M. JURIĆ ZAGORKA GORDANA III MARIJA JURIĆ ZAGORKA GORDANA Za izdavača Petar Majstorović Glavni urednik Marijan Sinkovič Likovna oprema Ferdo Bis STVARNOST ZAGREB Tisak: Štamparski zavod "Ognjen Prica", Zagreb SABLAST STRAVE rijestolje se trese. Kraljevskim dvorom vlada strah. Dršću državnici, doglavnici, dvorani, prevrtljivci, plaćenici. Zebu pouzdanici, pravedni, pošteni. Mrtav leži kralj: Do nogu mu obiKiovjela vlast i - pohotna, žedna mami, dozivlje da je što prije netko uzme. Tko? To pitanje provlači se mrtvačkom tišinom prestravljenim dvorom. Goni hodnicima kraljeve sluge, paževe, dvorane. Guši kraljeve rođake, velikaše, državnike okupljene u krunskoj dvorani. Svi nijemo obaraju poglede, skrivajući strah. Žalost im je prepast, očaj pusti užas. Šute, čekaju. Škripe vrata. Šušte haljine. Ulazi kraljica. Lijepa u crnom velu. Suze teku niz mramorno lice kao rosa niz kameni kip. Za njom ide kraljev sin. Jecaj mu prolama prsa. Državnici nijemo pozdravljaju. Ne progovaraju. Zgnječeno klupko strave. Grobnim mukom nešto zaječi. Topot udara u kovni štit. A ipak je ljudski glas: - Goleme nas steže nesreća. Ako joj se pridruži strava, može biti smrtonosna. Strah kosi sve snage, sve nade. Zapanjeni pogledi bulje u veliku okruglu glavu na kratkom vratu. Bakač! Tomo Bakač, tajnik pokojnog kralja. On nalazi snage da svlada strah, da obuzda jezu. Ili se ne boji? On jedini? - Da, velemožna gospodo! Vidim što vam mori duše, ali pozivljem vas: skrenite oči k nebu odakle je poslana kušnja i dig nite ruke k borbi da se kušnji odrvamo. Državnici bulje u govornika kao brodolomci u blijedu zraku pomoći. - Svjesni smo da će se pred napuštenim bogatim prijesto ljem našega kraljevstva pojaviti gladni vuci, ali nema straha ako

jednodušno i složno održimo prisegu zadanu kralju Matiji. Duh miloga i velikog kralja prokleo bi nas kad bismo klonuli strahom. Osvješćuju se, bude ... - Istekla je prva ura otkako kraljevstvo nema kralja. Ne smije proteći i druga da kraljevstvo bude bez vodstva. Predlažem: neka njime upravlja vijeće onih kraljevih prijatelja i državnika koji su bili suradnici, savjetnici i pomoćnici njegove životne os nove. A to ste vi, gospodo, i oni koji danas ovdje nisu prisutni. Na čelu ovom vijeću neka stupi njezino veličanstvo po zakonu pomazana kraljica i kraljev sin jedinac, nasljednik prijestolja. - Hvala budi bogu i vama, biskupe - usklikne Stjepan Zapolja. - Iz vaših usta protekla je mudrost da razbije bol i užas nad našom nesrećom. Molim njezino veličanstvo i njegovu visost da ovaj križ prime na svoja ramena. - Sine, budimo jaki! - šapće kraljica, jecajući princu. - Izjasni se. Grč bola steže mu grlo. Samo kimne u znak da prihvaća. A kraljica skuplja snagu i obraća se gospodi: - Ljubav i dužnost prema predragom mužu i kralju nalažu mi da pridonesem ovu žrtvu. Ali samo do izbora kralja. Kad novi kralj zasjedne na prijestolje, povlačim se u samostan da molim i oplakujem. U dušama kraljevih prijatelja zaprepaštenje. Beatrica u samostan. Njeno se srce istinski obratilo? Vjerna je mužu preko groba. U očima kraljevih državnika pojavi se ganuće. - Kraljice, ne napuštaj me! - moli princ udovu svojeg oca. - Moja je odluka neopoziva, sinko. U samostanu želim moliti Boga da ti pomogne usrećiti domovinu koja je i moja, a dok ne preuzmeš očevu baštinu, vladat ćemo zajedno na čelu ovom vijeću da uzdržimo ono što je otac tebi namijenio. Bijele ruke pokriju vrutak suza. Opet se uspravi velika okrugla Bakačeva glava. Debelo lice održava svečanu ozbiljnost. - Bog neka tješi vaše veličanstvo i usliši molbe njegove visosti. Vaše veličanstvo, sreća i sigurnost kraljevstva zapovijeda da suspregnemo bol i odmah uredimo najvažnije poslove. Sabor, sazvan za Jurjevo, valja odgoditi i objaviti kraljevu smrt. Treba sazvati sve staleže na izborni sabor i to u što kraćem roku da zemlja što prije dobije zakonitog vladara. I vijeće započne posao. Sastavi poslanicu objave kraljeve smrti i saziv izbornog sabora na staleže za 17. svibnja. Kraljica i princ potpišu punomoć Stjepanu Zapolji da mu povjeravaju vlast nad Bečom i osvojenim dijelom Austrije. Odrede da se opozove biskup Filipec koji putuje u Moravsku da u kraljevo ime proklamira nasljednika prijestolja. Bakač ima voditi poslove vijeća dok se ne vrati Filipec. Zatim odluče da na Veliku subotu čitav dvor krene s mrtvim kraljem u Budim. - Vaše veličanstvo, vaša visosti i gospodo - naglasi Bakač - vlast bez novaca je Herkul bez ruku. Novaca iziskuju poslovi i pripreme za izbor - i vojska. Molim kraljevskog rizničara da nam predoči imovno stanje kraljevske blagajne. Bradati mali čovjek ustaje: - U kraljevskoj blagajni ima jedva toliko koliko nam je potrebno do Budima. Na licima gospode zaprepaštenje. Zapovjednik kraljevske vojske Petar Gereb prosvjeduje: - To ne odgovara čuvenom bogatstvu mojeg uzvišenog ujaka i kralja. Još nekoliko dana prije smrti reče mi kralj da će na Jurjevo nakon proklamacije dati princu ogromnu svotu da je razdijeli narodu. - Ne znam ništa drugo da kažem - odvraća rizničar. Kraljica dade znak da želi govoriti:

- Njegovo veličanstvo svakog je dana slalo velike svote po svojim glasnicima. Zato se ovdje ne nalazi više gotovine. Kralj je sigurno u Budimu spremio obilnu gotovinu koja će nam omogućiti bezbrižnost u hitrom radu za izvršenje kraljeve osnove. Zabrinuta gospoda se smire. Onda ustaje Petar Gereb. - Prisegli smo za život mojeg kralja. Gospodo, nad mrtvim tijelom opetujmo prisegu! - Prisižemo! Beatrica polaže ruku na Ivanovu glavu. Sve to prolazi nad mladim princom kao težak san. Bakač ga nastoji razbuditi moleći: - Visosti, saberite se. Zovu vas vladarske dužnosti. Paževi otvaraju vrata. Ulaze dvije grupe dvorana. Slijeva Napulj ci, dvorani kraljice, zdesna Hrvati i Ugri, dvorani mrtvog kralja. U grobnom muku kraljica objavi: - Čitavo dvorstvo ima da se pokori vlasti baštinika njegova veličanstva, njegovoj visosti princu Ivanu. - Vaša visost želi promjene u službama dvorana? - upita Bakač princa. - Sve ostavljam onako kako je odredio moj otac. - Prisegnite vjernost njegovoj visosti - pozove ih Bakač. Dvorani izgovaraju prisegu. Prinčevi pobjedonosno, kraljičini poraženo. Onda odlaze. Napuljci kunu, oni drugi blagosivlju. Beatrica pristupi princu i zagrli ga: - Moram u samoću da nađem snage. Idi, sinko, i odmori se. - Saberi se i pouzdaj se u nas, Ivane! - tješi ga Petar Gereb i zagrli. - Idi, treba ti odmora. I pošao je u bunilu svoje žalosti. Sagnut nad pismom sjedi Ivan u knjižnici i piše: "U prvom bolu padam na koljena pred vama, Gordana. Pomo-zite da ne pukne srce moje majke što je pregaralo, opraštalo. I ljubilo mojeg oca. Recite joj da njen život pripada i meni. Neka mi ga čuva. To hoće on koji leži dolje na postelji. Njegovo tijelo još je toplo i ne mogu vjerovati da nikada više neće pomilovati dragu glavu moje majke. Njen jauk nad ovom smrću smatram kaznom što sam nepravedno odgurnuo od sebe Damira. Prisegao sam mu vjernost na sreću svoje majke. I odgurnuo ga sumnjom. Pravedno i strahovito kažnjava me bog. Ako je htio da ovaj potres razruši sve što je u meni zla, bit ću zadovoljan. Duša mi se u tolikoj lomljivi pročistila. Ipak, u nesreći razastire Bog nada mnom milosrđe. Dariva mi istinski obraćeno kraljičino srce. Dariva mi duboku odanost svih savjetnika mojeg oca. Uzvratit ću njegovom milosrđu. Budem li morao nositi krunu, neka ona bude svijetla vodilja dobrima i blagi lijek zlima. Neka moja vlast bude poštovana po mojim djelima, a ne po strahu kojemu cinički tirani hoće da podmetnu podaničku odanost. Pa ipak, Gordana, u ovom času steže mi srce uplašeno pitanje ima li u mene snage da vladam sudbinama ljudi što u duši nose zakon božji: pravo da žive u dobru i slobodi? Mogu li biti Periklo u mudrosti vladanja, Sci-pion u bojnoj vještini, Solon u narodnom dobročinstvu, Sokrat u obrani istine? Kao što je Prometej dao ljudima najdragocjeniji životni dar vatru - hoću li ja moći dati najveći duhovni dar: čovječnost? Smijem li sve to htjeti? Mogu li sve to smjeti? Hoće li me na tom putu pratiti sreća što je služila Pompeju? Ili će me zadesiti sudbina Tiberija i Gaja Grakha? Dok mi srce para bol, mozak mi kidaju pitanja, suze teku licem, a oblaci sumnje razaraju mi dušu. Gordana, ljubljena! Vi ste istok moje sreće. Koliko bi bilo olakšanje mojoj boli da ste sada uza me jer vi ste snaga mojeg duha. Gordana, goruća čežnja 10 moje mladosti! Kad budemo dolazili s dragim pokojnikom, čekajte me na dunavskoj obali, čekam susret vašeg pogleda kao što tama čeka prvu zraku zore.

Vječno vaš Ivan.." Odložio je pero i podupro glavu. Vrata se tiho otvaraju. Obazre se: - Što je Berislaviću? - Visosti, kraljica vas moli da se okrijepite jelom. Oslabili ste. - Dobra, brižna kraljica. Onda mladom dvorskom meštru pogleda u oči. - Vi ste Hrvat, Berislaviću. A Hrvati su uvijek bili odani svojim vladarima. - Uvijek im nije bilo uzvraćeno. Pokojni kralj bio je izuzetak. Od vaše visosti nadamo se svemu dobrome. - Hoću da se nikad ne prevarite. Ali, eto, već molim dokaz vaše odanosti, šaljem važno pismo u Budim Gordani. Nikome ne smije dopasti u ruke, već samo njoj. Koga da šaljem? - Simono osjeća duboku odanost prema vašoj visosti i nje zinoj milosti Gordani. Neka on nosi pismo. - Nitko osim vas, Berislaviću, i Simono ne smije doznati kome ide i što nosi. - Jamčim, visosti. - I recite mu: nađe li u Budimu Damira, neka mu isporuči da Ivan iz dana u dan teško čeka njegov povratak. - Gospodin Damir će doći čim sazna za kraljevu smrt. - Ta me nada tješi. Neka Simono putuje još danas. - Putovat će. Idem da mu predam zapovijed. I ostavi odaju. NAPULJSKO VIJEĆE Svileni Napuljski narukavci vitlaju niz ramena, razmahujući se žestokim kretnjama. Crveno-crne cipele glasno navješćuju tihu pobunu, udarajući o pod kraljevske dvorane. Štropot te fizičke pratnje plamenog im nezadovoljstva, naglo utihne. Kraljičin dvorski meštar, crnoput bradati grof Enriko, ulazi i pristupa im: - Što se to događa? - To mi pitamo tebe - odgovori poluglasno otmjeni napulj ski dvoranin. - Kraljica je predala sebe, nas, Napulj mladome gavranu i njegovim barbarima, što veliš na to? - Nemam pravo da kažem što mislim. Tu bi mudrost savje tovao i vama jer kraljica ne trpi prosvjeda. U Grizu usne. Crnokosa ljepotica vrelih očiju prigovara, mrmlja. - Dona Izabela, to ne dolikuje kraljičinoj sestri - ukori je Enriko. - Još niste dobili moj pristanak da mi budete gospodar - odvraća ona ljutito. Spuštene glave ulazi napuljski poslanik Pietro Ranzano. Lice mu je zgužvana pergamena. Tamne oči bez trepavica kao dvije crne točke. Pogled neka tuga pitomog jagnjeta. Crnokosa Izabela mu priđe bliže: - Mi smo izgubljeni, prečasni gospodine. - Bog i kraljica naši su gospodari. Enriko upozori dvorane: - Njezino veličanstvo! Mir! Paževi otvaraju vrata. Zatalasali bijes se pritaji. Crnina Bea-tričine povlake šušti dvoranom. Na dugim trepavicama drhti suza. Ispijaju je podmukli pogledi prevarenog očekivanja. Beatrica ne gleda nikoga. Čitavo joj biće skromna predanost, produhovljeno odricanje. Prolazi dvoranom i nestaje iza vrata. Tihom tugom jaganjca Ranzano ide za kraljicom. Napuljsko se dvoranstvo savija u klupko. Razbuktalo razočaranje prikriva šaputanje.

U grimiznom naslonjaču sjedi kraljica i plače. Napuljski princ Francesko stoji naslonjen iza nje. Gusta šuma crne kose pada mu na oči, crne, uvijek poluotvorene i strasne. Lagano, lijeno ulazi Ranzano. Francesko ga značajno pogleda. Jecajući podigne kraljica lice: - Kakva nenadana nesreća, Ranzano! - Bog odlučuje o našim sudbinama. - Prebrzo se odlučio, neočekivano. Koliko je dobrote pro sipao Matija nada mnom. Žučljivo odvraća Francesko: - Tek od onog dana kad si prijestolje prepustila princu Ivanu. Ona uzdiše kao da nije shvatila prigovor: - Iskreno sam željela da u naš dom uđe mir i sreća. A eto, ušla je smrt - i ispusti glavu. Pitajući, gledaju se napuljski princ i poslanik. Njegov razgovor pronose zjenice. Dugo šute sve troje. Beatrica ustane. Ide polagano sredinom prema vratima. Poslanik i princ prate je pogledima. Na časove se pogledavaju i opet slijede kraljicu. Čekaju, iščekuju. Zabrinuto, nestrpljivo, gotovo ljutito. Grče im se ruke. Nemirno plamte zjenice. A ona šuti i korača sagom. Kraj vrata se zaustavi. Prisloni glavu na rezbareno drvo. Ranzano vreba, Francesko žmirka. 12 Bijela kraljičina ruka uhvati tamni zastor. Polagano ga povuče. Muškarci dobacuju jedan drugome znakove uzbuđene nade. Ona se obazrela. Vraća se sredinom sobe. Sjeda. Prinese ruke k licu, otare suze. Kao da su oči upile u sebe njenu tugu. Obrazi joj se pretvorili u mramor. Hrabro šapće bratu i poslaniku: - Kraljevstvom upravlja vijeće. Na čelu ja i princ Ivan. - Zadovoljavaš se time, sestro? - Drugo nisu mogli učiniti. - Žezlo će predati mladom gavranu? - upita poslanik. - Onome koga izaberu staleži. Nervozno lupka Francesko po koljenima. Ranzano gladi ljubičastu svilu svoje halje i pita: - A tko će biti taj sretnik? - Svi su uz princa Ivana. Čitavo vijeće, državnici i velikaši vezani su kralju prisegom. Vojska, kruna, sve je u njegovim rukama. Hrvati su s njim. Njegovu izboru nema zapreka. Napuljski princ skoči rumen od ljutine: - Nisi više kći napuljskog kralja? - Jesam. - Nijedna se Aragonka ne bi pokorila tome izboru. - I neće. - Beatrice, draga govori već jednom. - Veličanstvo, ipak smo se prevarili? - Što ste mislili? - Grozili smo se tvoje sramotne pokore pomirenja s kraljem i princom. Tvoja odreka prijestolja žigosala je aragonsku dinastiju. - Nisam li bila zarobljena u vlastitom dvoru od kralja? A Ramiro? Nije li mi taj nevidljivi lupež prijetio da će otkriti kralju moja ljubavna pisma iz mladosti ako se ne odreknem borbe protiv princa? Između dva razbojnička napada nisam imala drugog za klona nego: navuci veo Magdalene pokornice. Odreći se zahtjeva na prijestolje i uzeti u naručaj kraljevo kopile. Grliti ga. - Kad Aragonci grle, uvijek dave. - I zadavit ću ga. - Preko njegove lešine uspeti se na prijestolje? - usklikne

ushićeno napuljski princ. Poslanik se samo uozbilji: - Kojim putem sada kani veličanstvo? Da ponovo zatraži pravo na prijestolje? - To bi bio najsigurniji put da ga izgubim. - Veličanstvo ima pristaša u kraljevstvu. - Izgubila sam s njima vezu za moje pokajničke epohe. Sad su svi uz princa. Danas je moj jedini oslonac: puna blagajna.Do vrha. Francesko skoči: - Puna blagajna? Izbor je tvoj. ....,.,.. _ n - Zaboravili ste, veličanstvo: uz novac posjedujete i Bakača u kraljevskom vijeću. - Vaša dalekovidnost luta mrakom, Ranzano! - Ali, Beatrice, Bakač je za kraljeva života uvijek bio na tvojoj strani. - Na svojoj. - Veličanstvo, zar nije baš sam Bakač podupirao vašu borbu protiv kraljeve osnove da princa Ivana učini nasljednikom prije stolja? - Iz osvete što mu je pretpostavio Varadija - odvrati ona. - Podupirao je neizravno vaš zahtjev na prijestolje, maknuo omraženog vam Varadija, dojavljivao vam preko mene svaki korak, dakle, radio je u vašu korist. - Samo u svoju. Moji su se interesi slučajno podudarali s njegovima. Motivi njegova rada bili su: vlastiti probitak. A eto, taj motiv upućuje ga danas da čvrsto pristane uz princa Ivana. To i čini. - Možda naoko. Neka me veličanstvo sasluša. Dan prije kra ljeve smrti natukne mi Bakač da kraljevo pomilovanje nikad neće dospjeti u Varadijeve ruke. Njegovo držanje, dok mi je kazivao, odavalo je želju da to priopćim vama. - Ne bi li ispipao: ne kanim li nakon kraljeve smrti ustati protiv kraljevog sina. U tom slučaju odobravala bih da se Varadi ne vrati. - Veličanstvo, čini mi se da je Bakač zadržao kraljevo po milovanje da ugodi vama. - On se ruga vašoj diplomaciji. Kako bi mogao zadržati kraljevu odredbu, a da ne bude kažnjen od kralja? - Kralj je umro. - A da nije? - Rekao sam mu: kralja čeka smrt. - Vi ste znali? I zadre pogled u njegove tamne oči bez trepavica. Savršeno mirno on izdrži pogled: - Napuljski astrolog prorekao je kraljevu smrt još u Budimu. - A vi ste mi tajili? - Morali biste me kamenovati da srce vašeg veličanstva prije reda zavijem u crno. Jedino sam vaše veličanstvo upozorio na kraljevu bolest i mogućnost smrti. Naravno, rekao sam to i Ba- kaču, držeći ga za vašeg saveznika. - Kraljeva smrt iz temelja mijenja naše odnose. Bakač je uz princa. - Obećaj mu, Beatrice, kancelarsku čast. - I princ mu je sigurno obećao. A uz neiskusnog mladića Bakač može vladati, a uza me samo slušati. On to zna i pokrenut će sve da princa podigne na prijestolje. Uostalom, ne mogu nikako povjeriti svoje osnove Bakaču. Izdavao je Matiju, a izdajica gubi pouzdanje.

- Uzmite, veličanstvo, drugog saveznika. Okupite oko sebe bivše pristaše. - Nedostaje mi vremena. Evo, na prijedlog vašeg Bakača izborni sabor se sastaje 17. svibnja. Dakle, već za pet sedmica. Time je htio, a s njim i gospoda u vijeću onemogućiti razvitak kakve borbe protiv princa. - Veličanstvo ne kani da se pokori, a niti da se bori za sebe? - Ono što ja kanim, razjurit će princa i njegove pristaše. I Ranzano i Francesko zinuše. Primaknu glave bliže, a ona se sagne k bratu: - Francesko, još danas kreni na put. - Danas? Kamo? - Za čitav dvor u Estergon k Hipolitu, a zapravo na nje mačku granicu. Tamo se nalazi Maksimilijan, nasljednik prije stolja Njemačke. Kralj Matija pregovarao je s njim i s njegovim ocem Friedrichom. Uvjeti su bili: princ Ivan razriješit će ženidbu s Biankom Sforza i oženiti se Maksovom kćerkom. A sad Francesko, nosi Maksu ovu poruku: ja kraljica Beatrica, nudim mu svoju pomoć i privolu da zasjedne na ovo prijestolje uz jedan jedini uvjet: da zaprosi moju ruku. Zatečenim Napulj cima zastane dah. Prvi se snađe Ranzano. - Veličanstvo, vaša diplomacija potamnjuje sunce. Njemački vladar i njegov sin moraju objeručke primiti tu ponudu. - Nikad im se neće pružiti podesniji čas da sjednu na ovo prijestolje i zauzmu prijašnje svoje zemlje u Austriji. Tražim da pismeno zaprosi moju ruku i da se obaveže da će se sa mnom vjenčati čim ga izaberu za kralja. - A tvoj bojni plan? - Čim se dozna za kraljevu smrt, uhvatit će sve staleže strava od stranih kandidata na prijestolje. Maks neka odmah izda poslanicu za svoje pravo na prijestolje, onda neka hrvatsko- -ugarskom kraljevstvu objavi rat. U mene je novaca za deset ve likih vojna. To naglasi Maksu. Princ Ivan nema gotovine. Kra ljevske su blagajne prazne, a Maksovu vojsku opremit ću ja. Do đe li do borbe ili ne, pobjeda je Maksova. Francesko je pun nade. - I tako će princ Ivan ostati sa svojim Varadijem, s Hrva tima i malim plemstvom. - Još uvijek opasna vojska - naglašava Ranzano - a protiv Maksa još će više pristajati uz Ivana. - I za to imam lijeka. Pokojni Matija vjenčao je moju dvorsku gospođicu Gordanu s Damirom da princu Ivanu onemo gući uzeti Gordanu za ženu. Ali taj brak održao je Damir privid nim, jer princ čuva Gordanu za sebe. Ako princu ja bacim dje vojku u naručaj? - - Za ljubavnu sreću princ će predati krunu. - Damir će zatražiti razrješenje braka da se s njom uzmogne vjenčati princ. Zapravo, to kraljevsko kopile ionako se nikad nije otimalo za krunom. Gurnuli su ga k prijestolju Varadi i nje gov otac. Gordana će ga zatražiti. Cim stignem u Budim, Gordana pripada meni. - Veličanstvo, razabirem sve. Vaš plan ima velikih i malih bojišta, a svi su utvrđeni i snabdijeveni svakim oružjem. - Ipak ostajem i dalje pokornica i prinčeva pomajka po srcu. Pazite: budimo mučenički strpljivi u čekanju. Škrti u ljubaznosti među sobom, ali rasipni u iskazivanju ljubavi prema princu i njegovim pristašama. Neka mu bude svuda prvo mjesto. Neka se uljulja u san da je kraljev nasljednik. S njim neka snivaju svi. Ivanov izbor mora im se činiti bezuvjetan. Sigurnost nosi bezbriž- nost, a ova isključuje akciju. Čekat će izbor svi zajedno skrštenih ruku. A to mi dostaje.

Plamen joj orumeni lice. Oči sijevaju. Prožima je nada u uspjeh: - Ovog smo časa svršili. Još samo upute kako će Francesko govoriti njemačkom nasljedniku. - Upozoravam vaše veličanstvo da se napuljski dvorani bune protiv prinčeve vlasti. Mogli bi vašoj osnovi zadati neprilike. - Sputat ću ih u lance. Neka dođe Enriko. U odaju uđe kraljičin dvorski meštar. Beatrica mu naloži: - Zapovijedam svojim napuljskim dvoranima da prema prin cu iskažu najveće počitanje, a prema njegovim dvoranima ljubaz nost i uljudnost. Tko ne posluša, otvoren mu je put u tamnicu. Enriko, pazi, o tome ovisi životni plan tvoje kraljice. A sad ispo ruči princu moju molbu da se potrudi k meni. Kad to izvršiš, pripremi sve za put njegove visosti Franceska. Još danas odlazi u Estergon da mojem dragom Hipolitu odnese strahovitu vijest o smrti. Idi i dovedi princa, a onda brzo dalje. Požurio se iz odaje. Beatrica ustane. Strogost joj u licu kad govori o Francesku i Ranzanu.: - Neka su vaša lica kamene ploče što pokrivaju naše na mjere. U prisutnosti drugih utrnimo čak i naše misli. Oči su kao izdajničko svjetlo. Neka oko nas bude neprozirni mrak. Iziđite. Nitko nas ne smije vidjeti zajedno - sve do Budima. Na vratima zakucaju. U odaju uđe kraljičin napuljski dvora-nin. - Veličanstvo, milanski poslanici žele se pokloniti vašem ve ličanstvu. - Reci da je kod mene princ Ivan. - Milanski poslanici su upućeni da veličanstvo raspravlja s napuljskim poslanikom i njegovom visosti napuljskim princem. - Reci im neka se malo strpe. Kad dođe k meni princ, pri- čekaj pol sata, a tek onda uvedi milanske poslanike bez posebnog najavljivanja. Dvoranin ode. Beatrica hitro sklone Ranzana i Franceska u svoju radnu odaju. I onda dočeka Ivana zaplakana: - Sine moj, sjedni do mene. Ne daju nam ni plakati u miru. Vani su milanski poslanici. Nemilosrdno će tražiti da im dademo izjavu zbog Bianke. Što ćeš im reći? - Bilo bi nedostojno tražiti izjave u ovom teškom času. - Pregazit ću svaku obazirnost da saznaju sudbinu svoje princeze. Dopusti da ih ja umirim u tvoje ime. On je plaho pogleda: - što kanite reći, kraljice? - Znam zbog čega se bojiš. Srce ti ljubi Gordanu. Njezin je brak s Damirom samo prividan. Poznajem tvoju tajnu, ali nije čas govoriti o tome. Međutim, ako si u dnu svojeg srca odlučio da se oženiš Gordanom, osloni se na moju potporu. Želim te uči niti kraljem i sretnim suprugom. Gotovo ushićen, uzme njenu ruku i pritisne na svoje usne. U tom cjelovu Beatrica osjeti priznanje i duboku zahvalnost. Oči joj istražuju vrata u veliku dvoranu odakle očekuju Milance. Vrata se polagano otvaraju. Hitro pristupi Beatrica k Ivanu. Ovije mu ruke oko vrata i ne skine ih. Poslanici su prešli prag odaje. I Mafeo i Marcelo snebivljeni šute i čekaju. Beatrica se trgne kao da ih je tek sada opazila: - Oh, jadni smo, nesretni oboje - reče ona tužnim glasom. - Vaša prečasnost, u ime dragog mi posinka, javite njegovoj svjetlosti, odličnom vojvodi Ludoviku, da će izbor njegove visosti za kralja biti jednodušan i izvršen 17. svibnja. Ćim to bude, želim dočekati dolazak moje mile kćerke Bianke, vjenčane supnige njegove visosti princa Ivana, a onda odlazim u samostan da tamo nađem utjehu svojoj boli. Grof Marcelo obori oči. Mafeo izreče nekoliko riječi utjehe. Kraljica zaplače. Poslanici osjete potrebu da se udalje.

U predsoblju sretnu Bakača na putu kraljici. Beatrica ga dočeka tugaljivom naklonosti. Stadoše raspravljati o pripremama za put u Budim i o sprovodu. Zatim ona uzme govoriti: - U danima velike tuge tražimo uvijek one koji bi nas znali utješiti. Stoga želim da se moja dvorska gospođica Gordana vrati k meni. Valja joj to javiti. žalostan kraljičin pogled nezamjetljivo preleti Bakačevim licem. - Odredit ću, veličanstvo - odvrati on. - Molim vas šaljite joj glasnika i poruku. Neka me dočeka lađa stigne u Budim. Vi znate njeno boravište” - Stanuje u kući svojeg muža Damira od Brezovice. Odmah ću otposlati glasnika. Pri tom gleda ravno u oči kraljici i jedva primjetJjivo pogleda k princu. Ovaj šuti i ne miče se. 2 Gordana III Kraljica kimne na oproštaj Bakaču: - Hvala vam od sveg srca. Državnik zatvori za sobom vrata. Beatrica će tiho: - Ivane, ne povjeravaj Bakaču osjećaje svojeg srca. Držav nici gaze ljubav i onda kad su nam najvjerniji pristaše. Gordana te je dostojna i po rodu, to mi je otkrio Ivan Česmički. Neka to bude naša tajna, Ivane. A sad nešto o tvojoj majci. Ispovijedam ti iskreno: nikad se neću potužiti, nikad zamjeriti ako svojoj majci dadeš uz svoje prijestolje mjesto što pripada ženi koja te rodila. - I povjerenje? - Čitavo. Potpuno. Vratio se pun ganuća sinovljeve nježnosti prema udovi svojeg oca. Dok u dvoranama spremaju odar za mrtvoga kralja, Beatrica Aragonska sastavlja u svojem tajnom vijeću bračnu ponudu caru Maksimilijanu. SUMNJE U svojoj poslovnoj odaji Berislavić sprema Simona na put, obasiplje ga savjetima i porukama Gordani. Iz hodnika dopru do njih psovke i povici. Berislavić otvori vrata: - Kakva je to nedostojna vika dok kralj leži mrtav? Visoki muškarac u šarolikoj odori ispadne pred dvorskog meštra. Iz zarumenjelog lica sijevaju oči: - Hoću svoj novac. - Gospodine Russ, ne dolikuje vam vikati dok je sva kuća u žalosti, švicarski poslanik stupi u sobu. - što želite? - Ćuli ste u nedjelju na svoje uši kraljevu odredbu. Zapovi- jedio je da meni i mom drugu isplate troškove. - Dobro gospodine, što je s troškovima? Nisu vam isplatili? - Rekli su mi u kraljevskom uredu da dođem danas u osam sati ujutro i da ću posve sigurno dobiti novac. - A danas ujutro u osam sati? - Rekoše mi: nema novaca! Kralj je mrtav! Zašto su me naručili u osam sati? Znate zašto? Jer su znali da će kralj biti mrtav. - Tko je to mogao slutiti? Ludost. - Znali su, znali su. Morali su znati. Ja to velim. I zato su me naručili da me prevare. A kralj je ipak umro. Velim vam: tu nešto nije u redu. Još u nedjelju bio je kralj veseo, zdrav, radostan. A danas? - Zaboga gospodine, vi ste goruće ulje. Dužan sam paziti na mir u dvoru. Kraljevo se tijelo još nije ni ohladilo. Imajte obzira. Obećavam vam da ću se pobrinuti za vašu stvar. Idite i ne

zaboravite da vam je pokojnik bio milostiv. - Baš zato - mrmlja Švicarac. - Idem, ali ću opet doći. Simono sjedi uz veliki stol. Zuri u Berislavića. Dvorski me štar mrmlja: - Glupe li tvrdnje. Otkud bi znali da će kralj umrijeti? - Možda su znali da će pojesti smokvu. Berislavić osjeti udarac u prsima. Dah mu zapne. Bulji u Simona: - Što si izvalio, mladiću? - Ono što me muci od Cvjetne nedjelje. Pogled dvorskog meštra oštro se usjekne u Simona. Čitavim tijelom sagnuo se k njemu: - Čovječe, izjasni se. - Objašnjenje nije opširno. Čujte: kralj pati od uloga, a ipak radi, jede kao vuk, veseli se, za dvadeset dana da proklamira princa. Sve je spremno, samo jedan skok od dvadeset dana. Tada mu donesu smokve, naime donosi ih Nardela. Stara napuljska vještica. Kralj zagrize, jede, ispljune, viče da su gnjile, psuje što mu donose pokvarene smokve. Nakon te gnjile zakuske neće ništa da jede. Gadi mu se. Uskoro pada u nesvijest iz koje se više ne budi. Recite sami: da tko ovo pripovijeda, ne biste li prisegli da su to izmislili? Berislavićev šapat zadrhti. - Što hoćeš da ustvrdiš? - Što? Da se to zbilo u Napulju, sav bi svijet glasno tvrdio: kralj nije umro prirodnom smrću. - Napulj je daleko ... - Ali Aragonci su nam jako blizu. - Pokvario si predodžbe u Napulju. - Gdje su Aragonci, tamo je riječ o otrovu. Nema na tom dvoru našeg čovjeka koji u dnu duše ne skriva sumnju... - šuti, dolaze. - Pojavio se kraljev liječnik Julius i zatražio od Berislavića da se pobrine za njegovu plaću. - Kažu da u kraljevoj riznici nisu našli ni forinte - mrko će Julius. - Ludost. Svatko će dobiti što mu pripada. Neka vas ne bude strah. Ali kad ste već tu, molim vas, gospodine, od čega je umro kralj? - Ja ga nisam liječio. Napuljski Anđelo zna. Kralj se od mene odvratio. - Povrijeđeni ste što su pozvali drugog liječnika. Ipak, trebali ste se brinuti oko kralja, unatoč svemu. - - Mene su Aragonci grubo odstranili od kralja. Kad nekoga otjeraju, taj više nema što raditi. Nitko mi ne može ništa spočit nuti. Nitko. - Ipak, od čega je umro? - Ne znam, gospodine. Da sam ostao uz kralja, možda bi još dugo poživio. To velim i vama i svakome, pa me ubijte. Opetovao je nekoliko puta te riječi ojađeno, ogorčeno i ostavio dvorane. Simono opaše mač za put. - Bi li prisegli da on ne sumnja? - upita Berislavić. - Da ona smokva nije bila po prirodi pokvarena, to bi se moralo opaziti. Od otrova tijelo pocrni. - Vidio sam u Napulju mrtvace bijele bjelcate, a želudac im je bio izgoren - smrt napitkom. Mnogo toga zna Napulj. - Ne govori o tome, Simono, nikome. Ne vjerujem. Nikad neću vjerovati. - Ni ja ne vjerujem, a ipak sumnjam, čitav dvor sumnja i skriva. Tko bi se usudio govoriti? Ni liječnici, osim Juliusa. - Idi, vrijeme leti. Žuri se u Budim Gordani.

SAN VJERE Slavu uskrsnuća navješćuju uskrsna zvona. Kralj Matija leži na posljednjem zemaljskom ležaju. Svečani zvuči uskrsnih zvona provlače se do mrtvačkog odra. Vani uskrsnuće, ovdje pokop. Vani slava života, ovdje odar smrti. Ivan kleči uz odar. Na ramenima osjeti ruku, živu i toplu. Digne glavu. Sućutno ga gledaju kraljičine zaplakane tamne oči. - Kraljice, što želite? - Idemo s njim na put. Mladić ustaje. Smućen od bola priklanja se nježnosti što probija iz Beatričina bića. Izlaze rukom o ruku. Suznih pogleda prate ih članovi kraljevskog vijeća, žalosni dvorani i sumnjom izmučene Berislavićeve misli. Utihnula su uskrsna zvona da se sprema na žalost. Digoše lijes. Na Dunavu se ljuljaju kraljevske lađe. Na obali svjetina. Šuteći promatra kraljicu u crnini, princa, kraljeve rođake i državnike na palubi. Opraštaju se sa Zapoljom, koji plačući grli Ivana. Kraljev miljenik dugo drži u naručju njegova sina i šapće mu: - Doći ću na izbor da vam čestitam prvi. - Čekamo vas - plače Beatrica. Zapolja odlazi na obalu gdje ga čeka dužnost zapovjednika. Beatrica uzme prinčevu ruku: - Siđi dolje Ivane. Odmori se. Ne zabrinjavaj me u mojoj boli. - Hvala vašoj dragoj brizi, plemenita kraljice. Izmjena nježnosti bodri kraljevsko vijeće. Mate i Petar Gereb, biskup Ernesto, rizničar Doći, biskup Bakač, Ivan Batori stoje na okupu. Prilaze im milanski poslanici. Napuljski poslanik uzdiše: - Dirljivi sklad princa i kraljice prava je utjeha u ovoj strahovitoj nesreći. - Neka bude hvala Svevišnjemu. - Mi smo našli utjehu, a oni dvoje lišeni su svakog olakšanja. - Njezino veličanstvo ovih je nekoliko dana strahovito pro palo - ustvrdi Ranzano. - Valjalo bi joj misli odvratiti od teške žalosti, barem na časove - predlaže Petar Gereb, a Ranzano odvraća tiho: - Kad stignemo u Budim, zaokupit će je poslovi oko izbora. Danas mi je saopćila: "Smirit ću se tek onda kad se izvrši po sljednja želja mojeg muža da princ zasjedne na njegovo prije stolje." Petar Gereb zakima. - Tko bi se tome nadao prije pola godine! Uistinu duboko dira njena plemenita požrtvovnost. Potpuno se promijenila. S tugom u licu primi riječ Ranzano: - Princ nastoji sklonuti kraljicu da ne ode u samostan. Ali ona ne popušta. - Njezini mudri savjeti bili bi mladom kralju od velike va žnosti - primjećuje rizničar Doći. - Prerano je o tom raspravljati u prvoj tuzi - naglasi Bakač. - Kad se stiša prva bol, možda kraljica ostane uz mladog kralja i njegovu mladu ženu. čim mine izbor, dovest ćemo nevjestu. Je li, prečasni gospodine Mafeo? - Njezino veličanstvo izvoljelo mi je naložiti da to javim svojem uzvišenom vladaru u Milano - odgovori milanski poslanik. Berislavić stupi naprijed i nakloni se: - Vaše milosti, odmah ćemo otploviti. - Dakle, do viđenja, gospodo! - oproste se Petar i Mate Gereb s državnicima i poslanicima. Ovi siđoše s kraljevske lađe. * * * Pala je noć. Princ Ivan sjedi na palubi, zagledan u zvjezdano nebo. Duša mu je puna boli kao rijeka talasa. Tanina vitka sjena šulja se oko njega. - Tko je tu?

- Ja, Stjepko. - Zašto ne spavaš? I - Jer vi bdijete. - Dođi bliže. Paž se zaustavi pred njim. - Ja samo vršim ... - Čuvaš me, Stjepko? - Službu straže? - Da, visosti. - Mali moj, nije potrebno. Zar ne vidiš da sam među svo jima? Idi, Stjepko, lezi. - Visosti, ne smijem otići. - Zašto ne smiješ? - Jer sam obećao ... - Što? Kome? - Gordani. Prinčevo srce zadrhti: - što si joj obećao? - Rekla je: "Sada njegova visost nema više gospodina Damira da bude uza nj. Zato kad god ne bi uz njegovu visost bio kralj ostaj ti" - a sad, visosti, kralja nema... Pažev glas titra na rubu jecaja. Gledaju se kroz tminu i osjećaju da su im lica zalile suze. - Dobro je da si tu. Ali ne da me čuvaš. Ja sam okružen prijateljima i plemenitom dobrotom kraljice. Vjeruje u to punom snagom idealnog zanosa. Smatra Beatricu, od časa kad se našla na koljenima pred kraljem u pokajanju pročišćenu, obraćenu. 0 tom su mu pružali dokaze kraljevo vjerovanje u istinitost preobražaja, prisege za kraljeva života i poslije njegove smrti. Poštuje njezine suze. Ljubi Beatričinu bol za svojim ocem. Duboko zahvalan prima izraze odanosti. U dušu mu ne dopire ni sjena sumnje. Događaji prošlosti izbrisani su. Davna njegova mržnja prema Beatrici nije ostavila u mladoj duši ništa što bi moglo zametnuti sumnju jer je ona sve izbrisala. I u tom stanju potpunog mira sav se predaje bolima za mrtvim ocem, ljubavi prema živoj majci, čežnji za Gordanom. Sav pretopljen njenim bićem šapće mladom pažu. - Sjedni, Stjepko, tamo, ostani sa mnom. Godi mu paževa prisutnost. Pojačava iluziju Gordanine blizine. Mašta mu življe stvara osnove budućnosti. Vjeruje u sreću, dočarava ju duhom zanosa mladosti. Ne vidi mraka u neizvjesnosti. Ne vidi ništa do Gordanine smeđe kose, bjeloće visokog čela, sjaja bademastih očiju, plemenitost, ljepotu, dostojanstvo vitke pojave. Gleda kako stoji na obali Dunava u crnini i očekuje ga. Svladavaju ga osjećaji sigurnosti. Lađa plovi tihom rijekom, kroz mračnu noć. Nosi usnulog kralja, sina i njegove sanje. Nosi mladost koja vjeruje... A na lađi dvorana promatraju zvjezde kraljevi učenjaci Bon-fini i Galeoti. Od časa do časa šapću i nastavljaju razgovor. Galeoti dovršava raspravu: - Da, da. Nema straha od Beatrice. Iskreno je ostala uz prin ca kao u posljednjim mjesecima kraljeva života. Bonfini zadovoljno domelne: - A Bakač se ipak nije odmetnuo od kralja kako je tvrdio Varadi. - Mrzio je Bakača bezrazložno. On, eto, najgovorljivije želi da Ivana što brže okrune. - Gospodine Bonfini, nadate se da će Ivan nadomjestiti kra lja Matiju? - Moj dragi Galeoti, kad zapadne sunce, ljudi upiru oči k

mjesecu. POSMRTNA ZAPOVIJED Tamne duge zavinute trepavice uokviruju smeđe bademaste oči, mirne, misaone, mudre. Mudrost im je napadno oprečna mladosti lica, nježnosti grudiju i vitkosti stasa što se nadvio nad knjigom. Na stolu plamte svijeće, žuta svjetlost prelijeva se pod smeđim gustim pramovima odrazom bronce. Tamni zvuk glasa ulijeva život pisanim riječima knjige. Djevojčin pogled časomice odleti k vratima i opet se vraća knjizi. Čitanje prekine nježan glas: - Hvala, Gordana, ne čitaj više. Dosta smo te izmučile. Sunčani sjaj očiju obuhvati dvije žene u naslonjačima. Plavokosu majku princa Ivana. Uz nju sjedi visoka gospođa. Bijele niti u crnoj kosi ne zasjenjuju tragove ljepote. Na savršenim Gordaninim usnama pojavi se topli smiješak: - Oprostite, ne čitam sabrano. - I slušaoci nisu pažljivi - samoprijekorno će plavojka. Gordana zatvori knjigu. - Znam vaša milost neprestano očekuje pismo od princa. - Otkad nam je javio o Varadijevu pomilovanju nema više glasa. Čitavih osam dana. - Uskrs je na pragu, svakog časa mogao bi se pojaviti glas nik da vam donese uskrsne čestitke od kralja i princa - tješi ih djevojka. Topla nada osmjehne se u plavim Borkinim očima. Prijazno se okrene svojoj prosjedoj družici. - I vas čeka takva radost, gospođo od Brezovice. Damir će zacijelo poslati svojoj majci pozdrav i čestitku. Damirova majka tiho uzdahne, ali ne reče ništa. - I tvoj se pogled, Gordana, prečesto krade k vratima, što ti očekuješ? - upita prinčeva majka. - Očekujem vijest da je kraljevstvo oslobođeno pogibije. Očekujem Jurjev dan. Odgovor ne obraduje ni Ivanovu ni Damirovu majku. Gordana im s lica čita nezadovoljstvo i danas i svakog dana, sve do časa otkad se kraljevski dvor preselio u Beč. Sjedi s njima dane i večeri, ćita im, raspravlja, sluša razgovore o njihovim sinovima i ubire spočitanja u pogledu Damirove majke i drhtava pitanja u očima Ivanove. Dvije majke svakog dana opsjedaju djevojku što je ranila srca njihovih sinova. Ivanova uzalud traži u svakoj Gordaninoj riječi željeno priznanje da uzvraća čežnje njenom sinu. Damirova povučena tugom, optužuje da je nanijela njenom sinu, jedincu, patnje ljubavnog odricanja. Jedna uvijek razočarana u očekivanju priznanja, druga vazda ojađena beznadnom tragedijom Damirove ljubavi. A Gordana vazda jednako nježnom pažnjom obilazi spočitavanja i pitanja i nastoji im odvratiti misli od njihovih stradanja. - Čekam Jurjevo - opetuje djevojka - jer znam da Jur- jevo nosi proljeće kraljevstvu a to znači svima. Čekamo dakle s pouzdanjem. Čujte što veli filozof o pouzdanju - i otvara knjigu... Škripa vrata zaustavi joj ruku u listanju. Služavka uđe i pogleda gospođu od Brezovice: - Vaša milosti, molim da se potrudite u blagovaonicu. Gospođa ustane i ostavi odaju . - Da nije vijest od mojeg Ivana? - upita Borka. - Onda ne bi zvali domaćicu, nego vašu milost - upućuje Gordana. - Kako sam djetinjasta. Ali gledaj. Gospođa izvadi iz crne svilene mošnjice papir. - Vidiš, Ivan mi obećaje pisati već za koji dan, a ipak ništa. Da se utješi, uzme po stoti put čitati davno Ivanovo pismo, pa

razlaže svoje dojmove: - Beatričino srce istinski se obratilo k njemu i kralju. Znala sam: ne može biti okrutna. Kraljicu su obmanuli njeni savjetnici. Sada se oslobodila njihove zloće. Gordana šuti i gleda u plamen svijeće. - Opet šutiš, Gordana. Zašto ne dijeliš moje uvjerenje? - Nemam odvažnosti. Beatrica se uživjela u spletke. Ne mogu nikako uvjeriti samu sebe da negdje u mraku ne čeka u zasjedi. - Ivanu ne bi naškodilo. Kralj bdi nad njim. - To mi pruža čvrstu nadu u sudbinu kraljevstva, ali nipošto uvjerenje da se kraljica obratila u dnu duše. Želim da se preva rim i neka bude da princ doista osjeti pravu Beatričinu dobrotu. To bi bila potpuna sreća. - Potpunost Ivanove sreće samo je u tvojem srcu, Gordana. - Princ pripada kraljevstvu. li. - Majka kralja Matije jednom je uskliknula: voljela bih da vidim sina mrtva nego bez krune. Ja velim: voljela bih da mi sin ostane bez krune, nego bez sreće. A to si ti. - Ostanimo li bez krune, zavladat će pohlepni Napulj da nas opljačka, upregne u svoja kola. Vaš će sin to skriviti. - Zašto ne pružiš Ivanu nade? Sreća bi ga očeličila da izvrši dužnost. - Sreća umanjuje snagu, mlitavi, uspavljuje, vodi sebičnim putovima. - Da mi je pogledati što skriva tvoje srce. često razmišljam: Damira ne ljubiš jer se ne bi bila onoliko protivila da stupiš s njim u brak i ne bi brak održala prividnim. Ivana ne ljubiš jer ga ne bi bila baš ti sklonula da potpiše bračni ugovor s Biankom Sforza. Lovru Iločkoga ne ljubiš jer ne bi bila odbila njegov upros. Tko je, dakle, gospodar tvojeg srca? - Ja. - Ni muško nema toliko snage kao ti. To nije prirodno. Žena može da se svladava. - Jest. Slavuljica je jača od slavuja, on je dozivlje noći i noći, a ona ne dolazi... - Ne, ne, ti ne ljubiš. - Ja mislim. - O bijedi koja bi nas snašla da nam domovina padne u ruke aragonskog razbojnika. - Nisi žena, muško si. Beatrica te tako odgojila. To je njeno djelo. - Jedino dobro djelo. - Jer te otuđila ženskom osjećanju? - Sudite krivo, uzvišena gospođo. Beatrica me dala odgojiti onako kao danas u Italiji odgajaju mnoge djevojke. Osvijetljeni su mi spoznajom svi putovi života. Ne poznajem straha na sedlu, na vodi, u borbi. Vladam svojim srcem kao mačem. Sjetite se: da nisam umjela skakati iz kule napuljskog dvora u more, negdje bih na otoku postala plijen napuljskog princa Franceska. Nije li tako? - Priznajem, pa ipak me zebu tvoje muške mudrosti. Nikad nećeš upoznati sreću ljubavi. - Mudrost muškarce ne sprečava da ljube, ali ih upućuje da ne dopuštaju vladati srcu kad ono ne smije da vlada. - Dakle nisi bešćutna? - Ne. Ja u duši nosim zavjet. - Kakav zavjet? - Neću da rađam aragonske robove. Dosta imamo slabića.

Dosta podatljivaca. Hoću da rađam jake duhove, slobodne mu ževe. Osloboditi valja domovinu Aragonaca i svih neprijatelja. To čekam. To sam prisegla i svojem ocu. - Kad to bude, onda ćeš svojem srcu dopustiti da ide svojim putem? I M - Možda ću mu dopustiti da radi što hoće, a možda samo ono što hoću ja... Iznenadni brzi koraci u hodniku zaustave razgovor. Obje žene slušaju. - Netko je naglo prošao uz vrata - šapne gospođa Borka. - Pogledaj tko je. Gordana stoji i čeka. Tko je tako snažno zalupio vratima? A tamo iza njih u odaji od gospođe od Brezovice majka pade u naručaj mladom vitezu. Grli ga. Skida mu vizir, cjeliva lice i oči. Suze i ruke iskazuju nježnost majčinog srca. - Majko draga, čemu žalost? - O kakav si mi, Damire! - Zar sam se za tri mjeseca tako promijenio? Mati mu pregledava preširoku baršunastu odoru, protanjeni vrat, preblijede obraze. - Sto učini od tebe bol. - Samo napor puta. A sada sam tu da se odmorim, ojačam na krilu svoje majčice. Sjedne joj do nogu i prisloni glavu k njenim koljenima. Majčine ruke glade crnu gustu kosu. - Gdje si bio, sine, da te nisu mogli naći? Princ je svuda razaslao glasnike. I u Brezovici su bili. Ni oca ni tebe nisu našli. - Nisu nas mogli naći. Putovali smo hrvatskim krajevima. Otac se trudio nagovoriti velmože da svi dođu na jurjevski sabor i proklamiraju princa za nasljednika. Osam dana ostajem s vama, majko, da zajedno provedemo Uskrs. Princ se nalazi u Beču, dakle, neće ni slutiti da sam tu. - Ali je naredio neka te odmah pošaljemo k njemu kad do đeš. Princ sada zna da nisi prešao prag Gordanine ložnice, zna da si održao riječ i brak sačuvao netaknutim. Sve zna i kaje se zbog svoje luđačke sumnje. Zna da ljubiš Gordanu, ali vjeruje da si održao riječ pa sad želi tvoje oproštenje. - Oprostio sam mu odavno. Shvaćam ga, majko. Ljubav lako zamagli razum i zavede srca. Možda na njegovom mjestu ni ja ne bih izdržao kušnju... - Tvoja kušnja prema njegovoj jest kao gora prema nizini. - Ne reci to.majko. Ivanovo srce nije krivo. Krv je u njemu zagospodarila. Nagla očeva krv. A ima li što nova? Kako je s Varadijem ? - Posljednje prinčevo pismo javlja majci da je kralj po milovao Varadija, a za osam dana otpremit ću te u Beč. - Dijete moje, nemoj tako. Princ hoće da budeš uza nj kao prije. - Nikad više. Zaprepaštena žena zagleda se u sinovljeve mračne crne oči. - Odbijaš ponudu budućeg kralja uz kojega te čekaju časti? - Da mi pokloni sve časti svijeta, nikad neću prekoračiti prag dvora. - Koliko je ljubiš. Ne poriči, vidim. - Ne, ne, majčice.

- I sad još gaziš budućnost što te čeka uz nasljednika i budućeg kralja. - čujte, majko. Princ i ja sišli smo s puta čistoće naših prijateljskih osjećaja. Okajali smo se sumnjama. - Samo on, ti nisi. Priznao si mu da ljubiš Gordanu. A on? Obasuo te sumnjama, samo on. - I otjerao od sebe. Neka tako i bude. - Trebao si vidjeti njegovo pokajanje, sinko. - Ne, majko, kajanje ne može izbrisati zadani udarac. - Sve se zaboravlja, ali ti nećeš da se vratiš zbog nje. Ne bi mogao gledati Gordanu u njegovu naručju. Samo je to krivo. - Dajte da vam razjasnim, majko. Sjećate se što sam govorio u ono vrijeme kad su me stisle ljubavne boli? Rekao sam vam: samo onda može utrnuti čežnja mojeg srca za njom ako ona bude njegova. Svetost prisege mojeg prijateljstva prema Ivanu mora rasplinuti ljubav koja mi se urinula u srce protiv moje volje. Zakleo sam se: Gordana će biti njegova ili pred oltarom, ili po svojoj ljubavi, svejedno. Mora biti njegova. Kad nju vidim uza nj, neću je nikad poželjeti. Srce neće imati odvažnosti da me ne sluša. Eto, dakle, nije ona uzrok što ne želim k princu, već samo moji razrušeni sni o čistoći našeg drugarstva. - Ne, strah te goni s dvora. Strah od njezine blizine opasne i začarane, smrtonosne. Gordana zavlada i ne možeš joj se oteti. Znam to, sine. Htjela bih je mrziti, prokleti. - Ne, majko. Nikad me nije osvajala. Krivnja je na meni, samo na meni. - Na njoj okrutnici, slijepoj što ne vide tvoju muževnu lje potu, tvoju muževnu dušu. Mrzila bih je, toliko bih je mrzila, a ne mogu. Ne znam što me zahvaća: njena ljepota, mudrost, dos tojanstvo? Ili đavolski čar kojim zahvaća i uzima, vlada i upravlja, veže i zauzla? I mene, i prinčevu majku, i Lovru Iločkoga, i princa, čak i služinčad u kući! Sve. Kako bi mi bilo lako da je mogu s ogavnošću mrziti. A eto, mogu joj samo spočitavati. - Ni to nije zaslužila. Majko, ne govorimo više o Gordani. - Kako da ne govorimo kad samo o njoj mislimo. - Majko, došao sam jer me srce vuklo k vama. I neću da ovdje mislim na što drugo. Provest ćemo zajedno Uskrs, a vi ćete se brinuti da ne mislim o njoj. - Moraš misliti. - Ostavite, majko - upade on - mi smo zajedno, majko, a ona neka bude tamo gdje je. - Tu je. - Gdje tu? - U Budimu. - - Nije otišla s kraljicom u Beč? - Kralj je odredio da dođe na dvor samo onda kad se ti vratiš. - Gdje je? - Tu u našoj kući Mladić skoći zadahtan nekom stravom: - U ovoj kući? Tamo u onim odajama? - Da, tamo je zajedno s prinčevom majkom. - I živi pod vašim krovom? - Čitav dan. Samo noću odlazi tamo u kuću što smo je ure dili za vas dvoje najtužnijih mladenaca na svijetu. Duga teška šutnja. Damir stoji nepomičan, u očima mu još uvijek odraz neke strave... - Majko, da vam nešto kažem, razjasnim. - Nije dobro što mi imaš reći. Odviše se teško spremaš. - Teško jest, ali zlo nije. Kad sam dolazio k vama, bio sam

čvrsto uvjeren da je ona na dvoru u Beču i da je neću vidjeti. A ona je ovdje. Da sam znao, ne bih dolazio. - Eto koliko je ljubiš, - Slušajte. Kad doznaju na dvoru da sam stigao, a ona je tu, princ bi našao povoda novim sumnjama. Mislio bi da sam se vra tio zbog nje. Vidite, majčice, htio sam ostati s vama osam dana. Kad je ona tu, ne smijem. Majka šuti, a suze govore. Kližu se niz tužne obraze. - Molim, zaklinjem vašu ljubav, pustite me da odem, pustite me smireni i zadovoljni. - Ljubiš je više od svega na svijetu, više od majčinog srca. Ostavljaš me zbog nje - i zarida u bolu. On je povuče k sebi, milujući srebrnu kosu. - Majčice moj život pripada vama i srce, ali moram ići. Zbog princa, sumnjat će. - Ne, ne. Nju ne možeš gledati. Nju. Bježiš od nje, a gaziš majčino srce. Previše ljubiš nevrijednicu. - Ne. Evo dokaza. Majko: pripravljam svoju i vašu sreću. - Pripravljaš sreću? Kakvu? Gdje? I gleda ga kroz suze, moleći odgovor. - Evo, majko, kako: ženim se - nasmije se on, ali njegov smijeh zvuči ledeno. Njegove riječi ne nose majci utjehu. Ni tračak radosti ne osvijetli njeno lice. Još gušće su majčine suze. - Vas to ne veseli, majčice? - Srljaš mladom glavom o zid. Gvozden je, razbit ćeš glavu, a ne srce. - Barem pokositi. - Da još bujnije poraste? - Zar sam slaba krhka djevica? Majko, omnževio sam se ova tri mjeseca više nego drugdje u tri godine. Oženit ću se djevoj kom mladom, lijepom, nježnom, koja će me ljubiti. 28 - A ti nećeš ljubiti nju. - Hoću, majko. Ako vi pomognete. Pomozite, zaklinjem vas. - čime da ti pomognem? - Na putu po zagorju upoznao sam mladu djevojku. I ocu se jako sviđa ... - Je li lijepa? - upita brišući suze. Vrlo lijepa, dobra, nježna, ništa nema na njoj muško, nikakve mudrolije, nikakva dostojanstva, nikakva đavolska cara. Sve je prirodno na njoj, podatno, toplo. - Onda je nećeš nikada ljubiti. - Želim to, već je volim. - Uzalud su tvoje puste želje. Gordana: ženska ljepota s muškim krepostima. Čudovište što ga stvori đavo da bičuje srce mojeg sina. - Ne dam se bičevati, majko. Opet sam se uspravio i čujte. Pomozite, nastojte, pokušajte da što prije dobijem razrješenje toga braka s njom. - Idem makar do kralja. - I još nešto, majko. - Reci: što? - Pustite me da odem. Ovu mu pomoć majka uskrati grčevitim jecajem. - Sina mi otimlje s moga srca. Otimlje mojim očima. Zamr- zit ću je. Sad ću to moći kad mi otimlje sina. Krv moja neka bude žuć. - Ostajem tri dana.

- Samo da je ne bih zamrzila. - Ostat ću zbog vas ako učinite ovo. - Što? - prenerazi se majka. Tražiš poniženje? - Naprotiv: učinite da se s njom ne sretnem. Majka ga obujmi i privine k sebi. - Ostaj, sine moj jedini. - Ne ću je vidjeti, majko? - Ni čuti ni vidjeti. Idem odmah. - Znam kako ću. Ne boj se. Čekaj tu dok se ne vratim. Brzo otvori vrata na trijem. U tmini stoji Gordana. Razabire gospođu Brezovački u svijetlom okviru vrata kako izlazi iz sobe zaplakana. To je ponuka da se pritaji. Hitro prođe gospođa pored Gordane i nestane u Borkinoj sobi. Onda se Gordana pomakne iz tmine, pohiti nečujno naprijed i otvori vrata. Damir digne glavu. Kao da su mu iz zasjede gurnuli nož u prsa. U prvom trenutku boli stoji skamenjen. Krv mu se sledila. Mrtvi ugasli pogled pilji u nju. - Gospodin Damir? Činilo mi se da sam prepoznala vaše ko rake kad ste prošli pored vrata prinčeve majke. Nije bila varka. On šuti, ne miće se, ne pozdravlja. Skamenjen, ne sluša, ne čuje. Govor i sluh ga ostavljaju. Gvozdena ledena ruka stisla mu prsi. Dah mu nadimlje grudi. - Napokon ste tu. Princ vas posvuda traži. Duboko se poka jao zbog svoje nepravde. Vi ste zacijelo upućeni o proklamaciji na Jurjevo? - Da, znam. - I o Varadijevu pomilovanju? - I to znam. - Otkud dolazite? - Iz Hrvatske. - Svi su jednakodušni za proklamaciju? - Svi. Kratkim odgovorima prikriva drhtanje u prsima. Glas mu je dubok, poluglasan. Onda ide prema svjetlu. To ga prisili da se povuče tražeći sjenu kako bi sakrio lice. Gordana ga gleda mirno, prijazno. - Gospodin Damir, princ se kaje i moli da dođete. Počinio je teški grijeh a time zadao sebi veći udarac nego vama. Znam vašu plemenitu odanost princu. Nitko to ne poznaje kao ja i duboko sam uvjerena da ste mu oprostili. Dakle, bit će opet sve kako je bilo? Ne odgovara. Lice i pogled skriva mu sjena. Blagim glasom nastavlja Gordana: - Razumijem vaše držanje. Pred vaš odlazak nas smo se dvoje rastali s malo preoštrim riječima. Vidite, zaboravila sam. Zaboravite i vi. Nas dvoje imamo jednaku zadaću: izdržati dok se ne riješi sudbina naroda. Onda možemo svatko poći svojim putem. - Naravno. - A sad je prava sreća što ste se vratili. Pričajte mi kako ljudi misle o princu, a onda podijelimo posao. - To su muški poslovi. - I moji. - Donekle da. Nije mogao progutati ironični prizvuk misleći na princa. - Ovako se ne govori sa mnom - reče strogo. A onda ode dalje od njega i zahvati ga pogledom u svjetlosti svjetiljke. Bademaste oči upru se u njegovo mršavo blijedo lice, više istražujući nego prijeteći. U njenom držanju nema ni sjenke koja bi odrazila dojam njegova vladanja. Polagano se vrati k njemu promatrajući i prodirući u njegovu dušu: - Čujte, gospodine Damire, nema mjesta svađi kad nas za okupljaju brige. Vi ste odabrali svoju zadaću da vodite na sabor plemstvo.

- Jesam. - I nećete ih ostaviti same da ne podlegnu uplivu kraljevih neprijatelja. - Uza nj su svi. - Ali tko zna neće li Beatrica svući janjeću kožu? Ne krije li se pod plaštem iskrenog pomirenja bodež spletke. Sumnjam. - Možda ispravno. - I mene progone te misli. - Bojim se zasjede, prevare, jer tko zna vodi li kraljica i dalje svoje spletke. Njoj se nikad ne može vjerovati. - Gordanine oči gledaju ga kroz duge trepavice kao kroz tamnu koprenu: - Promatrajte budno kraljicu. Zamijenite me na dvoru. Prije tri mjeseca bili smo nas dvoje iskreni saveznici. Ostanimo to dotle dok ne udovoljimo svrsi koja nam je zapovijedila taj savez. Samo do Jurjeva. Cim je princu prijestolje osigurano, savjetnici su slobodni. Dakle putujete u Beč? Nije joj odgovorio. Ona se zamisli. Pogleda ga ponovo i kao da shvaća što se u njemu događa, pozove ga vrlo blagim glasom: - Dođite gospodine Damire. Pozdravite majku svojeg druga, a sutra ćemo govoriti. Danas ste umorni od puta. U to Damir opazi na vratima preplašeno lice svoje majke. Gordana se vedro obazre k njoj: - Znala sam da je stigao gospodin Damir. Zovem ga da pozdravi prinčevu majku. Majka i sin izmijene poglede i slijede je. Sve troje stigoše u Borkinu sobu. Radosno pozdravi ona prijatelja svoga sina: - Napokon. Ivan će kliktati od radosti. Sjednite uza me, gospodine Damire. Ivan vas želi više nego ikad prije. Opraštate mu zabludu, je li? I putujete k njemu? Sutra? A njegova majka hitro odgovori mjesto sina: - Gospođo, ostavite mi ga barem još tri dana, a onda neka ide - Sebična sam i zaboravljam vaše srce, gospođo. Dakako, ostat će da vas odšteti za dugotrajno čekanje. Odmah sutra javit ću Ivanu da mu je stigao vjerni Damir. Ni sada Damir ne dođe do riječi jer majka opet upadne: - Javite princu još jednu radosnu vijest: Damir se vjerio s lijepom djevojkom iz Zagorja. Gospođa Brezovački traži u Gordaninu licu dojam svoje objave. Ali ne nađe ništa osim savršenog mira. A Borka čestita: - želim vam svu sreću, gospodine Damire. - I ja - doda Gordana mirnim čvrstim glasom. - Zahvaljujem od srca - nakloni se Damir, a njegova majka nastavi, zahvaćena drhtavom željom da ponizi Gordanu. - Požurite se, Gordana, zatražite poništenje braka s Dami- rom. Prije svog odlaska ostavio vam je pismenu izjavu kojom to možete odmah postići. - Samo dok stigne vojvoda Lovro. On mi je sada skrbnik. mjesto oca. - - Oprostite - lagano se pokloni Damir - propustio sam is kazati svoju žalost zbog smrti vašeg oca. - Znam da je iskrena. I vi osjećate koliko bi nam danas trebao. Gospođa Borka opet obnovi prijašnji razgovor gledajući Da-inira: - Gordana se vjenčala s vama na kraljevu želju. - Oboje nas je kralj prisilio na vjenčanje - upadne mladić. - A mi smo htjeli da tom žrtvom spasimo milanski brak -

prihvati riječ Gordana. - Kralj vas je vjenčao da milanskom poslaniku pokaže kako princ ne ljubi tebe, Gordana, i to je uspio. Ali da nisi privoljela, kralj bi bio uvjeren da mu otimlješ sina i rušiš ga s prijestolja i bio bi te bacio u tvrđavu. Ako sad zatražiš rastavu s Damirom, pružaš kralju povoda da ponovo posumnja da te Ivan ljubi, da je tvoj brak prividan, da se on može vjenčati s tobom. Zaboga, po misli, to bi te dovelo u tamnicu - upozorava Borka. Damir se lecne: - Da, nije lijepo što tražim tako hitno poništenje braka, zap ravo princ nije tražio vjenčanje zbog milanske princeze, nego da od Gordane odvrati kraljevu nemilost. - Još samo malo, gospođo, pa ćemo biti oslobođeni i on i ja. - Pričekat ću, gospođice Gordana, dok ne mine pogibelj da ne padne na vas kraljeva mržnja - viteškom hladnoćom pri mijeti Damir. - Neka nikoga ne zaboli glava za moju sudbinu. Uostalom, ¦govorit ćemo o tome drugi put. - Da, da - prihvaća Borka - sad mi recite gospodine Da- mire: što da javim Ivanu? Kojeg dana dolazite? - Moj život pripada princu. Bit ću uza nj kad bi mu pri jetila opasnost i kad bi trebao moj mač. - Ne kanite sada k njemu? - upita Gordana sumnjičavo. - Kad me bude trebao, bit ću uza nj. - To znači uvijek - primijeti Gordana. - Ivan ne može biti bez Damira, druga svojeg djetinjstva - naglasi Borka. Gospođa od Brezovice se umiješa: -Dopustite gospođo, da se oprostimo. Majka i sin imaju toliko toga da kažu jedno drugome. - Istina je , sutra ćemo raspravljati - prihvati Gordana. - Dobro, do sutra - pozdravi Borka i smiješi se ne sluteći :što se odigrava u dušama majke i sina. U odaji svoje majke Damir se baci na ležaj i zabocfc* ruke u •gustu crnu kosu. Mati mu sa strahom prilazi: - Kako se usudila ući u moju sobu? 32 On samo slegne ramenima i zuri preda se. - Muška drskost vodi svuda. Htjela bi navesti sina da kaže što misli otkad se s njom sreo. Svaki joj pogled istražuje hoće li Damir sada ostaviti kuću? Ili će ostati tri dana? Ali ne vidi nikakva znaka promjene u njegovoj odluci. Dakle, ostaje. Ili smišlja kako da ode? Ne, ne da mu vremena domišljanju: - A napokon svejedno, prodrla je u moju sobu, ali naredna tri dana još ćeš biti ovdje, čitava tri dana neće te vidjeti. Ni jed nog časa. Pod mojim krovom ne može ona biti ova tri dana. On se uspravi. Mati ga pogleda sa strahom. On šuti. Promatra ga, pije mu s lica bol, a istodobno se divi plemenitim crtama lica, svježini zagasite puti, dubokoj crnini očiju uokvirenih dugim trepavicama. Plaši se svake kretnje kojom bi joj najavio odlazak. A ipak promatra vitki skladni i čvrsti stas i rastapa se od milja. "Tko mu je ravan" - misli majka. - "A ona ne vidi to? Zar su bademaste oči slijepe?" Damir se okrete k njoj. Blijed, hladan, miran. Čini joj se ljepšim nego ikad. - Odviše je teško, majko. Strah je preleti, žestoko se brani i upada mu u riječ: - Bilo je još teže, sinko, kad si je viđao svaki dan, kad ste putovali iz Napulja na jednom brodu, na jednoj palubi, čitav put po dalekom moru sve do kopna. - Istina je to, pa ipak. - Bio si s njom svakog dana, bila ti je tako blizu.

- Da, ali tada ... - Nisi mogao zatvoriti oči njenoj ljepoti - drhtavo se žuri majka da ne padne odlučna riječ - nisi mogao zabraviti uši njenim mudrim riječima, nisi se mogao oteti njenoj opasnoj blizini. - Ali sam trpio, majko - uzvikne on - toliko da sam bo lestan u groznici govorio o svojoj ljubavi, a ona me sa Stjepkom slušala. - Eto vidiš, sine, toliko si trpio da si morao u groznici bu lazniti, pa ipak si izdržao uz nju. - Nisam mogao bježati s broda u more. - Zar nisi mogao bježati kad si se vratio? Ostao si. Štoviše, pleo si s njome osnove kako biste princu pomogli do prijestolja. - Sve je to bilo lakše nego ... Svim se strahom ona zaleti da prekine ono što je htio reći. - Sve je bilo teže od onoga u Višegradu kad je nju naćas ostavila svijest, držao si je u rukama, na svojim prsima. Znaš li kakve su patnje razdirale tvoje srce? - Prestanite raskapati prošlost, jer sadašnjost... - ... je mnogo lakša od onoga kad ste se vjenčali. Sjećaš se one noći? Sam si mi kazivao: kraljev se uhoda sakrio u njenu ložnicu da vidi je li taj brak samo prividan... A Gordana III ._ ,*,.-,.,..,.._. ->-> - Ne mučite me, majko. - ... a ona je spazila sakrivenog uhodu i da ga prevari, bacila ti se oko vrata, a ti si je u onom času mogao čak odgurnuti. Mislio si da te iskušava jesi li vjeran princu, a ipak, bio si sam u ložnici s kraljevskom ljepotom, punom muških kreposti, koja te svega uzela i ovila ti ruke oko vrata, a ti si je mogao odgurnuti. Kad si se onoga odrvao, onda su ova tri dana što ćeš ih provesti uza me, moja tri dana, sasvim ništa. - Onda mi je pomogla sumnja da me ona iskušava i nepre stani zov opomene da sam princu prisegao vjernost na vašu sreću, majko. - Najviše ti je pomoglo svladati saznanje da te ona ne ljubi. A to znaš i danas. Gotovo je klonuo, izmoren mislima na prošlost a majka mu je razotkriva ne bi li ga zadržala uza se samo tri dana. - Majko, danas znam i to da je ona sagledala tajnu mojeg srca. - Možda i nije. - Stjepko mi je priznao. Slušala je kad sam na brodu u groznici bulaznio. Otkad to znam, svaki njen pogled osjećam kao žeravicu. Peče me, sramotni ponos. Ne znam kako bih govorio, kamo bih gledao, čini mi se kad stojim pred njom da sam pot puno razotkriven, nag, stidim se i htio bih da propadnem u ze mlju. Njoj se čini da joj sin izmiče, odlazi, a s njom ona tri sretna dočaravana dana. - Kad gledam u njene oči, majko, čini mi se da se smiju mojoj patnji, da iz njih gleda prezir na pregaženog crva što se svija do njenih nogu, a to neću podnositi. Neću. - I nećeš joj zagledati u oči ova tri dana. I nikad više. - Ali ću osjećati da je tamo. - Dakle, ipak, samo srce? Izgubila je snagu u borbi, predana, skršena sagne glavu. Suze se preliju uvelim licem. - Zašto plačete, majko? - Jer gubim sreću od tri dana. Za nekoliko časaka svu je mladu snagu zahvatio i hrabro joj prišao: - Ne plačite. Tri dana sam vaš. Sreća je više srva negoli borba.

- Hvala ti, nisi na me zaboravio. - A sad, majko, molim samo jedno: ne govorimo više ni ri ječi o Gordani. - Pravo veliš: ni riječi. Stara gazdarica brezovačke obitelji ulazi i nosi irr" večeru. - Idi, Veronika, sama ću poslužiti sina, davno nismo zajedno večerali. Kad je starica izašla, majka nudi sina da jede. Poslužuje ga, čavrlja. Čitavu večer odabire pitanja o svojem mužu, o Brezovici, o poslovima na polju, o usjevima, pita o Zagrebu, o svojim ljudima koji su tamo, daleko od Gordane. Govore o svačemu, a misle samo o njoj. Obadvoje to osjećaju i znaju. A kad mati opazi da više nema ništo što ih ne bi opet dovelo k njoj, namjesti sinu u narednoj odaji postelju da potraži odmora u snu. Onda upali noćnu uljanicu, ugasi svijeće i polako, nečujno spremi se na počinak. San joj ne dolazi na oči. Svakog časa prisluškuje. Diše li? Spava li? Ili bdi? Pritajila se da ne bi čuo gibanje njenog tijela u postelji pa zuri u strop. Onda joj se pričini da čuje bolne uzdahe. Kao da joj sin u snu stenje. Prepadnuta digne glavu, osluškuje. Pritajeni uzdasi dopiru do nje i razdiru joj srce. Tiho se diže, oblači haljetak, uzima noćno svjetlo pa ide. Nečujno ulazi, popostane, gleda. Damir leži nauzmak, otvorenih očiju. Ona digne svjetlo. - Ne spavaš, sinko? Ne odgovara, leži, pričinja se da spava. Stislo se majčino srce. Vuče je k postelji. Osvijetli ga uljanicom. Gusta duga crna kosa prosula se po jastuku, plemenito visoko čelo je znojno, lijepo plemenito lice blijedo. Snažne razgaljene prsi dižu se kao val u oluji. Mati promatra mlađahnu mušku ljepotu sina: "Kakva ljepota! A gizdava okrutnica ne vidi je! Prezire!" Sagne se k njegovu licu da ga dotakne usnama. Zaustavlja se. Prepast drhti u licu majke. Zuri u sina. Na crnim mu se trepavicama iskri suza i pada joj na dno srca, peče. Htjela bi da vikne a ne može. Ne smije. šuti. Odmiče se od postelje. Hitro, bezglasno otprhne u drugu sobu da sklone gorki plač u jastuke. Teku majčine suze nad suzom sina, teku i zaustavljaju se. Diže se glava puna misli. Smišlja mati dugo, beskrajno, a noć plovi u krilu tišine. Odluka je pala. Majka ustane. Odijeva se, ulazi u odaju sina. - Damire, sine moj. - Majčice, što je? Probudili ste me rano. - Probudila - opetuje tiho jer zna da je bio budan. - Smislila sam nešto, Damire. - Što to, majko? - pita, gledajući joj isplakane oči. . ~~ Dijete moje, ne mogu gledati tvoje srce na mučilištu. Idi još danas. Odmah, zaboravi je. Bez riječi ovije sin snažne ruke oko majčina vrata. Zagrljajem rekli su jedno drugome sve. A suze im se miješaju, zatalasale boli potapljaju njihove jade u jedan jedini jecaj. " i* - Znaš, Damire, reći ću da je došao glasnik Lovre Iločkoga pa si morao odmah krenuti u domovinu poslom, za sabor. Je li? - Dobro je tako, majko. On skoči s postelje i stade se spremati na put, hitro, tako hitro da se majci sapinje srce od te brzine. I ode da naloži osedlati konja. Vratila se, noseći mu jelo. Dok on uzima hranu, ona promatra bolni pogled žarkih crnih očiju. "Kakva ljepota!" - uzdiše u mislima puna mržnje prema ne-vrijednici što ga je prezrela. Časovi lete kao munje, nemilosrdno gazeći majčinu želju da se tako ne žuri.

Damir ustane. Srce joj drhti. Htjela bi da zaustavi suze, ali one teku, teku razotkrivajući sinu golemu majčinu žrtvu. - Kamo ideš, sinko? - U Italiju da vidim mnogo svijeta, da čujem mnogo znanja i da nađem snage. A onda se vraćam i vjenčat ću se. Još će moja majka ljuljati unučad. Mir, majčice. Snagu u šake: i vi, i ja, nas dvoje dok nas ne bude više. Privine je k sebi i potrči na vrata. Kako su se brzo, munjevito zatvorila. A ne može ga slijediti na trijem. Noge joj klecaju. Posrče, tetura k prozoru. Gleda za sinom kako nestaje na vrancu pod prvim zrakom zore. I prati ga majčina bol i mržnja prema Gordani. Kad se ukućani probude, uđe u blagovaonicu. Uskoro se pojavi Gordana. Ona je pogleda nešto pažljivije nego inače. - Nešto si blijeda, Gordana? - Mučili su me ružni sni. - O čemu si sanjala? - Vidjela sam čitav kraljevski dvor u plamenu, a princa u crnini. "Opet princ. Samo princ. Uvijek on i njegova mati - bolno smišlja ona. Gorčina joj ispuni dušu. Da pozlijedi djevojku, stade pričati: - Plamen znači svadbu. I očekujem svadbu. Sretna sam. Da mir se otrijeznio i ženi se. Čitavu mi je noć pripovijedao o svojoj vjerenici. - O tome svjedoče vaše neispavane oči. Veselim se da je sretan. Miran odgovor raspiri majčin jad. - On je ushićen njome. Lijepa je. Nema joj ravne. Prava žena. Baš zato je toliko ljubi. Divne joj pjeva pjesme, sve govori "ljupka je kao proljetni leptirić, mila kao djetešce u kolijevci, podatna kao golupče drago, a nježna kao latica pupoljka proljet nog. Ne takmiči se svojom mudrošću s muškarcima, ali njenu do brotu možeš usporediti s anđelom. Ne bi dodirnula mača ni malim prstom. Ruke su joj kao dva ljiljana, a oči? Plave baš kao ne- besko plavetnilo mjeseca svibnja" - i ojađeno gleda Gordanine baršunaste oči neodoljiva izražaja i kliče: - Kako je Damir sretan. Ne možete zamisliti njegovu sreću. Ništa mu ne stoji na putu sreći, ništa i nitko. Nema zapreke. Sreća je to, sreća. Molim vas pobrinite se da uklonite tu jedinu zapreku s Damirova puta. Zatražite iz Rima poništenje toga braka, molim vas što prije. - Već je učinjeno, ali moram govoriti s gospodinom Dami- rom o važnim stvarima. Molim vas recite mu da ga čekam. - On je otputovao. - Otputovao? - Tek što je zora progledala. - Kamo je krenuo? Mati se poveseli što se Gordana neprijatno iznenadila. "Nećeš s njime govoriti kad ti se svidi, gizdava ljepoto", zlurado misli, a glasno pripovijeda: - Stigao je glasnik vojvode Iločkoga s porukom neka Damir odmah putuje. - Kako je Lovro Iločki znao da se gospodin Damir nalazi ovdje? - Kako? To su muški poslovi. Ne dolikuje da o tome pitam sina. - Ako je vojvodi bilo poznato da gospodin Damir ide u po sjet k vama, sigurno bi poslao meni pismo. Skrivajući zabunu što se našla u laži, okrene se k prozoru: - O tome nismo govorili i ne znam. - Ni glasnik nije donio od vojvode nikakav glas za mene? - Bit će da nije.

- Molim vas da ne kazujete uzvišenoj gospođi Borki ništa o Lovri, odmah bi providjela izliku. - Velite izliku? - usplamti majka, Gordana joj se približi. U pogledu joj leži sućut: - Gospođo, razumjela bih sve kad Damiru ne bi zapovijedale obaveze da ostane ovdje. - Koje obaveze? - One koje nose svi naši. - Ne znam što mislite. - Spas naše domovine. Za Jurjevo se svi spremaju na okup da utvrde sudbinu kraljevstva. Damir je prisegao založiti život u tu borbu, a sad odlazi. Gospođa poraženo obori oči, a ipak brani sina: - Damir zna svoju dužnost. - Nadam se njegovu povratku, jer ga nikad ne bih mogla smatrati izdajicom. - Gordana, sumnjate u mojeg sina? - Naprotiv, pouzdajem se, a to je dokaz najvećeg poštovanja prema njemu. Molim vas ne recite prinčevoj majci o Damirovu - : ¦- ,..,-. .....-." 37 putu u Hrvatsku. Neka misli da je krenuo u Beč. To će biti moja briga. Idem da joj razložim - i odmah iziđe. Ojađena majka proli suze. "Uvijek princ, uvijek njegova majka!" Kad je nakon toga došla u Borkine odaje, nađe s njome Gordanu. Nježna krhka prinčeva mati živo je pozdravi, uzevši njene ruke: - Čujem da Damir već putuje u Beč. Tu žrtvu pridonijeli ste meni i mojem sinu. Hvala vam. Samo što me Ivanova šutnja plaši. Ni danas nema vijesti od njega. - Strpljivosti. Možda danas stigne pismo - tješi je Gordana, premda i nju zabrinjuje što nema nikakvih vijesti iz Beča. Borka pomiluje Gordaninu smeđu kosu: - Dobra moja, uvijek nalaziš utjehe majčinoj brizi. "Miluju se, tješe, sretne su na račun života mojeg sina" - plamti Damirova majka. Kod objeda razbudi Borku i Gordanu vijest da je stigao glasnik iz Beča. Odmah ga pozovu. Crnokosi plemić oštra lica, u potpunoj odori, duboko se pokloni. - Vi ste iz kraljeva dvora? - upita ga majka princa Ivana. - Da, vaša milosti, radim u kraljevskim uredima, plemić sam: Bela Ferenci. - Znam gospodina - primijeti Gordana. - Nosite pisma ili poruke? - Ponajprije pozdrave od njegova veličanstva kralja, a zatim molbu uzvišenoj gospođi. Kralj moli da bi vaša milost izvršila nje govu vruću molbu i odmah otputovala u Brezovicu. Kad se svrši proklamacija njegove visosti nasljednika prijestolja, tada će se uzvišena gospođa vratiti s počastima. Onda se okrene Gordani: - Kralj moli da bi vaša milost pratila uzvišenu gospođu. Ujedno veličanstvo želi neka bi se odmah putovalo jer je to od velike važnosti. Evo kraljeva naloga i pečata. Gordana pogleda pismo i preda ga prinčevoj majci. Borka letimično pogleda zapovijed, a Gordana upita glasnika: - Od njegove visosti nema poruke ni pisma? - Kralj šalje ovu poruku bez znanja njegove visosti. - Jesu li princ i kralj zdravi? - Zdravi su i čili. - Izvolite u drugu odaju - uputi Gordana glasnika - od mah ćete dobiti odgovor.

Kad su ostale same, djevojka upita: - Što će odgovoriti uzvišena gospođa? - Kralj ne želi da moja prisutnost podsjeti Ivanove nepri jatelje kako mu je mati građanka i kako ga je rodila u ljubavi, nezakonito. Pokoravam se kraljevoj odredbi jer je vrlo mudra. Neka moje služavke hitro spremaju za put. - I ja ću se brzo opremiti - požuri se gospođa od Brezo vice. - Dugo čeznem za svojim domom. Pratim vas radosno. - A ti Gordana? - Nije mi pravo što me kralj šalje iz Budima. I nema razloga tražiti da se maknem. - Da Ivan nije otkrio kralju svoju ljubav prema tebi, Gor dana? - Sasvim nemoguće. Princ zna da bi me time bacio u kra ljevu nemilost. - Možda nesmotrenošću, ili je kralj uhvatio pismo poslano tebi? - Ne vjerujem, makar ne poričem mogućnost. - Ipak, bilo bi opasno da se usprotiviš kraljevoj zapovijedi. - Idem s vama, a ipak ću ostati u Budimu. - Oboje nije moguće. - Bit će ako mi gospođe dopuste da radim po svojoj volji. - Mi smo preslabe da se protivimo, zar ne gospođo! - upita Borka Damirovu majku. - Neka načini po svojoj volji - a u sebi doda: "Samo ostani u Budimu da te ne moram gledati!" Pozvaše Ferencija i saopće mu da putuju. - Njegovo veličanstvo poslalo je potrebnu pratnju i novac, a meni zapovijedio da služim uzvišenoj gospođi - saopći plemić. - Do sutra smo spremne. Damirova majka pomisli: "Možda Damira zateknem u Brezovici. Kad bih ga našla tamo. Da je Ferenci došao jučer. Ili da mi Gordana nije otjerala sina, sad bi on putovao s majkom." Do kasne večeri sva je služinčad radila oko spremanja na put, Ferenci je dovezao kočiju i dvadeset naoružanih momaka na čvrstim konjima. Kralj je već davno bio mrtav kad su, ništa ne sluteći, krenuli iz Budima cestom prema jugu. Putem su nahranili konje pa nastavili put. Poslije podne Gordana počne razlagati gospođama: - Moram prisustvovati proklamaciji. Prisegla sam svojem ocu da se neću maknuti s pozornice dok princa ne proglase nasljed nikom. Tako je želio i vojvoda Iločki, dakle, nema druge: izigrat ću kraljevu zapovijed. - Planut će na tvoju neposlušnost - upozori Borka. - Sakrit ću se u Budimu. Zato sam i pošla prividno da Fe renci ne može izvijestiti kralja gdje se nalazim. - Ako gospodin Ferenci posumnja? 39 - Još sam kod kuće otvoreno odredila neka mi povedu osed- lanog konja jer putem želim jahati. Ta je želja prirodna. I tako ću izmaknuti njegovu oku. Samo vi morate pred njime glumiti zabrinutost. Kad stignem u Budim, progutat će me zemlja. Sunce se približavalo k zapadu kad Ferenci dojaše kočiji i oslovi Gordanu: - Možda vaša milost želi konja? - Da. Naručila sam ga. Dodijava stalno sjediti u kočiji. Nešto joj se čini neprirodno da baš sad pogađa njene misli, ali mirno prihvati. Plemić naloži da dovedu osedlanog konja.

Kočija se zaustavi. Gordana skoći i odmah se popne na sedlo pa ravnodušno reče Ferenciju: - Ja ću cestom naprijed. - Vaša milosti, ovom šumom vodi lijep puteljak sve do put ničke stanice. Gordana pogleda gospođe u kočiji i odgovori: - Skrenut ću šumom. - Vaša milost želi pratnju? - Ne, vična sam jahati sama. Dakle, do viđenja na stanici - reče gospođama i nategne uzde. Konj preskoči grabu i zamalo se izgubi u šumi. Kočija krene cestom dalje, sprijeda jašu momci, a Ferenci zaostade iza kočije. Gordana zalazi trkom sve dublje među stabla, prema Budimu. Šumom zatrubi lovački rog. To je ponuka da zaustavi konja i prisluhne. S južne strane oglasi se drugi rog. "Lovci?" - pita sama sebe i udari protivnim smjerom odakle dolazi zvuk. Jaše brzim kasom, žuri se prema gradu. Iza leđa čuje lavež, obazre se. Hitrim trkom slijede je lovački psi. Htjela bi da izbjegne susret s lovcima pa krene drugim smjerom. Psi udare ravno za njom. Gordana podbode konja, ali od stabala ne može juriti. Gordana se obazre. "Što je to?" Kao vuci bacaju se za njome, već je dostižu, zalijeću se ispod konjskih nogu, hvataju. Lovački psi ranili su njenog konja u nogu i on posrne. Gordana skoči sa sedla, šumom dolaze jahaći, dozivlju pse i zaustave se pred Gordanom. - Vaši psi ranili su moga konja. - Žalimo, vaša milosti. - Od žaljenja slabe koristi. Dužni ste mi dati zamjenu ili pro dati mi kojeg od vaših konja. - To može samo naš gospodar. - Tko je on? Kako mu je ime? - Nećak egerskog biskupa. - Vodite me k njemu. - Izvolite uzjahati jednog od naših konja, dvorac je u blizini. Uspela se na drugog konja. Psi su neprestano režali oko nje. Lugari se trude da ih zadrže. - Ne trpe u šumi svojoj gospodara stranca - razjašnjavaju- •- Hajde, požurimo u dvorac - zlovoljno će ona. U dvorištu pred ulazom u zgradu stoji mlad plavokosi muškarac. U ruci mu debela knjiga. Pristalo rumeno lice i velike plave oči odaju plahost. Čini se, sad će pobjeći, ali ga Gordana zadrži, obrativši mu se: - Gospodine, vaši psi ranili su moga konja. Vi znate svoju dužnost, moram odmah nastaviti put. Mladić se nakloni, sav zbunjen i još jače porumeni i plaho odgovori: - Plemenita gospođo, vašoj bih želji odmah udovoljio, ali ja sam ovdje samo gost. - Gost? Rekli su mi da ste gospodar. - Ona izazovno pro mjeri lugare, ali oni šute. Mladi plemić začuđeno pita ljude: - Kako ste smjeli lagati? Čemu? - Tako nam je naređeno - odgovori jedan. Gordana osjeti neku zasjedu. - Prema tome neću dobiti konja? - Ne - odvrati prvi momak. - Onda moram otići pješke. - Nemoguće. Vrata vam se neće otvoriti. Djevojka se okrene plemiću: - Što to znači? - vikne ona. - Gdje je gospodar? - pita lugare.

- Uskoro će stići. - Smijem li vas upitati tko ste? - upita Gordana plavokosog vitkog mladića. - Nećak sam egerskog biskupa. Ime mi je Robert Batori. Moj ujak poslao me ovamo da učim u samoći ovog dvorca. Oprostite jer ja sam nemoćan da što učinim za vas. Gost sam gospodara dvorca Ferencija. Učim od djetinjstva za svećenika. Promotrila je plahog mladića što je oborio pogled. U tom trenutku ujaše u dvorište Ferenci. Velika se vrata za njim opet zatvoriše, a on će Gordani: - Ostajem tu i pitam: zašto ste došli ovamo, kad treba da pratite gospođe? - Neka se vaša milost potrudi ući u dvorac. - Vaša milost očito je htjela pobjeći i tako me lišila neprijat ne dužnosti da vam silom pružim gostoprimstvo u mojem dvorcu- - Vaše gostoprimstvo, na silu? - Izvršavam kraljev nalog da vas putem na jug milom ili si lom zatočim u ovom svojem dvorcu. Divno ste mi ušli u stupicu- - čini se, lišila sam vas napora, ali nipošto posljedica. - Radimo po kraljevu nalogu. Veličanstvo ne želi vašu prisut nost u Budimu. - Ako ne želi, bila bi dovoljna odredba da idem u Hrvatsku. Dakle, ovaj nalog ne potječe od kralja. - - Uzalud bih vas uvjeravao. Bit će mudro da se dragovoljno pokorite i sklonite u dvorac. Pcd vedrim nebom ne možete noćiti. - Razbojnicima se ne mogu opirati. Gospodine - okrene se {Jordana mladom plemiću Robertu - vi ste bili svjedok ovog doga- •đaja. Gospodin Ferenci bit će prisiljen da odgovara za svoj čin, mo žemo poći. Ne bojim se ničega. Robert se samo zbunjeno pokloni, Ferenci galantnom kretnjom pokaže Gordani stube i ona krene gore. Ferenci je uvede u otmjeno uređene sobe u prvom katu i pokaže joj odaje. - Ovdje vam neće manjkati udobnost. Dvije služavke odre đene su da vas dvore. - Ako se to događa po kraljevu nalogu onda mi neće biti -uskraćena sloboda kretanja. Očito nisam okrivljena zbog zločina? - Slobodno možete izlaziti u dvorište koliko vas volja. Upozo ravam vas: zidine dvorca su neprobušive, i ljudi posvuda stražare. Odavle nema bijega. - Dokle ću ostati vaš prisilni gost? - Dok kralj ne odredi drukčije. - A gospođe? Gdje su one? - Očito su upućene u vaš bijeg, to mi je lakši posao. One će mirno putovati dalje. - Čujte, gospodine. Hrvatski vojvoda Lovro Iločki moj je skrbnik i zaštitnik. Ako biste prema meni učinili i najmanji poku šaj nedostojnog ponašanja ili mi nanijeli kakvo zlo, vojvoda neće mirovati dok vam ne skine glavu. - Zašto se ne prijetite s gospodinom Damirom od Brezovice, svojim mužem? - Damir je odsutan, a vojvoda Iločki bit će ovdje pred Jur- jevo s tolikom četom da vam za nekoliko sati može čitav dvorac pretvoriti u hrpu kamenja.Neka vaša mudrost to dobro upamti. - Hvala na opomeni. On ravnodušno ostavi Gordanu i potraži mladog plemića Ro-berta. Ovaj se naljuti: - Zašto si naredio da ovoj ljepotici lažu kao da sam ja gospo dar dvorca? - Da su joj rekli pravo ime gospodara, morali bi je silom vući k meni. No, a što radiš? - Mjesec dana uzalud te očekujem, a pri tom marljivo učim.

- A sad ćeš paziti da moje straže budno čuvaju ljepoticu. - Zašto je zatvaraju? - To zna samo odličnik koji je to odredio. - Uistinu kralj? - Neće on više nikad izdavati naloge. Kad sam odlazio iz Beča, ležao je u samrtnim časovima. Već je mrtav. - Jao - usklikne mladić i prekrsti se. - O tome nikome ni riječi. Odlazim u Budim da čujem što ću dalje sa zatočenicom. Predajem ti zapovjedništvo u ovom dvorcu i pasku nad Gordanom. Sebi je ne bih povjerio. Tebi, sveti Josipe, mogu je mirno ostaviti. Učini mi tu prijateljsku uslugu. - Dokle ćeš izostati? - Dok ne saznam što je s kraljem. Ali žuri mi se. Moram obaviti važan posao. Dolje u dvorištu dočekao ga bradati čovjek na konju. Ferenci mu nalaže: - Ti ćeš, prijatelju, preuzeti od mene dvije gospođe što pu tuju na jug. Sutra u zoru najavit ćeš im da se s juga približava horda razbojnika i da se tobože sklonu u samostan na Dunavu. Ja idem u Budim. Kad gospođe spremiš u samostan, reci opaticama neka ih zadrže dok kralj ne odredi kamo će s njima. Izravno reci: vodim ih po kraljevoj zapovijedi. A onda dođi za mnom u Budim. Bakačev nečak izjaše iz dvorca. A u dvorcu Gordana oprezno obilazi svoje novo konačište. Ogledava zavore na vratima, zavirkuje u prozore, visoke zidove. Na kulama su straže. Zašto je kralj zatvara? Zar je uistinu doznao o prinčevoj ljubavi prema njoj? Ili se nešto nenadano desilo? što? Služavke ulaze, smjerno se klanjaju, prostiru stol, nose joj večeru. Gordana ih pomno promatra, pita o neznatnim stvarcama i polako doznaje kakav je život i kakvi su ljudi u dvorcu. Dugo priča s djevojkama, ljupko, priprosto, polako ih zagrijava ljubaznost ljepotice i veselo odlaze. U ložnici Gordana zatvara vrata i nerazodjevena liježe na postelju. Straže se javljaju na kulama. Gordanine misli bde i traže izlaz. MRTVI KRALJ PLOVI DUNAVOM Crni oblaci lete sivim nebom. Žalobna lađa plovi kalnom rijekom. U mračnom danu talasa se svjetina na blatnoj obali. Pn> matra dolazak mrtvog vladara. Uplašen pogled tisuće očiju hvata crnu koprenu oko glave mramorne kraljice. Stala je uz Ivana. Vitko tijelo zaodjenuto mu je crninom, lice bljedoćom, izmučeni čeznutljiv pogled luta kopnom: "Je li tamo Gordana? Zašto mu ne šalje glasnika?" Izlaze na obalu punu svjetine. Velikaši, biskupi, dvorani, plemstvo, svećenstvo u dubokoj šutnji saginju glave. Dvorani nose lijes pokriven crnim baršunom. Na uzglavlju počiva zlatno žezlo. Povorka promiče između svjetine. Kraljičinim licem teku suze. Turobni Ivanov pogled uzalud traži bademaste oči. Zvuk zvona odjekuje. Mnoštvo bulji u zlatno žezlo. U njemu leže njihove sudbine. Milanski poslanik Mafeo šapće grofu Marcelu: Gledajte, u tom moru strave uribario bi francuski kralj napuljsku krunu, Venecija tovar zlata, Rimljani pobjedu svijeta. Hoće li naš princ uribariti ovo žezlo? - Pliva mu na površini strave ravno pred noge. Ima samo da se sagne i digne ga. Zvona pjevaju mrtvačku pjesmu. Strah drhti u blijedim licima. Grme topovi. Najavljuju počasni pozdrav mrtvome kralju pred željeznim vratima budimskog dvora. Zapovjednik Ištvan Đulaj izlazi iz dvora k princu: - Vaša visost traži ulaz u dvor? - Prepoznajem vašu visost grofa Hunjadija, vojvodu Liptav- skog. Vjeran prisegi zadanoj kralju, predajem ključeve i dvor vašoj kraljevskoj visosti, nasljedniku prijestolja.

I na srebrnom pladnju pruži ključeve. Ulaze u dvor. Mrtvi otac i živi sin. Prati ih grmljavina i zvonjava. Za njima ulaze državnici, velikaši, poslanici, dvorani, plemići. Pljusak i vjetar protjera im konje kroz tri dvorišta do pred ulaz raskošnog dvora. - Hitro skaču sa sedla. Princ pomaže kraljici i vodi je do kamenitih stuba. Bijelim se stepenicama uspinje crna povlaka. U tišini mramornog predvorja zveče mačevi od dodira o kamene po dove. Onda se gube u katovima. Beatrica ide hodnikom od mramornih stupova. Ide žustrije nego što bi bilo dostojno otmjene gospođe, hitrije nego što bi smjela da ide u crno odjevena udovica. Još više se žuri prijeći prag kraljevskih dvorana. Sivo im je svjetlo. Na prozore pada mrak s oblačnog neba. Beatrica hiti. Tjeskoba se provlači pred njom i za njom, a ona ide kao da je sunčana svjetlost. Korača kao da je pokreće sto života punih radosti. Dignuvši glavu, kreće dvoranama kao da im navješćuje: "Ja sam tu! Znajte, tu sam - ja, vaš gospodar." Stara Nardela slijedi gospodaricu, čvrsto držeći Enrikovu ruku. A on pita: - što je kraljici? Brza kao da je u radosti. - Nose je nevidljiva krila. Hajdemo. - Do đavola. Pustite. Neću Ja vas slijedim. - Moraš, golube moj - šapću krezube Nardelinc usne. - Kamo me vodite, pitam vas? - U prijestolnu dvoranu. Sad će onamo unijeti kraljevski lijes. - Zašto ga nose tamo? - Jer kraljica tako želi, a princ se ne protivi. Mila je on lju bičica. Ti ćeš, Enriko, ostati pred vratima prijestolne dvorane da čuvaš stražu. - Mrtvome kralju? - Živoj kraljici. - što će tamo kraljica? - Ono što je učinio njezin djed Alfonzo prvi kad je njegova tetka Johana ležala na odru. Proročanstvo španjolske ciganke. Čuješ li, mladiću, Alfonzo. I oteo je kraljevsko prijestolje i sjedio na njemu do smrti. I njegov sin, a sjedit će sin i sina sin jer je Alfonzo poslušao ciganku. - Kralj Matija bio je protivan da Beatrica zauzme prijestolje i neće se odazvati. - I Johana Anjou bila je protivna, pa ipak se mrtvac odazvao. Alfonzo se uvukao u dvor u odori sluge i poslušao cigansko pro ročanstvo. I kraljica će to učiniti. Hajde pred vrata i pazi. Kraljica zapovijeda. - Slušam, idem. U raskošnoj dvorani stoji Beatrica i promatra visoke mramorne stupove urešene vijencima od suhoga zlata. I stijene slikane freskama od stropa do poda. Uza zid podno uzvisine grimizni baldahin, vezan biserima i draguljima. Pod njim stoji naslonjač od suhog zlata. Prijestolje. Ulaze dvorani u crnini. Nose kovni lijes u kome počiva kraljevo tijelo. Teški teret polože ispod prijestolja. Dvorski meštar Berislavić pristupa kraljici. - Vaše veličanstvo zapovijeda? - Da me ostavite. Želim da se s pokojnikom oprostim posve sama. Dvorski meštar dade paževima znak i sam pođe, a vrata dvorane se zatvore. Polumračnom dvoranom iza stupova ide Nardela, hiti kraljici: - Enriko je vani, veličanstvo, na straži. - Dobro. Ostaj uza me, pazi, osluškuj, čuješ li? Jao tebi.

Beatrica spušta pogled k lijesu. Oči joj plamte žarom raspa- ljene vjere u ono što ima da učini. Hladnim licem prelete trzaji. Na crnom baršunu leži zlatno žezlo. Bijela ruka pruža se za žezlom. Hvata ga grčevito, uzima, diže i drhti. "Žezlo. Žig vlasti. Bič zlatni. Od tvojeg dodira zemlja biva groblje" - kliču joj misli. Žezlo u ruci. Njegov osjet izbezumljuje je, raspiruje strast da ga vječno zadrži. Obujmi žezlo, miluje ga svim svojim bićem. Goni je nešto da ruši, razara, gazi žive i mrtve i svoj zdrav razum, i um, i sebe, pa kao da stoji pred živim čovjekom, progovara mrtvome u lijesu: - Kralju! Proročanstvo veli: ako potomak aragonskog roda pred mrtvim kraljem prvi uzme žezlo ili prvi sjedne na prijestolje, nitko ne može da mu ga otme. Alfonzo Prvi, moj slavni djed ovako je zasjeo na prijestolje protiv volje kraljice Johane Anjou. Nardela kleči, prislanja glavu k lijesu i sluša bez daha. - Uzimam žezlo. Meni ga je odredilo nebo. Pokoravaš li se, mrtvi kralju? Šutnja. Kraljičina se glava saginje napred, sluša. Od grmljavine se stresu prozori. Kraljica govori oštrije: - Uzalud se opireš, šutiš. Žezlo sam uzela svojom desnicom ja. Ne pokoriš li se, ni onda mi ga nitko neće oteti. Grobni mir oko lijesa. Svijeće drhte. - Evo, uspinjem se na prijestolje, ja, Beatrica Aragonska. S njom ide nebo i pako. Jer pisano je tako u proročanstvu aragon- skog roda. I uzlazi stubama gore sa žezlom u ruci. Prijete joj oči i misli. Crna pojava sjedne na zlatno prijestolje, zahvaćena valom luđačke strasti vladanja. Vani grmljavina, tresak, grom. Beatrica sjedi na prijestolju i zapovijeda: - Zanijemite gromovi kad govorim! Dvorana se strese, prozori zveče, grmljavina odlazi nekud daleko. Beatrica dahće: Nardelinim kostima prolazi zov, osluškuje. Sva su joj osjetila sluh, pripila se uz lijes. Blijedo kraljičino lice spušta se naprijed, sujeverna aragonska priča smućuje joj misli, potjera krv žilama, zaglušuje srce. Raspli-njuje se svaka nježnost, svaki osjećaj čovječnosti. "Vlast! Vlast je u mojoj ruci! Drhtite!" Stoji nad lijesom poput suca nad osuđenim, ledene usne su otvorene. Sva je u omaglici, žeđ za vlašću potamnjuje svijet. - Odazovi se, moraš! Tako je pisano u knjizi osuda aragon- skog roda. Sablasna tišina. Nardelino tijelo priljubilo se k lijesu, a Beat-ričin ga pogled razbija, trese, drma mrtvim tijelom podivljalom strašću. - Kraljujem! Kraljevat ću! Protiv volje tvoje i tvojih poda nika. Pokori se! Nardela dršće. Udarci njenog srca odjekuju kovnim zidinama sanduka. Beatrica čeka poput okamenjenog kipa. Ledeni pljusak udari u prozore. - Nema ti pomoći, kralju! Meni je usud predao baštinu pri jestolja. šapat dršće polumrakom i nosi trnce Nardelinim tijelom. Zamre sva, samo joj živi sluh. - Odazovi se! - krikne kraljičin glas u ludilu zaborava. Iza lijesa trgnu se u vis suhe ruke. Dvoranom tutnji, zidovi se tresu od groma, od lijesa. Uza stube k prijestolju sune Nardela, posrče, pada, puzi, dovuče se do BeatriČinih nogu. Kraljica strese staračkim tijelom: - Uguši se. ili govori. - O - daz - - Odazvao se mrtvi kralj? - Da... da, da.

- Kojim riječima? - "Po - kora -vam - se!" - Lažeš, Nardela. - Neka me taj grom ubije. - Čula si posve jasno? - Jasno, jasno: "Pokoravam se!" Beatrica sjedi na zlatnom prijestolju kao crna avet. - Moje je prijestolje. Moje. Preko smrti. Aragonski bože. Udari vječnim prokletsvom svakoga tko mi se približi, pljuskom ognja tko dotakne moje žezlo. Ja sam vlast - i digne glas, pogleda praznom dvoranom i učini joj se da mramor podanički dršće, stupovi se klanjaju. Nardeline blijede usne šapću: - Gromovi su zanijemili od strepnje pred vama, božanska kraljice. Vlast ovog kraljevstva predana je aragonskom rodu. - Na sve vijekove. I obje idu. Mlada kraljica i stara dadilja. Obje u vrućici vlasto-hleplja, u bunilu praznovjerstva da su dozvale nepobjedive sile i pred njima padaju u prah sve ljudske volje i sva ljudska prava. Idu iz dvorane, prolaze pokraj Enrika, pokraj dvorana i sluga. Idu hodnicima i odajama, a Beatričin grozničavi pogled izvikuje: "Ja sam tu! Beatrica Aragonska! Ja kraljujem i nitko drugi! ..." Beatrica ide i legne. Prizor pred lijesom iscrpio ju je. Nakon luđačke napetosti sve u njoj klone. Polagano ulazi Nardela, nosi u ruci dragocjenu kutiju. - Veličanstvo, našla sam kutiju. Ležala je na zemlji pred vašim odajama. Baš tamo na hodniku. Evo nepažljivosti mladih dvoranka. Ostave kutiju bilo gdje. Trebalo bi ih bičevati. To je prava venecijanska umjetnina. Sad Beatrica pogleda: - Moja kutija? Nikad je nisam vidjela. - Zapravo ni ja. Smijem li pogledati, veličanstvo, što je u njoj? Nardela ogledava kutiju i otvori. Usklik starice trgne Beatricu: - što je? - Veličanstvo - i prinese k njoj otvorenu kutiju. Na poklopcu s unutrašnje strane razapeta je pergamena s pomno ispisanim slovima: "Njezinom veličanstvu šalje - Ramiro!..." - Na dnu je položena smokva. U bijele kraljičine obraze udari krv. - Gdje si to našla? - Baš tamo uz vrata prijestolne palače. - Pozovi Enrika i Ranzana. Prvi je stigao napuljski poslanik. - Gledajte! - vikne Beatrica. Ranzano razgleda kutiju, natpis i smokvu, promatra risana slova, umjetnički iskićena kao da ih je izradio slikar. Učinjeno vješto. Nitko živ ne bi mogao pronaći ruku koja šalje kutiju. : .-i._^._ ..i - Tri mjesca imala sam mira. Od dana kad sam se pokorila kralju, kad sam uzela pokorničko ruho. - A sada se taj nevidljivi kronik ponovo javlja. - Već sam i zaboravila na nj. Što hoće? Zašto šalje smokvu? Poslanik se smiješi: - Nišani na pričanje o smokvi zbog koje se kralj pred smrt razljutio. Kao da je ta smokva skrivila kraljevu smrt. - Hoće da napada sumnjom kao da je smokva bila otrovana i skrivila smrt.

- Veličanstvo je danas odviše uzbuđeno i ne može razabrati pravo stanje. Ramiro je kraljevom smrću izgubio svaku moć nad vama i sad bi htio da se osveti, makar i najnevjerojatnijim su mnjičenjem. - Ali gdje se krije? Pod čijim obrazom? Kako je mogao kutiju postaviti pred moja vrata, a da ga nitko nije vidio? Vrata se otvore. - Odgovorite, Enriko. Enriko pristupi, a kraljica žestoko pita: - Kada je i kako nečija ruka mogla kutiju postaviti pred moja vrata? - Dok se veličanstvo opraštalo s mrtvim kraljem u dvorani, imao je prilike da se s ove strane vrze tko mu drago. - Sve napuljske dvorane stavi na muke dok jedan od njih ne prizna da je glavom Ramiro. - Jamčim kraljici: nema ga među Napulj cima. Sjetite se nevino smaknutog Lorenza. Krivac će se odati prije ili poslije. Ne mislite više o tome, moglo bi pokolebati borbu koja vas čeka. - Ništa ne može da me pokoleba - i sagne se k njemu: Uzela sam žezlo s lijesa, sjela sam na prijestolje prva nakon kraljeve smrti. Kralj se odazvao, pokorio. - Ipak ste se odazvali tome praznovjerju? Ona se malo ražesti: - Nije to praznovjerje, već živa istina kojoj se klanjaju Ara- gonci. Od ovog časa čekam sigurnu pobjedu. - Ipak, ne valja se pouzdati samo u proročanstvo ciganke. - Nešto ste zapazili? Ne vjeruju mojoj iskrenosti? - Naprotiv: svi su zastravljeni vjerom da vaše veličanstvo živi i umire za princa. - I milanski poslanici? - Mafeo drijema u miru sigurnosti. - A Marcelo? - Šuti i promatra vaše veličanstvo. S obzirom na ono što se dogodilo između vašeg veličanstva i njega izazivaju moju pozornost kad god on promatra vaše veličanstvo. - Luđak, gaji nade da će osvojiti moju sklonost. - Marcelo promatra vaše veličanstvo osobito kad plačete. - Sumnja u moje suze. I vi. Ali, Ranzano, plačem istinski, plačem za devet godina mladog života uz kralja, u neprekidnom su .. ..._,..._*_ , rvanju da se održim na vlasti. Plačem što sada nemam sina da s njim zavladam kraljevstvom. Zar su te suze lažne? - Želim da te suze otrem s vašeg lica neka ga ne nagrde jer možda je Maks pristao muž, možda i lijep. - Bio ružan, kozičav, grbav, svejedno. Ne želim muža, uzimam žezlo. Ne čeznem za zagrljajem, ljubim vlast. Ne želim bračne lož- nice, nego prijestolje. Vi, obični smrtnici, ne znate odmjeriti što znači: smjeti sve što bi mogao htjeti. Moći sve.što je na zemlji moguće. - Veličanstvo tom cilju žrtvuje svoju žalost za mužem i uzima Maksa. - Samo žezlo, budućnost, obstojnost moja diktira mi ženid- benu ponudu. Imam pravo da se brinem za sebe, kad se nije bri nuo pokojni kralj. Tko mi to može spočitnuti? - Nitko živ. - Kakva tišina na dvoru. Očito su se svi povukli u odaje i dvorane. Svatko raspravlja. Idite, prisluhnite, saznajte što rade i kako misle. Budite uvijek na oprezu i dođite samo ako bude što važno. RAMIRO

U prvom katu lijevog krila otvori dvoranin milanskim poslanicima odaju. Stresli su s haljina pljusak kiše. - Hoće li još danas krenuti sprovod dalje? - pita Mafeo. - Čim prestane nevrijeme - odvrati paž. - Gdje ostaju druga gospoda? - Razišli su se po odajama da se okrijepe i odmore. Vaša prečasnost zapovijeda doručak ovdje? Da - odgovori Mafeo, a dvoranin se hitno udalji. Grof Marcelo priđe k prozoru, Mafeo se udobno smjesti k stolu. Tamno lice puno brazda odaje spokojnost. Naslonio se o ruke i promatra Marcela: -- Sve vrijeme našeg putovanja Dunavom moj lijepi Marcelo nešto razmišlja? Sad smo napokon stigli u Budim. Dodijala mi la • f°traJna Plovidba. Zašto je Beatrica u svakom gradu prista-i odmarala se čak po čitav dan i noć? Ako ide u samostan, mož-a se opraštala sa svojim kraljevstvom? pndGr°f se udalji od prozora i približi k stolu, ali ne reče ništa. Poslanik ga gieda sve pozornije: ot" ~~ Ist"“esite svoje misli, grofe. Ili, da vam pomognem? Mnogo ste promatrali Beatricu?! - Da. Njezina žalost pobuđuje pozornost. 4 Gordana III 49 - Eh, ima za čime žaliti. Ali nema zašto da ide u samostan. Aragonka, kći kralja Ferantea, pa u samostan! Od prirode obasu ta ljepotom i umom. Vjere mi, Beatrica je postidila aragonsku krv. Samo žena može toliko promijeniti svoju prirodu! Brazde oko Mafeovih usana rašire se u smiješak. Položi ruke na stol i gleda Marcela. - Pričinjate mi se kao zatvorena knjiga. Imam želju da je prolistam. Sto vi mislite o Beatrici? - Vjerujete li, prečasni, da se ona uistinu pretvorila u vjernu Penelopu? - Nemam razloga sumnjati, a nije mi ni briga hoće li ona čuvati svoje čari ili ih pokloniti drugome. Glavno je da podupire izbor našega princa. - Ne sumnjate baš nimalo? - Nema ništa što bi opravdalo sumnje. - Ima prečasni, ima. - Gle, Marcelo jedini na ovom dvoru nosi u duši nepovje renje? - Ja jedini poznajem krojača njezine pokorničke haljine. Dvije bore između Mafeovih obrva probude se, spustio je ruku ispod podbratka i digao glavu: - Dužnost vam nalaže da mi razjasnite. Marcelovo lice pokrije mračna ozbiljnost. - U ovom kraljevstvu desilo se nešto: moje srce usplamtje- lo je za Beatricom. Duboki žljebovi na Mafaeovu obrazu ispunili se čuđenjem. - Što kažete? Vi ste usplamtjeli za njome? - I progledao njenu dušu do dna. - Taj kraljevski mramor posjeduje i dušu? - Njeni su se pogledi krali k meni i palili me, hvatali. Nisam ni slutio da me uzima kao oružje sve do onog časa kad mi je ponudila - sebe! - Malo pretjerujete. - Mafeove usne osmjehnu se prezir no. - Čekajte, tražila je ogromnu ucjenu: izdajstvo prema na šem vojvodi Ludoviku ... Mafeo muklo udari po stolu. Marcelo nastavlja: - Prislonila se k meni, kazivala mi izdajničko pismo u pero, strast mi oduzme misli, uskipim od dodira njenih grudi, pero mi

leti, a krv vri od njenog obećanja da ću te večeri prijeći prag nje ne ložnice. - Pismo ste završili? - I potpisao vojvodu, a onda zagrlio kraljicu. - I? Što onda? - Uto zvekne zvonce, uđe kraljičin brat Francesko. Mene po lije ledeni mlaz. Opazim kako Beatrica skriva u ruci srebrno zvon ce. To me udari u sljepoočice. Osvijestim se, vidim njezinu glu mu, pograbim kobno pismo. 50 - A ona? - Htjede mi ga izmamiti plamenim pogledom i lukavim riječima. Znao sam: namjestila je Franceska da me otjera kad pismo bude gotovo. Ali ja ga uzmem i pohitim iz dvora. - Spasili ste čast u posljednjem trenutku. - I popravio svoj grijeh još jednim djelom. Znao sam: Beat rica će krivotvoriti bilo kakvo pismo da zaustavi vojvodu Iločko ga koji je vodio prosce u Milano. Napišem u vosak što Beatrica kani, platim čitav imetak jednom dvoraninu da ploču podmetne u kraljevoj radnoj odaji. Tako je kralj uhvatio Beatričino nedjelo: krivotvorila je kraljevo pismo kojim zove Lovru natrag. Dogodilo se to sve u Hrvatskoj, u Zagrebu. - Grofe, provukli ste se kroz pakao neopržen. - Ovdje u Budimu, kad me sasvim osvojila, jednog me dana nagovori da idem u Hrvatsku gdje je boravio kralj Matija. Ona se spremala poći za njime. - S kakvom vas je svrhom slala? - Njezine su riječi značile: Zagreb je mjesto našeg užitka. Idi tamo i pripravi kako bismo se mogli tajno sastati. Doslovce mi reče: "Sve ovisi o vašoj dosjetljivosti!" - A dosjetljivost vas je iznevjerila? - Naprotiv. Napuljski graditelj gradio je tamo privremenu ljetnu palaču za kraljicu. Uočio sam položaj i poslao glasnika, to- bož iz Budima, s kraljičinim nalogom da u palaču uzida tajni ulaz ispod gričkih utvrda u njenu odjevaonicu. Graditelj izvrši nalog koji sam mu zapovijedao, još i to da o svemu ne spominje nikome, čak ni onoj koja to zapovijeda. Nisam htio da kraljica dozna prije od graditelja nego od mene. A i sami znate da su kra ljevski graditelji vični primati takve tajne zapovijedi. - A onda ste pokušali prodrijeti kraljici? - Čekao sam da me upita čemu sam se "dosjetio". Ali ona nije pitala, njoj je trebalo pismo. - A drugi se šuljao tajnim putem k njoj? - Niste nikad čuli o nekom napuljskom pažu Ramiru? - O Ramiru? Da, kad je Beatrici bilo petnaest ili šesnaest godina nešto je bilo u Napulju. Beatrica je ljubavni žar očitovala u pismima. Jedno uhvati Beatričin otac Ferante i neke noći na đoše Ramira u Beatričinoj djevojačkoj ložnici probodena bode žom. I dade Ramira odnijeti u neku napuljsku krčmu neka se misli da su ga proboli pijani u svađi. Međutim, Ramiro se u dvo rištu osvijestio, prebolio i pobjegao u svijet, zaklevši da će se • Taj se Ramiro pojavio u Zagrebu. Gle? Tamo ima Talijana pa se sakrio među njima? v~ }¦uvukao se u kraljevski dvor. Upravo u ono doba zovne Ivan • Matija i obavijesti da Napuljci ugrožavaju život princu nu, vjereniku naše princeze, i neka mu pomognem štititi prin- i evo, što se dogodilo: odmah druge noći, kad je kralj bio u 51

Medvedgradu, Ramiro se uvuče podzemnim stepenicama koje sam ja dao uzidati za svoje ljubavne sastanke. Beatrica je ležala u postelji svoje ložnice, kad Ramiro uđe k njoj. Stao je pred njom u masci i zaprijetio se: ako princa Ivana zadesi bilo kakvo zlo, on će kralju Matiji otkriti njihov odnos i dokazati ga pismima što ih je pisala njemu, a on ih čuva. - Teže stupice ne bi zamišljao ni vrag. - Zamislio sam je ja, prečasni, iz osvete. - što je bilo zatim? - Ramiro je držao Beatricu u vječnom strahu da će stupiti pred kralja i raskrinkati njen djevojački odnos. A treba da znate: kralj je onda bio toliko ogorčen na Beatricu da bi objeručke tak vo otkriće prihvatio. - A Beatrica nije dala ubiti osvetnika? - Nikad mu nije zagledala u lice. Vješto se krio. - Vi ste ga krili? - I pun užitka promatrao njezin užas kad bi prolazila dvo rom jer joj Ramiro reče da je na dvoru, svuda je prati, svuda uhodi. Tako je bila okovana lancima, vazda u strahu da njezina mladenačka pisma ne dospiju u kraljeve ruke ... - Đavolska stupica. - I tako je položila oružje, pokorila se kralju, odrekla zah tjeva na nasljedstvo u korist princa. Nitko na ovome dvoru nije slutio da to obraćanje nije bio preokret nego bijeg od strave da je Ramiro ne raskrinka pred kraljem. - Danas je kralj mrtav. Ona plače za kraljem, a grli princa? što je to? - Krinka. U svojoj svilenoj mošnji nosi sve vrste krinka: is krenost, odanost, ljubav, suze, žalost i očaj. Savršene krinke. Ski da ih i uzima kad joj koje ustreba. Aragonska krv našla je u njoj svoje savršenstvo. Natkrilila je oca. Mafeo počne palcem i kažiprstom štipati debele brazde svojih obraza. Marcelo se ushodao po sobi, a onda naglo stane: - Niste nikad razmišljali o onoj smokvi koju je Nardela do nijela kralju? Poslanik slegne ramenima: - što da razmišljam? Nema svrhe! - U Italiji nema države gdje bi ljudi tako mirno vjerovali u slučaj ove smrti kao gospoda ovog kraljestva. - Svakako, kralj Matija je odabrao najlošiji čas da ostavi svoje kraljestvo i seli u nebesko, ali ljudi su ovdje odviše naivni da sumnjiče, premalo ogorčeni da se bune, a nadasve prestrašeni za svoje lične sudbine. - Trebalo bi ih prodrmati, uputiti na smokvu. - A zašto, dragi Marcelo? Našem vojvodi, dakle, nama, nije važno kako je kralj umro, nego činjenica da je mrtav i posljedica toga. Ali vi ste dokazali da je Beatričino odricanje od prijestolja, pomirenje i ljubav k princu samo puki bijeg pred Ramirovim pri- 52 jetnjama. E, onda je ona obukla pokajničke haljine i može ih svakog časa skinuti jer Ramiro je izgubio moć. Nema kome predati pisma, ali važno je ovo vaše otkriće da ne možemo vjerovati kraljici. - To je razlog da sam sve otkrio i očekujem da odredite što nam je činiti. - Moram razmisliti, a za to treba da sam sit kao Rimljanin na Antonijevoj gozbi. Eto, nose doručak. Ulazili su sluge, noseći jelo. Za vrijeme doručka posvetio se Mafeo svom želucu. Obrisavši masnu bradu, povuče iz srebrnog vrča gutljaj i onda se udobno smjesti: - Dakle, što nam je činiti? - Valjalo bi upozoriti princa ili njegove prijatelje - pred loži Marcelo. - Upozoriti? Na što? Nemamo nikakvih čina, čak ne može

mo dokazati ni opravdanost sumnje. - Onda predlažete šutnju? I glupana smatraju mudrim kad šuti, a mi moramo sa sebe skinuti sumnju mudraca. - Slijedimo Beatričin primjer. Uzmimo krinku. Budimo bu dale. Ne vidimo ništa. Ne čujemo ništa. Već vidimo Bianku, ok runjenu za kraljicu ovog kraljestva. Zato smo uvijek uz princa, uz Beatricu, gurajmo se naprijed kao venecijanski poslanici. Sli jepi smo, a vidimo kako zemlja diše, gluhi smo, a čujemo kako trava raste. Ako Beatrica kani omesti prinčev izbor, mora uzeti ortaka. - O tome nema sumnje. - Dakle, valja paziti koga Beatrica prima, a kad stečemo opravdane sumnje, obavijestit ćemo Ivana i njegove pristaše. Me ni se čini da smo mi jedini u ovoj zemlji koji ne vjerujemo u Be atricu. Mladi Marcelov rođak i tajnik prekine razgovor, najavivši poslanicima da ih biskup Bakač pozivlje u kraljevsku kancelariju. Mafeo ustane i šapne Marcelu. - Krinke na obraz. GLAS TAKMACA NA PRIJESTOLJE Dok vani bijesni oluja, u kraljevskim kancelarijama natisnuli se velikaši i odličnici oko kraljevih rođaka Mate i Petra Gereba. Obasiplju ih pitanjima. A oni razjašnjavaju što se dogodilo u Beču, sve od prinčevih turnirskih trijumfa do kraljeva smrtnog klo-nuća. Dvoranom se pronosi mrmor, kretanje zaprepaštenja, ojađeni poklici, uzdasi, brige, strah. Na svačijem licu prestrašeno pitanje: "što će biti od nas?" Bakač im najavljuje vlast kraljevskog vijeća, princa Ivana i kraljice. "Kraljica na čelu vijeća? To je propast!" Bakač im čita misli i naglašava. - Njezino veličanstvo obećalo je princu nad mrtvim kra ljem da će mu biti druga majka i zaštitnica njegova izbora. Uzdah sumnje ne izmjenjuje se s dahom olakšanja. I nastavljaju, raspravljaju, sumnjaju tiho, nevidljivo. Onda ulaze Mafeo i Marcelo. Milanski poslanik živo odgovara na pitanja, vrze se, ushićen je kraljičinom dubokom iskrenom željom da pomogne princu i uvjerljivo naglašava: - A moj uzvišeni vladar, milanski vojvoda Ludoviko, pružit će ovom kraljevstvu svu pomoć svoje moći, ugleda i bogatstva. Napulj ski poslanik hoće da natkrili milanskog i obećava: - Moj uzvišeni napuljski kralj otvorit će sva vrata svojih moćnih savezničkih država duž čitave Italije, dozvati u pomoć potporu rimskog pape koji prima mudre savjete Roderiga Borgie, najvjernijeg prijatelja slavnog oca naše kraljice. U potrebi ras- tvorit će zlatom nakrcane mošnje. - Od sjevera do juga svatko pozna bogatstvo vojvode Ludo- vi^a - požuri se Mafeo - nije ni potrebno naglasiti da je spre man pomoći svojeg zeta, budućeg kralja ovog kraljestva. Idem u susret budućnosti, pun čiste vjere i mirne bezbrige. Zabrinutost u dvorani opada, ali ne iščezava. - Čuli ste, visoka i velemožna gospodo - uzdiše se snažni Bakačev glas - ništa nas ne sprečava da našem kraljestvu što prije dademo zakonitog kralja i zatvorimo vrata svakom tuđincu do našeg prijestolja. - Tako je. Tako neka bude - padaju povici puni želje. Na vratima proviri glava dvoranina i javlja: - Stigao je glasnik iz”“Beča od velemožnog kneza Zapolje. Promočeni glasnik progura se kroz gomdlu velikaških odora, razmota kožnatu mošnju pa izvadi pismo. Utihnuše svi. Pergame-na šušti u rukama kraljeva rođaka Petra Gereba. Svi pogledi čitaju s njegova lica sadržaj. Zla vijest? I opet javlja Bakač:

- Nasljednik njemačkog prijestolja rimski car Maksimilijan objavio je Beču čudnu poslanicu: pozivom na ugovor s pokojnim kraljem Matijom iz godine 1462. on se smatra zakonitim nasljed nikom kraljevstva Ugra i Hrvata ... - Nijemac veli da će uzeti svoje pravo, makar i oružanom silom, jer da mu na to daje pravo ugovor. Zinuše, trenutak prepadnute šutnje, ali Bakač je prolomi: - Ugovor vrijedi samo za slučaj da kralj nema potomaka. A on ga ima. - Ima ga! - viču drugi. - I vojsku ima kojom zapovijedam ja! - isprsi se Petar Gereb. - Ne bojimo se. - Nema straha - čuju se povici. - Prosjak nema čime da obuje svoje sluge, a otkud bi opre mio vojsku da izvojšti našu krunu - podruguje se Mate Gereb Maksu. Bakač ohrabruje novim poklikom: - Naša sloga postavit će stupicu svakoj pogibelji. - Neka bude tako - potvrđuju svi odvažnim glasom, ali plaha srca. Htjeli bi povicima prikriti strah što im se pritajio u prsima, strah od nepovjerljivosti. Na grimiznom ležaju počiva umorna kraljica. Uz nju sjede braća. Najmlađi brat Giovano i sestra, crnokosa dona Izabela. - Gdje je princ? - upita kraljica. - Povukao se u svoje odaje - odvraća Izabela. - Siromašno ostavljeno dijete. - Više se brineš za nj nego za sebe. Više nego za nas - spočitava Giovano. - Brinući se za nj, brinem se za sebe, za vas, za sve nas. U mojoj skrbi, mojoj toploti prema njemu sve je moje uzdanje. Neka je i vaše. Budite mu pažljivi da bude dobro meni i vama. Tko je to na vratima? Pogledaj Izabela. Princeza priđe k vratima i vraća se. - Ranzano želi govoriti s tobom. Vrlo važno. - Iziđite svi. Nestrpljivo ih tjera. Uspravlja se i ustaje. Napuljski poslanik ulazi. - Francesko dolazi - pita kraljica unišlog pouzdanika. - Još ne, ali glas iz Beča. - Kakav: dobar ili zao? - Trijumfatorski! - Trijumfatorski? Razjasnite. - Ovog časa stigao je u kraljevski ured, gdje su sabrana gos- Poda, glasnik iz Beča. - Od koga? ~ Sa”je ga Zapolja: Maks je izdao poslanicu da se smatra nasljednikom ovog kraljestva i zauzet će ga oružanom silom. Dak-Ie. primio je vašu ponudu. Da nije primio moju ponudu, ne bi izdao poslanicu. Moja ruka pruža mu odvažnost. Kakav trijumf. Nije više umorna, korača dostojanstveno. U licu joj izražaj gordosti: - Dakle, ja kraljujem. - Nisam li rekao: danas ste na grobu kralja Matije jači nego ikad. - I on se odazvao iz lijesa. I žezlo sam uzela, sjela na pri jestolje prva. Sad recite da je proročanstvo aragonskog roda pra znovjerje. - Opozivljem, okajavam. - U sretan čas prekoračila sam danas prag ovog dvora. Mrt vi se kralj pokorio, živi oglasio.

- Neka Ramiro šalje smokve, neka obere smokvina stabla čitave Italije. - Pravo ste rekli, Ranzano: ne vrijedi misliti o kukavcu što se skriva u sjeni. - A kad zasjednete na prijestolje? - Izvući ću krticu ispod zemlje, umrijet će Ramiro kako još nitko na svijetu nije umirao. - Što misli veličanstvo sada započeti? - Pričekati Franceska. Maks mu je sigurno dao na put točno određene borbene osnove. Prema njegovim koracima mi ćemo odrediti naše. - Zacijelo je ostao na granici Austrije da uzmogne brže iz mjenjivati naše glasnike. - Sva dršćem, makar već držim žezlo u rukama. Od toga osjećaja trepti svaka žila. Ali Ranzano, gdje su gospoda našeg vijeća? - U kraljevoj radnoj dvorani. - Što rade tamo? - Junače se pod teretom straha. Ja sam im zajamčio potpo ru mača napuljskog kralja i njegove mošnje. - A što govore gospoda velikaši o izboru kralja? - Još ništa. Strah od nenadane i brze kraljeve smrti zavezao im jezik. Nikada nisam vidio toliko straha. - To je slutnja, nesvjesna slutnja da je žezlo u mojoj ruci. A Bakač? Što kaže on? - Pjeva pjesme vašem veličanstvu. - Jer misli da nosim krunu kojom ću okruniti njegova princa. - Ta misao izbija iz svake njegove riječi. - Rekoh vam uz Ivana su Bakačeve nade. Neka ih se samo napije, do besvjesti. Otrijeznit će se, izbačen pred vratima dvo ra. - Uistinu je pun vjere i pouzdanja, a velikaši ga naročito uvažavaju. - Uvažavat će mene kad uđe u kraljevstvo Maks. - Veličanstvo, prije nego što Maks zauzme kraljevstvo, ne smijete se ničim odati da ste mu saveznica. Zato molim kraljicu da se opet vrati u svoj mir. Ovog časa ne biste mogli zatajiti da vam duša nešto snuje. - Da, da, odmah ću se sabrati, smiriti. Samo još recite kako se drže milanski poslanici? - Mafeo je isklicavao veliku moć milanskog vojvode i nje govu pomoć. - S potpunom vjerom u prinčev izbor? - To više nije vjera, to je osjećaj sigurnog uspjeha. Mafeo sam sebe dočarava uz desno mlade kraljice Bianke. - Držite ga u tome bunilu do posljednjeg časa mojeg us pjeha. A što kažu kraljevi rođaci? - Samosvjesni su i bahati. Kad su pročitali Maksovu posla nicu, Mate Gereb nazvao je Maksa prosjakom koji nema novaca ni da obuje svoje sluge. - Rekao je istinu. I baš zato što nema novaca, posegnuo je za mojom rukom punom zlata. Sve ide dobro. Sad treba još če kati Franceska da čujemo Maksovu bojnu osnovu, a onda poči njemo. - Princa zaboravljamo? - Njega možemo mirne duše zaboraviti. Taj sanjar neće vidjeti ništa i nikoga do bademastih očiju. - Gordana vas nije dočekala kad smo sišli s lađe? - Zato sam i poslala k njoj dvoranina. Svakog časa ga oče

kujem - odgovori kraljica. Onda najave kraljici napuljskog dvorjanina. - Dakle - upita ga Beatrica - što je rekla moja dvorska gospođa? - Veličanstvo - nikoga nema ni u njezinoj kući ni u kući prinčeve majke. Služinčad ne zna ništa nego da su sve tri gos pođe otputovale. Nitko ne zna kamo. - Zar nakon kraljeve smrti? - i pogleda Ranzana. Kraljica otpošalje dvoranina. Ranzano primijeti: - Onda je ipak Bakač otpremio gospođe? - To bi mu moglo uništiti položaj kod princa. Ali zašto da gubim vrijeme na Gordanu. Princ će se sam pobrinuti da mi je dovede u dvor. I dok on zapliva na valovima ljubavne sreće, naši će glasnici nesmetano pronositi naše osnove. Jer ja ću raditi za njega - i nasmije se ledenim smijehom. - Svima ću zatrubiti u uši da činim sve za princa. - Opet kažem, veličanstvo: vaša sudbina nikad nije bila to liko jaka jer nikad nije bila toliko u vašim rukama kao danas. - I držim je čvrsto, divovskom snagom. A kad zagrabim žezlo, prvi udar pogodit će slijepoočice kraljevu sinu. Razdražit ću na njega sve vehnože. Neka mu sabor oduzme sva imanja. - I objaviti velmožama neka podijele međusobno njegovu baštinu. - I bacit će se na nj kao vuci. - - Ipak, mogao bi vam uzvratiti urotama. Dok taj mladić bu de slobodan u vašem kraljevstvu, nikad nećete imati mira. - Izudarat ću ga žezlom u tamnicu. Mislite da to neću us pjeti? - Ne sumnjam. Lako je udariti žig urote na čelo onome koji nam je na putu. - Napulj ski bog vraća se k nama. IVANOVA BRIGA U svojim odajama sjedi princ Ivan nemirna srca. Na obali Dunava nije našao željenu utjehu. Uzalud je tražio Gordanu. Od časa kad je prešao prag dvora, ne misli ni o čemu drugome. Zovne Stjepka i upita ga tiho i povjerljivo: - Nisi li vidio na obali Gordanu? - Nisam, visosti, a baš sam jako pazio da je nađem u svje tini. - Ni moju majku? - Ne, visosti. - A Damira? - Ni njega. On će sigurno doći. - A nisi vidio na dvoru Simona? - Još nisam bio u odajama dvorana. - Idi, potraži ga. Stjepko pohiti, ali se odmah vrati u sobu: - Visosti. Simono stoji u predsoblju i moli da ga saslušate. Ivanovo srce živo kuca i sam ode k vratima: Simono ulazi, a paž se udalji. - Predao si pismo? - Visosti, kad sam iz Beča stigao ovamo, nije bilo ni uz višene gospođe ni Gordane. Otputovale su. - Kamo? Kuda? Zašto? - pita u jednom dahu. - Služavke u kući ne znaju kamo su krenule. - A Damirova majka? - I ona je otišla s njima.

Nemirno mu srce bude još nemirnije ... "Putuju, a da mi ništa ne javljaju?! Onda naloži glasno: - Zovi mi gospodina Berislavića. - Vaša visost želi da vratim pismo koje mi je povjerilo? Bez riječi uzme princ pismo i uzdahne: "Da ga je barem mogla pročitati! To bi mi podalo utjehe." Zamalo se Berislavić pojavi kod princa: - Gdje je biskup Bakač? 58 - U kraljevoj radnoj dvorani. Gospoda tamo vijećaju. - Kad svrše, isporučite biskupu neka se potrudi k meni još prije nego sprovod krene dalje. Čekajte čas, o Damiru nema ni kakva glasa u budimskom dvoru? - Nitko ne zna ništa o njemu. - Idite odmah k Bakaču. Čekao je dugo, nestrpljivo, s tračkom nade u razjašnjenje tajanstvenog putovanja. Napokon Stjepko najavi Bakačev dolazak. Velika glava uzdigne se k princu: - Visosti, oprostite, tek sad su mi rekli da me zovete. Go spoda su htjela da se posavjetuju. Svi upiru svoje nade u vašu visost. Svi su jedna misao i jedna želja da vašoj visosti povjere sudbinu kraljevstva. Neka mi bude dopušteno da vam saopćim što su govorili. - Slušao bih vas s premalo pažnje i odviše nemira. Dopu stite mi prije svega nešto drugo. Moja majka nije u Budimu, na vodno je otputovala, a s njom su otišle Gordana i Damirova maj ka. To me zabrinjuje. Bakač se iskreno zaprepasti i upita: •- Uzvišena gospođa majka nije vam javila kamo putuje i zašto? - Nisam primio glasa od nje, ni od koga. - Shvaćam, visosti, vaša majka još ne zna za nesreću koja će teško pogoditi njeno srce. - Nisu joj mogli predati pismo koje sam poslao da je pri prave na taj udarac. - Vaša je visost očito pisala gospođi od Brezovice? - Povjerio sam to snažnijoj duši: Gordani. Ali kako rekoh, pismo se nije moglo uručiti. Kamo su mogle otputovati i zašto? - Naslućujem, pa ipak... - Ne zatajite mi ništa, što naslućujete? - Zadat ću vašoj visosti boli. - Nema veće muke od neizvjesnih slutnja. - Pa dobro, saopćit ću, makar ne znam sigurno. Nekoliko dana prije vaše pobjede na bečkom turniru reklo mi je pokojno veličanstvo: zamolit ću prinčevu majku neka se udalji iz Budima. Tamo bi staleže na jurjevskom saboru podsjećala da je mati mo jeg sina samo kći građana i da ga je rodila nezakonito. - Zatajili ste mi očevu namjeru? - Visosti, još nisam završio. Znao sam kolika će biti bol majke kad je zbog toga udalje i spomenuo sam to kralju. Kralj je šutio. Nisam dobio nalog da se pošalje takva poruka uzvišenoj gospođi. Bio sam, dakle, uvjeren da je kralj odustao od *voje na mjere. A sad mi se čini da se kralj ipak poslije predomislio i na ložio nekome drugome. - Slutio sam to. Nije vam rekao kamo je želi otpraviti? - - Nije, ali moja je briga da pronađem kome je kralj na dvoru izdao takvu zapovijed i gdje je skrovište vaše uzvišene maj ke i njenih pratilica. - Potkraj života mojeg oca pružili ste mi živih dokaza svoje

odanosti. Ako priložite još ovaj dokaz, moje srce ostat će vam otvoreno čitav moj život. - Nemam druge želje, nego da služim vašoj dobrobiti i lič noj sreći. I ako visost danas ili sutra, bilo kada, ustreba vjernog savjetnika i prijatelja, učinili biste krivo sebi kad biste propustili zapovijedati Bakaču. - Ne slutite kako duboko dopire u moju dušu odjek vaših riječi. One mi jamče jak oslon kad dođe čas da izgradim osnove, danas još duboko pohranjene u mojoj duši. - Sav se predajem sreći kraljevstva i vašoj. - A sad vas molim: ispitajte boravak moje majke i njenih pratilica. - Neće biti teško slijediti njihov trag. Tri gospođe upadale su svakome u oči, to više što je jedna od njih napadana ljepotica bademastih očiju. I svaki kmet upamtio bi onakve oči. Samo mo lim visost malo strpljenja. - Obećajem, a sada još nešto: što je s Varadijem? Vi ste mi pomogli zadobiti njegovo pomilovanje. Glasnik je otposlan još za kraljeva života, a Varadi još nije stigao. - Da, visosti, čudim se što mi glasnik ni Varadi ne dolaze. - Pobrinite se za to. - Još danas. Nastavak rasprave prekine Berislavić, najavivši kraljeva rizničara Doći ja. Princ ga odmah primi. Poklonivši se, rizničar stade nešto žalosno govoriti: - Visosti, teško mi je što moram izreći neugodnu vijest. Princ zadrhće. U drhtaju spozna Bakač strah za Gordanu i majku. - Visosti, kraljeve su blagajne i u Budimu prazne. - Ništa gore? Onda dobro. Ovaj uzdah zapanji oba državnika i oni se zagledaju. Princ udahne zrak kao da mu se sa srca skotrljao teret. Doći razjašnjava: - To je najgore zlo, visosti. Nemamo ni toliko gotovine da podmirimo troškove sprovoda pokojnog kralja. - Za sprovod mojeg oca nema gotovine? To nije moguće. Prevarili ste se. - Na žalost, nisam se prevario. Kralj je uvijek sam čuvao ključeve svojih blagajna. Sve sam pretražio, nigdje ni traga goto vini. Visosti, ako su blagajne prazne, tome se ovog časa ne može pomoći, nego da zamolim kraljicu. - Ako nije imao novaca kralj, ne može ga imati ni kraljica. 60 ". - Možda je njezino veličanstvo primilo štogod gotovine iz svojih erdeljskih rudnika? Ne. Ne smijete tražiti novaca od kraljice, dok sam tu ja s baštinom dvorova i dragocjenostima. Založit ćemo bilo što. - Za sprovod se to može učiniti, ali nakon pokopa dolaze druge državne potrebe, troškovi sabora, vojska, ona mora dobiti svoje. - Dopustite, visosti - istupi Bakač - na vijećanju ponudili su nam napuljski i milanski poslanici mošnje svojih vladara, mi lanski vojvoda vaš je tast, ništa razumljivije nego da zatražimo od Mafea. - Nipošto. Nikako. Odlučni naglasak odaje čvrstu odluku. - Onda napuljski kralj? - pokuša Bakač. - Ne, ne. Imam bogatstvo imanja. Jedno ću založiti dok se novac opet ne skupi u kraljeve blagajne. Neka bude tako. Nisu se usudili da uzalud pokušavaju jurišati na njegovu iznenadnu odlučnost. Rizničar predloži:

- Predbježno će dostajati da založimo dragocjenosti, a onda ćemo vidjeti. - Cijelo imanje - naglasi Ivan. - To je nemili udarac, visosti - reče Bakač. - Najmanji, najmanji od svih što su me zadesili. Do viđenja! Ne zamjerite, teško mi je. Državnici se udaljiše. S njima i prinčeve državničke brige. Maksimilijanova proklamacija, pomanjkanje novčanih zaliha, kraljevski izbor uopće ne zabrinjavaju Ivana. Ne izazivaju ni jedne zabrinute misli. Još nikad ti osjećaji nisu toliko vladali njegovom dušom. Priželjkuje ih djetinjski, nestrpljivom tvrdokornošću. Osjeća da su one uza nj, žalost bi se stišala, boli odlanule, nada ojačala. Bio bi jak, velik, nedostižan. Visoko bi letio k cilju, zahvatio ga željeznom snagom, uzeo bi žezlo rukom neslomljive dobrote. Bio bi čitav. Sad je raskomadan. Žalost mu je uz oca, briga uz majku, ljubav uz Gordanu, samoukor uz protjeranog Damira. Uzalud uzdiše za njima. Sam je. Razbijena duša luta odajama. Sputava ga tupa nesmiljenost samoće. Nemogućnost ostvarenja mladenačkih strasnih čežnja duše. Zaustavlja se u knjižnici, mjestu njegovih najljepših proživ-ljavanja. Tu su stolice: njegova i Damirova. Tamo police s knjigama. Čitali su dane i noći. Ispijali su knjige kao drugi slatko vino iz kristalnih vrčeva. Udisali iz njih sadržaj života. Stvarali ideale. Ulijevali im snagu, zanos, krv, živu kipuću mladost. Krstili je prijateljstvom što daje za druga, sebe i vlastitu sreću. I život. Prisegli su vjernost na drage glave svojih majka. U knjižnici je JJamir slušao dok bi on pjevao pjesme svoje ljubavi prema Gor-uam Tu mu je otkrivao svoje osnove, grdio ih. U ovoj sobi obećao mu je Damir da će se prividno vjenčati Gordanom i prisegao da će mu je predati kad kucne čas. U toj sobi zbore knjige, stijene, stolice, dah, zrak samo o danima njegovih nada u sreći i ljubavi. Sada ne može slušati taj nijemi govor. Ne podnosi sjećanje i skrene k prozoru pa promatra pljusak u sivom danu. Tamo dolje u perivoju stoji ljetna kraljeva palača. Onamo su unišli nakon vjenčanja Gordana i Darnir. Bila je noć, a on je s ovog prozora čekao ugovorenu svjetlost. Imala je objaviti: sad se Damir povlači u Ivanove ljetne odaje, daleko od Gordanine ložnice. A svjetla nije bilo svu noć. Objava nije zasjala. I savijale su ga brige, muke, a najposlije sumnje. "Zašto si, srce, posumnjalo u druga kad ti je zadao riječ na sreću svoje majke. Blatno, pokvareno je srce koje ne može vjerovati u čistoću drugog. Kako je bijedno u prostoti, kukavno zgaženo stidom, kalja samo sebe. Razorio sam prelijepe ideale kojih sam se napio iz nauke velikih ljudi. Iz uzora humanizma. Porekao sam njihovo proročanstvo. Sumnja me survala s visine u kal. Protjerao sam druga iz djetinjstva. A smatrao sam se dionikom drugarskog savršenstva." "Sunovraćen u niskost, povukao sam ih sve za sobom, izgubio druga, izgubio prisutnost Gordane. Da nije bilo moje sumnje, svi bi oni danas bili uza me, u strahovitom času, kad njihova odsutnost znači isto što je ona smrt dolje. Crv se htio približiti zvijezdi", kori Ivan sam sebe. Sve mu se rane otvaraju. Previja se u mukama, mladost očajava, bičuje se bičem, umočenim u kipuću krv očajnog srca. KAD DRŽAVNIK KAŽNJAVA KRALJA Dolazeći od princa, nađe Bakač u kraljevskim uredima svojeg nećaka Ferencija. Odmah ga dade pozvati u pokrajnu malu odaju. Mladi plemić pođe za njim. Bakač ga dočeka, šapćući: - Kako vidim, izvršio si kraljev nalog? - Ni za njegova života ne bih ga morao izvršiti vjernije. - Gordana je bila jako ogorčena? - Sama je htjela putem pobjeći, uzela konja za jahanje, iz gubila se u šumi i krenula natrag. - U Budim? - Ravno. Jedva su je uhvatili moji psi i bacili se na konja tako da je skrenula s mojim lugarima u dvor, ne znajući da je moj, a lugari moje sluge. - Za sigurno znaš da je htjela bježati u Budim?

- Sasvim sigurno. - To je vrlo važno otkriće. Vrlo važno. 62 Bakač stade gladiti nos: - Izigrati kraljevu volju da može ostati u Budimu? Smion pothvat, dok ne zna o kraljevoj smrti. - Znači da je uzrok vrlo važan? Ja slutim, opravdano. - I ne ide vam u račun, ujače? - Nikako. Ali što je s prinčevom majkom? - Odvedena je s gospođom od Brezovice u samostan. - Na dostojan način? - Najdostojniji. Predao sam ih svojem kaštelanu, a on im je na prvoj stanici rekao da s juga dolazi horda razbojnika koji pljačkaju putnike pa treba da se sklonu u obližnji samostan. I prošle su vrlo spremno, a opaticama je rečeno da se radi o kra ljevu nalogu pa da gospođe čuvaju dok iz dvora ne stigne druga odredba. - Međutim, na prinčevu želju sada istražujem smjer puto vanja njegove majke. - I neće joj biti traga? - pita mladić. - Samo dotle dok prinčeva zabrinutost ne poraste do vrhun ca. Onda ću majku pronaći i dovesti je sinu u naručaj. - Poštenja mi, ujače, ne razumijem ni riječi. - Glava ti je uska i malena - i pri tom prijeđe rukom po svojoj velikoj i okrugloj glavi, a debele usne se nasmiješe. - Princ najnježnije ljubi svoju majku. Kralj ju je dao mak nuti, sakriti, a ja mu je vraćam. Slušaj, nećače! Za kraljeva života teško sam se provlačio kroz mrežu Varadijeve svemoći što je uživao u kralja. Sad sunce skreće svoju svjetlost k mojoj tamnoj zvijezdi i doskora će biti vodič čitavog kraljevstva. - Gdje je sunce od kojega će vaša zvijezda dobiti tu svjet lost? - Svakako budući kralj. - Još se pita tko će to biti? - Više se ne pita. Birat će princa Ivana. Svi se u tom slažu. - Dakle, i vi? - I zalažem se za taj izbor. - Za kraljeva života kao da niste mislili tako? - Kralj nije cijenio moje snage, dakle, nisam imao razloga da ih za njega trošim. - Princ vas uvažava? - Premda mlad, ipak je toliko razborit da spozna korist mojih sposobnosti. Uza sve to moram se poslužiti malim smica licama da tu njegovu sklonost učvrstim. - Razumijem, ujače. Mudri ste. - A da princ potpuno spozna moju odanost, dobit će svoju majku koju je kralj odredio maknuti. To bi svaki drugi smatrao smiješnom sitnicom, ali ja poznajem prinčevu nevjerojatnu lju bav prema majci i znam da će mi za tu uslugu princ predati svoje povjerenje i srce. A veću uslugu ne može iskazati sebi i kraljev stvu. No, dosta o tome. - - što da radim s Gordanom? - To je mnogo zamršenije. Dakle: htjela je bježati natrag u Budim? - Pouzdajte se u moju tvrdnju. - Ne može biti drugi uzrok nego želja da bude što bliže princu, a ja pouzdano znam: prinčeva ljubav prema Gordani nije prolazna strast. Doduše, još ne znam kakve su prinčeve osnove, ali danas mi je nešto natuknuo. Izmamio sam mu izjavu o nekim

osnovama što su duboko pohranjene u njegovoj duši. - Valjda ne kani zbog Gordane razriješiti svoj brak s milan skom princezom? - Ako Gordana prihvati prinčevu ljubav, ništa ga neće spri ječiti da razriješi brak s milanskom princezom kad postane kralj. - I oženi se Gordanom? - I tako izgubi najbogatiju princezu čitave Evrope, a povrh toga moćne državničke veze na jugu. Vidiš, to bi moglo naškodi ti ugledu i snazi kraljestva kojemu želim biti na čelu ja. - Mislite da Gordana ljubi princa? - Ljubi ili ne, primit će njegovu ponudu. - I zato ste je maknuli iz Budima u moj dvorac? - A sad je moramo maknuti mnogo dalje. Dakle, vratit ćeš se u dvorac, skupiti svoje momke i odvesti Gordanu u Moravsku. - Gospodinu Galociju? - On mi je pouzdaniji prijatelj. U njegovu dvoru, navrh br da, usred šume, neće je nitko naći. Čim bude završen kraljevski izbor, dopremit ćemo ovamo milansku princezu Bianku, a mladi kralj neće moći drugo već da se pokori želji svojih izbornika i nevjestu uvede u svoje dvore. - A dokle će Gordana ostati u Moravskoj? - Kad Bianka bude ovdje, dovest ću Gordanu mladom kra lju i neće mu preostati drugo nego da je uzme za ljubovcu. - A što će u tom slučaju biti sa mnom? Gordana će me op tužiti mladom kralju. - Tvoja će glava ostati čitava i povrh toga urešena klobu kom kraljevskog prvog dostojanstvenika. Ti ćeš zinuti, kad upoz- naš lukavost svojeg ujaka Bakača na čelu kraljevstva. - A Varadija ne kanite izvesti na slobodu? - Kako ne. Ali tek onda kad ja zasjednem zdesna princu, novome kralju. Kralj nije mogao dignuti princa na prijestolje. Sad ću dokazati njegovu sinu koliko mu je pogriješio otac kad se nije poslužio mojim duhom. Sad ću ja sina podići na prijesto lje i osvojiti njegovo povjerenje. To je kazna kralju. Nakon nje gove smrti uzdiže se moj duh, moj um. - A zašto vas kralj nije uvažavao? - Jer nije uza se podnosio nikoga koji bi mu mogao dati bo ljih savjeta nego što su bili njegovi vlastiti. Da je kralj na Vara- dijevo mjesto uzeo mene, njegov bi sin već pred Božić bio prokla- 64 miran za nasljednika, ali on je odabrao Filipca, notornu neznalicu, stvorenu da meni bude pisar. - Pa kako je taj tuđinac dospio na naš dvor i na čelo kra ljevstva. - Filipec je iz osvojene Moravske pa se kralju činilo vrlo spretnim vladalačkim zamahom ako čovjeka iz osvojenih krajeva podigne na čast da stekne privrženost novih podanika. To nije us pio. Filipec je šuplja glava, puzavac i vrlo nespretno gramzi za punom zdjelom. Sreća je htjela da za kraljeve smrti nije bio pri sutan. Tako sam ja uhvatio sve niti kraljevskog izbora u svoje ru ke. Kad Filipec stigne, opazit će da je uza me prinčevo povjerenje. A kad svrši kraljevski izbor, imat će da vidi kako novi kralj uza se posjeda Bakača. - Ujače, dakle, vi ste odabrani da upravljate ovim kraljev stvom? - Želim kraljevstvu tu veliku sreću. - A mislite li da se kraljica Beatrica iskreno zauzima za prinčev izbor? - Kad bi se bunila, brzo bismo obračunali s njome. Mudra Aragonka zna da će idealni princ održati zadanu riječ ocu i s

njom čestito postupati i pokorava se. Uza sve to stavio sam je pod pasku. - Nešto vas je ipak potaklo da je sumnjičite? Nešto je podu zela? - Odviše živo želi da na dvor dovedu Gordanu. A ona smok va... - Tvoj brat Josip ima zadaću da pazi na svakoga tko dola zi kraljici i odlazi od nje. A sad pazite, i ti, tvoj brat: o vašoj šut nji i spretnosti ovisi vaša budućnost. - Kunem se, ujače, za sebe i Josipa: služit ćemo vašim veli kim ciljevima. - Da spasim i usrećim ovo kraljevstvo i sve koji su mu vjer ni. I ako te kada tko pita je li tvoj ujak Bakač iskreni pristaša princa Ivana, znat ćeš mu odgovoriti. - Temeljito, prečasni ujače. - Sad bi mogao da ideš. - Još da vam nešto kažem. Dok sam vas čekao, čuo sam kako dvorani šapću o kraljevim praznim blagajnama. - što govore? - Sumnjiče kraljicu. Što kažete na to? - Mržnja je nezakonita mati nakaznim sumnjama, a kra ljicu mrze. Dakako, ne da se razjasniti kamo su nestale kraljeve zlatne forinte i teški dukati. Praznina kraljeve mošnje može da upućuje mudrog Bakača na oprez. Prazne mošnje mogu biti prvi znak jugovine iz Napulja. Moj nos strši prema gore, debeo je i prostran. Jednim dahom može onjušiti sve četiri strane svijeta. - Ujače, netko je tiho zakucao - upozori Bela Ferenci uja ka. - Da pogledam? - Da - odvrati Bakač i uzme prevrtati knjige na policama. - Ferenci otvori vrata i pusti u sobu plemića tamnoputa lica. Male svijetle oči blistaju. - Moj brat je ovdje, ujače. - Josipe, što je novo? - Ovog časa vratio se dvoranin kojeg je kraljica poslala da potraži Gordanu. Malo se zadržao u kraljičinoj odaji pa izišao, ali nije više odlazio iz dvora. - Dobro. Je li još tko bio kod nje? - Poslanik Ranzano dva puta uzastopce prije vašeg vijeća nja u dvorani i poslije. - Saopćio joj je o čemu smo govorili. To je razumljivo. Bri ga za Gordanu može značiti i više. Ima li još što? - Ovog časa stigao je iz Moravske biskup Filipec. - Tako? Odviše je tjerao konja. Volio bih svakako da ga je putem konj izbacio sa sedla kao što sam ga ja izbacio ovdje, ali ne bojim se. Ali njega temeljito trese strah, kad je tako jurio iz Moravske. Znatiželjno čekam izražaj njegova pjegava lica kad na njuši moju snagu. No, sad idi, a do večeri dođi da te uputim U tvoju zadaću. Jedva se povukao u kraljevski ured, kad u sobu uđe biskup Filipec. Visok, pedesetih godina. Žute kose padaju na dugi suhi vrat. Žućkasto lice puno je sunčanih pjega, izražaj mu je žalostiv, ali ne može izbrisati prirođeni smiješak tankih usana. - Prečasni, dobro je da ste stigli - pozdravi ga Bakač. - Strahovita vijest zatekla me na pola puta u Moravsku. - Pala je smrt kao grom iz vedra neba. - Grozno je to. Za malo dana bio bih se vratio s viješću da je Moravska položila krunu na glavu mojeg dragog princa. "Uzalud ga nazivaš svojim dragim princem!" - odvraća Bakač u mislima i reče uvjerljivo: - Nama je otvoren put da kušnju hrabro izdržimo i princa izaberemo za kralja. Svi su u tome složni. Da, svi se mi slažemo

- naglasi Bakać i podvuče riječ "mi". - A sad još očekujemo mnjenje mudrosti prvog državnika i pouzdanika pokojnog kra lja - i gleda Filipca. - Zar biste mogli posumnjati u moj pristanak? - Nikad u to nitko nije sumnjao u čitavom kraljevskom vi jeću, a najmanje ja. Znam koliku odgovornost nosi vaša prečas- nost za sreću i dobrobit kraljevstva. - I služit ću joj do zadnjeg daha. - "Samo ne kao prvi državnik" - odvraća u mislima Ba kač, a Filipec pristupi bliže i tiho povjerljivo upita: - Beatrica se nije promijenila od kraljeve smrti? - Utoliko što se još više priklanja prinčevu izboru. - Posve iskreno? - Naravno. žute se trepavice malo stisnu, a pjegavo lice prisloni još bliže Bakaču: Nas dvojica najbolje znamo njezine želje - naglasi Fi- lipec. - I kraljica je uvidjela da se mora pokoriti interesima kra ljevstva. Ona je sigurno jamstvo. - Vaše riječi pružaju mi hrabrosti. Dakle, o prinčevu izboru ne može biti sumnje? - Nikakve. To je svršeno. - Onda nam ne može zaprijetiti nikakva opasnost. - A mo lim vas, rizničar mi veli da u kraljevoj riznici nisu našli nikakve gotovine? - Bogatom princu neće biti teško namaknuti gotovine - mirno odvraća Bakač - pa nema svrhe da taremo glave. - A što kaže kraljeva oporuka? - Oporuke nema. Držali smo da je to vama poznato. - Nikad mi nije govorio o kakvoj oporuci, a nije se mogao ni nadati da bi ga tako brzo i nenadano zatekla smrt. - Čujte, Bakaču, mi smo vazda bili prijatelji i danas se po- uzdajem u vaše povjerenje - tiho će Filipec. - Putem sam čuo kako građani žapcu nevjerojatne gluposti. - O čemu? - O kraljevoj smrti. Okrivljuju Napuljce. - Nevjerojatna glupost. Kraljeva smrt lišava Napuljce preli jepog udobnog života na dvoru. Kraljica, uostalom, nakon izbora hoće da ide u samostan. Trenutak su Filipčeve oči ostale zapanjene. - Izjavila je to kraljevskom vijeću - naglasi Bakač. - Filipčevo lice nenadano osvijetli vedrina i gotovo usklik- ne: - Onda nemamo brige za budućnost kraljevstva. Do viđenja! Idem brzo da se preodjenem za sprovod. Obojica se oproste prijateljski, ali su u sebi bili neprijatelji. U uredu dvorskog meštra sjedi Simono. Berislavić se žuri da stojećki pojede doručak. Pritom sluša šaptanje mladog dvoranina i žestoko zamahne glavom: - Ne, ne, Simono. Krivo činiš kraljici. - Jer toliko plače? - Iz njenih očiju pljušti kao napolju iz oblačnog neba. - Lako je ženi za suze. Pod težinom sumnja Berislavić uzdiše. - Kralja otpremiti na drugi svijet. Čovječe, tu je duša koja gnze, sudi. - Ima li u Aroganaca duše? Znate li vi tko je njezin otac? Na sva usta Napulj govori: njemu je trovati ljude kao ubijati muhe što mu oblijeću masno lice. Aragonsko kraljevsko prijesto- - lje stoluje na groblju poštenih i pravednih. Aragonci su vlasto-žderi.

- Ježi mi se duša, pa ipak kakve koristi Napulj cima od kra ljeve smrti? Beatrica neće vladati, naprotiv, sama želi da princ bude kralj. - Još nije izabran. - U mene nema državničkog uma, ja samo znam da je sve bilo kao na dlanu gotovo da princa proklamiraju, a onda udari smrt. - Pa dobro, a zašto nitko od gospode ne sumnja? - Vidite li vi njihove misli? Dok se Beatrica previja u ža losti, nitko ne smije sumnjati. A što onda ako je sam Ferante odabrao nekoga među Napuljicima da otruje smokvu? Aragonci su zmijsko leglo i nitko živ ne zna kada ga i gdje čeka žalac otro va. Pogledajte dobro Ranzana. U Napulju govore da mu je zloća ljubovca i s njom je prešao sve orgije. Tko zna kakve je to smok ve donijela stara Nardela kralju? - I tko bi mogao doznati? Tko dokazuje? Liječnici nisu dali odlučne zajedničke izjave. - Bolje da ne govorimo. Muči me dan i noć, trese me do ko sti. Nosim u sebi sumnju kao zmiju. Obojica se trgnu. Na vratima netko zakuca. - Tko je? Polagano ulazi Stjepko. Berislavić obriše znoj: - Što je mali viteže? - Princ vam poručuje neka pustite k sprovodu puk i da voj nici ne bi ganjali ljude i neka se nahrani tko dođe na sprovod i nadijeli sva sirotinja. - A blagajne prazne. - Nisu. Princ je založio dragulje. - Pokojni je kralj spremao zlato u vrećice. Radulo je vidio na svoje oči. On zna da je bilo cekina kao pljeve - priča Simo- no. - I ja sam vidio - potvrdi Stjepko. - A gdje je sve to? - uzdiše Berislavić. - Možda u Napulju - šapne Simono u Berislavićevo uho. - Pljačkaši su Aragonci od poroda. Srsi prolete Berislavićem i pobude nove sumnje, kad Stjepko upita: - Gospodine Berislaviću što vi mislite gdje bi mogla biti Gor- dana? - Već me to pitaš treći put. - Njemu je Gordana od svega najvažnija - reče Simono. - A vi ste je baš zaboravili. - Nismo, mili viteže, samo nas biju brige - odvrati Beris lavić. - Je li princ doručkovao? - upita dvorski meštar. - Nije. Neprestano ide po sobama kao da nešto traži, onda je dugo tišina, opet ide, ide i traži. - Ne plači, Stjepko. Vitezu to ne pristaje. Već ti je pet naest. Paž pozdravi, brišući suze i popne se u kat, tiho prijeđe preko sagova, prisluhne na Ivanovim vratima, sluša uzdahe. Oluja se stišala. Oblaci se razišli i sunce se pojavilo. Na znak trublje iz dvorišta prekidaju se na dvoru vijećanja, rasprave, tihe spletke, povjerljiva šaputanja. Iz odaja i dvorana izlaze. Hodnicima se čuje zveket mačeva i štropot koraka. Na dvorištu se svrstava povorka. Kraljev lijes nose niza stube. Na blatnoj cesti čeka svjetina. Sprovod krene. Za lijesom krene princ. Zdesna mu kraljica. Slijeva papinski legat. Za njima kraljevi rođaci Mate i Petar Gereb, poslanici, državnici, biskupi, velikaši, dvorski odličnici.

Ogromnu crnu povorku svakog časa prekidaju paževi u crnom baršunu i vode kraljeve konje do poda prekrivene crninom. Zvuči zvona tuguju. Povorka se pomiče između dva zida stisnutih ljudi. Žalost im na licu, suze u očima, šapuću usne puka: - Ide dobri Matijaš na vječni san. - S njim liježe u grob i dobrota. - Nije dao da nas ugnjetavaju velikaši. - I robe našu sirotinju. - Po njemu su i građani imali svoje pravice. - A s njim odlaze u grob. Zaorat će po nama velikaši kao po brazdama. - Proždrijet će nas Aragonci, oguliti do kože. - Jao, dobri kralju, zašto si nas ostavio. - Otrovali su ga Aragonci, prokleti bili. Od usta do usta pronosi se šapat uzdisaja, tužbe, kletve. Ali se opet hitro budi nada: - Gledajte tamo mladog princa. - Milosrdnost gleda iz njega. Bit će kao otac. - Neće dopustiti da nas velikaši gone kao marvu. - Izagnat će Aragonce, ne dalo im nebo dočekati sutrašnjeg dana. Između svjetine vuče se sprovod kao crna nit. Zaplakana kraljica prislanja se k Ivanu. - Ne mogu dalje. - Vratite se u Budim. - Moram, noge me izdaju. - Kočiju - odredi princ Stjepku. On dade znak straga. -¦ - - -¦ M Princ povede kraljicu, obavijenu crnim velom, i pomogne joj da sjedne u jastuke od crnog baršuna. Sakrila se ispod žalobnih zastora. Ivan se vrati k sprovodu i stupa dalje, a svjetina šapće i plače. Nakon svih obreda položi Ivan u crkvi svojeg oca i kralja na vječni san. * * * Drugog dana pred podne Bakač je ušao k princu. - Visosti, vani stoji čovjek sa sela i donosi razjašnjenje zaš to Varadi ne dolazi. Ivan dade uvesti bradatog čovjeka u seljačkoj odori i počne ga ispitivati. Čovjek pripovijeda kako su u šumi našli ubijenog i oroblje-nog kraljevskog glasnika. Princ se snuždi pa će Bakaču. - Jadnik. Oduzeli su mu s novcem i kraljevo pomilovanje. Je li tako? - I vaše pismo kojim ste mu najavili sreću - potvrdi Ba kač. - Nesretni slučaj ne smije Varadija dugo lišavati slobode. Ali danas nisam ovlašten da određujem. Moram predložiti pomi lovanje kraljevskom vijeću. Je li tako? - To je ispravna i zakonito promišljena nakana, visosti, a kraljevsko vijeće ne može se oglušiti o vašu želju. Jedino bih upo zorio ako dopustite ... - Pouzdanik i savjetnik mojeg oca uvijek mi je dobro došao svojim savjetom. - Bilo bi mudro da visost ovaj prijedlog nešto odgodi. Iz među kraljice i Varadija uvijek je vladala velika mržnja. Moglo bi joj se reći, onako u svagdanjem razgovoru kad je mine prvi očaj. - Razumijem. Hvala na savjetu, kraljici dugujem najnježnije obzire. - I time ćete joj dokazati da je prošlost pregažena, izbrisa na, jer Varadijevo ime budi teške uspomene.

- Potpuno shvaćam. Ipak bi Varadija valjalo obavijestiti. - Da, visosti, isporučit ću mu da će biti pušten na slobodu, neka se samo malo strpi. - Molim vas, prečasni, šaljite mu glasnika. - Još danas, visosti. Osim toga, imam vašoj visosti saopćiti što sam učinio u potrazi za vašom uzvišenom majkom. - Ah - prihvati Ivan - i zaboravi prijašnji razgovor. - Sto? 70 - Ispitivao sam svu gospodu. Na ovom dvoru nitko ništa ne zna o kraljevoj zapovijedi da se vaša uzvišena majka makne. Dakle, onaj kojemu je kralj to povjerio s gospođama. Ranom zo rom otišla su dvojica spretnih ljudi da tragaju kojim su smjerom krenule. Do prekosutra nadam se prvih vijesti. - Javite mi odmah, dragi prijatelju. Svaki glas bit će mi utjeha. A niste nikad pomisli da su gospođe možda upravile put na Brezovicu? - Baš zato sam slao svoje pouzdanike najprije prema jugu. - Hvala vam, prečasni. Vaša dobrota neizmjerno mi olak šava brigu i bol. - Sve ću skinuti s vašeg srca. - Dobro mi je što ste vi uza me u ovoj nesreći. - Sada je stigao Filipec. - Već smo govorili. - On preuzima sve dužnosti u vijeću. Ako mu visost želi po vjeriti i svoje lične? - Ne, ne. To su naše tajne, dragi biskupe. Makar su mi svi prijatelji mojeg oca jednako dragi, ipak ove lične stvari treba da iznosim na teret državnicima. I onda, nakon smrti mojeg oca vi ste mi prvi došli u susret. Molim vas da ostanete uza me i sada. - Visosti, čitav pripadam vama. Zapovjedate li da se održi danas kraljevsko vijeće? - Samo onda ako kraljica uzmogne prisustvovati. Vidjeli ste jučer na sprovodu kako je iznemogla. Idem k njoj da je vidim i upitam. Beatrica je primila princa nježno i toplo i pristala da se održi vijeće. - Moram pridonijeti tu žrtvu, sine, poslovi kraljevstva to iziskuju. Valja odgovoriti Maksovoj drskosti. Je li tako? - Ne bojimo se kraljice. Maksimilijan nije dorastao našoj snazi. - Prepoznajem u tebi očevo samopouzdanje i ponosna sam, puna sam nade u tebe. A što je s Gordanom? - Povjerio sam to Bakaču, našem najvjernijem prijatelju. - Dobro si učinio. Idem na posao. Do izbora za kralja još su samo tri sedmice. Dotle će se vratiti i Damir i Lovro Iločki. Da li se vojvoda javio? - Iz Beča je krenuo u Hrvatsku. Tamo ga je prekasno našla vijest o našoj boli. Jedva će stići prije izbora. - Treba da okupi sve Hrvate. Oni su vazda bili uza te. Mis- Mš li da neće krenuti dalje vjerom? - Nikada, kraljice. - Onda mirno čekam dan naše slave. I poljubi ga u čelo. Princ ostavi kraljicu s osjećajem potpune smirenosti. .,__ 71 U ŠUMSKOM DVORCU

Ujutro, pošto je Gordana zatočena u dvorcu plemića Feren-cija, donesu joj služavke zajutrak. Vedro je čavrljala, a kad je ostala sama, lice joj je odražavalo brige. Tada siđe u dvorište. Sluge, stražari, konjušari, sva služinčad izviruje zablenuto u neviđenu ljepoticu što polagano korača mekom travom poput kraljice, smješka im se rumenim usnama i ljupko ih pogledava bademastim očima, prilazi im toplim riječima, veselim, zvonkim glasom. Prolazeći dvorištem, opazi na kulama stražare kako ne skidaju s nje poglede. Očito paze svaki njen korak ili se dive njenoj ljepoti? Prešla je s taraca na travu i stala brati jaglace, obilazi okolo uza zidine, priklanjajući svu pozornost cvijeću. Kad god bi se sagnula, okrenuta leđima prema zgradi i straži, krišom bi istraživala položaj svojeg zatvora. Tek oko podne uspela se u prvi kat. Mlađa služavka ovaj put sama je dvorila. - Kako ti je ime? - upita djevojku. - Magda, vaša milosti. Majke više nemam, otac je zapovjed nik gospodareve straže u ovom dvorcu. Gordanin pogled ne odaje ništa, osim vedrine. - Imaš li momka? - Malo koristi kad sam sirotinja, a on slobodnjak. Oslobo dio ga kmetstva sam dragi kralj. - Daleko je odavle tvoj momak? - Baš na pola puta odavle u Budim. Ima kućicu i krčmu "K umornom putniku". I svatko navrati tamo, pojede i popije. Dobro mu je. I uzeo bi me, ali roditelji ne daju da uzme sirotu - i suze joj obliju lice. - Šteta. Dobra si, hitra i lijepa. - Više puta dolazi on ovamo u dvorac po vino. - Evo, uzmi ovo. Gordana izvuče iz kožne torbe zlatnik i dade ga uplašenoj djevojci. - Uzmi. Neka ti služi kao amanet od djevojke koja ti želi sreću. Sva rumena izljubi joj ruku i zuri u zlatnik. - Bit ću vjerna vašoj milosti kad bude naša gospodarica. - Ja? Tko to veli? - Tako mislim. Sigurno vas je gospodar oteo roditeljima jer ne daju da se za njega udate. - Varaš se. Ja sam već vjenčana. Tvoj gospodar me zlona mjerno oteo mužu. Djevojka problijedi. 72 - Oh - ali odmah ušuti i smete se. Opazivši to, Gordana uzdahne. - Nesretna sam, draga moja. Mlada djevojka šuti, a Gordana ustane: - Kad će stići gospodar? - upita Gordana. - Uzeo je sobom mnogo novaca i svečanu odoru, a to je znak da ide daleko i da se dugo neće vratiti. - A njegov prijatelj, onaj plemić otišao je s njim? - Nije. On čitave dane sjedi dolje na klupi uz knjigu, ali kad je danas spazio vašu milost, brzo se vratio. Bježi od žene kao od đavla. Krije se od vas. - Je li gospodar naložio da me ne puštate po ostalim sobama dvora? - Rekao je neka vas nitko ne smeta i neka vam svaku želju ispuni, ali da ne pobjegnete, dan i noć moraju bdjeti. Dan je prolazio. Gordana je sama sjedila u sobi, razmišljajući. Ili bi pozvala k sebi Magdu i čavrljala. Gotovo se ne bi mogla otkinuti od nje. Jednog dana dođe Magda k njoj od svoje pobude i šapne: - Vaša milost me neće odati ako vam nešto kažem? - Sve mi možeš reći, dobra moja.

- Pripovijedala sam ocu kako vas je gospodin ukrao mužu. - Pa? - upita Gordana s nekom nadom. - Jako se sažalio nad vama. Takve ljepote nikad nisu vidje le njegove oči, a ja sam ga upitala: bi li vam mogao pomoći, ali on kaže kad bi vas pustio da bježite, visjela bi njegova glava navrh zidova kule. - Da, znam i ne tražim to od vas. - I kad bi vas pustio on, ne bi oni drugi jer bi svi visjeli, a svi vas jako žale i uzdišu nad vama. - Ne tražim ja da zbog mene stradaju. Nikako. Ne bih to ni primila. - Kakva ste vi dobrota! Zašto ne mogu da pomognem. Uzdišući, djevojka promatra Gordanu. Ova nešto razmišlja. Najposlije zapita: - Kako se zove tvoj krčmar? - Zovu ga Lajoš. - A hoće li opet doći po vino? - Na Jurjevo. - Mnogo je to vremena. - Ni on vam ne bi mogao pomoći? - Mogao bi da u moje ime pošalje glasnika ili sam ponese vijest u Budim. - Bože, to bi mogao. - A bi li i htio? - Dao bi, kaže on, za mene očinji vid, a ja bih ga molila. - I postala bi bogata vjerenica. - - Vaša milosti, strpite se do Jurjeva. Gordana utone u misli, neprestano tražeći izlaz. Tako prođe prvih pet dana u neprestanom smišljanju. Nika-Icav glas iz svijeta ne dopre u pusti dvorac usred šumovitog kraja. A Gordana je zavladala svom služinčadi u dvoru. Satkala je putove od niti svoje dobrote i prešla k tim dušama, naviknutim da ih preziru. I oni su snažno gledali u njenu sudbinu, nemoćni >da joj pruže pomoć. Samo je smišljala kako će moliti Lajoša da ponese vijesti u Budim. Jednog jutra Magda donese Gordani zajutrak. Ona se već •odjenula i vedro pristupi k djevojci: - Umrijet ću od samoće. Htjela bih da barem katkad go vorim s tim plemićem u vašem dvoru. - Svi se rugaju što se skriva pred vama. Neće na dvorište •od straha da vas ne sretne, a ipak svakog dana pita što radite. - Čuj, Magda. Danas mu reci da ležim bolesna i neću u ¦dvorište. Razumiješ? - Idem odmah da mu odnesem zajutrak. Zamalo da se djevojka vrati i nasmijana saopći: - Vaša milosti, kako je živo ispitivao je li vam jako zlo. Rekla sam da vas boli glava. On se odmah stao odijevati. - Vrlo dobro. Siđe li dolje, javi mi. Poslije objeda đoniti Magda sva vesela: - Dolje je. S knjigom u ruci. Tamo je iza dvorca pred kape* iicom. - Sad ćemo ga zaskočiti - smiješi se Gordana. Odjenula se, sišla u dvorište i oprezno ide uza zid dvorca. Iza ugla zaokrene prema kapelici i gotovo se sukobi s mla dim čovjekom. - Ne zamjerite što vas bunim - reče ona, gledajući mu rav no u velike modre oči. - Zavist mi ne da mirovati kad gledam u vašim rukama knji gu. Zaskočen tim riječima i strogim izražajem lijepih očiju, zbunio se.

- Da, gospodine. Prišla sam vam samo zato što sam željela ¦knjigu, ali u srcu sam vas duboko prezirala. - Prezirali? - izlane neprijatno iznenađen. - Ali kad vas ovako gledam, kao da vam je duša bolja od vašeg čina koji je u meni izazvao prezir. - Kakav čin? - zaprepasti se on. - Sto sam uradio da ste me morali prezirati? - Niste li vi sukrivac zločina što se ima izvršiti u ovom dvor cu? - Zločina? U ovom dvorcu? I ostane skamenjen od čuda. - Da, zločina, nedostojna vas mladog plemića koji je na pu tu u svećenički stalež. Čini mu se da propada u zemlju do grla. Nema riječi ni daha. A ona ga zatrpava objedama dovrh glave: - Znam i to da ste se krili od mene, izbjegavali me jer nis te mogli pogledati u moje oči. Osjećali ste sramotu jer vam du ša ne može biti zla. Blagost njezina glasa dovede ga k svijesti pa gotovo zavapi: - Zbog kakvog me to zločina okrivljujete? - Zbog onog koji se ima dogoditi sa mnom. - S vama? Gdje? - Ovdje, u ovom dvorcu. - Ja - ja - ne razumijem. - Gospodine, ta valjda znate zašto sam dosjepla ovamo? - Kralj je odredio tako. - Vi sami najbolje znate: kralj nije mogao zapovijediti da Ferenci mene uzme za svoju nasladu. Mladić problijedi. Sam ne zna kakva ga obuzima omaglica. U zabuni kao da govori sam sa sobom: - Sveti bože, uistinu nije mogao odrediti kralj. - Dakle, ne rekoh li? Sami priznajete. - Kralj nije mogao odrediti da vas zatvore. Bio je na samrti, a možda je već mrtav. Gordana je kao munjom ošinuta. Blijedi joj lice, pogled hvata mladića poput kliješta i, svladavajući se, pita: - To vam je rekao Ferenci? - I otišao da čuje je li već umro. Utučena je, ne miče se. Šuti. Skupljene obrve odaju da duboko razmišlja. - Dakle, nemam li pravo kad kažem: nema kraljeve odredbe. Ja znam sve. Cim je vidio da je kralj na samrti, vaš prijatelj me ugrabio da zadovolji svojoj želji, ali se ipak pobojao i otišao da se uvjeri je li kralj mrtav i može li učiniti što je naumio da ga kralj ne bi kaznio. - To bi bilo podlo. - Nije vam otkrio uzrok toj otmici? - Nije, makar sam ga pitao. - Eto, nisam mu učinila krivo. Zatajio vam je, poznavajući vašu poštenu dušu. Znao je: kad bi vam otkrio istinu, ne biste se odazvali da čuvate plijen njegovim nečistim namjerama, da stražarite nevinu djevojku i predate je u njegove ruke. Vi ste, dakle, preuzeli tu zadaću, a da niste ni slutili kakva je podla svrha. Stoji udaren njenim riječima. - Ferenci me, dakle, obmanuo? - Uzeo vas je kao slijepo oružje, ne brinući se što će vas zablatiti ortaštvom sramotnog zločina. - - Ne! Ne! - uzvikne braneći se. - Ne preuzimam na sebe takvu strahovitu sukrivnju.

- Uzalud je svaka obrana. Vi ste ovdje postavljeni da pazite na straže, da čuvate njegovu žrtvu. Ne možete se tome oteti. Eno, i ona služinčad na dvoru i stražari gledaju me samilosno, svjesni što me čeka. - Dakle, svi vas na tom dvoru vole. - I svi bi oni meni pomogli kad bi mogli. Pognuo je glavu pod težinom njenih otkrića da služi nečasnoj namjeri. I obori oči od stida što su priprosti ljudi u dvorcu milosrdniji u njenim očima od njega koji je čuva za nečasnu gozbu svojem prijatelju gospodaru dvorca. - Sto da učinim, gospođice, da skinem sa sebe strašnu op tužbu? - Skinite sa svoje duše zločin ortaštva. - Zaštiti ću vas. Pobit ću se s Belom Ferencijem za vas. - A kad vas on rani ili ubije i opet padam u njegove ruke vašom pomoći jer ste me vi čuvali? - Za ime božje, kako da popravim? što da učinim? Sklopio je ruke da u nje moli milost za svoje oslobođenje. A ona ga kori pogledom i naglaskom svojih riječi: - Samo je jedan jedini čin koji može oprati vaš obraz i du šu od zločina. Da me Ferenci ne nađe u ovom dvorcu. Široko se zagleda u nju: - želite da vam pomognem pobjeći? - Ako niste sukrivac njegova zločina, učinit ćete. - Recite: kako? Učinit ću sve. - Kunete se? - Na grob svoje majke. - Vama je dopušteno izlaziti iz dvorca kad vas je volja? - Da, ali dosad nisam nikad izlazio. - Tko na dvoru ima vlast da zapovijeda nad stražama? - Zapovjednik straže, ali zapravo meni je Bela povjerio da nadzirem. - Dakle, vi zapovijedate mojim tamničarima? - spočitava mu ona. - Da sam slutio što kani! Zašto mi to niste rekli prije? - Niste li me izbjegavali? Nisam li imala pravo misliti da ste njegov ortak? Sami priznajete da vam je povjerio moje stra- žare. Sad sam vas upoznala i vidim da niste znali što on kani. Upoznala sam vašu plemenitu dušu i stekla sam povjerenje. Ne biste li vi mogli da me izvedete tobož u šetnju? Vas ne mogu za držati ako želite izjahati. - Mene nikako. Savjetujete, smislite. Ja nisam vješt da se ičemu domislim. - Dođite gore u sobu. Smislit ćemo. Sutra osvane teško iščekivani dan. Magda dohiti vrlo rano u Gordaninu sobu: - Vaša milosti. Moj krčmar je došao po vino. Eno ga dolje na dvorištu. To je moj Lajoš. Vidite kako je lijep. Ali Gordana ne gleda. Razmisli i naloži joj: - Reci mu neka ide u Budim i tamo potraži vojvodu Iločko ga. On je sigurno tamo. Svi tamo znaju tko je on. I neka reče vojvodi: Gordana je zatočena u dvorcu grofa Ferencija i čeka oslobođenje. Neka ide sam ili pošalje glasnika. To će tebi donijeti miraz. Magda odjuri dolje. Uskoro se vrati sva crvena i uzbuđena: - Rekao je da će sam otići i potražiti vojvodu. - Dobro, Magda. Možda mi pomogne. Sad idi. Djevojka se povuče nešto začuđena: kako se ljepotica tako malo raduje što će joj njen momak pomoći.

Međutim digla se oluja i spriječila Gordani da ide u dvorište. Zato potraži mladog plemića Roberta u njegovoj sobi. - Dakle? Jeste li odlučili? - Jesam. Priredio sam sve što ste mi naložili. Mogli bismo pokušati sutra noću. - Nema pokušaja. Ako imate snage, onda nema odugovlače nja. Ferenci bi se mogao vratiti prije nego što se nadate. - Nadam se da se neće vratiti dok ne izvršim ovo djelo. Zvuk trublje odjekne dvorcem. - To je Ferenci - usklikne mladić prestravljeno. - Onda je sve izgubljeno. Roberta obuzme strah, željezna se vrata otvaraju. U pljusku ujaše u dvorac konjanik. - Brzoteča! Robert mu ide u susret. - Otkud dolaziš? - upita ga Robert. - Iz Budima. Gospodar šalje ovo pismo - i preda omot Ro- bertu. Brzo ga razmota, pročita i otpošalje glasnika pa dade Gordani pogledom znak da uđe u sobu. Pohitala je za njime: - Što je? - Ferenci javlja do sutra dolazi. - I ništa više? - Kralj je umro. Gordanine noge zaklecaju. Podupre se o stol. Omaglica je hvata, ali odolijeva: - Tko je preuzeo vlast? Javlja li to? - Kraljevsko vijeće, na čelu mu kraljica i princ. Novog će kralja birati 17. svibnja. - Blijede Gordanine usne ne otvaraju se. Zuri u pod. - čujete li, gospođice, on se vraća sutra u zoru? Dakle, pu tuje noću. Znak da mu se jako žuri. Čitajte što piše. "Evo me sutra u zoru da te oslobodim čuvanja moje ljepotice..." Mladić se razbjesni: - Moje ljepotice - kaže on. - Iz mojih vas ruku neće pri miti. Neće. - Zahvaljivat ću vam do smrti. Sad brzo na posao, gospo dine. - Samo kako? Preostaje nam samo ova jedna jedina noć. - Čitava blagodat ako je netko čvrst na odluci i hitar na činu. U jednom jedinom času prebaci čovjek svoju sudbinu on kraj obale životne rijeke. A kad je mlitav i spor, pada u valove. - Evo. Spreman sam na sve što smo odlučili. - U pogibelji misli su najhitnije, a odvažnost najvratolomni- ja. Naprijed! Čitavo popodne Gordana nije izlazila iz odaje. Sluge su joj po Robertovu nalogu donijele u sobu škrinju knjiga. - Gospodin plemeniti Robert šalje knjige vašoj milosti jer sutra u zoru odlazi. Gospodar mu je pisao da odmah dođe, ali moj Lajoš će izvršiti vašu zapovijed. On će to učiniti, još je do lje. Upravo tovari vino. - Da, da, Magda. Vjerujem mu i zato evo: pokaži mu svoj miraz. I pruži joj punu kesu. Djevojka problijedi. - Uzmi i sakrij da nitko ne vidi. Posumnjali bi da si nešto učinila za mene. Samo njemu reci neka zna da ne čini badava. - Nikad ne bih sanjala da ću biti tako bogata. Krčma "K umornom putniku" imat će bogatu gospodaricu. I Magda otrči dolje da o tom obavijesti svojeg momka.

Nakon večere pošalje Gordana presretnu Magdu na počinak. Tada zatvori vrata i gurne zavor. Ide k škrinji, digne poklopac i stane brzo vaditi knjige. Dolje na dnu leži muška plemićka odora, pojas s mačem, klobuk, kožnate čizme i plašt. Odjene mušku odoru, opaše mač, učešlja čvrsto kosu, poveže je i duboko natakne na čelo klobuk, široki obod dopola joj pokriva obraze. Uzima plašt i omota se čitava od vrata do čizama. Najposlije ugasi svijeću. Tišina u dvorcu navješćuje duboku noć. Nitko se ne miče. Nečujno ide k vratima. Sjedne na stolicu i prisloni glavu na zavor. Čeka u dubokoj tami i nepomičnom miru. Dugo nema nikakva znaka da još netko u dvorcu bdi. Tad na vratima zamijeti tihi lagani dodir. Brzo ustaje, oprezno odrine zavor i otvara. U mraku trijema nečujno prolaze muške siluete. Ne govore. Idu. Koraci im se jedva dotiču drvenog poda. Kao da lebde. Izlaze u dvorište. Zvjezdano nebo ublažuje crninu noći. Gordana se povuče pod stablo. Onaj drugi, glasno stupajući, ide iza dvorca k stajama i pokuca na vratima. - Antone, iziđi! Gospodaru, zapovijedili ste mi u ranu zoru osedlati konja, Predomislio sam se. Putujem odmah. Noć miruje, a vri jeme hiti. U mraku izvede sluga dva konja. Osedlava ih. - Hajde, lezi, Antone. - Zar neću pratiti vašu milosti? - Velim: lezi i spavaj. Do zore se vraćam. Pratit će me go spodarev momak. Sluga ode u staju. Plemić vodi konje pa se izgubi u mraku iza dvorca. Gordana u plemićkom odijelu čeka. Opazivši konje, pohiti i popne se na sedlo. - Dosad je bilo lako - šapće Robert. - Ali sad? - Samo nas odvažnost spašava. I krenuše prema izlaznim vratima. Hej, vrataru - vikne Robert hrapavo, muklo. - Tko je dolje? - pita straža. - Ja. Anton. Moj plemeniti gospodar gospodin Robert hoće da ide iz dvorca. Njegovo gospodstvo je odredilo da putuje u zoru. Ide kad ga volja - odgovara Robert u ime svojeg sluge. - Evo me, idem da otvorim. Štropoću ključevi i vratarevi koraci. Sišao je i stao: Nije dobro izlaziti u pustu noć, vaša milosti - reče strazar,, okrenut Gordani u plemićkoj odori. Ona ne odvraća. Robert se u tmini sagne k vrataru i stražaru pa će šapćućim glasom svojeg sluge: Bit će da mladi svetac ne ide u hodočašće. - Dakako. Brige nas kamo ga vode putovi. Škripe željezne prečke. Stružu ključevi. Teškim štropotom pomalo se rastvaraju vrata. Još trenutak. Gordana napne uzde. Konj se uznemiri. - Što mu je? - primijeti vratar i lupne konja po bedrima. Gordana osjeća kraj sebe ruku što bi je mogla povući sa sedla. Boji se šutnje, a ne smije progovoriti. U žilama joj struji krv. "Samo da taj čas prođe ..." I druga polovina vrata se rastvori. Djevojka upravlja konja, hotimice polagano, mjeri prostor do praga. Izašla je. Iza nje jaše Robert. Vrata su još otvorena. Stražar i vratar gledaju za jahačima što ih guta mrak. - Kao da je sluga plemenitog gospodina Roberta ohrapavio? - I meni se čini. Gledaju dolje, ali ih oblijeću slutnje. Obojica šute. Nizbrdo-odjekuje topot konja. - Zatvarajmo vrata. Začas je sve kao prije - sneno. Gordana slijedi svojeg vodiča. Sišli su s brda u poljanu i skreću u šumu.

U guštari se zaustave: - Kamo da skrenemo? - Cestom ne smijemo. Mogli bismo u zoru susresti Feren- cija. Dakle, šumom. - Puta nema i ne znamo ga, ali zvijezde će nam pokazivati smjer prema Budimu. - Dozovimo svoju opreznost! I jašu šuteći, pazeći i uklanjajući se stablima. Jedva propu-palo mlado lišće propušta svjetlost zvijezda. Gordana zaustavi konja, osluškuje. Nijema noć, zrak i lišće miruju, šuma spava. - Da barem nije zašao mjesec, je li gospođice? - Razotkrio bi nas. Eno tamo slijeva je cesta s koje sam ja skrenula u ovu šumu. Tu su me dočekali Ferencijevi ljudi sa psi ma. Strahoviti psi. Mogli bi ih pustiti za nama ako otkriju da nas nema. - Činilo mi se tamo gore da onaj stražar sluti tko se skriva pod vašom plemićkom odorom. - I meni se činilo. - Šutjeli su. I sutra će šutjeti, a Magda će blagoslivljati. - Začarali ste sve. - Proslijedimo put, gospodine. Zdesna je cesta, što dalje, a opet ne odviše lijevo da ne zalutamo. Provlače se kroz bezglasnu šumu. Sve gušća bivaju stabla. - Skrenuli smo s pravog smjera. Ne možemo ovuda - opazi Gordana. - Konji se plaše stabala. - Valja pričekati dok ne svane. - Čekanje je prava vječnost. Nastavimo. Pokušavala je naprijed ali konji se opiru, naćule uši, nazaduju od crnih sjena gustih debla. - Bit će pametnije pričekati dok tmina malo ne popusti. - Vidite, gospođice Gordana da smo krenuli prema jugu, mo gli bismo cestom bez straha da sretnemo Ferenci ja. - Moram u Budim po svaku cijenu. Moram. - Prezirete opasnost? - Tko ne zna prezreti opasnost, tome su svi putovi zatvoreni. - Rekao bih: čeznete za Budimom. Zar ste tamo ostavili srce? - Nisam zaboravna, gospodine! Pazite, nešto čujem. Slušaju. Gotovo ne dišu. - Ja ne čujem ništa - šapne on. - Neki daleki odjek kotrljanja. - Da, možda. - Kao da u daljini prolaze kola. - Ferenci ne bi imao strpljivosti da putuje kolima. Uvijek putuje konjem. - Svejedno. Slušajmo. Cesta nije daleko - upozorava ona. Dugo stoje okruženi mrakom guštare. Tmina, tišina, samoća i Gordanina blizina razbudi mladića. Sav se izgubi. I ne znajući što radi, posegne za njenom rukom. Ona je čvrsto ustegne i još oštrije reče: - Odora sluge prelazi u vaša ćutila. - Uvrijedio sam vas?! - Sebe - odgovori suho. On šuti i sluša svoje teško disanje. Dugo stoje u mraku, čekajući svjetlost da mogu izići iz šume. Ne progovaraju. Noć plovi k istoku. - Zvijezde gasnu, još je malo do svanuća - upozori Gorda na. - Da, skoro - primijeti on.

Ona se makne i šapće: - Čujete? Tamo s ceste. - Topot jahača. - Jure kao pomamni. Da nije Ferenci? - Strah me da se ne varate. A mogu biti i drugi. Plave sjene probijaju tminu. Oni se ne miču. Topot jahača ispuni šumu bukom. Ukočeni sjede na sedlu. Gordana gladi vrat konju da ga smiri. Konjska kopita s ceste odjekuju i gube se prema jugu. - On je. Juri divlje u dvorac. - Sad naprijed! Kad je sunce izišlo, našli su se na poljani pred šumom i usmjerili put prema svojoj šumovitoj dolini, goneći konje najbržim trkom. U ranu zoru ujahao je Ferenci u svoj dvorac i odmah zapovjedio kaštelanu: - Neka deset momaka osedlaju najbolje konje. Za jedan sat krećemo na dalek put u Moravsku. Ali ni živa duša ne smije o tome saznati. Ljepotica Gordana ide s nama. Tada se popne u kat i zapovijedi da mu donesu jela. Kad se okrijepi, naloži kaštelanu: - Probudite gospodina Roberta. Neka odmah dođe. - Kažu da je izjahao. Nisam ga vidio. - Onda je ostavio poruku? - Meni nije rekao ništa. Možda vrataru. - Zovnite vratara - zapovijedi i stade se umivati. I vratar dođe gore pa najavi: - Plemeniti gospodin je izjahao. ,4 Gordana III . _ . .."_",._._,.," ..^ ,.. _"_ 01 . - Kada? - Poslije ponoći. - Tko ga je pratio? - Njegov sluga Anton. - Lažeš! Vidio sam ga pred vratima kad sam stigao kući. Zovni ga. Pozvaše i Robertova slugu: - Vaša milosti, gospodar mi je rekao da će ujutro otputovati jer ste mu vi odredili da nekud ide. - Ja? Obratno: da me čeka. - A noću ja sam došao u staju da osedlam konje. - Onda ga je pratio netko drugi? - Mene je poslao da legnem jer će ga pratiti vaš momak. Nemiran ode u Robertovu odaju. Postelja nije dodirnuta. Sve je na svom mjestu. Ni pisma, ničega. Istražuje tko je od slugu otpratio gospodina. Svi su na dvoru. Nitko ne manjka. "Stoje to? Izjahao je s dva konja, a nitko od momaka ne manjka?" - Razmišlja. Neka slutnja ga goni. I potrči trijemom do Gordaninih vrata. Kuca uzalud. Ona se ne javlja. Ferenci otvori vrata. Zatvor iznutra nije povučen. U njenoj ložnici haljina na podu, knjige razbacane. Istrči na trijem, zove služavke, ispituje, vičući i kunući. Sluge mu odgovaraju: plemić je s ljepoticom čitao knjige i ništa ne znaju. Svi su preplašeni, svi poriču da bi štogod znali. - Plemenitog gospodina pratio je momak, nipošto žena - prisižu vratari i stražari. - Zapovijedio je da otvorimo, mi smo slušali. Ljepotica nije bila s njime. Bio je momak. - Bila je ona - viče pomamno Ferenci. - Vaša milosti, nismo to mogli slutiti. Bio je momak i mladi gospodin Robert. - Svi na konje! Pse s lanaca. Za njima nakraj pakla! - za povijeda Ferenci, zelen od gnjeva, brige i straha. "Što će Bakač kad dozna. Ne! Uhvatit će je moji psi. Svi trče i viču. Sedlaju konje, vode pse.

Ferenci dade donijeti Gordaninu haljinu i baci je psima. - Neka omirišu njezin miris. Uhvatit će je na granici neba i zemlje. Psi natežu modru djevojačku haljinu. Gospodar im dovikuje naročite riječi, upozorenje, dozivlje ih za sobom, onda im odriješi lance. Psi trkom trče nizbrdo ispod dvora, njuškaju, slušaju gospodara i najednom zaokrenu u šumu, jureći tragom bjegunaca. Za njima pojure Ferenci i njegovi momci. ĐAVOLSKI PSI Nebo je prekriveno snježnobijelim oblacima. Kroz njih prodire sunce kao kroz veo i pokazuje bjeguncima smjer. Oni su pro-jahali poljanama i šumama. Kad jure otvorenom dolinom. S vremena na vrijeme se osvrću, ne dolazi li otkuda Ferencijeva potjera. Ne zamjećuju ništa, a ipak sve brže tjeraju konje. Dolina se pred njima suzuje. Stižu na ulaz u dugu, beskrajnu kotlinu. S desne strane diže se brdo. Gordana se zaustavi: - U ovoj kotlini mogli bismo stradati. - Zašto? - upita pratilac. - Ako nas slijede, ne možemo skrenuti ni lijevo ni desno. - što da se čini? - Obiđimo brdo. Vijugajući lakše je zametnuti trag nego u ravnoj kotlini i lakše je izbjeći potjeri. Tu nas na milje daleko mogu opaziti. I krenuše desno oko podnožja brda. Kad su ga obišli s juga, spaze puteljak što se uspinje. - Gospodine Roberte, popnimo se. Gusta stabla zaštitit će nas oku progoditelja. Tu se možemo sakriti. Ferenci ne može pre dmnijevati da smo u brijegu odabrali brdo. To nikad ne bi uči nili bjegunci i baš zato zavarat ćemo potjeru. - Zaboravljate njegove pse. Bez njih nije pošao i oni će nas nanjušiti na milje daleko. - Zar su tako vješti? - Nevjerojatno. Kad je Ferenci kod kuće, svakog ih dana poučava. - Onda nam preostaje nada da nije stigao u zoru kako javlja u pismu, ili je prekasno doznao za naš bijeg. Gordana je pažljivo istraživala šumu pred sobom. Uskoro su stigli ispod vrha kad ih trgne lavež pasa. - Bože! Odakle je to? - zabrine se plemić pa se obazre. - Odozgo s vrha - tiho će Gordana i zaustavi konja. - Povucimo se s puta u guštaru - predloži Robert. - Bilo bi uzalud. Psi su nas zamijetili. Gordana nastoji uzalud prozrijeti krošnje pred sobom: - Svakako, netko se nalazi gore na vrhu. - Ako nas je Ferenci obišao i dolazi u susret? Onda gore nasred puta izmilje dva psa i laju na putnike. - To nisu Ferencijevi - obraduje se Gordana. - I ne dolaze blizu. - Hajdemo odvažno. I nastave se uspinjati. Psi trče pred njima, neprestano se okrećući i lajući. S vrha brda pruža se pog led na sve strane. Prema sjeveru nastavljaju se visočine, a presije ca ih cesta. - Izišli smo k cesti što vodi u Budim - prepane se mladi Plemić. - - To nije najstrašnije. Cestom nas neće progoniti. Uspevši se na vršak, promatraju u dolini poljane i šume. U daljini bijele se tornjevi Ferencijeva dvorca. - Više nema traga potjeri - poveseli se Robert. - U šume ne vidimo, dakle, preuranjena radost. Muški poklik oboje trgne i oni se obazru.

S druge strane vrha pridolazi mlad muškarac, ušutkujući pse. Ide ravno k putnicima i skida kapu. - Vaše milosti žele štogod? upita čovjek. - Zalutali smo - odvraća Robert. - Tamo dolje ide cesta, a tu ispod vrha je moja krčma. - Krčma? Kako se zove? - upita Gordana. - "Krčma k umornom putniku". Vaše milosti žele štogod založiti? - Svakako. Ali recite nam je li tkogod ovog jutra prolazio cestom iz Budima? - Ne, nije. Gordana i njen pratilac izmijene značajne poglede. - Možda je ipak projahao na povratku iz Budima vlastelin, plemeniti gospodin Ferenci? - U Budim je odjahao već odavno, a vraćao se nije. - Možda se vraća prečacem? - Uvijek cestom. Gordana će tiho Robertu: - Ostanite ovdje i budno motrite dolinu. Ako biste opazili da iz šume izlazi potjera, brzo mi javite. - Krčmar kaže da se nije vratio. Gordana krene s mladim krčmarom dolje. Malo niže vrha, prislonjena na kamenu pećinu, stoji duga zidana kući. Gordana siđe s konja i priđe mladiću: - Prijatelju, jesi li pošao u Budim kako ti je jučer rekla Magda? Mladić se prepane i sumnjičivo odmjeri njenu pojavu. - Ja sam zarobljenica o kojoj ti je govorila djevojka. Odje nula sam muško ruho. - Jao, Magda vam je pomogla pobjeći? Ili njezin otac? - Ne boj se. Magdu i njenog oca Ferenci ne može nikako optužiti. Mladi biskupov nećak odgovara za sve. To smiri mladićev strah. - Jesi li mi rekao istinu? Ferenci nije projahao ovuda, nije se vraćao u dvorac? - Istinu rekoh, a prečacima ne ide rado jer štedi plemenite konje. Ne žuri mu se nikad. Zadržava se kod mene, svakog puta i hrani konje. Mogao bi i obići ovo brdo. Ali čemu? Eno, vidite opremljenog konja. Upravo sam htio da idem tražiti vojvodu Iločkoga. - Možda neće biti potrebno da ideš. Mjesto toga pokaži mi siguran put. Ostavila sam Magdi toliko zlatnih forinti da će je tvoji roditelji objeručke primiti. - Vječna hvala vašoj milosti. Povest ću vas sigurnim putem u Budim. - Dobro, odavle se vidi cesta nadaleko. Pripazi. Kad bi uočio jahače, odmah mi javi. Onaj mladić gore pazi s one strane. - Vaša se milost boji potjere? - Ako se Ferenci nije vratio, onda nema toliko brige. Idem u kuću da tražim mlijeka. - Roditelji su mi još u Budimu. Nema vas tko poslužiti, osim mene. Odmah ću s vama. Pa ode s njome prema kući. Morali su obići staju. S one strane staje opazi Gordana četiri momka kako izvode konje. To je začudi: - Kakvi su to ljudi? - Pratnja jednog plemića što je kod mene prenoćio. - Još je u kući? - Upravo doručkuje. - Plemić putuje u Budim? - Iz Budima se vraća na jug.

- Na jug? Kamo? - U Hrvatsku. - Kakav je? - Vrlo otmjeni plemić, neka se vaša milost ne boji. - Samo sam se začudila što putuje tamo. Stala je navlačiti obod klobuka na oči. - Vaša milost pozna zemlju na jugu? - To je moja domovina. Ti ćeš, dakle, paziti na cestu? - Pouzdajte se u mene. - A prije me vodi u kuću i brzo mi donesi mlijeka i kruha. I ne odaj me nijednom riječi. Govori sa mnom kao da sam muško. Spustila je donji rub plašta do čizama, a gornjim omotala vrat do usta, navukla još niže klobuk i stupila u kuću. Mladić joj otvori vrata i reče: - Odmah ću donijeti jelo vašoj gospodskoj milosti. Oštrim muškim koracima uđe Gordana u prostranu putničku sobu. Razabire da netko sjedi slijeva, ali se ne obazre kao da ga ne vidi i povuče se u dno sobe, u mračni kut. Bila mu je iza leđa. Oprezna je. Nije se osvrtala k njemu nego opustila glavu na ruke u jahaćim rukavicama. Između prstiju zaviri k njemu. On sjedi kraj prozorčića i zuri napolje. Kao da je i ne primjećuje. Leđa mu skriva plašt, glavu klobuk. Ispod oboda pada mu na vrat crna kosa. Uto uđe krčmar, položi pred Gordanu vrč mlijeka i komad kruha. Ne primivši od Gordane nikakvu zapovijed, opet izlazi. Gordana uzme vrč i stade piti. Iza ruba vrča promatra krišom stranca što putuje u Hrvatsku. Znatiželjno čeka da se obazre. Ne- koliko časaka kao da osjeća nečiji pogled. Gordana brzo okrene glavu i nastavi piti mlijeko. Stranac vikne kroz prozor: - Je li sve spremno? Gordana spusti vrč na stol i digne se. Onaj kraj prozora zakorači. Zapanjena Gordana vikne: - Gospodine Damire! On se okrene u mračni kut. Tamo je visoka vitka pojava u plemićkoj odori zaogrnuta plaštem. Široki obod klobuka se digne. Prepast se očituje u Damirovoj nepomičnosti. Velike crne oči još su veće. U zjenici mu ukočeno pitanje: - Gordana? Gospođice Gordana, kako vi ovdje? - Znate li da je kralj mrtav? - naglo će ona. - Znam. Kad sam onog jutra otputovao iz Budima, zaustavim se kod znanca plemića u okolici grada. Pošli smo u udaljene dvo rove da nagovorimo maloplemiće neka svi pođu na Jurjevo na sabor i tamo nas zateče strašna vijest. - I vratili ste se u Budim? - Da, bio sam. Jučer su ga pokopali. - Princu ste se javili? - Ne, nije potrebno. A sad idem dalje. - Idete? Kamo? - U Hrvatsku. - Ovdje vas ne veže dužnost? - Smirite se gospođice Gordana, prinčeva je sudbina u do brim rukama. - Nisam zvana da se brinem za pričevu sudbinu. Mi smo se zavjerili da štitimo sudbinu naše zemlje, svih nas, a ova je vezana uz princa. Zato je vaše mjesto uza nj. Glas joj zvuči oštro, a baršunaste oči svijetle. - I baš zato budite spokojni. Pomno sam se propitao u Bu- dimu. Sve je složno da biraju za kralja sina pokojnog Matije. A kraljica se nakon kraljeve smrti nije promijenila. - Vi ste, dakle, posve mirni za nju? - Da, gospođice. - Neću dijeliti vaš mir dok izbor nije obavljen. Vratite se u dvor. To nije moja želja, nego želja vojvode Lovre Iločkoga.

Još na rastanku sa mnom za kraljeva života naložio mi je neka vam isporučim: ostanite stalno uz princa i budite na straži da kraljica ne isplete nove spletke. Vojvoda želi imati na dvoru oko koje budno pazi. - Nisam tome vješt i zato ću više koristiti našoj osnovi ako pohitim u Hrvatsku i okupljam izborne staleže. - Dakle, ne vraćate se na dvor? - Ne, gospođice Gordana. Tamo je moja prisutnost suvišna. Izmijenjene su riječi pale hitro, mirno, hladno kao da govore stranci. - Odbacite svoje lične razloge, gospodine Damire. 86 ....... Od tih riječi zadrhte mu prsa. "Kako okrutno nišani na moju ljubav!" - krikne mu srce, a usne govore grubo: - Nemam nikakva lična razloga da utječe na moju odluku. - Znam za taj razlog. Dakle, postoji. Pokolebao se spoljašni mir kojim je prikrio talasanje u prsima od časa kad ju je spazio u kutu sobe. Ne može joj gledati u oči, upravljene u nj i odvraća pogled na prozor. Strelimice mu se ukaže slika na dalekom moru, na povratku iz Napulja. Na brodu leži u vrućici i bunca o tajnom bolu svojeg srca. A ona sluša. I sad u ovom času hoće da ga pospe sramotom, da mu baci u obraz taj jadni razlog koji ga tjera iz prinčeve blizine. Stid ga bije. Ponos uskipi u duši i mozgu, isprsi se, spreman da joj odgovori osorno, grubo, najgrubljim glasom što bi ga smogao: - Tko vam, gospođice, daje pravo da se brinete za moje razloge? - Ona noć na brodu kad smo se vraćali iz Napulja. Krv mu se pretvara u hladnu bujicu. Zove u pomoć ponos, smrtno ugrožen i viče za obranom. On priskoči da joj zakrči riječ, odbije udarac, pa se smije ironično: - Vaša milost očito sebi ne umišlja da je i jedna riječ koju sam one noći izrekao bila istinska? - Ne umišljam jer znam da je bila istinska. - Izgovorena u bunilu. - Sad ste u bunilu. Onda ste znali što govorite. On zavapi u mislima: "Zar je odlučila da me gazi?..." Sva mu se duša smuti, na crne oči padnu vjeđe, zasjenjuju ih trepavice što je sve govorio u bunilu. Gordana ga uzima čvrsto u oko i hitro upada: - Podsjetit ću vas što ste govorili one noći. Htio bi vikati da joj zaglušim riječ i bježati da uteče sramoti i udariti u strop kuće da ga pokopa i ne mora doživjeti sramotu, a ipak stoji zakovan i čeka udarac od kojeg mora propasti u zemlju. Ipak se diže i lati najoštrijeg oružja. Suho se pokloni: - Uistinu, nemam kad slušati, gospođice. I krene k vratima. - Svaki drugi ovog bi časa rekao da ste se dali u izdajice domovine. Okrene se tolikom oštrinom da mu mač bučno udari o pod i zavikne: - To je odviše. - Ali ja to nikad ne bih mogla pomisliti. Znam ovog časa govori na vaša usta lično neprijateljstvo prema meni... "Neprijateljstvo" ? Srce mu jaukne od bola, a mozak zapanjeno pita: "Jao, možda ipak nije čula priznanje izrečeno u vrućici?" - i prsa mu se uzgibaju. R7 - Shvaćam vaše neprijateljstvo - naglašava ona kao da osjeća koliku mu snagu donosi ova riječ. - Mene smatrate uzro kom što ste se raskrstili s princem. On šuti i zuri u pod. - Hotimice nisam kriva, ali moja ličnost vas je razdvojila s princem. Od onog dana kad ste se razišli vaše je držanje prema

meni više nego neprijateljsko, zapravo prezirno. Razumijem. U pravu ste. Primam vaše neprijateljstvo. Ali vas pozivljem, odložite ga samo dotle dok svršimo ono na što smo se zakleli - i vi i ja. "Stjepko je lud! Ona nije čula ništa..." - uvjerava se on dok ona nastavlja sve brže: - Dakle, tu ne stoji više Gordana, već samo saveznik. I taj vas podsjeća na onu noć na brodu kad ste založili časnu riječ da se nećete maknuti s dvora dotle dok ne bude sretno riješena sudbina - naša, vaša, vaše majke, svih nas koji živimo u zemlji gdje smo se rodili. Rekli ste to svjesno, ne u bunilu, jer tada ste već bili ozdravili od bolesti. "Ne - ne - nije čula" - kliče mu sva duša i okuplja snagu i mir. - Ipak sada tvrdoglavo odbijate izvršiti svoju riječ? - Jer sam uvjeren da ću našoj stvari više koristiti ako... - Ne, drugi je razlog. "Opet" - i zadršće mu srce. Ipak je slušala. - Reći ću vam sama. - Ne možete to nikako znati. - Dopustite da izgovorim. Nemiran je, napola omamljen, brzinom njenih riječi. - Ostavili ste princa dok nije bio ni nasljednik, a sada stoji na prvoj stubi prijestolja. Mogao bi tko pomisliti da vas vraća k njemu želja domoći se kakvih časti. To je razlog. Damir osjeća kao da ga netko iz olujnog mora povukao na kopno. - A naročito ste se bojali da to ne misle naši zemljaci. Da, baš oni - prihvati se ovih riječi kao čvrste obale. - Naši su sumnjičavi. Da, težak je to porok naše krvi. Brat brata, saveznik saveznika u času pospe blatom sumnje, ali vi se, gospodine Da- mire, pouzdajte u one koji imaju u sebi snage da vjeruju u vas kao što vjerujem ja. Eto, našla sam razlog koji vas odvraća da danas idete na dvor, ali vi ćete pridonijeti žrtvu i poći. "Govori li istinu, ili je izmislila taj razlog ne bi li me utješila, prikazala mi kao da ne zna da je nosim u sebi? U njegovu pogledu leže misli što sijevnuše pod visokim čelom: - Mislio sam odjahati vojvodi da ga obavijestim. - Poslat ću mu sama glasnika. Vraćam se u Budim. - Odakle se vraćate? - začudi se on. - Prije nekoliko dana donio je plemić Ferenci kraljev nalog da se prinčeva majka preveze iz Budima u Brezovicu i da je mo ram pratiti. I tako je s nama morala poći i vaša gospođa majka. - U Brezovicu? - Ali putem sam htjela pobjeći u Budim, a tu me Ferenci po kraljevu nalogu zatvori u svoj dvorac. - Sada vas je pustio na slobodu? - Naprotiv, njegov prijatelj Robert pomogao mi je pobjeći iz dvorca gdje su me zatvorili. - Ne bojite se potjere? - Napolju su na straži mladi plemić i krčmar, a Ferenci joi nije stigao na dvor i ne zna što sam učinila. A vi, kad se vratite na dvor, javite mi bude li što važno u kući prinčeve majke? - Ne kanite na dvor? - Ne, i molim vas da princu ne govorite o mojem boravku ni riječi. Začuđen ovom odredbom ušuti. - Do viđenja, gospodine Damire. - Zapovijedate li da vas otpratim? - Hvala. Ne želim da svojom prisutnošću ugrožavam naše savezničke odnose. Ni ja ne volim prisutnost onih koji su mi ne prijatelji.

"Neprijateljstvo! Da! Ona mora misliti tako. Ona je kriva mojem sukobu s princem. Da, tako je. I neka to misli. Pobrinut ću se da zadrži tu misao dovijeka. Pobrinut ću se i bit će mi lakše^ Te misli jure mu mozgom, dok se ona vraća k svome vršcu, ispije ostatak mlijeka i uzme kruh pa ode: - Do viđenja u Budimu. - Dopustite mi samo jedno pitanje: a moja majka je kre nula u Brezovicu? - Da, tamo prati uzvišenu gospođu Borku. - Hvala - reče on. Gordana iziđe. - Krčmar je opazi i dohiti k njoj: - Nigdje ne vidim nikoga. - To bolje - odgovori ona i lagano klizne u sedlo. - Uzjaši i ti pa me vodi - naloži krčmaru - bit će ti dobro plaćeno - i pogleda gore k vrhu gdje je Robert, sjedeći na konju, razgledavao dolinu. - Siđite dolje. Idemo. - zovne ga djevojka. Damir stoji na trijemu i promatra plemića. Čas se obojica gledaju. Robert mrko, Damir hladno. Krčmar uskoči u sedlo. Damirova četiri momka čekaju pokraj opremljenih konja svojeg gospodara. Najednom krčmarevi psi neprijateljski zamrmore i lavežom trče na vrh. - Jao! zamijetili su nekoga! - vikne preplašeni krčmar. - Nije moguće - umiruje Robert. - Nisam vidio ni žive duše u čitavoj dolini. - Ne bi psi tako režali. Dolaze. Eno kako bjesne. - Tiho! - ušutka Gordana krčmarevo jadikovanje. - i ^_",_ sa Negdje odozgo dopire do njih lavež pasa kao da ih je čopor. - Svršeno! To su Ferencijevi psi. - Onda su obilazili brdo po našem tragu - zaprepašteno će Robert. - Zato ih nisam mogao vidjeti. - Ja ću zadržati pse - oglasi se Damir s trijema. - Ni pakao ih ne bi zadržao - odvraća Gordana. - Slijedit će moj trag i razderati konju noge. - A za njima dolazi Ferencijeva četa - upozori Robert. - Idite u kuću - ponudi Damir - to je zasad jedino uto čište. - Da, u kuću - odredi Gordana. - Branit ću vas do zadnjeg daha - vikne Robert blijeda lica i uhvati mač. Damir pogleda bjeloputog mladića i plave usplamtjele oči i pristupi mu: - Gospodin će dopustiti da mu se u obrani pridružim. Mrko Robertovo lice ne odbija i ne prihvaća. Gordanine misli munjevito lete. U času skine svoj klobuk, razdere podstavu pokupi kamen, gurne ga ispod podstave, zavitla zrakom klobuk kao praćku i klobuk odleti prema vrhu. - Tako mislite zavarati pse? - pita krčmar. Bez odgovora skida Gordana sa sebe plašt i baci ga Damini. - Evo vam moj - reče on. Strgne sa sebe plašt i pruži ga djevojci. - Evo i klobuka, gospođice. Uzima ga i pokrije glavu. Onda oboje potrče k staji gdje stoje Damirovi momci s konjima. Krčmar i Robert ništa ne shvaćaju. Sa strahom pogledavaju gore na vrh kad će se pojaviti psi i opet ¦dolje k staji gdje Damir i Gordana zapovijedaju momcima, trče, rade, vode konje amo-tamo, vraćaju se i opet nestaju za krčmom. - Što su to smislili? - čudi se krčmar. - Tko je taj plemić što se ovdje plete? - upita Robert krč mara.

- Neki njezin zemljak. - Ne treba mi njegove pomoći. - U kuću - vikne Damir, dotrčavši iza krčme s Gordanom. Robert ga osine prezirno, ali posluša. Zamalo pred krčmom nema nikoga, samo su o trijem svezani Ikonji na kojima su dojahali Gordana i njen pratilac, životinje su nemirne i pokušavaju se otkinuti. Kućna vrata naglo se otvore. Izađe Damir i zatvori ih za sobom. Potrči prema brdu, baci Gorda-nin plašt na travu pa ga brzim skokom vuče zemljom sve do vrta. Tu ga raširi po zemlji. Tad skoči na trijem krčme, gleda gore i sluša divlji pseći lavež. - Već idu! - vikne Damir. - čekamo spremni, gospodaru - odazove se muški glas iza vrata. Napeto promatra Damir kako se gore s vrha valjaju psi kao divlji vukovi pa natrče na Gordanin klobuk. Režeći, bjesomučno se bace na nj, razdiru ga, otimlju se. Jedan pas dotrči, noseći klobuk, drugi navale za njim, njuškaju, poskakuju kao da se utrkuju da što prije zgrabe plijen za kojim jure. Mačjim skokovima spuštaju se ravno tragom prema krčmi. Pred psima se otvore vrata. Gotovo padoše u kuću. Vrata se za njima zaklope. - Daj im žderati. Baci im sve što nađeš u kući. - Hoću gospodaru. - Do đavola! - reče Damir. - Više hajke zbog pet pasa nego zbog desetorice junaka. Onda prisluškuje iz kuće, istražuje gore vrh, pohiti k malom uskom prozorčiću pa zatvara drvene kapke. - Zatvorite prozorčić i s one strane - zapovijeda. - Jesmo gospodaru. - Pazite na sve što se ovdje događa i slušajte moje zapo vijedi. - Hoćemo, gospodaru. I stoji uz drveni trijem, čeka, zuri na vrh. - Dolaze! - vikne na vrata. - Spremni smo. Gore se javlja lavež domaćih krčmarevih pasa. - Psi su utihnuli? - Žderu kao vuci, gospodaru. Damir povuče klupu s trijema, postavi je ravno pred vrata, pruži se po njoj, poravna pojas o kojem mu visi mač i udobno prekrsti noge. Ferenci je dojahao i stigao na vrh brda iznad krčme. Iz guste šume vidi samo krov zgrade. Zaustavlja konja i pita momke: - Kamo nas vode te proklete životinje? Gdje su? - Izmakli su nam ispred očiju, gospodaru. Nisu mogli dru gamo, nego ovim putem - primijeti njegov pouzdanik. - U krčmu na doručak? Budalo! - Krčmar je morao pse vidjeti ili barem čuti kojim su smje rom odjurili. - Idi dolje i pitaj ga. Bradati se spušta dolje. Pogled mu se otvara na kuću, trijem i vrata. Zabezeknut okrene konja i opet se uspinje gore: - Gospodaru, vaši su konji dolje privezani za trijem. Ovaj glas razbudi vlastelinove nade. - Ne buncaš li ti? - Gospodaru, siđite. I dade znak momcima da ga slijede. Spustiše se naglo prema krčmi. - Jest. Moji konji i moja sedla. - Sakrili su se u krčmu. U našim su šakama - reče bradati momak. - A gdje su psi?

- Nema im traga. - Valjda nisu s njima na doručku? - Naš Herkul prije bi sve razderao nego se primirio dok ne uhvati plijen. Gospodaru, gledajte dolje razderani klobuk i ple mićki plašt. To je Herkulovo djelo. Taj pas je đavo. - Čekaj Roberte, izdajico! - prijeti se Bela Ferenci, škripa jući zubima. Prisjeća se Bakačeve stroge zapovijedi i njegovih osnova povezanih s Gordanom i spreman je da se lati svakog sred stva da se domogne Gordane. - Oko krčme ne vidim nikoga - upozori momak gospodara. - Odmaraju se, ništa ne sluteći. Onda tiho zapovijeda: - Sad oprez, momci! Jurnut ćemo na krčmu, pozovite ljepo ticu da ide s vama. Ako ne posluša, svežite joj ruke pa s njome na konja. Ali ne grubo. Ja ću ostati iza staje. Naprijed i oprezno. Već prolaze pored staje i nađu se pred kućom. - Neki plemić, gospodaru! - šapne momak. Iz kuće zalaje pseto. Za njim drugo. Damir namjerno zijevne. - "To su moji psi!" - pomisli Ferenci pa ide naprijed. Pred vratima se zaustavi i usklikne: - Gospodine Damire? A Damir odvraća jednako iznenađen. - Gospodin Ferenci? - Dugo se nismo vidjeli, gospodine Damire? što radite ov dje? - Kažu djevice da sam odviše bjeloputan pa hoću da ogara- vim i sjedim na suncu. Ferencijevi pogledi kradu se prema konjima što su vezani o trijem. Tačno prepoznaje svoje životinje i svoja sedla. - A kamo putujete, gospodine Damire? - Upravo se odmaram. Ali vi putujete? - Pošao sam malo u lov pa sam izgubio pse. Očito gone kak vog zeca. I tako sam skrenuo da malo založim. Damir se ne miče iz svojeg udobnog položaja na klupi. Mirno promatra plemića na konju. "Ona je u kući! Ferenci zaključuje: imam deset momaka. Gor-dana mora u Moravsku! Makar te taj mladić optužio. Damir leži na klupi kao da nema nikakve brige, osim da ljenčari. Ferenci nastavlja mudrovanje: "Kako je Damir dospio ovamo. Zar je Robert dopustio da se Gordana iz dvorca s njime sporazumijeva? Izgubljen sam, sve osnove mojeg ujaka dim su na vjetru ako ne otmem Gordanu. Mora pasti u moje ruke, makar razorio kuću!" Ferenci se baci sa sedla na zemlju i pođe prema Damiru. - Molim vas da mi se malo ugnete. 92 _._ - Preudobno sam se smjestio, gospodine. - Rekli su mi da su Hrvati inače uljudni. - Na žalost i onda kad bi trebali da gurnu šakom u obraz i mačem u rebra. - To bi značilo da su popustljivi? - Sve dok jednom ne planu. - Gospodine Damire, dopustite da pogledam u kuću. Čini se da su tamo moji psi. - Tako? Vaši su? Sad znamo od koga valja tražiti naknadu za razderani plašt i klobuk. "U krčmi su, naravno! Samo kako da prokrčim put? Navalom? Ili nadmudrivanjem?" Odluči da se učini kao da ne zna za Gordanin bijeg i priđe k Damiru. - Ne biste mi odstupili malo mjesta uza se?

- Ne bih - i protegne se na klupi. - Nema mjesta. Ali eno, tamo dolje je još jedna klupa. - Sjeo je na drugu klupu. Psi opet laju. To ga ponuka da us tane: - Ako provalim sa svojim momcima? - veselo će Ferenci kao od šale. Damirovi bijeli zubi iskoče ispod rumenih usana, a crne oči pustopašnim izražajem gledaju protivnika: - Mi nismo neprijatelji, dakle, ne bih dopustio da se neupu ćeni bacite u tako nejednaku borbu. - Nejednaku? Zašto? - Vaših je momaka svega deset, a mojih dvadeset i četiri. A svi u svečanom ruhu i oružju. Svi su utaboreni u kući. - A gdje su im konji? - Skriveni u šumi da protivnik kojeg čekam ne vidi odmah kolika je moja snaga. Zauzeo sam ovu krčmu i utvrdio je. Imam u kući kamenja, vatre, vrućeg ulja, pušaka i baruta, svega što je potrebno za obračun. He, momci - vikne Damir i udari na vrata. - Spavate, ili ste spremni za boj? Iz kuće zazvekeće oružje golemim štropotom kao da ih je čitava četa. - Vi ste se ovdje pripremali za borbu? Protiv koga? - Ne smatram vas saveznikom, gospodine Ferenci, pa vam ne mogu razotkriti čitavu bojnu osnovu. Međutim, protivnik će doći sigurno. - A ja vam ne kanim duže smetati. Uzet ću iz kuće svoje pse pa idem. - Oprostite, sad ne mogu otvoriti vrata. Do večeri poslat ću vam pse u dvorac. - Kojim ste ih pravom zatvorili? - Pravom njihove volje. Vaši su psi dojurili kao divlji i rav no se bacili u kuću. A "5 .-.^.j^^.v "Za njezinim tragom" - poveseli se Ferenci i s prikrajka promatra konje iz svoje staje, svoja sedla, a dolje razderani plašt i klobuk. - A kad su već bili u kući, nismo ih mogli otkinuti od vrata u putničku sobu pa sam ih morao ostaviti da ne gubim vrijeme, jer čekam navalu protivnika. Ferenci mrko skupi čelo pa se okosi: - Gospodine, hoću da uzmem svoje pse. - Već me čitav sat izazivate. - A vi čitav sat oklijevate. - To prelazi mjeru. Ferenci plane uvredom: - Evo me da krvavo oprem ovu uvredu - odvrati Damir. - Neka se nitko tamo ne miče. Jao onome tko iziđe da me smeta u ovom računu. Neka svatko zna da bi obeščastio moj ob raz. - Ja se bijem za ulaz u krčmu. - Pobijeđeni ima da svojem protivniku preda krčmu bez ika kva otpora i obrane. - To i tražim. Pobjedniku pripada krčma, bez otpora pobi jeđenoga. - Onda počnimo. Mirno povuče Damir iz toka mač, zjenice im se sastaju na vršku mačeva. - Naprijed! - vikne Damir. Gvožđe škljocne.

Napeto zure Ferencijevi momci u blistavo oružje. U kući zalaju psi, navaljuju na vrata. Zveče mačevi, oštrice se probijaju, odbijaju, spajaju, razdvajaju, nadmudruju, izigravaju, namamljuju. Uzmiču, vraćaju se, šuljaju, oblijetaju, žedno tražeći meso protivnika. - Gle! Krv vam curi, gospodine Damire, ispod uha. Rskaju se oštrice, nalijeću, upijaju se, kreću i opet udar. - Krv vam curi, gospodine Ferenci iza uha. Mač pada iz ruke vlastelina šumskog dvorca. Damir digne mač s njegovih grudi. Momci zadrhte na sedlima. Gospodar reče protivniku: - Zabranjujem, gospodine Damire, da me štedite. - Gospodine Ferenci, vi ste hrabri. Ali on mu upada, vičući: - Digli ste mač da me probodete. Smatram to uvredom, že lim osvetu. - Nikad se ne bih usudio da dignem mač s vaših prsa da smo se pobili za čast svoju, za čast ili srce žene, ali mi se bijemo za pse. - Ne radi se o psima. - Ni o čemu drugome nije bilo riječi. - O krčmi je riječ. 94 ... - Vi hoćete u krčmu, gospodine, jer su tamo vaši psi? - Da, tako je. - Recite: zar bi bilo vrijedno da vas probodem za slobodu pet pasa? - Baš ste velikodušni. Je li i to krepost Hrvata? - Na žalost. Ne ubijamo kad pobjeđujemo, a ni onda kad ubijaju nas. - Nije li to velikodušje u krvnom srodstvu sa slabošću? - Ne oslanjajte se odviše na tu rodbinu jer znajte: ako uvri jeđeno, nedostojno izrabljeno velikodušje pobjesni, ne može ga u osveti obuzdati ni pakao ni nebo. - Nastavimo! - reče Ferenci. - Dakle, još jednom: za pse? - Za krčmu. Pristali ste na to. Pobijeđeni prepušta pobjed niku krčmu bez otpora. Zadajete li na to riječ? - Zadajem ako je zadajete i vi bez pasa. - Gospodine, to nije borba. Ili ste smalaksali? - veli Fe renci. - Odmaram se, gospodine - a u sebi razmišlja: "Hrabar je i ponosit. Ne mogu ga ubiti, a ipak, ne smijem ga vrijeđati." Biju se zadahtani protivnici. Iz kuće režu psi, skaču na vrata, laju, a mačevi krešu. Damir navaljuje svom žestinom, oštrica mu potraži protivnikovu desnicu, ova klone. Damir pistupi k protivniku: - Gospodine, čast vašoj hrabrosti i vještini. Iz Ferencijeve ruke teče krv. - Nastavljam, nastavljam! - Ljevicom? - pita Damir. - Vlastelin kune. Prolijeva ga žuč. Zar je pobijeđen? I očaj no promatra probodenu ruku. Momci su iz bunara donijeli vode pa mu ispiru ranjenu ruku. - Gospodine Damire, ja sam pobijeđen. Ipak, hoćete li pus titi moje pse? - Do večeri, gospodine. Sutra u zoru idem dalje ako dođe protivnik.

Gledajući kako mu momak povezuje ranu, Ferenci razmišlja: "Ja moram održati riječ i prepustiti mu krčmu, ali moj kaštelan ne mora održati riječ koju nije zadao. Gordana će u Moravsku!" Onda šapne momku koji mu veže ranu: - Uzjaši. Vrati se u dvor i reci kaštelanu neka digne sve što je muško u dvoru. Donesite sjekire, požurite se. Kaštelan neka odmah navali na krčmu, ali ja ne znam ništa o tome. - Znam što hoće vaša milost, žurim. Momak se popne na konja i ostavi krčmu. - Vaš momak čini pravo što odlazi - primijeti Damir. - Mora nadzirati dvorac, a ja ću ionako u Budini. - - Pozdravite sve znance na budimskom dvoru dok se ne •Vratim i ja. - Ne bismo li putovali zajedno? - Ne. Ja idem tek sutra. Onda Damir glasno uzdahne: - Baš sam ogladnio. A vi gospodine, Ferenci? Priznajem - odvraća pun nade. Damir pokuca na vrata krčme: - Marko, čuješ li? - Čujem, gospodaru. - Je li što preostalo psima da mi zagriznemo? - Ima kruha, suhog mesa i jaja koliko god zapovijedate. - Otvaraj prozorčić i dodaj mi. Ako ima vina, neće nam biti žao. - Ima, gospodaru. Ferenci se zagleda u Damira: - Vi ste se ovdje udomili? - Nije teško kad je tako zabavno. - Tko bi slutio da se umijete šaliti, gospodine Damire. - Zdravija je šala od jada. - Zar vam srce mori neki jad? - Kraljeva smrt sve nas je pogodila. - Da, istina. - Čujete, gospodine Ferenci, makar smo se pobili za pse, raspravljamo kao ljudi. Molim vas recite mi: kad vam je to kralj naložio da prinčevu majku vodite u Brezovicu? - Dva ili tri dana prije bolesti hitno me odslao. - I moja je majka putovala s njome? - Tako je sama odlučila. - Vi niste pratili gospođe na putu? - S njima je pošao neki drugi kraljev pouzdanik. Ja sam bio samo do mojeg dvorca. - Da zatvorite Gordanu? - Po kraljevu nalogu. - A niste je pustili kad se pročulo o smrti. - Do jučer nisam znao o smrti. - A danas ste ipak za njom pošli u potjeru? - Pobojao sam se da je moj prijatelj ne bi odveo krivim putem. Lopov se očito u nju zagledao. - Branitelju ženske časti! - Rugate se, a vidite da vam se ne mogu osvetiti? - Ozdravit će vam ruka i onda možemo nastaviti kad god vas snađe želja. "Prokleti lupež" - bjesni u sebi vlastelin a lice mu se namrš-ti od boli u ruci. - "U sve je upućen. Sve zna, dakle, sad nema tajne." Damirov momak otvori drveni prozorčić i pruži gospodaru jelo i piće. 96

Damir postavi na klupu sve jelo i pogleda protivnika: - Pozivam vas u goste. Eto, i poslužit ću vas. Odreže mu mesa i kruha. Ferenci uzme. Damir ga sažalijeva: - Mora da je neprilično jesti lijevom rukom ako čovjek baš nije ljevak? - Čini se da me opet izazivate? - Mi Hrvati nikad ne izazivamo. Ni onda kad se osjećamo ja či, ni onda kad smo sigurni u pobjedu. Odviše smo krotki, odviše strpljivi, odviše čovječni, ali to nam se još nikad nije isplatilo. - Čovječni, velite? To se danas u Italiji naziva humanizmom i neke je vrsti lozinka današnjeg doba. - Kod nas Hrvata ta je čovječnost prastara hrvatska lozin ka, samo što se njome premalo služimo prema sebi, a previše pre ma protivniku, neprijatelju, lažnom savezniku i podmuklom zas- jedniku, otimaču. - Na koga nišani te, gospodine? - Zaboga, gospodine, s vama se više ne može raspravljati? - Vi me razdražujete. - Krivce sve razdražuje. Krivac svako slovo osjeća nišanom na sebe, a vi ovdje niste baš ništa krivi. Sto ja govorim o čovješ- tvu nas Hrvata, to je zato što se ljutim da nam se nikad ništa nije isplatilo: ni velikodušje, ni uljudnost, ni dobrota, ni vjernost. Uvi jek se netko time poslužio da nam isprazni mošnju. - Do đavola! Vaš pogled mi govori da sve to primjenjujete na nas Ugre. - Onda ću ušutjeti. Nije čovječno dopustiti da se uzbuđuje te. Rana vas boli. - Ni spomena vrijedno. "Samo pripovijedaj" - misli Ferenci. - "Doći će moj kaštelan, a onda Gordani nema drugog puta do Moravske." Peče ga rana, a još više želja da Gordanu izvuče iz krčme. - Gospodine Ferenci, vaši momci će umrijeti od gladi. Na ža lost nemam više zalihe da i njih ponudim. - Baš se ljubazno brinete za moje sluge. - I oni su ljudi. - Je li to u duhu vaše čovječnosti? - Pogodili ste. Jer kad bi vaši momci otišli u vaš dvorac da objeduju, mogao bih ja svoje izvesti iz krčme na zrak. Zamislite kako je zagušljivo dvadeset četvorici u ono malo prostora u ku ći. - Tko njima zabranjuje da iziđu napolje? - Moja mudrost - i bijeli Damirovi zubi iskoče iza zado voljnog smiješka. - Sumnjate da ću održati uvjet naše borbe, gospodine Da mire? - Bože sačuvaj. Oprez nije sumnja, gospodine Ferenci. - Ovdje mi moja mudrost, gospodine Damire, nalaže da leg nem i odspavam. - - Megdan dvaju mudrosti - reče Damir. - Mjesto megda na na maču. Ferenci naloži momcima da mirno čekaju i paze na kuću, a on će spavati. - Na tvrdoj zemlji? Ta još ima na sjeniku sjena - uputi ga Damir. - Divim se, gospodine Damire. U vama se uistinu stapaju sve odlike vašega roda: i uljudnost i velikodušje, i čovječnost. - Od tolikih kreposti gotovo bih zaslužio da mi se ništa ne isplati i ostanem na suhom. A to se mojim zemljacima redovito događa. - Ako se popravite, mogli biste ipak uhvatiti kakvu korist.

- Hrvati nemaju od prirode dara da izvlače korist za sebe. No, spavajte. Neka vam se prisnije kakav lijepi san. Pokrio je klobukom lice da iza oboda može promatrati svaku Damirovu kretnju. "Dvadest pet momaka prema mojih deset. To je premalo da pogazim zadanu riječ, ali kad dođu oni drugi, onda je druga stvar. Pogaziti riječ za dobrobit kraljevstva, zapravo je junačko djelo. Ubiti gospodina Damira značilo bi heroizam. Ali kako da ga ubijem kad mi je probo desnicu? Mogao me ubiti, na mjestu me probosti, a on je digao mač s mojih prsiju. Taj glupi Hrvat! Da nije bio velikodušan i čovječan, divno bi danas večerao za punim stolom i još divnije spavao u svojoj postelji, a ovako će bez večere leći u grob, samo kad dođe kaštelan. A doći će." Promatra iza oboda Damirove kretnje, čvrsti hod, skladno visoko tijelo kojim struji mladost. Ferenci razmišlja: "Prokleto je lijep. Zapravo divan momak. Gotovo ga je šteta ubiti. Ali zar sam mu ja kriv što boluje od velikodušja i čovječnosti?" Sve upornije gleda Damira kako stupa gore-dolje. "Snažan je, vješt maču. Od-važan, a srce? Golubinje. U princu Ivanu teče od te krvi. Kako će, do đavola, to izgledati u tom kraljevstvu ako je velikodušan i čovječan. Iz kuće ne čuje ništa. Psi su utihnuli, umorili se od rezanja, osjećaju da im gospodar miruje. Ferencijevi momci ne silaze sa sedla, pripravni su da pojure kamo im gospodar zapovjedi. A on se pričinja da spava, a sve broji časove kad će stići kaštelan. Negdje odozgo zalaju krčmarevi psi. Ferenci se digne: - Dobro jutro- pozdravi Damir. - Dugo sam spavao? - Već sunce zapada. - Neće vam osvijetliti povratak kući. - Obratno, zna sunce koliko me veseli da silazi. "To nešto znači" - pomisli Damir i slijedi vlastelinov pogled prema vrhu brda. Tamo se pojavila četa jahača. - Veseo dan - uzvikne Damir. - Novi gosti - i laća se drška mača. Ferenci šuti i u sebi se smješka. Jahači se spuste. Začas se pred krčmom. Nose sjekire i toljage. - Gospodine Damire, našoj je borbi kraj - reče Ferenci. - Sretan vam put! Ferenci pođe prema staji i ondje se zaustavi. Njegovi se momci pridruže onima koji su stigli. Mirno, ali s napetom pažnjom stoji Damir pred vratima krčme. Psi u kući kao da su se probudili, laju i navaljuju na vrata. - Opkolite, momci, krčmu! - zapovijeda kaštelan. četa od trideset šest ljudi opkoli zgradu. Damir se ne miče. - Razbijte vrata! - odledi kaštelan. - Čekajte, gospodine - zaustavlja Damir. - Znam što želite reći: vaši su momci utvrđeni, napast će nas kamenjem, vatrom. Mi ćemo se braniti. - A zadana riječ, gospodine Ferenci? - viče Damir prema staji gdje stoji Ferenci. - Zapovijedam li ja? - odvraća mu smijući se. - To je izdajstvo, gospodine Ferenci! - Neka vam pomogne vaše velikodušje i čovječnost, čestiti viteže - i Ferenci prasne u smijeh. - Zapalite krčmu! - viče kaštelan. - Čekajte - viče Damir. - Samo tri časa, gospodine. - Dostaje mi tri trenutka. Damir ode k vratima i udari: - Marko? Jesi li tu? - Jesam, gospodaru. - Gospodine Ferenci, ne dam da ukućani izgore. Protiv raz

bojstva ne mogu se braniti viteški, dakle, otvarajte, momci! - Predajte se! - vikne radosno Ferenci. Iz kuće jurnu psi ravno na gospodara i skaču po njemu. Iza pasa izlaze četiri mom ka. - A gdje su drugi? Svi neka izađu - zapovijeda Ferenci. - Svi su - odvraća Damir. - Prevara - zareži Ferenci i prokune sam sebe. - Samo mudrolija, gospodine Ferenci. - Onda nema više obzira. Za mnom! - pozove Ferenci svoje ljude. Pet momaka pohita u kuću: - Oprezno, ljepotica zacijelo ima oružje. Vješta je maču kao onaj vrag napolju. Traže Gordanu, ali je nigdje ne nalaze. - Ovamo! Evo je! - viče Ferenci ljudima. - Gdje je? - pitaju sluge gospodara. - Evo, gledajte gore. - Na tavanu? - - Jest. Pazi. Iz rupe će se braniti mačem, a udri da joj ga izbiješ, ali ne udari nju. čovjek se uspinje mračnim ljestvama. - Idi za njim - gurne vlastelin drugoga i gurne mu u ruke buzdovan. - Ako prvi ne pogodi mač, udri ti, ali pazi: samo mač, ne nju. Uspeo se prvi. Drugi polako za njim i šapne: "Hoću li navaliti ili ne? Što da radim? Kakva šteta ljepotice!" - Pred rupom sam - vikne prvi i drži pred sobom toljagu da dočeka Gordanin udarac mačem. - Tiho! - zapovijeda dolje vlastelin. Slušaju. Ništa, ni šušnja. Ferenci se smije: - Pritajila se. Čeka u zasjedi. Naprijed! Oba su momka pokolebana, osjećaju da je gore na tavanu ljepotica što je tako milo razgovarala sa svakim siromašnim slugom. Obojica su pod stropom. Hvataju se tramova. U tavanu uska rupa. Crnja od mraka. Ne vide ništa do guste tmine. - Što je? - upita Ferenci. - Tmina i tišina kao u grobu. - Lukava je, sakrila se i misli da je nećemo naći. Provuci se na tavan. Jesi li? - vikne Ferenci. - Moje široke grudi ne mogu kroz ovu rupu. - Smanjit ću vam obroke, gadovi. Prvi ide mračnim tavanom, drži pred sobom toljagu, šapće u tmini: - Vaša milosti! Lijepa gospodarice! Ne odazivlje se. - Neću vas odati. Tako mi duše. Samo se dobro sakrijte. Pomoći ću ako mogu - šapće čovjek. - Na ljestvama je izgubila rukavicu. - Znam to, pa ipak je nema. I opet će tiho: "Vaša milosti, ne mogu svi za mnom, preuska je rupa, a dvojica, trojica bit će s vama milosrdni. Ferenci gurne drugoga u otvor stropa. - Idi za njim, gade. - Joj, majko, moja, zdrobit ću se. - Svjetlo! Uzmite svjetlo - viče odozdo Ferenci sav u znoju od vrućine, bola u ruci i uzbuđenosti. Momak se sagne k ljestvama pa uzme lojenicu, a onda ide sagnut ispod niskog stropa. - Što je, lupeži? Zar dršćete od ženskog čeljadeta? - Nema nikoga, gospodaru. - Prokleta marvo! - krikne pa ljevicom uhvati ljestve, mu

či se, sagiblje i uspinje. Ne može. Strop spriječava snažnom viso- kom tijelu da se uspravi. Ljevica mu nedostaje da se održi pa udari o ranjenu ruku i zaurla. Proklinjući, spušta se niz ljestve. - Svi gore. Razrujte sve - zapovijeda gospodar. U malom prostoru Ferenciju je zagušljivo, a ruka ga boli. - Izvucite je, ako vam je do žive glave! - zapovijeda. Bol u ruci prisili ga da siđe. Sunce je orumenjelo bijele oblačiće na zapadu. Mlaz crvenila pada po Damirovoj crnoj kosi, lijepom licu, oči su mu pune žara. Ferenci oslovi Damira ujedljivim smijehom: - Baš je vitka. Provukla se kroz rupicu. Gore na tavanu moji su je momci zgrabili. Sirotica. - S kime vi to govorite? - upita Damir. - Zar vas se ne tiče vlastita žena? - Moji poslovi. Kaštelan dolazi iza staje i javlja svojem gospodaru: - Nema je ni u staji, ni na sjeniku, ni u podrumu. Sluge dohite iz kuće usopljeni. - Na tavanu nema nikoga, gospodaru. - Istina je - potvrdi Damir hladno. - Nije mogla izaći. - Gospodine - reče kaštelan - da je ovdje, naši psi ne bi mirno ležali. - Straga krčma nema izlaza. - Osim ako se s tavana spusti ljestvama u šumu - upadne kaštelan. - Nije moguće, opkolili smo krčmu čim smo stigli. - Niste je mogli opkoliti prije nego što ste stigli ovamo, gos podine Ferenci. - Prije nego što sam stigao, nije mogla uteći. Psi bi joj razderali konja. - Psi su bili utrčali u krčmu, a ona se istog časa spustila sa svojim pratiocem s tavana gdje su momci razbili daske. - Kamo se spustila? - Ravno u sedla mojih konja i odjahala sa svojim pratio cem još prije podne, gospodine Ferenci. Rano prije podne. A sad je podvečer. Zabavljao sam vas razgovorom i mačem, pogostio i poslužio, ne možete se potužiti na moje vladanje, gospodine Fe renci. - Vi ste me, dakle, zavaravali od prije podneva do večeri da ona ima kad pobjeći? - Naš drugi megdan na mudrosti izvojštio sam opet ja. - Momci, u Budim! - vikne on. - Tamo ne možete naći Gordanu. - Platit ćete mi to, gospodine Damire. - Svaki ću dug namiriti s kamatima, gospodine Ferenci. Vlastelin se brzo sporazumije s kaštelanom. Polovica njegove čete krene s kaštelanom preko vrha brda, a druga polovica spus- ti se na cestu. Neko vrijeme Damir promatra kako protivnik juri, a onda skoči na trijem. - Momci, mir. Još uvijek bi se mogli vratiti, pazite gore na vrh i dolje. Čekaju, paze i šute. Ferenci se gubi u daljini. Onda Damir naćuli uši: - Marko, tamo dolje u šumi netko se javlja. - Kao da je sova, a još nije pao mrak. - Odazovi se. Sluga zazvižduče u predvečernji mrak. Netko se odazove. - Opet. To je krčmar.

Čekali su napeto, istražujući šumu onkraj ceste. Iz guštare se pomoli jahač i uspne krčmi. - Kako je bilo? - upita Damir. - Sretno. Vodio sam gospodaricu putem kojim se stiže u Budim za pol dana brže nego cestom. A malo tko pozna taj put kroz šumu. - Kamo se sklonila u Budimu? - Poslala me natrag čim smo stigli na milju pred grad. Dalje ju je pratio onaj plavi mladac što se jako mrgodio na vas. - Tko je taj? - Nećak biskupa Orbana. Uvijek dolazi gospodinu Ferenci- ju na dvor. Kažu: ujak ga sili u svećenike, zato bježi od žena. - Niste nikoga sreli? - Ni žive duše. Samo smo se bojali tih prokletih pasa. - Rekao sam: zadržat ću ih. I krv je potekla zbog njih. - I procurila vam kraj uha. - Ogrebotina. Spremaj nam večeru. Hajde momci, pomozite mu. Damir sjedne pred kućom. Mlada mjesečina osvijetli daleki kraj. Vjetrić šušti u Ušću. U Damirovu srcu budi se sjeta. Kad je malo zatim sjedio u putničkoj sobi kraj večere, uleti krčmar: - Čujem jahače na cesti, gospodine. - Ne razabireš tko su? - Vaši momci misle da se vraća gospodin Ferenci. - Onda ga peče rana. Damir pogleda s prozora u mjesečinu: - Ulaze. Samo dvojica. Pogledaj. Krčmar izađe iz kuće. Damir se povuče u kut i nastavi s večerom. Izvana se čuje razgovor. Onda bude tiho. U krčmu stupo dva visoka, brkata muškarca u građanskom ruhu. Pogledaju u mračni kut k Damina. Spazivši mladića u plemićkom odijelu, pozdrave i sjednu. Krčmar im donese kruha, suhog mesa i vina. - Možemo li kod vas prenoćiti? - upita jedan? - Imam samo jednu komoricu s posteljom, ali je već iznaj mljena za ovu noć. . - Spavat ćemo na sjeniku. - Dobro, možete. Neko su vrijeme jeli i tiho razgovarali, a onda jedan upita krčmara: - Reci nam, čovječe: jesu li prije dvadeset dana ovuda proš li putnici na kolima s velikom pratnjom momaka? Mnogo ih prolazi, a svatko se zaustavlja kod mene. Kako da znam o kome pitate? - Bile su u kočiji tri žene. - Tri žene? Mislim da jesu. - Dvije starije i jedna mlada, vrlo lijepa, smeđih bademastih očiju. Iz kuta Damir pogledava k muškarcima. Istražuje im lica i odijela, a krčmar odgovara: - Sjećam se, ali povorka se nije zaustavljala kod mene - odvraća krčmar i upitno pogleda u kut. Danas je vidio oči o ko jima govore ti neznanci pa traži pogledom Damirove upute. - Nisi ih vidio izbliza? - upita brkati čovjek. - Samo izdaleka kad su se uspinjali uzbrdo. - A reci nam: nisu se drugog dana žene vraćale? - Ne, nisu. Stranci se gledaju i sporazumijevaju: - A opet nisu nastavile put na jug kamo su pošle. Onda ponovo ispituju: - Cuj, krčmaru, ne valja ti oko. Drugog dana, razumiješ,

morale su one tri putnice krenuti natrag u Budim. - Kažem da nisu. Doznat ćete tamo u velikoj putničkoj sta nici, nedaleko od voda plemenitog gospodina Ferencija. Tamo su zacijelo prenoćile. - Jest, prenoćile su da sutradan krenu na jug u Hrvatsku. Međutim, vratile su se istim putem natrag na sjever. - Ovuda nisu prošle. Znam sigurno. - Eto, rekoh - razjašnjava jedan od njih. - Ako nisu proš le ovuda, onda su otišle drugim smjerom. - Samo su dva puta: ili prema dvorcu gospodina Ferencija, ili dunavskom cestom. Damir ne može više izdržati. Ustane i približi se strancima i naoko ravnodušno pita: - Tražite tri putnice? Tko traga za njima? - Prečasni gospodin biskup Bakač. Čuđenje obuzme Damira, ali se pričinja nevješt: - Zar su rođakinje prečasnog gospodina? - Ne znamo, vaše gospodstvo. Samo nam je naložio da ide mo prema jugu i propitkujemo se na svim stanicama i krčmama o njima. Bili ste na putnoj stanici? - Rekli su nam da su stigle samo dvije starije, a mlade ni su vidjeli. Damir se sve više udubljuje u sumnju da se njegovoj majci nešto desilo i postaje nemiran: - Ako ih nadate što biste imali činiti? - Zapovijed glasi da gospođe odvedemo u Budim. - I ako su otišle na jug? - Biskup nam je zapovijedio da ih slijedimo, makar u Hr vatsku i predamo im poruku neka se vrate u Budim na krajev- ski dvor. Damir se vrati na mjesto i zamisli: "Otputovale su, ne znajući da kralj umire. Sad ih Bakač traži. Očito princ želi da se majka vrati. Drugo ne može biti. Po kraljevu nalogu morale su ostaviti Budim. Dobro. A Gordana? Zašto je Ferenci zatvara u svoj dvorac? Zato što je nakon kraljeve smrti hvata? Tu nešto nije u redu" - zaključi mladić. Srce mu se uznemiri. Onda pozove svojeg momka: - Marko, kad se sutra u zoru dignu ona dvojica što su veče ras stigli, probudi me. Mi ćemo s njima. Kamo oni, onamo i mi. Moja se majka nalazi negdje u ovom kraju. Dok je ne nađem, ne mičem se odavde. NAPOJILI GA OTROVOM Kad je Gordana sretno izbjegla i naredila krčmaru neka se vrati kući, proslijedi put sa svojim pratiocem prema Budimu. - Sad možemo usporiti trku. - Zašto to činite? - zabrine se Robert. - Neću da stignemo po bijelom danu. Onda upita: - Tko je taj crnokosi plemić? - Odviše bi dugo trajalo da vam pričam o njemu. - Govorili ste s njim nekim drugim jezikom? - Mojim materinskim. Hajde, konji već žeđaju. Napojimo ih. Evo potočića. Još za dana stigoše ispod grada. Tu su se sklonili u hladovinu i pričekali zapad sunca. Sve vrijeme Gordana je sjedila naslonjena na stablo sklopljenih vjeđa. Robert ju je promatrao, a da se nije usudio zapodjeti razgovor. Kad je sunce zapalo, ona se digne. - Gospodine, prije nego se rastanemo htjela bih vas nešto zamoliti. - Ne molite. Zapovijedajte.

- Vaš ujak ima u Budimu palaču. Još ćete danas s njim go voriti? - Ako je tamo, zacijelo ću govoriti. - Ni ujaku nikome drugome ne recite da sam u Budimu. čuvat ću tajnu, kunem se. Nitko ne smije doznati gdje sam. Dođe li Ferenci, recite mu da sam odjahala prema jugu. - Kako god zapovijedate. A vi ćete se opet vratiti u šumski dvorac gospodine? Nikada. Ostajem kod ujaka u Budimu. Bit ću vam od ko risti. - Vaš ujak neće dopustiti da mu smetate. - Zašto bih mu smetao? - Doskora se sastaje izborni sabor, a u palači vašeg ujaka bit će sigurno mnogo gostiju, svakodnevna vijećanja o izboru. - Svejedno. Neću da se maknem iz palače. Dopustit ćete mi da vas vidim, naime da vam smijem poslužiti ako vam zaprijeti pogibelj. - Vaša plemenitost ne poznaje granica. Bude li mi od potre be pomoć, javit ću vam. - Gdje da vas nađem? - Još nije sigurno kako ću se smjestiti. - Dopustite da vas ja sklonem. - Zasad još nije potrebno. Opazim li da bih trebala vašu pomoć, poslat ću vam pouzdanog slugu. - Šaljite ga u palaču mojeg ujaka. - Sluga će vam donijeti poruku koja će glasiti: "Prijatelj Gajo čeka vas predvečer." - Gdje me čeka? - Iz opreza neću javiti mjesto, nego već sada odabirem: stabla pred kapelicom svetog Ivana. - Da, tamo. Podvečer se nitko ne usuđuje izlaziti u blizinu groblja, bit ćemo, dakle, nesmetani. Zarumenio se. Velike plave oči očituju nadu. - Šaljite poruku što prije. - To bi značilo da mi želite brzu opasnost. - Kako sam glup. 2elio sam samo... - Nisam vas htjela krivo obijediti - nasmiješi se ona - as sad primite moju hvalu na plemenitom činu. - Vaša me zahvalnost boli. - Onda neću više o tome. Predvečerje pada. Mjesec rano* izlazi. Požurimo se dok nas skriva sumračje. I odmah se uspne u sedlo. Krenuše u grad kamo su stigli u mraku. Već u prvoj ulici ona se zaustavi: - Vas put vodi desno, a mene lijevo. Do viđenja! - Do skorog viđenja! Gledao je za njom dugo. A ona se žurila da je ne zatekne-mjesečina. Ne zadržava se ni časa, već zaokrene i gubi se ulicama, grada. Rasvijetljeni prozori kuća i palača pokazuju da je doba večere. Zaustavila se. U tmini se razabiru velika vrata u zidanoj og- radi dvorišta. Onkraj ograde dvije velike zgrade. Kuća u kojoj živjela prinčeva majka posve je mračna. I prozori male palače u kojoj je ona provela zimu ne odaju traga svjetlu. Navuče na obraz obod Damirova klobuka, povuče visoko njegov plašt i onda tri puta udari o vrata. Dvorištem trka. Muški glas iznutra upita: - Tko je vani? Gordana snizi glas: - Gospodar.

Još hitrija trka, dozivanje. - Gospodar je vani, gospodar! Svjetla ovamo. Vrata se otva raju. Gordana ujaše i skrene u dvorište. Na pragu njezine kuće stoji služavka sa svijećom. Sluge pozdravljaju i javljaju: - Vaša gospodska milosti, nema nikoga, gospodarica je ot putovala i stara i mlada i uzvišena gospođa. Svi su otišli. - Znam - odvraća ona dubokim glasom. U tmini silazi s konja i dade znak služavci što stoji na pragu sa svjetlom u ruci da je slijedi i prva krene u kuću. Služavka ide za njom. Kad su se našle u prvom katu, Gordana skine vizir, klobuk i plašt. Služavka se prenerazi: - Vaša milosti, u gospodarevu klobuku? I u njegovu plastu? Tko bi vas bio prepoznao. I kako ste stupali dvorištem. Bože, kao gospodin Damir. - Slušaj, Maro, mogu li se pouzdati u tvoju šutnju? - Do smrti, vaša milosti. - Momci od vizira i tame nisu mi mogli raspoznati lice. Ne ka svi misle da sam gospodar. I ako bi tko dolazio i štogod pitao neka kažu da se gospodar vratio, ali ne noćas, nego kao da se vratio sutra u zoru. - Bit će kako želi vaša milost. - A sad reci: gdje je vojvoda Iločki? Je li bio ovdje i pitao za mene? - Nije, vaša milosti. Vojvoda nije u Budimu. - Zar nije bio na sprovodu? - Nije bio nitko od naših iz Hrvatske. - Kad je umro kralj? - Kažu na samu cvjetnu nedjelju. - Onda naši nisu mogli stići. A kad su kralja pokopali? - Dovezli su ga u Budim lađom, a u dvije tvrđave čak je kraljica izišla i ostala po dva dana da se odmara. Zato su stigli tek nakon deset dana. - Nikakvo pismo nije stiglo za mene? - Da, bio je tu gospodin Simono i donio iz Beča za vas pis mo, ali vi ste već bili otputovali, a pismo je imao uručiti vama pa ga nije htio ostaviti. - Dobro. Idi i donesi mi jela i pića. Djevojka potrči iz sobe, a njena gospodarica odriješi plašt, pojas i skine mač. Služavka je hitro donijela hladnog mesa, vina i kruha. - Voljela bih mlijeka - reče Gordana. - Vaša milosti, gospodar pije vino, pa bi se služinčad ču dila. - Valja ti dosjetljivost. Sutra mi krišom donesi mlijeka. Ona sjedne k večeri. Djevojka je posluži. - Jesi li vidjela kraljev sprovod? - Jesam. Bilo je svijeta kao mravi. Svu sirotinju princ je dao nahraniti i nadijeliti novcem. Bilo je žalosno gledati siro mašnog princa. A kraljica! Suze su joj padale kao jesenska kiša. - Prave suze? - Ovolike. Nije mogla ići daleko. Ovila je princu ruke oko vrata, a on ju je sam posjeo u kočiju. Plakala je kao ljuta go dina. - A što govore ljudi? - Govore da nisu prave suze, ali kad sam ih vidjela, ovolike suze. A sva je u crnini od glave do zemlje. Svi su bili u crnini. - Što govori svijet inače? Sigurno si čula što kažu o kraljici, o novom kralju? - šapću da kraljica ne trpi mladog princa i samo se pretva ra; da će biti zlo ako princ ne bude kralj, jer on bi sigurno bio

tako dobar za prosti svijet kao otac. Zato mu velikaši nisu želje li dug život. Ali ne zna se hoće li princ biti kralj. - Kažu da će aragonska kraljica pobrati sve: i krunu, i zla to, sve što ima i pobjeći sa svojim Aragoncima. Zato su i otrovali onog biskupa što je bio čuvar kraljevstva i princa, znate onog biskupa Varadija. - Otrovali Varadija? Tko to kaže? - Svi kažu da je otrovan, čak i advokati i gradska gospoda. Govore da su ga otrovali u tamnici. A princ o tome ništa ne zna. Sve su pred njime zatajili. Kad su kralja pokopali, napojili su biskupa otrovom. Ova vijest zadala je Gordani udarac. - Jedite, gospodarice, nisam dobro učinila što brbljam. - Pričaj dalje, sve mi pričaj, što još govore? - Još govore da kralj nije umro po božjoj volji jer da Ara- gonci robe, truju i tamane ljude. Kuga je to, priča svijet. Ugnijez dili se u našem kraljevstvu kao da su tu rođeni. Izjest će nas, oguliti do kože, pune svoje mošnje našim žuljevima, našim nov cem, a kad bi princ bio kralj, protjerao bi ih. Ovako sve pričaju ljudi, krste se i mole. Daleko je Bog, a Aragonci sjede na šiji. Još vele da su kraljevske blagajne našli prazne. Sav novac pobra li su Aragonci, tako govori svijet, a ja ne znam. Zamišljenu gospodaricu djevojka upozori: - Družina će pitati: zašto gospodara ne dvori sluga. - Pametno govoriš. Idi, zovni Mirka. Reci: gospodar ga zove. Vrati se kasnije i ti. Ugrijte mi vode, hoću da se okupam. Djevojka ode, Gordana razmišlja o novim vijestima. - - _ 1fl7 Doskora stupi u sobu snažan visok muškarac u odori četovo-đe s grbom Lovre Iločkoga. Opazivši Gordanu mjesto Damira, zapanji se, ali ga ona prijazno oslovi: - Pristupi bliže, Mirko. Znaš li zašto te vojvoda Iločki osta vio ovdje? - Da svoj život dadem vašoj milosti ako ustreba vjernog slu gu. - Život ne tražim, samo vjernu odanost. - Slušam vašu milost kao da mi zapovijeda moj vojvoda. - U kući je samo gospodin Damir od Brezovice, sin brezovač- kog plemića. - Nitko drugi, plemeniti gospodin Damir. - Kad budem izlazila uvečer, nosit ću njegovu odoru. - Razumijem, vaša milosti. - Ti ćeš me pratiti. Predajem ti zapovjedništvo nad svom služinčadi. Preko tebe saznat će sve moje odredbe. Kad budem silazila, neću govoriti ni riječi. Sve određuješ ti. - Na zapovijed! - Sutra prije podne idi i potraži u gradu palaču erdeljskog biskupa. Nađi kojeg slugu, daj mu pol forinte i reci da želiš go voriti s biskupovim nećakom gospodinom Robertom. A kad osta neš s njim nasamu, isporuči ove riječi: "Prijatelj Gajo čeka vašu milost uvečer." To imaš reći i ništa više. On zna mjesto kamo da dođe. Jesi li razumio? - Jesam, vaša milosti. - Sad idi dolje i pričaj da gospodar nikoga ne prima. Jedi no ako se pojavi iz dvora Simono, onda mi javi. A sutra podvečer izaći ćeš sa mnom. - Slušam, vaša milosti. - Naročito pazi ako stigne ili pošalje glasnika plemeniti Fe- renci koji nas je odveo odavle. Reci mu: Gospodar Brezovački stigao je u zoru. Razumiješ?

- Potpuno, vaša milosti. Četovođa pozdravi. - Ostani gore dok je tu Mara da služinčad ne posumnja zašto ona gospodaru pripravlja kupelj. Ćetovođi izbjegne smiješak i nakloni se: - Razumijem, vaša milosti. I povuče se na hodnik. CRNI GAVRAN Rano jutro. Dvorski sluge pospremili su kraljevske kancelarije pa odlaze. Dvorski meštar Berislavić prolazi uredima. Simono ga prati i pozorno sluša njegovo razlaganje: - Princ je želio da ti preuzmeš mjesto nadziratelja kraljev skih ureda. - Radulo neće vršiti službu? - Jadnika je srvala tuga za kraljem. Neprestano plače. Prin cu je žao sirotana. Ostavio mu je plaću i sve drugo, samo ga oslo bađa posla. Dakle, ti preuzimaš službu. Samo vas molim da me uputite što mi je dužnost. U ovim uredima gospodar si ti. Sve što je tu potpada pod tvoj nadzor. I vodi ga odajama, pokazuje, razlaže, upućuje. Svršili su u radnoj sobi kraljevskih državnika Filipca i Bakača. - Sad znam sve - reče Simono. - Da, još nešto - sjeti se Berislavić. - Nije to posao i na oko je sitnica, a ipak je važno. Vidiš li crnog gavrana na stolu biskupa Bakača - i pokaže crnog gavrana od mramora na sre* brnom staklu postavljenog na snop papira. - I na Filipčevu stolu je jedan. - I na stolu kraljevskog vojskovođe Petra Gereba. Pokojni kralj mnogo je cijenio gavrana u svojem grbu. Vjerovao je da mu donosi sreću i zato je dao iskresati iz crnog mramora više takvih gavrana i postavio po jednog na svaki stol gdje se rješavaju kra ljevski poslovi. - Dakle, kraljevski amanet. Da. Gavran mu je bio amanet. Zato pazi: svi su gavrani namješteni na stolu jednako. - Uistinu? Kako? - Eto kljunom prema istoku, a repom prema zapadu. To je za njih važno. - Ima li to kakvo značenje? - Da. Kralj je rekao: njegov gavran okreće se k istoku odak le sviće sunce njegovu prijestolju i njegovu imenu. Kad bi bio na šao na kojem stolu gavrana okrenuta prema zapadu, to bi značilo zapad njegovu vladanju. - I princ se podaje tom vjerovanju? - Ne bih znao reći, ali je naredio da sve u ovim odajama ostane kako je bilo za kraljeva života iz poštovanja prema pokoj niku. Ulaze kraljevski činovnici, pisari i smještaju se u svojoj radnoj dvorani k stolovima jedan pored drugog. Onda se pojave državnici. Biskup Filipec povuče se u sobu pored kraljeve u koju nakon kraljeve smrti ulazi samo princ Ivan, Petar Gereb i ide, ne gledajući nikoga u svoju odaju. Biskup Bakač određuje pisarima posao. Na vratima se pojavi Ferenci i pozdravi ujaka svom smjernošću potčinjenog tajnika. Okrugla se glava naglo digne i dade znak da se udalji, a on ga slijedi. Ujak i nećak našli su se u maloj sobi pored ureda. - Tvoj dolazak s ranjenom rukom budi neprijatne slutnje, Bela?

- Ujače, izdao me nećak vašeg prijatelja erdeljskog biskupa. - Robert? Kako, zašto? U početku sluša Bakač uzdignute glave, onda je spusti. Donja debela usna objesila se. Oči mu šibaju i nestrpljivo prekine ne-ćakovo pričanje: - I pobjegla je? - Netragom - odvraća nećak dok ujakove oči bijesno svje tlucaju. - Našao sam Roberta u palači njegova ujaka. - Onda je Gordana u Budimu. Traži je, jer... - Poslao sam jednog momka kao da je glasnik iz dvora da pita za Gordanu. Služinčad kaže da se gospodarica nije vratila, samo je u kući Damir. - Damir u Budimu? To nije moguće. - Moja ranjena desnica dokazuje mogućnost. - Damir te ranio? - Prekinuli ste me u pričanju, dakle, čujte dalje - i Feren- ci priča o događaju pred krčmom. - Damir! Damir se, dakle, vratio? - tiho usklikne Bakač. - A ne javlja se princu? Neka ga nova misao udaljila od nećakova pripovijedanja i opetuje: - Damir se vratio, to nije ni loše. - Ali moja desnica je drugog mnjenja. Da nije bilo Dami- ra, Gordana ne bi nikad izbjegla mojim psećim đavlima. A može te li vi navaliti na njegov dom da pretražite kuću? - Mogu, kako ne. Ali ne mogu se opravdati pred princem, a ja želim da nitko ne posumnja da sam kumovao njezinu zatoče- nju. Valja naći druge putove. - Nikako ne vjerujem, ujače, da se Gordana sklonila u vlas titu kuću. - Ako ju je Damir onamo doveo, nema straha. - Ostao je u krčmi i očito se kasnije uputio u Budim. Gor danu je vidio Robert i sigurno se pobrinuo da je negdje sakrije. - Onda mora pokazati gdje se nalazi. - Zagledao se u nju i šuti. - Ponajprije postavi svoje momke u blizini njene kuće da je uhode. Ako bi izašla, neka je slijede. Onda idi k Robertu i prisili ga da ti kaže gdje se nalazi, i treće: kad doznaš gdje se nalazi Gordana, odmami je iz zakloništa. Pazi, čovječe, da ne zađe na dvor. Prije u Dunav nego na dvor. - I otvori vrata u predsoblje pa zovne: - Dvoranin nadzornik kraljevskih ureda. Odmah zatim uđe Simono. - Gdje je stari Radulo? - Boležljiv je. Njegova visost odredila je mene na njegovo mjesto. Dobro. Isporučite na ulazna vrata u dvor: njezino veličan stvo i njegova visost neće četiri dana primati nikoga. Sva pisma i poruke neka se predaju u kraljevski ured. Naročito se ne pri maju nikakvi ženski posjeti. A ti, Bela, pazi što će ti govoriti Ro bert. Dok se Gordana nalazi onkraj dvora, u našim je rukama. Kucanje ih prekine. Bakač srdito otvori vrata. - Zašto me buniš, Josipe? - Oprostite, ujače, ne bih našao priliku čitavo dopodne da vam nešto kažem. Jučer uvečer odletjela je iz dvora napuljska ptica. - Vidi, vidi, tko? - Grof Enriko. Krenuo je iz dvora predvečer i zaokrenuo u palaču egerskog biskupa. - Starom Beatričinom pristaši? Gle, gle, Robert otima Gor

danu, u palaču njegova ujaka šalju Enrika istu večer kad Gor dana bježi. Je li se Enriko dugo zadržao u palači? - Gotovo dva sata, a onda je otišao u krčmu, tamo nešto popio i vratio se u dvor. - Reci, Josipe: poznaje li tebe Gordana? - Došao sam na dvor kad ona nije bila kraljičina dvoranka. - Izvrsno. Bit ćeš od potrebe svojem bratu. Imaš li još što da mi kažeš? - Jutros nakon mise vidio sam pred biskupovom palačom kočiju biskupa Filipca. Široki Bakačev nos raširi se. Kratki mu se vrat produži: - Kako? Flipčevu kočiju? - U njoj su sjedili biskup Orban i gospodin Filipec. Biskup siđe s kočije, ljubezno se oprosti i uđe u svoju palaču, a Filipec se odvezao ravno ovamo u dvor. - Biskup, najljući protivnik kralja Matije, sabire oko sebe čudno društvo. Josipe, dobro ti je oko. Ne skidaj ga s njegove pa lače. Bela, uzmi Josipa, on će ti dati oba svoja oka. - Desnica, zdrava desnica bi mi trebala. - Gordana mora u Moravsku. Razumiješ? Da je uhvatiš po trebne su dobre oči i valja nos - reče Bakač i krene prema vrati ma kraljevskih ureda. Braća ostave sobu, dok njihov ujak ode da potraži kraljevog kancelara Filipca. Nađe ga vrlo zadubljena u posao. On tiho pristupi. Kancelar mu ponudi stolicu: - Što vas nosi k meni tako rano. - Prečasni gospodine, smijem li zapitati je li stigla kakva vijest iz Hrvatske? - Dosad ništa - odvraća Filipec vedrim glasom i pogledom. - Princ teško očekuje vijesti svojeg druga Damira, a ja opet glas vojvode Iločkoga. Iz Beča je poslan brzoteča u Hrvatsku i Slavoniju i čekam da se vojvoda Iločki javi. Kancelarovo pjegavo lice puno je vedrine: - Proljetni putovi ne pogoduju hitrom putovanju brzoteča. Ipak mislim da nema razloga ni najmanjoj sumnji, da Hrvati ne bi stigli na izbor. Bakač uvjerljivo odvraća: - Ni izdaleka. Doći će listom i dati svoj glas za princa. O tome je suvišno gubiti riječ. Ja samo želim da vojvoda što prije stigne i to zbog protivnika pokojnog kralja. Uvjeren sam da će se oni opirati prinčevu izboru. - Ostat će u manjini, dragi Bakaču. - Egerski biskup nije vam rekao što kane? Oba se državnika uhvate pogledima kao da su u tom času jedan drugoga uhvatili za šiju. Nasmiješeno Filipčevo lice ostaje nepokretno, dok odgovara: - Nisam ga navlas o tome ispitivao, neka ne misli da ih se bojimo. Danas, nakon mise, dovezao sam ga u svojoj kočiji kući, što vaša prečasnost zna. Namjerno sam ga zvao u svoju kočiju ne bih li doznao što je jučer kod njega radio kraljičin dvorski me štar Enriko. - On je bio kod njega? - začudi se Bakač. - Vaša bi prečasnost morala svoju budnu pažnju skrenuti i na one koji nisu skloni princu, a među ove se ubrajaju napuljski dvorani, naročito grof Enriko. - On sam i njegovi zemljaci ne znače ništa, a kraljica je nepokoljebivo s nama uz princa - veli Bakač još spokojnije od Filipca. Simonov dolazak dokrajči razgovor. On najavi milanskog poslanika Mafea. - Radosno čekam njegovu velemožnost - reče Filipec Si- monu.

Kad je ostavio sobu, okrene se Filipec Bakaču: - Mafeo dolazi svakog dana i sjedi ovdje kod mene po čita ve sate. Nije li to nešto neobično vladanje? - Uzalud tražim povod njegovim čestim posjetima. - Kao da se boji za prinčev izbor? - Ili sumnja u iskrenost? - Čiju? - pita Filipec naglasivši pitanje. - Tko bi to znao! Talijani su brzi na sumnji. - Vječno se ovuda vrzu, bilo Mafeo, bilo Marcelo. Bilo bi nam milije da istresu svoje cekine u naše puste blagajne. - Princ je odlučno odbio da od Milanaca uzme novac. Od lučio je da založi jedan dvorac u gornjoj Ugarskoj - veli Bakač. - Prazne kraljevske blagajne. Ipak je to nedokučiva zago netka. Nije li tako? - pita Filipec. - Kolika bi bila korist da je istražujemo? - Možda ipak nađemo novac. - Sad nam je glavna briga da sretno prebrodimo izbor. A vrijeme ide. Do izbora nas dijeli samo još dvadeset dana. Posla dosta jer... Filipec vedro prekine: Kad smo jednodušni, nema što da radimo. Još jedino meni preostaje pokušaj da predobijemo egerskog biskupa i njegove pristaše. Evo Mafea. Milanski poslanik ulazi u dvoranu, živo, nametljivo, pozdravlja, sjeda, priča, ispituje o izboru i onda primijeti: - Jesu li vaše prečasnosti već odredile dan kad će velikaši krenuti u Milano da dovedu prinčevu nevjestu? Bakač prepusti odgovor Filipcu. - Još nismo odredili dan. O tome će odlučiti kraljevsko vi- icćc “- Predložit ću - reče Bakač - da se ide na dan izbora kad princ već bude kralj. - Vrlo dobro - potvrdi Mafeo, promatrajući sad jednog sad drugog. - Javit ću to svojem vojvodi. S princom neću o to me govoriti zbog njegove žalosti. Dakle, na dan izbora. To je odlično. I počne im pripovijedati o slavlju što će ga prirediti grad Milano kraljevskim poslanicima. - Njegova visost princ moli gospodina biskupa Bakača - najavi iznenada Simono. I pošao je s jasno naglašenim ponosom što princ zove upravo njega. Bilo mu je važno da to vidi milanski poslanik, a još više takmac Filipec. U kraljevskom uredu uz stol pokojnog kralja pregledava Ivan račune što mu ih predlaže pouzdanik i kaštelan budimskog dvora Ivan Đulaj. - Dragi prijatelju - pozdravi princ Bakačev dolazak, po hiti mu u susret i pruži ruku. - Molio sam vas da dođete. Evo Đulaj tvrdokorno savjetuje da ne založim nijedan svoj dvor. Njemu sam povjerio vrhovnu upravu nad svom svojom imovi nom, a on odviše misli na materijalna dobra, a premalo na moje dužnosti da uzdržavam dvor i sve izdatke kraljevstva. - Izdaci kraljevstva imaju se namiriti iz dohodaka kraljev stva - veli Đulaj. - Ali dok nema tih dohodaka, moja je dužnost da posegnem u svoju mošnju. Biskupe, nemam li pravo? - Nemate krivo, ali ni Đulaj. Negdje moramo nabaviti no vaca. - Savjetovao sam princu da zamoli pomoć od kraljice - reče Đulaj.

- Otkuda njoj novaca? - upada Ivan uvjerljivo. Bakač i Đulaj pogledaju jedan drugoga, dok Ivan čvrsto naglašava: - I zato želim da se založi moj dvor u gornjoj Ugarskoj. Kraljici se o tome ne smije govoriti. Na vratima što vode u kraljevske odaje zašušti haljina. .8 .§9rdana III -_ ..- - 117 čita: Iznenađeni princ i njegovi prijatelji obazru se. Nešto zbunjeno Ivan se pokloni i pođe u susret Beatrici. Kroz bjeloću njenog lica prodire neka napeta pažnja. Tamne oči gledaju mirno, a ipak vrebaju. - što se to ne smije reći kraljici? - pita Beatrica više po datno nego skromno. Pitanje zbuni princa, a Bakača ohrabri: - Veličanstvo, njegova visost ne dopušta da od vas zatraži mo novaca radi potreba kraljevskog dvora i države. Napetost u njenom licu zamijeni bolna žalost. Priđe bliže k Ivanu i pogleda Bakača: - Ivan osjeća da bi mu kraljica već davno ponudila kad bi imala što. Naš dragi pokojni kralj morao je neke ljude i odviše bogato darivati kad nam je ostavio tako malo gotovine. Poslala sam u Napulj glasnika s molbom svojem ocu, napuljskom veli čanstvu, neka mi šalje veću svotu. A dotad sam založila svoj dje vojački nakit, onaj što sam ga primila od kralja. Odviše mi je svet. Ivan se stidljivo opravdava: - Oprostite kraljice, što je Bakač bio prisiljen da vam od govori na pitanje. Uvjeravao sam ih da vaše veličanstvo ne može imati novaca. Založit ću svoje imanje. Od te odluke ne odu stajem. - Možda ću dotle i ja primiti novaca od mojih rudnika - uzdahne kraljica - a glasnik će donijeti iz Napulja punu mošnju. Da, Ivane, ako založiš imanje, brzo ćeš ga opet iskupiti. - Još danas provedite moju odluku, Đulaj - zapovijedi princ. Kaštelan se pokorno nakloni i ostavi dvoranu da izvrši zapovijed. - A ja sam htjela da te pitam, Ivane: slažeš li se da zadržim svojeg malog monsignora Hipolita na dvoru dotle dok se vrati Francesko? - Slažem se, kraljice. Zadržite ga dok vas bude volja. - Francesko je ostao u Estergonu da tamo nadgleda uprav ljanje Hipolitovih dobara. Danas sam primila dobrih vijesti. Fran cesko je doznao da su svi velikaši i plemići onoga kraja prisegli predati svoj glas za tebe. A vi, gospodine biskupe - obraća se k Bakaču - jeste li već pokušali da se približite egerskome? - Smatrao sam nepotrebnim jer bi bilo uzaludno. - Možda uspijem ja što vi smatrate uzaludnim. Svojedobno je bio biskup na mojoj strani. To znate i vi. Tako sam iskoristila prošlost da na njoj usavršim sadašnjost pristankom biskupa uz Ivana - i pogleda princa s toliko tople nježnosti da se on s ga nućem sagnuo nad njenu ruku i poljubio je. U Bakačevoj glavi nameće se misao: "Moj nos i moje oči ovog časa nisu u skladu. Vidim njezinu iskrenost, a njušim laž. Sto je to sa mnom?" - O Gordani i tvojoj majci još uvijek nema glasa? - pita kraljica princa. On se uspravi i odgovori.

- Još ništa, kraljice. - Dva dvorana otišla su jučer ranom zorom prema jugu. Oni će slijediti gospođe dok ih ne stignu - odgovara Bakač, pro matrajući Beatričino raznježeno lice. - Onda strpljivo čekajmo. Princ i ja posve se pouzdajemo u vaše savjete, gospodine biskupe. Da, još nešto: recite, biskupe što da činim: milanski poslanici opet su zatražili da ih primim a tek su prekjučer bili kod mene. - Upravo sam htio da vašem veličanstvu i vašoj visosti pred ložim da nikoga ne primite bar četiri dana. Posvetite se odmoru i skupljajte snagu. - Hvala vam, gospodine biskupe. Recite to milanskim posla nicima. Vrlo je nezgodno u tolikoj žalosti govoriti o Milanu i bu dućoj svadbi. - U ovo doba žalosti ne može se govoriti o toj stvari - do vrši debatu princ i značajno pogleda kraljicu. "Gle, njih se dvoje sporazumijevaju i u ovom pitanju" - pomisli Bakač. "Njih su se dvoje sporazumjeli za Gordanu. Ili mu ona želi pomoći do te ženidbe da mu se ulaska? Ili ga potkapa? Jesam li izgubio vid ili njuh? - Hoćeš li, Ivane, doći da zajedno objedujemo? - Hvala, kraljice, na pozivu. Doći ću. Ona ostavi princa i Bakača i uđe u svoje odaje. Tu je sjedio Ranzano, napeto čekajući. Ona šapne umiruju-ćim glasom: - Ne bojte se. Nema pogibelji. Ne znaju ništa o Enrikovu posjetu biskupu egerskom. Ako pak doznaju jednostavno sam najavila svoju osnovu da egerskog vuka želim predobiti za princa. - A Franceskova odsutnost? - Ne daju mu ni toliko važnosti da pitaju za nj. Ipak sam rekla da se nalazi u Estergonu. Princ vjeruje, čak i Bakač. - I on je bio prisutan vašem razgovoru s princom? - Princ ne može biti bez njega. Bakač ne pokazuje ni traga da bi sumnjao. Naša je osnova zaštićena najjačom utvrdom: po vjerenjem svih prinčevih pristaša. Svi vjeruju u mene. - A Bakač ne pokazuje baš ni traga sumnjama? - Njegove misli uvijek nose vizir, ipak i on vjeruje. Kakva me radost obuzimlje, Ranzano - pa izvuče iz njedara smotani papir. - Spalite pismo princa Franceska. Još čas da se naslađujem sadržajem - i onda poluglasno 8* ... "Primljen sam od Maksimilijana Austrije divnom Ijubaz-nošću. Divan, prekrasan muškarac. Slušao me oduševljeno. Za tri-četiri dana vraćam se, noseći veselu divnu vijest." Uživajući, ide Beatrica po sobi: - Kad bi oni tamo slutili što Beatrica drži u svojoj ruci. Kruna je to, kruna na mojoj glavi. Žezlo u mojoj ruci. Nema sretnijeg dana u mojem životu. Ranzano upali svijeću i spali pismo. U VATRI MLADOSTI U sjenovitom vrtu egerskog biskupa sjedi na klupi Robert. Pred njim na krilu knjiga. Uzalud pokušava čitati. Gordanin mu je lik na svakoj stranici. Prošli događaji su u svakoj izreci. Pitanja budućih događaja u svakoj misli. Jučerašnji bijeg jedini sadržaj knjige. Sunce je već visoko, a on zaboravlja već drugi doručak. Zabrinjava ga Ferencijevo uzbuđeno traganje za Gordanom, a nema moći da ga od toga odvrati. I upravo iz dvorišne ograde pomoli se glava Bele Ferencija. Robert ga upita: - Vraćaš se pošto si jutros otišao? - Jer moram da te pitam: kamo si sakrio ljepoticu? - Rekoh ti: nisam je sakrio. Odjehala je na jug. - U Budimu je. Govori!

- Kad bih znao, i onda bih šutio. Neću da budem ortak tvo jih namjera. - Kunem ti se: ne tražim je zbog sebe. - Onda zbog česa? - Zbog sreće kraljevstva. Razumiješ li? - Razjasni mi pa ću razumjeti. - Prisega me veže, a ti znaš što je svetost prisege. - I mene veže prisega. - Njoj si prisegao? Sav goriš strašću za njom. Krv mu oblije čitavo lice: - Objeduješ me svojim grijehom, Bela. - Nećeš odati gdje se nalazi Gordana? - Odgovaram po stoti put: ne znam. - A znaš li da te lukava djevojka vara? - Zašto? Kako vara? - i pogled plavih očiju ispuni se pla- him očekivanjem. - Pružila ti je nadu, a zapravo je već vjenčana. Mladić se prepao uzbuđenja što ga je zahvatilo: - Vjenčana? Ne, ti ne govoriš istinu. - Njezin muž je onaj mladi krasnik pred onom krčmom na cesti iz Budima. Dok ti ovdje sanjariš o njoj, ona leži u naručju muža i ruga se ludom mladiću što se dao očarati njenom ljepo tom. - Zašto mi ti nisi rekao da je vjenčana? - Zato što me nisi o njoj ispitivao. Ali valjda si pitao nju tko je onaj lijepi crnokosi vitez? - Da, pitao sam, ali je izbjegla odgovor. Uskipio je. Stid, sramota uvrijeđenog ponosa i usplamćeno srce sikću otrov u kojem se kupa njegova postojanost. A Bela to prozire i podjaruje. Visokom travom šušte hitri i brzi koraci. Neki sluga dolazi i priđe k Robertu: - Vaša milosti, tu je strani čovjek i želi govoriti s vama. - Pusti nas sada na miru - vikne Ferenci. Sluga se povlači. A tamo pred ogradom stoji visoki snažni muškarac u modroj surki s nepoznatim grbom na rukavu. Roberta zahvaća čuđenje. Nikad nije vidio takvu odoru. Vuče ga nešto k njemu. Približivši se čovjeku, upita ga: - Tko si i što hoćeš? - "Prijatelj Gajo čeka vašu milost u predvečerje na određe nom mjestu." Poruka natjera Robertu krv u lice. Robert odgovori strancu isto tako kao što je izrečena poruka: - Doći ću. Idi, ali pazi da te ovaj gospodin ne slijedi. Čovjek ode, a Robert se brzo vrati k svojem prijatelju. - Je li u Budimu? - pita ga Ferenci. - Ne znam i neću da odgovaram više ni riječi. - Dakle, taj nepoznati četovođa je njezin glasnik? - Glasnik jednog prijatelja. Pusti me u miru. Ferenci poteče za Mirkom, ali je ovaj već izišao iz palače. Napolju naloži Bela svojem momku: - Slijedi onog čovjeka dok ne vidiš u koju je kuću unišao. I onda se dade najaviti egerskom biskupu. Uskoro Roberta pozove sluga da dođe k ujaku. Suhonjavi gospodin srednjeg stasa, lijep makar i prosijed, stoji uspravljen. Lijepe male crne oči upire u Roberta i zagrmi: - Bestidno momče! Ostavljaš nauku zbog neke tuđe žene? - Bela me optužuje jer sam branio čast žene koju je zatvo rio u svoj dvorac s nečistim namjerama. - Roberte! - grmi ujak pun ljutine. - Od nje si dobio vi

jesti? Govori pod zakletvom. - Da. Od nje. - Kamo te zove? - Ne mogu odgovoriti. - Dakle, vidite biskupe, mladić kojega ste odredili za sveće nika pobjegao je iz mojeg dvorca s djevojkom. - - Kamo si je sakrio, Roberte? Pitam te posljednji put - zagrmi biskup. - Otišla je, ne rekavši mi kamo će se sklonuti. Na to prise- žem. - Gdje ćeš se s njome sastati i kada? - Ujače, ne znam hoće li doći ona ili će mi poslati poruku po kome drugome. Dajte mi vremena. Nastojat ću da doznam gdje se nalazi. - I prokazati gdje se nalazi? - Ako doznam, hoću. - Znaj, ako se ne okaniš ove žene, zatvorit ću te u samo stan. - U samostan - prenerazi se mladić i problijedi. - Kunem se bogom, a ti znaš što to znači. Ni sam pred so bom ne mogu natrag. Dakle: odluči do sutra o podne. - Ne mogu prije nego što je vidim. - Dakle, sutra kad zazvoni podne. - Robert ostavi sobu. Biskup mrko ukori Ferencija: - A vi niste trebali voditi u svoj dvorac svoje mislosnice. - Vaša prečasnost se vara. Neka pita biskupa Bakača, mo jeg ujaka. Pun nade, ostavi Bela sobu. - Jesi li slijedio onog čovjeka? - upita svojeg slugu. - Vaša milosti, odjurio je na konju u mrak. Ali vaš brat stražari pred kućom brezovačkog plemića. Preodjenuo se u pros jaka. Vaša milost bi mu udijelila milostinju tako se divno preo djenuo. - A drugi momci? - Oni su sjeli u obližnju krčmu, piju, jedu i čekaju poziv njegove milosti gospodina Josipa. "Neće mi izbjeći ni on ni ona, neće" - bodri se Bela i onda naloži momku: - Čitav dan ostat ćeš na straži pred ovom palačom, čim se Robert udalji od kuće. slijedi ga. Obruč je oko djevojke čvrst. Ne može ga probiti. U prvom mraku izlazi Gordana iz kuće odjevena u Damirovo ruho. Uz nju jaše Mirko. Obaziru se na sve strane. Po ulicama mrak. Samo svjetla zirkaju s prozora. Na uglu ulice iz male krčme dopiru živahni glasovi. Dva jahača skrcnuše na brdo prema groblju. Svemir je mračan, a zemlja tiha i pusta. Nekoliko puta Gordana se obazre. Onda zaustavi konja. - Čujem iza nas jahače. Prisluhni, Mirko. Svuda tišina samo se čuje topot. - Jest, vaša milosti. Netko ide za nama. - Pustimo ih proći. To nije nitko drugi nego Ferenci. A si gurno nije sam. što ćemo ako nas napadne? - Kome je gospodar vojvoda Iločki taj ne poznaje straha. - Da, vojvoda je hrabar, neustrašiv. Uza nj mogu da se nađu samo junaci. Mirko ravnodušno gleda iza sebe na cestu i uzdiše: - Vječna šteta što vojvoda još uvijek samuje. Kakvi bi to bili sinovi. Vitezovi. Sve uzalud čekam da uvede u Ilok divnu go spodaricu.

- Kad svrše kraljevski izbori, dospjet će da se brine i za djevojku. - Kažu da je već odabrao i da joj nema ravne od juga do sjevera. I za njom mu srce gine u snu i na javi. Sretne li presret ne na koju je pao izbor njegova srca. Prizvuk njegova glasa odražava nešto tajnovito upravljeno Gordani, ali ona šuti, a on nastavlja: - Nikad zemlja nije rodila plemenitijeg među najplemeni tijim vitezovima. Ona koju ljubi vojvoda živjet će u njegovu srcu kao cvijet u perivoju, kao zvijezda na nebesima. On posjeduje srce što je veće blago od svih kraljevskih dvorova. - Baš od sve srca ljubiš gospodara? - I njega i nju. Da znam gdje je ona, odjurio bih k njoj i rekao: ne dajte da sahne dan za danom, ne skraćujte sreću svoju i njegovu. - Otkud ti znaš da tvoj gospodar ljubi? - Vidim mu u srce. Kakav bih mu bio četovođa da ne vi dim. - Ti si, dakle, vojvodin pouzdanik? - Da, vaša milosti. - I povjerava ti sve? - Mnogo, ali ne znam je li to sve. - Onda ti je naložio da mu javljaš što se ovdje događa? On šuti. - Nije u tome ništa zlo. Samo hoću da znam jesi li mu pos lao glasnika kad sam otputovala na jug? - Jesam, vaša milosti. - Čekam od vojvode glas svakog dana. Sad znam zašto ne dolazi. On šuti. Pogađa gospodarevu ljubav, pogađa zašto je Damir bježao od kuće. Veseli se svojem uvjerenju da brak s Damirom nije drugo no kraljeva volja, izvršena samo pred oltarom. Zna koliko se takvi velikaški brakovi razrješavaju i sklapaju i ne sanja ni o čemu nego o gospodarici bademastih očiju što će jednom obasjati dvore njegovu gospodaru. I čini mu se: drugačije ne može biti. Kako bi moglo biti kad je njegov gospodar odabrao nju. A može li se žensko srce oteti njegovoj snažnoj viteškoj ljepoti? Nema na svijetu čovjeka kome bi on prispodabljao svojeg vojvodu. I ne bi sad njoj govorio o tome da mu srce ne razbudi Iju- bomora što ga šalje k nepoznatom mladiću i sad ide s njim na sastanak u takvoj pogibelji. U kući se ne bi usudio da joj govori. Ali ovdje, na sastanku s drugim ne može šutjeti. Mora je podsjetiti na vojvodu "što za njom gine u snu i na javi." - Zašto mi nikad prije nisi rekao da si vojvodin naročiti pouzdanik? - Vaše gospodstvo me nije pitalo. "Boji se što znam da ide na sastanak s tim mladićem. 0, jadni moj vojvoda!" - uzdiše četovođa. I steže ga u srcu. Osjeća želju da onoga što tamo čeka probode. - Nastavimo put, Mirko. Oni tamo iza nas stoje. Neće da nas dostignu ni prestignu. Ferenci ne bi oklijevao. I udare brzim kasom. Uskoro ugledaše kapelicu pred grobljem. Mrak pada niz toranj i pokriva stabla oko njega. Tamo straga strše u noć crne siluete nadgrobnih križeva. Neki jahač iziđe ispod krošanja. Gordana mu priđe bliže, Mirko uz nju. Ne pušta je samu s mladićem. - Ja sam. Dopustite da vam brzo saopćim što je bilo. Gordana krene konja prema mladiću i reče: - Pričekaj, Mirko. Ona se povuče s Robertom ispod stabla. Sa svojeg mjesta Mirko naćuli uši, rastvara oči i probada tminu pa ih drži na oku. U mraku Robert pita Gordanu gotovo bez daha:

- Vi ste vjenčani s onim lijepim mladićem što mi je pomo gao da vas spasim? - Rekoh vam: predugo bi bilo da o tome pričam. Bila je kraljeva volja. - Vi pripadate njemu? - Samo sebi. - Dakle, samo pred oltarem? - šapće, gušeći se od radosti. - Za ime božje, to nije važno. - Htio sam samo znati govori li Ferenci istinu kad veli da ste... - Sve što on govori jest laž. - Hvala bogu. čujte sada: ujak mi je zaprijetio da će me zatvoriti u samostan ako ne kažem gdje sam vas sakrio. A ja vas molim ne recite mi gdje ste se sklonuli da se mogu zakleti. Neću da me zatvori. - Ni ja to neću. On se gotovo raspline od milja, a ona šapće: - Gospodine Roberte, ponudili ste mi ako mi zaprijeti po gibelj da vas pozovem. - Prijeti vam pogibelj od Bele Ferencija? - Još samo jedna. Nakon smrti svojeg oca sama sam na svi jetu, imam samo jednog skrbnika, prijatelja mojeg pokojnog oca, o njemu se šire strahovite glasine. - Tko je taj? - Biskup Varadi. - Onaj što je u tamnici? - Svijet govori da su ga tamo otrovali. - Bože moj! Tko bi to učinio? - Svijet govori, u što ne vjerujem, a ipak, govori se da je to učinio vaš ujak. - Nemoguće. Nikad on ne bi učinio takvo nedjelo. - Uvjerena sam, ali meni trne srce. Nitko mi ne može iska zati veću dobrotu od ove koju tražim od vas. Nastojte saznati što je s biskupom Varadijem. - Već sutra ću doznati. - U drugu ruku iskazujete uslugu svom ujaku. Svijet teško krnji njegovo časno ime, a on to i ne sluti. Možda su nešto i uči nili s Varadijem drugi pa su prebacili krivnju na vašeg ujaka. - Zašto bi to učinili? - Jer je vaš ujak uvijek bio Varadijev neprijatelj zbog nje gova pristajanja uz princa. - Ništa ne znam o tim stvarima. - Baš zato ne shvaćate zašto svijet govori da ga je vaš ujak dao otrovati. Kad mu to kažete, on će planuti, a vi mu savjetujte neka zatraži od Bakača ili Filipca da Varadija pokažete svijetu, neka ga vide, inače nikad neće prestati o tome govoriti. - Neće ga pustiti i ako je živ. - Barem doznajte što je s njim, gdje se nalazi? Vaš ujak druguje s Bakačem. Kad on dođe, prisluhnite što govore. - Bakača nisam vidio, ali danas ujutro dovezao se moj ujak nakon mise u kočiji biskupa Filipca. - S njim zajedno? - Jest i vrlo su povjerljivo razgovarali. Filipec je obećao mo jem ujaku da će me namjestiti u kraljevskim uredima kako bi me prisilili da se jednom latim posla i muke. - Dakle, vaš je uiak u dobrom prijateljstvu s prvim držav nikom u kraljevstvu? Onda nema straha da ne biste mogli sazna ti što se događa s mojim jadnim skrbnikom. Dok je on u tamnici, nemam obrane.

- Kako bi bilo da zamolite kraljicu? - Još prije nego što je dvor krenuo u Beč, kraljica me otpu stila s dvora. - Ali moj ujak ima mnogo utjecaja na kraljicu. Kad sam vas jučer doveo u Budim i stigao u palaču, upravo je ujak pri mio kraljičinog prvog dvoranina grofa Enrika. - On je vrlo moćan u kraljice. - I danas se najavio kod ujaka. - Očito je donio kraljičine poruke? - - Ne znam. Povukli su se u radnu odaju, a dotle sam ja kri- šom odmaglio ovamo. - Ako biskup opazi da vas nema? - Čekaju ga gospoda na vijećanje. - Gospoda? Očito njegovi prijatelji Banfi i Batori? - Da, baš oni, a ima i drugih. - Požurite se kući i odmah recite ujaku kako ga svijet obje duje. Ako puste na slobodu Varadija, ljudi ne mogu više kaljati njegovo čisto ime. - Već sutra ću vam sve javiti. - Vama je lako malo prisluhnuti što vijećaju, jer će zacije lo mnogo govoriti o Varadiju. Njega su svi mrzili. Jadni moj skr bnik. Teško meni ako je mrtav. - Umirite se. Ne vjerujem da je otrovan. Ali doznat ću. Gdje da vas čekam sutra? - Na istom ovom mjestu, u isto doba. - Vaša milosti, gospodarice - oglasi se Mirko. - Netko je u blizini. Gordana krene ispod stabla i približi se Mirku. Robert pohiti za njom. Cetovođa pokazuje prema groblju: - Tamo gdje strše križevi nešto se miče. Gledajte, gospo darice. - Netko puže između grobova. - Tko se to usuđuje za mraka na groblje? - čudi se Robert, a Gordana odvraća: - Ferencijev uhoda. - Ali mi smo svršili razgovor, gospodine Roberte. Njemu se čini da bi još dugo imao o čemu da s njom raspravlja i ne može da potvrdi njene riječi. - Topot konja - upozori Mirko. - Oprez! - Pritajit ćemo se ovdje dok prođu. Krošnje nas dobrano ¦skrivaju - predloži Gordana. Sve troje povlače se dublje ispod stabala prema kapelici i čekaju da ih jahači mimoiđu? Ujednom utihne topot s ceste. Jahači skrenu na ledinu k crkvici i zatvaraju uski prozor između kapelice i izlaza na cestu. - Opkoljeni smo - prepadne se Robert. - Njegova milost jako se boji - posprdno će Mirko kao da bi u Gordaninim očima htio poniziti Roberta. Osjećajući to, Robert pokuša ispraviti: - Nikad se nikoga nisam bojao. - Čini se, nekog čekaju. Ako zatražimo da nas propuste, uzet će to kao povod svađi da mogu na nas navaliti - upozorava Gordana. - Gospodarice, udarit će na nas. O tom nema dvojbe. Nje govo gospodstvo neka se lati mača. Robert povuče oružje iz toka. Gordana se obazre k njemu: - Vaša je ruka vična listati knjige.

- Ipak još nije zaboravila vitlati mačem - brani se Robert. - Mi smo njihov cilj. Nema sumnje. Mirko, spremi se. - Još petorica - prošapće prestrašeno Robert. - Poredaj mo se ispred zida da zaštitimo leđa - predloži Gordana. Sve troje primaknu se k zidu. Od jahača ih dijele krošnjata stabla. Tamo stoje jahači u slabom svjetlu tek izašlog mjeseca. Kratka šutnja na obje strane. Mjesec se digao nad vrhove brda. Odjednom se čuje pitanje: - Tko se to skriva tamo ispod stabla? - Priglednite izbliza ako ste znatiželjni - odvraća Mirko, gledajući ispod krošnja k jahačima. Opet jedan od njih zove: - Iziđite napolje ako ste junaci. - Junaci smo i baš zato radimo što nas je volja - opet od vraća Mirko. - Sklonite se u kapelicu, gospođice - moli je Robert. - Ne smijem nanijeti sramotu ovoj odori i maču koji no sim. Uzela sam ih hrabrom junaku. - Ruka moje gospodarice vitla mačem kao u junaka - reče Mirko. Jedan od jahača kroči naprijed, ali se pred stablima zaustavi: - Ima li tamo koji plemić da mi dođe na megdan? - Ima - viče Mirko. - I više nego jedan. - Gospodarice, zar ćete povrijediti gospodina Roberta koji vas želi braniti? Vidite, već je spremio mač - dok govori Rober- tu, mač visi niz bedra. Preneražen Mirko opazi da je Gordana izjahala i stala uz bok Robertu. "Sebe žrtvuje za njega. Već je tako daleko došlo!" - razbjesni se Mirko, gurne dva prsta u usne i stade zviždati. Onda krene konja i začas je ispred Gordane. Sprijeda se obruč jahača odjednom suzio. Njih troje su između zida, crkve i napadača. Oružje se ljeska na mjesečini. Gordana izmakne k zidu da prokrči put kroz obruč. Diže mač na obranu. - Uhvaćeni ste! - viču napadači. Mirko brani, udarajući po njima svim bjesnilom. Gordana razabire novu četu. Straga dolaze novi jahači udaraju u leđa napadačima. Ovi se razbiju. - Ne ubijajte siromašne štakore - komandira Mirko došlja cima - ali ih gonite. Prestravljeni napadači bježe glavom bez obzira, nadošli konjanici ih progone. U času ostadoše njih troje sami i oslobođeni pred kapelicom. - Što to ima da znači, Mirko? - pita začuđeno Gordana. - Znači da sam dobro upamtio kad mi je jutros u biskupo vom vrtu rekao ovaj plemeniti gospodin - i pokaže na Roberta - neka pazim jer će me gospodin Ferenci slijediti. Bilo je na dlanu da nešto sprema. I kad ste mi, gospodarice, zapovijedili da vas pratim na sastanak, odredio sam neka nas naši momci krio mice slijede i kad zazviždim, dođu u pomoć. I tako se dogo dilo. - Gospodine Roberte, Ferenci vas je dao slijediti. Odsad se ne možemo sastajati ovdje. - Gdje da odaberemo drugo mjesto. - Dođite u prvo sumračje na gradski trg. Pokrit ću se vizi rom i plaštem kao sada Damirovim klobukom i njegovom perja nicom. Učinit ćemo kao da smo se slučajno sreli, malo projahati trgom i tako ćemo razgovarati bez ikakve pogibelji. - Vaša dosjetljivost ushićuje me kao i vaša ljepota. "Bezobrazni mladac" - razgnjevi se Mirko u mislima. Momci se vrate i pojure najhitnijm trkom u grad. U blizini palače egerskog biskupa Gordana se zaustavi, primakne k Rober-tu i dugo mu nešto šapće. Mirko nije htio zaustaviti konja, već ide polagano ne bi li načuo o čemu govore. Odveć su tiho govorili, a konjski topot zagluši mu svaku riječ. Tek potkraj razgovora Gordana dovrši glasnije: - Dakle, sad znate kako valja govoriti ujaku. A sutra u su

mračje na trgu pred župnom crkvom. - Teško čekam sutrašnji dan. "Opet ide s njim na sastanak" - pomisli Mirko duboko pogođen. "Vidjela je kakav je kukavac, a ipak htjela je sama ići na megdan, samo da on ne bude ranjen!" Uskro stigoše u dvorište kuće. U svojoj odaji Gordana strogo pogleda četovođu što je stao pred njom. - Ćuj me, Mirko. Nisam vična da se moje zapovijedi ne slu šaju. Zamalo da taj mladi plemić nije ugrezao u borbu i krv. - Oprostite, vaša milosti, nisam znao da je takva šeprtlja na maču. - Nisi mu baš jako sklon? - Služim glavnog junaka i teško mi je gledati ovakva plaš ljiva momčića. Gledala mu je u oči značajno. - Vjeruješ da ne prozirem što misliš? Mlaz krvi šikne mu u obraze i pokunji se. - Dođi bliže i slušaj - i on pođe. - Ovo što ću ti sad reći, Mirko, treba da sačuvaš za sebe. Gospodarica ti nisam. - Sad služim vama. Vojvoda mi reče: sad je ona tvoja gos podarica. - No, dobro, vojvoda nema krivo i čuj: da je tu glavom voj voda, on bi odobrio sve moje čine i sastanke s tim mladićem. Po- kori se svemu što ja odredim. Taj mi plemić treba. Budi s njim vrlo uljudan. To zapovijedam. - Poslušat ću kad mora biti. - Još noćas ili sutra morao bi stići gospodin Damir. Odmah mu potrči u susret i reci da sam gore. Neka dođe k meni, jer mu imam kazati važnih stvari, čim se Damir vrati, reći ćemo služin- čadi da sam i ja ovdje. Prije nikako. Sad možeš na počinak. Silazio je manje žalostan, ali ne sasvim miran: "Zašto joj treba taj plavokosi mladac? I veli ona: "Vojvoda bi odobrio njezine sastanke!" Ne bih ja odobravao sastanke s drugim pa da je baš hrom!" Plavokosi Robert još se dugo ljuti zbog Mirkovih pokušaja da omalovaži njegovu hrabrost i vitešku vještinu u Gordaninim očima. Robert ovih nekoliko dana ne misli o drugom nego o njoj, ne želi drugo do njezinu blizinu. Predaje se tom osjećaju, samo tražeći putove koji vode k njoj. Ne traži drugo nego da služi njezinim željama. Omamljen njezinom ljepotom i blizinom hoće da čini ono što ona od njega traži. Ni časa ne razmišlja da li time škodi ili koristi svojem ujaku. Poznanstvo s Gordanom, bijeg s njome i ovi sastanci otvaraju mu nov život, nešto dosad nepoznato. Sve ga to obuzima naročitim žarom i ispunja dosadašnji pusti život. Kad se vratio u palaču svojeg ujaka, dočeka ga biskupov sluga i vrlo tajanstveno saopći zapovijed da ujaka pričeka u njegovoj sobi. - Prečasni je izašao? - pita Robert. - Nije, ali kod njega su gospoda. - Koja gospoda? - pita znatiželjno. - Svakodnevno društvo velikaša: Banfijevi i njegovi. Odmah će otići. Mladić sjedne, uzme knjigu i stade listati, a da nije pročitao ni retka. Misli o Gordani. Za pola sata biskup otvori vrata i strogim, istražujućim pogledom omjeri nećaka: - Dakle? Reci istinu, Roberte. što je s tom ženom? - U jače, uzalud se Ferenci kune da mu namjere nisu bile nečiste. - Ne zanima me što on hoće s njom, nego ti. Govori mi o svojem sastanku. - Na sastanak je došao plemeniti gospodin Damir od Brezo

vice. - Prinčev drug i dvoranin? - Da, on. Gordanin muž. Htio je da mi se zahvali što sam mu ženu spasio Ferencijevih ruku. A dok smo govorili, pokušali su Belini ljudi da na nas navale, misleći da će naći samu Gorda- nu. Našli su Damira koji ih je rastjerao. . 125 Oštar biskupov pogled ne smete mladića. Hrabro dočeka novo pitanje: - Keci mi: zašto gospodin Damir ne bi dolazio k tebi? čemu bi se skrivao s tobom na sastanku? - Ujače, zar ne znate da je princ još ove zime otpustio Da- mira? Posvadili su se i zato se sada Damir krije. Nije bio ni na sprovodu. Princ ga zove, a on neće da dođe. Zato se krije, nosi vizir i zato me zvao na sastanak izvan grada. - Gle, gle. To je zanimljivo: sin Nikole od Brezovice, vođa malog plemstva Hrvatske, posvađen s princem? I neće da se po miri.-” Je li ti on sam to rekao? - Da, on mi je rekao. - iog mladića valja čestito iskoristiti. - U koju svrhu? - upita začuđen. - Protiv prinčeva izbora za kralja. Ferenci mi sam pruža oružje. Nije mnogo shvaćao ujakove osnove, ali se obradovao što zaboravlja Gordanu. - Damir se nalazi u svojoj kući? - pita ga ujak. - Da, u svojo kući, ali izlazi samo uvečer pod vizirom. - Možeš li naći izliku da se opet s njim sretneš? - Dakao, da mogu. - Nastoj da već sutra govoriš s njime. Reci mu koliko cije niš njegovu čuvenu hrabrost, osjećaš za nj veliko prijateljstvo i kako bi bio vrlo radostan da dođe k tebi u goste. Robert obori oči, preneražen zbog ovog prijedloga. - Sklopi s njim prijateljstvo. Evo, to hoću. - Vrlo rado. On je divan junak. - Neka uđe u palaču pod vizirom, nitko ga neće prepoznati. Moraš mu to naročito obećati. - Hoću, ujače, već sutra ću ga pozvati na novi sastanak. - Kad si mu učinio toliko dobročinstvo i spasio ženu, da ti je zahvalan. - I te kako mi je zahvalan. - Mladiću, do tebe je da ujaku budeš od koristi. - Radujem se tome. A dođe li Ferenci da vas ispituje? - Ni primit ga neću. Neka me pusti na miru. Sad znam da se nisi zapleo u žensku mrežu, a to mi jedino bilo važno. Ali pazi, Gordana je opasna ljepotica, međutim, tu je muž koji te poštuje i s tobom se sastaje. - Dopustite da vam ispričam još nešto. Cuo sam kako čitav grad govori da je biskup Varadi u tamnici i da ste ga vi dali ot rovati. - Ja? Ja? Kakva besprimjerna bezdušna kleveta. - čuo sam to pričati idući gradom. U predvečerje sjedili su pred kućama građani. Pokrio sam se vizirom. Nisu me poznali. - Prevario si se, očito su krivili kraljicu ili Bakača. - Baš vas, ujače, spominjali su vaše ime. Meni Varadi nije na putu, ni kraljici ne može biti na putu, već samo Bakaču. ... __ Pa ipak ljudi govore da je Varadi otrovan i krivnju bacaju na vas, ujače. To je izmudrio netko iz redova prinčevih pristaša da ob- late mene i moje sumišljenike, nas koji ne želimo princa na pri

jestolje. .. - Baš zato biste morali istražiti je li otrovan ih nije. Otvara ti se vidik u stvari za koje se nikad nisi zanimao. Kad se radi o časti vašeg imena, mogu li ostati ravnodu- - Još danas ću zatražiti od biskupa Filipca razrješenje. Ako Varadi nije otrovan, neka ga puste na slobodu da ga građani vide. - A što onda ako vijest nije lažna? Nema grmljavine bez ob laka ni bure bez vjetra? - Glasine su, dakle, vjerojatne? - Dok ima ljudi kojima bi Varadi mogao ispred nosa oteti zdjelu leće, dotle je taj glas vrlo vjerojatan. - Bilo bi grozno, a još groznije što kleveću vas. Ne dopus tite to. Tada se lagano otvore vrata i proviri glava sluge: - Vaša prečasnost, evo fratra. Biskup pohiti k vratima, ali se brzo okrene k Robertu: - Idi tamo, žuri se. Mladić pobrza, otvara vrata, izlazi, ali se obazre i ujaku. Preko praga ulazi visok, suh fratar. Glavu mu pokriva kapuca. - Sami smo, prečasni gospodine - reče biskup došljaku. Ovaj skine kapucu. Iz fratarske halje viri žuta glava kancelara Filipca. Začas se Robert povuče u blagovaonicu i sjedne k stolu da večera. Vrata je ostavio pritvorena. Iz susjedne sobe dopire po koja glasnija riječ. Mladić naćuli uši. Sutrašnji dan provela je Gordana u svojim sobama. Što se više približavalo podne, to je nestrpljivije ispitivala Maru za Mirka. - Još uvijek ne dolazi -odvraćala bi služavka. Tek za objedom dohiti s vjiešću da je Mirko na hodniku. Gordana ostavi jelo i s naročitom napetosti čeka vojvodinog četovođu. - Dugo te nema, Mirko. - Izmučio sam muku pred kraljevskim vratima. - Zašto pred vratima? - Nisu me pustili u dvor. - I nisi govorio sa Stjepkom? Ni Simona nisi vidio? ML - Rekao sam vrataru neka javi Simonu da želim s njime go voriti, ali mi odvrati: "Zapovijed je da nikoga ne puštam u dvor." Princ i kraljica su naložili da četiri dana ne primaju nikoga. On da sam tvrdio da nosim važne vijesti, a oni odgovoriše neka vijes ti predam gospodinu Josipu Ferenciju. To mi se ime nije sviđa lo, i naravno, otišao sam. - Gdje si se toliko zadržao? - Dugo sam obilazio oko vrata, nadajući se uzalud da će možda izaći iz dvora gospodin Berislavić. Dok sam obilazio oko dvora, htjeli su posjetiti princa i kraljicu neka gospoda velikaši i velikašice. Ni gospodu nisu pustili u dvor. - Čudno da princ ne prima kad mu dolaze u posjete. A dru go ništa nisi čuo ni opazio? - Pomalo sam prisluškivao velikaše koji su htjeli u dvor. Naučio sam od vojvode dosta latinski i tako sam razumio u raz govoru da se kraljica i princ jako dobro slažu i da se ona brine za njegov izbor. - Nisi mnogo naučio latinski. - Prisižem, gospodarice, tako su međusobno raspravljali, ali još sam nešto doživio: oko dvora vrzli su se neki jahači i sve bi htjeli da od mene doznaju tko sam i što hoću. A ja šutim i ne dam odgovora. Odjednom izađe iz dvora gospodin Ferenci. Sad opazim da su oni što su se vrtjeli oko mene njegovi momci, pa pojašem dolje k Dunavu. Kad se obazrem, vidio sam kako se momci gospodina Ferencija skrivaju u grmlje oko dvora. Nekoga

su čekali u zasjedi. I ja se sakrijem kraj Dunava da vidim. Ništa nisam vidio, jer nitko nije dolazio. Eto, zato sam tako dugo izos tao. - Koga su to čekali? I zašto princ nikoga ne prima? Sve to sluti na spletke. Zapravo, pošla bih sama na dvor, ali kad ne puš taju velikaše ni njihove gospođe, ne bi pustili ni mene. Valja pri čekati gospodina Damira. - Možda stigne sutra. - Vidjet ćemo kakve će mi vijesti donijeti nećak egerskog biskupa. Još jednom te opominjem: budi prema njemu najuljud- niji. - Obećavam vašoj milosti. - Ćim padne prvi mrak, izlazimo na trg pred župnu crkvu. A prije dobro ogledaj cestu, ne čekaju li nas gdje uhode gospodi na Ferencija. U sumrak Robert čeka Gordanu uzbuđenije nego jučer. Jaše gore-dolje tragom po kojem prolaze građani i poluglasno pričaju. Konjska trka razbudi ga i okrene ravno prema jahačima što su dolazili. Odmah prepozna Gordaninu mušku odoru i bijelo pero na klobuku. Lice je pokrila vizirom. Iza nje jaše Mirko. Robert i Gordana pozdrave se kao vitezovi i krenu zajedno uz pusti drvored. - Ima vijesti - šapne mladić pa joj ispriča svoj jučerašnji razgovor s ujakom. Prekrasno! - smije se Gordana ispod vizira. - Dakle, vi ćete se sprijateljiti s gospodinom Damirom? Rekao je da ga dovedem k sebi u kuću. Dobro si mu do šao protiv princa. - To je zanimljivo. Ali odveć teško očekujem ono drugo što mi imate reći. Jeste li ujaku kazali da ga okrivljuju zbog trovanja biskupa Varadija? - Planuo je i odmah jučer sve saopćio Filipcu. - Iste je večeri bio kod njega? - Došao je k ujaku u odori fratra. Nagla Gordanina kretnja odaje jak dojam zbog tog otkrića, ali ne reče ništa, a Robert pripovijeda s nekim oduševljenjem, uživajući u svojim vijestima što ih ona pozorno sluša. - Šaptali su dok sam ja u blagovaonici večerao. Tek kas nije dopru do mene neke riječi. - Koje? Opetujte. Sigurno ste ih upamtili - mami ga njezin topli glas ispod vizira. - Jesam. Spomenuli su kraljicu pa onda princa i opet su da lje šaptali. - Kraljica je pozvala na dvor mojeg ujaka. Enriko mu je donio poziv. -- Pozvala ga je baš na dvor? Javno? - Bez sumnje, jer poslije me ujak pozvao da ga u nedjelju pratim kraljici. - O princu nije bilo riječi? O njegovu izboru? - Nisam mogao čuti. Ali ujak veli da se Bakač zalaže za princa ne bi li ga ovaj učinio kancelarom. Mislim da čak sumnja da je Bakač otrovao Varadija. - Otrovan je? - To još ne znaju. Moj ujak je tražio Filipca da to odmah raščisti jer se kleveće njegovo časno ime. Ljutit zbog te klevete govorio je tamo u sobi nešto glasnije pa sam to razumio. Filipec mu na to odgovori, također glasnije, i obeća da će poslati svojeg tajnika u kulu kraj Višegrada u kojoj se nalazi Varadi. - Kako? U onoj kuli navrh brda?

- Da, tamo je Varadi bio zatvoren. - Dobro. I koga će poslati onamo? - Poslat će svojeg tajnika zapovjedniku tamnice neka točno javi što se događa s Varadijem, ali tako da o tome ne dozna Bakač. - To znači: sumnjaju u njega. - - 128. u ^ III - Kad ide Filipčev tajnik? - Sutra u zoru, jer prekosutra se mora oglasiti u župnoj crkvi da su sve vijesti lažne. Filipec će poslati tajnika u ime kra ljevskog vijeća, ali ne želi da o tome Bakač štogod nasluti. - Olakšali ste mi srce. - To priznanje najveća mi je nagrada. Služim samo vama, Gordana, samo vama, za drugo me nije briga. - Budite oprezni. Vaš ujak mogao bi se začuditi da se bri nete za stvari kojima dosad niste posvećivali nikavu pažnju. A Ferenci nije bio kod vas? - Bio je, ali ga ujak više neće da sluša. Rekao sam mu: gos podin Damir sastaje se sa mnom i mi smo se sprijateljili, čuvši to, Ferenci je kleo. I ne može me više trpjeti. Sve mi se čini da nas neće pustiti na miru. - U Damirovoj sam odori sigurna. - Ali dovijeka ne možete nositi tu odoru i vizir. - Samo još koji dan dok uzmognem zadobiti vezu s mojim zemljacima na dvoru. - Ja ću im odnijeti glas u nedjelju ako želite. - Već sam vas htjela zamoliti, no do nedjelje ima još vre mena. Sad idem. - A sutra? Hoćete li doći? - Još ne znam. Poslat ću vam svojeg četovođu s porukom ako ne budem mogla doći. Dok su razgovarali, jašući uporedo, Mirko ih je slijedio, polagano prateći svaku njihovu kretnju, pazeći ne bi li gdjegod zamijetio uhodu gospodina Ferencija, ali nitko se nije pokazao. Vratili su se istim putem. Na trgu se oproste i Gordana krene kući. Brzo se uspela u prvi kat. Nekoliko se časaka zaustavila usred sobe. Oči su joj uprte u nešto daleko. Brzim koracima priđe k ladici stola, uzme dugu šuštavu pergamenu i povuče k sebi pisaći pribor. Polagano vuče pero, rišući krivudava neobična slova po uzoru kraljevskih kopista. "U ime kraljevskog vijeća zapovijedam da se donosiocu ovog pisma pruže sve upute u pogledu sudbine biskupa Varadija i da mu se otvore vrata njegove tamnice. Biskup Filipec." Gordana pažljivo promotri potpis. Na usnama joj se pojavi smiješak zadovoljstva, smota pergamenu i spremi u kožnu mo-šnju. Tada izvadi iz ladice kesu novaca. Uzme tok s bodežom i čvršće pripaše mač pa naloži služavci da pozove Mirka. četovođa se ustobočio pred njom, pažljivo slušajući zapovijedi. 130 .._. Oboružaj se čestito, izjahat ćemo. - U ovo doba? - Mora biti. - Odredit ću momcima da se opreme. - Kad bi nas bilo mnogo, pobudili bismo putem nepotrebnu

pozornost. Cuj Mirko, moram izvršiti vrlo važno djelo. Da su ovdje vojvoda ili gospodin Damir, predala bih to njima, ali Damir još uvijek ne dolazi, a vojvoda je daleko. O tome ovisi mnogo, možda sve za što se bori tvoj gospodar. On će te pohvaliti, budeš li me pratio. - Zapovijedajte. Slušam. - Dobro se naoružaj, uzmi dva dobra konja. Odjahat ćemo prema Višegradu, tamo na crnu kulu. - Gdje je tamnica? - Da, kula je bliže Budimu. Za dva sata s dobrim konjima mi smo na cilju. - Ako nas putem nitko ne zadrži. - Izaći ćemo straga na mala vrata. Ondje nikad ne izlaze konji pa nas nitko neće uhoditi. Idi i pripremi sve što treba. Te je večeri egerski biskup dočekao svojeg nećaka u blagovaonici. - Gdje si bio? - Projahao sam u društvu s gospodinom Damirom. - Dakle, već sklapaš prijateljstvo? Ti si vrlo momče. - Uzbuđeni ste ujače? Zar se što desilo? - Sreo sam se s Filipcem. Tvoja vijest potvrđuje. Gradom se uistinu pronose teške klevete, Filipec je sam čuo. - Vidite, rekao sam. A što je čuo kancelar? - Danas su došli k njemu građani da pitaju za Varadija. Tražili su neka im se kaže istina o Varadiju. Građani su bili vrlo uzrujani. Sutra će doći k Filipcu da im dade odgovor. - Sutra popodne doznat ćemo istinu? - Prije, mnogo prije. Ne može se to odgađati. Dok mi tu sje dimo, oko nas grme klevete i krnje ugled biskupima, a najviše meni. - Dakle, sutra u zoru ide Filipčev tajnik? - Još danas, premda je noć, Filipec se prepao tih glasina i odmah odredio da potraže njegova tajnika. - Ako pak nije kleveta? Ako je Varadi otrovan? što će onda reći svijetu? - Onda mora smjesta sazvati kraljevsko vijeće i saopćiti mu što se dogodilo. Vijeće ima da pronađe krivca i najstrože ga kazni. - Zaboga, ujače, ako su to učinili Aragonci? 9* ._ - Neka odgovaraju. - Kraljica sigurno nije kriva. - Narod će nam okrenuti leđa. Sad idi i lezi. Dolaze moji prijatelji na vijećanje. To nas uzbuđuje. >Još danas" - razmišlja Robert - "a ja sam Gordani rekao da ide tek u zoru." POSLANIK KANCELARA FILIPCA Na blistave zvijezde padaju zavjese crnih oblaka. Topot jahača, odjekuje sablasnom tminom noći. Grad, brdine, polja, šume, utonuli su u mrak. Gordana jaše obalom rijeke. Mirko je slijedi. Mrakom šumi Dunav. Gordana se zaustavi. - Je li to prijevozni brod? - Jest, vaša milosti. - Ima li tko sada na brodu? - Ne, ostavljaju ga noću bez straže. - Pogledaj i dozovi mi prevozača. Žuri se. čekala je, slušajući. Neki čovjek slijedi Mirkova konja i pristupi Gordani. Ona snizi glas: - što si ti na brodu? - Zamjenik prevozača. - Koliko vas ima? - Ja i još dva momka. - Treba mi brod za ovu noć. - Ne smijem se udaljiti jer sutra u zoru moram prevoziti

kola i jahače preko Dunava. - Do zore si već davno na svojem mjestu. Nitko ne treba da zna. Plaćam deset cekina, svaki od tvojih momaka dobiva po sebno. Čovjek bez riječi otrči k brodu. - Mirko, ne zvuči li moj glas ipak kao ženski? - Vaša milosti, nema uha koje bi primijetilo da se pod vašim oklopom kriju ženske grudi. - Dobro je. Tiho. Prevozač se vraća. I prevozač dohiti pa zadihan reče: - Pristajemo. Jesu li vaši konji vični prijevozu na brodu? - Jesu. Evo četvrtinu zaslužbe, tri četvrtine dobit ćeš kad se ukrcamo. - Ne ćete se sada ukrcati? - Brže ćemo stići konjem. A ti sada smjesta upravi brod prema Višegradu i pristani ispod Crnog vrha. Tamo ostani dok ne stignemo. - A kad će to biti, vaša milosti? - Poslije ponoći. - A kamo ću vas zatim povesti? - Velim ti: bit ćeš ovdje davno prije zore. Ne uzimaj nikoga na brod, osim onih koji ti iskažu lozinku: "Gospodin Damir!" - Bit će tako - odvraća čovjek. Gordana mu pruži prvi obrok ugovorene svote i odmah zatim potjera konja. Topot konja gubi se u daljini. Projahali su više od jednog sata kad se na jednoj uzbrdici Mirko obazre i zaustavi. Gordana slijedi njegovu kretnju. - Zašto si stao, Mirko? - Osluškujem. Vaša milost ne čuje? - Ne, ništa ne čujem. - Sad - upozorava četovođa - tamo izdaleka. - Uistinu. Čuju se potkove nekog kljuseta. Loš jahač. - Ali idu istim putem, vaša milosti. - Jesi li pomno pregledao cestu kad smo odlazili od kuće? - Najpomnije. Vani oko ograde šuljale su se uhode. I pustio sam ih. Ali tamo gdje smo izlazili nije bilo žive duše. - Onda nas nitko ne slijedi. Bit će putnici. Njih se ne bojim, ali sutra u zoru mogli bismo susresti nezgodne putnike koji će također doći na kulu. - Gospodarice, koliko će ih biti? - Ne znam. Ali da se s njima ne sretnemo na cesti, iznajmlia sam prijevozni brod pa ćemo natrag rijekom. Sad naprijed. - S juga nas slijede oblaci. To nije dobar znak, gospodarice. - Odvažnost ne poznaje zlih znakova. Idemo. Pod oblačnim noćnim nebom, navrh brda, strši ogromna kula, opasana visokim zidinama. Gordana spusti uzde i krene uzbrdo. - Na cilju smo. Sad, Mirko, oprez. Dok budem u kub”, ti ostani vani i čekaj. - čekat ću vas, milosti, do sudnjeg dana. - Stražar s kule upitat će, a ti odgovori mjesto mene što ti budem šaptala. Uspinjali su se do pred kulu. Na vratima kule javi se gromki glas. - Tko je dolje? - Glasnik kraljevskog vijeća - odgovori Mirko. Gordana skoči sa sedla i povuče donji dio vizira, a gornji ostavi da joj prikriva oči. Onda povuče rub plašta sve do usta. - Prepoznat će vas ako ne dignete i donji vizir - šapće Mirko.

- Bilo bi sumnjivo da se pojavim sasvim zastrta. Oči su mi dobro skrivene. I klonit ću se svjetla. Ne boj se. Ovdje nitko ne poznaje ni mene ni gospodina Damira. Uskoro se na vratima otvori mali prozorčić. - Nosite li pismenu poruku kraljevskog vijeća? Mjesto odgovora Gordana pruži čovjeku kroz prozor perga-menu. Prođe dosta vremena kad zazveče željezne prečke i zastruže ključ u bravi. Mala se vrata otvaraju. Gordana uđe čvrstim muškim koracima. Mračnu vežu tek malo osvjetljuje fenjer. Ona ide za vratarom. U dvorištu se nađe okom u oko s nekim muškarcem. U mraku čovjek je oslovi: - šalje vas kraljevsko vijeće? - Da - odvraća ona oštro. - Kako vam je ime? - Damir od Brezovice. - Dvoranin njegove visosti. Dođite. Zapovjednik kule je bo- ležljiv. Zapovjedio mi je da vas odvedem dolje, a zatim k njemu. Sve će vam reći što želi znati kraljevsko vijeće. Gordana uzalud čeka da joj nešto reče o Varadiju. I pođu naprijed. Pred njima ide momak s fenjerom. Gordana se vješto ugiblje svjetlu. - Otvori! - zapovijeda zamjenik zapovjednika. - Pleme niti gospodin ima dozvolu da nasamu govori s uznikom. Te riječi umire Gordanino uzbuđenje. Snažno zaštropoću željezna vrata. Gordana uđe i zatvori za sobom vrata. U tamnici na drvenom stolu gori svijeća. Prosijeda glava sagnuta nad bijelu hartiju polagano se digne. Mrtve oči upru se u nju. - Ja sam, biskupe - šapne Gordana i digne vizir s očiju. - Vi! Vi! što to radite? - i ruka mu spusti pera na ispisanu hartiju. - Samo da ste živi - reče ona i poljubi mu ruku. Onda se još dublje sagne k njemu: - Govorimo tiho da nas nitko ne čuje. Jesu li vam rekli što se dogodilo s kraljem? - Sve znam. Tugujem i oplakujem kraljevstvo i naše narode. - Svijet govori da ste u tamnici otrovani. - Govore istinu! Otrovan sam u duši i srcu. Princ me zabo ravio. Smatra se sigurnim u zmijskom gnijezdu i ne pita za stare prijatelje. - Nije vam se javio? - Uzalud čekam od njega slobodu. - Biskupe, htjela sam saznati što je s vama i omogućiti vezu između princa i vas. Slutila sam da vas je netko s njime razdružio kad ni danas niste na slobodi, a znam: kralj vas je još za svojeg života pomilovao. Brzo uzmite pero i pišite princu. - Da molim milost, dok se on zaokružio vucima i lijama? Neka se pouzda u njih. Neka se pouzda u Filipca, u sve njih re dom. - Princ im vjeruje, jer ih veže prisega zadana kralju. - lMj"k su prisezali krivo. - Opomenite, biskupe, princa, posljednji je čas. - Zašto ga vi ne opomenete? - Nisam više na dvoru. S nekoliko rečenica saopći mu da više nije na dvoru. - O, slijepci! Ne vide kako ih je Beatrica rastjerala s dvora da princ bude osamljen, a ona bez paske. - Nema sad svrhe trošiti vrijeme o tom. Pišite princu sve što mislite, sve što sumnjate, brzo biskupe. Egerski biskup nešto vijeća s Filipcem, dolazi k njemu u fratarskom ruhu, kopaju ispod prinčeve tvrđave. Biskupe, znam, u vašem je peru naša sudbina, čujete li? Zaklinjem vas - uzmite pero, žuri mi se. Vaše oteza nje je naša propast. Zadržat će me u tamnici ako me otkriju.

Biskup žestokim potezima počne pisati. Gordanino se uho prislanja vratima. Kroz debele zidine ne dopire ni glas ni kretnja. U tišini tamnice škripi pero, Gordana se trza kao da piše po njenom tijelu. - Hitro, biskupe! U zoru dolazi tajnik biskupa Filipca. Pre tekla sam ga s krivom pismenom zapovijedi. - To je vratolomija, Gordana. Ako vas zatvore, sve je izguj bljeno. - Baš zato, žurite. Hitno dovrši Varadi pismo. Gordana ga smota i spremi u njedra. - Pazite, Gordana, zaigrali ste opasnu igru. - Zato velim: do viđenja na dvoru, ili u tamnici. Navuče i drugu polovicu vizira pa iziđe u mrak. Sa stepenica digne se pospani čuvar. - Neka plemeniti gospodin dođe gore zapovjedniku. Odmah ću vas otpratiti. - Ne treba. Dobro poznajem put gore. čuvar zaključa željezna vrata i spusti se na stube. Gordana hitro uđe u pusto dvorište. Ogleda se, nigdje nikoga. Okrene ravno u vežu ispod kule. Tu stoje momak i vratar. - Zapovjednik zove vašu visost gore - reče vratar. - Dolazim od njega, otvarajte! - reče grubim muškim gla som, teškim kretnjama popravlja plašt i kroz rešetku vizira po gledava u mračno dvorište odakle bi mogao doći tkogod da je ponovo zove zapovjednik. A nešto je upućuje da se ne odazove, goni je da što prije ostavi kulu navrh brda. - žuri mi se, otvori - okosi se grubo. Ključ zastruže u bravi. Dvorištem tapću koraci. Prelaze je drhtaji. Guši je vizir. Vratar otvara vrata izlaza polagano, teško kao da su zatvorena sa tri brave. U dvorištu iza njih je tiho. Ne čuje su više ništa, osim štropota vratnice koja se pomiče. Prag je slobodan. Zrak joj zahuče kroz vizir. Pred njom otvoreni put. Skokne prema Mirku koji drži konja. Uspne se u sedlo brzinom bjegunca. Vrata kule zatvaraju se. Gordana krene nizbrdo, ali se odmah zaustavi. - Ne možemo silaziti. Netko se uspinje. Put je uzak. - Valja pričekati, gospodarice. - U mraku razabira jahače. - To su oni što smo ih čuli izdaleka - šapne Mirko. - Tiho! Povucimo se ustranu dok ne prođu. - U tom šikarju neće nas vidjeti. Ako nas ipak spaze, odgo vorit ćeš ako što pitaju. I sklonu se u gusto grmlje. Čekaju. Stranci se uspnu sve do ispod kule. Odjednom se netko okrene k njima: - Tko ste vi tamo? - Momci iz kule, idemo u Višegrad. Nitko ne odgovori. Polagano prođe pored njih sedam jahača prema ulazu u kulu. Odmah zatim Gordana silazi strminom. Za njom Mirko. - čekajte - šapne Mirko - da čujemo tko su oni gore. I zaustavi se pa čeka. Zamalo odozgo dopre do njih glas straže s kule: - Tko je to dolje? - Glasnik u ime kraljevskog vijeća, tajnik biskupa Filipca. Gordana protrne. - Imali su stići tek u zoru. - Znače li oni pogibelj vašoj milosti? - čitavom kraljevstvu. Na vratima kule ispruži se glava: - Tko ste vi? što hoćete? - Otvaraj kraljevskom vijeću - viče srdito muški glas. Trka u veži, dozivanje, glasovi. Onda se opet pruži glava na prozorčić. - Od koga dolazite? Gdje je zapovijed? - Evo zapovijedi biskupa Filipca. Zovi zapovjednika.

Unutar kule se zbunili, pohitili k zapovjedniku. On napola odjeven siđe, ogleda kroz prozor dodanu zapovijed i naredi da se otvore vrata. Ulazi biskupov tajnik. Zapovjednik digne fenjer i pogleda u lice tajniku: - Prečasni biskup šalje već drugog glasnika? - Kakvog drugog? - Prvi je već otišao. - Što to buncate? - Samo javljam da je prvi glasnik kraljevskog vijeća upravo izišao. - Netko je tu bio u ime vijeća? - I predao pismenu zapovijed. - Pokažite mi je. - Izvolite se uvjeriti, gospodine, da govorim istinu. Izvadi iz haljetka pergamenu. Tajnik pročita. - To nije potpis biskupa Filipca. To je potpisala vješta ru ka, ali ne biskupova. - Dopustio sam čovjeku da govori s Varadijem. - Dakle, je živ? - Dakako da je živ. - I s njim je govorio taj lažni glasnik biskupa Filipca? - Pošto mi je predao ovu zapovijed. - Vas su prevarili neprijatelji kraljevstva. - Nemoguće. Donosilac je prinčev najvjerniji dvoranin. - Kako mu je ime? - Damir od Brezovice. - Odredite neka ga uhvate. To je prevara. Za njim! - Zapovjednik dršćućim glasom naredi momcima: - Izvucite iz staje konje. Kancelarov tajnik iziđe na prag kule i zapovjedi svojoj pratnji: - Momci, vidjeli ste neke jahače? Pojurite za njima, uhva tite ih i dovedite ovamo. Da se niste vratili neizvršene zapovijedi. Momci skrenu nizbrdo, a zapovjednik gleda za njima zable-nuta lica: - Sad mi je jasno zašto nije htio doći kad sam ga zvao k sebi. Žurilo mu se da što prije ode jer ste na putu bili vi. - Nikako nije mogao saznati za moj dolazak. - Onda ne razumijem i molim oproštaj. - Ljudi govore da su biskupa Varadija otrovali. Zapovjednik odvede biskupova tajnika dolje u tamnicu. - Gospodine biskupe, imali ste tajnog posjetnika? - što je poznato nije tajnovito. - Bolje bi bilo da ne spletkarite ovdje, jer... - Spletkari su na slobodi - vikne Varadi drhtavim bijesom. - Savjetujem vam da se suzdržite ovakvih ispada. - Da se suzdržavam ja, lišen danjeg svjetla? - Nije vas kraljevsko vijeće okrivilo izdajstvom, nego pokoj ni kralj. Ako se ne svladate, neće ni kraljevsko vijeće imati prili ku da ublaži kaznu. Vaša je krivnja. - Moja je krivnja - upadne biskup - što sam htio da kra ljevstvo otmem iz pandža grabežljivaca, što sam htio da iz njiho vih ralja istrgnem sudbinu naroda. Krivnja je to velika. Izdajstvo je neoprostivo: otimati sreću naroda razbojničkoj četi. Ja sam u tamnici, razbojnici pod pečatima zakona pljačkaju, otimlju, raz nose, harače i uživaju slobodu. - Poludjeli ste - nadviče ga biskupov tajnik. - I htio bih da mi bog oduzme pamet i da ne moram svo jom sviješću gledati grob što ga grobari kopaju domovini.

- Priznajte, netko se ušuljao prevarom k vama da vam po mogne bijeg? - Bijeg? Dakle, suđeno mi je da do smrti ovdje umirem? - Ne priznajete? Svejedno. Uhvatili smo vašeg poslanika. Varadijevo lice oblije siva boja. - Prestravili ste se? Nema više svrhe tajiti. Damir nam je sve priznao. - Damir! - opetuje lomećim glasom. - Govorite. Tko ga je poslao krišom? - To otkriće vrati Varadiju dah. Ako mislite da je poslanik Damir, onda ga nisu uhvatili. - Pitajte njega. Neka vam iskaže. I nasloni glavu na ruke. Na druga pitanja nije više odgovarao. Tajnik iziđe i naloži zapovjedniku: - Neka vaši ljudi priteknu u pomoć mojoj pratnji. Ušao sam u trag uroti. Htjeli su Varadija izbaviti iz tamnice protiv prinčeve volje. Oblaci lete nebom, Gordana i Mirko obalom. S kule ih dostižu povici: Stoj! Stoj! Djevojka skrene prema uvali, silazi k Dunavu. Uz kopno se ljulja crna ploha. Brod! Pojure k njemu i zaustave se. - Gospodin Damir - Gordana dovikne prevozaču lozinku. On skokne i otvori drvenu ogradu broda. Zadahtani konji prelaze s kopna na ravnu splav: Životinje su nemirne, tapću po drvenim daskama. - Zatvori ogradu - zapovjedi prevozač svojem momku. - Veslaj brže! - zapovijeda Gordana. - Kamo, kojim smjerom? - Prema sredini rijeke. Gordana i Mirko s konjima su već usred splavi ograđene drvenom ogradom. Dunav šumi, bujica dere niz korito i nosi pre-voznu brodicu. - Stoj! urliču s obale. - Tko to viče s obale? - pita prevozač. - Nije te briga! Veslaj - zapovijeda Gordana. Prevozač i njegova dva momka upravljaju brodom. S obale vika. - Prevozaču, stoooj! Plaćam dvostruko! - I ja - dobaci Gordana čovjeku u veslo. - Služim onome tko daje više. Opet glasovi: - Dvadeset cekina. Stoooj! - Trideset! - reče Gordana prevozaču. - Pomoći ću ja - ponudi se Mirko. - Ne znate, prekinuli biste veslo - brani se prevozač. - Vi upravljajte smjer, a moj četovođa neka dade snagu - odredi Gordana. - Čini se da su odustali - reče Mirko, nastojeći da pogle da kroz tminu. - Neka zajašu u rijeku - nasmije se prevozač. Trublje za- trube s kule. Zovu na uzbunu. Nad rijekom zagrmi glas: - Stooj! U ime kraljevskog vijeća. - Prevozač se zbuni, pokoleba i zastane. - Veslaj! - zapovijeda Gordana. - Pozivlje me u ime kraljevskog vijeća. - Laže. Nema zapovijedi, upri. Trideset cekina. - Cekini su lijepi, ali tamnica nije. - Kad se vratiš na slobodu, dočekat će te kuća - obeća" Mir

ko na svoju ruku. - Veslaj! - zapovijeda Gordana. - Slijede nas čamcima. - Povezi nas preko na drugu obalu - određuje djevojka. - U ime kraljevskog vijeća stani! zapovijedaju progonitelji. - Ja sam tu u prinčevo ime - viče Gordana u uho prevo začu. - Hoćeš, ili nećeš! - prijeti Mirko, izvadivši bodež. Gordana trgne mač i zavitla oštricom u zraku: - Uzmi veslo i pokori se prinčevu izaslaniku. Prevozač vesla brzo. - Znaj, čovječe, ako ne stignemo prije njih, izgubit ćeš brod i slobodu. Ako stignemo na vrijeme, od princa ti neće uzmanjkati nagrada. - Vi ste uistinu iz dvora? - pita on sumnjičavo. - Prinčev sam drug, oni su tamo razbojnici. Hoće da ugra be prinčevo blago. - Sve brže veslaju k nama - upozori Mirko i priđe k mom cima da im pomogne. Prevozač sluša Gordanu i vesla, a ona istražuje nebo. Oblaci jure. Rasparani rubovi optočeni su svjetlom. - Mjesec nas slijedi - promrmlja ona. - Snuje izdaju- odvraća Mirko i promatra opasni oblak. Brzo se razdvojio. Svjetlo sijevne niz površinu vode i padne na splav. - Stooj! Stooj! Ili ćeš umrijeti! - viču s udaljenih čamaca. - Sklonite se, siđite - dovikne Mirko Gordani. Klobuk mu poleti s glave i zabode se u ogradu. - Strelice! Siđite sa sedla - reče i dohiti Gordani. - Ne silazim. Povedi mi konja iza ove daščare. I povuče ga iza kobilice na splavi, zbite od dasaka. Oblaci opet sakriju mjesečinu, a oni veslaju zaštićeni tminom. S čamaca viču i gađaju brod, strelice se zabadaju u ogradu ili visoko zvižde nad njihovim glavama. - Već su nam blizu. - Pobacat ćemo ih u vodu - prijeti se Mirko. - Ravno k obali, ljudi. Nije daleko - određuje Gordana. Ispod nove raspukline oblaka opet padne nekoliko zraka na rijeku. Gordana zapovijeda: - Eno, tamo su! Skrenite desno, desno. Novi mlaz mjesečeva svjetla padne na Gordanu. Brzo skloni glavu za dašćaru, strelica projuri. Konj se propne, udara nogama, zacvili, hoće da jurne u mračnu rijeku. Oblak brzo pokrije mjesec. U tmini topot kopita o daske splavi kao da će ih probiti. Onda žestoki pljusak kao da se gromada strovalila u rijeku... Mirko očajno gleda oko sebe. Gordane i konja nigdje na brdu. - Vaša milosti, jao! Ne odaziva se. Potrči iza daščare. Nikoga. Jao! Prestravljen gurne Mirko prevozača prema ogradi. Opet pljusak u tmini. Šum vode kao da rijeka vri. Strelice lete nad vodom i padaju. Mirko dršće, lomata rukama, jauče. Ide k ogradi da se prebaci u rijeku: - Bolje da i ja poginem. Težak udarac. Splav se potrese, četovođa zatetura. - što je? - Sudar s obalom. Tko će platiti odštetu? - pita prevozač. Jao meni!

Mirko skoči na travu i sruši se. Kad se podigao, pred njim Gordana. Drži uzde, a konj joj se propinje. Prevozač grdi Mirka: - što vičete kad znate da vam gospodarev konj pliva kao som. - Hitro, Mirko. Uzjaši. - A naši cekini? - pita prevozač. Već je Gordana izvadila kesu i baci mu je. - A šteta broda? - vikne prevozač. - Sve će biti naplaćeno. - Eno, tamo su oni u čamcima. - Neka dođu, nemaju konje da nas slijede - primijeti Gor dana. - Ali imaju vlast da mene utamniče što sam vas prevozio. - Na plemićku riječ bit ćete oslobođeni. I već juri Gordana u tminu, za njom Mirko. Jutro zatekne bjegunce u guštari. Osluškivali su iutarnii san šume. J Mirko je razderao haljetak i povezao nogu Gordaninu konju ranjenom strelicom. Gordana uzjaše Mirkova konja i oprezno ostave šumu. U selu četovođa kupi neko kljuse i nastave put. Nakon tri sata stigli su u bučno pristanište nasuprot Budi-mu. Tu su se ukrcali na veliki prevozni brod i pred podne stigli kući. Mara se zaprepastila kad je svlačila Gordaninu haljinu: - Gdje je vaša milost tako uništila odoru? - Daj jela! - reče joj mjesto odgovora. Kad je donijela, Gordana naloži služavci: - Priredi mi svečanu modru odoru mladog gospodara sa zlatnim grbom, onda njegov svečani klobuk s vizirom i velikim bijelim perom. - Zar opet odlazite? Nije odgovorila, nego se prihvati jela. LJUBAV I KRALJEVSTVO Otkad je Bakač izdao nalog da nikoga ne puštaju kraljici ni princu, na dvoru vlada mir. Kraljica u svojim odajama gradi osnove za svoj brak s Maksimilijanom i njegov izbor za kralja, a Ivana ispunjava bol za ocem, čežnja za Gordanom, majkom i želja za Damirovim povratkom. Svaki dan donosi mu nade i razočaranja. U tom uzaludnom čekanju prima državnike i kraljeve rođake, sluša njihova pričanja o sigurnoj budućnosti svojeg izbora, polazi kraljici, prima i uzvraća izražaje iskrene odanosti. Veći dio dana provodi u svojoj knjižnici i traži zaborav u proučavanju grčkih i rimskih humanističkih filozofa. Zlatno kazalo pokazuje pet sati popodne. Paž Stjepko najavi glasnika iz Hrvatske. Princ odbaci knjigu. Paž uvede kršnog plemića. Uzbuđeni princ ide mu u susret pun nade: Tko vas šalje? - Vojvoda Lovro Iločki - odgovori on i pruži princu pismo. Razočaran što vijest ne dolazi od onih koje toliko čeka, ipak raskine pečat sa željom da sazna što mu javlja. Sam u svojoj knjižnici zadube se u čitanje Lovrinog pisma. Ponovo čita retke slavnog vojvode Iločkog i vođe Hrvata koji završava pismo:" ... u dubokom uvjerenju da će vaša visost, naš po srcu odabrani kralj, žezlom slobode i pravde vladati u Hrvatskoj i u cijelom kraljevstvu, štititi naš krov, kruh i potvrditi i čuvati stare hrvatske pravice i sloboštine. Neka bude blagoslovljena ruka koja ih čuva, a prokleta ona koja ih iznevjeri. A jer znamo da će ih vaša visost poštivati i čuvati, i štititi, svi kao jedan dolazimo na izbore da vašoj visosti predamo žezlo po svojoj volji u svojem uvjerenju. Još molim vašu visost da mi šalje glasnika ako bi se tamo možda tko kanio iznevjeriti prisegi danoj kralju ili bi bio sklon nasjesti spletkama. Mi smo začas preko Drave uz vašu visost, sina našeg slavnog kralja i unuka Sibinjanin

Janka, od puka opjevanog i od svih nas poštovanog, Vašu visost molim zapovijedi i ostajem do posljednjeg daha vjerni podanik. vojvoda Lovro Iločki." Pročitavši po drugi put ovu vojvodinu poslanicu, odmah napiše odgovor. Jedva je potpisao kad mu Stjepko najavi biskupa Bakača. - Ima li što novo? - upita princ. - Da, visosti. Moji su ljudi našli trag puta uzvišenih gospo đa. Krenule su na jug. - Dakle, u Brezovicu? Vjerojatno. - Ne, visosti. Gospođe nisu proslijedile put u domovinu, nego su se vratile. I - Kamo? U Budim? - To se još uvijek nije moglo razaznati. Vani su moji izasla nici koje sam poslao u potragu za gospođama. Odmah uvedoše dvojicu brkatih ljudi. Princ ih stade ispitivati, a oni pripovijedaju potanko. Princ je slušao pomno, a onda bude nestrpljiv: - Kako niste mogli saznati kamo su krenule gospođe? - Vaša visost neka nam vjeruje. Nijednim putem nisu ljudi vidjeli da se vraća kočija s pratnjom. Na pola puta od prenoćiš ta je krčma "K umornom putniku". Ni tamo nisu vidjeli da bi se gospođe vratile u Budim. - Sve tri su zajedno bile u prenoćištu? - upita Bakač. - Ne, samo dvije starije. Treću je vidio s njima samo krč mar "K umornom putniku", a u prenoćište su stigle samo dvije starije. - Što to znači? - zabrinuto pogleda Ivan Bakača. - Onda je Gordana između stanica nestala? - Neshvatljivo. Oni kažu da su se gospođe vratile zbog gla sina da prema jugu lutaju razbojnici. Možda su se sklonule kod kojeg plemića? - Tako je mislio i mladi plemić koji je bio s nama - reče jedan od obojice izaslanika. - Koji plemić? - upita ga Bakač. - Njegovi momci rekli su nam da je iz Hrvatske. - Iz Hrvatske? Kako izgleda? - pita Ivan. - Veoma lijep, crnokos i crnook, visok, vitak. Nosi plavu odoru i bijelu perjanicu. - Damir! To je Damir! - usklikne princ. - Gdje ste sreli tog plemića? - U krčmi "K umornom putniku". Sve nas je ispitivao i on da se pridružio k nama da traži gospođe. - A gdje se sad nalazi? - Rekao je da će sam dalje tražiti gospođe. Mi smo krenuli u Budim. - Pošto je princ otpustio Bakačeve pouzdanike, snuždio se. - Zabrinut sam kamo su dospjele gospođe, a kamo Gor dana. - Ne mogu protumačiti kamo je nestala Gordana, i baš na putu između krčme i prenoćišta. - Neka odmah idu da ih traže na sve strane. Nemir me ubija. - Vaša visosti, pouzdajte se u moju vruću želju da vas umi rim i usrećim. Ne može naći mira. Cak ni knjige više ne uzima u ruke. Neprestano ide gore-dolje i razmišlja. U tom ga prene trka iz druge sobe. Zadihano utrčao je paž Stjepko u odaju: - Vaša vi- vi - sosti! - Što si se usplahirio? što je?

142 Da se visost ne bi uzrujala. Sva prinčeva duša zadrhti. Uzme paža za ramena: - Gospodin Damir! - Gdje je? Vidio sam s galerije njegovu modru odoru. Ide gore ste penicama. Princ i paž, jednako uzbuđeni, pohite iz knjižnice. Ivan zaostane u sobi. Stežu ga dva osjećaja: radost što će vidjeti dragog druga i strah, ne nosi li mu zlih vijesti o Gordani i majci. Vrata se širom rastvore. Raskriljenim rukama potrči Ivan u susret pojavi u modrom odijelu sa zlatnim grbom na prsima. - Evo ga- usklikne Stjepko i gleda svojeg princa da mu ne bi izbjegla ni jedna riječ ni kretnja sretnog sastanka. - Damire! Dragi druže! Prinčeve ruke oviju se oko vitkog tijela i privinu ga čvrsto na svoje prsi. - Prijatelju dragi! Opraštaš li? Ne otimlji se mojem zagrlja ju, oprosti, ogrli me. Kroz rešetke vizira izlazi šapat: - Visosti, ne mogu. - Neću da čujem tu riječ. Neću - i privija ga na prsi u po kajanju i sreći. - Prinče, dopustite ... - Što je to? Prinčeve oči zure u napola dignuti vizir. Ispod mjedene rešetke sjaju dva smeđa oka, dva badema. Magla je prekrila Ivanove zjenice. Srvan je. Guši se, zuri u nešto daleko, napola vidno, a tijelo privija u naručaj nesvjesnom tvrdokornošću. - Visosti, pogledajte me. Zvuk toga glasa zaustavi mu dah. "Ona! Ona!" Paževa raka dotakne se njegove. - Visosti, to je Gordana. I pusti je. Sav izvan sebe, stoji nepomično. Paž skoči: - Ja sam kriv. Ja sam dotrčao dolje s galerije i bubnuo da ide Damir. Samo sam vidio njegovu modru odoru, grb na prsima, klobuk, vizir sa zlatnim spajalicama, plašt i bijelu perjanicu. Nisam čekao dok se uspnete, prozborite niti da skinete vizir. Visoki ste gotovo kao i gsopodin Damir. Ja sam svemu kriv. Tako mi moje viteške časti. Princ uopće ne čuje što pripovijeda Stjepko. U bunilu je. A Gordana se smiješi, pogladi paževe goruće obraze i ljupko ga umiruje: - Vjerujem ti, mali viteže. Samo malo tiše. Neka nitko ne čuje. Ne bi me pustili u dvor da nisam odjenula Damirovu odoru. Neka ne doznaju da sam ih prevarila. Samo Đulaju sam rekla, razumiješ? 143. Dotle se princ toliko sabrao da je mogao pristupiti Gordani i tiho zamoliti: - Oprostite, čekao sam Damira. Kao da se ništa nije dogodilo, ona vedro odvrati: - Primam pozdrav namijenjen vašem drugu, visosti. Dakle, nema razloga da se smatrate krivim. Čudne su me okolnosti po- nukale da zamijenim svoje haljine odorom gospodina Damira: Ivan ne odgovara. Još se guši u bujici što ga je preplavila i traži da se negdje uhvati, digne, ohrva, oslobodi. U prsima kao da se kidaju kucaji srca. Vrelost u glavi i zebnja u duši. čini mu se da nema glasa i da bi uzalud otvarao usta. Šuti i ne zna hoće li skupiti misli i dozvati nekud netragom odlutali razbor. A Gordana opet nalaže pažu: - Idi i pazi. Nitko me ne smije čuti ni vidjeti. Neka svi vje ruju u Damirov povratak. - Ne brinite. Znam kako ću. Ne može nitko od njih prijeći

prag dok sam ja pred vratima. - A kad iziđem iz ove odaje, pratit ćeš me sve do izlaza iz dvora i neka me nitko ne oslovi. - Pouzdajte se u mene ponosno digne paž ruku na dječačke grudi i pri tom porumeni od njezina pogleda punog nježne topline. - Idi sad, Stjepko. Žuri se. Sve to vrijeme Ivan pokušava izbrisati iz svijesti sjećanje na njenu blizinu, pokušava utrnuti goruće prsi, zaustaviti drhtanje, smiriti srce, srediti dah i potražiti riječi da kaže ono što ne bi izdavalo oluju probuđene mladosti. Nesvjesnu pomoć pruže mu njezine riječi izrečene Stjepku: "Kad iziđem iz ove odaje, Stjepko, pratit ćeš me sve do izlaza iz dvora." U času se probudi i usklikne: - Nećete odavle otići, Gordana. - Moram, visosti. - Ne dopuštam. Kraljica mi je dobra i plemenita i želi da joj opet budete pratilica. Još više, Gordana, obećala mi je maj činsku potporu kad bude vrijeme da mislim na svoju ličnu sreću i da... Mirnom ozbiljnošću i blagom opomenom ona ga prekine: - Imam vam saopćiti vrlo važnih stvari, visosti. - Važno je samo ono što dođe u vezu s vama i s mojom majkom. - Oprostite. Zaboravljam uzvišenu gospođu. Dobro sam slu tila. Nije vam poznata kraljeva zapovijed? Čuo sam od Bakača. Moj otac izrazio je namjeru da makne majku za vrijeme saborovanja kako ne bi bili ponukani govoriti o mojem nekraljevskom porijeklu. - To je vašoj visosti rekao Bakač? I odvraćao kralja od toga nauma, ali on je iza Bakačevih leđa proveo svoju namjeru. A vi ste otišli s mojom majkom dragovoljno? - Ne. Nikako dragovoljno. - To sam predosjećao. - Visosti, niste primili vijesti, nalazi li se uzvišena gospođa u Brezovici? - Nije tamo ni pošla. Vratila se i sad joj se zameo trag od prvog prenoćišta iza Budima. Zabrinuta sam, ali se pouzdajem u Bakača da će je pronaći. Gordanine tanke tamne obrve stadoše se skupljati sumnjičavo. Princa obuzimlje samo želja da sazna gdje se krila i zašto. - Niste došli da me utješite u mojoj boli? - Mene su odmamili i zatvorili. - Odmamili? Zatvorili? Tko? - Gospodin Ferenci. - Nevjerojatna zabluda. Ferenci je nećak biskupa Bakača. Obavijestili su vas sasvim neispravno. - Sasvim ispravno. Sam gospodin Ferenci dade me uhvatiti i zatvoriti u svoj dvorac da tu čekam daljnje kraljeve naloge. - što kaže Bakač? Zašto Ferenci tako postupa u kraljevo ime? - Bakač o svemu tome ništa ne sluti. - A Ferenci mu je nećak? - Ta me okolnost začuđuje. Ipak ništa nije znao, sam je slao glasnike za vama. - A nisu me pronašli. - Na prvoj putničkoj stanici nestao je vaš trag, Gordana. - Zašto vam je Bakač prešutio Ferencijev čin? - Ne vjerujem da je on o tome znao. - Ako su primili kraljev nalog? - Ispitat ću odmah. - Bilo bi dobro ulaziti u trag toj stvari obilaznim putem. Prije svega ispitajte mene.

- Ponajprije vas je odveo i to za kraljeva života? - Kad se još nije znalo da umire. - I nakon smrti pustio vas na slobodu? - Naprotiv. U njegovu dvorcu našla sam mladog plemića Roberta. Gospodin Robert pristao je uza me i pomogao mi pobje ći. Ferenci, naprotiv, pojuri za mnom čak u Budim. Tražio me kod kuće i prijetio se gospodinu Robertu ako ne kaže gdje sam. Mladi princ skoči kao da će sad nekoga zadaviti. A Gordana upita: - Zašto sve to Bakač nije saopćio vašoj visosti? - Vidjet ćemo smjesta. No, što god bilo, nemojte, Gordana, sumnjati u Bakačevu vjernost. - Nikad nisam prema njemu gajila drugo nego sumnje. - Pružio mi je bjelodanih dokaza nepokolebljive vjernosti. - - 144 1(1 Gordana III 14S 1Q* - Molim vas, prinče, čime? - Nakon kraljeve smrti, kad su svi izgubili glavu, on je prvi pristupio k meni, uzeo kraljevske poslove u svoje ruke i svojim prijedlozima, svojim uplivom stvorio ovaj mirni sigurni položaj. A najviše me uvjerio o svojoj vjernosti za kraljeva života kad je svojim razjašnjavanjem meni, okom u oko, dokazao mojem ocu Varadijevu nekrivnju. I tek onda je kralj pomilovao Varadija. - Ipak čami u tamnici. - Razbojnici su opljačkali i ubili kraljevskog glasnika koji je nosio pomilovanje. Njezin pogled čvrsto je uperen u Ivana. To ga ponuka da ponovo opravda povjerenje u Bakača: - Nije li svaki glasnik izložen takvoj pogibelji? Bezbroj njih baš tako strada. - Priznajem. To je lako moguće. Ali vaša visost mogla je Varadija pomilovati naknadno. - Ne smijem ništa učiniti bez volje kraljevskog vijeća. - Zašto vijeće ne provede kraljevu presmrtnu volju? - Vaše pitanje optužuje mene. - Ne optužujem vas i nemam to prava. Samo pitam da vaša visost lakše pregleda položaje prijatelja. - Samo ja zaslužujem vašu optužbu. Ipak ćete me shvatiti: vidite, čuvam kraljičinu osjetljivost i zato još nisam predložio vijeću Varadijevu slobodu. Odgodio sam to samo dotle dok uz- mognem govoriti o tome s kraljicom. Vi znate kolika je mržnja iz među nje i Varadija. - Ti obziri teško oštećuju vaše probitke. S tim prikazuju va šu visost kao da zaboravlja svojeg najvjernijeg državnika. - Zaboravio nisam, ali propustio sam mu javiti kakve su me obaveze prisilile na takav postupak. Čujte me Gordana: na samrtnoj postelji moga oca rekla mi je kraljica: "Bit ću ti dru ga majka," a istog dana obećala mi je svoju potporu. - Spretno je postavila stupicu. - Gordana, za ime božje! Vi niste slušali kraljičine riječi, njene prisege, niste vidjeli njezine suze. Nekoć nisam vjerovao u njeno obećanje, sad sam čvrsto uvjeren. Beatrica se pokajala zbog svega zla što je prouzročila mojoj majci, ocu i meni. Rekoh:

ona sama želi da moju majku poslije izbora dovedem u dvor. - A kraljica? što će ona? - Ide u samostan. To je navijestila. - Kraljevskom vijeću i svim poslanicima? - Javno, opetovano. - Obvezala se na to pred kraljevim rođacima? - Okom u oko, svima. A do izbora podupire mene. Naložila je vijeću da se njene pristaše pozovu na izbor. Ni s kime se ne sastaje, osim sa mnom. Ni s kim ne govori. U vijeću se drži i od više povučeno. Vjerujte, Gordana, ne može tu biti himbe. Opazi- 146 li bi to moji prijatelji ako ne bih ja, opazili bi kraljevi rođaci i upozorili me. Čitavo je vijeće, dakle, uz vas? Uvjereni ste u to? - Prisegli su mi ponovo na smrtnoj postelji mojeg oca. Zaš to bi to učinili? Zašto prisizati nad mrtvim kraljem ako bi mis lili drukčije? Da, ovim se razlozima ne može prigovoriti. Tu se ne može sumnjati, a ipak... - Što ipak? Zašto nemate snage da vjerujete? Zašto toliko iz lažete svoj mladi život opasnosti, sve zbog mog izbora, Gordana? Zagledala se kroz otvoreni prozor u krajjevski perivoj. Lijepe bademaste oči stvorene da mame ljubav i budu cjelivane pune su briga. - Strepim za sudbinu naroda čiju polovinu čini moja domo vina. Moji zemljaci traže od mene da nadzirem ovdje događaje, da budem od koristi našoj životnoj obstojnosti. - Tog časa on ne zaboravlja da su mu te oči zarobile srce i reče živo: - Onda se vratite na dvor i uvjerite se da nigdje nema op ravdanja vašim sumnjama, a ova stvar s Bakačem i Ferencijem neka se odmah raščisti. - Smijem li zamoliti da biskupa pozovete ovamo preda se? - Da. Neka dođe da saznamo istinu o vašem zatočenju na Ferencijevu dvoru. - Dopustite mi da se sklonem u knjižnicu i ne odajte moju prisutnost. Ni-zašto. Bude li potrebno, sama ću izaći. - Pristajem, Gordana. I otvori joj vrata knjižnice. Ona ih samo pritvori da može slušati. Princ pošalje Stjepka k Bakaču s porukom neka dođe k njemu, ali da mu ništa ne kaže o Gordaninu prisustvu. Paž pohiti dolje, a Ivan čeka nešto nemiran. Bakač mu je obećavao da će naći Gordanu. Je li znao gdje se nalazi? Zar bi se mogao zabrinjavati pred njime s toliko iskrenosti? Ne vjeruje. Tu se nešto krije drugo i odmah će se rasvijetliti Bakačeva nevinost. Stjepko otvori vrata biskupu. Princu su daleko sve lukavosti. Ne obilazi pitanjima, nego mu jednostavno reče: - Prečasni gospodine, znam gdje se nalazi Gordana. Bakač odgovori mirno i nasmiješeno: - Slutio sam da će njezin muž o tom donijeti vijesti. Rekli su mi da je stigao. - Da i saopćio: Gordanu je zatvorio u svoj dvorac Ferenci. Velika Bakačeva glava digne se k princu: - Moj nećak? - uzvikne zaprepašteno. - Da, gospodine biskupe. To me iznenadilo i baš sam zato molio da dođete. 141 Izražaj ljutine iskoči u Bakačeve zjenice.

- Visosti, dopustite mi. Vidio sam gospodina Berislavića. Smijem li ga pozvati? - Nemam ništa protiv. Bakač otvori vrata i zamoli dvorskog meštra da uđe. Onda se okrene k princu: - Visosti, molim odredite gospodinu Berislaviću da odmah pošalje u dvorac mojeg nećaka vojnike neka izbave Gordanu, a njega uhvate, sveže i dovede pred vašu visost da mu sudi. - Učinite to, Berislaviću - naglasi princ. Dvorski meštar odvrati: - Gospodina Ferencija mogu odmah dovesti. Ovog časa vi dio sam ga dolje pod galerijama. - To je sreća. Ne recite mu ništa i dovedite ga ovamo. U lance s nitkovom. Sve to promatra Ivan pozorno, u radosnom očekivanju da će Gordani pružiti dokaze o vjernosti njegova pristaše. A Bakač se rumeni i bjesni: - U tamnicu ga bacite smjesta. Takva lupeština. Nitko ne bi slutio da je bacio oko na ženu vaše visosti. Platit će mi to. Čekaj, mladi griješniče, zaslužio si tešku kaznu. Već su otvorili vrata. Ferenci uđe, pogleda preplašeno svojeg ujaka pa onda princa, ali ovaj ne reče ništa. Bakač istupi pred nećaka i bijesno vikne: - Gdje je Gordana? A onda zuri u nj kao da mu ulijeva odgovor. - Ne znam, u jače. - Ogriješio si se o čast svojeg imena. LažeŠ! - Istinu kažem: sad više ne znam gdje je. I obori glavu. - Gledaj mi u oči, besramno čeljade. U oči mi pogledaj. Zaš to si je ugrabio? Govori, zapovijedam ti: kako je bilo? Zure jedan u drugog. Bakač kao da mu dovikuje odgovor, a princ stoji sa strane, gleda napeto, pazeći optuženikove usne koje se polagano otvaraju: - Ujače, smijem li prekršiti prisegu? - Kakvu prisegu? - Zadanu kralju. - Pokojnom kralju si zadao prisegu? Kakvu? - Jest, prisegao sam. - Ovdje stoji kraljev sin, za dvije sedmice okrunjeni kralj. Tajnu predanu po njegovu ocu si otkriti sinu. Govori! I Ferenci počne ponizno: - Pred smrt pozvalo me pokojno veličanstvo i naložio da odve- dem Gordanu u svoj dovorac, a uzvišenu gospođu u Brezovicu. Neka to ne kažem svojem ujaku Bakaču, jer bi se žestoko proti vio. Zakleo sam se da ujak o tom neće doznati ni riječi, da ću Gordanu čuvati i nitko živ neće o tom saznati. - Ni slutio nisam - snebiva se Bakač od čuda. - Da, on je radio po kraljevu nalogu - reče princ - shva ćam svojeg oca. Ali odgovorite mi na ovo pitanje: zašto ste se prijetili svojem drugu Robertu, ako vam ne kaže gdje se nalazi Gordana? Zašto ste svom silom htjeli saznati gdje se nalazi? - Vaša visosti, Gordanu sam htio oteti čak i gospodinu Da- miru pred krčmom na putu iz Budima. - Kako? Sreli ste se s njime? - Branio mi je ulaz u jednu krčmu i pobili smo se. Evo do kaza, moja desnica. - Zašto ste je otimali Damiru? Govorite zašto? - zapovije da Ivan. - Jer mi je kralj pod prisegom naložio neka Gordanu odve- dem u Moravsku. Prisega je glasila: bio kralj živ ili mrtav svoj nalog imam ispuniti. A kad milanska princeza Bianka, vjerenica vaše visosti, bude u Budimu, Gordana će izaći iz tvrđave.

Ovo posljednje zbuni mladog princa pa pogleda Bakača koji od čuđenja sklopi ruke: - O bože, koliko sam kralja odvraćao da to izvede i baš je zato kriomice proveo svoj naum. - Da. Sad je sve jasno - tiho će princ, gledajući svojeg pouz danika. - Moj dobri pokojni otac već je nekom zgodom namje ravao Gordanu zatvoriti u moravsku tvrđavu. Znam sve. Jasno mi je. Razumijem gospodina Belu Ferencija. Ali Bakač se još buni na nećaka: - I sve si to preda mnom tajio? - Vi najbolje znate što je prisega. I mislio sam: izvršavam kraljevu zapovijed vjerno i preko groba. - Tu se ne može ništa - zakima Bakač svojom omašnom glavom. - Dobro je. Dosta o tome. Samo želim još čuti gdje je moja majka? Dokle ste je pratili? - Samo ispod svojeg dvorca. Tamo sam otišao za Gordanom. - A tko je pošao s mojom majkom? - Još prije nego što smo krenuli iz Budima, dođe drugi glas nik, neki bradati dvoranin, i pokaže mi kraljev nalog. - Još ste spomenuli Damira. On se našao negdje gdje se sklonula Gordana? - Jest, u nekoj krčmi i zadržavao me dok ona ne pobjegne u Budim. Pitao me zašto činim sve to, a ja mu rekoh kao i vašoj visosti: veže me prisega. Neka ga vaša visost pita je li bilo tako. - Idite, gospodine Ferenci - reče princ. - Izvršili ste duž nost. I okrene se Bakaču, pruživši mu ruku. - Zadao sam vam nepotrebno uzbuđenje. - Sklapam ruke i zahvaljujem što se sve to ovako riješilo. Smrvio bih ga da nije bilo tako. - S nekoliko toplih riječi oprosti se Bakač i ode u kraljevske urede. Za njim i nećak. Princ pohiti Gordani. Naslonila se na ormar s knjigama i gleda mu ravno u vedro lice. - Evo, sve je jasno - usklikne on i upita: - Sreli ste se s Damirom? Je li to istina? - Slučajno ga nađoh u putničkoj krčmi kad sam bježala iz dvorca. Obećao je odmah slijediti me i vratiti se k vama. - Traži svoju i moju majku. Tako je sada jasan uzrok zbog kojeg zakašnjava. Vidite Gordana, sve se pokazalo u crnom svjet lu, a evo kako je stvar drukčija. - Vi ste sretni, prinče, zbog toga? - Jer nisam prevaren. Najveća je bol saznanje da si prevaren od svojih prijatelja. Sve se može podnijeti, samo ne osjećaj da nas ljudi varaju. Varanje je rana zadana našoj najbližoj časti, onome što smo mi lično. Varanje izdire srž u kostima, razara nas u prah. - Zato nam valja paziti, očuvati same sebe da ne budemo varani. - Od vas čovjek ne može biti varan ni prevaren, Gordana. Iz njegova se glasa probija neki daleki vapaj. - Ne. Nikada. - Vaš odgovor divna je glazba - reče on tiho, pristupivši joj. Ali ona skrene razgovor: - Slušala sam Ferencijevo razjašnjenje. - Ne vjerujete? - Nema protudokaza, ali ne vjerujem.

- Onda dođite na dvor pa istražite. Kraljica stalno pita jesu li vas našli. - Da bih došla na dvor, stavljam uvjet. - Kakav? Kome? - Vama. Razborit, dostojan muškarca i kralja. - Pripravan sam slušati. - Moj uvjet glasi: da vaša visost ne vodi računa o mojoj nazočnosti na dvoru. Nitko i ničim. Da ni u kojem slučaju mojoj ličnosti ne iskazuje više pažnje nego što iskazuje viteško vladanje princa prema svakoj dvoranki. - Molim samo dvije primjedbe. - Ni jedne jedine. Hoću da služim sreći kraljevstva i zato se želim kretati slobodno i neopaženo, a vaša visost ne smije da svojim vladanjem svraća na mene pozornost dvorskih odličnika, dvorana i spletkara. U tom slučaju ja bih se uklonila. Hoću da neopažena opažam. Ako prekršite uvjet, sami ste me uklonili. - Razumijem i pokoravam se. - Vaše obećanje uzimam kao zadanu riječ. - Dopustite mi jedno pitanje. - Ne uskraćujem. - Budem li želio govoriti s vama? - Već obilazite prihvaćeni uvjet. - Strahovito ste gordi, Gordana. Pristaje vam ime kojim su vas krstili, ali molim, slušajte dokraja: ustrebam li od vas savjet ili me vi budete željeli na nešto upozoriti? - To su već državnički poslovi. Tu ćemo se poslužiti Stjep- kom ili Berislavićem. - Kako vi odlučite. - Još jedno, visosti. Zar se vojvoda Iločki ništa ne javlja? - Evo, danas mi piše. Uzmite. Gordana brzo pročita, a onda pogleda prinčevo mlađahno, blago, gotovo ljupko lice. - Jeste li zadovoljni s vojvodinom poslanicom? - Posvema. Vojvoda mi vrlo otvoreno govori što očekuje od moje vlasti. To mi je draže, Gordana, nego da mi laska, želim znati istinu da mogu zagledati u srca. Zato mi je ovo pismo neiz mjerno drago. U njemu se zrcali poštena istina. - Od nas Hrvata čut ćete uvijek poštenu istinu. Ravnim pu tem kročimo u borbi i u miru, u zlu i u dobru. A takvi ste i vi sami, prinče. - Jedan Firentinac kaže: narodi koji ne mogu počiniti infa- miju nisu sposobni da vladaju. - Onda bi Hrvati morali propasti. - U meni ima hrvatske krvi, dakle, i ja... - Vjerujem u snagu poštenja jer je dio dobra, a dobrota po bjeđuje. Ona ne ostavlja ljudska srca ni onda kad gospoduje zlo ća. - Ipak odviše gospoduje. - Zloća gospoduje samo onda kad je dobrota u rukama sla bih, a zloća u rukama drskih. Odvažan posrednik može natjerati u bijeg vojsku zločinaca. - A gdje je taj jedan odvažan? - Puna sam nade da stoji preda mnom. Uzdahnuvši, on zakima glavom. - Iskušenje je mjerilo naših snaga. Spremite se. Iskušenja nisu daleko - nastavi Gordana. - Vi ih proričete? - Donosim ih. Uzmite. Ovo vam piše biskup Varadi.

Izvukla je iz njedara pismo. - Otkud vam to? - Krivotvorila sam zapovijed kraljevskog vijeća i uvukla se k njemu u tamnicu pod imenom gospodina Damira. - što ste to učinili, Gordana? - U gradu se ponijela vijest da su Varadija otrovali. Mojeg četovođu nisu pustili u dvor. No, ne uzbuđujte se. Nije to važno, nego pismo, čitajte. On čita polagano opetujući svaku rečenicu: "Visosti! Ne vjerujete onima koji vas okružuju. Ne podajte se slijepoj vjeri njihovim obećanjima da su vam odani. Otvorite oči! Zagledajte im u dušu. Ogledajte njihove čine s naleđa. Bojim se, prinče, odviše ste mladovali s plemenitim filozofima i po njima gledate ljude. Odviše ste se bratimili s dobrotom i ne spoznajete lice zloće. Čuvajte se, visosti! Radije bih umro u tamnici nego izišao na slobodu u kojoj bih morao gledati prevareno kraljevstvo i vas. A prevarit će ga, budete li se vi dali prevariti. Kažem: otvorite oči, dok nije prekasno. Čujte glas onoga kojeg su zločinci ocrnili vašem ocu samo zato da mogu upropastiti sina i prijestolje, veliko, moćno i sjajno kraljevstvo. Biskup Varadi." Spuštene glave promatra u crte pisane rukom čovjeka s kojim je nekoć njegov otac i kralj dijelio sve tajne, sve brige i osnove svojeg života. Sjeća se čovjeka mrka pogleda i žestokih kretnja, ali izdržljivog prijatelja i roditelja kraljeve osnove da njega posjedne na prijestolje. Osjeća bol, samoukor i stid od propusta što ovog muškarca nije zaštitio štitom vjernosti. Gordana pažljivo prati njegovo razmišljanje i čeka objašnjenje. - Kad Varadi sazna dokaze što su mu ih pružili odlučujući državnici nad mrtvim kraljem, kad dozna prisegu, i njemu će odlanuti. Ali stidim se što ga nisam znao izvesti iz tamnice, a da istodobno ne povrijedim obzire prema kraljici. - To mi daje nadu da ćete baš vi dobrotu uhvatiti odvažnim rukama. - Do ovog časa mirno sam čekao svoj izbor. Sad osjećam neki pokret u duši, zamah snage. To ste donijeli vi, Gordana. - Varadijevo pismo. Sad se moram udaljiti pod vizirom i Damirovim imenom. A sutra idem kraljici bude li me htjela pri miti. - Pozvat će vas i moliti da dođete. - To bolje. Još jednu molbu: prodrla sam u Vardijevu tam nicu u ime kraljevskog vijeća pismom koje sam sama krivotvori la. Uvukla sam se pod Damirovim imenom. Kaznu, dakle, snosim ja. -”¦ Gordana, s kakvim strahovitim mirom govorite to meni, meni, Gordana. - Samo vas upućujem, prijatelju, ako u kaljevskom vijeću štogod spomene gospodin biskup Filipec. - Obranit ću Damira. Ona se osmjehne i doda: - Molim milost i za prevozača koji se na moju prijetnju po korio da me preveze unatoč pozivu biskupova tajnika. - Ne samo milost prevozaču nego i nagradu. Berislavić će to izvršiti. - Hvala vam, a sad dopustite da se vratim kući. Sada u času kad mi je krv smirena, zastidio se svojeg zagrlja ja za njenog dolaska i zamoli poluglasno, smjerno: Oprostite mi zbog onog dočeka, Gordana. - Rekoh: bio je namijenjen Damini. I brzo pokrije vizirom lice. - Do sretnog viđenja, Gordana.

Otvorio joj je vrata. Stjepko stoji na pragu i ponosno kimne kao da bi htio reći: eto, tu sam ja. Nakon njenog odlaska Ivanu se činilo da se nešto novo događa s njim. Vedar je zbog vjere u svoje prijatelje, u kraljicu, sretan zbog Gordane i zadovoljan zbog neke odvažnosti što mu se budi u duši, i srcu, i čitavom biću ... Iz prinčevih odaja uputi se Bakač ravno u kraljevske urede. Sklonuo se u malu knjižnicu da u samoći iskali svoj jad zbog neuspjeha da udalji Gordanu iz prinčeve blizine. Kad je k njemu unišao Bela Ferenci, bijesno ga osinu pogledima. - Još se i ljutite, a nisam li vas presjajno oslobodio stupice u koju smo zapali? - čvrsto sam se nadao da ćemo se ovom obranom poslužiti tek nakon kraljevskog izbora. Kako je princ saznao o Gordani kad nikoga ne puštaju u dvor? - Od samog Damira. Bio je kod njega popodne. - Kako? Zar nisam odredio da nikoga ne puštaju u dvor? - Nije se dao ispred dvorskih vrata. Pozvao je kaštelana, nešto s njim šaptao i sam kaštelan odveo ga je sve do prinčeva predsoblja. - Izigrali su me. - Gordana vas je izigrala, obmanuvši Roberta nekim mojim nečistim namjerama. A onda mu još zavrtjela ludom glavom svo jom ljepotom. - Kakva lukavost u te djevojke. - što će biti sada? Hoće li doći na dvor? - Princ će jedva dočekati prigodu da je pozove. Dakle, valja pričekati. Ako namjerava da se uda za princa, doći će. Ali ja ću se uhvatiti s Gordanom u borbu. Ljutu i odlučnu. - Sad je ne možete poslati u Moravsku, a drugog sredstva nemate da se opre te njenom planu. Tako će se princ ipak njome oženiti. - Ne. Nikada to neću dopustiti. Želim vladati uz kralja oba sutog ugledom. Samo onda može Bakačeva vlast imati uspjeha i snage ako njegov kralj uživa ugled i strahopočitanje. Neugledna kraljeva ženidba svakog će dana dizati staleže na otpor protiv mo jih vladarskih osnova. To je životni uvjet moje vlasti uz kralja, za to ću se latiti svega da spriječim prinčevu ženidbu s Gordanom. - - Teška zadaća - reče Ferenci. - Kad sam znao nadmudrivati pokojnog kralja, znamenitog lukavca, nadmudrit ću i jednu žensku glavu. A sad mi dozovi Jo sipa. Neka misao udobrovolji Bakača. što duže razmišlja to je zadovoljniji. Braća Ferenci nađoše ga potpuno vedra. On se obrati mlađemu: - čuj, Josipe. Je li Damir gore kod princa? - Otišao je iz dvora. - Pitao sam Stjepka hoće li Damir opet biti na dvoru, a paž reče da je otišao za nekim prinčevim poslom. - Princ ga šalje da mu ne smeta sastancima s Gordanom. Očito je otišao najprije svojoj kući. Šalji pouzdanog čovjeka neka potraži Damira i odmah mu isporuči moju poruku: želim s njim govoriti u svojoj palači. - Njega zovete u pomoć svojoj namjeri? - upita Bela za čuđen. - Samo dvije osnove mogu onemogućiti brak Gordane s prin- com: ponajprije da stigne prinčeva nevjesta. - Nećete princa sklonuti da pošalje svoje poslanstvo po nju. - Poslat ću ga bez njegova znanja. Ti ćeš voditi to poslan stvo. - Ako vas princ zbog toga zamrzi i mene izbaci iz dvora? - Budalo. Moju će zamisao provesti kraljev rođak Petar Ge-

reb. Mladi Ferenci pohiti iz sobe, a Bakač zovne bliže starijeg: - Ostani ovdje u uredu i ne miči se. - Ne mogu raditi s povezanom desnicom. - Posao prepusti luđima od sebe. Sjedi, pazi, slušaj i čekaj kad te ustrebam. Neka rade tvoje oči i uši. To je najvažniji dvor ski rad. Onda se Bakač vrati u kraljevski ured. Nasmiješen stupi u sobu kancelar Filipec i pozdravi. Bakač digne glavu i gleda pjegavo kancelarovo lice. - Prečasni donosi vedrinu pod ovaj tužni krov. - Dužnost mi nalaže vedriti sumrak. Bol srca ne smije pre vladati razum. - Vaša mudrost jedina je svjetlost u ovim teškim danima - i uzdahne. - Duboka je vaša žalost za kraljem - i promatra ga žmir kajući. - Nad grobom nestaju sitne opreke što su me često dijelile s njime. - Vrlo plemenito. Vaše srce sve zaboravlja i predaje se kra ljevu sinu velikom odanošću. "Bojiš se da te moja odanost ne preteče" - misli Bakač, gledajući mu ravno u oči pa odvrati dostojanstveno: - To je dužnost i obaveza prisege. - Nas se obojica natječemo u tim krepostima. - Jer obojica služimo sreći kraljevstva - reče glasno Bakač, a u sebi posumnja: "Žuti lisac nešto tajno smjera." - Pravo kažete, Bakaču, valja na sve zaboraviti i vazda imati u srcu i u mozgu samo: sreću kraljevstva. "Nećeš njime upravljati" - odgovara u mislima Bakač, a glasno reče: - Mi smo se slagali i za kraljeva života u svemu, dragi kan celaru. - Danas smo se našli na novom putu sa svim odgovornosti ma! - odgovori mu Filipec, promatrajući ga mirno i vedro. - To je prava riječ. Odgovornost je velika i teška. U to paževi otvaraju vrata i najave princa. Iznenađeni njegovim nenadanim dolaskom, ustanu. Princ ulazi. Miran je i sabran. U oku mu leži nešto odlučno. Prijazno oslovi obojicu: - Zanemario sam poslove. Evo, dolazim da popravim pro pušteno. Prvi mu priskoči Filipec: - Vaša visosti, ovdje je listina izbornih staleža. Označio sam križem one koji će posve sigurno glasati za vašu visost. Protiv nika ima vrlo malo. - Vidim - odvrati princ, promatrajući listinu. - Ako mi visost dopusti primjedbu - zamoli Bakač. - Govorite, dragi prijatelju. - Možda ne bismo smjeli prezreti ni manjinu protivnika, to više što se mnogi odlični velikaši smatraju po odredbi pokojnog kralja nepravedno lišeni bilo časti, bilo njihove imovine. Makar su kraljeve odredbe bile pravedne, vaša visost morala bi kažnjene pomilovati. "Udvorica!" - dobaci Bakaču Filipčev skroviti pogled. Princ odgovori na Bakačevu primjedbu: - Razmišljao sam o tome. Ima ih koji su za mojeg oca iz gubili imanja. Neću ispitivati kako. Upravo sam napisao ovaj prijedlog kraljevskom vijeću neka se svakome vrati što je bilo

njegovo, a onima koji su bili optuženi zbog izdaje neka se proš lost zaboravi i oprosti. - Mudro ste učinili, visosti - reče Bakač i pomisli: "Zar ga je vijest o Gordani pokrenula na rad?" - što kažete vi? - okrene se princ k Filipcu. - Slažem se s Bakačem - odgovara kancelar i odmah nas tavi: - Imao bih visost izvijestiti o važnoj stvari. - Govorite, prečasni. - S granice Hrvatske stižu mi vijesti da se u turskom tabo ru nešto živo sprema. Bakač prodirljivo pogleda kancelarove žute trepavice: "To bi mogla biti laž. Ali u koju svrhu" - Da, visosti. Vijest je pouzdana - uvjerava kancelar Fili- pec. Ivan se čas zamisli, a onda mu oči sijevnu: - Dobro. Opremit ću vojsku kako treba. - Samo nam nedostaje potreban novac - upozori Filipec. - Zagrabit ću u vlastitu mošnju. Neka Đulaj obavijesti sve upravitelje mojih imanja da nam pošalju svu gotovinu. Bude li po trebno, založit ću najvrednije dvorce. Ne bojim se borbe s Turci ma. - Visosti, prepoznajem u vama vašeg uzvišenog oca - ved ro će Bakač. - Ova jabuka pala je vrlo blizu stabla. "Nametljivče" - dobacuju Bakaču Filipčevi pogledi, a princu odvraća laskajući: - Uvijek sam govorio kralju da je vaša visost rođeni rat nik. - Ipak - uplete se Bakač - za sedamnaest dana izbor je već objavljen, a Turčin ne može navaljivati u tako rano prolje će kad se izlijevaju rijeke i potoci. Uredite, visosti, najprije iz borne poslove, učinite što ste odlučili s obzirom na nezadovoljne velikaše. Neka nitko od njih ne dođe na izbor ojađen. - Učinit ću svakako što mi savjetujete, a da nikako ne pro pustim pripravu za tursku navalu. Zaštititi Hrvatsku znači oču vati čitavo kraljevstvo teških iskušenja od turskih navala. Crna četa neće potamnjeti bojnu slavu mojeg oca. Osjećam u sebi po let i snagu da branim kraljestvo od svakog neprijatelja. - Prije svega, visosti, vaš izbor - gorljivo zagovara svoj pri jedlog Bakač - vjerujte, ovo je sad najvažnije i molim da što prije sazovete kraljevsko vijeće. - Još ne, biskupe. Prije želim izraditi bojnu osnovu i gotovu predložiti vijeću. Idem. Čeka me njezino veličanstvo. Filipec pobjednosno digne svoje pjegavo lice k Bakaču, a princ pozdravi i uputi se kraljici. Ona ga primi žalobnom prijaznošću. Princ je brižno upita za zdravlje, a onda saopći. - Veličanstvo, smatrao sam dužnošću obavijestiti vas da se Gordana nalazi u Budimu. - Hvala ti. Neka odmah dođe na dvor. Poslat ću joj poziv. Gdje se nalazi? - U svojem stanu. - Jedina Gordana unijet će utjehu u moj život. Bit ću joj kao majka. Jesi li zadovoljan, Ivane? On se prigne i obaspe njezine ruke cjelovima. Kraljica odmah pozove Enrika i odredi da pošalju Gordani kraljičinu poruku: neka se već sutra dopodne preseli na dvor. Tek što je princ ostavio kraljevsku radnu sobu, Bakač zovne svojeg nećaka Belu. Plemić se prepadne, ugledavši mrzovoljnog ujaka: - Zar opet neka neprilika, ujače?

žutoglava pjegava lija nameće se princu. Izmišlja neke turske pripreme za navalu jer nema što drugo predložiti, čekaj, vuče! Nećeš mi ispred nosa ugrabiti ovcu. Lupež vas pokušava istisnuti od princa? - Ne bi ga imenovao za kancelara nakon izbora. A ja ću iz baciti najjaču kocku. Slušaj: tvoj je kaštelan sam glavom odveo prinčevu majku u samostan? - Već sam vam to jednom rekao. - I u samostanu se prikazao kao kraljev glasnik koji ima na log od kralja da je tamo sklone? - Da, tako je ujače. - Idi u samostan s mojim nalogom da ti odmah izruče prin čevu majku. Dovedi je s gospođom od Brezovice ravno k meni u dvor. Javi mi po glasniku kad ćeš stići da te dočekam. - Vrati ćete princu majku? A kako da se ja oslobodim kriv nje? - To je moj odlučni udar protiv Filipca. Iskoristit ću sla bosti prinčeva srca da sebi prokrčim put. Bakačeva lukavost nad- mudrit će lukavosti svih lija na ovom dvoru i u kraljevstvu. VOJVODA ILOČKI Iz dvora se Gordana vratila kući. Već se hvata sumrak. U dvorištu opazi sluge u svečanim odijelima. Svi upiru u njen vizir. Uklonila se pogledima i pojačala grubost koraka i kretanja pa se uspela u svoje odaje. Služavka Mara dočeka je na vratima. - Daj mi svoju haljinu - zapovijedi. - Već sam se umorila muževanja. I počne svlačiti Damirovu odoru, a pri tom ispituje Maru: - što je to? Svi su dolje svečano odjeveni, a ti izgledaš kao da ideš u svatove? - Vaša milosti, jedva dišem od straha, što će to biti. Sluge gospodina Damira odjenuli su ovo svečano odijelo jer je danas predvečerje rođendana mladom gospodaru. Kod večere žele vam čestitati. - Reci im da gospodin Damir ne želi čestitke jer baš oče kuje svoju suprugu. - To mi neće vjerovati. - Jer im je sve poznato. - Sve? Pošto meni nije poznato sve, uputi me. - Eto, tako, neće vjerovati da vi dolazite gospodinu jer svi govore da vaša milost ne trpi mladog gospodina, svojeg muža. - Kad se ono mladi gospodin vratio kući nakon tri mjeseca izbivanja, vi ste otišli na počinak ovamo u ovu kuću, a on je spavao kod majke. Kad je Veronika ustala, vidjela je staru gospođu kako ga grli i govori mu: idi i zaboravi je. Sutradan gospodin Damir ostavi kuću. Mi smo vidjele u njegovim očima suze, u onim suzama bili ste vi. - Premalo ti rade ruke, a previše mašta - smije se Gorda- jia. - Vaša milosti, dok ste vi otišli, stigao je glasnik vojvode Iločkoga. - Napokon. Ima li pismo? - Evo vaša milosti. - Glasnika ste čestito nahranili i ukonačili? - Da, vaša milosti. Izjeo je čitavu lopaticu a ispio... - Daj mu svega što mu srce zaželi. Mirka sam poslala u grad. Kad se vrati, odmah ga uvedi k meni. Služavka ostavi gospodaricu. Kraj svjetla svijeće čita Gordana vojvodin dug izvještaj o svojim putovanjima po Hrvatskoj i rasploženju staleža prema princu. Onda okrene stranicu i nastavi čitati:

" ... S vašim pismom šaljem poslanicu i njegovoj visosti. A vas molim, ako još niste na dvoru, ne časite ni časa da odete tamo. Nastojte da vas kraljica pozove, jer vaše su nam oči potrebne na dvoru, vaš um je naše svjetlo koje mora otkriti svaku stranputicu. Ako biste, Gordana, opazili kakve spletke, odmah mi javite. Krenut ću na put s Bernardinom Frankopanom koji putuje prije nas, jer vodi u Budim i svoju kćerku Beči. Zadivit će vas koliko je narasla i rascvala se za ovo nekoliko mjeseci u Bihaću. Prije nego završim ovo pismo, puno državničkih vijesti i razlaganja, molim za dopuštenje da pitam za vaše zdravlje, meni toliko milo i drago. Ne prolazi dan kad ne mislim na vas, a to mi ne možete zamjeriti. Primili ste moju ponudu da se brinem za vas, odazvali ste se posljednjoj želji svojeg oca. I zato moram misliti na vas i vršiti svoju dužnost. Ali ne smijem ni lagati. Priznajem: nije samo dužnost koja sve moje uzdahe nosi k vama. Kad sam se jučer navratio u Ilok, svoj stari ponositi dvorac i prešao dvoranama i odajama, stisla mi se duša. Kakva je to praznina u mojim dvoranama. Od vašeg bi glasa oživjele, od vašeg bi pogleda zasjale, od vašeg koraka zadrhtali bi kameni podovi. Sad su tužne, puste. Ostavio sam dvorac da ne vidim njegovo tugovanje. - Na dušu mi padaju sjetne misli. A moje srce posvuda vas traži. - Hoće li ga ikad dočekati? Molim oproštenje što sam načas zaboravio poslove naše domovine kojoj tako vjerno služite. Njoj moram služiti i ja, po svojem srcu i poštenju, po želji velikog Ivana Česmičkog i po vašoj. Teško čekam dobre vijesti i pozdravljam vas u vječnoj odanosti. Vojvoda Lovro Iločki." Naslonila je glavu na ruke! Pogled joj počiva na pročitanim recima i čeznutljivim uzdisajima Lovrine ljubavi. Od vrata je promatra Mara. Ne usuđuje se koraknuti da gospodaricu ne trgne iz misli. "Kamo se to zamislila? Što joj zastire ljepotu tolikom sjetom? Od čega su joj oči zamućene? Kakvo to pitanje leži u njima?" Mara čeka, šuti, hoće li se gospodarica sama prenuti i opaziti je. Stoji i uzdiše. - što je. Mara? Zašto ne prilaziš? - Bojim se. Činilo mi se da su se vaše misli izgubile daleko, daleko. - U tvojoj glavi niču utvare kao jesenje gljive u šumi. Je li tko došao? - Iz kraljevskog dvora donijeli su pismo za vašu milost i do nosim ga. - Dobro. Odmah mi priredi sve haljine što ih nosim na dvor. Gordana skine pečat i nađe Beatričin poziv da se sutra vrati u dvor. - Vaša milosti, Mirko je doveo nekog plemića. - Upali sva svjetla i pusti gospodina u sobu. Mirko neka pričeka vani. Svijeće u tri svijećnjaka napune sobu prijatnom svjetlošću. Služavka otvori vrata muškarcu umotanom u plašt. Lice mu zasje-njuje vizir. - Dođite bliže- gospodine Roberte. Skinite vizir i plašt pa sjednite. Mladić se zbuni zbog njezine ljepote i samoće što ih okružuje. Plašt mu se zapleo i jedva se oslobađa. Ona se čini kao da ne zapaža njegovu nespretnu smetnju i započne govoriti: - Prije svega, želim razjasniti svoje vladanje sve ove dane. Skrivala sam se u muško odijelo da izmaknem pogibelji. To zaklo- nište mogli biste smatrati neprirodnim, možda i nepristojnim. Ali vi sigurno znate da se u vašoj zemlji već skrivala i čestita žena u muško odijelo? - Ne, vaša milosti, ne znam o tome ništa. - Slabo vodite računa o događajima svoje domovine. Pripo-

vijedat ću vam. Kraljica Katarina, majka Postumatusa, odjenula je mušku odoru i putovala iz Budima sve do Venecije u muškoj - odori zbog straha pred novim kraljem. I ja sam se usudila da odjenem mušku odoru. Vidite, nisam prva. - Sretan sam što mi vaša milost poklanja povjerenje. - Zaslužili ste. Da nema vaše plemenitosti, teško bih bila stradala. Ne recite ništa, znam, osjetili ste da vam je dužnost braniti čast djevojke. Spasili ste me Ferencijevih zlih namjera. Nikad neću zaboraviti vašu plemenitu pomoć. A ima li što novo o mojem prijatelju biskupu Varadiju? - Živ je i zdrav. - Tu je vijest donio Filipčev tajnik? - Otišao je jučer. Svu noć bio sam u strahu da će doni jeti crne glase. A danas ujutro došao je k ujaku i ne brinući se za moju prisutnost uzbuđeno mu je ispričao kako je neki ple mić prodro u Varadijevu tamnicu. Hvatali su ga na Dunavu, ali on pobježe bez traga. - Tko je to bio? - Gospodin plemeniti Damir od Brezovice. - Gle, našao je puta u tamnicu? - Sigurno je htio da stekne vaše simpatije donijevši vijesti o vašem skrbniku. - A, eto, vi mi prvi donosite dobre vijesti. A što je dalje re kao tajnik biskupa Filipca? - upita ljupko, prešavši na prvobitni razgovor. - Stao je tvrditi da neki Varadijevi pristaše kane osloboditi biskupa kako bi radio za prinčev izbor. - Onda se Filipčev tajnik izražavao protiv prinčeva izbora? - On nije rekao ništa, ali je ujak vrlo ozbiljno naglasio: "Prin čeva je stranka vrlo velika i jaka." - Dakle, Filipčev se tajnik izražavao protivno, što su još go vorili? - Ne znam. Obojica su otišla u drugu odaju. Opreznost me uputila da ih ne slijedim. - Opreznost je jednako tako važna kao i svaka riječ koju biste mogli naučiti o Varadijevoj sudbini. - Spreman sam učiniti sve. Želio bih da tražite što više mo je pomoći, da mogu uvijek biti u vašoj blizini. U njenim smeđim očima lebdi neka misao i ona značajno naglasi: - Onda biste morali služiti mojem cilju. - Kojem? - pita on živo. - Spašavanju kraljevstva. - Spašavanju? Od čega? - A gdje živite, gospodine Roberte? Zar ne znate kakva nam nesreća prijeti ako domaći i tuđi kandidati pruže ruke za kru nom? Raznijet će nam domovinu, sve što je kralj Matija sagradio, srušit će se. Naprotiv, izaberu li kraljeva sina, neće biti borbe ni krvi, ni nesreće. Sluša je sa čudnim osjećajem razočaranja i nehotice usklikne: - Na što vi trošite svoju uzvišenu ljepotu? - Svi darovi što ih dobivamo od prirode gube vrijednost ako ih ne ulažemo za lijepe i plemenite ciljeve. Zar vi nikad niste osjetili želju da služite uzvišenijim stvarima nego da ugađate vlastitim željama? - Nikad nisam o tom razmišljao. - Ne vjerujem da je u vama prazna pusta duša bez zanosa za plemenitijim životom. Da ste takvi, zar bih vas mogla cije niti?

On obori oči od neke tajne radosne nade i straha da ne opazi u njegovu pogledu ono drugo što ga vodi da joj služi. - Da vam duša nije plemenita - nastavlja ona napadno naglašujući - zar biste žrtvovali prijatelja Ferencija da oslobodi te mene? - Učinio sam sve to očaran ljepotom. - Ne ocrnjujte sami sebe tako ružnim djelom. - Kako? Vi to smatrate ružnim? - Jest. Ono što vi tvrdite bilo bi i odviše ružno. Značilo bi da ste mi pomogli kako biste sami postigli ono što ste oteli dru gome. Onda bih vas uistinu morala prezirati. Gleda u pod, svjestan krivnje, i ne može smoći odgovor. - A ja vas poštujem, gospodine, i cijenim. Moji osjećaji svje doče mi da niste onakvi kakvi biste se htjeli prikazati. I ne po kušavajte u meni razrušiti dobro mnijenje. Sve upornije nastoji da ga oslobodi strasti i povede na polje plemenitosti. Sjedi sam pred sobom posramljen, a istodobno sa svojim držanjem ne bi ponovo priznao istinu i zauvijek ostao lišen njezine blizine. Sad već posve pouzdano zna da se te blizine ne bi mogao odreći. Samo ne može shvatiti zašto ona ne prozre ono što ga vuče k njoj, već u njemu otkriva neku plemenitost. A ona ne prestaje razvijati svoju misao: - Ne umanjujte svoju vrijednost, gospodine Roberte. I čujte što vam velim: vaš ujak borit će se protiv princa jer je bio pro tivnik njegova oca. Kralj Matija umio je stjecati i neprijatelja. Možda je učinio krivo i vašem ujaku, ali to sve ne može sprečava ti vašu plemenitu dušu da se ne založite za kraljevstvo dok je na pragu teških nesreća. Hajde, dakle, udružite se. - S kim? - pita on zabezeknuto. - Sa mnom. Nas dvoje mogli bismo zajedno mnogo pomoći nažoj domovini. - Da nešto učinim zajedno s vama? - Ja ću vas rukovoditi u potpunoj tajnosti. Hoćete li? Svladava navalu nade koju mu pruža njezin prijedlog i us klikne: - Uvijek i svagda. - Znala sam da ste plemenita srca. Od ovog časa nas smo dvoje saveznici. - Divno - usklikne on zažarenih obraza. - Vaš sam. - - Onda slušajte. Rekli ste da će vam Filipec pribaviti mjesto u kraljevskim uredima. - Tome se nada moj ujak. - Izvrsno. Sutra se vraćam na dvor. Kraljica me zove u svo ju službu. - Kako ću se onda sastati s vama? Gdje? - zabrine se on. - Još lakše nego dosad. Tamo u blizini kraljevskih ureda naći će se paž Stjepko. Kad god imate kakvu vijest za mene, zovnd- te paža neka mi javi. - I vi ćete doći? - Ili ću vam poslati poruku gdje vas čekam. - Ako Filipec ne izvrši obećanje? - Onda ću ja moliti kraljicu za vas. Jesmo li, dakle, spo razumni? - Služim samo vama, vašoj ljepoti. - Samo našem velikom cilju. - Da, služim velikom cilju. U grlu ga steže. Smućuje ga njena blizina, samoća, tišina. šuti. Gleda je. Čini se da se već odvažio da je zagrli. Tog časa Gordana ustane: - Sad vas moram zamoliti da se požurite otići. - Moj ujak neće se još dugo vratiti. - Mi u kući očekujemo gospodara.

- Vašeg muža? - Ne. On je daleko. Njegov otac vraća se iz Hrvatske. Vidje li ste sluge na dvorištu u svečanim haljinama. Čekaju svojeg gos podara. Mrko i teško mladić ustane d zlovoljno upita: - Kad ću vas opet vidjeti? - Uskoro. Za koji dan sjedit ćete u dvorskom uredu, a sada - do viđenja. Zagledao se u njene bademaste oči i od njihova sjaja zamrači mu se pa jedva nađe vrata. Ostavlja kuću osamljen. Buni mu se sva krv. Srce burno udara. Na zraku se osvijesti. "Zove me saveznikom, a želio sam da me zove ljubavnikom". I preplaši se i pogleda u kuću: "Kad bi ti naslutila. Očarala me. Sad mi je već jasno. Ne mogu drugo, nego da idem za njom. Ona od mene čeka žrtvu za plemenite ciljeve. Kako je divno govorila. Mogu li se preobraziti da budem ono što ona u meni nazrijeva?" "Pokušat ću. Ako uspijem? Što onda? Služit ću njenoj ljepoti, ona to neće opaziti. Evo, ne opaža koliko gorim. Neka misli da sam plemenit. Onda će me ljubiti." A dotle je Gordana sjela da piše vojvodi Iločkom. "... Osjećam zadah dima nekog podmuklog požara. Sutra polazim na dvor kraljici. Možda tamo nađem žarište podmetnute vatre. Jer negdje se nalaze palikuće. Filipec vijeća s egerskim bis- kupom. Našla sam saveznika u njegovoj kući. Ovog je časa ostavio moju odaju. Pokušala sam oplemeniti razlog što ga navodi da mi služi. Ovako mislim ukloniti opasnost da mi se razotkriva, jer bih ga morala otjerati i tako izgubiti njegovu pomoć. Preko tog mladića otvara mi se pogled kroz vrata iza kojih se okuplja pogibelj. Ne mogu se oteti osjećanju: nešto se sprema što bi nas moglo teško iznenaditi. Stoga vas molim požurite se. Princ vjeruje u sve, samo ne u izdaju. Ne velim da je očekujem, ali sve više ulazi u moju dušu tjeskoba od nečega što ne vidim, a ipak osjećam. Vele da je kraljica sva uz princa. Ne mogu vjerovati. O tom ću se uvjeriti kad budem na dvoru i zato sam odlučila da idem k njoj. Varadi još čami u tamnici. Nije li to početak onoga čega se bojim? Odlučujuće ljude veže prisega kralju. Gotovo mi se čini ružnim što se u meni rađaju sumnje da bi mogli prekršiti prisegu. Bilo bi to i odviše, aragonski. Dođite, vojvodo prije izbora da ne bude prekasno. Ne mogu završiti svoje pismo kao vi, vojvodo. Odviše sam predana zavjetu zadanog Ivanu Cesmičkom. Kad završimo djelo i njegovoj misli izvojštimo pobjedu, potražit ću odgovor u svojem srcu." Dovršivši pismo, zovne Gordana s trijema četovođu. - Odredila sam te da noćas bdiš. Dakle, pazi: sutra kaži svima da sam stigla noćas, a mladi je gospodar istodobno otpu tovao. Sutra ujutro idem u dvor, a ti putuj u Hrvatsku s vojvodi nim glasnikom. Reci mu sve što se ovdje događalo. Pismo spremi što najbolje možeš. - Vaša milosti, vojvoda će me prokleti ako se vratim. - Kad te ja šaljem, ne može te ni ukoriti. Dopratit ćeš voj vodu na Budim. Putuj sutra čim ja odem u dvor. MAKSIMILIJAN NJEMAČKI Nestrpljivo sjeda Beatrica k doručku. Na bijelom stolnjaku s izvezenim kraljevskim grbom stoje srebrne zdjele, ukrašene zlatnim rubovima. Pune su svježih kolačića, pečene divljači, ukrašene hladetinom i maslinama. Mlade dvoranke nose riblju juhu. Paževi donose južno voće na stalku od srebra što ga drže anđeli od suhog zlata. Uzima zlatni jedaći priboj Brat Đovano i sestra Izabela sje-°e joj nasuprot. Ne govori s njima. Jedva ih zamjećuje. Zamišljena gleda u tanjur od majolike i pije iz kristalne čaše s urezanim

kraljevskim grbom od zlata. Ali misli su joj daleko od jela. Katkad digne vjeđe i pogleda u zlatno kazalo ure na ormaru. Potkraj doručka ulazi Enriko. Kraljičin pogled istražuje mu lice. Oči su mu strasno uprte u Izabelu. - Moraš se strpjeti, Enriko - odgovori kraljica njegovu po gledu. - Sad smo u koroti, ali kad skinemo crninu, tvojoj čežnji bit će udovoljeno. Imaš li kakvu vijest? - Vaše veličanstvo, prečasni gospodin Ranzano čeka. Spustivši iz ruke voće, ustane i bez riječi pohiti u narednu odaju. Ranzano se duboko pokloni kraljici i primijeti: - Veličanstvo nije dobro spavalo? Brojim sate od Franceskova dolaska. A svaki je dug kao čitav dan. - Sigurna pobjeda očekuje se teže od poraza. Ipak sve ide divnim redom, ne valja da trošite snage. - Pravo velite: divnim redom, a Gordanu su pronašli. - Napokon. Gdje se krila? - Pokojni kralj odredio je da se makne iz Budima. Matija je znao kolika se opasnost krije u Gordani za njegova sina. A sad princ sam dovodi na dvor potporu mojim osnovama i svojoj pro pasti. - Dakle, Gordana se vraća na dvor? - Čekam je danas prije podne. Pazite kako će se princ izmi jeniti. Sve njegove misli, svu pažnju zaokupit će mu djevojka. - Samo ako Bakač ne spozna opasnost i ne ukloni djevoj ku? - Spriječit ću mu ako bi se odvažio. Nestrpljivo čekam Gor danu. Gotovo kao i Franceska. - Neka veličanstvo pripazi: strast napuljskog princa prema Gordani još nije izgorjela. Ako vam pokvari račune? - Aragonci žrtvuju sve lične želje vlasti. Francesko me neće izdati. Samo da se već jednom pojavi. - Kraljevski odbor je za sedamnaest dana. - Niste ništa nova opazili na dvoru, Ranzano? - Sve je mirno. Biskupi Filipec i Bakač rade u kraljevskim uredima. Princ je danas s njima nešto vijećao, ali vrlo kratko vri jeme. PrinceTo raspoloženje pokazuje znatnu promjenu: mir i spo- kojnost. - Jer dolazi Gordana. - Možda i zbog toga što se jučer pojavio njegov drug Da- mir. - Dakle, njegovi se pristaše okupljaju? - Damir se opet nekuda izgubio. Danas ga ne vidim na dvo- ru. - Sigurno su ga poslali u Hrvatsku vojvodi Iločkome. Neka” se samo ta slavenska čeljad veseli svojem miljeniku. Zaokrenut će im vratom aragonci. A što rade milanski poslanici? - Dakle, njegovi se pristaše okupljaju? - Mafeo se propitkuje za zdravlje vašeg veličanstva. - Nježni licemjerac. A lijepi Marcelo ne pita za mene? - Prolazi dvorem poput sjene i šuti. - Savršena budala. Još me ljubi. - Možda vam to još donese koristi, veličanstvo? - Osjećam da se nešto događa. Približuje mi se nešto veliko, važno. Taj osjećaj dopire mi do kosti. - Možda se u dvoru približava njegova visost Francesko. - Ispunilo se vaše proročanstvo. Idite, ne mogu govoriti. Kad bude što važno, dođite, ili ću vas pozvati. Legne na grimizni ležaj. Zaklopi oči. Hitre misli prebiru osnovu, jasno izgrađenu, odasvud zaklonjenu od svake opasnosti. Zabavlja svoju maštu,

proživljava uspjehe svojih namjera, pobjedu svojeg cilja. Razblažuje se gledanjem u budućnost. Podaje se užitku svojih trijumfa nad protivnicima što u njenoj predodžbi leže savladani, zgaženi moleći milost. A ona im se smije gordim smijehom aragonske zluradosti. Netko otvara vrata, ulazi i dodiruje joj ramena. Trgne se kao od sna i spazi Nardelu. - Zašto me smetaš, stara? - Njegova visost je vani. - Princ Ivan? - Princ Francesko. Gotovo jurne s ležaja, bez daha hiti k vratima i sama ih otvara. Raskriljenim rukama utrči k njoj Francesko i ogrli je. Ali ona se nestrpljivo izvine iz njegova naručja i zagleda mu u oči. Istražuje ih. - Tvoje lice sjaji, Francesko? - Jer nosim sunce. - Nardela, zatvaraj vrata. Nikog ne puštaj k meni. - Govori, Francesko! Osjećala sam tvoj dolazak. Ovaj veliki čas živio je u meni svu noć, čitavo jutro. Dakle, govori. Došao si k Maksu, navijestio mu kraljevu smrt... - Već je prije mene zasnao za kraljevu smrt. Krasan je to muž, Beatrice. - Rekao si mu? Predložio da me zaprosi? - Pri prvom susretu. - Prihvaća ponudu? - Nije lud da odbije. Prigušeni, napola divlji krik izlazi iz njenih usana: - Hosana! Hosana! Kraljevsko kopile pada u blato odakle je nastalo. Uspravila se, preobrazila. Udovička tuga pada joj s lica kao veo s glave. Trijumf pobjede sijeva iz zjenica. Zaogrće se plaš-tem vlasti: I čini joj se da gazi po Ivanovu tijelu. Vladati, zapovijedati. To je vrhunac svih njenih čežnja. - Zarobila sam ovo kraljevstvo. Svi su moji, Francesko! Svi pod mojim nogama. Ne može sjesti. Ide odajom. - Pričaj, Francesko. Slušam pobožno. Ali redom. Sve redorfl pričaj. - Stigao sam na granicu u ranu zoru. Odmah sam pošao u dvor, knezu, gdje stanuje nasljednik Njemačke za svojeg boravka^ na granici. Dvor je velik. Ne odviše raskošan. Najavio sam se knezu domaćinu i rekao tko sam. Knez mi odredi odaje da se odmorim i obeća da će me najaviti Maksimilijanu. Odjenem sve čanu odoru i čekam. Beatrica ne trepne okom. Samo joj se lica rumene. - Dva sata nakon mojeg dolaska već mi jave da me nasljed nik čeka. Beatrica se makne. Labuđi vrat se produži. - Uvedoše me u kneževsku dvoranu, punu štitova. Iz nekog naslonjača digne se muž. Zapanjen stadoh. Njegova ljepota me zbuni. Visok, vitak, plavokos, velike svijetle oči, pune lijepe us ne, divan orlovski nos, nešto rimsko u njegovim crtama, baš car sko. - Dobro, dobro, što reče? - prekine ona nestrpljivo hvalos pjeve o Maksimilijanovoj spoljašnosti. - Taj divni muž dolazi mi u susret otmjenim hodom, pri jaznim izražajem, lijepo mu lice ni časa ne gubi neki unutrašnji smiješak što se ne očituje samo na usnama. - Što je rekao? - još nestrpljivije pita ona. - O tome go vori.

- Poklonim se. On mi uzvrati poklon i reče divnim glasom: "Dobro mi došli, visosti. Vrlo sam počašćen", a ja odgovo^ rim, ponovo se poklonivši: "Na meni je čast što se smijem pokloniti veličanstvu". Tada mi on pruži ruku i sam pomakne naslonjač i reče: "Velika mi je čast što me nenadano usrećuje svojim posjetom sin moćnog napuljskog kralja. - A što je rekao nakon toga? - pita Beatrica uzbuđeno. - Rekao je, poklonivši se: "Neizmjerno sam ponosan odlikovanjem što mi njezino veličanstvo šalje kao poslanika vlastitog brata". - Zatim mu priopćim u tvoje ime glas o kraljevoj nenada noj smrti. On mi odgovori da je žalosna vijest dospjela k njemu već dan prije mojeg dolaska i vrlo ga potresla, jer je on... Kraljica prekine bratovo pričanje? - Nakon toga si odmah počeo govoriti o novom kralju? - Rekao sam. "Teški su dani svanuli jer pokojni kralj ne ma zakonitog nasljednika." - Kako se držao kad si izgovarao te riječi? I Sasvim mirno. Njegove velike lijepe oči bile su uprte u mene. U njima ozbiljnost i pozornost. Slušao je, a ja sam ovako govorio: "Za kraljeva života radilo se o tome da princa Ivana posade na prijestolje. Kralj Matija nastojao je da sina pripravi vladanju i zacijelo bi uspio da je poživio još desetak godina. Nenadana smrt teško je zabrinula čitavo kraljevstvo. Staleži su sada prestravljeni zbog prinčeve mladosti, najbliži pristaše boje se njegova neiskustva, a protivnici opet jako ističu njegovo nezakonito porijeklo i tako je nastala opasnost." - A Maks sve vrijeme ništa nije rekao? Nije te prekidao? - Samo je pozorno slušao. Onda sam nadovezao: "Staleži naglašuju opasna vremena, mogućnost rata s Turcima." - Na to je Maks vrlo ozbiljno kimnuo: "Da, vremena su vrlo opasna. Svaki od nas ima zbog toga velikih briga." - A ja sam odmah nastavio: "Nakon nesretne smrti državnici su odmah uzeli vijećati i pozvali kraljicu da ona preuzme vrhovnu vlast, a da princa ne ozlijede, pridijelili su ga kraljici. Njezino veličanstvo kraljica sazvala je odmah izborni sabor za sedamnaestog svibnja. Međutim, desio se neočekivani preokret." "U kojem smjeru?" - Sad sam već govorio ohrabren i slobodan: "Možda je vašem veličanstvu poznato da se za kraljeva života velik dio staleža protivio nasljedstvu princa Ivana i uporno tražio neka se za nasljednika prijestolja proglasi kraljica Beatrica. Pristaše njezinog veličanstva toliko su porasle u krugovima najuglednijih velikaša da kralj Matija nije mogao provesti proklamaciju svojeg sina i tražio je potporu izvan svojeg kraljevstva. Tada je pokojni kralj saopćio kraljici pregovore što ih je započeo s njegovim veličanstvom kraljem Fridrihom, vašim uzvišenim ocem i vašim veličanstvom." "Da, pregovarili smo sve do kraljeve smrti" - odgovorio mi je Maks, a ja sam poduzeo posljednju navalu i rekoh: "I nastao je preokret. Staležima je poznato da je kraljica uz pokojnog sudjelovala, dapače i vodila svu upravu kraljevstva, znano im je koliku moć uživa kraljica našeg kraljevstva, potporom moćnog napuljskog kralja i njegovih veza u Italiji i rimskog pape. I tako se tada davni kraljičini pristaše pomnožiše i zatra-žiš od kraljice da nju biraju za vladara kraljevstva. - A on? što on? - drhtavo pita Beatrica brata. - Gledao me prijazno i primijetio: "Teško breme navaljuju na leđa njezinom veličanstvu." - Presretan zbog tih riječi sav sam prosijao i nadovezao: - - ¦ - ,~ - - ,. 167

"Gotovo iste riječi izgovorilo je i njezino veličanstvo. Dugo se skanjivala i najposlije me pozove i odredi da odmah putujem do uzvišenog nasljednika Njemačke s važnim prijedlogom." - Na to se on sagne bliže k meni. Osjećao sam kako teško očekuje moj prijedlog i ohrabri me: "Slušam vašu visost!" - a ja rekoh: "Njezino veličanstvo osjeća da je ovo breme teško. Unatoč svom uvjerenju kraljica želi da nastavi pregovore što ih je vaše veličanstvo vodilo s pokojnim kraljem. Da, veličanstvo, sasvim tako. I zato njezino veličanstvo donekle mijenja sadržaj pregovora. U potpunoj tajnosti ponudili su predstavnici staleža kraljici krunu. Po svojim umnim snagama ona je doista nadarena da upravlja kraljevstvom, ali kako su vremena opasna morat će jednom položiti udovički veo i pružiti ruku nekom vladaru da s njim podijeli vlast. - A on? - dahne Beatrica - što je na to on? - šutio je. Zjenica mu se širila, a ja završih: "Njezinom veličanstvu poznati su uvjeti ugovora kojim se kralj Matija obavezao njegovom veličanstvu i poručuje ovo: voljna je svoje pristaše sklonuti da izaberu vaše veličanstvo za kralja. Tako bi vaše veličanstvo dospjelo na prijestolje, dobilo natrag Beč i sve osvojene njemačke zemlje." - On na to ozbiljno primijeti: "Vaša milosti, vaši staleži nikad neće pristati da biraju mene." "Hoće ako im kraljica pismenim ispravama dokaže da je vaše veličanstvo zaprosilo ruku kraljice Beatrice ..." - A on? - rastvori oči Beatrica. - Maksove oči napune se sjajem kakva nikad nisam vidio u očima ljubavnika. Lice mu je vedrina, riječ prigušeni kliktaj: "Njezino veličanstvo obasiplje me divnim povjerenjem i velikom srećom." - Ah! - uzvikne Beatrica i klone bratu oko vrata. - Tada sam rekao: "Ovako bi se jedino dala mirno urediti tražbina vašeg veličanstva i želja naših staleža da kraljica ostane na vlasti. Dok se uzmogne provesti vjenčanje, njezino će veličanstvo vladati mudro primajući savjete vašeg veličanstva." - Na to Maksimilijan upita: "Ako vaši staleži ne pristanu da biraju mene?" - Vaše veličanstvo neka skupi vojsku. Naravno, za to je pot rebno mnogo novaca, ali kraljica će vašem veličanstvu spremno otvoriti svoje bogate blagajne. Kad staleži to doznaju, pristat će. . - On je na to odgovorio vedro: "Vrlo dobro zamišljeno, upravo genijalno. Divim se njezinom veličanstvu. Osnova je neprispodobiva." 168 Dakle, veličanstvo prima? - upitam ja, a on odvrati: "Moj otac ne bi mi oprostio kad bih bez njegove privole dao odgovor. Posljednju uvijek ima moj otac. Odmah ću poslati brzo-teču i zamoliti njegovo mnjenje. A dotle molim vašu milost da mi bude dragi gost i mili brat." - Mili brat - usklikne Beatrica. - Dalje, dalje - požu ruje. Nakon toga povede me Maks u blagovaonicu i pogosti do ručkom. Njegov kuhar mi nije ostavio tako dragih uspomena kao njegov gospodar, ali u sreći uspjeha jeo sam njemačke kisele medenjake, neukusno pečenje i pio vino koje miriše na staru bačvu. Poslije doručka on je odmah sjeo da piše ocu i otposlao brzoteču. - Jeste li razgovarali o mojoj osnovi? - Ispitivao me o svemu, podrobno, kako je s princem, sa staležima, o državnicima, o svemu, a ja sam mu pripovijedao. Tri dana nije Maks htio da se odijeli od mene. Obasuo me toli kom ljubaznošću, tolikom pažnjom da se nisam mogao naužiti

divnih nada. Moj dvorski meštar Bepo naučio je među njemačkim dvoranicima kako se čitav dvor pita: što li sam to donio njihovu Maksu kad me obasiplje tolikom gostoljubivosti. Rekli su: otkako je udovac, nisu ga vidjeli toliko sretna i blažena kao od dana kad sam ja stigao na dvor. četvrti dan vratio se brzoteča. Toga da na spremio sam se na odlazak, samo sam još čekao na pismeni upros. - I dao ti je? - Poslije doručka, pošto smo veselo razgovarali o lovu, on po žali što već idem i zamoli me neka dođem pred odlazak da uz mem pismo za tebe. Drhtao sam od radosti, opremio se i u put nom odijelu došao da se oprostim. On me zagrli i reče: - Vaša visost priredila mi je divnih časova. Želim ih što prije obnoviti. Molim da predate njezinom veličanstvu ovo pismo. Ono sadrži odgovor mojeg oca i moj. Nadam se da će njezino ve ličanstvo biti zadovoljno. Ispratio me pred dvor i čekao dok se nisam popeo na konja i odjahao pun sreće. - Pismo! Daj pismo - trgne se kraljica i pruži obje ruke. - Dopusti da raskopčam haljetke. Takvu dragocjenost morao sam pomno sakriti. - Evo njegova pečata - pokaže Francesko. Drhtavim rukama hvata Beatrica pismo. Prsti joj dršću, raz-dirući dvorski pečat. Pečat pucketa, grudi joj se nadimlju, srce lupa. - Nikad žena nije tako pohlepno otvarala pismo svojeg dra gog - šapne Francesko, s užitkom promatrajući svoju sestru. Papir šušti u njenoj ruci. Zjenice traže, drhte, slova lete kao roj mušica. Rastvara vjeđe, upija naslov svakim vlakancem svojeg tijela. Drhte joj ruke. Papir pada na pod. Zamagljene zjenice zure. S lica nestaje krvi. Sva se pretvara u mramor. - Beatrice! Zaboga, radost te ubija. Brat priskoči i hvata je oko struka. - Sestro draga, saberi se. I posjedne je u naslonjač. Ona bulji preda se bez riječi, kretnje i daha. Strava mu stisne srce. što se dogodilo? Okrene se. Na podu leži pismo. Skoči, podigne ga. Ruke mu zadrhtale. Čita poslanicu njemačkog Maksimilijana Beatrici: "Vaše veličanstvo, Moj uzvišeni otac ovlašćuje me da zahvalim na velikoj časti što ste nas po svojem visokom poslaniku obavijestili o teškim časovima i velikoj boli. Smjerno podastirem svoju duboku sućut nad udarcem koji je zadesio vaše veličanstvo i zavio velom udovice. Molim da primite dokaz mojeg najdubljeg prijateljstva koje se nikad neće promijeniti. Maksimilijan." Francesku se čini da je udario grom. Oboje su ošinuti, opaljeni bačeni na zemlju. Francesko plane: - To je napisao taj nitkov? Ovako je pisao dok mu je izra žaj lica klicao: primam. Ovako je pisao dok mu je lice sjalo sre ćom. To je snovao dok mi se ulagivao, ispitivao, istraživao, divio se tvojoj osnovi, uživao u njoj, neprestano sipajući u moju dušu nade. To mi je pismo pružio slatkim smiješkom i riječima: "Na dam se da će veličanstvo biti zadovoljno kao što smo zadovoljni i mi!" Kraljica dršće. U jednom času sjedila je na prijestolju, u drugom leži pod njim. - Proklet bio, prokleto mu bilo koljeno. Kopiletu će dati svoju kćer. Njega će podići na prijestolje, a ja ću lutati ovim dvoranama kao sablast, okradena, opljačkana, orobljena. I pade nauznak. - Ne očajavaj, sestro. Još nije izgubljeno. Priroda te stvo rila za prijestolje. - I prevarila. Gnusno. Zašto baš mene? I onoj kraljevoj

djevojčuri dala dijete, a meni ga uskratila. I zarida, grčeći se. - Beatrice, ne jauci. Nitko nije uvrijeđen. - Jaučem, urlicem za sinom kojeg nisam rodila. Zašto me priroda okrala? Zašto nije blagoslovila moj brak? I drač klije i nastavlja život, a ja, princeza napuljska, ne nastavljam život slav nog roda? - Zaustavi smrtonosan očaj, sestro. Ponovo zarida. - Smiluj mi se, sestro. Saberi se. Jadikovanje ne pristaje aragonskoj princezi. Radije kuni, gazi, lomi, ubijaj, ali ne tuguj. - Ne tugujem. Ja optužujem! Optužujem prirodu i boga. Po slali su me na svijet iz kraljevskog krila, a oduzeli mi nasljedstvo. Optužujem ih za svoje pravo. Svoje vlasništvo obećano, dano, za pisano svakoj ženi na svijetu. Optužujem sve, i nebo, i zemlju zbog prevare. Više ne može govoriti. Jeca. Francesko kleči uz nju, miluje joj kosu. Nakon male stanke opet se uspravi: - Zar ću se i dalje ponizivati, pretvarajući se pred Ivanom, izmetom koji mi je zagorčio čitav život? Zbog njega sam istrošila mladost, tražeći oružje u borbi da mi kralj ostavi u baštini žez lo. Ni časa mira. Beskrajni dvoboj s kraljevim kopiletom. Kreše va na život i smrt. Đavoli su mu bili na pomoći, čitav pakao da me orobe za moje pravo, jedino moje pravo. A sad? Stojim tu nasuprot ovom otpatku neke prostačke djevojčure, izgubljena, orobljena. On je bič kojim me bičuje sudba. On je moj mučitelj, moj usud, moj krvnik. Baca se po ležaju, razdire grimiz, savija se i opet baca nauzmak. Francesko uzalud nastoji da je utješi. Tada se dosjeti da posegne za sigurnijim lijekom i prišapne joj: - Da nema princa Ivana, bio bi kralj ostao u tvojoj vlasti, osigurao bi ti vlast. - Da nije bilo njega, kralj bi još živio. Da. Za njega je istro šio snage da izvabi, kupi, iznudi pristaše svojem kopiletu. Njega je smrt bacila u grob, a mene pod noge prijestolju. A to je isto. Sasvim isto. - Onda se osveti. Ova riječ ulije joj snagu, život. Uspravlja se, diže glavu. - Osveta, osveta puna grozote. Dođi osveto, pristupi. Daj mi utjehu. Sav moj život neka je posvećen toj osveti. - Opet si našla sebe, Beatrice - reče Francesko. A ona usklikne puna nade: - Osveta neka je svaki moj dah, svaka kap moje krvi. Napad očaja se gubi, ustupa napadu osvete. - Moram ga smrviti. S kraljevskom krunom na glavi strova liti u ponor napuljskih oštrica. Bodeži ga čekaju. Ustala je, pošla k stolu i uzela Maksovo pismo: - Prokleti kukavče. Platit ćeš mi to. Čim se sastane kraljev sko vijeće, predložit ću neka mu na granicu, kao odgovor, pošalju crne čete. Uzdigla je glavu. Više ne bukti. Plamen se stišao i sad gori tiho punim žarom. - Neka dođe Ranzano. Dignut ćemo jugovinu s Napulja. Francesko ode da potraži napuljskog poslanika. Kad se poslanik poklonio kraljici, ona mu bez riječi pruži pismo njemačkog nasljednika prijestolja, gledajući mu u lice dok je čitao. Kimnuo je i vratio pismo kraljici. Ona prošapće bijesno: - Kakav poraz. Gadi mi se zbog tog poraza. - Poraz još nije slom, veličanstvo. - Slaba utjeha.

- Veličanstvo vaš slavni djed i vaš slavni otac zasjeli su na napuljsko prijestolje, pregazivši žive i mrtve. - Njihove su borbe bile lake. Tko nije pod oštricom, suno- vratio se od otrova, a ovdje u tom barbarskom kraju ne možeš učiniti ono što se može u Napulju. - Može se, veličanstvo. - Otrujte kraljevsko kopile. Otrujte Ivana ako se usuđujete. - Još danas, kraljice. - A kad osvane sutrašnje sunce, mi ćemo ležati u tam nici. Svi i vi, i ja. Barbarska čeljad ne poznaje vladarskih pra va nad ljudskim životima. Ova divlja horda još ne zna da je Bog dao vladarima živote podanika. Neznalice su to, prostota odnjihana u gluposti. Najveći velmoža ovog kraljevstva gluplji je od posljednjeg napuljskog roba. Oko napuljskog kralja pa dale su lešine kao suho lišće, a Napulj? Ni okom nije trepnuo. Ne dodirnite se toga kopileta, ne otrujte ga jer neću da mi lijepo mlado tijelo raznesu barbarske sjekire. Posegnut ću za njihovim oružjem i dotući ih. Kći kralja Ferantea neće mi rovati. - Vječna šteta, ali moglo bi se bez vaše krivnje. - Egerski biskup sa svojim pristašama. Zašto su zatražili sastanak s vama? - Nema sumnje: želi me odvratiti da podupirem Ivanov izbor. - Prije svega egerski biskup mora vam reći što želi od vas, a onda vi možete postaviti uvjete, a u času opasnosti otrov. Dok su o tom raspravljali, uđe u odaju Francesko, napa-" dno uzbuđen: - Beatrice, pred zidinama dvora stoji egerski biskup. Ne puštaju ga unići. Nije se dao otpremiti i zatražio je neka ti jave njegov dolazak i molbu da ga primiš. Poslanik i kraljica se zagledaše. - Dolazi prije urečenog roka. - Veličanstvo, nešto se važno dogodilo kad se toliko žuri. Odmah zatim uđe u odaju dvorski meštar grof Enriko i saopći Beatrici molbu egerskog biskupa. Ona izreče nalog da ga puste u dvor i uvedu u njezinu dvoranu za primanje. Savjetovala se još neko vrijeme s Ranzanom, a onda uputila u zlatnu dvoranu gdje je već čekao egerski biskup. Prešla je prag u dubokoj crnini. Na licu joj žalost. Ona mu ponudi stolicu nasuprot svojem naslonjaču. Vaše veličanstvo, molim oproštenje što sam se usudio doći već danas i gotovo provalio do vaše uzvišene ličnosti. - Dobro ste mi došli uvijek u svako doba - odvraća ona žalostivim glasom i uvjerljivom tugom, vješto skrivajući uzbuđe- nost zbog njegova nenadana dolaska. I ušuti da ga prisili govo riti. Očekuje nešto važno. - Veličanstvo neka mi dopusti da razjasnim. - Slušam vas, dragi prijatelju. - Doznao sam neki čudan događaj što se zbio s bivžom ljubimicom dvorankom vašeg veličanstva, Gordanom. - Za to dolazi ta budala?" - govori u sebi razočarana Beatrica, ali ne reče ništa. - Mladi plemić Bela Ferenci varkom ju je odveo u svoj dvorac, ne znam s kakvim namjerama, ali ondje se desio moj nećak Robert Kalosi i spasio vašu dvoranku. I sada je Ferenci okrivio mojeg nećaka zbog nedostojnih namjera, a ja sam se požurio da vašem veličanstvu kažem istinu. Robert je dobro znao koliko vaše veličanstvo cijeni svoju dvoranku i samo ga je ovaj

osjećaj potakao da je dovede u Budim. - Vašem nećaku iskazat ću za toliku žrtvu svoju hvalu. Mladom spasitelju odredila bih ionako nagradu čim bi me Gor- dana obavijestila o njegovu plemenitom činu. Međutim, vaša pre- časnost željela je sa mnom govoriti o nekim drugim stvarima - nadoveže ona, prekinuvši razgovor koji je nije zanimao. - Iskoristite ovu priliku, gospodine biskupe, da se ne morate tru diti k meni u nedjelju. Male crne biskupove oči gledaju kraljicu mirnom prodir-ljivošću. - Veličanstvo je pristalo potkraj kraljeva života uz prin ca Ivana, a danas, kažu, svom snagom pomažu prinčeve pri staše? - Činim ono što mislim da je u korist ovog kraljevstva. - Veličanstvo misli da će taj mladić doista usrećiti kra ljevstvo? - Prihvaćam ono što misli vijeće i gajim nadu. - Žrtva vašeg veličanstva vrlo je lijepa i plemenita. Ona ne odvraća i teško čeka njegov prosvjed protiv Ivana. - Osim toga, veličanstvo, vremena su burna i opasna, a princ je vrlo mlad. Trebat će mu uz bok odličnih savjetnika. - Ni u to se ne kanim upletati. Samo sam nakanila da kraljevstvu, dragog mi pokojnika, pomognem i kandidata ko jeg odaberu staleži poduprem moćnim vezama svojeg oca na puljskog kralja, njegovim prijateljskim odnosima na dvoru svetog oca pape i bogatstvom moje obitelji. Moj otac u tu će mi svrhu otvoriti pune blagajne. Pošto većina kaže da je princ Ivan nada kraljevstva, ja im se odazivljem. - - Veličanstvo se potpuno promijenilo. - Ne, gospodine biskupe, drugi su se promijenili, a ja ne že lim biti kamen smutnje u ovom kraljevstvu. "Nije li ti ovo dosta jasno"? - misli Beatrica. - Dopustite mi jedno pitanje, veličanstvo. - Pitajte što god želite, dragi prijatelju. - Kad bi većina staleža odlučila da izabere za kralja drugu ličnost, bi li mu vaše veličanstvo pružilo svoju moćnu, veliku pot poru? - Da, prošle godine spominjalo se samo jedno ime, moje. I vaše pristaše prisegle su na nj. - Veličanstvo, ja i danas još nosim u svojem srcu vaše uz višeno ime. I kad vremena ne bi bila tako teška, a budućnost opasna, ne bi mi bilo nemoguće provesti svoju davnu osnovu. - Rekoh: kad bi mi predložili drugog, tek onda bih mogla izreći svoju odluku i svoje uvjete. Ggvorila je prijateljski, ali egerski biskup nije nadovezao ono što ona očekuje. Naprotiv, on ustane i nakloni se: - Vašem veličanstvu zahvaljujem što me počastilo dozvo lom da vam kažem sve što znam i što osjećam. Dubokim poklonom oprosti se biskup i ostavi dvoranu. Sva raspaljena pohiti kraljica u svoju privatnu odaju gdje su čekali Francesko i Ranzano puni nade. - Hulja! Hulje su svi - vikne ona bijesno. Izražaj njenog lica i te riječi teško zabrinu i napuljskog poslanika i Franceska. - što je rekao? - pitaju obojica istog časa. - Navijestio mi je svoju izdaju. Licemjernom žalošću nagla šava da me ne želi posaditi na prijestolje jer su vremena teška i opasna. - Za koga će, dakle glasati? - Izmicao je odgovorom, a najposlije utvrdio da ne zna. Drski lažac. - Zašto je, dakle, došao?

- Tobože zbog Gordane, a zapravo mu se žurilo da dozna hoće li Beatrica aragonska pristati uz njegova nepoznatog kandi data. Želi da mu bez ikakva uvjeta pomažem protiv same sebe. - Zar je poludio? - usklikne Francesko. - Odrekli su se mene, a traže moju pomoć. Dvostruko me vrijeđaju. - Vaša je mudrost vazda na svojem mjestu, veličanstvo. Ne biste li mi mogli saopćiti čitav razgovor da ga proučimo? Sjeda k stolu i pripovijeda redom. Poslanik hvata riječi, obnavlja, razglaba i ogledava tajfcoviti smisao svake rečenice. Kad ona završi, sve troje ušuti. Razočarani su. Nakon dugog razmatranja poslanik se primakne kraljici: Biskupov dolazak jasno pokazuje da se nešto događa iza zidina njegove palače. U palači egerskog biskupa postavili su novog kandidata za prijestolje. - I računaju na vašu mržnju prema princu Ivanu. Glupi barbari misle da ću se zadovoljiti osvetom. Za koga su se odlučili? Koga su to mogli odabrati na moje mjesto? - Da nije Maks? - upadne Francesko. - Vrlo vjerojatno - potvrdi poslanik. - Onda ću ja razviti sve snage za princa Ivana - strastveno odluči Beatrica. - Što misli velačanstvo kakav bi bio vaš položaj u kraljev stvu kad bi netko od stranaca zasjeo na prijestolje? Maks ili bilo tko? - Nisam o tom ni razmišljala. Toliko sam se pouzdavala da će Maks prihvatiti moj prijedlog. Vi mi očito želite nešto naročito predložiti, Ranzano? - Predložiti nikako, već samo potaknuti kraljicu da razmiš lja i o tome. - Nema mnogo što da se razmišlja. Nijedan stranac ne bi se brinuo što će biti sa mnom. - Prije nego što se kraljica odluči neka dobro promisli. Jedva što je počela misliti, obuzme je gnjev: - Izdali su me, hulje. Podlo izdali, Ranzano, preda mnom se otvara strašan ponor. Danas prije podne dva golema poraza. - Opetujem što sam naglasio prije jedan sat. Još nije slom. - Preda mnom je tmina, neprovidna, a vi ste rekli: "Nikad nisam bila tako jaka kao nakon kraljeve smrti." - Ponavljam to i sada. Veličanstvo, prinčevi pristaše vas tre baju i njegovi protivnici. Vaša mudrost znat će to divno isko ristiti. Ležeći, ostala je sama i smišlja: što je pred njom? Ide li u susret još većim porazima? Tko se to pomalja u palači egerskog biskupa da joj uzme vlast? Tko? Razmišljanje joj smiruje krv. Mozak uzima prevlast nad plamtećim srcem. Kao da stoji posred kule, opsjednute tvrđave, i promatra neprijateljske logore. Tu pred tvrđavom, posve blizu, brojna jaka naoružana prinčeva vojska. A tamo daleko? Tko? Ne zna, ali netko jest. I vreba, što? Da udari princa u leđa, a nju u grudi. Da razruši njene utvrde, uzme joj krunu, vlast, da uđe u ove prekrasne dvore, uzme joj sjaj, pravo, slavu, bogate kraljevske rudnike, sve što je dosad imala iz čega je zgrtala zlato. Što onda? Kamo će? Natrag u Napulj? Lišena prijestolja, posramljena pred cijelom Italijom. Ona, kći moćnog napuljskog kralja. Prije će umrijeti. Stoput radije umrijeti. Ne može izdržati u ovoj odaji. Pohiti u drugu, veću. Ide dalje i zaustavi se u dvorani pozlaćenih zidova. Pokućstvo presvučeno

zlatnim brokatom. Otvara mramorne dvorane i prijestolnu. To da prepusti drugome? Sve te divne zemlje, sve to bogatstvo? Prijestolje? Htjela bi da viče i da bije. Vraća se iz raskošnih odaja, baci se na ležaj od zlatnog bro-kata i zalijeva ga suzama. Skriva ih sama pred sobom, a ipak mora plakati. - Milo, drago veličanstvo. Starački hrapavi glas je budi. - Pusti me, Nardela. Idi. - Nije se odazvao kralj iz lijesa, Nardela. Lagala si. Nije se odazvao. - Očinjeg mi vida, pokoja mi moje duše. Odazvao se. Ne može biti drukčije. - Veličanstvo, Gordana čeka. - Gordana? Vrlo dobro. Kad je stigla? - Već davno, odmah poslije egerskog biskupa. - Poravnaj mi kosu. Uredi me. Gdje je Gordana? - Tamo u mojoj odaji. - Samo me uredi. - Obrisat ću vam suzice. - Ne, suze ostavi. Bog ih je poslao. KRALJICA OSVAJA GORDANU U krajličinu predsoblju čekala je Gordana. Znatiželjno razgleda odaju. Neuredno postavljene stolice oko stola dokazuju da se tu čas prije vijećalo. Na stolu leži nesmotana pergamena, napola zgužvana, a ipak, sadržaj je vidan. Primakne se i preleti pogledom Mak-sovo pismo. Sadržaj načas izazove njezinu pozornost. Odmakne se od stola i promatra zastor iza kojeg očekuje kraljicu. Kraljevska pojava u crnom velu ulazi. Oči su joj zaplakane, lice natopljeno tugom, pogled bolan. Tek prolivene suze nad vlastitom sudbinom, duboka bol nad svojim porazima, siguran su dokaz Beatričina tugovanja za izgubljenim mužem. Gordanin pogled upro se u nju. Ne može sakriti iznenađenje. Nikad je nije vidjela takvu. Kraljica je oslovi umornim glasom: - Dijete moje, napokon. Sad će mi odlanuti. Pristupi Gordani i ogrli je. Tolika ljubaznost izaziva neprijatan osjećaj: - Vašem veličanstvu smjerna hvala što me udostojalo poz vati. čekala sam te dugo. Jadno dijete. Što su od tebe učinili? Zašto te Ferenci odmamio u svoj dvorac? Reci mi sve. Ne znam drugo nego što on kaže: po kraljevu nalogu. Razumijem. Kralj je tvoju prisutnost smatrao opasnošću za prinčevo prijestolje. No, o tom drugi put. Drago mi je što si opet tu. Je li istina da se nećak egerskog biskupa pokazao vitezom prema tebi? On te izveo iz dvorca i doveo u Budim? Je li tako? - Da, veličanstvo, plemeniti gospodin Robert pružio mi je pomoć. - Kakvu nagradu želiš za nj? - Veličanstvo, zahvalila sam mu. Drugo mu ne mogu dati, a niti on što traži. - Osim tvoje prijateljske dobrote. Sa svoje strane želim pru žiti nagradu mladom vitezu koji mi te ponovo doveo na dvor. Možda znaš čime bih ga mogla obradovati? - Čini mi se da bi ga njegov ujak htio smjestiti u kraljevske urede, a i on to želi. - Zaslužio je mnogo više. Toj maloj želji lako ću udovoljiti. Sjedni, Gordana. Želim s tobom govoriti. Kako si divna. Još divni ja nego dosad.

Gordana se približi k stolu. Kraljica spazi Maksovo pismo. Pogleda na taj dokumenat, poraz svih njenih osnova, ponovo u njoj raspri bijes. Posegne za pismom, ponese ga prema ormaru i baci u ladicu gestom u kojem se odrazilo svo njezino razočaranje. Dok se vraćala k stolu, još uvijek sijeva mržnja u Beatričinu oku. Gordanina je pažnja prozire. Razabire Beatričinu klonulost. Čini joj se kao pobijeđena pa kani moliti milost. - Jadni naš, dobri kralj! - uzdiše Beatrica. - Nije slutio da ga u zasjedi čeka smrt. Nije li to upravo strahovita tragedija u oči proklamacije? - Da, kraljice, neprispodobiva tragedija. Povjerljivim glasom i kretnjama Beatrica nastavi: - Hoću da govorim s tobom, Gordana, kao što ni s kim nisam govorila. Znam, bilo je u prošlosti nemilih dana. Ali smo pregazili prošlost i zaboravili je. I ja i princ Ivan. Znaš li to, Gor dana? - čula sam, veličanstvo. - Danas mi je jedina zadaća Ivanu pomoći do prijestolja protiv onog luđaka Maksa koji se proglasio nasljednikom. I ponovo joj u očima usplamti mržnja. - Dok je u mojeg oca moći i novaca, taj naduti Nijemac ne može prijeći naše granice. Jedino se bojim da egerski biskup radi za njega. Malo prije govorila sam s njim i pokušala ga sklonuti za Ivana. Obećao mi nije niti se kako drukčije izjasnio, osim da ima nekog kandidata. - To je vrlo vjerojatno - odvraća Gordana. - - Mnogo se vijeća u njegovoj palači. Enriko je čuo razgo vore u biskupovoj sobi, ali vrlo tihe i nejasne. Ja sam ga, naime poslala k biskupu da čujem što misli. Obećala sam pokojnom kra lju da ću se brinuti za njegova sina, uz mrtvo truplo zaklela sam se Ivanu da ću mu biti druga majka. Izvršit ću to do kraja, pa do godilo se sa mnom što mu drago. Dok ona govori, obje se žene nevidljivo promatraju. - Znam, mnogi ne mogu zaboraviti da sam još prije nekoli ko mjeseci Ivana progonila mržnjom. Godinama sam nastojala izigrati njegovo nasljedstvo. I sad me sumnjiče. Ne mogu se oteti sumnjama u moju istinsku namjeru da želim poduprijeti Ivanov izbor. Je li tako, Gordana? - Nisam imala priliku ni s kim o tom govoriti. - Pa ipak, svi se oni varaju. Dobro sam promislila sve. Htje la bih da mi pomogneš i ti, pokaže li se da bih trebala tvoju su radnju. I zato te pitam, Gordana: vjeruješ li u iskrenost mojih namjera? - Veličanstvo, prije nego odgovorim, smijem li izreći ono što mislim? - Ovog časa ne samo da smiješ nego te molim da budeš is krena. - Kad sam doznala da se zauzimate za princa, nisam mogla sasvim vjerovati. Veličanstvo je dobro spomenulo: prošlost se umi ješala i zakrčila put pouzdanju. I evo, zaboravljam kad vam ot krivam svoje naj skroviti je misli. Njemački nasljednik prijestolja naglašava svoje pravo na ovo prijestolje. - Luđak! Bahati naduti luđak - ubaci ona s udvostruče nom mržnjom. - Recimo da ga ne podupire samo egerski biskup nego i svi staleži i da ga odaberu za kralja našeg kraljevstva ili da izaberu kojeg od drugih stranih vladara ili domaćeg velmožu. Što bi se u tom slučaju dogodilo s vašim veličanstvom? Beatrica ne trene okom, upijajući zjenice u Gordanine lijepe umne oči. - Maksimilijan bi sjedio na prijestolju i nastojao da bivša

kraljica što prije nestane iz kraljevstva. - Da se vratim u Napulj? - promrsi Beatrica poražena. - Maksimilijan, a s njim i svi drugi poznaju velike umne vladalačke darove vašeg veličanstva i baš bi zato smatrali prisut nost vašeg veličanstva opasnom. Dakle: prva bi im briga bila da udova kraljica ostavi zemlju. Njima ne bi trebalo vaših savjeta jer bi Maks, ili tko drugi, doveo sobom na prijestolje svoje savjet nike. Beatričino srce stegne se od jada, mržnje i straha pred istinom što se izvija iz Gordanina razlaganja. - Vaše veličanstvo doživjelo bi sudbinu kraljice Katarine, majke Ivana Postumatusa. Vi znate da je ona morala bježati ćz ovog kraljevstva i nikad se ne bi bila vratila da na njenu sreću pod srcem nije nosila nasljednika. U kraljičinu licu odrazi se muka kao da su je uhvatile tjelesne boli. - Sudbina vašeg kraljevstva bila bi dragovoljni povratak u domovinu. Detronizirana kraljica. Lišena krune, vlasti, lišena sve ga što bi mogla uživati do kraja u ovom kraljevstvu. "O tome sam čas prije razmišljala" - pomisli Beatrica i pot-krade joj se uzdah, makar je stisla usne da zadrži provalu očaja. - A novi bi kralj mogao vaše veličanstvo i silom poslati u progonstvo, samo da se oslobodi prisutnosti vašeg uma. - Silom bi me otpravili? U progonstvo - prenerazi se Beat rica. - U prošlosti ovog kraljevstva ima još težih primjera kad je novi kralj toliko nahuškao staleže da su nepoćudnu kraljicu mak nuli u tamnicu, dapače u grob. Sjenke skrivene strave probiju bijelu Beatričinu put i zadrš-ću u zjenicama. Gorda, gizdava, vlastohlepna kraljica klone pred tom slikom kao osuđenik pre stratištem. Gordana gleda kako pada u prah, lomeći rukama, moleći milost. Osjećajući snagu svojih prikaza, Gordana nastavi: - A na primjer, da staleži izaberu princa Ivana. Prije svega princ je sin pokojnog kralja koji je vaše veličanstvo ljubio, poš tivao i uvodio u kraljevske poslove. Princ ljubi svojeg oca i pri segao mu je da će vašem veličanstvu biti dobar sin. Svi mi zna mo prinčev značaj. Nikad neće prekršiti prisegu. Govorila sam s njim. On je pun vjere, čak i nježne ljubavi prema vašem veličan stvu. Dakle, princa sve upućuje da ne ogriješi dušu i mušku čast, nego da održi zadanu prisegu i časnu riječ. Uza nj, dakle, vaše veličanstvo ostaje kraljica, kraljica udova i pomajka. Zauzima prvo mjesto na dvoru, ostaje vlasnica i rudnika koje vam je da rovao kralj. Ostaje ono što je bila. Nova Gordanina slika donosi Beatrici zraku nade koja joj se odrazu je u očima. - Ali princ još nije vladao, neiskusan je, mlad, a vašem veli čanstvu privržen. Kolika bi to bila blagost za njega. - Bila bih mu uvijek spremna pomoći - sentimentalno pro šapće Beatrica kao sama za sebe. - Eto, veličanstvo. Sad mogu da vam odgovorim na pitanje: vJeruJem li u iskrenost vaše namjere da poduprete prinčev izbor. Razmišljajući o svemu tome, rekla sam sama sebi: nema sumnje, kraljica je o svemu tome razmišljala kao i ja. Kraljica je toliko mudra prema sebi i prema svojoj kraljevskoj ličnosti, toliko uvi đavna da ne bi nikako mogla potkopati princa u korist nekog drugog kralja. Jer svaki drugi uzet će joj sve što je posjedovala na dvoru i u kraljevstvu. Jedini sin pokojnog kralja, samo on i nit ko drugi pruža joj sva jamstva da sačuva svoj odličan položaj u ovom kraljevstvu do svoje smrti. Kraljica će mjesto pogibelji, - progonstva, prirodno odabrati svoj probitak. Dakle: moram vjerovati.

Svršivši svoje mirno, hladno razlaganje, upre oči u Beatričine zamišljene, izgubljene misli što joj razotkrivaju jasno njezin položaj. A palo je to razlaganje upravo u času njezina poraza kod Maksa i egerskog biskupa. Maks njemački nikad neće zaprositi njenu ruku niti će joj biskup egerski ponuditi krunu. Pod nogama joj izmiče ne samo prijestolje nego i tlo kraljevstva. "Da, ova djevojka govori istinu, jedinu istinu. Pred tim ne može ustuknuti. Ova istina leži pred njom kao jedini put upravljen k prijestolju." Promatra taj put, otvoren, ravan i siguran. A drugog puta nema ni blizu ni daleko. Uspravivši pogled, reče tiho, ali odlučno: - Pogodila si, Gordana. Drukčije ne bi bilo moguće da se od ržim. Danas nitko ne bi ženu birao na prijestolje jer su vremena burna i opasna. Tako misli i biskup egerski i svi, čak i ja sama. Dakle? Ne preostaje mi drugo nego da se založim za princa. Tog se časa sjeti i svoje zakletve pa se brzo i ispravi, dodavši: - A obavezuje me i zakletva zadana kralju i njegovu sinu. Nas smo dvoje sklopili prijateljstvo i želim da princa nitko ne odvrati od mene. - Zar možda pokušava? - Ne znam. Biskup Bakač neobično se tuđi meni i mnogo se vrze oko princa. Njega se bojim. - Kraljicu neće moći nitko istisnuti iz prinčeva srca ni kad bi to htio. - Bakaču je mnogo stalo da mu on bude jedini savjetnik. Izdao je pokojnog kralja za njegova života, isto tako može izdati i sina. Trebalo bi Ivana na to upozoriti. Kad bih to učinila ja, moglo bi izgledati da sam ljubomorna na Bakačev položaj. - Kad bude vrijeme, veličanstvo će znati sačuvati princa od svake izdaje i štetnih upliva i naći osobu koja će sve to objasniti princu. Mislim: uvijek će uvažavati vaše savjete riše od drugih. - A kad mu o desno zasjedne kraljica? - Milanska princeza Bianka nikad ne može doseći um vašeg veličanstva. - Bianka nikad neće biti Ivanova žena. On ljubi tebe, a ja mačno i ti njega. - Veličanstvo - upadne djevojka. - Kad bih ga i ljubila nikad ne bih prihvatila njegovu ruku. - Ne bi prihvatila? Zašto? - Jer bi takvim činom potkopala snagu kraljevstva i sudbinu svih nas. Princ mora ovom kraljevstvu dovesti najbogatiju i naj ugledniju vjerenicu Evrope da ojača prijestolje. - Žrtva? Gordana, tu žrtvu princ nikad neće primiti i nije potrebno. Ja ću se za nj založiti u Rimu. Kad zavlada, može činiti što ga volja. - Veličanstvo, ne govorimo o tome. Sad je riječ o vama, o izboru, o sudbinama što čekaju svoje rješenje, o princu čija mla dost traži umnu, moćnu i vjernu potporu vašeg veličanstva. Ne za boravite to nikada, kraljice. - Ipak, naći će se neprijatelji. Mogli bi pokolebati njegovu sklonost prema meni. Nitko nije tako mudar i princu tako sklon kao ti. Valjalo bi da ga učvrstiš u toj vjeri. Da, upravo ti. - Bude li potrebno da tvrđavu ponovo utvrđujemo, poslužit ću veličanstvu i naći dosta prilike i sredstava. - Da, potrebno je utvrđivati tvrđavu, kako ti kažeš, jer svi smatraju da sam utvrda paklenog zla. Na to ih ovlašćuje sve ono Što se nekoć odigralo između mene i kralja zbog Ivana. Beatrica ustane i pođe po sobi. Sva njena ličnost kao da se prevrnula, pretvorila u neko drugo biće. - Gordana, ti i svi drugi poznajete samo moje čine. Nitko od vas nikad nije mogao zagledati u moju dušu. Kakve su to boli,

kakve muke, kakve patnje. Ne znaš što znače drhtanja žene u očajnom očekivanju djeteta. Osjećaj da si od prirode prezrena, ostavljena, prokleta za sva vremena. To prokletsvo zametak je sve moje nesreće, svih mojih patnja i svega mojeg zla. To prokletst vo bilo je izvor sve moje nesreće, izvor svih mojih mržnja, vihor svih strastvenih borbi da se zadržim na površini kraljevstva. Zaustavlja se pred Gordanom i govori žarom punim samoop-tužbe: - Da nisam bila prokleta od prirode, da sam imala sina, ni kad ne bih bila mrzila Ivana. Nikad se ne bih bila bacila u mre žu spletaka. Da sam imala sina, bila bih sigurna svoje vlasti, mir na, sretna, dobra. Ne bih bila osjetila stravu igre sa strijelama od kojih možeš opeci vlastite ruke, nikad ne bih osjetila jezu gaženja protivnika. Jer gaženi pati od boli, a onaj koji gazi pati stoput više od groze da će se gaženi osoviti i baciti ga poda se. Znaj, Gordana, sila je nesretnija od silom ugnjetenih. Svaki dah sile jezoviti je drhtaj da se ne oklizne s ruba u ponor koji je isko pala drugima. Sila stupa samo rubovima strmoglavili bezdana nosi na usnama smiješak sablasne strave. Rvanje, mržnja s nevi nim protivnikom paklena je strahota. Dosta sam se napatila i od svega toga umorila, izmučena, slomljena ležim tu i pitam se: ima li još gdjegod duša koja će me shvatiti i povjerovati mi? Gordana sluša. Prati trzaje Beatričine duše, bljesak očiju, ličnih mišića, provalu nečega što je negdje duboko ležalo u duši. Pred njom stoji Beatrica preobražena kao da je načas iskočila iz same sebe da ogleda sebe u zrcalu, prosuđuje, osuđuje i sudi. Gordani se čini da Beatrica ostavlja svoj lik, skida ljusku svojih zala i skreće putem k dobru. - Gordana, ti ne znaš kolika je cijena mojim borbama za prijestolje. Njoj sam dala mladost, ljepotu, udobnost, mir, sreću, užitak, sve što može imati i uživati čovjek na ovoj zemlji. A sad? 181 Što mi preostaje? Nove borbe, novi strah, novo drhtanje, nove strepnje. - Mir i spokoj uz kralja i posinka. Čast i slava uz njegovo žezlo. Uzmite to, kraljice. Uzmite istinskim srcem. Uzmite obje ma rukama dobrotu, mir i spokoj što vam pruža vlast princa Ivana. - Vjeruješ li da mi to on zajamčuje? - Kraljice, imam li samo malo upliva na prinčevo srce, za dajem vam riječ: nikad se nećete prevariti. Nikada. Do smrti. Slomljena pade Beatrica na sjedalo. Kao da je očekivala samo tu jedinu potvrdu sigurnosti. Sve u njoj trepti od izdržanih na-pora čitavog prijepodneva. Slabost je srva. Teške vjeđe pokrivaju do polovice tamne oči. šuteći, promatra je Gordana. - Dođi bliže - zovne je tiho kraljica. Pristupila je k njoj. - Daj mi ruku. I uzme pruženu bijelu djevojčinu ruku. - Zaslužila si ono što želim učiniti za tebe. Iskalila sam se kao nikad pred živim bićem. - Vaše povjerenje poštivat ću vazda, kraljice. - Idi, preodjeni se, odmori. Nećeš mi biti dvoranka nego drugarica. - Vašem veličanstvu hvalim na tolikom povjernju i časti. Gledala je za Gordanom dok je odlazila. I onda sklopi oči. Dugo je ostala tako, razmatrajući put koji je odabrala. Onda dade pozvati Ranzana i Franceska. - Imate li mi što reći? - upita poslanika. - Veličanstvo, čekam vaše odluke. - Onda slušajte što sam razmislila: jedin put koji mi pre ostaje vodi uz princa. - Znao sam: veličanstvo će odabrati jedin mogući put. - I htjeli ste to predložiti?

- čekao sam vašu odluku. Princa ne smijemo maknuti. - Nikako. To bi značilo strmoglaviti se zajedno s njim. Uz princa ostajem kraljica. Vlast će biti u njegovoj ruci, a na meni je da tu ruku upravljam, da me uzdrži uz prijestolje. Gordanu ću oženiti njime i ostat će mi vječno zahvalan. - Gordanu ćeš oženiti njime? - upita Francesko. - Protiv toga nema prigovora. - Znam. Samo sam mislio da bi ona... - Ne misli o njoj, ni o čemu. Gordana mi je pružila ruku i povukla me na površinu. Tu želim ostati. Princ je neizmjerno ljubi. Preko Gordane ulazim i ja u njegovo srce, a to znači u vlast. - A tvoja mržnja prema princu? - Neka umre da mogu živjeti ja. Ona pogleda kroz otvorena vrata i usklikne: 182 - Ovaj sjaj, ove dvorane, ovo kraljevstvo ostaviti zauvijek? Ne, nikada. Volim zapovijedati svojem srcu da ne mrzi. A sad sjednite. Napisat ćemo mojem ocu pismo. Kraljica je diktirala u pero napuljskom kralju povjerljivu šifriranu poruku kojom mu razlaže uzroke svoje najnovije odluke i zatraži od njega da u Rimu podupre izbor princa Ivana za kralja i sklone papu neka ne prigovori njegovu nezakonitom porijeklu. Odmah pošalje brzoteču u Napulj. I osjeti olakšanje. Neizvjesnost je minula. Sad valja samo osvajati samoga princa. Pošto je brzoteča otputovao, Enriko najavi kraljici princa Ivana. Dočekala ga je nepatvorenom toplinom. Razgovarala je s njim 0 izboru, o njegovu vjenčanju s Gordanom, razotkrivala mu svoje želje da se njihov odnos pretvori u sklad. Primao je sve to presretan, sa suzama u oku, ljubio joj ruke 1 zahvaljivao. A kad se opet s njom oprostio, ona usklikne sklo pljenih ruku: "Bože, kad mi ne daš kraljevstvo daj mi barem mladog kralja!" U predvorju kraljičinih odaja čekao je Gordanu Enriko s naročitim poštovanjem kakvo joj dosad nije iskazivao: - Njezino veličanstvo imenovalo vas je za svoju drugaricu. Prema tome, određene su vam posebne odaje i dvoranka da vam služi. - Hvala, gospodine grofe - reče djevojka prijazno. - Još vam imam isporučiti poklon prečasnog gospodina Ba- kača i molbu da mu odredite gdje bi vas i kada mogao pozdra viti. - Nipošto ne želim da se potrudi k meni. Sama ću do nje gove prečasnosti. Prolazeći hodnicima i predvorjem, susretala je paževe i dvorane što su u nju upirali poglede vedrog radosnog pozdrava. Svi su se okupljali, hitili za nojm da je vide i steknu radost smiješka obožavane ljepotice. U velikom predvorju spazi Stjep-ka i pozove ga k sebi. Zavidni pogledi prate paža zarumenjelih lica i ponosna držanja. Šapćući mu naloži: - Reci gospodinu Berislaviću neka me potraži. Uputit ćeš ga kamo da dođe. Onda joj otvoriše vrata u radnu sobu biskupa Bakača i njegovih kopista. čim je ušla, on ustane i dade znak drugima da iziđu. - Trebao sam ja potražiti vašu milost - reče on, sagnuvši veliku okruglu glavu, široke debele pune usne su mu ljubaznog smiješka. - Prečasni, znam što dugujem vašem uzvišenom zvanju. 183

- Molim, poklonite mi nekoliko časaka - i primakne joj sto licu. - Moj nećak počinio je prema vama veliki grijeh i molim za nj oproštenje i dozvolu da vara razjasnim uzroke takvog postup ka. Razložio joj je isto onako kako je Ferenci jučer ispričao princu Ivanu. Činila se kao da to sve prvi put čuje i pomno uspoređivala jučerašnju priču nećaka s ovom ujakovom. Slagalo se navlas i na kraju prijazno umiri biskupa. - Pošto sad znam uzrok postupka gospodina Ferencija, na ravno, oprošatam i zaboravljam. Ali Bakač nije imao nakane da prihvati njezin zaborav i započne s naročitom povjerljivošću: - Očito shvaćate i opraštate velikom pokojniku. Navela ga je na tu mjeru sigurnost prijestolja njegova sina. - Čudim se jer je pokojno veličanstvo imalo bjelodane do kaze da od mene nema pogibelji, već naprotiv potpore izboru nje gova sina. "Izbjegava prinčevu ljubav kao da to i ne postoji. To opasnije po mene!" - razmišlja državnik. - Pokojno veličanstvo ispunjala su strahom prinčeva čuv stva. - Prepustimo njegovoj visosti lične osjećaje. On je svjestan svojih dužnosti prema kraljevstvu. Tako mi se barem čini. Vaša prečasnost slovi kao najjači prinčev zagovornik? - Dobro ste čuli, gospođo Gordana od Brezovice - naglasi on titulu - pa vas molim isporučite svojim zemljacima Hrvati ma, naročito njihovu vođi vojvodi Iločkome: Bakač je čvrsto od lučio sav svoj upliv i sve darove božje svojeg uma posvetiti sinu pokojnog kralja. Moja djelatnost dokazat će koliko pokojno veli čanstvo učinilo krivo sebi što se nije oslonilo na moju glavu, preveliku, ali ispunjenu oštrim umom. I zato sam danas - naglisi on - posve na strani prinčevoj i on na mojoj. I baš nas zato ne može nitko pobijediti ni silom ni spletkama, što Bakač uzme u svoje ruke, to će provesti. Princ je mlad, potrebna mu je snažna potpora duha i odlučnosti. Bule li ustrajao uza me, vaši će zem ljaci doživjeti izbor sjajne pobjede princa Ivana. Osjećao je da će steći u njoj saveznicu i vanrednu posrednicu kod princa. Čitala je njegove želje i odgovori mu: - Razumijem vas potpuno, prečasni gospodine. Od ovog ča sa bit ću vaš tumač vojvodi Iločkome i svakome tko ustreba uvje ravanja da se potpuno može okloniti na vas. A uvjerena sam: nje gova visost osjeća i zna a saznavat će svakog dana što posjeduje u vama. Odviše je uman da ne bi razabrao potrebu da se posluži u prvom redu vašim državničkim genijem. Svatko će mu to sa vjetovati tko ga želi za kralja. Oboje su znali što su si objasnili ovim riječima. A on se požuri da raščisti još jedno pitanje: 184 - I njezino veličanstvo poptuno se priklonilo prinčevu iz boru. Nije naglasio upitno, makar je očekivao da ga shvaća. A ona odgovori: - Shvaćanje njezina veličanstva vrlo je mudro i jedino is pravno. Princ Ivan, kao kralj, nikad neće zaboraviti zadanu ri ječ pokojnom ocu i zato njezino veličanstvo nalazi u princu jam stvo budućeg položaja. - Mudrost i plemenitost kraljičina umiruje mi srce. Mi smo, dakle, sa svih strana osigurani, osim neznatne manjine egerskog biskupa. - Misli li tako gospodin biskup Filepec? - upita ona značaj

nim naglaskom i pogledom. - Ne vidim mu u dušu. Pitanjem i odgovorom otkrili su oboje svoje sumnje. - Egerski biskup viđen je u društvu biskupa Filipca - re če ona bez ikakva prizvuka sumnje. - Znam - odvraća on isto tako mirno. - Biskup Filipec želio bi obratiti protivnika, to bi moglo postići jedino njezino ve ličanstvo. - Nije uspjela - odgovori Gordana. - Po vlastitom priznanju? - Malo prije potužila mi se zbog neuspjeha. - Mi smo posve sigurni u svoj uspjeh i bez egerskog bis kupa. - Razumjeli smo se - reče biskup na odlasku. - Potpuno - odgovori Gordana. Pratio ju je kad je već daleko odmakla. Onda uđe nećak Josip Ferenci. - Gordana vas je počastila posjetom? - I svojim zavezništvom. Nisam ni slutio koliko će mi ta lukava žena pomoći. Pa ipak: neće se udati za princa. Na to pri- sižem. Dvorski meštar Mladen Berislavić čekao je Gordanu u predvorju. Pošla je s njim ispod mramornik stupova kad se pred njom pojavi princ. Zaustavio se i pozdravio. Berislavić odmah odstupi, a Ivan prošapće: - Sretan sam što ste ovdje, Gordana. - A ja sam mirnija otkako sam progledala vaš položaj. Nje zino veličanstvo i biskup Bakač ulijevaju pouzdanje. - Napokon ste se okanili sumnja. - Mislim: ustrebat će vam mnogo napora i lukave obzirnosti da izvedete na slobodu Varadija i zadržite Bakača. - Varate se. Bakač ne može biti zapreka Varadijevu oslo bođenju. - - Ne nada li se možda Bakač mjestu prvog državnika? - Odviše je pošten prijatelj, a da bi tražio naplatu svojoj sklonosti. - Slažem se doslovce, samo sam mislila da ste o tome stvo rili zaključak i raspravljali s Bakačem o budućem kancelaru. - Nemam prava govoriti o tome dok ne padne odluka na izboru. - Vaša je visost odabrala najmudriji put. Neka mi visost do pusti da se oprostim. - Prebrzo me otpuštate, Gordana, ali pokoravam se. Usrećuje me pomisao da ste pod ovim krovom. Naklonili su se jedno drugome i ona krene dalje gdje ju je čekao dvorski meštar. U njegovoj pratnji vratila se Gordana u kraljičin dio dvora. Tu je dočeka dvoranka i odvede je u njezine odaje. Već na pragu stala je osupnuta. Velika, lijepa dvorana uređena je svom udobnošću. U dnu raskošni zastor. Dvoranka ga podigne i otvori vrata u ložnicu. Svod i zastori nad posteljom od teške su modre tkanine, izvezene i ukrašene zlatom. Ležaj pokriven napuljskom svilom, pokućstvo izrezbareno, slike po stijenama umjetničke. Do spavaće sobe odjevaonica, kupaonica i soba za ličnu dvorkinju. * Kad je opet izašla u pravu dvoranu gdje je čekao Berislavic, ponudi mu stolicu i zamišljeno primijeti: - Kraljica me obasula odveć velikom raskoši. Gotovo me nešto sprečava da to prihvatim. - Grof Enriko kaže da vas je Beatrica imenovala svojom drugaricom, dakle, sve to u novoj časti pripada vama. - Takve odaje posjeduje samo princeza Izabela, kraljičina

sestra. - A sad mi ispripovijedajte kako je kralj umro i što se do gađalo od smrti do danas na dvoru da onda uzmognem prispodo biti kraljičine čine s riječima što sam ih danas čula iz njezinih usta. Jedva je dočekao da Gordani može iskaliti svoje sumnje o kraljevoj smrti, o praznini kraljevskih blagajna i nepouzdanju u Beatričino prijateljstvo prema princu Ivanu. Nekoliko puta Gordana prekine njegovo razlaganje pitanjima. Slušajući, spaja događaje, povezuje ih i razmatra. - Iz svega razabirem da kraljica nema drugog uporišta do princa. To je nepobitno. Ali gospodine Berislaviću, ne bih mogla vjerovati da je Beatrica imala upliva na kraljevu smrt. Ranzano i Enriko spremni su na sve. Mnogo su vjerojatnije sumnje s ob zirom na ispražnjene kraljevske blagajne. Možda se kraljica po bojala da će je princ napustiti pa se opskrbila, ali zabrinuje me Filipec. - Bojite se Filipca? On zapravo nikad nije bio opasna ličnost. Vedar i nasmijani dobričina. .186.,.,,..,.,,,,, ,...:_ "..,.,... .,.."...., , ,.,"."^ _.,.... ,; ¦_ ,,",., - Jest, takvog ga poznajemo. Možda se nismo prevarili, a možda nas čeka iznenađenje. U svakom slučaju valja da pazimo: vi, Simono, vaš brat i ja. Pazite na kraljicu i Bakača, makar su s nama. A naročito budimo pažljivi prema Filipcu. Uostalom: namjestila sam mu u egerskoj palači uhodu. Od njega čekam da mi razjasni što on traži ondje u fratarskoj halji. - Filipec! To me iznenađuje. Bio bih uvijek prisegao na nje govu glavu. - Vidjet ćemo što snuje. Moj uhoda razotkrit će nam njego va vijećanja u egerskoj palači. Ako su uperena protiv našeg prin ca, još ćemo na vrijeme moći razbiti neprijateljeve nakane. Budi mo, dakle, budni. Mladi dvorski meštar još se dogovorio s Gordanom o načinu kako će se izvješćivati, a onda iziđe. Tek što je Berislavic otišao, uđoše švelje s kraljičinim nalogom da Gordani sašiju nove haljine. Rasprostrle su pred njom tkanine i svile. - Dvor je u koroti, a vi hoćete da mi šijete raskošna odi jela? Dok su švelje izabirale, sve više su se čudile što se čuvena ljepotica ne veseli raskošnim haljinama i novoj časti kojom ju je obasula kraljica. NEZAKONITA MATI I KRALJICA Stjepko vjerno čuva vrata svojeg mladog princa. Poslanici Milana Mafeo i Marcelo hoće da ih najavi. Ali on svečanim izražajem gleda u Mafeove lukave oči: - Vaša prečasnosti, njegova visost radi. Od jučer u noći ne prestano radi. Naredio je da nikoga ne najavljujem. - Doći ćemo kasnije. - Vjenčao se s našom princezom, zar bi smio da je napusti zbog obične plemkinje? - šapće Mafeo. - Sami ste ustvrdili, Marcelo: ako kraljica ovu djevojku dovede na dvor, moramo to smatrati pokušajem da potkapa prin čev izbor. A to moramo zapriječiti. I upute su dolje. Na stubama sretnu biskupa Bakača. Pozdrave se najljubaznije i svatko pođe svojim putem. Bakač otvori vrata prinčeva predsoblja. - Stjepko, najavi me princu. - Još uvijek radi. Ne smijem unići. - Onda ću sam na svoju odgovornost. I pokuca. Nitko se ne odazove. Tek na drugi kucaj čuo se prinčev glas. lfiZ

Smjerno ulazi Bakač i pristupi k stolu. Princ sjedi sav udubljen. - Vaša visost se jako uprla u taj posao. - Oprostite, biskupe. Nisam ni znao tko je tu. Izrađujem bojnu osnovu protiv Turaka. Smišljam gdje bi se dalo Turčina u Bosni namamiti i smlaviti ga. Postavljam svoje bojne redove. Ima li što važnije od toga? - Za kraljevstvo ne, ali za vašu visost. - Za mene? Izvolite govoriti - ponuka ga princ, gledajući još uvijek karte na stolu. - Zapovijedio sam svojem nećaku Beli Ferenciju da smjes ta potraži gospođu majku. Princ odbaci pero, digne glavu i pogled. - Zaprijetio sam Beli da se nikad ne vrati ako je ne otkrije bilo gdje i tako popravi grijeh počinjen prema Gordani. - I izvršio je vašu zapovijed? - Da, visosti. Princ priđe k biskupu pa mu uhvati obje ruke. - Visosti, vi dršćete. Nemate razloga bojazni. - Ne mučite me dugo. - Pronašao sam vašu majku. Stiskao je biskupove ruke, pitajući dalje: - Gdje? Recite da idem k njoj. - Doveo sam je na dvor. Ushićen zahvalnošću, princ privuče biskupa. - Čime bi vam mogao iskazati vječnu zahvalnost? Da vam mogu pružiti barem mali znak zahvalnostii. - Bit ću previše nagrađen ako mi visost dopusti da služim vama i kraljevstvu. Ivanovo lice i tamne oči zaliju se ozbiljnom toplinom i uvažavanjem: - Od smrti mojeg oca vi mi naročito služite svojom oda- nošću. Ja sam, dakle, samo vaš dužnik. Služit ćete kraljevstvu s mojom dubokom željom da se svi okoristimo vašim umom. Ne mogu, dakle, pokazati zahvalnost s onim što već davno posjedu jete. Htio bih da vam pružim nešto što možda još nemate. Postoji li što takvo? - Ne znam. Možda. - A to je? - Vaše potpuno povjerenje. Mlađahna prozirna put lica ispuni se rumenilom uzbuđenja. Obje ruke položi u Bakačeve: - Moje povjerenje već davno posjedujete. Ali sad u ovom času utvrdili ste ga jakom nerazrušivom utvrdom. - Naplata je velika, prevelika, mladi prinče. Ovim povjere njem utvrdili ste svoje prijestolje, svoju vladavinu, sreću kraljev stva. Ne dajte nikome da se približi utvrdi vašeg povjerenja u 188 mene i brod vašeg kraljevstva prebrodit će sve oluje, došle one otkud mu drago. - Upamtit ću taj dan i ove riječi, biskupe. Hitim da zagrlim majku. U tom ću vam zagrljaju poslati svoje misli i osjećaje du boke harnosti. - Visosti, ostanite. Uzvišenu gospođu već vode gore. Tako sam naredio. - Zna li ona za očevu smrt? - U samostanu joj nisu rekli, ali čim je opazila čitav dvor u crnini, pitala je i zaplakala. Nisam joj odgovorio. Ipak sluti. - Moram joj u susret. I otvori vrata. U predsoblju gužva. - Evo, vode je. Ostavljam vas s njom nasamu. U tamnom okviru vrata stoji Ivanova majka. Vitka, nježna, krhka. Plave oči pune suza uprte su u njegovu crnu žalobnu odoru pogledom očajnog pitanja. I ta odora,

i lice, i čitavo biće izvikuje strahoviti odgovor. Osjeća nož u srcu i vrisne. Sin uhvati nježno slabo tijelo: - Draga, mila majko. Napola besvjesnu ponese je u naslonjač, digne klonulu glavu, zagleda se u poluotvorene ukočene oči, dozivlje: - Majko, skupite snagu. Za mene, majčice. Meni je potrebna, čujete li? - Za njim idem. - A mene ostavljate svojeg jedinca? Vratite se k meni. Treba mi vaše srce, vaša ljubav. Odrvajte se. Blijede usne su otvorene, oči ukočene, a slabašne grudi sle-đene. - Draga, slatka majko, zar je vaš sin umro u vašem srcu? - On? Mrtav? - šapću drhtave usne. - A ja živ i sam. - Ljubav moja pade u grob zauvijek. - Vašoj ljubavi uzdižem ruke. Smilujte se sinu. I opet glava klonu. - Majčice, ne uskratite mi svoju milost. Zagrljeni plaču. - Ako me ljubite, majčice, svladajte bol. Ako sam vam drag, odgurnut ćete očaj. - Dijete, jedino, drago. Stisli se u jednoj boli za pokojnikom, u jednoj majčinskoj i sinovljevoj ljubavi. I onda ona smogne snage pa ispituje tiho, plaho, prestrašeno, a ipak sa čežnjom da čuje kako se kraljeva duša dijelila s tijelom. Nježnom obzimošću umanjuje on strahote očevih posljednjih časova, ublažuje njegove boli, muke i svoje očajanje. Prikazuje joj sliku prekritu maglom spokojne blage smrti. Ona sklapa ruke, opet pita, a on joj slaže odgovore kao liječnik lijekove da ublaži boli. I blage suze odnose očaj, a ostaje samo žalost kao bezmjerna pučina po kojoj plovi brod njezinog jedinca, svjetionik kojemu okreće svoj životni stijeg. I ne osjećajući kako pokraj njih hite satovi. Naslonila je glavu u naslonjaču i plavim očima traži u daljini davnu sreću svoje ljubavi. - Mlada sam bila, vrlo mlada - šapće. - Ušao je u naš grad kralj, slavan i ponosit. Nešto me povuklo. Ne znam što. Držali su ga nelijepim, gordim. Moja se duša savijala k njemu kao skroviti cvijet k suncu. Sve sam ostavila i otišla s njim. Ne s kraljem, s mužem. Bio mi je dah, duša, život. Znala sam: nikad moju ljubav neće blagosloviti svećenik. Snivala sam sreću trinaest godina. Kao trinaest časova. I ušuti. Ivan osjeća zašto ne govori dalje. Jer nakon trinaest godina ljubavi kralju je trebala ugledna, bogata kraljica da uresi dvor. I on je plakao s majkom sa čijeg su ga krila otkinuli da zaboravi na nj. Ali srce nije zaboravljalo. Ljubilo je, dozivalo majku bezglasnim krikovima, pritajenim suzama. Čitav svemir ispunio se njegovim vapajem i plačem udaljene majke dok se na dvoru slavilo slavlje, a njegov otac klečao do koljena lijepe mlade Bea-trice. I prepatili su devet godina dok ona ne pobjegne u domovinu da još jednom vidi sina. Sjeća se toga kao danas. Na Griču, u palači. Od otrova što su ga Napuljci nanijeli njemu pade vjeran majčin sluga. I kad se pronese glas da je sin mrtav, prodre mati u kraljevske dvore, baci se kralju pred noge da zatraži mrtvo tijelo. Sjeća se. Sjeća se živo. Prvi put se onda usudio isprsiti, usprotiviti ocu i zadržati majku u svojoj blizini. "Jadni, nesretni otac. Je li u posljednjem času osjetio zabludu svojeg života? Možda je čak i patio? Možda je onako zanijemio u posljednje misli na nju, na onu

što sad leži tu u naslonjaču? I oboje plaču nad njegovim grobom, nad njegovom sudbinom, nad njegovim patnjama. Jadni.nesretni otac. Zašto je sjaju krune dao svoj život? Zašto je doveo na dvor onu drugu preko srca moje majke?" Ivana strese u duši. "Što činim? Iskapam umrlu prošlost, zakopane Beatričine grijehe, sada kad se u njoj probudila dobrota, kad melemom ovija zadane rane i ocu, i majci, i meni. Neka bude pokoj starim mukama. Nad tim grobom neka živi pokojna dobra kraljica. Neka živi u mojem naručju draga majka i moja ljubav Gordana." - O čemu misliš, sinko? - O onom što ima da dođe. O budućnosti. Želim je sagraditi na spomen ocu. Mislim, majčice, o nečem što nas nikad neće ra staviti. O mojoj ljubavi prema tebi, a praštanju Beatrici. I o njoj. - O Gordani? Znam. Ona te ljubi. Je li vam to rekla? - Riječima nije. Ne govori ona nikad o tome. Ali htjela je bježati natrag u Budim da bude uza te. Zar to nije ljubav? - Vjerujem da jest, nadam se i u toj nadi živim, majko. Ona je tu na dvoru. Kraljica je pozvala natrag. - Kraljica ti je dobra? - I vama, majko. I Gordani. I stade joj otkrivati Beatričina obećanja i ponude i njenu želju da njoj, njegovoj majci dade na dvoru položaj dostojan kraljeve majke. A ona zakima i odvrati: - Nezakonita majka ne može biti uz sina kralja. - Sve može biti što je dobro, pošteno i plemenito. Vi ćete biti uza me jer hoću tako, bio kralj ili ne bio. Više vas ne puštam od sebe. I grli je svom nježnošću mlade zanosite duše. Onda se odjednom naglo prene: - A Damirova majka? Gdje je? - Ostala je u predsoblju. Nije htjela da nam bude na putu. On pohiti u predsoblje, uzme gospođu za ruku i uvede je u sobu. Gospođa je snuždena, nijema. Osjeća tjeskobu u prisutnosti princa. Boji se spomenuti Damirovo ime da je ne bi pitao zašto ne dolazi. Tad princ pozove Berislavića i naloži mu neka pošalje u okolicu prenoćišta i krčme "K umornom putniku" glasnika neka potraže Damira i jave mu da ga čekaju majka i on, njegov drug i prijatelj. BUDUĆA KRALJICA Beatrica stenje pod težinom poraza koji joj je zadao njemački nasljednik Maksimilijan. Ne može se odrvati tom udarcu što joj je jednim zamahom skinuo s glave krunu, oduzeo joj žezlo kojim je već u svojoj mašti određivala sudbine. Osjeća se bačena u prah ispod prijestolja na kojemu se već osjećala čvrsta, nepobjediva. Vlastohleplje se buni. Grize oko sebe poput ranjene zvijeri što se uzalud opire ne bi li se digla i bacila na svojeg krvnika, osovila, osvetila. U tom jadu osjeća samo bezvrijednost svojih napora, ništetnost svake kretnje. Preostaje joj samo još nada u spasenje onoga što su joj ostavili. U tom stanju ne može drugo nego da plače nad izgubljenom snagom. I ona plače. Dva dana otkako je Francesko donio sudbonosni odgovor njemačkog nasljednika prijestolja plače i psuje. Suzama natapa ruševine svoje vlasti. Oplakuje krunu. A onda se opet utječe mudrom razlaganju svojeg razbora. Sluša kad joj se razlaže kolika je sreća po nju što će uz princa ostati uz prijestolje. Ali srce se buni, hlepi gore k vrhuncu: zapovijedati ljudstvu. Dijeliti i uzimati. Podizati i rušiti. Gaziti preko ljudskih srca. To je uvjet njenom životu. Oduzeše joj sve to. Kako da to podnese? Lica su joj blijeda, oči ugasle. Ne nalazi nigdje mira ni opstanka. Samo dok prolazi blistavim dvoranama između mramornih stupova, skupocjenih kipova, dragocjenih ukrasa, sve te raskoši odlane joj. Srce smiruje strah da bi i to mogla izgubiti. Odmah prisluškuje svojem

razboru kako joj dovikuje: ustaj. Sve to ostaje tvoj dom. Tu si blizu vlasti, žezla i prijestolja. Ranzano dolazi tiho i jedva čujno šapće: - Veličanstvo, uspravite se. Poraz boli, ali ne ubija. Mladi kralj vladat će preko vas. Na vama je da upravljate njegovim žezlom. U dvoranu za čekanje ulazi Gordana. Milanski poslanici pozdrave. Mafeo joj prilazi. Sav se pretvorio u smiješak: - Dugo sam oskudijevao srećom da gledam vašu ljepotu. Marcelo hitro upadne: - Nenatkriljiva u svom savršenstvu. - Vaše milosti zasule su me laskanjem do grla. Ne mogu smoći riječi da ih odbijem. - U očima tolike istine laskanje bi se moralo zastidjeti. Čitav ovaj dvor zasjao je otkako ste se vi vratili. Gordanine lijepe mudre oči promatraju mirno natjecanje ljubaznosti poslanika. - Naša princeza Bianka, buduća mlada kraljica i ne sluti kakvu joj dvoranku donosi sudbina - reče Mafeo, laskajući. - Precjenjujete neznatnu dvoranku, prečasni. - Naprotiv, vašu vrijednost dokazuje sklonost njezinog veli čanstva i uvjeren sam da će vas mlada kraljica Bianka, čim stupi u ove dvore, oteti kraljici majci. - Moj boravak na dvoru samo je kratkotrajan. - želite pomračiti vedrinu dvora? To bi bilo okrutno. - Vaša prečasnost zna da sam vjenčana? - Budući mladi kralj ne bi mogao živjeti bez gospodina Da- mira, a to će prisiliti njegovu divnu suprugu da ne uskrati dvoru svoju ljepotu i mudrost. - Smijem li vas najaviti veličanstvu? - To smo povjerili grofu Enriku. - Onda molim dopuštenje da se udaljim. Služba me zove. Lako se poklonivši Gordana iziđe. Poslanici se gledaju. I - što kažete, Marcelo? - Princ bi morao biti slijep i gluh da ne poludi za njom. - Odgovor ne dolikuje službeniku naše princeze. - Priznajem. Morao bih gurnuti glavu pod hladni vodoskok da se otrijeznim. - Vi ste divljak, grofe, nepopravljivi divljak. Zar ne osjećate kako nam je izmicala. Kaže da neće ostati na dvoru kad tu bude Bianka. Nije li to znak da ljubi princa? Ljepotica te vrsti jedva dospijeva primati obožavanja. Gdje ima vremena još i ljubiti. - S vama se ne može pametno govoriti, Marcelo. Cim ugle date lijepu suknju... - Ova je ipak naročita. Grof Enriko otvori vrata i pozove ih kraljici. Dočekala ih je s tragovima suza u očima, milostiva i žalosna. Iza nje u pozadini stajao je Ranzano. Mafeo se trudio da što ljepšim krasom riječi utješi udovu, da joj laska i onda spretno skrene razgovor na dolazak princeze Bianke: - Mlada kraljica razvit će svu svoju ljubav prema vašem veličanstvu da vam ublaži tugu. - Moja tuga ne da se ničim ublažiti. Grof Marcelo nije progovorio. Nije ni gledao u Beatričine oči. Neprestano je tražio nešto čime bi zaposlio svoje poglede.

Na stolu opazi venecijansku dragocjenu kutiju, onu istu u kojoj je Beatrica primila smokvu s pismom Ramira. Ali Beatrica uhvati njegov pogled i brzo primijeti: - Sviđa vam se ova kutija, gospodine grofe? - Da, veličanstvo. Odlična umjetnina. - Dobila sam je na dar onog dana kad sam stigla iz Beča. U tolikoj žalosti plemeniti ljudi me još i darivaju. Mafeu se nije sviđao preokret razgovora i jedva se osvrnuo na kutiju. Ali Ranzano se uplete: - Grof Marcelo naročito ljubi venecijanske umjetnine. Ima ih čitavu zbirku, veličanstvo. - Tako? Onda nam je ukus jednak. Naročito poštujem vene cijanske ukrase. Mafeo se požuri da to iskoristi. - To će princezu Bianku neizmjerno obradovati, jer je od lučila donijeti vašem veličanstvu prekrasni venecijanski dar. - Hvala joj što vodi računa o nesretnoj kraljici - i uzdahne. - I još javlja da se vrlo veseli času kad će ugledati svojeg mladog supruga. Htio sam tu poruku saopćiti njegovoj visosti, ali je zaposlen. - Još ću ga danas obradovati ljubaznom porukom lijepe prin ceze. - U Milanu su već svi spremni za put, samo čekaju izasla nike njegove visosti. Bakač mi kaže da se već spremaju. - - Vijeće je odlučilo da krene po nevjestu nakon izbora kad se završe svi poslovi. I ja se radujem Biankinu dolasku pa sam odlučila pričekati svadbene svečanosti i tek onda se povući u svoj samostanski mir. - Veličanstvo uistinu kani toliko rastužiti Biankino srce? - Odluka je čvrsta. - Bianka će neizmjerno žaliti vašu odsutnost. A ja već danas molim vaše veličanstvo neka budućoj kraljici ostavi na utjehu svoju izvrsnu i mudru dvoranku Gordanu. Nju voli čitav dvor. Kako je vedra i pametna mnogo bi koristila budućoj kraljici. - Ne mogu raspolagati s Gordanom. Ona ima muža, a osim toga oca joj zamjenjuje vojvoda Iločki. Imamo još kad o tome govoriti, prečasni, odveć sam tužna i umorna. Mafeo doda još nekoliko riječi strahopočitanja pa se udalji. Marcelo iziđe bez riječi. Beatrica se namršti. - Jeste li ih čuli? Neprestano govore o Bianki. Nikad ona neće sjesti na ovo prijestolje. Nikad. - Veličanstvo se potpuno odlučilo na ovu prinčevu ženidbu? - Neopozivo. Uz Bianku ne bih nikad imala ono mjesto i upliv koji tražim za sebe. A pošto se princ želi vjenčati s Gorda nom, ima li shodnijeg sredstva da ga sebi potpuno osvojim i pod jarmim? - Gordana je opasno darovita i muški mudra. - U nje je duboki osjećaj onog barbarskog poštenja, a to joj neće dopustiti da mi uskrati zahvalnost. To upamtite. S druge strane odaja pojavila se Gordana. - Jesu li te oslovili milanski poslanici? - Obasuli su me laskanjem. - I pitali hoćeš li stupiti u Biankino dvoranstvo? - Otkud to zna vaše veličanstvo? - Evo, čujete li? - okrene se k Ranzanu. - Ne slušaj ih, Gordana. Pozvana si na druge zadaće a ne da služiš milanskoj princezi. - Uz vaše veličanstvo postigla sam svoju čast. Dalje nema više uspona. - Uza me tvoj put vodi još naviše. Bit ćeš sretna.

- Da, sreća je uistinu najviši vrhunac. Mislim: malo tko ima snage uspeti se tako visoko. - Ja ću ti pomoći. Ne čudi se, Gordana. Želim da usrećim princa, dakle, i tebe. Uza nj ću posaditi... - Kraljice, kako možete ovako neznatnu djevojku dovesti u veze s budućim kraljem? - Nije li se njegovo srce svezalo s tobom? - Kad bi to bila istina, njegova visost princ znao bi svladati svoje srce. - Zašto da se svladava? čemu? Da ima nezakonitog sina kao njegov otac? - Veličanstvo, ja sam vjenčana. - A nisi žena. Znam sve, dijete moje. Na tvoj vjenčani dan dala sam te uhoditi, a danas iskorišćujem to u svoju sreću. Udat ćeš se za princa. To sam s njim već ugovorila. I sa sobom samom. Pogledaj se. Svaka ti je kretnja kraljevska. Naobrazba tvoja da leko nadilazi sve vladarice na sjeveru. I tvoje porijeklo je odlično, tako mi je kazao tvoj skrbnik Ivan Česmički. - Ne mogu to slušati, kraljice, jer bih morala posumnjati da iskreno želite vidjeti princa Ivana na prijestolju. - Bojiš se da bi mu brak s tobom mogao potkopati izbor? - Snagu čitavog kraljevstva i ugled i sreću naroda. Beatrica se širokim pogledom zagleda u djevjoku. - Snaga, sreća kraljevstva i narod? što se to tebe tiče? - Sreća naroda ujedno je sreća moje domovine u kojoj ži vimo i ja i moji zemljaci. Naš krov i naš kruh svagdašnji valja da nam budu osigurani, a i život naš od neprijatelja. To je uvjet sreći svakoga tko živi u ovom kraljevstvu, a princ je jamstvo. - To te ne može spriječiti da pružiš ruku princu. - Da pružim ruku izdajnicu svakom stranom vladaru koji posiže za ovim kraljevstvom i svakom našem protivniku? Veličan stvo zna: prinčevo nezakonito porijeklo, po ovdašnjem shvaćanju, bilo je jedina zapreka što već nije proklamiran za nasljednika. To porijeklo traži neopozivo neku vrstu reparacije u otmjenoj ugle dnoj ženidbi. A tko želi princa na prijestolje, nikad neće ni po misliti da ga oslobodi milanskog braka. Zapanjena Beatrica promatra Gordanu: "Kakva romantika. Kakva barbarska romantika. Žensko viteštvo. Žrtva za sreću domovine. Pjesnički soneti. Junački eposi. Kako je lijepa, kako kraljevska u ovom času. I ujedno luda kao pjesnik u času inspiracije. U času kad stvara stihove. Kakav je to na ovom sjeveru neviđeni trubadurski živalj. Žrtvuje se za domovinu. Za sreću nekog pojma. Dugo promatra ljepotu njenog lica, nadahnutu zanosom duha, smeđe mudre bademaste oči pune nekog plamena. "Što li je u tom biću? Proroštvo, duhovnost, prezir raskoši, zlata, sjaja, vlasti? Divna sjeverna barbarko, u oblacima nadzemaljskog ludila. Znaš li ti što je to užitak vitlati žezlom milijunima sudbina, zadavati strah i trepet, gospodovati životima? Primati zlato objema rukama, uzimati sve što gledaš, sve što možeš, sve što je pod suncem moguće. U crnoj haljini kraljica se Gordani pričini kao kip od crnog mramora s licem od bjelokosti. - Gordana, ti ljubiš princa? - Ne ljubim nikoga. - A usne ti dršću dok to govoriš. Ne, ne. Bojiš se priznati jer žrtvuješ svojoj ideji, pjesničkoj, zanositoj, srce? - Ne, veličanstvo. -

- Nećeš da priznaš, jer bi tada ovlastila princa da radi baš ono što ti smatraš po njega pogubnim. Izlišno bi bilo da te još dalje pitam. Kad Ivana odaberu za kralja, uvjerit ćeš se koliko su neopravdane tvoje bojazni. - Veličanstvo, molim da o tome ne misli ni časa. - Dobro, idi Gordana. Shvaćam te. U meni si ovog časa ste kla najjaču potporu. Idi, dijete moje. Haljina oko savršenog tijela lagano šušti. - Ranzano! - okrene se kraljica svojem poslaniku. - Ona hoće da sreći domovine žrtvuje zlato, krunu, sjaj. Jeste li ikad što takvo čitali? Ali, znajte, ova je djevojka potpuno izliječila moje srce. Sad sam mirna. - U kojem pogledu veličanstvo? - Zar ne vidite, čovječe? Mogu li se nadati sigurnijoj samo- vlasti uz ovu ženu i onog mladića Ivana? Sve je kraljevstvo u mojoj ruci. Dvoje pjesničkih sanjara, dvoje filozofa, humanistič kih zanesenjaka, dvoje luđaka zanosa. Beatrice, tvoje zvijezde nisu te prevarile, a Gordanu ću prevariti ja. - Dakle, njezin horoskop nije u suglasju s događajima? - Znameniti firentinski astrolog Aversa sastavio mi je Gor- danin horoskop i prorekao joj veliku ljubav, velike borbe, žrtve i nezakonitog sina. Njezina je ljubav princ, dakle, tom nezakoni tom sinu morao bi biti otac ako se oženi Biankom. U tom bi slu čaju Gordana imala položaj prinčeve ljubovce. Ali ja ću je vjen čati s princem i prevariti zvijezde. Ona prijeđe po sobi spuštene glave, a onda se opet zaustavi: - Svejedno sam željela da njenom nezakonitom sinu bude otac moj brat Francesko. - Da vam je uspjela ta osnova, podmetnuli biste to dijete pod svoje i danas biste imali nasljednika. - Gordana je skočila s kule u more i spasila se od France- ska. Zamrzila sam je zbog toga. Ovog časa mislim: bolje je tako. Gordanina bi krv pokvarila aragonsku. Taj bi dječak ustao protiv mene, slijedeći luđačke zanose svoje majke. Tu je granica prošlo sti. Koračam prijeko jer me vodi razbor. Iz hodnika se čuje štropot. Neki glasovi i šapat. Beatrica lju-bopitno otvori vrata. Enriko i Nardela lecnu se u hodniku. - Što se to dogodilo? Hoću da znam što je. - Veličanstvo, gore u prinčevim odajama je neka gospođa i bojim se... - Bez straha reci tko je? - Majka princa Ivana. Beatrica se ne miče. Oči su joj mirne, samo visoke obrve malo se skupe. Onda zatvori vrata i gleda Ranzana i msli. Ruka joj posegne za srebrnim zvonom. Ulazi paž. - Reci Enriku neka odmah dođe. Dvoranke neka mi donesu veo od crnih čipaka. - Veličanstvo kani izići? - zapita Ranzano, ne mogavši iz držati neizvjesnost njenog držanja i odredaba. - Gore kod princa nalazi se njegova mati. - Ne bih vam savjetovao taj sastanak. - Obratno. Idem gore. Ponizujem se kao djevojka što ide na sastanak sa starcem da se žrtvuje za propalo imanje svojih roditelja, čekajte me ovdje. I uzme pružene čipke i pokrije glavu. Uspela se u prinčevo predsoblje. Stjepko problijedi. Čini mu se da ga kraljica guši. - Najavi me princu. - Dječakove noge klecaju, ruka što otvara vrata dršce. Stoji

na pragu i javlja: - Njezino veličanstvo. - Princ ustane. U prvom času se zbunio, no brzo se snađe. Majka mu se u naslonjaču bori s nesvjesticom. Plave oči sklapaju se od slabosti. Sva se odaja iskri oko nje. - Mir, majko. Mir - šapće Ivan - kraljica ne nosi zlo - i potrči prema Beatrici. Ponosita glava, pokrivena crnim čipkama, okrenuta je k princu. Mirnim žalosnim glasom pita: - Što radiš, Ivane? Kako ti je? Glas suparnice probija srce nezakonite majke. Svaka riječ po jedan bodež. Hladni znoj pospe joj čelo. Hvata se naslonjača. Pogled joj zasjeni oblak. Trepće joj čitavo biće. Upre svu snagu da se digne. Samo napola čuje Ivanove riječi: - Veličanstvo, dobra kraljice, ovdje je moja majka. - Majka? Gdje? Odvedi me k njoj. - Slabo joj je. Evo tu je - i pokazuje desno gdje se u na slonjaču upire nježna, krhka plavokosa žena. Beatrica ide nešto brže. - Ostanite, ne ustajte. Blago zvuči njezin glas i sućutno gledaju oči dolje na ženu što drhti kao prut. Ipak ustaje i smjerno se pokloni kraljici, ženi onoga kojeg je čitavog života ljubila, s kojim je provela trinaest godina sreće. Ne uspravlja glavu. Boji se susresti s kraljičinim pogledom. Srce joj zastaje. - Sjednite, molim vas sjednite. Reci joj, Ivane. Vidim: nije zdrava. - Tek je danas saznala za našu nesreću - šapće princ Bea trici. - Ovo je plemenita gospođa od Brezovice, majka mojeg dru ga Damira. - Mi se poznajemo. Vašeg muža kralj je smatrao najiskreni jim prijateljem i majka ste prijatelja mojeg posinka Ivana. Da kle, uvijek dobrodošli. Sjednite, gospođo, i smatrajte se našim gostom. - Na te ljubazne riječi gospođa smjerno uzme stolicu. Beatrica sjedne u naslonjač kao da sjeda na prijestolje. Ne može sakriti kraljevsko držanje. Uvijek uspravljeno kao da od krune ne može ni časa sagnuti glavu. I ljubazno oslovi Borku: - Drago mi je što vas vidim ovdje. Sad će Ivan biti potpuno sretan, a to mi je pola utjehe. Nas smo se dvoje našli u boli i ne želim da se ikad raziđemo. - Nikad, kraljice - usklikne Ivan ushićeno. A majka obara oči i opet ih diže. Pred njom sjedi Beatrica, povod i uzrok njenih patnja i stradanja. Sva bol ovih godina sa-pinje joj dušu i ne može prozboriti riječ. A Beatrica kao da to i ne očekuje. Prosljeđuje svoj govor: - Želim da vam na našem dvoru bude dobro. Pobrinut ću se za vašu udobnost. Preplašeni plahi pogled uzdigne se k lijepoj uzvišenoj suparnici: - Veličanstvo, prevelika hvala, ja sam u svojoj kući u Bu- dimu. - Odsad je vaše mjesto uz sina. Ivan radosno gleda kraljicu i usklikne: - Draga, dobra kraljice. - Nije to dobrota, Ivane, to je tvoje i njezino pravo. Male nježne Borkine ruke počivaju na krilu, grče se u zabuni prosvjeda. - Oprostite, veličanstvo, i ti Ivane, ne bih se mogla privik nuti na toliki sjaj. "I ovoj smeta sjaj" - pomisli Beatrica i poprimi još prijazniji ton: - Nije to tako teško. Molim vas da ostanete uz sina, a nas dvije moramo se priviknuti jedna na drugu dok ja ne krenem u samostan.

Borka sluša i trne. Srce joj se oslobađa trpkosti. Dakle, ipak je ljubila kralja? Ipak je njezino srce dobro, misli ona i sve joj oprašta. - Ne, kraljice - ne puštam vas od sebe - odlučno će Ivan. - Nikad neću dopustiti da idete s dvora. Ne želim više slušati te riječi. Vaša mi prisutnost treba. Vi znate što ste obećali mojem ocu. Ona duboko uzdahne: - Ne govorimo o meni. Sad je riječ o tvojoj majci. Nastoj je sklonuti da ostane. Međutim, smijem li vas nešto upitati? - Izvolite, veličanstvo. - Već sam u Beču mislila da vam pošaljem glasnika. Radi se o Gordani. Ivanovo srce žestoko zakuca. Napeto pazi što kani kraljica. Damirova majka osjeti lak udarac u srce. Govore o njoj, okrutnici, od čije ljepote strada njezin jedinac. I napne sluh. Srce joj, drš-čući čeka što će biti. I - Jednom mi je dragi pokojnik rekao da su vam poznati spisi o Gordaninu porijeklu. Je li tako? - Da, veličanstvo. Njezin skrbnik pohranio ih je kod mene do njezine udaje ili do njegove smrti. - On je umro, a Gordanu kanim udati. Dakle, oba su uvjeta ispunjena. Damirova majka zadršće. Ivanu udari krv u lice. - Kad biste mi htjeli iskazati ljubav i predati te papire. - Veličanstvo, nakon smrti Ivana Česmickog predala sam ih Gordani. - Nikad mi o tom nije govorila. Ona, dakle, zna odakle po tječe? Pokojni Ćesmički nekom mi je zgodom rekao da je vrlo odličnog porijekla. Sad to više nije tajna? Biste li mi htjeli reći tko su joj roditelji? - Veličanstvo neka mi oprosti česmičkome sam se zavjerila šutnjom. - Ali vi ste pokojnom kralju ipak nešto spomenuli? - Toliko mogu kazati i vašem veličanstvu: po majci Gordana vuče lozu od kneževske krvi. Prinčevo srce stade burno lupati. Damirova majka u duši za-stenje. Kraljica usklikne kao da su joj u duši navijestili ispunjenje svih želja i pogleda princa: - Dakle, Ivane, sad više nema nikakvih zapreka našoj zaje dničkoj sreći. Čini mu se da ga obasjava velika svjetlost. Beatrica nastavi: - Valja nam se sporazumjeti učetvoro. Znam kakvu je žrtvu pridonio Damir. Danas je Ivanov izbor osiguran. Kad bude kralj, ima i pravo da bude sretan. Uložit ću sav svoj moćni upliv kod prvog tajnika svetog oca, mojeg prijatelja Roderiga Borgie. Brak s Biankom, kao i brak s Damirom, lako će se razriješiti, jer su oba braka postojala samo prividno, želim Ivana potpuno usrećiti da mu nadoknadim prošlost. - Veličanstvo, što će na to ona? - upita tiho Ivan. - Nisi još s njom o tom govorio? - čudi se Beatrica. - Još prošle godine, ali je odlučno odbila i tražila da potpi- šem milanski bračni ugovor. - A ti si prihvatio? - Morao sam jer mi je prijetila da će me nazvati izdajicom kraljevstva, ali mi je za utjehu obrekla da nikad neće poći ni za koga. - Sve mi je jasno. Malo prije sam govorila s njom. Znam da te ljubi, ali služi ideji svojih zemljaka koji u tebi nazrijevaju jedi

ni spas kraljevstva i svoje domovine. Ona se žrtvuje da uzmeš ženu uglednog kraljevskog roda. Riješeno je sve. Ne treba žrtve. - Dobra kraljice, vi ste mi dali sreću. - Ali o tom neka ne padne ni riječ dok se ne završi izbor i ne uzmogne na vrlo lijep i pristojan način otkazati milanska ženidba. Sve ću to sama uzeti u svoje ruke. - Sva sretna promatra majka taj prizor i sva joj se duša zahvalno vraća k Beatrici. Samo Damirova majka osjeća da nekamo silazi i traži svojeg sina na dnu ponora kako jauče u samrtnim mukama. - A sada te puštam, Ivane, s majkom i molim je da primi nešto okrepe. Odredit ću da vas posluže ovdje. Doviđenja. Izreče to ljubazno, toplo i ostavi sobu praćena Ivanom sve do stuba. Nježno ga ogrlivši, kraljica siđe u svoje odaje. Ranzano je čekao. Beatrica ga značajno pogleda: - Imam kralja i kraljicu. 2ezlo je moje. U prinčevoj blagovaonici poslužiše dvorani njegovu majku i pratilicu. Kod jela Ivan je napokon pristao, na upornu želju svoje majke, da je ostavi u njenoj kući u Budimu dok se ne oporavi. A na odlasku ona zagrli sina: - Rekla sam jednom Gordani: kraljica se iskreno obratila Srce žene je progovorilo. Sine moj, današnji dan skinuo mi je najveću bol života i potkrijepio najveću nadu u tvoju sreću. To je moja utjeha. - Majčice, mi ćemo još uživati mnogo sreće, velike, prelijepe. - Bog neka dade, je li gospođo? I vi mu to želite - pita ona Damirovu majku. - Želim, uzvišena gospođo - odgovori joj ona, a kad je iz lazila iz prinčeve odaje, osjećala je da su sada ovdje pokopali nje zina jedinca Damira. U pratnji dvorana stigle su gospođe svojoj kući. Iznenađena služinčad štrcala se oko njih. Borka se uputila u svoje sobe i odmah pala na ležaj. Izmučeno tijelo, srvano tugom i uzbuđenjem, leži nepomično. Na upalom blijedom licu odražavaju se trzaji ožalošćene duše, silom suzdržavana ljubav provali sad svom snagom. Vitla slabašnom ženom i nosi je u valovima bespomoćnu. Čini joj se da ne može preživjeti smrt nezakonitog muža, svoje ljubavi. - Ne plačite - tješi je Damirova majka, sjedeći pokraj nje. - Trinaest godina sreće ispaštala sam u devet godina pro gonstva. Nakon mojeg povratka, evo, jedva godina dana, malo na grade mojem srcu. Bila sam sretna što on živi, stvara svoje osno ve, kraljuje i makar se nikad ne spomenuo moje ljubavi. Samo kad znam da on blaguje sreću. I ta mi je sreća oduzeta. - Čeka vas užitak u sjaju dvora. - U tom sam dvoru uživala samo jednom, ali ne u sjaju, ne go u ljubavi. Raskoš dvora me ne zove. Ne, gospođo, ne želim živjeti tamo. Obećala sam to Ivanu da ga ne rastužim. Gospođo, ne pokušavajte me tješiti. Smrtno sam umorna. Možda nađem odmora u suzama. Kad se gospođa od Brezovice povukla i stupila na trijem, dotrči joj u susret sluga. Gospodarice, molim vas idite tamo u drugu kuću. - Zašto? - iznenadi se ona. - Tamo je mladi gospodar. Od te vijesti htjela je uskliknuti, ali i zajauknuti. Ipak bez riječi siđe u dvorište i skrene u pokrajnu kuću. Damir je dočeka na hodniku i zagrli. Odoše u sobu. - Sinko moj, nisi pošao u daleki svijet? - Čudnom igrom sudbine.

Ispričao joj je kako je doznao o kraljevoj smrti i što se sve događalo s njim, kako je susreo Gordanu, saznao o majčinu odlasku iz Budima i konačno stigao kući. - A što kaniš sada? - Majko, ne smijem ovog časa provesti svoju odluku da odem u svijet. Bilo bi kukavno da bježim dok se kroji naša sud bina. - Već su je skrojili, sine. - Tko? što? O čemu to govorite? - Kad si prvi put dolazio kući, htjela sam da ideš k princu. - A danas? - Kažem: ne idi tamo. - Čudna promjena baš u času kad sam htio da idem k nje mu. Zašto me od toga odvraćate? - Dolazim odande. Još sam sad skamenjena od onoga što sam tamo čula i vidjela. - Princa hoće da iznevjere? - Nisu ga iznevjerili niti ga kane. Kraljica mu se upravo nameće svojom ljubavi. Ali Gordana je na dvoru. - Rekla mi je kad smo se sreli u krčmi da moram ići k pri ncu. To je želja vojvode Iločkoga da pazim ako bi tko pokušao spletkariti. - Jedna njezina riječ te vratila, a sto majčinih suza... - Vratila me riječ vojvodina. Ne smijem se povući iz vrtlo ga borbe, ako je bude, niti smijem manjkati u radu za sudbinu naše domovine. To bi bilo izdajstvo. - Njezine riječi. Naučio si ih doslovce. - Majko, zar tako malo cijenite samostalnu muževnost svo jeg sina? - Sve što si rekao, govorila je Gordana meni u ovoj sobi. - Govorila je ono što mi svi mislimo, što je prirodno, jedino moguće da se govori o svom slučaju. Da sam odem, bila bi to iz daja u očima svih Hrvata i svih prinčevih prijatelja, a ja želim i hoću da radim za našu domovinu. Na to sam prisegao. Mati mu ne vjeruje. Iz svake njegove riječi čuje odjek Gorda-nine volje. - Tvoj rad nije potreban kad vašoj ideji nema pogibelji. - Onda ću ostati na straži. - - I otići na dvor? - Ako je Gordana tamo, nisam potreban ja, samo ću se ja viti princu. - Ne javljaj se. - Zašto me odjednom toliko odgovarate? - Bolje će biti da ti kažem: Gordana će biti tvoja kraljica? - Kraljica? Znate li to sigurno? - Sve je uređeno. Kraljica sama želi da to podupre u Rimu i time se oduži princu za sve zlo što mu ga je nanijela. Preda mnom, u obraze moje, ugovorili su... - A Gordana je pristala - Nije bila prisutna. - Kraljica kaže da ljubi princa, ali je htjela da žrtvuje lju bav za sreću svoje domovine. I gleda u sinovljevo lice, ispruženih ruku, kao da bi ga htjela pridržati u slomu svih nada. On se ipak uspravlja poput diva kojemu su pružili britki mač na obranu: - Majko, napojili ste me snagom. Zapanjena prodire u njegove lijepe velike crne oči. - Ti kažeš snagom? - Velikom i divnom snagom. Kao da su me oslobodili oko va. Ona će pripadati njemu. Znate li što to znači, majko? Sjećate se što sam vam jednom rekao: samo ako ona pripadne njemu,

moje se srce može smiriti. Prisegli smo jedan drugome vjernost, prisegli smo prijateljstvo, ono veliko, najveće, najčišće o kojem smo čitali u Ciceronovim spisima: sve dati za prijatelja, i svoju ličnu sreću. Prisegli smo na sreće, na živote svojih majki. Sveta je to prisega, svetija od svega što je sveto. Ona će istjerati i ži vot moj, majko, založeni su na tu prisegu i sva moja duša i čast, sve što muškarac posjeduje dobra i plemenita, sve je to u pri- segi. Zato sam se toliko borio da bude njegova. U tome je moj spas, oslobođenje te ljubavi. Razumijete li, majko? Prisega je za- klonište, prijetnja, mač mojem srcu, i njegova pobjeda moje sna ge. - Hoćeš li se moći savladati, jer ona zna za tvoju ljubav? - Slušajte. Kad smo se sreli u onoj krčmi na putu iz Bu- dima, rekla mi je: "Znam, gajite prema meni neprijateljstvo jer ste se zbog mene raskrstili s drugom svoje mladosti!" Sve sam se kolebao da joj to vjerujem, ali napokon stekoh potpuno uvjere nje da ne zna. - Paž Stjepko ti je kazao da je bila na brodu kad si buncao o njoj. - Ne, dječaku se činilo da je čula. Ležao sam na brodu, na palubi. More šumi burno, a buncanje bolesnikovo je tiho, izne moglo. I nije Stjepko naročito tvrdio da je čula, samo da se na lazila tamo. Sve što sam govorio s Gordanom tamo u sobi one krčme svjedoči da nije čula. Ona misli da je čak mrzim, jer je bi- la povod mojeg raskinuća s princem. To me je nagnalo da se mirnije vraćam na bojište za Ivana. Ne varaš li me, Damire? Uistinu te ohrabruje ta vijest da Gordana polazi za princa? Pogledajte me, ne govore li vam to moje oči? - Da, nešto su vedrije, svjetlije. čitav dvor spava. Gordana bdi u svojoj odaji. Sjedi uz stol, sagnuta nad papirom. Raspletena kosa spušta se u valovima niz ramena. Svjetlost svijeće pada joj na pramove što se žare brončanim sjajem. Pero u ruci leti papirom: "Plemenitom i poštovanom vojvodi Lovri Iločkome, Danas su kraljica i princ zasnovali osnovu o kojoj mi je pripovijedala sama kraljica. Šutjela sam i jedva čekala da mogu što prije stići u svoju odaju i doviknuti vam: dođite u pomoć. Njihova osnova, u dobroj namjeri složena, mogla bi srušiti sve nade naše domovine. Zasnovali su da razriješe milanski brak, da princ može zaprositi mene. Strepim od pomisli da bi moja ličnost pokolebala prinčev izbor. Od njihove odluke do djela još je daleko, ali pogibelj je blizu, jer milanski poslanici gaje neku sumnju. Danas su me neobično ispitivali hoću li ostati na dvoru kad stigne princeza Bianka. Svoje sumnje neće tajiti pa bi mogle doprijeti do ušiju velikaša. A njihov pristanak uz prinčev izbor oslanja se na bogatu i još moćniju vezu prinčeve Bianke. Kad bi moju ličnost okružilo komešanje, stigao bi me prekogrobni ukor Ivana česmičkog i moj vlastiti. Druge moje bojazni zasad još nisu opravdane. Bakač čvrsto stoji uz princa i računa na mjesto prvog državnika. Kraljica opet zna da joj jedino princ zajamčuje dostojan položaj. Tako su na našoj strani dvije najmoćnije i najlukavije ličnosti. Ostali članovi kraljevskog vijeća, zajedno s kraljevim rođacima Matijom i Petrom Gerebom, posve su odani. Varadi još nije na slobodi. Tome je kriva Bakačeva pohlepa da on bude prvi. Tako će nesebičnost sklopiti savez i gramzljivom sebičnosti. Vojvodo, koliko sam nesretna što sada nisam muško. Sve bih poredala u jednom redu: i zle, i dobre, i pohlepne, i plemenite. Sve bih zatjerala na jedan most. Pisala sam vam u prvom pismu: osjećam zadah dima i bojim se podmetnutog požara. Na to me potakla vijest da Filipec ide u fratarskoj halji u egersku palaču i sumnja na ostale. Sad sam se uvjerila da su Bakač, kraljica i kraljevsko vijeće svi jednodušno uz Ivana, ali previše mi je te ljubaznosti, odviše ljubavi da bih mogla mirno vjerovati. Filipec, kažu, radi na svoju ruku, ako je doista što poduzeo. Naši su bojovni položaji čvrsti, a sva opasna

mjesta dobro stražarimo. Jedina opasnost prijeti od prinčeve i kraljičine osnove da razruše milanski brak i da o tom saznaju milanski poslanici. To će spriječiti vaš dolazak. Kad vi, vojvodo, ustanete protiv toga, napustiti će i te planove. Vaš moćni upliv, vaša slava i junaštvo svakome ulijevaju poštovanje i uvažavanje, čekam vas, vojvodo, kao spasenje. Primite sve moje poštovanje i svu moju želju da vas što prije ugledam. Gordana." Svršivši pismo, osuši ga i smota, zapečati i spremi. Onda učešlja i splete svoju svilenu bujnu kosu i skine kućnu haljinu. Prekrasno mlado djevojačko tijelo sakrije pokrivač. Teška borba harači u Damirovoj duši. Ljubav i odluka da je svlada, uguši, uništi, rvu se za premoć. Srce i volja jednakom snagom vode taj boj. Sad je volja dobila pojačanje od vijesti donesene s dvora da će Gordana poći za princa Ivana. Ponovo se uhvatio prisege, zadane prijatelju, i dragocjenog zaloga prisegi: sreću i život svoje majke. Svu noć obnavljao je u mislima onaj prizor u palači na Griču kad su on i princ na svoje majke prisegli čistoću svojem prijateljstvu. Opetovao je u mislima sam svoje riječi: "Život i svoju sreću dat ću za svog prijatelja. Tako mi sreće i života moje majke." Pod strahotom te prisege vazda je nalazio zaštitu ljubavi prema Gordani. Cas bi ga štitila, čas napuštala. Ali sad se uhvatio noktima i zubima. Djevojka će pripadati prijatelju, drugu njegove mladosti kojemu je dao svoje srce i život. Ta mu se prisega ukazala plamenim znakom neugasive opomene. Srce mu se pokorava pod snagom jačeg protivnika. Pobjeđuje volja. Veže mu srce poput sužnja i baca na dno tamnice. Tu neka leži dok ne zaboravi danju svjetlost, sunčani žar, dok čežnja zauvijek ne ugasi. Osjeća prevlast nad mladom ljubavi, prignječenu, nadvladanu. Još živi, ali okovana i neće je odriješiti dok ne izdahne. S tom odlukom Damir pred zoru zaspi. Spavao je dugo. Probudivši se, osjeti teški tjelesni umor kao nakon teškog boja na mačeve. U srcu mukla bol. čežnje su mu otvorene rane što tiho krvare. Osjeća kao iza prepaćene vrućice kad je pun nade u ozdravljenje. Majka mu donese zajutrak. - Dugo nisi usnuo ove noći, sine? - Mislio sam. A to je dobro. Misli su, majko, lijek. Gorak, ali koristan. - što si odlučio? Još koji dan ostat ću uz vas i misliti dok se posve ne uč vrstim. Onda idem k princu. - Ne kaniš ići prijeko da se javiš njegovoj majci? Nikome. Hoću da budem s vama, majko. Na vratima netko zakuca. Damirov sluga Marko uđe i najavi da neki plemić želi s njim govoriti. - Kakav plemić? Otkud zna da se nalazim ovdje? Nalik je na onoga s kojim ste se pobili tamo pred krč mom. - Bit će Ferenci. On je na dvoru. Dobro, neka dođe. - Ostavljam te, sinko, reče majka i ode iz sobe. Odmah zatim ulazi Ferenci i reče vrlo uljudno: - Gospodine, šalje me biskup Bakač i poručuje da biste se sutra uvečer potrudili u njegovu palaču. Ima nešto vrlo važno da vam saopći za dobro prinčeva izbora. - Isporučite njegovoj prečasnosti da ću doći. Taj hladni odgovor ponuka Ferencija da se odmah oprosti. MRAČNA PODVALA U kraljevskim kancelarijama opraštaju se visoki državnici s Bakačem i kancelarom Filipcem. Sva su lica vedra i nigdje traga zabrinutosti. Očito je sve u

kraljevstvu puno vjere, mira i čekanja na izbore. Filipec, kancelar, oprašta se s najbližim rođakom kralja Matije Petrom Gerebom i ljubazno mu govori: - Upravo sam htio zamoliti vašu velmožnost, kao i vašega rođaka Mateja, da biste se potrudili k meni u moju palaču. Htio bih o nekim stvarima s vama lično porazgovoriti. - Zašto ne, rado - primijetio je odmah Petar i ugovore sastanak nakon jednog sata u kancelarovoj palači. Filipec uvede visoke goste u svečanu odaju palače, a Matej i Petar Gereb, glavni vojskovođe, s prijaznim smiješkom sjedaju u naslonjače. - Moram priznati da me zanima što bi to moglo biti o čemu ne možemo razgovarati u kancelarijama. - Odmah će vaše velmožnosti upoznati čitavu stvar. Prela zim preko toga da smo kraljevskom vijeću hladnokrvno odbili glasine da se njemački nasljednik Maksimilijan sprema da osvoji pravo našeg prijestolja. To svakako nije važno. - Kako uopće smije govoriti o svojoj vojsci koje nema - nasmije se Petar Gereb. - Ali da čujemo što je dalje. - Kako znate, nakon Varadija, njegovo pokojno veličanstvo kralj Matija odredilo mi je da budem njegova desna ruka. Tako - sam saznao njegove tajne osnove. I danas dugujem sreći kraljevstva da ih otkrijem, i to baš vama, najbližim rođacima koji ste gospodari vojske i poznajete možda i mnoge od tih njegovih državničkih osnova. Kancelar mirno pogleda svojim malim očima Petra Gereba i nastavlja: - Začudio sam se da je kralj pokušao s Friedrichom sklapa ti neke nove dogovore. Naime, postoji ugovor iz godine 1462. po kojem bi ovo kraljevstvo zapravo pripadalo Friedrichu ako kralj ne bi ostavio nasljednika. Kralj Matija je tražio da se taj ugovor ukine, a u zamjenu on će raskinuti brak s milanskom princezom Biankom Sforzom i oženiti princa Friedrichovom kćerkom, tj. Maksovom sestrom. Mate se smješka, a Petar je zakimao. - Matija to nije kanio ozbiljno. On je uvijek volio pregovore i opet poništenje pregovora. - Da, to je točno - naglasi kancelar Filipec - ali u ovom slučaju kralj Matija je htio osigurati sinu prijestolje na ovaj na čin. - To bi značilo da bismo mi, kraljevsko vijeće, nastavili pre govore - posve hladnokrvno dobaci Petar Gereb. - Ali mi smo u takvom sjajnom položaju da nam to nije ni na kraj pameti. - Nešto sam načuo, putujući u Budim - da se tamo spre ma vojska. - Koliko ima vojnika? - To bih htio znati - smije se sada Mate i pogleda brata. - Da, to sam vam samo htio priopćiti da znate što se kralj Matija dopisivao s pruskim carem. Bila je to moja dužnost. Ali ima nešto drugo što je, naravno, važnije i ozbiljnije i zato baš priopćujem samo vama, a vi ćete znati da li da se to objavi vi jeću ili ne. Znate da Vladislav, kralj češki, po svojem rodbinstvu i ponovo ugovorom koji je sklopio s kraljem Matijom nakon za vršetka rata s njim traži ugarsku krunu za sebe. - Neka samo traži. Mi ćemo odgovoriti. - Znate da sam rodom Čeh i jedan mi moj prijatelj piše vrlo nepovoljne stvari. On kaže da je Vladislavu puklo u glavu bezuvjetno osvojiti ugarsko prijestolje i da će to uspjeti, bilo mi lom, bilo silom. - Gle, gle, dragi kancelaru. Vaše su vijesti sve crnje, ali mene se nimalo ne doimlju. Znam sve što je i kako mislio kralj i kako je zapravo radio da osigura prijestolje svom sinu. - Bilo mi je samo do toga da vas obavijestim. Ovakve se stvari ne mogu iznijeti pred vijeće jer se o tom ne smije govoriti

u javnosti. Izgledalo bi sve važnije i crnje nego što jest. - Dragi kancelaru, hvala vam za vaša obaviještenja. Mi zna mo da princ ima veliku većinu izbornika i kod nas u Ugarskoj i preko u Hrvatskoj i nije potrebno da bilo koji čas posvetimo ovakvim razgovorima. Dobro ste to naglasili jer u egerskoj palači vode se neki tajni razgovori. I to sam već čuo - odmahne rukom Petar Gereb. - Znam da je egerski biskup bio kruti neprijatelj kralja Matije. - To je stara stvar, ali sada će gospodin biskup ostati krat kih rukava. - Samo što on, čini se, ima vezu s Vladislavom. - Onda ćemo mi pozvati Hrvate na čelu sa sinom bosanskog kralja Lovrom Iločkim i mislim da će im ovakve misli smjesta izići iz glave. - Sve sam to priopćio samo zato jer mi je dužnost da to kažem vama, velmožni gospodine, kao najbližem rođaku kralje vom. Njegov sin je još premlad da bi mogao govoriti o tim po litičkim stvarima jer znam da se njegova visost bavi samo huma nističkim idejama, a toliko je mlad da je to i razumljivo. Stoga sam zamolio vas dvojicu da me saslušate i da svojoj duši dadem oduška. To me tištilo jer je visoko plemstvo ipak za života kralja Matije bilo njemu protivno, a isto tako princu Ivanu. - Pitam vas: zar će se netko usuditi da prekrši prisegu na šem živom kralju? A nisu li tu prisegu obnovili nad mrtvim tije lom? - Sasvim točno, vaše milosti. Potpuno se s vama slažem, ali opet naglašujem da sam to morao reći jer ste vi po krvi i po njegovim umnim sposobnostima bliži pokojnom kralju. - Razumijemo i vrlo je dobro da niste nikome drugome ka zali. Prema tome, potpuno se slažemo u svemu. Izborni dani se primiču, ništa se ne mijenja i našom će zemljom upravljati mladi kralj s vijećem i saborom. - Ali je dobro da ste nas upozorili na egerskog biskupa - primijeti Mate Gereb. - S kraljicom niste o tome govorili? - okrene se on k Fi- lipcu. - Rekoh: ni s kim. - Dobro je. Sad znamo i te potankosti koje nisu važne, ali je dobro znati. Petar se digne na odlazak, s njim i njegov brat. Kancelar je sve vrijeme sačuvao isti stav ljubaznosti i otpratio goste do izlaza. Kad su braća Gereb uzjahali konje i prošli dio puta, približe se jedan drugome, pogledaju se, a Petar je žmirnuo: - Ovo sve mi se ipak čini kao početak neke podvale. Nešto se ipak događa iza naših leđa. - Tog kancelara treba da držimo na oku. I potjeraše konje brzim kasom. BAKACEVA SAVEZNICA Mrak je zavio Bakačevu budimsku palaču. Pred vratima zgrade sjaše Bela Ferenci s konja. Mladi brat Josip čeka ga na pragu i skoči k njemu, uzme konja i sveže o stablo. - A gdje su sluge? - upita Bela. - Sve je ujak odstranio da ne smetaju. Molim te ne govori glasno. Mogla bi čuti tvoj glas i posumnjati. - Došla je još za dana. - Dobrovoljno? - A gdje je ujak? - Odmah će doći. Gdje je Gordana?

- Dođi da te uputim što imaš činiti. Pobrzali su stubama u prvi kat palače. Josip mu otvori mala vrata. Unišli su u veliku, udobno uređenu sobu. Na stolu svijećnjak sa tri svijeće osvjetljuje do pola veliku mračnu sobu. - Poštenja mi, Josipe, ne prepoznajem odaju. - Preuredio sam to sve danas popodne da mladom paru bude udobno. - A kakav je posao odredio ujak meni? - Dolje u blagovaonici su dva fratra. Pogostili smo ih, upra vo večeraju. Tvoja je dužnost da budeš s njima dok ih ujak ne ustreba. - Da svjedoče o ljubavnom sastanku Gordane i Damira? - Bio ljubavni ili ne, svejedno. Glavna je stvar da fratri mo gu potpisati svjedočanstvo i priseći kako su našli mladi par. - Glavna vrata ujak je zaključao iznutra, a izvana zatvorio zasunom. Mladi par neće moći izići, a mi ćemo ih sa svjedocima zaskočiti, ušavši kroz ova mala vrata. Izvana i ova imaju zasun. - Vraška stupica, samo budu li njih dvoje zagazili? - Sve je ujak divno smislio,nema im izlaza. Kad bi, dakle, princ htio da se oženi Gordanom, fratarsko svjedočanstvo doka zuje da Gordanin brak s Damirom nije prividan. - I njihov se brak ne može razrješiti. - I ljepotica se mora odreći kraljevske krune i zadovoljiti se plemićem iz Brezovice. Obojica se smiju. - Iz ove odaje izlaze njih dvoje svezani nerazrješivom ve zom braka. - Nadam se da Damiru neće biti krivo - oglasi se iza njih biskup Bakač. Mladići se obazru, a Josip doda: - Da sam ja na Damirovu mjestu, mogao bih to priseći, u jače. - I tako vi, ujače, vrbujete svoju saveznicu za izborne pos love? - pita Bela. - Kad uzimaš zaveznika, neka ti je prva briga da mu oko vrata svežeš uže kojim možeš potezati po miloj volji. - Dakle, saveznik mora biti u klopci? - Slobodan saveznik uvijek je takmac. Valja ga učiniti ro bom, tek onda možeš od saveznika imati koristi. A od čega ne maš koristi u to ne pačaj. - Upamtiti ću vašu pouku, ujače. - Trebat će ti, Bela, kad te namjestim u službu kraljevskog kancelara. - Princ vam je već obećao? - Baš ne izričito, tobož, neće da određuje dok nije na vlas ti, ali imam ga u šakama, a sve drugo dolazi od mene. Sad idite, djeco, ti Bela k fratrima, a ja ću da započnem državna rasprav ljanja s ljepoticom. - Divnog li kraljevstva čija sudbina ovisi o ženi. - Malo ima kraljevstva kojima sudbine ne prolaze kroz žen ske ložnice. Kraljevstvo i prijestolje Matije ugrozile su dvije že ne: jedna mu je bila žena, a nije mu dala sina. Druga je bila lju- bovca i obdarila ga sinom, a sad moram ja ispravljati te ženske nevolje i spašavati njegova sina i kraljevstvo. - Evo ga - klikne Josip, stojeći do prozora - Damir je ujahao u dvorište. - Siđi brzo, Josipe, i zadrži ga dolje. Onda dovedi Gordanu, a zatim Damira. Ti, Bela, čuvaj fratre.

Stubama se uspinje Josip i svijetli Gordani. Doprativši je do ulaza, pogleda značajno ujaka i opet odlazi. Gordana uđe u odaju. - Oprostite, gospođo, predugo ste me čekali. Zadržao me princ i nisam mogao prije. - Ništa zato. Znala sam da ste spriječeni. I povede je k stolu. - Odaja je nešto tamna - reče on. - Ja ne volim odviše svjetla. - Lakše se razmišlja u polutami - reče ona. - Svucite se. Vruće je, naše vijećanje potrajat će dugo. Djevojka sjedne nasuprot biskupu. - Dakle? Što mi želi reći vaša prečasnost? - Samo čas dok dođe gospodin Damir. - On je tu? - Niste znali? Ne vjerujem da je vaša milost tako malo upu ćena o kretanju svojeg muža. - Očekivala sam ga na dvor svakog dana. Bit će da je up ravo stigao pa se još nije dospio javiti. - Nećete me uvjeriti da se nije barem tajno javio ljubljenoj ljepotici ženi. Ali to su vaše ljubavne tajne. Zapravo, vas ste dvo je prava pogibelj dvoranstvu budućeg kralja. - U čemu bi bila ta pogibelj? - - 14 .209 ._., - Jao vama ako žene na dvoru bace oko na Damira. To one već sada čine. Niste još nikad pomislili što bi moglo biti kad bu de među njima i lijepa Bianka, buduća kraljica? - Princ je dovoljno lijep, pristao i uman da ga princeza lju bi. - Sve te divne prednosti još nedostaju da zasjene Domiro- vu ljepotu i duhovitost. Kažu žene da u kraljevstvu nema ljep šeg muškarca od Damira. - Priznajem, lijep je duhom i tijelom, ali ima i ljepših i duhovitij ih... - Kažem samo što sam čuo iz usta najodličnijih lijepih že na. - Otkud vaša prečasnost prisluškuje ženskim razgovorima. - Otkad sam upoznao najljepšu i najumniju, a ovog časa počašćuje me dozvolom da joj sjedim nasuprot! ... - Prečasni gospodin odiše dobrim raspoloženjem. Prema to me, predmet vašeg vijećanja nije nikakva opasnost našem kan didatu na prijestolje? - To je jedina briga koja ispunja vašu dušu? - Danas jedina. - Svakoj ženi najpreča je briga ljubav. - Svaka žena nije imala oca velikog Ivana Cesmičkog. Nje gove plemenite misli upravile su moje osjećaje drugim smje rom. Bakačeve pune usne sumnjičavo se smiješe. Na vratima se pojavi Damir. Prati ga Josip. Ovaj odmah odstupi. Bakač tiho primijeti Gordani, gledajući na pragu Damira: - Krasna li otmjena muža. Kakav plamen u divnim crnim očima. Ona se okrene prema mladiću i sa smiješkom primi njegov pozdrav.

- Dobro mi došli, već vas dugo očekujem u Budimu. On se pokloni i odvrati: - Zadržao sam se, tražeći svoju majku. Kako vaša milost? - Preda mnom valjda nećete ovako stranim nazivom oslov- Ijaviti svoju ženu - opomene Bakač Damira. Gordana mirno odbija biskupov napad: - Oboje smo odgojeni na dvoru pa se držimo dvorskih obi čaja. A sad sjednite, Damire. Prečasni gospodin želi s nama govo riti o nekoj važnoj stvari. "Drske li ženske", ljuti se biskup u sebi. "Presiječe mi tok razgovora po svojoj miloj volji. Čekaj, danas ćeš posrkati čorbu koju sam ti skuhao, htjela ne htjela!" Istodobno Bakač promatra Damirovo otmjeno lice i mirno držanje. "Gle, taj mudrac se vlada kao da ovdje sjedi baka. Zar je moguće ne ljubiti ovu ljepoticu, toliko drsku, umnu?" 210 Promatra mirne otmjene Damirove kretnje dok ovaj uzima stolac i sjeda nasuprot Gordani. Bakač započne. - Vaša plemenita supruga pravo kaže: ono što želim s vama govoriti, vrlo je važno. Ponajprije valja razmisliti: zašto sam baš vas dvoje odabrao za svoje pouzdanike. Vi ste, gospodine Damire, vjerni podanik i prijatelj našega princa, budućeg kralja. Gospođa Gordana opet miljenica dvoranka kraljice. Oboje ste međusobno svezani vjernom bračnom ljubavi. I Gordana i Damir nepomično gledaju u biskupove oči što su sada zamijenile lukav izražaj ozbiljnim. - Izbor našega princa nema zapreka, ali ima i protivnika. Jer su nemoćni da mu ometaju izbor, nastoje oslabiti njegov ug led. - Cime? - upadnu Gordana i Damir. - Time što šire glasine da princ ne kani dovesti na dvor svoju nevjestu princezu Bianku, već da će brak razriješiti i uze ti neku plemkinju koju već odavna ljubi. - Kad bi to htio učiniti - upadne Damir - nitko mu nema pravo spriječiti. - Ali takve glasine mogu loše utjecati na staleže - upadne biskup Bakač. Gordanine bademaste oči upiru se u Bakača naročito pozorno i potvrdi: - Da, biskup ima pravo i zato nam valja ponajprije ustano viti tko širi te glasine pa ćemo odmah znati gdje se skriva nepri jatelj. - U egerskoj palači - odvrati Bakač - tako sam, naime, doznao. Tko je izumio tu laž, naravno, ne znam. Ponovo odgovara Gordana: - Možda te glasine šire žene, a možda i plemkinja o kojoj govori vaša prečasnost. Molila bih vas da nam kažete ime žene o kojoj se radi. - Ne znam postoji li uopće - odvraća biskup, a u sebi us- klikne: "Đavolski je lukava, s kakvom anđeoskom ljubopitnošću pita za ime prinčeve ljubavi. Ali čekaj, ja ću ti ipak doći nakraj." - Ne bi bilo vrijedno ni spominjati ove priče - hladno će Gordana - ali očito vaša prečasnost ima gotov plan? - Imam. A vas dvoje možete mi pomoći. - Dakle, vaša bi zadaća bila nagovoriti kraljicu, a vaša, gos podine Damire, sklonuti princa neka već sada prije izbora, otpo- šalje sjajno odaslanstvo u Milano da dovedu princezu Bianku. - Ja to neću učiniti - odgovori odlučno Damir. - A ja ću učiniti - naglasi Gordana. - Vi ste - okrene se k Damini - dužni da nagovorite princa. - Nitko nema pravo da se upleće u prinčeve stvari.

- To su njegove lične stvari, nego interesi kraljevstva, gos podine Damire. 14* - Slažem se s gospodinom biskupom - naglasi Gordana dok Bakačevim mozgom brzo preleti misao: "Ona pristaje jer se on protivi. Kakva lija" a onda se okrene k Damini: - Ako ste vjerni princu, ne možete mu iskazati veću uslugu do savjeta neka odmah pošalje u Milano poslanstvo. Vaše riječi djelovat će više od svih odličnika kraljevstva. - Ne, gospodine biskupe. Prinčev izbor ne može se ugroziti pričanjem o njegovoj budućoj ženi. - Kako budućoj? On je vjenčan - naglasi Bakač. - Princeza mu još nije žena. I opet kažem: ne odlučuje o izboru buduća prinčeva žena, nego želja staleža, prisega zadana kralju i sudbina kraljevstva. Svi su jednodušni u kraljevu izbo ru, a bude li tko na izbornom polju započeo kakvo brbljanje, brzo ćemo mu začepiti usta. Nas Hrvata dolazi čitava vojska. Neka se samo tko usudi da ometa izbor. Kupit će Rakoševim poljem zube i glave. Na to vam prisižem. Za to vam jamče hrvat sko plemstvo, vojvoda Iločki i ja. "Taj luđak je uistinu ne ljubi" - pomisli Bakač. "Prema tome, moj mladiću, naprtit ću ti ženu ljepoticu, makar je čuvaš za princa!" Bakač započne ozbiljno: - Vaše vrele riječi su me umirile, gospodine Damire. Može mo, dakle, pričekati izbor, makar se bojim, no pustimo to. "I latimo se odlučnog sredstva" - odluči Bakač u svojim mislima dok je svrnuo pogled na prozor kroz koji se razabirala osvijetljena zgrada s druge strane ceste. - Onda bi ova stvar bila svršena - naglasi Gordana i nap reže dirljivost, ne bi li u Bakačevu nesmetanom licu otkrila skro vite misli. - Prijeđimo, dakle, na drugu stvar. Ova je važnija - reče Damir. - Da, gospodo - odvraća Bakač, ne skidajući pogleda s pro zora. - Ovo što će slijediti još je važnije. Bakač govori očiju uprtih u prozor. Gordana i Damir slijede njegov pogled. - što je? - upita ona? - Pogledajte tamo na rasvijetljene prozore Batorijeve pala če. Vidite li štogod? - Muške glave. Sigurno se rote protiv princa. - Zaboga, zar ne vidite tamo biskupa Filipca? Gordana se trgne, ispruživši vrat: - Ne, ne vidim. - Ni ja - reče Damir. - Ostanite mirni - opomene ih biskup, sagne se k svijeć njaku i jednim dahom ugasi svijeće. Ostali su sve troje u tami. - Tako. Sad ćemo ga bolje uočiti. Gordana ustane da bolje vidi, a to učini i Damir. - Jest, on je. On - usklikne Bakač. Biskup egerski - šapne Gordana, prilazeći k prozoru - ali Filipca ne vidim. Baš se sad udaljio, čekajmo još časak, možda se vrati. Bakač ide tminom prema prozorima. Dakle, on ide k protivnicima? - odjekne tminom duboki Damirov glas. Prečasni gospodine, ovo je teška optužba - upozori Gor dana u tmini.

- Jest, gospođo od Brezovice, kakva šteta, ne vraća se. Po vukli su se, očito, na vijećanje. Mi ćemo učiniti isto - reče Ba kač - ali prije zatvorimo kapke da nas ne vide kao što smo mi vidjeli njih. Damir u tmini pođe k prozorima i pomogne Bakaču zatvoriti željezne kapke. Tada se Bakačev glas javi iz dna sobe: - Imate li, gospodine Damire, možda uza se paljiva? - Nemam, prečasni. Pozvat ću slugu. - Predugo bi trajalo. Svi su dolje da ne osluškuju, ali u mo joj spavaćoj sobi gore svijeće, začas sam tu. I već je za sobom zatvorio vrata. Duboka tmina u odaji. U mraku Damir čuje Gordanin šapat. - Gospodine Damire vi morate govoriti princu da pošalje u Milano poslanstvo. - Nikada, nizašto. Glas mu je oštar, gotovo grub. - Onda ću ja govoriti s njim - još oštrije odvraća njezin glas. - Neće vas slušati. - Uvjeravam vas: naći ću sredstvo da me sluša i posluša. - Vi to ne smijete učiniti, Gordana. - Ničim me ne možete od toga odvratiti. Princ mora dovesti na dvor milansku princezu. - Nikada to neće učiniti. Uzet će za ženu vas, za kojom čez ne. - Nisam dala pristanak, nikad. - Pristat ćete jer ga ljubite. - Ako ga ne ljubim ili ne pristanem? - Prisilit ću vas. - To ste mi već jednom rekli. - Opetujem po stoti put da ću učiniti. - Princ je odviše ponosan, a da bi vam odobrio da to i po kušate. Damir u raspravi nehotice priđe bliže: - Prislit ću vas da priznate istinu, jer vi ga ljubite u dnu duše. Ne gazite okrutno sami sebe. - Govorit ću s njim i pri tom ostajem. - Smilujte se, ne uzmite mu vjeru u sreću - moli Damir. - Moleći glas mu zadrhti. Sam se prepao tog drhtaja i hoće da ga brzo izbriše iz njenog sluha i nastavi nekim neprirodnim dubokim glasom: - Mogao bi ojađen i odbaciti krunu. Vi ga znate. Ne dirajte u njegovo srce, ako vam je do sreće naše domovine, do naše sudbine. - Nagodimo se. - Nitko od nas dvoje neće nagovarati princa niti ga sprije- čavati. - Neka bude tako. čuo je kako ona pomiče stolicu i sjeda. U žestini razgovara približio se odveć k njoj i osjeća kroz tminu njezin dah, miris kose, sušanj haljine. Tijelom mu struji zebnja, dah zastaje. Privezan je na stup muke željeznim okovima. Tmina oko njega čini mu se kamena crna pećina. Još samo svijest očajno viče u pomoć, a svuda mrak, šutnja. Zdvojno skuplja posljednju snagu da izmakne, bježi, nestane u daleku crninu noći. A ipak stoji na” istom mjestu. Osjeća se kao da je u groznici. Vidi Gordanu i sebe, kako joj kleči do nogu, a tamo iza njih ide princ, kralj, s krunom na glavi. I zaboli ga udarac u glavi, krijesnice mu zaigraju u tmini, prsa mu pucaju i korakne naprijed. Mrak ga vuče natrag strahovitom silom. Nešto se ogromno svalilo na nj. Ili će pasti, ili se slomiti pod težinom strahovitog iskušenja. Na stepenicama Bakača dočeka Josip, noseći svijeću:

- Hitro, dječače - šapne mu on. - Ptičice su u krletki. I bojica preskaču stube u prizemnu blagovaonicu. Bela sjedi kod večere sa dvojicom vedrih fratra. Spazivši ujaka, ustane, uzme ispod prsluka neki papir i pruži ga bez riječi. Bakač preleti sadržaj: "... Ovime svjedočimo pod prisegom da smo kasno uvečer slučajno naišli na mladi bračni par Gordanu i Damira od Brezo" viče same zaključane u tmini sobe. Otvorili su tek na naše dugotrajno kucanje." - Dobro si sastavio - potvrdi Bakač. Onda se okrene k svojim gostima: - Prijatelji, pošto ste svšili večeru, pozivam vas gore u knji žnicu. Fratri šute. Pogledi im miluju pune vrčeve i ne miču se s mjesta. - Dođite sa mnom. Pokazat ću vam divne knjige kakve još niste vidjeli. Sjajno uvezane, poklon pokojnog kralja. A fratri još uvijek sjede, ruke im nehotice posežu za vrčevima. - Ujače, časnu gospodu zanimaju više knjige samo uz vrče- ve. - Naravno. Gore ima vina. Je li, Josipe, odredio si da nam donesu gore vina? - Sjaji se kao rastopljeni dukat. Ipak fratri istruse vrčeve, onda ustanu. - Hajdemo, gospodo. Založit ćemo gore nešto pečenog ko puna, malo tuste jarebice. Znam ja što prija mojim prijateljima prije spavanja. Gosti se već smiješe, obrisu usta pa idu kao da lepršaju. - Uzmite svijećnjake, dječaci - naredi Bakač. - Gore ne ma svjetla. - Zar nije tamo naš mladi par? - upita Josip tobože za čuđeno. - Ostavio sam ih prije jedan sat. Već su davno otišli. A što bi radili gore sami? - Mladi bračni par uvijek nađe zabave. - Ali oni tvrde da su bili samo pred oltarom. No, hajdemo već jednom. Josip nosi svijećnjak s pet gorućih svijeća. Bela uzme drugi. - Ne biste li i vi uzeli jedan? - ponudi Bakač prvome frat ru, utisne mu u ruku svijeću i naredi nećaku da krene. - Idemo kao mudre djevice - nasmije se Bela. - Al one su išle šuteći - reče Bakač. - Dakle, šutimo. Šutjeti je mudrost. - Lijepa lukava Gordana ne sluti kakvi joj dolaze svatovi - šapne Josip i otvori vrata blagovaonice. Svi šuteći izlaze na hodnik, ravno k stubama. U tmini sobe rve se Damir s olujom svoje mladosti, uskrslim čežnjama, što su postale ognjene munje. Svaki mu je dah val vihora, svaki kucaj srca udar groma što požarom upaljuje čitavo mlado biće. Osjeća se bačen u valove ljubavne bujice. Još mu je svijest budna kao svjetionik na olujnoj pučini i pokazuje pravac k spasenju. U toj divljoj buri proveo je tek dva časa, a njemu je kao da je u toj tami, u Gordaninoj blizini, proletjelo pola života. Već je osijedio i zamro na mučilima. U četvrtom času zagrabi u svoje ljubavne rane, nemilosrdno zabode u njih nokte i razriješi okove. Korakne čvrsto mrakom sobe. Štropot vlastitih koraka čini mu se grmljavina. - Bakač dugo ne dolazi - dopre do njega Gordanin glas. - To je čudno i nešto prostački. Zaječalo mu je u ušima kao srebrni zvuk večernjeg zvona i sve mu je biće ispunjeno tim odjekom. Podrhtava. - Idite, pogledajte što je. Nije nikakav užitak sjediti u ta mi. To me podsjeća na napuljsku tamnicu. - Pravo kažete.

Glas mu je promukao i brzo odmakne prema vratima, udara o stolicu, ormar, nekako napipava vrata, pa kvaku. - No? Jeste li našli vrata? - upita ona. - Zatvorena su. - Kako zatvorena? - Ne daju se otvoriti. Zaključana su. Njena haljina zašušti u mraku. Hitni koraci približavaju se k njemu. Skamenio se. Osjetio je dodir njezine ruke. Prisloni se o zid. - Maknite se da ja okušam. Gordana pokušava otključati. Uzalud. - Zatvoreni smo. To ga probudi iz omame. - Kako, za ime božje? - Zaključani smo, razumijete li? Nešto se štropotom sruši na pod. - Što ste srušili? - Nisam se ni maknuo. - Ni ja, a ipak. časak slušaju. Dolje u dnu sobe neko gibanje. Korak, opet korak. Opet se nešto ruši. - Netko je tu u sobi - reče ona. - Tko je tu? - upita glasno. Nitko se ne odazove. Iz dna sobe koraci, a onda odaziv: - Ja sam. - Čini mi se da je sve to zamka - šapne Gordana. - Tko si? - oštro upita Damir u tmini. - Ako se ne oda- zoveš, potražit ću te mačem - i zazveči oružjem. U tišini koračanje i struganje kremena. Mrakom frcaju iskre. Oboje idu prema mjestu gdje se nešto svjetluca. Svijeća se upali. Zapanjeni opaze kuštravu i zaprašenu glavu. - Gospodin Robert - vikne Gordana. A Damir doda: - Sreća što ste se javili. Robert ne odgovara. Pogled mu je mrk. - Otkud ste izmijili? Kako ste ušli? Kako u ovoj kući? - pita Gordana. Ni sad ne odgovara, samo oči žare. - Otkud ste banuli? Kroza zid? Ostavila sam vas ispred dvo ra. - Da, odbili ste moju pratnju. Žurilo vam se na sastanak - osorno će on i pogleda Damira. - Birajte riječi, gospodine - prijeti se Damir. - Pustite ga - opomene Gordana Damira. - Gospodine Roberte, kako ste unišli? Zašto? Hoću da čujem. - Kazat ću vam, ne bojim se. Odbili ste da vas ja pratim ovamo. Čudio sam se što to radi mlada ljepotica sama u palači u kojoj stanuje Bela Ferenci. I čekao sam do mraka. Onda se prebacim preko ograde u vrt. Vidio sam svjetlo u prvom katu, nikoga u blizini, ušuljam se u kuću uza stepenice. Vrata jedne odaje su otvorena i uđem. Onda čujem odozdo braću Ferenci ka ko se uspinju. Jurnem na galeriju sa spuštenim zastorima i sa krijem se. I eto, čuo sam sve, sve znam, lijepa gospođo. Sve. - Što sve? - upita djevojka strogo. - Opčinili ste princa. - Ušutite - vikne Damir. - Dajte mu govoriti - zapovijeda Gordana. - Zaludjeli ste princa da se s vama oženi, ali Bakač to ne će. Dovest će svjedoke da vas nađu same, u tmini zaključane i

nitko vas neće rastaviti od ovog gospodina. - Gdje ste to čuli? - Ovdje, govorili su Bela i Josip. Sad znam sve. Gordana pogleda Damira i reče mu hrvatski da Robert ne razumije. - Bakač je izvana zasunuo vrata, a iznutra zaključao. Idite brzo galerijom i otključajte. On posluša. Gordana uzme svijeću što ju je zapalio Robert, zapali brzo svijeće u svim svijećnjacima po ormarima i pri tom će Robertu blago: - Gospodine, oboje ste nas spasili. Baš vam hvala. Vi ste plemenita duša. A Robertove oči sijevaju bijesno, sumnjičavo, ljubomorno, ali ne dospije odgovoriti. - Idu - upozori Damir. Stubama se uspelo pet muškaraca sve do pred vrata odaje. Josip je potrčao naprijed da neopaženo rine zasun. Kad je prvi fratar prešao posljednju stepenicu, tiho ga ponuka: - Na ova vrata, molim, časni oče. Otvorite. - Izvolite. Fratar uhvati za kvaku. Vrata popuste. Josip preneraženo zuri. Fratar otvara i ulazi. Soba svečano osvjetljena. Gordana sjedi. Njoj nasuprot Damir i Robert. Bakač, Bela i Josip Ferenci zinuše. Od iznenađenja ne mogu koraknuti. Već su fratri unišli, pozdravili, a ujak i nećaci ostaju zable-nuti. Gordana nasmiješeno gleda Bakača: - Prečasni gsopodine, zar nećete počastiti naše divno dru štvo? Gospodin Ferenci, dođite. Ujak i nećaci ulaze kao poliveni hladnim mlazom. - Ovo je moje iznenađenje, gospodine biskupe. Željela sam vam pripraviti veselje izmirenjem protivnika. Gospodo, pružite ruke pomirnice. Sva trojica. I uzme Ferencijevu ruku, pa je metne najprije u Damirovu, a zatim u Robertovu. Ovaj samo mrko gleda i šuti. - Tako. Sad neka je mir. Je li, gospodine biskupe? Vrlo ste zadovoljni sa mnom? - Lijepo ste to izveli, vrlo lijepo - promrmlja Bakač i kri- šom se ogleda kao da traži rupu kroz koju se mogao uvući Robert, a onda opazi galeriju. A fratri se smješkaju i ogledavaju za obećanim vinom i pečenjem. - Pomirbu će gospoda proslaviti bez mene. Moram se vra titi u dvor - primijeti ona. Onda se okrene biskupu Bakaču: - Smijem li zamoliti prečasnoga nekoliko riječi nasamu? - Svakako. Otpratit ću vas dolje. Dražesnim smiješkom i gracioznom kretnjom ruke, poput mlade kraljice, oprosti se s gospodom, uze svoj klobuk pa ode. Muškarci gledaju za njom, upijajući gipke kretnje lijepog tijela. Dolje u blagovaonici našla se Gordana sama s Bakačem. On je šutio, a ona se nasmije njegovoj zlovolji. - Prečasni gospodine, dopustite mi da podijelim s vama svoje veselje nad ovim divnim prizorom gore u vašoj odaji. "Još mi se i ruga" - ljuti se biskup u sebi i upita: - Kako je vaša ljepota zamislila tu diobu? - Tako da jedno drugome kažemo istinu. Okom u oko. - Kakvu istinu hoćete? - Ja sam se bojala vas, a vi mene. - Ne razumijem, gospođo. - Vrlo dobro razumijete. Dakle, molim vas, odbacite nad mudrivanje. Ovog časa budimo iskreni. Molim, prečasni, s vama

sada govori pouzdanica svojih zemljaka Hrvata i pristaša kraljeva sina. Vojvoda Iločki odabrao me za svojeg poslanika na kraljev skom dvoru. - Klanjam se njegovu oštroumlju. - Još nemam prava primati pohvale i molim vas slušajte moje priznanje. Pouzdanica Hrvata i pristaša izbora princa Ivana gajila je nepopravljive sumnje u iskrenost vašeg pristanka. - I nakon onog našeg razgovora prije tri dana kad ste stigli na dvor? - Taj razgovor samo je smanjio moju sumnju. Tek danas pružili ste mi neoborivi dokaz svoje vjernosti princu. - Cime? - zapita on. - Time što ste me zatvorili u tamu s Đamirom i htjeli me nemilosrdno vezati s njime. - Ako se varate? - Robert je čuo sve. Zahvalna sam vam zato, jer ste mi pru žili uvjerenje svoje iskrenosti. Evo moje izjave. Ne trošite svoje dragocjeno vrijeme sa mnom. Od mene princu ne prijeti pogibelj. Razabravši da mora skinuti diplomatsku masku, odluči se na izravan odgovor: - On vas ljubi. Vi to znate, a glas vašeg srca sigurno mu se odazivi je. - Glas mojeg srca čujem samo ja, a slušat ću ga samo onda, bude li me vodio pravim putem. - Kojim smjerom vodi taj vaš pravi put? - Smjerom što mi ga je pokazao moj skrbnik, veliki duh moje domovine Ivan Česmički. Zadajem vam čvrstu vjeru: ne sto jim na putu vašim osnovama da dovedete princezu Bianku. To je moja želja. - Oprostite, teško je vjerovati da bi se mogla naći žena koja bi odbila ruku princa Ivana budućeg kralja. - Već sam prije godinu dana odbila prinčevu ruku. Učinit ću to ponovo ako mi je ponudi. On je uporno kimao: - Nevjerojatno, nepojmljivo. Svaka bi žena prihvatila takvu ponudu pa kad bi ljubila i drugog. - Opetujem što sam već danas kazala: svaku ženu nije od gajao veliki čovjek Ivan Česmički. On me naučio služiti plemeni tim ciljevima. A sad jedan savjet. Prečasni, ne obraćajte se Da- miru želite li što prije poslati poslanike po milansku princezu. Povjerite tu zadaću vojvodi Iločkome. Samo vojvoda može sklo- nuti princa. Damir se bori za prinčeve lične osjećaje više nego što bi smio. Sve to biskup smatra nevjerojatnim otkrićem. "Je li to moguće? Ova žena, ljubljena od princa, pridonosi žrtve?" Malo je promatra i odgovori: - Poslušat ću vaš savjet. - A sad priznajte: nitko ne govori o "nekoj plemkmji koju bi princ htio uzeti". Ni biskupa Filipca niste vidjeli na onom prozoru. To vam je trebalo da pogasite svijeće. Uzalud biste po ricali. - Recimo da se ne varate, ali kako je Robert upao u onu sobu? v- Kad sam izjahala iz dvora, pratio me. Odlučno sam zatražila da se udalji i zato me slijedio, uvukao se u kuću i sakrio na galeriju. Na moju sreću. - Dakle, i Robert se zagledao u vas? To je divna prilika da ga učinite uhodom u egerskoj palači. - Već nekoliko dana vrši tu službu. - Kakva šteta šio niste muško. No, hvala bogu, moje zvanje i zrele godine zaštićuju me od vaše ljepote, dakle, mogu vas mirne

duše nazvati svojim najjačim saveznikom. - To i jesam. Sad vidim: prinčev je izbor u dobrim rukama. Vi ste njegov čvrst oslonac i zato današnji događaj pokrijmo pla stom zaboravi. - Prihvaćam. Sad je i meni odlanulo. Razjašnjenje je izbrisalo Bakačeve sumnje da se Gordana hvata princa Ivana i učinilo ga poštovanjem njezine mudrosti. On odredi slugama da je otprate u dvor. A gore u biskupovoj odaji Bela Ferenci tiho razjašnjava svojem prijatelju Robertu. - Sad, dakle, znaš zašto sam Gordanu doveo u svoj šumski dvorac. Princ hoće da se njome oženi, a odličnici kraljevstva neće to dopustiti. - I zbog princa je Gordana bježala iz tvojeg dvorca u Bu dim? - I lukavo iskoristila tvoju ludu glavu, natovarivši joj neke moje nečiste namjere. - Ona ljubi princa? - Ljubi li ga ili ne, hoće da mu bude žena, a ti si joj po mogao. I danas si se ušuljao za njom ovamo iz ljubomore. - Istina je. - I predao je ravno u prinčeve ruke. Da nije bilo tebe, ne bi se mogao njome oženiti. Vodi te kao pseto na lancu. Povrijeđen, stade se hvalisati: - Varaš se. Zvala me već na sastanak k sebi u kuću. - Gle, gle. A što je bilo na tom sastanku? Poljubio si je? Ogrlio? - Jedva sam se suzdržao da je ne grlim. - Suzdržao? Nisi zavrijedio ime svojeg oca. Divljao je za ženama. Nijedna mu nije utekla, makar nosila i vojvodsku krunu, a ti se suzdržavaš od jedne plemkinje. Trebao si se poslužiti po zivom. - Vani je bio njezin četovođa. - Da ih je deset, ne bi me suzdržali. Do vraga, nisi muškarac. - Ne bih je bio štedio, tako mi duše, ali mi ona reče da oče kuje starog gospodara. - Lagala je. Vidiš kako te mota, glupane. A zašto te zvala? - Nagovarala me neka služim plemenitom cilju kako bi prin ca izabrali za kralja. - Eto vidiš, jadnice, upregla te u svoja kola da joj pomo- gneš uhvatiti mladog princa za muža. - Da sam to znao one večeri, ne bi me otpravila. Ne bi. Bela se sagne k njemu: - Da sam ja na tvojem mjestu, ne bi ona nikad dobila prin ca. Već bi davno imao u naručju njezino tijelo. Zamisli, takva ljepota. Mora da je sva bijela poput mramora. Sve bujnijim slikama ocrtava mu Bela čari ljepote. S pravom zluradošću očarava mu užitke što ih je prepustio. Barata s mladićem kao s posudom punom vrućeg ulja, primiče sve bliže k ognju i naslađuje se, gledajući kako pomalo kipi i vri. Roberta uhvati vrtoglavica i sav usplamćen ustane: - Idem kući. Neću da je opet vidim. - Laka ti bila noć. Robert gotovo istrča iz sobe. - Što mu je? - pita Josip tiho brata. - Glupan, navinuo sam ga iz osvete što nam je već drugi put pokvario račune. - Sto si mu rekao? Ispripovjedi mu, smiješeći se. - Bela, to je paklena osveta. Osam dana neće sklopiti oka. Poludjet će.

Tamnom ulicom hiti Robert u dom svojeg ujaka. Osjeća se poput krijesa pa traži smirenje u hladovitoj noći. Vrativši se u egersku palaču, ide ravno u svoju sobu, otvori kapke na prozoru i sjedne. U glavi mu šumi. Bulji u mračnu noć, a vidi svjetlost što obasjava Gordaninu ljepotu. Redaju se slike dočarane Belinom zlobom. Jedna za drugom. Ne bori se, ne odvraća pogled od zamamnih slika. Predaje im se s užitkom. "Sve te slasti pripast će princu?" Digne se kao da su ga dotakli bodežom. Ide, gore-dolje, odajom. Širi se oganj. Prevladava svega i zahvaća ga poput oluje. Kasno u noć razodjene se i baci na postelju. Ustaje i nastavlja trku. Nadvije se nad prozor i bulji u noć punu slika djevojačke ljepote. Otrovan Belinim predodžbama mašta u vrućici. San ga svlada pred jutro. U snu mu se prikaže princ kako u naručju drži Gordanino tijelo, bijelo, meko, a on se uzalud bori da ga otme. Ona ovije ruke oko prinčeva vrata i neće da se odijeli od njega. Probudivši se, skoči pun bijesne snage. Nekoliko časaka ide odajom. Onda pozove slugu: - Gdje je kaštelan? - U vrtu uređuje voćke. - Brzo ga zovi. Snažni prosjedi čovjek uskoro dođe. - Zaboga, mladi gospodine, izgledate kao da ste odlučili ne koga zdrobiti, ubiti, što li? - Čekaj, odmah ćeš saznati. Ne skidajući zapanjeni pogled s mladića, pristupi i sluša Roberta: - Bio si vjeran mojem ocu. - I vama sam, mladi gospodine. Trebam tvoju pomoć. - Evo me, mladi gospodine. Zapovijedajte. - Stara palača mojeg ujaka na Dunavu je pusta? - Jest, gospodine, sasvim pusta. - Ujak nikad ne zalazi tamo? - Nikad. Napustio je palaču jer neće da je popravlja. - A nema ni sluga? - Ni žive duše. - Dobro. Hoću da se tamo sastanem s nekom ljepoticom. - Čovjek se zablene u mladićevo lice: - Sad razumijem zašto mladi gospodin izgleda kao da će ne koga smrviti - smiješka se on. - Bit će moja. Dogodilo se što mu drago. Mora biti moja. - Dakle, ipak se budi očeva krv? - Nije me briga je li očeva ili nije. - Znao sam: neće gospodin ujak dugo doći da kroti lavića što u sebi nosi bijesnu, lavlju očevu krv. - Slušaj. Treba mi tvoje hrabrosti. Djevojka će doći u onu staru palaču. - Dobrovoljno? - Domamit ću je. - Dakle, nije vam sklona? - Mislio sam da joj se dopadam, a jučer sam saznao: mami me da joj pomognem uhvatiti drugog. - Zaslužila je osvetu, tako mi duše. - Ne znam je li to osveta, ali poludjet ću ne bude li moja. - Znam ja to. I otac vam je bio takav: što opasnije to milije. - Pusti oca, hoću da pomogneš meni. - Ne bude li ljepotica htjela sama unići, pustit ću pratioca preko praga, a onda je moj. Bude li ih više, bit će, dakako, teže. - Ne znam što je to sa mnom. Ali pustit je neću. Prije bih razorio palaču do temelja. - Uvijek sam govorio prečasnom ujaku: ne pripitomljujte

vuka. Jednog dana mora isceriti zube. Kome u žilama teče krv vašeg oca, ne može postati janje. I eto, dogodilo se. Plave plahe Robertove oči sijevaju. Blage Ijepušne crte preobrazile se. - Da znaš kakva ljepota. Kakav struk. Kakvo tijelo u te dje vojke! - Bit će bolje da ne mislite o tome. Sve vam cvokoću zubi. - Dakle: dogovorimo se. Uzet ću nekoliko sluga, ali nipošto ujakove ljude, oni nas ne bi slušali. - Prepustite sve to meni. Izvježbao sam se u tim stvarima uz vašeg oca. A kada želite taj sastanak, gospodine? - Još danas podvečer. 222 ... ... .... .. ... .....•.,.,.,.,... ^^.M...^,,.^^^....,.,. "^"..u..*.. - U predsoblju pitaj za paža Stjepka. Razumiješ? Kad paž dođe, predat ćeš mu pismo. Odmah ću ga napisati. - Da pričekam odgovor? - Svakako pričekaj. Ljepotica će privoljeti, a ti se vrati kući, odmah idi u staru palaču i sve spremi. A sad me pusti da pišem. Znojnom rukom uzme Robert pero i stade sastavljati pismo Gordani. Nakon višekratnog križanja i ponovnog pisanja prepiše čisto: "Slušao sam tajno vijećanje kojemu je prisustvovao biskup Filipec. Saznao sam nevjerojatnu urotu protiv kandidata na prijestolje. Nesrećom je ujak otkrio moje zaklonište i zatočio me u staru palaču da ne bih kome odao što su zaključili. Podmitio sam zapovjednika koji donosi ovo pismo. Pustit će vas u palaču i ne uzimajte velike pratnje da ne izazovete pozornost drugih čuvara. Preodjenite se u muško pa ne trebate pratnje. Danas ujak održava vijećanje do pola noći u Filipčevoj palači. Dođite podvečer. Javite odgovor po donosiocu pisma. Pokorni sluga Robert" Pročitao je dva puta, a onda složio, zapečatio i onda pozvao svojeg pouzdanika: - Sad pazi. Ja sam zatočen u palači, a ti si zapovjednik mo jih čuvara. Možda će ljepotica sama donijeti odgovor. Ti ne znaš ništa drugo, nego da me ujak ne pušta iz palače. Sad idi i ne daj pismo drugome nego pažu Stjepku. Dok je Robert čekao povratak svojeg pouzdanika, dade donijeti jela i pića. Nije mu išlo u slast jelo, nego više vino. Palila ga žeđ. Čitavo vrijeme razmišlja, sklada osnovu, u predodžbama. Katkad ide k prozoru pa istražuje ulicu. Sve teže, uzbuđenije iščekuje kastela-nov povratak. Nakon jednog sata on se vrati. - Vaša gospodska milosti, gotovo sam propao u zemlju kad sam je ugledao. - Nju? Ljepoticu? - Da, nju. Najprije predam pismo pažu. On otrči. Malo zatim opazim žensko biće. Gorska vila. Zamaglilo se meni starcu, kako ne bi vama. - Što je rekla? - Pogledala me oštro i upitala jesam li ja zapovjednik. Po tvrdim, a ona odgovori: Recite svojem gospodaru da pristajem. - Doći će - klikne Robert i krv mu udari u bijele obraze. Poštenja mi, mladi gospodaru, sad razumijem sve. Ovo bi žensko stvorenje moralo i janje pretvoriti u vuka. - Idi, spremi sve što si rekao, ali tajno i brzo. ZA KANCELARSKU ČAST Podvečer istog dana svršili su kopisti i kraljevi činovnici svoj posao. Još sunce nije zapalo kad se svi udalje. Ostali su samo kancelar Filipec i prvi tajnik Bakač. Odloživši pero, opazi kako Filipec ide k vratima, pogleda u hodnik, zatim se vrati, zatvori i gurne zavor. Iznenađeno promatra Bakač te mjere i čeka što <5e biti. Filipec se polagano približava k njemu i reče nešto tajanstveno:

- Prijeka je potreba da se porazgovaramo, gospodine bisku pe. Uputno bi bilo da budemo što dalje od vrata. Ne čekajući odgovor, pokaže stolice ispod velikih prozora obo-jadisanih šarolikim slikama. Bez riječi Bakač sjedne slijeva. Kroz crvene ornamente prozora padaju rumene zrake sunca i obojadišu mu čitavu okruglu glavu na kratkom vratu. Casak se obojica promatraju. Filipčev pogled kruži oko Baka-•čeve purpurom posute glave i dade mu nadimak "izrezani Lucifer". A Bakač promatra Filipčeve pjegave obraze obasjane zelenim svjetlom i reče u sebi: - "zeleni demon", a onda čeka. - Gospodine biskupe, valja da pustite na slobodu Varadija. Udarac stigne Bakača, naglo i neočekivano, i nijemo zuri i ze lenkasto lice pred sobom: "Dakle, to si smislila pjegava lijo!" - misli u sebi i mirno odgovara kancelaru: - To bi teško povrijedilo kraljičinu osjetljivost. Znate koliko ga mrzi. Varadi je progonio kraljicu za kraljeva života, a danas nam kruto treba Beatričina potpora. - Zaboravit će prošlost i dopustiti da se Varadi vrati na slobodu ako doista želi podupirati princa. - Njegovu izboru ništa nije na putu. Bakač zažmiri i u pjegavo lice. Traži ono što kancelar skriva pod vedrim smiješkom. Bakač istražuje, a Filipec rastvara plave •oči obrubljene žutim trepavicama. - Moram govoriti otvoreno. Odlučio sam predložiti vijeću da oslobodi Varadija i njemu povjeri vodstvo za izbor. Ja se po vlačim. "Nećeš me pregaziti zeleni demone!" - odvraća munja iz Bakačevih očiju dok mu je glasni odgovor hladan: - Zar naše vijeće ne može provesti izbor bez Varadija? - Vaša oštroumnost pogađa. - Ne razumijem u čemu vi nazrijevate slabost kraljevskog •vijeća, kad je prinčev izbor nerazoriva tvrđava. - Podrovana. Debela se glava digne. .224 " - Podrovana? Vi to kažete? - Da, kažem: podrovana i ugrožena. Prevelike se nameću za preke, a da ih nas dvojica suzdržimo. Borbe bi bile bezuspješne. Zato mislim da se povučem i predam odgovornost u Varadijeve ruke. "Ili laže, ili se nešto kuha u egerskoj palači" - smišlja Bakač i polagano pita kancelara: - S kim bismo se nas dvojica morali boriti bezuspješno? - Zar vaša prečasnost ustinu ništa ne zna? - Znam samo to da je kraljevsko vijeće jednodušno za prin ca i kraljica s nama, a staleži će poslušati vijeće. - Sasvim loša taktika što se vaša mudrost odalečila od pro tivnika našeg kandidata. Tako niste mogli doznati kako stvari stoje. Broj protivnika raste svakog dana. Tjera ih u egerski tabor: s jedne strane njegova mladost, a s druge strane uvjerenje i strah da će princ nastaviti vladavinu svojeg oca, uperenu protiv povlas tica visokog plemstva. - Tako misle u egerskoj palači. - I nešto dalje od palače. - Pa dobro, koga bi protivnici princa Ivana posadili na pri jestolje? - Odlučili su birati čovjeka koji je već duže vrijeme na pri jestolju i tvrde da im pruža jamstvo odličnog vojskovođe i vlasti koja neće raditi protiv plemićkog staleža, nego naprotiv, s njima dijeliti vladavinu.

- Tko je taj? - Kralj Vladislav Češki. Bakačev se nos pretvori u uskličnik, široka se usta još više, rašire. "Dakle Vladislav mu je obećao kancelarsku čast?" - A što kažete vi na to, gospodine Filipče? - Javljam vama što se zbiva iza naših leđa. - Zašto niste saopćili vijeću? - Da izazovem otvoreni lom? - Lom? Između koga? - U samom vijeću Vladislav ima većinu svojih privrženika. U prvi čas Bakača smlavi odgovor: - U vijeću Vladislav ima pristaša? - Najmoćnije i najuglednije. - Rođaci pokojnog kralja? - I Stjepana Zapolju u Beču. Svi su oni za Vladislava. Dra gi moj BakaČu, mi smo pobijeđeni već danas. I zato sam odlu čio predati vodstvo Varadiju pa neka radi što zna. Opet Bakač odbije udarac: - Ako je sve to istina što kažete, onda ni Varadi ne bi mo gao otkloniti pogibelj. - Vjerojatno ne bi, ali ja neću da snosim odgovornost. A kako je princ ionako Varadiju namijenio svojeg prvog dostojan- stvenika, pa vi to i sami znate, neka se Varadi muči, nateže i snosi odgovornost. - Tko vam je rekao da je njemu namijenio tu čast? - pita Bakač. - Zar je možda obećao vama? - Nisam to ni očekivao niti bih primio. "A samo te to drži uza nj" - dobaci mu Filipčev smiješak dok je uvjerljivo nastavio: - Otkrit ću vam tajnu. Prinčev dvoranin i drug mladi Damir provalio je u Varadijevu tamnicu u ime kraljevskog vijeća i s njim se nešto dogovarao. Svakako nije to bilo bez prinčeve privo le niti bez njegova znanja. - "što hoće taj demon?" - upita se Bakač. Ne mogavši naći odgovor, odluči da bude oprezan: - Povjerenje koje uživam kod princa ne može mi nitko ote ti. Ni Varadi, ni Damir. - I ne radi se o tome, prijatelju. Htio sam vam samo saop ćiti da budete oprezni: nas smo dvojica gotovo osamljeni u vije ću. S nama je još jedino kraljica. Svi drugi su potajice pristali uz Vladislava. Ako još pridobiju kraljicu, a to im neće biti odvi še teško, morat ćemo se obojica povući. - Čudnovato da mi nitko od njćh o tome još ništa nije re kao - primijeti Bakač sumnjičavo - a vi ste tako dobro upu ćeni. - Na tu vam primjedbu mogu odgovoriti sasvim iskreno. Obratili su se najprije meni, ne samo zato što vodim poslove vije ća nego i zato što me smatraju slabijim i manje umnim od vas, s potpunim pravom, dok naprotiv poznaju vašu jaku volju i ne- pokoljebljivost, vašu mudrost i golemo povjerenje što ga uživate kod princa. Te okolnosti uvjerile su ih da vas nije lako pridobiti, a ne mogu vas mimoići, naprotiv, i te kako vas trebaju. Vaša po moć bila bi im tako dragocjena da bi vam zauzvrat ponudili kan- celarsku čast i zajamčili kardinalski klobuk, dakle, ogromni do hodak.

Bakač zatrepće. Davni san njegova života izrečen u dvije riječi: kardinal i kancelar. Pa ipak, snažnom voljom odupre se priznanju i ostane naoko ravnodušan pa jednostavno pita: - Gospoda su, kako vidim, ne samo napustila princa nego ugovorila sve potankosti, podijelili međusobno i časti? - Da, tako je, dragi Bakaču. - Vama nisu ostavili ništa? - Meni su obećali samo tajničko mjesto jer mene ne treba ju toliko koliko vas. - I primili ste? - Ne, gospodine biskupe. Niti sam primio niti sam odbio. Čekam vašu odluku. Ako vi odbijete, postavit će mene za prvog kraljevskog dostojanstvenika i kancelara, naravno, ako prihvatim. A vi ste ipak odlučili da dobrostivo odstupite meni prvo mjesto? - nasmiješi se ironično Bakač. Kao da ne shvaća krupnu ironiju, Filipec se sagne k njemu: - Mislite vi o meni što mu drago, priznajem vam u četiri oka: ne smatram se umno doraslim kancelarskoj zadaći. Za kra lja Matije bilo je lako. On je zapovijedao, a ja sam samo izvrša vao njegovu volju. Vladislav je, naprotiv, dobričina, nema svoje volje, on će sve prepustiti svojem kancelaru i na sve će reći: "Dobro". Opće je poznato da se Vladislav pušta voditi. To naj bolje zna Petar Gereb koji je na čelu Vladislavovih pristaša. - A prisega kralju? Zar su na to zaboravili? - upita Bakač. - Spomenuo sam i to, a oni kažu: prisega je bila položena u času kad smo mislili da je to na sreću kraljevstva. Neobično oštro promatra svojeg susjeda. "Taj me kani navesti na izdaju da me izigra kod princa i sam zauzme moje mjesto. Čekaj, lijo, moja glava je velika, ona je kupola, a tvoja samo njen žlijeb." - Ovo što ste mi sad rekli jest poruka vijeću? - Da, gospodine Bakaču. - Stvar je pala kao grom iz neba. Moram, dakle, razmisliti i dobro ispitati svoju savjest. - A moja je dužnost da vam saopćim zadaću koju su vam gospoda namijenila. - Koja te to zadaća? - Vi biste imali ostati uz princa, kao i dosad, i budno čuvati svoje povjerenje pred njim. Ničim ne smijete odati da ste suglas ni s izborom kralja Vladislava. Tako se ima sačuvati tajna pred onim prinčevim pristašama koji ga nikako neće ostaviti. A to u prvom redu Hrvati. - A vaša zadaća, gospodine biskupe? - I ja ću ostati uz princa. Kako će se to dalje razvijati i ka ko ćemo nastupiti, o tom odlučuje Petar i Mate Gereb i Zapolja. On će ovih dana stići da se o svemu odluči. - A niste li se pobojali da bih sve to mogao priopćiti prin cu? Ovaj upit pogodi Filipca poput bodeža. Ipak će mirno: - Onda biste navukli na sebe mržnju vijeća, Vladislavovih pristaša i njegovu nemilost. - Bude li, naime, izabran - doda Bakač. - Bojim se da je to već sigurno. - Mislim da se teško varate. - Mogu li već sutra očekivati vaš odgovor? - Ne znam. - Svaki razgovor bi bio suvišan. Može se samo pristati ili odbiti. Eno na vašem stolu crnog gavrana. Ako pristajete, naći ću ga okrenuta kljunom na zapad. To je razumljivo i jasan znak da ste pristali, a da se ne moramo sastajati na tajanstvene do mjenke.

- Bakač šuti, Filipec ustane: - Teške su to stvari. Nas dvojica smo zapravo nedužne žrtve preokreta u raspoloženju vijeća. Boriti se nemamo čime, dakle, Hi nestati s vodstva kraljevstva, ili se pokoriti sudbini. Tiho se odšuljao vratima, odgurnuo zasun i stao se glasno opraštati s Bakačem. Sam samcat sjedi Bakač za stolom. Osjeća se zaskočen nasred puta koji je tako ravno vodio do časti, do vlasti uz princa. Na tom ga je putu zaustavio Filipec s bodežom u ruci. Ili će ga strovaliti u jamu niz cestu, ili mora ići s njime. "Meni nudi kancelar-sku čast jer se on osjeća nesposobnim. Kako me smije vrijeđati, predmnijevanjem da ću mu to vjerovati? Ili me kani prikazati izdajicom, ili je sve to strašna istina. A onda sam izigran, pregažen. Sve je to njegova osnova koju prebacuje na leđa Petru Gerebu. Sve je to skovao Filipec, a moje oči nisu zamijetile i moj nos nije nanjušio. Što je to sa mnom? Zar sam potcjenio Morav-Ijanina? Nisam naslutio što se krije u onim žutim pjegama? Ako je on sve to zamislio, sačuvat će sebi prvo mjesto uz kralja. Zašto bi inače radio za Vladislava? A ja neka mu pomažem? Za kardinalski klobuk? Ne, pjegavče. Neću ti na lijepak." PODIVLJALI LAV S druge strane u kraljičinu dijelu dvora došuljao se oprezno u Gordaninu sobu Simono, noseći svežanj. Brzo ga razveže pa izvuče muško plemićko odijelo i preda ga Gordani. - Odabrili ste odviše skupocjenu odoru. - Za vašu milost ni ova nije dovoljno lijepa. - Neće mi služiti za svečanost, nego u tajnom pohodu. - Tko će još pratiti vašu milost? - Osim vas, nitko. Ne valja probuditi pozornost. Onaj kome idem zatočen je, dakle, moramo se ušuljati k njemu oprezno i neopaženo. - Vaša milost se ne boji da bi vam prijetila kakva pogibelj? - Naprotiv, čeka me saveznik da mi otkrije vrlo važne taj ne. - Čim padne sumrak, čekajte me na vratima dvora. Čim su se počele paliti svjetiljke duž hodnika kraljevskog dvora, pojavi se Gordana u plemićkoj odori s vizirom na licu. Žureći se, stigne do glavnog izlaza. Tu je čekao Simono. Pred izlazom iz dvora uzjahali su konje i nesmetano krenuli. Udarili su prema Dunavu, sve više se udaljujući od grada. Na malom brdu, što se strmo spušta k Dunavu, razabira se u mraku obrisi palače. - To je palača egerskog biskupa - upozori Simono. - Baš tamo idem. - Palača je napuštena? - Danas su je opet naselili. - Ne vidim nikakva svjetla - upozorava Simono. - Saveznik me čeka u tmini da ne pobudi pozornost. Uspeli su se na malo brdo. Gordana se spusti sa sedla i pre da Simonu uzde: - Sakrijte konje negdje u šikari dok se ne vratim. - Kako će dugo izostati vaša milost? - Vratiti ću se možda za pola sata. Gordana se šulja prema palači. Sve je oko zgrade tamno i tiho. Nastoji prozrijeti gusti smrak da nađe ulazna vrata. Ide uza zid i gotovo nasrne na stepenice. Neki se čovjek makne s vrata. - Tko je? - tiho upita muški glas. - Tražim gospodina Roberta. - Vama sam danas donio pismo? - Da, meni - šapne ona. - Najavite me. - Onda me slijedite.

Unišla je u tamni hodnik. - Držite se neprestano zida- tiho će pratilac. Zalazili su u tminu. Pustim prostorom odjeknu njihovi koraci. Pratilac uđe na neka vrata i uzme svijeću. - Gospodin je gore. Šuteći, slijedi Gordana pratioca. U prvom katu hitro otvori jedna vrata i pokaže rukom: - Neka se vaša milost potrudi. I prijeđe prag. U rasvjetljenoj sobi stoji Robert. Sav je uređen. Plava kosa lijepo učešljana. Odora nova, svečana. Lice mu je rumeno. Plave oči upiru u Gordanu s nekim tajnim smiješkom, punim trijumfa. Ipak se duboko pokloni. Hitrim pogledom zaokruži Gordana namještenu sobu i mladića: - Ova okolina i vaše veselo lice ne pokazuju da bi vam za- točenje bilo neprilično. - Ovog časa znači mi pravo blaženstvo. - Dakle, vaše su vijesti sretno otkriće našem plemenitom cilju? - Svakako. Ali prije svega sjednite na ovaj ležaj. Nije tako raskošan kao oni na dvoru, ali udoban. Njezine lijepe oči promotre nešto pozornije njegovo zarume-njelo lice sa čudnim odsjajem radosti. I ostane stojeći Zabavljena je promatranjem užarenog lica i plamenih očiju. Nešto prijatno odražava se u njegovoj ličnosti. Nestalo je skromnog držanja, neodlučnih kretnja, one vječne smetenosti u odgovorima, neprilike u vladanju. Naprotiv, čitavo mu držanje izražava sigurnost, odlučnost, gotovo drskost. - Gorim od želje da doznam što ste prisluhnuli na vijeća nju svog ujaka. - Molim, ne mogu dopustiti da slušate stojeći - reče Ro- bert. Ona se spusti na stolicu i pogleda mu u oči: - Uistinu se radilo o uroti? - Da, o uroti. - Dakle, pričajte. - Urota donosi opasnosti. - Protiv prinčeva izbora? - I protiv njegove ženidbe. - To je manje važno, više me zanima ono o izboru. - A mene više ono o ženidbi. Usne mu se iskrive, lice sve više poprima tuđi iskrivljeni izražaj. Gordana sve to opaža, ali se pričinja da ništa ne vidi: - Pozvali ste me da čujem urotu što su je skovali u prisus tvu biskupa Filipca. Požurite se, gospodine Roberte jer mi se žu ri. Molila sam u kraljice dozvolu da posjetim majku njegove vi sosti. - Svoju buduću svekrvu - izbaci on napola bijesno. - Gospodine Roberte, čim sam unišla u ovu sobu, činilo mi se da vi niste onaj kojeg sam smatrala svojim saveznikom. - Za plemeniti cilj da postanete prinčeva žena? Ona svladava svoju ljutinu ne bi li što prije doznala važne vijesti i odgovara: - Luda priča o kojoj nije vrijedno govoriti. - Pa dobro, ako je luda priča, a vi mi obećajte da ćete poći za mene. Iznenađena šuti. Gleda mrko i strogo. Napokon hlano odgovara: - Sjećate li se, gospodine Roberte, sadržaja vašeg današ njeg pisma? - Kako se ne bih sjećao. - Ako se, dakle, sjećate pisma i ako se sjećate što ste mi ovog časa rekli, morali biste razabrati da je vaš postupak nedo stojan. - Nedostojno je što se usuđujem tražiti vašu ruku? Vi se os

jećate prinčevom vjerenicom? Strogo ga pogleda i još strože naglasi: - Sve to znači: nije bilo tajnog vijećanja ni urote? Jedaos- tavno ste me prevarili? - čime? Kada? - Tražili ste da vam budem saveznik za neki plemeniti cilj, htjeli ste mi utuviti u glavu da radite za neku domovinu ne bi li vam poslužio da se dočepate princa, kralja i kraljevske krune. - Poludjeli ste. Netko vas je obmanuo. - Vi ste obmanuli mene svojim plemenitim ciljevima. Gdje su vam oči ako ne vidite zašto vam donosim vijesti, zašto vam služim? Vaša me ljepota zarobila, njoj služim, njoj hoću da udo voljim, ona je sav moj plemeniti cilj, vaša ljepota. I glas i ruke mu dršću i prilazi joj. Ona se pomakne i grubo ga odbije: - Izmišljenom urotom domamili ste me ovamo? - Vi ste mene mamili na sastanke da vam donosim vijesti, a ja sam vas domamio da uzmem nagradu. I opet pođe prema njoj. - Ni koraka bliže, gospodine. Toliko samosvjesna prijetnja načas ga zaustavi. Nehotice mu padne pogled na njene ruke što drži omotan plašt oko tijela. Htio bih ga strgnuti, ali njezina prijetnja pobuđuje na oprez. Što kane ove ruke? Ne skrivaju li kakvu pogibelj? Ipak, mirne su, nepomične, dok njegove dršću, približuju se k njoj i posežu za njom. Učas Gordana skoči natrag i gleda ga prezirno. - Gospodine, hoću da iziđem. - Iz ove palače nema izlaza. Odgovor joj sve razotkriva. Munjevitim pogledom “istraži odaju. Tu su vrata na koja je unišla. Straga dva zatvorena gotska prozora. - Nema vam odavde izlaza - promrsi on ponovo. Gordana bez riječi krene k vratima. On potrči za njom: - Vi ste moji. Nema vam spasa. - Gospodine Roberte - započne ona blago - zar je moguće, vi, plemenita duša? On se grohotom nasmije. - Htjeli ste da budem neka plemenitost, ali ja to neću, ja to nisam, ja sam sin svojeg oca, pseto s lanca, gladno pseto. Iskoristivši ovaj njegov govor, ona se primakne k vratima. Hoće ih otvoriti, ali ne popuštaju. - Što to znači? - vikne ona. On se zaleti k njoj i obujmi je. Drhtave ruke osjećaju pod plaštem njezino tijelo što se otim-Ije. Blizina i očekivanje razbukte ga. Već se osjeća gospodar njene ljepote, ali zadobije snažan udarac i zatetura nekoliko koraka. Razabire da je trgnula iz toka mač. Zabezeknut zuri u oružje. Dakle, time se prijetila? Kakva ludost što joj je savjetovao da dođe u toj plemićkoj odori. Kako se nije dosjetio da nema plemićke odore bez mača? Doduše, mač je kratak, ali oštar. - Branit ću se - reče ona. Ovaj preokret nije očekivao. Razapinje ga žeđ za ljepotom. Sam je s njom, a prijeti mu oružjem. Raspaljen stoji goloruk i zuri u oštricu. Osjeća strah. - Izdržat ću do sutra s mačem u ruci - reče ona samosvje sno. - Pozvat ću u pomoć - odvraća on prij etnojm.

- Svojeg slugu? Sto ste vi? Plemić ili rob? Uzmite mač. Ako me svladate vještinom mača, pobijeđena sam. Svladam li ja vas, odstupate. "Nisam joj dorastao. Neka mi kaštelan savjetuje." - Gdje vam je mač? - upita ona izazovno. - Čekajte, donijet ću ga. Sva se krv u njemu zatalasa. Nasrnuo bi, ali se oružje svjetluca u njenoj ruci. - Donijet ću mač - i kao pijan otetura do vrata. Udara i viče: - Otvaraj, kaštelane. Izvana netko otvori. Robert iziđe. Gordana pohiti k prozoru i otvori ga. Pogleda dolje. Strmina pusta i nedohvatna, visoka. Nagne se nad prozor i vikne dolje u tminu: - Simono, Simono! u pomoć, Simono! Prisluškuje. Nitko se ne odazivlje. S ove strane otvaraju se prozori na Dunav. Vani u hodniku stoji kaštelan s četvoricom slugu. Robert šapće: - Hoće da se bije sa mnom. Nisam ni sanjao da nosi mač. Idi ti i bij se mjesto mene. - Posramit ćete se, gospodaru. Ni ja već odavna nisam imao u ruci mača. - Do vraga, zar se bojiš ženskog udarca? - Gospodaru, neću se s njom nagađati. Udarit ću sa sluga ma protiv nje, prestrašit će se i odbaciti oružje. - Naprotiv, branit će se do posljednjeg daha. - šta da se onda radi? - Pitaš mene? - Već znam. Pobijte se s njom samo onako. Drugo je moja briga. - Ako me prepustiš njezinu maču? - Skinite mi glavu. Odmah ću donijeti najoštriji. I potrči dolje pa se vrati s oružjem. Robert uđe u odaju s mačem u ruci. - Gordana stoji i mračnim pogledom promatra protivnika. Razabravši da joj nema izlaza iz dvora, spremna je Roberta raniti, makar i ubiti. - Evo me - reče on hrapavim glasom od teškog uzbuđenja. Sve mu pred očima titra. - Dakle, započnite - dovikne joj on i postavi joj se nasu prot. Tek što su uzdigli mačeve, on se neprestano udaljuje postrance, izbjegava borbu. - Vladate se kao plašljivi dječak - vikne ona. - Stid vas. bilo. Njega to ne vrijeđa. Ne odgovara i uzmiče prema sredini sobe. Gordana slijedi njegove kretnje. Sva joj je nada u tome da ga udari. - Branite se - viče ona i navali. - Tiho i nečujno otvore se vrata. Četiri muškarca gotovo nečujno potrče sagom i uhvate Gor-danu. Osjetivši zamku, ona čvrsto drži mač i zamahne, ali joj drže desnicu. Kaštelan joj iskrivi ruku i mač padne. Otimlje se, ali je sluge s kaštelanom drže. Iskoristivši svu snagu svoga čvrstog izvježbanog tijela, divlje se bori. - Uže ovamo - vikne kaštelan. - Evo, tu je - dobaci Robert. - Časti mi, jaka je. - Ali i konopci su čvrsti. Svaki otpor je uzaludan. Muškarci je svezu na ležaju. Rober-tovo lice je užarena žeravica, oči munje. - Podla kukavica - vikne Gordana. Sve ste to pripremili* razbojnice, gnusni podlace.

- Uzalud vam je sada, ljepotice - smije se kaštelan ironič no. - Vi ćete još sutra visjeti na užetu, kojim ste me danas ve zali! - Dobrovoljno ste došli, ljepotice. Priseći ću. - Dobrovoljno ste pristali - smije joj se Robert. - Hulja - vikne ona. - Odgovarat ćete kraljici. - I princu? Dok oni nađu ovu palaču, bit ću daleko. - Tamo vani čeka njezin pratilac, gospodaru, što da učinimo s njim? - pita kaštelan. - Što god vas volja - odgovori Robert. - Bacit ćemo ga u Dunav. - Kraljevski je odličnik - vikne Gordana. - Za njegov ži vot uzet će vaše. - Hajde, dakle, svežimo ga kao i gospodaricu da mu ne bu de krivo. Smijući se, izlazi kaštelan sa slugama iz sobe: - Laku noć. Robert zasune vrata i potrči Gordani. - Sad si moja. - Platit ćete svojom glavom. Omamljen obujmi je. Gordana upire sputano tijelo, navlači užad. Otimlje se sponama. Nogama i rukama potresa, trza. Konopi ne pokuštaju. Mladićeve ruke obuhvaćaju joj tijelo. Užareno mu se lice približuje” njenom. Očajnom snagom pokušava se ona oduprijeti. - Nema ti spasa. Moja si. A kaštelan i sluge potrče niza stepenice, izađu iz palače i osluhnu u noć. - Gdje je taj mladac koji je čeka? - Vidio sam ga u sumraku kad su dolazili. Negdje dolje čuva konje. - Idi, reci mu da ga gospodarica zove u kuću. Sluga ide i traži. Začuje rzanje konja. Skrene onamo i zovne Simona, isporu-čivši mu da ga gospodarica zove u palaču. Ništa ne sluteći, Si-mono se uputi sa čovjekom. Cim je prešao prag i vrata se za njim zatvorila, zgrabe ga. Zatečen, pokuša se oduprijeti. Ne može odoljeti četvorici. Svezali ga čvrstim konopima i odvukli u komoru. Sputan ne može se ni maknuti. Pokušava vikati, ali njegov glas zaglušuju debele zidine male komorice bez prozora. Valja se u očaju strašnih slutnja. Uzalud pokušava ne bi li snazi otpora popustila užad, ali razabire da se savila oko njega kao okovi. Tjelesna i duševna nemoć baca ga u zdvojnost. Tmina mu ubija svaku nadu. - što ste učinili s gospodaricom? - viče on. - Nema tu nikakve gospodarice. Mladi gospodičić je gore u gospodara i veselo s njim pije. - Jao vama, lupeži, kad vas uhvati princ. - Pozvat ćemo ga u svadbu - nasmije se kaštelan, zalupi vratima. - Sad idite, pijte i založite - reče slugama. - Ne bojte se ništa. I navali poprijeko željeznu prečku. Ljepotica će šutjeti od srama i poći će za našeg gospodara bude li mu još do nje. - A baš je lijepa. I mlaka bi voda uzavrela u njenoj blizini. Kaštelan ode u prizemlje, a sluge ga slijede. PRED ZORU U kući gospođe od Brezovice spavaju dubokim snom. Na vra" tima dvorišta zatutnje udarci. Kroz noć se razliježe dozivanje. Zadrijemali noćobdija prene se i potrči k ulaznim vratima: - Tko je vani? - Iz dvora paž Stjepko.

- Ne mogu otvoriti dok ne pitam gospodara. - Onda pitajte, brzo. šalje me njegova visost princ. Sluga pohiti u kuću, probudi sluge i posavjetuje se s njima, pa onda ide u prvi kat i pokuca na vratima. - Gospodaru, gospodaru! - Što hoćeš? - upita iz sobe Damirov glas. - Tu je iz dvora paž Stjepko, šalje ga princ. - Pusti ga u kuću. Sluga otrči. Damir upali svjetlo i stade se odijevati. Majka mu se probudila i dolazi k njemu. Sva zabrinuta ispituje sina: - A tko je princu rekao da si ovdje? - Sigurno Gordana. Prekjučer sam bio s njom kod biskupa Bakača. - Jučer se čitav dan nisi pokazao kod princa i sad te zove. U to doba. Baš čudno. - Moralo se desiti nešto važno. Odjeva se gotovo nestrpljivo. Neprijatni osjećaji uznemire ga. Prepoznao je brze Stjepkove korake hodnikom. Dječak uleti u sobu. Blijedi mu obrazi navješćuju nemilu vijest. - Gospodine Damire! - usklikne mladić. Sad mi je lakše. Ona je sigurno ovdje. - Tko ona? - Gordana. - Zašto bi bila ovdje? - Nema je? - krikne paž. - Rekoh već. - Ali otišla je jučer. - Kamo? - Da posjeti majku njegove visosti i sigurno je prespavala kod nje. - Niti je bila tamo niti je prespavala - odgovori Damirova majka. - Ne recite to, vaša milosti - zadrhti paž. - Stjepko, čuj, kad je otišla? S kim? - upita Damir uzev ši paža za ruke. - Podvečer u pratnji Simona. - A što je rekla? - Da će posjetiti prinčevu majku. Obećala je kraljici da će se vratiti do čitanja. Svi su se okučili i princ je prisustvovao či tanju gospodina Bonfinija. A nje nema. I kad su već polazili na počinak, još se nije vratila. - Majko, možda je ipak bila preko kod prinčeve majke? - Zadržala sam se kod nje do kasne večeri. - U to doba noći? - Već je pred jutro, gospodaru. - Kraljica i princ bili su jako uznemireni, ali je njezino ve ličanstvo ustvrdilo da je Gordana sigurno ostala da ovdje prespa- - va. Kad su već svi zaspali, princ me probudi i pošalje da vidim je li tu. - Marko, sedlaj konje! - zapovijedi Damir. - Pet momaka ide sa mnom. - Gospodine Damire, princ mi je naložio: ako Gordana nije ovdje neka mu smjesta javim da mu sedlaju konje. - Onda poslušaj njegovu zapovijed. Idi. Paž ipak oklijeva. - Sto još čekaš, Stjepko? - Bih li princu kazao ono što znam?

- Što znaš? Reci meni, odmah. - U kraljevskom uredu dva ili tri dana sjedi neki novi ple mić, nećak egerskog biskupa. - Robert. Sto je s njim? - Uvijek me ispituje o Gordani. Jučer nije došao u red, ne go je poslao nekog slugu s pismom da ga predam Gordani. - I predao si? - Jesam. Ona je smjesta pohitila u predvorje i govorila s njim. - "Reci gospodaru da pristajem." Samo to je odgovorila, a u sumraku je izišla, svakako sa Simonom, jer tako kažu stra- žari. Damirov se nemir pretvori u slutnju. U Bakačevoj palači jasno je razabrao Robertovu ljubomoru. - Stjepko, vrati se k princu, ispripovijedi mu sve što si re kao meni. - Da mu dadem i pismo? - Kakvo pismo? Daj ovamo - pa mu strgne iz ruke hartiju. - Kad sam vidio nemir njegove visosti, prije nego što sam pošao ovamo, uvučem se u Gordanine odaje kao tat, tražim i na đem u njenoj nošnji pismo što ga je jučer primila. Damir brzo pročita pa onda pohiti niza stepenice, vukući sa sobom paža: - Idi princu. Predaj mu ovo pismo i reci da sam ja otišao u palaču na Dunavu. Stigavši u dvorište, vikne slugama: - Sjekire, oružje uzmite i za mnom! I baci se u sedlo. Momci uzimaju oružje. U času poskakaše na konje i trkom pojure. Topot konja bučno ispuni puste mračne ulice. Skrenuše prema Dunavu. Približavaju se brdu. Stara palača na vrhu u polutami čini mu se kao Gordanina grobnica. I divlje bije konja, tjerajući ga uzbrdo. Momci slijede svojeg gospodara. Na čistini među drvećem Damir reče svojem sluzi Marku: - Konji su iz kraljevskih staja. Zaustavi se i ogleda dva osedlana konja svezana o stabla. - Ona je u palači. Marko ništa ne shvaća, samo slijedi gospodara što je udario prema palači. Pred ulazom skoči. U zgradi i oko nje pustoš. Nitko se ne miče. Svi prozori zatvoreni. Svi opleteni teškim željeznim rešetkama. Svom snagom udari Damir u vrata zgrade. - Ja ću, gospodaru! - pritrči Marko. - Otvarajte - viče Damir. - Otvarajte! U ime njegove vi sosti princa! U ime kraljice! Po drhtanju gospodareva glasa Marko osjeća veliku nesreću pa udara o vrata sjekirom, vičući: - Otvarajte! U ime kraljice! - Pazite da tko neopazice ne pobjegne - zapovijedi Damir. Svakog muškarca sravnite sa zemljom ako bi bježao. Držite sva koga. - Otvarajte u ime njezina veličanstva! Iznutra nitko ne odgovara. - čujem trku u kući. - Pazite, momci. Nitko ne smije uteći. - Otvarajte u ime kraljice! - viče Damir. - Nestali su. Tiho je, gospodaru. Sluša, a onda pograbi sjekiru i zapovijeda. - Sijecite, momci.

Teške oštrice padaju po debelu hrastovom drvu. Damir razbija vrata kao pećinu nad grobom žive zakopane djevojke kojoj pripada posljednji dah njegove duše. Otkopat će je posljednjim kucaj em srca. - Vrata su okovana. Teško će popustiti, gospodaru. - I željezo mora pucati! - vikne i očajno udara. Snaga mu se pretvara u divljanje. - Udarajte, rasijecite sve. Moramo unići. Damir udara kao da mu je pod oštricom Robert. Zvekeću željezom spletena vrata, puca drvo. Mračnom zgradom tutnje udarci i dignu na noge sluge u palači. Prestrašeni trče hodnikom, slušaju tutnjavu udaraca. Posrćući, ulete u kastelanovu sobu. - Grmljavina? - pita ih on, trgnuvši se iza sna. - Gospodine, razbijaju vrata. - Za ime božje, biskup je opazio da mu nećak nije kod ku će. - Viču, čujte što viču. Ustremljeni slušaju odozdo gromke povike: - U ime njegove visosti princa, otvarajtel U ime kraljice! Kaštelan skoči i pojuri mračnim hodnikom. Za njim tutnje udarci s vrata palače. Preskakujući stepenice, uspne se u prvi kat. šakom udara o vrata. - Gospodaru, gospodaru! - U ime princa hoće unići. - Otvaraj - vikne hrapavi glas. - - Gospodaru, brzo, sakrijte se u podrum. I potrči, ruši se stepenicama, a sluge se stišću u mračnom hodniku. - Jao nama! U ime kraljice i princa. - Povješat će nas kako je prijetila ljepotica. - Gospodar zapovijeda neka im otvorimo - javlja kaštelan. - Zar je pomjerio umom? - Sakrit ćemo se u podrum. Gospodar će odmah sići. - A mi? Zar da ostanemo tu? - Vi niste ništa krivi. Samo ja i gospodar. - Gospodaru, hitro - reče kaštelan. - Ide li? - Još ne. Čekajte da se sakrijemo. Sluge dršću. - Jao, pucaju na vrata. To su iz dvora. - Skupo ćemo platiti gospodarevu noćnu zabavu. - On odgovara što je počinio. - A nas će sasjeći zbog njegove odgovornosti. - Ljepoticu nitko nije silio da dođe. To svi morate posvje dočiti. - Istina, sama je došla. - Dakle, iako je došla sama, pravo joj budi. - Ipak, vezali smo je. - Gospodareva je stvar i njegova odgovornost. Na razbije nim vratima viču: - U ime princa, otvarajte! - Prekasno je - šapne kaštelan i potrči u mrak hodnika. - Gospodareva je stvar i njegova odgovornost. Na razbije nim vratima viču: - Gospodaru, jeste li tu? Sluge strepe u hodniku: - Ostavili su nas same. - Krivci bježe, a sluge stradaju. - Otvorimo im da spasimo glavu.

Poput ptice, dojaše mladi paž u dvor. Pretrčao je stepenice i uletio u prinčevu sobu: - Visoti, nema Gordane. Tamo je Damir. Jako se prestra šio i odjahao. - Kamo? - Tamo gdje je Gordana. - Gdje je? - Evo pisma, visosti. I ponovo priča kako je nepoznati čovjek donio pismo i kako ga je našao, a princ ga prekine: - Damir je odjahao? - I uzeo sjekire i oružje. Princ baci na sebe odijelo, plašt, opaše mač i trči niza stepenice. Stjepko za njim kao u snu. Ivan uzjaše Stjepkova konja. Ovaj brzo stjera jednog svojeg pratioca sa sedla, uzme njegovo mjesto i s drugim momkom slijedi princa. Hitno projaše dvorištem. Stjepko zapovijedi da otvore. Sva trojica zalete se nizbrdo i kreću prema Dunavu. Ivan goni vranca, a oči mu traže samotnu zgradu između drveća. Pod brdom konj uspori korake: - Zašto se Damir prestrašio? - upita Ivan Stjepka. - Zaš to je uzeo sjekire? - Ne razumijem kakva bi to opasnost prijetila Gordani od Roberta. Prije deset dana pomogao joj je da pobjegne. Pismo go vori o nekoj uroti. Otkud opasnost? - razmišlja Ivan. Plavetno jutarnje nebo odražava se ružičasto narančastim bojama istoka i proširuje Ivanu pogled do ulaza u palaču. - Damirovi konji su tamo pred ulazom - upozori Stjep ko. - Razbijaju vrata - opazi princ i osjeti drhtanje u prsima. - Što se dogodilo s Gordanom? Instiktivno mu se steže srce. Ništa ne zna o onome što razapinje Damirove slutnje, dok krči put u zgradu. Zadnjim udarcem probio je vrata i utisnuo se u pukotine. - Zdrobit će vas, gospodaru - vikne Marko, priskoči i pro dubi uski prostor. Kaštelanovi sluge ne dospješe da otvore. Pred njih bane Da* mir i trgne mač iz korica: - Gdje je gospodar? - Kaštelan je tamo - i pokažu u dno hodnika na mala vra ta. Damir skoči i otvori. Stubama se spušta u podrum kaštelan. - Natrag, lupežu - i zgrabi ga za šiju. Čovjek zatetura. Uhvaćen, nema snage da bježi i vraća se. - Tražim gospodina Roberta - najuri ga Damir. - Gdje je? - Mislim da još spava - odgovori kaštelan. - Gdje je gospođica? - Nikakvu gospođicu nisam vidio. Prijeteći digne Damir šaku: - Hoćeš li da ti raskolim vilicu? - Gospodine, vidio sam jučer samo nekog mladog gospodi na koji je došao u posjet mojem gospodaru. - Gdje je taj mladi gospodin? - Gore na prvom katu. - Vodi me. Pokušaš li me uvesti u krivu sobu, sasjeći ću te na komade. -

Kaštelan polagano vodi uza stube Damira. On ga žestoko gui> ae. - Žuri se - vikne hrapavim glasom. Damir ide za čovjekom, gotovo ne osjeća vlastite noge. Tijelo mu je kamen, srce olovo. Ne čuje štropot koraka, ni prinčev glas što pita njegove momke pred vratima. Jezovita misao ukočila mu se u mozgu i od nje mu žilama kola jeza, ledena, smrtna. Ne vidi kamo ga vode. Ali kao da već vidi strahotnu sliku što mu je stvorila jezovita slutnja. Razbijajući vrata, proživio je sve jade onoga što iščekuje, što gleda i čemu više nema pomoći. Kaštelan gurne vrata. Damir sustane. Omaglica ga zadrži. Nema snage da prekorači prag. Gurne pred sobom kaštelana, onda svojeg slugu. Samo da ne bude prvi. - Jao - vikne Marko. Taj krik prouzroči mu živu bol. Čitavo tijelo i noge mu klec-nuše. Probudio se od ukočene jeze, a u prsima se skupljaju krikovi jecaja. Pretrči prag. Na ležaju Gordana u muškoj odori, svezana, razapeta, bespomoćna. Pogled joj je zamagljen. Haljeci muške odore su otkopčani. Bezglasno dotetura k njoj, koljena mu se sagnu, silom skupi snagu, u času ždere sa sebe plašt i pokrije djevojku. - Što se zbilo, Gordana? Na vrata utrči princ. - Gordana! - krikne Ivan i baci se k njoj na koljena. Njezin položaj razotkriva mu strahotu. Ona gleda obojicu i šuti. - Svijest je ostavlja - prestrašeno će princ. U borbi s omaglicom ona niječe glavom. Damir je već stekao prisebnost. - Krivac! Gdje je krivac? - i krvožednom osvetom pograbi kaštelana. - Gdje ti je lupež, tvoj gospodar? - Ne znam, gospodine. - Presijeći ću te napola. Gdje je? Ivan ne vidi ne čuje Damira. Utaplja se u Gordaninim očima što su uperene u polumrak sobe. - Govori, gdje ti je gospodar? Ne može uteći. - Odazvao mi se iz ove sobe. - Ja sam se odazvala mjesto njega. Svi upru pogled u Gordanu. - Tamo je - i pogledom pokazuje u mrak kraj zida. Damir skoči u tminu: - Otvaraj, Marko, prozor. Svjetla u sobu. Jutarnje svitanje razotkrije tijelo što leži kraj zida. - Robert. To je on. Damir se sagne k njemu i ogledava ga, a princ zuri u nepomičnog mladića. Prodrma tijelo, ali se ne miče. - Mrtav? - pita Damir, pogledavši Gordanu. - Ne znam - odvraća ona kratko i hoće da se pridigne, ali ne može. Svezana je na ležaju. Tek sad opaze da je nisu oslobodili spona. Ustrčali se. Damir svojim mačem razreze užad koja je sputava uz ležaj. Ona uspravi ruke. Užad ostavi krvave tragove na bijeloj puti. Zarežala joj se u meso. Brzo sakrije ruke ispod plašta da zakopča muško odijelo. Kad su je odvezali, Gordana sjedne. U licu joj izražaj muke. Damir opet pogleda u Roberta i pita: - Sto se dogodilo? Recite nam Gordana? - Svejedno što se dogodilo. Ne pitaj je ništa, Damire- za povijeda princ, uhvati njezine iskrvavljene ruke i sagne nad nji ma glavu. Ona hoće da ustane. Oba mladića pritrče i uhvate je. Osjetivši njihovo drhtanje, blago otkloni pomoć: - Hvala, sama ću.

- I uspravi se. Zamotala se u plašt. Njih dvojica šute. Blijedi su. Pogledi im traže njene želje, ali ih ne nalaze. Ni u očima, ni kretnji, ni u riječima. Očito se sabrala. Uzima klobuk, pokriva lice vizirom pa ide, odbijajući njihovu pomoć. - Dopustite, Gordana, da vas pratim - moli tiho princ. Ona samo kimne. Ide k vratima, i ne obazirući se na Rober ta. Ali se zaustavi pred kaštelanom i dovikne mu: - Nitkove! - Morao sam izvršiti zapovijed. - Je li ti zapovijedao da me drsko vrijeđaš dok si me ve zao? Čovjek šuti. Gordana krene preko praga. Princ zapovijeda: - Damire, uredi tu sve što treba. Prepuštam ovog čovjeka tvojem sudu. - Hvala, visosti. Čim su prešli prag, Damir zatvori vrata, potrči kaštelanu i udari ga tolikom snagom da je pao na zemlju, jaučući. - Marko, svezi ovu životinju istim uzetom. I one dolje neka svezu. Odmah ćemo ih otpremili u neku tvrđavu. Ni s kim ne smiju govoriti. Nitko živ ne smije doznati što se tu zbilo. Pazi na uže. Istim kojim je vezao nju, svezat ću mu vrat. - Razumijem, gospodaru - odvraća Marko. - Je li ti zapovijedio da vrijeđaš plemenitu djevojku, da je vežeš do kosti? Platit ćeš to, tako mi moje časti. Veži ga. - A što ćemo s onim tamo? - i pokaže na Roberta. 1A Gordana III - Svucimo ga da vidimo je li proboden ili ga je đavo zagušio. A dolje Gor dana ostavlja palaču. - Gdje je Simono? - upita princa. - Nisam ga vidio. - Ovdje je - vikne Stjepko. - Našli smo vezana remenjem u nekoj rupi u prizemlju. Vikao je i provalili smo do njega. Crvenim očima od plača gleda Simono Gordanu. Utučen, slomljen reče: - Odmamili su me u palaču na vaš poziv. Ona samo kimne i ne reče ništa. Uspela se u sedlo. Još sunce nije izašlo, kad stigoše u dvor. U predvorju princ mahne Stjepku i Simonu da se udalje. - Gordana, ne recite ništa kraljici. Nikome. Ona digne vizir. Izgled njezina lica prestraši ga: - Ne može se tajiti. Njegovo blago lice zaliveno je toplom nježnosti. Oči su mu vlažne: - Draga, ljubljena, svjedno što je bilo, svejedno. Ja sam vaš. U sumornim bademastim očima leži duboko udivljenje, neš to kao bol, žalost, što li. - Padam od umora - reče ona tiho. - Kad se odmorim, dođite, visosti, kraljici. I ode polagano u svoje odaje. Dvoranka je već bila na nogama. - Njezino veličanstvo bilo je jučer jako uznemireno. - Leći ću. Pusti me samu. Ne budi me. I baci se na postelju pod modrim svilenim baldahinom. Pošto je Ivan dopratio Gordanu u dvor i s njom se oprostio, otpusti Simona i Stjepka da legnu pa naloži ostalim paževima neka odmah jave čim se vrati Damir. Tada se uputi u kraljevsku umivaonicu. Vratio se osvježen, ali ipak nemiran kad mu Enriko donese Beatričin poziv da siđe k njoj. - što je? - pita ga Beatrica kad je ulazio u njenu sobu. Nije odmah odgovorio. - Zašto si tako blijed? Rekoše mi da si u zoru doveo Gor

danu. Gdje je bila? Bez riječi joj pokaže Robertovo pismo. Začuđena čita, a onda sjedne k njemu: - Razjasni mi pobliže. Ispripovijedi joj kako su našli Gordanu u staroj napuštenoj palači. Problijedila je od straha i, lomeći rukama, upita: - Ali što je bilo? Što ti je rekla? Što? - Damir ju je pitao, a ja nisam dopustio da odgovori. Bila je slomljena, cijelu noć ležala je svezana. .242 - Jao, zar da je ta strahota - i ona ustane pa nemirno ide gore-dolje. - Zbog mene se upropastila. Uvijek je tražila neke urote, uvijek sumnjala, i to ju je zavelo da slijepo ide. - Eto Ivane, i u mene ne vjeruje, jer bi mi bila nešto rek la o tome pismu i o svojem odlasku. - Ne, kraljice, vjeruje u vas. Ni meni nije ništa rekla, a Si monu tek u posljednji čas. Zaustavila se čas kao pred nekom strašnom slikom i uzviknula: - Kako je smjela ići na sastanak s tim nitkovom - Smatrala ga je plemenitim, dobrim. Zar je nije izbavio iz Ferencijeva dvora? - Oh - i ona zalomi rukama pa gleda sa strahom prinčevo lice. "Zar će je sada ostaviti, a ja ću izgubiti jaki oslon što sam ga gradila na prinčevoj ljubavi?" 16* - što će biti sada? - pita sa zebnjom princa. - Rekao sam joj: bilo što mu drago, pripadam njoj. - Uza sve što se dogodilo? - Više pripadam njoj nego prije. Ono što se dogodilo bilo je zbog mene. Htjela je doznati neku tajnu urotu. Sve je činila za mene. Sukrivac sam njezine nesreće, dakle: još uže pove zan s njom. - Rekao si joj to? - Ne sasvim ovim riječima. Sigurno me razumjela. - Poslat ću po nju neka dođe ovamo. - Dvoranka je rekla mojem pažu da je usnula. Ostavite je da počiva. - Ivane, nevjerojatno mi je, ti ćeš se ipak njome oženiti? - Hoću, kraljice. Sad me u tome ne može spriječiti nitko. Ni ona sama. Sad je njezina sudbina potpuno svezana sa mnom. Ja ljubim nju, a ne njezino tijelo. Sad je više moja nego ikad. Zar ne vidite: upropastila se zbog mene, samo zbog mene. - Taj lupež zaslužio je smrt. Samo smrt. - Čini se da je pravda već izvršila smrtnu kaznu. - Kako? Ubio si ga? - Našli smo ga na podu, nepomičnog. - Probodenog? - U onom uzbuđenju nisam pravo vidio, a ipak je bio mr tav. - A Gordana svezana? - Da, kraljice. - To ne razumijem. Ona svezana, on mrtav. A njegov kašte lan? - Uhvaćen na bijegu u podrum. - Ne, ne, to ne shvaćam. - Zapravo ni ja. ... 243

_ .^ _. _ tii.L - Nije ti razjasnila što se to dogodilo s njim? - Malo me zanimalo što je s njime, dok sam nju našao sputanu. - Ipak, nešto se naročito moralo dogoditi. Uvjerio si se da je mrtav? - Ostavio sam ga Damiru. Očekujem svakog časa da mi ja vi. - Cim se vrati, pošalji ga k meni. - A kad se Gordana probudi, zovite me, kraljice. Čim je ostala sama, naloži da joj pozovu poslanika Ranzana. Ali ga ne čeka, nego se požuri u kraljevski ured. Kancelar Filipec prolazio je Bakačevom sobom, dok je on govorio u pero svojem pisaru. Kancelar krišom baci pogled na Bakačev stol. Mramorni crni gavran stoji na svom mjestu, okrenut k istoku. "Još uvijek ne pristaje" - pomisli i pogleda Bakača. Ali ovaj se udubio u pergamenu kao da uopće ne opaža kancelara. Uto paž javi Filipcu da ga čeka kraljica u kraljevskoj dvorani. Ispod oka zirne na Bakača i požuri se kraljici. Dočekala ga je u radnoj odaji pokojnog kralja i smjesta navali: - Gospodine biskupe, protiv vas diže se strahovita optuž ba. - "Izdao me!" - pomisli on, ali mu usne zadrže smiješak. - Veličanstvo, nisam svjestan krivnje. - Zalazite u egersku palaču? - Da sklonem biskupa neka pristane uz našeg princa. I va še veličanstvo u tu je svrhu primilo biskupa. Beatrica pozorno gleda to vedro dobroćudno nasmiješeno lice i nastavlja: - Čovjek vrlo bliz egerskom biskupu tvrdi da je otkrio ne ku urotu. NjezifTje pogled čvrst. Ni jedan treptaj oka ne može joj izbjeći. Ali on je miran: - Neprijatelji su vješto postavili stupicu ne bi li pokolebali povjerenje vašeg veličanstva i njegove visosti u mene. - Dakle, nema urote? - Svi znamo kako egerski biskup ne želi da princ bude kralj a kako o tom govori glasno, ne može se to nazvati urotom, već otvorenim napadom. - Da, ali samo s njegove strane. Međutim, kažu da vi s njim radite za drugu ličnost, to jest za Maksimilijana Njemačkog. - Veličanstvo prisižem: prije bih umro nego se založio za Maksa. Moji posjeti u egersku palaču imali su svrhu da spase kraljevstvo borbe i krvoprolića. - Što, dakle znači, to pismo? Dok Filipec čita, žute mu se obrve trgnule. 7AA No čim je ona digla pogled k njemu, već se oporavio od uzbuđenja. - Uistinu, veličanstvo, ne shvaćam što znače Robertove rije či. Kad bi doista postojala urota u kojoj bih ja sudjelovao, vje rujte, ne bih raspravljao s egerskim biskupom na mjestu gdje bi me mogao slušati taj mladić. A ne vjerujem ni to da bi Robert tu tajnu otkrivao nekome na štetu osnove svojeg ujaka. - Kako, dakle, tumačite da je ipak to napisao? - Kome je naslovljeno pismo? - Osobi vrlo blizoj meni. - Prema tome, to nije pisao Robert, već netko drugi da me optuži vašem veličanstvu i zasjedne na moje mjesto. Istražit ću to. Idem odmah u egersku palaču da pitam Roberta.

- I recite biskupu neka ne troši uzalud sile za svojeg Nijem ca. Uložit ću svu moć i sve zlato svojeg oca za princa Ivana. Uza lud računaju s mojom mržnjom. Ona je prošla. Ako ne vjeruje mojem osjećaju, neka zna: preda mnom je sadašnjost i buduć nost, a oboje me upućuju putem razbora. - Isporučiti ću poruku vašeg veličanstva, a ujedno donijeti razjašnjenje o tom pismu. Zamalo ćemo vidjeti tko je spleo tu zamku i molim veličanstvo da me na potvratku sasluša. - Primit ću vas - reče ona hladno i ostavi dvoranu. Filipec se vrati u Bakačevu sobu, pogleda ga krišom i zaprijeti u mislima, uvjeren da je izdaja potekla od njega. Ali mu ne reče ništa i hitno ostavi dvor. Napuljski poslanik Ranzano čeka kraljicu u njezinoj radnoj odaji. Kad se vratila iz kraljevskog ureda, hitro mu ispriča događaj i pokaže Robertovo pismo. Poslanikovo se lice zabrinulo. - Taj nitkov pomrsio nam je račune. - Princ kaže da će se i nakon toga njome oženiti. Filozofira kako su im tek sada povezane sudbine. Možete li vi u to vjerovati. - Veličanstvo, princ Ivan je najidealniji humanist. - Pustite, sve se u naše doba ukrašava humanizmom da se pasu oči i duh. - Humanizmom se zaogrnulo naše doba da se sakrije sre dovječne haljine, ali ima duhova koji ga smatraju istinom. Ta kav je naš princ. Sami ste ga nazvali sanjarem, zanositim pjesni kom. Po majci je baštinio slavensku dušu, a ova je posrkala hu manu nauku kao životnu istinu. Nahranio se njome do srži. U svakom času života on će biti rob onoga što humanista nazivaju plemenitošću. Možete se mirne duše pouzdati: princ će u svojoj ljubavi prijeći granice prirodnog muškarca i uzeti Gordanu. - - Onda bi ipak Aversino proročanstvo bilo poraženo. Nje zin sin neće biti nezakonit. - - Za svijet, ali zapravo ipak ostaje nezakonit. Rekli ste da je Robert mrtav? Tko ga je ubio? - O tome ne znam još ništa. - Ako je ona bila svezana, nije ga mogla ubiti. - Jedva čekam da se to razjasni. - Nimalo vas ne uzbuđuje pismo kojim ju je Robert nama mio? - Veličanstvo misli na urotu? To je mladi lupež izmislio. - Ako ipak nije? - Filipec, taj vedri, veseli dobričina pa da se roti - Ja sam, unatoč tome, s njim oštro progovorila o tom pis mu. Ali neće im vladati Maks. Neće. Na to im prisižem. Moj otac poduprijet će prinčev izbor svim silama. Uskoro dolaze Hrvati, a onda je egerovoima odzvonilo. - Ne mogu nikako vjerovati. Gdje da žuti Moravljanin uzme napuljske lukavosti? Grof Enriko pojavi se na pragu: - Vaše veličanstvo, dvoranka donosi Gordaninu molbu, smije li se pokloniti vašem veličanstvu. - Napokon. Javi joj da je čekam. Isporuči princu neka siđe k meni. Dvorski meštar pohiti izvršiti zapovijed. - Sva sam uzbuđena. Idite, Ranzano. Reći ću vam sve. Ostala je sama i nemirna. Brzo je stigao Ivan. Oboje su teško iščekivali Gordanin dolazak. Paževi otvaraju. Gordana ulazi. I kraljica i princ istog je časa zahvaćaju pogledima. Beatri-čin pohlepno ispituje. Ivanov nježno bodri. Ali čitavo njezino biće odražava nadmoć. U licu, u očima leži suvereni hladni mir. Sagnula je divnu glavu i ljepotu tijela na poklon i opet se uspravila.

Princ se istodobno pokloni. Kraljica samo zuri u nju. Na usnama joj delikatno pitanje. Suzdržava se i čeka. Ali Gordanine lijepe ružičaste usne još su uvijek nepomične. Princ ne može govoriti. Upija njenu kraljevsku pojavu i nema druge misli do obožavanja. Beatrica započne razgovor: - Gordana, kako si smjela vjerovati onom mladiću? - Donio mi je vijest iz egerske palače. - Ne tebi, nego tvojoj ljepoti. - Nastojala sam oplemeniti motiv i svrnuti u najljepše cilje ve, a činilo se da me on slijedi, jer mi je nosio vijest. - Toliko te zaokupio cilj tvojih nastojanja da si propustila pozornije promatrati mladićeve namjere? - Nikad ne bih predmijevala. Potcjenjuješ svoju ljepotu i zavodljivost svojeg bića. A baš ono ga nagnalo da ti je pomogao pobjeći iz Ferencijeva dvora. Ne, kraljice. U onom sam se dvoru obratila samo dobroti i plemenitosti skromnog, plahog mladića koji je gotovo bježao od mene. Naglasila sam da ga smatram sukrivcem zločina na koji se sprema Ferenci da izazovem njegov moral. Uvjeravam veličanstvo: našla sam tada u mladiću najljepše moralne pobude da mi pomogne. S njim se dogodio preokret, upravo čudan, neočekivan. - Zašto si mi zatajila pismo kojim te namamio? - Mislila sam: valja se oprezno uvući k njemu da saznam urotu. Kad bih bila o tome govorila vama ili princu, ne bi se mogao zadržati oprez, a opet potpuno sam se uživjela da imam u njemu saveznika. - Zaboravila si da nisi muško. - Možda veličanstvo pogađa. Postupala sam odviše s pouz danjem u svoje namjere. Princ je šutio i samo pogledima molio kraljicu da bude obzirna. Ti ju pogledi prisile da joj se približi i pomiluje kosu. - Mi, princ i ja, smatramo da sve što se dogodilo, ne znači ništa. Ivan joj se približi i naglasi uvjerljivom toplinom: - Kraljica je izrekla ono što duboko osjećam. Vi znate, Gor dana, i nije vrijedno da se o tome govori. A ona uzdigne glavu i glas pa odvraća: - Toliku obzirnost ne zaslužujem, jer sam, ponavljam, po stupala na svoju ruku. - Razjasni mi, Gordana, samo još ovo: što se dogodilo s tim nitkovom da su ga našli mrtva? - Zar je mrtav? - pita ona s prikrivenom napetosti. - Princ tako misli. - Gospodin Damir još ništa nije izvijestio vašu visost? - upita Gordana. - Uzalud čekam njegov povratak. - Od čega je umro? - nastavlja kraljica ljubopitno. - Veličanstvo, molim, pričekajmo gospodina Damira. Mož da će on razjasniti. - Ti ne znaš? - Molim, veličanstvo, riješite me dužnosti da odgovorim dok ne saznam više. - Da, kraljica vas rješava - uplete se princ, pogledavši kra ljicu Beatricu moleći. - Naravno, ne tražim da odgovoriš. Idi, dijete moje, i budi vedra. Kao da ništa nije bilo. Čekam te kod zajedničkog objeda. Princ učini kretnju da ide s Gordanom, ali ga kraljica zaustavi. - Ostani još čas, Ivane. Pošto se Gordana udalji, kraljica pogleda princa:

- Zašto uskraćuje odgovor što je s Robertom? - Možda se smatra njegovim ubojicom. - Nemoguće. Svezana ga nije mogla ubiti. - Istina je. Nešto je zagonetno u ovom događaju. Ali mož da... - A njena šutnja povećava zagonetku. - Draga, dobra kraljice, svako vaše pitanje razdire joj du šu. - Razumijem. Neću više pitati. A ti naloži Stjepku i Simonu da o tome nikome ne kazuju ništa ako se, unatoč toga, kaniš njo me oženiti. - Zar još sumnjate, kraljice? - Ne, ne sumnjam i baš zato se mora pokopati šutnjom. Svijet ne smije doznati. - I neće. -Možda Gordanu zbog toga naročito zanima je li mladić mrtav. Ako nije, hvalisat će se, možda, kako bi je prisilio da pođe za njega. A što onda? - Tu sam ja, kraljice. Ne bojte se, ništa me neće zadržati da Gordanu obranim i uzmem za ženu. Ja sam sukrivac. To upam tite, veličanstvo. A sad idem. Dovest ću Damira kad se pojavi. - Do viđenja, dragi sine - nježno će kraljica. Ostala je zadubljena u misli. "Ako taj lupež Robert nije mrtav i svemu svijetu ispripovije-di? Sve Ivanove namjere uništit će ova sramota. Nitko ne bi dopustio da uzme Gordanu. A on je premlad i preslab da se opre. Dovest će mu na dvor Bianku. A onda sam ja izigrana. Milanska princeza i milanski dvor istisnut će me iz prinčeve blizine i vladanja." Na njenu dušu spušta se novi mrak sumnje da joj vlast izmiče iz ruke. "Zar mi nije suđeno da ostanem ni uz prijestolje?" "Ne, ne, to ne može biti. Ne može. Ne smije." Osjeća se kao nasred pustoši. Krikovi straha prodiru prazninom. Nitko joj se ne odazivlje. Opet gleda zamračeno obzorje. Pritištu je oblaci tamni, teški. Ne nalazi puta k cilju. "Svi su me izdali: Maks, egerski biskup, a sad i sudbina, tek što mi je pokazala put k jednom spasu, k princu!" "Ne, ne. Nije moguće. Taj nitkov je mrtav. Ne može biti drukčije. Zar da mi neki neznatni lupež svojim životom podupre jedinu utvrdu moje vlasti? To bi bila nepravda, suluda nepravda. On je mrtav. Ide, gore-dolje, u ponovnom nastupu grozničave neizvjesnosti, strepnje, drhtanja i strave za sebe. Uzalud uzvikuje: mrtav. Uzdrmana vjera ne prihvaća tu utjehu. Zove Enrika, šalje ga da pita je li već stigao Damir. L Donosi joj negativni odgovor. Ide po sobama, nemirna, razdražena, i kune Gordanin korak ui staru palaču, kune sudbinu i čeka vijest je li Robert zauvijek zanijemio. U tom joj raspoloženju Enriko najavi dolazak biskupa Filip*-ca. U nadi da će od njega doznati rješenje strahovite neizvjesnosti, odredi da ga dovedu. Srdačno lice gotovo je prepane. - Dakle, nije mrtav? - Veličanstvo, ne zam o kome je riječ. - Ne znate ništa o nećaku egerskog biskupa? - Ne, veličanstvo. - Onda niste ni bili s egerskim biskupom? - Upravo dolazim od njega. "Zapleo sam se" - pomisli Filipec - "razabrat će da biskupa nisam našao u palači" - i nadoveže: - Očito biskup još i ne zna da se nećaku nešto desilo.

- Da, to je moguće, jer se nije dogodilo u kući u kojoj sta nuje. Nosite mi neke druge vijesti koje su pomračile vedrinu vašeg lica? Govorite bez oklijevanja - zapovijedi ona da ne mora misliti o Robertu. - Egerski biskup poriče Robertove navode o uroti? - Veličanstvo, urota postoji. Njezin pogled ukočeno počiva na biskupovu pjegavu licu. - Ispovijedat ću kraljici sve što sam doznao od egerskog biskupa. Ništa mi nije zatajio, znak da se osjeća siguran. - Njegova sigurnost u mojim je rukama. - Baš sam zato krenuo ravno k vašem veličanstvu da čuje te i prosudite. - I sudit ću. - Nekoliko sam puta nastojao da biskupa pridobijem za prinčev izbor, dakako uzaludno. Kad sam mu predočio Robertovu ideju, mirno mi je priznao. - što je priznao? što? - nestrpljivo pita Beatrica. - U njegovoj palači sastaju se na vijećanje ne samo njegovi nego i mnogi prinčevi pristaše. - I prinčevi? Nije moguće. Laže. - Osim toga, spremaju se na kraljevstvo i poljski Albert i Vladislav Češki i Maksimilijan. - Pomrsit će im račune naša vojska. - Biskupu je poznato da ne raspolažemo novcem za opremu: vojske. - Otvorit ću svoje mošnje. Napuljski kralj poslao mi je čita vo blago. - Veličanstvo, o svemu sam tome uvjeren, ali egerski biskup i njegovi brojni pristaše odlučili su da biraju iskusnog čovjeka i vojskovođu. - - Kažem: nikad se Maks neće okruniti krunom kralja Ma- tije. Nikad. Sve ću založiti u ovu moju odluku: čitavu sebe. - Ne radi se o Maksu. - Nego o kome? - O kralju Vladislavu Češkom. Zuri u kancelara kao u čudo, a on tumači: - Veličanstvo, težak je to udarac baš zato što Vladislav spre ma veliku vojsku da zauzme kraljevstvo koje svojata po starim ugovorima. Baš zato je egerski biskup uspio da ovu osnovu pri dobije premnoge odličnike kraljevstva. Ime kralja Vladislava uli jeva svima toliko pouzdanje da su neki najuplivniji odličnici skre nuli u egersku palaču i toliko su smjeli da se čak nadaju potpori vašeg veličanstva. - Cime opravdavaju tu smjelu nadu? - pita izazovno. - Slično sam pitanje postavio egerskom biskupu, a njegov me odgovor poništio. Rekao je: pouzdajem se u kraljičinu potpc* ru zbog davnog prijateljstva njezinog veličanstva prema Vladisla vu. Ona usplamti i porumeni. - Neka se gospoda čuvaju da izvlače podle Varadijeve kle vete o nekim odnosima što ih sada egerski biskup skriva pod iz razom: prijateljski odnosi. Kad je pokojni kralj sklapao s Vladi- slavom primirje u Linču, poslužila sam svojem mužu na njegovu želju da s Vladislavom igram šah, plešem, zabavljam ga i tako smekšam njegove zahtjeve za mir. Zlobnici, na čelu s Varadijem, nabacili su na mene klevete zbog kojih Varadi sada čami. - Veličanstvo, da sam u riječima egerskog biskupa opazio i najmanju sjenku dvosmislenosti, ne bih ni časa duže s njim razgovarao. Govorio je glasom punim poštovanja prema vašem veličanstvu. Molim, veličanstvo, smijem li nastaviti razlaganje

biskupa? - Da. Želim sve znati. U njenoj se duši sve uzgibalo, ustalasalo. - Biskup nazrijeva: prijateljski da će mudrost vašeg veli čanstva biti sačuvana za kraljevstvo. - Vladislavljevom milošću. A sad čujte što imam reći bis kupu za odgovor. I ona otvori ladicu rezbarenog ormara, izvuče pergamenu, sakrije sadržaj i pokaže mu Maksov potpis i datum kad je pisan. - "Maksimilijan, u dvoru vojvode Otona, na dan dvadeset osmog travnja 1490." - Znači, najnoviji datum. Pročitavši, pogleda začuđeno kraljicu. - Znate li što mi je Maks ponudio u ovom pismu ako po- •duprem njegov izbor? - Ne bih znao, veličanstvo. - Svoju ruku. Žute mu se trepavice rastvore, a plave oči proziru mirnim očekivanjem. - Odbila sam Maksa. Voljela sam ostati uz princa, njegovo dobro, pošteno srce zajamčuje mi sve na što imam pravo. Dakle, biskup i svi njegovi pristaše neće me sklonuti da primim milost iz ruku kralja Vladislava. - Veličanstvo, dopustite mi pitanje: je li egerski biskup mo gao doznati za Maksovu prosidbu? Ili je čak znao? - Nitko pod suncem ne zna. - Onda je to neprispodobivo čudo. - U čemu se sastoji to čudo? - Egerski biskup rekao mi je: Svi smo se složili da ponu dimo krunu Vladislavu Češkom samo uz jedan uvjet: da se od mah nakon izbora vjenča s našom mudrom kraljicom. Tog časa sastadoše se njihove zjenice - gotovo se prodiru, tražeći prikrivene misli. - Ovo ste baš diplomatski izmudrili. Čitav jedan čas oboje se prozire, upoznaje. Ali nijedno od njih ne odaje izrazom lica ni kretnjom ono što bi htjeli znati. - Veličanstvo, to nisam izmislio da kraljici podvalim. To ću doskora dokazati. Molim, veličanstvo, neka sazove kraljevsko vi jeće. Tamo ću razotkriti čitavu urotu. - Da, to bi bilo najbolje. Zjenice još prodornije istražuju istinitost prijedloga i njegov brzi prihvat. Jedno drugome zapravo provaljuju u dušu da izvuku na svjetlo misli. Nakon male stanke prijeđe on u navalu: - Ujedno ću odmah sve priopćiti biskupu Bakaču. - Možda je upravo on uskočio u egersku palaču, dakle, bit će bolje da mu ništa ne kažete i pripazite na nj. - On je još uvijek uz princa. - Nekoć je izdao kralja. - Ovaj put radi za svoju kancelarsku čast, prema tome je nepokolebljiv. Osim toga, veličanstvo, ne bih mogao i dalje vršiti! tu tešku dužnost. Predat ću je Bakaču. - Ne razumijem što vas je preokrenulo na takvu odluku, gospodine kancelaru? - Nemoć da spasim prinčev položaj. - Protiv nekoliko izgubljenih pristaša? - Rekao sam u početku: utjecajniji velikaši kraljevstva rade za Vladislava. - Najutjecajniji su kraljevi rođaci Gereb i Stjepan Zapo- lja. - Baš oni.

- Protiv princa? - Za Vladislava, - Ne mogu vjerovati. - Imam dokaze. - - Ovamo s njima. - Nemam ih još u ruci, ali uveče. Okrenula mu je leđa, prešla sobu, skrivajući lice. Kad se vratila k njemu, upita: - O svim je tim dokazima saznao Robert? - Biskup egerski misli da je Robert samo naslutio. Još nije s njim govorio, ali mladić nikako nije znao. Sve se to snovalo u palači jednog člana kraljevskog vijeća kamo Robert ne smije ulaziti. - Mogao je čuti u palači svojeg ujaka. - Biskup je odviše oprezan. Svakako, tajna ovog pisma još nije razjašnjena. - Robert je ovim pismom htio nekog namamiti k sebi u stanovitu ličnu svrhu. Eto, to je sve. - Dakle, on ne zna ništa, osim da sam zalazio u palaču nje gova ujaka. Da me njegovi ljudi ne prepoznaju, obukao sam fratar sko ruho. Takvom prilikom vidio sam Roberta i upozorio biskupa da zatvori vrata. Na tome je skovao svoje tobožnje otkriće svojeg ujaka. - I mnogo je saznao i domamio neku osobu, znajući da će je zanimati. Veličanstvo prima moj prijedlog da sve najavim kraljev skom vijeću? - Predbježno istražimo kako tko misli u vijeću. - Vrijeme odviše brzo odmiče. Već je šesti travanj. - Odlučit ću poslije podne kad mi pružite dokaze o uzmaku kraljevih rođaka Stjepana Zapolje i braće Gereba. - Veličanstvo, ipak bi trebalo obavijestiti Bakača. - Odlučit ćemo o svemu kako rekoh. Morao se predati i šuteći, ode u svoj ured. Opet je prošao velikom dvoranom gdje je radio Bakač, kazi-vajući u pero kopistima. Ponovo Filipec pogleda crnog gavrana na Bakačevu stolu. Bio je netaknut. Kraljica je upravo bila na polasku k objedu, kad se pojavila Gordana. Beatrica je pogleda, istražujući: - Je li se Damir vratio? - Jest, veličanstvo. - Kakvu donosi vijest? - Robert se osvijestio. - I zna sve što se dogodilo? - Ispripovijedao je Damiru. - A je li ti donosio vijesti iz egerske palače? - Da, veličanstvo. - Što ti je sve saopćio? - Dosad ništa, osim da Filipec dolazi k biskupu - odgovori ona zatajivši sve što je preko Roberta doznala o Varadiju, kao i svoj posjet tamnici, pa nadoveže: - Ovo što piše o uroti, može biti istinito. - Uzet ćemo u oko Filipca, nemaj brige. Sad si izgubila savez nika u egerskoj palači. - Manje zlo od svega drugog. Veličanstvo, pošto je Damir očito princu već rekao sve što se zbilo, dopustite da i vama raz jasnim. - Draga djevojko, kako teško očekujem to razjašnjenje. Reci mi sve, povjerljivo, dršćem od uzbuđenja.

- Umirite se, drago veličanstvo - odgovori Gordana jednako tako toplo. - Da biste me razumjeli, moram vam priznati proro čanstvo firentinskog astrologa Averse. Kraljica se nemilo trgne i tiho primijeti: - Ah, znam, njegov horoskop prorokovao ti je nezakonitog sina. - U Napulju sam se bunila protiv toga, ali u Zagrebu prije odlaska odveo me Eskole Stroci k njemu na oproštaj. - Da bolje prozreš horoskop? - Zapravo, da s njim malo raspravljam o tome kako djevojku može zadesiti nezakoniti sin protiv njene volje i otkud on toliko vjeruje u zvijezde. Zapravo, nosila sam stalno u sebi veliko pita nje: kako je to moguće da je priroda postupila prema ženi tako podmuklo, nepravedno da mlada djevojka ili žena mora padati u tako ogavnu opasnost protiv svoje volje. - I o tome si govorila s Aversom? - Govorila sam s učenjakom, starcem koji je mnogo iskusio u životu. Rekoh mu: ako vaša znanost pokazuje opasnosti unapri jed, onda bi mogla i upozoriti. - Svako proročanstvo smatram upozorenjem. - A kad bi vas sada zamolila za jedan ljudski, čovječanski savjet, i to djevojka kojoj prorokujete nezakonitog sina, kad bi vas zamolila da joj kao muškarac, starac dadete neku uputu kako da se obrani od napadaja koji bi joj imao donijeti neželjenog nezakonitog sina? - što je rekao? Kaži mi svaku riječ. - Najprije me pogledao vrlo ozbiljno i mudrim tihim glasom rekao: djevojko, vama ne bih mogao uskratiti ono što mislim jer vidim da sam vas jako uznemirio. Čujte što ću vam povjeriti. Kraljica jedva diše kako bi doznala sve, jer Gordaninu sudbinu sada smatra svojom: hoće li ostati uz Ivana ili će slijediti Filipca. Gdje je čeka sigurnije žezlo? - I tada mi Avers reče: Mnogo sam puta razmišljao o ne sretnim, napadnutim djevojkama. Branile su se, rvale do posljed njeg daha i, već napola mrtve, ipak pale u ruke napadaču. I onda sam mislio: zašto se takva nesretnica ne dosjeti i lukavo popusti da održi snagu tijela i kad napadač vidi da se ona više ne bori, put mu je otvoren, a djevojka ima na grudima, pod vratom, u kosama makar samo jednu iglu ili uzme s ledine kamen, brani se i udari u onaj dio tijela kojim je napadač želi napasti. Ako je udarac jak, ako je to nož ili kakva druga jaka stvar, taj udarac je toliko bolan da napadač ostaje nemoćan. Vaše veličanstvo, vrlo sam često o tome razmišljala i konačno se spremila. U svako odijelo koje nosim na opasna mjesta vrlo sam brižno spremila posebno malo, ali sigurno oružje, a kad sam uvečer pošla u onu palaču na Dunavu, imala sam ga u pripremi. - Ali on te dao vezati, dakle, nije te koristio? - Ali ja sam pri vezivanju već bila dosta lukava da životinju zavedem. Osobito u muškoj odori, to je bilo lako, i sluge su otišle, a onaj lupež mi se približio, obuhvatio me, sva sam se uprla, navlačila užad, onda dignem ruku i zadam mu udarac. On padne kriknuvši. Ostao je nepomično ležati. Pokušavala sam osloboditi ruke, ali nije bilo moguće. Sapeli su ih i zavezali za drvene pod- noške ležaja. - I on je ostao svu noć ležati u besvijesti? - Ne znam koliko je vremena prošlo, kad se osvijestio i počeo se dizati. Spremala sam se na novi udarac, ali on stade jaukati. Činilo mi se da sam izgubljena, bojala sam se slugu. On je kleo, prijetio i vukao se, očito je htio da se dovuče do vrata i zovne, kad se odjednom ponovo onesvijestio. Mislila sam: mr tav je. - A njegove sluge?

- Da, veličanstvo, bila je to jedina moja misao. Ležeći sve zana, prisluškivala sam svaki šum, svaki pokret u tmini. Prolazila me jeza od pomisli da će se pojaviti njegovi ljudi. Ovako je prošla noć. A kad je pred zoru zatutnjila palača od udaraca na ulaznim vratima, znala sam tko dolazi. Njegov kaštelan najavi da razbijaju vrata. Dubokim glasom zapovijedim: Otvaraj! Eto, tako su me našli Damir i princ. - Jadno dijete! - usklikne Beatrica, ogrli je, ali se istog časa trgne i pogleda joj u lice: - Gordana, zašto nisi odmah rekla kako je bilo? Ona ne odgovori. - Sad nema više svrhe da tajiš. - Veličanstvo, mislila sam: ako je Robert mrtav, neće moći da razjasni istinu. - Htjela si da na sebi održiš ljagu? - Da me princ ne može uprositi. Beatrica sklopi ruke. - Sama si sebe htjela ograditi željeznim zidom protiv napasti da privoliš toj ženidbi? - Samo sam htjela da utvrdim prinčev brak s Biankom. - Uzalud. Oženio bi se tobom i da nisi utekla nesreći. Samo mi je rekao ovdje na ovom mjestu. Gordana, tebe je uhvatilo 254 _ , ,,.. neko ludilo u spašavanju toga kraljevstva. Zašto to činiš? Kakav te interes na to upućuje? Da osjetim zadovoljstvo, veliko, divno. Odbijajući sve te divne darove što ti se nude, lično osjećaš. zadovoljstvo? - Veliko i ponosno. - Nikad nisam slutila da postoje i takve duše. - Svaka je duša za sebe tajna kao i one zvijezde gore koje gledamo. Beatrica zamišljeno gleda svoju dvoranku: - Svi su ljudi bezobzirno gramzljivi. Ti ćeš im pasti žrtvom. - Nikada, jer svijetom ide pravda, ona kažnjava i nagrađuje. - Vjeruješ u pravdu? - Vjerujem. - Ako se prevariš? - Moja čvrsta vjera drži pravdu za skutove. Dotle u prvom katu Damir pripovijeda Ivanu kako se Robert osvijestio, što je sve rekao i kako se njegov napad na djevojku svršio sramotnom osvetom. On je teško ranjen i stalno su uza nj liječnici. Svoje pripovijedanje zlurado dovrši: - A sad lupež ispašta, previja se u bolima i mukama zaslu žene kazne i dugo će biti prisiljen da leži. Ivan je slušao i šutio, a onda tiho upita: - Zašto nam je Gordana tajila kako se stvar svršila? - Teško je djevojci o tom govoriti, a vi ste joj, visosti, sami rekli neka ništa ne kazuje. - Pravo kažeš. Onda su obojica šutjeli. U Damirovu licu leže tragovi svih muka, svih potresa, očaja i sva sreća nad ispovijesti osviještenog Roberta. Princ nije prošao Damirove muke i nova vijest nije ga toliko svladala kao Damira. Nije bio očajan zbog događaja, jer je njegova odluka bila riješena, a sad nije pokazivao tragove tolike napetosti kao Damir. Ovaj je gotovo bio slomljen i pokloni se princu: - Smijem li se oprostiti, visosti? Ivan se zagledao u Damira:

- Ti me, dakle, ostavljaš kao stranca? - Govorim s budućim kraljem. - I ništa više? Nadao sam se drugačijem susretu s tobom. Otkad se nismo vidjeli? Damira obuzme ganuće. Probudila se sva odanost što ga je prožimala prema mladom princu od djetinjstva, ali ne nađe riječi da to naglasi. Ali Ivan počne otkrivati prošlost: - Djetinjstvo i mladost proveli smo zajedno. Smijali se i plakali. Tebe su odijelili od tvoje majke da ja imam druga, a mene da očeva žena ne vidi onu koju je otac ljubio. Plakali smo J255 zajedno. Dijelili smo sve. A onda sam posumnjao da brak s Gor-<danom nije ostao netaknut. - Svatko bi u takvim prilikama morao posumnjati. - Samo ja nisam smio sumnjati u tebe. I sad me kažnjavaš. - Ne može biti kazne gdje nema krivnje. - Krivnja je tu i kazna. Ti mi nisi oprostio. - Oprostio sam ti i zaboravio, Ivane moj. I zagrli princa. U ganuću orosile se Ivanove oči. - To sam čekao, samo to, prijatelju moje mladosti. Tvoju toplu riječ i tvoje srce. - Uvijek je pripadalo tebi, Ivane. Moju odanost ne može ništa umanjiti, ništa narušiti. - Ni tvoja čežnja za Gordanom? - Ne, nikakve čežnje nije bilo. Spoznao sam svoj osjećaj prema njoj. Puki zanos, ne za ljepotom, nego samo za onim ne čim neobičnim u nje. Njezina snaga i um morali su u meni pro buditi zanos. Sad je sve nestalo i ja se ženim. - Ženiš se? - Da, Ivane, već sam to rekao i majci. Kad provedemo rasta vu u Rimu, vjenčat ću se istog dana kad ti pred oltar povedeš Gordanu. Uzbuđen Damirov glas, gotovo ushićen, opaja mladu Ivanovu dušu i usrećuje njegovu ljubav prema Gordani. - Sretnijeg časa nisam doživio, Damire. I ushićeno zagrli druga. Onda mladi princ ustane: - Idemo dolje kraljici da joj sve kažemo. A onda zajedno k stolu. Sad imam opet sve: Gordanu, majku i tebe. Dok su silazili upita ga princ: - Zna li Gordana kako se svršilo s Robertom? - Sreo sam je u predvorju, odmah me upitala i rekao -sam joj. - Ni riječi ne spominjimo pred njom o tome. Nakon objeda pohitao je Damir k majci. Čekala ga je puna brige i straha i slušala njegovo pričanje, što je završilo s usklikom: - Majčice moja, današnji dan znači za mene oslobođenje mojih patnji. Miran sam kao da je nikad nisam ljubio. S nepovjerenjem sluša majka tu izjavu. - Ne vjerujete, majko? - Kako bih mogla vjerovati kad ne razumijem. - Razjasnit ću vam. Kad sam je našao u palači onako sve zanu, uvjeren da se dogodila strahovita nesreća, bilo mi je kao da se stresla zemlja i nebo i raznijelo me na hiljadu komadića. Smrvio sam se, život je u meni zamro. Takvog drhtanja, takvog oćaja nikad nisam slutio. Mislio sam sve je za mene svršeno. Kad ju je princ odveo, zahvatila me želja da siječem, mrcvarim sve, čitav svijet. Spopalo me ludilo. Majko, takvog bunila, nesreće ne želim ni najopakijem neprijatelju. - I to je oslobođenje od tvoje ljubavi?

- Onda se onaj nitkov probudio, jaukao, previjao. Vuklo me da pomalo režem, da mu svlačim kožu s tijela. A on počne razjaš njavati i jaukati nad svojom nevoljom. I onda mi se zavrti. Sve mi je pred očima crno. Pao sam, jedva me Marko suzdržao da ne udarim glavom o stol. - Jao meni! - Bilo mi je kao da su me izvukli iz paklenih ralja i položili u mlaku vodu. Polio me znoj. Drhtavica preuzme čitavo tijelo, slabim i ginem. Srce i ne osjećam. U mene ulazi mir kao na posljednjem času. Majko, dogodilo se čudo. Iz srca su nestale ljubavne rane, iz duše pecali. Lagano sam disao. - To je varka srca. - Još nisam svršio. Tijelo se izdrhtalo i umirilo. Snage mi porasle. Jurnuo sam u egersku palaču, pa natrag, pa na dvor, a u meni sve kliče, činilo mi se da na istoku izlazi stotinu sunca. Sav svijet pretvara se u nebeski raj. Osjetim da mi je dobro, lije po. Ona je spašena. Sama se oslobodila nesreće, nju štiti sudbina. - I misliš da si izliječen? - Slušajte. Sreo sam je u predvorju dvora. Kad je inače vidim, osjetim udarac u prsima, zastane mi dah. A sad, kad je spazih, bio bih zapjevao, viknuo. I kad sam je gledao u blagova onici kod stola, nisu me prolazili trnci. Dah mi je slobodan. Osje ćam mir, vedrinu, sreću, radost. Majka sluša sa spoznajom njegove obmane: - Danas sam spoznao da ima mnogo većih, strahovitih jada od mojih ljubavnih patnja. - Kakvi su to jadi? - Da nju zadesi nesreća ili smrt. Nijedna ljubavna bol ne može doseći paklenih muka što sam ih prepatio, misleći da je pala žrtvom zločincu. Što su ljubavne beznadne čežnje. Sve ću preturiti, veseo i radostan, samo kad znam da živi. Ništa ne osje ćam u srcu, osim veselja da joj je dobro. - I zato misliš da si ozdravio od ljubavi? - Mir je u meni. Blagi i vedri. Pa što je to drugo nego dokaz da sam spašen one ljubavi što me razapinjala na križ? Majčino srce plače, a lice joj se smiješi. - Željela bih da bude tako. Pun vedre nade oprema se pa ide na dvor, a majka gleda na prozor kako mu se lijepo stasito tijelo uspinje na sedlo. "Obmanjuje li sebe, ili tješi mene? Ili nije svjestan da baš ono što smatra dokazom oslobođenja, pokazuje koliko je vezan uz nju? Svaka mu je riječ željezni okov." 17 Gordana III . . Suze joj teku niz lice. "Misli da je spašen, a prosuo se pred njom, pretvorio u sag pod njezinim nogama. Izgubljen mu je život, razoren zauvijek." I majka zarida u svojoj samoći i boli. KRALJICA JE IZREKLA HISTORIJSKU RIJEĆ Beatrice čeka ugovoreni sastanak s kancelarom. Mozgom joj jure misli, žilama krv. Smotala se na ležaju pred onim što ima da vidi i čuje. Svaka kretnja na hodniku uznemiruje je. Svaki korak hvata sluhom i osjetom. Časovi se rastežu u sate. Jaki štropot u predsoblju trgne je s ležaja. Poravna haljine, uredi kosu. Pretvara se u tužnu udovicu. Ulazi Enriko i najavljuje: - Prečasni gospodin Filipec moli veličanstvo da ga primi. - Dobro. Uvedi ga i pazi: nitko neka ne dolazi blizu. Ona sjedi u naslonjaču kao na prijestolju. Ohola, ledena, nepristupačna. Gotovo neprijateljska prema onome što joj donosi Filipec. - Veličanstvo je željelo vidjeti dokaze da prije podne nisam govorio prazne riječi. Evo, dokaz je tu.

Ravnodušno gleda kako Filipec vadi neka pisma. - Veličanstvo, tu je pismo kralja Vladislava s njegovim peča tom svojem pouzdaniku. Evo, tu izražava radost što je većina kraljevskog vijeća uza nj. Petar i Matija Gereb, a naročito Stjepan Zapolja, najutjecajniji i najugledniji velikaš države. Ona gleda pisana imena. Slova titraju. - Ovdje opet kaže kralj da je voljan prihvatiti sve uvjete što će ih predložiti izborni staleži: da potvrdi sve sloboštine, vrati sva dobra koja je kralj Matija zaplijenio velikašima i da opet us postavi velikašku vlast što ju je kralj Matija okrnjio. I konačno, da se obavezuje vjenčati se s kraljicom, vašim veličanstvom. Kroz žute trepavice promatraju kancelarove oči njezino lice, mirno, ravnodušno i nijednim pokretom ne odaje što se događa u njoj, kakve se misli roje pod visokim bijelim čelom. Glas joj je ukočen, služben, leden. Stavlja odsječna pitanja: - Tko bi imao da postavi te uvjete? - Izborni staleži kraljevstva. Svakako većina, to je sigurno. - Po čemu je to sigurno? - Po utjecaju najuglednijih velikaša: Stjepana Zapolje, Petra Gereba i većine vijeća. Oni su jamstvo za većinu. - A tko jamči da će Vladislav prihvatiti uvjete? - Ovdje navedena izjava kralja Vladislava. - Predložit će mu sve uvjete odjedanput? - Sve, osim jednoga, što sam ih naveo i posljednji da uzima za ženu kraljicu. Taj uvjet zapravo odlučuje. - Tko jamči da će biti izvršen? - Članovi izbornog sabora predložit će kralju javno prije izbora. A ja se podređujem odluci vašeg veličanstva: da li prihva ća da sve javim vijeću. Upozoravam veličanstvo: u vašim je ruka ma da ostanete naša kraljica. Beatrica mu čvrsto gleda u oči: - Vi ste, dakle, sve to pripremili sa Stjepanom Zapoljem? - Na povratku iz Moravske, kad me veličanstvo zbog kralje ve smrti pozvalo natrag. - Ovo pismo kralja Vladislava upravljeno je na vas? - Izvolite se uvjeriti. - Vama je obećao kancelarsku čast? - Vršim je samo do izbora. - Vrijedni ste da je zadržite i dalje. - Ustala je, on pita: - Što kaže vaše veličanstvo? - Vidjet ću. I oholo ide odajom. - Vrijeme ne dopušta odgađanja, veličanstvo. Opet oštro naglašava: - Spoznavaju li gospoda što im donosi kraljica Beatrica Ara- gonska? - Ključeve za izbor kralja. - Moralne i materijalne. - Svi su toga svjesni i zato postavljaju kralju Vladislavu uvjet: da se vjenča s vašim veličanstvom. - Jeste li promislili na posljedice kad biste vi, staleži i kralj Vladislav, prekršili riječ? - Sva bi Italija bila protiv nas, i papinski dvor, i čitav svijet smatrao bi nas vjerolomcima. To nećemo dopustiti. - Što ćete s milanskim poslanicima? - Mafeo voli darove, potkupit ćemo ga. - Štedite novac. Princ ljubi Gordanu. On je odlučio da nakon izbora poništi brak s Biankom i oženi se njome.

- Dragocjeno otkriće. Poslužit će mi predobro. - A sad: kakva je osnova vašeg daljnjeg rada za Vladislava? - Da vijeće prekine s princem. - Prebrzo otkrivate namjere. To nije shodno. - Veličanstvo, ni izdaleka ne kanimo otkriti svijetu da smo pristali uz Vladislava, nego samo provocirati u vijeću nesporazum. - Smijem li javiti Stjepanu Zapolji i ostalima da vaše veli čanstvo pristaje da postane i supruga kralja Vladislava i naša kraljica? Beatrica stoji, šuti, gleda Filipcu u oči, onda izreče: - Da. - Ova je riječ odlučila sudbinu historije ovog kraljevstva. - - ~...~- 258 .._. 17* 259 Nakon pola sata oprostio se i ostavio kraljevsku odaju. Ona razgrne zastor na vratima, pohita ravno u svoj radni kabinet. Napuljski poslanik digne glavu i okrene svoje namreška-no lukavo lice kraljici. - Pristali ste. S lica vam čitam, kraljice. Ona stoji hladna, mirna, visoko uzdignute glave. - As vašeg lica čitam zabrinutost - reče ona. - Dužnost mi je upozoriti kraljicu - Moj um predočio mi je sve opasnosti i blagodati Filipčeva prijedloga. - Upozorit ću veličanstvo na sve redom. Nasmijani dobričina kancelar raskrinkao se u besprimjernog lukavca spletkara. - Pripada mu svako priznanje. - Princ Ivan, pak, po vlastitom priznanju vašeg veličanstva i mojem dubokom uvjerenju čista je sanjarska duša, zadojena ple menitim humanizmom. On će održati obećanje i časnu riječ i prisegu. Uza nj je veličanstvu osiguran časni položaj do smrti. - Samo uz prijestolje. Filipec mi nudi da ga zasjednem kraj muža, kralja. - Može li se povjerovati čovjeku tolike podmukle preprede- nosti da ono što nudi neće u danom času uzeti? Beatrica pogleda svojeg pouzdanika gotovo uvrijeđeno: - Zar sam naivna? - To su besprimjerni podlaci. - Saborskim zaključkom obavezat će Vladislava da me uzme. Znači da mi oni sami pružaju jamstvo. - Filipec, Petar Gereb i drugi dali su kralju Matiji jamstvo svete prisege, a već je napuštaju. Možete li se pouzdati u jamstvo svih saborskih zaključaka koji se mogu svjetovnom riječi ukinuti kao i prisega? - Vi biste mi savjetovali da ostanem uz princa i otklonim Filipčevu ponudu? - Veličanstvo, zamislite se duboko. To je sudbonosni čas za vas. - Za čitavo ovo kraljevstvo. - I za vas, kraljice, posebno opetujem. - Vi se bojite za mene, makar poznajete i cijenite moje umne sposobnosti? - Samo upozoravam kraljicu da joj je sreća dala princa Ivana, a uza nj je i sigurnost. - Kada je iz usta biskupa Filipca pala riječ: žena kralja

Vladislava, užari se moja krv plamenom što se diže do svemira. Želim sjesti na grimizno sjedalo odakle padaju strijele i gromovi, pred kojim dršću, gmižu u ropskom strahu. Na prijestolju mi je mjesto gdje je zlato, sjaj, moć i moja zapovijed kao božja. Goruće zjenice, plameni glas, stočljeni u divljem ognju otkrivaju njenu neopozivu odluku. 260 - Veličanstvo, ponavljam: ovo je veliki čas, jer je sudbo nosan. - Svjesna sam toga. - Toga časa Beatrica Aragonska baca kocku na svoju glavu. - Bacam je: ili prijestolje, ili opet prijestolje. - Ili ništa? - Ne može biti ništa. - Kocka može pasti na crno naleđe. - Podmetnut ću bijelo. Kad Aragonac baca kocku, ruka mu je hitra, lukava i drska. Tu ću igru dobiti ja, po sreći ili po mojoj sili ili lukavosti. - Veličanstvo ne odustaje od svoje odluke? - Rekoh: ne! - Moja je dužnost bila upozoriti kraljicu na sudbonosnu od luku kad ostavlja sigurnu vlast uz dijete, osamnaestogodišnjeg princa, zadojena humanizmom, jer bi jednom imala pravo spočit nuti mi da sam propustio izvršiti najveću dužnost svojeg života u odsudnom času. - Kanite me ostaviti i vratiti se u Napulj? - Potpuno prepuštam odluku veličanstvu. - Zapovijedam da ostanete. On se pokloni. - Prihvatila sam igru i vodim je. Prema princu se moji odnosi ne mijenjaju. Prividno sam još njegova pokroviteljica. A što će biti dalje,ovisi o radu biskupa Filipca. Kocka je bačena. Kotrlja se, znat ću kako da je zaustavim na bijelom polju. - želim veličanstvu sreću. Nakon poraza s njemačkim nasljednikom prijestolja Maksimilija-nom, nakon uzaludnog pokušaja da opet sebe istakne za kandidata krune, nakon potpunog uspjeha sigurne zaštite svojeg položaja uz princa Ivana, odluči Beatrica Aragonska da izda sina kralja Matije, jedanaest dana prije kraljevskog izbora. UZBUĐENJE U KRALJEVSKOM VIJEĆU Drugog dana sastalo se kraljevsko vijeće u velikoj kraljevskoj radnoj dvorani. Na pročelju zdesna sjedi kraljica. Do nje princ Ivan. Gospoda zauzeše mjesta uz dugi stol. Kraljica prva progovori: - Prečasni gospodin biskup Filipec, naš kancelar, predložio je princu i meni da odmah sazovemo ovo vijeće. Prema njegovim obavijestima prijeti pogibelj od Turaka, a njegova visost princ ima s obzirom na to već gotove osnove. Biskup Filipec smjerno se pokloni kraljici, a onda princu i reče: - Molimo njegovu visost neka bi se udostojila priopćiti nam svoje namjere. Mladi princ počne objašnjavati svoje mišljenje, pokazujući vijeću bojnu osnovu i svoju pripravnost da sam iz svojih imanja namiri bojne troškove. Obrazlaže mirnim glasom, ipak ne skriva zanos i vjeru u sigurnu pobjedu. Katkad pogledava u nacrte svoje bojne osnove, pokazuje ih kraljici i gospodi. Bakač razabire skriveno uzbuđenje u pogledima članova vijeća. Opaža da su im misli odsutne i zabavljene nečim drugim. Čini mu se da je uhvatio tajno dobačene znakove glavama i žmirka-njem očiju. Sve se to odigrava trenutačno, jer kad princ digne pogled, sve su oči opet okrenute k njemu.

Uz to opažanje Bakač pomno prati prinčevo razlaganje i ne uskraćuje mu svoje tajno udivljenje: "Ipak je od oca baštinio vojnu spremu" - pomisli i gleda istražujući ostalu gospodu. "Nešto spremaju. 0 tom nema sumnje. Vidjet ćemo odmah laže li Filipec, ili ne." Ivan dovrši prijedlog, a Filipec reče: - Prije nego što započnemo vijećati, njegova visosti želi da nešto predloži. Bakaču se pričini kao da sad dolazi ono što svi nemirno očekuju, a on o tome ne zna ništa. - Htio sam to predložiti prije svršetka vijeća - kaže Ivan - ali kako njezino veličanstvo tako želi, činim po volji kraljice. Svima je poznato da se u tamnici nalazi biskup Varadi. Moj po kojni kralj i otac prije smrti odlučio se na pomilovanje. Glasnika koji je nosio njegovu volju uhvatili su, ubili i opljačkali razbojnici na putu u Budim i uzeli mu spise o pomilovanju. Predlažem vije ću da se biskup Varadi izbavi tamnice, kako je želio moj otac. Svi su nepomični. Kao da je i disanje utihnulo. To Ivana ponuka da obrazloži: - Pošto mi je njezino veličanstvo danas spomenulo da nema ništa protiv slobode biskupa Varadija, siguran sam da će i gospo da pristati. Još je sve tiho i nijemo. Prošao je čitav sat dok se s dna stola oglasi rizničar Orban: - Smatram to opasnim, vaša visosti. - Zašto - upita princ začuđeno. - Izađe li biskup Varadi na slobodu, jasno je da će on ući u ovo vijeće. Poznajemo njegovu žestoku ćud što bi moglo naruši ti sklad ovoga vijeća. - Varate se - upadne princ. - Varadi nikad neće stupiti u vijeće bez dopuštenja i odredbe svih nas. Međutim, u blizini Budima nalazi se odlični hrvatski vođa i velikaš Bernardin Franko- pan, a vojvoda Lovro Iločki dolazi skorih dana. Stoga molim da vijeće primi pristup u vijeće Bernardina Frankopana i vojvode Lovre Iločkoga. - Prihvaćamo - upada Bakač, pogledavši oko stola. Ostali su pogledali Filipca kao da od njega traže pravu riječ. On im odmah udovolji: - Sasvim točno da prihvaćamo - reče pripravno kancelar - ali što se tiče biskupa Varadija, molim njegovu visost da me sasluša. Nemoguće je zamisliti, bilo bi čak neprirodno Varadijevu značaju, kad ne bi tražio ulazak u vijeće. On smatra da smo nje govu tamničcnju krivi nas dvojica, biskup Bakač i ja, a ne bih mogao priseći da mu se ne bi otela riječ predbacivanja i najvišoj ličnosti - i pogleda kraljicu. Ivan se požuri oslabiti te riječi: - Jamčim za njega, gospodo, da neće ulaziti u vijeće, a još više jamčim da bi se kruto zamjerio meni kad bi bilo što kome predbacio. Prema njezinom veličanstvu iskazat će svoje duboko poštivanje. Predlažem da se Varadi iz tamnice premjesti u kraljev ski dvor Višegrad, odakle se neće maknuti. To smo dužni učiniti i prema želji prelata legata svetog oca pape i pokojnog kralja. Ponovo im zadršće svijest. Pod teretom izdaje što je nose na duši, Petar odgovori brzo i prijazno: - Naravno da se želji svete stolice ima udovoljiti, naročito kad princ predlaže samo olakšanje zatvora. - A što velite vi? - upravi Ivan pitanje Filipcu. Nasmiješen gleda u princa i vedro počne govoriti: - Naš drug, biskup Varadi, dobavio se tamnice po odredbi pokojnog kralja. Svijet je čuo kad ga je kralj odbacio i zatvorio da je počinio veliko i strašno izdajstvo. - Dokazano je - upada princ - da je Varadi bio žrtva

spletke. - Da, vaša visosti, mi ipak moramo stavar promatrati s gle dišta naroda u čijoj duši živi slika Varadija izdajnika. Samo zbog sigurnosti izbora njegove visosti za kralja, protivim se da Varadi sada izađe, makar samo u višegradski pritvor. Ivan htjede nešto reći, ali ušuti, jer je kraljica dala znak da će govoriti. - Rekla sam danas njegovoj visosti da nemam ništa protiv njegova prijedloga i savjetovala mu da ga iznese. Nakon razlaga nja gospodina kancelara moram se pridružiti njemu jer ne mogu dopustiti da zbog jedne osobe, pa bio to i biskup, bude ugrožen prinčev izbor za koji se svi toliko zalažemo. - Kraljice! - usklikne Ivan glasom punim spočitanja i molbe. - Ne, Ivane, nikako ne pristajem da ti sam sebi škodiš, da sam potkapaš ono što činimo za tebe. Ako to ne vidiš ti, naša je dužnost da te mi štitimo. - Slažem se s njezinim veličanstvom - oglasi se biskup Fili pec - i molim njegovu visost da povuče prijedlog. - - Veličanstvo i gospodu molim da ne uskrate biskupu Vara- diju barem toliko slobode da se može kretati pod paskom u Više- gradu. Bila bi sramota kad bih povukao svoj prijedlog. Filipec ustane: - U tom slučaju moram navijestiti ovom časnom zboru da se povlačim iz vijeća i ostavljam svoje mjesto. Moja svijest ne može podnijeti da se ugrozi izbor princa koji postupa prema svojem srcu i zaboravlja glavni cilj kraljevstva. Ivan porumeni i upadne: - Moj je cilj pravednost i čovječnost. Staleži će odlučiti o tome koga će birati. Neka njihova odluka bude slobodna bez ičijih utjecaja. I kažem otvoreno: kad bi oni odustali da mene biraju zato što bi me smatrali slabim jer dajem slobodu pravednom čov jeku, onda mi je draže da me ne biraju. - Prema tome, ne mogu ni ja ostati u vijeću - reče rizničar Orban, a za njim ustanu i drugi članovi. Mate i Petar Gereb ne mogu se odlučiti da u oči sinu svojeg kraljevskog rođaka opetuju sudbonosne odluke svojih drugova, makar se s njima slažu. Gerebi, dakle, šute. - Jao, gospodo, to znači raspad vijeća - usklikne kraljica užasnuta. Svi su poustajali. Ivan sjedi više zapanjen nego prestrašen. - Predlažem da se vijeće prekine - uzvikne Petar Gereb - i odgodi. - Javit ćemo kad će se vijeće opet sastati. Gospoda kimnu pa izlaze, žureći se. Bakač stoji uz princa i šapće mu: - Zašto mi visost nije rekla što kani? - Odlučilo se u posljednji čas za objeda s kraljicom. Bakač ide kraljevskim pustim uredima. Iznenada se sretne s Filipcem. Činilo se da ga je očekivao. Pogledaju se dugim značajnim pogledom. - Dakle? Još vam nije dovoljno dokaza kamo ide vijeće? - upita Filipec. - Zašto je kraljica savjetovala princu ovaj prijedlog? - Po želji bivšega vijeća. - Bivšega? - Ovo se, dakle raspalo? - A prečasni Varadi bio je samo izlika. Bakač digne glavu prema nebu. Žutokosi kancelar upita: - Kamo ste dakle odlučili vi, Bakaču?

I pogledavši u crnog gavrana na stolu, naglasi: - Odlučite se do sutra ujutro. Bakač se uputi u prvi kat i naloži pažu da ga najavi princu. Ivan ga primi u knjižnici, sjedeći uz stol, zadubljen u bojne osnove. Bakač pogleda spise: - Vaša visost nije uznemirena zbog događaja u vijeću? - Već sam rekao: razlika u mnjenju o Varadijevoj slobodt ne znači ništa. - Visosti, dopustite da vam otkrijem svoje iskreno opažanje - Dapače, molim vas. - Razmišljao sam ovog časa dolje i sve mi se čini da se net ko u vijeću boji Varadijeva dolaska iz puke ljubomore. - Kakve ljubomore? Kao da se netko od njih osjeća pozvanim da utječe na vašu: visost, a Varadi ga ugrožava. - Svaki pošten i uman čovjek imat će priliku da na mene- povoljno utječe. - čini se da netko svojata samo za sebe prvo državničko- mjesto uz vašu visost i osjeća da bi mu Varadijev dolazak mogao- donijeti razočaranje u računima. - O kome to govorite, prečasni gospodine? - Visosti, ne bih htio da u vama pobudim sumnje koje ne- mogu dokazati. Možda su i sasvim neopravdane, ali među gospo dom u vijeću pojavilo se pitanje: tko će biti savjetnik mladog; kralja? - Mislite da je samo to uzrok što su protiv Varadijeve slo bode? - Visosti, morali biste svakom pojedincu u vijeću obećati jednu čast. - Nisam kadar da ovako mamim pristaše. Nisam. - Visosti, razumijem vas i nije potrebno da to učinite sami. Oslonite se na svojeg Bakača. što ja kažem, niste rekli vi. I neću im saopćiti ništa obvezatno, naprotiv samo natuknuti: koga ste odabrali za kancelara, palatina, tajnike, savjetnike i odmah ćemo vidjeti što oni misle, boji li se tko od njih da ne učinite Varadija svojim kancelarom. Obećavam vašoj visosti najbolji rezultat. Za- gledat ćete u dušu svojih prijatelja i čitavu stvar smjesta izgladiti. Pouzdajte se u mene, prepustite mi da to provedem. Ivanovo lice pospe odlučnost: - Vi ste mi istinski kazali svoje mišljenje pa ću vam uzvrati- it istom mjerom. Kad bih danas već počeo dijeliti časti i odlična mjesta, do kraja života nosio bih u duši ljagu da krunu nisam primio po slobodnoj volji izbornih staleža, nego uz cijenu razdi jeljenih obećanja. Smatrao bih se svakome obaveznim, osjećao- bih da sam svoju vlast od njih kupio. Stidio bih se u svojoj duši i nikad ne bih imao vjere u druge ni u sebe. Neću i ne mogu. Iza beru li staleži mene, tek onda smijem odabrati svoje pomoćnike i savjetnike i tek onda mogu pitati sve vas i sebe: tko će najbolje- poslužiti kraljevstvu. - Duboko se klanjam uzvišenoj plemenitosti vaše visosti.. - Ne mogu primiti vašu pohvalu, prečasni. Nije plemenitost što me vodi u toj odluci, naprotiv: uvjerenje. - Vaša je visost sve to shvatila s uzvišenog gledišta i ostaje odlučno na toj visini? - Ostajem, prečasni. - Ushićen sam. Dosad nisam poznavao velike moralne odlike vaše duše i sav sam obuzet uzvišenim načelima da uzimam natrag svoj prijašnji prijedlog. Ivan mu pruži ruku:

- Htjeli ste mi pomoći. Zahvaljujem vašem prijateljskom srcu i nadam se da mi nikad nećete uskratiti svoje umne savjete i svoju duboku sklonost. - Već sam mnogo puta opetovao: jedina mi je svrha da slu žim vašoj visosti i kraljevstvu kojemu ćete stati na čelo. Dopustite mi visosti, da posredujem kod članova vijeća kako bi se izgladila ta razlika u mišljenju. - Molim vas, učinite to. Navijestite gospodi da bih se sma trao crnim nezahvalnikom prema biskupu Varadiju kad bi dopus tio da i dalje bude u tamnici. - Oslonite se, visosti, na svojeg najvjernijeg poklonika - reče Bakač i ostavi prinčeve odaje. Vrativši se u svoju radnu sobu, nađe tamo svojeg nećaka Ferencija. - Zar je istina da se vijeće raspalo? - Tko to kaže? - Šapat ide od usta do usta, čitavom dvoranom, a vaše mrko lice ne priča. Ili je princ uzrok vaše mrzovolje? Je li vam što zlo kazao? - Sve što je kazao vrlo je plemenito i - pogrešno. Nikad od njega pravi vladar. - Mlad je, neiskusan, lako će ga usmjeravati. - Nimalo. Dao sam mu prilike, podmetnuo mu na dlanu da se izjasni. Ni da bi samo jednom riječi zajamčio kancelarsko mjesto. - Onda ga ipak čuva za Varadija? - Pitat će savjetnike, odličnike kad bude izabran. Svijet nije vidio takve lude. Da mi je samo jednom riječi rekao: vi ste moj budući kancelar, razotkrio bih mu urotu i ustao protiv lava da branim njegov izbor. - Kažete urotu? - Da, urotu. - Tko je zasnovao? - Pjegava lija je sve izdala, nadmudrila me, povela za so bom vijeće. - A vi šutite? - Zašto da odajem princu što se događa iza njegovih leđa kad on i ne pomišlja da mi bude zahvalan. Uzalud sam mu doveo u naručaj majku, uzalud sam mu dokazivao da se mora osloniti samo na mene ako hoće da bude kralj. On brani svoje uzvišeno stanovište koje su mogli propovijedati starorimski pučki tribuni: neka mu služe oni. - Bilo bi strašno, ujače, kad biste se dali nadmudriti od Moravljana. - I neću! - udari on po stolu. - Upamtit će me. - Dakle, prihvaćate borbu? - I borbu i osvetu. Slušaj: ono što je zamislio Filipec, velika je pogibeljna stvar. Pustit ću, dakle, žutom đavlu neka radi što zna. Ako propadne, platit će urotu sam. - A ako uspije? - Sto god se dogodilo, Bakačeva glava uvijek je veća i puni- ja mudrosti. Paž najavi Bakaču Gordanin posjet. On je primi u svojem uredu. - Znam - reče on - dolazite jer se vijeće raspalo. On joj priča. Pozorno je slušala, pitala i opet slušala. - Vi ćete sve izgladiti, biskupe? - upita ona. - Sasvim lako, samo vas molim nastojte princa sklonuti neka pusti s mirom Varadija još ovih jedanaest dana do izbora. Ako se, naime, pouzdajete u moje rukovodstvo prinčeve stvari.

- Potpuno, vaše prečasnosti. Nadam se da će moji zemljaci odobriti moj postupak. - Kad očekujete dolazak Lovre Iličkoga? - Ako ga je moje posljednje pismo zateklo na putu, mogao bi stići za nekoliko dana. - Bilo bi dobro da mu pošaljete brzoteču s pismom neka ostavi plemstvo i sam pohiti u Budim najbržim trkom. - Dakle, ipak slutite pogibelj? - Želim samo da njegova pomoć bude blizu ako bi se poka zala kakva pogibelj. Opreznost je to i ništa više. - Vašoj sam želji unaprijed udovoljila. Moj brzoteča već pu tuje dva dana. - Učinili ste to gonjeni slutnjom opasnosti? Ispripovijedi mu Robertov pokušaj nedjela i kaznu. Ali on je ispitivao o pismu, hoteći znati koliko joj je poznato o Filipčevoj uroti. - Uvjereni ste da je spomenuo neku urotu samo da vas pri mami - upita Bakač. - Vjerojatnost je očita, ali nedostaje mi uvjerenje, naročito od časa kad ste mi saopćili kako se Filipec protivio slobodi bisku pa Varadija. To je sve jasno. - To može biti posve lična utakmica Filipčevih ambicija na kancelarsko mjesto. - Očekivala sam razotkriće Filipčevih rasprava u egerskoj palači preko Roberta. Sad više ne mogu računati na drugo, osim - na njegovo neprijateljstvo. To je prava nesreća u času kad me snalaze sumnje da Filipec snuje nešto teško. - Koga bi princ uzeo za kancelara, što mislite, Gordana? - Po svakoj njegovoj riječi vidim da nikoga toliko ne cijeni kao vas. Međutim, kad bi pitali mene, vjerujte, ne bih časa pre mišljala, nego odmah predložila vaše velike umne sposobnosti, a princ bi me poslušao. - Čujte me. Od danas idem tragom biskupa Filipca. Ako je nešto zasnovao, uhvatit ću ga i predati vojvodi Iločkome. - Njegova zahvalnost bila bi beskrajna. Nema toliko blaga i časti kojim bi se mogla naplatiti vaša zasluga. Kažem to kao voj vodin pouzdanik i on će moju riječ iskupiti, ne samo po svojem viteškom osjećaju nego i po moralnoj dužnosti. čim je izašla, vrati se u sobu Bela Ferenci. - Bolje ste volje, ujače? - Gdje ne pomogne đavo, tu pomaže žena. Moja se nada obistinila. Hrvati će imati mnogo uzroka da me smatraju spasi teljem njihova princa. Sami će me predložiti za kancelara. Njima se princ uistinu ne može oglušiti. - Gordana je jamac? - Pouzdanik je vojvode Iločkoga. Hrvati će platiti ucjenu za princa. A on će njima donijeti mladoga kralja i moju mudru gla vu. Dakle, sklopit će unosan posao. - A Filipec? - Poslat ću ga u samostan. To sam prisegao sam sebi: upam ti dobro današnji dan i spomeni mi ga onog časa kad Filipec krene u samostan, a ja se uspnem k novom kralju na prijestolje. Bit ćemo bogati, Bela. Bogatstvo će se prosuti pred nama. - Odbit ćete kardinalski klobuk? - Iz njegove ruke nikad ga neću primiti. Međutim, moj odgo vor poučit će ga da kamati moje mudrosti teže više od umne gla vnice čitave njegove družbe. Hajdemo. Dugo je soba pusta. Onda se pomole Filipec i Petar Gereb. Obojica idu ravno k stolu i promatraju mramornu pticu gavrana. - Nije okrenuo gavrana na zapad - usklikne Petar mrko. - Ipak ga je maknuo s mjesta, ali nimalo jasno.

- Uistinu, što bi to imalo da znači? - Da Bakač, ostaje Bakač. Berislavić se nađe sa Simonom u kraljevskoj radnoj sobi i promatraju gavrana. Simon se okrene k Berislaviću: - Eto vidite, već dva-tri dana ista igra. Dva gavrana nalazim ujutro okrenuta k zapadu, u Filipčevoj sobi i tamo kod zapovi- jednika Gereba. Gle, i ovaj tu nije u redu. Ne čini li vam se to čudno, gospodine Berislaviću? - Ne bi bilo ništa naročito kad ne bih znao koliko je pokoj ni kralj pazio da gavrani budu kljunom okrenuti istoku. Jučer je sam princ opazio obrnutog gavrana i opet ga namjestio. Sjetio se kraljeva užasa kad bi gavrana slučajno pomaknuli. - A eto: već tri dana netko okreće gavrane. To znači iz puke zlobe prema meni da me podgrize s tog mjesta - tuži se Simono. - Drugi uzrok ne bih znao - potvrdi Berislavić. - Pripazite, možda nađete krivca. - Ako ga uhvatim, gospodine dvorski meštre, zaokrenut ću mu vratom. - Prepuštam ga vašem sudu. Od usta do usta prenose se vijesti o sukobu u kraljevskom vijeću. Sve prinčevo dvoranstvo, što se nakon kraljeve smrti jedva smirilo, ponovo zahvati strah. Okupljaju se prinčevi prijatelji u odajama, u predvorjima, u predsobljima, očekujući razjašnjenje. Ćim se pročulo o Gordaninu posjetu Bakaču, pohitaše k njoj Berislavić i Damir pa je zamole da im razjasni što se dogodilo u vijeću. A ona se začudi: - Zar vam princ ništa nije rekao, gospodine Damire? - Po njegovim riječima nema sukoba, već samo razlika mnje nja u pitanju Varadijeve slobode. Ali Simono pripovijeda da su gospoda u vijeću raspravljala vrlo oštro. - Da, gospodine Damire. Bilo je zaista tako - potvrdi Gor dana, pa onda zabrinutim ljubopitnim dvoranima saopći sve što je čula od Bakača o raspravi kraljevskog vijeća. - Što veli o tome Bakač? - U prvom redu sam se boji ozbiljnosti događaja u vijeću, a primijetila sam i njegovu sumnjičavost prema Filipcu. - Vjerujete u Bakača? - upita Berislavić dvojbenim glasom. - Nas dvoje, Damir i ja, imamo dosta razloga da mu vjeru jemo. Damir potvrdi i uvjerava Berislavića: - Nešto je prekjučer učinio u svojoj palači, što je nepobitni dokaz koliko mu je stalo da princ bude izabran za kralja. - To bolje - smiri se Berislavić, a Gordana nastavi: - A ipak se Bakač protivi Varadijevoj slobodi jer se boji za kancelarsko mjesto. Bojim se, svuda odviše ličnih interesa. - U svakom slučaju narušen je sklad vijeća, a to može do nijeti teških posljedica - konstatira Damir. - Trebalo bi da pros pe obećanje na pune mošnje. - na njegovo neprijateljstvo. To je prava nesreća u času kad me snalaze sumnje da Filipec snuje nešto teško. - Koga bi princ uzeo za kancelara, što mislite, Gordana? - Po svakoj njegovoj riječi vidim da nikoga toliko ne cijeni kao vas. Međutim, kad bi pitali mene, vjerujte, ne bih časa pre mišljala, nego odmah predložila vaše velike umne sposobnosti, a princ bi me poslušao. - Čujte me. Od danas idem tragom biskupa Filipca. Ako je nešto zasnovao, uhvatit ću ga i predati vojvodi Iločkome. - Njegova zahvalnost bila bi beskrajna. Nema toliko blaga i časti kojim bi se mogla naplatiti vaša zasluga. Kažem to kao voj vodin pouzdanik i on će moju riječ iskupiti, ne samo po svojem

viteškom osjećaju nego i po moralnoj dužnosti. čim je izašla, vrati se u sobu Bela Ferenci. - Bolje ste volje, ujače? - Gdje ne pomogne đavo, tu pomaže žena. Moja se nada obistinila. Hrvati će imati mnogo uzroka da me smatraju spasi teljem njihova princa. Sami će me predložiti za kancelara. Njima se princ uistinu ne može oglušiti. - Gordana je jamac? - Pouzdanik je vojvode Iločkoga. Hrvati će platiti ucjenu za princa. A on će njima donijeti mladoga kralja i moju mudru gla vu. Dakle, sklopit će unosan posao. - A Filipec? - Poslat ću ga u samostan. To sam prisegao sam sebi: upam ti dobro današnji dan i spomeni mi ga onog časa kad Filipec krene u samostan, a ja se uspnem k novom kralju na prijestolje. Bit ćemo bogati, Bela. Bogatstvo će se prosuti pred nama. - Odbit ćete kardinalski klobuk? - Iz njegove ruke nikad ga neću primiti. Međutim, moj odgo vor poučit će ga da kamati moje mudrosti teže više od umne gla vnice čitave njegove družbe. Hajdemo. Dugo je soba pusta. Onda se pomole Filipec i Petar Gereb. Obojica idu ravno k stolu i promatraju mramornu pticu gavrana. - Nije okrenuo gavrana na zapad - usklikne Petar mrko. - Ipak ga je maknuo s mjesta, ali nimalo jasno. - Uistinu, što bi to imalo da znači? - Da Bakač, ostaje Bakač. Berislavić se nađe sa Simonom u kraljevskoj radnoj sobi i promatraju gavrana. Simon se okrene k Berislaviću: - Eto vidite, već dva-tri dana ista igra. Dva gavrana nalazim ujutro okrenuta k zapadu, u Filipčevoj sobi i tamo kod zapovi- jednika Gereba. Gle, i ovaj tu nije u redu. Ne čini li vam se to čudno, gospodine Berislaviću? - Ne bi bilo ništa naročito kad ne bih znao koliko je pokoj ni kralj pazio da gavrani budu kljunom okrenuti istoku. Jučer je sam princ opazio obrnutog gavrana i opet ga namjestio. Sjetio se kraljeva užasa kad bi gavrana slučajno pomaknuli. - A eto: već tri dana netko okreće gavrane. To znači iz puke zlobe prema meni da me podgrize s tog mjesta - tuži se Simono. - Drugi uzrok ne bih znao - potvrdi Berislavić. - Pripazite, možda nađete krivca. - Ako ga uhvatim, gospodine dvorski meštre, zaokrenut ću mu vratom. - Prepuštam ga vašem sudu. Od usta do usta prenose se vijesti o sukobu u kraljevskom vijeću. Sve prinčevo dvoranstvo, što se nakon kraljeve smrti jedva smirilo, ponovo zahvati strah. Okupljaju se prinčevi prijatelji u odajama, u predvorjima, u predsobljima, očekujući razjašnjenje. Čim se pročulo o Gordaninu posjetu Bakaču, pohitaše k njoj Berislavić i Damir pa je zamole da im razjasni što se dogodilo u vijeću. A ona se začudi: - Zar vam princ ništa nije rekao, gospodine Damire? - Po njegovim riječima nema sukoba, već samo razlika mnje nja u pitanju Varadijeve slobode. Ali Simono pripovijeda da su gospoda u vijeću raspravljala vrlo oštro. - Da, gospodine Damire. Bilo je zaista tako - potvrdi Gor dana, pa onda zabrinutim ljubopitnim dvoranima saopći sve što je čula od Bakača o raspravi kraljevskog vijeća. - Što veli o tome Bakač? - U prvom redu sam se boji ozbiljnosti događaja u vijeću, a primijetila sam i njegovu sumnjičavost prema Filipcu. - Vjerujete u Bakača? - upita Berislavić dvojbenim glasom.

- Nas dvoje, Damir i ja, imamo dosta razloga da mu vjeru jemo. Damir potvrdi i uvjerava Berislavića: - Nešto je prekjučer učinio u svojoj palači, što je nepobitni dokaz koliko mu je stalo da princ bude izabran za kralja. - To bolje - smiri se Berislavić, a Gordana nastavi: - A ipak se Bakač protivi Varadijevoj slobodi jer se boji za kancelarsko mjesto. Bojim se, svuda odviše ličnih interesa. - U svakom slučaju narušen je sklad vijeća, a to može do nijeti teških posljedica - konstatira Damir. - Trebalo bi da pros pe obećanje na pune mošnje. - - Nikad nećete navesti princa da se lati diplomacije. Gordana uzdahne, pogledavši značajno dvorane: - Njegov otvoren ravan put vrlo je plemenit. Bakač veli po grešan put. Možda ima pravo. Mač se izbija mačem. Spletka splet kom. Princu to nije dano. I možda je baš u tome opasnost. Damir se zagleda neodređeno: - Već sam nekoliko puta danas čuo iz vaših usta riječ "opasnost". Kao da ste i vi Gordana izgubili sigurnost? - Možda vam se samo tako pričinjam jer sam tjelesno umor na, odviše sam doživjela ovih nekoliko dana što se nalazim u dvoru. Događaji i spletke upravo gaze jedna preko druge tolikom brzinom da se jedva držiš uspravno. A kad sam iscrpljene tjelesne snage, duh je slabiji. Cim se odmorim i prospavam, vidjet ćete. Još nisam izgubila snagu sigurnosti. - Idemo - predloži Damir - da se odmorite. Uto paž Stjepko živahnim korakom uđe u odaju i najavi: - U dvor je stigla kći Bernardina Frankopana. Traži gospodi na Berislavića da je najavi kraljici. Gordana vedro usklikne: - Koja sreća. S njom je stigao Bernardin Frankopan. On će sve preuzeti u svoje ruke. To me tješi. Idite, gospodine Berisla- viću, i recite našoj Beči da je željno očekujem. Dvorski meštar hitro sa Stjepkom ostavi odaju, a Darnira Gordana zadrži. - Jednu molbu, gospodine Damire. Danas popodne iskazivao mi je princ pred dvorom odviše pažnje, a obećao mi je prije nego što sam se odlučila vratiti u dvor da će sa mnom postupati kao sa svakom drugom dvorankom. Recite mu da se drži ugovora. Naročito sada, kada je stigla Beči. - Nakon događaja one noći razumljivo je prinčevo vladanje. Međutim, tražite naročito prinčevo suzdržavanje u pažnji pred vama zbog Beči. Ona ljubi princa. Neka bude oprezan da ne opazi njegovu sklonost. - Vi uistinu niste krivi zbog te sklonosti. Nimalo se niste trudili da je steknete. - Čovjek više puta nosi čitav život velikih krivnja, a da tome nije ništa pridonio. Na meni se ta istina već mnogo puta okušala. On obori oči da sakrije misli što su mu navrle u dušu. Ona skrene pogled kao da je pročitala što mu prolazi mozgom. - Govorit ću s princem i vašoj će želji biti udovoljeno - reče on. Gordana mu zahvali kretnjom glave, dok se on nijemim poklonom oprosti i brzo izađe. Premorena legne Gordana na ležaj da razmišlja o sukobu u kraljevskom vijeću. .270 GORDANINA ISPOVIJEST Sat kasnije najavi njezina dvoranka da se kći kneza Frankopana vratila od kraljice i želi pozdraviti Gordanu. Hitro ustane " ležaja i pohiti k vratima.

Dražesna ljepotica uđe u sobu. Ružičasta haljina s modrim sponama savije se čvrsto oko vitkih djevojačkih kukova i sapinje njezine grudi. Divno nježno bijelo lice crveno je od uzbuđenja. Plavi uvojci padaju ispod modrog klobučića. Velike modre oči sjaju radošću. Sva je ljupka, a ipak izdiže glavu ozbiljno i ponosno. Gordana je zagrli toplo i srdačno, a ona nježnim glasom pozdravi svoju prijateljicu: - Kako sam sretna, Gordano, da sam opet kod vas. - I ja sam te željela Beči. Opet ćemo zajedno lutati perivo jem i čavrljati. - Da, čavrljati kao u prošlim danima. To sam zapravo že ljela. Gordana usklikne: - Koliko si se razvila za šest mjeseci! Zapravo si već posve odrasla. Sad bih te morala već osloviti: gospođica Beči. - Ne, to ne bih mogla slušati. Ali moram vam reći, gdje god smo se putem zaustavili, svuda su gospoda govorila mojem ocu o vama i svi su rekli: "Gordana je na dvoru ruka desnica vojvodi Iločkome." - Sad je na ovom dvoru mnogo potrebnija ljevica. Jedva če kam vojvodu. Jesi li ga vidjela? - Dočekao nas je u Slavoniji kad smo putovali i pozdravio. Šalje vam ovo. Nježna lijepa ruka izvuče iz biserne mošnjice smotano pismo. Gordana ga hitro prihvati i, kidajući pečat, upita: - Zašto vojvoda nije došao s vama? - Pisali ste mi da za prinčev izbor nema pogibelji. - Da to je bilo, ali u trećem pismu sam ga pozvala. Dopus tite da pročitam što piše. I ona uzme da preleti vojvodine retke. ... "Sva moja duša i srce šalju vam pozdrave, Gordano, i rasiplju ih pred vaše noge. Moje su misli stalno uz vas koji stojite tako nepokolebljivo u obrani domovine. Znam, nestrpljivo čekate kad ću već jednom početi da javljam što se zbiva kod nas. Okupljamo se i krećemo iduće sedmice svi zajedno na izbor. Bit će to divna poruka hrvatskih kraljevskih izbornika kakve još nisu vidjeli u Budimu. Želite čuti moje mnjenje o Bakaču i Filipcu? Prisegli su kralju, a prisegu ne mogu pogaziti. Cim stignem, odmah ću im otvoriti srca i duše pa da vidimo je li im do časti ili do oslobo- 271. ¦đenja kraljevstva tuđinskog gospodarstva navijek. Kad ugledaju našu silu i snagu, prisjest će im svako spletkarenje. Svi smo mi Hrvati složni kao jedan i neka se čuvaju da skrenu stramputicom. Knez Bernardin pripovjedat će vam sve drugo što ne mogu pisati. Svakog dana srce mi klice od radosti jer se približava čas kad ću opet vidjeti vaše mudre oči, slušati vaš glas. Želim da to bude do smrti. Vječno vjeran vaš Lovro, vojvoda Iločki" Dočitavši pismo, Gordana zapita kneginjicu: - Niste putem sreli mojeg brzoteču? - Da, sreli smo ga već blizu granice. Govorio je s ocem i rekao da vojvodi nosi vaše pismo. - Onda ga je vojvoda primio. Mogao bi već biti ovdje. - Čudno vam je lice, Gordana, smrknuto, čim sam unišla u sobu, opazila sam promjenu. Niste veseli kao nekoć. - Brige su to, ljepotice moja, teške brige. - A tvoj otac, je li otišao k princu? - Moj otac? Nije stigao sa mnom u Budim. Ja odoh s prat njom dalje, a on je proslijedio u Beč. Na Gordani licu očituje se razočaranje.

- U Beč? A zašto? - Vojvoda Iločki govorio je s mojim ocem da prije polaska u Budim ode Zapolji da rasprave tko će biti hrvatski, a tko slavonski ban. Raspravljali si o tome da bi se u Bosni morao postaviti lcralj kao što je to uvijek bilo. - Beči, kako je lijepo da se brineš za poslove kraljevstva. - Uvijek sam vam zavidjela što o svemu možete razgovarati s gospodom. Htjela bih da i ja budem barem malo kao vi. I moj otac me u to upućuje, želi me udati za nekog hrvatskog plemića koji će na dvoru mladog kralja biti veliki odličnik. Kako me to boli! - Dakle, još uvijek nisi svladala svoju ljubav prema princu Ivanu? - Može li se to, Gordana? - Mora kad zapovjedamo srcu. - Ne sluša me. Vidite, zamolila sam oca neka me dovede da "vidim princa okrunjena krunom. - Kruto se varaš. Ja svojim srcem gospodarim i optereću jem ga dužnostima i zadaćama za domovinu. - Zar se srce uistinu može obuzdati, Gordana? - Kad čovjek hoće, može. - A zašto bi netko htio da obuzda srce? - Da služi visokim ciljevima naroda. - Čudno je to, neshvatljivo, a tako bih rado znala. - Slušaj, pričat ću ti priču iz davnine naše historije pa ćeš shvatiti. Sumrak pada odajom i zastire njihova lica. Tišina razbuđuje djevojačke duše prepune tajnih osjećaja. S nekom obzirnom bojažljivošću okrene se Beči Gordani. Promatra Gordanu u naslonjaču, nepomičnu, potpuno predanu nečemu čudesnom. - Priča je to, priča što ju je skladala zagonetna sudbina odavna, tko bi znao kakvim tajanstvenim zakonima. Priča turobne melodije odigrana na pretankim strunama srca prije mnogo godina. Kao vječno odricanje, prenosi se Gordanin šapat: - Priča veli: bila su tri viteza, tri plemenita i čista srca. Tri duše što u sebi nose svete ciljeve. Tri duha, tri snage. Tri mlada muškarca povezana jednim idealom, jednom prisegom, jednom ži votnom zadaćom: osloboditi svoju domovinu, svoju majku, svojeg sučovjeka što nas hrani radom za sva vremena, osloboditi se tuđinca. čas Gordana šuti, ne miče se i nastavlja još tiše: - Sva tri muškarca nosila su u svojim srcima lik jedne djevojke. - Sva tri? - dahne Beči jedva čujno. - Strahovita je sudbina odlučila da tri viteška srca pripadaju jednoj bez njezine krivnje i volje. - A onda? - pita Beči i zadršće. - Da odabere jednog od njih, rastrgala je plemeniti trolist. Od tri bojovnika za domovinu učinila je tri neprijatelja. Mrzit će se, progoniti ljubomorom. Plemeniti cilj zavit će u crno. Posegne li za jednim od njih, razara utvrdu na koju se oslanjaju sudbine jadnih naroda domovine. - Domovina? - opetuje nešto nesigurno Beči. - Domovina? To su naše kućice, naše ognjište, naša zemlja, naši hranitelji. Sve što smatramo svojim: to je domovina. Veli narod: samo kukavica ispija jaje u svojem gnijezdu i zato tim imenom krste najpodlije, najgadnije ljude pod suncem. Sve gušći i gušći biva sumrak i sve dublji biva Gordanin glas. - Zar je ta djevojka mogla biti takva kukavica? Zar je smjela dopustiti srcu da se oglasi jednom od trojice junaka? A

da je jednog od njih njezino srce ipak uzelo, pozvalo? Taj bi zov bio glas kukavice na razorenom gnijezdu. - Oh - uzdiše Beči i sklapa ruke - nije mogla. - Ona to nije mogla. Nije ni smjela, ona to neće nikada. Beči zatrepće od snage Gordanina glasa. Šute samo čas. - Možda je jednog od te trojice ipak ljubila? Kao dašak padne to pitanje s Becinih usta. Opet duboka šutnja, a onda miran odgovor: - Priča je davna, dalje se ništa ne zna. Djevojke gledaju u gusti mrak što savija oko njih svoja krila, noseći u sebi slabosti od koje se rastvaraju duše i tajne djevojačkih srca. 272 - Sad mnogo toga shvaćam, Gordana, što mi je prije bilo zagonetno. - Beči, čula si tu priču i misli o njoj kad gledaš princa. - Znam, znam. U sobi gusti mrak i tišina. OPOMENA NAPULJSKOG POSLANIKA Napuljski princ Francesko proteže se na ležaju i zijeva. Već je blizu podne, a on još ne ustaje. Sluga mu donosi doručak u postelju i smjerno mu saopćuje da ga je Ranzano već dva puta tražio. Odmah ga dade pozvati u sobu. Napuljski poslanik sjedne, dok je Francesko, još neodjeven i neuredan, slasno prionuo doručku. Malo zažmiri u Ranzanovo lice i začudi se: - I napola slijep morao bih opaziti da se prečasnom gos podinu nešto ne sviđa. Zar je Beatrica opet promijenila svoju odluku? - Nije, a baš to me zabrinjava. Punim ustima okrene se Francisko k poslaniku: - Začuđuje me vaša bojazan. Može li Beatrica odabrati nešto bolje i sigurnije za svoju budućnost od ruku kralja Vladislava? Ta vi ste bili upravo ushićeni kad je htjela da svoju ruku ponudi Maksimilijanu. On je ljepši. - Maksimilijan je nešto drugo. Vaša visost uzima sve na laku ruku, a ne nosite odgovornost pred napuljskim kraljem za kraljičine čine. - Moj bi se otac potpuno složio s Beatricom. - Mislim da bi se složio sa mnom. Odobravao sam osnovu kad je njezino veličanstvo zasnovalo da ponudi svoju ruku Maksa- milijanu i svoju pomoć da ga izaberu za kralja, ali odgovor nje mačkog nasljednika razorio je svaku nadu. - Vi se bojite da će to isto učiniti i Vladislav? Za njega od govara Filipec i kraljevsko vijeće, Filipčeva ponuda znači obavezu. - Već sam rekao njezinom veličanstvu: ako odluči da se po vjeri Filipcu, ne mogu drugo nego da je podupirem, ali dužnost i odgovornost nalažu mi da izložim svoju sumnju i upozorim da je odluka njezinog veličanstva neizmjerno opasna za njezinu budućnost. - Govorit ću s Beatricom još prije objeda. - Molio bih vašu visost da to učini odmah. - Neka bude. To ponuka Ranzana da se udalji. Francesko se odjene i odmah krene u kraljičine odaje. Obrazložio joj je sve Ranzanove bojazni, ali nije našao nikakva odziva. - Ne, ne odustajem - reče ona odlučno. - Nikako ne odustajem. Naprotiv: što više razmišljam, jače me opaja nada u uspjeh. Kad bi me prevario Filipec, nikad to ne bi učinio Vla dislav.

- Dakle, u nj se pouzdaješ? - Zar si zaboravio što je bilo u Linzu kad je kralj Matija sklapao primirje s Vladislavom? Vidio si vlastitim očima. - Da, uistinu, Vladislav je u Linzu bio zaljubljen u tebe. - Bio je očaran mojom ljepotom i mojim umom. Obožavao me i to je baš dalo povoda dvorskim zlobnicima da me ogovaraju. Vladislav će ushićeno prihvatiti moju ruku. A sad razmisli, Fran cesko: kolika je razlika između onoga što bi uživala uz princa i onoga što ću posjedovati u Vladislava. Ja sam mirna. Napuljski poslanik nije našao mira i dade se najaviti kraljici dok je još razgovarala s Franceskom. Odmjerivši ga izazovnim pogledom, oslovi ona Ranzana gotovo grubo: - Što je, Ranzano? Zar ste bolesni? - Ako su oprez i savjesnost znakovi bolesti... - Znakovi su straha u vašem slučaju - upade mu kraljica u riječ. / - To vam ne dolikuje. Još prije nekoliko tjedana bili ste \ dvadeset godina mlađi u odvažnosti. - Pravo veli vaše veličanstvo. Danas sam dvadeset godina stariji u dalekovidnosti. - Sve što ste prije odobravali, nad čime ste se oduševljavali, sve to danas zabacujete odjednom, preko noći. - Preko noći nastupio je, veličanstveno, na put vaše buduć nosti vrlo sumnjiv čovjek. Filipec vas okreće drugim pravcem. A mi toga čovjeka ne poznajemo niti znamo kakvi su putovi, kamo hoće da vas vodi. - Nema natrag. Idem naprijed putem koji sam odabrala. Neoporecivo, neopozivo. Gotovo srdito ustane i mahne rukom kao da ne želi produžiti razgovor. Male tamne Ranzanove oči upiju se u kraljicu: - Veličanstvo preuzima na sebe svu odgovornost? Ona se zaustavi i gnjevno okosi: - Svu. Već sam vam jednom rekla: možete se odmah vratiti u Napulj. - Htjela sam Gordanu posjesti uz princa da sebi izvojštim što više vlasti. A sad ću Gordanu svrgnuti da mogu posjesti na prijestolje sebe. - A princ će ti i dalje biti posinak? - smješka se Frances ko. - Bit će mi sluga. - - Vaše veličanstvo, kako Gordana shvaća sukob u kraljev skom vijeću? - Naravno, rekla sam joj da se slažem s princom i ne pri dajem važnosti razlici mnijenja gospode vijećnika. - I to ju je umirilo? - Ne bojte se. I ona i princ slijepo vjeruju u mene. Evo, upravo ide. Ranzano i Francesko ostave kraljicu. SMRTNA OPASNOST Gordana drži na krilu debelu skupocjenu uvezanu knjigu i gleda kraljicu na grimiznoj počivaljoi. - Ne, veličanstvo - naglašava djevojka - nikako se ne slažem s vašim mnijenjem. I ja smatram krepost najvećom sre ćom. I ne može se zamisliti sretnijeg čovjeka od onoga koji zna da njegovi bližnji mogu od njega primati samo plemenitu dobrotu u osjećajima, željama i djelima. - Plemenitost nije sreća za onoga koji je posjeduje, nego za one koji izrabljuju kreposnog i plemenitog čovjeka. - Ne, veličanstvo, onaj koji dijeli plemenitost uživa baš u tome što drugima čini dobro. Taj užitak velika je, neprocjenjiva sreća. Eto, veličanstvo, stari filozof Plutarh tvrdi da je krepost

apsolutno sretna i onda kad živi u najvećoj neimaštini. - Lijepo. A što on veli o zloći? - pita kraljica. - Veli da je zao čovjek i u najvećoj raskoši i najvećoj vlasti vrlo nesretan. Prema tome, samo je krepost sretna. - Ne slažem se s njim. Zlo ima sve prednosti života jer ne poznaje obzirnost, ni slabost, ni poštovanja, a ni savjest. Može li čovjek biti sretniji nego kad se ne mora bojati da ni za najveće nedjelo neće osjetiti ni najmanji samoukor ni dušogrižje? Lijepe Gordanine oči gledaju kraljicu otvorenim pogledom: - Zar bi vaše veličanstvo htjelo ovakvu sreću? - Na to se pitanje ne može jednostavno odgovoriti. Filozofi su krojili svoje zaključke dolje, u nizini, na posljednjoj staleškoj stepenici. Gore na visočini prijestolja vlada sasvim drugi život. Tu sjedimo mi, po prirodi pozvani na gozbu života. Ja velim za vladare vrijedi samo jedna filozofija: vladati tolikom snagom da uzmogneš čovječanstvo držati u stegi, podrediti sebi i svojim ci ljevima. Ako to vladar uspije, onda je to njgova krepost, dakle, njegova sreća. Beatrice i Gordana gledaju se. Djevojka malo nakrivi glavu: - Veličanstvo, zar nije sreća s prijestolja stvarati sretne ljude koji će vam biti prijatelji? Kraljica mahne rukom: - Vladaru ne treba prijatelja. - Onda bi prijestolje bilo samo po sebi strašna nesreća jer vladar ne bi mogao uživati onu sreću o kojoj govori vaš ljubi mac Ciceron: "Najljepša je ljepota života uzvraćati odanost." - Mislim glavom današnjeg stoljeća, a danas vladarima ne treba odanost, već samo strah i strepnja. Bič sile. - Da sebi stvaraju neprijatelje, tihe i javne, nevidljive, pri tajene, koji ga mrze i svim svojim mislima i svim željama okup ljaju nad njim i oko njega crne oblake nesreće? - A tko se od njih usuđuje dići glavu? - nasmije se Bea- trica. - Bičem ih stjeramo u strah da padaju ničice, slaveći nas i vozeći nas u trijumfu. Ne, draga moja, samo obični ljudi trebaju prijatelja. Mi, vladari, trebamo samo sluge. - I podanika. - To je za mene isto. Sve se u kraljevstvu događa po mojoj želji, za mene i radi mene. Dakle, zapravo su svi moje sluge. - Čemu onda sva velika humanistička nauka kojom se odu ševljavaju tolike duše? J - Za obične ljude. Mi smo vladari, iznimna bića. To će jed- mno uvidjeti i princ Ivan. Humanizam i žezlo daleko su jedno od drugog kao sjever i jug i nikada se neće sastati. Iz hodnika dopre do njih buka. - što se to događa vani? Pogledaj, Gordana. Ona otvori vrata predsoblja. Na hodniku se guraju napuljski dvorani. Ruke im izražavaju pretnju. Enriko opazi Gordanu, krene prema njoj i uđe u kraljičine odaje: - Veličanstvo, prinčevi dvorani izruguju naše napuljske dvorane. - Zašto? - Nisam bio prisutan, ali jedva sam ih smirio da ne dođe do oružanog sukoba. - Zar opet svađa, kao za kraljeva života - ljutito će Bea- trica i pođe prema Enriku. Kad mu se našla nasuprot, žmirne mu okom, odobravajući, dok glasno zapovjedi: - Zabrani našim napuljcima svaki sukob. čim se Enriko udaljio, kraljica se vrati na prijašnje mjesto. - Nastavi čitati da vidimo što dalje veli filozof. Gordana čita:

... "Prava su prijateljstva vrlo rijetka. A zašto? Jednostavno zato što bismo svi htjeli imati mnogo prijatelja, a kraj toga ne dospijemo da s" jednoj jedinoj duši posve priklonimo. Time propuštamo stvarati i, odgajati prijateljstvo prema jednom čovjeku. A što traži prijateljstvo? Tri važne stvari: krepost koja čini ljepotu prijateljstva, a to je potreba prijateljstva. Kraljica primijeti: - Dakle, vidiš: korist, to je važno. __ .,."",........,,,..,.. ,....^,.."", ,., ..... .... .. .... 277 - Da, tako veli Plutarh, ali Ciceron tvrdi da u prijateljstvu ne smije i ne može biti koristi, već samo odanost koja se sva pre daje za prijatelja, sebe daje za njegovu sreću. - Ciceron je lijepo pisao, ali je volio ono što je korisno. Ti, Gordana, naprotiv, ljubiš sve što nije korisno, samo da je lijepo. To je, čini se, u tvojoj rasi. Opazila sam: svi Hrvati čeznu za ljepotom. Prevelika je to raskoš za neimaštinu. Opet nas netko prekida. Što je, Enriko? - okrene se kraljica k vratima gdje je stajao napuljski dvorski meštar. - Veličanstvo, egerski biskup moli da ga primite. - Tako? Uvedi ga u moju zelenu odaju neka pričeka. Kraljica isprati svog pouzdanika značajnim pogledom, a onda se okrene Gordani: - Opažam u tvojem oku čuđenje što opetovano primam egerskog biskupa? - Neka mi veličanstvo oprosti, ali on je i vaš i prinčev neprijatelj i odviše vam se nameće. - Što nas neprijatelj više traži, to bolje po nas. Pročitaj što Ksenofon veli o neprijateljima pa ćeš odmah vidjeti da sam dobro uradila. Gordana okrene nekoliko stranica knjige i pročita: "... Mudar čovjek zna iz svoga neprijatelja izvući koristi. Ako poljodjelac može izvući koristi iz drveta koje ne može oplemeniti, a čovjek izvlači korist iz životinje koje ne može pripitomiti, ako more svojom slanom i neprobavljivom vodom hrani ribe i promeće saobraćaj svijeta, zašto čovjek ne bi, mogao izvući koristi iz neprijatelja koji mu je inače na štetu"... - Eto vidiš, Gordana ja sam mudra pa želim da iskoristim neprijatelja koji je na štetu princu i meni. Izvući ću od njega korist i za princa i za sebe. Kad svršim s egerskim lavom,nas- tavit ćemo. Danas sam upravo raspoložena da raspravljam. A ti dotle potraži najzanimljivije tvrdnje naših filozofa. I ona izađe. Gordana se zadubila u čitanje, ali brzo digne pogled k otvorenim vratima druge sobe. Odanle dopre neko šaputanje i pobudi Gordaninu pozornost. Ne maknuvši se s mjes-ta,naćuli uši. šaputanje prelazi od časa do časa u poluglasan razgovor. Ona zamijeti da govore talijanski i razabire riječi grofa Enrika. - ... vi, gospođo Nardelo, najlakše biste izazvali kavgu. - Moram pitati kraljicu - odvraća Nardelin hrapavi glas. Gordana se nagne da još bolje čuje. Enriko nešto šapće, a onda opet produži poluglasno: - ... naložila je sama kraljica. Mora doći do sukoba među dvoranima. - A zašto to, mili moj mladiću? - O tome odlučuju u kraljičinoj zelenoj odaji Ranzano, Francesko i biskup. - Ako se moraju svađati dvorani, posvadit će se i gospodari? 27& ., - Tako se čini. Žuri se. - Idem, sve ću ih ja baciti naglavce.

Čitavo Gordanino biće ispuni ukočena napetost. Nalikuje na čovjeka koji je ugledao sablast i skamenio se. Čeka. Iz druge odaje ne dopire više nikakav znak života. Očito su oboje izašli u predsoblje. Gordanino se čelo navora. Zjenice smrče. Hitre i teške misli gone se pod bijelim čelom. Stvara tešku odluku. I ustane. Držeći u ruci knjigu, šulja se k protivnim vratima. Onda se obazre. Nitko ne zaviruje za njom. Pređe prag sobe i ulazi u kraljičinu odaju za primanje. Nema nikoga. Žuri se sagovima i zaustavi se pred vratima. Prisluškuje. Tišina. Polagano otvori. Nađe se u kraljičinoj radnoj odaji. Zaokruži je pogledom i ne nađe nikoga. Polagano se pri-šunja k zastoru što prikriva ulaz u Beatričinu zelenu odaju kamo se zavukla sa svojim pouzdanicima. Gordana ne promišlja. Zaboravlja na sve pogibije i zavuče se iza zastora odaje u koju se povukla kraljica sa svojim ljudima. Beatrica sjedi u naslonjaču od zelenog brokata. Njoj nasuprot Francesko, Ranzano i egerski biskup Orban. Govore poluglasno. - Da, gospodine biskupe - naglašava Ranzano - tražimo jamstvo. Gotovo šapćući odvrati egerski biskup: - Čudim se sumnjičavosti prečasnog gospodina napuljskog poslanika. ) I okrene svoj lijepi profil k Ranzanu: -^ - Mi ovdje na sjeveru ne možemo ni zamisliti da bi se moglo prevariti kraljicu. A Beatrica upadne oholo, samosvjesno: - Ne biste to ni mogli. Dok Vladislav ne ispuni uvjet, ne može dobiti ni cigle forinte ni pristanak za njegov izbor. - Vaše veličanstvo, potpuno razumijem - odobrava tiho egerski biskup. - Držat ću se povučeno dok Vladislav propisno ne isprosi moju ruku - opet veli kraljica, šapćući. - Vrlo dobro - potvrdi opet biskup Orban. - Ipak, veli čanstvo, na dvoru će vam neprestano smetati prinčevi pristaše, a kad dođu Hrvati, ne bismo mogli ni do vas, kraljice. - To mi je već rekao Filipec. - Svakog bismo dana morali nesmetano savjetovati i vijeća ti s vašim veličanstvom i donositi vam vijesti što ih šalju naši ljudi. Zato neka mi vaše veličanstvo dopusti da ponudim svoju veliku palaču sred Budima. Prostrana je i može se ugodno stano vati, želimo da vaše veličanstvo bude uvijek u središtu naših pre govaranja. - Ali potpuno prikriveno. Za svijet ostajem posve neu tralna - niti za princa niti protiv njega. Tek kad Vladislav 279 isprosi moju ruku, otkrit ću moje osnove - naglašava Beatrica opetovano, tiho šapćući. - Pokoravam se kraljičinoj želji da za princa sve predbježno bude prikriveno tajnom. Ipak bi veličanstvo moralo otići s dvora. Ovdje moramo šaputati kao da su i stijene izdajice. - Kako ostaviti dvor, a da se ne raziđeš s princem? -pita Francesko svoju sestru. - Sve je to lako kad primim jamstvo da je stvar s Vladisla- vom ozbiljna. - U mojoj palači primit će veličanstvo dovoljno jamstva da Vladislav mora ispuniti uvjet. Okolnost što kraljicu želimo u svo joj sredini dokazuje da je smatramo svojim vođom. - Vi, dakle, želite da se nastanim u vašoj palači? - Da, veličanstvo. - Izrekli ste to pred moja dva pouzdanika, dakle, pred pos

lanicima. - Opetujem. - Dobro. Za tri dana bit ću kod vas, biskupe. A sad još ne koliko važnih pitanja. Vrata u predosoblje vrlo se tiho otvore. Ulazi Enriko nešto smušen, koračajući na prstima, približuje se poslaniku Ranza-nu. Iako mu kraljica daje rukom znak neka se udalji, mladi grof približi usne Ranzanovu uhu i šapće: Beatrica prati Enrikove kretnje i spazi da se Ranzano uplašio, pogledao kraljicu i, ostale, a onda uzme sa stola pero, hitro nešto napiše i preda Beatrici. Ona pročita: "Veličanstvo, Gordana prisluškuje. Pošto je čula naše raspravljanje, mi smo izdani ako je smjesta ne maknete da ne uzmogne nikome odati našu tajnu. Ne recite ni riječi glasno da je ne zbunimo u prisluškivanju." Pročitavši, Beatrica se gotovo izobliči, preneraženo gleda poslanika i grozničavom brzinom napiše odgovor: "Kamo da je maknem?" Ranzano odgovori: "Negdje na samotno mjesto dvora. Pošaljite je onamo, drugo prepustite meni." Beatrica kimne, potvrđujući. Ranzano opet piše: "Pozovite nas sve na tajno vijećanje, negdje u udaljenu odaju dvora." Ona kimne zadovoljno i reče glasnije nego što su prije raspravljali: - Potrebno je, moja gospodo, da jasno označimo čitav naš plan. Ali o tom valja da se dogovorimo s napuljskim poslanikom i mojim bratom potanko. Za četvrt sata sastat ćemo se u bijeloj kuli na konačni dogovor. Prije toga želim se još sprazumjeti sa svojim pouzdanicima. 280 Egerski biskup začudi se tome govoru, ali ne reče ništa, opa-zivši da se kraljica i Ranzano sporazumijevaju znakovima. Zatim Beatrica pruži Enriku napisanu zapovijed: "Gordana će sada sigurno otići u bijelu kulu. Ako ide, slijedi je da te ne opazi. Ako pak krene drugamo, zaustavi je i reci neka odmah dođe k meni. Ne puštaj je da bilo s kime progovori samo riječ. Dvorski meštar kimne u znak da je razumio pa se odšulja iz sobe. Našla ih je odštrinuta. Polagano ih otvori i prijeđe prag. Soba je prazna. Na njenom stolu leži, knjiga. - Bila je tu. Knjiga je dokaz - primijeti kraljica. - Do da nas je njezino povjerenje bilo netaknuto. - Zašto je, dakle došla prisluškivati? - Ne mogu se dosjetiti što bi je potaklo na tako vratolomno drzak čin. Kako bih slutila da u mojim odajama ima uhoda. Sra mota je to. - Možda ipak nije sve čula? - Sve ili samo dio, mi smo jednako predani princu i njego vim pristašama. Mračni strah viri joj iz pogleda uprta u vrata na koja očekuje Enrikov povratak. - Optužit će nas zbog izdajstva. Beatrica osjeća da joj klecaju noge. - Što sad, Beatrice? Zar nema nikakva izlaza? Ponosna, samosvjesna kraljica bulji preda se. Oči sijevaju munjama. Osjeća se iznenada opokoljena, zatjerana u klanac, odakle nema bijega. Iznenadna, smrtna opasnost načas joj odu zima hladnu prisebnost. / - To je udarac iz zasjede - prošapće Beatrica. - Zmiju si milovala na svojim grudima, Beatrice, i smrtno te ujela. - Zdrobit ću je. Ide k vratima, sluša. Nestrpljiva je. Nalikuje na kip što odražava unutrašnju stravu od sloma. - Što će biti ako je otišla ravno k princu? Šapat joj dršće. Bjeloću njene puti pospe smrtno bljedilo. - Kakva nenadana katastrofa!

Stoje posred sobe, napajaju se strahom nenadanog otkrića. - Svakako je nešto morala znati kad se uvukla ovamo da prisluškuje. - Da, Francesko, nešto je bilo, ali prije vijećanja čitala mi je i raspravljale smo vrlo mirno, ni traga sumnji. Čekaj: smrknu- la se tek kad je čula da dolazi biskup. - Ti ćeš, Beatrice, nešto izmudriti da opereš sa sebe sum nju. 2S1 - Ako je čula i otkrije princu da ga ostavljam, ne pomaže nikakva mudrolija. Tko zna što će ona učiniti sa mnom. Tu na dvoru predana sam mu na milost i nemilost. - Strava te zavodi u nemogućnosti, sestro moja. - Sve je moguće ako sazna princ. Bakač se nije pridružio k nama. Da se ulaska princu, savjetovat će mu neka me zatvori. - Ali sestro, kakve misli. Pa ti gubiš dostojanstvo. - Ono je u ruci te proklete djevojke. - Da zovnem Ranzana? Možda je to smislio. - Nema tu nikavih smišljan ja, a neću da egerski biskup na sluti da smo izdani prije reda. Još uvijek ima blijeda zraka na de. - U čemu? Gdje? - Govorila sam glasno da ćemo na vijećanje plana u bijelu kulu. Time sam u Gordani pobudila želju da dozna kakav je to plan. Ako je čula moje riječi i otišla u kulu da prisluškuje? - Neće se usuditi. Izmjenjuju riječi, šapćući poput uhvaćenih u stupici. Ona ide odajom, gore-dolje, sjeda i opet ustaje. Progoni je nemir, sve svoje planove nalazi razbijene pred nogama neprijatelja. Još samo korak i zgazit će ih. Kruna, prijestolje, žezlo, sve se kotrlja u nepovrat. Čini joj se da je nenadano bačena na rub bezdana. U smrtnoj stvari hvata se klimave stijene, a pri svakom dodiru prolazi njom nova strava opasnosti da se sunovrati. Dršću joj ruke od straha, stisle joj se usne od prepasti i napela crte lica. Gotovo je ružna u nastupu bespomoćne groze. - Razotkrivena. Predana u ruke onome kojeg sam htjela iz dati. Znaš li kakva nas čeka sudbina, brate moj? Jezovitim šapatom govori kraljica. Gleda zamagljenim pogledom i hvata se za glavu. - Što je to, Beatrice? - Osjećam kao da će mi puknuti glava. - A ja nemam riječi da te utješim. - Nema tu utjehe. Pogledaj ide li Enriko. Otvorio je vrata i pogledao u predsoblje. Tamo ukočeno stoje paževi i čekaju naloge. Francesko ne kaže ništa i povuče se u sobu. Prolaze časovi. Beatrici se čini da se zlobno vuku, rasprostirući pred njom slike budućnosti pune strahote. - Nikad još Beatrica nije osjetila grozotu straha. Nikad se kukavno stisla kao ovog časa. Francesko, nikoga još nisam tako mrzila kolako ovog trenutka mrzim tu djevojku. Nitko me nije poprskao strahom i opasnošću do nje. Jao njoj, ako... Tiho kucanje. Mladi princ potrči, odškrine teška rezbarena vrata s pozlaćenom kvakom. Laki poklik iznenađenja. Zadahtan uleti u sobu Enriko. 282 Beatrica skoči raskolačenih očiju, ispruženih ruku, raširenih zjenica. - Što je? - Slijedio sam je. - Kamo? - U bijelu kulu. - Ona sklopi oči. Uhvati se za Enrikov lakat. Grof je pridrži,

a Francesko dogura naslonjač. Kraljica se baci u nj polumrtva, sklopivši ruke u krilu. - Ni s kim nije govorila? - Nije. Upravo sam izašao, kad je hitala malim hodnikom na drugi kraj dvora. Sakrio sam se iza stupova trijema dok je ona gotovo trčala. - I unišla u kulu? - Da, veličanstvo. - Svojim si očima vidio ili samo misliš da je tako? - Vidio sam kroz tminu hodnika kako je unišla. - Nije te opazila? ¦- Jurila je glavom bez obzira da što prije stigne. - Sad smo spašeni. - Idi, Enriko, za njom, ostani pred vratima u kuli da ne bi izišla. Ako to pokuša, pograbi je, gurni natrag i čekaj dok ne dođe Francesko. Brzo, poteci, Enriko. Beatrica hvata dah i brzo se sabere: Napuljac hitro iziđe, a kraljica svojem bratu izdaje naloge što će učiniti s Gordanom. Gordana je uzvitlana jednom jedinom željom i ciljem da sazna kraljičin plan koji tako pomno skriva^da ga kani raspraviti u bijeloj kuli, mjestu tajnih vijećanja. Snažnom odlukom uđe u kulu. S visokih uskih prozora ulazi danje svjetlo. Pokraj stijena poredane su velike škrinje okovane željezom. U sredini hrastov stol. Oko njega male stolice i veliki naslonjač. U katu veliki kip što prikazuje roba koji drži mnogokrili svijećnjak sa šarenim voštanicama. Do prozora kule doseže drvena galerija. Do nje se uspinju stube. Gordana potrči ravno gore. Promotri situaciju. Da se sakrije na galeriju? Ako razgledaju čitavu prostoriju prije nego započnu vijećanje? Onda brzo siđe. Dosjetila se sigurnijem zaklonu. Ide ravno prema tamnoj udubini ispod galerije. Tu su mala željezna vrata. Odrine zasun. Vrata se otvaraju u gusti mrak. Gordana se obazre prema kamenom rubu od bronce. Uzme sa svijećnjaka voštanicu. Onda posegne za uzicom o kojoj visi kremenjača, privezana na svijećnjak. Brzo je odriješi i vrati 283 se na prag, otvorenih željeznih vrata, zapali svjetlo i osvjetli mrak. Uske kamene stube spuštaju se duboko dolje. Gordana se spusti na stepenice i povuče za sobom željezna vrata, ali ih ostavi pritvorena. Siđe još nekoliko stuba i polegne, prislonivši glavu na vrata. Kremenjaču spremi u njedra, a svijeću stavi iza sebe. Ovako nepomična čeka. A vani u uskom hodniku skriva se Enriko, prisluškuje tihi štropot Gordaninih koraka i čeka napuljskog princa. Doskora Francesko dotrči k njemu: - Je li u kuli? - čuo sam škripanje stepenica na galeriji. - Dakle, sakrila se gore - reče Francesko. Obojica uđoše u sobu i odmah za sobom zasunuše vrata. Enriko se uspne na galeriju i dade rukom Francesku znak da gore nema nikoga. Ogledavaju sve kutove. Francesku zapne oko o željezna vrata ispod galerije i šapne Enriku: - Otvori, bit će da se sakrila iza vrata. Prvi štropot koraka iz kule trgne Gordanu. Posegne za svijećom pa se brzo spušta niz stube. Onda ugasi svjetlo. U mraku sluša. Tada se gore otvore vrata. U okviru vratnica razabire dvije sjene. - Donesi svijeću - glasi Franceskova zapovijed. - Moramo imati svijeću. Francesko stoji na vratima, a Enriko ostavi kulu. Gordana je čula Franceskov nalog i povukla se posve dolje. Našla se na dnu uskog prolaza pa pogledava gore na stube. Napokon se Enriko vrati sa svijećom. Gordana opazi kako je na stubama bljesnulo svjetlo i netko ^e spušta. To je zabrine, povuče se još dalje i žuri hodnikom tapkajući.

Ovamo dolje neće na vijećanje. Zar nešto traže? Mora im uteći. Ide nekoliko stopa mrakom, držeći se zida. Tada napipa širom otvorena željezna vrata. Zavuče se iza njih. Tu je ne mogu zamijeniti. U mraku razabire svjetlost koja se približava. Ćuje kako dolaze Francesko i Enriko. što traže tu? Hoće li proći pored nje? Stisnuta čeka, sluša. Zamalo se obojica približe i traže, noseći pred sobom svijeću. - Gle, to su druga vrata. - Da - odvraća Enriko - to su prva vrata. - Očito smo se prevarili, ovdje nema nikoga. - Ne, vaša visosti, čuo sam sušanj haljine. Enriko gurne željezna vrata i osvijetli Gordanu. - Vi lutate ovim katakombama, ljepotice? - čudi se Fran cesko tobože. - Zanimalo me kamo vodi taj hodnik. 284 - Kad ste toliko ljubopitni, a vi nastavite put. Ima ovdje tajna koja će vas zanimati. Odjednom Enriko stade zatvarati željezna vrata. Gordana opazi namjeru i htjede izaći onkraj hodnika, ali je Francesko gurne natrag. Čvrsto se uhvatila za vrata, no Enriko ih snažno povuče. A ona je povukla ruke k sebi da joj vrata ne odsjeku prste. Gordana ostane u tami onkraj vrata. - Što je to? Zašto zatvarate? - Da vas ne bismo smetali, ljepotice - odgovori Frances ko. - Nije mi ni na kraj pameti da se s vama šalim. Ovo vam je plaća što ste sa mnom bili tako ljubazni u Napulju. - Visosti, ne navlačite na sebe neugodne posljedice ovakvih šala. Otvorite! Mjesto odgovora zaštropoće s one strane prečka što su je Enriko i Francesko navalili na vrata. Hladni znpj oblije Gordanu. Udara o vrata. - Ne igrajte se svojom glavom, visosti. Ne dobije odgovora. Lupa, udara. Onda sluša kako se njihovi glasovi gube. Ponovo udara svom snagom, štropot udaraca odjekne muklom tminom. Drugog odaziva nema. Zaprepaštena pita se: "Zašto je Francesko zatvara? Osveta zbog Napulja? Ne, to nije moguće. Nešto se dogodilo. Inače bi se bojao kraljice i princa. Primijetili su je kad je unišla u kulu? Otkud bi znala zašto je to učinila? I što je tamo tražila? Otkud bi znali da je slušala iza zastora kako kraljica objavljuje važno vijećanje s neprijateljem Lupa, sluša, čeka. Uzalud. Prelazi je strepnja. Nikako ne shvaća pravi uzrok tom Franceskovom činu. Ne vjeruje da će je ostaviti ovdje. Prisluškuje, očekuje. Onda se sjeti kremenjače skrivene u njedrima i svijeće što je još drži u ruci. I zapali, čvrsto se nada da će joj otvoriti. Ne dolazi nitko. Razabire da se dogodilo nešto neočekivano. Nema kad razmišljati o tom. Sad joj je prva misao kamo vodi taj hodnik ispod dvora. I počinje ogledaviti neprijatno mjesto. Krene naprijed. Prolaz je uzak, leden i mračan. Ide sve dalje hodnikom, jednako uskim. Najednom osjeti da hodnik vodi nizbrdo. Pod nogama tlo biva sve vlažnije, stijene oko nje mokre, što dalje, sve to jača vlaga. Tlo se, dakle, spušta prema Dunavu.

Negdje mora biti izlaz. Gdje? Kamo? Možda vodi u tamnice. Tamo bi našla ljude i tamničara. Držeći visoko svijeću, žuri se naprijed. Nigdje nikakva izlaza iz tamnice. Stijene ne pokazuju nikakav izlaz. Hodnik vodi sve dublje nizbrdo. I već zagazi u blato. To ju ispuni nadom. Ali pred sobom ugleda debele zidine. Hodnik je pri kraju. Izlaza nigdje. Digne svjetlo i ogledava stijenu. Kamen kao pećina i mokar. A pod njim blatna zemlja. Tu je, dakle, kraj. Čemu služi taj hodnik kad nema izlaza? Razmišlja neko vrijeme i vrati se. Ne gubi snagu i nadu. Put je vodi istim smjerom kojim je silazila hodnikom. Sad se uspinje. I opet je u suhom dijelu hodnika. Dolazi natrag odakle je pošla. Stoji ponovo pred željeznim vratima. Osvjetljuje ih, ogledava. Upre se, prodrma ih. Udara. Željezo štropoće samotnim hladnim hodnikom ispod dvora. Dugo sluša. Ništa se ne miče. Onda pronađe neki kamen i nabija o željezna vrata do beskonačnosti. I čeka, čeka. Ne dočeka nikakva znaka da je čuje koje živo biće. Vrijeme ide. Čini joj se da je odviše dugo u tom podzemlju. Uzbuđenje je umara. Spustit će se na tlo. Sjedi i razmišlja. Drži u ruci svijeću pa zuri u žižak uzgiban njenim dahom. I sine joj misao: svijeća će izgorjeti i ona će ostati u tami. Ali ne klone duhom. Dohvati uzicu s kremenjačom i sveže je oko vrata da je ne izgubi, namjesti se uza zid na pola ležeći, na pola sjedeći pa uzme svijeću i ugasi je. Polagano gasne žižak voštanice. Gordana je spremi u njedra. Prepustila se mislima u grobnoj tamnici i mrtvoj olovnoj samoći. Zar je osuđena da ostane ovdje? Da umre? Goni od sebe te misli. Neće se podavati strahu što je hvata ledenim pandžama. Tmina i pustoš, debele zidine ne propuštaju njezin doziv ni štropot od udaranja o vrata. Kako će princu i dvoru opravdati njezin nestanak? Tražit će je svi prijatelji. O tome je uvjerena. To je bodri. Naslonjena je o zid sjedi na zemlji i prisluškuje. Ništa se ne miče. Mukla, teški strahovita tišina u crnom mraku. Zar živa zakopana? A gore nad ovim debelim zidinama toliki njezini prijatelji. U PANDŽAMA JEZOVITE SMRTI Gordana otvori oči. Zuri u mrak. Sluša tišinu. Ne zna gdje je, pipa oko sebe. Tvrde stijene, ledeno željezo. Srce joj prestrašeno bije. Svijest objašnjava probuđenoj djevojci mjesto boravka. Već zna što se s njom dogodilo, kamo je zapala i kako. Dakle, spavala je? Koliko je vremena prošlo otkako se nalazi iza ovih željeznih vrata u mrtvome hodniku? Ne zna. Slabost i glad dokazuju joj da je prošlo mnogo vremena. Strepnja joj se krade u srce. U hrabru dušu ulazi beznadnost. Oko nje mrak i tišina. Nitko od njezinih prijatelja u dvoru ne sluti da se nalazi tu u podzemlju. Dokle će tu ostati? Do posljednjeg dana? Zar je predana strašnoj smrti od gladi? Svom snagom odvraća te misli, što pilje u nju iz crne tmine i olovne tišine poput izobličene nemani. Čudni oblici izlaze iz tmine. Iskrivljene obrazine iz kojih se smiju neke svjetlucave oči. I spusti vjeđe. Ali slike se još više razvijaju u vrućici. Teško diše. Guši je pljesniv zrak, pun vlažnog zadaha. Strah se javlja u dnu duše, strah od nemoći, strah od sigurnosti jezovitog svršetka. Mrtva tmina prikazuje samoću još strasnijom. Kad se pomakla, osjeti u njedrima svijeću. Posegne za njom i napipa na vratu uzicu s paljivom.

Upali voštanicu. Svjetlost rastršuje osjećaj samoće. U svjetlosti nalazi prisutnost svog vlastitog života. Svjetlost podiže klonulu nadu. Zatakne svijeću o zemlju, dohvati kamen i počinje udarati o vrata. Zveket željeza razbije krutu tišinu. Odjeci udaraca stvaraju joj iluziju kretnja života, dočaravaju mogućnost sporazuma sa živim stvorovima gore. Štropot joj šumi u ušima i onda kad se već umorila od lupanja. Od časa do časa hvata je vrtoglavica. To joj se čini dobro. Neće biti tako strahovito umiranje kad joj ponestane svijest. Gas-nut će se život kao žižak svijeće. I klone k zidu. Je li to san, ili slabost što je uljuljava u zaborav? Tijelo je slabo, ali duh se svakog časa budi poput plamička na ognjištu. I skupi snagu duha, jakost volje i neumrlost nade. Ustane, uzme svijeću pa ide. Zna kamo. Pred njom je dugi hodnik, a na kraju debeli zid. Sve to zna. A ipak ne može ostati na miru. Mora tražiti, makar zna da neće drugo nego što je našla prvi put. Kad je to bilo? Jučer, Prekjučer? Kad su je to zatvorili? Kako da to proračuna u toj vijećnoj tami. Goni je, ide sve hitrije. Kretnje je tješi, pokreće duh. Ide kao zalutali u pustinji, tražeći put a zna da ga nema. Pa ipak ide. Jer pokretnost joj svjedoči da još živi. Mirovanje nalikuje na umiranje. Samo ne mirovati. Ponovo se nađe na kraju hodnika pred debelim mokrim zidom. Čini joj se da je vlažniji nego kad ga je vidjela prvi put. Čudne guste kapljice cure niz kamenje. I kao da čuje šum vode? Ili je to predodžba izazvana znanjem da hodnik vodi k Dunavu? Promatra zid. Stoji pred njim kao pred ogromnom i nepro-dornom pećinom. Kroz nju ne može živi stvor. - Ipak, ne šumi li nešto iza toga zida? Pozornost skrene k svijeći što je drži desnicom. I zagleda se u plamičak. Upija u nj oči ne bi li joj probudio misli iz mrtvila. Ali nijedna se ne budi. Nijedna joj ne objavljuje ništa, osim neprodornih zidina, gladi i slabosti. 0 bože, svijeća je sve manja. Od toga otkrića preleti je ledena jeza. Što će biti kad svijeća dogori? Ta ju misao vrati natrag, žuri se k željeznim vratima. Ali tek što je stigla u suhi dio hodnika, počini joj se kao da tetura i muti joj se svijest. Hitro nasloni čelo na ledeni zid. Od toga dodira opet se oporavlja, ali ne može dalje. Klone na zemlju, bori se sa slabošću. Misli joj se zbunjuju. Pred očima joj se počne tamniti... Slabost preuzima otporno tijelo. Misli joj zastaju. Ipak još ima snage da se brine o jednoj svjetlosti u ovom grobu da ne umre u tmini. A još ne želi umrijeti, još osjeća suviše životne snage. 1 utrne voštanicu pa je spremi u njedra. Mrak i tišina polegoše joj u duši i mislima. Obuzme je potpuni zaborav. Leži na zemlji i ne zna više ništa. U dvorskim odajama napuljski princ i grof Enriko utrče ravno kraljici. Pružila je glavu s ležaja: - Da, ili ne? - Da. Sve je kako si naložila, Beatrice - reče Francesko. Ona digne ruke uvis: - Spašena sam. Sigurnost joj prodre u dušu kao svjetlost u tmini. Sigurnost joj igra u očima, u svakoj crti lica, unosi snagu u čitavo biće.

Uspravlja se kao i uvijek kad bi osjetila svoju prevlast. Opet je na čvrstom bedemu svoje bojne pozicije. Već se osjećala da leži u prahu, zarobljena, svezanih ruku. Sad joj je ruka slobodna, ona diže mač, stoji na tvrđavi, u stavu pobjednika. - Enriko, idi. Sad čekam bitku dvorana, najoštriju. - Odmah, veličanstvo. I mladi grof izgubi se u predsoblju. Beatrica uzme Frances-kovu glavu i poljubi ga: - Sretno je prošlo. - Ako je tkogod ne izvuče iz onog hodnika. - Osim mene, ne pozna ga nitko. Kralj mi je povjerio tu tajnu i pokazao mi sam kojim bismo se smjerom morali sklonuti ako bi nas zadesila bojna nesreća ili pak požar u dvoru. - Princ ne poznaje hodnika? - Kad bi i znao, neće tamo tražiti Gordanu. Sve što kažem, on će vjerovati još ova dva-tri dana što sam s njime. - Ona, dakle, ne može izaći iz hodnika nikako? - pita Fran cesko. ,-•- Rekoh ti: deset bi ljudi trebalo da potkopa zidine u Du-/nav i makne željezne brane. Nitko je ne može čuti, dakle, nitko naslutiti. - Dugo je udarala o vrata, a kad smo se uspeli u kulu, nis mo više čuli štropot. - I neće je čuti. Idem da spremim svoje kovčege, a ti sve saopći Ranzanu. Čeka te u tvojim odajama. Francesko potraži napuljskog poslanika pa mu ispripovijeda kako su se riješili Gordane. Ranzanove bore na čelu sasvim su se stisnule. - Nešto vam se vrze u glavi? - primijeti Francesko. - Visosti, velite li da bi se morao odvaliti zid da bi se mog lo izići iz hodnika? - Zapravo zaplivati. Izlaz hodnika ugrađen je tako da bje gunac mora zaplivati u Dunav. Razano stisne oči kao da u daljini gleda sliku i tiho promrmlja? - A kad bi se u tom kamenom zidu produbila rupa? - Zašto? - začudi se Francesko. - Da voda prodre u hodnik. - Poplava ispod dvora. - U njoj bi se zagušilo sve što je živo u onom hodniku. - Voda bi odnijela svaku tajnu u vječnost. - Opasne su tajne najsigurnije na onom svijetu. - I bez toga će biti tako. Ondje mora umrijeti od gladi. - - Kako dugo čovjek može živjeti u takvom hodniku bez je la i pića? - Nekoliko dana, ne znam tačno. Nisam okušao - nasmije se napuljski princ. - I ovo nekoliko dana zadavalo bi nam brige. Ova djevojka nosi u sebi đavla. Uvijek sam odvraćao kraljicu od prevelike po vjerljivosti prema njoj. Hinila je povjerenje i uhodila nas. Uvje ren sam da ona zna sve. Vjerujte, nije ugrožena samo kraljičina osnova već su na kocki njezina sloboda i život. U samoobrani po seže čovjek za svakim sredstvom. Naše je pravo da se branimo. - Kako bismo izveli poplavu pod dvorom? - Doznajete od kraljice na kojem se mjestu Dunava nalazi taj kameni zid što završava hodnikom. Možete li? - A zašto mi to ne bi rekla? - Kad to saznamo, tražit ćemo. - Ali zid ne možemo bušiti. - Ima li na dvoru kakav klesar Napuljac? - Znam dvojicu. - Prema tome, to je lak posao. Kad saznate tačan položaj

zidina na Dunavu, odabrat ćemo jednoga od njih da probuši zid. - Dokle će to trajati? - Već sutra možemo na posao ako danas ispitate kraljicu. Ne odajte joj našu nakanu. - Nizašto na svijetu. - A sad idemo iz dvora da se malo porazgovorim s milan skim poslanikom Mafeom i grofom Marcelom. Da čujem što ka žu o jučerašnjem sukobu u vijeću. U zoru drugog dana ustaje čitavo žensko Beatričino dvoran-stvo vrlo rano. U najvećoj tišini šuljaju se dvoranke odajama, slažu Beatričina odijela, nakite, dragocjenosti u velike srebrom okovane škrinje. Nardela rukovodi. Dijeli zapovijedi šapćući. žene hodaju na prstima, jedva se čuju. Pokatkad koji šapat, koji znak rukom. Svuda žurba i tajanstvenost. Enriko pod pažnjom napuljskog princa Franceska sprema u željezne kovčege kraljičine srebrne kutije pune novaca. Kad je ogranulo sunce, dvije su odaje pune kovčega teških, punih, zaključanih. Kad se digla, kraljica pretraži svoje ormare i ladice, pregleda spremljene škrinje i onda zatvori odaje da nitko ne vidi opremljenu kraljičinu prtljagu. Doručak su joj donijeli u spavaću sobu. Pošto je izišla iz kupaonice uređena i namirisana, uzme da se okrijepi. Nakon doručka pozove Enrika. Kad je izišao, uputi se glavnim predvorjem dvora. Tu je du- go ogledavao ogromne kipove. Onda spazi skupinu dvorana. Be-rislavić im dijeli naloge. Kao da ne vidi nikoga, Enriko se utisne u grupu i gurne Mladena Berislavića. Ovaj se obazre i upozori Enrika: - Gurnuli ste me laktom, gospodine grofe. - Jer mi stojite na putu. - Gospodine Enriko, bi” ću prisiljen prijaviti njezinom veli čanstvu da se niste ispričali. - Tko je taj gospodin što traži da mu se ja ispričavam? Vrhovni dvoranin njegove visosti i upravljač reda i uljud nosti na ovom dvoru. - Barbari ne poznaju ni reda ni uljudnosti. Berislavićevi dvorani siknuše poput osinjeg roja. - Mir, mir - zagrmi nad njima dvorski meštar Berislavić. - Ne damo se vrijeđati od Napuljaca - viču oni. - Gnjide - dobaci im Enriko. I već su tu svi Napulj ci: dvorani i paževi i sluge. Navaljuju na Berislavića i njegove dvorane. - U ime princa: zapovijedam smjesta se udaljite - vikne Berislavić. - Nećemo se pokoravati barbarima - odvraćaju Napuljci i još žešće napadnu protivnike. I začas obnavlja se jučerašnja tučnjava. Padaju psovke, po-\ grde, udara se oružjem. Uzalud zapovijeda Mladen Berislavić. / Nitko ga ne sluša. I njega zahvati bijes i stade udarati Napulj -ce. Uto dolazi u dvor Damir. U tren oka izvuče mač i stava se uz bok Berislaviću. Tuku Napulj ce tolikom silom da su ustuknuli. Uskoro stjeraše napuljske dvorane u pokrajne spojne hodnike. Bitka se nije završila. Bojovnici prijete jedni drugima. Mladen Berislavić uputi se s Damirom k princu i podnese prijavu kako je nastao sukob. - Visosti, Enriko me namjerno izazvao. Bit će da se isto tako dogodilo i jučer. - Ne razumijem što sve to znači - čudi se Damir. - Stara je mržnja opet provalila, ali nečuvenim i još nevi đenim provalama - reče princ. - Moramo to suzbiti, onemogu ćiti.

I naloži Berislaviću neka ide kraljici i saopći joj što se dogodilo. Odmah je sišao. Primio ga je Francesko, hineći zgražanje. - Ne možete govoriti s kraljicom, sva je satrvena. Boluje od strašnih događaja. Ne može ništa okusiti. Recite njegovoj vi sosti da kraljica leži. Kad se oporavi od uzbuđenja, javit će mu. Čitavo prije podne raspravljao je princ s Berislavićem i Damirom kako da se zaustave sukobi s Napulj cima. - Mislio sam da se smirila ta nesretna mržnja između na- puljskih i naših dvorana. - Visosti, mržnja se samo pritajila - reče Berislavić. - Ovako se ne može živjeti, morate to riješiti. - Molim vašu visost neka za izazivače odredi teške kazne, najstrožu tamnicu. - Zaprijetite im, možda će koristiti. U podne nije se pojavila u blagovaonici ni kraljica ni njezino dvoranstvo. Nakon objeda poslao je princ Stjepka da upita Gordanu kako je njezino zdravlje, ali se paž vratio s porukom: - Dvoranka me nije pustila unići. Veli da je tako naložila Gordana jer hoće da se odmara. - Samo da se ne bi razboljela - zabrinuto će princ Dami- ru. - Ne bojim se toga. Kraljica očito ima pravo. Tek sada se očituju posljedice prepaćenog uzbuđenja. Pustimo je da se od mara - utješi Damir svojeg druga i princa. DVOR SE RUSI čitav dan očekivao je princ obećanu poruku od kraljice što se ima učiniti s dvoranima koji su izazvali tolike sablazni. Ali Beatrica ne dolazi k objedu niti mu štogod isporučuje. Već treći dan što se sukobi nastavljaju. Gdje god bi se sreli prinčevi dvorani i paževi s napuljskim, dobacivali bi jedni drugima uvredljive riječi, pogrde i psovke. Sluge kao da su osjećale naročito slast gurnuti jedan drugoga u rebra i najuriti se pesnicama. Princ Ivan nije htio izdavati odredbe dok se ne sporazumije s kraljicom, a ona je zatvorila sve putove do sebe. I tako se stara velika mržnja prinčevih dvorana prema napuljskim rasplamtjela poput neugasivog požara. Čim bi ga straže negdje ugušile, na drugoj je strani iznova provalio. Kraljevskim hodnicima, predvorjem i dvorištima kruže prinčevi vojmci da svakog časa pohite rastaviti grupe što su se uhvatile ukoštac. Dvorski meštar se svim silama trudio da svoje vlastite ljude umiri. Ali čim bi to načas uspio, Napuljci bi ih dvostrukim bijesom ponovo izazvali. A oni bi se odazvali strasnim bijesom. Hrvati, na čelu im Berislavić, nosili su duboku mržnju prema Napuljcima, naročito prema kraljici. Nikad nisu vjerovali njezinoj iskrenosti prema princu Ivanu. I uvijek su je sumnjičili, dapače i zbog kraljeve smrti. Kad bi se po večerima našli u odaji dvorskog meštra Mladena Berislavića, raspravljali su samo o svojem nepovjerenju i sumnjama. Onoga dana, kad je izbio sukob u vijeću, zapalile su se te sumnje i podmetnule vatru zapretanoj mržnji prema napuljskoj Aragonki. I sada su izazove napuljskih dvorana smatrali znakom aragonske obijesti što im kraljica nadalje ostaje na dvoru. Svi su oni željeli da je princ otjera. Njegovo ponašanje prema omraženoj kraljici bilo im je zazorno. I sada se bacaju prinčevi dvorani na svakoga Napuljca dvostrukom i upravo raspaljenom žeđom da da oduška svojoj mržnji. Usred tih nemira pojavio se u dvoru egerski biskup Orban, tražeći da ga puste kraljici. Prinčeve dvorane zahvati pravo bijes-nilo pa izjave biskupu da ga ne puštaju u dvor. On se vrati u svoju palaču i pošalje Beatrici pismeni prosvjed zbog postupka prinčevih dvorana. Ali taj prosvjed dvorani nisu uručili kraljici.

čitavo dvoranstvo, podijeljeno u dvije stranke, u dva bojov-na tabora, iskoristilo je svaki čas da se međusobno napadne. Princ je slao k Beatrici da mu javi što je. Saopćili su mu da kraljica još uvijek leži sva shrvana neposlušnošću vlastitih dvorana. Dva puta slao je princ u Gordanine odaje paža Stjepka da je zapita kako se osjeća i što je s njom. Ali svaki put dvoranka reče pažu da se plemenita gospođa ne osjeća dobro i nemože nikoga primiti. čitav dan prošao je u nemiru i uzbuđenju. Princ se zagledao kroz prozor u kraljevski perivoj. Damir lista neku knjigu i od časa promatra Ivana. Ovaj se odjednom okrene k Damini. - Ne osjećaš li možda i ti na ovom dvoru neku naročitu ne prijatnost? - Da si ti već treći dan stalno uznemiren? - Istina je. Ne mogu svoje misli usredotočiti ni na kakvu ozbiljnu temu ni u poslu. Raskidan sam, smućen, sve što se na dvoru događa, ispunja me nekim čudnim osjećajem. Ne znam kako da to označim. Ali nekako mi je kao da se oko mene spre ma nesreća. Damir obori oči da sakrije priznanje vlastite potištenosti kojoj ne zna uzroka. I njemu leži na prsima neka težina kao da je sapet željeznim oklopom. Ali se vješto pritaji da ne poveća Ivanov nemir. - Saberi se, Ivane, i odbaci te utvare. - Nisu to utvare. Ovim dvorom prolazi neko nevidljivo zlo i vreba na mene. Oko mene kao da lete tajnovite sjene, opomi- - nju me, došaptavaju, zovu, a ne znam zašto. Uznemiruje me sve što gledam oko sebe. - Sve to dolazi odatle što već treći dan nisi vidio Gordanu. Blage prinčeve oči poprime sjetan izražaj. - Zašto mi ne šalje ni jednu poruku? Zašto mi ne napiše nekoliko redaka? Zar ne osjeća da sam zabrinut? Ili sam je čime razljutio? - Nisam opazio ni traga kakvo ljutnji. Kad sam s njom go vorio posljednji put, zamolila me da budeš prema njoj manje pažljiv pred dvoranima, naročito zbog lijepe Beči, jer te još uvi jek ljubi. - Neću ničije ljubavi, osim Gordanine. A tko zna što je u njezinu srcu. Ljubi li uopće mene - Uvjeren sam u to. - Zašto neće da prizna? Zašto šuti? - Da ti osigura krunu. - Da mi je barem njezina ljubav tako sigurna kao kruna. I dao bih krunu stotinu puta drugome za jednu Gordaninu ri ječ pristanka. - Kad mine izbor, nema više povoda da šuti. I progovorit će. Ivan uzdahne. - Salijeću me dvojbe pojačane njenom šutnjom. Očito, oda tle moj nemir. Zašto se krije ako nije bolesna? Ako ipak boluje, morala bi pozvati liječnika. A dosad nije bio kod nje. - Kad bi ga ti poslao k njoj ? - Dosjetio sam se boljem. Kraljica ni danas neće ostaviti svoje odaje, dakle, preko nje danas ne mogu ništa saznati o Gor- dani. - Uistinu se čudim da ti kraljica ne šalje nikakvih vijesti o njoj. - Baš zato idem k majci. Zamolit ću je neka ona posjeti Gordanu. Nju ne može odbiti kao paža Stjepka. - Dobro si zamislio. - Idem odmah. Provest ćemo večer s našim majkama. Damir se odmah spusti u predsoblje da izda potrebne naloge za prinčev odlazak u grad.

Zatim su obojica otišli, praćeni dvoranima i kraljevskom stražom. Kraljica leži u svojoj odaji i razmišlja. Stvara osnove za budućnost. Dočarava život na prijestolju uz mladog muža. A njegova je vladarska dopadljivost čuvena. I sad je gotovo usrećuje. Nekoć ¦704 se u svojoj duši rugala Vladislavljevoj mekoći, popustljivosti i bezvoljnosti. Sad sve to mene blagoslivlje. Na njima će izgraditi svoju vlast. Zagospodariti kraljevstvom, suvereno, samovoljno, bez velikih muka što ih je morala proći dok je svladala vladarsku samovolju pokojnog kralja Matije. S Vladislavom neće imati borbe. Nestat će kralj Vladislav. Bit će samo kraljica Beatrica Ara- gonska. U tom naslađivanju nađe je Nardela. - što je, stara moja? - upita Beatrica, raznježena zado voljstvom. - Grof Enriko javlja vašem veličanstvu da je princ Ivan ovog časa otišao svojoj majci. Naglo se uspravi: - I provest će tamo večer? - Odredio je da se iz dvora večera odnese u kuću njegove majke. Digne se, gotovo skoči. - To sam čekala. Sad na posao. Zovni Enrika. Stara Nardela otvori vrata i zovne. Iz predsoblja uđe grof Enriko. - Je li otišao - zapita kraljica - uistinu? - Pratio sam ga pogledom dok nije izjahao iz dvora. \ - Neka odmah upregnu kola i tovare. Zapovijedi dvoranima / da se spreme. A ti, Nardela, isporuči đoni Izabeli i mojoj braći neka se odmah urede kako sam im naredila. - Da se preodjenu? - Francesko i Đovano neka uzmu haljine dvorana. I vizire. U kraljičinim odajama nastane trka. Dvoranke spremaju pr tljagu, odijevaju se, žure. U dvorištu krcaju napuljski sluge na kola bezbrojne kovčege i škrinje. Prinčevi dvorjani promatraju to s prikrajka. Ne znaju što to znači i hitaju Berislaviću. - što se to desilo s Napuljcima? Zar sele? - Ne znam što da mislim o tome. - Ne govore ni s kim, ne izazivaju nas. Čine se kao da nas i ne vide. Samo nose i ukrcavaju. - Trebalo bi pogledati što to voze. Okrast će čitav dvor - primijeti neki dvoranin. - Nitko da ih ne dira - zapovijedi Berislavić. - Možda baš sve to čine da vas izazovu. Onda dohite izvana drugi i javljaju: - Aragonska rulja tovari pune škrinje. - Napunili su ih našom imovinom, pljačkaši. - Natrpali su u njih blago pokojnog kralja. 295 - Ako tovare, onda je to po odredbi kraljice i nitko ne smije da ih dira - zapovijeda Berislavić. - Princ mi je naredio da nit ko ne dira Napuljce, radili što mu drago. - Kao da se kraljica odlučila da svoje lupeže pošalje k vragu? - Tako se čini. Napuljci su svi opremljeni za put - upozori dvoranin - stolnik, Mirko Mladenčić kraj prozora. Svi potrčaše k njemu. - Uistinu odlaze?

Sa čitavog se dvora okuplja dvoranstvo princa Ivana pa s prozora i trijemova promatra ljubopitno u dvorište što se oko tovara na kolima okupljaju napuljski dvorani. Odjednom krenuše. Najprije natovarena kola, a onda oni. Idu svi redom od dvorskog meštra grofa Enrika, pa do posljednjeg sluge. Ne obaziru se na dvor. Ne oslovljavaju nikoga. Idu kao da su odagnani pa se stide. Na izlazu iz dvora otvore im se velika vrata. Zapovjednik straže zapita: - Kamo to idete? - U Napulj! - odgovori netko između njih. - Sretan vam put - reče zapovjednik, gotovo klikćući od radosti. I tu vijest pošalje zapovjednik odmah u dvor Berislaviću. Preletjela je poput radosnog usklika svim prinčevim odajama. Čitavo dvoranstvo skupilo se da raspravi o tom preradosnom događaju. Nisu smogli riječi kako bi izrazili veselje nad odlaskom omraženih Aragonaca. - Sad smo svoji gospodari. - Kraljica ih je otjerala. - Baš čudno - primijeti Berislavić. - Ne bih nikad ni po mislio da će ikad svoje mile i drage Aragonce maknuti s dvorai - Možda joj je ipak stalo do princa? - Nije joj do princa, nego do sebe. Boji se da je ne izjuri iz dvora i zato mu se ulaguje. - Ja bih je davno preko svih zidina prebacio u Dunav. I ne govori se ni o čemu, nego o selidbi napuljskih dvorana. U Nardelinoj sobi stoje kraljičine dvoranke, odjevene za odlazak. Uzele su duge ogrtače, a glave omotale i pokrile lice crnim korotnim koprenama. Uzbuđene su. Ne znaju kamo će i zašto. 296 ^ ,.,.". "...... Nardela pak u kraljičinoj ložnici odijeva kraljicu u ruho obične dvoranke. Kad je svršila kraljica je opomene: - Pokrij mi bolje lice koprenom. Dvoranka zaogrne kraljicu ogrtačem obične dvoranke, a onda se i sama zamota. Beatrica se zagleda u otvorena vrata gdje joj se pruža vidik na blistave dvorane i sobe u kojima je proživjela devet burnih i sjajnih kraljevskih godina. Nježnim pogledom miluje hladne mramorne stijene, raskošne lustere, umjetničke slike, kipove, teško rezbareno pokućstvo, naslonjače od brokata, grimizne počivaljke, srebrno i zlatno suđe. Sve što joj dohvaća oko cjeliva ljubavlju kojom nikad nikog nije cjelivala. I svemu tome dovikuje: "Do viđenja, ljepoto moja, sjaju moj, raskoši moje. Do viđenja! Vratit ću se k vama, vratit se okrunjena novom krunom, u trijumfu." I onda mahne Nardeli. - Idi naprijed. Neka me dvoranke okruže da se ne istakne moj stas. Nitko ne smije naslutiti da s njima iz dvora izlazi kraljica. Napulj ska ženska povorka stigne do gradskih vrata i zatraži izlaz. - Ostavljamo dvor po kraljičinoj zapovijedi - reče Nardela u ime ostalih. - Staleži se okupili oko njih, noseći fenjere, osvjetljavajući žene pokrivene crnim koprenama. Onda im otvore vrata i puste ih izaći. Iza njih na dvoru provali prava radost. Kad je prošla prva radost zbog odlaska omraženih napuljskih dvorana, ozbiljniji su stali razmišljati: ipak je odviše neobičan nenadani odlazak ljudi iz dvora. Zašto su napustili svoju poziciju? Ne krije li se iza tog odlaska nešto zbog čega se ne bi trebalo radovati? Onda pohite k pažu Stjepku da ih predvede Mladenu Berislaviću. Dvorski meštar udovolji njihovoj želji pa reče pažu: - Idi, Stjepko, gore do Gordane. - Bio sam već popodne u prinčevo ime, ali me nije primila.

- Sad je druga stvar. Samo pokucaj na vrata i reci joj da imaš javiti važnu vijest. A kad te primi, zamoli je u moje ime neka sazna od kraljice zašto su otišli Napuljci i kamo. Paž posluša. Pokucao je na Gordanina vrata. U sobi je tmina. Ipak ulazi i zovne Gordanu. Opetovao je nekoliko puta taj zov, ali je ostalo tiho. Osmjelio se i dopro do spavaće sobe. I tu je pusto. Opet se vrati k Berislaviću i javi mu: - Nema je gore. Ništa se ne miče. Sve je tamno. 297 ... - Onda je sigurno kod kraljice. Moramo, dakle, pričekati dok se ne vrati princ. - Poslije deset sati uvečer pojavi se u dvoru Ivan. U Damiro- voj pratnji odmah se uputi u svoje sobe. Ali ga dočekaju neoče kivane vijesti o odlasku Napuljaca iz dvora. Zatečen neshvatljivim događajem, potpuno je utučen, srvan, osamnaestogodišnje srce ne sluti nikakvu zavjeru, ali je zadobilo udarac. Berislavić nastavlja izvještaj: - Mislim da su otišle gotovo sve žene. Bilo ih je mnogo, naravno, u tmini nisam mogao točno vidjeti ni izbrojiti. Ivan izmijeni s Damirom značajne poglede pitanja na koja nisu našli odgovora. Onda se princ obrati svojem dvorskom meštru: - Je li kraljica večerala u blagovaonici? - Nije, nego u svojim odajama zarana. - Gordana bi vas mogla obavijestiti o odlasku napuljskog dvoranstva. - Stjepko ju je potražio, ali je nije našao u njezinim so bama. - Nije našao ni njezinu dvoranku? - Ne. Paž nije našao nikoga pa se čini da je Gordana dolje uz bolesnu kraljicu. - Nema za mene nikakve poruke od kraljice? - Ne, visosti. - Dobro, pričekajmo do sutra. Nakon Berislavićeva odlaska, Ivan se zagledao u Damira, ne rekavši ništa. U tom pogledu leži nemirno pitanje. Damir se požuri da odgovorom smiri, iako je i sam osjećao uznemirenost. - Gordana je po svoj prilici znala za kraljičinu odluku, a nije smjela javiti. Otuda i njezina šutnja i skrivanje. - Ne shvaćam sve to: Gordana boluje, ne prima mojeg po slanika, a sad je nema u njenoj sobi. Te okolnosti uznemiruju jednako tako Damira, ali on to ne prizna i pokušava umiriti princa: - Sutra će kraljica sve objasniti. - Htio bih da to učini danas, ali sad je ne smijem buditi. Ipak, kako bi bilo da ti Damire odeš dolje i vidiš što je. Svakako budi obziran. Ako kraljica spava, ne buni nikoga. Dok je Damir pošao da izvrši prinčevu želju, ovaj je nemirno šetao odajama sve dok se Damir nije vratio. - U kraljičinu dijelu dvora vlada potpuna tišina. - Onda sam osuđen da čekam do sutra. Bit će to duga noć. Ali sad idi, Damire. Prijatelji se oproste, jednako uznemirena srca, jednako teško očekujući sutrašnji dan. SMRTONOSNA ZAVJERA PROTIV GORDANE S potpunom sviješću zuri Gordana u tminu. Ne zna je li to bio san ili nesvjestica iz koje se probudila. Ali zna da leži na zemlji u mračnom hodniku. Nešto joj neobično hladi noge. Kao da joj počivaju na ledu. što bi to moglo biti? Od čega je to prelazi zima?

Opipa rukama oko sebe. - Voda - usklikne. Noge i rubovi suknje plivaju u vodi. Kako? Zar nije više u podzemnom hodniku dvora? Sjeća se da je negdje na povratku k željeznim vratima sus-tala od slabosti, nesvjestice i klonula na zemlju. Zna pouzdano da nije bilo nikakve vode. Čak je tlo ovdje bilo suho. Ali što je to sad? Sluh joj obuzme naročita pozornost. Nešto šumi iz dubine hodnika što vodi nizbrdo. Kao šum rijeke ili nekog slapa. Ne. Nije to predodžba. Uistinu, šumi voda. I zrak je hladniji nego prije. Treba izvidjeti. Posiže u njedra. Izvadi svijeću i paljivo. Digne goruću svijeću iznad glave da može bolje razabrati okolinu. Zrake svjetlosti prodru kroz tamu i jedva nekoliko stopa daljine razotkrivaju debele zidine hodnika. Da, još se uvijek nalazi tu gdje je klonula od slabosti. Onda svijeću prinese k zemlji. Svjetlost zaigra na mrtvoj crnoj vodi. Preplašena, naglo se digne. Malo zatetura, ali se održi poduprta o zid. Zuri u donji dio hodnika bez izlaza, odanle dolazi voda, šumi i odražava se u blijedoj svjetlosti voštanice. Odanle dolazi šum od neke bujice, provala vode, što li? Sluša, promatra kako voda raste i sve više zaprema suho tlo hodnika. Razmišlja, proviđa, shvaća. Odnekle prodire voda u mračnu grobnicu. To može biti samo Dunav. Spoznaja nove opasnosti razbudi joj mlohave misli. Slabo tijelo prima snagu od jakog duha. Povuče se natrag. Instinkt samoodržanja goni je naprijed. Tmina njezine apatije zaiskri poput žižka njene svijeće. I traži mogućnost spasenja. Pohiti u gornji dio hodnika, slušajući šum što navješćuje sigurnu smrt. Voda ide za njom kao neman da je proguta. Osjeća je iza sebe, čuje i zna odakle polazi za njom. Gdje će je i kad dostići? Kad se uspne do onih željeznih vrata, voda će sve više rasti i rasti do nje, preko nje, sve do grla, navrh glave. Ona će plivati, uzdići se sve do stropa. A onda? Gore više nema zraka, daha i svršeno je. U tim mislima pohiti do željeznih vrata. Iznova započne udarati. Ali niko ne čuje udarce. IH su slabi, jedva čujni. Zar je u rukama utrnula snaga? Što sada? Ne. Valja se boriti. Tražiti do posljednjeg časa. Vodi je snaga misli. Vraća se opet dolje, osvjetljuje stijene, istražuje strop hodnika. Nije svuda jednako nizak. Odjednom se diže u visinu. Zašto to? Mora da je neki razlog. Polagano silazi, promatrajući povišeni strop. Tu bi između površine vode i stropa imala prostora da se održi nad vodom. Ali dokle bi to trajalo? Svejedno. Ne miče se s tog mjesta, neprestano osvjetljuje strop. Traži nešto svim nagonom žeđi života. A voda dolazi sve bliže. To razabire po šumu što u gluhoj tišini odjekuje poput oluje. Počinje istraživati zidine i slijeva i zdesna. Već je dva puta prošla ovim hodnikom, žureći se, a nijednom nije opazila povišenje toga stropa. Sad u času tolike opasnosti baš to pobuđuje svu njezinu pozornost. Ogledava stijenu slijeva, pa zdesna, na svakom koraku. Osvjetljuje stopu po stopu. Ukočeni pogled i drhtave ruke klize mokrim zidinama. Traže sve strasnije. Prostor između života i smrti, između vode i nje, sve je manji, a sve jača snaga borbe za život. Smrt je zapretala sve putove, zavalila sve prolaze, zasipala sve uzmake, a još uvijek tinja u njenoj duši izdržljivost.

Smrt je hvata ledenom rukom. Ona se otimlje. U bespomoćnosti tu je snaga duha što ne napušta borbu do posljednjeg daha. Neka. Doći će voda, napuniti hodnik, a ona će se održati nad njom gore. Još pravda živi. Još ona vidi, makar i svezanih očiju kroz te debele i neprodorne zidine. Pouzdaje se u nju. Ustrajnost je ne ostavlja, makar joj se tresu ruke i drhti srce od šuma vode. ^ Grčevito drži svijeću ljevicom i prinosi je k stijenama dok desnicom traži, tapkajući odozgo prema dolje, u nadi da će naći nekakvu mogućnost, uhvatiti se nečega, kakve udubine, krhotine u zidu, uspeti se kad se do nje dovalja bujica. Traži, a mašta joj stvara velike udubine u stijenama širom otvorene kroz koje blista danja svjetlost. Mašta joj otvara putove kojih nema, a ruke tapkaju. Krikne. Odjek vlastitog krika prene je, dozove svijest, okupi misli. Zahvaća je nešto kao vojnika u posljednjem času posljednje navale da umre ili pobijedi. Ruka joj leži na nečemu što je izazvalo njezin krik. Nastoji mirno prosuditi da se ne vara. Da nije to predodžba? Da, to je uistinu tako kako joj donosi svijest dodir njene ruke. I prinese svijeću k izbočini zida. Dugo gleda dok konačno ne osjeti da to nije mašta. To je stepenica. Jedva toliko široka da na nju stupi jedna noga. Od tog otkrića zaljulja se pod njom tlo. Prislonjena čeka da je mine napad vrtoglavice. I onda mirno i hladno gleda stepenicu. A što je gore? Ima li još što iznad nje? Ima. Druga. I digne svijeću. Gore je i treća. Niz malih uskih stepenica uzidanih u stijenu. Dižu se okomito u kutu izbočene stijene. Valja biti jak i čvrst da se mogne uspeti gore bez omaglice. Hoće i mora biti mirna. Smiruje se, dočaravajući izlaz iz hodnika. To joj daje novu snagu. Onda se odluči. Uspne se na prvu stubu i uhvati se za gornju. Nekoliko okomitih stuba. Onda se odjednom spuštaju položeno gore pod svod u neku tamu. Ljevicom drži svijeću, desnicom se penje, a pod njom dolje šumi voda i raste kao da izvire iz zemlje. Dugo traje uspon. Oprez je zadržava. I nađe se pred širokim otvorom. Tu sjedne. Odmara se, promatra tminu i sluša kako voda udara o stijene hodnika. Pogleda oko sebe pa se digne. Pod je popločen. Uhvati je radost pa ubrza korake. Ponovo se nađe pred stepenicama. Ali ove su široke i njima se lako uspinje. Pri svakom se koraku bori sa slabošću. Osjeća kako tjelesna od časa do časa gine. Ali duh je dobar, uzdržljiv, tvrdokoran, nepopustljiv, nepobjediv. Pred njom se otvara široki valoviti ulaz. I prijeđe prag. Zidovi se proširuju, strop se spušta valovito. Od svega toga raste nada. Kamo je to unišla? Razgledava četverokutnu prostoriju. Izgleda kao neka tajnovita odaja, ali bez prozora i svjetla. Zapaža neke škrinje, okovane željezom. Daljnje zapažanje ponovo zaustavlja omaglica. Na oči joj pada mrak, ali se drži i bori. Onda klone na koljeno, čvrsto drži svijeću, uspravlja glavu. Misli. Svijeća je sve manja. Mora saznati gdje se to nalazi i dati znak onima u dvoru. Razabire da se nalazi negdje gore, bliže ljudima. Ali gdje? To valja istražiti. Najprije će smjestiti svijeću. Na-kapa na kamen vreli vosak i zatakne voštanicu. Hoće da se digne. Vjeđe joj se spuštaju. S mukom ih otvara. Sad ne smije klonuti kad se već nalazi izvan dohvata vodene smrti. "._*, "^.

Uhvate se u borbu volja i klonuće, snaga duha i slabost tijela predana umiranju od gladi. Prkosi i hrani tijelo posljednjim iskrama duhovnih sila. Otvori oči. Dugo promatra nešto tamno pred sobom, vrlo tamno. Zid nije. Što je dakle? Ormar? Plamen svijeće sjevne kao neka velika svjetlost, kao sunce, i opet ugasne. Nesvjestica je obori na pod. Ne miče se. Rub njezina odijela složio se uz posljednji komadić svijeće koja je dogorijevala. žižak polako plamti, približava se tkanini, silazi sve bliže i zahvati. Plamičak svijeće polagano se stapa s rubom Gordaninih haljina. BOLNO RAZOČARANJE Sutradan, vrlo rano, stigne Damir u dvor i nađe princa već budna. Obojica su izmučeni, neispavani. Ni jedan ne govori ništa, a obojica teško iščekuju riječi. Ivan šuti od straha pred nekom neizvjesnom nesrećom, a Damir od strepnje da princ ne bi opazio brigu što mu svu noć nije dalo mirno spavati. Napokon Ivan reče: - Je li što isporučila moja majka? - Odviše sam rano otišao, a da bih s njom govorio. Ali znam da će doći pred doručak da posjeti Gordanu. - I tako će se napokon riješiti zašto ona ne izlazi i ne daje od sebe glasa već toliko dana. - I kraljica će se očito danas pojaviti - reče Damir kako bi skrenuo razgovor od Gordane. Boji se i spomenuti njezino ime. Ove noći njegovo je srce opet uzdrhtalo. Kao da se probudilo od prelijepog sna mirovanja kojim se toliko oduševljavao prije nekoliko dana kad je govorio svojoj majci. Noćas se budio svakog časa. Prisnilo mu se da ga netko zove u pomoć. Prenuo se i opet nije mogao usnuti. I stao je razmišljati o razgovorima s princem. Ispitivao je njegov nemir, potište-nost, strah pred nekom nesrećom što se približava i tumačio sve to tjeskobom svoga srca. Dok je tako ispitivao uzroke Ivanova neraspoloženja, pronašao je uzrok vlastitoj strepnji. Zna zbog čega, ali taji sam sebi. To ga zastraši. Gotovo se ne usuđuje pogledati u vlastitu dušu da tamo ne nađe ljubav neugašenu, netaknutu, samo prividno usnuiu. I sad, kad je princ spomenuo njezino ime, osjetio je udarac u srcu, burno kucanje, stezanje i želju da pobjegne, da nestane i ne mora s princem govoriti o Gordani. A ovaj raspreda razgovor: - Čitavu mi se noć činilo da ovim dvorom odzvanja nečiji zov. Tako muklo kao da dolazi izdaleka. Kao da me zove ona. Znam, sve su to predodžbe nemirne duše, a ipak se ne mogu oteti njihovu utjecaju. - Možda bi te razonodilo da malo izađeš - predloži Damir. - Nemam volje nizašto. Sjedio bih i zurio preda se. Kao da stalno nešto čekam. - Dočekat ćeš kad stigne tvoja uzvišena majka. Pozvali su ih na zajutrak. U maloj prinčevoj blagovaonici posluže ih sluge jelom. Nije im išlo u slast. Ni razgovor se nije razvijao. Jedva su što progovorili. Onda su se vratili u knjižnicu, prekapali po knjigama, poveli riječ o kojem piscu, a misli su im bile daleko. Obojica su oživjeli kad se pojavio dvorski meštar Berislavić. - Kraljica se digla? - upita Ivan, a zapravo je mislio na Gordanu. - U čitavom dijelu dvora njezinog veličanstva ništa se ne miče. To je razumljivo, kad su dvorani otišli. - A Gordana je kod kraljice? - Ne znam, visosti, još se nije pokazala. Ali u dvor je stigao napuljski poslanik pa moli da ga primite. - Dakako, odmah ga uvedite.

Dolazak napuljskog poslanika ovaj ga čas obraduje. Čekao je nestrpljivo dok je Ranzano ulazio u sobu. S* maskom podatnosti stupi on pred Ivana. Smjerno se pokloni i pozdravi Damira. - Molim sjednite, prečasni - ponudi mu princ, jedva čeka jući da razjasni uzrok svojeg posjeta. - Vaša visosti, nosim od njezinog veličanstva majčinske pozdrave. - Zahvaljujem dragoj kraljici. Je li se već oporavila? - Još uvijek nosi posljedice nemilih sablazni što su ih izaz vali sukobi dvorana. - Savladat ćemo to zajednički - naglasi princ. - Nemoguće je to, visosti. Stara mržnja dvorana ne da se suspregnuti. A mi smo uoči izbora. Njezino veličanstvo nije moglo spasiti svoj i vaš mir drukčije nego da napuljske dvorane makne ispod ovog krova. - To je prevelika žrtva. Njezino veličanstvo ne može biti bez svojih dvorana. Oni poznaju sve njezine želje i potrebe. Ranzano hitro uskoči: - Da, visosti, kraljičina bi udobnost teško stradala kad bi sada uzimala novo dvoranstvo. I baš zato je odlučila da iznajmi jednu palaču u gradu i tamo se nastani. .-..J Princ se usplahiri i povisi glas: - Kraljica ne ide iz dvora? Nikad to neću dopustiti. Zar zbog nedostojnih kavga naših dvorana? Kako je njezino veličan stvo moglo i zamisliti da bih na to pristao. Prije ću maknuti s dvora i jedne i druge dvorane. Naći ću sredstva da ih prisilim na mir i red. Kako je kraljica mogla i pomisliti da se udalji iz svojih kraljevskih odaja gdje je provodila dane za života mojeg oca. Duh pokojnika ne bi mi nikad oprostio. I ja bih se sam sebe zastidio. - Da visosti, ali... Ivan mu ne da govoriti: - Ne, prečasni, smjesta ću izdati najstrože odredbe. Kakav bih bio sin svojeg oca, kad bih njezinom veličanstvu dopustio da ode. Sav se zarumenio od ogorčenja i uhvati srebrno zvonce. Promatrajući njegovo uzbuđenje, Ranzano uzdahne: "Zašto je kraljica ovo iskreno čeljade zamijenila s dvosmislenim Filipcem!" Istodobno Ranzano digne ruku da spriječi Ivana na zvonjenju. - Visosti, zar ne znate što se zbilo na dvoru - Sto se zbilo? - Zar vašoj visosti nije poznato da se kraljica udaljila. - Kraljica se udaljila? Ne razumijem. - Udaljila se iz dvora. - Kada? - zapanjeno upita princ. - Jučer navečer zajedno sa svojim dvorankama. Ovaj odgovor zaprepasti princa i Damira. Prinčeva povjerljiva duša je smućena, zaskočena, ožalošćena. U Damirovoj duši bude se sumnje. Ivan ne može da progovori riječi. Ustaje i pristupa bliže. Ranzano se čudi: - Zar visost nisu o tom obavijestili? - Nitko ni riječi. Nitko ništa nije znao. - Možda kraljicu nisu prepoznali kad je otišla s dvoranka ma. Bilo je kasno uvečer. - Ivan je žalostan, razočaran. - Dok sam ja bio kod majke? - Da. Kraljica je u to vrijeme otišla, tako je odlučila riješiti sukobe.

- Vrlo sam nesretan što mi njeno veličanstvo nije priopćilo svoju odluku. - To sam i ja savjetovao kraljici, ali ona je odbila moj pri jedlog, bojeći se da bi je vaša visost odvratila. Ne bi mogla odo ljeti vašoj želji, a kraljica tvrdi da je to jedini način kako da se uzdrži ljubav i sklad između nje i vaše visosti. - Kako? Zar dvorani da utječu na naše odnose? - Jučer su vaši dvorani uskratili kraljici da primi egerskog biskupa i neke velikaše s kojima je njezino veličanstvo željelo raspravljati u korist vašega izbora. - Moji dvorani? - usklikne Ivan i žestoko pozvoni, sav cr ven od gnjeva. - Ako su to učinili, teško ću ih kazniti. Njezino veličanstvo neka se vrati. Sve ću popraviti. - Već se uselilo u iznajmljenu palaču. Tamo će raditi svom dušom za vašu visost, posve slobodna, primat će koga hoće i daleko od nemira koji joj uzrokuje mržnja naših dvorana. Kad je na prinčevu zvonjavu unišao paž, zapovijedi da pozove Berislavića. A dotle je neprestano opetovao svoju želju da se kraljica vrati. Čim se pojavi dvorski meštar, žestokim glasom ispita ga o događaju s egerskim biskupom. - Istina je, visosti - prizna on - u provali strastvenih sukoba, naši su se dvorani zaboravili i uskratili biskupu i njegovoj pratnji posjet kraljici. - Taj nedostojni postupak kaznit ću po zasluzi - ljutito će princ. - Istražite tko je to učinio i javite mi. Dvorski meštar se udalji, a Ranzano nastavi: - Njezino bi veličanstvo ionako poslije izbora ostavilo dvor da se povuče u samostan, ovako je to učinila samo nekoliko dana prije. - Ne prečasni gospodine. Kraljica će ostati na svojem mjes tu što joj ga je namro moj otac. Uvjeren sam da se neće oglušiti mojoj molbi. "Da se barem nije oglušila mojem savjetu!" - pomisli Ranzano, promatrajući prinčev pogled pun istinskog osjećaja. - Duboko me boli kraljičin korak, prečasni, i zato ću sam poći k njoj. - Još uvijek ne može primati. Leži u postelji i još će nekoli ko dana biti prisiljena mirovati. Molim, dakle, vašu visost da odgodi posjet. - Doista sam duboko ožalošćen - primijeti Ivan sniženim glasom. Neki osjećaj nesigurnosti smuti mu dušu. Daleka, nejasna maglena slutnja polako se uvlači u nju. I obori glavu. Ranzano ga promatra i odgovara: - Vjerujem vašoj visosti. I moram iskreno priznati da nisam odobravao ovu kraljičinu odluku i otvoreno sam joj saopćio. Ali vi znate: kad ona nešto odluči, uzalud bi je bilo odvraćati. U prvom času osjetio je Ivan teško razočaranje i bol. Progovorio je glas srca. Ali odmah zatim započne raditi njegov mozak. I zagledavši se u poslanika, naglasi: - Nije li veličanstveno promislio što će na to reći vijeće, staleži, svi koji nas okružuju? Ne čini li se da se kraljica na mene ljuti? Ili kao da smo raskinuli dobre odnose? - Visosti, kako možete pomisliti. - Još više: nemam li možda pravo smatrati da mi kraljica uskraćuje sklonost? - ->n r.nrH>"9 TTT - Nikako, visosti. Naprotiv, kraljica vam poručuje: ostaje

vjerna svojoj zakletvi vašem ocu za njegova života i nad mrtvim tijelom. - Ne sumnjam da bi ona krenula vjerom prisegi, ali njezin korak krnji moje nade i ljubav koju mu je poklanjala i koju ja tako iskreno uzvraćam. "0, Beatrice! Nećeš li požaliti što napuštaš ovog mladića" - uzdiše poslanik, a glasno ga uvjerava: - Vaša visost i danas posjeduje čitavo kraljičino srce. Nitko i ništa ne može vam ga oteti. Njezino veličanstvo ostat će do iz bora izvan dvora, a onda ću sam nastojati da opet uđe pod ovaj krov. A sad, pošto sam izvršio svoju dužnost, neka mi je dopuš teno da isporučim kraljici vaše poruke. - Recite joj da sam neizmjerno žalostan zbog njenog odlaska i molim neka me udostoji izvijestiti o svojem zdravlju. Poslat ću Damira svakog dana Gordani da ga obavijesti o kraljici. Ranzano se tobože začudi pa se zagleda u Damira: - Kako? Zar vaša gospođa nije u vašoj kući? - U mojoj? Kako bi bila u mojoj kući kad je u službi kra ljice? - Ne. Gordana nije uz njezino veličanstvo. - Pa to je nemoguće - upadne Damir i pogleda princa. - Uvjeravam vas, gospodine Damire. Gordana se jučer op rostila s kraljicom i zamolila da joj dopusti nekoliko dana odmora u kući svojeg supruga. Prijatelji se gledaju zapanjeno, a Damir odvrati poslaniku: - Ona nije stigla k meni ni k mojoj majci. Ranzano zabrinuto zaklima glavom. - Da se opet nije dala od nekog namamiti kao ono od Ro- berta? - Molim vas, gospodine poslanice, kažete da je jučer zatra žila od kraljice dozvolu da ide kući? - Jest, gospodine Damire, jučer. A njezina dvoranka mi je isporučila da Gordana nije zdrava i ne može primiti nikoga. Tu se nešto ne slaže. Napuljski poslanik hini još veću zabrinutost. - Baš to sluti na zlo. Kako vidite, zavarala je i vas, samo da nesmetano može otići iz dvora i da je ne tražite. Opet se negdje dala na izborne rasprave. O tom nema sumnje. Savjetovao bih vam, gospodine Damire, ne dopuštajte toliko svojoj ženi. Odviše je lijepa, a da bi se smjela kretati bez vaše pratnje. Vidite, kralji ci je rekla da ide kući, a vama da je bolesna. - Ne razumijem to, ne shvaćam. - Možda je nađete kod kuće - utješljivo će Ranzano. - Njezino veličanstvo, ne znajući ništa o tome, zamolilo me da vam isporučim neka se Gordana što prije vrati. Upravo ne može biti bez nje. Ranzano ustane da se oprosti. Ivan ga nije zadržavao, jedva čekajući da ostane sam sa svojim prijateljem. I princ i Damir zaboravili su kraljičin odlazak iz dvora. Obojici je ovog časa na umu samo Gordana. - što je to? - nemirno će Ivan. - Gordana opet odlazi, a da ne kaže nikome ni riječi? - Kamo je mogla otići? - pita Damir, prikrivajući drhtanje. - Možda je ipak stigla k mojoj majci? Ti si otišao rano. - Da nije možda otišla k Beči? - I to je moguće. Ovo posljednje ispuni ih nadom. Damir potrči niza stube, baci se na konja, pa izjaše iz dvora. Njegovo kratkotrajno izbivanje pričinilo se Ivanu beskrajnim. Neprestano je gledao u dvorište čekajući povratak svojeg druga. Kad ga je spazio kako jaše u dvor i silazi s konja, uputio se k vratima.

Damir uđe i najavi: - Nigdje se nije pojavila. Ni kod moje majke ni kod Beči. Nitko je nije vidio. - Kad je otišla? I s kim? U čijoj pratnji? Odmah su pozvali Berislavića. Princ mu naloži da ispita straže i paževe kako je i kada Gordana izašla iz dvora. Dvorski meštar donese vijesti: - Nitko nije vidio izići iz dvora plemenitu gospođu. Ni jučer ni danas. Ni ovih dana. - Berislaviću, to nije moguće - usklikne Ivan. - Od kralji ce je zatražila dozvolu da ide. - Onda je izašla s kraljičinim dvorankama. Sve su nosile crna odijela pa je nismo prepoznali. - Ni kraljicu nisu prepoznali, dakle, razumljivo je - doda Ivan. I sad obavijesti Berislavića o Beatričinu odlasku. Ovaj sluša zapanjen i nakon male šutnje primijeti: - Ako je kraljica izašla neopaženo, onda je s njom doista i plemenita gospođa Gordana. - Zašto bi je kraljica krila? - upadne Damir. Stoje pred teškom, nerazrješivom zagonetkom. Raspravljaju, obnavljaju razloge, pitanja i odgovore i ne na laze nikakva putokaza objašnjenju. Naposljetku se Berislavić povuče, a princ i Damir ostadoše sami da ponavljaju što su već toliko puta raspravili. Ne mogu nikako naći pravac kojim bi pošli za Gordanom. Sve ih više obuzima uvjerenje da je kraljica sakriva zbog neke nepoznate stvari. Ta faza raspravljanja dovodi ih opet kraljici. Tu se obojica zaustave. Ivan s nekim razočaranjem, a Damir sa sumnjom. I odmah to istakne: - Kraljičin korak probuđuje neprijatne osjećaje. Čovjek bi gotovo rekao: sumnje. Ivan se naglo okrene k svojem drugu. - Ovo je oštra riječ, Damire. - Nisi li sam pitao napuljskog poslanika, ne znači li kralji čin odlazak uskratu sklonosti koju ti je dosad poklanjala? - Nešto me onog časa uhvatilo. Logično razmišljajući o tom, morao bih zaključiti dvoje: ili je kraljica uistinu htjela da ovako riješi sablazni koje su izazvali njeni dvorani, ili mi zbog nečega kani uskratiti svoju sklonost? - Gordana nije bila bolesna, ali je bolesna kad želim da je posjetim i zamolim neka se vrati. I zaista je otišla kriomice. Ka ko bi mogla izaći, a da je ne vide? Znači da se preodjenula. Nakon tih razmatranja princ se obraća Damini. - Kraljičin odlazak iz dvora čini mi se zapravo bijeg. Ali u koju svrhu? - Što hoćeš time da kažeš? - Ništa drugo nego konstatiram da je otišla gotovo kriomi ce. Odluku je morala stvoriti već prije. U svemu se sa mnom savjetovala. Zašto je, dakle, šutjela o toj svojoj nakani? Nije jed nostavna šetnja ostaviti dvor i preseliti se u grad. Ona kraljica. Reci mi: što misliš o tome? - Reći ću ti iskreno što mislim: kraljičin odlazak smatram ili dobrom taktikom ili izdajstvom prema tebi. - Izdajstvo je strahovita objeda, Damire. - Kad bi Gordana bila s njom, ne bi stvar tako izgledala: Naprotiv, morao bih pretpostaviti da su se dogovorile otići samo zato da ljudi ne bi imali prilike stvarati sumnje o tvojim odnosi ma i nakanama prema Gordani. - Nitko ne može slutiti što ja nosim u srcu. - Ne varaj se. Ne znaš sakriti svoje osjećaje. Možda je kra ljica otišla s Gordanom da spriječi govorkanje kako nećeš uzeti

milansku princezu, a sam znaš da bi to loše utjecalo na tvoj iz bor. - Izbor, vječno moj izbor. Svi se brinete za moj izbor, a nit ko za mene. Ni kraljica ni Gordana nemaju prava da me razapi- nju na križ. Nekoliko je puta pošao po sobi i opet se okrenuo k drugu: - Kako bi bilo da odeš k Beatrici i tražiš razjašnjenje o Gordani? Pozovi se na pravo muža koji želi znati što je s njego vom ženom. Ako su doista izašle iz dvora s molitvom koji si malo prije razložio, tebi će sve razjasniti. - Pokušat ću i to. Gdje se nalazi Beatrica? - Nisam ni pitao Ranzana. Toliko me iznenadio njen odla zak da nisam o tom ni mislio. Pozvat ćemo Berislavića neka od mah izvidi gdje se nalazi kraljica. Ponovo se pojavi dvorski meštar. - Pošaljite pouzdanu osobu da se raspita u kojoj se palači smjestilo njezino veličanstvo. - Visosti, to već zna čitav grad. - Već je svima poznato da je kraljica otišla? - Na žalost, visosti. - Gdje se nastanila? - U palači egerskog biskupa. Ta vijest udari princa i Damira kao grom. Potvrđivala je sve malo prije izražene sumnje i objede. Damir zaboravi prinčevu prisutnost i usklikne: - U kući prinčeva neprijatelja? šta kažete na to, Berislav- ću? - Ono što sam uvijek govorio. - što ste govorili? - upita princ svojeg dvorskog meštra. - Visosti, još u Beču i davno prije, uvijek sam sumnjao na kraljičinu istinsku sklonost prema vama. - Zabranjujem vam da ovako okrivljujete kraljicu. - Neka me onda vaša visost ne pita, jer sam vazda okri vljavao kao i svi naši dvorani. - I zato ste skrivili da je napustila dvor. Berislavić i Damir izmijeniše poglede. Onda se dvorski meštar nakloni i udalji. - Krivo činiš Berislaviću - ukori Damir princa. - Nemojte, ljudi, to bi bila katastrofa moje duše, moje vje re. Ona je prisegla mom ocu za života da će mi biti majka. Pri- segla je nad njegovim mrtvim tijelom, prisegla pred svima. Na mrtvo tijelo ne polaže se kriva prisega. - Da, priznajem. Tvoje se pretpostavke ispravne. Ne da se zamisliti da je nad pokojnim kraljem pala kriva prisega. - Eto, vidiš, na nama je da razjasnimo zagonetku kojom je prikriven odlazak kraljice iz dvora. A da se riješi sumnja koja prividno leži nad njom, idi odmah kraljici i zatraži razjašnjenje o Gordaninu boravku. Damir se požuri da izvrši Ivanovu želju, a on se zatvori u knjižnicu. Prije nego što se nadao, Damir se opet pojavi u njegovoj knjižnici. Brzi povratak načas ga ispuni nadom. - Kraljica me nije primila. Enriko mi saopći da je bolesna, a Gordana se ne nalazi kod nje već nekoliko dana. Tako su mi odgovorili i sluge, prije nego što sam se najavio. - To je prava strahota. U dvoru je nema - ni u kraljice. A nitko je nije vidio izaći iz dvora. - Ipak je morala izaći. - Kako? - Očito se opet preodjenula u dvorana i tako sakrila od lazak.

- Uvjeren sam da su razlozi zbog kojih su ostavile dvor sas vim različni - melankolično veli princ. - - Sad je već ustanovljeno: kraljica i Gordana otišle su sva ka za sebe sa svojim motivom. A da je bilo i sporazumno, svejed no. Gordana nije mogla ostaviti dvor s drugom namjerom nego da učini kakvo dobro. Rješenje zagonetke stajat će nas mnogo tonika. Sad još više osjećaju da su nemoćni da pronađu razrješenje. Neprestano obnavljaju ista pitanja, s istim odgovorima. Beskonačno raščinjaju jedne te iste činjenice, ali ne pronalaze zaključke. U njihova srca ulazi nejasan strah da se tu krije pogibelj. Ali nijedan od njih ne usuđuje se to spomenuti. U njihovoj duši instinktivno se pojavi zabrinutost. Ta briga spriječila je princa da se zanima za državničke poslove. Zato naloži da dozovu Bakača. Kad je ušao, već je princ razabrao u njegovu licu da zna za kraljičin odlazak. Ipak Bakač ne reče ništa, već se samo pokloni. - Htio bih čuti, prečasni gospodine, vaše mnjenje o nasta- lim događajima. Molim vas recite mi: što mislite o tome? Bakač samilosno promatra princa Ivana. "Jadni mladiću kad bi znao biti zahvalan, sad bih ti sve razotkrio. Tvoja kruna je u ruci tvoje darežljivosti. Čini se da nemaš ruke." Dok tako razmišlja, šuti, a princ se zavezao u tmurne misli. Bakač ga prene: - Sa svih strana dolaze staleži na izbor. Već je pola Budi- ma napučeno, a Petar Gereb pošao je u susret svojim prijatelji ma iz gornje Ugarske. Mislio sam, visosti, da je to u sporazumu s vama. - Nakon onog nesporazuma u vijeću nisam ga vidio, makar ga svakog dana čekam da se izjasni o mojoj bojnoj osnovi. - Predložit ću da čitavo vijeće zamoli kraljicu neka se vra ti. Kad je Bakač htio otići, Ivan ga opet zadrži. - Prečasni gospodine, pozivam vas kao prijatelja mojeg oca i molim da mi kažete istinu. - Istinitost i ja vazda smo u službi vaše visosti. - Onda mi recite: ima li u kraljičinu odlasku, a sada i u ne nadanom putu Petra Gereba, možda i u otporu vijeća da pustim na slobodu Varadija, ima li tu možda kakav znak nezadovolj stva prema meni? Ili možda kasnije što su se odlučili da mene pre dlože za izbor na prijestolje? - Do ovog časa nisam opazio ništa što bi mi moglo dati po voda da nađem kakav znak nezadovoljstva prema vama. Uvjera vam vas: čim mi odnekle bljesne najmanji tračak kakve spletke ili nezadovoljstva prema vama, pojavit ću se pred vama i razot kriti svaki pokušaj protiv vas. "Sad imaš, eto, prigode da kupiš urotu koju bih ti mogao otkriti." Tu misao prenosi Bakač svojim prodirljivim pogledom u prinčevu dušu. Očito nije našla puta. Mladić zakima glavom: - Ne, niste me dobro razumjeli, prečasni. Htio sam vas sa mo upozoriti da o tom razmišljate pa da mi kažete svoje mnije nje. Znam, vrlo sam mlad, spletkama ne vidim površinu, kamoli da im zavirim na dno. Otuda moje pitanje stavljeno vama, mojem najbližem prijatelju. - Jest, to ste dobro rekli, najbliži sam vašoj visosti i želim to ostati do smrti. "Ali kako to kaniš zaslužiti?" - misli u sebi Bakač, a princ - Iskreno prijateljstvo može se naplatiti samo iskrenošću i odanošću, a duša mi je puna toga.

"A moja mošnja još uvijek prazna. Ni obećanja ni plaće" - mrmlja Bakač za sebe. - "što li je to humanistička nauka učinila od sina kralja Matije! Mogao bi biti sjajan kad bi znao da vladari ne stječu prijestolje riječima." Čim je Bakač sišao u kraljevski ured, smjesta pozove Belu Ferencija pa mu naloži: - Simono neka pošalje glasnike svim članovima vijeća i sa zove ih za sutra popodne. - Kako? Bez kraljice će se vijećati? Ona je bolesna. - Princ kani predložiti vijeću neka ono zamoli kraljicu da se vrati. - što mislite vi, ujače, o svemu tome? - Mislim da je stvar opasna za princa. - Opaža li on tu opasnost? - Njegovo opažanje nije nikakvo. U mojoj su ruci dva vla dara: Vladislav, i princ Ivan. Mogu da jednog svrgnem, a drugog postavim. Ako princu otkrijem urotu, Vladislav je pao. Ako za sutim princu, Vladislav može zavladati, a princ pasti. - Vi ipak šutite, ujače? - šutim jer ako se sada ne uspnem do blaga i časti, nikad mi više to neće uspjeti. Moja je šutnja lančani most po kojem že lim doći do vlasti. Još samo koji dan i vojvoda Iločki bit će u Bu- dimu. - I onda ćete se tek odlučiti na koju ćete stranu? - Vojvoda Iločki ima odlučiti. Ako mi pruži nedvoumno jam stvo čestite nagrade, otkrit ću mu urotu. - A nije li vam Filipec rekao zašto je kraljica otišla? - Kaže da je otišla jer pristaje uz urotnike. - A što je s vašom saveznicom Gordanom? - Berislavić mi je rekao da je ostavila dvor. - S kraljicom u palaču egerskog biskupa? - To još ne dokazuje ništa. Gordana je lukava i tko zna nije li otišla s kraljicom samo zato da istraži sve tajne. Bakač uzme klobuk pa ostavi dvor u pratnji svojeg nećaka. STARI RADULO Stari kraljev pouzdanik Radulo živi u jednom kutu dvora gotovo zaboravljen. Srvala ga bolest od žalosti za kraljem. Dugo godina poživio je uz vladara. Bio mu je sluga i pouzdanik. Dvorio ga u ložnici, a isto je tako dobio vlast da zapovijeda u njegovim radnim sobama, obavlja službu nadglednika ureda u kojem su bile usredotočene sve kraljeve tajne. Njemu je u najslabijim časovima povjeravao najtajnije misli i boli svojeg života. Radulo je znao sve što je kralj tajio svima. I posljednje časove života proveo je kralj s njim. Nenadana bolest i smrt potpuno su srvali vjernog starca. Više nije mogao voditi poslove u kraljevskim uredima i zato je Beri-slavić predložio princu da na njegovo mjesto postavi mladog zamjenika Hrvata Simona. Radulo se već pridigao od bolesti i živi samo od uspomena na prošlost i svojeg gospodara. U vrtlogu priprava za izbor svi su ga zaboravili. Samo njegov nasljednik Simono dolazio bi k njemu i tužio mu se na neobičnu pojavu koju je primijetio u kraljevskom uredu. Izjadao mu svoje opažanje da mramorne gavrane pokojnog kralja neka nevidljiva ruka okreće na zapad. Simonova mržnja stvorila je uvjerenje da su to učinili Na-puljci. Međutim, drugog popodneva za kraljičina odlaska Simono utrči u Radulovu sobu: - Ne, nisu to Napuljci. Jučer su otišli, a danas se dogodilo isto. Čujete li to, Radulo. što da radim? Starac je dugo razmišljao. Onda reče: - Hajde da sam vidim kako to izgleda. Ali pazi: neka nitko

ne bude prisutan. čim su Bakač i Ferenci otišli, Simono povede Radula u kraljevske urede. Gotovo je zaplakao, ugledavši odaje u kojima je uz svojeg vladara proživio toliko godina. I pošli su iz odaje u kojima rade kopisti i uđoše u sobe državnika. - Evo, vidite - reče Simono i pokaže na crnog gavrana. - Obrnut je. - Uistinu je tako - šapće Radulo. - Gledajte, i onaj tamo u Filipčevoj odaji. Dugo promatra starac mramorne ptice. Onda zalomi rukama. - Obrni ih hitro, hitro Simono. Duh pokojnog kralja svisnut će kad to vidi. Kako je pokojnik vikao kad bi gavran samo malo bio pomaknut prema zapadu. Odmah je mislio da prijestolju pri jeti pogibelj. Okreni ih, Simono. Mladi dvoranin pohiti da izvrši starčevu želju. Onda se opet vrati. - Uzalud se mučim da otkrijem lupeža koji mi priprema tu psinu. Jučer su Napuljci otišli, a danas su opet svi gavrani okrenuti prema zapadu. - Da, Napuljci nisu - zamišljeno će starac - a samo oni že le da zapadne vlast Hunjadija u ovom kraljevstvu. - U srcu mi nešto veli: okrenuti gavrani znače izdajstvo, crno vjerolomstvo princu. Samo izdajnička ruka može okretati gavrane. - Pa dobro. Vi mislite da je to učinio prinčev izdajnik. Ka ko bi mogao ući u ove urede? Starac se okrene i pogleda na stolove. - Ako sjedi među njegovim prijateljima? Simono nestrpljivo promatra Radula koji se okreće kao da nešto traži: - Uhvatit ćemo izdajnika. - Samo to želim. Dakle, kako? - Sasvim jednostavno. Gledat ćeš iz prikrajka tko što radi u ovim odajama i čuti što tko govori, a nitko neće ni slutiti da ih gledaš i slušaš. - Kako? Otkuda? - Najprije zaključaj vrata predsoblja. Nitko ne smije unići. Simono izvrši Radulovu zapovijed. Pošto je zaključao, opet pristupi k starcu, a on će vrlo ozbiljno: - Pazi, Simono! Otkrivam ti tajnu koju znam samo ja. Mo ram to učiniti da od princa odvratim pogibelj. Ali znaj: ovo je tajna pokojnog kralja i nikome je ne kazuj. - Možda je zna i princ, ali on neka ništa ne sluti. - Sve će biti kako kažete. Starac uzme Simona za ruku. - Vidiš li tamo onaj kip? Mladić pogleda arkadu u zidu kraljevske odaje gdje stoji umjetnički izrađen ogroman kip od drveta. - Vidim, sveti Antun Padovanski. Stali su pred kipom. Simono začuđeno gleda starog kraljevskog pouzdanika. - Da se sakrijem iza ovog kipa? Tu će me svatko opaziti. - S ove strane. Ali s one nitko. - Kako s one? Ne mogu valjda kroza zid? - Kad ti otkrijem tajnu, baš ćeš ravno onamo. Teškom mukom sagiblje se starac i vuče iza kipa. - Dođi za mnom. On ga slijedi s druge strane i uvuče se iza ogromnog kipa pa stane uz Radula. A ovaj tumači:

- Pogledaj sad ovo: tu ravno u zatiljku ovog kipa ima za druge nevidljivo dugme. Evo, opipaj ga. 313 - Časti mi, već ga imam. - Izvuci dugme i onda ga gurni desno, ali polako. Čekaj, pomoći ću ti. Starac prati Simonove kretnje. - Tako. Sad se okreni k zidu i pazi. Mladić iznenađeno usklikne. Straga se zid u arkadi pomakne kao da se odlijepio. - Vidiš, to nije pravi zid, nego okrečeno drvo kao da je sti jena i pomično je. Kad se dugme jače povlači, drveni se zid pomiče sve više udesno toliko da se čovjek može provući. Simono se iznenadi. - Čemu je zapravo to? - Ovo je po kraljevu vlastitom nacrtu sagradio moj brat. - A što mu je to trebalo? - Da se može sakriti i prisluškivati što govore njegovi kan celari i državnici kad su sami. Odavle je kralj uhvatio mnogu urotu skovanu protiv sebe. Sakrio se tu i dao dovesti u odaju one o kojima je sumnjao i slušao njihove razgovore. Starac povuče k sebi mjedenu šipku što je izišla iz kipa, a zid se potpuno pomakne. Simono zakorakne u tamni prostor. Iza njega stupi Radulo. - Tu je tamna komora. Ovdje možeš stajati. Daj mi ruku, evo, sad ovdje gurni zid natrag. Tako. Tu ostaje samo malo od škrinuto ako hoćeš da vidiš u odaju. Gledaj ravno između ruke svetoga Antuna. - Da, sasvim dobro vidim stol i gavrana. - Tu možeš stajati sve vrijeme dok gospoda tamo rade. Odavle ćeš moći gledati tko okreće gavrana. - Stajat ću do sudnjeg dana, samo da ga uhvatim. Pa to je čudo. - Ti si u tami, a oni na svjetlu. Tko može posumnjati da je ovaj zid drvo, a ti sve čuješ i promatraš. - Kralj je bio vrlo mudar kad je to sagradio. Zato je on znao sve. - Njegova sumnjičavost potakla ga je na tu zamisao. Sad možemo opet izaći. - Čudno kako u toj rupi zaudara. - Od čega bi zaudaralo? - čudi se starac Radulo. - Kao od nekog dima, paljevine. - što ti pada na um. Tu su gole zidine. - časti mi. Udahnite malo. - Kao da je doista tako. Ali odakle bi ovamo mogao dolaziti” dim? - Što je u toj prostoriji? - Ništa, samo mala komora. Ali tamo dalje vodi put. - Kamo? - I to je kraljeva tajna. To ti ne mogu objasniti, jer nije potrebno. Samo pomakni drveni zid sasvim desno da dobijemo svjetla iz ureda. Kad Simono odmakne drveni zid okrečeni zid, svjetlost padne k njima u komoru. Radulo potapka po zidu i željezo zaštropoće. - što je to? - iznenadi se Simono. - Željezna vrata vode putem druge kraljeve tajne. - časti mi, Radulo, kao da dim dolazi odavde. - Nemoguće, ali ipak otvori. Tebi je lakše. Vrata nisu za ključana. Skini prečku.

Željezna prečka padne na pod, a Simono otvori vrata. Zagušljiv dim sune mu u obraze. - Tu nešto gori, Radulo. Simono ide naprijed. U mraku opazi svjetlost. Sagne se i istodobno krikne: - Zaboga, neko tijelo. - Lud si, mladiću! Ovamo ne može nitko. - Gledajte, dođite, gori haljina neke žene. Začuđen, Radulo se krsti. Simono se brzo vrati i vikne: - Idite mi s puta. Starac osjeti da Simono nosi neki teret. - Izađite u kraljevski ured, ne mogu kraj vas u tom uskom prostoru. Starac se brzo izvuče u kraljevsku uredsku sobu. Iza kipa Simono, provlačeći se sa ženskim tijelom. Suknja joj tinja. - Sveti bože, Gordana! - vikne Radulo. Vlažna suknja još tinja. Radulo brzo ugasi goruću tkaninu, a onda obojica zapanjeno promatraju blijedu, nepomičnu djevojku. Kosa joj raspršena, blatna i vlažna. - Što je to s njom? - šapće Radulo. - Da nije i ona znala za ovo skrovište i tražila izdajicu? Radulu se zavrtjelo od nedokučivosti kako je Gordana dospjela ovamo i što se to s njom dogodilo. Simono preneražen, ne misli ništa, već ostavi starca s djevojkom i potrči iz sobe duž predvorja, preskakujući stepenice. Bez daha bane u prinčevo predsoblje gdje stoje paževi i dvorani. Zaustavljaju ga da ne prodre k princu: - Sad upravo objeduje. Ne slušajući njihove primjedbe, Simono rastvori vrata i uđe u prinčevu blagovaonicu. I on i Damir okrenuše se k njemu. Bučni iznenadni dolazak i blijedo lice odražavaju teško uzbuđenje. - što je, Simono? - upita princ. - Našli smo Gordanu. Ivan i Damir sunuše uvis. - Gdje je? - zapitaju obojica u isti mah. - - Dolje u kraljevskim radnim odajama. Simono mahne ru kom, ne mogavši izgovoriti što misli. Ali odmah prekorači prag, a princ i Damir pohite za njim. Simono je trčao pred njima pa ga nisu dospjeli ništa pitati. A kad stigoše pred kraljevski ured, nije im odgovorio na brza pitanja, već samo gurnuo vrata. Obojica prijeđu prag i ugledaju na podu nepomičnu Gordanu i uz nju Radula. Ivan vikne. Damir je zadržao krik, ali nije mogao zadržati užas što mu je prešao čitavim bićem. Upro se o stol na kojem je stajao crni gavran. Ivan se baci na zemlju i uhvati Gordanine ruke: - Ledene su. - Liječnika! - zuzdržavajući se, veli Damir, i stade trčati, ali ga Radulo zaustavi. - Već je Simono pohitao gore. Unatoč Radulovom saopćenju, Damir ide da ne mora gledati Gordanino strahovito blijedo lice, nalik na mrtvaca. Naišao je na liječnike u predvorju i povukao ih sobom. - Žurite se, žurite, pomozite! U prvom času nitko, osim Radula, ne misli odakle je i kako Gordana stigla u kraljevski ured u takvom stanju. Princ samo dršće za njen život. Damira hvata očaj od pomisli da je mrtva, a liječnici se vrzu oko nje. Samo Radulo razmišlja i stvara zaključke, a pri tom promatra princa koji ne skriva zabrinutost. Gotovo u pozadini stoji Damir. Potresaju ga dvije nevolje: neizvjesnost Gordanina života i teška izvjesnost da se ljubav u njegovu srcu samo pritajila, a nova pogibelj Gordanina probudila ljubav pa jauče kao poludjelo dijete.

Liječnici se brinu oko Gordane i odgovaraju na Ivanova pitanja. - Što je s njom? - Vaša visosti, bit će nesvjestica, iznemoglost od stradanja. - Onda je probudite. - Pokušat ćemo. - Morate je probuditi - oglasi se Damirov duboki zapovjed nički glas. - Trebalo bi je poleći na postelji i razodjenuti. - Zovnite sve ženske što su na dvoru, zapovijedajte im neka učine što je potrebno - naloži princ. Donesoše brzo nosiljke i položiše na njih Gordanu. - Ne mičite se od nje - zapovijeda Ivan liječnicima. - Čim se probudi, javite njenom mužu Damiru i meni. Liječnici se pokorno poklone. - Da javim svojoj majci neka dođe? - predloži Damir prin cu. - Neka dođe moja majka, da i tvoja. Vani pred vratima skupili se dvorani i zapanjeno promatraju kako iz kraljevskih ureda nose nemoćnu Gordanu kao da je skinuta s odra. Njihovi zabrinuti pogledi ispituju, traže, nitko se ne usuđuje ništa da pita. Princ sjedi u naslonjaču, rukama podupre glavu i nastoji srediti misli pravog teškog udarca, kad je opazio Gordanu. Damir stoji nasuprot njemu i šuti. Radulo se još uvijek ne miče od kipa, očito čeka da bude princu na usluzi. Ali on ga i ne opaža. Još uvijek ga ne zanima ništa, osim Gordane. Jedina je njegova briga hoće li se probuditi. Traži uzrok stanju u kojem je našao Gordanu. Naprotiv, Damir, stariji i zreliji, u svome dubokom očaju baca na sve strane poglede što pitaju i traže razjašnjenje. A ne vide ništa do Radula kako stoji uz kip svetog Antuna. Dok je Simono pohitao gore k princu i Damiru, oprezni Radulo izravnao je zid iza kipa da sačuva tajnu svojeg pokojnog gospodara. I tako Damir ne vidi ništa, osim golog zida i kipa. Pojavi se Simono. Princ digne glavu. - što je? - Odnijeli su je u njezine odaje. - Nije se probudila? - Nije. Djevojke su otišle gore da je razodjenu. I liječnici su tamo. Kratka šutnja. Ivan sklopi obrve i zažmiri. Damiru se čini kao da zaustavlja suze. Okrenuo se i pošao prema naslonjaču. Iskoristivši ovu priliku, Damir tiho zapita Simona: - Kako je dospjela ovamo? I otkud? Dvorani se okrene Radulu: - Dužan sam to reći gospodinu Damiru ako vi dopustite. - Tajna mojeg pokojnog kralja razotkrivena je mojom kriv njom - uzdahne Radulo - ali je spašen jedan život. Starac ponovo otvori zid i pokazuje princu i Damiru kako je pokazivao i Simonu. Uzevši iz ureda svijeće i upalivši ih, stadoše sve pomno razgledaviti. Snebivajući se, slušaju princ i Damir i promatraju tajnu građevinu kralja Mati je. Kad su razgledavali komoru u kojoj je ležala Gordana, Damir upita: - Kako je mogla dospjeti ovamo? Princ razjašnjava: - Vjerojatno je poznavala ovu kraljevu tajnu svetog Antuna. Samo tuda je mogla dospjeti u ovu komoru. - Ima još jedan put - reče Radulo.

- Koji? - upitaju Damir i princ. - To je druga kraljeva tajna. Zar je vaša visost ne poznaje? - - Smućen sam, podsjeti me, Radulo. - Iz bijele kule vodi put prema Dunavu ispod dvora, pre sijeca zidove tamnice i vodi ravno do rijeke, upravo tamo gdje su usidrene kraljevske lađe. - Da, rekao mi je otac. Ima i nacrt o tome. - Nacrt je u kraljevoj ladici lijevo. - Prema tome, Gordana je krenula iz bijele kule da stigne ovamo - reče Damir. - Zašto bi šetala ispod dvorskih zidina? - Vjerojatno je išla za tragom nekog izdajice - naglasi Ra dulo. - Našli smo je ovdje nepomičnu. Njezina je suknja tinjala. - Od čega se upalila - primijeti Simono - ali tkanina je bi la vlažna i zato se oganj nije mogao razviti, već se samo dimilo i zaudaralo pa sam to primijetio. I Damir i princ blijedjeli su, gledajući u oči pogibelji što je rasprostrla svoja krila nad Gordanom. Radulo je nastavio razjašnjavati: - Pokojni kralj kasnije je dao probušiti ove zidove u komo ri da spoji hodnik sa svojom kraljevskom radnom sobom ako bi trebalo bježati iz dvora da može sa sobom ponijeti dragocjenosti i važne kraljevske spise. - Idemo dalje da vidimo koji je put prevalila - predloži Da mir. Simono uzme svijeću i dade je Radulu. Koračao je polagano. Simono ga preteče i izgubi se u tmini. Zamalo su čuli njegov poziv. I princ i Radulo krenuli su svijetleći voštanicom. Stigavši do Simona, zaustave se. Noseći pred sobom svijeću, mladi dvoranin gledao je kroz otvor, niz zidinu u neku tamu. - Šta to gledaš, Simono? - upita ga Damir. - Tamo dolje u hodnik - razjasni Radulo. - Ne čujete neobičan šum? - upita starca. Svi su zašutjeli i slušali. - Da, odozdo dopire šum vode - reče princ. - Kao da je rijeka otvorila korito pod dvorom. - Odmah ću posvijetliti da vidimo - ponudi se Simono. Nagnuo se nad otvor i sagnuo se dolje, svijetleći u mrak. - Hodnik je pun vode. - To nije moguće - reče Damir. - U stijeni su uklesane uske stube - poviče Radulo. - Mo že se silaziti, ali oprezno. Damir povuče Simona pa ide naprijed. Našavši stepenice hodnika polako se spušta. Razabravši da je Simono rekao istinu, vrati se gore: - Voda kao da dolazi iz Dunava, upravo se valja gore. - Kako je to moguće? - začudi se princ. - Hodnik završava debelim teškim zidinama od kamenja kao što je pećina - reče Radulo. - Zar bi odande mogla prodirati voda? - Ovu pećinu mogu maknuti samo oni koji su upućeni u nacrte kako je građena - razjašnjava princ. - Da, vaša visosti - potvrdi Radulo - ali voda može pro drijeti kroz kamen ako ga netko probuši. - To znači da me netko kani potopiti u mojem dvorcu. Vi dite, Radulo, vaša pretpostavka ne vrijedi. - Možda, ipak, visosti? - Ne buncajte, to ne može biti.

- Vašoj visosti savjetujem neka odmah dade pregledati na Dunavu dzlaz iz hodnika pa će najbolje razvidjeti što je. - Da, to je potrebno - požuri se Damir - ako voda dopre do stropa hodnika, navalit će u prizemlje dvora. - I podrovati temelje - uplaši se Radulo. Svi se upute u kraljevske radne odaje. Kad su već izašli, Radulo savjetuje: - Vaša visosti, ne ulazite više ovuda. Neka nitko iz kraljev skih ureda ne sazna za ovo skrovito mjesto. Simono će ga tre bati. - Idite Berislaviću, neka odmah uputi dolje ljude da se za ustavi navala vode iz Dunava. Princ se uputi kraljevu stolu i potraži u tajnim pretincima nacrt podzemnog hodnika. Radulo mu je pri tom bio od pomoći. Odmah su pronašli gdje se nalazi izlaz. Princ pozove svojeg graditelja i s njim se odmah posavjetuje kako da zaustavi prodor vode. Dok je sve to obavljao, mučila ga je Gordanina sudbina. Nekoliko puta slao je Damira neka pita liječnike, ali se on vratio s odgovorom da se još uvijek nije osvijestila. To je jednog i drugog bacalo u sve veće očajanje. Dotle su stigle obje gospođe: prinčeva i Damirova majka. Sinovi su im izašli u susret i saopćili što se dogodilo s Gordanom. Gospođe su odmah otišle k njoj. U krajnjem krilu drugog kata našle su je kako leži kao bez duše. Oko nje liječnici. U pozadini služavke. Liječnici su joj trljali ruke i sljepoočice. Sve uzalud. Ona se ne budi. Prinčeva majka, gospođa Borka, budno prati učinak tih pokušaja. Suzne plave oči upijaju se u Gordanino lice, posuto mrtvačkom bljedoćom. Ona vikne: - Usne joj se miču. - I trepavice - doda Damirova majka. Liječnici brzo podmetnuše bočicu mirisa. Svi pogledi istražuju Gordanino lice. Polagano se budi. Ispod vjeđa provire zamagljene oči. I zure ukočeno. Vjeđe se opet sklope, ali se ponovo otvaraju. Privikla na tminu, ne podnosi svjetlost. Slabost joj ne dopušta da se digne, ali duh shvaća gdje se nalazi, osjeća želju da ustane, ide, govori. .319 - Kako me dugo nije bilo? - upita ona tiho. - Već četiri dana. - Nisam ništa okusila. Svi su se uzbudili, ustrčali, savjetovali. - Gdje je kraljica? - pita Gordana. - Nije na dvoru. - Oh, prekasno sam stigla - i zatvori oči i usne dubokim snom. Gospođa od Brezovice iziđe iz sobe i pošalje vijesti princu. Na hodniku naiđe na Damdra. Na usnama zadršće pitanje: - Kako je? - Osvijestila se. Ti ćeš odnijeti vijest princu? - Da, majko, što je rekla Gordana? - Pitala je za kraljicu. - I ni za koga drugog? - Samo za nju. Rekli smo joj da nije na dvoru, a ona uz dahne: "Oh, prekasno sam stigla." S velikim uzbuđenjem čeka princ glas da se Gordana osvijestila. Dugo je raspravljao s Damirom o njezinim prvim riječima. Obojica su teško iščekivali čas kad će im moći razjasniti svoj pohod u podzemni hodnik dvora. Ali te večeri Gordana nije više ništa govorila. Pošto su joj dali mlijeka i neki lijek, zdravo tijelo obuzme san.

Princ se uputio s Damirom k Dunavu gdje je kraljevski graditelj otkopao zemlju, tik uz obalu rijeke, tražeći rupu kroz koju ulazi voda. - Visosti - referirao je graditelj - netko je već prije moga dolaska ovamo bušio kamen, možda jučer ili prekjučer. To se jas no razabire. - Zar nije to probušila voda? - Voda nikako. Ili đavo, ili čovjek. To je izvršeno jučer ili prije. Ali mi ćemo obustaviti provalu vode u dvor. Pošto zabrt vim ovdje rupu, iskopat ću duboke jame pokraj dvora i isprazni ti hodnik. To princa zadovolji i vrati se s Damirom u dvor. Čitava noć prošla je mirno. Princ i Damir iščekivali su svakog časa vijesti iz Gordaninih odaja. Sutradan prije podne Gordana zatraži da joj pomognu do sjedala. Zatim zamoli gospođe neka dovedu princa Ivana i Dami-ra. Gospođa od Brezovice saslušala je njezinu želju i javi im. Princ i Damir odmah se pojave u njezinoj sobi. Prinčevi topli pogled odražavao je beskrajnu nježnost i vrelu ljubav. Damirove crne oči kao da su se pretvorile u neprozirnu noć. Ništa nema u njima od zagušenog plamena njegova srca. Samo je skupio obrve kao da mu smeta svjetlost s prozora. Obojica istražuju blijedo Gordanino lice, propalo i umorno. Ali oči su već zadobile sjaj. Široka haljina pokriva je do ruba cipela. Crveni haljetak obavija joj plemenite linije djevojačkog tijela. Obojica se poklone. A ona ih gleda ozbiljno, gotovo zabrinuto. - što je to bilo s vama, Gordana? - pita princ. - Manje važno od onoga što vam imam reći. - Budite milostivi i recite nam što ste radili dolje ispod dvo ra? - Zatvorili su me Francesko i Enriko. Princ posumnja u Gordaninu prisebnost i saopći svoju bojazan Damini izražajem pogleda i kretnjom glave. Ali Damir se ne slaže s njim, već gleda u bademaste oči, očekujući strahovitu istinu. Gordana se okrene k princu: - Moje riječi zvuče kao bunilo. - Kao zabuna, teška zabuna. - Nema zabune, visosti. Napulj skd princ i dvorski meštar kraljice zatvorili su me u onaj hodnik. - Zašto su to učinili? - upita Damir. Na te riječi Gordana načas ponikne pogledom. Osjeća težinu udaraca što ga sprema mladoj poštenoj prinčevoj duši. - Nitko u ovom času nije toliko nesretan kao ja, visosti. Moram vam razoriti san o ljubavi i vjernosti onih na koje se os lanjate. Njezin pogled počiva na Damini sa značajnom molbom da bude princu na pomoći. On joj odvraća odobravanjem i čeka njezino otkriće. - Visosti, kraljica nije otišla s dvora zbog sukoba svojih dvorana s vašima. - Otkud vi to znate? - Taj sukob kraljica je naložila, zapovijedila. Nardela je izazvala sukob. A kako je kraljica opravdala svoj odlazak? Damir odgovori umjesto Ivana: - Da želi sačuvati ljubav i sklad između princa i sebe. - Sama im je naložila - tihim će glasom Gordana, sumor no sjedeći u naslonjaču. - Vi ste sve to znali unaprijed, Gordana? - pita Damir. - Zašto nam niste rekli. - Nisam dospjela, čitala sam kraljici riječi filozofa i ras pravljala s njom, kad je stigao egerski biskup. Beatrica me ostavi

da čitam dalje a ona ode u zelenu dvoranu da primi biskupa i, kako je sama rekla, da ga iskoristi. Dok sam čitala, čujem ša putanje između Enrika i Nardele u drugoj sobi. Enriko ju je upu tio kako ima izazvati dvorane njegove visosti na tučnjavu. Tada su se u mojoj duši otvorila neka tajna vrata kroz koja sam sa gledala skrovite zasjede. Saznavši iz tog razgovora da u kraljiči noj zelenoj odaji vijećaju Ranzano, Francesko i egerski biskup s kraljicom, bilo mi je jasno: tamo ću saznati zašto se moraju - izazvati ti sukobi i još mnogo više. Ni časa nisam promišljala. Odšuljam se do vrata zelene odaje. Vrata su bila pokrivena zastorom. - I čuli ste čitavu osnovu? - usklikne Damir, dok je princ šutio osjećajući da će sada doživjeti teško razočaranje. - Isprva nisam mogla čuti ništa jer su govorili vrlo tiho, samo je koja riječ doprla do mene. Ali se nije moglo razumjeti ni povezati. Ipak sam jasno razabrala tri imena: Filipec, Petar i Vla- dislav. Oni su naši prvaci. - Koji Vladislav? - prihvati riječ Damir. - Vladislav Češki. Tada je kraljica podigla glas, rekavši da se čitava osnova potanko može raspraviti u bijeloj kuli, neka se odmah svi upute onamo jer će biti nesmetani i tamo će sklopiti ugovor s egerskim biskupom koji je opetovano kraljici ponudio svoje konačište i vodstvo pristaša. - Pošli ste u bijelu kulu da čujete? - oglasi se sada Ivan uzbuđeno? - Sasvim prirodno. Pohitala sam ravno u kulu i odabrala za skrovište stube što vode u neki podzemni hodnik. Francesko je stigao za mnom, gotovo me progonio i zatvorio me, našto mi se cinički narugao da ću tamo ostati dovijeka. Plamen osvete zaigra na prinčevu licu. Damirove oči plamte, prijeteći. - Idem kraljici - razbjesni se princ - neka mi dade raz jašnjenje o činu njezina brata. Kaznit ću ga nesmiljeno. - Prepusti to meni - zamoli Damir. - Nitko mi neće za mjeriti ako povučem na odgovornost Franceska i grofa Enrika. Svatko me smatra Gordaninim mužem. Dakle, pred ljudima je moje pravo. Ti, Ivane, ne smiješ sada ići kraljici. - Naprotiv - reče on i ustane. - Visosti, vi nemate pravo tražiti razjašnjenje jer biste grdno izložili moju čast, ne samo pred građanima grada Budima nego u očima svega plemstva. Nitko ne bi stradao samo ja. - Ne, ne, vi govorite tako, čuvajući samo moj izbor. - Ako vaša visost ode kraljici d zatraži od Franceska zado voljštinu zbog mene, ostavit ću Budim i nikad se više nećemo vid jeti. - Gordana, vi me upravo sputavate u slobodnom kretanju. - Mi se svi slažemo da budete kralj, to je naš dobitak a ne vaš. I sada je prva vaša dužnost da se pripremate za ono što će slijediti. - Što to? - upita Damir. - Osnova o kojoj je kraljica imala raspravljati u bijeloj kuli nije bila preda mnom raspravljena jer su me zatvorili, ali pošto je kraljica otišla, vaša visost više ne sumnja. - O njenoj crnoj izdaji? Gledala je kako se trgnuo i u njegovim se poštenim očima pojavio gotovo užas. - Kraljica je prisegla mojem ocu za njegova života, prisegla je i nad njegovim mrtvim tijelom. - I pogazila obje prisege - naglasi Gordana, a Damir pot vrdi.

Prinčeve oči odražavaju preneraženje nad slomom njegove vjere, nad očitom grdnom izdajom kraljice Beatrice Aragonke. - Visosti šaljite odmah Damira u tamnicu da izvede Varadi ja, a Bakaču smjesta obećajte da će biti vaš kancelar. Ivan pocrveni pa odlučno izjavi: - Već sam rekao: neću obećanjima kupovati svoj izbor. Ni kada. - Onda neka Damir Varadija ostavi u Višegradskom dvoru. Bakač ne treba da o tome sazna. Molim vas, visosti, učinite mi tu ljubav - moli ona, uzevši njegovu ruku. - Pristajem - odvraća tiho princ. Damir je već skočio. - Uzet ću najboljeg konja. Za nekoliko sati se vraćam. Sastat ćemo se opet ovdje kod vas, Gordana. Princ se oprostio s Gordanom. Vratio se u svoje odaje slomljen, osjećajući kako se nad njim razbija prvi val izdaje. Kad je Gordana ostala sama, dade zamoliti Bakača neka je posjeti. Odmah je udovoljio njenoj želji. Nije mu ispripovijedila ni gdje je bila ni kako se opet pojavila. - Nije važno - odgovori mu ona na opetovano pitanje. - Kraljičin odlazak danas je iznad svega jer znači izdajstvo. - Zapravo ne bih znao što da kažem na to - reče on, suz državajući se od svake izjave. - Čekam dolazak vojvode Iločkoga. - Morao bi već prispjeti i baš me zato zabrinjava. - Do izbora su još četiri dana. Vaša prečasnost nije otkrila nikakav trag Filipčeve nevjere? - Do danas još ne. Za danas poslije podne sazvao sam vijeće, a svi su članovi, osim Filipca javili da su spriječeni. Još se nisam usudio da to javim princu, a ipak moram. - Dakle, vijeće se nije odazvalo? što velite na to? - Moram priznati: zapanjuje me. - Vi biskupe treba da uzmete sve u svoje ruke, vas ionako u budućnosti čeka kancelarska čast i dužnost. - Stigne li vojvoda danas ili sutra, sve će se brzo riješiti - naglasi Bakač. Oprosti se s njom, mrmljajući u sebi: "Ne prodajem urotničke tajne ženi. Imam još četiri dana vremena." U podne vrati se Damir u dvor sav znojan, bez daha i riječi. Odmah se najavi princu. Zajedno su otišli Gordani. Teško je čekala rezultat njegova puta. - Izveo sam Varadija iz tamnice i smjestio ga u Višegrad. I sve sam mu ispripovijedio. - Što poručuje? - upita princ. 123 - Neka princ smjesta iz Vdšegrada izveze kraljevsku krunu. - Zašto? - začudi se Ivan. - Jednom je Beatrica pokušala ukrasti krunu. Htjela je pri siliti Gordanu da joj u tom pomogne. Prošle noći ušli su u Više- gran Napuljci i htjeli su prevarom odvesti kraljevsku krunu, re kavši da ih je poslao princ. Ta vijest padne kao pečat na otkriće izdaje. Ivan se zagleda u pod i obori glavu, dok je Damir nastavio: - Varadi poručuje princu: kraljica je izdajnik, valja s njom postupati kao što se postupa s izdajicama. On predlaže i poziva princa neka smjesta opkoli palaču egerskog biskupa. Ivan digne glavu i zagleda se u Damira koji oštro naglasi: - Varadi traži od vas, visosti, druže moj, da kraljicu sa čita vim dvoranstvom uhitite i zatvorite u tvrđavu kao ličnosti pogibej- ne za sreću i mir kraljevstva. Princ Ivan digne se blijed i drhtav:

- Ženu mojeg oca? - Ona je tvoj izdajica, Ivane, a ne više žena tvojeg oca. - Vjerolomna Aragonka - pridruži se Gordana. - Prinče, Aragonci vam rade o glavi. - Moji bratski saveznici - usklikne očajno. - Zapravo najsramnija čeljad pod suncem - živo će Gor dana. - Pružajući vam bratsku ruku da tobože podijele s vama svoje dobro, a zapravo da vam otmu vašu imovinu, vašu stečevinu, vašu djedovinu. Uzimaju vas u bratski zagrljaj slatkim riječima koje zvuče kao živa vjera, a svaka im se riječ u srcu pretvara u ubojito tane, bodež, uže vašeg života. Njihovo bratsko savezništvo ima da zaguši vaše misli, vaše pravo, vaše osjećaje. U zagrljaj su vas uzeli da opljačkaju vašu imovinu i unište vas. Nema saveza, nema bratstva s Aragoncima. - Uhvati izdajicu Ivane - vikne Damir. - Poslušaj Varadi ja. Neka započne borba. Princ je sjedio, pokrivši lice rukama. Uto se otvore vrata. U sobu uđe Stjepko sav zadihan. - S juga dolazi povorka Hrvata. - Borba započinje - vikne Gordana. - Pobijedit ćemo. Idu naši Hrvati. - Hrvati su tu, pravda je tu i pobjeda! - klikne Gordana, sagnuvši se niz prozor u kraljevsko dvorište. I promatra svečane odore, blistave mačeve, sjajne štitove hrvatskih plemića i njihovih četa. Pošto joj nitko ne odgovori, djevojka se uspravi, obazre se u sobu i pogleda princa Ivana. Njegovo lice ne odražava zanimanje za one koji dolaze. Pogled mu je pun boli i razočaranja. Gordana mu pristupi: - Visosti, kraljičina nevjera ne zavređuje vašu bol. Zabo ravite. - Prisege mojem ocu, prisege nad njegovim mrtvim tijelom. Može li se zaboraviti takvo svetogrđe? - Ništa nije toliko sveto što Aragonac ne bi pregazio. Poslat će svojeg slugu da vam zarine ubojito oružje u srce, a doći će k vašoj postelji da tuguje nad vama. Pokvarena čeljad do srži, jed nako lakoma za zlatom i bratskom krvi. Ne trošite svoje sile, žalosteći se nad otkrićem prevare. Evo, pogledajte dolje Hrvate. Naviru u dvorište poput bujice da ruše zloću. Pouzdajte se u njih. - I u vas Gordana, u vas. Mladi princ gleda je s izražajem nježne ljubavi. Ali ne izazove uzvraćanje. Ispod njenih tamnih trepavica gledaju ga smeđe bademaste oči ozbiljno i mirno: - Pouzdajte se u sve nas, visosti. Najviše u vojvodu Lovru Iločkoga. On je mudar i hrabar i vašoj visosti odan do dna duše. - Jeste li ga već opazili među plemićima? - priskoči Damir k prozoru i pogleda dolje. Gordana mu pokazuje: - Tamo daleko u prvom dvorištu vidim njegov modri bar jak. Odande mora doći. - On će vas uvjeriti da je prijeka nužda prihvatiti Varadijeve savjete. - Da dovezemo kraljevsku krunu na dvor? - Prije svega da uhitite kraljicu. Princ se gotovo strese od te misli i odvrati: - U toj stvari sudi biskup Varadi prebrzo i okrutno. - Pravedno i spasonosno. - Što je zapravo učinila kraljica? Prevarila je samo mene, moje srce, moje nade. - Vašeg oca u grobu i čitavo kraljevstvo, sve narode. Visosti, ne dopustite da se sudbinama svih naroda u ovom kraljevstvu

poigrava ta strašna žena. - I on je zbog toga ne bi uhitio. - I zato hi se teško ogriješio o budućnost naroda. - I ti ćeš se ogriješiti, Ivane - uplete se Damir poluglasno - ogriješit ćeš se ako ne slijediš savjete biskupa Varadija. - Mučite me oboje. Strahovito me mučite - promuca princ i polako se udalji. Damir gleda za njim i šapne Gordani. - Strahovito pati. - Bore se u njemu čovjek i vladar, ali vojvoda Lovro dokraj- čit će tu borbu. - Vojvodin dolazak pravo je spasenje. - Teško sam čekala taj čas. Taj duboki Gordanin uzdah pun zanosa zadrži Damirov pogled nešto predugo u njenim zjenicama. - Htjeli biste mi nešto reći? - upita ga ona, izazvana upor nim gledanjem. - Da - zbuni se on, ali brzo nađe opravdanje: - Hoćete li vojvodi dopustiti da kazni Franceska zbog zloči na? Ili dopuštate da to učinim ja kojeg svijet smatra vašim mu žem? - Ne trošite misli zbog sitnica. - Bacili su vas u podzemlje i gotovo lišili života. To je jezo viti zločin. - Sve je sitnica uoči otkrića tako strašne kraljičine prevare, ucii izbora kad valja raditi brzo, ozbiljno, hrabro i mudro. Upra vo je sreća što dolazi vojvoda, pravi muškarac da uzme vodstvo i zamahne lijevo i desno. Eno nose njegov stijeg, vidim već četo- vođu Mirka. I njegova četa dolazi. Damir se ne sagne niz prozor. Smutilo ga Gordanino veličanje muževnosti vojvode Iločkoga. Uto se pojave dvorani, paževi i Berislavić pa se poredaju pred Ivanom. Dvorski meštar upita: - Vaša visost će primiti izaslanstvo hrvatskih plemića u sve čanoj dvorani? - Da - odvrati on, probudivši se iz mračnih misli. - Javite mi čim uđu u dvor i obavijestite gospodu biskupe Filipca i Bakača neka prisustvuju dočeku. Berislavić uputi jednog dvoranina da odnese poruku. I on potrči u kraljevske urede. Tamo su za poslom kraljevski pisari. Biskup Bakač sjedi u svojoj sobi. čuvši buku, Bela Ferenci rastvori prozore i poluglasno dovikne Bakaču. - Ujače, Hrvati! On žustro ustane, pohiti k prozoru i zagleda se u dvorište. Bela upozori, šapćući: - Kliču princu, nazivaju ga kraljem, što velite na to, ujače? - Moj čas se približava. - Otkrit ćete vojvodi Iločkome urotu? - Prije nego zapadne sunce potpisat će vojvoda moje uvjete i zapečatiti ih svojim dukatima. - Znači: kad sutra prijeđemo prag kraljevskih ureda, gazit ćemo preko lešine kancelara Filipca. - Kakve li svečanosti! - uzvikne Bakač. Bela Ferenci pokaže prema vratima kancelara Filipca. U očima mu sijevne plamen osvete i čitavo lice pretopi se u mržnju. Onda dotrči dvoranin. Saopći Bakaču prinčevu poruku da prisustvuje dočeku izaslanstva hrvatskog plemstva, a onda se uputi kancelaru. Bakač ode za dvoraninom. Našao je Filipca kako s prozora gleda u dvorište. Zluradim smiješkom pristupi Bakač svojem takmacu: - Koliko mnoštvo. Kao da kane zauzeti Budim. - Da, mnogo ih je.

- I svi će prisustvovati izboru - opet će Bakač. - Možda - odvraća Filipec. - Možda? Uvjeravam vas da će sigurno biti tako. Bolje poz najem Hrvate nego vi. Duguljasta kancelarova glava okrene se k Bakaču. Između žutih četkastih trepavica provire svjetle oči s prijetećim pitanjem: - Vi ste upućeni u njihove namjere? - Ovo klicanje princu upućuje vas i mene. - Hajdemo. Njegova visost nas zove da prisustvujemo doče ku deputacije vojvode Iločkoga. Kancelar krene od prozora, ali ne izlazi u hodnik, nego u Bakačevu sobu. Ovaj ga slijedi. Baš pred njegovim stolom Filipec se zaustavi i sagne k mramornom gavranu: - Još uvijek sjeveroistok? - Do sutra u zoru past će odluka. - Krajnje je vrijeme da se odlučite. - To osjećam i ja. Onda krenuše. Filipec ide naprijed, Bakač s nećakom za njim. Zaustavili su se na otvorenim vratima dvorane gdje princ i pratnja promatraju dolazak hrvatskih kraljevskih izbornika. Gordana ih zapazi i stade promatrati. U Filipčevu žutom pjegavom licu razabire mirnu i spokojnu vedrost. Naprotiv, u Baka-čevim malim očima plamteću iskru. Princ Ivan stoji na posljednjem prozoru s Damirom i ne vidi došljake. Oni su se privukli k drugom prozoru. Privlači ih slika oko dvora. Već se i treće dvorište napunilo ljudima i kraljevska palača nalikuje na bijel otok u moru plavih odora. - Gledajte, prečasni - izazivlje Bakač kancelara Filipca. - To je čitava vojska. Uz hrabrog i mudrog vođu može počiniti čuda. - Pobjeda vojske uvijek je u ruci mudrosti i hrabrosti vođe. Uto se približi Gordana i upadne: - Vojvodi Iločkom ne manjka ni hrabrosti ni mudrosti. - I zato mi prinčeva pobjeda ne zadaje ni najmanje brige - galantno se nakloni Filipec. Bakač naglasi, gledajući značajno Gordanu: - Naočigled ove snage ne vjerujem da bi se tkogod usudio iznevjeriti prisegi i časnoj riječi zadanoj pokojnom veličanstvu. - O takvom zločinu ne može biti ni govora - uvjerljivo po tvrdi Filipec pa ide k princu, smiješeći se. Iskoristivši taj čas, Gordana okrene leđa i šapne Bakaču: - Nedavno ste obrekli da ćete pripaziti na njegove namjere? - Još uvijek nisam ništa zapazio. Danas ću, međutim, riješiti vaše sumnje. - Postavili ste mu stupicu? - Kušnju. Ako je ne izdrži, moj će put voditi ravno k vojvo di. Uz moju i vašu pomoć vojvoda Iločki pobijedit će neprijatelje. 327 - Vaša pomoć, biskupe, bit će mu mnogo vrednija. Bude je uistinu uvažavao, neće požaliti do smrti. To naročito naglasi, a onda još tiše nastavi: - Samo princ ne prozire na kojoj je strani izvor njegovih pobjeda. - Ali prozire vojvoda. Obavijestila sam ga, a to je dovoljno. - što vojvoda zaključi, hoće li to princ odobriti, iskupiti? - Do posljednjeg slovca. I gledaju se oboje kao da stvaraju nijemi ugovor.

Kroz prozore dopire buka s dvorišta. Topot konjskih potkova, zveket oružja, štropot štitova, mrmor glasova, dozivanje, klicanje stapa se u val prijeteće oluje, pričinja se kao grmljavina. - Vojvodin stijeg - vikne netko s prozora. Na te riječi svi su se uzgibali. Uzbuđeno očekivanje u šutnji. Tek tu i tamo tkogod progovori riječ. Bakač obara oči da sakrije uzbuđenje. Vojvodin dolazak ima da pokrene čitav njegov život, da ga digne na čast uz koje je zlato, neiscrpivo vrelo imućstva, san njegova života. I okuplja svu snagu da hrabro i mirno dočeka čin na koji se odlučio. Načas digne pogled. I dok promatra Filipca kako podatno i ljubazno razgovara s princem, izriče nad njim smrtnu osudu. Paž Stjepko dohiti .i nešto javi Berislaviću. Ovaj ide k princu: - Izaslanici hrvatskih plemića žele se pokloniti vašoj visosti i šalju molbu da ih primite. - čekam ih od srca. I krene s kancelarom Filipcem i svečanom povorkom odličnika, dvorana i paževa. Bakač je zaostao i određuje svojem nećaku: - Idi naprijed. Dovući se k vojvodi Iločkome i povjerljivo mu saopći da ga noćas očekujem u svojo palači. U nestrpljivom iščekivanju vojvode, Gordana je izišla u hodnik iz kojeg se pruža vidik u široko predvorje. Visoki mramorni stupovi stvaraju široke galerije. Ondje se zamjećuje povorka kako ide prema svečanoj kraljevskoj dvorani. Gordana razabire siluete i čuje kako zvekeću mačevi o šarene kamene ploče. Gdjegdje uoči visoke klobuke okićene perjem. Pokatkad zasvjetlucaju srebrom i zlatom ukrašena prsa. Pogledi joj lete s perjanice k perjanici, s dolame k dolami. Onda nestaje slike iza visoke mramorne ograde. Skrivajući se iza kipova u hodniku, nastoji doći bliže k predvorju. Iza njenih leđa izlaze iz odaje Damir i Bakač, žureći se na doček. U hodu zahvati djevojka Damirovu ruku: - Pozdravite vojvodu. Nisam ga mogla zapaziti u povorci. - Očito je već u dvorani. 178 Iz predvorja tamnim hodnikom trči Stjepko. Gordana ga zaustavi: - Je li vojvoda već u dvorani? - Nije. Plemiće predvode banovac plemeniti Derenčin i vitez Ivan od Srednjice. - Kako? Zašto ih ne vodi vojvoda? I Damir i Bakač zastanu i slušaju. - Ne znam zašto ih ne vodi vojvoda - odvraća Stjepko. - Evo, dovodim vam vojvodinog četovođu. Hoće da govori s vama. Snažna četovođina pojava iziđe iz mraka. - Uđi u sobu - zapovijedi mu Gordana. čuvši sve to, Bakač i Damir se vrate u sobu iz koje su upravo izišli. četovođa Mirko ustoboči se pred Gordanom. Ona ga odmjeri istražujućim pogledom: - Gdje je vojvoda? - Teško je to reći. Ovaj odgovor uznemiri Bakača, zaplaši Damira, a Gordanu raspali. - Zar nije stigao? Morao je stići, kad ga ovdje tako teško iščekujemo. Mirko slegne ramenima, nešto se uznemiri i ogledava. - Govori: gdje je vojvoda? - zapovijeda ona. četovođa se približi pa šapćući pita: - Smijem li govoriti pred ovom gospodom? - Smiješ. Reci zašto vojvoda ne predvodi plemiće k princu? - Jer nije stigao u Budim. - Nije stigao? Kako to?

- Vaša milost to zna bolje. - Ja - napola zapanjeno, napola ljutito pita Gordana. - Ne zbijaj ludorije. Govori: gdje je vojvoda? - Ostavio mi je svoju četu i skrenuo ravno u Beč. - Kako je mogao putovati u Beč kad zna da je ovdje po treban? - Jer je vaša milost poslala vojvodi takve obavijesti. - Kakve obavijesti? - Da vojvoda odmah ide u Beč jer se izbor kralja odgađa na dvije sedmice, a u Beču vojvodu čekaju knez Bernardin i Stjepan Zapolja na važne dogovore. Bakač i Damir zure u Gordanu. - Varka! - vikne ona. - Spletkarska varka, čujete li gos podo? Vojvodu su poslali u Beč jer je navodno izbor odgođen na dvije sedmice. - Otvorena zamka iz egerske palače - plane Damir. - Jasno je da su se pristaše egerskog biskupa poslužile va šim imenom da vojvodu skrenu u Beč. A zašto? Da Hrvati u ovom času ostanu bez vođe. 529. - Neće im poći za rukom! - udari Damir o tok svojeg ma ča. - Vojvoda će stići do izbora, odmah ćemo poslati glasnika da ga vrati. - Našeg će glasnika dočekati, napasti, prevariti, samo da vojvoda ne dobije vašu vijest. Je li tako, prečasni? - Gordana pogađa. Gospodine Damire, nije dovoljan jedan glasnik. - Onda će Berislavić poslati nekoliko svojih pouzdanika raz nim putovima. Jedan od njih ipak mora na vrijeme stići k vojvodi. Nemila vijest teško ih pogodi. Bakač se odšetao pognute glave k prozoru gdje Ferenci promatra gužvu u dvorištu i prisluškuje klicanje hrvatskog plemstva. Gordana ga stigne: - Prečasni gospodine, htjela bih govoriti s vama. On se pokloni i slijedi je u dno sobe gdje je stala u osamljeni kut. Uzbuđenost joj natjera krv u lice. - Prečasni, vi ste naročito teško čekali vojvodu. - Ni manje ni više nego vi. - Prečasni gospodine, rekli ste mi malo prije da danas sta vljate na kušnju Filipca. Ako, dakle, steknete važnih dojmova koje biste inače saopćili vojvodi, molim vas otputite se princu. - Sve što mi radimo za princa moramo obaviti međusobno bez znanja svojeg kandidata. - To je ispravno. Ipak, čini mi se da nešto leži u vama što bi trebalo da kažete, a možda oklijevate saopćiti meni jer sam žena. - Vaš dar zapažanja ovog vas je puta zaveo predaleko. Želim prinčevu pobjedu kao i vi i svaka me spletka protivnika uznemi ruje, ali ne straši. Vjerujte: neću doći prekasno nađem li i naj manju potrebu da saopćim kakvu vijest, savjet, bilo što važno za princa i našu stvar. Ali ne njemu, nego vama. - Onda vas molim ne Časite. - Javit ću vam se. Iz hodnika do njih ponovo dopre buka i štropot. Gordana, Bakač i Damir krenu u hodnik da vide što je. - Iz kraljevske svečane dvorane izlazi povorka, svečano odjevenih plemića. Bučno kličući, ostavljaju palaču i silaze u dvo rište. Gordana pohiti u predvorje da tu dočeka princa. Upravo je izlazio iz svečane dvorane. Spazivši djevojku, pristupi joj i saopći: - Vojvoda Iločki nije stigao.

- Zaustavili su ga varkom i skrenuli u Beč izdajnici iz eger- ske palače. Ta vijest odrazi novo razočaranje u prinčevu licu. - Ništa ne čini, visosti. Sad bar znamo na čemu smo. Oni su se povukli u svoj tabor i otvorili borbu. Na njihovoj je strani zloća, na našoj je dobro i ono će pobijediti. - Prečesto pobijeđuje zlo. Ono je jače, Gordana, vjerujte. - Varate se. Dobro je jače od zla, ali je ruka koja upravlja zlim jaka jer je ruka sile. - A dobro u slabim rukama? - Zastavu dobra uvijek uzima ruka slabih, malenih. Samo zato toliko puta pobjeđuje zlo. Ali vi se uspinjete na prijestolje, gore možete dobru izvojštiti sigurnu pobjedu. Uzdajem se da će vaša ruka biti isto tako jaka kao što je plemenitost vašeg srca. - Samo onda ako postignem vašu ljubav, Gordana. - Neću da vam vjerujem u izjavu koja umanjuje vašu mu ževnu vrijednost. Vjerujem: sve odlike što ih protivnici i prija telji u vama obožavaju, stekli ste sami po sebi i održat ćete ih sami po sebi. - Razumijem, Gordana. Vi ste moje nadahnuće. Onda joj se pokloni i krene gore u svoje odaje. A ona ode ravno prema Damiru i zaustavi ga: - Nagovorite princa neka izvrši Varadijev savjet. Pričajte kako su zavarali Lovru da nas ostave bez vođe. Sad idem Berisla- viću da odmah otpošalje za vojvodom. I Mirka ću poslati. On će ga dostići, makar mu se brda i gore sunovratili na put. - Gordana, htio bih vas podsjetiti... - Na što? - Naši neprijatelji spremni su na sve. - I mi. - Ako se Lovro Iločki ne vrati do izbora? Što onda? Zar ćemo ostati bez vođe? - Među tolikim mladim junacima jamačno će se naći jedan dovoljno hrabar i smion da se stavi na čelo. - Da, treba da se netko nađe. Idem da ga potražim. Mjesto da ide za princem, on krene predvorjem. Spazivši da se uputio k izlazu iz dvora, pohiti u službenu sobu dvorskog meštra. Tu nađe Simona i dvojicu prinčevih graditelja kako su sagnuti nad nekom hartijom. - što to promatrate s tolikom pažnjom? - upita ona. Muškarci se usprave i pozdrave. Stariji graditelj pokaže pa pire. - Promatramo nacrt podzemnih prostorija dvora koje su bile potopljene. Sa zanimanjem promatra djevojka nacrt hodnika u kojem je bila predana smrti. - Evo gospodina Berislavića - upozori ona, okrenuvši se k otvorenim vratima. I odmah ispriča svojem zemljaku uzrok vojvo dina izbivanja. Sat kasnije već su Berislavićevi pouzdani glasnici, zajedno s četovođom Mirkom, jahali raznim putovima u potragu za vojvodom Lovrom. Bakač se opet otputio u kraljevski ured i povukao sa svojim nećakom u knjižnicu. Biskupovo se lice prometnulo u crni oblak: - Filipec je zavarao vojvodu. Nitko drugi. Zato je lupež s tolikim ravnodušjem govorio o dolasku Hrvata. - Kao da je slutio da ćete se složiti s vojvodom protiv njega i kraljice. A vojvoda može još stići. - Ako ne utuku glasnike. Bakač udari po stolu stisnutom pesnicom:

- Još sam tu ja. Iskopat ću žutom Moravljaninu grob. - Ali vojvoda Iločki nije tu da pomogne. - Svejedno, ja kopam. - Ako se vojvoda ne vrati na vrijeme? - Otkrit ću urotu vojvodinu pouzdaniku. - Gordani? - Natuknula mi je: Sklopili smo ugovor. Vojvoda će ga is kupiti. - Zašto, dakle, oklijevate kad se radi o vašoj probiti? - Čekam još danas vojvodu. Možda ga ipak neki glasnik stigne. Milije mi je primiti od njega zadnju riječ nego od žene. - Ima tu i drugih hrvatskih plemića kojima biste mogli ot kriti urotu. - Ali ne bih mogao dobiti jamstvo da će mi se isplatiti ucjena. U nje je vlast nad vojvodom. Gordana me shvaća, zna što hoću, još su dva dana do izbora. U TABORU UROTNIKA Usred Budima skuplja se radoznali svijet. Promatra novu impozantnu palaču egerskog biskupa. Pred velikom vežom stoji počasna napuljska straža i svakog časa zaustavlja gospodu i opet ih pušta u palaču. S one strane u udobnoj dvorani sjedi Beatrica uz veliki rez-bareni stol. Crne žalobne čipke zaokružuju joj lice. Tamne oči promatraju pažljivim mirom gospodu oko stola. Uz nju su egerski biskup Orban i njegovi pristaše biskupi i velikaši. Nasuprot njima sjede dva fratra. Pokraj nje stoji Filipec. S glave mu je pala fratarska kukuljica, živo ispituje svoja dva fratarska druga. Njihovi odgovori i držanje pokazuje da nisu vični fratarskom načinu poniznog govora. Držanje otvoreno navješćuje velikaško porijeklo. Stariji od njih poluglasno obznanjuje: - Njegovo veličanstvo kralj Vladislav, naš milostivi vladar, otposlao nas je da u njegovo ime tumačimo i odgovaramo na sva pitanja koja bi gospodi ovog kraljevstva možda bila nejasna! Vjerodajnice i kraljevski pečat dokaz su da sve što mi ovdje izjavimo, prihvatimo i na to se obavežemo, vrijedi kao da je to učinilo lično veličanstvo kralj Vladislav Češki. Kancelar Filipec odvraća: - I ja svjedočim za gospodu biskupe, pouzdanike njegova veličanstva kralja Vladislava, jer ih lično poznajem. Prema tome pročitat ću naše pismene uvjete na koje se kralj Vladislav ima obavezati. I biskup Filipec stade čitati: "Ponajprije, kralj Vladislav potvrđuje sve privilegije velikaškog staleža i ukida sloboštine kojima je kralj Matija velikašima oduzeo vlast nad maloplemićima, građanima i kmetima." Ostali pozorno slušaju i odobravaju. "Nadalje: imaju se ukinuti naročite sloboštine pojedinih gradova i njihovih općina i vratiti velikašima povlastice što su ih uživali nad pojedinim gradovima. Imaju se vratiti svim velikašima imanja koja je oteo pokojni kralj. Poreze, daće i druga podavanja, kao i u prijašnja vremena, snose samo kmetovi, a za kaznu i oni maloplemići koji sad vojuju protiv kralja Vladislava i bore se za nezakonitog sina kralja Matije princa Ivana ..." - Pravo je tako - odobravaju velikaši. "Na čelo ove države, na razne časti, kao i u kraljevskom dvoru, imaju se postaviti u prvom redu sinovi ovoga kraljevstva. U prvom redu oni koji su kralju Vladislavu pomogli do prijestolja, dakle, svi ovdje prisutni na čelu s Petrom i Matom Gerebom, Stjepkom Zapoljom i drugim,koje ćemo predložiti. Filipec uzdigne glavu, nešto povisi glas i svečano čita: "Međutim, ispunjenje svih tih uvjeta ne može vrijediti ako njegovo veličanstvo kralj Vladislav ne bi htio ispuniti uvjet koji ovom kraljevstvu omogućuje da i dalje uživa blagodat visoke mudrosti njezinog veličanstva kraljice Beatrice, uzvišene kćeri velikog, moćnog vladara Napulja. Mi želimo da njegovo veličanstvo

kralj Vladislav zaprosi ruku naše kraljice i da se nakon krunidbe s njom vjenča." Ona se ne miče. Bijelo mramorno lice u okviru crnih čipki nalik je kipu. Oči su uperene u izaslanika kralja Vladislava koji odmah svečano izreče: - Primamo sve ovdje navedene uvjete u ime njegova veličan stva kralja Vladislava. Kancelar Filipec pita, naročito naglasivši: - I ovaj posljednji o vjenčanju? - U ime kralja Vladislava primamo i ovaj uvjet doslovce. Jedino molim ovaj časni zbor da uvaži ovu okolnost: kralj Vladi slav vezan je vjeridbom za brandenburšku princezu Barbaru. - To je poznato njezinom veličanstvu i nama - odvrati Filipec - kao što nam je poznato i to da je kralj Vladislav za- - tražio razrješenje zaruka već prije pola godine. I zato, što naš vladar želi da to razrješenje što prije postigne, molimo da buduće zaruke između njezinog veličanstva i našeg kralja Vladislava ostanu tajna. Nakon tih riječi nadoveže odmah drugi poslanik kralja Vladislava: - Molimo njezino veličanstvo i prečasnu i velemožnu gospo du da tu izjavu prihvate na znanje i uvrste u naš ugovor dodatak o tajnosti. - Ima li tko da o tome što prigovori? Još prije nego je Filipec postavio to pitanje, Beatrica sagne glavu prema napuljskom poslaniku, a Ranzano zamoli da ga saslušaju: - Prije nego što iskažem svoje mnjenje o ovom dodatku ugovora moram izaslanike njegova veličanstva kralja Vladislava uputiti u historiju ovoga uvjeta. Njezino veličanstvo kraljica is prva je odlučila podupirati izbor princa Ivana svim svojim sred stvima. Njemački nasljednik prijestolja Maksimilijan, poznavajući golemu vrijednost njezinog veličanstva za izbor novog kralja, posebnim ju je pismom zamolio da podupre njegove zahtjeve za prijestolje, on joj nudi svoju ruku, no ona je to odbila. Svi burno odobravaju. - Kraljica je isprva bila odlučno uz princa jer je smatrala da je on sreća kraljevstva. Međutim, odličnici su uvjerili kraljicu da se vara jer blagodat kraljevstva ne leži u izboru princa Ivana, nego u kralju Vladislavu Češkom. Tada uzima riječ kancelar Filipec i čita pisane ugovore mrtvim kancelarijskim riječima, točku po točku. Pošto je završio čitanje, odjednom se digne Ranzano i predloži da se u ugovor uvrste ove riječi: "Njegovo veličanstvo kralj Vladislav obavezuje se časnom kraljevskom riječi da će odmah, pošto bude izabran za kralja prema svim propisima i običajima ovog kraljevstva, zaprositi ruku njezinog veličanstva kraljice Beatrice. Te zaruke neka se drže tajnom dok kralj Vladislav stekne slobodu, a odmah zatim ima se vjenčati s njezinim veličanstvom i okruniti je za kraljicu ugarskog i hrvatskog kraljevstva." Gospoda odobravaju i gledaju poslanike kralja Vladislava, a Ranzano izjavi: - Ako poslanici njegova veličanstva Vladislava ne mogu pre uzeti ovu obavezu u ime svojeg kralja, ja ću lično napregnuti svu svoju snagu da njezino veličanstvo sklonem neka se povrati u prinčev dvor gdje će je dočekati objeručke. Prijetnja izazove zabunu, gotovo strah. Svi ustanu, gledajući poslanike. Filipec je prepadnut. Uvjeren je: ako mu izmakne kraljičina potpora, ne može se nadati izbornom uspjehu. I odlučno pristupi izaslanicima kralja Vladislava, a ovi izjave: "Mi u cijelosti primamo taj prijedlog. Osim toga, izjavljujem da smo od njegovog veličanstva kralja Vladislava primili sve punomoći da u njegovo ime sklopimo ugovor, zaprosimo ruku i vjenčamo njezino veličanstvo kraljicu Beatricu Aragonsku. Neka se posljednja točka ugovora ispravi prema želji prečasnog gospodina na-puljskog poslanika."

S tim riječima uzme Filipec predloženu pergamenu. Nakon toga ugovor bude potpisan i zapečaćen pečatima kancelara Filipca i Petra Gereba. Vladislavljevi poslanici udariše pečat svojeg kralja. Dotle se Ranzano sporazumijevao s kraljicom, a kad su gospoda svršila ugovor, Napuljac najavi: - Njezino veličanstvo želi govoriti. Začas je sve tiho i Ijubopitno. U dubokoj tišini zvonko odzvanja Beatričin glas: - Na temelju ovog ugovora, sklopljenog po odličnoj gospodi dvaju kraljevstva, doznajem da ću biti uprošena od njegovog veličanstva kralja Vladislava čim bude izabran. Stoga molim nje gove izaslanike neka jave kralju svog kraljevstva da na dan vjen čanja donosim miraz od dvije stotine tisuća forinti u zlatu. Svi zinuše. Jedva se suzdržavaju da usklikom ne iskažu za-panjenost. Toliko nisu očekivali. Kancelar Filipec oduševljeno usklikne: - Živjela naša kraljica! Svi kliknu. Onda digne glas Petar Gereb. - Ćasna gospodo, čuli ste plemenite namjere naše uzvišene kraljice. Otvara svoju darežljivu plemenitu ruku da nam pomogne do uspjeha. Pobjeda je naša. Neka živi Beatrica, kraljica ovog kraljevstva! Gospoda joj prilaze, ljube ruke i klanjaju se podaničkom smjernošću. Ova je ceremonija usrećuje. Najposlije pristupa k njoj odaslanstvo kralja Vladislava. Oslovljuje ih obojicu, razvijajući diskretno i čar svoje ljepote i blistavost naobrazbe kako bi prisilila Vladislavljeve izaslanike da nekadašnjem njezinu obožavatelju ponesu o njoj najljepše dojmove. Pol sata kasnije otpustila ih je osvojene i očarane. I ostali se oproste i ostave kraljicu s napuljskim poslanikom. Jedva zatvoriše vrata, a ona raskrili ruke kao da nekoga grli. - Podjarmit ću ovo kraljevstvo od sjevera preko plavog južnog mora. Izvršit ću bez oklijevanja. Bez obzira, bez milosrđa. Beatrica uzme zvonce. Odmah zatim ulazi napuljski paž? - Je li još ovdje prečasni gospodin kancelar? - Jest, veličanstvo, vijeća s gospodinom grofom Enrikom. - Reci da ga molim neka se načas vrati k meni. Filipec se približi kraljici, a ona ga oslovi: - Prečasni, dugujete mi izvještaj o Bakaču. - Još uvijek mudro šuti. - Ova je šutnja opasna. Možda nije dobro što ste mu dali svoje osnove? - On ne zna sve, šuti samo zato što čeka kako bi uhvatio dragocjeni zalogaj. Prepustite ga mirno mojoj brizi. Sutra će okre nuti gavrana na zapad. - Unatoč ogromnom pojačanju što su ga dobili prinčevi pristaše od Hrvata? - Odviše je mudar, a da bi se oslanjao na vojsku bez vođe kakav je Lovro Iločki. Bakaču također treba jamstvo. - Kako da se ne nadate da bi Hrvati mjesto vojvode mogli brzo nači drugog vođu? - Nemaju nikoga tko bi uživao njihovo bezuvjetno povje renje kao vojvoda, a u izboru novog vodstva nisu odviše povjerlji vi. Važno je to da im nedostaje vremena. Izvana provali u sobu klicanje. Oni se upute k prozoru da vide što je. Povorka plemića i njihovih četa preplavi cestu. Topot konja stvara zaglušni štropot. - Neka kliču. Neka se razvikuju. Od toga nema štete. Izboru će pristupiti bez vođe koji bi posjedovao povjerenje i snagu da ih

vodi. To ću iskoristiti i kako rekoh: među njih ubaciti spletku koja će ih rastjerati kao ovce bez pastira. - Veličanstvo oni koji kupuju uvjerenja uvijek stavljaju na kocku da budu prevareni. Mito ne može uzeti, ali iskoristiti pro tiv nas. Ne trošimo dragocjeni novac za podmićivanje Hrvata. Historija nam je pokazala da se u njih mogu naći samo pojedinci koje možeš kupiti, a od ovih kupac nema očekivane koristi jer kupljenoga njihove poštene mase žigošu. - Vaša me lagodnost ipak zabrinjava. - Na sve sam mislio, na sve sam spremljen. Pouzdajte se u moje vodstvo, kraljice. Klicanje opet skrene svu pažnju na ulicu. - Tko je to tamo? - upozori Beatrica. - Pogledajte! Sve troje skriva se iza debelog zida kako ih izvana ne bi zapazili i promatraju ulicu. Pred ogromnom povorkom hrvatskih plemića jaše Damir. Svi se zaustaviše, a on im nešto govori. Onda ga prekidaju. Sve se ori od povika. On nastavi govoriti a oni kliču. - Otvorite da čujemo što govori. - Odmah, veličanstvo - i Filipec dugom rukom odškrine prozor. Sonorni duboki Damirov glas ulazi k njima u dvoranu: - ... i neka upamte nevjernici: branit ćemo svetost prisege zadane našem pokojnom velikom kralju! Jednodušno ćemo izaći na polje izbora i pokositi izdajice! Grmljavina poklika odgovara. - Drznik, nišani na mene - šapće kraljica. Izvana opet dopre Damirov glas: - Neka čuju izdajnici: nitko se u ovom kraljevstvu ne može okruniti za kralja, osim princa Ivana! Njemu prisežemo, njemu dajemo časnu riječ. - Prisižemo! - ori se iz tisuće grla kao da je jedno jedino - Princa biraju pošteni, pravedni, dostojni! Tuđinca biraju plaćene izdajice! - Smrt izdajstvu! - ori se napolju. - Prijete se. Kancelaru, ako navale na palaču? - Mir, veličanstvo, izvest ću vas straga vrtovima. - Taj nitkov opet govori. - Za našu čast i za princa Ivana dat ćemo svoj glas i svoje mačeve. Neka živi naš kralj Ivan Korvin. Poklici se razliježu gradom. Tisuće mačeva sijevne u zraku kao prijetnja. - Gospodine biskupe, vaša filozofija o Hrvatima i vođama ne vrijedi. Iako ste odstranili vojvodu Iločkoga, oni su našli dru gog i imaju u nj povjerenja. Vidjeli ste da jure za njim kao Tatari. - čudno - zamišljeno će kancelar. - Nikad ne bih u nj primjetio častohleplja ili kakve druge kreposti što ih posjeduju svi koje vuče želja da se istaknu. Očito ga je sada na to navela Gordana. - Gordana? - upadne kraljica. - Ona više nije na dvoru. Otputovala je u domovinu. - Ali, veličanstvo, vidio sam je prije nekoliko sati, kad su stigli hrvatski plemići. Beatrica klone na stolicu: - Sad je jasno zašto se Damir prijeti. - Što to vaše veličanstvo toliko zabrinjava? - upita Filipec. - Gospodine kancelare, mi smo izdani. - Izdani! Veličanstvo, tko bi nas izdao? - Dok sam još bila na dvoru, Gordana je prisluškivala inoj

razgovor s egerskim biskupom. - Prisluškivala? A o čemu se govorilo? - O mojem bijegu u ovu palaču. - To vam je moglo škoditi za vašeg boravka na dvoru. Kad bi to bila priopćila princu, mogao vas je zatočiti. Vi ste, očito govorili još o nećem drugom? - Govorili smo, doduše, vrlo tiho, ali spominjali smo Vladi- slava. - To je, naravno, opasnije. - Nisam slutila da prisluškuje i zato čujte: da nas ne može odati, Frančesko i Enriko namamili su je u bijelu kulu i zatvorili u prolazni hodnik ispod dvora. Dali smo joj jela i pila da izdrži, morali smo to učiniti da i vas ne izda. A ona se oslobodila svojeg zatvora i sve odala. - 22 - Izašla je vrlo jednostavno - reče Filipec. - čuo sam da je odnekle u dvor doprla voda iz Dunava. Očito su to opazili. Samo se tako mogla spasiti. Beatrica šuti, dok kancelar uvjerava: - Veličanstvo se uzalud uzrujava. Gordana ne zna naših osnova. - Po čemu zaključujete? - Jer je Damir prošao sa svojim ljudima pored nas. Da zna za urotu, znao bi i princ i, vjerujte, ova vojska ne bi bila prošla mimo palače, nego bi je opkolila i uhvatila sve nas. - Da, taj razlog pruža nade. Ipak, djevojka je morala čuti mnogo. - Spominjali ste i moje ime? - Ne. Govorili smo samo o mojem bijegu, o Vladislavu i pristašama. - Ne bojim se ničega. Damirovo držanje pokazuje da ne zna ništa. Sve to slušao je napuljski poslanik Ranzano, šuteći i duboko zamišljen. Tek sada se uspravi: - Vaše veličanstvo, nakon svega ovog upozoravam vas: vodite više brige o svojoj sigurnosti. Gospodin kancelar nije učinio ništa da vas zaštiti ako se urota otkrije. Bilo bi najbolje da se ipak vratite u dvor. - Zar uzmak? - vikne ona. - Šenuli ste umom. - Umirite se, veličanstvo. Gospodin poslanik pretjeruje. Da mir se prijetio samo za izbor i opetovano naglašavam: kad bi imao kakav nalog, ne bi prošao mimo palače i pružio vam priliku da pobjegne te. - Recimo da se u tom ne varate, ali vi ste se svakako pre varili misleći da Hrvati nemaju vođe. što onda kao onemoguće izbor? Ranzano upravi to pitanje ozbiljno, gotovo strogo. Napolju još uvijek kreće povorka poput divljeg vala. Od njenog šuma Beatrica se osjeća tjeskobno. Filipec se, naprotiv, smješka, makar namješteno i odgovori Ranzanu: - Smislit ću samoobranu. Molim vas, gospodine poslanice, da mi ne uskratite povjerenje. Sve ću učiniti da se oslobodim i drugog vođe. - Maknite mladog razbojnika. - Teško je u ovako kratko vrijeme maknuti prinčeva prija telja koji je sada opkoljen čitavom vojskom. - Ima toliko načina. Kancelar zažmiri, krene k izlazu i pokloni se: - Veličanstvo, smirite se. Sutra će sve biti riješeno. Istina,

bujica na jednom kraju probija nasipe, ali ću ih zabrtviti. Već idem na posao. Ona namigne iza njegovih leđa napuljskom poslaniku i šapne: - Sad će opet gubiti vrijeme dok smisli kako bi se oslobo dio ovog drugog. Kako mi Aragonci brzo maknemo ljude koji su nam na putu. A što će taj žuti barbarin? - Ne bojte se, veličanstvo, on će ga maknuti. Pouzdajte se u nj, to nije čovjek, već đavo. - Imate o njemu tako uzvišeno mnijenje, a ipak ste mi pred njim savjetovali da se vratim princu? - Samo sam ga podsjetio da još uvijek možete natrag ako ne osigura pobjedu kralju Vladislavu. Lukav je do srži samo od više uvjeren u svoju pobjedu. Valja ga uvijek podsjetiti da bi njegova osnova mogla propasti i da biste ga mogli ostaviti. Dvorski meštar Enriko pojavi se diskretno i najavi: - Veličanstvo ne želi više nikoga primati? - Zar je netko vani? - Glasnik nećaka egerskog biskupa Robert. Glasnik je kaš telan u palači njegova ujaka na Dunavu. - Šaljite ga k meni - odredi Beatrica. Robertov kaštelan duboko se pokloni, a kraljica upita: - Kako je s mladim nećakom našeg dragog biskupa? - Trpi velike boli, a liječnici su stalno oko njega. Svakako će još mjesec dana bolovati dok posve ne ozdravi. Veličastvo, šalje vam pismo u kojem upravlja na vas neke molbe da ne bi saznao njegov ujak. - Dajte ovamo - i ona odmah razmota hartiju i stade či tati. "Vaše veličanstvo, usudio sam se obratiti na vas, a da moj ujak o tome ništa ne zna. Nesretnik sam veliki. Ležim u velikim bolima jer sam se, zastravljen ljepotom dvoranke vašeg veličanstva, dao zaludjeti i bio sam njezin rob. Kad sam joj se htio za to osvetiti, ona je počinila pravi zločin. U ovim bolima ništa drugo ne želim nego kleknuti pred vaše veličanstvo i zamoliti vas da mi dopustite s ovom djevojkom učiniti što je zaslužila. Druga moja molba vašem veličanstvu jest da me ne dopustite još više kažnjavati jer me moj ujak želi do kraja života zatvoriti u samostan. Usudio sam se upraviti vašem veličanstvu ove molbe jer osjećam da će mi vaša milost biti sklona i spasiti me. Vašem veličanstvu bit ću do kraja života najvjerniji sluga. Prilazem pismo kojim sam Gordanu domamio u palaču." Kraljica smota pismo i pogleda kaštelana. - Recite vašem gospodaru da sam obadvije njegove molbe potpuno prihvatila. Još više: kad dođe čas, želim da mu podije lim vrlo visoke časti. Još danas ću govoriti s njegovim ujakom i sve urediti. "Da, taj će mi služiti" - misli kraljica, čekajući njegova ujaka. Prvu službu iskazat će joj svojom osvetom Gordani. 33& 22* ." 339 "Mora platiti moje patnje. Svaki nemirni čas. Svaki trenutak. Skupo, strahovito. Svi moraju platiti svaki čas moje muke u tom kraljevstvu."

Egerski biskup odazvao se kraljičinu pozivu. Ona ga najprije ispituje o povorci Hrvata i o Damirovu nastupu. Biskup je uvjerava da su njezine bojazni neopravdane, potpuno se slaže s Filip-čevim mnijenjem i očekuje od njega da će Damira maknuti s puta kao što je učinio s Lovrom Iločkim. Najposlije ona se osvrne na Robertovu stvar i saopći svoju odluku. - Ne mogu odoljeti tolikoj plemenitosti vašeg veličanstva. Neka mu, dakle, bude oprošteno. - To je velikodušno, gospodine biskupe, i zato ću se to više brinuti za nj. Uzimam ga na svoj dvor da trajno pratim njegovo ponašanje. - Neizmjerno sam zahvalan svojo kraljici. Ujak se pomirio s odredbom jer je otvarala nećaku zavidnu budućnost na dvoru. Sat kasnije javili su Robertu da je stekao čast kraljičina počasnog viteza. ĐAVOLSKA ZAMKA Kancelar Filipec, skriven fratarskom kukuljicom, požurio se iz palače egerskog biskupa. Izašao je straga dvorištem i vrtom ograđenim visokim zidom. Sluga mu otvori mala vratašca pa iziđe u malu ulicu. S jedne su strane kućice, s druge vrtovi u zaleđu palača. Pognut, fratarskim korakom, ide niz ulicu, budno pazeći da se ugne svakom građanskom prolazniku. Brzo stigne do vrata svojeg vrta. Obazre se. Nigdje nikoga. Udari na vrata. - Tko je? - pitaju s one strane. - Fratar putnik. - Lozinku? - "Još dva dana." Vratašca se otvore. Tajnik pusti unutra kancelara i zatvori vrata. Filipec brzo krene prema svojo palači. Tajnik ga slijedi. Kad su uniŠli u sobu, kancelar ljutito baci na stol fratarsku kukuljicu. - što vam je, prečasni - Niste vidjeli Damira na čelu Hrvata? - I čuo njegove drske prijetnje. Odmah sam naslutio koliko će vas to iznenaditi. 340 - Na sve sam mislio, svakog sam prozreo, pronašao tko bi mi mogao iole smetati, jedino sam njega mimoišao. - Zar da spuštate pogled na ovako neznatnog gospodičića? - Nije on gospodičić. Gospodin je. Potječe iz otmjene hr vatske plemićke obitelji, dakle, ima i suviše ugleda. Ali nisam ni u snu pomišljao da bi posjedovao toliko nadarenosti da govori jav no i povuče za sobom ljude na borbu. - Valja svakako nešto učiniti. - Pao je na moj put kao munja iz vedrog neba. Nestat će istom brzinom. - Ali kako? - Samo čas pa da vidim hoću li se moći riješiti toga napa dača. Filipec skine fratarsku halju i zovne svojeg kaštelana pa mu zapovjedi: - Odjaši za povorkom Hrvata, isporuči gospodinu Damiru moj pozdrav i reci da ga očekujem u svojoj palači na važan do govor. Cetovođa se udalji. Filipčevo je lice sve više smrknuto: - Sve mi ide od ruke, sve teče ravno poput bistre rijeke dok, eto, nije zapelo o taj greben. - Nitko vam nije mogao potamniti vedri smiješak, valjda se nećete uznemiravati zbog ovog mladića. Nadam se da nije nika kav heroj. - Znam da je vrlo hrabar na maču. - Ali takvi obično nisu bogati na pameti. - žalim što je u tom iznimka, jer je s princem provodio da

ne uz filozofe i baš zato me njegov istup iznenađuje. Ali unatoč svemu tome ipak mi neće izbjeći. - što na sve to veli kraljica? - Strepi, ali se konačno pouzdaje u mene. - I čini mudro. - Još je mudrije učinila kad nam je obrekla pedeset tisuća forinti za izbore, a isto toliko još obećaje. - Otkud njoj toliki novac? - To bi mogla razjasniti prazna blagajna pokojnog kralja, dakle, ona vraća što je uzela i podržava temelje našeg uspjeha. - Biskupov sluga hitro ulazi u sobu i najavi: - Na vrtnim vratima stoji neki fratar i želi govoriti s pre- časnim gospodinom. - Netko od naših pristaša - šapne kancelar tajniku. - ako se ne varam, dovedite ga! Uskoro se u kancelarskoj radnoj sobi pojavi napuljski poslanik s fratarskom kukuljicom i s umjetnom dugom bradom. - Što se dogodilo? - upita ga hiiipec. - Šalje me njezino veličanstvo. Ovog časa čitao sam pismo nećaka egerskog biskupa. Mladić pripovijeda stvari koje bjeloda no dokazuju da se Bakač nerazdruživo svezao s princem. - - Kako? Cime? Izvolite mi saopćiti. - Ranzano sjedne. Neke večeri domamio je Bakač u svoju knjižnicu Gordanu i Damira i namjestio im stupicu kako bi nji hov prividni brak mogao proglasiti pravovaljanim. I stade pripovijedati sve što je čuo od Roberta. Filipčevo lice poprimi izražaj zabrinutosti. Ranzano dovrši pričanje spočitavanjem: - Vi ste, prečasni, otkrili Bakaču svoje namjere, ali se on nije pridružio k vama. Ostaje uz princa i posjeduje tajnu kojom sve može upropastiti. Sad vidite zašto još šuti. To otkriće nemalo je kosnulo samosvjesnog Filipca. "Zar sam se prenaglio?" - upita sam sebe pa pođe nekoliko koraka odajom. Razmišlja, razmatra i sluša neprestano razlaganje napuljskog poslanika. Tada se udari po čelu kao da se nešto dosjetio: - Prečasni gospodine poslanice, našao sam izlaz, čujte: Ba- kavčeva je nakana bila čvrsta da ostane uz princa i zato je sve to radio. Tada još nije znao da smo mi, kraljevsko vijeće i ja, skrenuli k Vladislavu. Onog dana, kad sam mu to rekao, Bakač je mislio ovako: šutjet ću da vidim gdje je moja kancelarska čast sigurnija. - Vi ste mu je obećali, a ipak se nije odlučio za nas. - Jer još uvijek misli da je njegova budućnost jače osigura na uz princa. Dakle: dokazat ću mu protivno. - čime? Možda dolaskom hrvatskog plemstva i nastupom onog bundžije Damira? - Prečasni opet gubi povjerenje u moje vodstvo - Samo vas upozoravam. Složi li se Bakač s prinčevim pri stašama, a naročito s hrvatskim plemstvom, on će svojim umnim odlikama izvojštiti princu pobjedu. - Mogao bi kad bih ja sjedio skrštenih ruku. Hvala vam što ste mi odmah dojavili Robertovo saopćenje. Do sutra ću Ba kaču pružiti dokaze da ga princ vara i onda nema više nikakva povoda bojazni da bi istupio na izboru za princa Ivana. Sutraš nji dan bit će odlučan. - U našu korist? - Uvjeren sam u to pa vas molim da umirite njezino veli čanstvo. Uđe tajnik i najavi da je stigao Damir. - Vidite, prečasni - šapne Filipec - mladi junak ulazi ml u šake.

- što kanite s njim? - Njezino veličanstvo bit će zadovoljno sa mnom, a prema tome i vi, a sad vas molim da iziđete na druga vrata. Neka plemić dugo ne čeka. Odviše mi je dragocjen da ga uvrijedim - smješka se on. I Napuljac se dade otpraviti. Odmah zatim uđe u sobu Damir. Obradovani Filipec ide mu u susret. Prirođeni smiješak znatno se raširio. Svijetle nasmijane oči pune su vedre ljubaznosti. - Dajte mi ruku, mladiću. Tako valja! Ushićen sam što ste nadomjestiti vojvodu. - Njega nitko ne može nadomjestiti, a kamoli ja. Ali naj kasnije do sutra uvečer biti će vojvoda ovdje. - I ja se čvrsto nadam. Ali sam radostan što niste dopustili da se vaši zemljaci raštrkaju gradom, susretnu s protivnicima iz egerske palače i možda podlegnu njihovu utjecaju. - Moji zemljaci drže u časti svoju riječ i dobro svoje do movine. - S ove smo strane zaštićeni. Međutim, recite: jeste li vi na cistu što znači da je kraljica ostavila dvor - Ništa drugo nego izdaja. Može li se njezin korak nazvati drugim imenom? - Nikako. No, bojim se da princ još uvijek ne vjeruje da se ona odmetnula od njega. - Princ šuti o tom - reče Damir, promatrajući pozorno kancelarovo lice. - Jer se još uvijek nada njezinu povratku. Morali bismo mu razložiti da se više ne oslanja na kraljicu. A sada ima nešto važ no. - Zapovijedajte, prečasni gospodine. - Dakle: vojvoda Iločki može stići do sutra uvečer. A to je uoči izbora. Prema tome htio bih da imamo na okupu sve najvaž nije prinčeve pristaše. Vi znate: čim stigne vojvoda, najprije će pitati gdje je biskup Varadi. - To pitaju sve naše pristaše. - Jer je to prirodno. Kako, dakle, ne možemo propustiti da Varadi ne sudjeluje u našoj borbi, odlučio sam da ovaj položaj dokrajčim jer je na našu štetu. Vijeće je uskratilo princu da ga dovede na slobodu, ali već su se pokajali. I ja sam uistinu nesre tan što on ne upravlja izbornim poslovima, a svima je jasno koli ko bi Varadi značio u ovoj borbi, naročito otkad se kraljica od metnula. Nije li tako? - Sasvim se slažem s vašim mnijenjem, ali neka kraljevsko vijeće ispravi moju pogrešku i odazove se prinčevu pozivu. Neka se sastane i pristane da Varadi bude pušten na slobodu. - To sam htio provesti, ali sam se uvjerio u nemogućnosti toga sastanka. Svi su članovi vijeća otišli u okolicu kako bi što više glasova osigurali princu. Vrijeme je vrlo kratko i tako sam odlučio da ovu stvar u ime vijeća riješim sam, na ivoju odgo vornost i uz pomoć vojvode Iločkoga. Kako pak nije stigao, obra ćam se za pomoć vama. - Kako? - upita Damir, gledajući začuđeno biskupa. - Idite odmah na Višegrad i još ove noći dovedite Varadija k princu na dvor. Tako ćemo se zajedno s njim dogovoriti o svim odredbama koje bi bile potrebne za izbor. Osim toga, čim pro- - tivnici doznaju da je tu Varadi, već sama njegova prisutnost zbunit će njegove redove, baš kao što ih je zbunio dolazak Hrvata, jednom riječju: bez biskupa Varadija ne možemo provesti izbor. - Princ neće dopustiti da biskupa dovedem na dvor. On ga

je već mogao pustiti na slobodu, ali to pravo posjeduje kraljev sko vijeće, a princ poštuje pravo vijeća. - U tom slučaju radit će na svoju odgovornost. U ime vije ća, kao državni kancelar, napisat ću vam nalog za kaštelana Vi- šegrada da biskupa Varadija pusti na slobodu i preda ga vama. - To je onda druga stvar. U tom slučaju princ o tom ništa ne zna. - Osim toga, preporučio bih da princa podsjetite neka iz Višegrada svakako prenese u svoj dvor kraljevsku krunu. Već sam mu o tom govorio, ali još nije učinio ništa. Mi svi znamo ka ko je za kraljevskog kandidata važan posjed krune i baš zato neka je kruna pod njegovim krovom. "I Varadi to savjetuje" - pomisli i kimne u znak odobravanja. - Naravno, za taj prijenos treba vam prinčev pristanak. Od luči li se, bit će najbolje da zajedno s biskupom Varadijem do- vezete i krunu. Dakle, odmah ću vam napisati nalog u ime kra ljevskog vijeća. Odmah uzme pero i sastavi pismo, dade ga Damiru da ga pročita i providi ga pečatom. - Ako ustrebate, dat ću vam potrebnu četu za pratnju. - Hvala, nije potrebno, imam dovoljno svojih momaka. - To je bolje. Do viđenja sutra na vijećanju kod princa - ljubazno će kancelar. Cim je Damir zatvorio za sobom vrata, Filipec zovne svojeg tajnika. Pun Ijubopitnosti, pristupi kancelarovu stolu. - Kako je bilo, prečasni? - Mladić je vrlo povučen i oprezan. Ne može mu se prigovo riti. Morao sam napadati kraljicu i zatražiti protiv nje dokaz. Ne zna ništa što bi nas moglo zabrinuti. - I to je sve? - Samo uvod. Smjesta nam valja spremiti jaku četu koja će ove noći dočekati Damira u zasjedi kad se vraća s Varadijem iz Višegrada. - Varadija kanite izvesti iz Višegrada? - I njega i kraljevsku krunu. - Ne vjerujem svojim ušima. Odlučili ste kraljevsku krunu prenijeti s Višegrada na dvor u prinčeve ruke? - U moje skrovište gdje je neće naći nitko, osim mene. - Tako? Ali zar kralj Matija nije predao Višegrad i kraljev sku krunu svojem sinu? - I prisegao višegradskog kaštelana da je izruči samo nje mu. - Kako će je onda predati Damiru na vašu zapovijed? - Moja zapovijed uistinu ne bi koristila, ali princ će sam poslati nalog kaštelanu da krunu izruči Damiru, njegovu najvjer nijem drugu, a na putu ja ću oteti princu krunu i druga. Jednim zamahom dva dobitka. U ovom kraljevstvu možete nekoga izabra- titi i proglasiti za kralja, ali se kruna svetog Stjepana mora polo žiti na glavu odabranika. Tek onda je pravi kralj. - I to ste odlučili učiniti danas u noći? - Dosad sam uzalud nagovarao princa da uzme krunu na dvor pa da mu je putem otmem. Cim se pojavio Damir na čelu plemića, ova mi se spasonosna misao vratila. - Moja je osnova da Damira, kad se bude vraćao s Više grada, iz zasjede uhvate moji vojnici i odvedu na kraljičin majur nekoliko sati iz Budima. - A što će biti s Varadijem? - Njega šaljemo na dvor k princu. - Varadi će princu pomagati protiv vas?

- Ako vam prisegnem da neće? Meni pomažu tajnovite sile. Dakle brzo pozovite mojeg četovođu. Moram ga tačno uputiti kako će izvesti napadaj, kako će uhvatiti Damira da mu otmu krunu. Sutra očekujem svečani dan. Iz kancelarove palače Damir ravno od jaše u kraljevski dvor i najavi se Gordani. Spremala je sa služavkom svoje haljine u veliku hrastovu škrinju za povratak u svoj budimski stan dok su obje gospođe, prinčeva i Damirova majka, sjedile uz prozor, raspravljajući o dolasku hrvatskog plemstva. Na štropot ogleda se gospođa od Brezovice i opazi Damira. Naklonio se nijemo gospođama, prišao Gordani i nešto joj šapnuo. I ona uzdahne pritajeno. Misao joj preleti glavom puna gorčine: "Kako bi joj pristajala njegova ljepota!" - Krasan je momak vaš sin - tiho primijeti Ivanova maj ka, a Damirova kimne, potvrdivši u mislima: "Ljepši od tvojeg. Ali on je princ, a moj samo plemić" Obje žene opaze da je Gordana kimnula Damiru i povela ga u drugu odaju. - što mi nosite tako važno? - upita tiho. - Smatrao sam potrebnim da vam saopćim svoj razgovor s biskupom Filipcem. Pozvao me k sebi. čudio sam se. Nikad me nije ni opažao. - Danas ste mu naročito upali u oči na čelu plemstva. Već znam sve. Donijeli su mi vijest trkom. To sam od vas i očekivala, ali što vam je rekao gospodin kancelar? - - Vrlo važnih stvari. I stade joj prikazivati čitav razgovor s njime. Gordana sluša sve pozornije i od časa do časa usklikne od iznenađenja. Kad Damir doreče, ona upita: - Nije li vam naročito upalo u oči u tom razgovoru da on traži Varadija? - Da je mene odabrao da idem po krunu i Varadija. Ipak je to vrhunac svih čina u vezi s izborom. - Damire - nakon mojeg opasnog zatvora u bijeloj kuli sve mi se više otvaraju tajne egerske palače. Ćula sam po koju riječ, ime, a ovo mi danas skida zaklone s egerske izdaje. - Njegovi prijedlozi idu nam u prilog. - Tko zna nije li se pobojao Lovre Iločkoga i dolaska naših? - Prema tome valja nam uočiti cijelo naše bojište. Tu su i naši plemići sa svojim četama. - Ima ih pet tisuća. - A ugarsko plemstvo? - Maloplemići su već odavna pristali uz nas. I kad smo se •danas sreli s njima na sjevernoj strani Budima, odmah su se pri družili k nama. To je oko osam tisuća ljudi. - Dovoljno da utjerate strah u kosti protivnicima. - Dakle, da idem na Višegrad? - Lovro Iločki otišao bi bez oklijevanja i bez pitanja. - Vojvoda smije i može sve po svojem ugledu i visokom položaju. - Nisam li ja njegov poslanik? To priznaje i Bakač. - I princ i ja. - Onda danas za vas imam veliku zadaću, a uvjerena sam da ste joj dorasli. Ovo što ću vam predložiti da izvedete sami, bez pomoći vojvode, najodlučniji je čin u našoj borbi. - Primam, Gordana. - Dođite u sobu gdje nas nitko ne može čuti. Nakon puna dva sata uđe Gordana opet u sobu Ivanove i Da-mirove majke. Borka je htjela saznati što je Gordana tako dugo vijećala s Damirom, a on joj saopćuje sve predizborne događaje i prijedloge pristaša njezinog sina da opkole egersku palaču. Tome se Borka protivila iz sve duše. Gospođa od Brezovice, šuteći je slušala dvoboj između prinčeve majke i Gordane. Ugledavši sada sina kako se nekamo sprema, zaustavi ga:

- Kamo ideš, Damire - Ni spomena vrijedno. Već u zoru bit ću opet kod kuće. Ali majčin instinkt raspiruje u njoj slutnju da njezin sin polazi po nekom opasnom poslu. Nemir je muči pa upravi Gordani pitanje, puno zabrinutosti: - Kamo mi šaljete sina? - Odviše je muškarac da bih ga morala slati. Odlučio je sam i samo mi saopćio svoju odluku. - Muški su dosad odlučivali sami o svojim činima i nisu pi tali žene. Rekla je to s tihim ogorčenjem, ali Damir hitro upadne blagim prijekorom: - Majko, Gordana je ovdje na dvoru vojvodin pouzdanik. "I tvoja nesreća" - doda u mislima mati. Ne pogledavši više Gordanu, obraća se sinu: - Tvoja majka ne smije doznati kamo se spremaš? - Nitko ne smije doznati. - Ideš li da uhitiš kraljicu? - Na žalost, još ne. - Sine, ako si ikad ljubio majku, ne čini ono što predlaže Gordana. - Na žalost, ova umna misao nije nikada u mojoj glavi, nego u glavi biskupa Varadija. Ja samo prihvaćam što on veli, a Damir čini samo ono što je odredio princ Ivan. - Jeste li sad smireni, majko - zapita Damir. - Nisam. Podilazi me strah zbog tvojeg odlaska. - Umirit ću vašu majku, gospodine Damire. Gospođo vaš sin nosi vijesti na Višegrad i ništa više. - Da majko, Gordana veli istinu. Makar ona obori glavu pokoravajući se, ipak osjeća nejasni strah za sinovljevu sudbinu. - Ove se noći rješavaju sudbonosni događaji preko vas, Da mire - šapne mu na hodniku Gordana. FILIPČEVA KOCKA JE PALA Crni jahač juri bijelom cestom. Okružuje ga noć. Mrakom odjekuje topot konja niz obalu Dunava. Noć je bezglasna, nijema, samo topot konja zaglušuje tihi šum Dunava. Jahač se zaustavi. Grmlje na obali kao da se giblje. Neki čovjek uspravi se, potrči konjaniku i upita: - Idu li? - Da, gospodine četovođo. Krenuli su iz Višegrada. - Kad će stići do ovog mjesta? - Otprilike za jedan sat. - Ima li ih mnogo? Nema ih malo. U mraku nisam mogao ustanoviti koliko broji četa. - Nose li sobom neku veliku škrinju? - Da, gospodine četovođo, nose je dva jaka konja, a čuvaju oboružani momci. - U kojem dijelu povorke nose škrinju? - - Otprilike u sredini. - To sam unaprijed znao. Dolazi li Varadi? - Jaše iza škrinje. Oko njega su naoružani momci. Krije se u fratarskoj halji. - Dakako, on im je druga dragocjenost. A gdje jaše Damir? - Negdje na kraju povorke. - Nikad bolje. Siđi s konja i sakrij se u šumu k ostalima. Cetovođa silazi malom strminom prema Dunavu. Ide od grma do grma. Iza svakog potrbuške leži čovjek, diže glavu pa sluša četovođine naloge:

- Smješteni ste kako treba. Pokrivaju vas grmlje i mrak. Neprijatelj ne može ništa spaziti ni zamijetiti ako budete mirni i oprezni. Kad spustim baklju k zemlji, svi u jednom času na Da- mira. Poučava ih šapćući, a onda odlazi dalje uz Dunav, preskakuje grmlje i zaustavi se usred šikare nad kojom su se raskrilile guste krošnje stabala. U potpunom mraku prenosi se četovođin šapat: - A vi ovdje pazite! Ne udarajte dok ne dobijete zapovijed. Sam ću viknuti: "Naprijed!" To je lozinka za navalu. Svi treba da idete ravno na dva konja što nose tešku škrinju. Vi tamo lijevo udarajte, a vi zdesna skinite škrinju i skotrljajte je nizbrdo u čamac. cetovođa se spušta polagano na rub obale. Ne vidi ništa. Kroz mrak se čuje kako voda zapljuskuje čamac. Tu sjede šestorica. - Momci na vama leži sve. Iskažite se. - Ne bojte se, gospodine četovođo. - Cim škrinja bude na dnu čamca, veslajte hitro prema oto ku. Tamo vas čekaju ljudi. - Hoće li nam dati lozinku ili oni ili mi? - Najprije vi pitajte, a oni će odgovoriti: "Još dva dana". Tek onda im predajte krunu. Cetovođa se uspinje dugim koracima, hvatajući se o granje. Brzo se nađe gore, skriven iza stabla i gleda u tamnu zvjezdanu noć. Tamo daleko bijeli se cesta. Iz šume se vraća jahač koji je onamo odveo konja. Obojica prisluškuju. Od časa do časa zašušti šumom vjetar. Na mahove opet bude tiho. Ne miču se ni krošnje ni grmlje. Četa podijeljena u dva krila leži na travi, skrivena, nevidljiva. Nakon jednog sata dopru do njih odjeci konjskih potkova. - Idu, gospodine četovođo. - Sad smo spremni. Pazite na moj znak, a onda kao oluja. Cetovođa potrči duž ceste i veli nekome u mrak: - Amo mojeg vranca! Na ovaj poziv izađe ispod krošnje čovjek, vodeći osedlanog konja. Cetovođa se baci u sedlo. - Gdje je baklja? - Da je upalim, četovođo? - Još ne. Samo vi, momci, mirno. Plaća ove noći razveselit će vas za čitav život. I hitro odjaše niz cestu kao da se vraća u Budim. Sve više se udaljuje od svoje čete i od onih koji dolaze sa strane Višegrada. Bijelom se cestom već zapažaju crne sjene i odjekuje topot konja. Cetovođa se zaustavi. Polagano zapali baklju pa se vraća natrag prema Višegradu, računajući gdje mu je četa i gdje treba da izvrši svoju bojnu osnovu. Povorka jahača žuri se prema Budimu. Cetovođa s bakljom do jaše im u susret i nađe se okom u oko s prvom dvojicom momaka. Oni ga zaustave: - Tko si? - Glasnik biskupa Filipca. - Kamo ideš? - Tražim plemenitog gospodina Damira od Brezovice. - Naći ćeš ga na kraju povorke. Jedan momak ode s njim da ga prati. I krene dalje, noseći baklju pored Damirove čete. U njenoj svjetlosti dobro promotri njihove redove i oružje. Oni što okružuju škrinje s kraljevskom krunom ponovo ga zaustave. Isto pitanje, isti odgovor. Čuvari krune šalju ga dalje prema kraju povorke da potraži Damira. Već iz daljine promatra on bakljonošu i pozorno prati njegov dolazak. - Tko to može biti? - upita Damir svojeg momka. - Neprijatelj nije, jer ga momci ne bi pustili da se približi

k povorci. - Zašto ga ne bi pustili? Ne može nikoga napasti ovako sam samcat. Cetovođu opet zaustavljaju, pitaju, a jedan Damirov momak pohiti naprijed k svojem gospodaru: - Čovjek s bakljom veli da je glasnik biskupa Filipca. Ima važnu poruku. - Pusti ga k meni. I momak ode da javi četovođi. Ovaj jaše uz povorku i zaustavi se na rubu ceste. Damir skrene konja k njemu: - Tko te šalje? - Biskup Filipec. Ja sam njegov cetovođa. - Donosiš mi poruku? - Da, vaša milosti. Naloženo mi je da vam isporučim samo u četiri oka. Damir iziđe iz povorke koja nastavlja put. - Dakle, što mi poručuje gospodin biskup? - Moli vas da budete oprezni i da ove noći ne izlazite iz Više grada. - Prekasno si stigao s tom porukom. - - Molim vašu milost za oproštenje. Konj je putem izgubio potkovu i stao šepati. Morao sam se vratiti i zamijeniti ga s dru gim. Tako sam zakasnio, ali vaša milost može se još uvijek vratiti u Višegrad. - Zašto me opominje prečasni gospodin? - Rekao mi je neka vam kažem da su vas danas predvečer vidjeli protivnici princa Ivana kako ste odjahali. - Morali su me vidjeti kad se nisam krio. Izlišan je strah gospodina biskupa. Hajde, pridruži se k nama pa idemo. - Još nisam svršio s porukom, vaša milosti. - Onda se žuri - i Damir pogleda za svojom povorkom. Pokraj njega prolaze njegovi posljednji jahači. A četovođa se primakne k Damiru. - Vaše milosti, gospodin biskup je doznao da su vas protiv nici njegove visoste slijedili. Tako su doznali kamo idete. Zatim su se vratili u grad i zasnovali vam zasjedu. To čovjek izreče poluglasno. Posljednje riječi zagluši štropot konjskih kopita povorke koja je odlazila. - Što si rekao? - upita Damir i sagne se k njemu da bolje čuje. četovođa se upne i nastavi još tiše kao da mami Damira da se sasvim sagne: Uto četovođa spusti k zemlji baklju, upirući se Damiru koji ljubopitno sluša, poklonivši mu svu pozornost, dok je njegova četa već odmakla. - I zato vas gospodin kancelar moli neka se vaša milost vrati u Višegrad. Tog časa iza Damirovih leđa nečujno se pojave ljudi i bace mu na glavu sukno. Odmah osjeti zamku i trgne za mačem, ali već su mu ruke uhvatili, mač izvukli iz korica, čvrsto mu sapinju sukno oko glave. I već ga trgnu s konja i odvlače. Sve se to zbilo u jednom času, čarolijskom brzinom, kao da su napadači svoj posao uvježbavali sto puta. Damir pod sobom osjeti čamac. Čuje pljusak vesla. Netko ga čvrsto drži za ruke. - Svezi ga, brzo, brzo. Čamac odmiče, a on je razoružan, nadohvat napadačima koji ga vežu. Bori se s njima, upre se svom snagom i težinom tijela na rub čamca. Čamac se nagne. Iznenađeni ljudi zateturaju i spuste Da-mirove ruke. Damir se još jače upre i čamac se prevrne. I on i otmičari padoše u rijeku. Sve to ide munjevitom brzinom. Damir zapliva svom snagom vještog plivača. I drugi se brzo snađoše pa ga slijede. S obale im dovikuju: Držite ga ako vam je do žive glave!

I nagnu za Damirom. On krene prema sredini rijeke. - Za njim, preplivat će Dunav - dovikuju progonitelji. 350 Samo trojica ga progone. Drugi, manje vješti, zaostali su i promatraju površinu vode u kojoj se odražavaju zvijezde. - Uteći će na drugu obalu. - Četovođa bi nas vješao. Pazi, pliva ravno prema sredini rijeke. S obale viču, dovikuju. Onda pljusak za pljuskom. Nekoliko ljudi poskače u vodu, dignu prevrnuti čamac i popnu se u nj. - Veslajte što brže možete, momci - zapovijeda najstariji. Čamac klizi ravno prema sredini, a tamo gore s ceste razli- ježe se nad rijekom krika i kreševo mačeva borbe. U čamcu dršću veslači, u valovima plivači, kao da nestaje snage. Uto vikne netko iz čamca: - Gle, on gubi snagu. Ili ga je zahvatila struja? - Ne može više, tako mi života. - Uprimo, uhvatit ćemo ga. - Pazi, pazi. - Što je? On tone? - Hitro, utaplja se. I plivači i veslači krajnjim naporom udruženi hitaju za Damirom. - Gotov je, vuče ga vir - vikne netko. Plivači se zaustave, ne usuđuju se dalje. - Vir ga je povukao u dubinu - dovikuju onima u čamcu, - Ne možemo za njim. A ovi i dalje veslaju. Ne vide ništa, osim puste površine rijeker što hitrim tokom juri niz korito. - Što će sada četovođa? Nije li nam rekao da budemo oprez ni? Mladić je jak. - Vrag bi se dosjetio da će mu pasti na um da prevrne ča mac. Nadmudrio je sve nas. Gledaju, kruže pogledom po tamnoj rijeci. Uzalud. Progonitelji se popnu u čamac. Svađaju se, prepiru u strahu pred četovođom. Gore na cesti bije se boj. Čitava četa juriša na središte Da-mirove povorke. Navaljuju na one što čuvaju škrinju s kraljevskom krunom. U mraku noći udaraju, biju i čekaju kad će zagr-miti Damirove zapovijedi. Ali on se ne javlja. - Opkolite škrinju, dolje s njom! Napadači dobivaju sve više na snazi, pridolaze kao da rastu iz grmlja, a njima upravlja neki snažni glas iz tamne šikare. Neprijateljska četa savila se poput zmije oko škrinje svezane o sedla dva konja. - Čuvajte škrinju. To je sveta stvar - viče straga gromki glas biskupa Varadija. Branite je. , 351 Momcima se čini da je to glas fratra što je pošao s njihovim gospodarom. Ali i taj ih obodri, koncentrira njihovu borbu a že&-će se opiru. A pri tom svaki od njih pita: "Sto je s gospodarem?" Njegova riječ i njegov mač udahnuli bi im borbenost. Bitka je sve žešća. Napadač sve snažniji, bješnji, opasniji. Upravo se divlje baca na škrinju. Konji se propinju u obranu, onda udareni padoše na zemlju. Krikom se bace neprijatelji na dragocjeni teret. Hitro stadoše odvezivati škrinju sa sedla. Na rijeci je tiho. Čamac se ljulja na istom mjestu. A Damirovi progonitelji vraćaju kako bi se što bolje obranili pred četovođom. - Tiho, čini mi se kao da netko pliva. Slušaju, promatraju površinu rijeke prema drugoj obali. - Da, tamo s druge strane. - Ogledavaju se i traže. - Potonuo je, ne tražite ga više.

S druge strane prema onom kraju gdje se biju na cesti opet zapi j uš ti voda. Na površini se pojavi plivač. - Ako je on? - Kako bi bio on kad je potonuo. - Možda i nije potonuo nego zaronio i otplivao? Jao nama. Progonitelji zaveslaju bez daha. Tek sada razabira kako ih je Damir odvukao prema sredini rijeke i zavarao da gubi snagu, a zapravo je zaronio i otplivao k obali. Veslači se naprežu, znoje, sopću. Damir se već hvata tla, izlazi iz vode i poput vjeverice uspne se uz obalu na cestu. Trči onamo gdje se bije bitka. Istrgne jednom svojem momku mač, uzme mu konja i zaleti se na neprijatelja, vičući: - Udrite momci! Zatjerajte ih u Dunav, u rijeku! Njegov glas ulazi im u žile, upravlja oštrice. Sve žešći povici donose im snagu i vjeru da neprijatelj mora podleći. Svi se nađu u polukrugu pa najure zaskočenog neprijatelja niz obalu. Padaju na zemlju, valjaju se, hvataju grmlja i stabala, dosjetljivi sami trče dolje pa se bacaju u vodu i zaplivaju. Borba je završila a on zove na okup svoje momke. - Dignite škrinju i svežite je na druge konje. Upalite baklje i pretražite bojište. Zapovijedi se izvršavaju brzo, radosno. Planuše svjetla. Momci traže u grmlju, pod krošnjama drveća. - Jao! - dozivlje netko iz tmine. - Pomozite, vaša milosti! - Tamo netko jauče! Da vidimo - reče Damir. Na zemlji nađoše Filipčeva četovođu. Polako ga dižu. On se podupre o ruke. - Jao, pomozite, ne ostavite me lupežima. 352 - Tko su bili napadači? - upita ga Damir, a on odgovara jaučući: - Lako je pogoditi: egerovci, ubila ih puška crne čete kralja Matije. - Prepoznao si ih? - Kako ih ne bih prepoznao. Tko bi bio drugi? Sama je ne sreća htjela što sam zakasnio! Jao, razbojnici su očito čekali vašu milost negdje u blizini, inače se ne bi mogli došuljati tako nena dano. - I kad sam govorio s vašom milosti, lupeži su mi bacili na glavu sukno i odvukli me, a konjsko je kopito prešlo preko mene. - A gdje si bio za vrijeme bitke? - Ne znam ništa o bitki, obeznanio sam se, a kad se pro budim, opazim svjetla. Ne ostavite me ovdje, vaša milosti. - Možeš s nama kući. - Samo da nađem svojeg konja. Damir krene prema svojim momcima. Uokružili su veliku škrinju, natovarenu na dva zajedno svezana konja. Neki glas iz šume vikne: - Gospodaru, tu je sva sila konja privezanih za stablo. - Povedite ih sobom. Kad neprijatelj iziđe iz Dunava neka nas slijedi pješice. Lakše će se osušiti. Onda izda naloge četi. Sve se stavilo u red i krenuše. Varadi sjedi na konju u fratarskoj odori. Damir mu jaše uz bok. - Samo da ste vi, biskupe, pošteđeni. - Mene nisu ni dirnuli, već odmah navališe na škrinju s krunom. - Mislio sam da se žele dokopati i vas. - Nitko se nije obazreo na mene jer me krije fratarska halja. Ali vi ste sasvim mokri. Što se zbilo s vama? Damir mu sve ispripovijedi, počev od dolaska Filipčeva glasnika. Biskup je slušao bez primjedbe.

- Poveo sam jaku pratnju jer je Gordana slutila Filipčevu zasjedu. - Filipec? Kako? Zašto on? - Jučer me uputio neka svakako spremim krunu pod krov kraljevskog dvora. - Lijepo. On vas šalje po krunu, a onda vam poručuje da vas netko kani napasti. Dok njegov glasnik s vama govori, povor ka odlazi, a iz zasjede njegovi udare na vas. U ranu zora uvede Damir u kraljevski dvor fratra. Nitko nije slutio da se pod smeđom kukuljicom krije biskup Varadi. Dočekao ih je Berislavić i poveo biskupa u skrovitu odaju u drugi kat. Tu je biskupa čekala okrepa, dok je Damir pohitio u svoju sobu da promijeni odijelo. Kad se vratio, uđe u sobu Gordana. Potrčala je k Varadi ju i obasula mu ruke cjelovima: - Sad smo spašeni. Duh Ivana Česmičkog je s nama. On položi ruke na njenu smeđu kovrčavu kosu: - Neka bude kako ste rekli, Gordana. Zazivljem ga da nam pomogne. Svi četvoro se zatvore da biskup Varadi obavijesti istomišljenike o svojim osnovama, a onda se spremi da pođe k princu. BAKAC NA RASKRSNICI Kad je princ saznao od Gordane da je kraljica umjetno izazvala sukob svojih i njegovih dvorana kako bi mogla ostaviti dvor, palo je u njegovu dušu prvo razočaranje. Pritislo ga prvi put poput more. Povukao se u svoje odaje da sam sa sobom izmuči muku teške, sramotne prevare. Ujutro uđe k njemu Damir i najavi da je stigao s krunom. A odmah zatim nastavi: - Mislim da se nećeš ljutiti, Ivane, ako sam ti doveo starog vjernog prijatelja: - Prijatelj mi je potreban više nego ikad. Baš danas kad želim učiniti kraj neizvjesnosti. A koga si to doveo? - Biskupa Varadija. - Damire, dovedi ga odmah. Učinio je odmah po njegovoj želji. Varadi stupi u odaju. Princa obuzme duboko ganuće. Pred njim stoji bivši kancelar njegova oca, posjednik svih njegovih tajni, začetnik ideje da njega posjednu na prijestolje, najodaniji prijatelj pokojnog kralja i njegov, a ipak nepravedno, okrutno bačen u tamnicu. Ivanovu ganuću pridruži se i preneraženje. Nekoć visok, snažan i uspravan Varadi, sada je pognut. Lice žuto, kosa napola sijeda, oko mračno, pogled pun spočitavanja. I zapeče ga u srcu. Pristupi mu i uzme njegovu ruku da je poljubi. Ali je Varadi naglo istrgne. - Gospodine biskupe, duboko sam sretan, što vas vidim ovdje. Utamničeriik ne može prikriti svoje osjećaje pa ih ispovijeda bezobzirno: - Mladi prinče, bili biste sretniji da ste me pozvali odmah nakon kraljeve smrti. Ovaj prikor zaboli princa to više što osjeća da je opravdan. - Nije trebalo kraljevskog vijeća u kojem sjedi kraljica ni onih kojima dobrobit kraljevstva leži u mošnji. Kako bi sve bilo drukčije, da sam u času smrti vašeg oca bio na mjestu kancelara - Istinu kažete, tešku istinu. Moj nesretni otac osjetio je pred smrt svoju tešku zabludu, odredio pomilovanje i otposlao ga, ali nesrećom nije dospjelo u vaše ruke. Tako sam morao po štivati pravo kraljevskog vijeća da ono određuje. - Koliko će ono poštivati vaše pravo i prisegu zadanu kralju?

- Pravo mi dolazi samo od sabora, a prisega je sveta. - Poštenima i pravednima. - Ne ranjavajte me, biskupe. Bolni prinčev usklik dopre do srca nepravedno prognanog i on potisne ogorčenje pa će blaženim glasom: - Nisam došao da spočitavam, mladi moj prinče, nego da vam pomognem. - Dakle, nešto mi prijeti. - U redovima vaših prijatelja ima izdajica. - Onda sam najjadniji stvor pod suncem. Izdajstvo prijatelja kraj je svake nesreće na svijetu. - Nećemo raspravljati filozofski. Uočimo sve stvarno. Kra ljica vas je otvoreno izdala. Da nema ortaka, ne bi se usudila da vas ostavi. Ortaci su u kraljevskom vijeću, a vi to ne vidite. I njihova djela i riječi samo su himba. - Ako je to istina, onda recite tko su izdajice? - Da sam bio na slobodi, danas bi već bili otkriveni. Sad mi preostaje da sumnjam po tome što znam o tim ljudima za kra ljeva života i što sam doznao ove noći od Damira. Po svemu za ključujem: Filipec je nepouzdan, a s njim čitavo Vijeće. - Biskupe! Sumnjičite ih da su pogazili prisegu pred raspe lom? Recite: zašto bi mi lagali? Zašto ne bi izjavili otvoreno: mi vas ne želimo za kralja. - Jer se boje vaših pristaša. Jer znaju da oni čine većinu. I dok vas obmanjuju svojim izljevima vjernosti, hoće da vaše pris taše rastjeraju, da ih odvrate od vas. A to želim spriječiti. U prinčevo srce navali sumnja, hvata ga, vuče za sobom, a on se otimlje, brani očajnom željom da se odrva. Ali Varadi nemilosrdno kida maske i bezobzirno mu otvara vidik u mrak izdajstva. I tada princ odlučno trgne glavom: - Gospodine biskupe, uštrcali ste otrov sumnje u dušu i time je moja odluka zadobila snagu. - Smijem li zapitati kakva je to odluka? - Pozvat ću k sebi Bakača i Filipca i reći ću im: ako se protive mojem izboru, je li protivno kraljevsko vijeće, recite mi to otvoreno. Cim vi to potvrdite, evo časne riječi: odstupam od kandititure na prijestolje. To želim učiniti, gospodine biskupe. - To nećete učiniti. Nikada! - Učinit ću, jer je to moja volja. - - Nemate pravo da radite po svojoj volji. Dobrobit kraljev stva ima da upravlja vašim koracima. Samo to. - Biskupe, smilujte se, ne oduzmite mi jedinu mogućnost da stečem svoje dostojanstvo. - Ničim nije ugroženo. A kad bi bilo, prinče, i ne slutite u kakvoj opasnosti lebdimo pod svojim krovom. Te riječi izrečene od najvjernijeg pristaše bolno djeluju na Ivanovu dušu. Nakon duge stanke upita: - Ako nemam prava da izvedem svoju volju, što da onda činim? - Eto što: pozovite crnu četu kralja Matije, uhitite kraljicu, zatočite je u Višegradu i oduzmite joj novac koji vam je ukrala. - Ne recite to, biskupe. - Izreći ću do kraja: ova je žena upropastila slavu i moć vašeg oca, moć, snagu i mir i sreću kraljevstva. Po njoj će narodi ovoga kraljevstva snositi nesreće za nesrećom u daleku buduć nost, a možda i za sva vremena. Ona je zarobila kralja. Potkapala je bedeme što ih je sagradio državi, potkapala ih je i svojom zlo ćom. A vi ste još tu da stanete na put njezinu razaranju u poslje dnjem času. Ako ona podupre izbor kojeg tuđinca, znajte: neza

visnost svih naroda ovoga kraljevstva bit će pokopana u daleku budućnost. Možda zauvijek. Ivan pokrije lice. Pognuo se pod teškim udarcem. Osjeća svu strahotu odgovornosti i svu grozotu otpora njegove duše da posluša biskupa. A on nastavlja: - Ustanite na noge. Dignite vojsku. Pošaljite gospodi od kra ljevskog vijeća ovu poruku: pošto se nisu odazvali da pristupe" vijećanju, vi ste sastavili novo vijeće. Jest, prinče, sastavit ćete novo vijeće, postaviti mu na čelo Lovru Iločkoga, Bernardina Frankopana, mene i druge koji su vam vjerni. Sadašnje vijeće stavite pod strogu pasku. Vaš odlučni istup još će danas obratiti sve koji su smalaksali u vjernosti. - Ne dam se silom nametnuti kraljevstvu. Ne dam. - Nitko ne može staležima nametnuti kralja. Oni će ga birati po svojoj volji, ali dok oni nisu dali svoj glas, vlast će biti u vašim rukama. Morate je uzeti. Vaša je dužnost onemogućiti zasjedničke zamke što ih spremaju u egerskoj palači, ne na vašu štetu, nego u korist tuđinca, vođeni, podupirani i plaćeni od kraljice novcem vašeg oca. - Udarate me ognjenim bičem. - Udaram vas da probudim vašu snagu, jer vi ste pred lju dima i pred historijom odgovorni za sudbinu naroda, upamtite! Grudi mu se kidaju. Riječi starog prijatelja njegova oca raz-diru ga, straše, ispunjaju užasom. - Da uzmem u ruke silu koju svom svojom dušom prezirem, odbacujem? 7C/S ,,... :...". ......."..""...". ¦ "".." .....,_ ,,,,."" - Kažete da vas nagovaram uzeti u ruke sfilu? Ono što ja predlažem nije sila. To je obrana kraljevstva od sile koja sprema umorstvo našem kraljevstvu. To je obrana od sile što pred vašim očima brusi sjekiru da odrubi našu slobodu, nezavisnost, da nas učini robom. Ivanu se čini da mu je Varadi zadro u srce noktima. - Izdajice ćemo poslati u tamnicu, u prvom redu Napuljce. Varadi razvija svoj plan. Ivanovo lice nalikuje na mučenika što su ga skinuli s mučila. Znoj mu oblije čelo. - Uvjereni ste da je to jedino što naše kraljevstvo može spasiti od nesreće, od tuđinske vlasti? - Kunem se svojom dušom. Princ još gleda preda se, još čeka, a onda reče: - Ja ne mogu protiv sama sebe. Vi ste puni uvjerenja. Dakle, uzmite sve u svoje ruke. - Visost mi predaje punomoć? - Da, predajem. - Dobro. Dugo neću zavlačiti. Idem na posao. Neka ne bude izgubljen ni trenutak. - Štedite od svake okrutnosti ženu mojeg oca. - Nećete se moći potužiti. A sad idem da u fratarskom ruhu obiđem u gradu svoje stare prijatelje. Do podne bit će novo vijeće na okupu u vašem dvoru. Onda ću dozvati u dvor hrvatsko plem stvo. Njegove čete neka zauzmu sva dvorišta, a crna četa kralja Matije dvorske zidine. Zatim ćemo objaviti novo kraljevsko vijeće i njegov zaključak da se kraljica zatoči. Čekajte mirno. Kad se vratim, sve će biti na svojem mjestu. Pouzdajte se u mene. I on stisne prinčevu ruku i ostavi ga u mukama iznuđene odluke. Varadi se vrati u sobu gdje su ga mirno čekali Berislavić, Gordana i Damir. Uzbuđeno i trijumfalno im javi: - Sve je predao meni.

- Sad na posao, moji prijatelji. - Što treba da radimo? - pita Damir. - Vi ostajete ovdje i čekate moju poruku. Cim stignem, do vest ćete na dvor hrvatske plemiće i njihove čete, kako smo već ugovorili. To će biti oko podne. - A do tada nema nikakve zadaće? - Da umirite princa. Jako je potresen. - Ne zaboravite poziv biskupa Bakača da dođemo k njemu nakon doručka - upozori Gordana Damira. - Bude li što važno saopćio, javite mi u moju kuriju - na redi Varadi. - I umirite Bakača. Ja ne želim kancelarsku čast, prepuštam je njemu. - Kad ćete biti tamo? - Poslije deset sati. Sazvat ću onamo sve s kojima želim vijećati. Najprije idem k milanskim poslanicima. - Onda se obazre k Damiru: - O vojvodi Iločkome još nema glasa? - čekamo svakog časa da dođe ili da nam barem navijeste njegov dolazak. - Već su ga davno morali stići glasnici. - čekajmo strpljivo, a ja idem - šapne Varadi, navuče na obraz kukuljicu pa ode u Berislavićevoj pratnji. Prošli su hodnicima kraljevskog dvora. Dvorani se svrstavaju na jutarnji posao. Nitko ne posvećuje pažnje pognutom fratru što prolazi kroz sva tri dvorišta i ostavlja kraljevski stan. A Damir i Gordana u Varadijevoj sobi raspravljaju o noćnom napadu na krunu i na nj. - Točno ste predmijevali Filipčev postupak. Najprije savje tujete da se dovede Varadi ja i kruna, a onda napada na mene. Dobro sam učinio što sam poslušao vaš savjet i sakrio šezdeset momaka. - Ali, gospodine Damire, ležite, vrlo ste blijedi, čitavu ste noć bdjeli. Vaša majka imala je pravo da me okrivljuje zbog vašeg polaska, u Višegrad. - Ne recite joj ništa o napadu, molim vas. Sad idem k princu. - Kad me Bakač zovne, poslat ću ga gore k vama. Gordana iziđe u koridor. Tu se zaustavi. Po galerijama iza stupova u kutovima stoje skupine dvorana, paževi, dvorske ličnosti. Uzbuđeni su. Djevojka prolazi pored njih i spušta se niz stube. Nailazi na paža Stjepka i zovne ga: - O čemu to govore tako uzbuđeno? - O kraljevskom izboru. - što kažu? - Da je aragonsku kraljicu trebalo prognati u Napulj i da je zlo što nema biskupa Varadija i Lovre Iločkoga. Jako se ljute što ga još nema. - Nijedan glasnik nije se još javio? - Nije. Stojim ovdje po nalogu gospodina Berislavića i če kam da tko dođe. - Javi mi kad bi se pokazao vojvoda ili glasnik. Pa ide dalje. Osjeća kao da ide kroz maglu, kao da se mramornim i brončanim kipovima predvorja odražava bljesak oluje što dolazi. Svi je osjećaju, svi je čekaju nesvjesno uznemireni. - Gdje si bila tako rano, Gordana? - Pozvali su me. Gospodin Damir je stigao. - Oh, - dahne gospođa od Brezovice. - Samo da je opet

tu. Sad možemo krenuti kući. - Ali tek nakon doručka, ili popodne. Još očekujem važan posjet. - Vojvodu čekaš, Gordana? - Svi ga čekaju. Ali mu nema traga i baš zato molim uzviše nu gospođu da se strpi do podneva, možda ipak stigne. Da zabavi gospođe, Gordana posegne za knjigom i stade im čitati. Nije slijedila sadržaj. Neprestano joj lutaju misli oko novog vijeća, uhićenja kraljice. Razmatra sve što se može dogoditi, kako će se sve to provesti. Misli o Filipcu, o napadu i stvara stotinu mogućnosti povezanih s tim događajem: "Ako je Filipec izdajnik, koga on želi na prijestolje? Jednog od trojice tuđinaca što traže pravo na vlast?" Sjeća se onog dana kad je Beatrica raspravljala s egerskim biskupom. I živo joj zazvuči ime: Vladislav. Jesu li doista spominjali samo svoje pristaše od kojih dvojica nose to ime? Ili možda ipak kralja Vladislava? Sve je više prelazi nestrpljivost. Ne nalazi mira. Nešto ju pokreće, podiže. Ona spusti knjigu. - Loše čitam. Rastresena sam. Napokon ih pozvaše u blagovaonicu na doručak. Silom uzima Gordana jelo. Odviše je muči čekanje. A čeka mnogo: Varadijev udar na neprijatelja, čeka Bakačev poziv od kojeg se nada nečem naročitom. I čeka dolazak Lovre Iločkoga od čijeg sastanka s Varadijem treba da se potrese neprijateljska tvrđava. Premnogo je to da bi se mogla svladati i prikazati mirnom. Obje gospođe ne znaju ništa, a ipak od nje prelaze u njihove duše neizvjesna neprijatnost. Dolje u kraljevskom uredu vrzu se Radulo i Simono. I oni su pod dojmom uzbuđenja čitavog dvoranstva. Namještaju mramorne gavrane s odlukom da uhvate one za kojima su tragali onog dana kad su pronašli Gordanu. Radulo se ogleda. Jedino su oni u uredu. - Tako, Simono. Sad se ti povuci iza sv. Antuna u onu ko moru. Vidjet ćeš napokon tko to okreće gavrane mojeg dragog kralja. A budu li te trebali u uredu, ja ću te zamijeniti. Simono ode k drvenom kipu u arkadi kad Radulo šapne: - Čekaj, stani. Mladi se dvoranin okrene i trgne: Bela Ferenci otvori vrata i pusti pred sobom unići biskupa Bakača. - Netko ide. Tako rano nikad ne dolaze ovamo. Simono i Radulo su zabezeknuti. - Preplašili ste se? Nemate čistu savjest? - izazovno će Bela. - Mislili smo da se nešto dogodilo, kad časni gospodin do lazi tako rano. - Danas će biti strahovitog posla. Upozoravam gospodina Simona da ne smeta prečasnome. 359 . Ovaj Ferencijev nalog uputi Simona da zajedno s Radulom ostave sobu. Sve to Bakač i ne sluša i ne vidi. Mjeri prostranu sobu go-re-dolje. Duboko je pognuo glavu. Samo mu nos strši uvis. Po koji put se zaustavio kraj velikog prozora. Male oči trepću. Snažna mu odluka nosi misli kao vjetar oblake. Nećak ga promatra šuteći i čeka. Netko pokuca. Bakač stane. Bela pohiti k vratima, proviri u predsoblje i najavi: - Stigao je Josip. U sobu ulazi Ferenci. Bela pomno zatvori vrata. Bakač digne glavu: - Dakle? - upita unišlog nećaka. - Ništa. Nedaleko i naširoko vojvodi ni traga. - Ni glasnicima koji su odaslani? - Nikome? Svi su u dvoru kao na živoj žeravici. Čekaju uza lud.

Bakač oštro zakima debelom glavom i počne bijesno psovati. - Kažem vam: nijedan glasnik neće stići vojvodu. Filipec se latio krajnje sile da zaustavi prinčeve glasnike. Vojvodu nećemo vidjeti na izborima. - Zamjenjuje ga Damir. - Damir nije vojvoda Iločki. Nije slavan i bogat kao on. Nije sin bosanskog kralja. Ne uživa potrebno počitanje ni kod princa ni kod velikaša i svega plemstva što ga uživa vojvoda. Ni njegov otac ne može zamijeniti vojvodu. - Što da radimo? Da sam idem za vojvodom? - Prekasno je. Ne bi stigao dovoljno rano da vojvodi mogu na vrijeme otkriti urotu. Ima li još što, Josipe - Danas u ranu zoru stigao je odnekle Damir s nekom škri njom. - Gdje je bio? - Ne znam. Podvečer je otišao u plemićki tabor, noćas nije bio na dvoru. - Je li tko došao s njim? - Nitko, osim nekog zakukuljenog fratra. - Otkud je stigao? - Damir je pripovijedao dvoranima da je stari došao iz Hr vatske. Odmah ga je odveo gore. Bio je kod princa, onda opet izišao iz dvora. - Očito kakav pristaša. Ostani u predsoblju. Neka nitko ne ulazi. Bakač se opet prošetao. - Žuta lija zabrtvila je vojvodi put. Nemam što čekati, čini se, suđeno je da sklapam ugovor s Gordanom. - A to vam nije sasvim po ćudi? - Volio bih da je tu vojvoda. Ali kad nema nade da se vrati, neka ugovor potpiše Gordana. - Ipak ste pozvali i njezinog prividnog supruga? - Čim ona pristane i potpiše obvezu, Damir mora pozvati četiri najuglednija Hrvata da s njima podijelim svoje prijedloge gdje ćemo i kako sjesti za vrat Filipcu i njegovim ortacima. Ali prije toga želim jamstvo. - Da će vas postaviti za kancelara - I dobaviti mi kardinalski klobuk sa svim dohocima. - Svakako ste dobro računali. - Još tražim od Hrvata zagrebačku biskupiju. - Zar je tako unosna? - Kao mala vojvodina. A kako je sadašnji biskup prinčev protivnik, ništa lakše nego ga skinuti i biskupiju predati meni. Postavit ću tamo zamjenika. Osim toga, vojvoda mi u znak nagod be ima dati dvije tisuće dukata. Ne tražim mnogo. Drugi bi za ovu urotu tražio triput toliko. Urota vrijedi pola kraljevstva. Ali sad sjedni i piši. Bakač se nadvije nad nećaka i tiho mu kazuje u pero. Pošto je svršio, uzme još jednom i pročita. Onda osuši har-tiju, složi i gurne u njedra. - Zovni Josipa. Začas je mladić bio pred ujakom: - Idi Gordani i reci joj povjerljivo neka se potrudi k meni zajedno s gospodinom Damirom. - Prevelika blagost, ujače. - Kad Filipec dođe u ove kraljeve odaje, bit će mu već pot pisana putnica u tamnicu. - Još jednom se Bakač prošeće dvoranom kao da smišlja posljednje pripreme. Onda se zlurado nasmiješi: - Idi u drugu sobu i dođi kad te zovnem.

Bela se udalji, a Bakač sjedne, čekajući Gordanu s potpunim mirom svestrano smišljenje odluke. VARADI ULAZI U BORBU Milanski poslanik Mafeo čvrsto je spavao u svom budimskom stanu, kad ga probudi sluga. - Prečasni neka se ne ljuti. Vani je neki fratar, kaže da ima vrlo važnih vijesti za vas. Mrmljajući poslanik ustane, napola se odjene, pa dade uvesti fratra u spavaću sobu. Kad je sluga izišao, fratar skine kukuljicu: Mafeo iznenađeno usklikne: - Prečasrti biskup Varadi! Kako vas je tamnica postarjela. - Nije me još ubila, a to je ovog časa najvažnije. - Čudim se da je princ tako dugo služio obzirima prema kraljici. Očito vam je poznato da je pobjegla iz dvora u tabor prin čevih protivnika. - Neće dugo ostati tamo. Htio bih s vama govoriti o prin cu. - Vrlo sam zabrinut za njegov izbor, prečasni gospodine. Či ni mi se da mu kraljevsko vijeće više nije sklono kao u početku, a kraljica navodno novcem podupire protivnike. - Ipak će biti izabran ako se uhvatimo zajednički u posljed njem času. - Ovo je uistinu posljednji čas. Sva je sreća što ste izišli iz zatvora. Imate li kakav prijedlog? - Da, gospodine poslanice. - Posjedujem njegovu punomoć da radim prema svojoj os novi. - Vi ste uvijek bili puni energije i snage, a vaš je ugled u Staležima velik. To potkrepljuje moje nade da ćete uspjeti. Dakle, što predlažete? - Pitam vas: želite li mi pomoći da princa podignem na pri jestolje? - To je želja mojeg uzvišenog vojvode, dakle, moja dužnost. Jasno je da će Milano svim silama podupirati njegov izbor, jer je naša princeza prinčeva nevjesta. Kako, dakle, da vam poslužim? - Ponajprije, kako papinski legat u Budimu misli o prinče vu izboru? - Legat mi je rekao da je papa zaboravio sve protivštine i prijepore s pokojnim kraljem. Voljan je zaboraviti nezakonito po rijeklo mladog princa i poduprijeti njegov izbor jer je mladi princ jamstvo obrani kršćanstva. - Onda vas molim da se još danas pred podne potrudite k njemu i zamolite ga neka poduzme odlučni korak i protivnicima objavi da papa neće priznati drugog kralja, osim Ivana. Time bismo dobili znatno uporište u onima koji bi se mogli odmetnuti, ali se boje pape. Osobito pak visokog svećenstva. - Papanski legat odazvat će se rado, to prije što papinski dvor pristaje uz princa i što je u najboljem odnosu s mojim mi lanskim vojvodom. - Druga je moja molba nešto teža, možda i nametljiva. - Spreman sam prihvatiti sve što je u mojoj moći. - Moje osnove iziskuju troškove. Ne kanim nikoga potplatiti, nego čuvati ljude da ne prime mito od kraljice. Zato treba platiti čete koje nisu već davno primile svoj obol i druge slične stvari, a vama je poznato da je princ nakon kraljeve smrti ostao bez go tovine. - I mnogo se o tome govorka... - značajno upadne Ma- feo. 362 .

- Ljudi ovog puta pogađaju. Ipak za to sad nema vremena. Važnije je ovo: može li vaša prečasnost uzajmiti potreban novac za provođenje moje obrambene osnove? O toj ću osnovi vašu prečasnost još danas u podne točno izvijestiti. Dvor je bez gotovi ne, a praznih se ruku ne može voditi obrana. - Već sam princu ponudio novac, ali je odbio. - Vrlo je loše uradio, ali ja ću još dospjeti da sve to po pravim. Oba se državnika nasmijaše toj primjedbi. Mafeo, očito dobre volje, pokaže se pripravnim: - Koliko trebate, prečasni gospodine biskupe? - Trideset tisuća bit će dovoljno dok princu ne stigne no vac s njegova imanja. - Još danas ću izručiti zamoljenu svotu. Jedino bih vas mo lio da me uputite u vašu osnovu kako bih vam mogao izdašnije pomoći. - Do podne moji su prijatelji na okupu. Dovest ću ih k va ma da zajedno odemo u dvor i tamo u vašoj prisutnosti stvorimo odluke koje će biti sudbonosne za kraljicu i ostale izdajice. - Dobro, gospodine biskupe. Prihvaćam sve vaše odredbe. - Molim vas da o mojem posjetu nikome ne kažete ni riječi. Još nitko ne sluti da sam na slobodi. - šutjet ću. Vjerujem u vašu staru energiju. - A ja u vašu pomoć. - Smjesta ću otići papinskom legatu da što prije razvije svoju djelatnost. - Bit će najbolje da javno proglasi kako se sveti otac zalaže za izbor Ivana Korvina. - Da, javni proglas djelovat će snažnije u oči izbora. Zamo- Mt ću ga. - Prema tome, mi smo složni bez ikakve sjenke zaplotnjaš- tva? - Nije li u interesu milanske države da vjerenik njezine princeze bude izabran? - Prirodno je i nadam se vašem čvrstom obećanju. - Evo moje ruke i riječi. - I moje - prihvati Varadi poslanikovu ruku. Onda Mafeo pomogne Varadiju da se opet zakukulji pa ga isprati u hodnik. On brzo ostavi stan milanskog poslanika, a Mafeo se vrati u sobu i dade probuditi grofa Marcela. Pojavio se još neodjeven i zapitao: - Što se dogodilo, prečasni? - U posljednji čas pojavio se čovjek da spasi prinčev iz bor. - Tko je taj mesija? - Sam Varadi. Ali nitko, osim nas ne smije o tom doznati. 363 Idemo odmah papinskom legatu, a zatim valja da mu pripremimo trideset tisuća forinti u zajam. Požurite se. Sat kasnije izjahali su obojica do palače papinskog poslanika. A u kraljevskom dvoru Bakač očekuje Gordanu. Od uzbuđenja Gordanino se lice zarumenilo kad je prešla prag kraljevskog ureda. Damir je slijedi. Oboje upru poglede u Bakača. Pristupa im svečano, s izražajem duboke ozbiljnosti. Oboje mladih ljudi osjeća da im nosi nešto veliko i sudbonosno. To proizlazi iz čitave njegove pojave, iz držanja, pogleda i načina kako im je ponudio stolice i kako im sjeda nasuprot. Neko drhtanje obuzme im duše. Ćini im se da stoje na pragu nečega novog što odlučuje o preokretu sudbine njihove domovine i njihove vlastite sudbine.

Taj predosjećaj ne dopušta im da pitaju o uzrocima njegova poziva, već čekaju da on progovori i saopći ono važno što je Gor-dana već jučer zamijetila u Bakačevoj duši. Jakim instinktom zapazila je to pri dolasku hrvatskih plemića i u času kad su najavili da Lovro Iločki nije stigao. I sad čeka nestrplijvo, gotovo bez daha. Skrštenih ruku sjedi Bakač nasuprot Gordani i Damiru. Gleda časak u pod, a onda digne pogled k njoj: - Vi ste mi, Gordana, jednom pripovijedali kako vas je ne ćak egerskog biskupa Robert namamio u staru palaču pismom u kojem vam javlja otkriće neke urote. - Da, tako je Robert napisao - odgovori ona, zamijetivši da se približuju odsudnom času. - Jednom vam je Robert rekao da se u egerskoj palači spo minjalo ime Filipca? - I to je rekao Robert, kao i to da je Filipec onamo došao u fratarskoj halji. - Prema tome, obećao sam vam da ću istražiti biskupa Fi lipca i uhoditi njegove korake. - A ja sam se pouzdala, uvjerena da će vaša prečasnost is puniti obećanje. - Ispunio sam. Lijepim joj licem pređe zraka nade da će se sada riješiti zagonetka noćnog napada i svih Filipčevih prijedloga Damiru. I on sam zagleda se svojim crnim očima u Bakačeve usne, upijajući svaku riječ. - Vi mi vjerujete, Gordana? - upita Bakač. - One večeri u vašoj palači stekli ste moje nepokolebljivo povjerenje. - Vjerujete li mi i vi, gospodine Damire? - Potpuno - odvrati mladi plemić odlučno. To Bakačevo pitanje poveća napetost njihova čekanja. - Jučer sam Gordani obrekao postaviti Filipcu odlučnu stu picu da ga uhvatim ili u nepokolebljivoj vjernosti ili u nevjeri. - Ispunili ste obećanje, prečasni? - Ispunio sam, gospođo. - A rezultat - ubaci ona, upirući pogled u Bakača. - Rezultat je ovaj: doznao sam što je s tom urotom o kojoj vam je pisao Robert. Malo je zastao. Damir gotovo dršće od nekog straha pred onim što će čuti. Velika Bakačeva glava podigne se, pogled traži nešto na stropu, onda se opet spusti: - Prije nego što vas obavijestim o Filipčevoj vjernosti, želim od vas Gordana steći jamstvo. - Kakvo jamstvo? - upita ona. - Jamstvo nije teško, jer znam da ste ovlašteni govoriti u ime vojvode, a onda ... Bakačeva desnica nehotice se dotakne njedra gdje je pohranio pismenu obavezu, ali je još ne uzima i hoće da nastavi. Nešto ga smeta i pogleda k vratima odakle se čuju brzi koraci. - Rekao sam da ne puste nikoga unići, neka nitko ne smeta - zlovoljno će on. Vani žamor, zatim žurba. Tog trenutka vrata se otvore. U sobu stupi kancelar Filipec vedar, nasmijan, veseo. - I vi ste danas uranili? - usklikne, gledajući Bakača, a onda pozdravi Gordanu i zahvali na pozdravu Damiru. Oboje ne prikriva zlovolju zbog njegova dolaska,ali on to ne želi opaziti, nego vrlo bučno i veselo oslovi Bakača: - Tražio sam vas, prečasni, u vašoj palači. Začudio sam se što vas nema, onda sam doznao da ste otišli u kraljevski ured i, evo, požurio sam se da ne zakasnim na vijećanje. - Dakle, i vi želite mladom paru pružiti upute na rastanku

s dvorom? - Kako? Zar odlaze? O tom ne znam ništa. - Gospođa Gordana vraća se pod krov svojeg muža dok je nova kraljica ne pozove na dvor. - Princeza Bianka nikako neće propustiti da svoje dvoran- stvo ne uresi svojom ljepotom -i on se nakloni Gordani. - Ali neću da smetam vašem razgovoru. Zove me dužnost. I onda se okrene k Damiru pa isto tako vedro pita: - Molim vas, gospodine Damire, je li biskup Varadi kod princa? To pitanje odjekne kao grmljavina. Velima Bakačeva glava okrene se prema kancelaru. Pitanje iznenadi Damira jer mu je sam Filipec preporučio šutnju i zato začuđeno odgovori: - Ne znam ništa o Varadiju. Gordana ide u pomoć Damini i hini iznenađenje. Ali Filipec ljubaznim smiješkom potapša Damira i govori tobože dobrostivo: - Ne treba tajiti, dragi mladi prijatelju. Sretni smo što je Varadi preuzeo vodstvo i odgovornost za kraljevski izbor. Je li tako, prečasni? - pogleda Bakača s izrazom vedre radosti. - Ni ja ne znam ništa o tome - odgovori on i suspregne gnjev pa se čini ravnodušan. - Ne znate, a ja znam sve: Varadi je stigao na dvor u odori fratra i vijećao s princem i s vama. Pošto sve znam, ne tajite ni vi. Gordana se namjerno povukla u pozadinu i promatra Filip-čev istup. Damir izmijeni s njom pogled i prije nego bi Bakač odgovorio, osine Filipca, rekavši: - Kako bi vam prečasni biskup Bakač tajio ono što vaša pre- časnost zna bolje od njega. Ni to Filipca ne smeta pa odvraća: - Kako vidim, odgađate. Znam i radujem se što je Varadi stigao. - Sami ste predložili da ga dovedem na dvor. Damir i Gordana očekivali su da će ta primjedba Filipca poraziti i posramiti. Mjesto toga, on se još povjerljivije približi k Damiru i metne mu ruku na rame: - Naravno da sam predložio. Bakačeve ga oči osinu smrtonosnim pogledom, ali on kao da to ne opaža, ljubazno se smiješi i govori brzo i lako: - Predložio sam jer, priznajete, gospodine Damire: ima li smisla da princ vodi pregovore s Varadijem iz budimskog dvora u Višegradu? - Nije vodio nikakve pregovore. - Ali, gospodine Damire, zašto tajite svoje posjete Varadiju na Višegradu? Vaša vam plemićka čast ne dopušta utvrditi da nis te bili na Višegradu i vijećali s Varadijem nekoliko sati prije nego što su stigli hrvatski plemići? - Nemam razloga da pokušam tajiti. - Dakle, sasvim je prirodno da princ vijeća sa svojim naj povjerljivijim čovjekom i traži njegove savjete. Čemu, dakle, ote žavati princu saobraćaj s Varadijem? Zašto da raspravlja s njim onako na daljinu, gotovo kriomice, kad mi svi to odobravamo? Zašto biste svakog časa jurili na Višegrad po Varadijeve savjete? Čim princa izaberu za kralja, ionako će Varadija pozvati da pri mi kancelarsku čast koju mu je već davno namijenio. Riječi pljušte, ne da se zaustaviti, a Gordana zna i svrhu, pa istupi naprijed i oštro upadne: - Čitav dvor zna da princ nikome nije namijenio tu čast, a Varadi je ne bi htio ni primiti. On čak želi da princ odabere naj-

vjernijeg odličnika iz kraljevskog vijeća - i pri tom pogleda Bakača. - Varadi je smatrao svojom dužnosti da to savjetuje princu. Kancelar se požuri da oslabi dojam Gordanine izjave: - Vaša milost govori kao da se netko opire Varadiju? Za pravo svi mi znamo da će on nositi kancelarsku čast i samo zato se krije pod fratarskom haljom da možda ne bi dirnuo nečiju osjetljivost ili osporio čije nade. Uvjeravam vas: svi mi želimo da biskup Varadi boravi uz princa, i to otvoreno. Neka među nama dočeka svoje imenovanje za kancelara. Zašto da se krije u odori fratra? Još je kralj Ma ti ja odlučio da Varadi bude princu prvi savjetnik i desna ruka. Neka se, dakle, ne krije. Gordana se ponovo opire. - Varate se prečasni. Pitajte biskupa Varadija pred svima, on će svečano izjaviti da nikad ne bi primio kancelarsku čast niti kakvu drugu. Pitajte ga pred svima. Ponovo se Filipec smijeći i ljubazno nakloni Gordani: - Da ste muško, prihvatio bih vaš prijedlog. - To je i moj prijedlog - naglasi Damir, stojeći uz Gorda- nu. - Onda gospodin Damir misli ženskom glavom? - Ne gospodine, već Gordana misli muškom. - Ali vrlo mladom muškom glavom, gospodine Damire, jer logika kaže: Varadi ne bi bio pravi državnik kad bi priznao da ova čast već danas pripada njemu. Time bi izazvao zavist mnogih- i škodio bi sebi i princu. - Nije tako - upada Damir, ali Filipec se neda smesti: - Dakle, prinčev drug odlazi k Varadiju po savjete. Varadi dolazi na dvor i skriva se da ljudi ne bi opazili kako on sve vodi, jer princ ima u njega toliko povjerenja da čak krišom prima nje gove savjete iz tamnice. Jasno je kao sunce da će primati njegove savjete i prepustiti mu vodstvo države čim bude proglašen za kralja. A ja vas želim uvjeriti kako nije potrebno da se Varadi krije preda mnom ili pred Bakačem kad mi odobravamo izbor budućeg kancelara. Gordana i Damir osjećali su i suviše jasno da Filipec vodi ovaj razgovor kako bi u Bakaču razbudio nepovjerenje prema princu. I ona se ponovo baci na put bujici njegovih dokaza: - Gospodin kancelar može imati svojih osobnih pogrešnih nagađanja, ali nitko nema pravo govoriti o prinčevim budućim* odlukama. - Dakle, ni vi, gospođo - nasmiješeno odgovori Filipec. - Baš zato poričem vaše izvode. - Naprotiv, sami ste utvrdili da princ neće postaviti Vara dija za kancelara. - Moja memorija postiđuje vašu. Rekla sam ono što je princ kazao pred svima: da nije odabrao nikoga, jer još nije kralj. Na- - protiv, ustvrdila sam da Varadi ne bi primio kancelarsku čast, a to je sam rekao meni. što se tiče prinčeve osnove za budućnost, o tome smijemo tek nagađati i svi se nadamo da će odabrati najvjernijeg u kraljevskom vijeću. Možda vas, a možda baš gospodina biskupa Bakača. - Vaše nagađanje, lijepa gospođo, nije ispravno. - A vi dokažite svoju tvrdnju da princ neće odabrati ni vas, ni Bakača? - Ja nemam sposobnosti za kancelara, a ako me pokojni kralj postavio na to mjesto, bilo je vrlo lako jer je on sam vidio sve, a ja sam samo izvršavao. Naprotiv, biskup Bakač dorastao je zadaći da sam vodi kraljevske poslove. Da je princ odabrao nje ga, ne bi tražio i savjete biskupa Varadija niti bi ga krio na dvo ru. To je željezna logika. - Ili željezna volja, gospodine, ali - vaša da zbog nekog

tajnovitog razloga dokažete kako je samo Varadi odabranik bu dućeg kralja. - A vaša milost po jednakim tajanstvenim razlozima želi do kazati da je taj odabranik biskup Bakač. - Vidite - nasmije se ona - bit će iskrenije od vas. Tajni su razlozi ovi: svako od nas dvoje ima svoga kandidata za kance- larsko mjesto. - To je dopušteno svakom podaniku. - I podanici. A ja tvrdim: moj kandidat biskup Bakač sigu ran je na uspjeh. - Onda bi danas bio prisustvovao prinčevu vijećanju s Va- radijem. Bio je obaviješten da se nalazi na dvoru, jednom riječi: ništa se ne bi dogodilo bez njegova znanja. - Princ danas još nije govorio s biskupom Bakačem i vaša prečasnost ne zna što će mu sve saopćiti kad ga pozove. Razgovoru prisustvuje samo Damir. Bakač se povukao k prozoru okrenut leđima prema ostalima kao da mu razgovor dosađuje. Gordana je često pogledavala u snažna leđa ne bi li u njima pročitala što se zbiva u duši njezina saveznika. Dok se u njenim pogledima krila zabrinutost, dotle je Filipče-va veselost porasla. Bakač se odjednom okrene k njima: - Predlažem da raspravu o meni nastavite u mojoj odsut nosti. - Pravo velite - prihvaća Filipec - posve smo zaboravili da nas vi slušate. - Onda se okrene k Damiru: - Sad mi možete odati tajnu: nalazi li se Varadi još kod princa? - Ne, nije gore. - Onda su svršili vijećanje. Zamolit ću njegovu visost neka se pouzda u moju i Bakačevu iskrenu želju da Varadi preuzme izborno vodstvo. A vrijeme je vrlo kratko. I netko mora istupiti pred izborni sabor kao predlagač kandidata na prijestolje. Savjetovat ću princu neka odabere Varadija. Nitko ne može bolje izvesti. U njega je plameni dar govora i snaga živosti u riječima. "Moja je strijela upalila. Izgorjela je posljednju slamku o koju se hvatao Bakač" - i raduje se u mislima Filipec. I onda sjedne k stolu i stade ogledavati mramornog gavrana okrenutog k istoku kako ga je jutros namjestio Simono. Kao da se zabavlja njime, vrti figuru, ali je opet ostavlja na istom mjestu. Tu nijemu igru zapaža Bakač, a pričinja se da ne vidi. Filipec okrene k njemu glavu: - Moja prepirka s Gordanom časno je dovršena, gospodine biskupe. Vaši mladi prijatelji čekaju da vi dovršite s njima raz govor. Svi su razabirali da Filipec ne kani otići. - Ispovijed se ne vrši u dvoje, dakle, ne mogu vam biti na smutnji - razloži kancelar svoju prisutnost. Njegove žute trepavice zažmire, a svijetle oči se smiješe. Gor-danine lijepe bademaste oči slijede kancelarov primjer pa žmir-nu k njemu: - Najavljam prosvjed da se naše tajne raspravljaju u va šoj prisutnosti. - To sam više nepokolebljiv u svojoj ljubopitnosti. Za koji čas dolaze neka gospoda velikaši na važno vijećanje. Prisiljen sam pričekati, zajedno s gospodinom biskupom Bakačem. Još prije podne moramo dovršiti odluke za kraljev izbor. I onda upre oči u mramorni gavranov kip i naglasi: - Moj crni ptiću, ti ćeš za sobom povući i one posljednje koji još oklijevaju.

- Dakle, neki još oklijevaju? - upita Gordana. - I time upropaštavaju sebe - odvraća kancelar pa gleda Bakača. - Dovršit ćemo razgovor kasnije - predloži Damir Gordani. - Ali ja se vraćam u budimski stan - ozbiljno će Gorda na, gledajući Filipca. Ovaj ljubazno uzvraća: - Odgodite svoj razgovor do sutra. Gospodin biskup Bakač bit će danas čitav dan zaokupljen gospodom izbornim velikašima. Gordana ustane pa ide prema Bakaču: - Molim vas, prečasni, slijedite me u drugu odaju da iz bjegnem prevelikoj znatiželji gospodina kancelara. Bakačevo lice je mirno, ali oči su hladne. Debele se usne u-porno smiješe: - Prevarit ćemo ga okom u oko. - Gle, gle, da čujem ovu umjetnost - nasmiješi se Filipec. - Dakle - započne Bakač - kad je prečasni gospodin ula zio, prekinuli smo razgovor kod jamstva. - Gordana i Damir jedva skrivaju svoje zaprepaštenje zbog Ba-kačeve odluke da im govori u Filipčevoj prisutnosti i napeto očekuju Bakačevo razjašnjenje. On započne: - Rekao sam: prije nego što vam odgovorim neizražene sum nje prema stanovitoj ličnosti, tražim jamstvo, a ja odvraćam, jamstvo da ćete vojvodu Iločkoga, vašeg uzvišenog pokrovitelja, uputiti neka i on vjeruje mojoj izjavi kao što ste vi dvoje obrek- li vjerovati svakoj mojoj riječi. - Je li dovoljno jamstvo obećanje? - upita Gordana, zure- ći u Bakača još više snebivana. - Drugo mi ne preostaje. Primam ga. Svako od njih očekuje rješenje svojih osnova. Filipec sam sluti svojim protančanim instinktom. Bakač čudno monotono izgovara riječ po riječ: - Vaše sam sumnje, Gordana, istraživao i osumnjičenom postavio stupicu. - A rezultat? Filipčeve svjetle oči nasmijaše se. Gordana široko rastvori oči, a Damir namršti čelo. Bakač govori mirno: - Čovjek o kojem se radi odolio je mojoj stupici, najsjajni je izdržao moje iskušenje. Svaka sumnja prema njemu neoprav dana je. Filipec se nasmije, a Gordana prodorno gleda u Bakača kao da je rekao nepokolebljivu istinu. Tog časa polako okrene gavrana na zapad. - Dakle, to je sve što nam imate reći? - upita Gordana. - Bio bih sretan da nije tako. Gordana uoči situaciju, Filipec je dobio igru. Bakač se osjeti prevarenim od princa, nje i Damira. Zato smatra suvišnim da pred Filipcom dalje troši riječi i namigne Damiru neka ga slijedi. - Dopustite da se oprostim - reče ona Bakaču. Damir se nijemo pokloni i pođe za njom. Kad se zatvoriše vrata kraljevskih ureda, Filipec ostane, ne mičući se. Gleda Bakača i pokazuje u mramornu figuru na stolu: - Hoćete li gavrana okrenuti na istok ili sjeveroistok? - Ni jedno, ni drugo. - To bi značilo da pristajete uza me? - Čuli ste što sam odgovorio Gordani. Mjesto da pokaže naročitu radost, Filipec se samo smješka: - Ćim sam stupio u ovu sobu, bilo mi je jasno: tu se nešto raspravlja o meni. Gordana me, dakle, počastila svojom sum njom? - Da Robertu nije smutila pamet strast za Gordanom, ne biste se sad imali prilike smiješiti. Ovako sam je lako mogao uvje

riti da Robert laže. - Spasili ste mene i čitavu našu stvar. Zaslužili ste kardi nalski klobuk dvostruko. Časti mi moje, kralj Vladislav će vam ga podijeliti. Nadam se i kancelarsku čast. Predložit ću vas Vladi- slavu. O tom ne sumnjajte. Sva Bakačeva samosvijest plamti poniženjem. Ovaj žuti Mo-ravljanin kojega toliko prezire, koji mu je nekad slijepo služio, sad mu milostivo obećava. Ipak mrko gleda preda se i šuti. Po bjednik - takmac svjesno ga draži: - Valjda ne žalite što sam raskrinkao prinčevu dvoličnu igru prema vama? Princ vas je zavaravao. - Nije mi ništa obećavao. - Gordana vam je obećala. I ovdje malo prije preda mnom. Divna igra. Princ Šuti, a ona obećava. A kad bi bio izabran, nije vam se ni na šta obavezao? Varadi bi primio kancelarsku vlast, a kako vas mrzi, vaša bi sudbina bila jadnija od moje. Obojica smo mu bili trn u oku. Bjesnilo ispunja Bakačeva prsa, ali šuti. Filipec ustane i priđe mu šapćući. - Dakle, možete li mi pružiti ruku u znak čvrste vjere? - Evo - reče Bakač. Filipec prihvati skrivajući trijumfalnu radost. - A naše držanje prema princu? - upita Bakač. - Nas smo obojica njegovi vjerni sljedbenici, sve dok ne bude izabran Vladislav, još danas i sutra. Dakle, recite mu da nas obojicu raduje što se napokon odlučio za Varadi ja. - Zaboravljate da Varadi princa ne može navesti na kraljeve čine i oboriti vaše osnove. - A ja vam odgovaram: neće. - Odviše se pouzdajete u svoju snagu. Razgovor prekine Simono. Poklonivši se, javi Filipcu: - Prečasni, glasnik iz vaše palače javlja da vas ondje hit no očekuju velikaši. - Već odasvud dolaze pristaše našega princa - naglašava Filipec pred Simonom i oprašta se s Bakačem: - Doviđenja - i požuri iz sobe. Pošto se Simono nije udaljio, Bakač ga upita: - Imaš li meni što izručiti? - Da, gospodin Damir je vani i moli da ga primite. - Neka samo dođe. Ovaj poziv zvuči gotovo kao zlurada osveta. Kad je Damir ulazio, prikrije Bakač mrki izraz lica maskom smješka i ljubazno upita: - Možda me njegova visost treba? - Slobodan sam zamoliti da me saslušate. - Što želite, mladi prijatelju? - Ne mogu shvatiti igru gospodina kancelara. Govorio je kao da princ i ja tajimo prisutnost biskupa Varadija na dvoru. - - Dokazao je da ste ga zatajili. A tome ne treba opravda nja. Princ ima pravo da ga pozove na dvor. - Niti ga je princ zvao niti želio da dođe. - Kako bi onda mogao izaći iz Višegrada? - Već sam rekao: gospodin Filipec predložio mi je da dove dem Varadija. - Da princ može lako voditi pregovore. - To veli Filipec i baš sam zato došao da vam razjasnim. - Nije potrebno. Vrlo sam zadovoljan što je Varadi ovdje. - Ali neka se zna istina, prava istina. - Istina? O čemu? - Molim prečasnoga da sasluša sve kako je bilo. Gospodin kancelar samo je stvarao zaključke, a nije ispripovijedio tok či tave stvari. A to na princa baca lažno svjetlo, što ne mogu do

pustiti. Dakle: jučer me dade pozvati k sebi kancelar Filipec i na govori da neka idem na Višegrad i dovedem Varadija. Ja mu od govorim: princ štuje pravo vijeća i neće Varadija izvesti na slo bodu ako to ne odredi vijeće. A Filipec mi odgovori: Gospoda iz kraljevskog vijeća već su se pokajala što nisu primili prinčev pri jedlog da biskupa oslobodi tamnice. Zato dovedite Varadija na moju odgovornost, jer je ovdje potreban. Princu treba Varadijev savjet." Zatim mi je dao pismeni nalog u ime vijeća da se Va radi pušta na slobodu. Princ nije ni slutio? To nije moguće. - Polažem na to svoju časnu riječ. Bakač razmišlja, a Damir čeka učinak svoje izjave. - Očito Filipec zna zašto je to odredio - primijeti Bakač. - Da, on je znao zašto, ali ja ne znam zašto mi je odredio da nikome ne kazujem ni riječi o Varadijevu dolasku, a onda je odjednom pred vama sam sve otkrio i još mi spočitnuo da ja ta jim, htio je dapače dokazati da princ s Varadijem kriomice pre govara. A meni je najbolje poznato koliko se princ pouzdaje u va šu sposobnost i vjernost, pouzdaje se i u kancelara. Princ nikad ne bi mogao igrati dvoličnu igru, on je istinska duša. Ne obećaje nikome ništa dok ne bude uistinu izabran. Pouzdano znam: nje gov izbor za kancelara može pasti samo na onoga koji je od kraljeve smrti vodio čitavo kraljevstvo, spasio gospodu u času najvećega užasa i straha, a to sve vi, prečasni. - Recite iskreno: princ vas šalje k meni da ga opravdate? - Časne mi riječi, ne zna ništa o onome što se tu govorilo. Nikad se ne bih usudio dovesti Varadija da me Filipec nije na to ovlastio i slao. A princ o tom nije znao. Kunem se svojom maj kom da je tako kako rekoh. Bakač šuti. Damir čeka. U tišini zaškripe vrata, zašušti haljina. Gordana ulazi. Damir joj pogledom dade znak da je rekao sve. Bakač se obazre. Spazivši djevojku, bude mu neprijatno pa se nakloni da izađe iz sobe. Ona mu zakrči put: - Molim oproštenje, gospodine biskupe, što nisam prethod no zamolila dozvolu da uđem. Pošto sam čula da je gospodin Fili pec ostavio dvor, iskorišćujem ovu priliku da vam nešto otkri jem. Bakač ostane da sluša. Otkrit ću vam po savezničkoj dužnosti. Mi se zapravo mo ramo tako nazivati - produži ona - jer smo pravi saveznici. On joj potvrdi samo kimanjem glave, a ona prihvati uvjerljivim glasom: - Kad sam utekla iz dvora Bele Ferencija, krila sam se u Damirovoj kući. Tu mi rekoše: narod govori da je Varadi u tam nici šenuo umom i da je otrovan. Od Roberta sam doznala da je kancelar Filipec sumnjičio vas da ste dali otrovati Varadija. - Mene osumnjičio? Kako? - Robert je to čuo u kući svojeg ujaka. Ali još nisam svrši la. Da se Filipec uvjeri jeste li vi otrovali Varadija, odredio je tajniku neka odmah krene u tamnicu i ako je biskup otrovan, neka skupi dokaze da ste vi krivac. To natjera Bakača u bjesnilo, ali se ipak sabere: - Otkud vi to znate? - Sve sam doznavala preko Roberta. To potvrđuje 1 ono pis mo kojim me namamio u staru palaču na Dunav. Znala sam da vas Filipec nevina sumnjiči, ali sam se htjela uvjeriti na svoje oči što je s biskupom Varadijem, je li šenuo umom ili je mrtav. I tako odjenem Damirovu odoru, krivotvorim Filipčev nalog za povjedniku tamnice, neka meni, Damiru od Brezovice, dopusti govoriti s Varadijem. Pod Damirovim vizirom doprla sam u tam nicu. Tu sam govorila s biskupom, uvjerivši se da je zdrav, a ni pošto poremećenog uma. Onda sam pobjegla baš u času kad je

u kulu stigao i Filipčev tajnik da istražuje. Eto, to je doznao Filipec i sada to iskorišćuje, ne bi li dokazao da princ ne gaji prema vama potpuno povjerenje. Bit će vam jasno: nisam željela priznati gsopodinu kancelaru da sam krivotvorila njegov nalog i potpis. Osim toga, on bi to moje priznanje uzeo kao još veći dokaz da sam otišla k Varadiju po prinčevu nalogu. - Jer je vrlo vjerojatno. - Ali smjesta biva nevjerojatno ako vas podsjetim na nešto što opet nisam smjela pred njim otkriti jer to spada u okvir va ših tajna. - Zašto? - Prečasni je naredio Beli Ferenciju da me zatvori u šum ski dvorac. Ne poričite, jer to služi samo kao dokaz vaše vjer nosti princu. Dakle, poznato vam je da onih dana, kad sam se kri la u Budimu, nisam mogla doprijeti do princa nikakvim putem. Da sam to uspjela, ne bih se morala kriti pred gospodinom Feren- cijem. Uzeo bi me u zaštiti tu sam princ. To je barem vrlo vje rojatno. - Da, priznajem. - - Pošto, dakle, nisam mogla do princa, nisam mogla pola ziti u prinčevo ime u tamnicu i još krivotvorenim nalogom. Princ bi me poslao k Varadiju s pratnjom i ne bi me izlagao opasnosti da budem uhvaćena zbog krivotvorenog naloga. - Ne, to on ne bi mogao dopustiti, - dapače, ne bi ni slao vas. To moram vjerovati. - Dosljedno morate vjerovati da princ nije slao k Varadiju po savjete nikoga, dakle, ni Damira ni mene. Štoviše, princ nije pokazao ni dovoljno brige za Varadijevo zdravlje i tužni život u tamnici. Sad vidite: ova spletka gospodina kancelara otpada. Gospodin kancelar nametnuo je Damini nalog da dovede Vara- dija s očitom nakanom ne bi li dokazao da princ igra dvoličnu igru. Damir je s Filipčevim nalogom došao k meni i odlučili smo da ovaj pohod na Višegrad princu zatajimo. Pitam vas prečasni, poznavaoca ljudi, kojemu ne može izbjeći pravilan sud o prin cu: zar je on dorastao dvoličnoj igri spletki ili laži? - Uistinu nije baštinio nimalo tih kreposti od svojeg oca. Zato sam iznenađen sve vrijeme šutio dok je Filipec stvarao svoje zaključke. - A činilo se kao da on baš želi izazvati vaše nepovoljno mni jenje o princu. Gordana gleda u Bakačeve oči pa čeka. Kad ju je Filipec zatekao u ovoj sobi u razgovoru s Baka-čem, bilo joj je jasno kako kancelar nastoji u Bakaču pobuditi uvjerenje da ga princ vara i da će Varadija uzvisiti do sebe. Sad joj je opet jasno kako je zajedno s Damirom nadvladala Filipče-vu spletkarsku pobjedu i u Bakačevoj duši pobudila sumnje prema kancelarovoj iskrenosti. I zato nastoji pojačati sumnje: - Gospodin kancelar ima neke naročite namjere da vas za vadi s princem ili barem navede da izazovete njegovo nepovjere nje. Baš zato je vjerojatno da je gospodin kancelar providio stu picu što ste mu je nametnuli i zato je tako časno prebrodio. - Možda opet i nije - odvraća oprezno Bakač. - Više ono prvo. Jer nekome je pukim slučajem pao u ru ke dokaz da gospodinu kancelaru nije odviše na srcu uspjeh iz bora kraljeva sina. Primjedba se kosne Bakača i on pažljivo pogleda Gordanu: - Kakve je vrsti taj dokaz? - Znam samo da se radi o nekom događaju prošle ili pret prošle noći, ne znam pravo. Ona obilazi oko napadaja na krunu i nastavi:

- Ličnost u čijoj se ruci nalazi dokaz sigurno će o tome govoriti kad bude vrijeme. Nisam ovlaštena da tu ličnost spomi njem. To je rekla kao opomenu da se o Filipcu sumnja, pa bi bilo bolje da ga ne štiti i odmah joj otkrije ako što o njemu zna. Shvativši kamo Gordana smjera, Bakač odgovara zamišljeno. - Tko može da ga prozre? Ovaj odgovor i čitav razgovor razbije Gordanine nade da bi mogla iz Bakača izvući kakvo priznanje o Filipcu i odluči da dovrši. - Prije nego odem - reče Gordana - htjela bih vam nešto predložiti. Trebalo bi, naime, da se sastanete s biskupom Varadi- jem. Tako biste upoznali svu istinu njegovih namjera za buduć nost. Sam biskup Varadi poručuje da želi s vama raspravljati. Gordanino se očekivanje ispunilo. Bakač upita bez ikakve ograde: - Nalazi li se biskup ovdje na dvoru? - Gospodin Damir to bolje zna - i pogledom izazove plemi ća da odgovori: - Sada je biskup negdje u gradu, ali do podne će se vratiti. Smijem li mu što isporučiti? - Neka odredi čas i mjesto našeg sastanka. Za dobrobit prinčevu žrtvujem sve lične opreke. A sad hitim na posao. Bude li me princ trebao, ja sam ovdje. - I zatvori vrata kancelarije. Gordana gleda za njim i šapne Damiru: - Možda će Varadiju kazati što zna o Filipcu. Bezuvjetno nešto zna. - Ali i vi, Gordana, morate sve svoje sumnje prikazati Va radiju da bude o svemu obaviješten. - Sreća da je biskup Varadi ovdje. - On će uzeti uzde, projezditi kroz njihove redove tolikom snagom da se svi moraju srušiti. - U njemu leže sve naše nade i u vašoj hrabrosti, gospodi ne Damire. - Lako mi je biti hrabar na čelu hrvatskih junaka. Idem gore gospođama, a vi se požurite k princu. Njemu je sigurno potrebna vaša dobra riječ utjehe. - Mnogo bi više učinila vaša. Recite mu da mislim samo o svečanom danu koji ga Če ka i molim ga neka bude miran i pun pouzdanja. - To je malo. On čezne za nekoliko riječi vaše ljubavi. - U ovakvim časovima muškarci ne govore o ljubavi. - Vi ste žena. - Danas još ne. Molim da to upamtite. Osovila se pred njim u svojoj ljepoti svojim junačkim ponosom i muškom hrabrošću. U bademastim očima leži strogost. I on prizna sam sebi: buni se protiv muškosti što izbija iz njezine blistave ženske ljepote, a ovog časa osjeća da baš tome robuju i princ i vojvoda, i on. Gordana odlazi uspravljene glave poput kraljice, ostavivši za sobom smućenog Damira. I jučer i danas nalazi se on uvijek u njezinoj blizini. A to ga ispunja strahom da mu se u srcu opet ne probudi čežnja. - I požuri se da ide, juri da ne misli, kad iz predsoblja uđe Simono, potrči k stolu i zovne ga: - Gospodine Damire, osim biskupa, Gordane i vas nije nit ko bio u ovoj odaji, a gavran je obrnut k zapadu. - Uvjereni ste da to nešto znači? - Svi poznaju tradiciju Matijaševa gavrana. A taj je gavran prinčev grb. Tko je to učinio? Vi ste bili ovdje? - Čekajte, sjećam se. Kad smo ovdje razgovarali, igrao se

biskup Filipec s gavranom. - Igrao se s gavranom? Sasvim bezbrižno, kao od zabave? - Sve me strah da se tu igraju s princem i svima nama. - Jao njima kad bismo im tu igru uzvratili i poigrali se nji hovim glavama. ZAGONETNI DOČEK VARADIJA Od milanskog poslanika Varadi se požurio svojoj kući u budimpeštanskom predgrađu. Razizemna duga zgrada nalikuje više na dom imućnog građanina nego na biskupski stan. Uspeo se stepenicama do uske veže što vodi u kuću i pokuca. Spazivši fratra, kaštelan ustane i smjerno pozdravi: - Koga traži časni otac? - Ne boj se, Stjepane. Nije razbojnik. Ja sam - i skine ku kuljicu. Čovjek ugleda Varadijevu prosijedu glavu, ispijeno blijedo lice, sumorne oči. Stoji zablenut, preplašen, bez riječi. - Bojiš se da sam pobjegao iz tamnice? - Ne, ne bojim se, prečasni. - Čega se plaši kaštelan moje siromašne kurije? Nije ti čis ta savjest? što? Nisi dobro gospodario? - i smiješka mu se do brostivo. - Sve je u redu, sve - odgovara plaho i opet ušuti. - Cuj: nitko ne smije doznati da sam stigao. Razumiješ? Nitko. - Učinit ću sve što želi prečasni. - Odviše ti dršće glas. Sto je s tobom? - Radost, gospodine biskupe, samo radost što vas vidim. - Dobro, donesi mi odmah svečanu halju, onu ljubičastu. Ali nikome ni riječi. I nikome ne dopusti da ulazi ovamo. Varadi gleda za njim pa se pita začuđen: "čega se samo plaši?" Ali trenutak kasnije zaokupljaju ga teške misli o svojoj zadaći. Nestaje umornosti duha nakon dugotrajnog tamnovanja. Osjeća snagu i mladenačku želju da izvede udar. Odluka je jaka, plan je smišljen. Ide k stolu, uzima pero i stade pisati. Već je ispisao nekoliko hartija, kad se Stjepan vrati, noseći biskupovu haljinu. Ostao je stajati postrance i čeka: - Dođi ovamo, Stjepane. Ovaj se malo lecne od toga poziva, ali ipak pristupi. - Povjeravam ti važnu misiju. Evo, uzmi ova pisma. Odnijet ćeš svako onome na koga je naslovljeno. Ali što brže. - Hoću, gospodine biskupe. - Prije nego odneseš pisma, otrči po velemožnog gospodina Andrasija i reci mu u četiri oka da nitko ne čuje neka se odmah potrudi k meni. Ako još spava, probudi ga. Hoćeš li sve brzo izvršiti? - Kako ne bih, gospodine biskupe. Sve ću vam učiniti što god zaželite, sve. - Mnogo govoriš, prijatelju. To nije tvoj običaj. - Idem odmah, gospodine biskupe. - Zatvorit ću se. Nitko ne smije prekoračiti praga. - Bit će sve kako želite. I on uzme pisma i odbrza. Varadi skine fratarsku halju i obuče svečanu, biskupsku. Poravna prosijedu kosu i opet sjedne. Zadubio se u misli. Sklada osnovu, kontrolira svaki naumlje-ni čin, istražuje učinak, posljedice, mogućnosti uspjeha. Gdješto mijenja u osnovi i sve ide u mislima naprijed snažnim jakim koracima, neustrašiv, nepokolebljiv.

"Budi bezobziran, ali pravedan!" - nalaže sam sebi. Nijedan korak ne smije pratiti sjena osvete. Ali ni popustljivosti ni slabosti. Jak je to zamah. Za spasenje kraljevstva moram ga izvesti. Moram. I ponovo raspoređuje u mislima svaku odredbu, svaku zapovijed, svaki budući događaj. Onda još jednom pogleda čitavo svoje bojište i zadovoljan kimne: "Još nije usahnuo moj duh. Još nije smalaksala moja snaga. Bit će čvrsta i ruka." Mnogo je puta pogledavao na vrata u očekivanju. Napokon netko pokuca. "To je on" - i otvori. Ulazi muškarac u velikom odijelu. Malen, odebeo. Lice mu je rumeno, brada i brkovi tamni. Crne oči gledaju ga neobično pozorno. - Nećete zagrliti starog prijatelja? - pita Varadi došljaka i raširi ruke prema njemu. Velikaš se približi i zagrle se. - Dugo se nismo vidjeli, biskupe. Kako ste? Meni je bolje nego kraljevstvu. Ja sam na slobodi, a ono se sprema u tamnicu. Velikaš kimne i uzdahne: - Jadno kraljevstvo. Uistinu se sprema u tamnicu. - Dakle, još smo uvijek istoga mnijenja. - Uvijek i do smrti, dragi biskupe. - Zato sam se najprije obratio vama. želim vam otkriti veli- 3cu stvar. - Kakvu, prečasni? Slušam vas. - Šteta je trošiti vrijeme uvodnim govorom. Ono što vam kanim reći mora se izvršiti još danas do podne i do večeri, dakle, •svaki čas je dragocjen. Hoćete li me saslušati. - Slušam prečasni, slušam pozorno. Sjeo je i upro pogled u biskupa. - Hoćete li da zajedno spasimo kraljevstvo? - povišenim .glasom pita Varadi. - Hoćemo. Svi smo mi puni povjerenja prema vama. Svi ovi? Evo, čujte. I pročita desetak imena i pogleda odlučno u oči svojem prijatelju: - Kažite mi istinu, Andrasi, čistu istinu. Zaklinjem vas na spas vaše duše: jesu li svi ovi vjerni sinu onoga kojemu su pri- segli? - Jesu biskupe, i za nj će dati svoj glas. - To nije dovoljno. Tražim još njihovu i vašu smionost, hra brost, makar i mač. Tražim to na oltar spasenja kraljevstva iz ruke aragonske i tuđinaca koji se otimlju za naše prijestolje. Mo žete mi to obreći? - Učinit ću što god zatražite. Sve oštrije upija Varadi u nj pogled, sve je dublji, njegov .glas: - Uvjereni ste da će mi i oni drugi isto tako odgovoriti? -Sigurni ste? - Jesam, potpuno siguran. - Nijedan od ovih još nije pao u mreže egerske palače? - Nijedan i neće dok budemo živi. - Hvala vam - dahne on. Obrazi mu počeše gorjeti, a oči sijevati vatrom osjećanja da glatko kroči k cilju. - Prijatelju moj, na vama je da mi budete s onom desetori com uz bok. Vama otkrivam svoju osnovu i od vas tražim prisegu •da ćete čuvati tajnu dok ostali ne prisegnu princu. Prisižete li na svoju dušu? - Prisižem - reče on, gledajući u Varadijeve zažarene zje nice. Sve se izmijenilo. Uspjeh ga razbuđuje i preobražava. - Još danas o podne svi ćemo krenuti do princa i sastaviti

novo vijeće, a svrgnut staro izdajničko i lišiti ga vlasti. Jeste li -sporazumni? - Potpuno sporazuman. To je divna zamisao. - Jedino tako možemo spasiti princa. - Da, jedino tako, ali mi se ne bismo dosjetili. - A sad o kraljici. Sumnjičim je da je odnijela nestalo kra ljevo blago u gotovini. Što velite vi? - O tome govori čitav grad, svi staleži i bit će da je tako. - Mi ćemo oteto blago vratiti nasljedniku sinu, a nju zatvo riti u Višegrad. što velite na to? - Dragi moj biskupe, hvalim usudu što vas je poslao da nas izbavi. Pristajem uz vas. - Još nisam svršio. Kraljicu valja izagnati i smjesta poslati u Napulj, što ćete reći vi i oni drugi na taj prijedlog? - Pristajem. Osloboditi se kraljice, to želi svaki živi stvor u ovom kraljevstvu. - Budu li se ipak digli protivnici da kraljicu brane, da se nama suprotstave, imamo crne čete kralja Matije. Onda su tu Hrvati sa svojim četama, a i četa velikaša prinčevih pristaša. Po zvat ću zapovjednika crne čete kralja Matije Blaža. Prisegao je kralju i princu, vodit će sve svoje vojnike, bez Petra Gereba. Pa neka se onda usude doći na izbore na kojima bi se na prijestolje izabrao tuđinac. Je li tako? - Divno ste to smislili, prijatelju. - Već sada naglašavam: ničim nećemo spriječiti slobodu iz bora ni protivnicima, ali glavno je da naše vijeće predsjeda izbo ru, a ne njihovo. - Da, to je glavno i najvažnije. Varadi obriše znoj sa čela i odahne kao nakon teškog posla. Onda se zamisli, razmišlja. Polagano okrene lice svojem prijatelju. Zirne oštro, prodirlji-vo u njegove zjenice. Nekoliko trenutaka drži ga u oku. Velikaš se smiješi, uzvraća pogled nekako toplo, sućutno. - Andrasi, mi smo se uvijek slagali u principima, u svim idejama. - Uvijek, kao danas, nepromijenjeno. - Nešto se malo ipak promijenilo. Vi ste običavali uvijek u podrobnosti svaki prijedlog, svaku osnovu ispravljati, nadopunja vati u svojim savjetima, izricati svoje mnijenje. Više puta vrlo opširno. Danas pristajete na sve bez ijedne primjedbe, kao da nemate što progovoriti? - Uistinu nemam. Sve je na svojem mjestu. Očito niste u tamnici ležali besposleno i već sve potankosti udesili. Dakle, što da prigovaram? Opasnost je velika, a vremena malo. Valja postu pati što brže. - Hoće li i oni drugi tako brzo prihvatiti? - Objeručke, moj prijatelju. Pogibelj nam je sjela na ramena. - Do sutra mi ćemo joj već sjediti za šijom. Zgazit ćemo izdajstvo, uništiti izdajicu, a kad to vide drugi, svi će dati svoj glas našem princu. - - Ne sumnjam da bi moglo biti drugačije. Svi moraju za va ma. Svi ćemo slijediti i slušati. - Bit će da ste jako očajni kad se tako slijepo predajete meni. I kunem se bogom, nećete požaliti. Nikad. - Znamo, vjerujemo. To kažem za njih kao i za sebe. Varadi se naglo digne i pogleda na prozor pa se opet vrati. - Oni drugi već bi morali biti ovdje. Mogli su stići već prije pol sata.

- Skočit ću k Desefiju, on je tu blizu, a onda ću poslati nje gova kaštelana s pozivom da ih ovdje očekujemo. Za nekoliko časova vraćam se. - Dobro, idite. Vrijeme upravo juri. Čekam vas, brojeći ča sove. - Do viđenja. Varadi je ostao sam. Lice mu se vedri. Ispunjava ga snaga što mu se pruža sigurna nada da će raspršiti crne oblake što su se okupili nad kraljevstvom. I korača gore-dolje, sve življe, hitrije kao da se žuri da ne zakasni. Napokon se vrati Stjepan sav zadihan: - Predao sam sva pisma. - Jesu li sva gospoda bila kod kuće? - Jesu, gospodine biskupe. - I obrekli su doći? Odmah? - Dolaze, samo da se odjenu. - Jesi li sreo velemožnoga Andrašija? - Da, baš pred palačom velemožnoga Desefija. Poručuje vam da će obojica odmah biti ovdje. - Vrlo dobro. A sad sjedni tu i čekaj gospodu. Stjepan se povuče u kut k vratima. Varadi ga gleda, promjeri i približi mu se: - Reci mi, čovječe, što je s tobom? Kao da me se uistinu nešto bojiš? - Ne bojim se, samo se ne usudim pitati: bi li prečasni bi skup nešto jeo? - Donesi mi mlijeka. To je dovoljno. Dok je prešao nekoliko puta po sobi, Stjepan donese mlijeko. Pošto je Varadi ispio punu čašu, opet počne šetati. Najposlije priđe k prozoru i pogleda na ulicu. Obuzme ga nestrpljivost i reče Stjepanu: - Velemožna gospoda Andrasi i Deseti dugo izostaju? - Mislim da su baš nešto založili. Da idem opet k njima? Varadi prisluhne i zastane: - Što je to vani? Tko to plače? - Stara gazdarica, ona plače. - Idi, pogledaj što joj se desilo. - Gospodine biskupe, nešto je boli. - Zašto joj ne zovete liječnika? - Pozvat ću odmah. I gotovo uteče na vrata. "Čudno" - zamisli se Varadi. Zašto me se taj čovjek boji? Gotovo bježi iz sobe. Zar se ogriješio o moju blagajnu? Ili mi je nanio kakvu drugu štetu?" I slegne ramenima. Državne brige izbrišu svaku drugu. Ali plač izvana opet ga uznemiruje. Ide k vratima, sluša kako Stjepan poluglasno umiruje gazdaricu: Ne plači. Nećeš time ništa promijeniti. - Žalim jadnika, nije to zaslužio - jeca starica. - Nemoj da te čuje. Šuti. Idi u kuhinju. "Što oni to pričaju? Kojeg jadnika žale i zašto?" Pogne glavu i upre oči u pod. Prisluškuje nekom neizvjesnom šuštanju, nečem sakrivenom u njegovoj kući. To ga sve jače zaokuplja da otkrije, ugleda i dozna tajnu. A čini mu se da iz nekog nevidljivog skrovišta dolazi nešto ledeno, mračno kao da ga opominje neka ne ispituje, ne traži. Plač se vani stišava. Vrati se k stolu. Opet zaboravlja sve oko sebe. Mjeri u duhu vrijeme. Proteklo je sigurno još pola sata. Već bi davno mogli sve utanačiti i krenuti u dvor. Gdje su tako dugo? Vijeća li možda s njima Andrasi pa će ih dovesti sve već spremne? Da, to je uzrok zakašnjenju.

Prolaze časovi. Njegova nestrpljivost poraste. Obećao je princu da će do podneva sastaviti novo kraljevsko vijeće. "Bit će, bit će" - tješi se on. - "Tko bi od njih oduživafo raspravu. Prihvatit će sve bez dugog tumačenja. Kad Andrasi nije imao prigovora, neće ni oni." Čudno. On je vazda sve naširoko raspredao, a sad tako kratko i hitro prihvatio. Naprosto je odobravao sve bez iznimke." Onda čuje buku. "Dolaze. Oni su. Očito svi zajedno. Kakva sreća, sve ide glatko." Grudi mu se dižu i brzo ustane pa ode k prozoru. Da ga ne opaze s ulice, sakrije se iza zida pa proviri. Dolje je grupa građana i djece. "Gle, okupili se da gledaju gospodu koja dolaze. Svi gledaju u kućnu vežu." Varadi ne može uočiti onako skriven s prozora, pa se žuri vratima da ih otvori čim pokucaju. "Dok mi vijeće ovdje ne zada vjeru, neću se pokazivati nikome!" I čeka napeto. Kako dugo trebaju od veže do ovih vrata? Izvana opet buka. što je to? I pođe k prozoru. Ljudi je sve više. "Kako se ti ljudi okupljaju čim ugledaju velikaše." Promatra ih. Svi stoje pred kućom i zure. U što? Onda zatutnji bubanj. Oni vani osvrću se desno. Praćen ljudima i dječurlijom, dolazi pandur. Nasuprot s druge strane jaše Andraši. S njim su još dva velikaša. Varadijevo lice bljesne radošću. Više ne vidi skupine pred kućom, samo one tamo. Zaustavili su se. I oni gledaju k veži. Tko je tu u njegovoj veži? Ne može dohvatiti pogledom, a da se ne pokaže ljudima. Odluči da pričeka. Pandur se zaustavi pred kućom i vikne: - Idite, ljudi, kući. Pustite jadnika. "Opet jadnik." Tko je taj? Stoji li u vezi? Kakva trka? Andraši ne može prijeći cestu. Netko vani viče. Pandur se svađa s građanima. Začas se uzdigne pandurov glas iznad svih drugih: - Nisam li u zoru proglasio da ga nitko ne dira? Onda se bubnjarev glas izgubi u vici. A tamo još uvijek stoji Andraši s drugovima. "Valja mu dati znak da ga čekam" - odluči Varadi. - "Mah-nut ću mu." I uzme bijeli ubrus. Sagne se da ga dolje ne vide ljudi pa otvori prozor da gospodi mahne neka dođu. Na otvoreno okno Varadi čuje prestrašen upit: - Zar je goropadan? Drugi glas odvraća: - Neka ga samo nitko ne dira. Svatko mu se mora ukloniti. Ako bi vas ipak nagovorio, sve mu odobravajte što on veli. Ako protuslovite, planut će i onda zlo. - Zar je luđak dobar? "Luđak u mojoj veži?" - opetuje Varadi. - "Tome valja učiniti kraj. Zbog neke lude neću da zakasnim s vijećem." I pohiti u hodnik, ravno u vežu da odstrani luđaka i strku svjetine. Iziđe na stepenicu veže. Vrisak djece, žena. Trka ljudi. Svi bježe na cestu. Varadi se ogledava. Traži iza sebe. Nema nikoga. Jedino on stoji u ulazu svoje kurije, a ljudi bulje. U koga? "U mene?" Pandur viče svjetini: - Idite kući, ljudi. Pustite, jadnika. Zar je on kriv što mu je oduzeta pamet? Netko prestrašeno usklikne: - Sto će biti od nas kad bog biskupima oduzima pamet?

- Siromašni Varadi. Bio je tako pošten i pravedan. - Sve mu morate odobriti što veli - pouči ih pandur. - Tako su naredila gospoda. 3R2 A on stoji poput kipa. Blijedi. Srce mu ne bije, dah mu zastaje, smrtna jeza prolazi žilama. Samo mozak je budan i razotkriva mu jaz nad kojim lebdi. I digne ruke uvis: - Ljudi, nije mi bog oduzeo pamet. To je laž. Silazi stepenicama brže nego ikad, ide prema ljudstvu: - Čujte me, izdajice su me oklevetale. Razbojnici su me proglasili ludim. Riječ mu zaglušuje krika ljudi što bježe glavom bez obzira,. vrišteći od straha pred biskupom, a ipak mu je oduzeta pamet. Preko ceste dojaše neki konjanik velikašu Andrašiju i pita: - Što je? Zar je uistinu lud? - Već za kraljeva sprovoda pronijela se vijest o tome. Sad" vidimo sami. Tvrdi da su ga proglasili ludim protivnici. - Jadnik, smutilo mu se. Uvijek ludi tvrde da su pametni- - Nesretnik. Zvao me k sebi na dogovor. - Sto ti je rekao? - Svuda vidi urotu, izdaju, hoće da skine vijeće, da uhiti kraljicu, udarila mu u glavu neka izdaja. - Dakle, uistinu je lud? - Sve sam mu odobravao, sve sam prihvatio, jedva čekajući da mogu pobjeći. - Andraši, prijatelju - krikne Varadi preko ceste. - Dođite, Svi se trgnu, podbodu konje i odjure u oblaku prašine da što prije uteknu. Ostao je sam nasred puste ulice gologlav, blijed, potišten. Noge mu klecnuše, zatetura. Dvije ga ruke zadrže. Stjepan ga uvede u kuriju i posjedne u sobi. Nekoliko časaka je nijem, kao da se diže iz teškog sna i još. ne zna gdje se nalazi, što je java, što predodžba sna. Onda se polako pribere kao čovjek kojeg su izbili, ali ga još nisu ubili. Razabire da živi. Makar izranjen, smlavljen. Skuplja snagu, podiže se, lunja, a ipak se pridržava na nogama. - Ne! još me nisu ubili - vikne, a Stjepan se pokraj njega lecne i korakne natrag. Tužnim ga pogledom gleda Varadi: - Dakle, zato me se bojiš? Zato gazdarica plače - a u misli ma nastavi: "Zato je Andraši sve odobravao. Bez ijedne primjedbe, taka čudno praznim riječima?" Čas stišće usne kao da kune, a onda upita Stjepana: - Kad su me proglasili? Reci mi. Ne boj se. - Danas u zoru kancelar Filipec naložio je pandurima da vas. proglase ludim. - Jer im nosim spasenje. Tada se digne i vikne: - Ne može sve propasti. I uzme klobuk pa krene prema vratima: 383> - Ako iz kraljevskog dvora tkogod dođe ili mi pošalje poru ku, reci da ću u podne stići k princu. Prošao je ulicama. Poznanici mu bježe s puta, neznanci se ugiblju, šapću i pitaju, a dječurlija trkom trči da ih ne dostigne.

Tako su protivnici, dva dana prije izbora, na dan Varadijeva oslobođenja, proglasili na želju Beatrice da je njihov najumniji državnik šenuo umom, znajući da ugarski narod nd u šta tako lako ne povjeruje kao u ludilo. - Naprotiv: najpametnijeg čovjeka u ovom kraljevstvu. - I najpoštenijeg - doda Marcelo. - I najnesretnijeg - dovrši Varadi. - Zašto, gospodine biskupe? - Protivnici su me proglasili ludim. Ljudi bježe od mene- prijatelji mi se uklanjaju, dadoše na bubanj moju pamet i moji istomišljenici, ljudi plemenita roda vjeruju toj kleveti. - I sramote svoju zdravu pamet - usklikne Marcelo iskreno. - Pozivam se na vaše vjerodostojno svjedočanstvo, gospodo, budem li ga ustrebao. - Po duši i savjesti reći ću svakome u kolikoj su zabludi. Papinskom legatu već sam naročito preporučio princa. Jedino žalim što vam ne možemo izručiti novac, ali očekujem iz Milana oveću svotu, određenu za svatove koji bi imali da krenu u Milano i dovedu princezu. - Svatovi će krenuti u Milano. To vam jamči moja izjava i zakletva. Međutim, ne kanim duže tratiti vrijeme. Idem da obi đem prijatelje. Sam ću pokucati na zdravu pamet da skine mrak s mojeg uma. I pošao je, još uvijek oslonjen tijelom i duhom, a milanski poslanici raspravljaju: - Varadijevoj se zakletvi može vjerovati. Filipec je lagao - reče Mafeo. - Nema ni govora o prinčevoj ženidbi s Gordanom. - Rekao sam već: kraljica je opet dovukla tu ljepoticu na dvor da oslabi njegov izbor. - Mi, dakle, stojimo između četiri kandidata na prijestolje? A svaki može učiniti našu princezu kraljicom ovog kraljevstva. - To bi značilo igrati na četiri strane? - Sve je jasno: kraljevske kandidate postavljaju kandidati za državnog kancelara. - Pošto, dakle, ne znamo tko će biti izabran, ne smijemo se zamjeriti nijednoj stranci. - Ali ni jednoj vjerovati. - Samo onome tko Bianku učini kraljicom ovog kraljevstva. - Na ovaj račun mogli biste svoju vjeru nekome predujmiti? - pita Marcelo. - To ću i učiniti. - Dakle, kome? - Svima. - To znači: nikome. - Ako, međutim, princ ne bude izabran, onda Filipec natuca ovo: staleži bi tražili od drugog kralja da uzme Bianku. Mi smo u savezu s Filipcem i Varadijem i sa svakim koji bi došao da traži. - Nikako nećete izručiti novac Varadiju? - Nipošto neću da se zamjerim Filipcu. - Onda je princ mnogo izgubio. - žalim ga, ali neka se sam odrva ako može. Za nas je važno samo to da se jedan od četiri kandidata vjenča s princezom. Mi, dakle, idemo novim putem: u neutralnost. Kancelar Filipec vratio se u svoju palaču, sjedne k pisaćem stolu i naloži tajniku: - Odjenite se u fratarsko ruho i pođite kraljici. Javite joj da je Bakač pristao k nama, milanski poslanik neće podupirati princa, a Varadija sam pretvorio u luđaka. - Da ste još mogli dobiti u ruke Damira i krunu!

- Ne sjećajte me tog poraza. Naš četovođa zaslužio je da ga objesimo. - I on tvrdi da su s Damirom bile hrvatske čete, više od šezdeset momaka, a mi smo četovođi dali samo četrdeset ljudi. - Kad bih se samo mogao riješiti Damira. - I dobiti u ruke krunu. - Predat će mi je princ vlastoručno, ne bojte se. Pozdravite kraljicu i recite da kasno uvečer dolazim k njoj. A sad, mislim, zaslužio sam doručak. I ode u blagovaonicu. SUDBONOSNO PODNE Gordana i Damir čekaju Varadijev povratak. Raspravljaju, nagađaju, boje se i nadaju. - Do podne je obrekao doći s novim kraljevskim vijećem. A podne je već tu. Stjepko dohiti bez daha, javljajući: - Gospodin biskup dolazi - i širom otvara vrata. Podne zvoni, čudno odjekuju zvuči u Gordaninoj duši. Visoka Varadijeva pojava prijeđe prag. Nije više u fratarskoj halji. Dakle, više se ne skriva. Ta okolnost uzvitla nade. I Damir i Gordana pohite mu u susret. Bljedoća njegova lica zaustavi ih na pola puta. Istražuju: ide li tko za njim? Nitko. 385 Biskup Varadi zatvori vrata, obazre se i šuti. RORDANA III - Dolazite sami? - pita Gordana poluglasno. ¦- Sam i mrtav. Damir zaprepašteno gleda Gordanu, pa onda biskupa. On sjedne i mračnim glasom najavi: - Pokopali su me. - Biskupe, što se dogodilo? - Službeno su me proglasili luđakom. Odapeli su mi strelicu ravno u glavu. I nije promašila. - Biskupe, zar će i koji čovjek zdrave pameti u to povje rovati? - Znate li, Gordana, što znači u naše doba nekoga proglasiti luđakom. Kad te proglase tatom ili ubojicom, lako se oprati ali ludom? - Vaši prijatelji, znanci, poštovatelji? - Oni su me prvi izdali. Prvi su povjerovali prijatelji. Dugo trajna tamnica pruža im dokaze. Govorili su da sam šenuo umom još prije kraljeve smrti. Od tada to se vrijeme uvriježilo u njihovoj glavi. Andraši me ostavio, a narod je od mene bježao. Obilazio sam ponovo sve redom. Tražio ih da im dokažem kukav nu zasjedu. Nisu me primili. Obijao sam pragove poput prosjaka. Svi su se sakrili preda mnom. I milanski poslanik se predomislio i uskratio novac. Ludom su me proglasili protivnici jer luda ne može zastupati princa, ne može voditi njegov izbor. - Zapali smo u razbojničku spilju - šapne Gordana. - Razbit ćemo je - vikne Damir. - Razbit ih možemo, ali svijetu ne možemo dokazati da nisam lud. Trideset šest sati prije izbora ne možeš dokazati da sve ono što bih učinio nije djelo luđaka. Da su me ubili, prinčeva bi se stranka probudila. Ali oni su mi ubili duh da onemoguće svaki moj korak u njegovu korist. Ako hoću da spasim princa, moram se udaljiti od njega. - I nikad nije pakao izmislio gnusniju zamku - reče Gorda na - ali mi se moramo probiti. - Probiti. Da to je prava riječ. Pokušat ćemo se probiti.

- Neprijatelj je brojno slabiji. - Ali u podlostima jači. - Jamčim vam, biskupe - vikne Damir - neće izabrati nikog drugog, osim princa, dok nosim živu glavu. Na to su pri- segli svi naši. - Vjerujem vam mladi čovječe, vi ste spremni na poštenu borbu, aragonci pak na zasjedu. - Borimo se, dakle, istim oružjem. - To je oružje: besramna pokvarenost, a toga oružja u nas nema. - Ima mudre lukavosti, biskupe. Vi ste je naučili od pokojnog kralja. - Da, Gordana, ali ja sam lud. što mi vrijede sve mudrosti i lukavost. Lud, lud. - Ipak, možda nađete izlaz u razgovoru s Bakačem. Za vaše odsutnosti govorili smo s njim ja i Damir. Gordana mu brzo prikaže čitav prizor iz kraljevskih ureda. Varadijeve oči zasjaše nadom: - Dakle, kraljevski izbor vodi se u znaku pitanja: tko će biti kancelar? Filipec ili Bakač? Pomoći ćemo Bakaču da nad vlada protivnika. Zna li Bakač da je Filipec predložio Damiru neka me dovede na dvor? - Jest. Gordana me uputila neka Bakaču to saopćim. - A zna li o napadaju na krunu? - To smo mu zatajili. - Izvrsno ste učinili. Još je jedna mogućnost da neprijatelja zavedemo u stupicu, pa da se onda probijemo. I Damir i Gordana se obraduju. - Znam, Bakač je podmuklo potkopao sva kraljeva i moja djela da princa dignemo na prijestolje. On me i gurnuo u tamnicu. I to znam. Ako se sad kani uz princa podići k prijestolju, pomoći ću mu. Govorit ću s njim. - Damiru je naložio neka ga obavijesti kad se vratite. - Izvijestite ga, Damire. Recite da ga čekam. Ali budite opre zni. Ne govorite da su me proglasili ludim. Dok je on pošao dolje, Varadi pristupi Gordani i pogleda joj čvrsto u oči: - Vaš brak s Damirom još je uvijek prividan? - I ostat će. - Zbog čega? - Jer oboje to želimo. - Vi ljubite princa. Ako Ivana izaberu, on će vam ponovo ponuditi ruku. - A ja ću je opetovano odbiti. Na to sam se zaklela. Čes- mičkom u Remetama. - Ja sam milanskog poslanika umirio, zaklevši se da su lažne vijesti o vašoj ženidbi s princem. - Onda se niste zakleli krivo. - Hvala! Damir otvori vrata i dade im znak da dolazi Bakač. Gordana ostavi sobu zajedno s Damirom. Bakač uđe. Varadi ga dočeka, šuteći. Neprijatelji se sretoše prvi put nakon kraljeve smrti. Varadi teško svlada mržnju prema čovjeku kojeg smatra uzrokom prinčeva i svojeg zla, dok Bakač vješto prikriva uskrsle uspomene da je ovaj čovjek stajao na putu njegovim ambicijama. Pozdravili su se, ni srdačno ni hladno. I dva davna krvna neprijatelja sjedoše okom u oko. Bakač seriozan, pun uvažavanja, Varadi jednostavan i prirodan. Varadi uzima riječ, gledajući svojim sivim vrelim očima ravno u Bakačevu zjenicu.

1S7 - Ostavimo prošlost jer je pred nama budućnost i sreća kraljevstva. Do nje vodi opasan put sadašnjosti. A nas obojica snosimo odgovornost pred svojom savjesti. Znam da i vaša sa* vješt nije prema tome ravnodušna. - Pružio sam dovoljno dokaza i princu i njegovim najbližim pouzdanicima. - Po želji kancelara Filipca bio sam jutros doveden na dvor da budem na pomoći prinčevu izboru. Obavijestio sam se u gradu o raspoloženju i otkrio činjenicu koja određuje našu sudbinu. Ve lika većina izbornih staleža kraljevstva nepokolebljivo je uz prin ca. Međutim, prinčevi pristaše ozlovoljeni su prema jednoj lič nosti zbog njezinih spletaka. - Iz naših redova? - Da, i vodi spletku za svoju kancelarsku vlast. Imam doka za da je ta ličnost pokušala na sve strane sebi osigurati to mjesto ne bi li istisnuo vas, gospodine biskupe. - Mene? Očito se varate. Princ mi nikad nije ni izdaleka što slično natuknuo. - Da, - nastavi Varadi - ali svima je poznato prinčevo povjerenje prema vama i zato su mu savjetovali neka o tome ništa ne govori ni vama, gospodine biskupe Bakaču, da spomenutu ličnost ne izazove još više na spletke. Bakač odvraća začuđen: - 0 svemu tome ja i ne slutim. - Zato vas izvještavam o tome na dobrobit jednodušnosti i mira među pristašama. Ne može se nikako dopustiti da gospodin kancelar Filipec troši dragocjeno vrijeme u borbi protiv vas, mje sto da radi za princa. Ovaj me razlog vodio kad sam zatražio s vama razgovor. Tek ovdje na dvoru doznao sam da me nije zvao princ, nego izričito Filipec. A zašto? Nadao se da će moj dolazak vas izazvati na kakav čin ili izjavu koja bi potkopala prinčevo po vjerenje prema vama i promjenila njegovu odluka da se u buduć nosti osloni na vaše državničke sposobnosti. Jedino tako nada se dokopati i kancelarske časti. - Meni se opet čini da je Filipec uvjeren da je princ odabrao vas. - Da se to ne dogodi, proglasio je da sam u tamnici šenuo umom. To proizvede na Bakača neočekivani dojam. Iskreno se zapanji. A Varadi tumači dalje: - Dakle, osigurao se protiv mene, a vas je htio potkopati jer, naravno, ne biste morali posumnjati u prinčevu iskrenost kad bi on sada primao vaše usluge, a sa mnom pregovarao za budućnost. Ja sam, međutim, sretan što ste se nakon kraljeve smrti obratili k Ivanu i što je on čvrsto odlučan i pametan da odabere čovjeka vaših umnih sposobnosti. - Ni časa nisam to želio niti se spremam za tu zadaću. 3 88 - A ja vam se kunem na spas svoje duše: kad princa pro glase kraljem, vi ćete biti njegov kancelar. Ta zakletva razbudi sve Bakačeve težnje za vlašću i novcem. - Ako me uistinu zapadne ova teška zadaća, vjerujte, bit ću mladom kralju i državi vjeran i koristan. - Ta me izjava smiruje pa ću lako ostaviti dvor i princa. Sad je sve u vašim rukama. Pripazite i ne dajte da vam Filipec "meta poslove i naruši jednodušnost naših pristaša. Pođite ravno k princu i otkrijte mu sve što biste zamijetili.

- Uvjeravam vas: ni časa neću pustiti iz vida Filipca i oba vijestit ću o svemu njegovu visost. - Sad još idem k princu da se oprostim. Tamnica mi je načela zdravlje i trebam mira. Oprostili su se isto tako kao što su se i pozdravili: ni srdačno ni hladno. Jedva što je Bakač sišao stubama, dohite Gordana i Damir k Varadiju. - Jeste li uspjeli, biskupe? - Samo djelomično. - Nije vam priznao da sumnja u Filipca? - Ni riječi. Ne mogu od njega ni tražiti da se meni povjerava. Mržnja je među nama prokopala preduboki jaz. Pričekat ču do poslije podne ima li Bakač što da kaže. Dolje u kraljevskoj kancelariji Bela Ferenci teško je očekivao svojeg ujaka. - Sklopili ste savez s Varadijem? - A da nisam platio ni dinara, a on je istresao sve džepove. Zakleo se da kancelarska čast pripada meni. - I niste mu otkrili urotu? - Razabrao sam: dok je urota u mojim rukama, vladam nad svima. - Kako? Ne kanite im predati Filipca? - Neminovno, ali na drugi način. Sad svi oni meni nude, dakle, ja sam u prednosti. Sve više razabirem: ova je urota moja snaga, što je duže čuvam, to sam jači na obje strane. Odbilo je šest sati podvečer. U radnu dvoranu pokojnog kralja Matije ulaze predstavnici stranke princa Ivana: biskupi, izaslanici velikaša Hrvata i Ugra, izaslanici maloplemića, dvorske ličnosti, dvorani i paževi. Na čelu su im kancelar Filipec i prvi tajnik Bakač. Poluglasno obraća se Filipec Bakaču. - što će to biti? Zašto nas je princ zvao tako nenadano? - Nikome nije rekao ništa - odgovara on zabrinuto - sum njičavo. - Zar kancelar ne zna što se dogodilo, kad nas, ovako svečano i hitno zovu? - Ni u šta nisam upućen, gospodine biskupe. Obojica odgovaraju isto, a predosjećaji se gomilaju u njihovim dušama. Ne vjeruju jedan drugome, svaki od njih misli da onaj drugi zna uzrok iznenadnog prinčeva poziva. Filipec sumnjivo gleda Bakača: "Nekoliko sati nakon razgovora s Varadijem princ svečano saziva svoje pristaše, što su to zakuhali iza mojih leđa?" A Bakač ispod oka smišlja: "Nije li princ doznao za urotu mimo mene i sad je kani objaviti? Žar ću izgubiti taj dragi kamen što ga tako pomno čuvam kao amanet svojem usponu?" I gleda u visokog Filipca, a uzdignuti nos strši kao da poziva na oprez. Što se vrijeme prinčeva dolaska više oteže, to više mašta raspiruje sumnje. Oni drugi nemaju ničega na čemu bi izgradili makar kakvo naslućivanje pa se u toj neizvjesnosti zabavljaju, promatrajući zidove kraljevske dvorane gdje su umjetničkim kistom prikazane junačke borbe s Turcima, ratni prizori s Nijemcima i krunidba kralja Matije. Njihovo divljenje kraljevskoj raskoši umanjuje Ijubopitnost i nestrpljivost čekanja što se u dušama Bakača i Filipca pretvara pomalo u neki panični strah da ovaj iznenadni prinčev poziv ne znači slom njihovih ciljeva. Filipec strepi za svoju kancelarsku čast uz Vladislava, a Bakač za svoju uz Ivana. Odjednom se vrata otvore. Iz hodnika ulazi Simono i prati novu ličnost. Visoku mušku pojavu, snažnu, lijepu u biskupskoj odori. Lice oštro, čelo visoko. Svi ga pozdravljaju samo poklonom. Filipec šapne Bakaču: - Što radi u Budimu biskup Ernušt? - Očito je stigao na izbor. - Dakle - on je prinčev pristaša?

- Inače ne bi bio ovdje. A princ se tog časa nalazi u trećoj dvorani kraljevskog raskošnog doma s Varadijem, u dnu arkade. Biskup šapće mladom princu dugo i važno, a on ga pozorno sluša. Njegove blage crte poprimile su tvrdi izražaj. Nešto mu muževno ulazi u oči, ne trene okom i ne vidi kako ga s druge strane dvorane brižljivo promatraju plave oči njegove majke što sjedi u naslonjaču. Uz nju Damirova majka. Gordana stoji iza gospođa i kriŠom izdaleka prati prinčev dogovor s Varadijem. A Damir, dvorski meštar Berislavić i paž Stjepko stoje u sredini i čekaju. Tada Varadi ušuti. Princ odvraća nekoliko riječi i pogleda dvoranom. Uhvativši Gordanin skriveni pogled, uzvrati ga toplim načinom i značajno kimne. Tada se okrene k svojoj pratnji. U toj je kretnji odluka. - Dakle, idemo. Varadi mu zadovoljno mahne rukom. Gospođe se maknu i prate princa u njegovu odlučnu pokretu. Prvi izlaze Berislavić, Damir i Stjepko. Žure se kroz dvije odaje. Paž otvori vrata. U kraljevskoj radnoj dvorani žustre kretnje, a onda bučni plameni poklici pozdrava. I tišina. Sve se zagledalo u Ivanovu vitku pojavu, odjevenu u crnu odoru. Bakač i Filipec gotovo zarinuše poglede u njegovo lice. Izražava sređenost, samosvijest, samouvjerenje da ide u susret nekom važnom činu i svjestan je povoljnih posljedica. Taj novi izražaj u prinčevu liku iznenađuje oba državnika, pojačava bojazan i potkrepljuje međusobne sumnje. Čekaju nijemi. Prinčevi su koraci upravljeni prema stolu svojeg oca. Berislavić mu primakne kraljevski naslonjač, ali on samo kimne glavom u znak hvale i ne sjeda. Polagano se okrene prema gospodi. Stoji im oko u oko. Njihova Ijubopitnost kao da mu silom želi otvoriti usta. I princ prozbori. Glas mu je oslobođen svake zabune, zvuči jednostavno, prirodno i prijateljski. - Prečasna, velemožna i plemenita gospodo, hvala vam što ste se odazvali mojem pozivu. Nisam vas zvao kao kraljevski sin, nego kao čovjek kojeg ste počastili svojim povjerenjem, želeći da me posade na prijestolje. Odabrali ste me, očito jer želite u meni naći ispunjenje svojih nada. - Nadamo se da će vaša visost vladati po zakonu i praved nosti - ubaci jedan sjedokosi plemić. - Zato neka živi naš mladi kralj! Svi se pridružiše govornikovu pokliku. - Sve je u rukama naših pisanih prava i staleža. Mogu vam danas kazati samo ono što sam rekao za mojeg boravka u Hrvat skoj. Svejedno je li mi namijenjena najveća ili najmanja zadaća u ovom kraljevstvu, ja ću vazda jednako služiti i zakonu i praved nosti. Mač zadobiva vrijednost tek od onog koji njime upravlja i zakon vrijedi samo toliko koliko je krepostan čovjek koji njime upravlja. Ako mi povjerite zakon i pravednost da njima vladam, kunem se - ostavit ću prijestolje i vratiti krunu ne budem li dorastao uzdignuti čovječanske ideale najviše zemaljske vrijed nosti. I svejedno: budem li živio kao jednostavni plemić ili me vi prisilite na teže odgovornosti, vazda ću do posljednjeg daha biti vojnik pravednosti i čovječnosti. U njihovim očima plamti odjek njihovih nada, razbuđenih njegovim riječima. Dižu im se duše što vapiju životom u slobodi, pravdi i miru. I nalaze oduška. U klicanju pružaju mu svoje želje. - Živio naš kralj! - ori se dvoranom. - Ne zovite me tako, prijatelji. Još nije izrečena slobodna volja izbornog sabora. - Slobodna je volja svih da vas tako nazovu - upadne snažni glas nekog velikaša i bude potvrđen krepkim dugim poklikom iz svih grla.

Dotle je Bakač zagledao u svačije lice, prozro svaku zjenicu, svaku dušu, osobito Filipčev nasmiješeni pogled, tako dobroćudan i vedar kao da se rastapa od milja nad ovim dokazima privrženosti princu Ivanu. Onda se stiša odjek oduševljenja, jer princ digne glavu da će nastaviti: - A sad mi je dužnost da vam objasnim uzrok mojeg poziva. Sve je tiho, pozorno i nepomično. Bakač i Filipec jedva su- sprežu teško disanje. - Prečasni gospodin pečujski biskup Sigmund Ernušt zamolio me da vas pozovem na okup. želi da vam nešto kaže javno pred svima. Odazvao sam se njegovoj želji i molim gospodina biskupa da uzme riječ. Bakač i Filipec puni sumnji upiru poglede u visoku biskupovu pojavu što istupa iz reda izaslanika prinčevih pristaša i zaustavi se nekoliko koraka ispred princa. Oštro lice s dugim ravnim nosom odaje ozbiljnost ispod koje proviruje neka prijetnja. Glas mu je dubok, tanak i snažno odzvanja: - Vaša visosti, prečasni velmožo i plemenita gospodo! Za molio sam njegovu visost, našeg budućeg kralja, neka mi dopusti da pred svima vama upravim nekoliko važnih riječi ličnostima koje se nalaze u ovoj dvorani. To su dva čovjeka uvažena po svojim častima. Obojica obdarena umom i povjerenjem njegove visosti. To su gospoda biskupi Filipec i Bakač. Sve zjenice upiru se u njih. - Pitaju me vaši pogledi što im kanim reći. Mislim da obojica osjećaju ... I bude im tijesno u dvorani. Princ se okrene k njima. Čas promatra jednog, čas drugog. Taj jedan trenutak promatranja, istraživanja prodire im do kosti. Smatraju se dovučeni pred sud i već unaprijed udareni osudom. I biskup Ernušt gleda ih nekim čudnim prodornim opasnim pogledom dok svečano započinje: - Prečasna gospodo, pokojni slavni kralj uvažavao je vaše velike umne sposobnosti i gajio duboko pouzdanje u vašu vjernost. Zato vas je i odlikovao svojim povjerenjem. I do kraja života vje rovao je da se nije prevario kad je vas odabrao za pomoćnike i savjetnike. Tu vjeru ostavio je u baštinu svojem sinu. Velika Bakačeva glava kao da je sasvim propala u ramena pa se iz ovratnika diže zdepasto lice. Četkaste žute trepavice biskupa Filipca ukočene su, vedrina njegova smiješka pomračena. Osjeća se kao da je pokriven ledom. Biskupov uvod pričinja im se trubljom što naviješta pogreb. - Prečasna gospodo - nastavi biskup Ernušt. - Kad sam jutros stigao, sastao sam se s našim najodličnijim ljudima, a od njih sam doznao i o nekim crnim izdajama. Sve se u Filipčevoj duši potrese, u Bakačevoj uznemiri. - Saznao sam mnogo toga čemu se nikad ne bih nadao. Mi smo tada odlučili što moramo činiti. Male Bakačeve oči zatrepću, Filipčeve svijetloplave zatvaraju se: "Svršeno je. Bakač me odao." - Prečasna gospodo, odlični ljudi, nepokolebljivi pristaše njegove visosti, dogovorili su se sa mnom da vam u njegovoj pri sutnosti kažem okom u oko nešto važno za vas i za nas. Bez daha obojica čekaju odsudnu riječ: - Prečasna gospodo, evo, ovdje pred licem njegove visosti i pred licem odličnih izaslanika naših staleža molim vas da vi kao predstavnici kraljevstva i predstavnici pristaša princa Ivana stu pite pred izborni sabor i tamo predložite za kandidata na prije stolje njegovu visost princa Ivana Korvina. Filipec se trgne, a Bakač ostaje nepokretan. Biskup Ernušt digne pogled k slici kralja Matije:

- Tražimo to od vas svi: i njegova visost princ Ivan, izasla nici svih staleža preko mene, tražimo to u ime onog kralja što vas gleda divnim plarnenim očima kao da vas opominje na prisegu koju ste mu za života položili. Prisegli ste mu po svom slobodnom duhu, po slobodnoj volji i svijesti. Prisegli ste vjernost njegovu sinu, prisegli ste da ćete učiniti sve da njega odaberu za kralja i nastojati da drugi spoznaju kolika je sreća za kraljevstvo ako mu on bude na čelu. Jer on je sin našeg kralja i upamtite: ako taj sin danas ne bi sjeo na ovo naše prijestolje, nikad više našu krunu neće nositi sin našeg kraljevstva. Sjest će tuđinci, slijediti jedan za drugim. Danas naši staleži odlučuju historiju budućnosti: hoće li ovo kraljevstvo zauvijek pasti tuđincima u ruke. Kancelar Filipec osjeća kao da su ga onako ledena iznenada gurnuli u vruću paru. Nakon zebnje sav se kupa u znoju i misli da će se ugušiti. A Bakač samo gleda ravno preda se skamenjen. Biskup nastavlja: - ... i srce je naše puno pouzdanja da ćete vi u nepokolebljivoj vjernosti zastupati one koji u vaše ruke polažu tako veliku, važnu zadaću. Zastupat ćete je i po svojoj savjesti i po povjerenju prisutnih izaslanika staleža. Sa strane promatra Bakača i Filipca. Opaža kako je Bakač pogledao Filipca i povukao se da mu prepusti prvenstvo na odgovor. Ali Filipec šuti. Biskup Ernušt ga izazivlje: - Ne samo mi nego čitavo kraljevstvo zna kakvu ste prisegu položili. Očekujemo od vas da je izvršite. Molim prečasnu gospodu da odgovore. Bakač se pomakne natrag, prepuštajući prvo mjesto kancelaru Filipcu. A on jedva otvara usta: - Neizmjerno sam iznenađen zbog iskazane mi počasti. Du boko sam dirnut, ali sam najmanje vrijedan od onih mnogo vred nijih i odličnijih koji su pozvani. Ali mu biskup ne da dovršiti: - Prečasni gospodine, vi, i biskup Bakač, od svih ste najum niji i od najvjernijih najvjerniji. To je mnjenje njegove visosti. Princ priđe bliže obojici biskupa i glasno reče: - Da, to je moje mnjenje i uvjerenje kojemu dodajem i mol bu da se odazovete želji gospodina biskupa, izaslanika staleža i mojoj. - Prečasna gospodo, pošto smo ovako ustanovili da ste vas dvojica od svih najpozvaniji i da ste od svih nas vjernih najvjer niji i prisegom obvezni pokojnom kralju, nema više nikakva ra zloga da i jedan čas oklijevate prihvatiti zadaću koju vam ovog časa zapravo nalažemo. Izaslanici živo pristaju uz biskupove riječi. Filipcu se čini da su ga stegnuli u teške oklope. Ne može ni dahnuti ni maknuti se, već se ponizno predaje: - U smjernom poklonstvu njegovoj visosti i poslušnosti pre ma želji staleža ponizno primam to visoko odlikovanje. Odobravanje izaslanika staleža poprati njegovu izjavu. Bakač vedro gleda u oči princu i odgovori odlučno i sigurno: - Svoje skromne sposobnosti polažem u službu vaše visosti, a time na sreću našega kraljevstva. I odazivljem se glasu svojega srca, želji mojega princa i staleža, a nadasve prisegi velikom kralju. Damir je stao u krug izaslanika mladih plemića. Dok su velikaši i stariji živo odobravali, mladi nastoje pod Damirovim vodstvom da se priznanje Bakaču produži znatno nad priznanjem što su ga izrazili Filipcu. I provali odobravanje. Damir stoji s mladim plemićima na strani. Na njegov znak sve je bučnije i traje dugo, mnogo duže i bučnije negoli za izjave kancelara biskupa Filipca. Traje toliko da se i odviše jasno razabire kome pripada veća sklonost.

Bakač zadobiva svjedočanstvo da je to on. I sagne glavu da sakrije radost nadmoći i pobjede nad Filipcem. To odobravanje smatra prvim zvucima svoje kancelarske časti. U žamoru i buci odobravanja princ pristupa biskupima s riječima zahvalnosti. Ali odmah zatim oslovi biskupa Filipca. - Prečasni gospodine, prošle noći dopremljena je u dvor na vaš prijedlog kraljevska kruna? Te riječi trgnu Bakača i on pristupi bliže. Princ prijazno gleda Filipca i pita: - Je li tako, prečasni? - Da, visosti, preporučio sam da kruna bude pri ruci jer će se poslije izbora odmah obaviti krunisanje. - Nešto je drugo važnije od toga. Naime, vi ste saznali da se protivnici putem spremaju oteti krunu. Tko vam je to saopćio? - Visosti, dobio sam vijest bez potpisa. - Protivnika je, dakle, izdao pismeni uhoda. Na sreću, vi ste poslali svoju četu i pomogli Damiru obraniti krunu. Je li tako? - Moja dužnost, samo dužnost, visosti. - Ali zaslužuje moju bezgraničnu zahvalnost. Nijedna nagra da nije dovoljna da se odužim. Visoka kancelarova pojava sagne se na poklon, smiješak mu raširi tanke velike usne. A Bakač sve to sluša. Riječ po riječ kaplje u njegovu mržnju prema Filipcu kao žeravica u vrelo ulje. "Dakle, to je on učinio da se princu ulaska? Tako me izigrava. Sad znam, huljo!" I šikne plamen neprijateljstva, neugasiv za sva vremena. Nije mogao slušati kako mu se princ zahvaljuje pa se udalji. Ali mu prilazi Damir s nekoliko svojih drugova: - Prečasni gospodine, molim vas da vi preuzmete glavnu vo deću riječ na izbornom polju. Vašoj umnoj sposobnosti Filipec nije dorastao ni izdaleka. Svi mi želimo da na izbornom saboru vi izrečete glavni govor za našeg princa. - To je vaša dužnost - doda mladi Ivan vitez od Srednjice. - Budući kancelar neka predloži svojeg kralja. I odjednom počnu klicati Bakaču. On se nađe opkoljen i obasipan izljevima priznanja. S naročitim zadovoljstvom potraži Bakač zluradi pogled svojeg takmaca. Čitav sat razgovarao je princ s izaslanicima staleža, a onda se s njima oprostio i vratio se u odaju u kojoj su ga čekale gospođe i biskup Varadi. Tu se umorno baci na sjedalo: - Izveo sam što ste željeli. Stavili ste me na muke. - Neće biti uzalud. Ako su i Bakač i Filipec pravedni, pri hvatili su vašu molbu s istinskim srcem. Ako pak nisu pravedni, onda ih je prijedlog biskupa Ernušta udario kao bič izdaje i stis nuo među dva oklopa. Pribili smo ih na ovaj križ i ne mogu se maknuti ako ih naši ne skinu. Pouzdajem se i u trijeznu pamet staleža i nadam se sigurnoj većini. U posljednjem času izgubit će egerovci svoju snagu. A meni dopustite da se oprostim i odem u svoju kuriju da nitko ne sluti tko vas je uputio. - Do večeri vas očekujem u kući svoje majke. Evo, upravo hoće da ide s dvora. Princ krene k majci, a Varadi k Damiru koji je stajao s Berislavićem: - Je li se princ zahvalio Filipcu što je spasio krunu? - Jest, izrekao je hvalu uvjerljivo i, ne sluteći, da to ima raspiriti Bakačevu mržnju prema Filipcu. - 0 tom mu nikad ne smijete govoriti. Ne bi mi oprostio što sam ga naveo na spletku. A vi, jeste li Bakača odlučno istakli protiv Filipca? - Sva se dvorana orila. Žute kancelarove pjege su bljedile.

Bakačevo se debelo lice širilo od sreće. - Zamalo i bit ćete lukavi kao Venecijanac. - Kitite me svojim perjem, prečasni. - Više vrijedi dobro provesti savjet negoli ga izmudriti. A sad zbogom! Varadi se oprosti s gospođama i s princem pa krene s dvora smireniji nego što je stigao. Princ i Damir odoše da isprate svoje majke i Gordanu u njihov stan. NA VRHUNCU BORBE Bakač hoće vlast da stekne željeno blago za kojim hlepi čitav život, a Filipec hoće vlast da stekne čitavo kraljevstvo za Vladi-slava. A među njima stoji Beatrica s plamenom bakljom vlastohlep-ne strasti i želje da uhvati žezlo, vlada, od njega stvori plameni bič da utaži požudu što nalazi užitka samo u gospodarenju. Tko će od njih dvojice pobijediti? To pitanje leži na svim usnama. Jer njihova lična pobjeda odlučuje o izboru kralja, odlučuje o sudbini kraljevstva. Još samo jedan dan do izbora. Pred egerskom palačom drsko se koči kraljičina straža. Šarenilo napuljskih odora izazivlje staru mržnju građana prema ara-goncima. Već su u svečanom odijelu kao da prisustvuju slavi uspona njihove kraljice na prijestolje. U predsoblju grof Enriko uvodi u kraljičine odaje njezine pristaše. Dolaze, vijećaju s njom, pa opet izlaze zadihani, zaru-menjeni, puni nade i straha, vjere i sumnje. Ona ih prima i otpušta ledena lica, ali vrelom riječi, odlučno zapovijeda. U biskupskim kurijama i velikaškim palačama svih stranaka vrzu se pristaše. Princ Ivan sjedi u svojoj knjižnici, a Damir je došao ravno iz tabora hrvatskog plemstva pa mu priča kako su hrvatski plemići podigli šatore, zapremili pola Budima, puni su oduševljenja, nade, vjere u uspjeh svojeg princa. A njegove su sve misli uz Gordanu. U blizini izbora nazrijeva rješenje svih nada svoje ljubavi. Biskup Varadi skriva nemir u čekanju sutrašnjeg dana, smišlja, istražuje sve mogućnosti koje bi mogle ugroziti ili poduprijeti Ivanov izbor. Gordana svraća pozornost k otvorenom prozoru. Kad odande dopre topot jahača i trublje glasnika, digne ona svoju lijepu glavu, a sjajne blistave oči kao da nekoga zovu, dozivlju. Paž Stjepko najavi: - Visosti, plemenita gospoda iz Hrvatske žele vam se poklo niti. Princ zamoli Varadija da ga slijedi. - Ne, visosti, ne kvarite gospodi taj posjet. Žele vas lično upoznati i nešto o vama čuti. Idite bez mene, molim vas. Neću ni jednoj bezazlenoj duši pružiti priliku da posumnja kako vam dijeli savjete luđak. Princ odlučno prosvjeduje: - Nemoguće je da bi u njihovim dušama našla odziv ova grdna kleveta. - Visosti ljudska je duša zemlja crnica u kojoj najprije isklije posipano sjeme klevete. - Ali kleveta ne može doseći značaj kakav je vaš. - Na prljavom se ruhu ne raspoznaje ni mrlja, na čistom se razabire svaka kap kiše. - Hoću da vas plemići vide i čuju. - Šteta je trošiti dragocjene časove za stvari koje danas više nisu važne. Napokon Varadi sklone princa da u Damirovoj pratnji ode u sobu za primanje. U blagovaonici je ostala Gordana s Varadijem. Jedva dočekavši taj čas, hitno se približi biskupu: - Predvečer ste opet razgovarali s Bakačem. Je li vam što

naročito rekao? - Govorio je o svojoj čvrstoj nadi da će izabrati princa Ivana. Onda sam ga pitao što će kazati u svojem govoru kad princa predloži saboru. - Još uvijek sam se nadala da će vam Bakač priopćiti kakvu sumnju ili dati kakav dokaz o Filipčevoj nevjernosti - Kad dosad ništa nije rekao, ili ništa ne zna, ili je u ne vjernosti Filipčev ortak. - Baš zato bi možda bilo bolje da ste vi, biskupe, predla gali na saboru princa. - Da me nisu proglasili ludim. Ali ovako bih sve pokvario. ¦J07 - Htjela bih vas još nešto upitati, biskupe. Kad netko ide u borbu, očito je razmislio što bi trebao da radi u slučaju poraza. Vi ste sigurno nacistu i u slučaju takve nesreće. - Pravo ste rekli: naš bi poraz bio potpuna nesreća. Da po bijede protivnici, smjesta bi se bacili na princa, lišili ga svih imanja, a možda bi počinili i mnogo strasnija nedjela. - Bacili bi ga u tamnicu. - Sve je moguće gdje su aragonci. - I vas i sve njegove glavne pristaše zadesila bi ista sudbina. - Drugome se ne bismo mogli nadati. Sasvim jt razumljivo, i svaki drugi kralj morao bi princa Ivana smatrati pogibeljnim za svoje prijestolje. Prvo jer je Ivan sin slavnog kralja, drugo jer ga bogatstvo čini moćnim, dakle, prvi bi posao protivnicima bio da ga liše blaga i slobode. - Očito ste mislili i o tome što bi se moralo uraditi da princ utekne toj sudbini? - O svemu sam razmislio, ali do ovog časa nisam o tome go vorio nikome. Ako princ ne bi bio izabran, morao bi istog časa ostaviti Budim. - Ali staleži neće počiniti takvo strahovito izdajstvo - reče Gordana. - Više puta volju staleža zahvati ludilo. Ali sav naš položaj opravdava najljepše nade. Ustanovili smo zajedno s predstavni cima hrvatskog plemstva i ugarskih prinčeva pristaša da smo mi u znatnoj većini. Dakle, ne smijete sumnjati, Gordana. - Naprotiv, gospodine biskupe: nitko nije tako pun vjere, ali onaj koji vjeruje u pobjedu dobro mora znati što mora činiti ako bi pobijedilo zlo. Mora biti pripravan s koje će strane nastaviti borbu. On je promatra nekoliko trenutaka i upita: - Još uvijek se nadate vojvodinu povratku? - Osjećam da bi sve bilo drukčije kad bi on bio ovdje. - Barem bi naša sigurnost bila vedrija. - Citate mi iz duše, gospodine biskupe. - Možda čitam još nešto dublje. - A nemate odvažnosti reći otvoreno? - Dakle bit ću hrabar: vi ljubite vojvodu? - Knjiga moje ljubavi pomno je zatvorena. - Odgovor ste pokrili maglom. Ipak, dopustite da vas pod sjetim: kad biste odabrali vojvodu Iločkoga, izazvali biste prinčevu ljubav na tešku ljubomoru, a možda i neprijateljstvo prema voj vodi. To ne bi bilo za korist ni vojvodi ni princu. - Znam to odavna, prečasni. - Niste li mi rekli da su princ i Damir razvrgli svoje prija teljstvo zbog vas? - Jer je princ pao kao žrtva sumnji da moj brak s Damirom nije prividan.

- Sad razumijem, Gordana, zašto princu ne oduzimate nadu da bi mogao steći vaše srce. Stao bi sumnjati, ili na Damira, ili na vojvodu, a obojica su mu veoma potrebni. - Sva su trojica potrebni kraljevstvu u kojem je moja do movina. Biskup sagne glavu: - Potpuno shvaćam vaše držanje, Gordana. Uistinu, ne bi bilo mudro kad biste ljubili jednog od te trojice. - Mudrost i ljubav nisu sestre ali volja ih može učiniti dru- garicama. - Klanjam se veličini vaše snage, Gordana. Damir uđe u blagovaonicu i donese Varadiju prinčevu zapovijed neka odmah dođe k njemu u dvoranu za primanje. Gordana izađe na trijem i zagleda se u noć, tihu i vedru. Dolje u tmini sjede Damirovi momci. Ona sluša njihov poluglasni, jedva čujni razgovor. DRŠĆU SVI Noć je duboka. Na nebu dršću zvijezde, na zemlji ljudi. Dršće Filipec u neizvjesnosti nad sudbinom svoje osnove. "Što će biti sutra? Hoće li sjesti zdesna kralju Vladislavu, ili će bježati glavom bez obzira?" Dršće kancelar nad jazom provedene spletke. Dršće urotnik zbog mogućnosti otkrića. Dršće Beatrica kao plamičak svijeće u njenoj odaji. Stvorena je da kraljuje. U to vjeruje čitavim svojim bićem. Pa ipak dršće. Dočarava prijestolje na kojem sjedi Vladislav, uza nj, zapovijeda ona, a do nogu prijestolja valjaju se ljudi u počitanju i strahm. Od ljudske strave drhti joj biće užitkom. "Zatrubit će trublja strahote kazne na čitavom jugu kraljevstva. Zacvilit će Hrvati pod žezlom aragonskim." Dok se opaja osvetom, ulaze u sobu brat Francesko i poslanik Ranzano zabrinutih lica. - Prinčevi su pristaše udarili tabor na Rakošijevoj poljani,, pale kresove i pjevaju pjesme. - Kad ja zapalim kresove, zapjevat će pogrebno opijelo. - Ali mnogo ih je, vrlo mnogo. - Mnogo? - opetuje kraljica. Ova jedina riječ pada kao oblak na divnu zamišljenu sliku njene vladavine. Kraljica hoda gore-dolje svojom odajom. Njezine su nade uzdrmane. Strah je goni iz jednog kuta sobe u drugi. Na mučili- ma neizvjesnosti, čas je uzdiže nada do nebesa, čas opet baca u prah prikaza neuspjeha. Noć je sve dublja. Kraljica čas sjeda pobjedonosno na prijestolje, čas se opet ruši s njega. Bakač dršće u svojoj palači, ali taji samom sebi. Kamo, na koju stranu? To još nije odlučio. I ne dršće od straha, nego od pitanja na kojoj se strani utvrdila sigurnost njegove kancelarske časti. Dršće od težine pitanja: "Otkriti urotu pred čitavim saborom u prinčevu korist ili je zatajiti za Vladislava?" Dršće Bakač od spoznaje da ovog časa drži u ruci svoju pobjedu ili poraz. Dršću svi okolo. Milanski poslanici u svojoj neutralnosti i velikaši i plemići u strašnim borbama. I Robert egerski dršće od jedine želje da mu kraljevski izbor pruži moć osvetiti se Gordani. I princ dršće u onoj noj nadi da mu izbor nosi Gordanino priznanje, ljubavnu sreću. Dršću i Varadi i Gordana, pitajući se: - Što će sutra biti s princem. Kralj ili prognanik? Samo u logoru hrvatskih plemića odzvanja vedra pjesma. Po crnoj tmini penju se žarki, plameni kresovi i lete iskre.

SUTRAŠNJI DAN NARODA Na plavom nebu zlatno sunce. Zagledalo se u golemu poljanu ravnu poput zelene ploče. Pokrilo je šarenilo kraljevskog izbornog sabora. Blistava slika staleške raskoši. Prelijevaju se sve boje sukna, baršuna, svile, grimiza, velikaških odora. Iskri se srebrno vezivo, zlatni gajtani. Lepršaju perjanice s klobuka. O pojasu miruju mačevi u koricama ukrašenim draguljima. Tisuće lica, tisuće zrcala. U njima mješavina svih osjećaja: brige neizvjesnosti, muke neodlučnosti, vedrina sigurnosti, strep-nja poraza, trijumf. Nitko ne miruje. Svatko hiti. Svi su zaokupljeni: nagovaraju, mole, prijete, obećavaju, šapću i uzvikuju. Glas trublje preleti kroz mnoštvo kao munja olujnim oblacima. Sve grne, svatko se žuri prema sredini. Tu je tribina, pokrivena crvenim plaštem. A dolje sjedili su ljudi u četiri kruga. Prvo je uz tribinu viso-lco svećenstvo. Drugi su velikaši. Treći čitava vojska plemstva, a četvrti je obruč naoružanih četa velikaša i plemića. Šareni i blistavi kolut okružio je živi zid građana. Njima su u zaleđu kmetovi. Samo je jedna pukotina u tom ogromnom kolutu ljudstva. Stvaraju je konjanici u dvoredu i čuvaju put do tribine. Po njoj se smještaju gospoda iz kraljevskog vijeća. Straga iza tribine smjestili su se izaslanici trojice stranih kandidata na prijestolje: princa Alberta Poljskog, njemačkog nasljednika Maksimilijana i kralja Vladislava Češkog. Natovarili su na sebe i svoje sluge zlato i dragulje da izbornike uvjere u bogatstvo svojih visosti. Ali nitko ih ne gleda. Pozornost se okreće k tribini. Kraljevsko vijeće je nemirno. Kancelar Filipec gubi smiješak vedrine. Četkaste trepavice skrivaju brigu. Svi su na okupu. Bakača nema. Traže ga među ljubičastim klobucima, velikaškim odorama. Izgubio mu se trag. Nije li došao? Hitro odlaze jahači i opet se vraćaju kroz dvored konjanika pa javljaju: "Prečasnog Bakača nema." - Možda zna Damir - upozori Filipec. - Izvrgli bi se ruglu da ga pitamo - okosi se Petar Gereb. - Kako ste mogli doći bez njega? - kori kancelara potpa- latin Orban. - Vi ne možete predlagati princa, a da se naši ne pobune jer ste stranac. Filipec gleda dolje u treće polje šarenog okruga gdje se poredaše crvene dolame, bijele surke i modri haljeci hrvatskih plemića. Na čelu im je Damir. Dugu crnu kosu pokriva crveni klobuk. S njega se spušta veliko bijelo pero sve do plave surke što se priljubila uz vitko, snažno mlado tijelo. Plamene crne oči budno paze na sve strane. Njegov je pogled pažnja vojskovođe nasuprot neprijatelju. Ništa mu ne izmiče, sve vidi i na sve upozorava plemiće oko sebe. U tihom mrmoru ljulja se šareno more staleža što imaju da otkroje sudbinu kraljevstva. Sve su oči velikaša uperene prema tribini s jednim jedinim pitanjem: "Tko će se s ove poljane vratiti s punim rukama vlasti?" "Hoće li nas novi kralj osloboditi velikaške sile i pljačke?" - pitaju plemići. "Hoće ii novi kralj dati velikašima vlast da opet pljačkaju gradove?" - pitaju građani. "Hoće li novi kralj dati novi bič u ruke velikašima da nas bi-čuju?" - uzdišu kmetovi. Strah za sudbinu ispisan je na licima tisuća što gledaju u tribinu. A na crvenoj uzvisini stoje dva čovjeka, svaki na svojem kraju: Bakač i Filipec. Svaki za sebe ima samo jednu sudbinu, samo jedno pitanje: "Tko će biti gospodar mošnje kraljevstva? Ja, ili ti?" Damir gleda na tribinu. Oko mu se mrači, privuče lakat mladog viteza od Srednjice: - Gle, tamo uz tribinu Petar Gereb uzima Bakača ispod ruke.

- Da, nešto mu šapće. - Okrenuli su nam leđa da im ne vidimo lica. - Sluti na zlo, kad se obrazi kriju. Promatraju ih nepomično, uporno, uhodarski: - Sto li tako razgovaraju? - Stisli su glave. - A Filipec stoji s druge strane, zakvačio ih je pogledom kao kliještima. Nešto mu nije pravo. - A ne može do njih od biskupa što sjede dolje. Čini se iz gara od želje da čuje što govore. Na tribini gibanje, članovi kraljevskog vijeća sjedaju redom k stolu. - Dvanaest ih je - primijeti plemić iza Damirovih leđa. - Kao dvanaest apostola - odvraća drugi. - Tko će od njih biti Juda? Damir se okrene: - Ako ih bude dvanaest? - Na poljani nema dvanaest stabala, morat ćemo vješati po dvojicu na jedno drvo - suvereno odvraća stariji plemić. - Petar Gereb još uvijek razgovara s Bakačem - šapne Damir. - Stisli su se, smotali kao guje. - A Filipec je blijed kao tvoja surka. - Sipa strijele na Bakača ili na Gereba. Čudno je to. Svi se smiruju. Nasred tribine stoji kraljevski rizničar Orban. - Sva dvanaestorica su se uzdigli i živjeli po raskošnoj kra ljevskoj milosti. Nad tisućama glava odjekuje Orbanov glas na latinskom jeziku: - Staleži teško žale što kralj nije ostavio zakonitog nasljed nika. Po starim običajima određeno je da ovom saboru predsjeda onaj koji je bio prvi uz kralja. Prema tome ova teška dužnost morala je zapasti mene i meni odredila ovaj teret. Zato sam du žan pozvati prečasnu, velemožnu i plemenitu gospodu na mirno i ozbiljno vijećanje. Nitko ne progovori. Njegove riječi prolaze bez zanimanja, svi iščekuju da govornik što brže završi. - Uzvišena, velemožna i plemenita gospodo. Na ispražnjeno prijestolje ovoga kraljevstva poslaše svoje zastupnike četiri preten denta. Po dužnosti svakog od njih moramo saslušati da izloži svoje razloge. A kad se to završi svaki član izbornog staleža, po svojoj volji i savjesti, mora predati svoj glas za onoga kojega od predloženih, po svojoj volji i savjesti, želi izabrati za kralja. Šareno se mnoštvo zatalasa. Te riječi pokreću sve misli i srca. - Prvi su na redu izaslanici princa Alberta Poljskog, trećeg sina kralja Kazimira Poljskog. Na tribinu se uspinje pet blistavo odjevenih velikaša i jedan biskup. Poljanom se pronosi žamor odbijanja. Svatko je zabavljen nečim drugim i raspravlja, ne brinući se za govornika. I kad se obraćaju prema tribini, kao da se čude što stranac još uvijek tamo govori. Poslanstvo silazi kao da nije bilo. Potpalatin iznova javlja: - Njegova kneževska milost Hojlenberg, zastupnik njegova veličanstva kralja Friedriha. Ova objava povećava pozornost. Promatraju skupocjenu baršunastu odoru njemačkog kneza, ukrašenu zlatom, i ocjenjuju drago kamenje na odorama kneževe pratnje. Govor slušaju samo biskupi i obližnji velikaši. Njihov je posluh uljudnost iskazan knezu, članu visokog staleža.

Knez se trudi da biranom latinštinom prikaže ugovor kralja Matije s kraljem Friedrihom, ugovor što je bio zalog sklopljenog mira: kralj Matija ostavlja Friedrihu kraljevstvo, umre li bez zakonskog nasljednika. I knez predlaže staležima na izbor nasljednika njemačkog prijestolja Maksimilijana. Opširno i dugo slavi njegove kreposti i vladarske sposobnosti. Mjesto odobravanja pobuđuje nestrpljivost. To znači otklon. Svjestan neuspjeha, knez sa svojima silazi. Nisu odlučili željeni utisak ni govor, ni raskoš njegove spo-ljašnosti, ni pratnje. Nešto neobično jakim glasom najavljuje potpalatin: - Izaslanici njegova veličanstva kralja Vladislava Češkog. Tišina. Biskupi i velikaši okreću se k tribini. Pozornost je podijeljena. U velikaša pritajeno uzbuđenje, u plemstvu prividni mir. Nešto pokreće čitavo mnoštvo. Vidno uzbuđenje onih koji znaju za urotu izazivlje nemirne slutnje onih što ne znaju ništa. Jedni i drugi pozorno promatraju izaslanike u velikaškim raskošnim odorama. Slušaju svi: svećenstvo, velikaši i plemstvo. Prvi izaslanik govori. Isprva mu latinska riječ ne zvuči odlučno, ali se brzo snalazi. U pogledima obližnjih velikaša crpi snagu. Slavi kralja Vladislava: "Zreo muž, nije mladac koji bi tek na ovom kraljevstvu počeo stjecati vladarsko znanje. Vladislav se već iskazao, sjedeći na češkom prijestolju. Njegova vlast urodila je zadovoljstvom velikaškog i plemićkog staleža!" Urotnici upijaju svaku riječ: "... Vladislav je pokazao svijetu koliki je vojskovođa. Okrunio se slavom ratnih pobjeda. Moćni kraljevi tražili su njegovo pri- jateljstvo. U njega su već poznata vladarska sposobnost, proslavljena bojna vještina i muževna zrelost..." Sprijeda se velikaši ogledavaju, pitaju se pogledima bi li što dobacili? Ali im drugovi dadoše znak da šute. Gospoda velikaši boje se stvarati pozornost ili izazvati prosvjed plemstva. Egerovci se obavijaju mudrom šutnjom. Na to ih upućuju značajni znakovi kancelara Filipca. U pozadini oko Damira nitko se ne miče. Šute kao da i oni šutnju smatraju plaštem mudrosti. Izaslanik dovrši govor i Vladi-slavljevi predlagači siđoše. Nešto je zapelo. Potpalatin ništa ne objavljuje. Kraljevsko vijeće na tribini nemirno je. Gledaju lijevo, pa desno. Slijeva sjedi Bakač. Petar Gereb nešto mu šapće, a krv mu je zarumenjela lice. Bakač sluša hladno, bešćutno, gotovo omalovažavajući. Male oči prodiru u mnoštvo, zadiru u nj, ne bi li izvukao odgovor na svoje pitanje, ne bi li prodro u te ljude pred sobom. Kao da i ne sluša uzbudljivo Gerebovo šaptanje i ne vidi zabrinute poglede članova kraljevskog vijeća i ukočene oči kancelara Filipca, s desne strane tribine. Žute su trepavice nepomične. Pjegavo lice blijedo. Sagnuvši k njemu glavu, egerski biskup šapće: - Bakač se opire. Uzalud je sve. Izgubljeni smo. - Platit će to skupo. - Valja nešto učiniti. Evo, svi mrko gledaju k nama. Sjedimo tu na tribini kao da smo se zbunili i ne znamo upravljati sabor skim raspravama. - Bojim se zla. Neka Gereb pusti Bakača na miru i neka se rasprava prekine. - Rekli smo da će sva četiri predlagača govoriti zaredom. - Javite da će prinčevi izaslanici govoriti poslije. - Nije moguće. Izazvat ćemo plemstvo. Damir bi začas po digao uzbunu, eno, vidite li? Upro se poput risa i pazi što ćemo. - Ne može se prekinuti, nikako - tvrdi Orban, a egerski bis kup dodaje:

- Moramo nastaviti ne želimo li pobunu - i to mnjenje šalje duž čitavog stola članovima kraljevskog vijeća. Zabuna vijeća prelazi u smetenost. Gerebovo uzbuđenje u bijes. Bakačev mir u zluradost. Filipčeva bojaznost u strah. Nestrpljivost sabora pretvara se u poluglasni žamor. Ispod tribine uspravi se visoka pojava u ljubičastoj biskupskoj haljini. - Što to znači? Zašto se ne nastavlja kako je određeno? - Čujete li što pita biskup Ernušt - upozorava potpalatin Filipca. - On je uz princa? - I duhom i svojom imovinom. On ima svojih pristaša po svuda. Plemstvo zuri na tribinu. Čeka. Damirov pogled stražari, a usne mu šapću: - Nešto se zbiva. Petar Gereb je crven kao kuhani rak, Ba kač hladan kao led. - Filipec se digao. Govorit će. Plemići ispruže glave i naćule uši. Osjećaju da se gore bije bitka za čast i savjest. Eto, diže se i egerski biskup i uzima Filipca za ruku. Na tribini uzbuđenje. Egerski biskup drži Filipčevu ruku i dahće: - Ne možete vi predlagati princa, zar ne vidite dolje sum njičava pogleda u velikaša i biskupa. Kancelar stenje u stupici. I vapi: - Odgodite raspravu dok Gereb ne osvoji Bakača. - To ste vi trebali učiniti već odavno. Filipčeve oči zatrepću. Gnjev mu sine u zjenicama. "Sad mi još spočitavaju." Netko tiho klikne: - Bakač se diže. Valjajući se u prahu, Filipec zaklinje: - Gospodo, Bakač će nas izdati naočigled sabora. Opomena zadrhti nad članovima vijeća poput pogrebne trub lje. Drhtavo pitaju: - Izdati? - Zlobni smiješak nakrivio mu usne. Ima nas u rukama - vapije Filipec dalje. A oni plamsaju i dršću: - Otkrit će urotu na saboru. Vidim mu to u očima. Eno, kako me gleda. Bakačev pogled osine Filipca i očituje mu trijumfatorsku slavu nad takmacem. Osjećaj gušenja obuzme kancelara. Stoji onkraj tribine i čini mu se da je Bakač preskočio čitav prostor što ih dijeli i uhvatio ga za vrat. Ćelo mu znojno, oči mu traže tajnika. Ovaj mu se približi, podnese uho kancelarovim usnama i čuje šapat. - Naši konji? - Spremni su. - Fratarske odore? Novac? - Sve čeka na Dunavu. - Za vrijeme Bakačeva govora sići ću neopaženo s tribine. - Gdje vidite poraz? - Gledajte u Bakačevo lice. Čitajte. - Prekinite raspravu. - Ovi glupani ni da čuju. - Neka razbijaju glave, mi ćemo svoje sklonuti. Zamjenik palatina javlja, glas mu se lomi: ....._ _..," _ ..._"..__ ., ,405 - Sada nastupa prečasni gospodin zastupnik princa Ivana Korvina. I Bakač stoji uspravljene glave. Filipcu se čini da navješćuje njegovu propast.

Dolje su sve glave uzdignute, vratovi ispruženi, tijela uprta. Tišina je grobna, pozornost živa. Bakač kruži pogledom. Svi su se pretvorili u uho. - Prečasna, veiemožna i plemićka gospodo, odlični izaslani ci Ivana Korvina željeli su da kraljevskog sina ovom saboru pred loži najvjerniji, najugledniji i najjači pobornik njegove visosti princa, onaj koji je za života pokojnog Matije radio najzdušnije, najpožrtvovanije da bi se kraljev sin uzdigao na prijestolje, a radio je na tom djelu nakon njegove smrti. I njegovom se radu ima zahvaliti što je danas sve ovako kako jest. Taj čovjek je pre časni gospodin kancelar Ivan Filipec. "Nadgrobni govor" - dahne Filipec. Petar Gereb se znoji. Vijeće je uznemireno. Velikaši zure, plemstvo se giblje, Damir šapće svojem susjedu: - Uvod navješćuje neočekivani svršetak. Nakon male stanke Bakač spušta glas: - Njemu se ima pripisati sve što ćete ovdje čuti, izvršiti i dokrajčiti. Filipec se jednom nogom spušta s trijema. - Mene je zapala čast da prečasnog pratim na sabor i da mu budem na pomoći. Prečasni gospodin biskup Filipec preuzeo je zadaću da će predložiti saboru visokih staleža neka za kralja izaberu princa Ivana i da će obrazložiti svoj prijedlog u ime pristaša njegove visosti kao i njihov glavni vođa. Sva čela egerovaca oznojila su se, sve usne kunu. A njihov kancelar skriva se ispod tribine da neopaženo nestane. Suvereno, zvonko, Bakač nastavlja. - Prihvatio je tu zadaću pred nama da pred licem sabora uzmogne ocrtati sve odlike sina Matije Korvina onako, kako ih samo on može poznati i kako to može učiniti odanost kojom je služio i radio u prinčevu korist od početka. Vijećnicima se čini da se pod njima spušta tlo. Filipcu klecaju noge. Pristaše Vladislava neodlučni su što da učine. Da viču ili da šute. Da spriječe nastavak govora? Napet kao luk, Damir očekuje započeti govor, čini mu se kao uvod u neko otkriće. I ne diše. U bijegu Filipec nastoji da se zakloni za visoko golemo tijelo svojeg tajnika. A Petra Gereba sve vrijeme prolaze srsi. Ne nada se više pomoći. "Filipčeva se sumnja obistinila. Odat će urotu." Orban je blijed i kune. Međutim, Bakač uzvikne: 406 - Biskup Filipec zamolio je mene da ja govorim u njegovo ime, jer je on izgubio govor. Čudno gibanje. Ne znaju: je li ton kojim Bakač to reče šaljiv, satiričan ili ozbiljan. Napetost je dostigla vrhunac. Očekivanje Ivanovih pristaša i strepnja Vladislavljevih. Upijaju svaku Bakačevu riječ: - Prema tome, mene je u ovom posljednjem trenutku zapala čast i dužnost da govorim mjesto njega. I ja se prihvaćam i molim visoke staleže i plemiće da pomno slušaju. Ono što ću saopćiti vašim velemožnostima ima da odluči o sudbini i sreći kraljevstva. Masa je nepomična. Nitko se ne usudi ni maknuti. Ono što dolazi, čini im se kao naviještena sablast. Bakač preleti pogledom sliku: tisuće lica okrenutih k njemu. I polagano spušta glas: - Prečasna, veiemožna i plemenita gospodo, svi mi znamo veličinu pokojnog kralja Matije Korvina. Kraljevstvo je bilo na rubu propasti i rasula. On ga je podigao, uzvisio do moći slave i snage na kakvoj se dosad nikad nije nalazilo. Njegove su vla darske sposobnosti bile veličajne i takmičile su se s krepostima

Periklovim. Njegova bojna sprema takmičila se s umijećem i sla vom Hanibala. Nedostiživim je umom stjecao kraljevstvu ugled i spasio ga od mnogih nesreća i ratova. Damir i njegovi zadovoljno odobravaju. U vijeću gube snagu. Polagano se povlače s tribine. Svatko od njih osjeća slom. Bakač poput pobjednika naglašava: - Pitam vas, gospodo, zašto ove velike sposobnosti ne bi baštinio i njegov sin princ Ivan? Istina, kralj je prerano umro, a da bi sina dospio uputiti u vladarske poslove, bojna umijeća i vodstvo kraljevstva, sklapanje saveza s državama čije nam je pri jateljstvo potrebno. Ali opet kažem: tko može ustvrditi da Ivan Korvin neće stupati stopama svojeg oca? Nitko ne može zagledati unaprijed kakve on ima vladalačke sposobnosti. A kako je blizu stabla jabuka pala, to će nam princ dokazati ako ga odaberemo. Mlad je, istina, ali mladost nije porok. Neizvjesno neshvaćanje ide od lica do lica. - Danas ne smijemo očekivati od njega ono što je otac stva rao u zrelo doba. Kao da Bakač puše u raspuklu trublju. U plemstvu uznemirenje, u kraljevskom vijeću ukočena pažljivost. Razgibali se na sve strane kao kad vjetar sa dva kraja zahvaća cvijeće na polju. Bakač ne čeka: - Kad bude zreo muškarac, nadam se da će natkriliti slav nog oca. Ali dok govorim o prinčevim krepostima, dužnost mi je spomenuti okolnost koju bi neki mogli iskoristiti za prigovor. A to je nezakonito prijeklo Ivana Korvina. Stoljetne tradicije na šega morala smatraju nezakonito porijeklo teškom zaprekom, ne 407 samo u nasljedstvu prijestolja nego i nasljedstvu obiteljskih imanja. Ali danas je već zavladao novi duh, kod nas omražen i pobijan, ali dolje na jugu svi su ga prihvatili. Egerovci se pogledavaju. Ivanovi pristaše su zabrinuti. Svima je jasno da nešto ne razumiju, nešto se sudara s njihovim mozgovima. I još jače napnu sluh i pažnju. - U Italiji ima vladara moćnih država koji su nezakonitog porijekla, ali su ipak mogli zauzeti i prijestolje i, unatoč svojem nezakonitom porijeklu, uživaju velik ugled izvan granica svoje države. Odjek njegovih riječi ide od uha do uha i još više zbunjuje. Tisuće očiju, tisuće pitanja... A svi šute, čekaju. - Ima u Italiji znamenitih vladara koje nije rodila ni jedno stavna plemkinja kao što je rodila princa Ivana kojega je slavni otac priznao i pozakonio. Lagano se uzgibaju plemićke glave. Što to govori” Velikaši se gurkaju laktovima. Biskupi pogledavaju, a Bakač govori, ne sustajući: - Unatoč nezakonitom porijeklu, svi su stekli uvažavanje, slavu i moć koju im pruža novo shvaćanje južnjačkog preporoda. Mi još nismo poprimili to shvaćanje, ali bismo ga morali usvojiti. Sad je vrijeme. Mrmor se javlja ispod širokih ljubičastih klobuka. Prezirni smiješak preleti s usana na usne među velikaškim odorama. Nemirni žamor dopire sa strane plemstva. Iz redova plemića potrči naprijed Damir i isprsi svoju snažnu vitku pojavu: - Prečasni, u čije ime govorite? - U ime izaslanika pristaša princa Ivana. - Odbijamo taj govor. - Odbijamo - viče plemstvo. - Branim prinčevo porijeklo - odgovara Bakač. - Nitko ga nije napao. - Tako je - udari do sto glasova za Damirovim leđima, a on gromko nadvikuje:

- Sam sveti gospodin papa preporučuje princa na prijestolje. Dakle, smatra ga dostojnim. - Baš zato govorim. - Da podsjetite na nezakonito porijeklo? - Kad papa prelazi preko toga, možemo i mi - viču drugi. - Plemenita gospoda neka se izvole umirite i prečasnom go vorniku razjasniti dopuste - diže svoj prosvjed potpalatin. Poziv potpalatina stiša ih, ali ne smiri. Bljesak ostavi za sobom sumnje prinčevih pristaša, radosne slutnje Vladislavljevih, spasonosne nade gore u vijeću. Bakač polagano naglašava. 408 - Prečasna, velemožna, plemenita gospodo, bila mi je duž nost da sve to spomenem i time potkrijepim ovu moju molbu: već zbog zasluga pokojnog kralja prijeđimo preko zapreka prin čeva porijekla. A možemo to učiniti jer ostale njegove prednosti potpuno zasjenjuju ovu jedinu njegovu manu. - Nije mana, nego priroda. - Opet gospodin Damir od Brezovice prekida govornika. Bakač nastoji da nadviče Damira. - Prečasna, velemožna i plemenita gospodo, princ Ivan Kor- vin posjeduje najljepše kreposti. Blage je ćudi, miroljubiv, dobar. Padaju nade egerovaca, a rastu Ivanovih pristaša. - Princ Ivan je doduše mlad i neiskusan. Plemići se uzbune, egerovci smješkaju. - Velim: mlad je, ali je uman, naobražen, pun ideala. Nje gov se duh visoko uzdigao do filozofskih nauka. On je dijete novo ga duha, dijete preporoda. Njegove misli, njegovi ideali, pokazuju đa je najčišći humanist. - Trebamo kralja, a ne humanista. Povik egerovaca baci iskru među plemstvo. - Nećete čovječnog kralja? Velikaš egerovac protestira: - Čovječnog hoćemo, ali ne humanistu. Smijeh mladih plemića poprska govornika uvredom. - Na koga nišani taj nedostojni smijeh? - Na velemožnog gospodina koji ne zna da je čovječnost i humanizam isto. Potpalatin upozorava: - Pozivam gospodina Damira od Brezovice da ne upada. Na to mu ne daje pravo njegova mladost. - Ali mu daje pravo pamet - reče vitez od Sređnjice. - I punoljetan sam odavna. - Zar će nas učiti plemići? - vikne velikaš ispred tribine. - Zapovjedi im da miruju. - Velikaši su popili svu mudrost. Staleške protivnosti počinju se talasati. More je pred olujom, ali gore na tribini se vedri. Gospoda od vijeća došaptavaju zadovoljno: - Bakač govori u prilog našoj uroti. Filipec se vraća k tribini. Potpalatin izvojšti Bakaču posluh. - Prečasna, velemožna i plemenita gospodo, princ Ivan Kor- vin odlikuje se sasvim neobično razvijenim umom. često je za divio sve koji su ga čuli. Velikaši se smješkaju. Plemstvo šuti i čeka Bakačev nastavak: - Sam sam bio svjedok da je princ Ivan umom zasjenio čak i njegova oca. Plemstvo sikne poput osinjaka. Potpalatin udari po stolu: 409 - Molim plemenitu gospodu da bude mir.

Ali nema mira, samo se snaga bure spušta dok se razliježe Bakačev glas: - Kralj i njegov sin princ Ivan raspravili su čitavu rimsku prošlost, kraljevsku i republikansku. Kralj je zastupao monarhi stičku vlast, a princ je dokazivao da je republikanski oblik vla danja mnogo bolji i čovječanstvu korisniji. - Neka ide u Veneciju. Tamo može predsjedati republici. - Neka ide u Italiju. Mi joj ga darujemo. Munja zapali požar. Snažna pojava biskupa Ernušta visoko se uspravlja. Njegov glas odjekne: - Nije dostojno vrijeđati kraljeva sina. - To je nedostojna riječ - prihvate neki velikaši uz biskupa. - Zar ćete dopustiti da tjeraju našu krv? Ako ga nećete bi rati, ne vrijeđajte. I egerski biskup i njegovi velikaši se slažu, napadaju svojeg pristašu: - Zašto ste to rekli? - U saboru vlada sloboda. - Sloboda vrijeđanja? A plemstvo se diže, staro i mlado, i valja se poljanom prema tribini. Damir juri naprijed: - Tko šalje kraljevog sina u Italiju? Gdje je taj? Iziđite! - Neka se pokaže junak! - izazivaju njegovi drugovi u pri jetećem stavu. - Velemožna, plemenita ... uzdržite se. Mir! - Nećemo kralja koji slavi republiku! - Bila je to samo filozofska rasrpava - povikne Damir. - Filozofu je mjesto u samostanu! - A ne na prijestolju! - Na prijestolju trebamo mač. - I šuplju glavu koja će kimati na sve vaše velikaške pro htjeve. - I predati plemstvo i puk vašoj oligarhiji na milost i ne- milost? - Tko je to rekao? - Ja, Ivan vitez od Srednjice. - I ja, Damir od Brezovice. - Svi mi - vikne tisuću plemića. - I mačevi naši su s nama. - Molim gospodu mir, molim ... Potpalatinova riječ nestaje u divljim talasima raspaljene mržnje plemstva prema velikašima. - Molim plemenitu gospodu ... - Neka opozove uvredu kraljevu sinu. Neka opozove! - Nema uvrede! - Ima dok je ne operemo našim mačem. - Molim, prečasni gospodin Bakač želi govoriti dalje - viče potpalatin. - Neće govoriti dok smo mi tu - nadvikuje Damir. Za njim pada pljusak plemićkog pristajanja. - Sami sprečavate svojeg govornika da predloži vašeg kan didata? Zar ne čujete kako ga hvali? - Jednom rukom hvali, drugom mu podvaljuje. - Svaka mu je riječ podvala ... - Sami ste ga izabrali za govornika. - Izdao nas je. - A to je izdajstvo skovano u egerskoj palači. - Tko se to usuđuje reći? - Mi svi - viču plemići. - Vi šljivari, nadriplemići. Prolomilo se nebo. Plemići jure k velikašima kao oblak pun munja. I sijeva, grmi. Oluja se razmahuje.

Staleška mržnja plemstva protiv velikaša provali. Razjarena lica, rasplamsane oči, prijeteći povici. Sve ruke hvataju se mačeva. Zrakom zaječe trublje. Svi gledaju k tribini. Potpalatin je okrenut k plemstvu pa viče: - Stavite mačeve u korice. Ovo je izborno poprište, a ne bojno polje. Gromko se uzdigne Damirov odgovor: - Jest, izborno je poprište bojno polje. Tu se gubi čast, po štenje. Tu se domovina služi i izdaje, tu se stječe slava poštenjaka i smrt podlaca. Ovo je jedino bojište gdje možemo i moramo braniti sebe i svoj krov i svoju zemlju. Samo na ovom saborskom bojištu možemo propasti u bijedu ili se osloboditi. Začas se Damir dokopa tribine, uzdigne mač i vikne: - Ne dajmo svoj glas tuđincu! živio Ivan Korvin! Snaga, odvažnost, ljepota mladića raspuštene kose s mačem u ruci i plamenim riječima na usnama zahvati sve kao delirij. Duž poljane odjekuje odziv Damirovu poviku: - Živio Ivan Korvin! Valovi oluje pljušte preko pristaša egerskog biskupa, preko vijeća, preko svih što pružaju sliku pregaženih, smrvljenih, utučenih. Hitro se udaljuju, gube, tonu u vrućoj bujici. A pod tribinom Bakačevi nećaci zaprepašteno se pitaju: - Što je to s ujakom? Zašto je tako govorio? - Ne znam - odvraća Bela. - Ništa ne znam. - Je li skrenuo od princa? Ili što je? - Ne znam, Josipe. Ne razumijem ništa. - Pamet mi se muti. - Čuješ li, prinčevi su u većini? - Da barem znam jesmo li mi njihove pristaše ili nismo? 411_ - Najbolje je da šutimo. - Svi se s tribine izgubiše. Kamo? - Najbolje da se i mi izgubimo, kad ionako ne znamo kamo pripadamo. Ni ujaka više nema. - To prije. Dođi. Duž poljane valja se more, sudaraju se opreke i plamene mržnje. Egerovci počinju klicati: - Živio Vladislav! Dvije riječi, dvije nove iskre, dvije novo upaljene baklje pod-jaru ju požar. Na tribini zatrube trubači. Trube dugo, beskrajno i opet hvataju pozornost duž poljane. Polako okreću ljudi glave k tribini. Neki se velikaš popne na stolicu i, vičući najavljuje: - Od velikog napora velemožnom gospodinu potpalatinu je pozlilo i poručuje: Kraljevsko vijeće je zaključilo da se zbog velike zabune, koja je nastala, zasjedanje sabora odgodi sa. sutra ujutro u isto vrijeme dok se gospoda ne smire. Odredba odjekne u redovima plemstva poput bure. Šarolika masa razdvoji se u dva tabora. Plemstvo s Da-mirom polazi k svojim četama. Uzjašu i utabore se na jugu ogromne poljane kao na straži velikaša na polazak. BAKACEVA IZDAJA U palači potpalatina Orbana sastalo se kraljevsko vijeće. Rasprava je uzbudljiva i žučljiva. Jetkost raspoloženja traje sve dotle dok se ne pojavi biskup Bakač. Svi krenu k njemu. Samo Filipec ostaje. Petar Gereb pruži biskupu ruku: - Vašoj visosti moramo zahvaliti što ste nas izveli iz teške stupice. Da niste uzeli riječ, mjesto kancelara Filipca, naši bi se pristaše pobunili. Vidjeli smo koliko su stalni. Moram priznati da je u našem krugu bilo ljudi koji su se bojali kad ste digli riječ. - Čega? - začudi se tobože Bakač i osine Filipca.

- Zašto da vam ne kažem istinu. Bilo je takvih koji su vje rovali da ćete pred čitavim saborom otkriti našu osnovu. Iznenađenje se pojavi na njegovu licu i nitko, osim Filipca, ne bi mogao naslutiti koliko je namješteno: - Duboko žalim što ovog časa moram stajati okom u oko nekome koji me obasiplje najgadnijim sumnjama izdajstva. Filipec stisne usne da mu ne dobaci kakvu uvredu. A ne bi mogao ni doći do riječi jer gospoda obasiplju Bakača priznanjem. - Takvim govorom mogao bi se podičiti svaki Firentinac, a kažu da oni posjeduju najbolje državnike svijeta, makar to za sebe svojataju Venecijanci. - Uistinu vanredni govor - prihvati Filipec - i rezultat bi bio neprispodobiv da nije Damir onako nevjerojatno iskoristio vaše izvode. Neki su čak mislili da ste se međusobno dogovorili jer je Damir povukao za sobom čak i dobar dio naših pristaša. I tako je odjednom bila većina za princa. Gospoda su uznemirena. To tumačenje smanji njihovo oduševljenje za Bakača, a on primijeti. - Prevarili ste se, gospodine kancelaru, većina je i prije bila uz princa. I gospodin Petar Gereb se prevario, uvjeravajući me tamo na tribini da su svi uz Vladislava. - Nismo se prevarili - naglasi Filipec, a uza nj pristane Petar Gereb: - Gospodine biskupe, čvrsto smo vjerovali da je većina iz bornih velikaša uz kralja Vladislava, ali gospodin Damir pokolebao je i naše slabe pristaše. Uvreda sa strane velikaških izbornika kra lja Vladislava bila je toliko teška po princa da su se digli i biskupi i prijatelji egerskog biskupa. Tek onda je Damir spretno iskoristio čas. - Gospodin kancelar divno je zasnovao čitavu misao, ali čini se nije imao dovoljno pomagača. - Vi ste mu trebali, gospodine biskupe - naglasi egerski biskup, čija je sudbina najmanje vezana uz Filipčevu dobrona mjernost. On slegne ramenima i opet poprimi izražaj krajnje skromnosti. - Nije moja krivnja što nisam mogao da vam služim mojom darovitošću. Ovaj prigovor Filipcu nije došao u pravo vrijeme, ali se on pokuša izvući: - Nisam mogao steći ni najmanji dokaz da bih gospodina biskupa smio povući u naš krug. - Bit će krivnja u vidovitosti vaše prečasnosti. - Međutim, još uvijek nije prekasno da nadomjestim pro pušteno. - Da, pravo velite, gospodine biskupe - upadne potpalatin. - Treba nadomjestiti. Svejedno je kako su i zašto prinčevi pri staše u većini. Mi smo zapali u stupicu iz koje moramo izaći. - Ali kako? - upita Petar Gereb. Nitko ne odgovori. Biskup Bakač pogleda Filipca: - Da čujemo što nam predlaže gospodin kancelar? - U prvom smo se času oteli prinčevoj većini kad smo pre kinuli raspravu. Držao sam da je to najbolji izlaz. Provedemo li izbor sutra, princ mora pobijediti. - Tako je - potvrdi Petar Gereb. - Današnja vika plemstva ne znači ništa - pobija Filipec. - To je časovito, a kad se bude glasalo, raspoloženje će već biti drugačije, trijezno i mirno. - Ne bude li Damir s plemstvom opetovao današnje prizore. - Damir će i dalje izazivati ljude da ne glasaju za tuđinca. Odnedavno naši staleži mrze svakog stranca.

- To su izazvali Napuljci svojim ponašanjem - kaže Petar Gereb. - Što da radimo? - Što mislite vi, gospodine biskupe? - obrati se potpalatin Bakaču. Filipec smjesta osjeti pogibelj da mu se u posao upleće Ba-kač i brzo se požuri odbiti taj pokušaj. Ljubazno se smiješi: - Moja gospodo, prepustite stvar meni. Vodio sam borbu od početka i budite uvjereni da ću je dovršiti kako treba. Stvar se mora razmisliti, makar već imam svoje planove, pa vas molim da se vijeće sastane danas uvečer. To je Bakač smatrao svojim izgonom pa ustane da ode. Filipec brzo ispravi oštrinu svojih riječi: - Naravno, gospodin biskup Bakač ne može dolaziti na naša vijećanja jer bi to potvrdilo sumnju koju je danas izazvao protiv sebe. Molimo gospodina Bakača neka ostane uvijek uz princa i obavijesti nas kad ima što važno. Time će iskazati najveću pot poru našoj stvari. Bakač zna zašto ga Filipec gura u pozadinu i skromno se nakloni. OSUDA KRALJEVU SINU Podvečer na javiše kraljici dolazak gospode iz vijeća. Dočekala ih je s turobnim mirom kojim ih je vazda primala, slušala njihova razlaganja i prijedloge i o svemu izrekla svoje mnjenje. - Ne mogu se načuditi - reče ona - da je izbor morao biti odgođen. - Bilo je potrebno, veličanstvo, da odmamimo princu što više pristaša. - To se moralo učiniti već prije tako da izbor proteče glatko. - Velika većina prinčevih pristaša stigla je tek posljednjih dana, a mnogi su nas i prevarili, obećavši da će glasati za Vla- dislava, a na saboru počeše klicati princu Ivanu. - To je skrivio Bakač - gnjevno će ona. Izjava obraduje Filipca. Danas je u više navrata stekao dokaze da bi ga Bakač lako istisnuo. Bilo je kao na dlanu da gospoda u vijeću više cijene njegova takmaca. Kraljičina izjava dolazi mu u pravo vrijeme da smanji oduševljenje za Bakača kojim su ga obasipala gospoda. - Istina je, veličanstvo. Bakačev postupak me vrlo začuđuje - potvrdi kancelar. - A vi ste mi govorili da ga preuzimate na sebe i jamčite za nj - reče Petar Gereb. - Priznajem svoju pogrešku. Prevario me. Ubuduće izlućit ću ga iz svakog povjerenja i neću mu saopćiti podrobnosti. - Njemu, dakle, nije poznata čitava naša osnova? - Ne, veličanstvo, nisu mu poznati ni uvjeti što bi ih potpisao kralj Vladislav. Uvijek sam osjećao stanovitu bojazan prema nje mu, makar je bilo potrebno da ga osvojim za sebe i princa lišim njegove potpore. Bit ću ubuduće vrlo sustezljiv, a to predlažem i gospodi iz vijeća. - Molila bih gospodu da se toga drže - reče ona i onda pro mijeni glas: - Dakle, kakve mi nosite prijedloge? S naročitom govorljivošću Filipec iznosi nove osnove. Kraljica povlađuje, ispravlja, upućuje. Vrlo brzo završi vijećanje, ali kraljica zadrži gospodu: - Gospodo na kraju ove rasprave ima da slijedi ono što je temelj našem uspjehu. Vidjeli smo kako su brzo danas neki naši pristaše prešli k princu. U tome leži zametak opasnosti za buduć nost. Sa zanimanjem slušaju kraljicu: - Moja gospodo, nije dovoljno da steknemo prinčeve pristaše i da ga na izboru pobijedimo jer on će uvijek imati u zemlji

velik dio pristaša, naročito plemstvo. Ta gospoda barunčići vazda su spremni izazvati bune, a mi znamo koliko je princ privržen tom malom plemstvu. Stoga je potrebno da se odluči: što se ima učiniti s princom kad završe izbori? Nekoliko trenutaka nitko se ne javlja. To je ponuka da ponovo iznese: - Prisutnost kraljeva sina uznemirit će kralja Vladislava, s potpunim pravom. - Da, veličanstvo, - reče Filipec - već sam o tom jednom raspravljao s velemožnim gospodinom Petrom Gerebom. Izborni poslovi sprečavali su nas da o tom podrobnije razmišljamo. - Sada je vrijeme da čitavo vijeće o tom odluči. Princ će pasti na izboru, to je sigurno. Prirodno je, dakle, da će kao propali kandidat potražiti veze, bilo s njemačkim prestolonasljednikom Maksom ili poljskim princom Albertom, i tako će to biti stalna pogibelj našem kraljevstvu, meni i mojem mužu kralju Vladislavu. - - Da, veličanstvo, to je vrlo vjerojatno - potvrdi Filipec živo, a oni drugi zabrinuto. - Tu opasnost treba ukloniti - reče Beatrica. - Ne možemo započeti vladanje s uvjerenjem da ćemo biti prisiljeni ratovati s Maksom, Albertom i s njima združenim princom Ivanom. - Da, to bi bila velika nevolja za naše kraljevstvo - naglasi Petar Gereb, a za njim potvrde sva gospoda. - I ova bi nas nevolja dugo progonila, moja gospodo. To više što princ posjeduje četiri najjače tvrđave u kraljevstvu. Zato će on na dan izbora, čim dozna da nije izabran, pobjeći, ili preko granice, ili će se povući sa svojim pristašama u jednu od tvrđava, poslati svoje izaslanike Maksu i Albertu da ih pozove u pomoć. A oni su dovoljno mudri da se od svega srca odazovu i osvete kra ljevstvu što nijednog od njih nije odabralo za svoga kralja. Svi su široko rastvorili oči kao da su ugledali neko iznenadno strašilo. - Razabirem da na to niste ni mislili. - Priznajemo, veličanstvo - reče rizničar Orban - nismo nikad predmnijevali da bi sin kralja Matije pomišljao na takvu osvetu ovom kraljevstvu. Znali smo da bi nas mogao uznemiravati sa svojim pristašama, ali urotiti se? - To bi bilo izdajnički. Udariti svoju domovinu u srce - trgne se Petar Gereb. - Nemoguće je zamisliti takvu zasjedu - primijeti rizničar Orban. - Princ tome nije dorastao. - Ne poznajete ono što se u njemu skriva, a kad on ne bi znao da se na to odluči, ima uza se savjetnicu koja mu je zacijelo već na tom planu govorila i koja će ga na to navesti. - Zar Gordana? - zapanje se gospoda. - Da, velemožna gospodo. Dok sam podupirala princa, često sam s njom govorila o mogućnosti da princ ne bi pobijedio na iz boru. Ona je tada raspredala preda mnom bojnu osnovu koju sam vam čas prije razložila. Polagano je nastavila: - Očito vam je poznato da je princ ljubi i tako je utjecala na nj da je odlučio kad bude izabran, razriješiti brak s milanskom princezom i oženiti se Gordanom. To sam vam već jednom priop ćila. Kad se, dakle, odlučio zbog nje na takav vratolomni čin, onda je posvema u njenoj vlasti. Ona svim snagama nastoji da bude kraljica i upamtite: neće mirovati dok princa ne zavede na borbe protiv ovog kraljevstva. Za nju će učiniti sve. Teški nemir obuzme sve u kraljevskom vijeću. Sve im se to čini vjerojatnim otkrićem. Kancelar Filipec, međutim, zamišljeno progovara: - Vaše veličanstvo razložilo nam je strahotu koja prijeti kraljevstvu. Uistinu, nikad nisam slutio šta se krije u Gordani, a

Ivanovu ljubav prema njoj smatrao sam hirom. - Ta je ljubav njegova nesreća, a naša pogibelj, moja go spodo. - Veličanstvo, kako da uklonimo pogibelj? - upita Petar Gereb. - Zapravo sam o tom već izrazila želju gospodinu kancelaru, a on me umirio, rekavši da se već sporazumio s velemožnom go spodom. Međutim, današnji događaj na izbornom polju upućuje nas da smjesta odlučimo što moramo raditi. Vašem veličanstvu izričemo zahvalnost što nas je uputila u tajnu prinčeve ljubavi i Gordanine namjere - zahvalno će Petar - i mi smo spremni da se od te pogibelji zaštitimo. Jedino nam valja razmisliti. - Razmišljanje zaustavlja brzinu postupka. Evo, velemožna gospodo: najprije je potrebno da princa potajno držimo pod pas kom, da postavimo svoje uhode i držimo spremne čete da ne može pobjeći ni prije, a ni poslije izbora. - Vrlo dobro - odazovu se gospoda. - Valjalo bi paziti i na Gordanu, jer bi i ona mogla bježati. - Jest, veličanstvo, princ u njoj ima ortaka. - Sama ću se pobrinuti da Gordanu čestito nadziru. Prepu stite to meni. - Predložio bih još i to da princa odmah nakon izbora kra ljevsko vijeće dade odvesti u Višegrad. Tamo neka bude zatočen dok kralj Vladislav i njezino veličanstvo kraljica ne odluče što će biti s njim. Filipčev prijedlog gospoda prihvate s odobravanjem. Jedino kraljica zakima: - što bismo time postigli? Pružili bismo priliku njegovim pristašama da se oko Višegrada vrte ili pokušaju ugrabiti princa. A ja vas, gospodo, podsjećam da je kaštelan Višegrada položio za kraljeva života prisegu vjernosti princu Ivanu. Takvu prisegu po ložili su i kaštelani prinčevih tvrđava. Dakle: zatočiti princa ne znači drugo nego poduprijeti njegove pristaše. - I to je istina - odvraća Petar Gereb. - Ali što da se radi? - Evo što - odlučno će kraljica. - čim opazimo da se izbor približava kraju, smjesta ga zatvorite u tamnicu. Tako je potpuno rastavljen od svih pristaša. Nadalje, neka mu kraljevsko vijeće zaplijeni sva imanja. Većina tih dvorova pripadala je nekoć kralju, neke ćemo od njih podijeliti svojim prijateljima, a drugi bi trebali da pripadnu budućem kralju, kralju Vladislavu. Jedino ovako, go spodo možemo se lišiti opasnog neprijatelja. Uzmite mu slobodu i bogatstvo - predloži Beatrica. Neka mi bude dopušteno upozoriti - uzme riječ Petar - ako bacimo princa u tamnicu, izazvat ćemo čitavu Hrvatsku. Kraljica srdito upadne: - Gospoda se boje Hrvatske? - Sav je taj dio kraljevstva uz princa, čak i moćni velikaši. 27 GORDANA III_," 417 - Pokosit ćemo ih. Upokoriti. Stegnuti im uže oko vrata. Prepustite, gospodo, Hrvatsku meni. Moj otac u Napulju znao je upokoriti sve svoje buntovne barune i barunčiće. Moj otac bacio je u tamnicu muža vlastite sestre i oduzeo mu sva imanja jer ga je smatrao pogibeljnim za svoje prijestolje. - Da veličanstvo - reče Petar Gereb - samo ne znamo kako ćemo dokazati princu krivnju da se rotio protiv kraljevstva? - Moj otac nije mogao dokazati vojvodi Marzanu nikakve krivnje, ali je imao pravo posumnjati da će učiniti protiv njega izdajstvo i pobuniti plemstvo. Zar sumnja nedostaje?

- Veličanstvo ima pravo - ustvrdi Filipec. - Ne možemo čekati dok princ počini nekakvo nedjelo koje bismo morali teško oplakivati. Kralj i kraljica imaju pravo da zaštite svoje prijestolje. - Dobro ste naglasili, gospodine kancelaru - pohvali Filipca. Nekoliko trenutaka svi su šutjeli. Na njihovim licima još se uvijek odražava težina, zabrinutost i neodlučnost. - Dakle, što vele gospoda o mojem prijedlogu? - Nešto se mora učiniti da se zaštitimo od svakog napadaja sa strane princa Ivana - javi se egerski biskup. - Prepuštam gospodi da odluče o kraljičinu prijedlogu. Oni čas razmišljaju, a ona promotri njihova lica i osjeti krzmanje pa reče oštro: - Velemožna gospodo, naglašavam da neću nikako odustati od svoga zahtjeva. Volim se povući i ostaviti vijeće negoli da žrt vujem sav svoj imetak izboru kralja koji nikada neće mirno sje diti na prijestolju. A prijestolje ne može biti osigurano dok princ Ivan uživa slobodu i moć svojega golemoga bogatstva. Neka go spoda biraju. Odlučnost kojom je to naglasila gotovo ih prepadne, ali biskup Filipec pohiti da pomogne vijeću: - Budući kralj ne može trpjeti uza se takmaca koji bi ga jednog dana mogao lišiti prijestolja. O tom ne sumnja nijedan član ovoga vijeća. Kraljica požuri da nastavi: - Kralj Vladislav očito je očekivao da ćemo sa sinom po kojnog kralja obračunati, oduzeti mu za sva vremena mogućnost da se roti protiv njega. - Ni časa ne sumnjam o tome - naglasi Filipec. - To su učinili i drugi kraljevi ovog kraljevstva - uzme opet riječ kraljica. - Vi znate, gospodo, da je vaš kralj Ivan Postu- matus smatrao brata pokojnog kralja Matije opasnim za svoju krunu. I što je učinio? Osudio ga je na smrt. Dao ga je pogubiti na stratištu. Posljednje riječi naglasila je tolikom snagom da su svi oborili oči, zakimali i potvrdili. 418 - Pogubio je Ivana Hunjadija, a opet dopustio da živi mlađi brat pogubljenog, Matija. I on se kasnije uspeo na njegovo prije stolje, naravno, na sreću i blagodat ovog kraljevstva. Ali isto tako mogao bi zasjesti na ovo prijestolje i nezakoniti kraljev sin, na nesreću i strahotu kraljevstva. Shvaćate li svu sudbinu pogi belji? Njezin glas kao da predlaže princu Ivanu smrt, samo riječima ne iskazuje svoju misao. Ona ne popušta i zadire im u duše: - Vaši su, dakle, staleži dopustili da kralj Ivan Postumatus zaštiti svoju krunu glavom opasnog takmaca. To je kraljevsko pra vo. Vladar ima sva prava da sebe održi. Njegova je dužnost da u tom bude dosljedan. To je rekao i znameniti firentinski držav nik, a time se poslužio vaš bivši kralj. Ja, u ime svoje i budućeg kralja zahtijevam da princa Ivana najkasnije na dan izbora za tvorite u tamnicu, a kasnije će kralj Vladislav sa mnom zajedno odlučiti o njegovoj sudbini. Molim, dakle, gospodu da se izjasne. - Svakako prihvaćamo vaš prijedlog, veličanstvo - uzme prvi riječ kancelar Filipec. - Je li tako, gospodo? - upita ona, gledajući ih izazovno. - Da, veličanstvo - odgovore svi odlučno. - Prihvaćamo. - Drugo se ne može učiniti - dovrši Petar Gereb. Njihov je odgovor osuda kraljevu sinu. - Dat ću svoje čete, neka su u pripremi da princa zaustave

u bijegu. - I mi ćemo učiniti svoju dužnost da se pripremimo i od bijemo navale koje bi poduzeli Hrvati. - Hrvate ćemo upokoriti mi, aragonci - klikne Beatrica. I uspravi se udobno u nalonjaču. Grudi joj se šire. "Gospoda u vijeću svojim su odgovorom osudila Ivana na smrt" - pomisli ona, pa uzme da opetuje svoje zahtjeve: - Mi smo, dakle, odlučili da na dan izbora kralja Vladislava princa Ivana uhitimo i zatvorimo u tamnicu? - Da, veličanstvo - odgovori Filipec. - Opetujem, gospodo: već sada pred izbor postavite tajnu stražu pred kraljevski dvor da princ ne pobjegne u inozemstvo. Jer ako stigne preko granice,- navalit će na svoje kraljevstvo na čelu tuđe vojske kao što je Koriolan navalio na Rim. I budite uvjereni: Ivan ne bi učinio što je učinio Koriolan. Ivanova majka neće postupati kao Koriolanova mati. Ivanova mati uz Gordanu trovat će ga trajno, beskonačno i svojim čarolijama zavoditi na grdna djela protiv svojeg kraljevstva. Toj djevojčuri, koja je kra lju rodila nezakonitog sina, dokazali su bečki učenjaci da je vra- čarica. Stoga zahtijevam da se zajedno sa sinom uhiti i ona i da se stavi pred sud zbog vraćanja protiv sreće kraljevstva. Gospoda su začuđeno podigla glave. 410 - Samo tom vračanju mora kraljevstvo zahvaliti što nema zakonitog nasljednika. U korist kraljevstva dužni ste održati svoju riječ - naglasi Beatrica, gledajući Filipca. - Svoj dug ćemo iskupiti do posljednje riječi. I oni se oproste i ostave egersku palaču. Jedva je kancelar stigao u svoju palaču, već mu jave da ga kraljica poziva pa se vrati. Našao je kraljicu samu. Primila ga je povjerljiv(c) i ponudila mu stolicu pokraj sebe. - Morala sam vas pozvati da naročito naglasim svoje veliko zadovoljstvo. Vi ste, gospodine kancelaru, stekli moje čitavo povje renje. Tom ću povjerenju dati oduška kad sjednem na prijestolje. Danas mogu samo da vas obrađujem malim darom. On se gotovo rastapa i sav začuđen prati kretnje njene ruke kad je uzela sa stola dragocjeni zlatni križ, obložen blistavim draguljima. - Ovo neka vam bude spomen današnjem danu, kad ste to likom umnošću i odlučnošću ustali da branite prijestolje, dakle, mene i mojeg budućeg muža. Pun smjernosti, Filipec zahvaljuje na dragocjenom daru i jedva uspije izgovoriti nekoliko riječi što su jasna, neprikrivena obećanja poslušnosti za budućnost. - A sad bih htjela da se s vama još jednom porazgovorim. Čini mi se, naime, da gospoda u vijeću nisu sasvim oduševljena da se princ Ivan zatvori u tamnicu. Kao da su pristali samo na moju odlučnu prijetnju. - Priznajem, veličanstvo, i meni se tako činilo. Mnogo sam puta morao uložiti sve svoje snage da prodrem do njihovih mo zgova i razjasnim svoje državničke planove. Teško shvaćaju. - To sam danas i te kako iskusila. U budućnosti nastojte da se što lakše otresemo njihovih naročitih mnjenja. - Veličanstvo prozrijeva svaku stvar do srži. Evo, danas sam jedva gospodu uvjerio da biskupu Bakaču nikako nema mjesta u našem vijeću. - Neću ni da ga vidim. - Molit ću vaše veličanstvo da to na budućem vijećanju od lučno zahtijeva. - Ćuli ste što sam danas naglasila, a ubuduće ću još oštrije od njih tražiti da se Bakač ne zove.

- Neka vrši službu uhode kod princa i ništa više. - Ne vjerujem da će i to izvršiti pošteno. - Njemu nije ni do čega drugog nego da uhvati što masniji zalogaj i zato spletkari na sve strane. Nikad ne služi jednom gospodaru jer je pohlepan za svojim novcem i pruža ruke na sve strane. Sad služi jednome, sad drugome. Veličanstvo će učiniti veliku uslugu našoj osnovi ako nepovjerljivu gospodu u vijeću uvjeri da Bakač nije umnik, nego samo spletkar. - Cim se sutra sastanem s gospodom, proći će ih oduševlje nje za njega. Onda primakne malo glavu k njemu i pogleda ga svojim tamnim prodirljivim očima: - Kako rekoh: gospoda su prihvatila moj prijedlog prilično odlučnim riječima, ali premalo odlučnim duhom. To bi moglo uro diti opasnim posljedicama. U posljednji čas mogli bi spriječiti kralja Vladislava i mene da postupimo s mladim urotnikom onako kako zaslužuje. Ne velim da će ga kralj Vladislav svakako osuditi na smrt, ali kralj Vladislav je uman i oprezan, a ipak je nešto bojažljiv, dakle, prisutnost princa Ivana vazda će ga ispunjati strahom, što mu se napokon ne može zamjeriti jer je to oprav dano. - Potpuno opravdano. I mene poduzima strah od princa. - To više što slijepo sluša Gordanu. Ta je djevojka opasnija od čitavog prinčeva bogatstva i svih njegovih pristaša. - Veličanstvo, kako da je maknemo iz prinčeve blizine? - Taj posao prepustite Robertu. Njega vodi osveta prema Gordani i budite uvjereni da će je on izvršiti bez naše pomoći. - Kako god odredi vaše veličanstvo. - Međutim, sad se radi o samom princu. Pošto vijeće nije sasvim oduševljeno pristalo uz moj prijedlog, odlučila sam da nas dvoje maknemo princa združenim silama. - Slušam, vaše veličanstvo. - Dakle, namamit ću princa iz dvora. - Svi ga čuvaju veličanstvo. - Ipak će doći, ne bojte se, a dođe li s njim i Damir, mogli bismo obojicu u isti mah otpratiti u tamnicu. - Otkad su ovdje Damirovi zemljaci, Hrvati, vazda je u velikoj pratnji. - Neću se žuriti, čekat ću najzgodniji, pravi čas. - Kako to kani provesti vaše veličanstvo? Pozvat ću ga na sastanak s Gordanom i onda ga uhvatiti. Zatajit ćemo i kraljevskom vijeću što smo učinili. A vama prepuštam da princa predate kralju Vladislavu kao svoj dar pri nastupu na prijestolje. Pristajete li? - Iz sve duše, vaše veličanstvo, zahvaljujem na velikoj počasti koju mi je odredilo. Nakon odlaska kancelara Filipca kraljica je zadovoljno legla na počinak. Ali njene misli još su uvijek budne. Dižu stratišta, sijeku glave, ubijaju. Podvečer toga dana vratio se biskup Bakač u svoju palaču tjelesno izmoren, ali duhovno budan. Njegov nećak Bela Ferenci gotovo mu potrči u susret kad je biskup ušao u svoju radnu sobu. - Napokon ste tu. Čekam vas čitav dan u groznici. - Nisi jedini koga danas trese - odgovori Bakač pa sjedne i podupre glavu.

- Za vas se to ne bi moglo reći, ali mene je temeljito streslo. Zapravo ne znam što se to dogodilo na Rakošijevu polju? - Dogodilo se to da mene, Bakača ne može izigrati nijedna stranka. Nikad neću biti izgubljen ni u čijim očima, što god ura dio i protuslovno i neshvatljivo, ništa me ne može razotkriti. Znam se zaštititi sa svih strana. Rekao sam ti jednom: Filipec je igrao dvoličnu igru, ja ću troličnu. I ne može mi nitko nakraj: idem naprijed, polako, korak po korak, dobro pazeći kuda stu pam i zato se ne mogu spotaći. - A sutra se nastavljaju rasprave i povest će se izbor kralja? - Što će biti sutra ne znam. - Vijeće vam, dakle, ne vjeruje? - Smjesta bi me primili za svojeg vođu da tu nije Filipec. Uza nj su vezani. On je opunomoćenik kralja Vladislava i tako su se morali odreći mene. On ih ima u šakama. Ali Filipec dobro zna što vrijedim u očima gospode kraljevskog vijeća i zato me danas naprosto izbacio najljubaznijim smiješkom. Jedino me po stavio da uhodim princa. Ništa mu ne pomaže. Bakač će se uplesti, pobijedi li princ ili kralj Vladislav. Sad Filipcu više nema pomoći, ja mirno čekam. - Niste nimalo zabrinuti za svoj položaj ovako između dva kandidata, a ne pripadate zapravo ni jednome ni drugome ili, kako velite, obojici. - Je li bilo kakvih žestokih ispada na Rakošijevu polju? - upita Gordana Simona koji je upravo dolazio odande. - Naši su dovikivali egerovcima da ih neće pokoriti ni slo miti pa makar odgađali izbor godinu dana. Ali po dogovoru go spodina Damira s Varadijem razišli su se posve mirno. Gospodin Damir pošao je s plemićima u logor, gdje imaju šatore, na dogo vor. I biskup Ernušt s biskupima i velikašima otišao je s njima. - Jeste li javili biskupu Varadiju što se dogodilo? - Upravo dolazim od njega. - Što je rekao na sve to? - Nikad ga još nisam vidio toliko bijesnog. Oči su mu sjale upravo divlje. - Je li vam dao nalog? - Da obavijestim biskupa Ernušta i gospodina Damira neka se podvečer s predstavnicima velikaša i plemića potrude do njega. Prinčeva majka nije progovorila riječi. U njezinoj duši pokolebalo se pouzdanje. Strah za sudbinu sina potpuno zauzme njezino srce. A Gordana hoda po sobi pa se žali: - Nije li prava strahota što vojvoda Iločki nije ovdje? Sve bi to bilo drugačije. Ni časa ne bismo imali povoda da budemo zabrinuti. - A o njemu ni traga ni glasa - primijeti prinčeva majka. - Zar ne bi bilo moguće da vojvoda okrene princu leđa? - pita Simono. Te riječi gotovo raspale Gordanu: - Simono, da nikad niste ni pomislili što takva, a kamoli izrekli! - Nije to moja misao, nego sam čuo na Rakošijevu polju kako govore: očito je vojvoda ostavio princa. - Tako se čini - oglasi se prinčeva majka. - što god se dogodilo, uzvišena gospođo, o vojvodi ne smije nitko sumnjati. Sve je moguće, sve, samo nije moguće da bi vojvoda pogazio zadane riječi. U Varadijevoj kuriji održava se važno vijeće. Varadi je prvo uzeo riječ: - Treba da se porazgovorimo o onim našim pristašama kojima je kraljevsko vijeće podijelilo prinčeva imanja. Ako ih pri

hvate, izbacit ćemo ih iz naše sredine. Neka to učini Damir. A sada još treba da odlučimo o vojvodi Iločkome. Valja ga izvući na sunce makar ispod zemlje. Svi pristaju, burno odobravajući. - Izdajice su nam nanijele najveću zamku onog časa kad su vojvodu skrenule nekud gdje mu se zameo trag. U prvom redu izgubili smo pravog vođu koji svojim ugledom i snagom može provesti što god bismo smatrali potrebnim. Drugo: njegova od sutnost ne djeluje dobro na naše pristaše, a protivnicima pruža dvostruko oružje protiv nas. - Tako je - odobravaju svi. - A tko da pođe potražiti vojvodu? - To treba da bude ličnost koju ne mogu i ne smiju zau staviti nikakva četa kraljevskog vijeća. - To može biti samo koji od naših biskupa - primijeti jedan od velikaša. - Evo me lično - javi se biskup Ernušt - uzet ću sa sobom ogromnu svečanu pratnju i jao onome tko bi me samo štogod putem zapitao. Svi su obradovani i obasiplju biskupa zahvalnošću. - Dovijeka ćemo biti zahvalni gospodinu biskupu - nastavi Varadi. - On će naći put kojim je vojvoda pošao i dovest će ga. Kako nas je stigla još i nesreća što je hrvatski ban spriječen bo lešću da nam bude ovdje jaka potpora, sve dužnosti padaju na vojvodu. - Ima još bezbroj odličnih utjecajnih velikaša iz Hrvatske i Slavonije koji nisu stigli na izbor, a ipak su prinčevi pristaše - upozorava biskup Ernušt. - I njih ćemo sve pozvati na sabor. A sada neka gospodin Damir izvijesti što je odlučilo plemstvo. On se odazove pozivu i ustane: - Izbor je urečen za šest tjedana. Velika većina velikaša, naročito s protivničke strane, krenula je kući. I ugarsko je plem stvo danas otišlo. Samo naši odlaze sutra u zoru. Međutim, ne valja vjerovati protivnicima i zato je plemstvo zaključilo i odredilo da četrdesetorica naših ostane trajno u Budimu. Svi ćemo zajedno snositi troškove njihova boravka. Stavili smo im na srce da budno paze na svaki korak protivnika i čim se nešto naročito dogodi, pojurit će u domovinu da jave svojim drugovima. Sada se potanko dogovore o putu, o glasnicima, gdje će i kako dojavljivati sve važne poruke. Kasno uvečer oproste se s biskupom Varadijem pa krenu u kraljevski dvor, da priopće princu svoje odluke. On ih je saslušao i s povjerenjem pustio da rade. Onda se oproste s princem, dok je Damir ostao uza nj. Sutradan prije podne biskup Ernušt krene na put u pratnji velike čete. Odmah iza njega digoše se hrvatski plemići na povratak u domovinu. Četrdeset njihovih drugova otprati ih do prve putničke stanice, a onda se vratiše u grad da budu na straži. BAKACEVA IGRA S TROJICOM Uz bogatu večeru sjedi biskup Bakač sa svojim nećacima Belom i Josipom. Mirisavo pečenje zalijevaju vinom. Bela pripovijeda ujaku šale i sva se trojica smiju. Raspoloženje je vedro. Tada se pojavi sluga. - Prečasni gospodine, vani čeka gospodin potpalatin i moli da ga primite. - Vidiš dolaze prije nego što sam mislio. Idi brzo i uvedi biskupa u knjižnicu. Biskup obriše masna usta pa ode da primi posjetnika. Klanja se.

- Osjećam se neobično počašćenim, iako ne znam čemu imam zahvaliti ovu čast. Ili je nešto vrlo važno? - primijeti potpuno ravnodušno biskup Bakač. - Važno i sudbonosno. Prije osam dana htjeli su namamiti princa Ivana iz dvora i gotovo im je to pošlo za rukom. Pozvali su princa na sastanak s Gordanom. Sigurno vam je to poznato? - Da, čuo sam o tom. Rekli su mi da je Gordana, međutim, sama došla na dvor i tako se zamka otkrila. "Gle, gle" - čudi se Bakač - "tu se nešto iza brda valja" - i pozorno promatra potpalatina. - Ponajprije vas molim, prečasni da o našem razgovoru nitko ne sazna ni riječi. - Obavezujem se na šutnju. - Reći ću vam sve. Vidite, nakon kraljeve smrti smatrao sam jedinim spasom za naše kraljevstvo ako izaberemo princa Ivana. Ali kad mi je Filipec prikazao opasnost s Turcima i mo gućnost rata sa trojicom stranih pretendenata na naše prijestolje, prestrašio sam se prinčeve mladosti. Ozbiljnim glasom Bakač naglašava: - Da, mlad je, ali uman državnik mogao bi ga voditi najbo ljim putem. Potpalatin načas poravna sijedu kosu kao da mu je sinula misao, ali je odbaci i nastavlja: - Pravo velite, ali sada smo se već odlučili za kralja Vladi- slava i on će biti izabran. - Mislite da je to doista sigurno? - Svakog je dana sigurnost veća. Iako ne kanimo izabrati princa, ne bih nikada mogao dopustiti aragoncima da mladog prin ca ubiju. Pošto su ga htjeli odmamiti iz dvorca samog samcatog, ima razloga sumnji. Nešto su odlučili. Vi znate da aragonci ne cijene život kad im je netko na putu. - Na koga to misli prečasni gospodin kad naglašuje "aragon ci"? - Naravno, na napuljske dvorane. Njihov poslanik Ranzano pravi je sluga napuljskog kralja, posjeduje i njegove krvave kre posti. Dakle, nakon pokušaja da princa odmame, raspravljali smo nas nekolicina iz kraljevskog vijeća o tome događaju i tada sam odlučio da se obratim vama. Dakle, ono o čemu sam vam htio govoriti, u vrlo je uskoj vezi s tim događajem, ah prije nego što vam spomenem pravu stvar, dopustite da opetujem: mi smo odlučili izabrati kralja Vladislava, a vi ste nam obećali svoju potporu. - Gospodin kancelar odredio mi je vrlo malen djelokrug da pripazim što se događa oko princa. Međutim, na dvoru se sada ne događa ništa važno. - Baš u tome je velika pogreška. Vaš govor na saboru do kazuje koliko bismo napredovali da ste uz Filipca radili s nama - vi, prečasni gospodine. Ali gospodin kancelar izvjestio nas je da se niste mogli odlučiti. - Kako da se odlučim kad ne znam temeljne uvjete pod koji ma je Vladislav prihvaćen za kandidata. Ni to mi nije poznato da postoji kakav ugovor pa je shvatljivo da sam se morao držati po strani i tako nisam mogao vijeću koristiti svojim savjetima. Potpalatin se zamisli, pa onda uzme Bakačevu ruku: - Prečasni gospodine, dužan sam govoriti jasnije. Petar Ge- reb i ja odlučili smo zamoliti vas za veliku uslugu, a sad, eto, vidim: ne mogu podastrijeti našu molbu dok ne saznate koji nas uvjeti vežu s kraljem Vladislavom. - Drago mi je da je vaša prečasnost to uvidila - odgovori

Bakač i stade pomno slušati kako mu potpalatin Orban saop- ćuje pojedine točke ugovora između kraljevskog vijeća i kralja Vladislava. Svršeno je s posljednjom točkom ugovora kojom se Vladislav obavezuje uzeti za ženu Beatricu aragonsku. čuvši to, Bakač protiv volje digne glavu i pogleda potpalatina tako zapanjeno da ovaj hitro zapita. - Ne odobravate da Beatrica bude žena kralja Vladislava? - Samo sam iznenađen. - Recite mi po istini svoje mnjenje o tom uvjetu. Kunem se šutnjom. - Prije svega moram znati što je gospodu od kraljevskog vijeća vodilo da vežu kralja Vladislava s Beatricom? - Njemački prestolonasljednik Maksimilijan ponudio je kra ljici ruku ako podupre njegov izbor. - Mislite da je ta ponuda vjerojatna? - Kancelar Filipec vidio je svojim očima Maksovo pismo, dakle, kraljicu je trebalo odvratiti od saveza s Maksom. Po mnje nju kancelara Filipca Beatrica bi bila velika pogibelj ako joj se ne udovolji zahtjevu. U njezinoj su ruci ogromne svote i može rasipati po miloj volji. To znači da bi svojim novcem mogla podići veliku vojsku, a to je Filipec osigurao nama osvojivši Beatricu. - Ona posjeduje tako ogroman imetak? A odakle? - Možda je iz Napulja primila velike svote. - Njezin kraljevski otac glasoviti je škrtac. Opet se potpalatin zamisli, ali i ovaj put odbaci nove misli. - Prekasno bi bilo istraživati, činjenica je da ona novac po sjeduje i zato može sve što hoće. Osim toga, uz nju je napuljska kraljevska moć sa svim vezama u čitavoj Italiji i na papinskom dvoru. Filipec je morao ponuditi Beatrici ruku kralja Vladislava i njega obavezati na ovu ženidbu da tako uzme princu ogromnu potporu koju čini kraljica. - I tako će ona opet biti naša kraljica. - Htio bih da čujem vaše mnjenje o tome, prečasni gospo dine. - Ona je vrlo umna, dostojna kraljevske krune, jedina je šteta da se od nje ne može nadati nasljedniku. - Varate se, prečasni. Pokazala nam je pismo najodličnijih talijanskih liječnika koji tvrde da nije ona kriva zbog pomanjka nja potomstva. Isto nam je tako ona pokazala izjave bečkih uče njaka koji tvrde da je kraljica žrtva zločinačkog vraćanja. Vrlo mi je žao što se to odnosi na prinčevu majku. - Znam, njezino veličanstvo htjelo je na Griču predati tužbu svjetovnom sudu protiv prinčeve majke, ali je kralj Matija to osjetio. Očito će tužbu obnoviti? - Da, kraljica to želi. Ali ne radi se sada o tome, nego o princu, o njegovoj sudbini nakon izbora kralja Vladislava. - Očito je kraljevsko vijeće o tom već odlučilo? - zapita Bakač. - Da, odluka je pala i zbog te odluke došao sam k vama u svoje ime i u ime Petra Gereba. - Slušam, prečasni gospodine. - Pošto ćemo izabrati kralja Vladislava, princ neće mirno podnijeti poraz, prema tome moramo osigurati prijestolje protiv napadaja prinčevih pristaša i njega samoga. Kraljica je zahtijevala uhićenje princa Ivana, zapljenu njegovih imanja i tamnicu. Velika okrugla Bakačeva glava pokrene se. Oči miruju i nepomično gledaju govornika. - Kraljičin zahtjev bio je odrešit. I Filipec čvrsto pristaje uz

nju. - A kraljevsko vijeće? - Da, i vijeće. Međutim, prije osam dana htjeli su princa od- mamiti iz dvora. Znamo da je to bio grof Enriko. Ako princa i utamniče, ali njegov život smo ipak dužni zaštititi. I sva bi se Hrvatska pobunila kad bismo prepustili princa takvoj strašnoj sudbinu kakvu mu dosudiše aragonci. - A tko je prvi prihvatio kraljičin prijedlog? - zapita Ba kač. - Naravno, kancelar Filipec i pozvao je gospodu da učine isto. Nije se moglo drugačije. - Prema tome. odlučeno je udovoljiti kraljičinu zahtjevu? - Da, odlučeno je, ali baš pokušaj da princa odmame iz dvo ra pobudio je u svima nama teške sumnje. Kako rekoh: već osam dana o tom raspravljamo. - I gospodin kancelar Filipec? - On je posve u vlasti kraljice, s njim ne možemo o tom govoriti, barem još sada ne. - Razumijem, Filipec je tuđinac, naravno, on ne može voditi računa o našim dužnostima. - Baš nas je to ponukalo da se obratimo vašoj umnoj glavi i zamolimo vašu pomoć. - O kome to govori vaša prečasnost kad naglašava "mi"? - - Velemožni gospodin Petar Gereb zamolio me da se obra tim vama. - Kad bi gajio toliko povjerenje u mene, sam bi me zapitao. - Naprotiv, njegovo je povjerenje sasvim na vašoj strani, ushićeno govori o vama kao i svi ostali. On uvijek naglašava, Ba- kač je svojim govorom pokazao što je državnik. Ali meni je lakše dolaziti k vama negoli Petru Gerebu. Znate: Filipec je pouzdanik budućeg kralja, dakle, o Filipcu ovisi hoće li Petar Gereb i dalje biti zapovjednik vojske. - Razumijem potpuno i baš zato ne želim da moja ličnost bude povod kancelarova nezadovoljstva. - I to nezadovoljstvo mogli biste vi izravnati. Izvedite nas iz te mreže u koju smo zapali, vi biste jedini mogli pronaći mu dri izlaz da se ne zamjerimo kraljici, a da barem zasitimo prinčev život. - Dakle, prema uvjetima s Vladislavom, Beatrica će za koji mjesec imati svu vlast da se osveti? - Toga se svi bojimo. - I zato ste odabrali kao žrtvu mene? - Vaš je smiješak podrugljiv, prečasni. Nisam tako mislio. Molim savjet kako da izigramo kraljičin zahtjev, a da ona to ne opazi. - Nadmudriti kraljicu, nadnaravni je pothvat. - Evo, kako smo smislili: nastojte princa nagovoriti neka se dragovoljno povuče u Višegrad i ondje dočeka određenje bu dućeg kralja. To biste mogli polučiti samo vi. - Ne želim se plesti u vodstvo vašeg kancelara Filipca. Potpalatin obriše znojno čelo. - Sto, dakle, da radimo? - Kako glasi zaključak vijeća, odnosno kraljice? - čim svrši izbor, odmah će princa proglasiti uhićenim i odvesti ga u tamnicu, što velite na to? - I opet naglašavam: ne mogu se plesti u posao vašeg vođe

Filipca. - Ako vas zamoli vijeće? - Onda ću promisliti o tom prijedlogu. Iznova je Orban obrisao znojno čelo, a onda se sagne bliže Bakaču: - Prava je nesreća što nam vi niste vođa. - Nije moja krivnja. Međutim, bude li štogod novo i važno u vezi s izborom, izvolite me obavijestiti pa ćemo vidjeti koliko se smijem uplesti i ja. - To mi pruža nade - odgovori potpalatin. Nakon toga se oprosti i ostavi Bakačevu palaču. Prošla su još dva dana. Uvečer zapljušti kiša, a Bakač s nećakom Belom sjedi iza večere, piju i kartaju. Bela se dosađuje: - Nije to život. Nigdje se ne događa ništa što bi čovjeku po- tjeralo krv žilama. U kraljevskom dvoru tišina, u egerskoj palači spavaju. Posvuda mrtvilo. Ali ga iznenade brzi koraci hodnikom. Vrata zaškripe i naglo se otvore. Ulazi Josip, baci klobuk i plašt. - Uletio si u sobu kao da te netko goni? - Vi me gonite, ujače, da hvatam događaje. I, evo me po toj pljuštavici. - Nosiš nešto važno? - Nije sasvim bezazleno. Iz egerske palače otišlo je danas podvečer više od desetak glasnika. Odjahali su na sve strane. A istodobno je u grad ušlo nekoliko velikaša sa svojim četama. - Nisi se raspitao što nose ti glasnici? - Glasnici skupo prodaju svoje vijesti, a vi ste prevelika škrtica, ujače. Da sam imao sitniša, znao bih kamo i čemu ih šalju. - Kupovati vijesti dukatima može svaka budala. Uzimaj vijesti lukavštinom. Jeftinije je. Dolje u veži čuje se udaranje. - Hajde, pogledaj. Neka sluge ne puštaju bilo koga u kuću. Htio bih leći. Spremao se da ide u ložnicu, ali ga Bela zaustavi, utrčavši u sobu: - Ujače, patpalatin Orban i Petar Gereb žele govoriti s vama. Obojica su u fratarskim haljinama, dakle, skrivaju se pred Fili- pcem, a to znači? Okruglim Bakačevim licem zasja smiješak. - Sunčanica se uvijek okreće k suncu, a kraljevsko vijeće k meni. Iziđite obojica i čekajte me. Možda bih vas trebao. Nečaci se ustrčali i doveli goste u sobu pa se udaljili. U Bakačevoj duši sve klikće. Osjeća da se ima nešto veliko dogoditi, pozdravlja došljake, nudi im stolice. Petar Gereb započne: - Naša fratarska odijela morala bi vam pokazati da nas ova mo nosi tajnovita stvar. - Svakako, velemožni gospodine. - Moj prijatelj Orban saopćio vam je moje mišljenje prije dva dana. Obećali ste da ćete razmišljati. - Ima još vremena do izbora. Tek je deset dana što je izbor ponovo odgođen, što želi velemožni gospodin? - Filipec nas je zaveo predaleko, kad nam je iznudio da pri hvatimo kraljičin prijedlog. - Jer Hrvati mogu pobijati izbor. - Jednom prigodom spomenuli smo kraljici Hrvate, a ona je rekla: Hrvate će upokoriti aragonci. - A što je na to rekao Filipec? - upita Bakač. - Povlađivao je kraljici. -

- A ja velim: kraljica se vara. Neće upokoriti Hrvate, a go spodin Filipec se igra vatrom ako to pokuša. - Čekajte - usklikne potpalatin. - Hrvati su ostavili svojih četrdeset plemića opunomoćenika. Ako njih podmitimo da priznaju naš izbor? što velite na to, gospodine biskupe? - Njih je četrdeset i oduševljeni su za princa, a njihovi će ih drugovi kod kuće pozvati na odgovornost - upozorava Bakač. - Bit će dovoljno ako nekolicina njih izjavi da pristaje uz Vladislava. - Ako započnete s njima pregovarati, oni će odmah pitati što će biti s princom Ivanom, jer se ne bi usudili vratiti se u domovi nu kad ne bi bili sigurni za njegovu sudbinu. - Čitavo je vijeće zaključilo neka o tome pitamo vas. I vijeće vas moli da to uzmete u svoje ruke. - Da gubim glavu i slobodu protiv kraljice i Filipca? - Recite prečasnom gospodinu svu istinu- oglasi se sada potpalatin. - Zašto okolišate. Bakač naoko mirno pogleda Petra Gereba kako se sprema na nešto naročito. - Slijedim savjet svog prijatelja potpalatina i saopćujem: u času kad Filipec nije bio prisutan, vijeće je zaključilo da će Vladi- slavu predložiti za kancelara vas, prečasni gospodine. - Mene, lako je to reći, ali nije lako izvršiti. Kraljica to nikad neće prihvatiti, a kralj Vladislav pristaje, naravno, uz svojeg ze mljaka Filipca. - Ne, prečasni. Taj prijedlog stavit će kralju sabor. - Kralj može odugovlačiti i tako odgoditi, a sabor će se smi riti. - Uvjeravam vas da se mnogi naši najugledniji ljudi bune zbog mnogih pogrešaka koje je počinio biskup Filipec. Cak je i egerski biskup s nama. Vjerujte kad vam to potvrđujem spasom svoje duše. Mi vas svi smatramo Filipčevim nasljednikom I zato vas molimo da pokušate provesti naše želje. Naime, odlučili smo zamoliti princa neka se dobrovoljno odreče prijestolja i povuče u Višegrad da tamo čeka odredbu kralja Vladislava. - Teško je to. Uza nj je Varadi koji ga mora odgovoriti. - Zar će slušati luđaka? - Pametniji je od Filipca, na to vam se kunem, velemožni gospodine. Filipec ga je proglasio luđakom i svijet mu to vjeruje, ali Varadijev je um zdrav i budan i nikad neće pristati da princ odstupi. - Ali Gordana bi mogla da ga sklone. On je ljubi i može se njome oženiti ako se odreče krune. Zna se da je u prividnom braku s Damirom, a to znači da i ona želi poći za princa. - Ali Gordana je pouzdanik vojvode Iločkoga koji bi se mo gao vratiti svakog časa. - Ne, vojvoda se neće tako brzo vratiti. - Vi znate gdje se nalazi i da se ne može vratiti? - Filipec svima taji gdje je vojvoda. Nas uvjerava da se ne može vratiti, a to mu se mora vjerovati jer se sigurno dobro pobrinuo da mu ne pomrsi račune. - Kraljica i njezin pouzdanik kancelar Filipec neće dopustiti nikakvu promjenu. Lice Petra Gereba oblije rumen uzbuđenja: - Vi ste, prečasni, umni državnik, poznajete zakone stare i nove, znate kako je kod nas i što bi moglo biti. Jedino vi možete spasiti kraljevstvo i našu prisegu. - Da, znao bih. - Napokon! - usklikne Petar Gereb zajedno s Orbanom. - Imam uvjet, a taj nije težak. Ne smijete mi zamjeriti što se moram obraniti Filipčeve osvete.

- što tražite? - Da mi pismeno podnesete zaključak vijeća sa svim potpi sima koji će jamčiti da je vijeće predalo vlast u moje ruke. - Kad je vijeće odlučilo, mora to i pismeno potvrditi - pri hvati Petar Gereb. S njim se složi i potpalatin: - Donijet ćemo vam taj spis. Vi ćete, dakle, preuzeti zadaću da se princ odreče i pođe u dobrovoljno zatočenje? - što ću učiniti, to još ne mogu objasniti. Razmislit ću podro bno. Sutra vas očekujem u ovo doba. Gospoda se digoše na polazak. Zakloniše lica i ostave palaču. BAKACEVIPUTOVI Sutradan nakon objeda Gordana uzme knjigu da čita prinčevoj majci, kad joj služavka najavi: - Vaša milost, prečasni gospodin biskup Bakač želi govoriti s vama. Čeka vas u velikoj sobi. Začuđena zbog nenadanog posjeta, Gordana krene u sobu za primanje i pozdravi Bakača, dok joj pogled pomno istražuje njegovo lice, puno smjernosti i počitanja. Cim su se pozdravili i ona mu ponudi stolicu, započne biskup poluglasno: - Nedavno smo se još nazivali saveznicima? - Zar nismo i danas, prečasni gospodine? - Vaše držanje to ne potvrđuje. - Ni vaše izbjegavanje od prvog dana sabora. - Priznajem. Nisam vas poslednje vrijeme potražio jer su me zadržavali poslovi, ali evo me danas. Želim s vama govoriti potpuno nasamu. - Nitko nas neće smetati. - - Ne znam jeste li dijelili sumnje gospodina Damira o mojem govoru na saboru? - Jesam, Drečasni. - Teško ste se prevarili. - Na to ću vam odgovoriti kad izbor bude proveden. - A ja ću vam već danas dati prigode da se uvjerite o pro tivnom. - Onda ću to radosno pozdraviti. - Vaši lakonski odgovori ne mogu me odvratiti od povjer ljivosti. Gospođo Gordana, još i danas se smatram obavezan i princu i svojoj zakletvi kralju. - Mudro je ako ne izazivamo pravednost. - Ne samo mudro nego i potreba savjesti. Dakle, čujte me: odgodu izbora smatram stupicom da odvabe prinčeve pristaše. - Pošteni će ostati uza nj, a ja vas uvjeravam da u našim redovima ne manjka poštenja. - Gordana vi znate da se protivnik hvata svega i svačega, ne bi li osujetio prinčev izbor. - Vi ste potanje upućeni u protivnikove namjere? - Vi znate, Gordana, da po aragonskom moralu nema nika kvih nemogućnosti. - Onda smo u razbojničkoj spilji, a ne u kraljevstvu, u državi slobode gdje vladaju ljudi sa čovječanskim razumom i poštenjem. - Mi smo u državi gdje vladaju aragonci. - Oslobodimo ih se. - Kako se osloboditi, kad smo ih jednom sami primili? - Što smo uzeli možemo i odbaciti. - A kako? - upita Bakač. - Na to bi vam mogao odgovoriti vojvoda Iločki djelom. - Kad bi vojvoda bio tu, imali bismo vođu. Ali on ne dolazi, a nesreća je što nema nade.

- Moja nada nikad ne klone. - Nema glasa o njemu. To protivnik divno iskorišćuje protiv princa. - Znam sve, a ipak neću da klonem - odlučno naglašava Gordana. - Tome se radujem. Ali moja je namjera zapravo bila upozo riti da se čuvate jer vaša neopreznost mogla bi učiniti mnogo zla. Isto tako budite na oprezu zbog prinčeve majke. I nju bi protivnici mogli iskoristiti u izborne svrhe. Snosite odgovornost za svoje ko rake, Gordana. - Hvala vam, gospodine biskupe, što ste me upozorili. - Saznam li što više, odmah ću vam javiti ili ću sam doći. - Uzdajte se u svog starog saveznika. Kad je Bakač otišao, pohiti Gordana u blagovaonicu, dade dozvati Marka i pošalje biskupu Varadiju poruku da odmah dođe. - Nešto je važno rekao Bakač? - upita je prinčeva majka. - Važno je ono što je zatajio. Zato sam pozvala Varadija. Bakač je govorio uvijeno, upozoravao me na pogibelj koja nije isključena. Ali zašto me neprijatelj upozorava na ono što su njego vi zasnovali. Na ulici dočekao je Bela Ferenci svojeg ujaka s pratnjom svojih momaka i Bakač mu tiho odredi: - Hitno u dvor. Za malo časaka ulazio je Bakač u kraljevsku palaču i odmah pošao k Berislaviću: - Moram smjesta govoriti s princem posve nasamu. Dvorski meštar ga odvede ravno gore i najavi Ivanu. Ovaj odredi da ga odmah uvede. Princ dočeka Bakača u svojoj knjižnici, srdačno ga pozdravi i ponudi mu stolicu. - Što mi nosi vaša prečasnost? Vedro pitanje i prostodušni pogled začas zaustave Bakačevu riječ. No brzo se sabere i uzdahne: - Visosti, dao bih pol života da me mine ova gorka časa. - Uvod nije radostan. - Kako da bude drugačiji kad sam pun jada. - Što vas ojađuje? - Visosti, od onog dana kad vas je kraljevsko vijeće ostavilo, nisam ni koraknuo u blizinu vijeća, ali nakon neprestanog zateza nja s kraljevskim izborom pokušao sam doznati što se tamo radi i zbog čega su vas zapravo ostavili. Moje nastojanje urodilo je poraznim otkrićem. Spreman sam da vam kažem kako sam doga đaje uočio i čuo iz usta samih članova vijeća. - Dakle, koji je uzrok što su me ostavili? - Ljudska glupost koja se boji vaše mladosti. Vele da su vremena opasna, neizvjesna, a u takvim teškim časovima ne bi se mogao snaći ni ozbiljan muž, a kamoli mladić. - Ne mogu pobiti njihovo mišljenje. - Ali bih ga ja mogao pobiti i sigurno bih gospodu uvjerio da su na krivom putu. Međutim, visost me nije poslušala kad sam vam savjetovao da gospodi obećate preko mene razne časti i da odaberete kancelara jer su oni to očekivali. A kad nisu dočekali, počeli su se od mene kriti, tajiti mi svoje sastanke i namjere. Na to se mogu zakleti. Bakač govori s dubokim uvjerenjem znajući da u ovom času govori istinu. - Nije potrebno da se kunete, prečasni. Kad vam ne bih vjerovao, ne bih vas ni slušao. Ohrabren ovom izjavom, primakne se bliže: - Vijeće me postavilo pred gotov čin u času kad su već

stvorili ne samo zaključak nego razglasili po cijeloj Ugarskoj kako se plaše vaše mladosti. I tako se to pronosilo od velikaša do velikaša. Dapače, počelo se prenositi i u plemstvo koje vam je toliko odano. Sad se o tom govori na sva usta. I samo je to povod što vaši protivnici dobivaju svaki dan sve više pristaša. Tome su se pridružile još dvije nesreće: hrvatski ban je bolestan, a od vojvode Iločkoga nema glasa. Time, eto gubite dva glavna vođe. Protivnici su iskoristili i jedno i drugo i preplašenim ljudima natuknuli da je banova bolest samo prividna jer neće da sudjeluje na izboru. A za vojvodu kažu: ne dolazi blizu jer se i on boji vaše mladosti. Bakač ne opaža na prinčevu licu nikakva znaka iznenađenja, već samo pozornost. Istodobno Bakačev pogled hvata kazaljku sata i munjevito mu sine misao. Ako sad bane Gordana, što onda? A zatim se žuri govoriti: - Nadalje, visost zna, da nakon smrti bosanskog kralja Niko le, Bosna nije imala vladara, već je zemljom upravljao sam kralj Matija. Bosna bi se opet imala uzvisiti na kraljevstvo i zato vam nude bosansku krunu kojom bi vas okrunili odmah čim bi na prijestolje zasjeo novi kralj. Naravno, ako bi uistinu izabrali drugog, a ne vašu visost. Princ se sagne bliže Bakaču kao da se boji da mu ne izmakne koja riječ i ne govori ništa dok on brzo iznosi svoje prijedloge: - Sabor staleža proglasio bi točke toga ugovora obvezatnim za vas i za sebe kao i za novo izabranog kralja. Moram priznati: ova ponuda dokazuje da nitko nema ništa protiv vaše ličnosti, već se jedino boje da vaša mladost ne bi mogla svladati sve napore i teškoće. Princ ustane. Polagano ode k prozoru i nasloni glavu na stol. Bakač promatra njegove kretnje, razabire da mladi piinc razmišlja. Mora ga pustiti u miru dok se ne odluči, a zlatno kazalo na uri nemilosrdno ide dalje i raspiruje u Bakačevoj duši strah pred dolaskom Gordane ili njenog glasnika, a možda i koga drugoga od prinčevih najbližih prijatelja. Svi bi oni mogli upasti i razoriti ovu njegovu osnovu. U prinčevoj se duši budi žalost, osjećaj osamljenosti, sjećanje na nedavnu prošlost, na dane kad su ga uvjeravali o svojem prijateljstvu, prisizali mu na odru mrtvog kralja. Razabire glasove Petra Gereba i Stjepana Zapolje, glasove njihove nježnosti i topline kako mu obećavaju svoju zaštitu i uvjeravaju ga da će čuvati, braniti, nadomjestiti mu oca. "Zašto su me svi vodili putem k prijestolju? Zašto nisu odmah uočili moju mladost, odmah kod smrtne kraljeve postelje. Zašto nisu odmah uočili sve ono što ih je sada sklonilo da se plaše moje mladosti i doveli me u položaj koji me ispunjava nepodnošljivim stidom što sam bio obmanjivan svakog dana i svakog časa.c &T.A. ... .._....*."_._. __ ...,.,. .. .:.."! ,, i^, ~.i,. "I Lovro Iločki? Zar i on? Nije li pokojni kralj jednom rekao da je vojvoda zaprosio Gordanu? Da, i ako je još ljubi, nije li ga ljubav nagnala da me napusti?" "On ljubi Gordanu i boji se budem li kralj, ona bi prije pružila ruku kralju nego vojvodi. Da, on me ostavlja zbog nje da nju osvoji za sebe, samo zato se predomislio, ne zbog mladosti. To bi barem bilo shvatljivo." "Da su me napustili odmah nakon očeve smrti, bilo bi to ili izdajstvo ili mudra odluka, što je to sada? Besprimjerno podrugljivo stanje čovjeka kojega vode svezanih očiju sebi za zabavu, a na ruglo njemu." Nestrpljivost i strah što je obuzela Bakača zbog preduge stanke prekine Ivanovo jadanje samom sebi: - Ako je vašoj visosti nešto teško ili dvojbeno, molim da zatraži objašnjenje. - Ne, hvala, nije mi potrebno nikakvo razjašnjenje. Sve je jasno.

Okrenuo se od prozora, vratio se k biskupu i ostao stojeći: - Velike su bile ideje, prevelike i prelijepe kojima sam želio služiti prijestolju. Cesto sam se prenerazio od pitanja: hoće li moje snage dostajati da ih provodim? I tištila me briga. Međutim, sad dolaze oni da skinu sa mene odgovornost pred sobom i pred svijetom. - Kako to misli vaša milost? - Odstupam. - Ne kanite se kandidirati na prijestolju? - zapanja se Bakač - Pošto sabor smatra moju mladost pogibeljnom za kra ljevstvo, odstupam bez ikakve njihove naknade ili, kako vi to velite, odštete. - Još se ne zna hoće li izabrati koga drugoga. - Mene neće jer se povlačim. To im recite. - Vi odbijate časti koje vam nude? - Odbijam. - Visosti, nikad nisam slutio da će me bog toliko kazniti i nametnuti mi zadaću da vašoj visosti predložim ovaj ugovor. Ali kunem se, to čuje bog: kad ne bih vašoj visosti savjetovao da prihvati njihovu ponudu, pokojni bi me kralj prokleo u grobu. Jer ono što bi se moglo desiti s njegovim sinom... - Što bi se moglo desiti sa mnom? - zapita princ oštro. - Ako odbijete ponudu, to znači s vaše strane otvoreni pro test. - Protiv koga? - Protiv novog kralja. - Ja ne protestiram. - - Ali svatko kad dozna da ste odbili takvu ponudu, mora predmijevati, pa i sam kralj koji bi bio izabran, da ste odstupili s prijestolja, a time biste izazvali na otpor svoje pristaše. - Ali ja to neću - još oštrije naglasi princ. - Dopustite da vam razjasnim: kad bi se uistinu dogodilo da bude izabran drugi kralj, a vi ste odbili sporazum, svatko mora smatrati da niste odstupili dragovoljno. I onda će vas su mnjičiti da ste ogorčeni. Još više: njihova bi sumnja mogla natjerati u strah novog kralja. - U kakav strah? - Svi će vas smatrati nezadovoljnim takmacem izabranog kralja, a on sam mora strepiti da ćete mu vi potkopati prijestolje. Nije važno što vi to, uistinu, nikad ne biste učinili, dovoljno je da kralj sumnja. Vaša visost dobro poznaje historiju svijeta i zna da kraljevi gube svijest kad odabiru oružje protiv onih koje smatraju svojim takmacima na prijestolju. Sjetite se samo ne djela što ga je počinio Ivan Postumatus prema bratu vašeg oca, a da nije skrivio baš ništa. - Dao ga je smaknuti. - A vaš otac utekao je istoj sudbini, samo zbog njegove djetinje dobi. Princ ponosno slegne ramenima: - Neću biti manje hrabar i ponosan od mojeg ujaka ako me pošalju na stratište. Moja im je glava vazda nadohvat. - Zaboravljate na dvije glave koje su vam milije od vlastite. - O kome vi to govorite? - upita princ, stisnuvši obrve.

- O onima koje ljubite. Vladar koji bi vas smatrao urotni kom najprije bi udario svojom oštricom žene koje su tako blizu vašem srcu. Prinčeve zjenice se rašire, usplamte, obavija ga magla, kroz nju razabire lice svoje majke i smeđe bademaste oči. Bakač zna o čemu princ razmišlja pa se žuri da mu razjasni: - Upamtite, prinče, što sam vam rekao na današnji dan: oni kane izabrati Vladislava. A taj kralj povest će kraljicu pred oltar. To je njezina osnova. Predočite sebi na kakav bi čin Beat- rica navela vladara koji bi protiv vas bio ispunjen vječnim sum njama? Kako bi strašna bila Beatričina osveta koju bi izvodio kralj, vazda zabrinut da mu vi ne otmete prijestolje? Prve bi žrtve bile vaša majka i Gordana. Svaki neprijatelj znao bi da će vas najjače udariti i najstrašnije smlaviti ako se baci na te dvije žene. Od tih riječi princa prolaze srsi strepnje. Zgrozi se do dna duše. Nema riječi, samo ga zahvaća strahovita misao i prikazuje mu jezovitu budućnost. - Kunem vam se, visosti, Beatrica se već sprema i kuje osnovu. Badava nije bacila u krilo vašim protivnicima ogromne svote. Veli se da su joj zajamčili prevelike kamate. A vi znate da je već jednom htjela optužiti vašu majku da je vračarica jer da joj je onemogućila da kraljevstvu rađa sinove. Visoko čelo mladoga princa oblije znoj, oči izražavaju duboku prepast u koju Bakač ubaci posljednju kap: - A Gordanina sudbina bila bi bjednija od svih žena u kraljevstvu. Govornik je uzbuđen pa ustaje, približava se k Ivanu i pogledava na sat. - Ako pak prihvatite ponudu i sabor vam zajamči ispunjenje ugovora, svatko će smatrati da ste odstupili dobrovoljno i pružili ruku na sporazum, da ste zadovoljni, a u tom slučaju niste dali povoda sumnji. Kad bi vas ipak netko sumnjičio, vi stojite pod zaštitom sabora kao i svi oni koje vi ljubite. Ako ste hrvatski ban, vojvoda Slavonije i bosanski kralj, nitko ne može doseći one koje ljubite. Bit će sretne uz vas. Uhvati ga za ruku pa dovrši poluglasno: - Još je jedna prednost ako prihvatite ponudu. Gordana se oslobađa prisege koju je dala ocu i skrbniku. Bit će slobodna da svoju ruku pruži vama kome poklanja i srce. Čitavo prinčevo tijelo dršće. Bakač ga je udario strijelama, a odmah zatim obasjao suncem. U mladićevoj duši bore se osjećaji. - Možda ćete ovako biti mnogo sretniji s Gordanom. Visosti, ne odbijte ponudu. Ne spalite mostove iza sebe jer za vama idu oni koje ljubite i koji ljube vas. Sve mu se čini jasnim, nedvoumnim, neizbježnim. Osjeća se na rubu ponora i samo jedna njegova kretnja survat će ih bespomoćno. - Biskupe, - reče on hrapavim glasom. - Nikad nisam gramzio za krunom. Drugi su me gurnuli u borbu za prijestolje. Neću se nametnuti i odstupam dragovoljno. Povlačim se, ali ne želim ostaviti iza sebe put sumnji budućem vladaru ni onima koji budu uza nj jer taj put ustinu vodi najprije do žena koje posjeduju čitavo moje srce. - Prihvaćate ponudu? - Prihvaćam. Posljednja riječ pala je na Bakačeva prsa i zaustavila mu dah. Trebalo je vremena da kaže: - Mladi prinče, nikada nisam bio svjesniji da sam učinio dobro kao u ovom času vama. - Zahvalan sam vam dovijeka. Ako se sve dogodi onako kako žele protivnici, tek onda

ćete razumijeti što sam učinio. A sad, visosti, smijem li se oprostiti da kraljevskom vijeću odnesem vaš odgovor? Da, prečasni. Izvolite im odnijeti moju poruku da primam ponudu. &.1.1 Bakač pruži princu drhtavu ruku i gotovo istrči iz sobe, pobrza niza stube pa izađe iz dvora. Tu ga dočeka Bela s pratnjom. Brzo su uzjahali i krenuli. Tek što su prošli pored zidina, zapaziše pred sobom Gordanu i Varadija kako jašu u dvor. - Skrenimo natrag pa okolo dvora - odredi biskup. - Ne bih im htio doviknuti: dolazite prekasno. I obišli su zidine kraljevskog dvora. - Zašto ste prije bili kod nje? - Htio sam doznati ne vraća li se ipak vojvoda Iločki. Ali ona nema vijesti. To je učvrstilo moju odluku da princa sklonem na sporazum. A zatim, morao sam se uvjeriti bi li ona poduprla moju osnovu. Međutim, prevario sam se. Ona je čelik - značaj. No žurimo se. Kralj Matija mora me na drugom svijetu blagosloviti. Budem li kancelar u Vladislava, to će me hrvatski ban i bosanski kralj najgorljivije podupirati. Obvezao sam Vla dislava i princa. - Ujače, vi ste veliki Stigli su do potpalatinove palače. Tu dočekaju Bakača svi članovi kraljevskog vijeća. Samo Filipec nije prisutan. Kad se Bakač pojavi na vratima, svi skoče na noge. Jedno jedino pitanje čita im se na usnama: - Pristao? - Da - reče Bakač trijumfatorski. Svima se čini kao da su se oslobodili okova i opkpliše Bakača da im saopći sve potanko. - Vjerujte, zahvalni smo vam. Ovu ćemo zahvalnost iskazati tek onda kad kralj Vladislav prihvati prijedlog da vas postavi na prvo mjesto uza se. - Moja namjera nije bila da još jednom čujem to obećanje, jer, čini mi se, imat ćete još prilike da me zovete u pomoć. Ponovo ga zamoliše da im ispripovijedi što je sve govorio s princom. Slušali su ga pomno, raspravljali i svakog časa odobravali njegov postupak. Međutim, Bakač ih uputi kako moraju govoriti s Filipcem i onda brzo ode iz palače. Napokon je kancelar stigao u vijeće. Odmah nakon njegova dolaska preuzme riječ Petar Gereb i stade Filipcu tumačiti Ba-kačevim obrazloženjem i njegovim argumentima potrebu da se s princom Ivanom ne postupa onako kako je vijeće prvobitno zaključilo. S neizbrisivim smiješkom sluša Filipec, ne prekidajući govornika. Pri tom promatra ostale članove vijeća koji svakog časa odobravaju Petru Gerebu. Na kraju Petar Gereb naglasi: - Ne možemo i ne smijemo izložiti nemirima kraljevstvo niti smijemo izložiti na milost i nemilost kraljeva sina. - Nikad nisam ni mislio da to učinim - reče Filipec, povri jeđen i zatečen. - Drago nam je to čuti, ali vaša je prečasnost prihvatila prijedlog kraljice. - Baš kao i vi, gospodo - odvraća on. - Vi znate da se drugačije nije moglo. No, do provođenja prihvaćenog prijedloga, naravno, prošlo bi vremena, a dotle bi se moglo štošta promi jeniti. Htio bih znati što je sklonulo gospodu da promijene svoj zaključak.

- Pokušaj sa strane neprijatelja princa Ivana. - 0 kakvom to govorite pokušaju? - pita Filipec namješ teno začuđen. - Htjeli su ga prevarom izmamiti iz dvora bez pratnje. - Taj pokušaj - nastavlja Petar Gereb - dokazuje da se nišani na slobodu i život princa Ivana. Ako mu uzimamo krunu, ne želimo mu uzeti život niti dopustiti da mu ga uzme tko drugi. - Uistinu, čudnovat pokušaj. Sad razumijem. Dakle, princ ima neprijatelja koji mu radi o glavi i zato ste odlučili promi jeniti svoj zaključak. - Zapravo nije bio zaključak. Već smo prvog časa prihvatili prijedlog njezinog veličanstva, ali mi se čvrsto nadamo da će kraljica, ako joj vi sve to razložite, uvidjeti kako činimo dobro i pravedno jer će taj ugovor s princem u prvom redu poslužiti sretnom vladanju kralja Vladislava. - Znate da je kraljica svoj prijedlog uvjetovala svojom novčanom potporom, a svakog dana trebamo ogromne svote za izbore i svečanosti koje će slijediti i čete koje moramo lijepo op remiti i odmah platiti da možemo u svečanom ruhu otići u susret kralju. Zatim, dolaze krunidbene svečanosti, ali čemu da vam nabrajam kad sami znate. - Da, sve to priznajemo - potvrdi Petar Gereb. - Ipak je potrebno da naš ugovor s princom potvrdi njezino veličanstvo i vi, gospodine biskupe. Tog časa Filipec iznenada upita: - Ugovor je sastavio Bakač? - Ne, on i ne zna o tome. Ugovor je sastavio netko kome sam obećao šutnju - razjašnjava Petar Gereb. - Ne tražim da mi kažete ime. To je napokon svejedno, Radi se o shodnosti ili neshodnosti prijedloga. - Dakle, kakav nam odgovor dajete, prečasni? - pita pot- palatin. - Jesu li gospoda sva složna za taj ugovor? Svi potvrdiše najodlučnije. - Razmislit ću kako da stvar predložim kraljici. Je li taj ugovor sastavljen usmeno? 439 - Predbježno samo usmeno. - Vidjet ću što o tome misli kraljica. - A vi, prečasni? Kako mislite vi? - pita Filipca Petar Gereb. - Mislim da bi trebalo svuda popuštanja, samo da se osi gura mir i sporazum u samom kraljevstvu. - Znači da pristajete? - O meni se i ne radi, nego o kraljici. Trebat će joj razložiti, a da je ne ozlovoljimo i da nam ne uskrati pomoć. I sami znate da bez nje ne možemo. - Zamolili bismo prečasnog gospodina neka odmah ide kra ljici i donese njezin odgovor. - To je sad najvažnije. I Filipec se digne na odlazak. Vani ga je čekao tajnik s kojim se uputio u egersku palaču. Putem ovaj primijeti: - Mrki ste i zlovoljni, prečasni? - Opažam da su gospoda u vijeću nešto odviše mudra. Sa mostalno vode s princom pregovore. Netko se uvukao u vijeće da ga vodi drugim putem. - Tko drugi nego Bakač. - I ovo danas, kao da je izveo on, makar se vješto sakriva. Samo ne znam da li se Bakač uistinu zauzima za princa ili samo

kani mene posvaditi s kraljicom ne bi li on stupio na moje mjesto. - Ovo drugo mnogo je vjerojatnije. - Kunem se: to neće uspjeti. Do Vladislavljevog izbora moći ću sačuvati kraljičinu sklonost. - A kasnije vam nije potrebna? - Dragi moj prijatelju, što će biti kasnije, to ne zna nitko, osim gospodina Boga i nešto malo mene. U kralja Vladislava lakše se stječe povjerenje negoli u Beatricu. Njoj se moraju po koravati drugi, Vladislav se vazda pokorava drugima. Pobrinut ću se da na prvom mjestu budem ja. Stigavši kraljici, dade se odmah najaviti. Cim je ušao i pozdravio, prikaže se vrlo uzbuđen pa odmah započne s izvještajem: - Vaše veličanstvo, posvuda se pronosi vijest da su princa htjeli odmamiti iz dvora i ubiti. - Vi znate da smo ga htjeli utamničiti. - Da, veličanstvo, ali Damirovi su momci prepoznali Enrika i vijest o tome strahovito je raspirila prinčeve pristaše. Čitava ih je okolica puna, ne zna se odakle su došli i kada, riječju su skovali urotu da će navaliti na ovu palaču i zapaliti je. Ona problijedi. - Budite mirni, veličanstvo, urotu sam spriječio. - Pobili ste ih sve? - Veličanstvo, njih je bilo toliko da mi ne bi dostajalo ni dva puta toliko vojske koliko ima više veličanstvo sa svim četama naših velikaša što su sada u Budimu. - A velite da ste priječili urotu? - Lukavošću. Ove noći dok je veličanstvo spavalo, sazvao sam kraljevsko vijeće i odmah poslao princu mirovne prijedloge. I tako smo uglavili sporazum. - Kakav sporazum? On joj samo površno ispriča točke ugovora koje mu je saopćio Petar Gereb. Na polovici ona vikne: - Ne pristajem. Da još podijelite časti tome kopiletu? Velim: ne pristajem na sporazum. Kome je palo na um da mu nudi ban- stvo, vojvodstvo? Jeste li sišli s uma? - Veličanstvo, slušajte me. On je odstupio. - Ne dam se postidjeti od toga mladog lupeža da on od stupi. Bacit ću ga, svrgnuti, uništiti. Gurnut ću ga. Tražim tamnicu i zapljenu imanja. Filipec čeka čas, a onda odvraća: - Veličanstvo, dopustite da završim. - Dakle? Što još? - Čitav taj ugovor samo je prividan. Sklopljen je samo zato da umirimo prinčeve pristaše i sklonemo ih da odustanu od pobune. Ugovor je usmeni. - Prividan, uistinu? - Sklopljen je samo na riječ, a to je isto kao da nije ni bilo govora o kakvem ugovoru. - Vi ste doista spretni, prečasni gospodine, ali budite na oprezu da ugovor ne bi tkogod smatrao pravovaljanim. - Neka se veličanstvo pouzda u mene. - A ima li štogod drugo naročito važno? - Sve je u najboljem redu. Velikaši pomalo dolaze. Preko sutra će svi biti ovdje, samo još nisam uspio sastaviti dovoljan broj četa kako bih sjajno opremio povorku koja ide na granicu u susret kralju Vladislavu. - Zar još niste kod Enrika digli novac koji sam odredila za to?

- Jesam, veličanstvo, ili mi nije dostajalo da pratnja bude onako svečana kako ste željeli. Od vijeća sam primio znatnu svotu, a ova je iskorištena za priredbu gozbe u čast novom kralju. - Dat ću vam na raspolaganje svoje čete. Osim toga, što god ustreba, Enriko će vam dati. Želim da se moj budući vjerenik dočeka sa svim sjajem dostojnim mene. Nakon jednog sata vratio se Filipec u potpalatinovu palaču i navijestio: - Isprva je njezino veličanstvo bilo protivno ugovoru, ali sam je najposlije sklonuo da svoj protest povuče. - Prema tome, imat ćemo lak posao da provedemo izbor i odmah okrunimo kralja. - Sad više nema pogibelji da proglasimo rok izbornog dana. - Možete proglasiti - reče Filipec potpalatinu. - SUPARNICI Gordana i Varadi stigli su u dvor i odmah potražili Damira. Saznavši da je Bakač bio kod princa, požure se gore da čuju što je bilo. Princ ih primi u knjižnici u kojoj se upravo odrekao prijestolja. Na prvi pogled spaziše sve troje na princu težak umor, ali kad je preda nj stala Gordana, pogled mu zasja. - Što je od vas htio Bakač? - upita Varadi bez ikakva uvoda princa. - Razotkrio mi je čitavu istinu. - Koju istinu? - upadne Gordana, uznemirena, osjećajući opasnost. - Istina glasi: protivnici, baš kao i moje pristaše jednako strepe od moje mladosti i žele izabrati za kralja drugoga. - To nije istina - klikne Damir. - Bakač laže - usplamti Varadi. - Ne bi li vaša visost bila tako ljubazna da nam ispriča što ste govorili s Bakačem - moli Gordana. - Dakako. To sam i dužan. I on čitav razgovor s Bakačem razotkriva svojim prijateljima. Kad im Ivan saopći da je odstupio, svi troje skoče preneraženi pa gledaju princa kao da ga drže suludim. Varadi vikne drhtavo: - Napustili ste svoje pristaše, prinče? - Oni sami žele da odstupim. - Bakač laže, opet velim. - Učinio sam ono što sam morao. - Ivane, sva Hrvatska planut će gnjevom na tebe - pri mjećuje Damir. - Povjerovali ste Bakaču, a mene niste pitali za savjet? - oštro će Varadi. - Dragi prijatelju; tu nije bilo nikakve dvojbe da bih morao tražiti savjeta na što da se odlučim. Vama sam već jednom rekao ¦da se nikada ne bih htio nametnuti. Vi najbolje znate što mislim o svom nastupu na prijestolje i o borbi koja se vodi oko toga. Ne dam se nametnuti ni od koga. Pa ni od svojih prijatelja. Sve što mi je rekao Bakač, ne može se pobiti. - Ne bi se moglo pobiti kad bi izbor bio završen. - Neću da se izvrgavam sramoti i smijehu koji me čeka kad moj izbor propadne. - Ali ne može propasti - klikne Gordana, a Varadi upada: - Ako je Batori odustao i ako odustane još nekoliko njegovih, to ne znači ništa. - A vojvoda Iločki? Sve troje se lecnuše. Gordana prva ponovi: - Vojvoda Iločki? Što hoćete da kažete? - Samo opetujem o čemu govore svi protivnici.

- O čemu govore? - upita Damir. - Vojvoda koji je bio nepokolebljivo uza me isto se tako prestrašio moje mladosti. I zato ne dolazi. Damir i Varadi usplamte: - Varate se, visosti. - Krivo misliš, Ivane. Mrki oblak prekrije bjeloću Gordanina lica i sjaj njezinih očiju. Gleda ravno u princa, čije su oči ovog časa upravljene u nju, s izrazom duboke sreće. Ona ipak šuti, dok Varadi uzvikuje: - Dakle, više vjerujete protivniku negoli nama? - Ako su neprijatelji i odmamili vojvodu, zar nije već mogao stići? Ili se javiti? Ne, on je ustuknuo pred odgovornosti koju uzima na sebe da se bori za mene. Sve vrijeme ne dolazi niti šalje kakav glas. Bakaču su rekli da vojvoda neće doći. I nije došao. - Ipak će doći - usklikne Gordana, a u očima joj sijeva teški prijekor princu. Ali on odrešito odgovara: - Ne, Gordana, on neće doći. I neću mu spočitavati. Pravo ima. Premlad sam za toliku zadaću. Njegov pogled ustaljen je na Gordani, Taj pogled govori sve što može da kaže riječima. Ali ona oštro trgne glavom i glas joj bude opor: - To znači, visosti, da ste svoje ostavili pristaše kako bi sa sebe mogli skinuti sav trud i muku što bi vam zadavala briga za druge. Kako se to slaže s vašim dubokim osjećajem čovječanske dužnosti? - Gordana, nemoguće je da me vi ne shvaćate. Boje se moje mladosti i neće da vladam. Ja se njihovoj želji priklanjam. - Njihova će želja biti izrečena tek na izboru, a vi se ne smijete oslanjati na spletke protivnika kojima je Bakač oruđe. - Bakačeve su bojazni ispravne. Zna što će stići, ne samo mene, nego sve vas ako me budući kralj smatra vječnim takma- cem. - Budući kralj ste vi - oštro će Varadi. Damir se povuče u dubinu prozora zajedno s Varadijem, dok djevojka ostane s princom i poluglasno ga pita: - Dopustite mi jedno povjerljivo pitanje. - Spreman sam na odgovor. - Nije li sjeme vašoj sumnji na vojvodu Iločkoga ljubomora prema vojvodi? - Ljubomora? Ne znam, ali zar nije vjerojatno da me na pušta jer neće da digne na prijestolje onoga koji vas ljubi? - Unatoč tome vojvoda ne bi ni časa ustuknuo da radi za vaš izbor. - - Kako je golema vaša vjera u vojvodu! - Opet sumnja. Jednom ste požalili svoje sumnje, otjeravši Damira. Ako opet zapadnete u mrežu sumnji? - Nije sumnja. Beatrica je htjela da me utamniči, a moja majka i vi bile biste nišan njenih osveta. - Ja imam skrbnika vojvodu Iločkoga. On bi obranio i vašu majku i mene. - Gordana, ostavite što se ne može promijeniti. Nije mi određeno da nosim krunu. - Gdje su vam dokazi da su vas Hrvati ostavili? - Već rekoh: vojvoda se ne javlja, ni knez Bernardin, čak ni biskup Ernušt ne šalje vijesti. I razotkrije joj sramotu koja ga je obuzela kad je prozreo kako su ga varali, a istodobno uvjeravali. Tu spoznaju ne može podnijeti. I onda ispriča razgovor s Bakačem, sve redom. - Ne bih ni primio njihovu ponudu da uzmem bansku čast

ni časti bosanskog kralja da nisam razabrao opasnost za one koje ljubim. Svoju glavu dajem Beatrici, ali vašu, svoje majke nizašto. Borio bih se da nisam ostavljen. Nema tu pomoći, nema nikoga da pomogne kad te golorukog napadnu razbojnici. Tu je borba nemoguća, neprirodna i morao sam je dokrajčiti. - Niste je dokrajčili. - Jesam, Gordana. Svakoj je borbi sad kraj. - Mi ćemo borbu provesti na dan izbora. Ako ste vi odstupili, ne znači da naši prihvaćaju Vladislava. Do izbora ima još vre mena. Kucanje na vratima načas ih ušutka. Damir ostavi Varadija pa otvori vrata. U sobu ulazi Berislavić, uzbuđen, a glas mu dršće: - Sa svih strana dolaze velikaši. Crkva Velike Gospe se uređuje. Tamo će zasjedati izborni sabor. Sve osjećaju da Berislavić nešto prešućuje. - Da, razumijem, a što onda? - pita princ. - I razglašeno je: izbor će se održati u četvrtak, petnaestoga. I Varadi i Gordana i Damir stoje kao ukopani, bez riječi dok Berislavić doda: - Zato su odgodili izbor na šest tjedana da ga mogu provesti bez nas. Damir se odmah spremi na odlazak. - Idem k našim plemićima. Nešto se mora učiniti protiv te prevare, pa makar nas stajalo glave. - Zabranjujem ti, Damire, da izlaziš iz dvora, zabranjujem i onoj četrdesetorici da se maknu - odlučno zapovijeda princ. - Visosti, vi ste se odrekli i nemate pravo zapovijedati onoj četrdesetorici. Oštri Damirov odgovor iznenadi Varadija i Gordanu, ali oboje pristanu uza nj. - Ta više nemate prava da raspolažete njihovim činima - potvrdi Gordana. - čuli ste, prinče moj - upozori Varadi Ivana. - Moj prinče i druže moje mladosti, ako mi zabranite da se maknem ispod ovog krova, onda molim da me smjesta otpustite iz službe. Poput hladnog mlaza padaju na Ivana Damirove oštre riječi, ali Gordana posreduje: - Gospodine Damire, zadali ste riječ da ćete čuvati prinčev život i ne smijete ga ostaviti. - Prepustite meni da pozovem plemiće i s njima se dogovo rim - odredi Varadi. - Zapovijedajte sa mnom - ponudi se Berislavić. A princ šuti, osjetivši se poražen. I drugi ušute. Osjećaju se kao namamljena uhvaćena čeljad koja ima jedinu nadu da će opet slavno pasti u boju. Mukli očaj padne na njihove duše. Samo princ uzdigne glavu: - Eto, sad tek vidite kako je radio Bakač kad me nago vorio da prihvatim ponudu. Zacijelo je znao kakva se varka sprema. - A ipak je šutio - uzvikne Varadi. - Ne bi se ništa promijenilo. - Visosti, dogodilo se što mu drago, odustanite od pogodbe s protivnicima - moli Gordana. Svi gledaju u blijedo prinčevo lice. Oborio je oči, osjećajući da ovog časa Gordana izvrgava kušnji njegovu ljubav. Ali brzo digne pogled k njoj i uzbuđeno odgovori: - Odrekao sam se po vlastitoj odluci jer sam uvjeren da se većina pristaša predomislila. I sada još vjerujem u to pa izjavljujem pred vama, gospodine biskupe, i u prisutnosti svojih

najvjernijih Damira i Berislavića: ljubim vas, Gordana, više od života, ali natrag ne mogu. Tolikoj odlučnosti začude se svi i ne rekoše ništa. Gordana se sagne smjerno na poklon i polagano ode iz sobe. Prati je prinčev pogled pun bolnog razočaranja, a ipak ne učini ni jednu kretnju da je zadrži. Za njom su otišli Berislavić i Damir, dok se Varadi zaustavio: - Da izbor nije za tri dana, ja bih vašu odlučnost smatrao tvrdoglavošću. Ovako vas shvaćam. Prevara je strahovita jer smo odijeljeni od svojih pristaša. Ipak se čini da ste našli odvažnosti odbiti Gordaninu želju. Žrtvovali ste svoju sreću zauvijek. - Ako me Gordana ljubi, ne može me odbiti zbog moje odluke. - Ona ima snage da svladava svoje osjećaje kad je po srijedi ponos. - O kakvom to govorite ponosu? - Beatrica snuje o Gordaninoj glavi, o tome nema sumnje. Međutim, Gordani nije do toga da čuva svoju glavu, nego traži zadovoljštinu. Ona hoće da tu zadovoljštinu uzme i zato želi sve ili ništa. - A to znači? - Ili ništa, ili da bude kraljica. To želi Gordana - reče Va- radi, posluživši se lukavstvom. Magleni prinčev pogled ispituje Varadijevo mrko lice. - Gordana hoće da bude kraljica? To je rekla? - Riječima nikad, ali niste li u nje opazili tragove toj želji? Ivan se malo zamisli i odlučno odvrati: - Da je tako, ne bi me prije godinu dana navela da potpišem Biankinu prosidbu. - Onda je živio kralj i da ste zbog nje uskratili prositi Bianku, Gordana bi čamila u tamnici. Ona je to dobro znala. Sad su druge okolnosti. Ne mogu dokazati svoju tvrdnju nekim na ročitim njezinim izjavama, ali svaki njezin čin opravdava sumnju: Gordana želi nositi krunu, jer samo tako može uzeti zadovoljštinu od Beatrice. Novi udarac smrvi prinčevo srce. Razočaranje mu se odražava u licu i očima. Varadi kimne pa nemilosrdno nastavi: - Naravno, Gordanina želja za krunom nema svoj izbor u vlastohleplju ili taštini, već jedino u ponosu da ovako zadobije zadovoljštinu za sve zločine kojima je Beatrica napadala Gorda- nin život. Posljednji zločin, kad su Aragonci Gordanu zatvorili ovdje dolje pod dvoranom, proizveo je u njoj veliki preokret i neku želju da kazni Beatricu i njezine Aragonce. A to joj ne možete zamjeriti, visosti. Da su je odveli na stratište i odsjekli joj glavu, ne bi bilo tako strahovito kao ono što su učinili s njom: pustili su je da polagano umire od gladi. A kasnije ona voda bila je očito namijenjena da se Gordana uguši. Ne bi li to bila strahovita smrt? - Jezovito je to, biskupe, ne mogu ni slušati. - Zar je, dakle, čudo da je ta grozota pobudila u njenoj duši bijesnu žeđ za borbom koja joj omogućuje da trijumfira nad Beatricom? Slomljene duše sluša princ i onda zavapi napola očajno: - Da mi je o tom govorila, da mi se razotkrila davno prije. Sad je svemu kraj. - Svemu i svima je nama kraj. - Svima? Ne može biti. Zaštitit ću sve. Časti koje mi po ugovoru nude omogućit će mi da štitim sve. - Kakvo ste dobili jamstvo da ćete te časti i dobiti? - Jamstvo će pružiti sabor. - A jamstvo da će sabor uistinu potvrditi ugovor?

- Zadali su mi riječ preko Bakača, a još prije izbora sklopit ćemo pismeni ugovor. - Oprostite mi, visosti, ja mnogo ne vjerujem. - Kako? Zar u ovom kraljevstvu ne vrijedi riječ? - Gdje se gazi prisega na raspelo, zar tu vrijedi časna riječ? - Biskupe, ne tjerajte me da očajavam. - Ali ja očajavam, prinče, jer nemam pouzdanja ni u Bakača ni u vijeće ni u koga drugoga. - Zašto bi onda dolazili da sklapaju sa mnom ugovor? - Da vi pristanete, da obećate, da se obavežete, da pružite sve što im treba, a oni vam neće dati ništa. Ne predajte krunu ni tvrđave, prinče, čujte me. Filipec je sluga Beatrice, a gdje je ona, tu nema sporazuma, nema ugovora koji ne bi bio pogažen, Ćim izaberu Vladislava, vi ste izručeni aragonskoj sili, nemilos- tivo, bespomoćno. A sad ste se predali. - Biskupe, vitez sam i čovjek časti. Ako su me prevarili, ja sam predan. Ali neću povući riječ. - Onda vam više ne mogu pomoći. Zbogom, prinče, izručeni ste na milost i nemilost aragoncima, a oni koje ljubite, izgubljeni su. - Veće bijede nema do moje - šapne princ i obori glavu. - Je li ikad sudbina tako okrutno bičevala čovječje srce? - pita on, gušeći se u svojoj nesreći. - Povući riječ? Ne. Još sam vitez, još imam svoju čast. Ra dije na stratište negoli pogaziti čast. Umrijeti, ali nikada povući riječ. Ostavivši princa, Varadi je izašao na koridor. Stjepko ga odvede u Berislavićevu sobu. Tu su Damir i Gordana i nekoliko dvorana. Damir ih upućuje kojim putovima treba da jašu prema jugu gdje da se klonu Filipčevih zasjeda i kako da izvijeste hrvatske plemiće o izbornoj prevari. A mladi glasnici, puni odlučnosti i neustrašivosti, primaju poruku, ostavljaju sobu da se začas bace u sedla i pojure u domovinu. - Ne mogu stići na vrijeme - razlaže Gordana Varadiju - ali ipak će ih obavijestiti. Damir uzme klobuk: - A sad idem potražiti naše plemiće da s njima vijećamo. - Gospodine Damire, četrdeset plemića ne može učiniti ništa pa ni onda ako se dadu sasjeći - upozorava Varadi. - Ipak mogu učiniti nešto što je vrlo važno: nijedan od njih ne smije se pokazati na izboru, a svi moraju najaviti prosvjed. Varadi slegne ramenima, a Gordana prekine razgovor, pitajući: - Što je rekao princ kad sam otišla? - Nepokolebljiv je. čak sam vas kruto ocrnio ne bih li ga smekšao, ali sve uzalud. - Ocrnili ste me? čime? - Razložio sam kako želite biti kraljica samo zato da sebi možete uzeti zadovoljštinu za sve što ste pretrpjeli od Beatrice. Uzaludno. AA7 - Prekasno ste se sjetili toj spretnoj varci, gospodine bisku pe, prekasno ste izašli na slobodu i ušli u borbu. Sve je došlo prekasno. - Ne mojom krivnjom. Gordana potvrdi pa ode iz sobe u predvorje. Tu je čeka Stjepko s ogrtačem. Paž je zaogrne i odvede u dvorište. Onda stigne Varadi i Damir pa sve troje odjašu zajedno iz dvora ojađeni i svjesni svoje nemoći da bilo što stvarno učine. Još se nisu udaljili od dvorskih zidina kad opaze dvojicu hrvatskih plemića kako se žure prema dvoru. Damir im domahne, a oni skrenu k njima. - Tražimo vas, gospodine Damire - reče onaj prvi.

- Što se dogodilo? Možda ste čuli za izbor? Oba plemića pogledaju prema Gordani pa šapnu Damini: - Ne pristoji se o državnim stvarima govoriti pred ženom. Dođite bliže. U prvi čas Damir se nađe u neprilici, ali se ipak povuče s plemićima k zidu. - Iz egerske palače šalju k našim opunomoćenicima svoje ljude, hoće da ih podmite. - Ne bi li pristali na izbor Vladislava? - Nude im venecijanske dukate, napuljsku svilu i zlatnike. - A što oni vele? - Zovu me neka dođem da tkogod ne bi primio mito. - Tko bi primio, taj je izdajnik i neka se ne usuđuje vratiti u domovinu. Recite im to, gospodine Damire - uputi ga Gordana. - Koja šteta da im vi ne možete ovako govoriti. - Ne bi me ni slušali. Idite, pouzdajem se u vas. Nastojte da Aragonci ne obmane koju pohlepnu i slabu dušu. - Idem, ali prije nego se vratim u dvor, dolazim kući da vas izvijestim. I rastadoše se. Damir krene s plemićima, a Varadi otprati Gordanu do kuće. PLAMEN LJUBOMORE U strahovitim mukama princ Ivan šeće se po svojoj odaji. Samo ga jedna misao drži uspravno. "Ako sam prevaren ja, moram spasiti one koje ljubim. Njih ne smije dotaći nesreća što je namijenjena meni." I ne prestaje koračati gore-dolje po sobi. Što brže korača, to brže lete njegove misli. Nakon jednog sata zovne paža Stjepka. Dječak ulazi, potišten je. ..."^^ A A O - Idi k mojoj majci, Stjepko, neka se spremi za vrlo dalek put, a onda reci Gordani da je usrdno molim neka ide s mojom majkom. Paž oštro gleda princa i zapita: - Ako neće htjeti da ide? - Otkud ti znaš da ne bi htjela? - Gordana nikad ne bi uzmaknula pred neprijateljem. - Što ti znaš o neprijatelju? - Sve ja znam što se događa, sve čujem i sve shvaćam. Ivan pozorno promatra dječaka: - Dakle, znaš što se sve zbilo ovdje? - Znam, visosti, i vjere mi teško mi je. - Zbog čega ti je tako teško? - Jer nećete da budete kralj, a svi smo mi to htjeli. Princ uzdahne i pogladi paža po gustoj kosi. - Hoćeš li, Stjepko, pratiti Gordanu na put? - Htio bih, ali velim: ona neće otići. - Rekla ti je? - Ne treba ona ništa reći, ja ipak sve znam. Viteška je u nje ćud i u vas, visosti, kao u vojvode, kao u Damira i kakav će biti u meni kad budem mladić. - Čini se da voliš što je Gordana takva? - Da, volim. Da nije takva kakva jest, ne bi bila divna kao što jest. - Reci, Stjepko: kad odrasteš, bi li htio takvu djevojku nazvati svojom ženom? Pažu udari krv u lice kao da se osjetio pogođenim pa odgovori: - Nijednu neću, nikada nijednu. - A zašto? - Jer nijedna neće biti kao Gordana. Nijedna, nikada, makar

ja živio sto godina. Sve upornije promatra Ivan dječaka i, spustivši glavu, odvraća: - Pravo veliš. Nijedna ne može biti takva. Sretna li muža kojeg odabere. Paž se zbuni, gleda princa i odgovara: - Zna se koga će odabrati. Osupnut, princ se sagne pažu: - Zna se? Dakle, reci: koga? - Onoga koji bude najveći junak u kraljevstvu. Ivan pristupi bliže k dječaku i zagleda mu se u rumeno lice: - Ona je to rekla? Doslovce? - Da, rekla je tako. - Kad je rekla? - Već davno. Nešto smo govorili, a ona na to reče: "Htjela bih da moj muž bude najveći junak kraljevstva!" Princ obori glavu i zamisli se: - Sad razumijem kako si znao ono što nije bilo poznato ni meni. - što, visosti? - Nisi li mi ti potvrdio da gospodin Damir ljubi Gordanu? Ona ti je poverila. - Pokojni kralj me jako ispitivao što je govorio gospodin Damir. Morao sam kralju kazati što sam čuo, ali ne može biti isti na što je buncao gospodin Damir. Jer kako bi on mogao ljubiti onu koja će biti najveća gospođa u kraljevstvu, a to joj i pristoji, to ona i hoće. "Dakle, i on nesvjesno navješćuje ono što svjesno tvrdi Varadi. Gordana želi biti kraljica. Da primi zadovoljštinu? Zašto joj ne mogu dati krunu? Ja sam najbjedniji stvor pod suncem." A onda opazi da paž čeka njegov odgovor. Nešto smračenim, a ipak ispitujućim pogledom, promotri dječaka i odgovori: - Ako neće biti najveća, ali mogla bi biti najsretnija. Princ Ivan sasvim se promijenio od onog časa kad je Gordana otišli onako nijema i ponosna, iz njegove odaje, ne mogavši ispuniti želju da povuče odreku od prijestolja. ispravi paz. to - Gordana je kazala da će uzeti navećeg junaka u kraljev stvu. - Da bi htjela imati muža najvećeg junaka - - Što misliš, koga je time mislila? - Tko bi to znao - odvažno odvraća Stjepko. - Možda na vojvodu? - Ne znam, ništa ne znam niti ne slutim. Pa kako bih mogao znati? - Ona ipak nekoga ljubi, što misliš ti, dječače? - Mislim da će svakako ljubiti onoga kojeg odabere za muža. - Diplomatskog li odgovora. Ti ćeš biti drugi Bakač. - Toliko pameti nema mjesta u mojoj maloj glavi koliko je nakrcana u njegovoj velikoj. - Ne mjeri se pamet po obujmu glave, ali dosta. Eto vidiš, ja sam s tobom povjerljiv, jer si mi dobar kao i Gordani. - Časti mi - odvraća dječak s ushitom. - A sad idi k mojoj majci i Gordani. Sutra ću im kazati kamo treba da putuju. Idi i donesi mi odgovor. Uzbuđeni paž pobrza niza stube, popne se na konja i odjaše. Stigavši Gordani, saopći joj prinčevu poruku. Ona saluša pa mu naloži: - Vrati se k princu i kaži da nikako ne mogu otpratiti uzvišenu gospođu.

- A molim vas recite mi zašto? - Čekam vojvodu. - To neću reći princu, planuo bi ljubomorom. - I o tom si govorio s princem? - Često on govori sa mnom o vama. Počelo je to tada kad me prisililo da mu kažem što je gospodin Damir govorio u vrućici. - Kad je to danas govorio s tobom? - Odmah čim ste otišli i pitao me koga ljubite, ne ljubite li vojvodu, ali mu rekoh: Gordana će ljubiti onga koga odabere. - Tko zna. Možda i neće biti tako. Ako ipak ne budem lju bila nikoga? - Onda u kraljevstvu nema muževa. - Muževa ima dovoljno. A ja želim junaka duha, junaka poštenja, junaka mača. - Ako danas ne budete našli takvih, možda će ih biti jednom, kad odrastu. U bademastim očima pojavi se smiješak i oprži Stjepkovu samosvijest. Postidio se, spazivši da je nesvjesno rekao nešto nedolično. Međutim, ona ga pogladi po kosi kao prije jedan sat princ Ivan. Dodir njene ruke natjera mu krv u lice. - Stjepko, budi mudar i reci princu da ne mogu otići dok ne vidim što će se ovdje događati. - Pouzdajte se u mene, neću mu kazati da čekate vojvodu. Nikad mu to ne bih rekao. Kad bi me on i pitao o vojvodi, kazat ću da ne čekate vojvodu jer neće doći. - Naprotiv, nadam se da će doći. - Naravno, on mora doći, ne bi mogao živjeti da vas ne vidi. On bi i iz pakla pobjegao. - Ne brbljaj već idi. Pouzdajem se u tebe jer si pametan i mudar. - Potrudit ću se za vas i u tome. Onda ode oštrim koracima, gotovo muškim, ne bi li pokazao da je već mladić. Srvana od umora i uzbuđenja, Gordana legne. Probudila se tek predvečer. Začudi ju buka u kući pa siđe stepenicama. U veži pod valovitim svodom u tmini opazi svijeću u ruci jednog sluge. Drži je uvis i osvjetljuje čovjeka svezanog na zemlji. Oči su mu izbuljene, pune straha. Marko mu pod grlom drži bodež, a Damir stoji nad njim pa ga ispituje. - Tko je to? - upita Gordana. Marko samodopadno odgovara: - Uhvatio sam ga kad se htio u tmini prebaciti u naše dvo rište. - Valjda tat? - Napuljac je, dakle, uhoda. - Govori - viče svezanome Damir - što si htio ovdje? Čovjek strepi, ali šuti. Gordana prilazi bliže i oslovi uhvaćenog Napulj ca na njegovu jeziku: - Reci što te pitaju. Ako ne kažeš, ne mogu te obraniti gospodareve nemilosti. Čovjek gleda Gordanu i razmišlja, a ona ga pita: - Što si htio? - Poslali su me. - Odakle i tko te poslao? - Gospodin Robert egerski. - Dakle, on? A zašto te šalje? - Da vidim kuda vodi put u ložnice vaše milosti i je li gospodin noću kod kuće ili rije - Dakle, Robert hoće da se uvuče u ovu kuću?

- Na dan kad izaberu kralja svezat će gospodina Damira, a princ će biti bačen u tamnicu. - Nikad on neće biti u tamnici. Sve to lažeš, Napuljče! - Istina je što sam rekao. Gospodin Robert zna da se princ odrekao prijestolja. - Ali zato će imati drugih časti. - Neće dobiti časti, sve su to samo tako napravili prividno. - što je napravljeno prividno? Govori. - Savez što su ga gospoda sklopila ili ugovor, što ja znam, sve je samo tako da princ odstupi, a oni će s njim obračunati. - Tko ti je to rekao? - Gospodin Enriko zna jer je kraljica tako kazala. - Prevarili su princa? - Jesu. To svi naši znaju. - A zašto su poslali baš tebe amo? - Jer me ne poznaju vaše sluge, a ni vi. - Sad ćeš ostati kod nas do izbora, a onda si slobodan. Nitko ga ne smije zlostavljati ni grditi - naloži Gordana. I odvedoše ga u malu izbu s debelim zidinama, donesoše mu ležaj i večeru. Marko je preuzeo da ga čuva. Kad je Napuljac večerao, legne. Marko odnese svijeću i zaključa. - Dakle, sad ste čuli - primijeti Gordana kad je ostala sama s Damirom. - Princa su prevarili, a on drži riječ. Ne recite mu danas ništa. Sutra neka dođe Varadi s princem ovamo i neka sam sasluša Napuljca, možda će onda vjerovati. A sad idite princu, očito mu je vrlo teško. - MogU” li mu što isporučiti? - Hvala, ništa. - Ljutite se jer neće da povuče odreku? - Prosvjedujem protiv njegova čina. I nikako ne smijem, neću i ne mogu da odem odavde, čekat ću dok ova razbojnička prevara dosegne vrhunac. - Isporučit ću po vašoj zapovijedi. Ostajte zbogom! Damir hitro prođe dvorištem. Sve je u kući utihnulo. Gordana leži u postelji, ali ne može usnuti. Tada je prene iznenadna buka u dvorištu. Grubi Markov glas prodire do nje i ona digne glavu. Prisluškuje kako Marko viče: - Dođite sutra. Sad ne možete govoriti s njezinom milosti. - A ja ti velim čovječe: moram s njom govoriti. Gordana razabire da taj tanak piskutljiv glas dolazi s onkraj dvorišne ograde. - Kažem ti čovječe: ne daj da dugo čekam. Zbog njezine milosti moram unići. - Njezina milost spava. - Probudi je odmah, zaklinjem te. Ovaj razgovor ponuka Gordanu da ustane, širom otvori prozor i pogleda dolje. U tmini razabire da se Marko popeo na ogradu i razgovara s nekim s one strane. I zapita dolje u dvorište: - Tko je tamo. Marko? - Neki neznanac. - Zar je sam ili ih je više? - Sam je, vaša milosti, kao lutajuće pseto. - Dovedi ga gore pod dobrom paskom. Gordana se brzo odjene i čeka. Marko ulazi vodi čovjeka sitnog, suhonjavog, u poderanoj fratarskoj halji. Zaustavi ga nasred sobe, stane ispred njega i nadzire njegovu kretnju. - Koga tražiš? - Tražim plemenitu Gordanu Česmički. Je li to vaša milost? - pita čovjek i žmirka malim očima. - Neka bi se vaša milost odmah odjenula da bude spremna poći. Poslan sam od vojvode

Iločkoga kojeg sam pratio na putu. - Uistinu? A kamo da pođem? - Još ne znam. To će vam javiti onaj drugi, kako se ono zove... - Uhodo! odmah da si odgovorio na sva moja pitanja. - Takvog lažljivca nema u vojvodinoj četi - prezirno do baci slabašnoj pojavi Marko, a Gordana ga promatra sumnjičavo: - Reci: kamo si ti to pratio vojvodu? - Pratio sam ga vrlo daleko na putu u Češku. - Krasno. Vojvoda putuje po nekoj tuđoj zemlji, a ti si mu pratilac? - Vojvoda je primio i pročitao kraljevo pismo s pravim kraljevim pečatom. Poštenja mi, pečat je bio pravi i onda voj voda odluči da krene Vladislavu. I krenuo je. - I ostao je u njega štitonoša - izruguje se Gordana. - Kako je vojvoda mogao biti štitonoša kad je sam kraljev ski sin. Ali je ipak pošao. Kako ne bi kad ga kralj zove svojim pečatom. Vodili su ga konjanici koji su donijeli kraljev poziv. Vojvoda je odmah opazio da je posrijedi neka varka i pošli smo naprijed. I lutali smo dane i noći. Nesreća je htjela da su padale kiše i polja su bila potopljena. Mnogo smo prepatili. - Dok on priča, Gordana ga promatra i ne vjeruje, ali ga ipak pušta da govori i priča o lutanju po stranoj zemlji. - Ili je istina, ili ova pripovijest ima naročitu uhodarsku svrhu - reče Gordana Marku. - Vječno oblačno nebo, nigdje zvijezde ni sunca - priča fratar dalje - pa smo izgubili smjer. I tako smo još dublje zašli u tuđu zemlju dok napokon nismo našli cestu i dostigli i prešli preko granice. - Uistinu čudna priča. - Da, vaša milosti, priča je čudna. Vojvoda je doznao da su ga prevarili i da ga češki kralj ne zove. I tako smo prelazili cestom, kad odjednom naiđe na nas onaj drugi jaki muškarac, vojvodin četovođa, i donese plemenitom vojvodi neku vijest. I opet mu ne znam ime - reče on. Još ne prođe pola sata, kad se dolje u dvorištu sve uzbuni. Po stubama trka, glasovi po hodniku i vrata se naglo otvaraju. U sobu ulazi visok muškarac, naoružan i pokriven vizirom. Obuzeta slutnjom, Gordana mu pobrza u susret, gleda u vizir koji nestaje s lica i zvonko klikne: - Mirko, Mirko, gdje je vojvoda? - Dolje pod Budimom, skriven u šumi. - Zašto se skriva? - Jer neće da saznaju za njegov dolazak. - Moram govoriti s njim još noćas. - To želi i on. Zar fratar nije tu? - Da, dolje je. Istina je što pripovijeda? - Istina. Isporučio sam vam da budete spremni, a vaša milost nije poslušala. Gordana potrči k vratima, pozove služavku i naredi da joj donese odijelo, pa se opet vrati i pita sva uzbuđena: - Kad je stigao vojvoda? - Danas o podne. Zadržali smo se u šumi pritajeni. - Niste sreli biskupa Ernušta? - Kako da nismo. On je s nama. - Dobro, pričekaj me. Brzo ću se odjenuti. Da, još jedno: jesi li bio na dvoru kod princa? - Sad ću onamo poslati glas. - Bit će bolje da ideš sam. Damir neće vjerovati toj vijesti ako ne dođeš sam. Idemo zajedno.

Kad stigoše na dvor, Mirko potraži Damira i izvijesti ga o dolasku vojvode Iločkoga. Dok je Gordana pred dvorom čekala, Damir pohiti k princu: - Ovog časa bio je kod mene četovođa vojvode Iločkoga. - Očito kakva varka - veli princ hladnokrvno. - Ovog puta nije varka. Poznajem četovođu Mirka odviše dobro. Donosi vojvodinu molbu da se ti potrudiš odmah k njemu. Nalazi se ispod Budima. - Kako da rastumačim sam sebi iznenadni vojvodin dolazak nakon tvrdokorne dugotrajne šutnje? - Nešto se neobično moralo zbiti i mi ćemo to doznati. Spremi se da idemo. - Idemo. Sam ću odnijeti vojvodi vijest o svojoj odluci. - Ne vjerujem da ćeš mu sam donijeti tu vijest, sigurno mu je već Gordana o tome govorila. Princ učini žestoku kretnju. - Gordana je već govorila s njim? U tom pitanju nanovo se budi ljubomora. - Četovođa Mirko mi reče da je pred dvorom Gordana koju prati k vojvodi. - U to doba noći ona ide k njemu? Srce mu udara. Kao neman diže se u njemu ljubomora, a Damir se baca između prinčeve duše i nemani da ga obrani: - Što se s tobom događa? Zar Gordana nije bila vojvodin pouzdanik na dvoru? Nije li joj dužnost da ga izvijesti bilo danju ili noću? Zar si Gordanu počeo gledati kao običnu ženu? - Ne gledam je drugim očima, pa ipak moje srce sluti. Reci, Damire: zar me i tu varaju? - Kako su ti riječi ružne. - I srce, i ono je rugoba, znam, unakazila ga je sumnja. Bojim se, bijem se s onim što se od časa do časa strahovito razvikuje u mojoj duši. Ipak ne mogu podnijeti. Kakvim ga divnim riječima veliča. I tada je njezin glas poput srebrnog zvo na što navješćuje neku sreću. Ne, ne. Ovdje u prsima neki mi sveznajući glas šapće: Gordana ljubi vojvodu, nipošto mene. - A sve što je činila i radila ovu godinu dana sve je bilo za tebe. - Varadi kaže da je željela biti kraljica da uzme pobje donosnu zadovoljštinu nad Beatricom. čuješ li to? - Prijatelju moj, kamo je skrenulo tvoje plemenito srce? - Zapljusnuo ga je neki val. Nestalo je sve dobro u meni. - Najprije slijepa vjera u svakoga, a sad slijepa sumnja prema svakome. - Slomljena mi je duša, gubim vjeru u sve što je oko mene i preda mnom. - Tolike nevjere izranile su ti srce i sad je izgubilo snagu da vjeruje i onima koji te ljube. Ali, Ivane, jednog ćeš dana ipak doznati da sam ja imao pravo, jer Gordana se jednom mora izjasniti. Ali treba čekati. - One večeri, kad su me htjeli izmamiti iz dvora, obećala mi je dati odgovor kad minu te borbe. Dobro. Za tri dana borbe su svršile. Izbor će se obaviti i onda je red da se riješi sva moja sudbina. Ona će odgovoriti. Zašto dršćem pri pomisli da ću za tri dana doznati svu istinu? Damir se sagne k njemu i stavi mu ruku na glavu. - Zašto je tvoj glas tako beznadan? - Jer me u posljednje vrijeme neprestano mori misao da

ona ljubi vojvodu. - A ja sam uvjeren, ja znam i osjećam, mogao bih čak i priseći da ljubi tebe. "Ako te ne ljubi, prisilit ću je" - klikne u sebi Damir. To je već jednom rekao Gordani u mahnitom strahu da ne odbije prinčevu ljubav. Damir se vječno nada da će se njegovo srce smiriti samo onda ako Gordana pripadne njegovu drugu i prijatelju prema kojemu ga veže zakletva. Nada se da će zakletva razoriti njegove čežnje i ubiti osjećaj. Zakletva položena na sreću i život vlastite majke čvrsto je uporište njegovih nada da će se osloboditi svojih muka. - Kunem ti se, Ivane, nikad Gordana ne smije biti ničija, samo tvoja. Kunem se na to opetovano, na život i sreću svoje majke. Razumiješ li sada? - Što da razumijem? - Da ću bdjeti nad njom i prisiliti je neka prizna istinu koja je na dnu njenog srca, a to si ti. Iskopat ću istinu, pa morao joj razderati srce. - Moj druže, koliko si mi odan! - I uvjeravam te ako i veliča vojvodu, to je samo obožava nje vođe za čije je ime vezana sva nada naše zemlje. Ali njezino srce pripada tebi. - A sad ona ide k njemu, žuri se da ga što prije vidi i ne čeka da je ja otpratim. - Sav si smeten. Zaboravljaš kako si joj odbio molbu da povučeš svoju odreku od prijestolja. Otišla je od tebe poražena, razočarana. Te riječi digoše princa na noge, a Damir izvijesti: - Dao sam već unaprijed osedlati konje, čekaju nas. Princ uzme ogrtač i klobuk pa potrči niz stepenice. U dvorištu sjedoše na konje princ Ivan, Damir, Berislavić i njihova pratnja pa krenuše iz dvora. VOJVODA LOVRO ILOČKI Šuma je snena, tiha. Oko tamnog lišća pletu se srebrne niti mjesečine. Zraka se šulja oko oštrica mačeva o pojasima stotine junaka što spavaju pod stablima. Sva je šuma velika ložnica kojoj je mahovina postelja, a noć pokrivalo. Vojvoda Iločki bdi. Sjedi na panju i promatra zvijezdu nad vrškom stabla. Čini mu se da se jasnije svijetli i sve više drhti. "Javlja mi da se Gordana već nalazi na putu k meni." "Kako će izgledati? Kako će me pogledati? Što će mi reći? Kako je dugo nisam vidio. Pa ipak, svakog sam dana gledao bademaste oči, svakog dana promatrao njezin lik." Svaki dah šume, svaki sušanj lišća, svaki tajanstveni zvuk što prolazi šumom, najavljuje njezin dolazak. I ustaje. Budi slugu. - Zapali ognjište. Odviše je tamno, dolaze iz grada, treba da ih raspoznam. "U toj svjetlosti nagledat ću se njenog lica" - misli Lovro i sam pomaže sluzi ložiti ognjište. Onda dovuče oboreno stablo blizu ognjišta, uzima sa sedla crveni grimizni pokrivač i položi ga na deblo, slaže nabore, uvijek iznova da bude što ljepši. - Oni tamo straga daleko po šumi spavaju dubokim snom - reče vojvoda sluzi. - Da ih probudim, gospodaru - Još ne. Reći ću kad treba da ih probudiš. U crnoj noći gmižu mali plamičci poput ognjenih zmija i dršću svijetle sjenke o mračna stabla. Vojvodi se čini da su to sunca što su izašla usred noći jer ne mogu čekati jutro da se nagledaju Gordanina lica. - Vojvodska milost, čujem topot konja - najavi sluga. - čuješ li? - i opet prisluhne, čeka, trne. Gordana i Mirko ulaze s pratnjom u šumu. Topot njihovih

konja odjekuje. - Eno, ono svjetlo, tamo su - upozorava Mirko Gordanu. Ona krene naprijed između stabala ravno prema svjetlu. - Vidite li vojvodu ozarena svjetlom? - pita je Mirko. - Da, vidim ga, vidim. - Kakvog li divnog muškarca. Naslikati ne bi mogli ljepšeg. Kakva snaga, hrabrost i ljepota. Je li tako, vaša milosti? - Istina je, Mirko, sve je kako ti veliš. Vojvoda hita u susret Gordani i zadrži konja, a onda pruži ruke prema njoj, dotakne se njenog struka i skine je sa sedla. - Gordana, Gordana kakav je to blaženi čas! - Vojvodo, dugo sam vas čekala. Ali vojvoda ne može ni progovoriti. Ganuće ga steže. Samo drži njene ruke i gleda u baršunaste oči, u lice prozirne bje-loće i čini mu se da tone u nekoj milosti. Obuzima ga osjećaj, nešto što je kao počitanje i sreća i beskrajna voljkost. I osjeća želju da je obujmi sasvim lagano kao što lahor obujmi list na stablu, da je pomiluje i, ne dodirujući je, da je cjeliva, ne pri-bliživši se svojim usanama. Stoji nepokretan. Lovro ne može razbiti predivni osjećaj toga sastanka što ga je toliko puta dočaravao na javi i u snu. Na njegovu licu, punom snažnih i oštrih crta, odražava se svaki glas srca. U tom odrazu 457 njegovo lice poprimi izražaj mekoće, časovite slabosti, u kojoj tone sva volja i sva snaga. - Zagonetno je da niste dolazili, ali nikad nisam gubila nadu da ćete doći vojvodo. Te riječi razbiju sveti čas njegova užitka. Ali riječi i glas pun tamnog zvuka, glas što ga je slušao toliko puta kad bi legao na počinak u noćnoj samoći, taj glas uzrokuje nov užitak i nadomjesti upravo izgubljeni. Spusti ruke i odgovori pun zanosa: - Znao sam da vi nećete posumnjati u mene, makar sam netragom nestao i od mene niste dobili vijesti. - Vi ste mi slali glasnike, zar ne? - Čim sam opet prešao granicu, javio sam se često, ali dakako, nijedan glasnik nije stigao. Filipec je sve zadržao. Sve mi je to ispričao biskup Ernušt. - Samo je fratar stigao, ali tek danas kasno u noć. - I sve vam ispripovijedao? - Isprva sam držala da je uhoda ili luđak. - Još ću vam i ja jednom ispričati kako je bilo. Ali dođite, spremio sam vam sjedalo - i povede je k panju pokrivenom grimiznim pokrivačem. A on se nasloni njoj nasuprot na stablo. - Najprije vas molim da mi ne zamjerite što nisam došao k vama, ali u našoj je osnovi da se ne pokazujemo do sutra. - Vojvodo, vi ne znate što se sve dogodilo ovih dana. - Znam, Gordana, sreli smo putem jednog glasnika kojeg ste vi slali u Hrvatsku da obavijesti kraljevske izbornike. - Dakle, znate da će izbor biti pretnaestoga? - Čim sam to saznao, požurili smo se dvostruko, čuvši za tu odredbu vijeća, biskup Ernušt je planuo. - Što će reći kad dozna ono najstrašnije? Vojvodine se guste obrve naboraju, tamne oči zabrinuto gledaju djevojku: - Zar ima nešto strasnije od prevare naših protivnika? - Ima, vojvodo, posljednji udarac koji niste očekivali. - Straše me vaše riječi i žalost u vašem licu. - Princ se odrekao prijestolja. Vojvoda se trgne ako gromom ošinut. Ukočene crte lica i ukočeni pogled odaju zaprepaštenje što oduzima riječ. Stoji poput kipa. Da mu to nije rekla Gordana, ne bi mogao vjerovati.

- Odrekao se? Što se dogodilo s njim? - Protivnici su mu poslali Bakača s gotovim ugovorom: ponudiše mu i bansku čast i vojvodstvo Slavonije i bosansku krunu da odstupi, a oni će birati kralja Vladislava Češkog. - Zar princ nije Bakača izbacio s dvora? - Prihvatio je ponudu i odrekao se. Vojvoda digne ruke i uhvati se za čelo kao da mora skupiti misli i vijest prozreti i shvatiti. - Gordana, moralo se ipak zbiti nešto naročito što ga je pokrenulo da prihvati tu ponudu. Nešto veliko što mu je bilo nesavladivo. - Vrlo dobro pogađate, vojvodo. Ono što je pokrenulo nje govu odluku da se odrekne, bila je sumnja u vas. - Gordana, kako je to moguće? Ja sam mladom princu vječno iskazivao samo odanost, on zna da sam njegovu ocu, kra lju, bio najodabraniji pouzdanik. Kako se u njegovu srcu mogla poroditi sumnja? što je pokrenulo tu sumnju? - Ljubomora. - Princ je ljubomoran? Na koga? - Na vas. - Nemoguće - glasi drhtavi odgovor. - Stojimo pred ra zorenom srećom naših naroda. - Otrovali su ga sumnjom da ste se i vi pobojali njegove mladosti. Lakše su ga otrovali tim uvjerenjem, jer niste dolazili niti se javljali, a nije bio dovoljno jak da odoli iskušenju ljubo more. - Jer je njegova ljubav prevelika. - I sad imamo dva teška udarca: njegovu odreku i sumnju. - I zna se koji je udarac teži. - Odreka je samo bujica koja se može zaustaviti, ali sumnja je kao zmija što potajno, nečujno puzi, uvuče se u srce i truje. - Treba da sumnji na vrijeme stanemo na put oštro, nemi- lostivo. Učinimo to, vojvodo, jer sumnja je crv što toči sve do brote ovog svijeta. Ne dajmo da nam taj crv rastoči jednoduš- nost, snagu našeg naroda, nade da spasimo svoj dom. - Što da učinimo, Gordana? - Pomozite mi iz prinčeva srca iskrčiti tu sumnju. - Kako? - Zatajite i pobijte sve što nosite u srcu za mene, vojvodo. Ne tražim ništa što bi vas moglo boljeti, ali se bojim da će vas princ jednog dana zapitati što je u vašem srcu, a vi mu zaniječite ljubav prema meni. - Gordana, previše je to za mušku čast. - Ali samo mala žrtva vođi jedne čitave države koja od njega očekuje pomoć. Samo mala žrtva. - Vi sami znate što tražite od mene. - Vojvodo, Ivan česmički rekao mi je: "Kad svi klonu pod bilo kakvim teretom, ti ih, Gordana, podsjeti: nijedan strani vladar neće se brinuti za Hrvatsku koja je neprestano bojište tur skih navala i zato stratište naroda. Samo Ivan Korvin branit će našu domovinu. U njegovu srcu teče majčina krv. I kad stupi na prijestolje, prva će mu briga biti da zagradi putove turskim provalama, a to znači: zaštitit će krov i kruh našem narodu. Obra na od tih provala sreća je koja će se odraziti u našoj zemlji u - daleka pokoljenja, u dalekim vremenima. Mjesto da vječito nosi u ruci krvavi mač, narod će moći da nosi u rukama prosvjetljenje uma." - Da, tako je govorio pokojni Ivan Cesmički. - ! dodao je: "Ako pak dopustite strancu da zavlada prijes

toljem, zaštitit će on samo sebe i sjeverni dio kraljevstva koji je bliže prijestolju a nas će prepustiti razaranju Turske." - Kakve strahovite slike prikazuju vaše riječi. - I eto, vojvodo, za to veliko, golemo dobro morate pridoni jeti ovu malu žrtvu svojeg ličnog ponosa i zatajiti svoje osjećaje prema meni da time razorite prinčevu sumnju koja bi razbila obranu naše domovine. - Da, ništa nije tako opasno kao prinčeva sumnja. - Eto, to sam htjela reći, vojvodo. Kako me vi dobro razumi jete. - Razumijem vas uvijek. A vi mene? - I ja razumijem vas, znam vas u dušu i srce. - Onda znate koliko sam mislio o vama dok sam lutao stra nom zemljom i znate da mi je duša bila puna vašeg imena, moj vid ispunjen vašom slikom, sluh tamnim zvukom vašeg glasa što je kao zapovijed i milovanje, i dobrota, i volja. Vi ste žena, i muškarac, junak i anđeo. - Takva sam samo u vašem srcu, vojvodo. - Takvu vas je upoznalo moje srce jer takvi jeste, a vi hoćete da svojem srcu nanesem nepravednu bol i da kažem: ne ljubim Gordanu. - Kad biste time popravili moju ličnu pogrešku? - Zar vi možete pogriješiti? čime? - Ispovijedam se iskreno, vama, vojvodo: ljubomoru u princu pobudila sam ja - Što to velite, Gordana? - Istinu velim: ljubomoru je budila u njemu moja riječ kojom sam dokazivala svoju vjeru u vašu stalnost, u vaš dolazak, u vas. Dok sam u princu htjela učvrstiti nade, budila se u njemu ljubomora, a ona ga je najviše zavela da sumnja, gubi vjeru u vas i da se odreče. Što velite sad, vojvodo - Evo, što velim: vjerujte i dalje u ovo moje srce i pouzdajte se, jer Lovro će pregaziti sam sebe da našoj zemlji donese spa senje. - Junak na maču, junak na duhu, evo, junak je i na srcu. Slutila sam to i moje me slutnje nisu mogle prevariti. - Ništa više ne želim, samo još jedan odgovor: kad mine borba i sve opet bude sretno i puno nade, hoću li onda smjeti da pitam vaše srce kome je odredilo raj na zemlji? Hoću li onda dobiti odgovor? - Da, vojvodo. I pruži mu obje ruke: - A sad vas molim zovnite ostalu gospodu. Princ mora stići svakog časa, neka nas ne zatekne same. Još časak pridrži on njezine bijele ledene ruke u svojima, još časak upija njen pogled. Snovi sreće prelete njegovom dušom. Onda se muškom snagom otkine od njenih ruku pa vikne sluzi: - Probudi svu gospodu! Sluga nestaje u dubini šume. Ona sjedne pokraj ognjišta i stade mu pripovijedati sve događaje u vrijeme njegove odsutnosti. - Vojvoda sluša, ne gleda Gordani u oči jer se boji da ne bi mogao pozorno pratiti i mirno razmišljati. Odviše ga zahvaća nje zina blizina ovdje u šumi, u toploj lipanjskoj noći, u šumskoj tišini, pod vedrim nebom pa gleda zvijezde i čini mu se da mu zaviđaju. Kad je ispripovijedila kako je Bakač ponudio princu sporazum, on je prekine: - Kakvo su princu pružili jamstvo da će održati ugovor? - Nikakvo jamstvo. Bakač je bio samo posrednik. Međutim, doznali smo nešto važno, hvala budi napuljskoj drskosti kojom neprestano obilaze naše kuće. U egerskoj palači već se sada govori

da ugovor neće oržati jer su ga ponudili samo prividno. - Dakle, prevarili su ga? - A ne bi ga mogli prevariti da nije sumnjao u vas, a potom u sve ostale. Jer kad vođa napušta bojište, vojska ide za njim. I sad razmislite: princ se osjeća napušten, a majku koju ljubi izručuje na milost i nemilost novom kralju i Beatrici. - Kakvog bi udjela imala Beatrica uz novog kralja? - Zgrozit ćete se kad vam na to odgovorim: Vladislav će uzeti Beatricu za ženu. Ova ga vijest pogodi nemilo. - Nad nama, dakle, lebdi mač aragonske vlasti. Ni pako nam ne bi mogao dosuditi strasniju sudbinu. - Eto, vidite vojvodo: sa svih strana zarežale su na nas nemani kao da su gladni našeg naroda. Ako se ne odrvamo sami, propali smo. - Prisižem vam na svoju ljubav, Gordana, odrvat ćemo se bude li princ Ivan s nama. - Ne znam što ste nakanili, ali znam da će sve biti mudro. Slijedit ću vas i pružiti vam svoju pomoć, bilo što mu drago. - Evo vam moje ruke, Gordana. Poklekne pokraj nje i prihvati ruku kao neku svetinju, čvrsto je pritisne na svoje čelo i ostane tako čas-dva kao da polaže zavjet upijajući snagu njenog bića. - Nas smo dvoje vojvodo, sporazumni. I ništa nas u tome ne može razdvojiti. - Ništa - reče on, skine njenu ruku sa čela i blago je stisne. Iz šume se čuju glasovi, razgovori i koraci. - Dolaze moji drugovi - upozori on. - Tko je sve došao s vama? - - Ponajprije biskup Ernušt, zatim vranski prior Berislavić, bosanski ban Imbro Derenčin i Ladislav Čulić. Zatim su sa mnom knezovi Franjo i Bernardin Frankopan, obojica vode sobom veliku četu. - Kako će se Beči radovati. A tko je još s vama? - čitav niz odličnika, naših velikaša i plemića. Tu su i Ladislav i Đuro Kanižaj, Ivan Elerbah, makar nosi njemačko ime, onda znameniti Stjepan Horvat, pa senjski kapetan Petar, onda Nikola Hedervar, braća Banfići, sva trojica odlični junaci, i oba srijemska bana: Nikola Seć i Andrija Sokolić, onda srpski despot Đuro Branković sa četom. S nama su došla i oba beogradska kapetana, a tu su i druga dva brata našega Berislavića, pa i plemići Brezovečki, Damirov otac Nikola, tko bi sve nabrojio. Vidjet ćete ih redom. - Očito su tu i plemići koji su bili na prvom izboru? - Jedan dio je ovdje, a drugi dio dolazi za nama. Svaki je od gospode doveo banderije i čete snažnih momaka. - Onda je to gotova vojska. - Ima nas više od osam tisuća. Gordana sklopi ruke i lice joj se zasjaji. - Vojvodo, pa vi ste onda slutili o čemu se radi? - Vidio sam prvi put prevaru o kojoj vam je pričao fratar. - Meni se sve to činilo izmišljotinom. - Jer niste mogli vjerovati da bi se vojvoda Iločki dao zavarati, pogotovu kad je s njim mudar čovjek kao što je Ber nardin Frankopan. Ali pečat kralja Vladislava bio je uistinu pravi, dakle, taj je poziv bio nedvouman, pogotovu kad znamo da Vladi- slav potražuje naše prijestolje. Zar nije bilo prirodno što smo mislili da bi se Vladislav htio s nama nagoditi, jer zna da je princu Ivanu Korvinu osigurana pobjeda? A pošto su mi donijeli

ovu vijest da me vi molite neka idem u Beč jer je izbor odgođen, odlučili smo knez i ja da pohitimo Vladislavu. Rekoše nam da se nalazi u blizini granice. Ali su nas lupeži vodili da nas što duže zadrže. Kad sam opazio varku, vratio sam se i sreo putem biskupa Ernušta. On mi reče što se dogodilo i tako odmah krenusmo u domovinu da skupimo sve naše ljude. Odmah smo se dali na put u Budim da tražimo neka se provede izbor. Međutim, naišli smo na vaše glasnike koji su nam javili da je izbor određen za pet naestoga. To me ponukalo da ostanemo ovdje skriveni, neka pro tivnici ne saznaju za naš dolazak dok princu ne predložimo što smo nakanili. Uto se hrvatski crkveni dostojanstvenici, velikaši, plemići, bučno približe. Spazivši Gordanu, svi zanijeme i upiru začuđene poglede u ljepoticu, obasjanu žarom plamena. Odmah pristupaju bliže i pozdravljaju. Vojvoda ih redom prikazuje Gordani. Kad su je pozdravili, priopći im vojvoda kakvu mu je vijest donijela. U prvi čas nisu mogli vjerovati, a onda ih obuzme negodovanje, ogorčenje i ljutina. Raspravljali su, ispitivali Gordanu što je i kako bilo. - Hoće li princ doći? - zapita bosanski ban Imbro Derenčin. - Sigurno - odgovori Gordana. - Onda predlažem neka probude sve što je ovdje živo. Neka Ivan Korvin vidi kakvu nam je nanio nepravdu. I odrediše da se probude svi plemići i sve čete, a vojvoda s prisutnima započe vijećati kako da dočekaju princa. PRISEGA Ivan steže uzde, skreće poprečnim putem preko polja u šumu kamo ih vodi Berislavić Žuri se da što brže stigne na mjesto gdje se ona srela s vojvodom. Goni ga strah da se tamo nešto događa, da mu ondje nešto otimaju. Ljubomorno srce stvara bolne slike: Ljepota svježe noći, vedra sanjarska mjesečina, čarobne sjene ispod lišća bujne šume, a njih dvoje sami. To ga uzbuđuje, tjera mu krv u glavu. Što se više približava šumi, to je slika jasnija, vjerojatnija. Gotovo osjeća miris šume i stvarno gleda mjesečeve zrake što su protkale smeđe kovrčave uvojke s odsjajem brončanim, a na uvojcima snažnu, jaku vojvodinu ruku kako je miluje. Osjeća se kao da je pripit pa juri. Njegove crne misli prelaze i na Damira i sam ne zna kako mu se odnekle iz duše pojavljuju pitanja: "Što tamo radi Gordana? Kako se srela s vojvodom? Kako s njim govori. Kako ga gleda. Priznaje li joj on ljubav s riječima, pogledom ili uzdahom?" A onda? Odbija li vojvodu kako zna odbijati Ivana, njegova druga kojemu je namijenio Gordanu zakletvom na sreću i život majke. Jedan uz drugog, prijatelji mladosti, obojica u svojoj mašti vide Gordanu obasjanu mjesečinom i zanosnim vojvodinim pogledima. I od toga budi se u njima strah, bol, i muka i ljubomora. U princu snažno ustalasan, u Damiru jedva probuđen. Prinčeve su boli buran orkan na površini mora, Damirove patnje virovi u dubini mračne rijeke. Ivanove patnje su munje i gromovi, Damirove podzemna sablasna tutnjava. Odjednom se Ivan trgne i zaustavi konja. - Ako je vojvoda tamo prosi? - Nastalo bi preveliko zlo - odvraća Damir, ali ga opet tješi: - Otkuda nam te misli, Ivane. Možda ona ovoga časa čeka tebe, samo tebe. Idemo.

Uklanjajući se stablima, hite naprijed. Sve življe bivaju sjene u šumi. I čini se kao da je drveće oživjelo i sagiblje se. Sve im se pred očima stapa u neki mravinjak. A Damir klikne: - Ivane, gle, tamo je mnogo ljudi. - Da, mnogo ih je. I vojvoda je tamo. - I ona. Nisu bili sami. Nisu mogli ni govoriti nasamu. - Da, nisu mogli. Koliko je tu ljudi! - Dakle, vojvoda ju je pozvao da ga izvjesti što se sve do gađalo. Ona je išla da izvrši svoju dužnost i ništa drugo. Da je vojvoda htio biti s njom nasamu, došao bi k njoj u kuću da nitko ne zna - a on je zove ovamo gdje su toliki ljudi. Gotovo s ushićenjem pripovijeda Damir, uvjerava Ivana i sam osjeća pravu sreću zbog slike koja se pruža pred njima. Utjeha nalazi odjeka u Ivanovoj duši. Smiruje se plamen, gasi se ljubomora, duša mu lakše diše i srce laganije bije. Približavaju se plemićima, smireni i zadihani, od prebrzog jahanja. Približavaju se mnoštvu, a vide samo svijetlu Gordaninu haljinu, samo bijele skutove. Oko nje skupina plemića i dalje iza njih gusti redovi sjena, obasjanih mjesečinom između granja. Iskri se oružje, štitovi i dragulji na koricama mačeva. To opomene i Damira i Ivana zašto su pozvani i zašto su stigli. - što ćeš im reći, Ivane? - Ono što se ne da promijeniti. U svjetlu plamićka s garišta opazi vojvodu okruženog plemićima. Princu bude drago što ne mora govoriti s njim nasamu. - Što hoće toliki u toj šumi? - čudi se Ivan. - Zašto su se tu sklonili? - Vidjet ćemo - odvraća Damir. Obojica tog časa upiru pogled prema Gordani. Ona stoji u središtu skupine hrvatskih velmoža i plemića. - Skupili se oko nje kao pčele oko slatkog cvijeća - reče Ivan. - A ona gleda tebe. Vidiš kako joj je pogled tužan, zabrinut. Zatim, nesretna je što si odstupio. Vrlo nesretna. Stigli su k plemićima. Dok su prije svi bili u živom pokretu, sada se umire i utihnu. Nitko ne pozdravlja poklikom. Samo nijemi pozdrav hrvatskih odličnika dočeka Ivana. U tom dočeku osjeti neraspoloženje prema sebi. Kad je prije godinu dana bio na Griču i na Brezovici gdje su se skupljali na dogovor, kako su ga bučno pozdravljali. - Kakva promjena - reče Ivan tiho Damini. - Od nekoć i danas. - To je zato što si odstupio. Ivan se zaustavi. Skoči s konja, pođe prema Gordani, dubokim je naklonom pozdravi, a onda ide k Lovri Iločkome: - Došao sam, vojvodo, po vašoj želji. - Hvala vam, visosti, što ste se odazvali i duboko sam žalostan što naš susret nije onako srdačan i svečan kako sam ga putem zamišljao. - Ne govorimo o tome, vojvodo. Shvaćam vaše bojazni i potvrđujem ih. Sam sam u sebe najviše sumnjao da bih mogao izvršiti zadaću koju ste mi htjeli povjeriti. Dobro je tako, i sretan sam zbog toga. Moja je mladost teška pogibelj. Dobro je tako. Damir stoji iza njega i opaža nemirne pokrete odličnika i plemića i mračan vojvodin pogled kad je odgovorio: - Niti se tko od nas pobojao niti je itko od nas ikada promijenio svoje želje i poštovanje prema vama. Kakvi smo bili nekoć, takvi smo i danas. Isto srce donosimo vam čitavo, ali ne nalazimo u zamjenu vaše.

Princ porumeni i odvrati: - Ne osjećam se krivim, vojvodo. - Vi ste nas ostavili. Dakle, uskratili ste nam svoje srce. Ali visosti, pogledajte svu ovdašnju gospodu ovdje i velik broj ple mića i naše čete: ima nas devet tisuća i bilo bi nas još toliko da smo mogli slutiti što se događa. Odlučili smo doći u Budim da tu čekamo izbor, a oni naši drugi imali bi doći na dan izbora. Ali prevarom hoće da biraju već u četvrtak, dakie, oni drugi neće nas stići, no dovoljno nas je po broju, a previše po junač kom srcu, jakoj desnici i oštrom maču. - Da, vojvodo, u to ne sumnjam, samo ne znam što kani ova doista slavna i brojna vojska? - Saznat ćete, ali prije svega po želji odličnika i plemića imam da upravim nekoliko riječi. Ćuli smo što ste učinili. Stra hovito nas je zaboljelo i prenerazilo. Ne pitamo koji vas je uzrok ponukao da činite takav korak. Pitam vas nešto drugo: hoćete li ostati vjerni želji svojeg oca i našoj da primite izbor na prijestolje? - Plemeniti vojvodo i odlična gospodo, teški su me snašli časovi. Samo sam čovjek i sudim po riječima i djelima. Vidim: pogriješio sam vjerujući onima koji su me varali, ali ja sam ponudu prihvatio. - Ovaj se ugovor ne može održati. Iznova njegovo lice porumeni. U duši mu se ponovo digne sumnja: "Vojvoda hoće da povučem riječ, osramotim svoj obraz pred njom!" I teško svlada bjesnilo, što se porodilo kao novi oganj. Ali ne može prikriti žar svoje krvi: - Zapanjen sam kad vojvoda od mene traži ono što se nikad ne traži od časnog čovjeka. Gordana osjeća što se u njemu događa i, pristupivši bliže, reče princu: - Vojvoda još nije rekao sve. Saslušajte ga mirno. "Brani ga" - prosvjeduje čitava prinčeva duša, a Damir dolazi da ga primiri: - Ne daj se, Ivane, zavesti ljubomorom. Ispod crnog klobuka kaplje mu znoj i srce mu je puno muke i straha da ga kane ovdje pred njom poniziti. Vojvoda Iločki, knez Bernardin Frankopan, srijemski i bosanski banovi tiho se savjetuju, a zatim opet izlazi vojvoda i oslovi princa: - Visost će me odmah razumijeti kad se izrazim jasnije. Nikad ne bih mogao zatiažiti od vaše visosti što ne biste mogli učiniti čista obraza. Ovdje prisutna odlična gospoda i plemići opunomoćili su me da vašoj visosti iznesem što je zaključeno. U prvom redu odlučili smo da se ugovor ne može održati. - Dao sam svoj pristanak. - Upućeni smo u sve i baš zato smatramo da taj ugovor više ne postoji. Poništen je. - Tko ga je poništio? - Sam protivnik koji vam ga je ponudio. - Razjasnite mi to, vojvodo. - Jučer podvečer uhvaćen je na ogradi kraj kuće plemeni tog Damira od Brezovice aragonski uhoda. Teškom mukom iz mamio je gospodin Damir od njega priznanje da je ugovor koji su vam ponudili samo prividan. Neugodno dirnut, sjeti se Ivan Varadijevog proročanstva, ali još uvijek ne može vjerovati. - Ako je htio lagati da se spasi, mogao je ispripovijedati stotinu drugih stvari i nije trebao spomenuti ugovor. Bilo bi dovoljno ono što je pričao o Robertu egerskom kako se sprema da na dan izbora, kad vas odvedu u tamnicu, provali u vašu kuću i zarobi Gordanu.

Ledeni srsi prolaze mu tijelom. Začas zaboravlja ljubomoru, misli samo na Gordanu i strepi za nju. A vojvoda mu razlaže: - Dakle, ako je ugovor ponuđen samo prividno, onda nema vrijednosti. - Oprostite, vojvodo, ja sam dobrovoljno odstupio i odbio Bakaču za naknadu ponuđene časti. No, on me dugo i ustrajno nagovarao da ih prihvatim. Kad bi mi samo prividno poslali Bakača, zašto bi me nagovarao da primim čast? - Ako je bilo tako, onda su i njega prevarili, a on, osjećaju ći što se kuje protiv vas, nastojao je zaštititi vašu glavu. To je onda samo njegova zasluga unatoč tome što je on jednom nogom u protivničkom taboru. Prevaren je on, što će lahko podnijeti, ali prevareni ste najviše vi. "Dakle opet prevaren?" Ova riječ odzvanja u Ivanovoj duši, a osjećaj beskrajnog stida zbog te prevare sve više raste. - Stoga, visosti, prepustite taj ugovor nama. On je naša stvar, mi ćemo to riješiti s protivnikom. - Vojvodo i gospodo, upozoravam vas na posljedice. - Posljedica može biti samo jedna: nikad nećemo priznati Vladislava. - To je naša odluka - naglase knez Bernardin Frankopan i njegov brat Franjo, a za njima banovi i sva ostala gospoda. - Ova vaša odluka ne može biti ni u kakvoj vezi s mojom osobom - reče Ivan. - Varate se, visosti - upadne knez Bernardin, gledajući u princa ispod gustih dugih obrva što su mu se mrko nabrale. - Knez vam je jasno odgovorio, a ja ću još jasnije. Mi ne priznajemo Vladislava i želimo izabrati za kralja vašu visost ako se još niste odbili od nas. Ivan osjeća prodorne poglede, zamjećuje njihova pitanja, razumije tisuće ljudi što sada šute i čekaju njegov odgovor. - Ne zaboravite, gospodo, ja imam majku na koju vreba bivša suparnica, tu su drugi za koje strepim - i nehotice mu se pogled načas zaustavi na Gordani. - Sve to znam i mi smo uz vas i za sve što je vaše, ako ste vi s nama. Oborenih očiju razmišlja princ, a knez Bernardin istupi korak bliže princu: - Što je rekao vojvoda, to je naša odluka. Taj je ugovor prividan, dakle, ne može vas vezati. Prekinuo ga je sam protivnik, dakle, nije povrijeđen ni trunak vaše časti. - Jeste li s nama, prinče? - usklikne nekoliko glasova. - Svi su me varali. Pouzdajem se jedino u vas, pouzdajem se jer nećete dopustiti da na moju čast padne sjena. - Zar bismo htjeli uzeti kralja čije obraze ne obasjava svijetla čast? Svi ostali povlađuju, kliču. Ivan traži Gordanine oči što ga gledaju otvoreno, snažno moleći, ali i ponosno zapovijedajući. "Zar ona samo želi kralj evati?" Ova misao naglo mu proleti mozgom pa se okrene k Damiru: - Ne smijem je ni riječi pitati o svojoj Jjubavi dok ne mine borba. Zadao sam riječ, ali učini ti to, zaklinjem te. - što da pitam? - i prinese uho prinčevim usnama. Onda Damir priđe Gordani i pita tako da princ čuje odgovor dok oni drugi buče. - Gordana, želite li biti kraljica? - - želim da princ bude kralj - odvrati ozbiljnim dubokim naglaskom. - Varadi mu je govorio da vas očarava kruna. - Ocrnio me, ali ne zlonamjerno. Moja je želja da princ bu

de kralj, to je želja mojeg oca i naše zemlje kojoj služim. Tog časa bude lako Ivanu i Damiru. Ona se opravdala, oslobodila ih obojicu težine i muke. U Ivanovu dušu brzo ulazi sreća, isto tako brzo kao što je zaharačio ovaj očaj, iznakazivši plementu dobrotu njegova srca. Sad se dobrota opet vraća u staro ognjište. Ivanu se učini da je od jučer sam sebe izgubio i sada je opet onakakv kakav je bio. A Damir se povuče od Gordane i približi se k Ivanu: - Ivane, ljubi tebe, a ne vojvodu. Vidiš kako s njim razgovara kao muškarac s muškarcem, a ne kao žena s ljubljenim. Izbriši sumnje. Među gospodom i plemićima sve se uzbuni, sređuju se kao da spremaju bojne redove. Vade iz korica mačeve na čijim drš-cima blistaju dragulji. A Bernardin knez Frankopan dovikne: - Ovamo barjak! I nose ga. Na modroj tkanini svjetluca se zlatom izvezen grb Ivana Korvina, baštinjen po ocu kralju Matiji. Vojvoda pruži držak barjaka Gordani. Ivan se trgne. Njegov grb drži ona. Kako nježno, a muževno. Toplo, a junački. Stidljivo, a ponosno. Neka čudna snaga izvire joj iz očiju, očituje se u držanju. Sve to čita u njenom biću Damir sa srećom u srcu. Knez Bernardin upre rukom u barjak i gleda princa: - Evo modrog barjaka! Neka ga za sva vremena resi grb potomka Sibinjanin Janka! A vojvoda snažnom desnicom trgne mač i zove ih: - Pristupite svi! Oni dolaze, ukrštavaju mačeve. Muževna vojvodina glava zabačena je unatrag. I on progovara čvrstim i jakim glasom: - Prisižemo svojoj domovini i unuku Sibinjanin Janka Ivanu Korvinu da ćemo samo njega birati za kralja. Prisižemo svojoj zemlji da nikad nećemo priznati Vladislava niti bilo kojeg tuđin skog vladara. - Tako nam Bog pomogao! - odjekuje šumom prisega. Tisuće glasova stapa se pod stupovima stabala, pod svodom zelenih krošanja kao u hramu kojemu je krov zvjezdano nebo, a tamjan miris mahovine. A iza velikaša stoji Ivan, poduprt o svoj mač sluša prisegu, a vidi samo barjak u ruci ljubljene. To mu daje snagu i odlučnost. Vojvoda pristupi bliže i reče mu: - Sad ste čuli našu riječ. Očekujemo vašu. - Polažem svoju volju na oltar vaše i moje domovine. Osjeća da ga obavezuje tisuće ljudi i mačeva i tisuće nada. I dok je jučer bio slomljen sumnjama, sada se diže, zove na okup odložene osnove, prožete plemenitim nakanama što su ga uznosile tada dok je još vjerovao. Vraća se izgubljena vjera i pouzdanje u mlado srce. Onda se redaju oko njega. Pružaju mu ruke i zbore riječi koje znače čvrstu vjeru i nadu. Još ga neko vrijeme zaokupljaju, razlazu mu, tumače i zapitkuju. Tada se mjesec stade gubiti s vrška stabala, šumom šušti lišće, razliježe se topot osedlanih konja. Spremaju se za odlazak. Gordana pristupi k vojvodi: - Laku noć, vojvodo, do sutra! On se duboko pokloni, a onda pođe k Ivanu i reče mirnim glasom: - Pokojni Ivan česmički, najveći prijatelj vašeg oca, roditelj ideja da vas pozovemo na prijestolje, oduzeo mi je picd smrt zak letvom obećanja da ću biti Gordanin skrbnik. Kao njezin skrbnik, molim vašu visost da je otprati u grad pod svojom moćnom i junačkom zaštitom. Mirno izrečena molba spušta se u Ivanovo srce kao melem. - Vojvodo, povjerenu čast ponosno prihvaćam i zahvalju jem vam.

A Gordana je već u sedlu i pogledom izrazi vojvodi nježnu hvalu za te riječi utjehe princu. Onda krene. Pogledi tisuće muškaraca prate njenu vitku pojavu što se u sedlu drži kraljevim dostojanstvom. I vojvoda gleda za njima. Ne uznemiruje ga ljubomora. Svu nježnost svojeg srca šalje za njom pogled njegovih tamnih očiju. Mirno pouzdanje i plemenita nada uzdižu mu grudi, ispunjene ljubavi, odlukom i hrabrošću. - Sad nastavimo snivati - poziva gospodu bosanski ban Imbro Derečin. - Da sanjamo o neviđenoj ljepotici, časti mi, izgleda kao mladi junak ženske ljepote. - Vojvoda je njezin skrbnik i štedite svoje ushićenje - opomene knez Bernardin gospodu. Polegoše svi na gunjeve, mahovinu i pod šatore. I Lovro počiva. Lišće šušti, zvijezde trepere, a Lovro im priča svu dragost svojeg srca, presretnog što je mogao gledati Gordanu. A oni odmiču iz šume pa odlaze u polje. Ivan očekuje da će ga Gordana koriti zbog njegovih sumnja, zbog svega što je bilo jučer. Ali ona ne spominje ni riječi. Kao da se ništa nije dogodilo, govori o svemu, samo ne o njenom činu. To mu godi. Zahvaljuje još u duši. - Moramo stići u Budim jaš za tmine - upozori Gordana Ivana i Damira. - Neprijatelji ne smiju doznati da smo noću izjahali. I potjeraju konje. Djevojka jaše između dva prijatelja, između dva ranjena srca. Zvijezda jutarnjica pozdravila je Gordanu kad se s njima oprostila pred svojom kućom i krenula na počinak. BEATRICA SE OSIGURAVA Drugog jutra digla se Beatrica ranije nego obično. Zadjenula se crnom svilom, uredila kosu i pokrila je crnim prozirnim čipkama. Nakon doručka uniđe u svoju veliku radnu sobu, ujedno sobu za primanje. Napuljski poslanik Ranzano i brat Francesko već je čekaju. Dvorski meštar Enriko dolazi da prima naloge. - Gospoda od vijeća još nisu stigla? - pita kraljica. - Veličanstvo je zakazalo vijeće za deset sati. - U Napulju čekaju knezovi i vojvode dva sata prije ure- čenog roka. Ova gospoda ovdje naprasita su, ohola kao da je svaki od njih vladar. Opržit ćemo im krila kad sjednem uz Vladislava. Naučit ćemo ih kako se pred vladarem sagiblje koljeno. Još ne znaju da su stvoreni samo zato da imam što više podnožaka. Polagano prolazi mekim sagom, a crna svila šušti oko bijelog tijela i lagane čipke lepršaju u zraku. Ispod velikih, bijelih vjeđa, obrubljenih trepavicama, samo napola proviruju tamne oči i čini se kao da samo drijemaju. I ne pogledavši Enrika, pita: - Ima li što nova? - Sav svijet govori da je princ odstupio. Zloban, podrugljiv smješak nakrivi joj rumene usne: - Još dva dana može se hvaliti, ogrtati onim lažnim ogrtačem. Ali čim odjekne poklik živio kralj Vladislav, strgnut ću taj ogrtač s tijela kraljevskom kopiletu i zamijeniti ga lancem. Kako bih ga htjela provesti ulicama grada svezana, okovana, posram ljena! - Ne bih vam to savjetovao, veličanstvo - čuje se iz kuta starački Ranzanov glas. - Kad ćete vi jednom prestati da neprestano zvonite na op rez? Gdje je pogibelj? Za dva dana ja sam na površini i nitko me ne može skinuti. Ni Vladislav. Francesko se nasmije:

- Jadni slabić, puzit će pred tobom kao puž bez kuće, Stara ljubav prema tebi i tvoja nova vlast zlatni su okovi u kojima će se osjećati sretan dok god ti budeš htjela. - 0 tom nema sumnje - potvrdi Ranzano - ja jedino želim veličanstvo zadržati da ne istupi iz one skromne plemeni tosti koju pred svijetom sada pokazuje. U ovom se kraljevstvu ljudima još uvijek sviđaju dobrota i plemenitost. - A to znači glupost i slabost - naglasi Beatrica. - Pre- krojit ću njihove mozgove i ukuse. Drhtat će sjever pred Aragon- cima. Onda se opet okrene dvorskom meštru: - Je li se tko pojavio? - Da, veličanstvo, plemeniti Robert egerski čeka već od jutros. - Moj ljubimac dvoranin. Neka uđe. Plavokosi plemić već je odložio štap pa ide lagano sve do sredine dvorane i pokloni se. - Dakle, što je nova? Je li tvoj uhoda zadovoljan svojim izvidom u Gordaninoj kući? - Ne bih mogao znati jer se nije vratio. - Nije se vratio? Bilo bi čudo da su ga uhvatili. Tek je nedavno došao iz Napulja, nitko ga ne poznaje. - Vidio ga je samo princ. Ako su ga prepoznali, onda je princ bio u noći kod Gordane. I opet se zabijele Franceskovi zubi ispod debelih usana: - Kratio joj je vrijeme. - Za dva dana ja ću joj prekratiti vrijeme - nadoveže Robert. - Ako su uhvatili uhodu, tražit će od njega priznanje - raz mišlja kraljica. - Jesi li štogod, Roberte, pred njim govorio o onome što se događa na dvoru? - Veličanstvo, ovdje nitko ne šuti i ne zatvara uši. - Uostalom, još samo dva dana. Nitko nam više ne može nauditi pa doznali što ih volja. A ti se spremi. Na dan izbora primit ćeš čast kaštelana budimskog dvora. Već ti mnogi zavide jer si mlad, a ja se nadam da će tvoja mudrost natkriliti prokušanu starost. Enriko odgrne teške svilene zastore i najavi: - Prečasna i velemožna gospoda kraljevskog vijeća. Robert se odmah udalji, a Francesko i Ranzano stupe iza kraljice. Ona sjedne na pročelje stola za vijećanje pa dočekuje gospodu laganim naklonom glave i turobnim udovičkim smješ-kom na usnama. Sjedaju oko stola. Započnu vijećanje. Filipec izvještava o budućim govorima na izboru, iznosi kraljici redoslijed svih svečanosti koje će slijediti: - Odmah poslije izbora odlazi sjajna povorka biskupa, veli kaša i plemića u svečanim odorama u pratnji banderija i četa na granicu da se pokloni kralju. - Je li kralj Vladislav već stigao na granicu? - Da, veličanstvo, sa čitavom vojskom spreman da dočeka naše izaslanstvo. - A zatim? - naglašava ona izazovno. - Zatim će svi dopratiti kralja u Budim i unići u dvor. Još istoga dana posjetit će kralj vaše veličanstvo i zaprositi vašu ruku. - A nakon toga? - Već poslije tri dana idemo na krunidbu, šest mjeseci na kon krunidbe bit će kralj Vladislav već riješen obaveze prema princezi Barbari i odmah će slijediti vjenčanje i krunisanje, vaše

veličanstvo. - A gdje će stanovati kraljica do vjenčanja? - upita posla nik Ranzano. - Veličanstvu se pušta na volju da stanuje u ljetnoj kra ljevskoj palači ili da ostane u palači biskupa egerskoga. - Odlučit ću o tom kasnije - odvraća ona. - A je li princ Ivan već predao krunu? Filipec pogleda Petra Gereba. Ovaj shvati da kancelar prepušta odgovor njemu i preuzme ovu dužnost: - Veličanstvo, s princom još nije sklopljen pismeni ugovor. - Držim da je potrebno pričekati dok na prijestolje ne za sjedne kralj Vladislav. Takav bi ugovor kralja mogao povrijediti ako se njega ne pita. Uvjeravam gospodu: kralj je vrlo dobar, postupat će s nezakonitim kraljevim sinom dolično. Gospoda od vijeća tek se kriomice pogledaju, ali se nitko ne usuđuje prigovoriti. Jedino Petar Gereb primijeti: - Princu je zajamčeno da će sabor potvrditi naš dogovor. - Princ je odstupio, dakle, nemamo razloga trošiti vremena na tu stvar. Na vratima se pojavi grof Enriko. Njegovo lice odaje kraljici da ima saopćiti nešto važna i neprijatna. - Veličanstvo, s južne strane dolazi ogromna povorka, čitava vojska, kao da su Tatari ili Turci. Svi digoše glave i gledaju Enrika kao da sumnjaju u njegovu zdravu pamet. - Sto to govoriš, Enriko? Kakva vojska? Kakvi Turci? - Odmah će vaše veličanstvo doznati. Već se čuje odjek to pota konja. Kraljica ustane, gospoda je slijede. Francesko je već na prozoru pa istražuje ulicu. Oblaci prašine potvrđuju Enrikovu vijest. Biskup Filipec proviri kroz prozor, zažmiri žutim trepavicama-Ukočene su mu kao bodljike, a lice mu se rumeni. U sobu dohiti novi glasnik: - Čitav jug dolazi. Knezovi, biskupi, vojvoda Iločki! - Vojvoda Iločki? - Ludost. - Predodžba. Luđače, nije to vojvoda. Nitko ne ostaje na svom mjestu. Svi trče k prozorima, zure na cestu gdje se na zaokretu pomaljaju jahači, gusto poredani jedni uz druge. Na suncu se ljeskaju svečane odore, lepršaju pera na klobucima. - Jest, vojvoda je. - Hrvati su - vikne Petar Gereb. - Zar oni? - Što to znači, gospodo - mrko upita Beatrica i zaviri su mnjičavo u njihove oči. - Kako su oni mogli doći dan nakon sklopljenog ugovora s princem Ivanom? Dva dana pred izbor koji smo držali u taj nosti? To oštro pitanje postavio je Filipec koji, prijeteći istražuje lica prisutne gospode. - To je izdaja! - vikne egerski biskup. - Netko nas je izdao i pozvao Hrvate. - Bakač - vikne Filipec. - Samo on. - Nemoguće - brani Petar Gereb. - Nitko drugi nego on - veli kraljica. - Samo ja poznajem njegovu dvoličnost. Casak je tišina. Gospoda promatraju jedan drugoga, kraljica blijedi. Bjesnilo joj suklja iz očiju. - Izdaja, Bakačeva izdaja. Ne sumnjam nimalo. A što sad,

gospodo? Izvana se čuju žestoke trublje, topot konjskih kopita odjekuje kao grmljavina. Ranzano promatra ulicu pa se okrene kraljici: - Veličanstvo, konjanici poput mrava. Vidim samo odličnu gospodu. I biskup Ernušt je s njima. - Vojvoda Iločki ih vodi - javlja Francesko. - A kamo ih vodi? - Ne znam. Idu prema ovoj palači. - Gospodo, odgovarate za sve što će se ovdje dogoditi - oštro će kraljica. A Filipec istupi pred kraljicu: - Svojim životom odgovaram za vas, a gospoda će me sli jediti. - Veličanstvo - najavi Enriko - povorka se zaustavlja pred palačom. - Dakle, dolaze mi u posjetu. Dobro - reče ona prkosno. - Gospodo, vi ćete prisustvovati. - Ni koraka se ne mičemo od kraljice. Gospoda od vijeća poredala se oko nje. - Je li straža dovoljno jaka da ih ne pusti u palaču. 473 - Veličanstvo, njih je na tisuće. Beatričine oči sipaju strijele. Svi čekaju. Savjetuju se. Okrivljuju Bakača, a u sebi kunu i sudbinu, i izdaju, i one tamo vani. Enriko ponovo utrči u dvoranu. - Veličanstvo, vojvoda Iločki, knez Bernardin Frankopan, i>anovi bosanski, srijemski i biskup Ernušt mole da ih primite. - Nemam ništa protiv, kraljica uvijek prima odličnu gos podu. A Ranzano stoji do prozora, promatra događaje i najavljuje onima u sobi. - Sve se modri od plemićkih odora, nepregledan je broj ple mićkih četa. I nose barjak s grbom Ivana Korvina. - Izdani smo - veli Beatrica - saznali su da je izbor u ¦četvrtak. Bakač im je javio. Iza svilenog zastora upravi se visoka i snažna vojvodina pojava. Sav je u odori od crvenog sukna. Zlatom su mu izvezeni prsluk i još bogatije haljetak. Grudi su mu urešene nizom od pet stotinu dukata. Smeđe guste kose pokriva klobuk s kopčama od zlata i dragulja. Uza nj stoji knez Bernardin u odori od smeđeg i crvenog baršuna. Blista drago kamenje na haljetku i šeširu. U sredini je biskup iz Međimurja, Ernušt u halji od teške ljubičaste svile. Na grudima mu blista zlatni križ. S obje strane poredaju se banovi u šarenim odorama. Klanjaju se kraljici s dužnim poštovanjem. Knez Bernardin govori u ime svih: - Molim vaše veličanstvo da primi naš smjerni poklon. Njeno lice prekrila je maska tužne, sirote udovice. U očima joj bol i govori žalosnim glasom: - U mojoj tuzi dolazak mojeg rođaka Bernardina Franko- pana donosi mi utjehu. Sad se nakloni vojvoda Iločki: - Neka veličanstvo primi izraz naše duboke žalosti nad stra hovitim gubitkom najslavnijeg vladara. - Hvala vam, odlična gospodo. Vaša mi je utjeha blagi me lem duši, odviše izranjenoj strahovitom nesrećom. Hvala vam. Činilo se da ih ona otpušta, ali vojvoda ne odlazi: - Vaše veličanstvo, naš dolazak ima još jednu važnu svrhu. Neka mi kraljica dopusti da o tom govorim, to više što se tu nalaze i članovi kraljevskog vijeća.

- Svakome je dopušteno da kraljici izloži svoje želje - reče ona mirnim glasom. Vojvodini drugovi pogledaju svoga vođu u znak da mu prepuštaju riječ. - Veličanstvo i gospodo! I vojvoda zaokruži pogledom članove kraljevskog vijeća. - Znamo kako stoji stvar s izborom. Svjesni smo da su tu dva tabora, svaki ima svoje odabranike. Ne želim gubiti vrijeme, spočitavajući onima koji su zaboravili kako smo i što odlučili još za života kraljeva i zaboravili plemenite želje pokojnog kralja Matije. Želim reći samo ovo: princu Ivanu, našem odabraniku, ponuđen je sporazum. Oni koji su to učinili, postupali su nepra vilno, pogrešno i nedopustivo. Žamor negodovanja začuje se sa strane članova kraljevskog vijeća. - Odmah ću vam dokazati, gospodo. Kraljev sin Ivan Korvin nije sam nastupio kao kandidat za prijestolje, nego smo ga mi svi zajedno odabrali za svog kandidata. I vi, gospodo, i mi. Samo što ste vi krenuli k tuđincu, a mi smo ostali uza nj. - Pogibelji koje prijete našim granicama uputile su nas da tražimo ozbiljnijeg čovjeka - brani se Petar Gereb od prezirnog vojvodinog pogleda i njegova spočitavanja. - Ivan Korvin znao bi te pogibelji isto tako odlučno odbiti i vladao bi u napretku i blagostanju - upadne knez Bernardin. Protivnici šute. Kraljica je naoko potpuno mirna, tobože nepristrano promatra i sluša, a vojvoda zvonkim glasom nastavlja i tamnim, poštenim očima promatra svakog člana kraljevskog vijeća: - I baš smo zato ostali uz Ivana Korvina kojeg smo posta vili za kandidata. Dakle, ako gospoda žele kakav sporazum s ob zirom na izbor novoga kralja, mogu se obrati samo na nas. Samo mi imamo pravo ugovarati, primati ili odbijati sporazume, a ni pošto princ. On je samo naš kandidat, a nipošto naš opunomoće nik. On nema prava ni da kaže "da" niti "ne" na taj sporazum koji predlažete vi, gospodo. On može samo da odbije ili primi izbor, ali s vama ne može sklapati nikakav ugovor. Samo vi i mi imamo moć i vlast da se sporazumijemo. Ipak ste vi pošli k mladom čovjeku i po svojem pouzdaniku, čije ime ne znam, po ručili mu da smo ga mi ostavili. - Ništa ne znamo o toj poruci - srdito ubaci Petar Gereb. - Znali vi ili ne, sasvim je svejedno. Vi ste mu poslali spo razum koji on nema prava ni da odbije ni da primi. Ako je on rekao da prihvaća i odstupa, izjavljujemo ovdje svečano u ime čitavog juga, u ime svih Hrvata do mora da nas taj sporazum ne veže niti nas može vezati, jer mi nismo dali ni punomoć ni pri stanak na bilo kakav sporazum. - Kako? - zapita Petar Gereb. - Ivan povlači svoju riječ? - Ivan Korvin pristao je na sporazum u svoje ime, ali mi ne primamo ni njegov pristanak ni vašu ponudu. Mi odbijamo. Mi ćemo birati za kralja Ivana Korvina jer je to naša želja, naša volja, jer je to sreća kraljevstva i, napokon, jer smo prisegli kra lju. A mi nikad nećemo pogaziti prisegu kralju Matiji koji je vazda branio našu zemlju i cijelo kraljevstvo od Turčina. - - Zar ćete kraljevstvo baciti u borbu? - pitaju gospoda uzbuđeno. - Baž zato što ne želimo kraljevstvo baciti u borbu, pozi vamo vas da se vratite pod barjak Ivana Korvina. Kad ste izbor već odgodili, zadržite svoju riječ i odredite ga u roku koji ste naglasili u Budimu skupljenim staležima. - Ovako iznenada određeni izbor mogli bismo okrstiti grd nim nazivom - reče knez Bernardin Frankopan.

A kancelar se požuri da odgovori: - Odlučili smo da što prije provedemo izbor samo zato jer nam prijeti pogibelj od stranih pretendenata i Turčina. Zemlja ne može tako dugo ostati bez vladara. Snosimo odgovornost za sudbinu kraljevstva i ne možemo nikako odustati od izbora u četvrtak. Vojvoda se okrene kraljici: - Obraćam se vašem veličanstvu koje je u svojoj velikoj ljubavi prema pokojnom kralju priseglo da će štititi njegova sina i molim da svojim utjecajem umirite duh svojeg ljubljenog muža koji sve to promatra i teško trpi. U dvorani je tiho kao da ljudi ne dišu. Prestrašeni pogledi uprti su u kraljicu, čini im se da bi morala propasti u zemlju. Mjesto toga ona uspravlja glavu, a glas joj je miran i zastrt tugom. - Ne obraćajte se na mene, plemeniti vojvodo. Nisam vladar. Nemam moći. Vijeće odlučuje. - Ali savjetujte, veličanstvo, neka odluči mudro i pošteno. Ne može se ugušiti volja velikog dijela kraljevstva koji ima svojeg moćnog bana, kraljevog namjesnika, i koji ima pravo birati kralja po svojoj volji. - Da, veličanstvo - reče knez Bernardin - naša je volja velika moć. Recite to gospodi od vijeća. Neka ne razdražuju tu volju i tu moć. - Kneže, rođače - ništa nemam protiv kraljeva sina, htjela sam ga podupirati, ali me uvjeriše da je premlad. - Kralj Matija bio je mlađi kad je preuzeo kraljevstvo koje je tada bilo razrušeno i digao ga do velike moći i sjaja. - Ali bio je umniji i odvažniji. - Kad princ ne bi posjedovao očeve kreposti, ne bi ni vaše veličanstvo prvobitno pristalo da ga učinimo nasljednikom prije stolja. Vaše veličanstvo zna koliko je u princa Ivana uma, odvaž nosti i junaštva, ali ga do danas nije imao priliku pokazati. Mi vjerujemo u njega. - Ne mogu vam se ni na što obvezati, vojvodo, jer vijeće odlučuje. Ta izjava ne učini nikakav učinak na prisutne, ali Filipec pohiti kraljici u pomoć: A7A - Odličnoj gospodi evo moje izjave u ime čitavog vijeća: ovog časa ne možemo dati nikakav odgovor. Sastat ćemo se i raspra viti sve što smo ovdje čuJi i vašoj velemožnosti saopćiti odluku. - Čekamo poruku do večeri - odreže kratko vojvoda. Zatim se okrene kraljici s nekoliko riječi oproštaja. Svi se poklone pa iziđu iz dvorane. Tek što se vrata zatvoriše, gospoda od vijeća prometnu se u plamen koji prigušuje samo prisutnost kraljice. Filipec žestoko okrivljuje Bakača i spočitne vijeću tajne dogovore s njime pa dovrši: - Ne dam se preplašiti od toga bosanskoga princa, ni od kneza Bernardina, ni od svih njihovih banova. A kraljica jedva čeka da može upozoriti: - Oni su proglasili ništetnim sporazum s princom Ivanom. Neka gospoda dobro upamte ovo poništenje. Između vas i princa, dakle, ne postoji nikakav ugovor. On ne može tražiti nikakve ča sti u ovom kraljevstvu. Princ stoji pred nama potpuno nezaštićen. - Sam je porušio sve ograde koje smo mu dopustili da se održi - prihvati egerski biskup. A Petar Gereb sliježe ramenima: - Učinio sam sve što je u mojoj moći da spasim svoga ro

đaka. Jadnik, pao je u vlast ovih divljaka i u vlast vojvode. - Ali, kako je vojvoda stigao? - čuju se pitanja gospode. - Gospodin kancelar uvjeravao nas je da vojvoda ne može doći. Filipec se smrkne: - Gospoda mi spočitavaju s nepravom, razjasnit ću vam to kasnije kako se izvukao iz onih šuma. Ovoga časa zove nas duž nost na vijećanje. Razjareni, potišteni i puni bijesa ostave gospoda palaču eger-skog biskupa i odu da nastave žučljiva vijećanja u palači Petra Gereba. Samo je Filipec na kraljičinu želju ostao u dvorani. U kutu kraj prozora sjede Francesko i napuljski poslanik Ranzano. Opazili su u Beatričinu držanju da je vojvodin dolazak prouzročio na nju dubok dojam. Poduprla je rukom glavu, skupila visoke obrve i nekoliko časaka razmišljala. S naročitim zanimanjem Filipec i poslanik Francesko očekuju što se biti. Odjednom ona uspravi glavu i strogo pogleda kancelara Fi-lipca: - Vi ste, gospodine kancelaru, tvrdili da je vojvoda Iločki tako daleko da ne može stići. - Veličanstvo, poslao sam mu tobožnje poslanike kralja Vla- dislava i pismo u kojem mu kralj javlja da želi govoriti s njim i odreći se prijestolja u korist princa Ivana. - Kralj je već tada bio na granici. - Ali moji su ljudi vojvodu odveli putovima s kojih ne bi mogao izaći barem dva tjedna. Naravno, tada nisam ni slutio da - će izbor biti odgođen. Kad se izbor ipak otegnuo, poslao sam brzo na granicu četu da vojvodi spriječi prijelaz. Međutim, on se očito domislio prevari i prešao granicu sporednim putem, a ne cestom. Krivnja je u neprestanom odgađanju, a ja se ipak nisam bojao vojvodina dolaska. - Premalo ste važnosti posvećivali vojvodi. - Neka se veličanstvo pouzda u mene. Vojvoda ljubi raskoš i bogatstvo. Slomit ću ga. To je moja briga. - Očekujem izvršenje vašeg obećanja. Ali ima još nešto mnogo važnije što želim da vam kažem ovdje u prisutnosti svojeg brata i napuljskog poslanika. I ponudi mu stolicu. Biskup se zahvali i približi. Beatrica ga strogo pogleda. - Vi znate, gospodine biskupe, da mi je njemački nasljednik prijestolja ponudio ruku ako mu pomognem do vlasti u ovom kraljevstvu. - Na to nisam zaboravio, veličanstvo. - Znate i to da posjedujem dvije jake tvrđave: jedna je re zidencija mojeg nećaka nadbiskupa primasa vojvode Hipolita od Ferare. Kad bih nasljedniku njemačkog prijestolja Maksimilijanu i njegovim četama dopustila unići u estergonsku tvrđavu, protiv nik kralja Vladislava bio bi vrlo dobro zaštićen u ovom kraljev stvu. - Bože sačuvaj da to vaše veličanstvo dopusti. - Još nešto: jamačno niste zaboravili da se Maksimilijanovi izaslanici još uvijek nalaze ovdje, a njihov gospodar čeka sa svo jim četama na granici. - Sve to znam, veličanstvo, ali ne mogu pogoditi što time želite reći. - Odmah ću vam razjasniti. Nije dugo trebalo da iskonstruira prijetnju koju Filipec nikako ne može istražiti i kontrolirati. - Dobila sam od Maksimilijana obavijest kojom me opomi nje neka ne vjerujem kraljevskom vijeću ni ostaloj gospodi veli kašima i biskupima jer će me oni ostaviti kad im ne bude više potrebna moja potpora. - Vaše veličanstvo valjda ne vjeruje podvalama kojima bi

Maksimilijan htio da vas odvrati od nas? - Nisam vjerovala pa vam to nisam ni saopćila. Međutim, ovo što se odigralo malo prije i što se dogodilo jučer znatno je potkopalo moju vjeru. - O kakvim to događajima govori vaše veličanstvo? - Ponajprije ugovor sklopljen s princem, a zatim dolazak vojvode Iločkoga sa čitavom vojskom hrvatskih velikaša i plemića. - Da, to je opasno, ali to nije trebalo pokolebati povjerenje vašeg veličanstva. I zašto? - Brzo ću udovoljiti vašoj znatiželji, ali prije toga upozo ravam vas na još jednu pojavu; čuli ste kakvim se riječima utekao k meni vojvoda Iločki. Koliko me molio neka vijeću savjetujem, da odustane od izbora kralja Vladislava. Uvjeravam vas: još danas, poslat će vojvoda svojeg glasnika k meni s najopsežnijim ponudama da me opet pridobije za princa. Dakle, otvaraju mi se dva puta: jedan k Maksu, a drugi natrag k princu. - Što mi to govori vaše veličanstvo? - Neću da budem prevarena od vaše gospode. - Nemoguće je to, kraljice. - Vaša tvrdnja pokazuje da ste lakovjerni. Za vrijeme bo ravka vojvode Iločkoga u ovoj dvorani opazila sam da su vaša gospoda jako prevrtljiva. Evo, nedavno su gospoda prihvatila moj prijedlog da se princ Ivan utamniči i liši imetka. A jučer ste me obavijestili o sklopljenom ugovoru. - Ali prividno, vaše veličanstvo, samo prividno da ih umi rim. -¦ Zar se gospodin kancelar ne sjeća da je čas prije vojvoda Iločki u lice dobacio gospodi da je ugovor prividan? A što je učinio gospodin Petar Gereb? Najoštrije je prosvjedovao protiv prividnosti ugovora. Taj su prosvjed potvrđivala i ostala gospoda. - Nisu mogli priznati da je ugovor sklopljen samo onako. - Gospodine kancelaru, ja i ne govorim o onome što su oni toga časa govorili. Ali u njihovim dušama pročitala sam naj ozbiljniji prosvjed protiv mogućnosti da bi oni sklapali prividan sporazum. Kancelar Filipec osjeti kraljičinu nadmoć i opasnost da razotkrije kako kraljevskom vijeću nije mogao nametnuti privid-nost, a njoj je ugovor ipak prikazao prividnim, pa hitro odgovori: - Uistinu ne znam što je bilo gospodi da su tako uvjerljiva ustali protiv prividnog sporazuma. Istina, nisam njihov zemljak, ne prozirem dovoljno ćudi ove gospode, možda veličanstvo ima pravo, ali sad je sam protivnik ugovor proglasio ništetnim. - Na našu sreću, no ja sam u tom postupku našla oprav danje da ne vjerujem gospodi, ne vjerujem u stalnost njihovih” obećanja koja su mi dali, s obzirom na moju vjeridbu s kraljem Vladislavom. - Veličanstvo, kralj Vladislav se obvezao ili, bolje, mi smo ga obvezali. - Meni pristoji pravo da zatražim ili nepokolebljivo jamstva da će obećanje ispuniti ili... - Ili? Što kani veličanstvo? - Ili ću krenuti drugim putem koji će mi to jamstvo nesumnjivo pružiti. - Kakvo bi jamstvo moglo uvjeriti vaše veličanstvo? - Kad gospoda odličnici, koji su odgovorni saboru, još danas dođu k meni i u ime sabora i kralja Vladislava zaprose moju ruku. Ako je njihova odluka stalna i nepokolebljiva, oni će to- - učiniti. Ne učine li to, smatrat ću se slobodnom da svoju punomoć dadem ili princu ili da prihvatim Maksimilijanovu ponudu. To je moja neopoziva riječ. - Da, veličanstvo - oglasi se napuljski poslanik - to jam stvo treba da vam se pruži. Sam bih vam to savjetovao da me ni

ste pretekli svojom mudrošću. Napuljski princ Francesko ustane i približi se kancelaru Fi-lipcu: - Sada je na vama riječ, gospodine kancelaru. Ovaj čas vrlo je ozbiljan i odlučan. Ako gospoda odbiju, putovat ću sam u Rim da tamo sve iznesem na papinskom dvoru. Ni najmanjim znakom Filipec ne odaje da ga je zahtjev neugodno zatekao ili da mu je ugovor težak. Mirno se pokloni i vedro odvrati. - Veličanstvo, vašoj pravednoj želji, kao i želji vaših uzvi šenih pouzdanika, bit se udovoljeno još danas. Međutim, napuljski poslanik zamoli kraljicu da Filipcu postavi nekoliko pitanja. Primivši dozvolu, lukavi se Napuljac približi lukavom Moravljaninu. Obojica se čvrsto gledaju u oči. - Molim gospodina biskupa kancelara da mi razjasni: s juga su najurili Hrvati, iako je rok izbora bio tajna. Kako je to mo guće? - Sad sam o tom razmišljao i opetujem što sam rekao go spodi: jedino je Bakač mogao da ih obavijesti. - Ako je on to učinio, morao je od nekog saznati za rok izbora, a taj netko mogao je biti samo iz kruga kraljevskog vijeća. To me ispunjava opravdanom sumnjom da sva gospoda u vijeću nisu pouzdana. - Da, to je ono zbog čega tražim prije naglašeno jamstvo - oglasi se Beatrica. - Vjerojatno su neki među njima požalili što su napustili princa, ali neka veličanstvo, napuljski princ i gospodin poslanik Ranzano vjeruje da gospoda ne mogu odstupiti. Sada je već pre kasno. - Još uvijek nije prekasno, gospodine poslanice, da vojvoda Iločki i njegovi ugledni prijatelji odvuku naše pristaše na svoju stranu kad su u kraljevskom vijeću tako nestalni ljudi. - Gospodine poslanice, ne bojte se, odveć ih dobro držim na uzdi. A Beatrica zakima: - Dobro ste to primijetili, Ranzano, a ja dodajem neka go spodin kancelar opomene gospodu: skrenu li na Ivanovu stranu, ostat će kratkih rukava. Kad bi i pobijedio njihovom pomoći, više im ne može tu uslugu platiti nikakvim častima jer je već sve po dijelio među one svoje pristaše koji su bili s njim od početka. To je sasvim prirodno, a i oni ne bi dopustili da s njima dijele makar i najmanju čast i službu oni koji su dosad bili uz Vladi- slava. I obratno: ostanu li gospoda u vijeću uz Vladislava, njihova su mjesta sasvim osigurana jer su bili prvi u borbi za njega. Ne izaberu li Vladislava dragovoljno, on će prijestolje osvojiti oružjem, dođem li mu ja u pomoć svojim novcem i svojim četama. Tako bi gospoda i u tom slučaju izgubila ne samo kraljevske darove, milost i povjerenje nego bi na sebe navukli i njegovu osvetu. Budete li im to jasno rastumačili, vaše će zasluge znatno porasti u mojoj milosti i u novog kralja. - Pouzdajte se, veličanstvo, u svojeg vjernog slugu. - Jedino se još u vas pouzdajem. - I nećete se prevariti. - Sad idite, gospodine biskupe, i razložite gospodi moj pra vedni zahtjev da mi pruže jamstvo koje sam zatražila. Oprostivši se, Filipec pohiti k vijeću, a Beatrica je sjela u naslonjač odahnuvši: - Današnji dolazak vojvode Iločkoga pobudio je u meni tako jake sumnje da ni časa ne želim ostati u neizvjesnosti. Vidim una prijed dolazak vojvode Iločkoga koji u našu stvar unosi novu borbu. Ona će opet progutati dobar dio mojih dukata. I zato ne dam više ni prebitog talira dok nemam od njih službeno pri znanje da sam vjerenica Vladislava.

- Mudro ste to uredili - pohvali kraljicu Ranzano. - Vrlo oprezno i mudro iskoristili ste iznenadnu pojavu vojvode Iločkoga i prisutnost Maksimilijanovih zastupnika. - Ne kanim se dati prevariti od tih barbara. - A što će biti - pita Francesko Beatricu - ako gospoda ne dođu u prosidbu? - Ako ne dođu? Neću ni časka časiti da odaberem drugog vjerenika i posadim ga na prijestolje. Za to je vrijeme Filipec stigao u vijeće, razjašnjavao kraljičine prijetnje i njezinu moć da prijetnje izvrši. S prozora svoje palače opazio je Bakač nepreglednu povorku koja je vojvodu Iločkoga pratila kraljici. Njegovi nećaci Bela i Josip prestrašeno promatraju svojeg ujaka i obasiplju ga pitanjima i bojaznima: - Otkud dolazi vojvoda Iločki? Filipec je tvrdio da je izgub ljen za princa Ivana. - Je li to opet prevara, ujače? Opet vas je nadmudrio? Bakač samo kima i zadovoljno se smjesi. - Rekao sam vam, djeco: odsad žuti Moravljanin ne može nadmudriti ovu veliku okruglu glavu. U njoj je toliko lukavštine da je ne može iscrpsti ni deset Filipca. - Što će sad biti s vama? - Što budem htio ja. I onda se povuče u svoju sobu i razmišlja. Vrativši se od kraljice, vojvoda Iločki najavi se u palači biskupa Bakača. Vedar i miran, pođe mu Bakač u susret. - Da sam mogao slutiti vaš dolazak, bio bih sporazum s prin- cem zavukao do danas. - Ne mogu se dovoljno načuditi, prečasni gospodine, da ste preuzeli takvo posredovanje. - Vaše vojvodstvo ne bi se smjelo čuditi kad poznaje moju odanost princu. - Zar da ovakav čin smatram znakom odanosti? - pita voj voda, gledajući oštro Bakača. On odgovori, spočitnuvši: - Zar sam princa trebao ostaviti na milost i nemilost divljoj žeđi kraljičine osvete? Vas nije bilo. Ni glasa od vas nismo primili, a kraljica je tražila od svojih saveznika da ga utamniče i zaplijene sva dobra. Vijeće je primilo taj zaključak. Kad sam o tom doznao, razložio sam gospodi teške posljedice i jedva sam ih pridobio da princu ponude taj sporazum. Samo sam tako mogao spasiti život i imanja kraljevu sinu. Uvjerit ćete se u to, gospodine vojvodo. - Njega su htjeli baciti u tamnicu, oduzeti mu imanja? - Već su počeli da mu oduzimaju. Kraljevsko vijeće darovalo je nekoliko prinčevih imanja njegovim pristašama da ih potkupe. I Batori je na taj račun ostavio princa. - Skupo će to platiti - zaprijeti se vojvoda. - Ali, gospo dine biskupe, vi ste princa sklonuli da prihvati ponudu, rekavši mu da sam ga ja ostavio, zajedno sa svojim prijateljima. - Gospodine vojvodo, to sam učinio jednostavno zato što su svi to tvrdili, a ja nisam gospodin Bog da bih iz daljine mogao prozrijeti što je u vašoj duši, gdje ste i što radite. - Primam vašu izjavu, ali ujedno naglašavam da nije imao pravo odlučiti u naše ime. - Ako vi ne priznajete taj ugovor, on naravno gubi vrijed nost, jedino vas upozoravam da budete na oprezu. - Ne bojte se za naše odluke. - A meni ne možete prigovoriti drugo, nego da sam spasio princa Ivana. Da niste došli, taj ugovor spasio bi Ivanu život i slobodu. - Morao bih potvrditi da kraljica taj ugovor nije proglasila

samo prividnim. Htjeli su, dakle, samo da princ odstupi? - Ako bi bilo tako, onda su aragonci već zatrovali i duše naših ljudi. Bože, kako ćemo se izliječiti od toga otrova? - Prognati aragonce i doskora će se izgubiti svaki njihov trag. Doznao sam uzroke vašeg čina, opraštam se. - Što kanite učiniti, gospodine vojvodo? - zapita hitro Bakač. - Vidjet ćemo - odgovori oprezno vojvoda. - Još ćemo se naći. Nije se zadržavao s Bakačem, nego ostavi njegovu palaču i uputi se u svoje konačište u budimsku palaču princa Ivana. Tu sve pristaše sazove na vijećanje. A u gradu se sve ustrčalo. Dolazak vojvode Iločkoga pobudi zabrinutost Vladislavljevih pristaša, a nade u pristaša princa Ivana Korvina. Nitko ne zna što ih čeka na izborima: tko će pobijediti, a tko pasti. Izaslanici Maksimilijana, Alberta Poljskog i kralja Vla-dislava ne miruju. Obilaze gradom, ispitujući koliko izgleda ima njihov kandidat. Svi vijećaju i istražuju, ispituju, nagađaju. Svi šalju svoje poslanike ne bi li iznašli što misle oni drugi. Spletkari su odjednom izgubili na svojim spletkama jer su izgubili orijentaciju. Nitko ne zna tko koga podupire, a tko koga potkapa i što misli papinski legat. Milanski poslanici hite od jedne stranke do druge, uvjeravaju obje o svojoj pomoći, a ispituju ne bi li pronašli na čijoj je strani težište da svoj uteg bace na težu stranu. Venecijanski poslanici traže uvjete za koje bi povezali svoje spletke kako bi od novog kralja dobili obećanje da ne kani tražiti Dalmaciju. Svatko traži svoj interes. Beatrica hoće kraljevstvo za aragonce, Filipec za Vladislava, gospoda kraljevskog vijeća žele osigurati čast sebi, Bakač želi uhvatiti ključ blagajna kraljevstva, milanski poslanici osigurati krunu svojoj princezi, papinski legat zaštititi kršćanstvo, a vojvoda Iločki hoće da osigura granice Hrvatske od Turčina. Pored toga, ima još desetak malih, sitnih, ali jakih prohtjeva što se isprepleću, suprotstavljaju, sukobljuju, biju usporedo. A svi ti interesi padoše u jedan jedini kotao i vru na ognjištu što ga svi zajedno lože i podstrekavaju. Popodne istog dana, kad je stigao vojvoda Iločki, izašao je Filipec, sav crven u licu i uzbuđen, iz palače Petra Gereba. S njim dolaze najodličniji ljudi iz kraljevskog vijeća. Još je sunce bilo visoko kad je napuljska straža bučnom trubljom najavila da su stigli odličnici u palaču kraljici Beatrici. Sva izvan sebe ode ona u dvoranu da ih primi. Ali ničim ne odaje uzbuđenje. U svečanim odorama, svečana izražaja i još svečanijeg držanja stupiše gospoda pred kraljicu. Petar Gereb duboko se pokloni: - Vaše veličanstvo, dolazim u ime sabora ovog kraljevstva da svečano zaprosimo ruku uzvišene kraljice za našeg budućeg kralja Vladislava. Mramorno kraljičino lice ne odaje znakove života. Čeka i šuti. Filipec preuzme riječ: - Shvaćamo duboku žalost koju vaše veličanstvo osjeća nad velikim gubitkom ljubljenog muža i kralja Matije. Poštujemo tu žalost, a ipak molimo svoju kraljicu da zatomi bol u dobrobit kraljevstva koje je neprestano u pogibelji da ga uznemiri nepri jatelj. Molimo vaše veličanstvo da žrtvuje kraljevstvu svoju tugu i svoje srce i da prihvati prosidbu koju je izrekao velemožni go spodin Petar Gereb u ime najodličnijih predstavnika kraljevstva i sabora. Ujedno molimo vaše veličanstvo neka dade svoju privolu da kralja Vladislava izaberemo za svojeg kralja. Filipec se ne može načuditi dubokoj žalosti koja se odražava u njezinim očima, njezinu pogledu i glasu što je tih i ganut: - Bornim srcem slušam vaše riječi koje otvaraju još svježu ranu. Vi tražite od mene žrtvu za dobrobit kraljevstva. Htjela sam poći u samostan da tamo dovršim svoj život, ali ne mogu se oglušiti onima koji su zabrinuti za mir i sreću kraljevstva.

I evo, pridonosim tu žrtvu za opću sreću, prihvaćam ruku vašeg odabranika, budućeg kralja Vladislava. Ujedno dajem svoj prista nak da ga izaberete za kralja. Tada uzme riječ potpalatin: - Zahvaljujemo veledušju kraljice koja sebe žrtvuje sreći kra ljevstva i molimo je da sada odloži žalobni veo jer od ovog časa ima se smatrati vjerenicom budućeg kralja Vladislava. Kao takva ne smije i ne može više nositi crni veo. On pokornički sagne glavu i odgovori: - Ne mogu drugo nego da se pokorim želji sabora. - Vaše veličanstvo neka nam dopusti da izrazimo svoju ra dost što ćemo u budućnosti biti toliko sretni i uživati vašu mu drost i dobrotu na prijestolju. - Neka mi Bog bude milostiv - reče ona tiho i ustane. Gospoda se duboko poklone pa izađu. Bilo je to 13. lipnja godine 1490. IZBORNI SABOR Unutar crkvenih zidina što su navikle na svetu tišinu i pobožne molitve odjekuju povici i žestoki plameni govori. Sabor zasjeda da odabere kralja. Zdesna su Vladislavljevi pristaše Ugri, slijeva pristaše Ivana Korvina iz Hrvatske, Slavonije i Bosne. Na čelu im je vojvoda Lovro Iločki. Na stubištu ispred oltara predsjeda saboru potpalatin. Kraljevsko vijeće oko njega. Gospoda govore, navješćuju, preporučuju na prijestolje kralja Vladislava. Vladislavljevi izaslanici povučeni su sa strane. Mjesto njih sada uzima otvoreno riječ Filipec i neustrašivo predlaže, hvali njegovu vladalačku mudrost, bojnu slavu. Filipec vodi riječ i ne sustaje ni onda kad se s lijeve strane digne val prosvjeda. Tada netko zdesna vikne prema vojvodi Iločkome: - U čije ime prosvjedujete? - U ime čitavog juga koji želi kralja Ivana Korvina. - Prihvatio je sporazum. - Mi ga ne prihvaćamo. Ivan Korvin nema prava da odlu čuje u naše ime. - Odstupio je. - Mi nismo odstupili i nećemo nikada - ori se vojvodin glas. - Ne priznajemo odstup. Uzbuđene prepirke zaustavlja potpalatin i najavljuje: - Pošto njegova velemožnost vojvoda Iločki nije imao pri liku da ovdje iznese svoje mnjenje, zatražio je riječ koja mu po zakonu pripada. Protivnici, mrmljajući prihvaćaju, a vojvodine pristaše okupe se oko njegove visoke pojave pune odlučne samosvijesti. - Prečasna, velemožna i plemenita gospodo, odlučio sam da ovdje ne iznosim stvari na koje bih morao podići teške optužbe i neke odlične ličnosti pozvati na odgovornost jer sam bio spriječen da budem već na prvom zasjedanju. Odrešit vojvodin pogled prezirno se upre u Filipca. Ali on se samo smiješi i gleda vedro kao da se to ne odnosi na njega. Polagano zaokružuje vojvodin pogled čitavo vijeće i zaustavi se prijekorno na bradatom licu Petra Gereba. Ali on ne podnosi ono što mu taj pogled govori i okreće glavu. Ta nijema otpužba iznenađuje protivnike koji su očekivali provalu strastvenih ispada. - Rekoh: neću da dotaknem sve ono što bih s pravom mogao da žigošem jer slušam glas svoga razbora koji mi odviše jasno kazuje da je ovaj čas sudbonosan za sve nas. I zato ne zalazim unatrag k prošlim događajima ni onima koji su izazvali prilike u kojima se nalazimo ovog časa, ali moram govoriti o gotovoj stvari da prikazem naše mnjenje. Našli smo ovdje neki ugovor koji je ponuđen princu Ivanu Korvinu. Već sam jučer izjavio kraljevskom vijeću da taj ugovor ne može vezati nas koji ga nismo sklapali, a ne može se smatrati valjanim jer ga je sklopio

princ, a da mu na to nismo dali nikakvu punomoć. Jednom ri ječju, princ nije imao pravo da bilo što obeća u naše ime. - On je odstupio - viču sa svih strana protivnici. - I opet naglašujem: mi nismo odstupili. Htio on ili ne htio, mi imamo pravo da dademo svoj glas onome koga smo odabrali. Ispod tih crkvenih svodova ponovo zagrmi protivnik. Potpalatin nastoji zaustaviti provalu, a vojvoda mirno čeka i savjetuje svojim pristašama da ga u tom slijede. Ne našavši odaziva svojim izazovnim povicima, Vladislavljevi pristaše napokon umuknu. A vojvoda nastavi. Glas mu je gromak, odlučan, a riječ snažna: - Mirno ću razložiti i razjasniti gospodi što hoćemo i kako smo i zašto tako odlučili. Za života kralja Matije bilo je sve spre mno i skladno da se jednodušno proklamira za nasljednika ovog prijestolja kraljev sin Ivan Korvin, znamo da su tu odluku po svetile i prisege. Nitko ne odgovara. U toj neprijatnoj šutnji svi osjećaju ne-izrečene prigovore i otpužbu. - Kad su se onda gospoda odlučila da slobodnom voljom proklamiraju princa, unatoč onoj manjini koia je prosvjedovala, bit će da su i znali što čine. Svatko je osjećao da nam je bliži kraljev sin negoli itko drugi. A svatko je smatrao da je sin dora stao zadaći koja ga čeka jer je svatko imao pravo da kralju pri govori, da se odupre i pristupi onoj manjini koja je radila protiv princa Ivana. Pa ipak, to većina nije učinila. A danas, nakon kra ljeve smrti, vele mi da su odluku promijenili i prešli preko pri sege zato što ih je prestrašila mladost princa Ivana. A ja vam velim i ponavljat ću po sto puta: kralj Matija bio je mlađi kad je stupio na prijestolje ovog kraljevstva koje je tada bilo gotovo razoreno, pa ipak se nitko nije prepao da bi mladost Matije Korvina, mogla biti zapreka njegovu izboru. Nikome nije palo na um poreći da neće biti dovoljno mudar i jak da vlada. Svatko se pouzdao da sin Sibinjanin Janka ne može biti premalo mudar, i previše slab da dobro upravlja žezlom i hrabro mačem. I taj mladić, kralj Matija, digao je kraljevstvo iz ponora, iznova ga sagradio, ovjenčao slavom pobjeda i pribavio mu moć i snagu na kojoj još nikad nije bilo! Može li se to zaboraviti? - Da, to je bio kralj Matija - vikne glas s Vladislavljeve strane, a pridruži mu se i drugi. - A danas je tu kraljev sin, unuk Sibinjanin Janka. Pa ipak, predlažete da za kralja izaberemo tuđinca sa dalekog sjevera. Oba- sipljete ga slavom i hvalom. Ne poričem da je on u zreloj muže vnoj dobi, što vazda naglašujete. Hajde da vidimo djela toga zrelog čovjeka, što se zna o njegovoj mudroj vladavini? Da je popustljiv i slab, da se dade voditi od svakoga tko mu se zna pri bližiti. Daleko dopire glas o njegovim mudrim odlukama koju ljudi kod nas poznaju već u šalama. Zna se da on na sve veli: dobro! - Dobar je - viču zdesna. - Čekajte, drugo je, gospodo, dobrota, a drugo slabost. Njegovoj je dobroti ime slabost, plahost, bojažljivost. A što je s njegovom bojnom slavom o kojoj gospoda govore? Izgubio je u ratu s kraljem Matijom jedan dio svoga kraljevstva i pristao je na mir koji je prilično oštetio češku, njegovo vlastito kraljevstvo. Dakle, slabo je vodio vojnu i još slabije pregovore za mir. - Jer ga je zavela ljepota kraljice Beatrice - promrmlja netko tiho u vojvodinoj blizini. Ali on brzo nastavi povišenim gla som da nitko ne zamijeti te riječi.

- Dakle, njegov bojni vijenac samo je suho jesensko lišće koje bi neki htjeli prikazati lovorima. A Ivan Korvin sin našeg najvećeg kralja, po našem sudu i po sudu znamenitih talijanskih učenjaka baštinio je po svojem ocu umne darove i bio učenik ve likih umnih ljudi s juga kao i učenik svoga oca u bojnoj znanosti. Prirodno je od njega očekivati djela koja će barem doseći djela njegova oca. Osim toga, Ivan Korvin odrastao je u našem krilu, poznaje naše rane, zna da moć i snagu ovog kraljevstva može razoriti samo Turčin. A ovaj stoluje tamo na jugu kraljevstva, kod nas u Hrvatskoj i Bosni. - Govorite u svoju korist. Mislite samo na svoju zemlju - viču protivnici, a vojvodini pristaše odvraćaju: - U vašu korist. Opet se digne vojvodin glas: - Mi smo dolje na pragu preko kojega hoće Turčin. Ako ga prekorači, nećemo stradati samo mi Hrvati nego i vi Ugri, ovdje preko Drave. Turčin će pokrenuti sve svoje sile, i nebo, i pakao da prođe taj prag, a onda će lagano porušiti krovove i nad va šom glavom i poharati čitavo kraljevstvo. Onaj koga vi želite za kralja niti pozna Turčina ni njegove bojne pokrete, zasjede i sna ge. Niti će shvatiti niti razumijeti s koje bi ga strane mogao uhva titi i kako. Ivan Korvin sigurno je jamstvo da nikad nećemo pasti žrtvom Turčina i naše će granice biti uvijek zaštićene. Preko našeg praga neće moći nesreća od koje s užasom strepi svaki čovjek na jugu. Eto, kome je do ove zemlje i kraljevstva, do sama sebe, do života i imetka svih ljudi, ne samo do svoje koristi, taj će dati svoj glas Ivanu Korvinu. - Na vašu korist - ponovo viču protivnici. - Naša korist, a vaša sreća - odvraća vojvoda. Kao odgovor vikne nekoliko glasova, a svi ga slijede: - živio Vladislav! - Živio Ivan Korvin! - jednoglasno i gromko nadvikuju pro tivnike Hrvati. I buka se diže, izmjenjuju se prijetnje, dižu pesnice. Kraljevsko se vijeće komeša, potpalatin Orban diže ruke i glas: - Čuli smo razloge vojvode Iločkoga izrečene u ime pristaša Ivana Korvina, dok drugi predlažu Vladislava ... Palatin hoće da najavi drugog govornika, ali vojvoda Lovro protestira: - Još nisam završio svoju riječ. I velim: s Vladislavom biste navukli novu nesreću na kraljevstvo jer on uzima za ženu kraljicu Beatricu koja kraljevstvu ne može dati potomka. Zar ćete dopu stiti da kraljevstvo još jednom zapadne u nesreću da samo sebe razara u borbi sa svima koji hlepe za našim prijestoljem? Upam- -...-.- - ..." .,_ ..,.,__ ". ,.._.. 487 ti te što vam kažem danas: izaberete li Vladislava, kruto ćete opla-kati taj čin i vi, i vaša djeca, i vaši unuci. Vojvodin poklik oprži protivnikovu odlučnost. Čini se kao da je neke njegove protivnike uhvatila jeza. Zašutjeli su i poku-njili se. To ponuka Filipca da pohiti potpalatinu: - Odrežite riječ tome vojvodi. Pokolebat će nam redove. I potpalatin se hitro digne, a Filipec potrči među svoje pristaše i nuka ih da zaustave raspravu. I oni stadoše vikati: - Dosta je toga razlaganja. Birajmo. Sa strane Hrvata bučni odgovori: - Ne može biti izbora dok je veći dio hrvatskih plemića da leko odavde. - Jer ste ih lukavo nadmudrili, prevarili.

Prosvjed se saspe s desne strane na lijevu prema Hrvatima. Potpalatin, Filipec i Gereb mašu rukama i uzalud se naprežu: - Neka bude mir! - Ne može se duže čekati. Birajmo kralja. - Birajmo - viču Ugri. Ban Imbro Derenčin krikne: - Prosvjedujemo. Ne može biti izbora dok tu nisu svi staleži iz Hrvatske i Slavonije. - Ne može biti izbora - dozivlju se svi Ivanovi pristaše. - Birajmo! Neka se bira - odjekuje crkvom zahtjev Filip- čevih ljudi. - Nema izbora bez nas - nadjača sve glas vojvode, a knez Frankopan digne ruke: - Nećemo priznati kralja kojeg bi nam nametnuli ugarski staleži. - Nikada! Ni do smrti - grmi Lovro Iločki. - Svi smo s vama, vojvodo - pridruže se i vranski prior, i banovi, i despot, i velikaši, i biskupi. A protivnici urliču: - Birajmo! Na izbor! Na izbor! Toga časa skoči vojvoda Iločki na klupu, podigne ruke, a glas mu zaori kao pucnjava gromova: - Ne damo da nam Ugri nametnu kralja. Prosvjedujemo jednodušno i ostavljamo sabor. Urnebesni poklici iza njegovih leđa potresaju crkvenim zidinama. - Ostavljamo sabor - odjekuje od jednog kraja crkve do drugog. Plamen prosvjeda diže se kao požar. Zanos samosvjesnog osjećaja pravednika plamsa kao kriješ zapaljen munjama. Gorućih lica, svijetlećih očiju i uzdignutih ruku grnu biskupi, velikaši i plemići na vrata i ostavljaju crkvu. Protivnici viču za njima. A oko potpalatina okupljaju se gospoda kraljevskog vijeća. U licu im iznenađenje, prepast i neodlučnost. Svi su oni neugodno zatečeni, zaskočeni, nemoćni. 488 < .._.,. ,. ,.. , t. ; .......; Uskoro Vladislavljevi pristaše s kraljevskim vijećem ostadoše u crkvi sami. - Neka se bira kralj! - traže sa svih strana crkve. Iza jednog oltara izmili velika glava. U profilu strši uzdignuti nos i gotovo se smiješno odražava u toj slici uzbuđenja, bijesa i kaosa. Bakač ide polagano i zaustavi se ispod stuba kraljevskog vijeća. Potpalatin ga spazi. - Biskupe, gdje ste bili tako dugo? Dođite. Što da radimo? On samo slegne ramenima i zamišljen odvraća: - Gospodin kancelar Filipec znat će što treba raditi i kako savjetovati vijeću. - On hoće da se pristupi izboru. - što čekamo? - viču staleži iz dna crkve. - Na izbor! Odmah na izbor! Filipčeve žute trepavice vedro trepću i povlađuju. - Da, birajmo! Neka gospodin potpalatin nastavi. Petar Gereb i potpalatin nešto šapću, a zatim se ovaj okrene staležima: - Pozivam prečasnog gospodina biskupa Bakača koji je upra vo stigao neka nam kaže svoje mnjenje. - Da, neka govori - prihvate rizničar Orban i Matija Gereb živo. A kancelar veli: - Ima li tu još drugo da se kaže, osim da pristupimo izboru? - Ima. Neka kaže biskup Bakač - predlaže Petar Gereb. Čitavo vijeće odobrava, a oni dolje pristaju. Bakač skromno spusti glavu i glas, a ostali ušute. - Prečasna, velemožna i plemenita gospodo, nisam zvan da vas upućujem.

- Cujmo! - i sve se glave dižu i pojedinci se približuju. Štropot koraka brzo utihne, a Bakač zbori u tišini kao da se svi spremaju na molitvu. - Uzmimo da se Hrvati pogode s Turcima i puste ih preko Drave? - Neće to učiniti. Nema primjera da bi se ikad združili s neprijateljem. - I odviše su žedni bojne slave, a da bi to dopustili. - Ako ih natjerate na to, mogli bi sve to zaboraviti. Možda i neće, ali bi mogli. U crkvi šutnja. U njihovim licima mrak. Filipec osjeća pogibelj da se izbor odgodi i nastupa otvoreno protiv Bakača: - Gospodin biskup Bakač očito zagovara izbor Ivana Kor- vina? Te riječi probude sve kao od sna i mrmor prigovora Bakaču prolazi crkvom. A on mirno naglašava: 489 - Zagovaram samo sigurnost naših glava, sigurnost kraljev stva, na čijoj zemlji, osim Turčina stoje i Maksimilijan Njemački i Albert Poljski. - I Vladislav češki - upadne Filipec pa osine Bakača po gledom, a ovaj mu uzvrati ubojitom strijelom svoje zjenice. - Da, i on. I baš zato je potrebno da s pristašama Ivana Korvina potražimo sporazum. - Sporazum je sklopljen, ali su ga oni odbili - hitro odbija strelicu Filipec. A još hitrije napada Bakač: - Sporazum je sklopio princ. Njegovi pristaše su odbili, da- Jde, mudro je ako se pokuša nanovo sklapati sporazum s onima koji imaju pravo da ga i sklapaju. Uvjeravam gospodu da će sabor učiniti uslugu kralju Vladislavu ako mu ponudi prijesto lje. A Vladislavu bi bilo vrlo krivo kad bi tu na prvom koraku našao ogorčeni protivnički tabor pristaša Ivana Korvina koji bi mu zadavao borbe i jada. - Pravo veli Bakač - upada nekoliko glasova iz dna crkve, a Bakač gradi na tim povicima: - Zato predlažem da sabor izašalje svoje zastupnike k pri stašama Ivana Korvina i da mudro i pametno nastoje s njima sklopiti mir i sporazum. - Neka se pregovara - odzvanja sa svih strana. Pjegavo žuto lice biskupa Filipca orumeni se bjesnilom pa se sagne Bakaču, a usne mu žučljivo šapću: - Bakaču, vi ste odlučili da po svaku cijenu steknete kralji čino neprijateljstvo? - To je najbolji znak da ne želim osvojiti vaše mjesto uz nju. - Ne igrajte se milošću kralja Vladislava - prijeti se Fi lipec. - Igram se samo svojom glavom, ili možda mislite vašom? Zaboli su jedan u drugog zjenice kao dva bodeža. Filipčeve usne se iskrive: - Moju glavu štite moćni Vladislav i njegovi pristaše. - I vaša velika mudrost - pri tom Bakač pogleda Filipca i smiješi se nekim čudnim nagovještajem. Njihovu prepirku zaglušuju bučni glasovi gospode. Napokon se javi potpalatinov glas i predlaže: - Neka se, dakle, izaberu izaslanici da pregovaraju s Lovrom Iločkim. - Bakač - viču sa svih strana. A on prosvjeduje, mašući glavom: - Ja sam nepodesan. Neka pregovore vodi vođa kraljevskog vijeća i vaš vođa, plemenita i prečasna gospodo. Gospodin biskup

Filipec vodio je čitav ovaj izbor, po njegovu savjetu događalo se sve, vodilo se sve, pa tako neka i danas uzme u ruke te prego vore. Samo vođa zna kakav mu je plan i što sve može poduzeti, 490 a što ne. Stoga nikako ne želim da vodim te pregovore, već molim da za taj važni posao izaberete svojeg vođu biskupa Filipca. Mirni govor čini dojam razboritosti, ali prizvuk svake riječi prikriva ironiju namijenjenu i onima kojima govori o onome o kojem govori. Ali sve je odviše razbuđeno, a da bi tko to primijetio. Svi su premalo osjetljivog sluha i duha da bi razabrali Bakačevu ironiju i njegovu nadmoć. Ali lukavi duh Biskupa Filipca osjeća da mu Bakač plete zamku i sprema se na oprez. Uto se javi bivši pristaša Ivana Korvina, ugarski plemić Ba- tori: - Poznajem misli protivnika s kojima sam do nedavno bio na istoj strani. Zato se bojim da pregovori s njima neće imati us pjeha, a onda bi se moglo dogoditi da ćemo se poslužiti oružjem. Upozoravam vijeće i nudim se u takvom slučaju da vodim čete. - Može ih voditi, dobro je plaćen - ironički se podsmje huje Filipec šapćući egerskom biskupu, a ovaj tiho odvraća: - Batori je vrsni vođa četa, ali koga smo mogli kupiti mi, taj bi se mogao prodati i protivniku. Dobro je uzeti sluge onih koji prodaju svoje uvjerenje, ali ih valja uvijek toliko prezirati da im nikad ne prepustimo samostalno vodstvo. Dođe li uistinu do borbe, neka Batori ide naprijed kao vođa, ali ćemo iza nje govih leđa postaviti našeg čovjek da mu uvijek za šijom drži bodež. Zasjedanje je obustavljeno. Dana 15. lipnja 1490. ponovo se odgodi izbor kralja jer je vojvoda Lovro Iločki u znak prosvjeda ostavio sabor. Nezadovoljan i mračan prelazi kancelar Filipec preko ulice u palaču egerskog biskupa. Njegovu postojanu vedrinu pomutio je nastup vojvode Iločkoga, povlačenje njegovih pristaša iz sabora, a naročito Bakačeve uvijene prijetnje. U nevoljkom raspoloženju uđe k Beatrici pa je izvijesti o događaju na saboru. Slušala je izvještaj o ponovnom neuspjehu kraljevskog izbora. I ne prekide ga riječima, već pogledima, a on nastoji da slika događaja ne bude tako beznadna. Svršivši svoje pripovijedanje, Beatrica se okrene k poslaniku Ranzanu i bratu Francesku: - Dobro sam slutila kad vam rekoh: dolazak vojvode Iločkoga navještaj je novih borba. Ali skupo će to platiti kad sjednem na prijestolje. I vojvoda i njegovi južnjaci. Turčin će im biti samo blaga kazna prema onome što će na njih svaliti Napulj. Upamtit će kad su se borili protiv vlasti aragonaca. Filipec upadne s odgovorom mjesto poslanika: 491 - Da, veličanstvo, zaslužili su vašu pravednu tešku osvetu. Ipak, izbor ne bi bio odgođen da netko drugi nije predlagao novi sporazum i odgodu. - Tko? Ona upre pogled u nj pa čeka kao da će progutati čovjeka čije ime spomene i zato Filipec izgovara, polagano naglašavajući: - Bio je to biskup Bakač. - Bakač. Zar je izgubio zdrav razum? Inače se ne može za misliti kako se mogao izvrgnuti krutoj nemilosti kralja Vladislava. Nemilosrdnom biču uvrijeđene Beatrice? Zar on ne zna da će moj bič osvete biti spleten od užarenih bodeža? - Bakačev postupak proriče kao da se nada skoroj svojoj vlasti. - Nikad! Upamtite: Bakaču je mjesto u tamnici ili u samo

stanu. - Prije sam mislio da se Bakač bori samo protiv mene jer bi me htio izbaciti s mojeg mjesta. Međutim, tek sam danas za mijetio uzrok koji ga je vodio da odgodi izbor kralja Vladislava. - Koji je uzrok? - Sve su naše pristaše jasno razabrale da je Bakač protiv izbora kralja Vladislava, ne zbog mene niti zbog njega, nego samo zbog vašeg veličanstva. Drhtavim glasom kraljica upita: - Samo zbog mene? - Da, veličanstvo. Jučer je vojvoda Iločki bio kod biskupa Bakača, a danas je vojvoda rekao u saboru da bi bila nesreća kad bismo birali Vladislava zato što će se vjenčati s Beatricom ara- gonskom. A to mu je rekao Bakač. On je jedini mogao ovako poučiti vojvodu. Začudo Beatrica ne plamti, ne viče, ne prijeti, več pita: - Bakač je izvijestio vojvodu? Dakle, oni su protiv moje vlasti, protiv Beatrice aragonske? - Veličanstvo je već posljednji put primijetilo: netko od kraljevskog vijeća očito izdaje naše tajne, a to je nepobitno. Ja sam danas primijetio, kao i svi drugi, da je Bakač protiv vašeg veličanstva. On šapuće okolo, i javno i tajno, da je veličanstvo nesreća za ovo kraljevstvo jer mu ne može dati potomka. To je vojvoda rekao na Bakačevu uputu u saboru javno, pred svima, a Hrvati su divlje povlađivali. Stisla je zube i spustila usnu pa čini se kao krvoločna zvijer, spremna da davi. - Jao Bakaču i vojvodi. I čitavom jugu. Nikad u Hrvatskoj neće izlaziti sunce. To je moja zakletva na današnji dan. A što je dalje bilo na tom saboru? - Poslali smo protivnicima izaslanike da pregovaraju. - Opet će pregovarati. Zašto? čemu? - bjesni ona. - Kada? 492. - Danas, a sutra nastavljaju, a možda i prekosutra, i nekoliko dana. - Zar opet čekanje? - Samo dotle dok ne steknemo vremena da se opremimo. • - Za što? - Moglo bi doći do oružanog sukoba. - Onda smo s njima svršili. Imate li dovoljno četa? - Ne, nemamo. Baš zato smo odmah dali odredbe da ih skupljaju. - Dakle, oružje će odlučiti? - Bez krvavog boja nema kraljevskog izbora. - Izvijestite me kako stojimo s našom bojnom opremom. - Biskup egerski prepušta nam svoj banderij, isto tako i drugi biskupi, naše pristaše. I velikaši, ako su njihovi banderiji u Budimu. Naravno, to nije dovoljno. - Koliko ima tih hrvatskih južnjaka? -- Oko devet tisuća. - To je mnogo, premnogo - mračno promrsi ona. Kancelar reče značajno: - Princ Ivan posjeduje još i crnu četu svojeg oca. - Gdje se nalazi ta četa? - Negdje na granici Moravske. Tamo čeka. - Prinčeve zapovijedi?

- Prije svega čeka novac jer princ nema gotovine da plati četi pola godine duga. Princ još uvijek nije znao da pribavi novac. Od milanskog poslanika nije dobio ništa, navodno nije htio ni da uzme. A venecijanski poslanici mudro čekaju gdje će biti premoć kako bi dukatima otkupili novom kralju obećanje da neće voditi s njima rat za Dalmaciju. Tako princ nema kome da se obrati. - I nema čime da plati crnu četu. On nema novaca, mi nemamo dovoljno četa, a imamo novaca. Kako? Zar ne znate što treba raditi? - Ovog časa samo izvješćujem vaše veličanstvo. - A ja zapovijedam: crnu četu odvabit ćete od princa. Po šaljite joj sve što joj princ duguje, a pored toga ponudite joj veći obol za ubuduće. - Zapovjednik crne čete Blaž prisegao je princu. - Za dukate prisezat će meni. Pošaljite pouzdane ljude da im uruče novac. Crna se četa mora kupiti za nas. - Veličanstvo, to bi nam bezuvjetno osiguralo uspjeh. - Dakle, stvar je svršena. Osim toga, uzmite dio mojih četa, dobro su uvježbane, dobro plaćene i mržnjom zadojene za svakoga tko je protiv mene. Moja četa divljih aragonaca pobit će sve. - Veličanstvo Vladislavu spašava kraljevstvo, a kraljevstvu Vladislava. - To čini kraljeva vjerenica zaprošena od vašeg sabora. Vi dite, kancelaru, kako je bilo potrebno da osigurate moju pomoć? - - Hvala bogu što sam shvatio misao i namjere vašeg veli čanstva i dovršio ovo važno djelo. Samo vjerenica može toliko žrtvovati budućem kralju. Veličanstvo, uz takvu vjerenicu Vladi- slav ne može propasti. - A gdje bi moglo doći do bitke? Neće li se možda princu prohtjeti da se utvrdi u kraljevskom dvoru? - Odviše je pametan da bi to učinio. Kralj Matija nikad nije dvor dovoljno utvrdio, zato je vjerojatno da će protivnici svoje bojište udariti negdje ispod utvrda i onda izazvati naše čete da ih napadnu sa strane dunavske obale kako bi ih lakše zatjerali u rijeku, ali mi ćemo se pobrinuti da tamo budu sprem ne lađe. - Vi se, dakle, ozbiljno spremate za bitku? - Hrvati neće popustiti. Bitka je, dakle, gotova stvar. - Pokosit ćemo ih. Moja vam je mošnja otvorena. A gdje je novac tu je i bojovnika. Kraljica pozove Ranzana i Franceska bliže pa sjedoše k stolu da potanko rasprave sve što bi se moralo poduzeti radi bitke i zaštite kraljičine palače. Nakon toga došla su gospoda od vijeća. Kraljica im razloži svoje osnove i najavi svoju pomoć. Gospoda radosno prihvate. Kraljičina potpora razbudi njihovo bojno raspoloženje. Istog dana već nekoliko sati nakon sabora u crkvi Velike Gospe započnu se kraljica i njezini pristaše spremati na bitku. Poput sjene obilaze gradom milanski poslanici. Svakog dana šalju svoje ljude da slušaju, paze, gledaju, donose vijesti. A oni ih brzo skupljaju, razmatraju i šalju u Milano vojvodi Ludoviku Sforza. Iz sabora vratio se biskup Bakač u svoju palaču ravno u spavaću sobu. Ne rekavši nikome ništa, stade se razodijevati i legne. Uskoro dođoše nećaci Bela i Josip Ferenci. Obojica se začude, a Bela pita: - Ujače, što vam je? Po bijelom danu liježete u postelju? - Bolujem, djeco, bolujem. - Rumen zdravlja zalijeva vam obraze. - Pa ipak bolujem. Iznenada mi je pozlilo, čim sam izišao iz crkve Velike Gospe, zahvatila me slabost, bol, grč, več prema tome kako dugo ima trajati bolest: recimo da su grčevi. Napadnu te i opet smjesta popuste. To je najshodnija bolest za državnika.

- Dakle, diplomatska bolest? - što bi drugo moglo biti. I nastoj da što prije proneseš glas o mojoj bolesti. - To je najlakši posao, ali zašto treba da bolujete? - Jer neću da me zovu k sebi ni gospoda iz vijeća ni vojvoda. Ne želim da me itko vidi kako zalazim bilo k jednoj, bilo k drugoj strani, a obje će me trebati, više vijeće nego vojvoda. Zašto, dakle, da se zamjerim vojvodi ili vijeću? Hoću da imam za sebe jedne i druge. GORDANIN JUNAK Od časa kad je vojvoda Iločki izišao iz sabora, čitav dan zasjedali su Ivanovi pristaše kod Bernardina Frankopana, a njihovi glasnici neprestano trče, nose poruku od princa u vijeće i opet u dvor. Svi žure, a ljudi osjećaju da se u toj jurnjavi sprema nešto teško i sudbonosno. I Gordana je nemirna. Tada joj najave dolazak vojvode Iločkoga. Pošla mu je u susret sve do vrata s rječima: - Sva sam se ukočila čekajući, čula sam da ste ostavili sabor, što ste odlučili? - Ono što se nije moglo izbjeći. Protivnici traže da prihva timo ugovor sklopljen između Bakača i princa. Mi to bezuvjetno odbijamo. - Zar ste im to isporučili već danas? - Ne bojte se. Pregovarat ćemo da steknemo vremena i da se spremimo za odlazak. - Dakle, ipak ste se odlučili za osnovu koju smo ugovorili? - Nijedan glas nije bio protiv. - I ovdje neće biti oružanog sukoba? - Ne. Budimski dvor nije utvrđen. Naš je cilj naša domovi na. Odlazimo u Hrvatsku da ondje okrunimo princa Ivana. - Hoćete li ravno u Zagreb? - Ravno. Tamo nas Ugri mogu opsjedati godinu dana. Grad je divna tvrđava, a opskrbljen je živežem, bojnim oružjem, puš- čanim prahom, svima što nam treba. - Ugri će vas, svakako, progoniti. - Dok oni opreme čete, dotle smo mi daleko. - Već ih opremaju. Doznala sam od naših momaka. I njih su htjeli kupiti za svoje čete. Nude im velike novce, ali gospodinu Damiru su njegovi momci vjerni. Dobro su plaćeni, čestito s nji ma postupa pa se neće dati od njega, ali njihov pokušaj da ih odmame dokazuje da se spremaju. - Neka. Za to me ne boli glava. - A jeste li pozvali crnu četu iz Moravske? - Već onamo hiti naš glasnik i nosi novac koji princ dugu}e četi. - Prema tome je sve udešeno? - čak imamo i novaca. Sve, samo nam još manjka prinčeva riječ. - Kako? - zapanji se ona. - Još mu niste predložili taj plan? - Jesmo. Sve smo mu razložili, ali je zatražio rok do uve čer jer želi razmisliti. - Kako se držao kad ste mu predlagali? - Priznajem, osupnuo me. Najprije je pokazivao uzbuđe- nost, hodao je gore-dolje. Nekoliko me puta zapitao da li to sve znači produžiti borbu. Rekao sam mu: bez borbe nema uspjeha i, naravno, borba će se produžiti. - A što je on na to? - Neko me vrijeme gledao kao da ga prolaze neke sumnje što li. Onda je opet koračao po svojoj odaji, a na kraju me za

molio da mu dadem vremena razmisliti do večeri. Razabirem: njega uzbuđuje borba. A zašto? Znam da je hrabar i odvažan, •dakle, ne shvaćam, ne pogađam. - Ali ja znam uzrok. - Zašto se uklanja produženju borbe oko izbora? - Jedne večeri morala sam mu obećati da ću odgovoriti na njegovu prosidbu kad svrše borbe. - Odgovor? Oh, Gordana! On se snuždi i gleda je zabrinuto. Ona zakima glavom: - Kakva je to nesreća, vojvodo, što se u našu borbu uplela ljubav. Ali kad je tako, kušnju valja izdržati. Kad mine borba, past će odgovor. - Čije će srce razoriti vaš odgovor, Gordana? On je uhvati za ruku i zagleda joj se u bademaste oči pogledom što otkriva drhtavu stravu. Gordana gleda kroz prozor, nekud u daljinu, pa odgovara poluglasno, mirno: - Možda će razoriti samo moje srce. - Zašto, Gordana, samo vaše? - Dragi prijatelju, ne govorimo o tome. Sad ne, danas ne. Pred nama su dugi putovi zastrti maglom. Kad iziđemo iz nje na sunce, onda tek smijemo misliti na sebe. - Nešto mi krijete, Gordana, nešto teško. - Vi nećete tražiti da to razotkrivam dok ne budem sama htjela. Je li, vojvodo! - Pouzdajte se u mene, Gordana. Čas šutnja. Ona gleda na prozor, a onda promijeni glas: - A sad mi recite: što kaže Varadi na to da kanimo okruniti princa. Varadi je Ugrin. Pristaje li uz nas? - Potpuno. Samo nam savjetuje da se ne pobijemo s pro tivnicima, a tome se nije lako ukloniti. - Vi ćete, vojvodo, mudro izbjeći sukob, naravno, bude li moguće. - želim svakako da bude tako. Zbog toga sam ostavio naše čete još uvijek u onoj šumi. Mi ćemo krenuti da nas protivnik uopće na zapazi. Odlučili smo otići kradomice, samo da iybje-gnemo prolijevanje krvi. Tako je želio i princ, dakle, svi smo složni. Jurit ćemo u domovinu da što prije stignemo, ali kažem: nastojat ću da izbjegnem bitku, no ne bude li drugačije, dogodit će se što ima biti. - Naravno. Bježati ne kanite pred njima. Mislim: piedo- mislit će se prije nego se upuste u borbu. - A sad, Gordana, još nešto važno želim s vama ugovoriti. Protivnik bi mogao uhititi prinčevu majku, zatočiti je i od njega iznuditi da položi žezlo. Još više bi pokušao učiniti s vama. Beatri- ca zna koliko vas princ ljubi. Kad mi odemo, prvi bi joj posao bio da vas uhvati. Tko zna kako bi vas mučili da od kralja Ivana iznudi novu odreku. - Možda bi to učinila. - Sigurno. A što bih ja pretrpio, Gordana? - što, dakle, želite da učinim? - Da idete s prinčevom majkom i Beči Frankcpan u tvr đavu, kako je odredio princ. - Već je o tome s vama govorio? - Da, rekao mi je: vi ste joj skrbnik i tražim vašu pritolu. A ja sam pristao, makar bih vas htio sklonuti ja, sam - i uzdahne teško pa doda: - Prepustio sam tu sreću njemu da ne izazovem njegovu ljubomoru. - Prijatelju, kako sam vam zahvalan što sce tako vjerno održali riječ. - Što obećam vama kao da sam obećao majci.

- Onda dopustite da pričekam sa svojom odlukom hoću li poći s prinčevom majkom. Riješit ću o tom kad čujem njegovu riječ da je prihvatio vaš plan. - Obećao je da će doći ovamo. Odmah smo posumnjali da kani govoriti s vama. - I dobro je odlučio. A sad mi još podrobno ispričajte kako teku pregovori i što vele protivnici. Dok joj je razlagao, četovođa Marko najavi princa Ivana. - Ostat ćete ovdje, vojvodo, i ne smijete se udaljiti - naglasi Gordana. - Pokoravam se vašoj zapovijedi. Ako princ traži da odem? - Znat ću da vas zadržim. Princ Ivan došao je s Damirom i Varadijem. - Vi ovdje, vojvodo? - oslovi princ Lovru Iločkoga, dok se Gordana pozdravljala s biskupom. - Izvršio sam dužnost da Gordani razložim našu osnovu. - Dobro ste učinili - odgovori princ, gledajući Gordanu. Već se približila vrlo vedra lica. Ivan pogleda vojvodu pa opet Gordanu. Ušutkao je ljubomoru još jučer u šumi kad mu je 497 32 GORDANA III vojvoda najavio da se smatra Gordaninim skrbnikom, pa ipak, vedrina njegova pogleda opet ga uznemiri: "Kao da je to od sreće što je on bio tu". Onda upita glasno, ali nimalo sumnjičavo: - Vi ste vrlo radosno raspoloženi, Gordana? - Jer smo tako blizu uspjeha i završetku borbe. - Obratno, Gordana. Borba bi se imala produžiti u nedogled. - Ne, visosti, borba će se svršiti čim vas okrune. - Ne vjerujem da protivnik dijeli vaše mišljenje. - On se sprema na borbu, ali ne zna što mi kanimo pa će biti prisiljen da se preda. - Varate se, Beatrica se nikad neće predati. - Vama ne, ali pravednosti se mora predati. Ona će je dos tići, mora je dostići. - Kad će to biti? - usklikne Damir. A ona odvraća očito nezadovoljna njegovim pitanjem: - Sunce izlazi svakog jutra. Pravednost ima svoje dane kad izlazi. Samo što ih unaprijed ne javlja. Beatrica će, naravno, još čekati svoju osudu, dok ćemo mi već davno svoju borbu sretno dovršiti. - Tko zna hoćemo li moći svršetak nazvati sretnim? - uzdahne princ. - To ovisi samo o vama, visosti. - O meni? - i gleda je pitajući. Damir se okrene k vojvodi pa ga pozove k prozoru kako bi Gordana ostala sama s princem. Međutim, ili ne vidi, ili je namjerno odlučila drukčije, okrene se k njima: - Dođite bliže, vojvodo, i vi, gospodine Damire, pa recite: koliko je dana potrebno da stignete u domovinu i izvršite kruni sanje? Vojvoda joj se približi brzim koracima, Damir ide otežući, razljućen što ne može odstraniti vojvodu. Princ je zlovoljan što ne može da s njom bude nasamu. - Što mislite, vojvodo? Koliko vremena? - opetuje ona. Vojvoda se odazove njenom pozivu. - Mislim da bismo mogli sve izvršiti za dvije do tri sedmice. - I time će borba potpuno svršiti, a mi ćemo odahnuti. I onda treba da iskupimo svoje lične obaveze - nastavlja ona, napadno naglašavajući. Vojvodino srce zadršće, Damirovo usklikne. Princ je uznemiren jer gleda Lovru.

Vojvodina prisutnost stalno mu oduzima spokojnost. To opaža Lovro Iločki i teško se zabrine: "Što me čeka, bude li me progonila ljubomora mojeg kralja". Onda ga poput zmijskog žalca ubode misao: "A kad bi ona ljubila njega?" 498 Kao da mu je hladna ruka stisla prsa. Gordana se okrene i opazi Damira kako, uhađajući promatra vojvodu, i zato hitrim pogledom opominje vojvodu na mir i svladavanje. Sve to prozire Damir i crne mu se oči smrače: "Sporazumijevaju se? Zašto? Zar Ivan pogađa? Njezino srce pripada vojvodi?" I stresu ga ledeni srsi. Začas se izgubi u oblaku od munja. Vojvoda razabere neko tamno svjetlucanje u Damirovim crnim očima i uzdiše: "I taj me proklinje zbog nje?" A princa obuzima sve veći nemir i pita sam sebe: "Zašto Gordana toliko nastoji da se borba produži? Da mi ne mora dati odgovor? Da mi ne mora priznati ljubav prema vojvodi?" Dok sva trojica stoje oko nje i šute, ona prozrijeva njihove misli i pogađa instinktom što progoni njihove duše. Ide dalje od njih pa ih zahvaća ozbiljnim pogledom i reče svečanim glasom: - Prozrijevam vas, visosti. I vas, vojvodo, i vas, gospodine Damire. Sva trojica se lecnuše. - Da, okupljaju vas teške brige za mir i sreću naše domovine. Čitam vam to u očima. Sva trojica nosite odgovornost. Vaše savjesti ovog časa same sebi polažu račun o tome. Duboko poš tujem te vaše brige. Vjerujte, nikad žensko srce ne poštuje muš karca nego kad je sav prožet i predan svojim velikim ciljevima. Oni se osjete poraženima. Načas obore oči. Onda ih opet dignu. Svaki se povlači k sebi, postiđen omamom svoje ljubavi. Tri srca što biju za nju nastoje se svladati. Svako se bori za sebe. I svaki od njih osjeća kao da onaj drugi zna što je mislio i kako je postiđen. Jedva se dižu i snalaze. A ona suvereno govori, provodeći svoju osnovu: - Dopustite da vam pomognem razvedriti brige. Svi ste vi jednodušni. I osnova vam je skladna. I mudrost vam ne manjka. Čemu, dakle, sve vaše brige? Hrabri ste svi. Vojvoda kao da joj s lica čita što bi htjela da on odgovori. - Briga nas mori samo zbog toga što se princ još nije od lučio. - Samo je uzeo rok za promišljanje - nastavi Damir - a to je potrebno i razumljivo. - Kako? Visosti, još niste dali sankciju tom divnom planu? Da, sad razumijem zašto ste malo prije obarali poglede. Visost, dakle, još razmišlja? - Da. Gordana, razmišljam. - O čemu? - Da li da prihvatim, ili ne! 499 - Unuk Sibinjanin Janka razmišlja: bili ostao s nama ili bi nas izdao? - Gordana - usklikne Ivan povrijeđeno. - Oprostite, visosti. Kad biste odustali, odbili tu osnovu, ne bih vaš čin nikada mogla nazvati drugim imenom, nego ... - Izdajstvom? - Ima li za takav čin drugi izraz? U našem materinskom hrvatskom jeziku nema. Ni u latinskom ni u talijanskom, a neki četvrti jezik ne poznajem, osim nešto malo ugarski. - Okrutni ste, Gordana - mračno će princ. - Naprotiv. Blaga i obzirna jer sam rekla izdajstvo, a nisam

rekla slabost. - Izdajstvo je također energija. - A slabost je valjanje u prahu, dakle, sramotno kao izdajs tvo, a isto tako nedostojno kao i ono prvo. - Vi, Gordana, slabost smatrate najvećim porokom muš karca? - Vi se, očito, sa mnom slažete, visosti? I vi, vojvodo. A vi, gospodine Damire, što vi velite na to? No, gledajte mi u oči i odgovorite. - Ja velim: ne mučite princa. - Varate se. Princ se ne osjeća mučenikom. Mučenici su slabi. Kad bi se osjetio mučenikom, ne bih trošila riječi. Ona sjedne u naslonjač i svu trojicu gleda oštro: - Iskreno velim: mučenike ne volim. Ne, nikako. Junake hoću da gledam, junake, odlučne na djelima, neustrašive u odluci. Snage koje ponovo idu naprijed, obarajući dižu, rušeći grade. Iza štitova takvih junaka ne bih zadrhtala ni okom u oko Turčinu. Sva trojica osjećaju izazov. Izazov princu, a ipak, i vojvoda i Damir ne mogu se oprijeti jakom udarcu njezina izazova. Princ blijedi. Uzbuđenje mu dršće u glasu: - Nekoć, ne tako davno, vi ste, Gordana, veličali junaštvo duha, a ne štita i mača. - I nisam promijenila mišljenje. Ni za paukovu nit. Sad sam to mišljenje samo upotpunila. Junaka želim u kojega je postoja nost odluke. Neslomivost volje, jakost vjere u sebe i u druge. Junaka u kojemu se snaga duha spaja sa snagom mača. - Postoji li takakv junak? - upita princ s gorčinom. - Postoji - usklikne ona uvjerljivo. - Jer kad ga ne bi bilo, morala bih poći u samostan. A to se ne može dogoditi jer mi je stari astrolog Aversa prorekao drugi sud. Vojvoda se Iecne. "Kakav je to sud?" A Damirovo se srce stegne: "Jao meni ako taj sud vodi k vojvodi!" - Što vam je prorokovao? - pita princ, pristupivši bliže, a glas mu trepti kao od groznice. znn .. ... ._..__ i^.j...-. . \ .:.",*..., - Ne mogu vam to otkriti, ali proročanstvo pruža nadu da ima negdje junak nad junacima koji ozivotvoruje moje ideale. I možda će baš on moju domovinu oteti nesreći što sad lebdi nad njome. Njene bademaste oči pune sjaja ne gledaju nikoga. Ni princa ni vojvodu već se gube u daljini i ne odaju nijednim odrazom tajnu srca za kojom hlepe i strepe sva trojica. Sve vrijeme biskup Varadi sjedi straga kod stola i lista neku knjigu. Samo katkad istražuju njegovi pogledi lica trojice čija je srca zarobila čudesna Gordanina snaga. Da prereze nit razgovora, djevojka se okrene k Varadiju: - Trošim ovdje vaše vrijeme, a biskup želi s vašom visosti govoriti nasamu. Dopustite da se oprostim. - Molim vas ostajte, Gordana. Nema ništa što ne bismo mogli dogovoriti pred vama. Princ se uspravi. Lice mu je neobično blijedo, ali pogled odlučan. - Gospodo, moja je odluka stvorena. Prihvaćam vaše pri jedloge, ali želim osigurati svoju majku i Gordanu. - Slušam vas, visosti - primijeti Varadi, dolazeći bliže. - Predlažem Gordani neka s mojom majkom ide u moju tvrđavu Pečuh. - A zašto, vaša visosti? - Ne želim da vas dostigne Beatričina osveta kad dozna da smo ostavili Budim i krenuli u Hrvatsku.

Varadi, vojvoda i Damir se usprave. Vedrina im zasja iz lica. Sva trojica krenuše k princu puni zadovoljstva. Ali kao da se ništa naročito nije dogodilo, on upita Gordanu: - Hoćete li poći s mojom majkom? - Kad vi to želite, hoću. - Hvala vam. A sad, vojvodo, izvolite određivati sve što sma trate potrebnim za naš odlazak iz dvora. Ivan se uputi s vojvodom i Damirom svojoj majci. Varadi je također pošao za njima, ali se na vratima okrene i vrati: - Mudro ste ga svladali, Gordana. Ipak, jedno me zabrinjava. - što to, biskupe? - Govorili ste nešto o vašem horoskopu, o proročanstvu starog Averse. - Zašto bi to zabrinjavalo vas, gospodine biskupe? - Kralj Matija doznao je od kraljice sadržaj tog horoskopa i priopćio ga meni, a danas ovo proročanstvo jednako tako zabri njava mene kao što je nekoć zabrinjavalo kralja Matiju. - Ne shvaćam. - Aversa vam je prorekao da ćete roditi nezakonitog sina. - Pa onda? Zašto bi to moralo prouzročiti brige vama? - - Ne vjerujem u horoskop, ali vjerujem u sina. - Vjerovati se može u sve što nam je drago, a vama bi to moglo biti svjedno. - Varate se, Gordana. S tim je horoskopom povezan uspjeh vojvodine osnove. - Molim vas razjasnite. - Vi ste danas vjenčani s Damirom? - Da, ali on je već predao svoju izjavu princu. Naš prividni brak razriješit će papa. - Princ će zatražiti razrješenje samo onda ako bi mogao uzeti vas. - Ali to se ne može dogoditi, čim ga okrunite, zatražite od njega neka smjesta dovede princezu Bianku. To je danas više potrebno nego ikad. Moćna i bogata nevjesta bit će najjači povod da Ugri priznaju Ivana za svog kralja. - Uzimate mi riječ iz duše. Bianka se mora dovesti odmah nakon krunisanja. - A svadba neka se održi u Zagrebu na Griču. - Tko će princa na to sklonuti? To vas pitam, Gordana. - Ponajprije vi i svi naši hrvatski staleži. - A vojvodu ne spominjete? - Ne. Vojvoda o tome ne smije progovoriti ni riječi. - To je vrlo mudro, ali princ neće slušati staleže. - Onda ću ja govoriti s njime. - Toga se najviše bojim. Kad vi princa odbijete, moglo bi doći do sloma. - Znam, gospodine biskupe, bit će to najteži dan u mom životu. Ali spremit ću se, oboružati svim snagama. - Ipak ne vjerujem da bi princ mogao svladati svoju lju bomoru i prepustiti vas drugome. - On već posjeduje moju riječ da ne polazim ni za koga. - Znam. I baš bi se zato Aversino proročanstvo moglo ispuniti. - Kako to mislite, prečasni? - Nećete poći ni za koga jer ste princu zadali riječ, onda se morate baciti u naručaj ljubljenom bez blagoslova. - Tako vi razjašnjavate sebi moj horoskop? - Samo je tako moguće i to me zabrinjava. Ne znam koga ljubite: princa ili vojvodu. Ako je princ pobjednik vašeg srca, onda mi je jasno što ćete učiniti.

- Ako vam je tako jasno, neće vam biti teško da me uputite. - Učinit ćete isto što i prinčeva majka. Ljubit ćete princa kao što je nekoć prinčeva majka ljubila kralja Matiju, samo što Matija onda nije bio oženjen, a Ivan će biti vezan uz kraljicu Bianku. - Gospodine biskupe, ipak sve to nije važno za kraljevstvo. - Naprotiv, bilo bi i te kako važno. Princ bi, doduše, od vas crpao mudrost. - Zašto se ipak bojite mojeg horoskopa? - Bojim se one druge mogućnosti. Naime, ako je odabranik vašeg srca vojvoda, u tom bi slučaju mladi kralj planuo prema njemu strahovitom ljubomorom a to bi imalo teških posljedica i za njega i za vas. Ivan kralj progonio bi vojvodu. Vi sami znate da naginje strasti ljubomore. A ipak, mladi kralj ne može sretno i uspješno kraljevati bez vojvodina prijateljstva. - Odavno upravljam svoje životne korake prema tom saz nanju i čudim se što vi to ne vidite. Ne shvaćam zašto o svemu tome razmišljate, kad je to još daleko, vrlo daleko. - Vrlo blizu, čim princa Ivana okrune i on se smjesti u kraljevskoj palači u Zagrebu, prva će mu želja biti da od vas zatraži odgovor. A vaš odgovor, bilo kakav, donosi zlo kraljevstvu. - Ali taj odgovor ne može pasti dok ne svrše borbe koje nas čekaju. - Ne vjerujem. Princ je već nestrpljiv. - Baš zato sam od njega zatražila časnu riječ da neće tražiti odgovor dok ne minu borbe. - I zadao je zatraženu riječ? - Jest. Dakle: sve brige o mojem horoskopu preuranjene su. I sami vidite: naše će borbe trajati vrlo dugo. - Kad je tako, ne bojim se. Princ ne može preko časne riječi. - A vi, biskupe, čim princa okrune, putujte u Milano. - Smjesta ću dovesti princezu Bianku. Sa mnom će poći knezovi Frankopani. Tada je stigao Damir s Ivanovim pozivom da Gordana i Va-radi dođu k prinčevoj majci na dogovor. Tamo su našli u živom razgovoru gospođu od Brezovice, Beči Frankopanku i njezina oca kneza Bernardina i vojvodu. Princ saopći Gordani kako su zamislili putnu osnovu u peču jsku tvrđavu i zatraži njezino mnjenje. - Moram upozoriti visost - reče Gordana - od Napulj ca koji je uhvaćen u našem dvorištu doznali smo okolnosti koje nas upućuju da smo pod neprestanom paskom aragonskih uhoda. Stal no paze oko naše kuće. Ako opaze da selimo iz Budima, brzo bi pohitali za nama. - Pratit će vas jake čete - reče princ. - Bit će bolje ako prikažemo kao da majka vaše visosti polazi samo u posjet samostanu gdje je provela neko vrijeme nakon kraljeve smrti. Takav posjet bio bi prirodan. Zato neka uzme sobom što manje robe, a ova se sva može sakriti u kola. I četa koja ih prati ne smije biti velika. Služinčad neka ostane u kući. Tako protivnici moraju misliti da se ustinu radi o posjetu u sa mostan. Uz kola s gospođama neka ide samo desetak momaka, - ostali pak neka krenu u noći i dočekaju povorku na nekom urečenom mjestu.

- Iz vaših riječi razabirem, kao da vi, Gordana, ne kanite ići s mojom majkom? - U isto vrijeme nikako. Kad bi vidjeli da sam i ja otputo vala, znali bi da zauvijek ostavljamo Budim. Ako ja ostanem ovdje, bit će posjet samostanu vjerojatan. Čitav sutrašnji dan pokazivat ću se gradom naočigled Robertu egerskom, kraljici i Filipcu, a kasno u noći ostavljam kuću i Budim odjevena u mušku odoru i hitam za gospođama. - Vrlo dobro - prihvate svi. Odmah nakon toga izda Damirova majka odredbe četovođi Marku da spremi sve za put i otiđe u svoje odaje na kraju trijema. Tu je čekao Damir, stojeći kraj prozora, čim ona uđe, okrene se i približi k njoj. Ona ga pozorno pogleda u lice puno mračnih sjena. U mraku crnih očiju nešto se ljeska, kao da frcaju iskre. Iz njega se ispoljava čudna pritajenost kad se naslanja na stol, poravnava nabore svojeg baršunastog rukava i namještenom ravnodušnošću pita: - Recite mi, majko, jeste li na Gordani opazili kakvu pro mjenu? - O kakvoj promjeni govoriš? - Nije li nekako naročito uzbuđena, živa, razgovorljiva? - Da, nekoliko dana. - Otkad je tu vojvoda? - Da, od tada. - Primijetili ste kako se sporazumijevaju? - Kako bih to mogla zamijetiti? - Kod stola u razgovoru. - Možda mi se samo tako pričinilo. - Nije vam se pričinilo, jer su se sporazumijevali. - Kako? Znakovima? - Pogledima, pritajeno, neopazice. - Ipak si opazio? - I vi ste, jasno opazili. - Jer sam slijedila tvoje poglede. On pođe po sobi oštrim koracima. Mati ga ne pušta s oka. I kad se opet okrene, lice mu je blijedo, oči ispunjene munjama. čekala je drhtavim srcem što će kazati. A kad je ponovo došao do majke, sagne se i šapne: - Rekla mu je: "Mi ćemo se oprostiti sutra uvečer!", a on joj zahvali na tolikoj milosti. - Znači da su urekli sastanak? - Da, majko, sastanak nasamu. - Ali gdje? - U kraljevskom dvoru ne bi se mogli sastati. - Doći će, dakle, k njoj, tamo u kuću. Je li, sine? - Jer će sutra ovdje biti sama. Mislio sam da je odredila svoj odlazak, uistinu, samo zato da zavara protivnike, ali ne. Ona hoće da se s vojvodom oprašta nasamu, da bude s njim ovdje sama, hoće da mu kaže što nitko ne smije čuti ni znati. - I on njoj. - Spriječite to, majko. Utrošio je svu snagu da bude ravnodušan. Majka ipak zamijeti tajne drhtaje u njegovom glasu. - Kako da spriječim kad ću sutra biti već daleko? - Ostavite u kući odredbe koje će joj onemogućiti da ovdje primi vojvodu. - Ne da se to spriječiti ako oni hoće da se sastanu. - Onda ću se sam pobrinuti za to. - Dakle, nakon toliko vremena opet si jednom progovorio. - Ne shvaćam na što nišanite.

- Na tvoju šutnju. Vidim sve. Šuteći ideš okolo, a tvoja šutnja odveć je glasno izvikivala tvoju bol. Sad te prisilila da dođeš k majci i progovoriš! - Posve ste na krivom putu. - Nema dubine i daljine kamo bi mogao sakriti boli maj činom srcu. Osjećam ih u tvojem dahu, u pogledu, u smijehu, u svemu. - Ali, majčice, varate se. Potpuno sam izliječen od svoje ljubavi. - A ono što si čas prije govorio ovdje meni okom u oko? - Razjasnit ću vam. - Već su mi razjasnile bljedoća tvojeg lica, sjaj tvojih očiju. - Ali, majko, slušajte. - Sine, nosiš u sebi pakao ljubomore. Izgorjet ćeš na toj lomači, propasti. - Obratno je nego što mislite. Bdim nad Gordanom i voj vodom, dršćem od straha, ne od ljubomore. Od straha da će princ zamijetiti što se događa između njih dvoje. Hoću da spriječim sukob između vojvode i princa jer bi to bio slom svega što smo željeli poduzeti, slom svih naših nada, muka i napora. Bila bi to strahovita nesreća. Shvaćate li, majko? - Sve ja shvaćam, vidim i strepim od toga, ali još više od pomisli da ti izgaraš od ljubomore. - Nisam li vam otkrio svoju zakletvu da nikad ne bih po želio Gordanu za sebe. - Mladost zaboravlja zakletve, gazi preko svega. - I preko vašeg života, majko? Ona pokrije lice rukama i zaplače. - Moja zakletva položena je na vas, majko. Vjerujte barem tome. - Vjerujem ti sine, a ipak ne mogu prešutjeti kad gledam kako se kidaš, razdireš od ljubomore. - - Jer sam se zakleo da ću Gordanu sačuvati princu. - Skrene li k vojvodi? Što onda? - Onda, majko, dogodit će se ono čemu se nitko ne nada. - Što? Govori? Reci, ne muči majku. - Bacit ću se u borbu protiv vojvode i Gordane za princa. - Što to znači: u borbu? Kakvu borbu? - Još ne znam, majko. - Znaš i kriješ mi, ubijaš me. - Majčice, slušajte me. Sad nije čas da o tome govorimo niti mislimo. Kad svrši borba za krunu, riješit će se ta strahota, a onda: učinio ja što mu drago, odlučio se na kakvu mu drago stvar, ništa neću započeti a da prije ne saopćim vama. Neka vam to bude dovoljno. Jer sad, majko, hoću da mislim samo na one velike dane koji nas čekaju i kojima idemo u susret. Pohitio je kroz dvorište iz svoje kuće. Na ulici se obazro na Gordanin prozor. Gorjelo je svjetlo. Od toga svjetla bude mu u duši mrak, crniji od noći kojom je jurio u kraljevski dvor.