Marija Jurić Zagorka - Gordana 02

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

G O R D A N A

-2-

''Proročanstvo na kamenitim vratima''

PROROČANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

~ 1 ~

PUT U TMINU

Jasno određenom osnovom Gordana stoji spremna na posljednji korak. U dušu je silom utisnula mir, a u mozak hladan razbor. Uzme svijećnjak, priđe zastoru i traţi vrata što sačinjavaju fresku obrubljenu isklesanim vijencem mramora s pozlaćenim listićima. Tapka pipajući zaokruţeni ornament kao da se dječja ruka poigrava po plastičnom zlatnom lišću što stvara okvir vrata. Prsti su najednom zapeli. Zaustavili se.

Kaţiprstom zahvati listić koji se digne uvis. I sasvim tiho, bez škljocanja, sablasnom lakoćom nešto se iskopčalo, otvorilo. Gordana zaviri onkraj praga. Tmina je uvjeri

da ondje nema nikoga.

Brzo digne svijećnjak i nečujno prijeđe prag iz sobe svojeg zatvora u drugu. Iza sebe zatvori vrata koja se isto tako nečujno zatvore i zaustave u okviru pozlaćenog ukrasa s ove strane.

Gordana zaokruţi pogledom prostor u koji je nenadano banula. Zdesna zidine iza kojih, po njezinom proračunu, mora biti isti kojim je tamo prijeko dovedena u dvoranu. Pobrza k zidu ne bi li opipom naišla na vrata. Uzalud. Nema ničega. Iz ove dvorane ne vodi nikakav izlaz na koridor. Ne sustaje ni čas. Traţi dalje tjerana nagonom da se oslobodi. Krene u drugi dio dvorane. Do polovice visine zidova povučeni su zastori, iza njih u dnu razabire veliki prozor.

Oprezno prilazi toj ogradi od teških zastora, traţi raspor i zaviri. U središtu ih razgrne i povuče se sa svjećnjakom onkraj zastora. Ustuknula je. Zrake svijeća liznule su obrise nekih ljudskih pojava jezovitih lica. Ipak, misao je podsjeti da ispod haljine pune nabora ima odoru za bojne igre i sjeti se koţnog pojasa gdje je pričvršćen mali tok s bodeţom. Hitro joj mozgom lete odluke i usredotočuju njenu pozornost na samu sebe i na svoju obranu, ili barem prije smrti na osvetu.

I dok se spremala u duši na sve što bi moglo slijediti, nešto opet skrene pozornost k onim tamnim siluetama. Tišina i mrtva nepomičnost. Što je to? Digne svijećnjak iznad glave da bolje razabere one u naslonjačima. Nešto ledena prilazi k njoj.

Mrtvilo spodoba pokrene je. Učini korak na stube na povišenu tribinu gdje su poredani kao da nešto vijećaju. I prinosi svjetlo prema njima, gleda u njih. Priđe bliţe i gurne svijeću naprijed. Još dva-tri koraka i svjetlost otkriva čitavu jezovitu istinu.

Ove ljudske pojave nemaju duše. Oči su im umjetne svjetlucavo kamenje. Iz čeljusti grdno se cere zubi.

Groza i gadljivost. Po odorama raspoznaje da su ti kosturi plemići i velikaši Napulja. Ĉini joj se da se pojave sagiblju, šapću. Osjetivši titranje svojih trepavica, trzanje sjetila, upre svu snagu volje da sama sebe zadrţi u vlasti.

Mrtvih se ne treba bojati. Ali onaj koji je ove ovdje osudio na vječno sjedenje on je tamo dolje na gozbi. Njegovoj okrutnosti ne moţe uteći. Strašni osuđenici, mrtvi i nepomični dokaz su okrutnosti onoga dolje što poput nemani davi ljudske ţivote.


~ 2 ~

"Van! Na slobodu", vikne joj sva duša. "Van, makar skokom u smrti" - i pohiti naprijed, ali se zaustavi pred naslonjačem preko kojega je prebačen modri plašt, a na vrhu oslona leţi klobuk sa ţutim perom.

"Damir!"

Plašt i klobuk su njegovi! A on?... Umoren? Mrtav? Kaţnjen smrću zbog nje? Klobuk leţi na vrh naslonjača, a ţuto pero podrhtava od njezina brzog daha. Ova kretnja ukrasa Damirova klobuka pojačava teţinu toga nalaza.

"Damir nije ţiv", rekao je Simono! Da! Ubili su ga. A tijelo mu negdje leţi i čeka dok ga ne posade na ovaj prazan naslonjač. Odavde! Makar kroz zidine. Mora se provući bilo kamo, bilo kako. "Van! Van!"

Stegne je u prsima. I opet se svladava, usporuje dah i čeka da skupi snagu mirnog prosuđivanja posljednje odluke.

Lagano kruţi ukočeni pogled smeđih očiju po zidovima. I lecne se. Crna uokruţena valovita ploha zove je još k sebi. Odazivajući se tom pozivu, ide ravnim smjerom. Njezina haljina šušti između strahovitih prikaza, ali sad vise ne zapaţa njihovu prisutnost. Ide prema crnoj plohi zida. To su vrata. Kamo vode?

Ne čekajući da joj misao odgovori, zahvati ključ što strši iz brave. Pri tom dodiru poraste nešto u njezinoj duši. Ĉvrstim zaokretom okrene. Škljocanje brave u toj pustoši među jezovitim prikazama osjeća kao struganje o poklopac lijesa. Otključala je. Ĉeka. Što će biti? Ništa se ne javlja. Polagano otvara. Crna ţeljezna vrata stapaju se s tminom što se ukazuje iza njih. U tamu unese svijeću. Traţi u zidinama prozor, otvor, što li? Prozori su zazidani. Okrutna ruka izbrisala je ovdje sve što bi moglo sluţiti kao spas onima koje zločinac dovodi u svoj prostorije iz kojih ljudi ne izlaze ţivi. Tako su joj rekli. To više nisu priče.

Očajnim pogledom obazre se po okruglom prostoru. Nalazi se u kuli.

"Stube! "- klikne joj sva duša kao da je to sloboda. Ali te stube vode dolje, spuštaju se u nepoznatu tamu. Ipak joj povlače sva čutila. Stube je zovu, gotovo se podmeću, pridiţu, do njenih nogu.

Negdje mora biti kraj. A svagdje će biti bolje nego u onim odajama dvoru ili na otoku gdje je čekaju Francescovi zagrljaji. Pogled joj uhvati ţeljezna vrata što ih je ostavila otvorena. Jedan hip promišlja i onda izvuče ključ iz vrata, gurne ga s unutrašnje strane i zaključa. Opazi zasun. Drhtavom rukom ga gurne i osjeća neko spokojstvo.

Kamo se to zatvorila? Jednom rukom pokupi skutove haljine da ne šušte stubama, a drugom uzima svijećnjak pa se spušta niza stube pazeći da svojim dahom ne ugasi svijeće. Silazi i silazi...

Nigdje hodnika. Ni prozora ni danjeg svjetla. Što se dublje spušta niza stube, to je tiše. Zrak biva sve hladniji, stijene deblje, zadah vlaţniji, teţi. Ĉini joj se da silazi u grob.

Zar ove stube vode ispod bedema dvora do morskog dna? Zar tamo čeka smrt?

Gordana se zaustavi: "Tko uđe u one odaje gore, ne izlazi ţiv." I čuje kucanje srca i zov duše: "Kukavci se boje smrti. Smrt je spasenje na rubu zemaljskog zla. Smrt


~ 3 ~

nije kazna, smrt je oslobođenje i zlim i dobrim. Zle izbavlja iz zloće, a dobre od nepravde. Veličajni izbavitelju. Smrti! Ĉekam te! Hoćemo li se susresti na tim stubama ili pod njima? Svejedno. Tamo u dvoru čeka oskrvnuće, a ovdje čistoća smrtnog cjelova. Idemo."

Pošla je brţe, lagodnije, srčanije i stupi na posljednju stubu. Pred njom uzani hodnik kao neki prodor između teških zidina. Strop je nizak, gotovo joj dodirne glavu. Pruţi svijećnjak preda se pa ide do dna uskog hodnika.

Pred njom je pukla široka tmina i nigdje joj nema kraja. Kamo vodi? Svejedno. Onda ide sa svijećom u ruci kroz tamu kao svijetleća iskra u ponoru. Tmina je pred njom, a ona se utaplja u njoj kao u tamnoj rijeci.

Uzdah, stenjanje. Što je to?

Gordana stane. Sluša. Zuri. Uzdah je pao u mrak. Uzdah kao zamirući hroptaj. Još uvijek stoji na istom mjestu pored tmine bez kraja i čeka. Neki glas pun očaja dopre do nje.

Ona se obazre na sve strane. Ne vidi drugo no bezgraničnu noć. Netko zove:

- Beatrice!

Misli je bodre da je to samo čula od prevelikog uzbuđenja. Tko bi u ovoj tmini ovdje izgovarao ime njezine kraljice. Ne moţe biti drugo nego da je vara sluh.

- Beatrice!

Silom zaustavi dah kako bi bolje čula ono što misli da samo čuje.

- Beatrice! Gdje si Beatrice?

Krv joj šumi u ušima, ţiv stvor u ovoj pustoši na dnu morskih bedema dozivlje to ime? Pođe smjerom glasa. Nešto ledeno prolazi joj niz ramena. Ipak ide.

- Tu sam, Beatrice! Dođi.

Zacijelo je to glas stvora koji ţivi, a ipak se čini da umire. Ponovni poziv nevidljivog u tmini dade novi smjer njenim koracima. Pošla je ravno u tamu drţeći pred sobom svijećnjak.

A onda se zaustavi. Razabire obrise zida, sluša zveket lanca. Na zemlji sjedi muškarac, obje su mu ruke zakovane za zid okovima. Lice upalo i obraslo dugom bradom - Kosa je duga, mokra, zaprljana, slijepljena. U očnicama su vjeđe stisnute kao da su oči iscurile, ili ne mogu gledati svijetlo.

- Beatrice, došla si. Ĉuo sam sušanj tvoje haljine. Napokon si tu! Već sam izgubio nadu.

Gordana je neodlučna što da odgovori tom stvoru čiji joj glas zadire u dušu.

- Izbavit ćeš me, Beatrice. Zato si došla? Prozbori. Neka čujem tvoj glas. Ne vidim te. Davno se odvikla moja zjenica danu. Reci da si došla da me oslobodiš.

Gordana se sagne i prinese svijeću posve blizu k njemu. On je više nalik na zdrobljenu kaljuţu bijede nego na čovjeka.


~ 4 ~

- Skini okove, skini Beatrice. Kako sam dugo trebao dok se smekšalo tvoje srce. Skini, Beatrice, okove.

- Ĉovječe, ja nisam Beatrice.

Teška mrtva šutnja. Upale oči pokušavaju se otvoriti. Vjeđe i trepavice dršću i opet se zatvaraju. Ona ukloni od njega svijećnjak.

- Ja sam dvoranka kraljice Beatrice.

Ĉovjek olakšano uzdahne.

- Dakle poslala vas je? Napokon!

- S kim to govorim? - blago upita Gordana.

- S onim kojeg traţite... Muţ sam Beatrice, Gian Battista Marzano! Vjenčali su nas u djetinjstvu.

Te riječi rastvaraju pred Gordaninom dušom sliku remetskog samostana, malu ćeliju Ivana Ĉesmičkog koji joj priča o prošlosti kraljice Beatrice. I pogleda čovjeka na zemlji. Odora mu je plemićka nekoć je očito bila skupocjena, a sad se raspala.

- Vi ste mladi Marzano?

- Ne znam jesam li mlad. Ne znam koliko je mjeseci ili ljeta projurilo u ovoj tami. Ne znam ništa, jedino znam da je oko mene noć i da sam zakovan dugo, dugo...

- Otkad ste u toj tamnici?

- Od onog dana kad me moj ujak i tast Ferrante bacio ovamo. Bio sam tada još dijete. Koliko je godina otkad me Ferrante zatvorio?

- Petnaest godina u svemu!

- Petnaest! Onda sam još mlad! Gospođo, je li vani sunce, je li dan? Zna li Beatrice što je ova tmina?

- Moţda zna.

- Dakle vas je poslala da me spasite? Ukrala je ključ mojih okova kralju, svojemu ocu? Na to sam čekao, kaţete, petnaest godina. Zar je moja mladost ocvala u tmini? I jesu li još kose crne i lica rumena?

Duboka samilost prelije Gordanino lice. Što da kaţe ovom stvoru smotanom od jada, sijedom mladiću.

- Govorite, gospođo! Ne vidim vam lice, ne podnosim svjetla, sakrijte svijeću,

odgovorite. Smilujte se. Vaš glas je mekan. Je li vas ona poslala da me izbavite?

- Kraljica i ne zna da sam ovdje.

- Ne zna? Dakle ne nosite mi od nje spas?

- Nije me poslala ona.


~ 5 ~

I opet nastane teška duboka šutnja. Ispod raspale odore uzdiţu se i padaju muške prsi.

- Zašto ste onda sišli ovamo? Zašto?

- Po svojoj nesreći.

- Ne, vi me samo iskušavate. Hoćete da čujete što mislim o njoj. To ona hoće da zna. Ili ne vjerujete da ste naišli na Giana Marzana Ima tamo u dalekoj tmini ovih bedema i drugih, ali ja sam Gian Battist Marzano, ja sam onaj kojeg su vjenčali s Beatriceom dok sam bio dječak.

- Kunem vam se na svoj spas da me nije poslala Beatrice. Zalutala sam ovamo, i ne sluteći da je tamnica. Nisam slutila da tu čami mladić što je nekoć bio zalog pomirenja zaraćenih strana.

Njegove se oči još više stisnu, a čitavo se lice tako strahovito iskrivi kao da su ga stavili na mučila.

Ojađen propalom nadom u izbavljenje, on zajaukne:

- Ţrtva sam bio. Ne krvava, ali to jezovitija. Ţrtva toga mira koji je imao da učvrsti vlast mojem krvniku Ferranteu. Kako sam gorko plakao kad su mi u dječačku ruku poloţili njenu. Kao da sam već tada čuo okove. Štola kojom je svećenik svezao naše ruke bila je okovi Ona se drţala ponosno kao da je znala da ima vlast gaziti, samo gaziti. Ni kriva ni duţna zakopali me ţivog u grob!

- To je učinio njezin otac, Ferrante.

- Napuljski okrunjeni razbojnik.

- A zašto vas je tako strahovito kaznio?

- Da moţe pokrasti moje imanje i da ne zatraţim Beatrice svoju ţenu. Ja bih mu je dao, rado prepustio, ali on je htio moje blago koje je ostalo iza mojeg oca i zato me ovdje svezao.

- Zaplijenio je sve vaše dobro?

- Pozvao me na dvor, ogrlio, iscjelivao i okonačio gore negdje u drugom katu u raskošnim odajama, a odande više nisam izišao.

- Ona nije pokušala da vam pomogne?

- Okrutnija je od samog oca. On ju je privikao da pije ljudsku krv, ali ona je ţena, pa ipak se njeno srce nije zgrozilo nad mojom sudbinom. I dok su moji jecaji prodirali kroz kamene stropove, ona je tamo gore provodila ţivot u sjaju, raskoši i veselju. Pleše tamo gore dok se ja, njezin rođak, vjenčani drug, savijam u

najstrašnijem blatu zemaljskom, u grobnici slobode, u tamnici. Njeno je srce od kamena kao i ove zidine.

- A vaša majka? Zar ona nije molila kralja milost?

- Ona je kraljeva ljubovca. Za volju strasti zatočila je sina.

- Takva strahota je nemoguća. To ste izmislili u svojoj mrţnji na kralja.


~ 6 ~

- Ne, to je istina. I mojeg je oca utamničio, a moju majku uzeo na dvor i obasuo je svim raskošima. I srce joj je ostalo nijemo na patnje oca i sina.

- Onda ne okrivljujte toliko Beatrice koja vam nije tako blizu kao majka.

- Nitko nema toliki upliv na kralja kao Beatrice. Ona mu je mezimica. Da je prozborila riječ ili stotinu, bila bi me oslobodila barem strahote ovog zatvora. Bili bi me poslali na otok Ischia gdje bih imao dana i sunca. Kad bi govor ljudski imao toliko kletvi da zaspem čitavu zemlju, još ne bi bilo dostatno da prokunem sve, a najviše Beatrice. A vi recite Beatrice, recite joj: kleo sam je i kunem. Svaki kucaj srca, svaki dah moje duše kletva je britko naoštrena, do smrti krvava! Kleo sam je i kunem je. Ako se udala, ako se popela visoko, proklet joj bio svaki korak, dah, zalogaj! Ne imala nikad, nikad sina. Nikad poroda! Zameo joj se trag zauvijek! Propalo joj blago, bogatstvo, čast, sva sreća! Sve što ţeli, za čim hlepi, pretvorilo joj se u zmije, u otrov, u jad, nevolju, i dovijeka bila plijenom svih prokletstava zemlje i pakla.

Poluluđački, grozničavo zvuče njegove riječi. Vlaţne zidine nad njim sipaju kaplje kao da plaču nad strahotom njegove nesreće.

Gordana sluša, prolaze je srsi. On je zapao u mrtvilo. Ona ga upita:

- Iz ove tamnice nema izlaza?

- Meni nema.

- Onda ni meni?

- Vi ste zalutali?

- Bjeţeći od propasti svoje časti.

- Tko progoni vašu čast?

- Kralj Ferrante!

- Moj krvnik?

- I njegov sin Francesco!

- A Beatrice?

- Kraljica je na sjeveru u mojoj domovini. Poslala me na kraljevo vjenčanje u Napulj, a on me ţeli uzeti.

- Poslala vas je ocu na vjenčani dar? Gujo crna! Ţivotinjo bestidna! Prokleto joj bilo svako djelo, svaka osnova, svaki čin. Prokleto! Sto puta prokleto!

Misleći ovog časa o svojem beznadnom poloţaju. Gordana, reče odlučno:

- Sad mi ne preostaje drugo nego ovdje umrijeti.

Marzanova glava počiva na stijeni o koju su mu zakovane ruke. Ne gleda. Vjeđe su mu namreškane i stisnute.

- Velite, da vas je Ferrante odabrao za sebe? - upita on.


~ 7 ~

- Za sebe ili Francesca. Nesreća je moja jednako vrijedna da umrem. Ali neću da se ubijem pred vama. Poći ću negdje daleko u tminu. A kad kralj dođe ovamo i nađe me mrtvu, recite da me nikad niste vidjeli, jer bi se u bijesu bacio i na vas.

Ako ne dođe sam, poslat će za mnom svoja dva pouzdanika.

On pokuša da pomalo otvori oči, jer je Gordana stavila svjetlo iza sebe.

- Osveta! Osveta! - hrapavo viče on. Glas mu zvuči prijeteći. Potresao je rukama u okovima i teški lanci mu zazvečali.

- Osveta! Osveta! - ponavlja on i onda opet zapadne u mrtvilo.

* * * * *

U velikoj dvorani nazdravljaju, piju, pjevaju. Na časove ne čuje se ni svirka

glazbenika. Kralj Ferrante okruţen svojom djecom sjedi uz kardinala Roderiga Borgiu. Obojici su lica nasmiješena, ozarena oči blistave.

Kraljeva radost nabujala vinom razotkriva se u vatrenim riječima. Drţi kristalnu času pa nazdravlja navorođenom unuku. Francesco sjedi blijed, razbuđen u očekivanju Simona. Ispod nabreklih debelih vjeđa vire crne oči. Kad god se netko pojavi na vratima palače, on ga obuhvati pogledom i uzalud traţi Simonovu bijelu odoru.

Opazi paţa Stjepka u zlatnom brokatu. Instinktivno Francesco prati dječakove korake kako ide k stolu gdje sjedi Aversa s pjesnikom Escole Strozzijem. Dječak se nagne k starcu i nešto mu govori u uho.

Lice Stjepkovo je blijedo, a Francesco u tom bljedilu čita pritajenu stravu. Zamalo se Aversa digne, povuče za sobom pjesnika i sa Stjepkom se obojica udaljuju od stola k palmi gdje stoje sami. Francesco im ne vidi lica, ali kretnje pokazuju uzbuđenje. O čemu to govore? Zašto se Escole tako čudno trgnuo? Zašto je Stjepko tako prestrašen?

Francesco ne skida očiju s paţa i Firentinaca. I pogleda svojeg oca. Veselje i vino potpuno su ga omamili kao da je rođenje unuka rasplinulo sve o čemu je još popodne s tolikom pomnjom snovao.

Francesco ustane, siđe s terase dolje, ravno k Firentincima. Stjepko obojicu upozori na princa. Oni se obazru i poklone.

- O čemu se dogovara slavni pjesnik još slavnije Firence? - pita princ.

- Visosti, pjevam pjesmu tuţaljku astrologu - odgovori Escole Strozzi. - Prevarile su ga zvijezde! Sreća koju je uţivao za čitavo vrijeme svečanosti ostavila ga je jer sjeverne ljepotice bademastih očiju večeras nema.

- Zad nije sišla k večeri? - upita Francesco s naporom suspreţući uzbuđenje.

- Rekoše da je oboljela. A to Aversu jako rastuţuje, jer mu je još popodne obećala da će sjediti uza nj. I Stjepko dijeli tu ţalost kao da će sad proplakati

Mali paţ obori pogled k zemlji.


~ 8 ~

- Eto, osjeća se usamljen - reče Aversa. - Nema gospođice Gordane ni gospodina Damira. Oni su mu od svih najmiliji. Dječak je bez njih izgubljen.

- Poslali smo ga da potraţi mladog dvoranina, ali ga nigdje nije našao - naglašava firentinski pjesnik.

- Kamo je nestao?

- Vi se odviše zanimate za dvorske sluge. Ova tema nimalo ne pristaje razgovoru s kraljevskim princeml - reče Francesco povrijeđenim tonom.

- Oprostite, visosti - nakloni se Aversa - osjećali smo duţnost da vam saopćimo o čemu raspravljamo čitavu večer, mi i svi ostali gosti.

- Ostali? Duhovitost i čast napuljskog dvora pala je vrlo nisko kad se gosti brinu za naše sluge - i okrene im leđa pa se uputi opet na terasu, sjedne na svoje mjesto, neprestano pogledavajući prema izlazu odakle je očekivao Simona.

Ipak je i dalje promatrao Aversu, Strozzija i Stjepka. Sad je znao da se tamo govori o Gordani, a ta okolnost sve jače razbuđuje njegov nemir. Da se pribliţi kralju i saopći mu odviše napadno zanimanje Firentinaca za Gordanu? Ali opet odustane od namjere koja bi mu pomrsila račune. Sve je u njemu titralo od iščekivanja. da se uvuče u Gordaninu odaju - odmah! Zašto da odgađa svoj čas radosti do otoka kad se ona ne moţe braniti, ne moţe dozvati pomoć, jer će biti uspavana.

Spoznaja njene nemoći isključuje svaku opasnost da tkogod što posumnja da se ugrozi tajna koju mu je povjerila Beatrice.

"Ali Simono ? Gdje je on? Gordana moţda neće da uzme jelo?"

Ĉekao je, gledao na vrata palače, a vrijeme prolazi.

"Odviše dugo nema Simona", pomisli on. "Zašto? Da mi barem javi ako se ustručava uzeti večeru?"

"Povjeriti tu divnu djevojku Simonu, mladiću, tako lijepom, vatrenom koji je njezin zemljak? Zar je nemoguće da joj se on svidi?"

Kralj, njegov otac, nije o tom mislio. Kako bi se dvorjanin usudio! A ona? Francescoje sve nemirniji. Boravak kod stola gdje je sve raspaljeno vine bude mu nepodnošljiv. I kad je pogledavao na vrata na koja su izlazili i ulazili u palaču svi, samo ne Simono, rasplamtilesu se njegove slutnje da se tamo gore u drugom katu nešto događa.

Ţeđ za Gordaninom mladošću rađa u njemu slike koje mu tjeraju krv u glavu. I to ga odlučno digne od stola. Ne ogledavši se na kralja ni na koga drugog, krene u palaču.

Hitro prijeđe predvorje pa se uvuče u uzani hodnik odakle vodi usko stubište. Tu je tiho i polumračno. Stade se uspinjali stepenicom. Drago mu je što su puste i nigdje ne sastaje ni paţa ni dvoranina. Gotov, zadihan, stigne na drugi kat. Krene uskim hodnikom desno i stigavši do vrata odaje u kojoj je ostavio svoje pouzdanike, u Ne čuje razgovora, na stolu između zdjela i tanjura od večere stoje tri vrča. Jedna svijeća u svijećnjaku dogorijeva, a druga jedva rasvjetljuje dio prostrane odaje. Uznemiren, obazre se po sobi.


~ 9 ~

Iz kuta se čuje hrkanje. Pohiti u tamu sa svijećnjakom u ruci i opazi na leţaju Bartula i Alberta kako napola sjedeći spavaju. Bijesno udari nogom Alberta. Ovaj odgovori buncajući.

Francesco ga pograbi za rame i strese tako da se dvoranin skotrljao na pod. To još više rasplamti njegovu srdţbu pa stade udarati po Bartolu i on se probudi od sna. Oba kraljeva pouzdanika, jedan na podu a drugi na leţaju. Nešto buncaju i napola se uiţu.

- Ţivine! - vikne on. - Zar ne vidite tko stoji pred vama, zar sam vas poslao spavati?

Alberto se polagano uspravi i stade teturati.

- Proklete hulje! Nalokali ste se vina. Jao vama! - viče Francesco.

Samo je Alberto osjetio što znače prinčeve riječi dok je Bartolo bio potpuno smućen.

- Gdje je Simono? - zapita Francesco tresući Alberta. Ali on pada na zemlju.

Osjetivši se nemoćan prema obojici pijanih ljudi, Francesco pohiti prema drugoj odaji i otvori. Soba je mračna, osvijetljena jedino svijećom u njegovoj ruci. Prve korake upravi prema stolu gdje je netaknuta Gordanina večera. Samo je zdjela s kolačima napola prazna. Pošao je da je traţi, kad se odjednom spotakne o neko tijelo. Spusti svijeću k zemlji i spazi Simona gdje leţi ispruţen. Udari ga nogama, ali uzalud. On ne daje znaka budnosti. Sagne se k njemu i pogleda mu u lice. Mladić spava mrtvim snom. I potrči po sobi da nađe Gordanu. Njoj ni traga. Ogleda se kamo je mogla uteći? Trgne zastor iza kojeg je nazrijevao vrata, ali tu je slika uokvirena mramornim pozlaćenim girlandama kao uvijek. Zadihan izađe u drugu odaju, postavi tamo svijećnjak, istrči na stube. Poţurio je dolje i stigao u perivoj.

Zaglušna buka napuljskog građanstva miješa se s bučnom zabavom u perivoju. Glazbenici sviraju, a pjevači napinju svoja grla da nadviču buku kraljevskih gostiju. Njegove oči traţe kralja, a on raspojasan, plivajući u svojoj radosti i opojen vinom, sjedi na čelu stola. Njegova široka ramena tresu se od smijeha i sva tri njegova podbratka poskakuju. Iz očiju cure suze od smijeha. Netko je izrekao šalu koja je u kralja izazvala homerski smijeh. Pun uzbuđenosti, priđe Francesco kralju pa mu postrance šapne na uho:

- Oče ona je pobjegla!

Velika glava okrene se k Francescu. Pogled se upre u mladića s izraţajem kao da ga smatra ludim.

- O kome ti to buncaš?

- Novorođeni ferrarski vojvoda, vaš unuk, razorio je najveću vašu osnovu. Namršteno kraljevo lice oštro se okrene k sinu:

- Vino nema logike.

- Mislim da sam jedini u ovom perivoju koji je potpuno svjestan što govori. Ona

je utekla.

Omašno krupno kraljevo tijelo digne se naglo i lagano, a lice mu se smrači:


~ 10 ~

- Tko ti je to rekao?

- Bio sam gore. Vidio sam svojim očima. Bartolo i Alberto potpuno su pijani. Simono leţi i spava, nemoguće ga je probuditi, a njoj ni traga. Kraljevo znojno i ozareno lice polako izgubi boju i oštrim brzim korakom siđe s terase. Francesco ga slijedi.

Uspeli se u drugi kat. Kad su ušli u prvu odaju, Bartolo i Alberto potpuno pijani, nateţu se i svađaju.

Spazivši kralja, uzalud pokušavaju stajati uspravno. Kralj zaviče na njih divljim povikom:

- Đavoli, gdje je djevojka koju sam vam dao na čuvanje?

- Spava. Tamo spava - muca Alberto dok njegov drug nije mogao ništa reći.

I pun nade kralj uđe u drugu odaju. Francesco mu svijetli. Strahovitim bijesom stane kralj udarati Simona, ali on se ne miče.

- Što se tu dogodilo? - zaurla kralj.

- Ĉini se da ih je prevarila. Simono je uspavan, a ona je pobjegla.

- Kamo? Iz palače nije mogla. Vratari imaju zapovijed da je ne puštaju ako bi pokušala izići. Za sve sam se pobrinuo.

- Pa ipak je nema!

- Idi, zovni dvorane neka odmah dođu ovamo vratari.

U najvećoj uzbuđenosti Francesco dozivlje sluge. Uskoro se kraljevi vratari nađoše pred svojim gospodarem.

- Tko je izlazio ove večeri iz palače? - zagrmi kralj.

- Veličanstvo, još nitko nije izašao - odgovoriše svi redom.

- Jedna je dvoranka za vrijeme gozbe pobjegla iz dvora.

- Veličanstvu, ni ţensko ni muško za vrijeme gozbe nije izlazilo iz palače.

Kraljeve grudi diţu se i spuštaju pod brzim dahom. Debele pesnice stisnule se, spremne na udarac.

- Pretraţite čitav dvor! - viče kralj. - Sve odaje, sve kutove, dovuci te mi smeđokosu dvoranku princeze Isabelle.

Kad su oni otišli da izvrše zapovijed, stade bjesomučno kleti i traţiti dvoranom.

Vidjevši da je sve uzalud, uzvikne:

- Sva će mi trojica to platiti glavama.

- Ipak to neće vratiti Gordanu. Sve je propalo.

- Nije propalo. Ne moţe. Što ja odlučim, mora se izvršiti. Ona se samo sakrila, ali nije pobjegla, nema kamo bjeţati. Iz moje palače mi bijega nikome. Nikad nije bilo.


~ 11 ~

- Sad ipak već znaju vratari da nešto hoćemo s Gordanom. Moj kraljevski oče, odviše ste se podali veselju nad rođenjem svojeg unuka i zaboravili ono što je vaţnije. Eleonora već ima dva sina.

- Nisam ništa zaboravio - vikne kralj - povjerio sam je svojim najvjernijim pouzdanicima.

- A što su učinili? Pustili su je da pobjegne.

- Nalazi se u dvoru. Pronaći ću je, pa morao pretraţiti sve od krova do dna morskih bedema. Nije mogla nestati.

- Jasno je da je morala prijeći odaju u kojoj su spavali vaši pouzdanici. Ne vidim ovdje drugog izlaza - reče Francesco obazirući se.

- Drugog izlaza? - opetuje kralj i pogleda zastor na limenoj šipki. Polagano pođe onamo, digne sag i dotakne se slike što je učinila nevidljiva vrata. Ali bila su zatvorena.

- Kroz ovu stijenu nije izašla - primijeti Francesco ne znajući što je tamo.

- Ne, ovuda nije mogla izići. Nikako.

- Zar se Bartolo i Alberto često opijaju? - zapita Francesco.

- Lakomi su na vino, ali još se nikad nisu toliko poigrali svojom glavom da bi se opili kad sam im povjerio kakvu zapovijed.

- Sve mi se čini da je Gordanina lukavost natkrilila sve nas.

- Lukavost veliš? - raspali se kralj. - Lukavost neke cure da svlada moju slavnu lukavštinu?

Sva su se tri vratara vratila najavivši kralju:

- Veličanstvo, nigdje je nismo našli. Nitko je nije vidio. Ni straţa što stoji nepomično na stubama i na svim izlazima iz dvora. Nije izašla.

- Jesi li čuo Francesco? Nije mogla izići

Onda se kralj okrene vratarima i naloţi im:

- Dozovite mi mojeg Sicilijanca. Smjesta!

Raspaljen i uţaren vinom, šeće kralj po sagu pored uspavanog Simona neprestano brišući znoj. Oči mu sijevaju bjesnilom. Pod naboranim čelom skupljaju se osvetničke osnove.

A dotle Francesco stoji postrance poraţen zbog svoje nemoći, prestrašen u očekivanju sloma svih nada svoje sestre Beatrice. Misli samo o pozivu koji ima izvršiti njegova mlada strast.

Napokon stigne kraljev dvorski meštar Sicilijanac.

- Pazi što ti sada nalaţem: treba da se istraţi čitav dvor od gore do bedema. Sve. Svaka odaja, svaki kut, gdje god bi se mogao sklonuti ţivi stvor.


~ 12 ~

- Koga da traţim, veličanstvo? - upita kraljev pouzdanik.

- Smeđokosu dvoranku kralja Matije. Počinila je teški prestupak i zbog toga nije smjela ostaviti ovu dvoranu, a ona se usudila prkositi kralju i negdje se sakrila. Ali pazite da je do vučete ţivu i neozlijeđenu.

- Ako je u ovim zidinama, veličanstvo, dovest ću je - naglasi dvorski meštar pa se udalji, a Francesco pristupi svojem ocu:

- Dopustite, oče, da vas nečega sjetim: nije li se ona mogla sresti s Damirom, mladim dvoraninom princa Ivana? Ferrante pogleda sina:

- Gdje? Kada? Budalasto pitanje!

- Damir je čuo što smo govorili. Ako se mogao uvući k njoj u ovu odaju, onda je taj nečuveno smjeli mladić poduzeo sve da Gordanu ukloni, makar kamo.

- Sasvim je isključeno da bi se s njom sreo. On je duboko dolje u tamnici, već sam ti rekao.

- Zar je put iz tamnice do ove odaje sasvim nemoguć? Kraljev pogled ponovo zapne o zastor na nevidljivim vratima.

- Nije, ali Damir je svezan i bačen u tamnicu.

- Pred vašim očima? – upita Francesco. Pitanje kao je kralja iznenadilo.

- Upravo kad sam sudio Damiru, ti si mi slao Alberta s porukom da je Gordana odlučno otklonila poći na lađu i putovati. To me tako zapanjilo da sam ostavio Damira brizi Alberta i Bartola i pošao dolje k tebi da čujem što je. Onda mi je bilo najpreče Gordanu dopremiti u ovu odaju kako bismo je bez ikakvih sumnja uspavanu otpremili na lađu. Sve je išlo najljepšim tokom.

- Kad ste htjeli svršiti s Damirom, zahvatila vas je malo odviše radost nad novorođenim unukom pa ste zaboravili i Damira!

- Ne izreci još jednom tu riječ! - plane kralj. - Povjerio sam ga Bartolu i Albertu a oni su uvijek najtočnije izvršili mnogo veće zapovijedi nego što je bila ova. Mnogo vaţnije, velim. Zar sam moţda imao osta iviti goste i gozbu zbog toga mladića koji je ionako svezan i bespomoćan na dnu tamnice?

- Danas su vas Bartolo i Alberto izdali, nisu čuvali Gordanu. Bilo bi moţda dobro izvidjeti jesu li izvršili vašu prvu zapovijed i doista Damira odveli u tamnicu.

- Glupost! - reče kralj - Kad sam im povjerio tog lupeţa, bili su još posve trijezni i vjerujem da su potpuno izvršili moju zapovijed, a to što su učinili sada, posljedica je gozbe. Ĉitav je Napulj omamljen vinom. Gordanu će mi ova dvojica platiti glavom i ako je nađemo. Ali Damira su sigurno zatvorili.

- Mislite, oče, da se ne bi dali potkupiti od njega ako im je moţda ponudio bogatu nagradu?

Mrki kraljev pogled zapilji se u sliku u okviru pozlaćenog mramora. I začas reče svojem sinu:

- Iziđi u drugu odaju i pričekaj dok ne dođem.


~ 13 ~

Nešto začuđen, Francesco posluša svojeg oca. Kralj uzme svijećnjak, pohiti iza zastora, i prstima po zlatnim listićima girlanda i otvori vrata. Ušao je polagano ne ogledavši se na sablasne prijatelje i krene ravno k ţeljeznim vratima što vode u tamnicu.

Ali ključ nije u bravi. To ga nimalo ne zabrine, pa se vrati pođe u prednju odaju gdje čeka Francesco, a njegovi pouzdanici su napola svjesni svojeg teškog poloţaja.

- Gdje je ključ od tamnice?- zapita kralj Bartola i Alberta.

Pijani ljudi buncaju:

- Veličanstvo, k-k-k-ljuč-k-k-ključ - tamo je.

- Nema ga u vratima - zaviče kralj i udari Alberta tako da se je srušio.

- Francesco, pretraţi im dţepove, bit će da su ključ spremili.

Princ se poţuri i pretraţi obojicu, ali ne nađe ništa.

- Gdje je ključ od tamnice? - upita kralj, izvuče mač i zamahne na Bartola.

Smrtni strah baci čovjeka na koljena. Slijedeći dršće i sklapa ruke. Uţas od smrti potrese ga:

- Ostao je u bravi kao uvijek.

- Gdje je dvoranin Damir?

- Odnijeli smo - ga - u - tamnicu.

- A kad ste izašli, kamo ste stavili ključ?

- Ostavili smo ga u bravi - k - kao - uvijek.

Kralj se načas zamisli. Osjećao se u neprilici. Ne ţeli Francesca povesti sobom u dvoranu "svojih prijatelja", neće da on to vidi, a ova su dvojica pijana. Opet se vrati sam.

Ponovno se Ferrante nađe pred ţeljeznim vratima i pomno ih stade ogledavati. Konačno zaviri u široku ključanicu. Prinoseći svjetlo u tamnu rupu, dugo je gledao i promatrao.

Nakon dugog razmišljanja ostavi "dvoranu svojih prijatelja" i potraţi Francesca. Stavivši svijećnjak na stol, kralj reče sumnjičavo:

- Ĉini mi se da je ključ s one strane brave.

- Kako bi to moglo biti? - začudi se Francesco.

- To baš nikako ne mogu odgonetnuti, a niti se moţe točno pogledati brava.

- Pa to je lako ustanoviti! Pozvat ću kraljevskog majstora bravara.

- Kasnije - otkloni kralj Francescovu ponudu.

- Zašto odugovlačiti, kralju? - nestrpljivo odgovori napuljski princ.


~ 14 ~

- Jer ne ţelim da mi nepozvani ulaze u moje odaje.

- Drugog ulaza u tamnicu nema?

- Ima - reče kralj mirno - i baš zato nije potrebno da zovem bravara. Gordana se nije mogla nigdje drugdje sakriti nego u kakvu odaju na dvoru.

- Mene neprestano obilazi slutnja da se nešto dogodilo iza naših leđa, baš tamo s tim mladićem i da je on jedini skrivio Gordanin nestanak. Tko zna nisu li u vezi s njim i oni dolje.

- Tko "oni dolje"?

- Promatrao sam Gordaninog paţa Stjepka kako je uplašen izašao iz palače. Nešto je šaptao Firentincu Aversi i onda se povukoše s Escolom Strozzijem u perivoj. Kad sam pristupio k njima, čudno su naglašavali da su nestali Damir i Gordana i da o tome govore već svi glasovi.

Uto se pojavi Sicilijanac i navijesti:

- Veličanstvo, dolje nismo našli nikoga, a sada ću pretraţiti ovaj kat

- Upamti, danas moţeš zasluţiti milost kakve nisi imao prilike nikad dosad zasluţiti.

- Ako je u dvoru, neće mi izbjeći.

- A onu dvojicu pijanih svezi odmah! Hoću da ih vidim sapete.

I Sicilijanac naredi vojnicima da svezu Bartola i Alberta. Tada ga kralj zovne u drugu odaju pa isto tako dade svezati Simona koji je još spavao. Kad je bilo sve svršeno, Ferrante sa svima ostavi odaje, zaključa ih i spremi ključ u svoju koţnatu mošnju.

Na stubama susretne Sicilijanca koji je prolazio koridorom pa mu tiho naloţi:

- Pozvat ćeš gore u moju odaju Firentince: astrologa Aversu i pjesnika Strozzija, zajedno s paţem princeze Isabelle Stjepkom. Reci da ih molim za nekoliko riječi, a onda ih zaključaj da to i ne opaze. Razumiješ? Hoću da ih zaključaš kako ne bi mogli izići. To je moja zapovijed!

- Razumijem - i odmah se spusti niza stube da izvrši zapovijed, a Francesco će tiho kralju:

- Beatrica mi je strogo naloţila da radimo tako kako nitko ne bi posumnjao da smo vi ili ja imali udjela u Gordaninu nestanku. A koliko njih sada već zna da je vi traţite.

- Ako Firentinci i taj paţ nešto znaju, neće izići iz ove palače. A ona nije mogla pobjeći ispod ovog krova. Nastat će, dakle, jedino ta promjena u našoj osnovi da nećemo spomenuti Simona, nego ćemo reći da je pobjegla s tim mladim dvoraninom Damirom. A svejedno je ako umre još pet ili deset ljudi za našeg nasljednika na sjeveru.


~ 15 ~

OSVETA U OKOVIMA...

U mrtvoj tmini tamnice pala je riječ "osveta" iz usta sijedog, ali mladog Marzana kao tlapnja beznadne duše. Dok je on izustivši i nekoliko puta tu jednu riječ opet zapao u mrtvilo, Gordana je obračunavala sa svojom sudbinom. Uočivši da je put u ţivot vodi samo kroz Francescov naručaj, odabere najkraći put u smrt. Odlučila je to hladno i mirno. Osjeća da je sve u njoj utihnulo. Bila je uvjerena da hladno gleda u oko toj jedinoj spasiteljici mkoja se pribliţava k njoj s ispruţenom rukom da je povede onkraj dohvata zloće što je čeka u ţivotu.

Uzme svijeću pa krene.

- Gospođo! Kamo idete! - oglasi se Marzano.

Već vam rekoh kamo - odvrati ona i ne obazre se.

- U smrt? Dođite bliţe!

- Ĉemu da produţujem svoj put?

- Nešto vam imam reći što ni pustoš tamnice ne smije čuti.

Okrene se prema uzniku, sagne glavu pa odvrati:

- Ne biste mogli reći ništa što bi me sada zanimalo.

- Ipak! - i pruţi glavu prema njoj. - Ako morate umrijeti, a vi se prije osvetite - šapću njegove usne. - Osvetite! Ja, što pred vama leţim zakovan o bedeme, sada sam jači od Ferrantea, od njegove volje, snage i moći. Od svega je jača moja osveta.

Ova riječ kao da se pretvorila u olovo i leţi u mraku tamnice kao teška prijetnja.

- Primakne uho bliţe k meni - prošapće Marzano.

Kad se posve sagnula, prozbori on nekim drhtavim veseljem:

- Kralj Ferrante traţit će vas kao pomaman, rekoste?

- Vjerojatno, kad me je s tolikom opreznošću uhvatio u stupicu da me otpremi na otok sa svojim sinom.

Dok je govorila, u okovanom mladiću osjeti hroptavi smijeh.

- Dobro je to. Od boţanstva poslano. Ali još je netko u ovoj tamnici tko vrijedi kralju čitavo blago. Dovukli su ga Bartolo i Alberto, moji tamničari. U ovoj se tami ne moţe opredijeliti vrijeme, ali mislim da je to bilo danas, ili jučer, moţda malo prije.

- Oni su bili ovdje?

- Obojica! Tamo negdje. Zamijetio sam ih po glasu. Vid mi je oslabio ali moj sluh i vidi i čuje. Bilo je to upravo tamo desno. Moj sluh točno mjeri smjer. Po njihovu razgovoru razabrao sam da kralj ţeli od nekog čovjeka saznati neku tajnu do koje mu je mnogo stalo. Kraljevi su pouzdanici vrlo oprezno postupali s tim čovjekom, razrabrao sam jasno da bi ih glave stajalo kad taj muškarac ne bi dospio ţiv u ruke kralju!


~ 16 ~

- A taj je ovdje u tamnici?

- Da, ovdje su ga ostavili i otišli. Odlazeći, govorili su, i ja sam iz njihova razgovora razabrao da će mu tajnu izmamiti mučilima. Negdje je prisluškivao kraljevu dogovaranju i nekome povjerio kraljevu osnovu. Bit će da se kralj jako boji da neka njegova osnova ne izađe na svjetlo.

- Prisluškivao je kraljevskom razgovoru?

- U času kad sam to slušao, ništa drugo nisam ţelio, nego da moj krvnik nikad ne sazna ono što tako vruće ţeli, a to će mu sigurno pobrkati njegove osnove. No, ja sam zakovan, a vaše ruke su slobodne. Što ne mogu ja, moţete učiniti vi.

- Da mu pomognem uteći u smrt? Dobro. Gdje je?

- Potraţite ga i oslobodite spona jer su ga čvrsto vezali da ne bi mogao sam sebi oduzeti ţivot.

- Razjasnite mi gdje se nalazi.

- Pođite meni nasuprot ravno. Tu je zid. Uza nj koračajte neprestano desno, tamo su ga negdje poloţili.

- Idem. Treba da umremo prije nego što dođu mučitelji i oskvrnitelji!

Gordana pođe svijetleći. Zraka svijeće prodire kroz gustu tminu i otkriva crne, mokre i pljesnive zidine. Zalazi u dubinu kroz teški mrak. Ide sveudilj postojano i odvaţno i zaokreće sve dublje u širinu. Osvjetljuje zemlju i spazi obrise ljudskog tijela. Pobrza.

Pred njenim nogama leţi čovjek čvrsto svezan od vrata do nogu uţetom, gotovo kao bespomoćno i jadno dijete. Sagne se k njemu i stavi svijećnjak na zemlju. Pridigne mu glavu, bulji u lice čije su joj toliko poznate, pa ipak, potpuno su pro mijenjene, iskrivljene.

- Damire! - zovne ona.

Njegove crne velike oči ukočeno pilje u nju.

- Gordana!

- Šutite, odmah ću vas osloboditi spona, nisam goloruka.

Spusti mu brzo glavu, raskopča svoj ogrtač, izvuče ispod modre haljine i toka noţ i stade rezati uţeta s mladićeva tijela.

Trenutak je ostao kao polomljen, a onda se digne kao metak iz topa.

- Dođite brzo! - i uzme svijećnjak da ga ne bi prevrnuo. - Slijedite me.

- Moram prije znati ne izvrgavate li sebe opasnosti.

- Mi smo oboje na pragu smrti. Ne govorite. Slijedite me.

Istim putem kojim je došla opet se vrati. Iz tmine je čula hroptavi glas Marzana. Odazvala mu se tiho i pošla prema njemu.


~ 17 ~

- Je li tu taj čovjek? - upita tiho okovani uznik.

- Da, ovdje je.

- Je li star ili mlad?

- Vrlo je mlad i dvoranin je sina mojeg kralja, princa Ivana, kojemu je kralj Ferrante smrtni neprijatelj.

- Kako je divna osveta - uzdahne Marzano.

- Tko je to? Što s njim? - upita Damir djevojku, ali ona mahne rukom da šuti i sluša pitanja.

- Recite, mladići što kralj hoće saznati od vas?

- Znam njegovu namjeru s ovom gospođicom i rekoh: nekome sam je kazao, a od toga kralj strepi.

- Neka strepi, bjesni, grize sam sebe i sve one koji mu pomaţu u njegovim zločinima.

- Ništa neće od mene čuti - veli Damir.

- Dosta- prekine Gordana Damira - vrijeme prolazi, a kralj će opaziti moj bijeg.

- Neka samo opazi i neka vas traţi. Neka lamata neka tuče, razbija, razara- šapće Marzano.

- Nađe li me ţivu, njegova će se srdţba pretvoriti u radost.

- Samo u osvetu. Budite mirni i čujte.

Drţeći sveudilj Gordanu za ruku, Damir je povuče natrag.

- Što još čekamo?

- Moju osvetu - tiho će zakovani uznik. - Dođite bliţe i čujte. Moj otac vojvoda Marzano čamio je ovdje prije mene, a onda sa mnom zajedno. Jednog dana naloţi mi krvnik Ferrante da pred njegovim očima stavim na muke svojeg oca.

- Strahote! - strese se Gordana od tih riječi.

- I tog sam dana, najstrašnijeg u mojem ţivotu, mogao ukrasti u mučilištu oruđe.

- Oruđe? - opetuje Damir pribliţavajući se Marzanu.

- Oruđe kojim sam se nakanio osvetiti napuljskom kralju, mojem ujaku i tastu.

- Niste imali snage, a sad traţite od mene ili ovog mladića da mi to učinimo?

- Od vas traţim da čujete što ću reći: noću kad su svi uznici spavali i moj otac s njima, uspeo sam se gore u kulu na uzani prozor s debelim rešetkama.

Te riječi trgnuše Damira i Gordanu i oboje se nagnu k uzniku pijući s njegovih usana svaku riječ.


~ 18 ~

- Ne znam koliko je tjedana prošlo, a moţda i mjeseci dok sam kruto ţeljezo napokon raspilio i odriješio rešetke.

- A onda?

- Oprezno sam ih prislonio da nitko ništa ne opazi. Tamo je gusta tmina, a prozor visoko gore na utvrdi u tami.

- Što ste tada uradili? - upita Damir.

- Odlučio sam kako bih sebe oslobodio strahovitog časa da budem ocu mučitelj. Ĉujete li?

- Dakle vaš otac nije umro u tamnici? - zapita Gordana.

- Onoga dana kad sam jadnog oca htio da uspnem na prozor, iznenada je umro.

Našao sam ga mrtva u času kad je Ferrante sišao da se naslađuje našim mukama i okrivi mene da sam zagušio oca kako bih ga spasio muka. Zato me zakovao ovako uza zid cereći se u jadu što je lišen grozovite naslade u mukama mojega oca.

- A gdje je vaših okova ključ? - upita Damir ţivo.

- Uzeo ga je kralj sobom. Uzeo ga je da me nikada nitko više ne moţe razriješiti.

Damirova ruka uhvati na stijeni okove i prodrma ih.

- Moj mladiću, moji su okovi zabijeni u debeli zid i uzalud trošite snagu. Ja ţivim ovako zakovan, ţivim čekajući da jednoga dana gledam svojim očima kaznu koja mora stići mojega krvnika. A ona će stići, ona mora stići još za mojega ţivota. Ĉujte, gospođice! Od onog dana još nitko nije opazio da su rešetke gore na prozoru samo prislonjene.

Svijećnjak zadrhti u Gordaninim rukama, a Damir dahne tako glasno da je uznik okrenuo prema njemu glavu:

- Osjećate mladiću, što mislim?

- I osjećam i slutim!

- Znate li plivati, gospođice?

- Na to sam mislila od prvog časa gore, ali su prozori zakovani ţeljznim šipkama.

- To je vrlo visoko.

- Ne marim jer umijem skakati u vodi s najveće visine - usklikne Gordana u nadi da će se moći spasiti - ili ću se razbiti.

- Dignite je na ramena. Na zidu sam izbio rupu gdje viri kamen za uporište.

- A na prozoru?

- Tamo je lako. Rešetku valja povući i odanle skočiti preko kule u more. To je moja osveta - reče Marzano. - Popnite se gore, gospođice, i bacite se u valove. Navijestite svijetu i ljudstvu i svakome koga sretnete da ovdje zakovan čami Marzano kojega je kralj Ferrante vjenčao sa svojom kćeri Beatrice, a onda utamničio oca i sina da


~ 19 ~

moţe razbojnički oteti moju imovinu. Recite Beatrice da ovdje proklinjem Aragonce, njihovo prijestolje i nju. Ne imala nikada poroda ni nasljednika.

- I nema ga! - upadne Damir.

- Uslišana je kletva moja i moga oca - zahropće onaj u okovima i stade se luđački smijati. - Hvala vam, mladiću. Ţednom ste pruţili kap vode.

- Gdje je taj prozor, dobri prijatelju? - pita Damir Marzana uhvativši ga za rame.

- Pođite lijevo, drţite se ravno zida sve dalje lijevo, dok ne opazite visoko gore rešetke.

- Ako nađem krivi prozor?

- Ne. Samu je jedan jedini.

Gordana pristupi k uzniku i stavi mu ruku na rame:

- Nikad vas neću zaboraviti. I ako ne ostanem na dnu mora, tad znajte pokušat ću sve kako bih vas spasila iz ove tamnice.

- Morao bi se srušiti Napulj da uzmognem naći slobodu.

Zakovani Marzano trgne se i pokrene glavu ustranu.

- Što je? - zapitaju Damir i Gordana istodobno.

- U ovoj se tmini moj sluh istančao. Negdje čujem štropot. Poţurite se. Nek moja osveta bude izvršena.

Damir pograbi svijećnjak i oboje pođu smjerom koji im je označio Marzano

Gotovo su trčali uza zid šuteći. Ĉinilo im se zidu nema kraja, a gore ne zapaţa baš ništa do tamne visine. Uspnu se nekim stubama.

- Ostanite. Gordana, i drţite svjetlo. Ja ću gore.

Mladić uđe u tminu.

- Evo ga- šapće on. Pa onda stade istraţivati kameni zid -Vidite tu je izdubeno uporište što ga je Marzano pripremio

- Hoću da me slijedite! - naglasi ona. - Vaša bi majka svisnula, a princ Ivan nikad mi ne bi oprostio.

Damir istraţuje prostor ispod prozora.

Gordana stade brzo skidati ogrtač, gotovo razdere sa sebe haljinu i ostane u odori

za mačevanje.

On je kao u ludilu uhvati za ruku, povuče uza zid i sagne se do njenih nogu.

- Uprite desnu pa onda lijevu nogu meni o ramena, čvrsto se drţite, polagano ću vas dizati.

On dršće čekajući njenu objavu da je rešetka popustila. Ona upre još jače. Rešetka se pomakne.


~ 20 ~

- Prolaz je slobodan. Vidim more, mjesečina ga rasvjetljuje - šapne ona drhtavim glasom.

Iz dubine tamnice dopru do njega neki glasovi. Malo se obazre i spazi negdje u dubini jako svjetlo.

- Brzo, Gordana, netko je ušao u tamnicu. Ja ću vas slijediti.

S bakljom u ruci tamničari traţe uznika. Ferrante i Francesco idu za njima.

- Vidite, oče, rekao sam vam - spočitava Francesco - Bartolo i Alberto dali su se potkupiti i nisu ga zatvorili.

- Šuti - ljutito će kralj. - Mora biti ovdje! – Mora!- i nastavi put kroz tminu osvijetljenu bakljom.

Najednom se tamničar sagne i uzvikne:

- Kraljevsko veličanstvo, jao! Izrezana uţad!

- Glupane, ne moţe iz tamnice nikuda - viče kralj, a njegovo uzbuđenje otkriva se glasnim dahtanjem. - Idem svom prijatelju Marzanu - i zareţi kao razdraţeno pseto pa krene kroz tminu dok ostali pohitaju za njim.

Baklja u tamničarevim rukama osvijetli kraljeva uznika. Glava mu je naslonjena kao da spava. Ferrante ga udari nogom. On jaukne.

- Govori! Tko je prerezao uţe mojem utamničeniku? Govori ili ću te ţiva ispeći!

- Moj kraljevski taste!

- Nisam tvoj tast - i udari ga ponovo nogom tolikom ţestinom da tijelo mladog Marzana tresne o stijenu.

- Htio bih da te ubijem, ali ja ne ubijam svoje izdajnike. Više volim da se u mukama provlače do groba.

Nad okovanim uznikom baklja i Francescova šaka, a Ferranteove stisnute pesnice podmetnute njegovu vratu:

- Ugušit ću te polagano, izrezati na komade, govori! - Okovani uţiva u osveti i šapće:

- Spavao sam i u snu sam čuo neke glasove.

- Ipak - i kralj se sagne posve blizu k njemu – čiji su bili glasovi?

- Jesi li čuo ţenski glas? - pita Francesco.

- Muške sam glasove čuo.

- Govorili su? Što? O čemu?

- Ne bih mogao ustvrditi da sam razabrao riječi.

Razbuđeni polupijani kralj primakne se posve Marzanu i počne umiljatim glasom:

- Giane, reci mi sve što znaš. Moja kraljevska riječ: razriješit ću te okova!


~ 21 ~

- Za toliku milost pokušat ću da se sjetim.

- Sjeti se, dobit ćeš pečenja.

- Imate uza se ključ mojih okova?

- Da, tu su. Ĉuješ li? Nosim uvijek uza se ključeve okova svojih dragih i milih da mogu k njima kad me spopadne ţelja. Eto, već ti razrješujem desnicu.

Lice uznikovo počne se trzati u olakšanju. Uzdahne kad mu je ruka pala niz usahlo tijelo.

- Jesi li se dosjetio? - pita kralj.

- Dosjetio sam se i čuo sve.

- Brzo! - zakriješti Ferrante.

- Objasnit ću vam sve, razriješite mi i lijevicu. Samo da načas osjetim vašu nagradu!

- Ne oklijevajte oče! On nam moţe otkriti gdje je bjegunica. Ono što on zna koristit će Beatrice i vama. O tome ovisi Beatriceina i vaša vlast na sjeveru.

Na te riječi Marzano se lecne, ali uzbuđeni otac i sin to ne opaze. Marzano odmah zatim osjeti slobodne ruke, ali kad su pale niz tjelo, jaukne od bola.

- Govori sad ili ću te staviti ţiva u oganj - zaprijeti kralj.

- Milost, sve ću reći. Bartolo i Alberto su razgovarali da su nekog donijeli ovamo i s njim su govorili o zlatnicima koje će dobiti Bartolo i Alberto kad razrezu uţe kraljevu uzniku.

- Nisam li rekao oče? - usklikne Francesco.

- I što još? Što su još govorili?

- O nekoj djevojci za koju je taj treći obećavao čitavo blago. Ferrante drhti a Francesco prigovara:

- Zato su se opili da vas zavaraju, oče, a Simona su uspavali da ništa ne vidi i ne čuje.

- Da - potvrdi Marzano - i o tome su govorili da će nekoga uspavati jer im smeta.

- A djevojka? Kamo su je sakrili?

- O tome nisu govorili, samo sam razabrao da će joj pomoći pri bijegu iz odaje u

koju je zatvorena negdje gore. Kraljevski moj ujače, onaj treći ponudio im je sto zlatnika i još drugu stotinu kad djevojku spase.

- Brzo! Idemo gore, oče - skoči Francesco.

- Uronit ću ih u led da se otrijezne i kaţu kamo je bjeţala. Ĉitav Napulj bit će opkoljen mojim vojnicima. Nad svim glavama proglasit ću smrt tko skloni djevojku.

Opet se javi Marzano.


~ 22 ~

- Bartolo je mnogo puta naglasio da djevojku vaša ruka neće doseći ako ne otkrijete bijeg prije ponoći.

- Već su dva sata poslije ponoći! - vikne Francesco. - Prekasno je!

- U mojem kraljevstvu ne postoji riječ prekasno. Tamničaru, neka zatrube straţe, neka se saberu svi vojnici! Smjesta!


~ 23 ~

IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI

U dubini tamnice stoji Damir stisnut k zidu. Napetih ţivaca i svom snagom vida prati krivudanje baklja u mraku. Hvata ga grozničava jeza ako Gordanu zateče kralj.

Gordana je gore na otvorenim rešetkama napokon ugledala komadić otvorenog prostora u svijet. Ali između nje i onoga dolje drhti grozničava misao: s prozora gleda izbečene bedeme koji prijete njenoj glavi da u padu bude razmrskana. Dolje na obali druga opasnost. Ako je opaze ribari ili svjetina, past će u ruke kraljevim ljudima. Ali mirno i brzo odluči: ako skokom ne razbije glavu, onda morske dubine nude zaštitu njenoj časti zauvijek.

U čamcu kraljevski ribari vuku mreţu. Onda se naglo zaustave pred čudnom

slikom.

- Što je ono tamo gore?

- Kao da na kraljevskoj palači nema više tamničkih rešetaka?

Ribari upru poglede u mračne zidine kraljevske palače. Onda se obojica trgnu da se čamac pod njima zanjihao. Iz praznog prostora na kuli, izbečenog iznad bedema, spaze u zraku tijelo kako strmoglave juri u more. Po mjesečini rasprši se duga kosa.

- Ţena! - krikne jedan od ribara.

Skamenjeni i zabezeknuti ne mogu izustiti više ni riječi. Osjećaju kao da su pogođeni mecima i onda se spuste u čamac šapćući od straha:

- Šuti! Ništa nismo vidjeli - primijeti stariji. - Nestala je jadnica.

Progutalo je more.

Opet se zagledaju u površinu mora koja se smirivala. Prođoše drhtavi časovi jeze.

- Pazi, nešto je tamo.

- Tako mi moje mreţe, iz mora viri glava.

- Ţena pliva - primijeti mlađi ribar.

- Moramo joj pomoći. Moţda je utekla starom Ferranteu.

- Iz obijesti se nitko ne baca s tolike strmine. Nešto se tamo iza onih zidina dogodilo - i uhvatiše vesla.

- Pazi, gledaj. Još netko skače.

Pred njihovim očima pljusne još jedno tijelo u mirnu pučinu. Zapanjeni zure u more, pa opet u smrtonosnu visinu iz koje su čas prije vidjeli skakati ţive ljude.

Zamalo se na površini pojavi i druga glava. To ih ponuka da prihvate vesla i krenu prema plivačima.

Kad su se pribliţili, Gordana se uhvati za čamac. Ribari je izvuku iz vode. Za njom slijedi Damir. Oboje sjede u čamcu i ne vele ništa. Ribari ih pozorno promatraju da


~ 24 ~

po odorama prosude njihov poloţaj. Razabrali su djevojku u bojnoj odori, a mladića u haljini plemića i skinu kape.

- Vaše milosti nisu dobrovoljno skakale iz palače? - pita stariji ribar. – To još nikad nismo vidjeli.

Malo časaka tišina, onda progovori Gordana:

- Vi ste kraljevski ribari?

- Jesmo. Ako vas progone, mi ćemo vam pomoći. Recite kamo da vas sklonemo?

- Tamu na obalu građanima.

- Onda će to saznati cijeli grad.

Mjesec se pomakne iza oblaka i osvijetli Gordanino lice. Stariji se zagleda u nju i primijeti:

- Niste li vi pobjednica s jučerašnjih bojnih igara?

- Da, ja sam.

- Onda idemo tamo gdje se građani zabavljaju. Tu se ne smijemo zadrţati. Mogle bi vas opaziti kraljevske straţe, a onda vam nema spasa.

Odmicali su sve dalje. Gordana zuri istraţujući neprestano rasvijetljenu kraljevsku palaču i pomisli: "Još uvijek postoji morsko dno!"

Ne brinući se više za odriješenog Marzana, iz tamnice je kralj Ferrante pohitio sa svojim sinom istim smjerom kojim je krenuo tamničar da izvrši kraljevsku zapovijed.

Zureći se k vratima tamnice, kralj upozori sina:

- Sad razumijem zašto je ključ iznutra u bravi. To su učinili Bartolo i Alberto da prikriju izdaju.

- Ali kamo su izveli Gordanu i Damira?

- Da! To je čudno - zaustavi se najednom kralj.

- Dakle, i tamničar je morao biti s njima u vezi. Inače je nemoguće – naglašava Francesco, ali Marzano nije ništa o tome govorio.

- Slijep je i ne vidi pri svjetlu. Ĉuo je muške glasove. Bez tamničara nisu mogli izvesti svoju izdaju.

- Sve ću ih sasjeći na komade - prijeti kralj i hvata se za glavu.

- Što će sada biti iz svega toga? - jadikuje Francesco. - Taj novorođeni Ferrarski vojvoda razorio je svu Beatriceinu nadu.

Ferrante se zaustavi bijesno i stisne pesti kao da bi htio udariti Francesca:

- Na mojoj zemlji? U mojem kraljevstvu da se razori Beatriceina nada? Ne govori takve budalaštine. Dođi.


~ 25 ~

S visine kule zaustavi ih glas:

- Ovamo! Ovamo!

Uskoro bane pred njih preneraţeno lice tamničara.

- Što je? – pita Francesco.

- Naišao sam na ţensku haljinu.

Te riječi pogode kralja i njegova sina kao munje.

- Gdje? Vodi nas!

Tamničar ide naprijed, za njim kralj i Francesco. Ovaj hiti dok kralj opterećen još uvijek pićem, tetura za njima. Stigoše napokon u ugao kule. Na zemlji leţe

Gordanina haljina i ogrtač. Raspaljen divljim bijesom, kralj sune na tamničara:

- Gdje je djevojka?

- Ne znam, kraljevsko veličanstvo!

- Znaš! - zaviče kralj i uhvati ga oko vrata. - Govori ili ću te zadaviti.

Tamničar padne na koljena hropćući pod kraljevim rukama kojima mu je stiskao grkljan.

- Bartolo i Alberto znaju, ja ne znam.

- Nije mogla izići iz tamnice. Ni mladić nije mogao odavle, ti si im otvorio vrata.

- Ubijte me, ne znam.

Njegove napola izbuljene oči uprte su u kralja što stoji nad njim u plamtećem bjesnilu. Nesretnik u smrtnom strahu digne glavu prema stropu, onda se njegove ruke diţu prema zidu pokazujući gore. Francesco krikne:

- Rešetke su skinute.

Mjesečevo svjetlo uprlo se o prozor. Ruke kraljeve spustile su se s tamničarova vrata. Zablenut bulji u četverokutnu rupu prozora kule.

- Bacila se u more.

Kralj problijedi, posrče, ruke mu padaju niz tijelo.

- Beatrice! Beatrice! - šapću Ferranteove usne. - Na dnu mora leţi majka tvojeg nasljednika.

Odjedanput Francesco usklikne:

- Ne, nije se utopila.

- Odavde se ne moţe, nego na dno mora.

- U Višegradu u Ugarskoj skočila je s tolike visine u Dunav.

- Što veliš, Francesco? Umije vješto skakati i plivati?


~ 26 ~

- Besprimjerna je u tome. Ako nije udarila o bedeme, onda...

Kralj ga dalje ne sluša i pohiti natrag zovući:

- Brzo za mnom. Obavijestite sve straţe. Svi čamci i kraljevska lađa, sve neka ide u potjeru. Sve! Ne gubite ni časa! Ali se opet zaustavi i zaprijeti tamničaru:

- Ostani ovdje na straţi. Odmah neka se zakuju rešetke. Ima i drugih koji bi ţeljeli zraka i slobode! Jao Bartolu i Albertu! - prijeti kralj izlazeći iz tamnice.

Potpuno nemoćan da bjeţi, Marzano ostane leţati u saznanju da će ponovno zakovati prozor ali je barem okusio kap osvete svojem tamničaru. "Oslobodio sam se ipak okova! Bilo bi odviše najednom osloboditi ruke okova i moj ţivot tamnovanja! Prokletstvo moje pogodit će Ferrantea! Prokletstvo moje neka razruši tvoje prijestolje za sva vremena! Kad se ono bude rušilo, ja ću moţda vidjeti sunca. Ţena koju sam oteo Ferranteu razriješila me okova. Mučitelju moj, ubojico mojeg oca, Ferrante, kralju napuljski, znaj: gvozdeni okovi vuku za sobom crnu osvetu!"

* * * * *

Kralj i Francesco brzo silaze stubama iz kule tamnice. Stigli su u hodnik prizemlja. Odanle bez riječi Ferrante okrene sporednim uskim stubama u prvi kat. Tu se našao u koridoru i pošao u široko predvorje s mramornom ogradom. S druge strane iza ograde stoje dvorani, na čelu im Sicilijanac. Ovaj krene prema kralju i ne zapazivši njegovu uzbuđenost, navijesti:

- Vaše kraljevsko veličanstvo, nisam ih našao.

- Koga - zapita Francesco dok je kralj jurio dalje.

- Firentince i paţa sa sjevera nisam našao nigdje.

- Oče! Ĉujte - glasnije će Francesco zaustavljajući kralja.

- Što? Zar je vidio bjegunicu?

- Ne, on govori o Firentincima i o Stjepku.

- Nestali su s gozbe prije nego što je vaše veličanstvo dalo zapovijed da se zaposjednu svi izlazi.

Grdnom kletvom prođe kralj predvorjem i onda zapovijedi:

- Za njima! Smjesta!

Sicilijanac i Francesco ga slijede. Kralj bane u svoje odaje i krene ravno k otvorenom prozoru. Nagne se i stade zuriti u more hvatajući Sicilijanca, gurajući ga u desni ugao.

- Gledaj, vidiš li kakve plivače? Gledaj! Pazi!

Princa Francesca nije trebao zvati. On se popeo na stolicu i promatra more ispod palače, a onda luku gdje stoji kraljevska lađa s uzdignut jedrima. Svuda brodice i lađe počivaju na površini vode, tamne i nepomične.

- Vidiš li što? - pita drhtavo kralj.


~ 27 ~

- Koga to traţi, veličanstvo? - upita Sicilijanac.

- Smeđokosa ljepotica je utekla, bacila se kroz prozor u more.

- S kule? - zapanji se dvoranin.

Kralj čvrsto uhvati dvoranina za rame pa mu naloţi:

- Uzmi najbolje veslače. Neka svi redom čamcima zaokruţe čitavu obalu.

- Ako se već nije popela na obalu i negdje sakrila - primijeti Francesco.

- Onda će vojska opkoliti čitav Napulj i pretraţiti svaki kutić - okosi se kralj na sina.

- Ako nije utonula, veličanstvo, ne moţe ovako brzo isplivati iz kruga bedema kraljevske palače i pristaništa, a svuda je tamo naša straţa.

- Tako je - potvrdi kralj. - Uzmi sve što hoćeš, što ti treba i pretraţi sve na kopnu i na moru.

I već je Sicilijanac jurnuo k vratima, kad odjednom Francesco podigne obje ruke i zavikne:

- Vidim čamac, veslaju brzo!

- Gdje? - usklikne kralj radosno.

I kralj i Francesco poput gladnih zvijeri zure kroz prozor kao da će svojim

pogledima zaustaviti čamac. Francesco drhtavom rukom pokazuje luku:

- Eno, tamo. Plove prema obali gdje građani slave. Gledajte dobro. Tamo plovi čamac.

- Sad će biti uhvaćeni. Ne mogu izbjeći ni vojnicima ni mojim građanima – i Ferrante baci svoje izmučeno tijelo na leţaj. Njegove grudi se diţu i spuštaju.

Sva se njegova tri podbratka produţila i splasnula. Iz očiju mu suklja plamen.

- Samo da Sicilijanac stigne na vrijeme - veli Francesco.

- Na moru su moje lađe, na kopnu moja vojska i moji građani. U visine ne moţe. Jedini joj je put na morsko dno. Ali Sicilijanac joj neće dati vremena. Dođi Francesco da se vratimo u perivoj gostima. Predugo smo izostali.


~ 28 ~

POBJEDA I PORAZ

U čamcu Gordana stekne potpun mir. Pouzdaje se u dobrotu što zrači iz očiju siromašnih ribara i njihove pripravnosti da im pruţe pomoć. Damirovi pogledi obilaze prozore i izlaze kraljevskog dvora pa šapne Gordani.

- Dopustite da ribarima dadem nekoliko zlatnika.

- Ne vrijeđajte novcem njihovu dobrotu i poţrtvovnost kojom su nam pritekli u pomoć.

Ona se okrene ribarima:

- Za svoju dobrotu ponesite ovu uspomenu i podijelite ţenama koje volite – ona skine s vrata bisernu ogrlicu.

Njihove su oči zasjale kao da su im te riječi vrednije od svih vrednota. Njihovi pogledi, blaţenim su osmijehom upravljeni na obalu.

Već se javlja čuđenje onih koji su sasvim na rubu. Opazili su čamac u kojem sjedi ţena raspletene kose. Onda se ribari zaustave i šapću bjeguncima:

- Još nikog nema iz kraljevske palače. To je dobro.

Masa napuljskih građana natisne se na obalu promatrajući Gordanu. Ona izlazi iz čamca i stane pred njih u odori za mačevanje. Smeđa mokra kosa spušta se niz ramena, a s haljine se cijedi voda.

- Smeđokosa junakinja. Pobjednica s bojnih igara! Eviva! - kliče svjetina.

Ona im dade brzo znak da im ţeli nešto reći. Znatiţeljno nagrnu k njoj.

- Dragi ljudi! Jučer ste mi klicali i slavili me, a danas traţim od vas pomoći Ferrante hoće moju čast. Pogledajte! Skočila sam u more s one kule.

- Istina je, mi smo ju vidjeli - upadnu ribari Gordani u riječ.

- Branit ćemo je - viču građani.

- Ĉekajte - veli Gordana - oni će htjeti da me vrate u dvor. Kad opazim da vaša obrana nije dovoljna, tu je oruţje - i digne iz malog koţnatog toka šiljak mača- koje će me zauvijek osloboditi nesreće.

Onda se čuju povici građana.

- Na obranu svoje časti skočila je s kule u more. Štitimo je!

I svjetina se natisne oko nje. Sa svih strana padaju poklici divljenja njenom junaštvu. Ona dopušta da je gledaju, sluša njihove riječi oslanjajući se na kult junaštva u puku kojemu je još jučer bila ideal i čije je oduševljenje izazvala svojim mačem.

Svjetina opojena ushićenjem zaokruţi Gordanu u njezinu obranu.

- Pogledajte , ljudi! - vikne jedan glas. - Dolaze.


~ 29 ~

Iz kraljevske palače izlazi Sicilijanac sa svojim vojnicima da izvrši kraljeve naredbe. Upada mu u oči guţva na građanskom dijelu obale. Poţuri prema svjetini.

Kad opazi Gordaninu glavu, vikne vojnicima da dignu koplja, a nad svjetinom zagrmi njegov glas.

- Maknite se od nje ili ćete dobiti koplja u srce.

- Što hoćete od djevojke? - viču muškarci ne puštajući vojnike da dođu u blizinu Gordane.

- Maknite se svi!

- Hoće me vratiti u palaču - viče Gordana. - Ali prije ću umrijeti - i upre šiljak mača u svoje grudi.

Svjetinom preleti uţas i divljenje. Djevojka brani svoju čast i za nju polazi u smrt. Toliko junaštvo potpuno ih zaludi, sve se snage dignu i stanu prijetiti Sicilijancu.

- Branit ćemo je! - i začas se potisne masa prema vojnicima, digne prazne bačve, stolove i stolice gdje su čas prije slavili, drugi uzmu štapove, bodeţe, treći beru kamenje i svi jednodušno gađaju vojnike što su s kopljima morali navaliti prema svjetini.

- Pobacajte vojnike u more! - viču građani. - Mi branimo čast!

Po vojnicima padaju udarci svake vrsti, moraju se povući. S gornje obale jure građani. Oni koji dolaze i ne slute o čemu se radi. Ipak, videći da sve navaljuje na kraljeve ljude, pojure u pomoć ne pitajući za uzrok. Vrisak, bijesni povici, kletve, ţestoka tučnjava privlači pozornost čitavog grada. Sve što je na obali potisne se onamo gdje napuljski građani kraljeve vojnike bacaju u more.

A Gordana se protiskuje s Damirom kroz redove onih, koji dolaze, kad odjednom ugleda jahače što jure na mjesto bitke. Raspoznala je odore svojih prijatelja. Damir viče u sav glas:

- Gordana! Gordana! Dolazi Stjepko! - I Firentinci, i mladi, i stari – vikne Damir i zadrţi Gordanu potisnutu navalom svjetine.

Ljudi se razdijelili da ih ne pogaze jahači. Gordana razabere firentinskog pjesnika kako uz svojeg konja vodi još jednog osedlanog i nastoji prokrčiti put do nje. Shvatila je da je Simono izvršio njenu molbu. To joj dade nove snage.

Mir uđe u njeno tijelo i dušu. Sve joj je jasno. Prijatelji su tu, doveli su konja i Damir ga već hvata za uzde. Ona se hitrim, spretnim skokom vine u sedlo. Damir potrči k paţu i sjedne k njemu. Escole Strozzi potjera lijevo u malu usku ulicu.

Sve se to dogodilo u nekoliko trenutaka, a da nitko od njih nije imao vremena nešto kazati. Ljudi su skakali od veselja. I dok je svjetina nastavila borbu s kraljevim vojnicima, oni jure tihim i pustim ulicama osvijetljenim samo posljednim zrakama mjeseca. Trka njihova konja izgubi se u daljini.

Kad su stigli izvan grada, Gordana vikne firentinskom pjesniku:

- Znate li put?


~ 30 ~

- Znam, slijedite me!

Damir i Stjepko jahali su iza njih. Straga je slijedio Aversa, a za njima desetak Strozzijevih momaka.

* * * * *

Svjetina je potisnula kraljevske ljude u more vikom, krikom, psovkama i kletvama, bacala na njih kamenje, razjarena bijesom i vinom. Oni što su zadobili rane od koplja svlačili su haljetke i dozivali ranarnike. Sva je obala posuta ljudima. Nastade krika radosne osvete.

- Oteli smo prascu slatki zalogaj! - viče svjetina veselo. -Pobjegla je golubica lešinaru!

- Oteli smo "bogu mesa" poslasticu!

Veselje se orilo kad je Gordana odjahala. A poraţen Sicilijanac s vojnicima koje narod nije uspio baciti u more potrči prema kraljevskoj palači. Sa strahom se uspinje na terasu gdje kralj sjedi sa svojim gostima. Ĉas bi posustao pun uţasa, pa se opet uspinje. Ĉinilo mu se kao da se penje na stratište. Kad ga pogodi kraljev pogled on stade kao ukopan. Kralj se digne od stola i kao da je slutio zlo, prilazi k dvoraninu, prijeteći poduprijevši se o bokove.

- Što je, pseto? - zareţi na njega Ferrante osjećajući da mu nosi zlu vijest.

- Kraljevsko veličanstvo...

- Otvori gubicu ! - promrsi kralj. - Gdje je djevojka?

- Svjetina ju je zaštitila, tisuće su se bacile protiv nas. Cijela napuljska fukara bacila se protiv veličanstva za nju!

Njegovo mesnato lice zalije se krvlju, oči mu iskoče, a iz usta sipa najcrnje kletve.

- Lupeţi, gnusobe! Piju moje vino, uzimaju moju milost, a u trijumfu polaze protiv mene, moje vlasti, moje osvete! Ti plaha babetino, ti si bjeţao. Ti.

- Građani su branili pobjednicu na bojnim igrama kao pomamni! Svi kao jedan protiv kralja!

- Pobjednicu? - i on gotovo jaukne. - Dakle, to je! Prepoznali su pobjednicu, junakinju. I sakrit će je, boriti se za nju. Neka zatrube sve trube na poziv vojnicima. U potjeru za njom! Tko je štiti gubi glavu.

Francesco spazi Sicilijanca, skoči pd stola i potrči kralju:

- Što se dogodilo?

- Hulje, Firentinci i Napuljci! Jao njima!

Kraljeve oči plamte. Digao je ruke uvis i zapovjedio Sicilijancu:

- Moraš ih stići. Uzmi najbolje konje, najboljeg zapovjednika. Neka momci navale njih, a ti se brini samo za djevojku.Otmi je i s njom bjeţi do malog kaštela. Tamo je sakrij. Poslat ću onamo kraljevsku lađu da je ukrcate. Kad se vratiš, valja razglasiti da su Firentinci umakli i djevojku poveli sobom. Ako ovog puta ne izvršiš zapovijedi,


~ 31 ~

izvršit ću ja svoju osudu. Moraš ih dostići dok ne krenu izvan granica mojeg kraljevstva.

- Nije to nikakva majstorija. Lako ih je uhvatiti dok su u kraljevstvu vašeg veličanstva, a granicu ne mogu doseći ni za tri dana i noći. Obići ću ih i dostići.

I Sicilijanac nestane s terase.

* * * * *

Ognjena sunčana kugla uzdigla se iz daleke pučine. Kopnom jure bjegunci ne sustajući ni časa. Put ih vodi dolinom između brda i breţuljaka. Firentinski pjesnik uspori trku pa se ogleda zabrinuto istraţujući. Cesta se prikazuje kao tanka crta pa se gubi dolinom. Vrlo daleko na pustoj ravni nešto se puši kao da tamo u vrelom suncu lebdi oblak prašine pa se sve više produţuje pravcem prema sjeveru kamo kreću bjegunci.

- Eno potjere! - usklikne Escole. - Najbrţim trkom treba prevaliti ovu dolinu i dostići šumovite breţuljke.

Potjerali su konje. Dolinu su gotovo preletjeli i nastavili se uspinjali serpentinama na brijeg. Najednom im sa sjevera dolazi u brzom trku neka četa. Dolazi sve bliţe, a vodi je visoki muškarac u plemićkom ruhu. A kad su se potpuno pribliţili, Gordana tiho krikne. Firentinac se začuđeno okrene k njoj.

- Na vašem licu opaţam stravu - primijeti Escole Strozzi. - To je rimski plemić Alfonzo Borgia od njega nam ne prijeti opasnost!

- Baš obratno, ista opasnost kao i od Francesca - odvrati djevojka.

- Bacio je oko na Gordanu i odlučio da neće mirovati dok ne bude njegova - rastumači Damir Firentincu.

- Onda smo zapali među dvije vatre. Iza nas potjera, a ispred nas potraga - konstatira Escole. - Molim vas prepustite mi da s njim govorim ja i neće vas zaustaviti.

Uzdignute glave, ali nipošto izazovna lica povede Strozzi malu povorku rubom ceste. Oni se ne miču i zatvore prolaz. Alfonzov pogled prikovao se u Gordanu. Ne vjeruje svojim očima da je tu na cesti izderana, neuredna kao da je izašla iz borbe s razbojnicima. A nije u Napulju, na svečanostima, kako mu je rekao Enrico, na što je raspaljen kraljičinom prevarom i ljubomorom pojurio na jug da pronađe Gordanu. Preda nj izjaše Escole Strozzi, pozdravi ga i oslovi s nekoliko prijateljskih riječi i zatim nastavi:

- Grofe Alfonzo, budite tako ljubazni pa meni i mojoj pratnji ostavite malo prostora kako bismo mogli nastaviti put na sjever.

Alfonzo ne odgovara već bulji u Gordanu kao u neko priviđenje i drhtavim glasom pita:

- Gordana, kako ste dospjeli ovamo u ovu pustoš u tim krpama?

- Morala sam iz kraljeve palače skakati u more, zamoliti građanstvo za pomoć da spasim svoju čast, jer me Beatrice odredila da budem Francescova ljubovca.


~ 32 ~

Od tog saznanja razbudila se u njemu sva krv raspaljene rase koja plamti za osvetom. Tog časa gleda pred sobom sramotnu prevaru kojom ga je omotala u svoju mreţu kraljica Beatrice.

- Gordana još nije izmakla opasnosti da bude Francescov plijen. Eno, onaj oblak prašine iza nas navješta dolazak njegove potjere - najavi Escole.

Alfonzovim mozgom sijeva osveta pa okrene lice Gordani.

- Krenite dalje što brţe, a potjeru ostavite meni! Obračunat ću se s njom po pravu koje mi je dala Beatrice kad me nazvala vašim vjerenikom.

Escole i Alfonzo progovore još nekoliko riječi, nakon čega Gordana i njena pratnja krenu putem prema moru. Stigli su u mjestance na obali. Sjahali su i ušli u gostionicu da se okrijepe, a Escole je pošao da pronađe kakav brod koji bi ih povezao.

Prkosna ţelja da Francescu otme Gordanu nadvladala je u Alfonzu sve strasti. Onog dana kad se vratio iz Petrovaradina i saznao od Enrica da je Gordana otišla u Napulj i da je prevaren od kraljice Beatrice, u Alfonzu se probudi strašan bijes, jer se tom prevarom osjetio poniţen, izrugan, sramotno izigran.

Ova igra ne smije ostati trijumf kraljice. Razbit će je i nasmijati joj se u lice, pokazati kako je pobjednik on. Pošao je u Napulj za Gordanom misleći: U Napulju je ujak i onda ga nitko neće moći spriječiti da provede svoj naum -domoći se Gordane.

Sada, nadomak Napulja, doznao je za još jednu prevaru. Beatrica ga je prevarila i čuvala Gordanu za Francesca. To raspiri ţelju za osvetom. Ne dopadne li Gordana njemu, neće je ostaviti ni Beatnčinn bratu. Osvetiti se mora njenoj prevari i sramotno lišiti Francesca očekivane slasti.

Uţitak osvete i i ţelja da ponizi vjerolomce poraste do vrhunca. Dvije čete jure: kraljevska uzbrdo - Alfonzova nizbrdo. Obadvije zapremaju cestu. Nijedna ne pokušava namaknuti drugoj ni u času kad ih još dijeli samo malo prostora. Obje se čete sudare poput gvozdenih štitova. U zamahu trke nizbrdo Alfonzovi konjanici nasrnuše na kraljeve vojnike koji se uspinju. Sudarili su se.

Sicilijanac nastoji divljim prodorom prokrčiti put za Gordanom. Alfonzo mu svom razjarenom strašću baca pred noge zapreke ranjenih i probodenih kraljevih vojnika. Kojega dotakne njegov mač, taj je svladan zauvijek. Oruţje zveči, struţe, krvari, čas bljesne na suncu, čas opet nestaje u ljudskom tijelu.

Strah pred kraljevom kaznom i divlja ţelja osvete biju se iznad dvije strmine. Alfonzo mahnito zapovijeda. Nijednog vojnika ne pušta s vida. Nitko ne moţe preko njegove zapreke. Svaki novi poraz kraljevskih vojnika novi je poklik njegove pobjede nad Francescom i Beatricom.

Nakon pola sata teške bitke Sicilijanac digne ruke i zatraţi milost. Vojnici odbace oruţje moleći Alfonza da ih poštedi. Kao da mu je bilo krivo što ne moţe dalje ubijati, toliko ga je ispunio slašću osjećaj da se sada on ruga Francescu kao što se on rugao njemu kad ga je Beatrice slala u Petrovaradin da pripremi bračno gnijezdo za Gordanu. Ali on sam sebe opominje:

"Neka ruglo bude veće. Dovest ću u Napulj suţnje, njegove vlastite vojnike, one koji su mu imali donijeti u naručaj djevojku."


~ 33 ~

Odmah zapovjedi da se svi vojnici kraljeve čete razoruţaju, sveţu na konje i smatraju njegovim suţnjima pa krene prema Napulju.

- Smijem li vas upitati, gospodaru, nešto vaţno? - reče četovođa.

- Pitaj - dopusti Alfonzo.

- Koliko smo milja prevalili sa sjevera na jug, sve zbog te djevojke, a sad, vaša milosti, kad biste je mogli uzeti, krećete bez nje u Napulj? Zašto?

- Što bi ti učinio kad bi ti netko obećao djevojku i oslikao tvoje buduće slasti, poţurivao da ideš što prije spremiti kuću, a dotle se taj netko u sebi smije i ruga kako odlaziš pun vjere. I kad se onda vraćaš, djevojke nema jer je poslana na jug da bude nekome drugome na radost! Što bi učinio da ti se desi takva podla prevara?

- Ubio bih onoga koji bi sa mnom tako sramotno postupio.

- A kad bi ti bilo na izbor da izvršiš osvetu, ili da odmah uzmeš djevojku, što bi odabrao?

- Odabrao bih osvetu - pa makar nikad nemao djevojke.

- Sad znaš zašto sam pustio ljepoticu - i Alfonzo se nasmije pakosno i zlobno.

* * * * *

Ferrante je digao glavu s jastuka i mamurnim očima pogledao na leţaj kraj sebe. Onda stade dozivati slugu. Kraljev dvoranin dotrči u spavaću odaju.

- Što je to? Gdje je kraljica? Kad se digla?

- Kraljevsku veličanstvo već je davno pošlo vojvotkinji od Ferrare.

- Zar moţda mojem unuku nije dobro?

- Njegova je mala visost zdrava kao riba, ali je njezino veličanstvo pošlo gore da vojvotkinji prikrati vrijeme.

- Rano je započela da se kreće po vlastitoj volji - promrmlja kralj. - Je li Francesco već ustao?

- Odavna, vrlo ljutit čeka. Odredio je da ga zovnem čim se vaše veličanstvo probudi.

- Francesco! Neka samo dođe.

Ferrante opet sklopi oči. Od jučerašnjeg vina na velikoj gozbi osjeća se trom i umoran. Gotovo opet zadrijema kad ga probudi Francesco.

- Oče, vi mirno spavate?

Kraljeve oči zatrepću, a sneni pogled upre se u sina. Gornje mu je tijelo golo, pa kad se makne, njegovo mlohavo salo zatalasa se oko njega.

- Što se dogodilo? - zapita kralj zijevajući.

- Sicilijanac se nije vratio niti doveo Gordanu.

Tek sad se kralj sasvim prene i sjedne poduprijevši se rukama o postelju.


~ 34 ~

- Nitko se nije vratio?

- Ni jedan glasnik nije došao da javi što je. Sve su to dobro pripremili Firentmci.

- Simona neka dovuku ovamo i onu dvojicu lupeţa. Oni znadu sve.

- Već bih pošao gore sam, ali ste vi spremili ključeve od odaja.

- Potraţi ih.

Francescu je brzo našao ključeve, izišao iz sobe, dok Ferrante ostane leţati razmišljajući.

Dvorani dovedoše svezanog Bartola i Alberta. Za njima tetura Simono, još uvijek omamljen. Ugledavši svoja dva pouzdanika, pred kraljevim očima uskrsnu svi događaji prošle noći i u navali ljutine digne se podbočivši se objema rukama i

zaurla:

- Kako je pobjegla? Kamo je krenula?

Obojica zinuše zaprepašteni.

- Još nekoliko časaka - izdere se kralj - i vi ćete onamo kamo ste druge spremali.

Uzalud se kraljevi pouzdanici zaklinju da im nije ništa poznato. Najposlije zovne kralj preda se Simona:

- Što si uradio, izdajniče?

- Kraljevsko veličanstvo, budno sam pazio na djevojku, ali je ona posumnjavši da su joj u večeru nešto sasuli. Uvjeravao sam je da nije, ali ona kaţe: "Jest ću budete li vi okusili od toga". Da izvršim zapovijed vašeg veličanstva, jeo sam kolačiće, uvjeren da mi neće naškoditi prije nego izvijestim kralja. Kad najednom osjetim omaglicu. Dalje ne znam što se zbilo, našli su me bez svijesti.

To dokazuje Simonovu vjernost, ali raspali kraljevu ljutinu na Bartola i Alberta pa zavikne:

- A vas dvojica? Vi ste se opili da ne morate doći u pomoć? Vi ste sve to spleli. Potkupio vas je dvoranin Damir. Na stratište s njima.

Kraljevi se pouzdanici bace na koljena i kunu se.

- Neću doručkovati dok su ova dvojica ţivi.

I dvorani ih izvukoše iz kraljeve odaje. Simono zamoli kralja:

- Kraljevsko veličanstvo, nisu ni govorili s njom. Oni nisu ništa skrivili.

- Potkupio ih je u tamnici onaj mladi dvoranin. Ni riječi više, jer ću te ušutkati mačem. Idi!

Sav zadihan, siđe kralj s postelje i stade se odijevati. Simono izađe, a Francesco ostane sam s ocem.

- Beatrice će mene okriviti da sam svojim ponašanjem pobudio u Gordani sumnju.


~ 35 ~

- Netko je ipak pobudio sumnju. Netko je to učinio. Djevojka se ne bi dosjetila da nešto kanimo s njom. Kako? Po čemu?

- Ne mogu razmišljati o tome. Svega me obuzima uţas pri pomisli da je Beatriceina osnova razorena.

- Kukavice! U mojem kraljevstvu ne moţe nitko razoriti Beatriceine planove! Ako Sicilijanac još nije prispio, što onda? Rekao sam mu neka djevojku ne vodi u Napulj, nego da je sakrije u malom kaštelu. Donle je prilično daleko. Gotovo si i mene ovako snena i mamurna obvladao svojim malodušjcm. Sad sam opet posve priseban. Gordana mi neće izmaći. Što se Sicilijanac kasnije vrati, to je sigurniji znak da je djevojku odveo u mali kaštel.

Kad se potpuno odjenuo, pođe u kraljevsku blagovaonicu na doručak. Sve je već bilo na okupu čekajući kralja. Ferrante je prionuo slasno jesti i potpunim se mirom predao jelu.

Francesco nije mogao dijeliti kraljevu hladnokrvnost. Muči ga strava. Onda se opet sjeti proročanstva starog astrologa. Prorekao je Gordani nezakonitog sina. Ipak, kralj ima pravo. Astrolozima cijeli svijet vjeruje, dakle i on. Nakon večere pošli su svi ranije na počinak.

Drugog dana Francesco se probudio oko podne i odmah do zvao k sebi kraljevskog

dvorana.

- Je li se vratio Sicilijanac?

- Nije, vaša visosti!

To ga uznemiri pa pođe u kraljevu odaju. I opet je našao oca u punoj vjeri da na tlu njegova kraljevstva njegovim vojnicima ne moţe nitko uteći, pa se onda uputi k svečanom doručku.

Kralj Ferrante uvede u blagovaonicu mladu kraljicu. Njoj zdesna ulazio je kardinal Roderigo Borgia. Slijeva prestolonasljednik, kraljeve kćeri, kardinali, biskupi, i razni odličnici. Kad su se zabavljali s posljednjim jelom, uđe dvorski meštar i najavi:

- Kraljevske veličanstvo, plemeniti gospodin grof Alfonzo Borgia moli smije li ući.

- Alfonzo? - iznenade se u isti čas kralj i kardinal. I dok su se upitljivo gledali, Ferrante dade znak da plemić uđe.

Francesco je sjedio podalje od oca i upravio na nj pogled prepasti. Ferrante ga je razumio i s nekom nejasnom neprijatnošću čekao dolazak nećaka svojeg visokog gosta, papinog kancelara.

Odjeven u svoju napadnu crveno-modroţutu nošnju od svile i baršuna sa zlatnim resama, ulazi Alfonzo vedro i nasmijano. Pozdravi kralja kraljicu, pa onda svojeg ujaka, svu kraljevsku obitelj i odličnike.

- Sjedni! - ponudi kralj Alfonza i odredi mu mjesto s druge strane potkove stola da mu moţe gledati u lice.

- Dolaziš sa dvora kralja Matije? - upita kardinal Borgia svojeg nećaka


~ 36 ~

- Ravno odanle!

- Što te ponukalo da ostaviš gostoprimstvo moje kćeri? - čudi se Ferrante. - Valjda kakav vaţni događaj na dvoru mojeg dragog zeta?

- Veličanstvo pogađa. Događaj je vaţan, ali samo za mene i mojeg ujaka. Prešnost te stvari uputila me u Napulj znajući da ću ga ovdje naći.

- Dakle, posve osobna stvar. Zato ne pitam dalje o tome. Međutim, njezino veličanstvo, moja kći kraljica Beatrice, sigurno mi šalje kakve vijesti?

- Na ţalost, nisam imao sreće prigodom svojeg odlaska govoriti s njezinim veličanstvom. Naprotiv, kralj Matija me primio pred odlazak i šalje napuljskom veličanstvu svoje kraljevske pozdrave.

U veselom Alfonzovu glasu i škrtim odgovorima naslućivao je Francesco nešto neprijatna i pomno promatrao rimskog plemića. I Ferrante i njegov sin misle samo o tome je li Alfonzo putem sreo bjegunce i kraljevu četu, pa kralj zapita:

- Putovali ste lađom ili kopnom?

- Kopnom.

- I dobro ste putovali?

- Sve dok nisam stigao u okolicu Napulja.

- Što? Zar vas je tko napao?

Ova su pitanja nategnula Francescovu znatiţelju i povećala njegov nemir.

- Dogodilo se nešto neprijatno i neočekivano. Na jednom breţuljku spazim neke plemiće kako silom vuku na konju svezanu djevojku.

Pri tome Alfonzov pogled zaokruţi čitav stol i opazi da su se kraljevi podbraci opustili a Francescove obrve nabrale i nastavi ţivo pripovijedati:

- Imao sam uza se četrdeset momaka i htjedoh im oteti djevojku, kad se pojavi četa vojnika koji navale na mene da me spriječe u mojoj nakani.

- Kakva četa? - naglo će Francesco ne mogavši suzdrţati uzbuđenost.

Alfonzo se obrati k njemu.

- U prvom času nisam to mogao opaziti jer su navalili na mene i moje momke tolikom brzinom i snagom da sam se jedva uspio braniti. Bitka se razvila upravo divljački. Moji su protivnici bili na strani plemića koji su vodili ugrabljenu djevojku.

- Imali su svoju četu? - usklikne kralj.

- Koja je htjela da otmičarima prokrči put. Ogorčeno se bacim sa svojim ljudima na njih, i kako mi je pomogla strmina brijega, za jedan sat potućem sve.

- A djevojka? - upita Francesco, no Alfonzo se učini da nije čuo pa gledajući ostale oko stola nastavlja:


~ 37 ~

- Kad sam ih svladao i zarobio, opazim da četa nosi znakove veličanstva napuljskog kralja.

Rumen šikne u kraljeve obraze. Ĉak i podbraci se napuniše krvlju:

- Moju četu ste zaustavili?

- Bit će da se odmetnula od vašeg veličanstva kad je branila otmičare – glasno će Alfonzo.

- Naprotiv, gonila ih je - vikne Ferrante zahukan.

- Onda ne bi navalila na mene koji sam djevojku htio osloboditi nasilnih otmičara.

- Moji vojnici, moj Sicilijanac napao je vas? - začudi se Ferrante i pogleda Francesca.

- Djevojka je bila vezana na sedlo. Jedan od plemića vodio je uzde njenog konja, a kraljevski vojnici navalili su na mene kad sam htio izbaviti djevojku. To opetujem.

- Vojnici su imali da oslobode otetu djevojku - primijeti sada kardinal Borgia.

- Sasvim isključeno, ujače. Vojnici su me napali, a zapovjednik je davao naloge vičući da je djevojka zarobljenica kralja Napulja.

- Isključeno - promrse Francesco i kralj istodobno.

- Onda se tu odigrao nesporazum, moj nećače. Ti si bio odviše nepaţljiv, ţestok, morao si opaziti da su to kraljevi vojnici.

- Da sam stoput pazio, ne bih nikad mogao predmnijevati da bi veličanstvo poslalo svoju vojsku spašavati neku nepoznatu dvoranku.

- Radilo se o tome da pohvatamo otmičare, a djevojka je bila sporedna – ozbiljno će kralj.

- To bolje, veličanstvo. Tako je stvar glede djevojke uređena, ali na ţalost, plemići su pobjegli.

Pošto Alfonzo očito nije htio dalje govoriti o djevojci, opet je kralj bio prisiljen pitati:

- Vi ste je doveli sobom?

- Da - odvrati ravnodušno Alfonzo.

Francescovu lice zalije se krvlju, a zjenice mu u očima zaigraju. Promatrajući ovaj nedvoumni izraţaj njegove strasti, Alfonzo ga pospe pogledom punim zlobne ironije i ne skidajući s njega pogled nastoji da ga šio više nadraţi šutnjom.

- Dakle ti si je doveo? - obraduje se kardinal. - Eto, vidite kralju, moj nećak je spasio čast dvoranke kraljice Beatrice.

Međutim, ni kralj, ni Francesco svojim drţanjem ne iskazuju Alfonzovu činu odviše zahvalnosti, premda su ga pohvalili obojica:

- Ĉasno djelo. Vrlo lijepo, gospodine Alfonzo.


~ 38 ~

- Nikad nisam zasluţio manje zahvale. Djevojka je veličanstvu posve sporedna.

- Kad ste sreli moju četu i s njome se pobili? - upita Ferrante kao da nije čuo Alfonzovu ujedljivu primjedbu.

- Jučer, oko podne.

- A dolazite tek danas?

- Gdje si bio čitave noći? - upita kardinal. Alfonzo se nasmije:

- Moj četovođa, koji je krenuo prema sjeveru, vratio se opet i... ali to ne zanima nikoga. Doveo sam danas ranjene, među njima i Sicilijanca. Ovo je vaţnije njegovom veličanstvu. Taj Sicilijanac borio se protiv mene baš divljački.

- Vi ste, Alfonzo napali moje vojnike koji su vjerno vršili moju zapovijed- spočitne

kralj.

- Rekoh - uplete se kardinal - bio je nesporazum. Bjelodano se razabire da je Alfonzo mislio kako vaši vojnici pomaţu otmičare a kraljevi su vojnici mislili da moj nećak brani otmičare.

- O tome bi se moralo ispitati i zarobljene kraljevske vojnike - reče Alfonzo - pa ćemo vidjeti.

Dok su vodili ovaj razgovor, Francesco je traţio način da premetne razgovor na Gordanu i okrene se k Isabelli:

- Vaša je dvoranka oslobođena.

- Gordana se, dakle, nalazi na dvoru? – neraspoloţeno upita Isabella.

Alfonzo se uljudno okrene k princezi.

- Ne, vaša visosti. Gordana nije ovdje - i pogleda Francesca ironično.

Ferrante primijeti Alfonzu:

- Ĉuo sam malo prije da ste je poveli sobom.

- Da, veličanstvo, ali ne u Napulj - i opet ušuti da prisili kralja ili njegova sina na ovo pitanje.

- Kakve su to tajanstvenosti? - pokuša se smiješiti kralj.

- Veličanstvo, nema tajne - pripravno odvrati Alfonzo, opet se smjesti nasuprot Francescu i stade govoriti nehajno, ali polagano kao da svakom riječi nišani pesnicom u njegov obraz:

- Gordana se, naime, nalazi u jednoj kući koju sam ja iznajmio.

Široke Francescove nosnice su zadrhtale, a kraljevi podbrad padoše na ovratnik.

- Sakrili ste je dakle? - hinjenom ravnodušnošću će kralj. - Lijepo. To je viteški čin. Moja kći Beatrice duguje vam hvale. Isabella, moţeš još danas poslati po svoju pratilicu.


~ 39 ~

- Kamo? - zapita princeza kralja.

- Gospodin Alfonzo dat će ti upute.

Isabella se obazre k rimskom plemiću:

- Dakle, gdje da je traţim?

- Ţalim, princezo što vas moram razočarati. Gordanase ne vraća na dvor.

- Zašto? - upada Francesco.

- Jer će ostati kod mene, vaša visosti.

- Alfonzo, valjda niste počinili isti grijeh koji smo htjeli spriječiti Firentincu? - plane sada Ferrante.

- Sasvim ispravno pogađa, vaše veličanstvo - osmijehne se Alfonzo. - Nisam to počinio niti sam mogao počiniti.

- Prema tome djevojku moramo vratiti Beatrice.

- Obratno, ona ostaje kod mene.

- Protusloviš volji njezinog veličanstva? - oštro će kardinal Roderigo svojem nećaku mjereći ga srditim pogledom.

- Naprotiv, moj ujače, vršim kraljičinu odredbu.

- Kakvu odredbu? - gotovo krikne Francesco.

- Visost se uzalud uzbuđuje. Rekoh: vršim odredbu njezinog veličanstva. Kraljica me s Gordanom vjerila još u Zagrebu.

- To ne moţe biti ispravno - usklikne Francesco.

- Visosti, morao bih vam dokazati časnom riječi i mačem da me kraljica vjerila s Gordanom, dakle obećala.

- Alfonzo - pozove kardinal strogo svojeg nećaka - pozivam te da se ne šališ s kraljem i princem ni s imenom kraljice.

- Baš su moje riječi najdublji znak poštovanja prema kraljici, veličanstvu i njegovoj visosti. Dokazat ću.

- Dosta je igre! Reci istinu - zapovijedi kardinal Borgia.

- Evo istine: njezino veličanstvo obećalo mi je ruku svoje dvoranke Gordane i odredilo da idem na opatiju svojeg ujaka u Petrovaradin i spremim tamo sve za

nevjestu pa da se vratim po nju. Pošto sam se vratio, čuo sam da je moja vjerenica izne nada morala otputovati u Napulj. Slijedio sam je. To je prirodno, a da je to istina, zadajem svoju riječ i polaţem prisegu na moj mač.

Svi šute i gledaju Alfonza. Francescove oči šibaju, kraljeve bulje, a kardinal lukavo istraţuje u licima svojeg domaćina i njegova sina uzrok tolikom interesu za lijepu dvoranku.


~ 40 ~

Alfonzo naglasi još jednom:

- Djevojka mi je vjerenica po odredbi kraljice.

- S Gordaninom privolom? - upita Ferrante.

- Kad sam ove noći bio kod nje...

- Vi ste bili?

- Da, veličanstvo. Moj četovođa oteo je djevojku plemićima u maloj luci i ukonačio u kući koju je u moje ime iznajmio i dojurio za mnom da mi to dojavi. A ja sam, čuvši to, pošao da svoju vjerenicu umirim. Moj četovođa stigao me baš pred Napuljem. Vratio sam se u onu malu luku. Evo, to je odgovor zašto sam se vratio tek danas k vašem veličanstvu i odgovor gdje sam proveo noć. Međutim, bit ću iskren. Gordana nije sasvim oduševljeno privoljela meni. Rekla mi je ove noći doslovce: "Volim biti vaša ţena nego ljubovca onog gada koji me htio odmamiti u zatočenje na neki samotni otok!"

Alfonzo drsko gleda Francesca. Kralj se pričini hladan i pita:

- Dakle, Firentincu je privoljela, otimaču?

- Obratno veličanstvo. Escole Strozzi odveo je Gordanu da je zaštiti od onoga u Napulju.

- U Napulju? To nije moguće - tiho će Francesco.

- Moţda i jest - mirno odvrati kralj. - Ali tko bi to bio?

- Escole Strozziju, Gordani i Aversu, svima je točno sve poznato – naglasi Alfonzo.

Nepriličnost situacije presiječe kralj svojom primjedbom:

- Sasvim je svejedno tko je otimač. Glavno je ipak da ćemo svadbovati, bude li kardinalu pravo - okrene se Ferrante Roderigu Borgii.

- O tom ću, naravno, vijećati s ujakom - zakrči Alfonzo odgovor kardinala – ali neću dalje smetati veličanstvu.

Gostima kod stola bilo je jasno da se vodi neki prikriven boj za djevojku što ih je vrlo zanimalo. Roderigo i Alfonzo Borgia osjetili su da su kralj i njegov sin kao dva nabijena topa, uperena na mladog rimskog plemića. Spretno skrene kralj razgovor na večernje svečanosti na moru i ustane. Svi su ga slijedili. Uzevši kardinala ispod ruke, povede ga u drugu odaju:

- Opraštam Alfonzu što je razbio moju četu, naravno, jer je vaš nećak. Ipak ne mogu razumjeti da bi mu Beatrice obećala svoju mezimicu, a opet u njegovu časnu riječ i

prisegu ne smijem posumnjati. Ne bih htio da ova vjeridba pomrsi naše prijateljske i savezničke osnove - pri tom Ferrante značajno pogleda svojeg prijatelja.

Kardinalove se usne rastvore u jedva zamjetljivo lukav smiješak:

- Kralju, ako vam vjeridba nije po volji, do mene je da spriječim.


~ 41 ~

- Mnogo biste me zaduţili kad bi vam Alfonzo otkrio gdje se djevojka nalazi i kako je s njom postupao. Ne znajući da je Beatrice Gordanu obećala Alfonzu, ja sam obećao rukom djevojke nagraditi Simonovu vjernost. To je sve.

Malo poslije ovog razgovora našli su se Roderigo i Alfonzo u kraljevskim odajama napuljskog dvora na samu. Kardinal je odjenuo svjetsko odijelo od svile i gladio bijelom rukom nabore svojeg haljetka.

- Alfonzo, dođi bliţe, čuj me: priznat ćeš mi gdje se nalazi djevojka.

- Koliko vam je dukata obećao Ferrante za ovo otkriće?

- Na ţalost, o dukatima nije bilo govora, ali o narušenom prijateljstvu i vezama. Ti znaš da mi je Ferrante potreban.

- Ne sada dok je Inocent zdrav i čil. Kad se jednom odluči umrijeti, Ferrante će to zaboraviti.

- Njemu je mnogo do te cure, to se ne zaboravlja.

- Ujače, vaša saveznica Beatrice poprskala je moj obraz poruglicom. Ĉekajte da vam sve ispričam, pa onda odredite.

I stade mu pripovijedati o Beatriceinoj prevari u Zagrebu.

Kardinal sluša udobno sjedeći u kraljevskom naslonjaču, a kad Alfonzo dovrši, stišćući pesnice za osvetom, kardinal se nasmiješi:

- Tvoja pripovijest dokazuje da se tu radi o nečem ozbiljnijem od Francescove ţelje za djevojkom. To više treba da mi kaţeš gdje se nalazi i što si s njom učinio. Ţelim zadrţati Ferranteovo prijateljstvo nepomućeno da mi pomogne na papinsku stolicu, a onda ću ga ionako poslati do vraga!

Kardinal se prezirno nasmije, a njegov nećak se sagne k njemu:

- Samo još malo, ujače, da se napijem osvete, a onda ću vam odgovoriti. Zadrţat ćete svoj savez s napuljskim razbojnikom, samo još dan-dva dopustite da se Aragoncima rugam kod njihova vlastitog stola.

- Dotle se nas dvojica ne gledamo, kao da smo zavađeni - predloţi ujak.

- Odigrat ću ovu igru drage volje - pristane nećak.

Podvečer je Alfonzo izišao u perivoj znajući da se tamo nalazi Francesco. Šetao je vrlo zamišljen i mrk. Alfonzo ga oslovi vedro:

- Visosti, niste dobre volje? Ţivot je pljusak radosti i bujica strasti! Kad je čovjek mlad, moţe sve što zaţeli.

- Ja sam svoju mladost posvetio nebu.

- A ja Gordani, visosti. Ono njezino boţansko tijelo! Kako je slasno i opojno.

I sipao je po njemu riječi kao bodljike, dok se Francesco savijao od muke i za sebe i za Beatrice. Dva dana Alfonzo se napaja osvetom, koristeći se svakom zgodom da se nauţije Francescove i Ferranteove ţuči sluteći da se time osvetio najviše Beatrice. A


~ 42 ~

kad se gotovo opio tim uţitkom, dade se najaviti kralju u času kad je znao da se kod njega nalaze Francesco i kardinal Roderigo Bio je odmah primljen.

- Vaše veličanstvo, moj uzvišeni ujače, vaša visosti! Osjetio sam da neću steći odobrenje vašeg veličanstva i njegove visosti Francesca da se vjenčam s Gordanom. Meni bi pak bilo mnogo do toga da od vas, kralju, i od vas, prinče, primim blagoslov. Pošto nisam mmogao odoljeti gnjevu svog ujaka koji uporno traţi da vašem veličanstvu kaţem svu istinu, ţelim popraviti svoj grijeh.

Otac i sin osupnuti čekaju što će reći. Kardinal stisne usne osjećajući kamo on nišani.

- Veličanstvo, visosti, djevojka je na putu u svoju domovinu.

- U domovinu? Sada ste rekli neistinu.

- Cijelu istinu. Zadrţao sam je u iznajmljenoj kući, ali sam popravio svoj grijeh i poslao djevojku njezinom veličanstvu kraljici iz čije sam ruke primio obećanje. Neka kraljica odluči kako će biti, a vaše velieanstvo i princ očito će me za ovaj čin blagosloviti.

U Ferranteovim očima kipi. U Francescovim se sleđuje. Nijeme kletve padaju po mladom rimskom plemiću.

- Ţestoke je lude ćudi - reče kardinal - ali ipak zna popraviti svoje prestupe. Sada mu opraštate, veličanstvo?

Makar mu se činilo da svakom riječju zabada u njegovo salo, Ferrante odvrati:

- Oprostio sam mu sve. Sada sam miran. Dvoranka moje kćeri putuje k njoj. To je dobro. A da li kopnom ili morem?

- Kopnom - odvrati Alfonzo. - Opremio sam je pratnjom svojih momaka da bude posve sigurna.

U Francescov očima Alfonzo osjeti sav odraz svoje osvete.

- I time je ova stvar svršena - doda kardinal ljubazno, što je Ferrante morao prihvatiti.

Kad je kralj ostao sa sinom, pojuri na vrata, dozove tajnika i odredi:

- Najbrţi konjanici neka dan i noć jure cestom na sjever. Neka uhvate smeđokosu ljepoticu.

Izdavao je naloge brzo, zadahtavao se lomeći bijesom, a onda se,bacio na leţaj, škripao zubima i udarao pesnicama po debelim koljenima kunući u sav glas.

Francesco smlavljen i razoren sjedi u naslonjaču i mrmlja:

- Izigrani smo. Alfonzo nam se ruga, oče. Ona je već bila njegova. Zar će sin Borgie sjediti na prijestolju Beatrice?

- Da, lupeţ je razorio Beatriceino prijestolje. Osvetit ću se. Nikad Borgia neć zasjesti na papinsku stolicu. To ću mu reći kad me bude najviše trebao. Ja mogu bez njega, a on bez mene ne moţe. Hulja kardinalska, potkopat ću ga, zavući ću se pod papinsku stolicu.


~ 43 ~

- Oče, ne usuđujem se Beatrice na oči. Ostat ću u Napulju.

- Uhvatit će moji vojnici tu prokletu curu. Uhvatit će je.

Kralj se trgne: Ĉuj, a zašto baš ta djevojka mora biti majka Beatriceinu nasljedniku prijestolja?

- Beatrice je tako htjela. To sam vam potanko razloţio i vi ste to potvrdili, a sad je bila Alfonzova.

Na to Ferrante nije znao dati odgovor. Škripao je zubima od čega je vazda drhtao čitav napuljski dvor.


~ 44 ~

DAMIROVA TAJNA

Nemirnom površinom mora plovi brod s bjeguncima. Sva svjetla na brodu pogašena su, a na krmi i pramcu sjede straţari i budno paze neće li se pojaviti kakav brod napuljske potjere.

U kajiti broda sjede Escole Strozzi i Aversa sa svojom štićenicom koja je po njihovoj ţelji legla čim su se ukrcali da se odmori od velikih napora i nevolja što ih je proţivjela za proteklih četrdeset osam sati. Na njenom licu još se uvijek odrazuju tragovi tih strahota, ali je snagom volje smirila duh i započela ozbiljno razmatrati buduće pogibelji koje nazrijeva oko sebe. Pred njima na stolu stoji ostatak večere. Svi šute. Onda se Gordana oglasi:

- Htjela bih znati dokle ćemo ploviti na tom brodu i kamo?

- Budite potpuno smireni, gospođice Gordana - odgovori Firentinac Escole. - Namjerno sam potraţio brod venecijanskog trgovca i unajmio ga da moţemo ploviti kamo ţelimo.

- Vašem viteštvu nema granica. Kako da vam se oduţim.

- Kao vitez molim vas da ne spomenete više nijednu riječ o tome. Dopustite da vam naglasim: bolest gospodina Damira ozbiljna je.

- Kad smo se ukrcali na lađu, kazali ste da je od silnog napora i iscrpljenosti slomljen.

- Htjeli smo da se malo odmarate i okrijepite snom, pa smo vam zatajili istinu. Aversa, ispričajte kako je bilo.

- Da, gospođice Gordana, tek što smo isplovili iz luke, najednom opazimo da je Damir problijedio i srušio se kao mrtav. Priskočili smo, raskopčali haljetak i opazili da je tkanina uprljana krvlju. Kad smo mu skinuli košulju, zapazili smo dugačku ranu. Pozvali smo ga k svijesti i tada nam je razjasnio da ga je, u času kad se spremao skočiti u more kroz prozor, zarezala rešetka, čemu uopće za sve vrijeme bijega nije dospio pokloniti pozornost ?

- Zar je rana velika i opasna?

- Rana nije opasna, ali je čitavu noć i dan bio na moru i konju, gubio krv i zbog toga je slab i iscrpljen. Rana je prouzročila i vrućicu, ali budite bez brige. Aversa uvijek umjesto zlatnika nosi lijekove - dovrši svoje pričanje.

Ova primjedba unese među njih zraku vedrine. Međutim, Gordana ustane:

- Idem pogledati Damira. Duţnost mi je brinuti se za nj u ime njegove majke i prijatelja Ivana. Stjepko, odvedi me k njemu.

- Dok se vi vratite, rasporedit ću svoje momke na noćnu straţu – primijeti Escole.

Paţ je hodao pred Gordanom tiho, na prstima, i sagibao se naprijed šuljajući se kroz tišinu. Kao da je sve mrtvo ili zamrlo. Prošli su kraj velike gornje kajite. Na leţaju upro se mjesec u Damirovo nepomično i blijedo lice, pa ipak, usne mu se miču, a iz njih se čuje hrapavi šapat:


~ 45 ~

- .. .ne! - - Ivane ! - - Ne laţem!... Ja sam sretan ... Ona je tvoja - Kako mi je u duši milo... sve sam to - za tebe - Ivane- idem u Napulj, obećao sam - - umrijeti za nju - kako je to lijepo... Ne, Ivane - ja je ne ljubim... - ne - ne ljubim je. Neću to... ne ljubim je. - - Vjeruj, Ivane! - Ne proklinji me, nisam je ljubio. - Nisam... neću da je - ljubim. - Neću!

Usne ostati otvorene kao da su preneraţene od nečega što sada gleda u vreloj predodţbi svojom vrućicom usplamsane mašte. Damirovo se tijelo uprlo o nešto, zgrčene pesti se ukočile i kao da je duša u ovom tijelu ugasnula. Ispod dugih crnih trepavica u blijedoj zraci mjesečine zaiskre se kaplje, debele, suzne i spuštaju se niz njegovo lice.

Gordanine bademaste oči pune su zaprepaštenja. Uto se Damir opet pokrene na svom leţištu i uzvikne:

- ... ja - ja - ja nju ne ljubim. - Ne! - Ja laţem... laţem ... Ubij me! ...

- Damir je u vrućici, bulazni. Otrči po Aversu.

Dok je Stjepko odlazio, Gordana uzme s Damirove glave osušen oblog, ponovno ga namoči i privije na čelo. Aversa je brzo stigao sporazumio se s Gordanom, izabrao lijek i sasuo ga u bolesnikova usta. Ostali su sjediti uz Damirov leţaj i neprestano mu rashlađivali čelo. Nakon pola sata mladić duboko usne.

- A sad idite, Gordana - moli Aversa - ja ću ostati uza nj.

- Dobro, gospodine. Hajde sa mnom, Stjepko.

Krenula je s druge strane broda. Pred vratima svoje kajite sjedne na klupu i dozove k sebi paţa. Dugo je gledala njegovo blijedo lice i preplašene oči.

- U vrućici se govori svašta, vrućica je san koji ti dočarava što nikad nisi

mislio ni sanjao - šapće Gordana Stjepku. - Damirovo bulaţnjenje ne smije biti povod tvojim krivim predmijevanjima. Ne smiješ više o tome misliti.

- Htio bih da vas poslušam, ali neću moći jer znam...

- Što znaš?

- Da ono što sam čuo nije samo bulaţnjenje. Koliko sam puta promatrao Damira kad se zavukao negdje u kut dvorišta na Griču. Kad je bio sam, oborio je glavu i izgubio se, a njegove su oči bole kao groblje. Koliko me puta Damir uopće nije čuo kad sam mu prišao. Uvijek mi se činilo da ga nešto strašno tišti, ali samo onda kad sam ga vidio samoga. Ĉim je došao princ ili tko drugi, odmah bi se promijenio kao da nikad u ţivotu nije bio turoban. A jednom sam opazio i nešto više...

- Što si opazio? - gotovo ljutite pita Gordana.

- Kad se vojvoda Lovro Iločki s vama opraštao u dvorištu gričke palače, stajali su princ i Damir na trijemu starog dvora. Vidio sam kad se vojvoda opraštao – vi ste mu dopustili da se dotakne vaše ruke - a Damir je iza prinčevih leđa strahovito izgledao. I kad ste ulazili u novu palaču, i onda sam u njegovim očima vidio nešto, kao...

- Vidiš, ni sam ne znaš što. Ĉini se da i ti, bulazniš, ali bez vrućice.


~ 46 ~

- Znam - oštro će Stjepko. - Njegove su oči bile strahovito ţalosne. Ĉinilo mi se da on iza svojih očiju, iza svog lica skriven plače, baš onako kao što je plakao danas.

- Što je s tobom, pa i ti plačeš. Što ţališ?

- Ţalim Damira i princa, a ţao mi je i vojvode Iločkoga.

- Zašto ih ţališ?

- Jer su nesretni što ljube vas...

Ĉasak je promišljala, a onda ozbiljno upita:

- Koliko ti je godina, Stjepko?

- Baš sam navršio petnaest.

- Petnaest! Nije mnogo, a već si momak. Eto vidiš nema druge, nego da s tobom sklopim savez.

- Ah - usklikne tiho, gledajući je gotovo ushićeno.

- Ĉuj, Stjepko, što ću ti reći. Nas dvoje upoznali smo tajnu onih riječi što je Damir govorio u vrućici. Tu tajnu moramo u sebi pokopati.

- Učinit ću kako ţelite. Ova tajna bit će duboko pokopana u meni.

- Jer znaj, to je tragedija. Princ me ljubi. On ima zasjesti na prijestolje. Ljubi me njegov najdraţi i najvjerniji prijatelj. Ljubi me vojvoda pod čijim je vodstvom naša borba protiv opasnosti da naša zemlja ne padne u vlast tuđinca. Vojvoda je jedan od glavnih oslona princa, a to mora biti i Damir. Ali Damir je princu i potreba koju ti danas još ne moţeš zamisliti. To je potreba odanosti prijatelja, uporište njegovoj duši. Kad bi se jedno i drugo razbilo, pukao bi u prinčevu ţivotu strahoviti jaz i ponor koji bi mogao ugroziti domovinu, stradavali bi narodi.

Svi bismo mi stradali da se između ove trojice podignu bedemi. Eto, to treba da znaš da o tvojoj nepokolebljivoj, nerazrušivoj šutnji ovise veliki ciljevi, ovisi sreća naše domovine i spas od napuljskih zločinaca.

Zapanjeno sluša i gotovo mu se smuti u mislima koje su prodirale u smisao njenih riječi. Iako nije mogao zaroniti u bitnost značenja rodoljubivih ciljeva, srce mu je drhtalo u instinktivnom osjećaju da biva sudionik nečega velikog, i to baš preko Gordane koja sačinjava i jedini ideal njegove mlade duše i posjeduje čitavo njegovo srce. Nešto je grozničavo prelazilo dječakovim tijelom i duţom, srce mu ţivo kuca, lice mu gori i čini mu se da je velik, snaţan kao div. Osjeća svoju veliku vaţnost i potpunu odanost toj djevojci u koju gleda kao u neko nadnaravno biće. Ona mu se čini središte čitavog svijeta.

- Ĉuj me, dakle. Stjepko. Nitko na dvoru ne smije nikad naslutiti da princ ljubi mene niti smije princ ikada saznati što smo mi danas čuli iz Damirovih usta. Opetujem to, Stjepko, nikada! Nitko, baš nitko!

- Ne vjerujete da ću šutjeti?

- Vjeruj ti, ali mogao bi se kojim drugim načinom nehotice odati, gotovo neopazice. Zato se nikad ne uplići ni s kim u razgovor o meni ili onoj trojici. Budi lukav i


~ 47 ~

oprezan. A kad Damir ozdravi on nikad ne smije saznati da je nešto bulaznio. Zapamti to, Stjepko!

- Svakog ću dana to opetovati.

- Od ovog časa ti si moj saveznik i pomoćnik i pošto te smatram ozbiljnim, daj svoju ruku i riječ.

Gorućim licem i sjajnim pogledom u osjećanju neke velike zadaće paţ poloţi svoju ruku u Gordaninu.

- Zadajem svoju riječ!

Tog časa učinilo mu se da je odrastao, uvaţen čovjek, kraljevski kancelar, sam kralj. Osjećao je da raste visoko, da stoji div i gospodar mora, kao upravljač svemira i zapovjednik zvijezda. Sve oko njega nestaje u ništavilu, dok on biva saveznik Gordane, velike, nedokučive, uzvišene i nedohvative. Instinktivno osjeti da u tom času stupa u nov, veliki ţivot kojemu daje pravac Gordana. I on ide uz nju, posvećen njenim izborom i uzdignut do njenog saveznika,

- Sad pođi, Stjepko, na počinak. Ja idem.

Gledao je za njom kako odlazi u svijetloj haljini obasjana zrakama mjeseca, A on je ostao na palubi zastravljen slikama mlade duše u kojoj se zapalila prva iskra velikog novog ţivota.

Duboko potresena otkrićem Damirove tajne, sjedi Gordana na svojem leţaju u kajiti kad je iz misli trgne glas učenjaka Averse.

- Došao sam vam javiti da naš Damir duboko spava. Vrućica je nestala i nadam se da će mladićevo snaţno tijelo svladati ovaj napadaj. Moţete dakle mirno i bez brige spavati, a ja ću i dalje ostati uza nj.

- Od srca vam zahvaljujem. Ali prije nego pođem na počinak, htjela bih se dotaći našeg razgovora u kraljevu perivoju, one prve večeri kad ste mi govorili o nekoj djevojci za koju je Betrica traţila od vas horoskop. Kome je pripadao?

- Taj horoskop bio je vaš.

- U to sam se i ja uvjerila onog časa kad mi je Simono otkrio namjere kralja Ferrantea da me odvede na otok za svojeg sina. Ali sad opet vjerujem da nisam istovjetna s djevojkom za koju ste sračunavali sudbinu.

- Naprotiv, vi ste ta. Sva su data rođenja ista. Imena, dakako, nije bilo, a to nije ni potrebno.

- Vi ste u tom horoskopu prorekli nezakonitog sina?

- Moja gospođice, toj sudbini nećete uteći. A moţda joj se nećete ni uklanjati. Vaša je volja tako čelična i muška da ne mogu nikako predmijevati ono što sam naglasio: naime da bi takav sin bio posljedica vaše slabosti.

- Ne vidim zato nikakve okolnosti u zapletaju moje sudbine, ako je podozrijevam.

- Vidite ove tajanstvene morske dubine? Ljudi će jednom doseći ovo dno, ali pogledajte gore nad nama svemir. Gdje je tamo dno? Ne moţe se prozrijeti ni


~ 48 ~

mislima ni predodţbama. Naša duša je svemir, tamo nikad neće doseći dna. Svi rimski i grčki filozofi samo su tapkali i pipali, dosegli nešto ispod površine, ali dnu nisu nikad bili blizu i zato ne moţete nikako sa sigurnošću poricati mogućnost da se ispuni ona tvrdnja iz horoskopa. Kao što se u svemiru pojavi ponekad neka nova zvijezda koju niko ne očekuje, tako se i s dna vaše duše moţe pojaviti nešto što dosad nismo poznavali.

Zagledala se u svijetli odsjaj mjesečevih zraka na morskoj pučini i oštro zakima glavom:

- Pa dobro, uzmimo stvar ovako: vi tvrdite da ću ja imati nezakonitog sina. Svjesna sam da kod djevojke to znači pad i sramotu. I znajte. Kad bih ja mogla da zabacim i pregazim ono što misli društvo o djevojci koja što takvo učini, ne bih mogla da pregazim samu sebe. Moja čitava unutrašnjost, moje misli i svi moji osjećaji -izgrađeni su zahtjevu svakog mojeg osjećaja da onaj kome se dajem mora prije toga biti moj zakoniti muţ. Što velite sad?

- Opetujem ono što sam rekao: duša je svemir, vidite samo neke male zvjezdice blijedog svjetla što ostaju vječna tajna. Vaš horoskop pokazuje nezakonitog sina. Kako, zašto, gdje? Tko to zna?

- Neću zaboraviti, ali niti ću vjerovati u vaše zvijezde - odgovori ona i ustane. Aversa slegne ramenima i bez riječi iziđe.

Ostavila je vrata pritvorena i kroz male ovore dolazio je svjeţ zrak. Nije se ni razodijevala, već legne na jastuke pokrivene perzijskim sagom.


~ 49 ~

NAPULJSKI MOST NA JADRANU

Umorna napuljska gospoda predala se iza dugotrajnih svečanosti odmaranju. Kraljevi gosti spavaju. Najslađe spava Alfonzo Borgia, zasićen osvetom koju je namijenio Beatrice, njenom ocu i Francescu. Makar ne zna kakve su velike osnove povezane s Gordanom, bilo mu je dosta opajati se saznanjem da je napuljskom kralju njegovu sinu prouzročio mnogo gnjeva kad je zaustavio i pobio kraljevsku četu i omogućio Gordani da bjeţi.

Valjajući se po leţaju u sobi svojeg ujaka kardinala Borgie, plivao je u radosti zbog uspjeha svojeg čina.

- Dakle, to je bila samo utakmica između tebe i Francesca? - pita ga kardinal.

- Utakmica dviju strasti - njegove i moje.

- A ti si daleko dospio da si se čak s tom djevojkom vjerio?

- Vaše spočitavanje nije potpuno na mjestu, gospodine ujače. Htio sam djevojku uzeti onako kako bi to bilo u stilu čistokrvnog Borgie ali djevojka se vraški branila. Upravo nevjerojatno junački i lukavo, bilo je to tamo u nekom njihovu samostanu, u oko i tog njihovog grada u Hrvatskoj. Ĉak sam u vaše ime pretraţivao samostan da nađem nekog uhodu - i on se pustopašno nasmije.

- Trebao bi barem pričekati da postanem papa. Dok sam kardinal, ne pokušavaj odveć često u ovakve svrhe crniti moje ime.

- Moţe li se vaše ime još više ocrniti nego što je to učinio kardinal Ascagni. Svi su vas optuţivali zbog velike razvratnosti.

Kardinal se udobno namjesti u sjedalu.

- Momče, upamti: nikad se ništa tako ne ţali kao onoš smo propustili. Zato ja sebi nikad neću moći ništa spočitnuti. Sad mi je briga Inocentova izdrţljivost. Ne znam ni sam s kojom bih ga ţivotinjom prispodobio. Moţda mu je kakav alkemist prodao kamen mudrac. Misliš: eto, gasne, a on još plamti, misliš da je pao u zagrljaj smrti, a on se još cjeliva sa ţivotom. Pravi podlac, pa da se ja onda odričem svih uţitaka dok se on ovako poigrava poskakujući iz ţivota u smrt i natrag? Ovog čovjeka ne moţeš utući!

- Ni čudesnim praškom?

- Utvrdio se protiv svakog tuđeg daha. Svuda očekuje napad na svoj ţivot, to s vidi u njegovoj opreznosti koja se očituje i odviše glupo.

- A kako će dugo još dosađivati?

- Dok jednom ne dosadi. Ja bih tu mogao pomoći, ali nije pametno stavljati na kocku sigurnost mojeg izbora. Ĉekam i čekat ću.

- Na prvom ste izboru jednom izgubili papinsku stolicu, a na drugom?

- Na drugom postavit će mi je na glavu oni koje najviše prezirem, jer ću kupiti sve koji mene trebaju, a koje ja neću trebati. Ĉim se uspnem na stolicu, zdrobit ću ih. Jedan je od tih moj stari prijatelj Ferrante.


~ 50 ~

- Smatrate ga baš iskrenim prijateljem?

- Baš toliko koliko on mene, a više ne traţim. Udruţili smo se da zajedno uzmemo vreću zlata. Kad vreću zlata otmemo, znat ću zadobiti sve, makar on sebi umišlja da je lukaviji od mene.

- Dakle, on je s vama jednodušan samo u navali za vrećom zlata?

- Zar nije dostatno dokazao čitavom svijetu svoje vladanje? Kako se vlada prema papama? Sad je za njih, sad protiv njih, kako mu je bilo od koristi u pljačkanju njegovih podanika.

- Opjevani kralj kreposti pljačkaš?

- Ni jedan sredovječni vitez otimač ne bi se mogao nazvati ni njegovim šegrtom u otimačini. Kolike je on ljude spremio dolje - i pri tom pokaţe na pod. – Tamo dolje je tamnica koja je pretvorena u groblje, ali kako romantično. Pune su njegove tamnice onih koji su uresili ove palače. Takve raskoši nikad nije vidjela ni Firenza, nije sanjao Milano, a ni rimske papinske riznice.

- Gospodine ujače, kad vi jednom postanete papa, ne bi bilo zgoreg doći u napuljski kraljevski dvor u pljačku.

- Prije me Ferrante mora učiniti papom - nasmije se Roderigo - a onda ću se poţuriti, jer znaj: Ferrante je hitriji u skoku od tigra. Između nas dvojice odlučit će tko će hitrije skočiti i zarinuti zube u šiju. Nadam se da ću ja.

- Rekli ste da vam nudi rodbinstvo u ţenidbi njegove i vaše djece.

- Baš je to opasno. Ferrante je stupio u rodbinstvo s Milanom oţenivši svoga sina prestolonasljednika s milanskom vojvotkinjom Ipolitom, a nije mario da stupi ligu s papom protiv Milana. Drugi put je stupio u ligu s Milanom protiv pape. Dok s jedne strane sudjeluje u uroti, s druge sudjeluje u kazni protiv urotnika. To su sjajni, umjetnički dotjerani zločini.

- S takvim sjajnim razbojnikom veţu vas političke osnove?

- Trebam njegovu rodbinu u Ferrari, njegove veze u Milanu i Firenci, trebam njegova sina kardinala Francesca, trebam njihovo zlato da kupim uzvišene nepodmitljive glasove papinskih izbornika. Kad prokrčim put do zlata jednom rukom uhvatit ću vreću, a drugom svojem savezniku zarinuti noţ.

Alfonzo se digne pa s udivljenjem gleda svog ujaka.

- Vi ste veličanstveni, ujače!

- Kad sjednem na papinsku stolicu, zadivit ću sav svijet, a moţda i sam sebe - primijeti sa smiješkom. - Međutim, znaj: napuljski će prinčevi poskakati u more kad jednom uđem u Napulj.

- Moţda računate na vojvodu Anjoua? On još uvijek računa na ovo prijestolje.

- Anţuvinci nemaju više ugled koji bi im bio potreban da se pojave, ali francuski kralj Karlo VIII krenut će u Napulj onog časa kad mu netko dojavi da su napuljski građani i baruni baš do kosti opljačkani i do ţuči ogorčeni.


~ 51 ~

- A tko će biti taj "netko"?

- Osjećam da se Napuljem šuljaju sjene u širokim dugim rukavima.

- Mislite da se u Napulju nalaze francuske ţene?

- Ne nose samo francuske ţene široke, duge rukave. Nose ih i francuski uhode. Ne znam ih, ali vjerujem da Karlo ovdje ima svojih ljudi,

- Ali meni se Ferrante čini po tjelesnoj formi i po neslomljivosti kao onaj kameni otok u moru na kojemu je sagradio dvor.

- Velim ti, Alfonzo, taj otok bit će moţda jedini komadić kraljevstva što će preostati Ferranteu ako dođe Karlo VIII.

Ĉitav taj razgovor šaptali su s nekim sladokustvom kao da govore o osvajanju neke

ljepotice. Onda se Alfonzo protegne i ustane:

- A sad idem da se opet napasem uţitka draţeći Francesc proţivljenim časovima jedne noći s Gordanom.

- Napokon bih ipak htio znati koliko je na tome tvom uţitku istine.

- Zapravo ništa, ali hoću da mi Francesco vjeruje. Moji momci nisu mogli dostići djevojku. Prije nego što su oni stigli u prvu luku, djevojka se već s Firentincima ukrcala na neki brod.

- A ti si kralju rekao da je otputovala kopnom?

- Da je ne slijedi morem.

- Ĉudno je bilo uzbuđenje staroga Ferrantea i njegova sina zbog djevojke: Ne znam tko je od njih dvojice bio više razdraţen. Toliko buke zbog jednog ţenskog stvora nikako ne pristaje Aragoncima. Počinjem sumnjati da se tu krije nešto drugo.

- Ako sam kralju pomrsio neke račune, to je moja osveta veća. Uţivam mučiti Francesca, draţiti njegovu ţelju i taštinu, a moţda još i neke osnove.

- Kad te baš veseli da mu se osvećuješ, ne marim ti braniti, ali pazi da meni ne pokvariš moje osnove.

- Ni za što na svijetu. Iz ove vreće zlata dopast će i meni koja mrvica.

* * * * *

S velikim interesom zadubio se kralj Ferrante u pismo što leţi pred njim na stolu. Široke usne lako se smješkaju. Njegovi debeli prsti tapkaju po stolu kao da podvlače radost koja mu se odrazuje na licu. Nasmijani pogled svrati napokon Francescu što sjedi njemu nasuprot.

- Iz čitavog Beatriceina pisma razabire se da ga je pisala u prisutnosti svojeg muţa ili je vjerovala da bi ga mogao uhvatiti. Plivajući u radosti, najavljuje mi svoju sreću što očekuje potomka.

I zadovoljno se smiješi ne pazeći na Francescovu mrzovolju.


~ 52 ~

- Ovo je pismo bilo namijenjeno više muţu nego meni. E pa dobro, neće se prevariti. Imat će potomka.

- Samo ne onog kojeg je ţeljela - primijeti Francesco.

- Zar bi ţeljela više nego da podmetne Matiji mojeg sina?

- Priznajem, oče, ali ona je traţila majku najodličnijih kreposti i osobina. Majku današnjeg doba, u pravom smislu te riječi. Vaša ljubovca doña Maria je lijepa, ali njena svojstva sigurno ne doseţu Gordanina.

- Ne mogu to poreći. Svejedno, moj sin kojeg će ona roditi donijet će sve kreposti koje posjeduju sva moja djeca.

- Ni Beatrice, ni ja, ni ostala braća ne bismo bili na toj visini da niste odabrali majku kao što je bila naša: junačna i slavična, vlastohlepna i bezobzirna, vrhunac svih onih kreposti koje treba da posjeduje majka kraljevske djece.

- I to ne poričem, ali što moţemo učiniti kad se ta ljepotica bademastih očiju oslobodila ispod moje vlasti. Tako mi kraljevske krune, još nitko nije ostavio moj dvor ako sam ga odlučio zadrţati.

- Gotovo se divite svojoj sramoti što vas je nadvladala i nadmudrila mlada djevojka.

- Sve mi se čini da je tebi više do cure nego do Beatriceine osnove. Ovih se dana grdno mrgodiš. Kad se vratiš na Beatricein dvor, još uvijek ćeš tamo naći djevojku.

- Da budem nasljednik Alfonza Borgie?

- Izbjegavaj tog lupeţa. Ne slušaj njegove priče, neću da među vama dolazi do sukoba. Znaš koliko mi je potreban njegov podmukli ujak. Postat će papa, a s njim se uzdiţu moje osnove do vrhunca. I, eto, otkidam sebi kako bih mu pomogao uspeti se na papinsko prijestolje. Velim ti: čuvaj se sukoba s Alfonzom, uščuvajmo kardinalovo prijateljstvo jer to je od potrebe i Beatriceinom planu i mojim drugim osnovama. Beatrice mi piše da je kralj Matija već s njom raspravljao o rođenju svojeg sina i oni su oboje jako sretni. To je da umreš od smijeha! Taj glupan; Ĉuj što veli Beatrice.

Ferrante čita nastavak pisma svoje kćeri: "Moj kraljevski suprug neizmjerno je sretan i ushićen. Vrlo je njeţan i obziran prema meni. U jesen ostavit ćemo ovaj hrvatski grad i krenuti u Budim. Tamo ću ostati sve do radosnog događaja koji očekujemo. Jedino me zabrinjava neprestane glasine da će opet biti rata s Turcima, što bi mojeg kraljevskog supruga odvelo na bojište. Ova okolnost teško bi me rastuţila, ali ja se u svemu pouzdajem u Boga ..."

- Taj Bog je sama Beatrice - nasmiješi se Ferrante. - Jesi li opazio kako namjerice naglašava da će rađati u Budimu - i prasne u smijeh. - A rat s Turčinom došao je u

pravo vrijeme. Ona upravi svojom čudesnom rukom Matijinu sudbinu. Ona će sama izazvai Turčina kako bi muţa mogla otpremiti na bojište i krenuti u Napulj. Priredit ću joj velike svečanosti - i bučno zahihoće.

- Ali vaša ruka nije upravljala u istoj čudesnoj formi da splete u oko Gordane- spočitne Francesco.


~ 53 ~

- Ti se neprestano vraćaš na gubitak ove djevojke. Za mene je to svršeno. Valja Beatrice otposlati odgovor na ovo pismo, istim stilom kao što je i ona pisala. Kako vidim, Beatrice to i očekuje.

Kralj pozvoni i dade pozvati brzoteču kraljice Beatrice. Unšao je Antonino i pokloni se kralju.

- Ĉini se da si ti u rodu s Enricom, prvim dvoraninom njezinog veličanstva?- pita kralj.

- U rodu sam s njim po krvi i po svojoj vjernosti kraljici.

- Osim ovog pisma kraljica nije ništa isporučila?

- Jedino mi je naloţila neka kaţem vašem veličanstvu i njegovoj visosti princu Francescu da je vrlo radosna, jer je sve u skladu s njezinim nadama. Osim toga je zamolila za obavijest da li je u Napulju sve u redu.

- Sasvim onako kako je ona ţeljela. To joj naročito naglasi. I ako su se u potankosti neke stvari plana promijenile, u bitnosti je sve isto. To upamti doslovce. Neću to pisati, dakle opetuj poruku.

Kad mu je nekoliko puta glasnik opetovao poruku, ovaj ga upita:

- Što radi princ Ivan?

- Prolazi dvorom kao sjena. Uvijek je zamišljen, gotovo tuţan, vrlo često ostavlja dvor na Griču i odlazi na neka imanja u Brezovicu. Kaţu da je tamo njegova majka. Ali moram vam priznati, veličanstvo, da je čitava hrvatska zemlja, sve tamošnje plemstvo poludjelo za tim princom.

Kralj se namršti, ali odmah rastjera mrzovolju ironičnim smješkom.

- Neka samo luduju. Vratit će se opet k pameti. Sad izađi i reci neka dođe Simono.

Ušutjeli su, jer je ušao Simono noseći neke papire.

- Jesi li točno preveo riječ po riječ? - upita kralj.

- Posve točno.

- Svaku riječ koju bi izdao platit ćeš komadićem mesa sa ţivog tijela.

Dade mu znak da moţe otići i poloţi obje hartije na stol Francesca.

- Evo, to je pismo što ga je neki glasnik s dvora kralja Matije donio mladom dvoraninu koji je pobjegao s našom ljepoticom. Prije nego što sam ga bacio u tamnicu, oteo sam mu to pismo, ali je bilo pisano njegovim jezikom, pa sam dao Simonu da ga prevede.

- Ah - začudi se Francesco - potpisao je Ivan, dakle to je pisao Damiru sam princ.

- I nazivlje ga prijateljem. Uistinu, razabira se već u prvom retku da je po majci niskog porijekla. Ĉitaj da vidimo što piše:

I princ Francesco stade čitati: "Dragi, vjerni prijatelju! Vraćam se iz zagrljaja svoje majke. Otac mi dopušta da je vidim. Svaki čas sam u njezinoj blizini. Ona je jedina


~ 54 ~

znala da zaustavi bolni jecaj moje ljubavi. Što bi bilo od mene da nemam vjerno majčino srce da se k njemu sklonem kad u njemu zajauče bol.

Ali nisam uzeo pero u ruke da ti javljam svoje boli, nego da te opomenem. Ne da paziš na nju koja je čeţnja sve moje mladosti, to ne bi bilo od potrebe. Ti ćeš obećanje zadano meni vjerno izvršiti. Ti, koji si već jednom umro za mene.

Popustio si i mojoj molbi kad u Milanu stigneš Lovru s kraljevim pismom da pođeš u Napulj i budno paziš na Gordanu, vječnu moju ljubav!"

Papir padne iz Francescovih ruku na stol, a kralj Ferrante udari se po koljenu.

- Prekrasno! Izvrsno! Kao iz neba palo je u moje ruke. Gordana je pobjegla, a ipak je ostala u mojoj vlasti.

- Gordana je ona djevojka za koju se princ pobio s Alfonzom. Zato je tajio ime i kralju i svima. No, čekaj.

- A da je Matija znao, što bi učinio?

- Protjerao bih je s dvora i iz kraljevstva.

- Sad je imamo. S ovim pismom moţete Beatrice i ti vladati Gordanom kako vas volja.

- Ako to saopćimo Alfonzu, bio bi kadar pobiti se i svojim sumnjivim mačem osloboditi nas Ivana.

- Nipošto - prekine ga kralj - s Borgiama se ne ţelim potući, ali zato ću se osvetiti toj djevojci koja je izigrala moju diplomaciju. Baš ovim pismom što ga je pisao njen miljenik.

- Dat ćete mi to pismo, oče, da ga odnesem Beatrice?

- Samo polako. Hoću da čestito iskoristim taj prekrasni dokumenat. Poslat ću ga najprije u Milano. Neka Ludoviko iscijedi ţuč. Budala, nije me htio slušati kad sam mu rekao neka ne vjenča Biancu sa sinom neke djevojčure. To pismo je pravi trijumf. Tu je jasno prikazana sudbina Biance. Treba da Matijinom sinu donese miraz kako bi mogao darivati svoju ljubovcu. O tome sada : Hoću da Beatrice utvrdim sve bedeme da svoju osnovu ipak provede i zato ću joj dati dva svoja savjetnika. Dao sam ih pozvati. Evo, već ulazi Pietro Ranzano.

U odaju je stupio čovjek pedesetih godina, visok, tamna lica, hladan, miran.

- Ovo je moj savjetnik. Poslije mene najlukavija glava juga. Da je taj upravljao Beatriceinom osnovom od Zagreba do Napulja, već bi Gordana davno bila na otoku.

Okrenuvši se došljaku, kralj nastavi ozbiljno:

- Dragi Pietro, moja kći Beatrice nema na sjeveru dostojnog savjetnika a sada će se na dvoru kralja Matijaša odigrati sudbonosni događaj za prelaz na aragonsku vlast. Vi ste joj potrebni da uspjeh bude brz i potpun. Vaša će nagrada biti kraljevska, dakle spremite se s doñom Isabellom i mojim sinom Franceskom otputovati u Hrvatsku.

Drţavnik kao da sluša običnu dnevnu odredbu spusti glavu na poklon:


~ 55 ~

- Odazivljem se ţelji svojeg kralja i molim upute.

- Sve ću vam potanko saopćiti. S vama mora putovati i naš slavni liječnik Cristofano. Moraš znati, Francesco, da ga zlobnici zovu "kuhar otrova", a kako je i mršav, to je od puka dobio nadimak "sardelica". Ali za naše je osnove deset morskih pasa. Kad se ova dvojica nađu oko Beatrice, ništa ne moţe biti propušteno da njezina osnova bude grandiozno provedena.

Svršivši taj posao, kralj zaţeli da se odmori, kad mu najave glasnika koji ima donijeti vijest o potjeri za Gordanom. Odmah ga dade uvesti.

- Dakle, našli ste bjegunicu? Gdje je?

- Vaše kraljevsko veličanstvo, na prvoj stanici saznali smo da su nekih desetak momaka, dva plemića i jedan starac s djevojkom u polumuškoj odori projahali cestom prema sjeveru. Nastavili smo put. ali smo izgubili trag. Mora da su bjegunci skrenuli u kakvu luku.

- Morem su utekli? - bijesno će Francesco. - Moţda se i zbog toga Alfonzo ironično smješkao kad ste ispitivali zapovjednika dvora je li stigao kakav glas o potjeri.

- Ja ću mu se grohotom smijati danas kad mu saopćim da bjegunce hvatam morem.

Kralj oštro naloţi:

- Dvije lađe neka krenu smjesta, svaka drugim smjerom. Neka uzmu najbrţe veslače. Na svaku se lađu ima ukrcati po jedan dvoranin koji poznaje otmičare i otetu djevojku. Uzmite najkraći put i moji vrsni veslači moraju ih stići.

- Danas bi već bio četvrti dan njihove plovidbe morem. Potjera će biti lak posao - odgovori zapovjednik.

- Ne izvjesite moju zastavu da vas ne prepoznaju. A čim uđu u kakvu luku ili ako plove morem do Genove, što je vjerojatnije, vaša je zadaća, kad ih uhvatite, da svakom kaţete: djevojka je oteta i njen je otac traţi. Nakon ovoga nitko se neće usuditi djevojci priteći u pomoć.

- Vrlo ste sigurni da ćete Gordanu opet uhvatiti? - upita dosta nesigurno

Francesco.

- Moja je sigurnost tolika da ne smatram vrijednim o tome gubiti riječi. Bjeţala ona kopnom ili morem, naletjet će na moju zapreku. Bez nje neka se nitko ne usudi vratiti - uzvikne kralj zapovjedniku i glasniku koji su još čekali. – Sad hitro izvršite što sam rekao, a ti, glasniče, uzmi konja i brzoteču pa se vrati kopnenoj potjeri i odnesi moju zapovijed.


~ 56 ~

DUH I TIJELO ZA DOMOVINU

Bila je noć. Mjesec prati osamljeni brod. Gordana je preuzela straţu. Još prije nego što su drugi legli, zovne k sebi na palubu Damira.

- Sjednite. Uistinu, dugo su u vama vodili borbu ţivot i smrt. Sretna sam da me vaša majka i princ neće imati zbog čega prekoravati jer ste se zapravo izloţili za mene.

- Izvršio sam duţnost kao što su je izvršili gospoda Strozzi i Aversa – naglasi hladno i ravnodušno Damir.

- S razlikom da ste vi u toj duţnosti stradali. No, sad vam se opet vratilo zdravlje. Međutim, potraje li ovaj pogodni vjetar, mogli bismo za osam dana stići u Genovu, ali prije bih htjela da o događajima u Napulju malo raspravljamo. Vidite, onaj Simono naš je zemljak. Njegovo se srce ganulo pa mi je otkrio zamku. Zapravo njemu, a onda i Marzanu zahvaljujem oslobođenje od odvratnih namjera Aragonaca. Ali moja je sloboda samo privremena. Jezovita moć kralja Ferrantea i Betrice putuje sa mnom i doseći će me gdje god bila.

- Dosad smo sretno izmaknuli. Nadam se da nam više ne prijeti opasnost od potjere.

- Ne mislim sada na potjeru koja će sasvim sigurno slijediti i morem. Nešto je drugo što me nuka na razgovor s vama.

Naime, nas kralj Matija moţe iznenada umrijeti, a onda će nam domovinom zavladati jezoviti Napulj koji smo sada upoznali.

- Ne moţe. Svi naši izborni staleţi skloni su Ivanu, a bude li on htio kraljevati...

- Eto, i sami velite "bude li on htio kraljevati". Baš u tome je nesreća što se Ivan ne brine za prijestolje.

- Vi najbolje znate, gospođice Gordana, da bi on volio steći vašu ruku negoli sve krune svog svijeta.

- Da sam ţivjela u staro klasično doba, našao bi Sofoklo u mojoj sudbi radnju tragediji. Vidite, moja je teška tragedija upravo ta što me princ ljubi, što prinčeva ljubav prema meni nosi u sebi njegovu smrt i moje progonstvo u Franceskov naručaj ili komu me dade Beatrice.

Duge trepavice njegovih crnih očiju rastvore se posvema. U njima se ogleda uţas.

- Vi ste u Napulju doznali neke strašne osnove?“

S njezina lica odrazuje se sugestivna snaga.

- Tamo sam zagledala u sve dubine skrivenih podmuklosti i zasjeda. Tamo sam ugledala stratište koje čeka princa, nas, domovinu, čitav kraljevstvo, moju čast i ţivot. I vi ste vidjeli to stratište, gospodine Damire. Vidjeli ste onu jezovitu dvoranu kamo vas je Ferrante htio smjestiti za vječna vremena u društvu s Ivanom. Kralj Ferrante zatvorio me u tu odaju. Prije nego što sam utekla, došao je k meni i misleći da više nikada neću vidjeti ljude, navijestio mi je Ivanov udes. Rekao mi je: "Napulj će vladati vašim kraljevstvom. Aragonac će kraljevati na vašem prijestolju, a princ


~ 57 ~

Ivan predsjedat će u velikoj divnoj dvorani gdje vijećaju vječnu skupštinu moji "najmiliji prijatelji".

Ĉvrsto uhvati Damirova ruka ogradu broda, lice okrenuto prema Gordani puno je uţasa. Razabravši da njezine riječi imaju odraza, još jače naglasi:

- Da, to mi je rekao kralj Ferrante da mi izbije iz ruke svaku nadu u oslobođenje. Odgovorila sam mu da je to uzaludna nada. Nasmijao se svojim drskim cinizmom i rekao: "Vaš princ sam će mi ponuditi da posadim na prijestolje mojeg sina!" I, znajte: budući kralj, moj sin, poslat će mi vašeg princa kao ratnog suţnja. I da vas nisam uhvatio, moj bi vas Giovanno poslao Francescu na dar čim bi stupio na prijestolje".

Osjećala je da mu ove riječi prodiru u ţile. Pozorno prati drhtanje njegova mladog bića, a onda promišljeno, proračunato, lagano nastavi diplomatskim mirom:

- Poznato nam je da se za našim prijestoljem otimlju pruski car, češki i poljski kraljevi, znali smo da i Napulj ţeli to prijestolje za sebe, ali tek sada znam da je napuljski kralj Ferrante, najgadniji zločinac, podmuklo spremio oštar bodeţ kako bi ga zarinuo u srce našem kraljevstvu i našem princu.

Malo oboje šute, dok opet Gordana, svjesna svog uspjeha, mirno proslijedi:

- Kad ste mi ono u kraljevskom perivoju u Napulju pripovijedali kako vas je napala ţelja da u Milanu Biancu Sforza odvratite od vjeridbe s princem, nazvala sam vas u velikom uzbuđenju izdajnikom domovine. Onda sam znala samo to da Giovanna kane učiniti kraljem naše domovine. Ali tamo gore u onoj raskošnoj odaji kralja napuljskog doznala sam kakvu je strahovitu sudbinu dosudio Beatricein otac princu i - meni. Ali ne radi se tu o meni. Ja sam sporedna, mene bi odvukli na otok ili gdje drugdje, a ja bih to jednostavno riješila skokom niz strminu. Tako bi bilo sve najjednostavnije riješeno.

Kod ovih riječi on se protiv volje trgne. Ona opazi da je čvrsto stisnuo usne da zatomi krik što je odzvanjao njegovom dušom. Dok je to razabirala, poprimi posve ravnodušan izraţaj i reče još ravnodušnije:

- Sama sam na svijetu pa mi je svejedno.

- Prezirete prinčevu ljubav kad tako govorite.

- Zaboravljate: Kad bih ja bila na otoku, princ bi tada već sjedio u jezovitoj dvorani Ferrantea - i sada podigne glas: - Tu se radi o Ivanovu ţivotu, a s njegovim ţivotom usko je vezana sudbina naše domovine, za danas i daleku budućnost. Dakle, moja sreća i sreća svih nas je ono što će odlučiti staleţi i narodi nakon Matijine smrti.

- Mi - uzvikne Damir - mi ćemo pristati uz princa.

- Da, to bi moglo dovesti do uspjeha. Kad bi princ Ivan odlučnom voljom nastupio kao nasljednik prijestolja, onda bi i svi staleţi odlučno pristupili uza nj. Međutim, danas...

- Vi sumnjate u to. Gordana?

- Gdje su vam dokazi da nemam pravo sumnjati? Jeste li ikad bili na sastancima plemstva? Jeste li govorili s njima, čuli njihove govore?


~ 58 ~

- Ne. Nisam!

- Vidite. Nikad niste zašli među staleţe da o tome vijećate, da im pričate o prinčevim sposobnostima, o njegovu plemenitom i umnom značenju. Nikad niste rekli riječ za svog princa kojemu ste najvjerniji prijatelj. Tko će raditi za njega ako vi šutite? Mjesto da ste vršili ovu jedinu pravu prijateljsku duţnost, vi ste u njemu slabili volju za prijestolje, gotovo ste ga sklonuli da se odreče krune zbog mene. Sve što ste vi radili za princa jest da mene predobijete za njega. Ĉinilo se da biste bili najsretniji kad bi vaš prijatelj, zadobio moju ruku. Vaša je duţnost bila da narod upoznate s princem, jer ga narod dovoljno ne pozna. Nije dovoljno ţrtvovati ţivot za uzvišene svrhe, valja čitavog sebe baciti u borbu za onoga koji čini budućnost domovine. To je dostojno pravog muškarca. Gospodine Damire, ako kralj Matija nesrećom umre, naglo, neočekivano, mi smo propali. Da se to ne dogodi, svi smo mi duţni da sve svoje lične osjećaje, sve svoje unutrašnje borbe pregazimo da se moţemo zajednički utaboriti i svladati zvijer, neprijatelja koji hoće da nas rastrga. Kad čovjek za jedan

veliki lijepi cilj potpuno zaboravi sebe, nailazi u tome ogromnu snagu i veličanstven mir. Sve u njegovoj duši zamukne i ništa drugo ne osjeća do plamena koji ga uzdiţe do vrhunca plemenitih visina, onog velikog cilja kojemu, je dao sve snage svojeg duha. Svaki čovjek ima pravo da odabere sebi svoj cilj za koji se uspinje do savršenstva. Mi uz princa Ivana imamo jedinstven cilj koji nas sve obavezuje: oslobođenje domovine.

Napola otvorenim usnama gleda u Gordanu kao u nešto nadnaravno, osjeća sićušnost samoga sebe pred veličinom koja izbija iz nje, a njega baca u prah. Obara oči od srama pred svojom slabosti, pred duţnošću da bude vojnik, za sreću domovine pada u prah pred njom i drhtavim glasom pita postiđeno:

- Vi ste našli snagu i mir, Gordana, kad ste sebe dali sreći naše domovine.

- Našla sam i snagu i mir i još uzvišeniji osjećaj da je u mene muška i viteška jakost koja manjka tolikim muškarcima.

Ovim posljednjim riječima dala je konačni udarac onim slabostima koji mu je spočitavala tamo na Griču i u Napulju i sada ovdje. S očajem misli na svoju slabost koju mu je razotkrila junačka djevojka, ona ista kojom je ispunjeno čitavo njegovo srce. Ali njegova su usta zatvorena, čvrsto stisnuta da ne bi prešla preko njih nijedna riječ priznanja one sramotne slabosti od koje se sada grozi i od čijeg je saznanja potpuno skršen. Snagom svojeg pogleda i jakosti svoje duše Gordana mu ulijeva posljednju gorku kap njemu namijenjenog lijeka:

- Vaša čuvstvenost učinila vas je slabićem. Vi ste pošteni do srţi, moţete se svladati i steći snagu. Zato vam to kazujem. Napuljski dani razotkrili su i vama sudbinu kojoj idemo u susret svi, koja čeka i princa.

- To se neće dogoditi! - usklikne on s tolikim ţarom i tako oštro da ga je časak promatrala puštajući mu da se uţivi u ono što je rekao, a onda primijeti:

- Vaše se riječi mogu obistiniti. U vama su svi uvjeti junaka na duši i na maču. I kad bih smjela vjerovati da će vaša volja prij preko svih osobnih osjećaja, ja bih rekla: gospodine Damire, čeka vas velika junačka borba za ţivot onoga koji vam je po srcu najbliţi. Ali ako ste svjesni i odlučni stupiti u tu borbu, otkrit ću vam još mnogo toga što biste trebali znati.

Uspravio se. Blijede mjesečeve zrake prikazuju njegovo lice još bljeđim, plamteće oči još plamnijim.


~ 59 ~

- Vjerujete Gordana, u ono što ţelite da bude od mene?

- Vjerovali znači pobijediti.

Naslonila se na ogradu i sagnula glavu k njemu:

- Ja vjerujem u vas, gospodine Damire, i evo čujete: ima jedan veliki čovjek koji je daleko od dvora, daleko od ljudi, a sva njegova duša ispunjena je samo budućnošću domovine. Taj upravlja našom borbom i ja sam njegovim, kako me on naziva, kancelarom. Gospodine Damire, ako ste uistinu svjesni da moţete sluţiti samo svojoj domovini, onda vas pozivam u naš tabor.

Duša mu je puna odjeka. Ustao je i čvrstim glasom odgovorio:

- Gordana, s ovog mjesta ustao je posve drugi čovjek. Ne više onaj koji je bio do danas. Priseţem vam da će od sada moj ţivot i sva duša biti posvećeni borbi za oslobođenje naše domovine od svakog tuđinca.

- Primam vašu riječ. Bit ćete vođa svih naših staleţa i uzdići na prijestolje princa Ivana. To neka bude zamjena za sve radosti koje nam ţivot moţda uskraćuje...

Dok je to govorila, gledala je u daleku pučinu da mu olakša sakriti odjek svake njene riječi upravljene onim njegovim osjećajima što ih je otkrio kad je prije više tjedana bulaznio u vrućici. Svaka Gordanina riječ ovog časa bolno je dirnula njegovu duboku ranu, jer pri svakoj riječi još čvršće stisne usne i blijedi. Ali ne obara glavu. Tvrdokorno uspravljen gleda preda se i stoji odlučno kao da je okrutno stao na vlastito srce. Iako ga boli do srţi, nizašto ne bi odstupio. Gordana jasno razabire što se zbiva u njemu i svršivši posljednju izreku, čekala je odgovor. Nekoliko trenutaka prođe u šutnji, a onda on odgovori čvrstim i nešto dubljim glasom nego obično:

- Slijedit ću vas, Gordana. Ja više ne postojim. Vidim pred sobom samo opasnosti koje prijete domovini i dajem se sav njezinom spasenju.

- Ima pobjeda koje se ne mogu steći mačem, nego borbom svojih osjećaja nad samim sobom. Takva je pobjeda rezultat najveće, najviteškije hrabrosti. Vi ste je ovog časa izvojevali. Stranka princa Ivana stekla je u vama junaka i vrlo sam sretna što smo stekli vašu pomoć. Sad bismo mogli potraţiti firentinskog pjesnika da odrţimo malo vijećanje.

Otišao je sasvim drukčiji nego što je došao. Kao da su se na ovom mjestu, pred Gordanom, za vrijeme ovog razgovora svi njegovi osjećaji pretvorili u krutu snagu odlučnosti.

Ona se okrene na drugu stranu broda gdje je s malim paţem sjedio Aversa.

- Da niste opazili kakav brod? - zabrine se starac.

- Uvijek su mi oči na straţi. Ali danas se na jugu ne pojavljuje nikakav brod.

Došla sam jer bih vam htjela upraviti jedno pitanje, ali ne o zvijezdama - nasmiješi se ona.

- Svako vaše pitanje očekujem s uţitkom. Jednim pogledom dade ona znak paţu da se udalji, onda sjedne pokraj starog učenjaka.


~ 60 ~

- Što biste vi rekli: da li je lakše ljubav probuditi ili je razoriti?

- Ovo smatram sasvim individualnim. Vama je, na primjer, lako probuditi ljubav. Kud god prolazite, ostavljate trag koji vuče sva srca za vama, jer vam se ne moţe oteti. Dakle, lako probuđujete ljubav, ali teţe razarate. Trebalo bi zato odviše snage.

Razgovor prekinu Escole, Damir i Stjepko.

- Mladost je u većini - primijeti Aversa - sada je riječ na mladosti, a ja se povlačim.

- Ne - odgovori Gordana starcu - ostajete s nama, jer baš ţelim da vijećamo – i ponudi mladom firentinskom pjesniku mjesto kraj sebe, a Damiru uz učenjaka.

- Vrijeme je, gospodo moja, da raspravimo vrlo vaţnu stvar. Ako nas uhvati kakva potjera, naime moj se put primiče kraju...

- Dopustite da vas prekinem - upadne pjesnik. - Već sam ugovorio s našim učenjakom. On se vraća u Firencu, a ja vas ţelim ispratiti do vašeg grada.

- V i ste odviše za mene ţrtvovali, gospodine, i vrijeme je da vaše ţrtvovanje zaustavim.

- Vrijeđa me što nazivate ţrtvom sreću da budem u vašoj blizini. A bilo bi plemenito s vaše strane, gospođice Gordana, kad biste dopustili da ovu sreću produţim. Moja sebičnost ide još dalje da vidim svojeg brata koji ţivi na vašem dvoru.

- Moram dakle, biti plemenita i prihvatiti vašu ljubaznu pomoć. Ali moja sebičnost ţali što gospodin Aversa ne dijeli vaše mišljenje o ugodnosti putovanja sa mnom.

- Vi biste htjeli da i on pođe s nama? Stvar je svršena - pripravno će Escole Strozzi - Aversa dolazi s nama kao moj gost.

- Iz vaših usta Escole teče med - primijeti veselo starac- pratim vas u domovinu, Gordana.

- Ova mi odluka donosi veliku radost, naravno, ne budem li morala putovati natrag u Napulj.

- Slabo cijenite, gospođice, prisutnost Firentinaca.

- Oprostite, gospodine Escole, vašu obranu visoko cijenim, ali stigne li nas potjera, ako ne na moru, a ono kad se iskrcamo?

- I ja vjerujem u to da će nas kraljeva potjera dočekati u Genovi- nastavi Escole - jer napuljski kralj ne ţeli dopustiti da stignete u Zagreb i tamo iskaţete što se dogodilo u Napulju.

- I s tim uvjerenjem tako mirno sjedite ovdje? – spočitne mu Aversa.

- Jer sam o svemu dobro razmislio i za svaki slučaj spremio. Nećemo se iskrcati u Genovi ali ćemo se preodjenuti i tako zamesti trag. Kupio sam od našeg trgovca odijela što ih nosi na prodaju. Dakle, budite mirni.- O ali stigru čamo?

- Dopustite, gospođice Gordana - oglasi se sada Damir - morali bismo se dogovoriti kako da se kraljici i kralju objasni vaš nenadani povratak.

- Upravo sam se o tome htjela s vama dogovoriti i predloţiti vam neke svoje osnove.


~ 61 ~

Pribliţili su glave Gordaninoj i slušaju njene prijedloge. Ţivo sudjeluju u razmatranju o vrlo opasnom i sudbonosnom susretu Gordane s kraljicom Beatrice.

Vijećanje biva sve uzbudljivije, zaboravljaju sve oko sebe, ne zapaţaju da je mjesec već klonuo na zapad. Tada ih prekine Damirov poklik:

- Vidim tamo neku tamnu točku. Upravo na mjesečini. U tili čas svi skoče na noge.

- Moţda napuljska potjera.

Firentinski plemić zovne vlasnika broda koji je leţao na šiljku lađe.

- Skrenite smjer broda, izvjesite sve venecijanske zastave.

- Otkuda vam takve zastave? - začudi se Aversa.

- Kako vidite, mislio sam na sve. To će nas zaštititi od napuljske provale.

Mletački brod ne smije dirati nitko. Momci, ovamo! - zovne on svojih deset momaka - obucite venecijanske odore. Gospođice Gordana, vama je suđeno da se pretvorite u mornara. Preodjenite se i siđite među veslače. Vi, Aversa, opet na dno mora. Gospodin Damir i ja odmah ćemo se preodjenuti.

- Ako vas trgovac izda?

- Ne brinite. Kupio sam ujutro od njega čitav brod. Dok se ne iskrcamo, pripada brod meni, a kad smo na sigurnom tlu, onda mu vraćam uz malen dar od – sto dukata!


~ 62 ~

GROMOVI NA GRIČU

Uz prozor tornja kraljevske palače prislonila se Beatrice pa gleda, pomno istraţuje juţnu dolinu Save. Već odavno je morao stići glasnik s juga. Sve straţe ni do danas nisu među glasnicima pronašle nijednog Napuljca. Ni posebne izvidnice na kulama nisu ga opazile. A ona ga čeka. Dane i noći, broji sate, trenutke, čeka ovu prvu vijest što joj ima navijestiti da je sunce skrenulo svjetlost k njenoj golemoj, sigurnoj ţivotnoj osnovi. U njoj je čvrsta nepokolebljiva vjera u uspjeh. Upravo ova čelična sigurnost nadraţuje njezinu ţeđ uţivanja, u saznanju stvaranja prvih temelja novom ţivotu. Što duţe glasnik s prvim vijestima zakašnjava, to čekanje biva nesnosnije. Već ne moţe naći drugog mjesta u kraljevskim odajama do ovog prozora na tornjiću.

Potraga njenih očiju utisnula joj je u mozak sliku savske doline. Misli su joj

sagradile tamo dolje "sjeverni Napulj" od palača, kaštela i dvoraca. Porazdijelila ih je svojoj zakonitoj i nezakonitoj braći i sestrama, napuljskim pristašama, velikašima, barunima. Dulje pod tvrđavom već je zatvorila potok Ilovicu, a u njenom koritu sagradila građanske kuće napuljskim trgovcima. Od starodrevnog Griča stvorila je predgrađe Napulja.

Danima, satima gleda, istraţuje preko zidina zagrebačke tvrđave, poznaje svaki njihov pregib, udubinu, izbočinu, svaki toranj straţara tvrđave. A zvonce, ono što svakog podsjeća da je vrijeme vratiti se u sigurnost tvrđave, predvečerja s Lotrščakove kule odsutne građane ovo su zvono Beatrice zavuklo u uho i biva joj progoniteljem njezinih maštanja o velikoj budućnosti - što dolazi iz Napulja. Već je ostavljaju tjelesne snage da sačuva hladan mir pred dvoranstvom. Sama je, osamljena sa svojom tajnovitom srećom. Ne moţe nikome ni dahnuti s kolikom strašću očekuje glasnika iz Napulja.

Tri udarca srebrnim zvoncem najavljuju kraljev posjet u njezin dio palače. Hitro se odmakne s prozora, uđe u svoju odaju i sjedne na počivaljku. Matijaš je gleda pozorno. Njezino je lice blijedo, podočnjaci jači. Tijelo što je činilo dojam mramornog kipa omlohavljeno i nesigurno, a pogled nešto zamagljen, bolan. Kralj je gleda zapanjeno, sjedne k njoj, poljubi ruke i šapće:

- Beatrice, naš sin kao da odlučno najavljuje svoj dolazak u tebi.

- Jesi li konačno zadovoljan?

- Nema sretnijeg vladara na svijetu. Sama znaš da zakoniti nasljednik spašava sve naše narode krute budućnosti. Već sam spremio proklamaciju da čekamo zakonitog nasljednika. Za deset dana sastaje se hrvatski sabor i objavu ću ja lično proglasiti.

- Kakva sreća što je došlo doba da nas dvoje ovako mirno raspravljamo – pomiluje mu lice. - Nadam se da će tvoj sin posjedovati tvoju vladarsku snagu i tvoje velebne

sposobnosti.

Ustane, poljubi joj ruku i njeţno šapne:

- Ĉuvaj se, Beatrice - i krene. Kad je već bio na vratima, ona spomene kao nešto sporedno:

- Da, Matija, sada mi pada na pamet. Kako to da nije stigao još nijedan glasnik sa svečanosti iz Napulja?


~ 63 ~

- Svi su oni opijeni slavom i veličinom tvojeg oca i uopće ne misle kakvu velebnu svečanost slavimo nas dvoje. Moţemo ipak poslati izvidnicu jer glasnik koji ne nosi tako vaţne vijesti zna se usput negdje zadrţati, pa mu se moţe dogoditi da se i opije.

- To je lako moguće, premda nije tako vaţno. Jedino me zanima kako su prošle svečanosti. Do viđenja, mili!

Kralj zatvon a ona osluškuje njegove korake. Gube se u daljinu. Onda kraljica ustane, zazvoni, a na vratima se pojavi Nardellina glava. Nečujno pristupi gospodarici i šapće:

- Nigdje nisu zaustavili nijednog glasnika. Tvrđava je otvorena svakome. Ĉula sam kraljevu naredbu za izvidnice na jug. Ali veličanstvo, trebalo bi da sada nešto okusite. Ovih dana sve manje uzimate jela.

- Idi, ţelim biti sama - i pođe prema vratima tornjića. A onda opet svim svojim bićem nastavlja graditi zamišljene osnove. Gleda se kako upravlja svim zemljama sjevera, zapovijeda, vozi se u šestoropreţnoj kočiji, zapovijeda Dubrovniku, Dalmaciji, Istri, Koruškoj, sve je to spojila pod jednom zastavom svog aragonskog roda.

U tom očekivanju Beatrice dršće. Slast joj prolazi tijelom da će natkriliti sjever kad njezin zakoniti sin baci na koljena sve narode i staleţe. Razbit će tajne ţelje svetih vladara Rima i Firence, Ferrare, Venecije, sve koji među njima čeznu da kralju Napulja okrznu samo jedan šiljak njegove krune. Strepi joj čitavo tijelo. Najednom se trgne, osjeti neke valove uţitka. Među zelenilom u daljini pojavljuju se jahači. Ne mogu se razabrati znakovi. Trgla se natrag, ali se ne moţe oteti slici. Sad razabire: to su boje juga. Prolazi je divlja sreća.

Snaţno poteţe ogrlicu koja se pokida, ali ona to ne opaţa. Drobila bi da zahvati ţezlo što joj ga nose sada s juga. Ĉeka ukočeno, obuhvaćena vladalačkim ludilom. Vrata se otvore. Tamo stoji Nardella.

- Vaše veličanstvo, grof Enrico javlja da je iz Napulja stigao firentinski, pjesnik Escole Strozzi čiji je brat na dvoru i moli da ga primite.

- Nemoguće je da bi Firentinac bio glasnik mojeg oca. Oni nas mrze.

- Kralj moli da odjenete vrlo svečano ruho, što će i on učiniti. Neka Firentinci vide da u Matijinom kraljevstvu i petkom nose svilu i zlatni brokat.

- Dobro, zovni mi dvoranke. Poţuri!

Beatrice ide kao u snu. "Kako to da prvi iz Napulja dolazi Firentinac. Firentinac iz Napulja, moţda je to prvi sigurni znak da će za godinu dana njezin sin već stupiti na prijestolje". Ova je pomisao probudi, brzo uđe u odjevaonicu, odabere haljinu nakit. Enrico najavi kralja. On s ushićenjem prihvati njenu ruku i šapće joj:

- Moramo Firentinca obasjati ljubaznošću i sjajem. On je brat mladog pjesnika Strozzija. Neka pjeva Firenca o sjevernom sjaju.

Dvoranstvo u svečanim odorama poredano je u grimiznoj dvorani. S lijeve strane ulazi otmjeni mladi Escole Strozzi bez pratnje, duboko se pokloni i izreče svoje divljenje kraljici i kralju i zemlji kojom je putovao.


~ 64 ~

- Bit ćete naš gost - naglasi kralj Matija.

Escole se duboko pokloni, a kraljica primijeti:

- Kad se dobro odmorite, ţelim da mi dugo pričate o svečanostima u Napulju.

- Molim vaša veličanstva - pokloni se smjerno - da mi najprije dopusti saopćiti vrlo vaţan događaj.

- Gle, bit će nešto zanimljivo - nasmije se kralj Matija i odmah pozove pjesnika da govori. Escole počne mirno i glasno:

- Odmah nakon glavnih svečanosti oprostio sam se svojom pratnjom i okrenuo uz obalu Napulja prema sjeveru. Tu me zaustavi mnogo svjetine i neki građani ma zamole da zaštitim djevojku za kojom su u nečistoj namjeri pruţila ruke dva muškarca. Naravno, udovoljio sam ţelji napuljskih građana i na moje veliko iznenađenje prepoznam dvoranku vašeg veličanstva.

- To ne moţe biti. Sigurno vas je ta djevojka oblagala - upadne Beatrice – Moja dvoranka ne bi nikada izazvala takvu javnu sablazan! To nikako nije moja dvoranka.

Beatrice je to izrekla s dubokim uvjerenjem i čvrstom vjerom dok svi dvorani napeto zure u mladog pjesnika, a kralj Matija znatiţeljno očekuje nastavak. Escole Strozzi, nastavi muţevnom spremnošću dokazati svoje riječi.

- Vaše veličanstvo, uvjeravam vas da je doista bila vaša dvoranka koju su dvojica muškaraca napali. Odmah sam je prepoznao. Tamo su je svi zvali njenim narodnim imenom Gordana.

Beatrice spusti vjeđe, u glavi osjeti teški udarac, ne moţe izdrţati i rukom podupre čelo, dok se kralj okrene Varadiju i nasmije omalovaţavajuće.

- Nisam li uvijek tvrdio da je luckasta?

Ali kancelar ne odvraća, čitavo dvoranstvo pretvara se u upitnik čekajući razjašnjenje. Beatrice konačno promrsi:

- Lagala je - slagala je sve. Ona to umije, samo da izazove pozornost.

- Sigurno je ta namiguša svojim očima izazvala juţnjačke mladiće - izreče mirno kralj.

Međutim, mladi Firentinac digne glavu pa naglasi:

- Molim vaša veličanstva da mi dopuste dalje govoriti. Dvoranka njezinog veličanstva pobudila je za svečanosti paţnju svih muškaraca, ali se ona vladala neprispodobivom skromnošću. Bila je u društvu svojih dvoranka ili dvojice staraca.

Ja sam joj se gotovo nametnuo kako bih doznao nešto o mojem bratu koji se nalazi na ovom dvoru. Svojim sam očima vidio kako su je izvlačili iz mora u luci. Građanstvo ju je branilo i videći mene, zattraţilo je da joj pruţim vitešku zaštitu.

- Onda ste je naravno vratili u dvor mojoj sestri?

- Nije bilo moguće, za nama je pošla potjera, a ja sam sebi zadao časnu riječ da ću napadnutu djevojku braniti dokraja. To sam i učinio.


~ 65 ~

Svima je u dvorani zastao dah. Kraljica kao da više nije ţiva ni prisebna. Njezino je lice smrtno blijedo. Između sitnih trepavica nešto sijeva. Tišinu prekine kralj Matija:

- Jeste li doveli dvoranku u ovaj grad?

- Jesam i molio bih vaše veličanstvo da ona odmah ovdje pred svima sve izjavi kako bi se izbjegle glasine.

- Slaţem se s vama, slavni pjesniče, jer je meni i kraljici stalo da se stvari raščiste. Dovedite je.

- Ona čeka ispred dvora - odgovori Escole i na odobrenje kralja izađe. Tek sada Matija pokloni veću paţnju kraljici i začuđen šapće:

- Zar ti je ova smušenjakinja uistinu toliko ušla u volju da si problijedila od ove njezine ludosti u Napulju? Ta slutio sam...

- Dragi moţda je počinila teţak udarac mojem dvoru pred Napuljcima.

Uskoro uđe Escole i vodi Gordanu. I ona je blijeda, ali ozbiljna i mirna. Pokloni se kraljevskom paru i čeka da joj dopuste govoriti. Beatrice stisnutih usta, ukrućena daha šuti. Kralj se prijaznije okosi na djevojku:

- Kakvu si to smušenu šalu izvela u Napulju?

- Od šale i ludosti nisam se izvrgla smrtnoj opasnosti i skočila preko ovih bedema u more - i pokaţe na sliku.

Sve glave prisutnih, protiv svih -propisa, okrenule su se k zidu gdje je slikar od stropa do poda naslikao kraljevski dvor na obali. Kralj Matija ustane, pogleda prema slici i pita:

- Je li to istina?

Pjesnik Escole upadne s odgovorom:

- Vidjeli su je ribari i građani Napulja.

- Svaka čast tolikoj hrabrosti - veli Matija i okrene se kraljici - to skakanje u dubinu vjeţbala je u Višegradu, ali sada nam kaţi, Gordana, ukratko čistu istinu. Što ti se dogodilo?

- Jedne večeri javi mi paţ da me zove doña Isabella i mladić me vodi stubama u neku otmjenu odaju u kraljevskom dvoru. Tu nađem dva meni nepoznata muškarca: jedan mlad, a drugi stariji. Oni su jednostavno bacali kocke tko od njih ima pravo da me uzme prvi. Kad sam to čula, potrčim iz sobe, lutam, bjeţim amo, tamo, oni za mnom, dok najednom ne opazim neki pali prozor u kuli, otvorim ga i bacim se sa strmoglave visine u morske dubine. Mislila sam: nikad neću izaći na

površinu. Onda su me našli ribari, odveli na obalu gdje je narod slavio.

Međutim, ona dvojica su istrčala iz dvora i htjeli me ponovno uhvatiti, ali su me građani obranili.

- Kako su mogli znati tko si?

- Gospođica je dan prije na bojnim igrama pobijedila njihova prvaka – opet upadne Escole.


~ 66 ~

- Da, na jugu ovakav bojovnik kao što je Gordana uţiva veliko uvaţavanje - primijeti kralj, a glas mu odaje kako se njegovo raspoloţenje prema Gordani popravlja.

Beatrice još uvijek ne moţe progovoriti. Strava je zahvaća od onoga što je Gordana prešutjela. Tko zna kakvo je otkriće donijela sobom iz Napulja. To Beatriceino uzbuđenje opazi kralj pa odluči:

- Vaţno je da smo razjasnili događaj i tune neka bude završeno. Našeg slavnog gosta molimo da se odmori, a zatim ćemo se pobrinuti kako da ga zabavimo.

Primanje je svršilo. Kraljica izda naloge za gosta, a onda se sa smiješkom okrene Gordani i dade joj znak da pođe s njom.

Beatrice je stigla u posljednju odaju svoje nove palače. Učinila je taj korak kako bi sabrala misli. Onda sjedne i okrene se Gordani:

- A sada, djevojko, ovdje smo potpuno same. Nitko ne moţe čuti riječi, osim ovog zraka što ulazi kroz prozor. Budi mi iskrena i reci sve jer hoću da se tebi dade zadovoljština, ali i Napulju. Moţeš li zamisliti kako će se taj događaj prenositijugom? Dakle, obećaj em ti, zadajem riječ: bilo tko mu drago, ona dvojica koji su te htjeli obeščastiti morat će ti pruţiti zadovoljštinu, pa bila to i moja braća.

- Nikad nisam prije opazila tu dvojicu. Bilo je stotinu uzvanika, ne znam uistinu kako bih tu dvojicu među tolikima prepoznala. Uistinu ne znam tko su, ni kamo spadaju, jer sam bila odviše uznemirena, uzbuđena i mislila sam na svoj glas.

Beatrice gleda Gordani u dno zjenica.

- Dakle, ne znaš, ali otkud si to skakala, s kojeg prozora?

- Veličanstvo najbolje zna ogroman broj prostorija, razne stube, katove i kule. U silnom strahu sam jurila, bjeţala odajama, hodnicima, stubama, gore dolje, izbezumljena. Kad spazim otvoreni prozor, bacim se bez predomišljanja. Nisam mislila da li ću se razbiti na bedemima ili ću ostati na dnu mora.

"Skočila i razbila moje kraljevstvo", misli Beatrice. čitavo joj biće plane paklenim gnjevom i mrţnjom. Kletve padaju po Gordani kao ognjena tuča. Nema ništa i nikoga pod suncem koga je tako mrzila kao što ovog časa mrzi Gordanu. Beatrice je crni oblak iz kojeg sijevaju goruće strijele. I kad je djevojku otpustila iz svojih odaja, prosula je za njom gromove. "Ubojice mojeg sina, bacit ću te na stratište!"

Kad je uspjela suspregnuti bjesnilo, dade odmah pozvati kralja. Dočeka umiljato i ponešto pokajničkim glasom:

- Uvijek si bio u pravu. Gordana je duhovita, ali i smušena. Zamisli sada zgraţanje sveg Napulja nad ovakvom javnom sablazni. Zato i nema glasnika. Moj otac je ljut i povrijeđen. Njegovi će neprijatelji dočekati ovu sramotu s veseljem da imaju čime

ocrniti njegov dvor. Trebalo bi da nas dvoje nešto učinimo kako bismo pomogli ocu.

- Sami kako?

- Ti bi sastavio otmjenu pratnju svojih dvorana, a ja ću dodati svoje i neka Gordana odmah krene natrag u Napulj, neka pred tvojim pouzdanicima mojem ocu kaţe sve, neka moli za oproštaj što se nije vratila na dvor. Escole Strozzi sigurno bi je odveo da ga je molila. Otac će pronaći krivce i oni će nju morati zamoliti za oproštenje. Kad bi to sve bilo uređeno, onda bi se Gordana morala pokazati u pratnji našeg i


~ 67 ~

napuljskog dvora i pred poslanicima drugih drţava naglasiti da je bila u zabludi, pa se onda zajedno s Francescom i Isabellom vratiti. Tako ćemo neprijatelje moga oca ušutkati, izgubit će poslasticu za prijenos te sablazni.

Što kaţeš na to?

- Ako te to umiruje, posve sam suglasan s Gordaninim povratkom.

Onda odmah pozvoni i dade pozvati Gordanu. Začas se na vratima pojavi djevojka i pozdravi kraljevski par. Kralj joj ozbiljno i strogo saopći što je prouzročila i kako to odmah treba ispraviti. Djevojka je slušala čudesnim mirom, pa onda upita:

- Veličanstvo, molim da mi odredite kad se imam vrati u Napulj.

- Pa, za dva-tri dana - odvrati kralj - dok se od ovog puta malo odmoriš. Najbolje za dva dana.

- Slušam, vaše veličanstvo, i bit ću spremna - i poklonivši se ostavi sobu, a kralj se nasmiješi Beatrice:

- Vidiš kako je mirno primila kao da sama veli: kriva sam.

Ali kraljica ne dijeli Matijaševo mišljenje. Ova djevojčina spremnost prouzroči u Beatrice nova mračna pitanja: "Zašto ona tako bezbriţno prihvaća taj put? Što se skriva u tom njenom miru?" Pred kraljem se svladava pa se na njegovo pitanje smiješi

- Odmori se mila, majko našeg sina - šapće on i njeţno je zagrli pa iziđe iz nove palače.


~ 68 ~

TI VIŠE NISI DAMIR!

U bogatoj kraljevskoj knjiţnici sjedi osamnaestogodišnji ljepušni princ Ivan. Ozbiljno, zamišljeno lice čini ga mnogo starijim. Nikakvo gibanje u kraljevskom dvoru ne dopire do njega. Tiho se otvore vrata, ulazi paţ i najavi:

- Prinče, u vašoj odaji čeka gospodin Damir.

Knjiga udari o stol, mlado tijelo skokne. Začas se prijatelji nađu u zagrljaju, dugom i nijemom, sve dok se Ivan ne trgne od Damira, gleda mu u oči i jedva čujno pita:

- Je li ti moţda ipak uspjelo da nisi stigao s kraljevim pismom Lovni?

- Nije, Ivane. Odrţao sam riječ zadanu kralju.

- A u Milanu? Obećao si da ćeš Biancu odvratiti od mene? Jesi li uspio?

- Sva sreća da nisam imao mogućnosti da to učinim. Spasio sam se da ne budem izdajica domovine.

Zapanjen Ivanov pogled istraţuje Damirovo lice i upita:

- Otkad si se ti opredijelio u one koji kroje sudbinu drţave? Otkada? – gotovo vikne.

- Od tada kad sam svojim očima i razumom zagledao u duţnost da čitavim svojim ţivotom branim svoju kuću, krov, narode od tuđinca.

Ivan se osjeti prevaren, izdan i povikne:

- Damire, ti nisi više Damir!

- Nisam onaj Damir koji je dosad uţivao ţivot kao princeze što mirišu cvijeće. Odlučio sam ući u borbu za domovinu.

- Tko ti je nametnuo te misli kojima se bave kraljevi i njihovi kancelari? Tko je to u tebi probudio?

- Probudio je Napulj.

- Napulje je briga mojeg oca i njegovih...

- Da, Ivane, zato što to nije tvoja briga. Zato što ti nećeš da brineš za prijestolje. Zato sam odlučio da ja postanem vojnik za domovinu

- Ja neću! - suho odvrati Ivan.

- Baš zato što ti nećeš ja hoću. Kad ti ispripovijedam da mi je visoki vladarski poslanik morao pomoći zaštititi Gordanu od Francescovog zagrljaja...

Ivanovo lice smrtno problijedi, a Damir brzo nastavi:

- Zapravo, oni su je oteli zločincima i doveli je na Grič. Ali ni tu joj nema sigurnosti, jer što si ti? Ti ne ţeliš prijestolje, ti se ne brineš za vlast da bi je mogao zaštititi. Ti joj nisi mogao zapriječiti put u Napulj, isto je tako nećeš moći zaštititi ni ovdje na Griču da ti je Francesco uzme kad god ga bude volja. A što će počiniti s tvojom


~ 69 ~

majkom? Sve mi je u lice rekao kralj Ferrante. Da ti je poznato što sve Napulj sprema tebi, majci i Gordani.

Zaprepašten stoji Ivan i gleda u neku jezivu provaliju, ne zna je li to san ili java. Pokriva lice rukama. Očekivao je sve drugo od Damira, samo ne to. Očekivao je da će mu Damir pomoći odvratiti Biancu od vjenčanja. Vratio se drugi Damir, to nije više njegov glavni oslon u ljubavi. Pred njim stoji hladni, bešćutni mladi čovjek kojemu je prva briga - kraljevstvo. Njegove riječi nekad tople, sućutne, sad su se pretvorile u ţeravicu, sasule se na njega, ozlijedi ga teškim opeklinama. Što se to dogodilo tama u Italiji s tin mladićem? Opet ga pogleda istraţujućim pogledom.

Damir osjeti da bi moţda Ivan mogao pogoditi tko je u njemu pobudio te nove misli pa brzo priđe i reče:

- Gledaš me? Gledaš promjenu koja je nastala u meni?

- Golemu... i ne znam...

- Ivane, da si ti gledao i doţivljavao strahote što su bile spremljene u Napulju svima nama, a Gordani najgrozovitije, odmah bi rekao: Ovamo ţezlo! Vojsku hoću da uništim zločince! Slušaj me. prijatelju. Sjedni, jer se bojim da te strahote nećeš slušati stojeći.

Gotovo ga silom posjedne u naslonjač i tiho mu stade pričati sve što je čuo od Gordane, čime se njemu lično prijetio Ferrante, kako je dospio u tamnicu, tamo našao Gordanu, kako ih je Marzano spasio od Ferranteove osvete, o velikom viteštvu Escole Strozzija. Sve, sve u tančine priča Damir svome prijatelju koji sjedi blijed, slomljen, ukočen. Odaje čovjeka strahovito isprebijanog pa ne osjeća više je li ţiv ili mrtav. Damir ga pozorno promatra i kad je osjetio da se u Ivanu budi otpor protiv sama sebe, opet nastavi:

- Dogovorili smo se da pjesnik dovede Gordanu pred kralja i kraljicu i da prikaţe kao da su je hvatala dva nepoznata muškarca. S nama je stigao i Aversa, ali smo ga namjerno skrili na Kaptolu jer ćemo upriličiti slučajni susret njega s kraljem. Sve smo to ugovorili i točno proračunali. Gordana je tu bila prvi savjetnik. Sada, dragi Ivane, slušaj pomno: Francesco i Isabella se vraćaju. Oni će opet zauzeti svoj dosadašnji poloţaj na dvoru. Moţeš li zamisliti kakav će ţivot dosuditi Gordani?

Na ove riječi Ivan stade koračati po sobi kao da je tek sada shvatio pravi smisao, kao da su tek u ovom času njegove oči spazile crni ponor nad kojim lebde ţivot, čast i sloboda Gordane. Taj ponor ovdje, pod ovim krovom, između ovih zidina, tamo u onim odajama. A on je goloruk, nemoćan da pritekne u pomoć. To saznanje najednom razbije u njemu sve blage, tople osjećaje mladosti. Saznanje da će njegova majka i on sam biti izloţeni najsramotnijim zločincima, a on nema mogućnosti da sve to odbije ni danas kad mu je otac ţiv, potpuno ga slomi.

- Ivane - začuje opet Damirov glas - valja se odlučiti. Prvo treba osigurati Gordanu. Moramo je sakriti negdje daleko od dvora. Mladi pjesnik Escole Strozzi ponudio je svoju vilu u njegovoj domovini. Ili, imaš li kakvu drugu zaštitu? Što da učinimo? Svaki čas je dragocjen.

Damiru se čini da se Ivanova vitka pojava produţila, lice ukrutilo i kao da je desetak godina stariji.


~ 70 ~

- Damire, sve su strijele svemira prošle kroza me, pretvorile u prah i pepeo moju slabost. Tek sada sam svjestan mojih dosadašnjih čina. Ĉuj, Damire, moja ljubav nije izgorjela u ognju ovih strijela, ali je nestao Ivan, onaj Ivan koji je dosad bio. Ako te strahote od mene ne načine muškarca, onda sam trica, a ne čovjek. Reci ako si još koju strahotu zatajio. To će me još više očeličiti.

Damir to jedva dočeka pa i izmišljene stvari stade uvjerljivo tumačiti:

- Kad je kralj Ferrante htio da izvuče iz mene toboţnje ime čovjeka koji je također upoznat s njegovim namjerama, spomenuo mi je tvoju majku, obasuo je strahovitim pogrdama, a zatim navijestio da će još sada čim se nasljednikom Matijinog prijestolja proglasi Giovanno, dati nju dopremiti na Ischiu. Prije toga će je pred cijelim svijetom proglasiti djevojčurom i ostavit će je na otoku da umre od gladi i ţeđi. Nju okrivljuje što Beatricein brat Giovanno već nije proglašen za nasljednika. Međutim, pri prvom dolasku na Grič čuo sam da kralj kani proklamirati nasljednika za deset dana na saboru. Dakle, ti sada odlučuješ ţivotima svojih najbliţih i srećom naroda.

- Dobro, uzimam odgovornost na sebe. Pričekaj me ovdje. Idem kralju.

* * * * *

Nakon odgovora i razjašnjenja događaja s Gordanom kralj se iz Beatriceinih odaja uputi u svoje radne odaje. Tu nađe Varadija i primijeti:

- Uvijek sam slutio da će Gordana nešto smutiti, ali način na koji je branila svoju čast zadivljuje me. Pravi je junak. No, sada je druga stvar vrlo vaţna. Treba sastaviti proklamaciju o zakonitom nasljedniku.

- Volio bih sam prepisati proklamaciju da ne govore o njoj.

- Još uvijek sumnjate, Varadi? Sada je zaista kraj svim sumnjama.

Uđe Berislavić i najavi princa Ivana. Kralj veselo kinine i doda:

- Nisam ga vidio već nekoliko dana. On je stalno u Ateni i osluškuje vijećanje starih Grka.

Ţustrim korakom ulazi princ Ivan, smjerno pozdravi kralja, a ovaj ga veselo primi i upita:

- Kome imam zahvaliti da si načas ostavio Grke?

- Kraljevski oče, htio bih znati imate li kakvih vijesti iz Milana gdje se imalo obaviti moje vjenčanje?

- Brzoteča je najavio da je tamo sve izvedeno najsvečanije. Lovro se vraća s prstenom i svadbenim darovima.

- Smijem li još nešto reći? Naime, vrijeme prolazi. Jesensko doba kod nas nije ugodno juţnjacima pa sam mislio, kraljevski oče da moju ţenu što prije dovedemo ovamo. Veselio bih se da vidi prije svega tvrđavu Grič i naš Medvedgrad. Vjerujem da će se to sviđati Bianci.

Ĉudne sumnje obuzimaju kralja, ali se smiješi:


~ 71 ~

- Neobično me raduje da se moj sin zaţelio Biance.

- Postao sam suprug, pa je vrijeme da započnem i novi ţivot.

- Pametno zboriš, sine. Okrunit ću te prije vjenčanja kod nas krunom bosanskog kralja.

- Ta kruna pripada sinu bosanskog kralja Lovri Iločkom. Nikako neću da je uzmem. To bi bila velika nezahvalnost prema zaslugama što je Lovro učinio za vas, oče. Uostalom, to nije ni potrebno, jer ste odlučili proglasiti me nasljednikom prijestolja Hrvatske i Ugarske.

Matija zabode ruke u zlatni pojas i pogleda Varadija, a onda Ivana.

- Da, to sam ti rekao. Samo, sine, moji liječnici su mi navijestili da ću dobiti zakonitog potomka, pa ako se ta nada ispuni...

- Naravno, u tom slučaju povući ćete svoje namjere s nezakonitim sinom.

Vjerojatno će onda i milanski vladar razriješiti moje vjenčanje s Biancom?

- Ali kao bosanski kralj ipak...

- To ne znači ništa jer bih morao biti podloţan vladaru ove velike drţave, a to ne bi moglo ispuniti sve moje osnove što sam ih zasnovao za budućnost tim narodima. Radije se onda povlačim.

- Tko te u to uputio? - oštro će Matija.

- Kraljevski moj oče, zadajem vam svoju riječ: to su upute mojeg mozga. To je logično jer, konačno, ne ţelim da na vašem dvoru činim dojam neke nepoţeljne pridošlice.

- Ovo je neočekivana smjelost.

- Oprostite, veličanstvo. Htio sam uza se imati i svoju zakonitu ţenu, ali kako vidim, uvjeti Milana su preveliki. Prema tome neću pred svijetom ostati smiješan, idem sa svojom majkom.

- Dakle odbijaš bosansku krunu?

- Ili ću biti vladar cijele drţave, ili privatno lice.

- Odgovor ćeš dobiti u subotu.

- Hvala, veličanstvo - mladić se pokloni i iziđe a kralj zuri u Varadija.

- Moţete li priseći da ga niste uputili u tu smjelost?

- I zaloţiti glavu. Nisam ga vidio osam dana.

- A meni se čini da ga nisam vidio nikad. Zar je to Ivan, moj skromni sin koji je odbijao prijestolje? Što se to dogodilo?

- Moram priznati da je i meni to zagonetka - primijeti Varadi. - Međutim, on mnogo ţivi s knjigama i moţda je istina da je sve to upliv pisanih savjetnika.


~ 72 ~

- Pa to je baš naglavce u času kad mi ţena donosi zakonitog nasljednika. Moj nezakoniti sin počinje se buniti protiv onoga što sam prije teškim borbama morao iz njega izvlačiti. Sad ţeli prijestolje kad je dolazak navijestio zakoniti nasljednik.

- Veličanstvo, to će riješiti sama priroda za kratko vrijeme. A mladi princ neka zasad ostane muţ mladoj i lijepoj vojvotkinji. Moţda ga i to malo nadraţuje.

"Otkud opet ta Varadijeva pomirljivost?" - čudi se Matija. "Zar uvijek mora oko mene biti sve naglavce?"

U svojim odajama princ Ivan šapćući pripovijeda Damiru svoj razgovor s kraljem i snebiva se nad vijesti o zakonitom nasljedniku:

- Izjavio je da će mi dati odgovor u subotu. Francesco bi se mogao vratiti prije. Ĉini se da moj otac povlači odluku da mene proklamira nasljednikom, ali i onda stupam u borbu za domovinu svoje najmilije. Sad jasno vidim da smo svi u pogibelji od aragonskih zločinaca. Napulj se spremio, a mi ne smijemo ostati nepripravni, Lovro Iločki najavio je svoj dolazak za danas navečer.. Sutra ću ga svečano primiti kao da ništa nisam čuo od kralja, a onda ga pozvati ovamo gore na tajni dogovor. Nas smo trojica duţni povezati se za obranu Gordane, a i prvi na obranu domovine.

- Kako je divno slušati ove riječi iz tvojih usta, Ivane.

- Moj prijatelju, događaji u Napulju duboki su udarac mojem srcu, mnogo me više bode nego tebe. Ti ne moţeš osjetiti moje boli, jer ti ne ljubiš Gordanu. Kad bi ljubio djevojku, onda bi me mogao potpuno shvatiti. Uvijek sam se nadao da ću izbjeći prije u ţenidbi s Biancom. Sada vidim da su sve to bili snovi moje mladosti, mili i dragi sni...

- Moraš odrţati snagu duha koja ti dojavljuje: tvoja ljubav bila bi nesreća, slom svega.

Ivan zagrli Damira i uzdahne:

- Kako si sretan što ne ljubiš nikoga, a presretan što ne ljubiš Gordanu koja je nedostiţna. Ali govori mi, uvijek mi govori moje duţnosti da lakše drţim na uzdi svoje čeţnje. Zakopao sam ih, ali u ţivjeti. Ne, ne! To ti ne moţeš slutiti, Damire, što znači ljubiti tu djevojku...

- Bit će da je tvoje odricanje bolno, ali duţnost je veća.

- Ali ti svakog dana opetuj. Znaj, Gordana je nesretno janje u Vučjoj jami. Zamisli samo što će biti kad se vrati Francesco i ispriča Beatrice što je sve Gordana vidjela i čula?

Ponove i ga prođe jeza i ustane:

- Moramo bez daha biti na oprezu.

- Sad moram ja do kralja da mu predam izvještaj o izvršenju zapovijed i da mu rečem kako sam poslije vjenčanja pošao s nekim milanskim gostima u Napulj. Bojim se da me zbog toga ne kazni.

- Mislim da je odviše zauzet nečim drugim. Moţda ću to saznati od Varadija.


~ 73 ~

Ivan je ostao sam, pun bola i straha. Bori se sa svojim osjećajima i odlukama da ostane jak i nepokolebljiv.

* * * * *

Ispod Kamenitih vrata uspinje se velika povorka. Na čelu joj Lovro Iločki. Prema njima dolaze Damir i Gordana u pratnji Stjepka. Vojvoda ostavi povorku i potjera konja u susret Gordani. Njezini se pratioci povuku, a ona šapne vojvodi:

- Upravo dolazim iz Remeta. Od Ĉesmičkog ćete doznati svu istinu jezovitih događaja u Napulju, a naš dvor se pretvorio u vulkan i treba da budemo oprezni. Pridobila sam za našu borbu Damira, a preko njega imat ćemo i Ivana.

- Vi postiţete baš sve što hoćete.

- Hoću samo ono što mogu! Sad nas čeka borba mnogo opasnija nego ikada. U toj borbi mogli bismo izgubiti domovinu, dakle sami sebe. Ali mi smo odlučili pobijediti.

- Za ove riječi još vas više oboţavam.

- Hvala vam na svakom osjećaju, vojvodo.

- Vaše su riječi najčarobnija melodija.

- Upamtite jedno: vješto prikrivajte svoje osjećaje.

- Ne ţelite da vodim brigu o vama?

- Ne mogu sada razjašnjavati. Ĉujte: vodite brigu o meni još više nego ikad, ali neprimjetno. Ako odate svoje velike osjećaje prema meni, upropastili ste me. Ne zaboravite te riječi.

- Nikad, Gordana! - izreče on kao zapovijed.

- Damir i Stjepko bit će glasnici i dojavljivati vam pripreme za jednu našu osnovu. Sve ostalo je u zraku, u vama i opreznosti. A sad brzo u dvor.

Vratili su se svaki svojoj pratnji i ušli u dvor. Pola sata nakon dolaska odrţao je kralj svečani doček svatova iz Milana. Njegovi vrhovni meštri odveli su milanske goste na Medvedgrad, dok su zastupnike vjenčanja ukonačili u kraljevskom dijelu palače.

Na dvoru je sve utihnulo. Kralj posjeti Beatrice i nađe je u postelji. Njeţno je pomiluje po glavi:

- Dobro je tako. Naš dječak hoće da miruje. Moramo se u prvom redu brinuti za njega.

- Nikad nisam slutila koliko njeţnosti ima u tebi, Matija.

Uvečer je kralj pozvao Varadija u ured i počeo se gotovo izvinjavati:

- Ne zamjerite što sam vas pozvao: osjećam se kao dijete kad se boji tišine i onda počinje galamiti od straha. Toliki mir me zbunjuje. Svi su se povukli.

Ovakav mir uvijek mi je donosio pod noge neprijatelje.


~ 74 ~

- Ali sada više ne postoji neprijatelj.

- Uvijek oni za Matijaša postoje, samo često mijenjaju obraze, imena i oruţje. Malo ćemo se pozabaviti drţavničkim poslovima


~ 75 ~

BEATRICE IZRIČE SMRTNU OSUDU

Sutradan najave kraljevske trube da su stigli vrlo visoki gosti. Cijeli dvor je na nogama. Kralj sa svojim kancelarom, kraljica sa svojim dvorankama. Među njima stoji i Gordana. Beatrice je utrošila mnogo snage da uzmogne upraviti Gordani vaţno pitanje:

- Imala si danas putovati natrag u Napulj a, evo, oni se vraćaju.

- Veličanstvo ima pravo. Ne znam zašto su se tako rano vratili kad je bilo određeno da još ostanu.

- Moţda Isabella ima razloga koji su je prisilili da se vrati. Nisi mi o tome ništa spomenula.

- Nisu preda mnom govorili o putnoj osnovi.

- Još ćemo razgovarati o tvom povratku. Danas još ostaješ ovdje.

- Kako veličanstvo ţeli.

Beatrice okrene glavu da nitko ne primijeti kletvu koju je izrekla. "Ţelim te vidjeti razapetu na gorućem drvetu, ubojice mog sina!" Pozorno gleda na ulaz, sama se pribliţi kako bi mogla odmah s Francescova lica pročitati što joj donosi iz Napulja. Svom snagom zaustavlja svaki znak bijesne znatiţelje i ţeli da ga dočeka sa smiješkom na ustima. To joj prilično uspijeva i namjerice produţuje ceremonije dobrodošlice svojem bratu i zastupniku slavnog napuljskog kraljevstva. Kralj Matija ţivo sudjeluje u tom dočeku i sva su lica zadovoljna gledajući srdačnost kraljevske porodice.

Nakon pozdrava, kralj zatraţi da mu Francesco prikaţe goste iz Napulja.

- Ovo je prvi liječnik našeg kraljevstva Cristofano, a ovo prvi dvorski dostojanstvenik- Pietro Ranzano.

Matija ih ljubazno pozdravi, a kraljica se s njima odmah povuče u svoje odaje. Ĉim su ostali sami, Beatrice se okrene prema bratu i strogo pita:

- Kako se Gordana mogla vratiti? Blijed, uzbuđen, mladi kardinal prošapće:

- Bila je to prava strahota.

- Povjerila sam ti svoj ţivotni cilj.

- Ni otac, kralj, nije mu bio dorastao.

- Ti buncaš. Govori brzo sve redom.

Sjedeći pokraj Beatrice, slomljen, utučen, pripovijeda Francesco događaje u Napulju. Govori dosta brzo. Kraljica se uţarila kao plam baklja, razmahivala nijemo rukama kao da nekog guši i prekine bratovo pričanje tamo gdje je on lično pošao gore da vidi spava li Gordana od praška slavljenog u večeru.

- Što? Simono uspavan, a ona? Gdje je bila?


~ 76 ~

- Otac i ja otkrili smo joj trag dolje u tamnici.

- Ona dolje? Je li tamo našla Marzana?

- Jest i mora da su govorili. Našli smo uţad kojom je bio vezan Damir i Gordanine haljine. Ona je skočila s bedema u more. Sestro, smiluj se, umiri se. Razbila je u bjesnilu kristalni vrč na stolu i dahtala smrtno blijeda:

- Prokleta, prokleta, prokleta!

- Marzano je izgubio vid u tamnici, ali nam je rekao kako su pronašli neki prozor na kuli...

- Jao, jao - izusti Beatrice - onda je taj prinčev sluga Damir sve vidio?

- Još više. On je sve i čuo. Otac ga je otkrio kraj Apolonova kipa.

- Što ste govorili?

- Raspravljali smo o našoj osnovi na otoku Ischii.

- Moj rođeni otac i brat prolaze pored čovjeka koji je svjedok gradnje mojeg prijestolja i vas dvojica puštate takvog čovjeka na ţivotu? Jao, nema više Aragonaca, svi su me izdali.

- Otac ga je prepustio dvojici svojih pozdanika, u prevelikoj radosti što se baš onog časa, kad je Damira trebalo smaknuti, tvojoj sestri Eleonori rodio treći sin.

- Treći? Treći sin, treći? Tko je taj đavo koji meni ne da nijednoga?

Onda se zaustavi usred sobe, sklopi ruke i stade kleti sve od neba do zemlje, dok Francesco ponizno šuti

- Moj otac i ti ugrozili ste moj ţivot!

- Ali, Beatrice...

- Luđače, zar ne vidiš? Pod kraljevskim krovom šeće Damir koji moţda zna sve ili barem nešto od tvojeg razgovora s ocem. Damir je sasvim sigurno razgovarao s Marzanom u tamnici pa će sve kazati onom prokletom Ivanu koji mi je do sada svojim ţivotom sprečavao nasljedstvo prijestolja, dakle dvojica. Najpodlija i najpogibeljnija zmija na dvoru - Gordana - zna sve.

- Bartolo i Alberto dali su se potkupiti od Ivanova dvoranina. Oni su to već i platili.

- Glupane! Stotine, tisuće na stratištu neće vratiti sina što mi ga je imala dati ova opasna guja. Tu, u ovoj zemlji, gdje sam ja gradila predgrađe Napulju učinili su od mene podnoţak barbarima. To će mi platiti, to će ispaštati! Jao njima! Mrzim, mrzim, ubijam jezivo, ubijam. Kaţnjavam, ali tko da mi bude krvnik?

- Evo ih! Otac ti je poslao liječnika koji nosi naslov "kuhar otrova", a drugi je prvak spletkara cijele Italije. Još nešto, Beatrice. Moj otac oduzeo je Damiru pismo u kojemu mu ovaj priznaje da vječno ljubi Gordanu.

Skočila je tako hitro da je gotovo Francesca srušila i ustobočila se pred njim kao da je doţivjela nešto strahovito...


~ 77 ~

- Ono dvoje se ljube?

- Mislim: rekao ti je jednom da je od neke djevojke odbijen i zato odustaje da ga vjenčaš...

- Lagao je! Lagao! Ĉekaj, ono popodne kad mi je to rekao znao je da Lovro Iločki putuje u Milano i morao je dati svoj potpis na bračni ugovor. Razumiješ. Lagao je. Nije bio odbijen, ali da stekne lakše prijestolje, uzima Biancu.

- Sve to ipak ne moţe biti povod da si toliko izvan sebe!

- Brate, pa ti si izgubio razum. Ivan priznaje Damiru da je ona njegova vječna

ljubav. Dakle: oni se dvoje ljube, Gordana i princ, čuješ li, ljube se. Ona je to znala tako divno sakriti. Ona je Ivana i sebe drţala u pozadini. Kolika prepredenost u te ţene. Kolika opasnost

- To je naglasio i naš otac i poručio da pripaziš na nju, jer je smatra opasnom.

Beatrice poloţi prste na sljepoočice, korača gore-dolje, gotovo isto tako uzbuđeno kao za vrijeme Francescova pričanja o događajima oko Gordanina bijega.

- Opasna! Opasna! Strahovito opasna! Kako se znala pretvarati kad sam je pitala je li kome poklonila srce. Kako se smijala, očijukala sa čitavim muškim dvorom da pokrije poglede namijenjene princu. Ĉinila se kao neko luckasto stvorenje kojoj je sve samo šala, budalaština, igrala je dvorsku ludu. A ja? Ja sam je još branila pred kraljem. Beatrice napuljska prevarena, izigrana, ismijana, nadmudrena. Lukavija, prepredenija, opasnija je od mene.

- Samo dotle dok nisi poznavala njenu prevejanost.

- Gordana mi je otela kraljevstvo. Kakvu ona igra ulogu? Razmisli: princ je naziva svojom vječnom ljubavi. Dakle, mogla ga je smotati da se njome oţeni. Ipak nije učinila ništa da stekne bogatstvo i tako odličnog muţa? Smatraš to prirodnim? Ni onda to nije prirodno da ga ona i ne ljubi?

- I naš otac je to opazio.

- Ĉuj: ako dakle nije htjela princa vezati uza se, na što računa? Što misli što kani? Ostati mu ljubovcom kad mu je mogla biti ţenom? Nisi o tome razmišljao!

- Nisam se mogao dosjetiti!

- Princa je svezala uza se, ona ima unosnijih, većih osnova.

- Zar misliš kraljevskih?

- Odreći se princa, znači, omogućiti ţenidbu s Biancom. Taj brak je put na

prijestolje. I onda bi bila uz prijestolje, zapravo kraljica. U njoj se razbudila strasna ţelja da se uspne do prijestolja, do mene, povrh mene. Kad bi Ivan bio vladar, ona bi vladala njime, nada mnom. Ĉuješ li to? Razabireš li što se krije u toj prokletoj djevojčuri? Opasnost veća od Varadija, od svih koji se napajaju nadama da će mi ova spuţva što je nazivaju princom postati kralj ovog kraljevstva kojemu sam ja dala svoju mladost, ljepotu, svoi kraljevski ţivot -sve!

- Tvoji zaključci se takvi da Gordana mora odmah s dvora.


~ 78 ~

- Što? Da je pustim izmaći mojoj pasci i da radi protiv mene u slobodi? Ne! Ostat će uza me da pazim, nadzirem i strahovito kaznim. Bit će izgnana kao posljednja zločinka, najgnusnija čedomorka, kao kradljivica na otok Ichi. Otela mi je nasljednika, hoće da mi otme vlast, neka je stigne kazna najgorih zločinaca. Ali gdje je pismo koje ste oteli u Napulju prinčevu dvoraninu Damiru?

- Otac ga je slao u Milano. Ne ljuti se, Beatrice, čekaj dok svršim. Glasnik ima nalog da vojvodi samo pokaţe pismo, a onda ga donese tebi. Priznajem: ovim pismom htio sam prisiliti Gordanu da bude moja.

- Imat ćeš je na najsramotniji način i odbaciti kao gnjileţ. To pismo ţelim. Ĉekaj, prokleta bila! Skotrljat ću te niza stube prijestolja na koji si se htjela popeti. A sad pazi, Francesco. Ponašaj se prema njoj kao da nije bilo ničega. Nadmudrit ću njezino nadmudrivanje. Strahovito nadmudriti.

Onda se opet okrene k njemu i upita ga zabrinuto: - Zar je uistinu bila s

Marzanom?

- Bili smo otac i ja zajedno dolje. Ja sam bio toliko ošamućen da ne znam što je otac s njim govorio.

- Ako su bili Damir i ona s Marzanom i govorili s njime...

- Zašto te to zabrinjava?

- Matiji sam rekla da je on umro, a moţda je taj nitkov štogod o meni lagao iz puke osvete.

- Zašto bi te to moglo smetati?

- Zato što je ona opasna i što moţe protiv mene to iskoristiti kod kralja.

Opet se duboko zamisli i šapće preda se: "Opasna! Opasna!" Nakon toga nastade duga šutnja. Francesco uzalud čeka da ona nešto reče.

- Jesi li se primirila, Beatrice? U stvari, ti ćeš ipak imati ono što ţeliš, a to smo ti javili u onom pismu.

- Kojem pismu?

- Zar nisi primila glasnika koji ti je donio objavu našeg dolaska i budućeg sina našeg oca.

- Ne! Nikakva glasnika nisam primila. I to me uzrujavalo. Ali kakvo je to bilo pismo? - pita opet ona nestrpljivo.

- To pismo poslali smo po brzoteči.

- Pa to je jezivo. Ja se ovdje na prozoru razdirem u čekanju sigurnog uspjeha u naše osnove, čekam glasnika luđačkom nestrpljivošću uzalud!

- Beatrice! Otac i ja poslali smo najpouzdanijeg brzoteču?

- Što se to ruši u drţavi aragonskoj? Kakvo je pismo bilo poslano? Što je sadrţavalo?


~ 79 ~

- Sasvim običnim smicalicama javljamo ti događaje. Pismo je bez naslova i potpisa. Onako kako smo se dogovorili, samo mala promjena. To nitko ne bi mogao shvatiti. A nije li moţda kralj?

- On bi mi poslao svakog glasnika. Među nama vlada odnos ţene i muţa koji teško očekuje potomka. To je potpuno istinski sada kod njega, jer mu nema druge, nego da primi zakonitog nasljednika, ali sad ću pozvati Enrica.

Kad ovaj uđe, Beatrice ga zapita:

- Kako je Alfonso saznao da je Gordana otišla u Napulj?

- Ne znam, veličanstvo. Nestao je a da mi uopće nije rekao

- Prokleti Katalonac, taj će mi platiti. A ti, Enrico - oslovi ga sada intimno - od ovog časa preuzimaš duţnost da paziš na Gordanu: s kim govori, što govori, svaki njezin korak. Svakog dana moram dobiti izvještaj. Pošalji mi Nardellu i najpouzdanije dvorske gospode, osim Gordane.

Za kratko vrijeme pojavi se starica.

- Slušaj me, dadiljo! Od danas ćeš na svakom koraku slijediti Gordanu, ali dakako spretno, onako kako ti već umiješ...

- Kraljice moja uzvišena! Za vas bih slijedila i đavla kojega se najviše bojim.

Tada ulaze dvorske gospođe i poredale su se u polukrugu duboko se sagnuvši pred Beatrice. U središtu stoji mala Beci.

- Jeste li kada čule na dvoru razgovor o tome da princ Ivan ljubi neku djevojku između vas? - kraljica gleda u oči visokoj crnoj, ruţnoj ţeni juţnjačkog tipa koju je smatrala istaknutom špijunkom.

- Ne, uzvišena vladarice - naglasi crnomanjasta djevojka - nismo o tome nikad ništa čule ni opazile.

- A vi pripazite. Ako o tome čujete govoriti, dopuštam vam da pitate tko je ta dvoranka, da li se s njom sastaje i gdje. A sada, još jedna zapovijed- ţelim znati koliko mi je odana dvoranka Gordana. To je samo iskušenje i ništa više. Vaša je duţnost priopćiti mi sve što ona govori, s kime i o čemu, svaki njezin plan i pokret.

Tajna radost zasja u licima kraljičinih dvoranka iz kojih prodire dugo zatajivana zavist prema Gordani, jer ju je kraljica obasipala posebnom paţnjom.

- Sada moţete otići, osim Beci. Ona neka ostane.

Mlađahna djevojka se smela.

- Ĉuj, djevojčice, tvoje srce još nije okusilo zloću. Na tebi je da pokaţeš koliko si iskrena svojoj kraljici. Spavaš i boraviš u istoj prostoriji s Gordanom. Hoću da znam koliko mi je odana pa ti zapovijedam da mi sve saopćiš što ti ona govori, tko s njom govori, tko ulazi u njenu odaju, šalje li tko kakve vijesti. Jesi li dosad što opazila?

- Nisam, veličanstvo.


~ 80 ~

- Razumijem, dosad nisi tome posvetila paţnju, ali odsad budi što više s njom i budno pazi. Ĉim štogod zamijetiš, najavi se kod mene i saopći mi. Kraljica će znati nagraditi tvoju vjernost. Ali budi oprezna, Gordana ne smije ništa naslutiti.

- Vaše veličanstvo , slušat ću.

Kraljičina ledena ruka pomiluje djevojku i otpusti je. Kod večere toga dana vladala je vedrina i radost. Kralj Matija posvetio je mnogo paţnje Francescu, Isabelli. Strozziju. Ispitivao ih je o napuljskoj svadbi, zanimao se za Ranzana i Cristofana.

Uhvativši zgodu, Beatrice primijeti svojem bratu:

- Neizmjerno sam se začudila tako nenadanom dolasku. Ne razumijem, Francesco, zašto nisi javio unapred vai dolazak? Kardinal odvrati začudivši se:

- Kako? Zar nije stigao naš glasnik s objavom dolaska?

I još većim čuđenjem pogleda kraljica svog muţa.

- Ni ja ne znam ništa o tome.

- Kako je moguće da glasnik nije stigao? - veli Francesco.

- Slali smo brzoteču, i vrlo pouzdanog.

- Onda mu se nešto na putu desilo. Svaki bi nam glasnik iz Napulja bio radost i veselje. Pričekajmo, moţda će se za koji dan pojaviti. Moglo bi se desiti da je i zalutao - tješio je njeţno kralj Beatrice.

I potpuno smireno raspravljaju o mogućnosti koja je zadesila napuljskog glasnika.

Kad su nakon večere dvoranke otpuštene, nađe Gordana na vratima njihove zajedničke sobe Beci Frankopanku, pa je gotovo naletjela na mlađahnu djevojku. Ona joj dade znak da šuti i pođe za njom posve u kut iza zastora njezine postelje.

- Pazite, s kime ste govorili? Nardella je vani.

- Privikla sam se čuvati njezinih ušiju.

- Recite: kako je kraljica doznala da princ ljubi mene? - vrlo blijeda šapćući pita Beci

- Nikad nisam ništa o tome čula - tiho odvraća Gordana.

- Kraljica zna da ljubi jednu dvoranku i očito ţeli saznati ime. Hoćete li me odati?

- Ne smijete me ni pitati da bilo kome odajem tajnu koju bih doznala. Vjerujte mi, Beci, kunem se.

- Vjerujem, ali čujte - šapće ona. - Kraljica je naloţila svim dvorankama, a nakon toga i dvoranima da budno paze na svaki vaš pokret, riječ, svaku osobu s kojom govorite, a meni je posebno naloţila da pazim na vas. Nemojte, Gordana ni s kim govoriti.

- Vi ste čisto poštenje. Beci, na čast svojem rodu. Hvala vam. Vratit ću vam ta saopćenja. Međutim, prema meni se vladajte ravnodušno. Vi ste kneţevskog roda, a


~ 81 ~

ja obična dvoranka. Sada vam je četrnaest godina, dakle budite kneginja. Je li dobro?

- Ĉini mi se da se nešto strahovito snuje protiv vas, Gordana.

- Sasvim sigurno - budite oprezni u moju korist.

* * * * *

S očinskim ponosom kralj je kazivao u pero svojem kancelaru Varadiju proklamaciju kojom naviješta očekivanje zakonitog nasljednika. A Varadi piše i jedva se svladava da mu ne zadršće ruka. Kralj dovrši posljednju rečenicu, uzme papir u ruku i još jednom pročita. Kancelar obori oči da ne gleda kraljevo oduševljenje. Samo ispod oka pogleda k vratima kao da nekog očekuje. Ali vani je sve tiho, što ga naročito uznemiruje. I sjedi spuštenih vjeđa.

Od jučer, kad su stigli iz Napulja, Varadi se ne sastaje ni s kim, ne govori ni s kim. Samo je primio vijest od paţa Stjepka da su Ivan i Damir odjahali u Brezovicu. Još mu je nešto neprimjetno šapnuo, a od tada čini se Varadiju kraljeva radionica - grobnicom.

Kralj ga pogleda i primijeti:

- Ne pokazujete svoje ushićenje zakonitom potomku?

- Veličanstvo, u vašim je rukama sreća svih naroda ovog kraljevstva, vi njima upravljate i snosite odgovornost. Na meni je da vas slušam.

- To mi je drago čuti.

S hodnika se čulo neko gibanje. Varadi sagne glavu. Srce mu je ţestoko kucalo. Ipak se nije maknuo, štropot koraka okrene kralja k vratima. Princ Ivan ukaţe se na pragu.

- Smijem li ući, kraljevski moj oče?

- Sjedni. Ţelim s tobom govoriti nasamu. Varadi ustane poklonivši se obojici, a Ivan odmah bez ikakva sustezanja uzima riječ:

- Kad sam htio u Brezovicu, krenem savskom dolinom i opazim da dolazi glasnik s juga. Zovnem ga vrlo prijazno, a on potjera konja s cesto i sakrije se u šikaru. To mi se učinilo sumnjivo i pošaljem momke da ga uhvate. On mi je uzmicao, bjeţao, sakrivao se, što je momke uvjerilo da je razbojnik. Zato su ga pretraţili i našli kod njega jedno pismo. Ja sam ga otvorio. Sadrţaj me ponukao da ga donesem vašem veličanstvu.

Kralj spusti vjeđe i baci pogled u ispisanu hartiju bez naslova i potpisa:

" ... Odabrana golubica odletila... Nađena zamjena... Odlična očeva prijateljica

u prvim je danima očekivanja... Sve spremno. Gavrana treba pritegnuti na

lanac... Pietro donosi "sardelicu" ... Sve u najboljem toku ... Svi dolaze...

Kartaga će pasti..."


~ 82 ~

Duboka je šutnja u odaji, čini se da kralj ponovo čita slovo po slovo. Napokon mu se oči zaustave na posljednjoj izreci. Nepomičan je, udaren. U dubokoj šutnji i tišini kraljeve se široke, valovite grudi počinju dizati i spuštati sve brţe i jače. Ali se još ne makne. Ivan ga gleda nepomično:

- Otkud je taj glasnik? - zapita kralj ne digavši oči s papipira.

- Iz Napulja!

I opet nastaje duga, teška šutnja. Kraljeva se glava spusti niţe, tijelo kao da mu tone.

- Razumiješ li sadrţaj ovog pisma? - zapita sina ne pogledavši ga.

- Gavran je u našem grbu. To je dosta jasno. Što znači "odabrana golubica" to ne znam. Znam jedino ovu posljednju izreku:

"Kartaga će pasti".

Sin i otac gledali se dugim pogledom.

- Znam, oče, da me Napuljci nazivaju Kartagom. Jasno je da se protiv mene nešto skovalo.

I sada je Ivanov glas bivao oštriji:

- Neću im stajati na putu. Dopustite da se udaljim s dvora. Nemam volje da umrem od napuljske ruke. Moj je ţivot stalno na rubu groba. Volim biti građanin nego stalno na stratištu.

- To se usuđuješ reći meni? Što ti je?

- Oče, vi ste jedne večeri očajavali misleći da sam mrtav. Obični sluga moje vojske umro je za mene, sada nemam više nikoga tko bi ţivio za mene, dakle, nema tko ni da umre, osim da ostanem i srknem odabrani mi otrov. Pošto imam majku, ţivjet ću s njom, ali ovakav ţivot dalje ne mogu podnositi.

- Kako se usuđuješ? Tko te zbunio? Ja više nemam sina?

- Imate, samo što taj sin ne ţeli da mu svakog časa zaprijete kakvim otrovom.

- Tko ti je to nalagao?

- Cijeli je napuljski puk pričao na obalama kako na sjeveru ima neki nezakoniti princ koji se ne usuđuje popiti ni čašu vode da mu ne saspu otrova. To je čula posluga koja je pratila poslanstvo u Napulj.

Matija stalno zuri u ispisanu poruku, svako mu slovo iskri i smućuje duh. Danas u ovoj promjeni što je zavladala između njega i Beatrice, danas ova poruka nalikuje na probušenu trubu koja odzvanja drečavim glasovima. Ali još ga više obezumljuje Ivanova promjena. Jučer je mislio da se tu provodi nečija podvala. Netko je nahuškao Ivana. Sada, danas, nastupa on još muţevnije. Dapače potrudio se uhvatiti glasnika i oteti mu pismo iz Napulja. To rasklima njegove snage pa se slomi u naslonjač.

- Netko osluškuje - upozori Ivan kralja.


~ 83 ~

Ali ovaj ih nije čuo. Ili se ne moţe maknuti. Mjesto njega skokne Ivan k vratima, rastvori zastor, a staračka glava se smiješi, staračke ruke drţe zdjelu sa smokvama.

- Posve svjeţe smokve, veličanstvo!

- Ne mogu, pokvario sam ţeludac - odgovori Matija mirno. - Odlazi, Nardella!

I ona se povuče vrlo mrka, a Ivan će pokazajući za staricom:

- Ona me osluškuje od jutra do mraka, to je nepodnošljivo. Sami vidite, oče. Ne mogu duţe ostati ovdje.

- Ostat ćeš! - izreče kralj poluglasno svom strašću i razbujanim ogorčenjem. - Tvoje je mjesto ondje gdje sam ja.

- Da umrem od napuljske ruke? To ţelite, oče?

Kralj je vidio sina ovako odlučna kad je branio svoju majku. Koga brani sada? Odakle mu to? Dakle, ipak u njemu ima snage? Dok je to razmišljao, zazvoni oštro srebrnim zvoncem. Hitro uđe Stjepko i ustoboči se kod vrata:

- Neka odmah dođe Gordana! - zapovjedi kralj.

Neočekivana zapovijed strese paţa, ali brzo istrči na vrata. Sjenka zabrinutosti pade na Ivanovo lice i pođe nekoliko koraka duţ dvorane. Duša mu dršće. Ĉekao je kraljevo pitanje koje bi mu razjasnilo zašto je pozvao djevojku. Ali Matija šuti stojeći uza stol i bulji u sadrţaj. Mirna i sabrana uđe Gordana, a kralj je zovne bliţe k stolu.

- Slušaj, onog dana kad si stigla iz Napulja, spomenula si u dva navrata nekog napuljskog dvoranina kojeg zovu "sardelica".

- To je nadimak kraljevog liječnika koji su mu nadjenuli napuljski građani.

- Kako se zove taj liječnik?

- Cristofano koji je upravo stigao iz Napulja. Nekoliko trenutaka kralj bulji u stol na kojem leţi papir, pa onda opet upita djevojku:

- Nisi li mi još nešto govorila kao da znameniti čestiti liječnik ima još neki nadimak?

- Da, veličanstvo, vele mu da je "kuhar otrova" jer je sjajan liječnik.

- To je svakako prostački. Napuljci kao da ne cijene odviše liječničku znanost.

- To je zavist Napulja. Zlobnici ćeretaju da uvaţeni i slavni liječnik Cristofano umije bolesnome vraćati ţivot, ali zadavati i smrt kad hoće. Ima tamo mnogo neprijatelja koji ga ocrnjuju rugalicama. Vele da se pobratio sa smrću i ona dolazi uzimati one koji su na putu njegovu trgovačkom poslu.

- Ako te netko pita zašto sam te zvao, reci da sam te ispitivao zašto se knjeginjica Beci odjednom vlada nezadovoljno kao da ţeli kući.

- Slušam vašu zapovijed, veličanstvo.

- Moţeš otići.


~ 84 ~

Ona izađe tiho i nečujno, a kralj skrštenih ruku na leđima korača polagano svojom radnom odajom. Naboralo mu se čelo. Kroz njegovu dušu prolaze sjene slutnje još neodređenih, neutvrđenih, a one mu prorokuju neko veliko razaranje.

- Ţalim, oče, što sam vam prouzročio zlovolju i molim da mi oprostite. Iz ovog se pisma jasno razabire sve. Mlad sam, ali nisam baš lud. Moj ţivot nije sasvim izlišan.

Podigavši pogled k njemu, opazi da je odlučio otići

- Kamo ćeš?

- Htio sam s Lovrom da izjašim prema Medvedgradu.

- Dobro. Ĉekaj me u dvorištu. Idem s tobom. Ţelim gorskog zraka. Vani na trijemu nađe Ivan Damira. Oprezno se ogleda. Nitko nije u blizini samo Stjepko. Ovaj saopći:

- Gospođica Gordana čeka vaše vijesti tamo gore iza onog stupa na trijemu.

- Ako odašaljemo Stjepka to će uhodama biti sumnjivo - Primijeti Ivan. - Najbolje je da pođemo šetajući. Srest ćemo se s njom, a ti, Stjepko, budno pazi. Ĉim spaziš da se koji Napuljac javlja, zakašlji.

Mirno su zaokrenuti iza ugla i našli Gordanu kako sjedi na kamenoj klupi.

- Govorite brzo - veli ona. - Kakav je rezultat? Nema nikakve odluke?

- Samo to da će izjahati sa mnom prema Medvedgradu.

- Odašaljite odmah vijest na Kaptol gospodinu Escole neka krene naprijed. Sad je čas da Aversa započne.

- Zar baš danas, Gordana?

- U bici smo s neprijateljem naše domovine, visosti. Opkolio nas je sa svih strana. Očekujemo od svojeg vojskovođe da porazi neprijatelja.

- Ne ja! Vi ste preuzeli vodstvo naše vojne.

- Onda vam ne preostaje drugo nego da se pokorite. Ova stvar iziskuje hitnost. Dakle, molim: odmah odredite neka Firentinci budu na mjestu.

Iza njega stoji Damir povučen, nijem u stavu čovjeka koji je potpuno obračunao sa svim čeţnjama svojeg srca, zagušio ih i ostao nesalomljiv za svaki vanjski utjecaj. I gleda mirno crnim očima Gordanu dok ona govori s princem.

- Evo, pogledajte, visosti, čovjeka čije vam je srce najvjernije i najodanije. On se slaţe sa mnom - i ona pokaţe Damira. - I još nešto. Ako bi nas troje tko zapitao o čemu smo sada govorili: ja sam vam pripovijedala o naročitim razlikama talijanske nošnje u Napulju i drugim drţavama Italije. Ali nadam se da smo uhvatili dobar čas dok nikog nema u blizini i zato ću se odmah udaljiti.


~ 85 ~

GORDANINA OSNOVA POČINJE

S malom pratnjom jaše kralj cestom prema brdinama daleko iza gričke utvrde. Nitko ništa ne govori, jer kralj šuti udubljen u sebe. Kad su već bili daleko od Griča u dubokoj iumi, susretnu malu povorku.

- Tko je to? - zapita kralj Ivana.

- Vaš firentinski gost sa svojim bratom.

Escole i njegov brat dojašu u susret kralju da ga pozdrave.

- Dva mlada muškarca na ovako usamljenoj šetnji? - primijeti kralj smijući se.

- Naše bi muze propjevale u opojnoj sreći kad bismo se mogli uspeti na Medvedgrad - primijeti Escole Strozzi - Ali nam uspon sprečava moj stari pratilac.

I pri tom se obazre na starog učenjaka što sjedi u sedlu i promatra dvor na brdu.

- Gle, ovoga još nisam vidio - upozori Matija. - Sudeći po odori, bit će neki učenjak. Otkuda je?

- Iz Firence, vaše veličanstvo. Pratio me u Napulj pa sam ga poveo sobom ovamo kao svojeg gosta. Vrlo mi je prijatno u njegovu društvu.

- Kakvom se znanošću bavi?

- Astrologijom To je Dominico Aversa.

- Aversa? Zar znameniti astrolog Firence ovdje? I vi mi niste rekli ni jedne riječi?

- Velićansn pošao je sa mnom samo uz uvjet da ga ovdje prikazem pod drugim imenom i da ga prikrijem, jer bi svakog dana dolazili k njemu da im istraţuje zvijezde. A to bi ga strahovito izmorilo.

- Uistinu, kad bi ga svi moji velikaši i čitav taj grad salijetali, ne bi mu bilo dobro. Neka samo nadalje ostane nepoznat, osim za mene. Zovnite ga! Escole odjaše k Aversi i reče mu poluglasno:

- Sam đavo u toj Gordani. Kao da je diktirala kralju što ima govoriti kad opazi vas.

Stignuvši kralju, Aversa ga pozdravi. Matija ga pogleda:

- Nisam znao kakav znameniti čovjek boravi u mojem gradu.

- Da sam mogao slutiti kako će me veličanstvo prijazno primiti, već bih ţrtvovao svoju ţelju da ostanem nepoznat i neviđen.

- Mnogo mi je stalo da to ostanete i nadalje. Još danas poslat ću vam podatke da mi sastavite jedan horoskop.

- Veličanstvo, presretan sam!

- Dođite u moje lovište i donesite mi ga. Ne ţelim da itko o tome što sazna. A sad krenimo zajedno.


~ 86 ~

Damir jaše s Ivanom. Obojica polagano zaostaju.

- Što će iz svega toga biti? - promrmlja princ tihim glasom gledajući kralja u društvu s Aversom.

- Valja nam mirno čekati - odvrati Damir. - Ĉuj, Ivane, Francesco je sigurno donio vijest Beatrice o onom pismu u kojem Gordanu nazivaš vječnom ljubavi. O tom svjedoči sve ono što je mala Beci pripovijedala Gordani. Molim te da budeš oprezan.

- To mi je sveta zadaća.

- Što bi rekao kralju da te pita ljubiš li Gordanu? Znaj, tvoj odgovor bit će njena osuda.

- Da - odvrati princ - morao bih kralju u tom času odgovoriti "ne". Morao bih poreći najveću istinu svojeg ţivota.

- Ali tu bi ţrtvu pridonio za nju. U tome treba da smo sloţni, a prvog iza tebe ispitivao bi kralj mene.

- Obojica moramo zanijekati, ili Gordanu predati kraljevoj osudi, a ona bi bila nesmiljena, jer bi mu u tom pomogla Beatrice.

- I pri tom ostaje, Ivane?

- Ne moţe biti drugačije.

- Ali ima još jedna pogibelj na koju me je upozorila Gordana još putem iz Napulja. Ako je tvoje pismo Francesco donio sobom, kako ćeš nijekati što si napisao?

- Da ga je donio sobom, već bi ga kralj imao u ruci.

- Tako misli i Gordana, a opet nije isključeno da Beatrice s nekih nepoznatih razloga čeka zgodniji čas.

- Što bi ti učinio na mome mjestu Damire da ti kralj podnese to pismo?

- Priznao bih kralju da sam je ljubio i da je još ljubim, ali da je ona odlučno odbila i uputila te da budeš muškarac i da se predaš ţivotnoj zadaći svojeg oca, kralju i kraljevstvu. A ti si odlučio da je zaboraviš i sada je više ne ljubiš. Mladiću od osamnaest godina to je prirodno.

- Nikad neću prestati da je ljubim. Nikad! Znaj, Damire, mogao bih zamrziti svakoga tko bi ljubio Gordanu.

- I onda ako bi tu ljubav zatomio, sputao u okove?

- Već sama pomisao da je još jedno drugo srce prepuno nje pali me ljubomorom.

- Opominjem te, Ivane, razori svaki takav osjećaj u svom srcu. Mogao bi te zavesti da učiniš krivo vojvodi koji ti je vjeran podanik. Gordanu bi mogao osvojiti samo onako kako si sada započeo.

- Vršim samo njezine naloge.

- Ti se, Ivane, počinješ preporađati, iz tebe ţari muţevnost, a takvog te ona ţeli. Moraš je slijediti.


~ 87 ~

Kad su se podvečer s kraljem vratili na Grič, Damir uđe u svoju odaju, otpaše mač, baci šešir na stol i spusti se na leţaj.

Muke što ih je podnosio u razgovoru s princem slomile su mu toliko dušu da se i tjelesno osjećao zamoren. Njegove velike crne oči vlaţne su. Skraćena tuga u njegovoj duši ovog se časa rastopila i razlila mladim lijepim obrazom. Predaje se patnjama znajući da tajnu koju nosi u grudima mora nositi sam bez ičije pomoći. Pouzdaje se u sebe, u svoju snagu koju je u njemu probudila Gordana one noći na brodu i čeličila svakog dana naglašavajući kako očekuje od njega da bude muškarac i vojnik. A on hoće da je dostigne, da bude kao ona, hoće da nađe smirenje i zaboravi u viru borbi i spletki što su sada zaigrale na dvoru paklenu igru. Osjeća da će u toj igri prolaziti strmoglavom opasnošću i Gordana, i on, i svi. Ova ga opasnost mami jer mu zaokuplja čitavu unutrašnjost, sve njegove lične čeţnje. U njima traţi hrane snazi koju je odlučio izgraditi, isklesati i učvrstiti da bude gospodar samog sebe. I svake večeri, zadubljujući se u proces svoje duše, promatra,

istraţuje, upravlja. Svakog dana kao da previja svoju bolnu ranu očekujući da počinje cijeljeti. "Pomozi snago, pomozi prirodo", -vapi mu mozak. Utječe se razboru i svijesti u kojoj je uvijek nalazio pomoći da zadrţi snagu.

A tamo dvije odaje dalje odškrinuta su vrata i sluša korake svojeg prijatelja Ivana. Zna da mu san ne ide na oči, da ga goni gore-dolje po sobi, srce prepuno čeţnje za onom tamo gore u onoj maloj odaji što negdje u tom času hitro plete svoje osnove za nastavak borbe.

Noć je sve tiša. Prinčevi koraci bivaju sve glasniji. Damir osjeća kao da princ korača po rani njegova srca...

* * * * *

Kraljica se s bratom povukla u svoje odaje. On i suputnici odmaraju se od puta, a ona boluje u trudnom stanju. Kralj sa svojim dvorom zabavlja pjesnika i ostale goste na Medvedgradu, ali svakog dana posjećuje kraljicu. Njezini muški i ţenski dvorani svake večeri došaptavaju kraljici vijesti o Gordani. Ali nijedan ne moţe Beatrice dati ni najsitniji razlog da djevojci bilo šta prigovori. Svi čekaju subotu kad je kralj obećao vrlo vaţnu objavu. U četvrtak popodne stigne iz Napulja kraljevski brzotcča i donese kraljici vijesti da je otac teško obolio i ţeli svoju kćerku vidjeti i nešto vaţno predati. Mora, dakle, odmah krenuti na put. Beatrice očajno sklapa ruke prema kralju Matiji.

- Moram vidjeti oca, moje mi stanje to ne moţe spriječiti. To jamče liječnici.

Cristofano također uvjerava kralja i jamči svojim ţivotom, a i svi ostali Napuljci.

- Strašno bi stanje moglo biti za kraljicu tek kad bi ovdje morala drhtati za oca - kaţe Ranzano.

- Dobro - odluči kralj - ali čekajte do subote, a onda putujte. Bit će kraljici put posut ruţama ako pričeka subotu. Beatrice je pristala.


~ 88 ~

GORDANA ŠAPĆE ZVIJEZDAMA

Šuma je tamna. Gusto drveće dodirom svojih krošnja stvara mirisavi zeleni svod od lišća. Kralj Matija sjaše i baci uzde. Paţ ih dohvati i odvede konja onamo gdje se zaustavila kraljeva mala pratnja i sjedne na oboreno stablo. Stjepko stoji i čeka naloge. Zanima ga kraljeva zamišljenost i slijedi njegov pogled.

- Idi sad i dovedi učenjaka.

Paţ se poţuri u guštaru gdje čekaju Escole Strozzi i Dominico Avcrsa i najavi kraljev poziv. Strozzi ostaje, a učenjak slijedi Stjepka. Na povaljenom panju sjedi Matijaš i dočeka starca sa smiješkom.

- Ovako se sastaju ljubavnici, ali i urotnici. Mi nismo nijedno, ali na mojem dvoru ima odviše usta koja bi zvijezdama koješta podmetnula, a vas izmučila. Dakle, sjednite ovamo, k meni. Nećemo odviše glasno govoriti. Ja slušam.

Učenjak izvuče iz dţepa svojeg plemićkog haljetka čitav snop svezanih papira.

- To su, veličanstvo, raznovrsni horoskopi. Naime, opazio sam posljednji put vaše veliko zanimanje o stvaranju horoskopa, naravno, to ćemo ostaviti za kasnije...

- Svakako. Najprije ţelim čuti svojstvene pojedinosti one ţene čije sam vam podatke poslao, a zatim ću s velikim interesom slušati znanstveno stvaranje horoskopa.

- Tako je prirodno, veličanstvo - i Aversa uzme iz njedara posebnu hartiju pa obrazlaţe: - Prema podacima ove ţene neznanog mi imena i staleţa koja je rođena 14. studenog godine 1457. njezina svojstva su vanredno istaknuta. Ĉuvstvenost je posve izlučena iz njezinog duševnog ţivota, dapače i ljubavna strast posve je izbrisana. Bilo je nešto malo u prvim godinama moţda oko petnaeste ili šesnaeste, ali se utopila u jednom jedinom velikom vladajućem osjećaju, a to je apsolutna "ţeljezna" volja da bude gospodar sve svoje okoline. Ona je zapravo sazdana od ţeđe za gospodstvom i raskošjem. Umne sposobnosti daleko natkriljuju svakodnevne umne ţene. U toj su prirodi dominantni vlastohleplje i teţnja za raskošjem, pa iz njih izviru svi njezini nagoni, svi čini koji ne poznaju granice...

- Gospodine učenjače, lako vam je ovo izreći jer poznajete lično ovu ţenu.

Aversa mrko pogleda kralja.

- Veličanstvo, ja nisam vrač ni ulični prorok, ja sam učenjak. Moje poštenje ne bi mi dopustilo da pravim horoskope prema poznavanju neke ličnosti, nego po mojim ličnim studijama. Ako kralj misli drugačije, onda...

- Moram se ispričati. Zaprepašten sam; čujte što ću vam reći: prije osam ili deset mjeseci ova je ţena iste ove podatke poslala iz Budima baš u Firencu u vaše ruke i vi ste joj sa svoja tri druga astrologa poslali po glasniku horoskop.

- Zadajem časnu riječ: nikada ovi podaci koje sam primio od vašeg veličanstva nisu bili u mojoj ruci ni u rukama mojih drugova u Firenci.

Matija malo gleda preda se. "Beatrice mi je tvrdila da je spis u zaboravnosti ostao u Budimu", a onda će glasno:

- Moţda vam je Budim daleko pa ste glasnika smetnuli s uma?


~ 89 ~

- Nikada to ne bih zaboravio, to manje što su mi podaci pruţili vanredno zanimljiv i rijedak sadrţaj za osebujnost karaktera ove ţene čije sam podatke primio ovdje od vašeg veličanstva.

- Onda ćemo nastaviti. Prema vašim horoskopima ima u te ţene velikih duhovnih svojstava. A kako ste ono kazali sa čuvstvenog gledišta?

- I to imam obrađeno. Evo - i on okrene jedan list papira - njezina priroda potpuno isključuje ono što mi obični ljudi nazivamo čuvstvom, osjećaj srca.

- Ipak, ima u njoj majčinog toplog osjećaja?

- Ovaj osjećaj toj ţeni potpuno manjka, jer joj nije suđeno da bude majka.

Kralj pogleda oštro kao da se sprema da skoči ti svoju obranu, a riječ mu drhti bjesnilom:

- Znajte, ova je ţena trudna.

- Velčanstvo, dopustite: je li ona vaša podanica, naime u okviru vašeg kraljevstva?

- Zašto to pitate?

- Jer bih vas zamolio da mi dopustite ovamo pozvati ona tri astronoma koji se također bave astrologijom pa da ovdje zajedno dočekamo rođenje djeteta ove ţene, jer ćemo tada biti pozvani po svome poštenju i poštivanju znanosti da objavimo našem svijetu: astrologija je doţivjela slom.

- Drugo vam neće ni preostati.

- Onda veličanstvo, vi ćete uvelike zaduţiti znanost pa molim dozvolu da dozovem svoje suradnike i da nas uputite u grad ili okolinu u kojoj se ta ţena nalazi.

- Na ovu molbu dat ću vam odgovor ove subote. A sada recite: kako vi dolazite po astrološkom znanju do zaključka da ova ţena ne moţe imati djece?

- Veličanstvo, ja sam u prvom redu astronom. Od mladosti sam se posvetio proučavanju svemirskih tijela kad sam opazio da neki ljudi prorokuju prema zvijezdama i naišao da ih iskorišćuju kao vrači. Konačno sam došao do zaključka: ako mjesec i sunčane zrake uzrokuju zemlji i dobre i loše uplive, onda ni zvijezde nisu ravnodušne. One donose po našem uvjerenju upliv na pojedine ljude, i to baš one zvijezde koje su u času rođenja jednog čovjeka bile najbliţe onog sata, dapače one minute kad se dotični rodio. Moje je lično mnjenje da takav pravi znanstveni horoskop ima umnim ljudima posluţiti kao upozorenje na kakvo zlo, na opreznost.

- Ali zašto ova ţena ne bi imala sina? Kako to opravdavaju vaše zvijezde?

- Među milijardama zvijezda astrologija nalazi takve koje označuju neplodnost za

ljude i zemlju. Prema mojem proučavanju, kad se ova ţena rodila, bile su joj zvijezde plodnosti onog sata i časa daleko, pokrivene oblacima.

- Ipak to zvuči na proročanstvo koje će biti poraţeno.

- Rekao sam: onda ću to javno i priznati.

- Ali, molim vas - nestrpljivo će kralj - kako da nikad niste primili nikakve podatke za horoskop iz Budima?


~ 90 ~

- Jesam, veličanstvo, i donio sam ih sa sobom, jer ja nikud ne odlazim, a da ovo svoje jedino blago ne bih ponio. Pošto je vaše veličanstvu ţeljelo podrobnije upoznati izradu horoskopa, donio sam s Kaptola među ostalima i tri koja sam izradio za neke nepoznate ljude u Budimu - izvuče tri hartije i redom ih prikaţe kralju, a on će razočarano:

- Nijedan horoskop ne odgovara datumu rođenja ove ţene, ali koji ste primili posljednji?

- Evo, ovaj. Bilo je to prije osam mjeseci.

- No, dakle prije osam - ali ne doreče već zapanjeno zuri u papir. – Ovdje zvijezde prorokuju sedamnaestogodišnjoj djevojci ...

- Da, veličanstvo. Umne i opće ljudske sposobnosti te djevojke vanredne su, snaga volje upravo junačna, a eto, nameću joj nezakonitog sina, što je suprotno čitavom njenom karakteru.

- Tko vam je poslao ove podatke? Molim vas, sjetite se, vrlo bi me zanimalo.

- Donio ih je mladi muškarac u maloplemićkom odijelu i navijesti "da njegova gospodarica vrlo otmjena roda, ţeli ostati nepoznata, ali će dobro nagraditi ako joj izradim sve što se odnosi na ovu gospođicu". Odmah sam sa svojim drugovima to uzeo u posao.

- Glasnik je, dakle, čekao? - upita Matija. - Onda mu je svakako gospodarica bogata. A niste li moţda s njim progovorili, upitali ga za Budim?

- To je učinio naš najmlađi suradnik. Još mi je ţivo u pameti kako sam ga zbog tog ispitivanja ukorio, jer je htio znati zašto njegova gospodarica nije slala podatke svoje obitelji.

- A što je na to odgovorio budimski glasnik?

- Govorio je onako kako se to već priča naglašavajući "što gospodarici mogu pomoći zvijezde kad ona dobro zna da nema potomka i makar je mlada, ne moţe ga imati pa će zato ostati kratkih rukava. Neće biti kako ona hoće i valjda baš zato pita vaše zvijezde ne bi li joj u tome mogla pomoći ova mlada djevojka" ...

- Ĉekajte, zar se moţe što takva dogoditi, dijete podmetnuti?

- To je u velikaškim krugovima svih zemalja svijeta već isprobano. Naravno, o tome nije nitko traţio dokaza. Uostalom, ja sam glasnika ušutkao, jer ne ţelim nikada saznati ništa o ljudima koji mi šalju podatke. Takve mi obavijesti ometaju miran objektivan rad.

Aversa je opazio velike potrese u Matijinu duhu, ali ih on svladava, okreće se,

zamišlja se predugo. Sve više ga obuzimaju sumnje koje su u njemu probuđene čudnim susretom dvaju horoskopa: mlade djevojke s nezakonitim sinom i njegovom ţenom koja ne moţe imati sina. On hoće sigurnost i zato mora Aversa dokazati zemaljske događaje u Napulju.

- Učenjače, vaša je znanost vama ono što je meni kruna. Imamo jednake duţnosti prema njima. Ako ja poloţim ruke na krunu u znak da se moţete pouzdati u šutnju o svemu što biste mi rekli, onda mi vaša znanost smije vjerovati da nitko neće


~ 91 ~

doznati ništa. Kaţite istinu: pred čijim je zagrljajem dvoranka kraljice, Gordana, morala bjeţati?

- Veličanstvo, djevojka očito kao vjerni podanik tvrdi da ne zna, ali na obali sam čuo glasine, objede i sumnje da je to Ferrante ili Francesco. To više što je Gordanu čekala kraljevska lađa da je prije svršetku svečanosti poveze na Ischiu.

- Moju nagradu, Aversa...

- Dopustite da zamolim nagradu ja. Prva je nagrada da veličanstvo zaštiti nesretnu djevojku, a druga da bilo kako spasi iz Napulja onog paţa Simona koji je u posljednjem času Gordani otkrio opasnost. Taj mladić je nećak ispovjednika na vašem dvoru Antonija Zadarskog.

- Dalmatinac? Dakle, tu je odlučivao hrvatski domovinski osjećaj. Tu vam nagradu obećajem.

- A drugo mi ništa ne nudite, kralju, ne ţelite li me povrijediti.

Matija mu je pruţio ruku. Učenjak se uputi kraljevoj i svojoj pratnji, a da hotimice nije htio prići bliţe kako pouzdanicima ne bi morao naočigled kraljevu štogod prišapnuti.

Kralj je ostao sjediti na panju, a pogled mu se upro u gustu daleku šumu. Duh mu je crno naoblačeni svemir. Sve gušći i crnji bivaju kao da se spremaju na tešku oluju. Matija uzim iz dţepova ispisane hartije. Zuri u jednu, pa opet u drugu. Horoskopima pridruţuje pismo što ga je donio napuljski glasnik, a predao mu ga je njegov sin. Dugo sjedi kralj sam samcat. Nikad nisu vidjeli da toliko vremena provodi u samoći. Ali onda, kao udaren strijelom, skoči, zovne pratnju i odredi da se vrate na Grič.

Odmah se dao najaviti kraljici. Ona ga dočeka ljubaznim riječima:

- Upravo sam dovršila posljednje pripreme za put u Napulj.

- Razabirem u tebi jake tragove umora. Lezi na počivaljku. Pripovijedat ću ti značajan događaj. Jedan vrlo poznati plemić i hrabri ratnik u Zagorju ima mladu ţenu, zdravu i čvrstu. Nekoliko su godina uzalud očekivali potomka. Napokon je kucnuo i taj sretan čas. U prvim mjesecima očekivanja ona se uputi u posjetu roditeljima u Slavoniju. Vrlo je udobno putovala, ali ipak napor putovanja lišio ih je roditeljske sreće. Sada su očajni. Tek što mi je ovo ispričao, pojurim smjesta natrag. U meni je sijevnulo pitanje: zar nas dvoje da stavimo na kocku rođenje našeg sina?

- Ali, Matija, ti si podjetinjio. Ova se ţena ne moţe mjeriti sa mnom. Preda mnom leţi sva udobnost i sva paţnja i posluge i ljekarstva A s mojim zdravljem ipak nećeš prispodabljati neku običnu plemićku ţenu.

- Priroda poznaje samo ţenu i ne dijeli nikome privilegije. Ove su smislili ljudi, a priroda gazi preko naših smišljenih iznimaka. Ja sam odlučio da te nikako ne puštam na put, prije nego što se rodi sin.

Ona ustane i pogleda mu u oči:

- Matija, ne zaboravi, moj otac na samrti teško očekuje svoju kćer, a ja moram, ja hoću da idem.


~ 92 ~

- Otac tvojeg djeteta kaţe: ne!

Riječi su pale kao oštrice. Ona ţestoko pozvoni, dade pozvati svoje napuljske liječnike i saopći im kraljevu odluku, a Cristofano izjavi:

- Jamčim svojom znanošću i svojom glavom da kraljica ne moţe od ovog puta imati nikakvih loših posljedica.

- Primam vaše jamstvo, ali ostajem pri svojoj odluci.

- A ja ne odstupam od svoje - odlučno izjavi Beatrice - uzme srebrno zvonce, pa dade znak. Ulazi grof Enrico, a ona mu naloţi: - Neka se odmah spremi sve za put u Napulj. Krećemo smjesta.

Dvorski meštar kraljice ostavi sobu. Matija ustane:

- Nisam htio pred tvojim dvoranima pokazati da se ne slaţem. A sada, pošto Ranzano još uvijek ostaje, znak je da mogu povjerljivo izreći svoju čvrstu odluku: ţelim sačuvati svoje dijete zadaha opasnosti i zato ne moţeš putovati.

- U Napulj ne smijem, a za Budim si odredio putovanje idući mjesec?

- Ali danas određujem: nećemo se maknuti s Griča dotle dok se dijete ne rodi. A kad ga imamo ţiva i zdrava, onda ćemo s dragim slatkim potomkom putovati kamo zaţeliš. Pri tome ostajem - pomiluje je po glavi I doda: - To je moja nepromjenjiva odluka pa te molim, razmisli. Tvoj otac mi je drag, ali potomak draţi od sunca - i brzo ostavi sobu.

Cristofano zakima:

- To znači da sumnja u potomka?

- Ne. On je sa mnom uţivao, gotovo plakao od sreće u očekivanju potomka - povjerava kraljica. - Deset godina čeka i onda je neki prokleti zagorski plemić razbudio u njemu strah. Kralj naginje pričanju te vrste.

- Onda, veličanstvo, hinite nesvjesticu. Evo malo kapljica pod nos da bude vjerojatnije. Ne otvarajte oči dok kralj ne pristane. Ja ću stvar voditi i svršena je zagorska priča.

Zatim Cristofano pozvoni, dozivlje sve prisutne liječnike i Matijine i Beatriceine, stvara buku i guţvu. Kralj se pojavi u sobi, a Cristofano mu šapće o teškoj nesvjestici koju je uzrokovala zabrana putovanja k umirućem ocu. Svi su liječnici uznemireni. Kraljeva njeţnost prema Beatrice iznenađuje prisutne. Onda Cristofano moli kralja za povjerljivi razgovor. Dok se liječnici brinu oko kraljice, Matija s njim odlazi u svoju kancelariju. Ovdje se liječnik kralja Ferrantea nakloni pa naglasi:

- Veličanstvo, savjest i odgovornost mi nalaţu upozorenje: vaše je srce u pravu kad drhti nad očekivanim potomkom, ali kraljica toliko ljubi oca...

- Zato bi mu ţrtvovala sina?

- Slaţem se potpuno s veličanstvom, samo upozoravam: uvjeren sam da kraljevsko putovanje neće naškoditi kraljici. Jedino bi mogla ovakva potresenja kao ovo sada lišiti vaše veličanstvo toliko ţeljenog potomka pometnućem. To neka veličanstvo uzme u obzir.


~ 93 ~

- Vi navješćujete pometnuće?

- Toga se bojim, jer njezino veličanstvo leţi u dugotrajnoj nesvjestici od straha da neće vidjeti oca.

- Vjerujem, ali izjavljujem: ţrtvovao bih svojeg oca i sve svojem rođenom potomku.

- Ali baš ova zabrana putovanja ugroţava potomka.

- Moja čitava unutrašnjost mi govori: ne daj da putuje. Izgubit ćeš sina. To su rekli i astrolozi. A zdrava pamet mi dovikuje: neću promijeniti svoje odluke. Zabranjujem putovanje!

- Onda se ja moram vratiti napuljskom kralju.

- I vi ćete ostati ovdje, kako ste odlučili, do iduće godine. Napuljskom kralju šaljem

smjesta brzoteče i vlastoručno pisma. Time je stvar svršena.

I kralj okrene leđa pa ode u svoju spavaću odaju. Kraljica puna bijesa sluša Cristofanovo saopćenje o svojem razgovoru s kraljem Matijom. Malo su šutjeli, a onda Beatrice zamahne zvoncem.

- Nema druge, moram tajnu rođenja svojeg sina povjeriti drţavnom kancelaru kralja Ferrantea.

Francesco i Cristofano to odobre i uskoro Ranzano prekine razgovor s Galleotijem i Bonfinijem pa uđe kraljici. Ona mu tiho i kratko ispripovijedi zamišljenu varku sa sinom, a onda iznenadnu današnju kraljevu odredbu.

Ranzano je mirno podnio što ga prije nisu obavijestili i odmah počn raspravljati o nenadanoj zapreci putovanja.

- Budući da je kralj tako ţeljezne odluke da kraljica ne smije putovati, onda tu ima jedan drugi izlaz.

Drhtavim riječima Beatrice poţuruje Ranzana da što prije izgovori misao.

- Veličanstvu će se jednostavno preodjenuti u muškog dvoranina. Kad nakon večere dio dvorana odlazi u grad u svoja konačišta, nas čemu se troje odvojiti i izaći iz tvrđave kao kraljevi glasnici. Krivotvorena pisma i pečat imam na Kaptolu, a biskup koji mrzi kralja pruţit će kraljici sve što je potrebno i uputi je u samostanske stanice koje nikakvi kraljevi dalekovidni brzoteče ne mogu ni naslutiti.

- Ranzano zašto vas otac nije odmah uputio u ovu stvar? Bojao se da biste to nazvali prevarom.

- Ovo je samo orijaška pomoć budućnosti - odgovori napuljski kancelar. - Dakle, veličanstvo ne časimo. Ĉuo sam vani da kralj ide na Medvedgrad. Dakle, spremajte

se. Ove noći u dvanaest sati ili prije.

Riječ prikine sušanj Nardelline haljine što je naglo ulazila.

- Što ima? Reci brzo!

- Sve plemstvo i kancelari pozvani su na tajno vijećanje na Medvedgrad. Onom kopilanu Ivanu odredio je Maffeo počasnu straţu od članova dvora što su dopratili vojvodu Iločkoga iz Milana.


~ 94 ~

- Dobro. A dalje? Što radi Gordana?

- Uvijek je uz Beci Frankopanku kako je veličanstvo odredilo. Ni s kim od dvorana ne govori ni riječi. To je sve...

- Idi, drijemaj, onesvijesti se, ali saznaj što se šapće.

Opet su ostali sami: kraljica, njezin brat Francesco i dva napuljska odličnika. Beatrice iza zatvorenih vrata slaţe od Franceskovih plemićkih odijela za sebe masku pod kojom bi mogla da se dobro sakrije. Ranzano savjetuje, Cristofano pomaţe, a Francesco kontrolira kakav će je kroj najbolje sakriti. Kad su završili, kraljica svu trojicu pozove da sjednu s njom k stolu, a onda će šapćući:

- Dok sam leţala u prividnoj nesvjesti, donijela mi je zdrava svijest ovu misao: kralju bi se moralo, kad odem u Napulj, onemogućiti da ne dođe za mnom kako bi me vidio u trudnom stanju. On bi to mogao učiniti preodjeven u kakvog plemića, a u svojoj zemlji ostaviti isto tako laţnog kralja. Ali imam plan. Jedna vrlo povjerljiva ličnost imala bi poći njemačkom vladaru i tajno mu javiti da je kralj Matija spreman u prve jesenske dane iznenada provaliti u Njemačku i narušiti mir da osvoji i druge dijelove Njemačke. To bi Friedricha ponukalo da smjesta udari preko granica ove drţave, a u ratu kralj mora biti na bojnom polju.

- Genijalna osnova, veličanstvo. A kad bi došlo do rata. Napulj bi mogao pohititi u pomoć kralju Matiji, a zapravo bi svojom vojskom zauzeo smjesta sve ove juţne zemlje preko Jadrana i nikad više ne bi pruţio kralju Matiji prilike da te zemlje dobije natrag.

- Pravi ste vojskovođa - ushićeno šapne Beatrice - ali ja još nisam gotova. Kad ovaj naš poslanik odjuri k Friedrichu netko drugi tko poznaje njemački jezik i Njemačku mora naći put do ovog grada, najaviti se kralju i saopćiti kako njemački vladar ima u Matijinu kraljevstvu saveznike i tajno se sprema da jedne jesenske noći navali na Beč, zauzme ga i pojuri dalje.

- Nedostiţiva genijalnost, veličanstvo - udivljeno će Ranzano. - Ovaj bi glasnik trebao stići već za koji dan i kralj bi se maknuo.

- Skočio bi kao ris, smjesta pozvao na okup ugarske i hrvatske čete i pojurio prema Beču. On je zapravo divlje zaljubljen u taj grad koji je teško osvajao i odlično utvrdio pa nad njim dršće kao nad očekivanim potomkom. Što, dakle, kaţete na ovo, vas obojica?

- Veličanstvena zamisao koju moramo odmah provesti. Već mi pada naum. Biskupa Thuza posjetio je na dvoru neki njemački fratar.

- Znam - nasmiješi se Beatrice - s biskupskog me dvora obavještavaju o svemu. Dakle, obnovimo: prikazat ću se kao da leţim pa ne mogu putovati. Zatim ćemo

bjeţati, zatraţiti pomoć Kaptola, a kralj Matija bit će prisljen da smjesta odjuri u Beč. A mi ćemo nastaviti put u Napulj pod zaštitom kaptolskih saveznika. Ranzano, bilo bi dobro da još prije večere obavijestite biskupa.

- Po bijelom danu nije zgodno - savjetuje mali lukavi Pietro Cristofano i dodaje: - Sve tajne pripadaju tami.

- Točno - nasmije se Ranzano. - Savjetovao bih veličanstvo da sada malo pokuša buncati kao u nekom nemirnom snu.


~ 95 ~

Ona pristane, a napuljski kancelar ponovo najavi audijenciju kralju i ulazi vrlo zabrinuta pogleda.

- Duţnost mi zapovijeda da vaše veličanstvo upozorim da se tamo u novoj palači mogu desiti kobni događaji. Moţda bi vaše veličanstvo samo prividno promijenilo svoju odluku i obećalo kraljici putovanje, toliko da se ne razboli.

- Poznajem svojstva svoje supruge, a ne smatram sebe dostojnim ni prividno mijenjati svoje odluke.

- Onda njezino veličanstvo moramo umiriti lijekom za spavanje, jer bi ovako mogla cijelu noć imati napadaje.

- Neka liječnici odrţe savjetovanje i vrše svoju duţnost, a ja ću vršiti svoju. Cristofano se vratio Beatrice s gotovom odlukom:

- Ne moţe se drugo, vaše veličanstvo, nego bjeţati još ove noći, a onda izazvati rat s Njemačkom.

- Svršeno! Spremite sve što nam je potrebno. Novaca imam dovoljno, ali uzet ćemo i nakit.

Svatko je od njih pohitio da se neopaţeno opremi za odlučni bijeg, a onda je Beatrice legla i dala nalog Enricu da ni kralj ne moţe k njoj, jer je uzela lijek za spavanje i svuda mora biti potpuni mir.

Gusti mrak pokrije kraljevske palače. Stara i nova palača jednako su slabo osvijetljene. Nigdje se ne razabire gibanje. Dvorišta su tamna i pusta. Prvi jesenski zrak je hladan i nitko više ne boravi u predvorju. Iz Beatriceine nove ljetne palače izlaze četiri pojave odjevene u mušku odjeću. Koračaju posve ispravnim hladnokrvnim koracima ljudi koji navečer ostavljaju dvor i odlaze na konačenje u grad. Stupaju prema zapadu dvorskog zida gdje su iza ugla mala vrata kojima u dvor ulaze i izlaze domaći plemići. Straţa stoji na dvorištu, ali se ne miče, svakog dana uveče gleda izlazak dvorana. Stigli su do malih vrata. Jedan izravno iz dţepa vadi ključ. Uvijek zabravljena brava škljocnu, vrata se otvore, a četiri dvoranina izlaze. Pred njima oklopnici. Dvorani mirno koračaju naprijed.

- Stanite! - zapovijedi glas iz tmine.

- Idemo u konačišta.

- Nije dopušteno. Natrag!

- Izlazimo svake večeri.

- Moţda ste se zabunili - i plane baklja. Ruka koja je drţi prinese je k licu što se tog časa prikrilo pelerinom, ali prekasno. Bakljonoša je vidio i prepoznao lice, prije nego

što je po njemu pao zastor.

- Molim natrag! - čuje se glas ispred zidina dvora. Nitko ne moţe ući u dvor niti ga ostaviti bez nadzora straţe.

Jedna ruka od njih četvoro dade znak i svi se povuku. Vrata se za njima zatvore. Bez riječi poţure dvorištem i nestanu u novoj palači. Ušli su pustim predvorjem u odaju kraljice. Ona se bijesno baci na stolicu i udari rukom o naslonjač.


~ 96 ~

- Jeste li to čuli? Jeste li ikad vidjeli? Kraljica zarobljena od ovog barbarina. A zašto?

- Nitko nije mogao naslutiti naš plan. Enrico još ni sada ne zna što je. Ne mogu naći odgonetku - srdito će Ranzano.

- Cijeli je dvor izvana okruţen oklopnicima, dobro sam vidio - bez daha saopćuje Pietro Cristofano.

- Idite, provalite k njemu i zatraţite razjašnjenje zašto vi, Ranzano, dostojanstvenik napuljskog kralja, ne smijete uveče izaći kamo vas volja.

On se smjesta uputi u staru palaču i zatraţi od posluge da probude kralja. Mladen Berislavić pođe u kraljevu radnu sobu, priopći mu sve što se vani desilo, a onda pozove Napuljca. Matija ga dočeka vrlo mrk i upita:

- Što vas je ponukalo da mojim dvoranima zapovijedate neka me probude da vam budem na sluţbu?

- Veličanstvo, sa mnom su vaši ljudi postupali neoprostivo grubo kad sam u pratnji trojice dvorana htio da odem u grad. Vratili su me kao da sam ja ovdje sluga. Molim da primite moju prituţbu.

- Protiv mene? Jest, jer sam ja dao nalog da ovaj dvor čuvaju oklopnici, da se sva gradska vrata zatvaraju i da moji vojnici straţare. Nitko ne smije iz ovog dvora izaći, ni ulaziti ako nema moje dozvole. Ova će odredba ostati dok to budem smatrao potrebnim.

Osjećajući u tim riječima nešto vaţno i značajno, Ranzano se duboko pokloni i snizi glas:

- Molim oproštenje, nisam slutio da odredba potječe od vašeg veličanstva. Ako je tako, onda su očito kakvi buntovnici skrivili te odredbe. Molio bih kralja da mi dade dozvolu da sutra ostavim dvor.

- Neću dopustiti da izađete ni vi ni itko drugi, osim ako ga ja povedem. Ova će odredba ostati na snazi tako dugo dok njezino veličanstvo neće moći da putuje u Napulj jer će biti blizu porodu.

- Veličanstvo je utamničilo kraljicu?

- I kraljicu i svoju ljubljenu ţenu da zaštitim miran sretan porod svojeg sina. Opkolio sam dvor oklopnicima, a cijeli grad vojnicima. Opkolit ću zemlju i nebo, utvrditi sve utvrde pakla da sačuvam porod sina. Na to vam zadajem riječ.

Nakon tih riječi Ranzano se nijemo pokloni i iziđe. Kad je o tome obavijestio Beatrice, činilo se njoj i njezinim dvoranima da su izgubili dar govora. Svatko je

učinio kretnju najveće uzbuđenosti, ali nitko nije smogao glasa ni daha da prozbori o tom doţivljaju. Strahovite su sumnje jurile njihovim glavama dok konačno nije progovorio Francesco.

- Ovo je dakle otvoreni raskol, Beatrice? Zar ne izgleda da on zna sve

- Dok ste vi bili u Napulju, on je vjerovao. U toj vjeri vidjela sam suze. Proklamacija je napisana. Upamtite: netko mu je ovih dana nešto došapnuo, nešto otkrio. Pazite! Ako je to bila Gordana. Ona je znala, ona je čula, ne samo što ţeli Francesco nego i


~ 97 ~

zašto. S Marzanom je govorila. Ovaj je nešto čuo što je moj otac govorio s tobom, Francesco. To je moja najsigurnija slutnja. Kad ste dolje traţili Gordanu i Marzana ispitivali o njoj, samo jedna primjedba bila je dovoljna da joj otkrije sve.

- Ali i Damir je slušao iza Apolonova kipa.

- I to dokazuje, potvrđuje moje sumnje. Ona je nastojala da kralj to sazna i zato mi je odjednom tako luđački, tvrdoglavo zabranio putovati u Napulj. Sad znam tko me dao zatvoriti u tamnicu. Ĉekaj djevojčuro, gledat ću svojim očima kako ti krvnik siječe glavu na stratištu. Kunem se: neću dotle biti mirna dok Gordanu ne dovedem na stratište, a taj će put ona proći uskoro. Ne mogu ni disati kad pomislim da ona sjedi tu na dvoru, gleda me, a u sebi se ruga: znam sve, znam što kaniš, ali zato sam pobjegla da te raskrinkam. Ti meni krinku, a ja tebi glavu, prokleta bila.

Njezine riječi padaju grozničavo, a Cristofano mora upotrijebiti svu liječničku znanost da Beatriceinu mrţnju privede opet do razbora - Što da sada radimo? -

pitaju se redom, a onda su sjeli k stolu da šapćući raspravljaju.

Prošlo je davno pola noći. Oko dvora straţare oklopnici naoruţani do grb. U kraljevskoj radnoj sobi sjedi Varadi, Lovro Iločki, Berislavić, Orban i Nikola Brezovački, Damirov otac. Ne čuje se nijedna riječ, samo se razabire micanje usana. Svi su prozori kraljevskih palača osvijetljeni. Nitko ne spava. Dvor se razbio u dva otvorena neprijateljska tabora. Svaki od njih čeka tešku bitku.


~ 98 ~

OTKRIĆE NA MEDVEDGRADU

Ispod istočne kule, u maloj odaji dvora na Medvedgradu, tri se glave dodiruju iznad stolića: dvije mlade i jedna sijeda.

- Nisu ne razumijem i bojim se za oca - uzdahne princ Ivan.

- Nemaš razloga - umiruje ga Damir. - Naprotiv, njegove su trublje danas ujutro objavile da nikome nema izlaza iz dvora ili iz grada. Onda je odredio da se doña Isabella i Beci Frankopanka imaju preseliti na Medvedgrad i povesti svoje dvoranke. Tako je s mladom Beci morala doći i Gordana. Jesi li razabrao kako su joj crte lica bile mirne, čak i ravnodušne.

- Kako ti, Damire, točno čitaš Gordanine obraze? Ja sam uvijek u zabuni.

- Ĉekaj, nakon toga ostavio je kralj za svojeg zamjenika na dvoru i nad gradom vojvodu Iločkoga, predao mu zapovjedničku vlast nad vojskom i onda se pojavio na ulicama grada, umirio građanstvo nekom pričom o dvojici lupeţa koji su htjeli opljačkati građane i dvor.

- Poslije toga otac je sa svojom pratnjom nestao?

- Uvjeravam vas, visosti - tiho se uplete stari Brodarić - kralj je odjahao vrlo zadovoljan u svoj zagorski dvorac Krapinu kamo će mu vojvoda s Griča, a ja sa Medvedgrada slati svakog dana dva ili tri puta glasnika.

- A vi ste ujedno na Medvedgradu zapovjednik i upravljač. Cijeli je dvor opkoljen sa tisuću vojnika. Zašto?

- To je kraljeva tajna.

- Ĉini se kao da je kraljica zatočena?

- Takvu vijest kralj je unaprijed onemogućio time što će svakog dana dolaziti njegov glasnik kojeg prima vojvoda Lovro i čita kraljevo ljubazno pismo svojoj ljubljenoj kraljici i javlja o svom vaţnom putovanju po zemlji. Svakog dana dolazi glasnik iz drugog kraja. To mi je sam kralj naloţio da vam, visosti, saopćim kako vas ne bi ništa zabrinjavalo pa da odete sad u Brezovicu svojoj majci dok kralju pristaje za njegovu osnovu da ste ovdje. Sad shvaćate.

- Ni najlukaviji grčki mudrac ne bi pogodio što se to tako čudesno zbiva.

- Sva je sreća da nismo u Budimu gdje kralj ima cijelu četu neprijateljskih oligarha. Dakle, molim vašu visost, čekajte mirno svršetak ove kraljeve drame, kako je on sam nazvao. Ni riječi ne izmijenite s Gordanom nigdje nasamu. Ni vi Damire. Bude li kakva poruka za mene ili Varadija, naučit ćemo mojega Stjepka kako da vam je donese. A sada kao kraljev dvorski domaćin idem da obiđem naše goste.

- Pjesnik Escole i Aversa ostat će s kraljem?

- Rekao je da će ga oni najljepše zabaviti.

Oko podne sunce je iznad Medvedgrada pozvalo sve goste i njihove dvorane da prošeću unutar visoke tvrđave. S njima je Gordana, stalno u pozadini kneginje Beci Frankopanke kao njezina dvoranka. Popodne Napuljci spavaju, domaći se


~ 99 ~

zabavljaju igrama, a navečer glazba i glumci. No nikad nisu na dvoru zabave zvučale tako neprijatno, u nekom tjeskobnom raspoloţenju svih gostiju i dvorana, dapače i slugu. U svim pogledima otkriva se neko pritajeno, jezivo očekivanje, a sva su usta u lancima straha pred nevidljivim uhodom, a još više sumnjama onih koji se kreću oko njih, ljubazno oslovljuju, zabavljaju ili ih dvore.

Jednog jutra iznenadi ih vijest da se kralj prošle noći vratio s dugog putovanja Zagorjem i Turopoljem. Za vrijeme ručka pošao je Matija k svojem stolu sa sinom, primio pozdrave prisutnih, posebno se nasmiješio doñi Isabelli pa onda prionu ručati. Pogledi prisutnih jedva su primjetljivi, ali puni ţelje istraţivali kraljevo raspoloţeni Svatko ga je gledao bez ikakvih promjena vedrog i veselog.

Pa ipak, nitko ne vjeruje da se iza spuštenog zastora ne odigrava neka drama. Ta se sumnja poslije ručka pretvorila u istinu. Još za stolom najavi zapovjednik straţe naglas:

- Veličanstvo napuljski slavni liječnik Pietro Cristofano moda ga primite. Nosi vaţnu vijest.

Ivan i Damir su ukočeno ali mirno gledali oca. Gordana je sjedila uz svoju kneginju u smjernom stavu dvoranke.

- Moj dragi vjerni prijatelj Cristofano? Kako ga ne bih primio. Neka odmah dođe.

Svi su osjetili ironiju, premda kralj govori uvjerljivo. S naročitom prijaznošću prima Napuljca u svoju sobu, potapša ga po ramenima i nasloni se na stol, pa stade govoriti ne pitajući ga zašto dolazi.

- Upravo sam nesretan, Cristofano, što su me toliko zaokupili poslovi. Pisao sam njezinom veličanstvu koliko me muče neprilike zbog priprema na proklamaciju kojom narodu ţelim objaviti sreću rođenja prestolonasljednika. Međutim, umna kraljica zna što su vladarski poslovi. Tek sam stigao iz Varaţdina.

Riječi su mu frcale iz nasmiješenih usana ljubazno. Dotle je Napuljčevo lice ozbiljno, gotovo mračno.

- Teška mi bol sapinje srce veličanstvo, što moram pomračiti vedrinu vašeg raspoloţenja.

- Vaše rijeci zvuče kao dozivanje sove na krovu?

- Veličanstvo je pogodilo ...

- Govorite, što se dogodilo?

- Prije osam dana vaše je veličanstvo kraljici zabranilo putovanje. Upozorio sam kolika se opasnost skriva u kraljevoj zabrani. Veličanstvo zna da je kraljica one

večeri pala u nesvijest od teškog uzbuđenja padala u vrućicu, a onda kad ste je zapravo utamničili da čuvate sina, ovim ste ga izgubili.

- Vi bulaznite -ustoboči se kralj na njega. ...

- Više nema potomka. Potresenje je dovelo do pobačaja.

Kralj skoči, stade lamatati rukama, lice mu se izobliči, kao lud pojuri sobom gore-dolje, pa se onda slomljen baci u naslonjač i pokrije lice rukama.


~ 100 ~

- Kakva li nesreća! Zbog jednog malog uzbuđenja.

- Bilo je odviše veliko. Put u Napulj bio bi blagodat prema onom uzbuđenju.

- Šutite - vikne kralj, skoči iz naslonjača i udari po stolu vičući na Cristofana. - Vaša je to krivnja, samo vaša i sva je ta vaša znanost laţ. Sva vaša znanost ne zasluţuje nimbus što ga nosite! Vama sam povjerio kraljicu. Ponudio sam vam svoje liječnike, a vi? Odbili ste ih. Zašto ste ih odbili? Zašto kad sami niste dorasli svojoj zadaći?

Cristofano je blijed i drhti. Išiban kraljevim psovkama, stoji gutajući gnjev.

- A ona? Kako je kraljica? Kako je njoj?

- Sasvim dobro, jer nakon tako kratkotrajnog stanja od tri mjeseca čitava je stvar sasvim jednostavno protekla i ona se već oporavlja.

- Kad se to dogodilo?

- Drugog dana pošto je veličanstvo otputovalo...

- A vi mi niste ni javili ni poslali po mene - zaurla kralj vitlajući rukama kao da uţiva u stravi malog čovjeka što je uzmicao natraške i pletući jezikom odgovarao.

- Njezino veličanstvo nije htjelo da vas zove.

- Znajte! Samo moje duboko poštovanje prema napuljskom kralju, mojem uzvišenom tastu, i moja beskrajna odanost prema kraljici spašava vas.

Dršćući Cristofano nije smogao riječi. Oči su mu izbuljene kao u ţabe.

- Idem odmah kraljici - naglasi Matija.

- Njezino veličanstvo mi je naredilo neka isporučim da vaše veličanstvo ne dođe dok vam ona ne pošalje poziv.

- Tako? To zvuči nevjerojatno.

- Zalaţem glavu da kraljica sada ne ţeli posjet veličanstva.

- Pokoravam se. Ali recite: da sam kraljicu poslao u Napulj, ja bih sigurno dobio nasljednika prijestolja ţiva i zdrava?

- Sasvim sigurno.

Cristofanove izbuljene oči stadoše treptati, ali se kralj okrene i duboko uzdahne.

- Ĉekat ćemo, dakle, novog potomka. Odmah ću pisati kraljici. Recite: zna li tko na

dvoru što se dogodilo?

- Njezino veličanstvo drţi da je bolje o tome šutjeti. Osim Ranzana i Nardelle nitko nije upućen.

Kralj sjedne i uzme pero dok je mali čovječuljak gledao u Matijinu veliku glavu punu kuštravih ţutih vlasi i smišljao: "Prokleti barbarin, nije li mi ugrabio obećane darove kralja Ferrantea? Hoću li dobiti one dragulje za šutnju? Da, šutnju treba


~ 101 ~

kralj Ferrante i danas, a princa Ivana hoće ali toga mi, ţuti đavle, nećeš istrgnuti iz ruke". Prekinuo je razmišljanje, jer je kralj ustao i predao mu poruku kraljici.

- Ovo ćete predati njezinom veličanstvu i to odmah, jer kraljicu ne smijete ostaviti bez svoje prisutnosti.

- Veličanstvo, prisutnost vojske koja je opkolila dvor i mene svega pretraţila prije nego što su me doveli k vama nalikuje ...

- Na moju preveliku zabrinutost za sigurnost njezinog veličanstva. Nadam se da ćemo ipak bezuvjetno imati zakonitog sina nasljednika Dakle, idite. Da vam olakšam povratak nosit će vas moji vojnici na mojoj ličnoj nosiljci. Kako vidite, prema Napulju sam uvijek paţljiv.

I već nakon nekoliko časaka nosili su Cristofana kraljevi pouzdan i s nalogom da mu nigdje ne dozvole sići i da ga odnesu ravno na Grič. Nakon odlaska napuljskog liječnika kralj dade pozvati Varadija. Ovaj opazi na licu svojeg gospodara duboke brazde, a u pogledu mračne sjene bjesomučnih kletvi.

- Daju mi, Varadi, proklamaciju zakonitog nasljednika. Kancelar izvadi iz tajnog pretinca spis, ali se zaprepašteno okrene kralju.

- Jao, što je to, kralj će okriviti mene - drhtavo navijesti savjetnik, a onda pruţi Matiji spis napisan vlastitom rukom. Sada je razderan na četiri dijela.

- Učinio bih vam veliku nepravdu, dragi kancelaru, kad bih vas obijedio. Ovo je razderao Napulj! Sad mi dovedite Aversu. Valjda znate da je stigao poslije podne s firentinskim dostojanstvenikom. I molim vas, saberite se. Izgledate kao da sam vas osudio na tamnicu. Smirite se. Ovaj put odigrala se velika tragikomedija iza zastora. A kako miriše na tragediju ne ţelim o tome govoriti jer kralj mora čuvati zadanu riječ.

Malo zatim uvede Varadi učenjaka Aversu kralju i opet izlazi.

- Dakle, moj prijatelju, sjećate li se našeg astrološkog tajnog sastanka dolje ispod Zagrebačke gore? Sada vam mogu priznati da su vaši zvijezle imale dobar predznak. Moţete se svakako pohvaliti da je vaš horoskop o onoj ţeni, za koju sam tvrdio da čeka dijete, bio ispravan. Nije očekivala svojega sina, nego očito, kako ste sasvim nezavisno od zvijezda nagađali, htjela je muţu podmetnuti tuđeg sina.

- Onda se mogu mirno vratiti u Firencu.

- Htio sam vam dati priznanje, a vaša prisutnost bit će mojem dvoru samo na čast, a meni na radost.

- Hvala, veličanstvo, na tolikom priznanju. Još osam dana i jesensko vrijeme potjerat će me na moj jug.

- Očekujem vas na svečanu večeru. Prispjelo je, naime, izaslanstvo plemstva pod vodstvom bana i kneza Frankopana.

Srdačno se opraštajući, iznenada mu kralj šapne.

- Vaše su zvijezde spriječile veliku historijsku prevaru mojim narodima. Od svih zala koja ih mogu doseći ovo bi bilo najveće i najstrašnije.


~ 102 ~

Kad se učenjak vratio k svojem zemljaku Escole Strozziju, saopći mu ove kraljeve riječi, a mladi pjesnik odvrati:

- Ali ima jedna zvijezda na ovoj zemlji koja je vaše svemirske zvijezde dovela na diplomatski sastanak u šumu pod Zagrebačkom gorom.

* * * * *

Najveću dvoranu Medvedgrada i dvije sporedne sobe ispunili su izaslanici kraljevskih staleških izbornika. Predsjedao im je kralj Matija i mirno započeo.

- Danas je trinaesti rujan, datum mojih najvećih pobjeda nad provalama tuđinaca. Tog dana 1479. pobijedio sam prvi put Turčina. 1484. slavodobitno sam očistio ovu našu zemlju od tuđinaca. Trinaestog oţujka osvojio sam Beč. Trinaestoga sam oslobođen kao dječak tamnice i proglašen kraljem. Sve vaţno i sretno donio mi je taj trinaesti datum. Danas se odigrala prava oslobodilačka borba mojem teškom tridesetogodišnjem ratu. Sada je naša drţava velika, jaka, naši su građani i naši seljaci zadobili više prava nego što su ih mogli poţeljeti, a ove proširene pravice zasluţili. Sada mi je 48 godina, ali na ţalost nemam u braku zakonitog potomka da proslijedi moj zakoniti rad.

Vi znate da je kralj Matija potomak pradjeda neplemićke krivi, hunjadinac. Bio je pastir, a kad je vidio kako u njegov dom provaljuje tuđinac, digne narod na obranu, vodi ga, istjera provalnika i učvrsti granice. Učinila je to njegova hrabrost koju je upravljao njegov čudesni um što mu ga je dala priroda. On je po prirodi velika duha i uma - koje su razotkrile vladarske sposobnosti i narodi ga jednoglasno, od najvišeg do najniţeg staleţa, proglase vladarem. Njegov sin ga naslijedi, a kad se opet pojave pohlepni provalnici, istupi njegov unuk Sibinjanin Janko, a njegovu zadaću preuzme sin Matija. Ovako je nastala moja dinastija od neplemićke krvi, ali po prirodi odabrana veleumnim duhom.

I sada me mori najveća briga. Odgovoran sam svojoj savjesti, narodima i historiji, da se odrţi snaga drţave, da narodi opet ne stradaju. Dakle, dobrobit naroda moram učvrstiti za budućnost To ovisi o nasljedniku. Koga da izaberem i preporučim narodima za nasljednika, da očuva teško stečene slobode? O tome razmislite sami, u mojoj odsutnosti - i već je bio na vratima i nestao.

Svi su teško iznenađeni, a knez Frankopan im saopći.

- Ne znam ništa stvarno, ali čini se da je kralj ovih osam dana doţivljavao nešto vrlo teško, a danas kao da je u njemu provalilo. Inače ne bi postavljao ovo pitanje koje je već davno riješila većina staleţa i Hrvatske i Ugarske. Tamo se tajno rote samo neke kukavice, dok je svatko u zemlji svjestan tko treba biti nasljednik. Uostalom, dajte svi svoja pisma za kralja, pa će jednom zauvijek to pitanje biti riješeno.

- A Kaptol? - zapita jedan glas.

Ban lično odgovori:

- Mi znamo za vječiti razdor između Kaptola i Griča, to je kao neka porodična urođena svađa koja se ispoljava u početku 15. stoljeća i kod izbora vladara. Ali mi smo danas napredniji i nećemo dopustiti da nam ovakve nedostojne sramote lične mrţnje unište sreću i snagu kad budemo birali nasljednika.


~ 103 ~

Onda se svi okupe oko bana i započnu tiho slagati i objavljivati pismene poruke kralju. Vani, ispod kule, u kutu medvedgradskih zidina sjede Varadi, Damir, Lovro Iločki i Gordana.

- Brzo mi kaţite što vas je dovelo na moju samotnu klupu? - poţuruje ona – jer napuljski uhode me ne puštaju s oka.

- Onda neka dršću preda mnom - odlučno naglasi Lovro. - Kad sam kralja malo prije izvijestio o događaju na Griču, on mi reče: "Zauzvrat darujem vam, Lovro, svadbu s Gordanom."

Na te riječi Damir problijedi, ali ga ni vojvoda ni djevojka ne gledaju. Ona vrlo ozbiljno pogleda Lovru i tiho odgovori:

- Jednom sam već rekla vojvodi: ako moje srce pođe tragom mojih ţelja, bit će njegovo. A kako je sa srcem našeg princa? Zar da mu se u času kad se pokorava našim ţeljama pripravlja nova bol. Naša je duţnost da mu olakšamo ljubavne patnje i pripravimo mir. Upamtite vojvodo i vi, gospodine Damire, što ću vam sada reći: princ Ivan zadobio je snagu da se s nama bori za prijestolje samo po tome što sam mu po Damiru poručila da neću pripadati nikome.

Vojvodino lice potamni. Ona ga toplo pogleda.

- Ja sam, vojvodo, htjela tim obećanjem princa smiriti i ostaviti mu dosta vremena da zaboravi. A kad zaboravi, bude li moje srce od mene traţilo da pruţim ruku vojvodi Iločkome, rado ću je pruţiti.

- Što da kaţem kralju kad me upita za svatove? - šapne vojvoda..

- Recite mu: Gordana će mi odgovoriti, ali treba da čekam godinu dana.

- Mislite li to uistinu Gordana?

- Mislim onako kako sam rekla.

I sreću mu osvijetli obraz, a Varadi primijeti:

- Umno ste to rekli, Gordana. I umno zamislili. Princ je mlad i osjetljiv. Duţnost je svih nas da štitimo njegov mir, a u naručju lijepe Biance on će naći taj mir.

- Na to sam računala gospodo, i time neka je naš razgovor o toj stvari odgođen.

Sada nas čekaju veliki odlučni dani.

- Nešto se svečano staleţi danas spremaju za večeru? - pita Damir.

- Nadam se da će to biti jednom prava, istinska svečanost osjećaja i srca – tiho uzdahne Gordana.

- Vjerujem da će se vaše ţelje ispuniti - primijeti Damir pošto je skupio svu snagu što mu je objava vojvodine svadbe s Gordanom teško uzdrmala.

A gore je svršilo vijećanje. Ban i nekoliko izbornika uvedu u dvoranu kralja. Na njegovu licu, što je znalo tako odlično glumiti, zapaţaju svi odraze velikog potresa njegovih misli i osjećaja. Zaustavio se i gleda ih redom, a knez Frankopan pozove vođe maloplemića i velikaša. Svatko nosi snopove dugih i bijelih pergamena dok ban razjašnjava:


~ 104 ~

- Mjesecima smo okupljali ţelje zakonskih izbornika vladara u našoj drţavi koga ţele za nasljednika prijestolja. Svatko je svoju ţelju obiljeţio svojim potpisom i, evo, veličanstvo: radujemo se što zdravljem i krepošću pruţate čvrste nade da ćemo još dugo uţivati sreću vaše vladavine, ali za nasljednika našega prijestolja izbornici ţele unuka Sibinjanin Janka, sina našega osloboditelja kralja Matije, Ivana Korvina Hunjadi. To su prisegnuli potpisima svojih imena, a to će proklamirati na hrvatskom saboru.

Klicanje narodne volje zaori zidinama Medvedgrada. Zadrhtala je tvrđava, a kroz prozore se vine burna ornjava preko visokih ograda i baci na noge sve što je ţivo u dvoru.

Napuljska čeljad, Isabella i dvoranke drhtavo osluškuju ne znajući kome i zašto kliču. Gordana ustane, ushićenje joj načas provali na uţarene obraze. Varadi sklopi ruke i prošapće:

- Najsretniji čas mojeg ţivota na dvoru.

Svi dvorani i gosti ispituju i vedro se smiješe. A kralj osluškuje najtanje odraze istine. Otkriva u srcima svojih drţavljana ţelje i obuzima ga sreća. Onda izbornici pohite iz dvorane i dovedu princa Ivana. Blijedim licem i drhtavim srcem prima klicanje kakvo nikada nije naslućivao, Kralj ogrli Ivana i usklikne:

- Sine, od ovog časa ti si nasljednik kraljevstva. Tako ţele izbornici. Što sada veli moj kraljevski sin?

- Pokoravam se ţelji svoga oca i naroda i molim kralja da mi bude učitelj u mojoj velikoj zadaći. Ţelio bih da budem vladar hrabar, pravedan kao što su bili moj otac, djed i pradjed, plemeniti vođe naroda, hrabri u obrani domovine, jaki u čuvanju pravde, a neslomljivi u obrani slobode.

Oduševljenje se obnavlja, razlijeţe dolinom sve do Griča. Nakon svečane večere kralj je zagrlio sina i uskliknuo:

- Ivane, današnjim danom započeo je za nas dvojicu nov ţi vot, a to znači sreća i mir.

- Ali Napulj? - pita Ivan.

Kralj mahne rukom:

- S njime je svršeno. Izgubio je sve bitke.

- Napokon je uistinu smlavljen – veselo će Varadi i od sve duše čestita kralju.


~ 105 ~

OBJAVA RATA

Sutradan, odmah poslije ručka, poveo je kralj princa Ivana, goste, savjetnike i dvorane na Grič koji je još uvijek opkoljen dvorskim oklopnicima. Kad su se svi smjestili po odajama, kralj je poslao vrhovnog dvorskog meštra Beatrice da joj najavi posjet. Ali, umjesto odgovora, otvaraju se vrata velike radne kancelarije, a ona ulazi u sjajnoj haljini i neobično se duboko pokloni.

Kraljevi savjetnici i vođe staleţa izbornika, još u tihom vijećanju s kraljem, trgnuli se, smjerno pozdravljaju kraljicu, a ban objavi kralju da će se svi odmah povući.

- Ne - dostojanstveno odredi ona - molim gospodu da ostanu. Njihova kraljica ima s njima nešto raspravljati.

Te riječi svima zatvore poglede što traţe kraljevu odluku. On joj uljudno poljubi ruku i glasno odgovori:

- Ako kraljica ţeli kakvu umnu raspravu, neka izvoli odrediti za kasnije.

- Ne, kraljica ima s podanicima raspravljati o zakonima.

Zablenuto pogledavaju se svi redom, a sam kralj Matija ostaje u prvi čas zapanjen tim drskim nastupom. Ali pošto je zapravo kraljicu drţao utamničenu, opkoljenu vojskom, odluči da sasluša njenu tuţbu i dade pomirljiv odgovor. Odmah joj ponudi naslonjač i ona sjedne nasuprot kraljevim drţavnicima i vojskovođama dok je pogled upravila čas u kralja, čas u sve njih. Dobrim govorničkim darom započne:

- Dane i noći razmatram najvaţnije pitanje mojeg ţivota. Naime, kako da se ovo divno kraljevstvo što ga je mudrost i bojna genijalnost našega kralja Matije podigla na prvo mjesto svih sjevernih drţava, kako da se sačuva na istoj visini i snazi u slučaju njegove smrti.

- Ova zadaća pripada nasljedniku prijestolja - mirno primijeti kralj.

- Jest, to uistinu ovisi o nasljedniku koji će donijeti na prijestolje one velike darove što mu ih je ucijepio u duh naš kralj.

- A taj nasljednik već je odabran - izjavi Matija odlučno.

Već prije dovršene kraljeve izreke ona okrene glavu ostaloj gospodi s pitanjem:

- Gospodo, prema zakonima ove drţave ne moţe biti kralj nitko ako mu na glavu nije postavljena kruna. Ovaj zakon veli:

"Ĉiju je glavu dotakla Stjepanova kruna, taj se smatra kraljevim pomazanikom, nasljednikom."

- Jest, tako je - veli kralj, a ostali potvrđuju. - Tako određuje zakon, teorija, pučko vjerovanje i historija.

- Prema tome: kruna ovoga kraljevstva poloţena je za vrijeme krunisanja na moju glavu. Ja sam pomazanik kraljevstva i nakon kraljeve smrti nasljedstvo ovoga kraljevstva pripada samo meni, okrunjenoj kraljici, pomazaniku i učeniku u vladanju kralja Matije.


~ 106 ~

Svi su u ovoj lijepoj ţeni mramornog mira osjećali vještu, mudru prepreku njihovu izboru, a sam Matija morao je zahvatiti duboko u svoje glumačke vještine da sakrije zaprepaštenje pred neočekivanom, neslućenom zasjedom. Nasmiješio se i primijetio:

- Veličanstvo, sigurno vam nisu točno preveli na talijanski jezik riječi naših zakona.

- Vrlo točno. U 13. je vijeku vladala Elizabeta Kumanka.

- Samo po tome što je bila ljubovca kancelara bana Joakima - ubaci kralj.

- A u 14. vijeku vladala je malodobna Marija, kći Ljudevita.

- Ali nju su izabrali izborni staleţi kad je Ljudevit iznenada stradao. Pametni su staleţi odlučili da će birati Ljudevitovu krv, pa bilo i dijete, jer je to dijete nosilo u svome imenu slavu svojeg oca. A tim su izborom staleţi onemogućili trku stranih vladara za našom zemljom, i odrţali jedinstvo u svojim domaćim redovima i oslobodili narode krvoprolića u borbi oko prijestolja.

- Izvrsno. Isti je slučaj i danas. A kako sam ja nakon kraljeve smrti jedina pomazanica krune, to po zakonu i pravu historije nasljednik prijestolja mogu biti samo - ja?

Riječ zagrmi kao grom. Svima se čini da grmljavina zaglušuje sluh. Kralj nastoji da nađe smiješak umjesto provale gnjeva, pa šaljivo primijeti:

- Netko je kaznio zlobom njezino veličanstvo, zaveo na posve krivi put.

- Priznajem da ova misao nije moja. Potakli su ju u meni kraljevi podanici.

- Koji? - uskliknu svi na čelu s kraljem.

- Još dok sam bila u Budimu, stigla je k meni deputacija velikaša: Banffy, Bathory, Doczy, Palffy.

- Ugarski oligarhi kojima sam onemogućio da pljačkaju seljačko pučanstvo.

- Sada bi se odrekli urote ako im veličanstvo obeća da će poduprijeti kandidaturu na prijestolje kraljici Beatrice. Iznenada svi prisutni ustaju, a ban zamoli:

- Neka nam veličanstvo dopusti da izađemo i odrţimo o ovom prijedlogu vijećanje.

- Pristajem - odgovori kralj Matija, a velikaši i savjetnici izlaze iz kraljevskih odaja preko dvorišta u veliku zgradu iza palače dvora. Kralj oslovi svoju ţenu mirno:

- Beatrice, razmisli, ovaj tvoj današnji nastup moţe biti sudbonosan.

- Svakako će promijeniti sudbinu ovoga kraljevstva, jer će mu osigurati moju naprednu vladavinu.

- Nisam slutio da moje tridesetogodišnje upravljanje ovom drţavom smatraš nenaprednim.

- Barbarskim, ništa drugo nego barbarštinom. Ta niste znali ni sjediti kod stola, ni uzeti noţ u ruke, ni pokloniti se dok vas nisam ja naučila.

- Ali kad je trebalo istjerati provalu Turčina do Budima, onda je taj narod znao uzeti mač u ruke i osloboditi zemlju.


~ 107 ~

- A moja majka, dakle ţena, vodila je sama borbu u Napulju kad su navalile francuske čete. Moja majka mogla je uz ovu borbu uhvatiti domaće napuljske barune, baciti ih u tamnicu i viknuti im: ako ţelite odavde ponijeti glave, onda mi predajte svoja imanja. Ţivi, ali plati - bilo je genijalno geslo moje majke.

- Da, genijalno ali nepošteno.

- Barbarine, genija nazivaš nepoštenjem. Ova je riječ glupava.

Odviše je ovo što mora slušati Matija. Ne prepoznaje više sam sebe. Zar je ovu ţenu ljubio, njoj robovao, nju poštivao, njezinoj se volji pokoravao? Ali ne moţe nastaviti s njom raspravu. jer već ulazi u veliku radnu kraljevu sobu štropot koraka vođe izabranika. Sva su im lica hladna, ozbiljna i odlučna. Ban zamoli da njihov govornik nastupi. Velikaš barun Janković izlazi i na banov poziv objavi:

- Donosimo vašim veličanstvima jednoglasni zaključak: naša je historija dva puta imala kraljevsku vlast u rukama ţena. Prvi put je ova vlast bila uzeta nezakonito, a drugi put posve legalno po izboru naših zakonitih izbornih stališa. Ali oba je puta narod prolio potoke krvi, snosio jezive posljedice. Mi smo puni poštovanja prema njezinom veličanstvu, ţeni, ţivotnoj suučesnici našega kralja Matijaša Korvina Hunyadija, ali nikada dok ţivimo, bude li u ovoj zemlji zakonskih izbora nećemo više birati nijedne ţene na prijestolje. Radije ćemo umrijeti nego da primimo ţenskog vladara. Izjavljujemo da su nasljednika prijestolja svi izbornici ove zemlje izabrali u osobi princa Ivana Korvina.

- Nema nikakva princa u ovom kraljevstvu - vikne kraljica. - Samo nezakonito dijete građanke!

- I napuljski je kralj nezakonito dijete.

- Ali je majka plemkinja, barunica, a ovaj je...

- Zabranjujem ti, Beatrice - naglo upada kralj.

- Ţivio princ Ivan! - zagrmi bučno čitava dvorana izbornika.

Beatrice se pokloni kralju u znak priznanja da se ne moţe boriti. I kad su svi zašutjeli, ona započne vrlo podatljivim glasom da ih prevari.

- Vi ste, vidim, odlučili. Na ovo ne mogu ništa drugo nadovezati, već jedino ovo: mađarski izbornici svi su za mene.

Oglasi se visoki crnoputni plemić:

- Uvjeravam vaše veličanstvo, a ovo bi bilo dobro ubiljeţiti, ja sam ovdje jedini član ugarskog plemstva. Danas se vodi stalna uzbuna protiv njegovog veličanstva kralja Matije, ali kad bi došlo do izbora, priseţem na svoju glavu: nikad urotnici neće

iskupiti svoja obećanja i izabrati kraljicu.

- Pazite na svoju glavu - primijeti kraljica.

Kličući princu Ivanu, izlaze izbornici iz kraljeve sobe. Za čitavo to vrijeme, kraljeva tri savjetnika ostala su u drugoj radnoj sobi s kopistima, a da nijedan nije progovorio riječ. Kad su kraljica i Matija opet ostali sami, sakrivao je pred njom svoje zadovoljstvo, dok ona slavodobitno naglasi:


~ 108 ~

- Ova gospoda izbornici pokleknut će kad se na strani kandidature pojavi Napulj

sa svojom vojskom, Ferrara, Firenca, jest i ona, onda Rim, papa Borgia i svemoćna Venecija. Ona već sada podupire mene i moju ugarsku stranku.

- Kad si stvarala tu stranku?

- Dok si boravio u Bosni.

- U ratu s Turčinom? Dotle si ti stvarala meni ratnu zamku i svojeg zakonitog nasljednika? Ostani samo mirna, znam sve, sve!

- Onda znaj i to da će Friedrich Pruski biti na mojoj strani, jer ću mu sina oţeniti nasljednicom napuljskog prijestolja. Jest, i Vladislav Ĉeški oţenit će se jednom mojom polusestrom, dakle svi mi pruţaju krunu.

- Dajem ti rok, Beatrice, da razmisliš.

- Odbijam svaki rok.

- Navješćuješ mi rat?

- Otvoreni, javni rat na ţivot i smrt.

- Dakle, već si mi spremila otrov? Gdje napuljski kuhar otrova drţi spremljen otrov kralju Matiji? Zdrav i krepak umrijet ću od tvojeg napuljskog otrova, ali ću svojeg ubojicu nadzirati, uhvatiti i kazniti.

- Barbarine, ne trebam otrova, sam truješ svoj ţivot.

- Trujem, jer sam tebe uzeo za ţenu.

- Jest, jer si uzeo za ţenu kralja umnika, diplomata u svemu, tebi daleko nadmoćnu kraljevsku kćer, kraljicu i budućeg vladara hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

- Prije će se u prah srušiti prijestolje nego što ga ti meni uzmeš. Nikad tuđinca neće primiti ni Hrvati ni Ugri.

- Hrvati su budalasta djeca. Lijepim riječima i milovanjem moţeš im oteti sve...

- Do košulje, ali dalje ni koraka, jer se pretvaraju ne u vuka ni lava, nego u ocjelnu pećinu. Krov i dom nećeš im nikad doseći, a u Ugarskoj pomamit će se samo oligarhi, umišljeni gospodari svijeta, dok se ne nađu u kipućem hropcu.

Pazi, Beatrice, ovaj tvoj istup podmetnuo ti je Ranzano.

- On je poslanik Napulja na dvoru.

- Zato mu ne mogu skinuti glavu, ali te pozivljem: dozovi svoj um.

- Ovdje je! Ja stupam pred narod kao nasljednik prijestolja.

- Znači, rat započinje?

- Da!

"A što je bilo dosad" - pita se Matijaš, kao da se probudio iz crnoga sna - "što mu je smutilo misli?" Jeza ga hvata. Razbijen sjedi u naslonjaču i čini mu se da nikad više


~ 109 ~

neće odavde ustati. Kamogod upravlja pogled gleda topove što mu ih je porazmjestila ţena čiju je crnu dušu tek ovog časa potpuno progledao. Ne, ona mu se tek ovog časa razotkrila. Već onoga dana kad je pošla za njega, slavnog i bogatog kralja, mislila je samo o tome kako da uzme vlast u svoje ruke. Kad nema sina, odlučila ga je podmetnuti. Razotkrivena, stupa otvoreno u borbu. Zar je moguće da on, kralj Matijaš, toliko slavljen, uţiva tako malo ugleda u drţavi da se usududi istupiti protiv njega omraţena kći Napulja?

To ga pitanje ispuni hladnom jezom. Pozove k sebi Lovru Iločkoga koji je s ostalim izborničkim staleţima prisustvovao Beatriceinu navještanju svoje kandidature na prijestolje i reče:

- Traţim od vašeg poštenja da kaţete istinu. Zar je to urota protiv mene, zar me narod više ne trpi?

- Savjetovao bih vas, kralju, da se opet preodijevate u građana i seljaka, da prolazite

selima i gradovima i slušate što oni misle. Narod je počeo mrziti papu, jer se nalazi u prijateljstvu a Napuljom. Veličanstvu zna da sva Italija mrzi kralja Ferrantea i njegovu obitelj, a Venecija najviše od svih mrzi Napulj. Da bi se kraljica što više omrazila našim narodima, Venecija će je kandidirati. To veličanstvo najbolje zna.

- Ĉudno je to, vojvodo, kako sam u ovim časovima zapanjen. Osjećam, vojvodo, da me negdje čeka otrov. Sada više nije u pogibelji sin, nego otac, kralj.

Kancelar Varadi savjetuje da kralj izvrši hapšenja i osude. Te riječi digoše na noge Matiju i on se razljuti:

- Nisam barbarin kakvim me ţeli prikazati kraljica, ali svakako moram oprezno s mojeg dvora odstraniti Ranzana.

- Molim veličanstvo, učinite to na bilo koji način. Na našem dvoru gospodari Napulj.

* * * * *

U kraljičinim odajama je tiho. Francesco i Ranzano očekuju povratak Beatrice. Kad se pojavila, obojica su skočila i nijemo, drhtavo, slušaju njezin izvještaj. Ona je i sada ostala posve mirna. Nije trebala glumiti. Raskol i navještaj rata između kralja i kraljice, muţa i tene, nije je nimalo uzbudio.

- Kao da si od mramora, Beatrice - dahnu Francesco. - Ali što sada, kako da nastavimo taj rat?

- Mir i oprez. To je sad najvaţnije. Njezino veličanstvo postupalo je i govorilo kao prava kći aragonske krvi. Sad znamo da kralj strepi od kandidature kraljice. Mi ćemo se boriti protiv kralja, on protiv nas. Ali mi imamo za sobom oligarhe i svećenstvo, a kralj puk i maloplemiće, dakle nikoga. Već smo ustanovili tko su naše pristaše. Kad vaše veličanstvo zasjedne na prijestolje, onda historija Ugarske i Hrvatske silazi na jug i priključuje se Napulju, dakle Italiji. Vaše veličanstvo, ovo je predigra velike drame koja će talijansku moć prenijeti na sjever. Davno sanjana historija otpočinje. Vi ste je pokrenuli, veličanstvo, i vi ćete je izvršiti.

- Na ovo se kunem i ţrtvujem: ţivot, brak, posljednji čas svojeg ţivota.

Na tu svečanu prisegu pokleknuli su Ranzano i kardinal Francesco pred Beatrice i poljubili joj rub haljine. Onda su podigli ruke da će podupirati njezinu zakletvu.


~ 110 ~

- A sada, veličanstvo, dopustite da stvaramo svoj plan. Prije svega valja upozoriti da na ovom dvoru boravi još uvijek ona dvoranka koja je pobjegla iz Napulja. Smatram da bi je trebalo odstraniti, jer njezini ravnodušni pogledi čine mi se opasnim promatračem onoga što ćemo provoditi.

- Da, dragi moj Ranzano, ali čujte nešto podrobnije: ova se djevojka sastala u tamnici s lupeţom Giannom Marzanom. Razumljivo, dakle ţeljan osvete, Marzano je mogao ispričati toj djevojci nečuvenih laţi, moţda ju je čak uputio da ih priopći kralju i tako baci mrlju na moju djevojačku prošlost.

- Da, Marzano je to kadar učiniti - naglasio je Francesco.

- I vjerujem da je to učinio. Odviše zagonetno drţanje te djevojke i njen drski pogled kad mi gleda u oči navješćuje prijetnju. Kralj bi dočekao objeručke da mu priopći najpodlije laţi, a naročito sada. Ĉemu o tome govoriti? Najbolje znam koliko mi ta djevojka moţe naškoditi baš u ovom prvom času borbe. Da je jednostavno izbacim

iz dvora?

- Potpuno usvajam razloge vašeg veličanstva - reče na to Ranzano - ali baš bih zato volio tu djevojku odstraniti jer kad i ne bude više imala za koga da se bori - princa više neće biti - mogla bi vam naškoditi. Dakle, traţite jak motiv da je uništite.

- Jedini dokument da uništimo Gordanu jest pismo Ivana, vječne Gordanine ljubavi, ali ono je sada u Milanu u rukama Ludovika. Kralj mi ne bi vjerovao da je optuţim bez dokaza. Nadala sam se da će djevojka sa svojim ljubavnikom negdje tajno imati sastanak pa da dovedem na taj sastanak kralja, ali uzalud. Neprispodobivo je lukava.

- Neka joj vaše veličanstvo pruţi prigode da se uzmogne slobodnije kretati a ona tu slobodu neće ostaviti neiskorištenu.

- Pravo velite. Znao je moj otac koga mi šalje - usklikne tiho Beatrice. – Vi ste pravi genije, Ranzano.

- Samo sluga vašeg genija.

- Pozvat ću Gordanu da je promatrate - i odmah je dala pozvati djevojku.

Sa svim počitanjem uđe Gordana, pokloni se kraljici koja je pozove bliţe.

- Ĉuj me, djevojko. Opazila sam da je moja rođakinja, mala kneginja Beci, vrlo slaba. Neprestani boravak uza me odviše je naporan. Stoga ţelim da joj dadem potpunu slobodu radi oporavka. Ali ona mora imati odličan nadzor. Ti si zrela i pametna djevojka i određujem da je pratiš na šetnjama i razonodama. Povedi djevojčicu što češće u prirodu, nastoj izabrati veselo i ugodno društvo da se razvedri. Neprestano je uvučena u sebe i neraspoloţena, a do tebe da moj nalog provedeš kako treba.

- Kad god budem slobodna, posvetit ću se mladoj kneginjici.

- Nisam mislila tako. Potpuno te oslobađam zapta moje sluţbe i predajem ti ovu vaţnu zadaću. Knez Bernardin vrlo je zabrinut za svoju kćer, a meni je duţnost da se brinem za nju. Dakle, sad si razumjela svoj posao?

- Razumjela sam, vaše veličanstvo, i vaša zapovijed bit će izvršena.


~ 111 ~

- A kako je tebi? Osjećaš li se napokon sretna u svojoj domovini?

- Gdje je vaše veličanstvo uvijek mi je dobro, a najviše u mojoj domovini - odvrati ona sa smiješkom punim topline. Njene bademaste oči gledaju u kraljicu izravno, sabrano, s potpunim mirom.

- Sad si zadobila i kraljevu sklonost. Nastoj da je sačuvaš.

- Znam koliko tu sklonost imam da zahvalim vašem veličanstvu.

Beatrice mahne glavom u znak da je zadovoljna, a Gordana ne obazrijevši se izađe.

- Što velite, Ranzano? - zapita ga tiho Beatrice.

- Kad biste je mogli pridobiti za sebe, imali biste dva Ranzana - šapne Napuljac. - Ovako je pogibelj to veća. Odgovori ove djevojke ţenska su draţest i muška

proračunatost. Njena se suverena opreznost ispoljava kao najčišća iskrenost. Opasna ţena, vrlo opasna.

- Kraljica ju je odgojila - primijeti Francesco.

- I sad hoće da me natkrili, prokleta zmija.

- Ili ćemo je uništiti, veličanstvo, ili zarobiti. To je moj savjet.

- Predbjeţno čekajmo prigodu. A sada da sastavim nacrt za svoj saborski govor. Gotovo se radujem. Vi znate kako umijem govoriti.


~ 112 ~

U TABORU KRALJA MATIJE

Pošto je Beatrice navijestila svojem muţu rat za nasljedstvo prijestolja, on je dugo ostao sam u svojoj radnoj sobi. Koračao je gore-dolje, a onda se bacio u naslonjač, objema rukama podupro čelo i dugo šutio. Naglo disanje širokih prsiju bilo je jedini znak da u njemu vitla oluja. Kad je podigao glavu, bio je opet miran.

Odmah je dao pozvati Lovru Iločkoga i svoje dvorske meštre Orbana i Berislavića. Teška tišina kao da se svima slegla na dušu dok su čekali da kralj progovori. Započeo je neobično dubokim, ali odlučnim glasom:

- Bezdušni moji neprijatelji ucijepili su u dušu njezinog veličanstva otrov kojemu nema lijeka. Ona traţi svoje pravo na krunu. Pošto je ne mogu razuvjeriti o nemogućnosti njenog zahtjeva, ne preostaje mi drugo, nego da se oslonim na svoje

prijatelje i da nesmetano vodim dalje započeto djelo. Sačuvat ču pri tom najstroţe duţno poštovanje prema kraljici. To traţim od svakoga vas. Borba je to, ali ne zaboravite, borba protiv kraljice.

- Neka se veličanstvo pouzda u nas - naglase svi redom.

- Ponajprije stavimo pod najstroţu paţnju sve Napuljce, ali i Kaptolce. Oni su, naravno, uz kraljicu pa će joj skrivati sve glasnike. Nijedan glasnik ne smije stići, a da ga najprije ne pretraţite. Valja budno paziti na Ranzana. Njega ću ukloniti, ali moram smisliti ratnu varku, jer je poslanik kralja Ferrantea. Milanski poslanik neka dade napadnu počasnu straţu princu Ivanu. Ako do njega dopre Cristofano "kuhar otrova", Ivan neće do jutra ostati ţiv. I kod jela Ivana i mene treba da se sluţi samo iz onih posuda iz kojih uzima kraljica. Jednom riječi, mi smo ugroţeni od ubojica pod mojim krovom. Ali ne mogu sada drukčije, a da ne stavim na kocku svoj ugled pred čitavim hrvatskim saborom. Ako sabor proglasi Ivana nasljednikom prijestolja, Lovro će ga povesti u Brezovicu i tamo oko njega sagraditi nepristupačnu tvrđavu.

- Trebali bismo u kraljičinu taboru naći pouzdanika - odvrati ban.

- Imamo ga - najavi Lovro. - Jamčim svojim ţivotom, samo što je prije malo časaka otpušten iz dvoranstva kraljice i dodijeljen Beci Frankopanki.

- Dakle Gordana? - Tiho će kralj.

- Uvijek je bila u sluţbi kralja - opet će Lovro - i molim veličanstvo neka o tome ne saznaju vaši kancelari Filipec i Bakač.

- Moţda ste pod uplivom Varadijeve mrţnje prema ovoj dvojici, ali vašoj ću ţelji, vojvodo, udovoljiti. Osim toga, pred javnošću ne ţelim da se zna za ovaj moj najnoviji rat na dvoru.

- Uzalud ga kriti veličanstvo, davno ga narod naslućuje.

- Ali ne treba potvrditi dok sabor nije proklamirao Ivana. A sada saopćite svima da je hrvatski ban odredio prvu saborsku sjednicu u ponedjeljak. Mi ćemo se o svemu uvijek dogovarati nasamu.

Kralj dade pozvati svoja tri savjetnika da s njima nastavi drţavne poslove.


~ 113 ~

* * * * *

Iz nove palače pošla je Gordana ravno u sobu Beci Frankopanke i saopći joj kraljičinu odredbu da se posveti posve samo njezinoj osobi. Mlada kneginja zaprepašteno zuri u svoju novu dvoranku i šapne:

- Sve me to straši, Gordana. Na dvoru se zbiva nešto strašno. Danas me kraljica ponovno pozvala da joj kaţem sve o vama. A kad sam došla u njezino predvorje, gotovo me potresla groznica. Ĉujte, Gordana u drugoj odaji govorila je kraljica naizust govor što će ga ona izreći hrvatskom saboru protiv nasljedstva Ivanova. Onda je krasnoslovila dio svojeg govora gdje ona izjavljuje saboru da plemstvo plaća prevelike poreze i sklonula je kralja da poreze snizi za polovicu. Kraljica je govorila, a Ranzano je neke riječi ispravljao.

Zapanjeno sluša Gordana, ispituje Beci, pa će onda tiho:

- Draga, dobra Beci. Ti si, mila moja, učinila deset puta više za princa negoli svi mi. Ti si zapravo spasila u ovom času princa od velikog poniţenja što ga je kraljica spremala njemu na saboru.

- Što to govorite? - prošapće mala, a njeno draţesne, lijepo lice potaplja blaţenstvo kakvo još nikad Gordana nije u njoj razabrala. I ponovno je stade uvjeravati koliko je učinila za Ivana da time taj osjećaj blaţene sreće poveća i dade tom malom srcu snagu.

- Kako ste dobri, Gordana. Koliko ste me obradovali - reče ona i uhvati je za ruku.

- Ne čini to, Beci, pred drugima. Pokazuj se kao kneginjica kojoj sam ja samo dvoranka jer će inače kraljica posumnjati i na tebe. Slušaj, pred ostalima na dvoru oslovit ćemo se kao strane osobe, a ja ću uvijek koračati iza tebe i nitko ne smije čuti i znati da smo intimne. Samo ovako moţeš učiniti velike usluge princu, a budi uvjerena, pobrinut ću se da on sazna koliko mu sluţiš upravo ti.

- Draga, hvala, bit ću veoma sretna.

- Dakle, naučit ću te točno kako se moramo vladati i što moţeš o meni kazati kraljici da bi je uvjerila koliko sluţiš njezinim osnovama.

- Ona sada strašno mrzi tebe, Gordana. To šapću sve dvoranke. Danas je Nardella rekla jednom Napuljcu: Gordanina glava već visi na stratištu.

- Upravo zato treba da si prema meni samo kneginja.

- Kako je strahovito ţivjeti na ovom dvoru - uzdahne mala Beci.

- Spremi se. Idemo na jahanje. Tvoj otac naredio mi je da te izvedena na zrak.

* * * * *

Onkraj Save jaše mala povorka kraljevskih dvorana i prate kneginjicu Beci Frankopan na šetnju. Zdesna joj je Gordana, slijeva Damir. Pred njima se dolina malo uzdigla kao val mora. Na toj maloj uzvisini proviruje kroz drveće plemićki dvorac. Gordana pojaše s malom Beci nešto naprijed i šapne joj:

- Gledaj. Beci, to je dvorac gospodina Damira. Idemo onamo. Tu zalazi princ Ivan.


~ 114 ~

- I princ će doći? - još tiše upita mala.

- Posjetit ću svoju majku, samo znaj: ako bi te kraljica pitala gdje smo bili, kazat ćeš joj da ti je pozlilo pa smo ušli u dvorac gdje su bile neke ţene i pruţile ti pomoć. Sve ću te uputiti.

Otvorili su ulaz. Preko stotinu plemića u svečanim odorama, okupljeno u gustu skupinu, ţivo raspravlja. Ispod trijema na stubama što vode u dvor stoji gospođa u modroj haljini prosijede kose. Crne oči i plemenito lice na prvi pogled odaje Damirovu majku. Zagrlio je i poljubio joj ruku. Gordana i Beci je pozdrave. Gospođa povede obje djevojke u kat, a Damir se vrati u dvorište. Svi nagrnu oko njega pitanjima.

- Što radi kralj? Hoće li predsjedati saboru? Što li će sve kazati i donijeti pred sabor, a princ? Kakav je? Hoćemo li ga vidjeti na saboru?

U Damirovoj duši iskrsnu tog časa prizor na brodu, na dalekoj morskoj pučini, a njemu nasuprot stoji Gordana. Njene smeđe oči gledaju u njega uporno, a njen zvonki, nešto tamno obojeni glas pita: "Što ste učinili vi, prijatelji princa, da upoznate plemiće s njegovim plemenitim vrlinama? Ĉime ste nastojali da ga oni zavole i izaberu za kralja?" Zašto je baš danas htjela na Brezovicu kad je znala da tu plemići vijećaju? Zašto je njega uzela sa sobom za pratnju kneginjici Beci?

Nekoliko sekunda sve to prohuji Damirovom glavom, a duša već osjeti poziv koji mu se nameće. On se isprsi, zabaci glavu i odgovara na pitanja plemića onako kako mu to negdje nevidljivo diktira Gordana.

Ništa ne sluteći, hitrim trkom ujaše u dvorište Ivan. Uza nj Berislavić, a iza njih počasna milanska straţa i kraljevi oklopnici. Njegovo mlađahno lice puno je blagosti, gotovo odviše pretople, jer su mu oči upravljene na prozor dvorca gdje osjeća svoju majku.

Tek sada opazi Ivan izborne stališe, trgne uzde kao da se smeo. Onda upravi Berislaviću pitanje, ali prije nego što doreče, već se mačevi digli u zrak uz jednodušni poklik:

- Ţivio nasljednik prijestolja!

Ivan se zbuni i pogleda kamo bi utekao kad se sagne Damir i šapne mu:

- Ivane, Gordana je gore na prozoru. Moraš govoriti ovim izbornicima da ona osluhne tvoje riječi, a tvoja ličnost porast će u njenoj duši.

Mlado se Ivanovo srce uzbudi. Neka snaga u njegovoj mladosti uspavana učas se stala buditi. Oči mu upravljene u stotinu lica ne vide drugo do Gordaninu glavu na prozoru. I sam ne zna kako je započe, govoriti:

- Ljudi, braćo, u rukama mudrosti ljudske su zakoni pravednosti. Na što god me pozvali, namijenili mi najveću ili najmanju zadaću, moju dušu ispunjavat će dvije istine: zakon i pravednost. Mač je samo gvoţđe, ali ovo gvoţđe zadobiva vrijednost tek od ruke koja njime upravlja. I zakon je, gospodo plemići, pisana pergamena, a ona vrijedi samo toliko koliko vrijedi krepost muškarca koji zakonom upravlja. I kad bi mi sudbina dala u ruke bilo mač, bilo zakon, vratio bih i jedno i drugo ako osjetim da nisam dorastao uzdignuti vrijednost maču i zakonu do najviše visine.


~ 115 ~

Damir je drhtao slušajući njegove riječi i poklike plemića što su padali na njegovu dušu kao prve zrake svjetlosti. Ivan je govorio dalje:

- Ljudi koji su izgubili sve nade kaţu da je pravednost daleko od zemlje i zato je nesretnici ne mogu naći. Ne, nije istina da je pravednost daleko. Ona je tu, u svima nama. Ona ţivi i bije kao naša srca. Ona se ljuto bori s nepravdom. I mnogo puta pada oborena na tlo. ali se opet diţe, nastavlja borbu i pobjeđuje. I vjekovima svugdje stječe nove pobjede. Pobjeđuje, jer pravednost (:::) mi ga je imala dati ova opasna guja. Tu, u ovoj zemlji, gdje sam je vrhunac čeţnja svih dobrih i poštenih. Borit ću se za pravednost i slobodu do zadnjeg daha ţivota.

Svi ga okruţuju. Snaţne, jake, stare i oslabljene ruke hvataju Ivanovu svjeţu, mladu u koju mu svojom ţeljom utiskuju vladarsko ţezlo i branilački mač vojskovođe.

- Svi smo uza te, kraljev sine, jer si ti s nama!

I hvata te ruke i smiješi se njihovim povicima sav u nesvjesnoj groznici, a onda mu pogled zapne gore u prozor gdje su Gordana i majka, po čijim licima padaju suze.

-Majko! - šapnu mu usne, a sve oko njega se stiša. S izraţajem poštovanja gledaju plemići gore, skidaju klobuke i šapću.

- To je naša prava kraljica.

Tog trenutka Ivan pohiti gore, a narod ostao na dvorištu da razbuđen raspravlja o svakoj njegovoj riječi, gesti, blagim očima i pojavi, pa se onda skupe i viknu:

- Prije ćemo razrušiti prijestolje nego da tko drugi sjedi na njemu.

A Damirove su oči vlaţne i pune vatre. Mladen Berislavić zagrli Damira.

- Zakleli su se!

Svi vitlaju blještavim mačevima i zaklinju se. U prvom katu čeka majka svojeg sina. On uđe i bez riječi se baci u njezin naručaj.

- Jesi li čula, što su rekli: ovo je naša prava kraljica.

- Hoću da budem samo tvoja majka, ali danas nismo sami. Tu je Beci Frankopanka, ona će saopćiti kraljici...

- Neće - odlučno naglasi Gordana - a vas molim posvetite češće maloj Beci nekoliko toplih i dobrih riječi.

- Zašto mi to govorite, Gordana?

- Da njoj priredim malo radosti.

- Kad biste se vi brinuli malo i za moju radost!

- Vi imate ogromnih radosti, prinče, svoju majku. Koliko ste za njom teţili kad ste onda u šumi u lovu govorili o njoj. Sad je tu - i ona ljupko pogleda prinčevu majku. - A sad, prinče, primite moje udivljenje. Ono što sam čula iz vaših usta, ushićuje me. Takve vam riječi pristaju. Snaga borbe postat će divan vaš ures.


~ 116 ~

- Onda moram traţiti prigodu da taj ures bude potpun. A vi, Gordana, bit ćete sa mnom zadovoljni.

Ona se osmjehne njemu i majci i povuče se u drugu odaju. Gledao je za njom.

- Nećeš je nikad zaboraviti, sine? - zapita ga mati.

- Ni ti nisi mogla nikad zaboraviti svoju ljubav. Nikad preboljeti. Ni ja, majko, nikad to neću. Ja sam se, eto, sav pokorio njoj da usrećim tebe i spasim kraljevstvo. A onda? Tko zna. Ona mi je obećala da neće poći za nikoga!

- Što misliš, sine?

- Mislim da me moţda ipak još čeka sreća, da mi uza te sudbina dade i nju. Bude li vlast u mojoj ruci, onda će ova ruka moći da izvojuje sebi i Gordanu.

- Moţda tvoje nade nisu isprazne. Pripazi, Ivane, Gordana je svakog dana u smrtnoj opasnost od Napulja. To nikad ni u snu ne smetni s uma.


~ 117 ~

NOĆ STRAVE

Kad se Beci vratila sa svoje jahaće šetnje, odmah je pozove Beatrice da vidi koliko joj okrepe donosi ovakva šetnja.

- Zadovoljna sam. Nisi toliko blijeda i tvoj će otac biti zadovoljan. Jeste li putem koga susreli?

Djevojka joj pripovijeda po uputama Gordane, no to Beatrice ne zadovoljava. Sat kasnije dolazi Ranzano sa šetnje po obalama Medveščaka i saopći kraljici:

- Biskupov se uhoda odjenuo u fratra pa se uputio smjerom kojim je krenulo to kraljevsko kopile. Neki su ljudi pripovijedali fratru da je odrţao sastanak sa članovima sabora, a iz nekog dvorišta čuli su kako mu kliču. Dakle, on već sam obilazi izbornike.

- Dosta mi je. Recite Cristofanu da mu prepuštam ovo prokleto kopile. Neka radi s njim što ga volja.

- Još ove noći bit će mu suđeno - zadovoljno se nasmiješi napuljski poslanik i iziđe.

Beatrice zadovoljno legne i pokrije se svilenim pokrivačem. Raširila je ruke. Osjeća potrebu odmora. Napetost je umorila. U njoj sve vibrira. U dvoru je tiho. Oči su joj upravljene u strop, a misli lutaju po staroj palači u prinčevim odajama. Mirno i hladno raspravlja sama sa sobom o svemu što se ima dogoditi, a što ima slijediti nakon toga. Ova tiha noć razrušit će kraljeve bedeme, a njoj otvoriti slobodan put na prijestolje. Napokon, jedanput će se osloboditi ovog njoj toliko omraţenog mladića, sina neke građanke.

Mirna je, ipak ne moţe zaspati. Dočarava sebi svoju sliku. Vidi se negdje na visokom podiju. Na glavi joj kruna, s ramena se spušta kraljevski plašt. U ruci ţezlo. Gleda se u tom ruhu vrhovne moći, zapovijeda, određuje. Milijuni dršću upravljajući poglede k njoj. Svi su ţivoti i sva njihova imanja u njenoj vlasti. Jednom riječju, uzdiţe i strovaljuje. Miluje i bičuje, dariva i uzima, uništava svoje neprijatelje. Sve ih reda pred sobom. Prvi od njih leţi u prahu Varadi. Do njega Gordana, poraţena, sramotno okovana. Varadi je otimao Beatrice prijestolje, Gordana je lišila sina, onoga po kojem je mogla da lagano, bez borbe i muke zahvati ţezlo. Posipat će osvetom sve koji su joj bili na putu.

Strast za ţezlom razbuđuje joj krv. Drugog uţivanja ne poznaje i ne traţi. Neizmjerna sreća nikad njome nije toliko ovladala kao danas. Noć je tiha. Beatriceina strasna ţeđa za prijestoljem bdi, čeka, ţudi i ubija. U dnu tamne odaje škrinula su vrata. Pogleda onamo. Mrak je i ne vidi ništa, ali čuje gibanje.

- Nardella. što je, rekoh ti da ne dolaziš.

Odgovora nema, ali koraci se pribliţuju. Beatrice digne glavu, gleda u mrak. Mutni odraz modrikaste svjetlosti s ormarića sablasno klizi njenim licem što se upitno okrenulo k vratima.

- Francesco! Zar je svršeno?

I opet nikakva odgovora, a ipak netko stoji do njenih nogu. Odupre se desnicom o jastuk i nadigne:


~ 118 ~

- Tko je tu?

- Ja – mrko, hladno, šapće glas iz tmine.

Beatricein pogled prodire kroz tamu. Zrake modrikastog svjetla razotkrivaju crne obrise visoke pojave, Ali ne vidi ni lica ni haljinu, samo neki crni stup...

- Tko je tu? Pitam još jednom.

- Ne slutiš? - prijeteći pita šapat.

Bezvučni poluglas neprijatno odjeknu u njenoj duši.

- Tko smije ulaziti u loţnicu kraljice?

- Onaj koji je ulazio u loţnicu napuljske petnaestogodišnje princeze.

Odgovor je napola šapat, napola glas. Da li od zvuka ili riječi, ona pretrne, ali se ne predaje.

- Zvat ću - zaprijeti i segne prema srebrnom zvoncu na ormariću.

- I po drugi put naći će me u tvojoj loţnici, ali ovaj put naći će me tvoj muţ.

Ruka je ostala leţeći na ormariću, a oči joj zablenuto bulje k nogama odakle dolaze odgovori, a glas potvrđuje njenu slutnju da je muškarac. Nema odvaţnosti da zove niti da zvoni. Ali ruka je još uvijek u blizini zvonca. Ni časa ne sumnja da je prisebna, da tu netko stoji i zato osjeća potrebu opreza.

- Mnogo me godina nije bilo u tvojoj loţnici, Beatrice.

Prošaptane riječi učine je mramornom. Staklenim pogledom zuri u stvora koji pita prijeteći:

- Dakle, znaš tko sam?

- Marza... - ali ne doreče.

- Tvoj ostavljeni vjerenik Marzano čami u tamnici. Ali ja, ja sam slobodan.

- Tko? - protiv volje izmakne joj to pitanje.

- Ja - nemaš odvaţnosti izreći moje ime.

Ona trgne glavom i okosi se:

- Tko si i kako su ušao?

- Kako sam ulazio u Napulju u tvoju loţnicu to si znala. Ali kako sam ušao u ovu, to

ne ćeš doznati.

- Zvat ću pomoć.

- Zovi. Izići ću iz tvoje odaje naočigled svih i bit ću osvećen za cijeli ţivot.

Glava joj pade na prsi pod teţinom misli i traţi pomoć od vlastite snage.

- Zaboravila si, Beatrice onu noć?


~ 119 ~

"Predodţba nije, to je čovjek", priznaje sama sebi.

- Zar je napuljska princeza mogla zaboraviti svoje prve ljubavne noći?

Zaboravila koliko je strasti izazivala u Ramira?

Ostala je ledena kao kip, zahvaćena panikom. Onda zabaci glavu:

- Ludorija. Tko si, reci ili ću doista zvati u pomoć.

- Ne bojim se. Ovog me puta neće dosegnuti tvoj bodeţ kao oue noći u tvojoj loţnici.

Prestrašeno zuri Beatrice u tminu i čini joj se da pred njom daleko vitlaju oblaci, a čovjek strave nastavlja:

- Onda nisi gledala tako prestrašeno. Onda si dopustila da jne probode ruka tvojeg

oca kako se ne bi saznalo da su u loţnici vjerenice kralja Matije našli mladog paţa. Što onda ako me danas ovdje i nađu?

Još se više nagnula k nogama prodirući kroz tminu. Razabirala je kako se plašt rastvara, a pod njim šušti svila.

- Vi ste ludi - reče poluglasno. - Drski paţ je mrtav. Mrtvi ne ustaju. U to ne vjerujem.

- Ali ţivi ustaju na osvetu.

- Ramiro nije ţiv.

- Stoji pred tobom. Tome se nisi nadala?

- Odnijeli su ga mrtva.

- Da, iznijeli su me iz tvoje loţnice hitro da nitko ne opazi. Moju nesvjesticu smatrali su mrtvim snom. Odnijeli su me daleko iz dvora napuljskog veličanstva i bacili u dvorište neke zloglasne krčme. Mislili su tamo će ga naći, a svi će misliti da je poginuo u tučnjavi. Ali u dvorištu me našla djevojčura, bolja od tebe. Kad sam se budio iz nesvjestice, bila je milosrdna i pomogla mi. Bodeţom tvojeg oca nije ravnala sigurna ruka i ja sam ozdravio.

Zaboravlja da leţi u postelji, da je razgaljena, da tu stoji muškarac, jer su je njegove priče potpuno obuzele.

- Pokaţi se - zapovijedi ona.

Polaganu pojava se primakne. Beatrice je mogla razabrati da je muškarac visok i vitak.

- Da ti vidim lice.

- Ne. Nećeš ga vidjeti. Tvoje oči ne bi više mogle prepoznati paţa od kojeg si se dala ljubiti u svojoj postelji.

- Da je to sve istina, kako bi došao ovamo u ovu zemlju, ravno u moju loţnicu. Kroz zidove?


~ 120 ~

- Dobio je da si to upitala. Pridruţio sam se jednoj od pratnja što su vazda dolazile s juga.

Njeno glatku čelo se nabralo, oči zaţmirile nastojeći da bolje vidi čovjeka što joj govori.

- Da je sve kako kaţeš, znaš li da sam kraljica i da je tvoj ţivot u mojoj ruci?

- I kruna i tvoja moć, i tvoja čast pod mojim su stopalima.

Da viče i zovne Francesca? U tišini noći njezin bi poklik probudio druge, a onda? I odustane.

- Pa da je sve to istina, što bi imalo da od toga slijedi?

- Došao sam najprije k tebi da ti saopćim svoju namjeru. Poći ću kralju da mu sve

iskaţem.

- A dokazi?

- Ušiveni su u mojoj svečanoj odori koja je dobro spremljena da me osveti.

- Nema dokaza o onome što nije bilo. Ljudi tek pričaju da je bio neki paţ Ramiro. Sve je izmišljotina.

- Ni Marzano nije bio. Ne mora li Marzano čamiti do smrti još i zato da ne oda tajnu mladog paţa? Ramiro nosi dokaze sobom, to znaj, Beatrice.

Muškarac stupi bliţe. Beatrice opazi da mu je lice zastrto krinkom, a visoko tijelo omotano plaštem.

- Skini krinku - prigušeno će kraljica.

- Sutra, po bijelom danu, kraljice, kad budem stajao među ostalim dvoranima.

- Da je to istina, ne bi se usudio priznati.

- Dvjesta osamdeset dvorana s juga ima na ovom dvoru. Gotovo su svi iz Napulja.

Moţeš li među njima prepoznati Ramira?

- Ne poznajem nikakvog Ramira.

- Ali ga poznaje drhtaj tvojeg glasa. Nisi me još prepoznala, makar sam mnogo puta stajao u tvojoj blizini.

- Među dvoranima Napulja ili Milana?

- Ovo ću zadrţati svojom tajnom.

- Pa, dobro: što hoćeš?

- Traţim od tebe jedan ţivot.

- Ţivot? Ne razumijem.

- Jedan je ţivot na ovom dvoru koji ugroţavaš sa svojim Napuljcima.


~ 121 ~

- Ah - usklikne protiv svoje volje, - čitava mi stvar biva jasna.

- Brzo si se dosjetila, kraljice. Princa Ivana koji je na putu tvojoj taštini ne smije dotaći ničija ruka. Ona se stade smijati tiho i ţučljivo.

- Nisam ni slijep ni gluh, a da ne vidim i ne čujem o čemu se ovdje govori i od čega dršću na ovom dvoru. Zgadila mi se tvoja zločinačka namjera i došao sam da te opomenem. Znaj, Beatrice; jao tebi, umre li taj princ! Dok sam ja tu, ostat ću u ovom dvoranstvu i slijediti te.

Ona mu odvrati drskom ironijom i potpuno sabrana odgovori:

- Rekoh da mi je jasno. Zlobni jezici donijeli su priču o Ramiru i na moj dvor, a tebe krinkom zakrinkani čovječe poslali su da me uplašiš. Ja ne poznajem straha, jer Ramira nema. Nemam nikakve namjere jurišati na prinčev ţivot. Meni je prijestolje osigurano. To reci onima koji su te poslali.

- Poslali su me Marzano i moja osveta. Zaboravila si pisma koja dokazuju zašto je mlada princeza izgubila sposobnost da bude i u braku majka?

Njena hrabrost se pokolebala.

- I upamti što ti velim: onog dana kad se princu Ivanu desi kakva nesreća, onog dana istupam pred kralja i razotkrivam tajne napuljskih noći i predajem mu kutiju. U njoj su dva pisma. U jednom će kralj čitati kako njegova vjerenica vrelim riječima, punim strasti piše Ramini, a u drugom pismu... Ne slutiš? Ono sadrţi strahotu koju si ti već zaboravila, ali osveta nije zaboravila tebe. I čeka. U mojoj je vlasti da razori i ovo malo moći koju imaš sada. U času kad ona pisma primi kralj u svoje ruke, ti si jadnija od svake prosjakinje. Kad ja prozborim, ti ćeš zanijemiti. Kralj će dobiti u ruke dokaze koji mu mogu posluţiti da učini s tobom što god ga volja.

Dva su ţivota na kocki: prinčev ţivot i tvoja prošlost povezani su ţeljeznom karikom. Miruj i čuvaj se, kraljice, ako hoćeš da i dalje budeš na ovom dvoru.

Nije našla riječi kojima bi prekinula ili zaustavila njegove prijetnje. Samo sluša, upija u sebe i sve više spušta glavu. Ĉini joj se da joj je tijelo olovo, a mozak da se pretvara u nešto toplo i nepokretno. Ne zna kako da se odupre i odbije od sebe prijetnje koje su je zasipale dok on sve brţe nastavlja:

- I kad dvoranstvo s kraljem ostavi ovaj grad, ja ću poći s vama. Upamti: mnogo će biti dana u mjesecu i mnogo sati u danu kad će se tvoje i moje oči susretati, a ti nećeš znati da sam to ja, onaj koji tvoju sudbinu nosi u pisanim dokazima. Ne, Beatrice, nisam ja poslan od onih kojima je stalo do princa. Osveta je princa uzela za svoje oruđe. Osveta moja je bodeţ koji su meni zarinuli u prsi tamo u Napulju, one noći u tvojoj loţnici. S tim bodeţom ja vječno stojim nad tobom, čekajući čas da se makneš. Ne u ţelji da spasim princa, nego da tebe drţim u vječnoj stravi. Ako

učiniš korak i uzmeš ţivot onoga koji ima da mi sluţi kao osveta, svršeno je s tobom. Kralj će te baciti od sebe kao djevojčuru, jer su u mene tvoja pisma kojima traţiš pomoć da se oslobodiš posljedica naših strasnih zagrljaja.

Osjećala se poniţenom sama pred sobom jer ne moţe da viče i protuslovi, da se brani. Samo bulji preda se i gleda dok se njegove riječi niţu kao bodeţi na čijim šiljcima dršće njena moć, njeno prijestolje Ali istodobno se tješi, smiruje, svladava strah i čeka da jednom svrši i ode. Od toga časa ona očekuje oslobođenje.


~ 122 ~

On se makne u dno tamne sobe. Njezina glava se uzdigne. Instinktivno se diţe s postelje.

- Ne pokušavaj me slijediti, nevjernice, zločinko. Nevidljiv sam ušao i nevdiljiv ću nestati. S bodeţom u prsima ovdje moţeš naći svakoga, samo ne mene.

Ostala je mirna, osluškujući svaki sušanj njegova plašta i jedva čujni dođu njegovih nogu o pod. Vrata se polagano zatvore. Ona se diţe, potrči i zasune ih.

Tamo s one strane nešto jako škljocne, malo nakon toga kao da se nešto tiho urušilo ili je pao pokrov škrinje Već narednog časa uslijedi duboka tišina kao da nije bilo ničega, samo se nešto otkotrljalo, nestalo. Ni jeke mu nema.

- Nardella! Nardellal - zovne ona glasno.

- Njezin je glas prodirao kroz sobu i odjekivao zidinama. Onda iz tišine čuje ţenske korake. Odsunula je vrata. Jedna komorkinja iziđe iz odjevaonice. U ruci joj noćno svjetlo. Iza nje dolaze druge.

- Veličanstvo - vi ste zvali?

- Brzo probudite princa Francesca!

čekala je zamotana u ogrtač. Nije dugo potrajalo kad dođe Francesco.

- Spopao te strah, Beatrice zbog sutrašnjeg dana? - šapne on.

- Idi brzo, pogledaj u moju odjevaonicu i predvorje, pitaj straţe, zapovijedaj im da ti kaţu: je li tko ulazio u novu palaču ili izlazio? Je li tko prolazio trijemom moje palače?

Tako hitro izgovoreni nalozi drhtavim glasom zabrinjuju ga.

- Zar si nešto čula odozgo iz prinčevih odaja?

- Ne. Idi brzo i učini što sam ti rekla.

I dok on ţuri da izvrši njenu ţelju, pozove k sebi dvoranke kao da se boji da bi se Ramiro mogao vratiti. Kad se Francesco ponovo pojavio u Beatriceinoj odaji, ona otpošalje djevojke i ostane s njim nasamu.

- U odajama nema nikoga, na trijemu straţa nije vidjela dosad ni ţive duše.

Ovamo nije nitko ulazio ni izlazio.

- Dođi za mnom, Francesco, uzmi svijeću.

Slušao je njenu zapovijed i pošao za njom na vrata. Ušli su u veliku prostranu

odjevaonicu. Široki ormari, škrinje, stolice, zrcala i razni ormarići stoje jedan do drugog. Ogromna soba potpuno je spremljena. Nigdje nikakvih tragova da je netko bio tu. Jedna vrata vode u kupaonicu. Beatrice je pobrzala. Ali nigdje ne zapaţa ništa i nikoga, a naredna vrata vode u sobu gdje spavaju njene komorkinje. Ĉasak razmišlja, pa se onda opet vraća u garderobu. Razgledava, otvara ormare, jedan za drugim, svuda haljine, ogrtači, klobuci, sve netaknuto, uredno.

- Što ti, zapravo, traţiš, Beatrice?


~ 123 ~

- Jedan je čovjek izišao iz moje loţnice ovamo i nestao.

- Nemirni san i ništa drugo. Uzbuđenje u očekivanju sutrašnjeg dana.

- Dođi k meni i čut ćeš kako se sniva na javi.

Braća su sjela na postelju, a ona je slikala događaje. Isprvice je Francesco mislio da je uistinu san, ali što je dalje hitila njena priča, to je ozbiljnije bivalo njegovo lice. On uzme njene ruke, sagne se k njoj i tiho reče:

- Ramiro, onaj mladi paţ Ramiro? To nije moguće, Beatrice.

- Kaţe da je stigao s nekim dvoranima s juga. Zar je to moguće? Ili nije moguće da je ostao ţiv?

- Sve je vjerojatno, samo ne to da si mu ti pisala. Je li, Beatrice, on laţe?

- Ne laţe. Mlađahna princeza, budala, potraţila je trubadurske zabave. Pisala sam mu koješta, davno sam zaboravila. Taj moj prvi snošaj strasti ubio je moje potomstvo, nasljednika. Sjećam se. Bilo je prepisanih stihova iz Petrarke, bilo je i Fontainovih, a bilo je i Boccaccia, Otac mu je nekoliko pisama oteo. Jest, ostala su ipak dva ili tri u njega. A znaš li da on nije umro?

- O tome se pričalo u Napulju, ali se nikad nitko nije pojavio i mislili smo da je to mašta puka što vazda nađe neke fabule čovjeku koji je davno pokojni.

- Nije fabula. Uistinu su ga sluge iznijeli iz kraljevske palače u dvorište neke krčme. To se slaţe. Lako je moguće da nije bio mrtav.

- Ako je to sve tako, Beatrice, što onda? Zurila je nj kao da se ne usudi odgovoriti. No on smogne više snage:

- Ako je to bio on, onda si ti njegova zarobljenica.

- Ne. Ja to neću. Ţelim ga pronaći, razoruţati i maknuti. Moram ga prepoznati bilo po čemu. Sjećam se: bio je crnoput, mlađahan. Jarko crvenih usana, očiju nemirnim punih sjaja.

- Dvije trećine naših dvorana s juga imaju lice za koji tvoj opis pristaje.

- Ja ga ipak moram pronaći. Ne mogu se više sjetiti točno izraţaja očiju, ali ako je ovdje u mojoj blizini, onda će prolaziti kraljica svojim dvorom u okovima svezanih ruku. Francesco, to ne moţe biti. On će se odati, pa makar samo pogledom. Svakog ću dana oštro motriti sve Talijane na ovom dvoru. Odat će se, a onda ću se osloboditi i njega. Pomozi, Francesco.

- Ako je to sve uistinu bilo, ako si s njim govorila?

- Ta zaboli, ne dvoji o tome!

- Blijeda si. Oči vatra. Predodţba je to ...

- Ne, ne Francesco, ne sumnjaj. On je bio tu, slušala sam muški šapat, slušala korake, vidjela njegovu vitku, visoku pojavu i svaka njegova riječ izgarala je od osvete.

- Dakle misliš da nisu sve to namjestili prinčevi prijatelji?


~ 124 ~

- Mislila sam, nadala sam se, i rekla mu, ali tko je poslan da spasi ţivot princu ne bi mogao dahtati tako vrelom osvetom, ne bi mogao sve to znati što zna ovaj, ne bi mogao govoriti ono i samo on. Pisma mlade lude princeze mogu se pretvoriti u lomaču, i na njoj rastopiti kraljevska kruna. Takav lomi ţezla. Strahota je to, Francesco. Moje ţezlo, moje prijestolje, ovisi o jednom komadiću bijelog papira.

Drhtala je i on je ogrne ogrtačem.

- Kamo je mogao dospjeti? A kamo je nestao?

- Kamo? Kamo je nestao? Da. Odgovori, Francesco. Traţili smo ga. Ušao je u odjevaonicu, znam točno. Dođi, potraţimo još jednom njegov trag.

Francesco ponovo uzme svijećnjak i pođe brzo, a Beatrice ga slijedi. Nekoliku su časaka mirno promatrali ormare, rezbarene i ukrašene zlatom i slikama. I ponovo Francesco pretraţi sve u garderobi i prijeđe kroz sobu komorkinja. ponovo se vrati i slegne ramenima pogledavši ozbiljno Beatrice.

- Da te ne smatram odviše hladnom i sabranom, mogao bih se vrati svojoj prijašnjoj tvrdnji da je bila samo halucinacija.

- Ne, nije bila, bio je Ramiro.

Francesco pogleda po stijenama, pa onda na pod i posve tiho upita:

- Ova je palača sagrađena nedavno?

- Da, građena je za moj dolazak, samo kao ljetni stan. Oboje su ponovo razgledavali po treći put zidove, stijene, ormare i onda pod.

- Nigdje traga kakvom nevidljivom izlazu - reče Beatrice.

- Tko je gradio ovu palaču?

- Naš dvorski graditelj Napuljac Ernesto.

- Zovni ga.

Ušli su opet u spavaću sobu i sjeli. Odjednom Beatrice stade drhtati i polako škripati zubima.

- Tebe trese groznica, Beatrice?

- Dršćem kao što rob dršće pred bičem svoga gospodara. Dršćem, jer je tu bio on, jer negdje tamo na nekom nevidljivom mjestu leţe bodeţi njegove osvete. Svakog dana on kaţe: gledat ću te okom u oko. U njegovim rukama bljeskat će bodeţ osvete. Francesco mi smo zaboravili njegovu prijetnju. On štiti ţivot onog kopileta koji mi leţi na stepenicama prijestolja. Ne bulji u mene, Francesco, saberi se,

pomozi, njegova je osveta smrtonosna. Razumij me, Francesco, makar je pola noći, dat ću probuditi graditelja ove palače. On mora znati ima li kakav vješto sakriveni ulaz iz ovih prostorija.

- Dok to ne čujem, ne mogu to ni vjerovati.

Odmah su naredili Nardelli da probudi Enrica neka pođe na gričko konačište po graditelja Ernesta i neka ga dovede. Onda još odredi da joj probude Pietra Ranzana. Nakon više od pola sata dovukao je Enrico graditelja.


~ 125 ~

- Gotovo sve palače i dvorovi posjeduju danas tajne izlaze

- Oslovi ga Beatrice - vi niste u ovoj palači sagradili nijedan takav izlaz?

- Veličanstvo najbolje zna kakav je bio plan.

- Znam, jer sam ga i poslala vama, ali o kakvom tajnom izlazu nisam označila ništa. Ne kanimo na Griču zapodijevati bitke, još manje takve koje bi nas prisile da bjeţimo podzemnim izlazima. Dakle, nisam ih u planu ove palače ni označila.

Ali graditelj ne odgovara. Francesco opazi da je nešto smeten i nekako čudno bulji u kraljicu pa ih ostavi nasamu uvjeren da će graditelj biti iskreniji.

- Veličanstvo - prošapće sada graditelj - vi ste sami započeli ovaj razgovor. Mogu reći da sam učinio ono što mi je vaše veličanstvo povjerljivo odredilo.

- Nekakav tajni izlaz iz dvora?

- Veličanstvo hoće da o tom govorimo?

- Istinu hoću. Naročito s obzirom na tajni izlaz.

- Da, veličanstvo, odredili ste.

- Nikada. Ja ne.

Zabezeknuti graditelj promuca.

- Veličanstvo mi je poslalo iz Budima prije godinu dana glasnika na Grič, upravo kad sam gradio palaču, s naročitim pismom u kojem mi povjerljivo zapovijedate da iz vaše odjevaonice izvedem najumjetničkiji i najnevidljiviji izlaz. Veličanstvo mi je poslalo točan nacrt kako mora izgledati, gdje se ima otvarati i kako ima silaziti u podzemlje sve do ispod tvrđave.

- Nikad nisam poslala nikakav nalog ni usmeno ni pismeno - preneraţeno će Beatrice.

- Veličanstvo u ali ja sam ga primio preko budimskog glasnika.

- Gdje je taj?

- Opet se vratio u Budim, odavno.

- Ako je tako, zašto mi o tome tek danas spominjete?

- Veličanstvu je u pismu naročito naloţilo neka ovo bude pokopano, pismo spaljeno i da nikad vama, čak ni okom u oko, ne spomenem o tome riječi. Mislio sam da svi kraljevi i kraljice imaju ovakve skrovite stvari.

Beatrice se uhvati za sljepoočice što joj ţestoko udaraju.

- Jamčim vam svojom kraljevskom riječi da ništa ne znam bilo o kakvom pismu, nacrtu, a još manje o nalogu za takav ulaz.

Ĉovjek problijedi i stade drhtati.


~ 126 ~

- Veličanstvo, volio bih da propadnem u zemlju jer to bi mogao biti neprijateljski napadaj pod vašim krovom.

Buljila je ju prazninu ne shvaćajući ništa, jedino da je netko u njezinom ime izdao nalog graditelju. Ali ova činjenica iščezne iz njezine svijesti pred onim što je ovog časa bilo nadasve vaţnije.

- Dakle izlaz postoji - trgne se ona odjedanput. - Pokaţite mi ga.

I pođe s njome u garderobu. Uputi se k velikim teškim ormarima što su pričvršćeni ţeljeznim šipkama o stijenu. Zaustavio se kod srednjega i otvori njegovo dno od teškog orahova drva. Učini neke kretnje koje su prouzročile škljocanje. Kraljica se sjeti tih zvukova kad je noćni posjetnik ušao u odaju. Od uzrujanja mogla slijediti hitre graditeljeve ruke, ali uskoro razabere na dnu ormara rupu i male uske kovne ljestve. Jedva je suzdrţala krik uţasa gledajući bjelodani dokaz pogibelji što je zjevala iz toga uzanoga prolaza u temelje palače. Zamalo je opet palo dno ormara

kao da se nešto stropoštalo. Njoj se čini da se ovim štropotom ruši na nju osveta napuljskog paţa Ramira. Ne pitajući dalje graditelja, potrči k svojem bratu Franccsku.

- Ako ne vjeruješ, neka ti graditelj otkrije put kojim je Ramiro ušao u palaču.

Netko mu je izdao nalog, ali tko? Zar je on već tada bio za mojim tragom, ili je neka druga mračna sila sazidala put do mene? Ali što ja tu radim, čemu ja to ispitujem kad za mnom ide stotinu bodeţa osvete. Sve je svršeno, Francesco. Tvoja je sestra zakovana o pojas kopiletu jedne djevojčure.

- Pa valja se ne kaniš pokoriti?

- Jesi li pomahnitao? Da pruţim Ramiru prigode da Matiji izruči dokaze koje bi sada primio s najvećom radošću da me makne s puta svojem sinu? Ne upleći se! Ne savjetuj! Tu je sve svršeno! Tu nema nikakva izlaza do onoga tamo kojim je iščezao napuljski paţ.

Lomata rukama i izvikuje kratke rečenice, a glas joj je opor kao zvuk nakovnja. U njoj se skameni očaj, ali izdrţljivost njene prirode, čeţnja za vlašću, za prijestoljem, hvata razbor. Da nešto dohvati, da se zaustavi na površini i ne potone u beznađu, vikne:

- Ne, ne, neću da se utapljam. Neću na dno. Odrţat ću se gore, pokupit ću po površini razbijene daščice broda i opet ću jedriti.

Stigli su Cristofano i Ranzano i začuđeno gledaju kraljicu. Ranzano se pribliţi i šapne:

- Veličanstvo, neka vas ne bude strah, sve će biti sutra u potpunom skladu.

Dogodit će se sve kako treba i svaka sumnja na vas potpuno je nemoguća.

- Što vi to govorite? Kaţem vam: ništa ne smije da se dogodi. Ništa! Ni danas, ni sutra, ni prekosutra, nikada!

Napuljac izbulji oči. Njegov pogled leti od Francesca k Beatrice i natrag.

- Veličanstvo, vama ne moţe nitko spočitnuti, premda će se dogoditi ono što smo ugovorili.


~ 127 ~

- Laţete! Ništa nismo ugovorili, ništa se ne smije dogoditi! Ĉujete li? – To zapovijeda Beatrice aragonska.

Onda pograbi ruku Pietra Ranzana i šapne mu u uho:

- Jeste li kada čuli o paţu Ramiru?

- Napulj je pjesnik laţnih priča.

I nastavi mu govoriti u uho vodeći ga k prozoru, Cristofano je nastavljao tumačiti Francescu.

- Vaša visosti zna da su već i drugi pokušavali očistiti putove pred kraljicom. Ĉuo sam da je bilo ljubomore sa strane Enrica, da se Enrico nagodio za Ivanov ţivot s Alfonzom Borgiom. Ne moţe se dakle kazati da se neće ništa dogoditi i ne moţe nikada ...

Njegov piskutljivi glas dopre do Beatrice i probudi u njoj sjećanje na prve tjedne boravka na Griču. Odmah dozove Enrica, izađe s njim u odjevaonicu i zapita ga:

- Ti si već nišanio na ţivot princa Ivana?

Ovaj ga upit lecne, ali ne odgovori ništa.

- Enrico, ako ti je do ţivota i moje sluţbe, onda se princu Ivanu ne smije desiti ništa zla. Stradat ćeš, Enrico, jer ću ja stradati, a sve ćeš naše nade pokopati.

- Kraljice, tko vam to reče? - zaprepasti se Enrico.

- Ja velim: nešto se promijenilo.

- Zauvijek Kartaga ostaje?

- Dotle dok ne uklonim bedeme koji je čuvaju, a u njima leţe smrtne osvete.

I Enriku se očito pričinilo da Beatrice nije pri svijesti, široko rastvorenim očima gleda blijedo lice.

- Reci mi: htio si maknuti princa da učiniš meni uslugu?

- Veličanstvo, i sebi.

- Zašto sebi?

- Jer vaše veličanstvo nije ispunilo svoje obećanje da će me javno vjenčati s doñom Isabellom, a ona se, otkako smo došli na Grić, stalno zanimala samo za princa.

- Ti dakle sumnjaš da Isabella ljubi princa? Ludost, Aragonke nikad nisu ljubile.

Moţda su u svojoj mladosti odigrale kakav mali trubadurski roman, strast, i ništa više. A moţda je planula i koja kap krvi ognjem zapaljenom mladošću, ali ponavljam, Aragonke nisu ljubile. Isabella ne ljubi ni princa ni koga drugoga.

- Isabella nije čista Aragonka, veličanstvo. U njoj ima španjolske krvi. Ja šutim i čekam, ali neću dugo.

- Ĉime prijetiš ?


~ 128 ~

- Još ne znam...

Ona pristupi k njemu i oštro mu pogleda u oči.

- Enrico, proglasit ću tvoju vjeridbu s Isabellom, a ti mi se zakuni da nećeš ni pomisliti dignuti ruku na princa Ivana.

- Zadajem rado svoju riječ i prisegu da mu je s moje strane ţivot slobodan. - I

onda će ironično: - Samo ne znam bih li mogao princu pokloniti i svoju odanost kad veličanstvo tako ţestoko brani njegov ţivot.

- Drzovita pitanja zabranjujem i u ovo doba noći gdje nema dvorskih propisa. Pazi što ti rekoh!

- Veličanstvo, među nama je sve utanačeno - i napusti odaju zapanjen nad tolikom

promjenom. Otišao je na dvorište i pogledao gore na trijem prinčeva kata.

"Kako je to bilo kad je Beatrice svakog dana čekala da razorimo Kartagu. Što to znači?" - i preda se razmišljanjima.

U Beatriceinoj je odaji šaputalo vijeće četvorice, puno straha rnuke. Vijeće pobijeđenih, uţasnutih koji su čekali svoju osudu sutrašnjeg dana.

- Cristofano, učinite nešto da princ ne umre!

- Sve je prekasno. To je moj jedini odgovor.

- Neću moći dočekati sutrašnjeg sunca - šapće paţu što se provukao kroz prolaz u temeljima njezine palače i poput krtice podrovao njen put do prijestolja.

Beatrice ne moţe shvatiti preokret svojeg usuda. Još prije nekoliko sati bila je moćni vladar na čvrstoj tvrđavi očekujući pobjedu sutrašnjeg dana! A sad stoji na ruševinama u strahu i trepetu nad sudom nečega što ne zna gdje je, što ne moţe dohvatiti i što je u rukama osvete napuljskog paţa. A osveta čeka sutra u zoru.

- Idite svi odavle. Hoću da budem sama.

- Beatrice, mi ostajemo s tobom. Bdjet ćemo, dogodilo se što mu drago. Mi smo uza te i čekamo s tobom sutrašnji dan.

Povukla se u naslonjač, zagnjurivši glavu u ruke, stavljena pod udar prijetnje. Šuti i ne miči se. Uzalud joj savjetuju da legne. Sna joj nema. Napola sjedi, a napola leţi u naslonjaču i čeka.

Polako sviće. Cristofano, Francesco i Ranzano sjede u drugom kutu odaje. Svjetlost se uvlači. Prve jutarnje zrake svjetla unose u Beatriceinu dušu mrak. Svi četvoro nemaju odvaţnosti da štogod kaţu. Svaka bi riječ bila odazivanje strahote koju

očekuju. Nalikuju na prognanike pred svoju osudu. Nigdje se ništa ne miče. Sve u dvoru još spava. Urotnici dršću u strepnji pred poţarom koji su sami podmetnuli. Netko potrči hodnikom. Beatrice digne glavu. Licem joj se trzaju sjene.

- Što je? Idite, pogledajte, ili ne! Neizvjesnost je još nada...

- Nema nade, veličanstvo - šapne Cristofano.


~ 129 ~

Kraljičin ga pogled gotovo ubija. I opet je mir. Dug i beskrajan. Kroz vrata dopre do njih ţamor. Francesco ustane i pođe bliţe da čuje.

- To su sluţavke, čujem Nardellin glas.

- Zovni je.

Starica uđe i pristupi kraljici.

- Jesu li u starom dvoru, ustali?

- Dvorani su već svi na poslu.

- A tamo gore kod princa? Javlja li se što?

- Ništa, veličanstvo. Još spavaju, tišina je kao u grobu.

- Spavaju - i Beatrice pogleda malog Napuljca i uza nj snaţnog Pietra. Grobna tišina.

- Ali gospođica Gordana je već na nogama - izvijesti Nardella. - Našla sam je u trijemu. Vrlo je zamišljeno gledala preda se.

- Gordana? - opetuje kraljica i skupi obrve.

U mislima potraţi mogućnost kakve veze između Gordane i njenog noćnog doţivljaja, ali strese glavom. "Ne, to ne bi bilo moguće". Onda naloţi Nardelli da iziđe i pripazi što se vani događa.

Opet je tiho. U odaji samo strepnja dršće na licima skog vijeća. Ponovo netko trči hodnikom i skrene njihovu pozornost k vratima, ali se vrata ne otvaraju. Prolaze časovi, dugi, nesnosni. S druge strane ušulja se starica.

- Tko to trči hodnikom? - zapita Beatrice.

- Stjepko. Trči kao lud.

- Kraljev paţ? Pa on je jučer krenuo na Medvedgrad. Kako dolazi u dvor?

Iznenada se pojavi Enrico, a njih četvoro upru u nj, poglede.

- Vaše veličanstvo- navješćuje Enrico - kralj je na trijemu.

- Kralj? Kako? Zašto?

Svi ustanu. U pogledima im pitanje, na licima strava.

- Jučer podvečer krenuo je na Medvedgrad - primijeti Cristofano.

- Da, veličanstvo. Baš zato me silno začudilo kad sam ga opazio.

- Moţda je dojahao u zoru. Netko ga je hitno pozvao dolje?

- Nisam mogao doznati.

- Ako je pozvan, onda...

- A što radi na trijemu? - pita Francesco da Beatrice ne dovrši što je htjela reći.


~ 130 ~

- Razmišlja. Vrlo je duboko potišten.

- Još nisu doznali - ustvrdi Cristofano - inače bi digli viku. Taj čas valja nam dočekati mirno, veličanstvo.

- Mene će uhvatiti grč plača.

Beatrice spusti glavu puna misli i pita:

- Gdje je kralj spavao da je već na trijemu? Idi Enrico, pazi. Ako što čuješ, javi.

- Kralj tako rano na dvoru, a jučer je krenuo na Medvedgrad. To je nedokučivo - primijeti Ranzano.

- Takav strahovit preokret da mi moramo drhtati mjesto da trijumfiramo - uzdiše Francesco hodajući po sobi.

Pietro Ranzano šuti i čeka sudbonosno otkriće koje mora da kraljev gnjev izdigne do strahovite oluje. Što će kazati, kako će se braniti. Cristofano se zavukao u kut gdje je njegova mala pojava gotovo iščezla.

- Moram se urediti kao svakog dana za doručak.

Kad je Beatrice otišla u odjevaonicu, Ranzano priđe Cristofanu:

- Ne smijete priznati. Pozovite se na samog napuljskog kralja kao svjedoka, Ivan je počinio samoubistvo zbog nesretne ljubavi. To moţe biti neki motiv.

- Briga me za motiv, popio je moj otrov. Za jedan sat vrati se Beatrice potpuno odjevena i uređena za doručak. Vješto je oličila lice crvenilom, izbrisala tragove besanice i pretrpljenih muka. Enrico ulazi i izlazi najavljujući svaki novi pokret kraljevog dvoranstva, a kraljičina četvorka drhti.

- Tamo gore kod princa ništa se ne javlja? - pita Beatrica svakog časa svojeg dvorskog meštra.

- Ništa, veličanstvo, ni Damir nije izišao na trijem. Očito su opet do kasne ure čitali filozofe, pa je Ivan vrlo kasno legao i zato je moj napitak morao tako dugo čekati.

- Ako ga je dotaknuo?

- Ne bojte se, Cristofano zna svoj posao. Taj mladac ne moţe zaspati ako ne popije svoj vrč gustog omamljujućeg vina. Svake večeri to je njegova ljubovca, ali sam već čuo da je ove noći dugo čitao s Damirom Dantea i pošli su tek u dva sata u spavaće odaje. Kad je legao, popio je, i ne budi se. I neće se probuditi. Ali nitko o tome ne sluti. Već je bilo slučajeva da je mladić iza kakve noći mudrovanja spavao do deset prije podne. Kralj je dao nalog da se princa nikada ne smije buditi. Sad moţe mirno doručkovati, a da se ţeludac neće pobuniti kad se kraljeva osuda strovali na naše

glave.

- Neće je provesti - naglasi Ranzano.


~ 131 ~

DORUČAK NA STRATIŠTU

Tog časa neobično se brzo otvore vrata, a kraljev glavni nadmeštar ulazi. Beatrice i njezini se trgnu, nadmeštar javlja:

- Vaše veličanstvo, doručak je pripremljen, njegovo veličanstvo vas čeka.

Beatrice bez riječi izlazi a prate je brat Francesco i dvojica Napuljaca. Mora proći dvorištem u staru palaču, a vani stoji čitavo njezino napuljsko dvoranstvo. Silazeći niza stube svoje palače, Beatrice se čini kao da silazi u tamnicu. Danas osjeća da su i uobičajeni ushićeni pogledi napuljskih dvorana neprijatni i prijeteći.

U dvorani ţamor. Nigdje se na razvijaju vedri i veseli razgovori, što su uvijek zabavljali kralja i njegove goste. Kralj odjednom oslovi pjesnika Escole Strozzija.

- Danas je ovaj doručak svima nekako neprijatan. Ne biste li nas zabavili kakvim pjesničkim satirama ili šalama?

- Veličanstvo, ne znam se šaliti, samo uzdisati. Da je tu Firentinac Alberto Fiorenci, taj je univerzalan u svemu. Ali, vaše veličanstvo bio sam svjedok vaših šala kojima smo se divno zabavili na Medvedgradu.

- To je svjeţ zrak. Ali kad ste već spomenuli, neću smišljati šale, već ispričati istinu ili, bolje, često je san istina, ili obratno.

Sve oči uperile se u nj. Beatrice uzdrhta.

- Snilo mi se ove noći da sam spavao. To je naravno, jer sam uistinu spavao, a onda se probudim, naime snivao sam da se budim. A kad tamo ulazi u moju odaju neko stvorenje. Ne bih znao je li čovjek, jegulja ili što slično. Riječ jegulja zadršće u mozgovima četvoro Napuljaca, a oni gledaju ispisanu riječ "sardelica".

- To se stvorenje šulja polako mojim odajama, prilazi mojoj postelji, gleda me. Ja zatvorim oči, pa ipak i zatvorenih očiju vidio sam, dakako u snu, a moţda katkad i na javi. kako se neka tanka ruka kao neka sitna ribica pruţila uvis i nešto sipa u moj kristalni vrč vina. Htio sam ustati da ga uhvatim i zadavim, ali sam se pritajio, čekao. Međutim, to smiješno sitno stvorenje polagano se odšulja

Napuljski urotnici se nisu maknuli. Pogledi su im stakleni, ali misli im se međusobno izmjenjuju, duše dovikuju očajne poklike na rubu stratišta. Beatrice gleda u duhu Cristofana, Ranzana i Francesca, a u njima odjekuje zapomaganje

Beatriceina uţasa. Cristofano blijedi, makar kraljev prodoran i nasmijan pogled nije ni časa skrenuo k njemu, a opet kao da kralj sa dva skrivena oka promatra Napuljce. Svi čekaju svršetak čudne priče o snu.

- I kad je on otišao - priča kralj - ja ustanem. Misao mi sine u glavi, dakako u snu, na javi ne bih mogao da takvu misao uhvatim. Mislio sam: nije li to puzavo biće htjelo da me otruje? Trebalo je potrčati za njim da ga uhvatim i objesim.

Ali nisam to učimo. Šteta je vješati hulje u noći bez parade. Bolje će bili neka misle da sam popio vino u svojem kristalnom vrču pa da sutra promatram kako izgledaju ti lupeţi, zločinci kad očekuju sigurnu smrt svoje ţrtve. Ali odmah sam se probudio


~ 132 ~

i tako mi nije priušten uţitak da se naslađujem promatrati svojeg krvnika ili krvnicu.

Beatrice i ortacima trese se zemlja pod nogama. Kralj gleda i onda nasmijati ubaci pitanje:

- Da me nije moţda tkogod od vas htio otrovati? Veseli smijeh zabruji na kraljeve riječi.

- Evo, ipak sam uspio da vam izmamim smijeh.

- Veličanstvo nije pogledalo u svoj kristalni vrč kad se probudilo? – upita Galleoti smijući se.

- Zaboravio sam svoju odluku u snu. Na javi mi ne padaju na pamet takve stvari, jer ne vladam otrovom, nego poštenom borbom. Ako mi neprijatelj ţeli smrt, neka dođe s mačem i vojskom. Otrov je posao razbojnika. Moja vojska broji više od sto hiljada vojnika, sto lađa i osamdeset topova. Za osvetu jedne kapi otrova pokrenuo bih svu tu vojsku. Moj najveći top moţe pokrenuti osamdeset konja. Koliko bi morali imati moji protivnici konja da se postave meni nasuprot?

Pitanje kao da je načas zbunilo sve. Zvuči li to prijeteći ili pozivajući? Što je u pozadini? Neka namjera, nišani li na koga?

Na Napulj? Sva su lica mirna, samo su napuljska mrtvački blijeda. Onda će kralj vrlo glasno:

- Mislim, Berislaviću, da je ipak vrijeme da probudimo Ivana. Idi gore i pogledaj što je. Zatim se okrene kraljici i primijeti:

- Veličanstvo, vaše su oči mutne, vrlo ste umorni. Dopustite da vas otpratim.

U svojoj odaji ona klone na leţaj. Francesco se poţuri za njom.

- Francesco, jedva sam izdrţala taj udarac.

- Sada je najvaţnije da se ogradimo protiv krivnje.

- Nema ograde. Kraljeva priča o snu nišanila je na nas, na mene, ali što se zapravo dogodilo

- Samo Cristofano moţe razjasniti. Rekao sam mu neka odmah dođe. On će nam odgovoriti. Evo ga. Mali Napuljac uđe u pratnji Ranzana.

- Razjasnite što to znači. Koga ste sreli u prinčevim odajama?

- Nikoga. Ne polazim uludo. Kad su princ i Damir bili dolje u knjiţnici u najţivljem čitanju, ja sam izišao i odmah poslao Nardellu da pođe trijemom. Naredio sam joj

neka pred prinčevim odajama padne na zemlju kao da se onesvjestila. Ona je to učinila. Ja sam s druge strane dotrčao u pomoć i rekao jednom oklopniku neka donese vode. Dok je on otišao dolje, brzo koraknem u prinčevu spavaću odaju. Tamo nije bilo ni ţive duše. Hitro spustim otrov u vrč pripravljen princu i za nekoliko sekunda već sam bio na trijemu.

- Oklopnik vas je vidio? - dahne Beatrice.


~ 133 ~

- On je pošao dolje prije nego što sam krenuo u spavaću odaju, a vratio se tek kad sam bio na trijemu. Mene se ne moţe uhvatiti, ja sam kao mačka.

Ranzano zakima sumnjičavo.

- Kraljev se san slaţe s vašim djelom.

- Ĉitav taj doručak imao je svrhu da moţe pričati taj san i promatrati učinak.

- Onda nije imao što vidjeti. Svi smo bili ravnodušni.

- Iz prinčevih odaja nema glasa? - upita Ranzano.

- Sve je na trijemu pred njegovim vratima mirno.

Ugledavši pred sobom beznadni poloţaj, Beatrice su snalazile crne slutnje.

- Zatjerani smo u stupicu. Opkolili su nas. Tu spasa nema.

- Ima - reče Ranzano. - Svu krivnju preuzet ćemo na sebe Cristofano i ja.

- Samo će vam luda vjerovati da ja nisam dala svoju privolu. A moţda niste opazili kraljevu prijetnju vojskom? Za kap otrova digao bi vojsku i prolio potoke krvi. To je poruka Napulju. Razumijete li tu prijetnju?

- Veličanstvo, vi ste iscrpljeni, prospavajte. Dat ću vam sredstvo za spavanje. Poslušala je savjet. San je okrijepi pa je tako izišla na večeru oporavljena i mirna. Nakon večere kralj je zamoli za razgovor.

- Nisam te htio uzrujavati prije jela, Beatrice. Dobio sam vijest iz Napulja.

Njegovo veličanstvo napuljski kralj ţeli da mu odmah pošaljemo gospodina Cristofana. Jedino od njega očekuje ozdravljenje. Naravno, ne moţemo se protiviti toj ţelji.

- Dakako, ako moj otac ţeli, Cristofano mora otputovati - brzo odgovori ona.

- Ţao mi je što će moj dvor biti lišen tako slavnog čovjeka, ali mora otići.

Mali je Napuljac nalikovao na ţabu, oči su mu gotovo iskočile.

- Na ţalost, gospodine Cristofano, sutra u zoru ćemo se rastati i zato vas molim da poslije dođete u moju radnu dvoranu, ţelim poslati vijesti i poruke mojem dragom tastu.

Pietro Ranzano namjerice je izbjegavao kraljev pogled da ne oda svoje mišljenje. Bilo mu je jasno da to znači progonstvo Cristofana dvora. Znao je da kralju nije mogla stići vijest o kakvoj bolesti napuljskog kralja, ali to pitanje ostalo mu je u grlu.

Nakon večere povede kralj Beatrice u grimiznu odaju i najljubaznije uhvati njenu ruku.

- Opaţam u kraljici neku brigu i nemir?

- Nemam razloga da budem nemirna.

- A bolest kraljevskog oca?


~ 134 ~

- To je već moja svakodnevna briga.

- Dok je bila pogibelj za našeg potomka, nisam te, kraljice, htio pustiti u Napulj. Sada, međutim, više nema pogibelji. Ne bih htio na duši mi grijeh da tvoj otac umre, a da te ne vidi kad to nije nikako više nuţno. Mogla bi dakle otputovati u Napulj.

Htjela je ostati mirna osjećajući nad sobom tolike opasnosti, ali njegov je prijedlog raspali.

- Znaj, neću se maknuti iz ove zemlje. Meni podanici nude krunu.

- Još uvijek misliš o tome?

- Nakon onog našeg sukoba u kojem smo oboje navijestili rat ovakvo pitanje i tvoj smijeh gotovo vrijeđaju.

- Da, uistinu smo jedno drugome navijestili rat, ali ja sam bio uvjeren da je moja Beatrice odviše mudra, a da ne bi stvar sa svih strana zrelo promislila.

- Promislila sam prije nego što sam ti navijestila borbu.

- Kakvim se sredstvima kaniš posluţiti u toj borbi?

To je pitanje izrekao nekako naročito naglašeno što je Beatrice uputilo na priču o snu i na ono što još uvijek očekuje iz prinčevih odaja. Kraljevo pitanje i njegov prijedlog probudi u njoj borbenost, pa se uspravi:

- Borit ću se doličnim sredstvima.

- To nije jasan odgovor jer ona sredstva koja se upotrebljavaju u Italiji ne smatrani doličnim.

Gledala ga je gotovo izazovno i još izazovnije rekla:

- Htjela bih da budeš jasniji u svojim riječima.

- Dobro, navijestila si rat, ali čuj: princ Ivan će po ţelji većine staleţa biti nasljednik moga prijestolja. Budem li se morao s tobom zbog toga boriti, bit ću vazda prema tebi vitez, ali onog časa kad bi se netko treći umiješao u borbu, slijedit ću duţnost prema kraljevstvu i odbaciti sve obzire. Dakle, budi oprezna prema sebi.

- Moje umne sposobnosti dovoljno su jamstvo da kanim koristiti najprije sebi. A to me upućuje da ostanem u doličnoj borbi. Tko bude imao više, ja ili Ivan, taj će pobijediti.

- Ostani na tom putu. Još te jednom opominjem - i odmah zatim ostavi kraljicu i pođe u svoju radnu odaju.

Tu kralj nađe Cristofana. Varadi je sjedio uz pisaći stol i nije se udaljio. Kralj ponudi Napuljcu stolicu.

- Odnijet ćete njegovu veličanstvu moje pismo u kojem mu točno obrazlaţem zakone i mogućnosti koje bi se mogle desiti i nesreće koje bi mogle stići kraljicu kad bi nakon moje smrti traţila vlast za sebe. Nadam se da će njegovo veličanstvo, čim vi stignete, ozdraviti.


~ 135 ~

Ironični smiješak popratio je ove kraljeve riječi, ali Cristofano se rječito zahvaljivao na gostoprimstvu i onda ostavio sobu.

- S tim je dakle, svršeno - reče kralj. - Ponudio sam kraljici da ide u Napulj, ali je odbila.

- Je li veličanstvo reklo kraljici zašto ste izbacili Cristofana? – upita Varadi.

- Ni riječi. Poslao sam ga kao kraljeva pouzdanika da mu saopći kako u ovom kraljevstvu nema pisanog zakona po kojem bi Beatrice nakon moje smrti mogla naslijediti prijestolje. Još nam je tu Ranzano. On nije manji lupeţ, ali veća lija. No, poslanika ne mogu izbaciti. Zato budimo oprezni.

Vani u dvorištu i na trijemovima palače okupili se kraljevi gosti i odličnici da se nauţiju toplog jesenskog sunca. Gordana je dovela malu Beci i s njom sjela na klupu. Spazivši vojvodu, podigne se, ostavi prijateljicu i pođe mu u susret.

- Što je značila ona kraljeva priča o snu?

- Bilo je sve tako na javi.

- Što? Recite mi, vojvodo.

- Golemo iznenađenje. Od onog dana kad je došao Cristofano, kralj je naredio sinu svojeg starog Radula da svakog dana i večeri kad se princ udalji iz svojih odaja straţari skriven. Jučer u noći, dok smo mi bili dolje, mladić je sve vidio. Odmah je uzeo vrč i donio ga dolje svojem ocu. Radulo pošalje sina na Medvedgrad. Zbog toga je kralj došao tako rano. A kad je sve to saznao, odredio je današnji doručak, a meni i Varadiju naloţio da pazimo kako će se za vrijeme priče drţati kraljica. Izgledala je doista mirno i kralj nema nikakvih dokaza da je ona to znala, ali ipak sumnja.

- Mora da je neizmjerno ljubi kad na tako bjelodane dokaze ništa ne poduzim protiv nje.

- Kraljica se ne moţe protjerati. Napulj i Ferrara zapleli bi kralju rat. Venecija bi nahuškala na nas Turčina. Kraljicu štite njene drţave i neprijatelji kraljevi na sjeveru, jugu i istoku.

- Istina je to. Ipak ne shvaćam da on nema nikakvih sredstava da ukloni opasnost koju Beatrice prosipa nad njegovim ţivotom.

- Strašne riječi ste izgovorili, Gordana.

- Prava je nesreća, vojvodo, da niste bili u Napulju.

- Taj nesretni Napulj kao da je u vama Gordana razorio svaki smiješak.


~ 136 ~

OSVETA PROŠLOSTI

Kad se Cristofano vratio Beatrice, ona se okosi:

- Učinili ste neoprostivu ludost. Gotovo ste me upropastili.

Cristofano je očajan. Sve je pred njim razoreno. Velika nagrada koju mu je obećao napuljski kralj na odlasku, barunski naslov i dragulji što su imali da rese glavu njegove kćeri, sve je nestalo. Nad tim saznanjem nije ni slušao Beatriceine psovke niti se pokušao braniti. Kada je već izgubio jedinu nagradu koja mu je obećana ako sretno dovede Beatrice u Napulj, ostala mu je još jedna: nada u naplatu za ţivot Beatriceina protivnika. Sad se i ova raspala.

- "Sve je propalo" - pomisli on - "ali još ima jedno, a to je šutnja. Hoće li mi tu šutnju platiti novcem ili barunovim imanjem?" Ovako je mislio dok su po njemu padale kraljičine psovke. Tad iznenada dohiti dvorski meštar Enrico, a kraljica pita:

- Što se dogodilo Enrico? Odviše si uzrujan?

- Ovog časa izašao je princ na dvorište.

- To je nemoguće - skoče Beatrice i Cristofano.

Na njoj se odraţava radosno uzbuđenje, a na njemu duboko razočaranje tumači nemogućnost njegova izlaska u nadi da je on još u samrtnoj borbi pa reče gotovo tihim mirom:

- To ne razumijem, pa on je pio vino.

- Ali ja razumijem - usklikne Beatrice. - Netko vas je ipak vidio, netku vas je uhvatio na djelu. Sad je sve riješeno! Enrico, dođi ovamo i čuj novu naredbu:

- Ti imaš točno izvidjeti koliko je dvorana prispjelo iz Milana i Napulja otkad smo na Griču. Donesi mi točan pregled otkud je koji, a onda ih svrstaj. Nove dvorane posebno, a stare posebno, tako da novi stoje odijeljeni od njih. Zatim ćeš odabrati najspretnijega od mojih pouzdanika koji mora, kad svi polaze na spavanje, razgovarati s novima. Njegova je zadaća doznati što misli svaki pojedinac. Sve što doznaš moraš mi svakog dana ispripovijediti.

- Izvršit ću doslovce vašu zapovijed, kraljice.

- Još prije nego se vratimo u Budim, proslavit ćemo tvoje zaruke s Isabellom i to će biti tvoja nagrada.

On poljubi rub njene haljine i izađe. Beatrice uzdigne ruku i odahne.

- Osjećam kao da su me skinuli s mučila. Nisam nikad ni u snu pomislila da ću jednom drhtati za ţivot svog najvećeg protivnika, da ću strepiti nad ţivotom onog kopileta. Stidim se sama sebe.

- Što kaniš sada, Beatrice?

- Traţit ću napuljskog paţa, razotkriti, uhvatiti. Ništa nije tako dragocjeno na tom svijetu što ne bi ţrtvovala za njegovu smrt.


~ 137 ~

- Pietro Ranzano bit će vam na pomoći, veličanstvo - odgovori on sam. – Neću ovdje ostati goloruk.

- Ramiro! Moji su dani posvećeni tvojem svršetku - šapće ona puna mrţnje i osvete nad postavljenom zaprekom.

Beatrice je osjetila potrebu da bude sama. Ispruţila se na leţaj da se poda razmišljanju, da dopre daleko natrag u prošlost i tamo potraţi sjećanje na čovjeka koji je sada iznenada i neočekivano zakoračio na put njenog ţivotnog cilja. Roneći u daleke časove, traţi Ramirov lik, njegove kretnje, stas, otkriva zaboravljene dane.

Napulj je uskrsnuo u njenoj duši kao ţiva, svjeţa slika. Osjeća toplinu juţnog sunca, sluša šum valova što oplakuju bedeme napuljskog kraljevskog dvora. Prošlost se budi u čitavoj bujnosti i šarolikosti.

Njoj je petnaest godina. Otvoriše se odaje, a pred njom se klanja čitavo njeno dvoranstvo. Prolazi poput kraljice, gospodarice svojih dvoranki i dvorana. Mlađahni paţevi, čije oči blistaju, i među njima prvi paţ, slavljene ljepote po svoj Italiji, Ramiro.

U dvoru je velika svečanost. Paţ je sav u zlatu. Njegove oči sjaju jače od dragulja na njegovim haljinama. Zove paţa. Stoji pred njom i čeka. Izdaje mu nalog za sutra. Osjeća se razigrana, uzbuđena. Spusti mošnju s biserima na sag. Paţ klekne, podigne je i pruţi. Njegove su oči ţeravice. Bujna mu kosa pada na lice. Što se događa? Ona se sagiblje k njemu, zahvaća gustu crnu kosu, a on drhće...

- Ti me ljubiš Ramiro?

On još više zadršće i klone joj k nogama.

- Ubijte me, ljubim!

Lijep je, mlađahan, lud od ljubavi. Njene pune usne rastvorene su od pitanja i uţitka nad paţevim priznanjem. Neki štropot ih probudi. Oboje se usprave, a ona šapće:

- Smiješ mi pisati sve što osjećaš.

Paţ se udalji i piše za bučnih noći, za mjesečine i bure, a ona mu odgovara. Oboje obuhvaća ljubavno ludilo. Ona osjeća nešto od znatiţelje, radosti skrivajući njegova pisma. Još više osjeća kad kriomice piše njemu. To je uzbuđenje ispunja besposlicu i razveđruje cvjetnu mladost. Pisma dodaju jedno drugome neopazice dok je skida s konja ili posjeda u sedlo.

Ali ona spazi bijesne poglede mladića pokraj nje. To je njezin vjerenik Marzano. Šesnaestogodišnji dječak razabire što se događa između princeze i paţa. Ona opaţa da je Marzano uhodi svakog dana. Zna da u njemu nalazi zapreku svojoj ljubavnoj

strasti. Zna da stari Marzano čami u tamnici, a kralj Ferrante mrzi i sina svojeg utamničenog rođaka. Samo svoju djecu diţe u visine.

Bila je noć. Pozvala je Ramira u svoju odaju. U mraku i tišini predali su se ljubavi. Ali ona ih prevari. Oboje su zaboravili da ljubav ima i posljedica. Ona se povukla. Pozvala dadilju Nardellu i sve je nestalo. I Beatriceina ljubav. Neće da nosi opasne posljedice. Ljubomorni zaručnik uvuče se u njenu odaju. Beatrice je već prisebna,


~ 138 ~

ne ţeli ljubav koja joj nanosi takve udarce. Dvije ţilave mladosti uhvatile se u tmini. Beatrice ih čuje, potrči u hodnik, osvijetli i vikne:

- Zovnite kralja, odmah! Dvorani idu kralju, a on dolazi.

- Oče, Marzano je htio provaliti u moju odaju. Ramiro ga je zadrţao. Od te večeri nestade zauvijek Marzano iz sjajnih kraljevskih odaja. Beatrice ne pita gdje je. Zna da je dolje u tamnicama ispod kraljevskog dvora. Svezan, okovan, izgubljen. A gore, tu u raskoši, radosti i slavlju leţi drugi rob okovan lancima njene ljepote i uţiva.

Dani proljeća. Kralj Ferrante najavi kćeri:

- Vjerenica si kralja Ugarske i Hrvatske. Ruţan je, ali bogat i moćan. Bit ćeš kraljica na dalekom sjeveru. Tvoja moć neka bude naša moć. Ako si vrijedna aragonskog imena, zavladat ćeš kraljem.

I ona nosi prsten moćnog kralja Matije. Ĉeka dan kad će je okruniti krunom i prima vrele i plamene ljubavne poglede mladoga paţa. Tako se sprema u taj novi svijet u kojem će sve što klije, raste, radi i ţivi biti predano njoj. Uţiva u sanjarenju i prihvaća ludovanje mladoga paţa što se savija u očaju. Taj očaj pruţa joj novi ţivot. Njegova bol nad njezinim zarukama razotkriva joj vlastitu vrijednost, pokazuje snagu. Spoznaja te snage treba joj i tamo daleko na sjeveru gdje stoluje kralj da njegovoj moći kuje verige. Večer je bučna, napuljska. Paţevo je lice blijedo kao magla. Dade mu znak da dođe.

Prešao je prag njene loţnice. Blijed je, nalik na smrt. Pogled mu je plamen.

- Ramiro, ruţan si ovako blijed.

- Jezoviti ste ovako bešćutni, razdiru me nemani.

- Što hoćeš?

- Umrijeti ako ne mogu ţivjeti uza te.

- Umrijet ćeš.

- Neću.

- Onda ţivi.

- Pokraj tebe, na sjeveru, uzmi me za paţa.

- Moţeš me voljeti samo do onog dana kad dođu u Napulj svatovi i odvedu me na sjever.

- Slijedit ću te. Usne su ti oganj. Gorim od njega beskrajno, neugasivo. Molim te, uzmi me sa sobom.

- Nikada! Tamo me čeka vlast i moć. Za ljubav tamo nema mjesta.

- A obećanje, ono obećanje?

- Ušuti, jer ću ti zabraniti da mi dođeš na oči.


~ 139 ~

On pada pred njene noge, grli ih, cjeliva. Njegove muke njoj su ogledalo njene snage. Puna je samosvijesti i nada da tamo na sjeveru onaj kralj ruţnog obličja što nosi posuti grimiz čeka svoje doţivotno zatočenje.

Promatra kako je to zavladala najljepšim paţem talijanskih drţava. Od čega su ti okovi kojima je okovala njegovo srce i razum?

Svaki njegov jecaj, grčeviti pritisak ruke, mukla prošnja do njenih nogu nova je pouka kako da se naoruţa za svoj osvajački pohod kralju bogatstva i moći.

Gore na sjeveru čeka je moćni kralj. Ona mu plete lance iz paţevih suza što se pred njom raskida, lomi.

- Dosta je danas. Idi, Ramiro.

- Nesmiljena si, nesmiljenija od onih mramornih kipova što prikazuju tvoje lice na galeriji dvora. Kruta si, mramorna, a ipak se savijam na mučilima svojeg oboţavanja. Prah sam samo na orkanu tvoje ljepote.

Na vratima zaškripi šipka po kojoj se naglo klizne zastor. Ugleda oca razbješnjela, rumena kako jurne klečećem paţu, rine mu bodeţ u grudi i bez riječi iziđe.

Paţ Ramiro klone na sag. Usne su mu razotkrivale jad mučeničke ljubavi, ukočile se.

U spravljena, rastvorenih očiju gleda Beatrice kako u odaju stupaju očevi pouzdanici Alberto i Bartolo i slušaju izdavanje zapovijedi.

- Odnesite paţa odmah iz dvora. Neću da pokapam takvu ništicu. Nosite ga u dvorište krčme "Napolitano". Tamo se svake noći tuku. Mislit će da je pao u tučnjavi zbog koje cure.

I paţa dignu, svezu mu čvrsto ranu da ne zakrvari put, zamotaju ga u plašt i iznose.

S izraţajem ljutnje ona gleda oca:

- Oče, Ramiro je dosad šutio.

- Ali ne bi odsad. Evo što je pisao svome ocu. Traţi da mu šalje najljepše oruţje i novac jer ide s tobom u zemlju tvojeg vjerenika. Imaš li kakva njegova pisma?

- Moj otac ne sumnja u razbor svoje kćeri, a taj ne bi dopustio da ih imam.

- Dobro. Mrtvi će šutjeti - reče kralj.

Prošla je u sjećanju sve što se zbilo oko mladog napuljskog paţa, ali nikako ne moţe uhvatiti istinu. Ĉak se ne sjeća njegovih crta. Sve tu što je kasnije došlo bilo je tako veliko i jako, tako puno i bogato da se morao utopiti lik trubadurske paţeve pojave i

njegovih strasnih zagrljaja. Nema u svojem pamćenju ni njegovih kretnja, ni lica, ništa po čemu bi ga među ovim dvoranima mogla prepoznati.

Pretraţila je svu prošlost, sve njene putove, ali sve ostaje u magli. Samo njegova prijetnja, njegova osveta na svijetlom je suncu prijetnja da su to ona njezina pisma. To je više nego jeziva zmijska spilja.

"Gdje je? Gdje je Ramiro? Zar su uistinu u buci napuljskih svečanosti zaboravili na njega? A sad je tu i ta se prisutnost ne da ničim svladan. Nema bodeţa koji bi ga


~ 140 ~

dohvatio dok on stoji u zraku. Na sunce s njim. To hoću, drugi bodeţ bit će sigurniji."

Izmučena ustane s leţaja, izmučena od ponovno proţivljenog ţivota. Tako je nije izmučila nijedna bitka s kraljem, nijedna borba s neprijateljima. Otare sljepoočice mirisavom vodom i zovne Ennka. Naloţi mu da odmah dovede graditelja nove palače i javi Francescu i Ranzanu neka opet dođu k njoj.

Iza zaključanih vrata sjeli su na vijećanje.

- Cristofano će sutra otputovati - reče kraljica. - Princ je ostao u ţivotu. Time je zasad nestao uzrok da strepim od Ramirove osvete. Ali pri tome ne moţe ostati. ţelim ga uhvatiti, ali za to treba vremena.

- Veličanstvo nije nikada prije osjetilo da bi imalo među svojim Napuljcima kakvog izdajnika? Kralj nije nikad doznao vaše tajne namjere? - zapita Ranzano.

Beatrice pogleda pitajući Francesca kao da moli da joj pomogne misliti i on odmah usklikne:

- Od koga je kralj doznao da si ti poslala krivotvoreno pismo za Lovrom Iločkim kad je vodio svatove u Milano?

- To do danas nije razjašnjeno, ali mogao je biti samo iz naše najbliţe okoline, makar sam sve to pripisivala uhodarenju mojih neprijatelja. Na ovom dvoru imam smrtnih neprijatelja. Najstrahovitiji je od njih Varadi. On je drugi Ramiro koji čeka u zasjedi. Ali s njim ćemo lako obračunati, jer znamo gdje je. Naprotiv, Ramiro se krije, a ipak je tu.

- Međutim, sad imamo dokaza da bi se taj paţ mogao skrivati u jednom od vaših dvorana i on izravno radi protiv vas. Ne zato što bi bio za princa, kako je sam naglasio, nego što je Ivan vaša najveća nesreća i zapreka da stupite na prijestolje.

- A gdje je Ramiro bio prije?

- Mnogo pitate, kraljice. Na to nema odgovora. Dakle, ostanimo na činjenici. On je tu i zato je naša velika opasnost.

- Gdje ćemo ga i kako otkriti?

- Dobro bi bilo paziti na okolnost - naglasi Francesco - da Ramiro nije mogao doći iz Napulja s Isabellom, a ni s milanskom svadbenom pratnjom, nego je morao već prije biti ovdje. Prema tome, on se udomio pod tuđim imenom.

- Odviše ste daleko zalutali - opomene Ranzano. - Ramiro je očito stigao iz Budima. Moţda je tamo već davno vrebao na vas.

- Ĉujte, Ranzano. Nova je palača dograđena u starom kraljevskom dvoru za moj dolazak. Dakle, prije godinu dana moj napuljski graditelj primio je u to doba pismo kojim netko u moje ime šalje plan kako ima da ugradi tajni ulaz u moju loţnicu. Tko je to počinio? Ramiro?

- Ĉovjek koji snuje osvetu posjeduje nevjerojatnu izdrţljivost i strpljivost. Da, on je davno na dvoru u Budimu, a da to misi slutila, Beatrice.


~ 141 ~

- I to je moguće, brate. Gotovo svake godine dolazi iz Napulja nekoliko novih dvorana koje mi šalje otac.

- Neka se vaše veličanstvo malo vrati u prošlost i neka mi kaţe ima li tamo dosta temelja zaključku da vas je Ramiro doista kadar slijediti u vaše kraljevstvo i ostvetiti se?

- Jest. Znam da se time i prijetio kad sam se vjerila.

- A on je doista mogao ostati ţiv?

- Posve je vjerojatno. Od nas se nitko kasnije nije brinuo za njega. Bili smo uvjereni da je mrtav bačen u dvorište krčme "Napolitano".

- Kako se veličanstvo nikako ne sjeća njegova lica da ga prepozna?

- Ove noći sam mi je rekao u mojoj odaji: "Jedanaest je godina tako promijenilo lice mladog paţa da ga nitko ne bi mogao prepoznati."

- Što kani vaše veličanstvo učiniti s onim tajnim izlazom u loţnici?

- Evo mojeg graditelja.

Kad je bradati Napuljac stao pred Beatrice, ona ga oštro pogleda i još oštrije oslovi:

- Koliko traţite za naplatu da mi iskaţete potpunu istinu zašto ste u palači izgradili onaj tajni ulaz u moju odaju? Napuljac nakrivi glavu i pogleda otvoreno Beatrice u oči.

- Veličanstvo, ni naplate ni smrtne osude ne bi mogle promijeniti moj iskaz. Istina je samo ono što sam priopćio vašem veličanstvu.

- Onda mi kaţite gdje je izvana ulaz u to podzemno skrovište?

- Veličanstvo, vani ispod zidina tvrđave na Dvercu. Tamo je kamen pokriven zemljom tako vješto da ga nitko ne bi mogao otkriti osim onoga tko zna za plan.

- Onda ga zna on - primijeti kraljica gledajući preneraţeno Ranzana.

- Ili tko drugi?

- Ja sam gradio taj ulaz izvan Griča sam u kasnoj noći, nitko me nije vidio.

- Dobro. Ostavit ćete taj ulaz potpuno netaknut. Neka neprijatelj koji se njime sluţi vidi da se ništa nije učinilo kako bi mu se spriječilo ila ponovo uđe u palaču. Ali u mojoj odjevaonici treba ulaz udesiti tako da ga mogu zabraviti ako me volja. A to ne smije raditi nitko osim vas. Sad moţete ići.

Ostali su sami.

- Ramiro je odabrao večer kad nije kralj bio kod kuće. Dakle znao je da sam sama u spavaćoj odaji. Kad kralj opet kamo krene, moţda će pokušati ponovo ući i zato ćeš ti, Francesco, ostati na straţi. Moţda ga sreća moja uputi da dođe po svoju naplatu.

- Ne vjerujem, veličanstvo, da bi Ramiro bio tako lud.


~ 142 ~

- Svakog dana i noći pazit ću, uhoditi na sve krajeve našeg dvora. Jednom će mi ipak doći u ruke.

- A sada, Ranzano, treba da razvrstamo svoje bojno polje. Uglavnom, ustanovimo plan o mojoj borbi. Pošto nam je Ramiro zakrčio put do kraljeva pretendenta na prijestolje, valja nam se uistinu uhvatiti doličnih sredstava za borbu.

- Kad ne moţemo do njegova ţivota, trebalo bi uništiti njegov ugled – reče napuljski poslanik. - Koliko mi je poznato, tu se radi o njegovoj majci, dakle njegovo porijeklo dovoljno je da ga se omalovaţi.

- Ova je osnova već davno propala. To sam već pokušala, ali me kralj izigrao i otposlao njegovu majku s dvora. Nisam uspjela da u Milanu prikaţem princa nakazom niti je upalilo što tamo poznaju njegovo porijeklo. Sve to ne vrijedi sada ništa, valja uzeti u ruke novo oruţje.


~ 143 ~

DVIJE PROKLAMACIJE

Oko juţne gričke kule šuljaju se do kraljevske palače dva muškarca u vrlo otrcanim građanskim odijelima. Straţa ih zaustavi, ali iz straţnjih vrata dvora brzo istrči čovjek, izreče lozinku i ona dvojica uđu u palaču. Onaj treći otvori kraljevu radnu sobu i zaključa. Jedan od dvojice građana skine s glave vlasulju i klobuk, baci ih na stol, a kraljevo se lice nasmije.

- Trebao si doći s nama, Berislaviću - veli trećemu. - Je li, Radulo? – i potapša svojeg vjernog slugu u građanskoj otrcanoj odori.

- A gdje je veličanstvo sve bilo? - pita dvorski meštar.

- Obišao sam narod na Griču, Kaptolu, u Turopolju i Zagorju. Radulo i ja prodavali smo puceta, resice i one gluposti, ali smo se naslušali pametnih riječi, a najviše iskrenih. Ali sad brzo, Radulo, da sretnoga pohabanca pretvoriš u omraţenog raskošnog vladara.

Nestao je iza vrata svoje intimne odaje i pojavio se u sobi svojeg kancelara gdje je našao i vojvodu.

- Veličanstvo, stigla su dva glasnika s juga.

- Uvijek s juga dolaze oblaci. Da vidimo. To je iz Milana.

Pošao je k prozoru da Varadi i vojvoda ne bi vidjeli djelovanje pisma. Unaprijed je osjećao da će ovo pismo unijeti novi nemir u njegov ionako dramatičan ţivot. Kad je pročitao, okrene se.

- Ovo pismo je od grofa Alfonza Borgie - upadne Varadi i pruţi kralju drugo pismo, a onda izađe.

Matija površno pogleda pismo i čita pohvale za gostoljubivost na njegovu dvoru, ali ga zaokupi nastavak:

"Njezino veličanstvo, naprotiv, postupalo je prema meni toliko poniţujuće da ću biti prisiljen sve to prikazati svojem ujaku papinom kancelaru. Njezino mi je veličanstvo govorilo o Gordaninim osjećajima prema meni, izričito ponudilo Gordanu za ţenu i savjetovalo da odmah otputujem na ujakovu opatiju i priredim sve za mladence. Povjerovao sam i pošao, ali sam nakon tjedan dana saznao da je Gordana otputovala u Napulj. Nitko na dvoru nije smio znati da će ona poći na svečanosti. Kad sam se uvjerio u istinitost ove zasjede, smjesta sam pokupio sve muške na ujakovom imanju i krenuo najvećom brzinom u Napulj da tamo javno pred svima odrţim od kraljice zajamčenu svadbu. Ali putem sam naišao na svoju vjerenicu kako bjeţi pred potjerom nekoga kojemu je kraljica htjela izručiti Gordanu. Tada je Alfonzo Borgia nastupio kao vitez. Pustio je djevojku da bjeţi dalje u pratnji firentinskih odličnika, a sam pobio četu koja je Gordanu htjela vratiti u Napulj. Tek onda sam razabrao da su vojnici pripadali kraljevskom dvoru. U Napulju sam čuo od ribara i građana što su vidjeli svojim očima i govore još i danas: Gordana je morala u Napulj da tamo bude ljubavnica Francescu koji katkad nosi odijelo kardinala, ali uvijek u glavi mjesto mozga nosi paučinu. Njezino veličanstvo je, dakle, mene odstranilo iz Zagreba da bi Gordanu moglo mirno slati u ljubavni naručaj Francescu, Gordana je ţena kojoj nisam vidio slične i ponosim se što sam je


~ 144 ~

istrgnuo iz ovako prostačke sudbine. Ali poniţujuća prevara što je nanesena jednom Borgii neće biti zaboravljena. Molim da to objavite njezinom veličanstvu.

Alfonzo"

Dakle, ovo je dokument - primijeti kralj pruţivši pismo vojvodi- Ĉitajte, ali kraljici ga sada neću pokazati, bit će zgodnijih dana u mojem ratu s njom.

Vrata se otvore a Gordana uđe skromna, mirna ali drţanje odraţava da je čitavo biće sušta opreznost. Tome se stavu potpuno predala otkako se vratila iz Napulja, kad je u Beatricemim pogledima razabrala ubojite strijele što se prosiplju nad njom. Poklonila se, a kralj se okrene.

- Pozivljem se na tvoju iskrenost. Gordana. Odgovori mi oosve bez straha da bih te zbog toga ukorio. Nisi li u Napulju s nekim govorila o prinčevoj ljubavi prema maloj Frankopanki?

- Nisam, veličanstvo, ni riječi.

- Ipak si od nje nosila vijesti princu?

- Ne, ona me nikad nije na to ovlastila.

- Ljubi li ona Ivana?

- Mislim da su njeni osjećaji mlađahne sklonosti koja za sebe ne traţi ništa.

- To je u njezinim godinama moguće. A sad mir. Dolazi princ.

Spazivši Gordanu, Ivan jedva prikrije strah da se radi opet o kakvoj zamci protiv djevojke.

- Ne razumijem što je milanskog vojvodu ponukalo da mi piše ovo - i svima čita naglas.

Bolno me dira neprijatna vijest da njegova visost princ Ivan nije prekinuo sa svojom ljubavi prema nekoj dvoranki njezinog veličanstva. Teška bi ţalost snašla moju nećakinju Biancu kad se princ nakon vjenčanja ne bi raskinuo sa svim onim što ga je vezalo uz bilo koju djevojku. Ţelio bih razjašnjenje da se prema tome mogu ravnati."

Iz svake riječi milanskog vojvode zijevala je nad Gordanom optuţba koju su teško osjećali Varadi, Ivan i vojvoda. Nitko se nije usudio da išta kaţe od bojazni da svojim riječima ne ugrozi Gordanu. Ivan odluči da predusretne daljnje raspravljanje o tome i obrati se svome ocu:

- Vjenčan sam s milanskom vojvotkinjom i sada je sve svršeno, da je štogod i bilo.

Ozbiljnost kojom je to izrekao očito se ugodno dojmila kralja i on zadovoljno odvrati:

- Mudro si rekao, sine. Tako ćemo pisati vojvodi. Što je bilo ima da bude svršeno. To je pametno - naglasi još jednom kralj, a onda oslovi Gordanu ponukan Alfonzovim pismom:

- Danas te nešto bolje upoznao, djevojko. Zavrijedila si da te od sada smatram dobrom i pametnom. Ako te špijuni pitaju što sam zvao, a ti reci da je kralj dobio od


~ 145 ~

Alfonza pismo kojim objašnjava kako je Alfonzo sudjelovao u obrani tebe od nepoznate dvojice napadača.

- Razumijem, veličanstvo - tiho se pokloni Gordana.

- A sad, Ivane, otprati Gordanu.

Nešto začuđeno pogleda vojvoda kralja kad je odredio da je prati princ. Ona se oprosti, pokloni kralju pa iziđe. Na trijemu je tamno. Šuteći korača princ uz Gordanu. Stigavši do stuba, dotakne se njene ruke i lako je stisne.

- Lomio sam se, Gordana, nad ponorom. Kakva je to strahota. Moram šutjeti da vas moja obrana ne strovali u kraljevu nemilost. Sva je sreća da milanski vojvoda nije naveo o kojoj se dvoranki radi.

- Znak da pismo koje ste Damiru pisali o meni nije u njegovoj ruci. Dakle, ono je u Napulju.

Kad je Ivan s Gordanom izišao, kralj pristupi k vojvodi Iločkome.

- Vi ste uvjereni da vas ona ljubi?

- Osjećam da njeno srce skreće k meni.

- Zašto se ona odmah ne vjenča s vama?

- Jer je dijete našeg roda. Ona ţeli da u prvom redu pomogne osigurati prijestolje pincu Ivanu, da je domovina sigurna i osigurana protiv svih tuđinaca.

- To me otkriće danas zapanjuje. Ona, ljubimica kraljice, u svom srcu pristaje uz nas.

- Jer nije mogla biti izdajnik svojega kralja - reče Varadi.

Ĉinilo se da kralj još uvijek osjeća neku dvojbu. Instinktivno sumnja nad poţrtvovnošću, junačkim djelom Gordane ponovo se odrazi u novom pitanju.

- Ona je traţila od vas, vojvodo, dugi rok za razmišljanje. Ovako siromašna djevojka morala bi objeručke prihvatiti ponudu tako bogatog i moćnog ţenika. Nije li vas nikad ponukalo da o tome razmišljate?

Shvaćajući kraljeve misli, vojvoda odgovori odlučno i uvjerljivo:

- Kralju moj, ova me okolnost nimalo ne straši. Gordana je mudra i pametna. Ţeli da bude sretna, a za sreću nije dovoljno samo moćan i bogat ţenik. Hoće da iskuša moje srce, a i svoje, čekat ću dok se ona odluči da mi s pouzdanjem pruţi ruku.

- Kad ste vi mirni, vojvodo, zašto da se ja brinem za vašu ljubav. Uistinu je ljubite?

- Svim svojim ţivotom. Kralj se zamisli i reče:

- Moram priznati da se za ovakvu djevojku moţe prezreti i prvo prijestolje svijeta i najdragocjenija kruna. Sada Varadi stekne snage da progovori:

- Prinčevo je srce skrenulo prema Beci Frankopanki, ali danas je princ pred svima nama izrekao premudre riječi: "Poslije vjenčanja sve je svršeno." Kad vaše


~ 146 ~

veličanstvo napiše pismo milanskom vojvodi, moţe mirne duše tu stvar smatrati svršenom.

- To mi je jedina ţelja.

U tom trenutku uđe Ivan. Opazio je na svim licima da ga je kralj namjerno otposlao iz odaje da s njima moţe govoriti u njegovoj odsutnosti.

- Oče moj, odlučio sam da pišem milanskom vojvodi, ako vam je s voljom.

- Da pisat ćemo zajedno, odmah.

Sjeli su k stolu i napisali pismo da rasprše svaku sumnju Milana. Varadi se, međutim, umiješao svojim savjetom.

- Veličanstvo, bilo bi dobro pisati vojvodi, kada će u Milano stići prinčevi svatovi da

Biancu dovede u kraljevstvo.

- U roku od tjedan dana krenut ćemo s Griča u Budim i odanle poslati veliku i sjajnu pratnju da dovedu mladu Ivanovu ţenu.

I stadoše raspravljati o pojedinostima svatova.

* * * * *

Rana je zora. U kraljičinu predsoblju okupljena je sva njena pratnja u svečanim odorama. Dvoranke su odjenule najljepše haljine. Doña Isabella naročito se iskitila, a oko nje stoji čitavo ţensko dvoranstvo kraljice Beatrice. Beci Frankopanka i Gordana dobile su nalog da tog dana uđu u pratnju. Dvoranstvo s nekim uzbuđenjem prati svaku kretnju što dolazi iz kraljičinih odaja. Svi očekuju velike događaje. Enrico je hitno prošao dvoranom i ulazi kraljici. Ona sjedi u naslonjaču u purpurnoj haljini od brokata. Sjaje se zlatni uzorci na svili, a dragulji u njenoj kosi prelijevaju se. Uredila je lice bijelilom i crvenilom i dala mu naročito mlađahni izraţaj. U kutu blista Francescova šarena napuljska odora. Pietro Ranzano navukao je svilene ljubičaste haljine. Kad je ušao Enrico, sve troje se ţivo okrene, a Beatrice pita:

- Dakle, što je?

- Kralj vijeća sa svoj im prijateljima u radnoj dvorani. Nitko ne moţe k njemu.

- A njegova pratnja?

- Svi su u svečanom ruhu. Vidio sam načas izići Varadija. I on je odjenuo svečanu biskupsku odoru.

- Kad kreću na sabor?

- To nisam mogau doznati.

- Svejedno je kada - primijeti Ranzano. - Glavno je da nam odmah javite kad oni krenu da se kraljica moţe smjesta pridruţiti povorci.

- A kako je dolje na poljani?

- Veličanstvo, okupilo se stotine plemića i velikaša. Kraljevski šator ima samo jedan naslonjač.


~ 147 ~

- Samo jedan? Dakle kralj ne misli da bih prisustvovala?

- Prevarit će se. Izići ću jednostavno k njemu, a on ne moţe da me zaustavi. Takvu sablazan ne bi mogao učiniti već zbog stranih poslanika. Sva bi Italija kriknula.

- Oni su već potpuno spremni. Venecijanci su okupirali mjesta blizu kraljevskog naslonjača - saopći Enrico.

- Njihova nametljivost ovaj mi put dobro dolazi - nasmiješi se Beatrice.

- I milanski poslanik grof Marcelo došao je u pratnji svojeg tajnika Tita Strozzija i njegova brata Escole.

Izvana dopre u sobu ţamor i neko ţestoko kretanje. Dvoranin najavi Tomu Bakača. Ranzano odmah ustane i pođe k vratima. Tomo Bakač duboko se pokloni kraljici.

- Što mi nosite, biskupe? - upita ona ljubazno.

- Njegovo veličanstvo kralj poručuje kraljici da će je pratiti u crkvu sv. Marka. Nakon toga će vaše veličanstvo poći u dvor, a u podne svečano primiti hrvatske velikaše i plemiće.

- Recite njegovu veličanstvu da ga ţelim pratiti na sabor kao što sam ga pratila prigodom svečanog ulaska u Beč.

- Poruku vašeg veličanstva izručit ću kralju - reče on, nekako kriomice pogleda Pietra Ranzana pa iziđe.

- Pietro - veli kraljica šapćući - kao da se vi s njim nešto sporazumijevate?

- Vaše veličanstvo, Bakač mrzi Varadija, on je dakle na našoj strani.

Ona malo zaţmiri i kroz duge trepavice pogleda poslanika, a onda zadovoljno kimne.

- Prema svemu, kralj ne ţeli da ga ti pratiš u sabor - primijeti Francesco.

- Ipak ću ga pratiti.

- Svakako smo u dobroj poziciji, samo uzdrţite mir - reče Ranzano.

- Dakle, čekat ćemo. Imam i ja svojeg kancelara u kraljevoj stranci - i sretno i

zadovoljno se smije.

* * * * *

U radnoj odaji kralja Matije vlada ţivo uzbuđenje. Gerebi, Palatin, Zapolja, Lovro

Iločki, Bernardin Frankopan u sjajnim odorama okruţili su kralja koji sjedi u naslonjaču. Njegova kraljevska grimizna odora još više ispoljava snaţne valovite prsi i ţutu kuštravu kosu. Poluglasno raspravljaju. Varadi slaţe pergamenu proklamacije, a Filipec stoji pokraj njega nasmiješen. Tomo Bakač uđe hitro, pokloni se kralju i reče:

- Njezino veličanstvo s poštovanjem prima poruku kralja, ali ţeli vaše veličanstvo pratiti u sabor kao prigodom svečanog ulaska u Beč.


~ 148 ~

Nastade šutnja. Kraljeve oči svjetlucaju i govore odveć jasno:

- Ova poruka dokazuje da kraljica uistinu ima namjeru na saboru nešto učiniti protiv proklamacije - i on pogleda vojvodu Iločkog.

- Ĉujte, vojvodo. Ovo je prevaţna stvar, a da biste osobu koja vas je obavijestila duţe preda mnom zatajivali.

- Pokoravam se. Reći ću samo vama, veličanstvo. Svi su odmah otišli, a kralj ostane sam s vojvodom.

- Veličanstvo, osoba o kojoj se radi vrlo mi je bliza i molim obećanje da nitko neće doznati njeno ime.

- To se samo po sebi razumije.

- Veličanstvo, kraljičinu namjeru povjerila mi je Gordana. Ona to posve sigurno

zna.

- Gordana? Opet ona - opetuje kralj, a oči mu se rastvore. Malo je razmišljao pa će vrlo ozbiljno:

- To je neočekivano otkriće. Sasvim neočekivano. Ĉini se da ova djevojka baš naročito brine oko princa Ivana.

- U nje je vjerni podanički osjećaj prema domovini i kralju.

- Ili naročito osjećaj prema princu?

- U njemu poštuje ţivotnu osnovu i sreću svoje domovine.

- Otkud Gordana zna kad nije više u kraljičinoj blizini?

- Veličanstvo, Beci je dobila nalog da svakog dana izvijesti kraljicu s kim je Gordana izmijenila riječ ili pogled. I kad je ušla u predvorje iza zastora kojima kraljica pokriva svoja vrata, Beci je slušala kako kraljica krasnoslovi govor kojim će nastupiti pred saborom, a u govoru upravo točno čula riječ: ja, kraljica, saţalila sam se da vi plaćate tolike poreze i dugo sam se borila s kraljem dok je pristao poreze sniziti na polovicu.

- Vojvodo, tek sada razabirem da je kraljica opasni protivnik. Razarač. Ona će biti spremna na sve, upravo na sve. Dakle, Gordana vam je otkrila da kraljica kani govoriti plemstvu o sniţavanju poreza do polovine i da je to ona iznudila od kralja.

Nekoliko puta prođe kralj po sobi duboko potresen. Nakon duţeg vremena zaustavi se pred vojvodom.

- Što god vam Gordana saopći odmah mi javite, vojvodo. Ne bojte se, kraljica neće o tome nikada saznati. Pouzdajte se u moje riječi.

Opet je dozvao ostale u radnu dvoranu, na što kralj zapovijedi:

- Vojvodu Iločkog i kneza Frankopana molim neka idu dalje do sabora i jave kad treba da dođem.


~ 149 ~

Poljanom ispod gradskih utvrda talasa se slika puna šarenila, blistavila sjaja i vrelog ţivota. Posred obruča što ga je savilo hiljade konjanika, pratnje velmoţa, sjaju se odore hrvatskih velikaša i plemića iz svih krajeva između Save i Drave, pa sve do mora. U sredini na uzdignutoj tribini razapet je krov od grimiza pod kojim stoji hrvatski ban u odori od baršuna, zlata i dragulja. Uza nj sjedi banovac sa trinaestoricom saborskih dostojanstvenika, odabranih da obavljaju poslove koje im je povjerio sabor. U pročelju stoji kraljevski naslonjač. Sva su lica okrenuta k banu, a tamo daleko iza konjaničkih pratnja narod i građanstvo, puni ponosa i ljubopitnosti, promatraju blistavu sliku saborovanja.

Lovro Iločki i Bernardin Frankopan dojure na konjima u blizinu. Gusti se redovi razdijeliše da ih puste proći. Onda se zaustave.

- Pričekajmo dok ban svrši govor - upozori Lovro kneza Bernardina.

Obojica gledaju prema tribini i slušaju prodorni banov glas:

- ..."Po starim pravicama hrvatskog kraljevstva sazvao sam ovaj sabor na Griču gradu, ja, kao ban i namjesnik kraljev, na temelju prava i zakona hrvatskog kraljevstva, po svim kraljevima potvrđenim i uvijek u poštovanju drţanim. Mi smo došli da raspravljamo o našim tegobama, teţnjama, o našem dobru i zlu.

Raspravljamo po starim zakonima i pravicama hrvatskog kraljevstva. Rasprave hrvatskog sabora neka naša lica osvjetlaju pred licem naše glave koja na gradu Griču već pet mjeseci boravi i vlada, slavnim pobjednikom, uzvišenim kraljem, našim Matijašom".

Poljanom se razlijeţu poklici kralju, ali još se ne stišaju, kad se iz redova maloplemića začuje:

- Neka ţivi nasljednik prijestolja princ Ivan!

Krikovi se stope u urnebes od Griča pa do posljednjih redova svjetine. Lovro Iločki priđe k tribini rumen od radosnog uzbuđenja.

- Kralj me šalje - priopći Lovro banu. - Kad bi bilo najzgodnije da dođe?

- Kad zazvoni podne. Priredit ću sve tako da onda pročitam proklamaciju. Ĉuli ste kako će pozdraviti proklamaciju.

U svojoj palači Beatrice je doručkovala s Francescom i mlađim bratom Giovannom.

Ţurila se i poţurivala je i druge.

- Enrico, ovo otezanje ispunja me sumnjom da kralj još sjedi u svojoj radnoj odaji.

- Jest, tamo je sa svojim prijateljima.

- On će otići, a da ti nećeš znati.

- Moji dvorani su na straţi, ali idem sam.

- Izigrat će me taj lukavac!

- Ne uzrujavaj se, Beatrice - umiruje je Francesco - kako bi izišao iz dvora, da ga nitko ne opazi, čitavo je dvorište puno pratnje, a još se nitko od njih ne miče.


~ 150 ~

- Gdje je Ranzano tako dugo? Nemam mira. Nešto se događa u kraljevim odajama ...

Svršivši doručak, ona uzme zrcalo, ogleda lice, namjesti bisernu mreţu na glavu, uzme dragocjeni klobuk od sukna ukrašen smaragdima i dijamantima. Ranzano uđe, a ona se uznemiri.

- Nešto ste nepovoljno doznali?

- Jesam, veličanstvo. Dok vi ovdje čekate, u kraljevim odajama izbila je na vidjelo vaša namjera da porezima spriječite proklamaciju.

- Nemoguće, nemoguće. Krivo ste čuli.

- Točno i nepobitno sam čuo. Kralj zna sve.

Ispod ruţičaste šminke oblije kraljičino lice rumenilo ljutine.

- Onda sam izdajica ja, Francesco ili vi.

- Pošto je to nemoguće, morao bih povjerovati da veličanstvo ima uza se nevidljivu izdajicu. Kralj zna potanko sve što ste nakanili.

Napola zapanjena, napola razbješnjela, zagleda se u Ranzana.

- Vaša vijest, poslanice, udara me posred čela. Nitko nije bio u blizini kad smo nas troje ovdje vijećali. Nitko nije mogao čuti, nitko ţiv osim ovih stijena. Vi znate da smo bili posve sami.

- Kad bi zidine imale uši, nemaju usta da govore, a kralj ipak sve zna. Znači da se ovdje netko odlično zanima za naša vijećanja, kraljice.

- Gdje? Recite, gledajte, pretraţite čitavu odaju. Tu se nitko ne moţe sakriti. Što veliš ti, Francesco.

- Velim i mislim samo o Ramiru.

- Jao, to me ispunja grozotom - šapne kraljica pa se mehanički okrene po sobi i zagleda u pod na kojem leţi sag.

- Ne, ne, to se ne da protumačiti, to me tjera u ludilo. Ranzano, zar se u mojoj blizini skriva izdajica?

- U istom smo poloţaju kao i kralj. Njegov prijatelj i pristaša izdaje ga nama, samo što on doznaje sve od samog kralja, dok se mi ovdje sakrivamo, nikome ne povjeravamo ništa, a kralj ipak doznaje naše najtajnije osnove.

- Tko? Tko je tu izdajica?

- Veličanstvu više uznemiruje osoba izdajice negoli sama izdaja.

- Neće im koristiti. Ipak polazim na sabor i onda ako mi kralj javno pred svima izjavi da to nije moguće. Naprosto neću da se pokorim. Neka me dade svezati i silom odnijeti natrag u dvor. Njemu ne pomaţe ništa. Moram doznati tko mu je to rekao. Kraljev izdajnik mora vam to otkriti. Izdajici pripraviti otrov.

U Beatriceinim očima zatrepće bljesak osvete, ali opet ugasne.


~ 151 ~

- Ne. Gordana nije mogla ni čuti ni prisluškivati. Ona je sve vrijeme bila izvan sluţbe radi male Beci. Nijednog dana nije bila u ovim odajama.

- Sasvim isključeno - potvrdi Ranzano - ipak ću preuzeti pasku te zagonetne djevojke. To je moja zadaća.

Razdraţena kraljica ušetala se dvoranom, osluškujući svaki ropot iz predsoblja i traţeći u mislima opasnog nevidljivog izdajicu. Nervozno očekuje Enrica da joj navijesti kraljev polazak na sabor.

Pri tome je neprestano opetovala:

- Izdajicu moramo izvući na svjetlo da ga se oslobodimo.

* * * * *

Kraljevi izaslanici Lovro Iločki i Bernardin Frankopan ušli su u njegovu odaju, saopćili mu banovu poruku i prizor što se odigrao pred njima na saboru.

- Princu su klicali? - ushićeno opetuje kralj.

- Princu kao nasljedniku prijestolja. To je bio orkan glasova, veličanstvo, - doda Bemardin.

- Dakle, gotova proklamacija?

- Samo još manjka sluţbeni saborski zaključak. Veličanstvo, o podne vas ban očekuje na saboru. Valjalo bi da pođete u crkvu da ne okasnite.

- Dobro. Neka bude sve spremno za odlazak. Na vratima se pojavi Mladen Berislavić i na kraljev poziv najavi:

- Vaše veličanstvo, stigla su dva Švicarca sa svojom pratnjom i mole da ih veličanstvo primi.

- Švicarci! Već dugo čekam da moja saveznica Švicarska, pošalje na dvor svoje poslanike. To su po svoj prilici oni. Reci im da ću ih primiti poslije sabora.

- Veličanstvo, razjašnjavao sam im, ali vele da nose neku vrlo vaţnu vijest.

- Neka dođu, onda ih moram primiti.

Mladen Berislavić širom dade otvoriti vrata. U dvoranu uđu dva muškarca srednjih godina i svečano se poklone.

- Poslanici Švicarske, dobro mi došli! Vrlo se veselim što je Švicarska poslala svoje poslanike. Danas je ovdje velika svečanost i pozivam vas u svoju svečanu pratnju.

- Naša je pratnja ubila glasnika vašeg veličanstva.

Ova izjava iznenadi kralja.

- Mojeg glasnika! Gdje? Kada?

- Putovali smo Ugarskom. U šumi smo se našli s dvojicom sumnjivih momaka. Naši su momci u guţvi jednog ubili, a drugog smo uhvatili u bijegu i doveli ga kao svjedoka. Bio je kraljičin glasnik.


~ 152 ~

Uzbuđenost švicarskih poslanika i cijela njihova priča pobudi kraljevu sumnju i dopusti Švicarcu da odmah predvede svojeg svjedoka, a Berislavić i Orban kliknuše od čuda.

- Veličanstvo, to je Ištvan, kraljičin pouzdanik iz Budima. Zar si putovao u ovaj grad? - upita ga Orban.

Ĉovjek se toliko prepao da su mu usne počele drhtati.

- Ja sam poslan samo da pokaţem put glasniku plemenitog velmoţe Baloga.

- Oh - klikne kralj, kao da je nekoga uhvatio na djelu - Dakle, njemu u pratnju? A glasnik je ubijen, je li?

- Ubili su ga momci ove gospode.

- A kad su ga ubili, uzeo si pismo k sebi? Ovamo s njim.

Drhtavim rukama posegne u njedra pa ispod prsluka izvuče omot. Švicarci prate svaku njegovu kretnju, zabrinuti za njegov odgovor koji nisu razumjeli. Ištvan preda kralju omot zašiven u platno, Varadi ga prereze noţem pa izvadi zapečaćeno pismo i preda ga kralju On izvadi pečat i pohlepno pročita.

"Veličanstvo! Ovdje se pronosi glas da tamo u onoj slavenskoj zemlji kane proglasiti nasljednikom prijestolja Kartagu. Ova nam je vijest dobro posluţila da protiv nametljivog nasljednika diţemo bunu. Oni koji dosad nisu skrenuli ni na jednu stranu, više pristaju uz moćnu i uglednu kraljicu nego li uz sina rođenog od milosnice. Ustrajat ćemo do zadnjega daha za našu vladaricu, sjajnog, moćnog roda i velikog uma. Rasposlali smo na sve strane ljude i odasvuda nam donose radosne vijesti. Velmoţe javljaju da neće nikad dopustiti da im kralj uje nezakoniti sin nedostojna roda. Molimo odmah upute po istom glasniku. Prilaţemo proklamaciju kojom se kraljica Beatrice proglašuje nasljednikom prijestolja. Ovo će pročitati na hrvatskom saboru naš saveznik u kraljevu taboru. On je vođa naše stranke, velikaša i velmoţa."

Matija digne glavu. U njegovoj duši drhti. Ne vidi drugo do jeziva izdajstva Nitko se ne usuđuje reći ništa. Berislavić odvede Ištvana i stavi ga pod straţu. Kralj polagano ide po sobi, lice mu je mračno U ovoj tišini oglasi se Švicarac:

- Uzvišeno kraljevsko veličanstvo, mi nismo krivi ako smo učinili zlo. Molimo vas da se zbog nas ne ljutite i da nam oprostite.

Švicarčeve riječi padoše na sve njih kao neprilična smetnja. A kralj gotovo vikne:

- Opraštam vam. Opraštam. Učinili ste dobro.

Varadi izvede Švicarce, i objavi im da će biti kraljevi gosti. Kralj sjedne u naslonjač.

Nitko nije govorio. Slijedila je duga i teška šutnja. Onda se kralj pomakne. Osjećali su da je stvorio vaţnu odluku.

- Hrvati su uz mojeg sina, ali u Ugarskoj ima kraljica više uporišta nego što sam slutio. Sad mi je stvar jasnija. Ĉini mi se da smo htjeli posijati sjeme, a nismo obradili tlo. Ugri su pogibeljniji od Napulja. Oni mu pruţaju snagu i odvaţnosti. Kraljica ne bi nastupila tako odlučno, gotovo drsko, da nije znala koliko je podupire oligarhija. Mi, eto, vidimo da su neprijatelji, otkad se nalazimo na Griču, neočekivano ojačali.


~ 153 ~

S nekom strepnjom Varadi sluša kraljeve riječi što pokazuju sudbonosni preokret. Ipak čekaju da on svoju misao izreče dokraja.

- Što bi značilo danas na ovom saboru proglasiti princa isljednikom? Izazvati neprijatelje na otvoreni boj, na huškanje protiv princa i mene i dopustiti na javnu agitaciju za kraljičin zahtjev. To ne bi bilo mudro. Prije svega, moramo se, vratiti u Budim i tamo skršiti neprijatelje.

- Skršiti se mogu samo u oštroj borbi - reče Varadi.

- Skršit ću ih milom, a ne silom!

- To pismo ne bi smjelo toliko djelovati na vaše veličanstvo - oglasi se Tomo Bakač - osveta neprijatelju je potrebna.

Kralj ga pogleda i zakima:

- Ta osveta bi bila toliko pogibeljna da i ne slutite. Dok je kraljica nudila za nasljednika svoga brata, bilo je lakše, ali sada nudi sebe. Moji se oligarhi nadaju obilnoj pljački pod njenom vlašću. Radije čekam s proklamacijom za shodnije vrijeme.

Sve se u Varadijevoj duši uzbudilo i on joj dade oduška:

- Nakon tolikih borbi i natezanja sada bi mogao da jedan sabor kraljevstvu proklamira princa, a vaše veličanstvo uzmiče pred mnogo slabijim neprijateljem.

- Ja imam snagu vlasti, a protivnik ima potporu Napulja i opasne Venecije. Preuranjena proklamacija bit će samo oruđe u rukama protivnika. A zar poklici na saboru ne znače proklamaciju? Još je bolje ovako.

- To je uzmak pred kraljicom i ništa drugo! - izlane Varadi, ali ga kraljev pogled pogodi kao ubod.

- Zabranjujem vam ovako govoriti. Bit će onako kako ja odlučim!

Svi su osjetili da nemaju snage kralja skloniti na promjenu odluke i ostavili su dvoranu.

Vani na trijemu zadrţi se Varadi i tiho govori s vojvodom.

- Drugi bi je kralj smjesta bacio u tamnicu i zarobio.

- Neopisivi je grijeh što je odustao. Valjalo bi da idete u Remete. Neka Ĉesmički savjetuje što treba da radimo.

- Idemo još danas prednoć.

Kralj je najavio Beatrice da će je odvesti u crkvu. Kad se kraljica s pratnjom našla na dvorištu, upita kralja:

- Kada ćemo u sabor?

- Uopće neću prisustvovati saborovanju.

- To će smatrati uvredom.


~ 154 ~

- Naprotiv, bit će im draţe. Kad su sami, onda mogu slobodnije raspravljati.

- Dakle, ne kaniš kraljici prikazati sabor? - upita ona, a glas joj je uzbuđen.

- Ovdje nije običaj da ţene dolaze u blizinu sabora.

- Ja sam suvladar.

Kralj se okrene Ranzanu i naglasi:

- Gospodine poslaniče, razjasnite kraljici da se okani koraka koji bi je u očima sabornika učinio smiješnom. Na gozbi poklonit će se kraljici svi hrvatski odličnici.

- Ja ću te poklone primiti na saboru - oštro naglasi Beatrica.

- Ţalim što ću biti prisiljen da zatvorim gradska vrata i čuvam svoj ugled.

- Meni je, dakle, oduzeta sloboda?

- Upamti, Beatrice, pokušaš li prodrijeti na sabor, naići ćeš na ogradu mojih oklopnika.

Kralj pozove svoje ljude i naredi da se opet dadu zatvoriti sva vrata i izlaze iz dvora.

- Tko me izdao? Tko - pita ona razbjesnjela, dok su Francesco i Ranzano gledali preda se. Ni lukavi Ranzano nije mogao ući u trag rješenju zagonetke nevidljivog izdajice.

- Izdajicu mi dajte, rastrgat ću ga na ognjenim kotačima. Dok taj izdajica ţivi, mi smo svezani kao robovi.


~ 155 ~

KRALJEV ZAMJENIK

Urnebes se razlijeţe s jednog kraja Griča na drugi. Narod u prazničkim odijelima stvara ţive zidove s obje strane ulica od Markove crkve do kraljevske palače na Dvercu. Kraljevi trubači stupaju na čelu povorke. Glazbenici izvode himnu. S gričkih utvrda tutnje topovi navješćujući slavu vjenčanja kraljevskog sina Ivana obavljenog u Milanu preko zamjenika vojvode Iločkog.

Na vitkom vrancu jaše kralj u grimizu. Slijeva je kraljica u odori od zelenog brokata. Visoko čelo čini se kao bijela mramorna ploča na kojoj je ispisana kletva. U pogledu joj prijetnja, tajna podmukla. Kraljevo je lice mirno. Široke, visoko uzdignute prsi kao da su nagruvane brigama.

Zdesna jaše Ivan u odori kraljevskog princa od zlatnog brokata. Blijed je. Pokatkad

se okreće k narodu, nasmiješi se poklicima i pozdravima plemića i građana što su se natiskali s obje strane dobacujući mu gromke poklike:

"Ţivio nasljednik prijestolja!"

Beatriceino lice je kamen. Nizovi dragulja na prsima tiho zveknu od talasanja njenih grudi. Ulaze u dvor. Paţevi u bogatim šarenim odorama pritrče i priđoše konjima. Sve su dvorane širom otvorene. Kraljevski stolovi raskošno prostrti. Dvoranici, stolnici stoje na svojim mjestima.

Kraljevski par sjeda k svojem stolu. Zdesna kralju sjedi Beatrice, uz nju hrvatski ban. Slijeva kralju princ Ivan, uza nj ugarski palatin, doña Isabella, kraljičine rođakinje i zastupnici stranih vladara. Uz druge stolove velikaši, velikašice, dostojanstvenici, kaptolski biskup Oswald Thuz. Jednim pogledom obreda ih Beatrice. Smišlja, snuje i čeka.

Mladen Berislavić ravna stolom. Na široko otvorena vrata ulaze plemići noseći zdjele od srebra i zlata, praćeni paţevima, i pristuppaju kralju i kraljici. Posluţuju ih jelom. Dvorani posluţuju goste. Kralj Matija veselo čavrlja s gostima.

Ivan promatra kraljičine dvoranke, tamo iza kraljice uz posebni stol. Beci opaţa njegov pogled. Gordana je tiho opominje. Gordanina je glava puna gustih pramova brončanog sjaja urešena mreţom od bijelih nizova. Smeđe oči odaju mirnu sabranost. Srela se s pogledom princa Ivana. Ĉini se kao da joj taj pogled govori: "Sjedit ćeš jednom uza me, ovdje na čelu." Ona odvrati pogled od njega. Uz kraljev stol na dnu sjede poslanici Venecije, Napulja Ferrare, Rusije, Ĉeške, Švicarske i redom ostali.

Milanski poslanik grof Marcelo upravo je nasuprot kraljici Beatrice mu opetovano šalje izazovne poglede, ali on neće da ih opazi.

Dugotrajni objed svrši se kasno. Kraljevski par ustane i pođe dvoranama. Nastupaju pjesnici s deklamacijama, pjevači izvode pjesme. Odjednom priđe kralju Mladen Berislavić i nekoga najavi. Kralj mahne rukom. U dvoranu uđe sijedi bradati starac u crnoj učenjačkoj odori od baršuna. Matija se okrene kraljici.

- Poznaješ li ovog starca?

- Ne - odvrati ona.


~ 156 ~

- To je tvoj astrolog Aversa iz Firence.

Ĉini joj se da joj se smračuje pred očima. Ipak, odvrati hladno.

- Nemoguće, taj starac se našalio.

- Pitaj firentinskog plemića Escole Strozzija. ţelim da meni, tebi i mojem sinu izradi horoskope pa da vidimo je li te oblagao kad ti je prorekao sina.

Ona prezirno odvrati:

- Ništa me ne moţe odvratiti od mojeg zahtjeva za prijestolje.

- Nisi čula koga su klicanjem odabrali za nasljednika?

- Uzdajem se u snagu svoje ličnosti i u svoje pristaše.

- A ja u pamet i trijeznost svojih podanika i u zakone.

U to ban predloţi da se dvor ponovo pokaţe svjetini. Iznove se poredala svečana povorka, izašla na Grič i na Kaptol, a onda izjaše izvan grada do Gričana. Vratili su se prije sumraka u kraljevsku palaču. Tu su sjeli opet za novo prostrte stolove. Kad svi zauzeše mjesta, kralj najavi gostima:

- Dragi i mili moji, ne osjećam se najbolje pa ću se iza večere povući na odmor.

Ali kraljevo mjesto ne smije ostati prazno. Moram ostaviti sebi zamjenu. Kraljica digne pogled k svojem muţu i lagano se uspravi. Uvijek kad je kralj ostavljao gozbu, ona je zauzimala njegovo mjesto. Međutim se činilo da kralj ne vidi njezinu namjeru pa nastavlja govor:

- Uvjeren sam da će vas odbradovati što vam za svog zamjenika ostavljam svoga sina princa Ivana.

Stijene kraljevskih palača odjekuju beskrajnim klicanjem. Kralj ustane s kraljevskog naslonjača, uzme sina za ruku i posjedne ga na svoje mjesto.

Beatrice problijedi. Oči joj se ukočile. Njezin pogled ubija. Htjela je otići od stola, ali je Ranzanov pogled zadrţi. Osjećala se pregaţena. U njoj urla kletva osvete. Očito je kralj razabrao što se događa u njezinoj duši. Videći je kako stoji, priđe k njoj, pa joj naočigled svih ljubazno ponudi da sjedne i reče banu:

- Svijetli bane, ne dajte da se moja kraljica dosađuje. Pričajte joj sve što je zanima.

- Kraljevsku zapovijed izvršit ću svim svojim silama.

I kralj iziđe iz dvorane. Stolnici dadoše znak. Opet uđoše plemići sa srebrnim i zlatnim zdjelama i pođu k princu da prvog posluţe. Ivan, međutim, otkloni i galantno odredi da najprije posluţe kraljicu.

Beatriceina bijela ruka dršće uzimajući zlatnu viljušku. Ispod gustih trepavica promatra tu igru Gordana oborenih očiju da sakrije sjaj radosti svojih zjenica.

Lica svih kraljevih pristaša sjala su. Nitko od njih nije vjerovao u kraljevu bolest. Sve je osjećalo njegovu namjeru da princa, svojeg sina, prikaţe za svog zamjenika.


~ 157 ~

Ova prikrivena proklamacija razigrala je sva srca. Sve su oči uperene u princa, svaka se njegova riječ sluša s ushićenjem, a kad se digao da u ime svojeg oca, kralja, pozdravi goste, zavladala je grobna, paţljiva tišina. Beatrice se činilo

da svi čuju kucanje njenog srca što kune, prijeti i zove osvetu. Princ je govorio duhovito, sa svim odlikama naobraţena i vješta govornika.

Svakog časa prekidali bi ga dugotrajnim odobravanjem. Svaki glas, svaki poklik smatrala je Beatrice udarcem u svoje lice. I kad su se usklici velikaša i plemstva stopili u pljusak zanosa za mladog princa, njoj se činilo da je po njoj pao pljusak ognjenih bodljika. Kad se opet sve stišalo, hrvatski ban primijeti kraljici.

- Vaše veličanstvo sja ponosom nad uspjehom princa.

Ona načas spusti vjeđe da sakrije ubojitu strijelu namijenjenu banu. Da drugi oko stola ne zamijete njeno raspoloţenje, osmjehne se i odgovori:

- Vi još niste čuli Aragonce?

Svi su osjetili da je svaka riječ strelica. Malo podalje kraljica opazi Varadija. Njene su oči sipale u nj plamen lomače na kojoj je toga časa plamtjela njegova sudbina. "Ti si kraljev zloduh, tvoja je sudbina riješena."

Smatrajući Varadija jedinim uzročnikom svojeg današnjeg poraza, ona mu je obećala osvetu. Međutim, opazi stol svojih dvorana. Instinktivno potraţi Gordanu. Njeni su obrazi gorjeli, zjenica joj blista. "Kako joj se obrazi ţare. Ona se raduje, osjeća se blizu svojem cilju da bude ljubovca i upravljač kralju. Ĉekaj, djevojčuro, strovalit ću te u blato kad mi stigne Ivanovo pismo iz Milana. Jao tebi, ti ćeš poći za Varadijem."

Večera je svršila. Princ ustane. Kraljica mu se ljubazno osmjehne i pusti da je odvede u dvoranu za primanje. Svi su nagrnuli k njemu da budu dionici ili barem slušaoci njegovog razgovora s velmoţama, poslanicima i dostojanstvenicima.

A Beatrice dade pozvati k sebi grofa Marcela. Prišao je poklonivši se.

- Duboko sam osjećala vašu odsutnost s dvora - reče ona gledajući ga gotovo njeţno.

- Hvalim na uzvišenoj sućuti vašeg veličanstva.

- Nadam se da ste mi sačuvali svoje prijateljstvo?

- Svojoj kraljici vazda sam odan podanik.

- Ţelim s vama govoriti povjerljivije. Dođite bliţe!

- Veličanstvo, duţno poštovanje ne dopušta mi to.

- Znači da ste puni ljutine zbog onog prizora koji je skrivio moj brat? Što sam zbog toga pretrpjela!

- Veličanstvo, ne znam o čemu govorite...

- Vidim da ste na krivom putu, prijatelju moj. Vi se ljutite, ţelim govoriti s vama nasamu.


~ 158 ~

- Veličanstvo, kraljice, nema ničega što ne bih mogao saslušati u kraljevu prisustvu - i duboko se pokloni i ode.

Bijes obuzme Beatrice nad grofovom otpornošću. Osjetila se odbijenom. Uza sve to ona pomisli: "Stavit ću te opet u klupko ropstva - izgaziti tvoju oholost, luđače" - pa mu okrene leđa i dozove poslanika Ranzana koji tiho primijeti:

- Kralj je ispalio svoj prvi veliki top i taj nas je teško pogodio.

- Uzvratit ću paljbu sa deset topova.

- Danas smo ipak pobijeđeni, veličanstvo.

- Izgubili ste odvaţnost?

- Nipošto. Biskup Oswald veli da je prije tri dana kralj uhvatio glasnika koji je iz

Ugarske donio vijesti - i on joj ispriča sadrţaj pisma što ga je donio glasnik sa Švicarcima i proklamaciju.

- Tko je tako hitno javio biskupu Oswaldu?

- Opet onaj isti. Kancelar Bakač koji mrzi Varadija.

- Dovedite mi biskupa Oswalda.

Ranzano ode i vrati se s kaptolskim biskupom. Tiho su šaputali, a onda Kaptolac naglasi:

- Vaše veličanstvo ima pravo da bude nasljednik prijestolja. Kad jednom kralj umre, odabrat će vaše veličanstvo moćnog i uglednog čovjeka iz redova vladara i njihovih sinova. Ako pak ne odaberete muţa do smrti ćete vi biti vladar. Tako je već bilo s kraljicom Marijom koja se udala za Sigismunda.

- Princ Ivan ozbiljan je takmac.

-Princ Ivan neće zasjesti na prijestolje zbog toga što nije zakonit.

- Pouzdaj em se u vašu sklonost, a kad budem imala vlast, nagradit ću je visokim darom. A vi, Ranzano, dovedite učenjake bečkog sveučilišta što su prije nekoliko dana stigli na Grič.

Nakon toga oni se udalje, jer je ušao kralj, a Beatrice dade znak Mladenu Berislaviću i saopći mu da ţeli govoriti. Ovaj se okrene kralju.

- Njezino veličanstvo ţeli govoriti

Kao dirnut zmijinim ţalcem, kralj se obazre i uspne k njoj.

- Budeš li progovorila, pred svima ću te ušutkati, makar bilo i sablazni.

Izgubila je svoj mir. Snaga pretvaranja je ostavi.

- Govorit ću.

Kralj joj uhvati ruku, čvrsto je stisne i povuče dolje.


~ 159 ~

- Govorit ću - reče oštro - govorit ću dogodilo se što mu drago. Enrico ušutkaj gospodu, reci da ţelim govoriti.

Enrico strepi od kraljeve zabrane. Kraljica grize usne, obrve joj dršću. Dvorani opaţaju kako se oko kraljice nešto događa. Sve više se obraćaju Beatrice. Varadi i Lovro Iločki osjete da se uz kraljevski prijesto bije kreševo i oni pristupe bliţe. Spazivši Varadija, kralj ga povuče i naredi:

- Ako kraljica zatraţi tišinu, neka glazbenici udare u sva glazbala zaglušno, bučno. Zapovijedam. Varadi hitro ode.

- Govorit ću - i okrene se prema gostima. Iz guţve se progura napuljski dvoranin, ovisok, crnoputan, mirna pogleda. Ona ga oslovi:

- Lorenzo, poţuri se. Trebam tvoju pomoć. Vikni svima da šute.

- Odmah, veličanstvo, samo da vam predam poruku.

- Ĉiju? Kakvu?

Gospodin u napuljskoj odori reče mi: molim, šapnite kraljici da je Ramiro na pragu otkrića pred svima.

- Jesi li lud? Gdje je taj koji poručuje?

- Vani je na trijemu.

- Kako izgleda?

- Visok je, vitak

- Lice? Kakvo je? A odijelo?

- Napuljskog dvoranina.

- Kad ti je to rekao? Odakle je dolazio?

- Ovog časa. Stajao je vani naslonjen na trijem.

- Idi brzo na trijem, moţda ga nađeš, moţda čeka odgovor. Reci: kraljica je postojana. Ali ţuri se, uzmi paţeve neka ga uhvate.

Izmijenili su to velikom brzinom. Dotle se Ranzano progurao do nje i šapne:

- Kraljica gubi hladno prosuđivanje. Svi su pogledi vljeni u vas, a nisu ni puni poštovanja ni prijateljstva. Lorenzo se vrati i prišapne kraljici:

- Nije više na trijemu.

- Koga traţite, veličanstvo? - upita Ranzano.

- Ramiro mi šalje poruku da je na pragu otkrića ovdje pred svima.

- Dakle, on je tu?

- Jest. gleda me. Sluša, promatra i zapovijeda. Dvoranin mi je navijestio tu poruku u času kad sam se htjela uspeti do prijestolja da govorim.


~ 160 ~

- Onda nije daleko od nas, veličanstvo.

Ranzano se ogleda i opazi glazbenike posve spremne da ušutkaju svaku kraljičinu riječ.

- Da moţemo uzeti topove od otrova, veličanstvo, već biste sjedili gore.

- Zašto ruka mojeg oca one noći u Napulju nije bila sigurna? Zašto je promašila Ramira?

I ogleda se s neprijatnim osjećajem. Vidjela je dvorane svih vrsti, napuljske i domaće. Vidjela je kraljevu veliku glavu, ţute kuštrave kose i dva oka što svjetlucaju kao oči lava kad čeka u zasjedi. Zjenice pilje u nju kao bodeţi.

Skrene pogled na drugu stranu dvorane baš u sjedobradog Aversu. Njegove mudre oči gledaju je nasmijano, podrugljivo.

- Ranzano, je li ono uistinu firentinski astrolog Aversa?

- Da, veličanstvo.

- Zar su se danas svi ovdje skupili da se zajedno bace na mene?

Kralj priđe vojvodi i naloţi:

- Pošaljite u kraljičinu blizinu njene dvorske gospođe da Gordana dođe što bliţe. Neka pazi što kraljica govori i s kim, dakako, ne za mene, nego da obavijesti vas.

Stekavši opet snagu svladavanja, Beatrice je naročito ljubazno razgovarala s hrvatskim velikašicama što su stajale oko nje, a prva među njima banica. Najposlije ih pozove k stolu gdje su dvorani nudili jela, najbolja vina i slatka pića. Beatrice počne jesti da uzmogne slušati razgovore oko stola i promatrati sve uokolo. Osjećala je neku neprijatnu uzbudljivost. Pogleda dvoranom kao da se tamo ima nešto ili netko prijeteći, kao da se u tom zraku sudaraju pritajene munje. Strepi od nevidljivog osvetnika. Tamo među njenim napuljskim dvoranima sretne dva ţarka oka. Lagani trzaj u duši pobudi pozornost, Ĉvrsto obuhvati čovjeka čije su oči uperene u nju. "Lorenzo", dahne ona i skrene pogled dok su joj glavom jurile misli. Ali ga opet svrati k dvoraninu što stoji među Napuljcima mirno, šuteći, a oči su mu upravljene kraljici "Kakve su to oči? Svjetlucave, ţarko nemirne. A lice? Crnopoto kruto nešto je u njemu od skrivene prijetnje, zluradosti. I pokuša zaviriti daleko u svoju djevojačku napuljsku i loţnicu i uhvatiti svojeg ljubavnika. Pokriva ga magla zaborava. A tko je ovaj dvoranin? Nikad se nije brinula za njih, a sada je od njegova pogleda prolaze trnci. Nije li drsko kad dvoranin toliko promatra kraljicu? Oni drugi to ne čine. Baš on jedini, on koji je donio vijest: Ramiro poručuje da je na pragu osvete."

Njegove oči razbuđuju kraljicu. Utvara? Ili slutnja? Sigurni trag do njega. Okrenula

se, pogledala i dozvala Enrica. Mladi dvorski meštar priđe.

-Ne gledaj nikog dok te nešto ne upitam. Reci odakle je dvoranin Lorenzo?

- Iz Napulja.

- Otkad je na dvoru?

- Mislim nešto više od godinu dana.


~ 161 ~

Odgovor je iznenadi i potrese.

- Tko ga je poslao iz Napulja u Budim?

- Napuljsko veličanstvo kad vam je slalo svoje darove za Boţić.

- Kakvog je roda taj momak i koliko mu je godina? Nastoj što više doznati o njemu, samo oprezno, neka ne sluti tko se zanima za njegovo porijeklo.

Kad se Enrico udalji, Lorenza viie nije vidjela među napuljskim dvoranima. To upotpuni njenu sumnju. Vise ga ne vidi u dvorani, a čini joj se da ju još uvijek ţeţu lice dva crna, nemirna oka.

Kasno u noći nakon svečanosti sjedela je Beatrice u svojoj loţnici. Do nje Francesco i tiho joj šapće:

- Tvoje sumnje na Lorenza čine mi se nevjerojatnim. Bila bi odviše velika smjelost.

- Gledao me danas svijetlećim očima.

- To znači da te progoni unutrašnji nemir.

- Upravo mi on donosi Ramirovu prijetnju. Nije li to putokaz?

- Moţe biti slučaj. Meni se čini da se Ramiro i te kako uklanja tvojem pogledu da te ne bi izazivao napadnim gledanjem.

- Došao je u Budim prije godinu dana kad je moj graditelj primio u moje ime nalog da ovdje uzida tajni ulaz u moju odjevaonicu, a nikad nisam izdala nalog.

- Ĉut ćemo što će Enrico o njemu doznati A što je s tim ulazom?

- Graditelj ga je zatvorio. Samo ga ja mogu otvoriti. Osjećam se u tami osuđena u kojoj se krije neprijatelj. Ja ga ne vidim, a on me gleda, promatra, šalje mi drske poruke. Najstrašnija, najnepodnošljivija muka, a on u tome uţiva. Sputava me bez lanaca, drţi okovanu bez okova. Kad ga otkrijem, strahovito ću ga osuditi, nemilostivo. Da je on Lorenzo, bila bih brzo oslobođena. A gdje je kralj?

- U svojoj radnoj sobi raspravlja s Varadijem.

- Neće dugo, tako mi očinjeg vida. Varadi će mi platiti i Ramirovo mučilište.

Varadijevi su dani izbrojani. To će biti dan velike svečanosti. Odahnut ću, baciti se u ţdrijelo kipuće borbe s kraljem i Ramirom, sa čitavim svijetom. Kad nestane ovaj luciferski obraz ispred mojih očiju.

- Lezi, Beatrice. Nisi više hladna, valja ti skupiti mnogo snage za borbu s njima.

- Sutra ću uzvratiti kralju njegov današnji napad na mene. Uzvratit ću njegovim vlastitim topovima.

- Ranzano ti savjetuje da u Hrvatskoj ne zapodijevaš borbu.

- Ovaj napad proračunan je za ove u ovoj zemlji. Idem na počinak da sutra budem jaka.

Francesco poljubi sestru u čelo i iziđe.


~ 162 ~

* * * * *

Naročito zadovoljan, koračao je kralj po svojoj radnoj odaji i razlagao, a Varadi, Bakač, Filipec i Lovro Iločki slušaju.

- Sve vijesti što dolaze iz Budima dokazuju mi da je moja prisutnost tamo od velike potrebe. Moram se, dakle, poţuriti onamo.

- Velika će ţalost biti na Griču i u čitavoj zemlji kad vaše veličanstvo ostavi Hrvatsku - primijeti Lovro Iločki.

- Kad odem odavle osjećat ću se kao da sam ostavio vjerne prijatelje, a kad dođem u Budim, kao u šumu gladnih zvijeri Ali treba da ih krotim. Moram se ţuriti da Ivana čvrsto zasjednem na prijestolje. Danas je sve dobro uspjelo. Je li?

- Njezino će se veličanstvo umiriti - prihvati sada riječ Bakač. - Njena je mudrost velika, a razbor pristupačan.

- Ţelim da se ovo proročanstvo što prije ispuni - reče on prijazno Bakaču, a ovaj pogleda Varadija slavodobitno i sa smiješkom dok će kralj vojvodi Iločkom:

- Vojvodo, osjećam da ću vam donijeti teške boli.

- Zašto, veličanstvo? - upita on s nekom slutnjom.

- Imam za vas naročiti tajni posao, a to znači put. Osudio sam vaše srce da iz daljine čezne za svojom odabranicom. Nagrada će biti to veća. Danas je odviše kasno. Govorit ćemo sutra, a sad pođite na počinak. Meni se još ne spava. Grudi mi se šire, još uvijek vidim svojeg sina kako sjedi u mojem naslonjaču. Bio je odličan kraljev zamjenik.

- Natkrilio je sva naša očekivanja - uskliknu svi i oproste se s kraljem.


~ 163 ~

ZMIJSKA OSVETA

Sutradan pred podne radio je kralj sa svojim savjetnicima rješavajući drţavne poslove. Nakon toga slijedila su primanja. Među prvima uvedu kralju dva pristala gospodina u učenjačkimm haljinama.

- Vi ste iz Beča - upita kralj - iz moje austrijske prijestolnice?

- Da, veličanstvo - odgovori jedan od njih. - Došli smo da se zahvalimo u ime najvišeg učevnog zavoda za brigu i bogate darove.

Stao ih je ispitivati o učevnim osnovama i napretku. Tada opazi da su savjetnici ustali i poklonili se. Obazrevši se, opazi kralj na vratima Beatrice. Iza nje ulazi Ranzano.

- Već sam ujutro najavila kralju svoj posjet - prijazno će ona.

- Upravo raspravljam s bečkim učenjacima, ali prekinut ćemo.

Bečani učiniše pokret prema vratima.

- Neka gospoda samo ostanu - zaustavi ih kraljica. - Ono što ţelim reci iziskuje njihovu prisutnost.

Nešto iznenađen kralj pogleda svoju ţenu i ponudi joj naslonjač.

- O čemu ţeli govoriti kraljica? - upita on galantno.

- Stvar spada u krug učenjaka, a kako su ovdje prisutni i naši kraljevski savjetnici, to će se brzo riješiti.

Ljubopitno promotri kralj Beatrice čije je lice odavalo potpuni mir i sabranost.

- Moja gospodo - reče ona - ţelim na vas upraviti vaţno pitanje. Jednoj odličnoj ţeni nakon desetogodišnjeg braka ni do danas se nije rodilo dijete. Na muţu nema krivnje, jer on ima vanbračne djece, ali i ţena je potpuno zdrava i mlada. Najodličniji liječnici Italije rekoše da nema nikakve zapreke da rađa djecu, pa ipak uzalud čeka potomka. Učeni ljudi kaţu da ţeni moţe zapriječiti porod zlobno vračanje. Ja u to vjerujem.

- Što mislite vi?

Obojica su pozorno slušala i onda jedan od njih potvrdi.

- Da, veličanstvo - sasvim je sigurno - da zlobno vračanje moţe lišiti ţenu porođaja.

- Naročito ako vračarica ima zlobnih namjera.

- Da, veličanstvo – odgovori drugi starac. - Mnogo je takvih slučajeva da su čarolijama zapriječili bezbrojnim ţenama a nisu imale potomka, makar su bile zdrave i po prirodi pozvane da rađaju djecu. To dokazuje sam papa Inocent VIII. On je, e, 6. Rujna 1444. potpisao veliku čuvenu objavu "Malleus ", a njemački kralj prvi je dao svoj supotpis. Ova objava pretvara se u zakonsko obrazloţenje među kojima se nalazi i ova rečenica: svaka ţena koja mrzi drugu i ţeli joj zlo podaje se đavlu, a


~ 164 ~

on joj pruţa pomoć da drugoj ţeni ili muţu koje mrzi moţe nanijeti svako zlo đavolskim čarolijama.

- I taj zakon - veli Beatrice - prihvatili su učenjaci u Kölnu, jer su ga svi potpisali.

- Veličanstvo je posve u pravu - potvrde učenjaci, a Bakač i Filipec kimnu dok Varadi šuti i zabrinuto promatra prizor.

- Prema tome, ţena o kojoj sam govorila da je zdrava, mlada i da su je liječnici proglasili sposobnom da bude majka, ova je vrijedna ţena ţrtva jedne takve sa đavolom povezane ţenetine, jer kad je već bila u stanju majčinstva, nakon tri mjeseca došlo je do pobačaja, a to je kriva vračarica.

- Samo i jedino ona - potvrde mirno oba učenjaka - dokaze uvaţavamo citatima iz velike objave Inocenta VII i učenjaka u Kölnu.

- Dakle, gospodo učenjaci i kraljevi savjetnici, čuli ste i potvrđujete.

Bakač i Filipec ţivo odgovore:

- Veličanstvo, ovo je dokazano - ali Varadi šuti.

- A vi, kancelaru?

- Ĉekam da dobijem u ruke nepoznati sadrţaj objave.

Stotinu strelica iz Beatriceinih očiju pogodi Varadija ravno u zjenicu, ali njegovo je lice. ostalo mirno, makar se suzdrţavao da ne plane. Kralj promatra sad jednog sad drugog, ne upleće se i nestrpljivo čeka kamo to Beatrice smjera.

- Učenjaci su ustanovili - nastavi ona - da je ta ţena imala neprijatelja koji su joj čarolijama spriječili da dočeka potomka. Nitko od vas ne zna tko je ta ţena o kojoj šum govorila. Optuţujem - reče ona - pred licem kralja i pred odgovornim učenjacima da mi je podanik vašeg kralja čarolijama spriječio da prijestolje ima zakonitog nasljednika.

- Tko je taj podanik? - zapita kralj.

- Hoće li ga kralj kazniti?

- Ako se dokaţe krivnja, kazni ne moţe izbjeći.

- Kralj mi zadaje svoju riječ?

- Rekoh: ako se dokaţe da je netko grešnim čarolijama spriječio rođenje nasljednika mojem prijestolju, teško ću ga kazniti.

Nastade tišina. Ĉulo se samo šuštanje njene haljine i tiho zvečanje dragulja oko vrata. Tad se podigla, uspravila se kao da se sprema nekoga zgaziti. Stojeći pokraj naslonjača, izreče ona naglašavajući svaku riječ:

- Kralju! Ĉarolije neke zlobnice uništile su moje prirodne nade.

Kralj zaţmiri, korakne bliţe i upita:

- Tko je ona?


~ 165 ~

- Ţena kojoj je najviše stalo da mi se ne rodi nasljednik prijestolja.

- Koja je to ţena?

- Zadali ste riječ pred svima da ćete je kazniti?

- Ako se dokaţe. Molim kraljicu da iskaţe njeno ime.

- Majka vašeg nezakonitog sina Ivana..

Njen je glas zvonio. Od zida do zida prenosila se jeka njene optuţbe. Kraljeve se obrve trznule. Usne ostale stisnute, grudi mirovale. Svi su oko Beatrice nijemi, svi se pogledi uprli u kraljevo lice očekujući njegovu riječ. Nakon duţe šutnje mirno upita:

- A dokazi?

- Dokazi ? -upade Beatrice. - Dokazi su da se radi o čarolijama, da je njoj bilo stalo do toga kako ja nikad ne bih postala majka. Ta ţena dospjela je pod ovaj krov baš onda kad sam ja osjećala da će se nade ispuniti. Dokaz je i logična mogućnost što je ona ţeljela da se osveti jer ju je kralj zbog mene ostavio. Optuţujem tu ţenu da je čarolijama spriječila kraljevstvu zakonitog nasljednika da bi vladalo kopile.

Njezin glas bivao je oštriji, uzbuđeniji, očito ju je izazivao mir i hladnoća kraljeva lica. Kako, kralj nije odgovorio Beatrice još više uzdigne glas:

- Kralj nema za to riječi?

Ĉudesno obzirnim, mirnim tonom kralj odvrati:

- Ţena o kojoj njezino veličanstvo govori ponajprije je bila odsutna deset godina u Italiji i nije mogla nikakvim putem izvesti bilo kakvu čaroliju.

- Demonski zločini takvih zlobnica u ljudskoj spodobi imaju moć djelovati i iz najveće daljine. Razvijajući tu moć, ona je trajno djelovala na mene da izvede svoju zločinačku namjeru.

- Ponajprije ona je bila zarobljena na otoku Ischii - reče kralj - i nije mogla naći nikoga da taj demonski upliv prenese na tebe.

- Jest, bila je zarobljena na otoku, jer je moj otac zatekao tu ţenu na djelu kad je svojeg slugu slala da ponese u Budim njene čarolije.

- Dakle, u ovih deset godina nije ti mogla naškoditi.

- Nisam li već rekla da je svojim demonskim čarolijama djelovala u daljinu, a kad je osjetila da joj se snaga gubi i da ću ipak postati majka, pobjegla je da moţe svoje zločinačko djelovanje pojačati izbliza. I to je učinila kad je prešla prag ove palače i

poslala mi napitak.

- Ova ţena ne moţe posjedovati nikakvih demonskih moći - mirno će kralj

- Kralj brani svoju ljubovcu?

- Molim kraljicu da ne dira u prošlost. To neću dopustiti nikome.

- Kako? Kralj dakle ne vjeruje meni?


~ 166 ~

- U prvom redu kralj vjeruje sebi, svojem razboru i svojem iskustvu. Ako se doista radi o učinku demonske čarolije, majka princa Ivana nije tome kriva.

Beatriceino mramorno lice gotovo se iskrivi od mrţnje i bijesa.

- Ţenu koju nikad nisi ni spominjao sad braniš. Nisi se brinuo ni za jedinca. I tko zna gdje bi vrludao da ga tvoja majka iz mrţnje prema meni nije uzela u svoje dvore i obasula svom svojom bogatom baštinom. Sad tog sina uzdiţeš na prijestolje, iako znaš da nije dostojan toga, a sve što činiš kriv je zločinački upliv demonske moći ove ţene.

- Upozoravam kraljicu da su ovdje prisutni strani ljudi i da ne iznosi pred njih stvari koje ih se ne tiču.

- Ovu će optuţbu čuti čitavo kraljevstvo i cijeli svijet. Zato pitam: prima li kralj moju optuţbu?

- Ne mogu primiti optuţbu koja je potpuno nemoguća i kaţem da je kraljicu netko zaveo.

- Ţena čiji su um opjevali najveći talijanski pjesnici ne moţe se dati zavesti - vikne Beatrice. - Ako kralj nije primio moju optuţbu, iznijet ću je pred sud podanika i pred samoga papu. Neka svijet zna da mi je kraljevska prileţnica, obična djevojčura đavla onemogućila da postanem majka.

Svi su pogledi tog časa pali na zavjese u kraljevoj odaji. Ulazio je princ Ivan i zaprepašteno gledao Beatrice. Ona se obazre. Spazivši Ivana, plane u njoj lomača mrţnje i vikne pokazujući na Ivana:

- To je kraljev zamjenik, sin demonske vračarice, djevojčure đavlove.

Ivan zadršće, potrči. Iza njega je Damir, uhvati ga za ruku, ali mu se Ivan otkine viknuvši:

- Oporecite svoje riječi!

- Ušuti, drsko kopile, pred tobom stoji vladarica.

- Ne dopuštam joj da se dotakne moje majke.

- Tko je ta tvoja majka? Znaš li to?

- Moja je majka uzvišena nad sve ţene ovoga svijeta.

- Uzvišena nad djevojčure i đavlove vračare - vikne Beatrice.

Dirnut munjom, Ivan poleti k njoj stisnutim pesnicama uzviknuvši:

- Vi to kaţete, vi što ste bili Vladislavu Ĉeškom...

Tog časa strelimice se dignu kraljeve pesnice i udare ga u rame. Nekoliko časaka sve je bilo preneraţeno. Samo su se usne biskupa Bakača i Filipca stisnule u neki zluradi osmijeh.

Ivanovo je lice blijedo, upalo. Uvreda nanesena njegovoj majci i kraljev udarac potpuno su ga obezumili. Polagano je bljedoća njegova lica prelazila u zelenilo,


~ 167 ~

čitavo mu tijelo dršće, pesnice se grče, sav je klupko uvrijeđenog bjesnila sputanog u lancima.

Kraljeve se grudi nadigle kao vulkan pred provalom. Beatrice stoji uspravljena, ukočena pobjednica. Nitko se ne usuđuje izustiti riječi. Damir stoji iza svojeg princa i prijatelja okamenjen. Odjednom se Ivan trgne, okrene.

- Sad je sve svršeno - pa izjuri.

Kralju kao da je odlanulo što je Ivan otišao, pođe po sobi skupljajući snagu da zavlada čitavom svojom razdraţenom unutrašnjošću. Beatrice se okrene k njemu.

- Kraljica je bila ovdje javno pogrđena od vašeg kopileta. Nadam se da me više neće uznemirivati pod ovim krovom. Matija se naglu okrene:

- Ja sam odbio njegovu uvredu, dosta grubo.

- Zahtijevam da se to smeće makne iz dvora. .

- Kaznit ću ga, ali maknuti ga neću nikada.

- Zahtijevam samo to jer mi on prenosi čarolije svoje majke.

- Dosta je o tome. Ivan je branio svoju majku koju si ti nazvala djevojčuron.

- Drugo ime ne zasluţuje.

- Još jednom upozoravam kraljicu da ne iskapa prošlost i ne objeduje.

- Nisam ja iskapala prošlost, nego kralj kad je dijete svojih časovitih naslada uveo u dvor pred mojim očima kao da je sin napuljske princeze.

- Ivan je krv moje krvi.

- I neke djevojčure koju ja optuţujem zbog demonskog zločina, čarolija

- Beatrice, zabranjujem!

U tom jednom pokliku drhtalo je stotinu krikova probuđenih na dnu njegove duše. Ona uzvrati hladno, gotovo zapovijedajući:

- Svoju optuţbu opetujem i zahtijevam da se dijete demona, taj Ivan, makne s dvora zauvijek.

Izrekavši to, ona se okrene i dostojanstveno izađe iz dvorane. Ranzano, koji je straga stajao promatrajući, pođe za njom. Kralj mu zakrči put i vikne:

- Vi ste joj došapnuli ovu nedostojnu optuţbu. Vi, vi ste donijeli na ovaj dvor svoje

podle zamke. Vi ste krivac svemu i snosit ćete posljedice.

- Veličanstvo, ja sam zastupnik svojega napuljskog veličanstva.

- I ne zastupate ga onako kako vam je to naredio. Idite mi ispred očiju.

Ranzano krene za Beatriceom.

- Prizor koji se tu odigrao neka svatko od vas zaboravi čim izađe preko praga - izreče kralj Matija zapovijedajući.


~ 168 ~

-A vas, gospodo učenjaci, pitam: je li vas tko uputio da ovako govorite?

- Njezino veličanstvo upravilo nam je na jučerašnjoj svečanosti ista ova pitanja, a danas prije nego što smo bili pozvani veličanstvu rečeno nam je u kraljičinu predsoblju da odgovaramo onako kako smo dogovorili jučer.

- Tko vam je to rekao?

- Napuljski poslanik.

- I još vam je naloţio da spomenete nekog "neprijatelja" koji je proizveo neki demonski upliv na nju?

- Na ţalost, naloţeno nije, samo onako nabačeno u razgovoru.

- Dakle, mnjenje o demonu ne potječe od vas?

- Ima zlih ţena koje mogu zapriječiti rađanje svojoj neprijateljici.

One se u to razumiju. Mi, dakako, nismo slutili o kome kraljica govori.

- Vi ste odlučili sutra otputovati. Opominjem vas da nitko o tome ne smije doznati ništa.

- Naša je šutnja podanička duţnost.

- Idite! - mahne kralj rukom. I oni iziđu iz dvorane.

- Po svemu se jasno razabire da se kraljica uhvatila ove optuţbe kako bi nanijela ljagu princu Ivanu. Htjela bi dokazati da je sin vračarice. Ništa tako lako ljudi ne vjeruju kao u vrače i njihove moći. Ovaj kraljičin udarac mogao bi naškoditi princu upravo kod onih koji su mu najskloniji.

- Strahovito je to - reče Bakač - što nisam slutio na koga kraljica nišani, jer bih svoje uvjerenje zatajio i odgovorio posve drugačije.

- To je predmnijevala i zato je osobu koju optuţuje označila tek na koncu. No, sad je vrijeme doručku. Moţete otići, za jedan sat se vratite.

Kralj nije izlazio iz svoje radne sobe. Dozvao je starog Radula da mu donese doručak. Kad se Radulo opet pojavio, nađe jelo netaknuto.

- Kraljevsko veličanstvo, sve se ohladilo. U posljednje vrijeme moj kralj mnogo pati, mnogo se jadi.

- Tko se brine za mene? Kome je pod ovim krovom do toga da meni bude dobro? Nikome.

- A nije bilo tako nekoć.

Starac uzdahne. Kralj ga pogleda i osjeti da starčeve riječi nišane na daleku prošlost kad je on pratio kralja na pohodima u staro krilo budimskog dvora gdje su ga čekale dvije njeţne, tople Borkine ruke što bi s njegova čela otrle sve brige i jade. Ušutjeli su obojica u jednoj zajedničkoj uspomeni. Nakon šutnje kralj naloţi.

- Idi gore princu i reci mu neka odmah dođe k meni.


~ 169 ~

Zakopao je lice u ruke da i zidinama sakrije svoje boli. Radulo se vrati i navijesti:

- Kralju, princa nema u dvoru.

- Što kaţeš? Kamo je otišao?

- Vele da je s Damirom u Brezovicu.

- Dakle, k njoj - reče kao sam za sebe, i onda se nešto uznemireno trgne:

- Neka Mladen Berislavić krene za njima. Ţelim da se princ odmah vrati, a onda dozovi Varadija, ali tako da Bakač i Filipec ne čuju i ne puštaj nikoga u odaju.

- Još nešto: dozovi i vojvodu Iločkoga.

Kraljev kancelar brzo se nađe u kraljevoj radnoj sobi.

- Sjednite - reče Matija povjerljivo.

On posluša. Privikao je na brze promjene u kraljevu ponašanju prema njemu. Nakon najljućih sukoba on bi s njim raspravljao kao da nije bilo ništa.

- Moram odmah krenuti u Budim. Varadi, recite Orbanu i Bcnslaviću da započnu spremati za put.

- Idem odmah.

- Pričekajte! Kraljičina optuţba protiv prinčeve majke mogla bi ovdje loše djelovati. Papa Inocent objavio je zakon kojim utvrđuje vjerovanje u vračanje, a taj Inocent nije mi previše sklon. Kad bi se stalo govoriti da je Ivan sin vračarice, bilo bi to pogubno.

Vrata se tiho otvore i Radulo pusti unutra Lovru Iločkoga. Kralj mu dade znak da se pribliţi i započne poluglasno:

- Kad su mi Švicarci doveli kraljičina glasnika, razabrao sam da su se neprijatelji princa Ivana utaborili jakim topovima. Da se tu radi samo o kraljičinu protivljenju lakše bih to svladao, ali ona ima svoju jaku stranku, ne samo u Italiji nego i kod mojih podanika Protivnici gomilaju svoje podvale i ne znaš kada će navaliti zapreke. Ne preostaje mi drugo nego da se sporazumijem s vanjskim neprijateljem koji čekaju na moje prijestolje. Ovako ću razoruţati domaće buntovnike.

I Varadi i Lovro n čekali su kamo kralj smjera i slušali pozorno.

- Kad sam odustao od proklamacije, zasnovao sam ovu obranu. Ĉujte me, dakle, najjače uporište kraljice i njenih pristaša protiv mene jest njemački kralj Friedrich. Nagodit ću se s njim. Bit će to najteţi udarac Ivanovim neprijateljima kod kuće. Je li tako, Varadi?

- Ovo je mudra osnova - obradova se kancelar - ako Friedrich pristane i princ bude nasljednik zadobio je kralj sve neprijateljske tvrđave.

- Dakle, vojvodo, na vama je da krenete Friedrichu. Lovro šuti i čeka daljnje zapovijedi.

- Reći ćete Friedrichu: naše utanačenje primirja ističe već u proljeće. Onda bih ja opet imao slobodne ruke da nastavim ratovanje i osvajam njegovo kraljevstvo. U tu


~ 170 ~

svrhu već su mi sada neke drţave na jugu stavile vaţne i zamašne ponude koje bi me još više povezale s njima. Ponudili su mi i pomoć da steknem čast rimskog cara, ali recite: Friedrich je mnogo puta naglasio da bismo trebali ţivjeti u što uţim vezama i predlagao mir. Recite mu da sam o tome mnogo razmišljao i naj poslije stvorio zaključak da njegovi prijedlozi nisu loši i da bismo mi na sjeveru mogli ţivjeti u prijateljstvu. Dakako da bih ja, koji sam prema Friedrichu pobjednik morao tome prijateljstvu nešto i ţrtvovati. Upamtite sve to, vojvodo.

- Slušam pozorno, kralju - reče Lovro.

- Nadalje recite da Friedrich mora za mojeg ţivota priznati nasljednikom mojeg sina princa Ivana i njegove potomke. Friedrich će traţiti jamstvo da su moje ponude dobronamjerne. U tom slučaju kaţite mu: Matija ne bi se ustručavao da raskine bračni ugovor s Milanom i svojeg sina oţeni njegovom kćerkom. Ako potpiše takvu izjavu, onda ću izreći daljnju odluku.

- A Beč, veličanstvo?

- Dok sam ţiv, Beč ne dam. Tamo ţelim udariti svoju prijestolnicu, ali o tome, vojvodo, vi ne znate ništa. Nego, čujte, Varadi - i kralj se obrati svojem kancelaru - mi smo već nekoliko puta govorili o nekom nevidljivom izdajici koji Napulju javlja naše najveće tajne. Sumnjate li na koga?

- Ogriješio bih dušu da rečem ovaj ili onaj, jer za to nije dovoljna sumnja kad nemaš nikakva opravdanja.

- Da ste toliko lukavi koliko savjesni, već bismo ušli u trag, ali zato Lovro i vi, Varadi, jedini znate za ovu moju osnovu. Za sve druge ostat će tajna. Ako se ipak što dozna, vas ste dvojica odgovorni i zato mi prisegnite na šutnju.

Nakon prisege Lovro će kralju.

- Izvršit ću svoje poslanstvo najvjernije, veličanstvo, samo molim jednu jedinu milost: štitite Gordanu koja ne uţiva više sklonosti njezinog veličanstva.

- Jeste li uvjereni da će Gordana poći za vas?

- Nadam se.

- Ne ljubi li moţda ona koga drugoga pa zato odgađa obećanje.

- U njeno srce ne vidim, ali kad bi Gordana ljubila drugog, nikad joj ne bih kratio sreću, iako bi me boljelo. Ljubi li me ona ili ne, molim za nju vašu kraljevsku zaštitu. Ona je najvjernija i duša vašim osnovama, jer ljubi domovinu prije svega.

- Štitit ću je, vojvodo, već i zato što sam joj duţan ţivot svojeg sina, ali samo dotle dok mi ne da povoda da joj uskratim milost.

Prije nego što je Lovro ostavio kralja, najavi Radulo Mladena Berislavića i on bude odmah pušten u odaju.

- Uzvišeni kralju, isporučio sam Ivanu vašu ţelju, a on mi dade ovo pismo.

Kralj nemirno otvori pismo na kojoj je uzbudljiva Ivanova ruka pisala: "Ostajem uz majku kojoj jedino pripadam."


~ 171 ~

Kralj uzvikne:

- Sedlajte konja!

Onda je nekoliko časaka hodao po sobi pa izdao nov nalog:

- Varadi i vi, Lovro, pratit ćete me. Odmah ću se preodjenuti.

I ostavi ih same.

- Što je to bilo? - zapita vojvoda, a Varadi mu ispriča kraljičinu optuţbu i prizor koji se odigrao između Ivana, Beatrice i kralja.

- Udario ga je? - šapne vojvoda zaprepašten.

- Zbog nje ga je udario kad joj je htio dobaciti da je bila ljubovca češkog kralja

Vladislava. Nije izrekao sve, jer ga je udarac spriječio. Istina, princ je bio preoštar, ali ona je strahovito uvrijedila njegovu majku. Bit će da i sam kralj vjeruje da je bilo nešto između Beatrice i Vladislava, jer to dokazuje udarac princu Ivanu. Kralj nosi u sebi otrov slabosti muţjaka prema Beatrice. Evo, svakog mu dana pripravlja novo zlo, svakog dana novu izdaju, a on bije svojeg odraslog sina zbog nje. Neće to nikad svršiti dobro. Zaraţen je njenom mladošću i ljepotom, tko bi znao čime.

- I nije branio gospođu Borku? - upita vojvoda.

- To se opet ne moţe reći. Odbio je otpuţbu već i zbog toga što bi to Ivanu naškodilo. Ipak, on je sina udario kad je kraljici uzvratio kako je to zasluţila.

- Udario, to je mnogo, Varadi.

Šaptali su jedva čujno, ali su brzo ušutjeli - čuvši iz druge sobe kraljeve korake. Odmah zatim svi su odjahali u Brezovicu.

* * * * *

Francesco je ljubopitno čekao Beatrice dok se ne vrati iz kraljeve odaje. Bila je blijeda, razdraţena, u očima joj je plamtjelo. Napuljski princ obaspe je pitanjima.

- Proteklo je sve kako sam predmijevala - reče ona...

- Bakač i Filipec potvrdili su vjerojatnost moje optuţbe. Varadi, rječitošću i brigom oko našeg gosta da ga zabavim i sklonim ljubovcu.

- Sad već i ja počinjem sumnjati da ga je opčinila nekim vračarijama – reče Francesco. - Ne mogu vjerovati da bi tvoja moć nad Matijom toliko oslabila sama od sebe.

- Moja snaga pada otkad smo u Hrvatskoj. Uto uniđe Ranzano i odmah se potuţi:

- Kralj me grubo napao da sam vam ja prišapnuo ovaj napad na porijeklo njegova sina. Otkud vam, kraljice, zamisao ove optuţbe?

Ona izvadi pismo iz zlatom uokvirene ladice.

- Jučer prije svečanosti donijeli ste mi ovo. Tko mi to šalje?

- Kraljev pouzdanik i pristaša i...


~ 172 ~

- Vidite tu su točno navedene sve optuţbe. Bakač je, dakle, nenadoknadiv.

- Nisam slutio što nosim. Savjetovao bih da ovaj papir odmah spalimo.

- Učinite to. Naš pouzdanik vrijedi nam kardinalskog klobuka. Dakle, mislim da sam razbila veze između oca i sina.

- Taj mladić bio je drzak prema vašem veličanstvu? O kakvom je to Vladislavu htio govoriti?

- O češkom kralju s kojim je Matija sklapao mir. Svojom rječitošću i brigom oko našeg gosta da ga zaboravim i sklonim primiti prijedloge dala sam zlobnim jezicima građe za ovu prostačku sumnju. Mislim da je sada kraj. Ovo će kopile iz dvora. Tko je jači? On ili ja?

- Ramiro, veličanstvo.

- Da - zapanji se ona, zagleda u daljinu i onda zazvoni srebrnim zvoncem.

Dvoraninu naloţi da zovne Lorenza.

- Promatrajte ga, Ranzano - upozori ga kraljica.

Visok, vitak Napuljac blizu tridesete uđe u dvoranu i pokloni se. Njegove crne oči gledaju kraljicu što sjedi uspravno u naslonjaču.

- Nisi pronašao onoga koji ti je jučer prišapnuo onu poruku?

- Ne bih ga mogao naći jer u tmini nisam vidio.

- Ja ga znam.

Njezin glas i pogled prijete, ali on je miran.

- Prepoznajem ga. Nije se dovoljno sakrio.

Tišina i promatranje. Lorenzovo lice odaje savršeni nehaj.

-Da sam se, usudio, bio bih ga bolje pogledao.

- Zašto se nisi usudio?

- Jer mi je poruku rekao grubo, zapovijedajućim glasom.

- Veličanstvo - umiješa se Ranzano - mogli bismo Lorenza poslati u Napulj – i pri tome gleda dvoranina svom paţnjom.

- Da, uistinu - potvrdi ona. - Bi li htio poći u Napulj, Lorenzo?

- Vrlo rado - odvrati veselo.

- Ili je vrač, ili je nevin kao djevica - primijeti Francesco kad su ostali sami.

- Nije isključeno da je vještak u pretvaranju.

- Više nego vještak - odgovori Beatrice. - Onaj koji je mogao da prije godinu dana šalje u moje ime nalog da graditelj izgradi njemu put do mene, taj je čarobnjak u


~ 173 ~

pretvaranju. A što se obradovao polasku u Napulj samo je sitnica. On bi otišao i vratio se.

- Ali - upozori Ranzano - nema ni najmanjeg dokaza da je on Ramiro.

- Pazite budno - zaključi kraljica - ako je on Ramiro, odat će se bilo čime. A sad, Ranzano, na posao da pošaljemo prijedloge u Njemačku.

Poslanik Ranzano i kraljica sastavljaju izdajničko pismo njemačkom vladaru kad Enrico najavi da je stigao neki fratar koji ţeli govoriti s kraljicom. Dvorski meštar je provjerio da fratar uistinu dolazi od kaptolskog biskupa i kad ga uvede k Beatrice, ona odmah fratru spomene:

- Pred ovim mojim suradnicima moţete izreći svaku vijest. Fratar raskopča gornji dio halje i pokloni se:

- Vašem veličanstvu nosim vaţno pismo po nalogu kralja Napulja. Ponajprije sam s istom pošiljkom bio u Milanu, a odanle krenuo na sjever. Ali na putu sam se morao dugo skrivati jer kraljevi izvidnici ne dopuštaju prolaz nijednom glasniku.

- Time se objašnjava zašto nijedan glasnik nije pušten do mene – primijeti Beatrice i već skrene ruku prema fratru koji izvuče iz njedara koţnati omot.

Rastvorivši mu oba krila, povuče zapečaćen papir i pruţi je kraljici. Svladavajući neko neobično uzbuđenje, ona zuri u pismo. Ĉitavu minutu svi su oko nje nepomični poput kipova. Onda se njezino čelo, uvijek mramorno i suho, nešto ovlaţi, siguran znak da joj vijest donosi nešto jače od njezina svladavanja.

Ranzano je gleda pozorno, Enrico s nekim strahom pred snagom ove neznane vijesti, a fratar s pouzdanjem u svoju veliku uslugu kralju Ferranteu i njegovoj kćeri.

Onda se oglase vladaričine odredbe.

- Enrico, ovaj plemić u fratarskoj halji vjeran je pouzdanik napuljskog kralja. Dobro ga ukonači i pogosti, a onda mi budi u blizini, jer imam vaţan nalog. Vi, Ranzano, i ti, Francesco, sjednite uza me da vijećamo. Beatrice dopusti svojoj hladnokrvnosti da se proveseli zluradošću:

- Divno, blagoslovljeno đavolsko pismo. Vrijedi više od cijele vojske. Ĉujete li? Ovih sam dana samo naslućivala o vrijednosti pisma o kojem si mi govorio, Francesco. Sad je, evo u mojim rukama. Neka dođe moj tajnik. Od onog časa kad su mi ruke dodirnule ovo pismo, moja je svijest rodila divne zamisli. Ĉekajte evo tajnika, čuješ li: potraţi u tom pismu jednu izreku o ljubavi. Prevedi mi je doslovce na talijanski.

Ĉovjek u odori napuljskog dvorskog činovnika pročita za sebe, onda glasno, doslovce prevodi:

- Veličanstvo izreka kaţe: "Pazi mi Gordanu, vječnu moju ijuoav." potpis giasi; tvoj prijatelj Ivan.

Ona kimne, a tajnik izađe. Beatrice ostane sama s kancelarom. Pa govori neobično veselo:


~ 174 ~

- Dopuštam svojoj diplomatskoj ličnosti da se provjeri na osvjeţujućem zračenju golemih uţitaka, koje sam primila sada, evo, to - na bijelom papiru - ispod ruke onog kopileta!

- Veličanstvo mi je govorilo da će ovo pismo predati kralju.

- To je bilo davno. Sad, u trenutku kad mi se pismo priljubilo uz bijelu put moje ruke, rastvorilo mi je svu napuljsku dušu i preda mnom prosipalo blistave naslage najdivnijih zasjeda pakla.

- Veličanstvo neće još danas predati pismo kralju?

- Dok je ovo pismo u mojim rukama, dotle će Gordana stenjati u okovima kraljice Beatrice, jaukati, strepiti. Ali, čekajte: prije svega valja nam se oslobditi nevidljivog osvetnika.

I ona već dade zvonom znak za Enrica. Ranzano se pokorava i s nehinjenim udivljenjem promatra kraljicu čije mu se iznimne osobine svakog dana prikazuju u novim bojama, a njezina izdrţljivost čini se njegovoj lijenoj prirodi nešto nedokučivo. Kad se Enrico pojavi, ona mu naredi:

- Sad pazi: sazovi sve naše napuljske ljude do posljednjeg sluge u odaju za dvorane. Tu ih sve poredaj pa onda obnovi sve dvorske propise redom da moj napuljski glasnik moţe svakog pojedinca točno promotriti. Ali prije toga dovedi mi onog fratra iz Napulja. Samo brzo.

Od časa kad je primila u ruke Ivanovo pismo s njegovim mladenačkim priznanjem ljubavi prema Gordani, prolazi joj čitavim tijelom neka sigurnost prema svima, ovog časa već i prema nevidljivom osvetniku Ramiru.

Enrico uvede glasnika Napulja, a Beatrice ga brzo upita:

- Kako ste dugo u dvorskoj sluţbi napuljskog kralja?

- Petnaest godina, veličanstvo.

- Onda ste poznavali paţa Ramira?

- Svakako da sam ga poznavao vrlo dobro, ali je navodno stradao.

- Jeste li ga vidjeli mrtva?

- Nitko ga nije mogao vidjeti mrtvog jer je nestao iz dvora, a tvrdili su da je nađen u nekoj točionici vina smrtno ranjen. Tada su ga odnijele neke noćne djevojke, njegovale ga i spasile mu ţivot. Zatim je pobjegao u drugu talijansku drţavu, skrivao se da ga ne moţe pronaći napuljsko veličanstvo.

- Dobro. Idite s Enricom, on će objaviti Napuljcima naloge, a vi promatrajte sve

redom hoćete li među njima naći muškog dvoranina koji barem nalikuje na Ramira. Ima neki Lorenzo, pokaţi mu ga Enrico, moţda ima sličnosti s Ramirom. Idite!

U velikoj sobi kraljičine palače okupljeni su svi dvorani napuljskog roda. Veliki dvorski meštar objavljuje već poznate propise. Sva su lica ipak istaknuto skrenula prema čovjeku u fratarskoj odori što stoji s lijeve strane Enricu i velikom pozornošću promatra muške dvorane. Njegove oči kruţe od lica do lica. istraţuje lice, svakoga i gotovo sve obuzima neprijatnost. Onda mu se dvorski meštar pribliţi


~ 175 ~

i šapne gdje stoji Lorenzo, na što fratrove oči skrenuše k njemu. Još punih pet časaka promatra Napuljac dvorana, pa onda s Enricom krene u kraljičinu odaju.

- Pronašli ste ga? - digne ona glas čekajući potvrdu.

- Veličanstvo , vrlo ţalim što ne mogu udovoljili vašem nalogu. Nijedno od ovih lica nema nikakve sličnosti s Ramirom. On se sigurno za ovih godina promijenio, ali ja bih ga ipak prepoznao da se bilo kako prerušio.

- Ali Lorenzo kao da ipak... - ubaci Ranzano.

- Ni on Nikakve sličnosti s Ramirom. Ako veličanstvo zapovijeda, kad se vratim u Napulj, ispitat ću sve potanko. Ako je istina što su govorili u Napulju, o svemu ću obavijestiti kraljicu.

Beatrice nimalo nije zadovoljna s ovom ponudom. Ramiro je nevidljiva opasnost, baklja koja moţe svakog časa planuti i rasvijetliti kralju prošlost. A onda bi na bojištu izgubila svaku mogućnost da nastavi vratolomnu borbu.

- To je razočaranje - primijeti ona kad je s Ranzanom ostala nasamu. Do đavola, gdje se krije?

- Tko zapravo taj Ramiro? - tiho će Napuljac. - Zar moţda kakva igra ovdašnjih neprijatelja?

- Onda ga trebalo izazvati neka predloţi moja pisma kralju. Ako to on, opet, tko zna o tim pismima? Samo ja i Ramiro.

- Opreznost bi u ovom slučaju bila od veće vrijednosti, kraljice. Što onda ako se pravi Ramiro krije između tisuću kraljevih oklopnika? - spomene Ranzano.

- Pravo kaţete. Uzet ću u ruke opreznost i nikako izazivati, premda mi je taj prokletnik spriječio već toliko velikih pobjeda. Ali sada bismo morali započeti bitku protiv Milana. Neka pozovu na dvor nevjernog milanskog poslanika Maffea. Ţelim da sazna kako se Bianca vjenčala sa sinom vračarice i djevojčure. To će saznanje nad Milanom sabrati crne oblake. Neka sazna gizdavi vojvoda u Milanu da sam ja prognala s dvora sina kralja Matije, a da je ovaj prognanik sin vračarice i djevojčure, muţ njegove bogate nećakinje. Bio Maffeo koliko mu drago odan kralju Matiji, ovu činjenicu mora javiti smjesta svojem vojvodi i vladaru.

- A ja ću odmah sastaviti pismo kralju Ferranteu - ponudi Ranzano - i javiti mu da je kraljica poslala optuţbu papi Inocentu protiv vračarice, bivše kraljeve prileţnice.

- Već se prepisuje na pergamenu. Nadam se da će sadrţaj optuţbe prirediti mali uţitak mojem ocu.

- Donesite mi optuţnicu što prije, ali poslat ćemo ju preko kaptola da nam je ne

uhvati kralj.


~ 176 ~

SUNČANI SJAJ BORKE

U brezovačkom dvorcu do nogu svoje majke sjedi princ Ivan.

- Mnogo sam proučio znanstvenih knjiga, majko, odabirao ih je uvijek Ugelotti. Nad svakom sam knjigom dane i noći razmišljao. Svaki mudrac govori o ţivotu na svoj način. Ja nisam pristao ni uz koga jer nisam u ţivot ni zavirio. Ili, zar je ovo na dvoru ţivot? Ĉini mi se da svi mi prolazimo uz obalu ţivota koji juri poput bujice na dnu korita rijeke. Ĉak i sam kralj nije ţivio, već se samo rvao sa stratišta na progonstvo, s progonstva na prijestolje, a oko prijestolja što ga je stekao ništa do divlje borbe, trke, krvarenja, bitke s neprijateljima.

Kreševo nadmudrivanja u spletkama, podvalama, a zašto?

- Kad si ovdje govorio plemićima, nisi ovako mislio - upozori ga majka gledajući ga modrim očima i pozorno pitajući:

- Nešto se dogodilo da si odlučio drugo.

- Ništa se nije dogodilo. Odlučio sam ostati ovdje uza te.

- Ne, ne, tvoj govor narodu odavao je posve druge nazore, nešto se teško dogodilo. Slutim i molim te ne taji mi. Već za objeda sam osjetila da si duboko potresen.

U sobu uđe Damir i najavi:

- Stigli su Varadi i vojvoda Iločki pa hitno ţele govoriti s princom Ivanom.

On se brzo digne da zapriječi majci svako pitanje i iziđe. Damir ga odvede u drugo krilo dvorca i otvori mu vrata velike dvorane. Našao je samo Varadija, a ovaj mu saopći:

- Visosti, kralj ţeli da se vratite!

- Ne vraćam se! Nikako! Nikada!

Varadi sklopi ruke i prošapće:

- Molim vas, u ime domovine!

- Ni za što neću dopustiti da mi se vrijeđa majka.

- Samo se na prijestolju moţete osvetiti.

- Za volju ove osvete jednom sam popustio kralju. Zar da se i po drugi put obmanjujem? Ne! to je moja posljednja.

Varadi se obazre na vrata. Otvaraju se. U sobu uđe muškarac pod vizirom, ali ga odmah digne. Ivan se smjerno i hladno pokloni. Varadi se povuče i zatvori vrata.

Otac i sin se gledaju. Ivan je zatečen njegovim dolaskom. Kralj korakne prema stolici i sjedne. Ĉini se, smrtno je umoran. Gleda Ivana dugo, a onda će vrlo tiho:

- Kraljica je udarila tvoje srce, ja sam udario tebe, oba su udarca ranila mene!


~ 177 ~

Ivan digne pogled k ocu. Očekivao je bjesnilo, prijetnje, a onda sluša tihi, hrapavi glas, pun gorkog bola.

- Smio si braniti majku. Morao si. Ali ono što ti je navrlo na usta bio je noţ dobačen meni. Samo meni. Ne kralju, nego muškarcu. Moţda ćeš jednom shvatiti zašto ne podnosim ime onog Vladislava s kojim svode kraljicu, a pogađaju bodeţima mene. Ne osjetio, sine, nikad sumnju da se ona koju nazoveš svojom ţenom previše smiješi drugome. Onome što sjedi uza te, tvoj je gost ili prijatelj, saveznik, bilo tko mu drago, ali je opet drugi, a ne ti. Drugi kojemu dojavljuje svoje čeţnje ona što je smatraš svojom. Ova me strast navela na to da te udarim zbog njega, a eto, vraća mi udarac on.

Kao u zrcalu iskrsnu u Ivanovoj duši sve boli ljubomore što su potresale njegovo srce kad je počeo sumnjati da Gordana ljubi vojvodu. I gledajući sada svojeg oca slomljena u naslonjaču, zatalasa u njegovu srcu sućut. A saţalijevani opet tiho šapće:

- I ništa ne znaš, a sve sumnjaš i tajiš sam pred sobom. Svaki pogled onih koji s tobom sumnjaju ranjava te. Nijhova riječ rasplamsava do bjesomučnosti. U takvom času mogao bi čovjek počiniti najveće zlo.

U duši je potvrđivao svaku očevu riječ, shvaćao ga, ali je šutio.

- Sve si smio reći, sve, ali to ne! Danas ne razumiješ. Danas još ne. Kad budeš ljubio svoju ţenu, sjeti se.

Kralj Matija gleda u pod. Ivan promatra njegovo lice što odaje slomljenu patnju dok je uvijek bilo strogo, hladno, spremno gordo zapovijedati. Onda digne glavu, a glas mu moli:

- Vrati se, sine, na dvor! Vrati!

- Traţite od mene sve, samo ne da ţivini pod krovom gdje su moju majku najgnusnije uvrijedili.

- Osveti je s prijestolja!

- Zašto je ne osvetite vi, oče, sa svojeg prijestolja?

Pogled se kraljev smrači. Dugo je gledao preda se kao da luta po nekoj praznini, a onda tiho prijeđe preko njegovih usana pitanje:

- Ja? Zašto je ja ne osvećujem?

- Ja ću vam odgovoriti: jer kraljicu ljubite više od svega.

- Ljubim? Ili mrzim? Ne znam. Ne mogu razlučiti jedno od drugoga. Ĉesto prevladava prvo, pa onda drugo, a nekad oboje. Ne zna se to. Planeš i ugasneš, zamahneš, a ne udariš, odlučiš i ne izvedeš. Vidiš sve i skreneš pogled da ne gledaš. Ima nešto nerazjašnjeno, nerazumljivo u prsima, ali teret je to, veliki teret. Pod ovim teretom pucaju krsta, a ipak ga ne moţeš stresti!

Ivan zuri u kralja oca čiju krutu samovolju, nemilosrđe u odlukama poznaje sav svijet. Ovo što se sada tu očituje ne poznaje, ne zna nitko, osim njega, sina. I saţali se nad ocem što se savija pod bremenom svoje slabosti, a ne zna ili se ne usuđuje da je prizna. Je li to slabost prema ţeni, mladoj, lijepoj koja ga drţi zarobljena i


~ 178 ~

onda kad mu navješćuje borbu, a on je prima? Kad ne popušta njenom zahtjevu na krunu i onda kad mu ona ruši djelo njegova ţivota?

- Kad budeš kralj, čini što znaš. Osveti se za majku. Zato te ţelim podići na prijestolje.

- Ja sam sa prijestoljem obračunao!

- Sine, ja sam naj nesretniji čovjek u ovoj drţavi. Ne povećavaj moju nevolju. Ako je u tebe majčino srce, ne udaraj me oštricom.

- Zašto niste ovo majčino srce cijenili, oče moj, zašto ste dopustili da to srce gine i da po njemu gaze?

- Popraviti se ne da, ne moţe.

- Moglo bi se.

- Samo ti, ja nikada. A moţda to najviše boli. Da barem nisam nikad poznavao ţenu koja je došla iz Napulja mlada, lijepa i umna. Htjela je pokleknuti, a ja sam je uhvatio, pridigao. Ja! Praznovjerje ovog prizora, a ipak je istina! Uzalud mi je ţaliti sad za onom koja mi je bila jedina sunčana zraka mog ţivota. To se popraviti ne da. Mnogo puta proklinjem sam sebe što se nisam vjenčao s tvojom majkom. Ali sad je kasno, nepopravljivo. Kralj se prevario, poţalio. Muţ ne moţe da spasi kralja. Ne moţe. Sine, pomozi barem kralju koji ti je otac.

- Sve traţite za sebe, za moju majku nemate riječi? Kraljica je tuţi da je vračarica, oče, smijete li to dopustiti?

- Ne, nikada! Pouzdaj se u mene.

- Svoju majku neću napustiti.

- To i ne zahtijevam, ali te molim: dođi natrag na dvor. Sine, neka ovdje u Hrvatskoj gdje su svi tvoji i moji pristaše ne bude sablazni. Neka ne bude sramote da je sin ostavio oca i prezreo njegovo djelo. I u Budimu je potrebna tvoja prisutnost da svoju borbu dovedem do kraja. Uskoro se vraćamo u Budim.

- Ja ostajem u ovoj zemlji, s majkom.

- Ivane, tvoja će majka poći s tobom.

- Sa mnom? U Budim? Ne!

- Odredit ću joj najudobniju palaču da ţivi kako je zasluţila majka Ivana Korvina. Sine, sve sam ti razotkrio, svega me prozrijevaš. Ne tjeraj me prije reda u grob.

Bolni kraljev glas pun molbe i jada potrese Ivanovo srce. Matija teškim dahom

izgovara riječi:

- Znam, sine, nećeš lako disati na dvoru, sve te podsjeća na uvredu, ali baš zato, Ivane, ostani na mjestu koje ti ja dajem. Evo, obećajem na svoju riječ: Beatriceinu sam otpuţbu odbio, a spriječit ću je da je podigne kod pape.

- Moja je majka bila vaša vjerna ţena. Nije nikad traţila da se s njom vjenčate.

- Da je barem jedan jedini put to traţila.


~ 179 ~

- Njezina je ljubav bila nesebična i skromna.

- To je naša tragedija. I tvoja i moja. Njezin nehaj prema sebi samoj isto je takav kao i tvoja hladnokrvnost prema vladanju narodima koji te ţele.

- Jedino zbog majke hoću da se povučem u samoću.

- Kad se povlačiš, napuštaš majku. Izdaješ je jer dopuštaš da Beatrice zavlada kraljevstvom. Nude joj krunu svi moji neprijatelji. Hoćeš da ona bude gospodar tebi i tvojoj majci? Znaj: kraljica je tvoj protukandidat na prijestolju i ako ga zadobije a ja umrem, tebe će s tvojom majkom baciti na stratište kao veleizdajnika. Ovu si sudbinu odabrao sebi i svojoj majci?

U mladićevu srcu iznova se uzdigne plamen ţeđe za samoobranom, a razbor mu u času predoči Beatriceinu osvetu. U času je vidio u ruci Beatrice olovni bič kojim goni njegovu majku, Gordanu i njega. A on neće moći da ih zaštiti. Kamo sam to zalutao - opominje ga probuđeni razum.

- Da, oče. Pošao sam krivim putem, ali mlad sam, srce mi je osjetljivo, glava puna filozofije. Mislim više o ţivotu duha negoli o onom što se zbiva oko mene.

Pravo kaţete oče, u vašoj borbi moram da ustrajem uz vas. Ustrajat ću, braniti pravo koje mi dajete vi i narod. Hoću, oče, jedino još traţim od vas da vi sami saopćite majci neka me slijedi u Budim. O našem sukobu ona ne zna ništa!

Teškim koracima ide Matija za Ivanom. Ulazio je u Borkinu sobu. Ona pogleda iznenađeno, ustane, gleda kraljevo lice i tiho nesvijesnom zabrinutomu upita:

- Zar vam nije dobro?

- Sada je već sasvim dobro, ali došao sam ti javiti, da putujemo, a moja je ţelja da ideš i ti.

Oborila je oči i sagnula glavu. Sve troje šuti. Zabuna ih sputava. Ivan gleda oca, a nešto čeka dršćućom dušom, izazivlje, moli, vapi. Kralj nemirno traţi u što bi se upro. Tada priđe Borki još bliţe i upita:

- Je li da ćeš poći? To moraš učiniti Borka, na ţelju Ivanovu i na moju.

Njene se oči upru u Matijino lice. U tom pogledu osjeti on sve uspomene prošlosti, sav čar, lijepe, tihe odrinute sreće!

- Idem vrlo rado kad ţelite obojica.

- Sin treba tvoju blizinu da sluša oca, a mene udaraju nemilosrdne brige, borbe. Ivan mi ruši obrambene zidove kad odbija uzeti mjesto vladara. Ali on je slab -i pokaţe na Ivana - a to je teški uteg na mojim brigama. U svojoj slabosti on me ostavlja, ne sluša.

Njeţnost drhti u njenom licu i ljubav sja u modrim očima što su uprte u Ivana.

- Slušaj, sinko, oca. On najbolje zna što te čeka, ako ne poslušaš njegove osnove. Slušaj ga Ivane. Moje srce traţi tvoje obećanje.

Oluja ganuća prostruji Ivanovim grudima, pohiti k majci, zagrli je i usklikne :

- Majko, obećajem ti: poslušat ću oca i poći njegovim putem, kunem ti se!


~ 180 ~

Oborenih očiju stoji kralj pokraj sina i njegove majke što mu je dala trinaest godina ljubavne sreće. Toga časa u mislima opetuje jedno te isto pitanje:

"Zašto si od sebe odgurnuo sreću, mir, a navalio na sebe borbe, patnje, neuklonive - vječne?"

Borka se izvine iz sinovljeva zagrljaja, a kralj joj priđe posve blizu.

- Ti si mu dala snage da me sluša, a meni da završim svoju ţivotnu zadaću. Hvala ti, Borka. Ne zaboravi što sam ti rekao one večeri: "Mnogo sam puta poţalio što naš sin nije zakonito dijete."

Kralj poloţi ruku na njenu glavu kao one večeri na gričkom kraljevskom dvoru. Ivanu se čini da ova ruka dozivlje prošlost, ova ruka što ga je još nekoliko sati prije udarila sada miluje njegovu majku. Ivan ništa ne vidi do ruke što počiva na glavi njegove majke. Ĉini mu se da je ova ruka puna neisplakanih uspomena, puna neizrečenih riječi. To je ruka budućnosti. Onda kralj iznenada sagne glavu k njeţnom licu ţene i dotakne ga svojim usnama, a onda bez riječi krene iz sobe.

- Majčice, nema veće sreće od ovog časa. On pati. On ţali. Majko, slušat ću ga, pomagati mu u borbi. Nikada mu više neću zadavati briga. Borit ću se s njim, uza nj, za njega, za tebe i za Gordanu. Svi ćemo biti još vrlo sretni. Majčice, je li ti sada drago?

- Idi, čeka te. Spremit ću se za put u Budim. Sretna sam - i čvrsto privine njegovu glavu na svoje prsi.

Ivan je ostavio sobu i pošao za kraljem. Našao ga je duboko zamišljena ili potresena. To Ivan nije mogao razabrati, ali pristupi k njemu i poloţi obje ruke na njegovo rame.

- Oče moj, ovog sam časa rekao svojoj majci: borit ću se uz vas, za vas, s vama. Kunem se na ovu vašu ruku koja je počivala na njenoj dragoj glavi.

On uzme očevu ruku i poljubi je. Kad je podigao glavu, opazi da su kraljeve oči turobne, a obrve mu dršću od suprezanja navale ganuća kakvo nikada u ţivotu Ivan nije vidio u kralja Matije. Onda se sabere i okrene k Ivanu:

- Sine, ne zaboravi da si pred majkom poloţio zakletvu. Trebam te. Bez tebe ne smijem ostaviti svoje narode, jer gladni vuci već čekaju plijen.

- Evo me svega. Vodite me, slijedit ću vaš put i nikad više neću skrenuti s njega.

Nijemo obujmi kralj sina onom istom rukom koja ga je udarila.

- Neka među nama bude sve zaboravljeno, a kad stigneš na dvor, vladaj se prema kraljici mirno. Bude li ona kršila duţno poštovanje, nastupit ću ja. Ti njoj nisi ništa,

a ja sam joj kralj i muţ, a mogu biti i tamničar.

Varadi i vojvoda nađoše svojeg kralja i njegova sina udruţene srcem i voljom.

- Princ ide s nama - reče kralj. - Vidite, više puta je nevolja samo loš gudurasti put kojim dolazi sreća. Da, sreća se rado vozi vrlo lošim putovima. Svaki njen osmijeh moraš krvavo osvojiti. Tamnu stranu svoje djetinjaste slabosti Ivan je osvijetlio. Da, u njega su dvije prirode: jedna majčina - dobrota i mekoća a druga očeva - snaga i volja, samo je ova posljednja još premalo očeličena. Uostalom, mi smo uredili i onaj


~ 181 ~

događaj. Ali to ću na dvoru voditi ja, Vi samo poslušajte moje naloge. Vojvoda i Varadi vraćaju se na Grič punim dušama.

* * * * *

U maloj sobi brezovačke kule ostao je Damir uz svoju majku. Ona zabrinuto gleda u njegove crne, turobne oči.

- Uzalud tajiš, Damire. Majčinu oku ništa se ne moţe sakriti. Tvoje srce previja se u bolima.

- Vi ste, majko, u domu, a ja daleko. Eto to je.

- Nismo li ovdje zajedno? Uvijek kad ti srce zaţeli majke, a moje tebe, mi se nađemo. Drugo nešto razdire tvoju dušu. Osjećam: u tebi se skriva kruta patnja. Obrazi su ti blijedi i mukla tuga u tvojim očima otvorena su knjiga majčinu srcu. Drugi to ne

zapaţaju, a ja čitam. Tvoje stisnute usne govore majci da si nesretan.

- Trpim zbog princa i s njime.

- Zbog Gordane?

- Zbog svih. Svakog dana novi strah, nova pogibelj. Nikad Ivan nije siguran Vječno nad njim lebdi opasnost krvnika otrovom.

- To moţe prouzrokovati strah i brigu, a nipošto patnju što čitam u čitavom tvom biću. Kao da si utonuo u čemeru. Bit ću vrlo nesretna ako mi ne otvoriš svoje srce.

- Majko, ne pitajte. Ne smijete pitati.

- Smijem i moram. Ne dam da gineš.

- I da je sve kako vi kaţete, priznanje mi ne bi pomoglo.

- Udvoje se teret lakše nosi.

- Teret da, ali ovo je...

- Što je, dakle, reci sine.

- Ranjen sam, majko. Ranjen, ne razdirite mi povoje.

- Moj Boţe! Tko ti je zadao tu ranu?

- Ja. Moţda i nisam ja kriv.

- Govori, sine. Slutim.

- Mnogo sam puta već pokušavao da vam razgalim dušu, nađem utjehe, savjeta, pa

opet sam stisnuo zube i zapovjedio sebi "Šuti i nosi svoju bol dok ne padneš od njenog otrova".

- Jao, Damire, jedinče moj, što je?

- Da progovorim, srce bi moje svisnulo od goleme nesreće, a nitko me ne moţe izvući iz nje. Padam sve dublje.

- Strahovito ti jeca glas, sine. Razotkri se majci.


~ 182 ~

- Učinio bih, samo pod jednim uvjetom.

- Ispunit ću ga.

- Da me ne ostavljate, da idete sa mnom u Budim. Poludjet ću tamo ako ne budem mogao da se utečem k vama kad me rana zapeče ognjenom boli. Kad bih vam sve otkrio, a vi biste ostali ovdje, ni vi ne biste imali mira, majčice.

- Ako tvoj otac pristane slijedit ću te. Daj, govori.

- Ĉekajte dok steknem snage da se odlučim razotkriti dušu i srce. Odveć je duboko pokopano.

- Da ţivim u neprestanom strahu, Damire?

- Ne, majčice, straha nema, jer volja mi je čvrsta. Izdrţat ću, pa tresnuo sam sobom

o zid od ocjeli. Neću se razbiti, ne. Moram izdrţati.

Ustao je i uspravio vitko čvrsto tijelo, ustobočio se, isprsio i stoji pred majkom, snaţan, bojovan kao da čeka navalu jakog protivnika. Kao ugljen crne oči gledaju majku mirno, sabrano, gotovo posnosno, što umije da se svladava, nemilosrdno, okrutno, suvereno.

- Kako si lijep, sine moj. Ljepši od svih mladića koje sam ikad vidjela. Tebe ne moţe prezirati ni jedna djevica, ni najljepša. I zato ne vjerujem da bi ti mogao patiti od neuslišane ljubavi. Je li tako?

- Ono što ja nosim u srcu to su otvorene rane majko, po kojima svakog dana udaraju oni što su mi dragi, predragi, svi osim majke.

- Kakva je to strahota, sine!

- Molim vas, majčice, ono što smo govorili ne spomenite nikada nikome. Ne upozoravajte nikoga na moje drţanje. Ne pitajte nikoga o meni. Sve ću vam reći, samo ne pitajte. Upamtite: nikad ne pitajte nešto o meni Ivana.

- Kako? On ne zna za tvoju muku? Prijatelj?

- Jao, majko, ne spominjite nikad pred njim da sam blijed. Šutljiv kao što ste to učinili danas. Majčice, pred njime nikad ni riječi ni pogled, ništa.

- Ĉudno. Princu, svojem najvjernijem prijatelju tajiš?

- Majčice, kad bi on znao što nosim u srcu, bila bi to moja smrt. On ne smije vidjeti ni osjetiti da mene nešto muči. Morao bih umrijeti kad bi naslutio.

Ona se pridigne i pogleda sinu u oči, pa reče svečano:

- Ne boj se, Damire. Nikad više neću spominjati Ivanu ništa o tebi, a upravo to mojoj slutnji otvara tajna vrata. Jeza me sputava, sine, to je nesreća. Moram biti na pomoć tvojim patnjama.

Onda se vrata otvore i dvojica slugu javljaju Damiru:

- Svi se vraćaju. Vas traţe!

- Eto, odlaze, tebe traţe!


~ 183 ~

On se oprosti.

* * * * *

Dok je Damir jahao uz Ivana na povratku u dvor, Ivan mu tiho saopći:

- Sve je izravnano, Damire. Otac je govorio s majkom i poloţio ruku na njenu glavu. Osjećam tu ruku na svojim prsima. Ta me ruka udarila ali ja sam je poljubio, jer je ponulovala glavu moje majke. Sad sam njegov. Reci to Gordani kad dođemo na Grič. Reci joj da je Ivan štit od ocjeli. Ništa me više neće slomiti. Majku su osvetiti Gordanu učiniti svojom, usrećiti narode i čuvati ih od neprijatelja. Jesi li zadovoljan sa mnom, Damire?

- I ponosan i sretan kad slušam tvoje riječi.

Svi su stigli na Grič. Kralj uđe u svoju radnu sobu i odmah pozove dvorskog meštra Berislavića.

- Što se zbivalo na dvoru u mojoj odsutnosti?

- Napuljski dvorani pronijeli su dvoranom vijest o nekom prizoru prijepodne Berislavić potanko izvijesti kralja što se pripovijedalo za njegova odsustva a zatim doda:

- Iz biskupijskog dvora doveli su nekog fratra koji nije izišao. Mjesto njega povećao se broj napuljskih dvorana jednim novim licem. Vidio sam Napuljca kako promatra sve kraljičine dvorane.

- Ovaj je, dakle, lukavo umakao mojim straţama, ali ne smije odnijeti nikakav odgovor. Ima li još što?

- Još samo toliku da je Enrico pošao na Kaptol. Dao sam ga slijediti, zapaţen je kako ulazi k milanskom poslaniku grofu Marcelu. Tamo je ostao pola sata i opet se vratio kraljici.

- Pođi i dovodi Marcela. Drţi se kao da ne slutiš da je Enrico bio kod njega, a kad se vratiš, izdaj nalog neka se smjesta sprema za povratak u Budim. Za pet dana putujemo.

Kad su najavili grofa Marcela, kralj ostane s milanskim poslanikom nasamu i stane mu tiho pričati:

- Drţao sam hitno vijeće za ratne pripreme, čujem da Turčin kani prekinuti utanačenje mira, a njemački vladar nije bolji od Turčina. Nešto se sprema na granici pa za koji tjedan moramo odgoditi dolazak vjerenice mojeg nasljednika. Međutim, čim Turčin bude obaviješten što ga čeka, ako prekrši ugovor, a isto tako Friedrich, poslat ću svatove u Milano. To nam valja što brţe javiti u Milano.

- Tamo će ipak misliti da je uzrok ove odgode novi istup njezinog veličanstva.

- O kakvom vi to istupu govorite?

- Prvi dvoranin kraljice izvijestio me o nekom teškom sukobu prijepodne i naglasio da se princ više ne vraća na dvor jer tako ţeli kraljica.


~ 184 ~

- Moj gospodine, ovdje kraljujem ja! A taj prizor nije drugo, nego obiteljski sukob ljubomorne kraljice prema majci princa Ivana. Međutim, majka mojeg sina je besprijekorna dok se za napuljskog kralja ne zna tko mu je zapravo majka. Fiorentinski historičari tvrde da se rodio od neke djevojčure na dvoru pokojnog napuljskog kralja Alfonza.

- To mi je poznato.

- Dakle, prizor kraljičine optuţbe nije ni spomena vrijedan.

- Potpuno se slaţem i o tome neću ni da javim u Milano. Međutim, neka mi kralj dopusti još samo jednu riječ. Enrico mi je isporučio poruku kraljice da odmah dođem. Nisam se odazvao jer znam da njezino veličanstvo nije sklono milanskoj ţenidbi, pa bi kralj mogao s pravom da mi zamjeri.

- Dobro ste učinili, prijatelju. Neću dopustiti nikakve spletke ni s koje strane. Vi ste, uostalom, imali ovdje prilike čuti koga staleţi ţele na prijestolje. Doskora ću učiniti kraj svim dvojbama proklamacijom nasljednika, a onda ćemo dovesti Biancu u kraljevstvo.

- To će biti moj najsretniji dan.

- Mi smo, dakle, suglasni, a sad vas molim: spremajte se na put u Budim što hitnije moţete.

Iznenada se u odaji pojavi Beatrice. Kralj je pozdravi sa svim poštovanjem, a Marcelo smjernim poklonom.

- Kraljica je pozvala našeg milanskog poslanika - reče kralj - a on je pohitio da udovolji pozivu.

Ponosito odmjeri kraljica lijepog Milanca kojeg je prije nekoliko mjeseci obasipala zavodljivim nadama i odgovori podrugljivo:

- Htjela sam mu navijestiti da sinu vračarice ne dolikuje počasna straţa milanskog vojvode.

- Poslaniku su dobro poznati uzroci zbog kojih bi kraljica htjela poniziti mojeg sina. Međutim, u Milanu poznaju moćne kraljeve na jugu za koje se i ne zna tko im je majka. Poslanik smatra ovu stvar odviše brbljarijom da je javlja u Milano.

- Doznat će ionako kad stigne moja tuţba protiv vračarice svetom ocu.

- Roderigo Borgia još nema izgleda da mu Inocent ustupi mjesto - odvrati kralj.

Marcelo se pokloni i zamoli da ga otpuste. Popratio ga je Beatricein prezirni pogled dok je u duši sipala kletve. A kad je ostao nasamu sa ţenom, kralj je oslovi:

- Savjetujem ti, Beatrice, neka je ovo tvoj posljednji izazov. Ako se ne pokoriš, javit ću napuljskom kralju da sam ti uskratio svaki saobraćaj s mojim poslanicima i sa čitavim svijetom.

- Zatočenjem mi prijeti ljubavnik vračarice?

- Ovdje kralj govori, kralj zapovijeda svojem izdajničkom podaniku.


~ 185 ~

Ona se prestraši od grubosti glasa kojim je to izrekao. Da sakrije prepast, baci se na stolicu i stade jecati.

A on stoji nepomičan, uvjeren da samo hini plač, ali kad je uzdigla oči, bile su suzne. Iznenađen, zaskočen ovim preokretom, pokoleba se. Spočitavao je sebi da je prevršio mjeru, da se vlada nedostojno, da je prešao granicu viteza. Tako se mozak ispričavao slabosti koja mu obuze srce gledajući kako plače, jeca poput djeteta.

. Nisam te htio rastuţiti, Beatrice, ali vrijeđaš me...

- Nju vrijeđam. To te boli.

- Prestani o tome. Daj mi časak mirno odahnuti, prijete mi ratovi...

- "Ratovi?" - usklikne ona u sebi i radost joj preleti dušom. "Rat bez moje pomoći? To je Boţja pomoć meni!"

Dok je ovako mislila, protiv svoje volje se smiri, a da tome dade drugi motiv, ona će toboţ poraţena i dobra:

- Idem. Ako prijete ratovi, ne ţelim da ti ogorčavam ţivot.

I otišla je. On je ostao sam, poništen, sam pred sobom. "Nijedan neprijatelj nije mi toliko opasan kao ona. A ja... kralj, zašto? Zašto? Zar je to slabost muţa? Kralj se muči mislima i bije boj s muţem...

* * * * *

Kad su se podnoć kralj i kraljica sastali u velikoj dvorani okruţeni kraljevskim dostojanstvenicima, gledala je kralja kao da je zbog njega zabrinuta, ali čim je opazila da je u dvoranu ušao princ Ivan, Beatrice mu reče:

- Ako ovaj tu sjedne danas k stolu, otići ću ja.

Kralju poleti krv u lice, opet vidi zasjedu ţene i čini se kao da uopće ne sluša, pa zovne Varadija i Lovru Iločkoga. Obojica se pribliţe, a kralj glasno naredi:

- Danas je kod bana svečana gozba. Obećao sam doći, ali još moram svršiti ratno vijeće. Otpratite obojica sa sjajnom pratnjom princa Ivana k banu. A ti, Ivane, zastupat ćeš na gozbi kralja i uzmi svečanu odoru kraljevskog princa.

Princ se pokloni kralju pa se udalji u pratnji Varadija, vojvode Lovre i Damira. Razdraţena kraljica je ostala, ali u znak protesta protiv kraljeve odredbe nije ga gledala ni onda kad je kod večere sjela kraj njega.

Poslije, večere odmah se povukla u svoju spavaću odaju da razmišlja kakve će nove udarce iznijeti sutra protiv princa. Jedva što se svukla, pojavi se na vratima stara Nardella.

- Imaš li štogod, Nardella

- Boţe - šapće starica i stade se krstiti. - Zar mrtvi ustaju? Ne usudim se ni spomenuti vašem veličanstvu.

- O kakvom to mrtvom govoriš?

Starica se ponovo prekrsti i plaho pristupi svojoj gospodarici.


~ 186 ~

- Predrago, veličanstvo. Kad je kraljevski dvor bio na večeri, prolazila sam trijemom. Tamo negdje kraj vrata stajala je straţa. Jedan oklopnik bio je nešto bliţe trijemu. Onda odjednom kad sam se pribliţila, kao da je čekao bas mene, korakne prema meni i šapne mi: "Isporuči njezinom veličanstvu da je Ramiro dosta čekao. On će izići ne samo pred kralja nego pred čitav dvor da pruţi dokaze". Da, tako je rekao od riječi do riječi.

Kraljičina ledena ruka uhvati Nardellinu i čvrsto je stisne.

- To ti je rekao oklopnik?

- Da, veličanstvo. I još je nešto rekao.

- Što? Točno ponovi.

- Rekao je: "Ramiro će ispuniti prijetnju da osveti sebe."

- A što je onda učinio?

- Odskočio je od mene kad od vraga.

- Kamo je otišao?

- Ravno prema vratima gdje su stajali drugi oklopnici. Pomiješao se među njih, ili je nestao pod zemlju, ja ne znam.

- Zašto nisi pošla za njim?

- Drhtala sam, strepila, ta zar Ramiro nije prije jedanaest godina nestao s dvora? Umro je. To se dogodilo u Napulju.

- I oklopnik je pošao k straţi? - prekine je kraljica.

- Baš kako sa rekla.

- Kako je govorio: latinski, talijanski?

- Baš kao mi u Napulju, točno kao mi.

- Nitko od Napuljaca ne nosi oklope, nitko od naših nikada ne straţari.

- Pa ipak je imao oklopničku odoru zato da mu ne moţeš zaviriti u lice. Kraljica se duboko zamislila, a starica se oslobodi da prekine iutnju.

- Valjda veličanstvo ne misli da je to Ramirov duh? Bilo mi je čudno kad me vaše veličanstvo prije nekoliko dana ispitivalo ne čini li mi se koji od dvorana nalik na napuljskog paţa. Zato sam se još više tresla kad mi je taj crni đavo prišao i spomenuo Ramira.

Starica promatra kraljicu čiji pogled luta daleko. Onda se opet probudi iz svojih misli i naloţi Nardelli da zovne Francesca. Zamotala se u plašt i čekala svojeg brata. Francesco se odazva i poţuri k njoj.

- Brate - šapće mu kraljica - neću moći da to podnesem nikako. Nardella je prolazila trijemom, a jedan joj oklopnik pristupi i - saopći mu čitavu poruku crnog oklopnika. Napuljski princ sjedne pokraj sestre i podboči glavu.


~ 187 ~

- Uistinu, to je nesnošljivo, neizdrţljivo. Ovdje je zasjeda u vlastitoj kući.

- Što da o tome mislim? Kako da to razjasnim. Zar je moguće da se zavukao u oklopničku odoru? Zar dvoranin na ovom dvoru moţe raditi što hoće? On mora imati i pomagača, ortaka, mogućnoga koji mu dopušta da se preodijeva i šeće dvorom.

- Ĉini se da je tako, a u tom slučaju nećemo se moći ni maknuti.

- Ja sam pod njegovom vlašću, pod njegovom paskom. On će mi svakog časa stavljati bodeţ pod vrat.

- On ti javlja i da neće dopusiti ono što se danas dogodilo? Očito je nišanio na tvoju optuţbu protiv prinčeve majke.

- Samo si po sebi razumije. Od koga zna? Doduše, rekla sam Enricu da svakom priča, neka se zna da je princ sin vračarice.

- Odsad ćeš, Beatrice, biti prisiljena da svaki svoj napadaj protiv princa sakriješ i nikome o tome ne kazuješ.

- Ne, to neću. U svojoj borbi moram imati prostora, zraka, široko polje. Sakrivena borba u četiri zida ne znači ništa. Ako i ne mogu dokazati da je prinčeva mati čarolijama učinila da ne mogu postati majka, ali optuţba je dostatna da okrnji ugled kraljevskom sinu. Svatko će to vjerovati ili barem sumnjati. Kaţem ti: u svojoj borbi trebam širinu prostora u kojem ne smije nigdje da se pojavi Ramiro. Ali on je nesumnjivo ostao na ţivotu i sad eto, dolazi da mi se osvećuje. Drugo ne moţe biti. Drugi ne moţe biti upućen u one događaje. Samo moj otac, ja i Ramiro znamo što se one noći dogodilo u mojoj loţnici. A ni napuljski glasnik nije ga prepoznao. Nardella ni izdaleka nije mogla naći sličnosti između dvorana i paţa, ali to je razumljivo. On mi je one naći rekao da ga neću prepoznati jer ga je jedanaest godina ţivota i patnja potpuno promijenilo.

- Onda tu nema izlaza, Beatrice?

- Naći ću ga. Naći ćete ga čim stignemo u Budim. Tamo u onom golemom dvoru mogu raditi što me volja, a da me kralj i njegovi dvorani m moći uhoditi. Idi, Francesco. Ispitaj gdje se nalazio Lorenzo di smo mi večerali, jer u ono doba oklopnik je oslovio Nardellu.

Francesco pođe da izvrši njenu zapovijed, a ona se dala na razmišljanje razmišljajući o prošlosti i povezujući je sa sadašnjošću.

Vrativši se, Francesco saopći svojoj sestri:

- Enrico kaţe da je Lorenzo, dok je dvor večerao, imao nalog da pripravi sanduke za put. Da li se udaljio od njih, to ne moţe nitko znati jer je bio sam. – Kad putujemo?

- Kralj je rekao za nekoliko dana.

- Prema tome, moram ovih nekoliko dana izdrţati u miru. Na putu se ionako ne moţe poduzeti ništa, ali kad dođemo u Budim, riješit ću to bez okolišanja. Zapravo, hvalim sreći što kralj hoće da se preselimo u Budim. Tamo su moji pristaše, tamo su bedemi s kojih ću jurišati i razrušiti kraljeve bojne redove. A putem ću smišljati u miru svoje osnove. Idi, Francesco, kasno je.


~ 188 ~

* * * * *

Na banovoj gozbi okupili se svi velikaši i svi odličnici, plemići, učesnici hrvatskog sabora. Oko vojvode Iločkog je nekoliko njegovih prijatelja, velikaša i plemića. Raspravljaju tiho, dok na širom otvorena vrata iz ostalih banskih odaja dopire buka banovih gostiju okupljenih oko bana i princa Ivana. Od časa do časa pogledava vojvoda k princu, Šuti i sluša razgovor oko sebe, a onda se odjednom trgne i dobaci barunu Vojkoviću:

- Nije tako zlo kako vi prikazujete. Nije.

- Kako nije, vojvodo, zlo? Eto vidite: tu je naše kraljevstvo - i on stavi na stol svoj krznom obrubljeni klobuk. - Ovdje s ove strane čeka kraljevu smrt češki kralj Vladislav, tu se skriva njegov bratić Albert, ovdje pruţa obje ruke njemački vladar, tu dolje hoće da nas proţdre Turčin, Dalmaciju guši Venecija, a da kralj Matija sklopi oči, svi su u času preskočili granicu i mi se nismo pobrinuli tko će voditi

kraljevstvo. A tko će najviše stradati? Mi, Hrvati! Mi smo most Turčinu. Po našim lešinama Turčin će prošetati našim poljima i ugnijezditi se pod našim krovovima, a Napulj nas je posvojio. Zašto? I opet kaţem: jer ovo veliko moćno kraljevstvo nema nasljednika. Kao tor bez pastira.

- Tako je - potvrde svi ostali poluglasno.

- A zašto ga nemamo? - opet će Vojković.

- Recite: zašto? Jer nam ga ne da kraljeva ţena. Ona ne da, a on se pokorava. Smije li se to trpjeti?

- Koješta - uzbuđeno će Lovro - vjerujte meni. Kralj sprema sve što je potrebno pa ćemo uskoro imati nasljednika.

- Zašto ga nije proklamirao? - oglasi se sijedi starac s prikrajka. - Tamo na Brezovici čuli smo njegovu riječ. Mlad je, ali pamet kao u staračke glave. Nalik je na oca. Gledajte ga tamo: i duhom i mačem znat će upravljati kraljevstvom.

Svi se obazru crnobradom velikašu.

- Samo da ne bi isto tako mjerio poreze - reče mrki glas.

- Ivša Zelini uvijek samo o porezu - ukori ga Lovro.

- Lako vama, vojvodo, vi ste bogati, a nas porezi harače kao tursko kopito.

- Ali čemu toliki porezi? Da ţderu Napuljci - podigne glas barun Vojković. - Ţderu, grade sebi palače u Budimu, kockaju dan i noć na naš račun. Sve je kriva kraljica.

- Ne, već muška slabost.

- Slušajte - zovne ih vojvoda - ne bi kralj bio slab da nema na jugu vukova koji čekaju da nam proţdru zemlju. Svi su oni neprijatelji kao što su Turci, Friedrich i Vladislav jer im je poznato da kraljevskim velikim umom vlada ljepotica, a ovo je propast.

- Svi mi tako mislimo - reče netko od pridošlih. Kraljevo otezanje da osigura kraljevstvo nakon svoje smrti teško nas pritište. Beatnca je krtica. Ruje i ruje i podrovat će nas.


~ 189 ~

Nad svima lebdi strah, strepnja od nejasne, nesigurne, nepregledne, tamne budućnosti. Nad njima je sumračje sumnje. Vojvoda ustane. Iz drugih soba dopru do njih poklici. U veliku dvoranu je ušao kralj Matija. Ban i svi ostali pohite k njemu. Ban ga posadi na pročelje stola gdje je dosad sjedio princ Ivan. I razvije se razgovor. Kralj je unio u društvo veseli i šaljivi ton.

Nešto dalje od raskoši banove gozbe, u građanskoj prizemnici, oko dugog stola okupili glave priprosti građani Zagreba. Svako lice po svojoj prirodi odraţava gibanja u svojoj duši. Njihove ruke kao da su zaboravile na vrčeve na stolu, a sam krčmar svoj posao.

- Ĉekamo tu mjesecima da kralj proklamira sina, a što? Nema proklamacije, a mladi princ sjedi skrštenih ruku tamo na Dvercu umjesto da ocu pomaţe brigovati za narod.

- Tako je kako rekoh, dragi priseţniče. Svuda kralju za leđima ona zmija viče u sav

glas: Ivan je sin građanke!

- A što mi građani? Što seljaci? Da nema naših ruku, ne bi bilo ni crnog ni bijelog hljeba, do sto đavola! Mi radimo i još plaćamo porez jer radimo.

- Da moţe što raskošnije ţivjeti talijanska princeza. Da vrisneš od bijesa, prijatelju.

- S juga prijete njezini, sa sjevera naši neprijatelji, pa kamo ćeš? Pod zemlju?

- Sve smo mi sami krivi. Zašto smo dopuštali da netko drugi ţdere iz naše zdjele.

- A opet nas nisu mogli proţdrijeti - javi se krčmar.

- Ali uvijek se netko drugi kockao na naš račun - opet će drugi građanin.

- A zašto mi to dopuštamo? Zašto?

- Jer nam drugi dovode u našu kuću neprijatelje, koji sjednu uz tvoju zdjelu poloţe ruku u tvoju mošnju i okuće se u tvojoj postelji.

- I učine sebe tvojim birošem, goničem tvoje vlastite stoke, a oni gospodari. Evo tako s nama sada rade Napuljci jer Beatrice zapovijeda u kraljevstvu.

- Mi ne moţemo proklamirati nasljednika svojoj rođenoj zemlji, jer ne da ona.

- Ona hoće da bude kralj.

- Da nas Napulj potopi pod svojim bedemima?

- Zašto Matijaš, junak nad junacima, ne moţe vršiti našu volju?

- Ni svoju, a kamoli našu.

- On, sin Sibinjanin Janka, pobjednik, moćan i slavan.

- I opet velim: da ga sutra zateče smrt, mi smo poharani, Izorani, sravnjeni s našom rođenom zemljom. Baš mi Hrvati, nadomak Turčinu. Moţe li se to dopustiti?

Gradski priseţnik opet digne ruku i tiho šapće:


~ 190 ~

- Ima li u svijetu naroda kojemu sudbina piše crnje dane? Gdje tu ima svjetlosti? Sve je kao u mrkloj noći. Nigdje puta, naprosto da legneš negdje u pustinji, pa da čekaš posljednji čas. Pazite braćo. Hrvati će propasti kao da nas nije ni bilo.

- Neće. Ne vrijedi jadikovati i dozivati đavla. Otkad je bilo našeg roda, bilo je i krvavih patnja, pa ipak - još smo tu -. javi se mladi krojač s Dverca.

- A dokle ćemo biti? Dokle?

- Dokle se budemo htjeli boriti.

- Ali dokle ćemo moći?

Glavni čuvar Kamenitih vrata digne ruku i poluglasno, ali vrelim glasom započne govoriti:

- Recite, ljudi, otkad tu postoji grad Grič u kojem ţivimo i moţemo se sklonuti i braniti? Od stotine godina. Znate li da su naše prastare ljude pljačkali i gonili Mongoli? Odnijeli nam krov i kruh. A što su naši stari učinili? Pruţili ruke pa izrekli ono pravo: sloţnim radom i voljom mi ćemo se utvrditi protiv svih uljeza. I sagradili su ovu tvrđavu u kojoj smo sklonuli ţivote i svojinu. Učinimo to, sloţimo se, utvrdimo se svojom voljom pa zatraţimo od kralja neka se makne. Nismo mi šeprtlje. Hoćemo svojega vladara. Dosta nam je ove Talijanke iz Napulja. Već je pola Griča potalijančila.

- E, to nije - prosvjeduju svi.

- Ali je od svojih Talijana napravila talijansku ulicu. Ima li u onoj Mletačkoj ulici jedan rođeni Gričanin?

- Pravo veliš. priseţniće - potvrdi čuvar - ţivi dokaz. Dosta nam je tih dvorskih zasjeda. Ţive tamo kao zvjeri, ali ne u prašumi, nego u raskoši od naše muke. Zamislite kakva nas čeka sudbina ne uzme li Matijašev građanski sin u ruke naše sudbine!

Šapat biva vreliji, oči svjetlije, noć dublja, nezadovoljstvo naroda beznadnije.


~ 191 ~

OPROŠTAJ

Pod niskim stropom samostanske ćelije tišina, česmički je naslonio glavu duboko zamišljen. Lovro mu sjedi nasuprot i šuti. Gordanine smeđe oči uprte su u starčevo lice. I ona i vojvoda svršili su pričanje događaja iz posljednjih dana i čekaju. Polagano digne Ĉesmički glavu.

- Dakle, tako - šapću njegove usne - sve se odjednom preobrazilo, prevrnulo. Beatricein je otrov duboko zahvatio kralja. Ne usudi se proklamirati Ivana. Odlazi u Budim. Boji se svojih neprijatelja. Oni su se udruţili s njegovom ţenom. On udara svojeg sina. Sve su to crne vijesti. Ipak, ne mogu biti posljednje. Ako kralj nije oslijepio, poći će svojim putem. Mora ići.

- Mora - ponovi Lovro - to dokazuje što me šalje da se pogodi sa tvojim najvećim

neprijateljem. Hoće da izigra Beatrice.

- Troši vrijeme, a mogao bi jednim mahom učiniti kraj.

- Kad mu prijete nezadovoljni velikaši u Ugarskoj!

- Ipak ako se pogodi s Friedrichom, spašeno je sve, samo da ostane na ţivotu dok to svrši.

- Kad bi on mogao čuti vašu molitvu, oče moj - šapne Gordana.

- I onda joj ne bi vjerovao. Velik je u sumnji i mrţnji. Prevelik. A kada putujete, vojvodo?

- Zajedno s kraljem i čitavim dvorom da ne bude nikome napadno. Toboţe pratim kralja. Kad budemo na kriţanju oprostit ću se kao da se vraćam u Ilok, a zapravo ću krenuti u Njemačku.

- Isporučite Varadiju neka bude ustrajan i šutljiv i molim ga neka se čuva Beatrice neće prestati da mu radi o glavi. Neka nastoji da se proklamacija izvrši što prije. Svaki dan je izgubljen.

- Svakako će Varadi prije dolaska doći da se još s vama posavjetuje – primijeti Gordana. Lovro se sagne bliţe k starcu:

- Još imam nešto da vam kaţem. Na banovoj gozbi slušao sam razgovore naših ljudi. Sve je ojađeno, potišteno. Svi su kao bez trunke nade, svi sumnjaju u budućnost. I građani su puni razočaranja.

Lice Ĉesmićkovo uozbilji se:

- Ovo što mi rekoste, vojvodo, najteţi je udarac, najveća pogibelj. Naši ljudi

sumnjaju u svoju budućnost. Sumnjaju u svoju snagu, u svoju izdrţljivost. To je veća nesreća od svih Beatrica. U sumnji umiru sve dobrote, sve kreposti naroda. Tko u dušu naroda kapne sumnju, taj ga je pokopao. Sumnja podgriza čovjeku otpor, energiju, sve ţivotne uvjete. Ako naši Hrvati posumnjaju u sebe, s njima je svršeno.

- Oče, da ste slobodni i progovorite našim ljudima - usklikne Gordana - izliječili biste ih te strahovite sumnje.


~ 192 ~

- A ipak ću progovoriti!

- Kako? - upitaju Gordana i vojvoda u istom času.

- Ima jedan način da kapnem bolesniku kap lijeka. To će djelovati jače, odlučnije, dublje nego da izrečem riječ okom u oko.

- Sto kanite, oče?

- Prepusti to meni, dijete. Vrijeme je da se porazgovorim s tobom, Gordana. Opet odlaziš?

Osjetivši da ih mora pustiti same, vojvoda se udalji iz ćelije, Ĉesmićki bez riječi prigrli Gordaninu glavu na svoja prsa. Nisu govorili. Oboje su našli u svojoj duši jedno veliko bolno pitanje: "Hoćemo li se ikada još naći?" Trenuci su prolazili. Starac podigne glavu i zagleda joj se u lijepe suzom ovlaţene oči. Svladavajući svoje osjećaje, osmjehne se.

- Nadam se da ćemo se još jednom u ţivotu vidjeti. Nadaj se i ti, Gordana.

- Nadam se da će kraljevo srce upoznati vašu vjernost.

- Pusti to vremenu, ali otkad znam što si doţivjela u Napulju, teško sam patio jer sam te ja nagovarao da ideš. Ţelim da mi odgovoriš: jesi li odlučila poći za vojvodu?

- Obećala sam princu da neću poći ni za koga. To ću obećanje odrţati dok me on sam ne riješi obećanja. A to će učiniti kad bude uza se imao ţenu. Onog dana kad bih od svoje volje krenula bilo na koju stranu, princ bi izgubio snagu da se bori. A sad je jači nego ikad. Još sam mlada i neću da mislim o udaji. Vi znate da nisam slabo djevojče kojem treba zaštita muţa.

- Ljubiš princa?

- Jednom sam vam na to pitanje odgovorila.

- Istina. Nije dolično da te ponovo ispitujem. Ipak sada kad se rastajemo moram ti još jednom naglasiti, Gordana, ţelim da budeš sretna. Ako si ţrtvovala svoju ljubav kraljevstvu, uzmi vojvodu. Ako nisi ţrtvovala, ako ne ljubiš princa, to bolje, ti pokloni svoje srce najvrednijemu. Po mojem osjećaju to je vojvoda Lovro.

- Već mi je iskazao premnogo dobra, oče moj. U zamjenu kraljičine sklonosti darovao mi je kraljevu.

- Ĉuvaj je kao oko u glavi, jer ništa nije lakše nego izgubiti milost kralja Matijaša.

- Znam i zato će moj oprez biti besprimjeran.

- Jedino me zabrinjuje vojvodin put u Njemačku. Kad on ode, nećeš imati nijednog

prijatelja da te štiti.

- Princ je tu. Varadi, Damir i gospođa Borka ide s nama, bit će mi zaštitnica. Najzad, vojvoda se brzo vraća. Ne bojte se za mene, znat ću da se okrenem. Već se mnoga opasnost zagradila, a ja sam ipak preskočila sve zasjede.

- Junak si ti, dijete moje. Pravi junak. Da si muško, taj bi bio vođa svega kraljevstva.


~ 193 ~

- I ovako ću vam biti na radost.

- Osjećam to, Gordana. Osjećam. U tebe je divovska snaga mudrosti, odvaţnosti. U tebe je sve što manjka premnogom muškarcu. Ti si na dvoru najjači muškarac. To mi je na rastanku velika utjeha. Ipak, reci: kako se sad vlada prema tebi Beatrice?

- Opet me pozvala u sluţbu. Od sukoba između kralja i princa prema meni je ljubazna. Sve mi se čini da bi htjela steći moju naročitu sklonost. Ĉuvam se, bdim.

- Znam da te ona ţeli iskoristiti ne bi li joj posluţila protiv princa i kralja.

- Znala sam tome izbjeći dok sam je smatrala svojom iskrenom dobročinitcijicum. Odsad bit ću još opreznija. Razotkrila sam njenu zloću prema sebi, a to je za mene dobitak.

- Kako se sada ponaša Francesco?

- Posve povučeno, makar me katkad guta izgubljenim pogledima. Pričinjam se da ništa ne opaţam. A onda, stari Aversa ispričao je kralju sve kako je bilo u Napulju, a Matija je obećao Aversi da Francesco nikad neće imati prigode da mi se pribliţi.

- Taj dobri starac Aversa ne sluti koliko je prijateljstvo iskazao nekadašnjem svojem prijatelju.

- Mnogo me puta pita o vama kao da sluti vašu blizinu. Ovin dana i on se vraća s gospodinom Escole Strozzijem u Firencu.

- Bit ću mu zahvalan dovijeka za sve što je učinio za tebe.

- Učinio je mnogo, ali nije li čudesno: kad me Beatrice slala u Napulj, sama je potkopala svoje zločinačke osnove.

- Jer pravednost bdi nad nama, dijete moje. Ova velika pravednost čuvat će kraljevstvo, čuvat će Hrvate da ne propadnu u ţdrijelo napuljskog Moloha. Ova pravednost upravlja naše putove i ona je s nama, jer smo mi u pravu. Gdje odlučuje pravednost mi moramo pobijediti. Samo nam treba ustrajnosti, ustrajnosti i opet ustrajnosti u našem pravu da budemo na svojem slobodni. Napulj ide protiv nas s oruţjem nepravde, zloće, podlosti, silom otimača, a nas štiti vječni zakon pravde. Ona je vladala svijetom i vladat će kao ovo sunce gore.

- Vaše riječi uzdiţu svu moju dušu. Upamtit ću ih, usadit u srce i propovijedali svima koji su slabi.

- A ima slabih ima zastrašenih, ojađenih, beznadnih, ima ih koji se podavaju i nas izdaju. Ali ne valja ih udarati kletvama. Te će nevoljne jadnike prokuniti pravednost. Ona ide naprijed, putuje svojini putem kroz veliki ţivotni svemir i doći će k nama. Doći će!

Njegovo je lice sjalo proročkim svjetlom. Tamne oči svjetlošću nade, a Gordana upija tu svjetlost, udiše njegov zanos i bude joj odjednom lako. Njezina odvaţna duša prosjana je novom snagom, probuđena novim ţivotom kao zemlja proljećem.

- Znate li da me čekaju još nove borbe, moţda i teţe, pa ipak ja sam pripravna. Tako mi je kao junaku kad ide u boj s uzvišenim pouzdanjem u pobjedu svojeg oruţja.


~ 194 ~

- Kad bi tako osjetili svi, protivnik bi već danas bio pobijeđen - i opet starac ogrli lijepu djevojačku glavu, prisloni je na prsa, a onda ona ustane. Hrabrost što ju je udisala iz njegovih učini joj ovaj čas laganim. Srdačno ogrli svojeg skrbnika.

- Nosim u duši svaku riječ, svaki dah vašeg duha. Ne bojim se ničega i gledam preda se u neizvjesnost sabrana, samosvjesna i pripravna.

- Gdje su muţevi našeg naroda da te čuju i slijede!

- Slijedit će me princ Ivan, vojvoda Lovro, Damir, a preko njih i drugi.

- Ti, Gordana, posjeduješ najjači upliv na princa i na sve njegove pristaše. Tebi ih predajem, dijete drago. Budi im napitak nepresahljive ustrajnosti u borbi i nadi. Gordana! Moţeš li mi se zakleti da ćeš izvršiti tu duţnost?

- Prisiţem na vašu očinsku ljubav, najveću moju svetinju. Prislonila je glavu na njegova prsa. Osjetila je na glavi njegove ruke i čula šaptanje molitve. Onda se uspravi, pogleda ga i reče s pouzdanjem:

- Kad princa proklamiraju, moja će zadaća biti svršena, a onda ću pohititi k vama u ovu tišinu da nađem mira na vaţim grudima. A to neće potrajati dugo. Neće. Ne moţe.

Sagnula se, poljubila nekoliko puta njegove suhe ruke i pošla k vratima. Tu se još jednom obazre i zastade... Tamne starčeve oči gledaju neobično. U tom se pogledu odraţava izmučena duša što se prašta, prašta s nekom spoznajom i s nekom velikom, mirnom boli. Nešto je određeno snaţno jako u tom pogledu što ona ne razumije, ne prozire, ali joj duboko zasijeca u srce. Nešto joj govori taj pogled. Beskrajno tuţno neshvatljivo, nejasno.

Usne mu ne zbore, a oči upijaju njezin lik s tugom, predubokom, pretamnom da bi je mogla prodrijeti.

- Zbogom oče! Do viđenja!

- Do viđenja!

I Gordana zatvori vrata ćelije. Spopadne je slabost, suze navru na oči. Još stoji pred vratima, oklijeva. Nešto je drţi uz ova stara vrata samotne ćelije.

- Gospođice Gordana, vrijeme je!

Uskoro nakon tog jahala je Gordana uz vojvodu. Pratnja je krenula nešto naprijed. Djevojka šuti. Onda se obazre. Okruţen drvećem i šumom bijeli se zvonik remetskog samostana. Ĉini joj se da iza njega gledaju za njom tamne oči s mirnom dubokom boli, oči što joj nešto govore nejasno, neshvatljivo.

- Ostavili smo ga - reče tiho vojvoda. .

- Ipak mi je još nešto imao reći što je zakopao u sebi.

- Bol rastanka vazda je sklona maštanju, ali ipak rekao je.

- Što, vojvodo?

- Da vam budem sve ono što budete trebali: i otac i majka, i sve. Ja sam se zakleo.


~ 195 ~

Ona obori pogled. Jahali su korakom. Kad su već bili blizu gričke tvrđave, on se zaustavi:

- Gordana, znam da se više neće pruţiti prigoda da govorim s vama nasamu. Pratit ću kralja dio puta, a onda krenuti. Smijem li vam nešto reći?

- Smijete, vojvodo?

- Zamolio sam kralj da vas štiti. Obećao je da će vam biti zaštitnik dok mu date povoda da vam uskrati sklonost.

- Onda ću uţivati kraljevu sklonost do smrti.

- Pouzdajem se u vašu mudrost, Gordana. Ipak, kad bi vam nešto zaprijetilo, ostavljam na dvoru svojeg momka Iliju. Sin je mojeg kaštelana, snaţnog i pametnog mladića. Kad bi vam što zaprijetilo, raspolaţite njime ili da vam bude u pomoći, ili da ga šaljete k meni s vijestima.

- Hvala, vojvodo.

Ona se zagleda u daljinu kad da tamo traţi odgovor.

- Daleko su odlutale vaše misli, Gordana.

- Duboko su zaronile u mene, traţim odgovor koji očekujete ...

- I niste ga našli?

- Htjela bih vam reći: da, bit ću vaša.

- A ne moţete.

- Srce mi je nijemo, mrtvo. Ne govori ništa. Na moje pitanje ne daje odgovora koji bih ţeljela. Nikakav odgovor. Ni za koga.

- Gordana, kralj me upitao: "Ne ljubi li Gordana nekog drugog i zato odgađa s odgovorom?"

Tog trenutka pogledi su im se sastali. Iz njegovih očiju vapi pitanje puno straha i boli, iz njenih odsijeva ozbiljan strog prosvjed protiv prodiranja u njenu dušu.

- Jednom, prije nego što ste krenuli u Milano, rekla sam vam: svaka moja misao ţeli da moje srce odabere vas. Onda ste s tim odgovorom bili zadovoljni.

- A što kaţete danas, Gordana?

- Opetujem što sam rekla: ţelim da odaberem vas!

Zašutjeli su. Oboje osjeća da još nešto lebdi oko njih, nešto nejasno, mutno, magleno. Ona se uspravi u sedlu i pogleda Lovri u oči:

- Kralj vas je izravno upitao: da li moţda iz ljubavi prema drugome odgađam odgovor?

- Izravno je tako pitao.

- Na koga sumnja?


~ 196 ~

- Mislim na princa. Inače se ne bi toliko brinuo o tome.

- Bit će mu sve jasno kad princa proklamira. Istog dana ostavit ću dvor. Moja će zadaća biti izvršena, a vama vojvodo, kaţem ponovo: ţelim da moje srce slijedi vas. To je sve što znam, jer je istina. A dosad moje srce nije slijedilo još nikoga.

U njegovim se očima pojavi smirenje. Raspršila se magla i on tiho odvrati:

- Pošten je to odgovor, dostojan vas, Gordana. Putovat ću smireno misleći na vas.

- Manjkat ćete mi, vojvodo, to osjećam već danas. Ali sve to mora imati svršetak. Idemo. Zamalo će zapasti sunce.

Krenuli su dalje. Putem se činilo da se Gordana zavezla duboko u misli. Kad su stigli na Kaptol, ona se zaustavi.

- U ovoj kuriji konaci učenjak Aversa s firentinskim plemićima. Idem načas k njemu. Bude li tko na dvoru prigovorio, recite da ste vi htjeli govoriti s astrologom o svojem putu.

- Razumijem, otpratit ću vas u kuću.


~ 197 ~

TKO JE GORDANA

U kuriji su dočekali Gordanu s veseljem, naročito firentinski pjesnik Escole Strozzi:

- Ovdje nisam tako sretan kao što sam bio na brodu napuljskog trgovca. Tu vas zaokupljaju svi. Moram se zadovoljiti da vas vidim izdaleka.

- A pošto sad odlazimo u Budim, moramo se trajno odreći toga vidika – nasmiješi se ona.

- Ĉuo sam već tu ţalosnu vijest od milanskog poslanika. Hvata me iskrena tuga, vjerujte mi, prisiţem: nikad nisam sreo ţensko biće koje bi me toliko ispunilo udivljenjem i poštovanjem kao vi. Gordana. Ono drugo ne smijem ni da kaţem jer mi vaš strogi pogled ne dopušta, a moje srce zna da bi govorilo uzalud.

- Mudri ste, gospodine Escole, a opet niste sasvim ispravni. Sačuvat ću vazda duboku zahvalnost i najvedriju uspomenu na viteškog firentinskog plemića koji mi je pomogao uteći iz Napulja i zato sam vam poklonila onoliko sklonosti koliko mi je bilo moguće, a to je upravo dovoljno da moţete biti zadovoljni - nasmiješi se ona i okrene se prema učenjaku Aversi:

- Htjela bih nasamu govoriti s vama.

Mladi Strozzi kao domaćin uvede Gordanu i učenjaka u drugu odaju gdje su ostali sami. Ona sjedne nasuprot astrologu:

- Sve su se moje nade ispunile, one koje sam zadobila na brodu kad sam vas zamolila da dođete sa mnom na Grič. Vi ste pomogli kralju da razotkrije Beatriceine laţne nade u potomstvo.

- I stekao njeno vječno neprijateljstvo koje rado podnosim za jedan vaš topli smiješak.

- Nisam došla primati poklonstvo, nego da vas nešto ozbiljno zapitam: saznala sam malo prije da kralj gaji neku sumnju prema meni. Još ga više obuzima strah da ljubim jednu ličnost koja je od velike sudbonosne vaţnosti za ovo kraljevstvo.

- Nisam imao zgode da s vama razgovaram nakon one svečanosti na koju me pozvao kralj, ali već sam vas htio upozoriti

- Vi ste dakle, zamijetili, tu sumnju?

- Da, gospođice, Dok je to spominjao, kralj je neprestano promatrao princa i vas.

- Nema razloga ni sumnji ni strahu.

- To ne znam, ali bio razlog opravdan ili ne, kraljeva vam sumnja ne moţe bit od koristi.

- Vrlo je vaţno da to znam.

- Kad je kralj one večeri promatrao princa, naglasio je kako bi bilo vrlo zlo po Gordanu ako bi njena ljubav teţila prema onome o kome on sada misli i gledao je pri tome upravo princa. Zato se čuvajte, gospođice Gordana, da ničim ne odate svoje osjećaje.


~ 198 ~

- I vi se pridruţujete toj kraljevoj sumnji? _ Niti se pridruţujem niti poričem, ja samo znam toliko što sam našao u zvijezdama.

- Što ste našli?

- Proriču vam veliku ljubav s ogromnim zaprekama, zapravo nepremostivim.

- I onda?

- Ĉini se da nećete stupiti u brak s onim koga ljubite.

- Ali ne ljubim nikoga!

- Znam posve točno da vam zvijezde proriču ljubav u budućnosti ...

- S nepremostivim zaprekama?

- Da, gospođice Gordana.

- Dakle neću se nikada udati?

- To zvijezde ne kaţu.

Nekoliko je časaka razmišljala gledajući u pod, a onda upita naglo i odlučno:

- Vi ste mi još u Napulju prorekli nezakonitog sina.

- Kaţem to i danas, jer tako pokazuje horoskop. Ali vas će ovo učiniti otpornom.

- Prema tome bih svojom vlastitom voljom morala uzeti ljubav izvan braka?

- Ovako i ja tumačim poruku zvijezda.

- Bit ću, dakle, nesretna?

- Ĉitava epoha koia je u vezi s vašim nezakonitim djetetom pokazuje najbolje, dakle sreću, suštu sreću!

- Koliko god poštujem vas, vašoj znanosti nikako ne vjerujem.

- Moţda, sada, ali jednog dana kad se događaji razviju, sjetu ćete se mene i razabrati da je ovo što vam se sada čini nemoguće pošlo drugim pravcem. I onda će vam se sve činiti razumljivo i prirodno. Sada se još čvrsto drţite svoje odluke, ali u dubini duše osjećate pogibelj da biste mogli krenuti protiv svoje vlastite volje smjerom u susret proročanstvu zvijezda.

- Ne, nipošto, sasvim isključeno. Osjećam snagu da ću uvijek jaka, ravnati svojim srcem.

- Ne znam koliko ima junaka ovaj svijet koji su uspjeli ravnati srcem.

- Onda barem zaustavljati ga da ne ide opasnim putovima.

- Ako ti putovi jednom budu manje opasni, nećete više nalaziti razloga da vršite silu nad svojim srcem. I time bi vaša paţljivost bila manja, srce jače i svojevoljno bi prešlo granice.


~ 199 ~

- Zapravo nosim u svojoj duši svijest i odgovornost velike misije i potpuno se predajem toj zadaći. Kaţem: potpuno. Toliko da i ne razmišljam o sebi i ne

prisluškujem onim osjećajima koje smatramo našim ličnim. Ne, ja sam posvećena domovini.

- A ipak ste me došli pitati?

- Razlog je tome u razgovoru što sam ga ovog časa vodila s vojvodom. Spomenuo mi je kraljevu sumnju i zato sam odlučila da prije nego što pođem na put u Budim govorim s vama.

- Dobro ste učinili, Gordana, jer sve ono što sam vam rekao moţe vam sluţiti kao upozorenje da jače pritegnete uzde. Da znate: kralj ne moţe u podsvijesti vjerovati da muškarci mogu prolaziti pored vas, a da ih ne dostigne zračenje vaše ličnosti. Vi niste obična ljepotica za kojom se muškarac mora obazreti, vi ste osobiti tip ţene.

- Kakav tip, recite?

- Lijepo tijelo, savršeno lijepo, ali iz vašeg lica zrače neke zrake koje osvajaju, veţu, ne strast muţjaka, nego muškarca bacaju na koljena s udivljenjem, nezaboravnim, trajnim. Da ste kraljica, vaši bi vas narodi oboţavali, ne samo muški i ţenski, a vi biste stvarali najveća ţivotna zadovoljstva narodima.

- Meni treba sada u našoj borbi snage o kojoj govorite.

- Vidim, okupljaju se oko vas, ali vaše srce dolazi u opasnost.

- Nemam mnogo posla sa sobom. Uvjeravam vas: ne dolazim ni u prigodu da se borim sama sa sobom. Moj je put određen, a taj vodi k cilju koji je opredjelila jednodušna ţelja mojih zemljaka Hrvata.

- Ţelite princa Ivana staviti na prijestolje?

- To je taj cilj, a ja ću mu sluţiti do posljednjeg daha. Recite mi: jeste li izradili horoskop princu Ivanu?

- Po kraljevoj ţelji.

- Dopuštaju li zvijezde da će postati kralj?

- Predskazuju mu najveće časti, vlast, veliku ljubav podanika, dakle iz toga se mora zaključiti da će stajati na čelu ovog kraljevstva i tako će se ispuniti ţelja vaših zemljaka i vaša.

- To je jedino vaţno i to me pomiruje s vašim zvijezdama, ako...

- Nemate odvaţnosti pitati što vele o prinčevoj ljubavi?

- U čemu ste našli opravdanje da mi poričete tu odvaţnost?

- Jer ne pitate, a bilo bi vrlo prirodno...

- I neumjesno prodirati u njegove tajne. Ipak, neću da me sumnjičite. Što vele vaše zvijezde o tome?

- Prinčeva ljubav prema vama ima velik udio u sudbini njegova ţivota.


~ 200 ~

- Vaše zvijezde baš nisu iznašle nešto novo.

- Ja još nastavljam:

- A ja slušam. Dakle?

- I princu proriču zvijezde, kao i vama, nezakonitog potomka.

- U pomanjkanju novih pronašašća vaše zvijezde opetuju. Prijatelju moj, siđimo sa zvijezda na zemlju gdje ipak svatko moţe upravljati svoji mi sudbinom ako je jak.

- Svejedno upamtite što sam rekao, dobro upamtite.

- Ne trebam se mnogo truditi da upamtim. Ali sada moram poći. Još ćemo se vidjeti na gozbi koju kralj priređuje za oproštaj, ali ne znam hoću li moći s vama govoriti ovako nesmetano. Zato ovog časa primite moju hvalu dovijeka. Vi ste me upozorili

što mi je u Napulju spremao kralj Ferrante. Preko vas okrenula se ovdje stvar našeg kraljevstva najbolje. Hvalit ću vam za to vječno, dragi i pošteni učenjače.

- A ja ću ostavit, ovaj kraj obogaćen spoznajom jedne velike djevojačke ličnosti. I sretnete li ikad u ţivotu Ivana Pannoniusa, vašeg skrbnika Ĉesmičkog, recite mu da je moju brigu za vas pobudila uspomena na njega, vjernog prijatelja i slavljenog pjesnika.

- On će to doznati.

Izišli su oboje u drugu odaju gdje je vojvoda Iločki raspravljao s firentinskim plemićima i milanskim poslanikom. Ona se oprosti s njima pa s vojvodom ostavi kuriju. Uspela se na konja i u pratnji vojvode krenula na Grič. Već se spuštao sumrak kad su ujahali u dvor. Gordana odmah pođe u svoju odaju gdje je našla malu Beci.

- Zar ima što novo, malo kneginjice? - upita je ona

- Danas popodne kad ste otišli, kraljica me ispitivala što vi toliko razgovarali s Damirom. Ne govorite li moţda o princu? Rekla sam joj da ste govorili o putu i nikad vas nisam čula govoriti o princu. Zašti ona toliko ispituje o princu i vama?

- Jer hoće kraljevati i sluti da pripadam prinčevim prijateljima. A što sada radi kraljica?

- Sprema se na put, ali se neprestano nečega boji na ovom dvoru pa se vrlo veseli što odlazimo.

- Ne znam tko ima razloga da se tome veseli? Mi, ili ona.


~ 201 ~

PROROČANSTVO

Sva je kraljevska svita sjedila na konjima i čekala da dvorski meštri Berislavić i Orban dadu znak za kretanje u biskupsku crkvu na Kaptol. S ceste dojuri u dvorište nekoliko paţeva i nešto najavi dvorskim meštrima.

Orban se uzbuni. Mladen Berislavić pohiti naprijed i dade odredbu četi oklopnika što je stajala pred kraljevskim dvorima na Dvercu. Opet se vrati i priđe kralju. Izmijenili su nekoliko riječi. Povorka stoji dalje. Paţ Stjepan spazi Gordanu i primakne joj se.

- Što se događa, Stjepko? Zašto smo zapeli?

- Gospođice, čudo je to. Vani je silan svijet, sve su ulice pune, ne moţe se prolaziti. Oko Kamenitih vrata ljudi kao mrava. Poslali su oklopnike da priprave prolaz kraljevskoj povorci. Sve se pomamilo za čudom.

- Za kakvim čudom?

- Cijeli Grič viče da se na Kamenitim vratima pojavilo proročanstvo.

- Ali što, u kojem obliku?

- Znam samo što sam vidio i čuo. Ljudi trče na Kamenita vrata i vele da je tamo proročanstvo pa su zabrtvljene sve ulice i svijet stoji od Markova trga do Kamenitih vrata.

Oglasi se trublja s gradske kule na Dvercima. Stjepko se trgne.

- Već idemo - i potrči iz dvorišta pa stane u red paţeva.

Kralj Matijaš jaše na vrancu, a do njega na bijelcu Beatrice. Kralju slijeva princ Ivan, kraljici zdesna hrvatski ban. Iza kraljevskog para slijede Beatriceina braća Francesco, Giovanno, doña Isabella i ostale njene rođakinje. Iza njih palatin, dostojanstvenici, velikaši, plemići. Povorka silazi niz Dverce i krene na Markov trg. Gordana gleda niz ulicu. Gusta nepregledna masa svijeta spušta se sve do Kamenitih vrata. Dolazak oklopnika svrati pozornost ljudi na kraljevu povorku. Nešto nemirno igra u njihovim zjenicama. Svraćaju poglede sad u povorku, sad prema kuli nad Kamenitim vratima.

U licima im odraz razbuđenih duša u koje je palo nešto novo što je razbudilo njihov svakidašnji ţivot.

Što se povorka više pribliţava Kamenitim vratima, to biva sve gušće stisnuta. Iz svoga sedla Gordana promatra kako su dolje crni oklopnici prošli ispod Kamenitih vrata, a za njima slijede paţevi i dvorani. Odjednom osjeti da su svi sprijeda stali, pa i ona zaustavi konja, uzdigne glavu i opazi da je kralj prisilio povorku da stane i gleda prema zidinama iznad izlaza širokih gradskih vrata kamo su okrenute sve glave.

Ĉasovi prolaze. Kraljeva se glava spusti, a onda okrene konja. Uza nj Ivan i Beatrice. Ĉitava povorka se pomakne i silazi polagano prema izlazu. Gordana ne pušta s oka ono u što je zagledan čitav Grič. Na kuli, na bijeloj stijeni crna slova, velika, uokruţena, snaţna.


~ 202 ~

Na poluotvorenim usnama zapanjenost. svjetina oko nje sva je kao jedan dah, jedno oko, jedno srce, jedne usne s kojih silazi jedan uzdah:

- Proročanstvo! .

A pri tome ne skida pogled s kule na kojoj su napisane neke poruke, usklici, a svaka riječ povezana je. nevidljivim nitima sa svakim čovjekom, svakom dušom, svakom ţeljom.

Gordanina svijest prima nadahnuće izgovarajući glasno pročitane izreke:

- ..“sumnja je početak raspadanja. Sumnja je izvor svih poraza sumnja ulazi u ropstvo, sumnja je kap koja truje rijeke i mora.

Pouzdanje je napitak snage, vrelo svih pobjeda, sila, moć sjeme vječnog ţivota. To je vjera u sebe!

Ne bojte se, Hrvati, dok vjerujete u sebe! Tonut ćete u izdajstvu, neprijateljstvu, nesreći, u ropstvu, ali nikada potonuti. I ako se na vas strovali potop svih nevolja, dobri koji su izdrţali ući se u Noinu barku da obnove sretniji i bolji ţivot.

Vjeruj, narode, u sebe!"

Kucaju sva srca. Riječ po riječ pala je u njihove duše kao kaplja lijeka na bolesnikovu usne. A Gordana polagano nastavlja put i prolazi ispod kamenog luka gradskih vrata. Tamo sprijeda opazi kralja kako se osvrnuo ugarskom palatinu:

- Dakle, Hrvati imaju svoje proročanstvo, a Ugri? Što će sa svojom gordosti, svojim nadimanjem da tuđinca dovuku na prijestolje?

Beatrice osjeti ţalac ovog pitanja i odvrati:

- Ne traţe tuđinca nego svoju kraljicu.

- Ugri će slomiti kičmu. To je moje proročanstvo njima - reče kralj. – Neka prevedu ovaj napis na Kamenitim vratima na latinski. Moj historičar Galeotti mora ga kopirati da Ugri nešto nauče.

I onda kralj krene prema kaptolskoj crkvi. Pred Kamenitim vratima ljulja se ljudstvo. Stotinu očiju zuri u napisano proročanstvo koje obećava pobjedu. Plemići koji umiju čitati ponovo čitaju crna slova s bijele kule. Ponavljaju po deseti put kao da uče naizust i upijaju ih u sebe, udahnjuju u one koji slušaju. Nitko ne govori glasno osim onih koji čitaju. Svjetina sluša opajajući se melodijom što je stvaraju riječi napisane na zidini kule. Melodija njihova srca. U počitanju duša svjetina šapće:

- Proročanstvo!

- Ĉije? Ĉije?

- Tko ga šalje?

- Ĉija ga je ruka stavila na kulu?

Mašta se budi, uspinje, raspleće, dočarava im sliku, tamnu, punu mistike, sliku crne mrkle noći, uspavani Grič. Jedna se ruka bijeli u mjesečevoj sjeni, ruka


~ 203 ~

nevidljivog stvora. Ne vide mu glavu ni tijelo, ni ramena, ništa, samo bijelu ruku nad lukom vrata, ruku iza koje ostaju slova, crna velika snaţna.

- Ĉija je ruka? Ĉija poruka?

- Tko nam je poslao proročanstvo?

- Sišlo s neba ili se uzdiglo sa zemlje, palo je po nama kao rosa po uveloj travi.

* * * * *

Kraljevska povorka vraća se s Kaptola. Ulaze na Kamenita vrata. Princ Ivan se obazre, pogleda gore na kulu, gleda dugo napis, a onda polagano jaše uz kralja i kraljicu.

Ušli su u dvorište gričke palače. Silaze svi redom. Kralj dade znak vojvodi Iločkome i

uđe u palaču.

* * * * *

Velika gozba započela je u podne u kraljevskoj palači. Oproštajna gozba. Sve što je na saboru našlo se u dvorani da još posljednji put sjedne za kraljevski stol. Kralj ih zabavlja veselo, priča anegdote s ratišta. Kasno popodne nakon objeda počeo je raspravljati s hrvatskim velmoţama o hrvatskom saboru i o kraljevstvu.

Princ Ivan stoji iza oca pozorno slušajući drţavničke razgovore. Pojavi se Beatrice, praćena doñom Isabellom i svojim dvorskim gospođama. Nije mogla podnijeti da je kralj isključuje iz drţavnih raspravljanja i pribliţi se. Svi se odmaknu. Ljubazno se smiješeći priđe kralju. On joj ponudi naslonjač, ali odmah skrene razgovor i pita velmoţe i plemiće:

- Danas su vaše misli mnogo vedrije nego ovih dana. Otkud to? Zar zbog proročanstva na Kamenitim vratima?

- Bit će da je tako - odvrati vojvoda Lovro - sve ih je napojilo nadom.

- Neizvjesna su obećanja proročanstva - primjeri Beatrice.

- I sunce je daleko, a ipak nas grije - odvrati Lovro.

- Nije loš odgovor, vojvodo - upadne kralj. - Vama obećaje neznani prorok ili proročica vječni ţivot, a to znači pobjedu. Vjerujete li u to?

- Vjerujemo - odgovore hrvatski izbornici. Uto kraljev pogled uhvati Gordanu koja je stajala iza kraljice.

- A što veliš ti, Gordana?

- Vjerujem da moja domovina ne moţe nikada stradati, jer stradati moţe samo onaj

koji nema pravo.

- A znaš li, djevojko, da mnogo pravednih stradava? Uzalud, dozivajući pravednost, ona ne dolazi.


~ 204 ~

- Mnogo je nepravde u svijetu i dug je put koji mora da prevali pravednost, a svuda je zadrţavaju zapreke, podvale i zloće. Daleke putove ima da prođe pravednost, ali ona će stići svakom tko ustraje.

Duboko se dojmiše ove nječi kraljeve duše.

„Bodri li mene? - pita kralj - ili je tek slučaj?"

Ali se glasno nasmije i okrene gospodi:

- Ĉuli ste muško mudrovanje u djevojačkoj glavi koju sam uvijek smatrao svojom dvorskom ludom. A ja velim: kraljica je u pravu. Gordana je umna. Vaša je krv.

S prikrajka djevojku gleda princ Ivan. U njegovim očima je ushićenje, puno njeţne, duboke ljubavi. Beatrice vreba njegov pogled i zadovoljno se smiješka.


~ 205 ~

POSLJEDNJI DAN

Grič se oprašta s kraljem Matijašem. Oprašta se s njime Kaptol, Laška Ves, sva bliţa i daleka okolica. Kralj ostavlja glavni grad Hrvatske pošto je u njemu proveo osam mjeseci.

Ostavljaju ga inozemni poslanici, drţavni dostojanstvenici, članovi kraljevske kancelarije, dvorski učenjaci, pjesnici, glumci, pjevači, dvorani, plemići, paţevi, posluţitelji, sva sluţinčad i vojnici.

Od rana jutra kreće povorka od stotinu kola. U njima Beatrice vozi natrag u Budim dragocjeno suđe, zlatni pribor, sagove, svoje slike, vozi sve što treba kraljevsko kućanstvo kako je to vozila uvijek u svaki grad kamo bi dolazila na boravak.

S gričke utvrde promatraju građani kako savskom dolinom prema sjeveru puzi povorka kojoj se glava gubi daleko u poljanama, a rep se još nalazi na gričkoj ulici.

S jedne i s druge strane čuva povorku dvije tisuće vojnika. A dolje, na poljani pod Gričem, vijeća hrvatski sabor. Velikaši i plemići u svečanim odorama. U dršcima mačeva prelijevaju se dragulji. Na klobucima leprša perje. Hrvatski ban sjedi na povišici i predsjeda. Barun Vojković govori saboru. Predlaţe da sabor isprati kralja do granice gradskih posjeda, a posebni izaslanici do granica Hrvatske.

S gričkih utvrda zaječale su nad dolinom trublje. Sabor prekida raspravu. Ispod kamenitih vrata niz utvrdu se spuštaju oklopnici kraljevske crne čete. Iza njih slijede kralj, kraljica, princ Ivan, pa onda prvi dostojanstvenici. Narod s obje strane pozdravlja Ivana. Saborska gospoda uzjašu konje da se pridruţe povorci.

Kralj zovne princa Ivana i pojuri na svojem vrancu naprijed ostavljajući iza sebe kraljicu. Ona hoće da ih slijedi, ali je zadrţi krika malog hercega primaša. Hippolit se na svojem konju uzvikao, ne dopušta kraljici da se udalji od njega. I makar je vuče kraljeva namjera da se sam s Ivanom pojavi pred plemstvom njezino je mezimče pobijedilo. Beatrice je ostala s njim stisnutih usana iza kojih se skrivaju prijetnje.

Na poljanu nagrnuše ljudi diţući klobuke, ruke i kličući:

- Ţivio nasljednik prijestolja princ Ivan!

Po stoti put opetuju te riječi i njima zasipaju Ivana. A kraljevo lice se smiješi i duša mu se širi.

Kad su stigli na granicu gradskih posjeda, obazre se kralj gore na utvrdu, zagleda se u nju, pa će poluglasno Lovri Iločkome:

- Ţalim svoj odlazak. Rado sam među vašim zemljacima. Pošteni su u sreći i nesreći - jednako. Zasluţili ste da se proročanstvo ispuni.

Dok je gledao kule i tornjeve, pristupe mu velmoţe i plemići hrvatskog sabora i uzdigavši mačeve uskliknu kralju posljednji oproštaj. On odvrati:

- Doći ću, opet ću doći kad svanu moji dani. Vidjet ćemo se opet!


~ 206 ~

I zatim podbode konja i krene. Za njim klicanje. Velmoţe se vraćaju na poljanu pod Gričem. Sabor nastavlja vijećanje. Građani gledaju u daljinu za kraljevskom povorkom i slušaju gromki glas baruna Vojkovića što govori saboru:

- ... teški nas dani tište. Pred nama je mrak budućnosti. Klonule su nam duše, pune su straha i sumnje. Ali, braćo, odbacimo strah, pouzdajmo se u sebe jer, vjerovati u sebe to je snaga i sila. Dok vjerujete u sebe nikad nećete potonuti. Tako, eto, veli proročanstvo na Kamenitim vratima. "Zasluţili ste da se ispuni" - rekao je kralj, a ja velim: samo je do nas da se ispuni. Samo do nas.

I kliču plamenim poklicima, a povorka se gubi u daljini. Za njom ostaje Grič s tvrdim bedemima, s proročanstvom i srcima punim vjere.


~ 207 ~

NA BUDIMU

Jesenska je noć. Magla leţi nad dvorištem budimskog kraljevskog dvora. Pred ulazom u dvor na stupovima gore baklje. S obje strane stuba sjede bakreni lavovi i mrko zure u noć. Pored njih nepomično stoje crni oklopnici. Ĉovjek u plaštu pri bliţi se stubama.

- Stoj! - viknu obojica.

- Kurir za njezino veličanstvo iz Napulja.

U svjetlosti baklja bijesnu koplj koplja i pribliţe se tijelu kurira.

- Ni koraka dalje.

On stane. Oštrice mu dotiču rebra.

- Straţe su me pustili ući, zašto me vi zaustavljate?

- Takva je zapovijed.

Ĉovjek razmišlja i šuti. Niza stube dotrči Enrico.

- Pustite kurira.

- Ne smijemo!

Enrico siđe k njemu i reče oklopnicima:

- Odstranite se, on neće u dvor.

Pri svjetlu baklji Enrico zaviri pod kurirov klobuk i šapne:

- Vi ste to gospodin Janoš?

- Ja evo, po nalogu gospodara grofa Bathoryja pod imenom kurira iz Napulja, da me straţe propuste, nosim vijesti kraljici.

- Isporučit ću joj. Govorite.

- Sutra poslije mise u sakristiji crkve sv. Dominika velikaši čekaju kraljicu.

- Doći će, bude li mogla ostaviti kralja. Bolestan je.

- Što mu je? - usklikne čovjek s nepritajenom radosti

- Putem iz Hrvatske stigle su nas kiše, jako se nahladio i boli ga u kostima. Trese ga groznica. Vratila mu se bolest koju je jednoć zadobio u turskom ratu.

- A nije ozbiljno?

- Već sjedi u nasloniaču.

- Dakle, bolje!

Glas kurira odaje razočaranje.


~ 208 ~

- Da, bolje i moţe biti posve dobro.

- Kakva šteta, a kraljica se odmorila od puta?

- Posvema. Doći će sutra, nastojat će.

- Imate li kakvu poruku za gospodu velikaše?

- Recite: kralj taji svoju bolest zato vas nisu pustili u dvor.

- A što radi protukandidat princ?

- Ĉita knjige, filozofira sa svojim učenjacima i čeka prijestolje.

- Je li istina da su ga Hrvati proklamirali?

- Po ulicama su vikali za njega, to je sve. - Ovdje na dvoru Hrvati imaju odviše

svojih ljudi. Naročito su opasni Mladen Berislavić i Damir Brezovački, vitez Ivan od Srednjice, pa onda kraljev stolnik barun Bošković i onaj kipar Duknić. Ima ih previše u Budimu. I Nikola Brezovački je tu, a on vodi hrvatsko plemstvo.

- Još i to! Uza sve ovo, naša je strana jaka i sloţna. I biskupi su svi uz kraljicu. Dovela ih je k nama ţeđ za kardinalskim klobucima kojih se nadaju od kraljice. A to valja iskoristiti. Biskupi vele: kraljica ima u Rimu i čitavoj Italiji veza, a budući papa prijatelj je napuljskog kralja. Ĉujte, Enrico, dakle kraljevska bolest je samo obična kostobolja?

- Na moju veliku ţalost.

- I moju. A što je s Varadijem? Još uvijek nije pao u nemilost?

- Ĉitave dane kralj ga ne pušta od sebe.

- Tog kravara trebalo bi najuriti iz kraljeve blizine. Ovo je poruka grofa Bathoryja kraljici.

- Odgovorite mu neka se strpi. U Hrvatskoj se nije moglo ništa. No sad je vrijeme da idete i nikad se više ne javite kao kraljičin kurir iz Napulja.

- Još nešto. U Budimu ima palača nekog plemića. Tjedan dana prije kraljeva dolaska uselile su se ondje dvije strane gospode, a prekjučer vidio je moj nećak princa Ivana kako ulazi u onu kuću. Ostao je tamo čitavo popodne.

- Jesu li ţene mlade?

- Jedna je crnokosa i prosijeda, a druga srednje dobi, plavojka. Moj nećak tvrdi da nalikuje na nekadanju kraljevu ljubovcu.

- To bi bilo i odviše nedostojno. Javit ću kraljici No, idite da vas ne vidi koji od kraljevih pristaša. Odvest ću vas ravno do gradskih vrata da se ne bi uplele straţe.

* * * * *

Dva velika lustera s gorućim svijećama vise sa stropa što prikazuje plavo nebo puno zvijezda. U kutovima dvorane stoje kipovi veličine čovjeka. U rukama drţe ogromne osmokrile svijećnjake što osvjetljuju raskošnu odaju. Stijene su oslikane velikim freskama prikazujući ratne prizore. U sredini je slika junaka Sibinjanin Janka u


~ 209 ~

oklopu i kacigi. Nasuprot slika kralja Matije u zlatnom oklopu kako jaše na konju. U velikom mramornom kaminu gori vatra. S lijeve strane kamina pozlaćeni leţaj nalik na široku klupu. Po njoj jastuci od zlatnog protkanog damasta, s desne strane naslonjač, navrh oslona grb što ga drţe dva zlatna gavrana. Kralj Matija sjedi. Noge su mu pokrile grimizom. Pogled mu kruţi dvoranom od zida do zida, promatra slike, skupocjene stalke, kipove, veliki ormar od rezbarenog drveta na kojem stoje kipovi od srebra. Kraljica Beatrice sjedi na leţaju s druge strane kamina. Šuteći promatra vatru u kaminu. Princ Ivan stoji kraj kraljeva naslonjača i raspravlja s ocem o slikarstvu i kiparstvu čije umjetnine rese budimsku kraljevu radnu dvoranu. Vrata s umjemičkim reljefima otvore se. Varadi uđe. Ĉim ga je Beatrica opazila, ustane i pođe kralju:

- Nadam se da ćeš ove noći dobro spavati Je li. dragi? Bolje se osjećaš, mnogo bolje?

- Ako i ne mnogo bolje, ipak bolje. Idi, Beatrice, vidim da si umorna.

- Briga za tvoje zdravlje ne poznaje umora. Idem da pogledam Hippolita. Jadni dječak.. I on se je putem nahladio. Uvijek viče za mnom.

I kraljica krene polagano dostojanstvenim korakom k vratima. A on prati njezin snaţan visoki stas. Vrata se za njom zatvore kratkim štropotom. Matija okrene lice k Varadiju:

- Jedva je čekala da moţe otići. Svim je svojim mislima bila negdje tamo, a izgovara se Hippolitom. Otkako smo u Budimu, neprestano Hippolit.

- Uistinu ga neobično voli - primijeti Ivan.

- Nisi lukav sine moj. To sam već mnogo puta sa strepnjom ustanovio.

- Nisam kriv, oče, što me priroda nije obdarila tom krepošću.

- Lukavost se moţe steći kao vještina mača gledanjem i vjeţbanjem. A Varadi? Što nosite? Nešto su nanjušili naši uhode i kraljičinim odajama?

- Ondje su oprezni kao i mi ovdje. Ipak, večeras su straţe pustile u dvor nekog čovjeka koji je tvrdio da je kraljičin kurir. Ušao je kroz sva dvorišta sve do lavova. Kad je htio da se popne, zadrţali su ga oklopnici. Tada dođe Enrico i zapovjedi da ga puste. S njim se povukao malo dalje, neko su vrijeme tiho razgovarali, tada je Enrico čovi odveo kroz sva dvorišta i naloţio da otvore vrata i čovjek je otišao.

Rumen udari kralju u lice.

- Zar ovdje zapovijeda Enrico? Kako su smjeli poslušati njegove naloge?

- Navikli su na to odavna, još prije nego što smo pošli u Hrvatsku.

U tom odgovoru kralj osjeti nišan na prijašnje kraljičino gospodarenje u dvoru Matija se pričini da to ne opaţa i zapovijedi:

- Neka svakoga puste u prvo dvorište, a ondje zaustave, ispitaju tko je i odmah jave. Svaki glasnik koji dolazi kraljici ima se predvesti meni. Zapovijedi koje sam dao na Griču vrijede i ovdje.

Matija skine grimiz s nogu što su počivale na oniskom podnoţniku i polagano ustane. Ivan mu priskoči i uhvati ga za ramena.


~ 210 ~

- Ne puštajte nikoga u moju radnu odaju. Previše bi se Napulj raţalostio kad bi čuo da sam prohodao. Baš je suvišna ova boljetica. Posve suvišna. Astrolozi su mi proricali da me na putu čeka zlo.

- Još nekoliko dana i već ćete moći uzjahati - veli Ivan.

- Neće baš bit sasvim tako, ali za tjedan-dva nadam se i ja. Pazite budno, Varadi, da se ne prenose vijesti o mojoj bolesti. Neprijatelji će to iskoristiti. Sad je najvaţnije da kraljicu drţimo daleko od njih.

- Opkolio sam ih najvještijim uhodama. Ali obračunati s njima to je najpreči posao, veličanstvo - savjetuje Varadi.

- Samo da mi Lovro donese povoljne vijesti iz Njemačke. Samo to čekam.

Samo što je kralj pošao nekoliko koraka, vrati se opet u naslonjač.

- Zlo je to kad je puna glava osnova, a noge pune boli - i ponovno sjedne.

- Neka mi prinesu stol za pisanje, radit ćemo. A ti, Ivane, sjedni i slušaj kako se bacaju kocke na vlasti. Vladati je najteţa igra.


~ 211 ~

ARAGONSKA KRV

Enrico je prošao dugim hodnicima između kipova i stalaka s gorućim svijećnjacima i ušao u kraljičino predsoblje, otvorio modra pozlaćena vrata što vode u Beatriceinu odaju. Stijene su ukrašene crnim drvom sa zlatom bojadisanim rezbarijama. Na podu sag s prizorima iz aragonske historije. Sa stropa vise okrugle svjetiljke. Na stolu pozlaćeni svijećnjak s mnogo svijeća. Uz kraljicu je napuljski poslanik Ranzano u purpurnoj haljini. Enrico navijesti vrlo tiho i povjerljivo:

- Veličanstvo, bio je ovdje kaštelan grofa Bathoryja.

- Dakle ipak su našli vezu sa mnom i preko svih kraljevih zapreka. Kakve mi vijesti donosi?

- Sutra u nedjelju vaše će veličanstvo sigurno poći u crkvu, a gospoda vam se ţele pokloniti u sakristiji dominikanske crkve. Ona značajno pogleda Ranzana:

- To je dakle odlučni sastanak s mojim pristašama koji mi nude krunu. Razumije se da primam poziv. Kralj me neće pratiti, put je, dakle, slobodan.

- Smijem li i ja poći, veličanstvo, kao poslanik Napulja?

- Da, vi ćete ih promatrati, prezirati. Ima li koja vijest, Enrico?

Enrico ispripovijedi kraljici što je čuo o prisustvu prinčeve majke u Budimu. Očekivao je da će ona planuti, ali umjesto toga nasmije se.

- Taj princ odviše je naivan. Doveo mi je svoju majku kao da sam ga za to molila. Kralj i princ mi pomaţu. A sad, Enrico, idemo.

- Neka veličanstvo uzme ogrtač, dolje je hladno. Jedva Beatrice ode iz sobe,

Ranzano šapne Enricu:

- Niste ništa načuli od kraljevih najbliţih dvorana ili barem opazili u njihovim licima zabrinutost za kralja?

- Samosvjesni su, oholi i drski, dakle kraljeva bolest ne pruţa nade da će umrijeti

- Kad bi ga barem prikovala uz postelju. Za dva-tri mjeseca proklamirali bismo za nasljednika kraljicu.

- Vaša milosti, od kostobolje nitko još nije umro?

- To sam već zapitao našeg napuljskog liječnika. On nije genij kao Cristofano. Da je sad on ovdje. Međutim, iako nije toliko vješt, Charafa mi je ipak natuknuo da se od kostobolje mogu razviti bolesti koje ubijaju. To bi bilo odviše Boţje milosti.

- Zaboravljate kraljeve uhode. Na svakom koraku sudariš se s njima. Već se ne pouzdajem ni u kipove na hodnicima i stubama da i oni ne vreba ju naše kretanje.

- Uhodu je lakše mimoići nego kralja. Samo kad bi dugo bolovao.

- Bojim se da prerano spremate raţanj.

Na vratima se pojavi kraljica u dugom tamnom plaštu. Glavu je zamotala u veo.


~ 212 ~

- Vodi nas, Enrico. Dođite, Ranzano. Ti, Francesco, budi na straţi. Ako bi me kralj zvao, reci da se kupam. Idemo.

Sve troje pođu kroz nekoliko raskošnih odaja pa iziđu u hodnik i nestanu u polutami. Enrico pođe prvi. U ruci mu svijećnjak sa tri svijeće. Izašli su na otvoreni trijem. Svršavao je na ulazu u kulu. Našli su se u okrugloj prostoriji. S druge strane Enrico otvori vrata i osvijetli neke uske kamenite stube. Silazili su. S obje strane stijene su debele kao pećine, čini se da silaze u podzemlje izdubeno ispod brda na kojem leţi dvor. Na dnu Enrico digne svjetlo:

- Molim gospodina poslanika da pridrţi svijeću dok ne otključam vrata.

U ţeljeznim vratima zaškripi ključ. Ušli su u gust vlaţni mrak. Enrico ponovno uzme svjetlo i pođe naprijed. Prolaze beskrajnim hodnikom.

- To je, dakle, ona znamenita tamnica ispod dvora - pita Beatrice - o kojoj sam čula?

- Da, veličanstvo, ovdje su odvajkada kraljevi zatvarali svoje suţnje. Tamničar mi reče da je tu tamnovao kralj Matija kad ga je Ivan Postumatus zarobio s njegovim bratom. Iz ove tamnice digao se kralj na prijestolje.

- Šutite, Enrico - prosvjeduje Ranzano.

- Zašto ga ušutkavate?

- Teško će se dojmiti vašeg veličanstva uspomena da je ovdje nekoć čamio kralj kojemu ste danas supruga.

- Vrijeđate aragonske kćeri. Naša srca nisu od rastopljive tvari. To me strahovito mjesto ne uzbuđuje i zato je aragonska krv mirna i zdrava. Slika tamnice samo mi pruţa sigurnost. Ĉvrste tamnice snaga su prijestolja. Napuljska dinastija stoji jer su tamnice napuljskog dvora neprohodne.

- A ipak je iz njih utekla Gordana?

- Jer sam je dala izučiti u smjelom skakanju u vodu i vještom plivanju. Iz ove tamnice ne moţe skakati u Dunav. Predaleko je rijeka. Ĉekaj, Enrico - i ona se načas zaustavi i ogleda zidine - moram se upoznati s podzemnim odajama u kojima ću ugostiti svoje protivnike. To je prava grobnica za ţive.

- Vaši će gosti biti ukonačeni, veličanstvo!

Enrico je koračao polagano pred njima noseći visoko svijeću, a ona pozorno promatra arkade, svaka ţeljezna vrata mimo kojih bi prošli kao da već u duhu zatvara one što im je namijenila ţivot u dubini dvorskih temelja.

- Vladar mora uvaţavati svoje tamnice kao i svoje vladarske osnove. Ove ne mogu opstojati bez ovah tmina. Blistava osnova i mračna tamnica veličanstvena je harmonija i sigurna moć.

Ranzano nije odgovarao s tolikim oduševljenjem. Tamnica kao da je u njemu proizvodila neprijatnosti. Samo je potvrđivao njezine riječi.

- Hoćemo li skoro k cilju? Kamo si to odvukao, Enrico, našu dragocjenu ţrtvu?


~ 213 ~

- Odabrao sam joj dno tamnice da vika i zapomaganje ne mogu do tamničke straţe.

Još su nekoliko časaka prolazili crnom tminom, a tada Enrico najavi:

- Evo nas, veličanstvo, molim gospodina poslanika da pridrţi svjetlo.

Kraljičin dvorski meštar zarine ključ u veliku bravu. Onda skine prečku sa ţeljeznih vrata i gurne ih na stranu. Ranzano uđe prvi i osvijetli kraljici put. Beatricein pogled zaokruţi po vlaţnim zidinama. U tmini sablasno zazveči gvoţđe kao da se neka zvijer svezana na lancima probudila i skočila. Neki se čovjek ispruţi. Lancima je svezan oko pojasa i pričvršćen o zid. Noge su mu okovane i ruke svezane unatrag. Visok je, stasit. Iz crnoputnog lica blistaju oči. Crna kovrčava kosa pada po ramenima i čelu.

- Veličanstvo!

Nešto je htio reći. Riječ mu je zapela u grlu od straha ili bijesa. To Beatrice ne moţe razabrati, premda ga promatra oštrini pogledom. Dostojanstveno se isprsila stupivši korak bliţe.

- Gledaš me. Sam sebi ne vjeruješ da sam to ja. Vidiš li, ti si se na Griču uspeo k meni, danas sam ja u Budimu sišla k tebi. Osveta! Što veliš?

- Ništa ne razumijem, veličanstvo. Ništa.

- Mrtav ti je mozak, crve. Drznuo si se uzdignuti svoje oči k napuljskoj princezi. Jer te pogazila, mislio si da se smiješ osvetiti. Crv hoće da se osveti kraljevskom stopalu koje prešlo preko njega. Bijedni gmizavce. Nedostojni otpadak zakutnog plemića, zahvaćen bunilom, hoće da omete osnove kraljici, onoj koja gospodari. Tvoja će drskost biti naplaćena.

- Što sam skrivio veličanstvo?

Uznikove tamne oči rašire se i nepomično zure u Beatrice.

- Upoznala sam te, lupeţu. Pod imenom Lorenza Carbo skrivaš se na mojem dvoru da razbijaš stube mojem usponu na vlast?Odgovori, Ramiro!

- Veličanstvo mene zove Ramiro?

- Zovem te imenom koje ti pripada.

- Veličanstvo, nisam ja napuljski paţ. Kunem se. Ne mogu biti, premlad sam.

- Na stratištu i svetac će se zakleti krivo da spasi jadni ţivot. Prepoznali smo te, Ramiro. Vidio si napuljskog glasnika na Griču. Pazio je na tebe putem u Budim. Odao si se svojim ispitivanjem o Ramiru. Odao si se.

- Pitao sam i govorio što sam čuo u Napulju. Govorili su ljudi mnogo su govorili i danas još govore, ali ta pogledajte me. Javite mojoj obitelji u Napulj i svi me građani znaju od djetinjstva.

- Krivotvorio si nalog mojem graditelju da na Griču izgradi tajni ulaz u moju odaju.

- O svemu tome ništa ne znam. Tako mi duše. Treba da ga potraţite u Napulju.


~ 214 ~

- Tvoj svjedok ne silazi da te brani. Mjesto njega sići će moj krvnik da odrubi tvoju drsku glavu. Lanci sablasno zveče mrakom.

- Ne priznaješ?

- Ne mogu da priznam Nisam Ramiro. Smilujte se. Pitao sam glasnika kao što pitaju i drugi. Sva napuljska čeljad ovdje na dvoru raspravlja navečer o kraljici i o Ramiru. Neka se kraljica uvjeri.

- Enrico, naloţi krvniku da ga smakne.

Ĉovjek se trgne i zatetura.

- Kraljice, ja nisam Ramiro. Imam u Napulju starog oca i majku. Građani Napulja ih poznaju.

- I oni će doći k tebi. Hajdemo.

Uznik se zaleti prema njoj, ali ga lanac trgne natrag. Lice mu se izobliči, lomata okovanim tijelom i viče:

- Jao tebi, Aragonko! Napuljsko će more natapati tvoju krv. Ja nisam Ramiro. Ako stavite ruku na moj ţivot, jao svima vama.

- Enrico, neka ga krvnik odmah smakne. Kralju ćemo reći da mi se dvoranin nedostojnu pribliţio i zato sam ga smaknula. Vas ste obojica nadošli kad sam se branila.

Pošli su hitrije, nego što su silazili i brzo se uspeli gore. U svojoj odaji Beatrice će strogo:

- Enrico, tko od mojih napuljskih dvorana samo jednom riječi spomene Ramira, gubi glavu. Upamti.

- Veličanstvo, razumijem.

- Znaj i to: Ramiro mi se prijetio strahovitom osvetom ako princu Ivanu spriječim uspon na prijestolje. U ime svetog Napulja on ne smije dočekati sutrašnjeg dana.

I začas zatvori za sobom vrata. Ranzano je slijedio Beatrice dok je brzala u svoju radnu odaju gdje je dočeka Francesco. Ona sjedne na kamin pa stade grijati ozeble ruke.

- Kralj nije pitao za me?

- Nitko nije opazio da si odsutna.

- Dobro. Dakle, jedna je kraljeva tvrđava pala. Sad dolazi na red ona najjača, kancelar Varadi.

- Predloţio bih veličanstvu Cristofanovu metodu.

- Upamtite, Ranzano: ovdje ljudi ne priznaju vladarska prava kao u Italiji. Kad nekog makneš, tamo dršću i ogovaraju. Ovdje smatraju ubistvom ako kralj dade ubiti nepoćudne ljude. Prepustite da Varadija makne sam kralj. Među kraljevim prijateljima ima moj tajni pristaša i on će mi to obaviti.


~ 215 ~

Napuljski poslanik pribliţi se kraljici.

- Neću dirati u kraljičine osjećaje, ipak kraljeva bi bolest mogla imati zlih posljedica. Na to biste morali baciti teţište svih osnova. Ne smijete to dočekati nepripravni. Treba, dakle, govoriti otvoreno: dva najjača pretendenta na ovu krunu zacijelo su Friedrich Njemački i Vladislav češki. Kad bi kralj iznenada umro, riješilo bi veličanstvo ovaj gordijski čvor jednim potezom ne mača, nego pera. Da jednome od pretendenata potpišete bračni ugovor.

- Ruţno je o tome govoriti već danas s gledišta supruge, ali kao budući vladar, dakako, morala bih zatomiti ţenu. Vi ste dotakli duboku tajnu. Otac mi je pisao da vama ništa ne tajim. Sad je moţda nastupio pravi čas da vam i to povjerim. Kad se Matija odlučio s Vladislavom Ĉeškim sklopiti mir, pozvao ga je u Olmuc. Tu je bio našim gostom. Kralj Matija naredio mi je da se brinem za uređenje odaja našeg gosta. Tako se jednog dana Vladislav našao u njegovim sobama kako izdajem naloge za njegovo kućanstvo. Tu mi rekao vrlo paţljivo i razumljivo: kad bi se učinilo čudo, stvorio bih drugu boţicu Beatrice da usreći moj ţivot i ukrasi moje prijestolje. Naravno, smijala sam se toj primjedbi kao da je smatram šalom.

- Ali kad bi kralj Matija umro, Vladislav se tome, ne bi smijao. Međutim, njemački prestolonasljednik Maksimilijan je i rimski car, a njegov otac opasni takmac, dakle bio bi poţeljniji.

- Sve ovisi o tome što će sutra ugarski velikaši. U njihovoj je ruci polazna točka mojih čina. Prestanimo o tome, Ranzano, ne ţelim smrt svojem muţu, nego da i on bude moj pristaša.

- Duboko sam u to uvjeren.

Nije mogao sakriti neuvjerljivost svojeg uvjeravanja. Uto se pojavi Nardella i javi kraljici da je "njegova ekselencija vojvoda Hippolit opet dozivlje".

- Malo drago, moje dijete. Evo me - i ona prekine vijećanje.

- Vaša visosti - obazre se Ranzano Francescu - kakva je to bolest koju je kralj nekoć zadobio na ratištu?

- Noge su mu natekle, trpio je velike boli i liječnici su tvrdili će mu se skvrčiti noge Ali se našao neki vrač koji je kralja raznim travama potpuno izliječio. Sada liječnik tvrdi da mu se bolest zbog prehlade na putu vratila, ali u manjoj mjeri.

- Jeste li razmislili kako bi izgledalo da umre?

_ Od ove se bolesti ne umire tako brzo.

- Vjerojatno ne, ali gdje je to napisano?

- Moj Ranzano, kralj je jak kao lav. U tako čvrstim širokim prsima ne prestaje ţivot preko noći. On će još dugo ţivjeti. To je rekao Cristofano.

- Morao bih se s njim povezati, pa slao mu i Enrica u Napulj.


~ 216 ~

NASLJEDNICA PRIJESTOLJA

Nakon svečane mise kojoj je kraljica prisustvovala sa svojom pratnjom odrediše njeni dvorjani da svjetina ostavi crkvu. Kad je crkva opustjela, Beatrice i Ranzano krenuše prema sakristiji. Tu ih dočekaju dva velikaša i duboko se poklone.

- Veličanstvo, preponizno molimo, ovdje čekaju izaslanici vjernih podanika, moćnih i slavnih velmoţa.

I otvori druga vrata. U maloj sobi stoji desetak velikaša odjevenih u bogate odore. Na Beatriceinim usnama zatitra čarobni smiješak pun dobrote Ranzano gotovo ne bi prepoznao Beatrice u tom novom uresu njenog lica. Pred nju istupi muškarac duge brade, visoko zasukanih brkova. Pozdravi je ţarkim govorom uzvisujući njene vladarske sposobnosti i zamoli da bude vladar kraljevstva. Ona je odgovorila:

- Vašoj ţelji kraljica će se odazvati i vladati poštujući zakone i vaša prava, moja gospodo. Mali plemić, građanin i puk određen je da bude trhonoša, sluga, da nosi poreze, da sluţi vama. Da nisu određeni da to budu, ne bi se rodili u siromaštvu, u bijednoj kolibi, u kuriji ili građanskoj kućici. Stoga smatram da su sve odredbe koj njih zaštićuju protiv vaše apsolutne vlasti zabluda koju ću ja maknuti, a vaše poreze i daće sniziti do polovice.

Velikaši se rasplamsali, razgorjeli i kliču iz svega grla:

- Tako još nije govorio nijedan vladar ovog svijeta svojim podanicima – reče njihov vođa Bathory.

- Razumije se - odvrati ona - saslušat ću i primiti sve zahtjeve vašeg staleţa budu li staleţi i svojim izborom potvrdili ţelje koje ste upravo izrekli. I zato vas pitam je li odluka čvrsta?

- Veličanstvo, mi smo predstavnici najbogatijih, najmoćnijih velikaša Ugarske. Svu svoju imovinu, ugled i moć ulaţemo za vaš izbor. Mi smo, eto, već odlučili da našeg kralja zamolimo neka sazove sabor u Poţunu. Tu ćemo iznenaditi sabor prijedlogom da se veličanstvo proklamira za nasljednika i bit će burno prihvaćeno.

- Ĉime mi jamčite ovdje pred licem izaslanika mojeg oca moćnog napuljskog kralja?

- Zakletvom i časnom riječi.

Izrekli su svečanu zakletvu, svečano zadali časnu riječ. Beatrice sluša kako joj njihove ţarke riječi predaju ţezlo vlasti, najveću slast njenih teţnja, najstrastveniju ţelju njenog ţivota, najveći ideal njene duše, vrhunac svih uţitaka njene teţnje. "Za ţezlo ţivot. Za vlast sve" - šapće ona sebi. A onda oprezno spretno, uvijeno, a opet shvatljivo navijesti kako će dobro upamtiti one koji su joj ponudili krunu i svoje ţivote.

- Potraţit ću savjetnike i drţavnike među onima koju su prijatelji meni i kraljevstvu kad su u moje ruke poloţili prvu zakletvu podaničke vjernosti. Bathory klekne i uzme rub njenog plašta.

- U ime svih, u ime spasenja kraljevstva cjelivam vaš vladarski plašt i stavljam pečat našem ugovoru na spas i sreću kraljevstva, a na zator onih neprijatelja koji


~ 217 ~

hlepe za krunom i našim prijestoljem. Neka ţivi njezino veličanstvo kraljica Beatrice, nasljednica našeg prijestolja!

- Neka ţivi! - uskliknu svi i digoše uvis mačeve.

Njena je duša smirena, a snaga očeličena. Mozak je hladna suverena promišljenost. Osjeća se na čvrstom, nerazrušivom tlu. Stoji na prijestolju i opire se o ţezlo. Smješka se toplo, gleda zamamno da i svojom ţenstvenošću ostavi u muškim srcima trag svoje ličnosti. Njen pogled obećava sklonost, milost, smiješak njenih usana sipa obećanja.

Još govori s gospodom, još ih ispituje o njihovim tuţbama, traţbinama što su uzalud potraţivali od kralja. Povlađuje njihovim jadikovkama i naglašava da ih sve obdari, sve obraduje, sve nadjeli častima i sluţbama. Sasula im je u gladno krilo sve blagajne, sva odličja, sva imanja i onda ih ostavila zasute do vrha srećom obećanja i čarom svoje zamamne ljepote.

Vani pred crkvom tiho šapće svijet pun mrţnje prema lijepoj tuđinki koju smatraju zloduhom, đavlom zavodnikom, nekoć toliko pravednom i plemenitom kralju. A kad se pojavila svi padaju na koljena u znak poštovanja pa gledaju njen ogrtač od bijelog sukna obrubljen krznom i kunu svaku nit šapćući:

"Za ovo mi plaćamo porez. Samo za tvoje haljine." Kunu, ali kleče.

* * * * *

Presretna vratila se Beatrice u svoju odaju. Velike sjajne blistave raskošne dvorane budimskog dvora što se takmiče s najaskošnijim dvorovima juţnih vladara sada su joj premalene. premalo bogate. Kruţi od dvorane do dvorane, od odaje do odaje, traţi, smišlja, određuje. U mislima broji budućnost milijunima.

Napokon, prvi put odzvanja u njenim ušima poklik "nasljednica prijestolja'' . Opojni zvuči tih riječi još odzvanjaju u njezinoj duši i pohiti u sobe svojeg nećaka vojvode Hippolita, uzme ga k sebi i zagrli šapćući:

- Ti prvi osjeti moju slavu i moju vlast. Sve blago ovog svijeta okruţivat će tvoj ţivot. Ti, herceg primaš Ugarske, nećak si vladarice.

Dječak nije razumio, ali instinktivno uzvrati zagrljaj. Iza nje ulazi Ranzano. Ona mu pođe u susret.

- Što velite? Kako vam se sviđaju moji budući drţavnici?

- Nešto odviše gladni.

- Dobro sam ih nahranila.

- Mojem divljenju nema kraja.

- S gramzljivim je velikašima lako vladati, moj poslaniče.

- S onima u Hrvatskoj imat ćete vraške borbe kad nastupite prijestolje.

- Kralj Ferrante poslat će mi Cristofana i svojeg krvnika. Poslat će svoje lađe u Jadransko more. Osvetit ću se Hrvatskoj. Neka se zaguši u napuljskoj mreţi.

- Neka veličanstvo ne zaboravi proročanstvo na Kamenitim vratima.


~ 218 ~

- Neće dugo, jadnici, uţivati čar nade svojeg proročanstva. Eto, danas se već počelo zavijati u mrak. Danas sam primila sve što mi je trebalo, sve.

- Da nije bilo kraljeve bolesti, vaše veličanstvo nikad ne bi moglo da se sa svojim pristašama susretne i primi okom u oko zakletvu. Nikad ne bi moglo da s njima lično stvori ugovor koji je njih više oduševi, nego vas, kraljice. Lica su im zasjala, očima su progutali svaku pojedino obećanje, u predodţbi su pohlepno primali sve časti, blago i vlast.

- Kad bih odrţala sva ta obećanja, isharačili bi kraljevske blagajne kao što su htjeli i u kralja Matije. Neka se sada nadaju kako će im Beatrice dopustiti da joj sjednu na rudnike, na moje kraljevske prihode. Neka se obmanjuju. Velim vam: lako je zavladati gramzljivcima

- Opet velim: kraljeva bolest postala je vaša sreća da uzmognete udariti temeljni kamen svojem prijestolju. Kad je veličanstvo ostavilo sakristiju, rekoše mi gospoda

da će svojim četama i mačem prisiliti Ivanove pristaše da dadu svoj glas za vašu proklamaciju

- Unatoč tome, Ranzano, neću se opajati tim uspjehom. Idem dalje. Juriš na krunu, a onda na Varadija.

- Ne zaboravite, vladarice, odabrati i budućeg muţa.

- Ţena se buni protiv tih riječi, vladarica se pokorava.

I ona pođe u kraljevu odaju. Sjedio je uz stol i sa svojim savjetnicima radio.

- Donosim ti blagoslov mise.

- Ne bih smio primiti jer ti si moj takmac na prijestolju.

- Samo nasljednik budu li tako htjeli staleţi.

- Da, o tome nema dvojbe, ali pođi u blagovaonicu da dvorani i gosti ne budu sami. Reci im da mi je znatno bolje.

- To je uspjeh moje molitve.

Izišla je iz dvorane sigurnim čvrstim koracima, a kralj reče kancelaru:

- Varadi, jeste li čuli? Pričestila se.

- Ipak je kraljica bila u sakristiji vrlo dugo a za to vrijeme nisu nikoga pustili ući. S obje strane bilo je zaključano. Moj uhoda veli da je vidio kasnije kako iz sakristije izlaze neka gospoda.

- Onda netko ne govori istinu. Varadi šuti, a Bakač i Filipec ţivo pišu.

- Moţe biti i zabuna - primijeti kralj. - Što velite, Bakaču?

- Uhode više puta izmišljaju koješta da dokaţu potrebu svoje ličnosti. Ni sada Varadi ne reče ništa, ali je zatomio pritajeni bijes prema Bakaču.

- Bit će tako kako vi velite, Bakaču, Varadija je lako prevariti. Manjka mu lukavosti kao i mojem sinu. Nijedan od njih nije ništa naučio od mene.


~ 219 ~

- Veličanstvo, nema smrtnika kojemu biste mogli prispodabljati sebe. Sve vladarske vrline skupljene su u vama i tako na druge otpada vrlo malo:

Filipec potvrdi izraţajem lica hvalospjev biskupa Bakača.

- Ipak, moţda nevjerojatno čudo da su crkvu iskoristili radi zavjere protiv mene?

- Kraljica, doduše, traţi za sebe krunu i prima ponudu vaših neprijatelja. Veličanstvo, ali ipak je njena poboţnost preduboka da bi sveto mjesto iskoristila za takve svrhe.

- Vaši su razlozi opravdani, Bakaču. Kraljica je uvijek od prvog dana svojeg dolaska pod moj krov pokazivala duboku, vrlo duboku poboţnost... Ako osjeća kako moli...

Smiješak ironije pojavi se na Varadijevim usnama. Kralj ga nije ukorio.

* * * * *

Leţeći nauznak, Beatrica se zagledala u fresku što prikazuje nju u kraljevskom plaštu s krunom na glavi, a do nogu joj kleče boţice s Olimpa u poniznom klanjanju. Ovako je zamišljala sebe.

Osjećala se kraljicom svih svojih vrlina kojima je mašta starih Grka obavijala svoje olimpijske boţice. Smatrala se središtem svega ljudstva širokog svijeta. Nosila je u sebi plamen pregnuća da zasja čitavom svijetu sjajem svoje vladarske moći, da zasjeni sve snagom svoje okrutnie vlasti.

S vrhunca prijestolja hoće da se popne na cijelu Evropu. Skrenula je pogledom niz raskošno pozlaćene stijene od modre svile, pozlaćene stolice, grimizne naslonjače, blistave dragulje što poput uţarenih očiju vire iz zlatnih rezbarija ukrasa na kaminu. Sve joj je to premalo, neznatno da bude okvir njene ličnosti. Sama se osjeti vrhovno boţanstvo kojemu je ta raskoš samo prolaz u ono veliko, dostiţivo fantastično carstvo blistavila koje bez prestanka sanja njena duša ţedna orgija, bogatstva, slave i raskoši. I ona je odabrala put koji vodi ravno, odlučno i po kojemu treba da se rusi i i sve što bi na njemu susrela. I svake noći sniva da kralj umire.

- Veličanstvo, vi ste me zvali?

Pred leţajem stoji Gordana u jednostavnoj haljini od modre tkanine. Na glavi joj ruţičasti ukras sa sponama što sapinju njene smeđe uvojke. Beatrice podigne glavu i podupre je rukom.

- Stigle su mi vijesti iz Napulja o tebi, Gordana.

Ni jednim treptajem djevojka ne odaje iznenađenje ili zabrinutost.

- Ne zanima te?

- Ne bih mogla ni zamisliti kakve bi vijesti moglo vaše veličanstvo dobiti o meni, neznanoj djevojci. Smatram se posve nevaţnom.

- Vaţan je onaj s kim si u Napulju govorila.

- Bilo ih je više.

- Mislim na Giania Batista Marzana.


~ 220 ~

- Da, govorila sam s njim u tamnici.

- A znam i sve što ti je rekao. Hoću da iskušam tvoju iskrenost. Opetuj mi što si doznala od njega.

- Govorio je kako se obavilo vjenčanje s napuljskom princezom i kako je dospio u tamnicu.

- Rekao ti je točno uzrok?

- Uzrokom svojeg tamnovanja smatra ţelju napuljskog veličanstva da mu otme imanja.

- Rekao ti je više. Mnogo više i ono što je izmislila njegova mašta. U tamnici ljudi gube i pamćenje i zdravo rasuđivanje. Govore što nikad nije bilo. Ipak sve mu to opraštam, jedino hoću da čujem koliko je u tebi ostalo privrţenosti svojoj kraljici, kolika je tvoja zahvalnost.

Oprezno i polagano Gordana ponovi.

- Govorio je samo ono što sam već rekla. Spominjao je ne prestano vaše ime i u svom srcu nadu da će vaše veličanstvo svojim moćnim zagovorom Marzanu oslobođenje i smekšati srce njegova veličanstva kralja Ferrantea.

- Mnogo sam puta to već pokušala, vjeruj mi, Gordana, ali moj otac ne mari. Ipak, i sada sam odlučila nešto učiniti za njega ako mi ti pomogneš.

- Zapovijedajte, veličanstvo.

- Moj otac tvrdi da je Marzanu poznato gdje se sakriva onaj napuljski paţ o kojemu ti je govorio Marzano.

Nehajno je izgovarala ove riječi, ali su joj oči čvrsto promatrale Gordanino lice.

- Napuljski paţ? Ne, veličanstvo, o takvom paţu nije mi govorio Marzano. I nije bilo razloga. Mene je obuzimala jedina briga kako da izađem iz one tamnice u koju sam tako ludo zalutala.

- U onom času uzbuđenosti lako si njegovo pričanje zaboravila. Sjeti se.

Djevojka je časak razmišljala i onda zanijeka glavom.

- Svega se sjećam što mi je govorio, ali o paţu ništa. Njegova je duša bila puna boli i patnja i vapaja za oslobođenjem.

- Nijednom nije spomenuo napuljskog paţa po imenu Ramiro?

- Ne, veličanstvo, zadajem riječ.

- Šteta. Da ti je o njemu štogod rekao, danas bih ga mogla lako osloboditi.

- Vrlo ţalim. Ono malo časaka što je govorio sa mnom Marzano je bio ispunjen svojom nesrećom i zamolio me, ako ikad stignem u domovinu pred lice vašeg veličanstva, neka vam isporučim njegove patnje jer će se vaše milosrdno srce sklonuti da mu ishodi milost.


~ 221 ~

- Jadnik. Nisam ni slutila da ga moj otac još uvijek drţi u tamnici. Tek kad mi je napuljski kralj pisao da je Marzano u tamnici govorio s tobom, doznala sam za njegove muke i htjela bih mu pomoći. Napuljski kralj odmah bi ga odriješio okova da mu uzmognem javiti gdje se nalazi paţ Ramiro. On zna.

- Ni jednom jedinom riječi nije spominjao paţa, a govorio je i o svojoj majci, i o kralju, i o svome ocu, ali ništa o bilo kakvom paţu.

- Vjerojatno je da ti nastojiš pomoći tom mladiću. Dakle, nema sumnje da ti je nešto rekao. Nisi čula o njemu ni od koga drugoga?

- Nikad, veličanstvo, ni od koga.

Kraljica se uspravi i pođe prema stolu.

- Ne preostaje mi ništa drugo nego javiti kralju tvoj odgovor, a to će jadniku Marzanu produţiti tamnovanje.

U smeđim bademastim očima pojavi se duboko saţaljenje, dok je kraljica uzimala pero.

- Sad moţeš otići, Gordana. Javit ću ocu. Vjeruj, i ja ţalim što ne mogu spasiti Marzana.

Kad je kraljica ostala sama, ustane, odgrne zaklon na vrata druge odaje i uđe. Tamo su sjedili Francesco i napuljski poslanik Ranzano, a ona im saopći:

- Ipak, dvojim da nije ništa čula.

- Dopuštam da biste mogli imati pravo, ali ono što je čula od koga drugoga ne moţe da iskoristi protiv vašeg veličanstva. Bilo je jedino vaţnu saznati nije li Marzano pričao neke nedostojnosti kojima je pred vašim ocem napadao vas u vezi s Ramirom. Time bi mogla da rasplamti kraljeve sumnje protiv vašeg veličanstva. Gordana ništa ne zna, dakle vaš je put do posjeda krunskog ključa otvoren.

- I sad mogu mirnu poći dalje. Idem kralju.

- Kako se osjeća njegovo veličanstvo.

- Posljednjih osam dana znatno bolje.

Napuljski poslanik pokazuje veliko nezadovoljstvo zbog vijesti da je kralj blizu ozdravljenja, ali ona se pričini kao da to ne vidi i skrene razgovor na drugo.

- Predloţila sam kralju nacrt za izgradnju novog dvorca hercegu primašu. Moj mezimac Hippolit stanovat će kraljevski kao što se dolikuje ferrarskom vojvodi.

- I kralj je prihvatio vaše prijedloge?

- Bez ijedne riječi prosvjeda.

- Mislim da biste vojvodu Hippolita morali poslati u njegovu rezidenciju. Svećenstvo će mrmljati da nihov primaš nije u svojoj rezidenciji.

- Ne mogu se odijeliti s mojim dječakom. Ljubim ga kao da sam ga nosila pod svojim srcem. Zadrţat ću ga dok ne započne najţešći boj oko moje proklamacije. Pričekaj me, Francesco, dok se ne vratim.


~ 222 ~

Tiho i oprezno pribliţi se Beatrice kraljevim odajama. U velikom predsoblju njegove radne dvorane zaustavi se. Dva paţa su straţarila. Iz dvorane dopire kraljev glas pun ţestine.

- Iziđite - zapovijedi kraljica paţevima.

Poslušavši njenu zapovijed, ostave predsoblje, a Beatrice prisloni uho na vrata. Ćula je ţestoke kraljeve riječi:

- Zašto oni zahtijevaju da sazovem sabor? Zašto? Moţete li mi na to odgovoriti.

Duboki Bakačev glas odzvanja:

- U predstavci navode da je potrebno raspraviti o vaţnim vijestima koje se pronose o ratu. Jasno vele da veličanstvu ţele priteći u pomoć svim svojim sredstvima, a za to valja predobiti sve velikaše kraljevstva.

- Oni ţele da mi pomognu? Moji neprijatelji? Nisu li potpisani na prvom mjestu Bathory, Banfi i njihova druţba?

- Uistinu, veličanstvo, to sam i sam primijetio, ali eto oni vele: "Ovom svojom molbom da se sazove sabor ţelimo pokazati svojem kralju pred svim neprijateljima izvan ovog kraljevstva da vaše veličanstvo nema u svojoj drţavi protivnika na kojeg bi smi računati Turčin, Nijemac ili bilo tko drugi. Na saboru ţelimo pokazati da su nestale stare opreke i da smo svi uz vaše veličanstvo."

- Lijepo ste to pročitali, moj Bakaču, s uvjerenjem da je tako. Ja ipak ne vjerujem Bathoryjevim ljudima. Nešto ih drugo nuka da traţe sabor. Sasvim drugo. Nasljedstvo prijestolja pokreće njihove crne duše. Ako je istina što veli Varadi da su u sakristiji dominikanske crkve govorili s kraljicom, onda je to očita spletka protiv princa Ivana. Odgovorite im da ću sabor sazvati kad ozdravim.

- Ako je to bila njihova misao, onda uistinu, veličanstvo, ne sazivajte sabora ni onda kad ozdravite.

- Moţda kane predloţiti saboru neka prihvati za nasljednicu prijestolja njezino veličanstvo?

Kraljica se trgne. Razabrala je Varadijev glas koji je pitao i odmah nadovezao:

- Vaše je veličanstvo jednom na Griču izreklo mudre riječi da će milom osvojiti tvrđave svojih protivnika.

- Da podijelit ću svojim protivnicima odličja.

- Vratite im svakom po jedan oduzeti dvorac, veličanstvo.

- Što sam rekao to ću izvršiti. Vi ćete, Varadi, odmah o tome sastaviti moju

poslanicu.

Beatrice otvori vrata.

-Ĉujem vedri glas mojeg kralja - reče ona ljupko prilazeći k Matiji. – To me ispunja radošću. Više ne osjećaš boli?

- Polagano jenja.


~ 223 ~

- Kako vidim, u velikom si poslu. Ţelim ti pomoći - i ona sjedne.

- Radi se o sazivu sabora u Poţunu. Odgodio sam ga dok posve ne ozdravim.

- Od neprijatelja kraljevstva nema nikakvih vijesti? Hoće li nas poštedjeti rata?

- Ovih dana očekujem svoje glasnike. Sad čekam liječnike da mi premotaju noge. Zdravlja mi treba za bitku koju očekujem. Bilo kako, porazit ću svoje neprijatelje do temelja.

Gleda Beatrice značajno, gotovo izazovno. Ona osjeti značenje njegove prijetnje, no pričini se da ništa ne razumije i primi ga za ruku njeţnom paţnjom pa ode iz dvorane.

Malo kasnije vratila se Beatrice Francescu.

- Moji su pristaše zatraţili sabor. Kralj neće da ga sazove, a na sve to huška ga onaj lupeţ Varadi. Dok je on tu ne mogu naprijed.

- A kraljeva bolest?

- Kreće nabolje. Uza sve to vrlo se promijenio, ne izgleda dobro.

- Ranzano neprestano navješćuje da bi bolest mogla svršiti zlo. Budi spremna, Beatrice.

- Usponu na prijestolje trebam dva glavna ključa: novac i krunu. Ključe kraljevske blagajne posjedujem već od prvih dana kad sam postala Matiji ţena. Ključ od krune imat ću za nekoliko dana.


~ 224 ~

U OGNJENIM REŠETKAMA

Nakon večere otpratila je kraljica svojeg kraljevskog supruga u njegovu radnu dvoranu dok su se ostali dostojanstvenici, dvorani razišli u svoje odaje. U gornjem katu u sobama kraljičinih dvoranka sjedile su mula Beci i Gordana u tihom ţivom razgovoru. Bile su naglo prekinute dolaskom grofa Enrica.

- Njezino veličanstvo vas zove, gospođice Gordana - navijesti on.

Odmah je sišla i našla kraljicu kako počiva na leţaju od zlatnog brokata. Malo se pridigla i ponudila Gordani da sjedne.

- Vrijeme je, djevojko, da riješimo naše posve lične odnose. Od dana kad si stigla iz Napulja, tvoji su se osjećaji prema meni znatno promijenili.

- Kako to misli, veličanstvo?

- Napokon, razumijem te, Francesco mi je priznao svoje nedolično vladanje prema tebi. Ukorila sam ga ţestoko, ali nikad nisam imala prilike da s tobom o tome govorim. Ţelim da budemo načistu. Tvoje se srce od mene odvratilo. Nijekala ti svojom lijepom glavom koliko te volja, moje oko je prodirljivo. Moţda si čak i posumnjala da je Francesco u svojoj ljubavi prema tebi prešao granice pristojnosti uz moje znanje. Sve je to prirodno. Mogla si razabrati svu obzirnost kojom sam postupala prema tebi, unatoč tome što sam zapaţala da nisi više moja. Ĉinila sam to baš zato što shvaćam tvoje ogorčenje. Htjela sam prepustiti vremenu da te uvjerim koliko ti je tvoja kraljica sklona. Isto onako sklona kao što je bila i prije, a ţeli to i ostati i nadalje. Skora će budućnost pokazati da je tvoja kraljica odabrana za veći poziv, a baš u mojem velikom pozivu ţelim imati uza se tvoju sklonost.

- Veličanstvu dugujem zahvalnost i neću to zaboraviti.

- Ţelim više od zahvalnosti, ţelim savez koji će te povezati sa mnom

- Savez? Ne razumijem, veličanstvo.

- Strpi se. Temelj našem savezu je ovdje u mojoj ruci. Izvukla je iz biserne mošnje bijeli papir.

- Još na Griču dopalo mi je u ruke neko pismo. Da je zalutalo u kraljeve ruke, ti bi danas bila prognana ne samo iz dvora nego i iz kraljevstva.

Savršene Gordanine usne lagano su zadrhtale, dok joj smeđe oči promatraju papir u kraljičinim rukama.

- To je pismo poslao princ Ivan Damiru u Napulj. Ti ne znaš što je princ Ivan pisao svojem dvoraninu i prijatelju?

- Veličanstvo, kako bih to mogla znati?

- Vidiš, on mu među nekim drugim stvarima govori o vječnoj ljubavi prema Gordani. Ti si, dakle, ona bezimena ţena za koju se princ nekoliko dana prije mojeg dolaska pobio s Alfonzom Borgiom. Ti si ona za kojom je toliko tragao kralj da satre djevojku koju ljubi njegov sin. Ovu je ţenu kralj smatrao najvećom opasnosti svojeg kraljevstva.


~ 225 ~

- I kad prinčeva ljubav ne bi bila samo časovita obmana, s moje strane nema opasnosti.

- Ne bi pošla za njega?

- Ne, veličanstvo.

-Ljubiš drugoga?

- Ne ljubim nikoga.

- Odgovor je mudar, a moţe biti istinit. U jednom i drugom slučaju ne bi izbjegla udaru kraljeva ogorčenja. Ne treba da ti razjašnjavam koliko je kralj vrebao da razotkrije prinčevu tajnu ljubav. Jasno je da bi svaku djevojku koju njegov sin ljubi bila to ti, ili neka druga, uistinu prognao iz kraljevstva ili utamničio.

- Toga sam svjesna.

- Vidiš. Tvoja je kraljica ipak to pismo sačuvala i zatajila kralju da tebe zaštiti. Učinit ću to i ubuduće. Ja te, dakle, zaštićujem posvemašnje propasti, progonstva i siromaštva u koje bi zapala. Traţim za to uzvrat.

Bademaste oči ukočeno se upiru u kraljicu. Iz njih prozrijeva saznanje da je čeka teški udarac.

- Ti ljubiš svog skrbnika koji je pobjegao iz tamnice. Dakle, zakuni mi se na sreću i ţivot svojeg skrbnika da ćeš ono što ti predloţim zadrţati za sebe i nikome o tome povjeriti ni riječi.

- Zaklinjem se, veličanstvo!

Glas joj drhti, pogled ispija kraljičino lice, a čitavo njeno biće čeka ono što ima slijediti.

- Treba da vješto saznaš gdje se i na kojem mjestu nalaze ključevi koji otvaraju kulu i devet ţeljeznih sanduka u kojima se nalazi kraljevska kruna.

Ruţičasto Gordanino lice sasvim izblijedi. Nepomična je, pretvorena u kamen.

- Znam, ključevi su spremljeni na drugo mjesto još prije nego što je kralj pošao na ratište. Za slučaj da padne na bojištu, imala je kruna biti u prinčevim rukama. Dakle, Ivan zna gdje su ključevi. Tebi će on reći gdje se nalaze. Tvoja je zadaća da mi ih uručiš.

Prestravljena, trgne se djevojka sa stolice i muklo usklikne:

- Veličanstvo traţi od mene izdaju?

- Protiv koga?

- Protiv samoga kralja.

- Kruna koja leţi pohranjena na Višegradu resit će moju glavu! To ne moţe promijeniti ni kralj, jer tako ţele moji pristaše najbogatiji velikaši Ugri. Tvoji zemljaci skloni su princu Ivanu, ali oni ne odlučuju. Ugra ima više. Budu li se tvoji zemljaci bunili! iako ću s njima obračunati. Ratovati sa mnom ne mogu. Odviše su


~ 226 ~

iscrpljeni turskim ratovima i moja vojska svladat će ih u prvoj bitki. Vidiš, Gordana, razotkrila sam ti budućnost.

- Veličanstvo, jednom je kraljica Katarina povjerila nekom Hrvatu da ukrade kraljevsku krunu, a on je to odbio, jer kruna je imovina kraljevstva, drţave.

- Ali ključ do krune jednostavna je stvar, komadić ţeljeza i ništa više.

- Ali je oruđe kojim se čini veleizdaja.

- Ja ne mogu počiniti izdaju jer je kruna namijenjena meni. Ta je kruna već bila na mojoj glavi, na glavi koja je pomazana svetim uljem, dakle pomazanik kraljevski uzima samo svoje pravo koje mu pruţaju podanici. Ti si samo izvršitelj moje zapovijedi.

- Nikada, veličanstvo.

- Uskraćuješ mi tu sluţbu?

- Da, veličanstvo.

Beatrice se dostojanstveno uspravi, napadno sloţi bijeli papir i još napadnije stavi u bisernu mošnju iza svojeg pojasa.

- Imam tvoju zakletvu. Ovaj vaţni spis predat ću kralju.

Hladnim pogledom promatra kraljica djevojku. Mir leţi u njenim bademastim očima. Obje ţene stoje jedna prema drugoj. Jedna prijeteći, druga primajući prijetnju junačkim mirom. Njihove se usne ne miču. Šute. Trenuci prolaze, onda će kraljica:

- Razumjela si poraznu teţinu mojih riječi?

- U svoj strahoti!

- I ne strepiš?

- Ne, veličanstvo.

- Ne moţeš se nadati ničijoj pomoći.

- Tu pomoći nema.

- Pa ipak otklanjaš moj zahtjev?

- Otklanjam, veličanstvo.

Laganim koracima pođe kraljica po svilenom sagu sve do ogromnog brončanog kipa koji prikazuje boga Zeusa na Olimpu kako sipa strijele. Beatrice se zaustavi pred

kipom, promatra ga i rastvori svoje rumene usne,

- Koliko munja ima nebo toliko strijela ima gospodar Olimpa u svojoj ruci. U ovoj sam zemlji Zeus ja. Neiscrpljive su strijele moje moći.

Okrenula se prema Gordani i nehajno naslonila na teški brončani kip kao da time kani potcrtati prijeteću silu svoje moći, a onda joj nehajno dobaci pitanje:

- Znaš li, Gordana, gdje se nalazi tvoj toliko oboţavani i ljubljeni skrbnik?


~ 227 ~

Ne trepnuvši okom, Gordana odgovori:

- Ne znam gdje se nalazi.

- Uistinu ne znaš?

Duge tamne trepavice malo su pokrile smeđe oči kao da su vjeđe klonule od udara tog pitanja.

- Ti dakle ne znaš, ali znam ja.

Laki drhtaj preleti Gordanom kao da je lahor dirnuo cvijet.

- Ja znam gdje je! Nisam ti saopćila iz opreznosti da se ne odaš pred kraljem.

Djevojačke se grudi nadimlju pod navalom drhtaja skrivene kraljičine prijetnje.

- Pukim sam sučajem doznala gdje se nalazi. Nisam to priopćila kralju jer bi ga odvukao u tamnicu.

Naglasak kojim je to izrekla zvuči prijetnjom. Gordana stoji uspravno, ali ne više ukočeno. Lijepo stasito tijelo nešto se maknuto kao da je nesigurno na nogama.

- Pošto ti odbijaš savez sa svojom kraljicom, navijestit ću kralju kamo se sakrio njegov urotnik Ivan Ĉesmički.

Kao da je neka nevidljiva ruka prešla Gordaninim licem i ostavila za sobom trag bjelila. Dva oka zure u Beatrice punu strave. Ruke joj se sklope. Iz drhtavih usana provali joj neki mukli poklik:

- Smilujte se, veličanstvo, njemu koji vam je bio vjeran, koji vas je poštivao.

- Zašto da budem bolja od tebe?

- Veličanstvo, smilujte se mojem skrbniku.

- Njegova sloboda i njegova glava nisu više u mojoj ruci.

- Dakle, u kraljevoj?

- Ne, u tvojoj.

Sklopljene ruke padoše niz tijelo, a pogled i blijedo lice samo su jedan upitnik, upitnik groze, panike ukočene, mrtvačke. Sva se zgrbila, klonula. Ne osjeća ni kucaj srca ni toplinu svojeg tijela. Kao da se strijela u ruci brončanog kipa pretvorila u munju i omotala oko nje, a njene ognjene trake drţi u ruci Beatrice kao ognjene uzde kojima upravlja Gordanom po svojoj zločinačkoj volji. Peče je u mozgu, u čitavom tijelu, a ne moţe da viče, ne moţe da se otkine. Svaka kretnja otpora

strovalila bi u tamnicu, na stratište onu milu glavu u remetskom samostanu, glavu njenog skrbnika, oca.

Nijemo, bešćutno promatra Beatrice ljutu borbu djevojke, promatra očajne trzaje svoje ţrtve u posljednjem dahu svoje postojanosti.

Ĉeka mirno, ustrajno, dok velika snaga Gordanine otpornosti ne izdahne. Ona joj primakne stolicu.


~ 228 ~

- Sjedni, Gordana.

Spustila se na sjedalo, poduprla rukom na koljena, zureći u pod, a njoj se čini da je pod njom pukao neki duboki strahoviti ponor.

Nijednom riječju, nijednom kretnjom ne odaje Gordana znak da sluša. Stisnute su joj usne i ukočeno čitavo biće.

- A tko ti to daje? Kraljica! Budući vladar, onaj koji će imati vlast da tvojem skrbniku skine s glave ljagu urotnika. A tebi pruţam još i zalog svoje milosti. Što god radio kralj i njegove pristaše, vladar ovog kraljevstva sjedi sada tebi nasuprot. U jednoj ruci nosi glavu Ivana Ĉesmičkog, a u drugoj šutnju i milost. Razmisli dobro. Stratište ili slobodu tvojeg skrbnika. Uzmi jedno ili drugo.

Ĉasak kraljica pričeka, onda opet upita:

- Dakle, što uzimaš?

- Njegovu slobodu.

- Pametno si uradila. Iz moje ruke primi obećanje šutnje i buduće milosti.

Vjeđe sa smeđih očiju podigle se, a ispod njih usjekao se u kraljicu pogled kao ubod noţem.

- Ĉime mi veličanstvo jamči šutnju?

- Znaš koliko ljubim vojvodu Hippolita. Dakle, kunem ti se na njegovo zdravlje i ţivot.

Samo je kimnula.

- Prema tome sklopile smo savez. Kraljica vladarica svezala se s tobom za danas i za sutra, za novu budućnost i ona će tvoju ţrtvu uvaţiti onako kako zasluţiš. Kad mi predaš ključeve, dobit ćeš na dar prinčevo pismo.

Gordana ustane. Pismo joj je sada nekorisno prema stravi koja ju obuzima za skrbnika.

- Saznaj od princa gdje se nalazi taj dragocjeni ključ i javi mi. Ako je na Višegradu, poslat ću te onamo pod izlikom da mi doneseš neke dragocjenosti iz mojih tamošnjih odaja. To ne moţe biti nikome napadno. Više puta slala sam te u Višegrad ili iz Višegrada u Budim k i dvor. A sad pođi i razmisli kako ćeš udesiti svoj razgovor s princem. Dovoljno si mudra da to izvedeš. Saberi se i pođi.

Uhvatila ju je za rame intimno kao da je ţeli ohrabriti i time iskazati svoje naročito prijateljstvo. Taj je dodir Gordanu ţigosao. Brzo se pokloni i još brţe ostavi odaju.

Beatrice se zadovoljno nasmije i pozvoni srebrnim zvoncem. Unišli su Ranzano i Francesco.

- Vaše mi lice, veličanstvo, odaje sve.

- Da, Ranzano. svršeno je.

- Obećala si joj vratiti pismo? - upita Francesco.


~ 229 ~

- Varaš se. Nije ni zatraţila. Naprosto je odbila. Voljela je odabrati da bude prognana i da prosjači. - Moje brze misli traţile su i našle. Sjetim se Gordanina skrbnika. Znam kako ga je ljubila i koliko je drhtala za njega dok je bio u tamnici, a tek kasnije kad je utekao. I u trenutku sam uhvatila strijelu što vazda skiće oko Gordanina srca. Ta je strijela njen skrbnik. Smislim varku da znam gdje je sakriven i ova je strijela pogodila.

- Veličanstvo ne zna gdje se nalazi skrbnik?

- Ni izdaleka. Ipak, tom sam je strijelom udarila, smrvila. Još sam joj se zakleta na Hippolitov ţivot da ću vječno šutjeti. Sad je djevojka potpuno u mojoj ruci.

- I obećala ti je ključeve od krune?

- Rekla sam: imat ću ih za nekoliko dana, a s njima i nju, sve njene tašte osnove da se dovine do prijestolja na kojem bi imao sjediti princ Ivan. Od ovog časa ona ne moţe više učiniti jedan korak u prilog princa. Zatvorila sam je u kavez ognjenih rešetki. Ugušit će se, a ja se uspinjem gorostasnim korakom na prijestolje.

- A Ivanovo pismo?

- To će mi još vrlo dobro posluţiti. Spremi ga, Francesco.

Te je noći kraljica usnula s pobjedničkim smiješkom.

* * * * *

Širokim predvorjem dvora tišina i polutama. Veliki kipovi što drţe svjećnjake tamni su. Svjetla su pogašena. Samo nekoliko svjetiljaka osvjetljuje široke i duboke hodnike. Negdje škrinu vrata jedva čujno, oprezno, pa opet tišina. Uskoro nakon toga jedva primjetljivi zatomljeni koraci. U polutami tamna muška pojava postaje, pa opet kreće dalje, ogledava se. Nešto traţi. Iza tamnog kipa zašušti ţenska haljina.

- Tu ste, Gordana?

- Hoće li nas tko zateći, gospodine Damire?

- Svi spavaju.

- Ipak je potrebno da govorimo posve tiho.

- Što se dogodilo, Gordana, da ste me ročili u to doba?

- Već dvije noći ne mogu spavati. Neka me misao progoni, moram biti načistu. Pozvala sam vas da budemo nasamu. To je danju nemoguće.

- Sve je u dvoru duboko zaspalo. Traţite kakvu sluţbu od mene?

- Traţim umirenje.

- Ĉime vam ga mogu pruţiti?

- Samo iskrenim odgovorom.

- Vi znate da vam ne mogu lagati.


~ 230 ~

- Koliko je meni poznato, pri izboru novog kralja vrlo je vaţno u čijem je posjedu kruna. Samo onda netko moţe biti kralj ako se kruna dotakne njegove glave?

- Tako je. A zašto to pitate?

- Kruna je spremljena u Višegradu?

- To je svakom poznato.

- Tko ima ključeve onih devet sanduka u kojima se nalazi kruna i ključ od kule?

- Ključevi su dobro pohranjeni.

- Gdje? Recite?

- U kraljevskoj odaji u Višegradu.

- I nitko ne moţe do nje?

- Razumijem, vi se bojite da kraljica ne bi...

- Bilo tko. Samo mislim da je potrebno o tome voditi računa. Gdje su ti ključevi pohranjeni?

- Pitate čudnim glasom.

- Svejedno kakvim. Zar se bojite da mi to kaţete?

- Što vas je napalo?

- Dakle, recite gdje su!

- U kraljevoj odaji u stijenu je uzidan ormar. Otvara se firentinskom kvačicom koja je vama posluţila u Napulju da ste mogli uteći iz zatvora. Nitko to ne zna otvoriti osim kralja i princa. Da, sad mi pada na um: i kraljica poznaje tajnu firentinske kvačice! Htjeli ste me upozoriti na Beatrice?

- Sada nemaju nikakve pogibelji, ali za budućnost, tko zna. Razmišljam mnogo o tome pa sam htjela podsjetiti za slučaj da nas zadesi golema nesreća.

- Ne bojte se, kralju je dobro, a kraljica ne moţe do ključeva krune. Nitko ne zna gdje se nalaze, samo princu je kralj otkrio svoju tajnu, a Ivan je povjerio meni. Od vas, Gordana, nitko neće saznati. Dobro je da ste me o tom pitali. Potrebno je da mi koji smo princu najbliţi, vi i ja, znamo što nam valja činiti za slučaj kakve nesreće. Već se jednom desilo da je jedna kraljica ukrala krunu s Višegrada i s njom pobjegla. Beatrice to neće uspjeti, jer je kralj već prije nego sto je pošao na ratište sakrio ključeve koji vode u kulu i do krune. Bez tih ključeva kraljica bi morala rušiti debele zidine kao pećine, razbijati devet ţeljeznih sanduka...

Nije mu odgovorila. Lice joj je zastrto sjenom s brončanog kipa što je nadvisuje.

- Dobro je to, Gordana, da ste me upitali. Vi morate znati put do krune.

Odjednom ona zatetura prema njemu. Mladić je uhvati za ruke:

- Što vam je?


~ 231 ~

- Prepala sam se da netko dolazi.

Ĉasak su ostali slušajući dok je on drţi za ruku osjećajući da je nesigurna, da joj tijelo lagano podrhtava.

- Nikoga nema Pričinilo vam se. Vaše su ruke ledene. Začas skine on pelerinu i zaogrne je.

- Hladno je ovdje. Pođite, Gordana, u svoju odaju.

Ona se nasloni na ogradu trijema kao da ne moţe dalje ili da još uvijek ima nešto da kaţe.

- Mogli bismo sutra nastaviti ako ţelite još samnom raspraviti.

Ni sada se nije maknula ni odgovorila.

- Ako vam je pozlilo Gordana, dozvat ću dvoranke.

- Ne. nizašto. Ne ţelim da me netko vidi s vama, idem sama.

- Dopustite da vas otpratim do vrata.

Pošao je uporedo s njom. Kad su koračali ispod okrugle noćne svjetiljke, on korakne naprijed i pogleda joj u lice. Bilo je smrtno blijedo, oči ukočeno gledaju ravno preda se. I zaustavi je.

- Boţe moj, gospođice Gordana, vi ste bolesni.

- Ne, moje je tijelo zdravo.

- A duša boluje?

- Ne, ona je mrtva!

- Nešto se strašno zbilo s vama, Gordana?

- Više nego strašno!

Ispod svjetla stao je pred nju gledajući je pogledom odanosti.

- Kad bih bio dostojan, zamolio bih vas da mi se povjerite. Sve bih učinio da vam pomognem.

- Jeste li kada gledali čovjeka kojeg je uhvatio vir u rijeci? Ljudi su pohitali, zaplivali prema njemu da mu pomognu, ali vir je bio jači i povukao ga u dubinu.

Osjećao se pred nekom dubinom u kojoj je beskonačni mrak i čini mu se da iz bezdana čuje poklik, mutan i nejasan poklik za pomoć.

- Molim vas Gordana, izjasnite se.

Smeđe bademaste oči sjaju grozničavim plamenom. Govore mu o nekoj strahoti koju ne razumije, jer njene usne šute. I pošla je dalje, on je slijedi. Onda se odjednom obazre k njemu i pruţi mu ruku. Od ledenosti toga dodira on je gotovo zadrhtao.

- Gospodine Damire, ne zaboravite što sam rekla. Laku noć.


~ 232 ~

I uspela se stepenicama u drugi kat. On je ostao dolje dok se šum njene haljine potpuno izgubio u tmini. U polutmini sablasno se odrazuju kipovi kao neke tjelesine privezane uza zid.

"Zašto su njene ruke bile tako ledene? Zašto je ovo vazda mirno tijelo tako drhtalo? Zašto su one oči kao dva badema od baršuna plamtjela grozničavom vatrom? Što se zbiva u dnu bijelih grudi? Kakve misli jure pod onim bijelim čelom? Što je moglo da zbuni taj vječni nerazrušivi mir, taj vazda prisebni razbor što sjaji u njenom licu nepromjenljivim svjetlom? Što je moglo da potrese Gordanu, nju, nesavladivu u postojanosti svog mira?"

Zakopana ljubav pobudila je strah od nečega što prijeti njoj, a on ne moţe ni da prozre, ni da nasluti, da uzmogne bdjeti. Iz dršćuće duše roje mu pitanja. Svako pojedino odzvanja mu dušom, a odgovara samo uplašena jeka, bez nade u saznanje.

Noć se spušta u dubinu. Tišina drijema oko njega. Kipovi stoje uspravno, sablasno.

Okrugle svjetiljke sa stropa titraju šarajući drhtave sjene. Od te tišine zahvaća mu dušu strah. Htio bi da viče, da krikom probudi Gordanu i njenu šutnju koja mu zadire do dna srca, iskapa ljubavnu bol, tako pomno zakopanu. Od gluhoće oko sebe on se prepadne. Ĉini mu se da se po toj ukočenoj tišini razlijeţe svaki poklik njegove duše, svatko pitanje njegova srca, svaki dah i svaki kucaj njegova srca.

Ĉini mu se da sva njegova unutrašnjost proizvodi zaglušnu buku što odjekuje od jednog kraja predvorja do drugog. Prestrašen tom predod Damir se digne pa tiho i nečujno pođe u svoju odaju.

Tu se baci na postelju, zarine ruke u svoje crne kose i zagleda se u strop. Bljedoća njegova lica i pogled njegovih očiju izraţavaju jedno jedino pitanje:

"Što je moglo pokolebati tvoju snagu, Gordana? Što?"


~ 233 ~

NOĆ NA VIŠEGRADU

Sutradan je doručku prisustvovala čitava kraljevska obitelj, svi dvorani i svi dostojanstvenici kao svakog dana. Kod stola je sjedio sam kralj. Beatrice je bila vedra i nasmijana. Njeţno je posluţivala kralja brinući se oko njega.

Nakon doručka izdala je dvoranima naloge za čitav dan. Tada se iznenada okrene Gordani i reče glasno:

- Trebam svoj nakit od bisera i smaragda. Poći ćeš odmah lađom u Višegrad.

Gordanino lice problijedi. U očima joj bljesne strava. Tiho je odgovorila:

- Da, veličanstvo.

- Dan je kratak - reče kraljica - moţeš tamo prenoćiti, a sutradan se vrati.

Iza princa Ivana stoji Damir i promatra Gordanino lice i trzaje.

* * * * *

Gordana je sišla na obalu Dunava ispod budimskog kraljevskog dvora. S njom je pratnja od desetak momaka, jedna kraljičina dvoranka i paţ Stjepko. Ĉekaju dok momci opreme nešto na lađi kojom se ima ploviti u Višegrad.

Djevojka je pošla podalje, duboko utonuvši u misli. Stjepko je promatra postrance. Kad je stigla do njega, svrne pogled k dječaku:

- Gledaš me preplašeno?

- Bojim se za vas, gospođice Gordana.

- Zašto se bojiš?

- Nikad vas nisam vidio tako blijedu i teško zamišljenu. Nešto vas jako tišti.

Svojim lijepim očima skrene ona gore prema budimskom dvoru što se uzdiţe na brdu svojim kulama, tornjevima i obrambenim zidovima.

- Tamo gore je ono što vas tišti? Je li, gospođice?

Pogledala ga je kao da mu zahvaljuje za njegovu briţnu paţnju. Ali nije odgovorila. Ĉinilo se da bi je svaka riječ umorila i boljela, sva je proţeta saznanjem propasti u koju je gone nesavladive sile.

- Otvaraju mala vrata na kuli - upozori je Stjepko. Ona se lecne i pogleda gore k posljednjoj zidnoj ogradi kraj dvora, nedaleko od obale Dunava.

- Uh! - usklikne Stjepko. - Ono staro njuškalo dolazi. Kreće k nama. Zar će i Nardella s nama u Višegrad?

- Ništa mi nije o tome rekla kraljica. Moţda mi prije odlaska donosi kakav nalog.

- S njom dolazi i Bepo, taj gadni Napuljac. Ne trpim ga.


~ 234 ~

- Nitko ga ne voli - primijeti Gordana, ali je njezina pozornost već sada bila izvan Stjepkovih čavrljanja. Starica je do klipsala do njih, zaškiljila svojim malim očima na Gordanu i sasula pred nju pljusak riječi:

- Lijepa djevojko, njezino veličanstvo u posljednji se čas dosjetilo da bi trebalo još neke dragocjenosti iz njene primaće odaje. Ima toga dosta: napuljska vaza, pa onda kristalne čaše s grbom princa od Kalabrije i još ţeli narukvicu, onu široku od zlata s velikim dijamantima. Ali ti ne znaš, djevojko, gdje se to nalazi. Sve ću ti ja pokazati i zato me kraljica poslala da te pratim. Sve ću ti ja, mila moja, pokazati, sve. Nardella poznaje svaku nit i svaku mrvicu gdje se koja nalazi, a Bepo će nam biti na pomoć. Skinut će ti sve s polica jer kraljica neće da se drugi dotakne njenih dragocjenosti.

Gordana ne sluša. Njezin se pogled izgubio prema dvoru s izraţajem beznađa. Momci najave da se mogu ukrcati. I sišli su svi redom na kraljevsku lađu. Gordana se zamotala u ogrtač, makar je i sunce toplo, i sjela daleko od drugih, sasvim gore na pramac pa se zagledala u dubinu vode. Lađa polagano plovi niz obalu. Sunce obasjava budimski grad i nanizane kuće Pešte s druge strane. Stjepko promatra, sad jednu sad drugu obalu, da pratnja ne bi opazila s kolikom je paţnjom obavio lijepu djevojku na pramcu broda. Nešto ga uznemiruje. Što se više udaljuju od Budima, to mu je mlado srce nemirnije, čini mu se da je Gordana obavita nekim crnim oblakom, teškim kao olovo. Osjeća instinktivno da nad njom lebdi nesreća. Ne moţe odoljeti pa joj se pribliţi, a da ga nije ni čula. Dugo je tako stajao kraj nje. U predosjećaju da njoj nešto prijeti bude mu teško. U grlu ga stegne i suze mu navru na oči. Toga časa djevojka ga pogleda:

- Tebe nešto boli, Stjepko?

- Vi ste jako nesretni.

- Zbog togu suze u tvojim očima?

- I u mojem srcu.

- Sjedni, Stjepko. Nemaš se čega bojati.

- Ne bih li vam mogao pomoći, Gordana?

- Ne da se ništa pomoći.

- Zar je tako strašno?

- Nije ništa. Posve ništa. Mislim o svojoj sudbini koja me tako daleko bacila osamljenu.

- Ako vam je nešto teško i trebate nečije pomoći, zašto se ne obratite princu? On bi sve učinio za vas.

- Nemam što traţiti od njega.

- Mogli biste traţiti od gospodina Damira! I on bi sve učimo za vas. Vi znate koliko vas ljubi.

- Nadam se da me već zaboravio.

- Nade se vaše neće ispuniti. Svakog ga dana promatram. Kad god vas pogleda, kao da vam prisiţe vjernost. U svakom njegovom pogledu vidim ljubav. Danas kod ručka


~ 235 ~

sve je u njegovim crnim očima trzalu, nešto vas je jako dugo promatrao, ne znam zašto. Moţda i on osjeća da vam nešto prijeti. Da vas sada vidi kako ste blijedi, utučeni, spopala bi ga jeza.

Okrenula se i sjela licem prema udaljenom Budimu i zurila u pustu površinu Dunava.

- Zašto mu niste rekli što vam prijeti, gospođice Gordana?

- Zašto nisam rekla? Zato moj dječače, jer su me spopali kao razbojnici i zavezali usta da šutim. To velim zato, da znaš ako . . . Svejedno.

- Dakle, uistinu vam prijeti neko zlo?

- Ne pitaj. Ne mogu odgovarati.

Paţ ušuti i ţalosno se zguri na svom mjestu. Lađa plovi po rijeci, natopljenoj suncem. Stjepko ne moţe šutjeti. Hoće da odvrati oboţavanu djevojku od teških misli.

- Pogledajte, gospođice Gordana, ono staro njuškalo neprestano nas posmatra.

- Zato je poslana.

- Dakle, kraljica ju je slala vama da vas uhodi?

- Da me nadgleda.

- Zašto? Valjda se ne boji da ćete pobjeći s Višegrada?

- Zidine kojima sam obzidana visoke su do neba i sagrađene od ocjeli.

- To je sigurno kriva kraljica?

Ona slegne ramenima i ne odgovori. Naslonila je glavu na ruke kojima se podupirala o ogradu lađe. Visoko nad nebom diţe se brdo, obraslo gustom šumom. Ispod njega, na uzvisini, bijele se šiljasti svodovi četverokatnih kula.

- Već smo blizu. Eno Višegrada - upozori je Stjepko, samo da razveţe neki razgovor, ali je brzo poţalio jer opazi da se ona trgla kao od neke slabosti.

Nakon dva sata plovidbe pukne pred njima dvor na strmoj visočini iznad Dunava. Stjepko je slijedio svaki Gordanin pokret da po njenim kretnjama i pogledima pogodi ono veliko i strašno od čega ona strepi. I gleda u njene oči što se ne skidaju s višegradskog dvora. Razabire jasno kako joj pogled istraţuje dvor, njegove zidine, kako pilji u kule, istraţuje trijemove što obrubljuju tornjiće kao neke male terase. I onda se djevojčin pogled spušta dolje, od kule do kule, istraţuje široke terase, bajoslovne viseće vrtove što se na stupovima spuštaju od dvora postepeno sve dolje

do debelih zidina na rubu obale Dunava. Po mramornim terasama razabira zelena juţna stabla.

- Kako su prekrasni ti vrtovi - šapne Stjepko ne bi li Gordanu prisilio da nešto govori.

Nije dočekao odgovora. Sva njena paţnja usredotočena je u nekoj misli koju on ne moţe pogoditi ni naslutiti, samo razabire kako joj se pogled diţe s mramornih


~ 236 ~

lukova gore navrh kule i opet se spušta niz mramorne stepenice s vrha brda u Dunav.

"Što to ona traţi gore po kulama, po tim stepenicama, pa opet gore po lođama što strmo zure u dubinu rijeke?"

Sunce se uprlo u dvor, čaroban, raskošan, što ga je svijet nazvao "rajem u zemlji kralja Matije".

Lađa je pristala. Gordana siđe prva i, ne obazrijevši se više ni na koga, uspne se mramornim stepenicama. Stjepko je slijedi hitro, preskakujući po dvije stube. Iza njih je slijedila ostala pratnja. Stigli su pred vrata dvora nalik na kapelicu nad kojom se uzdigao šiljasti toranj. Straţa im otvori vrata i čitava pratnja uđe.

Gordana prođe širokim dvorištem. U središtu se uzdiţu kipovi muza, drţeći se za ruke, a pod njihovim nogama mali Amor drţi u ruci mramorne strelice iz kojih prskaju vodoskoci, čitavo je dvorište zasađeno stablima s kojih pada ţuto lišće. Djevojka nađe kaštelana i saopći mu ţelju svoje kraljice da će ostati na dvoru do sutra pred podne. Onda se uspne stepenicama od crvenog mramora na mramorni trijem i nestane ispred očiju zabrinutog Stjepka. Sreo se s njom opet u blagovaonici. Jesensko sunce već je zapalo i šaroliki prozori odrazu ju blistava svjetla.

Nardella neprestano priča, debeloglavi Bepo samo jede, ne brinući se nizašta. Gordana uzima hranu, samo naoko. Stjepko zna da je davi u grlu. On to vidi, osjeća, ali ne zna uzroka i sam ne moţe jesti. Kaštelan se brine oko Gordane svom paţnjom muškarca prema ljepotici. Ĉim se svrši objed, Gordana, Nardella i Bepo pođoše u kraljičine odaje.

- Dobro je da još za dana spremimo stvari koje treba naša ljubljena kraljica - priča Nardella i naširoko se razbrbljala.

Bepo skida s polica dragocjenosti, Gordana uzima komad po komad i slaţe u srebrni sanduk. Kad su svršili, zaključa policu i ostavi Nardellu i Bepa same.

- Pazi - šapće starica - slijedi Gordanu na svakom koraku. Isto ću činiti i ja. Ne smiješ je pustiti s vida.

I oni iziđe za Gordanom.

* * * * *

Noć se uvukla u bogate dvorane dvora povrh Dunava. Tiho se otvaraju vrata kraljeve odaje. Još tiše ulazi Gordana. U ruci joj svijeća. Ţuto svjetlo drhti. Nečujno je zatvorila za sobom teška vrata. Svijeću stavi na kamin. Zaljeskali se ukrasi od srebra, zlata i dragulja, poredani na mramornoj ploči kamina. Djevojka stoji kao sablast i zuri u tamne kutove kraljeve višegradske odaje. Opet uzme svijeću i po lagano obilazi zidove traţeći i ogledavajući. Tamno drvo sve je izrezbareno i obojeno zlatom, a njen oštri pogled istraţuje svaki listić, svaki zavoj ornamenta. Odjednom joj svijeća u ruci zadrhta i ona je stavi na ormar, išaran uzorcima od sedefa.

Tad sjedne na stolicu i pokrije lice rukama. Prolaze časovi. Podigla je glavu, dah je muči, ugušit će se. Ispruţi ruke i pohita u tamni kut, gurne vrata pa izađe na tamni trijem kule. Zrak je leden. Naslonila se na ogradu trijema i dahće. Polagano se smiruje Podiţe glavu i gleda u noć. Iza brda se pomalja mjesec još rumen gotovo krvav. Dolje strmo silazi terasa za terasom sve do ruba obale gdje se ljeska površina


~ 237 ~

Dunava. Tamo izdaleka čuje se jak šum rijeke. Pljusak valova ispunja tišinu. Nepomično stoji na trijemu kao kip, kao sablast što prolazi noću trijemovima kraljevskih kula. Nijemo dozivlje pomoć neba i Dunava. Naslonila se na zid.

Zuri. Ĉeka ili skuplja snagu da izvede čin od kojega strepi. Ili se neka druga misao rađa pod tim čelom po kojemu je vjetrić razasuo smeđu kosu? Mjesec se uspinje, zagleda se u nju i blijedi kao od uţasa. Još uvijek Gordana stoji naslonjena na zid. Ne moţe se otkinuti. Odgađa jezoviti čin. Nešto je lecne i ona pogleda niz kulu. Zahvatila je pogledon nešto crno. Je li kip?

Ukočeno uhvati pogledom crnu točku pod kulom. Sagibala se. Granje zašušti razabire da je ţiv stvor. Neki čovjek se vere ispod kule. Mjesec je osvjetlio njenu pojavu, a dolje u sjeni muškarac.

Ispruţio je glavu gore prema njoj. Sjetivši se, da je sva obasjana mjesecom, povuče se. Neko vrijeme napeto osluškuje, onda opet ispruţi glavu i pogleda dolje. Ne vidi

nikoga. Polagano krene natrag u kraljevu odaju, korača kao da su joj noge od olova. Sjela je u naslonjač. Ruke joj padoše u krilo, a glava na prsa. U dvoru se ništa ne javlja. U kraljevoj odaji duboki mir, mukla tišina. Samo u njenoj duši lomljava. Uzdigne glavu i gleda. U titraju ţiška svijeće sjaji se zlatna firentinska kvačica. Gordana sklopi ruke i šapne:

- Zar će me ostaviti sav svijet?

Strava iz njenih očiju kruţi mrakom sobe. Glava joj se naginje, sluša, napinje sluh. Po kutovima mrak i olovni mir.

Opet ustane. Učini dva-tri koraka. Kruţi po odaji kao po grobu. Ĉas se gubi u, mraku, pa opet izlazi k svjetlu svijeće. Nešto se pokolebala i prislonila uza zid. Sklopi oči. Na crnom zidu prislonjeno tijelo nalik je na kip od voska. Oko nje je kamena nepomičnost. Samo zrake svjetla lagano dršću. Svijeća gori kao u posljednjem času umirućeg.

Naslonjena o zid lecne se kao udarena u sljepoočice. Otvori oči, zagleda se u mrak. Grobni mir probudi štropot. Na galeriji odaje nešto se maknulo. Oči joj zure ukočeno u mrak galerije, prsa joj se nadimlju. Gore u mraku mračna pojava, čvrsti jaki koraci.

Gordanin krik zadrhti odajom. Dolje u dnu odaje vrata se rastvore. U njihovim okvirima stoji Nardella, iza nje uleti u sobu Bepo. Gordana ih ne vidi, ne čuje. Njezina je svijest gore na galeriji gdje škripaju stube pod jakim koracima. U strahu starica s Bepom potrči van, zatvori vrata. Gordana zuri u muškarca. On joj se pribliţava. Bez daha opetuje jednu te istu riječ:

- Damir! Damir! Damir!

Zaustavio se pred njom i šuti. Nije ni prestravljen ni začuđen. U njegovim je očima nešto mračno i bolno.

Gleda je dugo. Onda skrene oči k zidu, učini korak, dotakne rukom zlatnu kvačicu pa otvori vrata uzidanog ormara. Posegne u njega, izvadi kutiju, prinese je k svjetlu i otvori. U njoj leţe netaknuti ključevi. On gleda blijedu Gordanu i šuti, a ona promatra njegove lagane kretnje. U njima čita ono što joj on prešućuje. Gledaju se. Ţiţak svijeće osvjetljuje im poglede, mramorom šuti oko njih noć puna jeze.


~ 238 ~

- Gordana! Oh, strahovito...

- Slijedio sam vas obalom.

- Slutnja!

- U moj grijeh?

- U vašu nesreću.

- Što slutite o mojoj nesreći?

- Sve - i on pogleda kutiju.

- Kad se porodila slutnja?

Danas, poslije doručka kad vas je kraljica poslala na Višegrad.

- To ne moţe biti zametak slutnje.

- Jučer u noći ispitivali ste me, govorili o kruni, o ključevima, o kraljici. Nisam još osjetio, ali vaše ledene ruke, bljedoća vašeg lica, slabost što vam je preuzela tijelo, rekoše mi: za njom ide neka velika strahota. Otkud i gdje vas čeka? To je pitanje bilo napisano ognjenim slovima kamo sam god pogledao. Tek danas, nakon doručka, kad vas je kraljica slala u Višegrad, uhvatio sam očajni krik vaših očiju. Dozivale su u pomoć. Ĉuo sam ga i stao uspoređivati vaše ispitivanje noćas, vaše opomene i slutio sam vezu.

Gledala mu je ravno u oči, ne prekidajući ga.

- Zamolio sam u princa dozvolu da ovu noć idem k majci, uzjahao sam konja i krenuo obalom. Taj kratki put projahao sam brzo. Gore s brda, skriven u šumi, promatrao sam kako se iskrcavate, kako ulazite u dvor. Podnoć sam ušao u dvor i zamolio kaštelana da nikome ne najavi moj dolazak jer imam nešto donijeti princu iz njegove odaje u Budim. Dugo sam čekao dolje ispod kule.

- Vi ste bili...

- I vidio sam vas na trijemu u mjesečini, ušao u dvor i nečujno se uvukao u galeriju, neodlučan što da učinim. Ako sam učinio zlo, Gordana, ne osudite me.

- Ĉekala sam vas.

- Mene?

- Da.

- Dakle, ipak, ispitivali ste me one noći ne bi li mi....

- Razumjeli ste me?

- Gordana, vi ste, dakle, imali da uzmete...

- Ne smijete pitati ni riječi.

- Smijem govoriti što mislim.

- Vas ne veţe zakletva.


~ 239 ~

Mladić zatrepti od jezovite spoznaje. Srce mu lupa. I prekrsti ruke na grudima, a u mislima šapće:

"Vodilo si me pravim putem, srce moje, ali sad utihni, zanijemi, zamri da ona ne čuje tvoje silovite udarce."

- Slutnja da vama, ljubljenoj djevojci mojeg princa, prijeti nesreća vodila me pravim tragom. Sve sam povezivao u mislima, sve mi se činilo vjerojatno. Kraljica je iskoristila pismo, ono što smo ga očekivali još na Griču. I vi i princ bili ste pripravni da će ga jednog dana napuljski kralj izručiti Beatrice. Ona hoće da ima ključeve od krune jer očekuje kraljevu smrt i vas je ucijenila.

- Ja nisam rekla ništa.

- Sve sam to ja pronašao bez vas, Gordana. Vaša je zakletva ostala netaknuta. Imali ste ispitati princa, ali njega niste smjeli. Odabrali ste mene nadali se. Neću prozrijeti.

- Danas, na lađi moja je nada rasla i padala. Neizvjesnost me utukla, čak sam htjela krenuti natrag, pregaziti zakletvu i sve ispovijediti. Povratak je bio nemoguć. Molila sam, molila pravednost da me čuje, da me slijedi. Lutala sam ovom odajom, čekajući vašu pomoć.

To priznanje preleti njime kao munja i on prošapće:

- Ako kraljica dade pismo kralju, princ Ivan iskoristit će krajnja sredstva da vas spasi kraljevog gnjeva.

- U kraljičinoj je ruci oštrija strelica od tog pisma?

- Nešto gore?

- Ubojito. . .

- Za vas?

- Ne, ne.

- Za princa?

- Ni to.

- Onda za vašeg skrbnika. Gordana šuti, mladić šapće:

- Mogla bi mu nauditi samo onda kad bi znala gdje je.

Ona ne reče ništa, ali njezin pogled priznaje.

- Dakle, zna - šapće on mračno, gledajući u njezine zjenice.

Nakon male stanke skrene pogled.

- Prevelika se nesreća strovalila na vas.

- Utapljam se u stravi za njegov ţivot

- Da rečem princu?


~ 240 ~

- Nije li na Griču pokušao da spomene ime mojeg oca? Znate kako je kralj planuo? Šutite, Damire, to je sve što traţim od vas.

- Princ bi me prokleo da ne učinim za vas mnogo više.

Znao je da princem pokriva ljubav svojeg srca i njega podmeće pod izlikom da brani Gordanu i za nju daje sama sebe.

- Vi ćete sutra poći u Budim, Gordana, i reći ćete kraljici da sam vas zatekao u kraljevoj odaji malo prije nego što ste otvorili ormar.

- Tako bih mogla spasiti onoga koji je pod ucjenom. Kad bi to uspjelo?

- Bila bi velika sreća jer onda otpada svaka sumnja s vas, Gordana.

- Ţrtva je velika, gospodine Damire.

- Ne ţrtva, nego poziv, duţnost prema princu.

- Hoće li kraljica vjerovati da ste me vi spriječili?

- Svjedoci su Nardella i Bepo. Kad ste kriknuli, oni su otvorili vrata. Vidjeli smo se okom u oko.

- Kraljica je u posljednji čas poslala za mnom uhode da me nadgledaju.

- Sad imaju što da joj isporuče.

- Ĉujte, Damire, osvetit će se i kralju saopćiti skrovište mojeg oca.

- Ĉim svane prva zora, već sam na putu u Budim. Poslat ću najvjernijeg slugu da ga obavijesti ako mi kaţete gdje se nalazi.

- Povjeravam vam tešku tajnu. On je u Remetama, u samostanu.

- Gordana, njega tamo neće naći-

- To vas jedino molim.

- A sad hitim spremiti ključeve.

- Beatrice će me opet slati ovamo. Ključeve bi morali...

- Sakrit ću ih na drugo mjesto.

- Ne pitajući kralja?

- Preuzimam na sebe svu odgovornost.

- Uzimate na sebe mrţnju kraljice i odgovornost pred kraljem za stvari o kojima ne moţete dati razjašnjenje?

- Preuzimam lake duše. Kruna pripada princu.

Ĉasak ga je gledala, a onda će s uvaţavanjem:

- To je vratolomna odvaţnost.


~ 241 ~

- Vi ste me naučili.

- Samo probudila ono što je u vama drijemalo. Danas ste mi se dvostruko oduţili.

Ušutjeli su, utonuti su svaki u sebe. Mukla tišina oko njih. Noć je duboka. Svijeća pucketa. Gordana digne glavu:

- Dogorijeva. Idem na počinak. Jučer nisam stisla oka. Hvata me omaglica.

Ustala je. Zamagli joj se. Pošla je i klonula. Damir pruţi ruke i dohvati je. Drţao je njeno mlado iznemoglo tijelo. Od toga dodira obuzima ga dragost. Srce mu zamire od neslućene miline. Zahvati ga drhtavica čeţnje da je privine k sebi, čvrsto, bezumno, u vječnoj zaboravi. Kao da se u prsima pojavilo nešto nepoznato i sad će zaridati, kliknuti. Osjeća da mora izreći riječ priznanja. Riječ gromku da se probude noć, ljudi, zatrepte zidine. Prsa mu dršću, a srce luduje. Lomata, razdire zagrade, ruši i lomi. Njena glava, u kojoj je zaspala svijest, pala je na njegova prsa i zaustavila u njima ţivotni dah.

"Jao, svijesti, moja, ne izdaj me. Ne izdaje - viče još posljednja zraka njegove prisutnosti.

- Gordana! - šapće glasom koji miluje, cjeliva.

Ona se ne odaziva. Besvjesna je. I digne je drhtav, potresan, očajno vapeći svojoj svijesti:

"Ne ostavi me! Jao srce, ne izdaj me."

Groza hvata njegove misli pred slabošću čeţnje da to besvjesno tijelo privine na srce. Ledenim rukam ponese je na trijem, poloţi na klupu, pa sklopljenim rukama kao da se moli nebu, mjesecu i svojem srcu.

Mrtvački blijeda mjesečina obasja Gordanino lice.

- Gordana - šapće tihim glasom, pozivajući u pomoć nju da ga spasi.

Hladan zrak probudi obnemoglu svijest, ona otvori oči, gleda oko sebe, digne se, gleda njegovo lice.

- Što je to bilo?

- Spopala vas je omaglica.

- Duh je bio jači od tijela. Odviše sam ga izmučila ovih dana, tonući u stravi. Izdajica! Ja, ja da budem izdajica sreći kraljevstva za koju se borim?

- Ne. Vi nikada!

- Gledajte crne valove Dunava. Već sam se s njima sporazumijela da me oslobode ako ne dođete vi.

Zatreptio je kao njezin uvojak na vjetru, stisnuvši zube da ne vikne:

"Došao sam jer za tobom umirem."


~ 242 ~

A ona se zagleda dolje u rijeku, crnu kao noć. Voda juri, dere, šumi, crnom površinom vijugaju svijetle zrake kao munje u crnom oblaku. Tamo daleko na drugoj obali svjetlucaju neke luči kao svjećice na groblju.

- Vidite onu svjetlost? Kao da krijesnice lete zrakom. Što je to?

- Ne bih se mogla dosjetiti.

Promatrala je dugo pa opet primijetila:

- Bivaju veće, pribliţavaju nam se.

- Ĉini se tako.

Odgovarao je tiho, hrapavo. Očito je to ponuka da mu je okrenula lice i pogledala ga:

- Vi znate što znače ova svjetla?

-Ne znam.

- Ĉitam vam to s lica.

- Krivo čitate.

- Preobraţeni ste, gospodine Damire. U očima vam je strepnja, gotovo uţas, vi znate. Govorite.

Snaţna mlada prsa mu dršću, srce udara. Htio bi da se baci niz trijem. Oči mu zasjale od suza.

- Kunem se, ne znam što znače ta svjetla koja se pribliţavaju.

- Od čega biste, dakle, mogli strepiti?

- Preplašio sam se.

- Ĉega?

- Da ste umrli. Princ bi me prokleo da vam nisam pomogao, a ja sam se bojao dozvati dvoranku.

- Pravo velite. Već sam zaboravila svoju omaglicu. Nikad niste vidjeli Gordanu klonuti i mislili ste: mrtva je, a princ bi vas zaista okrivio zbog propusta da nikoga niste zvali. Dobro ste učinili. Svi bi pitali: što radi Gordana u kraljevoj odaji u ovo doba noći?

- Kralj bi poznao da ste bili ovdje.

- Dobro je. Idemo. Još nešto. Zaključat ćete kraljevu odaju ključeve predati kaštelanu. Recite neka ih nikome ne da. Nikome!

- Razumijem Neće ih dati ni vama.

- Razumjeli ste? Hvala. Gle, ono su baklje - upozori ona, pogledavši na rub dunavske obale.

- Tko bi mugao da ide po toj noći?


~ 243 ~

- Idu pravo prema našem dvoru.

- Sasvim tako.

- Hajdemo. Molim vas o svemu tome poštedite princa.

- Ušla je s trijema kule u odaje. Svijeća je dogorjela. U sobi tmina. Kroz šaroliki prozor pada nešto mjesečeva svjetla. Sva soba je tmini. Mladić slijedi Gordanu, udaljen od nje, trese ga strah da je se ne dotakne.

Napipavši vrata, djevojka ih otvori. U hodniku pusto. Na dnu sneno gori jedna svjetiljka.

- Gospodine Damire, sutra ću se vratiti u Budim. A vi?

- Odlazim u dvor u ranu zoru. Ona mu pruţi hladnu i mirnu ruku:

- Vi ste spasili ţivot onoga koji mi je otac i moj skrbnik.

I odmah krene niz široki hodnik. Podovi od mozaika ne daju nikakva zvuka od dodira njenih nogu.

Vratio se u sobu. Uzeo je iz ormara ključeve, smjestio ih u drugi tajni ormarić i zaključao. Onda zabravi čvrsto vrata i pohiti gore u sobu pored prinčevih odaja. Raskopčao je haljetak i gotovo se sruši na leţaj.

Streslo ga je kao groznica. Povuče na sebe pokrivač i zagnjuri vrelu glavu u .jastuk Ĉinilo mu se da je srce kladivo, da su sljepoočice čekići. Sve u njemu lupa, buči i krv mu se pretvara u nakovanj. Onda mu se čini da je pao na dno vira, a divlje zavitlane bujice srcu preko njega, kotrljaju se po kamenom dnu.

Tamo mu se prikazuje predodţba. Gleda Gordanu u ognjenoj mreţi čije je krajeve sapela Beatrice, a on pati, muči se. Svu Gordaninu stravu za skrbnikom, sav uţas nad izgubljenom slobodom, sve to osjeća on, trpi s njom, za nju.

Što bi bilo da je one noći nije razumio? Što bi bilo da nije došao? Jeza ga prolazi. Dublje zarine glavu u leţaj. Uzdiše. Srce se razmahuje. Ljubav kao probuđena zvijer udara o njegova prsa. Vrućica zahvaća mladost, bulazne mu misli, predodţbe, bulazni čeţnja.

Urliče ljubav kao vihor što ga je digao u svojim rukama. Krv mu vri. Osjeća se kao crni oblak što ga razdiru sumnje. Razbija se kao čamac u valovima divlje oluje.

"Ne ostavi me, prisebnosti. Ne ostavi me, snago. Pomozi da opet uspnem u mir, spokojnost. Dođi snago. vrati se".

Što je više dozivlje, to se ona više udaljuje, odmiče, juri, izdaje ga. Sve mu tijelo drhti u kipućoj mladosti. "Zašto se to moralo dogoditi? Zašto?". Tiho stenje u

mukama. Osjeća fizičku bol u glavi, u srcu i čitavom tijelu. Kao da se svaka kap krvi pretvara u bodljiku a svaki dah u bodeţ.

"Gordana, Gordana! Zašto sam te udahnuo u sebe?" Onda izvuče glavu ispod pokrivača. Znoj mu oblijeva lice, ili su suze? On ne zna, samo dozivlje, viče u mislima, uzdiše i stenje. Netko pokuca na vrata, a on skoči s postelje.

- Tko je vani?


~ 244 ~

- Kaštelan. Otvorite, gospodine Damire.

Novo drhtanje obuzme ga svega: Gordani se nešto dogodilo, pozlilo joj? Lude misli prolete mozgom, potrči k vratima i otključa. Kaštelan uđe.

- Što je? - pita Damir drhtavo, l

- Došli su iz Budima.

-Tko?

- Prinčev dvoranin Blaško.

Damir zapanjeno šuti.

- Evo ga. Reći će vam po što je došao.

Momak uđe. Damir zuri u njega i pita:

- Zašto si došao? Kako si dospio ovamo?

- Njezina milost, vaša majka, poslala je nakon objeda po vas da dođete k njoj. Princ je isporučio da ste joj već poslije doručka krenuli u posjet. Kad vas dugo nije bilo, gospođa se jako zabrinula i opet slala glase princu. Njegova se visost prepala da vam se nije dogodila nesreća i odredio je da vas traţimo, čitavo popodne kruţili smo okolo.

- A kako ste doznali da sam tu?

- Rekoše putem ljudi da su nekog mladog plemića sreli na putu prema Višegradu. Mi smo, eto, došli. Princ nam je naloţio da se ne vratimo bez vas. Jako je zabrinut.

Hladni mlaz oblije Damirovo čelo. Osvjestio se. Princ ga traţi. On zna da nije bio kod majke. Saznat će da je krenuo na Višegrad za Gordanom, zbog nje. Ovaj udarac stiša njegova prsa, ljubav se prestravljeno zavuče u dno grudi. To mu vrati snagu. Uspravio se.

- Pričekajte vani. Odmah ću se spremiti. Gospodine kaštelane, evo vam ključeva kraljeve odaje i neka ostane zabravljena. Ne dajte ključeve nikome, pa traţio ih bilo tko. Takva je zapovijed mojeg princa.

- Bit će izvršena.

- Odmah ću se spremiti za put.

Tada uđe sluga. Damir mu naloţi da probudi paţa Stjepka. Dotle se on svuče, umije, osvjeţi vodom, počešlja svoju gustu crnu kosu i uredi odijelo.

Snenih očiju uđe Stjepko u njegovu sobu.

- Ĉuj, Stjepko Sutra kad Gordana ustane, reći ćeš joj da sam se predomislio i po noći otišao u Budim. Još joj isporuči neka bude posve mirna, sve će biti kako ona ţeli. Neka je mine svaka briga.

- Znao sam da ćete joj pomoći.

- Što si znao? Kakva njoj treba pomoć?


~ 245 ~

- Ne znam drugo, nego da je bije neka nesreća. Vidio sam joj to u očima i licu. I vi ste vidjeli. Opazio sam kad ju je kraljica slala u Višegrad. Sva je problijedjela i čitavim putem buljila u valove Dunava kao da bi se htjela spustiti dolje.

- Stjepko, ti si odan Gordani?

- Kao i vi.

Gledao je u paţeve oči kao da u njima nešto istraţuje, pa onda reče, tiho i vaţno:

- Dakle, kad si joj tako odan, ne puštaj je s oka i reci da sam otišao vedar, veseo i miran. Reci da joj ne prijeti ništa. Sve je otklonjeno. I budi uvijek uz nju, makar bi te i tjerala od sebe. Reci neka se vrati dopodne. Dočekat ću ju u dvoru.

- Sve ću joj isporučiti kako ste rekli i neću se maknuti od nje.

- Zbogom, Stjepko!

Paţ je saţalno gledao za mladićem koji nije ni slutio da dječak poznaje tajnu njegova srca.

U dvorištu baci se Damir u sedlo pa uzjaše u pratnji prinčeva dvorana i njegovih momaka u noć.

Jahali su uz obalu. Put im osvjetljuje mjesec. Damir se zavezao u teške misli: što da reče Ivanu? Kako da razjasni svoju varku da je pošao k majci? Odlučio je slijediti Gordanu u posljednji čas, ništa drugo ne misleći. Nije mu ni načas pala misao da će majka slati u dvor, a sada?

Ogledao se gore na brdo gdje se u mjesečevu srebru blista dvor, u kojem je njegovo srce podivljalo od čeţnje da privine na svoje srce ljubav svojeg druga i princa. I strese ga strepnja pa potjera konja.

* * * * *

U zoru je Damir prispio u Budim. Prinčev sluga odmah ga uvede u njegovu spavaću sobu.

- Zaboga, Damire, gdje si? Kakvu si mi zadao brigu?

- Nisi ni legao?

- Kako bih mogao da legnem kad ti se izgubio trag! Sve me snalazila sumnja da je moţda Beatrice učinila kakvo zlo da mi otme tebe. Koliko sam pretrpio ovu noć zbog tebe, dragi Damire- i princ ga zagrli.

Njeţna prijateljska briga teško se kosnu Damirova srca. Zbog tolike topline i vjerne odanosti smatrao se izdajicom zbog onoga što je prostrujilo njegovim bićem prema

Gordani kad ju je drţao na svojim rukama. I sve ono što je putem smislio, kako da mu prikaţe uzrok svoga puta na Višegrad, palo mu je u prah. Zgrozio se sam pred sobom što je htio da mu laţe.

- Gdje si bio? Zašto nisi pošao k majci? - zapita ga princ, gledajući mu ravno u oči.

- Htio sam da ti poštedim uzbuđenje. Ipak, bolje da znaš, makar mi je jučer Gordana naloţila da te poštedim.


~ 246 ~

- Gordana? Ti si bio s njom? Gdje?

- Ĉekaj da ti razjasnim.

I stade mu pričati kako je Gordana ispitivala za ključeve krune, kako su ga spopale slutnje kad je jučer vidio njezin očajni pogled i kako je odlučio da je slijedi.

Princ sluša drhtave duše. Tek kad mu je rekao kako je ušao na galeriju i kako mu je Gordana saopćila da ga je čekala uvjerena da je njeno ispitivanje razumio, princ odahne.

- Eto, vidiš - nadoveţe Damir - nisam htio da te slutnjama uzrujavam i zato sam ti rekao da idem k majci, a zapravo sam pošao na Višegrad, sve misleći u svojoj duši: ako me moje slutnje ne varaju, onda me Gordana upućivala da je spriječim izvršiti ono o čemu ovisi ţivot njenog skrbnika. Ako pak moje slutnje nisu ispravne, lišio sam tebe, Ivane, suvišnog uznemiravanja.

- Prijatelju, ti si joj spasio ţivot. Dragi, sjećaš se onoga dana na Griču kad smo se zakleli na prijateljstvo? Od onog dana ti si vjerno ispunjavao svoju zakletvu. Hvala ti, prijatelju.

Damir je šutio. Ivanova hvala pala je na njegovu dušu kao teška objeda.

- Reci mi - primijeti princ - zašto se Gordana nije povjerila meni?

- Odabrala je mene, jer sam lukaviji od tebe, u nadi da ću se sigurno dosjetiti što ona traţi od mene. U tebe pak nije ni sjenke lukavosti. A onda, ti si vlasnik krune.

- Dobro je učinila. Ja nikada ne bih mogao prozreli njene misli kad bi me ispitivala kao što je tebe. Plakao bih. Ali kad se vraća?

- Još danas oko podne. Priopćit će kraljici što se zbilo i onda ćemo vidjeti što će Beatrice dalje.

- Ne razumijem kako bi kraljica doznala gdje se nalazi Ivan Ĉesmički?

- Na Griču su uhodile svaki Gordanin korak uhode biskupa Oswalda preobučene kao fratri, pa je lako moguće da su ušle u trag Ĉesmičkome, a kraljica je to otkriće spremila da njime zarobi Gordanu.

- Onda ga valja odmah obavijestiti da se sakrije na drugo mjesto.

- Poći ću k majci da potraţim našeg najvjernijeg slugu, neka ga majka pošalje u Remete po Ĉesmičkog, da se sakrije Brezovicu. Još je vaţno ovo: što će biti ako kraljica tvoje pismo preda kralju?

- Priznat ću istinu.

- A kralj će prognati Gordanu.

- Pokucat ću na srce svojeg oca.

- A što ako ostane zatvoreno? Ili ako bi se ipak smilovalo, moglo bi se dogoditi da Gordanu ne progna iz kraljevstva, nego je vjenča s vojvodom Iločkim.

- To bi bilo strašnije od izgnanstva, jer da je progna, ja bih pošao s njom bilo kamo - odlučno će mladi princ, ali odmah upita Damira


~ 247 ~

- Vojvoda je prosio Gordanu? Zna li on da je ja ljubim?

- Vjerojatno ne zna.

I opet je prošao po sobi i vratio se svojem prijatelju.

- Optuţujem sam sebe. Nije lijepo što osjećam, ali vjeruj: koliko sam volio vojvodu toliko me proţima mrţnja kad pomislim da bi mi on oteo Gordanu. Borim se s ovim ruţnim osjećajem. Ne mogu ga svladati. Kakva je to zakleta sila. Sve što je oko Gordane, sve ja to ljubim, a sve što mi je moglo oteti, sve to izazivlje u meni nedostojni osjećaj. Drugi da je naziva svojom, da njenu glavu privija na svoje grudi. Od toga me svladavabjesomučnost.

Damiru se čini da mu je srce rana u koju zadiru uţareni bodeţi.

- Nedolično je da govorim ovim riječima, ja koji sam potpisao bračni ugovor s Biancom Sforza. Da, ali nikad ni časa nisam vjerovao da taj ugovor neće biti razoren. Damire, otac je odgodio Biancin dolazak na dvor poslije nove godine, ali neće proći ni tri mjeseca do moje proklamacije, a onda? Slušaj. Kad noću ne mogu spavati, smišljam osnovu za osnovom da sačuvam svoju slobodu za Gordanu.

- U prvom redu treba da sačuvaš njenu slobodu. I zato ti savjetujem da ne priznaš kralju svoju ljubav. Vjeruj: onog časa kad bi kralj to čuo iz tvojih usta, gubiš Gordanu zauvijek.

Razmišljao je i onda podbočio glavu.

- Tvoji su razlozi ispravni, pa ipak, više me puta spopadne ţelja da mu se bacim pred noge, da mu sve priznam i da ga sjetim njegove ljubavi prema mojoj majci. Mislim da bih ga mogao ganuti.

Bojim se da su tvoje nade tlapnje. Budi oprezan. Ĉini samo ono što ne ugroţava Gordanu. Ona je sada u Beatriceinim pandţama i kraljeva sklonost potrebna joj je više nego ikad.

- Boţe moj. kolika je moja velika ljubav, hoću li ikad okusiti sreću?

- Bori se za nju ustrajno, Ivane, i oprezno, ali čuvaj Gordanu. Kolika bi katastrofa bila za nju kad bi kralj saznao da je ljubiš?

- Dobri moj prijatelju. Što bih ja da nemam tebe - prošapće tiho Ivan, gledajući Damira toplini očima, i onda nastavi:

- Vidiš, već sam mislio da si me napustio. Znaš: poslije napuljskog povratka kad si me nagovarao da zaboravim Gordanu.

- Hoću samo da se popneš na prijestolje jer samo onda moţeš braniti svoju majku i Gordanu.

- Ako zavladam i zadobijem Gordanu, hoćeš li biti sretan, Damire?

- Najsretniji!

- Princ ga ogrli iskreno i toplo, a Damiru se činilo da bi mogao zaplakati sam nad svojom nesrećom. Izrekao je "najsretniji" s punom dušom. "To bi bilo oslobođenje za mene. Oslobođenje" – uskliknuo je u sebi.


~ 248 ~

- Sad idem k majci da je umirim. Vratit ću se, Ivane, brzo.!

- Izgledaš strahovito. Cijelu noć nisi spavao?

- Da, ali se osjećam svjeţ.

* * * * *

Damir jaše uzbrdo uskom ulicom grada Budima kraj građanskih kuća i velikih palača velmoţa. Zaustavio se pred lijepom modro obojadisanom kućom sa zidanim trijemom. U dvorištu ga dočekaju sluge i odvedu konja. Pohitio je uz kamene stube u gornji kat. Dočekala ga je majka sva blijeda od probdjevene noći. I prinčeva je majka izašla da ga ogrli. Obje su ga ţene salijetale pitanjima, a on je samo odgovarao da ih umiri. Podvorile su ga zajutarkom i korile što je ovako iznenada nestao. Borka mu je pričala o zabrinutosti svojeg sina Ivana, uvjerena da mu tim otkrićem ugađa, dok se on osjeća izmučen svakom riječi uvjeravanja.

Poslije zajutarka Borka se povukla u svoje sobe, ostavivši sina s majkom.

- I ona te voli kao da ti je majka - reče gospođa Brezovački. - A princ te ne bi mogao više voljeti da ti je rođeni brat. Koliko sam god prepatila ove noći, neizmjerno me radovalo, gledajući prinčevu ljubav i brigu za tebe.

Mladić ne odgovori. Klonuo je na jastuke leţaja na kojima je sjedio. Majka priđe k njemu i zagleda mu se u lice.

- Propao si kao da si probdio noć u grobu. Poslala sam jučer u dvor. Srce mi se uznemirilo. Nagnalo me da te pitam, da govorim. Reci: Zašto si danas tako blijed?

- Majko! Ja sam sav jedna velika rana koju bičuju. Krvavo bičuju.

Sjela je pokraj njega.

- Dijete moje, na Brezovici si mi već govorio nešto o tome. Vidiš, jučer sam htjela saznati. Danas ćeš mi razotkriti što te bije?

- Teško je, preteško.

- Moţda ima pomoći, sinko. Ne odgađaj. Povjeri se svojoj majci. Govori: što te muči?

- Ljubav.

- Neuzvraćena.

- Ni sanjati ne smijem o tome. A ima još gore.

- Što bi moglo biti gore od neuzvraćene ljubavi?

- Majko, ja ljubim Gordanu.

- Isuse - prenerazi se gospođa - Gordanu ljubi princ!

- Sad znate svu strahotu.

- Sve bih mogla prije povjerovati nego da ljubiš Gordanu. Ti si je najviše gonio da primi prinčevu prosidbu.


~ 249 ~

- Da, majko, jer kad bi bila njegova, moje se srce nikad ne bi osmjelilo da krikne za njom u čeţnji. Bilo bi mi lakše. Sam pred sobom bio bih opravdan, čist, neokaljan. Ali otkad se borim za njegovo prijestolje, kad sam započeo borbu da je on zaboravi, moj je mir nestao. Nema više opravdanja.

- Zašto si skrenuo sa svojeg prijašnjeg puta?

- Ona me preobrazila. Na brodu, kad smo putovali iz Napulja, ona me oduzela princu i njegovoj sreći i dala me domovini, kraljevstvu. Ona je to učinila za mene. Slušao sam. Morao sam. Probudila je u meni muškarca, junaka, a taj se bori za princa da bude kralj, a ne da bude sretan. Od toga vremena, majčice, trpim više nego što bih mogao izreći. Vojvoda Iločki uzet će Gordanu. Ja to znam i svaki dan, što se više pribliţuje taj svršetak, novo je mučenje za mene.

- Kad se princ vjenčao s Biancom, odrekao se Gordane. A vojvoda Iločki, makar je pristao junak, ipak tebi nije par. Mladić se trgne i pogleda majku.

- Što mislite time reći?

- Nema nadaleko premca tvojoj ljepoti, tvojoj odvaţnosti i plemenitosti. Svoj si ţivot zaloţio za princa. Gordana to zna i ako preboli princa, zašto bi pošla za vojvodu, a ne za tebe?

- Ušutite majko. Ne smijete to izreći Ni pomisliti ni sanjati.

- A kad bi ona ljubila tebe?

- Bila bi nesreća smrtonosna! Ovako kad ljubi njega, lakše mi je.

- Ali da je ona, umjesto njemu, poklonila srce tebi, što bi bilo?

- Nebo, čuvaj me takve katastrofe. Majko, morao bih umrijeti! Ĉujte me, majčice, jednog dana na Griču Ivan i ja zakleli smo se na vječno prijateljstvo. On se zakleo na sreću i ţivot svoje majke, a ja na sreću i ţivot vaš, draga majčice. Zakleli smo se da nikad jedan drugome nećemo pribaviti boli, da ćemo jedan drugome ţrtvovati sebe. Znate li što to znači?

Zalomila je rukama i očajno se zagledala preda se.

- Nad kakvim bezdanom lebdiš, sine moj?

- Bio bih izgubljen, morao bih umrijeti da je mene ljubila. Shvaćate li sad kakva me zakletva veţe? I sad patim, odviše patim, jer grdno griješim protiv njega kad ljubim nju. Griješim protiv zakletve, izdajem vas, majko, i njega. I kad sjedim njemu nasuprot i kad govorim o Gordani, duša i tijelo strepe mi od uţasa da bi on prozreo moje srce da zagleda u njemu moje izdajstvo.

- Nema izdajstva gdje nema krivnje. Nisi ti kriv zbog svoje ljubavi.

- Nisam i ne znam kad se porodila ljubav. Bit će davno. Kad smo se zakleli, nisam ni slutio da je on ljubi, nisam ni razmišljao što je to u meni. Govorili smo o njoj često i hvalili njenu ljepotu i krepost, njezin um. Raspravljali smo o njoj, a da nikad jedan drugome nismo zagledali u srce. One večeri, kad mi je on razotkrio svoju ljubav, očitovalo se u meni moje srce. Slušao sam Ivanovu ispovijest, a svaka njegova riječ razotkrivala mi je da sam ja sav ispunjen njome. Pitao me one večeri: "Zašto si tako strahovito blijed?", a ja sam mu odgovorio: "Jer trpim s tobom."


~ 250 ~

Nisam lagao, trpio sam s njim, ali ne samo zbog njega već i zbog sebe. I bacio sam se na svoje srce svom snagom, svim što je u meni, boreći se da je on zadobije. Skinuo bih bio i zvijezde s neba da mu je mogu dovesti. Uhodio sam je, mučio, htio sam je prisiliti da ne odbije njegovu prosidbu. Zaboravio sam kraljevstvo, htio sam samo da ona bude njegova.

- Plemenit si, moj sine.

- Ne, majko, nije to bila plemenitost. Bila je sebičnost, samoobrana, htio sam da bude njegova, da je ne poţelim ja. Nikad se moje srce ne bi razbuktalo čeţnjom da je ona njegova. Štitile bi me moje zakletve i vjerna odanost. Vi znate kako je duboko moje osjećanje za njega, a ovo bi bilo zatomilo, ugušilo i razorilo moju ljubav. Jednom mi je rekla da nisam muškarac. Ĉujete li, majko, da nisam muškarac. Koliko me udarila posred lica. Nisam muškarac - reče ona – kad se brinem samo oko ljubavi i srca dok ona ţrtvuje sebe sreći kraljevstva, sreći svoga naroda. I kad sam ono na brodu slušao iz njenih usta kolika nesreća prijeti domovini, ako Ivan ne postane kralj, probudio se u meni muškarac. Onda mi je rekla da uzima natrag svoju pogrdu i nazvala me junakom. Htio sam postati junak i muškarac. Kad sam se vratio, Ivan me korio, spočitnuo mi da sam se na povratku iz Napulja promijenio. Razdirao mi je dušu nehotice. Ipak je Gordana bila jača. Ustrajno sam nastojao da je on zaboravi, da stekne prijestolje, jer o tome ovisi ţivot kraljevstva, naš ţivot, a nitko ne sluti da se istodobno budila moja ljubav i moja čeţnja. Dao sam sebe sreći doma, a time izgubio jedino uporište svojem miru.

- I sve si to podnosio, sine moj?

- Još gore. U Ivanu se rasplamsala ljubomora prema vojvodi Iločkome i onda mi je rekao: "Zamrzio bih svakoga tko bi ljubio nju, pa da si to i ti Damire." Moţete li, majko, shvatiti moje patnje?

Ona sklopi ruke i zavapi.

- Mene ne moţete otkupiti.

- Otkupi ga, boţe moj.

Napola je leţao na jastucima. Njegove velike crne oči pune su beznadnog očaja. Mati se duboko zamisli i pođe k njemu pa sjedne:

- Recimo sinko, da te ona...

- Ne, to ne smijete izreći, majko. Nikad to ne izrecite. Zakleo sam se na vašu sreću, na vaš ţivot.

- Ivan se vjenčao s drugom.

- Ali će je i ostaviti i uzeti Gordanu kad bude kralj.

- Ne vjerujem da će kralj Matija tako dugo čekati. Tvoj mi je otac rekao da će Bianca doći na dvor poslije nove godine. A onda, što onda?

- Onda će Gordana moţda biti njegova kao što je prinčeva majka bila kralja Matije. Samo što Ivan nikad neće ostaviti Gordanu.

- I to će tebe smiriti?


~ 251 ~

- Ah, majku - i on poloţi glavu u njeno krilo. - Nosim na duši golem grijeh od kojeg nemam mira.

- Kakav grijeh?

- Danas je Gordanu uhvatila omaglica. Ja sam je drţao svojim rukama, njena glava je pala na moja prsa, trnuo sam, srce mi se razdiralo, rana je pukla, razlila se u mojim prsima divlja čeţnja. Majko od tog časa ja više nisam Damir. Ja sam izranjeni Job.

- Sine moj, zar sam te zato rodila da izmučiš svoj ţivot?!

- Ne znam što će biti od mene, majko.

Sklopio je oči a ona je gledala njegovo upalo lice i suze su tekle niz njene obraze.

- U tvojoj duši je ljubav, velika, prevelika, a svakog dana slušaš Ivanove uzdisaje, njegove osnove kako će je učiniti svojom i pomaţeš mu. Sine moj, ti nisi junak, kako je rekla Gordana, ti si heroj.

- Moţda sam bio, ali više nisam. Srušio sam se.

- Ako te izdaje snaga, onda imaš samo jedan izlaz.

- Recite, i slijedit ću vaš savjet.

- Ostavi Ivana i dvor, zajedno ćemo krenuti u Brezovtcu.

- Ne mogu majko.

- Zbog nje?

- Počinio bih izdajstvo prema našoj domovini za koju sam obećao da ću se boriti do posljednjeg daha.

- Gordani si to obećao?

- Obećao sam to sebi, muškarcu. Neću da budem slabić. Sam pred sobom ne mogu više natrag.

- Gordana ne sluti što je u tebi?

- Neka me sudbina čuva tog udarca.

- A Ivan?

- Ni on. Kad bi njih dvoje zagledali u mene, ili bih se odao ili bi moj put bio u smrt.

- Pa ipak hoćeš da ostaneš na dvoru?

- Tako dugo dok Ivanu bude sigurno prijestolje.

- Do njegove proklamacije?

- Da, majko.

Digao se s leţaja i uspravio. Blijed je, ispaćen. Prirođena turobnost crnih očiju sad je očajni jad. Pošao je k prozoru i za gledao se dolje na ulice i tamo dolje k Dunavu


~ 252 ~

odakle se diţu šiljaste kule dvora. Majka ga gleda okom punim brige, njegova bol srvala je njeno srce. Promatra njegova snaţna ramena i visoko stasito tijelo što ju je vazda ispunjalo ponosom.

"Kakva muška ljepota. Što će se sve od njega još razviti. Takav junak pa da bude nesretan". Ne, u to ona ne moţe da vjeruje. Zagledavši se u tragediju njegove ljubavi, gubi svaku nadu i glava joj se spušta na prsa, a usne tiho šapću:

- Da, tu nema pomoći. Nema niotkuda.

Uto se on oštro obazre i čvrsto stupi k njoj:

- Samo je jedna pomoć: u vama. Zadrţat ću raspadanje svoje snage. Zadrţat ću da se dalje ne ruši. Sagradit ću iznova ono što se razbilo. Hoću, majko. Zgnječit ću svoje srce u dno grudi. Sve mora umuknuti u meni što nosi Gordanino ime. Vi meni, majko, pruţate tu pomoć. Zakletva na vašu sreću i ţivot, majko. Izvjesit ću tu zastavu usred ranjenog srca i boriti se. Ova zastava nosi vaše ime. Borit ću se, majko, snaţno.

- A kad ti ponestane snage?

- Skinut ću je s neba, sa sunca, sa zvijezda, s munja i gromova. Skinut ću je, skupiti u ovu čvrstu desnicu i vladati nad sobom. S tom ću zastavom poći u boj protiv Gordane u mojem srcu, za domovinu i za Ivana. S vašim imenom, majko, pobijedit ću, jer vi ste tu:

- Takav ti je bio i pradjed Ivan Okićki. Heroj si, Damire.

- Hoću da budem. Zakletva poloţena na vaš ţivot učinit će od mene heroja. Vaš ţivot, majčice, na koji sam se zakleo, vaš dragi ţivot je ucijenjen. Sam ću svladati srce svoje.

I opet je našao ravnoteţu. Zakletva na prosijedu glavu majke pruţa mu novu snagu.

* * * * *

Već je bilo blizu podne. Beatrice je zabrinuto promatrala okrugli zidni sat, nalik na kuglu sa zlatnim platnenim jezicima. Njene su dvorske gospođe u pozadini dvorane čekale da ih kraljica pozove u pratnju na objed. Mala je Beci bila u grupi njenih rođakinja. Ona je zovne k sebi:

- Što ti je jučer rekla Gordana kad je odlazila na Višegrad?

- Da će se vratiti danas ujutro.

- Je li bila vesela ili ljutita?

- Izgledala je kao uvijek.

- S kime je razgovarala prije odlaska?

- Veličanstvo nisam vidjela nikoga. Otišla je ravno u svoju odaju, pa onda na lađu.

Prekinuvii razgovor, Beatrice se zamislila, ali je u mislima prekine doña Isabella. Lijepa crnokosa djevojka priđe kraljici da iskoristi čas kad je sama.

- Beatrice, oprosti, nikad te ne mogu naći samu. Ti si sasvim zaboravila na mene?


~ 253 ~

- Aragonci nikad ne zaboravljaju svoje.

- Razumijem, u tolikoj borbi nemaš vremena. Ipak bih te molila da se sjetiš svoga obećanja na Griču.

- Kakvo je to obećanje?

- Da ćeš mi naći moćnog i bogatog vjerenika i predloţila si mi vojvodu Iločkoga.

- Obećala sam te ponovo Enricu, jer sam ga trebala. Taj vojvoda Iločki zaprosio je u kralja Gordanu. Ĉim se opet vrati na dvor, ozbiljno ću s njim govoriti, ali o tome ni riječi Enricu.

- Nestrpljiv je i traţi rok za vjenčanje. Baš toga časa uđe i on i tajanstveno se pribliţi kraljici, šapnuvši joj:

- Gordana je stigla.

- Neka odmah dođe, a vi svi iziđite.

Na dani znak povuku se sve dvoranke u predsoblje, a Gordana stupi pred kraljicu

- Gdje su ključevi?

- Desila mi se nezgoda.

- Kakva nezgoda? - gotovo vikne kraljica i mrko pogleda djevojku.

- Kasno uveče ušla sam u kraljevu odaju i pronašla ormar u kojem se nalaze ključevi. Odjednom bane kroz galeriju gospodin Damir.

- I zateče te kako uzimaš ključeve?

- Ušao je nekoliko trenutaka prije nego što sam htjela otvoriti ormar.

- Što ti je rekao?

- Pozvao me na red što sam to radila u kraljevoj odaji. Odgovorim mu oštro jer nisam smatrala potrebnim da se ispričaVam. Porječkali smo se, a ja sam nakon toga ostavila dvoranu.

- Govoriš li istinu?

- Neka veličanstvo upita Nardellu i Bepa. Kriknula sam od straha opazivši da netko dolazi pa su njih dvoje pobjegli.

Srdito i razočarano pođe kraljica po sobi. Nešto je smišljala, a onda resko upita:

- Što je Damir radio na Višegradu?

- Ne znam, veličanstvo.

- Znam da ga je princ dao traţiti jer je iznenada nestao. Dakle, tko ga je slao onamo?

- Moţda kralj ili tko drugi. Pošto smo se porječkali, nisam mogla da ga pitam.

- Onda si mogla ostati na Višegradu i pokušati danas uvečer.


~ 254 ~

- Htjela sam i baš zbog toga nisam se jutros vratila, ali je Damir zaključao kraljevu odaju. Zatraţila sam ključeve od kaštelana, ali mi nije htio dati.

Promatrala je Gordanu sumnjičavo:

- Djevojko, ako si slagala, kruto ćeš platiti.

- Rekoh istinu. Neka veličanstvo pita Nardellu.

Ni to nije sasvim uvjerilo Beatrice. Mrko se okrene od nje i naglasi:

- Ne odrješavam te duţnosti da mi pribaviš ključeve. Naš ugovor ostaje na snazi.

- Onda mi veličanstvo mora pruţiti vremena jer ne znam hoće li Damir šutjeti.

- Koliko sam opazila, među vama je vladalo prijateljstvo?

- Damir je u prvom redu prijatelj princu i vjerni podanik kralju.

- A ti?

- Neznana dvoranka sluţi vašem veličanstvu.

- Od jučer si moja saveznica - naglasi ona oštro i značajno.

- Izvršit ću duţnost, ali vaše veličanstvo zna da nema nade u uspjeh ako se prenaglim. Valja pričekati da vidim što će biti.

- Ţalim što mi nisi dala prigode da već sada izvršim jedno od svojih obećanja: da ti izručim prinčevo pismo, čekat ću.

Okrene joj leđa i ode u drugu sobu. Kod doručka bili su prisutni i Damir i Gordana. Beatrice ih je kriomice promatrala, ali su oni bili svjesni da će vrebati na njih pa su nisu pogledali. Nakon doručka Beatrice dade nalog maloj Beci da pomno pazi neće li moţda Gordana govoriti s Damirom.

Kada su se djevojke našle same u Gordaninoj sobi, Beci joj odmah priopći kraljičin nalog. Zato Gordana dade dozvati Stjepka i kad su bili nasamu, naloţi mu:

- Pazi, Stjepko, odnijet ćeš gospodinu Damiru ovu poruku od riječi do riječi: "Kraljica sumnja i ostaje pri svojem zahtjevu." To mu kaţi da nitko ne čuje.

- Sve će biti kako ţelite, gospođice, što god naloţili, meni je sveto.

I paţ ostavi Gordaninu sobu da nađe Damira.


~ 255 ~

NAPULJSKA ZVIJER URLIČE

Dva dana nakon toga kralj Matija rješavao je drţavne poslove s tajnicima i savjetnicima u velikoj raskošnoj radnoj dvorani. Već je hodao podupirući se o štap i diktirao svoje naloge.

Njegov hrvatski dvorski meštar Mladen Berislavić stajao je na vratima, čekajući da kralj završi, a onda se pribliţio. Kralj ga pogleda:

- Rekao sam da ulaziš samo onda ako je nešto jako vaţno.

- Veličanstvo, baš zato. Iz Milana je stigao naročiti poslanik vojvode Ludovika Sforze. U dvor ga je dopratio poslanik grof Marcelo.

Kraljevo lice odaje iznenađenje, pa onda usklikne:

- To je uistinu vaţno - i pogleda Varadija. - Jeste li čuli, Milano mi šalje Maffea, Berislaviću, reci poslaniku milanskog vojvode da ga očekujem. Svi eka iziđu, ostaje samo moj kancelar.

Kraljevi tajnici i savjetnici, među njima Bakač i Filipec, ostaviše dvoranu, a kralj se zaustavi posve blizu svog kancelara:

- Mislite da je Napulj opet nešto skuhao?

- Vrlo vjerojatno. Međutim, uskoro će vaše veličanstvo znati o čemu se radi.

- Varadi, jeste li zaustavili svakog kraljičinog glasnika?

- I ovdje i na Griču. Tamo je kraljici bilo lako javljati u Napulj što god htjela posredstvom biskupa Oswalda. Tome je dokaz i onaj glasnik što je stigao kraljici iz Napulja u odori fratra.

- Dobro, vidjet ćemo.

Paţevi otvore vrata. Zablista ljubičasta odora milanskog poslanika. Kralj pođe nekoliko koraka, čitavo lice odavalo je sreću.

- Prijatelju moj, našli ste me, eto, sa štapom. Mač sam morao načas odloţiti, ali neće biti zadugo.

- Vaše veličanstvu, s dubokom ţalošću slušao sam poslanika Marcela kad mi je govorio o vašoj bolesti. Ali sada nigdje ne vidim traga boljetici do ovog štapa koji se potpuno gubi kad gledam snaţnu i zdravu boju lica vašeg veličanstva.

- Prošlo je, no dođite bliţe. Sjednite.

I on mu pokaţe stolicu, pa onda ponudi mjesto grofu Marcelu. Varadi je ostao na svom mjestu iza kralja koji se smjestio u naslonjač.

- Nadam se da mi nosite dobre vijesti o zdravlju mojeg rođaka, prejasnog vojvode Sforze. Lijepa moja snaha vojvotkinja Bianca osjeća se dobro?

- Lijepa je Bianca zdrava, a isto tako i moj prejasni vladar. Šalje me vašem veličanstvu s vaţnom porukom.


~ 256 ~

- Što mi poručuje moj dragi rođak?

- Veličanstvo, poruku da se dolazak nevjeste princa Ivana na vaš prejasni dvor odgodi primio je moj vojvoda sa ţalošću. Kralj mu brzo upadne.

- Ja i princ zabrinuli smo se za sigurnost nevjeste, čuo sam da se Turčin sprema u navalu i odlučio je da najprije svojom vojskom zaposjedne sva opasna mjesta. Do nove godine bit će put Bianci potpuno slobodan

- Ta briţnost ispunja vojvodu Ludovica velikom zahvalnošću. Međutim, vaše veličanstvo, vojvodu su zabrinule vijesti koje su stigle u Milano. Vijesti o stvarima koje su glavni uzrok ovoj nešto, nepriličnoj odgodi.

- Poznajem samo onaj uzrok koji sam javio u Milano. Vojvodi je poznato više nego meni?

- Neka mi vaše veličanstvo dopusti da vas izvijestim: prva zapreka o kojoj je vojvoda doznao isto je tako pogibeljna kao i ona druga. Ponajprije rekoše vojvodi da u vašem kraljevstvu kane njezino veličanstvo kraljicu Beatrice proglasiti nasljednicom prijestolja. Ako se to obistini, onda, naravno vaše veličanstvo ne moţe dovesti ovamo nevjestu, jer se vojvoda Iločki prigodom potpisa bračnog ugovora obavezao da će prijestolje pripasti princu.

Kralj se smijao smijehom koji je morao oboriti Maffeovu zabrinutost.

- Vrlo loša šala, moj prijatelju. Izmišljena na račun kraljice. U prvom redu, u mojem kraljevstvu staleţi neće ni da čuju o ţenskoj vlasti. Dosta su okušali prevrtljivost i nesigurnost vlasti ţenske suknje. U drugom redu, kraljica, iako je moja ţena, moram priznati da je omraţena. Upravo mi je drago što ste osobno došli na dvor. Pruţit ću vam prilike da razgovorate s mojim podanicima po vašoj ţelji pa da se sami uvjerite.

- Kraljici je, veličanstvo, ponuđena kruna!

- Što bi rekao vojvoda Sforza kad bi njegovom nećaku ponudili krunu oni koji mrze vojvodu? Vi se smijete? Dakle, vidite. Baš takva šačica, doduše moćnih, ali potpuno osamljenih Ugra ponudila je krunu kraljici ne bi li time meni spremili neprilike. Baš kao što bi šačica milanskih vojvodinih neprijatelja ponudila krunu njegovu nećaku da ozlojede vojvodu. Ta je vijest doprla do vojvode iz Napulja. I razumljivo je. Napulj nastoji da mene i vojvodu razdvoji. Neka, dakle, prejasni vojvoda ne sluša Napulj, nego vijesti koje je donio s Griča milanski izaslanik kad je slušao one oduševljene manifestacije mojem sinu.

- Neka vaše veličanstvo ne zamjeri vojvodi što se uznemirio. Zna, Napulj je opasan jer ne bira sredstva i ništa mu nije zazorno, pa baš zbog toga.

- Smo što Napulj ovdje u mojem kraljevstvu ne moţe raditi ni otrovom ni bodeţom. Napulj je stari prokušani zločinac. Stube njegova prijestolja pokrivene su sagovima purpurne krvi po kojoj su se uspinjali vladari, gazeći preko lešina. Napuljska vlast ima sve dţepove natrpane razarajućim oruţjem. Napulj je varalica, vjerolomac, bratoubica i oskvrnitelj svega onoga što naše doba zove humanizmom. A to zna narod u mojem kraljevstvu. Znadu svi, a najviše su to iskusili Hrvati. I, vjerujte, nema prave ljudske vrednote koja ne bi mrzila Napulj i ne bi se oprla kraljevanju kraljice Beatrice. Zato Napulj urliče od jada i laţima zakrčuje moje putove.


~ 257 ~

- Razumijem, veličanstvo, i potpuno sam umiren ovim odgovorom. Još danas ću ga po najbrţem glasniku poslati u Milano.

- I ja sam ovako tumačio gospodinu poslaniku Maffeu - primijeti sada Marcelo - ali, dakako, on je htio i morao čuti iz vaših usta, veličanstvo.

- I čuo je.

- I zadovoljio sam se potpuno u ovoj jednoj točki. Ima još jedna stvar koja zabrinjuje vojvodu. Veličanstvo, ova je nešto delikatnija, a po mojem mišljenju opasnija jer se odnosi na samog princa.

- Mojeg sina?

- I vjenčanog muţa vojvotkinje Biance. Veličanstvo je očito pogodilo da se radi o nekom pismu što ga je princ poslao svojem dvoraninu u Napulj. Vojvoda Ludoviko vidio je to pismo. Dakako, bilo je pisane hrvatskim jezikom, ali smo našli tumača.

- Nisam li iz Hrvatske pisao vojvodi da nema povoda sumnjati u vjernost princa Ivana?

- Veličanstvo ali nakon toga ponovo su stigle vijesti da je glavni razlog što je odgoođen dolazak vojvotkinje Biance u ljubavi njegove visosti princa Ivana zbog koje se on uopće brani dolasku Biance na ovaj dvor.

- Opet izmišljotina Napulja.

- Ipak, veličanstvo, vojvoda je zbog toga vrlo oţalošćen i nikako ne ţeli da Bianca ovdje nađe svoju suparnicu.

- Vojvoda Ludoviko kao pametan čovjek zna da mladić do dvadesete godine nije ţmireći mogao prolaziti kroz redove ljepotica. Ali danas je to sve davna prošlost. On je očaran Biancinom ljepotom koju mu je navijestila poslana slika i misli samo o njoj.

- Potpuno se slaţem s vašim veličanstvom, jer tako misli i vojvoda. Ipak, moj vladar mogao bi se umiriti tek onda kad bi vaše veličanstvo što prije odstranilo s dvora tu dvoranku kojoj pripada prinčevo srce. Vojvoda nije mogao upamtiti njeno ime to ga je tumač pročitao jer zvuči odviše slavenski, no veličanstvo ionako dobro zna i nadamo se da neće ovdje dočekati Biancu.

- Ta djevojka se već odavno ne nalazi na dvoru po samoj ţelji mojeg sina. Nije to bila nikakva velika ljubav, već prirodno ljubakanje. Velim vam: djevojku je princ maknuo još prije nego što je potpisao bračni ugovor.

- Kad mi to veli vaše veličanstvo, onda moram javiti vojvodi neka bude potpuno miran.

- Šaljite mu što prije brzoteču. Mislim da su time razorene obje velike opasnosti koje su zabrinjavale milanskog vojvodu. Je li tako, gospodine Marcelo?

- Da, veličanstvo. Ĉim mi je poslanik Maffeo razloţio svrhu dolaska, znao sam da su sve to spletke Napulja.


~ 258 ~

- Pametno i mudro zborite, moj prijatelju. I ja bih na mjestu vojvode bio i te kako zabrinut kad bi mi donosili takve laţne vijesti. Ima li moţda milanski poslanik još kakvih drugih naloga s obzirom na vojvodine bojazni?

- Pošto me vaše veličanstvo uvjerilo da se radi o spletkama, ovi su nalozi sada bespredmetni.

- Vi ćete se, očito duţe vremena odmarati, jer kako vidite, već se javljaju prve snjeţne pahuljice, pa vam put ne bi bio slobodan.

- Ako mi vaše veličanstvo dopusti, vrlo ću rado primiti uzvišeni poziv.

- Ţelim da ostanete na dvoru. Odredit ću vam odaje da moţete iz neposredne blizine promatrati princa. Vidjet ćete: on ţivi potpuno povučeno, ne druguje ni s kojom ţenom, bavi se samo svojim knjigama i učenjacima. Jedina mu je zabava lov.

Maffeo ustane.

- Vašem veličanstvu moja najsmjernija zahvalnost za ljubazno gostoprimstvo. Svako promatranje sasvim je suvišno nakon onoga što sam čuo iz usta uzvišenog kralja.

Kralj pozvoni i dozove dvorskog meštra Orbana pa mu naloţi da povede poslanika u odaje za najodličnije goste.

Dvorski je meštar pošao za poslanikom iz dvorane, ali grof Marcelo namjerno zaostane. Kad su se vrata zatvorila, on priđe kralju:

- Veličanstvo neka mi oprosti što nisam slijedio poslanika. Moja mi vjernost nalaţe upozorenje: moj milanski vladar već je napola povjerovao napuljskim spletkama i dao vrlo oštar nalog Maffeu.

- Nadam se, Marcelo, da ćete mi kazati svu istinu.

- To je svrha mojeg zaostajanja. Veličanstvo, napuljski su spletkari uvjerili milanskog vojvodu da princ uzima Biancu samo zbog njenog miraza i ugleda vojvode Ludovika da se lakše uspne na prijestolje, a srce mu pripada nekoj drugoj koju će trajno zadrţati uza se i koja će vladati njime i kraljevstvom. To je razgnjevilo vojvodu i on naloţi Maffeu neka vašem veličanstvu najavi razrješenje braka s Biancom Sforza.

- Maffeo nema povoda da izvrši ovaj nalog. Prinčevo je vladanje dostojno.

-I upravo se zato snebivam otkud Napulju drskost da ga okrivi zbog neke ljubavi prema drugoj. Svaka spletka mora imati barem neku pi podlogu istine. Nikad nisam čuo o nekoj prinčevoj ljubav

- Da, da, tako je - ubaci kralj. - Mi ćemo Maffeu dati prilike da i on stekne vaše uvjerenje. Pođite svakog dana k našem gostu, vodite ga kud vas volja, nadzirite princa.

Marcelo se oprosti, a kralj se podupre o bokove i pogleda Varadija koji je sve vrijeme stajao u pozadini ne nalazeći nikakva povoda da se uplete u razgovor.

- Sve je pve priče poslala u Milano kraljica. Biskup Oswald ţivo je radio, ali loše nišanio. Rekao sam da djevojka o kojoj se radi nije više na dvoru. Beci je ipak još


~ 259 ~

tu. Valja pozvati kneza Bernardina Frankopana neka svoju kćer odvede kući da mi vrijedi zadana riječ.

Varadi se osjećao neprijatno. Znao je potpuno neduţnost male Beci u prinčevoj ljubavi i zapekla ga savjest, a opet je zadovoljno primao kraljevu zabludu da je Beci ideal Ivanove ljubavi U tom je nazrijevao zaštitu Gordane, a da barem donekle smanji nepravdu koja je time nanesena Beci, prihvati riječ.

- Veličanstvo, princ je s tom ljubavi prekinuo kao što vam je i sam naglasio. A i djevojka se vlada skromno i povučeno, čak nitko na dvoru nije primijetio tu sklonost i zato mislim da bi se Bernardina Frankopana i odviše bolno dojmilo kad biste ga pozvali da svoju kćer povede kući. Pošto nitko ništa o tome ne sluti, moglo bi se Beci poslati u Hrvatsku, na koji drugi način poslije nove godine, jer onda Bernardin ionako kreće u Bihać.

- Samo se po sebi razumije da nema nikakve opasnosti za Ivana od te male njeţne

djevojčice. Ovakve meke ćudi kao što je njezina ne mogu probuditi duboku ljubav u muškom srcu niti je trajno odrţati. O tome imam dovoljno iskustva. Kad dakle nema uistinu nikakve opasnosti, nastojat ću Bemardinu oprezno razjasniti da bi bilo dobro da poslije nove godine uzme svoju kćerku sa sobom Bihać. Međutim, Maffeo je vrlo rado primio moj poziv. Znaj on je poslan od vojvode da me uhodi. Inače ne bi dolazio u ovo doba kad će putovi za povratak za koji tjedan biti nemogući.

- Baš zato bit će nam dugo na vratu kad ga je veličanstvo pozvalo da stanuje u dvoru.

- U moje tajne ne moţe zaviriti, a opet ga moram uvjeriti, a zapravo hoću da ja njega imam na oku. Berislavić neka postavi svoje ljude da ga uhode na svakom koraku.

- Samo se bojim da je preblizu njezinom veličanstvu.

- Još na Griču pratio sam Maffea tako dobro da neće krenuti napuljskoj strani, a moja se mošnja još nije ispraznila pa ću ga lako zadrţati za sebe.

Međutim, Varadi primijeti da kralj nešto zapinje, svakog časa zastaje u govoru, sve polaganije izriče riječi kao da ga stalno obuzima jedna misao koja mu se neprestano upleće u ono o čemu raspravljaju.

Nakon duţe stanke naglo upita:

- Jeste li vi potpuno uvjereni da Ivan uistinu ljubi Beci Frankopanku?

- Ĉuo sam Damirovo priznanje pred vašim veličanstvom kad ste ga jednom na Griču ispitivali, a princ je to potvrdio. Nemam razloga da u to sumnjam.

- Ĉudno. Maffeo veli da vojvoda nije upamtio ime prinčeve ljubavi jer zvuči

slavenski. Obratno, Beci zvuči talijanski.

- To je istina.

- Dakle, ime Ivanove ljubavi zvuči i te kako slavenski, čak hrvatski.

- Veličanstvo, je li to sumnja?

- Porodila se još na Griču one večeri kad sam u prinčevim odajama našao Gordanu.


~ 260 ~

- Gordana nije dala povoda princu da je ljubi.

- Baš je to opasno.

- Mislim da je Gordaninoj prirodi ljubav potpuno strana.

- Aversa, stari astrolog, veli drukčije. Znajte, Varadi: ako je ova djevojka zarobila srce mojeg sina, bila bi mi opasnija od svih Beatriceinih spletkara. Morao bih biti okrutan.

- Veličanstvo, Gordanu je isprosio Lovro Iločki.

- Uskratila je pristanak i baš to potiče moju sumnju da ljubi nekog drugog. Teško je vjerovati da će djevojka koja nema ničega odbiti takvog junaka i bogataša kao što je Lovro. Ĉim se on vrati, zapovjedit ću Gordani da se s njim vjenča. To mi moţe biti samo od koristi.

- Uvjeren sam, veličanstvo, da je vaša sumnja potpuno neopravdana.

- To ţelim svima nama. Idite, upozorite princa da se tu nalazi Maffeo i neka pazi na svoje poglede.

Kancelar se uspinje k prinčevim odajama i razmišlja što da kaţe princu, a što da zataji kako ne bi izazivao njegovu ljubav prema Gordani. Riješio se i dao najaviti princu. Pozvao ga je u svoju knjiţnicu.

- Visosti, na dvor je stigao Maffeo kao poslanik vašeg uzvišenog tasta. Napulj je skovao novu spletku koja bi mogla imati teških posljedica za Gordanu. Maffeo se potuţio kralju da vaša visost ljubi neku dvoranku, ime joj ne zna, i zatraţio da se ona odstrani s dvora.

- Varadi, recite kralju da sam se dobrovoljno odrekao Beci.

- Kralj pogađa da ste mu samo kao izliku upleli malu Frankopanku.

- To sam učinio ja - oglasi se Damir.

- Da, vi gospodine Damire, ali to ne mijenja učinak jer kralj ima povoda sumnjati da je to Gordana.

- Da li kralj sumnja ili zna? To je razlika, gospodine kancelaru, molim vas recite jasno, da li kralj sumnja ili zna?

- Ne, ne zna, samo sumnja.

- Zar se prijeti Gordani?

- Ako bi nesrećom kralj u ovo vrijeme svojoj sumnji dobio dokaza, Gordanu čeka teška sudbina.

- Ĉitavim svojim ţivotom zaloţit ću se za nju. Braniti je pred kraljem značilo bi dovesti je na stratište. Varadi, pitam vas kao prijatelja: ne bi li bilo bolje da iskreno priznam ocu svoju ljubav i da ga podsjetim na njegovu vlastitu prošlost?

- Kunem vam se da bi takvo priznanje Gordanu moglo stajati ţivota. Zar mislite da se kralj neće sjetiti koliko ste se nećkali da potpišete bračni ugovor s Biancom? Sve će to vaš kraljevski otac natovariti kao tešku krivicu prema Gordani. I kad dobije


~ 261 ~

dokaz, djevojku će onog časa zatvoriti u tamnicu. Vi ste se velikodušno iz ljubavi prema kraljevstvu i njegovoj sreći odrekli svoje ljubavi koja vam je uistinu spasila ţivot.

- Razabirete li, kancelaru, kako je to duboka bol što je ne smijem braniti?

- Tu sam ja, a tu je i Damir. Obojica ćemo je braniti.

- Kraljica posjeduje moje pismo u kojem sam Damiru pisao u Napulj o svojim osjećajima.

- Kad bi kraljica posjedovala to pismo, već bi ga bila predala kralju. Nakon Gordanina povratka iz Napulja ona prema njoj gaji mrţnju, bit će zato što je Gordana utekla njenom dragom bratu, ako nije bio još koji razlog koji mi nismo mogli predvidjeti.

- Mislite da se ona samo zaprijetila Gordani posjedom tog pisma?

- Isto tako kao što se laţno zaprijetila i sa Ĉesmičkim.

- Moramo se bojati da se vaše mnjenje obistini dok nismo dobili dokaze da kraljičine prijetnje nisu bez temelja. Međutim, odlučio sam: ako to pismo dopadne kralju u ruke, sve mu priznati i iskoristiti posljednje sredstvo da zaštitimo djevojku.

- Sve moţete učiniti, samo nikada priznati. Bolje poznajem kralja nego vaša milost. Upamtite što vam veli Varadi: nikada nemojte priznati, ţelite li da Gordanu ne gurnete na stratište.

- Kad bi kralj ipak dobio u ruke ono pismo, ne mogu tajiti.

- U tom slučaju, visosti, preostaje vam jedino da kaţete da ste je ljubili, ali ste se odrekli toga i sada se posve podajete novom ţivotu koji vas čeka s Biancom.

- Da mu laţem?

- Ali, visosti, pa valjda ne kanite odustati od ove ţenidbe? Time biste postavili na prijestolje Beatrice koja mrzi vas, Goranu, najviše vašu majku. Zar princ ne vidi što se dogodilo? Budite na oprezu. Kralj ne bi ţelio da Maffeo steče loše iskustvo o vašoj vjernosti prema Bianci.

- Recite kralju da nema razloga bojazni, što sam mu obećao toga se drţim. Borit ću se s njim za prijestolje. Ostavši sam s Damirom, Ivan će tiho:

- Neću da se potpuno razotkrijem Varadiju. On bi izgubio glavu kad bih mu rekao da svoju slobodu ţelim sačuvati za Gordanu.

- Zapaţaš li, Ivane, ogromnu pogibelj koja lebdi nad Gordanom? Slaţem se potpuno s Varadijem i molim te zataji, pregori i nagon svoje ljubavi i vitešku duţnost da je

braniš. Evo mene i Varadija. Mi smo tu da za tebe branimo Gordanu.

- Kakve su to provalije prokopali između mene i nje? A uz to moram mirno gledati kako ona korača rubom ponora i svakog se časa moţe strovaliti u nj.

- Ivane, pazi, tvoj otac ne posjeduje osjećaje. Kaniš li se na to osloniti, Gordanu si ubio.


~ 262 ~

U JURNJAVI SPLETKI

U kraljičinim odajama diplomatska strka. Ranzano, Beatrice, Francesco i Enrico strčali se zbog dolaska na dvor milanskog dostojanstvenika kao psi oko lovine. Ĉitava dva dana nakon Maffeova dolaska vijećala je Beatrice sa svojim pouzdanicima kako da njegov boravak iskoriste u svoju korist.

- Jamačno Maffeo nije prevalio toliki put da princu donese pozdrave lijepe Biance.

- Da moţemo ući u trag uzroku tom neočekivanom dolasku, lako bismo Maffea dobili u zlatnu mreţu, što radi moj tajni pristaša u kraljevskoj stranci? On ne zna ništa, Ranzano?

- Veličanstvo, nije imao prilike slušati Maffea jer je kralj sve svoje savjetnike otposlao iz dvorane prije nego što je ušao Maffeo.

- Zašto se Maffeo ne pojavljuje na ručku i na večeri? - pita Francesco.

- Razumljivo je da se odmara od puta - odvrati Beatrice. - Ipak sam nestrpljiva. Neka Enrico pođe gore k njegovim odajama. Ja sam, napokon, gospodarica ovog dvora, imam pravo i duţnost da se brinem kako su dvorani podvorili našeg gosta. Da, to ću učiniti. Moţda Enrico sazna do kada će Milanac ostati na dvoru.

Odmah je pozvala svojeg pouzdanika i otposlala ga u straţnje krilo dvora s točnim uputama, a Enrico se brzo vrati, izvijestivši:

- U poslanikovu predsoblju dočekao me sam Berislavić i rekao da je poslanik tasta njegove visosti princa Ivana vrlo umoran. Njegovo veličanstvo naredilo mu je da ga zaštiti svih posjeta.

- Kralj ga je zatočio u svom dvoru. Dakle, ima mnogo razloga da se boji -naglasi kraljica. - Nisi mogao doznati dokle će boraviti na dvoru?

Svi slijeţu ramenima kao da ne znaju, a kraljica će:

- Ranzano, Maffeo nam ne smije izmaći.

- Baš o tome razmišljam.

- Ĉujte! Moramo dobiti pismenu prisegu mojih ugarskih pristaša da će mene izabrati za vladara i pokazati je milanskom poslaniku:

- Vanredna misao - odobravaju svi, dok će kraljica:

- Enrico, ti ćeš odmah odjahati na dvor velikaša Bathoryja i isporučiti mu da ţelim svojem ocu pruţiti dokaze o istinitosti njihove ponude. Neka mi pošalju takav

pismeni dokaz.

Još mu je potanko razloţila kako ima da govori, a onda se vrati u svoju radnu sobu. Našla je Francesca i Ranzana u vrlo povjerljivom razgovoru.

- Ĉini se kao da sam vas zatekla u nedjelu. Neću dopustiti da bilo što dogovarate ili činite bez moje privole. Dakle? Ranzano se neobično uozbilji:


~ 263 ~

- U vašoj odsutnosti raspravljali smo kako je sve što radimo izlišno. Kralj se sprema da princa proklamira, a mi čekamo. Zašto? Vaše se veličanstvo osjeća posve slobodno otkad je Ramiro smaknut.

- Njeno mramorno lice bude još mirnije.

- Razumijem. Vi nestrpljivo čekate moje odredbe za navalu na Kartagu.

- Samo slobodne ruke da se latim posla.

- Oprez, Ranzano Napuljska sredstva mogla bi ugroziti moju sigurnu poziciju.

- Prisega kraljevih neprijatelja još nije sigurnost. Bojim se da vaše veličanstvo odviše brzo podlijeţe časovitim uspjesima koji ne pruţaju jamstvu za konačni uspjeh dok je tu princ.

- Već sam prije nekoliko dana naglasila opasnost ove naše osnove.

- Snosim svu odgovornost.

- Francesco, što ste ugovorili? Ja zapovijedam da pričekate. Nije li tu Maffeo? Tko će njega uvjeriti da nisam ja ubojica? Ramiro je ušutkan, sloboda mi je vraćena, ali ja ću njom upravljati mudro i oprezno. Kad bude čas, razvezat ću vam ruke.

- Savjetujem veličanstvu da ne gubi dragocjeno vrijeme.

- Kralju je već posve dobro. Nema pogibelji da bi kraljevstvo tako brzo ostalo bez vladara.

- Beatrice, spletke su nedostatne, rasiplješ vrijeme i snagu.

Izgubit ćeš prijestolje. Ranzano i ja tvrdimo da je Maffeo stigao ovamo da što prije dovede Biancu. Očito je protiv odgode, to moţe biti jedini uzrok njegovu dolasku. Dakle: odluči!

- Dobro. Najprije saznajte zašto je Maffeo došao i dokle će ostati, a onda ću odlučiti. Jeste li zadovoljni?

- Moramo se zadovoljiti - odvrati Ranzano i digne se.

* * * * *

Nabujali Dunav šumom ispunja mrklu noć. U tmini svjetlucaju goruće baklje na straţarskim kulama kraljevskog budimskog dvora. Niz obalu rijeke odjekuje topot jahača što se ţure prema kraljevskom dvoru.

Za njima divlje juri konjanik. Vjetar vitla plaštem kao oderanim skutom crne noći. Pomamno tjera konja za jahačima što su već stigli u blizinu prvih gradskih zidina. Enrico sa svojom pratnjom uspori trku i krene prema vratima dvora.

- Netko nas slijedi - upozori Enrica dvoranin, jašući uza nj.

- Znači da je netko od naših zaostao u gradu?

- Svi smo na okupu.

- Taj se ţuri za nama posve je sam?


~ 264 ~

- Posve sam.

- Nema nikakve pratnje?

- Bit će glasnik kad tako juri.

Enrico se obazre nekoliko puta, onda zaustavi konja i pričeka. Jahač ih dostigne.

- Stoj! - zaustavi ga Enrico.

Jahač stane. Enrico mu se pribliţi:

- Tko si?

- Prijatelj - odvrati jahač, šapćući.

- Tako? - i Enrico okrene konja prema njemu.

Jahač je sav umotan u crni plašt. Na glavi mu klobuk sa širokim obodom što mu zasjenjuje još i tminom zastrto lice. Enricov se konj propinje i ne moţe se smiriti. Jahač šuti i čeka.

- Vi ste glasnik? - pita Enrico. - Odakle?

- Iz velikaškog dvora. Nosim pismo za njeno veličanstvo.

- Govorite glasnije.

Unatoč tome jahač govori šapćući:

- Predajte ovo kraljici.

- Od koga?

- Imam nalog predati pismo.

- Razumijem. Gospodin Bathory se vratio kući?

Jahač samo kimne.

- Ĉekate odgovor?

- Ne. Odgovor je suvišan.

- Dobro. Predat ću odmah njezinom veličanstvu.

Jahač trgne konja pa bez riječi odjuri u noć. Enrico spremi pismo u njedra i obazre se. Jahač je već bio daleko. Ĉuje se samo topot konja sa ceste što vodi iz Budima. Enrico se brzo vrati pratnji i zapovijedi:

- Najavite nas gradskoj straţi!

Trublje zaječe. Sa zidina se odazove trublja. Na ţeljeznim vratima zazvekeću prečke, ključ zaškripi.

Enrico i straţa izmijene lozinke i on uđe s momcima u dvor. Hitro se baci sa sedla i gotovo potrči uza stube. U dvoru se dade najaviti kraljici. Već je s Francescom i Ranzanom uzrujano čekala njegov zakašnjeli povratak.


~ 265 ~

- Gdje si tako dugo?

- Gospodin Bathory nije bio kod kuće, pa sam cijelo popodne čekao. Nije se vratio. Kad je zanoćilo, krenem kući.

- U blizini gradskih zidina slijedio nas je jahač. On mi dade pismo za vaše veličanstvo.

- Od koga? - i ona posegne za pismom.

- Od Bathoryja.

- Beatrice, zaboga, što piše Bathory?

Ona spusti pismo na stol. Usta su joj napola otvorena, ali nijema, blijeda. Francesco dohvati pismo. Ĉita i blijedi. Ranzano mu oduzme pismo i poluglasno

izgovara napisane retke:

"Napuljska princezo! Ako nisi na Griču primila moju poruku, tad znaj: i na Budimu svaki tvoj zločinački korak, svaki tvoj nedostojni čin, pratit će i kazniti vazda budni Ramiro. Prijepis tvojih pisama poslat ću ti. Da znaš, čuva ih osvetnik. Ova ću pisma jednog dana predloţiti kralju neka zna zašto s tobom nema potomka. Znaj, bdim, a ti me uloviti ne moţeš. Ramiro."

Jezovito preneraţenje leţi im u pogledima. Zure i šute. Beatrice stišće zube. Visoke obrve podigle se još više. Ĉelo joj se naboralo. Pitanje lebdi na usnama.

- Ramiro ţiv?

I sve troje pogledaju u Enrica.

- Ĉovjek je predao pismo, nikakav duh - odvrati on.

- Da me Enrico nije pozvao k smaknuću, osumnjičila bih ga.

- Visosti. Pozvao sam vas jer se krvnik kratio izvršiti osudu. Vidjeli ste.

- Znam. Preda mnom je pala Lorenzova glava.

- A ne Ramirova - naglasi Ranzano.

- Ja sam se, dakle, prevarila?

- Jedna glava ne vrijedi nijedne riječi kad nije bila Ramirova – reče Francesco.

- Lorenzo je mrtav, a Ramiro ţiv.

- Ţiv - opet kraljica suhim glasom prikrivenim stravom.

- Enrico, gdje si ga sreo? - pita Francesco.

- Baš pred dvorom.

- Kako izgleda?

- Omotao se u crni plašt. Ni stasa nisam mogao raspoznati. Lice mu je bilo pokriveno sjenom oboda klobuka i tminom noći.


~ 266 ~

- Lukavo, odabrao je noć.

- Kako je govorio?

- Latinski. Sad mi pada na um: moj se konj propinjao, on je šaptao. Rekoh mu da govori glasnije, unatoč tome i dalje je šaptao.

- Da mu ne prepoznaš glas, a to dokazuje da se takva prigoda moţe lako dogoditi svagdje. On se nalazi u našoj blizini.

- Zašto je ustvrdio da je pismo od velikaša Bathoryja?

- Misleći da se Bathory vratio i poslao glasnika za mnom, upitao sam ga je li tako, a on samo kimne.

- Prevario te, Enrico.

- Prisegao bih da je Bathoryjev glasnik.

- Kamo je krenuo?

- U času podbode konja i odjuri prema gradu.

Još jednom su promozgali Enricovo saopćenje i ponovo konstatirali da su smaknuti krivoga. Najposlije Beatrice progovori:

- Eto, Ranzano. što sam govorila ovih dana i zašto smo onoga smaknuli? A danas popodne?

- Neprestano ste nas nukali na oprez, ali onda smo bili uvjereni da ste se oslobodili Ramira.

- Još prije osam dana branila sam vam da se latite krajnjih, sredstava. To je bila moć instinkta, slutnje, što sada? Zar ću opet strepiti od svakog pogleda mojih dvorana, ne promatra li me taj napuljski đavo?

- Veličanstvo, onaj koji mi je predao pismo od jahao je u grad. Odmah ću sazvati napuljske dvorane da vidimo tko od njih manjka.

- Kako si mogao na to zaboraviti? Hajde hitro.

Dugo su čekali rezultat istrage. Enrico ih izvijesti da desetorica napuljskih dvorana i dvanaest milanskih članova počasne prinčeve straţe imaju dozvolu da ostanu noć i dan u gradu. Svakog mjeseca dobivaju dozvolu drugi, a u gradu se raštrkaju svaki na svoju stranu.

- Tu je nemoguće ući u trag pravome.

Proklinjući bodeţ kralja Ferrantea, što nije pogodio njenog prvog ljubavnika, Beatrice pođe u svoju loţnicu.

* * * * *

Stari dvorski fratar Antonije capka polagano po umjetnički išaranom mozaiku kraljevskih hodnika. Duga sijeda brada viri mu iz smeđe kukuljice što mu se spušta preko čela. Glava mu je spuštena na grudi, ruke uvučene u rukave i poloţene na prsa. Paţevi, sluge i oklopnici što stoje porazmješteni hodnicima i stubama ne


~ 267 ~

osvrću se na starca. Postojana kraljevska milost dopušta mu prolaziti dvorom, tješiti, ispovijedati i naučavati. Pred jednim vratima se zaustavi:

- Pozvan sam - hrapavim će glasom fratar.

Otvaraju mu vrata, a fratar ulazi u veliku sobu sa zidovima punim oruţja, sagova i štitova. Tu nema nikoga. Dugi debeli zastori spuštaju se nad vratima. On ih razdijeli. U loţnici s purpurnim zastorima nad posteljom drijema milanski poslanik, štropot ga prene i on pogled:i. Među zavjesama viri kukuljica iz koje se bijeli duga brada. Poslanik se malo pridigne:

- Što hoćeš, fratre?

- Neću smetati, samo pitam ne dosađuje li se poslanik slavnog vojvode Ludovika u časovima odmora?

Oštro lice milanskog poslanika skriva ljubopitnu pozornost kojom ogledava fratra.

- Raskoš i dosada u ovom dvoru idu usporedo.

- Sjednite ako vam je s voljom ostati časak sa mnom. Maffeove velike pune usne laskavo se smješkaju, ţmirkajući očima, značajnu reče:

- Moj fratre, vaša je brada starija od vas.

- Pred vama neću tajiti. Nastojao sam preuzeti ličnost starog fratra koji uţiva toliku slobodu kretanja na dvoru da moţe i do vaše svjetlosti

- Vidi, vidi i ovo biva zanimljivo. Smijem li doznati s kim govorim.

- Ĉuli ste već za Ranzana?

- Nisam slutio kakva me zapala čast. Vi ste, dakle, poslanik napuljskog veličanstva? Prema tome, vaša fratarska maska pokazuje da vas ne bi pustili k meni s vašim obličjem?

- Ĉudite se da je tako?

- Ne, ali vidim da niste došli s humanom namjerom prikratiti mi vrijeme.

- Došao sam da vam prikratim suvišne sumnje. Njegovo veličanstvo neprestano sumnja da kraljica nastoji zadobiti prijestolje svojeg muţa, a to je vrlo boli. Istina, bilo je o tome govora, jer su neki Ugri nabacili misao da u slučaju kraljeve smrti kraljica preuzme vlast. Ipak, ona nema volje da se nateţe s ovim barbarima do čije su kulture kraljica ne moţe sniziti. Njezino veličanstvo ne bi ţeljelo da poslanik milanskog dvora za svog boravka na ovom dvoru gaji posve neopravdane sumnje. Ona ţeli da iskaţe svako poštovanje i domaćinsku milost poslaniku moćnog i slavnog vojvode Ludovika.

- Smjerno zahvaljujem poruci njezinog veličanstva.

- U znak gostoprimstva šalje vam njezino veličanstvo ovaj mali dar.

Ispod haljine izvuče Napuljac kutiju i otvori je. U njoj zablista kriţ od dragog kamenja. Maffeove oči sa slašću gledaju ljepotu dragocjenosti, on se smiješi i misli:

"Vrijednost kriţa je velika, ali kraljevi su darovi još uvijek vredniji."


~ 268 ~

- To je samo prvi pozdravni dar njezinog veličanstva. Njezino veličanstvo se nada da ćete pruţiti radost njenoj dareţljivosti duţe vrijeme. Pripreme za dolazak vojvotkinje Biance na dvor zadat će mnogo posla.

- Pripreme? Zar se već sprema za dolazak vojvotkinje?

- Vaš dolazak na ovaj dvor ima svrhu da rukovodite pripremama i zato će kraljici vaši savjeti biti od velike koristi. Time smo, dakle, uklonili posljednju sjenku koja bi mogla u vama podrţavati sumnje o kraljičinom otporu protiv prinčeva uspona na vlast. A da se kraljica uistinu ne bori za prijestolje, moţe posluţiti i dokaz što se kraljica svom snagom zaloţila da ukloni jedinu veliku zapreku što je stajala na putu prinčevu nasljedstvu prijestolja.

- "Nešto je tu posrijedi" - misli Maffeo. "Moram da uhvatim" - i primijeti:

- Bilo je više zapreka. Ne znam o kojo govori vaša milost.

- O najteţoj, naime, o prinčevoj velikoj ljubavi protiv koje se borila kraljica zajedno s kraljem.

- Ova mladenačka sklonost je zaboravljena.

- Vaše mnjenje dokazuje da niste govorili o tome s kraljem jer bi vam kao čestiti vitez morao priznati da je ova prinčeva ljubav sklonula kralja da odgodi dolazak Biance na ovaj dvor.

- Sjećam se, moj je vojvoda imao u ruci neko pismo u kojem princ uzdiše o nekoj ljubavi. Međutim, uzdisaji su izdahnuli, a odgodu Biancina dolaska skrivile su vijesti s turskog logora.

- Ogriješio bih se da vam ovu vjeru raspršim vjerodostojnim dokazima - i on ustane.

Osjetivši da mu Ranzano odlazi krcat nekim velikim otkrićima, on ga uhvati za lakat.

- Sjednite. Napokon, što nas dvojica jedan drugome kaţemo ne obavezuje naše vladare. Na tome temelju moţemo se razjasniti. Rekli ste da je ljubav zapreka dolasku moje vojvotkinje?

- I prisutnost ove djevojke na dvoru.

- Ona nije više ovdje.

- I opet niste o tome pitali kralja.

Maffeo razmišlja kako ga je kralj uvjeravao da se djevojka ne nalazi na dvoru i skrene malo mimo istine:

- Vjerodostojni su me ljudi o tome uvjeravali.

- Jer su u bludnji. Svi su glede toga zavedeni, ili ne ţele reći istinu.

- Moj vojvoda, čitajući pismo što mu ga je kralj Ferrante poslao iz Napulja, a to je pismo pisao princ Ivan, bio je toliko ljut da je pismo čim su mu preveli sadrţaj, bacio u ruke donosiocu, a kako se djevojčino ime odviše slavenski izgovaralo, nije ga upamtio. Napokon, nije vaţno ime, nego uvreda kad uz Biancu i ona druga dalje ţivi s princem u ljubavi, a moţda njime i vlada.


~ 269 ~

- Baš se o tome i radi. Ona će upravljati čitavim dvorom i kraljevstvom, kao što vlada i danas.

Licem milanskog izaslanika polegne mrki oblak.

- Ona je tu na dvoru?

- Ĉasti mi, ovdje je i ostaje.

- Velite da su uvaţene ličnosti u zabludi s obzirom na onu o kojoj se radi?

- I sam kralj!

- A kraljica?

- Ona je zna.

- A vi?

- I ja!

- Kad bih vas zamolio da mi je pokaţete, što biste odgovorili

- Da previše traţite od mene.

- "Što hoće taj za naplatu? Moţda ovaj kriţ?" - uplaši se Maffeo i onda se nasmiješi:

- Ĉime bih mogao uslišani svoj zahtjev uzvratiti?

- Bit ću iskren. Prevalili ste u ovo doba toliki put da budete sudionik svadbenih priprava, a ja neću da vam razbijem iluziju.

- Došao sam da izvidim koliko su istinite vijesti o prinčevoj labavoj vjernosti svojoj vjenčanoj nevjesti.

- Samo zbog toga ipak ne biste prevalili u ovo doba toliki put - veli Ranzano.

- Jest, zbog toga. Milanski vojvoda volio bi razvrgnuti vjenčanje nego da ovdje prinčevim srcem i dvorom upravlja druga.

- "Sad te imam, Milanče" - poraduje se u mislima Ranzano, dok mu se lice naoblačilo:

- Gospodine poslaniče, ako mi se obaveţete da me nećete odati kralju i kraljici, pokazat ću vam djevojku da se uvjerite koliko je opasna ljepota i još opasniji um. Govorite s njom i promatrajte je pa onda sami odlučite imam li pravo ili krivo.

- Jamstvo o mojoj šutnji jest razotkriće uzroka koji su milanskog vojvodu ponukali da me šalje na ovaj dvor. Mi smo se, dakle, uzajamno obavezali na šutnju.

- A to je najjači savez.

- Upozoravan vas da ne odate ni najmanju sumnju poslaniku mojeg vojvode na ovom dvoru grofu Marcelu.

- Na prvoj dvorskoj gozbi, kojoj budete prisustvovali, pokazat ću vam djevojku i prepustiti vam da pratite prinčeve poglede i njegovo vladanje prema njoj. Osim toga, princ ima prijatelja kojemu je upravio to pismo. Taj prekrasni crnokosi mladić sluţi


~ 270 ~

princu kao glasnik među ljubavnicima. To velim da pripazite i na njegovo kretanje. Vaša prodirljivost sve će to sama najbolje opaziti. A sad odlazim. Kako ćete objasniti da je ovdje bio stari dvorski fratar?

- Reći ću da sam traţio neka mi dovedu kakvog fratra da se ispovjedim.

- Mudrost ima šest čutila.

Istim laganim koracima i pognute glave ostavi Ranzano odaje milanskog poslanika. Kad se našao u svojoj odaji, dočeka ga Enrico. Hitro mu skine fratarsku halju, sijedu bradu i kukuljicu, pa sve to spremi u škrinju. Onda se uputi kraljici i šapne:

- Veličanstvo, vojvoda milanski razrješit će prinčev brak ako to zaţelite vi?

- Suludo pitanje, ako zaţelim ja.

- Onda na posao kojem ne moţe postaviti zapreke ni Ramiro.

- Tiho, idite. Kraljevi koraci. Dolazi. Kad ode, pozvat ću vas.

Ranzanova se pojava izgubi iza modrih pozlaćenih vrata.

* * * * *

Dva dana, pošto je napuljski poslanik našao puta da u odori starog dvorskog fratara prodro redove kraljevih ljudi, javio je plemeniti Maffeo kralju da se osjeća potpuno oporavljen od puta. Matija ga pozove na večeru koju ţeli prirediti njemu na pozdrav u prisutnosti čitavog dvora, dostojanstvenika i nekih velikaša koji se nalaze na dvoru. S isto tolikom ljubaznošću i veselim raspoloţenjem Maffeo prihvati poziv.

Velika blagovaonica na stupovima od mramora slika je najrazvratnije raskoši. Baldahin je nad kraljevskim naslonjačem od zlatnog brokata, a na njemu je grb od najodabranijih dragulja. Kralj u ţutoj odori od svile sjedi na pročelju.

Kraljica u crnom brokatu njemu zdesna. S lijeva princ Ivan u mudroj odori od svile, baršuna i zlatnog brokata. Do njega je smješten kraljevski gost Maffeo u raskošnoj odori milanskog dvoranina. Njegova počasna pratnja u svili i baršunu stoji iza njega.

Večera proteče u najvedrijem raspoloţenju i razgovoru. I Beatrice je bila vedra i razgovorljiva. Kad su dvorski glumci svršili predstave, kralj ustane od stola, za njima i ostali. Matija povede Maffea da ga upozna s velikašima i dostojanstvenicima, a onda ga pusti tamo, šapnuvši mu:

- Puštam vas da u mojoj odsutnosti slušate mnjenje i raspoloţenje mojih podanika. Slušajte što vele o tome da kraljica preuzme vlast.

Maffeo se upuštao u razgovor s gospodom o prinčevim izgledima za prijestolje.

Svuda je čuo povoljne prognoze. Kad je spomenuo kraljičine zahtjeve na krunu, oni su mu odgovorili apsolutnim otklonom. To ga posve umiri. I sada potraţi u nizu blistavih odora šuštavu crvenu svilu napuljskog poslanika Ranzana. On je čekao njegov pogled i oba se diplomata nađu iza debelog stupa od bijelog mramora sa zlatnim girlandama.


~ 271 ~

- Ĉini se da sam pronašao prinčevu ljubovcu - šapne Maffeo.- Među kraljičinim dvorankama ugledao sam neobičnu ljepoticu s kosom poput bronce i bademastih očiju.

- Da, to je ona,

- Porazna, čudna ljepota. Ne moţeš s nje skinuti oči. Princ je sjedio kraj mene pa nisam mogao promatrati njegove poglede.

- Kad glumci nastave prikazivanje kraljevske igre kako kraljević ljubi ljepotu djevojke, kćerku vile, moţete promatrati do mile volje.

Predstava se nastavila. Svatko je ostao na mjestu, bilo sjedeći ili stojeći. Maffeo je samo prividno gledao na pozornicu, a ispod oka promatrao je princa Ivana i Gordanu. Njene su oči postojane, paţljivo uperene u glumce. Ivanov pogled zalutao bi k njoj isprvice polako, pazeći na ostale oko sebe. Tek kad je vidio da se sva pozornost usredotočila na glumce, sve je češće pogledavao Gordanu. I njegove oči sve su duţe zadrţavaju na njenom lijepom tijelu. Onda Ranzano opazi Damira kako se sagiblje princu i nešto mu šapće. Očito je da ga opominje. Princ se odmah trgne i okrene lice k pozornici. Maffeo sve to promatra i prispodablja Ranzanovu pričanju.

Milanac se obilaznim putem kasnije došulja straga Gordani. Kad je prikazivanje svršilo, ona se pomakne natrag. Videći milanskog poslanika, htjela je skromno otići na svoje prijašnje mjesto, ali je on galantno oslovi. I dok su dostojanstvenici okruţili kralja i kraljicu u raspravljanju o prikazivanju na pozornici, Maffeo razgovara s Gordanom, postavlja joj pitanja, promatra, sve dok kraljevski par opet ne krene k stolu. Sad mora i on ostaviti djevojku. Uljudno se pokloni i ode.

Za ophoda oba se poslanika opet nađu zajedno, pa Ranzano zapita Maffea:

- Dakle, što velite?

- Poraznu ljepotu još poraznije natkriljuje um. Upravo odgovara kao Venecijanka. Ova djevojka kadra je nadmudriti i Beatrice. Jadna Bianca bila bi uz nju sluţavka. Ali Gordana bi je uvjerila da je obratno.

- Dakle, sad imate dokaze, gospodine poslaniče?

- Dokaze nikako. Izmjena pogleda ne dostaje, dragi moj. Recite gdje se ljubavnici sastaju?

- Do sada ni Beatrice nije uspjela da to pronađe. A zašto, pa to nije potrebno- naglašava Napuljac.

- Varate se. Baš obratno. Upozoravam vas, upravo je pao vrlo prodirlji pogled kralja Matije na nas obojicu. Sada se, eto, ja se klanjam vama, učinite i vi to isto meni i oprostimo se.

Obojica se međusobno poklone kao stranci, a Maffeo pođe kraljevskom stolu pa saopći:

- Upravo sam upoznao napuljskog poslanika. Vrlo je ljubazan gospodin.

Kralj ne odvrati ništa, dok je Beatrice osjetila nelagodnost u i toj kraljevoj šutnji i brzo promijenila razgovor.


~ 272 ~

Te se večeri Maffeo naročito ţivo zanimao za sve dragocjene umjetnine širom dvorane da se uzmogne ogledavati na sve strane i hvatati Gordanino vladanje, prinčeve poglede, ali i Damirovo kretanje.

* * * * *

Kraljevo se zdravlje potpuno vratilo. Radio je samo oko Ivanove proklamacije kako je to započeo od prvog dana njegova povratka u Budim. Tokom dana primao bi svoje glasnike iz ugarskih krajeva i drugih svojih zemalja. Beatrice je, međutim, čitavih osam dana, pošto je Maffeo svečanom večerom izveden u društvo, mirovala. Priznanje milanskog poslanika da je došao na Matijin dvor u prvom redu da istraţi prinčevu ljubav i ako se u to uvjeri da će najaviti razrješenje braka, posve je promijenilo Beatriceinu taktiku. Zato se drţala postrance. Niti spominje pred kraljem jednom riječi svoju kandidaturu na prijestolje, niti daje povoda da se u tom pravcu povede razgovor. Jedino je poţurivala Gordanu da joj pribavi ključeve od višegradske kule. Djevojka je ponovo otišla na Višegrad, ali se ponovo vratila, najavivši da ne moţe dospjeti u kraljeve odaje jer joj kaštelan to odlučno zabranjuje. To u kraljici potkrepljuje prvobitnu sumnju da se Gordana ipak sporazumjele s Damirom i zato baš njezina mrţnja prema njoj svakog dana biva sve veća. I tako grozničavo iščekuje svaki novi dan s uvjerenjem da će Maffeo nešto pronaći ili da mora pred kraljem otkriti to pismo i to priznanje princa Ivana i time će svemu biti kraj. Ali iz dana u dan njezina se nada izjalovljuje. A samo o tome ovisi njezina sigurnost kad bi Maffeo razbio milanske odnose s kraljem Matijom.

Beatrice čeka uzalud. Milanski se poslanik podaje raskošnom sladokustvu počasti koje mu prema kraljevoj odredbi iskazuju na dvoru. I podaje se uţitku najfinijih tvorevina kraljevskih kuhara i najboljih zaliha njegovih vina. A za razonodu izvozi se u kraljevskoj kočiji i kad bi mu se pri povratku pribliţio Ranzano da ga smiješkom sjeti njihovih razgovora, on mu samo tiho odvraća:

- Gospodine, pogledi i uzdasi nisu ništa, a najmanje dokazi.

I tako je Beatrice uzalud pojačala redove svojih napuljskih dvorana i paţeva koji su uhodili svaki Gordanin korak. Nigdje nisu mogli opaziti da bi djevojka gdjegod kriomice samo riječ progovorila s princem Ivanom. Maffeo je ostao bez ikakva ţeljenog dokaza.

Dva tjedna kasnije, nakon takvog teškog čekanja, kraljica Beatrice uđe u svoju raskošnu sobu punu zlata, bronce, mramora i dragog kamenja. Dala je pozvati Ranzana i Francesca.

- Moja je strpljivost iscrpljena - naglasi ona - Maffeo je lupeţ. Prima darove, šuti i ponaša se kao da ništa ne vidi.

- Veličanstvo, uvjeren sam da je on kralju prodao svoju šutnju za teške dukate.

- Ja ću mu razbiti trgovinu i oţigosati ga izdajicom svojeg vladara.

- Ali kako, veličanstvo. Kako?

- Evo, u kraljevoj su radnoj sobi svi tajnici, savjetnici. Idem ravno onamo.

- Ali, veličanstvu, što ćete?

- To ćete saznati.


~ 273 ~

Malo nakon toga ulazi kraljica posve nenajavljena, iznenada u kraljevsku radnu sobu. Kralj Matija upravo govori u pero svojem tajniku, poslaniku za Šlesku. Zapanjen, iznenađen, zastane, a ipak pokuša da bude prijazan. Svi su u dvorani ustali i klanjaju se.

- Kraljica ima nešto vaţno? - pita kralj.

- Više komično, nego vaţno, ali veličanstvo slušajte. Ne znam tko je od ove gospode ovdje izgubio jedno pismo.

- Netko je izgubio pismo? - čudi se kralj.

- Evo, slušaj.

Ovaj prizor podsjeti Varadija na pismo što ga je princ Ivan pisao Damiru u Napulj i obuzima ga strava pa tiho primjećuje kraljici:

- Veličanstvo, poštedite jadnika da ne bude smiješan. Neka kralj sam pročita pismo.

- Bosonogi kancelar ne moţe davati upute napuljskoj princezi o pristojnom vladanju - okosi se ona glasom koji prosiplje po Varadiju mlaz mrţnje.

- Oprostite, veličanstvo, samo sam htio...

- Sluga se ne smije upletati u razgovore svojih gospodara. Ĉuj, Matija, što piše.

Instikt je pomogao kralju da se brzo sagne kraljici, pogleda rukopis i prepozna ruku svojeg sina Ivana. Brzo joj istrgne iz ruku pismo. A ona uskipi i promrsi na kralja:

- Dakle, ovdje i kralj slijedi barbarsko ponašanje svojeg Pastira kancelara.

- Svi iziđite, svi - zapovijeda bučno kralj Matija. U času su svi ostavili dvoranu, a kralj bijesnim pogledom šiba Beatrice.

- Dakle, tvoje mirovanje bilo je samo priprava na novi napadaj protiv mojeg sina?

- Bu će bolje da pročitaš što on piše - s prezirom će ona kralju.

Sad se tek sjeti da drţi u ruci pismo svog sina. Brzo mu oči prelete retke. Sva mu krv poleti u lice. Zarumenjen i raspaljen ljutito uzvikne:

- I to si htjela čitati pred svima ovdje?

- Ne bih time otkrila nikakve tajne jer čitav dvor govori o tome. Mene to ispunja smijehom. Tvoj sin, koji se nazivlje prinčem, ljubi sluţavku. Prava komedija.

- Pretvorit će se u tragediju, ali za nju - zaprijeti kralj i potrese srebrnim zvoncem da je sve zazvečalo. Kad se pojavi paţ, odmah zapovijedi neka se vrati Varadi.

Ĉuvši to ime, kraljica s prezirom ostavi dvoranu i odmjeri kralja s omalovaţavanjem. Kad je Varadi ušao. kralj mu izjavi:

- Moja je sumnja ţiv čin.

- Veličanstvo, ne razumijem.


~ 274 ~

- Odmah ćete razumjeti: Gordana mora još danas ostaviti dvor. Smjesta ćete je otpremiti u tvrđavu Moravsku. Neka u tamnici razmišlja o ljubavi s mojim sinom. Ako je vojvoda Iločki hoće takvu, prosto mu bilo. Ako ne, ostaje u tamnici do kraja ţivota, do zadnjeg daha. Idite, izvršite zapovijed.

Varadi se pokloni, ali mu kralj istog časa stavi upravo pred oči izjavu koju je princ po Damiru poslao u Napulj. "Gordana vječna moja ljubav".

- Jeste li čuli, Varadi, što piše moj sin Damiru. To je, dakle, ta prokleta ţena što je meni zadavala toliko briga od prvog dana kad ste vi donijeli iz Milana vijest o zarukama mojeg sina. To je ta ţena što me vječito progonila i drţala u strahu. To je ona što se skrivala pod krinkom sirotice Beci Frankopanke. Kako podlo! I sav dvor govori o tome.

- Naprotiv govore da je Lovro njezin odabranik.

- Kakva podla ţena. Odbila je vojvodu Iločkoga zbog Ivana, čemu se nadala ova djevojčura. Sad je sve jasno. Ona se htjela dovući do prijestolja mojeg sina. Ona je imala najpodlije namjere. Jao vama, Varadi, ako ne pronađete gdje se nalazi taj Gordanin skrbnik koji je zapravo otac. Sve ću vas baciti u tamnicu. Zovite mi sina dolje!

Bjesnilo kralja Matije doprlo je do vrhunca. Lamatao je rukama, sjedao u naslonjač, hodao po sobi, nije znao kamo i kuda zbog strahote što mu prijeti od ovog otkrića. Sve je za njega izgubljeno. Varadi je već kod vrata, ali se vraća:

- Veličanstvo, smijem li samo nešto primijetiti. Ako on, princ Ivan, još ljubi Gordanu, onda će vam moţda priznati, a Maffeo je ovdje. Ako mu još i kaţe, onda je sve svršeno. Bilo bi bolje kad biste polagano izvršili stvar, a ne tako naglo, odmah do večeri. A to bi se saznalo. Vi znate da će napuljski dio dvorana to razglasiti, a to nije dobro za vašu osnovu.

Opazio je koliko mu Varadi dobro savjetuje pa onda sjedne u naslonjač.

- Da, Ivan bi bio kadar da prizna milanskom poslaniku i razriješi brak. Zato ćemo učiniti ovako. Recite Gordani da ste doznali kako njezin skrbnik umire, a ja sam dopustio neka ona odmah putuje k njemu. Ta varka bit će dobra i za dvor i za Ivana, a i za Gordanu. Tek kad ona već bude daleko od Budima, onda moţe saznati da ide ravno u tvrđavu. Jest, tek u tvrđavi neka Gordana primi nalog da je osuđena na tamnicu do smrti.

- Da, veličanstva to je mudro. I tako će milanska ţenidba ostati netaknuta.

- Znao šum da to nije mogla biti Beci Frankopanka. Ali Gordana, to je jest ţena koje se upiju u krv, u kosti, u srţ i ne moţeš se otkinuti i onda ako je mrziš. Ne, nikada, to su najopasnije ţene.

Onda se kralj odjednom udari po čelu.

- Aversa, astrolog, otkrivena je sva tragedija. Potpuno otkrivena. Znate što je našao u zvijezdama? Gordani predstoji neka ljubav, nedopuštena i ona će imati nezakonitog sina. Jao meni, vidite, Aversine mi riječi tek danas otvaraju oči, Varadi, tvrđava ne moţe biti dostatno zaklonište za Gordanu jer će ona imati nezakonitog sina s mojim Ivanom. Ne vjerujem u zvijezde, ali ipak ovdje su govorile istinu. A ja


~ 275 ~

sam se njoj protivio, toj istini. A sad, sad me ona zahvaća za grlo i guši. Moram tome učiniti kraj, makar... poslat ću Gordanu na stratište.

- Veličanstvo - upada Varadi, ali mu on zaustavi riječ i nastavlja duboko razočaran i bijesan:

- Spriječit ću da moj sin bude otac njenog djeteta. Ne, ja to neću. Neću da moj Ivan doţivi moju sudbinu. Da on ima vanbračnog sina kao što ga imam ja. Ne, ne. Nikada to neću dopustiti. Oslobodit ću i njega i prijestolje ove Gordane zauvijek. Ne smije Ivana dostići moja sudbina, ne smije - gotovo jecajući govorikralj, a zapravo ga zahvaća groznica gnjeva. Mogao bi ovog časa bez ikakva osjeća i Gordanu staviti na stratište i gledati kako joj sijeku glavu. I u tom bijesu on nastavlja. - Što vi, zvijezde, pod kojima smo se rodili, razvijate dobre i loše uplive na našu sudbinu. Ne, mi imamo svoju volju da pobijedimo vaše zle uplive. Moja je volja jača od zvijezda. Varadi, pamet i oprez u glavu. Ništa ne znamo o Ivanovoj ljubavi. Za dva dana Gordane nema više ovdje, daleko je, vrlo daleko, svezana i nemoćna.

Tajna strepnja izvire iz svakog zvuka njegova glasa dok on opetuje: Prije će umrijeti deset Gordana. Moja samovolja svladat će i one zvijezde gore. Na to se kunem. Bila moja odluka kako okrutna, danas je blagoslivljem.

Varadijevo srce ţivo udara. Prima tihe kraljeve naloge, a onda izađe iz radne sobe. Preko Damira dade se najaviti princu Ivanu. Našao ga je u knjiţnici.

- Moram vašoj visosti saopćiti da je kralju netko govorio o vašoj ljubavi prema Gordani - primijeti on, ali ga Ivan odmah prekine:

- Već mi je dosta te strepnje pred ovim pismom što ga je valjda kraljica primila. Jednostavno idem kralju pa ću mu sve priznati. I on je ljubio moju majku koja nije bila kraljica.

Svaka je riječ udarac Varadiju u sljepoočice. Zahvati prinčeve ruke i zadrţi ga da ne poleti kralju. I govori i šapće mu u uho:

- Visosti, strovalit ćete Gordanu u tamnicu, na stratište.

- Biskupe, vi vrijeđate mojeg oca.

- Visosti, ovog sam časa čuo iz njegovih usta sve. Ne mogu govoriti. Sav sam izvan sebe. Kralj hoće da spasi kraljevstvo od Beatrice po svaku cijenu. Vi morate nijekanjem spasiti Gordanu.

Ĉuvši te riječi, dotrči do njih Damir.

- To sam ti i ja uvijek govorio, Ivane. Zašto stalno mijenjaš svoju odluku, a bio si već tako odlučan muškarac.

- Biskupe, što je rekao kralj?

- Smrtnu osudu svakome tko zapriječi ovu ţenidbu, svakome, a Gordani u prvom redu. Razumijete li, visosti, da samo vaše nijekanje moţe spasiti tu djevojku. Ako je uistinu ljubite, onda nemojte biti sebični i recite ovako: da, mlad sam, sa sedamnaest godina zaljubio sam se ludo u Gordanu, poslije u Beci. Ali danas sam već zaboravio. Pa mlad sam, nemam nikakva posla ni brige, nego da mislim na ljubavne stvari. A kad sam potpisao ugovor za ţenidbu s Biancom Sforza, onda sam


~ 276 ~

potpuno napustio svaku misao na Gordanu. Tako morate govoriti visosti. Ako priznate, Gordana je za dva dana mrtva.

Ivan smrtno problijedi, stane pred Varadija i digne ruke u vis.

- Pozivljem vas, biskupe, ako je to istina, onda se zakunite!

- Kunem se na svoju savjest, na čast, i na ţivot, i na dušu, da je svaka riječ istinita, još mnogo više nego što sam vam saopćio.

- Gordani dakle prijeti smrt, ako ja priznam.

- Nesmiljena koju vi nikad i ničim ne moţete zapriječiti.

- Dobro. Onda znam što moram činiti. Pokoravam se da spasim nju.

- Visosti, jedno vas molim. Kralj ne smije ni slutiti da sam vam štogod govorio, inače ću i ja na stratište. Dat ću vam savjete, ali samo treba da ih zadrţite za sebe.

- Hvala, biskupe, slijedit ću vaše savjete.

Zatim se Varadi oprosti. Damir i Ivan ostali su sami s teškim teretom na dušama. Ne zna se tko više stradava. Onda se najednom Ivan prene kao da se nečega sjetio.

- Slušaj, Damire. Zanijekat ću najveću istinu svojega ţivota, zato da spasim ţivot i slobodu Gordani. Što će biti dalje ne znam. Ali prije nego što to učinim, moram s njom govoriti. Ako ona sazna da sam jednostavno zanijekao, mora znati zbog čega sam učinio. Da spasim njezin ţivot i njezinog oca i nju. To mora saznati.

- To ne smiješ napisati - primijeti Damir - jer je opasno.

- I ne kanim. Ţelim govoriti s Gordanom, i to što prije.

- Da, to se mora provesti. Samo kako odabrati mjesto gdje vas nitko ne moţe vidjeti, osobito od napuljskih uhoda. Onda se

Damir dosjeti:

- Slušaj, u ovom budimskom dvoru daleko straga je ljetna palača. Oko nje je posve pust vrt. Sada nema tamo ni ţive duše. To je divno utočište.

- Da, tamo smo posve sigurni - obraduje se Ivan. - Idi odmah. I odnesi Gordani moju molbu da ţelim s njom govoriti.

- Bilo bi bolje da Stjepko odnese poruku jer ja bih mogao biti Napuljcima sumnjiv da nosim tvoje vijesti.

I odmah se dogovore kako će Stjepka poslati da Gordani odnese vijest. A zatim su

čekali na njezin odgovor.

Prošlo je pola sata kad se vratio Stjepko i donio Gordanin pristanak da se sutra prije podne u deset sati sastanu u ljetnoj palači: Ivan, Damir, Stjepko i Gordana.


~ 277 ~

TRAGEDIJA POČINJE

Drugog dana prije podne prešli su Ivan i Damir glavnim hodnikom, sišli glavnim stubama i konačno se našli iza budimskog dvora gdje je u potpunoj tišini počivao ljetni dvorac. Tu je vrt okruţen stablima. Damir je prešao okolo naokolo sve zgrade. Nigdje ţivog stvora.

Tada se Damir vrati k Ivanu i uputi ga:

- Ona će doći ovim putem. Još ima pola sata vremena, ali je bolje da uđemo u palaču.

Damir otključa i ulazi u zgradu, a vrata ostavi samo prislonjena. Tu su sjeli i čekali.

- Divno - razveseli se princ - nitko nas nije vidio. Nitko u ovo doba ne moţe dolaziti

u ovaj dio zgrada. Vidiš kakav je budimski dvor. Zgrada do zgrade. Sam dvor izgleda kao poseban mali grad. Dakle, vrlo smo dobro skriveni.

U dvoru na glavnom hodniku pojavi se paţ Stjepko. Oprezno Pregledava sve hodnike i potrči u odaje dvorskih gospođa. Pokuca na Gordanina vrata. Ona je samo provirila, a paţ je šapnuo:

- Sad je čas. Oni vas čekaju.

Gordana izađe iz sobe i u paţevoj pratnji uputi se u druge strane hodnika. Odjenula je ogrtač, noseći u ruci mač za vjeţbu. Sva odjevena u svoje mačevalačko odijelo.

- To je dobro - šapne Stjepko. - Svakog dana u deset sati idete na mačevanje. Ako vas netko sastane, mora samo to u sebi kazati: evo Gordana opet ide na svojesvakodnevno mačevanje.

U potpunoj sigurnosti prolaze dugim hodnicima i izlaze na straţnja vrata dvora. Djevojka se uputi popločenim hodnicima nad kojima se digao strop na stupove sve do ljetne palače. Zatim okrene prema malom ulazu. Tu već stoji Damir.

- Stjepko, vrati se u dvor. Ako tko zatraţi Gordanu, kaţi da je na mačevanju kao svakog dana, ali ipak dojuri prije njih da nam javiš ako se netko odviše zanima.

- Razumijem - ponosno će mladi paţ - i udalji se.

U kraljičino predsoblje naglo uđe Bepo i javi Enricu:

- Danas je princ s Damirom izašao u neobično vrijeme. Tako rano nikad ne izlaze iz svojih odaja.

- Budala, što ga nisi slijedio.

- Kako da nisam. Bilo mi je nešto čudno i pošao sam za njima, prikrivao se, a znate kamo su otišli? Obišli su cijelu ljetnu palaču.

- Do vraga, u zimi ljetna palača. A tko je bio s njima?

- Ma nitko, ni sluga, ni pas.


~ 278 ~

- Ipak, idi dolje i pogledaj da ne bi oni tamo odrţavali neko vijećanje protiv naše kraljice.

I dok je Bepo izašao, zaţmirkaju na vratima Nardelline oči.

- Ĉuj me, Enrico - šapće ona - gospođica Gordana opet ide na mačevanje kao svaki dan, ali je danas prati Stjepko. Šaptali su, ali svojim jezikom. Dječak se drţao jako tajanstveno. Malo sam smucala za njima. Iz trijema najednom opazim da Gordana nije pošla u zgradu za mačevanje, nego se šulja s dječakom ispod onih stupova.

- Valjda nije ljetna palača - nasmije se Enrico.

Ali istog časa se trgne i brzo potrči za Bepom koji je malo prije izašao pa ga zovne:

- Gle, kakve smo mi lude, Napuljci. Zaboravljamo jer se zavlačimo u peć da sada u zimi ima ljetnih palača. To je ipak čudno. Enrico pozove Ranzana i zajedno s Bepom upute se niz hodnik.

Milanski poslanik Maffeo upravo se spremao da izađe iz svojih odaja na uobičajenu šetnju kočijom. Na pragu ga zaustavi Enrico i, jedva dišući, saopći:

- Prečasni, otkrili smo ih u ljetnoj palači.

- A što buncate? Ljetna palača usred ove zime? Pa tamo nema kamina.

Dok se Maffeo brani da ga Ranzano povede, ovaj ga jednostavno uhvati oko struka i povuče na hodnik:

- Brzo, ni časa ne gubite da ih nađemo na okupu.

- Koga, kamo, kako - dašće lijeno poslanik vojvode Ludovika, ali ga Ranzano vuče sav drhtav hodnikom.

- Dođite, nosim dokaze. Tamo su u ljetnoj palači. Ako ne ţelite prevariti svojeg vojvodu, onda pođite sa mnom.

Ovo je bio udarac koji je lijenog i komotnog Maffea potpuno probudio i on se trgne. Istog časa odluči: "Ako nađem dokaze, a ne moram ih javiti vojvodi, onda će Matija to platiti imetkom. Tako bi taj dan bio za mene vrlo unosan." I onda glasno saopći Ranzanu da je spreman odmah poći.

- Vodit će vas Enrico - veli Ranzano.

- Enrico? Ne, to nije dovoljno. Mora biti netko drugi koji je jači svjedok - naglasi Maffeo. - Ako vi, prečasni, idete sa mnom, onda idem, ako ne, ne mogu se pouzdati u niţe svjedoke od sebe pa da se onda još zapletem u vaše spletke. To mi nije potrebno.

Uzevši svoj ogrtač Maffeo izađe iz odaja i brzim se korakom prepusti Ranzanovu vodstvu. U velikom koridoru nađu paţeve.

- Vodite me kralju - naglasi odjednom milanski poslanik.

To iznenadi Ranzana, ali nije više mogao prosvjedovati. I morao se pokoriti dok je kralj primao Maffea i ljubazno ga pita:

- Zar kakva nova vijest iz Milana?


~ 279 ~

- Ne, iz vaše ljetne palače.

- Ona sniva zimski san.

- I zato je utočište ljubavnog sna muţa Biance Sforza.

Prodorni i uvrijeđeni pogled kraljevih svjetlucavih očiju pogodi Maffea crnom sumnjom.

- Vaša prečasnost, napuljske su spletke i odviše drske da mi navješćujete ovakve nemogućnosti.

- Ne, veličanstvo, to je istina. Izvolite se uvjeriti. Princ je ušao u ljetnu palaču s jedne strane, a s druge strane ljepotica Gordana.

Te su riječi udarile kao topovi. U prvom času kralj je bio tako pogođen da nije našao

riječ prosvjeda unatoč gnjevu koji je njime zavitlao. Zato uzme zvonce i stade ga tresti tolikom luđačkom snagom da su svi dvorani dojurili u njegovu radnu sobu.

- Smjesta zimski ogrtač i klobuk!

Počeo se odijevati, a paţ Stjepko stoji na vratima. U prvom času potpuno je zbunjen i čini mu se da je to samo priviđenje. Ali mu kralj naloţi:

- Smjesta nas vodi u ljetnu palaču! - a zatim pristupi k njemu bliţe i dok ga je oblačio, prišapne:

- Putem bjeţi i reci princu da se sakrije. A zatim će latinski Maffeu:

- Djevojka koju nađem s princem u palači bit će pred vašim očima bačena u tamnicu. A sutra pred vašim očima smaknuta na sratištu. Zadajem vam svoju kraljevsku časnu riječ. Dođi sa mnom, Berislaviću - naglasi kralj.

Ranzano se uspio povući iza skupocjenih zastora i pobjegao dok je ostavio s kraljem Maffea i njegove pratioce.

Pošli su dolje. Stjepko ih vodi. Nikoga putem nisu sreli. Dok su prolazili ispod sluhova, pošlo je Stjepku za rukom da se ukrade u palaču na jedan čas i nešto šapćući ubaci, a onda okrene natrag iza stupova i već je uz kralja i Berislavić. Vani ispred ljetne palače zaprepašteni Berislavić opazi Enrica i nekoliko Napuljaea.

- Što to znači? - pita Berislavić. - Vi Napuljci, što radite u zimi oko ljetne palače?

- Malo vjeţbamo mačevanje da malo učvrstimo mišice.

- Izvolite otići kako je odredio kralj.

- Ne vjerujem, vi ste provodadţija - nasmije se Enrico i i okrene mu leđa pa se udalji.

Tog časa Stjepko otvori vrata palače i stade vikati:

- Gospodine Damire, gospodine Damire!

- Što je, Stjepko? -zapita mladi dvoranin dok je Stjepko uletio u sobu.

U sobi je s jedne strane stola stajao princ, a s druge Gordana. Damir je na vratima.


~ 280 ~

- Zašto si došao? Zar se nešto dogodilo?

- Ne znam. Vani oko palače nalazim Napuljce i Enrico se ponaša vrlo drsko.

- Istjeraj ih odanle!

- Ĉini se da kralj zna sve, jer dolazi i Maffeo - šapne Stjepko Damiru.

- To bi bila strahota. Nitko nas nije vidio. Što sad?

- Izaći ne moţemo.

- I ne moţete - uzvikne Stjepko. - Evo, pogledajte, iza stupova dolaze kralj, Maffeo i Berislavić.

To saopćenje djeluje kao udarac. Sve troje pogleda sa strahom i strepnjom. Gordana

je najmirnija.

- Zaboga, iziđite na glavni ulaz palače!

- Ne mogu, tamo je sve zatvoreno - naglasi Damir. - Otvorio sam samo ova vrata, nije bilo potrebno da otvaramo druge odaje.

- Jao, što sad, što sad? - dršće Stjepko.

- Gordana, šapne princ - pođite gore, reći ćemo da vas nema.

- Uzalud je - hrapavim će glasom Stjepko - kralj zna da je gospođica ovdje. Već sam to opazio.

- Gordana, Gordana, vi ćete odavle ravno u tamnicu, to je jezivo - šapće Damir.

- Ostavite me, znat ću što moram raditi. Ne bojim se.

- A zar da se ja bojim? - klikne princ Ivan. - Svima će biti uzalud kad ja priznam istinu.

- Ivane, izgubio si um. Zar ne znaš da priznanje istine znači sjekiru pod vratom Gordane? Zato je Maffeo ovdje s kraljem.

- Ako kralj izvrši prijetnju, izgubit će nasljednika prijestolja - zaprijeti se Ivan.

- Ako vi, prinče, to izrečete pred kraljem, onda ću kralju optuţiti ja sebe. Na to vam se kunem.

- Gordana, u ime Boţje, još samo nekoliko koraka - šapće Stjepko sav izvan sebe.

- Brzo iziđite.

- Visosti, ako nećete da ja optuţim sebe kralju, onda smjesta izađite iz ove palače. Neka vas Napuljci vide.

- Gordana, mogu izaći samo s vama, ali ne sam.

- Onda me kanite bezuvjetno ubiti? Hvala. Sama ću to učiniti.

Blijedi su svi četvero. I princ, i Stjepko, i Damir, i Gordana. osjećaju pod sobom krvničku sjekiru. Nitko više ne moţe ni da progovori. Uzalud je paţ potrčao k ulazu


~ 281 ~

da nešto pokvari na vratima kako kralj ne bi tako brzo ušao. Sve je u najboljem redu i kralj stupa naprijed pa se smije Maffeu:

- Vidjet ćete kako kralj Matija postupa s nečijim ljubavnicama.

Na poluotvorenim vratima ponovo se pojavi Stjepkova glava, a iz njegovih usta zahropće:

- Dolaze!

- Tko?

- Kralj i Maffeo.

Zanijemili su i svatko je ostao na svom mjestu. Ivan odlučno diţe glavu, spreman na sve, samo ne na ozbiljna razmišljanja kojima bi dale povoda dvorske spletke. On

je pjesnik, filozof i poštena duša. Damir nastoji kako bi ga izvukao, što bi rekao da pa kralj zapita zašto su ovdje, ili ga moţda kralj uopće neće pitati, nego jednostavno Gordanu predati vojnicima? Dat će zatrubiti straţi i svršeno je. I ni deset Ivana ne moţe spriječiti da kralj izvrši svoju osvetu nad onim koji drma njegovim osnovama.

Vrata se širom otvore. Prvi ulazi kralj. Zamotan je u ogrtač. Stane. Ispod ogrtača i debelog krzna što ga je omotao oko vrata, sukljaju dvije ţarke iskre što su kao dvije lomače na kojima već gori Gordana. Probo ju je svojim zjenicama a onda se okrene Maffeu pa mu ponudi da uđe u sobu. Lice milanskog poslanika najprije se zamrači, a zatim prodre kroz mrak njegov podrugljivi smiješak koji od ovog prizora očekuje prekrasnu trgovinu.

Iza njih slijedi još jedna pojava što se gotovo izgubila prigodom polaska u ljetnu palaču. Crni se kao da je duh, a ne čovjek. Duh koji slijedi i samo ogledava i nema ni volje ni moći, ni mesa, ni kosti, nešto je kao pahuljica na zimskom vjetru. Samo pogled mu je jasan. Taj je pogled uperen u princa da bi ga podsjetio što mu je jučer savjetovao. Ali jadni Varadi razabire da ga nitko ne primjećuje, ni njegova saveznica Gordana. I šuti dalje, povučen u kut, suzdrţan i drhtavo čeka kad će mu kralj dati naloge da Gordanu dade svezati i odvesti u tamnicu. Uvjeren je da je sve na kocki, sve ono za što se on, Varadi, godinama borio i za što snosi kraljeve ispade i teške dane u njegovu dvoru, samo da spasi narode od nesreće koja im mora zaprijetiti onog dana kad bi kralj poloţio glavu u grob. I Varadi stoji bešćutan i bezosjećajan i u sebi kune princa ako bi počeo da izgovara priznanje Kao da iz njegovih usta osjeća udarce koje neće zaustaviti ni on ni itko drugi. Berislavić jedini ne pati u toj druţbi, jer on ne zna o čemu se radi. Ali što duţe gleda ljude ovdje i što duţe traje šutnja svih njih, to mu je bliţe saznanje da se ovdje dijele smrt i ţivot, da je ovdje granica ţivota i smrti. Kome, to on ovog časa ne moţe shvatiti.

A kralj šuti. Usne mu se rasteţu kao uvijek kad ne moţe da zahvati riječ, kad u njemu kipi bjesnilo. Pogledao je samo Stjepka. Ošinuo je mačem svoga pogleda jer nije odstranio princa iz sobe kao što mu je bilo naređeno. A jadni Stjepko predan je na milost i nemilost svojoj potpunoj nemoći. Maffeo sve to promatra i začuđuje ga kraljeva šutnja, čini mu se da kralj nije bio spreman nešto takvo zateći i da nešto razmišlja i ne moţe se odlučiti. Odlučio je da bi moţda on sam razbio ovu šutnju da izazove kralja. A kako je Maffeo lukav, misli da će kralju svojom upadicom razbiti izlaz kakvim lukavim pronalaskom. Maffeo je odlučan na sve. Ili da se razbije milanski brak, ili da dobije pola kraljevstva na dar za mito. Izjavi spočitava jućim glasom:


~ 282 ~

- Da, vrlo ţalim što sam ovdje morao vidjeti muţa nećakinje mojeg vladara.

Kralj osjeti da je proboden i da mu nestaje daha. Okrene se da nešto smisli. Toliko je zakočen da sam sebi priznaje kako prvi put u ţivotu ne zna što da kaţe. Ili ne moţe. Tog časa zapazi da je princ Ivan prišao milanskom poslaniku i počeo mu govoriti:

- Oprostite, prečasni, ja sam muţ milanske vojvotkinje, muţ, ali ne zatočenik. I ja imam pravo kretati se po dvoru gdje je mene volja. Ne mogu shvatiti zašto vaša prečasnost ţali što me nalazi ovdje pod mojim krovom.

- Zato, visosti, jer se ovdje nalazi ova djevojka.

- Oprostite, gospođica je pod mojom zaštitom, prečasni gospodine - vrlo će uljudno Varadi.

Zadrhtao je i koraknuo, ali se kralj sabere, uzvikne i presiječe razgovor:

- Dosta, ovdje samo ja ispitujem i sudim.

Dvoranom odjekne njegov glas kao tutnjava gromova. A oni blijedi očekuju nešto što će se sad nad njima prelomiti, pokopati ih. Varadi samo osjeća da se ruši prijestolje.

Kralj odjednom uzvikne:

- Berislaviću, smjesta neka dođu oklopnici i ovu djevojku sveţu u lance i odvedu u tamnicu.

Gordana samo mirno zamahne glavom kao da se to nje uopće ne tiče. A princ vikne:

- Nikad to neću dopustiti.

- Zabranjujem ti svaku riječ - poviče kralj lavljim glasom, kad ga dotakne Varadi i nešto mu šapne. On se čak obazre k njemu i sluša što mu priča kancelar. Ovo sve načas iznenadi. Milanski poslanik zatečen je kako promatra Gordanu, dok se ona mirno smiješi, zamahuje glavom i gleda ravno u njega. Njemu se to čini tako drsko i porazno da je naprosto progovorio:

- Vi, gospođice, baš nemate razloga da se u ovako ţalosnom poloţaju još i rugate. Po svoj prilici meni, dostojanstveniku Milana.

Hitro primijeti ona suverenom sigurnošću i drskim smiješkom:

- Naravno da se ne rugam, nego hvalim vašoj prečasnosti što se tako brine oko dobrog glasa toliko neznatne dvoranke. Ĉula sam da Milano obiluje vitezovima, ali vaša prečasnost ne potvrđuje te glasine.

- Srditim glasom kralj zapita:

- Što govori ova djevojka?

- Veličanstvo, osvajam prečasnoga, jer vidim da ima nešto protiv mene što bi me imalo spremiti u tamnicu.

Snebivajući se, kralj korakne prema djevojci, dok su joj Stjepko i Berislavić pogledima objavili strašne kraljeve naloge. Ali njeno drţanje kao da je kralju pruţalo uporište da spasi situaciju, pa je on nije prekidao kad je nastavila:


~ 283 ~

- Kad netko optuţuje, bilo bi dostojno da kaţe i krivnju i dopusti opravdati se. Prečasni gospodine poslanice, zar u Milanu to nije običaj?

Poslanik se nije mogao snaći zbog tolike drskosti. Začuđeno se okrene kralju, a ovaj se čini kao da ništa ne razumije, pa je sam Maffeo morao odgovoriti:

- Gospođica je ovdje zatečena na sastanku.

- Oh - usklikne ona. - Prečasni gospodin nije nikada ljubio pa ne moţe oprostiti mladoj djevojci što svoje srce daruje onome koji ga traţi i zasluţuje?

Ovaj odgovor zapanji sve, i Damira, i Ivana.

- Veličanstvu - ljutito će Maffeo - evo, ona priznaje i odviše bjelodano.

Gordana se ljupko nasmiješi i odgovori:

- Tajiti bila bi uistinu kukavština.

- Gordana - vikne sada kralj - tvoje je mjesto u tamnici.

- Veličanstvo, ako sam izdala vojvodu Iločkoga, ima me pravo kazniti, ali kad sazna uzrok, on će mi oprostiti. Vas, veličanstvo, molim da mi oprosti što sam odabrala drugoga mjesto vojvode.

- Koga ste odabrali? - uleti Maffeo sav crven u njene riječi i ponavlja ih.

- Pa onoga s kojim sam se ovdje sastala, ali molim njegovu visost i gospodina Damira da mojeg viteza ne prokaţu. Nije potrebno da tkogod sazna kome sam poklonila svoje srce niti zbog koga su se gospoda potrudila ovamo.

- Dosta je te ludorije - vikne kralj - tko je taj vitez? Izreci njegovo ime, Gordana, ako ne kaniš u tamnicu.

- Za svoju ljubav podnijet ću i tamnicu.

- Gordana, još te jednom pitam - zaurla kralj - tko je taj s kojim si se ovdje sastala?

Nešto je zadrhtalo u zraku. Na vratima se pojave oklopnici i okovi zazveče. Svršeno je. Tada se javi mlađahni glas:

- Veličanstvo, ja znam, ja znam sve.

Pred kraljem se isprsio Stjepko. Ispruţenih ruku, kao da je otkinut iz neke dubine, skočio je pred kralja da u ovom teškom času spašava njegovo prijestolje. Matija je osjetio kako se sve pod njim lomi i hvatao se u ove jednostavne, obične Stjepkove riječi.

- Stjepko, što to veliš?- Velim da znam istinu. Znam sve.

- Što sve? Govori!

- Njegova je visost princ tu na sastaknu svjedok.

- Svjedok? Kome je svjedok?

- On je svjedok gospodinu Damiru.


~ 284 ~

Nekoliko trenutaka vlada grobna tišina. Kralj se čak ne usuđuje da pita, a razbor mu nalaţe da ipak uhvati neko pitanje:

- Što veliš? Damiru? Govori! Izreci!

Mladi paţ blijed i drhtav počinje govoriti:

- Pa, veličanstvo, gospodin Damir je ţelio da jednom dobije odgovor od gospođice Gordane.

- Kakav odgovor? - uzvikne kralj.

- A otkud bi ti to znao?

- Veličanstvo, bio sam njihov pismonoša.

S Damirova lica nestane krvi. Princ ne pokazuje nikakve prepasti. Miran je i nijem. Gordana okrene glavu da bi sakrila pogled.

- Da, veličanstvo, gospodin Damir je jučer zamolio preko mene gospođicu Gordanu da bi se potrudila ovamo. Isporučio je da će prisustvovati i princ da bude svjedok njegovu razgovoru s njom jer hoće da bude jednom siguran kako ona osjeća.

Krv je zakolala kraljevim ţilama. Grudi mu se nadignu pod valom radosti što mu je nenadano najurila u dušu. Tog časa ne razmišlja, samo ţeli da pruţi Maffeu dokaz. Okrene se Damiru s pitanjem:

- Je li pristala?

- Jest - odvrati Stjepko umjesto Damira. - Govori, Damire! I ti, Gordana! Je li istina što nam je rekao Stjepko?

- Kad je Stjepko otkrio tajnu, više je ne mogu zanijekati.

- A ti, Ivane? Je li tako?

- Jest, oče moj, pa to je prirodno.

I kralj se okrene k Maffeu kao da je dobitnik čitavog Milana. Zakima i prasne u smijeh što je bio mješavina radosti i drhtanje čovjeka koji se diţe na površinu vode i hvata se kopna da spasi ţivot. Kralj se smije, a kroz smijeh zlurado padaju njegove riječi:

- Evo, Maffeo. Napulj je nasukao svoju lađu spletke na jednostavnu prirodnu istinu koju nam je otkrio potpuno nevin dječak. On ne zna spletkariti. Niste nasjeli vi, Maffeo, nego ja. Ĉasti mi ovako me još nitko nije nasamario. Što velite sad, gospodine milanski poslaniče?

- Veličanstvo, stvar se razjasnila. Samo jedno ne znam. Zašto dvoranin koji uţiva toliku milost i prijateljstvo njegove visosti mora svoju prosidbu skrivati u ovu ljetnu palaču?

- Odgovori, Damire, gospodinu poslaniku - ponuka kralj mladića.

Ovaj se spremno uspravi ispred milanskog poslanika muţevno i odlučnu odgovara:


~ 285 ~

- Morao sam to učiniti, gospodine poslaniče, zato što je njegovo veličanstvu, naš kralj Matija, gospođicu Gordanu obećao vojvodi Iločkome. I morao sam se bojati da govorim s gospođicom na dvoru tako dugo jer bi me morali čuti i vidjeti dvorani, naročito oni iz Napulja koji bi sigurno iz toga pravili spletke. Kako vidim, uspjeli su.

Na te riječi kraljevo se lice gotovo raširilo od zadovoljstva. I on će radosno okrenuvši se milanskom poslaniku:

- Eto, sad mi je jasno zašto Gordana nije dala vojvodi Iločkome svoj pristanak kad ju je zaprosio. Pitajte je sami.

- Radi gospodina Damira - nasmije se ona vragolasto.

- Dakle, čujte gospodine poslanice, mislim da je to više nego jasno. Obećao sam, evo, ovu djevojku drugome. Ali ona se skanjivala, ne znam zašto. A sad vidim da je ljubila ovog mladića. Napuljska navala na Milano i na mene potpuno je slomljena, a neprijatelj hametom potučen. Krasna pobjeda. Uzvišeni tast mojeg sina ima razloga da se dobro nasmije na račun Napulja. Ali, hajdemo odavde. Djeco, ovdje je odviše hladno, a nas dvojicu ne griju zaljubljena srca kao ovo ovdje.

Za sve to vrijeme Varadi je stajao straga promatrajućj prizor. Osjeća se kao da su mu s leđa skinuli teret pod kojim je hio uvjeren da mora ispustiti dušu. Berislavić stoji na vratima u pozadini i šuteći otvara vrata. A kralj će ţivahno:

- Damire, uzmi za ruku Gordanu. Vi, gospodine Maffeo, princa. Ovako ispod ruke. A ja ću s Varadijem. Idemo, Berislaviću, prati nas da priredimo svečani pohod napuljskoj rulji što tamo vani pred palačom čeka svoj plijen.

Damir je vodio za ruku Gordanu, a da je nije ni pogledao. Morao je skupiti svu snagu da mu ruka ne zadršće. Izišli su na mala vrata, a pred palačom ih dočeka čitava četa dvorana, domaćih i napuljskih, koji su pratili mačevanje, a zapravo čekali da mimo njih prođe sablazan. Kad su spazili Damira s Gordanom, a iza njih princa ispod ruke s milanskim poslanikom, i oni koji su vodili toboţnju borbu na mačeve, zaustavili su se i zinuli, ne znajući što da misle.

- Tu je sam đavo zamočio svoje prste - primijeti Enrico Bepu i grdno prokune. - Idem kraljici, a vi vjeţbajte dalje. Bilo bi napadno da odete.

Sva straţa, sluge i dvorani na dvorištu i koridorom promatraju čudnu povorku. Ne znaju kako da to protumače. Samo su vidjeli da su milanski vojvoda i princ Ivan u najboljem prijateljstvu.

- Danas će biti svečana večeru. Dođite svi u svečanim haljinama - naredi tiho kralj Berislaviću. - Vidjet ćete nešto Što će Napuljcima zauvijek razbiti nade u njihove spletke.

Zatim je poveo sa sobom Maffea i Varadija u radnu dvoranu i uljudno posjeo poslanika u svoj naslonjač.

- Ubuduće ću biti primoran da vas očuvam od napuljskih spletkara, pa se nemojte čuditi ako zabranim da ih puštaju k vama. Uistinu, i sam sam posumnjao da se ipak nešto radi iza mojih leđa. Vidite, i mene je Napulj zaveo, kako onda ne bi vašeg gospodara tamo daleko. Ali, to mi je posljednji put. Onda kralj izvadi iz ormara srebrnu kutiju u kojoj je zablistao prekrasan lanac od zlatnih karika spojenih draguljima. Priđe Maffeu i objesi mu lanac oko vrata.


~ 286 ~

- Neka vas ova mala stvarca odšteti za pretrpljeno uzbuđenje.

Poslanik se zbuni od sreće, tri puta se nakloni, obasipajući kralja zahvalama.

- Očekujem vas danas na svečanoj večeri, poslaniče - primijeti Matija kad se opraštao i odlazio sa svojom pratnjom. Kad se za njim zatvoriše vrata, kralj pogleda Varadija.

- Molim vas, jesu li Stjepka to naučili? Gordana je opasna ţena.

- Ali, veličanstvo - snebiva se Varadi - pa zar niste vidjeli? Paţev je nastup bio potpuno istinski, nenamješten.

- Odmah ćemo vidjeti. Zovnite ga.

Uskoro se pred kraljem pojavi Stjepko.

- Koliko ti je godina?

- Veličanstvo, petnaest.

- Dao bih ti mnogo više. Reci mi tko te je naputio da tako govoriš?

- Nitko, kraljevsko veličanstvo, rekao sam istinu.

- Zar bi Damir povjeravao svoju ljubav tebi?

Sad Stjepko zašuti i malo se smete. Kralj klikne slavodobitno:

- Eto, uhvatio sam ga. Vidite. To te Gordana naučila. Hoću da znam sve.

- Veličanstvo, reći ću čistu istinu, ali vas molim da to nikom ne kaţete

- Gle, gle. Ovaj mali paţ traţi od mene šutnju. Dakle, govori!

- Bilo je to na brodu kad smo se vraćali iz Napulja. Gospodin Damir leţao je bolestan od rane - u teškoj vrućici i jako bulaznio. I ja sam ga njegovao. Tada je došla Gordana, jer je Damir silno vikao u vrućici. Govorio je o svojoj ljubavi prema Gordani tako sam sve doznao. Ali, Gordana me molila da nikome o tome nikada ne govorim. Kad je Damir ozdravio, sumnjao je da se odao u vrućici i onda nije mogao više preda mnom kriti - dodao je mali paţ, a kralj potvrdi.

- No, sad je ipak sve jasno. A da li Gordana ljubi njega?

- Veličanstvo - odgovori paţ - na brodu su uvijek bili zajedno i razgovarali na palubi do pola noći, ali tiho. Nitko od nas ništa nije čuo niti je osluškivao.

- To je uistinu zanimljivo. Dakle, nisu te uputili da ovako preda mnom iskaţeš?

- Veličanstvo, mi smo došli iznenada. Pa kako bi oni mogli znati da ćete vi njih naći na tom sastanku.

- Sinko, dobro je. Udarit ću te mačem i učiniti vitezom, makar ti je premalo godina. Ali ipak, već si vitez. Bit ćeš mi prvi paţ. Zasluţio si tu milost.

Dječak poljubi kraljevu ruku i onda izađe u predsoblje. Kralj se okrene Varadiju.


~ 287 ~

- Dakle, Damir ljubi Gordanu? Što je na tome istina? Obećao sam malom vitezu da neću dirati u tu stvar, Ali Maffeo je obični lupeţ. Vezao se s Napuljcima da bi u svoju korist ucijenio moju blagajnu.

- Veličanstvu, pohlepan je za novcem kao svinja za ţirom. Drastično, ali istinito.

- Uveče zinut će Napuljci - veselo će kralj. - Ne znaju što im donosim!


~ 288 ~

KRALJEVA OSUDA

Gordana se iz predsoblja uputila brzim koracima u svoju sobu, a da s Damirom i princem nije izmijenila ni riječi. Njih dvojica isto su tako šuteći pošli stepenicama i zaustavili se tek u svojim sobama. Stupajući uz Ivana, Damir se nije usudio dignuti pogled k svojem drugu. Jednim otkrićem bacio je Stjepko u njegovu dušu smrtnu strelicu i razotkrio njegov osjećaj. A već mu se činilo da je tako smiren. Taj Stjepkov čin probudio je u njemu novu oluju od uspomena na onaj susret s Gordanom na brodu, a zatim na Višegradu. I sve dalje, sve je to bilo svladano, sve je to zaustavila snaga Damirove prijateljeske odanosti prema Ivanu. Snaga zakletvom što ju je poloţio na njegove ruke, a na sreću i ţivot vlastite majke. Poput krotitelja zvijeri nastupio je Damir protiv burne čeţnje svoje mladosti i bičevao je snagom zakletve i prijateljstva. A što je bilo to prijateljstvo? Ono je raslo s njim iz djetinjstva, razvijalo se u dječaštvu i razraslo se u doba zajedničkog mladovanja. Tu je odanost našao u dnu svojeg srca, u svakom dahu duše. U najteţim časovima, kad se njegovo srce probudilo i pruţilo saznanje njegove prve ljubavi, njegova se odanost uzdigla do savršenstva u danima kad je Ivanu prijetila smrt. Kako je onda na Griču ustrajao, kako je divovski mogao svladati srce, gospodariti svojom mladošću. Ni čeţnja ni krik nije provalila iz njegova srca dok je vodio borbu da Gordana bude Ivanova ţena, da Ivanu izvojšti sreću. Da, bio je tada suveren gospodar svoje mladosti. Ushićen, nosio je barjak svojeg druga kojemu je pripadala sva njegova duša. I ţivot bi svoj mogao mirno podmetnuti maču Alfonza Borgie za njega, za prijatelja Ivana.

- "Ali zašto? Zašto je morao umjesto mene umrijeti Borkin sluga Đuro, a ne ja? Uminuo bi me ovaj strahoviti čas kad ću svjesno, priseban, gledati sam sebe u optuţbi pred dragim drugom iz djetinjstva koji je dosad vjerovao u čistoću mojeg srca. Stjepkovo otkriće palo je kao stijena i razorilo ljepotu, razorilo moj ţivotni poziv za ovo prijestolje. Jer, Ivan će pitati. On me mora pitati da li uistinu ljubim Gordanu. Hoće li to učiniti? Ako me zapita? Što će odgovoriti Damir prijatelju Ivanu? Smije li lagati. Ne! On mora priznati grijeh srca. A što će biti onda?"

Ta su ga pitanja spopala dok se uz Ivana uspinjao stubama nakon strašnog, gotovo smrtonosnog prizora u ljetnoj palači. Osjećao se kao na stratištu. Ali, bilo bi još strašnije ako ga Ivan zapita, a on prizna. Poklopit će ga Ivanova mrţnja do smrti. Stalno mu se javlja ta misao dok se uspinje stubama. I kao da dozivlje smrt da ne bi trebao dočekati mrţnju koja će ga slijediti.

Htio bi se strovaliti u neki bezdan, samo da ne mora priznati grijeh. Ne grijeh svoje volje, svoje strasti, već samo grijeh jednog srca koje nije pitalo njegov mozak kad je u sebe primio Gordanin lik, kad je u sebi razvitlao bučnu mladu ljubav.

Ivan ide pred njim brzo, ţuri se. Damirove noge su olovne. Uspinje se stubama kao na Golgotu. Njemu se čini da već primjećuje kriţ. Ivan ulazi. Damir prijeđe kroz knjiţnicu. Osjeća da sad posljednji put prelazi preko toga praga. Zatvorio je vrata i ostao kao kip od ocjeli. Uto spazi da se Ivan baca k njemu, čudnovato. Kao da na sebi osjeća njegove ruke i čuje njegov šapat:

- Spašena, spašena!

Ivan ga grli.

Damir se prenerazi. Dugo se ne moţe snaći i prepušten je prinčevu oduševljenju.


~ 289 ~

- Što je, Damire? Zar se ti ne raduješ? Spašena je. Za danas, za sutra i sve dotle dok mene ne proklamiraju. A onda će već biti lako da se vaša ljubav razvrgne.

Vaša ljubav. Te dvije riječi naglasio je tako mirno sa smiješkom punim povjerenja. I nastavlja:

- Sad ćeš ti sloviti kao Gordanin odabranik. To je kralj prekrasno udesio, ne sluteći ništa. Hajde da malo raspravimo, da ti kaţem što sve mislim.

Zatečen Ivanovim vladanjem, Damir se spušta na stolicu, sluša i sluša kako se princ ushićuje tom velikom srećom što je Gordana spašena, i Stjepkovom dosjetkom i obnavlja čitav prizor u ljetnoj palači Damir mu odgovara naoko mirno, ali u duši mu se vitlaju osjećaji i pitanja. Mora se tek snaći u iznenađenju novog poloţaja koje spašava postojanost njihova prijateljstva.

- Reci, Damire, kako je Stjepku pala na um takva spasonosna misao?

Od toga pitanja zatrepti Damirova duša. On podupre glavu i odvrati:

- Uistinu, zanimljivo. Valja ga pitati - predloţi on, ali mu se već pri zadnjem slovu zavrti u glavi i poţali što je to predloţio. No, tek što je izgovorio, princu najave Stjepka. Damiru ţestoko udara srce. Ivan je veselo dočekao dječaka i navali na nj pitanjem:

- Što mi nosiš, Stjepko?

- Moram zamoliti vašu milost da mi oprosti što sam onako govorio u ljetnoj palači.

- Kako si došao do tog pitanja? Otkud bi ti znao da mi nije pravo pa me moliš za oproštenje? Rumen smetnje pokrije paţevo lice.

- Visosti, pa tako. Mislio sam: bit će princu draţe da zapletem Gordanu s gospodinom Damirom nego da ona ide u tamnicu ili na stratište, kako sam čuo. A kad princu ne bi bilo draţe, onda ja neću dopustiti da Gordanu odvedu u tamnicu pa ću se radije zamjeriti i princu.

Ivan se od srca nasmije .

- Kako, valjda ti voliš gospođicu Gordanu?

- Naravne da je volim. Svi je vole.

- Dječače pravo govoriš. Vidiš, dugujem ti veliku zahvalnost. Samo kako si se dosjetio okriviti gospodina Damira da ljubi Gordanu?

- Oh - hrabro usklikne dječak. - To je posve jednostavno. Kralj je zatekao na sastanku vašu visost i gospodina Damira. A onaj Milanac okrivio je visost da je sada na sastanku s Gordanom. Gospođica je počela navijati toga milanskog popa kao da

ona ljubi nekog drugog, a kad je kralj htio čuti ime, što je bilo jednostavnije nego kazati: evo, tu je princ samo svjedok, a Damir je onaj koga Gordana ljubi. Znao sam da nitko od vas neće poreći, jer inače bi Gordana već putovala u tamnicu.

- Stjepko, ti si mali diplomat. Bit ćeš uvijek uza me kad budem svoj. Zadajem ti riječ. A sada, evo to za ovu uslugu mali dar.


~ 290 ~

- Ne zamjerite, visosti, ali ja to ne mogu primiti, jer sam to učinio od srca, a ne za dar.

- Ovaj je dječak pravi muškarac. Daj ruku, Stjepko.

I ponosito poloţi paţ ruke u Ivanov dlan, pun ponosa i zadovoljstva. Za sve to vrijeme Damir nije progovorio ni riječi. Stjepko ga nije ni pogledao.

- Gospodine Damire - okrene se najposlije k njemu paţ- kralj me pozvao i upitao me tko me uputio da vas upletem. I pitao me je li istina da vi ljubite Gordanu. Morao sam reći da je istina. Vi ćete mi oprostiti ovu laţ, jer znate zašto sam je izrekao.

- Ala si kruto nalagao kralju - smije se zadovoljno Ivan.

- Vidiš, ova laţ spasila je Gordanu i zato nije laţ, nego sveti čin. I tko god te bude ispitivao otkud znaš da Damir ljubi Gordanu i ona njega, odgovori onako kako si odgovorio u palači. A Napuljci će te i te kako ispitivati. A ti im samo kaţi da Gordana ljubi samo njega i Damir da je ludo zaljubljen u Gordanu.

- Vaša visosti, napripovijedat ću im ja. Napunit ću njihova grla da će se gušiti. Prokleti Napuljci.

- Ti, naravno, pristaješ na to, Damire? - zapita Ivan.

- Samo se po sebi razumije - odgovori on mirno i sabrano.

Od bola što su ga Damiru zadavale prinčeve riječi nije mogao da se dobro pretvara i da što više kaţe. Načas ga je čak zahvatila vrtoglavica i neka luda misao da vikne: izdajica sam, ljubim je, ne vjeruj u moju odanost, Ivane. Onda bi opet skupio snagu i zaustavio takav ludi povik.

Ništa ne sluteći, Ivan je upućivao paţa, vedar i sretan što je spasio Gordanu od tamnice, ali i ţenidbe s vojvodom Iločkim. Damir gleda pred sobom onu ljetnu sliku na brodu i sluti da je u vrućici govorio o ljubavi. Sve češće sumnja da je mladi paţ ipak čuo da je nešto govorio u vrućici i to mu je dalo pobude da ovako govori. I nije slutio da će baš to spasiti Gordanin ţivot.

- Idi sad, Stjepko - veli mu princ - isporuči gospođici Gordani da je pozdravljam. Neka pred kraljicom i pred svakim drugim potvrdi sve što sam rekao tebi. Reci: to je sada naša obrana i naša zaštita protiv Napulja.

Paţ se pokloni i izađe. Odmah zatim najave princu kancelara Varadija. On ulazi vrlo uzbuđen.

- Visosti, kraljičina je podvala svladana. Pokazali ste svoju veliku mudrost, ali nemojte se nadati da je pogibelj minula.

- Kako? Zar kralj ne vjeruje Stjepkovim riječima?

- Dugo ga je ispitivao i obasuo raznim sumnjama. Ĉini se da kralj čvrsto vjeruje da vi ljubite Gordanu, a ne Damir.

- Moţda je prije tako sumnjao. Naravno.

- Visosti, kraljica mu je pokazala ono sudbonosno pismo, što ste ga pisali Damiru u Napulj. Ono je već stiglo u njezine ruke na Griču, a danas ga ima u rukama i htjela


~ 291 ~

je time počiniti javnu sablazan na dvoru. Kralj nešto smišlja, visosti. Vrlo ozbiljno vas opominjem.

- Što bi mogao smisliti?

- Smišlja osnovu kako da Gordanu ipak pošalje s dvora, a ja vas molim da ne učinite ništa prije nego što se sa mnom posavjetujete.

- Kako? Moj otac nešto kani s Gordanom?

- Ĉasti mi, ovog časa ne znam njegove namjere, ali on će nešto učiniti da je pošalje odavle, jer ono pismo što ga ima u ruci proţdire njegov razum i srce i sve njegove nade. Ono pismo je nesreća, niste ga smjeli napisati.

- Ah, prečasni što vi znate što je mladost! Kad ljubi, kako je ugodno kad se moţe uzdahnuli, reći i napisati takve riječi. Dakako, loše sam učinio, ludost. Sad treba da spašavamo Gordanu bilo na koji način.

- Visosti, molim vas da gospodin Damir i svojim ponašanjem i svojim riječima ne poriče Stjepkovo objašnjenje. Sada se njegovi pogledi moraju zaustavljati na Gordani da to vidi Maffeo, a u prvom redu kralj i svi Napuljci.

- Jesi li čuo, Damire? To je tvoja duţnost.

- Ĉinit ću, Ivane, što god ţeliš ti i što traţi od mene Varadi.

- Ako to uspije gospodine Damire - opet će Varadi - onda smo uistinu spasili ne samo kraljeve osnove za ovo kraljevstvo nego uistinu Gordanin ţivot i njezinu slobodu. Bude li što nova, javit ću vam. Još vas upozoravam, visosti, ako vam kralj pokaţe ono pismo, recite da je to bio vaš mladenački san kao što je bila i Beci. I time ste opet spasili kralja da ne padne u sumnju.

Kad je Varadi otišao, Ivan pun sreće uzme Damirovu ruku:

- Reci, prijatelju, nije li to baš sudba htjela da sačuva Gordanu meni kad je poslala Stjepka da ovako sjajno izvuče djevojku iz nevolje koja joj je zaprijetila. A ja, kraljevski nezakonit sin, nemam pravo ni moći da zapovijedam ma i jednom oklopniku. Nikome da ga pošaljem na pomoć djevojci. Ali kad budem proklamiran, onda ću traţiti druga prava. Dragi Damire, sve mi se čini da se naše sudbine povezuju sve uţe i čvršće. Naše prijateljstvo, evo sada, baš zbog Gordane, biva toplije i bliţe nego ikad u ţivotu. Sada stupamo jedan uz drugog. Ti se sad čak boriš za moju ljubav. I sam prihvaćaš laţ da bi spasio moju sreću. Da sam imao brata, to on ne bi učinio za mene. Damire, ti ostaješ uza me, a ja uza te. Ništa nas ne moţe rastaviti.

Damirove oči bivaju vlaţne, čas prije je osjećao prijateljstvo razvrgnutim, ali sada je opet našao nove veze. Osjeća da je to prijateljstvo spašeno jer on štiti sreću i ljubav

i ţivot one koja Ivan ljubi.

Kad se Varadi vraćao u kraljevski ured trijemom, nađe dolje Stjepka i on ga uhvati za ruku:

- Jesam li dobro uradio? - šapne mladić.

- Vrlo dobro. Ali reci: zar si uistinu čuo bulazniti Damira kao što si pričao kralju?


~ 292 ~

- Da, to je ţiva istina, ali samo za vas i kralja i nikoga drugoga.

- A kad bi o tome saznao princ?

- Zato sam odmah otišao k njemu i kazao mu da sam to izmudrio.

- Mali, ti ćeš biti veliki diplomat.

Varadi ostavi Stjepka i ode u kraljeve radne sobe. Na trijemu se pojavi Gordana. Zamijetila je paţa i brzo mu prišapne:

- Nisi to dobro uradio. Trebao si pustiti da ja govorim.

- Pa da se upropastite, je li?

- Nisi smio iskoristiti Damirovu tajnu.

- Morao sam da spasim vaš ţivot.

- A ne znaš kakva je to opasnost za mene, za Damira, za Ivana. "

- Nema nikakve opasnosti.

- Jednom ipak mora sve na vidjelo da nisi govorio istinu. Što će biti onda?

- To me se ne tiče, glavno da sam sada spasio vas, princa i Damira. A ja znam zašto vi mene korite: zbog vojvode Iločkoga. Ako vas on voli, zar se onda smije ljutiti da sam ja to kazao? Mora me još pohvaliti.

- Gle ti malog dječaka - začudi se ona. - Znam, spasio si milanski brak. Reci princu da čekam spremna sve što će slijediti.

U kraljičinim odajama podmuklo bruji uzbuna buntovnika. Kraljica s Ranzanom stvarala je radosne osnove o razvrgnuću milanskog braka, čime bi bila odvaljena najteţa zapreka Beatriceinom usponu na prijestolje. Topila se u radosti, slušajući Ranzanovo saopćenje o sastanku na koji je kralj poveo Maffea i grozničavo je čekala vijesti iz ljetne palače. Međutim, Enrico je izašao pred kraljicu i najavio joj kako se kralj vratio iz ljetne palače, a onda naredio da se danas uveče priredi svečana večera. Beatrice je smatrala mudrim da pokaţe potpuni nehaj u očekivanju te svečane večere.


~ 293 ~

SVEČANE ZARUKE

Velikoj svečanosti prisustvovali su svi dostojanstvenici dvora poslanici Venecije, Ferrare, Firence, Napulja, Milana i drugih sjevernih drţava. Kralj je bio vedar i ţivahno je raspravljao sa svima, a s milanskim poslanikom govorio je i vladao se gotovo rodbinski. Videći takvo raspoloţenje, kraljica Beatrice se pretvarala i upletala se u kraljeve šale da prikaţe kako je ona s njim jednodušna. Osobito je mnogima palo u oči da je kralj često povukao u razgovor s vanjskim poslanicima princa Ivana.

Ĉitava je večera prošla neobično ţivahno i veselo, čemu je najviše pridonio kralj, ali i njegovi humoristi i historičari. Najednom kralj ustane. Lice mu bude ozbiljno. Dade znak rukom. Svi ušute. Kralj Matija izreče ove riječi:

- Svu uzvišenu gospodu nisam badava pozvao na svečanu večeru. To ste i sami razabrali.

Malo je pogledao okolo i nastavio:

- Nešto se zbilo o čemu ţelim obavijestiti naš dvor. Sve su oči zatreptale od uzbuđenog čekanja.

- Vidim da ste znatiţeljni- proslijedi kralj - brzo ću vam razotkriti što je na stvari. Znate da se drame i šale, istinske i napisane, odigravaju iza zastora. Ovo što ću vam sada prikazati nije šala ni tragedija, nego lijepa istina koja se događala iza mojih leđa, na ovom dvoru. Ja sam je razotkrio pa ţelim sada da i vi znate jer je to potrebno. Nisam htio da to bude samo onako objavljeno, nego da se izvrši veselo i lijepo.

Danas sam, naime, najurio neke krivce. Iza mojih leđa plela se tajna ljubav u vječitom strahu da je ne razotkrije kralj. Zatekao sam ih u ljetnoj palači. Ljubavnici su imali svoga pokrovitelja, svojeg saveznika koji je poznavao njihovu tajnu.

Kralj skrsti ruke na prsima kao da uţiva u drhtanju svojih prijatelja i zabuni Napuljaca.

- I zato ću sada i zaljubljenima dokazati tko je kralj Matija.

Neka velika sumnja pade u Beatriceinu dušu i ona pogleda preko stola Gordanu. Lice joj je blijedo, a vjeđe spuštene. Kralj se i ne osvrće na nju. Mrka lica, skrštenih ruku, širokim grudima gotovo izazovno navlači znatiţelju dvora:

- Neka krivce zadesi zasluţena kazna!

I opet je zapeo čekajući nekoliko hipova, napola zaţmirivši očima, uzdigne glas pa se okrene k svojem sinu:

- Vaša visosti! Uzvišeni gospodine pokrovitelju, koji ste tako vjerno njegovali i pokrivali ovu ljubav, hajde da izvršite kaznu koju su prestupnici zasluţili.

- Damire, iziđi u sredinu dvorane! - čuje se prinčev glas, a cijelo napuljsko dvoranstvo zamalo nije skočilo uvis da im ne uteče nijedna kretnja tog prizora.

Mladić ustane i zaustavi se na sredini blagovaonice.


~ 294 ~

- Gordana! - zovne kralj.

Svi okrenu pogled k njoj. Ustala je, odjevena u ruţičastu haljinu, s modrim nakitom od baršuna i srebrnim vezivom. Na kosi joj blista mreţa od srebra. Bljedoća lica kao da je poljepšava. Ukočeni krikovi u napuljskim ustima. Kao da im je i disanje sapeo kraljev zov Gordanina imena. Ţednim pogledima dvorani prate princa koji ustaje, smiješeći se polazi u sredinu dvorane i mirnim i odlučnim glasom reče:

- Damire, dovedi gospođicu Gordanu.

U dvorani je tišina. Ĉuju se samo čvrsti mladićevi koraci, razabire kretnja kad je uzima za ruku i vodi.

Gordana se lagano smiješi. Mirno, sretno. Svima se čini smiješak od duše. Prepušta se da je Damir vodi k princu. Zvonkim, dubokim glasom Ivan oslovi oboje, uzevši iz mošnje malu kutiju:

- Ovo prstenje moj je prvi dar - i uzme iz kutije blistavu kariku s draguljima, prihvati Gordaninu ruku i natakne joj prsten. Ruka mu je mirna, a usne se smiješe.

Onda izvadi drugi prsten i natakne ga Damiru. Tad uzme njihove ruke i poloţi jednu u drugu.

- Svojem vjernom Damiru i vjernoj kraljičinoj dvoranki neka sreća širom otvori svoj hram i primi ih svojim prvim dvoranima!

- Sin mojeg vjernog podanika Nikole de Brezovica plemić Damir, drug u igri princu Ivanu, ljubi miljenicu dvoranku uzvišene kraljice, a mi, kraljica i ja, popustili smo molbama mojeg sina da ih danas svečano vjerimo.

Pred Beatriceinim očima se smrklo. Toliko je zatečena da ne moţe ni misliti što bi učinila ili rekla. Ĉula je samo kako kralj pred svim dvoranima objavljuje da je ona pristala na tu vjeridbu.

Ranzano osjeti poraz koji mu nalaţe šutnju, ali kune, vidjevši kako su Maffeo i Marcelo veseli, zadovoljni, ushićeni.

- Vaše veličanstvo - okrene se Damir kralju - vječna vam hvala. Vašoj visosti dugujem zahvalnost do smrti.

Glas mu zvuči mirno, muţevno.

Kralj se nasmije i čvrsto pogleda u oči milanskom poslaniku Maffeu:

- Damire, svoju zahvalu morao bi izreći jednoj odličnoj ličnosti koja sjedi uz ovaj stol, jer da nije bilo nje, još bi i danas muku mučio, skrivajući svoju ljubav pred kraljem. Međutim, reci zapravo: zašto si se bojao otkriti svoju ljubav i zaprositi Gordanu u mene i kraljice?

- Jer je vaše veličanstvo Gordanu namijenilo drugome.

- Nemaš krivo. Tako je i bilo, ali prošnji mojeg sina Ivana nisam mogao nikako odoljeti. A onaj drugi odviše je ponosan, a da bi traţio djevojku koja ljubi drugoga.

- Da ona ljubi, to sam znala, ali ne Damira - reče iznenada kraljica, ali još nije ni dovršila izreku, već je kralj zapitao Gordanu:


~ 295 ~

- Što veliš ti na to, Gordana?

- Nikad nisam njezinom veličanstvu ništa priznala.

- Niti joj nikada otkrila da ljubiš Damira?

- Kako bili se usudila o tome govoriti kad sam znala kome me vaše veličanstvo namijenilo. I opet brzo upadne kralj:

- Danas je kraljica u svojoj plemenitosti dala pristanak da se vjeriš s Damirom

Beatrice se posvema snašla i spremila da izvede napadaj. Ustane u znak da će govoriti, ali je kralj preteče i dade nezamjetljiv znak glazbenicima koji su na galeriji već čekali ugovoreni znak.

Glazba zaječi, a kralj uzme Beatriceinu ruku, ljubazno i galantno. Razabrala je da

bi svakim odgovorom sa svoje strane pred dvoranima i dostojanstvenicima izazvala sve uzvanike protiv sebe i pričini se kao da je na sve bila spremljena.

Smješkala se kad je k njoj pristupila Gordana i poljubila joj ruku. Ali čim se pribliţila kraljevoj pratnji Maffeu, reče glasno da je u buci glazbe čuju i ostali poslanici:

- Ovako svečano, pred dostojanstvenicima, još nijedan kralj nikada nije vjerio svoje dvorane!

- To je sve plemenita zasluga kraljice. Gordana je njezina miljenica, a Damir drug u igri mojem sinu. Njih dvoje nismo smatrali običnim dvoranima. Sve je to, gospodo zasluga kraljice. Uostalom, zar bi nas to moglo začuditi kad znamo da je napuljski kralj za povratak Gordani odredio kraljevsku lađu, samo što su neki lupeţi, skriveni u dvoru, prouzročili sablazan. Ja samo slijedim napuljskog kralja i, evo, naši se zaljubljenici voze u mojoj lađi. Neka mladi budi sretni kad se toliko ljube, a onome kome sam namijenio Gordanu, dat ću u zamjenu drugu vjerenicu.

Kralj povede kraljicu dalje od Maffea i prođe uz redove uzvanika. Svi su slušali pjevače i glazbenike, ali je svatko promatrao Gordanu i Damira koji su stajali jedno uz drugo. I kao da je svatko bio zadivljen neočekivanim otkrićem ove ljubavi i neobičnim svečanim načinom tih zaruka. Oboje su se povukli od društva malo podalje i nastojali da se tiho dogovore kako će se vladati.

Kraljevi dvorani koji su tokom popodneva doznali od Napuljaca da je princ zatečen na sastanku s Gordanom gajili su neke neizrazite sumnje dok su Napuljci lukavo skrivali svoje misli.

Za vrijeme pjesme zamoli kraljica svog muţa da je slijedi u dno dvorane. Polagano su se udaljili od ostalih. Beatrice stade nasuprot kralju

- Ovo je najlošija komedija odigrana na našem dvoru.

- Zašto to zoveš lošom komedijom?

- Ne mora se netko roditi napuljskom princezom da prozre čitavu stvar. Svi proziru o čemu se radi.

- Uistinu te ne razumijem.


~ 296 ~

- Nisi li imao u rukama jasno priznanje princa Ivana da ljubi Gordanu?

- Dakako da sam imao.

- I dok on u pismu naziva Gordanu svojom vječnom ljubavi, misliš da će je dijeliti s drugim?

- Ivan je mladić. Takvi se brzo zaljube i brzo zaboravljaju. I on se odrekao te ljubavi onog dana kad je potpisao bračni ugovor s Biancom.

Ispod rumenih usana zabijele se biserni zubi, a prezirni smiješak zatitra licem:

- Ĉitav dvor zna da si ih zatekao na sastanku.

- Svi znadu samo toliko koliko su lagali tvoji Napuljci. Oborio sam laţ, sada znadu istinu.

- Da Gordana ljubi Damira?

- I on nju.

- Ili su oni prevarili tebe, ili si iskoristio njih da pred milanskim poslanikom opravdaš Ivana.

- Ni jedno ni drugo. Ivana nije potrebno opravdavati. Za ono što je bilo ne pita ni Bianca, a poslije nove godine poslat će Ivan po nju svatove. Jesi li sada zadovoljna?

Oči su joj sjale prezirom.

- Potpuno sam zadovoljna, samo što ti nemaš uzroka da budeš zadovoljan. Ivan je nastupio kao neki pokrovitelj te ljubavi, tvoja je ruka bila i odveć providna u toj komediji. I sam znaš da je sve to namješteno. Ivan je pristao na zaruke samo prividno. Nikad Gordanu neće prepustiti tome Damiru.

- Dakle, što misliš: što će učiniti? - upita kralj, skrstivši ruke na prsima.

- Uzeti Gordanu za svoju ljubovcu.

- Gordana ljubi Damira.

- Zaloţila bih svoju glavu koja mi je i te kako dragocjena da je sve laţ. Nikad ona nije ljubila niti će ljubiti Damira. Mudra je, lukava, nikad neće poći za Damira. To upamti, a sada je pristala na vjeridbu da se spasi tvojeg gnjeva, zna kolika bi bila kraljeva kazna djevojci koja mu zaluđuje sina. Tvoje patetične zaruke promašile su cilj. To previđa i Maffeo. Providjet će svi!

Najednom se kralj okrene i dade znak napuljskom poslaniku Ranzanu da dođe k njima. Kad je pristupio, kralj okrene leđa čitavom društvu kako ne bi vidjeli izraţaj njegova lica i strogim pogledom ošine Ranzana, rekavši kratko:

- Zabranjujem vam da ubuduće šaljete u Napulj bilo kakve vijesti.

- Veličanstvo me sprečava da vršim zapovijedi svojeg vladara? Ja ću ostaviti ovaj dvor.

- A ja ću vas silom zadrţati. Ne moţete izaći iz dvora. To je moja posljednja.


~ 297 ~

- Poslanik mojeg oca ne moţe biti tvoj zarobljenik - isprsi se Beatrice.

- Moţe još i više - a tebi savjetujem da mi ne pruţaš priliku da te smatram izdajnikom mojeg prijestolja. Od danas ću sam bdjeti nad svakim pokušajem tvojih spletaka. Upamti: dignut ću optuţbu pred cijelim kraljevstvom!

I pođe k svojim prijateljima.

- Veličanstvo kraljeve odredbe znače vama i meni sprečavati osobnu slobodu. To veličanstvo mora spriječiti. Vaša ljepota lako će svladati muţa i kralja.

- Rob se razriješio mojih okova. Prekinuo je sa mnom. Ne mogu ga više osvojiti. Prijestolje je danas jače od mene, a tome je kriv onaj s kojim sada tako povjerljivo govori.

- Varadi! Zasluţio je nekoliko kapi otrova. Veličanstvo, izgubljeni ste dok su oko kralja vaši neprijatelji. Maknite ih redom sve, pa bilo po Cristofanovoj metodi.

- A Ramiro što imate za njega?

- Zatjerani smo u stupicu. Branit ćemo se.

- Valja ga potraţiti.

- Pokušajte

Maffeo i Marcelo povukoše se u pozadinu i dok je glazba svirala, krišom su izmijenili svoje misli.

- Što velite na sve ovo? - upita Maffeo svojeg mlađeg druga.

- Upozoravam vas: Napulj ne preza ni pred kakvom spletkom. Meni je poznato da su nišanili na prinčev ţivot.

- Vi to velite, Marcelo? - zaprepastio se Maffeo.

- Jest, htjeli su ga maknuti. Ĉuvajte se kraljice i Ranzana. Oni će vas zaplesti u mreţu iz koje se nećete izvući. Naša je duţnost da vojvodi Ludoviku javimo čistu istinu. Neka ni u što ne vjeruje jer princ čuva vjernost svojoj nevjesti. Svaka druga vijest bila bi s naše strane pravo izdajstvo vojvodi.

- Beatrice će pokušati da juriša na vašu vjernost prema vojvodi. Mogao bih vam pruţiti dokaze. Da nisam progledao, danas bih bio izdajnik.

- Ĉuvajte interese našeg milanskog vladara i ne druţite se s Napuljcima. Cristofana je kralj upravo izbacio iz dvorane kad ga je uhvatio na djelu s otrovom u ruci, Beatrice je zlotvor. Ako joj padnete u mreţu, postat ćete izdajica. Sutra valja vojvodi poslati izvješće.

Kralj jm se pribliţi nasmijan. Maffeo se poţuri s odgovorom:

- O čemu vijeća Milano?

- Veličanstvo, upravo smo govorili da sutra našem vladaru pošaljemo glasnika i javimo kako su njegove brige potpuno neopravdane.


~ 298 ~

- Zaveli su ga Napuljci u bludnju da se princ sastaje s Gordanom, ali svako zlo ima svoje dobre posljedice. Usrećio je dva srca.

- Veličanstvo - doda Marcelo - Ĉesto sam opazio da se između Damira i Gordane vode neki tajnoviti razgovori, šaptaji!

- Vi, Marcelo, imate vremena i smisla promatrati kamo lutaju lijepe bademaste oči?

Marcelo se nasmije, dok je Maffeo mudro mislio: "Neće me Napulj više prevariti!"

Nakon svečane gozbe otputile se dvoranke Beatrice u njene odaje. Ona ih sve otpošalje, a Gordanu zaustavi. Djevojka je gledala kraljici u oči. Ona je oslovi poluglasno, gotovo osorno:

- Sada si preda mnom raskrinkana do golotinje.

- Veličanstvo, ne znam što vidite u toj golotinji.

- Ne znaš? Bila si s Damirom u tajnoj vezi. Zlorabila si moje povjerenje, odvela si ga na Višegrad da te spriječi.

- Nisam ga zvala, kunem se.

- Laţeš! Dogovorili ste se!

- Vaše me veličanstvo krivo objeduje.

- Svaka ti je riječ laţ. Tvrdila si mi da od Višegrada stojiš s Damirom u neprijateljstvu, a sad si njegova vjerenica.

- Bili smo u neprijateljtsvu, ali princ nas je izmirio.

- Zabranjujem ti da nas pokušavaš nadmudrivati. Tome nisi dorasla. Niti Damir ljubi tebe ni ti njega, on je uskočio da spasi princa, a ti da se ukloniš kraljevom gnjevu. Sve je to obmana. Kralj će se o tome uvjeriti prije nego što se nadaš. A onda tvoj put vodi na stratište.

- Istina je otkrivena i ne bojim se.

Kraljica prođe dvoranom da svlada bjesnilo što je sili da Gordanu udari. Djevojka mirno čeka, dok Beatrice nastavi:

- Pošto si Damira ročila na Višegrad i uputila ga da uzme ključeve, prekršila si uvjet našem sporazumu. Nisam duţna i dalje odrţati šutnju. Još danas ću priopćiti kralju skrovište tvog skrbnika.

Ni sada se Gordana ne smete. Mirno gleda u oči kraljici i šuti. To je iznenadi i zagleda se sumnjičavo u djevojčine lijepe mirne oči:

- Kralj je za ţrtvu ovih zaruka obećao milost tvojem skrbniku? Tako, dakle!

- Ne, veličanstvo, ništa nije obećao.

- Namjerno si glupa kad misliš da me tvoje nijekanje uvjerava. Da te nije kupio tim obećanjem, ne bi tako mirno slušala moju prijetnju.

Ona prodirljivo pogleda kraljicu:


~ 299 ~

- Veličanstvo, kralj ne bi trebao kupovati moju privolu na vjeridbu koju sam ţeljela, jer moj skrbnik nije više tamo gdje je dosele bio,

- Ti si, dakle, znala gdje se nalazi, a meni si u oči ustvrdila da ne znaš? Sama priznaješ podlu laţ?

- Jučer sam doznala da moj skrbnik nije nadohvat kraljeve moći.

- Ti si mu pomogla da uteče iz Ugarske!

Ovaj poklik trgne Gordanu i ona će naglašujući:

- Veličanstvo dakle nije bilo dobro obaviješteno o njegovu boravku?

- Znala sam pouzdano da se nalazi u jednom ugarskom selu.

Pred Gordanom se u svjetlu stotinu svijeća razotkriva Beatriceina prevara kojom je pokrenula nesretnu djevojku. Dok je tvrdila da zna gdje je Ĉesmički, Gordana je morala sumnjati da je njegov boravak u Remetama otkriven. I sva joj se duša zgrane. Da osigura boravište svojeg skrbnika, naglasi.

- Ne. On je u tuđini, veličanstvo.

Sad je Beatrice jasno da ju je Gordana razoruţala, da je goloruka. To je raspali dvostrukim bijesom. Nema više ničega čime bi je mogla sputati, drţati zarobljenom, okovanom. Naprotiv, djevojka ima u ruci oruţje da se brani, da razotkrije njenu namjeru: doprijeti do kraljevske krune. Beatrice je ošine pogledom mrţnje i vikne joj:

- Idi mi ispred očiju. Gordana se mirno pokloni i iziđe.

U hodniku pokraj stuba što vode u gornji kat naišla je na Damira. Prišao je k njoj i tiho joj šapuno.

- Ĉekao sam vas. Što vam je rekla kraljica?

- Zna da je vjeridba dogovorena.

- Milanci su uvjereni u protivno: svrha je postignuta. Drugo vam nije rekla?

- Prijetila se opet otkrićem boravka mojeg skrbnika i pri tom se izdala ... Gospodine Damire, ona me zavarala. Nikad joj nije bilo poznato gdje se nalazi moj otac.

- Varadi je pogodio, on je od svih najbolje poznaje.

- Onog časa kad mi je zaprijetila, ja sam zadrhtala. Ni časa nisam vjerovala da bi se mogla prijetiti oruţjem koje ne posjeduje. Da sam mogla naslutiti laţ...

"Ne bih ja nosio na svojoj duši grešnu čeţnju", pomisli Damir šutke korakne pored nje. Prispjevši u gornji kat, ona se zaustavi:

- Osjećam se oslobođena kraljice, a istodobno padam u ruke kralju.

- Samo prividno, čim princa proklamiraju za nasljednika vi ćete razvrgnuti našu vjeridbu. Tako sam ugovorio s princem. Kad Ivan jednom bude proklamiran, nema više uzroka da nas drţi vezane, a do tada, tko zna što će se sve promijeniti u vašu i prinčevu korist.


~ 300 ~

- Da, čekajmo proklamaciju, a onda je sve drugo sporedno. Laku noć! Ostanite. Ne ţelim da me pratite dalje.

Zavukao se iza stupa, prateći je pogledom dok se nije izgubila iza vrata svoje sobe. Tada pohiti k princu. On ga dočeka nasmijan:

- Damire, mi smo Gordanu ogradili bedemom protiv tamnice i braka s vojvodom.

- I kraljice - doda on pa mu priopći svoj razgovor s Gordanom.

- Napuljska zločinka htjela je Gordani omotati uţe oko vrata da je prisili sluţiti njenim osnovama. Ali pravednost je odlučila i oslobodila Gordanu. Sad znamo da je Beatrice kadra čak ukrasti kraljevsku krunu.

- Nećeš li o tome obavijestiti kralja?

- Onda ne bih mogao da ne upletem Gordanu. Pustimo to. Učinio sam samo što je bilo potrebno i poslao kaštelanu Višegrada u kraljevo ime nalog da nikome ne izruči ključeve kraljevskih odaja. Sad je kraljica u našim rukama. Rekao bih da se i zloduh zgadio od Beatrice i oduzeo joj svoju moć. Najjači njezin udar protiv mene danas prije podne u ljetnoj palači razbio se na njenu štetu. Izgubila je potpuno vlast nad Gordanom, pribavila je još veću sklonost mojeg oca, a meni je učinila neprocjenjivu uslugu. Sad si, eto, ti Gordanin vjerenik. Dobivaš prava da je braniš i da s njom nesmetano razgovaraš. Danas je uistinu prvi sretni dan moje ljubavi. Kad sam tebe vjerio s njom, osjećao sam da vjerim sebe.

- Da - sebe si vjerio, Ivane moj - usklikne Damir, hvatajući se ove izjave s pravim ushićenjem. Ja sam bio tvoj prokurator koji te zastupao kad si se s njom vjerio preko mora i gora. Sad te više ne treba biti strah da bi je kralj vjenčao s vojvodom Iločkim.

- Kad me danas popodne otac pozvao dolje i upitao jesam li spreman da tebe danas uveče s Gordanom vjerim pred čitavim dvorom, u istom trenutku spopala me prava radost. Kraljeva mi je ponuda sinula kao spasenje. U toj ponudi moj mi je otac nesvjesno predao Gordanu. Jer, kad si joj ti vjerenik, nitko je više ne moţe meni oteti.

- Nitko - odgovori Damir sav preobraţen - ovladao je njime osjećaj besvjesti.

Onda mladić osjeti smirenje boli. Uvjerenje da je princu osiguran posjed Gordane pruţa mu opet ushitnu radost. "Bit će Ivanova i niko je više ne smije poţeljeti. Dobri kralju, kakvu je to lijepu izrekao osudu."


~ 301 ~

KRALJEVA ZAROBLJENICA

Sva uzbuđena znatiţeljom mlađahne djevojčice, čekala je mala Beci Gordanu Kad je napokon otvorila vrata njihove odaje, dievojčica joj prhne u susret kao leptirića. Modre oči uprte su u Gordanino lice. Ovo je puno bljedoće. Visoko bijelo čelo čini se kao bijela ploča na kojoj nema napisa. Mala bi htjela da čita, prozre u ovu dušu koja joj svakog dana biva sve veća zagonetka Kad je sada unišla u ovu odaju u kojoj su provodile dane i noći njih dvije, Beci se osjeti pred djevojkom zaustavljena nekom zaprekom.

- Što je, djevojčice? Zašto me tako uporno gledaš?

- Nešto ste drugačiji nego dosad.

- Kako drugačija?

- Ne znam. Kao da vas prvi put vidim.

- Dođi bliţe. Bojiš me se?

- Bojim se za vas.

- Što je u tebi probudilo bojazan?

- Ne izgledate sretna vjerenica.

- Sve što dolazi iznenada potrese nam dušu.

- I sreća?

- I ona.

Gordana sjedne. Mala Beci gleda je zapanjenom turobnošću što prelazi u razočaranje. U dušu joj ulaze osjećaji nejasnih tonova nesuglasia Nešto joj došaptava da je iza ovih zaruka nešto skriveno što Gordanu ne usrećuje.

- što se vrze u tvojoj glavi? Pričaj otvoreno.

- Tamo pred dvoranima vi ste se smiješili, a čim ste unišli ovamo, sve je nestalo. Zašto to kad ljubite Damira? Nije dobila odgovor i zato govori dalje:

- Snebivala sam se kad je kralj govorio o vama. O Damiru sam uvijek mislila da vas ljubi. Njegovi su vas pogledi često obuhvaćali, ali bili su tuţni kao nadgrobna pjesma. Nikad nisam mogla opaziti da ste mu uzvraćali, makar sam znala da nekoga...

- Da nekoga ljubim? Po čemu bi ti to znala, dijete? Kaţi, zanima me. Jesam li moţda

pogledima odavala srce?

- Na dvoru ste uvijek vedri i veseli. Tamo gledate sve muške jednako i zato vas je kralj uvijek korio i zvao namigušom. Ali kad prelazi t prag naše odaje, uvijek ste kao mutno kandilo, polumračno. Zamišljate se, zagledavate, daleko, jako daleko kao da putujete nekuda.


~ 302 ~

- Putovi u dno svoje duše dugi su, dijete moje. Što se dublje spuštamo u sebe, to smo dalje od svijeta oko nas.

- Da, vi ste mislili o sebi. To mi se uvijek činilo i zato sam često rekla sama sebi: Gordana tvrdi da je muči samo briga za kraljevstvo, ali s tom je brigom još jedna druga. Ona nekoga ljubi i taji. šuti, moţda i mnogo pati, jer neće da ljubi, ili ne smije.

Gordanine ruke klonu u krilo. Zagledala se u sag pod svilenim cipelicama. I opet digne vjeđe s očiju što su pune turobnosti.

- Evo, i sad u vašim očima vidim takvu brigu, bol, što li? A ipak ste vjereni s onim kojega ljubite. Zašto?

- Ima pitanja na koja se ne moţe odgovoriti.

- Moţda ţalite vojvodu koji vas toliko ljubi? Je li da je to krivo što niste sretni?

- Ne znaš Beci, što sve ima da prepali ljudsko srce kad se uhvati u borbu sasvim onim što traţi od nas jedna misao, jedan poziv, jedna uzvišena zadaća. Ona iziskuje da joj podjarmiš sebe samoga. To su stvari koje valja zakopati u sebe, u svojim prsima i pokriti šutnjom.

- Nemate nikoga da mu povjerite ono što vas muči?

- Nikoga.

- A svi vas na dvoru rado gledaju.

- To nije dosta, naprotiv, vrlo malo da odabereš pouzdanika.

- Sad imate vjerenika.

- Pa ipak moja duša nema nikoga.

- Mislila sam: kad je djevojka tako lijepa i umna kao vi, sreća se umiljava oko nje kao svila njene haljine.

- Sreća je gizdava kraljica i rijetko dijeli milostinju, a ja ne spadam u krug njenih štićenika. Ne govorimo o tome. Beci. Idemo leći.

* * * * *

Vojvoda Hippolit, dječački herceg primaš Ugarske, mrtvim očima gleda svojeg učitelja. On mu tumači vjeronauk. S ushićenjem majke Beatrice promatra sina svoje sestre. Njegov prezirni pogled, upravljen u svećenika smatra ona znakom gospodske prirode, stvorene da zapovijeda. Kad ga učitelj pita, a dječak odgovara, čine joj se njegovi odgovori savršena mudrost aragonske rase. Pije svaku riječ svojeg

miljenika i snebiva se zamahujući glavom, čudeći se i povlađujući, a ipak su to riječi savršene nakaze.

- Neka vaša visost izvoli sada opetovati ovu rečenicu - zatraţi svećenik.

Dječakovo se lice zarumeni, a oči mu bijesnu.

- Neću. Dosta mi je vaših pripovijesti. Hoću da jašem.


~ 303 ~

- Sada nije za to vrijeme - strogo će vjeroučitelj...

- Ĉasni gospodine - posreduje Beatrice - ima li bistrijeg dječaka u ovom kraljevstvu? Nije potrebno opetovanje.

- Veličanstvu, njegova visost posvećuje premalo vremena nauci, a zvanje hercega primaša iziskuje...

- Šutite, vi staro kreštalo - uzvikne Hippolit. - Neću više da učim - i baci knjigu pred učiteljeve noge. Ovaj se digne povrijeđen. Hippolitovo bjesnilo ne prestaje, razbacuje knjige i viče kao pomaman;

- Neću opetovati, neću!

- Izazivate vojvodinu strpljivost - okosi se Beatrice na vjeroučitelja. - Zaboravljate da pred vama sjedi vojvoda.

- Idite, idite, neću da vas vidim - vikne dječak.

Vjeroučitelj se povuče iz sobe, a Beatrice ogrli svojeg nećaka, miluje ga i umiruje obećanjima. U sobu ulazi Francesco i mlađi brat princ Giovanno, crveni, razbuktani.

- Što vam je, braćo moja? - upita ih drţeći svoje ruke oko Hippolitova vrata,

- Ja idem jahati daleko, hoću da jašem - ubaci Hippolit.

- Idi dijete, Enricu, on će s tobom.

Dječak izjuri iz sobe, a Beatrice priđe k svojoj braći, pitajućim pogledom.

- Htjeli smo izjahati iz dvora na Šetnju. Kraljev kaštelan i njegov dvorski meštar Berislavić zakrčili su nam put. Kralj je izdao nalog da nikoga ne puštaju iz dvora.

- Smjesta neka mi osedlaju konja. Ovog časa. Idemo zajedno -raspali se ona.

Pozvala je Enrica i izdala mu zapovijed.

- Veličanstvo, upravo dolazim iz predvorja - reče on. - Kaštelan je ponovo naglasio da nikoga ne smije pustiti izvan gradskih zidina, ni kraljicu.

- Ja se vraćam u Napulj! - uzvikne Giovanno. - Neću da budem zarobljenik barbara.

- Taj barbarin je kralj i zapovijeda kraljevstvu i svakome tko se nalazi pod njegovim krovom. Sramota!

Svi su se okrenuli prema vratima gdje se ustobočio kralj Matija, podbočivši se u struku, šibajući ih svojim svjetlucavim tamnim očima.

- Kraljice nema na ovom dvoru? - upita Beatrice izazovno.

- Kraljica je kraljeva ţena i ona treba da se pokori njegovim odredbama.

- Kraljeva ţena je kći napuljskog kralja. Nijednog časa neće da bude zarobljenica..

- Onda neka se okani šurovanja s kraljevim neprijateljima.

- Oni su tvoji podanici. Sam si kriv ako su ti neprijatelji.


~ 304 ~

- Samo sam po tebi stekao neprijatelje.

- Vaše veličanstvo, ovu objedu nije zasluţila kraljica - ustane Francesco da brani sestru.

- Napuljske prinčeve molim da se udalje. Ţelim govoriti s kraljicom.

Strogi Matijin poziv ponuka oba princa da poslušaju njegov nalog. Onda se kralj pribliţi svojoj ţeni:

- Beatrice, one večeri na zarukama rekao sam tebi i Ranzanu da ću sam bdjeti nad vašim spletkama i zabranio sam mu da se makne s dvora.

- Odgovarat ćeš napuljskom kralju za toliku uvredu.

- A tko će meni odgovarati za podlu vijest koju je Ranzano prokrijumčario s ovog

dvora? Uhvatio sam tvoga glasnika iza gradskih zidina. Poslala si vijest u Milano vojvodi Ludoviku da je Ivan sin vračarice koja će i Biancu čarolijama lišiti majčinstva, jer da je lišila i tebe.

- To je laţ da me moţeš zarobiti.

- Glasnika je slao Ranzano. Za njegove čine ja ne odgovaram.

Ironični smiješak, pomiješan s gorčinom, pojavi se na kraljevim usnama:

- I neuki pastir ne bi mogao vjerovati da napuljski poslanik šalje glasnike bez tvojeg znanja.

- Dok ovim kraljevstvom vladaju pastiri kakav je Varadi, dotle na ovom dvoru nema mira ni ţivota. Za Ranzana ja ne odgovoram, a za sebe traţim slobodu koja dolikuje kraljici. Ţelim smjesta izaći iz dvora.

- Dok se kraljica ne vlada dostojno, ne mogu joj pruţiti kraljevskih prava.

- Dakle, zarobljena sam.

- To traţi sreća i blagostanje mojeg kraljevstva.

- Jesi li promislio što radiš?

- I promislio i odredio.

- Meni, dakle, nije dopušteno ni da izađem u crkvu?

- Ako se ţeliš pomoliti Bogu za svoje grijehe, dvorska ti je crkva otvorena.

- To je riječ barbarina, prostog barbarina.

- Ponosim se svojim barbarstvom. I barbarin ti, evo, izjavljuje: zatečem li još jednom nekoga na djelu, slijedit će nemilo-stiva kazna koja pripada izdajicama. Iz-da-ji-ca-ma!

Okrene se i iziđe iz dvorane. Ostala ja zapanjena, preneraţena, neočekivanom neumoljivošću kraljeve prijetnje.

Spustila se na stolicu. Takav preokret nije očekivala, nije mu se nadala.


~ 305 ~

Osjetila se u tamnici, u okovima, svezana, nemoćna da se brani. U muklom gnjevu prolaze joj časovi. Onda Enrico najavi Ranzana. Digla je glavu kao nadraţena zvijer u kavezu.

- Ranzano, uhvatio je našeg glasnika. Zaprijetio je strahovitom kaznom. Zarobljena sam u tamnici. Ja, napuljska princeza. Ja, Beatrice Aragonska, još do pola godine suvladalac. A sve to zbog nitkova, sina vračarice, djevojčure. Ranzano, ovo neću podnositi ni jednog časa. On ima vlast, moć, sve! A mi ništa, nego okove.

Veličanstvo, Cezar je imao moć i vlast, sve, ali je imao i posinka Bruta.

- Kralj ima Varadija.

- Ali ima on i svojeg Bruta.

- Moj nevidljivi pristaša je tvoj Brut?

- On glavom, Bakač.

- Recite, Ranzano, što poručuje kraljev Brut?

- Susreo sam ga na hodniku. Pozdravili smo se i on mi tiho dobaci: ustrajte u potpunom miru. Vuk će se zaletjeti u selo, ravno na nišan lovcu. Ĉekajte moje vijesti.

- Koga nazivlje vukom?

- Varadija zovemo među sobom vukom. Više mi Bruto nije mogao reći. Nije se ni zaustavio, nego mi dobaci, prolazeći pored mene. Nešto sprema protiv kancelara.

- To je naša posljednja nada. A Maffeo? Što radi taj lopov?

- Mora da mu je kralj dobrano napunio dţepove. Grof Marcelo neprestano je s njim, svakog dana dolazi u dvor, zajedno Šeću vrtovima. Rekao bih: taj lijepi Milanac nije sklon vašem veličanstvu?

- Jer sam ga odgurnula od sebe kad mi se nedostojno pribliţio.

- Zar je to moguće?

- Jest lupeţ mi se usudio pribliţiti. Francesco me obranio.

- Onda mi je jasno. Osvećuje se i Maffea odvraća od vas. Sada vam ne preostaje drugo nego da ostanete u potpunom zatišju kao da vas ništa ne zanima, osim toplog kamina, vaše braće i vojvode Hippolita.

- Dok ja moram mirovati, dotle tamo kralju neprestano dolaze i odlaze neki ljudi koje nikad nisam vidjela na dvoru.

- Uz kralja sjedi Bruto. Ĉekajmo, on je naša zvijezda u ovom zatočenju.

* * * * *

Kraljevski budimski dvor pruţa sliku opsade. Sva je straţa na nogama. Sva gradska vrata čuvaju oklopnici u udvostručenom broju. Na svakom tornju gradskih zidina stoje izvidnice i budno paze da se tko ne pribliţi zidinama. Noću straţa pali baklje i osvjetljuje sva dvorišta. Napuljci su odrezani od svijeta. Kraljica šuti, miruje, smiješi


~ 306 ~

se, igra s Hippolitom i čitave dane proučava hirovite ţelje malog razmaţenika. Tako je izmakao čitav tjedan iza Gordaninih zaruka. U kraljevim odajama vijećanje i rad, a u kraljičinim mir i šaputanje.


~ 307 ~

NOVO OTKRIĆE

U kraljevim kancelarijama sve je u ţustrom radu. Sam kralj prima svoje glasnike i prijatelje što dolaze iz svih krajeva Ugarske pa se opet vraća s novim nalozima.

Matija je dobre volje. Radi i kazuje u pero svojim tajnicima. Onda vijeća s dostojanstvenicima, s palatinom Stjepanom Zapoljem i zapovjednikom vojske Petrom Gerebom.

Svane četvrtak, mjeseca studenoga. U kaminu plamsa vatra. Kralj protegne noge k vatri i dade dozvati iz tajničke odaje Varadija i vrlo ga veselo oslovi:

- Današnji dan mi je naročito sklon. Trinaesti je, a ova mi brojka nosi sreću. Ne mogu se potuţiti ni ovih dana. Sve je pošlo dobrim putem. Glasnici mi donose sve bolje vijesti. Ni Ugarska nije toliko nesklona mojem sinu kako sam mislio. Ipak Bathory i njegova rulja ţestoko huškaju ljude protiv njega.

- Huškaju visokim porezima i strogom vladavinom vašeg veličanstva, ali čim snizite poreze i ublaţite svoje prijašnje mjere, utjerivanja zaostalih plaćanja, sve će odahnuti. Već su obećanja koja ste dali glasnicima polučila uspjeh, kako smo to čuli od Damirova oca Nikole.

- Dobri, stari Nikola. Baš mi ga je ţao što mora po ovoj zimi juriti zemljom. Nakon pet dana odmora već je krenuo dalje.

- Njegovu riječ slušaju i Ugri. Umije dobro i pošteno govoriti. Ako veličanstvo za boţićnicu plemićima snizi poreze i oprosti zaostala plaćanja, poslije nove godine moći će bez straha predloţiti saboru proklamaciju. Ako je napadnu Bathory i njegovi prijatelji, ostat će u manjini.

- Pravo velite, priredit ću im boţićnicu. Moram ţrtvovati porez. Bianca će donijeti bogat miraz, a ako bi mi iznenada uzmanjkalo novaca za vojsku na Turčina, moći ću uzajmiti od sina njezin miraz.

- Nema, dakle, nikakve zapreke da veličanstvo boţićnicom poništi svoje neprijatelje.

- Da, da, ali mi nije koristilo što sam im vratio neke dvorove. Uzalud sam se odrekao tih dobara koja su izgubili zbog svojih izdajstava. Taj vaš savjet bio je loš.

- Ipak je Bathory uslijed toga izgubio dva jaka huškala: Doszi i Padmaniczky ostavili su kraljičinu stranku. Glavno je da za Boţić ispalite svoj veliki top.

- Kad se Nikola vrati iz Pečuha i oni drugi iz pokrajine, proglasit ćemo što kralj daje plemstvu za Boţić. A Napulj je pod ključem. To je ipak bilo vaţnije.

- Da se veličanstvo moglo na to odvaţiti na Griču, bilo bi sjajno!

- U tom malom gradu, naočigled tolikog plemstva i poslanika, to nije bilo moguće. Kad bi Venecijanci nanjušili da sam kraljicu odrezao od svijeta, odmah bi mi spremili neprilike. Venecija uvijek zabija čavle u moje osnove. I sad bi čitavom Italijom razglasila da kćer napuljskog kralja drţim u zatvoru. Pazite da mi Venecijanci ne dođu na dvor.

- Javio sam im da se pojavila neka kuţna bolest i zato vladar ne ţeli da dođu. Prepali se i ne dolaze blizu. I ferrarski je poslanik odustao da se pokloni kralju.


~ 308 ~

- Vidite, Varadi, kako se s vama dade u miru vijećati i raditi kad se drţite reda.

Kancelar skromno obori glavu, a kralj odmah nastavi:

- Samo još da mi dođe vojvoda Iločki s dobrim vijestima.

Dugo čekam, odviše dugo.

- Da njemački vladar nije bolestan, već bi vojvoda bio ovdje. Pismo što ga je poslao vašem veličanstvu puno je jadikovke na bolest njemačkog vladara.

- Kojeg je dana stigao vojvodin glasnik iz Njemačke?

- Petog ovog mjeseca. Dakle, upravo prije osam dana. A vojvoda je javio da će ga Friedrich primiti desetog. Nekoliko će dana trajati pregovori, dakle, mogao bi stići za dva-tri tjedna.

- Loši su putovi u ovo zimsko doba. Moglo bi trajati duţe, a ja teško čekam taj dan. Osjećam da će mi Lovro donijeti dobre vijesti.

- I ja, kralju, samo što vojvodu ne čekaju ovdje vijesti koje bi ga obradovale.

- Zbog Gordane? Sam mi je rekao na odlasku: odabere li Gordana njega ili koga drugoga, ipak me moli da je štitim. Dakle, bio je već spreman da djevojka odabere drugoga. Ako Gordana ljubi Damira, vojvoda joj neće zamjeriti, makar će ga boljeti. Ipak mi se čini da ovo dvoje vjerenika nisu odviše sretni? Onako ispod oka promatram ih kod jela i kad glazbenici i glumci izvode svoje igre. nijednom se ni kriomice ne gledaju.

- Mladeţ je stidna.

Polagano i tiho otvore se vrata.

- Što je Mladene? - pita kralj veselo Berislavića.

- Straţa je dovela nekog mladića koji veli da je stigao iz Napulja.

- Prekrasna lovina - poveseli se kralj. - To Ferrante šalje kraljici glasnika. S njim ću ja govoriti. Uvedi ga.

Dvorski meštar se udalji. I dok se kralj veselio uhvaćenom glasniku, uvedoše ga u odaje. Kralj ga odmjeri od pete do glave. Visok, vitak, crnoputan mladić ţarkih očiju, plemenita lica, odjeven u putnu, napuljsku odjeću.

- Dolaziš iz Napulja?

- Da, veličanstvo.

- Tko te šalje i kome?

- Vaše veličanstvo napuljski kralj me šalje mojem ujaku.

- Kojem ujaku?

- Antoniusu Zadarskom, ispovjedniku njezinog veličanstva.

- Ah, čini mi se da znam o tebi. Ne zoveš li se Simono?


~ 309 ~

Značajnim pogledom kralj okrene svoju kuštravu glavu Varadiju:

- To je mladić za kojeg je Aversa molio neka bi ga iz Napulja vratio u domovinu. Pisao sam još ljetos u Napulj da mi ga pošalju. Tebe su, dakle, poslali tvojem ujaku? - reče kralj. - I njezinom veličanstvu? Je li?

- Veličanstvo, ponajprije neka mi bude dopušteno da se poklonim kralju i zahvalim njegovoj milosti što mi je pomogla da se vratini.

-Zašto si ţelio ostaviti Napulj?

- Srce me vuklo u moju domovinu Dalmaciju.

- Ona stenje u mletačkoj vlasti.

- Osim ujaka, imam ovdje u Hrvatskoj rođake.

- Dobro. Predbjeţno ćemo vidjeti što će reći tvoj ujak.

Kralj ušuti i prodirljivo promotri mladića. Nije ga odmah htio ispitati nosi li kakve vijesti kraljici da tako iskuša koliko pristaje uz Beatrice. Još prije nego što bi kralj nešto rekao, mladić klekne:

- Veličanstvo, kralju, moj dobročinitelju, smijem li nešto vaţno saopćiti?

Na ove riječi Varadi ispruţi glavu, a kralj će mirno, drţeći Simona u oku:

- Ako je vaţno, a ti govori.

- Veličanstvo neka mi oprosti ako zamolim riječ nasamu.

- Slobodno ti je govoriti pred mojim savjetnikom. Što znam ja, zna i on. Ustaj i dođi bliţe.

Gipko stupi Smiono pred kralja i započne u pola glasa, nešto plaho i nesigurno:

- Veličanstvo, neka mi dopusti da ispričam kako se sve desilo, pa da mi onda sudi.

- Nešto si zgriješio? Da čujem.

- Putujem iz Napulja, kad sam bio nekoliko sati udaljen od Budima, stigla me noć, pa sam se sa svoja dva momka zaustavio na posljednjoj postaji. Tu sam prenoćio. Ranom zorom, kad su moji momci osedlali konje, uniđe neki starac, vidio sam da je plemić. Po odori je prepoznao da dolazim iz Napulja i počeo sa mnom razgovor. I reče mi: ako nosim vijesti kraljici, neka ne idem ravno u dvor jer će mi oduzeti pisma, već neka idem u dominikanski samostan i tamo kaţem da sam iz Napulja. Onda mi stade pričati, misleći da sam rođeni Napuljac i pouzdanik kralja Ferrantea. Dugo je pripovijedao i onda reče da odlazi u Milano, pa onda u Napulj.

- U Milano? - začudi se kralj, ali odmah ga ponuka da govori dalje.

- Rekao je da u Milano nosi vaţne vijesti i onda je izvadio zamotak s pismom i govorio mi neke čudne stvari.

- Kakve? O kome? Reci sve.

- Govorio je o princu, kraljevu sinu i nekoj dvoranki.


~ 310 ~

- Gordani?

Simono se zbuni i obori oči.

- Smiješ mi kazati što je rekao.

- Počeo se groziti da će odzvoniti toj dvoranki gospođici Gordani kad milanski vojvoda pročita ovo pismo, i opet je udarao po zamotku. Pa se prijetio da princ neće dobiti njegovu vojvotkinju. Gospođicu Gordanu nazvao je takvim imenom da sam planuo i udario glasnika u čelo. On se srušio na zemlju bez svijesti. Tog časa nisam mislio drugo, nego da ono pismo nosi nešto strašno protiv gospođice Gordane. To mi je oduzelo pamet, pa sam...

- Što si uradio?

- Ostavio glasnika da leţi, pograbio zamotak s pismom, potrčao na vrata, bacio se na konja i pojurio cestom. Već sam bio daleko, kad sam opazio da me slijede. Tjerao sam konja i uzmakao u gustu šumu. Tamo sam lutao čitav dan dok nisam stigao u grad.

- A pismo! - napeto će Varadi.

- Učinio sam ono što nisam smio, ali iz riječi Milanca razabrao sam da opet nešto snuje protiv gospođice, kao ono u Napulju.

- Ne ispričavaj se. Što si učinio s pismom?

- Milost molim, veličanstvo, otvorio sam i pročitao - reče mladić pokleknuvši.

- Gdje je pismo? - trgne se kralj pa se ispruţi sav prema Simonu.

- Veličanstvo, pokajao sam se i odlučio da ga poloţim pred vaše noge, moleći oproštenje.

- Daj pismo - hitro će kralj, ne obazirući se na njegove prošnje.

Mladić pruţi zamotak, a kralj i Varadi, zahvaćeni osjećajem da će razotkriti novu spletku, nadviju se nad pismo. Kraljevo čelo se naboralo, gledajući u razmotanu hartiju a kancelar stojeći iza njegovih leđa, sluša dok kralj poluglasno mrmljajući čita:

"Prejasni vojvodo, moj vladaru!

Podanička duţnost nalaţe mi da vašoj prejasnosti javim sudbonosne događaje na dvoru kralja Matije, jer se bojim da vaša prejasnost neće nikada saznati u kakve prilike dolazi prejasna naša mlada vojvotkinja Bianca.

Ĉitavom dvoru kralja Matije i svim stranim poslanicima poznato je da princ Ivan

robuje svojoj ljubavi dvoranki imenom Gordana. Ova ljepotica već sada ravna drţavnim poslovima, a kad princa proklamiraju za nasljednika, a kasnije kralja, vladat će ona čitavim kraljevstvom. Imenovana dvoranka toliko se uvukla u prinčevo srce da je on drţi i sada na dvoru, ali da Maffeu baci pijesak u oči, princ je tu djevojku vjerio sa svojim dvoraninom.

Brak s vojvotkinjom Biancom ima samo tu svrhu da se princ sveţe s odličnom vladarskom dinastijom, što bi njegovo nezakonsko porijeklo pred narodima ovog


~ 311 ~

kraljevstva imalo popraviti i sklonuti ih da ga odaberu za kralja. Vaša je prejasnost izdala poslaniku Maffeu nalog da razriješi bračni ugovor ako se obistine glasovi o prinčevu odnosu. Ipak, do danas on to nije učinio. Po svemu se čini da i neće učiniti pa strani poslanici misle da se Maffeo zapleo u stupicu kraljeve dareţljivosti, a moţda mu nije moguće da vašoj prejasnosti javi što drugo, osim što je po volji kralju. Kralj je opkolio svoj dvor vojskom i nikome, čak ni kraljici, nije moguće da izađe iz dvora ili šalje svoje glasnike.

Moţda će ipak vaša prejasnost primiti vijest od Maffea da je prinčeva ljubovca vjerena s drugim, ali neka moj vojvoda bude uvjeren da je ta vijest poslana po kraljevoj odredbi. Zaklinjem vašu prejasnost neka moju podaničku vjernost posluša i odmah zatraţi od svetog oca Inocenta VIII da brak s Biancom Sforza proglasi nevaţećim i o tome obavijesti kralja i princa. Svako odgađanje bilo bi samo na štetu vaše prejasne moći i ugleda pred čitavom Italijom.

Šaljem krisom ove vijesti iz svog stana izvan dvora. Vašoj prejasnosti odani podanik Marcelo."

Kralj naglo ustane. Varadi se pomakne od naslonjača. Obojici šikne krv u lice. Kralj šuti. Usne su mu ostale otvorene, a da ne prozbori ni riječi. Prošao je nekoliko koraka po sobi, traţeći odaha orkanu što je zavitlao u njegovim prsima. Simono je nepomičan.

Onda se kralj sam uputi k vratima, otvori ih i zovne u predsoblje:

- Berislaviću, hitro! Mladi dvoranin stupi pred kralja.

- Idi u grad i reci poslaniku Marcelu da ga hitno očekujem. Dvoranin se udalji. Kralj zatvori vrata.

- Jao njemu! - vikne kralj glasom koji je razotkrivao divlju osvetu.

- Veličanstvo - prihvati Varadi - ne mogu to razjasniti.

- Zašto je na Griču hinio bolest? Zašto se tuđio mojem dvoru. Već mi je tada bio sumnjiv. Obračunat ću s njim kao ni s kim dosad. I okrene se k Simonu:

- Ti si pročitao ovo pismo?

- Molim milost vašeg veličanstva što sam to učinio. Ali da nisam pročitao, ne bih znao što da učinim i kome da ga predam.

- Tvoja šutnja i tvoja glava nerazdjeljive su.

- Kad svojem kralju ne bih htio dati svu vjernost, nikad ne bih predao pismo.

- Rekao si da je taj glasnik govorio "naša" vojvotkinja?

- Da, veličanstvo. Kadgod je rekao koju riječ milanskim naglaskom, a inače je govorio latinski.

- Veliš da si ga udario zbog Gordane?

- Da ga kaznim.

- U Napulju si ti spasio Gordanu?


~ 312 ~

- Morao sam. Ţao mi je bilo svoje zemljakinje, lijepe, pametne i dobre.

- Taj glasnik pričao je da ide u Napulj?

- I onamo nosi pismo.

- Ono nisi uzeo?

- Pograbio sam samo ovaj zamotak što mi ga je pokazivao i rekao da u njemu nosi dokaze protiv gospođice Gordane.

- Poklonu ćeš se kraljici i ni jednom riječi spomenuti što si doţivio i što je bilo ovdje.

- Slušam kraljeve zapovijedi.

- Imaš li za kraljicu kakvo pismo iz Napulja?

- Da, veličanstvo - i izvuče ispod prsluka zamotak omotan u koţu.

S velikom ţurbom čita Matija pismo napuljskog kralja i tada će Varadiju:

- Ništa vaţno. Sami izljevi očinske ljubavi i bodrenja da ustraje u svome pravu na krunu. Zatvorite pismo, neka Simono dade kraljici. Kaţi njezinom veličanstvu da sam ja pročitao pismo. A sad upamti: iskazao si mi svoju vjernost, nastoj da je odrţiš.

- Dovijeka, vaše veličanstvo. Vi ste me oslobodili pakla.

Pojavi se Mladen Berislavić.

- Još nisi otišao?

- Veličanstvo na ulazu u dvor našao sam se s milanskim poslanikom Marcelom. Upravo u času kad je izdavao nalog kaštelanu, svoju molbu da ga veličanstvo odmah primi u vrlo vaţnoj stvari. I sad čeka u predvorju.

- Ne zna da sam ga zvao?

- Nisam mu rekao.

- Mudro si učinio. Neka dođe.

Dok je Berislavić otišao da zovne poslanika, kralj se obrati Varadiju:

- Ostanite ovdje, ali se ne uplićite, samo ga promatrajte.

Spremivši pismo u haljetak, kralj sjedne uz kamin. Grof Marcelo uđe. Matija prikrije svoj bijes maskom veselosti, a nasmijane oči lukavo istraţuju čudnu ozbiljnost poslanikova obraza.

- Upravo ste ste došli u pravi čas. Široke sam volje. Sve mi ide od ruke, odasvud primam povoljne vijesti. Proklamacija je osigurana, a u ovakvim prilikama godi pričati s prijateljima. Sjednite ovamo uz kamin.

- Što je? Ne primate poziv da se ogrijete? Poslanik se zbuni i ostane stajati.

- Veličanstvo, teško mi je što ne mogu vašoj radosti dodati svoju.


~ 313 ~

- Dakle, kanite me raţalostiti? Ili moţda čak razgnjeviti?

- Neka mi veličanstvo oprosti što moram potvrditi.

- Ako baš nije drukčije, a vi istovarite svoje nevolje.

Ĉinio se još uvijek veselim i nasmijanim da moţe što prodirljivije promatrati Marcelovu mrku ozbiljnost. I dok Marcelo priča, Matija ga gleda vedro i bezbriţno.

- Prije tri dana zamolio me moj kopist - počne Marcelo- da ga pustim u lov. - Ĉesto sam ga puštao, pa tako nisam imao povoda da mu to uskratim. Otišao je drugog dana u zoru. Međutim, danas su ga dovezli njegovi momci kući mrtva. Kad sam ih upitao što se dogodilo, oni mi rekoše da se zaustavio u nekoj krčmi i tamo našao s nekim Napuljcem koji je dolazio u Budim. Ne znaju što se dogodilo među njima, ali kopista su našli u nesvjesti iz koje se još nije probudio.

- Svakako, teţak udarac za vas. Trebate novog pisara? - upita Matija, potpuno skrivajući interes što ga je to pričanje probudilo u njemu.

- Ne radi se o tom, veličanstvo. Kad su onesvještenoga svlačili, nađoše u njegovu haljetku pismo bez naslova. Ne znajući kome je namijenjeno, otvorio sam ga i, evo, veličanstvo, predajem ga vama.

Kralj svlada zapanjenost i pročita glasno:

- ... "Njezino veličanstvo kraljica Beatrice zatočena je u kraljevskom dvoru zajedno s poslanikom napuljskog kralja da ne uzmogne dolaziti u vezu sa staleţima koji svi ţele da ona bude nasljednica prijestolja. Kraljici je uskraćena svaka lična sloboda.

Vjerni kraljičin prijatelj i podanik javlja napuljskom veličanstvu i savjetuje neka se obrati prosvjedom na papu i neka poduzme sve da se kraljica oslobodi zatočenja, pa makar navijesti i rat. Kraljica teško očekuje svoje oslobođenje od svojeg oca. Neka veličanstvo odmah šalje glasnika u Budim i to ravno u dominikanski samostan i neka reče da je iz Napulja. Potpisati se ne smijem jer bi mogao izgubiti glavu. Glasnik je Milanac, ali moj saveznik."

- Potpisa nema - i, pogledavši Marcela, kralj reče naoko mirno: otkad je vaš kopist u kraljičinoj stranci?

- Nikad nisam to zamijetio, ali danas kad sam to pokazao svojem nećaku, on se sjeti da je kopist češće pričao kako odlazi u dominikanski samostan. Bio je uvijek lakouman, mnogo je trošio, zaduţivao se, pa mislim da se u samostanu s nekim sastajao ili je samostan uhvatio kao izliku da se ne zna kamo je odlazio.

- Što izvodite iz svega toga?

- Veličanstvo, nitko ne zna, pa ni ja nisam znao da bi kraljica bila zatočena. Dakle,

ovo je pismo pisao netko iz dvora.

- Nemoguće. Odavle ne moţe izaći nitko tko nije moj pouzdanik ili prijatelj.

- To veća zagonetka, jer ni ja nisam znao ito se zbiva na dvoru, ni Maffeo nije znao, jer mi nije priopćio ni riječi o tome.

- Je li to rukopis vašeg kopista?


~ 314 ~

- Nije, veličanstvo.

- A što biste rekli da vam pokaţem jednu drugu vijest koja je pisana istom rukom?

- Još jedno pismo za Napulj?

- Za Milano, vojvodi Sforza.

- Istom rukom?

- Istom rukom i u isto vrijeme. Ĉitajte.

Poslanik uzme pismo i stade čitati. Onda okrene pismo, spazi potpis, lagano, problijedi, usklikne gledajući kralja. Oštri kraljev pogled poveća Marcelovo uzbuđenje. Papir je drhtao dok je dočitao do kraja Onda pogleda u kraljeve oči, izazovno uperene u njega.

- Što velite, poslaniče?

- Kralju: Svojom čašću se kunem: netko se okoristio mojim imenom, spretno krivotvoreći moj potpis. Predajem se, veličanstvo, potpuno vama. Ĉinite sa mnom što nalazite za shodno. Javit ću vojvodi, svojem vladaru, što se desilo. Evo mojeg mača, veličanstvo.

Otpasao je mač i pruţio ga Matiji, ali on ga ne dohvati.

- Vaše su riječi mirne, a lice vam odaje stravu. Kao da slutite tko bi to mogao izrabiti vaše ime da razori milansku ţenidbu?

- Ne znam, veličanstvo...

- Već sam na Griču uhvatio jedno pismo kojim je netko htio da vrati Lovru Iločkoga kad sam ga slao u Milano na vjenčanje. To je pismo nosilo moj potpis.

Grof Marcelo ne odgovori. Kralj malo smišlja, pa onda reče:

- Kad mi ne biste bili donijeli napuljsko pismo, ni onda ne bih vjerovao da ste se tako podlo ponijeli.

Varadi obori oči jer je znao da kralj ipak nije prestao sumnjati u Marcela

- Niste mi trebali donijeti ovu drugu vijest namijenjenu napuljskom kralju, dakle, vi ste preda mnom potpuno oprani krivnje. Opašite si mač. A sad pristupite, Varadi. Što mislite tko je napisao oba pisma.

- Svakako jedna te ista ruka u isti čas.

- Ĉija? To vas pitam!

- Veličanstvo je prodirljivijeg pogleda od mene...

Kralj začuđeno pogleda svojeg kancelara:

- Varadi, vi ste zbunjeni...

- Veličanstvo, kako da ne budem zbunjen nad tako drskom izdajom ...

Matija zahvali srebrno zvono.


~ 315 ~

- Ţelim odmah kaštelana, biskupa Bakača i Filipca. Sto brţe. Paţ istrči a kralj se opet obrati Marcelu:

- Dakle, Maffea se moţe predobiti zlatom, veli ovo pismo?

- Slab je, ali na izdaju svojeg vojvode ne bi se dao sklonuti.

- Moţda je to pisao netko od njegove pratnje?

- Ne, veličanstvo, ali vjerujem da Ranzano nije daleko toj grdnoj zamci.

- Niste mnogo otkrili. Napulj jedini ima uzroka da splete stupice. Samo, kako su mogli poslati glasnika?

Za sve to vrijeme Varadi je, šuteći stajao iza kraljeva naslonjača i promatrao Marcela. Kralj šuti, razmišljajući, sve dok nisu ušli biskup Bakač i kaštelan Gyulay.

- Kaštelane, iz ovog je dvora kriomice izneseno neko pismo mojim neprijateljima.

- Vaše veličanstvo, nitko nije izlazio iz dvora. Tko bi mogao da počini takvu izdaju?

- Moţda ipak, krišom?

- Polaţem ţivot. Nitko nigdje niotkuda ne moţe da se prošulja iz dvora. Svaki je kutić zaposjednut. Ni preko zidina ne bi mogao nitko skočiti jer na svakih dvadeset koraka stoji po jedan oklopnik.

- Ipak su uhvaćena pisma, a sadrţaj je iznesen ravno iz dvora.

- Onda bi to mogao učiniti samo jedan od vjernih kraljevih pouzdanika, a to se ne moţe predmijevati.

- I ja mislim. Ipak tko je sve ovih osam dana odlazio i dolazio u dvor?

Kaštelan glatko nabroji sve redom.

- Izašli su glasnici za Šlesku, Ugarsku i za Moravsku. Oni su došli s puta samo u odaju vašeg veličanstva pod pratnjom Berislavića i njegovih ljudi, isto se tako vraćali, a da nisu ni s kime na ovom dvoru mogli progovoriti riječi.

- Tko je bio vani od mojih ovdašnjih pouzdanika koje nisu pratile moje uhode?

- Dolazili su i odlazili: Nikola de Brezovica, otac gospodina Damira. Dva puta je ulazio i odlazio milanski poslanik grof Marcelo u posjet poslaniku Maffeu, zatim gospodin rizničar Orban, njihove milosti knez Zapolja i Petar Gereb, a dva puta gospodin biskup Bakač.

- Dakle, samo moji najvjerniji prijatelji. Tu ne moţe biti sumnje, a ipak smo uhvatili

dva pisma s vijestima koje su znali samo moji prijatelji i napuljski neprijatelji na dvoru. Kako je to moguće?

- Rekoh kralju: zalaţem glavu. Napuljci nisu mogli iznijeti ni pisma ni vijesti.

- A ja tvrdim da to nisu učinili prijatelji. Oni ne mogu biti izdajnici. Što velite vi, Bakaču?

- Slaţem se s vašim veličanstvom.


~ 316 ~

- Međutim, kaštelan s potpunom sigurnošću tvrdi da pisma nije mogao nitko iznijeti iz dvora, a kako su ipak uhvaćena, negdje su i napisana. Bit će, dakle, da je netko izašao iz dvora i pismo napisao u gradu. Je li tako, Varadi?

- Jedino je to moguće.

- Ĉujte, Bakaču, u jednom uhvaćenom pismu moji neprijatelji upućuju napuljske glasnike da ne dođu u dvor, nego u dominikanski samostan. Vi tamo imate pouzdanike. Zar je moguće da bih ondje mogao traţiti svoje skrovite neprijatelje?

- Ĉasni oci koje poznajem najodaniji su i najgorljiviji podanici vašeg veličanstva. Ali tko zna, moţda se među njima ipak krije neki izdajica. Ako mi veličanstvo dopusti, pokušao bih da o tome nađem trag.

- Ne odmah. Danas je napuljski saveznik sigurno već doznao da sam uhvatio njegove vijesti u Milano i Napulj pa će biti oprezan. Za nekoliko dana, kad se sve smiri, poslat ćemo u samostan jednog mladića kojeg nisu ondje nikad vidjeli, neka se prikaţe da je glasnik iz Napulja. Tako ćemo uhvatiti izdajicu.

- Veličanstvo neka to povjeri meni - javi se Varadi.

- Biskup Bakač bolje poznaje prilike u samostanu. On će to bolje uspjeti.

- Vjerujem, on je lukaviji. Pokorit ću se njegovim odredbama ako kralj dopusti da budem u pomoć biskupu Bakaču.

- Nije nuţno. Bakač će to bolje obaviti ako nema pomagača.

- Učinit ću kako mi veličanstvo zapovijeda - pokloni se biskup Bakač mirno, a kad je uzdigao glavu, sretne se s oštrim pogledom kraljeva kancelara koji mu je stajao upravo okom u oko.

Taj susret natjera u Varadijevo lice krv, a u Bakačevo hladan prezir. Između obojice kao da se ovog časa izmijenio neki skriveni dijalog bez riječi. Nakon toga Bakač krene u kraljevu kancelariju, a Matija naloţi Marcelu:

- Posjetite mojeg gosta poslanika Maffea. Recite mu što se zbilo i neka dođe da čujem njegovo mišljenje.

- Marcelo izađe. Varadi i kralj ostali su sami.

- Gordani nema spasa. Uzvitlala mi je oblake nad glavom. Znate što sam odredio prije ovog događaja u ljetnoj palači? Tvrđava u Moravskoj. Drugo ne mogu...

- Veličanstvo, djevojka nije kriva.

- Kriva je. Sve je to zbog nje - plane kralj.

- Veličanstvo se uvjerilo da između nje i princa nema veze.

- Ni u što se nisam uvjerio. Ona smeta mojim osnovama, neću da mi ţenske budu na putu. Hoću da se makne iz dvora ravno u tvrđavu da od nje ne bude ni traga ni glasa. Jeste li čuli? Ođnuii Zagovaranje ne koristi. Izvršite moju zapovijed.

- Odmah, vaše veličanstvo. Varadi pođe, ali se opet zaustavi:


~ 317 ~

- Dopustite, kralju. Gordana je vjerenica gospodina Damira, a ovaj će se uteći princu ako mu vjerenicu otmemo. Isto bi tako ovo ponukalo Damirove roditelje da ispitaju gdje je vjerenica. Neka kralj djevojku preda njegovoj majci.

- Ne ţelim više čuti Gordanino ime. Ona mora u moravsku tvrđavu, ali prije ću razriješiti tu vjeridbu.

- Pošaljite u grad neka odmah dođe u dvor Damirova majka, a dotle spremite sve za Gordanin odlazak u Moravsku. Dosta mi brige zadaje kraljica.

- Da nije bilo Gordane, veličanstvo ne bi sada imalo u ruci tako vaţnih otkrića.

- Što vam je, biskupe? - zagrmi kralj. - Usuđujete se protiviti mojim odredbama?

- Nipošto, veličanstvo. Samo sam htio naglasiti da je Simono udario Milanca jer je uvrijedio Gordanu i uzeo je pismo samo zbog toga što mu se činilo da sadrţi neko zlo za nju.

- Da joj iskaţem zahvalnost što je zaludila i ovog momka?

- U ovom slučaju bilo je to na kraljevu sreću.

- Ako se usuđujete izreći još jednu riječ, pratit ćete Gordanu u tamnicu.

Prijeteći kraljev glas i plamteći pogled uputi Varadija da bi svaka daljna intervencija urodila zlim posljedicama, pa se udalji.


~ 318 ~

IGRA SUDBINE

Ĉitav sat kralj nije primio nikoga. U svojoj velikoj dvorani hodao je polagano gore-dolje, a onda opet sjeo u naslonjač i umoran čitao uhvaćena pisma, prispodabljao ih, smišljao, mrgodio se i kleo.

"Gdje je Beatrice našla put iz ovog dvora? Kako? Zar ima saveznika u njegovim redovima? Ne, to je posve nemoguće. A ipak? Kome da vjerujem neograničeno? Marcelo? Ili tko drugi? Tko?"

U kralju se sve više budi sumnja da je Beatrice negdje namamila bilo koju ličnost na njegovu dvoru i privukla je u svoju stranku.

- "Tko bi mogao biti tako jezoviti izdajica? Da ga uhvatim, skinuo bih mu glavu. Hvatat ću te nevidljivi izdajniče, osjećam tvoju blizinu. Otkrit će te ona, ona će mi pomoći."

Onda pogleda u Beatriceino poprsje. Promatra u mramoru vjerno isklesane crte njenog lica, visoko čelo, a pod njim nešto kose oči, s visokim obrvama. Sjeća se prvog susreta s njom, tamo pred modrim šatorom na poljani, kad je prvi put ugledao tu mladu ljepotu.

"Nisam slutio kakvo mi srce nosi u svojim grudima. Nisam progledao. Nisam zapazio. Ja, koji pregledavam sve ljude i najlukavije. Ni Venecija me ne moţe prevariti. A ona? Zašto?", upita se onuzaludno, ne nalazeći odgovora.

"Otkud njoj toliko drskosti, toliko snage da ne zadršće, preda mnom ni onda kad čini izdajstva? Zašto ne zadršće? Štiti je Napulj, Ferrara, štiti je kardinal Roderigo Borgia u Rimu. Štiti je slava njene ljepote i umnosti duţ Italije. Dobro, zar ne bih ja mogao da ih sve pregazim? Da pregazim sve obzire i učinim s njom što me volja?"

- Traţio je uzalud. Ne nalazi ništa čime bi je kaznio. Svaka misao kazne rasplinula bi se negdje u njemu, u dnu njegove unutrašnjosti negdje čemu ne zna imena, samo osjeća da je nemoćan.

"Zašto ", pita se po stoti put, ne našavši odgovora.

- Veličanstvo, u predsoblju čeka ţena Nikole de Brezovice - najavi Berislavić.

- Uvedi je.

Damirova majka ulazi kralju u smeđoj plemićkoj haljini, sa smeđim klobukom na prosijedoj kosi. Zabrinuto pitanje leţi joj u crnim očima. Duboko se sagne pred kraljem i čeka.

- Gospođo - reče kralj - vaš muţ je otputovao i zato traţim od vas da mi pruţite pomoć.

- Veličanstvo, čime bi neznatna ţena mogla da koristi?

- Ponajprije šutnjom o svemu što ću vam reći.

- Obavezujem se kralju.

- Vaš sin vjerio se s Gordanom po mojoj vlastitoj ţelji.


~ 319 ~

- Zahvaljujem vašem veličanstvu.

- Vama je ova snaha po volji?

- Da, veličanstvo.

- Zašto? - ozlovoljeno pita kralj.

- Jer je po volji mojem sinu.

- On je ljubi?

- Ne bi se vjerio da je ne ljubi.

- Ne, on. Ja sam ga vjerio, a sada, razabirem da to nije bilo dobro.

- Veličanstvo, ne znam što mislite.

- Opazio sam da bi mladić bio s njom nesretan.

- Moţda se kralj vara, jer ja znam...

- Nipošto. Mladi Damir sin je mojeg dostojanstvenika Nikole kojeg ću uzdići na veće časti. Vašeg sina čeka blistava budućnost. Opredijelio sam ga za prvog dvoranina budućeg kralja, mojeg sina.

- Veličanstvo - i sretna se majka sagne, slušajući kraljeve objave.

- Kad vaš sin stupi u muţevnu dobu, moţe postati kraljevski uzničar, kraljevski savjetnik, a moţda i hrvatski ban.

Uvelo majčino lice zasja ţarom sreće i ona se gotovo pomladila. Siguran u svoj uspjeh, kralj će još prijaznije:

- Takvom mladiću valja naći ţenu, ne samo lijepu i umnu nego i odličnog roda. I zato ćete doći tamo u moju dvoranu i pred savjetnicima izjaviti: veličanstvo, u ime svojeg muţa i moje molim da razrješite vjeridbu mojeg sina s gospođicom Gordanom, jer se ne zna čija je kći, a mojem sinu ţelim dati ţenu odlična i časna roda. Ja ću to prihvatiti, reče Matija, i vjeridbu razriješiti, a odmah nakon toga Gordana će otputovati.

Srce joj zadršće. Već je smatrala nesretnu ljubav svojeg sina tako divno riješenom, a sad kralj hoće da tu sreću otme. Sva se upne, uskliknuvši:

- Veličanstvo, Gordana je odlična, vrlo odlična roda.

Izraţaj kraljeva lica odaje iznenađenje.

- Odlična roda?

- Da, veličanstvo.

- Otkud vi znate kakvog je ona roda? Smela se, oborila oči, nečega se prepala, poniknula.

- Recite mi sve što znate, gospođo - strogo će kralj. Obrve joj zadršću, suze joj potekoše na oči od straha.


~ 320 ~

- Ĉemu taj plač? Zar sam vam učinio što naţao? Govorite što vas pitam.

- Plačem - počne ona - jer sam izrekla ono što su mi povjerili. U strahu za sreću svojeg sina odala sam što nisam smjela.

- Tko vam je rekao da je Gordana odlična roda? Pazite, ne trpim da mi se nešto skriva. Kakva je roda Gordana i tko vam to reče?

Hvatajući dah, gospođa osjeti da joj nema druge, nego odgovoriti:

- Moj muţ Nikola donio mi je vijest da je njegova visost princ vjerio Damira s Gordanom. Bila sam jako sretna, ipak sam spomenula i ja kakva je roda? A onda mi rekoše da ne vodim o tome brige jer je ona vrlo slavna roda.

- Tko vam je to rekao?

- Uzvišena gospođa Borka.

Ruke mu se sloţile u krilu. Zagledao se, sabirao nabore čela, a ona se tresla nad svojim otkrićem. Oči su joj pune suza, straha.

- Kad je to bilo?

- Drugi dan kako su mi dojavili vjeridbu.

- Otkud Borka to zna?

- Nije mi poznato. Nisam je pitala kad mi sama nije dalje govorila. Učinila je to samo zato da me razveseli što će mi sin dobiti tako vrijednu vjerenicu.

Matija krene. Drhtavim srcem prali ona kraljeve korake upravljene prema prozoru. Osjećaj straha još se povećao. U njenom srcu je stislo u očekivanju kraljevih odredaba. Nekoliko časaka kralj razmišlja i ostane okrenut leđima prema njoj. Onda se obazre i strogo je pogleda:

- Zašto ste mi to otkrili?

- Jer sam, veličanstvo, htjela zaštititi sreću svojeg sina.

- Ovih osam dana niste ga vidjeli. Nikome nije bilo dopušteno da izlazi iz dvora. Ni njemu, dakle, ne znate da li on Gordanu smatra svojom srećom? Vidite, uhvatio sam vas u neistini.

- Veličanstvo, majka ne smije odavati tajne svojeg sina.

- Nema više tajne. Damir je javno rekao da ljubi Gordanu.

- Rekao je istinu, pa molim veličanstvo: ne razriješite vjeridbu. To jedino molim

kralja, to jedino - i novi vrutak suza poteče obrazima.

Njoj bude tjeskobno u duši. Sve se više bojala nečega što bi se moglo survati na Damira, a bojala se i zbog prinčeve majke koju je ovog časa odala u strahu za Damirovu sreću.

Njoj se ta nenadana vjeridba činila od neba poslanom srećom. Kad joj je muţ donio kratku vijest da je sam princ njegova sina vjerio s Gordanom, kriknula je od


~ 321 ~

radosti. Gledala je Damirovo spasenje od muka što ih ja saznala onog dana kad je pred njom izjadao svoje očajničke patnje.

Ta vijest vratila joj je mir i sreću. Uvjerena da se sve odjednom prevrnulo, da se princ odrekao Gordane i predao je Damiru, čekala je čas da joj dođe sin i padne oko vrata, oslobođen, otkupljen zakletve, prijateljske obaveze, svega što je Damir smatrao vječnom zaprekom. U toj sreći sve je gledala u svjetlosti i radosti. A sada sa strahom zuri u kraljevo zamišljeno lice i čeka što će slijediti. Zadrhtala je kad kralj uzme sa stola srebrno zvonce. Na vratima se pojavi Berislavić, a kralj mu šapne:

- Ţelim govoriti s majkom princa Ivana, ali da nitko ne dozna. Onda reče glasno:

- Odvedi gospođu od Brezovice u jednu od mojih odaja i neka tamo ostane dok je ne zovnem. Damir ne smije doznati da mu je ovdje majka ni princ. Nitko. Te odredbe potresu njeno srce i sva se prepadne.

- Nemate razloga da se bojite - umirujući reče kralj. - Samo neću da o tome s njim govorite dok ne riješim druge stvari. Sad idite.

Pošla je prema vratima. Kralj zovne Berislavića bliţe i tiho naredi:

- Kad je smjestiš, hitno odjaši u grad i dovedi prinčevu majku. Neka se ne prepadne. Reci da ţelim s njom govoriti o princu. Dovedi je oprezno, neka stavi na lice gustu koprenu. Hitro.

Dvorski meštar pođe za Damirovom majkom i odvede je u malu kraljevii odaju. Ona sjedne da u neizvjesnosti čeka. Berislavić izda nalog Stjepku da stoji pred vratima odaje i nikoga ne pusti ući, osim ako odredi kralj. Malo zatim već se Berislavić u dvorištu bacio na konja.

* * * * *

U kraljevoj kancelariji radili su njegovi savjetnici Filipec i Bakač zajedno s kancelarom i tajnicima, kad se pojavi Matija. Varadi odmah opazi neku duboku misao što se ispoljava u kraljevu oku. Nije govorio niti prišao k njima, nego sjeo podaleko i pregledavao neke papire na svojem stolu. Varadi opazi da ga papiri ne zanimaju i da se stalno bori s mislima što su ga očito potpuno svladale, zadale mu briga. Prošla je čitava ura da se kralj nije micao iz svojeg naslonjača. Najposlije zovne k sebi kancelara i upita ga tiho da ne čuju ostali:

- Izdali ste naloge da se spremi sve za Gordanin put?

- Da, veličanstvo.

- Gordani recite da po mojoj ţelji ima poći na Višegrad. To je za izliku da ode mirno iz dvora, a kad bude vani, onda mi je svejedno što će joj se reći. Još danas nakon objeda ima da krene.

- Bit će kako veličanstvo ţeli.

Onda uđe kraljev stari dvoranin Radulo i sagne se k njemu:

- Kralju, tamo u vašoj radnoj odaji čeka "naša" uzvišena gospođa.


~ 322 ~

Matija hitno ustane i pođe. Otvorio je vrata druge dvorane. U crnoj haljini, u ogrtaču s gustim velom na licu, Borka se duboko nakloni. On joj priđe i primakne joj stolicu.

- Digni koprenu, nitko neće ući.

Smjerno je sjela i prebacila koprenu natrag. Začuđen, kralj gleda njeno drobno lice, orumenjelo, osvjeţeno. U svakoj crti leţi mir i sreća.

- Blizina tvojeg sina posve te promijenila.

Plave oči, pune njenog sjaja, upravljaju se kralju:

- Vaše veličanstvo, hvalim na toj milosti. I vi ste opet posve ozdravili.

- Tijelom da, samo mi brige more dušu. Ali ne zamjeri što sam te zvao, nešto me

hitno prisililo da govorim s tobom.

- Ivana nije bilo osam dana - reče ona plahim strahom.

- Njemu je dobro, ali sam odredio da ne izlazi. Nitko ne smije iz dvora zbog nekih nevjernika koji odnose vijesti. Ivana bih već pustio da ide, ali nikad ne znam tko bi od slugu mogao da ponese neprijateljima kakvu vijest. To velim da znaš. A sada da te upitam nešto vaţno.

On podupre ruku o koljeno i sagne se bliţe k njoj:

- U strahu za svojeg sina Damirova mati nešto je izlanula. Dobro je učinila i ne smiješ joj zamjeriti - nastavi kralj.

- Ne, nipošto!

- Borka, ti ne znaš lagati.

Ona smeteno obori oči, čekajući daljna pitanja.

- Tebi je poznato kakvog je roda Gordana? Ili si samo tješila Damirovu majku?

- Ne, nisam.

- Dakle, znaš?

- Da, veličanstvo - i opet spusti vjeđe.

- Onda mi reci kakvog je roda?

- Vrlo uglednog i slavnog.

- To sam čuo. Ţelim znati potanje.

- Zbog toga je neće snaći nikakvo zlo?

- Zbog toga ne. Dakle, tko joj je otac?

- Veličanstvo, obuzima me strah. Povjerena mi tajna mogla bi survati neduţnu djevojku u vašu nemilost, a to bi me progonilo do kraja ţivota. Ne dajte da patim, kralju.


~ 323 ~

- Ako ti zadam riječ, ako ti se obaveţem da Gordani od toga neće biti zla?

- Bojim se da ćete poţaliti obećanje.

- Ne vjeruješ mi? Zasluţio sam to.

- Veličanstvo, ne tako. Nikome ne bih htjela naškoditi, a znam, planut ćete na oca, i Gordana će trpjeti.

- Ĉuj me, Borka. Meni je samo do sreće našeg sina, do prijestolja koje sam mu namijenio, a zbog toga hoću da znam sve, da zapriječim nesreću koja bi mogla da zadesi njega i prijestolje, ako on misli na Gordanu.

Od njegova glasa ona zadršće, spusti glavu i ne reče ništa.

- Gordani sam dosudio tešku sudbinu.

- Boţe moj - tiho usklikne ona.

- Ako mi iskaţeš svu istinu, evo ti moje riječi i ruke. Spasit ćeš sve moje osnove, a s njima i Gordanu.

On pruţi prema njoj dlan, a njena sitna mala, bijela ruka drhtavo dotakne njegove velike, ţilave, teške, samo načas i već je povuče.

- Tvoje plemenito srce ne bi ni crvu naškodilo. Znam to i vjeruj mi. Odrţat ću riječ ako je djevojka dobra roda, to manje ću je poniziti i pokušati da nađem drugi izlaz kako bih je maknuo s dvora,

- Sigurno su je ocrnili, veličanstvo? Ona je poštena i vjerna vama.

- To više hoću da saznam tko su joj roditelji. Imaš, eto, moju riječ i ruku - opetuje kralj naročito naglašavajući. – Oslobodit ćeš me da počinim moţda nepravednu stvar. Dakle: povjeri mi tajnu i znaj, neću te razočarati. Tko joj je otac?

- Ivan Ĉesmički Panonius.

- Je li to moguće?

- Bilo je to još onda kad nije stupio u svećenički staleţ. Djevojčicu je često dovodio k meni kad sam bila na dvoru.

- A mati?

- Ona je potomak kneţevskog roda.

- Otkud to znaš?

- Vidjela sam pisma koja mi je dao na čuvanje Ĉesmički kad je bio na našem dvoru, ali, veličanstvo, zašto vas to uznemiru je?

- Jer sam te prisilio da obećanje prekršiš na sreću svojem sinu...

- Zašto njemu?

- On ljubi Gordanu.

- Vjenčan je s drugom, a ona zaručena s Damirom.


~ 324 ~

- Bianca još nije ovdje. Još ima vremena da se sve promijeni, da propadne moje prijestolje. Znaj, on se ne bi vjenčao s Biancom kad bi znao da u Gordaninim ţilama teče krv slavnog pjesnika i rođene kneginje. Molim te, Borka, nikad mu to ne reci, survala bi ga s prijestolja.

- Ne razumijem kako bi to bilo moguće kad se vjenčao s milanskom vojvotkinjom?

- Još uvijek moţe razriješiti brak s Biancom, još uvijek moţe uzeti Gordanu i uništiti sve moje narode. Dok nije ušao u Biancinu loţnicu, brak se moţe razriješiti.

- Da, ali Gordana ga ne bi uzela.

- Kako si bezazlena. Ima li djevojke koja ne bi htjela da bude ţena mojeg sina?

- To je Gordana.

- Što to govoriš, Borka?

- Ono što znam. Gordana je odbila Ivanovu prosidbu.

- On ju je prosio? Kada?

- Na Griču kad sam ondje bolovala. Ivan ju je zaklinjao da ga uzme, a ona mu stalno govorila o duţnosti da spasi kraljevstvo od nesreće. Rekla mu je da bi bila izdajica svog naroda kad bi primila tu ponudu. Na sve Ivanove molbe ostala je postojana, našto je Ivan potpisao bračni ugovor za Milano. Gordana je vrijedna da je štitite kao svoje dijete, veličanstvo. Ĉeznula sam da Ivan stekne svoju sreću, ali Gordana je ostala nepokolebiva. Sad sam rekla što moţda nisam smjela reći, ali kad mi sada rekoste da ste toj djevojci naumili zlu sudbinu, morala sam vam to kazati: Ivan je sam vjerio Damira s njome, to znači da se odriče svoje ljubavi i bio bi grijeh da prešutim što veličanstvo sve duguje Gordani koja je bila iza zastora, ali je junački radila za vaše osnove.

Zarumenjela se od napora ili se stidi što se usudila tako dugo govoriti. Obori oči, a on je gleda, ţaleći sebe što je tako udaljen od te plemenitosti...

- Sve si to mogla da mi tako dugo tajiš?

- Skrivala sam tajnu svoga sina. Kad znate njegove osjećaje prema Gordani, morala sam vam otkriti istinu da ne učinite nikakvo zlo njoj, najvjernijem vašem podaniku. Slušala sam kako ga je odbila dok sam leţala u postelji na dvoru. Slušala sam je s divljenjem.

- Ti ne znaš lagati, dakle, to je sve ţiva istina? Borka, spasila si Gordanu tvrđave do kraja ţivota.

Zapanjena upre u nj modre oči

- Da htio sam se osloboditi Gordane na ovaj način. Bila bi dna nepravda. Hvala ti, Borka. Kad god si ti progovorila, uvijek se oslobodio kakvog zla. Da si barem znala ovako govoriti i za sebe.

Problijedila je od tih riječi i skamenila se. Kralj se sjeti što je rekao, brzo se digne i pođe po sobi.

- Ostani - reče kralj - ţeliš li vidjeti Ivana?


~ 325 ~

- Molim od sve duše.

- Ne reci mu ni riječi o svemu tome. Neka ostane naša tajna da sam u sve upućen. Ne ţelim nikada o tome govoriti s njim. Bojim se njegovih očitovanja o svojoj ljubavi preda mnom. Reci mu da sam te zvao je on ne izlazi iz dvora. Sve drugo ćeš zatajiti.

- Slušam vas doslovce.

Tada on opet okrene razgovor.

- Gordana poznaje svoje porijeklo?

- Poznaje, ali šuti.

- Ipak nije primila njegovu prosidbu. Zar ipak ima velikih duša među ţenama? Ima ih - a pritom pogleda Borku i sakrije uzdah što je zahvatio grudi.

Zagledao se u nju, čudno, dugo.

- Gdje god si ti, tu je dobrota. Zaboravio sam, htjela si vidjeti sina.

Gledala je za njim kako je otvorio vrata u predsoblje, pozvao Berislavića i na pragu mu dugo izdavao neke naloge, tako tiho da nije razabrala ni jedne riječi.

Kad se vratio u sobu, on je oslovi:

- Berislavić će te otpratiti k Ivanu. Do viđenja, Borka.

Poklonivši se i spustivši na lice koprenu, ona pođe s Berislavićem. Kralj hitno otvori vrata svoje velike radne dvorane. Tu su čekali grof Marcelo i Maffeo, raspravljajući s njegovim savjetnicima. Varadi se zadubio u čitanje nekih spisa, ali je osluškivao razgovor.

Prisutni se poklone kralju. Ţutokosa kraljeva glava ostala je podignuta kao pod nekom teţinom. Ovako je koračao sve do stola, onda uzdići glavu i okrene se k poslaniku:

- Ĉuli ste od Marcela kakvoj smo lupeštini ušli u trag?

- Zgraţam se nad tim zločinom - reče Maffeo.

- Što mislite, kako je to pismo došlo Marcelovu kopisti?

- Veličanstvo među svojim pristašama ima izdajnika koji je pismo morao napisati i otposlati kad je izlazio iz dvora.

Kraljev pogled zaokruţi po licima svojih savjetnika.

- I oni su tu prije utvrdili. Je li to moguće, moja gospodo? Prvi odgovori Varadi:

- Ništa nije nemoguće.

- A vi, Bakaču?

- Lako je moguće, veličanstvo, vrlo lako.

- Na Griču sam opazio da je netko odao kraljici polazak Lovre Iločkoga u Milano. Onda ste, Bakaču, oštro poricali da bi se izdajnik mogao naći u krugu mojih


~ 326 ~

pristaša. Danas tvrdite da je to lako moguće? To znači: na Budimu ste našli povoda sumnji? Vi imate pronicavo oko, dakle, priznajete otvoreno svoje sumnje.

- Spreman sam razjasniti potanje: današnji slučaj odviše prozirno dokazuje da nitko iz kraljičine okoline nije mogao iz dvora, a ipak su vijesti izišle iz dvora. Prema tome, jedino je prirodno da se netko prikazuje vjeran vašem veličanstvu, a ipak je saveznik vaših protivnika. To nije sumnja, već samo logički zaključak.

- Sasvim se slaţem - naglasi Varadi i pogleda Bakaču u oči.

- Koliko god bi ovakvo izdajstvo bilo strašno, nije moguće - primijeti biskup Filipec.

- Moji najvjerniji savjetnici slaţu se da u njihovoj blizini, s njima, pod istim krovom moţe sjediti najcrniji kraljev izdajnik. Smije li se nazvati mojim vjernim podanikom onaj koji to dopušta?

- Ne smije - usklikne Bakač čvrsto, uvjereno. Za njim potvrde svi redom.

- Sami ste izrekli svoju osudu.

- Bit će ga teško pronaći - reče Marcelo - dok se kralju vješto prikazuje da mu je vjeran podanik.

- I zato nalaţem svim svojim vjernima i najvjernijima da ni jednog trenutka ne zaborave traţiti, vrebati oko sebe i kad nađu trag sumnji, neka mi odmah jave.

- Sumnja bez dokaza moţe biti kobna zabluda - upozori Varadi.

- Ako nađete trag sumnji, onda ste blizu i dokazima. Pozivljem vas: prisegnite na svoju dušu, kad nađete trag i dokaze, da ćete mi odmah razotkriti i pokazati put do izdajice. Svi prisegnite.

Podigoše uvis prste i zajednički rekoše: ;

- Prisiţemo!

Maffeu se činilo da je razgovor svršen i htjede se oprostiti. Kralj ga zadrţi:

- Sjednite čas - i ponudi mu stolicu - hoću da pročitate pismo što su ga izdajnici odaslali vojvodi, jer mi smo uhvatili samo jednog glasnika. Drugog će moţda uhvatiti putem. Dao sam nalog Berislaviću da za njim šalje brzoteče. Pošto je milanskom poslaniku pruţio pismo, raspravljao je ponovo o čitavoj stvari kao da sve njih namjerice zadrţava na oku.

Kad je Maffeo pročitao milansko pismo, kralj ga uzme.

- Napuljci su u svojim spletkama zapravo budale. Kako vidite, silom hoće da princu podmetnu Gordanu. Rekao sam: djevojka za kojom su se otimale Ivanove oči već je

davno u svojoj domovini. Sami ste bili svjedoci onog prizora u ljetnoj palači i uvjerili se o laţnoj spletki.

- Jesam veličanstvo - odvrati Maffeo. - Ali napuljski dvorani pričaju mojoj milanskoj pratnji da je vjeridba prividna i da se brak nikad neće sklopiti, to se slaţe i onim što ovaj nepoznati izdajica piše mojemu vojvodi. Prema tome, saveznik neprijatelja nalazi se na dvoru.

- Ne otišao s ovog svijeta dok tog nitkova ne budem imao u svojim šakama.


~ 327 ~

Pojavio se Berislavić i javlja:

- Veličanstvo, majka gospodina Damira moli da je primite zajedno s vjerenieima.

- Kako je dospjela u dvor? - mrko će Matija.

- Zamolila je da je dopratim k vašem veličanstvu jer ima veliku molbu, a kako je gospodin Nikola od Brezovice, vjerni sluga vašeg veličanstva ...

- Dakako, ali sad vijećam - namršti se on - što ţeli gospođa?

- To mi nije rekla.

- Neka dođe i ona i vjerenici - odgovori kralj i pođe prema Berislaviću, gledajući ga značajno, zaţmirnuvši malo svojim ţutim trepavicama.

- Maffeo se digne na polazak.

- Ostanite, ţelim s vama još koješta raspravljati o svatovima princa Ivana.

Očito vjernici hoće da mi zahvale na darovima koje sam im danas podijelio. I sjedne u naslonjač nasuprot Maffeu i Marcelu. Polagano su ulazili u dvoranu gospođa od Brezovice, a za njom Gordana i Damir. Kralj vrlo prijazno oslovi Damirovu majku.

- Što je ponukalo suprugu mojeg savjetnika da dođe svojem kralju?

- Veličanstvo smijem li smjerno podastrijeti molbu u ime svoje i svojeg sina?

- Tako. Dakle, molbu? A što biste zamolili?

- Veličanstvo je u svojoj velikodušnosti dopustilo mojem sinu da se vjeri s odabranicom svojeg srca, a ja dolazim da zamolim kralja neka svoje plemenito djelo dokrajči. Muţ mi je uvijek u kraljevskom poslu, bolesna sam i sama, treba mi vjerna kćer da me njeguje. Molim kralja neka usliša moju molbu i molbu mojeg sina i Što prije vjenča mlade vjerenike.

Iza majčinih leđa stoji Damir s ukočenim uţasom u srcu. Kraj njega je Gordana nepokretna. Oboje su pognuli glave, stojeći iza visoke pojave gospođe od Brezovice.

- Razumijem vas, gospođo, nemam ništa protiv toga. Vaša molba ne moţe ostati neuslišena. Mladi vjerenici mogu se vjenčati kad god ţelite, gospođo.

- Na Griču sam opazio da je netko odao kraljici polazak Lovre Iločkoga u Milano.

- Veličanstvo, uslišujete bolesnu majku koja čezne za milom kćerkom i njegovateljicom. Dapustite da vjenčanje bude iduće nedjelje.

- Tako hitno nije moguće čestito opremiti vjerenicu.

- Bojim se još teţe bolesti, kralju. Molim da me uslišite. Oprema nije vaţna.

- Dobro, neka bude iduće nedjelje bit će na dvoru svečani svatovi. Jeste li zadovoljni?

- Hvalim veličanstvo iz sve duše.


~ 328 ~

- Gordana - oslovi sada kralj djevojku - ja ću preuzeti svu brigu za tvoj miraz jer si toga dostojna.

- Ve-li-čanstvo - smjer-no hvalim! Kralj ustane. I Milanci.

- Dođite u moju odaju, gospodo, da tamo dovršimo svoje poslove, a vi, biskupe Varadi, dogovorite se s Damirovom majkom i vjerenicima o svemu što je potrebno za crkvene stvari u tom braku.

U društvu s milanskim poslanicima, praćen Bakačem i Filipcem, kralj iziđe u svoju ličnu radnu odaju.

Gordana ne moţe da se probudi iz prepasti i bulji u Varadija, dok je Damir prišao majci:

- Majko, zašto ste to uradili?

- Na kraljevu zapovijed, sinko. Poslao mi je Berislavića da me uputi kako moram govoriti pred njim i pred onom gospodom. Zašto ne znam, ali vidim da kralj ţeli tvoju sreću, a meni je tako milo u duši.

- Doći ću, majko - tiho će Damir- - da vam sve kaţem. Sada idemo. Kancelar hoće da govori s Gordanom nasamu. Sve ćete saznati, majko - i povede je u predsoblje.

Ustremijeno stoji Gordana i rukom se dotakne čela kao da joj se magli pred očima. Onda će Varadiju:

- Biskupe, to ne moţe biti.

- Molim vas, Gordana - sklopi ruke Varadi.

- Nije moguće, nije moguće, biskupe. Pomozite, spriječite to!

- Da vodim u tamnicu vas i sebe?

- Bolje. Mnogo bolje. Radije ću u tvrđavu.

- Ali meni ne moţe tamo biti bolje. Mojoj i vašoj domovini ja sam potrebniji, ali sam isto tako zatečen, zapanjen kao i vi. Kralj je dao pozvati Damirovu majku i mudro joj zapovijedio da pred Milancima tako govori. Osjećao sam da ih tu zbog nečega zadrţavu, ali ovo nisam slutio. Uostalom, vjenčanje je naravna posljedica zaruka.

- Mi smo tu vjeridbu primili da Maffeo ne otkaţe bračni ugovor s Biancom. A vjeridba nije brak. Razumijete li? Vjeridba se lako snosi i razvrgne.

- Mislili ste, dakle, raskinuti vjeridbu?

- Nego što drugo?

- A Damir vas ljubi!

- Stjepkova doskočica.

- A ako nije?

- Kancelaru, mene se i ne pita za moje osjećaje. Uostalom, razmislite: kad bi Damir mene i ljubio i kad bih mu ja uzvraćala, ovakvo bi vjenčanje značilo skok u ponor


~ 329 ~

prinčeve mrţnje, rasulo prijateljstva, a princu je Damir potreban kao kruh svagdašnji.

- Princ je posve smiren i odriče se.

- Da ste ga čuli što mi je govorio u Damirovoj prisutnosti tamo u ljetnoj palači ne biste tako nehajno govorili o tome.

- Gordana, vi ste umni, razboriti. Znat ćete što valja da činite.

- Sve, samo ovo vjenčanje nikako.

- Onda ste izgubili kraljevu milost, vjeru, sve. Kralj će opaziti da ste se vjerili samo zato da se spasite tamnice i bit će nemilosrdan.

- Neka bude!

- Molim vas slušajte: neki izdajnik javio je milanskom vojvodi da je vjermbu prividna i da se taj brak nikad neće sklopiti. A, eto, kralj hoće da se sklopi.

- Onda se razbija prinčev mir, prijateljstvo s Damirom koji je vođa svoga mladoga plemstva u Hrvatskoj. Ne zaboravite? Damirovo ime postalo je značajno i u ugarskom malom plemstvu. To se prijateljstvu ne smije razbijati.

- Vaše tvrdnje izazivaju moj očaj.

- A moje kraljeva odredba.

- Ne biste htjeli Damira za muţa?

- Nikoga. Ţelim zadrţati slobodu, neću muţa. Ĉujete li?

- Izdali ste se. Srce vam je priraslo uz princa? I ne moţete zaboraviti.

- O svom srcu ne polaţem računa nikome.

- Ako ste vjerni kraljevstvu i zadaći koju ste primili od Ivana Ĉesmičkog, onda saslušajte barem vijesti što ih je donio Simono.

- Simono je ovdje?

- Stigao je iz Napulja. Ferrante ga je otpustio kralju Matiji na njegovu molbu.

U nekoliko riječi ispripovijedi joj Simonov susret s milanskim pisarom na putnoj stanici i onda uzme pismo što ga je donio:

- Pročitajte da vidite zašto kralj Matija treba ovo vjenčanje.

Dok je čitala, u dvoranu je ušao Damir, s izraţajem strepnje u očima. Gordana

dočita i, šuteći mu, pruţi pismo. Varadi i njemu pobliţe razjasni kako je to dospjelo u kraljeve ruke i onda im tiho reče:

- Tu nema izlaza. Kralj hoće da Milanu dokaţe spletku i umiri vojvodu Ludovika.

Naloţio mi je da uredim crkvene stvari za to vjenčanje, A zašto ste odveli svoju majku, Damire.


~ 330 ~

- Jer joj ţelim prištedjeti razočaranje. Majka još ne zna kako je i zašto ova vjeridba. Gospodine biskupe, što će biti sada? Savjetujte. Kako da spriječimo vjenčanje?

- Ne gubimo vrijeme. Valja nači načina kako da kraljevu odredbu onemogućimo -reče Gordana.

- Ne zaboravite da su tu dva milanska poslanika pred kojima je kralj danas odigrao ovaj prizor da sačuva milansku ţenidbu. Ako to razorite, Gordana, onda vam zadajem riječ: bacit ću sve do đavola i otići svojim putem. Dosta mi je tih spletaka i natezanja oko milanske ţenidbe. Bez nje nema proklamacije. Ako ste vi, djevojko, preuzeli na sebe sluţiti tom cilju, onda valja dati i ţivot.

- Samo ne date svoju slobodu.

- I dat ću ţivot.

- Nije potrebno. Evo, razboljet ću se i time kraljevu odredbu odgoditi da steknem vremena i nađem nešto drugo.

Damir tiho usklikne:

- Ja znam nešto bolje: izazvat ću Enrica da se sa mnom pobije i dopustiti da me rani.

- Moţda čak i ubije - doda Gordana ljutito.

- Sjajan zgoditak za Napulj.

- Onda vas, naravno, kralj neće moći da vjenča - srdi se Varadi.

- Prepustite to, gospodine Damire, meni. Razboljet ću se i time odgoditi vjenčanje, dok se ne vrati vojvoda Iločki. Uvjerena sam da nitko ne bi mogao uspjeti da kraljevu odluku promijeni, osim vojvode. On ima pravo da traţi razjašnjenje vjeridbe s Damirom jer mu je kralj davno obećao moju ruku. Priznat ću kralju da smo lagali, i ja i Damir, kako bismo zaveli Maffea. I sve je riješeno. A Milanu i kralju očito je svejedno za koga polazim. Glavno je da se dokaţe laţnost napuljskih vijesti.

- Igrate se vatrom, Gordana - razljuti se Varadi.

- Gordana, vi ţelite poći za vojvodu? - upita Damir.

- To pravo pripada meni - naglasi Gordana - i ja ću se time posluţiti.

- Zabranjujem vam to - primijeti biskup.

- Ne moţete mi zabraniti jer ne bih poslušala.

Varadi plane i porumeni:

- O tom vjenčanju ovisi sudbina kraljevstva i ako se opirete, poloţit ću čast kancelara i otići.

- Varadi, vaša ţestoka ćud moţe sve upropastiti. Sjetite se opomene Ĉesmičkoga - naglasi Gordana.


~ 331 ~

- Opomenu primijenite na sebe. Vi mojim osnovama podmećete zapreke. Ili pristanite na vjenčanje, ili ću se povući. Recite mi sad oboje: hoćete listupiti u taj brak?

- Nikako - reče Damir.

- Nisam li već rekla da neću?

- Dobro. Evo načina da budu zadovoljni svi: i milanski vojvoda, i kralj, i vi.

- Dakle, predloţite.

- Vjeridba je prividna, neka bude i brak.

- Kako? - upita Damir.

- Jednostavno: brak ne vrijedi ako se mladenci svezu samo pred oltarom. Vjenčanje neka se izvrši, a vi ćete ostati strani kao što ste danas.

- Ni to ne prihvaćam - odlučno će Gordana.

- Nikako, Varadi, nikako, spriječit ću to vjenčanje kako sam odlučio. Idem k princu - dovrši Damir i, ne osvrćući se više na Varadija, iziđe iz dvorane.

- On će se dati ubiti, uvjerena sam. Dopustiti će da ga Enrico probode, a to moramo spriječiti. Idite k princu neka Damiru zabrani da se bilo s kim pobije, a ja ću već naći izlaz da buduće nedjelje ne bude vjenčanja. Moţda mi pomogne i Beatrice.

I ostavi Varadija, pođe gore, a on se uputi k princu. Kad je stigao, nade Ivana i Damira u ţivom razgovoru. Odmah opazi da su obojica u skladnom raspoloţenju, dakle, da su nešto ugovorili i sporazumjeli se. Varadi odluči doznati i upita:

- Visosti je već poznato?

- Poznato i riješeno. Damir će lukavo spriječiti vjenčanje.

- Na koji način?

- To još nisam odlučio. Nije potrebno da o tom raspravljamo dok ne nađem način.

- Visosti, Damir je odlučio izazvati Enrica, pobiti se s njim i dopustiti da ga rani, a moţe ga i ubiti.

- Damire, kako si smio zamisliti takvu ludost?

- Bilo je samo onako rečeno. Znam nešto bolje, ne brini se, Ivane.

- Visosti, on će učiniti što sam rekao i nitko mu neće stati na put.

- Zakuni mi se da se nećeš ni s kim pobiti. Mladić ne odgovori.

- Vidite, visosti, uhvaćen je. A ja sam mu predloţio da izvrši kraljevu zapovijed, samo pred oltarom. Kako su se vjerili, tako neka se prividno i vjenčaju, a poslije moţe svatko opet steći svoju slobodu Visosti, malo prije nego što se kralj odlučio izdati odredbu za vjenčanje, odredio mi da Gordanu otpremim u jednu moravsku tvrđavu. Znajte, sve je već spremno za odlazak. Ako se to vjenčanje odgodi, obnovit


~ 332 ~

će kralj svoju zapovijed. Da je tu vojvoda Iločki, ne bih predlagao izvršenje kraljeve odredbe. Jedini vojvodu ima pravo zatraţiti od kralja da mu preda Gordanu.

Princ veselo usklikne:

- Varadi, vaš je prijedlog izvrstan. Jest, prividni brak riješit će najjednostavnije tu stvar. Ĉuješ li, Damire!

- A kad budem htio koju djevojku uzeti za ţenu?

- Dok ti jednom nađeš svojem srcu odabranicu, dotle ćeš već davno biti razriješen te ţenidbe.

- A sveti otac papa proglasit će ništenim brak koji nije postojao – podupre Varadi Ivana. - Vaša visost će se pobrinuti.

- Pustite me s njim. Sporazumjet ćemo se u četiri oka! Molim vas pričekajte u drugoj odaji.

Zadovoljan i pun nade ostavi ih Varadi, a princ priđe k svojem prijatelju.

- Reci mi istinski: moţda si našao sebi djevojku s kojom se ţeliš vjenčati?

- Ne, sada još nijednu ne ţelim učiniti svojom ţenom.

- Onda me saslušaj: Gordana će uvijek lebdjeti između kraljeve milosti i nemilosti, a kad se vrati vojvoda Iločki, mogao bi zatraţiti od kralja da je dade njemu. Kraljeva sklonost prema vojvodi je velika i on bi to učinio. Ja to ne bih dopustio i tako bi između mene i oca nastao sukob. Sad reci: ima li pametnijeg rješenja nego da stupiš u taj toboţnji brak? Trajat će samo nekoliko mjeseci, a onda, evo ti časne riječi, zatraţit ću od pape poništenje braka. I ti si opet slobodan. Jučer mi je otac povjerio da će me odmah nakon proklamacije okruniti za kralja. Već se često desilo da su sina krunili još za očeva ţivota. A onda će mi biti lako da razriješim obaveze s Biancom i Gordanu povedem pred oltar. Moţeš li mi iskazati tu uslugu?

- Nema ništa što ne bih učinio da Gordana bude tvoja. Na to ti se kunem.

- A ja ne ţelim ništa drugo nego da tebi jednom uzmognem dvostruko uzvratit što si učinio za moju sreću.

- Nema meni druge naplate do onog časa kad će ona biti tvoja.

- Sad si opet moj stari Damir, onaj s Griča, ali ne onaj nakon povratka iz Napulja kad si mi savjetovao da je zaboravim.

- Jer sada tvoja ljubav ne ugroţava tvoje prijatelje. Sada si na sigurnom putu da stekneš oboje. To će biti presretan dan - usklikne Damir.

- Idi sad Gordani. Vjerenik moţe s njom govoriti kad god hoće. Reci joj da je molim neka se ne krati izvršiti kraljevu zapovijed, čekaj, sam ću joj napisati molbu.

U prvom času kraljeve zapovijedi Damira je obuzela prava strava. Volio bi se dati probosti bilo od čijeg mača nego da stupi s Gordanom pred oltar, ali prinčevo razjašnjenje opet ga umiri. To vjenčanje ţeli sam princ zbog svoje sreće. On mora izvršiti tu ţelju. Ni izdaleka nije mislio da bi ga to stajalo moţda novih muka. Mislio je samo na prinčevu i Gordaninu korist i posve se predao osjećaju da njegova


~ 333 ~

odanost prema princu traţi vjenčanje, čim je princ napisao nekoliko riječi Gordani, zovne Varadija:

- On će pridonijeti ţrtvu. Sad idite s Damirom k njoj.

Otišli su ravno u veliku odaju gdje su boravile dvoranke kad nisu bile u sluţbi. Ĉim su opazile gospodu, izašle su i ostavile Gordanu samu. Njezine lijepe oči uprle se u kancelara.

- Što mi nosite?

- Uvjerenje da ćete princa strovaliti s prijestolja, uništiti sve naše napore ako se ne predate kraljevoj zapovijedi. Ne oklijevajte stupiti u prividni brak, trajat će samo nekoliko mjeseci.

- Evo, to vam piše i princ - reče Damir i preda joj pismo.

Razmotavši pročita ona jednu jedinu izreku:

"Pridonesite tu kratkotrajnu ţrtvu sreći kojom će vas obasuti vječno, vaš Ivan".

- Odmah spalite pismo - opomene Varadi.

Ona baci pismo u plamen kamina i ostane okrenuta leđima prema njima. Glava joj se malo pognula, a ispod srebrne mreţice ispalo je nekoliku smeđih brončanih pramova i spustilo se po bijelom vratu. Taj zatiljak, bijeli, djevičanski izraţavao je snaţnu volju, jakost i odlučnost. I glava se polagano uspravi, a vitka pojava lagano se okreće. Izraţaj lica ne pokazuje ništa. Mirna ozbiljnost u pogledu u svakoj crti i u glasu:

- Nalazimo se u najteţem času borbe za spas naše domovine. Gospodin Damir obećao mi je jednom da će u toj borbi izdrţati do kraja i ja sam dala takvo obećanje. Nas dvoje, dakle, podnosimo tešku ţrtvu da se prividno veţemo:

Uzbuđeno Varadi priđe k njoj:

- Po drugi put, Gordana, bila je sreća kraljevstva u vašim rukama: kad vas je princ zaprosio i ovog časa kad ste pristali na prividni brak. Hvala vam u ime Ivana Ĉesmičkog.

- Vršim ono što mi nameće duţnost za njegove velike osnove. Mi ćemo se, gospodine Damire, u svemu sporazumjeti kao dva mudra druga koji spašavaju domovinu.

- Da, gospođice Gordana.

- Javite princu što sam rekla. I obojica iziđoše.

* * * * *

Dolje u kraljevskim odajama izvijestio je kralj Matija svoju ţenu o dolasku Damirove majke, o njenoj prošnji i svojoj odluci. Ona zadrţi potpuni mir, neprekidajući kraljevo prepričavanje. Ĉekao je njezin prigovor. Umjesto toga, ona ravnodušno primijeti:

- Uvijek si Gordanu objeđivao da je budalasta. Sad vidiš koliko u nje ima mudrosti.

- Priznajem, odabrala je čestitog muţa kojega čeka lijepa budućnost.


~ 334 ~

- Koji neće biti na putu njenoj ljubavi s Ivanom.

- Ne poklanjaj vjere zlobnim pričama dvorana.

- Ĉitala sam Ivanovo pismo Damiru...

- Prošla ga je ta ljubav.

- Ne kanim se protiviti Gordaninoj udaji za Damira kad si tako odredio. Neka bude kako ţeliš, ali odviše si pronicljiv, a da bi vjerovao u prolaznost Ivanove ljubavi. Njeţna tankoćutna Ivanova priroda ne mijenja tako hitro osjećaje. Ivan nije Boccaccio. On je Petrarca. Nikad neće zaboraviti svoju ljubav, a Gordana zapravo nije djevojka koja se zaboravlja. Alfonzo Borgia jurio je za njom u Napulj. On bi je čak uzeo za ţenu. Takva se djevojka ne briše iz srca. Ona se upija u dušu, u krv, u mozak. Sve što je, muško na dvoru luduje za njom. To smo svakog dana gledali. Gordana nije samo lijepa, u nje ima duhovne snage, ona istodobno osvaja i zarobljuje. Ona je moć koja vlada, a toj se vlasti ne moţe otkinuti ni mnogo jači muškarac od Ivana.

Ĉinilo mu se da ona govori o sebi, da crta svoju snagu i moć nad njim, a istodobno se čudio što toliko uzdiţe Gordanu.

- Uza sve to Ivan se odrekao Gordane jer ona ljubi Damira.

- Tebe su u to lako uvjerili, mene ne mogu. Gordana nikad nije ljubila Damira i neće.

- Nema razloga priznati i udavati se za nj.

- Uvrijedila bih tvoju pronicljivost kad bih predmijevala da nisi progledao njeno priznanje. Vjeridba je bila izmišljena zbog onog sastanka u ljetnoj palači da se odrvaju tvojem gnjevu.

- Da je smislila takvu spletku? Ĉemu kad pristajem da se uzmu. Dakle, nemaju razloga spletkariti.

- Ali ja sam čitala ono pismo. A što slijedi odatle? Damir zna da Ivan ljubi Gordanu. To smo razabrali iz pisma i nitko pametan ne moţe vjerovati da će princ Gordanu prepustiti Damiru, a još manje vjerojatno da taj ponositi mladić ozbiljno uzima za ţenu napuštenu ljubav svojeg gospodara.

- Što hoćeš time da kaţeš?

- Sporazumjeli su se, Damir će se vjenčati umjesto Ivana.

- To ne bi bilo potrebno. Gordana je mogla postati Ivanova ţena, a pošto ga je odbila, dokazuje da ljubi drugoga.

- Dokazuje da je mudrija od svih nas. Kad bi se udala za Ivana, nikad se on ne bi mogao nadati prijestolju. Ţena kao što je Gordana odbit će ruku princa da moţe biti ljubovca kralja. To je njoj jedino prirodno.

- Pa da i jest tako, Damir ne bi na to pristao. On ljubi Gordanu. Znam to pouzdano.

- Nikad nisam opazila traga toj ljubavi, a u mene je oštro oko. Uostalom, kad bi je ljubio, i tada bi se Damir ţrtvovao za Ivana.


~ 335 ~

- Otkad je tvoj sud o Damiru tako povoljan?

- Pripada hrvatskoj rasi koja uvijek stradava za druge i snosi boli, pregara i trpi šuteći. Ova je rasa povrh toga i fanatik humanizma. "Sve za bliţnjega, makar i gazio preko sebe". Zapravo, nitko ţiv ne moţe predmijevati da će Ivan vesela srca vjeriti Damira sa svojom ljubavi i gledati je u naručaju drugoga. Ivan i Gordana bit će u ljubavi zdruţeni pod okriljem toboţnjeg muţa. Prepustimo to vremenu. Vjenčaj ih, uvjerit ćeš se da nisam smišljala spletke, nego pregledavala. Uostalom, neka ti dvorski astrolozi sastave Gordanin horoskop pa ćeš i tu naći dokaz da će Gordana imati ljubavnika, a ne muţa i zakonitog sina.

- Priznaj, ti si slala glasnika Aversi u Firencu da Gordani sastavi horoskop?

- Kad bi tako bilo, nemam li prava i duţnosti da se brinem za povjerenu mi djevojku?

Svjesna da je u njemu probudila sumnje, ustane:

- Sad mi valja izdati odredbe za to hitro vjenčanje. Ţelim pripraviti sve što je moguće.

- Htio bih da bude svečano. To sam duţan Damirovu ocu.

- Bit ćeš zadovoljan - reče ona i ostavi odaju. Kralj pohiti u svoju radnu dvoranu i dade pozvati Berislavića:

- Je li još ovdje Damirova majka?

- Jest, veličanstvo.

- Neka odmah dođe.

Kad se gospođa opet našla pred kraljem, upita je on tiho i strogo:

- Kad vam je sin priznao da ljubi Gordanu?

- Ĉim smo stigli na Budim.

- Govorite li istinu?

- Veličanstvu, ne bih imala razloga lagati kad je moj sin i kralju priznao,

- Vi, dakle, ţelite da mladi stanuju kod vas?

- Da, veličanstvo.

- Ne bih htio da prinčevoj majci bude pretijesno. Ţelim da joj se ne oduzmu sobe.

- Nisam to ni mislila, otpustit ću mladom paru od svojih odaja.

- Ne, to nije potrebno. Za prvo vrijeme zadrţat ću ih na dvoru dok ne nabavite za njih zgradu koja bi bila blizu zgrade u kojoj ste vi s prinčevom majkom. Nastanit ću ih u ljetnoj palači i tamo ima kamina u gornjem katu. Prepustite to meni. Nećete dugo biti bez svoje snahe. Pobrinite se za njihovo stanovanje, kako rekoh, samo će prvih dana ostati kod mene. Dakle, u nedjelju se ima obaviti vjenčanje. Dat ću djevojci miraz i opremu, sve će se to urediti naknadno i s mirazom bit ćete zadovoljni. Do viđenja na vjenčanju!


~ 336 ~

Ona je izašla. Kralj spusti glavu na ruke. Ovako ga nađe Varadi. Podigavši pogled, kralj će tiho:

- Ĉim mi se da Gordana nije bila odviše vesela kad sam navijestio svadbu?

- Djevojka mora skrivati svoju radost. Takav je društveni propis.

- A Damuir je blijedio?

- Od sreće.

- Što veli o vjenčanju princ?

- Govorio sam s njim. On se raduje sreći svoga prijatelja i druga iz djetinjstva.

- Unatoč tome što ljubi Gordanu?

- Odrekao se i prebolio.

- Ako nije prebolio i nije se odrekao?

- Oni dvoje igraju komediju.

- Veličanstvo opet snalaze sumnje?

Ako firentinski astrolog Aversa nije pogriješio, onda bi se proročanstvo imalo ispuniti ovim vjenčanjem.

- Što je vaše veličanstvo navelo na takve sumnje?

- Od prvog početka sumnjao sam u istinitost ove Damirove i Gordanine ljubavi, a primio sam je da milanskog vojvodu uvjerim u prinčevu vjernost Bianci. I kraljica to zna. Naravno da mi je o tom govorila ne bi li me razdraţila protiv Gordane i osujetila vjenčanje. Kad bih Gordanu zatvorio, dao bih povoda još većoj sumnji. Reklo bi se: princ je sakrio djevojku. Ne, Maffeo i Marcelo moraju gledati to vjenčanje svojim očima i javiti vojvodi da su vijesti što putuju u Milano laţne. Kraljica me ne moţe spriječiti da svoju odluku provedem, ali uvjerit ću se ima li kraljica pravo ili ne. Ako ima, poslat ću Damira s Gordanom u tvrđavu, zajedno.

- Princ ne bi mogao biti bez Damira.

- Htjeli ste reći bez nje? Svejedno, ako se uvjerim da laţu sve troje, Damir i Gordana putovat će pa makar zapao snijeg do vrh krova. Hoću da spasim svojeg sina moje sudbine. On neće imati ljubovcu, neće imati nezakonitog sina. Dok sam ţiv, neću to dopustiti. Najprije se moram uvjeriti jesu li njih troje u dogovoru, je li taj brak uistinu prividan.

- To se ne moţe vjerovati.

- Moţe, a sad ne pitajte više ni riječi.

"Ubit će me. Njegove sumnje su stratište", uzdiše Varadi umoran od neprestanih promjena u kraljevim odlukama, osnovama i bolesnim sumnjama.

* * * * *


~ 337 ~

Ostavivši kralja, Beatrice je pohitila u svoje odaje i dade pozvati Ranzana i Francesca pa mi ispripovijedi kraljevu namjeru da već iduće nedjelje vjenča Gordanu s Damirom.

Ranzano sluša mirno, a Francesco zapilji oči u svoju sestru i zapita uzbuđen:

- Ti si pristala, Beatrice?

- Pristala sam.

- Ovo vjenčanje učvrstit će milanski brak.

- Pristala sam da mogu lakše spriječiti. Smislite nešto, Ranzano.

Napuljski se poslanik zamisli, a Francesco pristupi kraljici:

- Zaboravila si,

Beatrice, svoje obećanje što ti mi ga dala na Griču.

- O čemu se radilo?

- Kad te Gordana lišila mogućnosti da predaš kralju svojeg potomka, sjećaš li se, obrekla si joj tešku osvetu i obećala predati je meni. Ĉekao sam strpljivo sve do danas. Svaki pogled na tu djevojku raspaljuje moju krv.

I Ranzano i kraljica gledaju se. Njihovi su pogledi izrekli odluku, Beatrice je istog časa izreče:

- Francesco, progovorio si u pravi čas. Mjesto svečanog vjenčanja neka bude sramotno poniţenje.

- Nije to lako provesti na ovom dvoru - upozori Ranzano.

- Vrlo lako - odvrati Beatrice - u nedjelju neće biti vjenčanja. Dođite bliţe, moj plan je lagodan. Brinut ću se za ovu svadbu od jutra do mraka. Odmah ću pozvati sve krojačice da za Gordanu priprave i urede haljine, a onda...

- Veličanstvo, iz Napulja dolazi glasnik - upadne u odaju Enrico.

Trgnula se od radosti i naloţila da ga uvedu. Ušao je Simono, duboko se poklonivši.

- Simono - usklikne Francesco - moj otac te otpustio?

- Na ţelju njegovog veličanstva kralja Matije.

- Ti si nećak mojeg ispovjednika? - zapita Beatrice.

- Da, veličanstvo - pokloni se mladić.

- Tvoj ujak teško te očekivao. Ali na ovom dvoru nećeš naći onih časti koje su te čekale u Napulju.

Mladić pogne glavu, šuteći.

- Donosiš mi vijesti?

- Da, veličanstvo. Pismo njegova veličanstva kralja Ferrantea.


~ 338 ~

- Otvoreno? - lecne se Beatrice, pogledavši mladića strogo.

- Na ulazu u dvor oduzeli su mi pismo i odnijeli ga kralju, a onda mi ga opet vratili.

Razjarena tom viješću, ipak brzo pročita, a onda pogleda Simona.

- Osim ovog pisma, kralj očito šalje kakvu poruku, koju ti je naloţio da mi rečeš u četiri oka?

- Ništa mi nije reklo njegovo veličanstvo, osim molbe da mu što prije šaljete vijesti o sebi.

- Putem nisi sreo nikakvog glasnika iz Budima? - upita Ranzano.

- Ne, nisam.

- Nemoguće - reče kraljica.

- Veličanstvo, sreo sam dosta ljudi, ali ne znam da bi tko bio glasnik iz Budima.

Promatrala je mladića, ispitujući ga dugo o svojem ocu, sestrama i braći i onda ga opet poslala iz odaje.

- Glasnik vašeg saveznika, Ranzano, nije još otposlan?

- Ili su se mimoišli. Jer naš je saveznik odredio da Milanac koji nosi pismo na jug opomene svakog napuljskog glasnika neka ne ide u dvor, nego u dominikanski samostan.

- Da vas taj vaš Bruto nije prevario?

- Jamčim za njega. Slao je vijesti u Milano i Napulj. Nemajte brige, kraljice.

- Ĉudim se ipak da mi otac ne šalje nikakve poruke. Moţda nije imao povjerenja u Simona?

- Smatrao ga je svojim pouzdanikom - reče Francesco - njemu je čak povjerio i Gordanu da je vodi na otok.

- Vjeruješ mu? - zapita ona.

- Od puke vjernosti našem ocu uzeo je od jela što mu je ponudila Gordana, samo da je uvjeri kako joj nisu ništa uspavljujuće sasuli u večeru. Dakle, u vjernosti mu nema prigovora.

- To bolje. Jedino se čudim zašto mi otac ne šalje nikakve poruke.

- Ovo je pismo pisano - primijeti Ranzano - u uvjerenju da će ga čitati kralj.

Napuljsko veličanstvo je imalo uzroka da tako radi. Vaţne vijesti poslat će po drugom glasniku.

- A kralj će ga uhvatiti.

- Pođe li u dominikanski samostan, vijest će stići u vaše ruke. Za to se brine naš saveznik u kraljevu logoru. Neka se kraljica nimalo ne uzrujava. Sve je najpomnije promišljeno i uređeno.


~ 339 ~

Nakon večere, toga dana, kraljica opazi da se Ranzano neprestano vrze oko nje i nastoji da joj se pribliţi. Ona otpusti dvoranke, i dok je kralj raspravljao s dostojanstvenicima, dade svojem poslaniku znak da stupi bliţe.

- Vaše mi lice odaje neprijatnu vijest?

- Kralj je uhvatio vijest koju smo slali u Milano i Napulj.

Ugrizla se za usne, a onda pođe korak dalje.

- Sve je propalo?

- Još ne. Drugi glasnik nije uhvaćen. Taj će stići do Milana i Napulja. Neprilika je u tome što je kralju poznato što je naš saveznik javio u Milano.

- I saveznika je otkrio?

- I ne sluti, samo zna sadrţaj pisma što smo ga slali u Milano.

- Zato je, dakle, odredio Gordanino vjenčanje da spriječi naš uspjeh?

- To prije valja Francescu dati prigode da kralju pokvari račune.

- Mi smo skrivili to vjenčanje, mi ćemo ga i spriječiti. Sad idite. Kralj nas promatra.

Kad je nakon večere Gordana ulazila u svoju odaju, nađe pred vratima Simona.

- Ĉula sam sve - reče mu ona. Pazite, Simono, neka vas nitko od Napuljaca ne vidi da govorite sa mnom. Kraljica bi vas zamrzila.

- Slutio sam i zato sam vas dočekao ovdje da vam se zahvalim. Vi ste me spasili iz Napulja.

- Samo sam se oduţila vašem dobročinstvu, Simono. Ţelim vas mnogo toga pitati, ali ovdje je opasno. Mogao bi nas tkogod vidjeti. Idite, naći će se zgoda.

- Gordana, molim samo jedan savjet.

- Brzo da tko ne dođe.

- Napuljski kralj mi je naloţio neka kraljici isporučim da ne štedi snaga i novca i da potkupi Maffea. Kraljici sam zatajio poruku.

- A kralju niste otkrili?

- Nisam se usudio govoriti protiv njegove ţene.

- Obratno, steći ćete njegovu milost. Svakako mu to recite, Simono. Vrlo se radujem što ste ovdje. Idite, laku noć.

Mladi Dalmatinac pohiti pustim koridorom.


~ 340 ~

NAPULJSKI PRINC

Trijumfirajući hoda Francesco malom odajom sjeverne kule budimpeštanskog dvora. Lice mu je rumeno. Jaki zubi bijele se ispod ispupčcnih usana. Na vratima proviri Enricova glava.

- Visosti, sve je spremno.

- Gdje je Nardella?

- Ĉeka vaše zapovijedi.

- Neka ide, a ti budi oprezan. Kad svane zora, neka je pred vratima kule sva napuljska i milanska čeljad na dvoru. Kad lijepa vjerenica izađe iz ove odaje, proći će između dva reda napuljskih i milanskih dvorana kao kakva kraljica.

Enrico se glasno nasmije, a Francesco upita:

- Njezino veličanstvo je leglo?

- Već kod večere rekla je kralju da je boli glava i odmah je otišla na počinak.

- Gdje je kralj?

- Sjedi u svojoj radnoj odaji. Kod njega su Varadi, Zapolja i oba Gereba.

- Vrlo dobro. Ove stijene ne bi propustile ni rikanje vola, a kamoli krik djevojke.

- Odmah ću poslati Bepa da je zovne.

I povuče se iza vrata. Tu se zgurila starica sva nabuhla od znatiţeljne zluradosti.

- Idi! Reci tačno što sam ti naloţio.

I ona pođe duţ uskog hodnika, a Enrico se opet vrati Francescu. Stoji kraj stola i srkne iz vrča.

- Ima li visost još kakvu zapovijed?

- Samo to da što prije odeš. Gordana te ne smije vidjeti. Ionako ne uţivaš kraljevu milost. Sve preuzimam na sebe. No, idi. Ne trebam svjedoka ljubavnom sastanku. Davno sam čekao taj čas. Tako mi časti, zasluţio sam zagrljaj gizdave ljepotice. I opet popije gutljaj vina.

- Opit ćete se, visosti

- Ţeđa me guši. Slavim svoj pir s Gordanom.

- Mnogo uţitka ţelim, visosti - reče dvorski meštar. - Ipak, sad biste se morali skloniti.

- Evo me - i on odgrne sag obješen na limenu šipku pa se povuče iza njega.

- Neka dvojica budu vani, ako mi ustreba.

- Bepo i još jedan dvoranin već su se sakrili iza kipova.


~ 341 ~

- Idi da te ona ne vidi. I nestane u hodniku.

* * * * *

Na Gordaninim vratima čulo se kucanje. Beci pođe da otvori.

- Gospođa Nardella je tu - navijesti djevojčica Gordani. Ona ustane, pođe joj u susret, dok je starica počela govoriti:

- Kraljica vas hitno treba, gospođice Gordana. Ţeli da isprobate sve haljine redom za vašu opremu. Kako se njezino veličanstvo brine za vas da imate što ljepše haljine. Baš su sada krojačice donijele vašu svadbenu haljinu. Divota! Kao da ste princeza. Dođite.

Ona uzme ogrtač i pođe. Starica ide uz nju i neprestano pripovijeda:

- Ljepše svadbene haljine nije imala ni doña Marta, najstarija kći napuljskog vojskovođe. Priseći ću na to.

- Zar idemo u kulu? - upita Gordana.

- Dakako, u sjevernu kulu. Krojačice su ondje upravo svršile opremu.

- I kraljica je još tamo?

- Glavom svojom okrunjenom. Neprestano sama nadzire u kuli šivanje vaših haljina. I kako ih je poredala u kuli. Recite, nije li plemenita srca?

- Istina je. Veličanstvo mi iskazuje preveliku milost

- Bili ste jučer i danas popodne u kuli dok su krojačice tamo šile, je li?

- Da, bila sam i vidjela haljine.

- Baš sad su, eto, svršile vjenčanicu i rasprostrle je, a kraljica hoće da vidi kako vam pristaje.

Neprestano je brbljala, a Gordana se samo smiješila neumornoj brbljavosti ţene. Prošle su dugim koridorom i zaokrenule posve uskim poluotvorenim hodnikom. Gordana se zaustavi pred malim vratima.

- Idite vi prvi - reče Nardella, - Vjerenica ima prednost - i otvori.

Gordana uđe. Na stolicama su rasprostrte haljine. Pored njih ogrtači i klobuci. Mreţe za kosu i ukrasi. U trenutku djevojka pogledom potraţi kraljicu. Ali u sobi nema nikoga. Začudi je i pogleda prema vratima. Nardelle nije vidjela pa se uputi natrag k vratima, ali joj netko zakrči put. Spazivši Francesca upita ga:

- Kraljica nije ovdje?

- Kraljica spava - nasmije se on i gurne zasun u vratima.

Ova gesta i štropot razotkrije Gordani stupicu u koju je za pala. Još podvečer bile su u kuli djevojke i šile. Ona ih je vidjela i tu je našla Beatrice. Pred njom je morala obući haljine. Jasno joj je da se time posluţio Francesco. Nije imala kad da razmisli, ali joj bijaše jasno da on ima crne namjere. U srcu je stegne, u mozgu se probudi U jednom trenutku pregleda sobu. Svuda rasprostrte njezine haljine, samo u kutu


~ 342 ~

stol, a na njemu vrčevi. Napuljskom princu plamte oči. Gordana istraţuje njegove kretnje.

- Dakle, konačno ljepotice moja - smiješi se on, stojeći pred vratima da joj spriječi uzmak. U Napulju ste imali kada da smislite bijeg. Danas vam neću pruţiti priliku da se posluţite svojim dosjetkama.

Pogled joj prhne po sobi.

- Uzaludno, lijepa Gordano. Odavle nema izlaza.

- Vidim - odgovori ona mirno.

- I vikali biste uzalud. Ove zidine ne propuštaju glasa.

- Znam i to.

Njezini mirni odgovori načas ga smetu. Gotovo nehajno pođe ona laganim korakom prema stolu i opet se okrene k njemu.

- Nećete li pogledati svoju vjenčanu haljinu? - upita on nasmijano.

- Samo u prisutnosti kraljice.

- Onda moramo pričekati do zore, a dotle ima vremena da se porazgovorimo – i korakne prema njoj.

- Ne pristupajte mi, visosti - uzdigne ona glas i pomakne se iza stola.

- Gordana, dugo sam čekao ovaj čas, i neću ga se odreći. Ona oštro uzdigne glas:

- Hoćete, prinče!

- Zapovijedi se neću pokoriti, o tome ste i sami uvjereni

- Onda morate stradati

Nije očekivao mir i sabranost i zato ga njeno drţanje uputi da bude ozbiljan. Ostao je podalje od nje, promatrajući je:

- Neka vas ne obmanjuje nada da niste posve u mojoj vlasti.

- Ali ni vas neka ne zavodi misao da niste u mojoj ruci.

- Lijepo je gledati kad se tako prijetite. To još više razdraţuje ţudnju.

- Pazite, prinče, na kocki je vaš opstanak.

- Od koga se nadate pomoći? - upadne on. - Nitko ne sluti da se nalazite nadohvat

mojoj ţelji.

- Moţda se varate.

- Neka dođu, makar i sam kralj došao ovog časa, ne moţe ući prije dok ja ne uzmem ono što ţelim.


~ 343 ~

Stala mu je nasuprot s druge strane stola. Oči mu gore. Stav njegove pojave pokazuje da sprema navalu. Djevojka se uspne. Osjeća da počinje borba kojom se odlučuje njezin ţivot.

U tren oka Francesco nasrne k njoj, a ona vještini okom u pravom času snaţnom rukom pridigne stol i gurne ga preda nj. U ţestini on to ne opazi i nasrne na prevrnuti stol, spotakne se i padne. Strelimice prhne ona k vratima i zahvati zasun.

Shvatio je tu namjeru. Jedva što se srušio, već se diţe, srne uvis i kao podivljala zvijer za odmaklim plijenom baci se za njom. Zasun pod njenom rukom već škripi, vrata popuste, njegove pesnice zadru joj se u ramena, ali ona čvrsto drţi zasun i vrata se otvaraju. Njezin povik zovne u pomoć.

Ipak, njegove su mišice jače. Povuče je k sebi, pa onda snaţno gurne u dubinu sobe. Zatim pohiti k vratima i zasun opet zaštropoće.

Ĉas mir. On se nasloni na zatvorena vrata, dašćući od napora i ţestoke borbe i od strasti što se razbuktala. Gleda je kako mu uzmiče. U njenim se grudima zaustavlja dah, pogled joj kruţi po sobi, čelo joj se nabire, mozgom sijevaju misli i opet gasnu poput bljeska u noćnoj oluji. A on poluglasno dašće:

- Prvu bitku ste izgubili.

Uspravljana, hrabra, spremna na obranu i drţanjem i glasom navješćuje prijetnju:

- Drugu ću bitku dobiti ja.

Još je nategnut na vrata. Skuplja snagu. Nadraţuje se muţevnim čekanjem da odbije njegovu navalu, čini mu se u tom stavu bojovnika prelijepa i poţeljna.

- Ruke su mi ognjeni plameni. Gordana, izgorjet ćete kad vas obuhvatim.

Ona se ne makne, ne reče ništa, lice joj blijedi i samo oči šibaju amo-tamo. Njegove oči navješćuju novu navalu i sigurnu pobjedu. Uţarenim pogledom obuzima joj vrat i grudi na kojima se ljeska zlatni medaljon. Spazivši taj drski, vreli pogled, njezine se ruke instiktfvno diţu i pokriju put što se bijeli svjeţa, sočna, mirisna kao rosna latica ljiljana.

- Divna ti je put, Gordana.

I zamahne rukama i baci se prema njoj. Već je ona na drugoj strani leţaja, a on zahvati u prazninu. Zatečen, zaustavi se. Dršće, spreman na novu navalu.

- Dugo nećeš uzmicati, ne moţeš, nemaš kamo - i smije se u radosti očekivanja, u sigurnosti uţitka koji mu ne moţe uzmaknuti. Ona se zaustavila s onkraj grimiznog leţaja. Obje su joj ruke poloţene na goloj puti ispod vrata.

- Tako, tako - u pola glasa smije se on - samo ostani uz leţaj, tamo ti je mjesto.

Sve mu se krijesi pred očima. Gleda kako njezine ruke nešto hitro rade. Oko vrata trgaju vrpcu, otvaraju medaljon i nešto sipaju iz njega na vrške bijelih prstiju.

Ova kretnja zadrţava mu trijeznu svijest, makar je blizu da mu se pomrači.

- Što kidaš, nakit?


~ 344 ~

- Naoruţavam se - vikne ona prijetećim prizvukom - i opet nešto prosipa iz medaljona po vršcima prstiju.

On korakne prema njoj poput tigra što se igra s uhvaćenom zvijeri.

- Da vidim to oruţje.

- Idete u smrt - uzdigne ona glas.

Lice mu je crveno, usne suhe, otvorene, oči vlaţne, svjetlucave.

- Ţena ubija - vikne on - i poleti prema njoj. Uzmaknula je iza leţaja.

- Nokti mi ubijaju - vikne. Njezine uzdignute ruke, rašireni prsti, odvaţan miran stav pobudi sumnju. Nije čuo, nije razumio njene riječi. Od velike navale krvi u glavi zatajio mu sluh. Ĉeka jednom nogom stajeći na leţaju nasuprot njoj. Sva ga snaga

ţelje pokreće da skokne preko leţaja i nasrne k njoj. Ovi prsti? Rašireni? Pruţeni prema njemu? U njihovim vršcima gleda oštricu strelice i stoji kao u stupici, prikovan. Ni natrag ni naprijed.

- što si to rekla, djevojko?

- Moji su nokti otrovanil Francesco šuti, gleda u vrške nokata.

- Iz medaljona sam po njima prosula otrov Alfonza Borgie.

Ĉuje svoj ubrzani dah taj, vidi njezin pobjednički mir. Taj mir je suverena prijetnja koja njenim noktima daje snagu desetorice viteza, desetorice mačeva što pilje u njegov ţivot.

- Ogrebem li vas samo jednim noktom, predani ste smrti. Moja je ruka vješta i kad se bori noktima - i još jače raširi prste pa mu se čine kao deset ukočenih smrtnih aveti.

Strahu podlegne ţelja za njom. Kao da mu nestaje snage. Ruke mu klonu. Obuzme ga nemoć neutaţene ţelje. Muklo mrtvilo. U glavi mu šumi, sljepoočice biju. Sjedne na leţaj kao da su ga onamo bacili. Njene zjenice su nepomične, prodirljive, sva snaga obrambenog nagona leţi u njima, napeta do vrhunca. Razabire njegovu zatečenost. zablenutost, klonulost.

Sad je čas da promijeni bojevni stav. Njena haljina zašušti. To mu dirne ţivce, krv usplamti kao oganj i poleti k vratima. Na sredini sobe stoji Gordana ispruţenih ruku, uperenih prstiju.

- Ako me ne pustite izaći, bacit ću se na vas noktima.

- Samo časak se strpite - odgovori on. Glas mu dršće, a na usne mu se poklizne smiješak, nešto kao da mu je sijevnulo u očima.

- Otvorit ću vam vrata, naravno, ako se ne maknete odanle.

Pogledala je njegove ruke. a onda smiješak na suhim usnama. On se okrene prema njoj licem pa hvata straga zasun i otvara. Oči joj zatrepte nadom, sigurnost oslobođenja protisne joj na usne laki poklik olakšanja. Vrata se otvore.

- Bepo - vikne Francesco.


~ 345 ~

Od tog imena zadrhte Gordanini ispruţeni prsti. Na prag dojure napuljski dvorani, a Francesco zatvori i zapovijedi:

- Sveţite je!

Djevojka nazaduje, drţeći ruke pred sobom i vikne:

- Otrovani su mi nokti. Tko hoće da umre? Dođite. Smrt je u dodiru mojih ruku.

Dvorani ustuknu i pogledaju preplašeni Francesca. Ne prilaze joj. Napuljci poznaju otrove i strepe.

- Sveţite je, Bepo, na tebi je da se iskaţeš.

Ona čeka. Blistavim zjenicama prijeti, obećaje smrt. Zebnja hvata Napuljce. Pribliţuje im se, oni uzmiču, goni ih prijetnjama svojih nokata. Djevojka se

pomakne k vratima. Još malo i dosegla je.

- Neće mi izmaći nijedan - uzvikne ona - velim nijedan.

Uto se Bepo spotakne o njene rasprostrte haljine na stolcu i sine mu misao. Pograbi rasprostrti ogrtač, raširi ga, skoči prema Gordani i baci joj ga preko glave i ruku. Drug mu priskoči u pomoć. Ona se otimlje samo tijelom jer su joj ruke čvrsto uhvaćene. Francesco priskoči, zahvati joj struk. Dok Bepo drţi njene ruke, drugi skida s njih ogrtač nateţući se s njenom snagom. Ruke su joj u njihovoj vlasti, u trenutku ih skrene unazad. Francesco je čvrsto drţi oko struka da se ne moţe otimati. Uzalud se opire, tri muškarca je svladavaju.

Bepo uzme obje njene podlaktice, a njegov drug veţe ih gajtanom otkinutim sa svoje odore.

- Još nije čvrsto - reče Francesco.

Dvoranin istrgne s njene haljine svileni pojas i još jednom sveţe ruke ispod dlanova tako čvrsto da je djevojka muklo zastenjala.

Izmučena, razbarušene kose, blijeda i svladana, ostala je, stojeći svezanih ruku unatrag.

- Dobro je. Sad mi idite s puta - zapovijedi Francesco svojim ljudima.

Dvorani odsunu vrata. Napuljski princ opet zatvori i nasmije se bestidnom zlobom:

- Nije li mudar napuljski princ?

- Napuljski lupeţ, ne princ.

- Svejedno, svladao sam te.

- Prevarom, kukavče!

Smijao se više od radosti nego od zlobe.

- Svejedno, prevarom ili oruţjem, glavno da sam stekao pobjedu. U Napulju, u gnjiloj kaljuţi gdje je poštena borba zasjeda, a ljudski stid poruga, gdje čovječnost i čast izruguju razbojnici, tamo se zasjeda zločina naziva pobjedom. Jest! Mi u Napulju nazivamo poštenom borbom ovo: prevarom domamiti, svezati ruke i


~ 346 ~

začepiti usta i onda još zatrubiti svijetom da se raja predala iz osvjedočenja, od svega srca. Tako ću ja sutra reći kralju: Gordana je došla k meni i predala se. Eto, ubrat ću slavu da si bila moja.

- Napuljski razbojniče, pljačkašu, ova slava bit će tvoja sramota.

- Moja korist. Od koristi nema veće svetinje - veli Napulj.

- Jao njemu kad pravednost jednom na nj baci ruke.

- Jao tebi kad ih ovijem oko tvojeg ţuđenog tijela.

Ona uzmiče svezanih ruku. Dostigao ju je, obuhvatio oko struka, zuri u njeno lice dok se ona s odvratnošću nagnula natrag.

- Sad se brani ako moţeš. Brani se - privija je k sebi svom snagom.

Odupire mu se tijelom. Otima se posljednjom snagom. To ga još više raspali i opet je privuče k sebi i pritisne na njezin vrat vruće usne. Odjednom osjeti da se ona više ne brani, da joj tijelo biva teţe, a glava joj klonu unatrag.

- Nemaš snage da se dalje braniš?

- Nemam.

- I predaješ se mojem zagrljaju?

- Ne predajem, ali ne mogu se braniti.

Francesco zaboravlja sve oko sebe. Digne je, ponese, poloţi na leţaj i usnama traţi njezin vrat. Toga časa Gordanino se tijelo poput jegulje prevrne a njegove usne zahvate joj zatiljak. Ona skupi svu snagu svoje vještine i zavezanim rukama traţi njegov obraz. Noktima zagrebe u njegovo lice.

Napuljac vikne, skoči od nje. Gordana skoči na noge i uspravi se vičući:

- Osvećena sam! Otrovani ste! Otrovani!

Dotaknuo se svojih obraza. Krv mu curi. Problijedio je, razbijesni se i bjesomučnim zamahom uhvati stolicu da je udari.

- Ako me ubijete, nitko vam neće pruţiti protuotiov.

Stolica se u zraku zaustavi, a strava za ţivotom viče:

- Gdje je protuotrov? Gdje? Gordana, gdje? Reci...

- U mojoj odaji, u škrinji.

- Brzo, Gordana, dođi!

I on trči k vratima, otvori ih - gotovo polulud izgura djevojku na vrata, a sam trči naprijed glavom bez obzira, zovući je:

- Gordana, brzo, brzo!


~ 347 ~

Bjeţi hodnikom, dršćući od straha pred smrću. Jurili su neobazirice. On krvava lica, ona svezanih ruku. U velikom koridoru stoje paţevi. Spazivši njih dvoje, gube glavu od čuda. Samo Stjepko trči u susret djevojci i stade vikati u sav glas:

- Gordana - svezana – Gordana!

Na Stjepkov povik ona promijeni smjer i krene ravno, mjesto da se uputi na stube kojima je već htio Francesco da što prije stigne gore u drugi kat u odaju dvoranka gdje mu je spas, ne videći da ga Gordana više ne slijedi.

A paţ trči za djevojkom.

- Kamo bjeţite, Gordana? Tamo je kralj.

- Pusti me. Moram govoriti s kraljem prije kraljice. Ne boj se.

Bez otpora paţ otvori.

U odaji sjedi kralj s Varadijem, Stjepanom Zapoljem i Petrom Gerebom. Djevojka sva raščupana, svezanih ruku utrči i baci se pred kralja na koljena:

- Veličanstvo, pomoć!

Više nije mogla izreći. Drhtava, blijeda klone mu pred noge. Zapanjena gospoda priskoče djevojci. Varadi joj počne odvezivati ruke, a usplahireni kralj pita:

- Tko te svezao?

- Napuljski princ Francesco!

Svi su pogledali.

- Kako? Zašto? Govori!

Isprekidanim rečenicama prikazuje njegovu prevaru i pokušaj zločina, kako se branila i obranila.

Sve više se kraljeva duša ispunja ljutinom.

- Ovo je sredstvo pokušao Napulj da osujeti vjenčanje. Ništa nije tako ogavno čega se ne bi laćali. Dosta je toga. Varadi, neka dođe Francesco. Istjerat ću ga iz dvora kao pseto, bacit ću ga na cestu.

- Ne bi se on usudio da nije imao pomoći - pridometne Varadi, ali već su na otvorena vrata ušli Francesco izgrebena lica i kraljica zamotana u plašt. Glava joj je omotana velom, licem joj trepti smrtni strah.

Ne brinući se ni za koga drugoga, pohita Gordani:

- Idi - uhvati je ona za ruku - spasi mi brata.

- Nije zasluţio - ubaci kralj oštro.

Kao da nije čula ovu primjedbu, hvata Gordanu, ponizujući se u svojem strahu za brata što stoji u dvorani blijed poput mrtvaca i, dršćući, očekuje Gordaninu milost.

- Gordana, traţi što hoćeš, samo mi spasi brata.


~ 348 ~

- Ne traţim ništa.

- Ali traţim ja - uzvikne kralj.

Tek sad bude Beatrice jasno da tu zapovijeda kralj i zauzima se za djevojku.

- Gordana će mu pomoći ako Francesco prizna zašto je htio počiniti ovo nedjelo - veli Matija.

- Zagledao sam se u nju već odavna - odvraća Francesco, a kraljica ubaci:

- Odviše je pio. Pogledaj ga, u pijanstvu ljuto se zaboravio. Matija, ne dopusti da djevojka kojoj sam bila majka bude ubojica mojeg brata.

- Htio si spriječiti njeno vjenčanje da ometeš moje osnove? Po čijoj uputi? Govori, Francesco.

- Sam odgovaram za svoju zabludu, kralju. Smilujte se, otrovan sam.

- I duh ti je otrovan.

- Gordana, molim te - šapće kraljica Gordani, a ona odvrati:

- Veličanstvo neka ne moli.

Beatrice upadne dašćući:

- Nemaš protuotrov?

- Imam.

- Daj mi ga i traţi što hoćeš.

- Ništa ne traţim, kraljice, jer nije od potrebe.

- Prekasno je?

- Nije bilo otrova!

- Kako?

- Utekla sam se varci da spasim svoju čast.

- Govoriš li istinu?

- Njegovom veličanstvu već sam priznala!

- Rekla je istinu - potvrdi kralj.

Oboje braće odahnu. Istog časa osjete da su na njih pali teški oblaci kraljeve osvete. Pošto su oboje znali da nema otrova, bilo im je da kunu i preklinju nesretni udes što im je istrgnuo iz ruke Gordanu i uspjeh što su ga očekivali od njene sramote.

Beatrice ponosno uzdigne glavu, makar je još odjekivao dvoranom njezin ponizan glas dok je molila Gordanu.

Kralj skrsti ruke na prsima i, promatrajući svoju ţenu i njezinog brata, reče:


~ 349 ~

- Ovakvu sramotu pred čitavim dvoranstvom!

- Zasluţio je ukor - ispričava ga Beatrice - ali rekoh: pio je, već sam leţala u postelji kad je nasrnuo k meni. Sreća da je tako prošlo.

Gordana se obazre na vrata i protrne. Princ Ivan i Damir banu u dvoranu. Ĉuli su od Stjepka što se dogodilo i obojica stupe prijetećim stavom prema Francescu. Pogled na oba mladića Beatrice potpuno dozove k svijesti. Trijumfirajući pogleda kralja:

- Ĉini se i princa je zahvatio strah zbog Gordane.

- Što ţeli moj sin? - prekine kralj Beatrice i pođe prema Ivanu, gledajući ga oštro, a Damir upadne kao munja:

- Veličanstvo, čuo sam što se desilo mojoj vjerenici i traţim od napuljske visosti zadovoljštinu. Princ Ivan mi brani da se bijem i dolazim traţiti kraljevu odluku.

Ironični smiješak odrazi se u Beatriceinu licu, dok se kralj zadovoljno okrene sinu:

- Došao si da ja odlučim?

- Da kraljevski oče!

- Jesi li čuo, Francesco?

- Spreman sam dati zadovoljštinu na maču - odgovori on - a Beatrice mu dobaci značajan pogled odobravanja, shvaćajući bratovu odluku koja joj pruţa novu nadu.

- Sutra u zoru - doda Damir odlučno.

- Veličanstvo - priđe Gordana kralju - ne mogu dopustiti da se moj vjerenik bije s njegovom visosti. Molim da mu zabranite.

- Gordana! - ukoravajući dovikne Damir.

- Princ Francesco domamio me u kulu prevarom. Pošteni mač mojeg vjerenika ne moţe se mjeriti s nedostojnikom.

- Vrijeđa sina napuljskog kralja - poviče Beatrice raspaljeno.

- Veličanstvo, tamo u kuli dobacila sam napuljskom princu krutih riječi. On ih nije odbio, naprotiv, ponosio se njima.

A Matija se nasmije:

- Kako vidimo, bit će bolje ako ne damo Gordani priliku da nam još više toga ispriča iz one kule. Francesco ne moţe danas odlučiti o tom megdanu. Sama si rekla,

kraljice da je odviše pio. Dakle, sutra kad se prospava, moţe Damiru poslati odgovor. Pri tom ostajem. Idi Gordana sa svojini vjerenikom, neka te odvede gore, a ti Ivane budi miran. Tvoj Damir junak je na maču. Sutra će dobiti Francescov odgovor. A onda još odlučujem ja. Francesco, idi u postelju, toliko ti je vina u glavi da te jedva drţe noge.

Svi ostave kraljevu dvoranu, osim Zapolje i Gereba i, kao da se ništa nije desilo, kralj nastavi s njima vijećanje. Onda i njih otpošalje na počinak, jedino zadrţi Varadija.


~ 350 ~

Nakon toga zapovijedi paţu da mu dozove Mladena Berislavića, Orbana i kaštelana dvora Gyulaja. Prije nego izađe, paţ najavi kralju dvoranina Simona. To pobudi kraljevu pozornost i on odredi da mladić dođe.

Smjerno se poklomvši, Simono zamoli kralja za oproštenje što nije odmah rekao da je za kraljicu donio iz Napulja poruku. Matija ga ponuka da mu sve iskaţe. Simono ispriča poruku.

Slušajući, kralj je gledao Varadija i smješkao se, primijetivši:

- A mi ćemo se pobrinuti da se Maffeo ne proda Napulju...

Onda svrati pogled Simonu:

- Jesi li dobio kakav nalog od kraljice ili njenih dvorana da u mojim odajama uhodiš?

- Nisam, jedino su mi odredili da sutra rano u zoru dovedem svu pratnju milanskog poslanika Maffea pred vrata sjeverne kule, da svi budemo tamo, a ono što vidimo nek pričamo čitavom dvoru.

- Ah! - vikne kralj. - Sad ih imam. Tko ti je to naloţio?

- Gospodin Enrico.

- Ĉujete li, Varadi? Spremili su to. Spremili. Dobro, sad im više nitko ne moţe pomoći. Simono! Ti ćeš sluţiti ovdje među mojim dvoranima dok ne odredim drugačije. Sad idi.

Mladić se poţuri.

- Mladić bi više koristio vašem veličanstvu da ostane među Napuljcima - savjetuje Varadi.

Napuljcima sam odredio takvu sudbinu da Smiono ne bi imao kod njih posla. Kralj sjedne u naslonjač. Ĉinilo se da je vrlo umoran.

- Zatraţit ću od napuljskog kralja da izmijeni svojeg poslanika. Ranzano mora s ovog dvora, njegov upliv na kraljicu je štetan.

Dvorski meštri, Mladen Berislavić, Orban i dvorski kaštelan uđoše. Kralj ih pozove bliţe:

- Ne ţelim da dvorani koji su bili svjedoci ovog događaja o tome pripovijedaju sutra drugima. Zabranite im.

- Bit će kako zapovijeda kralj.

- A sad pazite što ću vam reći: od ovog časa nijedan napuljski dvoranin ne smije prolaziti dvorom.

Dvorski meštri gledaju pitajući, a Mladen Berislavić primijeti:

- Kako da to provedemo veličanstvo?

- Sasvim jednostavno. Sutra u zoru sazovite sve napuljske dvorane tamo u treće dvorište mojeg dvora, baš u zgradu za goste. Ondje nema sada nikoga, a niti će do


~ 351 ~

Boţića stići kakvi gosti. Dakle, sazvat ćete ih sve onamo, osim Enrica. On neka ostane s kraljicom jer joj dvorskog meštra moram dati. Kad se Napuljci tamo saberu, reći ćete im da sam odredio neka ne izlaze iz one zgrade. Ostaju tamo dok ne odlučim drukčije. Nikoga, naročito nikoga od njih ne smiju pustiti u moj dvor. Ovdje u dvoru ostaje, kako rekoh, samo Enrico. Međutim, ni on ne smije dolaziti k meni ni u predvorje, nikuda. Naročito zatvorite stube k milanskim poslanicima.

A Marcelu recite moju ţelju da ostane u mojem dvoru.

- Posebnu straţu postavite pred vrata napuljskog poslanika. Ranzano ne smije izići ni u veliko predvorje. Princu Francescu postavit ćeš straţu ti, Berislaviću. Nije mu dopušteno izići ni u blagovaonicu. Jelo će mu se donositi u njegove odaje. Isto tako i Ranzanu. Jedino kraljica ima slobodu da se kreće dvorom ili pođe na šetnju u dvorište u pratnji Enrica ili svojih dvoranka. Ali svaki put kraljicu mora pratiti jedan od vas. Sve kraljičine napuljske dvorane zamijenit ćete mojim ljudima.

- Ako napuljski dvorani ne poslušaju?

- Neka ih oklopnici pouče kako se slušaju kraljevske zapovijedi.

- A moj kaštelan neka sluša ovu zapovijed: bude li tko i od drugih poslanika zatraţio u dvor, najavite im da je to nemoguće jer u dvoru vlada teška kuţna bolest. Razumijete?

- Da, veličanstvo.

- Nadalje, kaštelan neka postavi na straţu samo moje crne oklopnike, oni su najpouzdaniji. Sade idite. Kad svane zora, neka je sve kako sam odredio.

Sva su trojica izišli iznenađeni zbog kraljevih naloga, a on pogleda Varadija:

- Francesco je skuhao vruću poparu. Neka je sada ţderu. Drţat ću ih u kavezu kao lavove.

- A Damirov megdan s Francescom?

- Kako da se biju kad je Francesco zarobljen?

- Dakle, veličanstvo ne dopušta zadovoljštinu Damiru?

- Damir je u pravu i kakav je vještak na maču, sasjeći će Francesca.

- Ipak je Francesco neobično spremno pristao na megdan.

- Očito pozna tajnu Alfonza Borgie.

- S otrovanim mačem?

- Da, i zato mi je upalo u oči što se Francesco tako brzo i odlučno odazvao. Samo zato neću dopustiti Damiru da se s njim bije.

- I Gordana se teško zabrinula za svojeg vjerenika.

- A moţda se i pobojala da joj izmakne mogućnost udaje za Ivanova prijatelja koji bi je prepustio princu?

- Veličanstvo još uvijek sumnja?


~ 352 ~

- Sumnjat ću dok ne primim dokaz. Nije li vam poznato da se Gordana mogla udati za princa?

U neprilici Varadi odvrati:

- Ne znam o tome ništa.

- Ja znam. I ako se uvjerim da taj brak nije prevara, Gordana će zasluţiti moju zaštitu, čak i poštovanje.

- Vjerujem da ljubi Damira, inače bi pošla za vojvodu.

- Vojvoda ne bi pristao na prividni brak. Zapravo, ne moţeš se snaći s tim ţenama. Gordanina se lukavost prikazala danas u pravom sjaju. Zavarati mladića da je otrovala nokte. Genijalna misao.

Sve neprijatnije osjećao se Varadi u bojazni da se ne oda. Lukavost mu je bila potpuno nedostiţna krepost i jedva je čekao da kralj prekine razgovor. Ţelja mu se ispunila.

- Sve ću doznati u nedjelju kad se obavi vjenčanje, a onda će se riješiti Gordanina sudbina, ili kraljeva milost, ili oboje u tvrđavu. San me svladava. Idite i vi na počinak. U nedjelju ću znati, varaju li me, i ona, i sin, i Damir!

* * * * *

Dotle se kraljica jadala Ranzanu i Francescu nad lošom sudbinom.

- Odnedavno nam sve ide po zlu. Što god uzmemo u ruke, raspada se. Zar su me napuljski bogovi ostavili?

- Naprouv, veličanstvo, -reče Ranzano - dopustili su danas ovaj poraz da sutra pobjedonosno zauzmemo čitavu kraljevu bojnu poziciju. Princ Francesco ide sutra s Damirom na mač. Time Ivan gubi svojeg dvoranina, Gordana vjerenika, a kralj milansku ţenidbu.

- Vi se nadate Damirovu porazu?

- Alfonzo Borgia naučio je Francesca kako se pobjeđuje oštricom maca.

Ona je legla zadovoljna.

* * * * *

Sutra u zoru pošalje Francesco Enrica k Damiru s porukom: ako nije kukavica neka mu odmah izađe na megdan u kraljevski vrt. Ali kad je Enrico htio poći. Zaustave ga na hodniku oklopnici.

- Visosti - vrati se Enrico - nešto se dogodilo. Oklopnici mi ne dopuštaju proći. Vele da je to kraljeva zapovijed.

Sada izađe Francesco, ali straţa i njega zaustavi. Uzalud se prijetio, straţa mu je kopljima zakrčila put. Onda stigne dvorski meštar Orban pa najavi Francescu kraljevu odluku. Kunući, vrati se napuljski princ u svoje odaje, i zovne Razana da pričaju dok se ne probudi Beatrice.

Oko deset sati ona uđe k njemu sva zadihana.


~ 353 ~

- Već znam sve. Naše napuljske dvorane kralj je nekuda odveo i zamijenio ih svojim ljudima. Lanci su oko nas stegnuti. Strahota je to. Što da radimo sada, Ranzano?

- Veličanstvo, pokušao sam otići u veliko predvorje da čekam dok izađe vaš saveznik, ali mi kaštelan saopći kraljevu zapovijed. Zatjerani smo u kavez.

- Idem kralju. Zaprijetit ću se.

- Veličanstvo, pričekajte, nadam se pomoći od našeg saveznika. On nas neće ostaviti na cjedilu.

- Što nam koristi kad smo od njega razdvojeni kraljevim oklopnicima.

- On će raditi mjesto nas. Vama je ipak dopušteno da se krećete dvorom. Kraljev Bruto javit će se moţda vama. Idite kralju. Uostalom, ţena ima pravo traţiti razjašnjenje od muţa.

- Otišla je. Kad je stupila u Matijinu odaju, upitala ga je, suzdrţavajući se:

- Kakve su to odredbe? Gdje su moji dvorani?

- Draga moja, dogodila se nesreća. Nekoliko od njih razboljelo se od kuge i zato sam ih sve udaljio s dvora da nas ne zaraze.

Rekao je to čudno, ozbiljno, a njoj se činilo da se ipak ruga.

- Kuga na dvoru?

- Prava kuga - odvrati kralj - i zato sam ti poslao svoje zdrave dvorane. Ĉim Napuljci ozdrave, vratit će se. Ne bismo li pošli k doručku?

- Neću okusiti ništa ako mi brata i poslanika ne pustiš na slobodu.

- Zar su u tamnici?

- Neću više podnositi tvojih poruga.

- Francesco je počinio sablazan, moram ga kazniti. A Ranzano opet šalje kojekakve krive vijesti s dvora. Pošto sam ja ovdje kralj, barem još danas, to sam se usudio zapriječiti da mi taj gospodin pod mojim krovom ne podmeće zasjede. Reci mu neka se popravi jer ga inače moram otpremiti niţe od prizemlja.

- Matija, tko u posljednje doba ravna tvojim djelima?

- Moja volja.

- A tvoje viteštvo koje si dosele vazda iskazivao kraljici?

- Rekla si da sam barbarin. Ţelim zasluţiti tvoj naziv.

Onda se štropotom otvore vrata.

- Varadi! - usklikne kralj s toliko radosti, gotovo njeţnosti prema svojem kancelaru da se on zapanjio.

- Nešto je vaţno, vrlo vaţno, Varadi? - pita gotovo sretan.

- Da, veličanstvo, vrlo vaţno.


~ 354 ~

- Evo me, već idem.

Prijateljski, radostan kraljev ton prema kancelaru dotakne Beatrice kao ţalac. Ustala je i osjetila da neće moći zauzdati silu mrţnje koja oţivi u njoj prema tom čovjeku pa hitno krene prema vratima i iziđe ne obazrevši se na kralja. On odahne. Osjetio se oslobođen, spašen i upita:

- Gdje je Bakač?

- Upravo se vratio iz dominikanskog samostana.

- Idem da čujem.

Varadi mu otvori vrata. Kralj uđe u drugu odaju.

- Dakle, u kakvoj su vezi dominikanci s mojim neprijateljima? - upita Bakača.

On se pokloni:

- Kraljevsko veličanstvo, okušao sam svu svoju dosjetljivost da nešto napipam. Moj prijatelj prior u toku razgovora natuknuo mi je da neki fratar iz Temišvara često narodu govori protiv kraljevske vlasti uopće a to da je i protiv vašeg veličanstva.

- Gdje je taj fratar?

- Otišao je u nepoznato, ali vratit će se. Ĉesto se događa da nekud nestane i opet dolazi. On pobuđuje sumnju. Nadam se da će kralj dobiti k izdajnika koji šuruje protiv vaših osnova. Prior se zakleo da će nam pomoći da uhvatimo krivca.

- Taj fratar nije mogao prodrijeti u moj dvor i odavle iznijeti vijesti.

Rekoše mi baš u samostanu da temišvarski fratar ima u dvoru ortaka, jer se hvalisao da iz dvora dobiva vijesti.

- Kaštelan zalaţe i glavu da je to nemoguće.

- Kad se fratar vrati, sve će izaći na vidjelo.

- Nagradit ću svakog tko mi prokaţe put koji vodi do mojeg izdajice na dvoru. I, ako ga nađem među svojim najvjernijim, znajte, kazna će biti najjezovitija.

Za ovog razgovora Varadi je pregledavao spise koje su mu donijeli kraljevski pisari, a onda ih pruţi kralju na čitanje. U odaji nastane tišina. Kralj se uhvatio posla i više nije o tome govorio.

Kad je Bakač krenuo k vratima, Varadi gleda za njime, oči mu nemirno titraju. Onda mu kralj preda jedan papir i odredi da ga odnese milanskim poslanicima. Otišao je gore u njihove odaje i predloţio im čitav plan za velike svečanosti koje bi se imale odrţati prigodom dolaska vojvotkinje Biance na dvor.

- Ali nije naznačen rok kada će kraljevski svatovi otići po vojvotkinju - primijeti Maffeo.

- Kralj će odrediti rok čim dobije vijesti o turskim namjerama - umiri ga Varadi - ali ţeli da se dotle pripravi raspored svečanosti. Pošto su o tom vijećali, milanski poslanik Marcelo upita


~ 355 ~

- Gospodine kancelare, dopustite mi jedno pitanje. Još uvijek nemate traga o čovjeku koji se tako lupeški posluţio mojim imenom i poslao u Milano mojeg kopistu?

- Sigurnog traga nema.

- Sumnjate li na koga?

- Na Griču sam počeo sumnjati, samo što nemam nikakva opravdanja.

- Zašto ne priopćite kralju?

- Trebam barem mali, barem nekakav dokaz ako neću da udari svojim gnjevom.

- Izdajnik se nalazi među kraljevim pristašama?

- A kralj ga naročito cijeni. Napokon: ne ţelim ni svoju dušu ogriješiti. Uvjeravam vas, široko rastvaram oči, pazim traţeći dokaze.

- Bio bih vam zahvalan - reče Maffeo - da mi jednog dana otkrijete razbojnika koji se usudio prikazati mene kao nevjernika svojem vojvodi.

- A mene kao izdajicu - doda Marcelo.

Varadi oštro pogleda Marcela:

- Bit će da vam je veliki neprijatelj, kad je vaše ime potpisao na svojim vijestima. Ima li tko na dvoru tko bi vam se ţelio osvetiti?

Marcelo se zbuni od preoštrog Varadijeva pogleda i slegne ramenima.

- Ne znam.

- Dobro se skriva - primijeti Maffeo.

- Ali moje su oči uprte u nj. Svi koji smo u to upućeni pazimo. Negdje se krivac mora zadjenuti, spotaknuti i pasti.

Kad su se za Varadijem zatvorila vrata, Maffeo šapne Marcelu:

- Uvjeren sam da je vaše ime dospjelo pod one vijesti po Beatriceinoj osveti što se niste htjeli s njom zdruţiti protiv kralja.

Nije odgovorio. Sjetio se onog prizora, kad je omamljen strašću Beatriceinih obećanja bio gotov da počini izdajstvo. Od te pomisli sledilo mu se srce.

* * * * *

A Beatrice je Francescu i Ranzanu ispripovijedila o svom posjetu kralju, a onda o

Varadijevu dolasku.

- Kralj ga je oslovio glasom i riječima što su zvučile kao ţelja da mu se baci u naručaj. Sve zlo što me snalazi ne dolazi od kralja, nego od Varadija. Opet je ovladao njime. Uvijek je bilo tako. čim Varadi predobije kralja za sebe. on se odvraća od mene. Sve što sam dosad pretrpjela, sve dolazi od Varadija, a ja nisam mogla da ga maknem. Ni to niste uspjeli, Ranzano.


~ 356 ~

- Veličanstvo, bio sam spreman da mu kapnem otrova u piće a vi ste me spriječavali, da će ga smaknuti sam kralj.

- Kad mi je kralj spriječio izlaziti iz dvora, moj plan se razbio. A sad, eto, u što sam zapala.

- Veličanstvo opet zaboravlja kraljeva sina Bruta.

- To slavno ime zasluţilo bi da makne Varadija.

- I sve one koji nam stoje na putu.

Iz druge sobe zaviri Nardella, ţmirkajući malim očima.

- Imaš li što za mene, Nardella?

- Drago moje veličanstvo, donosim vam pisamce.

- Od koga? - trgne se Beatrice.

Starica izvuče iz staračkih njedara zamotak.

- Od koga je, ne znam, ali napis pisma slovi na moju kraljicu. Ĉekala sam dok se moje drage oči ne probude da uručim pisamce.

Beatrice je razderala omot. Ranzano i Francesco pogledima hvataju napisane riječi:

"Kraljice! Pokušaš li samo još jednu spletku, stupit ću pred kralja sa svim otkrićem i tvojom rukom pisanim ljubavnim očitovanjem - meni. Tako mi Boga i duše, to je posljednja opomena. Tvoja pisma meni, donose smrt tebi. Ramiro".

Nijemo bulji u smućene pouzdanike koji su čitali pismo.

- Tko ti je dao pismo, Nardella? -upita Francesco.

- Dao mi ga nije, nego kad sam jutros otvorila vrata svoje sobe, vidim da se na pragu nešto bijeli. Dignem i pročitam napis. Onaj koji ga šalje znao je da ću ga predati svojoj gospodarici

- Idi, idi - uzbuđeno će kraljica. I stara se pokupi iz odaje. Njih troje gledaju začuđeno.

- Prokleti paţ! - kune Francesco.

- Ako su Napuljci odvedeni s vašeg dvora, veličanstvo, onda Ramiro nije među njima.

- Zorom su ih odveli, dakle, imao je vremena da pismo gurne pred Nardellina vrata

još noćas - upozori Francesco.

- I to nije isključeno. Ranzano uzme pismo i pročita ponovo.

- Nišani li na jučerašnji događaj u kuli, ili moţda na vijesti u Milano?

- One vijesti nismo poslali mi - prenese sada Beatrice gnjevno.

- Ramiro tako misli.


~ 357 ~

- Ramiro. On gospodari mojom sudbinom, ropski paţ, sluga, crv. Neću da to trpim pa morala svu tu napuljsku hordu poslati kući. Istjerat ću ih neka idu u Napulj. Otac mi mora poslati druge dvorane, sve do posljednjega.

- Hoće li kralj na to pristati, veličanstvo?

- Kralj, straţa, ropstvo, okovi, meni, Beatrice Aragonskoj! Ne! Tu se mora nešto učiniti. Ranzano, stupit ću pred kralja i uzviknuli da će me čuti do Napulja.

- Nekoć je veličanstvo znalo da se genijalno pritaji sa smiješkom na usnama.

- U slobodi se moţe smijati, u tamnici samo urlikati.

- Kad se veličanstvo smiri, latit će se opet oruţja svojeg uma kojemu nema otpora ni u riznici kraljevih prevejanosti. U klopci smo i sad valja misliti kako se izvući i najuriti neprijatelja.

- Razmisliti, traţiti u ovim zidinama izlaz, izlaz!

Onda se njeno tijelo i bijele ruke ponovo uzdignu:

- I naći ću ga, naći

- Vaš vjerni podanik Ranzano spreman je da vam pomogne.

- Mirno ću se predati kraljevoj odredbi da potraţim sigurnu moćnu zasjedu - reče ona.

Ali ova predaja nije bila mirna. Svakog dana donosila joj je Nardella po jedno pismo. U njima je bila samo jedna jedina riječ - Ramiro. Ta riječ peče, guši, davi, goni kao okrutna zvijer svoj plijen. A Nardella nije mogla ni bdijući uhvatiti čovjeka koji bi dolazio poput nevidljiva duha i ostavljao pisma na njenom pragu.


~ 358 ~

SUDBONOSNI DAN

U crnoj svili, s nakitom od zlata i dragulja, ulazi gospođa od Brezovice u odaju svojeg sina u kraljevskom dvoru. Mladen Berislavić poloţi njezin ogrtač podstavljen kunovinom na postelju, ponudi joj stolicu i primijeti:

- Sunce hoće da ogrije svadbenu sreću gospodina Damira. Bit će vrlo svečano. Sav je dvor spreman za vjenčanje. Gozbi će prisustvovati svi dostojanstvenici, milanski poslanici i sva njihova pratnja.

- A Napuljci?

- Oni sada nisu uz kraljicu. Tako je odredio kralj, ali kraljica dolazi i u crkvu.

- Koliko časti iskazuju mojem sinu. Kakva je to radost i sreća!

- Evo Damira, gospođo.

- Ušao je. Majčino se oko naslađuje gipkošću njegova stasa. Odijelo mu je od modre svile i svjetloruţičastog baršuna. Ispod proreza modrih rukava vire naborani našici od bijele svile. S ramena visi pelerina od baršuna, izvezena zlatom, podstavljena svilom. Mač je urešen draguljima. Na glavi modri klobuk s bijelim perom i kopčom od blistavog kamenja. Ispod klobuka spuštaju se u valovima crne kose sve do ramena. Lice plemenite ljepote vedro je, gotovo veselo.

- Kakav si mi divan, sine, u ovoj svadbenoj odori! I vedar si!

- Na svadbeni dan to nije čudo - reče Berislavić - ali ja idem. Gospodine Damiru, vaša majka ţeli govoriti s vama nasamu. Kad bude vrijeme da siđete, poslat ću Stjepka. Mnogo vam vremena ne preostaje do polaska u crkvu.

Kraljevski dvorski meštar ostavi majku i sina. Ona ga gleda s uţitkom i ponosom.

- Ljepšeg mladoţenje nije vidio čitav svijet.

- Majčice, samo kad se sviđam vama.

- A njoj?

- Ţeljeli ste sa mnom nešto govoriti?

Kao da je u svojoj duši, punoj nejasnih misli, traţila što da kaţe.

- Sjećaš li se, Damire, onog dana nakon tvojeg dolaska s Višegrada kad si mi povjerio svoju nesreću?

- Sjećam se predobro.

- Kad mi je tvoj otac donio vijest o vjeridbi, bila sam sretna što su pale zapreke tvojoj sreći. Ali od onog dana kad me kralj pozvao u ovaj dvor i zapovijedio da zamolim što hitnije vjenčanje, nešto se u mom srcu buni. Kralj mi je zabranio da ti govorim o nekim stvarima. Ipak te pitam: znaš li kakva je roda Gordana?

- Nosi ime Ĉesmički, dakle, plemenita je i slavna roda, pa što da pitam.


~ 359 ~

- Pravo činiš. I nije drjgačije. A zašto kralj ţeli da ostaneš nekoliko dana u njegovoj ljetnoj palači?

- Po svoj prilici da budem bliţe princu.

- A ona? Zar nije zlo što je Gordana tako blizu Ivana? Rekao si da je ljubila njega. Tolika blizina, sine, nije dobro. Ne, nije.

Slušao je, smiješeći se, a to je ohrabri.

- Kad se ti smiješ, onda nema straha. Kakva je to velika promjena sine. I tako brzo. Ipak, tvoje mi oči vele da si sretan. I neću da pitam, makar mi srce nije posve mirno. Ne, nije.

- Jer vam srce sluti što se krije iza ovog vjenčanja.

Strah se pojavi u njenim očima.

- I vjeridba i vjenčanje ima da spasi prinčev milanski brak.

Majka zadrhti, sklopivši ruke.

- Vi, majko, morate doznati svu istinu da među nama ne bude nesporazuma.

Ispriča joj sve što se dogodilo u vezi s vjenčanjem. Slušajući, njene se oči napune krupnim suzama.

- Prividni brak? Sine, Damire, tebe su razapeli na kriţ. Proboli su tvoje srce.

- Nema u ovim grudima boli, nema više onih muka što su ih parale onog dan i kad sam se razotkrio vama.

- Nema? Teško je to vjerovati. Ne da se bol obrisati kao suza s lica. Ljubav ne gasne kao svijeća kad u nju puhneš. Od onoga dana, kad si mi se povjerio nije prošlo mnogo tjedana.

- Slušajte me, i vaše drago srce odmah će steći mir kao što ga je steklo i moje. One noći na Višegradu razulario je čeţnju moje mladosti dodir Gordanina tijela, kad sam je drţao u naručju. Majko, moje je srce kriknulo za Gordanom, ali ja sam taj krik ugušio, gnjčio ga dotle dok je utihnulo zauvijek.

- Zauvijek? Damire, pritajilo se.

- Zanijemilo je i smirilo se. Pruţio mi je ruku pomoćnicu Ivan, ta svijetla čista duša. I ja sam se pridigao. Prividna vjeridba, prividni brak moje je spasenje. Povjerio mi je Gordanu da je spasim vjenčanja s vojvodom i tamnice i da je čuvam za njega. Ja vodim Gordanu putem k njemu, k njegovoj i njenoj sreći U tom saznanju rasplinule su se moje čeţnje za njom kao maglice u dalekom svemiru. Sad znam: Gordana će

biti njegova, samo njegova, bit će ţena moga prijatelja, kojemu sam prisegao vječnu odanost. To saznanje, majko, izgara moju ljubav. Da, istina je, majčice, slušajte, izgara i dogorjet će do posljednje ţeravice, pretvoreno u pepeo. Ja sam vedar i veseo. I što se više udubljujem u ovaj svoj poloţaj, sve više osjećam mir.

- Obmanjuješ se, Damire.

- Ĉujte me, Gordanu gledati uz Ivana to je kao da gledam svetinju koje se ne mogu dotaći ni daškom ţelje ni sjenom čeţnje. Nemoguće je to. I oduvijek sam osjećao da


~ 360 ~

ću toj svetinji. Ivanovoj sreći, ostati vjeran do smrti. A sad to znam. Sad sam siguran u pobjedu. I sreća je što će Ivan zadobiti Gordanu, a da mu prijestolje ipak bude osigurano. Damir će iskupiti svoju zakletvu, zadanu prijatelju na vaš ţivot, majčice, i steći mir i tišinu svojeg srca.

- Iskupit ćeš zakletvu, to znam, a pregaziti svoj ţivot.

- Moj ţivot ima velikih, širokih putova.

- Smjela je tvoja nada da ćeš posve ugasiti ljubav prema Gordani.

- Ja se ne nadam, ali osjećam da će biti tako, jer plamen već izgara - i on se privine k majci.

Drţala je njegovu glavu, istraţivajući oči, velike, crne, duboke i ne moţe im se zagledati u dno.

- Nakon one strahovite oluje, što je zalomatala tvojim srcem, hoćeš li steći mir?

- Majko, oluja diţe more do oblaka u podivljalom urliku pa ipak se smiri i prelijeva kao ulje. I srce je ljudsko kao more. Ja već osjećam kako se talasi smiruju i sunce izlazi da ga ogrije.

- Dokle ćeš ostati u tom prividnom braku?

- Samo nekoliko mjeseci dok njega ne proklamiraju, onda će Ivan razriješiti milansku i moju ţenidbu.

- Kakav moţe biti tvoj ţivot u takvom prividnom braku?

- Ţivot ozdravljenja, ţivot za prijatelja i za domovinu. Za domovinu protiv Napulja, protiv svih tuđinaca.

- A kad opet budeš slobodan, hoće li tvoja majka ikada zagrliti snahu?

- Hoće, majko, koju mi odaberete.

- Ja? A ne tvoje srce?

- I moje srce.

- Vjeruješ u to, sine?

- Svom snagom, dušom i voljom. Majko, toliko je bilo muškaraca čija je hrabrost zadivila sav svijet. Bila je to hrabrost i snaga na maču. Zar da naš duh bude slabiji? Dokazat ću da ima junaka i po duhu i po srcu.

- Junak na maču ima štit kojim brani svoje grudi i srce od neprijateljske oštrice.

Ĉime da ti braniš svoju ljubav Gordanine blizine u tom braku?

- Majko, tri sam štita uzeo u svoju obranu: svetost prijateljstva, zakletvu na vašu sreću i još jednu prisegu koju ću poloţiti danas pred oltarom. Rekoh Ivanu: kad me svećenik pozove da izrećem riječi kojima uzimam Gordanu za ţenu, izreći ću ih pred ljudima, a u mislima priseći ću da Gordanu uzimam samo kao tvoj zastupnik, Ivane, za tebe. To je treći štit koji sam odabrao. Ta tri štita i odviše su jaka, a da moje srce ne proslavi slavnu pobjedu.


~ 361 ~

Nije htjela da svojim sumnjama i dalje juriša na njegovu čvrstu vjeru pa upita:

- Kako se moţe odrţati prividnost braka da to ne opaze drugi na dvoru? Jesi li mislio o tome?

- Baš sam vas zato molio, majko, da odmah uredite kuću određenu za Gordanu i mene. Tamo ćemo biti sami i nitko ne moţe opaziti da ţivimo svaki za sebe.

- Dobro. Učinit ću. Za tri dana moţete se preseliti, sama ću moliti kralja da vas pusti u moju blizinu.

- Hvala vam, majčice. Prije nego idemo u crkvu, recite: jeste li našli mir svojemu srcu?

- Još ne posvema, ali kao da pridolazi.

- Samo to ţelim, majko.

Zagrlio ju je, a ona ga izljubi i upita sjetno:

- Gordana, dakle, ljubi princa?

- Ne dao bog da ljubi koga drugog.

Stjepko se pojavio na vratima i pozove ih da siđu.

* * * * *

Dok su dvoranke pomagale Beatrice da obuče svečanu haljinu i češljale joj kosu, bilo joj je da od jada sve na sebi razdere. S kakvom gordom ohološću, s koliko bi hladnog dastojanstva izlazila na dvorske svečanosti ona, ponosna kći gordog napuljskog veličanstva, kraljica velikog sjevernog kraljevstva. A sada se savija pod nevidljivim lancima koje joj je nametnuo njezin muţ, kralj.

Jedino je ona umjela samovoljnog despota učiniti prema sebi mekim, slabim. Učinila ga je robom svoje mladosti, ljepote i lukavosti. A sad se rob otkinuo, odbjegao, oslobodio, skinuo je s kormila i zatočio usred sjajne raskoši svojeg dvora.

Osjećala se kao divlja zvijer u kavezu, opkoljena krotiteljima, okrutnim, zlobnim i zluradim. Odijeljena je od svih. Ĉak od Napulja, od svojeg oca da mu se potuţi i zatraţi pomoć. Lišena je mogućnosti da provodi spletke na štetu njegova sina i majke. I sada mora izići da gleda licem u lice Varadiju, onom omraţenom čovjeku koji joj je oteo kralja. Ta predodţba natjera joj krv u mramorno bijelo lice.

Svakim dahom duše traţi od neba i pakla da joj pomognu strovaliti tog čovjeka, zgaziti ga i vidjeti u tamnici, i sve bi bilo kao prije. Ona bi opet zasjela naprijestolje svoje vlasti u kojoj je kralj bio samo rob.

Još malo pa će ući u crkvu da gleda vjenčanje djevojke koja joj je oduzela nasljednika, one čija je snaga jača od njezine. Mrzi Gordanu, mrzi Ivana, njegovu majku, Varadija, mrzi Damira, kralja, sve koji su oko njega i s njim i stoje joj na putu do krune.

Stotinu mrţnji je razdire, sama se čudi kako im dostaje mjesta u tom jednom srcu. Svaka od tih mrţnja sama po sebi je otrovnica i čini joj se da joj je srce golemo gnijezdo zmija. Potpuno je opremljena za polazak. Ulazi Enrico, jedini napuljski


~ 362 ~

dvoranin kojeg je kralj ostavio uz nju. Javlja joj da je kralj očekuje. I sva se rasplamti. Po svojoj je volji htjela da ide na vjenčanje, da se dvoru prikaţe kao da nije zarobljena.

Onda se polako svladava, svu mrţnju, svu bjesomučnost natjera u prsa i pokriva maskom vedrog smiješka koji obećava krvavu osvetu.

U dvorskoj kapeli svetog Stjepana, pod baldahinom, sjedi kralj uz Beatrice. Pred oltarom stoji mladi par. Gordana u haljini od svijetlomodre svile sa svijetloruţičastim baršunom, istih boja kao i Damirova odora. Na smeđoj brončanoj kosi svjetluca se zlatna mreţa s koje do ramena vise rese od bisera.

Oboje stoje uspravno. Mir leţi na njihovim licima. Njegovo sjaji vedrinom koja kralja uvjerava da Stjepko nije lagao kad je govorio o njegovoj ljubavi. A ona svojom osebujnom pojavom, visokim čelom, bademastim očima, rasprostire oko sebe čar nevidljive, nerazumljive snage što je njenu pojavu uresila otmjenim uresima ljepote,

njezin duh plemenitom svjetlošću, a srce muškim mirom.

Princ Ivan slijeva kralju gleda oboje blagim toplim pogledom. U srcu mu radost. Jedva čeka da započne ceremonija Snivao je ove noći da je iznenada banuo vojvoda Iločki i zapriječio vjenčanje. Nehotice pogleda na vrata kapele i protiv svoje volje zadršće kad god se otvore i netko ulazi.

Milanski poslanici Maffeo i Marcelo promatraju mlade ljude pred oltarom. Izmijenili su šapat zadovoljstva, gledajući vedro lice princa Ivana. Kralj to razabire i smiješi se. Svakog časa nešto šapne Ivanu, samo da pozornost sveg dvoranstva svrati na sebe i princa, da ih prisili da promatraju njegovu vedrinu kako bi očeličili vjeru da nema nikakvih veza s onom koja stoji pred oltarom.

Beatrice stalno podrţava na usnama smiješak i sjedi uz kralja u pozi nekadašnje vlasti i ponosa. Njezin se pogled ne odvraća s Gordane koja gleda ravno preda se. Uz nju je Damir u bogatom odijelu dvorana, u potpunoj svojoj ljepoti. Dvorani ne mogu zatomiti tihi šapat udivljenja nad ljepotom mladoga para.

Damir sve to ne vidi. Duša mu lebdi visoko i daleko iznad svih zemaljskih osjećaja njegove mladosti. Tamo ga je ponijela mudrost knjige nad kojom je probavio ovu noć, upijajući u sebe idealne izljeve starorimskog mudraca koji mu je bio učitelj čitave mladosti, koji je u njemu zasijao klicu idealnog prijateljskog odnosa između Ivana i njega. Nad tom je knjigom sagibao glavu prepuštajući se riječima filozofa. I ovog časa pred oltarom ponovo se obnavljaju u njegovoj duši:

"... prijateljstvo je sloga svega boţanskoga i ljudskoga s odanošću i ljubavlju. Ne znam jesu li besmrtni bogovi, osim mudrosti, pruţili išta bolje čovjeku od prijateljstva. Krepost rađa i čuva najveće dobrote, a prijateljstva ne moţe biti tamo gdje nema kreposti, ţivot ne moţe biti ţivot ako nije sazdan na međusobnoj odanosti prijateljstva :

Što je na svijetu ţivot ako nemaš nekoga s kim smiješ govoriti onako kao što govoriš sam sa sobom? Zar bi bilo uţitka u sreći kad ne bi bilo nekoga tko bi se njoj radovao kao i ti sam. Teško bi bilo trpjeti nesreću kad ne bi bilo nekoga tko bi još teţe trpio od tebe...

.. prijateljstvo je dobilo ime od ljubavi, jer je ljubav povod sklapanju prijateljstva. Prijateljstvo je nastalo od prirode, priključenjem duše s nekim osjećajem ljubavi, a


~ 363 ~

ne promišljavanjem, ne umom. Oni koji se usuđuju od prijatelja zahtijevati najveće ţrtve dokazuju tim zahtjevom da bi za njega mogli učiniti još dvostruko veće ţrtve...

... nema veće radosti, veće slave ţivota, negoli uzvraćati nekome prijateljsku odanost. Za prijatelja treba da učinimo i one najveće ţrtve koje sami za sebe ne bismo nikada podnijeli...

... prijateljstvo je postojana stalnost, ono je vjera. Ne moţe se bez prijateljstva ako hoćemo da bar donekle pristojno provedemo ţivot. Kad nestane prijateljske odanosti, nestat će sve ljepote ţivota."

Svakim dahom svojih mladih grudiju udahnuo je po jednu riječ, svakom mišlju upio je jednu misao starorimskog mudraca čiji je duh u mladenačkoj dobi povezao zanosnim sponama njegovo dječačko drugovanje s Ivanom. Na vrelu tih misli oni su se napili ţelje da dostignu najviši ideal svoje veze, da dosegnu vrhunac najčišće odanosti koju Ciceron naziva jedinom ljepotom ţivota.

I tu noć pred svadbu proveo je Damir nad tom knjigom uz koju je toliko noći prosjedio s Ivanom. Jučer je proveo sam samcat da posrče iz nje još posljednje kapi snage, odanost što je iznenada proklijala u njegovu srcu. Odanost iz koje je niknula tvrdokorna ţelja da Gordana pripadne Ivanu, da on uz nju bude sretan. Ali ta Ivanova sreća bila je i štit provali Damirove zakopane ljubavi, ona mu je pruţala nerazorivo jamstvo da će svoje srce pročistiti od ljubavi prema Gordani.

I sada vjeruje u to više nego ikad. I zato je sabran i vedar, jer je siguran u svoju pobjedu. I sretan je što ovog časa pridonosi prijatelju blistavi znak odanosti svojeg srca.

Taj osjećaj čini ga još ljepšim i rasvjetljuje njegovo lice s kojega dvorani čitaju vjereničku sreću. Svećenik pristupa mladencima. Vrata se u crkvi otvore. Ivanov pogled ukočio se, ispunjen teškom slutnjom noćnog sna. Tamo se pojavi lice nekog dvorana. Ne, vojvoda ne dolazi. I sretan svrati pogled k oltaru, teško očekujući početak obreda. Napokon započne.

Ivanu se čini kao da on stoji uz Gordanu i govori Damirovim glasom što odzvanja kapelom:

- Hoću da je uzmem za ţenu.

Dok to izreče, crne mu oči zalutaju k Ivanu a misli mu govore: "Uzimam Gordanu za tebe, Ivane, samo kao tvoj zastupnik, prisiţem to na svoju majku, na prijateljsku odanost."

Njegovim prsima odzvanjaju te misli kao gromovita svečana prisega, a iza nje ostaje sveti, tihi mir. Ne osjeća svoga srca kao da ga nema. Kao da ga nikada nije razapinjalo na muke, kao da je izdahnulo, nestalo. Njegova zanosna mladost

ispunjena je vjerom, nadahnuta dahom starorimskih ideala, potpuno je predala krv i meso mladosti duhu što lebdi visoko, daleko iznad njegova tijela.

Miran Gordanin glas, odlučan i snaţan razlijeţe se crkvom kad je odgovorila na svećenikovo pitanje. I svećenik im sveţe ruke. Vjenčanje je završeno.

Ivan odahne. Sad moţe doći Lovro Iločki, mogu doći svi. Mirno ostane da prati kralja i kraljicu.


~ 364 ~

* * * * *

Svečanoj gozbi prisustvuje čitav dvor. Pjevači i glumci izvode igre. Svi su veseli. Kralj prednjači. Ţivo zabavlja kraljicu, milanske poslanike i ostale uzvanike. Ĉini se kao i da ne opaţa vjerenike, a čitavu veče lukavim pogledom uhodi njihovo drţanje. Iz očiju mu nešto vreba.

Beatrice je sasvim zadobila svoju snagu i mir. Prema Gordani je naročito ljubazna. Razgovara s njom i s Damirom kao da je ova ţenidba ushićuje. Najposlije primijeti Damiru:

- Ne ţelim se posve lišiti moje miljenice dvoranke. Kad budu naročite svečanosti na dvoru, hoću da me prati i vaša ljubljena supruga.

- Vašem veličanstvu dugujem zahvalnost za toliku milost - odgovori Damir.

I princ Ivan duţe vremena posvećuje razgovoru s vjerenicima. Francesco i Ranzano po kraljevoj odredbi nisu smjeli ostaviti svoje sobe, pa kraljica nije imala nikoga da iskali mrţnju što je danas još jače buktila prema Gordani, princu Ivanu i njegovu prijatelju Damiru.

Kad se Gordana izgubila u tihom domjenku s malom Beci, princ Ivan zovne k sebi Damira. Pošli su polagano u udaljenu odaju gdje nije bilo nikoga. Ivan toplo pogleda svojeg prijatelja i reče:

- Doskora će svršiti gozba. Ti ćeš otići s Gordanom. Ti si mi, Damire, jedini oslon mojoj budućoj sreći. Tebi dajem Gordanu pod okrilje dok ne svane taj sretni čas kad ću moći da stupim na ono mjesto pred oltarom gdje si danas stajao ti za mene. Uzmi ovaj prsten. Neka bude zalog ovom času kad je tvoj prijatelj u tvoje ruke predao svoju sreću - da je čuvaš.

- Stojeći s njom pred oltarom, moja je misao prisegla: ne uzimam je za ţenu ja, nego ti preko mene kao zastupnika. Ona je sada tvoja ţena, ne moţe biti ničija. Ĉuli ste moju prisegu pred oltarom svi a doskora ćut će je i sve kraljevstvo.

- Tebi dugujem vječnu zahvalnost, Damire. Uzme mu ruku i natakne mu zlatni prsten s blistavim draguljem.

- Neka tako vječno blista naša prijateljska ljubav i odanost Time obnavljam našu zakletvu na Griču.

Prijatelji se zagrle iskreno, sa ganućem zanosite odanosti. A onda su pošli u dvoranu, punu veselih gostiju i buke glazbe.


~ 365 ~

NOĆ NOVOVJENČANIH

Nakon ponoći kralj i kraljica najave da je svadbena svečanost završena. Sve su ţene svoje poglede ustremile na Gordanu. Ona poljubi ruku kralju i kraljici. Oboje se smiješe. Iza kraljeva smiješka prodire nešto vrebajuće, iz kraljičinog prikrivena ironija. Damir se pokloni princu. On ga srdačno po ta pse po ramenima i prijazno uzvrati Gordanin poklon. Maffeo i Marcelo promatraju scenu. Kralj pristupa k njima, trijumfirajući.

- Veličanstvo, ţeljeli bismo već u zoru otposlati u Milano najhitnijeg brzoteču o drskoj laţi kojom se nevjernici kanili razvrgnuti brak princa Ivana i vojvotkinje Biance.

- Dođite u moju radnu odaju, tamo moţete pisati, i onako još imam nešto posla.

Gordana se oprostila s malom Beci zagrljajem i onda pošla s Damirom. Svi ih dvorani prate do velikih stuba kojima se izlazi iz glavnog dvora. A onda se mladi par oprosti sa svima.

Izašli su iz dvora. Prati ih Damirova majka, nekoliko muških dvorana i mnogo bakljonoša koji svijetle put kroz dvorište u kraljev vrt.

Uz Damira korača majka, zamišljena, pognuta kao da plače. On se neprestano sagiba k njoj. Malo prekasno opazi da je Gordana zaostala i razgovara sa Simonom. Nije se usudio pribliţiti, nego se zaustavi s majkom da je pričeka.

Gordana se brzo vrati k njima dok su ih dvorani okruţili da nastave kratki put. Stigli su pred ljetnu palaču.

Bakljonoše i pratnja uđoše s njima. U prvom katu dođe im u susret Berislavić i oslovi Gordanu i Damira:

- Pokazat ću vam odaje što ih je kralj odredio za vas.

Pošli su za njim, ali ih opet zaustavi.

- Na cilju smo. Gospođi od Brezovice određena je za ovu noć loţnica na drugoj strani hodnika.

Mati se oprosti s Damirom i Gordanom, zavuče u ogrtač i pođe. Berislavić široko rastvori vrata. Gordana prijeđe preko praga. Njen pogled zaokruţi svu odaju.

Dva brončana kipa drţe na ramenima svijećnjake s gorućim svijećama. U kaminu bukti oganj. Postrance široke odaje crveni baldahin, nad bračnom posteljom, pokritom brokatom i draperijama sve od ruba do poda. Uza zid teški ormari, kipovi, u kutu velika slika.

Na pragu loţnice Damir se oprosti s Berislavićem.

- Molio bih vas, gospodine, da se moja majka sutradan moţe odvesti kući.

- Već je sve određeno, gospodine Damire - primijeti Berislavić.

Pozdravili su se i mladi dvorski meštar nestane u hodniku. Damir uđe u loţnicu i zatvori vrata. Gordana mu je okrenuta leđima. Stoji nasuprot postelji, nepomična.


~ 366 ~

Nešto začuđeno gleda mladić u njezina leđa. Trenutak čeka. Kad se ona ne obazre, on priđe k svijećnjaku i ostane naslonjen na stol. Osjeća se miran. Grudi su mu pune svete tišine. Gledajući Gordanu, čini mu se sveti kip. Ne osjeća ništa. Nijedan drhtaj srca. Kao da je zamro. Sada smatra Gordanu Ivanovom ţenom i ništa ne muti tu vjeru. Ni samoća u loţnici koja bi imala biti njegova i njezina. Prošlo je tek nekoliko sekunda kad je zatvorio vrata i stao do svijećnjaka. Ona još stoji ispred postelje. Nije shvaćao zašto se ne obazire k njemu kad bi trebalo da se dogovore za svoj budući razdvojeni ţivot. On počne:

- Gordana, sada...

Ona se iznenada obazre i usklikne:

- On, Damire, kako sam sretna.

- I ja, jer danas...

- Naša je sreća nerazoriva - upade ona povišenim tonom - Sve troje smo sretni, tvoja majka, ti i ja.

Kao da je zatečen navalom nekog neznanca, on digne glavu i ruke na obranu ali ona govori dalje:

- Ljubav naša, Damire, slavi pobjedu.

Na oči mu padne mrak. Ili to svijeća dogorijeva? Bulji u nju. Ona učini kretnju rukom kao da ga zove, a njega zahvaća mračni oblak, drhtanje što ga istodobno zastrašuje i izaziva. Hoće da uzvikne, da joj vikne, da se uvjeri je li to ona ili tko drugi, ali ga preteče usklik Gordanina glasa:

- Oni tamo na dvoru misle da je naše vjenčanje samo prividno. Pa neka misle što ih volja. Nas spaja ljubav. Ljubav - i hitro pođe prema njemu.

Zatamni mu se pred očima kao da je noć pala po loţnici. Gordanin povišeni poklik u času se surva u neku dubinu i ne stane. Na njenom mjestu stoji drugo stvorenje, neka zlokobna prikaza, pruţa za njim ruke, a on se grozi i nazaduje, uzmiče.

Ona kao da se ţuri, trči, juri k njemu, a on se povlači sve dalje, do zida i upre se u nj da ga mladom snagom makne, razruši, da bjeţi bez traga i obzira. Na ustima mu dršće odvratna riječ, ali glas mu zataji, čini mu se da ga je Gordana dostigla i opet čuje njezin glas:

- Nemaš odgovora, dragi? Dah te guši od sreće?

Sva su mu ćutila smetena. Ili je ona k njemu sagnula glavu, on u obranu ispruţi ruke, ali ona snaţnom kretnjom odbija zaštitu. Baci se za njim, obuhvaća mu glavu i usne prinosi k njegovu uhu i šapće.

Privija se k njemu. Ili on spava ili sanja grešan san? Njezin je šapat, ili jezovita mašta nečega što se zavuklo u njegovu dušu neopazice, neznano i razara mu svijest? Dodir hladne ţenske ruke na njegovu zatiljku padne kao kap ledene vodi na sljepoočice, bljesne mu svijest, osjeća toplinu njenog tijela, miris njene kose što mu dodiruje lice. Kao da je na nj navalila smrtonosna gorostasna neman u čijem naručju mora izdahnuti zdrobljen, smrvljen, bespomoćno, nečasno, sam pred sobom osramoćen.


~ 367 ~

Krik obrane zaurla njegovim bićem. Zahvati Gordanu za ramena i odgurne je od sebe grubošću bojovnika što u divljoj borbi na ţivot i smrt odbija od sebe smrtonosni udarac.

Gordana se jedva zadrţi na nogama od teškog udarca. Stoji, gleda u njegovo izobličeno lice, ali istog časa odzvanja njen glas:

- Dođi, ţeđam. Idemo u blagovaonicu. Hoću da gutnem slatkog vina - i pohiti k vratima. Iščezla je u drugu odaju.

Ostao je sam. Dršće. Slabost mu prolazi tijelom, duša do dna prestravljena. Udaranje srca odzvanja u prsima. U glavi mu bije. "Što je to bilo? Što, za ime Boţje? Ne, ne, ne, nije predodţba. To se sve odigralo pred njegovim očima u jednom času kao bljesak."

Pod njim se ljulja zemlja i sva palača.

"Što je to bilo sada? - pita mu duša, vičući u očajnoj neizvjesnosti, u strepnji od smrtne opasnosti kojoj ima da uteče. Njoj se pomračio um?" "Ili poznaje tajnu moje ljubavi i ruga mi se? Da nije moţda htjela iskušati moju vjernost princu? Jao meni, ona hoće da zna koliko smije vjerovati u moju zakletvu Ivanu. Ona, ţena smislila je grozovitu kušnju. To me ponizuje. Vrijeđa. Kako nisam odmah progledao njenu igru. Odrinuo ju je kao najpodlije stvorenje. Jest, odrinuo svom snagom duše, čiste, poput one zakletve koju je poloţio pred Ivanom na svoju majku.

"Ne, pozvat ću je na odgovornost. Zatraţit ću račun tom prizoru" - i stvara čvrstu, nepokolebivu odluku. Ona će odgovarati njemu, pobjedniku. Odgovarat će.

* * * * *

A u dvoru, u kutu kraj prozora knjiţnice stoji princ Ivan. Bojadisani prozor pruţa mu male okviriće kroz koje prozire njegovo oko. Gleda u kraljevsku ljetnu palaču. Vidio je kako je vrtom prošla povorka bakljonoša. Dočarao je sebi Gordanu i Damira kako ulaze u hodnik, pa u odaje. Sami su. Što rade? Govore o našoj osnovi. O sreći koja čeka Gordanu uza me. Damir joj priča o mojoj osnovi kako ću razriješiti brak i vjenčati se s njom. Ili joj ni danas još ne kazuje istinu. Ona bi se pobojala za moje prijestolje. Moţda Damir promatra prsten što sam mu ga dao?

"Mili, dobri, vjerni - prijatelju. Koliko si se za mene ţrtvovao. I slobodu daješ za moju sreću. Velik sam tvoj duţnik. Moje srce nikad neće iscrpsti odanost i zahvalnost tebi."

Nejasno, neizvjesnom brzinom jure njegove misli. Neumorne su. Odveć hitre. Brzo skaču amo-tamo i kao da se ţmireći proziru, tjerane nečim što on i ne opaţa. Kroz četvorokutić stakla zuri u dva prozora ljetne palače. Svjetla su šarolika i hvataju se o tamne skutove noći.

"Jesu li već ušli u odaje?"

"Prvi prozor je loţnica u kojoj su spavali najodličniji kraljevi gosti i venecijanski poslanici. Zašto je otac odredio da baš tamo konači mladi par? Ĉudna je ta odredba. Ni Varadi joj ne zna uzroka. Dva su prozora. Prvi je loţnica, drugi blagovaonica. Zacijelo će tamo sjesti da se odazovu običaju vjereničke večere nasamu. Taj običaj ne smiju povrijediti. A Damirova mati? Je li s njima? Ili ih je ostavila? Zacijelo je umorna."


~ 368 ~

Gordano! Vječna ljubavi moja. Sad je posve moja. Oko nje visoki neprodorni bedemi Damirove odanosti prema meni. On čuva moju sreću, on, najvjerniji među najvjernijima. Sigurno govore o njemu.

Vjetar prska snijegom o prozore. Pogled mu se prikovao uz dva prozora na ljetnoj palači, punoj svjetlosti. Oko mu se ne otkida s prvog prozora loţnice. Kao da odanle nešto čeka?

"Ona će tamo spavati. Njezina će ljepota počivati u postelji pod zavjesama od brokata. Koliko će još vremena proći do onog časa kad ću je povesti pred oltar i učiniti kraljicom svih loţnica na dvoru, svih odaja, sve raskoši, svega blaga i kraljevstva. Kruna očekuje njeno bijelo, visoko, umno čelo. Ljubi li me? Osjećam to, osjećam. Srce mi to veli. Njeno srce se krije, ali ljubi."

Hodnikom se čuju koraci. Princ prisluškuje, ali ne odlazi od prozora. Zasunuo je vrata da bude sam sa svojom ljubavi i mislima, uţitkom promatranja one svjetlosti

što sadrţi njeno biće.

"Što radi? Moţda i ona gleda u njegove prozore? I bude mu toplo, drago u duši. Bila je na svadbi mirna, ozbiljna, nešto blijeda. Njene oči nikad ne odaju njene osjećaje. Bademaste oči utisnute se u njegov mozak, u srce, u biće. One ga vode. Zvijezde su i sunce i dan njegova ţivota. Kad ću ih vidjeti? Sutra? Što sad radi? U kojoj je odaji? Što radi Damir, moj dragi poţrtvovanik?"

"Još uvijek svijetle prozori, još nije legla na počinak. Gordana, čuješ li dozivanje mojeg srca? Koliko je dugo prošlo vremena otkad su otišli. Nije mnogo. Ne, nije. Tek nekoliko časaka, samo se meni čini dugo."

Vjetar prska snijeg o okno, a on zuri u svijetle prozore ustrajno, čeznutljivo, razdraganim srcem, pun vjere i snova. Tim slikama razblaţuje svoju tihu čeţnju, razbija samoću i prikriva svoju ţudnju da sazna, dokuči što se zbiva tamo iza onih zidina, u svijetlu onih prozora.

* * * * *

Damir je odlučno prešao prag loţnice i ušao u blagavaonicu. Gordana ga dočeka, stojeći iza vrata. Ĉim je ušao, ona ih odmah zatvori pa se pred njim ustremi i gledajući ga ljutilo, okosi su na nj poluglasno:

- Izgubili ste pamet.

- Kakva je to bila igra? - grubo će on.

- Jedino spasonosno. A vi kao da vas nosi vjetar.

- Ne razumijem.

- Tijesni muški mozak. Davala sam vam znakove, a vi buljite kao novorođeno dijete. Znakove sam davala, čujete li?

- Znakove? Kakve?

- Uistinu ste izgubili pamet! Zamalo i mi bismo dospjeli u tvrđavu, unatoč ţrtvi koju sam pridonijela danas pred oltarom. Vi ste nepaţljivi otkad nema Napuljaca.

Damir sluša zaprepašten.


~ 369 ~

- Razumjeli ste, da, ali naopako, gospodine - hladnom ljutinom odvraća djevojka. - Davala sam vam kretnjom ruke znakove prema draperiji. Drţali ste me posve običnom ţenetinom, upravo me uvrijedili.

- Ali vaše su riječi zvučile...

- Riječi su bile namijenjene drugome. Znakovi vama.

- Drugog nisam vidio. Priznajem. Ne razumijem.

- Jeste li barem vidjeli u dvorištu da je Simono dotrčao za mnom i nešto mi govorio?

- Vidio sam.

- Dakle, Simono je čuo kako kralj šalje Radula neka nas ove noći uhodi u ovoj loţnici gdje ima tajni ulaz. Ne znam gdje je, ali tamo jest.

- Vi mi niste rekli.

- Zar da govorim pred vašom majkom i dvoranima? Pričekala sam da budemo sami. Ali kad uđem u loţnicu, opazim kako se draperije što pokrivaju prostor od ruba postelje do poda ljuljaju kao da se netko u tom trenutku tamo povukao. Odmah sam naslutila da je tamo Radulo.

- Dakle, zato ste tako uporno gledati u postelju? - reče on i osjeća olakšanje.

- A kako ste vi odmah započeli govoriti, ja sam slutila da će taj govor razotkriti naš pravi odnos i počela sam govoriti kako smo sretni i kako se ljubimo, a rukom sam vam dala znak, pokazujući prema draperiji.

- Smeo sam se, nisam opazio znakove.

- Da mi ne dobacite riječ koja bi Radula obavijestila o našoj varci, potrčim k vama, zgrabim vašu tupu glavu objema rukama da vam prišapnem tko je u loţnici. Vi ste se otimali, naravno da sam vas bijesno povukla i zgrabila za glavu i vrat, a kad ste me odrinuli, brzo sam utekla u blagovaonicu da Radulo ne čuje što biste mi bili rekli i opet sam pokazala rukom na draperiju.

- Budite obzirni prema mojoj nespretnosti. Smeo sam se.

- Razumijem - ublaţi ona glas - ali nije li vam upalo u oči da nas je dočekao ovdje kraljevski meštar Berislavić?

- Zapravo jest, ali on bi nas obavijestio.

- Znao je samo toliko što mu je kralj naloţio, ali Simono je čuo kako mu kralj veli: bude li potrebno, vodit ćeš mladi par sutra u Moravsku. O tome ni riječi nikome, ako ne ţeliš gubiti glavu. Ovo je bio kraljev nalog. Ali, Beatrice ţeli da me zdrobi i

ubila je kraljevo povjerenje. On sumnja u istinu.

- Oprostite mi, oprostite. Samo mislim: ako je tamo Radulo, onda je vidio kako sam vas odgurnuo.

- Da nas ne vidi, povukla sam vas oštro. Jedino je mogao čuti.

- Što ćemo sada?


~ 370 ~

- Odigrati mu ljubavni prizor da čuje i vaše riječi, a onda mu pruţiti prigodu da sam ode. Ako ne učini, mi ćemo ga toboţe nehotice pronaći, skotrljat ću nešto pod draperiju. Dakako, njegovu prisutnost treba da primimo šaljivo kao uobičajenu radoznalost, a ne kao uhodarenje.

- Zapovijedajte, slušat ću.

- Ĉujete kako treba da govorite.

Ona se primakne bliţe i stade ga upućivati. Onda potrči prema loţnici, otvori vrata, govoreći kao da se otimlje.

- Jao, Damire! Ugušit ćeš me svojim zagrljajem. A on je stajao iza nje i odgovarao:

- Sad moja, samo moja! - riječi su zvučile tiho i ledeno.

- Ali sam gladna, jer od uzbuđenja nisam okusila ni zalogaja. Dođi, dragi, da ovdje večeramo sami. To je svadbeni običaj.

- U mojem zagrljaju - odvraća on.

- To ţelim. Dakle, dođi.

Ona zalupi vratima da su se stresla i osluhne, pa onda pođe k stolu.

- Bolja sam komedijaška od vas - stade ona šaputati, - ali starčevo uho nije istančano za prizvuk glasa. On hvata samo smisao riječi, a smisla su ove riječi imale napretek. Dođite, pričekat ćemo. Nadam se da će se Radulo sad udaljiti.

Sjeli su k stolu gdje su stajali vrčevi s vinom: jelom, sve skadno, lijepo i bogato.

- Mislim da stari sada ima što da kaţe kralju. Berislavić neće sutra dobiti zapovijed da nas vodi u tvrđavu. Mi smo ovdje potrebni, i vi, i ja, do proklamacije.

- Što je to? - upozori on prema vratima.

- Gle, nešto se tamo kotrlja. Oboje ustanu.

- Ĉujete li? Glasovi u loţnici. Idite brzo.

Zahvatio je vrata i odgurnuo ih. Slika na zidu odmaknuta je. Iza nje u debeloj stijeni udubina. Tu stoji Radulo i bijesno se razmahuje prema muškarcu u odori kraljevog sluge. Damir ga vidi s leđa i zato pohiti k njemu i pribliţi se s lica.

- Enrico? Što radite u ovoj loţnici?

- Pitajte Radula što on radi ovdje - ironično odgovori Napuljac.

Još prije Damira razjasni Radulo:

- Njegovo veličanstvo mi je naredilo da ovaj tajni ulaz dobro zatvorim da ne bi kakav lupeţ dolazio mladom paru na smetnju.

- Eto, vidite, baš u toj plemenitoj namjeri poslala je i mene kraljica - nadoveţe dvolično napuljski dvoranin.

Radulo ga mrko odmjeri i okrene se k Damiru.


~ 371 ~

- Uspeo sam se iz prizemlja u ovu rupu i dok sam u tami traţio puce da otvorim, već sam čuo vas, gospodine Damire i vašu mladu ţenu kako se milujete. Tada sam pričekao i pritajio se ispod ovih vrata da vas ne ustrašim, a onda htjedoh da zabravim lokotom tajna vrata, kad se slika otvori i preda mnom se stvori Enrico. Dolazio je ravno iz vaše loţnice kao da je htio bjeţati Bilo mi je sumnjivo što on tu radi.

- Ne traţim li moţda ovdje ono što traţite vi? - upadne Enrico, gledajući Radula.

- Velim: bilo mi je sumnjivo - upada Radulo, mjereći Napuljca s mrţnjom – jer gospodin Enrico nema dozvole da izlazi iz dvora.

- Kraljici ne zapovijedate vi, hoće li me kamo slati ili ne.

- Mir - prekine ga Damir - iziđite - i htjede mu otvoriti vrata u hodnik.

- Vidjet će me Berislavić i predati kralju. Pustite me uzmaknuti ovuda – moli Enrico.

- Eto, vidite, gospodin Enrico nije u poštenju došao ovamo. Starac posluša, a Enrico uđe u udubinu zida pa se stade spuštati uzanim stepenicama.

- Napuljsko pseto - mrmlja Radulo za njim. Damir ga potapše po ramenima.

- Ĉujte, dragi stari, svjedok treba mladoţenji samo pred oltarom.

- Baš zato me kralj i poslao, evo, vidite, ovdje je s unutrašnje strane mala kvačica u kutu okvira slike. Valja je zaokrenuti ovako i to vam zajamčuje mir. Sva je sreća da sam došao. Gdje se to skrivao taj napuljski lupeţ?

- Nismo ga vidjeli ni Gordana ni ja, ali hvala vam, Radulo. Iz druge sobe čuo se Gordanin glas:

- Damire, što je tamo? S kim govoriš, mili moj?

- Evo me, draga, već idem - odazove se on.

Radulo se smješka.

- Mlada je nevjesta nestrpljiva, evo već idem- i povuče se smjesta u zidnu udubinu, povukavši za sobom sliku.

Damir je ogleda, nađe kvačicu, okrene i vrati se u blagovaonicu.

- Slušala sam - reče Gordana - pod draperijom, dakle, nije bio samo Radulo nego i Enrico.

- I kralj i kraljica su poslali svoje uhode. Što velite sad?

- Sad mi je jasno zašto je kralj ţelio da prve dane svojeg braka provedemo u ovoj palači i upravo u ovim odajama. No, sad smo se oslobodili. Sjednite. Valja nam se sporazumjeti. Kraljica toboţe ţeli da je pratim na svečanostima, ali njenim riječima ne moţe se vjerovati. Ja moram ostati na dvoru. Tu je moje oko vrlo potrebno, a osim toga, veţe me obećanje mojem skrbniku da ću bdjeti nad preţestokom ćudi kancelara Varadija. On brzo plane, a to je velika opasnost za njega i za nas. Valja nam od kralja dobiti dozvolu da i nadalje vršim sluţbu na dvoru.

- Dobro, Gordana, uradit ću kako ţeliš.


~ 372 ~

- Vi muškarci mnogo toga ne vidite, ne opaţate, što je vrlo vaţno. Mala sitnica ima velike posljedice koje vi ne predviđate. Dakle, vi ćete me o svemu obavještavati, a od kralja izmoliti da i nadalje budem u dvorskoj sluţbi.

- Vašoj se zapovijedi pokoravam, Gordana. Oprostite mi što sam vas tako grubo odrinuo u onoj loţnici.

- Što ste zapravo mislili?

- Da iskušavate moju vjernost princu.

- Ne bi li to bila teška uvreda?

- Baš sam zato planuo.

- Sad je opet sve u skladu. Nije vrijedno o tome dalje govoriti. Dakle, idite gore u

prinčeve odaje, ali da vas ne bi vidjeli sluge.

- Očito već svi spavaju.

On se pokloni i ode iz sobe u mračni hodnik. Krene prema prinčevim ljetnim odajama, kad se s nekim u tmini sudari.

- Tko je tu? - zapita strogo.

- Ja sam, sin staroga Radula.

- Što stojiš ovdje?

- Određeno mi je da budem ovdje.

- Jadni mladiću, ozepst ćeš. Idi i lezi.

- Ne smijem.

- Ĉuo sam da se netko ovdje šulja pa sam izišao.

Damir se vrati u blagovaonicu. Gordana još sjedi uz stol, glavu je poduprla rukama. On se pnmakne k njoj:

- Vani straţari Radulov sin.

- Onda njegov otac još nije ostavio svoje skrovište. Idem da vidim.

Oboje su otišli u loţnicu i otvorili sliku. Nikoga nije bilo. Pretraţili su čitavu sobu. Ne nađoše nikoga. Vratili su se u blagovaonicu.

- Očito je Radulo postavio ovdje sina da mu bude u pomoći ili da pazi hoćete li vi ostaviti ove odaje. A pošto smo ga tako brzo uvjerili da kraljeve sumnje nisu

opravdane, zaboravio je na mladića. Ne preostaje nam drugo, nego ostati ovdje dok se on ne udalji.

- Do zore će stajati tamo - reče on.

- Onda legnite u ovoj odaji. Ja već idem u loţnicu.

- Da ne mogu domisliti kako bih ipak mogao u prinčeve odaje?


~ 373 ~

- Ne smijemo staviti na kocku našu tajnu.

- Moram u prinčeve odaje, moram.

- Zašto baš morate?

- Rekao sam da ću zapaliti svijeću na prozoru kad uđem u njegove sobe.

- Ĉemu to?

- Htio sam mu dati znak.

- On je to od vas traţio?

- Ja sam tako rekao od svoje volje.

- Zašto to? - začudi se ona.

- Neka zna da sam u njegovim odajama.

- Zar je među vama bio potreban takav dokaz?

- Zbilja nije.

- Kako vam je mogla sinuti ovakva zamisao?

- Ne znam - odvrati zbunjeno.

- Zar, osim vas, ne bi i tko drugi mogao vidjeti taj vaš znak svjetlosti na prinčevim prozorima.

- Uistinu, na to nisam mislio.

- Vaša se neprisebnost danas razvija do savršenstva. Moram paziti na vas da me i vi i princ zajedno ne strpate u tamnicu.

Gledao je zabrinuo preda se i šutio.

- Ne pokušavajte izaći, a sutra recite princu uzrok zbog kojeg niste upalili svijeću. Eto, tu ima dosta jastuka, ondje je leţaj. Lezite tu, ali ne zaboravite zasunuti vrata na hodnik da vas sutra ne nađu sluge. Upamtite: nije potrebno da mu govorite o prizoru koji sam odigrala u loţnici. Bilo bi sasvim suvišno. Uopće, zapovijedam vam da me slušate.

I otišla je. Zatvorila vrata i povukla zasun. Sjela je. Svjetlost titra bijelom puti njenog lica. Bademaste oči pune su misli. Bijelo visoko čelo prekrile su sjene, misli, skrivene, duboko, daleko. Tiho je. Iz blagovaonice ne dopire nikakav štropot ni kretnja. Debela teška vrata od hrastovine ne propuštaju do nje nikakav znak da se

tamo netko nalazi. U tišini i samoći mlada nevjesta gubi se u mislima.

Dugo se ne miče. Ţiţak svijeće visoko se uspinje. Plamen u kaminu cvrči i grije osamljenu, zamišljenu nevjestu. Ona se digne, opet zaviri iza slike, ali ne nađe nikoga. Plamen iz kamina zaviruje u Gordanine oči, široko rastvorene, mirne kao površina neprozirne rijeke u tmini.

* * * * *


~ 374 ~

U svojoj knjiţnici Ivan čeka. Otvorio je prozor i sakrio se da ga tko ne opazi. Gleda i čeka znak svjetla na prozorima svojih odaja. Ali oni su tamni. Svjetlost je samo uz ona oba prozora. Prvi je loţnica, drugi blagovaonica. Što rade? Zašto Damir ne odlazi? Zašto ne odlazi? Nešto se zbilo? Ili je s njima Damirova majka? Pitanja ga muče. Jedno se budi za drugim, niču kao iskre i nestaju da se rađaju nova. Glava mu gori. Izmučen je, igra mu sva krv. Zašto Damir ne dolazi u njegove odaje. Koliko je prošlo vremena otkad su tamo? Samo da se nije desila kakva nepogoda. Ne, nije, netko je zadrţao Damira.

Uto jedno okno zatamni.

"Svjetlost se ugasnula u loţnici." - usklikne on.

Prvi je prozor potamnio. Ona lijega na počinak. Spavat će, snivati. U snu mora priznati da njeno srce pripada njemu. Kako je sretan. Ona počiva, nad njom bdi njegova ljubav, kraljeva milost i Damirova odanost prijatelju.

"Gordana, snivaj o mojoj ljubavi, o našoj sreći."

Drugi prozor još svijetli. Damir je još tamo? Ili je ona zaboravila utrnuti svjetlo? Zacijelo je tako. Damir je već krenuo u njegove odaje. Sad će zapaliti svijeću i dati mu znak. Istraţuje mračne prozore svojih ljetnih odaja. Da. Tamo su. Zna ih predobro. Sad će planuti svijeća. Samo dok stigne.

Još uvijek nije upalio? Što ga sprečava? Ili ne moţe otključati vrata? Moţda je netko u hodniku? No, Damir čeka dok ode.

Dolje svijetli osamljeni prozor. Šareno svjetlo bulji u noć kao neka sablast, Damir već odavno nije tamo. Već je u mojoj loţnici. Nešto je bljesnulo! Ne, nije. Tamni su prozori mojih odaja kao i Gordanini.

U blagovaonici još gori svjetlo. Tko je tamo? Zašto u njegovoj odaji nema svijeće?

Pitanja se opetuju, niţu beskonačno, neiscrpivom ustrajnošću. Nešto se jače pritisnuo uz prozor. Oštrije napeo vid, ispruţio glavu i čeka svjetlo svijeće, čeka znak...

- Moţda se boji upaliti?!

"Bit će ipak da Damir ne moţe u moje odaje naočigled drugih. Razotkrio bi našu tajnu. "A ona spava?" Još uvijek nema znaka. Zašto?

- Što je to? U blagovaonici je utrnuo svjetlo."

Malo se trgne, srce mu zakuca. Kako to? Tko ga je utrnuo?

"Ah, to je Damir čekao dok ne odu sluge iz hodnika. Sad je jasno. Ĉekao je. Nakon nekoliko časaka već je u mojim odajama. Sad će planuti svijeća, evo, samo još malo. Dat će mi znak da mi bude lakši san. Sad će..."

Ĉeka, čeka... uzalud...

* * * * *

A Damir gleda u udaljeni kraljevski dvor. Prinčeva su okna svijetla. Što on radi? Ĉeka li na znak svijeće? Zapravo nije bio potreban taj znak. Zašto? Da umiri sam


~ 375 ~

sebe? Ili mu je to došapnula savjest? Zašto je to rekao Ivanu. Zar nije nestao svaki nemir iz njegove duše? Ništa ga ne zbunjuje. Srce mu bije skladno. Toliko mira davno nije osjetio. Kao da mu je srce već posve zdravo.

"Ludost je bila Ivanu govoriti da čeka tu svijeću. Moţda čita i ne čeka?" Otišao je od prozora tiho i oprezno. Makar debela vrata loţnice ne propuštaju štropot, on korača nečujno. Zasune vrata na hodnik i sjedne k stolu. Osjeća glad. Uzima hladnog pečenja i počne jesti. Meso nema okusa. Ne osjeća nikakve slanosti u jelu. Uzima kolač. I to otkloni. Ništa nema okusa. Gladan je, a ne moţe gutati. Nešto mu je suho u grlu i ustima. Popije malo vina. čas-dva i opet mu se usta suše kao onda kad je na brodu leţao u groznici. Sad ne osjeća ni traga kakvoj boljetici ni uzbuđenosti. Potpun mir u duši i tijelu, samo mu se usta suše, sljepljuju. Neka mukla bol u sljepoočicama i ništa drugo...

"Zacijelo sam umoran!"

Ustane. Pogled mu se nađe na vratima loţnice. Trţne se i okrene.

"Ono je svetište! Nedostojno je gledati u ona vrata" - i okrene se na drugu stranu. Uzme jastuke i metne ih na leţaj. Pokupi svileni pokrivač i namjesti leţište. Sve to čini tiho da nikakvim šuštanjem ne uznemiri onu koja tamo počiva.

Sjedne na leţaj, čudno je to. Zašto mu je u ustima tako suho i tako vrelo? Pođe k stolu, nagne vrč i pije. Onda ugasi svijeće i potpuno odjeven legne. Potpuna tišina usred noći. Pokuša sklopiti oči. Mir, olovni mir u čitavom tijelu, samo sljepoočice ga bole.

Teška nepomičnost oko njega. Ĉini mu se da je taj mrak neka teška tamna stvar i pritište ga. Toplina mu prelazi tijelom, vino ga omamljuje, oči mu se sklope.

... Iz magle dočara mu san Gordanu kako mu se pribliţava. Obujmila je njegovu glavu, na vršku uha osjeća tople usne. Ne brani se, prepušta se slabosti. Na lice mu se prilegla njena mirisna kosa, prsti mu osjećaju njeno tijelo. On ga diţe na ruke, privija uza se. Zadrhtao je. Njene usne priljubile su se njegovu uhu i prolaze ga trnci, razbuđuje se. čitavo mu je biće jedan talas. Stapa se s njom i nosi je. Bjeţi, trči, noseći je na svojom rukama. Počiva mu na prsima, ruke su joj obavijane oko njegova vrata. Bjeţi s njom daleko preko poljana, rijeka, šuma, juri, s ukradenim blagom, ţudnjom svoje mladosti.

Ukrao je i leti s njom kao po vjetru u beskonačnost. Sve dalje juri i zapne. Neka velika vrata otvorena su kao da ih čekaju. On utrči u odaju punu draperija od brokata, svuda draperije oko velikog zlatnog leţaja. Gordana sad stoji raspletene kose. Crvene usne obasjane su smiješkom. On se dotakne tih usana jednim poljupcem i tone, rasplinjuje se...

Trgne se iz sna i skoči s leţaja, bulji u mrak. Kupa se u znoju. Srce ţestoko udara. Prsi mu se brzo uzdiţu i spuštaju. Svaka mu ţilica u tijelu dršće.

Snalazi se. Bio je san. Legne i pokuša se smiriti. Hoće da spava. Misli se šuljaju oko njega poput zlobnih sablasti. Oči su mu uprte u vrata loţnice. Okrene se na drugu stranu. Ipak vidi ona vrata. Bijes ga uhvati i misli skrenu tamo u dvor k Ivanu. Je li usnuo? Ĉeka li znak?


~ 376 ~

I dok prenosi svoju pozornost k njemu, ne vidi drugo, osim Gordane. Osjeća njene usne na svojem uhu. Pokrije ga rukom. Još toplije osjeća njene usne. Uhvati svoje uho čvrsto ne bi li bol raspršila strahovito sjećanje toga dodira.

Opet misli o princu, a čitavo mu biće nosi u sebi nju. Misli su mu uz princa, osjećaji s njom. Okrene se i zagnjuri glavu u jastuk. Njena ruka dodiruje mu zatiljak Naglo prebaci tijelo nauznak... Ona je pred njim. Bademaste oči ga gledaju. Pokrije lice i stisne vjeđe u neprozirnoj tami Ona, ona, ona.

Ustane. Uspravi se, stoji u mraku. Na prsima mu počiva njena glava. Tako je ţivo osjeća da bi gotovo posegnuo rukama da je odrine ili prigrli.

Slomljen je. Isprebijan. Bolan u duhu i tijelu baci se na leţaj. "Što je to sa mnom? Zar nisam legao miran? Jao, gdje je moj mir, hladni divni boţanski mir.

"Ona ga je razorila. Ona tamo u loţnici. Zašto su se njene usne dotakle mojeg uha, njeno tijelo mojih prsiju?"

Natezao se svojim mislima, vukao ih silom, daleko odavle, iz ove odaje, ispod ovog krova. Uzalud. Njezin dodir bacio je iskru u stečeni mir. Ono što je sagradio svojom voljom, svim zanosom svoje duše, u kojoj je klijao duboki korijen odanosti prema Ivanu, u Gordaninoj se blizini raspalo. Tvrđava nove prisege u koju se sklonuo siguran svake provale svojih osjećaja. Razorila je Gordana? Snaga kojom se hrabrio, oboruţao uginula je.

Pao je niz strminu i leţi raskidan, polumrtav.

"Zar je duh toliki kukavac, zar duh pada pod prvim udarcem? Nema hrabrosti? Nema junaštva u borbi sa sobom? Ili ja tome nisam dorastao? Precijenio sam svoju snagu? Samo heroji pozvani su da biju boj sa svojim srcem! Ja nisam heroj. Gordana. Jedna jedina riječ utjelovljuje moj ţivot. Gordana! Zašto si me probudila iz mira? Ili nisi ti kriva? Moţda se u meni čeţnja samo pritajila? Donio sam je pod ovaj krov podlo, podmuklo sakriveno u nekom zakutku srca? Osjeća se savladan. Nadvladan. Pobijeđen. Očajna ţalost stisla mu srce. Ĉeţnja ga hvata, a on bjeţi pred njome, otima joj se u mukama. Misli mu dozivlju Ivana, zakletvu, prisegu. Moli se snazi, ljubavi svojoj.

"Smiluj mi se, daj mi olakšanja, mira. Spasi me, snago čovjekova. Snago, ako nisi obmana mudrovanja, doći ćeš! Milost, srce moje! Milost. Budeš li okrutno, probost ću te mačem. Probost ću te, srce, ako u tebi ostane Gordana. Umri ljubavi, ili ću umrijeti ja!..."

U očajnom bolu tiho zajeca. Pokrio je glavu da mrak ne vidi kako plače mladi junak.

* * * * *

Vjetar zavija nad dvorom i zapuhuje prozore. Ivan stoji uz prozor, napola otvoren. Ukočio se, prozebao, u kaminu je davno utrnula vatra. Ljetna palača u dubokoj je tami. Nigdje iskrice svjetlosti koju očekuje. Srce mu udara. Pogled ukočen. Nemir se pronosi njegovim prsima. Noć skriva prozore, palaču. Nikakva znaka da iza onih zidina netko ţivi, da ona tamo spava i da se Damir povukao u njegove odaje. Polako pritvori prozor i pođe kaminu. Vatra zapretena. Ogrnuo se u ogrtač. Opet ide k prozoru...


~ 377 ~

"Što se to moglo desiti Damiru? Nešto je vaţno, kad nije upalio svijeću, što se dogodilo?

Tko je tamo dolje u blagovaonici utrnuo svijetlo? Kamo je otišao? Bilo je to već kasno. Dakle, nije Gordana zaboravila utrnuli. Netko drugi, tko? Damir nije ostao u blagovaonici. On je prije izišao, sigurno mnogo prije kako se to pristoji da je ostavi samu...

Nesmisao da sada o tom razmišljam. Ivan se okrene od prozora, pođe u spavaću odaju, ide gore-dolje i opet k prozoru. Vuče ga tamo.

"Moţda je dao znak, a ja sam previdio? Ne! Nije moguće! Nikako nisam previdio."

Nešto se u njemu razbuđuje. Nemir ga prevladava. Misli mu jure, nesuvisle, započete, nedovršene, nabačene, neizrećene.

"Ĉemu je trebao taj znak? Nesmisao! Moţda nije ni imao u svojoj odaji svijeće?"

Ipak mu srce ne slijedi razum. Osjeća teţinu tijela. Umor ga svladava. I legne u postelju odjeven. Sklopi oči, ali ne spava.

"Gdje je sad Damir? Tamo kod mene ili se negdje drugdje smjestio? Jadnik, moţda i ne spava. Moţda bdi, negdje u nekom zakutku palače." Ovim se mislima hoće da smiruje, ali ne uspijeva. Prevrće se po postelji. Nema sna. Srce je strahovito burno.

''Je li to slutnja? Damiru se desilo kakvo zlo? Da budem kriv njegovoj nesreći? Kakva nesreća? Zašto nesreća? Mašta mi je razigrana, ništa drugo."

Dok sve to prelazi njegovim mozgom, dotle mu pred očima lebdi još uvijek slika prozora blagovaonice.

"Kako se to odjednom u blagovaonici utrnulo svjetlo!". Malo je zadrijemao. U tom polusnu prikaţe mu se Damir, drţi oko struka neku ţenu. Ne vidi joj lice. ni glavu. On potrči k njima da vidi tko je ta ţena. Uto se trgne iz sna.

Pogleda u mrak. Još mu srce drhće od uzbudljivog priviđenja u polusnu. Još uvijek gleda predodţbu sna. Tko je bila ta ţena?

"Hoće li Damir jednom ljubiti? Koga? Kako će izgledati djevojka njegove ljubavi?"

Još nikad ga nije snašla ova misao. Sada je zaronio u nju i nosi ga. Vitla nekud u maglu. Kakva će biti djevojka koju će ljubiti Damir?

I stade razmišljati, pratiti Damira, njegove poglede, riječi, vladanje prema djevojkama na dvoru. Traţi među njima ne bi li našao trag onoj koju bi on obuhvatio oko struka, za kojom bi on čeznuo. Nijednog časa ne spaja ga s Gordanom. U nizu onih koje istraţuje mislima nema Gordane. Samo slika snene predodţbe lebdi mu pred očima: Damirova ruka savita oko nečijeg struka.

"Kad bi svanulo jutro, što prije jutro, da saznam što je bilo..."

Mučio se da zaspi, ne shvaćajući nemir. Izmučena napokon ga pred zoru svlada san.


~ 378 ~

PROBUĐENJE...

Soba je bila puna svjetlosti dana. Sluga je popravljao vatru u kaminu. Štropot probudi Ivana. Skoči s leţaja, pogleda oko sebe, trgne ogrtač i pohiti k prozoru. Ĉitav je vrt pun snijega. Ljetna palača stoji samotna usred kraljevskog vrta. Nigdje čovjeka. Sluga je izišao iz sobe, a da ga princ nije ni opazio. Sva mu je pozornost usredotočena u prozor udaljene palače. Iza leđa najednom čuje glas:

- Smijem li doći, Ivane?

Obazre se. Na vratima proviri Damirova glava.

- Ti si to! - usklikne princ i osjeti ţestoko kucanje srca.

Damir zatvori vrata. Mladić opazi da je prinčevo lice vrlo blijedo i da s naročitom

pozornošću istraţuje Damirove upale oči. Jednu sekundu prijatelji su zaronili jedan drugome u zjenice. Ivan osjeti zebnju. Damir laku prepast. Kao da je između njih oboje pala neka ledena magla. Damir se poţuri da je rasprši.

- Jesi li čekao znak, Ivane?

- Nisam ga dočekao.

Odgovor je zvučio nešto suho.

- Bio sam opkoljen uhodama, na sve strane.

- Ĉijim uhodama? - pita Ivan nesigurno.

- Ĉim smo ušli u loţnicu, opazila je Gordana kako se njišu draperije na postelji, pozvala me u blagovaonicu i brzo mi saopći što je. Našao sam u loţnici Radula i Enrica...

- Moj otac je dakle prozreo naš dogovor - primijeti Ivan zamišljeno - a što si onda učinio?

- Vješto sam odstranio oba špijuna, a tada izišao iz blagovaonice i naletio na Radulova sina. Nikako ga nisam mogao maknuti s mjesta jer mu je bilo naloţeno da ostane tamo. Nije bilo druge, nego se vratiti. Sporazumio sam se sa Gordanom. I kad smo vidjeli da ne mogu nikako u tvoje odaje, ona je pošla da legne, a ja sam ostao u blagovaonici. Tamo sam odjeven prilegao. Eto zato nisam mogao da ti s prozora tvojih odaja dadem znak.

Slušajući, Ivan mu je prilazio sve bliţe i onda ga najednom ushićeno ogrli. Bio je u tom ushićenju glas radosti oslobođenja neke more koja je gušila Ivanovo srce...

- Osjećao sam da se nešto dogodilo. Znao sam, nagađao sam, ali nikako ne bih mogao pogoditi pravi uzrok.

Sjeo je na postelju. Smirenost je ušla u njegovo biće, spočitavao je sebi drhtanje od ove noći. Sve mu se činilo kao neprijatan, ruţan san. Gotovo se stidio toga i nastojao da o tome ne misli, a još manje da govori prijatelju.

- Mudro si uradio, Damire, što nisi pokušao opet izići. To bi nas upropastilo.


~ 379 ~

Moj je otac uistinu uveliko sumnjao.

- Sve je prošlo sretno - jedino me uznemirilo da ti ne mogu dati znak koji sam ti obećao.

- A zapravo, i čemu je bilo potrebno? Ne, nikako. Jesi li govorio danas s Gordanom?

- Ne. Vrlo sam rano ustao i naredio sluzi da naloţi kamin. Znatiţeljno me pogledao što sam već opremljen. Nije ni slutio da se nisam ni svukao.

- Nastoj da se što prije preseliš u grad, tamo te ne moţe nitko uhoditi, da se

- Danas sam u zoru govorio sa svojom majkom i naša će se ţelja brzo ispuniti. Uredit će u novoj kući nekoliko odaja.

- Ĉudio sam se zašto je otac htio da provedete prve dane u toj palači. Sad znamo.

Valja da budete na oprezu, i Gordana, i ti. Naloţit ću da nam donesu doručak! Bilo mi je vrlo pusto bez tebe, moj Damire.

I nestala je magla između njih. Toplina njihova prijateljstva potpuno obuzme Ivanovo srce. Osjećao se vedar, sretan. Kad su donijeli doručak, razvijao je ruţičaste planove o budućnosti. Damir se osjećao mirnijim uz svoga druga. Kao da je utekao nekoj velikoj zasjedi, a uza nj se osjeća zaštićenim. Ipak, kao da u čitavom tijelu osjeća slabost, umor, nešto nejasno i neprijatno.

* * * * *

Toga jutra čekali su Varadi, Bakač i Filipec kralja u radnoj dvorani. Govorili su o svatovima, naročito Bakač i Filipec, međusobno su izmjenjivali zapaţanja.

- Drţanje princa Ivana pokazivalo je potpun mir, dapače, radost, zbog sreće svojeg prijatelja. Nitko ne moţe posumnjati da bi on ipak ljubio Gordanu.

- Oku biskupa Bakača ništa ne izmakne - primijeti biskup Filipec. - Dakle, vaša su opaţanja neoboriva. Princ Ivan ne bi se znao pretvarati.

- Ni onda kad bi htio. A što velite vi, Varadi? – oslovi kancelara Tomo Bakač.

- Za mene je to već utvrđena stvar - odgovori on, ne diţući pogleda s nekog spisa koji je pomno čitao.

Sva se trojica digoše jer je ušao kralj. Iznenadili su se njegovim vedrim raspoloţenjem.

- Što to drţite u ruci? - zapita kralj kancelara.

- Izvještaj milanskih poslanika Maffea i Marcela vojvodi Ludoviku.

- Izvještaj šaljite pouzdanim brzotečama još danas. Neka ih na putu prate naši momci. Pobijedili smo napokon napuljske spletke do temelja - nasmije se kralj i pozvoni.

Za kraljem je ušao stari Radulo.

- Dakle, starče moj, pričaj biskupima kako se provodi naš mladi par. To zabrine Varadija i pogleda Radula. Ovaj se osmjehnuo i šutio.


~ 380 ~

- Reci ono što si meni jučer pričao. Kako im je?

- Ljube se kao golubovi.

Kralj zaţmiri prema Varadiju i naglasi:

- I Enrico je prodro u loţnicu mladih supruga, ali ga neću kazniti. Slušao je svojim ušima kako se raspadaju napuljske laţi. Vi ćete, Varadi, danas predati Damiru miraz koji sam odredio Gordani. Ĉestito ga je zasluţila - i opet značajno pogleda kancelara.

Zatim je kralj dao pozvati Mladena Berislavića i veselo mu reče:

- Nećeš putovati u Moravsku. Ni danas ni ubuduće. Moţeš skinuti svoju odoru i zamijeniti je napuljskim haljinama, uzmi vizir i vrati se k meni.

- Veličanstvo, prečasni gospodin napuljski poslanik dao me pozvati i moli vaše veličanstvo da mu dopustite poći u kapelu na ispovijed.

- Nada se da će na putu iz svoje odaje u kapelu, a moţda i na ispovijedi naći rupu kroz koju bi mogao poslati vijesti u Napulj. Reci mu: gospodin Bog saslušat će njegove grijehe i u njegovoj odaji. Poslat ću mu ispovjednika.

Tomo Bakač ponizno primijeti:

- Veličanstvo neka odabere nekog od nas, vaših pouzdanika. Nikad se ne moţe znati na što smjera napuljski lisac.

- To vam valja, Bakaču. Pođite k njemu i očistite crnu dušu. Isporučite mu s moje strane da je u kapeli hladno, pa ni za ţivu glavu ne bih htio da njegova prečasnost nazebe. Idite odmah da njegov trbuh dugo ne gladuje.

Varadi je mračnim pogledom pratio Bakača kad je odlazio s Berislavićem.

- Sad nam još preostaje da pronađemo podmuklog saveznika Napulja, a onda bismo mogli proslaviti potpuno pobjedu. Neka dođe Simono.

Doskora se vratio Berislavić u napuljskoj odori s vizirom. Primivši nalog, obojica ostave kralja.

* * * * *

Mrzovoljast sjedi Francesco uz kamin.

- Varaš se, draga Beatrice. Ona ljubi Damira, u to nas je dostatno uvjerilo ono što su čule Enricove uši.

Promatrajući igru vojvode Hippolita, ona nije odgovarala.

- Sad tek razabirem što je Damira potaklo da Gordanu slijedi u Napulj. Kleo bih i ubio. Dok sam s ocem spremao njen put na otok, ništa ne sluteći, taj nikogović obilazio je naše osnove da ih omete. Da mi je to bilo znati u Napulju. Nikad ga ne bi vidjelo sjeverno sunce. Njegova lukavo skrivena ljubav razbila je tvoju napuljsku osnovu. Taj podmukli skot istrgnuo je Gordanu iz mojih ruku, on je oteo nasljednika kojeg ti je imala dati Gordana.


~ 381 ~

Sve više gomilao se Francescov gnjev prema Damiru. Gnjev neutaţene strasti suparnika. Nikad ta strast nije toliko usplamtjela kao ove noći kad mu je Enrico ispričao što je čuo u loţnici ljetne palače. Ni na što drugo ne misli nego na mladića koji sada posjeduje Gordanu. Osjeća se pred Damirom poniţen, posramljen. Ne prestaje govoriti o njemu i raspiruje u sestri mrţnju protiv tog mladića.

- On je kriv da ne posjeduješ tajne ključeve od krune, a tko zna ne čamimo li mi svi u ovom dvoru samo zbog njega? Sjeti se događaja na Višegradu. Gordana je sve rekla Damiru Misliš li da ova plemićka ulizica nije ispripovijedila princu Ivanu kako si htjela iskoristiti Gordanu na Višegradu. Moţda je sklonuo krunu na takvo mjesto gdje je nikad nećeš pronaći. Premalo si posvećivala paţnje tom prinčevom dodvoraču.

- Ne muči me, Francesco - ustane ona osjetljivo pogođena tim izlaganjem. – Tvoje riječi djeluju kao uţareno ţeljezo na tijelo sputanu lancima. Stenjem u tom prokletom zatvoru. Štedi me, Francesco, da me ne zahvati bjesomučnost. Saţalila mu se i pristupi joj:

- Ne zamjeri, nisam imao zle namjere. Neću više govoriti o tom skotu.

- Samo mi ne spočitavaj što sam propustila. Drugo ti dopuštam. Da put i dobro je da mi govoriš, sve više mi se razotkrivaju niti ove razbojničke druţbe što je oko mene splela svoje zamke.

Zastala je i pogledala u kamin:

- Smatrala sam Damira prostom Ivanovom ulizicom. Ĉinilo mi se da ni za što nema zanimanja, ništa ne zna i ne razumije, a eto, kakav je podmukli vuk u ovčjoj koţi.

- I zacijelo ga je u svemu vodio Varadi i njemu je sluţio.

- Varadi! - izreče ona to ime s mrţnjom. - Dvije godine gomila se u mojim prsima mrţnja, skuplja ţuč koja kipi i prekipjet će. Samo da probijem ove zidine. Znaj, Francesco, osvetit ću tebe, sebe, sve nas. Svi ti lupeţi i Varadi, i Damir, i Gordana bit će izjureni iz ovog dvora. Beatrice Aragonskoj podijeljeno je stotinu muških glava, probit ću izlaz iz ovog pakla.

U tom razgovoru, šuljajući se ulazi Enrico. Braća se ţivo okrenu k njemu.

- Što je? - zapita kraljica.

- Napuljski poslanik ima posjet

- Ranzano, posjet? Ĉiji?

- Zatraţio je u kralja ispovijed, a on mu je poslao biskupa Bakača da ne bi moţda drugog svećenika potkupio.

- Ah - tiho usklikne kraljica - i sad je Bakač tamo?

- Ispovijedat će i pričestiti Ranzana u njegovim odajama. Ranzano nešto snuje. Ne čini on ništa uzalud - i tračak nade sine u Beatriceinim očima.

- Pokušat ću unići k njemu kad Bakač ode.

- Straţa ne pušta nikoga.


~ 382 ~

- Moram naći s Ranzanom vezu, bilo kako.

- Njemu nije dopušteno izići iz odaja, ali vašem veličanstvu straţa neće braniti.

- Namjerice sam izbjegavala da ulazim k njemu, danas mijenjam nakanu.

Onda se oglasi Francesco.

- Je li mladoţenja iz ljetne palače došao na dvor?

- I doručkovao gore kod princa, ali na objed je otišao svojoj mladoj. Tako su na hodniku govorili sluge.

- Prisjest će im - usklikne Beatrice. - Idi, Enrico.

Kraljevska su braća ostala sama.

- Gospodičić se koči dvorom kao kakav princ: stanuje u ljetnoj palači, cjeliva u svojem naručju onu koja je imala da bude majka tvojeg nasljednika, Beatrice.

Probudio je u njoj sjećanje na tako dobro zamišljenu osnovu koja joj je gotovo bila već u rukama. I ona plane:

- Duše, nadahni me! Upravljaj moje misli, moje korake. Idi, Francesco, pusti me samu, moram misliti, misliti. Jao njima kad ja počnem mirovati i misliti.

Napuljski princ je ustao i zagledao se u svijetleće oči svoje sestre.

- U tvojim zjenicama nastupa tvoja mudrost, Beatrice.

- Prosijeva mi kroz mrak svjetlo. Idem njegovim tragom. Svi će sveci zapaliti baklje nebeske da Beatrice posvijetle putove.

- Nadahnuće dolazi. Aragonski bog pribliţuje se.

- On je tu. Jest, on je tu i zato treba da budem sama. Idi, Francesco. Beatrice misli.

Sjela je u naslonjač i skupila visoke obrve, malo zaţmirila da bolje vidi i dublje prodre u ono što joj se budi u mozgu.

* * * * *

U ljetnoj palači sluge su dvorile novovjenčanike jelom. Dok su se vrzali oko stola, Damir se njeţno brinuo oko Gordane. Kad su izašli, uozbilji se, a ona upita:

- Dakle, što je na dvoru? Je li princ čekao znak koji ste mu obećali?

- Ĉekao je, ali kad sam mu rekao da su nas opkolili uhode i da smo se oslobodili, bio je vrlo radostan.

- Niste mu ništa rekli o mojoj dosjetki tamo u loţnici?

- Vi ste mi zabranili.

- Očekivala sam da ćete poslušati moju odredbu. Bilo je dobro.


~ 383 ~

- Princ mi je savjetovao da ne pokušam ulaziti u njegove odaje ove palače, već neka se smjestim ovdje u blagovaonici. Majka mi je jutros obećala da će sve urediti za dva tri dana.

- Bilo bi najbolje da se odmah uklonim paţnji kraljevih slugu.

- Već sam kralju najavio ţelju svoje majke da nas u četvrtak dočeka.

- Govorili ste s kraljem?

- Zvao me.

- Što vam je rekao?

- Bio je vrlo prijazan, promatrao me s mnogo veselja.

- Dakle, Radulov izvještaj obradovao je kralja.

- To se razabralo iz svake njegove riječi i pogleda.

- Valja nam pomno prikrivati naš odnos dok smo tu, a vani ću ja biti gospodarica u kući.

- Gospođice Gordana, imam vam nešto predati. Tu je miraz što vam ga daje kralj. Ovo je vaše.

Promatrala je veliku kutiju punu zlata.

- Posluţit će mi kad se vratim na Grič za mog skrbnika.

- To je još daleko.

Nije htio odgovoriti o prinčevoj osnovi da razriješi brak s Biancom i nju povede pred oltar. Smatrao je da ona to barem naslućuje pa mu se činilo nedolično spominjati. Od časa kad se s njom vjerio vladao se prema njoj kao dvoranin prema budućoj kraljici, osjećao se samo kao podanik onoj koja će nositi krunu. Izbacio ga je iz te smjernosti samo onaj čas kad ju je jučer u loţnici gurnuo od sebe. Samo u času kad je mislio da ga hoće zagrliti, gurnuo je nevjestu da spasi svoje čeţnje. Stidi se toga, spočitava, ali šuti. I zato je danas udvostručio poštovanje i razgovarao s njom, stojeći kao ponizni dvoranin pred kraljicom.

- Smijem li sada otići?

- Polazite li k princu?

- Da, ravno k njemu. Naloţio mi je da vam izručim njegov pozdrav, ali pred slugama nisam mogao kazati.

- Uzvraćam mu pozdrav. Bude li što novo na dvoru, smjesta mi pošaljite Stjepka ili Simona. On mi je isto tako odan kao i paţ.

- Izvršit ću vašu zapovijed.

- Do viđenja, gospodine Damire.

On joj se duboko pokloni. Pošao je brzo hodnikom, jedva čekajući da iziđe ispod tog krova.


~ 384 ~

U vrtu je usporio korake i prošao nekoliko puta ispod pustih stabala. Nikako se nije mogao osloboditi nemira što je ušao u nj kad se ove noći probudio.

"Zar me još uvijek progoni noćašnji san? Ili moţda taj nemir dolazi od njezine blizine? Kakav je mir i spokoj bio u meni sve do ove noći. Odlučio sam biti junak duha, pobjednik svojeg srca. Ja to moram, ja to hoću."

A sad je osjetio da ga sve više spopada neki strah i strepnja. "Nisam se odvaţio da izvršim nešto za što mi nedostaje snage. Moram izvršiti ili umrijeti." S tom se odlukom vratio u dvor.


~ 385 ~

PORUKA NJEMAČKOG CARA

U kraljevskom vrtu je dubok snijeg. Od ljetne palače do dvora sluge čiste uski puteljak. Lovro Iločki polagano upravlja konja. Pred njim ide Mladen Berislavič. Lovro pogleda u ljetnu palaču.

- Očistili su snijeg ispred palače. Zar tamo neko stanuje?

- Da - odvrati Berislavič i skrene odmah razgovor: - Kralj je jučer bio zle volje, a kad je stigao vaš glasnik, sve ma se lice smješkalo. Teško vas očekuje. Dugo vas nije bilo, gospodine vojvodo.

- U mojoj se odsutnosti koješta zbilo?

- Pa i jest.

I onda stade dozivati sluge, izdavati im suvišne naloge da vojvodi onemogući novo pitanje. Kad su prolazili kraj palače, na izlazu se pojavi Damir pa mi ispadne upravo nasuprot. Prepoznavši Lovru, zastade nehotice, kao upokan.

Berislaviću bude neprijatno. Zastane malo iza Lovrina konja i Damiru rukom dade znak da ide dalje. Razumio je Berislavićevu kretnju ruke i uputio se dalje prema dvoru, ubrzavši korake.

- Zar je princ u ljetnoj palači? - zapita Lovro svojeg pratioca.

- Nije - odvrati kratko, očekujući pitanje na koje mu treba sabrano odgovoriti.

- Mislio sam: kad je Damir izišao iz palače. Bit će, dakle, da su prinčevi gosti tamo?

- Kraljevi gosti. Vaš je konj, vojvodo, temeljito umoran. Gazili ste dubok snijeg. Zlo je putovati u ovo doba.

- Radost povratka zaboravlja na sve putne neprilike. Ugledavši ovaj dvor, ušlo je u mene samo veselje, "ţelja da vidim nju"- doda Lovro u svojim mislima. Sve što je promatrao, budilo je ţivo sjećanje na Gordanu, i ovaj vrt, i dvorište, i ponositi budimski dvor s kulama i Damira. Gledao je za njim kako brzo odlazi. Prvi susret s njim dočarao mu je Gordanin lik. Tek kad je Damir brzo uzmicao prema dvoru, opazi da se mladić, izašavši iz palače, tako iznenada zaustavio kao da ga je njegov dolazak neprijatno dojmio. Ili se samo iznenadio? Zašto bi mu bilo neprijatno što on dolazi? Sve se više udubijuje u taj susret. Na to ga sili nešto nejasno od čega kao da njegova radost povratka biva uznemirena.

Berislavić ide za njim pješke i zaostaje, daleko zaostaje, a htio bi ga ispitivati. Mladi dvorski meštar dozivlje sluge, neprestano im izdaje zapovijedi dok nisu stigli do pred ulaz u dvor.

Na stubama, uz mramornog lava, stoji Stjepko. Berislavić se ţuri i gleda ga oštro. Vojvoda side s konja i pohiti mladom paţu.

- Kako je gospođica Gordana?

- Hvala, dobro, vaša vojvodska milosti


~ 386 ~

- Kralj čeka - upadne Berislavić - kaznit će me ako se samo malo zadrţite. Od jučer je razdraţljiv. Od vas čeka smirenje.

- Evo, idem - odvrati Lovro, uspinjući se stubama.

Ovog časa ne misli ni na ono što nosi kralju. Pogled mu prelazi preko mramornih stuba, kipova od bronce i kamena. U širokom predvorju, dugim hodnicima, traţi skutove Gordanine haljine. Odasvud ga gledaju bademaste oči, kao da sav taj dvor ne sadrţi u sebi ništa drugo, osim tih očiju, mirnih, tako osebujnih, jedinstvenih.

Berislavić mu otvori vrata kraljevskog predsoblja i Lovro se nađe u dvorani kraljevih kopista i tajnika. Tu sjede biskupi Bakać i Filipec, ali on ne vidi nikoga, samo Varadija. U njemu još ţivlje uskrsava Gordanin lik tako usko povezan s poslovima nasljedstva. I pruţi Varadiju ruku kao da pozdravlja nju.

Pitanje mu lebdi na usnama, ali prilaze Bakač i Filipec i pitaju ga odakle dolazi u tako teško zimsko doba.

- Ravno iz Iloka - reče on - i priča o snijegu, mećavi i sve gleda Varadija pogledom pitanja. Ali u njegovu licu nalazi samo skrovitu povučenost koja mu ne daje odgovor. Htio bi ga povući na stranu i upitati o Gordani, ali Varadi ne slijedi njegovu namjeru.

- Uđite, vojvodo. Kralj je nestrpljiv.

Otvori mu vrata i uvede ga u kraljevu radnu dvoranu.

- Sjedeći u naslonjaču, kralj pruţi obje ruke u znak radosti, a njegove oči istraţuju Lovrino lice u kojem titraju sjenke uzbuđenosti.

- Vaš obraz ne izraţava ono što očekujem.

- Neka se veličanstvo ne prenagli u sumnjama. Odmah ću razloţiti odgovor njemačkog cara.

Varadi je ostao iza kralja. Vojvoda razabire njegovo drhtavo očekivanje.

- Ĉekajte - reče kralj - poruka još nije izvjesnost. Poznajem Friedricha. što on poručuje, nije ono pravo. Stvarnost se skriva u toku događaja, u svemu i kako vas je primio, što je govorio i kako.

- Razloţit ću vašem veličanstvu sve.

- Ţelim pred sobom vidjeti carevo lice, poglede, svaku njegovu riječ da odatle prosudim koliko vrijedi konačan odgovor na moju poruku To danas odlučuje svim mojim odredbama, odlučuje sudbinom kraljevstva i svim onim pothvatima koje ću poduzeti na temelju vaših vijesti. Dakle, pazite: dozovite u sjećanje sve kako je bilo, slijedite točno redom, ne ispuštajte ništa.

Kralj se nije udobno naslonio u naslonjaču, već sagnuo naprijed. Svaka mu ţilica u licu odaje istraţujuću pomnost. Njegov kancelar čeka s uzbuđenjem, premeće ruku iz ruke i grize usne.

- Ponajprije: kako ste stigli i što se sve desilo nakon toga?


~ 387 ~

- Nisam poslao nikakve glasnike, kako mi je vaše veličanstvo odredilo, nego sam stigao u dvor njemačkog cara iznenada.

- To je bilo dobro. Nastavite.

- Odmah nakon toga javio sam dvorskom meštru cara Friedricha da je ovdje vojvoda, poslanik svemoćnog kralja Matije i moli da ga odmah primi. Ali mjesto toga poslao mi je car svojeg pouzdanika Nijemca. On stade sa mnom razgovarati da izdaleka ispita zašto dolazim.

- Eto, vidite kako je to vaţno. Znači da ga je vaš dolazak zatekao u nekim naročitim osnovama, moţda mu je čak i moj poslanik bio nepriličan. Što ste rekli tome Nijemcu?

- Ništa od onog što je htio znati.

- Izvrsno. A tada?

- Nijemac mi je rekao da je kralj boleţljiv i neka se odmorim od puta pa će me primiti popodne.

- I primio vas je?

- Da veličanstvo.

- Pošli ste k njemu onako kako sam naredio, u potpunom sjaju odore sina bosanskog kralja?

- Stavio sam oko vrata svih svojih petsto zlatnih dukata, opasao mač od blistavih dragulja i tako stupio pred cara.

- A od vaših dukata i dragulja blistale su njegove oči. Je li?

- Kad sam stupio u carevu odaju, dugo me promatrao. Više moju odoru nego mene, a dotle sam imao vremena da ja motrim njega.

- Star je? Jako star?

- Lice mu je vrlo blijedo i nosi tragove boljetice u starosti, kosa mu visi preko ramena, bijela je kao kudelja. Uza nj je stajao prijestolonasljednik rimski car Maksimilijan. Lijep, stasit muškarac, orlovskog nosa. Vidio sam kako je pogled upro u moje oči, ne u moje dragulje. Gledao me pametno, i moţda prijazno.

- To je dobar znak. Kako vas je oslovio Friedrich?

- Ni prijazno ni hladno. Rekao mi je da je boleţljiv, ali me ipak prima, jer sam poslanik moćnog kralja i junaka i pitao me nosim li mu kakvu poruku.

Matija nepomičnom ljubopitnošću zine u Lovru.

- Rekao sam: moj kralj koji je sada u oruţanom primirju sa carem imao bi proljetos nastaviti rat, ali u svojoj plemenitosti moj kralj smišlja da bi se moglo sve to riješiti i bez prolijevanja krvi, a zna da je to ţelja i njemačkog cara. Onda mu objavim prijedlog vašeg veličanstva: da biste bili voljni obustaviti svako ratovanje i sklopiti trajni mir ako njemački car pristane da se odreče prava na prijestolje ovoga kraljevstva i prizna za nasljednika vašeg sina Ivana.


~ 388 ~

- A on?

- Slušao je čitavo moje izlaganje potpuno hladna izraţaja lica, ali je oštro u mene upravio pogled. Samo sluša nepomično i kad ja dovršim, čekam odgovor. Carevo je lice tvrdo. Prednja usna izbočena, stisnuta kao od kamena. Velike svijetle modre oči ne trepnu, idi onda je malo spustio vjeđe da ne vidim što mu je u mislima. Pogledao mi hitro prema Maksimilijanu. On naprotiv ţivim titrajem svojih očiju prati očevu šutnju. Ĉekam odgovor.

- I ne dobivate ga?

- Car ţmiri i šuti. To me neprijatno dirnulo, promijenim stav. Moja kretnja prouzroči da su zazvečali dukati oko mojeg vrata i dragulji oko mača. Careve s vjeđe dignu i ništa više. Maksimilijan priđe korak bliţe ocu i nešto mu tiho reče njemačkim jeziku. Naravno, nisam razumio. Na Maksimilijanove riječi careve se oči smrknu. Odgovori mu samo jednu oštru riječ. Maksimilijan se povuče, a Friedrich se obazre

na me i reče mi:

"Ove vaţne prijedloge valja mi dobro razmisliti prije nego dadem odgovor vašem vladaru. Još danas ću o tom razmišljati, a sutra ću vas ponovo pozvati."

- Veličanstvo i razumije se da vaša carska milost mora o tom razmisliti – rekoh ja. Neka ne misli da me otpratio kao kakvog paţa. Poklonio sam se. Stari me car gleda hladno, a Maksimilijan nešto prijatnije. Odlazeći, znao sam da se stari buni, a mladi nije protivan.

- To je sve vaţno - upade Matija. - A sad dalje.

- Izašao sam iz odaje i pošao iz dvora, kad na izlazu spazim neko lice. Pričini mi se da sam to lice vidio u našem kraljevstvu, na našem dvoru na Griču.

- Što velite? Na mojem dvoru? - zapita Matija.

- Nisam odmah mogao da mu se sjetim imena, pogledao sam ga oštru, a on iznenada izmakne ispred ulaza u perivoj. Sa mnom je bio brat Mladena Berislavića. Povučem ga za sobom i rekoh da me prati. Moramo pronaći bjegunca. Imao sam trag njegova bijega, preskakivao je nerazgaţeni snijeg, i pođem za njim. Iza visokog grmlja, pokritog snijegom, u carskom perivoju uzdigao se veliki kameni kip sv. Antuna.

Zaustavio sam svog pratioca, a ja pođem hitro naprijed. Ispod kipa stisnuo se gospodin zaogrnut plaštu. Ja mu se nasmijem.

"Moj gospodine, sveti Ante kao da vas neće štititi. Naprotiv, pritekao je u pomoć meni da vas pronađem. Zašto se skrivate preda mnom?"

"Ne poznajem vas" - odgovori mi on.

"Vojvodu Iločkoga ne moţe tako lako zaboraviti tko ga jednom vidi- rekoh ja- ali ni vas, jer vi ste bili u dvoranstvu njezinog veličanstva kraljice Beatrice. Valjda ne kanite ovdje pred svecem to poreći?" On je poblijedio i uspravio se pa me onda upita:

"Što ţelite od mene?"


~ 389 ~

"Da se pozdravimo. Iz istog smo kraja, makar ste vi napuljskog roda, a kad smo se tako lijepo sastali, bilo bi nedolično da prođem pored vas, a da se s vama ne porazgovorim i ne zabavim. Očito ste odbjegli iz dvora mojeg vladara i prešli u sluţbu njemačkog cara?"

"Varate se, vojvodo - odgovori mi on - došao sam u Njemačku za naukom, istraţujem stare listine."

"To je lijepo rečeno. I mene zanimaju takve listine. Bit ću vam zahvalan ako me u to uputite." Ovako sam ga prisilio da pođe sa mnom kroz vrt, a onda smo zajedno pošli u grad na konačište. Tu se oprostio sa mnom. Bilo mi je odmah jasno da taj čovjek ima neku naročitu misiju. Drugog sam dana dobio obavijest iz carskog dvora da je starom caru pozlilo, da će neko vrijeme leţati u postelji i neka pričekam dok ozdravi. Tako sam se zabavio s tim Napuljcem.

- Znate li mu ime?

- Doznao sam da se zove Pietro Fontana.

- Bit će krivo ime, ali vi ste ga vidjeli među kraljičinim dvoranima?

- Vidio sam ga. Znajući da moram čekati carevo ozdravljenje, iskoristio sam to vrijeme da slijedim trag toga Napuljca. Svakog sam dana bio s njim, darivao ga, častio, a jedne sam ga večeri, vidjevši da ima vrlo dobar okus za dobro vino, čestito opio. Onda sam ga naveo na razgovor. Veličanstvo već zna kako se razgovara s potpuno pijanim čovjekom, naročito kad je Napuljac. Nadimao se i hvalisao kako će njezino veličanstvo biti izabrano za vladara ovoga kraljevstva, a da će na to pristati i njemački car, a kraljica će Nijemcu vratiti sve zemlje koje je osvojilo vaše veličanstvo, čak i Beč, još više: dat će njegovu sinu svoju mlađu sestru za ţenu.

Kralj Matija udari po naslonjaču. Bjesnilo provali iz njega.

- Neka se veličanstvo ne uzbuđuje - primijeti Lovro i odmah nastavi - sad sam znao kakve je to listine došao da proučava taj Pietro Fontana i to mi je dobro došlo. Kad se otrijeznio, bilo ga je strah da je nešto preda mnom govorio, no ja sam se učinio kao da sam i ja bio pijan pa se ne sjećam ničega što smo govorili.

- Javili ste mi u Budim po glasniku da će vas Friedrich primiti kad ozdravi. Je li to učinio?

- Nekoliko dana prije toga bio sam opet pozvan u carski dvor, ali na vrlo čudnovat način. Morao sam se zaogrnuti i ulaziti na neka mala vrata kao na neki skroviti sastanak. Uveli su me u neku malu, nipošto carsku odaju, gdje me dočekao mladi car Maksimilijan.

- To je dobar znak - usklikne kralj.

- Mladi me car ispitivao podrobno o prijedlogu vašeg veličanstva, a zatim pitao mnogo o njegovoj visosti princu Ivanu, kakve je čudi, naročito je li odan humanističkim načelima. Razabrao sam da mu je mnogo do toga da sazna je li princ miroljubiv ili ratoboran. Odgovorio sam tako da je bio potpuno uvjeren kako je mladi princ sklon miru, a ne ratovanju, što je napokon istina. Maksimilijan mi nije ništa govorio o svojim nakanama, samo me ispitivao. Na kraju mi reče da će me njemački car primiti čim ozdravi. Tada sam se opet vratio u grad u svoje konačište. Nije bilo tako teško doznati da car uopće nije bio bolestan.


~ 390 ~

- On je vijećao sa svojim pouzdanicima o kraljičinim prijedlozima - mrko će kralj Matija.

- Da, veličanstvo, tako je bilo. Fontana je za to vrijeme nekoliko puta bio pozvan na dvor. Ĉekao sam strpljivo dok me car iznenada pozove.

Matija ispruţio vrat i njegova se jaka šija produţila. Zahvati pogledom Lovru kao kliještima, susprezao je dah da ne bi opazili kako mu se jaka prsa naglo uzdiţu i spuštaju.

- Kako vas je primio? Što je rekao?

- Lice mu je bilo isto tako hladno kao i prvi put, ali je zato Maksimilijan bio naročito prijazan i njegovi su me pogledi neprestano sokolili. Razabrao sam da je carev sin za naš prijedlog.

- A stari?

- Rekao mi je da mu je mnogo do toga da sklopi trajni mir, ali...

- Očekivao sam taj sudbonosni "ali".

- Ali ne moţe pri tom ţrtvovati ni komadić svoje zemlje. Spreman je priznati princa Ivana za kralja i odreći se prava na vaše prijestolje ako vaše veličanstvo Njemačkoj vrati osvojene zemlje zajedno s Bečom i dade mu odštetu za nanesene ratne troškove.

- Nikad! - usklikne kralj Matija.

Od toga se odgovora Varadi oštro trgne i mrko pogleda kralja, a Lovro nastavi:

- Iza leđa staroga cara mladi učini kretnju kojom mi je dao razumjeti da bi od posljednjeg prijedloga odustao. Mislim, naime, od ratne štete. A onda je stavio još jedan prijedlog.

- Nezasitni proţdrljivac - promrsi kralj, očekujući Lovrino saopćenje.

- Molim veličanstvo da se ne uzrujava. Ovaj prijedlog nije tako strašan, samo nešto nepriličan. Car je predloţio da princ Ivan uzme za ţenu kćerku njegova sina Maksimilijana.

- Slutio sam - promrmlja kralj.

- Rekao sam caru da ću svojem vladaru saopćiti točno njegove prijedloge, a na to mi Maksimilijan prijazno priđe i pozove me da toga dana prisustvujem carskoj večeri gdje ću vidjeti njegovu kćerku da mogu izvjestiti vaše veličanstvo.

Mati ja sagne glavu i podupre je o dlan, razmišljajući.

- Uvečer uveli su me najprije u neku veliku dvoranu u prizemlju. Stari car nije bio prisutan, a mladi me vrlo ljubazno dočeka i reče mi doslovce ovo:

"Stari nije tako pristupačan kao mi mladi. Moţete u moje ime izjaviti kralju Matiji da sam potpuno spreman da uglavim mir i učinit ću sve da svog oca sklonem utanačiti ugovor koji bi oba kraljevstva vezao na trajni mir i prijateljstvo."

Poţurio sam se odgovoriti:


~ 391 ~

"Osjećam da vaše veličanstvo od prvog časa nije bilo protivno, a znam da će moj vladar isto tako nastojati da se taj ugovor sklopi."

- Malo nakon toga uđe stari car, a mladi dovede visoku i vitku djevojku, plavokosu, modrih očiju. Njeţna je, mila, dapače i lijepa. Duboko sam joj se poklonio. Car Friedrich vrebao je svaku riječ svoga sina Maksimilijana kad je svojoj kćeri Margareti prikazivao hrvatskog vojvodu Lovru Iločkoga. Ona me gledala vrlo začuđeno, bit će da je moja bogata odora izazvala u njoj divljenje.

- Mislila je: kako mora da je bogato to kraljevstvo kad njezin poslanik nosi na svojoj odori toliku raskoš - kaţe, smješkajući se Matija.

- Govorio sam s njom latinski. Njezin je govor skladan i otmjen, a naročito mio. Nakon toga rekao sam caru Maksimilijanu nekoliko laskavih riječi o njegovoj kćerci i da bi bila prekrasna i dostojna kraljica ovog kraljevstva. Za večerom stari je car naročito pazio i prisluškivao što sa mnom govori njegov sin kao da se bojao da će mi

previše obećati. Na odlasku mi car Friedrich reče neka mu donesem odgovor vašeg veličanstva i predloţi da se vaše veličanstvo u Linzu sastane s carem da sve ugovorite i sklopite ugovor. Evo, veličanstvo, to je sve što imam da vam kaţem.

Nastala je duga šutnja. Gotovo dršćući promatra Varadi kralja, ali se ne usuđuje ništa primijetiti. Sve to vrijeme šutio je i promatrao kako je na kralja djelovao Lovrin izvještaj.

- Hoće da mu vratim osvojenu zemlju? Da mu vratim Beč kojem sam kanio udariti svoju prijestolnicu? To neće dočekati.

- Veličanstvo, te je uvjete postavio Friedrich, potaknut prijedlogom njezina veličanstva - značajno upozori Varadi. Matija ošine kancelara srditim pogledom i upita Lovru:

- Uvjereni ste da je taj Napuljac govorio istinu?

- O tom me uvjerio car Maksimilijan.

- Oštri kraljev pogled upravi se u Lovru:

- Kako? O tom mi niste ništa rekli.

- Bojim se razljutiti vaše veličanstvo...

- Ne tajite ništa.

- Rekoh, veličanstvo, Friedrichov sin Maksimilijan prikazao me svojoj kćeri. Laskavo sam mu govorio o princezi, na što me on povukao u stranu i rekao mi ovako:

"Udovac sam, traţim ţenu, ali se ne bih htio vezati ni s kojom napuljskom princezom. S druge strane, radije bih u svojem budućem carevanju sklapao saveze s kraljem Ivanom, sinom kralja Matije, negoli s kraljicom Beatriceom. Kćerka kralja Ferrantea nije jamstvu za trajni mir.

"Znam da je njegovoj carskoj milosti kraljica stavila prijedloge - rekoh mladom caru. - Zadajem vašem veličanstvu časnu riječ da Beatrice nikad neće biti izabrana za vladara, a oni koji joj nude krunu u velikoj su manjini i čine to samo iz neprijateljstva prema kralju pa će je prvi napustiti. Na te riječi zalaţem svoju čast i svoju glavu." Maksimilijan mi odgovori:


~ 392 ~

"Obaviješten sam da je tamo u kraljevstvu mrze i nastojao sam o tome uvjerim svojeg carskog oca, a nakon vaše izjave uloţit ću sve da moj otac otkloni kraljičine prijedloge i sklopi savez s kraljem Matijom. Mnogo sam čuo o princu i naročito sam nastojao saznati o njegovim načelima koja su mi vrlo bliza. To mi je jamstvo da bismo nas dvojica kao vladari ţivjeli u miru i prijateljstvu i ne bismo trošili svoje snage na međusobno ratovanje."

"Te će ţelje vašeg veličanstva naći u princu oduševljenog odaziva" – rekoh mladom caru.

Dok je Lovro govorio, Varadi se povuče iza kralja i kimne vojvodi u znak zadovoljstva. Sad je mirnije očekivao odgovor kralja Matije koji promrmlja:

- Dakle i tu je htjela da mi pomrsi račune!

- Njemački car svakako ne bi bio tako krut u svojim uvjetima da nije bilo toga prijedloga - reče Varadi.

- U to sam čvrsto uvjeren - odvrati Lovro - i kad se Friedrich pričinio bolesnim, bilo je to samo zato što se između oca i sina vodio ţestoki boj za ta dva prijedloga. Mudrosti vašeg veličanstva uspjet će da se velelebno djelo toga saveza sretno dovrši.

- I onda će proklamacija biti najlakša stvar - oglasi se opet Varadi, promatrajući kraljevu duboku zamišljenost.

- O tom valja temeljito razmisliti - reče kralj nešto potištenim glasom, ali ga opet uzdigne, naglasivši:

- Mladi car pruţa mnogo nade, a stari neće ţivjeti dovijeka.

Uto se kraljev kancelar poţuri:

- Vaše je veličanstvo čitav svoj ţivot rješavalo teške drţavne poslove, a razrušeno kraljevstvo sagradilo je i podiglo do vrhunca. Ta će ga mudrost voditi da se nagodi s njemačkim carem još za njegova ţivota.

- Varadi se osokoli na tako dugi govor da ulije kralju pomirljivo raspoloţenje.

On je ustao i zatakao ruke za pojas.

- Taj savez osigurava mojem sinu prijestolje.

- Tako je, veličanstvo - veselo prihvati Varadi.

Polagano korača kralj spuštene glave i razmišlja. Kancelar i Lovro čekaju odredbe. Prođe nekoliko časaka, a onda se Matija okrene Lovri:

- Vašu sam pratnju okruţio straţom da nitko ne sazna odakle dolazite, a vi ćete,

vojvodo, ostati na dvoru da mi budete pri ruci. Ĉim se odlučim kakav ću odgovor poslati caru Friedrichu, putovat ćete k njemu. Sve mora ostati potpuna tajna za koju znate samo vi i Varadi. A sad idite i odmorite se. Berislavić će va odrediti odaje. Svakako neka misli da ste došli iz Iloka.

Lovro se pokloni, ali ga kralj zaustavi:

- Gotovo sam zaboravio. Imam nešto da vam kaţem - i pođe prema njemu. - Za vaše odsutnosti dogodilo se mnogo toga.


~ 393 ~

Lovro osjeti nemir.

Kralj je, međutim, nastavio govoriti, promatrajući pozorno mladog vojvodu:

- Prigodom vašeg odlaska zamolili ste me da štitim Gordanu.

Vojvodino srce još se više zbuni.

- Da, veličanstvo. Zamolio sam.

- I -ja sam je štitio. Uvjerio sam se po mnogo čemu da je i zasluţila.

Lovrin pogled uhvati nemirnu kretnju kancelara Varadija i obuzme ga neka plahost. Ĉinilo mu se da kralj ima da mu kaţe nešto neprijatno.

- Vi ste mi, vojvodo, učinili velike usluge i obećao sam vam Gordanu.

To pobudi neprijatnost i nadu.

- Da, veličanstvo...

- Onog dana, kada ste me zamolili da je štitim, rekli ste i ove riječi: "Pokloni li ona svoju sklonost meni ili kome drugome i onda molim neka je veličanstvo štiti."

Neobično je naglasio riječ "kome drugome". U vojvodino srce ušuljaju se sjene slutnje.

- Da, rekao sam to, veličanstvo.

- Iz ovih je riječi bilo jasno da je vi nikada ne biste prisilili da bude vaša.

- Nikada - odvrati on.

- Upozoravao sam vas jednom na Griču: ne uskraćuje li vam Gordana odgovor na vašu prosidbu jer joj je srce osvojio netko drugi?

Kraljev kancelar opazi kako visoka i snaţna vojvodina pojava gubi stav, a u njegovim tamnim očima odraţava se strepnja.

Očito je i kralj to opazio jer nije odmah našao riječi da mu saopći što je bilo.

- U vama je muško srce koje se nikad neće poniziti, iako ljubi...

Vojvodina ruka koja je počivala na dršku mača spusti se nemoćno niz bedra. Prolazila ga je neka drhtavica. Ipak je nastojao da hrabro gleda kralju u oči.

- Sjednite. Lovro - reče kralj i stade mu pričati o napuljskoj zasjedi o sastanku u ljetnoj palači, o nastupu paţa Stjepka. Lovro je slušao, ali zadrţao svoj muţevni mir.

- U sebi sam rekao - nastavi kralj - vojvoda Lovro nikad ne bi traţio za sebe Gordanu da je sve to čuo i vidio. I tako je te večeri pred svima sam princ vjerio Gordanu s Damirom.

Vojvoda ne trene okom, a kralj odmah nastavi:


~ 394 ~

- Mislio sam da su vjereni, a kako će biti dalje, odlučit ćemo kad se vi vratite. Ali onda mi je stiglo u ruke pismo što ga je do sada još nepoznati izdajnik na mojem dvoru poslao u Milano i Napulj. Dajte mu, Varadi, pismo.

Kancelar preuzme nepriličnu duţnost da mu pokaţe sadrţaj pisma, a tada opet riječ prihvati kralj:

- Tu na dvoru sjede mi na vratu Maffeo i Marcelo, a tamo negdje putuje drugi glasnik s isto takvim pismom milanskom vojvodi. Nije bilo drugog izlaza nego da i Marcela i Maffea uvjerim kako je laţna spletka da je princ vjerio Gordanu Damirom samo zato da je osigura za sebe. A bilo je i drugih razloga, o čemu sam se uvjerio, ispitujući prinčevu i Damirovu majku. Svi su me razlozi prisilili da odredim vjenčanje.

Prestravljen Lovrin pogled smete kralja i on načas zašuti, a Lovro promuca:

- Vjenčanje?

- Ove nedjelje je obavljeno.

Vojvoda obori pogled. Kralj pogleda Varadija s izraţajem čuđenja. Očito nije očekivao da je vojvodin osjećaj tako dubok. Lovri se činilo da su ga udarili bodeţom posred srca. Sva mu je grud puna jauka.

Kralj se poţuri da ispriča sebe:

- Bio sam uvjeren da je vi ne biste traţili od mene kad ljubi Damira i da ste bili tu, ne biste mogli drugo nego da odstupite. Drugačije nije moglo biti.

Gordana je sama odlučila o svojoj sudbini. Vjenčao sam ih i smjestio nekoliko dana u ljetnoj palači, a sad će se preseliti Damirovoj majci.

Znoj oblije Lovrino čelo. Tog časa vidio je Damira kako izlazi iz ljetne palače.

Izlazio je u zoru od nje, iz loţnice za kojom je vojvoda čeznuo pun nade da će on biti jedini kojemu će sudbina dodijeliti sreću da prijeđe taj prag.

I bol i ljubomora zapeku ga. Ne mole podići oči da pogleda kralja. I Varadija da u njima ne bi pročitali ogorčenje prema obojici.

- Vrlo ţalim, Lovro, ako vas je tako duboko kosnulo.

- Teško je veličanstvo, vrlo teško...

- Muškarac ste i preboljet ćete.

- Svladat ću se, preboljet neću.

- Da barem niste bili odsutni. Moţda bi se drugačije desilo. Bio bih zapovijedio Gordani da se vjenča s vama.

- Ne, kralju moj, na zapovijed nikad ne bih uzimao Gordanu. Ĉekao sam njenu sklonost, čekao strpljivo...

- A ona vam je davala nade? - začudi se kralj. Lovro opazi kako mu Varadi daje znak da to zaniječe.


~ 395 ~

- Ne, veličanstvo, ali ljubav je takva, uvijek se nada...

Razmišljao je zašto mu Varadi daje znakove i čini mu se da je tu nešto nerazjašnjeno što ne zna ni kralj. Uza sve njegova bol ne popusti.

- Valjda mi niste kivni, Lovro? - upita kralj neobično toplo pod dojmom sloma što ga je razabrao u čitavom njegovom biću.

- Moralo je biti - šapne Lovro i ustane. - Kralj je postupao kako je morao. Smijem li otići, veličanstvo?

- Ĉime da vam nadoknadim bol koju niste zasluţili za svoju vjernu sluţbu?

- Nema naknade, veličanstvo. Nema je nigdje ni u čemu.

On se pokloni, izađe iz kraljeve odaje i uputi se gore gdje tu mu odredili konačište.

Kad je ostao sam, spusti se na stolicu i pokrije lice. Ĉinilo mu se da je izgubio sav ţivot. Varadi nije ni pomišljao da ide za vojvodom i ublaţi njegovu bol. Sada nije mislio ni na što drugo, osim na sudbonosne prijedloge cara Friedricha.

Ti su prijedlozi izazivali jake pokrete njegove ţestoke burne ćudi. Neprestano je rumenio i blijedio, očekujući da kralj započne raspravljati o tome. Matijina šutnja dala mu je jasan dokaz koliko su duboko zasjekli u nj ti prijedlozi i mogućnost da po njima lagodno postavi na prijestolje Ivana.

Kako sada kralj misli o tome? Hoće li pristati? Ili odbiti? Po kraljevu drţanju ne bi nikako mogao zaviriti u njegovo raspoloţenje. Duboka zamišljenost ne odaje nikakav trag odlukama što se rađaju u njegovoj duši. A sve drugo iščezava u kancelarovim mislima, osim odluke o kojoj ovisi sreća ili nesreća kraljevstva.

Trgnuo se kad je kralj iznenada rekao:

- Opetujmo careve prijedloge. Zabiljeţite ih da mi budu uvijek pred očima kad budem odlučivao.

Ovaj nalog značio je svaki otklon njegova sudjelovanja u odluci. Pošto je zabiljeţio potanko prijedloge, preda ih Matiji a on ih smota i gurne u haljetak.

- Veličanstvo me ne treba?

- Sada još ne. Je li Bakač otišao u Budim k ţupniku?

- On očekuje naloge vašeg veličanstva.

- Novih naloga nema. Moţete ići. Recite mu.

Varadi je morao ostaviti kralja samoga. U tajničkoj sobi isporuči Bakaču kraljeve riječi. Kad je ovaj otišao, Varadi započne svoj rad. Nikako mu nije pošlo za rukom navratiti misli k drugom poslu. Prijedlozi njemačkog cara usjekli su se u njegovu dušu. Dopodne se kralj nije pojavio. To dugo kraljevo samovanje pojačavalo je Varadijevo uzbuđenje. Uzalud. Kraljeva vrata su bila zatvorena. Zvono s tornja kapele javljalo je podne, kad Varadiju najave dolazak naročitog glasnika.

Ovo dade kancelaru priliku da uđe kralju. Sjedio je u naslonjaču. Glava mu počiva na mekom oslonu. Oči upravljene u strop dvorane, u veliku sliku što prikazuje nebo puno zvijeda. Kraljev pogled kao da se utječe k njima svojim teškim pitanjima.


~ 396 ~

- Veličanstvo, vratio se kraljevski glasnik iz turskog logora.

Ispitujući, okrene se Mati ja k ulazu u dvoranu:

- Vrlo dobro. Uvedite ga odmah.

- Dakle, što veli Turčin? - pita svojeg glasnika. - Hoće li pošteno odrţati ugovor primirja?

- Uvjeravao me. Ipak sam doznao preko svojih uhoda da se nešto naglo sprema za boj.

Ta vijest usplahiri kralja i nametne glasniku hitra pitanja.

- Turčin je dobio vijest da se vaše veličanstvo sprema prekršiti mir i iznenada navaliti. To ga je ponukalo na pripreme. Ĉuvši to, ponovo sam otišao k turskom

paši da te vijesti poništim. Ne znam koliko mi vjeruje pa sam se, eto, vratio da zatraţim od veličanstva naloge.

- Tu je vijest bacila u turski logor Venecija. Nitko drugi, nego prokleta Venecija da mi omete druge osnove.

- Rekoše mi: vijest je stigla s dvora vašeg veličanstva. Kraljevo lice se smrači. Pogleda Varadija i razjareno vikne:

- Opkoljen sam izdajicama.

- Ako turski vojvoda govori istinu, izdajstvo je učinjeno zato da veličanstvo odvrati od posla za nasljedstvo. Razjaren kralj ustane. Nosnice mu se šire.

- Varadi, jao svima ako se ne otkrije izdajica. Onda se uputi k stolu:

- Smjesta ću napisati pismo Turčinu. Pruţit ću mu jamstvo da ni u snu nisam mislio prekršiti ţeljeni mir. Sutra u zoru putovat ćeš natrag - reče glasniku. - Do tebe je da što prije stigneš. Do proljeća ionako ne bi Turčin mogao da navali. Svejedno, lupeštvo iziskuje hitnju.

- Kralju, slušam vaše zapovijedi.

Glasnik se udalji. Iskalivši pred kancelarem svoj bijes nad tom spletkom, kralj naredi Varadiju da piše.

Svršivši, opet sjedne u naslonjač i preda se mislima. Ponovo se Varadi morao udaljiti, ljutit na nove vijesti što svraćaju Matijinu paţnju na nove neprilike i odvraćaju da što prije izrekne odluku koju Varadi s tolikom zebnjom i ţeljom očekuje.

Za vrijeme objeda u blagovaonici kralj je dobre volje i nitko ne bi mogao naslutiti

kakve su ga snašle brige. Ni sama Beatrice. Ni danas nije promijenila drţanje. Razgovarala je s kraljem kao da se među njima ništa nije zbilo. Kralj je slijedio taj primjer. Uz to je govorio s princem i milanskim poslanicima. Francesco i Ranzano nisu smjeli dolaziti u blagovaonicu, a njihovo se odsustvo ispričavalo bolešću. Vojvoda Iločki zamolio je da ga kralj oprosti od zajedničkog objeda, a kako je primio dozvolu, nije se ni pojavio.

Pred svršetak objeda kralj oslovi Beatrice:


~ 397 ~

- Danas uveče mogli bismo se zabaviti čitanjem. Naši pjesnici već dugo nemaju posla. Odredi im da pripreme svoje pjesme, a vi, Galeotti, pobrinite se za malo priča iz historije.

Poslije jela otputi se kralj u radnu odaju i pozove svojeg knjiţničara.

- Donesite mi Cicerona. Naročito govore protiv Katiline.

Primivši knjigu, kralj stade listati, uzme pero i stade potcrtavati neke izreke.

Ĉitavo popodne Varadi nije dočekao da ga kralj pozove na vijećanje.

* * * * *

A gore u svojoj sobi, sjedio je vojvoda Iločki. Trebala mu je samoća da se snađe u bolu što ga je zadesio. Popodne došuljao se k njemu Stjepko. Vojvodin pogled nije

bio odviše ljubazan. Ni glas kojim ga je upitao:

- Što hoćeš tu?

- Vaša vojvodska milosti, Gordana me šalje.

- Tebe šalje k meni?

- Rekla mi je pred njim da dođete.

- I on je s njom u palači?

- Ne, otišao je k princu.

Ĉeţnja da je vidi vukla ga je da ide, a opet mu se činilo da taj susret neće podnijeti.

- Ti si vjenčao Gordanu - reče vojvoda Stjepku mrko.

- Samo vjerio, nisam mislio da će do toga doći - i dječak proplače.

Vojvoda krene Gordani. Stjepko ga uvede u blagovaonicu ljetne palače i onda se udalji na hodnik. Vrata loţnice se otvore. Preko praga prijeđe Gordana. Vidio je samo njene bademaste oči što su ga zbunjivale, smućivale ...

Snaţan muškarac, hrabar junak pred tom djevojkom osjeti slabost.

- Hvala što ste se odazvali - veli ona.

- Na vašu zapovijed.

- Samo sam molila. Hoću da govorim s vama.

- Znam sve - i ponikne očima da je ne mora gledati.

- Samo od mene moţete doznati sve.

- Spreman sam na još gore. Niste mi duţni objašnjenje, niste mi ništa obećali.

- Sjednite, molim vas.

Obuzeo ga je strah od novih boli koje mu nosi njeno razjašnjenje. Bilo mu je da bjeţi, a ipak ga zaustavlja ţelja da čuje što još ima da mu kaţe.


~ 398 ~

- Damir i ja pridonijeli smo ţrtvu milanskoj ţenidbi.

- Ţrtvu ste pridonijeli?

- Mi smo samo prividno stupili u brak.

Trzaji duše odraţavaju mu se u licu i očima...

- O tom znadu samo princ i Varadi, a kad princa proklamiraju i dođe na dvor Bianca, sve su pogibelji minule. Onda ću zatraţiti poništenje svojeg prividnog braka s Damirom. Sam princ obećao mi je da će to provesti u Rimu. Eto, to je ono što niste znali.

Saplelo ga u srcu, ne znajući je li to radost ili bol, ili oboje. Misao na prijedlog njemačkog cara da se princ vjenča s njegovom kćeri razdraţi ga. Ako kralj na to pristane, ionako će se milanska ţenidba razriješiti. Zašto je Gordana morala da je spašava svojom slobodom? Makar su mu lijepo zvučile riječi o razrješenju prividnog braka, srce mu se ne moţe upokojili. Obećana šutnja kralju sprečava ga da joj razotkrije što donosi iz Njemačke.

Gordana nije šuštala u svojem objašnjenju:

- Morala sam vas uputiti u tu tajnu i zbog vas, iako vam, kako rekoste, nisam dala nikakvih obećanja. Ţeljela sam vas oteti suvišnim mislima i predusresti moţebitnu osvetu gospodinu Damira.

- Damiru ne treba zagovora kad se radi o hrabrom istupu na megdan.

- U to smo se oboje uvjerili, ali među vjernim pristašama kralja i princa ne smije biti sjenka kakvog ličnog neraspoloţenja pa ja sam pohitila da vas obavijestim. Damirov otac i sin od velike su potrebe našem cilju, a i vi, vojvodo.

- Moj osjećaj prema vama, Gordana, ne traţi posvetu, već samo vašu sreću.

- Kad bi mi je pruţio drugi, i onda biste to ţeljeli?

- Ţelio bih, ali i trpio.

- Plemenitost vam je upisana u očima i riječima.

- Ako je to plemenitost, onda je sišla u mene s vas.

Ne odgovorivši, ona promatra njegovo lice u kojem se odraţavala sva odanost što mu je počivala u dnu duše.

- Ne znam imam li pravo da nešto pitam - reče on.

- Budem li našla da vam to pravo ne pristoji, neću odgovoriti.

- Što ćete učiniti kad vam vrati slobodu?

- Na to je lako odgovoriti. Vraćam se svojem skrbniku.

- A onda?

- Mogu li se unaprijed odrediti putovi osnovama koje još nisu ni začete?


~ 399 ~

- Ni začete? - uzdahne on.

- Kraljica me odviše zaposlila borbama protiv svojih spletaka i napadaja, a da bih imala i načas vremena zaokupiti se sama sobom.

- Ako sam dostojan vašeg povjerenja, ne prešutite mi što se događalo za moje odsutnosti.

Ispripovijedala mu je sva kraljičina spletkarenja za vrijeme boravka u Budimu. Najteţe ga pogodi Francescov napadaj. Dok mu je o tom govorila, njegovo se lice rasplamti. Obuzme ga pravo bjesnilo i onda teško uzdahne:

- Strahovito me sapinje pomisao da ste ostali bez obrane. Još strašnije me dira što opet moram ostaviti dvor. Kralj će me slati zbog vaţnih osnova.

- Mene štite pravednost i moja dosljetljivost.

- Htio bih da u tome budem treći - naglasi ustajući. - Kad vas opet smijem vidjeti, Gordana?

- Danas uvečer odrţava se pjesnička večer na dvoru. Kralj je naredio Damiru da povede i mene.

- Gordana - reče na oproštaju - boli su ublaţene, ali mir nikako.

- Što ga buni?

- Ne bih znao reći.

Ona zamišljeno odvraća:

- Tko bi mogao znati zašto sve dršću ljudska srca?

Pogled joj skrene na prozor. Rumenkaste zrake bojadisanog prozora padaju po smeđoj kosi, sputanoj u mreţu od modrih vrpca. U očima joj misao kao oblačak u daljini...

"Da je mogu prozrijeti...- pomisli Lovro, gledajući je čas i iziđe.

Odlazio je kroz vrt u dvor.

"Što će biti od svega toga?" - pitao se nemiran i pun bola.


~ 400 ~

KATILINA - OKOM U OKO

Te večeri došla je Gordana u kraljevsku blagovaonicu u narančastoj haljini, urešenoj modrim baršunom, a na ruke je navukla rukavice od bijele svile. Sva se ljubopitnost dvorana okrenula k njoj. Ţene su ispitivale njen izgled, muškarci ljepotu, a Beci je traţila izraţaj sreće. Osjećajući što sve traţe dvorani u njenoj spoljašnosti, znala se prikazati vedro i zadovoljno.

Kad su u dvoranu stigli kralj s princem i kraljica sa svojim rođakinjama, prvi opazi Gordanu kralj i prijazno joj domahne rukom. Kraljica je zovne i ljubazno oslovi. Djevojka joj smjerno poljubi ruku i opet se vrati k dvorankama.

Princ Ivan promatrao je s pritajenom radošću ljubljenu djevojku koju su svi smatrali Damirovom ţenom. Lovro Iločki pogledao bi je katkad iz pozadine.

Za večere kralj je razgovarao šaljivim tonom i posvetio veliku paţnju kraljici kao da između njega i nje postoje najbolji odnosi.

Nakon večere pođoše svi u drugu dvoranu gdje su već čekali talijanski dvorski pjesnici da recitiraju i čitaju. Vodstvo priredbe preuzeo je historičar i pjesnik Galeotti. Odebeli čovjek ustrčao se da svakome od pjesnika kaţe još po koju opasku o njegovoj zadaći.

Onda započne deklamacija pjesničkih djela. Kraljica i kralj izraţavali su svoje mnjenje i recitiranje bi se nastavilo.

Odgojitelj princa Ivana, pjesnik Ugelotti, čitao je stihove Vergilija, zatim Dantea. Dugotrajna deklamacija kao da naročito zanima kralja? Kad pjesnik svrši, Matija pozove Galeottija:

- A Cicerona ste mimoišli. Nema recitiranja bez kraljičina ljubimca.

- Veličanstvo, nema nikoga tko bi se usudio da uzme u svoja usta riječi bogoduhog govornika. To bi smio učiniti jedino kralj svojim ciceronskim govorničkim darom.

- Da vam pokaţe kako se čita Ciceron? Dajte mi njegove govore, dajte govore protiv Katiline. Hoćeš li to? - pita on kraljicu.

- Što god Ciceron veli, jednako je genijalno. I kralj se isprsi pa će onda skupljenim slušaocima svojeg dvora.

- Dočarajte sebi sliku onog mjesta gdje je govor izrečen. Dakle, ovo je dvorana rimskog senata. Vi ste rimski senatori, ja sam konzul Ciceron. Među senatorima, među vama, sjedi Katilina, rimski građanin, koji šuruje s neprijateljima Rima na zator rimske drţave. Konzul Ciceron odjednom ugleda u senatu Katilinu, naglo ustaje i usklikne:

- Kako ćeš dugo zlorabiti, Katilino, strpljivost našu? Ne osjećaš li da su tvoje zločinačke izdajničke osnove otkrivene?

Gromki kraljev glas razlijeţe se dvoranom. Ĉita izreku, naglašujući govorničkom vještinom, pa opet digne pogled s knjige, preleti dvoranom, pogledavši kraljicu, i nastavi:


~ 401 ~

- Budem li te, Katilino, jednom strahovito kaznio, tada se moram bojati spočitavanjA rodoljuba da sam to učinio prekasno! Znaj Katilino, nema ti uzmaka. Ti ćeš ovdje ţivjeti kao što ţiviš sada? Opkoljen mojim straţama da se ne uzmogneš na maknuti."

Oči su kraljeve čas upravljene u Beatrice, a onda zaokruţe dvoranom. Svi slušaju nepokretno. Kraljica gleda muţa, nešto je čudno obuzima zbog prijeteće grmljavine kraljeva glasa. On čita dalje:

- "Ni noć svojom debelom tamom ne moţe sakriti glas klete urote tvoje! Ništa ne činiš, ništa ne moţeš, ništa ne zamišljaš. Zašto ja ne bih dočuo i svojim očima opazio..."

Oči mu se sretnu s Beatriceinim. Ona prisluškuje ţestinu prijetnje. Ĉudno zvuči naglašena izreka. Ĉudni su pogledi njegovih očiju. Zar slučaj, ili namjera?

On već čita dalje, još jače naglašavajući. Slušaoci šute, a kraljica trepti.

- "Katilino! Razotkrivene su tvoje urote! Otvoreno navaljuješ na drţavu i vučeš na nju pustošenje, a ja te ni riječju ne ranjavam. Idi! Tornjaj se! Vrata su otvorena! Izvedi sa sobom i sve svoje urotnike! Očisti ovaj grad! Osim zločinaca, tvojih sukrivaca, urotnika, ovdje nema nikoga tko tebe ne bi mrzio!"

Glas kraljev plamti. Oči sipaju iskre od kojih Beatrice peče lice, čelo. Tijelo joj je ledeno:

Kralj uzvikne:

- "Bozima besmrtnim hvala što sam uhvatio tvoju strahovitu drţavi dušmansku pošast. Koliko si god puta na mene nišanio, svaki put sam se tebi opro."

Kraljica osjeća da je poklapa njegovo naglašavanje, ali ne skida oči s njega. I sad se gromovito uzdigne njegov glas:

- "Ĉuj, Katilino! Neću dopustiti da među mojim rebrima uţe prebiva izdajnički bodeţ, a to si - ti! Idi! Tornjaj se!"

Kralj upravo zabode pogled u Beatrice, ali hitro skrene okom po dvorani i zaklopi knjigu. Uzdigla se bura ushita nad govorničkom vještinom. Svi mu kliču. Beatrice se osjeća kao da visoki raskošni stropovi padaju po njenoj glavi. Ustajući čestita kralju, a guši je.

I dok on prima čestitke kraljica dohvati odloţenu knjigu. Poznaje naizust Ciceronove govore i razabire da kralj nije čitao izreke redom. Usta, traţi. Pojedine su izreke potcrtane. One koje je čitao kralj.

"Dakle, namjerice. Sloţio je izreke po svojoj osnovi. Koliko je plamtećeg gnjeva,

nesmiljene okrutnosti bilo u kraljevu glasu. Koliko ubojitog obećanja, strahovite kazne." Onda preda knjigu Gordani koja joj stoji prva na dohvatu. Djevojka je primi i drţi. Njezino je oko previdjelo kraljeve poglede, a uho zamijetilo zastrašujući prizvuk kraljeva glasa kad je izricao riječi prijetnje.

- Veličanstvo, osjetili smo se kao da smo u Rimu i gledah Cicerona i Katilinu – laska kralju Galeotti.

- I ja sam ga vidio tu među nama - reče kralj.


~ 402 ~

- Da, veličanstvo ima svojeg Katillinu - reče Marcelo glasnije nego što je običavao govoriti.

- Imam - tu je pod ovim krovom i zna svoju sudbinu!

Beatrice se pričini da ne čuje pa raspravlja s Gordanom o krasnom kraljevu daru govora, a ledeni srsi prelaze ramenima. Kralj se već smije i nišani prstom na Galeottijev široki obujam:

- Nije li tvoj trbuh, pjesniče, urotnik što pustoši blagajnu moje kuhinje? - Galeotti se smije, smiju se gospoda, samo se ne smije Beatrice.

Gordanin je sluh po čitavoj dvorani uz kralja i uz kraljicu koja kao da nema ničega što bi je zanimalo do nje:

- Sretna si, Gordana! U očima ti čitam.

- Hvalim ovu sreću milosti vašeg veličanstva.

Kralj se pribliţava, vodeći ispod ruke Maffea. Prolazeći pored kraljice, reče povjerljivo tiho, a namjerice u času, kad je Beatrice morala čuti:

- Njemački car odbija neki spletkarski prijedlog s druge strane, već se ţeli pogoditi sa mnom. Odreći će se prava na moje prijestolje.

Te riječi pogode kraljicu. Ništa nije tako teško čekala kao svršetak ove večeri. Jedva što su je dvoranke dopratile u odaje, naloţi da se udalje i pohiti svojem bratu. Našla ga je kako čita. On je gleda i pita:

- Zašto je blijeda moja kraljica?

- Ne više kraljica!

- Zatočenica...

- Ni to!

- Da što?

- Katilina!

- Sestro moja?

- Pogledaj ovo, Francesco...

- Tvoj ljubimac Ciceron...

- Moj sudac!

- Tvoje su prispodobe nerazumljive.

- Danas je bila pjesnička večera po kraljevoj odredbi. Poslije pjesničkih djela odredi kralj da se čita moj ljubimac da mi kaţe Ciceron što mi nije htio reći on. Ĉitaj redom samo podvučene izreke. On ih je podvukao.

Sjela je na bratov leţaj, ovila ruke oko koljena i spustila glavu.

- Sigurna si da je pozvao u pomoć rimskog konzula da ti objavi svoju prijetnju?


~ 403 ~

- Osudu! To mi je govorio njegov glas udruţen pogledima.

- Što god bi učinio s tobom, za sve će odgovarati Napulju i moćnim drţavama s kojima je naš otac u savezu i rodbinskoj vezi. Ne daj se zastrašiti, Beatrice.

- Smrtnu osudu ili tamnicu ne moţe primijeniti na mene, ali proglasit će me urotnicom. Njemački car hoće da se s njim nagodi. Matija zna i za moj prijedlog što sam ga poslala u Njemačku. Prijestolje, kruna, sve je izgubljeno! Opkoljena sam njegovim straţama, uhodama i Ramirom! Opsjednuta u tvrđavi, zagrađena, svezanih ruku, razdvojena od svijeta, mojih pristaša ovdje, od mojeg doma, bez svake pomoći. A danas me svezao lancima urote, zapisao topovskim tanadi svoje prijetnje. Samo je zato odredio pjesničku večer recitiranja da nada mnom prelomi svijeću.

- Očaj me hvata od tvoje zdvojnosti!

- Posljednji čas je kucnuo. Moram se obraniti.

- Rekla si: jao njima kad Beatrice misli. Tvoja mudrost još nije našla puta na svjetlo?

- Danas je pao udarac od kojeg me prvi put uhvatio strah.

- Strah je put u propasti

- Vojvoda Anjou poslao je kralju Alfonzu I svojeg glasnika. Ovaj je trgnuo na njegove grudi bodeţ, a on mu je pruţio ruku. I bodeţ mu padne na zemlju.

- Ne mogu prozreti tvoje misli...

- Kralj nešto smjera. Moţda me kani zajedno s tobom i svim Napuljcima odvesti u kakvu tvrđavu.

- To neće učiniti jer će ga napasti pola Italije.

- Slavohlepnost je njegova pomahnitala i spreman je da svojem sinu osigura prijestolje, da svoje ime, svoj rod, ukorijeni i u svom kraljevstvu. Krvlju bi mojom zalijevao korijen svojem imenu. Hoće da vjekovima sjedaju na ovo prijestolje potomci njegova imena. Toj bjesomučnoj ţelji podjarmio je sve i svoju slabost prema meni. To je mjerilo divljačke pohlepe njegova slavohleplja. Da vlada poslije svoje smrti, da ţivi. Opasan je u tom deliriju, jak, jezovit.

- U strepnji te pitam: što da radimo?

- Sutra! Još pred nama je čitava jedna noć budnog razmišljanja.

I ostavi ga zabrinuta, uplašena...

* * * * *

Drugog jutra čekao je Varadi po kraljevu nalogu u njegovoj radnoj odaji. Radulo se brinuo oko kamina i pričao kancelaru:

- Mora biti toplo. Kralj nije dobro proveo noć. Opet su ga boljele noge. Ti nesretni ulozi neće da se izgube. Koliko sam puta govorio kralju kad smo bili u ratu: Veličanstvo, ne lijegajte na mokru zemlju. Veličanstvo ne spavajte na ledini. Veličanstvo, poznam ja ratničku hrabrost. Ovako se ratnici dobave bolova u


~ 404 ~

kostima. Ali kralj me otjerao. Hrabri junaci slabo mare za opomene. A da je mario, ne bi bio spavao na ledini i ne bi se sada prevrtao po mekoj postelji.

- Opet mu nije dobro? - zabrine se Varadi?

- To vam je boljetica podmukla kao napuljska čeljad. Pritaji se, a onda udri. Ta je bolest, velim, kao Napulj.

- Valjda mu nije jako zlo?

- Baš zlo ne, ali sasvim dobro nije, a moţda mu je teţe u glavi nego u nogama jer kad sam ove noći sjeo kraj njega, on je uzdisao: "Moj Radulo, briga su moja bolesti". Vi znate otkuda dolaze brige - primijeti starac tiho, a kancelar odgovori pun zabrinutosti i srditosti:

- Ne bi imao briga da nema nje.

- Obojica su pogledali Beatriceino mramorno poprsje na stalku okovanom srebrom.

Radulo kimne i šapće:

- Mramorna kraljica kamena srca. Da se vjenčao s plemenitom prinčevom majkom, kako bismo danas lijepo ţivjeli. I kralj to zna. Vjerujte, i on to danas ţali.

- Samo kad ga obuzmu teške nepogode zbog nasljedstva prijestolja, samo onda ţali. Inače se ne bi sjetio da princ ima i majku. Znam i to. Poslao je nesretnu plemenitu ţenu u Italiju na milost i nemilost napuljskom kralju. Okrutnost je to. I ako ţali, to čini jer ga kraljica nateţe.

Radulo nije protuslovio, nego duboko uzdahnuo. Obojica su šutjeli, na svoju sreću, jer je kralj stupio preko praga.

Oni ga pozdrave. Radulo odmah ostavi dvoranu, a kralj sjedne uz svoj stol. Opaţa se umor od neprospavane noći. Ĉim započne govoriti već umor nestaje:

- Odlučio sam o prijedlogu njemačkog cara Friedricha.

Varadijeve oči zatreptale su od uzbuđenja, uzrokovanog kraljevim riječima. Pribliţio se kralju pun neizvjesnosti kao da očekuje sudbonosnu odluku vlastitog ţivota.

- Vojskovđa ima stalni određeni put koji ga vodi do pobjede, već je dobar dio prevalio. Kad ugleda drugi put koji vodi poprečno od cilja, što mislite, Varadi, kojim će putem krenuti mudri vojskovođa?

- Najsigurnij i najbrţim.

- Dakle, prečim. Jer meni se ţuri. Ne znam zašto, ipak me goni da što prije dođem k cilju. Odabrao sam ono što mi nudi car Friedrich.

S ushitom veselja Varadi se sagne kralju:

- Vratit ćete mu osvojene zemlje?

- Vratit ću Friedrichu samo jedan dio osvojenih krajeva, ali Beč i njegovu okolicu nikada dok ţivim. Nikada! U Beču sam kanio udariti svoju prijestolnicu i to ću provesti. Kad umrem. Ivan moţe vraćati Nijemcu što ga volja. Ivan mu još danas moţe obećati da će vratiti Beč nakom moje smrti. Tu će poruku Lovro odnijeti u


~ 405 ~

Njemačku. Ali ima još jedno: Maksimilijan traţi da Ivan uzme njegovu kćer Margaretu. Neka to i učini. Dakle, što velite vi?

- Samo bih upozorio veličanstvo: utrošili smo mnogo snage, pretrpjeli mnogo muke i jada zbog milanskog braka. Ako ga sad razriješimo, a Nijemac otkaţe. Moţda je ponudio to iz puke himbe.

- Kad bih ja uletio na tu svijeću kao noćni leptir. Kraljeve se velike usne razvukoše u ironiju: Maksimilijan dobro računa. Moj sin je bogat, njegova kći ima malo miraza, a ipak će postati kraljica ovog kraljevstva, a onda će dobiti Beč, dakako poslije moje smrti. I to je njegova prednost. Najveća je njegova prednost što u proljeće ne mora sa mnom ratovati. A ja? Za koji tjedan imat ću u ruci Friedrichovu odreku na prijestolje i priznanje mojeg sina za nasljednika. Za to priznanje valja nam razriješiti i Ivanovu milansku ţenidbu, ali tek onda kad Maksimilijan i Friedrich potpišu naš ugovor. Stoga Lovro mora ponovno na njemački dvor da javi starom i mladom caru da sam spreman doći u Linz, ondje s njim osobno pregovarati, potpisati i zapečatiti našim pečatima ugovor. A kad to bude gotovo, odaslat ću u Rim svetom ocu zahtjev da razriješi brak. Tek kad primim razrješenje, doznat će o tome Napulj i čitavo moje kraljevstvo. Što zato ako sam potrošio vremena i prepalio muke zbog ove milanske ţenidbe? Sada Maks i njegov otac nude povoljnije i brţe rješenje Ivanova nasljedstva, a ja ih primam.

Zamišljeni Varadi uspravi glavu:

- Veličanstvo, uviđam da je vaša odluka mudra, uistinu je brţa i sigurnija za prinčevu proklamaciju. Jedino vas molim da tu tajnu ne otkrivate nikome od vaših najvjernijih.

- Nemam prava ni u koga sumnjati jer nemam za to dokaza, samo znam da je kraljica saznavala mnogu vašu tajnu ako je za nju znalo više osoba.

- Osim vas i Lovre, neće o tom doznati nitko.

Varadiju odlane. Nastavljao je s kraljem raspravljati potanko o svim okolnostima najnovije situacije, a onda su tačno sastavili ugovor koji Lovro ima da ponese u Njemačku.

Kralj ustane i pođe kaminu, govoreći poluglasno:

- Ovaj preokret u mojoj bojnoj osnovi za Ivanovo prijestolje mijenja i moju odluku da snizim poreze...

Na to Varadi učini kretnju negodovanja, a lice mu se smrači.

- Što je? Ĉim vam se spomenu porezi, vi ste kao izvan sebe.

- Veličanstvo je obećalo staleţima.

- I oni su meni u prošlosti mnogo toga obećali a nisu ispunili!

- Molim, veličanstvo, ne mijenjajte ovu odluku! Ne mijenjajte, molim...

- Margareta neće donijeti Ivanu Biancin miraz na koji sam računao, dakle, troškovi dvora će jako porasti.

- Ali Margareta donosi sigurnije prijestolje, ali i skromnost...


~ 406 ~

- Prijestolje se danas postavlja samo na podij bogatstva.

- To je istina. Ipak, veličanstvo vaš dvor već je raskošan, a princ je bogat. Veličanstvo će se predomisliti. Staleţi koji su jučer bili ovdje raznijet će vaše obećanje zemljom. Sav narod će klicati. Ne uzmite im tu boţićnicu.

- Kad se radi o porezu, vi ste kao gladan vuk. Okanite se toga. Učinit ću onako kako budem htio. Radije recite kako vam se svidio jučerašnji Ciceronov govor?

Kancelaru je teško prijeći na drugu temu kad je sav ispunjen ovom, ali mora odgovoriti na postavljeno pitanje:

- Ĉinilo mi se da kralj na nekoga nišani.

- Na svoju Katilinu koji se nalazi pod ovim krovom. Neka zna da ga hvatamo. Zatjerat ću ga u tjesnac iz kojeg ne moţe izići ako se ne preda. Što je to, Varadi? Vaše su misli daleko od onoga o čemu ja govorim. Vi ste odsutni...

- Priznajem, odviše su me zaokupile promjene kraljeve odluke o porezima

- Ĉujte me, Varadi. Ja sam vas našao kao dječaka u širotištu, bosonogog, bez oca, majke, krova i kruha. Kad sam vas oslovio, zadivila me vaša bistrina i odvaţna iskrenost. Onda sam mislio ovako: taj bi mi mogao biti bistrouman, pošten i vjeran tajnik. I zato sam vas poslao u nauke, odveo na dvor, učinio vas biskupom od Kaloče u godinama u kojima drugi još nisu stekli ni svoj hljeb. Podigao sam vas na čast svojeg prvog drţavnika. Pazite, Varadi! Ne pokušavajte se popeti na vrh moje glave jer biste se mogli grdno skotrljati. Ne sudarajte se s mojim odlukama, jer kralj sam ja!

- Veličanstvo je u pravu. Neka mi oprosti. Ĉitav svoj ţivot uloţio sam da vašeg sina dignemo na prijestolje, pa mi zahvalnost prema veličanstvu nameće duţnosti...

- Da slušate! - upadne kralj sada već prijetećim glasom.

Nastavak ovog razgovora priječi dolazak Mladena Berislavića jer se kralj okrene k njemu s pitanjem:

- Je li se vratio Bakač?

- Od jučer ga nema na dvoru, veličanstvo, ali upravo vani stoji njegov glasnik i moli veličanstvo da mu dopusti da do sutra izostane jer je to vrlo potrebno za stvar zbog koje je otišao u Budim.

- Neka samo ostane dok je potrebno. A ti pošalji ovamo princa.

Nakon ovog kratkog prekida nastavi kralj Matija kao da nije bilo ništa:

- Lovro, dakle, mora krenuti u Njemačku da se Friedrich i ja uzmognemo sastati u

Linzu već poslije nove godine.

- Veličanstvo zaboravlja da će vaši neprijatelji, koji za kraljicu lome koplja, prirediti kralju još mnogo gorkih časova. Valjalo bi, dakle, staleţe osvojiti za svoju osnovu.

- Ili pobijediti. A moj ugovor s Friedrichom znači pobjeda nad staleţima. Kad doznaju da se Friedrich odrekao prava na ovo prijestolje u Ivanovu korist, neće se naći nitko tko bi to otklonio, jer sam od njih odvratio da nakon moje smrti ratuje s


~ 407 ~

Friedrichom. Onog dana, kad ugovor s Friedrichom bude u mojoj ruci, steći ću pristanak velike većine staleţa za Ivana. Polaznu točku svega sačinjava danas ugovor s Friedrichom i zato Lovro treba da se ţuri natrag u Njemačku.

Razgovor opet prekine dolazak princa. Kralj ga gleda s ponosom:

- Dobro mi izgledaš, sine. Vedar si i svjeţ. Imam nešto da ti kaţem. Ne pitaj me za uzrok, ali poslušaj moje riječi.

- Slušat ću vas, moj oče - odvrati princ spremno i toplo. - A ja sam upravo htio vaše veličanstvo zamoliti da moje vjenčanje odgodi do ljeta.

- Gle, zašto? - zapita, gledajući veselo svojeg sina.

- Mislio sam, oče, da bi takva svečanost bila shodnija i ljepša kad bi se obavila nakon proklamacije koju spremate.

Govorio je mirno, makar se rumenio zbog laţi koju je izrekao. Ali kralj je bio odviše zaokupljen svojom osnovom i osjećajem pobjede da bi opazio tu smetnju i odgovori mu zadovoljno:

- Baš sam te zbog toga zvao. I meni se čini da je bolje obaviti vjenčanje nakon proklamacije - reče kralj, pogledavši značajno Varadija.

Vrativši se, Ivan je s ushićenjem priopćio Damiru odgodu dolaska vojvotkinje Biance.

- Sreća mi pomaţe - veselo će Ivan. - Sve mi se čini da otac nije više tako ushićen milanskom ţenidbom. Sve to pogoduje našoj osnovi. Moje putove do Gordane izravnat će sam moj otac.


~ 408 ~

KATILINA NA KOLJENIMA

Podvečer toga dana, kad su sluge napalile sva svjetla u kraljevoj radnoj dvorani, hitno uđe Berislavić i pristupi kralju:

- Njezino veličanstvo kraljica pita ima li veličanstvo vremena da je primi.

Načas kralja iznenadi ova smjerna poruka i on ustane.

- Njezinom veličanstvu bila su vrata vazda otvorena i nije potrebno da se najavljuje.

I krene vratima pa viteški pruţi kraljici ruku i uvede je u sobu. Odjenula je tamnomodru svilu urešenu vezivom. Bujnu kosu sputava jednostavna mreţa od bisera. Lice joj je mirno, ali taj mir nešto je mekan, skroman. Glava joj nije posebno uzdignuta. Kralj joj ponudi stolicu.

- Kako ti je kraljice? - upita je Matija.

- Kao nikad dosad.

Odgovorila je glasom koji je zvučao blago. Drţanje, glas i pogled sve pokazuje promjenu, kao da je bolesna.

- Što ti je? - upita on. - Nešto si blijeda?

- Već nekoliko dana ne spavam.

- Uistinu. Tvoje lice odaje da si bolesna.

- Moţda ozdravljenje.

- To bi značilo da si prije bolovala. Nisi mi ništa o tom rekla.

- Ĉekala sam da moje ozdravljenje bude potpuno.

Gledao je kako sjedi skromno, malo spuštene glave i poluspuštenih vjeđa, više njeţna nego kruta, više smjerna nego ponosna. Ĉini se kao ţena koja je došla da nešto ispovijeda, moli. On je promatra i šuti.

Nakon kratke šutnje digne ona k njemu pogled kakav još nikad nije zamijetio u njenim tamnim hladnim očima.

- Dugo je trebalo, Matija, da se odlučim na taj korak - započne ona nesigurno. -

Već bih se bila i prije odlučila da me nije spriječio prkos prema tvojim odredbama.

- Sama si ih izazvala.

- Priznajem; kriva sam.

Ostao je iznenađen. Deset godina braka ovakvu riječ nije izgovorila.

- To priznanje plod je tvoje mudrosti, Beatrice.

- Nazovi to kako te volja. Odlučila sam govoriti onako kako mislim i osjećam. Svejedno je kako ćeš to shvatiti. Prkos je spriječio da to u meni već dozrije. A vjeruj,


~ 409 ~

nije bilo lako. Dugo sam se borila dok je pala moja odluka. Hoćeš li, dakle, saslušati što ţelim reći?

- Vrlo rado, Beatrice.

- Znaš historiju moje aragonske dinastije. Odrasla sam u sjaju na visočini kraljevske vlasti. Ţelja za vlašću i krv je svakome u kojem teče prava aragonska krv. Kad sam s tobom stupila pred oltar, okrunio si me za kraljicu. Naravno, gajila sam uvjerenje da ću ovdje naći svoju drugu domovinu u kojoj ću kraljevati do smrti...

Njegova napetost sve više raste, ipak šuti i mudro čeka.

- Nade u potomak koji je imao biti moj oslon i temelj vlasti razbile su se. Ne bih bila kraljevske krvi da nisam ţeljela osigurati sebe bilo na koji način u ovom kraljevstvu i za slučaj nesreće da bog tebe pozove prije mene. Razumiješ li strah moćne kraljice da bi nakon muţevljeve smrti mogla ostati udovica koju bi svi progonili?

- Razumijem, potpuno - prihvati on mirno, promatrajući je sve pozornije.

- Ovaj strah progonio me to više što si odlučio učiniti nasljednikom sina ţene koju sam smatrala svojom suparnicom u tvojem srcu.

Postojano kralj šuti, a ona nastavlja:

- Ta ljubomora nedostojna je kraljice, ali zar kraljica nije ţena?

Matija ne odaje odgovora. Zagledan u nju sluša.

- Zamrzila sam tvojeg sina, zamrzila ga je i kraljica i ţena, jer je ugroţavao moju vlast, moj poloţaj u budućnosti, moju sudbinu za slučaj kad bi ti nestao. Ta je mrţnja bila prirodna.

- Razumijem - potvrdi kralj više od ţelje da je obodri negoli iz uvjerenja.

- Pa kad to razumiješ, onda ćeš lako shvatiti zašto je u meni uskipjela sva krv protiv Ivana i njegova nasljedstva. Ne samo da mi on oduzima vlast nego moram s pravom očekivati njegovu osvetu što sam stala na mjesto njegove majke koju on oboţava. Ni ovo nije dostojno mene, pa ipak je bilo tako: hvatao me strah od Ivanove osvete i progonstva, strah je razjurio sve što je u meni bilo osjećaja, a ostalo je mjesta samo goloj mrţnji. Mrţnja rođena za moj kraljevski opstanak razbuktala se u krutu bezobzirnost. Navela me da se borim svim sredstvima koja sam mogla napipati i zahvatiti, a prepustila sam i mojoj okolini da se sluţi svim što ima zla kako bi pomogla meni. Tako sam koristila i ona sredstva koja su mi došaptavali moji i tvoji neprijatelji, sredstva mene nedostojna.

Zbog tolikog priznanja kralj se snebio. Prsa mu se uzdigla od navale uzbuđenosti, ali ipak čuva svoj mir i čeka što će slijediti.

- Tvoji i moji neprijatelji i prijatelji vodili su me putovima na kojima moram stradati. Bezglavo sam se predala, videći pred sobom strašnu prikazu: tvojeg sina koji me goni svojom osvetom. U toj jurnjavi izgubila sam i ono što mi je nekoć bilo toliko drago - ljubav svojeg muţa.

Pri tom ona spusti pogled. Kralj ne odgovori. Trudio se da zatomi i prikrije naglo dizanje i spuštanje svojih prsiju.


~ 410 ~

- Još i danas se bojim Ivana i njegove osvete i progonstva. To ne tajim.

- Krivo mu činiš.

- Bojim se i, evo, otvoreno ispovijedam: voljela bih napustiti dvor i otići u Napulj nego dočekati tvoju smrt da ostanem izvrgnuta njegovu progonu.

Matija se ne miče i šuti.

- Voljela bih, velim, da me otpustiš u moju domovinu - pritom joj glas zadršće kao da susteţe provalu jecanja, ali se snađe i nastavlja- Moţda bi bilo najbolje da se uklonim. Spremna sam i na to, ali ni u kojem slučaju ne ţelim proslijediti putem kojim me gonio strah od tvojeg sina. Taj put nije dostojan mene, a zadaje mi teške boli. Uvidjela sam da su mi tvoji neprijatelji ponudili krunu samo zato da tebi spreme neprilike, a moţda i da mene unište. Znam, mrzili su me ovdje svi, znam: mrze me i danas i nude mi krunu da mene iskoriste protiv tebe. Što dakle, da traţim u toj neizvjesnosti? Ispovijedam ti otvoreno: otklanjam ponudu tvojih neprijatelja na krunu.

Širokim pogledom promatra kralj Beatrice, a ona opetuje:

- Da, otklanjam krunu, odričem se svake borbe za ovo prijestolje. Povlačim se, pa makar u Napulj da osiguram svoj ţivot...

Nastade tišina. On ustade i krene dvoranom. Sve se u njemu uzdiglo, razmahalo i uskomešalo. A ona poput pokajnice u naslonjaču spuštene glave i gleda u zemlju.

On je miran, hladan, naoko, ali njezin otklon krune kao da ga straši.

- Počinila sam mnogo nepotrebnih čina, mnogo toga što si imao pravo da mi zamjeriš. Sad čini sa mnom što hoćeš. Predajem se.

Drhtave prsi nisu smogle glasa. Ne okreće se k njoj, šuti i razmišlja, a ona čeka kao osuđenik na sudu.

Mnogo je prošlo časaka dok se on obazre i zapita je ozbiljno i strogo:

- Beatrice! Napuštaš borbu protiv Ivana?

- Rekoh: napuštam. Ako ne vjeruješ, otpremi me u Napulj zauvijek. Spremna sam na to da ti olakšam provođenje tvoje osnove.

- Još jednom pitam: Beatrice, odričeš se svakog zahtjeva na krunu?

- Odričem. To je moj poraz, a ja ga priznajem.

Neobično laganim koracima ide kralj k stolu, uzme papir i reče:

- Ako se odričeš krune i borbe protiv Ivana, javi to onima koji su ti ponudili krunu.

Kraljica spremno ustane i pribliţi se k stolu.

- Kazuj mi u pero što god ţeliš.

- Znaš li, Beatrice, da nakon toga više nema povratka?


~ 411 ~

- Dosta sam ogorčila ţivot tebi i sebi. Kad sam odlučila da se povučem, razmislila sam što činim.

I sjedne, uzme pero pa čeka. I on joj kazuje u pero odreku prava na prijestolje, a ona piše. Odjednom on zastane u diktiranju:

- Nećeš obnoviti svoju borbu ni onda kad ponude krunu mojem sinu?

- Tvoja je ţelja da on bude tvoj nasljednik. Ti ćeš to provesti i protiv mene. Znam to sigurno. Proveo si svaku svoju osnovu. I ovu ćeš izvršiti. Ja dalje neću jer ne mogu ni kad njemu ponude krunu.

- Onda piši onima koji ti nude krunu ovako: "Predomislila sam se i stekla uvjerenje da staleţi u ovom kraljevstvu ne ţele ţensku vladavinu. I ako staleţi ponude krunu princu Ivanu, ja ću se tome mirno pokoriti."

Napisala je te riječi bez i najmanjeg oklijevanja i potpisala. Onda pruţi pismo kralju, ustane i pođe prema kaminu. On je ostao uz stol, čvrsto uperivši pogled u njeno lice i odmjerivši čitavu njenu pojavu.

- Okanit ćeš se, Beatrice, svake spletke?

- Ne zovem to spletkama, nego, kako rekoh, jurnjavom u strahu za opstanak svoje vlasti. Ne vjeruješ li, šalji me u Napulj.

- Ti si, dakle, spremna da kreneš u Napulj?

- Potpuno spremna.

- A kad bih te zadrţao ovdje?

- U tvojoj je vlasti da odrediš, makar je teško ţivjeti poniţena na dvoru gdje sam nekoć uţivala poštovanje i tvoje srce.

Iz njenih očiju potekoše suze. Ostaje miran i nekolebljiv.

- Ţeljela bi, Beatrice da opet bude sve kao nekoć?

Ona još jače zaplače.

- Izmučila si me, počinila nevjerojatnih prestupaka protiv kralja.

- Priznajem - reče kroz plač.

- Sve to mogao bih zaboraviti i sve bi moglo biti kao što je bilo prije, ali uz uvjete.

Podigla je lice mokro od suza.

- Na tebi je da ih postaviš.

- Moţeš li Ivanu biti dobra?

- On me mrzi.

- I ti njega!

- To sam već priznala.


~ 412 ~

Neprestano je plakala, izgovarajući riječi zahvale i uđivlje konačno

prošaptala:

- Oprosti mi Matija, sve što sam ti učinila.

- Mrţnje moţe nestati kad se uklone uzroci. Ako ti pruţim dokaze, jamstvo da će Ivan za slučaj moje smrti tebe na ovom poštivati kao kraljicu majku?

- On ima svoju majku...

- Ali ona ne traţi, čak i neće nikakav kraljevski poloţaj. Ona je sretna što moţe vidjeti svoga sina. Međutim, preko noći ne moţete ni ti ni on promijeniti svoje osjećaje. Ali njegova je mrţnja izazvana samo tvojim ponašanjem, čim bi ti promijenila svoje drţanje, u njemu bi nastao preokret. Ne traţim od tebe da ovog časa izmijeniš svoje srce. Borba za prijestolje razorila je našu obiteljsku sreću. Godinama sam trpio zbog tvojeg nastojanja da mi podariš nasljednika. Zaboravit ću sve, osigurat ću ti kraljevski ţivot na ovom dvoru uz jamstvo koje će i tebe uvjeriti da se nemaš čega bojati. Prije nego Ivana proklamiraju, on će i tebi i meni priseći na ljubav svoje majke, a to mu je sveto da će drţati obećanje. Uredit ću tvoj poloţaj istodobno kad njega proklamiraju.

Govorio je, idući po sobi prema njoj dok nije stigao do kamina.

- Dakle, nije li ti dovoljno jamstvo?

Ona ustane i baci mu se pred noge.

- Velik si bio u mrţnji prema meni, a još si veći u svojoj plemenitosti.

I stade plakati, spustivši glavu na njegova koljena.

Osjećao je kako mu srce dršće. Ipak se ne dotakne glave koja ga je za ruhu a ljepotom i mučila umom.

- Hoćeš li pokušati da iskorijeniš mrţnju prema Ivanu?

- Pokušat ću. Prisiţem ti na svoju sreću. Nadam se da bih mu mogla biti druga majka.

- I to ćeš reći pred svima?

- Pred cijelim svijetom.

Tek sad polagano spusti svoje ruke na njenu smeđu kosu.

- Dogodi li se to, Beatrice, i moje će se srce vratiti k tebi.

- To jedino ţelim - usklikne kroz plač, uhvati njegovu ruku i utisne na nj svoje usne.

On je povuče:

- Ustani, Beatrice. Otari suze. Započni nov ţivot. Ţelio bih mira i sreće. Ţelio bih mirno dočekati svoju starost i smrt. Samo ti moţeš da mi to pruţiš. Ako odrţiš sve ono što si sad ponudila, moći ću ti vjerovati.


~ 413 ~

Podigao je lijepu kraljicu i posadio je u naslonjač. Trebao je mnogo snage da ostane hladan. Sjeo je opet kraj nje.

- Kad bih umro bez nasljednika, najviše bi stradala ti, Beatrice. Ovdje su te uvijek smatrali tuđinkom i bili bi sretni da te mogu prognali u Napulj. Ako Ivan bude nasljednik prijestolja, ostat ćeš na ovom dvoru, a Ivan će te poštivati kao moju ţenu. Njegovo je srce i odviše njeţno i blago. Kad u tebi osjeti iskrenu sklonost, bit će ti zahvalan i zavoljeti te. Mi ćemo ovako ţivjeti u skladu i miru. Iznijet ću jednog dana pred sabor staleţima prijedlog da se tebi zakonski osigura kraljevski dohodak do tvoje smrti.

- Moje će oproštenje biti veliko. Ostavljam ti rok. Svejedno da li nekoliko dana ili tjedana da sama sa sobom obračunaš i dokaţeš kako si iz svojeg srca iskorijenila mrţnju prema Ivanu. Onda ću sve pozvati na okup da budu svjedoci sklopljenog mira među nama do smrti.

- Kunem se na vlastitu sreću: nećeš se u meni prevariti. Samo mi reci da su mi kralj i muţ oprostili.

- Beatrice, što bi sve bilo od tebe da muţ toliko puta nije molio kralja neka te poštedi? Promisli o tom.

Pristupila je opet k njemu, uzela mu ruke i prošaptala:

- Zasluţit ću svoje oproštenje.

I onda se polako okrene i ode iz dvorane. A on se zguri u naslonjaču, nasloni glavu i zatvori oči. Od prevelikog napora i samosvladavanja obuzme ga umor. U njegovu dušu ulazila je nova nada. Zbog toga preokreta osjećao se kralj Matija nadohvat cilja za koji je toliko vremena iscrpljivao svoju snagu u grčevitoj beskrajnoj borbi. Iznenada se našao pred vratima ostvarenja ţivotne osnove. I zaboravi na kostobolju. Ovu je noć proveo u pregrađivanju svojeg plana prema novom povoljnom vjetru i novoj vaţnoj situaciji.

Jutrom je nešto kasno došao u svoju radnu dvoranu, ali je bio lagan, ţustar, nešto tajanstven u primjedbama koje bi podvlačio značajnim svijetlim crtama nekog humora što se svima činio predznakom vedrog raspoloţenja. U prisutnosti Varadija i svog prvog tajnika biskupa Filipca, kralj pozove upravljače dvora kaštelana Gvulaja, dvorske meštre Mladena Berislavića i Franje Orbana i naloţi:

- Kaštelane, digni straţe u dvorištu ispred vrata napuljskih dvorana što su zatečeni u dvorištu. Reci im da više nema kuge. I pusti ih opet u dvor kraljici. I s gradskih zidina povuci suvišne čete, neka bude onako kao u obično doba.

- A glasnike valja ostaviti na miru?

- Ne. Svakog glasnika zadrţi kao i dosad, dolazio u dvor ili izlazio, i šalji mi vijesti koje nosi. Zatim digni straţe ispred vrata napuljskog poslanika Ranzana. Opet se moţe kretati dvorom kao prije. Isto to vrijedi i za napuljskog princa Francesca. Na dvoru opet vlada sloboda kao i prije. Nema više opsade. Kraljica moţe ići u crkvu, u lov, na šetnju, kud je volja. Dakako, ti ćeš Berislaviću vazda poći s njom. Jeste li razumjeli?

- Da, veličanstvo.


~ 414 ~

- Sad idite i izvedite što ţelim. Još nešto. Berislaviću, gdje je Gordana?

- Jučer je odselila u kuću svojeg muţa u Budimu.

- Isporuči Damiru neka ţenu danas poslije ručka dovede k meni.

Nijedan od kraljevskih upravljača dvora nije odao golemo iznenađenje što ih je obuzelo zbog novih kraljevskih odredaba. Jedino se Varadi usplahiren ustremio. Ali kralj kao da to ne opaţa i okrene se k biskupu Filipcu:

- Pođite, biskupe, k mojem sinu i recite da od sutra moţe izlaziti iz dvora svojoj majci. Opsada dvora je nepotrebna.

Svi ti nalozi uznemiruju Varadija. Osjeća da se nešto dogodilo što mu kralj namjerice taji. Kad su ostali sami, kralj je sjeo uz kamin. Kancelaru je bilo jasno da će sada pred njim riješiti zagonetku.

- Dakle, Varadi, naša je pobjeda potpuna, cilj da Ivana proklamiramo leţi mi na dlanu. Proklamacija će se izvršiti brţe nego što sam mislio, već prvih dana proljeća.

- Odredbe koje je vaše veličanstvo učinilo malo prije ne pruţaju mi mnogo nade. Opsada Napulja je dignuta...

- Kad ne bih imao stvarnih razloga, ne bih to učinio.

- Dakle, nova stepenica koju veličanstvo postavlja Napulju?

- Ovaj put nije stepenica, nego veledušni obzir pobjednika prema pobijeđenome!

- Kraljičine pristaše prešle su u tabor vašeg veličanstva i ostavile kraljicu?

- Ona je napustila njih i sama prešla u moj tabor.

- Kralj je dobre volje kad zbija tako odlične šale.

- Nikad nisam govorio ozbiljnije. Kraljica se predala, odrekla krune. Evo, čitajte njeno pismo svojim ugarskim pristašama.

Pročitavši pismo, Varadi digne glavu. Lice mu je rumeno od uzbuđenja.

- Kraljeva dalekovidnost ne bi smjela vjerovati ovom dokazu.

- Beatrice je uvidjela svoje grijehe, priznala mrţnju prema Ivanu i obećala da bi mu mogla biti majka ako joj zajamči odličan ţivot nakon moje smrti. Ja ću sada stupiti između njih kao posrednik. Kraljicu sam natjerao u škripac. Katilina se predaje. Kraljica zna da nema više svrhe voditi borbu. Ivan je izgubio najvećeg neprijatelja.

- Ne vjerujem da je to iskreno. Zamka i ništa više.

- Ĉime opravdavate te riječi?

- Događajima, iskustvom u prošlosti, moj dobar duh šapće mi da ne vjerujem.

- Vaš zao duh koji ne podnosi kraljicu.

Kraljev glas ima prizvuk ljutine.

- Veličanstvo, savjetujem da se ne date svladati tom varkom.


~ 415 ~

- Velim da nema varke, a kad bi je bilo, znat ću je na vrijeme otkriti. Kraljica je još uvijek u mojim rukama.

- Ĉim kraljici otvorite sva vrata u slobodu, izdali ste svoje vlastito prijestolje.

- Zabranjujem vam ovakve izjave.

Makar kraljev glas najavljuje srdţbu, Varadi ne zastaje!

- Veličanstvo je umorno.

- Vi ste zaslijepljeni mrţnjom...

- Kralju, osjećam da ste svoje prijestolje predali na milost i nemilost.

- Skrenuli ste umom kad umišljate da poučavate kralja.

- Kralj je muţ mlade ţene...

-Posljednji vam put zabranjujem da tako govorite sa mnom.

- Ĉinim to zbog podaničke vjernosti.

- Zbog vaše ţučiljive čudi koja ne moţe ţivjeti ako nema razdora i svađe s kraljicom. Samo onda ste sretni kad sam s njom u zavadi. Jest, davno sam to opazio. Vi biste je mrzili i kad bih s njom imao zakonitog sina i ne bi bilo borbe za prijestolje.

- Sina kojeg bi ona odgojila pretpostavljao bih princu Ivanu.

- Priznajte da vas ne vodi briga za drţavu, već lična mrţnja prema kraljici.

- Vodi me uvjerenje do srţi da vas je zaplela u nove mreţe.

- Kakvom drskošću vrijeđate kraljeve umne sposobnosti?

- Veličanstvo, iz mene viče uţas za budućnost kraljevstva, za prijestolje koje ste bacili pred noge svojoj ţeni...

- Varadi, čaša je puna.

Prijetećim glasom izrečene kraljeve riječi zaustave kancelarove izjave, ali ne zaustavljaju njegov strah i sada počne tiho moliti, sklapajući ruke:

- Veličanstvo, oprostite mi ispad. Bilo je rečeno u dobroj namjeri, samo riječi su mi preoštre. Kralju, oprostite mi i sjetite se samo jednog slučaja: prigodom svojeg dolaska u Hrvatsku kraljica je sve nas iznenadila zagrljajem princa Ivana. Svu je ljupkost prosula nad njim, a nekoliko dana nakon toga pročitalo je vaše veličanstvo pismo glasnika kraljičine stranke iz Budima, pročitalo je one kobne riječi: "Kartaga

mora pasti." Sjetite se, kralju, kako ste uzviknuli: "Mojeg sina nazivlje Kartagom, moj Katilina!" Vaše veličanstvo uzviknulo je to svim očajem kraljevskog i očinskog srca. Istog dana donijeli su slugu prinčeve majke probodena otrovnim mačem Alfonza Borgie! Kartaga je imala... mjesto nje pao je drugi.

- Nju krivite zbog toga? - upita nešto blaţe kralj.

- Okrivljavam onoga kojeg je veličanstvo okrivljavalo kad je uhvatilo na djelu liječnika njezinog veličanstva Cristofana, kad ga je izagnalo iz kraljevstva. Ja nisam


~ 416 ~

okrivljavao nikoga koga nije okrivio kralj. A sad kraljica nudi zagrljaj princu Ivanu, sad nudi mir, a ja, ja ga ne bih prihvatio, jer...

- Jer niste pravi drţavnik. Turci su haračili, nabijali na kolce naše ljude, a ja sam ipak s njima sklapao mir. Da nisam primio ponudu Turčina, beskrajno bih vodio rat. Vladislav Ĉeški htio me gurnuti s prijestolja, a ja sam ga zvao u Olmuc, obasuo častima i darovima i sklopio s njim mir, dapače prijateljstvo. Friedrich mi je radio o glavi kad su mi domaći neprijatelji u ovom kraljestvu spremili svrgnuće, a danas, eto, spreman sam s njim stupiti u rodbinstvo. Da dobijem pruţenu ruku pomirnicu koja se odriče krune u korist moga sina.

- Kralju, na koljenima vas molim - Varadi klekne - ne primite ovu ruku. Osjećam da će to biti propast vaša i čitavog kraljevstva.

- Zar vas ništa ne moţe poučiti što je vladavina? Vi ste zaslijepljeni. Otrovani vlastitom ţuči. Otrijeznite se. Kad sam primio pruţeno primirje Turčinu, Vladislavu

i Friedrichu, primit ću i kraljičinu ponudu. Nije ona neman. Da je imala potomka, bila bi najbolja ţena, najbolja kraljica.

- Znao je Bog kome nije dao djeteta.

- Varadi, vi ste poludjeli!

Kraljev poklik odjekne od raskošnih zidina i pade na kancelara kao ognjena groţnja. Krv mu je poletjela u lice, grozničavi strah da su svi napori, sve muke smrvljene, pale pred Beatriceine noge, proţeo je svu njegovu vrelu ćud.

- Ponuda znači poraz i ja ga prihvaćam.

- Veličanstvo prihvaća kraljičinu ponudu?

- Već sam prihvatio, za sebe, sina, za vas i za čitavo kraljevstvo.

- Onda molim kralja da me otpusti iz svoje sluţbe.

Razbješnjeli kralj udari po stolu:

- Kad vas otpustim, otvorit ću vam vrata tamnice.

- Kralju, zaklinjem vas nebom i zemljom i mudrosti vašom ...

- Dosta! - vikne Matija. - Idite na posao.

Klecavim nogama ide Varadi u kraljevu kancelariju. Ali se nije prihvatio posla. Drhte mu ruke. Tišti ga kao da mu leţi na grudima kraljevska kruna, prijestolje, čitav dvor sa svom svojom raskoši, sjajem, slavom i paklenim borbama.

Svaka kap njegove krvi puna je ţuči, nevjerovanja, sumnja. Što da radi? Kamo da

ide? Koga da zove u pomoć? Pohitao je na hodnik i pošao gore k Lovri Iločkom.

- Vojvodo, potres... strašni potres... Kraljica nudi mir, a kralj ga prihvaća. Vojvodo, taj mir nosi u sebi smrt... čiju, kako, ne znam , ali to osjećam. Beatrice Aragonska da moli oproštenje i smatra se pobijeđenom? To bi značilo da je noć postala dan, blato zlato, poštenje razbojstvo...

- Biskupe, za ime Boţje, što se dogodilo? Varadi priča, a onda uzdiše:


~ 417 ~

- Vojvodo, potres... strašni potres... Kraljica nudi mir, a kralj... Javite mu neka dođu u pomoć. Mlade ţenske čari smutile su volju starom, silovitom, samovoljnom kralju.

- Odmah ću to saopćiti palatinu. Idem k njemu u Budim. Moţda će i on biti vašeg mnjenja, a bude li protivnog?...

- Ne moţe. Neće!

* * * * *

Dolje u kraljevoj odaji stoji pred svojim vladarem Mladen Berislavić.

- Slušaj me - šapće mu kralj povjerljivo. - Rekao sam: kraljica ima slobodu, ali ti je moraš pratiti svuda. Uzmi sobom Simona i Stjepka. Budno pazi na svaki njezin korak, ne puštaj je nikako samu. Ona te neće otjerati jer mi je sama ponudila da je pazim. Imaš li kakvog vjernog prijatelja kojeg kraljica ne poznaje? Dobro. Kad ga imaš, a ti ga odjeni u odoru sluge i neka bude vječno u kraljičinoj sluţbi, neka tačno pazi na svaki njezin korak. Uhode koje su dosad pazile po hodnicima dvora nemoj maknuti, samo ih zamijeni drugima. O svemu tome ne smije znati nitko, samo ti. Odgovoran si mi.

- Zalaţem veličanstvu svoj ţivot. Nitko neće ništa zamijetiti.

- Razumio si me. Idi!

Koliko god su Varadijeve sumnje razjarile kralja, pobudile su ga na opreznost, ali odluku da prihvati ponuđeni mir, nije ga pokolebala.

Još uvijek je dosta jak da istraţuje Beatriceine namjere, čine, njeno drţanje i korake, čvrsta mu je odluka da prihvati ponuđenu ruku koja je dosad Ivanu otimala prijestolje. Primio bi ruku Turčina, makar u dubini duše osjeća radost što ta ruka pripada njoj, ţeni koja je nekoć vladala svom strašću muţa.

Koliko god ga je ta strast godinama zarobljavala, on joj se oteo, otkinuo, kad je njena ruka zgrabila za njegovo prijestolje, za ono prijestolje što ga je on obasuo zlatom, okruţio moći i posuo slavom, a sad je ta ruka klonula. Predao se najveći dušmanin koji se zdruţio s njegovim neprijateljima, moćnim dijelom onih staleţa koji odlučuju o izboru kralja.

Beatrice se predala, odrekla, otvorila vrata njegovoj osnovi, priznat će Ivana za kralja. Priznat će Friedrich, dva neprijatelja, jaka, snaţna, najopasnija nude Ivanu prijestolje.

Znao je zašto one večeri čita Cicerona. Ona je osjetila u tim riječima da je on spreman na sve i na najokrutnije kazne za svoje prijestolje. Ona zna što bi je stiglo. Ne moţe dalje. Predaje se. To je tako prirodno kao što je prirodno da pada noć.

Varadijeve ga sumnje raspaljuju, ispunjaju gnjevom i što on više moli da ne primi kraljičinu ponudu, to se u kralju sve više razmahuje otpor vlastodršca...

"Upokorit ću Varadija makar ga vezao u lance."

Ne usuđuje se priznati da dolje negdje duboko osjeća kako mu ova ruka pomirnica nosi ljepotu ţene. Mrţnja koju je osjećao prema njoj kad god ju je zatekao u nedjelu protiv njegovih osnova čini mu se sada samo naličje onog nerazjašnjenog što krije


~ 418 ~

klicu njegove slabosti prema njoj. Njena ponuda za mir izaziva sad kralja pobjednika, radost suverena, radost vojskovođe što je dobio bitku. Radost muţa duboko se sakriva, prikriva, zavučena, nevidljiva. A on je osjeća.

"Varadija ću upokoriti, ili pregaziti."

I zagleda se u plamen kamina, dočarava sliku budućnosti. Iza njegovih leđa ulazi u dvoranu dvorski meštar Orban i najavi:

- Veličanstvo, biskup Bakač je stigao iz Budima.

- Dobro, neka dođe.

Sad nije vise osjećao nikakvo zanimanje za Bakačev dolazak. Pred novim preokretom prešlo je u zaborav sve drugo, pa i Bakačeva zadaća. Jedva ga je opazio kad je ulazio i poklonio se čekajući.

Kralj ne vidi njegovu okruglu veliku glavu, ne vidi ni njegovo zarumenjelo lice, a njegov krupan uzdignuti nos što je crven od zime, ni njegove oči što miruju bez ikakva izraţaja. Gotovo ga ljuti što sad smeta njegovim mislima. Samo da nešto veli, ponuka biskupa.

- Govorite - i opet nastavlja svoje misli.

S izrazitim mirom i ozbiljnošću nastoji Bakač svratiti kraljevu pozornost na sebe i priča o nekom fratru što propovijeda, a nitko ga ne pozna, ali govori narodu o porezima. Zove se Bonifacije.

Ovo kralja trgne i odmah stade slušati.

- Veličanstvu, ovu su lozinku bacili u narod vaši najodaniji podanici. Veličanstvo neka upita nekoga od one gospode koji su jučer bili ovdje kao izaslanici staleţa.

- Zašto da pitam njih kad ste vi ovdje? Razjasnite - nestrpljivo će Matija.

- Bio sam prisutan kad su gospoda govorila biskupu Varadiju da se kane pokloniti kralju i ponuditi svoje glasove za princa Ivana uz uvjet da snizite poreze.

U kraljevim očima zadrhti bljesak.

- Varadi?

- Molim, veličanstvo neka dozove gospodu pa od njih sazna da ih je Varadi uputio neka ponude kralju glasove za princa, a zatraţe sniţenje poreza. To je rekao u propovjedi Bonifacije.

U trenutačnoj tišini čuje se samo škripanje kraljevih zuba.

- Porezi, da... Varadi skače kao podivljali bik kad čuje o porezima. To je njegova bolest, njegovo ludilo.

- Bit će u dobroj namjeri, naglašujem ponovo. Imam jedno pismo u kojem taj čudesni fratar Bonifacije piše:

"Varadi je rekao: kralj će porezima uništiti svoje prijestolje i svoj ţivot."


~ 419 ~

- Varadi! - skoči kralj sa stolice. A Bakač čita dalje: "... Pravo je rekao Varadi. Trebalo bi kralj da čuje prigovor od staleţa i puka."

- Varadi! Varadi! - opetuje kralj. Bijesno griska velike usne, mršti se. Sličan je gladnom lavu kad očekuje plijen. Dahćući kune, prijeti se, razmahuje se u njemu lagana srdţba koju je gomilao Varadi svojim otporom.

"Sve se slaţe. Sve. I ono o zakonitom djetetu, i ono o porezu, i razdvajanju Beatrice od mene. Sve se to slaţe. On je huškao mene protiv kraljice. Što god je bilo među nama, vazda je on postavio svoje zamke. Uvijek je on donio protiv nje svoje optuţbe. On huška staleţe na mene. On traţi sniţenje poreza. On! I šalje propovjednika po kraljevstvu! Ĉekaj, Varadi! Jao tebi."

Ne moţe utaţiti svoju jarost i pođe da otvori vrata kraljev ske kancelarije. Na putu se zaustavi. Smišlja i smišlja.

Od časa kad se Varadi usprotivio da prihvati kraljičin mir, zapalio se u Matijinoj duši plamen bjesnila. U tom bjesnilu skriven je gnjev muţa kojemu hoće da oduzme jedinu prigodu da ponovo stekne mladu ţenu, ne zna se je li veći gnjev drţavnika koji u toj ponudi nalazi utjelovljenje svojih drţavničkih osnova. Na taj plamen nalio je Bakač vrelo ulje. Porez za koji se kralj prihvaća tvrdokornom snagom, gladnom pohlepom, jačom od same strasti muţa za ţenom.

Dvije strasti, dvije ţive ţeravice: porez i Beatriceina ponuda zahvatile su kraljevu mahnitu, ţestoku, vulkansku prirodu vrelom strašću. Duša mu se pretvorila u bujicu punu virova...

* * * * *

Odmah je dao dozvati princa Ivana. Smjesta je sišao k ocu. Matija nije ništa obrazlagao. Mrko lice i kratke riječi upozorile su Ivana da kralj ne ţeli raspravljati, već očekuje od njega samo posluh.

- Jedna je zapreka pala tvojoj proklamaciji iznenada - reče kralj. - Kraljica se predala i odrekla zahtjeva na prijestolje.

Mladi princ sluša začuđen i nema vremena da što odgovori Kralj mu ne pruţa prigode:

- Već je napisala svojim pristašama odreku, preporučivši tebe. Poloţaj se, dakle, posve mijenja. A prema tome i tvoje duţnosti. Ţelim da tvoje vladanje bude prema njoj blago i da joj vratiš svaku ljubaznost koju će ti ona iskazati. Budi prema njoj vitez jer moj sin i ne moţe biti drugo. Samo sam te toliko htio obavijestiti. Odviše me zaokupljaju poslovi. Idi sinko, do viđenja.

Neizmjerno iznenađen, Ivan pohiti da navijesti to čudo Damiru. Uskoro nakon toga ulazio je kralju Francesco kojega je pozvao Berislavić. Kralj ga oštro pogleda i ukorno oslovi:

- Ti si počinio nedostojnost. Praštam ti zbog Beatrice. Budemo li mogli ţivjeti u miru i slozi, novi sklad nikad neću narušiti ja! Upamti to.

Jedva je Francesco mogao da izreče nekoliko riječi zahvale, kad je već ulazio Ranzano.


~ 420 ~

- Vi ste loše utjecali na kraljicu - mrko će kralj. - Ĉim sam je razdvojio od vas, našla je pravi put.

- Neka me više veličanstvo otpusti iz dvora u Napulj - ponizno će Ranzano,

- Ostat ćete dok ne odredim drugačije. Slobodu vam vraćam do časa dok je budete znali poštivati.

- Kraljica mi je zabranila da se uplećem u poslove ovog kraljevstva.

- Pokušajte da ne prekršite zapovijed, jer prestupak kaţnjavam. Prepustite kraljicu samoj sebi. To vam ozbiljno savjetujem.

S tim je riječima otpravio poslanika napuljskog kralja, svojeg tasta. Kraljičin brat Francesco nije se mogao snaći, čuvši zašto mu je vraćena sloboda. I kad ga je kralj otpustio, Francesco se nađe u kraljičinoj odaji navalivši pitanjima:

- Što se to dogodilo, Beatrice?

- Predaja.

- Ti se predaješ?

- Nema drugog izlaza.

- Dopustit ćeš da se Ivan digne na prijestolje?

- Bolje da se digne mojom pomoći nego protiv mene.

- Što si to učinila, sestro?

Sad se pojavi Ranzano i digne ruku prema Francescu:

- Visosti, pustite. Kad se pravi ratnik uvjeri da mora biti poraţen ne upušta se u bitku. Radije ponudi plemeniti mir. To je mudrost dostojna njezinog veličanstva.

- Dakle, sad smo vazali? pita Francesco.

- Pustimo to, visosti, kraljici. Neka ona radi ono što smatra dobrim, a Beatrice Aragonska nikad ne bi mogla biti rob. To upamtite. Dođite da se nauţijemo zraka, ponajprije zraka, nakon tamnovanja.


~ 421 ~

"VJERNI IZDAJNICI"

Povratak napuljskih dvorana na dvor, njihovo slobodno kretanje, proširilo se munjevitom brzinom među kraljevim dvoranima i proizvelo neugodan dojam, naročito kod kraljevskih dvorskih funkcionara čija je mrţnja prema Napuljcima bila neutaţiva. Napuljci su mrţnju uzvraćali i dodavali joj još i prezir prema kraljevim hrvatskim i ugarskim dvoranima, smatrajući ih barbarima i manje naobraţenim i civiliziranim.

- Jedva što su Napuljci zauzeli svoje pozicije uz kraljicu, poţurili se da naglase to zauzeće već u prvim časovima. Izazovno su prošli koridorima i predvorjima prema ostalim dvoranima.

Enrico odmah počne izdavati naloge bahatim govorom i ponašanjem. Pojavila se i

Nardella, lutajući svojim mumljanjem hodnicima i predvorjima . . . Jedino se kraljica povukla u svoje odaje s hercegom Hippolitom, odmarajući se od pretrpljenih muka prošlih dana.

Za objeda pojavili su se Francesco i Ranzano, skromni i povučeni. Beatrice bi pogledavala od časa do časa u kralja s nekom plahošću, a prema Ivanu je iskazivala nenametljivu popustljivost svoje vazda naglašene mrţnje. Kraljevoj paţnji nije ništa izbjeglo, iako je, i kao uvijek, bio razgovorljiv kućedomaćin.

* * * * *

Gordana se smjestila u Budimu u udobnim odajama lijepe kuće u kojoj su stanovale prinčeva i Damirova majka. Tri dana boravila je Gordana u toj kući, brinući se da uredi sve spretno i skladno kako sluţinčad ne bi mogla kontrolirati ţivot mladog para. Oboje su stanovali u gornjem katu posve odijeljen tako da se uopće nisu viđali.

Trećeg dana kasno uveče, kad je djevojka sjedila, čitajući neku latinsku knjigu, pojavi se iznenada Damirov sluga s pismom u kome je Damir moli da ga primi jer joj nosi vaţne vijesti.

Damir uđe u sobu i pokloni se dubokim poštivanjem.

- Dakle, kralj je dopustio da opet dođem na dvor? - upita ona veselo.

- Oprostite, nisam mogao k njemu, neprestano je ţivo zaposlen.

- Mislila sam da ste mi to došli javiti.

- Oprostite što nisam udovoljio vašoj ţelji, ali kralj prima samo glasnike i dostojanstvenike na vijećanje. Nisam se ni usudio da pokušavam doći do njega. I princ je danas bio pozvan, kralj mu je nešto navijestio, a nije mu dao ni do riječi. Drţao se vrlo hladno. Ivan je imao nakanu zamoliti ga da me primi, ali mu kralj nije dao vremena.

- Zašto je kralj tako mrk?

- To ne bih mogao ponoviti, ali došao sam vam javiti neobičan događaj. Kraljica je ponudila kralju pomirbu, odrekla se zahtjeva na krunu.

Njene bademaste oči pokriju duge trepavice da sakrije svoje misli.


~ 422 ~

- A kralj?

- Prihvatio je pomirbu, odstranio sve straţe, podijelio kraljici i njezinim zemljacima slobodu.

- Dakle kralj vjeruje?

- A vi, Gordana?

- Napuljska ruka pomirnica uvijek je ostavila na dlanu bodeţ. Napulj je isto tako podmukao u borbi kao i u miru. Pruţit će kratku pomirnicu da moţe lagodnije udariti bodeţom u srce.

- Toga se svi mi bojimo!

- A Varadi?

- Najavio je sve to vojvodi Iločkome i zamolio neka pođe palatinu. On bi kralja odvratio da primi tu pomirbu. Sreo sam vojvodu na hodniku i on mi je sve ispričao, a ja sam pohitao k vama da vas obavijestim.

- Što je Varadi rekao kralju?

- Usprotivio se pomirbi i gotovo da među njima nije došlo do raskola.

- To bi ovog časa za nas i kralja bila prava nesreća.

- Vojvoda veli da Varadi sav drhti od te pomirbe pa je odlučio najoštrije pobijati kraljevu odluku.

- Boţe moj, to je najlošije što bi mogao odabrati. Taj poštenjak nema baš nimalo dara lukavosti, čujte, gospodine Damire, idite odmah na dvor i recite Varadiju da ga molim i zaklinjem neka se ne protivi, neka prividno pristane.

- Vi savjetujete da se ne bori protiv te pomirbe?

- Nipošto. Treba da kralju kaţe da se predomisli i da povlači svoje sumnje što su ga obuhvatile prvi čas jer što će se više protiviti, to će kralj jače braniti svoju odluku. Svi se varaju ako misle da je kralj potpuno obračunao sa svojim osjećajima prema Beatrice. Koliko god je samovoljan i jak na vlasti, Beatrice nije pregorio samo je potisnuo osjećaje prema njoj da ustoliči svoga sina. Neka Varadi prihvati samo naoko, neka sakrije svoje misli, jer među njima ne smije doći do sukoba. To mu recite. A palatinu koji je miran, hladan i lukav, neka prepusti da juriša na kraljevu odluku.

- Onda je princ radio i nesvjesno u vašem duhu jer je kraljevo saopćenje prihvatio posve mirno. Nije spomenuo uvredu koju je nanio Ivanovoj majci.

- Tako valja. Pobrzajte u dvor i recite Varadiju neka se svlada, a ostalo neka čine oni drugi u kojima kralj ne dolazi tako lako u sukob.

- Uistinu ne razumijem odakle ti sukobi između kralja i Varadija.

- To nije teško pogoditi. Varadi je čovjek iz puka. Kralj i Varadi jednakog su porijekla i nose iste poroke. Kralj i Varadi su vrele ćudi, jednako nesuzdrţljivi u svojim izjavama, zato dolaze do sukoba. Ali kralj ipak ne zna što mu Varadi vrijedi svojim umom i poštenjem. Moj skrbnik Ĉesmički vazda je upućivao Varadija da se


~ 423 ~

svladava jer je uvijek predviđao da će se jednom dva groma sudariti, a od toga bi se moglo potresti čitavo kraljevstvo. Molim vas: to što sam vam sada kazala isporučite Varadiju. Neka se sjeti opomene Ivana Ĉesmičkog da ne dođe do sukoba i recite vojvodi neka se potrudi k meni. Treba da sve dobro promislimo. Pomirba koju je Beatrice ponudila mogla bi biti teţa od svih njenih zasjeda. Ne tvrdim da je tako, ali Napulj me naučio što su kadri Napuljci. Sjetite se kako vas je kralj Napulja uveo u sobu svojih prijatelja i što smo sve tamo doţivjeli.

- Da je ovo vidio Varadi, već bi davno kralju sve ispripovijedao, a kralj bi to smatrao za kletvu, jer ne bi vjerovao u sve one strahote. Ali sada hitim da odnesem Varadiju vašu poruku.

Naklonivši se Gordani, jedva primjetno uzdahne i vrati se u dvor.

* * * * *

Odmah nakon objeda kralj je malo razgovarao sa svojim najbliţim susjedima, najviše s kraljicom i svojim sinom, a da ni jednom riječi nije spomenuo novu situaciju. Iz blagovaonice je pošao u svoju radnu sobu. Ĉinilo se da sprema nešto veliko. Dugo je razmišljao, a onda odredi neka ne dolazi nitko. Zatim naloţi Stjepku da pozove Varadija.

Kancelar je ulazio kralju neobično rumen u licu. Uzbuđenje koje ga je zahvatilo prije podne, kad mu je kralj saopćio Beatriceinu odluku, sada je još poraslo.

- Obuzela ga neka strepnja da ga kralj zove zbog pomirbe i da će mu u tom pogledu dati naloge.

- Ţelim da se staleţima javi moje saţaljenje što ne mogu udovoljiti njihovoj ţelji za sniţenje poreza. Još ću ih povisiti. Vi ćete im to javiti - kaţe kralj kao da ga izaziva.

U Varadijevim očima zatrepti, krv mu udari u lice:

- Kraljevski moj gospodaru, dopustite mi da nešto kaţem.

- Slušam - odvrati kralj čudnim mirom.

- Vaše je veličanstvo svojom vladavinom zauzdalo velikašku gramzljivost, uspjelo vam je da smanjite velikašku vlast koja je razarala moć kraljevstva i blagostanje naroda. Građanima, malom plemstvu, čak i kmetstvu koje je bilo prepušteno na milost i nemilost velikaškoj oligarhiji ublaţilo je veličanstvo tegobe ţivota i povećalo njihove sloboštine. Zato je kralj našao u velikašima velike protivnike. Oni bi vam se htjeli osvetiti time da onemoguće osigurati prijestolje vašem sinu.

- To znam odavna - povikne kralj nestrpljivo.

- Veličanstvo, staleţi koji su iz ruke primili dobrobiti zahvalni su vam i slave vas.

Teţak ţivot i muči i pritište, čini ga tegobnim i jadnim, a to su preveliki porezi. Ja sam dijete puka i znam: taj porez danas u vašim podanicima diţe nezadovoljstvo jer su svi uvjereni da su porezi potrebni kraljičinoj raskoši. Zato molim kralja neka snizi poreze, a nikako povisi.

U kraljevim prsima kipi. Gleda Varadiju u oči i naglašuje svaku riječ:

- U kraljevstvu vlada nezadovoljstvo zbog poreza. To sam znao. Sad znam još i to tko je moje podanike nahuškao da se bune protiv mojih poreza.


~ 424 ~

- Vaši neprijatelji, kralju.

- Neprijatelji pod maskom vjernih podanika.

- Veličanstvo ima toliko "vjernih izdajica" - naglasi Varadi, nišaneći - da je to lako moguće...

- Pravo kaţete: "vjernih izdajica". Poznajem ih.

- A veličanstvo ih gleda skrštenih ruku?

- Od ovog časa ne drţim skrštene ruke. Imam ih i zapovijedam vam da odmah sve priznate.

- Veličanstvo, što ja imam priznati?

- Ne priznajete da ste vi isto tako kao sada meni govorili o porezima i oligarhima, velikašima i svim ostalima?

- Veličanstvo, to je protiv mene spletena zavjera.

- To je vaše izdajstvo.

- Kralju, ne recite mi to.

- Izdajice! Izdajice moj, lagali ste me.

- Mene nazivate izdajicom, mene koji sam vas jedini u tom kraljevstvu upozorio da imate negdje zaboravljenog sina koji će učvrstiti vaše ime na prijestolju? Ja koji sam u te uloţio sav svoj ţivot?

- A s drugim obrazom staleţe huškate protiv poreza, dakle, protiv mene.

- Ne treba huškati onoga koji pada pod teretom, a ja sam to govorio samo okom u oko kralju.

- Ovdje je pismo.

- To je laţna podvala onoga koji me progoni zavišću da se dovine mojeg poloţaja u kraljevstvu.

- Tko je taj?

- Onaj koji je sakrivao u ruho podaničke vjernosti, a ja sam u dno duše uvjeren da je izdavao sve tajne vašeg veličanstva neprijatelju.

- Koga sumnjičite?

- Bakača! Jest, znam.

- Dajte dokaze.

- Nema u mene dosta lukavštine ni podlosti da mu podmetnem zamku i uhvatim ga na djelu.

- Onda ste ga klevetali.

- Moja je sumnja daleko od klevete kao sunce od zemlje.


~ 425 ~

- Bacate krivnju na drugoga da operete svoju izdaju.

- Na ovom su dvoru dva izdajnika. Jedan podmukao, kojemu ne mogu naći dokaze, a jedan otvoreni, javni koji se nije ni skrivao, izdajica koji je sve kraljeve snove podrovao. Kraljevski izdajica koji je pokušao da nahuška Turčina, da vas izigra kod cara Friedricha, koji je krivotvorio vaše pismo, vaše glasnike, poruke..

- Sami ste ga nazvali Katilinom, još prije dva dana.

- Bosonogi odrpanče, zanijemi...

- Bosonog sam došao na dvor, bosonog ću ga i ostaviti. Veličanstvo neka mi uzme biskupiju koju mi je dodijelilo, moj put vodi u siromaštvo odakle sam potekao. Ja ću jesti crni kruh, moj put vodi k puku.

- Da ga trujete svojim neobuzdanim jezikom. Mislite da ću dopustiti da odete nakrcan najiskrenijim tajnama?

Varadi pogleda kralja uţarenim očima:

- Tajne kraljevske bit će pokopane.

- U tamnici... :

Mnogo puta prijetio se kralj ovom riječi, ali ovoga puta da su se obojica lecnuli. Ĉitav jedan čas trajala je šutnja.

- Zanijemi, izdajico!

- Veličanstvo moţe da me baci u tamnicu, to mi je mnogo puta obećalo. Spreman sam i na to.

- Samo vaša biskupska odobra štiti vas od stratišta.

- I na to moram biti spreman od kralja koji je za volju kraljici maknuo s dvora rođenu majku, onu koja vas je postavila na prijestolje.

- Šutite, zapovijedam, ni riječi!

- Počinio bih izdajstvo da šutim. Ja vičem moleći: ne ţrtvujte barem svoje prijestolje, sreću svoga kraljevstva ţenskoj suknji, za komadić ţenskih čari. Slavni vladaru koji uţiva slavu samovolje! Budite u ovom času jaki. Ĉuvajte drţavu koju ste stvorili.

Sve munje okupljene u kraljevini prsima stjevnuše istog časa. Blijedilo se prosu po njegovu licu, iz očiju sijevaju uţareni gromovi, ruka mu dohvati zvono...

Zvuk napuni dvoranu prijetećim odjekom. Uleti Berislavić...

- Kaštelane, oklopnike! Smjesta - izbaci kralj u jednom dahu.

Berislavić zaprepašteno gleda dva blijeda lika: kralja i Varadija pa ih ostavlja same. Kralj nalikuje kipućem vulkanu i prijeti ognjenom smrću. Tišina u dvorani kao da se skamenila i još jače ispoljava ubrzani kraljev dah. Ide k prozoru, a Varadi stoji uspravno smrtno blijed:

- Kralju, meni oduzmite slobodu i glavu, ali svoje tajne ne odajte Bakaču ni kraljici.


~ 426 ~

- Ušuti, izdajico!

- Ne dam da mi to kaţete, veličanstvo - uzvikne kancelar. – Nedam! Veličanstvo, i kralj je samo čovjek, ali poloţaj kralja nad svima je ostalima izniman, dakle, kralj mora da je u vrlinama iznimka. Kralj se ne smije zaslijepiti od svojih doušnika.

- Zanijemi, izdajico!

- Na meni ste gradili budućnost prijestolju, a vi ćete ga srušiti ako se predate laţnom, podmuklom...

- Umukni!

- Kralju, sjetite se da će vaš Katilina upropastiti vašu drţavu i ugroziti vaš ţivot. Sjetite se, kralju!

Uđoše kaštelan, Gyulay i dva crna oklopnika.

- Dođite bliţe Gyulay - zovne kralj drhtavim glasom. Kaštelan se pribliţi dok su oklopnici ostali na pragu otvorenih vrata.

- Ovoga čovjeka ovdje - i pokaţe na Varadija - odvedite u tamnicu. Sutra ranom zorom odvedite ga u pečujsku tvrđavu. Kaštelan tvrđave i vi odgovarate mi svojim glavama za izvršenje moje zapovjedi.

Prepadnuti kaštelan odgovara:

- Veličanstvo kaku zapovjeda...

- Vodite ga! Hitno! Neka ga vode oklopnici.

Kaštelan se okrene k Varadiju. Kralj ga gleda s izraţajem bijesnog zadovoljstva. Na pragu iza oklopnika pomoli se Nardellina glava. Usne joj se smješkaju. U ruci joj zdjela puna smokava...

- Veličanstvo...

- Idi, Nardella! - reče kralj, prikrivajući Ijutinu zbog njenog dolaska.

- Samo jednu veličanstvo, svjeţe su, slatke...

- Sad nemam kad. Idi!

Starica se povuče, a kralj dade kaštelanu znak i pokaţe na kancelara:

- Vodite ga!

Varadi se okrene kralju i povikne:

- Veličanstvu, od ovih će smokava stradati prijestolje i vi. Nikad se više nećemo vidjeti.

- U tamnicu! - zaviče kralj orkanskim glasom i udari bijesno pesnicom o stol.

Načas se pogledaju. Onda kralj okrene kancelaru leđa. Varadi pođe...

Varadi krene u tamnicu, kralj ravno k Beatrice. Tiho otvori vrata njene odaje i do njega dopre kraljičin glas:


~ 427 ~

- Zabranjujem ti, Nardella, da ubuduće obilaziš kraljeve odaje s tvojim smokvama. Budalo! Neću da ideš onamo. Još će misliti da te ja šaljem. Jesi li razumjela?

- Slušam, vaše veličanstvo.

Daljnje staričino brbljanje prekine kraljeva pojava, na što Nardella nestane kao munja, a Beatrice ga začuđeno promatra.

- Ovoga sam časa Varadija bacio u tamnicu jer se ogriješio o vjernost prema meni. Ovaj slučaj, iako mi nije ugodan, posluţit će našem sporazumu ako si i danas istog mnijenja kao jučer.

- Prošlost ti pruţa pravo sumnjama. Budućnost će ih potpuno izbrisati - reče ona tiho i podatno.

- Strpljivo čekam dokaze, Beatrice - i ne rekavši više ništa, udalji se.

Kad je ostala sama, zapanjeno se ogleda na vrata u hodnik odakle je čula korake.

Dolazili su Francesco i Ranzano.

- Veličanstvo, jeste li čuli?

- Snebivam se, iako se radujem! Varadija više nema. Onoga koji je skrivio sve moje zlo stigla je kazna. Da je to bilo prije, mi bismo već davno pobijedili. A tko je konačno izvršio to djelo?

- Onaj kojeg sam nazavo kraljevim "Brutom". Spremao je to već davno. Sad će on naslijediti Varadijevo mjesto. O tome nema sumnje. Samo on.

- Dakle, ipak Bakač? - tiho pita kraljica.

- Da, veličanstvo, on je nedostiţni Bakač.

- Idite, Ranzano, neka kralj ne misli da sam krenula starim putem. Drţimo se s

onkraj bedema kako smo se zakleli.

* * * * *

"Varadi u tamnici!"

Ta se vijest proširila od jednog kraja dvora na drugi i zaprepastila kraljeve pristaše. Jurili su dvorom kao opaljeni gromom. Od kraljevih rođaka, dostojanstvenika pa sve do sluga i paţeva pronosio se šapat pun brige i straha:

"Varadi je u tamnici? Zašto? "

Kralju su dolazili i odlazili najugledniji ljudi na dvoru i izvan njega. Svaki paţ, svaki dvoranin istraţivao je njihova lica ne bi li pročitao odgovor. Svi su prolazili kao da se dogodila velika nesreća.

Dok su svi očajno pitali, pojavi se Damir. Vratio se od Gordane.

- Nosim Varadiju vaţnu poruku - reče on Berislaviću.

- Već je u tamnici.


~ 428 ~

Mladić problijedi i zuri u mladog dvorskog meštra. Kad mu ovaj ispripovijedi što se čas prije zbilo, uputi se Damir k princu. Ivana pogodi ta vijest porazno. Jedva je slušao nekoliko riječi o događaju i spremi se da ide kralju:

- Mora mi uslišiti molbu. Ne moţe tako ostati. Bio je samo veoma uzbuđen. Kralj će opozvati!- I pohitio je dolje.

* * * * *

Isto predvečerje uleti opet u Gordaninu odaju sluţavka i najavi joj:

- Gospodar ţeli odmah govoriti s vašom milosti. Stigao je iz dvora.

- Reci da ga očekujem.

Ĉim je djevojka istrčala u hodnik Damir je za sobom zatvorio vrata.

- Razabirem, niste mi donijeli dobrih vijesti - reče Gordana.

- Varadi je u tamnici.

- U tamnici? Varadi?

- Da, gospođice. Danas nakon objeda između kralja i njega došlo je do prepirke i odmah zatim vidjeli su kako ga kaštelan vodi u tamnicu.

- Ipak nije moguće da se takav sukob desio onako naprečac za nekoliku časaka ili sati. Nije moguće. To se moralo zbivati duţe. Zar Varadi nije dolazio gore k princu da pripovijeda što se događa između kralja i njega? Kako se njihov odnos zaoštrava? Ni vama nije govorio ništa?

- Nakon vašeg odlaska s dvora nismo ga vidjeli. Nikome nije ništa govorio, osim što je vojvodu molio da spriječi pomirbu s kraljicom.

- Razumijem. Sve razumijem. Varadi se opro pomirenju i nije birao riječi.

- Kad je došao k vojvodi, još nije bilo toga sukoba, samo je Varadi bio van sebe.

- Vojvoda ga nije opomenuo da se suzdrţi, da prihvati, makar naoko?

- Ta se pomirba pojavila kao munja iz vedra neba i nije se nitko snašao pa je vojvoda otišao u Budim k palatinu da on savjetuje kralju neka otkloni kraljičinu ponudu. Međutim, susreo sam ga na hodniku dvora kad sam opet odlazio k vama. Vratio se s palatinom i kraljevim rođacima Gerebima. Svi su pošli kralju, a ja opet k vama.

- Gospodine Damire, morate se odmah vratiti u dvor. Recite princu neka moli kralja i iskoristi sav svoj upliv.

- Prije nego sam se vraćao k vama princ se upravo spremao da ide kralju. Vojvoda će još večeras doći da javi uspjeh.

- Dobro. To se mora popraviti. Mora. Kralj ne moţe biti slijep za svoje vlastite probitke i gluh za prinčeve molbe. Ne! U to ne vjerujem. To je bila časovita navala bijesa. Sutradan će on već sam povući odredbu. Pričekajte ovdje vojvodu.


~ 429 ~

Zašutjela je, polazeći k prozoru i pogledala dolje. Tmina pokriva dvorište, ulice grada Budima i kraljevski dvor. Damir stoji iza njenih leđa. Dok se ona podaje uzbudljivom razmišljanju o sudbonosnom događaju, Damirov pogled zaustavio se na njenom vitkom plemenitom zatiljku. Od toga pogleda prođoše ga trnci. Nemir probuđen one noći u ljetnoj palači nije se ovih nekoliko dana nikako staloţio. Iako je čitave dane u promjeni dvorskog ţivota bio izvrgnut raznim utiscima, trajno je osjećao neko drhtanje srca i burno kolanje krvi. Kad bi se noću vratio u Budim, pod krov gdje je spavala ona, ne bi mogao usnuti. Svaki dolazak pod taj krov smatrao je mučilištem. Stalno ga je progonila strepnja da će negdje zapaziti Gordanu, a od toga je bjeţao. Ipak je sve ove dane nakon vjenčanja stalno vršio duţnost Ivanova prvog dvoranina i time se oslobodio velikih časova da susretne Gordanu. Ali sada iznenada provala kraljeva sukoba s Vardijem podsjetila ga je na obećanje zadano Gordani da će joj javiti svaki i najmanje vaţan događaj na dvoru. Već po drugi put ovoga popodneva morao se vratiti k njoj. A ona mu je naloţila da čeka. I dok mu se pogled tvrdokorno otimao da promatra njen bijeli zatiljak i vitku plemenitu pojavu,

čvrsta volja otimala se tome. Od te borbe srce mu burno zakuca. U mislima teško je čekao čas da dođe vojvoda i zagradi ovaj kratki put između njega i nje, ispunjen tišinom i samoćom. Njezina šutnja povećala je njegov nemir. Kao da je Gordana to osjetila, obazre se k njemu i zapita:

- Jeste li vidjeli kraljicu poslije ponuđenog mira kralju?

- Vidio sam je samo kad je jela u blagovaonici. Kao da se pretvorila u neku drugu ţenu. Ništa otprije nema u njoj.

- Kako, razjasnite mi to podrobnije.

On je rado prihvatio, samo da opet ne zapadnu u šutnju:

- Nestalo je one ponosne gordosti, oholosti što je svakog odbijala. Nekako je blaga, tiha. Jedva govori, a kad nešto reče, glas joj zvuči kao da se ne usuđuje govoriti glasno, a kamoli zapovijedati. Ironični smiješak iščezao je. Sve nekako, izgleda, gotovo se ne usudim izreći: izgleda mi sva nesigurna, plaha, zapravo skromna, rekao bih njeţna. Prometnula se u drugu ţenu.

- Ĉuda, sama čuda, napuljska čuda.

- Moţda, ne znam čitati s njezina lica, ali ni drugi naši prijatelji nisu sretniji. I oni vide samo ono što vidim ja.

- Je li sve samo pretvaranje, ili moţda znak pravog obraćanja? Ili je to strah od neumoljivih kraljevih mjera?

- Tim pitanjem precjenjujete svoje sposobnosti, gospođice Gordana. Vi biste, naravno, znali da zavirite u njenu unutrašnjost nešto dublje. Ja sudim samo po spoljašnjem drţanju i ne mogu pronaći: koliko je iskrenosti, koliko pretvaranja ili straha, ili laţi.

- Sutra pođite kralju. Hoću da se vratim, moram se vratiti u kraljičinu sluţbu. Moja je prisutnost sada potrebna više nego ikad.

- To misle princ i vojvoda. Nitko pravo ne zna kako da shvati kraljičino vladanje i njenu odreku od prijestolja. Potrebno nam je vaše oko i vaše promatranje.

- A kako se vlada kralj?


~ 430 ~

- Vrlo je zadovoljan. Tako sam opazio kod objeda. Zadovoljstvo mu je na licu...

- A u duši?

- Moţe li se u to prozreti?

- Moţe se uhvatiti koja sjenka po sitnicama koie vi muški ne moţete dokučiti. A Ranzano? Je li već bio kod objeda?

- Jest. On je povučen. Jedva se opaţa.

- A Francesco?

- I on se pojavio kod objeda i gledao oko tebe drsko kao i prije.

- Kralj mu je dao svu slobodu?

- Jest. I zato mi dopustite da pred ovu kuću postavim jake straţe. Francesco neće propustiti da vas potraţi.

- Neka samo pokuša. Za svaki slučaj učinite kako ste nakanili.

- Ne bih mu savjetovao da se drzne doći u ovo dvorište. Ali ja sam naredio slugama: ako bi htio prijeći prag ove kuće, neka ga sveţu.

- Pomoći ću im u tome i ja - odgovori ona pa se opet vrati na drugi razgovor.

- Kraljica je, dakle, stekla svu slobodu?

- Svu. Napulj moţe ići kamo ga volja.

- Kralj sam sebi zagrađuje putove.

- Tako se čini.

- Očekujem od princa da Varadija oslobodi od tamnice.

- Reći ću mu. Sad bih mogao otići?

- Ostanite dok ne dođe vojvoda.

Ova odredba bude mu prava muka. Razgovor i boravak s njom pod jednim krovom kuće uznemiruje ovaj njegov hladni stav što ga je tako teško stekao. Najposlije su najavili vojvodu Iločkoga. Damir odahne. Vojvodin dolazak vrati mu potpun mir. Djevojka pođe Lovri u susret sve do vrata. Ĉesto mu se zagleda u oči ne bi li odgonetnuta njegove vijesti.

- Što nosite, vojvodo? Jeste li govorili s kraljem?

- Ne samo ja nego i knez Frankopan i Petar Franjo Gereb, palatin, a isto tako i princ.

- Što je na to kralj?

- Odgovorio je: tko mi dolazi da moli za njega milost, smatrat ću ga svojim neprijateljem - i više nije dopustio o tome govoriti

- A što je kralj rekao princu?


~ 431 ~

- On je oca molio, zaklinjao, a kralj mu odgovori: "Svaku ću ti ţelju ispuniti, osim jedne jedine: da otvorim vrata tamnice Varadiju. Ne spominji mi njega ako ţeliš da tvoj otac s tobom razgovara". A kad je princ započeo da mu oštrije spočitava, Matija zagrmi nad princem kao da mu nije sin i srdito ode iz sobe.

- A niste mu rekli što mu je vrijedio Varadi u borbi za princa?

- Kralj kaţe: više borbe. Kraljica je odustala od prijestolja, pisala je svojim velikašima, isto je pisala danas u Napulj. Osim toga, njemački car pristaje da se princ proklamira. To već zna kraljica i milanski poslanici.

Gordana zamišljeno odvrati:

- Nikad neću vjerovati da se kraljica predala. Ali u tome što je svoje bojne linije ostavila ima nešto duboko skriveno, moţda i sudbonosno za sve nas. Ljudi, moţda nije tako, ali ja vidim u Beatrice njezina oca i majku. Ne zna se koji je od njih dvoje na bojištu bio podmukliji u svojim činima. Kad je Beatriceina majka trebala novaca, dala je zatvoriti svoje najbogatije barune, onda ih je dala zbog izdajstva suditi na smrt i onda ponudila pomirbu. Ona im poklanja ţivot, a novac, imanje već je otela.

- Dođite Gordana, na dvor da promatrate, prisluhnete kraljicu.

- To i ţelim, ali recite, vojvodo: ne čini li vam se da je između kraljičine odreke i Varadijeva tamnovanja neka veza?

- Nitko ne sluti što se dogodilo između kralja i njegova kancelara. Kralj neće da bilo kome kaţe što je bilo. I tako nam preostaje samo da nagađamo. Svakako je ta veza vjerojatna.

- Gospodin Damir kaţe da vam se Varadi tuţio na kralja.

- Jest i traţio je palatinovu pomoć da odvrati kralja od kraljičine ponude. Ĉim sam s palatinom stigao, već je Varadi bio u tamnici. Ova vijest sve nas jepokosila. Naše pristaše lutaju dvoranom kao izgubljeni.

- Jeste li čuli, vojvodo, što se sve govori o tome?

- Jedni kaţu da se kraljica odrekla prijestolja uz uvjet da kralj Varadija baci u tamnicu. Drugi opet misle da kralj nije Varadija zatvorio, nego ga šalje po nekom vaţnom poslanstvu. Svašta nagađaju. Moţda vi, gospodine Damire, znate što drugo?

- Berislavić tvrdi da su tu Bakačevi prsti, jer prije nego što se to dogodilo, kralj je dugo govorio s Bakačem.

- Ona okrugla glava puna je himbe, njegov uzvinuti nos uvijek mi se čini odraz njegovih ţelja da se dovine časti, slave i novaca. Kad bismo doznali što je bilo povod

kraljevoj osudi, lakše bi se dalo pomoći.

- Uzalud sam kralja molio neka mi kaţe što je skrivio Varadi. Odgovorio je: "Kralj nije duţan nikome poloţiti račun." Vjerujte, Gordana, ne moţe se od njega ništa saznati. Promijenio se i sve više mislim: vraća se k Beatrice.

- Onda smo izgubljeni - primijeti Damir.

- Ĉujte, vojvodo. Moţda bi milanski poslanici mogli spasiti Varadija?


~ 432 ~

- I oni su danas popodne zaludo posjetili kralja.

- Kralj sam juriša na prijestolje svojem sinu.

Sjela je nasuprot kaminu i zagledala se u svjetlost plamena zabrinutim pogledom. Lovro se naslonio njoj nasuprot. Damir stoji u pozadini. Šum plamena ispunja tišinu. I Lovro i Damir promatraju djevojku čije su misli zaokupljene brigom za domovinu, o tome svjedoči čitavo njeno biće. A ipak njihova muška srca ispunjena strepnjom za Varadija i kraljevstvo čudno su uznemirena blizinom djevojke koju ljube. Obojica spuštaju poglede da ne budu izdajice svojih čeţnji. Onda započne Gordana:

- Ni jednog dana ne mogu ostati besposlena. Gospodin Damir će zamoliti kralja neka me pozove na dvor jer sam suviše privikla sluţiti kraljicu. Onda ćemo svi udruţeni s princem i milanskim poslanicima istraţiti tko je Varadija spremio u tamnicu i poraditi za njegovo oslobođenje.

- Samo ja moram opet na put - objavi vojvoda ţalosno.

- Opet? - iznenadi se Gordana. - Kada?

- Još ne znam, ali uskoro.

- Moţda smo donekle već na cilju. Sada je najvaţnije da opet uđem u dvorsku sluţbu.

- Kamo sreće da je niste ostavljali.

- To je skrivila Beatriceina spletka kojom je natjerala pred oltar mene i gospodina Damira. Ali sad nema svrhe jadikovati, već otvoriti oči, podsukati rukave i raditi, lukavo, jednodušno i brzo. Ĉim dođem na dvor, uhvatit ću se posla da Varadi što prije iziđe iz tamnice.

- Vi se uistinu nadate? - upita Damir.

- Budemo li svi zajedno radili, uspjeh neće izostati.

- Netko vam diţe buku - primijeti Damir pa ode na hodnik. Dok su vojvoda i Gordana raspravljali, Damir uvede u sobu Simona:

- Dolazim od kralja. Nosim poruku Gordani.

- Meni? Od kralja? Što?

- Njegovo veličanstvo ţeli da sutra dođete k njemu - najavi Simono.

- Ah - i ona pogleda vojvodu i Damira slavodobitno. - Taj poziv sluti na dobro.

A što je novo, Simono? Što radi kraljica?

- Ja sam u kraljevoj sluţbi od onog dana kad me slao s Berislavićem u samostan.

- Slao vas je u samostan? Zašto?

- Da izvidimo trag izdajici koji je poslao u Milano i Napulj glasnika s kojima sam obračunao na stanici.


~ 433 ~

- I našli ste ga?

- Znam jedino da smo otkrili trag nekom fratru koji je propovijedao protiv kralja.

- O tome ništa ne znam. Što je propovijedao?

Simono ispriča sadrţaj propovijedi. Ona je naročito pozorno slušala i onda upita:

- To ste sve rekli kralju?

- Morali smo.

- A što je on na to?

- Strahovito se ljutio i poslao biskupa Bakača da istraţi toga fratra.

- A vi niste pošli s biskupom? Ni Berislavić?

- Biskup je rekao da ne treba nikoga.

- Htio je poći sam. A kakve je vijesti donio biskup Bakač? Jeli uhvatio fratra?

- Ne znam.

- Zar je Varadi odveden u tamnicu poslije Bakačeva povratka?

- Nekoliko sati poslije Bakačeva povratka.

Gordana se okrene vojvodi i Damiru:

- Kao da ispred vrata Varadijeve tamnice šeće pojava biskupa Bakača.

- Rekoh: ovako nagađaju i drugi na dvoru - javi vojvoda.

- Učinit ću kraj nagađanju. Hvatam se u koštac s Bakačem. Još nikad nisam osjetila toliku snagu kao sada, a sad me pustite da razmislim kako ću sutra nastupiti.

* * * * *

Oko Varadija debele mračne zidine, pred njim drveni stol. Svijeća gori. Netaknuto jelo i piće leţi na uglu stola. Glava mu je klonula na ruku. Zjenice su uprte u mračne kutove tamnice, a misli mu lutaju po prošlosti:

"Iz kraljeve odaje ravno u tamnicu. Od kraljevog dostojanstvenika do uznika. Korak je bio kratak. Put od sirotišta do kraljevskog dvora bio je mnogo duţi."

Prisjeća se onog dana kad je kralj zalutao u kuću siročadi, kad mu je postavljao pitanja, a on, dječak, odgovarao je odlučno, neustrašivo, gotovo drsko. A baš se to

kralju svidjelo. Zbog takvog drskog odgovora uzeo ga je u svoju zaštitu, dao u nauke i volio ga. Svi su mu zaviđali. Svi su spočitavali kralju da mu kancelar nema dlake na jeziku. A kralj je odgovorio: hoću čistu iskrenost. Jedino čovjek iz puka moţe biti tako iskren. Što je kralj htio, to je vazda imao u izobilju: istinsku neprekrivenu riječ.

"Zašto nisam naučio nadmudrivanje, lukavstva, himbenosti? "Nisam mogao. I nije mi trebalo kad je kralj traţio samo pravu istinu. Bilo je zbog toga sukoba, ali nikad


~ 434 ~

sudbonosnih. Kad je kraljica zaigrala svoje đavolsko djelo, ti sukobi bivali su sve ţešći i teţi. Kralj se dao pod njezin upliv, a ja sam ga otimao njoj.

Da, otimao, ali s premalo lukavosti, s prevelikim ţarom i prejakom gorljivošću od straha za sudbinu kraljevstva. U dobru moja je istina bila na mjestu. U gnijezdu Beatriceina zla trebalo je laţljivosti, zlonamjernosti, trebalo je podle himbe, pretvaranja, laţnih obilaznih putova. Ja ih nisam mogao naći ni kročiti njima. Preuski su, kliski, ne znam njime koračati. Dijete puka poznaje samo istinu, nikad nadmudrivanje.

Kralj ne podnosi prigovora, a staleţi se savijaju pod toljagom poreza. Da ih kralj snizi, sve bi odahnulo i pristalo uz Ivana. Zar sam danas bio preoštar? Moţe li se biti blaţi kad čovjeku uzavri? Kralj vjeruje Beatrice, vjeruje u pomirbu. Prokletstvo je u toj ţeni. Ova je pomirba njegova smrt.

Uvijek mi se činilo da su između kraljičinih odaja i kraljevih tajna putovi povezani

izdajicom, ali gdje da uhvatim dokaze? Koliko je snaga utrošeno u neprestanoj borbi protiv Beatrice i koliko vremena izgubljeno. Sve je ona iscrpla, sve zauzela, đavo ovog dvora, kralja, đavo kraljevstva, đavo sudbini naših naroda!"

Tako razmišlja utamničeni kancelar, traţi u prošlosti sebe i svoje greške i kraljeve čine i Beatriceine spletke.

"Što sve to koristi? Sad sam tu. Uvijek sam osjećao da će ovako svršiti. I kralj i ja dvije smo sudare, ne mogu a da se ne razaraju.

I Gordanu je Beatrice izjurila iz dvora. Namjerice? Je li htjela ili ne, ipak ju je maknula. Sve što se dogodilo na dvoru sve je zaplela Beatrice. Godinama su trajale muke, ova posljednja pravi je pakao. O, pravednosti, kad ćeš jednom stati na put toj ţeni?

Ako se kralj predao njoj, predan sam ja, predano je čitavo kraljevstvo, predani su ljudi koji tu ţive. Svi narodi trpe i koliko će trpjeti zbog te jedne proklete ţene.

Je li to moţda glas moje mrţnje prema toj ţeni? Mrţnja koja dolazi od slutnje da je zlotvor? Ne znam što me goni da o toj ţeni ne mogu misliti ništa dobro."

U tamnici mrtva tišina. Svijeća dogorijeva. Slamnati leţaj čeka kraljevog kancelara. Umor ga baci u san.

Kad se ujutro probudio, bio je tu kaštelan s oklopnicima.

- Gospodine biskupe, po kraljevu nalogu slijedite me u tvrđavu na Dunavu. Varadi pogleda kaštelana, ali ne reče ni riječi. Slijedio ga je u mirno i pusto dvorište. Kroz jutarnju tminu još nije prodiralo danje svjetlo. Tmurno i turobno odrazuju se obrisi kraljeva dvora. Sagnute glave uz jaše Varadi konja pa u pratnji kraljevskih oklopnika i kaštelana ostavi dvorske zidine. Krenuli su uz Dunav.

Kad su stigli do tvrđave, bio je već dan. Kaštelan uvede Varadija u tvrđavnu tamnicu. Varadi ne reče ni riječi.

Sjeo je i skrstio ruke, osjećajući da se sudbina kraljevstva trese.

"Što je to s kraljem? Zar je izgubio vid? Pamet, svijest? Zatvara u tamnicu one koje bi morao moliti da mu dadu svoju sklonost, a uza se posjeda razbojnike. Jadni, siromašni kralju. Kako ćeš skupo platiti svoju strast."


~ 435 ~

* * * * *

Sa zanimanjem kralj promatra Gordanu kad je drugog popodneva ulazila k njemu, svjeţa i rumena od zraka, vedra pogleda, s toplim smiješkom na usnama. Modri ogrtač, opšiven sivim krznom i klobuk od modrog baršuna, zaokruţili su njenu ljepotu.

Nekoliko trenutaka gleda kralj u njene oči, a onda je zapita polagano, naglašujući svako slovo:

- Gordana, znaš li što je to zahvalnost?

- Osjećaj koji duboko proţima čitavu moju dušu prema svom kralju.

I ona je naglašavala riječ po riječ.

- Kako vidim, razumijemo se.

- Drugačije i ne moţe biti.

- Predmijevao sam da drugačije ne moţe biti, da si potpuno svjesna koliko mi duguješ.

- I sretna što se smijem nazivati vašim duţnikom, veličanstvo.

- Evo časa da počneš vraćati taj dug.

Njezin pogled upravljen kralju pun je ljupkosti i vedrine, a ipak pozorno istraţuje njegove oči.

- Moja sreća biva još veća.

U kraljevoj ruci zabijeli se papir.

- Ovo pismo predat ćeš vlastitom rukom prinčevoj majci, samo njoj. Pričekat ćeš dok pročita, a onda neka na ovom istom pismu odgovori i opet preda tebi. Dakle, moje vlastito pismo s odgovorom donijet ćeš opet u dvor meni. I nikome drugome.

- Razumijem, veličanstvo.

- Gordana, ovaj moj nalog vaţniji je od tvoje sreće.

- Veličanstvo, izvršit ću vaš nalog s paţnjom koju posvećujem očinjem vidu.

- Odabrao sam tebe jer svoju slobodu i svoju sreću i duguješ onoj kojoj nosiš ovo pismo. Ono što mi je rekla ona prikazalo te preda mnom u plemenitom svjetlu. Upamti, Gordana, pismo je maleno, sloţeno unakrst da ga moţeš zataknuti u njedra, ali ono što u njemu nosiš sudbina je kraljevstva. Ti si jednom dokazala da ti

je sudbina kraljevstva preča od časti i bogatstva čega si se mogla dovinuti da si pruţila ruku onome koji ju je traţio prije Damira.

I kralj prihvati njenu ruku.

- Ono što si učinila plaćam ti, evo, povjerenjem. Poţuri se s pismom i vrati se odmah. Ĉekam te.


~ 436 ~

Ona se duboko pokloni i iziđe. Kraljevim predsobljem i hodnicima prenijela se vijest da je Gordana u kraljevoj sobi. Kad je izišla, okupili se dvorani i paţevi da je vide. Stjepko se progurao prvi i zanosno promatrao lijepu i ponositu pojavu.

Prošla je raskošnim hodnikom pa širokim predvorjem prepunih ljubopitnih dvorana. Prolazeći, činila im se kao zraka proljetnog suncu što je iznenada pala u njihove tmurne i zabrinute duše.

I pohitila je u budimsku palaču prinčevoj majci. Našla ju je uz kamin kako čita. U udobnoj sobi, punoj topline, Borka je pruţala sliku ţene u čijoj se duši staloţila bol i patnja u posvemašnji mir, gotovo sreću.

Na njenim usnama pojavi se topli smiješak kad je ugledala Gordanu.

- Uzvišena gospođo, nosim vam nešto od kralja.

Gordana izvadi iz njedara pismo i preda ga. Sitno Borkino lice zasja, a tamni prsti ţurili se da ga razmotaju. Onda se plave oči priljube k crtama, njoj poznatog rukopisa. Licem joj titraju zrake svjetlosti obradovane duše.

Gordana je stala iza leđa, čvrsto odlučivši da baci pogled na pismo.

Ĉitala je sadrţaj:

"Kraljica se odrekla krune u Ivanovu korist i nudi iskrenu pomirbu, ali tu je potrebno da Ivan učini korak sa svoje strane. On je naprotiv hladan, leden. Molim te. Borka, skloni Ivana da zaboravi što mu je kraljica skrivila i prihvati ruku pomirnicu. Jedino će to pomoći da Ivana staleţi već prvih dana proljeća proklamiraju za nasljednika i okrune. Bojim se čekanja. Svaki čas koji oteţe Ivanovu proklamaciju meni je mučilište. Beatriceina ponuda oslobađa me strahovitih muka ako Ivan kraljici priđe s povjerenjem. U tvojoj ruci, Borka, sudbina je kraljevstva i moj ţivot. Tvoja plemenitost ne traţi odmazde i jer to znam obraćam se k tebi, plemenita dušo, s pouzdavanjem da ćeš učiniti veliko djelo za svojeg sina, za mene i svoju domovinu. Napiši mi na istom ovom papiru kratak odgovor i pošalji mi po Gordani.

Matija"

Dok je Borka pročitala pismo, Gordana je već davno gledala prema prozoru. Glava joj je puna misli što su ih uzvitlale kraljeve molbe. Spazivši da je Borka pismo odloţila i polazi k stolu, sva Gordanina pozornost usredotočila se na toj ţeni. Borka ni časa ne promišlja. Ni časa ne mijenja sretan izraţaj svojeg lica. Naprosto uzima pero, gotovo sretna što moţe izvršiti kraljevu ţelju. Ispod kraljevu potpisa napisala je:

"Ivan će primiti pruţenu ruku. Borka"

Gordana se već pribliţila. Nije ni trebala da prati pogledom Borkinu ruku. U licu je čitala odgovor. A to se lice smiješilo. Sloţivši papir, preda ga Gordani.

- Sjedni još malo, Gordana, očekujem princa. I jučer je bio kod mene. Sada opet dolazi svaki dan. Kako je to velika sreća.

- Uţivajte je, uzvišena gospođo, jer kad jednom bude kralj, neće mu poslovi dopustiti da toliko vremena posvećuje onoj koju ljubi najviše na svijetu.


~ 437 ~

- Znam, Gordana, i zato ispijam tu zlatnu čašu, gutljaj po gutljaj. Uvijek ću biti sretna kad bude njemu dobro i onda kad ga ne budem često vidjela.

- Uzvišena gospođo, moram opet na dvor - reče Gordana, čuvši, na hodniku korake princa Ivana.

Oprostila se s njegovom majkom, ali princ hitro stupi u sobu i Gordani zakrči put. Prvi put nakon vjenčanja sreo se s njom. Stao je iznenađen vedrinom njenog izgleda, rumenog lica i svjeţinom.

- Prelijepo je to, Gordana, da sam vas našao kod svoje majke. Nećete sada otići. To bi me raţalostilo.

- Mogu ostati samo časak.

Rasveseljen tim odgovorom, okrene se k majci i ogrli je.

- Danas je u ovoj sobi sunca i ljepote - reče on.

Sjeli su sve troje, izmijenili nekoliko riječi, kad Ivan upita:

- Rekli su mi da ste bili kod kralja.

- Da, molila sam ga da mi dopusti katkad doći na dvor.

- Pusto je sada bez vas, Gordana.

- Vaša visost čula je kraljičinu odluku? - upita Gordana, ne odgovorivši na njegovu primjedbu.

- Kralj mi je spomenuo - odgovori on hladno - a Borka jedva dočeka tu temu.

- Vidiš, Ivane, kraljica se napokon smekšala i poklonit će ti svoju sklonost.

- Što će meni njena sklonost?

- Treba je kralj sine moj, a taj si ti. Kraljica nije tako kruta srca kako su mislili.

- Vi to kaţete, majko?

- Nije Beatriceino srce od kamena. I ona je ţena. Prihvatit ćeš ruku koju ti nudi.

- Otac je traţio od mene da budem prema njoj vitez, to je sve što mogu. Odveć me uvrijedila.

- Sve se mora oprostiti i zaboraviti, Ivane.

- Ne moţe, ima uvreda koju joj ne mogu oprostiti. Nikada.

Gordana se povukla, slušajući njihov razgovor. Borka ustane, pođe prema princu i njeţno ga oslovi:

- Za ljubav svojoj majci oprostit ćeš kraljici.

- Majko, ne znate što od mene traţite.

- Da zaboraviš i sve oprostiš. I ona hoće da zaboravlja i prašta.


~ 438 ~

U njegovu srcu skupila se gorčina. Sjetio se onog prizora kad je Beatrice njegovu majku nazvala djevojčurom i optuţila je da je vračarica. On se oslobodi majčina zagrljaja, tvrdokorno odbijajući:

- Ne moţe se zaboraviti ono... Ne.

- Što to?

- Ne mogu vam reći, ali ja i ne vjerujem Beatrice.

- Vidiš Ivane, ona se sama ţeli maknuti da ti ne stoji na putu na prijestolje.

- Pustite to majko. Staleţi su ovdje i njihov zakon. Staleţi mogu birati za kralja koga ih volja. I to će učiniti.

- Pa ipak, visosti, ne zaboravite one borbe i nepogode koje ste proţivljavili dok se

ona opirala. Zašto da ne otklonite od sebe i kralja daljnje borbe? - umiješa se sada Gordana.

- Vi, Gordana? Pretrpjeli ste baš od kraljice najviše zla, a sad vjerujete u njezin preobrat?

- Drugo je što vjerujem a što ne vjerujem - odvrati djevojka - a drugo je što mislim da bi bilo mudro sada činiti.

Stao je pred njom:

- Recite mi, Gordana: da ste vi na mojem mjestu sa svim onim što se buni u mojoj duši protiv toga da toj ţeni pruţim ruku, što biste učinili?

- Ja bih ruku pomirnicu primila, a ne bih slijepo vjerovala. Ĉinila bih se da vjerujem kraljičinoj iskrenosti, a ostala bih na oprezu.

- Dakle, primili biste, a da ne vjerujete?

- Doslovce tako.

Malo su sve troje šutjeli. Borka je čekala puna nade, a Ivan pogleda Gordanu, istraţujući:

- Da. Vi to moţete. Vama je dano da se smiješite kad biste morali plakati, da sjajite vedrinom kad vam je duša puna mraka. Vama je dano diplomatsko nadmudrivanje, vi znate prikrivati. Koliko sam se puta divio toj vašoj nadarenosti, ali meni priroda nije dala ništa od svega toga. Neću moći pristupiti toj ţeni, a da zatajim ono što nosim u sebi protiv nje.

- Ako to ona sama popravi? - upita majka.

- Ne, to nikada ne moţe jer vi, majko, ne znate krivnju. I mjesto da je ispravi ona će traţiti od mene uvjete koje nikad neću prihvatiti. Nikad.

- I moje će srce zaviti u crno. Moju ćeš sreću zasjeniti, sine.

- Majko, vi ne znate kako me peče rana koju mi je zadala. Gordana osjeti da je zgodan čas, ostavi ih same i ustane.

- Zašto odlazite Gordana? - upita on.


~ 439 ~

- Moram, visosti - i, pogledavši Borku značajno, oprosti se.

Ĉekajući Gordanin povratak, kralj je sjeo uz kamin. Uhvatile ga boli u nogama i namjestio ih je bliţe k ţaru. Pred njim je stajao kaštelan i pripovijedao mu kako je Varadija odveo u tvrđavu l zatvorio. Mrko zureći u plamen, kralj zapita:

- Je li što govorio?

- Nije, veličanstvo.

- Reci mi istinu: tuţio se na mene nedostojnim riječima?

- Ne, veličanstvo. Nije prozborio ni jedne jedine riječi. Ni dobre ni zle. Šutio je. Kad smo došli po njega i kad je odlazio, i čitavim putem, i kad smo ga uveli u tamnicu tvrđave.

- Kako se drţao?

- Bio je vrlo zamišljen i blijed. Drugo nisam ništa razabrao.

- Jesi li naloţio zapovjedniku tvrđave da ga čuva i nikoga ne pušta u blizinu?

- Dva Puta sam mu naglasio nalog vašeg veličanstva.

- Onda je sve kako treba. Moţeš otići.

Nekoliko časaka ostao je kralj potpuno sam, zadubljen u misli. Onda uđe k njemu dvorski meštar Mladen Berislavić.

- Što se dogodilo? - upita kralj promatrajući ga.

- Veličanstvo, na glavnim vratima straţe su zaustavile glasnika.

- Odakle je?

- Izlazio je iz dvora.

- Tko ga je poslao?

- Njezino veličanstvo kraljica.

Trenutačna prepast pojavi se na kraljevu licu. U očima mu blista ljutina.

- Gdje je glasnik?

- Doveo sam ga u predvorje.

- Hoću da ga vidim.

Glava mu se spusti na prsa.

- "Zar je moguće? Lagala je samo da steče slobodu?" - Sve se u njemu uzdiglo protiv Beatrice. Osjećao se prevaren i posuo je nijemim kletvama. Boljelo ga u prsima, u duši, u srcu. Naglo je disao pod učinkom te vijesti.

Mladen Berislavić uvede u dvoranu visokog Napuljca. Kralj ga osine pogledom mrţnje:


~ 440 ~

- Što nosiš?

- Kraljevsko veličanstvo, pismo od kraljice.

- Kamo?

- U Milano.

- U Milano?

Ovaj kraljev usklik nosio je sva obiljeţja razočaranja.

- Za Napulj ne nosiš ništa?

- Da, i za Napulj.

- Amo daj sve!

Glasnik pokorno izvadi smotane i kraljičinim pečatom proviđene hartije.

Razdere pečat i stade čitati. Glasnik ga mirno promatra. Nešto se neobična javlja u kraljevu licu. Ruke, kojima drţi pergamenu trepću.

- Zovni odmah Berislavića - zapovijedi glasom punim nekoga drhtanja,

Napuljac otvori vrata, zovne dvorskog meštra povuče se natrag.

- Ţelim odmah govoriti s milanskim poslanicima - naglasi kralj još jednom – I neka dođe paţ Stjepko.

Berislavić nestane iza vrata, iz predsoblja uđe Stjepko.

- Zovni biskupe Filipca i Bakača i sve moje tajnike.

Paţ krene u kraljevske kancelarije i saopći kraljev nalog. Oba biskupa, a s njima ostali tajnici, pohite u kraljevu radnu dvoranu. Još jednom drţi u ruci pismo, zuri u nj i ne osvrće se na unišle. Oni čekaju. Razabiru da se dogodilo nešto vaţno. O tome svjedoči čitavo kraljevo drţanje i pozornost kojom je gotovo utonuo u čitanje.

Nakon dugog vremena on digne glavu:

- Ţelim da budete svjedoci mojem dočeku milanskih poslanika.

Stjepko je čekao nalog da se udalji. Kralj ga oslovi:

- Kad dođe Gordana, dovedi je odmah ovamo. Sad idi.

Bakač i Filipec stoje u dubini dvorane i ne skidaju pogled s kralja. Njegove oči i sada još istraţuju pismo kao da sam sebi ne vjeruje u ono što čita. S drugog kata sišli su milanski poslanici Maffeo i Marcelo. Hitnja kojom su ih pozvali kralju utisnula im u lice očekivanje nečeg neprijatnog.

- Vaţan me događaj ponukao da vas pozovem - reče kralj. - Ĉasak prije uhvatio sam glasnika njezinog veličanstva koji je polazio u Milano.


~ 441 ~

Marcelo se makne kao da su ga dodirnuli oštricom. Maffeo raskolači oči. Bakač je miran. Filipec spokojan. Samo tajnici iza njih prikriveno se sablaţnjuju. Kralj se pomakne na stolici i okrene prema milanskim poslanicima. Razmota hartiju, digne je i pogleda oko sebe pa naglašuje riječ po riječ:

- Ĉujte što piše kraljica milanskom vojvodi Ludoviku Sforzi:

"Smatram svojom duţnošću da raspršim sumnju što su moţda nastale u duši vašeg vojvodstva, a te sumnje bile bi podobne da oteţaju veze što ih je njegovo veličanstvo kralj i moj uzvišeni suprug svezao s Milanom. Sve vijesti koje dolaze vašem vojvodstvu nisu istinite, osim onih čiji sadrţaj odgovara ovoj mojoj svečanoj izjavi. Veselim se vjenčanju princa Ivana s prelijepom vojvotkinjom Biancom i uvjeravam vaše vojvodstvo da ću je primiti kao majka, prijateljica i savjetnica. Pomoći ću joj da ovdje nađe svoju drugu domovinu. Isto ću tako svom snagom podupirati mojeg uzvišenog supruga i ovdašnje staleţe koji namjeravaju princa Ivana učiniti nasljednikom ovoga prijestolja. S velikom radosti očekujem dan kad će nevjesta princa Ivana ući u bogate dvore mojeg uzvišenog supruga, a princ Ivan biti proklamiran za nasljednika.

Neka vaše vojvodstvo izruči Bianci moje tople pozdrave i neka primi moje duboko poštovanje.

Beatrice"

Dočitavši pismo, kraljeva se glava osovi. Oči mu slavodobitno promatraju milanske poslanike pa onda svoje savjetnike i tajnike. Blijed je od uzbuđenja i srce mu udara burno. Htio bi da krikne od radosti, ipak stisnuo je usne da ne kaţe što misli.

- Evo, to je napisala kraljica. Uhvatio sam pismo i glasnika. On je međutim, imao uza se još jedno pismo za Napulj. U tom opet kraljica piše ovo:

"Odustajem od svakog zahtjeva za prijestolje. Vidim da je sve uz Ivana. I zato neka se popne na prijestolje i mojom pomoći. Ovako će barem imati razloga da mi bude zahvalan!"

- Moja gospodo, sad vidite što je. Kraljica ţeli steći Ivanovu zahvalnost! To je jedini pravi put. Sad moţemo mirno raditi.

Milanski poslanici osjetiše olakšanje, a kralju se čini da se otresao teške more i da je nastala svjetlost u čitavom dvoru. Otvorila su se sva vrata u daleku budućnost pred kojom sve zgrade na njegovim putovima padaju u prah.

- Ovaj spis vratit ću sada glasniku i dati mu sigurnu pratnju. A vi, gospodo poslanici, pridruţite se i pošaljite svoje vijesti vojvodi. Javite mu da je kraljica spoznala koliko za nju vrijedi ako Ivan bude moj nasljednik. Ona se odrekla borbe za prijestolje. A onda javite vojvodi još ovu moju poruku: čim putovi po mojem

kraljevstvu budu sigurni da putovanje vojvotkinje Biance na moj dvor ne zaprijeti Turčin, krenut će naši velikaši u Milano da dovedu Biancu.

Pri tom se kralj obazre k vratima. Osjećao je da tamo već dugo netko stoji i sad zapazi Gordanu. Ona se ispriča:

- Veličanstvo neka mi oprosti, rekli su mi da odmah dođem.

- Da, rekao sam, pričekaj.


~ 442 ~

Povukla se između vrata i milanskih poslanika i smjerno i skromno promatrala čitavu sliku.

- Sad nam valja čvrsto uhvatiti posao - nastavi kralj - da što prije obavimo sve što je potrebno kako bi svatovi što prije krenuli po mladu nevjestu.

- Smijem li javiti vojvodi kojeg će mjeseca i dana krenuti u Milano? – zapita Maffeo.

- Dragi prijatelju, ţelim da slavlje ovih svatova natkrili svatove boţanstvene vojvotkinje Gonzage. Zato ne mogu još tačno reći datum jer nemam kancelara koji ima duţnost da sastavi čitav plan svadbe na mojem dvoru i obavi predradnje, čim nađem novog kancelara, sve ćemo riješiti.

Ljubazna je otpustio poslanike i ostao sam sa svojim biskupima, tajnicima i Gordanom.

Još uvijek se nije obazirao na Gordanu. Okrenuo se k biskupima.

- Ne mogu duţe biti bez pomoćnika u drţavnim poslovima. Na mjestu Varadija mora stupiti drugi.

Gordana pogleda biskupa Bakača. Svaka mu mišica miruje. Tajnici se ukočili. Napetost čekanja načas ih sve skameni. Gledajući u spise, kralj nastavlja najravnodušnijim glasom.

- Odsad ima mjesto biskupa Varadija zapremiti moj dosadašnji prvi tajnik biskup Filipec.

Te riječi padoše na sve kao grom. Osjetili su da je Varadijeva sudbina riješena. Gordana ugleda Bakača. Njegove su oči zatreptile, licem mu je prošlo lako bljedilo. Okrugla glava protiv njegove volje malo se spustila. Usne je čvrsto stisnuo. Gordani-nom je oku bila rastvorena sva njegova duša. Osjećala je da je Bakačevo drţanje odraz dubokog sloma njegovih nada, pa stoji kao poliven ledenom bujicom.

- Upamti ti, Filipec - nastavi kralj - za moje tajne odgovarate mi svojom glavom.

Biskup Filipec se pokloni.

- Veličanstvu, svoj ţivot dugujem kralju.

Kralj se obazre k Bakaču:

- Biskup Bakač zauzet će mjesto mojeg prvog tajnika, mjesto biskupa Filipca. Posao ćemo započeti kad vas pozovem.

Kraljevi savjetnici s ostalim tajnicima izađu. Tek sada kralj mahne Gordani da se pribliţi. On posegne za pismom s Borkinim odgovorom. Pročitavši sadrţaj, zadovoljno se osmjehne, razdere hartiju i baci je u kamin, pomno pazeći da izgori

svaki komadić.

- Zadovoljan sam s tobom, Gordana. A sad reci: Kako ti je? Sretna si?

- Moja bi sreća bila potpuna, veličanstvo, kad ne bih bila tako osamljena čitav dan.

- Mladi ti je muţ čitav dan na dvoru. Protiv toga nema lijeka.

- Moţda, ipak, veličanstvo...


~ 443 ~

- Imaš neku molbu?

- Vaše veličanstvo, odrasla sam na dvoru i sad mi je ţivot pust. Kad bi vaše veličanstvo reklo koju riječ kraljici da me opet primi u svoju sluţbu.

- Htjela bih da izdaleka nadzireš poglede svojeg lijepog muţa. Govorit ću kraljici. Ne vjerujem da joj nisi potrebna.

- Zahvaljujem, veličanstvo i molim: bih li se smjela pokloniti njezinom veličanstvu?

- Svakako učini to. a kad te pita što si radila kod mene, reci da si mi došla podastrti zahvalu za svoju sreću. Znaj, nitko ne smije doznati ono što sam ti povjerio.

- Šutjet ću kao grob, veličanstvo.

Pokloni se i praćena kraljevim prijaznim smiješkom iziđe.


~ 444 ~

ZADOVOLJŠTINA

Bilo mu je voljko pri duši. Beatriceino pismo milanskom vojvodi pruţilo mu je dokaz da je njena namjera iskrena, a to mu pruţi nove energije i nove nade u provođenje osnove.

Dao je pozvati vojvodu Iločkoga i naloţio paţevima da nitko ne uđe dok je u njegovoj odaji Lovro. Sluteći o čemu se radi, Lovro Iločki pristupi kralju. On mu ispriča što je otkrio.

- To je velika radost, veličanstvo.

- Za koji mjesec moj će sin biti proglašen nasljednikom. A onda nema nikakve zapreke da bude okrunjen još za mojeg ţivota. Sve ide nabolje. Sad valja poţuriti moje pregovore s njemačkim carem. Ţelim da već sutra u zoru putujete.

Svakako ću razriješiti milanski brak, ali to je tajna.

- Spreman sam, veličanstvo, ali smijem li vas zamoliti...

- O Varadiju se ne smije povesti riječ - zaprijeti kralj. Nakon kratke šutnje Lovro se odvaţi progovoriti:

- Pokoravam se ţelji vašeg veličanstva, ali prije odlaska molio bih samo jedno: hoće li još netko saznati o misiji kojom me šaljete njemačkom caru?

- Zašto to pitate?

- Jer potrebno da se bojite. Do onog dana, kad krenem na sastanak s njemačkim carem, nitko neće znati o čemu se radi, osim vas i mojeg kancelara Filipca. Sad još pismeni ugovor s njemačkim carem, a onda ću smjesta sazvati sabor da se izvrši proklamacija. Sve ovisi o hitrini kojom ćete putovati.

- Neka veličanstvo bude uvjereno da se neću odmarati.

- Još ćemo se vidjeti kod večere.

Lovro se udalji da se pripravi za put. Kralj je prošao odajom pa onda sjeo k stolu i pozvonio. Mladen Berislavć odmah uđe. Kralj mu dade znak da stupi bliţe.

- Gdje je princ?

- Upravo je stigao iz budimske palače.

- Idi i zovi ga.

Poduprijevši glavu, kralj je dugo razmišljao sve dok nije čuo Ivanove korake. Nešto

smrknuto raspoloţen, princ uđe kralju. On ga dočeka vedra pogleda.

- Bio si kod majke?

- Da, oče, bio sam tamo.

- Sjedni. Moj ţivotni cilj primiče se ostvarenju. Doskora bit će ti prijestolje osigurano. Sve su zapreke nestale. Kraljica je odustala od krune. To je ogroman uspjeh. Ţeljan sam mira i zadovoljstva, gledajući tebe i spremajući te za budućnost.


~ 445 ~

Kraljica ţeli mir. Dodijala joj je vječita kavga i borba, a zna da nema svrhe. Ţelim da se ovaj naš mir ustali. Oprostit ćemo međusobno sve: i ja, i kraljica, i ti. Valja da pruţimo jedni drugima ruku pomirincu.

- O tome mi je malo prije govorila i majka.

- A ti si joj odgovorio?

- Tešku mi je bilo oteti se njenim molbama, jer ona ne zna što joj je učinila kraljica.

- Svi smo krivi što ti je majka čamila na otoku Ischii. Beatrice najmanje.

- Moţe li se zaboraviti kako je uvrijedila majku onog dana na Griču? Vi znate kakvim ju je imenom nazvala i digla optuţbu.

- U ovim časovima moramo zaboraviti sve.

- Oče, zar ćete vi dopustiti da na mojoj majci ostane strašna riječ koju mi je dobacila kraljica? Nemoguće je da biste mogli i smjeli to pregorjeli.

Ivanove oči svjetlucaju dubokim ogorčenjem. Kralj ga promatra i malo šuti, a onda odjednom pita:

- A da nije bilo te uvrede?

- Da nije bilo te uvrede, ne bi bilo ni toga neprijateljstva, jer ja je nisam mrzio zato što je traţila krunu, ni trunka ogorčenja nema u mojoj duši zbog toga. Samo uvreda nanesena mojoj majci peče moje srce. Za tu uvredu nema oproštenja. Uvreda je pala na ono čisto sveto čelo. Ja ne mogu zaboraviti. Majka je zaboravila sve što je pretrpjela u Napulju na onom otoku, ali ja ne mogu prijeći one grozne uvrede,

- Kad zaboravlja tvoja majka, moraš i ti.

- Niste li me sami, oče, pozivali na osvetu kad ste mi predloţiti na potpis bračni ugovor s Biancom?

- Ako se neprijatelj predaje, ako traţi mir, zar će ga pametan čovjek odbiti?

- Ali tamo na Griču u onoj dvorani pala je na moju majku uvreda strašnija od svega. Ne smijete zaboraviti kakvim je imenom kraljica nazvala majku vašeg sina, majku koja je vas ljubila i meni dala ţivot. Ako vi to zaboravite, ja ne mogu. Ona uvreda izaziva sina na osvetu. Taj sin ne moţe pruţiti ruku na pomirenje onoj koja je izrekla onu strahovitu riječ. Zar ćete dopustiti da ona pogrda ostane neosvećena na ţeni čijeg sina uzdiţete na prijestolje?

Govorio je glasno, uzbuđeno, glasom drhtavim od boli. Kralj je gledao preda se zamišljeno. Nijedan od njih nije zapazio da između zastora druge odaje stoji kraljica. Tek kad su čuli sušanj njene haljine, obojica se okrenu k njoj.

Ĉinilo im se da je tamo stajala dugo. Lice joj je ozbiljno, a glas njeţan:

- Pravo veliš, Ivane. Pogrda koju sam onda izrekla ne moţe ostati neosvećena na tvojoj majci.

Obojica se trgnu. Kraljica je, dakle, sve čula na vratima između zastora, a sad je polagano dolazila k njima. Onda se zaustavi uspravljane, uzdignute glave:


~ 446 ~

- Da, uvreda je pala iz mojih usta. Ne bi bio pravi sin kad bi tvoje srce moglo to zaboraviti i kad i ne bi traţio osvetu. Odobravam tvoje stanovište, Ivane.

Kralj osjeti da je pomirba ugroţena, napola razrušena. Ivanov otpor razrušio je sve, Beatrice se predomislila. Opet prima borbu. Strah zahvati kralja i sve mu se čini bačeno naglavce.

Beatrice pristupi još bliţe k Ivanu:

- Osveta će ovog čaša biti izvršena.

I kralj i njegov sin zapanjeno gledaju kako ona prilazi k Ivanu.

- Osvećen si! Pruţam ti najveću zadovoljštinu koju moţe dati Beatrice. Evo: ţalim što sam rekla, Ivane. Bilo je nepravedno i ruţno. Kraljica te moli da joj oprostiš. Mislim da veće osvete nisi ni sam zaţelio.

Snebiven stoji kralj, gotovo zaboravlja da bi Ivan sada trebao da nešto odgovori. To Beatriceino vladanje zahvatilo ga jače od svih njenih Spletki i surovih nastupa. Zatreptalo mu pred očima dok je promatrao Beatrice Aragonsku, onu koja mu je progonom njegova sina zagorčavala ţivot. Sad mora ponosna, ohola, vlastohlepna traţi oproštenje. To ne moţe biti prividno, jer da je sve prividno, zar bi milanskom vojvodi pisala takvo pismo? Svojem ocu u Napulj javila je pravi uzrok svojeg obraćenja. I makar je kralj shvaćao da se Beatrice morala prepasti kad je one večeri ciceronskim riječima prijetio i makar je shvatio ţelju da se ulaska Ivanu, te su ga riječi osupnule ...

Sam Ivan nije smogao riječi.

- Vazda ću poštivati tvoju majku - doda Beatrice.

- Ivane, ti? - usklikne kralj.

- Hvala, veličanstvo - tiho odgovori princ.

- I opraštaš mi, Ivane?

- Molim da i ti oprostiš uvredu njemu što ti je ono uzvratio - upadne kralj.

- Davno sam mu oprostila. Razumjela sam i molim, Matija da vjeruješ mojoj iskrenoj ţelji: neka bude među nama sklad i mir. Takav razorni ţivot više ne bih mogla podnositi, a svrhu ne bih ionako postigla.

Kralj prihvati njenu ruku i toplo je stisne. Onda uzme ruku svoga sina i poloţi dlan o dlan. Ivan se sagne i poljubi Beatriceinu ruku. Ona mu je poloţi na glavu.

- Bit ću ti od sveg srca dobra. Na to prisiţem - i ogrli ga.

- Hvala - promuca Ivan, a hladan ga znoj oblijeva.

Zatečen tom promjenom i zadovoljštinom koju je ovog časa dala njegovoj majci, ipak mu njen zagrljaj bude neprijatan. Nije mogao da izazove u svom srcu toplinu prema njoj. Njegovo srce osjećalo je samo da je uvreda s njegove majke dignuta, da ju je kraljica sama povukla i zamolila ga za oproštenje. S tim se osjećajem lagano udaljio iz dvorane. Kralj i Beatrice ostadoše sami. On se zagleda u njene oči, drţeći se još uvijek za ruku Beatrice se spusti k njegovom naslonjaču na koljena.


~ 447 ~

- Vjeruješ mi Matija? Vjeruješ li mi?

- Vjerujem - i ruka se njegova ovije oko njenog vrata. Beatriceina glava pade na njegova prsa.

* * * * *

Drugog dana slavila se na budimskom kraljevskom dvoru svečanost pomirbe kraljevske obitelji. Poslije podne odsluţena je svečana misa zahvalnica u dvorskoj kapeli sv. Stjepana, u prisutnosti svih dostojanstvenika, kraljevih prijatelja, zastupnika, velikaša čitavog dvoranstva. Uvečer je slijedila svečana gozba na koju su bili pozvani svi viđeni velikaši i njihove ţene, svi dostojanstvenici, sve što je bilo viđeno i otmjeno na kraljevskom dvoru i izvan njega.

Kralj Matija doveo je Beatrice u blagovaonicu. Odjenuo je svečano odijelo od ţute svile izvezeno biserom. Beatrice se pojavila u haljini od zelenog brokata, sa zlatom izvezenim ljiljanima. Sve je uprlo oči u njezin prekrasni i ogromni dijamantni kriţ na zlatnom lancu što je resio njene grudi. Svi su šaputali zapanjeni zbog prekrasnog nakita kojim je kralj na današnji dan obdario Beatrice u spomen na svečano pomirenje.

Poslanici stranih dvorova bili su uvedeni svečano na gozbu du budu svjedoci pomirbe između kraljice i princa Ivana. Kad su sve troje sjeli k kraljevskom stolu, svi pogledi kraljevih pristaša traţili su u licima pomirenih odgonetku tog događaja. Svi traţe uzroke te pomirbe. Svi traţe vezu između Beatrice i Varadijeve sudbine. Svi nagađaju, pletu i povezuju pomirbu s Varadijevom tamnicom. Svi istraţuju Beatriceinu iskrenost. Svi se pogledi sastaju u tom mladom mramornom licu što je odjednom zadobilo ljupki čar dobrote.

Svi slave pomirbu, a nitko u nju ne vjeruje. Svi gledaju Beatricein njeţni smiješak kojim obasiplje Ivana, a svatko ga smatra namještenim. Svi se dive Beatriceinoj promjeni u drţanju i toploti svake kretnje, pogleda i riječi, ali svatko ih smatra novom zamkom prepredenosti. Svi slave, a svi dršću. Svi čestitaju a svi strahuju.

Samo Napuljci su samosvjesni i zadovoljni. Beatricein preokret smatraju početkom svoga gospodstva.

Nad cijelim dvorom bdi Gordanino oko, hladno i pozorno promatrajući kraljicu, njene pristaše, kraljeve pouzdanike, Bakača i Filipca, kraljičine Napuljce i kralja. Ništa ne izmakne njenom oku. Zaviruje dublje u ovu sliku dvora i razabire pritajenu uzbudljivost. Svi joj se njihovi pritajeni osjećaji razotkrivaju bilo u kakvoj kretnji, bilo u pogledu. Svima prodire u dušu, traţi, vreba kako bi prodrla do skrovitoga dna tog neočekivanog iznenadnog preokreta kraljičine duše. Istraţuje, hvata dojmove. Neizvjesnost događaja goni je da nađe pravu istinu.

Nakon večere slijedile su igre, glumački prikazi, glazba, pjevanje, bučna zabava, pa ipak u tom veselju svatko istodobno pita: je li to istina, ili varka?

Za vrijeme stanke, dok su se glumci spremali za novi igrokaz, šetala je Gordana velikim predvorjem s malom Beci.

- Vratit ću se na dvor, mala. Sigurno ću se vratiti. Kralj mi je obećao, samo ako kraljica pristane.


~ 448 ~

- Nikad nije toliko govorila o vama kao sada. Ĉesto vas spominje i čini mi se da vam je opet dobra. Molila sam kraljicu da vas opet uzme k nama.

- A što je rekla?

- "Naravno da ću je pozvati". To je sve što je odgovorila.

To pobudi Gordanu na razmišljanje.

- Vi sve nešto sumnjate, Gordana?

- Ĉuda se zbivaju na ovom dvoru.

- Kraljica se uistinu ovih dana sasvim promijenila. Svi se tome čude. Dvorani govore da je to čarolija.

- A što govore o Varadiju?

- Kaţu da ga je kralj zatvorio u tamnicu zbog straha da ga Napuljci ne bi otrovali.

- Gle! To je zanimljivo.

- Drugi misle da ga je kralj zatvorio jer se boji da će odati njegove tajne, a neki opet tvrde da se kraljica pomirila s kraljem i princom Ivanom uz uvjet da Varadi ide u tamnicu.

- Tko bi znao pravi uzrok. Između kralja i Varadija dogodilo se nešto što kralj svima taji. Nisi ništa čula od kraljice?

- Varadija ne spominje.

Izašle su iz predsoblja u polumračni uski hodnik. Najednom Gordana uhvati Beci za ruku i šapne joj:

- Tiho! Netko ide.

Zavukle su se iza ogromnog kipa od crnog mramora i pritajile. Dolje u dnu hodnika dvije siluete dolaze prema njima. Djevojke se zavukoše između zida i ogromnog kipa uz stijenu. Dva muškarca u svećeničkim haljinama polagano dolaze. Gordana prepozna napuljskog poslanika Ranzana i Bakača. Govore posve tiho, nečujno. Svaku bi riječ jedan drugome govorili u uho.

Kad su prošli pokraj njih, Gordana razabere izreku iz Bakačevih usta:

- Velim vam: to je bio jedini mudri izlaz.

- Nadam se pobjedi - prošapće Ranzano, a onda obojica prislone glave jednu k drugoj.

Kad stigoše u veliko predvorje, pođe svaki svojim putem. "Nadam se pobjedi" - opetovala je Gordana šapćući...

- Što time misli?- pita Beci.

- Kad bi to znala, ne bi se on mogao nadati pobjedi. Da mi je odmah ostati na dvoru.


~ 449 ~

- Zašto ne molite kralja? Danas vam je bio vrlo milostiv.

- Obećao mi je govoriti s kraljicom, pa ipak mi još ništa ne kaţe. Moţda kad budem odlazila s današnje zabave kući.

Kad se Gordana kasno u noći vraćala, jašući uz Damira, on je zapita.

- Kraljica vas nije pozvala u svoju sluţbu?

- Ne. A niti mi kralj ne reče ništa. Bilo bi prirodno da mi je odgovorio na moju prošnju.

- Moţda je zaboravio pa će vam isporučiti sutra.

- Mora odgovoriti na molbu, naročito sada kad smo tako dobri prijatelji. Ĉujte gospodine Damire, nas dvoje čekaju velike zadaće. Imam plan, čekam samo čas da

se vratim na dvor.

Oboje su se vratili u svoju kuću i krenuli svaki u svoj dio odaja.


~ 450 ~

U SREĆI I MIRU

Budimske brdine i dunavske doline pokrivene su snijegom. Po bijelom snjeţnom plaštu pao je ures sunčanoga zlata. Kraljevska povorka jaše cestom. Uz Beatrice je princ Ivan. Iza njih kraljevski dvorani i napuljski dvorski meštar Enrico. Prečim putem dolazi nekoliko plemićkih jahača.

- Gledaj, jahači s gavranovim grbom - upozori kraljica

- Idu prečim putem. Očito se ţure u Budim.

Jahači opaze kraljevsku povorku, uspore brzinu i krenu prema njima.

- Prepoznajem Damirova oca - primijeti Ivan, obazrevši se k Damiru.

- Dopusti mu neka iziđe iz povorke i pozdravi oca - ponuka Beatrice.

- Tvoj otac vraća se s puta.

- Kraljica ti dopušta da ideš k ocu - reče Ivan.

Mladić izađe iz reda i odjaše.

- Oče, dobro mi došli!

Stari Nikola od Brezovice zaustavi konja i pozdravi se s Damirom.

- Dugo se nismo vidjeli, sine.

- Vraćate se izdaleka?

- Bio sam u pokrajini da predobijem plemstvo za Ivana.

- Pa kako je?

- Ne bi bilo loše, samo se svatko tuţi na kralja zbog poreza. Kad bi popustio, mogao bi princa sutra učiniti okrunjenim nasljednikom. A odakle to ide kraljevska povorka? - upita otac Damira, gledajući kako odmiče prema Budimu.

- Herceg Hippolit morao je poći u svoju rezidenciju, a kraljica ga je otpratila komad puta. Sada se vraćamo u Budim.

- Što to vidim? Princ Ivan jaše uz kraljicu?

- S pravom se čudite, oče. Dok ste vi bili na putu, kraljica se odrekla krune, molila Ivana za oproštenje što je uvrijedila njegovu majku i pomirba je svečano proslavljena. Sada već osam dana ţivimo u boţjem miru.

- Nakon toliko natezanja, rvanja na ţivot i smrt? Zar se vučica pretvorila u ovcu?

- Ili se samo zaogrnula ovčjom koţom. To nitko ne moţe da providi. Ipak, svakog je dana kraljica prema princu sve ljubaznija. Neće da bez njega izlazi ni koraka iz dvora. Uvijek traţi da je on prati.

- Kako to prima princ?


~ 451 ~

- Obećao je ocu da će se vladati prema njoj viteški. Oprostio joj je, ali u duši je ostala praznina. Ne moţe se priljubiti k njoj. I što da učini? Ona ga molila za oproštenje i ponudila ruku na pomirenje. Nije se moglo drugačije nego prihvatiti.

- I nije se smjelo. Ako se odrekla, onda je to prava sreća. Kraljevi neprijatelji imali su u kraljici oruđe da mu potkopaju sina. Ĉim doznaju da se kraljica odrekla, izgubili su uporište. Što na sve to kaţe Varadi?

- On ne moţe ništa kazati, jer je u tamnici.

- Za ime Boţje? Što je spopalo kralja?

- Nitko ne smije pred njim izustiti Varadijevo ime. Ni sam princ nije mogao da mu izmoli milost.

- Što kaţu palatini i drugi?

- Kamo god dolazi vijest o Varadijevoj sudbini, svuda je prepast. Nitko ne moţe saznati što se dogodilo i zašto je kralj s njim obračunao na tako strašan način.

- Zlo će djelovati u kraljevstvu ta vijest. Sve su oči uprte u Varadija. Svi znaju da je pošten i da bi htio narodu skinuti prevelike poreze. A vojvoda Iločki nije pokušao da smekša kralja?

- Bez uspjeha. Sad već ide druga sedmica što je vojvoda otputovao. Kralj ga je slao ne znam kamo.

- Beatrice, dakle, opet gospodar?

- Sva se promijenila. Dobra je i njeţna, čak izgleda da se

ni u šta ne upliće.

- Tko je na mjestu Varadija?

- Biskup Filipec.

- A ne Bakač?

- On je prvi kraljev tajnik.

- On se uvijek najviše isticao pored Varadija.

- Kralj je ipak odabrao Filipca.

- Ne znam o njemu ništa zla, a zapravo moram reći: volim što nije Bakač. Nešto mi se ne sviđa u njegovu pogledu. U onoj debeloj glavi ima nešto čega se bojim, zapravo ne znam što.

- Gordana to nazivlje podmuklošću.

- Tvoja je vjerenica mudra.

- Vjenčani smo, oče. Ne čudite se. Iznenada smo se vjenčali, no, dođite, zaostao sam, ispričat ću vam o našoj svadbi.

* * * * *


~ 452 ~

Uz kraljicu jaše Ivan. Novi odnosi između njega i Beatrice nisu mu donijeli radosti. Naprotiv, taj ga odnos smućuje, čini nesigurnim i plahim. Neka teţina leţi mu na srcu kad god se kraljica nalazi uza nj. Muči ga prisutnost kraljice, njena briga i ljubaznost kojom ga obasiplje. Neprijatnije mu je to od mrţnje i neprijateljstva što ih je do prije tjedan dana sipala oko njega. A ipak, čak i Gordana. Tako je traţila situacija kojoj se mora podvrći. I od toga je nemiran, gotovo razdraţljiv.

Ne moţe vjerovati u Beatriceinu iskrenost, a ipak, ona ga je molila da joj oprosti uvredu nanesenu njegovoj majci. Kad je izrekao riječ oproštenje, nije to osjetio. A sad katkad zazebe. I danas, nakon osam dana iznenadnog mira, još uvijek razmišlja koliku je Beatricein preokret istinski ili namješten. Muči se sam sa sobom. Svake večeri u ovih osam dana raspravljao bi o tome s Damirom, a da nikad nisu našli odgovora.

Ĉim je Damir izjahao iz povorke da pozdravi oca, kraljica se primakne k Ivanu:

- Ţelim s tobom govoriti o Damirovoj mladoj ţeni. Ona bi se rado vratila u moju sluţbu. I kralj mi je o tom govorio. Meni je Gordana uistinu vrlo potrebna, ali jedna me okolnost odvraća da je zovem. O tome bi se moglo govoriti s Damirom, samo prijateljski, dakle, ti.

- Vrlo rado, kraljice. Što da mu kaţem?

- Radi se o Francescu. Njegova strast prema Gordani još uvijek nije popustila, štoviše još ga više razapinje otkad se Gordana udala. Ne bih htjela da je Francesco povrijedi, makar samo jednim pogledom, a opet Damir je ljubomoran na svakog tko bi samo pogledom dotakao njegovu ţenu. Naravno, to mu ne moţe nitko zamjeriti. Bojim se da između njih dvojice ne bi došlo do sukoba. Zato bi Damira morao upozoriti da se vlada mirno, a ja ću sa svoje strane zatraţiti od Francesca svečano obećanje da se neće ni osvrtati na Gordanu.

- Nadam se da će odrţati riječ - primijeti Ivan.

- Pobrinut ću se zato, a ti opet upozori Damira i s obzirom na druge dvorane. Svaki od njih rado se ogledava za Gordanom, a čim to opazi Damir, u njemu uskipi ljubomora. Sve mu zjenice sijevaju. Pobojala sam se da bi to moglo dovesti do okršaja s dvoranima, a ja ţelim da nitko ne naruši naš mir i sreću. Reci Damiru neka suspregne svoju ljubomoru.

- Govorit ću s njim - odgovori Ivan nekako rastreseno. Sve se nešto u njemu razbudilo.

- Kad već o tomu govorimo, priznat ću jedan moj grijeh - nastavi kraljica. - Sumnjičila sam da je brak s Damirom samo prividan i sklopljen za tebe dok se Enrico i Radulo nisu našli u ljetnoj palači iza nevidljivih vrata. Onda sam stekla uvjerenje koliko činim krivo tebi i Gordani i Damiru. Nije bilo lijepo što sam slala Enrica, ali sad barem znam da su moje sumnje bile neosnovane i, priznajem, ruţne. Enrico i Radulo uvjerili su i kralja i mene o Damirovoj strasnoj ljubavi prema Gordani, ta gotovo ju je ugušio u zagrljaju. Zapravo je čudo kako su oboje znali pred nama kriti svoje osjećaje. Ĉak su i mene zaveli. Oprosti mi zabludu, Ivane.

- To je prošlo - reče nešto iznenada potišten, a istodobno nije vjerovao njenim riječima.


~ 453 ~

- Sretna sam što je to prošlo. Ţelim da očuvam naš sklad, neka se nikada samo jednom riječi ne naruši.

Povorci se pribliţio Damir s ocem i proslijediše put u Budim. Stigavši u dvor, kraljica pođe ravno u kraljevu odaju.

- Vraćaš se vrlo tuţna? - opazi on.

- Teško mi je bez Hippolita. Uza nj su mi dani odmicali u zabavi i promjeni. Ne znam što ću sad.

- Našao sam ti zamjenu za Hippolita - veselo će kralj. - Nagomilalo se mnogo posla, a mene će ovih nekoliko mjeseci potpuno zauzeti pripreme oko Ivanove proklamacije. Tebi, Beatrice, prcpuštam svakodnevne kraljevske poslove kao u ona vremena kad smo bili skladni. Sad je opet sve kao prvih godina braka.

- Plemenitosti tvojoj nema kraja, Matija. Zasluţit ću pošteno iskaze tvoje dobrote.

- To je moja nagrada za tvoje obraćanje, Beatrice! Prislonila je glavu k njegovu licu, pomilovavši ga po kosi. Gdje je Ivan? - upita on.

- U predsoblju razgovara s Damirovim ocem. Sreli smo se na putu. Očito očekuješ vijesti. Sama ću ga dozvati - i ona otvori vrata kraljevskog predvorja i pozove:

- Kralj vas ţeli vidjeti, sinko. Gospodine Nikola, i vas očekuje kralj.

Matija se razveseli Nikoli od Brezovice i srdačno primi pozdrav princa Ivana.

Onda potapše po ramenu Damirova oca:

- Što kaţete, moj stari prijatelju? Vaš je sin muţ najljepše djevojke dvora. I sretan je s njom.

- To imam da zahvalim samo vašem veličanstvu - odgovori plemić.

- Zapravo je pravi uzročnik Damirove sreće Stjepko. On je znao za njihovu ljubav još u Napulju i u pravom je času otkrio.

- U Napulju? - pita Beatrice. - Dakle, tamo se svezala ta ljubav? Sad razumijem zašto nismo ništa primijetili.

- Nisam ni slutio o tome - reče Nikola od Brezovice.

- A kako je ljubavnike uhvatio Stjepko? - pita kraljica.

- Damir je na putu iz Napulja leţao u groznici, a Stjepko je slušao kako bulazni o svojoj ljubavi prema Gordani. Stvar jednostavna. Sretan sam. "Ljube se kao golubovi", rekao mi je Radulo, a on je imao prigode da to gukanje prisluškuje. I zato upamtite, Nikola: ako vam koji od zlobnih brbljavca natukne da je taj brak prividan, onda pitajte Radula i zovite ga za svjedoka. Radulo, stara poštenjačina, otkresat će svakome u brk što je vidio i čuo za prve bračne večeri tamo u ljetnoj palači.

- Neću nikoga da zovem za svjedoka. Radujem se i vjerujem onom što vele kralj i kraljica.

- Cjelivali su se, grlili i smijali svima onima koji su sumnjali da taj brak ima samo da nekome zamaţe oči. Ali dosta o tome.


~ 454 ~

Sa strane do prozora stoji Ivan. Slušajući kraljevo veselo pripovijedanje, osjeti ţestoke udarce u grudima i sva mu se krv zakolala. Svaka kraljeva riječ prolazi mu kroz kosti.

- Da čujem, Nikola, što se donijelo s puta, a onda, hajde u Budini svojoj ţeni i snahi. Damir neka pođe s vama kući. Je li Ivane, otpuštaš ga za danas? Neka sretna obitelj ove večeri bude na okupu.

Princ dade privolu.

- Dođi, Ivane - okrene se kraljica k njemu - da ne smetamo kralju.

Slijedio je Beatrice u blagovaonicu gdje su ih ponudili kuhanim slatkim vinom da se nakon jahanja okrijepe. Ivan se nešto zamislio, a Beatrice je čavrljala o Hippolitu i svojoj tuzi za njime.

Nikola od Brezovice izvještavao je kralja o svojim uspjesima na putovanju i o razgovorima što ih je vodio s plemićima i Ivanovu nasljedstvu.

- Sve bi veličanstvo bilo riješeno preko noći, svi bi oni listom pristali uz princa ako kralj za boţićnicu snizi poreze...

Krv šikne u kraljevo lice:

- Plemići su tako govorili.

- Nahuškani su, nahuškani.

- Od vaših neprijatelja!

- Od prijatelja. Znam. Sad više neće moći da huška - i kraljeve usne zlobno su se nasmijale.

Onda je slušao daljnje izvještaje. Na svršetku prije odlaska Nikola se oslobodi da spomene Varadija.

- Veličanstvo, ne mogu vjerovati da je Varadi učinio nešto...

- To ime ne smije nitko ţiv preda mnom spomenuti. Upamtite to. A sad hajdete kući k ţeni i snahi.

Nikola izađe. Vani je čekao Damir. On mu saopći prinčevu poruku da moţe s njim kući i obojica ostave dvor. Ivan je teško čekao da ga Beatrice otpusti. Kad ona ode u svoje sobe, iziđe Ivan u kraljevsko predvorje. Zaustavio se među raskošnim kipovima. U predvorju se obazre neodlučan, smeten kao da nekoga čeka. Nesvjesno neodređeno. Ipak čeka. Ĉini mu se kao da stoji u gustoj magli i ne moţe se odlučiti kojim bi smjerom.

Stjepko ga opazi i pritrči:

- Visost traţi gospodina Damira? On je otišao s ocem u Budim.

- Da, znam. Ne čekam njega. Samo idi, Stjepko.

Paţ se udalji, a Ivan gleda prema kraljevskim odajama. Kao da odanle ima netko da iziđe.


~ 455 ~

Prolaze dvorani i paţevi. Izlaze i ulaze u kraljevo predsoblje. Tad se pojavi Radulo. Sjedi starac krene polagno, ne opazivši Ivana.

- "Što je to čuo Radulo? Nije moguće. Naučio ga je kralj da izbriše sumnje dvorana i milanskih poslanika! Da, tako je" - potvrdi Ivan svoje misli i korakne prema stubištu u gornji kat. Neka jača sila vuče ga natrag. Zaustavio se, gleda za Radulom.

Njegova staračka pojava gubi se iz predvorja u hodnik. Ivan osjeti nešto jače od volje, jače od stida što ga obuzima zbog nakane što se rađa u njemu. Zametnula se u času kad je kralj spomenuo Damirovu ocu da je sve Radulo čuo u ljetnoj palači.

Ivan se od prvog časa zgraţao od te namjere, stidio, odbacivao je s prezirom dok je istodobno zahvaćen nekom neodoljivom snagom pošao ravno u predvorje, čekao da iziđe Radulo.

I makar se otimao tom instiktu, slijedi starog slugu, drţeći ga na oku. Sve mu se više pribliţuje...

Radulo, čuvši za sobom korake, stane. Opazivši princa, povuče se i ugne. Ivan mora proći pokraj njega. I prođe, ali uspori hod. Zahvati ga neobuzdana ţelja da nešto s njime govori. I kad je već prošao mimo njega, obazre se:

- Kamo ideš, Radulo?

- Kralj sada raspravlja i ne treba me.

- Barem ćeš se odmoriti.

- U kraljevoj sluţbi nikad nisam osjetio umora.

Princ ne pita dalje. Ogleda se. Opet šuti. Što da uradi? Sve mu u ušima buči...

- Ĉuj me Radulo. Trebao bih tvoje svjedočanstvo. Ima ljudi koji vele da se Damir i Gordana ne ljube i da su zbog nečega sklopili brak samo onako. Kralj nam je rekao: Radulo moţe svakome posvjedočiti da je to laţ. Je li. tako?

- Jest, visosti, mogu posvjedočiti.

- Samo, što onda ako bi od tebe netko zatraţio zakletvu? Svoju dušu ne moţeš ogriješiti...

- I neću da je ogriješim. Neka me samo vaša visost pozove. Mogu svakome reći što znam i zakleti se na to na svoju dušu.

- Dakle, ti znaš da taj brak nije prividan?

- Ĉuo sam na svoje vlastite uši. Gospodin je Damir gotovo ugušio svoju mladu ţenu

u zagrljaju.

- A ti si vidio? - pita Ivan, osjećajući da se guši...

- Ĉuo sam kako se otimala, naravno, kako se to već ţena otimlje kad joj je drago da je grle i rekla je: "Ugušit ćeš me u zagrljaju, Damire, moj dragi! - a on njoj: - Draga, mila". A onda su se smijali oboje: "Neka samo svi na dvoru misle da je brak samo prividan! Mi smo sretni i presretni."


~ 456 ~

- Govorili su kao zaljubljenici?

- Gukali su jedno drugome kao golubovi, ljubili se, neka naša milost samo mene zovne. Bio tko mu drago, otkresat ću mu u lice da laţe. Oni se ljube, brak nije, štono se veli, sklopljen na "prokatur." Uzeo je Damir Gordanu za se, ni za koga drugoga. I, napokon, za koga bi drugoga? - prostodušno će starac, ne sluteći o čemu se radi.

Princ se posve zgrbio. Kao da ga nešto udarilo k zemlji. Okrenuo se od starca i pogleda niz hodnik, a Radulu se činilo da još nije dostatno uvjerio princa i nastavi:

- Vjerujte mi. "Sad si moja" - mu je treperio kao da umire u sreći.

- Moja? Tako je rekao?

- ''Samo moja" - rekao je Damir.

- Ako na to traţe od tebe prisegu? Da te nisu naučili da tako govoriš, Radulo?

Starac digne ruku uvis:

- Evo, mogu priseći da sam njih dvoje slušao na svoje uši. Starac na rubu groba ne prisiţe utaman. Neka me vaša visost samo zove.

- Zvat ću kad bude trebalo. Sad idi i šuti.

Starac krene dalje. Ivan se upre o zid kao da je pribit. Ništa ne vidi, ništa ne osjeća, osim mraka oko sebe. Onda ode gore. Dvorani začuđeno gledaju za princem kako se blijed, teturajući uspinje stepenicama kao da mu je pozlilo.

U susret mu dolazi neki sluga. Princ mu naredi da zovne Stjepka,a onda nastavi put u svoje odaje.

Besvjesno uđe u svoju knjiţnicu, govoreći sam sebi poluglasno ...

- Ne! Ne! Ne!

Uzalud! Slike su tu! Pred njegovim očima. Radulova kletva, njegovo svjedočanstvo u koje ne moţe ni časa sumnjati. I zuri u nešto što je kao magla, kao oblak, gusto, crno, zagušljivo i prijeti mu da će ga ugušiti.

- Daha, daha.

I otvori prozor. Ledeni zrak ulazi. Sad opazi Stjepka. Ivanova ruka posegne za njim, povuče ga k sebi, a grozničavi pogled i strepeći glas pita:

- Kojeg je to bilo dana kad je gospodin Damir bio bolestan na brodu, kad je bulaznio da ljubi Gordanu?

Ivanova ruka, što čvrsto sapinje Stjepkovo rame, osjeti kako se njegovo tijelo streslo.

- Koji je to bio dan?

Dječak se ukoči od pretnje u njegovu glasu, od uţasa u njegovim očima. Na blijedim usnama zapinju mu riječi:


~ 457 ~

- Ne mogu se sjetiti koji dan, bilo je kasno u noć...

- Bulaznio je da ljubi Gordanu?

- Tako sam čuo, slušao...

- I ona?

- Slušala je - opetuje paţ napola bez svijesti.

"Zašto ga pita? Tko mu je to rekao? Kada? Zašto?'' Svako pitanje sijevne u paţevim mislima i nosi mu stravu.

- Kad je ozdravio, bili su uvijek zajedno na brodu?

- I drugi Firentinci s njima, i oni - odgovori paţ

A Ivan nastavlja monotono:

- I to što si čuo iz Damirovih usana u groznici, to te ponukalo da rečeš kralju onog dana u ljetnoj palači kad nas je kralj zatekao? Zašto si tamo rekao kralju: Damir ljubi Gordanu?

- Da spasim Gordanu tamnice.

- Bio si im pismonoša?

- Nisam nikada!

- Laţeš bio si.

- Nisam lagao. I sad velim istinu: znao sam samo da je on ljubi, a pismonošu sam izmislio da spasim Gordanu.

- On je ljubi?

Ivanova ruka popusti i paţevo rame klone.

- Idi. Neka smjesta pođu. Damir mora doći. Odmah!

Stjepko izađe klecajući i pohiti dolje. Ivanovo je srce ledeno. Padne u stolac. Vrijeme prolazi, a on se utaplja u crnoj tmini po kojoj svjetlucaju slike njegove mašte pune groze.

Gleda brod, Damira u groznici, sluša njegovu ispovijest. Vidi Gordanu kako se nadvila nad Damirom njeţno, prenjeţno. Od toga ga boli glava kao da je zadobio ranu udarcem buzdovana. I sklopi oči...

Razbuktala mašta stvara sliku njegove gričke odaje. Damir stoji pred njim.

Nagovara ga da zaboravi Gordanu i misli samo na sreću kraljevstva. Priča mu o strahotama koje će zadesiti njegovu majku, Gordanu, sve njih ako se ne odreče Gordanine ljubavi koja mu oduzima prijestolje, a Ivan ga gleda zapanjeno i pita:

"I ti Damire hoćeš da je zaboravim? I ti? Kako si se promijenio Damire?"

"To je učinio Napulj!" - odgovara Damir.

"Da, Napulj! - rekao je on. Zato se je promijenio. Gordanu je htio sačuvati za sebe.


~ 458 ~

Hladan znoj ga oblijeva. Ĉelo mu gori. Sve strašnije ga oblijeću slike. Pogled mu padne na prozor. Otvara se vidik u ljetnu palaču. I opet se stvara slika. Po bijelom danu vidi noć, svadbenu Damirovu noć. Dva svijetla prozora. Oni su tamo. Njih dvoje, a on tu čeka uz prozor, Ĉeka Damirov znak da je ušao u njegove ljetne odaje, čeka znak. Noć ide, izmiče, znaka nema.

"Zato nije bilo znaka! Zato jer..."

Napola leţi u naslonjaču i bulji...

"Jesam li lud? Smijem li to misliti? Smijem li sumnjati? " - vikne sam nad sobom, sam sebi glasom punim grubosti, a onda odgovara hrapavo, slomljeno:

"Radulo je čuo. On se zakleo. Starac se ne bi kleo na dušu groba ... "

"I Stjepko je znao. I on je čuo iz Damirovih usta da je on ljubi. "

"A ona? Zato me odbila što je ljubila njega! A rekla je: Zbog kraljevstva, zbog sreće kraljevine.

"Kakve mudre domisli! Kakve nadarenosti prikrivati! Koliko je puta pokazala genijalnost svoje lukavosti. Koliko puta. Na svakom koraku. I Beatrice je nadmudrivala.

Očajničkim krikovima odzvanja mu sva duša. Ponovno se vraća slika svadbene noći. Opet gleda noć i svijetle prozore u po bijela dana. Onu noć u kojoj je on čekao pun drhtanja i nemira.

"Sumnjao sam već one noći? Ne, sumnje nije bilo, samo je bilo drhtanja, nesvjesnog straha i besanice. A onaj moj san kako Damir drţi oko struka neku ţenu? Koju? - pitao sam, traţeći među ţenama dvora. Taj san bio je upozorenje onog što nije čulo prisege moje volje i moje ţelje da vjeruje i ne sumnja. Tko je bio taj netko u meni koji se drmao, kucao, udarao u moje prsi, zovući ljubav na oprez? Prirodni nagon?"

"Zato taj nemir. Zato ono nesvjesno treptanje srca kad su se preko u ljetnoj palači gasila svjetla. Zato onaj san i nemirna besana noć i drhtavo kucanje srca kad su se utrnula svjetla, a nije bilo znaka... Zato su prozori bili tamni? "

"Jer je on bio u njenoj loţnici. Jao!" - i uhvati se za sljepoočnice.

"To je bila magla što je pala između mene i Damira kad je ujutro ušao u moju odaju. Ona neka zagrada što sam je tog časa osjetio između sebe i njega. Osjetio sam je kao sjekiru što dijeli glavu od tijela...

U njegovu pogledu bila je neka prepast. Savjest mu je zavirila oči. I zadrhtala, a ja sam ga slušao kako priča o Radulovu sinu. Izmislio je priču: Radulov sin bio je na hodniku i zato nije mogao prijeći u moje odaje. Moji su prozori tamo u palači bili

mračni, jer je on bio u njenom naručaju."

Bjesneći, otkine se od prozora kao da će se zaletjeti o nešto u sobi, slomiti i razbiti.

"Izdan! Prevaren! Zakletva! Sve pada u kalu izdajstva !

"Jao tebi, jao njoj! Svima"


~ 459 ~

Ruke su mu ledene. Ne vidi ništa. Samo katkad vrati mu se svijest da ga sjeti na koji prozor, razgovor, kretnju ili pogled, da mu pokazuje u sve jačim bojama nove dokaze izdaje, čitavo mu je biće jedan krik: Izdaja! Izdaja!

Ide po sobi, sjeda i opet ustaje.

"Gubim pamet. Silazim s uma. Utapljam se, padam...

Srce mu lupa, dah se lomi. Prevrće se po mučilima od ognjenih bodeţa. A onda mu načas bude kao da su svi daleko, daleko, a on se našao u pustinji ostavljen, izloţen.

Prolazi već drugi sat.

U mukama čuje korake.

- Tko je?

Damir ulazi.

Je li to on? Njegov drug? Damir? Neko strano lice nalik na Damira! Taj što stoji tu samo je nalik na Damira. Damira više nema.

- Ivane, što je s tobom? Izgledaš strahovito.

I taj mu je glas stran, nepoznat. Kao tutnjava u dalekoj pustoši. Ništa nema od Damirove topline. Taj mladić što se sada nadvija nad njim, dok on leti usred pustinje, nije Damir. Strahovito mu je ogavan taj lik.

- Ivane, što je to? Ne čuješ me? Pozlilo ti je? Idem po liječnika.

- Ne! - krikne sad prijeteći Ivan i skoči.

Damir zuri. Ne razumije, samo vidi izobličeno lice i čuje bjesnilo u glasu. Ivanove oči, tako tople i blage, sad odraţavaju bjesomučnu mrţnju. Instiktivno ulazi u Damirovo srce nešto kao strepnja, slutnja.

- Tko si ti?

- Jao, Ivane, ja sam.

- Ti se zoveš Damir?

- Što me to pitaš?

- Ti moj prijatelj? Moţda onaj koji je prisegao na svoju majku? Onaj koji je pred oltarom u kapeli prisegao da Gordanu uzima za mene?

- Ne mogu to slušati. U groznici si.

- Govori što te pitam - viče Ivan.

- Što me pitaš?

- Ljubiš li Gordanu?

Damirovo lice gubi prijašnji oblik, tamna put pretvara se u masku smrtnog blijedila, skamenjen je.


~ 460 ~

- Govori!

- Da ti razjasnim.

Ivan krikne:

- Ljubiš li Gordanu?

- Da.

Riječ za tutnji kao prasak groma. Damir čuje lomljavu, razaranje. Sve se stropoštalo u prah. I prošlost, i sadašnjost, i budućnost, a on se kotrlja niz strminu i nestaje. Prestaje disati.

Ivan osjeti jake udarce srca, nešto mu nosi moć i snagu da viče, da naleti na Damira, da ga zahvati, strese, smrvi. Ruke mu se digoše, a tijelo nazaduje, tetura.

Prisloni se o prozor, onaj prema ljetnoj palači, a zjenica mu je zadrla u Damira. Stoji pognute glave.

- Zato nije bilo znaka. Je li?

U Ivanovu glasu posljednji je dah umrle vjere. A to pruţa Damiru snagu. Uspravi se i čvrstini glasom uzvikne:

- Ivane, ne sumnjaj.

- Prevaren, izdan.

- Ne izreci to, Ivane, ne izreci dok....

- Izdajice! Izdajice!

- Srce je izdalo mene, ali ja nikad nisam izdao tebe.

- Je li te ona naučila tom mudrovanju?

- Šuti, Ivane! O njoj nije riječ.

- Riječ je moja i ne pokušavaj mi je prekinuti. Pregazio si mene i zakletvu.

- Nisam!

- "Zarobit ćeš me, Damire, u zagrljaju! Neka na dvoru misle da je naš brak prividan! Mi smo sretni"...

I u bjesomučnom deliriju oponaša on Gordanin glas i opetuje Radulove riječi. Damir ih osjeća kao ognjeni pljusak.

- Tako si izdao sebe u zagrljaju, u sreći, u smijehu nad budalama koji misle da je

brak prividan. I ja, budala.

- Ĉuj me, Ivane...

- Je li tako gukala golubica, je li tako kliktala Gordana?

- Ivane...

- Odgovori što te pitam: je li tako govorila? Da ili ne?


~ 461 ~

- Jest! ;

Ivan pokroči korak k njemu:

- "Sad si moja, samo moja?", bestidno su govorile tvoje usne.

- Ĉuj, Ivane, samo prividno.

- Pitam te: jesu li to govorile tvoje usne?

- Jesu, ali tako ti prijateljstva, slušaj istinu.

- Prijateljstvo je palo u blato. Pregazio si ga u njenom naručaju! Izdan sam. Prevaren, izbačen.

- Pokorio sam se Gordani da o onom prizoru ništa ne kazujem tebi.

- Najmudrija je ona. I Beatrice je posramila.

- Sam ćeš se postidjeli svojih riječi.

- Izdajica traţi od mene stida?

- Ivane! Suspregni svoj sud. Idem da dovedem Gordanu. Neka ona govori.

- Neću da je vidim, neću.

- Ivane, čekaj, idem...

- Idi i ne vrati se nikad! Nikad!

Kao da se između njih slropoštao strop. Obojica stoje blijedi.

- Znaš li što si rekao. Ivane?

- Što sam rekao ne poričem.

- Prijatelju!

- Nema više prijatelja.

- Visosti!

- Idi mi ispred očiju! Idi. idi!...

- Još jednom pitam: zna li visost što govori?

- Idi! Ne vrati se više nikada. Ne mogu gledati to lice! Ĉuješ? Ne mogu! Ni časa više. Idi, idi!

Izbezumljen viče izvan moći da rasudi što govori, što misli i što radi . . . Potamnila mu je svijest ...

Damir se zaljulja, zahvati vrata i otetura iz sobe. Dvorani gledaju kako preskakuje stepenice silazeći.

Paţ Stjepku dotrči mu u susret i uhvati ga za haljetak:

- Stanite, molim vas...


~ 462 ~

- Pusti me, drzniče.

Paţ potrči za njim, preteče ga i stade mu na put:

- Morate čuti što ću vam reći. Kad smo putovali iz Napulja . . .

To ga zaustavi i on opetuje tiho kao sam za sebe:

- Na brodu iz Napulja? Što hoćeš?

- Gospodine Damire, nisam nikakav brbljavac. Kralj me udario mačem. Vitez sam i morate mi vjerovati: princ me pitao kojeg je to dana bilo kad ste vi bulaznili o svojoj ljubavi prema Gordani . . .

- Ja bulaznio o njoj? Na brodu?

- A danas me princ pitao: kad je to bilo: Dakle, zna. Ja sam o tome govorio samo kralju. Morao sam, gospodine Damire da spasim Gordanu od tamnice. Ali sam molio kralja da šuti. A eto, vidite, zacijelo je on rekao princu da ste u groznici na brodu bulaznili o svojoj ljubavi . . .

- Ja? O ljubavi . . .

- Da, o ljubavi prema Gordani.

- I ti si to čuo?

- A sve dok kralj nije traţio da kaţem istinu, čuvao sam tajnu, jer mi je tako naloţila gospođica Gordana.

Damir ga uhvati za rame:

- Ti se rekao Gordani?

- Slušala je kad ste bulaznili...

- Ona?

- Da, slušala je...


~ 463 ~

SLOM

Gordana je uzela knjigu i, sjedeći pokraj kamina, čitala. U čitanju prekine je sluţavka, najavivši da je ovdje neki plemić iz dvora. Odloţi knjigu, gledajući na vrata.

- Vi ste to, Simono? - oslovi ga prijazno. - Dođite i sjednite tamo nasuprot. Vani očito brije.

- Unatoč tome kraljica je otpratila vojvodu Hippolita dobar komad puta.

- Dakle, ipak je taj goropadni dječak jednom ostavio dvor.

- To je kralju savjetovao biskup Bakač jer se svećenstvo buni što mladi vojvoda nije u svojem dvoru. Kraljica je vidljivo tuţna zbog toga rastanka.

- I još uvijek u istoj ulozi skromne pokajnice?

- Postojano, nepromjenljivo. Svi se tome dive. Ali i svi sumnjaju da će ostati. Ni o čemu se drugom ne govori nego o njenom novom nastupu i o tamnici bivšeg kraljevskog kancelara. Svakog dana slušam zabrinuto šaputanje kraljevih vjernih dvorana.

- Kad bih mogla naslutiti zašto me tako dugo ne zovu na dvor?

- Upravo sam vas o tome htio izvijestiti. Kralj vam poručuje da se od sutra vratite u kraljičinu sluţbu.

- Već teško čekam. A vi ste se već udomili u kraljevoj sluţbi.

- Lako se udomiti kad je na dvoru toliki broj naših zemljaka.

- Bit ćete mi od potrebe u kraljevoj blizini. Ĉujete: ţelim da pomno pazite i promatrate novog kraljevog kancelara Filipca, ali i Bakača. Svaku njihovu riječ i svaki korak pratite i o svemu me obaviještavajte. Postavit ću sve vaše zemljake na straţu i neću mirovati dok Varadi ne iziđe. Hoćete li mi pomoći?

- Vi znate: bio sam uz vas i onda kad mi to niste zapo vijedili.

- Da, u Napulju. Da nije bilo vas, propala bih. Smiono, vječno ću vam hvaliti.

- Da nije bilo one velebne snage u vama koja mi je zapovjedila i vodila me da vam sluţim.

- Vidite, već je prošlo mnogo dana što se nalazite ovdje, a ja još nisam imala prigode da vas pitam kako je bilo nakon moga nestanka iz Napulja. Ne biste mi nešto o tome rekli!

- Vrlo rado. Kralj Ferrante i Francesco divlje su vas progonili. Drhtao sam svakog dana i noći, a onda je iz neba pao Alfonzo Borgia.

- Progonili me kao zao duh, jer zloba uvijek goni, potiskuje, ali te nikad ne moţe strmoglaviti, vazda ide za njom dobro, prikriveno, skriveno i kad je najmanje očekuješ, isprsi se i zaštićuje pravedne. Kad ne bi bilo tako, tko bi od pravednih mogao ţivjeti? I tako je to baš Alfonzo koji je za me uvijek bio velika opasnost,


~ 464 ~

svojim zlim namjerama zakročio putove onom zlu što je dolazilo od kralja Ferrantea i Francesca. A kamo je krenuo Alfonzo iz Napulja?

- Vratio se zajedno sa svojim ujakom kardinnlom Roderigom u Rim. S njima su krenula i kardinalova djeca, Cezare i Lucrecia.

Ĉinilo se da se s napuljskim kraljem nisu rastali tako srdačno kao što su se srdačno sastali. Ferrante i Francesco nisu mogli oprostiti Alfonzu što im je razbio potjeru za vama. Kad god je Ferrante spominjao Alfonza, osjećala se mrţnja koju je

ostavio iza sebe.

- Mislim da u srcu napuljskog kralja ima mjesta samo mrţnji.

- Osim svoje djece, on mrzi svakoga, a zato mrze i njega.

- Pa ipak se toliko hvali ljubavlju svojih podanika.

- A ja vam velim, Gordana, mrze ga svi, i oni koji bičuju. Nema podanika u napuljskom kraljevstvu koji ga ne bi htio umoriti svojom mrţnjom.

- Nijedan silnik nije ţivio od ljubavi i odanosti. Jednog će dana i u Napulju došetati pravednost ognjenim bičem da kaţnjava.

Simonov pogled upre se u dno sobe. Gordana se obazre. Tamo je stajao Damir, čudno blijed. Mrkog pogleda pohiti prema njima i trgne mač, pa zavikne prema Simonu:

- Šta radite ovdje?

Izazvan plemić ustane, pa istodobno uhvati drţak mača. Gordana stupi pred Damira zapanjena:

- S kojim pravom - i onda ušuti, sjetivši se da i pred Simonom slovi kao njegova ţena.

- Vadite mač! - vikne grubo Damir na Simona. Izazvani trgne mač iz korica.

- Zabranjujem vam - uzvikne Gordana i objema rukama uhvati Simonovu ruku. – U mojoj prisutnosti takva sablazam. Gospodine Simono donio mi je poruku od kralja i on će se samo po mojoj ţelji udaljiti iz ove sobe. Gospodine Simono, recite njegovom veličanstvu da mu zhvaljujem na milosti i sutra ću nastupiti svoju sluţbu na dvoru.

- Gospođo, otići ću po vašoj ţelji, ali neću zaboraviti da me gospodar ove kuće uvrijedio.

- I ja neću zaboraviti da sam vas našao ovdje - zagrmi Damir.

Simono se udalji.

Gordana priđe Damiru i ošine ga ljutito:

- Vi niste pri sebi, gospodine Damire?

Mrko stavi on mač u korice.


~ 465 ~

- Samo sam se posluţio načinom vaših dosjetki da odigram prizor baš kako ste vi meni odigrali u ljetnoj palači.

- Što ima to da znači, plemeniti gospodine?

- Ništa neobično. Ĉuo sam da je tu neki plemić s dvora i odlučio sam ga izazvati.

- Namjerice?

- Taj mi je prizor trebao.

- Ĉemu?

- Dopustite da vam prije toga stavim jedno pitanje.

Sve začuđenija promatrala je njegov oštri nastup i bljedoću koja joj je navješćivala

da se nešto dogodilo.

- Što ţelite pitati?

- Zašto ste mi one noći, na dan vjenčanja, zabranili da princu Ivanu saopćim prizor koji ste mi odigrali u loţnici?

- Jednostavno zato što sam htjela prinčevu osjetljivu ljubomoru poštedjeti ili odvratiti od svake najmanje sumnje, to više Što nije bilo potrebno da mu se o tome govori. Htjela bih znati čemu to pitanje?

- Oprostite što vam na to ne mogu odgovoriti.

- Ali ja zahtijevam.

- Uzrok je posve moj lični, a vi, gospođice Gordana, ne moţete od mene traţiti da razotkrivam svoje lične stvari.

- Gle, i kod vas nastupa promjena. Kao da svi na ovom dvoru po primjeru kraljice kane promijeniti svoje osobine.

- Tako je - odgovori čvrsto pa onda promijeni ton.

- Gospođice Gordana: smatrate li da čovjek u bolesti u vrućici govori suvisle i pamentne rečenice?

- Ni pametne, ni suvisle.

- A ni istinite?

- Moţda i nisu istinite, to se ne moţe znati.

- Kad bi neko u vrućici bulaznio da je ubojica, biste li mu to vjerovali?

- Kad bih bila uvjerena da nikada nije ubijao, naravno da ne bih vjerovala.

- Dakle, zacijelo niste vjerovali ni one budalaštine koje sam ja bulaznio u vrućici na onom brodu dok smo se vraćali iz Napulja?

Njen pogled bio je miran, pozoran, a glas ravnodušan.

- Zapravo sam već zaboravila što ste govorili u vrućici.


~ 466 ~

- Dopustite da vas podsjetim.

- Otkud vi znate što ste govorili?

- Stjepko mi je rekao malo prije u dvoru.

Ni jednim trenom oka nije pokazivala da su te riječi izazvale u nje kakav dojam.

- Stjepko mi je rekao da sam govorio o nekoj ljubavi i da sam tu spleo vaše ime. Moja je duţnost da vas zamolim za oproštenje što je moj bolesni duh u groznici spomenuo vaše ime jer bi se moglo krivo shvatiti. Vi ste odveć umni i providljivi, a da biste smjeli dovesti moje srce u vezu s vama. Djevojka koju ja ljubim ne moţe biti ni u čemu slična vama.

- Sasvim prirodno.

- Vama je prirodno, ali nije drugima koji bi o tome mogli saznati. I zato je potrebno da vam naglasim: djevojka koju ja ljubim nije ni ljepota, ni um, ni mudrost, u nje nema muške snage, ni muške diplomacije. Ona je neznatna kao što sam neznatan i ja. I kad se moj brak razriješi, povest ću je pred oltar.

- Kako vidim vi ipak saopćujete vaše lične stvari, gospodine Damire? – nasmije se ona.

- Ova moja lična stvar vezana je s vašom osnovom da princa dovedemo na prijestolje. To je sada gotovo svršeno. Međutim, najbolje znam koliko je bilo potrebno da vam to naglasim.

- Obavijate se nekom tajanstvenošću, a nas dvoje smo zapravo saveznici u borbi za princa, dakle, nuţno je da mi razjasnite pozadinu svega toga što sam sada ovdje čula.

- Naš savez, gospođice, izgubio je temelj onog dana kad se kraljica odrekla krune.

- Gospodine Damire, nešto se dogodilo. Duţni ste da mi to kaţete.

- Duţan sam samo da vam razjasnim: zato sam malo prije izazvao onaj prizor sa Simonom? Kad sutra dođete na dvor, moći ćete kralju reći, a i dokazati Simonovim svjedočanstvom, da sam planuo ljubomoran i zbog toga je među nama došlo do bračnog preloma.

- A čemu ima da sluţi taj prelom?

- Opravdanju mojih daljnjih koraka.

- Kakvi su to koraci koje kanite poduzeti?

- O tom ću vas obavijestiti. Dopustite da se sada udaljim.

- Zapovijedam vam da se izjasnite.

- Sutra!

Bilo je toliko tvrdoglave odlučnosti u toj riječi da ga nije više zaustavljala pitanjima.

* * * * *


~ 467 ~

U prostranoj sobi čekaju Nikola od Brezovice, njegova ţena i majka princa Ivana, da se vrati s dvora pozvani Damir i da dovede svoju mladu ţenu i prikaţe je ocu. ..

Nikola se krijepi vinom, a ţene slušaju. On im priča o svojem putovanju po ugarskim krajevima i pribavi sklonost plemstva princu Ivanu. Ulazi sluţavka, nešto šapne gospođi od Brezovice. Ona se tiho udalji. Prošla je hitro kroz nekoliko soba i ušla u svoju spavaću loţnicu. Tu stoji Damir. U prvi čas nije mogla da ga pita. Njegov je izgled uplaši. Crne mu oči pune su jada. Lice ukočeno, mrko. Odavao je sliku čovjeka koji stoji nad razvalinama svega svojeg ţivota.

- Zaboga, sinko, što je? Zašto si me zvao? Kako to izgledaš?

- Princ zna sve.

- Tvoju ljubav prema Gordani?

- Da, majko!

- Jao - i zalomi rukama.

- On sumnja da moj brak nije prividan.

- Kako smije sumnjati - uzdršće ona i gnjevom joj se obaspe lice. - Nije moguće da sumnja?

- Dokazi koje su mu dali, ne znam tko, i dokazi koje je stekao one noći kad sam mu obećao znak pruţaju dovoljnu hranu njegovoj sumnji.

- O kakvim to dokazima govoriš? .

- Slušajte majko, da moţete shvatiti morate razunjeti što se prije jedan sat odigralo među nama.

Ispripovijedao joj je sukob u Ivanovim odajama. Slušajući, hvatala se za glavu. Njegovo pričanje udaralo ju poput kladiva.

- Gordana mi je zabranila da mu drugog jutra ispripovijedim toboţnji ljubavni prizor, a danas kad je među nama pala strašna sumnja, htio sam poći po nju, ali on me otjerao. Ne moţe me više gledati! "Idi" - viknuo je - "i ne vrati se više nikada!"

- Jao, svemu je kraj.

- Svemu, majko.

- Udarit će te osvetom.

- Ne. To Ivan neće učiniti. Da je htio, mogao me odmah baciti u tamnicu. Ne moţe on to učiniti, a bilo bi mi draţe. Mnogo je strahovitije ono što mi je rekao. Znate li vi, majko, što mi je značilo njegovo prijateljstvo? Ţivot moj bez prijateljstva, kojemu sam bio toliko vjeran i odan, ne znači ništa...

- Damire, njegova sumnja da tvoj brak s Gordanom nije ostao prividan moţe se lako raspršiti. Zaboga, tu je Gordana. Neka ona govori, ona mora to ispraviti.

- Sumnja koja je pala pozlijedila me tako teško da bih otišao iz Ivanove blizine da mi nije rekao neka se ne vratim.


~ 468 ~

- Jao, jao! - uzdiše majka.

- Da ste ga vidjeli kakav je bio. Strahota je to. Prvi put u ţivotu vidio sam ga takva. Tog časa izbila je u njemu krv kralja Matije, zloduh ţestoki, razorni koji gasi i preko sebe.

- Zašto nisi odmah pošao Gordani?

- Bio sam, ali joj nisam rekao što se dogodilo.

- Ne razumijem te, sine. Zašto si joj to zatajio? Da zlo još povećaš?

- Majko! Jednom sam vam kazao: kad bi ona saznala za moju ljubav, morao bih umrijeti od stida. Ona zna. Stjepko mi je rekao. Ona je slušala moje bulaţnjenje. Poniţen sam pred njome, osramoćen. Ţig je na meni, na mojem obrazu koji se ne da izbrisati. Sa mnom je razgovarala, gledala mi u oči, sa mnom je zapovijedala, raspolagala u ponosnom uvjerenju da sam njen rob. Kako je to sramotni, teški poraz. Nepodnosivo. Neizdrţivo. Svi sa me udarci snašli, majko, duša mi ţeđa smrti.

- Damire! - zaplače majka i uhvati ga oko vrata.

- Ali ne sramotna smrt, ne smrt kojom umiru kukavice. Ţeđam slavnu smrt na bojnom polju. Još nekoliko mjeseci pa će buknuti rat s Turcima. Tamo ću naći svoj mir.

- Ne razdiri mi srce, sine.

Sjeo je pokraj nje.

- Što će sad biti, sine?

- Ono što mora biti. Vas majko uzimam za svoju saveznicu. Vi ćete znati sve i učinit ćete sve što vas zamolim.

- Sve, sinko, što je za tvoje dobro.

Ĉuli su štropot i naglo se digli.

- To je otac. Pred njim, majko, ni riječi.

Nikola je ušao u loţnicu.

- Što je s tobom, Damire? Zašto ne dolaziš? Gdje je tvoja nevjesta?

- Leţi, oče osjeća se zlo. Molim vas, oče, oprostite joj!

- Razumljivo. Mlada ţena boluje - nasmiješi se starac. Sve troje odoše opet u veliku dvoranu k Borki.

* * * * *

Drugi dan osvanuo je lijep i sunčan. Gordana je izdavala naloge svojoj posluzi:

-Sve svečane haljine spremit ćete u sanduk. Uzet ću ih sa sobom na dvor ako se desi slučajno kakva svečanost, neka su mi haljine pri ruci.

- Vaša će milost ostati i preko noći na dvoru?


~ 469 ~

- Samo kad bi bilo nepovoljno vrijeme, ili za kakve svečanosti. Inače ću svake večeri dolaziti zajedno s gospodarem kući, a ujutro ću opet na dvor.

Kad se odjenula, dotrči druga sluţavka i najavi joj da je stigla Damirova majka. Gordana joj pohiti u susret. Saznavši za Damirov odnos prema Gordani, gospođa od Brezovice nije mogla pred njom nikada sakriti da se njena čitava unutrašnjost buni protiv te djevojke koja je skrivila njegovu ljubavnu nesreću. Ali nije mogla sakriti ni negodovanje majčinog ponosa što njezin sin nije onaj kome pripada njeno srce. Ĉim je ušla u sobu, opazi Gordana u čitavom nastupu i u svakoj crti lica Damirove majke nešto tvrdo, neprijatno. Taj dojam spriječi Gordanu da joj dođe u susret onako kako je to činila dosad. Ponudi joj stolicu, ali je ona ne prihvati.

Trenutak su stajale jedna nasuprot drugoj, šuteći. U licu majke odraţava se nešto neprijateljsko. U licu Gordaninom očekivanje, nešto neprijatno.

- Spremili ste se na polazak? - reče gospođa.

- Njegovo veličanstvo pozvalo me jučer preko Smiona da opet stupim u sluţbu na dvoru.

- Onda bi bilo dobro kad biste izvršili svoju duţnost i razorili prinčeve sumnje da brak s Damirom nije ostao prividan.

- Tko veli da princ sumnja?

-Ja velim.

- Damir mi ništa nije rekao.

- Jer je odviše ponosan da zatraţi vašu pomoć, ali ja sam mu majka i ne mogu podnijeti da princ sumnjiči mojeg sina.

- Gospođo, vaše mi riječi otkrivaju nešto strahovito. Što se dogodilo?

- Ono od čega sam vazda strepila.

- Zaboga, gospođo, molim vas, kazujte mi, ne zatajite mi ništa.

- Njegova visost i moj sin prekinuli su zauvijek.

- Prekinuli svoje prijateljstvo?

- Zbog vas, Gordana.

Njezin se pogled gotovo ukoči. Gospođa opazi da je ta vijest porazila.

- Kad je to bilo? -upita blijedih usana.

- Jučer kad su Damira tako naglo pozvali na dvor.

Od onog dana kad je gospođa od Brezovice uredila kuću za stanovanje Gordani i Damiru, nijednom nije prešla taj prag. Nikako nije mogla zatomiti protest majčine duše protiv djevojke koju je smatrala krivcem Damirovih patnja. Nakon onoga što je jučer čula od svojeg sina taj se protest pretvorio u neprijateljstvo.

Gordana je bila uzrok prijeloma između njenog jedinca čiju je budućnost uz princa smatrala sjajno osiguranom.


~ 470 ~

- Otpremili ste se na dvor?

- Kraj svega toga još imam vremena.

Gordana pokuša da blagošću glasa ublaţi ono hladno što struji iz čitavog bića majke i doda:

- Njegovo me veličanstvo pozvalo da opet stupim u sluţbu na dvoru.

- To vas naročito raduje - gorko primijeti gospođa.

- Moţda vam je gospodin Damir govorio: moj cilj je da Varadiju vratim slobodu, a gospodin Damir će mi u tom mnogo pomoći.

- Neće moći da vam pomogne ni u čemu.

- Kakvo značenje treba da dadem ovim riječima?

-Mojem sinu nema više mjesta na dvoru. Prijateljski odnosi između mojeg sina i princa slomljeni su, to znate. Prijateljstvo se razbilo zbog vas.

Poraţeno zagleda se Gordana u gospođu.

- Zbog mene? Molim vas razjasnite tu strahovitu zagonetku. Što je bilo?

- Princ je mojem sinu u lice dobacio sumnju da u pogledu vašeg braka nije odrţao riječ.

- Taj je udarac, gospođo, isto tako kao i Varadijeva tamnica. Ah, kad se to dogodilo?

- Jučer kad su Damira ponovo pozvali u dvor.

- Kako? Nakon toga bio je ovdje. Doduše, njegovo je drţanje bilo čudno, nikad još nije tako sa mnom govorio. O tome nije spomenuo ni riječi.

- Od vas je krenuo k meni i sve mi razotkrio.

- Ne shvaćam. Ne mogu se dosjetiti što ga je moglo nagnati da preda mnom to prešuti, iako je to bilo tako vaţno i potrebno da mi kaţe, a morao je znati da ću uloţiti sve snage da se to izravna i popravi.

Damirova je majka šutjela, promatrajući Gordanino uzbuđenje.

- Svaki je čas bio dragocjen, nije smio šutjeti. Molim vas, gospodo, za ljubav svojeg sina recite mi: što se zbilo među njima? Moram to saznati da uzmognem razrušeno iznova sagraditi.

- Nećete uspjeti.

- Ne slijedite Damira u tvrdokornom ponosu. On ne traţi za sebe da ga princ opet primi u milost, to je razumljivo, ali prinčev poloţaj traţi da ponovo stekne Damira.

- Pa ipak mu je dobacio da ga više ne ţeli vidjeti.

- Ako je to rekao, onda nije bio priseban. Zaklinjem vas: recite mi kako se to desilo?

- Damir mi je to zabranio, ali moje majčino srce, teško, ogorčenu i ojađeno, ipak neće prešutjeti.


~ 471 ~

Ukratko ispriča kako je i zašto došlo do sukoba. Gordana je slušajući blijedjela.

- Koliko sam bdjela nad njihovim odnosima da se očuvaju. Koliko sam u to uloţila samu sebe!

A onda se digne i stade ponovo oblačiti odloţeni ogrtač.

- Smjesta idem na dvor. Govorit ću s princem.

- Prije nego odete, moram vas podsjetiti da je Damir jučer izazvao prizor ljubomore zbog Simona.

- Uzalud sam se domišljala zašto je to učinio.

- U hodniku je doznao da se kod vas nalazi plemić pa je to iskoristio da izazove sukob.

- Sad shvaćam njegovo čudno drţanje, njegove riječi. Zašto mi je to prešutio?

- To će vam biti jasnije kad saznate i ono drugo.

- Govorite, gospođo, molim.

- Damir je jučer izazvao sukob s mladim Simonom.

- Da, na vrlo neobičan način u mojoj prisutnosti.

- Kad danas dođete kralju, treba da odmah najavite kralju ovo: Damir je u ljubomori napao Smiona, a jedan sat kasnije s njim se pobio.

- Gospođo, zar je to istina?

- Da, istina je. Simono je lako ranjen u ruku i vratio se u dvor povezan.

- Sve se to dogodilo jučer?

- Da, gospođice, jučer. Ovaj sukob ima da sluţi kao dokaz kralju i milanskim poslanicima i svakom drugom da je između Damira i Smiona doista izbio sukob zbog Damirove ljubomore.

- Dobro, ali zašto? Ĉemu trebamo taj sukob?

- Da pred kraljem i poslanicima opravdamo Damirov korak.

- Koji korak?

- Damir je otišao.

- Što to znači gospođo?

- Damir se nikad više neće vratiti na dvor ni u ovu kuću ni u Budim.

Nijemo zuri djevojka u gospođu.

- Ne znam kad ću ga opet vidjeti - uzdahne mati i suze joj poletješe niz lice.

- On se mora vratiti bezuvjetno, mora se vratiti, velim vam. Recite: kamo je otišao?


~ 472 ~

- Nekud preko granice.

- Mogli ste mu to dopustiti?

- Shvatila sam njegove razloge i pridonijela ţrtvu ponosu svojeg sina.

- Ali to ne smije biti tako. Recite mi kojim je pravcem otišao, poslat ću za njim brzoteču.

- Kojim je putem, na koju stranu svijeta krenuo to ja ne znam.

- Nije moguće. Vi tajite, jer je on to traţio. Utječem se vašoj materinskoj ljubavi, povjerite mi kamo je otišao? Vratite ga, bit će za sreću njegovu kao i za sreću domovine. Njegov nestanak bit će teţak udarac za sve nas koji ţelimo da se nasljedstvo ovog prijestolja što prije i sigurnije riješi.

- Kad bi to uistinu bilo tako, moj sin sigurno ne bi ostavio bojno polje, ali on mi je naročito naglasio: "Sada je sve u potpunom skladu". Damir zna da je njemački car odlučio princa Ivana priznati nasljednikom. Kraljica se odrekla krune, nema, dakle, ni borbe ni opasnosti.

- Ne, to se ne moţe preko noći tako jednostavno riješiti. Netko je učinio drţavnike luđacima, ili još gore. Ali ne moţe to ostati tako gospođo. Idem na dvor i kad se vratim imat ćete razloga da ne tajite Damirov boravak. Učinite mi tu uslugu i recite uzvišenoj gospođi prinčevoj majci da ću u njeno ime isporučiti poruku princu Ivanu. Neka podvečer dođe k njoj i neka mi milostivo prepusti da govorim s princem.

- Dobro, isporučit ću joj - odvrati ona. Ali, imam vam predati jedno pismo. Ostavio ga je Damir. To je izjava o braku, za princa. Gordana, ovo pismo ne smije pročitati nitko osim princa.

- To vam obećajem.

Obje su ţene izašle iz kuće.

* * * * *

Sa zamotanim nogama sjedio je kralj kraj kamina i raspravljao sa svojim novim kancelarom biskupom Filipcem. Od časa do časa zastao bi i smrsnuo se kad bi ga zahvatila bol u nogama. Beatrice bi priskočila, pokrivala mu noge, šapćući mu po koju utješnu riječ.

Kad je bol prestala, kralj nastavi posao, zahvaljujući se Beatriceinoj njezi lakim stiskom ruke.

- Kako je to moguće - pita kralj kancelara Filipca - da sve potrage za tim fratrom koji propovijeda protiv mene, kraljice i poreza nisu imale nikakva uspjeha? Gdje se krije?

- Kao da je propao u zemlju, veličanstvo - odgovori Filipec. - U Budimu ga nigdje nema.

- Moţda se negdje krije - primijeti kraljica. - U ovo zimsko doba nije baš ni fratrima prikladno lutati.


~ 473 ~

- Rekao sam: hoću da ga imam, ne samo zbog propovijedi. Trebam njegovu svjedočanstvo protiv Varadija. Taj fratar Bonifacio bit će moj svjedok za ono pismo.

- Ne znam ništa o tome - odvrati Filipec.

- Ali ja znam biskupe. Pismo je u mojoj ruci. Trebam toga svjedoka. On će mi još mnogo toga otkriti, što ne bih nikad mogao doznati. On će me navesti na trag svih izdajica koji se kriju pod licemjernom krinkom prijateljstva.

- Kralju pusti to - njeţno će Beatrice - fratar nije mogao propasti u zemlju. Naći ćemo ga. Molim te, ne uzbuđuj se, opaţani da te uvijek zahvate bolovi kad se ljutiš. Govorimo radije o vedrijim stvarima. Još ima mnogo toga da pripravimo za saziv sabora, za Ivanovu proklamaciju. Rekao si da ćeš poslije Boţića sazvati sve staleţe u dvor na sastanak. Vrijeme je da im otpošalješ glasnike.

Vedrina preleti kraljevim licem. Ovaj mu je razgovor godio. Pozvali su Bakača. Kralj mu kazuje u pero poziv za sve staleţe i dostojanstvenike, zapovjednike tvrđava i kaštelane. Beatrice je slušala kako kralj govori u pero poslanicu i dodaje joj riječi:

"Po ţelji našoj i naše kraljice!"

Diktirajući, kralj bi više puta zastao, pitajući Beatrice za njezino mnjenje. Ona bi potvrdila ili koju riječ promijenila. Kad su svršili, Bakač ponese kraljevu poslanicu pisarima na prepisivanje Kad je i kancelar Filipec izišao slijedeći Bakača, kralj upita Beatrice:

- Ne opaţaš da se Bakač nešto promijenio? Kao da u njegovim očima čitam neko prekoravanje.

- Nisam mu posvećivala paţnje, a zašto bi tebe prekoravao? - Očekivao je da ću ga imenovati na Varadijevo mjesto.

- Svakako ti je Filipec draţi kad si ga odlikovao tolikim povjerenjem.

- Bakač je umniji, lukaviji. Ipak sam odabrao Filipca jer nije sudjelovao u otkriću Varadijevih izdaja.

- Dakle, potpuno si uvjeren da je Varadi kriv?

- Moji su dokazi neoborivi.

- Nikad ne bi mogla vjerovati da je sve to moguće - uzdiše ona koja mu je stotinu puta u mislima sjekla glavu.

- Mrzila si Varadija više od svih?

- Jer je bio na putu mojim osnovama. Onog dana kad sam te osnove odloţila, nije mi Varadi više mogao smetati. Sad ne osjećaš više boli? - pita ona i promijeni

razgovor.

- Ovog časa ne. Nisam se nadao da će mi se opet vratiti nesretna bol.

- Liječnik veli da ti je potreban potpun mir, a ti neprestano boraviš u svojoj radnoj sobi, u neprekidnom poslu, ne smiješ to činiti, molim te.


~ 474 ~

- Rekao sam danas Filipcu da ću sve dnevne kraljevske drţavne poslove predati tebi i brinuti se samo oko toga da jednom uredim nasljedstvo, osigurati Ivanu prijestolje, tebi dostojan poloţaj, a onda bih mogao uistinu mirno umrijeti.

- Što te spopalo da mi ovakvom riječi ranjavaš srce? U punoj si snazi. Ulozi su bolest, od nje se ne umire. Znaš da sam i ja patila od te bolesti kad sam s juga došla na sjever, pa opet je sada dobro.

- Beatrice moja, koliko smo vremena izgubili u neprestanom ţučljivom natezanju i borbi, a moglo je sve već davno biti svršeno.

- Priznajem, krivnja je na meni. Ipak, sve ćemo nadomjestiti u miru i sreći.

- Hvala tvojoj mudrosti i tvojem ţenskom srcu. Moj će ţivotni cilj biti doskora ispunjen.

Ovog su časa najavili Gordanu. Kralj naredi da je odmah uvedu. Ono što je saznala od Damirove majke toliko je zahvatilo Gordanu da je stupila pred kralja i kraljicu vrlo blijeda, l kad se poklonila. Beatrice je začuđeno upita:

- Što je, Gordana? Kao da nisi odviše radosna što smo te pozvali opet u sluţbu?

- Veličanstvo, velika me sreća obuzela kad mi je Simono donio tu vijest. U isti čas ova je sreća postala moja nesreća.

- Što to govoriš, mlada ţeno? - začudi se kralj.

- Boţe moj - tiho usklikne kraljica - kakva te zadesila nesreća?

- Veličanstvo, kad je jučer Simono došao k meni, ponudila sam mu da sjedne uz kamin. Znam ga iz Napulja pa sam htjela da s njim malo razgovaram. U tom nema nikakva zla.

- Ti se nešto čudno ispričavaš - sumnjičavo primijeti kralj.

- Ne smatram se krivom, veličanstvo, pa nemam ni razloga braniti se. Samo naglašavam sve to da veličanstvu bude jasno kako je bilo. Već sam tamo opaţala u Damiru neku ţučljivost kad bi se meni pribliţio Simono, a on je vrlo često bio uza me, iskazivao mi je vazda mnogo paţnje.

- Kao da slutim što će biti - reče kralj i značajno pogleda Beatrice.

-Da, veličanstvo, već je u Napulju Damir bio ljubomoran na Simona, mrzio ga je i bilo je časova kad mi se činilo da će ga izazvati na mačevanje. Putem iz Napulja često mi je toga mladića prikriveno, ali ipak providljivo spočitnuo. I, eto, jučer je nadošao upravo u času kad je Simono sjedio kraj kamina, meni nasuprot. Ne znam što mu je bilo, kao da je izgubio sam sebe. Iz njega provali toliki bijes da je grubo napao Simona, izvukao je mač.

- Zar je poludio? - mrko će kralj.

- Valjda ga nije sasjekao - preplašeno pita kraljica.

- Zapriječila sam sukob i zatraţila od Simona da se udalji. Povrijedila me duboko Damirova sumnja, spočitnula sam mu ljubomoru. Njezino veličanstvo odgojilo me slobodno, ne poznajem pokornosti i poniznosti pa mu rekoh: neću dopustiti da mi


~ 475 ~

sprečava bilo s kim razgovarati i nikad neću podnositi stegu koju podnose druge ţene. To ga je sve više razjarivalo i tako došlo među nama do prizora koji ne bih htjela obnavljati.

- I vi ste se temeljito posvađali, je li? - nasmije se kralj.

- Veličanstvo, on me ostavio u strahovitom uzbuđenju. Nakon toga pozvao je Simona na mačevanje i ranio ga. Rekoše mi da je otišao povezan na dvor.

- Drskost toga mladića prelazi u ludilo - uzvikne kralj ljutito - još sam na Griču izdao zabranu dvoboja pod prijetnjom smrtne kazne. Zar Damir misli da je on iznimka na mojem dvoru?

- Veličanstvo - htjede nastaviti Gordana, no kralj je spriječi:

- Neka Damir smjesta dođe. Naučit ću ga kako se poštuju kraljevske zapovjedi.

- Kraljevsko veličanstvo, Damir je netragom nestao.

- A da princa nije ni obavijestio?

- Ni mene veličanstvo. Saznala sam to od njegove majke.

- Molim te, kralju, ne uzbuđuj se - pristupi kraljica Matiji, opazivši da je pocrvenio od ljutine.

- Pobiti se i ostaviti dvor kao kakav sredovječni trubadurski pustolov. Od djetinjstva je ţivio uz princa, ţivio kraljevski i sad ostavlja i kralja i njegova sina kojima bi morao do kraja ţivota ljubiti noge i ruke. To je bezumna drskost, divljaštvo.

Provala kraljeve srdţbe zbog Damirova nestanka ponuka Gordanu da iznese svoju prošnju:

- Vaše veličanstvo, moţda bismo ga zaustaviti kad bi veličanstvo poslalo da ga traţe.

- Da - potvrdi Beatrice - ali nema mnogo nade da bi se dao uhvatiti.

Probadajući Gordanu svojim pogledom, kralj vikne:

- Tko je kriv da je nedostojno zaboravio sve obzire zahvalnosti? Tko? Ti, Gordana, svemu si ti kriva.

- Oprostite, veličanstvo, ni u snu nisam htjela da dadem povoda takvom činu.

- Nakon tjedan dana ovakav događaj, što će misliti milanski poslanici, čitav dvor, kakve će to izazvati sumnje?

- Damir nestaje, a Gordana ulazi u dvor? To moţe obnoviti jednom već raspršene

sumnje koje su se ionako dugo plele oko Gordane i princa - doda Beatrice.

- Dok se on ne vrati - prihvati riječ kralj - Gordana ne moţe ostati na dvoru. Nikako.

- Neka Damirov nestanak bude tajna - predloţi kraljica. - Proglasit ćemo da si ga ti Matija poslao nekud u pokrajinu po vaţnom poslu. Tako ćemo se bar donekle zapriječiti da milanski poslanici opet ne posumnjaju, a Gordana, kao što si odredio, neka ne dolazi na dvor.


~ 476 ~

- Da, tako će biti - potvrdi kralj. - Gordana, idi nastoj da se Damir vrati.

- Vaše veličanstvo ne sluti koliko me njegov korak porazio i ne ţelim ništa drugo, nego da se vrati.

- Sama si kriva, ispaštaj - reče kralj i mahne joj rukom u znak da ide.

- Još jednu poruku, veličanstvo: majka njegove visosti ţeli da je princ danas posjeti.

- Reci Berislaviću neka mu javi.

Srušenim nadama i poraţenim osnovama ostavi Gordana kraljevu radnu dvoranu. Vani je susrela Simona povezane ruke.

- Kad uzmognete iz dvora, svakako dođitek meni - reče mu ona i onda saopći Berislaviću što ima da kaţe princu, pa se tada nezadovoljno i poraţena vrati kući.

Gordana je zabrinuta. Osjeća da se počela rušiti sreća i mir u kraljevstvu, za što su se svi udruţili i ţrtvovali. "Sve ove događaje unaprijed je splela Beatrice."

* * * * *

Poslije objeda najavili su Gordani dolazak princa Ivana. Dočekala ga je ozbiljno i gotovo mrko. Kad je unišao u sobu, činilo joj se da nije prospavao čitavu noć. Izgledao je kao da se digao iz teške bolesti.

- Vaša visosti, molim da biste izvoljeli sjesti - ponudi ona nešto hladno.

Ipak nije sjeo.

- Ţeljeli ste da dođem.

- Nikad nisam slutila da ćemo se ikad sastati u takvim prilikama.

- Ni ja - odvrati on hladno.

- Vaš glas odaje kao da visost nije svjesna svoje zablude.

- Nema zablude.

- Pravo velite, to nije zabluda, već nepravednost

- Baš velikim ţarom branite svojeg dragog muţa.

- Da se on nazivlje mojim muţem tome je pridonijela samo vaša molba koju ste mi onog dana poslali po biskupu Varadiju. Učinila sam to da vašoj visosti otklonim s puta zapreku za prijestolje. Izvolite se sjesti.

- Kad sam vas zamolio da pristanete na taj prividni brak, nisam ţelio maknuti zapreku do prijestolja, nego očuvati vas od tamnice i vjenčanja s vojvodom Iločkim.

- Tamnica ili vjenčanje s vojvodom nije isto, visosti. Da mi je bio poznat uzrok koji vas je ponukao da me sklone na ovo vjenčanje, bila bih se protivila i pošla za vojvodu.


~ 477 ~

- Kako? Zar vi ne znate za moju osnovu? Ne znate zašto sam htio da s Damirom stupite u prividni brak? Ne znate da je ovaj prividni brak imao sačuvati vašu slobodu do moje proklamacije?

- Zašto do proklamacije?

- Jer sam namjeravao nakon toga proglasiti brak s Damirom nevaţećim i zaprositi vas da mi budete ţena.

- To je bio uzrok zbog kojeg ste me molili da pođem za Damira?

- Dakle Damir vam nije rekao? Tajio je da zavara mene.

- Visosti, ne dopuštam da ovako govorite o gospodinu Damiru. Da mi je to saopćio, nikad ne bih pristala na taj brak. On je to znao i očito je zato šutio.

- Ne biste nikad pristali?

- Ne bih nikad dopustila da ovom ţenidbom ugrozim sigurnost vašem usponu na prijestolje.

- Ĉemu te izlike nakon svega što je čuo Radulo? Vi ste Damira ljubili i on je ljubio vas. Oboje ste me prevarili.

- Kako jadno zvuči ova riječ iz vaših usta. Kako nedostojno.

- A kako je zvučilo iz vaših usta slatko otimanje u onoj loţnici kad ste uzdisali u njegovu zagrljaju.

- Precijenila sam vašu muţevnu snagu u vjeri svojem prijatelju uistinu.

- Pozvali ste me da branite njega?

- Jest. Damir nije kriv, nego ja. Izvolite me slušati. Ĉim sam one večeri stupila u loţnicu, zapazila sam kako se draperije na postelji ljuljaju i osjetila da je netko sakriven. Nisam mogla upozoriti Damira. Odigrala sam mu prizor, govoreći mu o sreći, o ljudima koji na dvoru misle da je brak samo prividan. Uhvatila sam ga za glavu da mu šapnem, a znate li visosti što je učinio Damir? On me odrinuo.

- Radulo o tome ništa ne zna.

- Jer sam mu ja zabranila da vam o tome govori, sam pobjegla u drugu sobu, mogla sam Damiru kazati što je. Onda smo ponovo odigrali prizor. Ja sam naučila Damira kako neka govori da uvjerimo kraljevu uhodu o našoj ljubavi.

- Ako je tako kako vi velite, zašto mi Damir poslije one noći, kad sam strepeći čekao znak koji mi je sam ponudio, nije priznao?

- Jer sam mu ja zabranila da vam o tome govori.

- Prekrasno. Zabranili ste mu da bude iskren...

- Visosti, znala sam oduvijek da moja ličnost moţe zasjeniti onaj čisti odnos koji je vladao između vas i Damira. A htjela sam da taj odnos uzdrţim, ne zbog Damira, nego samo zbog vas. Njegova odanost i njegova prisutnost potrebniji su vama negoli vi njemu.


~ 478 ~

- To je nešto novo.

- Ne, visosti. To je davna stara stvar, vrlo davna. Damirov otac i Damir sam po sebi, po svojoj hrabrosti i svojoj snazi i po uvjerenju koje nose u duši maloplemići prema Damiru i njegovu ocu od velike su vaţnosti za vas. U njihovim je rukama odlučna riječ svih hrvatskih plemića prilikom vašeg izbora na prijestolje.

- Naučila sam od svojeg skrbnika da je nasljedstvo prijestolja najvaţnija stvar u ovom stoljeću za kraljevstvo i sve narode. Za taj sam prijesto podnosila sve što nikad ne bih htjela da podnosim u drugim okolnostima. I zbog ovog nasljedstva zabranila sam Damiru da vam govori o tom prizoru, bojeći se da u vašu dušu ne bi ušle sumnje zablude. Pogriješila sam. Trebala sam dopustiti da vam sve kaţe.

- Zašto mi to nije rekao jučer?

- Nije li htio poći k meni da zatraţi odrješenje zadane riječi? A vi ste mu dobacili odveć teške riječi: neka se ne vrati jer ga ne ţelite više vidjeti . Udaren ovom izjavom, ostavio je vašu odaju...

On počne dozivati u sjećanje čitav onaj prizor svoje sumnje. Osjeti strah i trepet i pristupi joj bliţe:

- Gordana, zaklinjem vas, recite: je li sve to plod vaše dosjetljivosti da mene umirite i nanovo uspostavite odnose prijateljstva između mene i Damira, ili je to istina?

- Kunem vam se na sijedu glavu svojeg skrbnika koji mi je otac.

Ova zakletva ga udari u prsa isto tako jako, prodorno kao i Radulova ispovijest o njezinoj i Damirovoj nevjeri. Ĉinilo mu se da ga je Gordana ovog časa udarila u obraze, posramila, poništila, zgazila.

Kao da ovdje stoji vezan o sramotni stup.

- Sve je, dakle, bila igra? Vaša igra... a moja zabluda?

- Da, visosti. Moja igra, a ujedno i moja pogreška što sam mu zabranila da vam o tom govori. A ja, eto, velim: kad bi vam to Damir onog jutra bio sve priznao, bila bi se u vaše srce isto tako ušuljala sumnja kao i danas.

- Ĉujte, shvatite me. Ĉekao sam čitavu noć. Dršćući sam zurio kroz onaj prozor, čekajući znak. Koliko je nemira prohujalo mojom dušom.

- Taj nemir bio je zametak sumnja i ništa drugo.

- Zašto mi je nudio taj znak? Zašto me njime nudio?

- Nije znao što čini kad vam je obećao taj znak, ali ja znam: to je obećanje bilo odraz nemirne savjesti njegove ljubavi.

- Zašto mi je tajio svoju ljubav?

- Jeste li ga ikad pitali da li me ljubi?

- Nikad ne bih mogao pitati. Nikad mi ni u snu ne bi palo na um da se u njegovu srcu rađa ljubav prema vama.

- A niste li vi rekli Damiru da biste zamrzili svakog koji bi mene ljubio, pa i njega?


~ 479 ~

- On vam je to rekao?

- Njegova majka. Ispripovijedala mi je jučer sve što se dogodilo među vama, pa i to koliko je on patio, koliko se borio, koliko je snage utrošio da iskorijeni to čuvstvo iz svojeg srca. Visosti, vaš prijatelj Damir vodio je herojski boj sam sa sobom. Tko s više borio da pristanem poći za vas, da primim vašu ponudu? On, samo on. Tek kad sam dokazala nesreću koja prijeti vama, vašoj majci i svima nama ako prijestolje prepustite drugome, razabrao je da hrlite u vlastitu nesreću i povlačite sve nas sa sobom ako odbacite nasljedstvo. Tek onda je nastojao da vas smiri ne biste li se odrekli mene, a na to sam ga navela ja. Samo ja i nitko drugi. Damir je sam sebe gušio, sam sebe ubijao da savlada ljubav prema meni. Gledala sam to svojim očima jer sam znala što je u njegovu srcu. Visosti, Damir vam je dao svega sebe.

Drhtave mu usne šapću:

- Koliko je plemenit.

- Potpun muškarac i junak. Za vas je htio poći dvoboj s Alfonzom. Brzo ste to zaboravili uz svoje knjige.

Mrtva šutnja. Gordana stoji uzdignute glave, Ivan poniknut, potišten. Ona čeka da se sredi i staloţi. Dugo je trebalo dok je progovorio. Glas mu zvuči tamno i nečujno.

- Moj čin bio je, dakle, sramotna uvreda.

- Kad ste ono učinili, bili ste, visosti, najveći neprijatelj sebi.

- Gordana, vaše je srce za mene izgubljeno?

- Visosti, ono što moje srce moţe zanijeti i predati potpunom muškarcu ponajprije su vrline, muţevne vrline, a sami morate tome naći odgovor. Duhovne su vrline muškarca cvijet. Kad nestaje sunca, vene cvijet, lišće ţuti i pada.

- Gordana, ovo je strašnije od smrtne osude.

- Priroda se promijeniti ne moţe.

- Izgubio sam prijatelja i vas. Onda sve nema svrhe, ništa svrhe, ništa.

- Vaša je svrha spašavati narode.

- Nesretnik koji sam sebe ne moţe spasiti nije zvan da spašava druge. Oduvijek sam osjećao da mi nedostaje snage vladati. Danas sam to dokazao sam nad sobom.

Te su je riječi očito zabrinule. Skupila je obrve, zagledala se čas u njegovu pojavu što pruţa sliku potpune nemoći i priđe mu bliţe:

- Očekivala sam ovog časa drugo.

- Što ste mogli drugo očekivati?

- Da ćete zamahnuti svom svojom muţevnom snagom i reći: ne, nije svršeno, što sam izgubio, steći ću ponovo. Ja to mogu. Ja to hoću. To bi rekao muškarac.

Njegove tamne oči zagledale se u djevojku i kao da nastoji prodrijeti smisao njenih riječi, uhvatiti ono što mu se činilo skriveno u glasu i u sadrţaju.


~ 480 ~

- Gordana, ne sudite me tako brzo. Nisam nikakav ideal. Samo sam čovjek s nešto odviše baštinjenja po majci, a ono što je jučer prešlo preko mene, bila je provala razorne bujice. Kao da se čitav svijet otkinuo sa svemira i poklopio me. Moram se izvući ispod ruševina. Pričekajte da dođem do daha, da zaustavim krv što teče iz rane mojeg srca. I gorostasu bi bilo to odviše. Samo da se izvučem, da udahnem zraka i da mogu misliti.

- Pomoći ću vam, visosti.

- Ne. Sam ću se uspraviti. Sam samcat.

- To vam pristaje, to je muţevnije.

Njegovo lice razotkriva Gordani svu bol njegove duše. Otvorivši oči, pogleda Gordanu.

- I velikani duhom i junaci tijelom naišli su na zid od ocjeli, udarili u nj i potresli se, zateturali, slomili i opet se pridigli. Svaki je u svome ţivotu doţivio katastrofu vlastitih slabosti. I snage su njihove u takvom času zamrle i onda se opet uzdigle.

- I onda su još većom snagom pojurili naprijed do cilja.

- Ni ja neću da steknem sam svoj prezir. A neću da duţe podnosim ni vaš prezir, Gordana.

- Prezira nije bilo, već samo razočaranja.

- Mogu li to popraviti.

- Samo je do vas, visosti. U vašim ţilama teče krv vašeg velikog djeda.

- Da, Sibinjanin Janko bio je neustrašivi junak na bojnom polju, ali neprijatelj protiv kojega se ja moram boriti mnogo je strašniji od Turčina. Taj neprijatelj je ono nešto mekano, pre-mekano u meni. Moram ga svladati. Hoću li?

- Vjerujem u to punim srcem.

- Vaša je vjera moj štit. Ovog časa osjećam opet novu snagu. Muţevno ću nastupiti pied Damira, priznati svoju zabludu i slabost. Priznat ću mu da je daleko iznad mene, velik i jak, a budućnost će obnoviti naše prijateljstvo. Recite mi Gordana, gdje je Damir?

- Ne znam, visosti.

- Bit će kod svoje majke?

- Nestao je iz Budima.

- Nestao - zaprepasti se on.

- Da, visosti. U tom je nestanku nepopravljivo zlo.

- Vama se nije javio?

- Nakon ovog događaja jučer došao je k meni, a da mi nije ni riječi spomenio što se dogodilo među vama niti da kani otići.


~ 481 ~

- Nije moguće da je samo tako otišao. Sigurno je rekao majci?

- Kad sam se danas vratila s dvora, pošla sam k njoj i zaklinjala je da mi kaţe gdje se nalazi Damir i kamo je nestao. Majka mi se kune da uistinu ne poznaje njegove putove. Utješio ju je obećanjem da će joj se javiti.

- Ni glasa vam nije ostavio?

- Dao je majci pismo da ga preda vama. Evo, čitajte.

Ivan hitro pročita izjavu: "Nikad nisam bio muţ Gordane Ĉesmički s kojom sam se vjenčao samo u pustopašnoj namjeri da svojim prijateljima dokaţem kako pred oltar mogu povesti najljepšu i najgizdaviju djevojku ovog dvora. Niti mi je bila niti ţelim da mi bude ţena i očekujem da se taj brak proglasi ništavnim. Nato zadajem svoju časnu plemićku riječ

Damir sin Nikole od Brezovice."

- Ništa drugo nije pisao? - zapita princ uzbuđeno.

- Ništa, nikome.

- Ovu sam tešku kaznu zasluţio - doda princ i ponikne.

- Očito je pismo ostavio da uzmogne zatraţiti razrješenje braka.

- Tako je bilo ugovoreno između njega i mene.

- A visost će odmah zatraţiti u Rimu neka se brak razriješi, zato molim da pridrţite njegovu izjavu.

- Zašto je otišao? Kako mu nije moglo pasti na um da sam bio van sebe?

- Nije otišao samo zbog onog što ste mu vi rekli.

- Zar još nešto?

- Kad je obolio na brodu, na povratku iz Napulja, u vrućici je bulaznio.

- Znam to. Prisilio sam Stjepka da mi kaţe.

- Kad je doznao da sam slušala njegovu ispovijest u vrućici, osjetio se postiđen. Jučer se navratio k meni samo zato da mi kaţe kako su riječi izrečene u vrućici isprazne i lude fantazije. Posve je razumljivo: njegov je ponos bio povrijeđen, neće mi više doći na oči. To isto učinila bih i ja.

- Kako to boli. Moj vjerni, hrabri prijatelju.

- Prikazala sam kralju kao da smo se posvadili zbog ljubomore. Sam Damir izazvao je Simona kojeg je našao kod mene s kraljevom porukom i pobio se s njim da njegovim nestankom milanski poslanici i kralj ne zapadnu u stare sumnje. Kralj će prikazati njegovu odsutnost svemu dvoru da ga je poslao u pokrajinu. Kralj se nada da će se vratiti.

- Mora se vratiti. Razaslat ću ljude na sve strane.

- Učinite to, visosti


~ 482 ~

- Svim putovima razaslat ću svoje momke. Moraju ga naći, zaustaviti i dovesti k meni. Gordana, nikad nisam osjetio koliko mi je drag kao ovog časa.

- Ljudi uvijek spoznaju vrijednost tek kad je izgube.

- Ja sam jadnik. Htio sam se uzdići do vrhunca savršenstva, a na svakom se koraku spotičem o vlastite slabosti. Ipak, upregnut ću stotinu svojih snaga da to popravim. Domoći ću se, Gordana, vrlina koje će izmamiti iz vašeg srca osjećaj kao što sunce izmamljuje iz zemlje cvijet.

Blijedo izmučeno lice sad se zarumenilo. U očima mu blista jaka odluka. Gotovo se preobrazio. Stao je čvrsto pred njom kao vitez koji se sprema na boj.

- Ni časa neću izgubiti. Idem da otpošaljem ljude za Damirom. Javljat ću vam svaku vijest koja mi stigne.

- Šaljite mi Simona i Stjepka i nikog drugog.

- Bit će po vašoj zapovijedi.

Htio je da se oprosti, ali se opet zadrţi i reče nešto suzdrţljivo:

- Gordana, spomenuli ste da je vaša ţelja opet doći na dvor?

- Kralj mi reče: dok se Damir ne vrati, ne mogu na dvor zbog sumnja koje bi nastale.

- Vratit će se on i vi. Smijem li se nadati, Gordana, da ću vas moći vidjeti?

- Samo u prisutnosti vaše majke.

- Hvala vam, Gordana.

Poklonivši se, izađe iz njene odaje i prijeđe u svoju priručnu knjiţnicu. Tu Ivan premeće knjige. Lista, čita i opet ih odlaţe. Ide po sobi, gleda prozore u dvorište i opet odlazi. Nemiran je. Svaki korak hodnikom ili u susjednoj sobi budi njegovu pozornost Otvara vrata, opet ih razočaran zatvara, pa opet sjeda knjizi. Tako je prošlo šest dana u neprestanom čekanju. Podvečer mu sluga najavi Berislavića. Odbaci knjigu, ustane i pođe mu u susret.

- Što je?

- Vratili su se, visosti. Sve je uzalud.

- Za vrijeme od šest dana morali bi mu ući u trag. Valjalo ga je slijediti sve

do granice kraljevstva.

- Visosti. sve uzalud. Damir je imao dvije noći i čitav dan vremena da daleko odmakne. Jahač je da mu nema premca.

- Moţdu je ipak krenuo u Hrvatsku?

- Njegova majka to poriče.

- Majka govori kako ţeli sin. Otpošalji te nekoliko ljudi u Brezovicu neka ih vodi jedan od vaših hrvatskih pouzdanika.


~ 483 ~

- Na zapovijed, visosti.

- Što veliš ti, Berislaviću? Gdje bi se mogao nalaziti?

- Moţda se krije negdje u pokrajini, na dvoru kojeg plemićkog prijatelja, kad je tako netragom nestao.

- Dakle, boţićne blagdane slavit ću bez njega.

- O tome nema sumnje, ne vrati li se moţda sam od svoje volje.

- A što misli kralj?

- Kralj više i ne pita za Damira. Neprestano je zabavljen pripremama za proklamaciju. Veličanstvo je otposlalo šezdeset brzoteča na sve strane s porukom staleţima i zapovjednicima tvrđava da se poslije nove godine nađu ovdje na dvoru.

Svakog se časa vraćaju i odlaze glasnici, onda dolaze na primanje kraljevi prijatelji strani poslanici, kralj ima pune ruke posla.

- Hvala vam, Berislaviću. Šaljite ljude u Hrvatsku. Svakako.

- Još danas, visosti.

Ostao je sam prepun patnja. Nestanak prijatelja uzrokovao je u njegovoj duši mrak. Svaka stvarca, svaki sat koji bi odbio, svako doba dana sjećalo bi ga na prijateljevu prisutnost. Uvijek i svuda bio je Damir. Od djetinjstva u igrama pa sve do razvitka u mladenačko doba.

"Izgubio sam ga, izgubio. Zar zauvijek?"

Ĉitav mu se dvor činio drugačijim, svuda pustoš. Svakog bi dana polazio k majci da tamo zaboravi i da sretne Gordanu. U svojoj patnji za prijateljem stalno ga je mučila strepnja da bi mogao izgubiti i nju. I kad bi joj pogledao u lijepe smeđe oči, srce mu se stislo od pitanja: što ona misli o meni? I onda bi zaţelio da se nešto dogodi, veliko, neočekivano, da joj moţe dokazati svoju duhovnu snagu i junaštvo. Ţelio je da se uresi vrlinama o kojima je govorila prije osamdana kad se nalazio kod nje.

Uzalud je čekao kakav nenadani događaj. Oko njega mirna svakidašnjica. Šutnja i pustoš po kojoj plaze uspomene na Damira i njegova vlastita krivnja. A onda se podao razmišljanju koje ga je dovelo do razočaranja nad samim sobom. Dosad je o sebi imao bolje mnjenje misleći da u sebi nosi sve dobrote.

"Htio sam uzdići do vrhunca savršenstva svoje osjećaje, svoje napore, svoje prijateljstvo smatrao sam netaknutom svetinjom. I bilo je tako dok je površina bila ravna. Kod prve opasnosti posrnuo sam. Ne, nikad to ne bih mislio o sebi. Nikad. Slaba sam pahuljica, ne muškarac.

I mučio se, okrivljujući sebe, gubeći nadu u Damirov povratak i mogućnost da svoj grijeh popravi i okaje. I onda bi dozvao dvorske učenjake i pjesnike da u učenjačkim raspravama nađe zaborav i olakša svoje patnje.

U kraljevskoj radnoj odaji zaposleni su svi kraljevi tajnici i svi pisari. Kralj kazuje u pero odredbe i zapovijedi u vezi s uređenjem nasljedstva prijestolja, prima glasnike i odašilje ih, onda opet ostaje sam, smišljajući kako i čime da osvoji sve svoje protivnike među staleţima. Kancelar Filipec ulazio bi kralju, izvršavajući njegove naloge. Onda je opet odlazio kraljici. Ona sjedi u susjednoj radnoj dvorani, na


~ 484 ~

pročelju ogromnog stola od rezbarenog drva, ukrašena zlatnim ornamentima. Rješava dnevne kraljevske poslove. Biskup Bakač stoji do nje, predlaţe joj, razlaţe i čeka njene naloge. Ona mu govori:

- Novac koji treba da uđe u kraljevsku blagajnu potreban je u prvom redu za ogromne troškove oko prinčeve proklamacije i samo zato valja utjerati sve zaostale i tekuće poreze.

- Veličanstvo - oglasi se Filipec ulazeći - molim vaše kraljevske naloge.

- Kazivala sam već u pero biskupu Bakaču. Pogledajte. Pregledavši sadrţaj,

Filipec se duboko pokloni:

- Veličanstvo, svaka je riječ kraljevski umna. Nijedan drţavnik ovoga svijeta ne bi našao riječ da je doda ili precrta. Savršeno.

Bakač digne oči prema kraljici.

- Biskup Bakač istog je mnjenja. Prema tome, neka se što brţe raspošalju kraljevski inkasatori i neka strogo, najstroţe izvrše naloge i ubiru poreze.

- Veličanstvo neka ne sumnja u to. Kraljevske blagajne bit će do kraja veljače krcate do vrha.

- To je sada moja najvaţnija zadaća. Ţelim kralja poštedjeti svakog uzbuđivanja i kad bi stigle kakve prituţbe, predajte ih meni. Osim toga, opaţam da su dohoci radnika zapeli. Otkad sam kraljica ovog kraljevstva, ti su rudnici odbacivali lijepe svote. Zašto sada zapinje?

- Veličanstvo - odvraća Filipec - dohodak svih rudnika u zemlji prepustio je kralj vašem veličanstvu od prvog dana kad ste stupili s njim pred oltar. Novac nije bio utjeran posljednje dvije godine jer Varadi nije poţurivao.

- Vi ćete, dakle, i to popraviti?

- Sve svoje nastojanje ulaţem u jedini svoj cilj: da vaša veličanstva budu zadovoljna mojim radom.

Tada joj pruţi neko pismo:

- Veličanstvo, ovo je stiglo za vas. Nitko nije vidio ni otvorio.

Rastrgnuvši pečat, pročita i pokaţe biskupima:

- Velikaši koji su mi ponudili krunu zaklinju me da im pošaljem objašnjenje. Odgovorite vi: kraljica nema što objašnjavati, osim da na prijestolje ţeli podići princa Ivana.

Filipec pruţi pismo Bakaču i ovaj odmah pođe da odgovori. Njihove su kretnje mirne, pogledi bezizraţajni, drţanje podatno, ponizno.

- Za danas je dosta rada - reče ona i pođe, ali je zaustavi prvi dvorski meštar Orban i najavi venecijanske poslanike.

Primila ih je u prisustvu kraljevskih ljudi sa smiješkom i slušala dok su spominjali da ih je na dvor dovela ţelja da kraljici zaţele sretan Boţić.


~ 485 ~

- Radujem se što ovi blagdani donose sreću i mir mojem kralju, meni i kraljevstvu. Borbe su prestale, ja sam dragovoljno prepustila krunu princu Ivanu. Nasuprot neugodnim ratovima s Turcima potreban je na prijestolju muškarac ratnik, a princu Ivanu neće uzmanjkati ratne znanosti, učitelj će mu biti njegov veliki junački i mudri otac.

- Velika je i nedostiţiva mudrost vašeg veličanstva - reče Venecijanac.

- Mudrost i drţavnička uviđanost nisu uvijek odlika svih vladara uoči turske pogibelji.

Spremno je slušala njegovo hvalisanje i ljubazno i otpustila. Onda je pošla kralju, briţljivo ga upitala za zdravlje i krenula u svoje odaje. Otvorila je vrata privatne radne sobe. Ranzano i Francesco sjedili su uz stol, prislonivši glave jedan uz drugoga, nešto šaputali. Spazivši kraljicu, povukoše se.

- Kakvo je to skrovito vjenčanje? - upita strogo, mjereći ih pogledom.

- Veličanstvo neka ne zamjeri - ispričao se Ranzano.

- O čemu ste vijećali?

- Princ Francesco pričao mi je neku pošalicu.

- Ne govorite istinu. O čemu je bila riječ, Francesco?

- Samo o Damirovu odsustvu.

- Otkad Damir zanima Ranzana?

- Veličanstvo, mladi suprug nakon osamdnevnog braka odlazi. Princ svakog dana dolazi k majci gdje se sastaje s Gordanom

- Okanite se govoriti o Gordani i Damiru ili Varadiju. Oni se više ne spominju na ovom dvoru. Sad smo sami! Posve sami. Gdje je Giovanni? - zapita Francesco svog mlađeg brata. - Idi. potraţi ga. Izjahat ćemo.


~ 486 ~

SAMOTNI BOŽIĆ

Boţićni su blagdani pri kraju. U kaminu plamsa vatra. Tri ţene sjede uz stol: Borka, Gordana i Damirova majka. Djevojka priča vedro, veselo. Nastoji zabaviti dvije majke čiji su sinovi nesretni jer ona i jednom i drugom uskraćuje ljubav.

- Uzalud vaš trud, Gordana - uzdahne gospođa od Brezovice - Ne mogu zaboraviti da je mjesto gdje bi imao sjediti moj sin pusto. Ništa ne moţe ublaţiti moju bol - i ona zaplakana ostavi blagovaonicu.

To je zvučilo kao spočitavanje: "Ti si kriva da je tako.'' Gordana obori oči, šuti i gleda u plamen. Borka ne zna uzrok Damirova odsustva, a odviše je paţljiva da pita. Onda Borka započinje vedriji razgovor.

- Ivan mi je jučer donio prelijep boţićni dar. Vidite, ovu sliku?

- Kraljeva slika. Vrlo je dobro izrađena, naročito izraţaj pogleda. To je najnovija slika, a izradio ju je neki Napuljac na dvoru.

- Jest. A ne opaţate da su mu crte ublaţene?

- Ne mogu to ustvrditi.

- O da, stekao je mir u svojoj kući otkad se kraljica obratila k njemu.

- A vi, Gordana?

- Ĉini mi se da je njezino obraćanje neprirodno.

- I najokorjeliji zločinci popravili su se.

- Neka me budućnost natjera u laţ.

- Gordana, Ivan uzalud preda mnom skriva neku duboku tugu.

- Teško mu je bez Damira, to je razumljivo.

- Ne, on vas još uvijek ljubi.

Gordana šuti i obori oči.

- Osjećam: odrekao se sreće za kraljevstvo.

- Uzvišena gospođo, doseći lične teţnje nije svrha ţivota. Lična sreća je završetak svega.

- Završetak? Što time mislite?

- Sretan čovjek koji postigne čeţnje srca nema više pred sobom nikakav cilj. Svršeno je sve, i put prevaljen do kraja, čaša ispijena do dna. Zadovoljno srce je kao sit čovjek. Dolazi tromost, umor, spavanje, kraj. A odricanje lične sreće vječno je gladovanje, neumorno pregnuće, raditi, stvarati za svog sučovjeka. Neiscrpljena snaga teţi da nađe oduška, prigušeni plamen traţi odaha, opojnost u ţrtvama za druge. Oni koji su stvarali velika djela, velike drţave, velika junaštva, jamačno nisu istodobno bili sretni jer ne bi u sebi našli toliku zalihu sila, ni toliki ţar plamena, ni budnost, ni neumornost da ih uloţe u svoje ciljeve.


~ 487 ~

- Time ţelite reći: jer se Ivan odrekao vas, svoje lične sreće, uloţit će sve u korist ovog kraljevstva.

- I našeg naroda. Uzvišena gospođo, to sam htjela i pri tome ostajem.

- A vi, Gordana? O sebi ne mislite?

Nakon kratke šutnje Gordana odgovori:

- Ima dana kad se u duši nešto makne, nešto trgne i podsjeća da se dolje u dnu duboko nešto nalazi i traţi daha.

- A tada? Što radite?

- Prisluhnem. Pogledam, ali brzo zatvorim teški ţeljezni poklopac i prelazim preko toga jer me već čekaju velike brige i zadaće kojima trebaju moje sile, misli, snaga i

moj duh.

- Šteta da niste muško.

- Stoput sam poţalila.

- Gordana, nije prošlo mnogo vremena otkad mi je vaš skrbnik povjerio pisma koja su svjedočanstvo vašeg porijekla po majci.

- Rekao mi je.

- Sad ste ţena. Upravljate svojom sudbinom i odlučila sam da vam predam ta pisma. O njima zna samo kralj.

- Otkud on?

- Prije vašeg vjenčanja s Damirom traţio je od mene da mu razjasnim vaše porijeklo. Nisam mogla zatajiti. Ali kralj mi je naloţio da ne smijem kazati ni svojem sinu.

- I dobro je učinio.

- Ţelim da vam predam ta pisma.

- Ne, gospođo. Moj skrbnik mi je rekao da ću ih primiti kad on umre. Ostavite ih uza se.

- Krivo ste ga shvatili. Rekao je: ako umre, a da se s vama ne sastane.

- Ĉitavu današnju večer mislim o njemu, o onom njegovom posljednjem pogledu kad sam se s njim rastala na vratima ćelije u Remetama, kad mi je htio nešto reći. Mnogo puta u daljini vidim njegove tamne oči kad sam iza njegovih zjenica osjećala skrivene suze.

- Vi ste čitavu večer nastojali da mene i Damirovu majku obrađujete, a ja vas evo, rastuţujem.

Na pragu je stajala gospođa od Brezovice i upita:

- Smije li ući njegova visost?

- Ivane! - usklikne gospođa Borka i pođe princu u susret. Zagrlili su se.


~ 488 ~

Zatim Ivan pristupi Gordani i pozdravi je.

- Nešto je kasno, ali ipak sam morao doći.

- Vedar si kao da nosiš dobre vijesti - primijeti Borka i pogleda Damirovu majku čije su oči bile crvene od plača. Princ se snuţdi i plaho pogleda gospođu:

- O njemu još nema vijesti, ali ja nisam sustao. Naći ću ga pa makar morao pretraţiti sva kraljevstva svijeta.

Obje su gospođe sjele k stolu. Gordana je ostala uz kamin. Ivan se podupro o naslon stolice i, pogledavši djevojku, stade pričati:

- Još nikad nisam vidio kralja tako radosna i široke volje kao danas. Ĉinilo mi se kao da je potpuno sretan i zadovoljan.

- To je predobra vijest - tiho će Borka. - To nam pokazuje da se ipak sve na dvoru preobrazilo, da je ona iskreno preobraćena.

- Nadam se, majko, da će ovaj mir i zadovoljstvo u duši mojeg oca ostati trajno i ţeljno očekujem čas kad pred njim budem mogao spomenuti Varadijevo ime. Izmolit ću od njega milost.

- Bila bi to velika sreća za kralja - reče Gordana.

- Sad je još prerano jer mi je zabranio da ga spominjem, a doći će i taj čas. Ĉvrsto u to vjerujem kao što vjerujem da će jednog dana opet ući u dvor moj Damir.

* * * * *

Boţićne svečanosti su minule. Pogašen je blistavi sjaj kraljevskih dvorana. Svi uzvanici iz Budima vratili su se u svoje palače, s njima i poslanici stranih dvorova. Samo milanski poslanik Maffeo ostao je u dvorskom konačištu. Marcelo se nakon opsade koju je kralj namijenio Beatrice i Napuljcima preselio u svoj budimski stan. Sve je na dvoru umorno od gozbe leglo na počinak. Kralj Matija još bdi. Namjestio je nogu uz kamin u svojoj najmilijoj radnoj odaji. Beatrice je uza nj, još sva u sjaju. Na glavi iskri hiljade zvjezdica što ih svjetlo stvara u mreţi od čistili dijamanata. Matija promatra ljepotu ţene koju kao da je priroda stvorila da bude nosilac kraljevskog sjaja, bogatstva i vlasti.

- Divna si, Beatrice! - reče on, gledajući njenu veličanstvenu pojavu.

- Za tebe hoću da budem takva. Samo za tebe do smrti.

- Kad bih ja prije reda umro, tko zna za koga bi se ti udala?

- Nakon današnje prelijepe svetkovine, u tolikoj sreći i radosti, tvoje riječi odveć su teški udarac. Nikad nisi imao povoda da dvojiš o mojoj vjernosti preko groba. Zašto

gorčinom svršavati tako sretan dan?

- Ne zamjeri. Ĉovjek je više puta dijete. Znam, Beatrice, dobra si, uistinu dobra i oprosti mi. Idi na počinak i ja ću začas.

- Grijalice za noge već su spremne u postelji, dragi.

- Danas ih gotovo ne trebam. Ne osjećam boli. Moja Beatrice, reci: je li ovako u miru ljepše?


~ 489 ~

- Nikad ne smije biti drukčije.

I poljubi ga u lice:

- Ĉekam te.

Dugo je gledao za njom i opetovao:

"Nikad nisi imao povoda da dvojiš u moju vjernost preko groba?!" Opetovao je te njene riječi dok mu se istodobno u svijesti razotkrila slika grada Olmuca. Tamo stoji kraljevski šator, u njemu mladi češki kralj Vladislav sjedi s Beatriceom u šahovskoj igri. Njegov je pogled upiljen u Beatrice, a njena su lica rumena. Dvorani šapću, svijet govorka. On vidi značajne i sumnjičave poglede.

"Što je to bilo tamo? Je li kriva ili se zlim jezicima prohtjelo da je okrivljuju? Danas se bude uspomene na one dane, pune zatomljene ljubomore. Sada mu se obratila, potpuno predala. Opet je uz nju, uz onu uz koju je usplamtjela sva njegova muška strast kad su je doveli iz Napulja, od prvog časa kad joj nije dopustio da pred njim sagne koljeno, kad ju je pridigao k sebi da mu bude ravna. Uistinu ravna? Ili je ona bila jednu stepenicu više?

Ne moţe da poreče. Bio je jak, samovoljan. Nitko se nije mogao suprotstaviti njegovoj volji, a da on ni slutio nije. Da, ova ţena bila je u posjedu njegove snage. Njezine fine, umne riječi, zaodjenute u neprozirnu šarolikost ţenskih obmanjivanja proizvele su u njemu slabost kao miris kojim bi namirisala svoje haljine i tijelo. Tek kad je Varadi posijao u njemu misao i ţelju da Ivana učini nasljednikom prijestolja, dolazili bi časovi nemira, nesuglasica. Ona bi se protivila i potajice i na javi, a on bi odgađao, popuštao, za volju mira, za volju uţitka njenog zagrljaja. Popuštao bi uvjetno na kratko vrijeme da se opet uspravi i ponovno nastavi tamo gdje je popustio.

I tako sve dalje, sve češće i ţešće opetovali se sukobi s njegovom voljom dok se napokon nije otkinuo od nje snagom koja mu je zapovijedala da zaštiti svoje dinastičke interese. Ovi su bili jači od njegove slabosti prema njoj. I zavladao je. Kralj je imao u ruci kraljicu, ali muţ je izgubio ţenu. Pa ipak, sve spletke, sva izdajstva, opraštao je kralj u ličnosti muţa. Beatrice je bila mlada i lijepa, a za njom je bio Napulj i s njim moćni dvorani Italije. Slabost i račun podupirali su se međusobno u njenu korist. Sad je svega svjestan. Sve shvaća i ne prešućuje sam pred sobom ništa. Sad moţe sve priznati sam sebi. Sad je izdajica predan, pokajan, a ţena vraćena.

"Svi su sumnjali u njenu iskrenost, i ja sam!" Ali i danas bdiju njegovi vjerni nad svakim njenim korakom. Još danas kad je otposlano pismo milanskom vojvodi, kad je poruka napuljskom kralju na putu, kad je ona pred Filipcem i Bakačem ponovo odbila svoje pristaše da im dade razjašnjenje, a Venecijancima navijestila da ne očekuju njenu potporu u svojim spletkama protiv njenog muţa, kralja.

Danas još sa svih strana budno paze oči kraljevih najvjernijih pouzdanika. Starac Radulo neprestano se vrzma oko kraljičina predsoblja. Mladen Berislavić i njegov brat Stjepan neopaţeno bdiju nad Beatriceinim činima i slijede njene korake. Nigdje ne moţe prodrijeti bilo kakva njezina poruka preko zidina dvora jer i tamo straţari budno kaštelan dvora.

A nitko od njih još nije našao nikakvu sjenku sumnjivog čina. Ona se čak i Ranzana kloni kao da i ne postoji. Nijedan uhoda, ni Simono koji je naročito zato postavljen,


~ 490 ~

nije opazio da se kraljica sastaje s poslanikom napuljskogkralja. Ona je druga. Posve druga. Dobrota joj je u licu, u očima, u svakoj kretnji. Obratila se. Zar je to čudo? Nije li uvidjela da će joj biti više od koristi, ako se Ivan digne na prijestolje njenom pomoći, nego protiv njezine volje?

"Samo je to naglasila" - Smišlja kralj, a drugo i ne moţe reći. Mudra je i razabire da je proklamaciju mogla samo još više odgoditi, zavući, a nikako zapriječiti. Ako i ne ljubi Ivana istinski, što zato? Pokorila se nepobjedivoj sudbini. I to je dovoljno za Ivana. Ipak, ona nastoji da Ivanu bude sklona, hoće da ga osvoji za budućnost kad bude kralj. Za ovaj cilj ništa joj nije teško. Draţe joj je da je budući kralj voli nego mrzi, to je tako prirodno.

"Ona mi svuda podupire u cilju, a nigdje nije pala ni sjenka sumnje da bi spletkarila." "Uvijek sam osjećao: bila bi mi najbolja ţena da je imala sina. Sad joj nije preostalo nego da prihvati mojeg sina. I uzela ga je. I moj cilj je blizu, vrlo blizu. Pa ipak, neću popustiti. Sve se ima svršiti: i prisega, i predaja krune i dvora sinu. Sve, sve kao da ga ona nije prihvatila, kao da se nije odrekla. Varadi će tek onda uvidjeti kako je bio prostački drzak kad mi se usudio spočitnuti da sam za volju suknje predao svoje prijestolje. Nisam. I neću. Preuzeti bosonogi drzniče. Neću smetnuti s uma svoje drţave nikome za volju. Ona se poklonila, a da me ne prevari, tu sam ja ţiv, zdrav i još ću dugo ostati takav."

Spomen na Varadija raspali ga. I zbog prejake oštrine njegovih riječi kojima je kralja pogodio u najveću njegovu slabost prema Beatrice kao zbog onog što mu je još vaţnije.

Da, osim kraljice motivom njegovih sukoba s Voradijem bili su porezi kojima se on ne moţe odreći. Podanici svojim davanjima drţe na visini moć i sjaj drţave, njegovu vojsku i dvor. Prije bi se odrekao Beatriceina milovanja nego poreza. Sniţenje tih davanja drţavljana značilo bi silaziti naniţe. I gotovo se zaletio, gotovo je pristao da ih snizi. Varadi ga je naveo na to, pokazujući mu da je to sniţenje jedini uvjet da staleţi prihvate za nasljednika prijestolja nezakonitog sina Ivana.

"Pristao sam teško, vrlo teško, jer sam se našao u stisci. Ali onog časa kad se Beatrice predala, odrekla krune, porezi su bili spašeni. Potpuno nedodirljivo. Ova posljedica predaje vrijedi isto toliko koliko sama predaja. Ta predaja spasila je blagajnu."

"A on, Varadi, huškao je staleţe. Samo on. Nije to ni pokušao pobiti. Priznao je. Da, samo je po njemu neznani fratar propovijedao protiv mene. Po njemu su staleţi traţili da im za boţićnicu snizim davanja. Nema uvjeta. Nema ucjene. Pristat će. Moraju. Huškač je u tamnici. Nema Varadija da ih vodi protiv mene. Ĉekaj, crna izdajo, osjetit ćeš moju šaku. Lupeţu! Samo da nađem Bonifacija koji te raskrinkao svojim pismom."

U srcu mu stalno, postojano kipi mrţnja prema Varadiju. Sumnja kraljeva bila je

potvrđena Varadijevim izjavama što ih je izreka, ne sluteći da potvrđuje ono pismo što ga je Bakač donio kralju. I uzalud očekujući da mu pronađu fratra, kralj je svakog dana sve više mrzio bivšeg kancelara. S tom mrţnjom on i pođe u loţnicu svoje ţene. odaji napuljskog poslanika Ranzana gori svjetlo.

Biskup Bakač digao se da ide na počinak, tiho šapćući:

- Ne bojte se, prijatelji. Bonifacio neće na svjetlost dana. Njega drţe zatvorena dominikanci.


~ 491 ~

- Ako izmakne iz one ćelije, dopadne u ruke kralju i potvrdi da nikad nije poznao Varadija?

- Ni to ne bi bilo tako strašno.

- Kralj bi znao da taj Bonifacio ne postoji i da nikad nije pisao Varadi, i da je ono pismo krivotvoreno. Još jedno: govorio sam vam da se na ovom dvoru među Talijanima skriva neki napuljski paţ pod krivim imenom. Ĉini se da su ga ovamo poslali neprijatelji napuljskog kralja, napuljski baruni. Taj paţ uhodi ovdje kraljicu i mene, sve.

- Ne prepoznaje ga nitko od vaših?

- Na ţalost, a ja vas uvjeravam da će taj paţ biti izdajica ako i vi ne pomognete.

- Kako se prije zvao?

- Ramiro de la Villa. Ali to neće koristiti. Trebalo bi naći uzroka da se svi Talijani iz Napulja i Milana izmijene. Kraljica neće izdati tu odredbu, ali ako se nađe povod da to učini sadašnji kancelar Filipec?

- Samo bi trebalo povoda. No vidjet ćemo. Valja razmisliti jer moramo čuvati lozinku "u sreći i miru".

I ostavi tiho odaju napuljskog poslanika. Nad dvorom duboka zimska noć.

* * * * *

Na dvoru su nekoliko dana pripremali svečani doček naročitog poslanstva cara Friedricha Njemačkog pod vodstvom bavarskog vojvode Otona. Kralj i kraljica obilazili su dvoranu za dvoranom, nadzirući pripreme za goste.

- Njemački car poslao je na čelu svojeg izaslanika vojvodu Otona, a znaš li zašto Beatrice? - pita kralj svoju ţenu i odgovara: - Zato što vojvoda Oton posjeduje znanje u prosuđivanju raskoši i ljepote. Friedrich je poslao stručnjaka da razgleda moje bogatstvo.

- Svakako je to znak da kani s tobom sklopiti prijateljstvo - primijeti ona.

- Po svojoj prilici dozlogrdilo mu je ratovanje sa mnom pa valjda vojvoda Oton dolazi zbog našeg primirja koje smo utanačili. Bude li moguće, rado ću ga produţiti.

I onda digne glavu i stade ogledavati dvoranu u kojoj su radile sluge.

- Evo, sve vrednote što sam ih skupljao trideset godina podmetnut ću sada očima njemačkog kneza i njegove pratnje. Uţivam kad nekome porastu zazubice! Kad gledam kako im se pasu oči o sjaj mojeg dvora.

Sve što je bilo dragocjenosti u tom raskošnom dvoru, dao je kralj namjestiti tako da bude što upadljivi je. I sav je dvor pruţao sliku kraljevskog bogatstva i sjaja. Dvorani odjenuše odore od baršuna i svile, paţevi zlatni brokat s grbovima od dragulja. Svaki sluga nosio je na sebi vidno svjedočanstvo naslaganog kraljevskog blaga. Tri dana proboravilo je na dvoru poslanstvo njemačkog cara na čelu s vojvodom bavarskim.


~ 492 ~

Ĉovjek srednjeg stasa i čvrsta ramena razvalio je oči i usta, prolazeći kraljevskim dvoranama. Razgledajući skupocjeni mramor, umjetničke kipove, ogromne u visini čovjeka svijećnjake, stijene dvorana prekrivene freskama što su pokazivale prizore iz mitologije, s ratišta i prošlosti Sabinjanin Janka i njegova sina kralja Matije. Preneraţen, promatrao je njemački vojvoda umjetnine od bronce i mramora, izrezbareno pokućstvo urešeno sedefom, umjetnički izrezbarene naslonjače, presvučene najdragocjenijim damastom i brokatom s Istoka, police prepune zlatnog, srebrnog suda, kristalnih čaša i majolike kakvih nije vidio ni na bogatom dvoru milanskog vojvode Ludovika Sforze. Divio se skupocjenim zastorima ispred vrata koja su i sama bila rezbarsko umjetničko djelo.

Zapanjen je gledao podove od najsitnijeg mozaika i neviđene sagove što su prekrivali dvorane od jednog ugla do drugog. A Matija se zadovoljno smješkao, pokazujući mu svoje bogatstvo, svoje dvoranstvo, gostio ga, pokazujući mu svojeg sina, kraljicu, otmjeno ponašanje i red gozbe, svoje plemiće, bogati pribor, sve što je činilo sliku

njegova sjaja i raskoši.

Šestog dana uđe vojvoda u kraljevu radnu odaju i preda kralju darove njemačkog cara i njegove poruke.

- Veličanstvo - započne vojvoda Oton - zabljesnut sam divotom koja me okruţuje, zapanjen umnom blagošću vašeg veličanstva i princa Ivana. Neka mi bude dopušteno da predam poruku mojeg uzvišenog vladara cara Friedricha i sina mu Maksimilijana.

- Sretan sam, vojvodo, što smo doţivjeli taj čas da na ovom dvoru primam izaslanike njemačkog cara i primam njegove prijateljske ponude.

S dostojanstvom izraţene riječi ponukaše Otona da nastavi:

- Počašćen izjavom junačkog, moćnog i slavnog kralja, podastirem skromnu ţelju mojeg uzvišenog vladara da se vaše veličanstvo potrudi u Linz mjeseca veljače na pregovor, ako je to vašem veličanstvu s voljom.

- Spreman sam da udovoljim ponudi vašeg junačkog vladara.

- A njegova ţelja da se na tom sastanku utanači i potpiše ugovor koji će svezati prijateljsku vezu vaših veličanstava.

- Moj poslanik vojvoda Iločki već je na pola puta s porukom u Njemačku.

- Sreli smo se putem, izmijenili prijateljske pozdrave i bratske zagrljaje.

Vojvoda Iločki krenuo je sada dalje u moju domovinu, a mi smo proslijedili put k vašem veličanstvu, presretni što nam se otvaraju vidici u sretnu budućnost.

Bavarski vojvoda govorio je iskreno, potpuno omamljen, napola zastravljen svim što

je čuo i vidio, a ponajviše neslućenom bajoslovnom blistavošću dvora što je smatrao naličjem zanimljivog bogatstva i moći.

A tada se kralj upusti u razgovor s vojvodom da ugovore potankosti o njegovu sastanku s njemačkim carem u Linzu. Naglasio mu je još jednom da ovu poruku zadrţi potpuno tajnom pred svakim bićem na ovom i na dvoru njemačkog cara.


~ 493 ~

A onda mu preda darove za Friedricha i Maksimilijana, a sliku vojvotkinje Margarete dade u tajnosti odnijeti u vojvodino konačište. Ĉetvrti dan u zoru vojvoda se oprosti s kraljem, kraljicom i princem i sa svojom pratnjom krene na put.

Izlazeći iz dvora, obazirao se vojvoda Oton na raskošni dvor, govoreći svojoj pratnji:

- Izašli smo iz vilinskog dvora, velim vam: raj je to na zemlji, pravi raj, nijedan pjesnik ne bi ni u snu što takva zasanjao.

I onda je u sebi mudro razmišljao:

"Moj njemački vladar sklapa sjajan posao."

Još se bavarski vojvoda zaljubljenim pogledom opraštao s kulama vilinskog kraljevskog dvora, kad je kralj Matija već ulazio u svoju radnu odaju i pošao kraljici.

- Beatrice, za osam dana putujem u Beč.

- U Beč? Ako ti ţeliš Matija, pokoravam se, samo se plašim za tebe. Ovo doba nije pogodno za tvoje bolesne noge.

- Sad mi je bolje. Ako se malo podupirem o štap, ne znači ništa. Mi ćemo, uostalom putovati Dunavom, a naša je lađa udobna kao sve odaje.

- Dobro pobrinut ću se za sve.

- Pratit će nas čitavo naše dvoranstvo, dostojanstvenici i poslanici. Kraljevske poslove obavljat ćeš iz Beča. Ţelim tamo ostati do sazivanja sabora koji će Ivana proklamirati za nasljednika, a onda, Beatrice, vraćamo se u Budim u trijumfu mojeg i tvojeg sina.

- Teško očekujem taj čas.

- Uistinu, Beatrice?

- Od tog časa, kad se ispuni tvoj cilj, očekujem i ja dane nove sreće i mira. Nije li, dakle, prirodno da se tome veselim?

- Obasut ću te i slavom i čašću koju si zavrijedila.

I njeţno je zagrli. Kad se udaljila, kralj zovne kancelara Filipca:

- Biskupe, sazivam sabor staleţa ovog kraljevstva za proklamaciju mojeg nasljednika u Budimu.

- Kojeg mjeseca i dana, vaše veličanstvo?

- Na Jurjevo, dakle, dvadeset četvrtog travnja.

Kancelar se vidno iznenadi:

- Ĉudite se brzini moje odluke?

- Ne, veličanstvo, samo bih se usudio primijetiti ne biste li moţda pričekali dok se staleţi potpuno ne sloţe za ovu spasonosnu osnovu kako ne bi bilo nijednog protivnog glasa?


~ 494 ~

- Kad doznaju da se njemački car odriče prava na ovo prijestolje u korist Ivana, obuzet će ih radost jer su time ratovi s Njemačkom zaključeni. Zna kralj Matija što radi.

- Zapovijedi vašeg veličanstva odmah ću udovoljiti, pozive sastaviti i predloţiti, dakle, na dan svetog Jurja?

- Na Jurjevo bit će moje djelo dovršeno. Još nešto, biskupe. Za deset dana putujemo u Beč. Iznenađen, Filipec primijeti:

- Veličanstvo je pozvalo dostojanstvenike i predstavnike staleţa na sastanak u Budim.

- Da, za šestoga siječnja, a moj put određen je za osmoga siječnja.

- Hitim izdati sve odredbe.

- Ĉitav moj kraljevski ured poći će sa mnom, svi moji tajnici, vi, Bakač, svi dostojanstvenici, osim palatina. On mora ostati u Budimu da predsjeda saboru.

Zapanjen iziđe kancelar Filipec. Istog dana dade kralj pozvati palatina Imbru Zapolju. Kad je stigao na dvor, zatvori se kralj s njim u odaju, izdavši nalog da nitko ne ulazi.

Dugo je raspravljao s palatinom o svakoj potankosti saborskog vijećanja i o proglašenju princa Ivana.

- A kad Ivan bude proglašen za nasljednika, ti ćeš Imbro, staleţima razloţiti kako je potrebno da se vanjskim neprijateljima izbije svaka nada da bi se u slučaju moje smrti mogli bacati na ovo kraljevstvo i da im ugasne i posljednji tračak te nade. Neka nasljednika, čim stigne u Budim, u stolnom Biogradu okrune za kralja.

- Kralju zalaţem riječ časti i ţivot. Vaša se ţelja mora ispuniti.

- Pouzdajem se u te. U ţilama Zapolja teče hrvatska krv, a sve što je hrvatsko, pristaje uz mojeg sina.

Kad se kralj s njim rastajao, srdačno ga ogrli i poljubi. Palatin ostavi kraljevu odaju. Ovaj je izgledao preporođen, osvjeţen, preobraţen. Nije osjećao ni boli u nogama, hodao je dvoranom mladenačkim koracima, opajajući se blizinom oţivotvorenja svoje ţivotne osnove.

Ovakav je dočekao princa Ivana kojeg je dao pozvati k sebi.

- Sine, na Jurjevo ti postaješ moj nasljednik, a za nekoliko dana okrunjen kralj. Bilo je slučajeva da su kraljevi još za svojeg ţivota dali kruniti svojeg sina.

Ivanu su misli ovog časa otprhnule na Budim, u odaju njegove majke. Uz nju je

vidio Gordanu, temelj njegove sreće. Okolnost da se proklamacija tako pribliţila pomakla je osnovu ljubavnih ţelja tako blizu da se nasmiješio toj sreći i poljubio kraljevu ruku.

- To najviše zahvali kraljici - reče Matija. - Da se nije odrekla krune, prošla bi moţda čitava godina dok bismo došli dotle. A sad se spremi za put u Beč.

Ova vijest neprijatno dirne princa.


~ 495 ~

- A moja majka? Mogu li joj javiti da se s Damirovom majkom sprema s nama?

Pri tom je mislio na Gordanu koja bi morala poći s gospođama.

- Ne to nije moguće - reče kralj. - Tvoja je majka odviše njeţina a da bi u ovo doba mogla putovati. Bilo bi odveć naporno za nju, jer se za dva mjeseca vraćamo u Budim u trijumfu. Tvoja majka dočekat će svojeg sina, nasljednika prijestolja, u Budimu. Ne izvrgavaj je putovanju.

- Hvala ti, oče, na brizi za moju majku. Mislio sam da ćemo se dulje zadrţati u Beču.

U svojoj duši kralj pomisli: "Ni za što ne bih Beatrice nanio bol da uzmem sa sobom Borku. To bi bila uvreda."

Od dana kad je Matija stekao vjeru u Beatricein preobrat, počela je ponovno blijedjeti u njegovoj duši slika tople Borkine duše. Njen lik gubio se više nego ikad. Sada je Beatrice u svojoj blagosti, njeţnosti, toplini i dobroti bila jača nego u snazi tvrdoglave volje otpornosti, spletaka i pretvaranja. Nova Beatrice omotala se oko kraljeva srca i duše. Ipak je ostao čvrst u jednoj tajni. Makar je Beatrice dao u ruke svakodnevne kraljevske poslove, pomno je čuvao pred njom tajnu svojih pregovora s njemačkim carem da se razriješi brak s Biancom i da svojeg sina vjenča s njemačkom princezom Margaretom. Tu tajnu odlučio je čuvati za sebe i vojvodu Iločkoga, ne povjeravajući je čak ni svojem novom kancelaru, a najviše je tajio pred Ivanom.

Ivan se pomirio s tom mišlju da ga u Beč neće pratiti majka, a prema tome ni gospođa od Brezovice s kojom bi morala poći i Gordana. Ipak nije bio zadovoljan. Ivanova duša je ranjena bolima za prijateljem. Kraljeva odluka o putovanju u Beč otela mu je nadu da će Damirov povratak dočekati u Budimu. Pošao je ravno k majci da joj najavi put i kraljevu brigu za njezino zdravlje.

- Misli na vas, majko - prišapne joj on sretan, a ona odvrati svom toplinom svoje duše:

- Hvala ti, sine. Drugo mi i ne treba.

Na Ivanovu ţelju Borka dade pozvati Gordanu. Princ joj saopći polazak u Beč i saziv sabora. Ona je slušala mirno, ali ne ravnodušno.

- Što je kralja moglo ponukati da polazi u Beč dok je ovdje sazvao sabor? - zapita ona princa.

- Da bude bliţe njemačkom vladaru. Nešto pregovara s njim. Posjet princa Otona dvoru očito je odlučio kraljevom odlukom o tom putovanju i saziva sabora.


~ 496 ~

PRISEGA

U velikoj kraljevoj radnoj dvorani okupili se izaslanici kraljevih prijatelja, velikaša, dostojanstvenika, maloplemića, zapovjednika svih kraljevskih tvrđava i kaštelani kraljevih dvorova. Matija sjedi na čelu u velikom naslonjaču. Glava mu počiva na oslonu, kosa mu strši uvis, ţuta kao zlatni grb povrh naslonjača. U licu oštrina snage, ţeljezne volje. Pogled malih tamnih očiju prodire istraţujući sva lica oko sebe. A njegov se dubok i zvučan glas razlijeţe dvoranom.

Obrazlaţe svoju ţelju da ostavi kraljevstvo u rukama sina kojeg je odgojio u duhu hrabroga djeda Sibinjanin Janka. Govori glatko, snaţno, logično iznosi razloge.

Blistave riječi raspaljuju slušače kao onda kad im je prvi put o tom govorio na Medvedgradu.

I vijeće završava vrelom izjavom odanosti kralju i njegovu sinu. On motri. Za svako lice ima pogled, za svačiji poklik uho. Onda mahne rukom. Sve se stiša.

- Što ste obećali na svoju čast, to ste voljni potvrditi prisegom ?

- U svakom času, veličanstvo - odvraća u ime svih palatin, a ostali mu potvrđuju.

- Onda krenimo u crkvu.

Štropot mačeva i koraka. Sve ide k vratima. Kralj uzima ogrtač. Povorka kreće kraljevskim predvorjem i gubi se u dugini hodnicima, silazeći u kapelicu sv. Stjepana.

Sve su svijeće na velikom oltaru zapaljene.

Tamo već čeka kraljev dvorski svećenik. U ruci mu papir s prisegom koju je sam kralj sastavio. Prvi stoji palatin, uza nj kancelar Filipec i biskup Bakač i svi redom. Svećenik digne raspelo

- Posegnite na svoju dušu da ćete mi sina odabrati za kralja!

Sonorno odjekuje zidovima svetoga mjesta kraljev gromovit glas. Gibanje, šuštanje, zveket mačeva. U zrakama sunca što prolaze kroz crveno oslikane prozore rumene se prsti podignuti prema raspelu. Svećenik čita prisegu.

Riječ po riječ odgovaraju povišenim glasom svi kao jedan ...

- Kunemo se da ćemo princa Ivana izabrati za kralja!

Matija stoji kod oltara. Promatra svakog pojedinog, osluškuje zvukove prisege.

- Ţivio kralj Matija, ţivio nasljednik prijestolja princ Ivan!

Te riječi uzviknuo je palatin Zapolja, a za njim odjekne prvi glas iz usta biskupa Bakača.

- Neka ţivi na sreću kraljevstva!

- Neka ţivi! - opetuju svi jednim dahom i jednim pogledom.


~ 497 ~

U kraljevim prsima je svečano. Stoji nadohvat vrhunca izgrađenog cilja. Pristupi k njima i pruţa im ruke.

- Sveti ovaj zavjet neka bude tvrđava sreće kraljevstva i njegovih naroda.

Uveče je slijedila velika gozba. Usred večere kralj nazdravi svojim prijateljima i najavi da se ţeli odmoriti. Na svoje mjesto posjedne sina. Ivan zauzme kraljevo mjesto da zastupa kralja. Zdesna mu sjedi Beatrice, vedra, vesela i obraća se k njemu njeţnošću majke. Kao da je skupila svu čarobnost svoje ljepote, svu zamamljivost naobrazbe, sve dostojanstvo odgoja da izazove udivljenje. Svi koji su dosad čuli o njoj toliko zla, zahvaćeni snagom njenog bića, ne skrivaju udivljenje.

Ivan je zastupao kralja s nešto premalo dostojanstva, ali s neodoljivošću topline i uvaţavanja, iskazivanog svakom pojedinom i najmanjem plemiću. Ĉinilo se kao da se k njemu spušta neka i topla čovječja duša. Njegov vedri pogled, njegova riječ, neprisiljena odvaţnost utisnula je njegovu ličnost u njihove duše.

Drugog dana pošao je Ivan k svojoj majci da se oprosti s njom i s Gordanom. Na njegovu ţelju Borka dade pozvati Gordanu s porukom da je princ ţeli vidjeti.

Njih se troje malo zabavljalo, ne odlaskom u Beč, nego budućim danima kad će se Ivan vratiti u slavi da primi nasljedstvo i krunu. A kad je on ustao, na polazak je ponovo zagrlio majku, uzeo Gordaninu ruku i glasno rekao:

- Dva mjeseca mislit ću samo na ovo sveto mjesto gdje je moja majka i moja sreća.

I pogledavši Gordanu, pokloni se pa izađe.

Kad se vratio na dvor, pozove ga otac. Ivan nađe tu budimskog kaštelana Gyulaja i biskupa Filipca. Ĉun se pojavio, uzme kancelar raspelo, a kaštelan stupi bliţe.

- Sine - reče kralj - kaštelan će u tvoje ruke poloţiti zakletvu. Prije nego što ostavimo Budim, ţelim da se zakune.

Iznenađen slušao je princ kad je kaštelan opetovao kraljeve riječi:

- Zaklinjem se da vrata budimskog dvora neću nikada nikome otvoriti, osim jedino svome kralju i njegovu sinu princu Ivanu.

Kad su kancelar Filipec i kaštelan ostavili kralja i njegova sina same, zapita

Ivan:

- Zašto je to bilo, oče?

- Nikad čovjek ne zna što se moţe dogoditi. Opreznost je mudrost.

Na glas srebrnog zvonca u kraljevoj ruci dobiti Mladen Berislavić.

- Neka dođe zapovjednik crne čete.

Neobično visok, suh i koštunjav čovjek u crnoj odori s oklopom na prsima i crnom kacigom na glavi uđe u kraljevu dvoranu. Lice mu je ogorjelo. Dva oštra poteza ispod očiju sve do usta označuju čovjeka bezobzirne okrutnosti, oštri pogled nešto sumnjivu dušu, a pojava snagu i neustrašivost

Kralj ga upita naročito povjerljivim tonom:


~ 498 ~

- Što radi moja crna četa?

- Veličanstvo, čeka svoju plaću.

Kralj se namršti, a Ivan se nasmiješi. Opazivši sinovljev smiješak, kralj se brzo udobrovolji i odvrati:

- Zapravo, što drugo da radi. Nema rata, dakle, ni plaće. U poslu, nisam se to ni dosjetio

- Bio sam nekoliko puta na vratima dvora, veličanstvo, ali me nisu pustili da posjetim kralja, da crna četa nije kriva što nema rata - reče zapovjednik.

- Odmah ću odrediti neka isplate svima što ih ide.

- Hvala kralju. Gdje nema kruha gine vjernost.

- Uvijek si bio iskren- reče kralj.

- I uvijek spreman dati ţivot za kralja - čvrsto odvrati zapovjednik.

- Danas traţim da tu vjernost potvrdiš i prisegom.

- I deset prisega poloţit ću svojem kralju.

Zapovjednik odgovara riječ po riječ, čvrsto, odlučno. Pri posljednjoj riječi pogleda u oči princu Ivanu kao da je tim pogledom htio da ocijeni svojeg budućeg gospodara i njegovu sposobnost da mu zapovijeda.

Ivan shvati priprostu dušu čovjeka, priđe mu i pruţi ruku. Samo čas zapovjednik se skanjivao, a onda poloţi svoju koštunjavu garavu ruku na prinčev bijeli dlan. Tamne su mu oči zaigrale i obrve trzale.

- Ova bi vas ruka branila, visosti, i da nije prisegla. Vjerujte mi.

- Vjerujem ti - prijazno odvrati Ivan s nekim posebnim razumijevanjem promatrajući prostodušnog čovjeka.

- Pričekaj u predsoblju dok ti donesu plaću za četu - naredi mu kralj.

Zapovjednik ode.

- Taj je spreman na sve, srne - reče kralj - na svako zlo i na svako dobro. Ti si ga osvojio i ostat će ti vjeran.

- Ipak čemu sve te prisege, moj oče? Kao da se ne kanite sa mnom vratiti u Budim? Zar ostajete u Beču?

- Mi smo pred sazivom sabora. Tamo se moţe desiti stotinu mogućnosti da me tko prevari. Ili da mi koji neprijatelj pokuša omesti račune. Ja ću ih sve zaskočiti, preteći, zato hoću da sve ono što je potrebno budućem nasljedniku ima u svojim rukama Svi putovi na prijestolje svakom su neprijatelju zakrčeni. Ja ću ih, eto sve preteći u svemu - smješka se kralj i doda: - A sad odredi što još imaš svojim ljudima. Sutra u zoru putujemo.


~ 499 ~

Drugog dana zaustavila se gomila svijeta na dunavskoj obali. Sve su lađe bile nakrcane kraljevskom prtljagom. Druge su opet krcate dvoranstvom, poslanicima, dostojanstvenicima.

Na palubi kraljevske lađe sjedi kralj. Uza nj Beatrice. S lijeve strane princ Ivan. Njegov pogled traţi u daljini majčin prozor. Bistrim okom vidi da je otvoren i tamo stoje dvije ţene. Tačno razabire glavu svoje majke i glavu djevojke bademastih očiju. Kroz daljine šalje im pozdrave svoga srca. Lađe krenuše uz Dunav.

Uskoro pod Višegradom kraljevska se lađa zaustavila. Kralj, Beatrice, princ Ivan, Filipec, Bakač i nekoliko dvorana otputili su se u dvor. Ravno u istočnu kulu. Tu stoji ogromni ţeljezni sanduk. Kralj ga dade otvoriti. Bio je poloţen sanduk u sanduku. Kad otvoriše poklopac, pred njima zasja kruna. Nekoliko dasaka kralj je promatrao, onda se okrene k sinu:

- Predajem ovu krunu tebi, Ivane. Mnogo je u njoj slave, ali i tereta. Samo onaj koji

zna steći slavu i lako nositi teret moţe je i nositi. Sve su moje nade u tebi.

Njegov glas zvuči kao da se bori s nekim teškim ganućem.

- Ovdje pred kraljicom i prvim dostojanstvenicima stavljam ovu krunu u tvoje ruke jer su se vođe staleţa prisegom obavezali da će tebe odabrati za nasljednika.

Ivan je šutio, obuzelo ga neko teško čuvstvo.

Škljocali su ključevi, jedan sanduk postave u drugi. Kralj zatvori krunu i ključeve dade Ivanu.

- Pred očima kraljice i mojih saveznika predajem ključeve u tvoje ruke.

- Sve što smo ovdje vidjeli i čuli - reče Beatrice - moći ćemo uvijek potvrditi.

Matija joj pruţi ruku i povede je s kule. Stigavši na dvorište, pozove kralj višegradskog kaštelana Raškaja i zaprisegne ga da će otvoriti dvor samo kralju i princu. Sat nakon toga krenule su lađe dalje.

Putem svraća kralj Matija u svaku dunavsku tvrđavu...

Pod Estergonom zaustavi se tri dana. Kraljevska porodica stanovala je u dvoru dječaka hercega vojvode Hipoolita ferrarskog, a zatim je kraljevska raskošna dunavska eskadra krenula put Beča.


~ 500 ~

ASTROLOG I SUDBINA

Sjevernjak se poigrava snjeţnim pahuljicama ispred Gordanina prozora. Njen pogled gubi se iznad dunavske površine, daleko preko grada negdje pod blijedim zimskim nebom. Sjedi na stolici. Ţivo svjetlucanje smeđih očiju odraţava snaţno gibanje duše. Već je dva puta uzalud oslovljuje posluga.

- Buniš me, djevojko, u mislima.

- Vani čeka neki plemeniti vitez da ga primite.

Gordana pogleda k vratima. Djevojka ih otvori.

- Vojvodo dođite! - usklikne Gordana. Lovro skine debeli krzneni ogrtač i stupi u sobu.

- Kako je, dobro da ste tu. Kad ste prispjeli, vojvodo?

- Jučer predvečer. U dvoru su mi rekli da je kralj u Beču.

- Otputovao je prije dva tjedna.

- Vi niste pratili kraljicu?

- Izopćena sam s dvora.

- Vi? Kako je to moguće?

- Sjednite uz kamin. Ozebli ste.

Vojvoda sjedne, ne skinuvši pogled s njenog lica.

- Niste veseli, Gordana.

- Prvu radost u ove dvije sedmice pruţa mi vaš dolazak.

- Odviše je to za mene, Gordana, a premalo za vas.

- Upamtite, vojvodo: ne kazujem svojim prijateljima uvijek sve ono što jest, ali nikad ono što nije. Recite: što su vam rekli na dvoru?

- Predali su mi kraljevu zapovijed: kad se vratim, neka odmah krenem za njim u Beč.

- Valjda nećete ostati tamo?

- Vaš usklik mogao bi me učiniti neposlušnim kralju kad ne bih nosio prevaţnu

poruku.

- Vaša je prisutnost ovdje potrebna tek na Jurjevo.

- Zašto baš onda?

- Taj dan u Budimu će zasjedati sabor da proglasi princa nasljednikom i vi biste morali otići u Hrvatsku i dovesti svakog pojedinog velikaša i plemića, a svaki neka povede potpuno svoju četu za slučaj da se ovdje nađe protivnika. Ako ne budu


~ 501 ~

potrebni u tom smislu, to će brojnost vaših četa nezadovoljnicima oduzeti volju da se protive.

- Ako kralj mene zadrţi u Beču, taj će posao obaviti Damir.

- Više nije na dvoru. Vojvodo, princ Ivan i Damir razišli su se zbog mene.

Mač o koji se vojvoda naslonio zvekne od njegova pokreta.

- Princ je već okajao svoju zabludu, samo što je Damir ostavio Budim. Iščezao. Prije dva dana primila je njegova majka pismo u kojem joj javlja da je zdrav, da misli na nju i putuje dalje. Glasnik je došao iz Štajerske.

- Ĉuje li Damir da se sazivlje sabor, on će se vratiti, zacijelo, jer zna što mu je podanička duţnost.

- Osjećam, vojvodo, kao da je neka nevidljiva tajna sila podmetnula ovaj sukob da odstrani s dvora Damira i mene, a Varadija je odstranio s dvora sam pakao.

- Gordana, zadao sam riječ kralju i neću je prekršiti. Ipak, nešto bih vam morao otkriti.

- Pouzdajte se u mene.

- Dolazim iz Njemačke.

- Slutila sam to već prvi put. Lako je pogoditi da će mudri Matija voditi pregovore sa starim Friedrichom koji vreba na njegovo prijestolje. Princ mi reče da kralj ide u Beč da bude bliţe njemačkom caru.

- Da se s njim sastane i sve izvrši već ovog mjeseca.

- Onda je sve uređeno.

- Bilo bi da njemački vladar odjednom svoj pristanak s kraljem Matijom nije odgodio za proljeće. Naveo je bolest koja mu ne da putovati po toj zimi, ali pravi uzrok je drugi.

- Smijem li ga doznati?

- Ne bih vam ga rekao da me nije izazvao vaš nagovještaj teških posljedica zbog Varadijeva skinuća.

- Dalje, dalje, vojvodo.

- Ulazio sam u predsoblje njemačkog cara. Nisu me spriječili. Sjeo sam tamo i čekao. Najposlije car Njemačke odgađa sastanak.

- Ali zašto?

- Govore na carevu dvoru da su dani kralja Matije odbrojeni.

- To ne moţe biti, vojvodo. Vidjela sam kralja Matiju prije odlaska: lice mu odaje snagu i zdravlje, a od uloga boluju mnogi ratnici i sa šezdeset i više godina. Ovako ne izgleda onaj koji bi mogao umrijeti prije Jurjeva. Nagovorite kralja neka pošalje Friedrichu novog glasnika.


~ 502 ~

- Nije potrebno. Maksimilijanu je očito jako stalo da se nagodi, pa mi je na rastanku rekao da će on sam poći u Linz i nastaviti pregovore koji su vrlo vaţni, Gordana.

- Dakle, vidite, mladi ipak dolazi?

- Ali on ne moţe zaključiti ni potpisati ugovor bez oca. Nikako.

- Glavno je da se Matija sporazumije s Maksimilijanom.

- Bio sam kod uzvišene gospođe i najavio da polazim k vama - objasni Lovro – i ona me zamolila da vas dovedem k njoj.

* * * * *

Zaplakane Borkine oči zaplaše Gordanu, a drţanje Damirove majke teško je zabrine. Vojvoda Lovro nije se usudio da štogod upita. Ţene su šutjele, dok se prva

ne prene Gordana:

- Suze vaše, uzvišena gospođo, padaju mi na srce.

- Slutnja je to dijete moje.

- Ali je neizvjesna i nepodnošljiva.

Vojvoda i Gordana čekali su jak udarac, samo nisu znali s kojeg kraja.

- Stigao mi je glasnik s Griča - saopći Borka nesigurnim glasom.

- Odakle je glasnik? - pita Gordana.

- Iz Remeta.

- Budi mi milostiv Boţe - reče drhtavo Gordana.

- Ĉesmički boluje? - pita Lovro značajno

- Bolovao je.

Gordana osjeti slabost i podupre se o stol. Lovro pristupi bliţe da joj bude od pomoći.

- Bolovao je? A sad?

- Dobro mu je.

- O dobri Boţe, što govorite?

- Oslobodio se muka ovog svijeta.

Gordanina glava klone, drţala se njeţno prihvati za ramena.

- Sjednite, Gordana.

Pala je u primaknutu stolicu. Nekoliko je časaka drhtala, a on su provalile

suze.


~ 503 ~

- Borka je plakala, i gospođa od Brezovice okrene glavu. Dam majka sve se više otuđivala od Gordane, a od Damirova odlaska gotovo ju je počela mrziti, no sada se i njoj orosile oči.

Lovro prišapne Borki.

- Uzvišena gospođo, moram govoriti s Gordanom u pokojniku ime.

Borka mahne glavom i povuče Damirovu majku za sobom. Misleći da je sama, Grodana se preda svojoj boli. Iza nje stoji Lovro vlaţnih očiju i rastuţena srca, tih, bez kretnje da je ne bi smetao.

Gordana jeca. U kaminu cvili oganj. Vani stenje sjever. U srcu mladog vojvode naslagala se Gordanina bol.

Ipak je snaţno svladava šuteći, zatomljujući i dah svoj da ne bi zamijetila njegovu prisutnost. On je prvi, jedini koji je vidio Gordanu plakati. I ova ga spoznaja prisili da se pritaji.

Prolaze časovi, dugi, teški a ona pokriva suzno lice, grčevito sput krikove što joj naviru iz bornog srca. Tad mu se činilo da je duţe ne smije pustiti bez utjehe i koraknu k njoj.

- Trgnula se i obazrela:

- Kad smo bili na Griču?

- Da, već je onda nosio u sebi klicu razorne boljetice.

- Zašto mi to niste rekli?

- Zabranio je meni i Varadiju da vas rastuţimo.

- Onog dana kad smo se tamo u remetskom samostanu stajali govorio je o danu kad ćemo se opet vidjeti.

- Da ne biste vi naslutili što ga čeka. Lijepe bademaste oči pune su suza i kao da padaju po Lovrinu srcu.

U njenoj se duši probudi sjećanje:

- Kad sam odlazila, stajao je na vratima ćelije... sjećate se, i gledao me čudno, dugo zagonetno. Kao da mi nešto hoće reći, a ja ga pitam: Imate li mi štogod reći, oče? Ništa više. A ipak, nešto su njegove oči govorile. Govorile o nečemu o čemu su usne šutjele. Nešto mi je prešutio, osjećala sam da nešto taji.

- I jest, bilo je tako.

- Što, vojvodo?

- Evo što je rekao: "Ona ne smije slutiti da je ovog časa gledam posljednji put..."

- To su govorile njegove oči, a moje srce nije slutilo. Njegov se pogled onog časa sa mnom rastajao zauvijek. - I ona zajeca. Dugo se borila, zaustavljajući plač, a kad joj je to uspjelo, zagleda se u plamen kamina:

- Sad sam siroče, ostavljeno od svih.


~ 504 ~

- Ne recite to, Gordana.

- Ne znam što je majka, ne znam što je majčina ljubav, znam samo što je očinska, kratkotrajno uţivana, brzo izgubljena, nepovratna, nezamjenjiva. Sama sam na tom velikom svijetu. Posve sama.

- Niste. Vi to znate.

- Tko moţe zamijeniti njegovo nesebično srce?

- Gordana, posegnite u moju grud.

- To je muška ljubav.

- Gordana - i on zastane od teškog ganuća - ali već začas nastavi: - Onog predvečerja kad sam se opraštao s Ĉesmičkim traţio je u meni zaštitu za vas. I

zakleo sam se da ću vas čuvati, paziti vjerno, bilo kao muţ, ili kao skrbnik. Svejedno.

- Vi biste to mogli, Lovro? - i pogleda ga očima suznim od plača - i kao skrbnik?

- Moram otkriti svoj posljednji razgovor s Ĉesmičkim. Rekao mi je: "Znam, više se nikad nećemo vidjeti vojvodo. Ne znam kako će Gordana odlučiti svoju sudbinu. Ne znam kani li vas odabrati za muţa, što bih vruće ţelio, ali pitam vas: ne učini li to, bi li joj vaše srce zbog toga bilo neprijateljsko? Odgovorite iskreno". "štogod učinila Gordana, u mojem srcu nema mjesta neprijateljstvu prema njoj" rekoh ja. On me tada ogrli i reče duboko potresen: "Lovro prisegnite mi da ćete Gordani biti skrbnik dogodilo se što mu drago".

- Rekao sam mu: "Odabere li mene ili stupi li tko drugi između moje čeţnje i njenog srca, budite mirni. U meni će Gordana imati vjernog nepokolebljivog zaštitnika do moje smrti". Prisegnuo sam mu to onog predvečerja kad sam osjetio da ga vidim posljednji put. On je uzeo moju ruku i rekao:

"Lovro, vi ste mi smrt učinili lakom jer znam da ćete odrţati obećanje." I dao mi je ovih nekoliko riječi napisanih vama da vam ih dadem kad ga više ne bude. Nosio sam to uza se od dana kad smo se s njim oprostili.

I pruţi joj posljednji oproštaj napisan staračkom rukom i posljednju molbu da primi zaštitu Lovre Iločkoga. Tiho je plakala. On se odrţi čvrsto, dok mu je srce plakalo s njom. Polagano se staloţi prvi vrisak djetinjeg očaja i pretvori u neizrecivu nijemu tugu. Od dubokih uzdisaja podrhtavala su joj mlada bolna prsa.

Tada podigne k Lovri ţalosne oči

- Da, vojvodo. Vi ste mu olakšali smrt, obećavši da ćete me štititi.

- A sada, Gordana, traţim obećanje.

- Kakvo?

- Dogodilo se što mu drago, i ono najteţe, obratite se k meni s povjerenjem. Ako zatraţite od mene nešto od čega bi mi srce pucalo, izvršit ću za vas sve. Hoćete li slijediti tu posljednju ţelju Ĉesmičkog i moju najveću prošnju?

- Vojvodo, moj mi je otac ostavio vas. Njegovu ostavštinu prihvaćam.


~ 505 ~

- Hvala Gordana - reče on pun ganuća. - Sad više niste sami na svijetu.

Gledala je preda se šuteći. Bademaste oči što su zadavale boli tolikim muškim srcima pokrivala je tuga. Sutradan kad je Lovro došao da se prije puta u Beč s njom oprosti nađe je pokrivenu crnim velom. Nikad mu se nije učinila ljepšom. Crna koprena što se spuštala na visoko bijelo čelo činila se kao oblak kad zastire sunce. Govor joj je nešto tiši, glas maglen, ali naglasak nije izgubio odraz energije. Pošto je s njim govorila o njegovu putu, naglasi:

- Ĉujte, vojvodo. Mnogo sam mislila ove noći o svemu što se za ovo kratko vrijeme desilo i skupila sve u jedno: zapravo je sve skrenulo do cilja, nestalo je razorne borbe s Beatriceom, a to je bio najljući neprijatelj i zapreka do prinčeva prijestolja. S njezine strane nema zapreke. Svejedno je što ona osjeća, borbu je napustila jer se prestrašila kraljevih krajnjih mjera. Ipak ima jedna vrlo vaţna stvar, vojvodo, koju ne smijem propustiti.

- Što to? - pita Lovro.

- Sloboda biskupa Varadija. On mora iz tamnice što prije. Njegova prisutnost ţivotna je potreba princu. Danas nema nikoga od svojih uza se. Varadi je u tamnici. Vitez od Srednjice, star i bolestan, već se davno ne bavi kraljevskim poslom, princ nema uza se ni vas ni Damira. Uz njega su, doduše, braća Berislavići pa i rizničar Orban, ali ne mogu mu biti ono, što mu je Varadi, što ste mu vi i Damir.

- I vi, Gordana, svojim providljivim okom i mudrim savjetom.

- Dakle smislila sam kako bismo mogli smekšatt kralja prema Varadiju. Moj plan je gotov, a vi ga morate provesti.

- Kako?

- Moj plan je neke vrsti glume kakvu igraju kraljevski glumci. Neka vas ne bude strah. Smislila sam neki san i napisala. Vi ga morate naučiti i točno ispripovijedati kralju, i to tako kao da ste ga snivali vi. Ali točno kako sam vam napisala.

On je pročitao dokraja i zadovoljno kimnuo: - Vješto ste to izmislili.

- Simbolično. A kralj se često duboko zamišlja u sne i veli da ga sni upozoravaju na pogibelj, dakle, ovaj put bit ću san ja.

- Potpuno shvaćam. Vi biste to bolje izveli Gcrdana sami, ali pokušat ću udovoljiti vašoj zapovijedi. Mislite da će to djelovati na kralja?

- Taj san ima samo otvoriti prozor da se ušuljamo do njegova srca. Naime: vi ćete sve to povjeriti princu i kad kralja trgnete ovom pričom neka dođe princ i svom snagom svojeg upliva nepopustljivo, neodgodivo juriša na kralja. Preplašen snom, kralj će se smekšati i tako lakše popustiti. A moţda već i sam on ţeli da se Varadi

vrati i samo čeka da drugi mole za njegova pouzdanika jer je ponosan da sam povuče svoju odredbu. Kad god je kralj svojevoljan u odlukama, opazila sam da ga snovi smućuju, plaše i čine mekšim. A ovaj san izmišljen je i namješten baš ravno u srce.

- Doista je tako. Ipak, da ste zamolili kraljicu ili kralja da vas povedu u Beč, bilo bi to lakše.


~ 506 ~

- Odredili su da se ne vraćam na dvor dok se ne vrati Damir. Osjećam da je to Beatrice drago, doduše, nemam dokaza, osim jedino moje sumnje, moţda, posve neopravdane.

Vojvoda gleda preda se. Gordana slijedi njegov mutni pogled.

- Vi joj ne vjerujete, vojvodo?

- Zapravo se bojim vjerovati.

- Rekoh: ako se ona obratila od srca ili od straha, svejedno, maknula se s puta. Međutim, ako je taj preobrat namješten, onda je njeno obraćenje najjača, najuspjelija, zapravo genijalna spletka. Ali kuda bi ova spletka mogla nišaniti. Pristala je uz princa Ivana, za mjesec travanj sazvan je sabor na proklamaciju, sve će tamo biti u rukama kraljevih prijatelja. Svi su prisegnuli princu: vođe staleţa, palatin i svi dostojanstvenici, svi kaštelani i vojska. Tu Beatrice ne moţe više ništa. Tu je zapravo već sve u rukama prinčevim i kraljevim. Ĉak da i Varadi ne izađe iz tamnice, Beatrice nema mogućnosti da primijeni spletku. Kako da navali, kad je predala sve oruţje i sama pruţila ruke da ih svezu? Međutim -i Gordana se načas zaustavi, ušuti, gleda preda se, ali strese glavom i naglasi:

- Varadi mora na slobodu. Recite princu: Gordana očekuje od njegove muţevnosti da u kralju provede oslobođenje Varadijevo po svaku cijenu, makar se zbog toga s kraljem upustio u borbu. On mora to izvesti.

- Reći ću mu kako ste mi naloţili. Zapravo je čudnovato - zamišljeno će Lovro - s dvora su maknuti baš oni koji su najviše radili za prinčevo nasljedstvo. Rekoše mi da se i knez Bernardin Frankopan vratio kući.

- Nakon kraljeva odlaska u Beč otputovao je u Bihać. Kraljica ga je upozorila da mala Beci slabi na budimskom zraku i on odluči da ode i malu djevojku povede u Bihać.

- Dakle, ni Beci nije više na dvoru?

- Oprostila se sa mnom. Tko zna kad ću je opet vidjeti.

- Ljubila je nekoga na dvoru?

- A on ljubi drugu. Kako ţivot sve to ispremiješa bez smilovanja. No, dosta o tome. Morate poći. Na rastanku još jednu prošnju: kad stignete u Beč, upitajte odmah za Damira. Princ je slao svoje ljude u Brezovicu i na Grič. Moţda su mu u Beč donijeli kakvu vijest o njegovu putu jer sam uvjerena da je bit najprije u svojem domu, a onda je krenuo u Štajersku.

- To je vjerojatno.

- Princ neće prestati da ga traţi. U svakom slučaju, kad biste bilo u Beču ili gdjegod nešto saznali o Damiru, molim vas odmah pokušajte naći put do njega.

Isporučite mu: Gordana očekuje od njega da se vrati na bojište za kraljevstvo i tamo ostne dok se ne izvrši proklamacija. To znači da se mora vratiti k princu.

- Ne vjerujem da će to učiniti.


~ 507 ~

- Ali mu javite da ga princ moli za oproštenje. Dapače, i sam bi pohitio za njim kad bi doznao njegovo prebivalište. Je li, vojvodo o svemu ćete me obavijestiti?

- Bit će mi to najsretniji dani, Gordana, kad vam budem mogao slati svojeg glasnika.

- Nipošto ne odajte princu da vam je poznat uzrok Damirova nestanka.

Gledajući u njeno, tugom posuto lice, još jednom upita:

- Gordana, nikad mi nećete zatajiti kad budete trebali moju pomoć? Ni u čemu.

- Zadajem vam riječ, moj zaštitniče.

- I ovaj mi je naziv drag.

- Lovro, nikad nisam toliko ţeljela kao danas da se moje srce okrene k vama, ali ono je puno boli za onim dragim starim grobom u remetskom samostanu i puno je brige za svoju zadaću. Vi znate: svojem sam ocu obećala dati sebe za sreću i mir ovog kraljevstva. Ništa me ne moţe navesti da mislim o sebi, nikad mi se to nije ni u snu pojavilo. Lovro, ja idem naprijed mimo sebe. Razumijete li?

- Predobro. Zato vas molim ne uskratite mi moje povjerenje. Kad me ustrebate, ja sam uz vas, Gordana.

- Učinit ću, vojvodo.

- Do sretnog viđenja na proklamaciji.

Oprostio se s njom, ponijevši sobom. Njen lik pun bola i svoje srce puno nade.

* * * * *

U sumraku bečke uske ulice zvuči oruţje i štropoću oklopi. Konjanici jašu korakom. Na čelu im snaţni vojvoda Lovro. Ljudi su istrčali na cestu da bolje uoče nepoznatog lijepog viteza što skreće prema kraljevskom dvoru. Na mramornim rimskim terasama dvora kreću se siluete vrtlara što uređuju biljke na visećim vrtovima. Veseo dočeka Berislavić vojvodu i povede gosta u dvorsku odaju.

- Ovu smo spremili za vas, vojvodo. Kralj vas dugo očekuje.

- Kako mu je?

- Ĉitavim putem bilo mu je dobro. Zdrav je kao riba, samo katkad osjeća boli u nogama, stara ratna bolest

- Damir je stigao u Beč?

- Ne. Princ se mnogo ţalosti zbog toga.

- Idi k princu i saopći mu: Damir se javio majci iz Štajerske da se nalazi ţiv i zdrav. Barem je tako rekla. Reci princu i to da mu nosim vaţnu poruku. A drugo nema ništa novo?

- Posve ništa. Kraljica i ovdje obavlja dnevne poslove i sama još uvijek prima novac.

- Kakav novac?


~ 508 ~

- Svi porezni inkasatori upućeni su da donose utjerana davanja ovamo. Kraljica se baš napadno brine da napuni kraljevske blagajne.

- A kako se snalazi kralj s Filipcem?

- Pokazuje mu sklonost.

- A Bakač?

- On radi samo s kraljicom, njemu ona kazuje u pero sve najpovjerljivije odredbe.

- Na Varadija nitko ne misli?

- Mi Hrvati i kraljevi ugarski pristaše samo čekamo kad će se kralj predomisliti.

- Kako se vladaju kraljičini Napuljci? Ranzano, Francesco i Enrico?

- Svi su jaganjci. I ne čuju se. Ranzano, Francesco i Enrico uvijek su zajedno, ali šute. Kad ih vidim onako zajedno zadubljene, uvijek me snađe misao: Juda Iškariot ostavio je na svijetu tri brata. A najčudnije mi se čini što kraljica nikad nije s njima. Oni stanuju na posve drugoj strani dvora. Ranzano i ne zalazi više u njene odaje na razgovor kao prije. Ako mu ima što reći, zove ga u kraljevsku radnu odaju gdje ona radi s Bakačem.

- Sve su to čudne novosti, moj Berislaviću, sve se na dvoru promijenilo.

- Sve, osim mrţnje kraljevih i napuljskih dvorana. Mi reţimo jedni na druge kao psi i mačke, ali sada oni ne daju glasa od sebe.


~ 509 ~

GORDANIN SAN

Prolazeći u kraljevsku odaju, Lovro je na prvi pogled opazio da kraljevo lice odaje svjeţinu i zdravlje, i to mu saopći radosno:

- Vaši obrazi ne odaju ni traga bolesti.

- Bilo mi je prije više godina još gore, a ni onda mi obrazi nisu uvenuli. Ali imam vaţnijih razgovora. Prigodom svojeg polaska u Njemačku sreli ste putem bavarskog vojvodu Otona. Sad očito već znate zašto je dolazio k meni. Friedrich je htio da se uvjeri o mojem bogatstvu, a kad je Oton gotovo oslijepio od sjaja, predao mi je carevu poruku da me ovog mjeseca očekuje u Linzu. Za nekoliko dana putujem. Donosite li mi kakve poruke za ovaj sastanak s Friedrichom?

- Kad sam stigao njemačkom caru i sve mu izloţio, Friedrich mi je rekao da je već nadvojvoda Oton Brandenburški odnio vašem veličanstvu vijest, ali car Friedrich je pao u bolest dva dana nakon toga.

- Izlika! Izlika! - plane Matija, porumenjevši do čela. - Hoće da me izigra, nedostojni prevrtljivac.

- Veličanstvo, uvjerio sam se da car uistinu boluje.

- I nema sastanka? Nema?

Ĉinilo se da kraljev ţivot ovisi o vojvodinom odgovoru. I on teška srca promatra njegovo rumeno lice i ljutite, uţarene oči.

- Kralju, kad sam odlazio, mladi car Maksimilijan prišapnuo mi je da će on ipak doći u Linz, samo ne zna u koje doba.

- To ne vrijedi. On nije vladar. Zašto ne dolazi Friedrich? Vi znate, Lovro, zahtijevam da mi kaţete uzrok bilo kakav mu drago.

Vojvodu stegne u grlu.

- Rekoh, veličanstvo, uzrok je samo bolest. Car je slab, nije kao vi čvrsta zdravlja. Starac je, a ne kao vi u muţevnoj dobi. Bolest je kriva.

- Laţ, sve je laţ. Friedrich hoće da mi izbije iz ruke Beč za mojeg ţivota. Zato oklijeva. Hoće da napustim Beč. To neće doţivjeti. Ja ću preţivjeti Friedricha. Eto, sa četrdeset osam godina u golemoj sam snazi. Ulozi u nogama, što je to? Svakidašnja bolest, od toga su ţivjeli ratnici i više od sedamdeset godina. Htio sam putovati u Linz, a sad da odgodim? Lovro, svaki mi se dan vuče kao da su tri u jedan spojena. Sto bliţe idem k cilju, to sam nestrpljiviji. Brojim tjedne i dane da smirim brige za kraljevstvo koje sam stvorio i dao mu sjaj i slavu. Ne dam ga rarušiti nikome. Ne dam, ne dam!

- Maksimilijan će doći mjesto Friedricha. Glasnik će stići. Maksimilijanu je mnogo stalo da se pogodi s vama i sprijatelji s princem. To mi je sam na odlasku rekao povjerljivo.

Nekoliko časova se igrao se svojim perom, a onda ga odbaci i okrene se K vojvodi:


~ 510 ~

- Da, stari je tvrdoglav, htio bi me izigrati. Ĉini se da je mladi pametniji, zna tko je kralj Matija. On će vladati Njemačkom i stalo mu je da se sveze s mojim moćnim kraljevstvom i da mu kći ude u moj bogati dvor. Nije to malenkost.

- Da, Maksimilijan očito dobro računa.

To umirenje olakšalo je vojvodi dušu.

- Zapravo me i Filipec uvjeravao da Maksimilijan vise računa na taj naš ugovor od njegova oca.

- Veličanstvo je svojedobno izjavilo da nitko neće doznati o toj osnovi, osim mene i Varadija.

- Valjda ne mislite da bih mogao tajiti pred svojim novim kancelarom takve vaţne osnove? Jedino to da Ivanov brak s Biancom razveţem i vjenčam ga s njemačkom Margaretom, to drţim tajnom, znak je da se u nj pouzdajem. Ali već prozirem vašu glavu. Bojite se kraljice? Moj Lovro, ona se ni ne brine za moje priprave oko proklamacije. Njezino je vladanje potpuno dostojno umne ţene koja je uvidjela da će joj biti dobro samo onda kad se odrekne krune i odbaci borbu. Samo ovako moţe osigurati svoju budućnost za slučaj moje smrti. A vi, Lovro, znajte: neprestano mislim o svojem konačnom cilju i već sanjam o njemu. Ove noći snilo mi se, znate i učen čovjek često je uznemiren jednim snom kao i onaj neuki. Tako se desilo i meni. Moj san upravo je neobičan. Sve su moji sni bili upozorenje na pogibelj.

- Oh - iznenadi se Lovro i, ne znajući, čini li pravo upita:

- Kakav je san snilo veličanstvo?

- Da gledam Ivana kako se uspinje na jednu kulu budimskog dvora. Gore na vrhu kule pojavi se neka spodoba zaodjenuta u crno, pa dugim kopljem spriječava princu da dosegne vrh. Neprestano ga gura dolje. Ja sam drhtao, čekao da se dovine do vrhunca, ali probudio me od sna Radulo. Strašno sam ga izgrdio. Da sam barem dočekao svršetak borbe. Smješkao se kao da zbija šale, ali glas je zvučao ozbiljno.

Slušajući kraljevo pričanje, vojvoda razmisli: što bi sada uradila Gordana? Ona bi ovaj čas ispričala kralju izmišljeni san. I odluči se.

- Ĉudno, veličanstvo. I meni se prošle noći snio san o princu, samo što je imao i svršetak.

- I vama? Kakav je to bio san? Kazujte, baš sam znatiţeljan.

Vojvoda se poţuri da rasplete san koji je smislila Gordana.

- I ja sam snivao da sam bio u Budimu, upravo u krunidbenoj dvorani. Ispred prijestolja stajao je princ Ivan, okruţen mnoštvom ljudi. Neki su od njih mahali

rukama i ljutili se. Bili su protiv toga da princ sjedne na prijestolje. Odjednom se pri jestolje stalo dizati.

- A Ivan je sjedio na njemu?

- Ne, prijestolje je bilo prazno.

Vojvoda opazi da su se kraljeve usne počele razvlačiti, podrhtavati a on pobrza s pričom.


~ 511 ~

- Sad opazim kako je uz princa stajao neki čovjek, a taj se na jednom stao produţivati, rastao je, pretvarao se u neki stup što se dizao sve više i više.

Princ se uhvati za taj čovječji stup i stane se po njemu penjati sve više i brze za prijestoljem, penje se prijestolje ali i princ.

- I što? Je li dostigao? - dahne kralj.

- Nekoliko ljudi pokušava kopljima oboriti princa, ali taj čovjek što je rastao kao stup, a princ se po njemu penjao, pruţi svoje ruke, one se produţe i istrgnu ljudima koplja. Duge ruke tog čovjeka brane sa svih strana princa. Odjednom bude tišina kao u grobu. Svi mi zurimo gore. Obranjeni princ dosegao visinu prijestolja i sad se produţene ruke digoše k princu i naprosto ga posjednu u prijestolje.

- Ah!- dahne kralj i oči mu se smiju kao u djeteta.

- Nastade klicanje među ljudima u dvorani. I ja sam vikao sav izvan sebe. Svi smo digli pogled da vidimo tko je taj što se ponudi kao stup, obranio princa i digao ga na prijestolje.

- I prepoznali ste ga? Tko je bio?

- Bio je kancelar Varadi.

Šutnja. Matija gleda u vojvodu. Napola zatečen, napola mrk kao da je htio pitati tko te poslao da mi to natovariš? Ipak, sadrţaj sna već je od početka ispunio svu kraljevu nutarnjost i poprimio forme ugodnog raspoloţenja pa je šuteći čekao. Nakon kratke šutnje kralj pita vojvodu:

- Vi ste to sanjali?

- Veličanstvo dvoji o mojim riječima?

- Ne! Nikako, Lovro. Samo vi ste vidjeli nekog drugog, a mislite da je Varadi...

- Vidio sam svojim očima. Bio je Varadi, ali san je bio takav, jer ja sam na javi i u snu uvjeren da bi Varadi doista učinio ono što mi je san prikazivao.

- Ne sjećate se moje zabrane da se ne smije spominjati Varadijevo ime? – pita strogo kralj.

- Veličanstvo mi je zapovijedilo da mu iskaţem san i čovjeka kojeg sam vidio.

- Dalje ne ţelim slušati o tome.

Vojvoda se poţuri i objavi:

- Kraljevsko veličanstvo neka mi dopusti jednu vijest koju sam saznao na putu. Na Griču je umro Ivan Ĉesmički. Ĉasak se zagledao u Lovru, a onda će oštro:

- Dakle, ipak se zadrţavao na Griču i onda kad sam ja bio tamo? Gordana je znala i tajila.

- Gordana nije ni slutila - odvrati Lovro, skrivajući zlovolju zbog kraljeve neosjećajnosti prema smrti Ĉesmičkog, ali Matija nije više odgovarao i stao prekapati po spisima na svojem stolu.


~ 512 ~

Malo zatim kralj izreče posve mirno:

- Bit će da su Ĉesmičkog pokopali tajno, dakle, vrlo oskudno. Javite na Grič neka se iskopaju i sahrane na moj trošak, svečano.

Vojvoda nije izrekao ni zahvalu.

- Što je? Nije li dosta ako nevjerniku dajem ukop?

- Kralju, Ĉesmički je bio vjeran vašem prijestolju i vašem sinu.

- Ĉudno. Imam poslanike koji su vjerni mojem prijestolju i mojem sinu, a urotnici protiv mene.

Vojvodin odgovor onemogući liječnik, koji je ulazio, a da ga nisu ni najavili. Stari gospodin, suh, ukočenih crta i hladnog drţanja, stao je pred kraljem. Ovaj se

nasmije:

- Gledajte, vojvodo, ovaj liječnik danas je najveći gospodin u kraljevstvu.

Jedini on zapovijeda vladaru. Evo, točno izvršavam vaše naloge, danas ne osjećam bol.

- Upozoravam, veličanstvo, ne izlazite na vlaţno vrijeme, ali čim sunce osuši zemlju, zdravlje će biti potpuno.

- I opet ćemo jahati ulicama Beča?

- Na to mogu zaloţiti svoju sijedu glavu.

Lovro ostavi kraljevu sobu miran i pun pouzdanja i uputi se k princu Ivanu. Primio ga je vrlo srdačno i s poštovanjem.

- Berislavić mi je predao vašu vijest o Damiru. Hvala vam.

- Gordana se nada da će se on vratiti, jer će vaša visost učiniti sve da ga opet dovede na dvor.

- I neće se prevariti. Ali do danas o njemu nikakva traga. Poslao sam za njim u Štajersku čim sam od Berislavića doznao vašu vijest.

- Visosti, nosim vam od Gordane poruku. Ona vas moli da biste njegovo veličanstvo sklonuli neka Varadija oslobodi tamnice.

- Otkad smo u Beču, dva puta sam uzaludno molio kralja i vazda izazvao njegov otpor.

Sad mu vojvoda ispripovijeda prizor koji se netom zbio dolje.

- Kralj nije planuo na vas? - začudi se Ivan.

- I ja sam se začudio kao i vaša visost. Samo me sjetio zabrane da govorim o Varadiju, ali nikako grubo kao u Budimu.

Točno mu saopći kako je sve bilo i ponovo isporuči Gordaninu ţelju da princ bezuvjetno oslobodi Varadija.


~ 513 ~

- To je moja davna ţelja, vojvodo. Pokušao sam kako rekoh, opetovao, uzaludno. Svaki put kralj mi je zaprijetio. Uvijek sam popustio da uštedim ocu uzbuđenje. Uvidio sam da se nekako ušuljam svojom molbom da mi otac barem kaţe što mu je skrivio Varadi, ali mene je priroda lišila svake lukavštine. Ne znam započeti

- Ovih dana morao bi kralju stići neki glasnik. Taj će ga obradovati i to bi vam raspoloţenje moglo posluţiti.

- Pripazite na to, vojvodo, i javite mi.

- Moram još nešto javiti - veli vojvoda. - Gordanine misli tuguju. Zaodjenula se crninom. Ĉesmički je umro.

Vijest teško dirne princa.

- Ova me smrt boli još više što kralja nisam mogao sklonuti da mu vrati svoju milost. I tako je on umro u vječnom kraljevom progonstvu.

- Zato što je branio i čuvao kraljevo prijestolje protiv Napuljaca.

Princ spusti glavu, zamisli se i uzdahne:

- Ne osvećuju li ovakve nepravde? Vojvoda se činio kao da ne čuje.

- Visosti, moram ići.

Kad Lovro izađe, princ sjedne k stolu da piše majci, a zapravo da Gordani moţe objaviti svoju sućut.

* * * * *

Dva dana nakon vojvodina boravka u Beču pojavi se glasnik iz Njemačke. Kralj ga je primio sam. Ĉim je glasnik izašao, Lovro je hitno pozvan kralju. Tu je našao Filipca kako vijeća s vedrim i veselim kraljem. Odmah se okrene Lovri:

- Dobro ste prorokovali. Maksimilijan je stigao u Linz. Javlja mi da se nada da će Friedrich ipak ozdraviti prije svibnja, ali ţeli da do njegova dolaska budemo već nas dvojica načistu. Evo, i piše mi da mu mnogo leţi na srcu savez sa mnom i mojim nasljednikom. I princa ću povesti sa sobom. Maksimilijan će biti osvojen mojim sinom, pa će svojeg starca prisiliti da prihvati ugovor. Napokon, budućnost je na mladima, a ne na starcu. Berislaviću sam izdao nalog da odmah spremi sve za put. Filipec će me pratiti Bakač ostaje da bude na pomoć kraljici i njezinom poslu, a vi, Lovro, vi ste nam ovog puta više potrebni na budimskom saboru nego u Linzu.

- I ja tako mislim, veličanstvo. Ponajprije krenut ću u Hrvatsku da skupim sve Hrvate kraljevske izbornike.

- A njih je čestiti broj - nasmiješi se kralj - i svi su uz Ivana. Vi, vojvodo, uţivate i

kod Ugra veliki ugled, ne samo po sebi nego i po svom pokojnom ocu. Prema junačkom branitelju i kralju Bosne Nikoli i Ugri su osjećali veliko poštovanje.

Pošto su ustanovili dan putovanja, Berislavić najavi da je iz Budima stigao glasnik koji ima vaţnu vijest za kralja. Zadrţavši i Lovru i Filipca, kralj dade nalog da se glasnik uvede.

- Tvoje vijesti nisu dobre? - pita kralj?


~ 514 ~

- Na ţalost veličanstvo, palatin je umro.

Svi su pogledali kralja. Ukočio se u svom naslonjaču. Udarac je bio prejak da bi ga kralj mogao svladati. Utučen zuri preda se. Jedan jaki stup njegove ţivotne osnove srušio se i kao da se čitava građevina stresla. Kad je progovorio, glas je bio sniţen i taman, makar su riječi pokazivale neslomivu snagu.

- Jedan poraz, premda teţak, ne moţe zaustaviti vojskovođu da ide punom vjerom dalje do pobjede.

I opet je malo šutio. Onda pošalje glasnika iz sobe, pozove Berislavića i naloţi mu da obavijesti princa o crnom glasu iz Budima. Ali Matija se već oporavlja od prvog udarca i naglasi:

- Napokon, nisam se pogodio sa sudbinom da baš sve mora poći kao po loju. O zamjeni za palatina ovisi vrlo mnogo - naglasi kralj - pustite me nasamu, razmislit ću i obavijestite kraljicu.

Lovro se nije upletao u njihov razgovor i teško oţalošćen izišao je iz kraljeve odaje.


~ 515 ~

NAVALA SINA

Pola sata nakon toga ulazio je princ Ivan.

Našao je Beatrice kako je u suzama grlila kralja. Ĉim ga spazi, ostavi Matiju i pođe mu u susret:

- Jesi li čuo, Ivane za tešku nesreću?

- Da, kraljice, čuo sam - odgovri Ivan ţalosno.

Još je rekla nekoliko riječi kroz suze, a onda izašla iz dvorane. Sin i otac ostali su sami. Kao da Ivan ne primjećuje, nastavi misliti, a princ je uporno gledao oca dok se u njegovoj duši rađala smjelost, probuđena palatinovom smrću.

- Oče moj, svjestan sam što sam izgubio.

- I ja.

- Usud je upravo bezumno slobodan. Oteo nam je dragocjenog prijatelja u času kad ga najviše trebamo.

- Naći ću drugog palatina, ali drugog Zapolju ne mogu naći. Pravo veliš: usud je zloban.

- A kako da nazovemo sebe, oče moj, kad sami svojom vlastitom voljom gurnemo od sebe dragocjenog prijatelja?

- Sami svojom voljom odgurnemo dragocjenog prijatelja? Kamo nišaniš?

- Oče, ako ste me namijenili ovom prijestolju, dopustite mi da jednom i ja izreknem svoje mnjenje...

- Ti? Svoje mnjenje?

- Znam, nisam dorastao vašim vladarskim vrlinama davati savjete. Ni u snu se nisam dovinuo do vas. Ipak, vi ţelite ostaviti prijestolje meni, dakle, sudbinu i ţivote svih naših naroda polaţete u moje ruke, ostavljate ih mojoj odgovornosti, mojoj savjesti i mojem mozgu. Ako je dakle tako, onda mi ne smijete i ne moţete zamjeriti ako mislim o onome što sam vidio, čuo i stvarao zaključke i ako već danas mislim o svojim budućim savjetnicima.

Zapanjen kralj poloţi ruke na oba drška naslonjača i upita:

- Gle, sve se više razvijaš u muškarca. Govori.

- Oče moj, svoju osnovu da meni namijenite prijestolje poloţili ste na dva jaka

stupa, dva najodanija čovjeka vašeg veličanstva. A sad: jednoga je neumoljiva sudbina bacila u grob, a drugog ste vi bacili u tamnicu.

- Ne diraj u ovu stvar, Ivane.

Princ se ne da zaustaviti i još ţivlje nastavi:

- Vi ste, oče, prodirljivi, dalekovidni, mudri, pa ipak niste svevidljivi. Daleko sam od toga da bih mogao prezirati ljude, odviše sam mlad i ne posjedujem darove


~ 516 ~

proziranja lukavog vrebanja po ljudskim dušama, ali znam tko je bio Varadi vašim osnovama. Osjećam svom dušom da je Varadi nevin.

- Onda znaj istinu: imam dokaze da je Varadi staleţe izravno huškao protiv mene.

- Zašto bi on bunio protiv vas kad vam je bio odan tolike godine, kad je upravo on jedini potaknuo misao da svojeg sina postavite na prijestolje, prije je mislio o tome negoli vi sami i radio za tu misao svom svojom dušom.

- Ali je nahuškao staleţ da traţe od mene sniţenje nameta, prijateljevao je s fratrom koji je propovijedao protiv mene.

- To je u protivnosti sa čitavim njegovim ţivotom i njegovim činima. Mnogo sam puta došao k vama i slušao kako se ljutite na njega jer vam je savjetovao da ublaţite terete. On vam je, dakle, o tome govorio okom u oko, a ne iza vaših leđa. Izdajnici šuruju u tajnosti, a ne govore licem u lice.

- Smije li onaj koji je u drţavi prvi do mene, moja desna ruka, da se buni protiv onih uredaba koje su drţavi potrebne?

- On je imao dokaza da staleţi stenju pod teškim nametima pa vas je htio upozoriti.

- Da si slušao što je Varadi sasuo u lice svojem kralju onog dana kad sam ga bacio u tamnicu, ne bi se mogao za nj zauzeti.

- Ne zaboravite oče, da ste Varadija digli iz puka, njegova je ćud priprosta, ne zna birati riječi, ne zna se pretvarati, svoje zdrave poglede izraţava neobuzdano, ali srce mu je ţivjelo samo za vas i za mene, oče. Varadi je govorio kao oni ljudi na oranici kojima ste vi pristupili kad je meni bilo petnaest godina i rekli ste velikašima: "Skinite mačeve i svojim bijelim rukama pokušajte kopati". A kad to nisu mogu”, kazali ste im: "Umijete samo baratati mačem i kićenom riječi, a ovaj priprosti čovjek zna da iz zemlje izmami hljeb, da ga uzmognete jesti". Sjećam se tog prizora ţivo. Vi ste Varadija uzeli bosonogog iz onog kruga naroda koji hrani svijet kruhom, odjenuli ste ga, dali mu znanja i uzdigli ga do sebe, samo zato sto je bio istinit, iskren, jer ste htjeli imati uza se čovjeka koji ne zna baratati laţnim pretvaranjima. I kad on nešto nije smatrao dobrim, nije to pokrio laskavom riječi, nego je izrekao priprosto i istinski. Oče! Samo ste zato toliko Varadija voljeli, htjeli ste mu pribaviti kardinalski klobuk, a on je to odbio jer nije velikaš. Traţili ste u njemu samo poštenu istinu. Uvjeren sam: ako je on doista velikašima rekao neka od vas zatraţe da smanjite poreze, učinio je to samo zato da ih obodri neka vam kaţu istinu. To ne moţe biti huškanje, to je borba za vaše dobro. Varadi je radio za vašu osnovu da ostavite prijestolje sinu, a ta okolnost hametom tuče svaku sumnju da je mogao biti vaš izdajnik, da bi mogao protiv vas huškati i buniti. Oštro je govorio, ali u vaše dobro, i za vaš uspjeh, i zato vas molim, zaklinjem, ne zaboravite da vam je dragocjenog prijatelja uzela smrt, a drugog ste odrinuli sami. Molim vas, vratite ga barem meni.

Male prodorne bodljikave oči miruju. Samo zjenica svjetluca. Široke velike usne se razvukle, a tek onda otvorile:

- ... i odbacite svoje vjerne podanike Bakača i Filipca i uzmite onoga koji vas je izdao. To ti moliš?

- Oče, izdaja je odviše strahovita riječ.


~ 517 ~

- Ĉin je to, ne riječ. U Budimu dopalo mi je u ruke pismo fratra Bonifacija. Ĉitaj i onda reci svoje mnjenje. - Izvadio je iz koţne knjige hartiju i predao je Ivanu.

Pročitavši, princ pogleda odvaţno.

- Sad si drugog mnijenja, je li? - upita kralj

- Oče moj, dopustite mi da nešto kaţem. Mnogo je godina ţivota utrošio Varadi da vašem sinu osigura prijestolje. To je nepobitno. Kako bi mogao da naziva vas, kralju - i princ pogleda u pismo - vukom kojemu nije donio potomka jer bog neće dopustiti da vaš potomak vrši vlast i vaše ime učvrsti poslije smrti! Oče, prema ovome bila bi prirodna logika bačena naglavce.

- Što je tebi, sine? - Okosi se kralj, upiljivši vrebajući pogled u njega. - Nisi sposoban prosuđivati.

- Molim kralja neka dopusti svojem nasljedniku prijestolja da mu pokaţe kolika mu je sposobnost u prosuđivanju.

- To me naročito zanima. Dakle: čini i radi što hoćeš, ali preda mnom da vidim i sve da čujem.

- Dopustite mi pitanje: tko vam je dao ovo pismo?

- Moj vjerni tajnik Bakač. Ja sam ga slao da potraţi fratra i ovo je pismo našao u njegovoj kolibi. A sve što si tu čitao protiv mene propovijedao je fratar u crkvi u Budimu, što je čuo i Mladen Berislavić. Bakač mi je pismo predao da otkrije trag izdajstva protiv mene.

- Biskup Bakač radio je kao vaš vjerni podanik i baš zato, oče: smijem li govoriti s njim? I to odmah.

- Dapače, ţelim da se uvjeriš tko je Varadi.

Dozvaše iz kraljevih odaja Bakača. Ĉim se pojavio, reče mu kralj:

- Moj sin ţeli govoriti s vama.

Princ priđe biskupu i pokaţe mu pismo:

- Kralj mi je saopćio gdje se ovo pismo našlo i kako je dospjelo u njegove ruke.

Dubokim mirom Bakač odvrati:

- Izvršio sam tešku duţnost

- I time pokazali duboku vjernost mojem kraljevskom ocu, gospodine biskupe. A sad vas molim za vaše mudro mnijenje: nije li vam upala u oči nelogičnost, naime Varadi pravom strašću radi za moje nasljedstvo kod svih naroda, staleţa i drţava mojeg oca, a jedino huška jednog fratra da propovijeda u crkvi protiv mene! A zatim on huška na kraljevske potomke, to je upravo protiv mene, jer ja sam njegov sin?

- Odgovorite onako kako mislite - ponuka kralj svojeg tajnika.

- Njegovo veličanstvo nije me nikad pitalo za mnijenje niti dopustilo o tome govoriti. Pošto me sada pozivlje i dopušta, reći ću istinski. Jest, visosti, ono što ste izvoljeli reći posve je u protivnosti, ali na to ću se osvrnuti kasnije. Znamo da je Varadi


~ 518 ~

uvijek tvrdio da su davanja prevelika, a ja sam bio prisutan kad je velikaše naveo da traţe sniţenje, a o tome govori pismo.

- Da - upadne Ivan. - Jedino se to slaţe sa sadrţajem pisma, ali pogrde na kralja, na njegovo potomstvo u teškoj su opreci s njegovim čitavim ţivotom i radom za kraljeva potomka, za mene. Samo ideja da kralj mene učini nasljednikom potječe od Varadija, samo od njega. Dakle, on je započeo i vodio borbu za ovu ideju.

- Da, visosti, uistinu. Niti je u skladu s ovim pismom niti s Varadijevim činima.

Kralj šuteći sluša, a princ pita dalje:

- Gdje se nalazi fratar Bonifacijo?

- Visosti, sve su potrage za njim ostale bez uspjeha. Kao da je propao u zemlju, a baš to je nesreća. Moţda bi se štošta moglo pročitati da smo ga pronašli.

- Eto vidite biskupe - klikne princ. - Ova vam je okolnost bila sumnjiva jer ste čovjek uma, a zašto niste o tome spomenuli veličanstvu?

- Veličanstvo je strogo zabranilo da se govori o Varadiju.

- Ako veličanstvo strogo zabrani govoriti o krađama, a vi zamjećujete da kralja netko krade? Veličanstvo je na moju prošnju odgodilo zabranu da se spomene Varadi. Sada, eto, razabirem da se nas dvojica, vi i ja gospodine biskupe, slaţemo. Vaš je um svjetao, vaše je srce vjerno kralju, pa vas molim recite: Varadi je imao velikih neprijatelja koji su mu zavidjeti zbog njegova poloţaja na dvoru. Mogli su to pismo krivotvoriti. To nikad nije mogao ni reći ni pisati Varadi.

Ta primjedba i čitav razgovor izblijedi Bakačevo lice.

- Svakako, visosti. Svi kojima kralj iskazuje svoju milost nalaze zavidnike od kojih nastaju neprijatelji. Naročito Varadi. To je prirodno i razumljivo, a ja slutim da je visost dotakla baš ono što u meni leţi duţe vrijeme, ali nisam smio o tome govoriti.

- A sad izrecite sve do posljednje svoje misli - moli princ.

- Visosti, iako se ono o staleţima slaţe, ipak bi ovo pismo moglo biti crna spletka Varadijevih zavidnika

- Doslovce tako mislim i ja - usklikne Ivan. - Istina, Varadi je bio uvjeren da su za manje staleţe davanja prevelika i to je i moje mnijenje - reče princ uvjerljivo - i to otvoreno ispovijedam pred kraljem.

Matija bijesno ošine sina kao što je gledao i Varadija i svakoga tko bi se usudio prigovoriti da odviše tereta nameću svojim podanicima jer se s tim u vezi uvijek smjesta započelo okrivljavati Beatrice i raskoš što ga je uvela na dvor i privukla ga kraljevu ukusu

Ali Bakač ujedno nađe odvaţnosti da princu protuslovi:

- Neka mi visost oprosti. U ovoj stvari ne dijelim vaše misli. Snagu kraljevstva moraju podrţavati podanici što većim davanjima. To je moje mnjenje. Svatko ima svoje i brani ga kako znade. Međutim, Varadi se iskreno, strasno, gotovo divlje borio da vašu visost učini nasljednikom prijestolja. To ne moţe poreći nitko. Na to se mogu zakleti na svoju dušu.


~ 519 ~

- Prema tome, i vi, biskupe, mislite da je to pismo plod spletke?

- O tome sam se uvjerio lagano razmišljajući, ispitujući Varadijeve čine i uspoređujući kasnije sa sadrţajem pisma. U prvom času, kad sam ga pročitao, bio sam se prepao, ali već onda kad sam ga predao kralju, činilo mi se da se više od polovice sadrţaja ne slaţe s Varadijevim radom i uvjerenjem i hvalim vašoj visosti što mi je dala prigode da uzmognem glasno izreći svoje uvjerenje. Ovo je pismo vješto namještena podvala kraljevih neprijatelja.

- Vi ste poštena duša, biskupe! - reče princ i toplo mu pruţi ruku. - Hvala vam.

- I vama budi još jednom hvala visosti. Sad mi je duša oslobođena teškog tereta. Kad nađemo Bonifacija, moţemo tek dokazati Varadijevu nevinost. Ja od sve duše molim kralja da odredi novu potragu.

- Da, i ja se slaţem. Zasad sam svršio - veli princ.

Sad se kralj oglasi strogo:

- Biskupe, o tom ni riječi. Opet uspostavljam zabranu govora o Varadiju. Sad se moţete vratiti svojem poslu.

Bakač se pokloni i ostavi dvoranu. Kralj mrko promatra sina čije lice odaje radosne nade.

- Ĉuli ste, oče. Onaj isti, vjerni vaš Bakač koji vam je po duţnosti predao ovu optuţbu brani Varadija. Vidjeli ste njegov mirni i pošteni pogled i čuli njegovo muţevno i čestito izrečeno mnjenje. Sve što je govorio Bakač posve se slaţe s događajima.

- Dakle, što mi predlaţeš? - upita iznenada sina.

- Prihvatite Bakačevo i moje uvjerenje da je ovo pismo plod nečije spletke. Međutim, našli spletkare ili ne, molim kralja: Oprostite Varadiju što vas je uvrijedio i poloţite opet u njegove ruke sudbinu ovog kraljevstva i moju. Nitko ne bi mogao toliko pomoći vaš cilj kao Varadi.

- Slušao sam to ne kao kralj nego kao otac. Razmislit ću o tome i kao kralj i kao otac pa izreći odgovor.

Ivan pritisne njegovu ruku na svoje usne.

- Palatin je mrtav, oče. Varadi ţiv, a on vrijedi za obojicu.

I Kad je Ivan izlazio iz njegove dvorane, kraljev ga pogled isprati.

Već odavno su se zatvorila vrata za Ivanom, kralj je još uvijek gledao tamo i konačno kimnuo glavom: - "Da, to je moj sin. Taj će se razviti do vrlo razboritog

vladara!"

* * * * *

Drugog dana u kraljevom uredu bavila se Beatrice drţavnim poslovima u prisustvu kancelara Fillpca, Bakača i drugih tajnika. Iznenada najaviše kraljici napuljskog poslanika Ranzana.

- Što vas nosi k meni Ranzano? - upita ona nezadovoljno. - Veoma sam zaposlena.


~ 520 ~

- Veličanstvo neka mi oprosti što smetam. Ali moja je duţnost da vršim ovdje sluţbu poslanika i pouzdanika napuljskog kralja, vašeg kraljevskog oca.

- Što mi imate reći? - upita ona.

- Vašem veličanstvu nema veće brige na ovom svijetu do zdravlja svojeg i kraljevskog supruga pa zato nad njim bdim više nego nad svojim očinjim vidom.

Kraljica zabrinuto pogleda Bakača i Filipca.

- Na što smjera poslanik mojeg oca?

- Odmah ću razjasniti. U Budimu je bilo kraljevo zdravlje vrlo povoljno. Ĉim je stigao ovamo, već se pogoršalo. Smatram da mu je put naškodio. Da sam ja bio kraljev liječnik, ne bih nikad dopustio da veličanstvo, bolujući na ulozima, putuje zimi. Pa ipak, kraljev se liječnik Julius nije usprotivio. I sada se kralj ponovo sprema na put, iako mu je gore. Veličanstvo, samo je do vas da kralja sklonete neka prihvati savjete mlađeg liječnika koji je stekao svoje znanje u Firenci, u Napulju i Rimu. Vi znate, veličanstvo, ovog je liječnika poslao sam napuljski vladar, dakle, otac vašeg veličanstva kojemu zdravlje vašeg kraljevskog supruga mora biti dvostruko dragocjeno. Ne dajte, veličanstvo, da Julius liječi kralja. Njegove su pogreške neoprostive. Pušta kralja da putuje u tom vremenu. Govorim kao zastupnik Napulja kojemu je mnogo do toga da zet napuljskog kralja štiti svoje zdravlje.

- Što velite na to, gospodo biskupi? - obrati se kraljica Filipcu i Bakaču.

- Nisam liječnik - reče Filipec - samo znam da svi oni koji dršću nad kraljevim zdravljem misle isto: put ne moţe kraljevu zdravlju biti od koristi. I vaše veličanstvo zna kakvo je mnjenje o tome na dvoru.

- Da kralj nije putovao u Beč, bio bi danas potpuno zdrav. To tvrde čak i rođaci njegova veličanstva - doda Bakač.

- Uzalud sam o tom govorila kralju. On vjeruje svojem starom liječniku. To je, dakako, prirodno. Ipak i mene obilaze brige zbog postupka liječnika Juliusa. On je svakako vješt, ali kao da kraljevu bolest ne smatra odviše vaţnom. Ja sam nemoćna, a osjećam da kralj ne bi smio putovati.

- Vaše veličanstvo mora uvjeriti o potrebi da ga napuljski liječnik barem pregleda. Njegova je znanost novija i slavnija od kraljeva liječnika. Njemački Friedrich ima tri glavna liječnika, zašto njegov Veličanstvo Matija ne bi imalo dvojicu?

- Umirilo bi nas sve da kralja pregleda znameniti liječnik - primijeti Filipec - pa ako on putovanje dopusti, bit ćemo smireni..

- Zapravo, kraljevi savjetnici nemaju krivo - reče najposlije Beatrice. - Pokušat ću

prva, a onda dođite vi svi za mnom.

I ona pohiti svojem muţu. Našla ga je vrlo mrzovoljastog raspoloţenja.

- Boţe moj, Matija. Tebi je gore. Osjećaš jače boli u nogama?

- Ne u nogama, nego u mislima se uvijek nađe provalija.

- Matija, svim srcem te molim da te pregleda Anđelo.


~ 521 ~

- Potpuno vjerujem svojem starom liječniku.

- Znam, dragi moj supruţe, nikako te ne kanim lišiti Juliusa, ali tvoji najvjerniji savjetnici Filipec i Bakač, tvoji rođaci Gerebi i čitav dvor čude se što ne dopustiš da te Anđelo samo pregleda. Da ti našu prošnju ne bi upravljalo nikakvo drugo osjećanje, primi je kao plod bojazni za tvoje zdravlje s kojim su povezane sve naše lične koristi.

- I tvoja korist!

Ona klekne pred njegovim naslonjačem:

- Ako ne vjeruješ da je zabrinuto moje srce, onda vjeruj u moje koristoljublje!

Uđoše Filipec, Bakač, Orban i drugi te stadoše moliti kralja da popusti njenoj ţelji.

- Neka bude - pristane napokon kralj. Odmah uvedoše napuljskog liječnika, čovjeka vrlo ozbiljna i osrednjih godina. Kad je pregledao kralja, reče mu smjelo:

- Veličanstvo, vi ne moţete putovati. Niste smjeli putovati ni u Beč. Put je kriv što vam se bolest pogoršala. Vaše su noge natečeno,

- Kako to ne bi opazio Julius? - upita kralj nepovjerljivo.

- Stari liječnici ne smatraju to vaţnim. Oteklina je znak da su ulozi vrlo teški. Veličanstvo mora odgoditi putovanje.

- Do kada?

- Mjesec dana. Dotle će vaše veličanstvo posve ozdraviti ako se podvrgne mom liječenju.

- "Ozdraviti za mjesec dana" - misli kralj. - Pa ove sam otekline vukao sa sobom na bojištima po više mjeseci i opet ozdravio. Ali ako ste tako uporni da ne putujem, odgađam put.

Kad je te večeri kraljev liječnik Julius našao uz kraljev krevet Napuljca, bio je duboko uvrijeđen. Niti je što pitao niti se što zanimao za stanje bolesti. Narednih dana između liječnika nastala je ljuta borba u kojoj se Julius napokon demonstrativno i uvrijeđeno povukao.

* * * * *

Prošlo je nekoliko dana u neodlučnom čekanju. A onda, pošto je napuljski liječnik najodlučnije prosvjedovao protiv kraljeva puta, sazove Matija svoje tajne savjetnike, braću Gerebe, Filipca, Bakača i tajnika Nikolu Balaša. Razloţivši im posao, najposlije odredi:

- U Linz ide u moje ime Nikola Balaš da tamo preda mojem njemačkom nasljedniku moje pismene poruke. Biskup Filipec polazi u Moravsku. Danas sam, eto, odanle primio pismo čeških podanika. Oni prihvaćaju za kralja princa Ivana. Dakle, vi ćete, Filipec, tamo sazvati staleţe da u vašoj prisutnosti proklamiraju princa Ivana i potpišu ispravu. To se ima svršiti odmah. Kad pukne glas da je prodro u osvojenim češkim krajevima, u Budimu će poći lako. Neka se svi poţure. Vrijeme je do sabora kratko.


~ 522 ~

Glasnici su odlazili i dolazili, a kralj je primao vijesti i odašiljao ih, svladavajući se. Na časove snalazile bi ga opet boli, više nego zimi, a to mu je oduzimalo strpljivost. Anđelo se bavio oko njega s velikom paţnjom, dok bi Julius bijesan na svog takmaca, jedva dolazio. I tako je stari liječnik potpuno napustio svojeg kralja. Biskup Filipec bio je spreman za put u Ĉešku, samo je još čekao da kralj imenuje novog palatina.

- Uzalud trošim vrijeme - reče kralj Filipcu. - Još se nisam odlučio koga da postavim za palatina. Radije krenite u Ĉešku i pozdravite svoje češke zemljake. Recite im da će Filipec, češki sin, i dalje ostati prvi do mene i, ako prije umrem, do mojeg nasljednika.

- Veličanstvo, sluţim svojim silama prijestolju i vašem sinu. I zato bih savjetovao kralju da odluči što prije o palatinu. O njemu mnogo ovisi.

- Znam, prijatelju, baš zato moram razmisliti. A vi putujte sretno, hitro i još se

sretnije vratite.

* * * * *

Kraljica Beatrice neprestano je zaposlena drţavnim poslovima, ali je slobodno vrijeme proboravila uz kralja, braneći se oko njegovog zdravlja i govorila mu:

- "Anđelo mi obećaje da će do Jurjeva tvoje boli i otekline na nogama posve nestati. Samo da minu tvoje brige i jednom se svrši proklamacija. Odahnut ćemo oboje - i njeţno mu ovije ruku oko vrata.

- Kakva je sreća ţivjeti s tobom, Beatrice, kad si tako dobra. Nema nijedne dragocjenosti koju bih ti uskratio. Sagradit ću dvorac, pun raskoši, o kakvom nije sanjao nijedan rimski imperator. A taj će dvor biti samo tvoj, Beatrice.

I opet se sagnula k njemu podatnom njeţnošću, ljubeći mu lice. Uto se pojavi princ. Beatrice ga oslovi majčinskom Ljubaznošću, ali se brzo povuče i ostavi oca i sina same.

- Ivane - reče kralj - dao sam te zvati. Potrebno je da priučiš nadomještavati svoje savjetnike. Dakle, ja neću imenovati novog palatina.

- Zašto oče? - začudi se princ.

- Pogibeljno je to. Svaki velikaš očekuje da odaberem njega. Ako se odlučim za jednoga, drugi i njegovi prijatelji ustati će protiv mene. U doba kada trebam sklonosti svih jednako, neću da odaberem jednog od njih. Kad budu svi na saboru, svaki će se od najuglednijih nadati da će izbor pasti na njega i to ih mora potaknuti da se takmiče za moju milost. A kad tebe proklamiraju i okrune, onda ćeš mi reći u kojega se od svih najviše pouzdaješ. A sad me čuj: prije osam dana bilo je govora o Varadiju.

Princ osjeti da je došao odsudni čas.

- Razmislio sam sve, naročito ono što nam je govorio Bakač. On se uistinu često ljuto uhvatio s Varadijem, dakle, to nije teško kraj Varadijeve ćudi, a ipak, Bakačevo razlaganje je plod poštenog razmatranja. No, kolikogod me Varadi nedostojno uvrijedio, moţda je čak u duši moj protivnik, ali sav ţivi i umire da tebe


~ 523 ~

podigne na prijestolje. Moţda će tebe baš njegove ruke obraniti od svih neprijatelja, posjesti u prijestolje kako je to prikazivao san.

Ivan suzdrţi dah, a kralj će hitno i strogo:

- Sjedni i piši. Diktirat ću ti u pero.

"Gospodinu biskupu Varadiju! Javljam vam da sam nakon teške borbe s mojim kraljevskim ocem napokon toliko uspio da je saslušao moje razloge koji su smekšali njegovo očinsko srce. Kralj dopušta da iz vašeg zatvora iziđete, odmah dođete u Beč i ovdje zamolite za oproštenje što ste ga uvrijedili, a ja znam: on će sve oprostiti i zaboraviti. S ovim pismom donose i kraljevu rukom potpisanu odredbu da vas odmah puste na slobodu i dadu vam sve potrebno za put u Beč. Ivan"

Nakon dovršenog pisma Ivan pristupi ocu i poljubi ga u ruku. Kralj će mirno i hladno:

- Ĉinim to za tebe, a sad neka moji tajnici sastave odredbu da se Varadi pusti na slobodu i donesu meni na potpis.

Princu se činilo kao da je kralju odlanulo kad je Varadiju mogao da dade slobodu i presretan se uputi u kraljevske kancelarije. Tu preda nekom mladom tajniku neka potpiše kraljevsku odredbu da se Varadi pusti na slobodu i odnese kralju na potpis. Zatim preda svoje pismo da se ujedno s kraljevim nalogom pošalje zapovjedniku Višegrada.

- Ĉestitam vašoj visosti - reče Bakač kad je princ u tajništvu predao pisma.

- Biskupe vi ste mi pomogli da pobijedi pravednost. Vjerujte, kad sam slušao vaše odgovore na moja pitanja, stekli ste moje povjerenje.

- Visosti neću da se takmičim s Varadijevom sklonosti prema vama, ali iza njega nema nikoga tko bi vas bolje od mene razumio i više od mene poštivao. Ovo će kraljevstvo dobiti u vama najpravednijeg nasljednika.

- Oslonit ću se na Varadija i na vas.

Ivan pozove u svoje odaje Lovru Iločkoga.

- Vojvodo, kralj je podijelio Varadiju milost i oproštenje. Već sutra otposlat će se pisma u tvrđavu s pozivom da odmah dođe u Beč.

Lovro se snebivao od čuda.

- Visosti, pobijedili ste kralja, a to je isto kao da ste osvojili Carigrad.

- Polako, vojvodo, svoju slavu moram podijeliti s Bakačem.

Lovro se zapanji.

- Sjetio sam se tog časa Gordanine sumnje da se Bakač šeće ispred Varadijeve tamnice

- Vi se tome čudite? - pita princ - i odmah nastavi: - Oni su često bili u opreci i baš ta okolnost razotkriva veličinu Bakačeve duše. On je pravom govorljivošću zagovarao pred kraljem moje uvjerenje da se radi o spletki protiv Varadija.


~ 524 ~

Princ ispriča Lovri što se prije osam dana raspravilo pred kraljem i što je govorio Bakač. Na temelju svega toga Lovro je stekao uvjerenje da je Bakač po duţnosti predao pismo i poslije, braneći Varadija, dokazao da ga vodi pravednost i sklonost prema njemu. Kad su svršili razgovor, vojvoda ustane:

- A sad, visosti, opraštam se s vama. Kralj mi je odredio da putujem u Hrvatsku odakle dolazim s tisućama Hrvata u Budim na proklamaciju vaše visosti. Sutra u zoru krećem. Dočekat ću vašu visost u trijumfalnoj slavi u Budimu.

Princ mu pruţi ruku i toplo se oprosti. Kad je Lovro ostavio prinčeve odaje, zadovoljno je razmišljao:

- "Svi smo krivo činili Bakaču. I sam Varadi. On je poštenjačina. Da nije, zar bi povlađivao princu i tumačio kako je ono vraţje pismo plod spletke?"

Još iste večeri sjedili su Lovro i princ Ivan svaki u svojoj sobi i pisali Gordani vesele vijesti. Svaki je od njih dodao pismu svoje srce i svu svoju dušu. Ivan je pisao i majci s puno tople ljubavi i ushićene nade. Sutradan krene Lovro u Hrvatsku, a dva dana nakon toga otputovao je Filipec u Ĉešku da se vrati s proklamacijom princa Ivana u osvojenim češkim krajevima. Tog je dana kralj odahnuo. Noge su mu bile već gotovo posve zdrave i on se posve priljubio svojem novom liječniku. Vedar je, veseo i pun nade čekao posljednji čin u velikoj dugogodišnjoj borbi da prijestolje osigura svojem nezakonitom sinu i time spasi kraljevstvo krvavih borbi stranih vladara za ugarske i hrvatske zemlje.

Na dvoru nastade mir. Kraljica je svoje dvorane oštro pritegnula da se ne svađaju s hrvatskim i ugarskim kraljevskim dvoranima. I tako su slijedeći dani prošli u potpunom zatišju, što je kraljevo raspoloţenje učinilo još vedrijim i potpuno svjesnim pobjede svojih osnova.


~ 525 ~

U SLAVLJU IVANA KORVINA

Tako je osvanula subota uoči Cvjetne nedjelje. Slavio se prinčev rođendan. Tom se prigodom odrţavao u Beču neviđeni svečani turnir. Na tribinama se okupilo sve bogatstvo njemačkih. ugarskih i hrvatskih velikaša koji su tom prigodom boravili u Beču i prispjeli iz Budima.

Strani poslanici iznijeli su raskoš svojih vladara, na svojim odorama i odijelu svoje pratnje. U tome su se naročito natjecali poslanici Milana, Venecije i Napulja. Svjetina je zaokruţila sliku turnirske svečanosti kojoj su bili ţarište kralj Matija, njegov sin i kraljica Beatrice. Sve se divilo kraljevom svjeţem izgledu. Bio je rumen, veseo gotovo pomlađen. Kad su za vrijeme stanke turnirskih borbi kralja ponudili doručkom divili su se njegovoj gladi.

- Taj će ţivjeti još dvadeset i više godina - veselili se kraljevi prijatelji.

- A što mu nedostaje? Boluju mu noge od uloga? Teška li čuda! Bolovao je od toga moj otac trideset godina - priča Berislavić Simonu. - Samo da još princ danas izvojuje pobjedu, onda je već okrunjen kraljevskom krunom.

Znak trublje najavi da se turnir nastavlja. Veliki megdan mačevima i kopljima vodio se između prvih vitezova na oruţju. Sva pozornost svrati se, međutim, na princa Ivana. On nastupa kao protivnik najjačem njemačkom vitezu čiju slavu još nitko nije potamnio. Dršćućim srcem gleda kralj svojeg jedinca kad se pojavio pred njim na vrancu. U grimiznom sedlu sjedi princ u pozlaćenom oklopu. Digao se zlatni vizir ispod kojega se smjesi sinovljeva ljubav ocu i on dobaci poklik:

- Pobijedi, moj sine!

- Pobijedi, moj posinče! - klikne Beatrice.

Topli val sreće ustalasa se u kraljevskim grudima. Sve zuri na bojno poprište gdje se na konjima ustobočili protivnici. Njemački vitez promatra mladog protivnika, tako njeţnog, mršavog, s mnogo samosvjesnosti i nasmijanom ironijom. A Ivan je ozbiljan, miran.

Borba otpočne. Svaka ţilica na kraljevu tijelu dršće. O toj turnirskoj pobjedi ovisi slava, poštovanje, veličanje i sve prosuđivanje svih umnih vladarskih vrlina. Zato kraljevski otac dršće. Njemački vitez je jak, mlad, princ hitar, dosjetljiv. Njegova vještina pravo je umijeće i nadomješta mu snagu. Zvekeće oruţje, treskaju štitovi i konji. Borba biva sve ţešća, protivnici se biju za čast, slavu, za prvenstvo, Ivan još i za kraljevsku slavu.

Divlje se gone protivnici. Sudaranje oruţja ulazi ljudima u kosti. Svjetina je masa treptavih ţivaca, besvjesnih, suludih. Nešto se zbilo. Bijeli Beč po prirodi i po srcu moţe ţeljeti pobjedu samo sinu svoje krvi. Krikom zadršću nebo i zemlja...

Urlajući zatalasali se gledaoci, divlji vrisak kraljevih pristaša, pomahnitali vitezovi uzdiţu gole mačeve, bacaju u vis klobuke. Paţ Stjepko baci se kralju pred noge, vičući:

- Naš princ! Naš princ, pobijedio je.


~ 526 ~

Njegov glas gubi se u šumi bujice. Kralj Matija uzdiţe ruke. Beatrice ih uzima i ljubi. Ljudi traţe da princ obilazi okolo kruga da ga svi vide. Trijumfalno jaše Ivan, posut slavom što se survala nad njime kao pljusak. U zlatnom oklopu, ovjenčan lovorom, pobjednika, nalikuje na kraljevića iz priče kojom ga obavija fantazija. Onda krene u dvor, a zrakom se prolomi jedinstveni povik prisutnih staleţa:

- Ţivio nasljednik prijestolja!

Svi su omamljeni radošću, svi su pijani od pobjede. U dvoru Ivan siđe s konja i uspinje se mramornim stubama. Hiti u svoju odaju da bojnu odoru zamijeni grimizom kraljevskog sina. Valja poći s kraljem i kraljicom u krunsku dvoranu za primanje. Onda stupi u kraljevu odaju u ruhu od crvenog brokata izvezenom dijamantima i biserom. Kralj i kraljica čekaju. U Matijinu srcu skupilo se ganuće. Suznim očima ogrli sina:

- Ivane, sine, na taj svečan dan pitam te: hoćeš li kraljici biti zaštitnik, vitez, vjeran

posinak i poslije moje smrti?

- Oče, obećajem ti, ali ti ćeš još dugo uţivati u mojoj dobroti.

- Beatrice, moj sin ne moţe prekršiti obećanje. Ona ovije princu ruke oko vrata i reče:

- Ivane moj, ne traţim od tebe prvo mjesto u tvojem srcu, tamo je tvoja majka. Podijeli mi drugo, a ja ti se kunem: bit ću ti druga majka.

- Dobra kraljice, moja zahvalnost i vjernost nikad neće presahnuti. Na to se kunem pred licem svog uzvišenog oca.

Ponovnim zagrljajem zahvali kralj svojem sinu.

- A sad idi s kraljicom na primanje. Zastupaj kralja, nasljedniče moj.

Ivan povede kraljicu u veliku krunsku dvoranu za primanje, punu velikaša, poslanika, dvorana svih zemalja. Visoki se svodovi lome od plamenih poklika, oduševljenih pobjedom. I na večernjoj gozbi zastupao je princ svojeg oca; dok je njemu zdesna sjedila Beatrice, potpuno predana paţnjom nasljedniku prijestolja.

Iz njegova srca nestalo je posljednjeg tračka sumnje i mrţnje prema Beatrice. Njezino vladanje izbrisalo je sve što se u njemu nagomilalo protiv nje. Oprostio joj je u dnu svoje duše onim plemenitim osjećajem kojim ga je nukala na to oproštenje njegova majka.

I dok su ga ljudi obasipali slavljem, odanošću i nadama u budućnost, misli su mu hrlile u majčinu toplu odaju Budima, a njeno mu je srce stvaralo san o sreći kojom će ukrasti ţivot svojoj majci. Više nije ţelio osvetu Beatrice, već samo mir i sreću svojoj majci, a uz nju je vidio Gordanu, lijepu, ponosnu, ovjenčanu krunom koju u

dubini svoje duše čuva za nju. Ta ga slika opaja i usrećuje.

Jedinu sjenu ovog časa čini duboko pohranjena ţalost za Damirom, jedinim prijateljem njegove mladosti. Ali sad mu njegov novi poloţaj pruţa mogućnost da ga dovede natrag i pruţi mu zadovoljštinu. I zato će povesti najveću potragu za njime. Nakon gozbe, za vrijeme glumačkih igara, pojavi se kralj, ushićeno pozdravljen. Oko njega skupili se poslanici, čestitali mu, a ponajviše poslanici Milana.


~ 527 ~

- Danas je dovršeno - rekoše Maffeo i Marcelo. - Njegova visost već je moralno zasjela na prijestolje. Ĉestitam veličanstvu i vojvotkinji Bianci - a kralj se smiješio, srdačno da sakrije svoju političku tajnu.

Ove je večeri kralj obujmio svojeg sina i kliknuo:

- Moje muke su dokrajčene. Ovo je pretposljednji prizor u igri koju sam vodio za svoj cilj. Posljednji prizor. Tvoj trijumf slijedi na Jurjev dan.

- Vaš je to trijumf, oče moj.

- I moj. U Linzu je njemački prestolonasljednik. Predloţio sam mu da nakon Uskrsa dođe na granicu mojeg i njegova posjeda. Ondje ćemo se sastati. Naši su pregovori napola svršeni. Filipec je na putu i vraća se s tvojom proklamacijom u mojim i češkim krajevima. Hrvati su tvoji. Time je tvoj uspjeh na budimskom saboru osiguran. Kraljica je s tobom i za tebe. Moj je posao dovršen. Red je na tebi da uzdrţiš danas stečenu slavu, srca podanika i poštovanje svih drţava.

- Posvetit ću svoj ţivot djelu i primiti vaše savjete i ţelje.

- Nikad nisam bio sretniji. Ovaj dan najljepši je u mojem ţivotu.

- Toga je dana, 1. travnja 1494, kraljev historičar na dvoru Bonfini napisao:

"Princu Ivanu ne stoji više ništa na putu da bude proklamiran za nasljednika. Njegova je zvijezda zasjala punim sjajem. Prijestolje Ivanu Korvinu potpuno je osigurano. Kraljeve su muke dokrajčene. Kraljica je sretna, preporođena, nema više ni traga onoj koja je cijeli dvorski ţivot i drţavne borbe pretvorila u paklene lomače. Mirna je i brine se samo da olakša kralju poslove. S pouzdanjem čekamo saziv sabora i proklamaciju."


~ 528 ~

NA CVIJETNU NEDJELJU

Sutrašnja Cvjetna nedjelja našla je sav dvor u znaku radosti i prinčeva slavlja. Velika svečana dvorana odrţavala se u odorama, u licima i u hitnim pripremama za procesiju koja je imala krenuti iz dvora čitavim gradom. U deset sati prije podne određena je misa u dvorskoj crkvi. Kraljica je krenula s princem Ivanom. Za njima su pošli dostojanstvenici, kraljičina braća Francesco, Giovanno, doña Isabella i sve dvoranke. Svi su se poredali uz kralja.

Kralj Matija sjedio je udobno u mekanom crkvenom naslonjaču, smješka se, odzdravljajući pozdravima poslanika, dostojanstvenika i dvorana. Prozirna crvenkasta put njegova lica svjeţa je. Male prodirljive oči pune sjaja. Na širokim usnama igraju se neizrečeni usklici sigurnom pobjedom raspojasane duše. Nakon mise slavila se viteška svečanost. Sinovi velikaša i plemića stupaju pred kralja. U

njegovoj je ruci kraljevski mač, redom ih udara mačem i proziva ih vitezovima.

Prvi među njima je paţ Stjepko. Kad ga dotače oštrica mača, ponosito uzdigne glavu i pogleda Enrica. Njemu je obećao osvetu za davnu uvredu u Budimu i kao da ga ovog puta podsjeća na to. Nakon toga vratili su se svi u kraljevske dvorane.

- Beatrice, Ivane, vrijeme je procesiji. Neka vas svjetina odviše dugo ne čeka.

U dvorištu se svrstala kraljevska povorka s raskošno opremljenim konjima. U zlato odjeveni paţ vodi kraljičina bijelca, Ivanova vranca vodi Stjepko, sav u zlatu, draguljima i novoj časti viteza. Krenuli su iz dvora ulicama grada.

Talasa se svjetina.

Kralj počiva u naslonjaču. Prozor je otvoren. Proljetno sunce grije mu visoko uzdignute grudi u kojima se jednom u ţivotu naslagala sama radost. Promatra svoje rascvjetale vrtove. Počiva mu tijelo, odmara se duša. Osjeća se kao vitez nakon slavne pobjede na turniru.

"Da, to je bio turnir, moj turnir. Turnir sa stotinu protivnika. Svakog trenutka dolazi novi protivnik i bije me novim oruţjem, drugom taktikom, drugim načinom, teţim mačem. Sve, sve sam ih svladao, prignječio i ostao pobjednik. Još samo dvadeset dana, još dvadeset dana, cvatućih proljetnih dana i kruna je Ivanova. Prijestolje zasjeda sin, moja krv. Onda slijedi Ivanov sin i opet sin Ivanova sina. Sve tako dalje neće izumrijeti loza slavnih osloboditelja Sibinjanih Janka, junaka što ga je u Hrvatskoj opjevala pjesma puka. Kako grije ovo sunce dušu, kako svijetli, ljepše od srca gore na obzorju.

Matija, dobro si se drţao. Ĉitav tvoj ţivotni turnir je svršen. Kao dječaka posjeli su te u turnirsko sedlo da se braniš od odraslih, jačih, snaţnijih, lukavijih, svih koji su imali snagu i podmuklost, laţ, himbu i silu u jednoj ruci. Ja sam se branio istim

oruţjem. Dječak u tamnici, osuda na smrt stratište, sa stratišta u progonstvo, poniţenje, sramotno, krvavo, a onda prijestolje. Prijestolje u ruševinama. Skupio sam razoreno kamenje, gradio, sagradio, krpao u jednoj ruci ţezlo, u drugoj mač, pa u borbu, bitku na smrt i ţivot. Ĉas u obrani, čas u navali, moj ţivot na prijestolju bio je turnir obrane punih trideset godina. Sad u naslonjaču sjedim kao pobjednik i čekam nagradu. Neću dugo čekati, još samo dvadeset i dva dana. Samo dvadeset dva i svanut će Jurjevo, kraj svršetka pobjede!"


~ 529 ~

I sklopi oči, dočarava sliku budućnosti i prati svojeg sina na Budim, u slavi trijumfa, okrunjena krunom. Uza nj se prikazuje Beatrice. Daleko negdje u magli opaţa nejasno njeţno Borkino lice i velike plave oči. Ovdje su izblijedile te oči. Sada, u dobru on ih zaboravlja.

Ali onda iščezava i Beatrice. Sad je tu samo Ivan na vrancu, u pozlaćenom oklopu, s krunom na glavi, Ivan koji će imati sinova da na ugarsko-hrvatsko prijestolje nikad ne zasjedne tuđa krv, već samo krv Matijaša Korvina, potomka nekog veličanstvenog pastira koji će ovjekovječiti slavne Korvine. Onda otvori oči:

- Zadrijemao sam, Radulo?

- Da, veličanstvo. I dobro je to.

- Sunce me omamilo i svjeţi zrak. Kako miriše cvijeće na tim vrtovima.

- Veseliš se, stari moj?

- Kako da se ne veselim, kad je mojem kralju dobro.

- Dobro? To je premalo. Mene je sreća zagrlila. Zasluţio sam to krvavo. I zato je često uţivam. Poklonjena sreća nema cara. Izvojevana svojom snagom ulazi u tebe kao nov ţivot. Ovaj Uskrs bit će moj najljepši, Radulo. To je moje proljeće. Još samo dvadeset dva dana i moj sin uzima u baštinu moje prijestolje. Odgojit ću ga za tu vladavinu. Posluţit ću mu svojim iskustvom. On je umna glava, zdravo tijelo i oplemenjen duh.

Kralj se ogleda po vrtovima.

- Dugo se kraljica ne vraća s princom.

- Nakon procesije još će prisustvovati misi u crkvi.

- Bit će kasno objed. A moj ţeludac se buni. Gladan sam.

- Veličanstvo bi moglo prije objedovati.

- Ne, nikako. Zajedno ću sa svojim sinom i kraljicom, ali gle, ide Anđelo. Liječniče, vaš je bolesnik strahovito gladan. Dajte nešto, samo toliko da prevarim ţeludac.

- Odmah ću odrediti da nešto donesu - reče liječnik pa iziđe.

- Mora da je teško gladovati. Kad Ivana proklamiramo, nahranit ću sve gladne ovog kraljevstva. Molit ću za sretno vladanje mojeg sina.

I kralj započne pričati starcu o saboru, zasjedanju, o proklamaciji u češkim krajevima. Ne moţe više zadrţati svoju radost za sabor i ponovo naglasi.

- Još dvadeset i dva dana.

Vrata se otvore. U dvoranu ulazi starica s crnom kapicom na sijedoj kosi. U ruci joj zlatna zdjela puna smokava.

- Veličanstvo, smokve... svjeţe ... slane... danas su stigle.


~ 530 ~

- Nardella, ona zna što treba kralju. Kako se nisam domislio. Starice, podaj mi. Smokve sam uvijek jeo kad mi je bilo dugo čekati objed, ali u Budimu ih nisam ni vidio.

Nardella pristupi kralju, drţeći u ruci punu zdjelu smokava. Kralj se smješka, uzme jednu, slasno jede i veselo prida:

- Ĉekaj, Nardella. I ti ćeš dobiti dar kad osvane veliki dan.

- Veliki dan, kralju moj.

- Samo još dvadeset dva dana do Jurjeva, a onda - iznenada mu se lice namršti.

U trenutku zavlada njime silni gnjev i vikne:

- Nosi se, napolje - i ona preplašena iziđe.

- Tko toj budali dopusti da smješta smokve na stol? Neka odmah dođe dvoranin stolnik. Kakva je to drskost. Nedostojna nepaţnja - viče kralj, crven od bijesa.

U svečanoj odori spreman za svečani objed upravitelj kraljevskog stola stupi pred Matiju, zapanjen iznenadnom promjenom kraljeva raspoloţenja.

- Gnjilim smokvama hraniš svoga kralja? Kakve si smokve spremio danas za svečani stol? One što ih je donijela Nardella?

- Veličanstvo, nisam ni vidio što je unosila Nardella. Ona ih je uzela još jučer.

- Dok moji dvorani maste sebi svoju hranu najfinijim smokvama, najodabranijim jelima, kralja dvore gnjilima, još sad mi je gorko u ustima.

Na srebrnom pladnju unesu jelo i postave na stol.

- Nosite, ogadili ste mi jelo. Dajte mi vode da isperem usta. Gnjileţ mi donosite. Gorka je bila smokva, sve mi se smućuje. Nedostojnici. Da nije bilo na dvoru pokvarenih smokava, odkud bi ih ona budala uzela? Nosite to jelo. Idite mi ispred očiju - kraljeva vika dopire u hodnik.

Onda ulazi Beatrice u sjajnoj haljini, iza nje princ Ivan. Uplašen pohiti k ocu.

- Oče, što se dogodilo?

- Hrane kralja gnjilim smokvama.

Ivan nastoji da stiša strahovitu provalu kraljeva bijesa, a Beatrice mu miluje lice i moleći ga glasom tješi:

- Zaboravi to, Matija, nosim ti veseli glas: svjetina se progurala do Ivana, prosula po

njemu cvijeće. Nisam čula drugo do urnebesno klicanje: Neka ţivi nasljednik prijestolja! Zasuli su ga cvijećem, prolazio je ulicama grada trijumfalno. Ništa više ne stoji na putu našem Ivanu, ništa i nitko, Matija. Ova Cvjetna nedjelja pripada Ivanu i nama dvoje.

To pričanje privlači kraljevo osjećanje, bijes se stišava, oči mu se sjaje.

- Oče, gladni ste - reče Ivan - idemo k objedu.


~ 531 ~

- Ne mogu okusiti ništa. Ova gnjila smokva sve mi je zagadila.

- To se tebi samo čini dragi, - milo će Beatrice - ne misli više na to. - Bit će danas tvojih najmilijih jela - moraš se krijepiti za Jurjev dan.

- Da, za Jurjevo, samo još do Jurje...

S kraljeva lica nestane krv, oči mu se smutile. On klone. Svi potrče. Kralj im leţi na rukama kao bez duše. Beatrice vrisne. Krik Ivanova uţasa prodre kroz otvorena vrata u predvorju. Dvorani, paţevi i sluge pojure u sobu, svi bezglavo viču, trče.

- Liječnika, liječnika, Julius, gdje je? - viče Ivan glasom strepnje i uleti u blagovaonicu gdje skupljeni dostojanstvenici, uzvanici i dvoranstvo očekuju dolazak kraljevske obitelji k svečanom objedu.

Kad je stigao Anđelo, odmah dade kralja poloţiti na postelju. Liječnik pohita iz dvorane. Iza njega je ostala nijema prepast. Uz kralja je Beatrice, izvikuje njegovo ime:

- Matija! Kralju moj! Ljubljeni muţu moj!

Ne daje odgovora.

Smrtno blijed stoji Ivan do kraljevih nogu i zove liječnike...

- Za ime Boţje, što mu je? Pomozite. Nesvijest, jeli?

- Bit će. Neka brzo dođu svi bečki liječnici.

- Imamo već svoje - odgovori straga tihi glas poslanika Ranzana

Dolaze dozvani liječnici, vrzu se, prepiru, jedni drugima dovikuju, dvorski ljekarnici trče. Izlaze i ulaze, sukobljuju se noseći lijekove. Onda se kralj makne, otvori oči.

Olakšanje. Ivan se trza, kraljica se spušta na koljena.

- Matija dragi, što ti je? Boli te? Gdje? Reci svojoj Beatrice.

- Oče moj, dragi, već vam je dobro? Je li? - pita Ivan, nadvivši se nad postelju.

Kraljeve usne se miču, ne otvaraju, samo se tijelo svija u grčevima. Njegove oči su mutne, ugasle. Magleni pogled luta, zaustavi se na Ivanu. Usne se opet miču, a nemaju glasa. Svijest kao da je nestala.

- Oče, dragi, reci štogod?

Ali ne reče. U očima mu vene ţivot, muče ga grčevi.

- Dragi, mili, govori, reci što ţeliš? - vapi Beatrice.

- Zašto ne moţe govoriti, gospodo liječnici - pita kraljica liječnike.

Oni šute, opipavaju mu ruke. Gledaju se, pitaju, bespomoćni su. Dok oni što dolaze iz Beča, pregledavaju kralja, vijećaju i onda šute ...

- Što mu je? Recite mi - pita Ivan strogo.

- Još ne znamo, visosti. Ne da se to ustanoviti na prečac. Nešto je pojeo.


~ 532 ~

- Pomozite mu. Učinite nešto - zapovijeda Ivan - saberite se, gospodo, molim vas, ne gubite glave.

Kraljica sama uzima lijekove i ulijeva ih u kraljeva usta. Kralj strahovito stenje, hropće, viče, svaki taj glas prolazi kroz Ivanove kosti. Beatrice se hvata za glavu, ide po sobi, vičući:

- Pomozite! Ljudi, pomozite!

Jezoviti prizor provlači se odajom. Oko kraljeve postelje sve je više ljudi, dok zidinama odjekuje i prsima zadire strahovito kraljevo jaukanje.

* * * * *

Onda utihne i zaspi.

Tračak nade prošulja se mračnim očima bolesnikove sobe. Nakon probdjevene noći pohita Bakač u kraljeve kancelarije. Svi tajnici, pisari, sjede blijedi, zastrašeni. On domahne rukom crvenoputom mladom tajniku, pođe u susjednu sobu.

Plemić slijedi Bakača i zatvori vrata.

- Tebi je princ povjerio zadaću da pošalješ pisma zapovjedniku tvrđave da pusti na slobodu Varadija. Jedno je pismo bilo od princa Varadiju, a drugo kraljeva odredba.

- Vi ste mi naloţili ujače, da pismo ne odpošaljem dok mi vi ne kaţete - preplašeno će plemić.

- Da, znam. Daj ovamo pisma. Brzo.

Mladić ode, brzo se vrati i preda mu pisma. Bakač upali svijeću i spaljuje ih.

- Što će reći kralj kad dozna što ste učinili?

- Neće doznati.

- Neće? Dakle, zlo mu je, toliko da...

- Kraljevi su astrolozi već prije osam dana prorekli kraljevu naglu smrt. Onda nisam to vjerovao. Danas vidim da je sve svršeno, čekaj, imam za tebe nalog.

Bakač sjedne i stade pisati. Pošto je napisao više pisama, na jedno udari kraljevski pečat i reče plemiću:

- Ferenci, ovo je kraljevski nalog. Krenut ćeš odmah u Budim i predati majci princa Ivana ovo pismo. Tu kralj izriče ţelju da prinčeva majka smjesta krene u Brezovicu, jer kralj ne bi htio da ona bude prisutna Ivanovoj proklamaciji. Dakle, kad prinčeva majka krene, putem ispred Budima dočekat ćeš je ti s mojim prijateljima iz dominikanskog samostana. Evo, tu je pismo za priora. Vi ćete prinčevu majku odvesti u samostan. To se mora obaviti oprezno da nitko ništa ne opazi.

- Sve ste to pisali prioru?

- Potanko. Tebi je dosta da znaš glavno. A sada dalje. Znaš onu kuću uz palaču prinčeve majke u kojoj stanuje Damirova ţena?

- Ljepotica Gordana?


~ 533 ~

- Da. U ovom pismu nalaţe se u ime kralja Gordani da prati prinčevu majku u Brezovicu. Međutim, ti ćeš se posluţiti luka-vošću i Gordanu otpremiti u svoj vlastiti dvorac kraj Budima i čuvati je.

- Da čuvam takvu ljepoticu? Moj ujače, to je opasna zadaća.

- Ti ćeš je izvršiti i zatvoriti Gordanu u dvorcu, opkoliti ga straţom najspretnijih i najpouzdanijih momaka. Ostat ćeš s njima. Gordani ne smije uzmanjkati ništa. Valja dobro s njom postupati, ali ni jedna vrata u dvorcu neka ne ostanu otvorena.

- Dakle, potpuno zatočenje?

- Kao da je u tamnici. Pazi, ako izvršiš ovaj nalog, steći ćeš uza me čestito mjesto.

- To i ţelim. Dakle, Gordanu imam drţati u strogom zatočenju?

- Dok ti ne pošaljem novu odredbu.

- Nađem li u Budimu Damira?

- Nećeš ga naći, on je s princem raskrstio zbog nje i Damir neće ni blizu.

Uostalom, ţuri se. Moraš stići u Budim prije svakog glasnika koji bi tamo donio vijest o kraljevoj smrti.

- Ako kralj ne umre?

- Nitko se više ne moţe nadati da bi ostao ţiv. To je rekao liječnik Anđelo. Dakle, sjedaj na konja i juri što brţe, ţeliš li se doseći visoko.

- Bit će izvršeno, na čast se zaklinjem. Prinčeva majka bit će u samostanu, a Gordana u mojem dvorcu.

* * * * *

Po kraljevskim hodnicima vrzu se blijeda lica zastrašenih pogleda. Idu i dolaze dvorani, dostojanstvenici, sluge, poslanici, šapće se, ispituje, sve ispremiješano uzdasima, jecanjem. Svi lutaju bez cilja i svrhe, zahvaćeni panikom.

Liječnici se sagnu nad kraljem. Uzimaju mu ruke i opet se usprave.

- Spava! - tiho će Ivan, a u grlu ga guši. - Spava!

- I nikad se više neće probuditi. - Strava prolijeće odajom.

- Oče!

Ivanov krik prodrma zidine. Kraj umrlog lava zaurlao je mladi.

Beatrice padne u grčevit jecaj. Muškim se grudima lomi očaj. Bakač klekne i moli.

Na koljenima kleči jedinac uz mrtvog oca, uzima bespomoćno beţivotnu ruku i miluje suzama. Ĉini mu se: potresao se sav svijet i njegove ruševine pokopale ga zajedno s ocem. U grudima mu se razlilo more ţalosti, a on tone, utaplja se i nestaje...

Netko mu poloţi ruku na ramena i čuje plačući glas:


~ 534 ~

- Nesretni moj, Ivane...

- Kraljice - jeca on klečeći.

- Bit ću ti druga majka kako sam obećala tvom ocu.

Netko digne slomljenog princa. Omamljen, nepriseban, razabire Petra Gereba kako je stao uz postelju kraljevskog mrtvaca i već govori svečano, a ipak mu je glas ganut:

- Strahovita nesreća kao grom iz nebeske vedrine zadesila je nas, kraljevstvo, sve. Na okupu smo mi, kraljevi najvjerniji, mi koji ćemo biti zvani voditi druge. Pozivljem vas nad kraljevim tijelom uz koje lebdi veliki duh: obnovite prisegu koju ste poloţili u ruke kralju tamo u Budimu. Prisegnimo ovdje nad mrtvim tijelom našeg kralja da ćemo njegovu i našu ţelju provesti do pobjede, da ćemo princa Ivana izabrati za kralja i nikog drugog.

Nad mrtvim tijelom provlači se bolan uzdah:

- Prisiţemo princu Ivanu...

Onda Gereb nastavi:

- A dok se ne izvrši kraljev izbor, polaţemo vlast u ruke nasljednika princa Ivana i kraljice udove Beatrice. Neka budu na čelu kraljevskom vijeću. To se ime sastoji od kraljevskih dostojanstvenika, nas ovdje i onih koji su u odsutnosti. Kraljevu sinu i udovi kraljici priznajemo pravo da vladaju vijećem od časa dok staleţi ne odaberu i proglase novog kralja, kraljevog jedinca sina Ivana.

- Prisiţemo na svaku riječ - reče Stjepan Zapolja.

- Prisiţemo! - odgovaraju tronuto svi. Kao smrtna molitva prolaze riječi

Ivanovim srcem. Grudi mu pucaju i baci se na očevo tijelo predan jadu.

- Visosti, veličanstvo - tiho će Gereb - neočekivani udarac što je pao kao grom iz sunčanog neba traţi da već u prvim suzama odrţimo vijećanje da nitko ne dospije iskoristiti našu bol. Valja brzo, hitno riješiti vaţne odredbe.

Beatrice digne zaplakano lice uglednicima što su ovog časa predali regenstvo kraljevstva u njene i Ivanove ruke i reče:

- Osjećamo svu odgovornost vaše odluke. Princ i ja odazivljemo se duţnost koju ste nam nametnuli - i ponovo zajeca... Onda opet skine ruke s lica:

- Biskup Bakač neka preuzme poslove kancelara dok se ne vrati biskup Filipec. Pristaje li na to nasljednik prijestolja? - pita ona Ivana.

- Da, da - odvraća Ivan, gušeći se u suzama.

Oči Tome Bakača uperene su u kraljicu. U njima je počitanje u licu tronuće.

- Vašem veličanstvu i nasljedniku prijestolja vjeran podanik vršit će zapovijed - reče svečano.

- A vi gospodo, budite u pomoć nesretnoj udovici i ostavljenom sinu. Savjetujte nam. Pomozite.


~ 535 ~

- Prisegnuli smo kralju za ţivota, a kraljici i princu ovog časa nad mrtvacem.

I nastade tišina. Kraljevi prijatelji okupili su se u dnu odaje. Svi su ovdje: Matija i Petar Gereb, rizničar Orban, Stjepan Zapolja, biskup pečujski Eranus, Ivan Bathory, Stjepan i Mladen Berislavić i vjerni kraljev dvoranin Radulo.

Stoje kao stado prestrašenih ovaca kojima je nestao pastir. U očima im očaj, u duši strepnja. Suze se ukočile, zamrle, kao staklena smrt. Nad njim po svodovima dvora kao da prolazi sablast što se uvukla podmuklo, nenadano i udarila ih usred srca, usred slavlja ledenim krilima, bacila ih o tlo, savila u klupko strave.

Srca im se stisla, oči im široko otvorena traţe skutove nevidljive sablasti čija krila teško osjećaju na svojim dušama. A sve o što im se dotakne pogled: rezbareno pokućstvo, zlatni ornamenti na stropu, bogate umjetnine na stijenama, sve dobiva oblik pitanja strahovitog, jezovitog: i ljudi, i stvari, i princ, i mrtvi kralj, i krik plača na hodnicima, i svaki glas, svaki uzdah pretvara se u predodţbu kraljevih prijatelja

u neko strahovito pitanje. Ni kraljičin plač ni prinčeva bol što ga savija do nogu mrtvaca ne mogu ih probuditi iz uţasa, od tog neizrečenog pitanja što im dušu ispunja stravom.

Koraci zaštropoću mrtvačkom odajom, Beatrice kreće prema vratima svoje odaje polagano, spuštene glave, jecajući. Svi pogledi uprti su u njenu visoku pojavu. Za Beatriceom zaklopila su se teška vrata poput crne aveti.

♣Doña

Marija Jurić Zagorka - Gordana 02

Documents

Transcript of Marija Jurić Zagorka - Gordana 02