjeli ste mi utuviti u

glavu da radite za neku domovinu ne bi li vam posluţio da se dočepate princa,

kralja i kraljevske krune.

- Poludjeli ste. Netko vas je obmanuo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 258 ~

- Vi ste obmanuli mene svojim plemenitim ciljevima. Gdje su vam oči ako ne vidite

zašto vam donosim vijesti, zašto vam sluţim? Vaša me ljepota zarobila, njoj sluţim,

njoj hoću da udovoljim, ona je sav moj plemeniti cilj, vaša ljepota.

I glas i ruke mu dršću i prilazi joj. Ona se pomakne i grubo ga odbije:

- Izmišljenom urotom domamili ste me ovamo?

- Vi ste mene mamili na sastanke da vam donosim vijesti, a ja sam vas domamio da

uzmem nagradu.

I opet pođe prema njoj.

- Ni koraka bliţe, gospodine.

Toliko samosvjesna prijetnja načas ga zaustavi. Nehotice mu padne pogled na njene

ruke što drţi omotan plašt oko tijela. Htio bih ga strgnuti, ali njezina prijetnja

pobuđuje na oprez.

Što kane ove ruke? Ne skrivaju li kakvu pogibelj? Ipak, mirne su, nepomične, dok

njegove dršću, pribliţuju se k njoj i poseţu za njom.

Učas Gordana skoči natrag i gleda ga prezirno.

- Gospodine, hoću da iziđem.

- Iz ove palače nema izlaza.

Odgovor joj sve razotkriva. Munjevitim pogledom istraţi odaju. Tu su vrata na koja

je unišla. Straga dva zatvorena gotska prozora.

- Nema vam odavde izlaza - promrsi on ponovo.

Gordana bez riječi krene k vratima. On potrči za njom:

- Vi ste moji. Nema vam spasa.

- Gospodine Roberte - započne ona blago - zar je moguće, vi, plemenita duša?

On se grohotom nasmije.

- Htjeli ste da budem neka plemenitost, ali ja to neću, ja to nisam, ja sam sin svojeg

oca, pseto s lanca, gladno pseto.

Iskoristivši ovaj njegov govor, ona se primakne k vratima. Hoće ih otvoriti, ali ne

popuštaju.

- Što to znači? - vikne ona.

On se zaleti k njoj i obujmi je. Drhtave ruke osjećaju pod plaštem njezino tijelo što

se otimlje. Blizina i očekivanje razbukte ga.

Već se osjeća gospodar njene ljepote, ali zadobije snaţan udarac i zatetura nekoliko

koraka. Razabire da je trgnula iz toka mač.

Zabezeknut zuri u oruţje. Dakle, time se prijetila? Kakva ludost što joj je

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 259 ~

savjetovao da dođe u toj plemićkoj odori. Kako se nije dosjetio da nema plemićke

odore bez mača?

Doduše, mač je kratak, ali oštar.

- Branit ću se - reče ona.

Ovaj preokret nije očekivao. Razapinje ga ţeđ za ljepotom. Sam je s njom, a prijeti

mu oruţjem. Raspaljen stoji goloruk i zuri u oštricu. Osjeća strah.

- Izdrţat ću do sutra s mačem u ruci - reče ona samosvjesno.

- Pozvat ću u pomoć - odvraća on prijetnojm.

- Svojeg slugu? Što ste vi? Plemić ili rob? Uzmite mač. Ako me svladate vještinom

mača, pobijeđena sam. Svladam li ja vas, odstupate.

- "Nisam joj dorastao. Neka mi kaštelan savjetuje."

- Gdje vam je mač? - upita ona izazovno.

- Ĉekajte, donijet ću ga.

Sva se krv u njemu zatalasa. Nasrnuo bi, ali se oruţje svjetluca u njenoj ruci.

- Donijet ću mač - i kao pijan otetura do vrata. Udara i viče:

- Otvaraj, kaštelane.

Izvana netko otvori. Robert iziđe. Gordana pohiti k prozoru i otvori ga. Pogleda

dolje. Strmina pusta i nedohvatna, visoka. Nagne se nad prozor i vikne dolje u

tminu:

- Simono, Simono! U pomoć, Simono!

Prisluškuje. Nitko se ne odazivlje. S ove strane otvaraju se prozori na Dunav. Vani u

hodniku stoji kaštelan s četvoricom slugu. Robert šapće:

- Hoće da se bije sa mnom. Nisam ni sanjao da nosi mač. Idi ti i bij se mjesto mene.

- Posramit ćete se, gospodaru. Ni ja već odavna nisam imao u ruci mača.

- Do vraga, zar se bojiš ţenskog udarca?

- Gospodaru, neću se s njom nagađati. Udarit ću sa slugama protiv nje, prestrašit

će se i odbaciti oruţje.

- Naprotiv, branit će se do posljednjeg daha.

- Šta da se onda radi?

- Pitaš mene?

- Već znam. Pobijte se s njom samo onako. Drugo je moja briga.

- Ako me prepustiš njezinu maču?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 260 ~

- Skinite mi glavu. Odmah ću donijeti najoštriji.

I potrči dolje pa se vrati s oruţjem. Robert uđe u odaju s mačem u ruci.

- Gordana stoji i mračnim pogledom promatra protivnika.

Razabravši da joj nema izlaza iz dvora, spremna je Roberta raniti, makar i ubiti.

- Evo me - reče on hrapavim glasom od teškog uzbuđenja.

Sve mu pred očima titra.

- Dakle, započnite - dovikne joj on i postavi joj se nasuprot.

Tek što su uzdigli mačeve, on se neprestano udaljuje postrance, izbjegava borbu.

- Vladate se kao plašljivi dječak - vikne ona. - Stid vas bilo.

Njega to ne vrijeđa. Ne odgovara i uzmiče prema sredini sobe. Gordana slijedi

njegove kretnje. Sva joj je nada u tome da ga udari.

- Branite se - viče ona i navali.

- Tiho i nečujno otvore se vrata.

Ĉetiri muškarca gotovo nečujno potrče sagom i uhvate Gordanu. Osjetivši zamku,

ona čvrsto drţi mač i zamahne, ali joj drţe desnicu. Kaštelan joj iskrivi ruku i mač

padne. Otimlje se, ali je sluge s kaštelanom drţe. Iskoristivši svu snagu svoga

čvrstog izvjeţbanog tijela, divlje se bori.

- Uţe ovamo - vikne kaštelan.

- Evo, tu je - dobaci Robert.

- Ĉasti mi, jaka je.

- Ali i konopci su čvrsti.

Svaki otpor je uzaludan. Muškarci je svezu na leţaju. Robertovo lice je uţarena

ţeravica, oči munje.

- Podla kukavica - vikne Gordana.- Sve ste to pripremili razbojniče, gnusni podlače.

- Uzalud vam je sada, ljepotice - smije se kaštelan ironično.

- Vi ćete još sutra visjeti na uţetu, kojim ste me danas vezali!

- Dobrovoljno ste došli, ljepotice. Priseći ću.

- Dobrovoljno ste pristali - smije joj se Robert.

- Hulja - vikne ona. - Odgovarat ćete kraljici.

- I princu? Dok oni nađu ovu palaču, bit ću daleko.

- Tamo vani čeka njezin pratilac, gospodaru, što da učinimo s njim? - pita kaštelan.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 261 ~

- Što god vas volja - odgovori Robert.

- Bacit ćemo ga u Dunav.

- Kraljevski je odličnik - vikne Gordana. - Za njegov ţivot uzet će vaše.

- Hajde, dakle, sveţimo ga kao i gospodaricu da mu ne bude krivo.

Smijući se, izlazi kaštelan sa slugama iz sobe:

- Laku noć.

Robert zasune vrata i potrči Gordani.

- Sad si moja.

- Platit ćete svojom glavom.

Omamljen obujmi je. Gordana upire sputano tijelo, navlači uţad. Otimlje se

sponama. Nogama i rukama potresa, trza. Konopi ne pokuštaju. Mladićeve ruke

obuhvaćaju joj tijelo. Uţareno mu se lice pribliţuje njenom.

Očajnom snagom pokušava se ona oduprijeti.

- Nema ti spasa. Moja si.

A kaštelan i sluge potrče niza stepenice, izađu iz palače i osluhnu u noć.

- Gdje je taj mladac koji je čeka?

- Vidio sam ga u sumraku kad su dolazili. Negdje dolje čuva konje.

- Idi, reci mu da ga gospodarica zove u kuću.

Sluga ide i traţi. Začuje rzanje konja. Skrene onamo i zovne Simona, isporučivši mu

da ga gospodarica zove u palaču. Ništa ne sluteći, Si-mono se uputi sa čovjekom.

Ĉim je prešao prag i vrata se za njim zatvorila, zgrabe ga. Zatečen, pokuša se

oduprijeti. Ne moţe odoljeti četvorici. Svezali ga čvrstim konopima i odvukli u

komoru. Sputan ne moţe se ni maknuti. Pokušava vikati, ali njegov glas zaglušuju

debele zidine male komorice bez prozora. Valja se u očaju strašnih slutnja. Uzalud

pokušava ne bi li snazi otpora popustila uţad, ali razabire da se savila oko njega

kao okovi. Tjelesna i duševna nemoć baca ga u zdvojnost. Tmina mu ubijasvaku

nadu.

- što ste učinili s gospodaricom? - viče on.

- Nema tu nikakve gospodarice. Mladi gospodičić je gore u gospodara i veselo s njim

pije.

- Jao vama, lupeţi, kad vas uhvati princ.

- Pozvat ćemo ga u svadbu - nasmije se kaštelan, zalupi vratima.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 262 ~

- Sad idite, pijte i zaloţite - reče slugama. - Ne bojte se ništa. I navali poprijeko

ţeljeznu prečku. Ljepotica će šutjeti od srama i poći će za našeg gospodara bude li

mu još do nje.

- A baš je lijepa. I mlaka bi voda uzavrela u njenoj blizini.

Kaštelan ode u prizemlje, a sluge ga slijede.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 263 ~

PRED ZORU

U kući gospođe od Brezovice spavaju dubokim snom. Na vratima dvorišta zatutnje

udarci. Kroz noć se razlijeţe dozivanje. Zadrijemali noćobdija prene se i potrči k

ulaznim vratima:

- Tko je vani?

- Iz dvora paţ Stjepko.

- Ne mogu otvoriti dok ne pitam gospodara.

- Onda pitajte, brzo. šalje me njegova visost princ.

Sluga pohiti u kuću, probudi sluge i posavjetuje se s njima, pa onda ide u prvi kat i

pokuca na vratima.

- Gospodaru, gospodaru!

- Što hoćeš? - upita iz sobe Damirov glas.

- Tu je iz dvora paţ Stjepko, šalje ga princ.

- Pusti ga u kuću.

Sluga otrči. Damir upali svjetlo i stade se odijevati. Majka mu se probudila i dolazi k

njemu. Sva zabrinuta ispituje sina:

- A tko je princu rekao da si ovdje?

- Sigurno Gordana. Prekjučer sam bio s njom kod biskupa Bakača.

- Jučer se čitav dan nisi pokazao kod princa i sad te zove.

U to doba. Baš čudno.

- Moralo se desiti nešto vaţno.

Odjeva se gotovo nestrpljivo. Neprijatni osjećaji uznemire ga. Prepoznao je brze

Stjepkove korake hodnikom. Dječak uleti u sobu. Blijedi mu obrazi navješćuju

nemilu vijest.

- Gospodine Damire! - usklikne mladić. Sad mi je lakše. Ona je sigurno ovdje.

- Tko ona?

- Gordana.

- Zašto bi bila ovdje?

- Nema je? - krikne paţ.

- Rekoh već.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 264 ~

- Ali otišla je jučer.

- Kamo?

- Da posjeti majku njegove visosti i sigurno je prespavala kod nje.

- Niti je bila tamo niti je prespavala - odgovori Damirova majka.

- Ne recite to, vaša milosti - zadrhti paţ.

- Stjepko, čuj, kad je otišla? S kim? - upita Damir uzevši paţa za ruke.

- Podvečer u pratnji Simona.

- A što je rekla?

- Da će posjetiti prinčevu majku. Obećala je kraljici da će se vratiti do čitanja. Svi

su se okučili i princ je prisustvovao čitanju gospodina Bonfinija. A nje nema. I kad

su već polazili na počinak, još se nije vratila.

- Majko, moţda je ipak bila preko kod prinčeve majke?

- Zadrţala sam se kod nje do kasne večeri.

- U to doba noći?

- Već je pred jutro, gospodaru.

- Kraljica i princ bili su jako uznemireni, ali je njezino veličanstvo ustvrdilo da je

Gordana sigurno ostala da ovdje prespava. Kad su već svi zaspali, princ me probudi

i pošalje da vidim je li tu.

- Marko, sedlaj konje! - zapovijedi Damir. - Pet momaka ide sa mnom.

- Gospodine Damire, princ mi je naloţio: ako Gordana nije ovdje neka mu smjesta

javim da mu sedlaju konje.

- Onda poslušaj njegovu zapovijed. Idi. Paţ ipak oklijeva.

- Što još čekaš, Stjepko?

- Bih li princu kazao ono što znam?

- Što znaš? Reci meni, odmah.

- U kraljevskom uredu dva ili tri dana sjedi neki novi plemić, nećak egerskog

biskupa.

- Robert. Što je s njim?

- Uvijek me ispituje o Gordani. Jučer nije došao u red, nego je poslao nekog slugu s

pismom da ga predam Gordani.

- I predao si?

- Jesam. Ona je smjesta pohitila u predvorje i govorila s njim.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 265 ~

- "Reci gospodaru da pristajem." Samo to je odgovorila, a u sumraku je izišla,

svakako sa Simonom, jer tako kaţu straţari.

Damirov se nemir pretvori u slutnju. U Bakačevoj palači jasno je razabrao

Robertovu ljubomoru.

- Stjepko, vrati se k princu, ispripovijedi mu sve što si rekao meni.

- Da mu dadem i pismo?

- Kakvo pismo? Daj ovamo - pa mu strgne iz ruke hartiju.

- Kad sam vidio nemir njegove visosti, prije nego što sam pošao ovamo, uvučem se u

Gordanine odaje kao tat, traţim i nađem u njenoj nošnji pismo što ga je jučer

primila.

Damir brzo pročita pa onda pohiti niza stepenice, vukući sa sobom paţa:

- Idi princu. Predaj mu ovo pismo i reci da sam ja otišao u palaču na Dunavu.

Stigavši u dvorište, vikne slugama:

- Sjekire, oruţje uzmite i za mnom!

I baci se u sedlo. Momci uzimaju oruţje. U času poskakaše na konje i trkom pojure.

Topot konja bučno ispuni puste mračne ulice. Skrenuše prema Dunavu.

Pribliţavaju se brdu. Stara palača na vrhu u polutami čini mu se kao Gordanina

grobnica. I divlje bije konja, tjerajući ga uzbrdo. Momci slijede svojeg gospodara. Na

čistini među drvećem Damir reče svojem sluzi Marku:

- Konji su iz kraljevskih staja.

Zaustavi se i ogleda dva osedlana konja svezana o stabla.

- Ona je u palači.

Marko ništa ne shvaća, samo slijedi gospodara što je udario prema palači. Pred

ulazom skoči.

U zgradi i oko nje pustoš. Nitko se ne miče. Svi prozori zatvoreni. Svi opleteni

teškim ţeljeznim rešetkama. Svom snagom udari Damir u vrata zgrade.

- Ja ću, gospodaru! - pritrči Marko.

- Otvarajte - viče Damir. - Otvarajte! U ime njegove visosti princa! U ime kraljice!

Po drhtanju gospodareva glasa Marko osjeća veliku nesreću pa udara o vrata

sjekirom, vičući:

- Otvarajte! U ime kraljice!

- Pazite da tko neopazice ne pobjegne - zapovijedi Damir.

Svakog muškarca sravnite sa zemljom ako bi bjeţao. Drţite svakoga.

- Otvarajte u ime njezina veličanstva!

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 266 ~

Iznutra nitko ne odgovara.

- Ĉujem trku u kući.

- Pazite, momci. Nitko ne smije uteći.

- Otvarajte u ime kraljice! - viče Damir.

- Nestali su. Tiho je, gospodaru.

Sluša, a onda pograbi sjekiru i zapovijeda.

- Sijecite, momci.

Teške oštrice padaju po debelu hrastovom drvu. Damir razbija vrata kao pećinu nad

grobom ţive zakopane djevojke kojoj pripada posljednji dah njegove duše. Otkopat

će je posljednjim kucajem srca.

- Vrata su okovana. Teško će popustiti, gospodaru.

- I ţeljezo mora pucati! - vikne i očajno udara. Snaga mu se pretvara u divljanje.

- Udarajte, rasijecite sve. Moramo unići.

Damir udara kao da mu je pod oštricom Robert. Zvekeću ţeljezom spletena vrata,

puca drvo. Mračnom zgradom tutnje udarci i dignu na noge sluge u palači.

Prestrašeni trče hodnikom, slušaju tutnjavu udaraca. Posrćući, ulete u kaštelanovu

sobu.

- Grmljavina? - pita ih on, trgnuvši se iza sna.

- Gospodine, razbijaju vrata.

- Za ime Boţje, biskup je opazio da mu nećak nije kod kuće.

- Viču, čujte što viču.

Ustremljeni slušaju odozdo gromke povike:

- U ime njegove visosti princa, otvarajte! U ime kraljice!

Kaštelan skoči i pojuri mračnim hodnikom. Za njim tutnje udarci s vrata palače.

Preskakujući stepenice, uspne se u prvi kat. Šakom udara o vrata.

- Gospodaru, gospodaru! - U ime princa hoće unići.

- Otvaraj - vikne hrapavi glas.

- Gospodaru, brzo, sakrijte se u podrum.

I potrči, ruši se stepenicama, a sluge se stišću u mračnom hodniku.

- Jao nama! U ime kraljice i princa.

- Povješat će nas kako je prijetila ljepotica.

- Gospodar zapovijeda neka im otvorimo - javlja kaštelan.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 267 ~

- Zar je pomjerio umom?

- Sakrit ćemo se u podrum. Gospodar će odmah sići.

- A mi? Zar da ostanemo tu?

- Vi niste ništa krivi. Samo ja i gospodar.

- Gospodaru, hitro - reče kaštelan.

- Ide li?

- Još ne. Ĉekajte da se sakrijemo.

Sluge dršću.

- Jao, pucaju na vrata. To su iz dvora.

- Skupo ćemo platiti gospodarevu noćnu zabavu.

- On odgovara što je počinio.

- A nas će sasjeći zbog njegove odgovornosti.

- Ljepoticu nitko nije silio da dođe. To svi morate posvjedočiti.

- Istina, sama je došla.

- Dakle, iako je došla sama, pravo joj budi.

- Ipak, vezali smo je.

- Gospodareva je stvar i njegova odgovornost. Na razbijenim vratima viču:

- U ime princa, otvarajte!

- Prekasno je - šapne kaštelan i potrči u mrak hodnika.

- Gospodaru, jeste li tu?

Sluge strepe u hodniku:

- Ostavili su nas same.

- Krivci bjeţe, a sluge stradaju.

- Otvorimo im da spasimo glavu.

* * * * *

Poput ptice, dojaše mladi paţ u dvor. Pretrčao je stepenice i uletio u prinčevu sobu:

- Visoti, nema Gordane. Tamo je Damir. Jako se prestrašio i odjahao.

- Kamo?

- Tamo gdje je Gordana.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 268 ~

- Gdje je?

- Evo pisma, visosti.

I ponovo priča kako je nepoznati čovjek donio pismo i kako ga je našao, a princ ga

prekine:

- Damir je odjahao?

- I uzeo sjekire i oruţje.

Princ baci na sebe odijelo, plašt, opaše mač i trči niza stepenice. Stjepko za njim

kao u snu. Ivan uzjaše Stjepkova konja. Ovaj brzo stjera jednog svojeg pratioca sa

sedla, uzme njegovo mjesto i s drugim momkom slijedi princa. Hitno projaše

dvorištem. Stjepko zapovijedi da otvore. Sva trojica zalete se nizbrdo i kreću prema

Dunavu. Ivan goni vranca, a oči mu traţe samotnu zgradu između drveća.

Pod brdom konj uspori korake:

- Zašto se Damir prestrašio? - upita Ivan Stjepka. - Zašto je uzeo sjekire?

- Ne razumijem kakva bi to opasnost prijetila Gordani od Roberta. Prije deset dana

pomogao joj je da pobjegne. Pismo govori o nekoj uroti. Otkud opasnost? - razmišlja

Ivan.

Plavetno jutarnje nebo odraţava se ruţičasto narančastim bojama istoka i proširuje

Ivanu pogled do ulaza u palaču.

- Damirovi konji su tamo pred ulazom - upozori Stjepko.

- Razbijaju vrata - opazi princ i osjeti drhtanje u prsima.

- Što se dogodilo s Gordanom?

Instiktivno mu se steţe srce. Ništa ne zna o onome što razapinje Damirove slutnje,

dok krči put u zgradu.

Zadnjim udarcem probio je vrata i utisnuo se u pukotine.

- Zdrobit će vas, gospodaru - vikne Marko, priskoči i produbi uski prostor.

Kaštelanovi sluge ne dospješe da otvore. Pred njih bane Damir i trgne mač iz korica:

- Gdje je gospodar?

- Kaštelan je tamo - i pokaţu u dno hodnika na mala vrata.

Damir skoči i otvori. Stubama se spušta u podrum kaštelan.

- Natrag, lupeţu - i zgrabi ga za šiju.

Ĉovjek zatetura. Uhvaćen, nema snage da bjeţi i vraća se.

- Traţim gospodina Roberta - najuri ga Damir. – Gdje je?

- Mislim da još spava - odgovori kaštelan.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 269 ~

- Gdje je gospođica?

- Nikakvu gospođicu nisam vidio.

Prijeteći digne Damir šaku:

- Hoćeš li da ti raskolim vilicu?

- Gospodine, vidio sam jučer samo nekog mladog gospodina koji je došao u posjet

mojem gospodaru.

- Gdje je taj mladi gospodin?

- Gore na prvom katu.

- Vodi me. Pokušaš li me uvesti u krivu sobu, sasjeći ću te na komade.

Kaštelan polagano vodi uza stube Damira. On ga ţestoko gurne.

- Ţuri se - vikne hrapavim glasom.

Damir ide za čovjekom, gotovo ne osjeća vlastite noge. Tijelo mu je kamen, srce

olovo. Ne čuje štropot koraka, ni prinčev glas što pita njegove momke pred vratima.

Jezovita misao ukočila mu se u mozgu i od nje mu ţilama kola jeza, ledena, smrtna.

Ne vidi kamo ga vode. Ali kao da već vidi strahotnu sliku što mu je stvorila jezovita

slutnja. Razbijajući vrata, proţivio je sve jade onoga što iščekuje, što gleda i čemu

više nema pomoći.

Kaštelan gurne vrata. Damir sustane. Omaglica ga zadrţi. Nema snage da prekorači

prag. Gurne pred sobom kaštelana, onda svojeg slugu. Samo da ne bude prvi.

- Jao! - vikne Marko.

Taj krik prouzroči mu ţivu bol. Ĉitavo tijelo i noge mu klecnuše. Probudio se od

ukočene jeze, a u prsima se skupljaju krikovi jecaja. Pretrči prag.

Na leţaju Gordana u muškoj odori, svezana, razapeta, bespomoćna. Pogled joj je

zamagljen. Haljeci muške odore su otkopčani. Bezglasno dotetura k njoj, koljena

mu se sagnu, silom skupi snagu, u času ţdere sa sebe plašt i pokrije djevojku.

- Što se zbilo, Gordana?

Na vrata utrči princ.

- Gordana! - krikne Ivan i baci se k njoj na koljena.

Njezin poloţaj razotkriva mu strahotu. Ona gleda obojicu i šuti.

- Svijest je ostavlja - prestrašeno će princ.

U borbi s omaglicom ona niječe glavom. Damir je već stekao prisebnost.

- Krivac! Gdje je krivac? - i krvoţednom osvetom pograbi kaštelana.

- Gdje ti je lupeţ, tvoj gospodar?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 270 ~

- Ne znam, gospodine.

- Presijeći ću te napola. Gdje je?

Ivan ne vidi ne čuje Damira. Utaplja se u Gordaninim očima što su uperene u

polumrak sobe.

- Govori, gdje ti je gospodar? Ne moţe uteći.

- Odazvao mi se iz ove sobe.

- Ja sam se odazvala mjesto njega.

Svi upru pogled u Gordanu.

- Tamo je - i pogledom pokazuje u mrak kraj zida. Damir skoči u tminu:

- Otvaraj, Marko, prozor. Svjetla u sobu.

Jutarnje svitanje razotkrije tijelo što leţi kraj zida.

- Robert. To je on.

Damir se sagne k njemu i ogledava ga, a princ zuri u nepomičnog mladića. Prodrma

tijelo, ali se ne miče.

- Mrtav? - pita Damir, pogledavši Gordanu.

- Ne znam - odvraća ona kratko i hoće da se pridigne, ali ne moţe. Svezana je na

leţaju.

Tek sad opaze da je nisu oslobodili spona. Ustrčali se. Damir svojim mačem razreze

uţad koja je sputava uz leţaj. Ona uspravi ruke. Uţad ostavi krvave tragove na

bijeloj puti. Zarezala joj se u meso.

Brzo sakrije ruke ispod plašta da zakopča muško odijelo.Kad su je odvezali,

Gordana sjedne. U licu joj izraţaj muke. Damir opet pogleda u Roberta i pita:

- Što se dogodilo? Recite nam Gordana?

- Svejedno što se dogodilo. Ne pitaj je ništa, Damire - zapovijeda princ, uhvati

njezine iskrvavljene ruke i sagne nad njima glavu.

Ona hoće da ustane. Oba mladića pritrče i uhvate je. Osjetivši njihovo drhtanje,

blago otkloni pomoć:

- Hvala, sama ću.

- I uspravi se. Zamotala se u plašt.

Njih dvojica šute. Blijedi su. Pogledi im traţe njene ţelje, ali ih ne nalaze. Ni u

očima, ni kretnji, ni u riječima. Očito se sabrala. Uzima klobuk, pokriva lice vizirom

pa ide, odbijajući njihovu pomoć.

- Dopustite, Gordana, da vas pratim - moli tiho princ.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 271 ~

Ona samo kimne. Ide k vratima, i ne obazirući se na Roberta. Ali se zaustavi pred

kaštelanom i dovikne mu:

- Nitkove!

- Morao sam izvršiti zapovijed.

- Je li ti zapovijedao da me drsko vrijeđaš dok si me vezao?

Ĉovjek šuti. Gordana krene preko praga. Princ zapovijeda:

- Damire, uredi tu sve što treba. Prepuštam ovog čovjeka tvojem sudu.

- Hvala, visosti.

Ĉim su prešli prag, Damir zatvori vrata, potrči kaštelanu i udari ga tolikom snagom

da je pao na zemlju, jaučući.

- Marko, svezi ovu ţivotinju istim uţetom. I one dolje neka sveţu. Odmah ćemo ih

otpremiti u neku tvrđavu. Ni s kim ne smiju govoriti. Nitko ţiv ne smije doznati što

se tu zbilo. Pazi na uţe. Istim kojim je vezao nju, svezat ću mu vrat.

- Razumijem, gospodaru - odvraća Marko.

- Je li ti zapovijedio da vrijeđaš plemenitu djevojku, da je veţeš do kosti? Platit ćeš

to, tako mi moje časti. Veţi ga.

- A što ćemo s onim tamo? - i pokaţe na Roberta.

- Svucimo ga da vidimo je li proboden ili ga je đavo zagušio.

A dolje Gordana ostavlja palaču.

- Gdje je Simono? - upita princa.

- Nisam ga vidio.

- Ovdje je - vikne Stjepko. - Našli smo vezana remenjem u nekoj rupi u prizemlju.

Vikao je i provalili smo do njega.

Crvenim očima od plača gleda Simono Gordanu. Utučen, slomljen reče:

- Odmamili su me u palaču na vaš poziv.

Ona samo kimne i ne reče ništa. Uspela se u sedlo. Još sunce nije izašlo, kad

stigoše u dvor.

U predvorju princ mahne Stjepku i Simonu da se udalje.

- Gordana, ne recite ništa kraljici. Nikome.

Ona digne vizir. Izgled njezina lica prestraši ga:

- Ne moţe se tajiti.

Njegovo blago lice zaliveno je toplom njeţnosti. Oči su mu vlaţne:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 272 ~

- Draga, ljubljena, svjedno što je bilo, svejedno. Ja sam vaš.

U sumornim bademastim očima leţi duboko udivljenje, nešto kao bol, ţalost, što li.

- Padam od umora - reče ona tiho. - Kad se odmorim, dođite, visosti, kraljici.

I ode polagano u svoje odaje. Dvoranka je već bila na nogama.

- Njezino veličanstvo bilo je jučer jako uznemireno.

- Leći ću. Pusti me samu. Ne budi me.

I baci se na postelju pod modrim svilenim baldahinom. Pošto je Ivan dopratio

Gordanu u dvor i s njom se oprostio, otpusti Simona i Stjepka da legnu pa naloţi

ostalim paţevima neka odmah jave čim se vrati Damir. Tada se uputi u kraljevsku

umivaonicu. Vratio se osvjeţen, ali ipak nemiran kad mu Enrico donese Beatricein

poziv da siđe k njoj.

- Što je? - pita ga Beatrice kad je ulazio u njenu sobu.

Nije odmah odgovorio.

- Zašto si tako blijed? Rekoše mi da si u zoru doveo Gordanu. Gdje je bila?

Bez riječi joj pokaţe Robertovo pismo. Začuđena čita, a onda sjedne k njemu:

- Razjasni mi pobliţe.

Ispripovijedi joj kako su našli Gordanu u staroj napuštenoj palači.

Problijedila je od straha i, lomeći rukama, upita:

- Ali što je bilo? Što ti je rekla? Što?

- Damir ju je pitao, a ja nisam dopustio da odgovori. Bila je slomljena, cijelu noć

leţala je svezana.

- Jao, zar da je ta strahota - i ona ustane pa nemirno ide gore-dolje.

- Zbog mene se upropastila. Uvijek je traţila neke urote, uvijek sumnjala, i to ju je

zavelo da slijepo ide.

- Eto Ivane, i u mene ne vjeruje, jer bi mi bila nešto rekla o tome pismu i o svojem

odlasku.

- Ne, kraljice, vjeruje u vas. Ni meni nije ništa rekla, a Simonu tek u posljednji čas.

Zaustavila se čas kao pred nekom strašnom slikom i uzviknula:

- Kako je smjela ići na sastanak s tim nitkovom

- Smatrala ga je plemenitim, dobrim. Zar je nije izbavio iz Ferenczyjeva dvora?

- Oh - i ona zalomi rukama pa gleda sa strahom prinčevo lice.

- "Zar će je sada ostaviti, a ja ću izgubiti jaki oslon što sam ga gradila na

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 273 ~

prinčevoj ljubavi?"

- što će biti sada? - pita sa zebnjom princa.

- Rekao sam joj: bilo što mu drago, pripadam njoj.

- Uza sve što se dogodilo?

- Više pripadam njoj nego prije. Ono što se dogodilo bilo je zbog mene. Htjela je

doznati neku tajnu urotu. Sve je činila za mene. Sukrivac sam njezine nesreće,

dakle: još uţe povezan s njom.

- Rekao si joj to?

- Ne sasvim ovim riječima. Sigurno me razumjela.

- Poslat ću po nju neka dođe ovamo.

- Dvoranka je rekla mojem paţu da je usnula. Ostavite je da počiva.

- Ivane, nevjerojatno mi je, ti ćeš se ipak njome oţeniti?

- Hoću, kraljice. Sad me u tome ne moţe spriječiti nitko. Ni ona sama. Sad je

njezina sudbina potpuno svezana sa mnom. Ja ljubim nju, a ne njezino tijelo. Sad

je više moja nego ikad. Zar ne vidite: upropastila se zbog mene, samo zbog mene.

- Taj lupeţ zasluţio je smrt. Samo smrt.

- Ĉini se da je pravda već izvršila smrtnu kaznu.

- Kako? Ubio si ga?

- Našli smo ga na podu, nepomičnog.

- Probodenog?

- U onom uzbuđenju nisam pravo vidio, a ipak je bio mrtav.

- A Gordana svezana?

- Da, kraljice.

- To ne razumijem. Ona svezana, on mrtav. A njegov kaštelan?

- Uhvaćen na bijegu u podrum.

- Ne, ne, to ne shvaćam.

- Zapravo ni ja.

- Nije ti razjasnila što se to dogodilo s njim?

- Malo me zanimalo što je s njime, dok sam nju našao sputanu.

- Ipak, nešto se naročito moralo dogoditi. Uvjerio si se da je mrtav?

- Ostavio sam ga Damiru. Očekujem svakog časa da mi javi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 274 ~

- Ĉim se vrati, pošalji ga k meni.

- A kad se Gordana probudi, zovite me, kraljice.

Ĉim je ostala sama, naloţi da joj pozovu poslanika Ranzana. Ali ga ne čeka, nego se

poţuri u kraljevski ured. Kancelar Filipec prolazio je Bakačevom sobom, dok je on

govorio u pero svojem pisaru.

Kancelar krišom baci pogled na Bakačev stol. Mramorni crni gavran stoji na svom

mjestu, okrenut k istoku.

"Još uvijek ne pristaje" - pomisli i pogleda Bakača. Ali ovaj se udubio u pergamenu

kao da uopće ne opaţa kancelara.

Uto paţ javi Filipcu da ga čeka kraljica u kraljevskoj dvorani. Ispod oka zirne na

Bakača i poţuri se kraljici. Dočekala ga je u radnoj odaji pokojnog kralja i smjesta

navali:

- Gospodine biskupe, protiv vas diţe se strahovita optuţba.

- "Izdao me!" - pomisli on, ali mu usne zadrţe smiješak.

- Veličanstvo, nisam svjestan krivnje.

- Zalazite u egersku palaču?

- Da sklonem biskupa neka pristane uz našeg princa. I vaše veličanstvo u tu je

svrhu primilo biskupa.

Beatrice pozorno gleda to vedro dobroćudno nasmiješeno lice i nastavlja:

- Ĉovjek vrlo bliz egerskom biskupu tvrdi da je otkrio neku urotu.

Njezin je pogled čvrst. Ni jedan treptaj oka ne moţe joj izbjeći. Ali on je miran:

- Neprijatelji su vješto postavili stupicu ne bi li pokolebali povjerenje vašeg

veličanstva i njegove visosti u mene.

- Dakle, nema urote?

- Svi znamo kako egerski biskup ne ţeli da princ bude kralj a kako o tom govori

glasno, ne moţe se to nazvati urotom, već otvorenim napadom.

- Da, ali samo s njegove strane. Međutim, kaţu da vi s njim radite za drugu ličnost,

to jest za Maksimilijana Njemačkog.

- Veličanstvo prisiţem: prije bih umro nego se zaloţio za Maksa. Moji posjeti u

egersku palaču imali su svrhu da spase kraljevstvo borbe i krvoprolića.

- Što, dakle znači, to pismo?

Dok Filipec čita, ţute mu se obrve trgnule. No čim je ona digla pogled k njemu, već

se oporavio od uzbuđenja.

- Uistinu, veličanstvo, ne shvaćam što znače Robertove riječi. Kad bi doista

postojala urota u kojoj bih ja sudjelovao, vjerujte, ne bih raspravljao s egerskim

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 275 ~

biskupom na mjestu gdje bi me mogao slušati taj mladić. A ne vjerujem ni to da bi

Robert tu tajnu otkrivao nekome na štetu osnove svojeg ujaka.

- Kako, dakle, tumačite da je ipak to napisao?

- Kome je naslovljeno pismo?

- Osobi vrlo blizoj meni.

- Prema tome, to nije pisao Robert, već netko drugi da me optuţi vašem veličanstvu

i zasjedne na moje mjesto. Istraţit ću to. Idem odmah u egersku palaču da pitam

Roberta.

- I recite biskupu neka ne troši uzalud sile za svojeg Nijemca. Uloţit ću svu moć i

sve zlato svojeg oca za princa Ivana. Uzalud računaju s mojom mrţnjom. Ona je

prošla. Ako ne vjeruje mojem osjećaju, neka zna: preda mnom je sadašnjost i

budućnost, a oboje me upućuju putem razbora.

- Isporučiti ću poruku vašeg veličanstva, a ujedno donijeti razjašnjenje o tom

pismu. Zamalo ćemo vidjeti tko je spleo tu zamku i molim veličanstvo da me na

potvratku sasluša.

- Primit ću vas - reče ona hladno i ostavi dvoranu.

Filipec se vrati u Bakačevu sobu, pogleda ga krišom i zaprijeti u mislima, uvjeren

da je izdaja potekla od njega. Ali mu ne reče ništa i hitno ostavi dvor.

* * * * *

Napuljski poslanik Ranzano čeka kraljicu u njezinoj radnoj odaji. Kad se vratila iz

kraljevskog ureda, hitro mu ispriča događaj i pokaţe Robertovo pismo. Poslanikovo

se lice zabrinulo.

- Taj nitkov pomrsio nam je račune.

- Princ kaţe da će se i nakon toga njome oţeniti. Filozofira kako su im tek sada

povezane sudbine. Moţete li vi u to vjerovati.

- Veličanstvo, princ Ivan je najidealniji humanist.

- Pustite, sve se u naše doba ukrašava humanizmom da se pasu oči i duh.

- Humanizmom se zaogrnulo naše doba da se sakrije sredovječne haljine, ali ima

duhova koji ga smatraju istinom. Takav je naš princ. Sami ste ga nazvali sanjarem,

zanositim pjesnikom. Po majci je baštinio slavensku dušu, a ova je posrkala

humanu nauku kao ţivotnu istinu. Nahranio se njome do srţi. U svakom času

ţivota on će biti rob onoga što humanista nazivaju plemenitošću. Moţete se mirne

duše pouzdati: princ će u svojoj ljubavi prijeći granice prirodnog muškarca i uzeti

Gordanu.

- Onda bi ipak Aversino proročanstvo bilo poraţeno. Njezin sin neće biti nezakonit. -

- Za svijet, ali zapravo ipak ostaje nezakonit. Rekli ste da je Robert mrtav? Tko ga je

ubio?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 276 ~

- O tome ne znam još ništa.

- Ako je ona bila svezana, nije ga mogla ubiti.

- Jedva čekam da se to razjasni.

- Nimalo vas ne uzbuđuje pismo kojim ju je Robert namamio?

- Veličanstvo misli na urotu? To je mladi lupeţ izmislio.

- Ako ipak nije?

- Filipec, taj vedri, veseli dobričina pa da se uroti?

- Ja sam, unatoč tome, s njim oštro progovorila o tom pismu. Ali neće im vladati

Maks. Neće. Na to im prisiţem. Moj otac poduprijet će prinčev izbor svim silama.

Uskoro dolaze Hrvati, a onda je egerovoima odzvonilo.

- Ne mogu nikako vjerovati. Gdje da ţuti Moravljanin uzme napuljske lukavosti?

Grof Enrico pojavi se na pragu:

- Vaše veličanstvo, dvoranka donosi Gordaninu molbu, smije li se pokloniti vašem

veličanstvu.

- Napokon. Javi joj da je čekam. Isporuči princu neka siđe k meni.

Dvorski meštar pohiti izvršiti zapovijed.

- Sva sam uzbuđena. Idite, Ranzano. Reći ću vam sve.

Ostala je sama i nemirna. Brzo je stigao Ivan. Oboje su teško iščekivali Gordanin

dolazak. Paţevi otvaraju. Gordana ulazi. I kraljica i princ istog je časa zahvaćaju

pogledima. Beatricein pohlepno ispituje. Ivanov njeţno bodri. Ali čitavo njezino biće

odraţava nadmoć. U licu, u očima leţi suvereni hladni mir.

Sagnula je divnu glavu i ljepotu tijela na poklon i opet se uspravila. Princ se

istodobno pokloni. Kraljica samo zuri u nju. Na usnama joj delikatno pitanje.

Suzdrţava se i čeka.

Ali Gordanine lijepe ruţičaste usne još su uvijek nepomične. Princ ne moţe govoriti.

Upija njenu kraljevsku pojavu i nema druge misli do oboţavanja. Beatrice započne

razgovor:

- Gordana, kako si smjela vjerovati onom mladiću?

- Donio mi je vijest iz egerske palače.

- Ne tebi, nego tvojoj ljepoti.

- Nastojala sam oplemeniti motiv i svrnuti u najljepše ciljeve, a činilo se da me on

slijedi, jer mi je nosio vijest.

- Toliko te zaokupio cilj tvojih nastojanja da si propustila pozornije promatrati

mladićeve namjere?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 277 ~

- Nikad ne bih predmijevala.

Potcjenjuješ svoju ljepotu i zavodljivost svojeg bića. A baš ono ga nagnalo da ti je

pomogao pobjeći iz Ferenczyjeva dvora.

- Ne, kraljice. U onom sam se dvoru obratila samo dobroti i plemenitosti skromnog,

plahog mladića koji je gotovo bjeţao od mene. Naglasila sam da ga smatram

sukrivcem zločina na koji se sprema Ferenczy da izazovem njegov moral. Uvjeravam

veličanstvo: našla sam tada u mladiću najljepše moralne pobude da mi pomogne. S

njim se dogodio preokret, upravo čudan, neočekivan.

- Zašto si mi zatajila pismo kojim te namamio?

- Mislila sam: valja se oprezno uvući k njemu da saznam urotu. Kad bih bila o tome

govorila vama ili princu, ne bi se mogao zadrţati oprez, a opet potpuno sam se

uţivjela da imam u njemu saveznika.

- Zaboravila si da nisi muško.

- Moţda veličanstvo pogađa. Postupala sam odviše s pouzdanjem u svoje namjere.

Princ je šutio i samo pogledima molio kraljicu da bude obzirna. Ti ju pogledi prisile

da joj se pribliţi i pomiluje kosu.

- Mi, princ i ja, smatramo da sve što se dogodilo, ne znači ništa.

Ivan joj se pribliţi i naglasi uvjerljivom toplinom:

- Kraljica je izrekla ono što duboko osjećam. Vi znate, Gordana, i nije vrijedno da se

o tome govori.

A ona uzdigne glavu i glas pa odvraća:

- Toliku obzirnost ne zasluţujem, jer sam, ponavljam, postupala na svoju ruku.

- Razjasni mi, Gordana, samo još ovo: što se dogodilo s tim nitkovom da su ga našli

mrtva?

- Zar je mrtav? - pita ona s prikrivenom napetosti.

- Princ tako misli.

- Gospodin Damir još ništa nije izvijestio vašu visost? -upita Gordana.

- Uzalud čekam njegov povratak.

- Od čega je umro? - nastavlja kraljica ljubopitno.

- Veličanstvo, molim, pričekajmo gospodina Damira. Moţda će on razjasniti.

- Ti ne znaš?

- Molim, veličanstvo, riješite me duţnosti da odgovorim dok ne saznam više.

- Da, kraljica vas rješava - uplete se princ, pogledavši kraljicu Beatricu moleći.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 278 ~

- Naravno, ne traţim da odgovoriš. Idi, dijete moje, i budi vedra. Kao da ništa nije

bilo. Ĉekam te kod zajedničkog objeda.

Princ učini kretnju da ide s Gordanom, ali ga kraljica zaustavi.

- Ostani još čas, Ivane.

Pošto se Gordana udalji, kraljica pogleda princa:

- Zašto uskraćuje odgovor što je s Robertom?

- Moţda se smatra njegovim ubojicom.

- Nemoguće. Svezana ga nije mogla ubiti.

- Istina je. Nešto je zagonetno u ovom događaju. Ali moţda...

- A njena šutnja povećava zagonetku.

- Draga, dobra kraljice, svako vaše pitanje razdire joj dušu.

- Razumijem. Neću više pitati. A ti naloţi Stjepku i Simonu da o tome nikome ne

kazuju ništa ako se, unatoč toga, kaniš njome oţeniti.

- Zar još sumnjate, kraljice?

- Ne, ne sumnjam i baš zato se mora pokopati šutnjom. Svijet ne smije doznati.

- I neće.

-Moţda Gordanu zbog toga naročito zanima je li mladić mrtav. Ako nije, hvalisat će

se, moţda, kako bi je prisilio da pođe za njega. A što onda?

- Tu sam ja, kraljice. Ne bojte se, ništa me neće zadrţati da Gordanu obranim i

uzmem za ţenu. Ja sam sukrivac. To upamtite, veličanstvo. A sad idem. Dovest ću

Damira kad se pojavi.

- Do viđenja, dragi sine - njeţno će kraljica.

Ostala je zadubljena u misli.

- "Ako taj lupeţ Robert nije mrtav i svemu svijetu ispripovijedi? Sve Ivanove namjere

uništit će ova sramota. Nitko ne bi dopustio da uzme Gordanu. A on je premlad i

preslab da se opre. Dovest će mu na dvor Biancu. A onda sam ja izigrana. Milanska

princeza i milanski dvor istisnut će me iz prinčeve blizine i vladanja."

Na njenu dušu spušta se novi mrak sumnje da joj vlast izmiče iz ruke. "Zar mi nije

suđeno da ostanem ni uz prijestolje?" "Ne, ne, to ne moţe biti. Ne moţe. Ne smije."

Osjeća se kao nasred pustoši. Krikovi straha prodiru prazninom. Nitko joj se ne

odazivlje. Opet gleda zamračeno obzorje. Pritištu je oblaci tamni, teški. Ne nalazi

puta k cilju.

"Svi su me izdali: Maks, egerski biskup, a sad i sudbina, tek što mi je pokazala put

k jednom spasu, k princu!"

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 279 ~

"Ne, ne. Nije moguće. Taj nitkov je mrtav. Ne moţe biti drukčije. Zar da mi neki

neznatni lupeţ svojim ţivotom podupre jedinu utvrdu moje vlasti? To bi bila

nepravda, suluda nepravda. On je mrtav.

Ide, gore-dolje, u ponovnom nastupu grozničave neizvjesnosti, strepnje, drhtanja i

strave za sebe. Uzalud uzvikuje: mrtav. Uzdrmana vjera ne prihvaća tu utjehu. Zove

Enrica, šalje ga da pita je li već stigao Damir.

Donosi joj negativni odgovor. Ide po sobama, nemirna, razdraţena, i kune Gordanin

korak u staru palaču, kune sudbinu i čeka vijest je li Robert zauvijek zanijemio.

U tom joj raspoloţenju Enrico najavi dolazak biskupa Filipca. U nadi da će od njega

doznati rješenje strahovite neizvjesnosti, odredi da ga dovedu.

Srdačno lice gotovo je prepane.

- Dakle, nije mrtav?

- Veličanstvo, ne zam o kome je riječ.

- Ne znate ništa o nećaku egerskog biskupa?

- Ne, veličanstvo.

- Onda niste ni bili s egerskim biskupom?

- Upravo dolazim od njega.

- "Zapleo sam se" - pomisli Filipec - "razabrat će da biskupa nisam našao u palači" -

i nadoveţe:

- Očito biskup još i ne zna da se nećaku nešto desilo.

- Da, to je moguće, jer se nije dogodilo u kući u kojoj stanuje. Nosite mi neke druge

vijesti koje su pomračile vedrinu vašeg lica? Govorite bez oklijevanja - zapovijedi

ona da ne mora misliti o Robertu.

- Egerski biskup poriče Robertove navode o uroti?

- Veličanstvo, urota postoji.

Njezin pogled ukočeno počiva na biskupovu pjegavu licu.

- Ispovijedat ću kraljici sve što sam doznao od egerskog biskupa. Ništa mi nije

zatajio, znak da se osjeća siguran.

- Njegova sigurnost u mojim je rukama.

- Baš sam zato krenuo ravno k vašem veličanstvu da čujete i prosudite.

- I sudit ću.

- Nekoliko sam puta nastojao da biskupa pridobijem za prinčev izbor, dakako

uzaludno. Kad sam mu predočio Robertovu ideju, mirno mi je priznao.

- Što je priznao? što? - nestrpljivo pita Beatrice.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 280 ~

- U njegovoj palači sastaju se na vijećanje ne samo njegovi nego i mnogi prinčevi

pristaše.

- I prinčevi? Nije moguće. Laţe.

- Osim toga, spremaju se na kraljevstvo i poljski Albert i Vladislav Ĉeški i

Maksimilijan.

- Pomrsit će im račune naša vojska.

- Biskupu je poznato da ne raspolaţemo novcem za opremu vojske.

- Otvorit ću svoje mošnje. Napuljski kralj poslao mi je čitavo blago.

- Veličanstvo, o svemu sam tome uvjeren, ali egerski biskup i njegovi brojni pristaše

odlučili su da biraju iskusnog čovjeka i vojskovođu.

-

- Kaţem: nikad se Maks neće okruniti krunom kralja Matije. Nikad. Sve ću zaloţiti

u ovu moju odluku: čitavu sebe.

- Ne radi se o Maksu.

- Nego o kome?

- O kralju Vladislavu Ĉeškom.

Zuri u kancelara kao u čudo, a on tumači:

- Veličanstvo, teţak je to udarac baš zato što Vladislav sprema veliku vojsku da

zauzme kraljevstvo koje svojata po starim ugovorima. Baš zato je egerski biskup

uspio da ovu osnovu pridobije premnoge odličnike kraljevstva. Ime kralja Vladislava

ulijeva svima toliko pouzdanje da su neki najuplivniji odličnici skrenuli u egersku

palaču i toliko su smjeli da se čak nadaju potpori vašeg veličanstva.

- Ĉime opravdavaju tu smjelu nadu? - pita izazovno.

- Slično sam pitanje postavio egerskom biskupu, a njegov me odgovor poništio.

Rekao je: pouzdajem se u kraljičinu potporu zbog davnog prijateljstva njezinog

veličanstva prema Vladislavu.

Ona usplamti i porumeni.

- Neka se gospoda čuvaju da izvlače podle Varadijeve klevete o nekim odnosima što

ih sada egerski biskup skriva pod izrazom: prijateljski odnosi. Kad je pokojni kralj

sklapao s Vladislavom primirje u Linzu, posluţila sam svojem muţu na njegovu

ţelju da s Vladislavom igram šah, plešem, zabavljam ga i tako smekšam njegove

zahtjeve za mir. Zlobnici, na čelu s Varadijem, nabacili su na mene klevete zbog

kojih Varadi sada čami.

- Veličanstvo, da sam u riječima egerskog biskupa opazio i najmanju sjenku

dvosmislenosti, ne bih ni časa duţe s njim razgovarao. Govorio je glasom punim

poštovanja prema vašem veličanstvu. Molim, veličanstvo, smijem li nastaviti

razlaganje biskupa?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 281 ~

- Da. Ţelim sve znati.

U njenoj se duši sve uzgibalo, ustalasalo.

- Biskup nazrijeva: prijateljski da će mudrost vašeg veličanstva biti sačuvana za

kraljevstvo.

- Vladislavljevom milošću. A sad čujte što imam reći biskupu za odgovor.

I ona otvori ladicu rezbarenog ormara, izvuče pergamenu, sakrije sadrţaj i pokaţe

mu Maksov potpis i datum kad je pisan.

- "Maksimilijan, u dvoru vojvode Otona, na dan dvadeset osmog travnja 1490."

- Znači, najnoviji datum.

Pročitavši, pogleda začuđeno kraljicu.

- Znate li što mi je Maks ponudio u ovom pismu ako poduprem njegov izbor?

- Ne bih znao, veličanstvo.

- Svoju ruku.

Ţute mu se trepavice rastvore, a plave oči proziru mirnim očekivanjem.

- Odbila sam Maksa. Voljela sam ostati uz princa, njegovo dobro, pošteno srce

zajamčuje mi sve na što imam pravo. Dakle, biskup i svi njegovi pristaše neće me

sklonuti da primim milost iz ruku kralja Vladislava.

- Veličanstvo, dopustite mi pitanje: je li egerski biskup mogao doznati za Maksovu

prosidbu? Ili je čak znao?

- Nitko pod suncem ne zna.

- Onda je to neprispodobivo čudo.

- U čemu se sastoji to čudo?

- Egerski biskup rekao mi je: Svi smo se sloţili da ponudimo krunu Vladislavu

Ĉeškom samo uz jedan uvjet: da se odmah nakon izbora vjenča s našom mudrom

kraljicom.

Tog časa sastadoše se njihove zjenice - gotovo se prodiru, traţeći prikrivene misli.

- Ovo ste baš diplomatski izmudrili.

Ĉitav jedan čas oboje se prozire, upoznaje. Ali nijedno od njih ne odaje izrazom lica

ni kretnjom ono što bi htjeli znati.

- Veličanstvo, to nisam izmislio da kraljici podvalim. To ću doskora dokazati. Molim,

veličanstvo, neka sazove kraljevsko vijeće. Tamo ću razotkriti čitavu urotu.

- Da, to bi bilo najbolje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 282 ~

Zjenice još prodornije istraţuju istinitost prijedloga i njegov brzi prihvat. Jedno

drugome zapravo provaljuju u dušu da izvuku na svjetlo misli. Nakon male stanke

prijeđe on u navalu:

- Ujedno ću odmah sve priopćiti biskupu Bakaču.

- Moţda je upravo on uskočio u egersku palaču, dakle, bit će bolje da mu ništa ne

kaţete i pripazite na nj.

- On je još uvijek uz princa.

- Nekoć je izdao kralja.

- Ovaj put radi za svoju kancelarsku čast, prema tome je nepokolebljiv. Osim toga,

veličanstvo, ne bih mogao i dalje vršiti tu tešku duţnost. Predat ću je Bakaču.

- Ne razumijem što vas je preokrenulo na takvu odluku, gospodine kancelaru?

- Nemoć da spasim prinčev poloţaj.

- Protiv nekoliko izgubljenih pristaša?

- Rekao sam u početku: utjecajniji velikaši kraljevstva rade za Vladislava.

- Najutjecajniji su kraljevi rođaci Gereb i Stjepan Zapolja.

- Baš oni.

- Protiv princa?

- Za Vladislava,

- Ne mogu vjerovati.

- Imam dokaze.

- Ovamo s njima.

- Nemam ih još u ruci, ali uveče.

Okrenula mu je leđa, prešla sobu, skrivajući lice. Kad se vratila k njemu, upita:

- O svim je tim dokazima saznao Robert?

- Biskup egerski misli da je Robert samo naslutio. Još nije s njim govorio, ali mladić

nikako nije znao. Sve se to snovalo u palači jednog člana kraljevskog vijeća kamo

Robert ne smije ulaziti.

- Mogao je čuti u palači svojeg ujaka.

- Biskup je odviše oprezan. Svakako, tajna ovog pisma još nije razjašnjena.

- Robert je ovim pismom htio nekog namamiti k sebi u stanovitu ličnu svrhu. Eto,

to je sve.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 283 ~

- Dakle, on ne zna ništa, osim da sam zalazio u palaču njegova ujaka. Da me

njegovi ljudi ne prepoznaju, obukao sam fratarsko ruho. Takvom prilikom vidio sam

Roberta i upozorio biskupa da zatvori vrata. Na tome je skovao svoje toboţnje

otkriće svojeg ujaka.

- I mnogo je saznao i domamio neku osobu, znajući da će je zanimati. Veličanstvo

prima moj prijedlog da sve najavim kraljevskom vijeću?

- Predbjeţno istraţimo kako tko misli u vijeću.

- Vrijeme odviše brzo odmiče. Već je šesti svibanj.

- Odlučit ću poslije podne kad mi pruţite dokaze o uzmaku kraljevih rođaka

Stjepana Zapolje i braće Gereba.

- Veličanstvo, ipak bi trebalo obavijestiti Bakača.

- Odlučit ćemo o svemu kako rekoh.

Morao se predati i šuteći, ode u svoj ured.

Opet je prošao velikom dvoranom gdje je radio Bakač, kazivajući u pero kopistima.

Ponovo Filipec pogleda crnog gavrana na Bakačevu stolu. Bio je netaknut.

* * * * *

Kraljica je upravo bila na polasku k objedu, kad se pojavila Gordana. Beatrice je

pogleda, istraţujući:

- Je li se Damir vratio?

- Jest, veličanstvo.

- Kakvu donosi vijest?

- Robert se osvijestio.

- I zna sve što se dogodilo?

- Ispripovijedao je Damiru.

- A je li ti donosio vijesti iz egerske palače?

- Da, veličanstvo.

- Što ti je sve saopćio?

- Dosad ništa, osim da Filipec dolazi k biskupu – odgovori ona zatajivši sve što je

preko Roberta doznala o Varadiju, kao i svoj posjet tamnici, pa nadoveţe: - Ovo što

piše o uroti, moţe biti istinito.

- Uzet ćemo u oko Filipca, nemaj brige. Sad si izgubila saveznika u egerskoj palači.

- Manje zlo od svega drugog. Veličanstvo, pošto je Damir očito princu već rekao sve

što se zbilo, dopustite da i vama razjasnim.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 284 ~

- Draga djevojko, kako teško očekujem to razjašnjenje. Reci mi sve, povjerljivo,

dršćem od uzbuđenja.

- Umirite se, drago veličanstvo - odgovori Gordana jednako tako toplo. - Da biste me

razumjeli, moram vam priznati proročanstvo firentinskog astrologa Averse.

Kraljica se nemilo trgne i tiho primijeti:

- Ah, znam, njegov horoskop prorokovao ti je nezakonitog sina.

- U Napulju sam se bunila protiv toga, ali u Zagrebu prije odlaska odveo me Escole

Strozzi k njemu na oproštaj.

- Da bolje prozreš horoskop?

- Zapravo, da s njim malo raspravljam o tome kako djevojku moţe zadesiti

nezakoniti sin protiv njene volje i otkud on toliko vjeruje u zvijezde. Zapravo, nosila

sam stalno u sebi veliko pitanje: kako je to moguće da je priroda postupila prema

ţeni tako podmuklo, nepravedno da mlada djevojka ili ţena mora padati u tako

ogavnu opasnost protiv svoje volje.

- I o tome si govorila s Aversom?

- Govorila sam s učenjakom, starcem koji je mnogo iskusio u ţivotu. Rekoh mu: ako

vaša znanost pokazuje opasnosti unaprijed, onda bi mogla i upozoriti.

- Svako proročanstvo smatram upozorenjem.

- A kad bi vas sada zamolila za jedan ljudski, čovječanski savjet, i to djevojka kojoj

prorokujete nezakonitog sina, kad bi vas zamolila da joj kao muškarac, starac

dadete neku uputu kako da se obrani od napadaja koji bi joj imao donijeti

neţeljenog nezakonitog sina?

- Što je rekao? Kaţi mi svaku riječ.

- Najprije me pogledao vrlo ozbiljno i mudrim tihim glasom rekao: djevojko, vama ne

bih mogao uskratiti ono što mislim jer vidim da sam vas jako uznemirio. Ĉujte što

ću vam povjeriti.

Kraljica jedva diše kako bi doznala sve, jer Gordaninu sudbinu sada smatra svojom:

hoće li ostati uz Ivana ili će slijediti Filipca. Gdje je čeka sigurnije ţezlo?

- I tada mi Aversa reče: Mnogo sam puta razmišljao o ne sretnim, napadnutim

djevojkama. Branile su se, rvale do posljednjeg daha i, već napola mrtve, ipak pale

u ruke napadaču. I onda sam mislio: zašto se takva nesretnica ne dosjeti i lukavo

popusti da odrţi snagu tijela i kad napadač vidi da se ona više ne bori, put mu je

otvoren, a djevojka ima na grudima, pod vratom, u kosama makar samo jednu iglu

ili uzme s ledine kamen, brani se i udari u onaj dio tijela kojim je napadač ţeli

napasti. Ako je udarac jak, ako je to noţ ili kakva druga jaka stvar, taj udarac je

toliko bolan da napadač ostaje nemoćan. Vaše veličanstvo, vrlo sam često o tome

razmišljala i konačno se spremila. U svako odijelo koje nosim na opasna mjesta vrlo

sam briţno spremila posebno malo, ali sigurno oruţje, a kad sam uvečer pošla u

onu palaču na Dunavu, imala sam ga u pripremi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 285 ~

- Ali on te dao vezati, dakle, nije te koristio?

- Ali ja sam pri vezivanju već bila dosta lukava da ţivotinju zavedem. Osobito u

muškoj odori, to je bilo lako, i sluge su otišle, a onaj lupeţ mi se pribliţio, obuhvatio

me, sva sam se uprla, navlačila uţad, onda dignem ruku i zadam mu udarac. On

padne kriknuvši. Ostao je nepomično leţati. Pokušavala sam osloboditi ruke, ali

nije bilo moguće. Sapeli su ih i zavezali za drvene podnoške leţaja.

- I on je ostao svu noć leţati u besvijesti?

- Ne znam koliko je vremena prošlo, kad se osvijestio i počeo se dizati. Spremala

sam se na novi udarac, ali on stade jaukati. Ĉinilo mi se da sam izgubljena, bojala

sam se slugu. On je kleo, prijetio i vukao se, očito je htio da se dovuče do vrata i

zovne, kad se odjednom ponovo onesvijestio. Mislila sam: mrtav je.

- A njegove sluge?

- Da, veličanstvo, bila je to jedina moja misao. Leţeći svezana, prisluškivala sam

svaki šum, svaki pokret u tmini. Prolazila me jeza od pomisli da će se pojaviti

njegovi ljudi. Ovako je prošla noć. A kad je pred zoru zatutnjila palača od udaraca

na ulaznim vratima, znala sam tko dolazi. Njegov kaštelan najavi da razbijaju vrata.

Dubokim glasom zapovijedim: Otvaraj! Eto, tako su me našli Damir i princ.

- Jadno dijete! - usklikne Beatrice, ogrli je, ali se istog časa trgne i pogleda joj u lice:

- Gordana, zašto nisi odmah rekla kako je bilo?

Ona ne odgovori.

- Sad nema više svrhe da tajiš.

- Veličanstvo, mislila sam: ako je Robert mrtav, neće moći da razjasni istinu.

- Htjela si da na sebi odrţiš ljagu?

- Da me princ ne moţe uprositi.

Beatrice sklopi ruke.

- Sama si sebe htjela ograditi ţeljeznim zidom protiv napasti da privoliš toj ţenidbi?

- Samo sam htjela da utvrdim prinčev brak s Biancom.

- Uzalud. Oţenio bi se tobom i da nisi utekla nesreći. Sam mi je rekao ovdje na

ovom mjestu. Gordana, tebe je uhvatilo neko ludilo u spašavanju toga kraljevstva.

Zašto to činiš? Kakav te interes na to upućuje?

- Da osjetim zadovoljstvo, veliko, divno.

- Odbijajući sve te divne darove što ti se nude, lično osjećaš. zadovoljstvo?

- Veliko i ponosno.

- Nikad nisam slutila da postoje i takve duše.

- Svaka je duša za sebe tajna kao i one zvijezde gore koje gledamo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 286 ~

Beatrice zamišljeno gleda svoju dvoranku:

- Svi su ljudi bezobzirno gramzljivi. Ti ćeš im pasti ţrtvom.

- Nikada, jer svijetom ide pravda, ona kaţnjava i nagrađuje.

- Vjeruješ u pravdu?

- Vjerujem.

- Ako se prevariš?

- Moja čvrsta vjera drţi pravdu za skutove.

Dotle u prvom katu Damir pripovijeda Ivanu kako se Robert osvijestio, što je sve

rekao i kako se njegov napad na djevojku svršio sramotnom osvetom. On je teško

ranjen i stalno su uza nj liječnici. Svoje pripovijedanje zlurado dovrši:

- A sad lupeţ ispašta, previja se u bolima i mukama zasluţene kazne i dugo će biti

prisiljen da leţi.

Ivan je slušao i šutio, a onda tiho upita:

- Zašto nam je Gordana tajila kako se stvar svršila?

- Teško je djevojci o tom govoriti, a vi ste joj, visosti, sami rekli neka ništa ne kazuje.

- Pravo kaţeš.

Onda su obojica šutjeli. U Damirovu licu leţe tragovi svih muka, svih potresa, očaja

i sva sreća nad ispovijesti osviještenog Roberta. Princ nije prošao Damirove muke i

nova vijest nije ga toliko svladala kao Damira. Nije bio očajan zbog događaja, jer je

njegova odluka bila riješena, a sad nije pokazivao tragove tolike napetosti kao

Damir. Ovaj je gotovo bio slomljen i pokloni se princu:

- Smijem li se oprostiti, visosti?

Ivan se zagledao u Damira:

- Ti me, dakle, ostavljaš kao stranca?

- Govorim s budućim kraljem.

- I ništa više? Nadao sam se drugačijem susretu s tobom. Otkad se nismo vidjeli?

Damira obuzme ganuće. Probudila se sva odanost što ga je proţimala prema

mladom princu od djetinjstva, ali ne nađe riječi da to naglasi. Ali Ivan počne

otkrivati prošlost:

- Djetinjstvo i mladost proveli smo zajedno. Smijali se i plakali. Tebe su odijelili od

tvoje majke da ja imam druga, a mene da očeva ţena ne vidi onu koju je otac ljubio.

Plakali smo zajedno. Dijelili smo sve. A onda sam posumnjao da brak s Gordanom

nije ostao netaknut.

- Svatko bi u takvim prilikama morao posumnjati.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 287 ~

- Samo ja nisam smio sumnjati u tebe. I sad me kaţnjavaš.

- Ne moţe biti kazne gdje nema krivnje.

- Krivnja je tu i kazna. Ti mi nisi oprostio.

- Oprostio sam ti i zaboravio, Ivane moj.

I zagrli princa. U ganuću orosile se Ivanove oči.

- To sam čekao, samo to, prijatelju moje mladosti. Tvoju toplu riječ i tvoje srce.

- Uvijek je pripadalo tebi, Ivane. Moju odanost ne moţe ništa umanjiti, ništa

narušiti.

- Ni tvoja čeţnja za Gordanom?

- Ne, nikakve čeţnje nije bilo. Spoznao sam svoj osjećaj prema njoj. Puki zanos, ne

za ljepotom, nego samo za onim nečim neobičnim u nje. Njezina snaga i um morali

su u meni probuditi zanos. Sad je sve nestalo i ja se ţenim.

- Ţeniš se?

- Da, Ivane, već sam to rekao i majci. Kad provedemo rastavu u Rimu, vjenčat ću se

istog dana kad ti pred oltar povedeš Gordanu.

Uzbuđen Damirov glas, gotovo ushićen, opaja mladu Ivanovu dušu i usrećuje

njegovu ljubav prema Gordani.

- Sretnijeg časa nisam doţivio, Damire.

I ushićeno zagrli druga. Onda mladi princ ustane:

- Idemo dolje kraljici da joj sve kaţemo. A onda zajedno k stolu. Sad imam opet sve:

Gordanu, majku i tebe.

Dok su silazili upita ga princ:

- Zna li Gordana kako se svršilo s Robertom?

- Sreo sam je u predvorju, odmah me upitala i rekao sam joj.

- Ni riječi ne spominjimo pred njom o tome.

* * * * *

Nakon objeda pohitao je Damir k majci. Ĉekala ga je puna brige i straha i slušala

njegovo pričanje, što je završilo s usklikom:

- Majčice moja, današnji dan znači za mene oslobođenje mojih patnji. Miran sam

kao da je nikad nisam ljubio.

S nepovjerenjem sluša majka tu izjavu.

- Ne vjerujete, majko?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 288 ~

- Kako bih mogla vjerovati kad ne razumijem.

- Razjasnit ću vam. Kad sam je našao u palači onako svezanu, uvjeren da se

dogodila strahovita nesreća, bilo mi je kao da se stresla zemlja i nebo i raznijelo me

na hiljadu komadića.

Smrvio sam se, ţivot je u meni zamro. Takvog drhtanja, takvog očaja nikad nisam

slutio. Mislio sam sve je za mene svršeno. Kad ju je princ odveo, zahvatila me ţelja

da siječem, mrcvarim sve, čitav svijet. Spopalo me ludilo. Majko, takvog bunila,

nesreće ne ţelim ni najopakijem neprijatelju.

- I to je oslobođenje od tvoje ljubavi?

- Onda se onaj nitkov probudio, jaukao, previjao. Vuklo me da pomalo reţem, da

mu svlačim koţu s tijela. A on počne razjašnjavati i jaukati nad svojom nevoljom. I

onda mi se zavrti. Sve mi je pred očima crno. Pao sam, jedva me Marko suzdrţao da

ne udarim glavom o stol.

- Jao meni!

- Bilo mi je kao da su me izvukli iz paklenih ralja i poloţili u mlaku vodu. Polio me

znoj. Drhtavica preuzme čitavo tijelo, slabim i ginem. Srce i ne osjećam. U mene

ulazi mir kao na posljednjem času. Majko, dogodilo se čudo. Iz srca su nestale

ljubavne rane, iz duše pečati. Lagano sam disao.

- To je varka srca.

- Još nisam svršio. Tijelo se izdrhtalo i umirilo. Snage mi porasle. Jurnuo sam u

egersku palaču, pa natrag, pa na dvor, a u meni sve kliče, činilo mi se da na istoku

izlazi stotinu sunca. Sav svijet pretvara se u nebeski raj. Osjetim da mi je dobro,

lijepo. Ona je spašena. Sama se oslobodila nesreće, nju štiti sudbina.

- I misliš da si izliječen?

- Slušajte. Sreo sam je u predvorju dvora. Kad je inače vidim, osjetim udarac u

prsima, zastane mi dah. A sad, kad je spazih, bio bih zapjevao, viknuo. I kad sam je

gledao u blagovaonici kod stola, nisu me prolazili trnci. Dah mi je slobodan.

Osjećam mir, vedrinu, sreću, radost.

Majka sluša sa spoznajom njegove obmane:

- Danas sam spoznao da ima mnogo većih, strahovitih jada od mojih ljubavnih

patnja.

- Kakvi su to jadi?

- Da nju zadesi nesreća ili smrt. Nijedna ljubavna bol ne moţe doseći paklenih

muka što sam ih prepatio, misleći da je pala ţrtvom zločincu. Što su ljubavne

beznadne čeţnje. Sve ću preturiti, veseo i radostan, samo kad znam da ţivi. Ništa

ne osjećam u srcu, osim veselja da joj je dobro.

- I zato misliš da si ozdravio od ljubavi?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 289 ~

- Mir je u meni. Blagi i vedri. Pa što je to drugo nego dokaz da sam spašen one

ljubavi što me razapinjala na kriţ?

Majčino srce plače, a lice joj se smiješi.

- Ţeljela bih da bude tako.

Pun vedre nade oprema se pa ide na dvor, a majka gleda na prozor kako mu se

lijepo stasito tijelo uspinje na sedlo.

- "Obmanjuje li sebe, ili tješi mene? Ili nije svjestan da baš ono što smatra dokazom

oslobođenja, pokazuje koliko je vezan uz nju? Svaka mu je riječ ţeljezni okov."

Suze joj teku niz lice.

"Misli da je spašen, a prosuo se pred njom, pretvorio u sag pod njezinim nogama.

Izgubljen mu je ţivot, razoren zauvijek." I majka zarida u svojoj samoći i boli.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 290 ~

KRALJICA JE IZREKLA

HISTORIJSKU RIJEČ

Beatrice čeka ugovoreni sastanak s kancelarom. Mozgom joj jure misli, ţilama krv.

Smotala se na leţaju pred onim što ima da vidi i čuje. Svaka kretnja na hodniku

uznemiruje je. Svaki korak hvata sluhom i osjetom. Ĉasovi se rasteţu u sate.

Jaki štropot u predsoblju trgne je s leţaja. Poravna haljine, uredi kosu. Pretvara se

u tuţnu udovicu.

Ulazi Enrico i najavljuje:

- Prečasni gospodin Filipec moli veličanstvo da ga primi.

- Dobro. Uvedi ga i pazi: nitko neka ne dolazi blizu.

Ona sjedi u naslonjaču kao na prijestolju. Ohola, ledena, nepristupačna. Gotovo

neprijateljska prema onome što joj donosi Filipec.

- Veličanstvo je ţeljelo vidjeti dokaze da prije podne nisam govorio prazne riječi. Evo,

dokaz je tu.

Ravnodušno gleda kako Filipec vadi neka pisma.

- Veličanstvo, tu je pismo kralja Vladislava s njegovim pečatom svojem pouzdaniku.

Evo, tu izraţava radost što je većina kraljevskog vijeća uza nj. Petar i Matija Gereb,

a naročito Stjepan Zapolja, najutjecajniji i najugledniji velikaš drţave.

Ona gleda pisana imena. Slova titraju.

- Ovdje opet kaţe kralj da je voljan prihvatiti sve uvjete što će ih predloţiti izborni

staleţi: da potvrdi sve sloboštine, vrati sva dobra koja je kralj Matija zaplijenio

velikašima i da opet uspostavi velikašku vlast što ju je kralj Matija okrnjio. I

konačno, da se obavezuje vjenčati se s kraljicom, vašim veličanstvom.

Kroz ţute trepavice promatraju kancelarove oči njezino lice, mirno, ravnodušno i

nijednim pokretom ne odaje što se događa u njoj, kakve se misli roje pod visokim

bijelim čelom.

Glas joj je ukočen, sluţben, leden. Stavlja odsječna pitanja:

- Tko bi imao da postavi te uvjete?

- Izborni staleţi kraljevstva. Svakako većina, to je sigurno.

- Po čemu je to sigurno?

- Po utjecaju najuglednijih velikaša: Stjepana Zapolje, Petra Gereba i većine vijeća.

Oni su jamstvo za većinu.

- A tko jamči da će Vladislav prihvatiti uvjete?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 291 ~

- Ovdje navedena izjava kralja Vladislava.

- Predloţit će mu sve uvjete odjedanput?

- Sve, osim jednoga, što sam ih naveo i posljednji da uzima za ţenu kraljicu. Taj

uvjet zapravo odlučuje.

- Tko jamči da će biti izvršen?

- Ĉlanovi izbornog sabora predloţit će kralju javno prije izbora. A ja se podređujem

odluci vašeg veličanstva: da li prihvaća da sve javim vijeću. Upozoravam

veličanstvo: u vašim je rukama da ostanete naša kraljica.

Beatrice mu čvrsto gleda u oči:

- Vi ste, dakle, sve to pripremili sa Stjepanom Zapoljem?

- Na povratku iz Moravske, kad me veličanstvo zbog kraljeve smrti pozvalo natrag.

- Ovo pismo kralja Vladislava upravljeno je na vas?

- Izvolite se uvjeriti.

- Vama je obećao kancelarsku čast?

- Vršim je samo do izbora.

- Vrijedni ste da je zadrţite i dalje.

Ustala je, on pita:

- Što kaţe vaše veličanstvo?

- Vidjet ću.

I oholo ide odajom.

- Vrijeme ne dopušta odgađanja, veličanstvo.

Opet oštro naglašava:

- Spoznavaju li gospoda što im donosi kraljica Beatrice Aragonska?

- Ključeve za izbor kralja.

- Moralne i materijalne.

- Svi su toga svjesni i zato postavljaju kralju Vladislavu uvjet: da se vjenča s vašim

veličanstvom.

- Jeste li promislili na posljedice kad biste vi, staleţi i kralj Vladislav, prekršili riječ?

- Sva bi Italija bila protiv nas, i papinski dvor, i čitav svijet smatrao bi nas

vjerolomcima. To nećemo dopustiti.

- Što ćete s milanskim poslanicima?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 292 ~

- Maffeo voli darove, potkupit ćemo ga.

- Štedite novac. Princ ljubi Gordanu. On je odlučio da nakon izbora poništi brak s

Biancom i oţeni se njome.

- Dragocjeno otkriće. Posluţit će mi predobro.

- A sad: kakva je osnova vašeg daljnjeg rada za Vladislava?

- Da vijeće prekine s princem.

- Prebrzo otkrivate namjere. To nije shodno.

- Veličanstvo, ni izdaleka ne kanimo otkriti svijetu da smo pristali uz Vladislava,

nego samo provocirati u vijeću nesporazum.

- Smijem li javiti Stjepanu Zapolji i ostalima da vaše veličanstvo pristaje da postane

i supruga kralja Vladislava i naša kraljica?

Beatrice stoji, šuti, gleda Filipcu u oči, onda izreče:

- Da.

- Ova je riječ odlučila sudbinu historije ovog kraljevstva.

Nakon pola sata oprostio se i ostavio kraljevsku odaju. Ona razgrne zastor na

vratima, pohita ravno u svoj radni kabinet. Napuljski poslanik digne glavu i okrene

svoje namreškano lukavo lice kraljici.

- Pristali ste. S lica vam čitam, kraljice.

Ona stoji hladna, mirna, visoko uzdignute glave.

- A s vašeg lica čitam zabrinutost - reče ona.

- Duţnost mi je upozoriti kraljicu

- Moj um predočio mi je sve opasnosti i blagodati Filipčeva prijedloga.

- Upozorit ću veličanstvo na sve redom. Nasmijani dobričina kancelar raskrinkao se

u besprimjernog lukavca spletkara.

- Pripada mu svako priznanje.

- Princ Ivan, pak, po vlastitom priznanju vašeg veličanstva i mojem dubokom

uvjerenju čista je sanjarska duša, zadojena plemenitim humanizmom. On će odrţati

obećanje i časnu riječ i prisegu. Uza nj je veličanstvu osiguran časni poloţaj do

smrti.

- Samo uz prijestolje. Filipec mi nudi da ga zasjednem kraj muţa, kralja.

- Moţe li se povjerovati čovjeku tolike podmukle prepredenosti da ono što nudi neće

u danom času uzeti?

Beatrice pogleda svojeg pouzdanika gotovo uvrijeđeno:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 293 ~

- Zar sam naivna?

- To su besprimjerni podlaci.

- Saborskim zaključkom obavezat će Vladislava da me uzme.

Znači da mi oni sami pruţaju jamstvo.

- Filipec, Petar Gereb i drugi dali su kralju Matiji jamstvo svete prisege, a već je

napuštaju. Moţete li se pouzdati u jamstvo svih saborskih zaključaka koji se mogu

svjetovnom riječi ukinuti kao i prisega?

- Vi biste mi savjetovali da ostanem uz princa i otklonim Filipčevu ponudu?

- Veličanstvo, zamislite se duboko. To je sudbonosni čas za vas.

- Za čitavo ovo kraljevstvo.

- I za vas, kraljice, posebno opetujem.

- Vi se bojite za mene, makar poznajete i cijenite moje umne sposobnosti?

- Samo upozoravam kraljicu da joj je sreća dala princa Ivana, a uza nj je i

sigurnost.

- Kada je iz usta biskupa Filipca pala riječ: ţena kralja Vladislava, uţari se moja krv

plamenom što se diţe do svemira. Ţelim sjesti na grimizno sjedalo odakle padaju

strijele i gromovi, pred kojim dršću, gmiţu u ropskom strahu. Na prijestolju mi je

mjesto gdje je zlato, sjaj, moć i moja zapovijed kao boţja. Goruće zjenice, plameni

glas, stočljeni u divljem ognju otkrivaju njenu neopozivu odluku.

- Veličanstvo, ponavljam: ovo je veliki čas, jer je sudbonosan.

- Svjesna sam toga.

- Toga časa Beatrice Aragonska baca kocku na svoju glavu.

- Bacam je: ili prijestolje, ili opet prijestolje.

- Ili ništa?

- Ne moţe biti ništa.

- Kocka moţe pasti na crno naleđe.

- Podmetnut ću bijelo. Kad Aragonac baca kocku, ruka mu je hitra, lukava i drska.

Tu ću igru dobiti ja, po sreći ili po mojoj sili ili lukavosti.

- Veličanstvo ne odustaje od svoje odluke?

- Rekoh: ne!

- Moja je duţnost bila upozoriti kraljicu na sudbonosnu odluku kad ostavlja

sigurnu vlast uz dijete, osamnaestogodišnjeg princa, zadojena humanizmom, jer bi

jednom imala pravo spočitnuti mi da sam propustio izvršiti najveću duţnost svojeg

ţivota u odsudnom času.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 294 ~

- Kanite me ostaviti i vratiti se u Napulj?

- Potpuno prepuštam odluku veličanstvu.

- Zapovijedam da ostanete.

On se pokloni.

- Prihvatila sam igru i vodim je. Prema princu se moji odnosi ne mijenjaju. Prividno

sam još njegova pokroviteljica. A što će biti dalje,ovisi o radu biskupa Filipca. Kocka

je bačena.

- Kotrlja se, znat ću kako da je zaustavim na bijelom polju.

- Ţelim veličanstvu sreću.

Nakon poraza s njemačkim nasljednikom prijestolja Maksimilijanom, nakon

uzaludnog pokušaja da opet sebe istakne za kandidata krune, nakon potpunog

uspjeha sigurne zaštite svojeg poloţaja uz princa Ivana, odluči Beatrice Aragonska

da izda sina kralja Matije, jedanaest dana prije kraljevskog izbora.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 295 ~

UZBUĐENJE U KRALJEVSKOM

VIJEĆU

Drugog dana sastalo se kraljevsko vijeće u velikoj kraljevskoj radnoj dvorani. Na

pročelju zdesna sjedi kraljica. Do nje princ Ivan. Gospoda zauzeše mjesta uz dugi

stol.

Kraljica prva progovori:

- Prečasni gospodin biskup Filipec, naš kancelar, predloţio je princu i meni da

odmah sazovemo ovo vijeće. Prema njegovim obavijestima prijeti pogibelj od Turaka,

a njegova visost princ ima s obzirom na to već gotove osnove. Biskup Filipec

smjerno se pokloni kraljici, a onda princu i reče:

- Molimo njegovu visost neka bi se udostojila priopćiti nam svoje namjere.

Mladi princ počne objašnjavati svoje mišljenje, pokazujući vijeću bojnu osnovu i

svoju pripravnost da sam iz svojih imanja namiri bojne troškove. Obrazlaţe mirnim

glasom, ipak ne skriva zanos i vjeru u sigurnu pobjedu. Katkad pogledava u nacrte

svoje bojne osnove, pokazuje ih kraljici i gospodi. Bakač razabire skriveno

uzbuđenje u pogledima članova vijeća. Opaţa da su im misli odsutne i zabavljene

nečim drugim. Ĉini mu se da je uhvatio tajno dobačene znakove glavama i

ţmirkanjem očiju.

Sve se to odigrava trenutačno, jer kad princ digne pogled, sve su oči opet okrenute

k njemu.

Uz to opaţanje Bakač pomno prati prinčevo razlaganje i ne uskraćuje mu svoje

tajno udivljenje:

- "Ipak je od oca baštinio vojnu spremu" - pomisli i gleda istraţujući ostalu

gospodu. "Nešto spremaju. O tom nema sumnje. Vidjet ćemo odmah laţe li Filipec,

ili ne."

Ivan dovrši prijedlog, a Filipec reče:

- Prije nego što započnemo vijećati, njegova visosti ţeli da nešto predloţi.

Bakaču se pričini kao da sad dolazi ono što svi nemirno očekuju, a on o tome ne

zna ništa.

- Htio sam to predloţiti prije svršetka vijeća - kaţe Ivan - ali kako njezino

veličanstvo tako ţeli, činim po volji kraljice. Svima je poznato da se u tamnici nalazi

biskup Varadi. Moj pokojni kralj i otac prije smrti odlučio se na pomilovanje.

Glasnika koji je nosio njegovu volju uhvatili su, ubili i opljačkali razbojnici na putu

u Budim i uzeli mu spise o pomilovanju. Predlaţem vijeću da se biskup Varadi

izbavi tamnice, kako je ţelio moj otac.

Svi su nepomični. Kao da je i disanje utihnulo. To Ivana ponuka da obrazloţi:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 296 ~

- Pošto mi je njezino veličanstvo danas spomenulo da nema ništa protiv slobode

biskupa Varadija, siguran sam da će i gospoda pristati.

Još je sve tiho i nijemo. Prošao je čitav sat dok se s dna stola oglasi rizničar Orban:

- Smatram to opasnim, vaša visosti.

- Zašto - upita princ začuđeno.

- Izađe li biskup Varadi na slobodu, jasno je da će on ući u ovo vijeće. Poznajemo

njegovu ţestoku ćud što bi moglo narušiti sklad ovoga vijeća.

- Varate se - upadne princ. - Varadi nikad neće stupiti u vijeće bez dopuštenja i

odredbe svih nas. Međutim, u blizini Budima nalazi se odlični hrvatski vođa i

velikaš Bernardin Frankopan, a vojvoda Lovro Iločki dolazi skorih dana. Stoga

molim da vijeće primi pristup u vijeće Bernardina Frankopana i vojvode Lovre

Iločkoga.

- Prihvaćamo - upada Bakač, pogledavši oko stola.

Ostali su pogledali Filipca kao da od njega traţe pravu riječ. On im odmah udovolji:

- Sasvim točno da prihvaćamo - reče pripravno kancelar- ali što se tiče biskupa

Varadija, molim njegovu visost da me sasluša. Nemoguće je zamisliti, bilo bi čak

neprirodno Varadijevu značaju, kad ne bi traţio ulazak u vijeće. On smatra da smo

njegovu tamničcnju krivi nas dvojica, biskup Bakač i ja, a ne bih mogao priseći da

mu se ne bi otela riječ predbacivanja i najvišoj ličnosti - i pogleda kraljicu.

Ivan se poţuri oslabiti te riječi:

- Jamčim za njega, gospodo, da neće ulaziti u vijeće, a još više jamčim da bi se

kruto zamjerio meni kad bi bilo što kome predbacio. Prema njezinom veličanstvu

iskazat će svoje duboko poštivanje. Predlaţem da se Varadi iz tamnice premjesti u

kraljevski dvor Višegrad, odakle se neće maknuti. To smo duţni učiniti i prema ţelji

prelata legata svetog oca pape i pokojnog kralja.

Ponovo im zadršće svijest. Pod teretom izdaje što je nose na duši, Petar odgovori

brzo i prijazno:

- Naravno da se ţelji svete stolice ima udovoljiti, naročito kad princ predlaţe samo

olakšanje zatvora.

- A što velite vi? - upravi Ivan pitanje Filipcu.

Nasmiješen gleda u princa i vedro počne govoriti:

- Naš drug, biskup Varadi, dobavio se tamnice po odredbi pokojnog kralja. Svijet je

čuo kad ga je kralj odbacio i zatvorio da je počinio veliko i strašno izdajstvo.

- Dokazano je - upada princ - da je Varadi bio ţrtva spletke.

- Da, vaša visosti, mi ipak moramo stavar promatrati s gledišta naroda u čijoj duši

ţivi slika Varadija izdajnika. Samo zbog sigurnosti izbora njegove visosti za kralja,

protivim se da Varadi sada izađe, makar samo u višegradski pritvor.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 297 ~

Ivan htjede nešto reći, ali ušuti, jer je kraljica dala znak da će govoriti.

- Rekla sam danas njegovoj visosti da nemam ništa protiv njegova prijedloga i

savjetovala mu da ga iznese. Nakon razlaganja gospodina kancelara moram se

pridruţiti njemu jer ne mogu dopustiti da zbog jedne osobe, pa bio to i biskup, bude

ugroţen prinčev izbor za koji se svi toliko zalaţemo.

- Kraljice! - usklikne Ivan glasom punim spočitanja i molbe.

- Ne, Ivane, nikako ne pristajem da ti sam sebi škodiš, da sam potkapaš ono što

činimo za tebe. Ako to ne vidiš ti, naša je duţnost da te mi štitimo.

- Slaţem se s njezinim veličanstvom - oglasi se biskup Filipec - i molim njegovu

visost da povuče prijedlog.

- Veličanstvo i gospodu molim da ne uskrate biskupu Varadiju barem toliko slobode

da se moţe kretati pod paskom u Višegradu. Bila bi sramota kad bih povukao svoj

prijedlog.

Filipec ustane:

- U tom slučaju moram navijestiti ovom časnom zboru da se povlačim iz vijeća i

ostavljam svoje mjesto. Moja svijest ne moţe podnijeti da se ugrozi izbor princa koji

postupa prema svojem srcu i zaboravlja glavni cilj kraljevstva.

Ivan porumeni i upadne:

- Moj je cilj pravednost i čovječnost. Staleţi će odlučiti o tome koga će birati. Neka

njihova odluka bude slobodna bez ičijih utjecaja. I kaţem otvoreno: kad bi oni

odustali da mene biraju zato što bi me smatrali slabim jer dajem slobodu

pravednom čovjeku, onda mi je draţe da me ne biraju.

- Prema tome, ne mogu ni ja ostati u vijeću - reče rizničar Orban, a za njim ustanu i

drugi članovi.

Mate i Petar Gereb ne mogu se odlučiti da u oči sinu svojeg kraljevskog rođaka

opetuju sudbonosne odluke svojih drugova, makar se s njima slaţu. Gerebi, dakle,

šute.

- Jao, gospodo, to znači raspad vijeća! - usklikne kraljica uţasnuta.

Svi su poustajali. Ivan sjedi više zapanjen nego prestrašen.

- Predlaţem da se vijeće prekine - uzvikne Petar Gereb - i odgodi.

- Javit ćemo kad će se vijeće opet sastati.

Gospoda kimnu pa izlaze, ţureći se. Bakač stoji uz princa i šapće mu:

- Zašto mi visost nije rekla što kani?

- Odlučilo se u posljednji čas za objeda s kraljicom.

* * * * *

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 298 ~

Bakač ide kraljevskim pustim uredima. Iznenada se sretne s Filipcem. Ĉinilo se da

ga je očekivao. Pogledaju se dugim značajnim pogledom.

- Dakle? Još vam nije dovoljno dokaza kamo ide vijeće? - upita Filipec.

- Zašto je kraljica savjetovala princu ovaj prijedlog?

- Po ţelji bivšega vijeća.

- Bivšega?

- Ovo se, dakle raspalo?

- A prečasni Varadi bio je samo izlika.

Bakač digne glavu prema nebu. Ţutokosi kancelar upita:

- Kamo ste dakle odlučili vi, Bakaču?

I pogledavši u crnog gavrana na stolu, naglasi:

- Odlučite se do sutra ujutro.

Bakač se uputi u prvi kat i naloţi paţu da ga najavi princu. Ivan ga primi u

knjiţnici, sjedeći uz stol, zadubljen u bojne osnove. Bakač pogleda spise:

- Vaša visost nije uznemirena zbog događaja u vijeću?

- Već sam rekao: razlika u mnjenju o Varadijevoj slobodi ne znači ništa.

- Visosti, dopustite da vam otkrijem svoje iskreno opaţanje

- Dapače, molim vas.

- Razmišljao sam ovog časa dolje i sve mi se čini da se netko u vijeću boji Varadijeva

dolaska iz puke ljubomore.

- Kakve ljubomore?

- Kao da se netko od njih osjeća pozvanim da utječe na vašu: visost, a Varadi ga

ugroţava.

- Svaki pošten i uman čovjek imat će priliku da na mene povoljno utječe.

- Ĉini se da netko svojata samo za sebe prvo drţavničko mjesto uz vašu visost i

osjeća da bi mu Varadijev dolazak mogao donijeti razočaranje u računima.

- O kome to govorite, prečasni gospodine?

- Visosti, ne bih htio da u vama pobudim sumnje koje nemogu dokazati. Moţda su i

sasvim neopravdane, ali među gospodom u vijeću pojavilo se pitanje: tko će biti

savjetnik mladog kralja?

- Mislite da je samo to uzrok što su protiv Varadijeve slobode?

- Visosti, morali biste svakom pojedincu u vijeću obećati jednu čast.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 299 ~

- Nisam kadar da ovako mamim pristaše. Nisam.

- Visosti, razumijem vas i nije potrebno da to učinite sami. Oslonite se na svojeg

Bakača. što ja kaţem, niste rekli vi. I neću im saopćiti ništa obvezatno, naprotiv

samo natuknuti: koga ste odabrali za kancelara, palatina, tajnike, savjetnike i

odmah ćemo vidjeti što oni misle, boji li se tko od njih da ne učinite Varadija svojim

kancelarom. Obećavam vašoj visosti najbolji rezultat. Zagledat ćete u dušu svojih

prijatelja i čitavu stvar smjesta izgladiti.

- Pouzdajte se u mene, prepustite mi da to provedem.

Ivanovo lice pospe odlučnost:

- Vi ste mi istinski kazali svoje mišljenje pa ću vam uzvratiit istom mjerom. Kad bih

danas već počeo dijeliti časti i odlična mjesta, do kraja ţivota nosio bih u duši ljagu

da krunu nisam primio po slobodnoj volji izbornih staleţa, nego uz cijenu

razdijeljenih obećanja. Smatrao bih se svakome obaveznim, osjećao bih da sam

svoju vlast od njih kupio. Stidio bih se u svojoj duši i nikad ne bih imao vjere u

druge ni u sebe. Neću i ne mogu. Izaberu li staleţi mene, tek onda smijem odabrati

svoje pomoćnike i savjetnike i tek onda mogu pitati sve vas i sebe: tko će najbolje

posluţiti kraljevstvu.

- Duboko se klanjam uzvišenoj plemenitosti vaše visosti..

- Ne mogu primiti vašu pohvalu, prečasni. Nije plemenitost što me vodi u toj odluci,

naprotiv: uvjerenje.

- Vaša je visost sve to shvatila s uzvišenog gledišta i ostaje odlučno na toj visini?

- Ostajem, prečasni.

- Ushićen sam. Dosad nisam poznavao velike moralne odlike vaše duše i sav sam

obuzet uzvišenim načelima da uzimam natrag svoj prijašnji prijedlog.

Ivan mu pruţi ruku:

- Htjeli ste mi pomoći. Zahvaljujem vašem prijateljskom srcu i nadam se da mi

nikad nećete uskratiti svoje umne savjete i svoju duboku sklonost.

- Već sam mnogo puta opetovao: jedina mi je svrha da sluţim vašoj visosti i

kraljevstvu kojemu ćete stati na čelo. Dopustite mi visosti, da posredujem kod

članova vijeća kako bi se izgladila ta razlika u mišljenju.

- Molim vas, učinite to. Navijestite gospodi da bih se smatrao crnim nezahvalnikom

prema biskupu Varadiju kad bi dopustio da i dalje bude u tamnici.

- Oslonite se, visosti, na svojeg najvjernijeg poklonika - reče Bakač i ostavi prinčeve

odaje.

Vrativši se u svoju radnu sobu, nađe tamo svojeg nećaka Ferenczyja.

- Zar je istina da se vijeće raspalo?

- Tko to kaţe?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 300 ~

- Šapat ide od usta do usta, čitavom dvoranom, a vaše mrko lice ne priča. Ili je

princ uzrok vaše mrzovolje? Je li vam što zlo kazao?

- Sve što je kazao vrlo je plemenito i - pogrešno. Nikad od njega pravi vladar.

- Mlad je, neiskusan, lako će ga usmjeravati.

- Nimalo. Dao sam mu prilike, podmetnuo mu na dlanu da se izjasni. Ni da bi samo

jednom riječi zajamčio kancelarsko mjesto.

- Onda ga ipak čuva za Varadija?

- Pitat će savjetnike, odličnike kad bude izabran. Svijet nije vidio takve lude. Da mi

je samo jednom riječi rekao: vi ste moj budući kancelar, razotkrio bih mu urotu i

ustao protiv lava da branim njegov izbor.

- Kaţete urotu?

- Da, urotu.

- Tko je zasnovao?

- Pjegava lija je sve izdala, nadmudrila me, povela za sobom vijeće.

- A vi šutite?

- Zašto da odajem princu što se događa iza njegovih leđa kad on i ne pomišlja da mi

bude zahvalan. Uzalud sam mu doveo u naručaj majku, uzalud sam mu dokazivao

da se mora osloniti samo na mene ako hoće da bude kralj. On brani svoje uzvišeno

stanovište koje su mogli propovijedati starorimski pučki tribuni: neka mu sluţe oni.

- Bilo bi strašno, ujače, kad biste se dali nadmudriti od Moravljana.

- I neću! - udari on po stolu. - Upamtit će me.

- Dakle, prihvaćate borbu?

- I borbu i osvetu. Slušaj: ono što je zamislio Filipec, velika je pogibeljna stvar.

Pustit ću, dakle, ţutom đavlu neka radi što zna. Ako propadne, platit će urotu sam.

- A ako uspije?

- Što god se dogodilo, Bakačeva glava uvijek je veća i punija mudrosti.

Paţ najavi Bakaču Gordanin posjet. On je primi u svojem uredu.

- Znam - reče on - dolazite jer se vijeće raspalo.

On joj priča. Pozorno je slušala, pitala i opet slušala.

- Vi ćete sve izgladiti, biskupe? - upita ona.

- Sasvim lako, samo vas molim nastojte princa sklonuti neka pusti s mirom

Varadija još ovih jedanaest dana do izbora. Ako se, naime, pouzdajete u moje

rukovodstvo prinčeve stvari.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 301 ~

- Potpuno, vaše prečasnosti. Nadam se da će moji zemljaci odobriti moj postupak.

- Kad očekujete dolazak Lovre Iločkoga?

- Ako ga je moje posljednje pismo zateklo na putu, mogao bi stići za nekoliko dana.

- Bilo bi dobro da mu pošaljete brzoteču s pismom neka ostavi plemstvo i sam

pohiti u Budim najbrţim trkom.

- Dakle, ipak slutite pogibelj?

- Ţelim samo da njegova pomoć bude blizu ako bi se pokazala kakva pogibelj.

Opreznost je to i ništa više.

- Vašoj sam ţelji unaprijed udovoljila. Moj brzoteča već putuje dva dana.

- Učinili ste to gonjeni slutnjom opasnosti?

Ispripovijedi mu Robertov pokušaj nedjela i kaznu. Ali on je ispitivao o pismu,

hoteći znati koliko joj je poznato o Filipčevoj uroti.

- Uvjereni ste da je spomenuo neku urotu samo da vas primami - upita Bakač.

- Vjerojatnost je očita, ali nedostaje mi uvjerenje, naročito od časa kad ste mi

saopćili kako se Filipec protivio slobodi biskupa Varadija. To je sve jasno.

- To moţe biti posve lična utakmica Filipčevih ambicija na kancelarsko mjesto.

- Očekivala sam razotkriće Filipčevih rasprava u egerskoj palači preko Roberta. Sad

više ne mogu računati na drugo, osim na njegovo neprijateljstvo. To je prava

nesreća u času kad me snalaze sumnje da Filipec snuje nešto teško.

- Koga bi princ uzeo za kancelara, što mislite, Gordana?

- Po svakoj njegovoj riječi vidim da nikoga toliko ne cijeni kao vas. Međutim, kad bi

pitali mene, vjerujte, ne bih časa premišljala, nego odmah predloţila vaše velike

umne sposobnosti, a princ bi me poslušao.

- Ĉujte me. Od danas idem tragom biskupa Filipca. Ako je nešto zasnovao, uhvatit

ću ga i predati vojvodi Iločkome.

- Njegova zahvalnost bila bi beskrajna. Nema toliko blaga i časti kojim bi se mogla

naplatiti vaša zasluga. Kaţem to kao vojvodin pouzdanik i on će moju riječ iskupiti,

ne samo po svojem viteškom osjećaju nego i po moralnoj duţnosti.

Ĉim je izašla, vrati se u sobu Bela Ferenczy.

- Bolje ste volje, ujače?

- Gdje ne pomogne đavo, tu pomaţe ţena. Moja se nada obistinila. Hrvati će imati

mnogo uzroka da me smatraju spasiteljem njihova princa. Sami će me predloţiti za

kancelara. Njima se princ uistinu ne moţe oglušiti.

- Gordana je jamac?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 302 ~

- Pouzdanik je vojvode Iločkoga. Hrvati će platiti ucjenu za princa. A on će njima

donijeti mladoga kralja i moju mudru glavu. Dakle, sklopit će unosan posao.

- A Filipec?

- Poslat ću ga u samostan. To sam prisegao sam sebi: upamti dobro današnji dan i

spomeni mi ga onog časa kad Filipec krene u samostan, a ja se uspnem k novom

kralju na prijestolje. Bit ćemo bogati, Bela. Bogatstvo će se prosuti pred nama.

- Odbit ćete kardinalski klobuk?

- Iz njegove ruke nikad ga neću primiti. Međutim, moj odgovor poučit će ga da

kamate moje mudrosti teţe više od umne glavnice čitave njegove druţbe. Hajdemo.

Dugo je soba pusta. Onda se pomole Filipec i Petar Gereb. Obojica idu ravno k stolu

i promatraju mramornu pticu gavrana.

- Nije okrenuo gavrana na zapad - usklikne Petar mrko.

- Ipak ga je maknuo s mjesta, ali nimalo jasno.

- Uistinu, što bi to imalo da znači?

- Da Bakač, ostaje Bakač.

* * * * *

Berislavić se nađe sa Simonom u kraljevskoj radnoj sobi i promatraju gavrana.

Simono se okrene k Berislaviću:

- Eto vidite, već dva-tri dana ista igra. Dva gavrana nalazim ujutro okrenuta k

zapadu, u Filipčevoj sobi i tamo kod zapovijednika Gereba. Gle, i ovaj tu nije u

redu. Ne čini li vam se to čudno, gospodine Berislaviću?

- Ne bi bilo ništa naročito kad ne bih znao koliko je pokojni kralj pazio da gavrani

budu kljunom okrenuti istoku. Jučer je sam princ opazio obrnutog gavrana i opet

ga namjestio. Sjetio se kraljeva uţasa kad bi gavrana slučajno pomaknuli.

- A eto: već tri dana netko okreće gavrane. To znači iz puke zlobe prema meni da me

podgrize s tog mjesta - tuţi se Simono.

- Drugi uzrok ne bih znao - potvrdi Berislavić. - Pripazite, moţda nađete krivca.

- Ako ga uhvatim, gospodine dvorski meštre, zaokrenut ću mu vratom.

- Prepuštam ga vašem sudu.

* * * * *

Od usta do usta prenose se vijesti o sukobu u kraljevskom vijeću. Sve prinčevo

dvoranstvo, što se nakon kraljeve smrti jedva smirilo, ponovo zahvati strah.

Okupljaju se prinčevi prijatelji u odajama, u predvorjima, u predsobljima, očekujući

razjašnjenje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 303 ~

Ĉim se pročulo o Gordaninu posjetu Bakaču, pohitaše k njoj Berislavić i Damir pa

je zamole da im razjasni što se dogodilo u vijeću. A ona se začudi:

- Zar vam princ ništa nije rekao, gospodine Damire?

- Po njegovim riječima nema sukoba, već samo razlika mnjenja u pitanju Varadijeve

slobode. Ali Simono pripovijeda da su gospoda u vijeću raspravljala vrlo oštro.

- Da, gospodine Damire. Bilo je zaista tako - potvrdi Gordana, pa onda zabrinutim

ljubopitnim dvoranima saopći sve što je čula od Bakača o raspravi kraljevskog

vijeća.

- Što veli o tome Bakač?

- U prvom redu sam se boji ozbiljnosti događaja u vijeću, a primijetila sam i njegovu

sumnjičavost prema Filipcu.

- Vjerujete u Bakača? - upita Berislavić dvojbenim glasom.

- Nas dvoje, Damir i ja, imamo dosta razloga da mu vjerujemo.

Damir potvrdi i uvjerava Berislavića:

- Nešto je prekjučer učinio u svojoj palači, što je nepobitni dokaz koliko mu je stalo

da princ bude izabran za kralja.

- To bolje - smiri se Berislavić, a Gordana nastavi:

- A ipak se Bakač protivi Varadijevoj slobodi jer se boji za kancelarsko mjesto. Bojim

se, svuda odviše ličnih interesa.

- U svakom slučaju narušen je sklad vijeća, a to moţe donijeti teških posljedica -

konstatira Damir. - Trebalo bi da prospe obećanje na pune mošnje.

- Nikad nećete navesti princa da se lati diplomacije.

Gordana uzdahne, pogledavši značajno dvorane:

- Njegov otvoren ravan put vrlo je plemenit. Bakač veli pogrešan put. Moţda ima

pravo. Mač se izbija mačem. Spletka spletkom. Princu to nije dano. I moţda je baš u

tome opasnost.

Damir se zagleda neodređeno:

- Već sam nekoliko puta danas čuo iz vaših usta riječ "opasnost". Kao da ste i vi

Gordana izgubili sigurnost?

- Moţda vam se samo tako pričinjam jer sam tjelesno umorna, odviše sam doţivjela

ovih nekoliko dana što se nalazim u dvoru. Događaji i spletke upravo gaze jedna

preko druge tolikom brzinom da se jedva drţiš uspravno. A kad sam iscrpljene

tjelesne snage, duh je slabiji. Ĉim se odmorim i prospavam, vidjet ćete. Još nisam

izgubila snagu sigurnosti.

- Idemo - predloţi Damir - da se odmorite.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 304 ~

Uto paţ Stjepko ţivahnim korakom uđe u odaju i najavi:

- U dvor je stigla kći Bernardina Frankopana. Traţi gospodina Berislavića da je

najavi kraljici.

Gordana vedro usklikne:

- Koja sreća. S njom je stigao Bernardin Frankopan. On će sve preuzeti u svoje

ruke. To me tješi. Idite, gospodine Berislaviću, i recite našoj Beci da je ţeljno

očekujem.

Dvorski meštar hitro sa Stjepkom ostavi odaju, a Dmira Gordana zadrţi.

- Jednu molbu, gospodine Damire. Danas popodne iskazivao mi je princ pred

dvorom odviše paţnje, a obećao mi je prije nego što sam se odlučila vratiti u dvor da

će sa mnom postupati kao sa svakom drugom dvorankom. Recite mu da se drţi

ugovora. Naročito sada, kada je stigla Beci.

- Nakon događaja one noći razumljivo je prinčevo vladanje. Međutim, traţite

naročito prinčevo suzdrţavanje u paţnji pred vama zbog Beci. Ona ljubi princa.

Neka bude oprezan da ne opazi njegovu sklonost. Vi uistinu niste krivi zbog te

sklonosti. Nimalo se niste trudili da je steknete.

- Ĉovjek više puta nosi čitav ţivot velikih krivnja, a da tome nije ništa pridonio. Na

meni se ta istina već mnogo puta okušala.

On obori oči da sakrije misli što su mu navrle u dušu. Ona skrene pogled kao da je

pročitala što mu prolazi mozgom.

- Govorit ću s princem i vašoj će ţelji biti udovoljeno -reče on.

Gordana mu zahvali kretnjom glave, dok se on nijemim poklonom oprosti i brzo

izađe. Premorena legne Gordana na leţaj da razmišlja o sukobu u kraljevskom

vijeću

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 305 ~

GORDANINA ISPOVIJEST

Sat kasnije najavi njezina dvoranka da se kći kneza Frankopana vratila od kraljice i

ţeli pozdraviti Gordanu. Hitro ustane s leţaja i pohiti k vratima. Draţesna ljepotica

uđe u sobu. Ruţičasta haljina s modrim sponama savije se čvrsto oko vitkih

djevojačkih kukova i sapinje njezine grudi. Divno njeţno bijelo lice crveno je od

uzbuđenja. Plavi uvojci padaju ispod modrog klobučića. Velike modre oči sjaju

radošću. Sva je ljupka, a ipak izdiţe glavu ozbiljno i ponosno.

Gordana je zagrli toplo i srdačno, a ona njeţnim glasom pozdravi svoju prijateljicu:

- Kako sam sretna, Gordano, da sam opet kod vas.

- I ja sam te ţeljela Beci. Opet ćemo zajedno lutati perivojem i čavrljati.

- Da, čavrljati kao u prošlim danima. To sam zapravo ţeljela.

Gordana usklikne:

- Koliko si se razvila za šest mjeseci! Zapravo si već posve odrasla. Sad bih te

morala već osloviti: gospođica Beci.

- Ne, to ne bih mogla slušati. Ali moram vam reći, gdje god smo se putem zaustavili,

svuda su gospoda govorila mojem ocu o vama i svi su rekli: "Gordana je na dvoru

ruka desnica vojvodi Iločkome."

- Sad je na ovom dvoru mnogo potrebnija ljevica. Jedva čekam vojvodu. Jesi li ga

vidjela?

- Dočekao nas je u Slavoniji kad smo putovali i pozdravio. Šalje vam ovo.

Njeţna lijepa ruka izvuče iz biserne mošnjice smotano pismo. Gordana ga hitro

prihvati i, kidajući pečat, upita:

- Zašto vojvoda nije došao s vama?

- Pisali ste mi da za prinčev izbor nema pogibelji.

- Da to je bilo, ali u trećem pismu sam ga pozvala. Dopustite da pročitam što piše.

I ona uzme da preleti vojvodine retke.

- ... "Sva moja duša i srce šalju vam pozdrave, Gordano, i rasiplju ih pred vaše

noge. Moje su misli stalno uz vas koji stojite tako nepokolebljivo u obrani domovine.

Znam, nestrpljivo čekate kad ću već jednom početi da javljam što se zbiva kod nas.

Okupljamo se i krećemo iduće sedmice svi zajedno na izbor. Bit će to divna poruka

hrvatskih kraljevskih izbornika kakve još nisu vidjeli u Budimu. Ţelite čuti moje

mnjenje o Bakaču i Filipcu? Prisegli su kralju, a prisegu ne mogu pogaziti. Ĉim

stignem, odmah ću im otvoriti srca i duše pa da vidimo je li im do časti ili do

oslobođenja kraljevstva tuđinskog gospodarstva navijek. Kad ugledaju našu silu i

snagu, prisjest će im svako spletkarenje. Svi smo mi Hrvati sloţni kao jedan i neka

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 306 ~

se čuvaju da skrenu stramputicom. Knez Bernardin pripovjedat će vam sve drugo

što ne mogu pisati.

Svakog dana srce mi kliče od radosti jer se pribliţava čas kad ću opet vidjeti vaše

mudre oči, slušati vaš glas. Ţelim da to bude do smrti. Vječno vjeran vaš

Lovro, vojvoda Iločki"

Dočitavši pismo, Gordana zapita kneginjicu:

- Niste putem sreli mojeg brzoteču?

- Da, sreli smo ga već blizu granice. Govorio je s ocem i rekao da vojvodi nosi vaše

pismo.

- Onda ga je vojvoda primio. Mogao bi već biti ovdje.

- Ĉudno vam je lice, Gordana, smrknuto, čim sam unišla u sobu, opazila sam

promjenu. Niste veseli kao nekoć.

- Brige su to, ljepotice moja, teške brige. A tvoj otac, je li otišao k princu?

- Moj otac? Nije stigao sa mnom u Budim. Ja odoh s pratnjom dalje, a on je

proslijedio u Beč.

Na Gordaninom licu očituje se razočaranje.

- U Beč? A zašto?

- Vojvoda Iločki govorio je s mojim ocem da prije polaska u Budim ode Zapolji da

rasprave tko će biti hrvatski, a tko slavonski ban. Raspravljali su o tome da bi se u

Bosni morao postaviti kralj kao što je to uvijek bilo.

- Beci, kako je lijepo da se brineš za poslove kraljevstva.

- Uvijek sam vam zavidjela što o svemu moţete razgovarati s gospodom. Htjela bih

da i ja budem barem malo kao vi. I moj otac me u to upućuje, ţeli me udati za

nekog hrvatskog plemića koji će na dvoru mladog kralja biti veliki odličnik. Kako me

to boli!

- Dakle, još uvijek nisi svladala svoju ljubav prema princu Ivanu?

- Moţe li se to, Gordana?

- Mora kad zapovjedamo srcu.

- Ne sluša me. Vidite, zamolila sam oca neka me dovede da vidim princa okrunjena

krunom.

- Kruto se varaš. Ja svojim srcem gospodarim i opterećujem ga duţnostima i

zadaćama za domovinu.

- Zar se srce uistinu moţe obuzdati, Gordana?

- Kad čovjek hoće, moţe.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 307 ~

- A zašto bi netko htio da obuzda srce?

- Da sluţi visokim ciljevima naroda.

- Ĉudno je to, neshvatljivo, a tako bih rado znala.

- Slušaj, pričat ću ti priču iz davnine naše historije pa ćeš shvatiti.

Sumrak pada odajom i zastire njihova lica. Tišina razbuđuje djevojačke duše

prepune tajnih osjećaja. S nekom obzirnom bojaţljivošću okrene se Beci Gordani.

Promatra Gordanu u naslonjaču, nepomičnu, potpuno predanu nečemu čudesnom.

- Priča je to, priča što ju je skladala zagonetna sudbina odavna, tko bi znao kakvim

tajanstvenim zakonima. Priča turobne melodije odigrana na pretankim strunama

srca prije mnogo godina.

Kao vječno odricanje, prenosi se Gordanin šapat:

- Priča veli: bila su tri viteza, tri plemenita i čista srca. Tri duše što u sebi nose svete

ciljeve. Tri duha, tri snage. Tri mlada muškarca povezana jednim idealom, jednom

prisegom, jednom ţivotnom zadaćom: osloboditi svoju domovinu, svoju majku,

svojeg sučovjeka što nas hrani radom za sva vremena, osloboditi se tuđinca.

Ĉas Gordana šuti, ne miče se i nastavlja još tiše:

- Sva tri muškarca nosila su u svojim srcima lik jedne djevojke.

- Sva tri? - dahne Beci jedva čujno.

- Strahovita je sudbina odlučila da tri viteška srca pripadaju jednoj bez njezine

krivnje i volje.

- A onda? - pita Beci i zadršće.

- Da odabere jednog od njih, rastrgala je plemeniti trolist. Od tri bojovnika za

domovinu učinila je tri neprijatelja. Mrzit će se, progoniti ljubomorom. Plemeniti cilj

zavit će u crno. Posegne li za jednim od njih, razara utvrdu na koju se oslanjaju

sudbine jadnih naroda domovine.

- Domovina? - opetuje nešto nesigurno Beci.

- Domovina? To su naše kućice, naše ognjište, naša zemlja, naši hranitelji. Sve što

smatramo svojim: to je domovina. Veli narod: samo kukavica ispija jaje u svojem

gnijezdu i zato tim imenom krste najpodlije, najgadnije ljude pod suncem.

Sve gušći i gušći biva sumrak i sve dublji biva Gordanin glas.

- Zar je ta djevojka mogla biti takva kukavica? Zar je smjela dopustiti srcu da se

oglasi jednom od trojice junaka? A da je jednog od njih njezino srce ipak uzelo,

pozvalo? Taj bi zov bio glas kukavice na razorenom gnijezdu.

- Oh - uzdiše Beci i sklapa ruke - nije mogla.

- Ona to nije mogla. Nije ni smjela, ona to neće nikada.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 308 ~

Beci zatrepće od snage Gordanina glasa. Šute samo čas.

- Moţda je jednog od te trojice ipak ljubila?

Kao dašak padne to pitanje s Becinih usta.

Opet duboka šutnja, a onda miran odgovor:

- Priča je davna, dalje se ništa ne zna.

Djevojke gledaju u gusti mrak što savija oko njih svoja krila, noseći u sebi slabosti

od koje se rastvaraju duše i tajne djevojačkih srca.

- Sad mnogo toga shvaćam, Gordana, što mi je prije bilo zagonetno.

- Beci, čula si tu priču i misli o njoj kad gledaš princa.

- Znam, znam.

U sobi gusti mrak i tišina.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 309 ~

OPOMENA NAPULJSKOG

POSLANIKA

Napuljski princ Francesco proteţe se na leţaju i zijeva. Već je blizu podne, a on još

ne ustaje. Sluga mu donosi doručak u postelju i smjerno mu saopćuje da ga je

Ranzano već dva puta traţio. Odmah ga dade pozvati u sobu. Napuljski poslanik

sjedne, dok je Francesco, još neodjeven i neuredan, slasno prionuo doručku. Malo

zaţmiri u Ranzanovo lice i začudi se:

- I napola slijep morao bih opaziti da se prečasnom gospodinu nešto ne sviđa. Zar je

Beatrice opet promijenila svoju odluku?

- Nije, a baš to me zabrinjava.

Punim ustima okrene se Francesco k poslaniku:

- Začuđuje me vaša bojazan. Moţe li Beatrice odabrati nešto bolje i sigurnije za

svoju budućnost od ruku kralja Vladislava? Ta vi ste bili upravo ushićeni kad je

htjela da svoju ruku ponudi Maksimilijanu. On je ljepši.

- Maksimilijan je nešto drugo. Vaša visost uzima sve na laku ruku, a ne nosite

odgovornost pred napuljskim kraljem za kraljičine čine.

- Moj bi se otac potpuno sloţio s Beatricom.

- Mislim da bi se sloţio sa mnom. Odobravao sam osnovu kad je njezino veličanstvo

zasnovalo da ponudi svoju ruku Maksamilijanu i svoju pomoć da ga izaberu za

kralja, ali odgovor njemačkog nasljednika razorio je svaku nadu.

- Vi se bojite da će to isto učiniti i Vladislav? Za njega odgovara Filipec i kraljevsko

vijeće, Filipčeva ponuda znači obavezu.

- Već sam rekao njezinom veličanstvu: ako odluči da se povjeri Filipcu, ne mogu

drugo nego da je podupirem, ali duţnost i odgovornost nalaţu mi da izloţim svoju

sumnju i upozorim da je odluka njezinog veličanstva neizmjerno opasna za njezinu

budućnost.

- Govorit ću s Beatrice još prije objeda.

- Molio bih vašu visost da to učini odmah.

- Neka bude.

To ponuka Ranzana da se udalji. Francesco se odjene i odmah krene u kraljičine

odaje. Obrazloţio joj je sve Ranzanove bojazni, ali nije našao nikakva odziva.

- Ne, ne odustajem - reče ona odlučno. - Nikako ne odustajem. Naprotiv: što više

razmišljam, jače me opaja nada u uspjeh. Kad bi me prevario Filipec, nikad to ne bi

učinio Vladislav.

- Dakle, u nj se pouzdaješ?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 310 ~

- Zar si zaboravio što je bilo u Linzu kad je kralj Matija sklapao primirje s

Vladislavom? Vidio si vlastitim očima.

- Da, uistinu, Vladislav je u Linzu bio zaljubljen u tebe.

- Bio je očaran mojom ljepotom i mojim umom. Oboţavao me i to je baš dalo povoda

dvorskim zlobnicima da me ogovaraju. Vladislav će ushićeno prihvatiti moju ruku.

A sad razmisli, Francesco: kolika je razlika između onoga što bi uţivala uz princa i

onoga što ću posjedovati u Vladislava. Ja sam mirna.

Napuljski poslanik nije našao mira i dade se najaviti kraljici dok je još razgovarala s

Francescom. Odmjerivši ga izazovnim pogledom, oslovi ona Ranzana gotovo grubo:

- Što je, Ranzano? Zar ste bolesni?

- Ako su oprez i savjesnost znakovi bolesti...

- Znakovi su straha u vašem slučaju - upade mu kraljica u riječ.

- To vam ne dolikuje. Još prije nekoliko tjedana bili ste dvadeset godina mlađi u

odvaţnosti.

- Pravo veli vaše veličanstvo. Danas sam dvadeset godina stariji u dalekovidnosti.

- Sve što ste prije odobravali, nad čime ste se oduševljavali, sve to danas zabacujete

odjednom, preko noći.

- Preko noći nastupio je, veličanstveno, na put vaše budućnosti vrlo sumnjiv čovjek.

Filipec vas okreće drugim pravcem. A mi toga čovjeka ne poznajemo niti znamo

kakvi su putovi, kamo hoće da vas vodi.

- Nema natrag. Idem naprijed putem koji sam odabrala. Neoporecivo, neopozivo.

Gotovo srdito ustane i mahne rukom kao da ne ţeli produţiti razgovor. Male tamne

Ranzanove oči upiju se u kraljicu:

- Veličanstvo preuzima na sebe svu odgovornost?

Ona se zaustavi i gnjevno okosi:

- Svu. Već sam vam jednom rekla: moţete se odmah vratiti u Napulj. Htjela sam

Gordanu posjesti uz princa da sebi izvojštim što više vlasti. A sad ću Gordanu

svrgnuti da mogu posjesti na prijestolje sebe.

- A princ će ti i dalje biti posinak? - smješka se Francesco.

- Bit će mi sluga.

- Vaše veličanstvo, kako Gordana shvaća sukob u kraljevskom vijeću?

- Naravno, rekla sam joj da se slaţem s princom i ne pridajem vaţnosti razlici

mnijenja gospode vijećnika.

- I to ju je umirilo?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 311 ~

- Ne bojte se. I ona i princ slijepo vjeruju u mene. Evo, upravo ide. Ranzano i

Francesco ostave kraljicu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 312 ~

S M R T N A O P A S N O ST

Gordana drţi na krilu debelu skupocjenu uvezanu knjigu i gleda kraljicu na

grimiznoj počivaljci.

- Ne, veličanstvo - naglašava djevojka - nikako se ne slaţem s vašim mnijenjem. I ja

smatram krepost najvećom srećom. I ne moţe se zamisliti sretnijeg čovjeka od

onoga koji zna da njegovi bliţnji mogu od njega primati samo plemenitu dobrotu u

osjećajima, ţeljama i djelima.

- Plemenitost nije sreća za onoga koji je posjeduje, nego za one koji izrabljuju

kreposnog i plemenitog čovjeka.

- Ne, veličanstvo, onaj koji dijeli plemenitost uţiva baš u tome što drugima čini

dobro. Taj uţitak velika je, neprocjenjiva sreća. Eto, veličanstvo, stari filozof

Plutarh tvrdi da je krepost apsolutno sretna i onda kad ţivi u najvećoj neimaštini.

- Lijepo. A što on veli o zloći? - pita kraljica.

- Veli da je zao čovjek i u najvećoj raskoši i najvećoj vlasti vrlo nesretan. Prema

tome, samo je krepost sretna.

- Ne slaţem se s njim. Zlo ima sve prednosti ţivota jer ne poznaje obzirnost, ni

slabost, ni poštovanja, a ni savjest. Moţe li čovjek biti sretniji nego kad se ne mora

bojati da ni za najveće nedjelo neće osjetiti ni najmanji samoukor ni dušogriţje?

Lijepe Gordanine oči gledaju kraljicu otvorenim pogledom:

- Zar bi vaše veličanstvo htjelo ovakvu sreću?

- Na to se pitanje ne moţe jednostavno odgovoriti. Filozofi su krojili svoje zaključke

dolje, u nizini, na posljednjoj staleškoj stepenici. Gore na visočini prijestolja vlada

sasvim drugi ţivot. Tu sjedimo mi, po prirodi pozvani na gozbu ţivota. Ja velim za

vladare vrijedi samo jedna filozofija: vladati tolikom snagom da uzmogneš

čovječanstvo drţati u stegi, podrediti sebi i svojim ciljevima. Ako to vladar uspije,

onda je to njgova krepost, dakle, njegova sreća.

Beatrice i Gordana gledaju se. Djevojka malo nakrivi glavu:

- Veličanstvo, zar nije sreća s prijestolja stvarati sretne ljude koji će vam biti

prijatelji?

Kraljica mahne rukom:

- Vladaru ne treba prijatelja.

- Onda bi prijestolje bilo samo po sebi strašna nesreća jer vladar ne bi mogao

uţivati onu sreću o kojoj govori vaš ljubimac Ciceron: "Najljepša je ljepota ţivota

uzvraćati odanost."

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 313 ~

- Mislim glavom današnjeg stoljeća, a danas vladarima ne treba odanost, već samo

strah i strepnja. Bič sile.

- Da sebi stvaraju neprijatelje, tihe i javne, nevidljive, pritajene, koji ga mrze i svim

svojim mislima i svim ţeljama okupljaju nad njim i oko njega crne oblake nesreće?

- A tko se od njih usuđuje dići glavu? - nasmije se Beatrice.

- Bičem ih stjeramo u strah da padaju ničice, slaveći nas i vozeći nas u trijumfu.

Ne, draga moja, samo obični ljudi trebaju prijatelja. Mi, vladari, trebamo samo

sluge.

- I podanike.

- To je za mene isto. Sve se u kraljevstvu događa po mojoj ţelji, za mene i radi mene.

Dakle, zapravo su svi moje sluge.

- Ĉemu onda sva velika humanistička nauka kojom se oduševljavaju tolike duše?

- Za obične ljude. Mi smo vladari, iznimna bića. To će jednom uvidjeti i princ Ivan.

Humanizam i ţezlo daleko su jedno od drugog kao sjever i jug i nikada se neće

sastati.

Iz hodnika dopre do njih buka.

- Što se to događa vani? Pogledaj, Gordana.

Ona otvori vrata predsoblja. Na hodniku se guraju napuljski dvorani. Ruke im

izraţavaju pretnju. Enrico opazi Gordanu, krene prema njoj i uđe u kraljičine odaje:

- Veličanstvo, prinčevi dvorani izruguju naše napuljske dvorane.

- Zašto?

- Nisam bio prisutan, ali jedva sam ih smirio da ne dođe do oruţanog sukoba.

- Zar opet svađa, kao za kraljeva ţivota - ljutito će Beatrice i pođe prema Enricu.

Kad mu se našla nasuprot, ţmirne mu okom, odobravajući, dok glasno zapovjedi:

- Zabrani našim napuljcima svaki sukob.

Ĉim se Enrico udaljio, kraljica se vrati na prijašnje mjesto.

- Nastavi čitati da vidimo što dalje veli filozof.

Gordana čita:

... "Prava su prijateljstva vrlo rijetka. A zašto? Jednostavno zato što bismo svi htjeli

imati mnogo prijatelja, a kraj toga ne dospijemo da se jednoj jedinoj duši posve

priklonimo. Time propuštamo stvarati i, odgajati prijateljstvo prema jednom

čovjeku. A što traţi prijateljstvo? Tri vaţne stvari: krepost koja čini ljepotu

prijateljstva, a to je potreba prijateljstva.

Kraljica primijeti:

- Dakle, vidiš: korist, to je vaţno.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 314 ~

- Da, tako veli Plutarh, ali Ciceron tvrdi da u prijateljstvu ne smije i ne moţe biti

koristi, već samo odanost koja se sva predaje za prijatelja, sebe daje za njegovu

sreću.

- Ciceron je lijepo pisao, ali je volio ono što je korisno. Ti, Gordana, naprotiv, ljubiš

sve što nije korisno, samo da je lijepo. To je, čini se, u tvojoj rasi. Opazila sam: svi

Hrvati čeznu za ljepotom. Prevelika je to raskoš za neimaštinu. Opet nas netko

prekida. Što je, Enrico? - okrene se kraljica k vratima gdje je stajao napuljski

dvorski meštar.

- Veličanstvo, egerski biskup moli da ga primite.

- Tako? Uvedi ga u moju zelenu odaju neka pričeka.

Kraljica isprati svog pouzdanika značajnim pogledom, a onda se okrene Gordani:

- Opaţam u tvojem oku čuđenje što opetovano primam egerskog biskupa?

- Neka mi veličanstvo oprosti, ali on je i vaš i prinčev neprijatelj i odviše vam se

nameće.

- Što nas neprijatelj više traţi, to bolje po nas. Pročitaj što Ksenofon veli o

neprijateljima pa ćeš odmah vidjeti da sam dobro uradila.

Gordana okrene nekoliko stranica knjige i pročita: "... Mudar čovjek zna iz svoga

neprijatelja izvući koristi. Ako poljodjelac moţe izvući koristi iz drveta koje ne moţe

oplemeniti, a čovjek izvlači korist iz ţivotinje koje ne moţe pripitomiti, ako more

svojom snagom i neprobavljivom vodom hrani ribe i promeće saobraćaj svijeta,

zašto čovjek ne bi, mogao izvući koristi iz neprijatelja koji mu je inače na štetu"...

- Eto vidiš, Gordana ja sam mudra pa ţelim da iskoristim neprijatelja koji je na

štetu princu i meni. Izvući ću od njega korist i za princa i za sebe. Kad svršim s

egerskim lavom,nastavit ćemo. Danas sam upravo raspoloţena da raspravljam. A ti

dotle potraţi najzanimljivije tvrdnje naših filozofa.

I ona izađe. Gordana se zadubila u čitanje, ali brzo digne pogled k otvorenim

vratima druge sobe. Odanle dopre neko šaputanje i pobudi Gordaninu pozornost.

Ne maknuvši se s mjesta, naćuli uši. Šaputanje prelazi od časa do časa u

poluglasan razgovor. Ona zamijeti da govore talijanski i razabire riječi grofa Enrica.

- ... vi, gospođo Nardello, najlakše biste izazvali kavgu.

- Moram pitati kraljicu - odvraća Nardellin hrapavi glas.

Gordana se nagne da još bolje čuje. Enrico nešto šapće, a onda opet produţi

poluglasno:

- ... naloţila je sama kraljica. Mora doći do sukoba među dvoranima.

- A zašto to, mili moj mladiću?

- O tome odlučuju u kraljičinoj zelenoj odaji Ranzano, Francesco i biskup.

- Ako se moraju svađati dvorani, posvadit će se i gospodari?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 315 ~

- Tako se čini. Ţuri se.

- Idem, sve ću ih ja baciti naglavce.

Ĉitavo Gordanino biće ispuni ukočena napetost. Nalikuje na čovjeka koji je ugledao

sablast i skamenio se. Ĉeka. Iz druge odaje ne dopire više nikakav znak ţivota.

Očito su oboje izašli u predsoblje. Gordanino se čelo navora. Zjenice smrče. Hitre i

teške misli gone se pod bijelim čelom. Stvara tešku odluku.

I ustane. Drţeći u ruci knjigu, šulja se k protivnim vratima. Onda se obazre. Nitko

ne zaviruje za njom. Pređe prag sobe i ulazi u kraljičinu odaju za primanje.

Nema nikoga. Ţuri se sagovima i zaustavi se pred vratima. Prisluškuje. Tišina.

Polagano otvori. Nađe se u kraljičinoj radnoj odaji. Zaokruţi je pogledom i ne nađe

nikoga. Polagano se prišunja k zastoru što prikriva ulaz u Beatriceinu zelenu odaju

kamo se zavukla sa svojim pouzdanicima. Gordana ne promišlja. Zaboravlja na sve

pogibije i zavuče se iza zastora odaje u koju se povukla kraljica sa svojim ljudima.

Beatrice sjedi u naslonjaču od zelenog brokata. Njoj nasuprot Francesco, Ranzano i

egerski biskup Orban. Govore poluglasno.

- Da, gospodine biskupe - naglašava Ranzano – traţimo jamstvo.

Gotovo šapćući odvrati egerski biskup:

- Ĉudim se sumnjičavosti prečasnog gospodina napuljskog poslanika.

I okrene svoj lijepi profil k Ranzanu:

- Mi ovdje na sjeveru ne moţemo ni zamisliti da bi se moglo prevariti kraljicu.

A Beatrice upadne oholo, samosvjesno:

- Ne biste to ni mogli. Dok Vladislav ne ispuni uvjet, ne moţe dobiti ni cigle forinte

ni pristanak za njegov izbor.

- Vaše veličanstvo, potpuno razumijem - odobrava tiho egerski biskup.

- Drţat ću se povučeno dok Vladislav propisno ne isprosi moju ruku - opet veli

kraljica, šapćući.

- Vrlo dobro - potvrdi opet biskup Orban. - Ipak, veličanstvo, na dvoru će vam

neprestano smetati prinčevi pristaše, a kad dođu Hrvati, ne bismo mogli ni do vas,

kraljice.

- To mi je već rekao Filipec.

- Svakog bismo dana morali nesmetano savjetovati i vijećati s vašim veličanstvom i

donositi vam vijesti što ih šalju naši ljudi. Zato neka mi vaše veličanstvo dopusti da

ponudim svoju veliku palaču sred Budima. Prostrana je i moţe se ugodno stanovati,

ţelimo da vaše veličanstvo bude uvijek u središtu naših pregovaranja.

- Ali potpuno prikriveno. Za svijet ostajem posve neutralna - niti za princa niti

protiv njega. Tek kad Vladislav isprosi moju ruku, otkrit ću moje osnove - naglašava

Beatrice opetovano, tiho šapćući.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 316 ~

- Pokoravam se kraljičinoj ţelji da za princa sve predbjeţno bude prikriveno tajnom.

Ipak bi veličanstvo moralo otići s dvora.

Ovdje moramo šaputati kao da su i stijene izdajice.

- Kako ostaviti dvor, a da se ne raziđeš s princem? –pita Francesco svoju sestru.

- Sve je to lako kad primim jamstvo da je stvar s Vladislavom ozbiljna.

- U mojoj palači primit će veličanstvo dovoljno jamstva da Vladislav mora ispuniti

uvjet. Okolnost što kraljicu ţelimo u svojoj sredini dokazuje da je smatramo svojim

vođom.

- Vi, dakle, ţelite da se nastanim u vašoj palači?

- Da, veličanstvo.

- Izrekli ste to pred moja dva pouzdanika, dakle, pred poslanicima.

- Opetujem.

- Dobro. Za tri dana bit ću kod vas, biskupe. A sad još nekoliko vaţnih pitanja.

Vrata u predosoblje vrlo se tiho otvore. Ulazi Enrico nešto smušen, koračajući na

prstima, pribliţuje se poslaniku Ranzanu. Iako mu kraljica daje rukom znak neka

se udalji, mladi grof pribliţi usne Ranzanovu uhu i šapće:

Beatrice prati Enricove kretnje i spazi da se Ranzano uplašio, pogledao kraljicu i

ostale, a onda uzme sa stola pero, hitro nešto napiše i preda Beatrici. Ona pročita:

"Veličanstvo, Gordana prisluškuje. Pošto je čula naše raspravljanje, mi smo izdani

ako je smjesta ne maknete da ne uzmogne nikome odati našu tajnu. Ne recite ni

riječi glasno da je ne zbunimo u prisluškivanju."

Pročitavši, Beatrice se gotovo izobliči, preneraţeno gleda poslanika i grozničavom

brzinom napiše odgovor:

- "Kamo da je maknem?"

Ranzano odgovori: "Negdje na samotno mjesto dvora. Pošaljite je onamo, drugo

prepustite meni."

Beatrice kimne, potvrđujući. Ranzano opet piše:

- "Pozovite nas sve na tajno vijećanje, negdje u udaljenu odaju dvora."

Ona kimne zadovoljno i reče glasnije nego što su prije raspravljali:

- Potrebno je, moja gospodo, da jasno označimo čitav naš plan. Ali o tom valja da se

dogovorimo s napuljskim poslanikom i mojim bratom potanko. Za četvrt sata sastat

ćemo se u bijeloj kuli na konačni dogovor. Prije toga ţelim se još sprazumjeti sa

svojim pouzdanicima.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 317 ~

Egerski biskup začudi se tome govoru, ali ne reče ništa, opazivši da se kraljica i

Ranzano sporazumijevaju znakovima. Zatim Beatrice pruţi Enricu napisanu

zapovijed:

"Gordana će sada sigurno otići u bijelu kulu. Ako ide, slijedi je da te ne opazi. Ako

pak krene drugamo, zaustavi je i reci neka odmah dođe k meni. Ne puštaj je da bilo

s kime progovori samo riječ.

Dvorski meštar kimne u znak da je razumio pa se odšulja iz sobe. Našla ih je

odštrinuta. Polagano ih otvori i prijeđe prag. Soba je prazna. Na njenom stolu leţi,

knjiga.

- Bila je tu. Knjiga je dokaz - primijeti kraljica. - Do danas je njezino povjerenje bilo

netaknuto.

- Zašto je, dakle došla prisluškivati?

- Ne mogu se dosjetiti što bi je potaklo na tako vratolomno drzak čin. Kako bih

slutila da u mojim odajama ima uhoda. Sramota je to.

- Moţda ipak nije sve čula?

- Sve ili samo dio, mi smo jednako predani princu i njegovim pristašama.

Mračni strah viri joj iz pogleda uprta u vrata na koja očekuje Enricov povratak.

- Optuţit će nas zbog izdajstva.

Beatrice osjeća da joj klecaju noge.

- Što sad, Beatrice? Zar nema nikakva izlaza?

Ponosna, samosvjesna kraljica bulji preda se. Oči sijevaju munjama. Osjeća se

iznenada opokoljena, zatjerana u klanac, odakle nema bijega. Iznenadna, smrtna

opasnost načas joj oduzima hladnu prisebnost.

- To je udarac iz zasjede - prošapće Beatrice.

- Zmiju si milovala na svojim grudima, Beatrice, i smrtno te ujela.

- Zdrobit ću je.

Ide k vratima, sluša. Nestrpljiva je. Nalikuje na kip što odraţava unutrašnju stravu

od sloma.

- Što će biti ako je otišla ravno k princu?

Šapat joj dršće. Bjeloću njene puti pospe smrtno bljedilo.

- Kakva nenadana katastrofa!

Stoje posred sobe, napajaju se strahom nenadanog otkrića.

- Svakako je nešto morala znati kad se uvukla ovamo da prisluškuje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 318 ~

- Da, Francesco, nešto je bilo, ali prije vijećanja čitala mi je i raspravljale smo vrlo

mirno, ni traga sumnji. Ĉekaj: smrknula se tek kad je čula da dolazi biskup.

- Ti ćeš, Beatrice, nešto izmudriti da opereš sa sebe sumnju.

- Ako je čula i otkrije princu da ga ostavljam, ne pomaţe nikakva mudrolija. Tko

zna što će ona učiniti sa mnom. Tu na dvoru predana sam mu na milost i nemilost.

- Strava te zavodi u nemogućnosti, sestro moja.

- Sve je moguće ako sazna princ. Bakač se nije pridruţio k nama. Da se ulaska

princu, savjetovat će mu neka me zatvori.

- Ali sestro, kakve misli. Pa ti gubiš dostojanstvo.

- Ono je u ruci te proklete djevojke.

- Da zovnem Ranzana? Moţda je to smislio.

- Nema tu nikavih smišljan ja, a neću da egerski biskup ne sluti da smo izdani prije

reda. Još uvijek ima blijeda zraka nade.

- U čemu? Gdje?

- Govorila sam glasno da ćemo na vijećanje plana u bijelu kulu. Time sam u

Gordani pobudila ţelju da dozna kakav je to plan. Ako je čula moje riječi i otišla u

kulu da prisluškuje?

- Neće se usuditi.

Izmjenjuju riječi, šapćući poput uhvaćenih u stupici. Ona ide odajom, gore-dolje,

sjeda i opet ustaje. Progoni je nemir, sve svoje planove nalazi razbijene pred nogama

neprijatelja. Još samo korak i zgazit će ih. Kruna, prijestolje, ţezlo, sve se kotrlja u

nepovrat. Ĉini joj se da je nenadano bačena na rub bezdana. U smrtnoj stvari hvata

se klimave stijene, a pri svakom dodiru prolazi njom nova strava opasnosti da se

sunovrati.

Dršću joj ruke od straha, stisle joj se usne od prepasti i napela crte lica. Gotovo je

ruţna u nastupu bespomoćne groze.

- Razotkrivena. Predana u ruke onome kojeg sam htjela izdati. Znaš li kakva nas

čeka sudbina, brate moj?

Jezovitim šapatom govori kraljica. Gleda zamagljenim pogledom i hvata se za glavu.

- Što je to, Beatrice?

- Osjećam kao da će mi puknuti glava.

- A ja nemam riječi da te utješim.

- Nema tu utjehe. Pogledaj ide li Enrico.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 319 ~

Otvorio je vrata i pogledao u predsoblje. Tamo ukočeno stoje paţevi i čekaju naloge.

Francesco ne kaţe ništa i povuče se u sobu. Prolaze časovi. Beatrici se čini da se

zlobno vuku, rasprostirući pred njom slike budućnosti pune strahote.

- Nikad još Beatrice nije osjetila grozotu straha. Nikad se kukavno stisla kao ovog

časa. Francesco, nikoga još nisam tako mrzila kolako ovog trenutka mrzim tu

djevojku. Nitko me nije poprskao strahom i opasnošću do nje. Jao njoj, ako...

Tiho kucanje. Mladi princ potrči, odškrine teška rezbarena vrata s pozlaćenom

kvakom. Laki poklik iznenađenja. Zadahtan uleti u sobu Enrico.

Beatrice skoči raskolačenih očiju, ispruţenih ruku, raširenih zjenica.

- Što je?

- Slijedio sam je.

- Kamo?

- U bijelu kulu.

- Ona sklopi oči. Uhvati se za Enricov lakat. Grof je pridrţi, a Francesco dogura

naslonjač. Kraljica se baci u nj polumrtva, sklopivši ruke u krilu.

- Ni s kim nije govorila?

- Nije. Upravo sam izašao, kad je hitala malim hodnikom na drugi kraj dvora.

Sakrio sam se iza stupova trijema dok je ona gotovo trčala.

- I unišla u kulu?

- Da, veličanstvo.

- Svojim si očima vidio ili samo misliš da je tako?

- Vidio sam kroz tminu hodnika kako je unišla.

- Nije te opazila?

- Jurila je glavom bez obzira da što prije stigne.

- Sad smo spašeni.

- Idi, Enrico, za njom, ostani pred vratima u kuli da ne bi izišla. Ako to pokuša,

pograbi je, gurni natrag i čekaj dok ne dođe Francesco. Brzo, poteci, Enrico.

Beatrice hvata dah i brzo se sabere:

Napuljac hitro iziđe, a kraljica svojem bratu izdaje naloge što će učiniti s Gordanom.

* * * * *

Gordana je uzvitlana jednom jedinom ţeljom i ciljem da sazna kraljičin plan koji

tako pomno skriva da ga kani raspraviti u bijeloj kuli, mjestu tajnih vijećanja.

Snaţnom odlukom uđe u kulu. S visokih uskih prozora ulazi danje svjetlo. Pokraj

stijena poredane su velike škrinje okovane ţeljezom. U sredini hrastov stol. Oko

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 320 ~

njega male stolice i veliki naslonjač. U katu veliki kip što prikazuje roba koji drţi

mnogokrili svijećnjak sa šarenim voštanicama. Do prozora kule doseţe drvena

galerija. Do nje se uspinju stube. Gordana potrči ravno gore. Promotri situaciju. Da

se sakrije na galeriju? Ako razgledaju čitavu prostoriju prije nego započnu

vijećanje?

Onda brzo siđe. Dosjetila se sigurnijem zaklonu. Ide ravno prema tamnoj udubini

ispod galerije. Tu su mala ţeljezna vrata. Odrine zasun. Vrata se otvaraju u gusti

mrak. Gordana se obazre prema kamenom rubu od bronce. Uzme sa svijećnjaka

voštanicu. Onda posegne za uzicom o kojoj visi kremenjača, privezana na

svijećnjak. Brzo je odriješi i vrati se na prag, otvorenih ţeljeznih vrata, zapali svjetlo

i osvjetli mrak.

Uske kamene stube spuštaju se duboko dolje. Gordana se spusti na stepenice i

povuče za sobom ţeljezna vrata, ali ih ostavi pritvorena. Siđe još nekoliko stuba i

polegne, prislonivši glavu na vrata. Kremenjaču spremi u njedra, a svijeću stavi iza

sebe. Ovako nepomična čeka.

A vani u uskom hodniku skriva se Enrico, prisluškuje tihi štropot Gordaninih

koraka i čeka napuljskog princa. Doskora Francesco dotrči k njemu:

- Je li u kuli?

- Ĉuo sam škripanje stepenica na galeriji.

- Dakle, sakrila se gore - reče Francesco.

Obojica uđoše u sobu i odmah za sobom zasunuše vrata. Enrico se uspne na

galeriju i dade rukom Francescu znak da gore nema nikoga. Ogledavaju sve kutove.

Francescu zapne oko o ţeljezna vrata ispod galerije i šapne Enricu:

- Otvori, bit će da se sakrila iza vrata.

Prvi štropot koraka iz kule trgne Gordanu. Posegne za svijećom pa se brzo spušta

niz stube. Onda ugasi svjetlo. U mraku sluša. Tada se gore otvore vrata. U okviru

vratnica razabire dvije sjene.

- Donesi svijeću - glasi Francescova zapovijed.

- Moramo imati svijeću.

Francesco stoji na vratima, a Enrico ostavi kulu. Gordana je čula Francescov nalog

i povukla se posve dolje. Našla se na dnu uskog prolaza pa pogledava gore na stube.

Napokon se Enrico vrati sa svijećom. Gordana opazi kako je na stubama bljesnulo

svjetlo i netko se spušta.

To je zabrine, povuče se još dalje i ţuri hodnikom tapkajući. Ovamo dolje neće na

vijećanje. Zar nešto traţe? Mora im uteći. Ide nekoliko stopa mrakom, drţeći se

zida. Tada napipa širom otvorena ţeljezna vrata. Zavuče se iza njih. Tu je ne mogu

zamijeniti. U mraku razabire svjetlost koja se pribliţava. Ĉuje kako dolaze

Francesco i Enrico.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 321 ~

Što traţe tu? Hoće li proći pored nje? Stisnuta čeka, sluša. Zamalo se obojica

pribliţe i traţe, noseći pred sobom svijeću.

- Gle, to su druga vrata.

- Da - odvraća Enrico - to su prva vrata.

- Očito smo se prevarili, ovdje nema nikoga.

- Ne, vaša visosti, čuo sam sušanj haljine.

Enrico gurne ţeljezna vrata i osvijetli Gordanu.

- Vi lutate ovim katakombama, ljepotice? - čudi se Francesco toboţe.

- Zanimalo me kamo vodi taj hodnik.

- Kad ste toliko ljubopitni, a vi nastavite put. Ima ovdje tajna koja će vas zanimati.

Odjednom Enrico stade zatvarati ţeljezna vrata. Gordana opazi namjeru i htjede

izaći onkraj hodnika, ali je Francesco gurne natrag. Ĉvrsto se uhvatila za vrata, no

Enrico ih snaţno povuče. A ona je povukla ruke k sebi da joj vrata ne odsjeku prste.

Gordana ostane u tami onkraj vrata.

- Što je to? Zašto zatvarate?

- Da vas ne bismo smetali, ljepotice - odgovori Francesco.

- Nije mi ni na kraj pameti da se s vama šalim. Ovo vam je plaća što ste sa mnom

bili tako ljubazni u Napulju.

- Visosti, ne navlačite na sebe neugodne posljedice ovakvih šala. Otvorite!

Mjesto odgovora zaštropoće s one strane prečka što su je Enrico i Francesco navalili

na vrata.

Hladni znoj oblije Gordanu. Udara o vrata.

- Ne igrajte se svojom glavom, visosti.

Ne dobije odgovora. Lupa, udara. Onda sluša kako se njihovi glasovi gube. Ponovo

udara svom snagom, štropot udaraca odjekne muklom tminom. Drugog odaziva

nema.

Zaprepaštena pita se: "Zašto je Francesco zatvara? Osveta zbog Napulja? Ne, to nije

moguće. Nešto se dogodilo. Inače bi se bojao kraljice i princa. Primijetili su je kad je

unišla u kulu? Otkud bi znala zašto je to učinila? I što je tamo traţila? Otkud bi

znali da je slušala iza zastora kako kraljica objavljuje vaţno vijećanje s neprijateljem

Lupa, sluša, čeka. Uzalud. Prelazi je strepnja.

Nikako ne shvaća pravi uzrok tom Francescovom činu. Ne vjeruje da će je ostaviti

ovdje. Prisluškuje, očekuje. Onda se sjeti kremenjače skrivene u njedrima i svijeće

što je još drţi u ruci. I zapali, čvrsto se nada da će joj otvoriti. Ne dolazi nitko.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 322 ~

Razabire da se dogodilo nešto neočekivano. Nema kad razmišljati o tom. Sad joj je

prva misao kamo vodi taj hodnik ispod dvora. I počinje ogledavati neprijatno mjesto.

Krene naprijed. Prolaz je uzak, leden i mračan. Ide sve dalje hodnikom, jednako

uskim.

Najednom osjeti da hodnik vodi nizbrdo. Pod nogama tlo biva sve vlaţnije, stijene

oko nje mokre, što dalje, sve to jača vlaga. Tlo se, dakle, spušta prema Dunavu.

Negdje mora biti izlaz. Gdje? Kamo? Moţda vodi u tamnice. Tamo bi našla ljude i

tamničara.

Drţeći visoko svijeću, ţuri se naprijed. Nigdje nikakva izlaza iz tamnice. Stijene ne

pokazuju nikakav izlaz. Hodnik vodi sve dublje nizbrdo. I već zagazi u blato. To ju

ispuni nadom.

Ali pred sobom ugleda debele zidine. Hodnik je pri kraju. Izlaza nigdje. Digne svjetlo

i ogledava stijenu. Kamen kao pećina i mokar. A pod njim blatna zemlja. Tu je,

dakle, kraj. Ĉemu sluţi taj hodnik kad nema izlaza? Razmišlja neko vrijeme i vrati

se. Ne gubi snagu i nadu. Put je vodi istim smjerom kojim je silazila hodnikom. Sad

se uspinje. I opet je u suhom dijelu hodnika.

Dolazi natrag odakle je pošla. Stoji ponovo pred ţeljeznim vratima. Osvjetljuje ih,

ogledava. Upre se, prodrma ih. Udara. Ţeljezo štropoće samotnim hladnim

hodnikom ispod dvora. Dugo sluša. Ništa se ne miče.

Onda pronađe neki kamen i nabija o ţeljezna vrata do beskonačnosti. I čeka, čeka.

Ne dočeka nikakva znaka da je čuje koje ţivo biće. Vrijeme ide. Ĉini joj se da je

odviše dugo u tom podzemlju. Uzbuđenje je umara. Spustit će se na tlo.

Sjedi i razmišlja. Drţi u ruci svijeću pa zuri u ţiţak uzgiban njenim dahom. I sine joj

misao: svijeća će izgorjeti i ona će ostati u tami. Ali ne klone duhom. Dohvati uzicu

s kremenjačom i sveţe je oko vrata da je ne izgubi, namjesti se uza zid na pola

leţeći, na pola sjedeći pa uzme svijeću i ugasi je.

Polagano gasne ţiţak voštanice. Gordana je spremi u njedra. Prepustila se mislima

u grobnoj tamnici i mrtvoj olovnoj samoći. Zar je osuđena da ostane ovdje? Da

umre? Goni od sebe te misli. Neće se podavati strahu što je hvata ledenim

pandţama. Tmina i pustoš, debele zidine ne propuštaju njezin doziv ni štropot od

udaranja o vrata.

Kako će princu i dvoru opravdati njezin nestanak? Traţit će je svi prijatelji. O tome

je uvjerena. To je bodri. Naslonjena je o zid sjedi na zemlji i prisluškuje. Ništa se ne

miče. Mukla, teški strahovita tišina u crnom mraku. Zar ţiva zakopana? A gore nad

ovim debelim zidinama toliki njezini prijatelji.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 323 ~

U PANDŽAMA JEZOVITE SMRTI

Gordana otvori oči. Zuri u mrak. Sluša tišinu. Ne zna gdje je, pipa oko sebe. Tvrde

stijene, ledeno ţeljezo. Srce joj prestrašeno bije. Svijest objašnjava probuđenoj

djevojci mjesto boravka. Već zna što se s njom dogodilo, kamo je zapala i kako.

Dakle, spavala je? Koliko je vremena prošlo otkako se nalazi iza ovih ţeljeznih vrata

u mrtvome hodniku? Ne zna. Slabost i glad dokazuju joj da je prošlo mnogo

vremena. Strepnja joj se krade u srce. U hrabru dušu ulazi beznadnost. Oko nje

mrak i tišina. Nitko od njezinih prijatelja u dvoru ne sluti da se nalazi tu u

podzemlju. Dokle će tu ostati? Do posljednjeg dana? Zar je predana strašnoj smrti

od gladi? Svom snagom odvraća te misli, što pilje u nju iz crne tmine i olovne tišine

poput izobličene nemani. Ĉudni oblici izlaze iz tmine. Iskrivljene obrazine iz kojih se

smiju neke svjetlucave oči.

I spusti vjeđe. Ali slike se još više razvijaju u vrućici. Teško diše. Guši je pljesniv

zrak, pun vlaţnog zadaha. Strah se javlja u dnu duše, strah od nemoći, strah od

sigurnosti jezovitog svršetka.

Mrtva tmina prikazuje samoću još strasnijom. Kad se pomakla, osjeti u njedrima

svijeću. Posegne za njom i napipa na vratu uzicu s paljivom.

Upali voštanicu. Svjetlost rastršuje osjećaj samoće. U svjetlosti nalazi prisutnost

svog vlastitog ţivota. Svjetlost podiţe klonulu nadu. Zatakne svijeću o zemlju,

dohvati kamen i počinje udarati o vrata.

Zveket ţeljeza razbije krutu tišinu. Odjeci udaraca stvaraju joj iluziju kretnja ţivota,

dočaravaju mogućnost sporazuma sa ţivim stvorovima gore. Štropot joj šumi u

ušima i onda kad se već umorila od lupanja. Od časa do časa hvata je vrtoglavica.

To joj se čini dobro. Neće biti tako strahovito umiranje kad joj ponestane svijest.

Gasnut će se ţivot kao ţiţak svijeće.

I klone k zidu. Je li to san, ili slabost što je uljuljava u zaborav? Tijelo je slabo, ali

duh se svakog časa budi poput plamička na ognjištu.

I skupi snagu duha, jakost volje i neumrlost nade. Ustane, uzme svijeću pa ide. Zna

kamo. Pred njom je dugi hodnik, a na kraju debeli zid. Sve to zna. A ipak ne moţe

ostati na miru. Mora traţiti, makar zna da neće drugo nego što je našla prvi put.

Kad je to bilo? Jučer, Prekjučer? Kad su je to zatvorili? Kako da to proračuna u toj

vijećnoj tami. Goni je, ide sve hitrije. Kretnje je tješi, pokreće duh. Ide kao zalutali u

pustinji, traţeći put a zna da ga nema. Pa ipak ide. Jer pokretnost joj svjedoči da

još ţivi. Mirovanje nalikuje na umiranje.

Samo ne mirovati. Ponovo se nađe na kraju hodnika pred debelim mokrim zidom.

Ĉini joj se da je vlaţniji nego kad ga je vidjela prvi put. Ĉudne guste kapljice cure

niz kamenje. I kao da čuje šum vode? Ili je to predodţba izazvana znanjem da

hodnik vodi k Dunavu?

Promatra zid. Stoji pred njim kao pred ogromnom i neprodornom pećinom. Kroz nju

ne moţe ţivi stvor.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 324 ~

- Ipak, ne šumi li nešto iza toga zida?

Pozornost skrene k svijeći što je drţi desnicom. I zagleda se u plamičak. Upija u nj

oči ne bi li joj probudio misli iz mrtvila. Ali nijedna se ne budi. Nijedna joj ne

objavljuje ništa, osim neprodornih zidina, gladi i slabosti.

O, Boţe, svijeća je sve manja.

Od toga otkrića preleti je ledena jeza. Što će biti kad svijeća dogori? Ta ju misao

vrati natrag, ţuri se k ţeljeznim vratima. Ali tek što je stigla u suhi dio hodnika,

počini joj se kao da tetura i muti joj se svijest. Hitro nasloni čelo na ledeni zid. Od

toga dodira opet se oporavlja, ali ne moţe dalje.

Klone na zemlju, bori se sa slabošću. Misli joj se zbunjuju. Pred očima joj se počne

tamniti...

Slabost preuzima otporno tijelo. Misli joj zastaju. Ipak još ima snage da se brine o

jednoj svjetlosti u ovom grobu da ne umre u tmini.

A još ne ţeli umrijeti, još osjeća suviše ţivotne snage. I utrne voštanicu pa je spremi

u njedra. Mrak i tišina polegoše joj u duši i mislima. Obuzme je potpuni zaborav.

Leţi na zemlji i ne zna više ništa.

* * * * *

U dvorskim odajama napuljski princ i grof Enrico utrče ravno kraljici. Pruţila je

glavu s leţaja:

- Da, ili ne?

- Da. Sve je kako si naloţila, Beatrice - reče Francesco.

Ona digne ruke uvis:

- Spašena sam.

Sigurnost joj prodre u dušu kao svjetlost u tmini. Sigurnost joj igra u očima, u

svakoj crti lica, unosi snagu u čitavo biće. Uspravlja se kao i uvijek kad bi osjetila

svoju prevlast. Opet je na čvrstom bedemu svoje bojne pozicije. Već se osjećala da

leţi u prahu, zarobljena, svezanih ruku. Sad joj je ruka slobodna, ona diţe mač,

stoji na tvrđavi, u stavu pobjednika.

- Enrico, idi. Sad čekam bitku dvorana, najoštriju.

- Odmah, veličanstvo.

I mladi grof izgubi se u predsoblju. Beatrice uzme Francescovu glavu i poljubi ga:

- Sretno je prošlo.

- Ako je tkogod ne izvuče iz onog hodnika.

- Osim mene, ne pozna ga nitko. Kralj mi je povjerio tu tajnu i pokazao mi sam

kojim bismo se smjerom morali sklonuti ako bi nas zadesila bojna nesreća ili pak

poţar u dvoru.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 325 ~

- Princ ne poznaje hodnika?

- Kad bi i znao, neće tamo traţiti Gordanu. Sve što kaţem, on će vjerovati još ova

dva-tri dana što sam s njime.

- Ona, dakle, ne moţe izaći iz hodnika nikako? - pita Francesco.

- Rekoh ti: deset bi ljudi trebalo da potkopa zidine u Dunav i makne ţeljezne brane.

Nitko je ne moţe čuti, dakle, nitko naslutiti.

- Dugo je udarala o vrata, a kad smo se uspeli u kulu, nismo više čuli štropot.

- I neće je čuti. Idem da spremim svoje kovčege, a ti sve saopći Ranzanu. Ĉeka te u

tvojim odajama.

Francesco potraţi napuljskog poslanika pa mu ispripovijeda kako su se riješili

Gordane.

Ranzanove bore na čelu sasvim su se stisnule.

- Nešto vam se vrze u glavi? - primijeti Francesco.

- Visosti, velite li da bi se morao odvaliti zid da bi se moglo izići iz hodnika?

- Zapravo zaplivati. Izlaz hodnika ugrađen je tako da bjegunac mora zaplivati u

Dunav.

Razano stisne oči kao da u daljini gleda sliku i tiho promrmlja?

- A kad bi se u tom kamenom zidu produbila rupa?

- Zašto? - začudi se Francesco.

- Da voda prodre u hodnik.

- Poplava ispod dvora.

- U njoj bi se zagušilo sve što je ţivo u onom hodniku.

- Voda bi odnijela svaku tajnu u vječnost.

- Opasne su tajne najsigurnije na onom svijetu.

- I bez toga će biti tako. Ondje mora umrijeti od gladi.

- Kako dugo čovjek moţe ţivjeti u takvom hodniku bez jela i pića?

- Nekoliko dana, ne znam tačno. Nisam okušao – nasmije se napuljski princ.

- I ovo nekoliko dana zadavalo bi nam brige. Ova djevojka nosi u sebi đavla. Uvijek

sam odvraćao kraljicu od prevelike povjerljivosti prema njoj. Hinila je povjerenje i

uhodila nas. Uvjeren sam da ona zna sve. Vjerujte, nije ugroţena samo kraljičina

osnova već su na kocki njezina sloboda i ţivot. U samoobrani poseţe čovjek za

svakim sredstvom. Naše je pravo da se branimo.

- Kako bismo izveli poplavu pod dvorom?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 326 ~

- Doznajte od kraljice na kojem se mjestu Dunava nalazi taj kameni zid što završava

hodnikom. Moţete li?

- A zašto mi to ne bi rekla?

- Kad to saznamo, traţit ćemo.

- Ali zid ne moţemo bušiti.

- Ima li na dvoru kakav klesar Napuljac?

- Znam dvojicu.

- Prema tome, to je lak posao. Kad saznate točan poloţaj zidina na Dunavu, odabrat

ćemo jednoga od njih da probuši zid.

- Dokle će to trajati?

- Već sutra moţemo na posao ako danas ispitate kraljicu.

Ne odajte joj našu nakanu.

- Nizašto na svijetu.

- A sad idemo iz dvora da se malo porazgovorim s milanskim poslanikom Maffeom i

grofom Marcelom. Da čujem što kaţu o jučerašnjem sukobu u vijeću.

* * * * *

U zoru drugog dana ustaje čitavo ţensko Beatriceino dvoranstvo vrlo rano. U

najvećoj tišini šuljaju se dvoranke odajama, slaţu Beatriceina odijela, nakite,

dragocjenosti u velike srebrom okovane škrinje. Nardella rukovodi. Dijeli zapovijedi

šapćući. Ţene hodaju na prstima, jedva se čuju. Pokatkad koji šapat, koji znak

rukom. Svuda ţurba i tajanstvenost.

Enrico pod paţnjom napuljskog princa Francesca sprema u ţeljezne kovčege

kraljičine srebrne kutije pune novaca. Kad je ogranulo sunce, dvije su odaje pune

kovčega teških, punih, zaključanih. Kad se digla, kraljica pretraţi svoje ormare i

ladice, pregleda spremljene škrinje i onda zatvori odaje da nitko ne vidi opremljenu

kraljičinu prtljagu. Doručak su joj donijeli u spavaću sobu. Pošto je izišla iz

kupaonice uređena i namirisana, uzme da se okrijepi.

Nakon doručka pozove Enrica. Kad je izišao, uputi se glavnim predvorjem dvora. Tu

je dugo ogledavao ogromne kipove. Onda spazi skupinu dvorana. Berislavić im dijeli

naloge. Kao da ne vidi nikoga, Enrico se utisne u grupu i gurne Mladena

Berislavića. Ovaj se obazre i upozori Enrica:

- Gurnuli ste me laktom, gospodine grofe.

- Jer mi stojite na putu.

- Gospodine Enrico, bit ću prisiljen prijaviti njezinom veličanstvu da se niste

ispričali.

- Tko je taj gospodin što traţi da mu se ja ispričavam?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 327 ~

Vrhovni dvoranin njegove visosti i upravljač reda i uljudnosti na ovom dvoru.

- Barbari ne poznaju ni reda ni uljudnosti.

Berislavićevi dvorani siknuše poput osinjeg roja.

- Mir, mir - zagrmi nad njima dvorski meštar Berislavić.

- Ne damo se vrijeđati od Napuljaca - viču oni.

- Gnjide - dobaci im Enrico.

I već su tu svi Napuljci dvorani i paţevi i sluge. Navaljuju na Berislavića i njegove

dvorane.

- U ime princa: zapovijedam smjesta se udaljite – vikne Berislavić.

- Nećemo se pokoravati barbarima - odvraćaju Napuljci i još ţešće napadnu

protivnike.

I začas obnavlja se jučerašnja tučnjava. Padaju psovke, pogrde, udara se oruţjem.

Uzalud zapovijeda Mladen Berislavić. Nitko ga ne sluša. I njega zahvati bijes i stade

udarati Napuljce.

Uto dolazi u dvor Damir. U tren oka izvuče mač i stava se uz bok Berislaviću. Tuku

Napuljce tolikom silom da su ustuknuli. Uskoro stjeraše napuljske dvorane u

pokrajne spojne hodnike. Bitka se nije završila. Bojovnici prijete jedni drugima.

Mladen Berislavić uputi se s Damirom k princu i podnese prijavu kako je nastao

sukob.

- Visosti, Enrico me namjerno izazvao. Bit će da se isto tako dogodilo i jučer.

- Ne razumijem što sve to znači - čudi se Damir.

- Stara je mrţnja opet provalila, ali nečuvenim i još neviđenim provalama - reče

princ. - Moramo to suzbiti, onemogućiti.

I naloţi Berislaviću neka ide kraljici i saopći joj što se dogodilo. Odmah je sišao.

Primio ga je Francesco, hineći zgraţanje.

- Ne moţete govoriti s kraljicom, sva je satrvena. Boluje od strašnih događaja. Ne

moţe ništa okusiti. Recite njegovoj visosti da kraljica leţi. Kad se oporavi od

uzbuđenja, javit će mu.

Ĉitavo prije podne raspravljao je princ s Berislavićem i Damirom kako da se

zaustave sukobi s Napuljcima.

- Mislio sam da se smirila ta nesretna mrţnja između napuljskih i naših dvorana.

- Visosti, mrţnja se samo pritajila - reče Berislavić.

- Ovako se ne moţe ţivjeti, morate to riješiti.

- Molim vašu visost neka za izazivače odredi teške kazne, najstroţu tamnicu.

- Zaprijetite im, moţda će koristiti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 328 ~

U podne nije se pojavila u blagovaonici ni kraljica ni njezino dvoranstvo. Nakon

objeda poslao je princ Stjepka da upita Gordanu kako je njezino zdravlje, ali se paţ

vratio s porukom:

- Dvoranka me nije pustila unići. Veli da je tako naloţila Gordana jer hoće da se

odmara.

- Samo da se ne bi razboljela - zabrinuto će princ Damiru.

- Ne bojim se toga. Kraljica očito ima pravo. Tek sada se očituju posljedice

prepaćenog uzbuđenja. Pustimo je da se odmara - utješi Damir svojeg druga i

princa.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 329 ~

D V O R S E R U Š I

Ĉitav dan očekivao je princ obećanu poruku od kraljice što se ima učiniti s

dvoranima koji su izazvali tolike sablazni. Ali Beatrice ne dolazi k objedu niti mu

štogod isporučuje. Već treći dan što se sukobi nastavljaju. Gdje god bi se sreli

prinčevi dvorani i paţevi s napuljskim, dobacivali bi jedni drugima uvredljive riječi,

pogrde i psovke. Sluge kao da su osjećale naročito slast gurnuti jedan drugoga u

rebra i najuriti se pesnicama.

Princ Ivan nije htio izdavati odredbe dok se ne sporazumije s kraljicom, a ona je

zatvorila sve putove do sebe. I tako se stara velika mrţnja prinčevih dvorana prema

napuljskim rasplamtjela poput neugasivog poţara. Ĉim bi ga straţe negdje ugušile,

na drugoj je strani iznova provalio.

Kraljevskim hodnicima, predvorjem i dvorištima kruţe prinčevi vojmci da svakog

časa pohite rastaviti grupe što su se uhvatile ukoštac. Dvorski meštar se svim

silama trudio da svoje vlastite ljude umiri. Ali čim bi to načas uspio, Napuljci bi ih

dvostrukim bijesom ponovo izazvali. A oni bi se odazvali strasnim bijesom.

Hrvati, na čelu im Berislavić, nosili su duboku mrţnju prema Napuljcima, naročito

prema kraljici. Nikad nisu vjerovali njezinoj iskrenosti prema princu Ivanu. I uvijek

su je sumnjičili, dapače i zbog kraljeve smrti. Kad bi se po večerima našli u odaji

dvorskog meštra Mladena Berislavića, raspravljali su samo o svojem nepovjerenju i

sumnjama. Onoga dana, kad je izbio sukob u vijeću, zapalile su se te sumnje i

podmetnule vatru zapretanoj mrţnji prema napuljskoj Aragonki. I sada su izazove

napuljskih dvorana smatrali znakom aragonske obijesti što im kraljica nadalje

ostaje na dvoru. Svi su oni ţeljeli da je princ otjera. Njegovo ponašanje prema

omraţenoj kraljici bilo im je zazorno. I sada se bacaju prinčevi dvorani na svakoga

Napuljca dvostrukom i upravo raspaljenom ţeđom da da oduška svojoj mrţnji.

Usred tih nemira pojavio se u dvoru egerski biskup Orban, traţeći da ga puste

kraljici. Prinčeve dvorane zahvati pravo bijesnilo pa izjave biskupu da ga ne puštaju

u dvor.

On se vrati u svoju palaču i pošalje Beatrici pismeni prosvjed zbog postupka

prinčevih dvorana. Ali taj prosvjed dvorani nisu uručili kraljici. Ĉitavo dvoranstvo,

podijeljeno u dvije stranke, u dva bojovna tabora, iskoristilo je svaki čas da se

međusobno napadne.

Princ je slao k Beatrici da mu javi što je. Saopćili su mu da kraljica još uvijek leţi

sva shrvana neposlušnošću vlastitih dvorana. Dva puta slao je princ u Gordanine

odaje paţa Stjepka da je zapita kako se osjeća i što je s njom. Ali svaki put

dvoranka reče paţu da se plemenita gospođa ne osjeća dobro i ne moţe nikoga

primiti.

Ĉitav dan prošao je u nemiru i uzbuđenju.

* * * * *

Princ se zagledao kroz prozor u kraljevski perivoj. Damir lista neku knjigu i od časa

promatra Ivana. Ovaj se odjednom okrene k Damiru.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 330 ~

- Ne osjećaš li moţda i ti na ovom dvoru neku naročitu neprijatnost?

- Da si ti već treći dan stalno uznemiren?

- Istina je. Ne mogu svoje misli usredotočiti ni na kakvu ozbiljnu temu ni u poslu.

Raskidan sam, smućen, sve što se na dvoru događa, ispunja me nekim čudnim

osjećajem. Ne znam kako da to označim. Ali nekako mi je kao da se oko mene

sprema nesreća.

Damir obori oči da sakrije priznanje vlastite potištenosti kojoj ne zna uzroka. I

njemu leţi na prsima neka teţina kao da je sapet ţeljeznim oklopom. Ali se vješto

pritaji da ne poveća Ivanov nemir.

- Saberi se, Ivane, i odbaci te utvare.

- Nisu to utvare. Ovim dvorom prolazi neko nevidljivo zlo i vreba na mene. Oko

mene kao da lete tajnovite sjene, opominju me, došaptavaju, zovu, a ne znam zašto.

Uznemiruje me sve što gledam oko sebe.

- Sve to dolazi odatle što već treći dan nisi vidio Gordanu.

Blage prinčeve oči poprime sjetan izraţaj.

- Zašto mi ne šalje ni jednu poruku? Zašto mi ne napiše nekoliko redaka? Zar ne

osjeća da sam zabrinut? Ili sam je čime razljutio?

- Nisam opazio ni traga kakvo ljutnji. Kad sam s njom govorio posljednji put,

zamolila me da budeš prema njoj manje paţljiv pred dvoranima, naročito zbog lijepe

Beci, jer te još uvijek ljubi.

- Neću ničije ljubavi, osim Gordanine. A tko zna što je u njezinu srcu. Ljubi li uopće

mene

- Uvjeren sam u to.

- Zašto neće da prizna? Zašto šuti?

- Da ti osigura krunu.

- Da mi je barem njezina ljubav tako sigurna kao kruna. I dao bih krunu stotinu

puta drugome za jednu Gordaninu riječ pristanka.

- Kad mine izbor, nema više povoda da šuti. I progovorit će.

Ivan uzdahne.

- Salijeću me dvojbe pojačane njenom šutnjom. Očito, odatle moj nemir. Zašto se

krije ako nije bolesna? Ako ipak boluje, morala bi pozvati liječnika. A dosad nije bio

kod nje.

- Kad bi ga ti poslao k njoj ?

- Dosjetio sam se boljem. Kraljica ni danas neće ostaviti svoje odaje, dakle, preko

nje danas ne mogu ništa saznati o Gordani.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 331 ~

- Uistinu se čudim da ti kraljica ne šalje nikakvih vijesti o njoj.

- Baš zato idem k majci. Zamolit ću je neka ona posjeti Gordanu. Nju ne moţe

odbiti kao paţa Stjepka.

- Dobro si zamislio.

- Idem odmah. Provest ćemo večer s našim majkama.

Damir se odmah spusti u predsoblje da izda potrebne naloge za prinčev odlazak u

grad. Zatim su obojica otišli, praćeni dvoranima i kraljevskom straţom.

* * * * *

Kraljica leţi u svojoj odaji i razmišlja. Stvara osnove za budućnost. Dočarava ţivot

na prijestolju uz mladog muţa. A njegova je vladarska dopadljivost čuvena. I sad je

gotovo usrećuje. Nekoć se u svojoj duši rugala Vladislavljevoj mekoći, popustljivosti

i bezvoljnosti. Sad sve to blagoslivlje. Na njima će izgraditi svoju vlast.

Zagospodariti kraljevstvom, suvereno, samovoljno, bez velikih muka što ih je morala

proći dok je svladala vladarsku samovolju pokojnog kralja Matije.

S Vladislavom neće imati borbe. Nestat će kralj Vladislav. Bit će samo kraljica

Beatrice Aragonska. U tom naslađivanju nađe je Nardella.

- Što je, stara moja? - upita Beatrice, raznjeţena zadovoljstvom.

- Grof Enrico javlja vašem veličanstvu da je princ Ivan ovog časa otišao svojoj majci.

Naglo se uspravi:

- I provest će tamo večer?

- Odredio je da se iz dvora večera odnese u kuću njegove majke.

Digne se, gotovo skoči.

- To sam čekala. Sad na posao. Zovni Enrica.

Stara Nardella otvori vrata i zovne. Iz predsoblja uđe grof Enrico.

- Je li otišao - zapita kraljica - uistinu?

- Pratio sam ga pogledom dok nije izjahao iz dvora.

- Neka odmah upregnu kola i tovare. Zapovijedi dvoranima da se spreme. A ti,

Nardella, isporuči doñi Isabelli i mojoj braći neka se odmah urede kako sam im

naredila.

- Da se preodjenu?

- Francesco i Giovanni neka uzmu haljine dvorana. I vizire.

U kraljičinim odajama nastane trka. Dvoranke spremaju prtljagu, odijevaju se,

ţure. U dvorištu krcaju napuljski sluge na kola bezbrojne kovčege i škrinje. Prinčevi

dvorjani promatraju to s prikrajka. Ne znaju što to znači i hitaju Berislaviću.

- Što se to desilo s Napuljcima? Zar sele?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 332 ~

- Ne znam što da mislim o tome.

- Ne govore ni s kim, ne izazivaju nas. Ĉine se kao da nas i ne vide. Samo nose i

ukrcavaju.

- Trebalo bi pogledati što to voze. Okrast će čitav dvor - primijeti neki dvoranin.

- Nitko da ih ne dira - zapovijedi Berislavić. - Moţda baš sve to čine da vas izazovu.

Onda dohite izvana drugi i javljaju:

- Aragonska rulja tovari pune škrinje.

- Napunili su ih našom imovinom, pljačkaši.

- Natrpali su u njih blago pokojnog kralja.

- Ako tovare, onda je to po odredbi kraljice i nitko ne smije da ih dira - zapovijeda

Berislavić. - Princ mi je naredio da nitko ne dira Napuljce, radili što mu drago.

- Kao da se kraljica odlučila da svoje lupeţe pošalje k vragu?

- Tako se čini. Napuljci su svi opremljeni za put – upozori dvoranin - stolnik, Mirko

Mladenčić kraj prozora.

Svi potrčaše k njemu.

- Uistinu odlaze?

Sa čitavog se dvora okuplja dvoranstvo princa Ivana pa s prozora i trijemova

promatra ljubopitno u dvorište što se oko tovara na kolima okupljaju napuljski

dvorani.

Odjednom krenuše. Najprije natovarena kola, a onda oni. Idu svi redom od

dvorskog meštra grofa Enrica, pa do posljednjeg sluge. Ne obaziru se na dvor. Ne

oslovljavaju nikoga. Idu kao da su odagnani pa se stide.

Na izlazu iz dvora otvore im se velika vrata. Zapovjednik straţe zapita:

- Kamo to idete?

- U Napulj! - odgovori netko između njih.

- Sretan vam put - reče zapovjednik, gotovo klikćući od radosti.

I tu vijest pošalje zapovjednik odmah u dvor Berislaviću. Preletjela je poput

radosnog usklika svim prinčevim odajama. Ĉitavo dvoranstvo skupilo se da raspravi

o tom preradosnom događaju.

Nisu smogli riječi kako bi izrazili veselje nad odlaskom omraţenih Aragonaca.

- Sad smo svoji gospodari.

- Kraljica ih je otjerala.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 333 ~

- Baš čudno - primijeti Berislavić. - Ne bih nikad ni pomislio da će ikad svoje mile i

drage Aragonce maknuti s dvora.

- Moţda joj je ipak stalo do princa?

- Nije joj do princa, nego do sebe. Boji se da je ne izjuri iz dvora i zato mu se

ulaguje.

- Ja bih je davno preko svih zidina prebacio u Dunav.

I ne govori se ni o čemu, nego o selidbi napuljskih dvorana.

* * * * *

U Nardellinoj sobi stoje kraljičine dvoranke, odjevene za odlazak. Uzele su duge

ogrtače, a glave omotale i pokrile lice crnim korotnim koprenama. Uzbuđene su. Ne

znaju kamo će i zašto.

Nardella pak u kraljičinoj loţnici odijeva kraljicu u ruho obične dvoranke. Kad je

svršila kraljica je opomene:

- Pokrij mi bolje lice koprenom.

Dvoranka zaogrne kraljicu ogrtačem obične dvoranke, a onda se i sama zamota.

Beatrice se zagleda u otvorena vrata gdje joj se pruţa vidik na blistave dvorane i

sobe u kojima je proţivjela devet burnih i sjajnih kraljevskih godina.

Njeţnim pogledom miluje hladne mramorne stijene, raskošne lustere, umjetničke

slike, kipove, teško rezbareno pokućstvo, naslonjače od brokata, grimizne

počivaljke, srebrno i zlatno suđe. Sve što joj dohvaća oko cjeliva ljubavlju kojom

nikad nikog nije cjelivala. I svemu tome dovikuje: "Do viđenja, ljepoto moja, sjaju

moj, raskoši moje. Do viđenja! Vratit ću se k vama, vratit se okrunjena novom

krunom, u trijumfu."

I onda mahne Nardelli.

- Idi naprijed. Neka me dvoranke okruţe da se ne istakne moj stas. Nitko ne smije

naslutiti da s njima iz dvora izlazi kraljica.

Napuljska ţenska povorka stigne do gradskih vrata i zatraţi izlaz.

- Ostavljamo dvor po kraljičinoj zapovijedi - reče Nardella u ime ostalih.

- Staleţi se okupili oko njih, noseći fenjere, osvjetljavajući ţene pokrivene crnim

koprenama. Onda im otvore vrata i puste ih izaći.

Iza njih na dvoru provali prava radost.

Kad je prošla prva radost zbog odlaska omraţenih napuljskih dvorana, ozbiljniji su

stali razmišljati: ipak je odviše neobičan nenadani odlazak ljudi iz dvora. Zašto su

napustili svoju poziciju?

Ne krije li se iza tog odlaska nešto zbog čega se ne bi trebalo radovati? Onda pohite

k paţu Stjepku da ih predvede Mladenu Berislaviću. Dvorski meštar udovolji

njihovoj ţelji pa reče paţu:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 334 ~

- Idi, Stjepko, gore do Gordane.

- Bio sam već popodne u prinčevo ime, ali me nije primila.

- Sad je druga stvar. Samo pokucaj na vrata i reci joj da imaš javiti vaţnu vijest. A

kad te primi, zamoli je u moje ime neka sazna od kraljice zašto su otišli Napuljci i

kamo.

Paţ posluša. Pokucao je na Gordanina vrata. U sobi je tmina. Ipak ulazi i zovne

Gordanu. Opetovao je nekoliko puta taj zov, ali je ostalo tiho. Osmjelio se i dopro do

spavaće sobe. I tu je pusto. Opet se vrati k Berislaviću i javi mu:

- Nema je gore. Ništa se ne miče. Sve je tamno.

- Onda je sigurno kod kraljice. Moramo, dakle, pričekati dok se ne vrati princ.

- Poslije deset sati uvečer pojavi se u dvoru Ivan. U Damirovoj pratnji odmah se

uputi u svoje sobe. Ali ga dočekaju neočekivane vijesti o odlasku Napuljaca iz

dvora. Zatečen neshvatljivim događajem, potpuno je utučen, srvan,

osamnaestogodišnje srce ne sluti nikakvu zavjeru, ali je zadobilo udarac.

Berislavić nastavlja izvještaj:

- Mislim da su otišle gotovo sve ţene. Bilo ih je mnogo, naravno, u tmini nisam

mogao točno vidjeti ni izbrojiti.

Ivan izmijeni s Damirom značajne poglede pitanja na koja nisu našli odgovora.

Onda se princ obrati svojem dvorskom meštru:

- Je li kraljica večerala u blagovaonici?

- Nije, nego u svojim odajama zarana.

- Gordana bi vas mogla obavijestiti o odlasku napuljskog dvoranstva.

- Stjepko ju je potraţio, ali je nije našao u njezinim sobama.

- Nije našao ni njezinu dvoranku?

- Ne. Paţ nije našao nikoga pa se čini da je Gordana dolje uz bolesnu kraljicu.

- Nema za mene nikakve poruke od kraljice?

- Ne, visosti.

- Dobro, pričekajmo do sutra.

Nakon Berislavićeva odlaska, Ivan se zagledao u Damira, ne rekavši ništa. U tom

pogledu leţi nemirno pitanje. Damir se poţuri da odgovorom smiri, iako je i sam

osjećao uznemirenost.

- Gordana je po svoj prilici znala za kraljičinu odluku, a nije smjela javiti. Otuda i

njezina šutnja i skrivanje.

- Ne shvaćam sve to: Gordana boluje, ne prima mojeg poslanika, a sad je nema u

njenoj sobi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 335 ~

Te okolnosti uznemiruju jednako tako Damira, ali on to ne prizna i pokušava

umiriti princa:

- Sutra će kraljica sve objasniti.

- Htio bih da to učini danas, ali sad je ne smijem buditi. Ipak, kako bi bilo da ti

Damire odeš dolje i vidiš što je. Svakako budi obziran. Ako kraljica spava, ne buni

nikoga.

Dok je Damir pošao da izvrši prinčevu ţelju, ovaj je nemirno šetao odajama sve dok

se Damir nije vratio.

- U kraljičinu dijelu dvora vlada potpuna tišina.

- Onda sam osuđen da čekam do sutra. Bit će to duga noć. Ali sad idi, Damire.

Prijatelji se oproste, jednako uznemirena srca, jednako teško očekujući sutrašnji

dan.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 336 ~

S M R T O N O S N A Z A V J E R A P R O T I V G O R D A N E

S potpunom sviješću zuri Gordana u tminu. Ne zna je li to bio san ili nesvjestica iz

koje se probudila. Ali zna da leţi na zemlji u mračnom hodniku. Nešto joj neobično

hladi noge. Kao da joj počivaju na ledu. Što bi to moglo biti? Od čega je to prelazi

zima? Opipa rukama oko sebe.

- Voda - usklikne.

Noge i rubovi suknje plivaju u vodi. Kako? Zar nije više u podzemnom hodniku

dvora? Sjeća se da je negdje na povratku k ţeljeznim vratima sustala od slabosti,

nesvjestice i klonula na zemlju. Zna pouzdano da nije bilo nikakve vode. Ĉak je tlo

ovdje bilo suho. Ali što je to sad?

Sluh joj obuzme naročita pozornost. Nešto šumi iz dubine hodnika što vodi nizbrdo.

Kao šum rijeke ili nekog slapa. Ne. Nije to predodţba. Uistinu, šumi voda. I zrak je

hladniji nego prije. Treba izvidjeti. Posiţe u njedra. Izvadi svijeću i paljivo.

Digne goruću svijeću iznad glave da moţe bolje razabrati okolinu. Zrake svjetlosti

prodru kroz tamu i jedva nekoliko stopa daljine razotkrivaju debele zidine hodnika.

Da, još se uvijek nalazi tu gdje je klonula od slabosti. Onda svijeću prinese k zemlji.

Svjetlost zaigra na mrtvoj crnoj vodi. Preplašena, naglo se digne. Malo zatetura, ali

se odrţi poduprta o zid. Zuri u donji dio hodnika bez izlaza, odanle dolazi voda,

šumi i odraţava se u blijedoj svjetlosti voštanice. Odanle dolazi šum od neke bujice,

provala vode, što li? Sluša, promatra kako voda raste i sve više zaprema suho tlo

hodnika. Razmišlja, proviđa, shvaća. Odnekle prodire voda u mračnu grobnicu. To

moţe biti samo Dunav.

Spoznaja nove opasnosti razbudi joj mlohave misli. Slabo tijelo prima snagu od

jakog duha. Povuče se natrag. Instinkt samoodrţanja goni je naprijed. Tmina

njezine apatije zaiskri poput ţiţka njene svijeće. I traţi mogućnost spasenja. Pohiti

u gornji dio hodnika, slušajući šum što navješćuje sigurnu smrt.

Voda ide za njom kao neman da je proguta. Osjeća je iza sebe, čuje i zna odakle

polazi za njom. Gdje će je i kad dostići? Kad se uspne do onih ţeljeznih vrata, voda

će sve više rasti i rasti do nje, preko nje, sve do grla, navrh glave. Ona će plivati,

uzdići se sve do stropa. A onda? Gore više nema zraka, daha i svršeno je.

U tim mislima pohiti do ţeljeznih vrata. Iznova započne udarati. Ali niko ne čuje

udarce. Ili su slabi, jedva čujni. Zar je u rukama utrnula snaga? Što sada?

Ne. Valja se boriti. Traţiti do posljednjeg časa. Vodi je snaga misli. Vraća se opet

dolje, osvjetljuje stijene, istraţuje strop hodnika. Nije svuda jednako nizak.

Odjednom se diţe u visinu. Zašto to? Mora da je neki razlog.

Polagano silazi, promatrajući povišeni strop. Tu bi između površine vode i stropa

imala prostora da se odrţi nad vodom. Ali dokle bi to trajalo? Svejedno.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 337 ~

Ne miče se s tog mjesta, neprestano osvjetljuje strop. Traţi nešto svim nagonom

ţeđi ţivota.

A voda dolazi sve bliţe. To razabire po šumu što u gluhoj tišini odjekuje poput oluje.

Počinje istraţivati zidine i slijeva i zdesna. Već je dva puta prošla ovim hodnikom,

ţureći se, a nijednom nije opazila povišenje toga stropa. Sad u času tolike opasnosti

baš to pobuđuje svu njezinu pozornost.

Ogledava stijenu slijeva, pa zdesna, na svakom koraku. Osvjetljuje stopu po stopu.

Ukočeni pogled i drhtave ruke klize mokrim zidinama. Traţe sve strasnije.

Prostor između ţivota i smrti, između vode i nje, sve je manji, a sve jača snaga

borbe za ţivot. Smrt je zapretala sve putove, zavalila sve prolaze, zasipala sve

uzmake, a još uvijek tinja u njenoj duši izdrţljivost. Smrt je hvata ledenom rukom.

Ona se otimlje. U bespomoćnosti tu je snaga duha što ne napušta borbu do

posljednjeg daha. Neka. Doći će voda, napuniti hodnik, a ona će se odrţati nad

njom gore. Još pravda ţivi. Još ona vidi, makar i svezanih očiju kroz te debele i

neprodorne zidine. Pouzdaje se u nju. Ustrajnost je ne ostavlja, makar joj se tresu

ruke i drhti srce od šuma vode.

Grčevito drţi svijeću ljevicom i prinosi je k stijenama dok desnicom traţi, tapkajući

odozgo prema dolje, u nadi da će naći nekakvu mogućnost, uhvatiti se nečega,

kakve udubine, krhotine u zidu, uspeti se kad se do nje dovalja bujica. Traţi, a

mašta joj stvara velike udubine u stijenama širom otvorene kroz koje blista danja

svjetlost. Mašta joj otvara putove kojih nema, a ruke tapkaju. Krikne.

Odjek vlastitog krika prene je, dozove svijest, okupi misli. Zahvaća je nešto kao

vojnika u posljednjem času posljednje navale da umre ili pobijedi. Ruka joj leţi na

nečemu što je izazvalo njezin krik. Nastoji mirno prosuditi da se ne vara. Da nije to

predodţba? Da, to je uistinu tako kako joj donosi svijest dodir njene ruke.

I prinese svijeću k izbočini zida. Dugo gleda dok konačno ne osjeti da to nije mašta.

To je stepenica. Jedva toliko široka da na nju stupi jedna noga. Od tog otkrića

zaljulja se pod njom tlo. Prislonjena čeka da je mine napad vrtoglavice. I onda mirno

i hladno gleda stepenicu. A što je gore? Ima li još što iznad nje? Ima. Druga. I digne

svijeću.

Gore je i treća. Niz malih uskih stepenica uzidanih u stijenu. Diţu se okomito u

kutu izbočene stijene.

Valja biti jak i čvrst da se mogne uspeti gore bez omaglice. Hoće i mora biti mirna.

Smiruje se, dočaravajući izlaz iz hodnika. To joj daje novu snagu. Onda se odluči.

Uspne se na prvu stubu i uhvati se za gornju. Nekoliko okomitih stuba.

Onda se odjednom spuštaju poloţeno gore pod svod u neku tamu. Ljevicom drţi

svijeću, desnicom se penje, a pod njom dolje šumi voda i raste kao da izvire iz

zemlje. Dugo traje uspon. Oprez je zadrţava. I nađe se pred širokim otvorom. Tu

sjedne. Odmara se, promatra tminu i sluša kako voda udara o stijene hodnika.

Pogleda oko sebe pa se digne. Pod je popločen. Uhvati je radost pa ubrza korake.

Ponovo se nađe pred stepenicama. Ali ove su široke i njima se lako uspinje. Pri

svakom se koraku bori sa slabošću. Osjeća kako tjelesna od časa do časa gine. Ali

duh je dobar, uzdrţljiv, tvrdokoran, nepopustljiv, nepobjediv. Pred njom se otvara

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 338 ~

široki valoviti ulaz. I prijeđe prag. Zidovi se proširuju, strop se spušta valovito. Od

svega toga raste nada. Kamo je to unišla? Razgledava četverokutnu prostoriju.

Izgleda kao neka tajnovita odaja, ali bez prozora i svjetla. Zapaţa neke škrinje,

okovane ţeljezom.

Daljnje zapaţanje ponovo zaustavlja omaglica. Na oči joj pada mrak, ali se drţi i

bori.

Onda klone na koljeno, čvrsto drţi svijeću, uspravlja glavu. Misli. Svijeća je sve

manja. Mora saznati gdje se to nalazi i dati znak onima u dvoru. Razabire da se

nalazi negdje gore, bliţe ljudima. Ali gdje? To valja istraţiti. Najprije će smjestiti

svijeću. Nakapa na kamen vreli vosak i zatakne voštanicu. Hoće da se digne. Vjeđe

joj se spuštaju. S mukom ih otvara. Sad ne smije klonuti kad se već nalazi izvan

dohvata vodene smrti.

Uhvate se u borbu volja i klonuće, snaga duha i slabost tijela predana umiranju od

gladi. Prkosi i hrani tijelo posljednjim iskrama duhovnih sila. Otvori oči. Dugo

promatra nešto tamno pred sobom, vrlo tamno. Zid nije. Što je dakle? Ormar?

Plamen svijeće sjevne kao neka velika svjetlost, kao sunce, i opet ugasne.

Nesvjestica je obori na pod. Ne miče se. Rub njezina odijela sloţio se uz posljednji

komadić svijeće koja je dogorijevala. Ţiţak polako plamti, pribliţava se tkanini,

silazi sve bliţe i zahvati. Plamičak svijeće polagano se stapa s rubom Gordaninih

haljina.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 339 ~

B O L N O R AZ O Č A R A N J E

Sutradan, vrlo rano, stigne Damir u dvor i nađe princa već budna. Obojica su

izmučeni, neispavani. Ni jedan ne govori ništa, a obojica teško iščekuju riječi. Ivan

šuti od straha pred nekom neizvjesnom nesrećom, a Damir od strepnje da princ ne

bi opazio brigu što mu svu noć nije dalo mirno spavati. Napokon Ivan reče:

- Je li što isporučila moja majka?

- Odviše sam rano otišao, a da bih s njom govorio. Ali znam da će doći pred doručak

da posjeti Gordanu.

- I tako će se napokon riješiti zašto ona ne izlazi i ne daje od sebe glasa već toliko

dana.

- I kraljica će se očito danas pojaviti - reče Damir kako bi skrenuo razgovor od

Gordane.

Boji se i spomenuti njezino ime. Ove noći njegovo je srce opet uzdrhtalo. Kao da se

probudilo od prelijepog sna mirovanja kojim se toliko oduševljavao prije nekoliko

dana kad je govorio svojoj majci.

Noćas se budio svakog časa. Prisnilo mu se da ga netko zove u pomoć. Prenuo se i

opet nije mogao usnuti. I stao je razmišljati o razgovorima s princem. Ispitivao je

njegov nemir, potištenost, strah pred nekom nesrećom što se pribliţava i tumačio

sve to tjeskobom svoga srca.

Dok je tako ispitivao uzroke Ivanova neraspoloţenja, pronašao je uzrok vlastitoj

strepnji. Zna zbog čega, ali taji sam sebi. To ga zastraši. Gotovo se ne usuđuje

pogledati u vlastitu dušu da tamo ne nađe ljubav neugašenu, netaknutu, samo

prividno usnulu.

I sad, kad je princ spomenuo njezino ime, osjetio je udarac u srcu, burno kucanje,

stezanje i ţelju da pobjegne, da nestane i ne mora s princem govoriti o Gordani. A

ovaj raspreda razgovor:

- Ĉitavu mi se noć činilo da ovim dvorom odzvanja nečiji zov. Tako muklo kao da

dolazi izdaleka. Kao da me zove ona. Znam, sve su to predodţbe nemirne duše, a

ipak se ne mogu oteti njihovu utjecaju.

- Moţda bi te razonodilo da malo izađeš - predloţi Damir.

- Nemam volje nizašto. Sjedio bih i zurio preda se. Kao da stalno nešto čekam.

- Dočekat ćeš kad stigne tvoja uzvišena majka.

Pozvali su ih na zajutrak. U maloj prinčevoj blagovaonici posluţe ih sluge jelom. Nije

im išlo u slast. Ni razgovor se nije razvijao. Jedva su što progovorili. Onda su se

vratili u knjiţnicu, prekapali po knjigama, poveli riječ o kojem piscu, a misli su im

bile daleko. Obojica su oţivjeli kad se pojavio dvorski meštar Berislavić.

- Kraljica se digla? - upita Ivan, a zapravo je mislio na Gordanu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 340 ~

- U čitavom dijelu dvora njezinog veličanstva ništa se ne miče. To je razumljivo, kad

su dvorani otišli.

- A Gordana je kod kraljice?

- Ne znam, visosti, još se nije pokazala. Ali u dvor je stigao napuljski poslanik pa

moli da ga primite.

- Dakako, odmah ga uvedite.

Dolazak napuljskog poslanika ovaj ga čas obraduje. Ĉekao je nestrpljivo dok je

Ranzano ulazio u sobu.

S maskom podatnosti stupi on pred Ivana. Smjerno se pokloni i pozdravi Damira.

- Molim sjednite, prečasni - ponudi mu princ, jedva čekajući da razjasni uzrok

svojeg posjeta.

- Vaša visosti, nosim od njezinog veličanstva majčinske pozdrave.

- Zahvaljujem dragoj kraljici. Je li se već oporavila?

- Još uvijek nosi posljedice nemilih sablazni što su ih izazvali sukobi dvorana.

- Savladat ćemo to zajednički - naglasi princ.

- Nemoguće je to, visosti. Stara mrţnja dvorana ne da se suspregnuti. A mi smo

uoči izbora. Njezino veličanstvo nije moglo spasiti svoj i vaš mir drukčije nego da

napuljske dvorane makne ispod ovog krova.

- To je prevelika ţrtva. Njezino veličanstvo ne moţe biti bez svojih dvorana. Oni

poznaju sve njezine ţelje i potrebe.

Ranzano hitro uskoči:

- Da, visosti, kraljičina bi udobnost teško stradala kad bi sada uzimala novo

dvoranstvo. I baš zato je odlučila da iznajmi jednu palaču u gradu i tamo se

nastani.

Princ se usplahiri i povisi glas:

- Kraljica ne ide iz dvora? Nikad to neću dopustiti. Zar zbog nedostojnih kavga

naših dvorana? Kako je njezino veličanstvo moglo i zamisliti da bih na to pristao.

Prije ću maknuti s dvora i jedne i druge dvorane. Naći ću sredstva da ih prisilim na

mir i red. Kako je kraljica mogla i pomisliti da se udalji iz svojih kraljevskih odaja

gdje je provodila dane za ţivota mojeg oca. Duh pokojnika ne bi mi nikad oprostio. I

ja bih se sam sebe zastidio.

- Da visosti, ali...

Ivan mu ne da govoriti:

- Ne, prečasni, smjesta ću izdati najstroţe odredbe. Kakav bih bio sin svojeg oca,

kad bih njezinom veličanstvu dopustio da ode.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 341 ~

Sav se zarumenio od ogorčenja i uhvati srebrno zvonce. Promatrajući njegovo

uzbuđenje, Ranzano uzdahne: "Zašto je kraljica ovo iskreno čeljade zamijenila s

dvosmislenim Filipcem!"

Istodobno Ranzano digne ruku da spriječi Ivana na zvonjenju.

- Visosti, zar ne znate što se zbilo na dvoru

- Što se zbilo?

- Zar vašoj visosti nije poznato da se kraljica udaljila.

- Kraljica se udaljila? Ne razumijem.

- Udaljila se iz dvora.

- Kada? - zapanjeno upita princ.

- Jučer navečer zajedno sa svojim dvorankama.

Ovaj odgovor zaprepasti princa i Damira. Prinčeva povjerljiva duša je smućena,

zaskočena, oţalošćena. U Damirovoj duši bude se sumnje.

Ivan ne moţe da progovori riječi. Ustaje i pristupa bliţe. Ranzano se čudi:

- Zar visost nisu o tom obavijestili?

- Nitko ni riječi. Nitko ništa nije znao.

- Moţda kraljicu nisu prepoznali kad je otišla s dvorankama. Bilo je kasno uvečer.

- Ivan je ţalostan, razočaran.

- Dok sam ja bio kod majke?

- Da. Kraljica je u to vrijeme otišla, tako je odlučila riješiti sukobe.

- Vrlo sam nesretan što mi njeno veličanstvo nije priopćilo svoju odluku.

- To sam i ja savjetovao kraljici, ali ona je odbila moj prijedlog, bojeći se da bi je

vaša visost odvratila. Ne bi mogla odoljeti vašoj ţelji, a kraljica tvrdi da je to jedini

način kako da se uzdrţi ljubav i sklad između nje i vaše visosti.

- Kako? Zar dvorani da utječu na naše odnose?

- Jučer su vaši dvorani uskratili kraljici da primi egerskog biskupa i neke velikaše s

kojima je njezino veličanstvo ţeljelo raspravljati u korist vašega izbora.

- Moji dvorani? - usklikne Ivan i ţestoko pozvoni, sav crven od gnjeva. - Ako su to

učinili, teško ću ih kazniti. Njezino veličanstvo neka se vrati. Sve ću popraviti.

- Već se uselilo u iznajmljenu palaču. Tamo će raditi svom dušom za vašu visost,

posve slobodna, primat će koga hoće i daleko od nemira koji joj uzrokuje mrţnja

naših dvorana. Kad je na prinčevu zvonjavu unišao paţ, zapovijedi da pozove

Berislavića.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 342 ~

A dotle je neprestano opetovao svoju ţelju da se kraljica vrati. Ĉim se pojavi dvorski

meštar, ţestokim glasom ispita ga o događaju s egerskim biskupom.

- Istina je, visosti - prizna on - u provali strastvenih sukoba, naši su se dvorani

zaboravili i uskratili biskupu i njegovoj pratnji posjet kraljici.

- Taj nedostojni postupak kaznit ću po zasluzi - ljutito će princ. - Istraţite tko je to

učinio i javite mi.

Dvorski meštar se udalji, a Ranzano nastavi:

- Njezino bi veličanstvo ionako poslije izbora ostavilo dvor da se povuče u samostan,

ovako je to učinila samo nekoliko dana prije.

- Ne prečasni gospodine. Kraljica će ostati na svojem mjestu što joj ga je namjenio

moj otac. Uvjeren sam da se neće oglušiti mojoj molbi.

"Da se barem nije oglušila mojem savjetu!" - pomisli Ranzano, promatrajući prinčev

pogled pun istinskog osjećaja.

- Duboko me boli kraljičin korak, prečasni, i zato ću sam poći k njoj.

- Još uvijek ne moţe primati. Leţi u postelji i još će nekoliko dana biti prisiljena

mirovati. Molim, dakle, vašu visost da odgodi posjet.

- Doista sam duboko oţalošćen - primijeti Ivan sniţenim glasom.

Neki osjećaj nesigurnosti smuti mu dušu. Daleka, nejasna maglena slutnja polako

se uvlači u nju. I obori glavu. Ranzano ga promatra i odgovara:

- Vjerujem vašoj visosti. I moram iskreno priznati da nisam odobravao ovu

kraljičinu odluku i otvoreno sam joj saopćio. Ali vi znate: kad ona nešto odluči,

uzalud bi je bilo odvraćati.

U prvom času osjetio je Ivan teško razočaranje i bol. Progovorio je glas srca. Ali

odmah zatim započne raditi njegov mozak. I zagledavši se u poslanika, naglasi:

- Nije li veličanstveno promislio što će na to reći vijeće, staleţi, svi koji nas

okruţuju? Ne čini li se da se kraljica na mene ljuti? Ili kao da smo raskinuli dobre

odnose?

- Visosti, kako moţete pomisliti.

- Još više: nemam li moţda pravo smatrati da mi kraljica uskraćuje sklonost?

- Nikako, visosti. Naprotiv, kraljica vam poručuje: ostaje vjerna svojoj zakletvi

vašem ocu za njegova ţivota i nad mrtvim tijelom.

- Ne sumnjam da bi ona krenula vjerom prisegi, ali njezin korak krnji moje nade i

ljubav koju mu je poklanjala i koju ja tako iskreno uzvraćam.

"O, Beatrice! Nećeš li poţaliti što napuštaš ovog mladića" - uzdiše poslanik, a glasno

ga uvjerava:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 343 ~

- Vaša visost i danas posjeduje čitavo kraljičino srce. Nitko i ništa ne moţe vam ga

oteti. Njezino veličanstvo ostat će do izbora izvan dvora, a onda ću sam nastojati da

opet uđe pod ovaj krov. A sad, pošto sam izvršio svoju duţnost, neka mi je

dopušteno da isporučim kraljici vaše poruke.

- Recite joj da sam neizmjerno ţalostan zbog njenog odlaska i molim neka me

udostoji izvijestiti o svojem zdravlju. Poslat ću Damira svakog dana Gordani da ga

obavijesti o kraljici.

Ranzano se toboţe začudi pa se zagleda u Damira:

- Kako? Zar vaša gospođa nije u vašoj kući?

- U mojoj? Kako bi bila u mojoj kući kad je u sluţbi kraljice?

- Ne. Gordana nije uz njezino veličanstvo.

- Pa to je nemoguće - upadne Damir i pogleda princa.

- Uvjeravam vas, gospodine Damire. Gordana se jučer oprostila s kraljicom i

zamolila da joj dopusti nekoliko dana odmora u kući svojeg supruga.

Prijatelji se gledaju zapanjeno, a Damir odvrati poslaniku:

- Ona nije stigla k meni ni k mojoj majci.

Ranzano zabrinuto zaklima glavom.

- Da se opet nije dala od nekog namamiti kao ono od Roberta?

- Molim vas, gospodine poslaniče, kaţete da je jučer zatraţila od kraljice dozvolu da

ide kući?

- Jest, gospodine Damire, jučer.

A njezina dvoranka mi je isporučila da Gordana nije zdrava i ne moţe primiti

nikoga. Tu se nešto ne slaţe. Napuljski poslanik hini još veću zabrinutost.

- Baš to sluti na zlo. Kako vidite, zavarala je i vas, samo da nesmetano moţe otići iz

dvora i da je ne traţite. Opet se negdje dala na izborne rasprave. O tom nema

sumnje. Savjetovao bih vam, gospodine Damire, ne dopuštajte toliko svojoj ţeni.

Odviše je lijepa, a da bi se smjela kretati bez vaše pratnje. Vidite, kraljici je rekla da

ide kući, a vama da je bolesna.

- Ne razumijem to, ne shvaćam.

- Moţda je nađete kod kuće - utješljivo će Ranzano. -

Njezino veličanstvo, ne znajući ništa o tome, zamolilo me da vam isporučim neka se

Gordana što prije vrati. Upravo ne moţe biti bez nje.

Ranzano ustane da se oprosti. Ivan ga nije zadrţavao, jedva čekajući da ostane sam

sa svojim prijateljem.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 344 ~

I princ i Damir zaboravili su kraljičin odlazak iz dvora. Obojici je ovog časa na umu

samo Gordana.

- Što je to? - nemirno će Ivan. - Gordana opet odlazi, a da ne kaţe nikome ni riječi?

- Kamo je mogla otići? - pita Damir, prikrivajući drhtanje.

- Moţda je ipak stigla k mojoj majci? Ti si otišao rano.

- Da nije moţda otišla k Beci?

- I to je moguće.

Ovo posljednje ispuni ih nadom.

Damir potrči niza stube, baci se na konja, pa izjaše iz dvora. Njegovo kratkotrajno

izbivanje pričinilo se Ivanu beskrajnim. Neprestano je gledao u dvorište čekajući

povratak svojeg druga.

Kad ga je spazio kako jaše u dvor i silazi s konja, uputio se k vratima. Damir uđe i

najavi:

- Nigdje se nije pojavila. Ni kod moje majke ni kod Beci. Nitko je nije vidio.

- Kad je otišla? I s kim? U čijoj pratnji?

Odmah su pozvali Berislavića. Princ mu naloţi da ispita straţe i paţeve kako je i

kada Gordana izašla iz dvora. Dvorski meštar donese vijesti:

- Nitko nije vidio izići iz dvora plemenitu gospođu. Ni jučer ni danas. Ni ovih dana.

- Berislaviću, to nije moguće - usklikne Ivan. - Od kraljice je zatraţila dozvolu da

ide.

- Onda je izašla s kraljičinim dvorankama. Sve su nosile crna odijela pa je nismo

prepoznali.

- Ni kraljicu nisu prepoznali, dakle, razumljivo je – doda Ivan.

I sad obavijesti Berislavića o Beatriceinu odlasku. Ovaj sluša zapanjen i nakon male

šutnje primijeti:

- Ako je kraljica izašla neopaţeno, onda je s njom doista i plemenita gospođa

Gordana.

- Zašto bi je kraljica krila? - upadne Damir.

Stoje pred teškom, nerazrješivom zagonetkom. Raspravljaju, obnavljaju razloge,

pitanja i odgovore i ne nalaze nikakva putokaza objašnjenju.

Naposljetku se Berislavić povuče, a princ i Damir ostadoše sami da ponavljaju što

su već toliko puta raspravili. Ne mogu nikako naći pravac kojim bi pošli za

Gordanom. Sve ih više obuzima uvjerenje da je kraljica sakriva zbog neke nepoznate

stvari. Ta faza raspravljanja dovodi ih opet kraljici. Tu se obojica zaustave. Ivan s

nekim razočaranjem, a Damir sa sumnjom. I odmah to istakne:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 345 ~

- Kraljičin korak probuđuje neprijatne osjećaje. Ĉovjek bi gotovo rekao: sumnje.

Ivan se naglo okrene k svojem drugu.

- Ovo je oštra riječ, Damire.

- Nisi li sam pitao napuljskog poslanika, ne znači li kraljičin odlazak uskratu

sklonosti koju ti je dosad poklanjala?

- Nešto me onog časa uhvatilo. Logično razmišljajući o tom, morao bih zaključiti

dvoje: ili je kraljica uistinu htjela da ovako riješi sablazni koje su izazvali njeni

dvorani, ili mi zbog nečega kani uskratiti svoju sklonost?

- Gordana nije bila bolesna, ali je bolesna kad ţelim da je posjetim i zamolim neka

se vrati. I zaista je otišla kriomice. Kako bi mogla izaći, a da je ne vide? Znači da se

preodjenula.

Nakon tih razmatranja princ se obraća Damiru.

- Kraljičin odlazak iz dvora čini mi se zapravo bijeg. Ali u koju svrhu?

- Što hoćeš time da kaţeš?

- Ništa drugo nego konstatiram da je otišla gotovo kriomice. Odluku je morala

stvoriti već prije. U svemu se sa mnom savjetovala. Zašto je, dakle, šutjela o toj

svojoj nakani? Nije jednostavna šetnja ostaviti dvor i preseliti se u grad. Ona

kraljica. Reci mi: što misliš o tome?

- Reći ću ti iskreno što mislim: kraljičin odlazak smatram ili dobrom taktikom ili

izdajstvom prema tebi.

- Izdajstvo je strahovita objeda, Damire.

- Kad bi Gordana bila s njom, ne bi stvar tako izgledala: Naprotiv, morao bih

pretpostaviti da su se dogovorile otići samo zato da ljudi ne bi imali prilike stvarati

sumnje o tvojim odnosima i nakanama prema Gordani.

- Nitko ne moţe slutiti što ja nosim u srcu.

- Ne varaj se. Ne znaš sakriti svoje osjećaje. Moţda je kraljica otišla s Gordanom da

spriječi govorkanje kako nećeš uzeti milansku princezu, a sam znaš da bi to loše

utjecalo na tvoj izbor.

- Izbor, vječno moj izbor. Svi se brinete za moj izbor, a nitko za mene. Ni kraljica ni

Gordana nemaju prava da me razapinju na kriţ.

Nekoliko je puta pošao po sobi i opet se okrenuo k drugu:

- Kako bi bilo da odeš k Beatrici i traţiš razjašnjenje o Gordani? Pozovi se na pravo

muţa koji ţeli znati što je s njegovom ţenom. Ako su doista izašle iz dvora s

molitvom koji si malo prije razloţio, tebi će sve razjasniti.

- Pokušat ću i to. Gdje se nalazi Beatrice?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 346 ~

- Nisam ni pitao Ranzana. Toliko me iznenadio njen odlazak da nisam o tom ni

mislio. Pozvat ćemo Berislavića neka odmah izvidi gdje se nalazi kraljica.

Ponovo se pojavi dvorski meštar.

- Pošaljite pouzdanu osobu da se raspita u kojoj se palači smjestilo njezino

veličanstvo.

- Visosti, to već zna čitav grad.

- Već je svima poznato da je kraljica otišla?

- Na ţalost, visosti.

- Gdje se nastanila?

- U palači egerskog biskupa.

Ta vijest udari princa i Damira kao grom. Potvrđivala je sve malo prije izraţene

sumnje i objede.

Damir zaboravi prinčevu prisutnost i usklikne:

- U kući prinčeva neprijatelja? Šta kaţete na to, Berislavću?

- Ono što sam uvijek govorio.

- Što ste govorili? - upita princ svojeg dvorskog meštra.

- Visosti, još u Beču i davno prije, uvijek sam sumnjao na kraljičinu istinsku

sklonost prema vama.

- Zabranjujem vam da ovako okrivljujete kraljicu.

- Neka me onda vaša visost ne pita, jer sam vazda okrivljavao kao i svi naši dvorani.

- I zato ste skrivili da je napustila dvor.

Berislavić i Damir izmijeniše poglede. Onda se dvorski meštar nakloni i udalji.

- Krivo činiš Berislaviću - ukori Damir princa.

- Nemojte, ljudi, to bi bila katastrofa moje duše, moje vjere. Ona je prisegla mom

ocu za ţivota da će mi biti majka. Prisegla je nad njegovim mrtvim tijelom, prisegla

pred svima. Na mrtvo tijelo ne polaţe se kriva prisega.

- Da, priznajem. Tvoje se pretpostavke ispravne. Ne da se zamisliti da je nad

pokojnim kraljem pala kriva prisega.

- Eto, vidiš, na nama je da razjasnimo zagonetku kojom je prikriven odlazak kraljice

iz dvora. A da se riješi sumnja koja prividno leţi nad njom, idi odmah kraljici i

zatraţi razjašnjenje o Gordaninu boravku.

Damir se poţuri da izvrši Ivanovu ţelju, a on se zatvori u knjiţnicu. Prije nego što se

nadao, Damir se opet pojavi u njegovoj knjiţnici. Brzi povratak načas ga ispuni

nadom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 347 ~

- Kraljica me nije primila. Enrico mi saopći da je bolesna, a Gordana se ne nalazi

kod nje već nekoliko dana. Tako su mi odgovorili i sluge, prije nego što sam se

najavio.

- To je prava strahota. U dvoru je nema - ni u kraljice. A nitko je nije vidio izaći iz

dvora.

- Ipak je morala izaći.

- Kako?

- Očito se opet preodjenula u dvorana i tako sakrila odlazak.

- Uvjeren sam da su razlozi zbog kojih su ostavile dvor sasvim različni -

melankolično veli princ.

- Sad je već ustanovljeno: kraljica i Gordana otišle su svaka za sebe sa svojim

motivom. A da je bilo i sporazumno, svejedno. Gordana nije mogla ostaviti dvor s

drugom namjerom nego da učini kakvo dobro. Rješenje zagonetke stajat će nas

mnogo muka.

Sad još više osjećaju da su nemoćni da pronađu razrješenje. Neprestano obnavljaju

ista pitanja, s istim odgovorima. Beskonačno raščinjaju jedne te iste činjenice, ali

ne pronalaze zaključke. U njihova srca ulazi nejasan strah da se tu krije pogibelj.

Ali nijedan od njih ne usuđuje se to spomenuti. U njihovoj duši instinktivno se

pojavi zabrinutost. Ta briga spriječila je princa da se zanima za drţavničke poslove.

Zato naloţi da dozovu Bakača. Kad je ušao, već je princ razabrao u njegovu licu da

zna za kraljičin odlazak. Ipak Bakač ne reče ništa, već se samo pokloni.

- Htio bih čuti, prečasni gospodine, vaše mnjenje o nastalim događajima. Molim vas

recite mi: što mislite o tome? Bakač samilosno promatra princa Ivana.

- "Jadni mladiću kad bi znao biti zahvalan, sad bih ti sve razotkrio. Tvoja kruna je u

ruci tvoje dareţljivosti. Ĉini se da nemaš ruke."

Dok tako razmišlja, šuti, a princ se zavezao u tmurne misli. Bakač ga prene:

- Sa svih strana dolaze staleţi na izbor. Već je pola Budima napučeno, a Petar

Gereb pošao je u susret svojim prijateljima iz gornje Ugarske. Mislio sam, visosti, da

je to u sporazumu s vama.

- Nakon onog nesporazuma u vijeću nisam ga vidio, makar ga svakog dana čekam

da se izjasni o mojoj bojnoj osnovi.

- Predloţit ću da čitavo vijeće zamoli kraljicu neka se vrati.

Kad je Bakač htio otići, Ivan ga opet zadrţi.

- Prečasni gospodine, pozivam vas kao prijatelja mojeg oca i molim da mi kaţete

istinu.

- Istinitost i ja vazda smo u sluţbi vaše visosti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 348 ~

- Onda mi recite: ima li u kraljičinu odlasku, a sada i u ne nadanom putu Petra

Gereba, moţda i u otporu vijeća da pustim na slobodu Varadija, ima li tu moţda

kakav znak nezadovoljstva prema meni? Ili moţda kasnije što su se odlučili da

mene predloţe za izbor na prijestolje?

- Do ovog časa nisam opazio ništa što bi mi moglo dati povoda da nađem kakav

znak nezadovoljstva prema vama. Uvjeravam vas: čim mi odnekle bljesne najmanji

tračak kakve spletke ili nezadovoljstva prema vama, pojavit ću se pred vama i razot

kriti svaki pokušaj protiv vas.

- "Sad imaš, eto, prigode da kupiš urotu koju bih ti mogao otkriti." Tu misao

prenosi Bakač svojim prodirljivim pogledom u prinčevu dušu. Očito nije našla puta.

Mladić zakima glavom:

- Ne, niste me dobro razumjeli, prečasni. Htio sam vas samo upozoriti da o tom

razmišljate pa da mi kaţete svoje mnijenje. Znam, vrlo sam mlad, spletkama ne

vidim površinu, kamoli da im zavirim na dno. Otuda moje pitanje stavljeno vama,

mojem najbliţem prijatelju.

- Jest, to ste dobro rekli, najbliţi sam vašoj visosti i ţelim to ostati do smrti.

"Ali kako to kaniš zasluţiti?" - misli u sebi Bakač, a princ nastavlja:

- Iskreno prijateljstvo moţe se naplatiti samo iskrenošću i odanošću, a duša mi je

puna toga.

- "A moja mošnja još uvijek prazna. Ni obećanja ni plaće" - mrmlja Bakač za sebe. -

"što li je to humanistička nauka učinila od sina kralja Matije! Mogao bi biti sjajan

kad bi znao da vladari ne stječu prijestolje riječima."

Ĉim je Bakač sišao u kraljevski ured, smjesta pozove Belu Ferenczyja pa mu naloţi:

- Simono neka pošalje glasnike svim članovima vijeća i sazove ih za sutra popodne.

- Kako? Bez kraljice će se vijećati? Ona je bolesna.

- Princ kani predloţiti vijeću neka ono zamoli kraljicu da se vrati.

- Što mislite vi, ujače, o svemu tome?

- Mislim da je stvar opasna za princa.

- Opaţa li on tu opasnost?

- Njegovo opaţanje nije nikakvo. U mojoj su ruci dva vladara: Vladislav, i princ Ivan.

Mogu da jednog svrgnem, a drugog postavim. Ako princu otkrijem urotu, Vladislav

je pao. Ako zašutim princu, Vladislav moţe zavladati, a princ pasti.

- Vi ipak šutite, ujače?

- Šutim jer ako se sada ne uspnem do blaga i časti, nikad mi više to neće uspjeti.

Moja je šutnja lančani most po kojem ţelim doći do vlasti. Još samo koji dan i

vojvoda Iločki bit će u Budimu.

- I onda ćete se tek odlučiti na koju ćete stranu?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 349 ~

- Vojvoda Iločki ima odlučiti. Ako mi pruţi nedvoumno jamstvo čestite nagrade,

otkrit ću mu urotu.

- A nije li vam Filipec rekao zašto je kraljica otišla?

- Kaţe da je otišla jer pristaje uz urotnike.

- A što je s vašom saveznicom Gordanom?

- Berislavić mi je rekao da je ostavila dvor.

- S kraljicom u palaču egerskog biskupa?

- To još ne dokazuje ništa. Gordana je lukava i tko zna nije li otišla s kraljicom

samo zato da istraţi sve tajne.

Bakač uzme klobuk pa ostavi dvor u pratnji svojeg nećaka.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 350 ~

S T A R I R A D U L O

Stari kraljev pouzdanik Radulo ţivi u jednom kutu dvora gotovo zaboravljen. Srvala

ga bolest od ţalosti za kraljem. Dugo godina poţivio je uz vladara. Bio mu je sluga i

pouzdanik. Dvorio ga u loţnici, a isto je tako dobio vlast da zapovijeda u njegovim

radnim sobama, obavlja sluţbu nadglednika ureda u kojem su bile usredotočene

sve kraljeve tajne.

Njemu je u najslabijim časovima povjeravao najtajnije misli i boli svojeg ţivota.

Radulo je znao sve što je kralj tajio svima. I posljednje časove ţivota proveo je kralj s

njim. Nenadana bolest i smrt potpuno su srvali vjernog starca. Više nije mogao

voditi poslove u kraljevskim uredima i zato je Berislavić predloţio princu da na

njegovo mjesto postavi mladog zamjenika Hrvata Simona. Radulo se već pridigao od

bolesti i ţivi samo od uspomena na prošlost i svojeg gospodara.

U vrtlogu priprava za izbor svi su ga zaboravili. Samo njegov nasljednik Simono

dolazio bi k njemu i tuţio mu se na neobičnu pojavu koju je primijetio u

kraljevskom uredu. Izjadao mu svoje opaţanje da mramorne gavrane pokojnog

kralja neka nevidljiva ruka okreće na zapad.

Simonova mrţnja stvorila je uvjerenje da su to učinili Napuljci. Međutim, drugog

popodneva za kraljičina odlaska Simono utrči u Radulovu sobu:

- Ne, nisu to Napuljci. Jučer su otišli, a danas se dogodilo isto. Ĉujete li to, Radulo.

što da radim?

Starac je dugo razmišljao. Onda reče:

- Hajde da sam vidim kako to izgleda. Ali pazi: neka nitko ne bude prisutan.

Ĉim su Bakač i Ferenczy otišli, Simono povede Radula u kraljevske urede. Gotovo je

zaplakao, ugledavši odaje u kojima je uz svojeg vladara proţivio toliko godina. I pošli

su iz odaje u kojima rade kopisti i uđoše u sobe drţavnika.

- Evo, vidite - reče Simono i pokaţe na crnog gavrana. - Obrnut je.

- Uistinu je tako - šapće Radulo.

- Gledajte, i onaj tamo u Filipčevoj odaji.

Dugo promatra starac mramorne ptice. Onda zalomi rukama.

- Obrni ih hitro, hitro Simono. Duh pokojnog kralja svisnut će kad to vidi. Kako je

pokojnik vikao kad bi gavran samo malo bio pomaknut prema zapadu. Odmah je

mislio da prijestolju prijeti pogibelj. Okreni ih, Simono.

Mladi dvoranin pohiti da izvrši starčevu ţelju. Onda se opet vrati.

- Uzalud se mučim da otkrijem lupeţa koji mi priprema tu psinu. Jučer su Napuljci

otišli, a danas su opet svi gavrani okrenuti prema zapadu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 351 ~

- Da, Napuljci nisu - zamišljeno će starac - a samo oni ţele da zapadne vlast

Hunjadija u ovom kraljevstvu.

- U srcu mi nešto veli: okrenuti gavrani znače izdajstvo, crno vjerolomstvo princu.

Samo izdajnička ruka moţe okretati gavrane.

- Pa dobro. Vi mislite da je to učinio prinčev izdajnik. Kako bi mogao ući u ove

urede?

Starac se okrene i pogleda na stolove.

- Ako sjedi među njegovim prijateljima?

Simono nestrpljivo promatra Radula koji se okreće kao da nešto traţi:

- Uhvatit ćemo izdajnika.

- Samo to ţelim. Dakle, kako?

- Sasvim jednostavno. Gledat ćeš iz prikrajka tko što radi u ovim odajama i čuti što

tko govori, a nitko neće ni slutiti da ih gledaš i slušaš.

- Kako? Otkuda?

- Najprije zaključaj vrata predsoblja. Nitko ne smije unići.

Simono izvrši Radulovu zapovijed. Pošto je zaključao, opet pristupi k starcu, a on će

vrlo ozbiljno:

- Pazi, Simono! Otkrivam ti tajnu koju znam samo ja. Moram to učiniti da od princa

odvratim pogibelj. Ali znaj: ovo je tajna pokojnog kralja i nikome je ne kazuj.

- Moţda je zna i princ, ali on neka ništa ne sluti.

- Sve će biti kako kaţete.

Starac uzme Simona za ruku.

- Vidiš li tamo onaj kip?

Mladić pogleda arkadu u zidu kraljevske odaje gdje stoji umjetnički izrađen

ogroman kip od drveta.

- Vidim, sveti Antun Padovanski.

Stali su pred kipom. Simono začuđeno gleda starog kraljevskog pouzdanika.

- Da se sakrijem iza ovog kipa? Tu će me svatko opaziti.

- S ove strane. Ali s one nitko.

- Kako s one? Ne mogu valjda kroza zid?

- Kad ti otkrijem tajnu, baš ćeš ravno onamo.

Teškom mukom sagiblje se starac i vuče iza kipa.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 352 ~

- Dođi za mnom.

On ga slijedi s druge strane i uvuče se iza ogromnog kipa pa stane uz Radula. A

ovaj tumači:

- Pogledaj sad ovo: tu ravno u zatiljku ovog kipa ima za druge nevidljivo dugme.

Evo, opipaj ga.

- Ĉasti mi, već ga imam.

- Izvuci dugme i onda ga gurni desno, ali polako. Ĉekaj, pomoći ću ti.

Starac prati Simonove kretnje.

- Tako. Sad se okreni k zidu i pazi.

Mladić iznenađeno usklikne. Straga se zid u arkadi pomakne kao da se odlijepio.

- Vidiš, to nije pravi zid, nego okrečeno drvo kao da je stijena i pomično je. Kad se

dugme jače povlači, drveni se zid pomiče sve više udesno toliko da se čovjek moţe

provući.

Simono se iznenadi.

- Ĉemu je zapravo to?

- Ovo je po kraljevu vlastitom nacrtu sagradio moj brat.

- A što mu je to trebalo?

- Da se moţe sakriti i prisluškivati što govore njegovi kancelari i drţavnici kad su

sami. Odavle je kralj uhvatio mnogu urotu skovanu protiv sebe. Sakrio se tu i dao

dovesti u odaju one o kojima je sumnjao i slušao njihove razgovore.

Starac povuče k sebi mjedenu šipku što je izišla iz kipa, a zid se potpuno pomakne.

Simono zakorakne u tamni prostor. Iza njega stupi Radulo.

- Tu je tamna komora. Ovdje moţeš stajati. Daj mi ruku, evo, sad ovdje gurni zid

natrag. Tako. Tu ostaje samo malo od škrinuto ako hoćeš da vidiš u odaju. Gledaj

ravno između ruke svetoga Antuna.

- Da, sasvim dobro vidim stol i gavrana.

- Tu moţeš stajati sve vrijeme dok gospoda tamo rade.

Odavle ćeš moći gledati tko okreće gavrana.

- Stajat ću do sudnjeg dana, samo da ga uhvatim. Pa to je čudo.

- Ti si u tami, a oni na svjetlu. Tko moţe posumnjati da je ovaj zid drvo, a ti sve

čuješ i promatraš.

- Kralj je bio vrlo mudar kad je to sagradio. Zato je on znao sve.

- Njegova sumnjičavost potakla ga je na tu zamisao. Sad moţemo opet izaći.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 353 ~

- Ĉudno kako u toj rupi zaudara.

- Od čega bi zaudaralo? - čudi se starac Radulo.

- Kao od nekog dima, paljevine.

- Što ti pada na um. Tu su gole zidine.

- Ĉasti mi. Udahnite malo.

- Kao da je doista tako. Ali odakle bi ovamo mogao dolaziti dim?

- Što je u toj prostoriji?

- Ništa, samo mala komora. Ali tamo dalje vodi put.

- Kamo?

- I to je kraljeva tajna. To ti ne mogu objasniti, jer nije potrebno. Samo pomakni

drveni zid sasvim desno da dobijemo svjetla iz ureda.

Kad Simono odmakne drveni zid okrečeni zid, svjetlost padne k njima u komoru.

Radulo potapka po zidu i ţeljezo zaštropoće.

- Što je to? - iznenadi se Simono.

- Ţeljezna vrata vode putem druge kraljeve tajne.

- Ĉasti mi, Radulo, kao da dim dolazi odavde.

- Nemoguće, ali ipak otvori. Tebi je lakše. Vrata nisu za ključana. Skini prečku.

Ţeljezna prečka padne na pod, a Simono otvori vrata. Zagušljiv dim sune mu u

obraze.

- Tu nešto gori, Radulo.

Simono ide naprijed.

U mraku opazi svjetlost. Sagne se i istodobno krikne:

- Zaboga, neko tijelo.

- Lud si, mladiću! Ovamo ne moţe nitko.

- Gledajte, dođite, gori haljina neke ţene.

Začuđen, Radulo se krsti. Simono se brzo vrati i vikne:

- Idite mi s puta.

Starac osjeti da Simono nosi neki teret.

- Izađite u kraljevski ured, ne mogu kraj vas u tom uskom prostoru.

Starac se brzo izvuče u kraljevsku uredsku sobu. Iza kipa Simono, provlačeći se sa

ţenskim tijelom. Suknja joj tinja.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 354 ~

- Sveti boţe, Gordana! - vikne Radulo.

Vlaţna suknja još tinja. Radulo brzo ugasi goruću tkaninu, a onda obojica

zapanjeno promatraju blijedu, nepomičnu djevojku. Kosa joj raspršena, blatna i

vlaţna.

- Što je to s njom? - šapće Radulo.

- Da nije i ona znala za ovo skrovište i traţila izdajicu?

Radulu se zavrtjelo od nedokučivosti kako je Gordana dospjela ovamo i što se to s

njom dogodilo. Simono preneraţen, ne misli ništa, već ostavi starca s djevojkom i

potrči iz sobe duţ predvorja, preskakujući stepenice. Bez daha bane u prinčevo

predsoblje gdje stoje paţevi i dvorani. Zaustavljaju ga da ne prodre k princu:

- Sad upravo objeduje.

Ne slušajući njihove primjedbe, Simono rastvori vrata i uđe u prinčevu

blagovaonicu. I on i Damir okrenuše se k njemu. Bučni iznenadni dolazak i blijedo

lice odraţavaju teško uzbuđenje.

- Što je, Simono? - upita princ.

- Našli smo Gordanu.

Ivan i Damir sunuše uvis.

- Gdje je? - zapitaju obojica u isti mah.

- Dolje u kraljevskim radnim odajama. Simono mahne rukom, ne mogavši izgovoriti

što misli. Ali odmah prekorači prag, a princ i Damir pohite za njim.

Simono je trčao pred njima pa ga nisu dospjeli ništa pitati. A kad stigoše pred

kraljevski ured, nije im odgovorio na brza pitanja, već samo gurnuo vrata. Obojica

prijeđu prag i ugledaju na podu nepomičnu Gordanu i uz nju Radula. Ivan vikne.

Damir je zadrţao krik, ali nije mogao zadrţati uţas što mu je prešao čitavim bićem.

Upro se o stol na kojem je stajao crni gavran. Ivan se baci na zemlju i uhvati

Gordanine ruke:

- Ledene su.

- Liječnika! - zuzdrţavajući se, veli Damir, i stade trčati, ali ga Radulo zaustavi.

- Već je Simono pohitao gore.

Unatoč Radulovom saopćenju, Damir ide da ne mora gledati Gordanino strahovito

blijedo lice, nalik na mrtvaca.

Naišao je na liječnike u predvorju i povukao ih sobom.

- Ţurite se, ţurite, pomozite!

U prvom času nitko, osim Radula, ne misli odakle je i kako Gordana stigla u

kraljevski ured u takvom stanju. Princ samo dršće za njen ţivot. Damira hvata očaj

od pomisli da je mrtva, a liječnici se vrzu oko nje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 355 ~

Samo Radulo razmišlja i stvara zaključke, a pri tom promatra princa koji ne skriva

zabrinutost. Gotovo u pozadini stoji Damir. Potresaju ga dvije nevolje: neizvjesnost

Gordanina ţivota i teška izvjesnost da se ljubav u njegovu srcu samo pritajila, a

nova pogibelj Gordanina probudila ljubav pa jauče kao poludjelo dijete. Liječnici se

brinu oko Gordane i odgovaraju na Ivanova pitanja.

- Što je s njom?

- Vaša visosti, bit će nesvjestica, iznemoglost od stradanja.

- Onda je probudite.

- Pokušat ćemo.

- Morate je probuditi - oglasi se Damirov duboki zapovjednički glas.

- Trebalo bi je poleći na postelji i razodjenuti.

- Zovnite sve ţenske što su na dvoru, zapovijedajte im neka učine što je potrebno -

naloţi princ.

Donesoše brzo nosiljke i poloţiše na njih Gordanu.

- Ne mičite se od nje - zapovijeda Ivan liječnicima. – Ĉim se probudi, javite njenom

muţu Damiru i meni.

Liječnici se pokorno poklone.

- Da javim svojoj majci neka dođe? - predloţi Damir princu.

- Neka dođe moja majka, da i tvoja.

Vani pred vratima skupili se dvorani i zapanjeno promatraju kako iz kraljevskih

ureda nose nemoćnu Gordanu kao da je skinuta s odra.

Njihovi zabrinuti pogledi ispituju, traţe, nitko se ne usuđuje ništa da pita.

Princ sjedi u naslonjaču, rukama podupre glavu i nastoji srediti misli pravog teškog

udarca, kad je opazio Gordanu. Damir stoji nasuprot njemu i šuti. Radulo se još

uvijek ne miče od kipa, očito čeka da bude princu na usluzi.

Ali on ga i ne opaţa. Još uvijek ga ne zanima ništa, osim Gordane. Jedina je njegova

briga hoće li se probuditi. Traţi uzrok stanju u kojem je našao Gordanu.

Naprotiv, Damir, stariji i zreliji, u svome dubokom očaju baca na sve strane poglede

što pitaju i traţe razjašnjenje. A ne vide ništa do Radula kako stoji uz kip svetog

Antuna. Dok je Simono pohitao gore k princu i Damiru, oprezni Radulo izravnao je

zid iza kipa da sačuva tajnu svojeg pokojnog gospodara. I tako Damir ne vidi ništa,

osim golog zida i kipa.

Pojavi se Simono. Princ digne glavu.

- Što je?

- Odnijeli su je u njezine odaje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 356 ~

- Nije se probudila?

- Nije. Djevojke su otišle gore da je razodjenu. I liječnici su tamo.

Kratka šutnja. Ivan sklopi obrve i zaţmiri. Damiru se čini kao da zaustavlja suze.

Okrenuo se i pošao prema naslonjaču. Iskoristivši ovu priliku, Damir tiho zapita

Simona:

- Kako je dospjela ovamo? I otkud?

Dvorani se okrene Radulu:

- Duţan sam to reći gospodinu Damiru ako vi dopustite.

- Tajna mojeg pokojnog kralja razotkrivena je mojom krivnjom - uzdahne Radulo -

ali je spašen jedan ţivot.

Starac ponovo otvori zid i pokazuje princu i Damiru kako je pokazivao i Simonu.

Uzevši iz ureda svijeće i upalivši ih, stadoše sve pomno razgledavati. Snebivajući se,

slušaju princ i Damir i promatraju tajnu građevinu kralja Matije.

Kad su razgledavali komoru u kojoj je leţala Gordana, Damir upita:

- Kako je mogla dospjeti ovamo?

Princ razjašnjava:

- Vjerojatno je poznavala ovu kraljevu tajnu svetog Antuna.

Samo tuda je mogla dospjeti u ovu komoru.

- Ima još jedan put - reče Radulo.

- Koji? - upitaju Damir i princ.

- To je druga kraljeva tajna. Zar je vaša visost ne poznaje?

- Smućen sam, podsjeti me, Radulo.

- Iz bijele kule vodi put prema Dunavu ispod dvora, presijeca zidove tamnice i vodi

ravno do rijeke, upravo tamo gdje su usidrene kraljevske lađe.

- Da, rekao mi je otac. Ima i nacrt o tome.

- Nacrt je u kraljevoj ladici lijevo.

- Prema tome, Gordana je krenula iz bijele kule da stigne ovamo - reče Damir.

- Zašto bi šetala ispod dvorskih zidina?

- Vjerojatno je išla za tragom nekog izdajice - naglasi Radulo. - Našli smo je ovdje

nepomičnu. Njezina je suknja tinjala.

- Od čega se upalila - primijeti Simono - ali tkanina je bila vlaţna i zato se oganj nije

mogao razviti, već se samo dimilo i zaudaralo pa sam to primijetio.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 357 ~

I Damir i princ blijedjeli su, gledajući u oči pogibelji što je rasprostrla svoja krila

nad Gordanom. Radulo je nastavio razjašnjavati:

- Pokojni kralj kasnije je dao probušiti ove zidove u komori da spoji hodnik sa

svojom kraljevskom radnom sobom ako bi trebalo bjeţati iz dvora da moţe sa

sobom ponijeti dragocjenosti i vaţne kraljevske spise.

- Idemo dalje da vidimo koji je put prevalila - predloţi Damir. Simono uzme svijeću i

dade je Radulu. Koračao je polagano. Simono ga preteče i izgubi se u tmini. Zamalo

su čuli njegov poziv.

I princ i Radulo krenuli su svijetleći voštanicom. Stigavši do Simona, zaustave se.

Noseći pred sobom svijeću, mladi dvoranin gledao je kroz otvor, niz zidinu u neku

tamu.

- Šta to gledaš, Simono? - upita ga Damir.

- Tamo dolje u hodnik - razjasni Radulo.

- Ne čujete neobičan šum? - upita starca.

Svi su zašutjeli i slušali.

- Da, odozdo dopire šum vode - reče princ.

- Kao da je rijeka otvorila korito pod dvorom.

- Odmah ću posvijetliti da vidimo - ponudi se Simono.

Nagnuo se nad otvor i sagnuo se dolje, svijetleći u mrak.

- Hodnik je pun vode.

- To nije moguće - reče Damir.

- U stijeni su uklesane uske stube - poviče Radulo. - Moţe se silaziti, ali oprezno.

Damir povuče Simona pa ide naprijed. Našavši stepenice hodnika polako se spušta.

Razabravši da je Simono rekao istinu, vrati se gore:

- Voda kao da dolazi iz Dunava, upravo se valja gore.

- Kako je to moguće? - začudi se princ.

- Hodnik završava debelim teškim zidinama od kamenja kao što je pećina - reče

Radulo.

- Zar bi odande mogla prodirati voda?

- Ovu pećinu mogu maknuti samo oni koji su upućeni u nacrte kako je građena -

razjašnjava princ.

- Da, vaša visosti - potvrdi Radulo - ali voda moţe prodrijeti kroz kamen ako ga

netko probuši.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 358 ~

- To znači da me netko kani potopiti u mojem dvorcu. Vidite, Radulo, vaša

pretpostavka ne vrijedi.

- Moţda, ipak, visosti?

- Ne buncajte, to ne moţe biti.

- Vašoj visosti savjetujem neka odmah dade pregledati na Dunavu dzlaz iz hodnika

pa će najbolje razvidjeti što je.

- Da, to je potrebno - poţuri se Damir - ako voda dopre do stropa hodnika, navalit

će u prizemlje dvora.

- I podrovati temelje - uplaši se Radulo.

Svi se upute u kraljevske radne odaje. Kad su već izašli, Radulo savjetuje:

- Vaša visosti, ne ulazite više ovuda. Neka nitko iz kraljevskih ureda ne sazna za

ovo skrovito mjesto. Simono će ga trebati.

- Idite Berislaviću, neka odmah uputi dolje ljude da se zaustavi navala vode iz

Dunava.

Princ se uputi kraljevu stolu i potraţi u tajnim pretincima nacrt podzemnog

hodnika. Radulo mu je pri tom bio od pomoći. Odmah su pronašli gdje se nalazi

izlaz. Princ pozove svojeg graditelja i s njim se odmah posavjetuje kako da zaustavi

prodor vode.

Dok je sve to obavljao, mučila ga je Gordanina sudbina. Nekoliko puta slao je

Damira neka pita liječnike, ali se on vratio s odgovorom da se još uvijek nije

osvijestila. To je jednog i drugog bacalo u sve veće očajanje. Dotle su stigle obje

gospođe: prinčeva i Damirova majka. Sinovi su im izašli u susret i saopćili što se

dogodilo s Gordanom. Gospođe su odmah otišle k njoj.

U krajnjem krilu drugog kata našle su je kako leţi kao bez duše. Oko nje liječnici. U

pozadini sluţavke. Liječnici su joj trljali ruke i sljepoočice. Sve uzalud. Ona se ne

budi.

Prinčeva majka, gospođa Borka, budno prati učinak tih pokušaja. Suzne plave oči

upijaju se u Gordanino lice, posuto mrtvačkom bljedoćom. Ona vikne:

- Usne joj se miču.

- I trepavice - doda Damirova majka.

Liječnici brzo podmetnuše bočicu mirisa. Svi pogledi istraţuju Gordanino lice.

Polagano se budi. Ispod vjeđa provire zamagljene oči. I zure ukočeno. Vjeđe se opet

sklope, ali se ponovo otvaraju. Privikla na tminu, ne podnosi svjetlost. Slabost joj ne

dopušta da se digne, ali duh shvaća gdje se nalazi, osjeća ţelju da ustane, ide,

govori.

- Kako me dugo nije bilo? - upita ona tiho.

- Već četiri dana.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 359 ~

- Nisam ništa okusila.

Svi su se uzbudili, ustrčali, savjetovali.

- Gdje je kraljica? - pita Gordana.

- Nije na dvoru.

- Oh, prekasno sam stigla - i zatvori oči i usne dubokim snom.

Gospođa od Brezovice iziđe iz sobe i pošalje vijesti princu. Na hodniku naiđe na

Damira. Na usnama zadršće pitanje:

- Kako je?

- Osvijestila se. Ti ćeš odnijeti vijest princu?

- Da, majko, što je rekla Gordana?

- Pitala je za kraljicu.

- I ni za koga drugog?

- Samo za nju. Rekli smo joj da nije na dvoru, a ona uzdahne: "Oh, prekasno sam

stigla."

S velikim uzbuđenjem čeka princ glas da se Gordana osvijestila. Dugo je raspravljao

s Damirom o njezinim prvim riječima. Obojica su teško iščekivali čas kad će im

moći razjasniti svoj pohod u podzemni hodnik dvora.

Ali te večeri Gordana nije više ništa govorila. Pošto su joj dali mlijeka i neki lijek,

zdravo tijelo obuzme san. Princ se uputio s Damirom k Dunavu gdje je kraljevski

graditelj otkopao zemlju, tik uz obalu rijeke, traţeći rupu kroz koju ulazi voda.

- Visosti - referirao je graditelj - netko je već prije moga dolaska ovamo bušio

kamen, moţda jučer ili prekjučer. To se jasno razabire.

- Zar nije to probušila voda?

- Voda nikako. Ili đavo, ili čovjek. To je izvršeno jučer ili prije. Ali mi ćemo obustaviti

provalu vode u dvor. Pošto zabrtvim ovdje rupu, iskopat ću duboke jame pokraj

dvora i isprazniti hodnik.

To princa zadovolji i vrati se s Damirom u dvor. Ĉitava noć prošla je mirno. Princ i

Damir iščekivali su svakog časa vijesti iz Gordaninih odaja.

Sutradan prije podne Gordana zatraţi da joj pomognu do sjedala. Zatim zamoli

gospođe neka dovedu princa Ivana i Damira.

Gospođa od Brezovice saslušala je njezinu ţelju i javi im. Princ i Damir odmah se

pojave u njezinoj sobi. Prinčev topli pogled odraţavao je beskrajnu njeţnost i vrelu

ljubav. Damirove crne oči kao da su se pretvorile u neprozirnu noć. Ništa nema u

njima od zagušenog plamena njegova srca. Samo je skupio obrve kao da mu smeta

svjetlost s prozora. Obojica istraţuju blijedo Gordanino lice, propalo i umorno. Ali

oči su već zadobile sjaj.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 360 ~

Široka haljina pokriva je do ruba cipela. Crveni haljetak obavija joj plemenite linije

djevojačkog tijela. Obojica se poklone. A ona ih gleda ozbiljno, gotovo zabrinuto.

- Što je to bilo s vama, Gordana? - pita princ.

- Manje vaţno od onoga što vam imam reći.

- Budite milostivi i recite nam što ste radili dolje ispod dvora?

- Zatvorili su me Francesco i Enrico.

Princ posumnja u Gordaninu prisebnost i saopći svoju bojazan Damiru izraţajem

pogleda i kretnjom glave.

Ali Damir se ne slaţe s njim, već gleda u bademaste oči, očekujući strahovitu istinu.

Gordana se okrene k princu:

- Moje riječi zvuče kao bunilo.

- Kao zabuna, teška zabuna.

- Nema zabune, visosti. Napuljski princ i dvorski meštar kraljice zatvorili su me u

onaj hodnik.

- Zašto su to učinili? - upita Damir.

Na te riječi Gordana načas ponikne pogledom. Osjeća teţinu udaraca što ga sprema

mladoj poštenoj prinčevoj duši.

- Nitko u ovom času nije toliko nesretan kao ja, visosti. Moram vam razoriti san o

ljubavi i vjernosti onih na koje se oslanjate.

Njezin pogled počiva na Damiri sa značajnom molbom da bude princu na pomoći.

On joj odvraća odobravanjem i čeka njezino otkriće.

- Visosti, kraljica nije otišla s dvora zbog sukoba svojih dvorana s vašima.

- Otkud vi to znate?

- Taj sukob kraljica je naloţila, zapovijedila. Nardella je izazvala sukob. A kako je

kraljica opravdala svoj odlazak?

Damir odgovori umjesto Ivana:

- Da ţeli sačuvati ljubav i sklad između princa i sebe.

- Sama im je naloţila - tihim će glasom Gordana, sumorno sjedeći u naslonjaču.

- Vi ste sve to znali unaprijed, Gordana? - pita Damir. - Zašto nam niste rekli.

- Nisam dospjela, čitala sam kraljici riječi filozofa i raspravljala s njom, kad je stigao

egerski biskup. Beatrice me ostavi da čitam dalje a ona ode u zelenu dvoranu da

primi biskupa i kako je sama rekla, da ga iskoristi. Dok sam čitala, čujem

šaputanje između Enrica i Nardelle u drugoj sobi. Enrico ju je uputio kako ima

izazvati dvorane njegove visosti na tučnjavu. Tada su se u mojoj duši otvorila neka

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 361 ~

tajna vrata kroz koja sam sa gledala skrovite zasjede. Saznavši iz tog razgovora da u

kraljiči noj zelenoj odaji vijećaju Ranzano, Francesco i egerski biskup s kraljicom,

bilo mi je jasno: tamo ću saznati zašto se moraju izazvati ti sukobi i još mnogo više.

Ni časa nisam promišljala. Odšuljam se do vrata zelene odaje. Vrata su bila

pokrivena zastorom.

- I čuli ste čitavu osnovu? - usklikne Damir, dok je princ šutio osjećajući da će sada

doţivjeti teško razočaranje.

- Isprva nisam mogla čuti ništa jer su govorili vrlo tiho, samo je koja riječ doprla do

mene. Ali se nije moglo razumjeti ni povezati. Ipak sam jasno razabrala tri imena:

Filipec, Petar i Vladislav. Oni su naši prvaci.

- Koji Vladislav? - prihvati riječ Damir.

- Vladislav Ĉeški. Tada je kraljica podigla glas, rekavši da se čitava osnova potanko

moţe raspraviti u bijeloj kuli, neka se odmah svi upute onamo jer će biti nesmetani

i tamo će sklopiti ugovor s egerskim biskupom koji je opetovano kraljici ponudio

svoje konačište i vodstvo pristaša.

- Pošli ste u bijelu kulu da čujete? - oglasi se sada Ivan uzbuđeno?

- Sasvim prirodno. Pohitala sam ravno u kulu i odabrala za skrovište stube što vode

u neki podzemni hodnik. Francesco je stigao za mnom, gotovo me progonio i

zatvorio me, našto mi se cinički narugao da ću tamo ostati dovijeka.

Plamen osvete zaigra na prinčevu licu. Damirove oči plamte, prijeteći.

- Idem kraljici - razbjesni se princ - neka mi dade razjašnjenje o činu njezina brata.

Kaznit ću ga nesmiljeno.

- Prepusti to meni - zamoli Damir. - Nitko mi neće zamjeriti ako povučem na

odgovornost Francesca i grofa Enrica. Svatko me smatra Gordaninim muţem.

Dakle, pred ljudima je moje pravo. Ti, Ivane, ne smiješ sada ići kraljici.

- Naprotiv - reče on i ustane.

- Visosti, vi nemate pravo traţiti razjašnjenje jer biste grdno izloţili moju čast, ne

samo pred građanima grada Budima nego u očima svega plemstva. Nitko ne bi

stradao samo ja.

- Ne, ne, vi govorite tako, čuvajući samo moj izbor.

- Ako vaša visost ode kraljici d zatraţi od Francesca zadovoljštinu zbog mene,

ostavit ću Budim i nikad se više nećemo vidjeti.

- Gordana, vi me upravo sputavate u slobodnom kretanju.

- Mi se svi slaţemo da budete kralj, to je naš dobitak a ne vaš. I sada je prva vaša

duţnost da se pripremate za ono što će slijediti.

- Što to? - upita Damir.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 362 ~

- Osnova o kojoj je kraljica imala raspravljati u bijeloj kuli nije bila preda mnom

raspravljena jer su me zatvorili, ali pošto je kraljica otišla, vaša visost više ne

sumnja.

- O njenoj crnoj izdaji?

Gledala je kako se trgnuo i u njegovim se poštenim očima pojavio gotovo uţas.

- Kraljica je prisegla mojem ocu za njegova ţivota, prisegla je i nad njegovim mrtvim

tijelom.

- I pogazila obje prisege - naglasi Gordana, a Damir potvrdi.

Prinčeve oči odraţavaju preneraţenje nad slomom njegove vjere, nad očitom grdnom

izdajom kraljice Beatrice Aragonke.

- Visosti šaljite odmah Damira u tamnicu da izvede Varadija, a Bakaču smjesta

obećajte da će biti vaš kancelar.

Ivan pocrveni pa odlučno izjavi:

- Već sam rekao: neću obećanjima kupovati svoj izbor. Nikada.

- Onda neka Damir Varadija ostavi u Višegradskom dvoru.

Bakač ne treba da o tome sazna. Molim vas, visosti, učinite mi tu ljubav - moli ona,

uzevši njegovu ruku.

- Pristajem - odvraća tiho princ.

Damir je već skočio.

- Uzet ću najboljeg konja. Za nekoliko sati se vraćam. Sastat ćemo se opet ovdje kod

vas, Gordana.

Princ se oprostio s Gordanom. Vratio se u svoje odaje slomljen, osjećajući kako se

nad njim razbija prvi val izdaje. Kad je Gordana ostala sama, dade zamoliti Bakača

neka je posjeti. Odmah je udovoljio njenoj ţelji. Nije mu ispripovijedila ni gdje je bila

ni kako se opet pojavila.

- Nije vaţno - odgovori mu ona na opetovano pitanje. - Kraljičin odlazak danas je

iznad svega jer znači izdajstvo.

- Zapravo ne bih znao što da kaţem na to - reče on, suzdrţavajući se od svake

izjave. - Ĉekam dolazak vojvode Iločkoga.

- Morao bi već prispjeti i baš me zato zabrinjava.

- Do izbora su još četiri dana. Vaša prečasnost nije otkrila nikakav trag Filipčeve

nevjere?

- Do danas još ne. Za danas poslije podne sazvao sam vijeće, a svi su članovi, osim

Filipca javili da su spriječeni. Još se nisam usudio da to javim princu, a ipak

moram.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 363 ~

- Dakle, vijeće se nije odazvalo? što velite na to?

- Moram priznati: zapanjuje me.

- Vi biskupe treba da uzmete sve u svoje ruke, vas ionako u budućnosti čeka

kancelarska čast i duţnost.

- Stigne li vojvoda danas ili sutra, sve će se brzo riješiti - naglasi Bakač.

Oprosti se s njom, mrmljajući u sebi:

"Ne prodajem urotničke tajne ţeni. Imam još četiri dana vremena."

U podne vrati se Damir u dvor sav znojan, bez daha i riječi. Odmah se najavi

princu. Zajedno su otišli Gordani. Teško je čekala rezultat njegova puta.

- Izveo sam Varadija iz tamnice i smjestio ga u Višegrad. I sve sam mu

ispripovijedio.

- Što poručuje? - upita princ.

- Neka princ smjesta iz Vdšegrada izveze kraljevsku krunu.

- Zašto? - začudi se Ivan.

- Jednom je Beatrice pokušala ukrasti krunu. Htjela je prisiliti Gordanu da joj u

tom pomogne. Prošle noći ušli su u Višegrad Napuljci i htjeli su prevarom odvesti

kraljevsku krunu, rekavši da ih je poslao princ.

Ta vijest padne kao pečat na otkriće izdaje. Ivan se zagleda u pod i obori glavu, dok

je Damir nastavio:

- Varadi poručuje princu: kraljica je izdajnik, valja s njom postupati kao što se

postupa s izdajicama. On predlaţe i poziva princa neka smjesta opkoli palaču

egerskog biskupa.

Ivan digne glavu i zagleda se u Damira koji oštro naglasi:

- Varadi traţi od vas, visosti, druţe moj, da kraljicu sa čita vim dvoranstvom uhitite

i zatvorite u tvrđavu kao ličnosti pogibeljne za sreću i mir kraljevstva.

Princ Ivan digne se blijed i drhtav:

- Ţenu mojeg oca?

- Ona je tvoj izdajica, Ivane, a ne više ţena tvojeg oca.

- Vjerolomna Aragonka - pridruţi se Gordana. - Prinče, Aragonci vam rade o glavi.

- Moji bratski saveznici - usklikne očajno.

- Zapravo najsramnija čeljad pod suncem - ţivo će Gordana. - Pruţajući vam

bratsku ruku da toboţe podijele s vama svoje dobro, a zapravo da vam otmu vašu

imovinu, vašu stečevinu, vašu djedovinu. Uzimaju vas u bratski zagrljaj slatkim

riječima koje zvuče kao ţiva vjera, a svaka im se riječ u srcu pretvara u ubojito

tane, bodeţ, uţe vašeg ţivota. Njihovo bratsko savezništvo ima da zaguši vaše misli,

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 364 ~

vaše pravo, vaše osjećaje. U zagrljaj su vas uzeli da opljačkaju vašu imovinu i unište

vas. Nema saveza, nema bratstva s Aragoncima.

- Uhvati izdajicu Ivane - vikne Damir. - Poslušaj Varadija. Neka započne borba.

Princ je sjedio, pokrivši lice rukama. Uto se otvore vrata. U sobu uđe Stjepko sav

zadihan.

- S juga dolazi povorka Hrvata.

- Borba započinje - vikne Gordana. - Pobijedit ćemo. Idu naši Hrvati.

- Hrvati su tu, pravda je tu i pobjeda! - klikne Gordana, sagnuvši se niz prozor u

kraljevsko dvorište. I promatra svečane odore, blistave mačeve, sjajne štitove

hrvatskih plemića i njihovih četa.

Pošto joj nitko ne odgovori, djevojka se uspravi, obazre se u sobu i pogleda princa

Ivana. Njegovo lice ne odraţava zanimanje za one koji dolaze. Pogled mu je pun boli

i razočaranja. Gordana mu pristupi:

- Visosti, kraljičina nevjera ne zavređuje vašu bol. Zaboravite.

- Prisege mojem ocu, prisege nad njegovim mrtvim tijelom. Moţe li se zaboraviti

takvo svetogrđe?

- Ništa nije toliko sveto što Aragonac ne bi pregazio. Poslat će svojeg slugu da vam

zarine ubojito oruţje u srce, a doći će k vašoj postelji da tuguje nad vama.

Pokvarena čeljad do srţi, jednako lakoma za zlatom i bratskom krvi. Ne trošite svoje

sile, ţalosteći se nad otkrićem prevare. Evo, pogledajte dolje Hrvate. Naviru u

dvorište poput bujice da ruše zloću. Pouzdajte se u njih.

- I u vas Gordana, u vas.

Mladi princ gleda je s izraţajem njeţne ljubavi. Ali ne izazove uzvraćanje. Ispod

njenih tamnih trepavica gledaju ga smeđe bademaste oči ozbiljno i mirno:

- Pouzdajte se u sve nas, visosti. Najviše u vojvodu Lovru Iločkoga. On je mudar i

hrabar i vašoj visosti odan do dna duše.

- Jeste li ga već opazili među plemićima? - priskoči Damir k prozoru i pogleda dolje.

Gordana mu pokazuje:

- Tamo daleko u prvom dvorištu vidim njegov modri barjak. Odande mora doći.

- On će vas uvjeriti da je prijeka nuţda prihvatiti Varadijeve savjete.

- Da dovezemo kraljevsku krunu na dvor?

- Prije svega da uhitite kraljicu.

Princ se gotovo strese od te misli i odvrati:

- U toj stvari sudi biskup Varadi prebrzo i okrutno.

- Pravedno i spasonosno.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 365 ~

- Što je zapravo učinila kraljica? Prevarila je samo mene, moje srce, moje nade.

- Vašeg oca u grobu i čitavo kraljevstvo, sve narode. Visosti, ne dopustite da se

sudbinama svih naroda u ovom kraljevstvu poigrava ta strašna ţena.

- I on je zbog toga ne bi uhitio.

- I zato bi se teško ogriješio o budućnost naroda.

- I ti ćeš se ogriješiti, Ivane - uplete se Damir poluglasno - ogriješit ćeš se ako ne

slijediš savjete biskupa Varadija.

- Mučite me oboje. Strahovito me mučite - promuca princ i polako se udalji.

Damir gleda za njim i šapne Gordani.

- Strahovito pati.

- Bore se u njemu čovjek i vladar, ali vojvoda Lovro dokrajčit će tu borbu.

- Vojvodin dolazak pravo je spasenje.

- Teško sam čekala taj čas.

Taj duboki Gordanin uzdah pun zanosa zadrţi Damirov pogled nešto predugo u

njenim zjenicama.

- Htjeli biste mi nešto reći? - upita ga ona, izazvana upornim gledanjem.

- Da - zbuni se on, ali brzo nađe opravdanje:

- Hoćete li vojvodi dopustiti da kazni Francesca zbog zločina? Ili dopuštate da to

učinim ja kojeg svijet smatra vašim muţem?

- Ne trošite misli zbog sitnica.

- Bacili su vas u podzemlje i gotovo lišili ţivota. To je jezoviti zločin.

- Sve je sitnica uoči otkrića tako strašne kraljičine prevare, uoči izbora kad valja

raditi brzo, ozbiljno, hrabro i mudro. Upravo je sreća što dolazi vojvoda, pravi

muškarac da uzme vodstvo i zamahne lijevo i desno. Eno nose njegov stijeg, vidim

već četovođu Mirka. I njegova četa dolazi.

Damir se ne sagne niz prozor. Smutilo ga Gordanino veličanje muţevnosti vojvode

Iločkoga. Uto se pojave dvorani, paţevi i Berislavić pa se poredaju pred Ivanom.

Dvorski meštar upita:

- Vaša visost će primiti izaslanstvo hrvatskih plemića u svečanoj dvorani?

- Da - odvrati on, probudivši se iz mračnih misli. – Javite mi čim uđu u dvor i

obavijestite gospodu biskupe Filipca i Bakača neka prisustvuju dočeku.

Berislavić uputi jednog dvoranina da odnese poruku. I on potrči u kraljevske urede.

Tamo su za poslom kraljevski pisari. Biskup Bakač sjedi u svojoj sobi. Ĉuvši buku,

Bela Ferenczy rastvori prozore i poluglasno dovikne Bakaču.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 366 ~

- Ujače, Hrvati!

On ţustro ustane, pohiti k prozoru i zagleda se u dvorište. Bela upozori, šapćući:

- Kliču princu, nazivaju ga kraljem, što velite na to, ujače?

- Moj čas se pribliţava.

- Otkrit ćete vojvodi Iločkome urotu?

- Prije nego zapadne sunce potpisat će vojvoda moje uvjete i zapečatiti ih svojim

dukatima.

- Znači: kad sutra prijeđemo prag kraljevskih ureda, gazit ćemo preko lešine

kancelara Filipca.

- Kakve li svečanosti! - uzvikne Bakač.

Bela Ferenczy pokaţe prema vratima kancelara Filipca. U očima mu sijevne plamen

osvete i čitavo lice pretopi se u mrţnju. Onda dotrči dvoranin. Saopći Bakaču

prinčevu poruku da prisustvuje dočeku izaslanstva hrvatskog plemstva, a onda se

uputi kancelaru. Bakač ode za dvoraninom. Našao je Filipca kako s prozora gleda u

dvorište. Zluradim smiješkom pristupi Bakač svojem takmacu:

- Koliko mnoštvo. Kao da kane zauzeti Budim.

- Da, mnogo ih je.

- I svi će prisustvovati izboru - opet će Bakač.

- Moţda - odvraća Filipec.

- Moţda? Uvjeravam vas da će sigurno biti tako. Bolje poznajem Hrvate nego vi.

Duguljasta kancelarova glava okrene se k Bakaču. Između ţutih četkastih trepavica

provire svjetle oči s prijetećim pitanjem:

- Vi ste upućeni u njihove namjere?

- Ovo klicanje princu upućuje vas i mene.

- Hajdemo. Njegova visost nas zove da prisustvujemo dočeku deputacije vojvode

Iločkoga.

Kancelar krene od prozora, ali ne izlazi u hodnik, nego u Bakačevu sobu. Ovaj ga

slijedi. Baš pred njegovim stolom Filipec se zaustavi i sagne k mramornom gavranu:

- Još uvijek sjeveroistok?

- Do sutra u zoru past će odluka.

- Krajnje je vrijeme da se odlučite.

- To osjećam i ja.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 367 ~

Onda krenuše. Filipec ide naprijed, Bakač s nećakom za njim. Zaustavili su se na

otvorenim vratima dvorane gdje princ i pratnja promatraju dolazak hrvatskih

kraljevskih izbornika. Gordana ih zapazi i stade promatrati. U Filipčevu ţutom

pjegavom licu razabire mirnu i spokojnu vedrost. Naprotiv, u Bakačevim malim

očima plamteću iskru. Princ Ivan stoji na posljednjem prozoru s Damirom i ne vidi

došljake. Oni su se privukli k drugom prozoru.

Privlači ih slika oko dvora. Već se i treće dvorište napunilo ljudima i kraljevska

palača nalikuje na bijel otok u moru plavih odora.

- Gledajte, prečasni - izazivlje Bakač kancelara Filipca. - To je čitava vojska. Uz

hrabrog i mudrog vođu moţe počiniti čuda.

- Pobjeda vojske uvijek je u ruci mudrosti i hrabrosti vođe.

Uto se pribliţi Gordana i upadne:

- Vojvodi Iločkom ne manjka ni hrabrosti ni mudrosti.

- I zato mi prinčeva pobjeda ne zadaje ni najmanje brige - galantno se nakloni

Filipec.

Bakač naglasi, gledajući značajno Gordanu:

- Naočigled ove snage ne vjerujem da bi se tkogod usudio iznevjeriti prisegi i časnoj

riječi zadanoj pokojnom veličanstvu.

- O takvom zločinu ne moţe biti ni govora - uvjerljivo potvrdi Filipec pa ide k princu,

smiješeći se.

Iskoristivši taj čas, Gordana okrene leđa i šapne Bakaču:

- Nedavno ste obrekli da ćete pripaziti na njegove namjere?

- Još uvijek nisam ništa zapazio. Danas ću, međutim, riješiti vaše sumnje.

- Postavili ste mu stupicu?

- Kušnju. Ako je ne izdrţi, moj će put voditi ravno k vojvodi. Uz moju i vašu pomoć

vojvoda Iločki pobijedit će neprijatelje.

- Vaša pomoć, biskupe, bit će mu mnogo vrijednija. Bude li je uistinu uvaţavao,

neće poţaliti do smrti.

To naročito naglasi, a onda još tiše nastavi:

- Samo princ ne prozire na kojoj je strani izvor njegovih pobjeda.

- Ali prozire vojvoda. Obavijestila sam ga, a to je dovoljno.

- Što vojvoda zaključi, hoće li to princ odobriti, iskupiti?

- Do posljednjeg slovca.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 368 ~

I gledaju se oboje kao da stvaraju nijemi ugovor. Kroz prozore dopire buka s

dvorišta. Topot konjskih potkova, zveket oruţja, štropot štitova, mrmor glasova,

dozivanje, klicanje stapa se u val prijeteće oluje, pričinja se kao grmljavina.

- Vojvodin stijeg - vikne netko s prozora.

Na te riječi svi su se uzgibali. Uzbuđeno očekivanje u šutnji. Tek tu i tamo tkogod

progovori riječ. Bakač obara oči da sakrije uzbuđenje. Vojvodin dolazak ima da

pokrene čitav njegov ţivot, da ga digne na čast uz koje je zlato, neiscrpivo vrelo

imućstva, san njegova ţivota. I okuplja svu snagu da hrabro i mirno dočeka čin na

koji se odlučio.

Načas digne pogled. I dok promatra Filipca kako podatno i ljubazno razgovara s

princem, izriče nad njim smrtnu osudu. Paţ Stjepko dohiti i nešto javi Berislaviću.

Ovaj ide k princu:

- Izaslanici hrvatskih plemića ţele se pokloniti vašoj visosti i šalju molbu da ih

primite.

- Ĉekam ih od srca.

I krene s kancelarom Filipcem i svečanom povorkom odličnika, dvorana i paţeva.

Bakač je zaostao i određuje svojem nećaku:

- Idi naprijed. Dovuci se k vojvodi Iločkome i povjerljivo mu saopći da ga noćas

očekujem u svojoj palači.

U nestrpljivom iščekivanju vojvode, Gordana je izišla u hodnik iz kojeg se pruţa

vidik u široko predvorje. Visoki mramorni stupovi stvaraju široke galerije. Ondje se

zamjećuje povorka kako ide prema svečanoj kraljevskoj dvorani. Gordana razabire

siluete i čuje kako zvekeću mačevi o šarene kamene ploče. Gdjegdje uoči visoke

klobuke okićene perjem. Pokatkad zasvjetlucaju srebrom i zlatom ukrašena prsa.

Pogledi joj lete s perjanice k perjanici, s dolame k dolami. Onda nestaje slike iza

visoke mramorne ograde. Skrivajući se iza kipova u hodniku, nastoji doći bliţe k

predvorju. Iza njenih leđa izlaze iz odaje Damir i Bakač, ţureći se na doček.

U hodu zahvati djevojka Damirovu ruku:

- Pozdravite vojvodu. Nisam ga mogla zapaziti u povorci.

- Očito je već u dvorani.

Iz predvorja tamnim hodnikom trči Stjepko. Gordana ga zaustavi:

- Je li vojvoda već u dvorani?

- Nije. Plemiće predvode banovac plemeniti Derenčin i vitez Ivan od Srednjice.

- Kako? Zašto ih ne vodi vojvoda?

I Damir i Bakač zastanu i slušaju.

- Ne znam zašto ih ne vodi vojvoda - odvraća Stjepko. - Evo, dovodim vam

vojvodinog četovođu. Hoće da govori s vama.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 369 ~

Snaţna četovođina pojava iziđe iz mraka.

- Uđi u sobu - zapovijedi mu Gordana.

Ĉuvši sve to, Bakač i Damir se vrate u sobu iz koje su upravo izišli. Ĉetovođa Mirko

ustoboči se pred Gordanom. Ona ga odmjeri istraţujućim pogledom:

- Gdje je vojvoda?

- Teško je to reći.

Ovaj odgovor uznemiri Bakača, zaplaši Damira, a Gordanu raspali.

- Zar nije stigao? Morao je stići, kad ga ovdje tako teško iščekujemo.

Mirko slegne ramenima, nešto se uznemiri i ogledava.

- Govori: gdje je vojvoda? - zapovijeda ona. Ĉetovođa se pribliţi pa šapćući pita:

- Smijem li govoriti pred ovom gospodom?

- Smiješ. Reci zašto vojvoda ne predvodi plemiće k princu?

- Jer nije stigao u Budim.

- Nije stigao? Kako to?

- Vaša milost to zna bolje.

- Ja - napola zapanjeno, napola ljutito pita Gordana. - Ne zbijaj ludorije. Govori:

gdje je vojvoda?

- Ostavio mi je svoju četu i skrenuo ravno u Beč.

- Kako je mogao putovati u Beč kad zna da je ovdje potreban?

- Jer je vaša milost poslala vojvodi takve obavijesti.

- Kakve obavijesti?

- Da vojvoda odmah ide u Beč jer se izbor kralja odgađa na dvije sedmice, a u Beču

vojvodu čekaju knez Bernardin i Stjepan Zapolja na vaţne dogovore.

Bakač i Damir zure u Gordanu.

- Varka! - vikne ona. - Spletkarska varka, čujete li gospodo? Vojvodu su poslali u

Beč jer je navodno izbor odgođen na dvije sedmice.

- Otvorena zamka iz egerske palače - plane Damir.

- Jasno je da su se pristaše egerskog biskupa posluţile vašim imenom da vojvodu

skrenu u Beč. A zašto? Da Hrvati u ovom času ostanu bez vođe.

- Neće im poći za rukom! - udari Damir o tok svojeg mača. - Vojvoda će stići do

izbora, odmah ćemo poslati glasnika da ga vrati.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 370 ~

- Našeg će glasnika dočekati, napasti, prevariti, samo da vojvoda ne dobije vašu

vijest. Je li tako, prečasni?

- Gordana pogađa. Gospodine Damire, nije dovoljan jedan glasnik.

- Onda će Berislavić poslati nekoliko svojih pouzdanika raznim putovima. Jedan od

njih ipak mora na vrijeme stići k vojvodi.

Nemila vijest teško ih pogodi. Bakač se odšetao pognute glave k prozoru gdje

Ferenczy promatra guţvu u dvorištu i prisluškuje klicanje hrvatskog plemstva.

Gordana ga stigne:

- Prečasni gospodine, htjela bih govoriti s vama.

On se pokloni i slijedi je u dno sobe gdje je stala u osamljeni kut. Uzbuđenost joj

natjera krv u lice.

- Prečasni, vi ste naročito teško čekali vojvodu.

- Ni manje ni više nego vi.

- Prečasni gospodine, rekli ste mi malo prije da danas stavljate na kušnju Filipca.

Ako, dakle, steknete vaţnih dojmova koje biste inače saopćili vojvodi, molim vas

otputite se princu.

- Sve što mi radimo za princa moramo obaviti međusobno bez znanja svojeg

kandidata.

- To je ispravno. Ipak, čini mi se da nešto leţi u vama što bi trebalo da kaţete, a

moţda oklijevate saopćiti meni jer sam ţena.

- Vaš dar zapaţanja ovog vas je puta zaveo predaleko. Ţelim prinčevu pobjedu kao i

vi i svaka me spletka protivnika uznemiruje, ali ne straši. Vjerujte: neću doći

prekasno nađem li i najmanju potrebu da saopćim kakvu vijest, savjet, bilo što

vaţno za princa i našu stvar. Ali ne njemu, nego vama.

- Onda vas molim ne časite.

- Javit ću vam se.

Iz hodnika do njih ponovo dopre buka i štropot. Gordana, Bakač i Damir krenu u

hodnik da vide što je.

- Iz kraljevske svečane dvorane izlazi povorka, svečano odjevenih plemića. Bučno

kličući, ostavljaju palaču i silaze u dvorište. Gordana pohiti u predvorje da tu

dočeka princa. Upravo je izlazio iz svečane dvorane. Spazivši djevojku, pristupi joj i

saopći:

- Vojvoda Iločki nije stigao.

- Zaustavili su ga varkom i skrenuli u Beč izdajnici iz egerske palače.

Ta vijest odrazi novo razočaranje u prinčevu licu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 371 ~

- Ništa ne čini, visosti. Sad bar znamo na čemu smo. Oni su se povukli u svoj tabor

i otvorili borbu. Na njihovoj je strani zloća, na našoj je dobro i ono će pobijediti.

- Prečesto pobijeđuje zlo. Ono je jače, Gordana, vjerujte.

- Varate se. Dobro je jače od zla, ali je ruka koja upravlja zlim jaka jer je ruka sile.

- A dobro u slabim rukama?

- Zastavu dobra uvijek uzima ruka slabih, malenih. Samo zato toliko puta

pobjeđuje zlo. Ali vi se uspinjete na prijestolje, gore moţete dobru izvojštiti sigurnu

pobjedu. Uzdajem se da će vaša ruka biti isto tako jaka kao što je plemenitost vašeg

srca.

- Samo onda ako postignem vašu ljubav, Gordana.

- Neću da vam vjerujem u izjavu koja umanjuje vašu mu ţevnu vrijednost.

Vjerujem: sve odlike što ih protivnici i prijatelji u vama oboţavaju, stekli ste sami po

sebi i odrţat ćete ih sami po sebi.

- Razumijem, Gordana. Vi ste moje nadahnuće.

Onda joj se pokloni i krene gore u svoje odaje. A ona ode ravno prema Damiru i

zaustavi ga:

- Nagovorite princa neka izvrši Varadijev savjet. Pričajte kako su zavarali Lovru da

nas ostave bez vođe. Sad idem Berislaviću da odmah otpošalje za vojvodom. I Mirka

ću poslati. On će ga dostići, makar mu se brda i gore sunovratili na put.

- Gordana, htio bih vas podsjetiti...

- Na što?

- Naši neprijatelji spremni su na sve.

- I mi.

- Ako se Lovro Iločki ne vrati do izbora? Što onda? Zar ćemo ostati bez vođe?

- Među tolikim mladim junacima jamačno će se naći jedan dovoljno hrabar i smion

da se stavi na čelo.

- Da, treba da se netko nađe. Idem da ga potraţim.

Mjesto da ide za princem, on krene predvorjem. Spazivši da se uputio k izlazu iz

dvora, pohiti u sluţbenu sobu dvorskog meštra. Tu nađe Simona i dvojicu prinčevih

graditelja kako su sagnuti nad nekom hartijom.

- Što to promatrate s tolikom paţnjom? - upita ona.

Muškarci se usprave i pozdrave. Stariji graditelj pokaţe papire.

- Promatramo nacrt podzemnih prostorija dvora koje su bile potopljene.

Sa zanimanjem promatra djevojka nacrt hodnika u kojem je bila predana smrti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 372 ~

- Evo gospodina Berislavića - upozori ona, okrenuvši se k otvorenim vratima.

I odmah ispriča svojem zemljaku uzrok vojvodina izbivanja. Sat kasnije već su

Berislavićevi pouzdani glasnici, zajedno s četovođom Mirkom, jahali raznim

putovima u potragu za vojvodom Lovrom.

* * * * *

Bakač se opet otputio u kraljevski ured i povukao sa svojim nećakom u knjiţnicu.

Biskupovo se lice prometnulo u crni oblak:

- Filipec je zavarao vojvodu. Nitko drugi. Zato je lupeţ s tolikim ravnodušjem govorio

o dolasku Hrvata.

- Kao da je slutio da ćete se sloţiti s vojvodom protiv njega i kraljice. A vojvoda moţe

još stići.

- Ako ne utuku glasnike.

Bakač udari po stolu stisnutom pesnicom:

- Još sam tu ja. Iskopat ću ţutom Moravljaninu grob.

- Ali vojvoda Iločki nije tu da pomogne.

- Svejedno, ja kopam.

- Ako se vojvoda ne vrati na vrijeme?

- Otkrit ću urotu vojvodinu pouzdaniku.

- Gordani?

- Natuknula mi je: Sklopili smo ugovor. Vojvoda će ga iskupiti.

- Zašto, dakle, oklijevate kad se radi o vašoj probiti?

- Ĉekam još danas vojvodu. Moţda ga ipak neki glasnik stigne. Milije mi je primiti

od njega zadnju riječ nego od ţene.

- Ima tu i drugih hrvatskih plemića kojima biste mogli otkriti urotu.

- Ali ne bih mogao dobiti jamstvo da će mi se isplatiti ucjena. U nje je vlast nad

vojvodom. Gordana me shvaća, zna što hoću, još su dva dana do izbora.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 373 ~

U T A B O R U U R O T N I K A

Usred Budima skuplja se radoznali svijet. Promatra novu impozantnu palaču

egerskog biskupa. Pred velikom veţom stoji počasna napuljska straţa i svakog časa

zaustavlja gospodu i opet ih pušta u palaču. S one strane u udobnoj dvorani sjedi

Beatrice uz veliki rezbareni stol. Crne ţalobne čipke zaokruţuju joj lice. Tamne oči

promatraju paţljivim mirom gospodu oko stola.

Uz nju su egerski biskup Orban i njegovi pristaše biskupi i velikaši. Nasuprot njima

sjede dva fratra. Pokraj nje stoji Filipec. S glave mu je pala fratarska kukuljica, ţivo

ispituje svoja dva fratarska druga. Njihovi odgovori i drţanje pokazuje da nisu vični

fratarskom načinu poniznog govora. Drţanje otvoreno navješćuje velikaško

porijeklo. Stariji od njih poluglasno obznanjuje:

- Njegovo veličanstvo kralj Vladislav, naš milostivi vladar, otposlao nas je da u

njegovo ime tumačimo i odgovaramo na sva pitanja koja bi gospodi ovog kraljevstva

moţda bila nejasna! Vjerodajnice i kraljevski pečat dokaz su da sve što mi ovdje

izjavimo, prihvatimo i na to se obaveţemo, vrijedi kao da je to učinilo lično

veličanstvo kralj Vladislav Ĉeški.

Kancelar Filipec odvraća:

- I ja svjedočim za gospodu biskupe, pouzdanike njegova veličanstva kralja

Vladislava, jer ih lično poznajem. Prema tome pročitat ću naše pismene uvjete na

koje se kralj Vladislav ima obavezati.

I biskup Filipec stade čitati:

- "Ponajprije, kralj Vladislav potvrđuje sve privilegije velikaškog staleţa i ukida

sloboštine kojima je kralj Matija velikašima oduzeo vlast nad maloplemićima,

građanima i kmetima."

Ostali pozorno slušaju i odobravaju.

- "Nadalje: imaju se ukinuti naročite sloboštine pojedinih gradova i njihovih općina i

vratiti velikašima povlastice što su ih uţivali nad pojedinim gradovima. Imaju se

vratiti svim velikašima imanja koja je oteo pokojni kralj. Poreze, daće i druga

podavanja, kao i u prijašnja vremena, snose samo kmetovi, za kaznu i oni

maloplemići koji sad vojuju protiv kralja Vladislava i bore se za nezakonitog sina

kralja Matije princa Ivana ..."

- Pravo je tako - odobravaju velikaši.

- "Na čelo ove drţave, na razne časti, kao i u kraljevskom dvoru, imaju se postaviti u

prvom redu sinovi ovoga kraljevstva. U prvom redu oni koji su kralju Vladislavu

pomogli do prijestolja, dakle, svi ovdje prisutni na čelu s Petrom i Matom Gerebom,

Stjepkom Zapoljom i drugim,koje ćemo predloţiti.

Filipec uzdigne glavu, nešto povisi glas i svečano čita:

- "Međutim, ispunjenje svih tih uvjeta ne moţe vrijediti ako njegovo veličanstvo kralj

Vladislav ne bi htio ispuniti uvjet koji ovom kraljevstvu omogućuje da i dalje uţiva

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 374 ~

blagodat visoke mudrosti njezinog veličanstva kraljice Beatrice, uzvišene kćeri

velikog, moćnog vladara Napulja. Mi ţelimo da njegovo veličanstvo kralj Vladislav

zaprosi ruku naše kraljice i da se nakon krunidbe s njom vjenča."

Ona se ne miče. Bijelo mramorno lice u okviru crnih čipki nalik je kipu. Oči su

uperene u izaslanika kralja Vladislava koji odmah svečano izreče:

- Primamo sve ovdje navedene uvjete u ime njegova veličanstva kralja Vladislava.

Kancelar Filipec pita, naročito naglasivši:

- I ovaj posljednji o vjenčanju?

- U ime kralja Vladislava primamo i ovaj uvjet doslovce. Jedino molim ovaj časni

zbor da uvaţi ovu okolnost: kralj Vladislav vezan je vjeridbom za brandenburšku

princezu Barbaru.

- To je poznato njezinom veličanstvu i nama – odvrati Filipec - kao što nam je

poznato i to da je kralj Vladislav zatraţio razrješenje zaruka već prije pola godine. I

zato, što naš vladar ţeli da to razrješenje što prije postigne, molimo da buduće

zaruke između njezinog veličanstva i našeg kralja Vladislava ostanu tajna.

Nakon tih riječi nadoveţe odmah drugi poslanik kralja Vladislava:

- Molimo njezino veličanstvo i prečasnu i velemoţnu gospodu da tu izjavu prihvate

na znanje i uvrste u naš ugovor dodatak o tajnosti.

- Ima li tko da o tome što prigovori?

Još prije nego je Filipec postavio to pitanje, Beatrice sagne glavu prema napuljskom

poslaniku, a Ranzano zamoli da ga saslušaju:

- Prije nego što iskaţem svoje mnjenje o ovom dodatku ugovora moram izaslanike

njegova veličanstva kralja Vladislava uputiti u historiju ovoga uvjeta. Njezino

veličanstvo kraljica isprva je odlučila podupirati izbor princa Ivana svim svojim

sredstvima. Njemački nasljednik prijestolja Maksimilijan, poznavajući golemu

vrijednost njezinog veličanstva za izbor novog kralja, posebnim ju je pismom

zamolio da podupre njegove zahtjeve za prijestolje, on joj nudi svoju ruku, no ona je

to odbila.

Svi burno odobravaju.

- Kraljica je isprva bila odlučno uz princa jer je smatrala da je on sreća kraljevstva.

Međutim, odličnici su uvjerili kraljicu da se vara jer blagodat kraljevstva ne leţi u

izboru princa Ivana, nego u kralju Vladislavu Ĉeškom.

Tada uzima riječ kancelar Filipec i čita pisane ugovore mrtvim kancelarijskim

riječima, točku po točku. Pošto je završio čitanje, odjednom se digne Ranzano i

predloţi da se u ugovor uvrste ove riječi:

- "Njegovo veličanstvo kralj Vladislav obavezuje se časnom kraljevskom riječi da će

odmah, pošto bude izabran za kralja prema svim propisima i običajima ovog

kraljevstva, zaprositi ruku njezinog veličanstva kraljice Beatrice. Te zaruke neka se

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 375 ~

drţe tajnom dok kralj Vladislav stekne slobodu, a odmah zatim ima se vjenčati s

njezinim veličanstvom i okruniti je za kraljicu ugarskog i hrvatskog kraljevstva."

Gospoda odobravaju i gledaju poslanike kralja Vladislava, a Ranzano izjavi:

- Ako poslanici njegova veličanstva Vladislava ne mogu preuzeti ovu obavezu u ime

svojeg kralja, ja ću lično napregnuti svu svoju snagu da njezino veličanstvo sklonem

neka se povrati u prinčev dvor gdje će je dočekati objeručke.

Prijetnja izazove zabunu, gotovo strah. Svi ustanu, gledajući poslanike. Filipec je

prepadnut. Uvjeren je: ako mu izmakne kraljičina potpora, ne moţe se nadati

izbornom uspjehu. I odlučno pristupi izaslanicima kralja Vladislava, a ovi izjave:

- "Mi u cijelosti primamo taj prijedlog. Osim toga, izjavljujem da smo od njegovog

veličanstva kralja Vladislava primili sve punomoći da u njegovo ime sklopimo

ugovor, zaprosimo ruku i vjenčamo njezino veličanstvo kraljicu Beatricu Aragonsku.

Neka se posljednja točka ugovora ispravi prema ţelji prečasnog gospodina

napuljskog poslanika."

S tim riječima uzme Filipec predloţenu pergamenu. Nakon toga ugovor bude

potpisan i zapečaćen pečatima kancelara Filipca i Petra Gereba. Vladislavljevi

poslanici udariše pečat svojeg kralja. Dotle se Ranzano sporazumijevao s kraljicom,

a kad su gospoda svršila ugovor, Napuljac najavi:

- Njezino veličanstvo ţeli govoriti.

Začas je sve tiho i ljubopitno. U dubokoj tišini zvonko odzvanja Beatricein glas:

- Na temelju ovog ugovora, sklopljenog po odličnoj gospodi dvaju kraljevstva,

doznajem da ću biti uprošena od njegovog veličanstva kralja Vladislava čim bude

izabran. Stoga molim nje gove izaslanike neka jave kralju svog kraljevstva da na

dan vjenčanja donosim miraz od dvije stotine tisuća forinti u zlatu.

Svi zinuše. Jedva se suzdrţavaju da usklikom ne iskaţu zapanjenost. Toliko nisu

očekivali.

Kancelar Filipec oduševljeno usklikne:

- Ţivjela naša kraljica!

Svi kliknu. Onda digne glas Petar Gereb.

- Ĉasna gospodo, čuli ste plemenite namjere naše uzvišene kraljice. Otvara svoju

dareţljivu plemenitu ruku da nam pomogne do uspjeha. Pobjeda je naša. Neka ţivi

Beatrice, kraljica ovog kraljevstva!

Gospoda joj prilaze, ljube ruke i klanjaju se podaničkom smjernošću. Ova je

ceremonija usrećuje. Najposlije pristupa k njoj odaslanstvo kralja Vladislava.

Oslovljuje ih obojicu, razvijajući diskretno i čar svoje ljepote i blistavost naobrazbe

kako bi prisilila Vladislavljeve izaslanike da nekadašnjem njezinu oboţavatelju

ponesu o njoj najljepše dojmove.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 376 ~

Pol sata kasnije otpustila ih je osvojene i očarane. I ostali se oproste i ostave

kraljicu s napuljskim poslanikom. Jedva zatvoriše vrata, a ona raskrili ruke kao da

nekoga grli.

- Podjarmit ću ovo kraljevstvo od sjevera preko plavog juţnog mora. Izvršit ću bez

oklijevanja. Bez obzira, bez milosrđa.

Beatrice uzme zvonce. Odmah zatim ulazi napuljski paţ?

- Je li još ovdje prečasni gospodin kancelar?

- Jest, veličanstvo, vijeća s gospodinom grofom Enricom.

- Reci da ga molim neka se načas vrati k meni.

Filipec se pribliţi kraljici, a ona ga oslovi:

- Prečasni, dugujete mi izvještaj o Bakaču.

- Još uvijek mudro šuti.

- Ova je šutnja opasna. Moţda nije dobro što ste mu dali svoje osnove?

- On ne zna sve, šuti samo zato što čeka kako bi uhvatio dragocjeni zalogaj.

Prepustite ga mirno mojoj brizi. Sutra će okrenuti gavrana na zapad.

- Unatoč ogromnom pojačanju što su ga dobili prinčevi pristaše od Hrvata?

- Odviše je mudar, a da bi se oslanjao na vojsku bez vođe kakav je Lovro Iločki.

Bakaču također treba jamstvo.

- Kako da se ne nadate da bi Hrvati mjesto vojvode mogli brzo nači drugog vođu?

- Nemaju nikoga tko bi uţivao njihovo bezuvjetno povjerenje kao vojvoda, a u izboru

novog vodstva nisu odviše povjerljivi. Vaţno je to da im nedostaje vremena.

Izvana provali u sobu klicanje. Oni se upute k prozoru da vide što je. Povorka

plemića i njihovih četa preplavi cestu. Topot konja stvara zaglušni štropot.

- Neka kliču. Neka se razvikuju. Od toga nema štete. Izboru će pristupiti bez vođe

koji bi posjedovao povjerenje i snagu da ih vodi. To ću iskoristiti i kako rekoh: među

njih ubaciti spletku koja će ih rastjerati kao ovce bez pastira.

- Veličanstvo oni koji kupuju uvjerenja uvijek stavljaju na kocku da budu

prevareni. Mito ne moţe uzeti, ali iskoristiti protiv nas. Ne trošimo dragocjeni novac

za podmićivanje Hrvata. Historija nam je pokazala da se u njih mogu naći samo

pojedinci koje moţeš kupiti, a od ovih kupac nema očekivane koristi jer kupljenoga

njihove poštene mase ţigošu.

- Vaša me lagodnost ipak zabrinjava.

- Na sve sam mislio, na sve sam spremljen. Pouzdajte se u moje vodstvo, kraljice.

Klicanje opet skrene svu paţnju na ulicu.

- Tko je to tamo? - upozori Beatrice. - Pogledajte!

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 377 ~

Sve troje skriva se iza debelog zida kako ih izvana ne bi zapazili i promatraju ulicu.

Pred ogromnom povorkom hrvatskih plemića jaše Damir. Svi se zaustaviše, a on im

nešto govori. Onda ga prekidaju. Sve se ori od povika. On nastavi govoriti a oni

kliču.

- Otvorite da čujemo što govori.

- Odmah, veličanstvo - i Filipec dugom rukom odškrine prozor.

Sonorni duboki Damirov glas ulazi k njima u dvoranu:

- ... i neka upamte nevjernici: branit ćemo svetost prisege zadane našem pokojnom

velikom kralju! Jednodušno ćemo izaći na polje izbora i pokositi izdajice!

Grmljavina poklika odgovara.

- Drznik, nišani na mene - šapće kraljica.

Izvana opet dopre Damirov glas:

- Neka čuju izdajnici: nitko se u ovom kraljevstvu ne moţe okruniti za kralja, osim

princa Ivana! Njemu priseţemo, njemu dajemo časnu riječ.

- Prisiţemo! - ori se iz tisuće grla kao da je jedno jedino

- Princa biraju pošteni, pravedni, dostojni! Tuđinca biraju plaćene izdajice!

- Smrt izdajstvu! - ori se napolju.

- Prijete se. Kancelaru, ako navale na palaču?

- Mir, veličanstvo, izvest ću vas straga vrtovima.

- Taj nitkov opet govori.

- Za našu čast i za princa Ivana dat ćemo svoj glas i svoje mačeve. Neka ţivi naš

kralj Ivan Korvin!

Poklici se razlijeţu gradom. Tisuće mačeva sijevne u zraku kao prijetnja.

- Gospodine biskupe, vaša filozofija o Hrvatima i vođama ne vrijedi. Iako ste

odstranili vojvodu Iločkoga, oni su našli drugog i imaju u nj povjerenja. Vidjeli ste

da jure za njim kao Tatari.

- Ĉudno - zamišljeno će kancelar. - Nikad ne bih u nj primjetio častohleplja ili kakve

druge kreposti što ih posjeduju svi koje vuče ţelja da se istaknu. Očito ga je sada na

to navela Gordana.

- Gordana? - upadne kraljica.

- Ona više nije na dvoru. Otputovala je u domovinu.

- Ali, veličanstvo, vidio sam je prije nekoliko sati, kad su stigli hrvatski plemići.

Beatrice klone na stolicu:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 378 ~

- Sad je jasno zašto se Damir prijeti.

- Što to vaše veličanstvo toliko zabrinjava? - upita Filipec.

- Gospodine kancelare, mi smo izdani.

- Izdani! Veličanstvo, tko bi nas izdao?

- Dok sam još bila na dvoru, Gordana je prisluškivala moj razgovor s egerskim

biskupom.

- Prisluškivala? A o čemu se govorilo?

- O mojem bijegu u ovu palaču.

- To vam je moglo škoditi za vašeg boravka na dvoru. Kad bi to bila priopćila princu,

mogao vas je zatočiti. Vi ste, očito govorili još o nečem drugom?

- Govorili smo, doduše, vrlo tiho, ali spominjali smo Vladislava.

- To je, naravno, opasnije.

- Nisam slutila da prisluškuje i zato čujte: da nas ne moţe odati, Francesco i Enrico

namamili su je u bijelu kulu i zatvorili u prolazni hodnik ispod dvora. Dali smo joj

jela i pila da izdrţi, morali smo to učiniti da i vas ne izda. A ona se oslobodila svojeg

zatvora i sve odala.

- Izašla je vrlo jednostavno - reče Filipec. - čuo sam da je odnekle u dvor doprla

voda iz Dunava. Očito su to opazili. Samo se tako mogla spasiti.

Beatrice šuti, dok kancelar uvjerava:

- Veličanstvo se uzalud uzrujava. Gordana ne zna naših osnova.

- Po čemu zaključujete?

- Jer je Damir prošao sa svojim ljudima pored nas. Da zna za urotu, znao bi i princ

i, vjerujte, ova vojska ne bi bila prošla mimo palače, nego bi je opkolila i uhvatila

sve nas.

- Da, taj razlog pruţa nade. Ipak, djevojka je morala čuti mnogo.

- Spominjali ste i moje ime?

- Ne. Govorili smo samo o mojem bijegu, o Vladislavu i pristašama.

- Ne bojim se ničega. Damirovo drţanje pokazuje da ne zna ništa.

Sve to slušao je napuljski poslanik Ranzano, šuteći i duboko zamišljen. Tek sada se

uspravi:

- Vaše veličanstvo, nakon svega ovog upozoravam vas: vodite više brige o svojoj

sigurnosti. Gospodin kancelar nije učinio ništa da vas zaštiti ako se urota otkrije.

Bilo bi najbolje da se ipak vratite u dvor.

- Zar uzmak? - vikne ona. - Šenuli ste umom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 379 ~

- Umirite se, veličanstvo. Gospodin poslanik pretjeruje. Damir se prijetio samo za

izbor i opetovano naglašavam: kad bi imao kakav nalog, ne bi prošao mimo palače i

pruţio vam priliku da pobjegne te.

- Recimo da se u tom ne varate, ali vi ste se svakako prevarili misleći da Hrvati

nemaju vođe. Što onda ako onemoguće izbor?

Ranzano upravi to pitanje ozbiljno, gotovo strogo. Napolju još uvijek kreće povorka

poput divljeg vala. Od njenog šuma Beatrice se osjeća tjeskobno. Filipec se,

naprotiv, smješka, makar namješteno i odgovori Ranzanu:

- Smislit ću samoobranu. Molim vas, gospodine poslaniče, da mi ne uskratite

povjerenje. Sve ću učiniti da se oslobodim i drugog vođe.

- Maknite mladog razbojnika.

- Teško je u ovako kratko vrijeme maknuti prinčeva prijatelja koji je sada opkoljen

čitavom vojskom.

- Ima toliko načina.

Kancelar zaţmiri, krene k izlazu i pokloni se:

- Veličanstvo, smirite se. Sutra će sve biti riješeno. Istina, bujica na jednom kraju

probija nasipe, ali ću ih zabrtviti. Već idem na posao.

Ona namigne iza njegovih leđa napuljskom poslaniku i šapne:

- Sad će opet gubiti vrijeme dok smisli kako bi se oslobodio ovog drugog. Kako mi

Aragonci brzo maknemo ljude koji su nam na putu. A što će taj ţuti barbarin?

- Ne bojte se, veličanstvo, on će ga maknuti. Pouzdajte se u nj, to nije čovjek, već

đavo.

- Imate o njemu tako uzvišeno mnijenje, a ipak ste mi pred njim savjetovali da se

vratim princu?

- Samo sam ga podsjetio da još uvijek moţete natrag ako ne osigura pobjedu kralju

Vladislavu. Lukav je do srţi samo od više uvjeren u svoju pobjedu. Valja ga uvijek

podsjetiti da bi njegova osnova mogla propasti i da biste ga mogli ostaviti.

Dvorski meštar Enrico pojavi se diskretno i najavi:

- Veličanstvo ne ţeli više nikoga primati?

- Zar je netko vani?

- Glasnik nećaka egerskog biskupa Robert. Glasnik je kaštelan u palači njegova

ujaka na Dunavu.

- Šaljite ga k meni - odredi Beatrice.

Robertov kaštelan duboko se pokloni, a kraljica upita:

- Kako je s mladim nećakom našeg dragog biskupa?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 380 ~

- Trpi velike boli, a liječnici su stalno oko njega. Svakako će još mjesec dana

bolovati dok posve ne ozdravi. Veličastvo, šalje vam pismo u kojem upravlja na vas

neke molbe da ne bi saznao njegov ujak.

- Dajte ovamo - i ona odmah razmota hartiju i stade čitati.

"Vaše veličanstvo, usudio sam se obratiti na vas, a da moj ujak o tome ništa ne zna.

Nesretnik sam veliki. Leţim u velikim bolima jer sam se, zastravljen ljepotom

dvoranke vašeg veličanstva, dao zaludjeti i bio sam njezin rob. Kad sam joj se htio

za to osvetiti, ona je počinila pravi zločin. U ovim bolima ništa drugo ne ţelim nego

kleknuti pred vaše veličanstvo i zamoliti vas da mi dopustite s ovom djevojkom

učiniti što je zasluţila.

Druga moja molba vašem veličanstvu jest da me ne dopustite još više kaţnjavati jer

me moj ujak ţeli do kraja ţivota zatvoriti u samostan. Usudio sam se upraviti vašem

veličanstvu ove molbe jer osjećam da će mi vaša milost biti sklona i spasiti me.

Vašem veličanstvu bit ću do kraja ţivota najvjerniji sluga. Prilaţem pismo kojim

sam Gordanu domamio u palaču."

Kraljica smota pismo i pogleda kaštelana.

- Recite vašem gospodaru da sam obadvije njegove molbe potpuno prihvatila. Još

više: kad dođe čas, ţelim da mu podijelim vrlo visoke časti. Još danas ću govoriti s

njegovim ujakom i sve urediti.

"Da, taj će mi sluţiti" - misli kraljica, čekajući njegova ujaka. Prvu sluţbu iskazat će

joj svojom osvetom Gordani.

"Mora platiti moje patnje. Svaki nemirni čas. Svaki trenutak. Skupo, strahovito. Svi

moraju platiti svaki čas moje muke u tom kraljevstvu."

Egerski biskup odazvao se kraljičinu pozivu. Ona ga najprije ispituje o povorci

Hrvata i o Damirovu nastupu. Biskup je uvjerava da su njezine bojazni

neopravdane, potpuno se slaţe s Filipčevim mnijenjem i očekuje od njega da će

Damira maknuti s puta kao što je učinio s Lovrom Iločkim. Najposlije ona se osvrne

na Robertovu stvar i saopći svoju odluku.

- Ne mogu odoljeti tolikoj plemenitosti vašeg veličanstva. Neka mu, dakle, bude

oprošteno.

- To je velikodušno, gospodine biskupe, i zato ću se to više brinuti za nj. Uzimam ga

na svoj dvor da trajno pratim njegovo ponašanje.

- Neizmjerno sam zahvalan svojo kraljici.

Ujak se pomirio s odredbom jer je otvarala nećaku zavidnu budućnost na dvoru.

Sat kasnije javili su Robertu da je stekao čast kraljičina počasnog viteza.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 381 ~

Đ A V O L S K A Z A M K A

Kancelar Filipec, skriven fratarskom kukuljicom, poţurio se iz palače egerskog

biskupa. Izašao je straga dvorištem i vrtom ograđenim visokim zidom. Sluga mu

otvori mala vratašca pa iziđe u malu ulicu. S jedne su strane kućice, s druge vrtovi

u zaleđu palača. Pognut, fratarskim korakom, ide niz ulicu, budno pazeći da se

ugne svakom građanskom prolazniku.

Brzo stigne do vrata svojeg vrta. Obazre se. Nigdje nikoga. Udari na vrata.

- Tko je? - pitaju s one strane.

- Fratar putnik.

- Lozinku?

- "Još dva dana."

Vratašca se otvore. Tajnik pusti unutra kancelara i zatvori vrata. Filipec brzo krene

prema svojo palači. Tajnik ga slijedi. Kad su unišli u sobu, kancelar ljutito baci na

stol fratarsku kukuljicu.

- Što vam je, prečasni

- Niste vidjeli Damira na čelu Hrvata?

- I čuo njegove drske prijetnje. Odmah sam naslutio koliko će vas to iznenaditi.

- Na sve sam mislio, svakog sam prozreo, pronašao tko bi mi mogao iole smetati,

jedino sam njega mimoišao.

- Zar da spuštate pogled na ovako neznatnog gospodičića?

- Nije on gospodičić. Gospodin je. Potječe iz otmjene hrvatske plemićke obitelji,

dakle, ima i suviše ugleda. Ali nisam ni u snu pomišljao da bi posjedovao toliko

nadarenosti da govori javno i povuče za sobom ljude na borbu.

- Valja svakako nešto učiniti.

- Pao je na moj put kao munja iz vedrog neba. Nestat će istom brzinom.

- Ali kako?

- Samo čas pa da vidim hoću li se moći riješiti toga napadača.

Filipec skine fratarsku halju i zovne svojeg kaštelana pa mu zapovjedi:

- Odjaši za povorkom Hrvata, isporuči gospodinu Damiru moj pozdrav i reci da ga

očekujem u svojoj palači na vaţan dogovor.

Ĉetovođa se udalji. Filipčevo je lice sve više smrknuto:

- Sve mi ide od ruke, sve teče ravno poput bistre rijeke dok, eto, nije zapelo o taj

greben.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 382 ~

- Nitko vam nije mogao potamniti vedri smiješak, valjda se nećete uznemiravati zbog

ovog mladića. Nadam se da nije nikakav heroj.

- Znam da je vrlo hrabar na maču.

- Ali takvi obično nisu bogati na pameti.

- Ţalim što je u tom iznimka, jer je s princem provodio dane uz filozofe i baš zato me

njegov istup iznenađuje. Ali unatoč svemu tome ipak mi neće izbjeći.

- Što na sve to veli kraljica?

- Strepi, ali se konačno pouzdaje u mene.

- I čini mudro.

- Još je mudrije učinila kad nam je obrekla pedeset tisuća forinti za izbore, a isto

toliko još obećaje.

- Otkud njoj toliki novac?

- To bi mogla razjasniti prazna blagajna pokojnog kralja, dakle, ona vraća što je

uzela i podrţava temelje našeg uspjeha.

- Biskupov sluga hitro ulazi u sobu i najavi:

- Na vrtnim vratima stoji neki fratar i ţeli govoriti s prečasnim gospodinom.

- Netko od naših pristaša - šapne kancelar tajniku. – ako se ne varam, dovedite ga!

Uskoro se u kancelarskoj radnoj sobi pojavi napuljski poslanik s fratarskom

kukuljicom i s umjetnom dugom bradom.

- Što se dogodilo? - upita ga hiiipec.

- Šalje me njezino veličanstvo. Ovog časa čitao sam pismo nećaka egerskog biskupa.

Mladić pripovijeda stvari koje bjelodano dokazuju da se Bakač nerazdruţivo svezao

s princem.

- Kako? Ĉime? Izvolite mi saopćiti.

- Ranzano sjedne. Neke večeri domamio je Bakač u svoju knjiţnicu Gordanu i

Damira i namjestio im stupicu kako bi njihov prividni brak mogao proglasiti

pravovaljanim.

I stade pripovijedati sve što je čuo od Roberta. Filipčevo lice poprimi izraţaj

zabrinutosti. Ranzano dovrši pričanje spočitavanjem:

- Vi ste, prečasni, otkrili Bakaču svoje namjere, ali se on nije pridruţio k vama.

Ostaje uz princa i posjeduje tajnu kojom sve moţe upropastiti. Sad vidite zašto još

šuti.

To otkriće nemalo je kosnulo samosvjesnog Filipca.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 383 ~

- "Zar sam se prenaglio?" - upita sam sebe pa pođe nekoliko koraka odajom.

Razmišlja, razmatra i sluša neprestano razlaganje napuljskog poslanika. Tada se

udari po čelu kao da se nešto dosjetio:

- Prečasni gospodine poslanice, našao sam izlaz, čujte: Bakavčeva je nakana bila

čvrsta da ostane uz princa i zato je sve to radio. Tada još nije znao da smo mi,

kraljevsko vijeće i ja, skrenuli k Vladislavu. Onog dana, kad sam mu to rekao,

Bakač je mislio ovako: šutjet ću da vidim gdje je moja kancelarska čast sigurnija.

- Vi ste mu je obećali, a ipak se nije odlučio za nas.

- Jer još uvijek misli da je njegova budućnost jače osigurana uz princa. Dakle:

dokazat ću mu protivno.

- Ĉime? Moţda dolaskom hrvatskog plemstva i nastupom onog bundţije Damira?

- Prečasni opet gubi povjerenje u moje vodstvo

- Samo vas upozoravam. Sloţi li se Bakač s prinčevim pri

stašama, a naročito s hrvatskim plemstvom, on će svojim umnim

odlikama izvojštiti princu pobjedu.

- Mogao bi kad bih ja sjedio skrštenih ruku. Hvala vam što ste mi odmah dojavili

Robertovo saopćenje. Do sutra ću Bakaču pruţiti dokaze da ga princ vara i onda

nema više nikakva povoda bojazni da bi istupio na izboru za princa Ivana. Sutrašnji

dan bit će odlučan.

- U našu korist?

- Uvjeren sam u to pa vas molim da umirite njezino veličanstvo.

Uđe tajnik i najavi da je stigao Damir.

- Vidite, prečasni - šapne Filipec - mladi junak ulazi mi u šake.

- Što kanite s njim?

- Njezino veličanstvo bit će zadovoljno sa mnom, a prema tome i vi, a sad vas molim

da iziđete na druga vrata. Neka plemić dugo ne čeka. Odviše mi je dragocjen da ga

uvrijedim – smješka se on.

I Napuljac se dade otpraviti. Odmah zatim uđe u sobu Damir. Obradovani Filipec

ide mu u susret. Prirođeni smiješak znatno se raširio. Svijetle nasmijane oči pune

su vedre ljubaznosti.

- Dajte mi ruku, mladiću. Tako valja! Ushićen sam što ste nadomjestiti vojvodu.

- Njega nitko ne moţe nadomjestiti, a kamoli ja. Ali najkasnije do sutra uvečer biti

će vojvoda ovdje.

- I ja se čvrsto nadam. Ali sam radostan što niste dopustili da se vaši zemljaci

raštrkaju gradom, susretnu s protivnicima iz egerske palače i moţda podlegnu

njihovu utjecaju.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 384 ~

- Moji zemljaci drţe u časti svoju riječ i dobro svoje domovine.

- S ove smo strane zaštićeni. Međutim, recite: jeste li vi načistu što znači da je

kraljica ostavila dvor

- Ništa drugo nego izdaja. Moţe li se njezin korak nazvati drugim imenom?

- Nikako. No, bojim se da princ još uvijek ne vjeruje da se ona odmetnula od njega.

- Princ šuti o tom - reče Damir, promatrajući pozorno kancelarovo lice.

- Jer se još uvijek nada njezinu povratku. Morali bismo mu obrazloţiti da se više ne

oslanja na kraljicu. A sada ima nešto vaţno.

- Zapovijedajte, prečasni gospodine.

- Dakle: vojvoda Iločki moţe stići do sutra uvečer. A to je uoči izbora. Prema tome

htio bih da imamo na okupu sve najvaţnije prinčeve pristaše. Vi znate: čim stigne

vojvoda, najprije će pitati gdje je biskup Varadi.

- To pitaju sve naše pristaše.

- Jer je to prirodno. Kako, dakle, ne moţemo propustiti da Varadi ne sudjeluje u

našoj borbi, odlučio sam da ovaj poloţaj dokrajčim jer je na našu štetu. Vijeće je

uskratilo princu da ga dovede na slobodu, ali već su se pokajali. I ja sam uistinu

nesretan što on ne upravlja izbornim poslovima, a svima je jasno kolko bi Varadi

značio u ovoj borbi, naročito otkad se kraljica odmetnula. Nije li tako?

- Sasvim se slaţem s vašim mnijenjem, ali neka kraljevsko vijeće ispravi svoju

pogrešku i odazove se prinčevu pozivu. Neka se sastane i pristane da Varadi bude

pušten na slobodu.

- To sam htio provesti, ali sam se uvjerio u nemogućnosti toga sastanka. Svi su

članovi vijeća otišli u okolicu kako bi što više glasova osigurali princu. Vrijeme je

vrlo kratko i tako sam odlučio da ovu stvar u ime vijeća riješim sam, na svoju

odgovornost i uz pomoć vojvode Iločkoga. Kako pak nije stigao, obraćam se za

pomoć vama.

- Kako? - upita Damir, gledajući začuđeno biskupa.

- Idite odmah na Višegrad i još ove noći dovedite Varadija k princu na dvor. Tako

ćemo se zajedno s njim dogovoriti o svim odredbama koje bi bile potrebne za izbor.

Osim toga, čim protivnici doznaju da je tu Varadi, već sama njegova prisutnost

zbunit će njegove redove, baš kao što ih je zbunio dolazak Hrvata, jednom riječju:

bez biskupa Varadija ne moţemo provesti izbor.

- Princ neće dopustiti da biskupa dovedem na dvor. On ga je već mogao pustiti na

slobodu, ali to pravo posjeduje kraljevsko vijeće, a princ poštuje pravo vijeća.

- U tom slučaju radit će na svoju odgovornost. U ime vijeća, kao drţavni kancelar,

napisat ću vam nalog za kaštelana Višegrada da biskupa Varadija pusti na slobodu

i preda ga vama.

- To je onda druga stvar. U tom slučaju princ o tom ništa ne zna.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 385 ~

- Osim toga, preporučio bih da princa podsjetite neka iz Višegrada svakako prenese

u svoj dvor kraljevsku krunu. Već sam mu o tom govorio, ali još nije učinio ništa.

Mi svi znamo kako je za kraljevskog kandidata vaţan posjed krune i baš zato neka

je kruna pod njegovim krovom.

- "I Varadi to savjetuje" - pomisli i kimne u znak odobravanja.

- Naravno, za taj prijenos treba vam prinčev pristanak. Odluči li se, bit će najbolje

da zajedno s biskupom Varadijem dovezete i krunu. Dakle, odmah ću vam napisati

nalog u ime kraljevskog vijeća.

Odmah uzme pero i sastavi pismo, dade ga Damiru da ga pročita i providi ga

pečatom.

- Ako ustrebate, dat ću vam potrebnu četu za pratnju.

- Hvala, nije potrebno, imam dovoljno svojih momaka.

- To je bolje. Do viđenja sutra na vijećanju kod princa - ljubazno će kancelar.

Ĉim je Damir zatvorio za sobom vrata, Filipec zovne svojeg tajnika. Pun

ljubopitnosti, pristupi kancelarovu stolu.

- Kako je bilo, prečasni?

- Mladić je vrlo povučen i oprezan. Ne moţe mu se prigovoriti. Morao sam napadati

kraljicu i zatraţiti protiv nje dokaz. Ne zna ništa što bi nas moglo zabrinuti.

- I to je sve?

- Samo uvod. Smjesta nam valja spremiti jaku četu koja će ove noći dočekati

Damira u zasjedi kad se vraća s Varadijem iz Višegrada.

- Varadija kanite izvesti iz Višegrada?

- I njega i kraljevsku krunu.

- Ne vjerujem svojim ušima. Odlučili ste kraljevsku krunu prenijeti s Višegrada na

dvor u prinčeve ruke?

- U moje skrovište gdje je neće naći nitko, osim mene.

- Tako? Ali zar kralj Matija nije predao Višegrad i kraljevsku krunu svojem sinu?

- I prisegao višegradskog kaštelana da je izruči samo njemu.

- Kako će je onda predati Damiru na vašu zapovijed?

- Moja zapovijed uistinu ne bi koristila, ali princ će sam poslati nalog kaštelanu da

krunu izruči Damiru, njegovu najvjernijem drugu, a na putu ja ću oteti princu

krunu i druga. Jednim zamahom dva dobitka. U ovom kraljevstvu moţete nekoga

izabratiti i proglasiti za kralja, ali se kruna svetog Stjepana mora poloţiti na glavu

odabranika. Tek onda je pravi kralj.

- I to ste odlučili učiniti danas u noći?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 386 ~

- Dosad sam uzalud nagovarao princa da uzme krunu na dvor pa da mu je putem

otmem. Ĉim se pojavio Damir na čelu plemića, ova mi se spasonosna misao vratila.

- Moja je osnova da Damira, kad se bude vraćao s Višegrada, iz zasjede uhvate moji

vojnici i odvedu na kraljičin majur nekoliko sati iz Budima.

- A što će biti s Varadijem?

- Njega šaljemo na dvor k princu.

- Varadi će princu pomagati protiv vas?

- Ako vam prisegnem da neće? Meni pomaţu tajnovite sile. Dakle brzo pozovite

mojeg četovođu. Moram ga tačno uputiti kako će izvesti napadaj, kako će uhvatiti

Damira da mu otmu krunu. Sutra očekujem svečani dan.

* * * * *

Iz kancelarove palače Damir ravno od jaše u kraljevski dvor i najavi se Gordani.

Spremala je sa sluţavkom svoje haljine u veliku hrastovu škrinju za povratak u svoj

budimski stan dok su obje gospođe, prinčeva i Damirova majka, sjedile uz prozor,

raspravljajući o dolasku hrvatskog plemstva. Na štropot ogleda se gospođa od

Brezovice i opazi Damira. Naklonio se nijemo gospođama, prišao Gordani i nešto joj

šapnuo.

I ona uzdahne pritajeno. Misao joj preleti glavom puna gorčine: "Kako bi joj

pristajala njegova ljepota!"

- Krasan je momak vaš sin - tiho primijeti Ivanova majka, a Damirova kimne,

potvrdivši u mislima:

"Ljepši od tvojeg. Ali on je princ, a moj samo plemić" Obje ţene opaze da je Gordana

kimnula Damiru i povela ga u drugu odaju.

- Što mi nosite tako vaţno? - upita tiho.

- Smatrao sam potrebnim da vam saopćim svoj razgovor s biskupom Filipcem.

Pozvao me k sebi. Ĉudio sam se. Nikad me nije ni opaţao.

- Danas ste mu naročito upali u oči na čelu plemstva. Već znam sve. Donijeli su mi

vijest trkom. To sam od vas i očekivala, ali što vam je rekao gospodin kancelar?

-

- Vrlo vaţnih stvari.

I stade joj prikazivati čitav razgovor s njime. Gordana sluša sve pozornije i od časa

do časa usklikne od iznenađenja. Kad Damir doreče, ona upita:

- Nije li vam naročito upalo u oči u tom razgovoru da on traţi Varadija?

- Da je mene odabrao da idem po krunu i Varadija. Ipak je to vrhunac svih čina u

vezi s izborom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 387 ~

- Damire - nakon mojeg opasnog zatvora u bijeloj kuli sve mi se više otvaraju tajne

egerske palače. Ĉula sam po koju riječ, ime, a ovo mi danas skida zaklone s egerske

izdaje.

- Njegovi prijedlozi idu nam u prilog.

- Tko zna nije li se pobojao Lovre Iločkoga i dolaska naših?

- Prema tome valja nam uočiti cijelo naše bojište. Tu su i naši plemići sa svojim

četama.

- Ima ih pet tisuća.

- A ugarsko plemstvo?

- Maloplemići su već odavna pristali uz nas. I kad smo se danas sreli s njima na

sjevernoj strani Budima, odmah su se pridruţili k nama. To je oko osam tisuća

ljudi.

- Dovoljno da utjerate strah u kosti protivnicima.

- Dakle, da idem na Višegrad?

- Lovro Iločki otišao bi bez oklijevanja i bez pitanja.

- Vojvoda smije i moţe sve po svojem ugledu i visokom poloţaju.

- Nisam li ja njegov poslanik? To priznaje i Bakač.

- I princ i ja.

- Onda danas za vas imam veliku zadaću, a uvjerena sam da ste joj dorasli. Ovo što

ću vam predloţiti da izvedete sami, bez pomoći vojvode, najodlučniji je čin u našoj

borbi.

- Primam, Gordana.

- Dođite u sobu gdje nas nitko ne moţe čuti.

Nakon puna dva sata uđe Gordana opet u sobu Ivanove i Damirove majke. Borka je

htjela saznati što je Gordana tako dugo vijećala s Damirom, a on joj saopćuje sve

predizborne događaje i prijedloge pristaša njezinog sina da opkole egersku palaču.

Tome se Borka protivila iz sve duše.

Gospođa od Brezovice, šuteći je slušala dvoboj između prinčeve majke i Gordane.

Ugledavši sada sina kako se nekamo sprema, zaustavi ga:

- Kamo ideš, Damire

- Ni spomena vrijedno. Već u zoru bit ću opet kod kuće.

Ali majčin instinkt raspiruje u njoj slutnju da njezin sin polazi po nekom opasnom

poslu. Nemir je muči pa upravi Gordani pitanje, puno zabrinutosti:

- Kamo mi šaljete sina?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 388 ~

- Odviše je muškarac da bih ga morala slati. Odlučio je sam i samo mi saopćio svoju

odluku.

- Muški su dosad odlučivali sami o svojim činima i nisu pitali ţene.

Rekla je to s tihim ogorčenjem, ali Damir hitro upadne blagim prijekorom:

- Majko, Gordana je ovdje na dvoru vojvodin pouzdanik.

- "I tvoja nesreća" - doda u mislima mati.

Ne pogledavši više Gordanu, obraća se sinu:

- Tvoja majka ne smije doznati kamo se spremaš?

- Nitko ne smije doznati.

- Ideš li da uhitiš kraljicu?

- Na ţalost, još ne.

- Sine, ako si ikad ljubio majku, ne čini ono što predlaţe Gordana.

- Na ţalost, ova umna misao nije nikada u mojoj glavi, nego u glavi biskupa

Varadija. Ja samo prihvaćam što on veli, a Damir čini samo ono što je odredio princ

Ivan.

- Jeste li sad smireni, majko - zapita Damir.

- Nisam. Podilazi me strah zbog tvojeg odlaska.

- Umirit ću vašu majku, gospodine Damire. Gospođo vaš sin nosi vijesti na Višegrad

i ništa više.

- Da majko, Gordana veli istinu.

Makar ona obori glavu pokoravajući se, ipak osjeća nejasni strah za sinovljevu

sudbinu.

- Ove se noći rješavaju sudbonosni događaji preko vas, Damire - šapne mu na

hodniku Gordana.

FILIPĈEVA KOCKA JE PALA

Crni jahač juri bijelom cestom. Okruţuje ga noć. Mrakom odjekuje topot konja niz

obalu Dunava. Noć je bezglasna, nijema, samo topot konja zaglušuje tihi šum

Dunava.

Jahač se zaustavi. Grmlje na obali kao da se giblje. Neki čovjek uspravi se, potrči

konjaniku i upita:

- Idu li?

- Da, gospodine četovođo. Krenuli su iz Višegrada.

- Kad će stići do ovog mjesta?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 389 ~

- Otprilike za jedan sat.

- Ima li ih mnogo?

Nema ih malo. U mraku nisam mogao ustanoviti koliko broji četa.

- Nose li sobom neku veliku škrinju?

- Da, gospodine četovođo, nose je dva jaka konja, a čuvaju ih oboruţani momci.

- U kojem dijelu povorke nose škrinju?

- Otprilike u sredini.

- To sam unaprijed znao. Dolazi li Varadi?

- Jaše iza škrinje. Oko njega su naoruţani momci. Krije se u fratarskoj halji.

- Dakako, on im je druga dragocjenost. A gdje jaše Damir?

- Negdje na kraju povorke.

- Nikad bolje. Siđi s konja i sakrij se u šumu k ostalima.

Ĉetovođa silazi malom strminom prema Dunavu. Ide od grma do grma. Iza svakog

potrbuške leţi čovjek, diţe glavu pa sluša četovođine naloge:

- Smješteni ste kako treba. Pokrivaju vas grmlje i mrak. Neprijatelj ne moţe ništa

spaziti ni zamijetiti ako budete mirni i oprezni. Kad spustim baklju k zemlji, svi u

jednom času na Damira.

Poučava ih šapćući, a onda odlazi dalje uz Dunav, preskakuje grmlje i zaustavi se

usred šikare nad kojom su se raskrilile guste krošnje stabala. U potpunom mraku

prenosi se četovođin šapat:

- A vi ovdje pazite! Ne udarajte dok ne dobijete zapovijed. Sam ću viknuti:

"Naprijed!" To je lozinka za navalu. Svi treba da idete ravno na dva konja što nose

tešku škrinju. Vi tamo lijevo udarajte, a vi zdesna skinite škrinju i skotrljajte je

nizbrdo u čamac.

Ĉetovođa se spušta polagano na rub obale. Ne vidi ništa. Kroz mrak se čuje kako

voda zapljuskuje čamac. Tu sjede šestorica.

- Momci na vama leţi sve. Iskaţite se.

- Ne bojte se, gospodine četovođo.

- Ĉim škrinja bude na dnu čamca, veslajte hitro prema otoku. Tamo vas čekaju

ljudi.

- Hoće li nam dati lozinku ili oni ili mi?

- Najprije vi pitajte, a oni će odgovoriti: "Još dva dana". Tek onda im predajte krunu.

Ĉetovođa se uspinje dugim koracima, hvatajući se o granje. Brzo se nađe gore,

skriven iza stabla i gleda u tamnu zvjezdanu noć. Tamo daleko bijeli se cesta. Iz

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 390 ~

šume se vraća jahač koji je onamo odveo konja. Obojica prisluškuju. Od časa do

časa zašušti šumom vjetar. Na mahove opet bude tiho. Ne miču se ni krošnje ni

grmlje. Ĉeta podijeljena u dva krila leţi na travi, skrivena, nevidljiva. Nakon jednog

sata dopru do njih odjeci konjskih potkova.

- Idu, gospodine četovođo.

- Sad smo spremni. Pazite na moj znak, a onda kao oluja.

Ĉetovođa potrči duţ ceste i veli nekome u mrak:

- Amo mojeg vranca!

Na ovaj poziv izađe ispod krošnje čovjek, vodeći osedlanog konja. Ĉetovođa se baci u

sedlo.

- Gdje je baklja?

- Da je upalim, četovođo?

- Još ne. Samo vi, momci, mirno. Plaća ove noći razveselit će vas za čitav ţivot.

I hitro odjaše niz cestu kao da se vraća u Budim. Sve više se udaljuje od svoje čete i

od onih koji dolaze sa strane Višegrada. Bijelom se cestom već zapaţaju crne sjene i

odjekuje topot konja.

Ĉetovođa se zaustavi. Polagano zapali baklju pa se vraća natrag prema Višegradu,

računajući gdje mu je četa i gdje treba da izvrši svoju bojnu osnovu. Povorka jahača

ţuri se prema Budimu.

Ĉetovođa s bakljom do jaše im u susret i nađe se okom u oko s prvom dvojicom

momaka. Oni ga zaustave:

- Tko si?

- Glasnik biskupa Filipca.

- Kamo ideš?

- Traţim plemenitog gospodina Damira od Brezovice.

- Naći ćeš ga na kraju povorke.

Jedan momak ode s njim da ga prati. I krene dalje, noseći baklju pored Damirove

čete. U njenoj svjetlosti dobro promotri njihove redove i oruţje. Oni što okruţuju

škrinje s kraljevskom krunom ponovo ga zaustave.

Isto pitanje, isti odgovor. Ĉuvari krune šalju ga dalje prema kraju povorke da

potraţi Damira.

Već iz daljine promatra on bakljonošu i pozorno prati njegov dolazak.

- Tko to moţe biti? - upita Damir svojeg momka.

- Neprijatelj nije, jer ga momci ne bi pustili da se pribliţi k povorci.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 391 ~

- Zašto ga ne bi pustili? Ne moţe nikoga napasti ovako sam samcat.

Ĉetovođu opet zaustavljaju, pitaju, a jedan Damirov momak pohiti naprijed k

svojem gospodaru:

- Ĉovjek s bakljom veli da je glasnik biskupa Filipca. Ima vaţnu poruku.

- Pusti ga k meni.

I momak ode da javi četovođi. Ovaj jaše uz povorku i zaustavi se na rubu ceste.

Damir skrene konja k njemu:

- Tko te šalje?

- Biskup Filipec. Ja sam njegov četovođa.

- Donosiš mi poruku?

- Da, vaša milosti. Naloţeno mi je da vam isporučim samo u četiri oka.

Damir iziđe iz povorke koja nastavlja put.

- Dakle, što mi poručuje gospodin biskup?

- Moli vas da budete oprezni i da ove noći ne izlazite iz Višegrada.

- Prekasno si stigao s tom porukom.

- Molim vašu milost za oproštenje. Konj je putem izgubio potkovu i stao šepati.

Morao sam se vratiti i zamijeniti ga s drugim. Tako sam zakasnio, ali vaša milost

moţe se još uvijek vratiti u Višegrad.

- Zašto me opominje prečasni gospodin?

- Rekao mi je neka vam kaţem da su vas danas predvečer vidjeli protivnici princa

Ivana kako ste odjahali.

- Morali su me vidjeti kad se nisam krio. Izlišan je strah gospodina biskupa. Hajde,

pridruţi se k nama pa idemo.

- Još nisam svršio s porukom, vaša milosti.

- Onda se ţuri - i Damir pogleda za svojom povorkom.

Pokraj njega prolaze njegovi posljednji jahači. A četovođa se primakne k Damiru.

- Vaše milosti, gospodin biskup je doznao da su vas protivnici njegove visoste

slijedili. Tako su doznali kamo idete. Zatim su se vratili u grad i zasnovali vam

zasjedu.

To čovjek izreče poluglasno. Posljednje riječi zagluši štropot konjskih kopita povorke

koja je odlazila.

- Što si rekao? - upita Damir i sagne se k njemu da bolječuje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 392 ~

Ĉetovođa se upne i nastavi još tiše kao da mami Damira da se sasvim sagne: Uto

četovođa spusti k zemlji baklju, upirući se Damiru koji ljubopitno sluša, poklonivši

mu svu pozornost, dok je njegova četa već odmakla.

- I zato vas gospodin kancelar moli neka se vaša milost vrati u Višegrad.

Tog časa iza Damirovih leđa nečujno se pojave ljudi i bace mu na glavu sukno.

Odmah osjeti zamku i trgne za mačem, ali već su mu ruke uhvatili, mač izvukli iz

korica, čvrsto mu sapinju sukno oko glave. I već ga trgnu s konja i odvlače. Sve se

to zbilo u jednom času, čarolijskom brzinom, kao da su napadači svoj posao

uvjeţbavali sto puta.

Damir pod sobom osjeti čamac. Ĉuje pljusak vesla. Netko ga čvrsto drţi za ruke.

- Sveţi ga, brzo, brzo.

Ĉamac odmiče, a on je razoruţan, nadohvat napadačima koji ga veţu. Bori se s

njima, upre se svom snagom i teţinom tijela na rub čamca. Ĉamac se nagne.

Iznenađeni ljudi zateturaju i spuste Damirove ruke. Damir se još jače upre i čamac

se prevrne.

I on i otmičari padoše u rijeku. Sve to ide munjevitom brzinom. Damir zapliva svom

snagom vještog plivača. I drugi se brzo snađoše pa ga slijede. S obale im dovikuju:

- Drţite ga ako vam je do ţive glave!

I nagnu za Damirom. On krene prema sredini rijeke.

- Za njim, preplivat će Dunav - dovikuju progonitelji.

350

Samo trojica ga progone. Drugi, manje vješti, zaostali su i promatraju površinu vode

u kojoj se odraţavaju zvijezde.

- Uteći će na drugu obalu.

- Ĉetovođa bi nas vješao. Pazi, pliva ravno prema sredini rijeke.

S obale viču, dovikuju. Onda pljusak za pljuskom. Nekoliko ljudi poskače u vodu,

dignu prevrnuti čamac i popnu se u nj.

- Veslajte što brţe moţete, momci - zapovijeda najstariji.

Ĉamac klizi ravno prema sredini, a tamo gore s ceste razlijeţe se nad rijekom krika i

kreševo mačeva borbe.

U čamcu dršću veslači, u valovima plivači, kao da nestaje snage.

Uto vikne netko iz čamca:

- Gle, on gubi snagu. Ili ga je zahvatila struja?

- Ne moţe više, tako mi ţivota.

- Uprimo, uhvatit ćemo ga.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 393 ~

- Pazi, pazi.

- Što je? On tone?

- Hitro, utaplja se.

I plivači i veslači krajnjim naporom udruţeni hitaju za Damirom.

- Gotov je, vuče ga vir - vikne netko.

Plivači se zaustave, ne usuđuju se dalje.

- Vir ga je povukao u dubinu - dovikuju onima u čamcu,

- Ne moţemo za njim.

A ovi i dalje veslaju. Ne vide ništa, osim puste površine rijeke što hitrim tokom juri

niz korito.

- Što će sada četovođa? Nije li nam rekao da budemo oprezni? Mladić je jak.

- Vrag bi se dosjetio da će mu pasti na um da prevrne čamac. Nadmudrio je sve

nas.

Gledaju, kruţe pogledom po tamnoj rijeci. Uzalud. Progonitelji se popnu u čamac.

Svađaju se, prepiru u strahu pred četovođom.

* * * * *

Gore na cesti bije se boj. Ĉitava četa juriša na središte Damirove povorke. Navaljuju

na one što čuvaju škrinju s kraljevskom krunom. U mraku noći udaraju, biju i

čekaju kad će zagrmiti Damirove zapovijedi. Ali on se ne javlja.

- Opkolite škrinju, dolje s njom!

Napadači dobivaju sve više na snazi, pridolaze kao da rastu iz grmlja, a njima

upravlja neki snaţni glas iz tamne šikare.

Neprijateljska četa savila se poput zmije oko škrinje svezane o sedla dva konja.

- Ĉuvajte škrinju. To je sveta stvar - viče straga gromki glas biskupa Varadija.

Branite je.

Momcima se čini da je to glas fratra što je pošao s njihovim gospodarom. Ali i taj ih

obodri, koncentrira njihovu borbu a ţešće se opiru. A pri tom svaki od njih pita:

"Što je s gospodarem?"

Njegova riječ i njegov mač udahnuli bi im borbenost. Bitka je sve ţešća. Napadač

sve snaţniji, bješnji, opasniji. Upravo se divlje baca na škrinju. Konji se propinju u

obranu, onda udareni padoše na zemlju. Krikom se bace neprijatelji na dragocjeni

teret. Hitro stadoše odvezivati škrinju sa sedla.

Na rijeci je tiho. Ĉamac se ljulja na istom mjestu. A Damirovi progonitelji vraćaju

kako bi se što bolje obranili pred četovođom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 394 ~

- Tiho, čini mi se kao da netko pliva.

Slušaju, promatraju površinu rijeke prema drugoj obali.

- Da, tamo s druge strane. - Ogledavaju se i traţe.

- Potonuo je, ne traţite ga više.

S druge strane prema onom kraju gdje se biju na cesti opet zapljušti voda.

Na površini se pojavi plivač.

- Ako je on?

- Kako bi bio on kad je potonuo.

- Moţda i nije potonuo nego zaronio i otplivao? Jao nama.

Progonitelji zaveslaju bez daha. Tek sada razabira kako ih je Damir odvukao prema

sredini rijeke i zavarao da gubi snagu, a zapravo je zaronio i otplivao k obali.

Veslači se napreţu, znoje, sopću. Damir se već hvata tla, izlazi iz vode i poput

vjeverice uspne se uz obalu na cestu. Trči onamo gdje se bije bitka. Istrgne jednom

svojem momku mač, uzme mu konja i zaleti se na neprijatelja, vičući:

- Udrite momci! Zatjerajte ih u Dunav, u rijeku!

Njegov glas ulazi im u ţile, upravlja oštrice. Sve ţešći povici donose im snagu i vjeru

da neprijatelj mora podleći.

Svi se nađu u polukrugu pa najure zaskočenog neprijatelja niz obalu. Padaju na

zemlju, valjaju se, hvataju grmlja i stabala, dosjetljivi sami trče dolje pa se bacaju u

vodu i zaplivaju. Borba je završila a on zove na okup svoje momke.

- Dignite škrinju i sveţite je na druge konje. Upalite baklje i pretraţite bojište.

Zapovijedi se izvršavaju brzo, radosno. Planuše svjetla. Momci traţe u grmlju, pod

krošnjama drveća.

- Jao! - dozivlje netko iz tmine. - Pomozite, vaša milosti!

- Tamo netko jauče! Da vidimo - reče Damir.

Na zemlji nađoše Filipčeva četovođu. Polako ga diţu. On se podupre o ruke.

- Jao, pomozite, ne ostavite me lupeţima.

- Tko su bili napadači? - upita ga Damir, a on odgovara jaučući:

- Lako je pogoditi: egerovci, ubila ih puška crne čete kralja Matije.

- Prepoznao si ih?

- Kako ih ne bih prepoznao. Tko bi bio drugi? Sama je nesreća htjela što sam

zakasnio! Jao, razbojnici su očito čekali vašu milost negdje u blizini, inače se ne bi

mogli došuljati tako nenadano.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 395 ~

- I kad sam govorio s vašom milosti, lupeţi su mi bacili na glavu sukno i odvukli

me, a konjsko je kopito prešlo preko mene.

- A gdje si bio za vrijeme bitke?

- Ne znam ništa o bitki, obeznanio sam se, a kad se probudim, opazim svjetla. Ne

ostavite me ovdje, vaša milosti.

- Moţeš s nama kući.

- Samo da nađem svojeg konja.

Damir krene prema svojim momcima. Uokruţili su veliku škrinju, natovarenu na

dva zajedno svezana konja. Neki glas iz šume vikne:

- Gospodaru, tu je sva sila konja privezanih za stablo.

- Povedite ih sobom. Kad neprijatelj iziđe iz Dunava neka nas slijedi pješice. Lakše

će se osušiti.

Onda izda naloge četi. Sve se stavilo u red i krenuše. Varadi sjedi na konju u

fratarskoj odori. Damir mu jaše uz bok.

- Samo da ste vi, biskupe, pošteđeni.

- Mene nisu ni dirnuli, već odmah navališe na škrinju s krunom.

- Mislio sam da se ţele dokopati i vas.

- Nitko se nije obazreo na mene jer me krije fratarska halja. Ali vi ste sasvim mokri.

Što se zbilo s vama?

Damir mu sve ispripovijedi, počev od dolaska Filipčeva glasnika. Biskup je slušao

bez primjedbe.

- Poveo sam jaku pratnju jer je Gordana slutila Filipčevu zasjedu.

- Filipec? Kako? Zašto on?

- Jučer me uputio neka svakako spremim krunu pod krov kraljevskog dvora.

- Lijepo. On vas šalje po krunu, a onda vam poručuje da vas netko kani napasti.

Dok njegov glasnik s vama govori, povorka odlazi, a iz zasjede njegovi udare na vas.

* * * * *

U ranu zora uvede Damir u kraljevski dvor fratra. Nitko nije slutio da se pod

smeđom kukuljicom krije biskup Varadi. Dočekao ih je Berislavić i poveo biskupa u

skrovitu odaju u drugi kat. Tu je biskupa čekala okrepa, dok je Damir pohitio u

svoju sobu da promijeni odijelo. Kad se vratio, uđe u sobu Gordana. Potrčala je k

Varadiju i obasula mu ruke cjelovima:

- Sad smo spašeni. Duh Ivana Ĉesmičkog je s nama.

On poloţi ruke na njenu smeđu kovrčavu kosu:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 396 ~

- Neka bude kako ste rekli, Gordana. Zazivljem ga da nam pomogne.

Svi četvoro se zatvore da biskup Varadi obavijesti istomišljenike o svojim osnovama,

a onda se spremi da pođe k princu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 397 ~

B A K A Č N A R A S K R S NI C I

Kad je princ saznao od Gordane da je kraljica umjetno izazvala sukob svojih i

njegovih dvorana kako bi mogla ostaviti dvor, palo je u njegovu dušu prvo

razočaranje. Pritislo ga prvi put poput more. Povukao se u svoje odaje da sam sa

sobom izmuči muku teške, sramotne prevare.

Ujutro uđe k njemu Damir i najavi da je stigao s krunom. A odmah zatim nastavi:

- Mislim da se nećeš ljutiti, Ivane, ako sam ti doveo starog vjernog prijatelja:

- Prijatelj mi je potreban više nego ikad. Baš danas kad ţelim učiniti kraj

neizvjesnosti. A koga si to doveo?

- Biskupa Varadija.

- Damire, dovedi ga odmah.

Učinio je odmah po njegovoj ţelji. Varadi stupi u odaju. Princa obuzme duboko

ganuće. Pred njim stoji bivši kancelar njegova oca, posjednik svih njegovih tajni,

začetnik ideje da njega posjednu na prijestolje, najodaniji prijatelj pokojnog kralja i

njegov, a ipak nepravedno, okrutno bačen u tamnicu.

Ivanovu ganuću pridruţi se i preneraţenje. Nekoć visok, snaţan i uspravan Varadi,

sada je pognut. Lice ţuto, kosa napola sijeda, oko mračno, pogled pun spočitavanja.

I zapeče ga u srcu. Pristupi mu i uzme njegovu ruku da je poljubi. Ali je Varadi

naglo istrgne.

- Gospodine biskupe, duboko sam sretan, što vas vidim ovdje.

Utamničenik ne moţe prikriti svoje osjećaje pa ih ispovijeda bezobzirno:

- Mladi prinče, bili biste sretniji da ste me pozvali odmah nakon kraljeve smrti.

Ovaj prikor zaboli princa to više što osjeća da je opravdan.

- Nije trebalo kraljevskog vijeća u kojem sjedi kraljica ni onih kojima dobrobit

kraljevstva leţi u mošnji. Kako bi sve bilo drukčije, da sam u času smrti vašeg oca

bio na mjestu kancelara

- Istinu kaţete, tešku istinu. Moj nesretni otac osjetio je pred smrt svoju tešku

zabludu, odredio pomilovanje i otposlao ga, ali nesrećom nije dospjelo u vaše ruke.

Tako sam morao poštivati pravo kraljevskog vijeća da ono određuje.

- Koliko će ono poštivati vaše pravo i prisegu zadanu kralju?

- Pravo mi dolazi samo od sabora, a prisega je sveta.

- Poštenima i pravednima.

- Ne ranjavajte me, biskupe.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 398 ~

Bolni prinčev usklik dopre do srca nepravedno prognanog i on potisne ogorčenje pa

će blaţenim glasom:

- Nisam došao da spočitavam, mladi moj prinče, nego da vam pomognem.

- Dakle, nešto mi prijeti.

- U redovima vaših prijatelja ima izdajica.

- Onda sam najjadniji stvor pod suncem. Izdajstvo prijatelja kraj je svake nesreće

na svijetu.

- Nećemo raspravljati filozofski. Uočimo sve stvarno. Kraljica vas je otvoreno izdala.

Da nema ortaka, ne bi se usudila da vas ostavi. Ortaci su u kraljevskom vijeću, a vi

to ne vidite. I njihova djela i riječi samo su himba.

- Ako je to istina, onda recite tko su izdajice?

- Da sam bio na slobodi, danas bi već bili otkriveni. Sad mi preostaje da sumnjam

po tome što znam o tim ljudima za kraljeva ţivota i što sam doznao ove noći od

Damira. Po svemu zaključujem: Filipec je nepouzdan, a s njim čitavo Vijeće.

- Biskupe! Sumnjičite ih da su pogazili prisegu pred raspelom? Recite: zašto bi mi

lagali? Zašto ne bi izjavili otvoreno: mi vas ne ţelimo za kralja.

- Jer se boje vaših pristaša. Jer znaju da oni čine većinu. I dok vas obmanjuju

svojim izljevima vjernosti, hoće da vaše pristaše rastjeraju, da ih odvrate od vas. A

to ţelim spriječiti.

U prinčevo srce navali sumnja, hvata ga, vuče za sobom, a on se otimlje, brani

očajnom ţeljom da se odrva. Ali Varadi nemilosrdno kida maske i bezobzirno mu

otvara vidik u mrak izdajstva. I tada princ odlučno trgne glavom:

- Gospodine biskupe, uštrcali ste otrov sumnje u dušu i time je moja odluka

zadobila snagu.

- Smijem li zapitati kakva je to odluka?

- Pozvat ću k sebi Bakača i Filipca i reći ću im: ako se protive mojem izboru, je li

protivno kraljevsko vijeće, recite mi to otvoreno. Ĉim vi to potvrdite, evo časne riječi:

odstupam od kandititure na prijestolje. To ţelim učiniti, gospodine biskupe.

- To nećete učiniti. Nikada!

- Učinit ću, jer je to moja volja.

- Nemate pravo da radite po svojoj volji. Dobrobit kraljevstva ima da upravlja vašim

koracima. Samo to.

- Biskupe, smilujte se, ne oduzmite mi jedinu mogućnost da stečem svoje

dostojanstvo.

- Ničim nije ugroţeno. A kad bi bilo, prinče, i ne slutite u kakvoj opasnosti lebdimo

pod svojim krovom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 399 ~

Te riječi izrečene od najvjernijeg pristaše bolno djeluju na Ivanovu dušu. Nakon

duge stanke upita:

- Ako nemam prava da izvedem svoju volju, što da onda činim?

- Eto što: pozovite crnu četu kralja Matije, uhitite kraljicu, zatočite je u Višegradu i

oduzmite joj novac koji vam je ukrala.

- Ne recite to, biskupe.

- Izreći ću do kraja: ova je ţena upropastila slavu i moć vašeg oca, moć, snagu i mir

i sreću kraljevstva. Po njoj će narodi ovoga kraljevstva snositi nesreće za nesrećom

u daleku budućnost, a moţda i za sva vremena. Ona je zarobila kralja. Potkapala je

bedeme što ih je sagradio drţavi, potkapala ih je i svojom zloćom. A vi ste još tu da

stanete na put njezinu razaranju u posljednjem času. Ako ona podupre izbor kojeg

tuđinca, znajte: nezavisnost svih naroda ovoga kraljevstva bit će pokopana u daleku

budućnost. Moţda zauvijek.

Ivan pokrije lice. Pognuo se pod teškim udarcem. Osjeća svu strahotu odgovornosti

i svu grozotu otpora njegove duše da posluša biskupa. A on nastavlja:

- Ustanite na noge. Dignite vojsku. Pošaljite gospodi od kraljevskog vijeća ovu

poruku: pošto se nisu odazvali da pristupe vijećanju, vi ste sastavili novo vijeće.

Jest, prinče, sastavit ćete novo vijeće, postaviti mu na čelo Lovru Iločkoga,

Bernardina Frankopana, mene i druge koji su vam vjerni. Sadašnje vijeće stavite

pod strogu pasku. Vaš odlučni istup još će danas obratiti sve koji su smalaksali u

vjernosti.

- Ne dam se silom nametnuti kraljevstvu. Ne dam.

- Nitko ne moţe staleţima nametnuti kralja. Oni će ga birati po svojoj volji, ali dok

oni nisu dali svoj glas, vlast će biti u vašim rukama. Morate je uzeti. Vaša je

duţnost onemogućiti zasjedničke zamke što ih spremaju u egerskoj palači, ne na

vašu štetu, nego u korist tuđinca, vođeni, podupirani i plaćeni od kraljice novcem

vašeg oca.

- Udarate me ognjenim bičem.

- Udaram vas da probudim vašu snagu, jer vi ste pred ljudima i pred historijom

odgovorni za sudbinu naroda, upamtite!

Grudi mu se kidaju. Riječi starog prijatelja njegova oca razdiru ga, straše, ispunjaju

uţasom.

- Da uzmem u ruke silu koju svom svojom dušom prezirem, odbacujem?

- Kaţete da vas nagovaram uzeti u ruke silu? Ono što ja predlaţem nije sila. To je

obrana kraljevstva od sile koja sprema umorstvo našem kraljevstvu. To je obrana od

sile što pred vašim očima brusi sjekiru da odrubi našu slobodu, nezavisnost, da nas

učini robom.

Ivanu se čini da mu je Varadi zadro u srce noktima.

- Izdajice ćemo poslati u tamnicu, u prvom redu Napuljce.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 400 ~

Varadi razvija svoj plan.

Ivanovo lice nalikuje na mučenika što su ga skinuli s mučila. Znoj mu oblije čelo.

- Uvjereni ste da je to jedino što naše kraljevstvo moţe spasiti od nesreće, od

tuđinske vlasti?

- Kunem se svojom dušom.

Princ još gleda preda se, još čeka, a onda reče:

- Ja ne mogu protiv sama sebe. Vi ste puni uvjerenja. Dakle, uzmite sve u svoje

ruke.

- Visost mi predaje punomoć?

- Da, predajem.

- Dobro. Dugo neću zavlačiti. Idem na posao. Neka ne bude izgubljen ni trenutak.

- Štedite od svake okrutnosti ţenu mojeg oca.

- Nećete se moći potuţiti. A sad idem da u fratarskom ruhu obiđem u gradu svoje

stare prijatelje. Do podne bit će novo vijeće na okupu u vašem dvoru. Onda ću

dozvati u dvor hrvatsko plemstvo. Njegove čete neka zauzmu sva dvorišta, a crna

četa kralja Matije dvorske zidine. Zatim ćemo objaviti novo kraljevsko vijeće i njegov

zaključak da se kraljica zatoči. Ĉekajte mirno. Kad se vratim, sve će biti na svojem

mjestu. Pouzdajte se u mene.

I on stisne prinčevu ruku i ostavi ga u mukama iznuđene odluke. Varadi se vrati u

sobu gdje su ga mirno čekali Berislavić, Gordana i Damir. Uzbuđeno i trijumfalno

im javi:

- Sve je predao meni.

- Sad na posao, moji prijatelji.

- Što treba da radimo? - pita Damir.

- Vi ostajete ovdje i čekate moju poruku. Ĉim stignem, dovest ćete na dvor hrvatske

plemiće i njihove čete, kako smo već ugovorili. To će biti oko podne.

- A do tada nema nikakve zadaće?

- Da umirite princa. Jako je potresen.

- Ne zaboravite poziv biskupa Bakača da dođemo k njemu nakon doručka - upozori

Gordana Damira.

- Bude li što vaţno saopćio, javite mi u moju kuriju - naredi Varadi. - I umirite

Bakača. Ja ne ţelim kancelarsku čast, prepuštam je njemu.

- Kad ćete biti tamo?

- Poslije deset sati. Sazvat ću onamo sve s kojima ţelim vijećati. Najprije idem k

milanskim poslanicima.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 401 ~

Onda se obazre k Damiru:

- O vojvodi Iločkome još nema glasa?

- Ĉekamo svakog časa da dođe ili da nam barem navijeste njegov dolazak.

- Već su ga davno morali stići glasnici.

- Ĉekajmo strpljivo, a ja idem - šapne Varadi, navuče na obraz kukuljicu pa ode u

Berislavićevoj pratnji. Prošli su hodnicima kraljevskog dvora. Dvorani se svrstavaju

na jutarnji posao. Nitko ne posvećuje paţnje pognutom fratru što prolazi kroz sva

tri dvorišta i ostavlja kraljevski stan.

A Damir i Gordana u Varadijevoj sobi raspravljaju o noćnom napadu na krunu i na

nj.

- Točno ste predmijevali Filipčev postupak. Najprije savjetuje da se dovede Varadija

i kruna, a onda napada na mene. Dobro sam učinio što sam poslušao vaš savjet i

sakrio šezdeset momaka.

- Ali, gospodine Damire, lezite, vrlo ste blijedi, čitavu ste noć bdjeli. Vaša majka

imala je pravo da me okrivljuje zbog vašeg polaska, u Višegrad.

- Ne recite joj ništa o napadu, molim vas. Sad idem k princu.

- Kad me Bakač zovne, poslat ću ga gore k vama.

Gordana iziđe u koridor. Tu se zaustavi. Po galerijama iza stupova u kutovima stoje

skupine dvorana, paţevi, dvorske ličnosti. Uzbuđeni su.

Djevojka prolazi pored njih i spušta se niz stube. Nailazi na paţa Stjepka i zovne ga:

- O čemu to govore tako uzbuđeno?

- O kraljevskom izboru.

- Što kaţu?

- Da je aragonsku kraljicu trebalo prognati u Napulj i da je zlo što nema biskupa

Varadija i Lovre Iločkoga. Jako se ljute što ga još nema.

- Nijedan glasnik nije se još javio?

- Nije. Stojim ovdje po nalogu gospodina Berislavića i čekam da tko dođe.

- Javi mi kad bi se pokazao vojvoda ili glasnik.

Pa ide dalje. Osjeća kao da ide kroz maglu, kao da se mramornim i brončanim

kipovima predvorja odraţava bljesak oluje što dolazi. Svi je osjećaju, svi je čekaju

nesvjesno uznemireni.

- Gdje si bila tako rano, Gordana?

- Pozvali su me. Gospodin Damir je stigao.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 402 ~

- Oh, - dahne gospođa od Brezovice. - Samo da je opet tu. Sad moţemo krenuti

kući.

- Ali tek nakon doručka, ili popodne. Još očekujem vaţan posjet.

- Vojvodu čekaš, Gordana?

- Svi ga čekaju. Ali mu nema traga i baš zato molim uzvišenu gospođu da se strpi

do podneva, moţda ipak stigne.

Da zabavi gospođe, Gordana posegne za knjigom i stade im čitati. Nije slijedila

sadrţaj. Neprestano joj lutaju misli oko novog vijeća, uhićenja kraljice. Razmatra

sve što se moţe dogoditi, kako će se sve to provesti. Misli o Filipcu, o napadu i

stvara stotinu mogućnosti povezanih s tim događajem:

- "Ako je Filipec izdajnik, koga on ţeli na prijestolje? Jednog od trojice tuđinaca što

traţe pravo na vlast?"

Sjeća se onog dana kad je Beatrice raspravljala s egerskim biskupom. I ţivo joj

zazvuči ime: Vladislav. Jesu li doista spominjali samo svoje pristaše od kojih dvojica

nose to ime? Ili moţda ipak kralja Vladislava? Sve je više prelazi nestrpljivost. Ne

nalazi mira. Nešto ju pokreće, podiţe. Ona spusti knjigu.

- Loše čitam. Rastresena sam.

Napokon ih pozvaše u blagovaonicu na doručak. Silom uzima Gordana jelo. Odviše

je muči čekanje. A čeka mnogo: Varadijev udar na neprijatelja, čeka Bakačev poziv

od kojeg se nada nečem naročitom. I čeka dolazak Lovre Iločkoga od čijeg sastanka

s Varadijem treba da se potrese neprijateljska tvrđava.

Premnogo je to da bi se mogla svladati i prikazati mirnom. Obje gospođe ne znaju

ništa, a ipak od nje prelaze u njihove duše neizvjesna neprijatnost.

* * * * *

Dolje u kraljevskom uredu vrzu se Radulo i Simono. I oni su pod dojmom

uzbuđenja čitavog dvoranstva. Namještaju mramorne gavrane s odlukom da uhvate

one za kojima su tragali onog dana kad su pronašli Gordanu.

Radulo se ogleda. Jedino su oni u uredu.

- Tako, Simono. Sad se ti povuci iza sv. Antuna u onu komoru. Vidjet ćeš napokon

tko to okreće gavrane mojeg dragog kralja. A budu li te trebali u uredu, ja ću te

zamijeniti.

Simono ode k drvenom kipu u arkadi kad Radulo šapne:

- Ĉekaj, stani.

Mladi se dvoranin okrene i trgne:

Bela Ferenczy otvori vrata i pusti pred sobom unići biskupa Bakača.

- Netko ide. Tako rano nikad ne dolaze ovamo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 403 ~

Simono i Radulo su zabezeknuti.

- Preplašili ste se? Nemate čistu savjest? - izazovno će Bela.

- Mislili smo da se nešto dogodilo, kad časni gospodin dolazi tako rano.

- Danas će biti strahovitog posla. Upozoravam gospodina Simona da ne smeta

prečasnome.

Ovaj Ferenczyjev nalog uputi Simona da zajedno s Radulom ostave sobu. Sve to

Bakač i ne sluša i ne vidi. Mjeri prostranu sobu gore-dolje. Duboko je pognuo glavu.

Samo mu nos strši uvis. Po koji put se zaustavio kraj velikog prozora. Male oči

trepću. Snaţna mu odluka nosi misli kao vjetar oblake. Nećak ga promatra šuteći i

čeka.

Netko pokuca. Bakač stane. Bela pohiti k vratima, proviri u predsoblje i najavi:

- Stigao je Josip.

U sobu ulazi Ferenczy. Bela pomno zatvori vrata. Bakač digne glavu:

- Dakle? - upita unišlog nećaka.

- Ništa. Nedaleko i naširoko vojvodi ni traga.

- Ni glasnicima koji su odaslani?

- Nikome? Svi su u dvoru kao na ţivoj ţeravici. Ĉekaju uzalud.

Bakač oštro zakima debelom glavom i počne bijesno psovati.

- Kaţem vam: nijedan glasnik neće stići vojvodu. Filipec se latio krajnje sile da

zaustavi prinčeve glasnike. Vojvodu nećemo vidjeti na izborima.

- Zamjenjuje ga Damir.

- Damir nije vojvoda Iločki. Nije slavan i bogat kao on. Nije sin bosanskog kralja. Ne

uţiva potrebno počitanje ni kod princa ni kod velikaša i svega plemstva što ga uţiva

vojvoda. Ni njegov otac ne moţe zamijeniti vojvodu.

- Što da radimo? Da sam idem za vojvodom?

- Prekasno je. Ne bi stigao dovoljno rano da vojvodi mogu na vrijeme otkriti urotu.

Ima li još što, Josipe

- Danas u ranu zoru stigao je odnekle Damir s nekom škrinjom.

- Gdje je bio?

- Ne znam. Podvečer je otišao u plemićki tabor, noćas nije bio na dvoru.

- Je li tko došao s njim?

- Nitko, osim nekog zakukuljenog fratra.

- Otkud je stigao?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 404 ~

- Damir je pripovijedao dvoranima da je stari došao iz Hrvatske. Odmah ga je odveo

gore. Bio je kod princa, onda opet izišao iz dvora.

- Očito kakav pristaša. Ostani u predsoblju. Neka nitko ne ulazi.

Bakač se opet prošetao.

- Ţuta lija zabrtvila je vojvodi put. Nemam što čekati, čini se, suđeno je da sklapam

ugovor s Gordanom.

- A to vam nije sasvim po ćudi?

- Volio bih da je tu vojvoda. Ali kad nema nade da se vrati, neka ugovor potpiše

Gordana.

- Ipak ste pozvali i njezinog prividnog supruga?

- Ĉim ona pristane i potpiše obvezu, Damir mora pozvati četiri najuglednija Hrvata

da s njima podijelim svoje prijedloge gdje ćemo i kako sjesti za vrat Filipcu i

njegovim ortacima. Ali prije toga ţelim jamstvo.

- Da će vas postaviti za kancelara

- I dobaviti mi kardinalski klobuk sa svim dohocima.

- Svakako ste dobro računali.

- Još traţim od Hrvata zagrebačku biskupiju.

- Zar je tako unosna?

- Kao mala vojvodina. A kako je sadašnji biskup prinčev protivnik, ništa lakše nego

ga skinuti i biskupiju predati meni. Postavit ću tamo zamjenika. Osim toga, vojvoda

mi u znak nagodbe ima dati dvije tisuće dukata. Ne traţim mnogo. Drugi bi za ovu

urotu traţio triput toliko.

Urota vrijedi pola kraljevstva. Ali sad sjedni i piši. Bakač se nadvije nad nećaka i

tiho mu kazuje u pero. Pošto je svršio, uzme još jednom i pročita. Onda osuši

hartiju, sloţi i gurne u njedra.

- Zovni Josipa.

Začas je mladić bio pred ujakom:

- Idi Gordani i reci joj povjerljivo neka se potrudi k meni zajedno s gospodinom

Damirom.

- Prevelika blagost, ujače.

- Kad Filipec dođe u ove kraljeve odaje, bit će mu već potpisana putnica u tamnicu.

- Još jednom se Bakač prošeće dvoranom kao da smišlja posljednje pripreme. Onda

se zlurado nasmiješi:

- Idi u drugu sobu i dođi kad te zovnem.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 405 ~

Bela se udalji, a Bakač sjedne, čekajući Gordanu s potpunim mirom svestrano

smišljenje odluke.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 406 ~

V A R A D I U L A Z I U B O R B U

Milanski poslanik Maffeo čvrsto je spavao u svom budimskom stanu, kad ga

probudi sluga.

- Prečasni neka se ne ljuti. Vani je neki fratar, kaţe da ima vrlo vaţnih vijesti za vas.

Mrmljajući poslanik ustane, napola se odjene, pa dade uvesti fratra u spavaću

sobu. Kad je sluga izišao, fratar skine kukuljicu. Maffeo iznenađeno usklikne:

- Prečasni biskup Varadi! Kako vas je tamnica postarjela.

- Nije me još ubila, a to je ovog časa najvaţnije.

- Ĉudim se da je princ tako dugo sluţio obzirima prema kraljici. Očito vam je

poznato da je pobjegla iz dvora u tabor prinčevih protivnika.

- Neće dugo ostati tamo. Htio bih s vama govoriti o princu.

- Vrlo sam zabrinut za njegov izbor, prečasni gospodine. Ĉini mi se da mu

kraljevsko vijeće više nije sklono kao u početku, a kraljica navodno novcem

podupire protivnike.

- Ipak će biti izabran ako se uhvatimo zajednički u posljednjem času.

- Ovo je uistinu posljednji čas. Sva je sreća što ste izišli iz zatvora. Imate li kakav

prijedlog?

- Da, gospodine poslaniče.

- Posjedujem njegovu punomoć da radim prema svojoj osnovi.

- Vi ste uvijek bili puni energije i snage, a vaš je ugled u staleţima velik. To

potkrepljuje moje nade da ćete uspjeti. Dakle, što predlaţete?

- Pitam vas: ţelite li mi pomoći da princa podignem na prijestolje?

- To je ţelja mojeg uzvišenog vojvode, dakle, moja duţnost. Jasno je da će Milano

svim silama podupirati njegov izbor, jer je naša princeza prinčeva nevjesta. Kako,

dakle, da vam posluţim?

- Ponajprije, kako papinski legat u Budimu misli o prinčevu izboru?

- Legat mi je rekao da je papa zaboravio sve protivštine i prijepore s pokojnim

kraljem. Voljan je zaboraviti nezakonito porijeklo mladog princa i poduprijeti njegov

izbor jer je mladi princ jamstvo obrani kršćanstva.

- Onda vas molim da se još danas pred podne potrudite k njemu i zamolite ga neka

poduzme odlučni korak i protivnicima objavi da papa neće priznati drugog kralja,

osim Ivana. Time bismo dobili znatno uporište u onima koji bi se mogli odmetnuti,

ali se boje pape. Osobito pak visokog svećenstva.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 407 ~

- Papanski legat odazvat će se rado, to prije što papinski dvor pristaje uz princa i

što je u najboljem odnosu s mojim milanskim vojvodom.

- Druga je moja molba nešto teţa, moţda i nametljiva.

- Spreman sam prihvatiti sve što je u mojoj moći.

- Moje osnove iziskuju troškove. Ne kanim nikoga potplatiti, nego čuvati ljude da ne

prime mito od kraljice. Zato treba platiti čete koje nisu već davno primile svoj obol i

druge slične stvari, a vama je poznato da je princ nakon kraljeve smrti ostao bez go

tovine.

- I mnogo se o tome govorka... - značajno upadne Maffeo.

- Ljudi ovog puta pogađaju. Ipak za to sad nema vremena. Vaţnije je ovo: moţe li

vaša prečasnost uzajmiti potreban novac za provođenje moje obrambene osnove? O

toj ću osnovi vašu prečasnost još danas u podne točno izvijestiti. Dvor je bez

gotovine, a praznih se ruku ne moţe voditi obrana.

- Već sam princu ponudio novac, ali je odbio.

- Vrlo je loše uradio, ali ja ću još dospjeti da sve to popravim.

Oba se drţavnika nasmijaše toj primjedbi. Maffeo, očito dobre volje, pokaţe se

pripravnim:

- Koliko trebate, prečasni gospodine biskupe?

- Trideset tisuća bit će dovoljno dok princu ne stigne novac s njegova imanja.

- Još danas ću izručiti zamoljenu svotu. Jedino bih vas molio da me uputite u vašu

osnovu kako bih vam mogao izdašnije pomoći.

- Do podne moji su prijatelji na okupu. Dovest ću ih k vama da zajedno odemo u

dvor i tamo u vašoj prisutnosti stvorimo odluke koje će biti sudbonosne za kraljicu i

ostale izdajice.

- Dobro, gospodine biskupe. Prihvaćam sve vaše odredbe.

- Molim vas da o mojem posjetu nikome ne kaţete ni riječi.

Još nitko ne sluti da sam na slobodi.

- Šutjet ću. Vjerujem u vašu staru energiju.

- A ja u vašu pomoć.

- Smjesta ću otići papinskom legatu da što prije razvije svoju djelatnost.

- Bit će najbolje da javno proglasi kako se sveti otac zalaţe za izbor Ivana Korvina.

- Da, javni proglas djelovat će snaţnije u oči izbora. Zamolit ću ga.

- Prema tome, mi smo sloţni bez ikakve sjenke zaplotnjaštva?

- Nije li u interesu milanske drţave da vjerenik njezine princeze bude izabran?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 408 ~

- Prirodno je i nadam se vašem čvrstom obećanju.

- Evo moje ruke i riječi.

- I moje - prihvati Varadi poslanikovu ruku.

Onda Maffeo pomogne Varadiju da se opet zakukulji pa ga isprati u hodnik. On

brzo ostavi stan milanskog poslanika, a Maffeo se vrati u sobu i dade probuditi

grofa Marcela.

Pojavio se još neodjeven i zapitao:

- Što se dogodilo, prečasni?

- U posljednji čas pojavio se čovjek da spasi prinčev izbor.

- Tko je taj mesija?

- Sam Varadi. Ali nitko, osim nas ne smije o tom doznati.

Idemo odmah papinskom legatu, a zatim valja da mu pripremimo trideset tisuća

forinti u zajam. Poţurite se.

Sat kasnije izjahali su obojica do palače papinskog poslanika.

* * * * *

A u kraljevskom dvoru Bakač očekuje Gordanu. Od uzbuđenja Gordanino se lice

zarumenilo kad je prešla prag kraljevskog ureda. Damir je slijedi. Oboje upru

poglede u Bakača. Pristupa im svečano, s izraţajem duboke ozbiljnosti. Oboje

mladih ljudi osjeća da im nosi nešto veliko i sudbonosno. To proizlazi iz čitave

njegove pojave, iz drţanja, pogleda i načina kako im je ponudio stolice i kako im

sjeda nasuprot. Neko drhtanje obuzme im duše. Ćini im se da stoje na pragu

nečega novog što odlučuje o preokretu sudbine njihove domovine i njihove vlastite

sudbine. Taj predosjećaj ne dopušta im da pitaju o uzrocima njegova poziva, već

čekaju da on progovori i saopći ono vaţno što je Gordana već jučer zamijetila u

Bakačevoj duši.

Jakim instinktom zapazila je to pri dolasku hrvatskih plemića i u času kad su

najavili da Lovro Iločki nije stigao. I sad čeka nestrplijvo, gotovo bez daha. Skrštenih

ruku sjedi Bakač nasuprot Gordani i Damiru. Gleda časak u pod, a onda digne

pogled k njoj:

- Vi ste mi, Gordana, jednom pripovijedali kako vas je nećak egerskog biskupa

Robert namamio u staru palaču pismom u kojem vam javlja otkriće neke urote.

- Da, tako je Robert napisao - odgovori ona, zamijetivši da se pribliţuju odsudnom

času.

- Jednom vam je Robert rekao da se u egerskoj palači spominjalo ime Filipca?

- I to je rekao Robert, kao i to da je Filipec onamo došao u fratarskoj halji.

- Prema tome, obećao sam vam da ću istraţiti biskupa Filipca i uhoditi njegove

korake.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 409 ~

- A ja sam se pouzdala, uvjerena da će vaša prečasnost ispuniti obećanje.

- Ispunio sam.

Lijepim joj licem pređe zraka nade da će se sada riješiti zagonetka noćnog napada i

svih Filipčevih prijedloga Damiru. I on sam zagleda se svojim crnim očima u

Bakačeve usne, upijajući svaku riječ.

- Vi mi vjerujete, Gordana? - upita Bakač.

- One večeri u vašoj palači stekli ste moje nepokolebljivo povjerenje.

- Vjerujete li mi i vi, gospodine Damire?

- Potpuno - odvrati mladi plemić odlučno.

To Bakačevo pitanje poveća napetost njihova čekanja.

- Jučer sam Gordani obrekao postaviti Filipcu odlučnu stupicu da ga uhvatim ili u

nepokolebljivoj vjernosti ili u nevjeri.

- Ispunili ste obećanje, prečasni?

- Ispunio sam, gospođo.

- A rezultat - ubaci ona, upirući pogled u Bakača.

- Rezultat je ovaj: doznao sam što je s tom urotom o kojoj vam je pisao Robert.

Malo je zastao. Damir gotovo dršće od nekog straha pred onim što će čuti. Velika

Bakačeva glava podigne se, pogled traţi nešto na stropu, onda se opet spusti:

- Prije nego što vas obavijestim o Filipčevoj vjernosti, ţelim od vas Gordana steći

jamstvo.

- Kakvo jamstvo? - upita ona.

- Jamstvo nije teško, jer znam da ste ovlašteni govoriti u ime vojvode, a onda ...

Bakačeva desnica nehotice se dotakne njedra gdje je pohranio pismenu obavezu, ali

je još ne uzima i hoće da nastavi. Nešto ga smeta i pogleda k vratima odakle se čuju

brzi koraci.

- Rekao sam da ne puste nikoga unići, neka nitko ne smeta - zlovoljno će on. Vani

ţamor, zatim ţurba. Tog trenutka vrata se otvore.

U sobu stupi kancelar Filipec vedar, nasmijan, veseo.

- I vi ste danas uranili? - usklikne, gledajući Bakača, a onda pozdravi Gordanu i

zahvali na pozdravu Damiru.

Oboje ne prikriva zlovolju zbog njegova dolaska,ali on to ne ţeli opaziti, nego vrlo

bučno i veselo oslovi Bakača:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 410 ~

- Traţio sam vas, prečasni, u vašoj palači. Začudio sam se što vas nema, onda sam

doznao da ste otišli u kraljevski ured i, evo, poţurio sam se da ne zakasnim na

vijećanje.

- Dakle, i vi ţelite mladom paru pruţiti upute na rastanku s dvorom?

- Kako? Zar odlaze? O tom ne znam ništa.

- Gospođa Gordana vraća se pod krov svojeg muţa dok je nova kraljica ne pozove na

dvor.

- Princeza Bianca nikako neće propustiti da svoje dvoranstvo ne uresi svojom

ljepotom -i on se nakloni Gordani. – Ali neću da smetam vašem razgovoru. Zove me

duţnost. I onda se okrene k Damiru pa isto tako vedro pita:

- Molim vas, gospodine Damire, je li biskup Varadi kod princa?

To pitanje odjekne kao grmljavina. Velika Bakačeva glava okrene se prema

kancelaru.

Pitanje iznenadi Damira jer mu je sam Filipec preporučio šutnju i zato začuđeno

odgovori:

- Ne znam ništa o Varadiju.

Gordana ide u pomoć Damiru i hini iznenađenje. Ali Filipec ljubaznim smiješkom

potapša Damira i govori toboţe dobrostivo:

- Ne treba tajiti, dragi mladi prijatelju. Sretni smo što je Varadi preuzeo vodstvo i

odgovornost za kraljevski izbor. Je li tako, prečasni? - pogleda Bakača s izrazom

vedre radosti.

- Ni ja ne znam ništa o tome - odgovori on i suspregne gnjev pa se čini ravnodušan.

- Ne znate, a ja znam sve: Varadi je stigao na dvor u odori fratra i vijećao s princem

i s vama. Pošto sve znam, ne tajite ni vi.

Gordana se namjerno povukla u pozadinu i promatra Filipčev istup. Damir izmijeni

s njom pogled i prije nego bi Bakač odgovorio, osiše Filipca, rekavši:

- Kako bi vam prečasni biskup Bakač tajio ono što vaša prečasnost zna bolje od

njega.

Ni to Filipca ne smeta pa odvraća:

- Kako vidim, odgađate. Znam i radujem se što je Varadi stigao.

- Sami ste predloţili da ga dovedem na dvor.

Damir i Gordana očekivali su da će ta primjedba Filipca poraziti i posramiti. Mjesto

toga, on se još povjerljivije pribliţi k Damiru i metne mu ruku na rame:

- Naravno da sam predloţio.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 411 ~

Bakačeve ga oči osinu smrtonosnim pogledom, ali on kao da to ne opaţa, ljubazno

se smiješi i govori brzo i lako:

- Predloţio sam jer, priznajete, gospodine Damire: ima li smisla da princ vodi

pregovore s Varadijem iz budimskog dvora u Višegradu?

- Nije vodio nikakve pregovore.

- Ali, gospodine Damire, zašto tajite svoje posjete Varadiju na Višegradu? Vaša vam

plemićka čast ne dopušta utvrditi da niste bili na Višegradu i vijećali s Varadijem

nekoliko sati prije nego što su stigli hrvatski plemići?

- Nemam razloga da pokušam tajiti.

- Dakle, sasvim je prirodno da princ vijeća sa svojim najpovjerljivijim čovjekom i

traţi njegove savjete. Ĉemu, dakle, oteţavati princu saobraćaj s Varadijem? Zašto

da raspravlja s njim onako na daljinu, gotovo kriomice, kad mi svi to odobravamo?

Zašto biste svakog časa jurili na Višegrad po Varadijeve savjete? Ĉim princa izaberu

za kralja, ionako će Varadija pozvati da primi kancelarsku čast koju mu je već

davno namijenio.

Riječi pljušte, ne da se zaustaviti, a Gordana zna i svrhu, pa istupi naprijed i oštro

upadne:

- Ĉitav dvor zna da princ nikome nije namijenio tu čast, a Varadi je ne bi htio ni

primiti. On čak ţeli da princ odabere najvjernijeg odličnika iz kraljevskog vijeća - i

pri tom pogleda Bakača. – Varadi je smatrao svojom duţnosti da to savjetuje princu.

Kancelar se poţuri da oslabi dojam Gordanine izjave:

- Vaša milost govori kao da se netko opire Varadiju? Zapravo svi mi znamo da će on

nositi kancelarsku čast i samo zato se krije pod fratarskom haljom da moţda ne bi

dirnuo nečiju osjetljivost ili osporio čije nade. Uvjeravam vas: svi mi ţelimo da

biskup Varadi boravi uz princa, i to otvoreno. Neka među nama dočeka svoje

imenovanje za kancelara. Zašto da se krije u odori fratra? Još je kralj Matija odlučio

da Varadi bude princu prvi savjetnik i desna ruka. Neka se, dakle, ne krije.

Gordana se ponovo opire.

- Varate se prečasni. Pitajte biskupa Varadija pred svima, on će svečano izjaviti da

nikad ne bi primio kancelarsku čast niti kakvu drugu. Pitajte ga pred svima.

Ponovo se Filipec smijeći i ljubazno nakloni Gordani:

- Da ste muško, prihvatio bih vaš prijedlog.

- To je i moj prijedlog - naglasi Damir, stojeći uz Gordanu.

- Onda gospodin Damir misli ţenskom glavom?

- Ne gospodine, već Gordana misli muškom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 412 ~

- Ali vrlo mladom muškom glavom, gospodine Damire, jer logika kaţe: Varadi ne bi

bio pravi drţavnik kad bi priznao da ova čast već danas pripada njemu. Time bi

izazvao zavist mnogih i škodio bi sebi i princu.

- Nije tako - upada Damir, ali Filipec se neda smesti:

- Dakle, prinčev drug odlazi k Varadiju po savjete. Varadi dolazi na dvor i skriva se

da ljudi ne bi opazili kako on sve vodi, jer princ ima u njega toliko povjerenja da čak

krišom prima njegove savjete iz tamnice. Jasno je kao sunce da će primati njegove

savjete i prepustiti mu vodstvo drţave čim bude proglašen za kralja. A ja vas ţelim

uvjeriti kako nije potrebno da se Varadi krije preda mnom ili pred Bakačem kad mi

odobravamo izbor budućeg kancelara.

Gordana i Damir osjećali su i suviše jasno da Filipec vodi ovaj razgovor kako bi u

Bakaču razbudio nepovjerenje prema princu. I ona se ponovo baci na put bujici

njegovih dokaza:

- Gospodin kancelar moţe imati svojih osobnih pogrešnih nagađanja, ali nitko nema

pravo govoriti o prinčevim budućim odlukama.

- Dakle, ni vi, gospođo - nasmiješeno odgovori Filipec.

- Baš zato poričem vaše izvode.

- Naprotiv, sami ste utvrdili da princ neće postaviti Varadija za kancelara.

- Moja memorija postiđuje vašu. Rekla sam ono što je princ kazao pred svima: da

nije odabrao nikoga, jer još nije kralj. Naprotiv, ustvrdila sam da Varadi ne bi

primio kancelarsku čast, a to je sam rekao meni. Što se tiče prinčeve osnove za

budućnost, o tome smijemo tek nagađati i svi se nadamo da će odabrati najvjernijeg

u kraljevskom vijeću. Moţda vas, a moţda baš gospodina biskupa Bakača.

- Vaše nagađanje, lijepa gospođo, nije ispravno.

- A vi dokaţite svoju tvrdnju da princ neće odabrati ni vas, ni Bakača?

- Ja nemam sposobnosti za kancelara, a ako me pokojni kralj postavio na to mjesto,

bilo je vrlo lako jer je on sam vidio sve, a ja sam samo izvršavao. Naprotiv, biskup

Bakač dorastao je zadaći da sam vodi kraljevske poslove. Da je princ odabrao njega,

ne bi traţio i savjete biskupa Varadija niti bi ga krio na dvoru. To je ţeljezna logika.

- Ili ţeljezna volja, gospodine, ali - vaša da zbog nekog tajnovitog razloga dokaţete

kako je samo Varadi odabranik budućeg kralja.

- A vaša milost po jednakim tajanstvenim razlozima ţeli dokazati da je taj odabranik

biskup Bakač.

- Vidite - nasmije se ona - bit će iskrenije od vas. Tajni su razlozi ovi: svako od nas

dvoje ima svoga kandidata za kancelarsko mjesto.

- To je dopušteno svakom podaniku.

- I podanici. A ja tvrdim: moj kandidat biskup Bakač siguran je na uspjeh.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 413 ~

- Onda bi danas bio prisustvovao prinčevu vijećanju s Varadijem.

- Bio je obaviješten da se nalazi na dvoru, jednom riječi: ništa se ne bi dogodilo bez

njegova znanja.

- Princ danas još nije govorio s biskupom Bakačem i vaša prečasnost ne zna što će

mu sve saopćiti kad ga pozove.

Razgovoru prisustvuje samo Damir. Bakač se povukao k prozoru okrenut leđima

prema ostalima kao da mu razgovor dosađuje. Gordana je često pogledavala u

snaţna leđa ne bi li u njima pročitala što se zbiva u duši njezina saveznika. Dok se

u njenim pogledima krila zabrinutost, dotle je Filipčeva veselost porasla.

Bakač se odjednom okrene k njima:

- Predlaţem da raspravu o meni nastavite u mojoj odsutnosti.

- Pravo velite - prihvaća Filipec - posve smo zaboravili da nas vi slušate.

- Onda se okrene k Damiru:

- Sad mi moţete odati tajnu: nalazi li se Varadi još kod princa?

- Ne, nije gore.

- Onda su svršili vijećanje. Zamolit ću njegovu visost neka se pouzda u moju i

Bakačevu iskrenu ţelju da Varadi preuzme izborno vodstvo. A vrijeme je vrlo

kratko. I netko mora istupiti pred izborni sabor kao predlagač kandidata na

prijestolje. Savjetovat ću princu neka odabere Varadija. Nitko ne moţe bolje izvesti.

U njega je plameni dar govora i snaga ţivosti u riječima.

"Moja je strijela upalila. Izgorjela je posljednju slamku o koju se hvatao Bakač" - i

raduje se u mislima Filipec. I onda sjedne k stolu i stade ogledavati mramornog

gavrana okrenutog k istoku kako ga je jutros namjestio Simono.

Kao da se zabavlja njime, vrti figuru, ali je opet ostavlja na istom mjestu. Tu nijemu

igru zapaţa Bakač, a pričinja se da ne vidi. Filipec okrene k njemu glavu:

- Moja prepirka s Gordanom časno je dovršena, gospodine biskupe. Vaši mladi

prijatelji čekaju da vi dovršite s njima razgovor.

Svi su razabirali da Filipec ne kani otići.

- Ispovijed se ne vrši u dvoje, dakle, ne mogu vam biti na smutnji - razloţi kancelar

svoju prisutnost.

Njegove ţute trepavice zaţmire, a svijetle oči se smiješe. Gordanine lijepe bademaste

oči slijede kancelarov primjer pa ţmirnu k njemu:

- Najavljujem prosvjed da se naše tajne raspravljaju u vašoj prisutnosti.

- To sam više nepokolebljiv u svojoj ljubopitnosti. Za koji čas dolaze neka gospoda

velikaši na vaţno vijećanje. Prisiljen sam pričekati, zajedno s gospodinom biskupom

Bakačem. Još prije podne moramo dovršiti odluke za kraljev izbor.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 414 ~

I onda upre oči u mramorni gavranov kip i naglasi:

- Moj crni ptiću, ti ćeš za sobom povući i one posljednje koji još oklijevaju.

- Dakle, neki još oklijevaju? - upita Gordana.

- I time upropaštavaju sebe - odvraća kancelar pa gleda Bakača.

- Dovršit ćemo razgovor kasnije - predloţi Damir Gordani.

- Ali ja se vraćam u budimski stan - ozbiljno će Gordana, gledajući Filipca.

Ovaj ljubazno uzvraća:

- Odgodite svoj razgovor do sutra. Gospodin biskup Bakač bit će danas čitav dan

zaokupljen gospodom izbornim velikašima.

Gordana ustane pa ide prema Bakaču:

- Molim vas, prečasni, slijedite me u drugu odaju da izbjegnem prevelikoj znatiţelji

gospodina kancelara.

Bakačevo lice je mirno, ali oči su hladne. Debele se usne uporno smiješe:

- Prevarit ćemo ga okom u oko.

- Gle, gle, da čujem ovu umjetnost - nasmiješi se Filipec.

- Dakle - započne Bakač - kad je prečasni gospodin ulazio, prekinuli smo razgovor

kod jamstva. Gordana i Damir jedva skrivaju svoje zaprepaštenje zbog Bakačeve

odluke da im govori u Filipčevoj prisutnosti i napeto očekuju Bakačevo razjašnjenje.

On započne:

- Rekao sam: prije nego što vam odgovorim neizraţene sumnje prema stanovitoj

ličnosti, traţim jamstvo, a ja odvraćam, jamstvo da ćete vojvodu Iločkoga, vašeg

uzvišenog pokrovitelja, uputiti neka i on vjeruje mojoj izjavi kao što ste vi dvoje

obrekli vjerovati svakoj mojoj riječi.

- Je li dovoljno jamstvo obećanje? - upita Gordana, zureći u Bakača još više

snebivana.

- Drugo mi ne preostaje. Primam ga.

Svako od njih očekuje rješenje svojih osnova. Filipec sam sluti svojim protančanim

instinktom. Bakač čudno monotono izgovara riječ po riječ:

- Vaše sam sumnje, Gordana, istraţivao i osumnjičenom postavio stupicu.

- A rezultat?

Filipčeve svjetle oči nasmijaše se. Gordana široko rastvori oči, a Damir namršti čelo.

Bakač govori mirno:

- Ĉovjek o kojem se radi odolio je mojoj stupici, najsjajnije izdrţao moje iskušenje.

Svaka sumnja prema njemu neopravdana je.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 415 ~

Filipec se nasmije, a Gordana prodorno gleda u Bakača kao da je rekao

nepokolebljivu istinu.

Tog časa polako okrene gavrana na zapad.

- Dakle, to je sve što nam imate reći? - upita Gordana.

- Bio bih sretan da nije tako.

Gordana uoči situaciju, Filipec je dobio igru. Bakač se osjeti prevarenim od princa,

nje i Damira. Zato smatra suvišnim da pred Filipcom dalje troši riječi i namigne

Damiru neka ga slijedi.

- Dopustite da se oprostim - reče ona Bakaču.

Damir se nijemo pokloni i pođe za njom. Kad se zatvoriše vrata kraljevskih ureda,

Filipec ostane, ne mičući se. Gleda Bakača i pokazuje u mramornu figuru na stolu:

- Hoćete li gavrana okrenuti na istok ili sjeveroistok?

- Ni jedno, ni drugo.

- To bi značilo da pristajete uza me?

- Ĉuli ste što sam odgovorio Gordani.

Mjesto da pokaţe naročitu radost, Filipec se samo smješka:

- Ĉim sam stupio u ovu sobu, bilo mi je jasno: tu se nešto raspravlja o meni.

Gordana me, dakle, počastila svojom sumnjom?

- Da Robertu nije smutila pamet strast za Gordanom, ne biste se sad imali prilike

smiješiti. Ovako sam je lako mogao uvjeriti da Robert laţe.

- Spasili ste mene i čitavu našu stvar. Zasluţili ste kardinalski klobuk dvostruko.

Ĉasti mi moje, kralj Vladislav će vam ga podijeliti. Nadam se i kancelarsku čast.

Predloţit ću vas Vladislavu. O tom ne sumnjajte.

Sva Bakačeva samosvijest plamti poniţenjem. Ovaj ţuti Moravljanin kojega toliko

prezire, koji mu je nekad slijepo sluţio, sad mu milostivo obećava. Ipak mrko gleda

preda se i šuti. Pobjednik - takmac svjesno ga draţi:

- Valjda ne ţalite što sam raskrinkao prinčevu dvoličnu igru prema vama? Princ vas

je zavaravao.

- Nije mi ništa obećavao.

- Gordana vam je obećala. I ovdje malo prije preda mnom. Divna igra. Princ šuti, a

ona obećava. A kad bi bio izabran, nije vam se ni na šta obavezao? Varadi bi primio

kancelarsku vlast, a kako vas mrzi, vaša bi sudbina bila jadnija od moje. Obojica

smo mu bili trn u oku.

Bjesnilo ispunja Bakačeva prsa, ali šuti. Filipec ustane i priđe mu šapćući.

- Dakle, moţete li mi pruţiti ruku u znak čvrste vjere?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 416 ~

- Evo - reče Bakač.

Filipec prihvati skrivajući trijumfalnu radost.

- A naše drţanje prema princu? - upita Bakač.

- Nas smo obojica njegovi vjerni sljedbenici, sve dok ne bude izabran Vladislav, još

danas i sutra. Dakle, recite mu da nas obojicu raduje što se napokon odlučio za

Varadija.

- Zaboravljate da Varadi princa ne moţe navesti na kraljeve čine i oboriti vaše

osnove.

- A ja vam odgovaram: neće.

- Odviše se pouzdajete u svoju snagu.

Razgovor prekine Simono. Poklonivši se, javi Filipcu:

- Prečasni, glasnik iz vaše palače javlja da vas ondje hitno očekuju velikaši.

- Već odasvud dolaze pristaše našega princa – naglašava Filipec pred Simonom i

oprašta se s Bakačem:

- Doviđenja - i poţuri iz sobe.

Pošto se Simono nije udaljio, Bakač ga upita:

- Imaš li meni što izručiti?

- Da, gospodin Damir je vani i moli da ga primite.

- Neka samo dođe.

Ovaj poziv zvuči gotovo kao zlurada osveta. Kad je Damir ulazio, prikrije Bakač mrki

izraz lica maskom smješka i ljubazno upita:

- Moţda me njegova visost treba?

- Slobodan sam zamoliti da me saslušate.

- Što ţelite, mladi prijatelju?

- Ne mogu shvatiti igru gospodina kancelara. Govorio je kao da princ i ja tajimo

prisutnost biskupa Varadija na dvoru.

- Dokazao je da ste ga zatajili. A tome ne treba opravdanja. Princ ima pravo da ga

pozove na dvor.

- Niti ga je princ zvao niti ţelio da dođe.

- Kako bi onda mogao izaći iz Višegrada?

- Već sam rekao: gospodin Filipec predloţio mi je da dovedem Varadija.

- Da princ moţe lako voditi pregovore.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 417 ~

- To veli Filipec i baš sam zato došao da vam razjasnim.

- Nije potrebno. Vrlo sam zadovoljan što je Varadi ovdje.

- Ali neka se zna istina, prava istina.

- Istina? O čemu?

- Molim prečasnoga da sasluša sve kako je bilo. Gospodin kancelar samo je stvarao

zaključke, a nije ispripovijedio tok čitave stvari. A to na princa baca laţno svjetlo,

što ne mogu dopustiti. Dakle: jučer me dade pozvati k sebi kancelar Filipec i

nagovori da neka idem na Višegrad i dovedem Varadija. Ja mu od govorim: princ

štuje pravo vijeća i neće Varadija izvesti na slobodu ako to ne odredi vijeće. A Filipec

mi odgovori: Gospoda iz kraljevskog vijeća već su se pokajala što nisu primili

prinčev prijedlog da biskupa oslobodi tamnice. Zato dovedite Varadija na moju

odgovornost, jer je ovdje potreban. Princu treba Varadijev savjet." Zatim mi je dao

pismeni nalog u ime vijeća da se Varadi pušta na slobodu.

- Princ nije ni slutio? To nije moguće.

- Polaţem na to svoju časnu riječ.

Bakač razmišlja, a Damir čeka učinak svoje izjave.

- Očito Filipec zna zašto je to odredio - primijeti Bakač.

- Da, on je znao zašto, ali ja ne znam zašto mi je odredio da nikome ne kazujem ni

riječi o Varadijevu dolasku, a onda je odjednom pred vama sam sve otkrio i još mi

spočitnuo da ja tajim, htio je dapače dokazati da princ s Varadijem kriomice

pregovara. A meni je najbolje poznato koliko se princ pouzdaje u vašu sposobnost i

vjernost, pouzdaje se i u kancelara. Princ nikad ne bi mogao igrati dvoličnu igru, on

je istinska duša. Ne obećaje nikome ništa dok ne bude uistinu izabran. Pouzdano

znam: njegov izbor za kancelara moţe pasti samo na onoga koji je od kraljeve smrti

vodio čitavo kraljevstvo, spasio gospodu u času najvećega uţasa i straha, a to sve

vi, prečasni.

- Recite iskreno: princ vas šalje k meni da ga opravdate?

- Ĉasne mi riječi, ne zna ništa o onome što se tu govorilo.

Nikad se ne bih usudio dovesti Varadija da me Filipec nije na to ovlastio i slao. A

princ o tom nije znao. Kunem se svojom majkom da je tako kako rekoh.

Bakač šuti. Damir čeka. U tišini zaškripe vrata, zašušti haljina. Gordana ulazi.

Damir joj pogledom dade znak da je rekao sve. Bakač se obazre. Spazivši djevojku,

bude mu neprijatno pa se nakloni da izađe iz sobe. Ona mu zakrči put:

- Molim oproštenje, gospodine biskupe, što nisam prethodno zamolila dozvolu da

uđem. Pošto sam čula da je gospodin Filipec ostavio dvor, iskorišćujem ovu priliku

da vam nešto otkrijem.

Bakač ostane da sluša.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 418 ~

- Otkrit ću vam po savezničkoj duţnosti. Mi se zapravo moramo tako nazivati -

produţi ona - jer smo pravi saveznici.

On joj potvrdi samo kimanjem glave, a ona prihvati uvjerljivim glasom:

- Kad sam utekla iz dvora Bele Ferenczyja, krila sam se u Damirovoj kući. Tu mi

rekoše: narod govori da je Varadi u tamnici šenuo umom i da je otrovan. Od

Roberta sam doznala da je kancelar Filipec sumnjičio vas da ste dali otrovati

Varadija.

- Mene osumnjičio? Kako?

- Robert je to čuo u kući svojeg ujaka. Ali još nisam svršila. Da se Filipec uvjeri jeste

li vi otrovali Varadija, odredio je tajniku neka odmah krene u tamnicu i ako je

biskup otrovan, neka skupi dokaze da ste vi krivac.

To natjera Bakača u bjesnilo, ali se ipak sabere:

- Otkud vi to znate?

- Sve sam doznavala preko Roberta. To potvrđuje i ono pismo kojim me namamio u

staru palaču na Dunav. Znala sam da vas Filipec nevina sumnjiči, ali sam se htjela

uvjeriti na svoje oči što je s biskupom Varadijem, je li šenuo umom ili je mrtav.

I tako odjenem Damirovu odoru, krivotvorim Filipčev nalog zapovjedniku tamnice,

neka meni, Damiru od Brezovice, dopusti govoriti s Varadijem. Pod Damirovim

vizirom doprla sam u tamnicu. Tu sam govorila s biskupom, uvjerivši se da je zdrav,

a nipošto poremećenog uma. Onda sam pobjegla baš u času kad je u kulu stigao i

Filipčev tajnik da istraţuje. Eto, to je doznao Filipec i sada to iskorišćuje, ne bi li

dokazao da princ ne gaji prema vama potpuno povjerenje. Bit će vam jasno: nisam

ţeljela priznati gospodinu kancelaru da sam krivotvorila njegov nalog i potpis. Osim

toga, on bi to moje priznanje uzeo kao još veći dokaz da sam otišla k Varadiju po

prinčevu nalogu.

- Jer je vrlo vjerojatno.

- Ali smjesta biva nevjerojatno ako vas podsjetim na nešto što opet nisam smjela

pred njim otkriti jer to spada u okvir vaših tajna.

- Zašto?

- Prečasni je naredio Beli Ferenczyju da me zatvori u šumski dvorac. Ne poričite, jer

to sluţi samo kao dokaz vaše vjernosti princu. Dakle, poznato vam je da onih dana,

kad sam se krila u Budimu, nisam mogla doprijeti do princa nikakvim putem. Da

sam to uspjela, ne bih se morala kriti pred gospodinom Ferenczyjem. Uzeo bi me u

zaštititu sam princ. To je barem vrlo vjerojatno.

- Da, priznajem.

- Pošto, dakle, nisam mogla do princa, nisam mogla polaziti u prinčevo ime u

tamnicu i još krivotvorenim nalogom. Princ bi me poslao k Varadiju s pratnjom i ne

bi me izlagao opasnosti da budem uhvaćena zbog krivotvorenog naloga.

- Ne, to on ne bi mogao dopustiti, - dapače, ne bi ni slao vas. To moram vjerovati.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 419 ~

- Dosljedno morate vjerovati da princ nije slao k Varadiju po savjete nikoga, dakle,

ni Damira ni mene. Štoviše, princ nije pokazao ni dovoljno brige za Varadijevo

zdravlje i tuţni ţivot u tamnici. Sad vidite: ova spletka gospodina kancelara otpada.

Gospodin kancelar nametnuo je Damiru nalog da dovede Varadija s očitom

nakanom ne bi li dokazao da princ igra dvoličnu igru. Damir je s Filipčevim

nalogom došao k meni i odlučili smo da ovaj pohod na Višegrad princu zatajimo.

Pitam vas prečasni, poznavaoče ljudi, kojemu ne moţe izbjeći pravilan sud o princu:

zar je on dorastao dvoličnoj igri spletki ili laţi?

- Uistinu nije baštinio nimalo tih kreposti od svojeg oca. Zato sam iznenađen sve

vrijeme šutio dok je Filipec stvarao svoje zaključke.

- A činilo se kao da on baš ţeli izazvati vaše nepovoljno mnijenje o princu.

Gordana gleda u Bakačeve oči pa čeka. Kad ju je Filipec zatekao u ovoj sobi u

razgovoru s Bakačem, bilo joj je jasno kako kancelar nastoji u Bakaču pobuditi

uvjerenje da ga princ vara i da će Varadija uzvisiti do sebe. Sad joj je opet jasno

kako je zajedno s Damirom nadvladala Filipčevu spletkarsku pobjedu i u Bakačevoj

duši pobudila sumnje prema kancelarovoj iskrenosti. I zato nastoji pojačati sumnje:

- Gospodin kancelar ima neke naročite namjere da vas zavadi s princem ili barem

navede da izazovete njegovo nepovjerenje. Baš zato je vjerojatno da je gospodin

kancelar providio stupicu što ste mu je nametnuli i zato je tako časno prebrodio.

- Moţda opet i nije - odvraća oprezno Bakač.

- Više ono prvo. Jer nekome je pukim slučajem pao u ruke dokaz da gospodinu

kancelaru nije odviše na srcu uspjeh izbora kraljeva sina.

Primjedba se kosne Bakača i on paţljivo pogleda Gordanu:

- Kakve je vrsti taj dokaz?

- Znam samo da se radi o nekom događaju prošle ili pretprošle noći, ne znam pravo.

Ona obilazi oko napadaja na krunu i nastavi:

- Ličnost u čijoj se ruci nalazi dokaz sigurno će o tome govoriti kad bude vrijeme.

Nisam ovlaštena da tu ličnost spominjem.

To je rekla kao opomenu da se o Filipcu sumnja, pa bi bilo bolje da ga ne štiti i

odmah joj otkrije ako što o njemu zna. Shvativši kamo Gordana smjera, Bakač

odgovara zamišljeno.

- Tko moţe da ga prozre?

Ovaj odgovor i čitav razgovor razbije Gordanine nade da bi mogla iz Bakača izvući

kakvo priznanje o Filipcu i odluči da dovrši.

- Prije nego odem - reče Gordana - htjela bih vam nešto predloţiti. Trebalo bi,

naime, da se sastanete s biskupom Varadijem. Tako biste upoznali svu istinu

njegovih namjera za budućnost. Sam biskup Varadi poručuje da ţeli s vama

raspravljati.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 420 ~

Gordanino se očekivanje ispunilo. Bakač upita bez ikakve ograde:

- Nalazi li se biskup ovdje na dvoru?

- Gospodin Damir to bolje zna - i pogledom izazove plemića da odgovori:

- Sada je biskup negdje u gradu, ali do podne će se vratiti. Smijem li mu što

isporučiti?

- Neka odredi čas i mjesto našeg sastanka. Za dobrobit prinčevu ţrtvujem sve lične

opreke. A sad hitim na posao. Bude li me princ trebao, ja sam ovdje.

- I zatvori vrata kancelarije.

Gordana gleda za njim i šapne Damiru:

- Moţda će Varadiju kazati što zna o Filipcu. Bezuvjetno nešto zna.

- Ali i vi, Gordana, morate sve svoje sumnje prikazati Varadiju da bude o svemu

obaviješten.

- Sreća da je biskup Varadi ovdje.

- On će uzeti uzde, projezditi kroz njihove redove tolikom snagom da se svi moraju

srušiti.

- U njemu leţe sve naše nade i u vašoj hrabrosti, gospodine Damire.

- Lako mi je biti hrabar na čelu hrvatskih junaka.

- Idem gore gospođama, a vi se poţurite k princu. Njemu je sigurno potrebna vaša

dobra riječ utjehe.

- Mnogo bi više učinila vaša.

- Recite mu da mislim samo o svečanom danu koji ga čeka i molim ga neka bude

miran i pun pouzdanja.

- To je malo. On čezne za nekoliko riječi vaše ljubavi.

- U ovakvim časovima muškarci ne govore o ljubavi.

- Vi ste ţena.

- Danas još ne. Molim da to upamtite.

Osovila se pred njim u svojoj ljepoti svojim junačkim ponosom i muškom

hrabrošću. U bademastim očima leţi strogost. I on prizna sam sebi: buni se protiv

muškosti što izbija iz njezine blistave ţenske ljepote, a ovog časa osjeća da baš tome

robuju i princ i vojvoda, i on. Gordana odlazi uspravljene glave poput kraljice,

ostavivši za sobom smućenog Damira. I jučer i danas nalazi se on uvijek u njezinoj

blizini. A to ga ispunja strahom da mu se u srcu opet ne probudi čeţnja.

I poţuri se da ide, juri da ne misli, kad iz predsoblja uđe Simono, potrči k stolu i

zovne ga:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 421 ~

- Gospodine Damire, osim biskupa, Gordane i vas nije nitko bio u ovoj odaji, a

gavran je obrnut k zapadu.

- Uvjereni ste da to nešto znači?

- Svi poznaju tradiciju Matijaševa gavrana. A taj je gavran prinčev grb. Tko je to

učinio? Vi ste bili ovdje?

- Ĉekajte, sjećam se. Kad smo ovdje razgovarali, igrao se biskup Filipec s gavranom.

- Igrao se s gavranom? Sasvim bezbriţno, kao od zabave?

- Sve me strah da se tu igraju s princem i svima nama.

- Jao njima kad bismo im tu igru uzvratili i poigrali se njihovim glavama.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 422 ~

Z A G O N E T N I D O Č E K V A R A D I J A

Od milanskog poslanika Varadi se poţurio svojoj kući u budimpeštanskom

predgrađu. Razizemna duga zgrada nalikuje više na dom imućnog građanina nego

na biskupski stan.

Uspeo se stepenicama do uske veţe što vodi u kuću i pokuca. Spazivši fratra,

kaštelan ustane i smjerno pozdravi:

- Koga traţi časni otac?

- Ne boj se, Stjepane. Nije razbojnik. Ja sam - i skine kukuljicu.

Ĉovjek ugleda Varadijevu prosijedu glavu, ispijeno blijedo lice, sumorne oči. Stoji

zablenut, preplašen, bez riječi.

- Bojiš se da sam pobjegao iz tamnice?

- Ne, ne bojim se, prečasni.

- Ĉega se plaši kaštelan moje siromašne kurije? Nije ti čista savjest? što? Nisi dobro

gospodario? - i smiješka mu se dobrostivo.

- Sve je u redu, sve - odgovara plaho i opet ušuti.

- Ĉuj: nitko ne smije doznati da sam stigao. Razumiješ? Nitko.

- Učinit ću sve što ţeli prečasni.

- Odviše ti dršće glas. Što je s tobom?

- Radost, gospodine biskupe, samo radost što vas vidim.

- Dobro, donesi mi odmah svečanu halju, onu ljubičastu. Ali nikome ni riječi. I

nikome ne dopusti da ulazi ovamo.

Varadi gleda za njim pa se pita začuđen:

"Ĉega se samo plaši?"

Ali trenutak kasnije zaokupljaju ga teške misli o svojoj zadaći. Nestaje umornosti

duha nakon dugotrajnog tamnovanja. Osjeća snagu i mladenačku ţelju da izvede

udar.

Odluka je jaka, plan je smišljen. Ide k stolu, uzima pero i stade pisati. Već je ispisao

nekoliko hartija, kad se Stjepan vrati, noseći biskupovu haljinu. Ostao je stajati

postrance i čeka:

- Dođi ovamo, Stjepane.

Ovaj se malo lecne od toga poziva, ali ipak pristupi.

- Povjeravam ti vaţnu misiju. Evo, uzmi ova pisma. Odnijet ćeš svako onome na

koga je naslovljeno. Ali što brţe.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 423 ~

- Hoću, gospodine biskupe.

- Prije nego odneseš pisma, otrči po velemoţnog gospodina Andrasija i reci mu u

četiri oka da nitko ne čuje neka se odmah potrudi k meni. Ako još spava, probudi

ga. Hoćeš li sve brzo izvršiti?

- Kako ne bih, gospodine biskupe. Sve ću vam učiniti što god zaţelite, sve.

- Mnogo govoriš, prijatelju. To nije tvoj običaj.

- Idem odmah, gospodine biskupe.

- Zatvorit ću se. Nitko ne smije prekoračiti praga.

- Bit će sve kako ţelite.

I on uzme pisma i odbrza.

Varadi skine fratarsku halju i obuče svečanu, biskupsku. Poravna prosijedu kosu i

opet sjedne.

Zadubio se u misli. Sklada osnovu, kontrolira svaki naumljeni čin, istraţuje učinak,

posljedice, mogućnosti uspjeha. Gdješto mijenja u osnovi i sve ide u mislima

naprijed snaţnim jakim koracima, neustrašiv, nepokolebljiv.

"Budi bezobziran, ali pravedan!" - nalaţe sam sebi. Nijedan korak ne smije pratiti

sjena osvete. Ali ni popustljivosti ni slabosti. Jak je to zamah. Za spasenje

kraljevstva moram ga izvesti. Moram.

I ponovo raspoređuje u mislima svaku odredbu, svaku zapovijed, svaki budući

događaj.

Onda još jednom pogleda čitavo svoje bojište i zadovoljan kimne:

"Još nije usahnuo moj duh. Još nije smalaksala moja snaga. Bit će čvrsta i ruka."

Mnogo je puta pogledavao na vrata u očekivanju. Napokon netko pokuca.

"To je on" - i otvori.

Ulazi muškarac u velikom odijelu. Malen, odebeo. Lice mu je rumeno, brada i

brkovi tamni. Crne oči gledaju ga neobično pozorno.

- Nećete zagrliti starog prijatelja? - pita Varadi došljaka i raširi ruke prema njemu.

Velikaš se pribliţi i zagrle se.

- Dugo se nismo vidjeli, biskupe. Kako ste?

- Meni je bolje nego kraljevstvu. Ja sam na slobodi, a ono se sprema u tamnicu.

Velikaš kimne i uzdahne:

- Jadno kraljevstvo. Uistinu se sprema u tamnicu.

- Dakle, još smo uvijek istoga mnijenja.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 424 ~

- Uvijek i do smrti, dragi biskupe.

- Zato sam se najprije obratio vama. ţelim vam otkriti veliku stvar.

- Kakvu, prečasni? Slušam vas.

- Šteta je trošiti vrijeme uvodnim govorom. Ono što vam kanim reći mora se izvršiti

još danas do podne i do večeri, dakle, svaki čas je dragocjen. Hoćete li me saslušati.

- Slušam prečasni, slušam pozorno.

Sjeo je i upro pogled u biskupa.

- Hoćete li da zajedno spasimo kraljevstvo? – povišenim glasom pita Varadi.

- Hoćemo. Svi smo mi puni povjerenja prema vama. Svi ovi?

Evo, čujte.

I pročita desetak imena i pogleda odlučno u oči svojem prijatelju:

- Kaţite mi istinu, Andrasi, čistu istinu. Zaklinjem vas na spas vaše duše: jesu li svi

ovi vjerni sinu onoga kojemu su prisegli?

- Jesu biskupe, i za nj će dati svoj glas.

- To nije dovoljno. Traţim još njihovu i vašu smionost, hrabrost, makar i mač.

Traţim to na oltar spasenja kraljevstva iz ruke aragonske i tuđinaca koji se otimlju

za naše prijestolje. Moţete mi to obreći?

- Učinit ću što god zatraţite.

Sve oštrije upija Varadi u nj pogled, sve je dublji, njegov glas:

- Uvjereni ste da će mi i oni drugi isto tako odgovoriti?

-Sigurni ste?

- Jesam, potpuno siguran.

- Nijedan od ovih još nije pao u mreţe egerske palače?

- Nijedan i neće dok budemo ţivi.

- Hvala vam - dahne on.

Obrazi mu počeše gorjeti, a oči sijevati vatrom osjećanja da glatko kroči k cilju.

- Prijatelju moj, na vama je da mi budete s onom desetoricom uz bok. Vama

otkrivam svoju osnovu i od vas traţim prisegu da ćete čuvati tajnu dok ostali ne

prisegnu princu. Prisiţete li na svoju dušu?

- Prisiţem - reče on, gledajući u Varadijeve zaţarene zjenice.

Sve se izmijenilo. Uspjeh ga razbuđuje i preobraţava.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 425 ~

- Još danas o podne svi ćemo krenuti do princa i sastaviti novo vijeće, a svrgnut

staro izdajničko i lišiti ga vlasti. Jeste li sporazumni?

- Potpuno sporazuman. To je divna zamisao.

- Jedino tako moţemo spasiti princa.

- Da, jedino tako, ali mi se ne bismo dosjetili.

- A sad o kraljici. Sumnjičim je da je odnijela nestalo kraljevo blago u gotovini. Što

velite vi?

- O tome govori čitav grad, svi staleţi i bit će da je tako.

- Mi ćemo oteto blago vratiti nasljedniku sinu, a nju zatvoriti u Višegrad. što velite

na to?

- Dragi moj biskupe, hvalim usudu što vas je poslao da nas izbavi. Pristajem uz vas.

- Još nisam svršio. Kraljicu valja izagnati i smjesta poslati u Napulj, što ćete reći vi i

oni drugi na taj prijedlog?

- Pristajem. Osloboditi se kraljice, to ţeli svaki ţivi stvor u ovom kraljevstvu.

- Budu li se ipak digli protivnici da kraljicu brane, da se nama suprotstave, imamo

crne čete kralja Matije. Onda su tu Hrvati sa svojim četama, a i četa velikaša

prinčevih pristaša. Pozvat ću zapovjednika crne čete kralja Matije Blaţa. Prisegao je

kralju i princu, vodit će sve svoje vojnike, bez Petra Gereba. Pa neka se onda usude

doći na izbore na kojima bi se na prijestolje izabrao tuđinac. Je li tako?

- Divno ste to smislili, prijatelju.

- Već sada naglašavam: ničim nećemo spriječiti slobodu izbora ni protivnicima, ali

glavno je da naše vijeće predsjeda izboru, a ne njihovo.

- Da, to je glavno i najvaţnije.

Varadi obriše znoj sa čela i odahne kao nakon teškog posla. Onda se zamisli,

razmišlja.

Polagano okrene lice svojem prijatelju. Zirne oštro, prodirljivo u njegove zjenice.

Nekoliko trenutaka drţi ga u oku. Velikaš se smiješi, uzvraća pogled nekako toplo,

sućutno.

- Andrasi, mi smo se uvijek slagali u principima, u svim idejama.

- Uvijek, kao danas, nepromijenjeno.

- Nešto se malo ipak promijenilo. Vi ste običavali uvijek u podrobnosti svaki

prijedlog, svaku osnovu ispravljati, nadopunjavati u svojim savjetima, izricati svoje

mnijenje. Više puta vrlo opširno. Danas pristajete na sve bez ijedne primjedbe, kao

da nemate što progovoriti?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 426 ~

- Uistinu nemam. Sve je na svojem mjestu. Očito niste u tamnici leţali besposleno i

već sve potankosti udesili. Dakle, što da prigovaram? Opasnost je velika, a vremena

malo. Valja postupati što brţe.

- Hoće li i oni drugi tako brzo prihvatiti?

- Objeručke, moj prijatelju. Pogibelj nam je sjela na ramena.

- Do sutra mi ćemo joj već sjediti za šijom. Zgazit ćemo izdajstvo, uništiti izdajicu, a

kad to vide drugi, svi će dati svoj glas našem princu.

- Ne sumnjam da bi moglo biti drugačije. Svi moraju za vama. Svi ćemo slijediti i

slušati.

- Bit će da ste jako očajni kad se tako slijepo predajete meni. I kunem se Bogom,

nećete poţaliti. Nikad.

- Znamo, vjerujemo. To kaţem za njih kao i za sebe.

Varadi se naglo digne i pogleda na prozor pa se opet vrati.

- Oni drugi već bi morali biti ovdje. Mogli su stići već prije pol sata.

- Skočit ću k Desefiju, on je tu blizu, a onda ću poslati njegova kaštelana s pozivom

da ih ovdje očekujemo. Za nekoliko časova vraćam se.

- Dobro, idite. Vrijeme upravo juri. Ĉekam vas, brojeći časove.

- Do viđenja.

Varadi je ostao sam. Lice mu se vedri. Ispunjava ga snaga što mu se pruţa sigurna

nada da će raspršiti crne oblake što su se okupili nad kraljevstvom. I korača gore-

dolje, sve ţivlje, hitrije kao da se ţuri da ne zakasni. Napokon se vrati Stjepan sav

zadihan:

- Predao sam sva pisma.

- Jesu li sva gospoda bila kod kuće?

- Jesu, gospodine biskupe.

- I obrekli su doći? Odmah?

- Dolaze, samo da se odjenu.

- Jesi li sreo velemoţnoga Andrašija?

- Da, baš pred palačom velemoţnoga Desefija. Poručuje vam da će obojica odmah

biti ovdje.

- Vrlo dobro. A sad sjedni tu i čekaj gospodu.

Stjepan se povuče u kut k vratima. Varadi ga gleda, promjeri i pribliţi mu se:

- Reci mi, čovječe, što je s tobom? Kao da me se uistinu nešto bojiš?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 427 ~

- Ne bojim se, samo se ne usudim pitati: bi li prečasni biskup nešto jeo?

- Donesi mi mlijeka. To je dovoljno.

Dok je prešao nekoliko puta po sobi, Stjepan donese mlijeko. Pošto je Varadi ispio

punu čašu, opet počne šetati. Najposlije priđe k prozoru i pogleda na ulicu. Obuzme

ga nestrpljivost i reče Stjepanu:

- Velemoţna gospoda Andrasi i Deseti dugo izostaju?

- Mislim da su baš nešto zaloţili. Da idem opet k njima?

Varadi prisluhne i zastane:

- Što je to vani? Tko to plače?

- Stara gazdarica, ona plače.

- Idi, pogledaj što joj se desilo.

- Gospodine biskupe, nešto je boli.

- Zašto joj ne zovete liječnika?

- Pozvat ću odmah.

I gotovo uteče na vrata.

"Ĉudno" - zamisli se Varadi. Zašto me se taj čovjek boji? Gotovo bjeţi iz sobe. Zar se

ogriješio o moju blagajnu? Ili mi je nanio kakvu drugu štetu?"

I slegne ramenima. Drţavne brige izbrišu svaku drugu. Ali plač izvana opet ga

uznemiruje. Ide k vratima, sluša kako Stjepan poluglasno umiruje gazdaricu: Ne

plači. Nećeš time ništa promijeniti.

- Ţalim jadnika, nije to zasluţio - jeca starica.

- Nemoj da te čuje. Šuti. Idi u kuhinju.

"Što oni to pričaju? Kojeg jadnika ţale i zašto?"

Pogne glavu i upre oči u pod. Prisluškuje nekom neizvjesnom šuštanju, nečem

sakrivenom u njegovoj kući. To ga sve jače zaokuplja da otkrije, ugleda i dozna

tajnu. A čini mu se da iz nekog nevidljivog skrovišta dolazi nešto ledeno, mračno

kao da ga opominje neka ne ispituje, ne traţi.

Plač se vani stišava. Vrati se k stolu. Opet zaboravlja sve oko sebe. Mjeri u duhu

vrijeme. Proteklo je sigurno još pola sata. Već bi davno mogli sve utanačiti i krenuti

u dvor. Gdje su tako dugo?

Vijeća li moţda s njima Andrasi pa će ih dovesti sve već spremne? Da, to je uzrok

zakašnjenju. Prolaze časovi. Njegova nestrpljivost poraste.

Obećao je princu da će do podneva sastaviti novo kraljevsko vijeće.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 428 ~

"Bit će, bit će" - tješi se on. - "Tko bi od njih oduţivafo raspravu. Prihvatit će sve bez

dugog tumačenja. Kad Andrasi nije imao prigovora, neće ni oni." Ĉudno. On je

vazda sve naširoko raspredao, a sad tako kratko i hitro prihvatio. Naprosto je

odobravao sve bez iznimke."

Onda čuje buku.

"Dolaze. Oni su. Očito svi zajedno. Kakva sreća, sve ide glatko." Grudi mu se diţu i

brzo ustane pa ode k prozoru.

Da ga ne opaze s ulice, sakrije se iza zida pa proviri. Dolje je grupa građana i djece.

"Gle, okupili se da gledaju gospodu koja dolaze. Svi gledaju u kućnu veţu." Varadi

ne moţe uočiti onako skriven s prozora, pa se ţuri vratima da ih otvori čim

pokucaju.

"Dok mi vijeće ovdje ne zada vjeru, neću se pokazivati nikome!" I čeka napeto.

Kako dugo trebaju od veţe do ovih vrata? Izvana opet buka. što je to? I pođe k

prozoru. Ljudi je sve više.

"Kako se ti ljudi okupljaju čim ugledaju velikaše." Promatra ih. Svi stoje pred

kućom i zure. U što?

Onda zatutnji bubanj. Oni vani osvrću se desno. Praćen ljudima i dječurlijom,

dolazi pandur. Nasuprot s druge strane jaše Andraši. S njim su još dva velikaša.

Varadijevo lice bljesne radošću. Više ne vidi skupine pred kućom, samo one tamo.

Zaustavili su se. I oni gledaju k veţi. Tko je tu u njegovoj veţi? Ne moţe dohvatiti

pogledom, a da se ne pokaţe ljudima. Odluči da pričeka. Pandur se zaustavi pred

kućom i vikne:

- Idite, ljudi, kući. Pustite jadnika.

"Opet jadnik."

Tko je taj? Stoji li u vezi? Kakva trka? Andraši ne moţe prijeći cestu.

Netko vani viče. Pandur se svađa s građanima. Začas se uzdigne pandurov glas

iznad svih drugih:

- Nisam li u zoru proglasio da ga nitko ne dira?

Onda se bubnjarev glas izgubi u vici. A tamo još uvijek stoji Andraši s drugovima.

"Valja mu dati znak da ga čekam" - odluči Varadi. - "Mahnut ću mu."

I uzme bijeli ubrus. Sagne se da ga dolje ne vide ljudi pa otvori prozor da gospodi

mahne neka dođu.

Na otvoreno okno Varadi čuje prestrašen upit:

- Zar je goropadan?

Drugi glas odvraća:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 429 ~

- Neka ga samo nitko ne dira. Svatko mu se mora ukloniti. Ako bi vas ipak

nagovorio, sve mu odobravajte što on veli. Ako protuslovite, planut će i onda zlo.

- Zar je luđak dobar?

"Luđak u mojoj veţi?" - opetuje Varadi. - "Tome valja učiniti kraj. Zbog neke lude

neću da zakasnim s vijećem."

I pohiti u hodnik, ravno u veţu da odstrani luđaka i strku svjetine. Iziđe na

stepenicu veţe. Vrisak djece, ţena. Trka ljudi. Svi bjeţe na cestu. Varadi se

ogledava. Traţi iza sebe. Nema nikoga. Jedino on stoji u ulazu svoje kurije, a ljudi

bulje. U koga?

"U mene?"

Pandur viče svjetini:

- Idite kući, ljudi. Pustite, jadnika. Zar je on kriv što mu je oduzeta pamet?

Netko prestrašeno usklikne:

- Što će biti od nas kad bog biskupima oduzima pamet?

- Siromašni Varadi. Bio je tako pošten i pravedan.

- Sve mu morate odobriti što veli - pouči ih pandur. - Tako su naredila gospoda.

A on stoji poput kipa. Blijedi. Srce mu ne bije, dah mu zastaje, smrtna jeza prolazi

ţilama. Samo mozak je budan i razotkriva mu jaz nad kojim lebdi.

I digne ruke uvis:

- Ljudi, nije mi bog oduzeo pamet. To je laţ.

Silazi stepenicama brţe nego ikad, ide prema ljudstvu:

- Ĉujte me, izdajice su me oklevetale. Razbojnici su me proglasili ludim.

Riječ mu zaglušuje krika ljudi što bjeţe glavom bez obzira, vrišteći od straha pred

biskupom, a ipak mu je oduzeta pamet. Preko ceste dojaše neki konjanik velikašu

Andrašiju i pita:

- Što je? Zar je uistinu lud?

- Već za kraljeva sprovoda pronijela se vijest o tome. Sad vidimo sami. Tvrdi da su

ga proglasili ludim protivnici.

- Jadnik, smutilo mu se. Uvijek ludi tvrde da su pametni.

- Nesretnik. Zvao me k sebi na dogovor.

- Što ti je rekao?

- Svuda vidi urotu, izdaju, hoće da skine vijeće, da uhiti kraljicu, udarila mu u

glavu neka izdaja.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 430 ~

- Dakle, uistinu je lud?

- Sve sam mu odobravao, sve sam prihvatio, jedva čekajući da mogu pobjeći.

- Andraši, prijatelju - krikne Varadi preko ceste. - Dođite, Svi se trgnu, podbodu

konje i odjure u oblaku prašine da što prije uteknu.

Ostao je sam nasred puste ulice gologlav, blijed, potišten. Noge mu klecnuše,

zatetura. Dvije ga ruke zadrţe. Stjepan ga uvede u kuriju i posjedne u sobi.

Nekoliko časaka je nijem, kao da se diţe iz teškog sna i još ne zna gdje se nalazi, što

je java, što predodţba sna. Onda se polako pribere kao čovjek kojeg su izbili, ali ga

još nisu ubili. Razabire da ţivi. Makar izranjen, smlavljen. Skuplja snagu, podiţe se,

lunja, a ipak se pridrţava na nogama.

- Ne! još me nisu ubili - vikne, a Stjepan se pokraj njega lecne i korakne natrag.

Tuţnim ga pogledom gleda Varadi:

- Dakle, zato me se bojiš? Zato gazdarica plače - a u mislima nastavi:

"Zato je Andraši sve odobravao. Bez ijedne primjedbe, taka čudno praznim

riječima?"

Ĉas stišće usne kao da kune, a onda upita Stjepana:

- Kad su me proglasili? Reci mi. Ne boj se.

- Danas u zoru kancelar Filipec naloţio je pandurima da vas proglase ludim.

- Jer im nosim spasenje.

Tada se digne i vikne:

- Ne moţe sve propasti.

I uzme klobuk pa krene prema vratima:

- Ako iz kraljevskog dvora tkogod dođe ili mi pošalje poruku, reci da ću u podne

stići k princu.

Prošao je ulicama. Poznanici mu bjeţe s puta, neznanci se ugiblju, šapću i pitaju, a

dječurlija trkom trči da ih ne dostigne. Tako su protivnici, dva dana prije izbora, na

dan Varadijeva oslobođenja, proglasili na ţelju Beatrice da je njihov najumniji

drţavnik šenuo umom, znajući da ugarski narod ni u šta tako lako ne povjeruje kao

u ludilo.

- Naprotiv: najpametnijeg čovjeka u ovom kraljevstvu.

- I najpoštenijeg - doda Marcelo.

- I najnesretnijeg - dovrši Varadi.

- Zašto, gospodine biskupe?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 431 ~

- Protivnici su me proglasili ludim. Ljudi bjeţe od meneprijatelji mi se uklanjaju,

dadoše na bubanj moju pamet i moji istomišljenici, ljudi plemenita roda vjeruju toj

kleveti.

- I sramote svoju zdravu pamet - usklikne Marcelo iskreno.

- Pozivam se na vaše vjerodostojno svjedočanstvo, gospodo, budem li ga ustrebao.

- Po duši i savjesti reći ću svakome u kolikoj su zabludi.

Papinskom legatu već sam naročito preporučio princa. Jedino ţalim što vam ne

moţemo izručiti novac, ali očekujem iz Milana oveću svotu, određenu za svatove koji

bi imali da krenu u Milano i dovedu princezu.

- Svatovi će krenuti u Milano. To vam jamči moja izjava i zakletva. Međutim, ne

kanim duţe tratiti vrijeme. Idem da obiđem prijatelje. Sam ću pokucati na zdravu

pamet da skine mrak s mojeg uma.

I pošao je, još uvijek oslonjen tijelom i duhom, a milanski poslanici raspravljaju:

- Varadijevoj se zakletvi moţe vjerovati. Filipec je lagao - reče Maffeo. - Nema ni

govora o prinčevoj ţenidbi s Gordanom.

- Rekao sam već: kraljica je opet dovukla tu ljepoticu na dvor da oslabi njegov izbor.

- Mi, dakle, stojimo između četiri kandidata na prijestolje?

A svaki moţe učiniti našu princezu kraljicom ovog kraljevstva.

- To bi značilo igrati na četiri strane?

- Sve je jasno: kraljevske kandidate postavljaju kandidati za drţavnog kancelara.

- Pošto, dakle, ne znamo tko će biti izabran, ne smijemo se zamjeriti nijednoj

stranci.

- Ali ni jednoj vjerovati.

- Samo onome tko Biancu učini kraljicom ovog kraljevstva.

- Na ovaj račun mogli biste svoju vjeru nekome predujmiti? - pita Marcelo.

- To ću i učiniti.

- Dakle, kome?

- Svima.

- To znači: nikome.

- Ako, međutim, princ ne bude izabran, onda Filipec natuca ovo: staleţi bi traţili od

drugog kralja da uzme Biancu. Mi smo u savezu s Filipcem i Varadijem i sa svakim

koji bi došao da traţi.

- Nikako nećete izručiti novac Varadiju?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 432 ~

- Nipošto neću da se zamjerim Filipcu.

- Onda je princ mnogo izgubio.

- Ţalim ga, ali neka se sam odrva ako moţe. Za nas je vaţno samo to da se jedan od

četiri kandidata vjenča s princezom. Mi, dakle, idemo novim putem: u neutralnost.

* * * * *

Kancelar Filipec vratio se u svoju palaču, sjedne k pisaćem stolu i naloţi tajniku:

- Odjenite se u fratarsko ruho i pođite kraljici. Javite joj da je Bakač pristao k

nama, milanski poslanik neće podupirati princa, a Varadija sam pretvorio u luđaka.

- Da ste još mogli dobiti u ruke Damira i krunu!

- Ne sjećajte me tog poraza. Naš četovođa zasluţio je da ga objesimo.

- I on tvrdi da su s Damirom bile hrvatske čete, više od šezdeset momaka, a mi smo

četovođi dali samo četrdeset ljudi.

- Kad bih se samo mogao riješiti Damira.

- I dobiti u ruke krunu.

- Predat će mi je princ vlastoručno, ne bojte se. Pozdravite kraljicu i recite da kasno

uvečer dolazim k njoj. A sad, mislim, zasluţio sam doručak.

I ode u blagovaonicu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 433 ~

S U D B O NO S N O P O D NE

Gordana i Damir čekaju Varadijev povratak. Raspravljaju, nagađaju, boje se i

nadaju.

- Do podne je obrekao doći s novim kraljevskim vijećem. A podne je već tu.

Stjepko dohiti bez daha, javljajući:

- Gospodin biskup dolazi - i širom otvara vrata.

Podne zvoni, čudno odjekuju zvuči u Gordaninoj duši. Visoka Varadijeva pojava

prijeđe prag. Nije više u fratarskoj halji. Dakle, više se ne skriva. Ta okolnost uzvitla

nade. I Damir i Gordana pohite mu u susret. Bljedoća njegova lica zaustavi ih na

pola puta. Istraţuju: ide li tko za njim? Nitko.

Biskup Varadi zatvori vrata, obazre se i šuti.

- Dolazite sami? - pita Gordana poluglasno.

- Sam i mrtav.

Damir zaprepašteno gleda Gordanu, pa onda biskupa. On sjedne i mračnimglasom

najavi:

- Pokopali su me.

- Biskupe, što se dogodilo?

- Sluţbeno su me proglasili luđakom. Odapeli su mi strelicu ravno u glavu. I nije

promašila.

- Biskupe, zar će i koji čovjek zdrave pameti u to povjerovati?

- Znate li, Gordana, što znači u naše doba nekoga proglasiti luđakom. Kad te

proglase tatom ili ubojicom, lako se oprati ali ludom?

- Vaši prijatelji, znanci, poštovatelji?

- Oni su me prvi izdali. Prvi su povjerovali prijatelji. Dugotrajna tamnica pruţa im

dokaze. Govorili su da sam šenuo umom još prije kraljeve smrti. Od tada to se

vrijeme uvrijeţilo u njihovoj glavi. Andraši me ostavio, a narod je od mene bjeţao.

Obilazio sam ponovo sve redom. Traţio ih da im dokaţem kukavnu zasjedu. Nisu

me primili. Obijao sam pragove poput prosjaka.

Svi su se sakrili preda mnom. I milanski poslanik se predomislio i uskratio novac.

Ludom su me proglasili protivnici jer luda ne moţe zastupati princa, ne moţe voditi

njegov izbor.

- Zapali smo u razbojničku spilju - šapne Gordana.

- Razbit ćemo je - vikne Damir.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 434 ~

- Razbit ih moţemo, ali svijetu ne moţemo dokazati da nisam lud. Trideset šest sati

prije izbora ne moţeš dokazati da sve ono što bih učinio nije djelo luđaka. Da su me

ubili, prinčeva bi se stranka probudila. Ali oni su mi ubili duh da onemoguće svaki

moj korak u njegovu korist. Ako hoću da spasim princa, moram se udaljiti od njega.

- I nikad nije pakao izmislio gnusniju zamku - reče Gordana - ali mi se moramo

probiti.

- Probiti. Da to je prava riječ. Pokušat ćemo se probiti.

- Neprijatelj je brojno slabiji.

- Ali u podlostima jači.

- Jamčim vam, biskupe - vikne Damir - neće izabrati nikog drugog, osim princa,

dok nosim ţivu glavu. Na to su prisegli svi naši.

- Vjerujem vam mladi čovječe, vi ste spremni na poštenu borbu, aragonci pak na

zasjedu.

- Borimo se, dakle, istim oruţjem.

- To je oruţje: besramna pokvarenost, a toga oruţja u nas nema.

- Ima mudre lukavosti, biskupe. Vi ste je naučili od pokojnog kralja.

- Da, Gordana, ali ja sam lud. što mi vrijede sve mudrosti i lukavost. Lud, lud.

- Ipak, moţda nađete izlaz u razgovoru s Bakačem. Za vaše odsutnosti govorili smo

s njim ja i Damir.

Gordana mu brzo prikaţe čitav prizor iz kraljevskih ureda. Varadijeve oči zasjaše

nadom:

- Dakle, kraljevski izbor vodi se u znaku pitanja: tko će biti kancelar? Filipec ili

Bakač? Pomoći ćemo Bakaču da nadvlada protivnika. Zna li Bakač da je Filipec

predloţio Damiru neka me dovede na dvor?

- Jest. Gordana me uputila neka Bakaču to saopćim.

- A zna li o napadaju na krunu?

- To smo mu zatajili.

- Izvrsno ste učinili. Još je jedna mogućnost da neprijatelja zavedemo u stupicu, pa

da se onda probijemo.

I Damir i Gordana se obraduju.

- Znam, Bakač je podmuklo potkopao sva kraljeva i moja djela da princa dignemo

na prijestolje. On me i gurnuo u tamnicu. I to znam. Ako se sad kani uz princa

podići k prijestolju, pomoći ću mu. Govorit ću s njim.

- Damiru je naloţio neka ga obavijesti kad se vratite.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 435 ~

- Izvijestite ga, Damire. Recite da ga čekam. Ali budite oprezni. Ne govorite da su me

proglasili ludim.

Dok je on pošao dolje, Varadi pristupi Gordani i pogleda joj čvrsto u oči:

- Vaš brak s Damirom još je uvijek prividan?

- I ostat će.

- Zbog čega?

- Jer oboje to ţelimo.

- Vi ljubite princa. Ako Ivana izaberu, on će vam ponovo ponuditi ruku.

- A ja ću je opetovano odbiti. Na to sam se zaklela. Ĉesmičkom u Remetama.

- Ja sam milanskog poslanika umirio, zaklevši se da su laţne vijesti o vašoj ţenidbi

s princem.

- Onda se niste zakleli krivo.

- Hvala!

Damir otvori vrata i dade im znak da dolazi Bakač. Gordana ostavi sobu zajedno s

Damirom. Bakač uđe. Varadi ga dočeka, šuteći. Neprijatelji se sretoše prvi put

nakon kraljeve smrti. Varadi teško svlada mrţnju prema čovjeku kojeg smatra

uzrokom prinčeva i svojeg zla, dok Bakač vješto prikriva uskrsle uspomene da je

ovaj čovjek stajao na putu njegovim ambicijama.

Pozdravili su se, ni srdačno ni hladno. I dva davna krvna neprijatelja sjedoše okom

u oko. Bakač seriozan, pun uvaţavanja, Varadi jednostavan i prirodan. Varadi

uzima riječ, gledajući svojim sivim vrelim očima ravno u Bakačevu zjenicu.

- Ostavimo prošlost jer je pred nama budućnost i sreća kraljevstva. Do nje vodi

opasan put sadašnjosti. A nas obojica snosimo odgovornost pred svojom savjesti.

Znam da i vaša savješt nije prema tome ravnodušna.

- Pruţio sam dovoljno dokaza i princu i njegovim najbliţim pouzdanicima.

- Po ţelji kancelara Filipca bio sam jutros doveden na dvor da budem na pomoći

prinčevu izboru. Obavijestio sam se u gradu o raspoloţenju i otkrio činjenicu koja

određuje našu sudbinu. Velika većina izbornih staleţa kraljevstva nepokolebljivo je

uz princa. Međutim, prinčevi pristaše ozlovoljeni su prema jednoj ličnosti zbog

njezinih spletaka.

- Iz naših redova?

- Da, i vodi spletku za svoju kancelarsku vlast. Imam dokaza da je ta ličnost

pokušala na sve strane sebi osigurati to mjesto ne bi li istisnuo vas, gospodine

biskupe.

- Mene? Očito se varate. Princ mi nikad nije ni izdaleka što slično natuknuo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 436 ~

- Da, - nastavi Varadi - ali svima je poznato prinčevo povjerenje prema vama i zato

su mu savjetovali neka o tome ništa ne govori ni vama, gospodine biskupe Bakaču,

da spomenutu ličnost ne izazove još više na spletke.

Bakač odvraća začuđen:

- O svemu tome ja i ne slutim.

- Zato vas izvještavam o tome na dobrobit jednodušnosti i mira među pristašama.

Ne moţe se nikako dopustiti da gospodin kancelar Filipec troši dragocjeno vrijeme u

borbi protiv vas, mjesto da radi za princa. Ovaj me razlog vodio kad sam zatraţio s

vama razgovor. Tek ovdje na dvoru doznao sam da me nije zvao princ, nego izričito

Filipec. A zašto? Nadao se da će moj dolazak vas izazvati na kakav čin ili izjavu koja

bi potkopala prinčevo povjerenje prema vama i promjenila njegovu odluka da se u

budućnosti osloni na vaše drţavničke sposobnosti. Jedino tako nada se dokopati i

kancelarske časti.

- Meni se opet čini da je Filipec uvjeren da je princ odabrao vas.

- Da se to ne dogodi, proglasio je da sam u tamnici šenuo umom.

To proizvede na Bakača neočekivani dojam. Iskreno se zapanji. A Varadi tumači

dalje:

- Dakle, osigurao se protiv mene, a vas je htio potkopati jer, naravno, ne biste

morali posumnjati u prinčevu iskrenost kad bi on sada primao vaše usluge, a sa

mnom pregovarao za budućnost. Ja sam, međutim, sretan što ste se nakon kraljeve

smrti obratili k Ivanu i što je on čvrsto odlučan i pametan da odabere čovjeka vaših

umnih sposobnosti.

- Ni časa nisam to ţelio niti se spremam za tu zadaću.

- A ja vam se kunem na spas svoje duše: kad princa proglase kraljem, vi ćete biti

njegov kancelar.

Ta zakletva razbudi sve Bakačeve teţnje za vlašću i novcem.

- Ako me uistinu zapadne ova teška zadaća, vjerujte, bit ću mladom kralju i drţavi

vjeran i koristan.

- Ta me izjava smiruje pa ću lako ostaviti dvor i princa. Sad je sve u vašim rukama.

Pripazite i ne dajte da vam Filipec smeta poslove i naruši jednodušnost naših

pristaša. Pođite ravno k princu i otkrijte mu sve što biste zamijetili.

- Uvjeravam vas: ni časa neću pustiti iz vida Filipca i obavijestit ću o svemu njegovu

visost.

- Sad još idem k princu da se oprostim. Tamnica mi je načela zdravlje i trebam

mira.

Oprostili su se isto tako kao što su se i pozdravili: ni srdačno ni hladno.

Jedva što je Bakač sišao stubama, dohite Gordana i Damir k Varadiju.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 437 ~

- Jeste li uspjeli, biskupe?

- Samo djelomično.

- Nije vam priznao da sumnja u Filipca?

- Ni riječi. Ne mogu od njega ni traţiti da se meni povjerava. Mrţnja je među nama

prokopala preduboki jaz. Pričekat ću do poslije podne ima li Bakač što da kaţe.

* * * * *

Dolje u kraljevskoj kancelariji Bela Ferenczy teško je očekivao svojeg ujaka.

- Sklopili ste savez s Varadijem?

- A da nisam platio ni dinara, a on je istresao sve dţepove.

Zakleo se da kancelarska čast pripada meni.

- I niste mu otkrili urotu?

- Razabrao sam: dok je urota u mojim rukama, vladam nad svima.

- Kako? Ne kanite im predati Filipca?

- Neminovno, ali na drugi način. Sad svi oni meni nude, dakle, ja sam u prednosti.

Sve više razabirem: ova je urota moja snaga, što je duţe čuvam, to sam jači na obje

strane.

Odbilo je šest sati podvečer. U radnu dvoranu pokojnog kralja Matije ulaze

predstavnici stranke princa Ivana: biskupi, izaslanici velikaša Hrvata i Ugra,

izaslanici maloplemića, dvorske ličnosti, dvorani i paţevi. Na čelu su im kancelar

Filipec i prvi tajnik Bakač. Poluglasno obraća se Filipec Bakaču.

- Što će to biti? Zašto nas je princ zvao tako nenadano?

- Nikome nije rekao ništa - odgovara on zabrinuto - sumnjičavo. - Zar kancelar ne

zna što se dogodilo, kad nas, ovako svečano i hitno zovu?

- Ni u šta nisam upućen, gospodine biskupe.

Obojica odgovaraju isto, a predosjećaji se gomilaju u njihovim dušama. Ne vjeruju

jedan drugome, svaki od njih misli da onaj drugi zna uzrok iznenadnog prinčeva

poziva.

Filipec sumnjivo gleda Bakača:

"Nekoliko sati nakon razgovora s Varadijem princ svečano saziva svoje pristaše, što

su to zakuhali iza mojih leđa?"

A Bakač ispod oka smišlja:

"Nije li princ doznao za urotu mimo mene i sad je kani objaviti? Zar ću izgubiti taj

dragi kamen što ga tako pomno čuvam kao amanet svojem usponu?"

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 438 ~

I gleda u visokog Filipca, a uzdignuti nos strši kao da poziva na oprez. Što se

vrijeme prinčeva dolaska više oteţe, to više mašta raspiruje sumnje. Oni drugi

nemaju ničega na čemu bi izgradili makar kakvo naslućivanje pa se u toj

neizvjesnosti zabavljaju, promatrajući zidove kraljevske dvorane gdje su

umjetničkim kistom prikazane junačke borbe s Turcima, ratni prizori s Nijemcima i

krunidba kralja Matije.

Njihovo divljenje kraljevskoj raskoši umanjuje ljubopitnost i nestrpljivost čekanja

što se u dušama Bakača i Filipca pretvara pomalo u neki panični strah da ovaj

iznenadni prinčev poziv ne znači slom njihovih ciljeva. Filipec strepi za svoju

kancelarsku čast uz Vladislava, a Bakač za svoju uz Ivana.

Odjednom se vrata otvore. Iz hodnika ulazi Simono i prati novu ličnost. Visoku

mušku pojavu, snaţnu, lijepu u biskupskoj odori. Lice oštro, čelo visoko. Svi ga

pozdravljaju samo poklonom.

Filipec šapne Bakaču:

- Što radi u Budimu biskup Ernušt?

- Očito je stigao na izbor.

- Dakle - on je prinčev pristaša?

- Inače ne bi bio ovdje.

A princ se tog časa nalazi u trećoj dvorani kraljevskog raskošnog doma s Varadijem,

u dnu arkade. Biskup šapće mladom princu dugo i vaţno, a on ga pozorno sluša.

Njegove blage crte poprimile su tvrdi izraţaj. Nešto mu muţevno ulazi u oči, ne

trene okom i ne vidi kako ga s druge strane dvorane briţljivo promatraju plave oči

njegove majke što sjedi u naslonjaču. Uz nju Damirova majka. Gordana stoji iza

gospođa i krišom izdaleka prati prinčev dogovor s Varadijem.

A Damir, dvorski meštar Berislavić i paţ Stjepko stoje u sredini i čekaju. Tada

Varadi ušuti. Princ odvraća nekoliko riječi i pogleda dvoranom. Uhvativši Gordanin

skriveni pogled, uzvrati ga toplim načinom i značajno kimne. Tada se okrene k

svojoj pratnji. U toj je kretnji odluka.

- Dakle, idemo.

Varadi mu zadovoljno mahne rukom. Gospođe se maknu i prate princa u njegovu

odlučnu pokretu. Prvi izlaze Berislavić, Damir i Stjepko. Ţure se kroz dvije odaje.

Paţ otvori vrata. U kraljevskoj radnoj dvorani ţustre kretnje, a onda bučni plameni

poklici pozdrava.

I tišina. Sve se zagledalo u Ivanovu vitku pojavu, odjevenu u crnu odoru.

Bakač i Filipec gotovo zarinuše poglede u njegovo lice. Izraţava sređenost,

samosvijest, samouvjerenje da ide u susret nekom vaţnom činu i svjestan je

povoljnih posljedica.

Taj novi izraţaj u prinčevu liku iznenađuje oba drţavnika, pojačava bojazan i

potkrepljuje međusobne sumnje. Ĉekaju nijemi. Prinčevi su koraci upravljeni prema

stolu svojeg oca. Berislavić mu primakne kraljevski naslonjač, ali on samo kimne

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 439 ~

glavom u znak hvale i ne sjeda. Polagano se okrene prema gospodi. Stoji im oko u

oko. Njihova ljubopitnost kao da mu silom ţeli otvoriti usta.

I princ prozbori. Glas mu je oslobođen svake zabune, zvuči jednostavno, prirodno i

prijateljski.

- Prečasna, velemoţna i plemenita gospodo, hvala vam što ste se odazvali mojem

pozivu. Nisam vas zvao kao kraljevski sin, nego kao čovjek kojeg ste počastili svojim

povjerenjem, ţeleći da me posade na prijestolje. Odabrali ste me, očito jer ţelite u

meni naći ispunjenje svojih nada.

- Nadamo se da će vaša visost vladati po zakonu i pravednosti - ubaci jedan

sjedokosi plemić. - Zato neka ţivi naš mladi kralj!

Svi se pridruţiše govornikovu pokliku.

- Sve je u rukama naših pisanih prava i staleţa. Mogu vam danas kazati samo ono

što sam rekao za mojeg boravka u Hrvatskoj. Svejedno je li mi namijenjena najveća

ili najmanja zadaća u ovom kraljevstvu, ja ću vazda jednako sluţiti i zakonu i

pravednosti. Mač zadobiva vrijednost tek od onog koji njime upravlja i zakon vrijedi

samo toliko koliko je krepostan čovjek koji njime upravlja. Ako mi povjerite zakon i

pravednost da njima vladam, kunem se - ostavit ću prijestolje i vratiti krunu ne

budem li dorastao uzdignuti čovječanske ideale najviše zemaljske vrijednosti. I

svejedno: budem li ţivio kao jednostavni plemić ili me vi prisilite na teţe

odgovornosti, vazda ću do posljednjeg daha biti vojnik pravednosti i čovječnosti.

U njihovim očima plamti odjek njihovih nada, razbuđenih njegovim riječima. Diţu

im se duše što vapiju ţivotom u slobodi, pravdi i miru. I nalaze oduška. U klicanju

pruţaju mu svoje ţelje.

- Ţivio naš kralj! - ori se dvoranom.

- Ne zovite me tako, prijatelji. Još nije izrečena slobodna volja izbornog sabora.

- Slobodna je volja svih da vas tako nazovu - upadne snaţni glas nekog velikaša i

bude potvrđen krepkim dugim poklikom iz svih grla.

Dotle je Bakač zagledao u svačije lice, prozro svaku zjenicu, svaku dušu, osobito

Filipčev nasmiješeni pogled, tako dobroćudan i vedar kao da se rastapa od milja

nad ovim dokazima privrţenosti princu Ivanu. Onda se stiša odjek oduševljenja, jer

princ digne glavu da će nastaviti:

- A sad mi je duţnost da vam objasnim uzrok mojeg poziva.

Sve je tiho, pozorno i nepomično. Bakač i Filipec jedva suspreţu teško disanje.

- Prečasni gospodin pečujski biskup Sigmund Ernušt zamolio me da vas pozovem

na okup. Ţeli da vam nešto kaţe javno pred svima. Odazvao sam se njegovoj ţelji i

molim gospodina biskupa da uzme riječ.

Bakač i Filipec puni sumnji upiru poglede u visoku biskupovu pojavu što istupa iz

reda izaslanika prinčevih pristaša i zaustavi se nekoliko koraka ispred princa.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 440 ~

Oštro lice s dugim ravnim nosom odaje ozbiljnost ispod koje proviruje neka

prijetnja.

Glas mu je dubok, tanak i snaţno odzvanja:

- Vaša visosti, prečasni velmoţo i plemenita gospodo! Zamolio sam njegovu visost,

našeg budućeg kralja, neka mi dopusti da pred svima vama upravim nekoliko

vaţnih riječi ličnostima koje se nalaze u ovoj dvorani. To su dva čovjeka uvaţena po

svojim častima. Obojica obdarena umom i povjerenjem njegove visosti. To su

gospoda biskupi Filipec i Bakač.

Sve zjenice upiru se u njih.

- Pitaju me vaši pogledi što im kanim reći. Mislim da obojica osjećaju ...

I bude im tijesno u dvorani. Princ se okrene k njima. Ĉas promatra jednog, čas

drugog. Taj jedan trenutak promatranja, istraţivanja prodire im do kosti. Smatraju

se dovučeni pred sud i već unaprijed udareni osudom.

I biskup Ernušt gleda ih nekim čudnim prodornim opasnim pogledom dok svečano

započinje:

- Prečasna gospodo, pokojni slavni kralj uvaţavao je vaše velike umne sposobnosti i

gajio duboko pouzdanje u vašu vjernost. Zato vas je i odlikovao svojim povjerenjem.

I do kraja ţivota vjerovao je da se nije prevario kad je vas odabrao za pomoćnike i

savjetnike. Tu vjeru ostavio je u baštinu svojem sinu.

Velika Bakačeva glava kao da je sasvim propala u ramena pa se iz ovratnika diţe

zdepasto lice. Ĉetkaste ţute trepavice biskupa Filipca ukočene su, vedrina njegova

smiješka pomračena. Osjeća se kao da je pokriven ledom. Biskupov uvod pričinja

im se trubljom što naviješta pogreb.

- Prečasna gospodo - nastavi biskup Ernušt. - Kad sam jutros stigao, sastao sam se

s našim najodličnijim ljudima, a odnjih sam doznao i o nekim crnim izdajama.

Sve se u Filipčevoj duši potrese, u Bakačevoj uznemiri.

- Saznao sam mnogo toga čemu se nikad ne bih nadao. Mi smo tada odlučili što

moramo činiti.

Male Bakačeve oči zatrepću, Filipčeve svijetloplave zatvaraju se: "Svršeno je. Bakač

me odao."

- Prečasna gospodo, odlični ljudi, nepokolebljivi pristaše njegove visosti, dogovorili

su se sa mnom da vam u njegovoj prisutnosti kaţem okom u oko nešto vaţno za vas

i za nas.

Bez daha obojica čekaju odsudnu riječ:

- Prečasna gospodo, evo, ovdje pred licem njegove visosti i pred licem odličnih

izaslanika naših staleţa molim vas da vi kao predstavnici kraljevstva i predstavnici

pristaša princa Ivana stupite pred izborni sabor i tamo predloţite za kandidata na

prijestolje njegovu visost princa Ivana Korvina.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 441 ~

Filipec se trgne, a Bakač ostaje nepokretan. Biskup Ernušt digne pogled k slici

kralja Matije:

- Traţimo to od vas svi: i njegova visost princ Ivan, izaslanici svih staleţa preko

mene, traţimo to u ime onog kralja što vas gleda divnim plarnenim očima kao da

vas opominje na prisegu koju ste mu za ţivota poloţili. Prisegli ste mu po svom

slobodnom duhu, po slobodnoj volji i svijesti. Prisegli ste vjernost njegovu sinu,

prisegli ste da ćete učiniti sve da njega odaberu za kralja i nastojati da drugi

spoznaju kolika je sreća za kraljevstvo ako mu on bude na čelu. Jer on je sin našeg

kralja i upamtite: ako taj sin danas ne bi sjeo na ovo naše prijestolje, nikad više

našu krunu neće nositi sin našeg kraljevstva. Sjest će tuđinci, slijediti jedan za

drugim. Danas naši staleţi odlučuju historiju budućnosti: hoće li ovo kraljevstvo

zauvijek pasti tuđincima u ruke.

Kancelar Filipec osjeća kao da su ga onako ledena iznenada gurnuli u vruću paru.

Nakon zebnje sav se kupa u znoju i misli da će se ugušiti. A Bakač samo gleda

ravno preda se skamenjen. Biskup nastavlja:

- ... i srce je naše puno pouzdanja da ćete vi u nepokolebljivoj vjernosti zastupati

one koji u vaše ruke polaţu tako veliku, vaţnu zadaću. Zastupat ćete je i po svojoj

savjesti i po povjerenju prisutnih izaslanika staleţa.

Sa strane promatra Bakača i Filipca. Opaţa kako je Bakač pogledao Filipca i

povukao se da mu prepusti prvenstvo na odgovor.

Ali Filipec šuti. Biskup Ernušt ga izazivlje:

- Ne samo mi nego čitavo kraljevstvo zna kakvu ste prisegu poloţili. Očekujemo od

vas da je izvršite. Molim prečasnu gospodu da odgovore.

Bakač se pomakne natrag, prepuštajući prvo mjesto kancelaru Filipcu.

A on jedva otvara usta:

- Neizmjerno sam iznenađen zbog iskazane mi počasti. Duboko sam dirnut, ali sam

najmanje vrijedan od onih mnogo vrednijih i odličnijih koji su pozvani.

Ali mu biskup ne da dovršiti:

- Prečasni gospodine, vi, i biskup Bakač, od svih ste najumniji i od najvjernijih

najvjerniji. To je mnjenje njegove visosti.

Princ priđe bliţe obojici biskupa i glasno reče:

- Da, to je moje mnjenje i uvjerenje kojemu dodajem i molbu da se odazovete ţelji

gospodina biskupa, izaslanika staleţa i mojoj.

- Prečasna gospodo, pošto smo ovako ustanovili da ste vas dvojica od svih

najpozvaniji i da ste od svih nas vjernih najvjerniji i prisegom obvezni pokojnom

kralju, nema više nikakva razloga da i jedan čas oklijevate prihvatiti zadaću koju

vam ovog časa zapravo nalaţemo.

Izaslanici ţivo pristaju uz biskupove riječi. Filipcu se čini da su ga stegnuli u teške

oklope. Ne moţe ni dahnuti ni maknuti se, već se ponizno predaje:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 442 ~

- U smjernom poklonstvu njegovoj visosti i poslušnosti prema ţelji staleţa ponizno

primam to visoko odlikovanje.

Odobravanje izaslanika staleţa poprati njegovu izjavu. Bakač vedro gleda u oči

princu i odgovori odlučno i sigurno:

- Svoje skromne sposobnosti polaţem u sluţbu vaše visosti, a time na sreću našega

kraljevstva. I odazivljem se glasu svojega srca, ţelji mojega princa i staleţa, a

nadasve prisegi velikom kralju.

Damir je stao u krug izaslanika mladih plemića. Dok su velikaši i stariji ţivo

odobravali, mladi nastoje pod Damirovim vodstvom da se priznanje Bakaču produţi

znatno nad priznanjem što su ga izrazili Filipcu. I provali odobravanje. Damir stoji s

mladim plemićima na strani. Na njegov znak sve je bučnije i traje dugo, mnogo duţe

i bučnije negoli za izjave kancelara biskupa Filipca. Traje toliko da se i odviše jasno

razabire kome pripada veća sklonost.

Bakač zadobiva svjedočanstvo da je to on. I sagne glavu da sakrije radost nadmoći i

pobjede nad Filipcem. To odobravanje smatra prvim zvucima svoje kancelarske

časti. U ţamoru i buci odobravanja princ pristupa biskupima s riječima zahvalnosti.

Ali odmah zatim oslovi biskupa Filipca.

- Prečasni gospodine, prošle noći dopremljena je u dvor na vaš prijedlog kraljevska

kruna?

Te riječi trgnu Bakača i on pristupi bliţe. Princ prijazno gleda Filipca i pita:

- Je li tako, prečasni?

- Da, visosti, preporučio sam da kruna bude pri ruci jer će se poslije izbora odmah

obaviti krunisanje.

- Nešto je drugo vaţnije od toga. Naime, vi ste saznali da se protivnici putem

spremaju oteti krunu. Tko vam je to saopćio?

- Visosti, dobio sam vijest bez potpisa.

- Protivnika je, dakle, izdao pismeni uhoda. Na sreću, vi ste poslali svoju četu i

pomogli Damiru obraniti krunu. Je li tako?

- Moja duţnost, samo duţnost, visosti.

- Ali zasluţuje moju bezgraničnu zahvalnost. Nijedna nagrada nije dovoljna da se

oduţim.

Visoka kancelarova pojava sagne se na poklon, smiješak mu raširi tanke velike

usne.

A Bakač sve to sluša. Riječ po riječ kaplje u njegovu mrţnju prema Filipcu kao

ţeravica u vrelo ulje.

"Dakle, to je on učinio da se princu ulaska? Tako me izigrava. Sad znam, huljo!" I

šikne plamen neprijateljstva, neugasiv za sva vremena. Nije mogao slušati kako mu

se princ zahvaljuje pa se udalji. Ali mu prilazi Damir s nekoliko svojih

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 443 ~

- Prečasni gospodine, molim vas da vi preuzmete glavnu vodeću riječ na izbornom

polju. Vašoj umnoj sposobnosti Filipec nije dorastao ni izdaleka. Svi mi ţelimo da

na izbornom saboru vi izrečete glavni govor za našeg princa.

- To je vaša duţnost - doda mladi Ivan vitez od Srednjice.

- Budući kancelar neka predloţi svojeg kralja.

I odjednom počnu klicati Bakaču. On se nađe opkoljen i obasipan izljevima

priznanja.

S naročitim zadovoljstvom potraţi Bakač zluradi pogled svojeg takmaca. Ĉitav sat

razgovarao je princ s izaslanicima staleţa, a onda se s njima oprostio i vratio se u

odaju u kojoj su ga čekale gospođe i biskup Varadi. Tu se umorno baci na sjedalo:

- Izveo sam što ste ţeljeli. Stavili ste me na muke.

- Neće biti uzalud. Ako su i Bakač i Filipec pravedni, prihvatili su vašu molbu s

istinskim srcem. Ako pak nisu pravedni, onda ih je prijedlog biskupa Ernušta

udario kao bič izdaje i stisnuo među dva oklopa. Pribili smo ih na ovaj kriţ i ne

mogu se maknuti ako ih naši ne skinu. Pouzdajem se i u trijeznu pamet staleţa i

nadam se sigurnoj većini. U posljednjem času izgubit će egerovci svoju snagu. A

meni dopustite da se oprostim i odem u svoju kuriju da nitko ne sluti tko vas je

uputio.

- Do večeri vas očekujem u kući svoje majke. Evo, upravo hoće da ide s dvora.

Princ krene k majci, a Varadi k Damiru koji je stajao s Berislavićem:

- Je li se princ zahvalio Filipcu što je spasio krunu?

- Jest, izrekao je hvalu uvjerljivo i, ne sluteći, da to ima raspiriti Bakačevu mrţnju

prema Filipcu.

- O tom mu nikad ne smijete govoriti. Ne bi mi oprostio što sam ga naveo na

spletku. A vi, jeste li Bakača odlučno istakli protiv Filipca?

- Sva se dvorana orila. Ţute kancelarove pjege su bljedile. Bakačevo se debelo lice

širilo od sreće.

- Zamalo i bit ćete lukavi kao Venecijanac.

- Kitite me svojim perjem, prečasni.

- Više vrijedi dobro provesti savjet negoli ga izmudriti. A sad zbogom!

Varadi se oprosti s gospođama i s princem pa krene s dvora smireniji nego što je

stigao.

Princ i Damir odoše da isprate svoje majke i Gordanu u njihov stan.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 444 ~

N A V R H U N C U B O R BE

Bakač hoće vlast da stekne ţeljeno blago za kojim hlepi čitav ţivot, a Filipec hoće

vlast da stekne čitavo kraljevstvo za Vladislava.

A među njima stoji Beatrice s plamenom bakljom vlastohlepne strasti i ţelje da

uhvati ţezlo, vlada, od njega stvori plameni bič da utaţi poţudu što nalazi uţitka

samo u gospodarenju.

Tko će od njih dvojice pobijediti? To pitanje leţi na svim usnama. Jer njihova lična

pobjeda odlučuje o izboru kralja, odlučuje o sudbini kraljevstva.

* * * * *

Još samo jedan dan do izbora.

Pred egerskom palačom drsko se koči kraljičina straţa. Šarenilo napuljskih odora

izazivlje staru mrţnju građana prema ara-goncima. Već su u svečanom odijelu kao

da prisustvuju slavi uspona njihove kraljice na prijestolje. U predsoblju grof Enrico

uvodi u kraljičine odaje njezine pristaše. Dolaze, vijećaju s njom, pa opet izlaze

zadihani, zarumenjeni, puni nade i straha, vjere i sumnje.

Ona ih prima i otpušta ledena lica, ali vrelom riječi, odlučno zapovijeda.

U biskupskim kurijama i velikaškim palačama svih stranaka vrzu se pristaše. Princ

Ivan sjedi u svojoj knjiţnici, a Damir je došao ravno iz tabora hrvatskog plemstva pa

mu priča kako su hrvatski plemići podigli šatore, zapremili pola Budima, puni su

oduševljenja, nade, vjere u uspjeh svojeg princa. A njegove su sve misli uz Gordanu.

U blizini izbora nazrijeva rješenje svih nada svoje ljubavi.

Biskup Varadi skriva nemir u čekanju sutrašnjeg dana, smišlja, istraţuje sve

mogućnosti koje bi mogle ugroziti ili poduprijeti Ivanov izbor. Gordana svraća

pozornost k otvorenom prozoru. Kad odande dopre topot jahača i trublje glasnika,

digne ona svoju lijepu glavu, a sjajne blistave oči kao da nekoga zovu, dozivlju.

Paţ Stjepko najavi:

- Visosti, plemenita gospoda iz Hrvatske ţele vam se pokloniti.

Princ zamoli Varadija da ga slijedi.

- Ne, visosti, ne kvarite gospodi taj posjet. Ţele vas lično upoznati i nešto o vama

čuti. Idite bez mene, molim vas. Neću ni jednoj bezazlenoj duši pruţiti priliku da

posumnja kako vam dijeli savjete luđak.

Princ odlučno prosvjeduje:

- Nemoguće je da bi u njihovim dušama našla odziv ova grdna kleveta.

- Visosti ljudska je duša zemlja crnica u kojoj najprije isklije posipano sjeme

klevete.

- Ali kleveta ne moţe doseći značaj kakav je vaš.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 445 ~

- Na prljavom se ruhu ne raspoznaje ni mrlja, na čistom se razabire svaka kap kiše.

- Hoću da vas plemići vide i čuju.

- Šteta je trošiti dragocjene časove za stvari koje danas više nisu vaţne.

Napokon Varadi sklone princa da u Damirovoj pratnji ode u sobu za primanje. U

blagovaonici je ostala Gordana s Varadijem. Jedva dočekavši taj čas, hitno se

pribliţi biskupu:

- Predvečer ste opet razgovarali s Bakačem. Je li vam što naročito rekao?

- Govorio je o svojoj čvrstoj nadi da će izabrati princa Ivana. Onda sam ga pitao što

će kazati u svojem govoru kad princa predloţi saboru.

- Još uvijek sam se nadala da će vam Bakač priopćiti kakvu sumnju ili dati kakav

dokaz o Filipčevoj nevjernosti

- Kad dosad ništa nije rekao, ili ništa ne zna, ili je u nevjernosti Filipčev ortak.

- Baš zato bi moţda bilo bolje da ste vi, biskupe, predlagali na saboru princa.

- Da me nisu proglasili ludim. Ali ovako bih sve pokvario.

- Htjela bih vas još nešto upitati, biskupe. Kad netko ide u borbu, očito je razmislio

što bi trebao da radi u slučaju poraza. Vi ste sigurno načistu i u slučaju takve

nesreće.

- Pravo ste rekli: naš bi poraz bio potpuna nesreća. Da pobijede protivnici, smjesta

bi se bacili na princa, lišili ga svih imanja, a moţda bi počinili i mnogo strašnija

nedjela.

- Bacili bi ga u tamnicu.

- Sve je moguće gdje su aragonci.

- I vas i sve njegove glavne pristaše zadesila bi ista sudbina.

- Drugome se ne bismo mogli nadati. Sasvim je razumljivo, i svaki drugi kralj morao

bi princa Ivana smatrati pogibeljnim za svoje prijestolje. Prvo jer je Ivan sin slavnog

kralja, drugo jer ga bogatstvo čini moćnim, dakle, prvi bi posao protivnicima bio da

ga liše blaga i slobode.

- Očito ste mislili i o tome što bi se moralo uraditi da princ utekne toj sudbini?

- O svemu sam razmislio, ali do ovog časa nisam o tome govorio nikome. Ako princ

ne bi bio izabran, morao bi istog časa ostaviti Budim.

- Ali staleţi neće počiniti takvo strahovito izdajstvo – reče Gordana.

- Više puta volju staleţa zahvati ludilo. Ali sav naš poloţaj opravdava najljepše

nade. Ustanovili smo zajedno s predstavnicima hrvatskog plemstva i ugarskih

prinčeva pristaša da smo mi u znatnoj većini. Dakle, ne smijete sumnjati, Gordana.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 446 ~

- Naprotiv, gospodine biskupe: nitko nije tako pun vjere, ali onaj koji vjeruje u

pobjedu dobro mora znati što mora činiti ako bi pobijedilo zlo. Mora biti pripravan s

koje će strane nastaviti borbu.

On je promatra nekoliko trenutaka i upita:

- Još uvijek se nadate vojvodinu povratku?

- Osjećam da bi sve bilo drukčije kad bi on bio ovdje.

- Barem bi naša sigurnost bila vedrija.

- Ĉitate mi iz duše, gospodine biskupe.

- Moţda čitam još nešto dublje.

- A nemate odvaţnosti reći otvoreno?

- Dakle bit ću hrabar: vi ljubite vojvodu?

- Knjiga moje ljubavi pomno je zatvorena.

- Odgovor ste pokrili maglom. Ipak, dopustite da vas podsjetim: kad biste odabrali

vojvodu Iločkoga, izazvali biste prinčevu ljubav na tešku ljubomoru, a moţda i

neprijateljstvo prema vojvodi. To ne bi bilo za korist ni vojvodi ni princu.

- Znam to odavna, prečasni.

- Niste li mi rekli da su princ i Damir razvrgli svoje prijateljstvo zbog vas?

- Jer je princ pao kao ţrtva sumnji da moj brak s Damirom nije prividan.

- Sad razumijem, Gordana zašto princu ne oduzimate nadu da bi mogao steći vaše

srce. Stao bi sumnjati, ili na Damira, ili na vojvodu, a obojica su mu veoma

potrebni.

- Sva su trojica potrebni kraljevstvu u kojem je moja domovina.

Biskup sagne glavu:

- Potpuno shvaćam vaše drţanje, Gordana. Uistinu, ne bi bilo mudro kad biste

ljubili jednog od te trojice.

- Mudrost i ljubav nisu sestre ali volja ih moţe učiniti drugaricama.

- Klanjam se veličini vaše snage, Gordana.

Damir uđe u blagovaonicu i donese Varadiju prinčevu zapovijed neka odmah dođe k

njemu u dvoranu za primanje. Gordana izađe na trijem i zagleda se u noć, tihu i

vedru. Dolje u tmini sjede Damirovi momci. Ona sluša njihov poluglasni, jedva čujni

razgovor.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 447 ~

D R Š Ć U S V I

Noć je duboka. Na nebu dršću zvijezde, na zemlji ljudi. Dršće Filipec u neizvjesnosti

nad sudbinom svoje osnove.

"Što će biti sutra? Hoće li sjesti zdesna kralju Vladislavu, ili će bjeţati glavom bez

obzira?"

Dršće kancelar nad jazom provedene spletke. Dršće urotnik zbog mogućnosti

otkrića.

Dršće Beatrice kao plamičak svijeće u njenoj odaji. Stvorena je da kraljuje. U to

vjeruje čitavim svojim bićem. Pa ipak dršće. Dočarava prijestolje na kojem sjedi

Vladislav, uza nj, zapovijeda ona, a do nogu prijestolja valjaju se ljudi u počitanju i

strahm. Od ljudske strave drhti joj biće uţitkom.

"Zatrubit će trublja strahote kazne na čitavom jugu kraljevstva. Zacvilit će Hrvati

pod ţezlom aragonskim."

Dok se opaja osvetom, ulaze u sobu brat Francesco i poslanik Ranzano zabrinutih

lica.

- Prinčevi su pristaše udarili tabor na Rakošijevoj poljani, pale kresove i pjevaju

pjesme.

- Kad ja zapalim kresove, zapjevat će pogrebno opijelo.

- Ali mnogo ih je, vrlo mnogo.

- Mnogo? - opetuje kraljica.

Ova jedina riječ pada kao oblak na divnu zamišljenu sliku njene vladavine. Kraljica

hoda gore-dolje svojom odajom. Njezine su nade uzdrmane. Strah je goni iz jednog

kuta sobe u drugi. Na mučilima neizvjesnosti, čas je uzdiţe nada do nebesa, čas

opet baca u prah prikaza neuspjeha.

Noć je sve dublja. Kraljica čas sjeda pobjedonosno na prijestolje, čas se opet ruši s

njega.

Bakač dršće u svojoj palači, ali taji samom sebi. Kamo, na koju stranu? To još nije

odlučio. I ne dršće od straha, nego od pitanja na kojoj se strani utvrdila sigurnost

njegove kancelarske časti. Dršće od teţine pitanja:

"Otkriti urotu pred čitavim saborom u prinčevu korist ili je zatajiti za Vladislava?"

Dršće Bakač od spoznaje da ovog časa drţi u ruci svoju pobjedu ili poraz. Dršću svi

okolo. Milanski poslanici u svojoj neutralnosti i velikaši i plemići u strašnim

borbama. I Robert egerski dršće od jedine ţelje da mu kraljevski izbor pruţi moć

osvetiti se Gordani.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 448 ~

I princ dršće u onoj noj nadi da mu izbor nosi Gordanino priznanje, ljubavnu sreću.

Dršću i Varadi i Gordana, pitajući se:

- Što će sutra biti s princem. Kralj ili prognanik?

Samo u logoru hrvatskih plemića odzvanja vedra pjesma. Po crnoj tmini penju se

ţarki, plameni kresovi i lete iskre.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 449 ~

S U T R A Š N JI D A N N A R O D A

Na plavom nebu zlatno sunce. Zagledalo se u golemu poljanu ravnu poput zelene

ploče. Pokrilo je šarenilo kraljevskog izbornog sabora. Blistava slika staleške

raskoši.

Prelijevaju se sve boje sukna, baršuna, svile, grimiza, velikaških odora. Iskri se

srebrno vezivo, zlatni gajtani. Lepršaju perjanice s klobuka. O pojasu miruju mačevi

u koricama ukrašenim draguljima. Tisuće lica, tisuće zrcala. U njima mješavina

svih osjećaja: brige neizvjesnosti, muke neodlučnosti, vedrina sigurnosti, strepnja

poraza, trijumf.

Nitko ne miruje. Svatko hiti. Svi su zaokupljeni: nagovaraju, mole, prijete,

obećavaju, šapću i uzvikuju.

Glas trublje preleti kroz mnoštvo kao munja olujnim oblacima. Sve grne, svatko se

ţuri prema sredini. Tu je tribina, pokrivena crvenim plaštem.

A dolje sjedili su ljudi u četiri kruga. Prvo je uz tribinu visoko svećenstvo. Drugi su

velikaši. Treći čitava vojska plemstva, a četvrti je obruč naoruţanih četa velikaša i

plemića.

Šareni i blistavi kolut okruţio je ţivi zid građana. Njima su u zaleđu kmetovi. Samo

je jedna pukotina u tom ogromnom kolutu ljudstva. Stvaraju je konjanici u dvoredu

i čuvaju put do tribine. Po njoj se smještaju gospoda iz kraljevskog vijeća.

Straga iza tribine smjestili su se izaslanici trojice stranih kandidata na prijestolje:

princa Alberta Poljskog, njemačkog nasljednika Maksimilijana i kralja Vladislava

Ĉeškog. Natovarili su na sebe i svoje sluge zlato i dragulje da izbornike uvjere u

bogatstvo svojih visosti. Ali nitko ih ne gleda.

Pozornost se okreće k tribini. Kraljevsko vijeće je nemirno. Kancelar Filipec gubi

smiješak vedrine. Ĉetkaste trepavice skrivaju brigu. Svi su na okupu. Bakača

nema. Traţe ga među ljubičastim klobucima, velikaškim odorama. Izgubio mu se

trag. Nije li došao? Hitro odlaze jahači i opet se vraćaju kroz dvored konjanika pa

javljaju: "Prečasnog Bakača nema."

- Moţda zna Damir - upozori Filipec.

- Izvrgli bi se ruglu da ga pitamo - okosi se Petar Gereb.

- Kako ste mogli doći bez njega? - kori kancelara potpalatin

Orban. - Vi ne moţete predlagati princa, a da se naši ne pobune jer ste stranac.

Filipec gleda dolje u treće polje šarenog okruga gdje se poredaše crvene dolame,

bijele surke i modri haljeci hrvatskih plemića.

Na čelu im je Damir. Dugu crnu kosu pokriva crveni klobuk. S njega se spušta

veliko bijelo pero sve do plave surke što se priljubila uz vitko, snaţno mlado tijelo.

Plamene crne oči budno paze na sve strane. Njegov je pogled paţnja vojskovođe

nasuprot neprijatelju. Ništa mu ne izmiče, sve vidi i na sve upozorava plemiće oko

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 450 ~

sebe. U tihom mrmoru ljulja se šareno more staleţa što imaju da otkroje sudbinu

kraljevstva.

Sve su oči velikaša uperene prema tribini s jednim jedinim pitanjem:

"Tko će se s ove poljane vratiti s punim rukama vlasti?"

"Hoće li nas novi kralj osloboditi velikaške sile i pljačke?" - pitaju plemići.

"Hoće ii novi kralj dati velikašima vlast da opet pljačkaju gradove?" – pitaju građani.

"Hoće li novi kralj dati novi bič u ruke velikašima da nas bičuju?" – uzdišu kmetovi.

Strah za sudbinu ispisan je na licima tisuća što gledaju u tribinu. A na crvenoj

uzvisini stoje dva čovjeka, svaki na svojem kraju: Bakač i Filipec. Svaki za sebe ima

samo jednu sudbinu, samo jedno pitanje:

"Tko će biti gospodar mošnje kraljevstva? Ja, ili ti?" Damir gleda na tribinu. Oko mu

se mrači, privuče lakat mladog viteza od Srednjice:

- Gle, tamo uz tribinu Petar Gereb uzima Bakača ispod ruke.

- Da, nešto mu šapće.

- Okrenuli su nam leđa da im ne vidimo lica.

- Sluti na zlo, kad se obrazi kriju.

Promatraju ih nepomično, uporno, uhodarski:

- Što li tako razgovaraju?

- Stisli su glave.

- A Filipec stoji s druge strane, zakvačio ih je pogledom kao kliještima. Nešto mu

nije pravo.

- A ne moţe do njih od biskupa što sjede dolje. Ĉini se izgara od ţelje da čuje što

govore.

Na tribini gibanje, članovi kraljevskog vijeća sjedaju redom k stolu.

- Dvanaest ih je - primijeti plemić iza Damirovih leđa.

- Kao dvanaest apostola - odvraća drugi.

- Tko će od njih biti Juda?

Damir se okrene:

- Ako ih bude dvanaest?

- Na poljani nema dvanaest stabala, morat ćemo vješati po dvojicu na jedno drvo -

suvereno odvraća stariji plemić.

- Petar Gereb još uvijek razgovara s Bakačem – šapne Damir.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 451 ~

- Stisli su se, smotali kao guje.

- A Filipec je blijed kao tvoja surka.

- Sipa strijele na Bakača ili na Gereba. Ĉudno je to.

Svi se smiruju. Nasred tribine stoji kraljevski rizničar Orban.

- Sva dvanaestorica su se uzdigli i ţivjeli po raskošnoj kraljevskoj milosti.

Nad tisućama glava odjekuje Orbanov glas na latinskom jeziku:

- Staleţi teško ţale što kralj nije ostavio zakonitog nasljednika. Po starim običajima

određeno je da ovom saboru predsjeda onaj koji je bio prvi uz kralja. Prema tome

ova teška duţnost morala je zapasti mene i meni odredila ovaj teret. Zato sam

duţan pozvati prečasnu, velemoţnu i plemenitu gospodu na mirno i ozbiljno

vijećanje.

Nitko ne progovori. Njegove riječi prolaze bez zanimanja, svi iščekuju da govornik

što brţe završi.

- Uzvišena, velemoţna i plemenita gospodo. Na ispraţnjeno prijestolje ovoga

kraljevstva poslaše svoje zastupnike četiri pretendenta. Po duţnosti svakog od njih

moramo saslušati da izloţi svoje razloge. A kad se to završi svaki član izbornog

staleţa, po svojoj volji i savjesti, mora predati svoj glas za onoga kojega od

predloţenih, po svojoj volji i savjesti, ţeli izabrati za kralja.

Šareno se mnoštvo zatalasa. Te riječi pokreću sve misli i srca.

- Prvi su na redu izaslanici princa Alberta Poljskog, trećeg sina kralja Kazimira

Poljskog.

Na tribinu se uspinje pet blistavo odjevenih velikaša i jedan biskup. Poljanom se

pronosi ţamor odbijanja. Svatko je zabavljen nečim drugim i raspravlja, ne brinući

se za govornika. I kad se obraćaju prema tribini, kao da se čude što stranac još

uvijek tamo govori.

Poslanstvo silazi kao da nije bilo.

Potpalatin iznova javlja:

- Njegova kneţevska milost Höllenberg, zastupnik njegova veličanstva kralja

Friedriha.

Ova objava povećava pozornost. Promatraju skupocjenu baršunastu odoru

njemačkog kneza, ukrašenu zlatom, i ocjenjuju drago kamenje na odorama kneţeve

pratnje. Govor slušaju samo biskupi i obliţnji velikaši. Njihov je posluh uljudnost

iskazan knezu, članu visokog staleţa. Knez se trudi da biranom latinštinom prikaţe

ugovor kralja Matije s kraljem Friedrihom, ugovor što je bio zalog sklopljenog mira:

kralj Matija ostavlja Friedrihu kraljevstvo, umre li bez zakonskog nasljednika. I

knez predlaţe staleţima na izbor nasljednika njemačkog prijestolja Maksimilijana.

Opširno i dugo slavi njegove kreposti i vladarske sposobnosti. Mjesto odobravanja

pobuđuje nestrpljivost. To znači otklon. Svjestan neuspjeha, knez sa svojima silazi.

Nisu odlučili ţeljeni utisak ni govor, ni raskoš njegove spoljašnosti, ni pratnje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 452 ~

Nešto neobično jakim glasom najavljuje potpalatin:

- Izaslanici njegova veličanstva kralja Vladislava Ĉeškog.

Tišina. Biskupi i velikaši okreću se k tribini. Pozornost je podijeljena. U velikaša

pritajeno uzbuđenje, u plemstvu prividni mir. Nešto pokreće čitavo mnoštvo. Vidno

uzbuđenje onih koji znaju za urotu izazivlje nemirne slutnje onih što ne znaju ništa.

Jedni i drugi pozorno promatraju izaslanike u velikaškim raskošnim odorama.

Slušaju svi: svećenstvo, velikaši i plemstvo. Prvi izaslanik govori. Isprva mu latinska

riječ ne zvuči odlučno, ali se brzo snalazi.

U pogledima obliţnjih velikaša crpi snagu. Slavi kralja Vladislava: "Zreo muţ, nije

mladac koji bi tek na ovom kraljevstvu počeo stjecati vladarsko znanje. Vladislav se

već iskazao, sjedeći na češkom prijestolju. Njegova vlast urodila je zadovoljstvom

velikaškog i plemićkog staleţa!"

Urotnici upijaju svaku riječ:

"... Vladislav je pokazao svijetu koliki je vojskovođa. Okrunio se slavom ratnih

pobjeda. Moćni kraljevi traţili su njegovo prijateljstvo. U njega su već poznata

vladarska sposobnost, proslavljena bojna vještina i muţevna zrelost..."

Sprijeda se velikaši ogledavaju, pitaju se pogledima bi li što dobacili? Ali im drugovi

dadoše znak da šute. Gospoda velikaši boje se stvarati pozornost ili izazvati

prosvjed plemstva. Egerovci se obavijaju mudrom šutnjom. Na to ih upućuju

značajni znakovi kancelara Filipca.

U pozadini oko Damira nitko se ne miče. Šute kao da i oni šutnju smatraju plaštem

mudrosti. Izaslanik dovrši govor i Vladislavljevi predlagači siđoše. Nešto je zapelo.

Potpalatin ništa ne objavljuje. Kraljevsko vijeće na tribini nemirno je. Gledaju lijevo,

pa desno. Slijeva sjedi Bakač. Petar Gereb nešto mu šapće, a krv mu je zarumenjela

lice. Bakač sluša hladno, bešćutno, gotovo omalovaţavajući. Male oči prodiru u

mnoštvo, zadiru u nj, ne bi li izvukao odgovor na svoje pitanje, ne bi li prodro u te

ljude pred sobom. Kao da i ne sluša uzbudljivo Gerebovo šaptanje i ne vidi

zabrinute poglede članova kraljevskog vijeća i ukočene oči kancelara Filipca, s

desne strane tribine.

Ţute su trepavice nepomične. Pjegavo lice blijedo. Sagnuvši k njemu glavu, egerski

biskup šapće:

- Bakač se opire. Uzalud je sve. Izgubljeni smo.

- Platit će to skupo.

- Valja nešto učiniti. Evo, svi mrko gledaju k nama. Sjedimo tu na tribini kao da

smo se zbunili i ne znamo upravljati saborskim raspravama.

- Bojim se zla. Neka Gereb pusti Bakača na miru i neka se rasprava prekine.

- Rekli smo da će sva četiri predlagača govoriti zaredom.

- Javite da će prinčevi izaslanici govoriti poslije.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 453 ~

- Nije moguće. Izazvat ćemo plemstvo. Damir bi začas podigao uzbunu, eno, vidite

li? Upro se poput risa i pazi što ćemo.

- Ne moţe se prekinuti, nikako - tvrdi Orban, a egerski biskup dodaje:

- Moramo nastaviti ne ţelimo li pobunu - i to mnjenje šalje duţ čitavog stola

članovima kraljevskog vijeća.

Zabuna vijeća prelazi u smetenost. Gerebovo uzbuđenje u bijes. Bakačev mir u

zluradost. Filipčeva bojaznost u strah. Nestrpljivost sabora pretvara se u poluglasni

ţamor. Ispod tribine uspravi se visoka pojava u ljubičastoj biskupskoj haljini.

- Što to znači? Zašto se ne nastavlja kako je određeno?

- Ĉujete li što pita biskup Ernušt - upozorava potpalatin Filipca.

- On je uz princa?

- I duhom i svojom imovinom. On ima svojih pristaša posvuda.

Plemstvo zuri na tribinu. Ĉeka. Damirov pogled straţari, a usne mu šapću:

- Nešto se zbiva. Petar Gereb je crven kao kuhani rak, Bakač hladan kao led.

- Filipec se digao. Govorit će.

Plemići ispruţe glave i naćule uši. Osjećaju da se gore bije bitka za čast i savjest.

Eto, diţe se i egerski biskup i uzima Filipca za ruku. Na tribini uzbuđenje. Egerski

biskup drţi Filipčevu ruku i dahće:

- Ne moţete vi predlagati princa, zar ne vidite dolje sumnjičava pogleda u velikaša i

biskupa.

Kancelar stenje u stupici. I vapi:

- Odgodite raspravu dok Gereb ne osvoji Bakača.

- To ste vi trebali učiniti već odavno.

Filipčeve oči zatrepću. Gnjev mu sine u zjenicama. "Sad mi još spočitavaju." Netko

tiho klikne:

- Bakač se diţe.

Valjajući se u prahu, Filipec zaklinje:

- Gospodo, Bakač će nas izdati naočigled sabora.

Opomena zadrhti nad članovima vijeća poput pogrebne trublje. Drhtavo pitaju:

- Izdati?

- Zlobni smiješak nakrivio mu usne. Ima nas u rukama - vapije Filipec dalje.

A oni plamsaju i dršću:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 454 ~

- Otkrit će urotu na saboru. Vidim mu to u očima. Eno, kako me gleda.

Bakačev pogled osine Filipca i očituje mu trijumfatorsku slavu nad takmacem.

Osjećaj gušenja obuzme kancelara. Stoji onkraj tribine i čini mu se da je Bakač

preskočio čitav prostor što ih dijeli i uhvatio ga za vrat. Ćelo mu znojno, oči mu

traţe tajnika. Ovaj mu se pribliţi, podnese uho kancelarovim usnama i čuje šapat.

- Naši konji?

- Spremni su.

- Fratarske odore? Novac?

- Sve čeka na Dunavu.

- Za vrijeme Bakačeva govora sići ću neopaţeno s tribine.

- Gdje vidite poraz?

- Gledajte u Bakačevo lice. Ĉitajte.

- Prekinite raspravu.

- Ovi glupani ni da čuju.

- Neka razbijaju glave, mi ćemo svoje sklonuti.

Zamjenik palatina javlja, glas mu se lomi:

- Sada nastupa prečasni gospodin zastupnik princa Ivana Korvina.

I Bakač stoji uspravljene glave. Filipcu se čini da navješćuje njegovu propast. Dolje

su sve glave uzdignute, vratovi ispruţeni, tijela uprta. Tišina je grobna, pozornost

ţiva.

Bakač kruţi pogledom. Svi su se pretvorili u uho.

- Prečasna, veiemoţna i plemićka gospodo, odlični izaslanici Ivana Korvina ţeljeli su

da kraljevskog sina ovom saboru predloţi najvjerniji, najugledniji i najjači pobornik

njegove visosti princa, onaj koji je za ţivota pokojnog Matije radio najzdušnije,

najpoţrtvovanije da bi se kraljev sin uzdigao na prijestolje, a radio je na tom djelu

nakon njegove smrti. I njegovom se radu ima zahvaliti što je danas sve ovako kako

jest. Taj čovjek je prečasni gospodin kancelar Ivan Filipec.

"Nadgrobni govor" - dahne Filipec.

Petar Gereb se znoji. Vijeće je uznemireno. Velikaši zure, plemstvo se giblje, Damir

šapće svojem susjedu:

- Uvod navješćuje neočekivani svršetak.

Nakon male stanke Bakač spušta glas:

- Njemu se ima pripisati sve što ćete ovdje čuti, izvršiti i dokrajčiti.

Filipec se jednom nogom spušta s trijema.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 455 ~

- Mene je zapala čast da prečasnog pratim na sabor i da mu budem na pomoći.

Prečasni gospodin biskup Filipec preuzeo je zadaću da će predloţiti saboru visokih

staleţa neka za kralja izaberu princa Ivana i da će obrazloţiti svoj prijedlog u ime

pristaša njegove visosti kao i njihov glavni vođa.

Sva čela egerovaca oznojila su se, sve usne kunu. A njihov kancelar skriva se ispod

tribine da neopaţeno nestane. Suvereno, zvonko, Bakač nastavlja.

- Prihvatio je tu zadaću pred nama da pred licem sabora uzmogne ocrtati sve odlike

sina Matije Korvina onako, kako ih samo on moţe poznati i kako to moţe učiniti

odanost kojom je sluţio i radio u prinčevu korist od početka.

Vijećnicima se čini da se pod njima spušta tlo. Filipcu klecaju noge. Pristaše

Vladislava neodlučni su što da učine. Da viču ili da šute. Da spriječe nastavak

govora?

Napet kao luk, Damir očekuje započeti govor, čini mu se kao uvod u neko otkriće. I

ne diše.

U bijegu Filipec nastoji da se zakloni za visoko golemo tijelo svojeg tajnika. A Petra

Gereba sve vrijeme prolaze srsi. Ne nada se više pomoći.

"Filipčeva se sumnja obistinila. Odat će urotu."

Orban je blijed i kune. Međutim, Bakač uzvikne:

- Biskup Filipec zamolio je mene da ja govorim u njegovo ime, jer je on izgubio

govor.

Ĉudno gibanje. Ne znaju: je li ton kojim Bakač to reče šaljiv, satiričan ili ozbiljan.

Napetost je dostigla vrhunac. Očekivanje Ivanovih pristaša i strepnja

Vladislavljevih. Upijaju svaku Bakačevu riječ:

- Prema tome, mene je u ovom posljednjem trenutku zapala čast i duţnost da

govorim mjesto njega. I ja se prihvaćam i molim visoke staleţe i plemiće da pomno

slušaju. Ono što ću saopćiti vašim velemoţnostima ima da odluči o sudbini i sreći

kraljevstva.

Masa je nepomična. Nitko se ne usudi ni maknuti. Ono što dolazi, čini im se kao

naviještena sablast.

Bakač preleti pogledom sliku: tisuće lica okrenutih k njemu. I polagano spušta glas:

- Prečasna, veiemoţna i plemenita gospodo, svi mi znamo veličinu pokojnog kralja

Matije Korvina. Kraljevstvo je bilo na rubu propasti i rasula. On ga je podigao,

uzvisio do moći slave i snage na kakvoj se dosad nikad nije nalazilo. Njegove su

vladarske sposobnosti bile veličajne i takmičile su se s krepostima Periklovim.

Njegova bojna sprema takmičila se s umijećem i slavom Hanibala. Nedostiţivim je

umom stjecao kraljevstvu ugled i spasio ga od mnogih nesreća i ratova.

Damir i njegovi zadovoljno odobravaju. U vijeću gube snagu. Polagano se povlače s

tribine. Svatko od njih osjeća slom. Bakač poput pobjednika naglašava:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 456 ~

- Pitam vas, gospodo, zašto ove velike sposobnosti ne bi baštinio i njegov sin princ

Ivan? Istina, kralj je prerano umro, a da bi sina dospio uputiti u vladarske poslove,

bojna umijeća i vodstvo kraljevstva, sklapanje saveza s drţavama čije nam je

prijateljstvo potrebno. Ali opet kaţem: tko moţe ustvrditi da Ivan Korvin neće

stupati stopama svojeg oca? Nitko ne moţe zagledati unaprijed kakve on ima

vladalačke sposobnosti. A kako je blizu stabla jabuka pala, to će nam princ

dokazati ako ga odaberemo. Mlad je, istina, ali mladost nije porok.

Neizvjesno neshvaćanje ide od lica do lica.

- Danas ne smijemo očekivati od njega ono što je otac stvarao u zrelo doba.

Kao da Bakač puše u raspuklu trublju. U plemstvu uznemirenje, u kraljevskom

vijeću ukočena paţljivost. Razgibali se na sve strane kao kad vjetar sa dva kraja

zahvaća cvijeće na polju.

Bakač ne čeka:

- Kad bude zreo muškarac, nadam se da će natkriliti slavnog oca. Ali dok govorim o

prinčevim krepostima, duţnost mi je spomenuti okolnost koju bi neki mogli

iskoristiti za prigovor. A to je nezakonito prijeklo Ivana Korvina. Stoljetne tradicije

našega morala smatraju nezakonito porijeklo teškom zaprekom, ne samo u

nasljedstvu prijestolja nego i nasljedstvu obiteljskih imanja. Ali danas je već

zavladao novi duh, kod nas omraţen i pobijan, ali dolje na jugu svi su ga prihvatili.

Egerovci se pogledavaju. Ivanovi pristaše su zabrinuti. Svima je jasno da nešto ne

razumiju, nešto se sudara s njihovim mozgovima. I još jače napnu sluh i paţnju.

- U Italiji ima vladara moćnih drţava koji su nezakonitog porijekla, ali su ipak mogli

zauzeti i prijestolje i, unatoč svojem nezakonitom porijeklu, uţivaju velik ugled

izvan granica svoje drţave.

Odjek njegovih riječi ide od uha do uha i još više zbunjuje. Tisuće očiju, tisuće

pitanja... A svi šute, čekaju.

- Ima u Italiji znamenitih vladara koje nije rodila ni jednostavna plemkinja kao što

je rodila princa Ivana kojega je slavni otac priznao i pozakonio.

Lagano se uzgibaju plemićke glave. Što to govori? Velikaši se gurkaju laktovima.

Biskupi pogledavaju, a Bakač govori, ne sustajući:

- Unatoč nezakonitom porijeklu, svi su stekli uvaţavanje, slavu i moć koju im pruţa

novo shvaćanje juţnjačkog preporoda. Mi još nismo poprimili to shvaćanje, ali

bismo ga morali usvojiti. Sad je vrijeme.

Mrmor se javlja ispod širokih ljubičastih klobuka. Prezirni smiješak preleti s usana

na usne među velikaškim odorama. Nemirni ţamor dopire sa strane plemstva. Iz

redova plemića potrči naprijed Damir i isprsi svoju snaţnu vitku pojavu:

- Prečasni, u čije ime govorite?

- U ime izaslanika pristaša princa Ivana.

- Odbijamo taj govor.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 457 ~

- Odbijamo - viče plemstvo.

- Branim prinčevo porijeklo - odgovara Bakač.

- Nitko ga nije napao.

- Tako je - udari do sto glasova za Damirovim leđima, a on gromko nadvikuje: - Sam

sveti gospodin papa preporučuje princa na prijestolje. Dakle, smatra ga dostojnim.

- Baš zato govorim.

- Da podsjetite na nezakonito porijeklo?

- Kad papa prelazi preko toga, moţemo i mi - viču drugi.

- Plemenita gospoda neka se izvole umirite i prečasnom govorniku razjasniti

dopuste - diţe svoj prosvjed potpalatin.

Poziv potpalatina stiša ih, ali ne smiri. Bljesak ostavi za sobom sumnje prinčevih

pristaša, radosne slutnje Vladislavljevih, spasonosne nade gore u vijeću. Bakač

polagano naglašava.

- Prečasna, velemoţna, plemenita gospodo, bila mi je duţnost da sve to spomenem i

time potkrijepim ovu moju molbu: već zbog zasluga pokojnog kralja prijeđimo preko

zapreka prinčeva porijekla. A moţemo to učiniti jer ostale njegove prednosti

potpuno zasjenjuju ovu jedinu njegovu manu.

- Nije mana, nego priroda.

- Opet gospodin Damir od Brezovice prekida govornika.

Bakač nastoji da nadviče Damira.

- Prečasna, velemoţna i plemenita gospodo, princ Ivan Korvin posjeduje najljepše

kreposti. Blage je ćudi, miroljubiv, dobar.

Padaju nade egerovaca, a rastu Ivanovih pristaša.

- Princ Ivan je doduše mlad i neiskusan.

Plemići se uzbune, egerovci smješkaju.

- Velim: mlad je, ali je uman, naobraţen, pun ideala. Njegov se duh visoko uzdigao

do filozofskih nauka. On je dijete novoga duha, dijete preporoda. Njegove misli,

njegovi ideali, pokazuju da je najčišći humanist.

- Trebamo kralja, a ne humanista.

Povik egerovaca baci iskru među plemstvo.

- Nećete čovječnog kralja?

Velikaš egerovac protestira:

- Ĉovječnog hoćemo, ali ne humanistu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 458 ~

Smijeh mladih plemića poprska govornika uvredom.

- Na koga nišani taj nedostojni smijeh?

- Na velemoţnog gospodina koji ne zna da je čovječnost i humanizam isto.

Potpalatin upozorava:

- Pozivam gospodina Damira od Brezovice da ne upada. Na to mu ne daje pravo

njegova mladost.

- Ali mu daje pravo pamet - reče vitez od Srednjice.

- I punoljetan sam odavna.

- Zar će nas učiti plemići? - vikne velikaš ispred tribine.

- Zapovjedi im da miruju.

- Velikaši su popili svu mudrost.

Staleške protivnosti počinju se talasati. More je pred olujom, ali gore na tribini se

vedri. Gospoda od vijeća došaptavaju zadovoljno:

- Bakač govori u prilog našoj uroti.

Filipec se vraća k tribini. Potpalatin izvojšti Bakaču posluh.

- Prečasna, velemoţna i plemenita gospodo, princ Ivan Korvin odlikuje se sasvim

neobično razvijenim umom. često je zadivio sve koji su ga čuli.

Velikaši se smješkaju. Plemstvo šuti i čeka Bakačev nastavak:

- Sam sam bio svjedok da je princ Ivan umom zasjenio čak i njegova oca.

Plemstvo šikne poput osinjaka. Potpalatin udari po stolu:

- Molim plemenitu gospodu da bude mir.

Ali nema mira, samo se snaga bure spušta dok se razlijeţe Bakačev glas:

- Kralj i njegov sin princ Ivan raspravili su čitavu rimsku prošlost, kraljevsku i

republikansku. Kralj je zastupao monarhističku vlast, a princ je dokazivao da je

republikanski oblik vladanja mnogo bolji i čovječanstvu korisniji.

- Neka ide u Veneciju. Tamo moţe predsjedati republici.

- Neka ide u Italiju. Mi joj ga darujemo.

Munja zapali poţar. Snaţna pojava biskupa Ernušta visoko se uspravlja. Njegov

glas odjekne:

- Nije dostojno vrijeđati kraljeva sina.

- To je nedostojna riječ - prihvate neki velikaši uz biskupa.

- Zar ćete dopustiti da tjeraju našu krv? Ako ga nećete birati, ne vrijeđajte.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 459 ~

I egerski biskup i njegovi velikaši se slaţu, napadaju svojeg pristašu:

- Zašto ste to rekli?

- U saboru vlada sloboda.

- Sloboda vrijeđanja?

A plemstvo se diţe, staro i mlado, i valja se poljanom prema tribini. Damir juri

naprijed:

- Tko šalje kraljevog sina u Italiju? Gdje je taj? Iziđite!

- Neka se pokaţe junak! - izazivaju njegovi drugovi u prijetećem stavu.

- Velemoţna, plemenita ... uzdrţite se. Mir!

- Nećemo kralja koji slavi republiku!

- Bila je to samo filozofska rasrpava - povikne Damir.

- Filozofu je mjesto u samostanu!

- A ne na prijestolju!

- Na prijestolju trebamo mač.

- I šuplju glavu koja će kimati na sve vaše velikaške prohtjeve.

- I predati plemstvo i puk vašoj oligarhiji na milost i nemilost?

- Tko je to rekao?

- Ja, Ivan vitez od Srednjice.

- I ja, Damir od Brezovice.

- Svi mi - vikne tisuću plemića.

- I mačevi naši su s nama.

- Molim gospodu mir, molim ...

Potpalatinova riječ nestaje u divljim talasima raspaljene mrţnje plemstva prema

velikašima.

- Molim plemenitu gospodu ...

- Neka opozove uvredu kraljevu sinu. Neka opozove!

- Nema uvrede!

- Ima dok je ne operemo našim mačem.

- Molim, prečasni gospodin Bakač ţeli govoriti dalje – viče potpalatin.

- Neće govoriti dok smo mi tu - nadvikuje Damir.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 460 ~

Za njim pada pljusak plemićkog pristajanja.

- Sami sprečavate svojeg govornika da predloţi vašeg kandidata? Zar ne čujete kako

ga hvali?

- Jednom rukom hvali, drugom mu podvaljuje.

- Svaka mu je riječ podvala ...

- Sami ste ga izabrali za govornika.

- Izdao nas je.

- A to je izdajstvo skovano u egerskoj palači.

- Tko se to usuđuje reći?

- Mi svi - viču plemići.

- Vi šljivari, nadriplemići.

Prolomilo se nebo. Plemići jure k velikašima kao oblak pun munja. I sijeva, grmi.

Oluja se razmahuje. Staleška mrţnja plemstva protiv velikaša provali. Razjarena

lica, rasplamsane oči, prijeteći povici. Sve ruke hvataju se mačeva. Zrakom zaječe

trublje.

Svi gledaju k tribini. Potpalatin je okrenut k plemstvu pa viče:

- Stavite mačeve u korice. Ovo je izborno poprište, a ne bojno polje.

Gromko se uzdigne Damirov odgovor:

- Jest, izborno je poprište bojno polje. Tu se gubi čast, poštenje. Tu se domovina

sluţi i izdaje, tu se stječe slava poštenjaka i smrt podlaca. Ovo je jedino bojište gdje

moţemo i moramo braniti sebe i svoj krov i svoju zemlju. Samo na ovom saborskom

bojištu moţemo propasti u bijedu ili se osloboditi.

Začas se Damir dokopa tribine, uzdigne mač i vikne:

- Ne dajmo svoj glas tuđincu! Ţivio Ivan Korvin!

Snaga, odvaţnost, ljepota mladića raspuštene kose s mačem u ruci i plamenim

riječima na usnama zahvati sve kao delirij. Duţ poljane odjekuje odziv Damirovu

poviku:

- Ţivio Ivan Korvin!

Valovi oluje pljušte preko pristaša egerskog biskupa, preko vijeća, preko svih što

pruţaju sliku pregaţenih, smrvljenih, utučenih. Hitro se udaljuju, gube, tonu u

vrućoj bujici.

A pod tribinom Bakačevi nećaci zaprepašteno se pitaju:

- Što je to s ujakom? Zašto je tako govorio?

- Ne znam - odvraća Bela. - Ništa ne znam.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 461 ~

- Je li skrenuo od princa? Ili što je?

- Ne znam, Josipe. Ne razumijem ništa.

- Pamet mi se muti.

- Ĉuješ li, prinčevi su u većini?

- Da barem znam jesmo li mi njihove pristaše ili nismo?

- Najbolje je da šutimo.

- Svi se s tribine izgubiše. Kamo?

- Najbolje da se i mi izgubimo, kad ionako ne znamo kamo pripadamo. Ni ujaka više

nema.

- To prije. Dođi.

Duţ poljane valja se more, sudaraju se opreke i plamene mrţnje.

Egerovci počinju klicati:

- Ţivio Vladislav!

Dvije riječi, dvije nove iskre, dvije novo upaljene baklje podjaru ju poţar. Na tribini

zatrube trubači. Trube dugo, beskrajno i opet hvataju pozornost duţ poljane. Polako

okreću ljudi glave k tribini. Neki se velikaš popne na stolicu i, vičući najavljuje:

- Od velikog napora velemoţnom gospodinu potpalatinu je pozlilo i poručuje:

Kraljevsko vijeće je zaključilo da se zbog velike zabune, koja je nastala, zasjedanje

sabora odgodi za sutra ujutro u isto vrijeme dok se gospoda ne smire.

Odredba odjekne u redovima plemstva poput bure. Šarolika masa razdvoji se u dva

tabora. Plemstvo s Damirom polazi k svojim četama. Uzjašu i utabore se na jugu

ogromne poljane kao na straţi velikaša na polazak.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 462 ~

B A K A Č E V A I Z D A J A

U palači potpalatina Orbana sastalo se kraljevsko vijeće. Rasprava je uzbudljiva i

ţučljiva. Jetkost raspoloţenja traje sve dotle dok se ne pojavi biskup Bakač. Svi

krenu k njemu. Samo Filipec ostaje. Petar Gereb pruţi biskupu ruku:

- Vašoj visosti moramo zahvaliti što ste nas izveli iz teške stupice. Da niste uzeli

riječ, mjesto kancelara Filipca, naši bi se pristaše pobunili. Vidjeli smo koliko su

stalni. Moram priznati da je u našem krugu bilo ljudi koji su se bojali kad ste digli

riječ.

- Ĉega? - začudi se toboţe Bakač i ošine Filipca.

- Zašto da vam ne kaţem istinu. Bilo je takvih koji su vjerovali da ćete pred čitavim

saborom otkriti našu osnovu.

Iznenađenje se pojavi na njegovu licu i nitko, osim Filipca, ne bi mogao naslutiti

koliko je namješteno:

- Duboko ţalim što ovog časa moram stajati okom u oko nekome koji me obasiplje

najgadnijim sumnjama izdajstva.

Filipec stisne usne da mu ne dobaci kakvu uvredu. A ne bi mogao ni doći do riječi

jer gospoda obasiplju Bakača priznanjem.

- Takvim govorom mogao bi se podičiti svaki Firentinac, a kaţu da oni posjeduju

najbolje drţavnike svijeta, makar to za sebe svojataju Venecijanci.

- Uistinu vanredni govor - prihvati Filipec - i rezultat bi bio neprispodobiv da nije

Damir onako nevjerojatno iskoristio vaše izvode. Neki su čak mislili da ste se

međusobno dogovorili jer je Damir povukao za sobom čak i dobar dio naših

pristaša.

I tako je odjednom bila većina za princa. Gospoda su uznemirena. To tumačenje

smanji njihovo oduševljenje za Bakača, a on primijeti.

- Prevarili ste se, gospodine kancelaru, većina je i prije bila uz princa. I gospodin

Petar Gereb se prevario, uvjeravajući me tamo na tribini da su svi uz Vladislava.

- Nismo se prevarili - naglasi Filipec, a uza nj pristane Petar Gereb:

- Gospodine biskupe, čvrsto smo vjerovali da je većina izbornih velikaša uz kralja

Vladislava, ali gospodin Damir pokolebao je i naše slabe pristaše. Uvreda sa strane

velikaških izbornika kralja Vladislava bila je toliko teška po princa da su se digli i

biskupi i prijatelji egerskog biskupa. Tek onda je Damir spretno iskoristio čas.

- Gospodin kancelar divno je zasnovao čitavu misao, ali čini se nije imao dovoljno

pomagača.

- Vi ste mu trebali, gospodine biskupe - naglasi egerski biskup, čija je sudbina

najmanje vezana uz Filipčevu dobronamjernost.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 463 ~

On slegne ramenima i opet poprimi izraţaj krajnje skromnosti.

- Nije moja krivnja što nisam mogao da vam sluţim mojom darovitošću.

Ovaj prigovor Filipcu nije došao u pravo vrijeme, ali se on pokuša izvući:

- Nisam mogao steći ni najmanji dokaz da bih gospodina biskupa smio povući u naš

krug.

- Bit će krivnja u vidovitosti vaše prečasnosti.

- Međutim, još uvijek nije prekasno da nadomjestim propušteno.

- Da, pravo velite, gospodine biskupe - upadne potpalatin.

- Treba nadomjestiti. Svejedno je kako su i zašto prinčevi pristaše u većini. Mi smo

zapali u stupicu iz koje moramo izaći.

- Ali kako? - upita Petar Gereb.

Nitko ne odgovori. Biskup Bakač pogleda Filipca:

- Da čujemo što nam predlaţe gospodin kancelar?

- U prvom smo se času oteli prinčevoj većini kad smo prekinuli raspravu. Drţao

sam da je to najbolji izlaz. Provedemo li izbor sutra, princ mora pobijediti.

- Tako je - potvrdi Petar Gereb.

- Današnja vika plemstva ne znači ništa - pobija Filipec.

- To je časovito, a kad se bude glasalo, raspoloţenje će već biti drugačije, trijezno i

mirno.

- Ne bude li Damir s plemstvom opetovao današnje prizore.

- Damir će i dalje izazivati ljude da ne glasaju za tuđinca. Odnedavno naši staleţi

mrze svakog stranca.

- To su izazvali Napuljci svojim ponašanjem - kaţe Petar Gereb. - Što da radimo?

- Što mislite vi, gospodine biskupe? - obrati se potpalatin Bakaču.

Filipec smjesta osjeti pogibelj da mu se u posao upleće Bakač i brzo se poţuri odbiti

taj pokušaj. Ljubazno se smiješi:

- Moja gospodo, prepustite stvar meni. Vodio sam borbu od početka i budite

uvjereni da ću je dovršiti kako treba. Stvar se mora razmisliti, makar već imam

svoje planove, pa vas molim da se vijeće sastane danas uvečer.

To je Bakač smatrao svojim izgonom pa ustane da ode. Filipec brzo ispravi oštrinu

svojih riječi:

- Naravno, gospodin biskup Bakač ne moţe dolaziti na naša vijećanja jer bi to

potvrdilo sumnju koju je danas izazvao protiv sebe. Molimo gospodina Bakača neka

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 464 ~

ostane uvijek uz princa i obavijesti nas kad ima što vaţno. Time će iskazati najveću

potporu našoj stvari.

Bakač zna zašto ga Filipec gura u pozadinu i skromno se nakloni.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 465 ~

O S U D A K RA L J E V U S I N U

Podvečer na javiše kraljici dolazak gospode iz vijeća. Dočekala ih je s turobnim

mirom kojim ih je vazda primala, slušala njihova razlaganja i prijedloge i o svemu

izrekla svoje mnjenje.

- Ne mogu se načuditi - reče ona - da je izbor morao biti odgođen.

- Bilo je potrebno, veličanstvo, da odmamimo princu što više pristaša.

- To se moralo učiniti već prije tako da izbor proteče glatko.

- Velika većina prinčevih pristaša stigla je tek posljednjih dana, a mnogi su nas i

prevarili, obećavši da će glasati za Vladislava, a na saboru počeše klicati princu

Ivanu.

- To je skrivio Bakač - gnjevno će ona.

Izjava obraduje Filipca. Danas je u više navrata stekao dokaze da bi ga Bakač lako

istisnuo. Bilo je kao na dlanu da gospoda u vijeću više cijene njegova takmaca.

Kraljičina izjava dolazi mu u pravo vrijeme da smanji oduševljenje za

Bakača kojim su ga obasipala gospoda.

- Istina je, veličanstvo. Bakačev postupak me vrlo začuđuje - potvrdi kancelar.

- A vi ste mi govorili da ga preuzimate na sebe i jamčite za nj - reče Petar Gereb.

- Priznajem svoju pogrešku. Prevario me. Ubuduće izlučit ću ga iz svakog povjerenja

i neću mu saopćiti podrobnosti.

- Njemu, dakle, nije poznata čitava naša osnova?

- Ne, veličanstvo, nisu mu poznati ni uvjeti što bi ih potpisao kralj Vladislav. Uvijek

sam osjećao stanovitu bojazan prema njemu, makar je bilo potrebno da ga osvojim

za sebe i princa lišim njegove potpore. Bit ću ubuduće vrlo sustezljiv, a to

predlaţem i gospodi iz vijeća.

- Molila bih gospodu da se toga drţe - reče ona i onda promijeni glas:

- Dakle, kakve mi nosite prijedloge?

S naročitom govorljivošću Filipec iznosi nove osnove. Kraljica povlađuje, ispravlja,

upućuje.

Vrlo brzo završi vijećanje, ali kraljica zadrţi gospodu:

- Gospodo na kraju ove rasprave ima da slijedi ono što je temelj našem uspjehu.

Vidjeli smo kako su brzo danas neki naši pristaše prešli k princu. U tome leţi

zametak opasnosti za budućnost.

Sa zanimanjem slušaju kraljicu:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 466 ~

- Moja gospodo, nije dovoljno da steknemo prinčeve pristaše i da ga na izboru

pobijedimo jer on će uvijek imati u zemlji velik dio pristaša, naročito plemstvo. Ta

gospoda barunčići vazda su spremni izazvati bune, a mi znamo koliko je princ

privrţen tom malom plemstvu. Stoga je potrebno da se odluči: što se ima učiniti s

princom kad završe izbori?

Nekoliko trenutaka nitko se ne javlja. To je ponuka da ponovo iznese:

- Prisutnost kraljeva sina uznemirit će kralja Vladislava, s potpunim pravom.

- Da, veličanstvo, - reče Filipec - već sam o tom jednom raspravljao s velemoţnim

gospodinom Petrom Gerebom. Izborni poslovi sprečavali su nas da o tom podrobnije

razmišljamo.

- Sada je vrijeme da čitavo vijeće o tom odluči. Princ će pasti na izboru, to je

sigurno. Prirodno je, dakle, da će kao propali kandidat potraţiti veze, bilo s

njemačkim prestolonasljednikom Maksom ili poljskim princom Albertom, i tako će

to biti stalna pogibelj našem kraljevstvu, meni i mojem muţu kralju Vladislavu.

- Da, veličanstvo, to je vrlo vjerojatno - potvrdi Filipec ţivo, a oni drugi zabrinuto.

- Tu opasnost treba ukloniti - reče Beatrice. - Ne moţemo započeti vladanje s

uvjerenjem da ćemo biti prisiljeni ratovati s Maksom, Albertom i s njima zdruţenim

princom Ivanom.

- Da, to bi bila velika nevolja za naše kraljevstvo – naglasi Petar Gereb, a za njim

potvrde sva gospoda.

- I ova bi nas nevolja dugo progonila, moja gospodo. To više što princ posjeduje

četiri najjače tvrđave u kraljevstvu. Zato će on na dan izbora, čim dozna da nije

izabran, pobjeći, ili preko granice, ili će se povući sa svojim pristašama u jednu od

tvrđava, poslati svoje izaslanike Maksu i Albertu da ih pozove u pomoć. A oni su

dovoljno mudri da se od svega srca odazovu i osvete kraljevstvu što nijednog od njih

nije odabralo za svoga kralja.

Svi su široko rastvorili oči kao da su ugledali neko iznenadno strašilo.

- Razabirem da na to niste ni mislili.

- Priznajemo, veličanstvo - reče rizničar Orban – nismo nikad predmnijevali da bi

sin kralja Matije pomišljao na takvu osvetu ovom kraljevstvu. Znali smo da bi nas

mogao uznemiravati sa svojim pristašama, ali urotiti se?

- To bi bilo izdajnički. Udariti svoju domovinu u srce - trgne se Petar Gereb.

- Nemoguće je zamisliti takvu zasjedu - primijeti rizničar Orban. - Princ tome nije

dorastao.

- Ne poznajete ono što se u njemu skriva, a kad on ne bi znao da se na to odluči,

ima uza se savjetnicu koja mu je zacijelo već na tom planu govorila i koja će ga na

to navesti.

- Zar Gordana? - zapanje se gospoda.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 467 ~

- Da, velemoţna gospodo. Dok sam podupirala princa, često sam s njom govorila o

mogućnosti da princ ne bi pobijedio na izboru. Ona je tada raspredala preda mnom

bojnu osnovu koju sam vam čas prije razloţila.

Polagano je nastavila:

- Očito vam je poznato da je princ ljubi i tako je utjecala na nj da je odlučio kad

bude izabran, razriješiti brak s milanskom princezom i oţeniti se Gordanom. To

sam vam već jednom priopćila. Kad se, dakle, odlučio zbog nje na takav vratolomni

čin, onda je posvema u njenoj vlasti. Ona svim snagama nastoji da bude kraljica i

upamtite: neće mirovati dok princa ne zavede na borbe protiv ovog kraljevstva. Za

nju će učiniti sve.

Teški nemir obuzme sve u kraljevskom vijeću. Sve im se to čini vjerojatnim

otkrićem. Kancelar Filipec, međutim, zamišljeno progovara:

- Vaše veličanstvo razloţilo nam je strahotu koja prijeti kraljevstvu. Uistinu, nikad

nisam slutio šta se krije u Gordani, a Ivanovu ljubav prema njoj smatrao sam

hirom.

- Ta je ljubav njegova nesreća, a naša pogibelj, moja gospodo.

- Veličanstvo, kako da uklonimo pogibelj? - upita Petar Gereb.

- Zapravo sam o tom već izrazila ţelju gospodinu kancelaru, a on me umirio, rekavši

da se već sporazumio s velemoţnom gospodom. Međutim, današnji događaj na

izbornom polju upućuje nas da smjesta odlučimo što moramo raditi.

- Vašem veličanstvu izričemo zahvalnost što nas je uputila u tajnu prinčeve ljubavi i

Gordanine namjere - zahvalno će Petar - i mi smo spremni da se od te pogibelji

zaštitimo. Jedino nam valja razmisliti.

- Razmišljanje zaustavlja brzinu postupka. Evo, velemoţna gospodo: najprije je

potrebno da princa potajno drţimo pod paskom, da postavimo svoje uhode i drţimo

spremne čete da ne moţe pobjeći ni prije, a ni poslije izbora.

- Vrlo dobro - odazovu se gospoda.

- Valjalo bi paziti i na Gordanu, jer bi i ona mogla bjeţati.

- Jest, veličanstvo, princ u njoj ima ortaka.

- Sama ću se pobrinuti da Gordanu čestito nadziru. Prepustite to meni.

- Predloţio bih još i to da princa odmah nakon izbora kraljevsko vijeće dade odvesti

u Višegrad. Tamo neka bude zatočen dok kralj Vladislav i njezino veličanstvo

kraljica ne odluče što će biti s njim.

Filipčev prijedlog gospoda prihvate s odobravanjem. Jedino kraljica zakima:

- Što bismo time postigli? Pruţili bismo priliku njegovim pristašama da se oko

Višegrada vrte ili pokušaju ugrabiti princa. A ja vas, gospodo, podsjećam da je

kaštelan Višegrada poloţio za kraljeva ţivota prisegu vjernosti princu Ivanu. Takvu

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 468 ~

prisegu poloţili su i kaštelani prinčevih tvrđava. Dakle: zatočiti princa ne znači

drugo nego poduprijeti njegove pristaše.

- I to je istina - odvraća Petar Gereb. - Ali što da se radi?

- Evo što - odlučno će kraljica. - čim opazimo da se izbor pribliţava kraju, smjesta

ga zatvorite u tamnicu. Tako je potpuno rastavljen od svih pristaša. Nadalje, neka

mu kraljevsko vijeće zaplijeni sva imanja. Većina tih dvorova pripadala je nekoć

kralju, neke ćemo od njih podijeliti svojim prijateljima, a drugi bi trebali da

pripadnu budućem kralju, kralju Vladislavu. Jedino ovako, gospodo moţemo se

lišiti opasnog neprijatelja. Uzmite mu slobodu i bogatstvo - predloţi Beatrice.

- Neka mi bude dopušteno upozoriti - uzme riječ Petar - ako bacimo princa u

tamnicu, izazvat ćemo čitavu Hrvatsku. Kraljica srdito upadne:

- Gospoda se boje Hrvatske?

- Sav je taj dio kraljevstva uz princa, čak i moćni velikaši.

- Pokosit ćemo ih. Upokoriti. Stegnuti im uţe oko vrata. Prepustite, gospodo,

Hrvatsku meni. Moj otac u Napulju znao je upokoriti sve svoje buntovne barune i

barunčiće. Moj otac bacio je u tamnicu muţa vlastite sestre i oduzeo mu sva imanja

jer ga je smatrao pogibeljnim za svoje prijestolje.

- Da veličanstvo - reče Petar Gereb - samo ne znamo kako ćemo dokazati princu

krivnju da se rotio protiv kraljevstva?

- Moj otac nije mogao dokazati vojvodi Marzanu nikakve krivnje, ali je imao pravo

posumnjati da će učiniti protiv njega izdajstvo i pobuniti plemstvo. Zar sumnja

nedostaje?

- Veličanstvo ima pravo - ustvrdi Filipec. - Ne moţemo čekati dok princ počini

nekakvo nedjelo koje bismo morali teško oplakivati. Kralj i kraljica imaju pravo da

zaštite svoje prijestolje.

- Dobro ste naglasili, gospodine kancelaru - pohvali Filipca.

Nekoliko trenutaka svi su šutjeli. Na njihovim licima još se uvijek odraţava teţina,

zabrinutost i neodlučnost.

- Dakle, što vele gospoda o mojem prijedlogu?

- Nešto se mora učiniti da se zaštitimo od svakog napadaja sa strane princa Ivana -

javi se egerski biskup. – Prepuštam gospodi da odluče o kraljičinu prijedlogu.

Oni čas razmišljaju, a ona promotri njihova lica i osjeti krzmanje pa reče oštro:

- Velemoţna gospodo, naglašavam da neću nikako odustati od svoga zahtjeva.

Volim se povući i ostaviti vijeće negoli da ţrtvujem sav svoj imetak izboru kralja koji

nikada neće mirno sjediti na prijestolju. A prijestolje ne moţe biti osigurano dok

princ Ivan uţiva slobodu i moć svojega golemoga bogatstva. Neka gospoda biraju.

Odlučnost kojom je to naglasila gotovo ih prepadne, ali biskup Filipec pohiti da

pomogne vijeću:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 469 ~

- Budući kralj ne moţe trpjeti uza se takmaca koji bi ga jednog dana mogao lišiti

prijestolja. O tom ne sumnja nijedan član ovoga vijeća.

Kraljica poţuri da nastavi:

- Kralj Vladislav očito je očekivao da ćemo sa sinom pokojnog kralja obračunati,

oduzeti mu za sva vremena mogućnost da se roti protiv njega.

- Ni časa ne sumnjam o tome - naglasi Filipec.

- To su učinili i drugi kraljevi ovog kraljevstva - uzme opet riječ kraljica. - Vi znate,

gospodo, da je vaš kralj Ivan Postumatus smatrao brata pokojnog kralja Matije

opasnim za svoju krunu. I što je učinio? Osudio ga je na smrt. Dao ga je pogubiti na

stratištu.

Posljednje riječi naglasila je tolikom snagom da su svi oborili oči, zakimali i

potvrdili.

- Pogubio je Ivana Hunjadija, a opet dopustio da ţivi mlađi brat pogubljenog, Matija.

I on se kasnije uspeo na njegovo prijestolje, naravno, na sreću i blagodat ovog

kraljevstva. Ali isto tako mogao bi zasjesti na ovo prijestolje i nezakoniti kraljev sin,

na nesreću i strahotu kraljevstva. Shvaćate li svu sudbinu pogibelji?

Njezin glas kao da predlaţe princu Ivanu smrt, samo riječima ne iskazuje svoju

misao.

Ona ne popušta i zadire im u duše:

- Vaši su, dakle, staleţi dopustili da kralj Ivan Postumatus zaštiti svoju krunu

glavom opasnog takmaca. To je kraljevsko pravo. Vladar ima sva prava da sebe

odrţi. Njegova je duţnost da u tom bude dosljedan. To je rekao i znameniti

firentinski drţavnik, a time se posluţio vaš bivši kralj. Ja, u ime svoje i budućeg

kralja zahtijevam da princa Ivana najkasnije na dan izbora zatvorite u tamnicu, a

kasnije će kralj Vladislav sa mnom zajedno odlučiti o njegovoj sudbini. Molim,

dakle, gospodu da se izjasne.

- Svakako prihvaćamo vaš prijedlog, veličanstvo – uzme prvi riječ kancelar Filipec.

- Je li tako, gospodo? - upita ona, gledajući ih izazovno.

- Da, veličanstvo - odgovore svi odlučno. - Prihvaćamo.

- Drugo se ne moţe učiniti - dovrši Petar Gereb.

Njihov je odgovor osuda kraljevu sinu.

- Dat ću svoje čete, neka su u pripremi da princa zaustave u bijegu.

- I mi ćemo učiniti svoju duţnost da se pripremimo i odbijemo navale koje bi

poduzeli Hrvati.

- Hrvate ćemo upokoriti mi, aragonci - klikne Beatrice.

I uspravi se udobno u nalonjaču. Grudi joj se šire. "Gospoda u vijeću svojim su

odgovorom osudila Ivana na smrt" - pomisli ona, pa uzme da opetuje svoje zahtjeve:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 470 ~

- Mi smo, dakle, odlučili da na dan izbora kralja Vladislava princa Ivana uhitimo i

zatvorimo u tamnicu?

- Da, veličanstvo - odgovori Filipec.

- Opetujem, gospodo: već sada pred izbor postavite tajnu straţu pred kraljevski dvor

da princ ne pobjegne u inozemstvo. Jer ako stigne preko granice,- navalit će na

svoje kraljevstvo na čelu tuđe vojske kao što je Koriolan navalio na Rim. I budite

uvjereni: Ivan ne bi učinio što je učinio Koriolan. Ivanova majka neće postupati kao

Koriolanova mati. Ivanova mati uz Gordanu trovat će ga trajno, beskonačno i svojim

čarolijama zavoditi na grdna djela protiv svojeg kraljevstva. Toj djevojčuri, koja je

kralju rodila nezakonitog sina, dokazali su bečki učenjaci da je vračarica.

Stoga zahtijevam da se zajedno sa sinom uhiti i ona i da se stavi pred sud zbog

vraćanja protiv sreće kraljevstva. Gospoda su začuđeno podigla glave.

- Samo tom vračanju mora kraljevstvo zahvaliti što nema zakonitog nasljednika. U

korist kraljevstva duţni ste odrţati svoju riječ - naglasi Beatrice, gledajući Filipca.

- Svoj dug ćemo iskupiti do posljednje riječi.

I oni se oproste i ostave egersku palaču.

* * * * *

Jedva je kancelar stigao u svoju palaču, već mu jave da ga kraljica poziva pa se

vrati. Našao je kraljicu samu. Primila ga je povjerljivo i ponudila mu stolicu pokraj

sebe.

- Morala sam vas pozvati da naročito naglasim svoje veliko zadovoljstvo. Vi ste,

gospodine kancelaru, stekli moje čitavo povjerenje. Tom ću povjerenju dati oduška

kad sjednem na prijestolje. Danas mogu samo da vas obrađujem malim darom.

On se gotovo rastapa i sav začuđen prati kretnje njene ruke kad je uzela sa stola

dragocjeni zlatni kriţ, obloţen blistavim draguljima.

- Ovo neka vam bude spomen današnjem danu, kad ste tolikom umnošću i

odlučnošću ustali da branite prijestolje, dakle, mene i mojeg budućeg muţa.

Pun smjernosti, Filipec zahvaljuje na dragocjenom daru i jedva uspije izgovoriti

nekoliko riječi što su jasna, neprikrivena obećanja poslušnosti za budućnost.

- A sad bih htjela da se s vama još jednom porazgovorim. Ĉini mi se, naime, da

gospoda u vijeću nisu sasvim oduševljena da se princ Ivan zatvori u tamnicu. Kao

da su pristali samo na moju odlučnu prijetnju.

- Priznajem, veličanstvo, i meni se tako činilo. Mnogo sam puta morao uloţiti sve

svoje snage da prodrem do njihovih mozgova i razjasnim svoje drţavničke planove.

Teško shvaćaju.

- To sam danas i te kako iskusila. U budućnosti nastojte da se što lakše otresemo

njihovih naročitih mnjenja.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 471 ~

- Veličanstvo prozrijeva svaku stvar do srţi. Evo, danas sam jedva gospodu uvjerio

da biskupu Bakaču nikako nema mjesta u našem vijeću.

- Neću ni da ga vidim.

- Molit ću vaše veličanstvo da to na budućem vijećanju odlučno zahtijeva.

- Ĉuli ste što sam danas naglasila, a ubuduće ću još oštrije od njih traţiti da se

Bakač ne zove.

- Neka vrši sluţbu uhode kod princa i ništa više.

- Ne vjerujem da će i to izvršiti pošteno.

- Njemu nije ni do čega drugog nego da uhvati što masniji zalogaj i zato spletkari na

sve strane. Nikad ne sluţi jednom gospodaru jer je pohlepan za svojim novcem i

pruţa ruke na sve strane. Sad sluţi jednome, sad drugome. Veličanstvo će učiniti

veliku uslugu našoj osnovi ako nepovjerljivu gospodu u vijeću uvjeri da Bakač nije

umnik, nego samo spletkar.

- Ĉim se sutra sastanem s gospodom, proći će ih oduševljenje za njega.

Onda primakne malo glavu k njemu i pogleda ga svojim tamnim prodirljivim očima:

- Kako rekoh: gospoda su prihvatila moj prijedlog prilično odlučnim riječima, ali

premalo odlučnim duhom. To bi moglo uroditi opasnim posljedicama. U posljednji

čas mogli bi spriječiti kralja Vladislava i mene da postupimo s mladim urotnikom

onako kako zasluţuje. Ne velim da će ga kralj Vladislav svakako osuditi na smrt, ali

kralj Vladislav je uman i oprezan, a ipak je nešto bojaţljiv, dakle, prisutnost princa

Ivana vazda će ga ispunjati strahom, što mu se napokon ne moţe zamjeriti jer je to

opravdano.

- Potpuno opravdano. I mene poduzima strah od princa.

- To više što slijepo sluša Gordanu. Ta je djevojka opasnija od čitavog prinčeva

bogatstva i svih njegovih pristaša.

- Veličanstvo, kako da je maknemo iz prinčeve blizine?

- Taj posao prepustite Robertu. Njega vodi osveta prema

Gordani i budite uvjereni da će je on izvršiti bez naše pomoći.

- Kako god odredi vaše veličanstvo.

- Međutim, sad se radi o samom princu. Pošto vijeće nije sasvim oduševljeno

pristalo uz moj prijedlog, odlučila sam da nas dvoje maknemo princa zdruţenim

silama.

- Slušam, vaše veličanstvo.

- Dakle, namamit ću princa iz dvora.

- Svi ga čuvaju veličanstvo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 472 ~

- Ipak će doći, ne bojte se, a dođe li s njim i Damir, mogli bismo obojicu u isti mah

otpratiti u tamnicu.

- Otkad su ovdje Damirovi zemljaci, Hrvati, vazda je u velikoj pratnji.

- Neću se ţuriti, čekat ću najzgodniji, pravi čas.

- Kako to kani provesti vaše veličanstvo?

Pozvat ću ga na sastanak s Gordanom i onda ga uhvatiti. Zatajit ćemo i kraljevskom

vijeću što smo učinili. A vama prepuštam da princa predate kralju Vladislavu kao

svoj dar pri nastupu na prijestolje. Pristajete li?

- Iz sve duše, vaše veličanstvo, zahvaljujem na velikoj počasti koju mi je odredilo.

Nakon odlaska kancelara Filipca kraljica je zadovoljno legla na počinak. Ali njene

misli još su uvijek budne. Diţu stratišta, sijeku glave, ubijaju.

* * * * *

Podvečer toga dana vratio se biskup Bakač u svoju palaču tjelesno izmoren, ali

duhovno budan. Njegov nećak Bela Ferenczy gotovo mu potrči u susret kad je

biskup ušao u svoju radnu sobu.

- Napokon ste tu. Ĉekam vas čitav dan u groznici.

- Nisi jedini koga danas trese - odgovori Bakač pa sjedne i podupre glavu.

- Za vas se to ne bi moglo reći, ali mene je temeljito streslo.

Zapravo ne znam što se to dogodilo na Rakošijevu polju?

- Dogodilo se to da mene, Bakača ne moţe izigrati nijedna stranka. Nikad neću biti

izgubljen ni u čijim očima, što god uradio i protuslovno i neshvatljivo, ništa me ne

moţe razotkriti.

Znam se zaštititi sa svih strana. Rekao sam ti jednom: Filipec je igrao dvoličnu igru,

ja ću troličnu. I ne moţe mi nitko nakraj: idem naprijed, polako, korak po korak,

dobro pazeći kuda stupam i zato se ne mogu spotaći.

- A sutra se nastavljaju rasprave i povest će se izbor kralja?

- Što će biti sutra ne znam.

- Vijeće vam, dakle, ne vjeruje?

- Smjesta bi me primili za svojeg vođu da tu nije Filipec. Uza nj su vezani. On je

opunomoćenik kralja Vladislava i tako su se morali odreći mene. On ih ima u

šakama. Ali Filipec dobro zna što vrijedim u očima gospode kraljevskog vijeća i zato

me danas naprosto izbacio najljubaznijim smiješkom. Jedino me postavio da

uhodim princa. Ništa mu ne pomaţe. Bakač će se uplesti, pobijedi li princ ili kralj

Vladislav. Sad Filipcu više nema pomoći, ja mirno čekam.

- Niste nimalo zabrinuti za svoj poloţaj ovako između dva kandidata, a ne pripadate

zapravo ni jednome ni drugome ili, kako velite, obojici.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 473 ~

* * * * *

- Je li bilo kakvih ţestokih ispada na Rakošijevu polju? - upita Gordana Simona koji

je upravo dolazio odande.

- Naši su dovikivali egerovcima da ih neće pokoriti ni slomiti pa makar odgađali

izbor godinu dana. Ali po dogovoru gospodina Damira s Varadijem razišli su se

posve mirno. Gospodin Damir pošao je s plemićima u logor, gdje imaju šatore, na

dogovor. I biskup Ernušt s biskupima i velikašima otišao je s njima.

- Jeste li javili biskupu Varadiju što se dogodilo?

- Upravo dolazim od njega.

- Što je rekao na sve to?

- Nikad ga još nisam vidio toliko bijesnog. Oči su mu sjale upravo divlje.

- Je li vam dao nalog?

- Da obavijestim biskupa Ernušta i gospodina Damira neka se podvečer s

predstavnicima velikaša i plemića potrude do njega.

Prinčeva majka nije progovorila riječi. U njezinoj duši pokolebalo se pouzdanje.

Strah za sudbinu sina potpuno zauzme njezino srce.

A Gordana hoda po sobi pa se ţali:

- Nije li prava strahota što vojvoda Iločki nije ovdje? Sve bi to bilo drugačije. Ni časa

ne bismo imali povoda da budemo zabrinuti.

- A o njemu ni traga ni glasa - primijeti prinčeva majka.

- Zar ne bi bilo moguće da vojvoda okrene princu leđa? - pita Simono.

Te riječi gotovo raspale Gordanu:

- Simono, da nikad niste ni pomislili što takva, a kamoli izrekli!

- Nije to moja misao, nego sam čuo na Rakošijevu polju kako govore: očito je

vojvoda ostavio princa.

- Tako se čini - oglasi se prinčeva majka.

- Što god se dogodilo, uzvišena gospođo, o vojvodi ne smije nitko sumnjati. Sve je

moguće, sve, samo nije moguće da bi vojvoda pogazio zadane riječi.

* * * * *

U Varadijevoj kuriji odrţava se vaţno vijeće. Varadi je prvo uzeo riječ:

- Treba da se porazgovorimo o onim našim pristašama kojima je kraljevsko vijeće

podijelilo prinčeva imanja. Ako ih prihvate, izbacit ćemo ih iz naše sredine. Neka to

učini Damir. A sada još treba da odlučimo o vojvodi Iločkome. Valja ga izvući na

sunce makar ispod zemlje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 474 ~

Svi pristaju, burno odobravajući.

- Izdajice su nam nanijele najveću zamku onog časa kad su vojvodu skrenule nekud

gdje mu se zameo trag. U prvom redu izgubili smo pravog vođu koji svojim ugledom

i snagom moţe provesti što god bismo smatrali potrebnim. Drugo: njegova od

sutnost ne djeluje dobro na naše pristaše, a protivnicima pruţa dvostruko oruţje

protiv nas.

- Tako je - odobravaju svi.

- A tko da pođe potraţiti vojvodu?

- To treba da bude ličnost koju ne mogu i ne smiju zaustaviti nikakva četa

kraljevskog vijeća.

- To moţe biti samo koji od naših biskupa - primijeti jedan od velikaša.

- Evo me lično - javi se biskup Ernušt - uzet ću sa sobom ogromnu svečanu pratnju

i jao onome tko bi me samo štogod putem zapitao.

Svi su obradovani i obasiplju biskupa zahvalnošću.

- Dovijeka ćemo biti zahvalni gospodinu biskupu – nastavi Varadi. - On će naći put

kojim je vojvoda pošao i dovest će ga. Kako nas je stigla još i nesreća što je hrvatski

ban spriječen bolešću da nam bude ovdje jaka potpora, sve duţnosti padaju na

vojvodu.

- Ima još bezbroj odličnih utjecajnih velikaša iz Hrvatske i Slavonije koji nisu stigli

na izbor, a ipak su prinčevi pristaše - upozorava biskup Ernušt.

- I njih ćemo sve pozvati na sabor. A sada neka gospodin Damir izvijesti što je

odlučilo plemstvo.

On se odazove pozivu i ustane:

- Izbor je urečen za šest tjedana. Velika većina velikaša, naročito s protivničke

strane, krenula je kući. I ugarsko je plemstvo danas otišlo. Samo naši odlaze sutra

u zoru. Međutim, ne valja vjerovati protivnicima i zato je plemstvo zaključilo i

odredilo da četrdesetorica naših ostane trajno u Budimu. Svi ćemo zajedno snositi

troškove njihova boravka. Stavili smo im na srce da budno paze na svaki korak

protivnika i čim se nešto naročito dogodi, pojurit će u domovinu da jave svojim

drugovima.

Sada se potanko dogovore o putu, o glasnicima, gdje će i kako dojavljivati sve vaţne

poruke. Kasno uvečer oproste se s biskupom Varadijem pa krenu u kraljevski dvor,

da priopće princu svoje odluke. On ih je saslušao i s povjerenjem pustio da rade.

Onda se oproste s princem, dok je Damir ostao uza nj. Sutradan prije podne biskup

Ernušt krene na put u pratnji velike čete. Odmah iza njega digoše se hrvatski

plemići na povratak u domovinu. Ĉetrdeset njihovih drugova otprati ih do prve

putničke stanice, a onda se vratiše u grad da budu na straţi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 475 ~

B A K A Č E V A I G R A S T R O J I C O M

Uz bogatu večeru sjedi biskup Bakač sa svojim nećacima Belom i Josipom. Mirisavo

pečenje zalijevaju vinom. Bela pripovijeda ujaku šale i sva se trojica smiju.

Raspoloţenje je vedro. Tada se pojavi sluga.

- Prečasni gospodine, vani čeka gospodin potpalatin i moli da ga primite.

- Vidiš dolaze prije nego što sam mislio. Idi brzo i uvedi biskupa u knjiţnicu.

Biskup obriše masna usta pa ode da primi posjetnika. Klanja se.

- Osjećam se neobično počašćenim, iako ne znam čemu imam zahvaliti ovu čast. Ili

je nešto vrlo vaţno? - primijeti potpuno ravnodušno biskup Bakač.

- Vaţno i sudbonosno. Prije osam dana htjeli su namamiti princa Ivana iz dvora i

gotovo im je to pošlo za rukom. Pozvali su princa na sastanak s Gordanom. Sigurno

vam je to poznato?

- Da, čuo sam o tom. Rekli su mi da je Gordana, međutim, sama došla na dvor i

tako se zamka otkrila.

"Gle, gle" - čudi se Bakač - "tu se nešto iza brda valja" - i pozorno promatra

potpalatina.

- Ponajprije vas molim, prečasni da o našem razgovoru nitko ne sazna ni riječi.

- Obavezujem se na šutnju.

- Reći ću vam sve. Vidite, nakon kraljeve smrti smatrao sam jedinim spasom za

naše kraljevstvo ako izaberemo princa Ivana. Ali kad mi je Filipec prikazao opasnost

s Turcima i mogućnost rata sa trojicom stranih pretendenata na naše prijestolje,

prestrašio sam se prinčeve mladosti.

Ozbiljnim glasom Bakač naglašava:

- Da, mlad je, ali uman drţavnik mogao bi ga voditi najboljim putem.

Potpalatin načas poravna sijedu kosu kao da mu je sinula misao, ali je odbaci i

nastavlja:

- Pravo velite, ali sada smo se već odlučili za kralja Vladislava i on će biti izabran.

- Mislite da je to doista sigurno?

- Svakog je dana sigurnost veća. Iako ne kanimo izabrati princa, ne bih nikada

mogao dopustiti aragoncima da mladog princa ubiju. Pošto su ga htjeli odmamiti iz

dvorca samog samcatog, ima razloga sumnji. Nešto su odlučili. Vi znate da aragonci

ne cijene ţivot kad im je netko na putu.

- Na koga to misli prečasni gospodin kad naglašuje "aragonci"?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 476 ~

- Naravno, na napuljske dvorane. Njihov poslanik Ranzano pravi je sluga

napuljskog kralja, posjeduje i njegove krvave kreposti. Dakle, nakon pokušaja da

princa odmame, raspravljali smo nas nekolicina iz kraljevskog vijeća o tome

događaju i tada sam odlučio da se obratim vama. Dakle, ono o čemu sam vam htio

govoriti, u vrlo je uskoj vezi s tim događajem, ali prije nego što vam spomenem

pravu stvar, dopustite da opetujem: mi smo odlučili izabrati kralja Vladislava, a vi

ste nam obećali svoju potporu.

- Gospodin kancelar odredio mi je vrlo malen djelokrug da pripazim što se događa

oko princa. Međutim, na dvoru se sada ne događa ništa vaţno.

- Baš u tome je velika pogreška. Vaš govor na saboru dokazuje koliko bismo

napredovali da ste uz Filipca radili s nama vi, prečasni gospodine. Ali gospodin

kancelar izvjestio nas je da se niste mogli odlučiti.

- Kako da se odlučim kad ne znam temeljne uvjete pod kojima je Vladislav

prihvaćen za kandidata. Ni to mi nije poznato da postoji kakav ugovor pa je

shvatljivo da sam se morao drţati postrani i tako nisam mogao vijeću koristiti

svojim savjetima.

Potpalatin se zamisli, pa onda uzme Bakačevu ruku:

- Prečasni gospodine, duţan sam govoriti jasnije. Petar Gereb i ja odlučili smo

zamoliti vas za veliku uslugu, a sad, eto, vidim: ne mogu podastrijeti našu molbu

dok ne saznate koji nas uvjeti veţu s kraljem Vladislavom.

- Drago mi je da je vaša prečasnost to uvidila – odgovori Bakač i stade pomno

slušati kako mu potpalatin Orban saopćuje pojedine točke ugovora između

kraljevskog vijeća i kralja Vladislava.

Svršeno je s posljednjom točkom ugovora kojom se Vladislav obavezuje uzeti za

ţenu Beatricu aragonsku.

Ĉuvši to, Bakač protiv volje digne glavu i pogleda potpalatina tako zapanjeno da

ovaj hitro zapita.

- Ne odobravate da Beatrice bude ţena kralja Vladislava?

- Samo sam iznenađen.

- Recite mi po istini svoje mnjenje o tom uvjetu. Kunem se šutnjom.

- Prije svega moram znati što je gospodu od kraljevskog vijeća vodilo da veţu kralja

Vladislava s Beatricom?

- Njemački prestolonasljednik Maksimilijan ponudio je kraljici ruku ako podupre

njegov izbor.

- Mislite da je ta ponuda vjerojatna?

- Kancelar Filipec vidio je svojim očima Maksovo pismo, dakle, kraljicu je trebalo

odvratiti od saveza s Maksom. Po mnjenju kancelara Filipca Beatrice bi bila velika

pogibelj ako joj se ne udovolji zahtjevu. U njezinoj su ruci ogromne svote i moţe

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 477 ~

rasipati po miloj volji. To znači da bi svojim novcem mogla podići veliku vojsku, a to

je Filipec osigurao nama osvojivši Beatricu.

- Ona posjeduje tako ogroman imetak? A odakle?

- Moţda je iz Napulja primila velike svote.

- Njezin kraljevski otac glasoviti je škrtac.

Opet se potpalatin zamisli, ali i ovaj put odbaci nove misli.

- Prekasno bi bilo istraţivati, činjenica je da ona novac posjeduje i zato moţe sve što

hoće. Osim toga, uz nju je napuljska kraljevska moć sa svim vezama u čitavoj Italiji

i na papinskom dvoru. Filipec je morao ponuditi Beatrici ruku kralja Vladislava i

njega obavezati na ovu ţenidbu da tako uzme princu ogromnu potporu koju čini

kraljica.

- I tako će ona opet biti naša kraljica.

- Htio bih da čujem vaše mnjenje o tome, prečasni gospodine.

- Ona je vrlo umna, dostojna kraljevske krune, jedina je šteta da se od nje ne moţe

nadati nasljedniku.

- Varate se, prečasni. Pokazala nam je pismo najodličnijih talijanskih liječnika koji

tvrde da nije ona kriva zbog pomanjkanja potomstva. Isto nam je tako ona pokazala

izjave bečkih učenjaka koji tvrde da je kraljica ţrtva zločinačkog vraćanja. Vrlo mi je

ţao što se to odnosi na prinčevu majku.

- Znam, njezino veličanstvo htjelo je na Griču predati tuţbu svjetovnom sudu protiv

prinčeve majke, ali je kralj Matija to osjetio. Očito će tuţbu obnoviti?

- Da, kraljica to ţeli. Ali ne radi se sada o tome, nego o princu, o njegovoj sudbini

nakon izbora kralja Vladislava.

- Očito je kraljevsko vijeće o tom već odlučilo? – zapita Bakač.

- Da, odluka je pala i zbog te odluke došao sam k vama u svoje ime i u ime Petra

Gereba.

- Slušam, prečasni gospodine.

- Pošto ćemo izabrati kralja Vladislava, princ neće mirno podnijeti poraz, prema

tome moramo osigurati prijestolje protiv napadaja prinčevih pristaša i njega

samoga. Kraljica je zahtijevala uhićenje princa Ivana, zapljenu njegovih imanja i

tamnicu.

Velika okrugla Bakačeva glava pokrene se. Oči miruju i nepomično gledaju

govornika.

- Kraljičin zahtjev bio je odrešit. I Filipec čvrsto pristaje uz nju.

- A kraljevsko vijeće?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 478 ~

- Da, i vijeće. Međutim, prije osam dana htjeli su princa odmamiti iz dvora. Znamo

da je to bio grof Enrico. Ako princa i utamniče, ali njegov ţivot smo ipak duţni

zaštititi. I sva bi se Hrvatska pobunila kad bismo prepustili princa takvoj strašnoj

sudbinu kakvu mu dosudiše aragonci.

- A tko je prvi prihvatio kraljičin prijedlog? - zapita Bakač.

- Naravno, kancelar Filipec i pozvao je gospodu da učine isto. Nije se moglo

drugačije.

- Prema tome. odlučeno je udovoljiti kraljičinu zahtjevu?

- Da, odlučeno je, ali baš pokušaj da princa odmame iz dvora pobudio je u svima

nama teške sumnje. Kako rekoh: već osam dana o tom raspravljamo.

- I gospodin kancelar Filipec?

- On je posve u vlasti kraljice, s njim ne moţemo o tom govoriti, barem još sada ne.

- Razumijem, Filipec je tuđinac, naravno, on ne moţe voditi računa o našim

duţnostima.

- Baš nas je to ponukalo da se obratimo vašoj umnoj glavi i zamolimo vašu pomoć.

- O kome to govori vaša prečasnost kad naglašava "mi"?

- Velemoţni gospodin Petar Gereb zamolio me da se obratim vama.

- Kad bi gajio toliko povjerenje u mene, sam bi me zapitao.

- Naprotiv, njegovo je povjerenje sasvim na vašoj strani, ushićeno govori o vama kao

i svi ostali. On uvijek naglašava, Bakač je svojim govorom pokazao što je drţavnik.

Ali meni je lakše dolaziti k vama negoli Petru Gerebu. Znate: Filipec je pouzdanik

budućeg kralja, dakle, o Filipcu ovisi hoće li Petar Gereb i dalje biti zapovjednik

vojske.

- Razumijem potpuno i baš zato ne ţelim da moja ličnost bude povod kancelarova

nezadovoljstva.

- I to nezadovoljstvo mogli biste vi izravnati. Izvedite nas iz te mreţe u koju smo

zapali, vi biste jedini mogli pronaći mudri izlaz da se ne zamjerimo kraljici, a da

barem zaštitimo prinčev ţivot.

- Dakle, prema uvjetima s Vladislavom, Beatrice će za koji mjesec imati svu vlast da

se osveti?

- Toga se svi bojimo.

- I zato ste odabrali kao ţrtvu mene?

- Vaš je smiješak podrugljiv, prečasni. Nisam tako mislio. Molim savjet kako da

izigramo kraljičin zahtjev, a da ona to ne opazi.

- Nadmudriti kraljicu, nadnaravni je pothvat.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 479 ~

- Evo, kako smo smislili: nastojte princa nagovoriti neka se dragovoljno povuče u

Višegrad i ondje dočeka određenje budućeg kralja. To biste mogli polučiti samo vi.

- Ne ţelim se plesti u vodstvo vašeg kancelara Filipca.

Potpalatin obriše znojno čelo.

- Što, dakle, da radimo?

- Kako glasi zaključak vijeća, odnosno kraljice?

- Ĉim svrši izbor, odmah će princa proglasiti uhićenim i odvesti ga u tamnicu, što

velite na to?

- I opet naglašavam: ne mogu se plesti u posao vašeg vođe Filipca.

- Ako vas zamoli vijeće?

- Onda ću promisliti o tom prijedlogu.

Iznova je Orban obrisao znojno čelo, a onda se sagne bliţe Bakaču:

- Prava je nesreća što nam vi niste vođa.

- Nije moja krivnja. Međutim, bude li štogod novo i vaţno u vezi s izborom, izvolite

me obavijestiti pa ćemo vidjeti koliko se smijem uplesti i ja.

- To mi pruţa nade - odgovori potpalatin.

Nakon toga se oprosti i ostavi Bakačevu palaču.

Prošla su još dva dana. Uvečer zapljušti kiša, a Bakač s nećakom Belom sjedi iza

večere, piju i kartaju. Bela se dosađuje:

- Nije to ţivot. Nigdje se ne događa ništa što bi čovjeku potjeralo krv ţilama. U

kraljevskom dvoru tišina, u egerskoj palači spavaju. Posvuda mrtvilo.

Ali ga iznenade brzi koraci hodnikom. Vrata zaškripe i naglo se otvore. Ulazi Josip,

baci klobuk i plašt.

- Uletio si u sobu kao da te netko goni?

- Vi me gonite, ujače, da hvatam događaje. I, evo me po toj pljuštavici.

- Nosiš nešto vaţno?

- Nije sasvim bezazleno. Iz egerske palače otišlo je danas podvečer više od desetak

glasnika. Odjahali su na sve strane. A istodobno je u grad ušlo nekoliko velikaša sa

svojim četama.

- Nisi se raspitao što nose ti glasnici?

- Glasnici skupo prodaju svoje vijesti, a vi ste prevelika škrtica, ujače. Da sam imao

sitniša, znao bih kamo i čemu ih šalju.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 480 ~

- Kupovati vijesti dukatima moţe svaka budala. Uzimaj vijesti lukavštinom. Jeftinije

je.

Dolje u veţi čuje se udaranje.

- Hajde, pogledaj. Neka sluge ne puštaju bilo koga u kuću. Htio bih leći.

Spremao se da ide u loţnicu, ali ga Bela zaustavi, utrčavši u sobu:

- Ujače, patpalatin Orban i Petar Gereb ţele govoriti s vama. Obojica su u

fratarskim haljinama, dakle, skrivaju se pred Filipcem, a to znači?

Okruglim Bakačevim licem zasja smiješak.

- Sunčanica se uvijek okreće k suncu, a kraljevsko vijeće k meni. Iziđite obojica i

čekajte me. Moţda bih vas trebao.

Nećaci se ustrčali i doveli goste u sobu pa se udaljili. U Bakačevoj duši sve klikće.

Osjeća da se ima nešto veliko dogoditi, pozdravlja došljake, nudi im stolice.

Petar Gereb započne:

- Naša fratarska odijela morala bi vam pokazati da nas ovamo nosi tajnovita stvar.

- Svakako, velemoţni gospodine.

- Moj prijatelj Orban saopćio vam je moje mišljenje prije dva dana. Obećali ste da

ćete razmišljati.

- Ima još vremena do izbora. Tek je deset dana što je izbor ponovo odgođen, što ţeli

velemoţni gospodin?

- Filipec nas je zaveo predaleko, kad nam je iznudio da prihvatimo kraljičin

prijedlog.

- Jer Hrvati mogu pobijati izbor.

- Jednom prigodom spomenuli smo kraljici Hrvate, a ona je rekla: Hrvate će

upokoriti aragonci.

- A što je na to rekao Filipec? - upita Bakač.

- Povlađivao je kraljici.

- A ja velim: kraljica se vara. Neće upokoriti Hrvate, a gospodin Filipec se igra

vatrom ako to pokuša.

- Ĉekajte - usklikne potpalatin. - Hrvati su ostavili svojih četrdeset plemića

opunomoćenika. Ako njih podmitimo da priznaju

naš izbor? što velite na to, gospodine biskupe?

- Njih je četrdeset i oduševljeni su za princa, a njihovi će ih drugovi kod kuće

pozvati na odgovornost - upozorava Bakač.

- Bit će dovoljno ako nekolicina njih izjavi da pristaje uz Vladislava.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 481 ~

- Ako započnete s njima pregovarati, oni će odmah pitati što će biti s princom

Ivanom, jer se ne bi usudili vratiti se u domovinu kad ne bi bili sigurni za njegovu

sudbinu.

- Ĉitavo je vijeće zaključilo neka o tome pitamo vas. I vijeće vas moli da to uzmete u

svoje ruke.

- Da gubim glavu i slobodu protiv kraljice i Filipca?

- Recite prečasnom gospodinu svu istinu- oglasi se sada potpalatin. - Zašto

okolišate.

Bakač naoko mirno pogleda Petra Gereba kako se sprema na nešto naročito.

- Slijedim savjet svog prijatelja potpalatina i saopćujem: u času kad Filipec nije bio

prisutan, vijeće je zaključilo da će Vladislavu predloţiti za kancelara vas, prečasni

gospodine.

- Mene, lako je to reći, ali nije lako izvršiti. Kraljica to nikad neće prihvatiti, a kralj

Vladislav pristaje, naravno, uz svojeg zemljaka Filipca.

- Ne, prečasni. Taj prijedlog stavit će kralju sabor.

- Kralj moţe odugovlačiti i tako odgoditi, a sabor će se smiriti.

- Uvjeravam vas da se mnogi naši najugledniji ljudi bune zbog mnogih pogrešaka

koje je počinio biskup Filipec. Ĉak je i egerski biskup s nama. Vjerujte kad vam to

potvrđujem spasom svoje duše. Mi vas svi smatramo Filipčevim nasljednikom I zato

vas molimo da pokušate provesti naše ţelje. Naime, odlučili smo zamoliti princa

neka se dobrovoljno odreče prijestolja i povuče u Višegrad da tamo čeka odredbu

kralja Vladislava.

- Teško je to. Uza nj je Varadi koji ga mora odgovoriti.

- Zar će slušati luđaka?

- Pametniji je od Filipca, na to vam se kunem, velemoţni gospodine. Filipec ga je

proglasio luđakom i svijet mu to vjeruje, ali Varadijev je um zdrav i budan i nikad

neće pristati da princ odstupi.

- Ali Gordana bi mogla da ga sklone. On je ljubi i moţe se njome oţeniti ako se

odreče krune. Zna se da je u prividnom braku s Damirom, a to znači da i ona ţeli

poći za princa.

- Ali Gordana je pouzdanik vojvode Iločkoga koji bi se mogao vratiti svakog časa.

- Ne, vojvoda se neće tako brzo vratiti.

- Vi znate gdje se nalazi i da se ne moţe vratiti?

- Filipec svima taji gdje je vojvoda. Nas uvjerava da se ne moţe vratiti, a to mu se

mora vjerovati jer se sigurno dobro pobrinuo da mu ne pomrsi račune.

- Kraljica i njezin pouzdanik kancelar Filipec neće dopustiti nikakvu promjenu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 482 ~

Lice Petra Gereba oblije rumen uzbuđenja:

- Vi ste, prečasni, umni drţavnik, poznajete zakone stare i nove, znate kako je kod

nas i što bi moglo biti. Jedino vi moţete spasiti kraljevstvo i našu prisegu.

- Da, znao bih.

- Napokon! - usklikne Petar Gereb zajedno s Orbanom.

- Imam uvjet, a taj nije teţak. Ne smijete mi zamjeriti što se moram obraniti

Filipčeve osvete.

- Što traţite?

- Da mi pismeno podnesete zaključak vijeća sa svim potpisima koji će jamčiti da je

vijeće predalo vlast u moje ruke.

- Kad je vijeće odlučilo, mora to i pismeno potvrditi - prihvati Petar Gereb.

S njim se sloţi i potpalatin:

- Donijet ćemo vam taj spis. Vi ćete, dakle, preuzeti zadaću da se princ odreče i

pođe u dobrovoljno zatočenje?

- Što ću učiniti, to još ne mogu objasniti. Razmislit ću podrobno. Sutra vas

očekujem u ovo doba.

Gospoda se digoše na polazak. Zakloniše lica i ostave palaču.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 483 ~

B A K A Č E V I P U T O V I

Sutradan nakon objeda Gordana uzme knjigu da čita prinčevoj majci, kad joj

sluţavka najavi:

- Vaša milost, prečasni gospodin biskup Bakač ţeli govoriti s vama. Ĉeka vas u

velikoj sobi.

Začuđena zbog nenadanog posjeta, Gordana krene u sobu za primanje i pozdravi

Bakača, dok joj pogled pomno istraţuje njegovo lice, puno smjernosti i počitanja.

Ĉim su se pozdravili i ona mu ponudi stolicu, započne biskup poluglasno:

- Nedavno smo se još nazivali saveznicima?

- Zar nismo i danas, prečasni gospodine?

- Vaše drţanje to ne potvrđuje.

- Ni vaše izbjegavanje od prvog dana sabora.

- Priznajem. Nisam vas poslednje vrijeme potraţio jer su me zadrţavali poslovi, ali

evo me danas. Ţelim s vama govoriti potpuno nasamu.

- Nitko nas neće smetati.

- Ne znam jeste li dijelili sumnje gospodina Damira o mojem govoru na saboru?

- Jesam, Prečasni.

- Teško ste se prevarili.

- Na to ću vam odgovoriti kad izbor bude proveden.

- A ja ću vam već danas dati prigode da se uvjerite o protivnom.

- Onda ću to radosno pozdraviti.

- Vaši lakonski odgovori ne mogu me odvratiti od povjerljivosti. Gospođo Gordana,

još i danas se smatram obavezan i princu i svojoj zakletvi kralju.

- Mudro je ako ne izazivamo pravednost.

- Ne samo mudro nego i potreba savjesti. Dakle, čujte me: odgodu izbora smatram

stupicom da odvabe prinčeve pristaše.

- Pošteni će ostati uza nj, a ja vas uvjeravam da u našim redovima ne manjka

poštenja.

- Gordana vi znate da se protivnik hvata svega i svačega, ne bi li osujetio prinčev

izbor.

- Vi ste potanje upućeni u protivnikove namjere?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 484 ~

- Vi znate, Gordana, da po aragonskom moralu nema nikakvih nemogućnosti.

- Onda smo u razbojničkoj spilji, a ne u kraljevstvu, u drţavi slobode gdje vladaju

ljudi sa čovječanskim razumom i poštenjem.

- Mi smo u drţavi gdje vladaju aragonci.

- Oslobodimo ih se.

- Kako se osloboditi, kad smo ih jednom sami primili?

- Što smo uzeli moţemo i odbaciti.

- A kako? - upita Bakač.

- Na to bi vam mogao odgovoriti vojvoda Iločki djelom.

- Kad bi vojvoda bio tu, imali bismo vođu. Ali on ne dolazi, a nesreća je što nema

nade.

- Moja nada nikad ne klone.

- Nema glasa o njemu. To protivnik divno iskorišćuje protiv princa.

- Znam sve, a ipak neću da klonem - odlučno naglašava Gordana.

- Tome se radujem. Ali moja je namjera zapravo bila upozoriti da se čuvate jer vaša

neopreznost mogla bi učiniti mnogo zla. Isto tako budite na oprezu zbog prinčeve

majke. I nju bi protivnici mogli iskoristiti u izborne svrhe. Snosite odgovornost za

svoje korake, Gordana.

- Hvala vam, gospodine biskupe, što ste me upozorili.

- Saznam li što više, odmah ću vam javiti ili ću sam doći.

- Uzdajte se u svog starog saveznika.

Kad je Bakač otišao, pohiti Gordana u blagovaonicu, dade dozvati Marka i pošalje

biskupu Varadiju poruku da odmah dođe.

- Nešto je vaţno rekao Bakač? - upita je prinčeva majka.

- Vaţno je ono što je zatajio. Zato sam pozvala Varadija. Bakač je govorio uvijeno,

upozoravao me na pogibelj koja nije isključena. Ali zašto me neprijatelj upozorava

na ono što su njegovi zasnovali?

Na ulici dočekao je Bela Ferenczy svojeg ujaka s pratnjom svojih momaka i Bakač

mu tiho odredi:

- Hitno u dvor.

* * * * *

Za malo časaka ulazio je Bakač u kraljevsku palaču i odmah pošao k Berislaviću:

- Moram smjesta govoriti s princem posve nasamu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 485 ~

Dvorski meštar ga odvede ravno gore i najavi Ivanu. Ovaj odredi da ga odmah

uvede. Princ dočeka Bakača u svojoj knjiţnici, srdačno ga pozdravi i ponudi mu

stolicu.

- Što mi nosi vaša prečasnost?

Vedro pitanje i prostodušni pogled začas zaustave Bakačevu riječ. No brzo se sabere

i uzdahne:

- Visosti, dao bih pol ţivota da me mine ova gorka časa.

- Uvod nije radostan.

- Kako da bude drugačiji kad sam pun jada.

- Što vas ojađuje?

- Visosti, od onog dana kad vas je kraljevsko vijeće ostavilo, nisam ni koraknuo u

blizinu vijeća, ali nakon neprestanog zatezanja s kraljevskim izborom pokušao sam

doznati što se tamo radi i zbog čega su vas zapravo ostavili. Moje nastojanje urodilo

je poraznim otkrićem. Spreman sam da vam kaţem kako sam događaje uočio i čuo

iz usta samih članova vijeća.

- Dakle, koji je uzrok što su me ostavili?

- Ljudska glupost koja se boji vaše mladosti. Vele da su vremena opasna,

neizvjesna, a u takvim teškim časovima ne bi se mogao snaći ni ozbiljan muţ, a

kamoli mladić.

- Ne mogu pobiti njihovo mišljenje.

- Ali bih ga ja mogao pobiti i sigurno bih gospodu uvjerio da su na krivom putu.

Međutim, visost me nije poslušala kad sam vam savjetovao da gospodi obećate

preko mene razne časti i da odaberete kancelara jer su oni to očekivali. A kad nisu

dočekali, počeli su se od mene kriti, tajiti mi svoje sastanke i namjere. Na to se

mogu zakleti.

Bakač govori s dubokim uvjerenjem znajući da u ovom času govori istinu.

- Nije potrebno da se kunete, prečasni. Kad vam ne bih vjerovao, ne bih vas ni

slušao.

Ohrabren ovom izjavom, primakne se bliţe:

- Vijeće me postavilo pred gotov čin u času kad su već stvorili ne samo zaključak

nego razglasili po cijeloj Ugarskoj kako se plaše vaše mladosti. I tako se to pronosilo

od velikaša do velikaša. Dapače, počelo se prenositi i u plemstvo koje vam je toliko

odano. Sad se o tom govori na sva usta. I samo je to povod što vaši protivnici

dobivaju svaki dan sve više pristaša. Tome su se pridruţile još dvije nesreće:

hrvatski ban je bolestan, a od vojvode Iločkoga nema glasa. Time, eto gubite dva

glavna vođe. Protivnici su iskoristili i jedno i drugo i preplašenim ljudima natuknuli

da je banova bolest samo prividna jer neće da sudjeluje na izboru. A za vojvodu

kaţu: ne dolazi blizu jer se i on boji vaše mladosti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 486 ~

Bakač ne opaţa na prinčevu licu nikakva znaka iznenađenja, već samo pozornost.

Istodobno Bakačev pogled hvata kazaljku sata i munjevito mu sine misao. Ako sad

bane Gordana, što onda? A zatim se ţuri govoriti:

- Nadalje, visost zna, da nakon smrti bosanskog kralja Nikole, Bosna nije imala

vladara, već je zemljom upravljao sam kralj Matija. Bosna bi se opet imala uzvisiti

na kraljevstvo i zato vam nude bosansku krunu kojom bi vas okrunili odmah čim bi

na prijestolje zasjeo novi kralj. Naravno, ako bi uistinu izabrali drugog, a ne vašu

visost.

Princ se sagne bliţe Bakaču kao da se boji da mu ne izmakne koja riječ i ne govori

ništa dok on brzo iznosi svoje prijedloge:

- Sabor staleţa proglasio bi točke toga ugovora obvezatnim za vas i za sebe kao i za

novo izabranog kralja. Moram priznati: ova ponuda dokazuje da nitko nema ništa

protiv vaše ličnosti, već se jedino boje da vaša mladost ne bi mogla svladati sve

napore i teškoće.

Princ ustane. Polagano ode k prozoru i nasloni glavu na stol. Bakač promatra

njegove kretnje, razabire da mladi piinc razmišlja. Mora ga pustiti u miru dok se ne

odluči, a zlatno kazalo na uri nemilosrdno ide dalje i raspiruje u Bakačevoj duši

strah pred dolaskom Gordane ili njenog glasnika, a moţda i koga drugoga od

prinčevih najbliţih prijatelja. Svi bi oni mogli upasti i razoriti ovu njegovu osnovu.

U prinčevoj se duši budi ţalost, osjećaj osamljenosti, sjećanje na nedavnu prošlost,

na dane kad su ga uvjeravali o svojem prijateljstvu, prisizali mu na odru mrtvog

kralja. Razabire glasove Petra Gereba i Stjepana Zapolje, glasove njihove njeţnosti i

topline kako mu obećavaju svoju zaštitu i uvjeravaju ga da će čuvati, braniti,

nadomjestiti mu oca.

"Zašto su me svi vodili putem k prijestolju? Zašto nisu odmah uočili moju mladost,

odmah kod smrtne kraljeve postelje. Zašto nisu odmah uočili sve ono što ih je sada

sklonilo da se plaše moje mladosti i doveli me u poloţaj koji me ispunjava

nepodnošljivim stidom što sam bio obmanjivan svakog dana i svakog časa.''

"I Lovro Iločki? Zar i on? Nije li pokojni kralj jednom rekao da je vojvoda zaprosio

Gordanu? Da, i ako je još ljubi, nije li ga ljubav nagnala da me napusti?"

"On ljubi Gordanu i boji se budem li kralj, ona bi prije pruţila ruku kralju nego

vojvodi. Da, on me ostavlja zbog nje da nju osvoji za sebe, samo zato se predomislio,

ne zbog mladosti. To bi barem bilo shvatljivo."

"Da su me napustili odmah nakon očeve smrti, bilo bi to ili izdajstvo ili mudra

odluka, što je to sada? Besprimjerno podrugljivo stanje čovjeka kojega vode

svezanih očiju sebi za zabavu, a na ruglo njemu."

Nestrpljivost i strah što je obuzela Bakača zbog preduge stanke prekine Ivanovo

jadanje samom sebi:

- Ako je vašoj visosti nešto teško ili dvojbeno, molim da zatraţi objašnjenje.

- Ne, hvala, nije mi potrebno nikakvo razjašnjenje. Sve je jasno.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 487 ~

Okrenuo se od prozora, vratio se k biskupu i ostao stojeći:

- Velike su bile ideje, prevelike i prelijepe kojima sam ţelio sluţiti prijestolju. Ĉesto

sam se prenerazio od pitanja: hoće li moje snage dostajati da ih provodim? I tištila

me briga. Međutim, sad dolaze oni da skinu sa mene odgovornost pred sobom i

pred svijetom.

- Kako to misli vaša milost?

- Odstupam.

- Ne kanite se kandidirati na prijestolju? - zapanji se Bakač.

- Pošto sabor smatra moju mladost pogibeljnom za kraljevstvo, odstupam bez

ikakve njihove naknade ili, kako vi to velite, odštete.

- Još se ne zna hoće li izabrati koga drugoga.

- Mene neće jer se povlačim. To im recite.

- Vi odbijate časti koje vam nude?

- Odbijam.

- Visosti, nikad nisam slutio da će me bog toliko kazniti i nametnuti mi zadaću da

vašoj visosti predloţim ovaj ugovor.

Ali kunem se, to čuje Bog: kad ne bih vašoj visosti savjetovao da prihvati njihovu

ponudu, pokojni bi me kralj prokleo u grobu. Jer ono što bi se moglo desiti s

njegovim sinom...

- Što bi se moglo desiti sa mnom? - zapita princ oštro.

- Ako odbijete ponudu, to znači s vaše strane otvoreni protest.

- Protiv koga?

- Protiv novog kralja.

- Ja ne protestiram.

- Ali svatko kad dozna da ste odbili takvu ponudu, mora predmijevati, pa i sam

kralj koji bi bio izabran, da ste odstupili s prijestolja, a time biste izazvali na otpor

svoje pristaše.

- Ali ja to neću - još oštrije naglasi princ.

- Dopustite da vam razjasnim: kad bi se uistinu dogodilo da bude izabran drugi

kralj, a vi ste odbili sporazum, svatko mora smatrati da niste odstupili dragovoljno.

I onda će vas sumnjičiti da ste ogorčeni. Još više: njihova bi sumnja mogla natjerati

u strah novog kralja.

- U kakav strah?

- Svi će vas smatrati nezadovoljnim takmacem izabranog kralja, a on sam mora

strepiti da ćete mu vi potkopati prijestolje. Nije vaţno što vi to, uistinu, nikad ne

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 488 ~

biste učinili, dovoljno je da kralj sumnja. Vaša visost dobro poznaje historiju svijeta

i zna da kraljevi gube svijest kad odabiru oruţje protiv onih koje smatraju svojim

takmacima na prijestolju. Sjetite se samo nedjela što ga je počinio Ivan Postumatus

prema bratu vašeg oca, a da nije skrivio baš ništa.

- Dao ga je smaknuti.

- A vaš otac utekao je istoj sudbini, samo zbog njegove djetinje dobi.

Princ ponosno slegne ramenima:

- Neću biti manje hrabar i ponosan od mojeg strica ako me pošalju na stratište.

Moja im je glava vazda nadohvat.

- Zaboravljate na dvije glave koje su vam milije od vlastite.

- O kome vi to govorite? - upita princ, stisnuvši obrve.

- O onima koje ljubite. Vladar koji bi vas smatrao urotnikom najprije bi udario

svojom oštricom ţene koje su tako blizu vašem srcu.

Prinčeve zjenice se rašire, usplamte, obavija ga magla, kroz nju razabire lice svoje

majke i smeđe bademaste oči. Bakač zna o čemu princ razmišlja pa se ţuri da mu

razjasni:

- Upamtite, prinče, što sam vam rekao na današnji dan: oni kane izabrati

Vladislava. A taj kralj povest će kraljicu pred oltar. To je njezina osnova. Predočite

sebi na kakav bi čin Beatrice navela vladara koji bi protiv vas bio ispunjen vječnim

sumnjama? Kako bi strašna bila Beatriceina osveta koju bi izvodio kralj, vazda

zabrinut da mu vi ne otmete prijestolje? Prve bi ţrtve bile vaša majka i Gordana.

Svaki neprijatelj znao bi da će vas najjače udariti i najstrašnije smlaviti ako se baci

na te dvije ţene.

Od tih riječi princa prolaze srsi strepnje. Zgrozi se do dna duše. Nema riječi, samo

ga zahvaća strahovita misao i prikazuje mu jezovitu budućnost.

- Kunem vam se, visosti, Beatrice se već sprema i kuje osnovu. Badava nije bacila u

krilo vašim protivnicima ogromne svote. Veli se da su joj zajamčili prevelike kamate.

A vi znate da je već jednom htjela optuţiti vašu majku da je vračarica jer da joj je

onemogućila da kraljevstvu rađa sinove.

Visoko čelo mladoga princa oblije znoj, oči izraţavaju duboku prepast u koju Bakač

ubaci posljednju kap:

- A Gordanina sudbina bila bi bjednija od svih ţena u kraljevstvu.

Govornik je uzbuđen pa ustaje, pribliţava se k Ivanu i pogledava na sat.

- Ako pak prihvatite ponudu i sabor vam zajamči ispunjenje ugovora, svatko će

smatrati da ste odstupili dobrovoljno i pruţili ruku na sporazum, da ste zadovoljni,

a u tom slučaju niste dali povoda sumnji. Kad bi vas ipak netko sumnjičio, vi stojite

pod zaštitom sabora kao i svi oni koje vi ljubite. Ako ste hrvatski ban, vojvoda

Slavonije i bosanski kralj, nitko ne moţe doseći one koje ljubite. Bit će sretne uz

vas.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 489 ~

Uhvati ga za ruku pa dovrši poluglasno:

- Još je jedna prednost ako prihvatite ponudu. Gordana se oslobađa prisege koju je

dala ocu i skrbniku. Bit će slobodna da svoju ruku pruţi vama kome poklanja i

srce.

Ĉitavo prinčevo tijelo dršće. Bakač ga je udario strijelama, a odmah zatim obasjao

suncem.

U mladićevoj duši bore se osjećaji.

- Moţda ćete ovako biti mnogo sretniji s Gordanom. Visosti, ne odbijte ponudu. Ne

spalite mostove iza sebe jer za vama idu oni koje ljubite i koji ljube vas.

Sve mu se čini jasnim, nedvoumnim, neizbjeţnim. Osjeća se na rubu ponora i samo

jedna njegova kretnja survat će ih bespomoćno.

- Biskupe, - reče on hrapavim glasom. - Nikad nisam gramzio za krunom. Drugi su

me gurnuli u borbu za prijestolje. Neću se nametnuti i odstupam dragovoljno.

Povlačim se, ali ne ţelim ostaviti iza sebe put sumnji budućem vladaru ni onima

koji budu uza nj jer taj put ustinu vodi najprije do ţena koje posjeduju čitavo moje

srce.

- Prihvaćate ponudu?

- Prihvaćam.

Posljednja riječ pala je na Bakačeva prsa i zaustavila mu dah. Trebalo je vremena

da kaţe:

- Mladi prinče, nikada nisam bio svjesniji da sam učinio dobro kao u ovom času

vama.

- Zahvalan sam vam dovijeka.

Ako se sve dogodi onako kako ţele protivnici, tek onda ćete razumijeti što sam

učinio. A sad, visosti, smijem li se oprostiti da kraljevskom vijeću odnesem vaš

odgovor?

- Da, prečasni. Izvolite im odnijeti moju poruku da primam ponudu.

Bakač pruţi princu drhtavu ruku i gotovo istrči iz sobe, pobrza niza stube pa izađe

iz dvora.

Tu ga dočeka Bela s pratnjom. Brzo su uzjahali i krenuli. Tek što su prošli pored

zidina, zapaziše pred sobom Gordanu i Varadija kako jašu u dvor.

- Skrenimo natrag pa okolo dvora - odredi biskup. – Ne bih im htio doviknuti:

dolazite prekasno.

I obišli su zidine kraljevskog dvora.

- Zašto ste prije bili kod nje?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 490 ~

- Htio sam doznati ne vraća li se ipak vojvoda Iločki. Ali ona nema vijesti. To je

učvrstilo moju odluku da princa sklonem na sporazum. A zatim, morao sam se

uvjeriti bi li ona poduprla moju osnovu. Međutim, prevario sam se. Ona je čelik -

značaj. No ţurimo se. Kralj Matija mora me na drugom svijetu blagosloviti. Budem li

kancelar u Vladislava, to će me hrvatski ban i bosanski kralj najgorljivije

podupirati. Obvezao sam Vladislava i princa.

- Ujače, vi ste veliki

Stigli su do potpalatinove palače. Tu dočekaju Bakača svi članovi kraljevskog vijeća.

Samo Filipec nije prisutan. Kad se Bakač pojavi na vratima, svi skoče na noge.

Jedno jedino pitanje čita im se na usnama:

- Pristao?

- Da - reče Bakač trijumfatorski.

Svima se čini kao da su se oslobodili okova i opkoliše Bakača da im saopći sve

potanko.

- Vjerujte, zahvalni smo vam. Ovu ćemo zahvalnost iskazati tek onda kad kralj

Vladislav prihvati prijedlog da vas postavi na prvo mjesto uza se.

- Moja namjera nije bila da još jednom čujem to obećanje, jer, čini mi se, imat ćete

još prilike da me zovete u pomoć.

Ponovo ga zamoliše da im ispripovijedi što je sve govorio s princom. Slušali su ga

pomno, raspravljali i svakog časa odobravali njegov postupak. Međutim, Bakač ih

uputi kako moraju govoriti s Filipcem i onda brzo ode iz palače.

Napokon je kancelar stigao u vijeće. Odmah nakon njegova dolaska preuzme riječ

Petar Gereb i stade Filipcu tumačiti Bakačevim obrazloţenjem i njegovim

argumentima potrebu da se s princom Ivanom ne postupa onako kako je vijeće

prvobitno zaključilo.

S neizbrisivim smiješkom sluša Filipec, ne prekidajući govornika. Pri tom promatra

ostale članove vijeća koji svakog časa odobravaju Petru Gerebu.

Na kraju Petar Gereb naglasi:

- Ne moţemo i ne smijemo izloţiti nemirima kraljevstvo niti smijemo izloţiti na

milost i nemilost kraljeva sina.

- Nikad nisam ni mislio da to učinim - reče Filipec, povrijeđen i zatečen.

- Drago nam je to čuti, ali vaša je prečasnost prihvatila prijedlog kraljice.

- Baš kao i vi, gospodo - odvraća on. - Vi znate da se drugačije nije moglo. No, do

provođenja prihvaćenog prijedloga, naravno, prošlo bi vremena, a dotle bi se moglo

štošta promijeniti. Htio bih znati što je sklonulo gospodu da promijene svoj

zaključak.

- Pokušaj sa strane neprijatelja princa Ivana.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 491 ~

- O kakvom to govorite pokušaju? - pita Filipec namješteno začuđen.

- Htjeli su ga prevarom izmamiti iz dvora bez pratnje.

- Taj pokušaj - nastavlja Petar Gereb - dokazuje da se nišani na slobodu i ţivot

princa Ivana. Ako mu uzimamo krunu, ne ţelimo mu uzeti ţivot niti dopustiti da

mu ga uzme tko drugi.

- Uistinu, čudnovat pokušaj. Sad razumijem. Dakle, princ ima neprijatelja koji mu

radi o glavi i zato ste odlučili promijeniti svoj zaključak.

- Zapravo nije bio zaključak. Već smo prvog časa prihvatili prijedlog njezinog

veličanstva, ali mi se čvrsto nadamo da će kraljica, ako joj vi sve to razloţite,

uvidjeti kako činimo dobro i pravedno jer će taj ugovor s princem u prvom redu

posluţiti sretnom vladanju kralja Vladislava.

- Znate da je kraljica svoj prijedlog uvjetovala svojom novčanom potporom, a svakog

dana trebamo ogromne svote za izbore i svečanosti koje će slijediti i čete koje

moramo lijepo opremiti i odmah platiti da moţemo u svečanom ruhu otići u susret

kralju. Zatim, dolaze krunidbene svečanosti, ali čemu da vam nabrajam kad sami

znate.

- Da, sve to priznajemo - potvrdi Petar Gereb. - Ipak je potrebno da naš ugovor s

princom potvrdi njezino veličanstvo i vi, gospodine biskupe.

Tog časa Filipec iznenada upita:

- Ugovor je sastavio Bakač?

- Ne, on i ne zna o tome. Ugovor je sastavio netko kome sam obećao šutnju -

razjašnjava Petar Gereb.

- Ne traţim da mi kaţete ime. To je napokon svejedno, Radi se o shodnosti ili

neshodnosti prijedloga.

- Dakle, kakav nam odgovor dajete, prečasni? - pita potpalatin.

- Jesu li gospoda sva sloţna za taj ugovor?

Svi potvrdiše najodlučnije.

- Razmislit ću kako da stvar predloţim kraljici. Je li taj ugovor sastavljen usmeno?

- Predbjeţno samo usmeno.

- Vidjet ću što o tome misli kraljica.

- A vi, prečasni? Kako mislite vi? - pita Filipca Petar Gereb.

- Mislim da bi trebalo svuda popuštanja, samo da se osigura mir i sporazum u

samom kraljevstvu.

- Znači da pristajete?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 492 ~

- O meni se i ne radi, nego o kraljici. Trebat će joj razloţiti, a da je ne ozlovoljimo i

da nam ne uskrati pomoć. I sami znate da bez nje ne moţemo.

- Zamolili bismo prečasnog gospodina neka odmah ide kraljici i donese njezin

odgovor.

- To je sad najvaţnije.

I Filipec se digne na odlazak.

Vani ga je čekao tajnik s kojim se uputio u egersku palaču. Putem ovaj primijeti:

- Mrki ste i zlovoljni, prečasni?

- Opaţam da su gospoda u vijeću nešto odviše mudra. Samostalno vode s princom

pregovore. Netko se uvukao u vijeće da ga vodi drugim putem.

- Tko drugi nego Bakač.

- I ovo danas, kao da je izveo on, makar se vješto sakriva. Samo ne znam da li se

Bakač uistinu zauzima za princa ili samo kani mene posvaditi s kraljicom ne bi li

on stupio na moje mjesto.

- Ovo drugo mnogo je vjerojatnije.

- Kunem se: to neće uspjeti. Do Vladislavljevog izbora moći ću sačuvati kraljičinu

sklonost.

- A kasnije vam nije potrebna?

- Dragi moj prijatelju, što će biti kasnije, to ne zna nitko, osim gospodina Boga i

nešto malo mene. U kralja Vladislava lakše se stječe povjerenje negoli u Beatricu.

Njoj se moraju pokoravati drugi, Vladislav se vazda pokorava drugima. Pobrinut ću

se da na prvom mjestu budem ja.

Stigavši kraljici, dade se odmah najaviti. Ĉim je ušao i pozdravio, prikaţe se vrlo

uzbuđen pa odmah započne s izvještajem:

- Vaše veličanstvo, posvuda se pronosi vijest da su princa htjeli odmamiti iz dvora i

ubiti.

- Vi znate da smo ga htjeli utamničiti.

- Da, veličanstvo, ali Damirovi su momci prepoznali Enrica i vijest o tome strahovito

je raspirila prinčeve pristaše. Ĉitava ih je okolica puna, ne zna se odakle su došli i

kada, riječju su skovali urotu da će navaliti na ovu palaču i zapaliti je.

Ona problijedi.

- Budite mirni, veličanstvo, urotu sam spriječio.

- Pobili ste ih sve?

- Veličanstvo, njih je bilo toliko da mi ne bi dostajalo ni dva puta toliko vojske koliko

ima više veličanstvo sa svim četama naših velikaša što su sada u Budimu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 493 ~

- A velite da ste priječili urotu?

- Lukavošću. Ove noći dok je veličanstvo spavalo, sazvao sam kraljevsko vijeće i

odmah poslao princu mirovne prijedloge.

I tako smo uglavili sporazum.

- Kakav sporazum?

On joj samo površno ispriča točke ugovora koje mu je saopćio Petar Gereb. Na

polovici ona vikne:

- Ne pristajem. Da još podijelite časti tome kopiletu? Velim: ne pristajem na

sporazum. Kome je palo na um da mu nudi banstvo, vojvodstvo? Jeste li sišli s

uma?

- Veličanstvo, slušajte me. On je odstupio.

- Ne dam se postidjeti od toga mladog lupeţa da on odstupi. Bacit ću ga, svrgnuti,

uništiti. Gurnut ću ga. Traţim tamnicu i zapljenu imanja.

Filipec čeka čas, a onda odvraća:

- Veličanstvo, dopustite da završim.

- Dakle? Što još?

- Ĉitav taj ugovor samo je prividan. Sklopljen je samo zato da umirimo prinčeve

pristaše i sklonemo ih da odustanu od pobune. Ugovor je usmeni.

- Prividan, uistinu?

- Sklopljen je samo na riječ, a to je isto kao da nije ni bilo govora o kakvem ugovoru.

- Vi ste doista spretni, prečasni gospodine, ali budite na oprezu da ugovor ne bi

tkogod smatrao pravovaljanim.

- Neka se veličanstvo pouzda u mene.

- A ima li štogod drugo naročito vaţno?

- Sve je u najboljem redu. Velikaši pomalo dolaze. Prekosutra će svi biti ovdje, samo

još nisam uspio sastaviti dovoljan broj četa kako bih sjajno opremio povorku koja

ide na granicu u susret kralju Vladislavu.

- Zar još niste kod Enrica digli novac koji sam odredila za to?

- Jesam, veličanstvo, ali mi nije dostajalo da pratnja bude onako svečana kako ste

ţeljeli. Od vijeća sam primio znatnu svotu, a ova je iskorištena za priredbu gozbe u

čast novom kralju.

- Dat ću vam na raspolaganje svoje čete. Osim toga, što god ustreba, Enrico će vam

dati. Ţelim da se moj budući vjerenik dočeka sa svim sjajem dostojnim mene.

Nakon jednog sata vratio se Filipec u potpalatinovu palaču i navijestio:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 494 ~

- Isprva je njezino veličanstvo bilo protivno ugovoru, ali sam je najposlije sklonuo da

svoj protest povuče.

- Prema tome, imat ćemo lak posao da provedemo izbor i odmah okrunimo kralja.

- Sad više nema pogibelji da proglasimo rok izbornog dana.

- Moţete proglasiti - reče Filipec potpalatinu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 495 ~

S U P A R N I CI

Gordana i Varadi stigli su u dvor i odmah potraţili Damira. Saznavši da je Bakač

bio kod princa, poţure se gore da čuju što je bilo. Princ ih primi u knjiţnici u kojoj

se upravo odrekao prijestolja. Na prvi pogled spaziše sve troje na princu teţak

umor, ali kad je preda nj stala Gordana, pogled mu zasja.

- Što je od vas htio Bakač? - upita Varadi bez ikakva uvoda princa.

- Razotkrio mi je čitavu istinu.

- Koju istinu? - upadne Gordana, uznemirena, osjećajući opasnost.

- Istina glasi: protivnici, baš kao i moje pristaše jednako strepe od moje mladosti i

ţele izabrati za kralja drugoga.

- To nije istina! - klikne Damir.

- Bakač laţe! - usplamti Varadi.

- Ne bi li vaša visost bila tako ljubazna da nam ispriča što ste govorili s Bakačem -

moli Gordana.

- Dakako. To sam i duţan.

I on čitav razgovor s Bakačem razotkriva svojim prijateljima. Kad im Ivan saopći da

je odstupio, svi troje skoče preneraţeni pa gledaju princa kao da ga drţe suludim.

Varadi vikne drhtavo:

- Napustili ste svoje pristaše, prinče?

- Oni sami ţele da odstupim.

- Bakač laţe, opet velim.

- Učinio sam ono što sam morao.

- Ivane, sva Hrvatska planut će gnjevom na tebe - primjećuje Damir.

- Povjerovali ste Bakaču, a mene niste pitali za savjet? - oštro će Varadi.

- Dragi prijatelju; tu nije bilo nikakve dvojbe da bih morao traţiti savjeta na što da

se odlučim. Vama sam već jednom rekao da se nikada ne bih htio nametnuti. Vi

najbolje znate što mislim o svom nastupu na prijestolje i o borbi koja se vodi oko

toga. Ne dam se nametnuti ni od koga. Pa ni od svojih prijatelja. Sve što mi je rekao

Bakač, ne moţe se pobiti.

- Ne bi se moglo pobiti kad bi izbor bio završen.

- Neću da se izvrgavam sramoti i smijehu koji me čeka kad moj izbor propadne.

- Ali ne moţe propasti - klikne Gordana, a Varadi upada:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 496 ~

- Ako je Bathory odustao i ako odustane još nekoliko njegovih, to ne znači ništa.

- A vojvoda Iločki?

Sve troje se lecnuše. Gordana prva ponovi:

- Vojvoda Iločki? Što hoćete da kaţete?

- Samo opetujem o čemu govore svi protivnici.

- O čemu govore? - upita Damir.

- Vojvoda koji je bio nepokolebljivo uza me isto se tako prestrašio moje mladosti. I

zato ne dolazi.

Damir i Varadi usplamte:

- Varate se, visosti.

- Krivo misliš, Ivane.

Mrki oblak prekrije bjeloću Gordanina lica i sjaj njezinih očiju. Gleda ravno u

princa, čije su oči ovog časa upravljene u nju, s izrazom duboke sreće. Ona ipak

šuti, dok Varadi uzvikuje:

- Dakle, više vjerujete protivniku negoli nama?

- Ako su neprijatelji i odmamili vojvodu, zar nije već mogao stići? Ili se javiti? Ne, on

je ustuknuo pred odgovornosti koju uzima na sebe da se bori za mene. Sve vrijeme

ne dolazi niti šalje kakav glas. Bakaču su rekli da vojvoda neće doći. I nije došao.

- Ipak će doći - usklikne Gordana, a u očima joj sijeva teški prijekor princu. Ali on

odrešito odgovara:

- Ne, Gordana, on neće doći. I neću mu spočitavati. Pravo ima. Premlad sam za

toliku zadaću.

Njegov pogled ustaljen je na Gordani, Taj pogled govori sve što moţe da kaţe

riječima. Ali ona oštro trgne glavom i glas joj bude opor:

- To znači, visosti, da ste svoje ostavili pristaše kako bi sa sebe mogli skinuti sav

trud i muku što bi vam zadavala briga za druge. Kako se to slaţe s vašim dubokim

osjećajem čovječanske duţnosti?

- Gordana, nemoguće je da me vi ne shvaćate. Boje se moje mladosti i neće da

vladam. Ja se njihovoj ţelji priklanjam.

- Njihova će ţelja biti izrečena tek na izboru, a vi se ne smijete oslanjati na spletke

protivnika kojima je Bakač oruđe.

- Bakačeve su bojazni ispravne. Zna što će stići, ne samo mene, nego sve vas ako

me budući kralj smatra vječnim takmacem.

- Budući kralj ste vi - oštro će Varadi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 497 ~

Damir se povuče u dubinu prozora zajedno s Varadijem, dok djevojka ostane s

princom i poluglasno ga pita:

- Dopustite mi jedno povjerljivo pitanje.

- Spreman sam na odgovor.

- Nije li sjeme vašoj sumnji na vojvodu Iločkoga ljubomora prema vojvodi?

- Ljubomora? Ne znam, ali zar nije vjerojatno da me napušta jer neće da digne na

prijestolje onoga koji vas ljubi?

- Unatoč tome vojvoda ne bi ni časa ustuknuo da radi za vaš izbor.

- Kako je golema vaša vjera u vojvodu!

- Opet sumnja. Jednom ste poţalili svoje sumnje, otjeravši Damira. Ako opet

zapadnete u mreţu sumnji?

- Nije sumnja. Beatrice je htjela da me utamniči, a moja majka i vi bile biste nišan

njenih osveta.

- Ja imam skrbnika vojvodu Iločkoga. On bi obranio i vašu majku i mene.

- Gordana, ostavite što se ne moţe promijeniti. Nije mi određeno da nosim krunu.

- Gdje su vam dokazi da su vas Hrvati ostavili?

- Već rekoh: vojvoda se ne javlja, ni knez Bernardin, čak ni biskup Ernušt ne šalje

vijesti.

I razotkrije joj sramotu koja ga je obuzela kad je prozreo kako su ga varali, a

istodobno uvjeravali. Tu spoznaju ne moţe podnijeti. I onda ispriča razgovor s

Bakačem, sve redom.

- Ne bih ni primio njihovu ponudu da uzmem bansku čast ni časti bosanskog kralja

da nisam razabrao opasnost za one koje ljubim. Svoju glavu dajem Beatrici, ali

vašu, svoje majke nizašto. Borio bih se da nisam ostavljen. Nema tu pomoći, nema

nikoga da pomogne kad te golorukog napadnu razbojnici. Tu je borba nemoguća,

neprirodna i morao sam je dokrajčiti.

- Niste je dokrajčili.

- Jesam, Gordana. Svakoj je borbi sad kraj.

- Mi ćemo borbu provesti na dan izbora. Ako ste vi odstupili, ne znači da naši

prihvaćaju Vladislava. Do izbora ima još vremena.

Kucanje na vratima načas ih ušutka. Damir ostavi Varadija pa otvori vrata. U sobu

ulazi Berislavić, uzbuđen, a glas mu dršće:

- Sa svih strana dolaze velikaši. Crkva Velike Gospe se uređuje. Tamo će zasjedati

izborni sabor.

Sve osjećaju da Berislavić nešto prešućuje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 498 ~

- Da, razumijem, a što onda? - pita princ.

- I razglašeno je: izbor će se odrţati u četvrtak, petnaestoga.

I Varadi i Gordana i Damir stoje kao ukopani, bez riječi dok Berislavić doda:

- Zato su odgodili izbor na šest tjedana da ga mogu provesti bez nas.

Damir se odmah spremi na odlazak.

- Idem k našim plemićima. Nešto se mora učiniti protiv te prevare, pa makar nas

stajalo glave.

- Zabranjujem ti, Damire, da izlaziš iz dvora, zabranjujem i onoj četrdesetorici da se

maknu - odlučno zapovijeda princ.

- Visosti, vi ste se odrekli i nemate pravo zapovijedati onoj četrdesetorici.

Oštri Damirov odgovor iznenadi Varadija i Gordanu, ali oboje pristanu uza nj.

- Ta više nemate prava da raspolaţete njihovim činima - potvrdi Gordana.

- Ĉuli ste, prinče moj - upozori Varadi Ivana.

- Moj prinče i druţe moje mladosti, ako mi zabranite da se maknem ispod ovog

krova, onda molim da me smjesta otpustite iz sluţbe.

Poput hladnog mlaza padaju na Ivana Damirove oštre riječi, ali Gordana posreduje:

- Gospodine Damire, zadali ste riječ da ćete čuvati prinčev ţivot i ne smijete ga

ostaviti.

- Prepustite meni da pozovem plemiće i s njima se dogovorim - odredi Varadi.

- Zapovijedajte sa mnom - ponudi se Berislavić.

A princ šuti, osjetivši se poraţen. I drugi ušute. Osjećaju se kao namamljena

uhvaćena čeljad koja ima jedinu nadu da će opet slavno pasti u boju.

Mukli očaj padne na njihove duše. Samo princ uzdigne glavu:

- Eto, sad tek vidite kako je radio Bakač kad me nagovorio da prihvatim ponudu.

Zacijelo je znao kakva se varka sprema.

- A ipak je šutio - uzvikne Varadi.

- Ne bi se ništa promijenilo.

- Visosti, dogodilo se što mu drago, odustanite od pogodbe s protivnicima - moli

Gordana.

Svi gledaju u blijedo prinčevo lice. Oborio je oči, osjećajući da ovog časa Gordana

izvrgava kušnji njegovu ljubav. Ali brzo digne pogled k njoj i uzbuđeno odgovori:

- Odrekao sam se po vlastitoj odluci jer sam uvjeren da se većina pristaša

predomislila. I sada još vjerujem u to pa izjavljujem pred vama, gospodine biskupe,

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 499 ~

i u prisutnosti svojih najvjernijih Damira i Berislavića: ljubim vas, Gordana, više od

ţivota, ali natrag ne mogu.

Tolikoj odlučnosti začude se svi i ne rekoše ništa. Gordana se sagne smjerno na

poklon i polagano ode iz sobe. Prati je prinčev pogled pun bolnog razočaranja, a

ipak ne učini ni jednu kretnju da je zadrţi.

Za njom su otišli Berislavić i Damir, dok se Varadi zaustavio:

- Da izbor nije za tri dana, ja bih vašu odlučnost smatrao tvrdoglavošću. Ovako vas

shvaćam. Prevara je strahovita jer smo odijeljeni od svojih pristaša. Ipak se čini da

ste našli odvaţnosti odbiti Gordaninu ţelju. Ţrtvovali ste svoju sreću zauvijek.

- Ako me Gordana ljubi, ne moţe me odbiti zbog moje odluke.

- Ona ima snage da svladava svoje osjećaje kad je posrijedi ponos.

- O kakvom to govorite ponosu?

- Beatrice snuje o Gordaninoj glavi, o tome nema sumnje. Međutim, Gordani nije do

toga da čuva svoju glavu, nego traţi zadovoljštinu. Ona hoće da tu zadovoljštinu

uzme i zato ţeli sve ili ništa.

- A to znači?

- Ili ništa, ili da bude kraljica. To ţeli Gordana - reče Varadi, posluţivši se

lukavstvom.

Magleni prinčev pogled ispituje Varadijevo mrko lice.

- Gordana hoće da bude kraljica? To je rekla?

- Riječima nikad, ali niste li u nje opazili tragove toj ţelji?

Ivan se malo zamisli i odlučno odvrati:

- Da je tako, ne bi me prije godinu dana navela da potpišem Biancinu prosidbu.

- Onda je ţivio kralj i da ste zbog nje uskratili prositi Biancu, Gordana bi čamila u

tamnici. Ona je to dobro znala. Sad su druge okolnosti. Ne mogu dokazati svoju

tvrdnju nekim na ročitim njezinim izjavama, ali svaki njezin čin opravdava sumnju:

Gordana ţeli nositi krunu, jer samo tako moţe uzeti zadovoljštinu od Beatrice.

Novi udarac smrvi prinčevo srce. Razočaranje mu se odraţava u licu i očima. Varadi

kimne pa nemilosrdno nastavi:

- Naravno, Gordanina ţelja za krunom nema svoj izbor u vlastohleplju ili taštini, već

jedino u ponosu da ovako zadobije zadovoljštinu za sve zločine kojima je Beatrice

napadala Gordanin ţivot. Posljednji zločin, kad su Aragonci Gordanu zatvorili ovdje

dolje pod dvoranom, proizveo je u njoj veliki preokret i neku ţelju da kazni Beatricu

i njezine Aragonce. A to joj ne moţete zamjeriti, visosti. Da su je odveli na stratište i

odsjekli joj glavu, ne bi bilo tako strahovito kao ono što su učinili s njom: pustili su

je da polagano umire od gladi. A kasnije ona voda bila je očito namijenjena da se

Gordana uguši. Ne bi li to bila strahovita smrt?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 500 ~

- Jezovito je to, biskupe, ne mogu ni slušati.

- Zar je, dakle, čudo da je ta grozota pobudila u njenoj duši bijesnu ţeđ za borbom

koja joj omogućuje da trijumfira nad Beatricom?

Slomljene duše sluša princ i onda zavapi napola očajno:

- Da mi je o tom govorila, da mi se razotkrila davno prije. Sad je svemu kraj.

- Svemu i svima je nama kraj.

- Svima? Ne moţe biti. Zaštitit ću sve. Ĉasti koje mi po ugovoru nude omogućit će

mi da štitim sve.

- Kakvo ste dobili jamstvo da ćete te časti i dobiti?

- Jamstvo će pruţiti sabor.

- A jamstvo da će sabor uistinu potvrditi ugovor?

- Zadali su mi riječ preko Bakača, a još prije izbora sklopit ćemo pismeni ugovor.

- Oprostite mi, visosti, ja mnogo ne vjerujem.

- Kako? Zar u ovom kraljevstvu ne vrijedi riječ?

- Gdje se gazi prisega na raspelo, zar tu vrijedi časna riječ?

- Biskupe, ne tjerajte me da očajavam.

- Ali ja očajavam, prinče, jer nemam pouzdanja ni u Bakača ni u vijeće ni u koga

drugoga.

- Zašto bi onda dolazili da sklapaju sa mnom ugovor?

- Da vi pristanete, da obećate, da se obaveţete, da pruţite sve što im treba, a oni

vam neće dati ništa. Ne predajte krunu ni tvrđave, prinče, čujte me. Filipec je sluga

Beatrice, a gdje je ona, tu nema sporazuma, nema ugovora koji ne bi bio pogaţen,

Ĉim izaberu Vladislava, vi ste izručeni aragonskoj sili, nemilostivo, bespomoćno. A

sad ste se predali.

- Biskupe, vitez sam i čovjek časti. Ako su me prevarili, ja sam predan. Ali neću

povući riječ.

- Onda vam više ne mogu pomoći. Zbogom, prinče, izručeni ste na milost i nemilost

aragoncima, a oni koje ljubite, izgubljeni su.

- Veće bijede nema do moje - šapne princ i obori glavu. - Je li ikad sudbina tako

okrutno bičevala čovječje srce? – pita on, gušeći se u svojoj nesreći.

- Povući riječ? Ne. Još sam vitez, još imam svoju čast. Radije na stratište negoli

pogaziti čast. Umrijeti, ali nikada povući riječ.

Ostavivši princa, Varadi je izašao na koridor. Stjepko ga odvede u Berislavićevu

sobu. Tu su Damir i Gordana i nekoliko dvorana. Damir ih upućuje kojim putovima

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 501 ~

treba da jašu prema jugu gdje da se klonu Filipčevih zasjeda i kako da izvijeste

hrvatske plemiće o izbornoj prevari.

A mladi glasnici, puni odlučnosti i neustrašivosti, primaju poruku, ostavljaju sobu

da se začas bace u sedla i pojure u domovinu.

- Ne mogu stići na vrijeme - razlaţe Gordana Varadiju - ali ipak će ih obavijestiti.

Damir uzme klobuk:

- A sad idem potraţiti naše plemiće da s njima vijećamo.

- Gospodine Damire, četrdeset plemića ne moţe učiniti ništa pa ni onda ako se

dadu sasjeći - upozorava Varadi.

- Ipak mogu učiniti nešto što je vrlo vaţno: nijedan od njih ne smije se pokazati na

izboru, a svi moraju najaviti prosvjed.

Varadi slegne ramenima, a Gordana prekine razgovor, pitajući:

- Što je rekao princ kad sam otišla?

- Nepokolebljiv je. Ĉak sam vas kruto ocrnio ne bih li ga smekšao, ali sve uzalud.

- Ocrnili ste me? čime?

- Razloţio sam kako ţelite biti kraljica samo zato da sebi moţete uzeti zadovoljštinu

za sve što ste pretrpjeli od Beatrice. Uzaludno.

- Prekasno ste se sjetili toj spretnoj varci, gospodine biskupe, prekasno ste izašli na

slobodu i ušli u borbu. Sve je došlo prekasno.

- Ne mojom krivnjom.

Gordana potvrdi pa ode iz sobe u predvorje. Tu je čeka Stjepko s ogrtačem. Paţ je

zaogrne i odvede u dvorište. Onda stigne Varadi i Damir pa sve troje odjašu zajedno

iz dvora ojađeni i svjesni svoje nemoći da bilo što stvarno učine. Još se nisu udaljili

od dvorskih zidina kad opaze dvojicu hrvatskih plemića kako se ţure prema dvoru.

Damir im domahne, a oni skrenu k njima.

- Traţimo vas, gospodine Damire - reče onaj prvi.

- Što se dogodilo? Moţda ste čuli za izbor?

Oba plemića pogledaju prema Gordani pa šapnu Damiru:

- Ne pristoji se o drţavnim stvarima govoriti pred ţenom. Dođite bliţe.

U prvi čas Damir se nađe u neprilici, ali se ipak povuče s plemićima k zidu.

- Iz egerske palače šalju k našim opunomoćenicima svoje ljude, hoće da ih podmite.

- Ne bi li pristali na izbor Vladislava?

- Nude im venecijanske dukate, napuljsku svilu i zlatnike.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 502 ~

- A što oni vele?

- Zovu me neka dođem da tkogod ne bi primio mito.

- Tko bi primio, taj je izdajnik i neka se ne usuđuje vratiti u domovinu. Recite im to,

gospodine Damire - uputi ga Gordana.

- Koja šteta da im vi ne moţete ovako govoriti.

- Ne bi me ni slušali. Idite, pouzdajem se u vas. Nastojte da Aragonci ne obmane

koju pohlepnu i slabu dušu.

- Idem, ali prije nego se vratim u dvor, dolazim kući da vas izvijestim.

I rastadoše se. Damir krene s plemićima, a Varadi otprati Gordanu do kuće.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 503 ~

P L A M E N L J U B O M O RE

U strahovitim mukama princ Ivan šeće se po svojoj odaji. Samo ga jedna misao drţi

uspravno. "Ako sam prevaren ja, moram spasiti one koje ljubim. Njih ne smije

dotaći nesreća što je namijenjena meni."

I ne prestaje koračati gore-dolje po sobi. Što brţe korača, to brţe lete njegove misli.

Nakon jednog sata zovne paţa Stjepka. Dječak ulazi, potišten je.

- Idi k mojoj majci, Stjepko, neka se spremi za vrlo dalek put, a onda reci Gordani

da je usrdno molim neka ide s mojom majkom.

Paţ oštro gleda princa i zapita:

- Ako neće htjeti da ide?

- Otkud ti znaš da ne bi htjela?

- Gordana nikad ne bi uzmaknula pred neprijateljem.

- Što ti znaš o neprijatelju?

- Sve ja znam što se događa, sve čujem i sve shvaćam.

Ivan pozorno promatra dječaka:

- Dakle, znaš što se sve zbilo ovdje?

- Znam, visosti, i vjere mi teško mi je.

- Zbog čega ti je tako teško?

- Jer nećete da budete kralj, a svi smo mi to htjeli.

Princ uzdahne i pogladi paţa po gustoj kosi.

- Hoćeš li, Stjepko, pratiti Gordanu na put?

- Htio bih, ali velim: ona neće otići.

- Rekla ti je?

- Ne treba ona ništa reći, ja ipak sve znam. Viteška je u nje ćud i u vas, visosti, kao

u vojvode, kao u Damira i kakav će biti u meni kad budem mladić.

- Ĉini se da voliš što je Gordana takva?

- Da, volim. Da nije takva kakva jest, ne bi bila divna kao što jest.

- Reci, Stjepko: kad odrasteš, bi li htio takvu djevojku nazvati svojom ţenom?

Paţu udari krv u lice kao da se osjetio pogođenim pa odgovori:

- Nijednu neću, nikada nijednu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 504 ~

- A zašto?

- Jer nijedna neće biti kao Gordana. Nijedna, nikada, makar ja ţivio sto godina.

Sve upornije promatra Ivan dječaka i, spustivši glavu, odvraća:

- Pravo veliš. Nijedna ne moţe biti takva. Sretna li muţa kojeg odabere.

Paţ se zbuni, gleda princa i odgovara:

- Zna se koga će odabrati.

Osupnut, princ se sagne paţu:

- Zna se? Dakle, reci: koga?

- Onoga koji bude najveći junak u kraljevstvu.

Ivan pristupi bliţe k dječaku i zagleda mu se u rumeno lice:

- Ona je to rekla? Doslovce?

- Da, rekla je tako.

- Kad je rekla?

- Već davno. Nešto smo govorili, a ona na to reče: "Htjela bih da moj muţ bude

najveći junak kraljevstva!"

Princ obori glavu i zamisli se:

- Sad razumijem kako si znao ono što nije bilo poznato ni meni.

- Što, visosti?

- Nisi li mi ti potvrdio da gospodin Damir ljubi Gordanu? Ona ti je povjerila.

- Pokojni kralj me jako ispitivao što je govorio gospodin

Damir. Morao sam kralju kazati što sam čuo, ali ne moţe biti isti na što je buncao

gospodin Damir. Jer kako bi on mogao ljubiti onu koja će biti najveća gospođa u

kraljevstvu, a to joj i pristoji, to ona i hoće.

"Dakle, i on nesvjesno navješćuje ono što svjesno tvrdi Varadi. Gordana ţeli biti

kraljica. Da primi zadovoljštinu? Zašto joj ne mogu dati krunu? Ja sam najbjedniji

stvor pod suncem."

A onda opazi da paţ čeka njegov odgovor. Nešto smračenim, a ipak ispitujućim

pogledom, promotri dječaka i odgovori:

- Ako neće biti najveća, ali mogla bi biti najsretnija.

Princ Ivan sasvim se promijenio od onog časa kad je Gordana otišli onako nijema i

ponosna, iz njegove odaje, ne mogavši ispuniti ţelju da povuče odreku od prijestolja.

- Gordana je kazala da će uzeti navećeg junaka u kraljevstvu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 505 ~

- Da bi htjela imati muţa najvećeg junaka –ispravi paţ.

- Što misliš, koga je time mislila?

- Tko bi to znao - odvaţno odvraća Stjepko.

- Moţda na vojvodu?

- Ne znam, ništa ne znam niti ne slutim. Pa kako bih mogao znati?

- Ona ipak nekoga ljubi, što misliš ti, dječače?

- Mislim da će svakako ljubiti onoga kojeg odabere za muţa.

- Diplomatskog li odgovora. Ti ćeš biti drugi Bakač.

- Toliko pameti nema mjesta u mojoj maloj glavi koliko je nakrcana u njegovoj

velikoj.

- Ne mjeri se pamet po obujmu glave, ali dosta. Eto vidiš, ja sam s tobom povjerljiv,

jer si mi dobar kao i Gordani.

- Ĉasti mi! - odvraća dječak s ushitom.

- A sad idi k mojoj majci i Gordani. Sutra ću im kazati kamo treba da putuju. Idi i

donesi mi odgovor.

Uzbuđeni paţ pobrza niza stube, popne se na konja i odjaše. Stigavši Gordani,

saopći joj prinčevu poruku. Ona saluša pa mu naloţi:

- Vrati se k princu i kaţi da nikako ne mogu otpratiti uzvišenu gospođu.

- A molim vas recite mi zašto?

- Ĉekam vojvodu.

- To neću reći princu, planuo bi ljubomorom.

- I o tom si govorio s princem?

- Ĉesto on govori sa mnom o vama. Počelo je to tada kad me prisililo da mu kaţem

što je gospodin Damir govorio u vrućici.

- Kad je to danas govorio s tobom?

- Odmah čim ste otišli i pitao me koga ljubite, ne ljubite li vojvodu, ali mu rekoh:

Gordana će ljubiti onga koga odabere.

- Tko zna. Moţda i neće biti tako. Ako ipak ne budem ljubila nikoga?

- Onda u kraljevstvu nema muţeva.

- Muţeva ima dovoljno. A ja ţelim junaka duha, junaka poštenja, junaka mača.

- Ako danas ne budete našli takvih, moţda će ih biti jednom, kad odrastu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 506 ~

U bademastim očima pojavi se smiješak i oprţi Stjepkovu samosvijest. Postidio se,

spazivši da je nesvjesno rekao nešto nedolično. Međutim, ona ga pogladi po kosi

kao prije jedan sat princ Ivan.

Dodir njene ruke natjera mu krv u lice.

- Stjepko, budi mudar i reci princu da ne mogu otići dok ne vidim što će se ovdje

događati.

- Pouzdajte se u mene, neću mu kazati da čekate vojvodu.

Nikad mu to ne bih rekao. Kad bi me on i pitao o vojvodi, kazat ću da ne čekate

vojvodu jer neće doći.

- Naprotiv, nadam se da će doći.

- Naravno, on mora doći, ne bi mogao ţivjeti da vas ne vidi.

On bi i iz pakla pobjegao.

- Ne brbljaj već idi. Pouzdajem se u tebe jer si pametan i mudar.

- Potrudit ću se za vas i u tome.

Onda ode oštrim koracima, gotovo muškim, ne bi li pokazao da je već mladić.

Srvana od umora i uzbuđenja, Gordana legne. Probudila se tek predvečer. Začudi ju

buka u kući pa siđe stepenicama. U veţi pod valovitim svodom u tmini opazi svijeću

u ruci jednog sluge. Drţi je uvis i osvjetljuje čovjeka svezanog na zemlji. Oči su mu

izbuljene, pune straha. Marko mu pod grlom drţi bodeţ, a Damir stoji nad njim pa

ga ispituje.

- Tko je to? - upita Gordana.

Marko samodopadno odgovara:

- Uhvatio sam ga kad se htio u tmini prebaciti u naše dvorište.

- Valjda tat?

- Napuljac je, dakle, uhoda.

- Govori - viče svezanome Damir - Što si htio ovdje?

Ĉovjek strepi, ali šuti. Gordana prilazi bliţe i oslovi uhvaćenog Napuljca na njegovu

jeziku:

- Reci što te pitaju. Ako ne kaţeš, ne mogu te obraniti gospodareve nemilosti.

Ĉovjek gleda Gordanu i razmišlja, a ona ga pita:

- Što si htio?

- Poslali su me.

- Odakle i tko te poslao?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 507 ~

- Gospodin Robert egerski.

- Dakle, on? A zašto te šalje?

- Da vidim kuda vodi put u loţnice vaše milosti i je li gospodin noću kod kuće ili nije

- Dakle, Robert hoće da se uvuče u ovu kuću?

- Na dan kad izaberu kralja svezat će gospodina Damira, a princ će biti bačen u

tamnicu.

- Nikad on neće biti u tamnici. Sve to laţeš, Napuljče!

- Istina je što sam rekao. Gospodin Robert zna da se princ odrekao prijestolja.

- Ali zato će imati drugih časti.

- Neće dobiti časti, sve su to samo tako napravili prividno.

- Što je napravljeno prividno? Govori.

- Savez što su ga gospoda sklopila ili ugovor, što ja znam, sve je samo tako da princ

odstupi, a oni će s njim obračunati.

- Tko ti je to rekao?

- Gospodin Enrico zna jer je kraljica tako kazala.

- Prevarili su princa?

- Jesu. To svi naši znaju.

- A zašto su poslali baš tebe amo?

- Jer me ne poznaju vaše sluge, a ni vi.

- Sad ćeš ostati kod nas do izbora, a onda si slobodan.

Nitko ga ne smije zlostavljati ni grditi - naloţi Gordana.

I odvedoše ga u malu izbu s debelim zidinama, donesoše mu leţaj i večeru. Marko je

preuzeo da ga čuva. Kad je Napuljac večerao, legne. Marko odnese svijeću i

zaključa.

- Dakle, sad ste čuli - primijeti Gordana kad je ostala sama s Damirom. - Princa su

prevarili, a on drţi riječ. Ne recite mu danas ništa. Sutra neka dođe Varadi s

princem ovamo i neka sam sasluša Napuljca, moţda će onda vjerovati. A sad idite

princu, očito mu je vrlo teško.

- Mogu li mu što isporučiti?

- Hvala, ništa.

- Ljutite se jer neće da povuče odreku?

- Prosvjedujem protiv njegova čina. I nikako ne smijem,

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 508 ~

neću i ne mogu da odem odavde, čekat ću dok ova razbojnička

prevara dosegne vrhunac.

- Isporučit ću po vašoj zapovijedi. Ostajte zbogom!

Damir hitro prođe dvorištem.

* * * * *

Sve je u kući utihnulo. Gordana leţi u postelji, ali ne moţe usnuti. Tada je prene

iznenadna buka u dvorištu. Grubi Markov glas prodire do nje i ona digne glavu.

Prisluškuje kako Marko viče:

- Dođite sutra. Sad ne moţete govoriti s njezinom milosti.

- A ja ti velim čovječe: moram s njom govoriti.

Gordana razabire da taj tanak piskutljiv glas dolazi s onkraj dvorišne ograde.

- Kaţem ti čovječe: ne daj da dugo čekam. Zbog njezine milosti moram unići.

- Njezina milost spava.

- Probudi je odmah, zaklinjem te.

Ovaj razgovor ponuka Gordanu da ustane, širom otvori prozor i pogleda dolje. U

tmini razabire da se Marko popeo na ogradu i razgovara s nekim s one strane. I

zapita dolje u dvorište:

- Tko je tamo. Marko?

- Neki neznanac.

- Zar je sam ili ih je više?

- Sam je, vaša milosti, kao lutajuće pseto.

- Dovedi ga gore pod dobrom paskom.

Gordana se brzo odjene i čeka. Marko ulazi vodi čovjeka sitnog, suhonjavog, u

poderanoj fratarskoj halji. Zaustavi ga nasred sobe, stane ispred njega i nadzire

njegovu kretnju.

- Koga traţiš?

- Traţim plemenitu Gordanu Ĉesmički. Je li to vaša milost? - pita čovjek i ţmirka

malim očima. - Neka bi se vaša milost odmah odjenula da bude spremna poći.

Poslan sam od vojvode Iločkoga kojeg sam pratio na putu.

- Uistinu? A kamo da pođem?

- Još ne znam. To će vam javiti onaj drugi, kako se ono zove...

- Uhodo! odmah da si odgovorio na sva moja pitanja.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 509 ~

- Takvog laţljivca nema u vojvodinoj četi - prezirno dobaci slabašnoj pojavi Marko, a

Gordana ga promatra sumnjičavo:

- Reci: kamo si ti to pratio vojvodu?

- Pratio sam ga vrlo daleko na putu u Ĉešku.

- Krasno. Vojvoda putuje po nekoj tuđoj zemlji, a ti si mu pratilac?

- Vojvoda je primio i pročitao kraljevo pismo s pravim kraljevim pečatom. Poštenja

mi, pečat je bio pravi i onda vojvoda odluči da krene Vladislavu. I krenuo je.

- I ostao je u njega štitonoša - izruguje se Gordana.

- Kako je vojvoda mogao biti štitonoša kad je sam kraljevski sin. Ali je ipak pošao.

Kako ne bi kad ga kralj zove svojim pečatom. Vodili su ga konjanici koji su donijeli

kraljev poziv. Vojvoda je odmah opazio da je posrijedi neka varka i pošli smo

naprijed. I lutali smo dane i noći. Nesreća je htjela da su padale kiše i polja su bila

potopljena. Mnogo smo prepatili.

Dok on priča, Gordana ga promatra i ne vjeruje, ali ga ipak pušta da govori i priča o

lutanju po stranoj zemlji.

- Ili je istina, ili ova pripovijest ima naročitu uhodarsku svrhu - reče Gordana

Marku.

- Vječno oblačno nebo, nigdje zvijezde ni sunca – priča fratar dalje - pa smo izgubili

smjer. I tako smo još dublje zašli u tuđu zemlju dok napokon nismo našli cestu i

dostigli i prešli preko granice.

- Uistinu čudna priča.

- Da, vaša milosti, priča je čudna. Vojvoda je doznao da su ga prevarili i da ga češki

kralj ne zove. I tako smo prelazili cestom, kad odjednom naiđe na nas onaj drugi

jaki muškarac, vojvodin četovođa, i donese plemenitom vojvodi neku vijest. I opet

mu ne znam ime - reče on.

Još ne prođe pola sata, kad se dolje u dvorištu sve uzbuni. Po stubama trka, glasovi

po hodniku i vrata se naglo otvaraju. U sobu ulazi visok muškarac, naoruţan i

pokriven vizirom. Obuzeta slutnjom, Gordana mu pobrza u susret, gleda u vizir koji

nestaje s lica i zvonko klikne:

- Mirko, Mirko, gdje je vojvoda?

- Dolje pod Budimom, skriven u šumi.

- Zašto se skriva?

- Jer neće da saznaju za njegov dolazak.

- Moram govoriti s njim još noćas.

- To ţeli i on. Zar fratar nije tu?

- Da, dolje je. Istina je što pripovijeda?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 510 ~

- Istina. Isporučio sam vam da budete spremni, a vaša milost nije poslušala.

Gordana potrči k vratima, pozove sluţavku i naredi da joj donese odijelo, pa se opet

vrati i pita sva uzbuđena:

- Kad je stigao vojvoda?

- Danas o podne. Zadrţali smo se u šumi pritajeni.

- Niste sreli biskupa Ernušta?

- Kako da nismo. On je s nama.

- Dobro, pričekaj me. Brzo ću se odjenuti. Da, još jedno: jesi li bio na dvoru kod

princa?

- Sad ću onamo poslati glas.

- Bit će bolje da ideš sam. Damir neće vjerovati toj vijesti ako ne dođeš sam. Idemo

zajedno.

Kad stigoše na dvor, Mirko potraţi Damira i izvijesti ga o dolasku vojvode Iločkoga.

Dok je Gordana pred dvorom čekala, Damir pohiti k princu:

- Ovog časa bio je kod mene četovođa vojvode Iločkoga.

- Očito kakva varka - veli princ hladnokrvno.

- Ovog puta nije varka. Poznajem četovođu Mirka odviše dobro. Donosi vojvodinu

molbu da se ti potrudiš odmah k njemu. Nalazi se ispod Budima.

- Kako da rastumačim sam sebi iznenadni vojvodin dolazak nakon tvrdokorne

dugotrajne šutnje?

- Nešto se neobično moralo zbiti i mi ćemo to doznati. Spremi se da idemo.

- Idemo. Sam ću odnijeti vojvodi vijest o svojoj odluci.

- Ne vjerujem da ćeš mu sam donijeti tu vijest, sigurno mu je već Gordana o tome

govorila.

Princ učini ţestoku kretnju.

- Gordana je već govorila s njim?

U tom pitanju nanovo se budi ljubomora.

- Ĉetovođa Mirko mi reče da je pred dvorom Gordana koju prati k vojvodi.

- U to doba noći ona ide k njemu?

Srce mu udara. Kao neman diţe se u njemu ljubomora, a Damir se baca između

prinčeve duše i nemani da ga obrani:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 511 ~

- Što se s tobom događa? Zar Gordana nije bila vojvodin pouzdanik na dvoru? Nije li

joj duţnost da ga izvijesti bilo danju ili noću? Zar si Gordanu počeo gledati kao

običnu ţenu?

- Ne gledam je drugim očima, pa ipak moje srce sluti. Reci, Damire: zar me i tu

varaju?

- Kako su ti riječi ruţne.

- I srce, i ono je rugoba, znam, unakazila ga je sumnja. Bojim se, bijem se s onim

što se od časa do časa strahovito razvikuje u mojoj duši. Ipak ne mogu podnijeti.

Kakvim ga divnim riječima veliča. I tada je njezin glas poput srebrnog zvona što

navješćuje neku sreću. Ne, ne. Ovdje u prsima neki mi sveznajući glas šapće:

Gordana ljubi vojvodu, nipošto mene.

- A sve što je činila i radila ovu godinu dana sve je bilo za tebe.

- Varadi kaţe da je ţeljela biti kraljica da uzme pobjedonosnu zadovoljštinu nad

Beatricom. čuješ li to?

- Prijatelju moj, kamo je skrenulo tvoje plemenito srce?

- Zapljusnuo ga je neki val. Nestalo je sve dobro u meni.

- Najprije slijepa vjera u svakoga, a sad slijepa sumnja prema svakome.

- Slomljena mi je duša, gubim vjeru u sve što je oko mene i preda mnom.

- Tolike nevjere izranile su ti srce i sad je izgubilo snagu da vjeruje i onima koji te

ljube. Ali, Ivane, jednog ćeš dana ipak doznati da sam ja imao pravo, jer Gordana se

jednom mora izjasniti. Ali treba čekati.

- One večeri, kad su me htjeli izmamiti iz dvora, obećala mi je dati odgovor kad

minu te borbe. Dobro. Za tri dana borbe su svršile. Izbor će se obaviti i onda je red

da se riješi sva moja sudbina. Ona će odgovoriti. Zašto dršćem pri pomisli da ću za

tri dana doznati svu istinu?

Damir se sagne k njemu i stavi mu ruku na glavu.

- Zašto je tvoj glas tako beznadan?

- Jer me u posljednje vrijeme neprestano mori misao da ona ljubi vojvodu.

- A ja sam uvjeren, ja znam i osjećam, mogao bih čak i priseći da ljubi tebe.

"Ako te ne ljubi, prisilit ću je" - klikne u sebi Damir.

To je već jednom rekao Gordani u mahnitom strahu da ne odbije prinčevu ljubav.

Damir se vječno nada da će se njegovo srce smiriti samo onda ako Gordana

pripadne njegovu drugu i prijatelju prema kojemu ga veţe zakletva. Nada se da će

zakletva razoriti njegove čeţnje i ubiti osjećaj. Zakletva poloţena na sreću i ţivot

vlastite majke čvrsto je uporište njegovih nada da će se osloboditi svojih muka.

- Kunem ti se, Ivane, nikad Gordana ne smije biti ničija, samo tvoja. Kunem se na

to opetovano, na ţivot i sreću svoje majke. Razumiješ li sada?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 512 ~

- Što da razumijem?

- Da ću bdjeti nad njom i prisiliti je neka prizna istinu koja je na dnu njenog srca, a

to si ti. Iskopat ću istinu, pa morao joj razderati srce.

- Moj druţe, koliko si mi odan!

- I uvjeravam te ako i veliča vojvodu, to je samo oboţavanje vođe za čije je ime

vezana sva nada naše zemlje. Ali njezino srce pripada tebi.

- A sad ona ide k njemu, ţuri se da ga što prije vidi i ne čeka da je ja otpratim.

- Sav si smeten. Zaboravljaš kako si joj odbio molbu da povučeš svoju odreku od

prijestolja. Otišla je od tebe poraţena, razočarana.

Te riječi digoše princa na noge, a Damir izvijesti:

- Dao sam već unaprijed osedlati konje, čekaju nas.

Princ uzme ogrtač i klobuk pa potrči niz stepenice. U dvorištu sjedoše na konje

princ Ivan, Damir, Berislavić i njihova pratnja pa krenuše iz dvora.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 513 ~

V O J V O D A L O V R O I L O Č K I

Šuma je snena, tiha. Oko tamnog lišća pletu se srebrne niti mjesečine. Zraka se

šulja oko oštrica mačeva o pojasima stotine junaka što spavaju pod stablima. Sva je

šuma velika loţnica kojoj je mahovina postelja, a noć pokrivalo.

Vojvoda Iločki bdi. Sjedi na panju i promatra zvijezdu nad vrškom stabla. Ĉini mu

se da se jasnije svijetli i sve više drhti.

"Javlja mi da se Gordana već nalazi na putu k meni."

"Kako će izgledati? Kako će me pogledati? Što će mi reći? Kako je dugo nisam vidio.

Pa ipak, svakog sam dana gledao bademaste oči, svakog dana promatrao njezin lik."

Svaki dah šume, svaki sušanj lišća, svaki tajanstveni zvuk što prolazi šumom,

najavljuje njezin dolazak. I ustaje. Budi slugu.

- Zapali ognjište. Odviše je tamno, dolaze iz grada, treba da ih raspoznam.

"U toj svjetlosti nagledat ću se njenog lica" - misli Lovro i sam pomaţe sluzi loţiti

ognjište.

Onda dovuče oboreno stablo blizu ognjišta, uzima sa sedla crveni grimizni pokrivač

i poloţi ga na deblo, slaţe nabore, uvijek iznova da bude što ljepši.

- Oni tamo straga daleko po šumi spavaju dubokim snom - reče vojvoda sluzi.

- Da ih probudim, gospodaru

- Još ne. Reći ću kad treba da ih probudiš.

U crnoj noći gmiţu mali plamičci poput ognjenih zmija i dršću svijetle sjenke o

mračna stabla. Vojvodi se čini da su to sunca što su izašla usred noći jer ne mogu

čekati jutro da se nagledaju Gordanina lica.

- Vojvodska milost, čujem topot konja - najavi sluga.

- Ĉuješ li? - i opet prisluhne, čeka, trne.

Gordana i Mirko ulaze s pratnjom u šumu. Topot njihovih konja odjekuje.

- Eno, ono svjetlo, tamo su - upozorava Mirko Gordanu.

Ona krene naprijed između stabala ravno prema svjetlu.

- Vidite li vojvodu ozarena svjetlom? - pita je Mirko.

- Da, vidim ga, vidim.

- Kakvog li divnog muškarca. Naslikati ne bi mogli ljepšeg. Kakva snaga, hrabrost i

ljepota. Je li tako, vaša milosti?

- Istina je, Mirko, sve je kako ti veliš.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 514 ~

Vojvoda hita u susret Gordani i zadrţi konja, a onda pruţi ruke prema njoj, dotakne

se njenog struka i skine je sa sedla.

- Gordana, Gordana kakav je to blaţeni čas!

- Vojvodo, dugo sam vas čekala.

Ali vojvoda ne moţe ni progovoriti. Ganuće ga steţe. Samo drţi njene ruke i gleda u

baršunaste oči, u lice prozirne bjeloće i čini mu se da tone u nekoj milosti. Obuzima

ga osjećaj, nešto što je kao počitanje i sreća i beskrajna voljkost. I osjeća ţelju da je

obujmi sasvim lagano kao što lahor obujmi list na stablu, da je pomiluje i, ne

dodirujući je, da je cjeliva, ne pribliţivši se svojim usanama. Stoji nepokretan.

Lovro ne moţe razbiti predivni osjećaj toga sastanka što ga je toliko puta dočaravao

na javi i u snu. Na njegovu licu, punom snaţnih i oštrih crta, odraţava se svaki glas

srca. U tom odrazu njegovo lice poprimi izraţaj mekoće, časovite slabosti, u kojoj

tone sva volja i sva snaga.

- Zagonetno je da niste dolazili, ali nikad nisam gubila nadu da ćete doći vojvodo.

Te riječi razbiju sveti čas njegova uţitka. Ali riječi i glas pun tamnog zvuka, glas što

ga je slušao toliko puta kad bi legao na počinak u noćnoj samoći, taj glas uzrokuje

nov uţitak i nadomjesti upravo izgubljeni. Spusti ruke i odgovori pun zanosa:

- Znao sam da vi nećete posumnjati u mene, makar sam netragom nestao i od mene

niste dobili vijesti.

- Vi ste mi slali glasnike, zar ne?

- Ĉim sam opet prešao granicu, javio sam se često, ali dakako, nijedan glasnik nije

stigao. Filipec je sve zadrţao. Sve mi je to ispričao biskup Ernušt.

- Samo je fratar stigao, ali tek danas kasno u noć.

- I sve vam ispripovijedao?

- Isprva sam drţala da je uhoda ili luđak.

- Još ću vam i ja jednom ispričati kako je bilo. Ali dođite, spremio sam vam sjedalo -

i povede je k panju pokrivenom grimiznim pokrivačem. A on se nasloni njoj

nasuprot na stablo.

- Najprije vas molim da mi ne zamjerite što nisam došao k vama, ali u našoj je

osnovi da se ne pokazujemo do sutra.

- Vojvodo, vi ne znate što se sve dogodilo ovih dana.

- Znam, Gordana, sreli smo putem jednog glasnika kojeg ste vi slali u Hrvatsku da

obavijesti kraljevske izbornike.

- Dakle, znate da će izbor biti pretnaestoga?

- Ĉim sam to saznao, poţurili smo se dvostruko, čuvši za tu odredbu vijeća, biskup

Ernušt je planuo.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 515 ~

- Što će reći kad dozna ono najstrašnije?

Vojvodine se guste obrve naboraju, tamne oči zabrinuto gledaju djevojku:

- Zar ima nešto strasnije od prevare naših protivnika?

- Ima, vojvodo, posljednji udarac koji niste očekivali.

- Straše me vaše riječi i ţalost u vašem licu.

- Princ se odrekao prijestolja.

Vojvoda se trgne ako gromom ošinut. Ukočene crte lica i ukočeni pogled odaju

zaprepaštenje što oduzima riječ. Stoji poput kipa. Da mu to nije rekla Gordana, ne

bi mogao vjerovati.

- Odrekao se? Što se dogodilo s njim?

- Protivnici su mu poslali Bakača s gotovim ugovorom: ponudiše mu i bansku čast i

vojvodstvo Slavonije i bosansku krunu da odstupi, a oni će birati kralja Vladislava

Ĉeškog.

- Zar princ nije Bakača izbacio s dvora?

- Prihvatio je ponudu i odrekao se.

Vojvoda digne ruke i uhvati se za čelo kao da mora skupiti misli i vijest prozreti i

shvatiti.

- Gordana, moralo se ipak zbiti nešto naročito što ga je pokrenulo da prihvati tu

ponudu. Nešto veliko što mu je bilo nesavladivo.

- Vrlo dobro pogađate, vojvodo. Ono što je pokrenulo njegovu odluku da se odrekne,

bila je sumnja u vas.

- Gordana, kako je to moguće? Ja sam mladom princu vječno iskazivao samo

odanost, on zna da sam njegovu ocu, kralju, bio najodabraniji pouzdanik. Kako se

u njegovu srcu mogla poroditi sumnja? što je pokrenulo tu sumnju?

- Ljubomora.

- Princ je ljubomoran? Na koga?

- Na vas.

- Nemoguće - glasi drhtavi odgovor. - Stojimo pred razorenom srećom naših naroda.

- Otrovali su ga sumnjom da ste se i vi pobojali njegove mladosti. Lakše su ga

otrovali tim uvjerenjem, jer niste dolazili niti se javljali, a nije bio dovoljno jak da

odoli iskušenju ljubomore.

- Jer je njegova ljubav prevelika.

- I sad imamo dva teška udarca: njegovu odreku i sumnju.

- I zna se koji je udarac teţi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 516 ~

- Odreka je samo bujica koja se moţe zaustaviti, ali sumnja je kao zmija što

potajno, nečujno puzi, uvuče se u srce i truje.

- Treba da sumnji na vrijeme stanemo na put oštro, nemilostivo. Učinimo to,

vojvodo, jer sumnja je crv što toči sve dobrote ovog svijeta. Ne dajmo da nam taj crv

rastoči jednodušnost, snagu našeg naroda, nade da spasimo svoj dom.

- Što da učinimo, Gordana?

- Pomozite mi iz prinčeva srca iskrčiti tu sumnju.

- Kako?

- Zatajite i pobijte sve što nosite u srcu za mene, vojvodo. Ne traţim ništa što bi vas

moglo boljeti, ali se bojim da će vas princ jednog dana zapitati što je u vašem srcu,

a vi mu zaniječite ljubav prema meni.

- Gordana, previše je to za mušku čast.

- Ali samo mala ţrtva vođi jedne čitave drţave koja od njega očekuje pomoć. Samo

mala ţrtva.

- Vi sami znate što traţite od mene.

- Vojvodo, Ivan Ĉesmički rekao mi je: "Kad svi klonu pod bilo kakvim teretom, ti ih,

Gordana, podsjeti: nijedan strani vladar neće se brinuti za Hrvatsku koja je

neprestano bojište turskih navala i zato stratište naroda. Samo Ivan Korvin branit

će našu domovinu. U njegovu srcu teče majčina krv. I kad stupi na prijestolje, prva

će mu briga biti da zagradi putove turskim provalama, a to znači: zaštitit će krov i

kruh našem narodu. Obrana od tih provala sreća je koja će se odraziti u našoj

zemlji u daleka pokoljenja, u dalekim vremenima. Mjesto da vječito nosi u ruci

krvavi mač, narod će moći da nosi u rukama prosvjetljenje uma."

- Da, tako je govorio pokojni Ivan Ĉesmički.

- I dodao je: "Ako pak dopustite strancu da zavlada prijestoljem, zaštitit će on samo

sebe i sjeverni dio kraljevstva koji je bliţe prijestolju a nas će prepustiti razaranju

Turske."

- Kakve strahovite slike prikazuju vaše riječi.

- I eto, vojvodo, za to veliko, golemo dobro morate pridonijeti ovu malu ţrtvu svojeg

ličnog ponosa i zatajiti svoje osjećaje prema meni da time razorite prinčevu sumnju

koja bi razbila obranu naše domovine.

- Da, ništa nije tako opasno kao prinčeva sumnja.

- Eto, to sam htjela reći, vojvodo. Kako me vi dobro razumijete.

- Razumijem vas uvijek. A vi mene?

- I ja razumijem vas, znam vas u dušu i srce.

- Onda znate koliko sam mislio o vama dok sam lutao stranom zemljom i znate da

mi je duša bila puna vašeg imena, moj vid ispunjen vašom slikom, sluh tamnim

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 517 ~

zvukom vašeg glasa što je kao zapovijed i milovanje, i dobrota, i volja. Vi ste ţena, i

muškarac, junak i anđeo.

- Takva sam samo u vašem srcu, vojvodo.

- Takvu vas je upoznalo moje srce jer takvi jeste, a vi hoćete da svojem srcu

nanesem nepravednu bol i da kaţem: ne ljubim Gordanu.

- Kad biste time popravili moju ličnu pogrešku?

- Zar vi moţete pogriješiti? čime?

- Ispovijedam se iskreno, vama, vojvodo: ljubomoru u princu pobudila sam ja

- Što to velite, Gordana?

- Istinu velim: ljubomoru je budila u njemu moja riječ kojom sam dokazivala svoju

vjeru u vašu stalnost, u vaš dolazak, u vas. Dok sam u princu htjela učvrstiti nade,

budila se u njemu ljubomora, a ona ga je najviše zavela da sumnja, gubi vjeru u vas

i da se odreče. Što velite sad, vojvodo

- Evo, što velim: vjerujte i dalje u ovo moje srce i pouzdajte se, jer Lovro će pregaziti

sam sebe da našoj zemlji donese spasenje.

- Junak na maču, junak na duhu, evo, junak je i na srcu. Slutila sam to i moje me

slutnje nisu mogle prevariti.

- Ništa više ne ţelim, samo još jedan odgovor: kad mine borba i sve opet bude

sretno i puno nade, hoću li onda smjeti da pitam vaše srce kome je odredilo raj na

zemlji? Hoću li onda dobiti odgovor?

- Da, vojvodo.

I pruţi mu obje ruke:

- A sad vas molim zovnite ostalu gospodu. Princ mora stići svakog časa, neka nas

ne zatekne same.

Još časak pridrţi on njezine bijele ledene ruke u svojima, još časak upija njen

pogled. Snovi sreće prelete njegovom dušom. Onda se muškom snagom otkine od

njenih ruku pa vikne sluzi:

- Probudi svu gospodu!

Sluga nestaje u dubini šume. Ona sjedne pokraj ognjišta i stade mu pripovijedati

sve događaje u vrijeme njegove odsutnosti.

- Vojvoda sluša, ne gleda Gordani u oči jer se boji da ne bi mogao pozorno pratiti i

mirno razmišljati. Odviše ga zahvaća njezina blizina ovdje u šumi, u toploj

lipanjskoj noći, u šumskoj tišini, pod vedrim nebom pa gleda zvijezde i čini mu se

da mu zaviđaju.

Kad je ispripovijedila kako je Bakač ponudio princu sporazum, on je prekine:

- Kakvo su princu pruţili jamstvo da će odrţati ugovor?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 518 ~

- Nikakvo jamstvo. Bakač je bio samo posrednik. Međutim, doznali smo nešto

vaţno, hvala budi napuljskoj drskosti kojom neprestano obilaze naše kuće. U

egerskoj palači već se sada govori da ugovor neće orţati jer su ga ponudili samo

prividno.

- Dakle, prevarili su ga?

- A ne bi ga mogli prevariti da nije sumnjao u vas, a potom i u sve ostale. Jer kad

vođa napušta bojište, vojska ide za njim. I sad razmislite: princ se osjeća napušten,

a majku koju ljubi izručuje na milost i nemilost novom kralju i Beatrici.

- Kakvog bi udjela imala Beatrice uz novog kralja?

- Zgrozit ćete se kad vam na to odgovorim: Vladislav će uzeti Beatricu za ţenu.

Ova ga vijest pogodi nemilo.

- Nad nama, dakle, lebdi mač aragonske vlasti. Ni pakao nam ne bi mogao dosuditi

strasniju sudbinu.

- Eto, vidite vojvodo: sa svih strana zareţale su na nas nemani kao da su gladni

našeg naroda. Ako se ne odrvamo sami, propali smo.

- Prisiţem vam na svoju ljubav, Gordana, odrvat ćemo se bude li princ Ivan s nama.

- Ne znam što ste nakanili, ali znam da će sve biti mudro. Slijedit ću vas i pruţiti

vam svoju pomoć, bilo što mu drago.

- Evo vam moje ruke, Gordana.

Poklekne pokraj nje i prihvati ruku kao neku svetinju, čvrsto je pritisne na svoje

čelo i ostane tako čas-dva kao da polaţe zavjet upijajući snagu njenog bića.

- Nas smo dvoje vojvodo, sporazumni. I ništa nas u tome ne moţe razdvojiti.

- Ništa - reče on, skine njenu ruku sa čela i blago je stisne.

Iz šume se čuju glasovi, razgovori i koraci.

- Dolaze moji drugovi - upozori on.

- Tko je sve došao s vama?

- Ponajprije biskup Ernušt, zatim vranski prior Berislavić, bosanski ban Imbro

Derenčin i Ladislav Ĉulić. Zatim su sa mnom knezovi Franjo i Bernardin

Frankopan, obojica vode sobom veliku četu.

- Kako će se Beci radovati. A tko je još s vama?

- Ĉitav niz odličnika, naših velikaša i plemića. Tu su i Ladislav i Đuro Kaniţaj, Ivan

Elerbah, makar nosi njemačko ime, onda znameniti Stjepan Horvat, pa senjski

kapetan Petar, onda Nikola Hedervar, braća Banfići, sva trojica odlični junaci, i oba

srijemska bana: Nikola Seć i Andrija Sokolić, onda srpski despot Đuro Branković sa

četom. S nama su došla i oba beogradska kapetana, a tu su i druga dva brata

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 519 ~

našega Berislavića, pa i plemići Brezovečki, Damirov otac Nikola, tko bi sve

nabrojio. Vidjet ćete ih redom.

- Očito su tu i plemići koji su bili na prvom izboru?

- Jedan dio je ovdje, a drugi dio dolazi za nama. Svaki je od gospode doveo banderije

i čete snaţnih momaka.

- Onda je to gotova vojska.

- Ima nas više od osam tisuća.

Gordana sklopi ruke i lice joj se zasjaji.

- Vojvodo, pa vi ste onda slutili o čemu se radi?

- Vidio sam prvi put prevaru o kojoj vam je pričao fratar.

- Meni se sve to činilo izmišljotinom.

- Jer niste mogli vjerovati da bi se vojvoda Iločki dao zavarati, pogotovu kad je s

njim mudar čovjek kao što je Bernardin Frankopan. Ali pečat kralja Vladislava bio

je uistinu pravi, dakle, taj je poziv bio nedvouman, pogotovu kad znamo da

Vladislav potraţuje naše prijestolje. Zar nije bilo prirodno što smo mislili da bi se

Vladislav htio s nama nagoditi, jer zna da je princu Ivanu Korvinu osigurana

pobjeda? A pošto su mi donijeli ovu vijest da me vi molite neka idem u Beč jer je

izbor odgođen, odlučili smo knez i ja da pohitimo Vladislavu. Rekoše nam da se

nalazi u blizini granice. Ali su nas lupeţi vodili da nas što duţe zadrţe. Kad sam

opazio varku, vratio sam se i sreo putem biskupa Ernušta. On mi reče što se

dogodilo i tako odmah krenusmo u domovinu da skupimo sve naše ljude. Odmah

smo se dali na put u Budim da traţimo neka se provede izbor. Međutim, naišli smo

na vaše glasnike koji su nam javili da je izbor određen za petnaestoga. To me

ponukalo da ostanemo ovdje skriveni, neka protivnici ne saznaju za naš dolazak

dok princu ne predloţimo što smo nakanili.

Uto se hrvatski crkveni dostojanstvenici, velikaši, plemići, bučno pribliţe. Spazivši

Gordanu, svi zanijeme i upiru začuđene poglede u ljepoticu, obasjanu ţarom

plamena.

Odmah pristupaju bliţe i pozdravljaju. Vojvoda ih redom prikazuje Gordani. Kad su

je pozdravili, priopći im vojvoda kakvu mu je vijest donijela.

U prvi čas nisu mogli vjerovati, a onda ih obuzme negodovanje, ogorčenje i ljutina.

Raspravljali su, ispitivali Gordanu što je i kako bilo.

- Hoće li princ doći? - zapita bosanski ban Imbro Derenčin.

- Sigurno - odgovori Gordana.

- Onda predlaţem neka probude sve što je ovdje ţivo. Neka Ivan Korvin vidi kakvu

nam je nanio nepravdu.

I odrediše da se probude svi plemići i sve čete, a vojvoda s prisutnima započe

vijećati kako da dočekaju princa.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 520 ~

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 521 ~

P R I S E G A

Ivan steţe uzde, skreće poprečnim putem preko polja u šumu kamo ih vodi

Berislavić. Ţuri se da što brţe stigne na mjesto gdje se ona srela s vojvodom. Goni

ga strah da se tamo nešto događa, da mu ondje nešto otimaju.

Ljubomorno srce stvara bolne slike:

Ljepota svjeţe noći, vedra sanjarska mjesečina, čarobne sjene ispod lišća bujne

šume, a njih dvoje sami. To ga uzbuđuje, tjera mu krv u glavu. Što se više

pribliţava šumi, to je slika jasnija, vjerojatnija. Gotovo osjeća miris šume i stvarno

gleda mjesečeve zrake što su protkale smeđe kovrčave uvojke s odsjajem

brončanim, a na uvojcima snaţnu, jaku vojvodinu ruku kako je miluje. Osjeća se

kao da je pripit pa juri. Njegove crne misli prelaze i na Damira i sam ne zna kako

mu se odnekle iz duše pojavljuju pitanja:

"Što tamo radi Gordana? Kako se srela s vojvodom? Kako s njim govori. Kako ga

gleda. Priznaje li joj on ljubav s riječima, pogledom ili uzdahom?" A onda? Odbija li

vojvodu kako zna odbijati Ivana, njegova druga kojemu je namijenio Gordanu

zakletvom na sreću i ţivot majke. Jedan uz drugog, prijatelji mladosti, obojica u

svojoj mašti vide Gordanu obasjanu mjesečinom i zanosnim vojvodinim pogledima. I

od toga budi se u njima strah, bol, i muka i ljubomora. U princu snaţno ustalasan,

u Damiru jedva probuđen.

Prinčeve su boli buran orkan na površini mora, Damirove patnje virovi u dubini

mračne rijeke. Ivanove patnje su munje i gromovi, Damirove podzemna sablasna

tutnjava.

Odjednom se Ivan trgne i zaustavi konja.

- Ako je vojvoda tamo prosi?

- Nastalo bi preveliko zlo - odvraća Damir, ali ga opet tješi:

- Otkuda nam te misli, Ivane. Moţda ona ovoga časa čeka tebe, samo tebe. Idemo.

Uklanjajući se stablima, hite naprijed. Sve ţivlje bivaju sjene u šumi. I čini se kao

da je drveće oţivjelo i sagiblje se. Sve im se pred očima stapa u neki mravinjak. A

Damir klikne:

- Ivane, gle, tamo je mnogo ljudi.

- Da, mnogo ih je. I vojvoda je tamo.

- I ona. Nisu bili sami. Nisu mogli ni govoriti nasamu.

- Da, nisu mogli. Koliko je tu ljudi!

- Dakle, vojvoda ju je pozvao da ga izvjesti što se sve događalo. Ona je išla da izvrši

svoju duţnost i ništa drugo. Da je vojvoda htio biti s njom nasamu, došao bi k njoj

u kuću da nitko ne zna - a on je zove ovamo gdje su toliki ljudi.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 522 ~

Gotovo s ushićenjem pripovijeda Damir, uvjerava Ivana i sam osjeća pravu sreću

zbog slike koja se pruţa pred njima. Utjeha nalazi odjeka u Ivanovoj duši. Smiruje

se plamen, gasi se ljubomora, duša mu lakše diše i srce laganije bije.

Pribliţavaju se plemićima, smireni i zadihani, od prebrzog jahanja. Pribliţavaju se

mnoštvu, a vide samo svijetlu Gordaninu haljinu, samo bijele skutove. Oko nje

skupina plemića i dalje iza njih gusti redovi sjena, obasjanih mjesečinom između

granja. Iskri se oruţje, štitovi i dragulji na koricama mačeva. To opomene i Damira i

Ivana zašto su pozvani i zašto su stigli.

- Što ćeš im reći, Ivane?

- Ono što se ne da promijeniti.

U svjetlu plamićka s garišta opazi vojvodu okruţenog plemićima. Princu bude drago

što ne mora govoriti s njim nasamu.

- Što hoće toliki u toj šumi? - čudi se Ivan. - Zašto su se tu sklonili?

- Vidjet ćemo - odvraća Damir.

Obojica tog časa upiru pogled prema Gordani. Ona stoji u središtu skupine

hrvatskih velmoţa i plemića.

- Skupili se oko nje kao pčele oko slatkog cvijeća – reče Ivan.

- A ona gleda tebe. Vidiš kako joj je pogled tuţan, zabrinut. Zatim, nesretna je što si

odstupio. Vrlo nesretna.

Stigli su k plemićima. Dok su prije svi bili u ţivom pokretu, sada se umire i utihnu.

Nitko ne pozdravlja poklikom. Samo nijemi pozdrav hrvatskih odličnika dočeka

Ivana. U tom dočeku osjeti neraspoloţenje prema sebi. Kad je prije godinu dana bio

na Griču i na Brezovici gdje su se skupljali na dogovor, kako su ga bučno

pozdravljali.

- Kakva promjena - reče Ivan tiho Damiri. - Od nekoć i danas.

- To je zato što si odstupio.

Ivan se zaustavi. Skoči s konja, pođe prema Gordani, dubokim je naklonom

pozdravi, a onda ide k Lovri Iločkome:

- Došao sam, vojvodo, po vašoj ţelji.

- Hvala vam, visosti, što ste se odazvali i duboko sam ţalostan što naš susret nije

onako srdačan i svečan kako sam ga putem zamišljao.

- Ne govorimo o tome, vojvodo. Shvaćam vaše bojazni i potvrđujem ih. Sam sam u

sebe najviše sumnjao da bih mogao izvršiti zadaću koju ste mi htjeli povjeriti. Dobro

je tako, i sretan sam zbog toga. Moja je mladost teška pogibelj. Dobro je tako.

Damir stoji iza njega i opaţa nemirne pokrete odličnika i plemića i mračan vojvodin

pogled kad je odgovorio:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 523 ~

- Niti se tko od nas pobojao niti je itko od nas ikada promijenio svoje ţelje i

poštovanje prema vama. Kakvi smo bili nekoć, takvi smo i danas. Isto srce

donosimo vam čitavo, ali ne nalazimo u zamjenu vaše.

Princ porumeni i odvrati:

- Ne osjećam se krivim, vojvodo.

- Vi ste nas ostavili. Dakle, uskratili ste nam svoje srce. Ali visosti, pogledajte svu

ovdašnju gospodu ovdje i velik broj plemića i naše čete: ima nas devet tisuća i bilo

bi nas još toliko da smo mogli slutiti što se događa. Odlučili smo doći u Budim da

tu čekamo izbor, a oni naši drugi imali bi doći na dan izbora. Ali prevarom hoće da

biraju već u četvrtak, dakie, oni drugi neće nas stići, no dovoljno nas je po broju, a

previše po junačkom srcu, jakoj desnici i oštrom maču.

- Da, vojvodo, u to ne sumnjam, samo ne znam što kani ova doista slavna i brojna

vojska?

- Saznat ćete, ali prije svega po ţelji odličnika i plemića imam da upravim nekoliko

riječi. Ĉuli smo što ste učinili. Strahovito nas je zaboljelo i prenerazilo. Ne pitamo

koji vas je uzrok ponukao da činite takav korak. Pitam vas nešto drugo: hoćete li

ostati vjerni ţelji svojeg oca i našoj da primite izbor na prijestolje?

- Plemeniti vojvodo i odlična gospodo, teški su me snašli časovi. Samo sam čovjek i

sudim po riječima i djelima. Vidim: pogriješio sam vjerujući onima koji su me varali,

ali ja sam ponudu prihvatio.

- Ovaj se ugovor ne moţe odrţati.

Iznova njegovo lice porumeni. U duši mu se ponovo digne sumnja:

"Vojvoda hoće da povučem riječ, osramotim svoj obraz pred njom!" I teško svlada

bjesnilo, što se porodilo kao novi oganj. Ali ne moţe prikriti ţar svoje krvi:

- Zapanjen sam kad vojvoda od mene traţi ono što se nikad ne traţi od časnog

čovjeka.

Gordana osjeća što se u njemu događa i, pristupivši bliţe, reče princu:

- Vojvoda još nije rekao sve. Saslušajte ga mirno.

- "Brani ga" - prosvjeduje čitava prinčeva duša, a Damir dolazi da ga primiri:

- Ne daj se, Ivane, zavesti ljubomorom.

Ispod crnog klobuka kaplje mu znoj i srce mu je puno muke i straha da ga kane

ovdje pred njom poniziti. Vojvoda Iločki, knez Bernardin Frankopan, srijemski i

bosanski banovi tiho se savjetuju, a zatim opet izlazi vojvoda i oslovi princa:

- Visost će me odmah razumijeti kad se izrazim jasnije. Nikad ne bih mogao zatiaţiti

od vaše visosti što ne biste mogli učiniti čista obraza. Ovdje prisutna odlična

gospoda i plemići opunomoćili su me da vašoj visosti iznesem što je zaključeno. U

prvom redu odlučili smo da se ugovor ne moţe odrţati.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 524 ~

- Dao sam svoj pristanak.

- Upućeni smo u sve i baš zato smatramo da taj ugovor više ne postoji. Poništen je.

- Tko ga je poništio?

- Sam protivnik koji vam ga je ponudio.

- Razjasnite mi to, vojvodo.

- Jučer podvečer uhvaćen je na ogradi kraj kuće plemenitog Damira od Brezovice

aragonski uhoda. Teškom mukom iz mamio je gospodin Damir od njega priznanje

da je ugovor koji su vam ponudili samo prividan.

Neugodno dirnut, sjeti se Ivan Varadijevog proročanstva, ali još uvijek ne moţe

vjerovati.

- Ako je htio lagati da se spasi, mogao je ispripovijedati stotinu drugih stvari i nije

trebao spomenuti ugovor. Bilo bi dovoljno ono što je pričao o Robertu egerskom

kako se sprema da na dan izbora, kad vas odvedu u tamnicu, provali u vašu kuću i

zarobi Gordanu.

Ledeni srsi prolaze mu tijelom. Začas zaboravlja ljubomoru, misli samo na Gordanu

i strepi za nju. A vojvoda mu razlaţe:

- Dakle, ako je ugovor ponuđen samo prividno, onda nema vrijednosti.

- Oprostite, vojvodo, ja sam dobrovoljno odstupio i odbio Bakaču za naknadu

ponuđene časti. No, on me dugo i ustrajno nagovarao da ih prihvatim. Kad bi mi

samo prividno poslali Bakača, zašto bi me nagovarao da primim čast?

- Ako je bilo tako, onda su i njega prevarili, a on, osjećajući što se kuje protiv vas,

nastojao je zaštititi vašu glavu. To je onda samo njegova zasluga unatoč tome što je

on jednom nogom u protivničkom taboru. Prevaren je on, što će lako podnijeti, ali

prevareni ste najviše vi.

"Dakle opet prevaren?"

Ova riječ odzvanja u Ivanovoj duši, a osjećaj beskrajnog stida zbog te prevare sve

više raste.

- Stoga, visosti, prepustite taj ugovor nama. On je naša stvar, mi ćemo to riješiti s

protivnikom.

- Vojvodo i gospodo, upozoravam vas na posljedice.

- Posljedica moţe biti samo jedna: nikad nećemo priznati Vladislava.

- To je naša odluka - naglase knez Bernardin Frankopan i njegov brat Franjo, a za

njima banovi i sva ostala gospoda.

- Ova vaša odluka ne moţe biti ni u kakvoj vezi s mojom osobom - reče Ivan.

- Varate se, visosti - upadne knez Bernardin, gledajući u princa ispod gustih dugih

obrva što su mu se mrko nabrale.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 525 ~

- Knez vam je jasno odgovorio, a ja ću još jasnije. Mi ne priznajemo Vladislava i

ţelimo izabrati za kralja vašu visost ako se još niste odbili od nas.

Ivan osjeća prodorne poglede, zamjećuje njihova pitanja, razumije tisuće ljudi što

sada šute i čekaju njegov odgovor.

- Ne zaboravite, gospodo, ja imam majku na koju vreba bivša suparnica, tu su drugi

za koje strepim - i nehotice mu se pogled načas zaustavi na Gordani.

- Sve to znam i mi smo uz vas i za sve što je vaše, ako ste vi s nama.

Oborenih očiju razmišlja princ, a knez Bernardin istupi korak bliţe princu:

- Što je rekao vojvoda, to je naša odluka. Taj je ugovor prividan, dakle, ne moţe vas

vezati. Prekinuo ga je sam protivnik, dakle, nije povrijeđen ni trunak vaše časti.

- Jeste li s nama, prinče? - usklikne nekoliko glasova.

- Svi su me varali. Pouzdajem se jedino u vas, pouzdajem se jer nećete dopustiti da

na moju čast padne sjena.

- Zar bismo htjeli uzeti kralja čije obraze ne obasjava svijetla čast?

Svi ostali povlađuju, kliču. Ivan traţi Gordanine oči što ga gledaju otvoreno, snaţno

moleći, ali i ponosno zapovijedajući. "Zar ona samo ţeli kraljevati?" Ova misao naglo

mu proleti mozgom pa se okrene k Damiru:

- Ne smijem je ni riječi pitati o svojoj ljubavi dok ne mine borba. Zadao sam riječ, ali

učini ti to, zaklinjem te.

- Što da pitam? - i prinese uho prinčevim usnama. Onda Damir priđe Gordani i pita

tako da princ čuje odgovor dok oni drugi buče.

- Gordana, ţelite li biti kraljica?

- Ţelim da princ bude kralj - odvrati ozbiljnim dubokim naglaskom.

- Varadi mu je govorio da vas očarava kruna.

- Ocrnio me, ali ne zlonamjerno. Moja je ţelja da princ bude kralj, to je ţelja mojeg

oca i naše zemlje kojoj sluţim.

Tog časa bude lako Ivanu i Damiru. Ona se opravdala, oslobodila ih obojicu teţine i

muke. U Ivanovu dušu brzo ulazi sreća, isto tako brzo kao što je zaharačio ovaj

očaj, iznakazivši plementu dobrotu njegova srca. Sad se dobrota opet vraća u staro

ognjište. Ivanu se učini da je od jučer sam sebe izgubio i sada je opet onakakv

kakav je bio.

A Damir se povuče od Gordane i pribliţi se k Ivanu:

- Ivane, ljubi tebe, a ne vojvodu. Vidiš kako s njim razgovara kao muškarac s

muškarcem, a ne kao ţena s ljubljenim. Izbriši sumnje.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 526 ~

Među gospodom i plemićima sve se uzbuni, sređuju se kao da spremaju bojne

redove. Vade iz korica mačeve na čijim dršcima blistaju dragulji. A Bernardin knez

Frankopan dovikne:

- Ovamo barjak!

I nose ga. Na modroj tkanini svjetluca se zlatom izvezen grb Ivana Korvina,

baštinjen po ocu kralju Matiji. Vojvoda pruţi drţak barjaka Gordani. Ivan se trgne.

Njegov grb drţi ona. Kako njeţno, a muţevno. Toplo, a junački. Stidljivo, a ponosno.

Neka čudna snaga izvire joj iz očiju, očituje se u drţanju. Sve to čita u njenom biću

Damir sa srećom u srcu.

Knez Bernardin upre rukom u barjak i gleda princa:

- Evo modrog barjaka! Neka ga za sva vremena resi grb potomka Sibinjanin Janka!

A vojvoda snaţnom desnicom trgne mač i zove ih:

- Pristupite svi!

Oni dolaze, ukrštavaju mačeve. Muţevna vojvodina glava zabačena je unatrag. I on

progovara čvrstim i jakim glasom:

- Prisiţemo svojoj domovini i unuku Sibinjanin Janka Ivanu Korvinu da ćemo samo

njega birati za kralja. Prisiţemo svojoj zemlji da nikad nećemo priznati Vladislava

niti bilo kojeg tuđinskog vladara.

- Tako nam Bog pomogao! - odjekuje šumom prisega.

Tisuće glasova stapa se pod stupovima stabala, pod svodom zelenih krošanja kao u

hramu kojemu je krov zvjezdano nebo, a tamjan miris mahovine.

A iza velikaša stoji Ivan, poduprt o svoj mač sluša prisegu, a vidi samo barjak u ruci

ljubljene. To mu daje snagu i odlučnost. Vojvoda pristupi bliţe i reče mu:

- Sad ste čuli našu riječ. Očekujemo vašu.

- Polaţem svoju volju na oltar vaše i moje domovine.

Osjeća da ga obavezuje tisuće ljudi i mačeva i tisuće nada. I dok je jučer bio

slomljen sumnjama, sada se diţe, zove na okup odloţene osnove, proţete

plemenitim nakanama što su ga uznosile tada dok je još vjerovao. Vraća se

izgubljena vjera i pouzdanje u mlado srce.

Onda se redaju oko njega. Pruţaju mu ruke i zbore riječi koje znače čvrstu vjeru i

nadu. Još ga neko vrijeme zaokupljaju, razlazu mu, tumače i zapitkuju. Tada se

mjesec stade gubiti s vrška stabala, šumom šušti lišće, razlijeţe se topot osedlanih

konja. Spremaju se za odlazak.

Gordana pristupi k vojvodi:

- Laku noć, vojvodo, do sutra!

On se duboko pokloni, a onda pođe k Ivanu i reče mirnim glasom:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 527 ~

- Pokojni Ivan Ĉesmički, najveći prijatelj vašeg oca, roditelj ideja da vas pozovemo

na prijestolje, oduzeo mi je pred smrt zakletvom obećanja da ću biti Gordanin

skrbnik. Kao njezin skrbnik, molim vašu visost da je otprati u grad pod svojom

moćnom i junačkom zaštitom.

Mirno izrečena molba spušta se u Ivanovo srce kao melem.

- Vojvodo, povjerenu čast ponosno prihvaćam i zahvaljujem vam.

A Gordana je već u sedlu i pogledom izrazi vojvodi njeţnu hvalu za te riječi utjehe

princu.

Onda krene. Pogledi tisuće muškaraca prate njenu vitku pojavu što se u sedlu drţi

kraljevim dostojanstvom.

I vojvoda gleda za njima. Ne uznemiruje ga ljubomora. Svu njeţnost svojeg srca

šalje za njom pogled njegovih tamnih očiju.

Mirno pouzdanje i plemenita nada uzdiţu mu grudi, ispunjene ljubavi, odlukom i

hrabrošću.

- Sad nastavimo snivati - poziva gospodu bosanski ban Imbro Derečin.

- Da sanjamo o neviđenoj ljepotici, časti mi, izgleda kao mladi junak ţenske ljepote.

- Vojvoda je njezin skrbnik i štedite svoje ushićenje - opomene knez Bernardin

gospodu.

Polegoše svi na gunjeve, mahovinu i pod šatore.

I Lovro počiva.

Lišće šušti, zvijezde trepere, a Lovro im priča svu dragost svojeg srca, presretnog što

je mogao gledati Gordanu.

A oni odmiču iz šume pa odlaze u polje. Ivan očekuje da će ga Gordana koriti zbog

njegovih sumnja, zbog svega što je bilo jučer. Ali ona ne spominje ni riječi. Kao da

se ništa nije dogodilo, govori o svemu, samo ne o njenom činu. To mu godi.

Zahvaljuje još u duši.

- Moramo stići u Budim jaš za tmine - upozori Gordana Ivana i Damira. -

Neprijatelji ne smiju doznati da smo noću izjahali.

I potjeraju konje. Djevojka jaše između dva prijatelja, između dva ranjena srca.

Zvijezda jutarnjica pozdravila je Gordanu kad se s njima oprostila pred svojom

kućom i krenula na počinak.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 528 ~

B E A T R I C E S E O S I G U R A V A

Drugog jutra digla se Beatrice ranije nego obično. Zadjenula se crnom svilom,

uredila kosu i pokrila je crnim prozirnim čipkama. Nakon doručka uniđe u svoju

veliku radnu sobu, ujedno sobu za primanje. Napuljski poslanik Ranzano i brat

Francesco već je čekaju. Dvorski meštar Enrico dolazi da prima naloge.

- Gospoda od vijeća još nisu stigla? - pita kraljica.

- Veličanstvo je zakazalo vijeće za deset sati.

- U Napulju čekaju knezovi i vojvode dva sata prije urečenog roka. Ova gospoda

ovdje naprasita su, ohola kao da je svaki od njih vladar. Oprţit ćemo im krila kad

sjednem uz Vladislava. Naučit ćemo ih kako se pred vladarem sagiblje koljeno. Još

ne znaju da su stvoreni samo zato da imam što više podnoţaka.

Polagano prolazi mekim sagom, a crna svila šušti oko bijelog tijela i lagane čipke

lepršaju u zraku. Ispod velikih, bijelih vjeđa, obrubljenih trepavicama, samo napola

proviruju tamne oči i čini se kao da samo drijemaju.

I ne pogledavši Enrica, pita:

- Ima li što nova?

- Sav svijet govori da je princ odstupio.

Zloban, podrugljiv smješak nakrivi joj rumene usne:

- Još dva dana moţe se hvaliti, ogrtati onim laţnim ogrtačem. Ali čim odjekne poklik

ţivio kralj Vladislav, strgnut ću taj ogrtač s tijela kraljevskom kopiletu i zamijeniti

ga lancem. Kako bih ga htjela provesti ulicama grada svezana, okovana,

posramljena!

- Ne bih vam to savjetovao, veličanstvo - čuje se iz kuta starački Ranzanov glas.

- Kad ćete vi jednom prestati da neprestano zvonite na oprez? Gdje je pogibelj? Za

dva dana ja sam na površini i nitko me ne moţe skinuti. Ni Vladislav.

Francesco se nasmije:

- Jadni slabić, puzit će pred tobom kao puţ bez kuće. Stara ljubav prema tebi i tvoja

nova vlast zlatni su okovi u kojima će se osjećati sretan dok god ti budeš htjela.

- O tom nema sumnje - potvrdi Ranzano - ja jedino ţelim veličanstvo zadrţati da ne

istupi iz one skromne plemenitosti koju pred svijetom sada pokazuje. U ovom se

kraljevstvu ljudima još uvijek sviđaju dobrota i plemenitost.

- A to znači glupost i slabost - naglasi Beatrice. – Prekrojit ću njihove mozgove i

ukuse. Drhtat će sjever pred Aragoncima.

Onda se opet okrene dvorskom meštru:

- Je li se tko pojavio?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 529 ~

- Da, veličanstvo, plemeniti Robert egerski čeka već od jutros.

- Moj ljubimac dvoranin. Neka uđe.

Plavokosi plemić već je odloţio štap pa ide lagano sve do sredine dvorane i pokloni

se.

- Dakle, što je nova? Je li tvoj uhoda zadovoljan svojim izvidom u Gordaninoj kući?

- Ne bih mogao znati jer se nije vratio.

- Nije se vratio? Bilo bi čudo da su ga uhvatili. Tek je nedavno došao iz Napulja,

nitko ga ne poznaje.

- Vidio ga je samo princ. Ako su ga prepoznali, onda je princ bio u noći kod

Gordane.

I opet se zabijele Francescovi zubi ispod debelih usana:

- Kratio joj je vrijeme.

- Za dva dana ja ću joj prekratiti vrijeme – nadoveţe Robert.

- Ako su uhvatili uhodu, traţit će od njega priznanje - razmišlja kraljica. - Jesi li

štogod, Roberte, pred njim govorio o onome što se događa na dvoru?

- Veličanstvo, ovdje nitko ne šuti i ne zatvara uši.

- Uostalom, još samo dva dana. Nitko nam više ne moţe nauditi pa doznali što ih

volja. A ti se spremi. Na dan izbora primit ćeš čast kaštelana budimskog dvora. Već

ti mnogi zavide jer si mlad, a ja se nadam da će tvoja mudrost natkriliti prokušanu

starost.

Enrico odgrne teške svilene zastore i najavi:

- Prečasna i velemoţna gospoda kraljevskog vijeća.

Robert se odmah udalji, a Francesco i Ranzano stupe iza kraljice. Ona sjedne na

pročelje stola za vijećanje pa dočekuje gospodu laganim naklonom glave i turobnim

udovičkim smješkom na usnama. Sjedaju oko stola. Započnu vijećanje. Filipec

izvještava o budućim govorima na izboru, iznosi kraljici redoslijed svih svečanosti

koje će slijediti:

- Odmah poslije izbora odlazi sjajna povorka biskupa, velikaša i plemića u svečanim

odorama u pratnji banderija i četa na granicu da se pokloni kralju.

- Je li kralj Vladislav već stigao na granicu?

- Da, veličanstvo, sa čitavom vojskom spreman da dočeka naše izaslanstvo.

- A zatim? - naglašava ona izazovno.

- Zatim će svi dopratiti kralja u Budim i unići u dvor. Još istoga dana posjetit će

kralj vaše veličanstvo i zaprositi vašu ruku.

- A nakon toga?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 530 ~

- Već poslije tri dana idemo na krunidbu, šest mjeseci nakon krunidbe bit će kralj

Vladislav već riješen obaveze prema princezi Barbari i odmah će slijediti vjenčanje i

krunisanje, vaše veličanstvo.

- A gdje će stanovati kraljica do vjenčanja? - upita poslanik Ranzano.

- Veličanstvu se pušta na volju da stanuje u ljetnoj kraljevskoj palači ili da ostane u

palači biskupa egerskoga.

- Odlučit ću o tom kasnije - odvraća ona. - A je li princ Ivan već predao krunu?

Filipec pogleda Petra Gereba. Ovaj shvati da kancelar prepušta odgovor njemu i

preuzme ovu duţnost:

- Veličanstvo, s princom još nije sklopljen pismeni ugovor.

- Drţim da je potrebno pričekati dok na prijestolje ne zasjedne kralj Vladislav.

Takav bi ugovor kralja mogao povrijediti ako se njega ne pita. Uvjeravam gospodu:

kralj je vrlo dobar, postupat će s nezakonitim kraljevim sinom dolično.

Gospoda od vijeća tek se kriomice pogledaju, ali se nitko ne usuđuje prigovoriti.

Jedino Petar Gereb primijeti:

- Princu je zajamčeno da će sabor potvrditi naš dogovor.

- Princ je odstupio, dakle, nemamo razloga trošiti vremena na tu stvar.

Na vratima se pojavi grof Enrico. Njegovo lice odaje kraljici da ima saopćiti nešto

vaţna i neprijatna.

- Veličanstvo, s juţne strane dolazi ogromna povorka, čitava vojska, kao da su

Tatari ili Turci.

Svi digoše glave i gledaju Enrica kao da sumnjaju u njegovu zdravu pamet.

- Što to govoriš, Enrico? Kakva vojska? Kakvi Turci?

- Odmah će vaše veličanstvo doznati. Već se čuje odjek topota konja.

Kraljica ustane, gospoda je slijede. Francesco je već na prozoru pa istraţuje ulicu.

Oblaci prašine potvrđuju Enricovu vijest. Biskup Filipec proviri kroz prozor, zaţmiri

ţutim trepavicama. Ukočene su mu kao bodljike, a lice mu se rumeni.

U sobu dohiti novi glasnik:

- Ĉitav jug dolazi. Knezovi, biskupi, vojvoda Iločki!

- Vojvoda Iločki?

- Ludost.

- Predodţba. Luđače, nije to vojvoda.

Nitko ne ostaje na svom mjestu. Svi trče k prozorima, zure na cestu gdje se na

zaokretu pomaljaju jahači, gusto poredani jedni uz druge. Na suncu se ljeskaju

svečane odore, lepršaju pera na klobucima.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 531 ~

- Jest, vojvoda je.

- Hrvati su - vikne Petar Gereb. - Zar oni?

- Što to znači, gospodo - mrko upita Beatrice i zaviri sumnjičavo u njihove oči.

- Kako su oni mogli doći dan nakon sklopljenog ugovora s princem Ivanom? Dva

dana pred izbor koji smo drţali u tajnosti?

To oštro pitanje postavio je Filipec koji, prijeteći istraţuje lica prisutne gospode.

- To je izdaja! - vikne egerski biskup.

- Netko nas je izdao i pozvao Hrvate.

- Bakač - vikne Filipec. - Samo on.

- Nemoguće - brani Petar Gereb.

- Nitko drugi nego on - veli kraljica. - Samo ja poznajem njegovu dvoličnost.

Ĉasak je tišina. Gospoda promatraju jedan drugoga, kraljica blijedi. Bjesnilo joj

suklja iz očiju.

- Izdaja, Bakačeva izdaja. Ne sumnjam nimalo. A što sad, gospodo?

Izvana se čuju ţestoke trublje, topot konjskih kopita odjekuje kao grmljavina.

Ranzano promatra ulicu pa se okrene kraljici:

- Veličanstvo, konjanici poput mrava. Vidim samo odličnu gospodu. I biskup Ernušt

je s njima.

- Vojvoda Iločki ih vodi - javlja Francesco.

- A kamo ih vodi?

- Ne znam. Idu prema ovoj palači.

- Gospodo, odgovarate za sve što će se ovdje dogoditi -oštro će kraljica.

A Filipec istupi pred kraljicu:

- Svojim ţivotom odgovaram za vas, a gospoda će me slijediti.

- Veličanstvo - najavi Enrico - povorka se zaustavlja pred palačom.

- Dakle, dolaze mi u posjetu. Dobro - reče ona prkosno.

- Gospodo, vi ćete prisustvovati.

- Ni koraka se ne mičemo od kraljice.

Gospoda od vijeća poredala se oko nje.

- Je li straţa dovoljno jaka da ih ne pusti u palaču.

- Veličanstvo, njih je na tisuće.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 532 ~

Beatriceine oči sipaju strijele. Svi čekaju. Savjetuju se. Okrivljuju Bakača, a u sebi

kunu i sudbinu, i izdaju, i one tamo vani. Enrico ponovo utrči u dvoranu.

- Veličanstvo, vojvoda Iločki, knez Bernardin Frankopan, banovi bosanski,

srijemski i biskup Ernušt mole da ih primite.

- Nemam ništa protiv, kraljica uvijek prima odličnu gospodu.

A Ranzano stoji do prozora, promatra događaje i najavljuje onima u sobi.

- Sve se modri od plemićkih odora, nepregledan je broj plemićkih četa. I nose barjak

s grbom Ivana Korvina.

- Izdani smo - veli Beatrice - saznali su da je izbor u četvrtak. Bakač im je javio.

Iza svilenog zastora upravi se visoka i snaţna vojvodina pojava. Sav je u odori od

crvenog sukna. Zlatom su mu izvezeni prsluk i još bogatije haljetak. Grudi su mu

urešene nizom od pet stotinu dukata. Smeđe guste kose pokriva klobuk s kopčama

od zlata i dragulja.

Uza nj stoji knez Bernardin u odori od smeđeg i crvenog baršuna. Blista drago

kamenje na haljetku i šeširu. U sredini je biskup iz Međimurja, Ernušt u halji od

teške ljubičaste svile. Na grudima mu blista zlatni kriţ. S obje strane poredaju se

banovi u šarenim odorama.

Klanjaju se kraljici s duţnim poštovanjem. Knez Bernardin govori u ime svih:

- Molim vaše veličanstvo da primi naš smjerni poklon.

Njeno lice prekrila je maska tuţne, sirote udovice. U očima joj bol i govori ţalosnim

glasom:

- U mojoj tuzi dolazak mojeg rođaka Bernardina Frankopana donosi mi utjehu.

Sad se nakloni vojvoda Iločki:

- Neka veličanstvo primi izraz naše duboke ţalosti nad strahovitim gubitkom

najslavnijeg vladara.

- Hvala vam, odlična gospodo. Vaša mi je utjeha blagi melem duši, odviše izranjenoj

strahovitom nesrećom. Hvala vam.

Ĉinilo se da ih ona otpušta, ali vojvoda ne odlazi:

- Vaše veličanstvo, naš dolazak ima još jednu vaţnu svrhu. Neka mi kraljica dopusti

da o tom govorim, to više što se tu nalaze i članovi kraljevskog vijeća.

- Svakome je dopušteno da kraljici izloţi svoje ţelje – reče ona mirnim glasom.

Vojvodini drugovi pogledaju svoga vođu u znak da mu prepuštaju riječ.

- Veličanstvo i gospodo!

I vojvoda zaokruţi pogledom članove kraljevskog vijeća.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 533 ~

- Znamo kako stoji stvar s izborom. Svjesni smo da su tu dva tabora, svaki ima

svoje odabranike. Ne ţelim gubiti vrijeme, spočitavajući onima koji su zaboravili

kako smo i što odlučili još za ţivota kraljeva i zaboravili plemenite ţelje pokojnog

kralja Matije. Ţelim reći samo ovo: princu Ivanu, našem odabraniku, ponuđen je

sporazum. Oni koji su to učinili, postupali su nepravilno, pogrešno i nedopustivo.

Ţamor negodovanja začuje se sa strane članova kraljevskog vijeća.

- Odmah ću vam dokazati, gospodo. Kraljev sin Ivan Korvin nije sam nastupio kao

kandidat za prijestolje, nego smo ga mi svi zajedno odabrali za svog kandidata. I vi,

gospodo, i mi. Samo što ste vi krenuli k tuđincu, a mi smo ostali uza nj.

- Pogibelji koje prijete našim granicama uputile su nas da traţimo ozbiljnijeg

čovjeka - brani se Petar Gereb od prezirnog vojvodinog pogleda i njegova

spočitavanja.

- Ivan Korvin znao bi te pogibelji isto tako odlučno odbiti i vladao bi u napretku i

blagostanju - upadne knez Bernardin. Protivnici šute. Kraljica je naoko potpuno

mirna, toboţe nepristrano promatra i sluša, a vojvoda zvonkim glasom nastavlja i

tamnim, poštenim očima promatra svakog člana kraljevskog vijeća:

- I baš smo zato ostali uz Ivana Korvina kojeg smo postavili za kandidata. Dakle,

ako gospoda ţele kakav sporazum s obzirom na izbor novoga kralja, mogu se obrati

samo na nas. Samo mi imamo pravo ugovarati, primati ili odbijati sporazume, a

nipošto princ. On je samo naš kandidat, a nipošto naš opunomoćenik. On nema

prava ni da kaţe "da" niti "ne" na taj sporazum koji predlaţete vi, gospodo. On moţe

samo da odbije ili primi izbor, ali s vama ne moţe sklapati nikakav ugovor. Samo vi

i mi imamo moć i vlast da se sporazumijemo. Ipak ste vi pošli k mladom čovjeku i

po svojem pouzdaniku, čije ime ne znam, poručili mu da smo ga mi ostavili.

- Ništa ne znamo o toj poruci - srdito ubaci Petar Gereb.

- Znali vi ili ne, sasvim je svejedno. Vi ste mu poslali sporazum koji on nema prava

ni da odbije ni da primi. Ako je on rekao da prihvaća i odstupa, izjavljujemo ovdje

svečano u ime čitavog juga, u ime svih Hrvata do mora da nas taj sporazum ne veţe

niti nas moţe vezati, jer mi nismo dali ni punomoć ni pristanak na bilo kakav

sporazum.

- Kako? - zapita Petar Gereb. - Ivan povlači svoju riječ?

- Ivan Korvin pristao je na sporazum u svoje ime, ali mi ne primamo ni njegov

pristanak ni vašu ponudu. Mi odbijamo. Mi ćemo birati za kralja Ivana Korvina jer

je to naša ţelja, naša volja, jer je to sreća kraljevstva i, napokon, jer smo prisegli

kralju. A mi nikad nećemo pogaziti prisegu kralju Matiji koji je vazda branio našu

zemlju i cijelo kraljevstvo od Turčina.

- Zar ćete kraljevstvo baciti u borbu? - pitaju gospoda uzbuđeno.

- Baš zato što ne ţelimo kraljevstvo baciti u borbu, pozivamo vas da se vratite pod

barjak Ivana Korvina. Kad ste izbor već odgodili, zadrţite svoju riječ i odredite ga u

roku koji ste naglasili u Budimu skupljenim staleţima.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 534 ~

- Ovako iznenada određeni izbor mogli bismo okrstiti grdnim nazivom - reče knez

Bernardin Frankopan.

A kancelar se poţuri da odgovori:

- Odlučili smo da što prije provedemo izbor samo zato jer nam prijeti pogibelj od

stranih pretendenata i Turčina. Zemlja ne moţe tako dugo ostati bez vladara.

Snosimo odgovornost za sudbinu kraljevstva i ne moţemo nikako odustati od izbora

u četvrtak.

Vojvoda se okrene kraljici:

- Obraćam se vašem veličanstvu koje je u svojoj velikoj ljubavi prema pokojnom

kralju priseglo da će štititi njegova sina i molim da svojim utjecajem umirite duh

svojeg ljubljenog muţa koji sve to promatra i teško trpi.

U dvorani je tiho kao da ljudi ne dišu. Prestrašeni pogledi uprti su u kraljicu, čini

im se da bi morala propasti u zemlju. Mjesto toga ona uspravlja glavu, a glas joj je

miran i zastrt tugom.

- Ne obraćajte se na mene, plemeniti vojvodo. Nisam vladar. Nemam moći. Vijeće

odlučuje.

- Ali savjetujte, veličanstvo, neka odluči mudro i pošteno. Ne moţe se ugušiti volja

velikog dijela kraljevstva koji ima svojeg moćnog bana, kraljevog namjesnika, i koji

ima pravo birati kralja po svojoj volji.

- Da, veličanstvo - reče knez Bernardin - naša je volja velika moć. Recite to gospodi

od vijeća. Neka ne razdraţuju tu volju i tu moć.

- Kneţe, rođače - ništa nemam protiv kraljeva sina, htjela sam ga podupirati, ali me

uvjeriše da je premlad.

- Kralj Matija bio je mlađi kad je preuzeo kraljevstvo koje je tada bilo razrušeno i

digao ga do velike moći i sjaja.

- Ali bio je umniji i odvaţniji.

- Kad princ ne bi posjedovao očeve kreposti, ne bi ni vaše veličanstvo prvobitno

pristalo da ga učinimo nasljednikom prijestolja. Vaše veličanstvo zna koliko je u

princa Ivana uma, odvaţnosti i junaštva, ali ga do danas nije imao priliku pokazati.

Mi vjerujemo u njega.

- Ne mogu vam se ni na što obvezati, vojvodo, jer vijeće odlučuje.

Ta izjava ne učini nikakav učinak na prisutne, ali Filipec pohiti kraljici u pomoć:

- Odličnoj gospodi evo moje izjave u ime čitavog vijeća: ovog časa ne moţemo dati

nikakav odgovor. Sastat ćemo se i raspraviti sve što smo ovdje čuli i vašoj

velemoţnosti saopćiti odluku.

- Ĉekamo poruku do večeri - odreţe kratko vojvoda. Zatim se okrene kraljici s

nekoliko riječi oproštaja.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 535 ~

Svi se poklone pa iziđu iz dvorane. Tek što se vrata zatvoriše, gospoda od vijeća

prometnu se u plamen koji prigušuje samo prisutnost kraljice.

Filipec ţestoko okrivljuje Bakača i spočitne vijeću tajne dogovore s njime pa dovrši:

- Ne dam se preplašiti od toga bosanskoga princa, ni od kneza Bernardina, ni od

svih njihovih banova.

A kraljica jedva čeka da moţe upozoriti:

- Oni su proglasili ništetnim sporazum s princom Ivanom. Neka gospoda dobro

upamte ovo poništenje. Između vas i princa, dakle, ne postoji nikakav ugovor. On

ne moţe traţiti nikakve časti u ovom kraljevstvu. Princ stoji pred nama potpuno

nezaštićen.

- Sam je porušio sve ograde koje smo mu dopustili da se odrţi - prihvati egerski

biskup.

A Petar Gereb slijeţe ramenima:

- Učinio sam sve što je u mojoj moći da spasim svoga rođaka. Jadnik, pao je u vlast

ovih divljaka i u vlast vojvode.

- Ali, kako je vojvoda stigao? - čuju se pitanja gospode.

- Gospodin kancelar uvjeravao nas je da vojvoda ne moţe doći.

Filipec se smrkne:

- Gospoda mi spočitavaju s nepravom, razjasnit ću vam to kasnije kako se izvukao

iz onih šuma. Ovoga časa zove nas duţnost na vijećanje.

Razjareni, potišteni i puni bijesa ostave gospoda palaču egerskog biskupa i odu da

nastave ţučljiva vijećanja u palači Petra Gereba. Samo je Filipec na kraljičinu ţelju

ostao u dvorani. U kutu kraj prozora sjede Francesco i napuljski poslanik Ranzano.

Opazili su u Beatriceinu drţanju da je vojvodin dolazak prouzročio na nju dubok

dojam. Poduprla je rukom glavu, skupila visoke obrve i nekoliko časaka razmišljala.

S naročitim zanimanjem Filipec i poslanik Francesco očekuju što se biti.

Odjednom ona uspravi glavu i strogo pogleda kancelara Filipca:

- Vi ste, gospodine kancelaru, tvrdili da je vojvoda Iločki tako daleko da ne moţe

stići.

- Veličanstvo, poslao sam mu toboţnje poslanike kralja Vladislava i pismo u kojem

mu kralj javlja da ţeli govoriti s njim i odreći se prijestolja u korist princa Ivana.

- Kralj je već tada bio na granici.

- Ali moji su ljudi vojvodu odveli putovima s kojih ne bi mogao izaći barem dva

tjedna. Naravno, tada nisam ni slutio da će izbor biti odgođen. Kad se izbor ipak

otegnuo, poslao sam brzo na granicu četu da vojvodi spriječi prijelaz. Međutim, on

se očito domislio prevari i prešao granicu sporednim putem, a ne cestom. Krivnja je

u neprestanom odgađanju, a ja se ipak nisam bojao vojvodina dolaska.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 536 ~

- Premalo ste vaţnosti posvećivali vojvodi.

- Neka se veličanstvo pouzda u mene. Vojvoda ljubi raskoš i bogatstvo. Slomit ću

ga. To je moja briga.

- Očekujem izvršenje vašeg obećanja. Ali ima još nešto mnogo vaţnije što ţelim da

vam kaţem ovdje u prisutnosti svojeg brata i napuljskog poslanika.

I ponudi mu stolicu. Biskup se zahvali i pribliţi. Beatrice ga strogo pogleda.

- Vi znate, gospodine biskupe, da mi je njemački nasljednik prijestolja ponudio

ruku ako mu pomognem do vlasti u ovom kraljevstvu.

- Na to nisam zaboravio, veličanstvo.

- Znate i to da posjedujem dvije jake tvrđave: jedna je rezidencija mojeg nećaka

nadbiskupa primasa vojvode Hippolita od Ferare. Kad bih nasljedniku njemačkog

prijestolja Maksimilijanu i njegovim četama dopustila unići u estergonsku tvrđavu,

protivnik kralja Vladislava bio bi vrlo dobro zaštićen u ovom kraljevstvu.

- Boţe sačuvaj da to vaše veličanstvo dopusti.

- Još nešto: jamačno niste zaboravili da se Maksimilijanovi izaslanici još uvijek

nalaze ovdje, a njihov gospodar čeka sa svojim četama na granici.

- Sve to znam, veličanstvo, ali ne mogu pogoditi što time ţelite reći.

- Odmah ću vam razjasniti.

Nije dugo trebalo da iskonstruira prijetnju koju Filipec nikako ne moţe istraţiti i

kontrolirati.

- Dobila sam od Maksimilijana obavijest kojom me opominje neka ne vjerujem

kraljevskom vijeću ni ostaloj gospodi velikašima i biskupima jer će me oni ostaviti

kad im ne bude više potrebna moja potpora.

- Vaše veličanstvo valjda ne vjeruje podvalama kojima bi Maksimilijan htio da vas

odvrati od nas?

- Nisam vjerovala pa vam to nisam ni saopćila. Međutim, ovo što se odigralo malo

prije i što se dogodilo jučer znatno je potkopalo moju vjeru.

- O kakvim to događajima govori vaše veličanstvo?

- Ponajprije ugovor sklopljen s princem, a zatim dolazakvojvode Iločkoga sa čitavom

vojskom hrvatskih velikaša i plemića.

- Da, to je opasno, ali to nije trebalo pokolebati povjerenjevašeg veličanstva. I zašto?

- Brzo ću udovoljiti vašoj znatiţelji, ali prije toga upozoravam vas na još jednu

pojavu; čuli ste kakvim se riječima utekao k meni vojvoda Iločki. Koliko me molio

neka vijeću savjetujem, da odustane od izbora kralja Vladislava. Uvjeravam vas: još

danas, poslat će vojvoda svojeg glasnika k meni s najopseţnijim ponudama da me

opet pridobije za princa. Dakle, otvaraju mi se dva puta: jedan k Maksu, a drugi

natrag k princu.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 537 ~

- Što mi to govori vaše veličanstvo?

- Neću da budem prevarena od vaše gospode.

- Nemoguće je to, kraljice.

- Vaša tvrdnja pokazuje da ste lakovjerni. Za vrijeme boravka vojvode Iločkoga u

ovoj dvorani opazila sam da su vaša gospoda jako prevrtljiva. Evo, nedavno su

gospoda prihvatila moj prijedlog da se princ Ivan utamniči i liši imetka. A jučer ste

me obavijestili o sklopljenom ugovoru.

- Ali prividno, vaše veličanstvo, samo prividno da ih umirim.

- Zar se gospodin kancelar ne sjeća da je čas prije vojvoda Iločki u lice dobacio

gospodi da je ugovor prividan? A što je učinio gospodin Petar Gereb? Najoštrije je

prosvjedovao protiv prividnosti ugovora. Taj su prosvjed potvrđivala i ostala

gospoda.

- Nisu mogli priznati da je ugovor sklopljen samo onako.

- Gospodine kancelaru, ja i ne govorim o onome što su oni toga časa govorili. Ali u

njihovim dušama pročitala sam najozbiljniji prosvjed protiv mogućnosti da bi oni

sklapali prividan sporazum.

Kancelar Filipec osjeti kraljičinu nadmoć i opasnost da razotkrije kako kraljevskom

vijeću nije mogao nametnuti prividnost, a njoj je ugovor ipak prikazao prividnim, pa

hitro odgovori:

- Uistinu ne znam što je bilo gospodi da su tako uvjerljiva ustali protiv prividnog

sporazuma. Istina, nisam njihov zemljak, ne prozirem dovoljno ćudi ove gospode,

moţda veličanstvo ima pravo, ali sad je sam protivnik ugovor proglasio ništetnim.

- Na našu sreću, no ja sam u tom postupku našla oprav danje da ne vjerujem

gospodi, ne vjerujem u stalnost njihovih obećanja koja su mi dali, s obzirom na

moju vjeridbu s kraljem Vladislavom.

- Veličanstvo, kralj Vladislav se obvezao ili, bolje, mi smo ga obvezali.

- Meni pristoji pravo da zatraţim ili nepokolebljivo jamstva da će obećanje ispuniti

ili...

- Ili? Što kani veličanstvo?

- Ili ću krenuti drugim putem koji će mi to jamstvo nesumnjivo pruţiti.

- Kakvo bi jamstvo moglo uvjeriti vaše veličanstvo?

- Kad gospoda odličnici, koji su odgovorni saboru, još danas

dođu k meni i u ime sabora i kralja Vladislava zaprose moju

ruku. Ako je njihova odluka stalna i nepokolebljiva, oni će to učiniti. Ne učine li to,

smatrat ću se slobodnom da svoju punomoć dadem ili princu ili da prihvatim

Maksimilijanovu ponudu. To je moja neopoziva riječ.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 538 ~

- Da, veličanstvo - oglasi se napuljski poslanik - to jamstvo treba da vam se pruţi.

Sam bih vam to savjetovao da me niste pretekli svojom mudrošću.

Napuljski princ Francesco ustane i pribliţi se kancelaru Filipcu:

- Sada je na vama riječ, gospodine kancelaru. Ovaj čas vrlo je ozbiljan i odlučan.

Ako gospoda odbiju, putovat ću sam u Rim da tamo sve iznesem na papinskom

dvoru.

Ni najmanjim znakom Filipec ne odaje da ga je zahtjev neugodno zatekao ili da mu

je ugovor teţak. Mirno se pokloni i vedro odvrati.

- Veličanstvo, vašoj pravednoj ţelji, kao i ţelji vaših uzvišenih pouzdanika, bit se

udovoljeno još danas.

Međutim, napuljski poslanik zamoli kraljicu da Filipcu postavi nekoliko pitanja.

Primivši dozvolu, lukavi se Napuljac pribliţi lukavom Moravljaninu. Obojica se

čvrsto gledaju u oči.

- Molim gospodina biskupa kancelara da mi razjasni: s juga su najurili Hrvati, iako

je rok izbora bio tajna. Kako je to moguće?

- Sad sam o tom razmišljao i opetujem što sam rekao gospodi: jedino je Bakač

mogao da ih obavijesti.

- Ako je on to učinio, morao je od nekog saznati za rok izbora, a taj netko mogao je

biti samo iz kruga kraljevskog vijeća. To me ispunjava opravdanom sumnjom da sva

gospoda u vijeću nisu pouzdana.

- Da, to je ono zbog čega traţim prije naglašeno jamstvo

- oglasi se Beatrice.

- Vjerojatno su neki među njima poţalili što su napustili princa, ali neka

veličanstvo, napuljski princ i gospodin poslanik Ranzano vjeruje da gospoda ne

mogu odstupiti. Sada je već prekasno.

- Još uvijek nije prekasno, gospodine poslanice, da vojvoda Iločki i njegovi ugledni

prijatelji odvuku naše pristaše na svoju stranu kad su u kraljevskom vijeću tako

nestalni ljudi.

- Gospodine poslaniče, ne bojte se, odveć ih dobro drţim na uzdi.

A Beatrice zakima:

- Dobro ste to primijetili, Ranzano, a ja dodajem neka gospodin kancelar opomene

gospodu: skrenu li na Ivanovu stranu, ostat će kratkih rukava. Kad bi i pobijedio

njihovom pomoći, više im ne moţe tu uslugu platiti nikakvim častima jer je već sve

podijelio među one svoje pristaše koji su bili s njim od početka. To je sasvim

prirodno, a i oni ne bi dopustili da s njima dijele makar i najmanju čast i sluţbu oni

koji su dosad bili uz Vladislava. I obratno: ostanu li gospoda u vijeću uz Vladislava,

njihova su mjesta sasvim osigurana jer su bili prvi u borbi za njega. Ne izaberu li

Vladislava dragovoljno, on će prijestolje osvojiti oruţjem, dođem li mu ja upomoć

svojim novcem i svojim četama. Tako bi gospoda i u tom slučaju izgubila ne samo

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 539 ~

kraljevske darove, milost i povjerenje nego bi na sebe navukli i njegovu osvetu.

Budete li im to jasno rastumačili, vaše će zasluge znatno porasti u mojoj milosti i u

novog kralja.

- Pouzdajte se, veličanstvo, u svojeg vjernog slugu.

- Jedino se još u vas pouzdajem.

- I nećete se prevariti.

- Sad idite, gospodine biskupe, i razloţite gospodi moj pravedni zahtjev da mi pruţe

jamstvo koje sam zatraţila.

Oprostivši se, Filipec pohiti k vijeću, a Beatrice je sjela u naslonjač odahnuvši:

- Današnji dolazak vojvode Iločkoga pobudio je u meni tako jake sumnje da ni časa

ne ţelim ostati u neizvjesnosti. Vidim unaprijed dolazak vojvode Iločkoga koji u

našu stvar unosi novu borbu. Ona će opet progutati dobar dio mojih dukata. I zato

nedam više ni prebitog talira dok nemam od njih sluţbeno priznanje da sam

vjerenica Vladislava.

- Mudro ste to uredili - pohvali kraljicu Ranzano. – Vrlo oprezno i mudro iskoristili

ste iznenadnu pojavu vojvode Iločkoga i prisutnost Maksimilijanovih zastupnika.

- Ne kanim se dati prevariti od tih barbara.

- A što će biti - pita Francesco Beatricu - ako gospoda ne dođu u prosidbu?

- Ako ne dođu? Neću ni časka časiti da odaberem drugog vjerenika i posadim ga na

prijestolje.

Za to je vrijeme Filipec stigao u vijeće, razjašnjavao kraljičine prijetnje i njezinu moć

da prijetnje izvrši.

* * * * *

S prozora svoje palače opazio je Bakač nepreglednu povorku koja je vojvodu

Iločkoga pratila kraljici. Njegovi nećaci Bela i Josip prestrašeno promatraju svojeg

ujaka i obasiplju ga pitanjima i bojaznima:

- Otkud dolazi vojvoda Iločki? Filipec je tvrdio da je izgubljen za princa Ivana.

- Je li to opet prevara, ujače? Opet vas je nadmudrio?

Bakač samo kima i zadovoljno se smješi.

- Rekao sam vam, djeco: odsad ţuti Moravljanin ne moţe nadmudriti ovu veliku

okruglu glavu. U njoj je toliko lukavštine da je ne moţe iscrpsti ni deset Filipca.

- Što će sad biti s vama?

- Što budem htio ja.

I onda se povuče u svoju sobu i razmišlja.

Vrativši se od kraljice, vojvoda Iločki najavi se u palači biskupa Bakača.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 540 ~

Vedar i miran, pođe mu Bakač u susret.

- Da sam mogao slutiti vaš dolazak, bio bih sporazum s princem zavukao do danas.

- Ne mogu se dovoljno načuditi, prečasni gospodine, da ste preuzeli takvo

posredovanje.

- Vaše vojvodstvo ne bi se smjelo čuditi kad poznaje moju odanost princu.

- Zar da ovakav čin smatram znakom odanosti? - pita vojvoda, gledajući oštro

Bakača.

On odgovori, spočitnuvši:

- Zar sam princa trebao ostaviti na milost i nemilost divljoj ţeđi kraljičine osvete?

Vas nije bilo. Ni glasa od vas nismo primili, a kraljica je traţila od svojih saveznika

da ga utamniče i zaplijene sva dobra. Vijeće je primilo taj zaključak. Kad sam o tom

doznao, razloţio sam gospodi teške posljedice i jedva sam ih pridobio da princu

ponude taj sporazum. Samo sam tako mogao spasiti ţivot i imanja kraljevu sinu.

Uvjerit ćete se u to, gospodine vojvodo.

- Njega su htjeli baciti u tamnicu, oduzeti mu imanja?

- Već su počeli da mu oduzimaju. Kraljevsko vijeće darovalo je nekoliko prinčevih

imanja njegovim pristašama da ih potkupe. I Bathory je na taj račun ostavio princa.

- Skupo će to platiti - zaprijeti se vojvoda. - Ali, gospodine biskupe, vi ste princa

sklonuli da prihvati ponudu, rekavši mu da sam ga ja ostavio, zajedno sa svojim

prijateljima.

- Gospodine vojvodo, to sam učinio jednostavno zato što su svi to tvrdili, a ja nisam

gospodin Bog da bih iz daljine mogao prozrijeti što je u vašoj duši, gdje ste i što

radite.

- Primam vašu izjavu, ali ujedno naglašavam da nije imao pravo odlučiti u naše

ime.

- Ako vi ne priznajete taj ugovor, on naravno gubi vrijednost, jedino vas upozoravam

da budete na oprezu.

- Ne bojte se za naše odluke.

- A meni ne moţete prigovoriti drugo, nego da sam spasio princa Ivana. Da niste

došli, taj ugovor spasio bi Ivanu ţivot i slobodu.

- Morao bih potvrditi da kraljica taj ugovor nije proglasila samo prividnim. Htjeli su,

dakle, samo da princ odstupi?

- Ako bi bilo tako, onda su aragonci već zatrovali i duše naših ljudi. Boţe, kako

ćemo se izliječiti od toga otrova?

- Prognati aragonce i doskora će se izgubiti svaki njihov trag. Doznao sam uzroke

vašeg čina, opraštam se.

- Što kanite učiniti, gospodine vojvodo? - zapita hitro Bakač.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 541 ~

- Vidjet ćemo - odgovori oprezno vojvoda. - Još ćemo se naći.

Nije se zadrţavao s Bakačem, nego ostavi njegovu palaču i uputi se u svoje

konačište u budimsku palaču princa Ivana. Tu sve pristaše sazove na vijećanje.

* * * * *

A u gradu se sve ustrčalo. Dolazak vojvode Iločkoga pobudi zabrinutost

Vladislavljevih pristaša, a nade u pristaša princa Ivana Korvina. Nitko ne zna što ih

čeka na izborima: tko će pobijediti, a tko pasti. Izaslanici Maksimilijana, Alberta

Poljskog i kralja Vladislava ne miruju. Obilaze gradom, ispitujući koliko izgleda ima

njihov kandidat.

Svi vijećaju i istraţuju, ispituju, nagađaju. Svi šalju svoje poslanike ne bi li iznašli

što misle oni drugi. Spletkari su odjednom izgubili na svojim spletkama jer su

izgubili orijentaciju. Nitko ne zna tko koga podupire, a tko koga potkapa i što misli

papinski legat.

Milanski poslanici hite od jedne stranke do druge, uvjeravaju obje o svojoj pomoći,

a ispituju ne bi li pronašli na čijoj je strani teţište da svoj uteg bace na teţu stranu.

Venecijanski poslanici traţe uvjete za koje bi povezali svoje spletke kako bi od novog

kralja dobili obećanje da ne kani traţiti Dalmaciju. Svatko traţi svoj interes.

Beatrice hoće kraljevstvo za aragonce, Filipec za Vladislava, gospoda kraljevskog

vijeća ţele osigurati čast sebi, Bakač ţeli uhvatiti ključ blagajna kraljevstva,

milanski poslanici osigurati krunu svojoj princezi, papinski legat zaštititi

kršćanstvo, a vojvoda Iločki hoće da osigura granice Hrvatske od Turčina. Pored

toga, ima još desetak malih, sitnih, ali jakih prohtjeva što se isprepleću,

suprotstavljaju, sukobljuju, biju usporedo. A svi ti interesi padoše u jedan jedini

kotao i vru na ognjištu što ga svi zajedno loţe i podstrekavaju. Popodne istog dana,

kad je stigao vojvoda Iločki, izašao je Filipec, sav crven u licu i uzbuđen, iz palače

Petra Gereba. S njim dolaze najodličniji ljudi iz kraljevskog vijeća.

Još je sunce bilo visoko kad je napuljska straţa bučnom trubljom najavila da su

stigli odličnici u palaču kraljici Beatrici. Sva izvan sebe ode ona u dvoranu da ih

primi. Ali ničim ne odaje uzbuđenje. U svečanim odorama, svečana izraţaja i još

svečanijeg drţanja stupiše gospoda pred kraljicu. Petar Gereb duboko se pokloni:

- Vaše veličanstvo, dolazim u ime sabora ovog kraljevstva da svečano zaprosimo

ruku uzvišene kraljice za našeg budućeg kralja Vladislava.

Mramorno kraljičino lice ne odaje znakove ţivota. Ĉeka i šuti. Filipec preuzme riječ:

- Shvaćamo duboku ţalost koju vaše veličanstvo osjeća nad velikim gubitkom

ljubljenog muţa i kralja Matije. Poštujemo tu ţalost, a ipak molimo svoju kraljicu da

zatomi bol u dobrobit kraljevstva koje je neprestano u pogibelji da ga uznemiri nepri

jatelj. Molimo vaše veličanstvo da ţrtvuje kraljevstvu svoju tugu i svoje srce i da

prihvati prosidbu koju je izrekao velemoţni gospodin Petar Gereb u ime

najodličnijih predstavnika kraljevstva i sabora. Ujedno molimo vaše veličanstvo

neka dade svoju privolu da kralja Vladislava izaberemo za svojeg kralja.

Filipec se ne moţe načuditi dubokoj ţalosti koja se odraţava u njezinim očima,

njezinu pogledu i glasu što je tih i ganut:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 542 ~

- Bolnim srcem slušam vaše riječi koje otvaraju još svjeţu ranu. Vi traţite od mene

ţrtvu za dobrobit kraljevstva. Htjela sam poći u samostan da tamo dovršim svoj

ţivot, ali ne mogu se oglušiti onima koji su zabrinuti za mir i sreću kraljevstva. I

evo, pridonosim tu ţrtvu za opću sreću, prihvaćam ruku vašeg odabranika,

budućeg kralja Vladislava. Ujedno dajem svoj pristanak da ga izaberete za kralja.

Tada uzme riječ potpalatin:

- Zahvaljujemo veledušju kraljice koja sebe ţrtvuje sreći kraljevstva i molimo je da

sada odloţi ţalobni veo jer od ovog časa ima se smatrati vjerenicom budućeg kralja

Vladislava. Kao takva ne smije i ne moţe više nositi crni veo.

On pokornički sagne glavu i odgovori:

- Ne mogu drugo nego da se pokorim ţelji sabora.

- Vaše veličanstvo neka nam dopusti da izrazimo svoju ra dost što ćemo u

budućnosti biti toliko sretni i uţivati vašu mudrost i dobrotu na prijestolju.

- Neka mi Bog bude milostiv - reče ona tiho i ustane.

Gospoda se duboko poklone pa izađu. Bilo je to 13. lipnja godine 1490.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 543 ~

I Z B O R N I S A B O R

Unutar crkvenih zidina što su navikle na svetu tišinu i poboţne molitve odjekuju

povici i ţestoki plameni govori. Sabor zasjeda da odabere kralja. Zdesna su

Vladislavljevi pristaše Ugri, slijeva pristaše Ivana Korvina iz Hrvatske, Slavonije i

Bosne. Na čelu im je vojvoda Lovro Iločki.

Na stubištu ispred oltara predsjeda saboru potpalatin. Kraljevsko vijeće oko njega.

Gospoda govore, navješćuju, preporučuju na prijestolje kralja Vladislava.

Vladislavljevi izaslanici povučeni su sa strane. Mjesto njih sada uzima otvoreno riječ

Filipec i neustrašivo predlaţe, hvali njegovu vladalačku mudrost, bojnu slavu.

Filipec vodi riječ i ne sustaje ni onda kad se s lijeve strane digne val prosvjeda. Tada

netko zdesna vikne prema vojvodi Iločkome:

- U čije ime prosvjedujete?

- U ime čitavog juga koji ţeli kralja Ivana Korvina.

- Prihvatio je sporazum.

- Mi ga ne prihvaćamo. Ivan Korvin nema prava da odlučuje u naše ime.

- Odstupio je.

- Mi nismo odstupili i nećemo nikada - ori se vojvodin glas.

- Ne priznajemo odstup.

Uzbuđene prepirke zaustavlja potpalatin i najavljuje:

- Pošto njegova velemoţnost vojvoda Iločki nije imao priliku da ovdje iznese svoje

mnjenje, zatraţio je riječ koja mu po zakonu pripada.

Protivnici, mrmljajući prihvaćaju, a vojvodine pristaše okupe se oko njegove visoke

pojave pune odlučne samosvijesti.

- Prečasna, velemoţna i plemenita gospodo, odlučio sam da ovdje ne iznosim stvari

na koje bih morao podići teške optuţbe i neke odlične ličnosti pozvati na

odgovornost jer sam bio spriječen da budem već na prvom zasjedanju.

Odrešit vojvodin pogled prezirno se upre u Filipca. Ali on se samo smiješi i gleda

vedro kao da se to ne odnosi na njega. Polagano zaokruţuje vojvodin pogled čitavo

vijeće i zaustavi se prijekorno na bradatom licu Petra Gereba. Ali on ne podnosi ono

što mu taj pogled govori i okreće glavu.

Ta nijema otpuţba iznenađuje protivnike koji su očekivali provalu strastvenih

ispada.

- Rekoh: neću da dotaknem sve ono što bih s pravom mogao da ţigošem jer slušam

glas svoga razbora koji mi odviše jasno kazuje da je ovaj čas sudbonosan za sve

nas. I zato ne zalazim unatrag k prošlim događajima ni onima koji su izazvali prilike

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 544 ~

u kojima se nalazimo ovog časa, ali moram govoriti o gotovoj stvari da prikazem

naše mnjenje. Našli smo ovdje neki ugovor koji je ponuđen princu Ivanu Korvinu.

Već sam jučer izjavio kraljevskom vijeću da taj ugovor ne moţe vezati nas koji ga

nismo sklapali, a ne moţe se smatrati valjanim jer ga je sklopio princ, a da mu na

to nismo dali nikakvu punomoć. Jednom riječju, princ nije imao pravo da bilo što

obeća u naše ime.

- On je odstupio - viču sa svih strana protivnici.

- I opet naglašujem: mi nismo odstupili. Htio on ili ne htio, mi imamo pravo da

dademo svoj glas onome koga smo odabrali.

Ispod tih crkvenih svodova ponovo zagrmi protivnik. Potpalatin nastoji zaustaviti

provalu, a vojvoda mirno čeka i savjetuje svojim pristašama da ga u tom slijede.

Ne našavši odaziva svojim izazovnim povicima, Vladislavljevi pristaše napokon

umuknu. A vojvoda nastavi. Glas mu je gromak, odlučan, a riječ snaţna:

- Mirno ću razloţiti i razjasniti gospodi što hoćemo i kako smo i zašto tako odlučili.

Za ţivota kralja Matije bilo je sve spremno i skladno da se jednodušno proklamira

za nasljednika ovog prijestolja kraljev sin Ivan Korvin, znamo da su tu odluku po

svetile i prisege.

Nitko ne odgovara. U toj neprijatnoj šutnji svi osjećaju ne-izrečene prigovore i

otpuţbu.

- Kad su se onda gospoda odlučila da slobodnom voljom proklamiraju princa,

unatoč onoj manjini koia je prosvjedovala, bit će da su i znali što čine. Svatko je

osjećao da nam je bliţi kraljev sin negoli itko drugi. A svatko je smatrao da je sin

dorastao zadaći koja ga čeka jer je svatko imao pravo da kralju prigovori, da se

odupre i pristupi onoj manjini koja je radila protiv princa Ivana. Pa ipak, to većina

nije učinila. A danas, nakon kraljeve smrti, vele mi da su odluku promijenili i prešli

preko prisege zato što ih je prestrašila mladost princa Ivana. A ja vam velim i

ponavljat ću po sto puta: kralj Matija bio je mlađi kad je stupio na prijestolje ovog

kraljevstva koje je tada bilo gotovo razoreno, pa ipak se nitko nije prepao da bi

mladost Matije Korvina, mogla biti zapreka njegovu izboru. Nikome nije palo na um

poreći da neće biti dovoljno mudar i jak da vlada. Svatko se pouzdao da sin

Sibinjanin Janka ne moţe biti premalo mudar, i previše slab da dobro upravlja

ţezlom i hrabro mačem. I taj mladić, kralj Matija, digao je kraljevstvo iz ponora,

iznova ga sagradio, ovjenčao slavom pobjeda i pribavio mu moć i snagu na kojoj još

nikad nije bilo! Moţe li se to zaboraviti?

- Da, to je bio kralj Matija - vikne glas s Vladislavljeve strane, a pridruţi mu se i

drugi.

- A danas je tu kraljev sin, unuk Sibinjanin Janka. Pa ipak, predlaţete da za kralja

izaberemo tuđinca sa dalekog sjevera. Obasipljete ga slavom i hvalom. Ne poričem

da je on u zreloj muţevnoj dobi, što vazda naglašujete. Hajde da vidimo djela toga

zrelog čovjeka, što se zna o njegovoj mudroj vladavini? Da je popustljiv i slab, da se

dade voditi od svakoga tko mu se zna pri bliţiti. Daleko dopire glas o njegovim

mudrim odlukama koju ljudi kod nas poznaju već u šalama. Zna se da on na sve

veli: dobro!

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 545 ~

- Dobar je - viču zdesna.

- Ĉekajte, drugo je, gospodo, dobrota, a drugo slabost. Njegovoj je dobroti ime

slabost, plahost, bojaţljivost. A što je s njegovom bojnom slavom o kojoj gospoda

govore? Izgubio je u ratu s kraljem Matijom jedan dio svoga kraljevstva i pristao je

na mir koji je prilično oštetio češku, njegovo vlastito kraljevstvo. Dakle, slabo je

vodio vojnu i još slabije pregovore za mir.

- Jer ga je zavela ljepota kraljice Beatrice – promrmlja netko tiho u vojvodinoj

blizini. Ali on brzo nastavi povišenim glasom da nitko ne zamijeti te riječi.

- Dakle, njegov bojni vijenac samo je suho jesensko lišće koje bi neki htjeli prikazati

lovorima. A Ivan Korvin sin našeg najvećeg kralja, po našem sudu i po sudu

znamenitih talijanskih učenjaka baštinio je po svojem ocu umne darove i bio učenik

velikih umnih ljudi s juga kao i učenik svoga oca u bojnoj znanosti. Prirodno je od

njega očekivati djela koja će barem doseći djela njegova oca. Osim toga, Ivan Korvin

odrastao je u našem krilu, poznaje naše rane, zna da moć i snagu ovog kraljevstva

moţe razoriti samo Turčin. A ovaj stoluje tamo na jugu kraljevstva, kod nas u

Hrvatskoj i Bosni.

- Govorite u svoju korist. Mislite samo na svoju zemlju - viču protivnici, a vojvodini

pristaše odvraćaju:

- U vašu korist.

Opet se digne vojvodin glas:

- Mi smo dolje na pragu preko kojega hoće Turčin. Ako ga prekorači, nećemo

stradati samo mi Hrvati nego i vi Ugri, ovdje preko Drave. Turčin će pokrenuti sve

svoje sile, i nebo, i pakao da prođe taj prag, a onda će lagano porušiti krovove i nad

vašom glavom i poharati čitavo kraljevstvo. Onaj koga vi ţelite za kralja niti pozna

Turčina ni njegove bojne pokrete, zasjede i snage. Niti će shvatiti niti razumijeti s

koje bi ga strane mogao uhvatiti i kako. Ivan Korvin sigurno je jamstvo da nikad

nećemo pasti ţrtvom Turčina i naše će granice biti uvijek zaštićene. Preko našeg

praga neće moći nesreća od koje s uţasom strepi svaki čovjek na jugu. Eto, kome je

do ove zemlje i kraljevstva, do sama sebe, do ţivota i imetka svih ljudi, ne samo do

svoje koristi, taj će dati svoj glas Ivanu Korvinu.

- Na vašu korist - ponovo viču protivnici.

- Naša korist, a vaša sreća - odvraća vojvoda.

Kao odgovor vikne nekoliko glasova, a svi ga slijede:

- Ţivio Vladislav!

- Ţivio Ivan Korvin! - jednoglasno i gromko nadvikuju protivnike Hrvati.

I buka se diţe, izmjenjuju se prijetnje, diţu pesnice. Kraljevsko se vijeće komeša,

potpalatin Orban diţe ruke i glas:

- Ĉuli smo razloge vojvode Iločkoga izrečene u ime pristaša Ivana Korvina, dok drugi

predlaţu Vladislava ...

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 546 ~

Palatin hoće da najavi drugog govornika, ali vojvoda Lovro protestira:

- Još nisam završio svoju riječ. I velim: s Vladislavom biste navukli novu nesreću na

kraljevstvo jer on uzima za ţenu kraljicu Beatricu koja kraljevstvu ne moţe dati

potomka. Zar ćete dopustiti da kraljevstvo još jednom zapadne u nesreću da samo

sebe razara u borbi sa svima koji hlepe za našim prijestoljem? Upamti te što vam

kaţem danas: izaberete li Vladislava, kruto ćete oplakati taj čin i vi, i vaša djeca, i

vaši unuci.

Vojvodin poklik oprţi protivnikovu odlučnost. Ĉini se kao da je neke njegove

protivnike uhvatila jeza. Zašutjeli su i pokunjili se. To ponuka Filipca da pohiti

potpalatinu:

- Odreţite riječ tome vojvodi. Pokolebat će nam redove.

I potpalatin se hitro digne, a Filipec potrči među svoje pristaše i nuka ih da

zaustave raspravu. I oni stadoše vikati:

- Dosta je toga razlaganja. Birajmo.

Sa strane Hrvata bučni odgovori:

- Ne moţe biti izbora dok je veći dio hrvatskih plemića daleko odavde.

- Jer ste ih lukavo nadmudrili, prevarili.

Prosvjed se saspe s desne strane na lijevu prema Hrvatima. Potpalatin, Filipec i

Gereb mašu rukama i uzalud se napreţu:

- Neka bude mir!

- Ne moţe se duţe čekati. Birajmo kralja.

- Birajmo - viču Ugri.

Ban Imbro Derenčin krikne:

- Prosvjedujemo. Ne moţe biti izbora dok tu nisu svi staleţi iz Hrvatske i Slavonije.

- Ne moţe biti izbora - dozivlju se svi Ivanovi pristaše.

- Birajmo! Neka se bira - odjekuje crkvom zahtjev Filipčevih ljudi.

- Nema izbora bez nas - nadjača sve glas vojvode, a knez Frankopan digne ruke:

- Nećemo priznati kralja kojeg bi nam nametnuli ugarski staleţi.

- Nikada! Ni do smrti - grmi Lovro Iločki.

- Svi smo s vama, vojvodo - pridruţe se i vranski prior, i banovi, i despot, i velikaši, i

biskupi. A protivnici urliču:

- Birajmo! Na izbor! Na izbor!

Toga časa skoči vojvoda Iločki na klupu, podigne ruke, a glas mu zaori kao

pucnjava gromova:

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 547 ~

- Ne damo da nam Ugri nametnu kralja. Prosvjedujemo jednodušno i ostavljamo

sabor.

Urnebesni poklici iza njegovih leđa potresaju crkvenim zidinama.

- Ostavljamo sabor - odjekuje od jednog kraja crkve do drugog. Plamen prosvjeda

diţe se kao poţar. Zanos samosvjesnog osjećaja pravednika plamsa kao krijes

zapaljen munjama. Gorućih lica, svijetlećih očiju i uzdignutih ruku grnu biskupi,

velikaši i plemići na vrata i ostavljaju crkvu. Protivnici viču za njima.

A oko potpalatina okupljaju se gospoda kraljevskog vijeća. U licu im iznenađenje,

prepast i neodlučnost. Svi su oni neugodno zatečeni, zaskočeni, nemoćni.

Uskoro Vladislavljevi pristaše s kraljevskim vijećem ostadoše u crkvi sami.

- Neka se bira kralj! - traţe sa svih strana crkve.

Iza jednog oltara izmili velika glava. U profilu strši uzdignuti nos i gotovo se

smiješno odraţava u toj slici uzbuđenja, bijesa i kaosa. Bakač ide polagano i

zaustavi se ispod stuba kraljevskog vijeća. Potpalatin ga spazi.

- Biskupe, gdje ste bili tako dugo? Dođite. Što da radimo?

On samo slegne ramenima i zamišljen odvraća:

- Gospodin kancelar Filipec znat će što treba raditi i kako savjetovati vijeću.

- On hoće da se pristupi izboru.

- Što čekamo? - viču staleţi iz dna crkve.

- Na izbor! Odmah na izbor!

Filipčeve ţute trepavice vedro trepću i povlađuju.

- Da, birajmo! Neka gospodin potpalatin nastavi.

Petar Gereb i potpalatin nešto šapću, a zatim se ovaj okrene staleţima:

- Pozivam prečasnog gospodina biskupa Bakača koji je upravo stigao neka nam

kaţe svoje mnjenje.

- Da, neka govori - prihvate rizničar Orban i Matija Gereb ţivo. A kancelar veli:

- Ima li tu još drugo da se kaţe, osim da pristupimo izboru?

- Ima. Neka kaţe biskup Bakač - predlaţe Petar Gereb.

Ĉitavo vijeće odobrava, a oni dolje pristaju. Bakač skromno spusti glavu i glas, a

ostali ušute.

- Prečasna, velemoţna i plemenita gospodo, nisam zvan da vas upućujem.

- Ĉujmo! - i sve se glave diţu i pojedinci se pribliţuju.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 548 ~

Štropot koraka brzo utihne, a Bakač zbori u tišini kao da se svi spremaju na

molitvu.

- Uzmimo da se Hrvati pogode s Turcima i puste ih preko Drave?

- Neće to učiniti. Nema primjera da bi se ikad zdruţili s neprijateljem.

- I odviše su ţedni bojne slave, a da bi to dopustili.

- Ako ih natjerate na to, mogli bi sve to zaboraviti. Moţda i neće, ali bi mogli.

U crkvi šutnja. U njihovim licima mrak. Filipec osjeća pogibelj da se izbor odgodi i

nastupa otvoreno protiv Bakača:

- Gospodin biskup Bakač očito zagovara izbor Ivana Korvina?

Te riječi probude sve kao od sna i mrmor prigovora Bakaču prolazi crkvom. A on

mirno naglašava:

- Zagovaram samo sigurnost naših glava, sigurnost kraljevstva, na čijoj zemlji, osim

Turčina stoje i Maksimilijan Njemački i Albert Poljski.

- I Vladislav češki - upadne Filipec pa osine Bakača pogledom, a ovaj mu uzvrati

ubojitom strijelom svoje zjenice.

- Da, i on. I baš zato je potrebno da s pristašama Ivana Korvina potraţimo

sporazum.

- Sporazum je sklopljen, ali su ga oni odbili - hitro odbija strelicu Filipec. A još

hitrije napada Bakač:

- Sporazum je sklopio princ. Njegovi pristaše su odbili, dakle, mudro je ako se

pokuša nanovo sklapati sporazum s onima koji imaju pravo da ga i sklapaju.

Uvjeravam gospodu da će sabor učiniti uslugu kralju Vladislavu ako mu ponudi

prijestolje. A Vladislavu bi bilo vrlo krivo kad bi tu na prvom koraku našao ogorčeni

protivnički tabor pristaša Ivana Korvina koji bi mu zadavao borbe i jada.

- Pravo veli Bakač - upada nekoliko glasova iz dna crkve,

a Bakač gradi na tim povicima:

- Zato predlaţem da sabor izašalje svoje zastupnike k pristašama Ivana Korvina i da

mudro i pametno nastoje s njima sklopiti mir i sporazum.

- Neka se pregovara - odzvanja sa svih strana.

Pjegavo ţuto lice biskupa Filipca orumeni se bjesnilom pa se sagne Bakaču, a usne

mu ţučljivo šapću:

- Bakaču, vi ste odlučili da po svaku cijenu steknete kraljičino neprijateljstvo?

- To je najbolji znak da ne ţelim osvojiti vaše mjesto uz nju.

- Ne igrajte se milošću kralja Vladislava - prijeti se Filipec.

- Igram se samo svojom glavom, ili moţda mislite vašom?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 549 ~

Zaboli su jedan u drugog zjenice kao dva bodeţa. Filipčeve usne se iskrive:

- Moju glavu štite moćni Vladislav i njegovi pristaše.

- I vaša velika mudrost - pri tom Bakač pogleda Filipca i smiješi se nekim čudnim

nagovještajem.

Njihovu prepirku zaglušuju bučni glasovi gospode. Napokon se javi potpalatinov

glas i predlaţe:

- Neka se, dakle, izaberu izaslanici da pregovaraju s Lovrom Iločkim.

- Bakač - viču sa svih strana.

A on prosvjeduje, mašući glavom:

- Ja sam nepodesan. Neka pregovore vodi vođa kraljevskog vijeća i vaš vođa,

plemenita i prečasna gospodo. Gospodin biskup Filipec vodio je čitav ovaj izbor, po

njegovu savjetu događalo se sve, vodilo se sve, pa tako neka i danas uzme u ruke te

pregovore. Samo vođa zna kakav mu je plan i što sve moţe poduzeti, a što ne. Stoga

nikako ne ţelim da vodim te pregovore, već molim da za taj vaţni posao izaberete

svojeg vođu biskupa Filipca.

Mirni govor čini dojam razboritosti, ali prizvuk svake riječi prikriva ironiju

namijenjenu i onima kojima govori o onome o kojem govori. Ali sve je odviše

razbuđeno, a da bi tko to primijetio. Svi su premalo osjetljivog sluha i duha da bi

razabrali Bakačevu ironiju i njegovu nadmoć. Ali lukavi duh Biskupa Filipca osjeća

da mu Bakač plete zamku i sprema se na oprez.

Uto se javi bivši pristaša Ivana Korvina, ugarski plemić Bathory:

- Poznajem misli protivnika s kojima sam do nedavno bio na istoj strani. Zato se

bojim da pregovori s njima neće imati uspjeha, a onda bi se moglo dogoditi da ćemo

se posluţiti oruţjem.

Upozoravam vijeće i nudim se u takvom slučaju da vodim čete.

- Moţe ih voditi, dobro je plaćen - ironički se podsmjehuje Filipec šapćući egerskom

biskupu, a ovaj tiho odvraća:

- Bathory je vrsni vođa četa, ali koga smo mogli kupiti mi, taj bi se mogao prodati i

protivniku. Dobro je uzeti sluge onih koji prodaju svoje uvjerenje, ali ih valja uvijek

toliko prezirati da im nikad ne prepustimo samostalno vodstvo. Dođe li uistinu do

borbe, neka Bathory ide naprijed kao vođa, ali ćemo iza njegovih leđa postaviti

našeg čovjek da mu uvijek za šijom drţi bodeţ.

Zasjedanje je obustavljeno. Dana 15. lipnja 1490. ponovo se odgodi izbor kralja jer

je vojvoda Lovro Iločki u znak prosvjeda ostavio sabor.

* * * * *

Nezadovoljan i mračan prelazi kancelar Filipec preko ulice u palaču egerskog

biskupa. Njegovu postojanu vedrinu pomutio je nastup vojvode Iločkoga, povlačenje

njegovih pristaša iz sabora, a naročito Bakačeve uvijene prijetnje. U nevoljkom

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 550 ~

raspoloţenju uđe k Beatrici pa je izvijesti o događaju na saboru. Slušala je izvještaj

o ponovnom neuspjehu kraljevskog izbora. I ne prekide ga riječima, već pogledima,

a on nastoji da slika događaja ne bude tako beznadna. Svršivši svoje pripovijedanje,

Beatrice se okrene k poslaniku Ranzanu i bratu Francescu:

- Dobro sam slutila kad vam rekoh: dolazak vojvode Iločkoga navještaj je novih

borba. Ali skupo će to platiti kad sjednem na prijestolje. I vojvoda i njegovi juţnjaci.

Turčin će im biti samo blaga kazna prema onome što će na njih svaliti Napulj.

Upamtit će kad su se borili protiv vlasti aragonaca.

Filipec upadne s odgovorom mjesto poslanika:

- Da, veličanstvo, zasluţili su vašu pravednu tešku osvetu. Ipak, izbor ne bi bio

odgođen da netko drugi nije predlagao novi sporazum i odgodu.

- Tko?

Ona upre pogled u nj pa čeka kao da će progutati čovjeka čije ime spomene i zato

Filipec izgovara, polagano naglašavajući:

- Bio je to biskup Bakač.

- Bakač. Zar je izgubio zdrav razum? Inače se ne moţe zamisliti kako se mogao

izvrgnuti krutoj nemilosti kralja Vladislava. Nemilosrdnom biču uvrijeđene

Beatrice? Zar on ne zna da će moj bič osvete biti spleten od uţarenih bodeţa?

- Bakačev postupak proriče kao da se nada skoroj svojoj vlasti.

- Nikad! Upamtite: Bakaču je mjesto u tamnici ili u samostanu.

- Prije sam mislio da se Bakač bori samo protiv mene jer bi me htio izbaciti s mojeg

mjesta. Međutim, tek sam danas za mijetio uzrok koji ga je vodio da odgodi izbor

kralja Vladislava.

- Koji je uzrok?

- Sve su naše pristaše jasno razabrale da je Bakač protiv izbora kralja Vladislava,

ne zbog mene niti zbog njega, nego samo zbog vašeg veličanstva.

Drhtavim glasom kraljica upita:

- Samo zbog mene?

- Da, veličanstvo. Jučer je vojvoda Iločki bio kod biskupa Bakača, a danas je

vojvoda rekao u saboru da bi bila nesreća kad bismo birali Vladislava zato što će se

vjenčati s Beatricom aragonskom. A to mu je rekao Bakač. On je jedini mogao ovako

poučiti vojvodu.

Začudo Beatrice ne plamti, ne viče, ne prijeti, več pita:

- Bakač je izvijestio vojvodu? Dakle, oni su protiv moje vlasti, protiv Beatrice

aragonske?

- Veličanstvo je već posljednji put primijetilo: netko od kraljevskog vijeća očito izdaje

naše tajne, a to je nepobitno. Ja sam danas primijetio, kao i svi drugi, da je Bakač

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 551 ~

protiv vašeg veličanstva. On šapuće okolo, i javno i tajno, da je veličanstvo nesreća

za ovo kraljevstvo jer mu ne moţe dati potomka. To je vojvoda rekao na Bakačevu

uputu u saboru javno, pred svima, a Hrvati su divlje povlađivali.

Stisla je zube i spustila usnu pa čini se kao krvoločna zvijer, spremna da davi.

- Jao Bakaču i vojvodi. I čitavom jugu. Nikad u Hrvatskoj neće izlaziti sunce. To je

moja zakletva na današnji dan. A što je dalje bilo na tom saboru?

- Poslali smo protivnicima izaslanike da pregovaraju.

- Opet će pregovarati. Zašto? čemu? - bjesni ona. - Kada?

- Danas, a sutra nastavljaju, a moţda i prekosutra, i nekoliko dana.

- Zar opet čekanje?

- Samo dotle dok ne steknemo vremena da se opremimo.

- Za što?

- Moglo bi doći do oruţanog sukoba.

- Onda smo s njima svršili. Imate li dovoljno četa?

- Ne, nemamo. Baš zato smo odmah dali odredbe da ih skupljaju.

- Dakle, oruţje će odlučiti?

- Bez krvavog boja nema kraljevskog izbora.

- Izvijestite me kako stojimo s našom bojnom opremom.

- Biskup egerski prepušta nam svoj banderij, isto tako i drugi biskupi, naše

pristaše. I velikaši, ako su njihovi banderiji u Budimu. Naravno, to nije dovoljno.

- Koliko ima tih hrvatskih juţnjaka?

- Oko devet tisuća.

- To je mnogo, premnogo - mračno promrsi ona.

Kancelar reče značajno:

- Princ Ivan posjeduje još i crnu četu svojeg oca.

- Gdje se nalazi ta četa?

- Negdje na granici Moravske. Tamo čeka.

- Prinčeve zapovijedi?

- Prije svega čeka novac jer princ nema gotovine da plati četi pola godine duga.

Princ još uvijek nije znao da pribavi novac. Od milanskog poslanika nije dobio ništa,

navodno nije htio ni da uzme. A venecijanski poslanici mudro čekaju gdje će biti

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 552 ~

premoć kako bi dukatima otkupili novom kralju obećanje da neće voditi s njima rat

za Dalmaciju. Tako princ nema kome da se obrati.

- I nema čime da plati crnu četu. On nema novaca, mi nemamo dovoljno četa, a

imamo novaca. Kako? Zar ne znate što treba raditi?

- Ovog časa samo izvješćujem vaše veličanstvo.

- A ja zapovijedam: crnu četu odvabit ćete od princa. Po šaljite joj sve što joj princ

duguje, a pored toga ponudite joj veći obol za ubuduće.

- Zapovjednik crne čete Blaţ prisegao je princu.

- Za dukate prisezat će meni. Pošaljite pouzdane ljude da im uruče novac. Crna se

četa mora kupiti za nas.

- Veličanstvo, to bi nam bezuvjetno osiguralo uspjeh.

- Dakle, stvar je svršena. Osim toga, uzmite dio mojih četa, dobro su uvjeţbane,

dobro plaćene i mrţnjom zadojene za svakoga tko je protiv mene. Moja četa divljih

aragonaca pobit će sve.

- Veličanstvo Vladislavu spašava kraljevstvo, a kraljevstvu Vladislava.

- To čini kraljeva vjerenica zaprošena od vašeg sabora. Vidite, kancelaru, kako je

bilo potrebno da osigurate moju pomoć?

- Hvala Bogu što sam shvatio misao i namjere vašeg veličanstva i dovršio ovo vaţno

djelo. Samo vjerenica moţe toliko ţrtvovati budućem kralju. Veličanstvo, uz takvu

vjerenicu Vladislav ne moţe propasti.

- A gdje bi moglo doći do bitke? Neće li se moţda princu prohtjeti da se utvrdi u

kraljevskom dvoru?

- Odviše je pametan da bi to učinio. Kralj Matija nikad nije dvor dovoljno utvrdio,

zato je vjerojatno da će protivnici svoje bojište udariti negdje ispod utvrda i onda

izazvati naše čete da ih napadnu sa strane dunavske obale kako bi ih lakše zatjerali

u rijeku, ali mi ćemo se pobrinuti da tamo budu spremne lađe.

- Vi se, dakle, ozbiljno spremate za bitku?

- Hrvati neće popustiti. Bitka je, dakle, gotova stvar.

- Pokosit ćemo ih. Moja vam je mošnja otvorena. A gdje je novac tu je i bojovnika.

Kraljica pozove Ranzana i Francesca bliţe pa sjedoše k stolu da potanko rasprave

sve što bi se moralo poduzeti radi bitke i zaštite kraljičine palače. Nakon toga došla

su gospoda od vijeća. Kraljica im razloţi svoje osnove i najavi svoju pomoć. Gospoda

radosno prihvate. Kraljičina potpora razbudi njihovo bojno raspoloţenje.

Istog dana već nekoliko sati nakon sabora u crkvi Velike Gospe započnu se kraljica

i njezini pristaše spremati na bitku.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 553 ~

Poput sjene obilaze gradom milanski poslanici. Svakog dana šalju svoje ljude da

slušaju, paze, gledaju, donose vijesti. A oni ih brzo skupljaju, razmatraju i šalju u

Milano vojvodi Ludoviku Sforza.

* * * * *

Iz sabora vratio se biskup Bakač u svoju palaču ravno u spavaću sobu. Ne rekavši

nikome ništa, stade se razodijevati i legne. Uskoro dođoše nećaci Bela i Josip

Ferenczy. Obojica se začude, a Bela pita:

- Ujače, što vam je? Po bijelom danu lijeţete u postelju?

- Bolujem, djeco, bolujem.

- Rumen zdravlja zalijeva vam obraze.

- Pa ipak bolujem. Iznenada mi je pozlilo, čim sam izišao iz crkve Velike Gospe,

zahvatila me slabost, bol, grč, več prema tome kako dugo ima trajati bolest: recimo

da su grčevi. Napadnu te i opet smjesta popuste. To je najshodnija bolest za

drţavnika.

- Dakle, diplomatska bolest?

- Što bi drugo moglo biti. I nastoj da što prije proneseš glas o mojoj bolesti.

- To je najlakši posao, ali zašto treba da bolujete?

- Jer neću da me zovu k sebi ni gospoda iz vijeća ni vojvoda. Ne ţelim da me itko

vidi kako zalazim bilo k jednoj, bilo k drugoj strani, a obje će me trebati, više vijeće

nego vojvoda. Zašto, dakle, da se zamjerim vojvodi ili vijeću? Hoću da imam za sebe

jedne i druge.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 554 ~

G O R D A N IN J U N A K

Od časa kad je vojvoda Iločki izišao iz sabora, čitav dan zasjedali su Ivanovi pristaše

kod Bernardina Frankopana, a njihovi glasnici neprestano trče, nose poruku od

princa u vijeće i opet u dvor. Svi ţure, a ljudi osjećaju da se u toj jurnjavi sprema

nešto teško i sudbonosno.

I Gordana je nemirna. Tada joj najave dolazak vojvode Iločkoga. Pošla mu je u

susret sve do vrata s rječima:

- Sva sam se ukočila čekajući, čula sam da ste ostavili sabor, što ste odlučili?

- Ono što se nije moglo izbjeći. Protivnici traţe da prihvatimo ugovor sklopljen

između Bakača i princa. Mi to bezuvjetno odbijamo.

- Zar ste im to isporučili već danas?

- Ne bojte se. Pregovarat ćemo da steknemo vremena i da se spremimo za odlazak.

- Dakle, ipak ste se odlučili za osnovu koju smo ugovorili?

- Nijedan glas nije bio protiv.

- I ovdje neće biti oruţanog sukoba?

- Ne. Budimski dvor nije utvrđen. Naš je cilj naša domovina. Odlazimo u Hrvatsku

da ondje okrunimo princa Ivana.

- Hoćete li ravno u Zagreb?

- Ravno. Tamo nas Ugri mogu opsjedati godinu dana. Grad je divna tvrđava, a

opskrbljen je ţiveţem, bojnim oruţjem, puščanim prahom, svima što nam treba.

- Ugri će vas, svakako, progoniti.

- Dok oni opreme čete, dotle smo mi daleko.

- Već ih opremaju. Doznala sam od naših momaka. I njih su htjeli kupiti za svoje

čete. Nude im velike novce, ali gospodinu Damiru su njegovi momci vjerni. Dobro su

plaćeni, čestito s njima postupa pa se neće dati od njega, ali njihov pokušaj da ih

odmame dokazuje da se spremaju.

- Neka. Za to me ne boli glava.

- A jeste li pozvali crnu četu iz Moravske?

- Već onamo hiti naš glasnik i nosi novac koji princ duguje četi.

- Prema tome je sve udešeno?

- Ĉak imamo i novaca. Sve, samo nam još manjka prinčeva riječ.

- Kako? - zapanji se ona. - Još mu niste predloţili taj plan?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 555 ~

- Jesmo. Sve smo mu razloţili, ali je zatraţio rok do uve čer jer ţeli razmisliti.

- Kako se drţao kad ste mu predlagali?

- Priznajem, osupnuo me. Najprije je pokazivao uzbuđenost, hodao je gore-dolje.

Nekoliko me puta zapitao da li to sve znači produţiti borbu. Rekao sam mu: bez

borbe nema uspjeha i, naravno, borba će se produţiti.

- A što je on na to?

- Neko me vrijeme gledao kao da ga prolaze neke sumnje što li. Onda je opet

koračao po svojoj odaji, a na kraju me zamolio da mu dadem vremena razmisliti do

večeri. Razabirem: njega uzbuđuje borba. A zašto? Znam da je hrabar i odvaţan,

dakle, ne shvaćam, ne pogađam.

- Ali ja znam uzrok.

- Zašto se uklanja produţenju borbe oko izbora?

- Jedne večeri morala sam mu obećati da ću odgovoriti na njegovu prosidbu kad

svrše borbe.

- Odgovor? Oh, Gordana!

On se snuţdi i gleda je zabrinuto. Ona zakima glavom:

- Kakva je to nesreća, vojvodo, što se u našu borbu uplela ljubav. Ali kad je tako,

kušnju valja izdrţati. Kad mine borba, past će odgovor.

- Ĉije će srce razoriti vaš odgovor, Gordana?

On je uhvati za ruku i zagleda joj se u bademaste oči pogledom što otkriva drhtavu

stravu. Gordana gleda kroz prozor, nekud u daljinu, pa odgovara poluglasno,

mirno:

- Moţda će razoriti samo moje srce.

- Zašto, Gordana, samo vaše?

- Dragi prijatelju, ne govorimo o tome. Sad ne, danas ne. Pred nama su dugi putovi

zastrti maglom. Kad iziđemo iz nje na sunce, onda tek smijemo misliti na sebe.

- Nešto mi krijete, Gordana, nešto teško.

- Vi nećete traţiti da to razotkrivam dok ne budem sama htjela. Je li, vojvodo!

- Pouzdajte se u mene, Gordana.

Ĉas šutnja. Ona gleda na prozor, a onda promijeni glas:

- A sad mi recite: što kaţe Varadi na to da kanimo okruniti princa. Varadi je Ugrin.

Pristaje li uz nas?

- Potpuno. Samo nam savjetuje da se ne pobijemo s protivnicima, a tome se nije

lako ukloniti.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 556 ~

- Vi ćete, vojvodo, mudro izbjeći sukob, naravno, bude li moguće.

- Ţelim svakako da bude tako. Zbog toga sam ostavio naše čete još uvijek u onoj

šumi. Mi ćemo krenuti da nas protivnik uopće na zapazi. Odlučili smo otići

kradomice, samo da izbjegnemo prolijevanje krvi. Tako je ţelio i princ, dakle, svi

smo sloţni. Jurit ćemo u domovinu da što prije stignemo, ali kaţem: nastojat ću da

izbjegnem bitku, no ne bude li drugačije, dogodit će se što ima biti.

- Naravno. Bjeţati ne kanite pred njima. Mislim: predomislit će se prije nego se

upuste u borbu.

- A sad, Gordana, još nešto vaţno ţelim s vama ugovoriti. Protivnik bi mogao uhititi

prinčevu majku, zatočiti je i od njega iznuditi da poloţi ţezlo. Još više bi pokušao

učiniti s vama. Beatrice zna koliko vas princ ljubi. Kad mi odemo, prvi bi joj posao

bio da vas uhvati. Tko zna kako bi vas mučili da od kralja Ivana iznudi novu

odreku.

- Moţda bi to učinila.

- Sigurno. A što bih ja pretrpio, Gordana?

- Što, dakle, ţelite da učinim?

- Da idete s prinčevom majkom i Beci Frankopan u tvrđavu, kako je odredio princ.

- Već je o tome s vama govorio?

- Da, rekao mi je: vi ste joj skrbnik i traţim vašu privolu. A ja sam pristao, makar

bih vas htio sklonuti ja, sam - i uzdahne teško pa doda: - Prepustio sam tu sreću

njemu da ne izazovem njegovu ljubomoru.

- Prijatelju, kako sam vam zahvalan što sce tako vjerno odrţali riječ.

- Što obećam vama kao da sam obećao majci.

- Onda dopustite da pričekam sa svojom odlukom hoću li poći s prinčevom majkom.

Riješit ću o tom kad čujem njegovu riječ da je prihvatio vaš plan.

- Obećao je da će doći ovamo. Odmah smo posumnjali da kani govoriti s vama.

- I dobro je odlučio. A sad mi još podrobno ispričajte kako teku pregovori i što vele

protivnici.

Dok joj je razlagao, četovođa Marko najavi princa Ivana.

- Ostat ćete ovdje, vojvodo, i ne smijete se udaljiti – naglasi Gordana.

- Pokoravam se vašoj zapovijedi. Ako princ traţi da odem?

- Znat ću da vas zadrţim.

Princ Ivan došao je s Damirom i Varadijem.

- Vi ovdje, vojvodo? - oslovi princ Lovru Iločkoga, dok se Gordana pozdravljala s

biskupom.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 557 ~

- Izvršio sam duţnost da Gordani razloţim našu osnovu.

- Dobro ste učinili - odgovori princ, gledajući Gordanu.

Već se pribliţila vrlo vedra lica. Ivan pogleda vojvodu pa opet Gordanu. Ušutkao je

ljubomoru još jučer u šumi kad mu je vojvoda najavio da se smatra Gordaninim

skrbnikom, pa ipak, vedrina njegova pogleda opet ga uznemiri:

"Kao da je to od sreće što je on bio tu". Onda upita glasno, ali nimalo sumnjičavo:

- Vi ste vrlo radosno raspoloţeni, Gordana?

- Jer smo tako blizu uspjeha i završetku borbe.

- Obratno, Gordana. Borba bi se imala produţiti u nedogled.

- Ne, visosti, borba će se svršiti čim vas okrune.

- Ne vjerujem da protivnik dijeli vaše mišljenje.

- On se sprema na borbu, ali ne zna što mi kanimo pa će biti prisiljen da se preda.

- Varate se, Beatrice se nikad neće predati.

- Vama ne, ali pravednosti se mora predati. Ona će je dostići, mora je dostići.

- Kad će to biti? - usklikne Damir.

A ona odvraća očito nezadovoljna njegovim pitanjem:

- Sunce izlazi svakog jutra. Pravednost ima svoje dane kad izlazi. Samo što ih

unaprijed ne javlja. Beatrice će, naravno, još čekati svoju osudu, dok ćemo mi već

davno svoju borbu sretno dovršiti.

- Tko zna hoćemo li moći svršetak nazvati sretnim? - uzdahne princ.

- To ovisi samo o vama, visosti.

- O meni? - i gleda je pitajući.

Damir se okrene k vojvodi pa ga pozove k prozoru kako bi Gordana ostala sama s

princem. Međutim, ili ne vidi, ili je namjerno odlučila drukčije, okrene se k njima:

- Dođite bliţe, vojvodo, i vi, gospodine Damire, pa recite: koliko je dana potrebno da

stignete u domovinu i izvršite krunisanje?

Vojvoda joj se pribliţi brzim koracima, Damir ide oteţući, razljućen što ne moţe

odstraniti vojvodu. Princ je zlovoljan što ne moţe da s njom bude nasamu.

- Što mislite, vojvodo? Koliko vremena? - opetuje ona.

Vojvoda se odazove njenom pozivu.

- Mislim da bismo mogli sve izvršiti za dvije do tri sedmice.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 558 ~

- I time će borba potpuno svršiti, a mi ćemo odahnuti. I onda treba da iskupimo

svoje lične obaveze - nastavlja ona, napadno naglašavajući.

Vojvodino srce zadršće, Damirovo usklikne. Princ je uznemiren jer gleda Lovru.

Vojvodina prisutnost stalno mu oduzima spokojnost. To opaţa Lovro Iločki i teško

se zabrine:

"Što me čeka, bude li me progonila ljubomora mojeg kralja". Onda ga poput

zmijskog ţalca ubode misao:

"A kad bi ona ljubila njega?"

Kao da mu je hladna ruka stisla prsa. Gordana se okrene i opazi Damira kako,

uhađajući promatra vojvodu, i zato hitrim pogledom opominje vojvodu na mir i

svladavanje.

Sve to prozire Damir i crne mu se oči smrače:

- "Sporazumijevaju se? Zašto? Zar Ivan pogađa? Njezino srce pripada vojvodi?"

I stresu ga ledeni srsi. Začas se izgubi u oblaku od munja. Vojvoda razabere neko

tamno svjetlucanje u Damirovim crnim očima i uzdiše:

- "I taj me proklinje zbog nje?"

A princa obuzima sve veći nemir i pita sam sebe:

- "Zašto Gordana toliko nastoji da se borba produţi? Da mi ne mora dati odgovor?

Da mi ne mora priznati ljubav prema vojvodi?"

Dok sva trojica stoje oko nje i šute, ona prozrijeva njihove misli i pogađa instinktom

što progoni njihove duše. Ide dalje od njih pa ih zahvaća ozbiljnim pogledom i reče

svečanim glasom:

- Prozrijevam vas, visosti. I vas, vojvodo, i vas, gospodine Damire.

Sva trojica se lecnuše.

- Da, okupljaju vas teške brige za mir i sreću naše domovine. Ĉitam vam to u

očima. Sva trojica nosite odgovornost. Vaše savjesti ovog časa same sebi polaţu

račun o tome. Duboko poštujem te vaše brige. Vjerujte, nikad ţensko srce ne

poštuje muškarca nego kad je sav proţet i predan svojim velikim ciljevima.

Oni se osjete poraţenima. Načas obore oči. Onda ih opet dignu. Svaki se povlači k

sebi, postiđen omamom svoje ljubavi. Tri srca što biju za nju nastoje se svladati.

Svako se bori za sebe. I svaki od njih osjeća kao da onaj drugi zna što je mislio i

kako je postiđen.

Jedva se diţu i snalaze. A ona suvereno govori, provodeći svoju osnovu:

- Dopustite da vam pomognem razvedriti brige. Svi ste vi jednodušni. I osnova vam

je skladna. I mudrost vam ne manjka. Ĉemu, dakle, sve vaše brige? Hrabri ste svi.

Vojvoda kao da joj s lica čita što bi htjela da on odgovori.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 559 ~

- Briga nas mori samo zbog toga što se princ još nije odlučio.

- Samo je uzeo rok za promišljanje - nastavi Damir – a to je potrebno i razumljivo.

- Kako? Visosti, još niste dali sankciju tom divnom planu? Da, sad razumijem zašto

ste malo prije obarali poglede. Visost, dakle, još razmišlja?

- Da. Gordana, razmišljam.

- O čemu?

- Da li da prihvatim, ili ne!

- Unuk Sibinjanin Janka razmišlja: bili ostao s nama ili bi nas izdao?

- Gordana - usklikne Ivan povrijeđeno.

- Oprostite, visosti. Kad biste odustali, odbili tu osnovu, ne bih vaš čin nikada

mogla nazvati drugim imenom, nego ...

- Izdajstvom?

- Ima li za takav čin drugi izraz? U našem materinskom hrvatskom jeziku nema. Ni

u latinskom ni u talijanskom, a neki četvrti jezik ne poznajem, osim nešto malo

ugarski.

- Okrutni ste, Gordana - mračno će princ.

- Naprotiv. Blaga i obzirna jer sam rekla izdajstvo, a nisam rekla slabost.

- Izdajstvo je također energija.

- A slabost je valjanje u prahu, dakle, sramotno kao izdajstvo, a isto tako

nedostojno kao i ono prvo.

- Vi, Gordana, slabost smatrate najvećim porokom muškarca?

- Vi se, očito, sa mnom slaţete, visosti? I vi, vojvodo. A vi, gospodine Damire, što vi

velite na to? No, gledajte mi u oči i odgovorite.

- Ja velim: ne mučite princa.

- Varate se. Princ se ne osjeća mučenikom. Mučenici su slabi. Kad bi se osjetio

mučenikom, ne bih trošila riječi.

Ona sjedne u naslonjač i svu trojicu gleda oštro:

- Iskreno velim: mučenike ne volim. Ne, nikako. Junake hoću da gledam, junake,

odlučne na djelima, neustrašive u odluci. Snage koje ponovo idu naprijed, obarajući

diţu, rušeći grade. Iza štitova takvih junaka ne bih zadrhtala ni okom u oko

Turčinu.

Sva trojica osjećaju izazov. Izazov princu, a ipak, i vojvoda i Damir ne mogu se

oprijeti jakom udarcu njezina izazova. Princ blijedi. Uzbuđenje mu dršće u glasu:

- Nekoć, ne tako davno, vi ste, Gordana, veličali junaštvo duha, a ne štita i mača.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 560 ~

- I nisam promijenila mišljenje. Ni za paukovu nit. Sad sam to mišljenje samo

upotpunila. Junaka ţelim u kojega je postojanost odluke. Neslomivost volje, jakost

vjere u sebe i u druge. Junaka u kojemu se snaga duha spaja sa snagom mača.

- Postoji li takakv junak? - upita princ s gorčinom.

- Postoji - usklikne ona uvjerljivo. - Jer kad ga ne bi bilo, morala bih poći u

samostan. A to se ne moţe dogoditi jer mi je stari astrolog Aversa prorekao drugi

sud.

Vojvoda se lecne. "Kakav je to sud?"

A Damirovo se srce stegne: "Jao meni ako taj sud vodi k vojvodi!"

- Što vam je prorokovao? - pita princ, pristupivši bliţe, a glas mu trepti kao od

groznice.

- Ne mogu vam to otkriti, ali proročanstvo pruţa nadu da ima negdje junak nad

junacima koji oţivotvoruje moje ideale. I moţda će baš on moju domovinu oteti

nesreći što sad lebdi nad njome.

Njene bademaste oči pune sjaja ne gledaju nikoga. Ni princa ni vojvodu već se gube

u daljini i ne odaju nijednim odrazom tajnu srca za kojom hlepe i strepe sva trojica.

Sve vrijeme biskup Varadi sjedi straga kod stola i lista neku knjigu. Samo katkad

istraţuju njegovi pogledi lica trojice čija je srca zarobila čudesna Gordanina snaga.

Da prereţe nit razgovora, djevojka se okrene k Varadiju:

- Trošim ovdje vaše vrijeme, a biskup ţeli s vašom visosti govoriti nasamu.

Dopustite da se oprostim.

- Molim vas ostajte, Gordana. Nema ništa što ne bismo mogli dogovoriti pred vama.

Princ se uspravi. Lice mu je neobično blijedo, ali pogled odlučan.

- Gospodo, moja je odluka stvorena. Prihvaćam vaše prijedloge, ali ţelim osigurati

svoju majku i Gordanu.

- Slušam vas, visosti - primijeti Varadi, dolazeći bliţe.

- Predlaţem Gordani neka s mojom majkom ide u moju tvrđavu Pečuh.

- A zašto, vaša visosti?

- Ne ţelim da vas dostigne Beatriceina osveta kad dozna da smo ostavili Budim i

krenuli u Hrvatsku.

Varadi, vojvoda i Damir se usprave. Vedrina im zasja iz lica. Sva trojica krenuše k

princu puni zadovoljstva.

Ali kao da se ništa naročito nije dogodilo, on upita Gordanu:

- Hoćete li poći s mojom majkom?

- Kad vi to ţelite, hoću.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 561 ~

- Hvala vam. A sad, vojvodo, izvolite određivati sve što smatrate potrebnim za naš

odlazak iz dvora.

Ivan se uputi s vojvodom i Damirom svojoj majci. Varadi je također pošao za njima,

ali se na vratima okrene i vrati:

- Mudro ste ga svladali, Gordana. Ipak, jedno me zabrinjava.

- Što to, biskupe?

- Govorili ste nešto o vašem horoskopu, o proročanstvu starog Averse.

- Zašto bi to zabrinjavalo vas, gospodine biskupe?

- Kralj Matija doznao je od kraljice sadrţaj tog horoskopa i priopćio ga meni, a

danas ovo proročanstvo jednako tako zabrinjava mene kao što je nekoć zabrinjavalo

kralja Matiju.

- Ne shvaćam.

- Aversa vam je prorekao da ćete roditi nezakonitog sina.

- Pa onda? Zašto bi to moralo prouzročiti brige vama?

- Ne vjerujem u horoskop, ali vjerujem u sina.

- Vjerovati se moţe u sve što nam je drago, a vama bi to moglo biti svjedno.

- Varate se, Gordana. S tim je horoskopom povezan uspjeh vojvodine osnove.

- Molim vas razjasnite.

- Vi ste danas vjenčani s Damirom?

- Da, ali on je već predao svoju izjavu princu. Naš prividni brak razriješit će papa.

- Princ će zatraţiti razrješenje samo onda ako bi mogao uzeti vas.

- Ali to se ne moţe dogoditi, čim ga okrunite, zatraţite od njega neka smjesta dovede

princezu Biancu. To je danas više potrebno nego ikad. Moćna i bogata nevjesta bit

će najjači povod da Ugri priznaju Ivana za svog kralja.

- Uzimate mi riječ iz duše. Bianca se mora dovesti odmah nakon krunisanja.

- A svadba neka se odrţi u Zagrebu na Griču.

- Tko će princa na to sklonuti? To vas pitam, Gordana.

- Ponajprije vi i svi naši hrvatski staleţi.

- A vojvodu ne spominjete?

- Ne. Vojvoda o tome ne smije progovoriti ni riječi.

- To je vrlo mudro, ali princ neće slušati staleţe.

- Onda ću ja govoriti s njime.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 562 ~

- Toga se najviše bojim. Kad vi princa odbijete, moglo bi doći do sloma.

- Znam, gospodine biskupe, bit će to najteţi dan u mom ţivotu. Ali spremit ću se,

oboruţati svim snagama.

- Ipak ne vjerujem da bi princ mogao svladati svoju ljubomoru i prepustiti vas

drugome.

- On već posjeduje moju riječ da ne polazim ni za koga.

- Znam. I baš bi se zato Aversino proročanstvo moglo ispuniti.

- Kako to mislite, prečasni?

- Nećete poći ni za koga jer ste princu zadali riječ, onda se morate baciti u naručaj

ljubljenom bez blagoslova.

- Tako vi razjašnjavate sebi moj horoskop?

- Samo je tako moguće i to me zabrinjava. Ne znam koga ljubite: princa ili vojvodu.

Ako je princ pobjednik vašeg srca, onda mi je jasno što ćete učiniti.

- Ako vam je tako jasno, neće vam biti teško da me uputite.

- Učinit ćete isto što i prinčeva majka. Ljubit ćete princa kao što je nekoć prinčeva

majka ljubila kralja Matiju, samo što Matija onda nije bio oţenjen, a Ivan će biti

vezan uz kraljicu Biancu.

- Gospodine biskupe, ipak sve to nije vaţno za kraljevstvo.

- Naprotiv, bilo bi i te kako vaţno. Princ bi, doduše, od vas crpao mudrost.

- Zašto se ipak bojite mojeg horoskopa?

- Bojim se one druge mogućnosti. Naime, ako je odabranik vašeg srca vojvoda, u

tom bi slučaju mladi kralj planuo prema njemu strahovitom ljubomorom a to bi

imalo teških posljedica i za njega i za vas. Ivan kralj progonio bi vojvodu. Vi sami

znate da naginje strasti ljubomore. A ipak, mladi kralj ne moţe sretno i uspješno

kraljevati bez vojvodina prijateljstva.

- Odavno upravljam svoje ţivotne korake prema tom saznanju i čudim se što vi to

ne vidite. Ne shvaćam zašto o svemu tome razmišljate, kad je to još daleko, vrlo

daleko.

- Vrlo blizu, čim princa Ivana okrune i on se smjesti u kraljevskoj palači u Zagrebu,

prva će mu ţelja biti da od vas zatraţi odgovor. A vaš odgovor, bilo kakav, donosi zlo

kraljevstvu.

- Ali taj odgovor ne moţe pasti dok ne svrše borbe koje nas čekaju.

- Ne vjerujem. Princ je već nestrpljiv.

- Baš zato sam od njega zatraţila časnu riječ da neće traţiti odgovor dok ne minu

borbe.

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 563 ~

- I zadao je zatraţenu riječ?

- Jest. Dakle: sve brige o mojem horoskopu preuranjene su.

I sami vidite: naše će borbe trajati vrlo dugo.

- Kad je tako, ne bojim se. Princ ne moţe preko časne riječi.

- A vi, biskupe, čim princa okrune, putujte u Milano.

- Smjesta ću dovesti princezu Biancu. Sa mnom će poći knezovi Frankopani.

Tada je stigao Damir s Ivanovim pozivom da Gordana i Varadi dođu k prinčevoj

majci na dogovor. Tamo su našli u ţivom razgovoru gospođu od Brezovice, Beci

Frankopanku i njezina oca kneza Bernardina i vojvodu. Princ saopći Gordani kako

su zamislili putnu osnovu u pečujsku tvrđavu i zatraţi njezino mnjenje.

- Moram upozoriti visost - reče Gordana - od Napuljca koji je uhvaćen u našem

dvorištu doznali smo okolnosti koje nas upućuju da smo pod neprestanom paskom

aragonskih uhoda. Stalno paze oko naše kuće. Ako opaze da selimo iz Budima, brzo

bi pohitali za nama.

- Pratit će vas jake čete - reče princ.

- Bit će bolje ako prikaţemo kao da majka vaše visosti polazi samo u posjet

samostanu gdje je provela neko vrijeme nakon kraljeve smrti. Takav posjet bio bi

prirodan. Zato neka uzme sobom što manje robe, a ova se sva moţe sakriti u kola. I

četa koja ih prati ne smije biti velika. Sluţinčad neka ostane u kući.

Tako protivnici moraju misliti da se ustinu radi o posjetu u samostan. Uz kola s

gospođama neka ide samo desetak momaka, ostali pak neka krenu u noći i

dočekaju povorku na nekom urečenom mjestu.

- Iz vaših riječi razabirem, kao da vi, Gordana, ne kanite ići s mojom majkom?

- U isto vrijeme nikako. Kad bi vidjeli da sam i ja otputovala, znali bi da zauvijek

ostavljamo Budim. Ako ja ostanem ovdje, bit će posjet samostanu vjerojatan. Ĉitav

sutrašnji dan pokazivat ću se gradom naočigled Robertu egerskom, kraljici i Filipcu,

a kasno u noći ostavljam kuću i Budim odjevena u mušku odoru i hitam za

gospođama.

- Vrlo dobro - prihvate svi.

Odmah nakon toga izda Damirova majka odredbe četovođi Marku da spremi sve za

put i otiđe u svoje odaje na kraju trijema.

Tu je čekao Damir, stojeći kraj prozora, čim ona uđe, okrene se i pribliţi k njoj. Ona

ga pozorno pogleda u lice puno mračnih sjena. U mraku crnih očiju nešto se ljeska,

kao da frcaju iskre. Iz njega se ispoljava čudna pritajenost kad se naslanja na stol,

poravnava nabore svojeg baršunastog rukava i namještenom ravnodušnošću pita:

- Recite mi, majko, jeste li na Gordani opazili kakvu promjenu?

- O kakvoj promjeni govoriš?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 564 ~

- Nije li nekako naročito uzbuđena, ţiva, razgovorljiva?

- Da, nekoliko dana.

- Otkad je tu vojvoda?

- Da, od tada.

- Primijetili ste kako se sporazumijevaju?

- Kako bih to mogla zamijetiti?

- Kod stola u razgovoru.

- Moţda mi se samo tako pričinilo.

- Nije vam se pričinilo, jer su se sporazumijevali.

- Kako? Znakovima?

- Pogledima, pritajeno, neopazice.

- Ipak si opazio?

- I vi ste, jasno opazili.

- Jer sam slijedila tvoje poglede.

On pođe po sobi oštrim koracima. Mati ga ne pušta s oka. I kad se opet okrene, lice

mu je blijedo, oči ispunjene munjama. Ĉekala je drhtavim srcem što će kazati. A

kad je ponovo došao do majke, sagne se i šapne:

- Rekla mu je: "Mi ćemo se oprostiti sutra uvečer!", a on joj zahvali na tolikoj

milosti.

- Znači da su urekli sastanak?

- Da, majko, sastanak nasamu.

- Ali gdje?

- U kraljevskom dvoru ne bi se mogli sastati.

- Doći će, dakle, k njoj, tamo u kuću. Je li, sine?

- Jer će sutra ovdje biti sama. Mislio sam da je odredila svoj odlazak, uistinu, samo

zato da zavara protivnike, ali ne. Ona hoće da se s vojvodom oprašta nasamu, da

bude s njim ovdje sama, hoće da mu kaţe što nitko ne smije čuti ni znati.

- I on njoj.

- Spriječite to, majko.

Utrošio je svu snagu da bude ravnodušan. Majka ipak zamijeti tajne drhtaje u

njegovom glasu.

- Kako da spriječim kad ću sutra biti već daleko?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 565 ~

- Ostavite u kući odredbe koje će joj onemogućiti da ovdje primi vojvodu.

- Ne da se to spriječiti ako oni hoće da se sastanu.

- Onda ću se sam pobrinuti za to.

- Dakle, nakon toliko vremena opet si jednom progovorio.

- Ne shvaćam na što nišanite.

- Na tvoju šutnju. Vidim sve. Šuteći ideš okolo, a tvoja šutnja odveć je glasno

izvikivala tvoju bol. Sad te prisilila da dođeš k majci i progovoriš!

- Posve ste na krivom putu.

- Nema dubine i daljine kamo bi mogao sakriti boli majčinom srcu. Osjećam ih u

tvojem dahu, u pogledu, u smijehu, u svemu.

- Ali, majčice, varate se. Potpuno sam izliječen od svoje ljubavi.

- A ono što si čas prije govorio ovdje meni okom u oko?

- Razjasnit ću vam.

- Već su mi razjasnile bljedoća tvojeg lica, sjaj tvojih očiju.

- Ali, majko, slušajte.

- Sine, nosiš u sebi pakao ljubomore. Izgorjet ćeš na toj lomači, propasti.

- Obratno je nego što mislite. Bdim nad Gordanom i vojvodom, dršćem od straha,

ne od ljubomore. Od straha da će princ zamijetiti što se događa između njih dvoje.

Hoću da spriječim sukob između vojvode i princa jer bi to bio slom svega što smo

ţeljeli poduzeti, slom svih naših nada, muka i napora. Bila bi to strahovita nesreća.

Shvaćate li, majko?

- Sve ja shvaćam, vidim i strepim od toga, ali još više od pomisli da ti izgaraš od

ljubomore.

- Nisam li vam otkrio svoju zakletvu da nikad ne bih poţelio Gordanu za sebe.

- Mladost zaboravlja zakletve, gazi preko svega.

- I preko vašeg ţivota, majko?

Ona pokrije lice rukama i zaplače.

- Moja zakletva poloţena je na vas, majko. Vjerujte barem tome.

- Vjerujem ti sine, a ipak ne mogu prešutjeti kad gledam kako se kidaš, razdireš od

ljubomore.

- Jer sam se zakleo da ću Gordanu sačuvati princu.

- Skrene li k vojvodi? Što onda?

PAKAO PRIJESTOLJA

~ 566 ~

- Onda, majko, dogodit će se ono čemu se nitko ne nada.

- Što? Govori? Reci, ne muči majku.

- Bacit ću se u borbu protiv vojvode i Gordane za princa.

- Što to znači: u borbu? Kakvu borbu?

- Još ne znam, majko.

- Znaš i kriješ mi, ubijaš me.

- Majčice, slušajte me. Sad nije čas da o tome govorimo niti mislimo. Kad svrši

borba za krunu, riješit će se ta strahota, a onda: učinio ja što mu drago, odlučio se

na kakvu mu drago stvar, ništa neću započeti a da prije ne saopćim vama. Neka

vam to bude dovoljno. Jer sad, majko, hoću da mislim samo na one velike dane koji

nas čekaju i kojima idemo u susret.

Pohitio je kroz dvorište iz svoje kuće. Na ulici se obazro na Gordanin prozor. Gorjelo

je svjetlo. Od toga svjetla bude mu u duši mrak, crniji od noći kojom je jurio u

kraljevski dvor.

♣Doña

Marija Jurić Zagorka - Gordana 03

Documents

Transcript of Marija Jurić Zagorka - Gordana 03