W

Marija Jurić Zagorka: Grička vještica

Suparnica Marije Terezije 2 dio

5.

W

VOJVODA OD PARME.

Osam dana listopadski vjetar goni jesenske oblake. U sivom zraku bijele se zidine bečkog kraljevskog dvora.

Po kamenitom dvorištu vreva lakaja, sobarica i sobara. Svileni naslonjači, dragocjeni sagovi, zastori, grimizne i zlatne

izvezene draperije, stolice od svilena brokata – sve to prolazi njihovim rukama. Isprašuju ih i opet otpremaju u dvorane golema dvora. Lupnjava, buka, trka i galama u svim dvorištima. Tu i tamo čuje se po koji zapovjedni glas dvorskog nadziratelja. Sve to pokatkad nadvikuje patetični usklik dvorskog pjesnika Petraša koji pored otvorenog prozora uvježbava recitaciju svoje svečane svadbene himne.

Osam dana opremaju dvor u svečanu haljinu radosti. Deveti dan buka zamukne, dvorište se pročisti. Lakaji su žalobne odore zamijenili crvenima, garda je s bijelih puceta skinula crno velo. Na kraljevskom dvoru lepršaju crno-žuta i plavo-bijela zastava.

Nebo se razvedrilo, i listopadsko sunce ogrijalo na krovu Burga embleme austrijske dinastije – habsburškolotarinške i vojvodstva od Parme.

Carske kočije jurile su u prvo dvorište Burga. Vladarska obitelj sa svojim dvoranstvom vraća se iz Schonbrunna. Svatko se opet našao u svojim starim dvorskim odajama. Jedino je princeza Amalija uvedena u posebne sobe. Dosad je stanovala sa sestrama u jednom krilu dvora gdje je svaka princeza imala svoju poslugu i posebnu odgojiteljicu – velikašicu – koju su po španjolskoj etiketi nazivali Ajom.

Uprava dvoranstva princeza bila je povjerena nadmeštrici kneginji Trautson, sestri stare kraljičine prijateljice.

Dolaskom iz Schonbrunna u Burg, dovršena je korota. Princeza Amalija nastupila je kao vjerenica vojvode od Parme.

Prema uvedenom običaju, od tog su joj časa pripadale odaje s posebnim dvoranstvom kome je sama zapovijedala.

Dodijeljene dvorske dame dočekaše je s dubokim poklonom. Ona im se nasmiješi i mahne rukom da želi ostati sama.

W

Tek što su gospođe izašle, priđe princeza pisaćem stolu i brzo napiše: »Dragi moj Erneste, Kao da sam odvezana s lanca. Slobodna sam u svojim odaja« ma i

nitko mi ne zuri u pero, nitko neće paziti na moje kretnje, ulazit ću i izlaziti iz svojih odaja po slobodnoj volji. Dva dana bit ću zaručnica, moja će sloboda trajati četrdeset osam sati. To mi je vrijeme dovoljno da se noću, preodjevena iskradem iz dvora. Budi spreman. Nakon svečanosti svi će leći umorno i zaspati.

Za stražu imam propusnicu moje komorkinje koju svakog časa mogu odaslati da mi pribavi kakve sitnice. Sofija je jedini moj pouzdanik na dvoru. Sve sam spremila. Javit ću ti sat i čas kad da me dočekaš u favoritskoj šumici.

Budi strpljiv i oprezan.« Dovršivši pismo, pozvoni. Uđe komorkinja, mala plavuša, i pokloni se princezi. – Sofija, ovo ćeš pismo odnijeti k »Crnom orlu«. Evo ti propusnicu s

kojom možeš u svako doba izaći i vratiti se u dvor. Svaki put kupi u gradu mnogo robe i smotaj je u omot – kao da si kupovala za mene.

– Razumijem, visočanstvo – odvrati Sofija. – Požuri natrag. Bogato ću te nagraditi. Poći ćeš sa mnom. u Farmu i

bit ćeš piva od svih mojih komorkinja. – Makar i posljednja – samo da smijem služiti vas. Dok je djevojka izlazila, uđe princezi grofica Fuchs i navijesti

kraljičinu želju da dođe u salon venecijanskih zrcala gdje će joj carica predstaviti budućeg muža vojvodu od Parme.

– Isporučite njezinom veličanstvu, mojoj najmilijoj majci, da ću ispuniti svaku njezinu želju.

Car Josip ogledavao se po svojim odajama u Burgu. Tu se osjećao udobnije nego u Schonbrunnu. Ovdje je njegova velika knjižnica bila izravno spojena sa spavaćom sobom.

Jedva je sjeo u svoj omiljeli naslonjač, kad mu najave kneza nadmeštra Khevenhillera.

W

– Njezino veličanstvo – reče on – izvoljelo je vašem veličanstvu isporučiti prigovor što vaše veličanstvo nije došlo u Burg prije carskog para i što je još u crnini.

Josip ustane i nakloni se nadmeštru tako duboko da se ovaj zbog povrede etikete gotovo srušio u nesvijest.

– Neka mi njezino veličanstvo izvoli oprostiti. Zaboravio sam na zapovijed da žalost treba da ostavim u Schonbrunnu. Odmah ću promijeniti dekoraciju svog tijela.

Knez je izašao mrmljajući: »Kako tvrdo i zlobno srce. Zašto se taj mladić tako izrodio?«

Isporučivši kraljici Josipov odgovor, Khevenhillerove oči bile su orošene iskrenim suzama. A ona mu je to honorirala usklikom:

– O, dragi moj stari prijatelju, kako je to strašno! Zašto me bog kaznio takvim sinom? Sve što mi je vjerno umire, a...

– Veličanstvo, tko zna kakvo vam još sretno iznenađenje čuva svemogući stvoritelj?!

Oči su mu ponovo zasuzile – ne toliko od žalosti zbog Josipa koliko od sreće što kraljica s njim govori kao sa svojim prijateljem.

Upravo u tom času princeza Amalija otvorila je vrata kabineta, prikrivena zastorom, ali je ostala iza njega.

Čuvši glas carice i njezinog nadmeštra, odluči prisluhnuti odredbe ne bi li se njima okoristila u svojoj osnovi o bijegu. Carica je naređivala:

– Sad mi dovedite princa od Parme. Amalija će odmah biti ovdje. Želim upoznati jedno s drugim da kod zaruka nađu kontakt za konverzaciju. Strašno je kad vjerenici zure preda se i šute.

– Veličanstvo, vojvoda od Parme još nije stigao iz Luxemburga. – Niste pošli po njega? – Bio sam veličanstvo, htio sam ga dovesti, ali... – U mene nema »ali«. Caričin glas zvučio je nestrpljivo: – Govorite, gdje je vojvoda? – Veličanstvo, princ vojvoda od Parme leži – leži kao da je mrtav. – Što se dogodilo? – Ne zna za sebe. – Zar svemogućem nije ugodan brak s vojvodom od Parme? No?

Govorite! što je vojvodi? – Pijan je.

W

Raširila je oči gledajući kneza zapanjeno, a onda odmah zapovijedi: – Neka dođe Koch! Kad se ovaj pojavio, kraljica mu naredi:– šaljite u Luxemburg

liječnika. To je samo radi forme. Neće Imati posla. Šaljite dva dvorska špijuna. Oni će jamačno imati više posla. Neka stoje pred vojvodinim vratima. On ne smije izaći iz sobe. Razumijete li?

Koch se pokloni, a knez Khevenhiller ponizno sagne glavu i doda: – Veličanstvo, i oni drugi ne smiju izaći iz sobe... – Zar vojvoda nije sam? – Ne. S njim leže pijani neki dvorski plesači, a i neke djevojke. – Taj je vojvoda prava svinja. Zovite grofa Keglevića – a onda

isporučite princu od Parme: jesti može što hoće, ali piti može samo vodu – sve do časa kad prijeđe prag moje države i otputuje u Parmu. Plesačice izbacite na ulicu.

Grof Koch pohitao je da izvrši zapovijed, a knez Khevenhiller ostao je uz caricu.

– Van Swieten mi je sve to već pričao privatno. Taj je mladić pravi uličnjak. Morao je pričekati da se vrati na svoj dvor. Tamo može piti koliko ga volja – i s kim mu drago.

Pojavi se intendant dvorskog kazališta grof Josip Keglević. – Neki vaši plesači i plesačice zlorabili su radoznalost vojvode od

Parme. Smjesta ih otpustite. A grof Koch treba da ih odmah prebaci preko granice – da se o skandalu ne sazna u Beču. A zatim: što će se glumiti na vjenčanoj svečanosti?

– »Bijela golubica«, veličanstvo, kako je to odredio dvorski nadmeštar.

– Loše. Ne trpim njemačke komedije. Koje će glumice igrati? – Hermannova, Galia i Gorodna. – Zašto Hermannova? – Za tu ulogu potrebna je ljepotica. – A vi promijenite tekst, tako da ne bude potrebna baš ljepotica.

Mjesto Hermannove neka glumi Šleskinja Rodesova. Od. plesačica izaberite one najmanje lijepe. Dvoranstvo Parme oduševljava umjetnost, a ne ljepota, pa bi nam se mogli narugati što zanemarujemo umjetnost. Promjena u posljednji čas nije baš prilična, ali je potrebna.

Intendant se duboko pokloni.

W

– Vaše veličanstvo, promjene ću izvesti do posljednje. – Vi ste izvrstan čovjek. Na posao! – A vi, Khevenhiller, priredite posebno piće i obojite ga poput vina –

reče carica kad je intendant izašao. – Time neka poslužuju vojvodu. Umjesto šampanjca, neka mu nalijevaju slabog jabukovca. Pouzdajem se u vašu lukavost. Što je s počasnim damama vjerenice?

– Evo listine visokog plemstva, veličanstvo. Kneginju Vilmu nije bilo nikako moguće mimoići jer bi to bila povreda dvorskih propisa.

– Onda ću pred nju postaviti groficu Neru. Molim vas, ne uzbuđujte se i slušajte. Za dvije večeri oslobodila sam groficu službe dvorske dame, a kao privatna osoba pripada najstarijem plemstvu Ratkay-Keglević.

– U tome nema ništa što bi bilo – contra decorum. – Vidite, nisam zaboravila dvorski red. Haljine za počasne dame:

prvi red zeleno, drugi ljubičasto, treći žuto. U redu gdje je Vilma imaju dame obući smeđe haljine. Ta boja Vilmi najlošije pristaje. U redu gdje je grofica Nera tražim svijetlomodri brokat protkan zlatom. Vilma će nastojati da se istakne svojom ljepotom pred stranim gostima iz Italije i Španjolske. Činit će to u nadi da će ljudi pitati za nju i primjećivati: »Ovo je ljubavnica cara Franje!« Taj epitet hoću da izbrišem s dvora, osobito pred strancima. Vilma mora potpuno nestati iz dvorske slike ili se utopiti u mnoštvu ostalih dama.

– Razumijem i služim svakoj želji uzvišenog veličanstva. – Na posao, dragi moj prijatelju. Zahvaljujem bogu što mi je dao

tako vjernog dvorskog nadmeštra. Kad su svi izašli, primijeti carica kako se miče zastor na vratima u

veliki salon. Pojavi se Amalija. Bila je u svečanoj haljini, pomno počešljana,

nasmiješena. – Veličanstvo, izvoljeli ste me pozvati da se upoznam s budućim

suprugom kojeg mi je odredila vaša mudrost i volja svemogućega. Carica se nasmiješila i ogledala princezinu haljinu. – Želiš li mu se svidjeti? To govori tvoja haljina. Vrlo dobro.

Međutim, vojvoda od Parme nije mogao stići. Snašla ga je teška migrena, poslala sam mu dva liječnika.

W

– Da nije kakva teška bolest? – upita Amalija s hinjenom zabrinutošću.

– Pobrinula sam se da do sutra ozdravi. A sada, kćeri moja, vrati se u svoje odaje. Veselim se što si tako hrabra i dostojna kćerka svoje majke, želim da na svečanostima osvaneš svježa, lijepa i dostojanstvena.

– Vaša je želja i moja... Amalija se duboko pokloni i vrati u svoje odaje. Iste večeri poslala je

princu Ernestu ove retke: »Našla sam divan trik da dobijem u vremenu. Sutra u jedan sat poslije ponoći čekaj potpuno opremljen – kako smo se dogovorili.«

ŽENIDBENA DIPLOMACIJA

Bečani su se sakupili na ulicama najbližim dvoru da gledaju svadbene svečanosti.

Velika veža dvora širom je otvorena. Dvored gardista u bijelim odorama sa zlatnom dugmadi stoji na počasnoj straži. Pred dvorom se zaustavljaju kočije. Uniformirani koči jaši važno upravljaju gizdavim konjima.

Na pročelju kočija blistaju zlatni grbovi, a kroz trokrilna stakla vide se draguljima urešene ženske glave i velikaški klobuci.

U velikoj krunidbenoj dvorani, čiji se strop uzdigao do drugoga kata, sve je spremno za svečano primanje.

Na vrhu stepeništa na prijestolju sjedi Marija Terezija, uz nju desno car Franjo, lijevo Josip, pred njima, dvije stepenice niže, mladi zaručnici.

Amalija je veoma blijeda, ali naoko nasmiješena. Sva je znatiželja velikaša, dvorana i dostojanstvenika uperena u

vojvodu od Parme. Odora španjolskog kroja privlači svačiji pogled. To vojvodu nuka da svojim držanjem izvojšti simpatično mišljenje o

sebi i dvoru vojvodine Parme. Zaručnicima predstavljaju velikaše i njihove žene. Vojvoda od Parme uzalud se trudi da izgleda vladarski. Njegovo

mlađahno lice odražava neku blesavu bezbrižnost dječaka, što mu u ovom času oduzima potrebno dostojanstvo.

W

Teškom se mukom muči da stisne svoja puna usta, koja su uvijek otvorena i time bar donekle dade svom licu ozbiljniji izgled.

Princeza Amalija izgleda lijepa, iako od njega starija i dostojanstveni ja.

Svi su primijetili da ostavlja dojam prave vladarice. Modra svila opšivena biserjem ispoljava vitkost njezina stasa. Lijepa

smeđa kosa, bijelo oprašena, počešljana je u uvojke i sačinjava dobro urešeni okvir njezinim smeđim očima, skladnim crtama lica i rumenim ispupčenim habsburškim usnama.

Pojavilo se dvoranstvo princa Alberta, vojvode od Parme. Odjeveni u odore španjolske, pokroviteljice vojvodine Parme,

dvorani nastupaju u savršenom redu ne trepnuvši očima. Koračaju ukočeno, skladnim koracima, i privlače na sebe svu

pozornost dvora i prisutnih velikaša. Na čelu im dvorski nadmeštar vojvodine Parme, vitak stasit

muškarac. Sjaj i čar njegove španjolske gala-odore nadjačavaju vatrene oči u tamnoputom licu.

– Dvorski meštar vojvodine Parme conte Amadeo de Rivera – najavljuje treći dvorski nadmeštar carskog dvora.

Dame su u njega uperile oči, a njegov zadivljeni pogled upravljen je u hladno lijepo lice vjerenice njegova gospodara.

Duboko se klanja pred njom, a onda se sa čitavom svitom natraške povlači u sredinu dvorane.

– Idu natraške bolje nego naši naprijed – šapne carica svom mužu Franji Stjepanu. – Khevenhiller uvijek plače nad dvorskom etiketom, a ništa nije u redu. Sad razabirem uzrok: Khevenhiller je prestar – primijeti gledajući muževnu pojavu conte de Rivere.

– Talijan je očaran Amalijom – odgovori car – ne gleda nikoga osim nje.

– Bit će joj to vjerniji sluga. – Progutat će je očima – šapne Rosenberg tajniku cara Josipa pa,

zagledavši se u svoga gospodara, pomisli: »Možda ju je Josip odvratio da bježi s princom Ernestom? Ili je ona sama odlučila drugačije? Sve su kćeri Marije Terezije pomamne za krunom.«

Nitko u dvorani nije bio uzbuđeniji od princeze Elizabete. Napeto, gotovo dršćući, promatrala je sve što se događa oko Amalije.

W

U mašti je postavljala sebe na njezino mjesto zamišljajući teško očekivani čas kad će ona biti okružena čitavim dvoranštvom i brojnim plemstvom što se klanja njoj – zaručnici francuskog kralja.

Svečano je primanje svršilo. Carska obitelj odlazila je u skladnoj povorci. Prvi je stupao knez

nadmeštar Khevenhiller i s ponosom promatrao sve oko sebe. Nastojao je razabrati opaža li vojvoda od Parme kako i bečki dvor uzorno stupa.

Ali vojvodu nije zanimalo ništa, čak ni njegova vjerenica. Povorka izađe u predvorje. Dva zida gardista u bijelom ukočila se s jedne i s druge strane. Pred

njima se isticala markantna pojava kapetana Siniše. Carica ga odmjeri letimičnim pogledom i pođe dalje.

Za njom je šuštala duga povlaka. Iza nje su slijedili vjerenici i ostala obitelj.

Pola sata nakon toga spremala je Nera u svojim odajama svečanu haljinu od modrog brokata za večernji ples, kad joj sobarica Pepi najavi da u budoaru čeka njezin suprug.

Hitro je izašla u budoar i zatvorila vrata. Siniša ju je ugledao u bijeloj čipkastoj kućnoj haljini odjevenoj na

brzinu. – Dolaziš za vrijeme službe? – upita ga zabrinuto. – što se dogodilo? – Za vrijeme primanja dobio sam zapovijed da preksutra – pratim

princezu Amaliju u Parmu. Šutjeli su. Ni ona ni on nisu u prvi čas smogli ni riječi. Njihovi

pogledi spojili se u potpunom međusobnom shvaćanju. Oboje su bili jednako blijedi i poraženi.

– Ne slutiš li čije je to djelo? – upita on nakon duge stanke. – Tko drugi zapovijeda na tom dvoru osim kraljice? – A zašto je to učinila? Mislim da shvaćaš. – Strašno mi je što o carici moram ružno misliti. – Dakle, ona ima svoje namjere. Sve mi je jasno. Siniša je sada

mislio na princezu Šarlotu. – Filip je stigao ove noći – šapne on značajno. – I donio novce? – Da. Međutim, preksutra treba da putujem u Farmu. Gledao je svoju

ženu odlučnim pogledom.

W

– Reci što misliš – šaptala je nestrpljivo. – Dogovorili smo se da uzmeš tri dana dopusta i da onda

pobjegnemo preko granice. – Za vrijeme svečanosti ne bih dobila ni tri sata dopusta da se

udaljim s dvora... – Znam. – Siniša, ne smiješ otići u Parmu. Ja ću moliti – moliti... – Sama veliš da bi to bilo uzaludno. Ona mu pruži ruku koja je

drhtala. – Što sad, Siniša? Reci. – Ove noći služba je opet povjerena meni... – Ove noći? Kraljica me oslobodila službe svog dvoranstva i

pridijelila me počasnim damama koje prate vjernicu na svečanostima. – To mi je jedina nada, Nero. – Mogu se kretati kao gost dvora... – To je ono na što sam pomislio kad su mi dali odredbu da putujem.

Svečani ples – ja u službi – ti ne moraš biti uz caricu... Sva je zadrhtala od onoga što se skrivalo u njegovim riječima. – Nero, ako si hrabra, čemu dugo razmišljati? Poslije ponoći put nam

je slobodan ... – Kamo i kako? . – Jesi li spremna? – S tobom svuda i svagdje. – Dobro. Popodne imam sat vremena da odem u stan i sve uredim s

Filipom. – Samo oprezno, dragi. – Smislio sam. Kad bude sve u najživljem plesu, poslije ponoći siđi

dolje. – Preodjevena kao komorkinja? – To bi nas moglo odati. Naprotiv, dođi u svečanoj haljini zamotana

u večernji ogrtač kao da si gost koji polazi kući. Sići ćeš u predvorje i ostati iza mramornih stupova da me lakše primijetiš, šetat ću u prvom predvorju u strogoj službi, upozori me na sebe. Zakašlji, a onda pazi: kad udarim dva puta sabljom o pod, znači – čekaj. Kad udarim tri puta, prođi kraj mene, spusti se stepenicama u dvorište i popni se u kočiju pred kojom ćeš vidjeti Filipa u lakajskom odijelu. Nesmetano ćeš se

W

odvesti iz dvora u grad, a ja ću brzo predati službu prvom časniku – pod izlikom da me pozvao car Josip. Pohitat ću za tobom, preodjenuti se potpuno u plemićko odijelo i krenut ćemo drugom kočijom. Sve ostalo još ću smisliti, sve će ti reći Filip s kojim ću još tačnije isplanirati.

– Dobro je zamišljeno. Tako možemo ostaviti dvor, a da nam se ne desi nikakva neprilika.

– Dosta sam okušao svoju lukavost. Ne ponesi nikakvih dragocjenosti, osim onoga čime ćeš biti urešena na plesu. Ne smiješ pobuditi ničiju pozornost. A kad opaze da nas dvoje nismo na dvoru, carica će posumnjati da smo utekli u svoje gnijezdo, a tamo ću već ostaviti takav glas da ih zavedemo još sutra čitav dan.

Nera mu ovije ruke oko vrata: – Veoma sam sretna. – Drugi te put otimam s lomače, ljubavi moja – šapne on. – čekam te, spasenje moje. Zagrle se, a onda Siniša hitro izađe iz sobe. U Burgu se održava svečani dine. Duž dvorane po bijelim prostrtim stolovima blistaju se zlatni i

srebrni stalci puni ruža, južnog voća i poslastica. Najbogatiji porculan i kraljevskom krunom urešeni zlatni pribor,

stare srebrne i zlatne zdjele, zapanjuju svojom raskoši. Oko stolova sjede gosti. Na pročelju, na visokoj uzdignutoj glavi Marije Terezi je sjaji, se

kraljevski dijadem. S jedne i s druge strane carice reda se carska obitelj, vjerenici i

uzvanici. Sa stropa vise tri golema venecijanska lustera i titraju u plamečcima

od dvije tisuće svijeća. Zidovi dvorane od stropa do poda obloženi su venecijanskim

zrcalima, čar cvijeća, bljesak dragulja, sušanj svile, baršuna, grimiza, miris čipaka tisuću pozvanih odličnika – sve se to odražava u blistavim zrcalima koji u očima gledalaca umnožavaju broj ljudi i povećavaju sjaj njihovih svečanih odora.

U zrcalima se odražava kraljevski sjaj, ustostručen gotovo raspojasanom rasipnošću.

W

U dvoranu ulaze članovi dvora vojvode od Parme. Zagledavši se u zrcala, gotovo ih zahvati vrtoglavica. Pokolebali su se u svom željeznom redu i načas se zaustavili. Tek kad je conte Rivera podigao zlatni štap, snašli su se i stali iza svoga gospodara.

Tada ustane carica Marija Terezija pa u ime svoje i svoga muža objavi službene zaruke svoje kćerke princeze Amalije s princom Albertom, vladajućim vojvodom od Parme, i za preksutra najavljuje vjenčanje.

Time je dine svršio. Carica krene, a za njom ostali i upute se u krunidbenu dvoranu.

Dvorski nadmeštar knez Khevenhiller poredao je velikaše i dostojanstvenike propisanim redom. Svi čekaju na caricu. Sve plemstvo u dvorani prikriva svoje veliko uzbuđenje očekujući hoće li ga carica nagovoriti.

Ali kad je prolazeći zelenim salonom opazila kancelara Kaunitza, carica se zaustavila ne mareći za one koji je čekaju s toliko uzbuđenja. Premda je to bilo protupropisno, izašla je iz povorke i šapnula kancelaru:

– Jeste li govorili s Josipom? – Nisam još imao prilike. – Wenzel, naš sastanak nije daleko. – Zar je moja smrt tako blizu? – tronuto će kancelar. Gledao ju je s

izražajem najdublje vjernosti. – Kad bi vaša marljivost slijedila hitrinu uma, Wenzel, osvojili

bismo čitav svijet. – Onda bi se veličanstvo ubilo u državnim poslovima, a ja mogu

živjeti bez svijeta, bez države, bez portfelja – samo ne mogu živjeti bez užitka sreće što mi ga prouzrokuje i najoštriji ukor vašeg veličanstva.

– Mrlju propuštene dužnosti da govorite s Josipom ne može isprati na pljusak vaših komplimenata.

– Veličanstvo, poznavao sam ministra koji je svoj um i snagu posvetio vladarici radeći samo za nju. Nije bila s njim uvijek zadovoljna zato što nije znala da ministar ima samo jednu strast: obožavati vladaricu, i samo jednu državničku prednost: udešavati svaki korak u korist njezine države – pa i onda kad se on u radu i ne žuri...

Gledali su se značajno okom u oko na što mu ona pruži ruku.

W

Kancelar je poljubi cjelovom koji ne bi dopuštala ni najliberalnija etiketa.

– Poslije svečanosti – reče ona – raspravljat ćemo o tome u mom privatnom kabinetu. A sada – počne ona službenim glasom – ruska carica opet urgira za Jagušinsku. Izričito mi veli: »Ako mi vaše veličanstvo izruči tu ženu, steći će pravo na moje iskreno prijateljstvo u svim osnovama. – Sama mi javlja da Friedrich Pruski pokušava osujetiti naš savez s Rusijom. Između redaka sve to zajedno znači: ako mi date urotnicu Jagušinsku, pre dobit ću Friedricha.

– Veličanstvo, rusku caricu vodi jaka lična osveta prema Jagušinskoj ne samo zato što je urotnica nego i zato što se uplela u ljubavne mreže caričinog morganatskog muža. Doista, mogli bismo steći caričino prijateljstvo ako izručimo Jagušinsku, i zato savjetujem da potragu za tom ženom prepustite državnoj policiji. Nju ne vežu obziri kakvi sputavaju vaše privatno redarstvo.

– Već bih vam prepustila tu stvar, ali se bojim vaše sporosti. Pokušajte preuzeti potragu, ali treba da povučete k sebi oca Grandea. On jedini zna kako izgleda Jagušinska. Molim vas, dragi Wenzelu, malo više temperamenta u državnim poslovima. A sad, idemo.

Nadmeštar Khevenhiller crvenio se poput raka što mu je carica pokvarila propis. Ali sad je, napokon, bilo svršeno – caričina se povorka uputila prema krunidbenoj dvorani.

Svečano društvo stajalo je u dvoredu, poslanici stranih država na stepenicama prozvanim – stepenice poslanstva.

Iza prijestolja smjestili se članovi vlade, pokraj prijestolja prijestolonasljednik Josip, prinčevi Leopold, Karlo i princeze, a sprijeda su zauzeli mjesto vjerenici.

Carica i kraljica uđe uzdignute glave. Svi, pa i članovi dvora, sagnuše glave na poklon.

Dostojanstveno je stupala Marija Terezija dvoranom. Bistre oči zahvaćale su pojedince koji su je zanimali.

Dvoranom zabruji tihi žamor. Uzvanicima je bilo dopušteno da razgovaraju poluglasno jer carica nije htjela da se čuje što s kim razgovara.

Uspela se i oslovila najprije talijanskog i španjolskog poslanika, izmijenila nekoliko srdačnih riječi o novoj vezi svoje obitelji s

W

vojvodom od Parme i dinastijom španjolske, a zatim se zaustavila pred francuskim poslanikom i tiho ga oslovila:

– Vedrina vašeg lica pokazuje mi da ste iz Francuske dobili dobrih vijesti.

– Dinastija Luja XV pozdravlja namjeru vašeg veličanstva da trajnost državnih veza osigura obiteljskom vezom između obiju uzvišenih vladajućih domova. Još nisam dobio detaljnih obavijesti o udaji princeze Elizabete za kralja Luja XV, ali znam da je sklonost tom vjenčanju velika, osobito u državnim krugovima.

– Da. čini se da madame Dubarry nije oduševljena tim projektom. Danas je njezin utjecaj na kralja znatan. Do vas je, dragi prijatelju, tko će pobijediti: madame Dubarry ili – vi!

Carica mu ljubazno pruži ruku na poljubac. Stojeći iza carice, kancelar Kaunitz pozorno je pratio poslanikove usne na caričinoj ruci koju je on tako obožavao.

Dostojanstvenim koracima pođe kraljica dalje i zaustavi se pred engleskim poslanikom:

– Vaše oči, dragi lorde, tvrdoglavo pasu po ljiljanskoj ljepoti počasne dame naših vjerenika – nasmiješi se carica i iza lepeze baci pogled na Neru. – Ne da se to zatajiti, lorde. Željela bih da njezina ljepota ponuka vaša nastojanja da englesko veličanstvo podsjetite na prošlost. Kad sam ratovala s Friedrichom Pruskim, pomogao mi je engleski kralj čak i novcem. A sad? Da – da, saznala sam da namjerava s Friedrichom u savez.

– Njegovo veličanstvo engleski kralj ovlastio me da zamolim vaše veličanstvo neka i ono pristupi tom savezu.

– S Friedrichom koji je od moje države odrezao šlesku, moju desnicu? S njim koji mi je, zapravo, svukao ogrtač?

– Samo je s njega odrezao jedino dugme. – Lorde, da budete smiješni, dovoljno je da izađete pred svijet s

kaputom kojem nedostaje samo jedno dugme. Žalim što ovaj put ne sjedim s Engleskom za istim stolom. Međutim, gle, i sada vam se oči – da – protiv vaše volje kradu za ljepoticom, mojeg dvora. Dakle, Engleska nije sasvim prekinula s nama...

Nasmiješila se i ljubazno mahnula svojom lepezom poslaniku na zaprepaštenje svih koji su bili upućeni u vanjsku politiku.

W

Silazeći kasnije s poslaničkih stepenica, primijeti carica da francuski poslanik živo govori s nekom novodošlom ličnošću.

Ona se ponovo zaustavi pred francuskim poslanikom da izbriše njegove eventualne sumnje zbog preljubaznog susreta s Englezom i reče mu tiho:

– Ljubaznost je diplomatski paravan, što smo s protivnicima prijazniji, to je naša zamka sigurnija. Pruskog razbojnika stisnut ćemo lancem sačinjenim od Francuske, Rusije, Italije, španjolske, Portugala i Austrije. Ako se Friedrich u tom lancu ne uguši, onda je stoglavi zmaj.

– Samo ako vaše veličanstvo ne naiđe na izdaju u vlastitoj zemlji. – Što ste rekli? – začudi se carica. – Veličanstvo – šapne poslanik sasvim tiho – iza mene stoji kurir iz

Francuske koji je netom stigao i donio mi vijest da su neki ljudi iz Austrije, očito u službi pruskog kralja Friedricha, nahuškali madame Dubarry neka spriječi ženidbu kralja Luja s princezom Elizabetom. Sada se madame Dubarry žestoko protivi da se kralj Luj opet ženi. Znam sigurno da je to učinio neki gospodin koji je u Pariz stigao iz Austrije.

Strelovitom brzinom lice joj prekrije oblak. Dobacila je pogled Kaunitzu. On priđe bliže:

– Kancelaru, Friedrich ima konspiratora u našoj državi, što velite na to?

– Njihove glave položit ću pred noge vašem veličanstvu – odgovori kancelar i pogleda Francuza: – Vaša preuzvišenost sigurno će moći saznati tko je bio kod madame Dubarry.

– Moji pouzdanici još danas kreću u Pariz da to izvide. Carica je još uvijek mrko gledala kancelara, a on joj prišapne:

– Veličanstvo, ovaj put će moja marljivost natkriliti hitrinu mojeg uma da zakrčim put svakom konspiratoru Friedricha Pruskog. Samo vas molim, veličanstvo – nastavi tiše – zaboravite sve to dok smo u dvorani. Rumenilo uzbuđenja kvari ljepotu moje carice.

Pokrila je lice lepezom i prisilila se da bude mirna. Dostojanstvenije je koračala, zaustavljajući se samo kod onih

uzvanika koje je htjela – ili po utanačenom znaku s nadmeštrom – morala osloviti. Koračala je sredinom špalira, s jedne strane njezine povlake knez Khevenhiller, s druge Kaunitz.

W

Nadmeštar je budno pazio da carica ne izostavi koju važnu ličnost. Kancelar je kontrolirao njezin razgovor, a pri tom promatrao snažno

caričino tijelo stisnuto u zeleni srebrom protkani brokat. Zagledavao se n njezinu ruku pokrivenu čipkama pa zaokružio pogledom raskošnu sliku dvora, smješkao se i zabavljao mislima:

»Koliko straha pobuđuje kraljica u podanika – toliko strasti pobuđuje žena u muškarca.«

Tad bi opet karakterističnim tamnim očima zaokružio dvoranom sve do posljednjeg uzvanika dvora i sažalno primijetio sam sebi: »Jadni statisti! Oni u kazalištu barem su plaćeni. Ovi ovdje skupo plaćaju svoje gledaoce...«

Ponovo je podigao glavu. Bio je zadovoljan sam sa sobom zbog svog prvenstvenog mjesta uz caricu. Uspravio se u otmjenoj pozi da još više istakne tamnocrvenu odoru preko koje se do poda spuštao grimizni naborani kancelarski ogrtač s debelim zlatnim lancem oko vrata, znacima kancelarske časti.

»Neka se nagledaju moje odore kad im više imponira od moje glave« – pridometne podrugljivo gledajući svečana lica. Dotle je carica prolazila dalje i uz put se zaustavljala, a na licima uzvanika lebdio je jedan jedini upit:

»Hoće li me osloviti«? Car Franjo Stjepan promatra caricu, kancelara, carsku obitelj, ostalu

gospodu. Dok mu se lice smiješi propisanim smiješkom, šapće svom dvorskom meštru grofu Julienu:

– Stojim tu poput carskog klauna što otvara vrata jahačici kad ulazi u gledalište. Samo, klauna toliko ne umaraju kao mene...

Josip promatra kancelarovo dugo i nasmijano lice i primijeti Rosenbergu:

– Među tim ljudima on se osjeća kao orijaš među patuljcima. Smiješak mu se spušta k njima kao velikodušni dar milosti jadnoj raji.

Marija Antonija zabavlja se gledajući lijepog stasitog nadmeštra od Parme i pritajeno uzdiše:

»Zašto ja nisam Amalija?« Princ Karlo stajao je iza Josipa.

W

»Dokle ću ja stajati iza leđa ove mumije što mi otima prijestolje?« – bjesni Karlo susprežući gnjev. Ipak nije zaboravio da katkad dobaci koji ljubazni pogled ushićenim velikašicama.

»Vojvoda od Parme baš nije pojava, ali je vladar en miniature« – šaptale su dame.

»Zašto nadmeštar od Parme tako bulji u mene?« – pitala se Amalija. Njegove su misli u taj čas letjele k njoj. »Zar da takvu ljepotu uživa onaj idiot na prijestolju Parme? Takvu

divotu dali su njemu!« / A vojvoda od Parme gleda u zid dvorane i uzdiše: »Sve je lijepo na

dvoru, čak i princeza – samo je vino bljutavo.« Jako naprašena, kozičava lica Elizabeta promatra događaje: »Tako

ću i ja raditi na francuskom dvoru.« I prateći uporno caricu na njezinom putu dvoranom, ona gotovo upija svaki njezin korak.

U dnu dvorane u caricu zure lijepe Vilmine oči. U mislima joj dobacuje: »Platit ćeš mi to, carice! Namjerno si me strpala u posljednje redove kako se nitko ne bi dosjetio da sam careva ljubavnica.«

Tri udarca štapom o pod. Svi se redom uskomešali, uzvanici užutjeli i pogledali gore prema stepenicama gdje se isprsio suhi nadmeštar. Podigao je svoje dugoljasto lice u otmjenoj pozi i rekao polagano i svečano:

– Njihova veličanstva časte se pozvati visoke goste u osam sati naveče u kazalište na predstavu u čast visokim vjerenicima. Njihova veličanstva časte se nakon predstave pozvati preuzvišene goste na svečani ples koji počinje u deset sati.

Khevenhiller polako silazi. Na određenoj stepenici zaustavi se i duboko pokloni, pa opet siđe i tri puta opetuje poklon, a zatim pođe k vratima.

Slijedila ga je povorka carskog dvora. Gosti se raspričali o ljubaznosti i duhovitosti mladog vojvode, iako

ga nisu čuli nijedne riječi, samo su čitavo vrijeme gledali njegovo blesavo lice okruženo ogrlicom od španjolskih čipaka.

Amalija se opet našla u svojim odajama, a uzbuđene komorkinje vrzle se oko njezinih haljina za kazalište i ples.

Princeza se povukla u spavaću sobu i pozvala svoju pouzdanicu Sofiju:

W

– Kad komorkinje odu, donesi mi u sobu tvoje haliine i zaključaj ih u ormar.

– Visočanstvo, dršćem. – Ne boj se, draga, u tvojem odijelu otići ću samo da se s njim

oprostim. – I vratit ćete se? – Samo jedan zagrljaj – to hoću da uzmem na put u Parmu. – Ako visočanstvo zakasni ili se zadrži predugo? – Ne boj se, Sofije vratit ću se na vrijeme. Hoću samo da se s njim

oprostim nasamu. To je sve. »Jadna djevojka, kad bi znala da se više ne vraćam!« – pomisli

princeza. Posegne u srebrnu kutiju, uzme pregršt cekina i turi joj u džep.

U četvorokutnoj polutamnoj sobi krajnjeg krila carskog dvora vijećali su otac Grande i Pelegrini, glavni dvorski duhovnici koji su obavljali vjerske funkcije na velikim dvorskim svečanostima.

– Umorni smo, ležite – reče Pelegrini. – Nije mala stvar očistiti od grijeha čitavu carsku obitelj. Ali

predveče ne mogu spavati. – Što vam je ispovjedio Josip? – Smiješio se i govorio mi: »Časni oče, ne ispunjavam božju nauku:

ljubite se među sobom. Ne ljubim nijednu ženu!« – Možda ipak – govorio sam mu – pogledajte u dno duše. – A on? – zapita Pelegrini. – Odgovorio mi je: »Ne mogu. Na dno duše vidi samo bog!« – Tako se on izruguje ispovijedi. Neće priznati da ljubi groficu Neru.

Ona mi, opet, tvrdi da ljubi samo svog muža. – Uza sve to što je carica groficu imenovala nadzornicom Josipova

dvoranstva. Tako dolazi u njegove sobe i navečer. – Ako se s njim splete, neće nam poslužiti kao uhoda. Na vratima netko pokuca. Grande otvori. U sobu uđu dva plemića. – Grof Balzano? – začude se oba jezuita. Grande za njim zatvori vrata i pogleda mladog došljaka. Balzano se nasmiješi: – To je moj sinovac Siksto. – Brzo, što nosite iz Pariza? – upita Pelegrini grofa.

W

– Neopranu dušu. Put k lijepoj madame Dubarry posut je grešnim poslasticama.

– Valjda si ih ondje prokuhao. Radije reci kako si izvršio svetu misiju – navali otac Grande.

– Ponajprije sam potrošio mnogo novaca – i ja i moj sinovac. – Pri tom grof Balzano udari po ramenu mladića odjevenog u plemićko ruho. – Jak, plećat i krasan momak, zar ne?

– Je li se svidio kraljevskoj ljubavnici? – Put do kraljevske ljubavnice nije jeftin. Kit je progutao Jonu. Oni u

predvorju madame Dubarry progutali bi zlatnu telad da bi mene i mojeg sinovca odveli k njoj.

– Jesu li to učinili? – Morali su. Vjerujte, nikakva osobita ljepotica. Dražesna ženica

poput stotinu drugih, samo što one druge nisu imale sreću da ih ministri podmetnu kralju. Primila me vrlo ljubazno, a osobito mojeg sinovca. Njegova snažna pojava pobudila je pozornost madame Dubarry.

– Samo nešto kraće, dragi Balzano, upozori Grande. – Uvjerio sam se da za kraljevske ljubavnice vrijedi isti recept kao i

za sve druge žene našega doba: najprije mnogo romantike, zanosa, galanterije, a onda što više ludosti i nestrpljivosti.

– Epski talent nisi ostavio u Parizu – razljuti se Grande. – Molim te, prestani s detaljima, mi smo veoma radoznali i neraspoloženi: carica je na serklu s francuskim poslanikom dva puta govorila posve tiho. A protestantu Englezu odveć se ljubazno smiješila. Opet okreće smjer svoje politike.

– Ne bojte se, sve je u redu. Dakle, mi smo sjedili uz čokoladu s madame Dubarry. Namjestio sam svoju duhovitost, a Siksto svoje poglede. Zurio je u nju poput gladna vuka. Tada sam s drugim gostima pošao malo na balkon. A madame Dubarry upita Siksta:

»Vaša ljubavnica sigurno je s vama zadovoljna?« On je, naravno, rekao da nema ljubavnice, ali za tri dana već ju je imao. Madame Dubarry nije mogla odoljeti njegovim snažnim zagrljajima. I kad su tako pričali nakon ljubavnog zagrljaja, povjeri joj Siksto da smo obojica u pratnji austrijskog kurira koji ima da sklone francuskog kralja Luja XV na ženidbu s austrijskom princezom Elizabetom.

– A ona? Je li kriknula? – upita Pelegrini nestrpljivo.

W

– Ah, ne. Nije bila nimalo uzbuđena. Samo se prezirno smiješila: »Ah, austrijska princeza može se deset puta vjenčati s kraljem.

Njezino lice je kozičavo. Kad Luj XV vidi kozičava čovjeka, popeo bi se na vrh Bastilje da bude što dalje od njega. Kralj nikad neće prekoračiti praga njezine ložnice. Ne marina ja za taj brak.«

– To je ona rekla? A Siksto? Što je on na to? – skoči Grande. – On je bio lukav. »Tko se usudio da vam toliko laže?« – počeo je

Siksto govoriti kraljevskoj ljubavnici. – »Austrijska Elizabeta je prekrasna, lukava i neodoljiva ljepotica. Sva će francuska gospoda zajedno s kraljem klonuti pod njezin jaram.«

– A ja sve to – Balzano se nasmiješi i udari po koljenima – slušam iza zastora da kontroliram Sikstovu diplomaciju. Tada madame Dubarry skoči poput divlje mačke i zaviče: »što? Marija Terezija laže? Sama mi je pisala.« I ona izvadi iz svog ormarića pismo i počne citirati riječi Marije Terezije.

– Što je carica pisala kraljevskoj ljubavnici? – Evo, po prilici ove riječi: »Za vas, lijepa madame, ta ženidba ne

može imati nikakve važnosti zato što je moja kćerka uslijed kozica izgubila ljepotu i svaki čar da privuče interes muškarca pa makar je s njim zatvorili godinu dana na samotni otok«! Evo, to piše Marija Terezija – vikala je madame Dubarry – evo gledajte, vaša mi je carica poslala dar: kineske vaze, egipatske kipove. Gledao sam kako se ljubavnica nadimlje. Moram priznati da uistinu nije nimalo darovita. Počela je govoriti poput male kramarice. »Ova debela lažljivka hoće da zauzda francuske konje – ali čekaj!« Onda pograbi jedan egipatski kip i baci ga na pod. Zatim da uzme sliku Luja XV i baci je u kristalni luster. Zdrobljen, rasprsnuo se po čitavoj sobi. Velim vam, sajmarski prizor.

Kad je umorila svoje ručice, započnu njezina ustašca: »Vaša princeza neće prekoračiti granice Francuske. Neće – tako mi poštenja.« »Ali to je već napola gotovo« – rekao je Siksto. »Bilo to sto puta gotovo, bio ugovor i potpisan, ja ću ga razderati, razbiti – ovako« – i pobaca na pod još skupocjenih porculanskih posuda. Zaista šteta! Pobjegao sam od zastora k prozoru.

– A dalje? što ste konačno polučili? – uzbuđuju se oba jezuita: – Za koji trenutak dotrči madame u salon. Sva je gorjela, oči su joj

bile bljesak. I ravno će k meni: »Molim vas, kako izgleda austrijska

W

princeza Elizabeta? »A ja ću na to: »Kako? Divota. Lice pupoljak, usta trešnje, oči ugljen, zjenice – istočno sunce! Visoka, vitka – vrlo visoka i vrlo vitka« – naglasio sam naročito saznavši da je Luj XV u posljednje doba stao uzdisati osobito za visokim i vitkim ženama.

– Hoću da čujem rezultat – promrsi Grande ljuti to. – Estet sam i u svom pričanju. Ne kvari mi poantu stvari i čekaj. – Svaki je čas veoma važan, a ti luđački zavlačiš svoju glupu

estetiku. Reci što je bilo. – Mala madame gotovo je eksplodirala. Prebacila je na kućnu haljinu

žuti ogrtač i odvezla se. – Kamo? Zašto? – Nismo znali kamo, ali zašto, bilo nam je jasno već nakon jednog

sata. Kako nas nije otjerala, ostali smo u njezinom salonu i čekali. Za jedan sat vratila se vitlajući pismom i smijući se: »Evo otpusnice ministru koji je kralja htio svezati s kćerkom austrijske cirkuske jahačice. Vele da carica jaše na muško. Uistinu?« – pitala je ona ne brinući se više za Elizabetu. »Istina je i izvanredno jaše« – odgovorim pa dodam da i Elizabeta divno izgleda na konju. »Ovdje u Francuskoj neće jahati ni magarca. Gotovi smo. Kralj se neće ženiti! Neka debela intrigantica pukne! Stvar je svršena. Luj se uopće više neće ženiti!«

– Dakle, ženidba je potpuno raskinuta? – pitali su Grande i Pelegrini u isti mah.

– Sasvim. Budite mirni. No barem mi sad recite zašto sam morao izvršiti tu misiju?

Grande mrko odgovori: – Tvoje pitanje pokazuje, moj grofe, da si u Francuskoj ostavio i ono

malo duha što si ga onamo ponio. – Zašto ste vi protiv toga da kraljičina kćerka bude francuska

kraljica? – Mi, naprotiv, hoćemo da caričine kćerke zasjednu na sva prijestolja

– samo ne Elizabeta. – Što vam je skrivila? – Mrzi jezuite. Ona jedina od svih. Eto, Josipa je umrla, a najbolju

našu prijateljicu Amaliju vodi vojvoda od Parme. Marija Terezija nema dovoljno kćerki da okupiramo sva prijestolja.

– Koju ćete postaviti na francusko prijestolje?

W

– Da nije umrla Josipa, francuska kraljica bila bi Amalija. Ovako će to dopasti Mariju Antoniju.

– Tiho, čujem glas kraljičine dvorske dame grofice Fuchs – upozori Pelegrini.

Brzo sjednu k stolu. Grande otvori bibliju i počne pobožno čitati. Polako je ušla grofica Fuchs noseći duhovnicima odredbe za

sutrašnji dan. Kad je to obavila, opet ih je ostavila nasamu.

OLUJNA NOĆ NA DVORU

Na svečanoj predstavi u čast vjerenika čitavo je kazalište pružalo svečanu sliku. Kad je stigao u dvor, pojavio se pred zastorom intendant grof Josip Keglević navijestivši:

– Vaša veličanstva i vaša visočanstva! Na uzvišenu zapovijed predstava počinje.

Gledaoce nije zanimala pozornica. Svi su upirali poglede u vjerenike što su bili uz caricu.

Znatiželjno su promatrali vojvodu u svijetlomodroj španjolskoj odori i Amaliju u ružičastoj svili s ružama u kosi.

U pokrajnjoj loži sjedile su princezine počasne dame. U prvom redu Nera s kneginjama Trautson, Liechtenstein, Bathyany, pa sve ostale, a tek u posljednjem redu Vilma, blijeda, gutajući gnjev i poniženje.

Sakrivena iza lepeze, Marija Terezija radoznalo je promatrala članove dvora. Nisu joj izbjegli Josipovi pogledi što su oblijetali Nerin profil i ljubomorni pogledi cara Franje. Naslađivala se nijemim dvobojem oca i sina za groficu Neru Vojkffy.

Uz caricu je sjedio kancelar. Kao i uvijek, nije poklanjao pozornosti nikome i ničemu osim vladarici i sebi.

Carica je čitavo vrijeme provela promatrajući okolinu. Nije se brinula za predstavu. Uostalom, nitko u čitavom gledalištu nije znao što se prikazuje na pozornici.

Nakon drugog čina, carica ustane na polazak. U gledalištu nastane klicanje i pljesak, članovi dvora udalje se praćeni pogledima publike.

"U maloj dvorani Burga, uz članove dinastije i vlade, svečanoj obiteljskoj večeri prisustvovali su samo odabrani dostojanstvenici.

W

Amalija i vojvoda od Parme sjeli su za posebni stol, nazvan »zaručnički stol«. Iza leđa vjerenika upravljao je dvorom knez Khevenhiller i odlazio od časa do časa k »carskom stolu« da ondje kontrolira svojim strogim pogledom je li sve po njegovim propisima.

Za leđima vojvode stajao je peharnik s posebnim pićem što ga je vojvoda u svojim mislima nazvao bljutavim. Amalija je dobro znala kako je carica naredila dvorskom nadmeštru da vojvodi ne da piti drugo nego obojenu vodu. Sve do ovog časa čitav dan zaručnici nisu progovorili ni deset riječi. On nije ništa pitao, a princeza, prema etiketi, nije smjela početi razgovor. Sad mu se ona najednom obrati pitanjem:

– Kako se vašem visočanstvu svidjela predstava? – Dobro, posve dobro. Plesači i plesačice sigurno nisu iz Beča. – Nisu lijepe ni žene ni muškarci – upotpuni Amalija. – Ali kazalište je lijepo. U Parmi imamo krasnih plesača i umjetnika.

Noge su im uvijek na mjestu. – Velika je vrućina – prekine princeza svog vjerenika. – To umara i

pobuđuje silnu žeđ – naglasi neobično. – Da, žeđ – prihvati vojvoda s uzdahom. – Visočanstvo, ovo piće baš nimalo ne utažuje žeđ. Niste li to

opazili? – zapita ona. – Vaše kraljevsko visočanstvo shvaća me u dušu. Baš nimalo ne

utažuje žeđ... U to se vrijeme Khevenhiller bavio oko carice kod drugog stola.

Amalija dade znak peharniku iza leđa kneza Trautsona. Ovaj priđe princezi.

– Natočite burgundca njegovu visočanstvu i meni. Peharnik se iznenadi, ali posluša.

– Pijte, visočanstvo – šapne Amalija vojvodi. – Po našem dvorskom redu vjerenik ne smije piti drugo vino od onoga koje su vam dosad točili. Da malo prevarimo našeg dvorskog nadmeštra!

Vojvoda s ushićenjem pogleda svoju vjerenicu. – Kraljevsko visočanstvo, vi me razumijete – vi ste anđeo. On ispije

vino. – Natočite visočanstvu još čašu – naredi ona. Vojvodi od Parme

zaigrale su zjenice.

W

I odmah iskapi čašu na zaprepaštenje dvojice kneževa koji su sjedili nasuprot vjerenicima.

Knez Khevenhiller polako se vraćao. Njegove male bezbojne oči zavirile su u tanjure, zdjele i čaše, a onda

se opet polako udaljio. – Natočite visočanstvu šampanjca – naredi princeza susjednom

peharniku. Kad je ovaj počeo točiti, reče ona vojvodi: – Valja iskoristiti svaki čas. Žeđ u tolikoj vrućini doista ne može

respektirati propise. – Visočanstvo, vi – vi ste – anđeo! – šapne vojvoda pa opet iskapi. Tako je ispijao čašu za čašom. Jezik mu se osušio zbog prevelike žeđi nakon francuskih pašteta

carske dvorske kuhinje. Zamalo je već sam vojvoda peharniku komandirao i pio.

Lice mu se rumenjelo, oči sjale, a usne smiješile. Nekoliko puta pogledao bi Amaliju i šapnuo posrćući riječima: – Vi ste – anđeo – vas je poslao – sam bog! Nakon večere krenula je carska obitelj u dvoranu venecijanskih

zrcala na svečani ples. Vojvoda ponudi Amaliji ruku. Ona osjeti da mu koraci nisu sigurni i

sama ga podupre svojom podlakticom. Glazba zasvira manuet. Parovi su se poredali u dvije kolone. U sredini posve sam vjerenički

par. Svilene krinoline njihale su se i šuštale. Gospoda u izrezanim

cipelama koračala su jedva čujno, duboko su se klanjali damama, širokim gestama prihvaćali njihove ruke urešene narukvicama, vrpcama i cvijećem.

Šarolikost haljina nadmetala se sa šarolikošću muških odora od svile i brokata, urešenih oko rukava teškim vezivom od zlata i srebra, a pod vratom mirisavim laganim čipkama.

Amalija je zadovoljno promatrala vjerenika: »Vojvoda neprestano griješi u koracima, smiješi se i ljulja – obližnji

parovi smatraju to plesnom manirom Parme.«

W

U blizini vjerenika plesala je Nera s barunom Rosenbergom. Amalija upozori vojvodu od Parme:

– Vaše visočanstvo, pogledajte onu damu s dvorskim meštrom prijestolo nasljednika. Kakva ljepotica, zar ne?

– Da, da, visočanstvo. Prekrasna je – prihvati vojvoda i okrene se prema Neri.

– Čitavo vrijeme neprestano pilji u vaše visočanstvo – reče Amalija. Kad bi to opazila gospoda s našeg dvora, svi bi vas zamrzili. Sve je u nju zaljubljeno, a ona gleda samo vas.

Vojvoda je obratio pozornost na Neru i ostali dio plesa gledao za njom pa se često zaletio u drugi red plesača. Glazba umukne. Vojvoda odvede vjerenicu k naslonjaču i stane joj iza leđa.

Nasuprot njih stajao je Josip. Bio je sam sa svojim mislima, odsutan. Karlo, koji je morao stajati iza njega, najednom plane pa

demonstrativno izađe pred Josipa. Nadmeštar Khevenhiller dade Karlu neprimjetno znak da se povuče

iza Josipa. Očito je i carici smetala ova povreda etikete pa zovne Neru i po njoj

isporuči Karlu da se povuče iza Josipa. – Ne primam poruke od žene koja noću zalazi u prijestolo

nasljednikove odaje – okosi se Karlo. Josip je čuo ove riječi i priđe bliže: – Karlo, pazi, ovdje je društvo. – Koje zna da mi vi otimate mjesto – drsko će on. – Dopustite, grofice – reče Josip – da vas odvedem carici. Ali ona se

pokloni i sama se vrati Mariji Tereziji. Josip ju je slijedio. Primijeti carici poluglasno: – Veličanstvo, princ Karlo uvrijedio je groficu spočitnuvši joj što

nadzire moje dvoranstvo. Nadalje, spočitnuo je meni da mu otimam mjesto. Dopustite da se udaljim sa svečanosti. Ako to ne dopustite, učinit ću protiv vaše volje.

Ne čekajući caričin odgovor, Josip izađe iz dvorane. Samo oni koji su bili u blizini razabrali su da je među braćom nastao

konflikt.

W

Carica je ispitala Neru što je Karlo rekao prijestolonasljedniku i promatrala pri tom svog ljubimca, okružena simpatijama čitavog plemstva.

Malo nakon tog prizora reče carica kancelaru Kaunitzu: – žalim što Karlo nije prvorođeni.

– Ako se Josip požurio da ga pretekne, ni vaše veličanstvo ne može ništa protiv toga.

Nera se vratila u grupu počasnih dama princeze Amalije. Vojvoda od Parme izgubi se u vrevi i priđe Neri:

– Lijepa madame – vi – vi ste anđeo! Vi ćete plesati sa mnom. – Vašem kraljevskom visočanstvu određeno je mjesto uz vjerenicu. Vojvoda priđe bliže i pogleda u rub izreska na njezinim grudima: –

Lijepi pejzaži! Osjetivši da zaudara po vinu, Nera se povuče natrag, ali razabere da

se on počeo za njom osvrtati. Sklonila se u pokrajni salon. Jedva što je onamo stigla, uđe vojvoda: – To je ideja: – vi – ste – anđeo. I on je uštine za lice. Nera ga oštro odgurne: – Visočanstvo, ja sam ovdje počasna dama visoke vjerenice, a vi

zaboravljate da niste – lakaj! – Nešto i meni od te počasti – mucao je on i htjede je opet uštinuti. Na vratima salona pojavila se carica s princezom Amalijom. – Tablo! – šapne Marija Terezija. – Eto, veličanstvo, nisam lagala, – reče Amalija. – To je sablazan. Vojvoda se smijao i glavinjao, potpuno omamljen vinom. – Taj je pijan – zaprepasti se carica pa će vojvodi prijekorno: – Vladar Parme ne bi smio pružiti priliku da ga dvorska gospođa

odgurne od sebe. – A ja? – upita vojvoda smijući se. – Pokazat ću vam odmah da se ne

dam odgurnuti i pokuša ponovo poći prema Neri. No carica mu zakrči put:

– Prekršili ste moju odredbu – pili ste! Da se vojvoda ne bi izbrbljao, Amalija upadne u riječ: – Veličanstvo, ispio je samo čašu. Smutili su ga vrućina i umor. Da

ga grofica nije mamila...

W

– Visočanstvo, nitko nema prava da dira u moje poštenje – reče Nera oštro.

– Ne bojte se – reče pijani vojvoda – nije bilo ozbiljno, ja baš ne marim za žene... Ali vi imate zgodan obraz za štipanje ...

– Mir! Grofice, dozovite nadmeštra i grofa Kocha – zapovjedi carica mirno kao da se ništa nije dogodilo.

– Veličanstvo – tiho će Amalija – molim pošaljite vojvodu u njegove odaje. Ovakav bi izazvao, sablazan. Dooustite i meni da se povučem, odviše sam uzbuđena...

– Veoma dobro, to je najbolje rješenje. Ostali neka plešu i nitko ništa neće primijetiti.

Khevenhiller i Koch odvedoše vojvodu u njegove odaje. Marija Terezija pričekala je šefa dvorskog redarstva. Kad se vratio i saopćio da je vojvoda legao, carica se namršti. __Takve sablazni još nikad nisam doživjela!

– Na dvoru u Parmi doživljavat će princeza mnogo gorih stvari – reče Koch.

– Sirota Amalija! Ona će pridonijeti veliku žrtvu za državu. Taj vojvoda uistinu je slabouman. Takvo ponašanje! No i Karlo je danas počinio neprijatan gest. Ali sad nemam kad da se uzbuđujem.

Otišla je u dvoranu u pratnji dvorskog meštra. Njezino lice bilo je opet nasmiješeno.

BIJEG

Princeza je stigla u svoje odaje vrlo zadovoljna. »Lukava spletka s vojvodom omogućila mi je da se pripremim za

bijeg dok je još čitavo dvoranstvo zabavljeno svečanim plesom. Nitko me neće tražiti ni do sutra primijetiti da sam pobjegla.«

Hitro skine svečanu plesnu haljinu i zamijeni je običnom nabranom suknjom svoje komorkinje. Oprašene pramove sveže gustom mrežom i glavu pokrije kapicom od crne svile.

Onda sjedne k pisaćem stolu i napiše majci ovo pismo: »Neću da budem žena pijanice. Proglasite da sam oboljela od crnih

kozica. Pokopajte me prividno i moj će bijeg zauvijek ostati tajna. Amalija.«

W

Kad je Amalija izišla opremljena, Sofija je čekala u predsoblju. – Bi li me prepoznala ovakvu? – Kad ne bih znala da ste to vi, nikada! – Idi u svoju sobu i lezi. Nitko ništa neće saznati. Ujutro me ne budi.

Hoću da spavam do deset sati. Sofija izađe u hodnik, za njom princeza. U koridoru nije bilo nikoga. Iz drugog krila dopirao je zvuk glazbe

kao iz velike daljine. Sobarica uđe u svoju sobu i zaključa se. Zamotana ogrtačem, Amalija krene prema krilu dvorskih dama. S

obiju strana sva su vrata zatvorena. »Dvorske gospođe još su u službi« obradovala se Amalija. S tim je računala i mirno pođe prema stepenicama dvorskog osoblja

što su vodile u prizemlje dvorišta. Tada su se u koridoru tiho i oprezno otvorila jedna vrata. Iza njih se

pojavi Nera u svojoj sjajnoj haljini. Pogledala je duž hodnika i prema stepenicama kojima je čas prije sišla princeza Nera je silazila mirno i polako. Ali joj je srce žestoko udaralo, Osjećala je da se sada odlučuje njezina sudbina.

Sa dna hodnika iza jedne statue izmili crna pojava muškarca, zakukuljena ogrtačem. Očito na glavi nije imao klobuka da što opreznije zaogrne lice. Izišavši iz zaklona, pohita u dovoljnoj udaljenosti za Nerom.

Njegovo šuljanje očiti je znak da je slijedi. Princeza je, međutim, već sišla niz stepenice. Put do veže iz dvora

bio je kratak i siguran. Tada joj se pričini da za njom šušti haljina. Preplašila se. »To može biti samo koja od dvorskih gospođa. Ali što bi tražila na

ovim stepenicama kad su sve u službi?« Pobrza i stigne u prizemlje k vratima što su se otvarala u uzani

hodnik. Ovaj je spajao stepenice dvorskog osoblja s velikim carskim stubama i predvorjem.

Uvjerena da je nitko ne slijedi, Amalija naglo otvori vrata i zavuče se u hodnik da tu pričeka.

U polumračnom, posve pustom hodniku, pritisla se uza zid.

W

S užasom opazi da se vrata hodnika oprezno i tiho otvaraju. Ušla je neka dama.

Princeza se nađe okom u oko s Nerom. Obje su se žene trgnule. Stajale su kao ukopane dršćući od straha.

Unatoč Amalijinoj haljini, Nera prepozna princezu i propisno se pokloni. Princeza uzvrati ljutitim dršćućim glasom:

– Plaćena uhodo! Vi ste, dakle, njuškali za mnom? – Visočanstvo, nisam znala – nisam vas slijedila – odgovori Nera

plaho ne razumijevajući njezinih riječi. – Zašto ste došli ovamo? Sad biste morali biti u plesnoj dvorani. Što

tražite ovdje? – upita Amalija bjesneći. – Pozlilo mi je i htjela sam na zrak. – Čitavim koridorom i baš ovim stepenicama? Lažete! Njuškali ste

za mnom i slijedili me. što hoćete od mene? Izdati me? Nije mogla shvatiti zašto bi je izdala, ali princezina haljina odavala

je da ima neku tajnu namjeru. Kakvu? To Nera nije mogla dokučiti. Stoga odluči da ostane mirna, premda joj je srce htjelo iskočiti iz

grudi. Dolje čeka Siniša da se upute u daleki svijet, a na tom se putu, eto, ispriječila princeza.

Odlučila je da se izvuče kako je pomislila da je najbolje: – Visočanstvo mi čini krivo. Nesretni je slučaj što sam iz dvorane

pošla u svoju sobu jer mi je pozlilo nakon onog nemilog događaja pa sam odlučila otići na zrak – u dvorište.

– Upravo ovim hodnikom? – vikne princeza. – Zašto baš ovuda? – Visočanstvo, zato što sam pomislila da ovdje nikome neću smetati.

Vjerujte: – niti sam vas vidjela – niti ću vas vidjeti. Nakon onog prizora u dvorani s vama se nisam susrela! Je li to dovoljno?

Nekoliko je trenutaka Amalija sumnjičavo razmišljala, a onda je upita:

– Ni ako vas pita carica? – Ni onda. – Ne znate što kanim i što činim? – I ne slutim. – Onda idite svojim putem i ne obazirite se za mnom. Izrekavši to,

vrati se princeza opet u hodnik ravno prema stepenicama kojima je sišla. Zaokrene ispod njih, spusti se prema maloj veži i izađe.

W

Iza ograde stepenica čučnuo je na zavoju muškarac u crnom ogrtaču. Kad je princeza istrčala iz hodnika, spusti se on niz stube za Nerom.

Nera je pošla brzim korakom i stigavši do drugog kraja, otvori vrata. Nađe se pod glavnim stubištem.

Izašavši u prvo predvorje, stade šetati neprisiljeno, odmjereno. Gore na stepenicama stajala je počasna straža gardijske momčadi. Iza nje ispod stubišta provirila je u crno zamotana glava.

U svilenom ogrtaču Nera je davala dojam dvorske gošće koja ostavlja ples i čeka kočiju. Ispod oka zirkala je u drugo predvorje. Tamo nije bilo nikoga. Činilo joj se da je došla prerano. Povuče se iza mramornih kipova i sjedne u naslonjač.

Srce joj je burno kucalo. Susret s Amalijom i očekivanje bijega svu je zaokupilo. Čas bi ustala i čekala, čas opet sjela.

Ispod stubišta polako i jedva zamjetljivo otvore se vrata. Ništa nije zamjećivala, čitavim bićem živjela je u jednom pitanju:

»Hoće li uspjeti?« U drugom dvorištu zazvečali su vojnički koraci. Prepoznala ih je.

Ustane, prošeće se i spazi Sinišu kako hoda gore-dolje. Nera zakašlje. Siniša je u šetnji odgovorio sa dva udarca sabljom o

kameni pod. »To znači – čekati!« Vratila se iza kamenih stupova. Čeka i dršće... Nigdje nikoga do počasne straže koja stoji nepomično. Siniša je očima pratio Neru pa se uputi k mramornim kipovima. – Sve je u redu. Još deset časaka – šapne on i prođe pokraj nje. Nitko ne bi mogao opaziti da joj je što prišapnuo. Vrata su se pod stubištem zatvorila... Ona broji časove. Gore u prvom katu umukoše zvuči glazbe. Nakon toga žamor, glasovi. S prvog kata niz stepenice zašušte haljine. Silaze dvorski gosti. Sinišina sablja udari tri puta o kameni pod. Nera iziđe iza kipova, uđe u drugo predvorje i prođe kraj Siniše kao

da ga ne pozna. Stislo je u duši. Pošla je stepenicama u dvorište. Oko sebe je osjećala maglu. Stoje kočija do kočije, sve u tačnom redu. Ona gleda. Koja je?

W

Sasvim straga spazi Filipa u bogatoj lakajskoj uniformi. Odlane joj. Pođe prema kočiji.

Filip joj otvori vrata. Klecavim nogama uspne se u kočiju i sjedne. Pogleda na stepenice

dvora. Tamo je Siniša budno pratio njezine kretnje. Odmah zatim izgubi se

u dvoru. Silaze dame i gospoda, redom ulaze u kočije. Već kreću prema

izlazu. U napetom iščekivanju časovi su se razvlačili u beskraj. Mnogo je kočija bilo ispred njezine. Sakrivena u kutu, prozeble duše,

pazila je kroz okance i dršćućim živcima slušala komandu dvorskog konjušnika kako određuje kretanje kola.

Trgne se. Kola kreću. Polagano. Izlaze iz jednog dvorišta. Ulaze u posljednje prema velikoj veži.

Bez daha pilji preda se i čeka kad će ugledati svod veže i osjetiti da je onkraj dvorskog praga. čitavo joj biće trepti.

Najednom se kočija zaustavi. Nera sagne glavu k prozoru. Zar se kakva kočija zaustavila pred

njima? Dva – tri trenutka prisluškuje, čeka. Nitko se ne javlja. Kao da je u

čitavom dvorištu nastala neka čudna tišina. Netko oštro otvori vrata. Ona ugleda Sinišu. Lice mu je zabrinuto. Sagnuo se i prislonio svoje

usne njezinom uhu: – Oprez, nešto se desilo. Nenadano su zatvorili vežu. Nikoga ne

puštaju napolje. – Milostivi bože! – Tiho, tiho! Iziđi. Ako te opazi tko iz dvora, opravdaj se bilo kako

što si sišla u ogrtaču. Ako opaze da si bila u kočiji, reci da smo urekli sastanak u našem stanu. To je tek mali prekršaj.

– Danas neće uspjeti? – Ostani negdje u blizini. Otvore li vežu opet, vrati se u kočiju. Kad je izašla, nađe se okružena damama i gospodom koji su izlazili

iz kočija i začuđeno ispitivali zašto ih ne puste iz dvora. Nitko ništa nije slutio. Jedino su znali da je veža zatvorena.

W

Stisnuta k zidu ograde, Nera je promatrala što će se dogoditi. Na stepenicama opazi zapovjednika garde s grofom Kochom i barunom Nemyjem. To je prestraši.

Gdje se pojavljuje šef dvorske policije Koch, tu se nešto .zbiva. Grof je obilazio od kočije do kočije i pažljivo gledao one koji su bili

u njima. Marija Terezija sjedi na divanu u svom privatnom kabinetu. Njezina

krinolina okružuje čitav prostor oko nje. Zamalo uđe kancelar Kaunitz. Carica mu pokaže naslonjač.

– Krinolina – nasmiješi se ona – obrambena je tvrđava žena našeg stoljeća. Brani je od prevelike blizine kavalira.

– Mrzim krinolinu. – Sa svim ima i kompromisa. Jedino s karakterom vojvode od Parme

nema – reče carica. – Ponaša se poput sicilijanskog uličnjaka. Ispričala mu je događaj na plesu, ali je kancelara očito više zanimala

njezina bijela ruka što je počivala na svilenim naborima haljine nego vojvodin postupak.

– Sirota Amalija, žrtva je politike – doda carica. – Njezin život neće izazvati ničiju zavist. Sudbina je svih kraljevskih kćeri da samo izvršavaju dužnost prema dinastiji. Sreće se odričemo već u kolijevci. Ja sam u zamjenu za sreću dobila prijatelja da mi pomaže i tješi u svim teškim, danima.

Velikim bistrim očima gledala je kancelara. On ustane, obiđe krinolinu i poljubi njezinu ruku cjelovom kao ono u salonu prije serkla.

Netko pokuca. – što je? Zar ni sad nemam mira? Molim vas, pogledajte. Hitro je

izašao iz kabineta. Nekoliko je časaka Marija Terezija gledala u vrata iza kojih se čulo šaputanje.

Onda se vrata ponovo otvore, i Kaunitz pođe prema kraljici. Šutio je. Ona ga upitno pogleda! Onda carica naglo digne glavu:

– Vaša šutnja odveć glasno viče da se nešto desilo. Stupio je pred nju u vrlo svečanoj pozi:

– Veličanstvo! Kaunitz – koji bi osjećao najvećim darom života kad bi mu dopustili da za vas umre – vapi za milost: ne uzbuđujte se. Moram vam nešto povjeriti.

– Nesreća?

W

– Bila bi – da nije donekle spriječena. – Divno. Dakle nije nepopravljivo. Govorite. – Smije li ući Koch? Potvrdila je glavom i uspravila se kao da sakuplja snagu za ono što

će uslijediti. Uđe šef dvorske tajne policije. Bio je miran, ali nešto blijed. – Veličanstvo, dopuštate li da vam saopćim sve? – Sve – ali kratko. – Bio sam u svom uredu da za sutra sredim odredbe za vojvodu od

Parme, kad uleti moj lakaj i poviče: »Jedan gospodin vani poručuje da brzo zatvorite sve izlaze iz dvora jer se sprema pobjeći jedna ličnost koju njezino veličanstvo vrlo uvažava!« Rekao sam neka taj gospodin uđe, ali je lakaj rekao da se on preko glave zamotao crnim ogrtačem i odmah otišao – gotovo je bježao. Izašao sam da sam potražim tog gospodina, ali ga nije bilo u koridoru. Kako me lakaj uvjeravao da ga je doista poslao jedan gospodin, posumnjao sam nije li možda vojvoda u pripitom stanju htio da sam pođe u grad na orgije, a netko mi to javlja anonimno. Potrčao sam k zapovjedniku, zatvorili smo sve izlaze s nalogom straži da nikoga ne pusti izaći, pa bio i član kraljevske obitelji.

– Vrlo dobro. Dalje. – Zatvorio sam vrata velike veže, zavirio u sve kočije, ali vojvodi ni

kakvom drugom sumnjivom licu ni traga. – Lakaj vas je krivo izvijestio? – Nije veličanstvo. Potrčao sam u drugo dvorište da vidim nije li

vojvoda htio izaći kroz malu vežu. Naišao sam na stražu gdje se žestoko prepire s nekom komorkinjom. Vojnik mi objasni da komorkinja ima propusnicu, ali mu je prije nekoliko časaka naređeno da nikoga ne propušta iz dvora. On ju je zadržao, a ona prosvjeduje. To je pobudilo moju sumnju. Osvijetlim joj fenjerom lice i opazim..

– Naprijed – naprijed: čije lice? – Princeze Amalije. Isprsila se kao da prima udarac, a njezine velike oči širom su se

otvorile. – Govorite dalje – reče ona zadržavajući dostojanstveni mir. – Neki instinkt potaknuo me – nastavi Koch – da otvorim vrata na

kojima je stajao stražar. Izađem. Pred dvorom tamno, ali tamo od

W

šumice iza Favorita spazim svjetlo. Neko je vrijeme mirovalo, a onda sumnjivo kružilo tminom prema Burgu. Poslao sam dvojicu gardista da dovedu onog koga tamo zateknu. I doveli su...

– Koga? – nestrpljivo će carica. – Princa Ernesta od Zweibiirgena. – Ernesta! – klikne carica i porumeni do čela. Kancelar Kaunitz i grof Koch razabrali su da je to prvi znak oluje.

Ipak je Koch nastavio. – Princeza u haljini sobarice, princ čeka u šumi sa dva dobro

osedlana konja. Nije potrebno da objašnjavam veličanstvu što to znači. – Zaista nije. A dalje? – Odveo sam princezu u njezine odaje. Nije htjela da odgovara.

Našao sam jedno pismo. On pruži pismo i doda: – Princa sam zatvorio u svoj ured. – Pošto je carica pročitala Amalijino oproštajno pismo, reče mirno: – Princezu valja strogo nadzirati. Pod stražom će spavati, pod

stražom će se vjenčati, putovati s vojvodom u Parmu. A tko je izdao bjegunce?

– Ne znam, veličanstvo. Ispitivao sam o tom lakaja, ali on ne zna ništa drugo nego to da je taj gospodin visok, vitak, da je bio zamotan od poda do vrha glave ogrtačem i sakrio lice, a govorio je brzo, uzbuđeno, tiho gotovo je lakaja gurnuo u moj ured i nestao. Neznatna osoba nije, zato je htio da ostane anoniman. Očito je bio upućen u princezin bijeg ili ju je negdje na bijegu opazio i prepoznao.

– Povedite istragu. Želim saznati tko je taj čovjek. On zna još mnogo više. Hvala vam, Koch. Nikada neću zaboraviti vašu spretnost.

Kao nagradu za njegov čin pružila mu je ruku na poljubac i on je izašao sretan.

– Kakvo iznenađenje, dragi Kaunitze. Amalija, tako poslušna i podatna pa farizejka? Gotovo se plašim. Njezina ljupkost bila je iskrena, njezina pobožnost duboka. Zar je njome prikrivala licemjerstvo? Njezin cinizam gori je od Josipova jer ga ona pokriva pretvaranjem. No – vidite – svečanost zaruka garnirana je prekrasnim događajima. Vojvodin ispad na plesu, bijeg njegove vjerenice – a kruna svega: saopćenje francuskog poslanika da u svojoj državi imamo ljudi

W

koji konspiriraju s Friedrichom. Ti ljudi spriječili su Elizabetinu udaju za francuskog kralja. Koliko zla na jednoj večeri!

– Ni jedno ne može do moje kraljice. Tek što se približi, već se pretvara u prah. Nesreća nema odvažnosti da posjeti vaše veličanstvo.

– Sad sam se doista uvjerila u to. Molim vas, prijatelju, hvatajte sve koji izuste prusko ime, a da ga ne popljuvaju. Zaustavite svakoga tko bi. putovao u Prusiju.

– Već za vrijeme plesa izdao sam nalog svom sekretaru. – Onome koji je madame Dubarry nahuškao protiv mene trebalo bi

pustiti krv. Počinio je veleizdaju. Najednom carica promijeni glas: – Mogla bih još popraviti. – Kako? – Da madame Dubarry pošaljem na dar kakvu mušku ljepotu? Ta mi

je misao pala na um kad sam danas prolazila uz gardiste. Kapetan grof Vojkffy, muž naše grofice, divan je čovjek, pravi krasnik. Taj se ne bi morao truditi da madame Dubarry oduševi za moju obiteljsku alijansu.

– Izvrsna misao. Ali on prati princezu Amaliju u Parmu. – Promijeniti odredbu znači dvosložnu riječ zamijeniti trosložnom.

Jednostavno: mjesto Parme – Dubarry. – Grofica Nera isplakat će oči za mužem. – Gle! Ne biste li joj pomogli plakati? – Ljubim samo jedne oči, a te su suhe, bistre, zalivene tek veličinom

uma. – Ako vas ne zanimaju lijepe grofičine oči, mogli bismo ih pozvati u

službu vanjske politike s Engleskom. Sutra poslije vjenčanja prikažite groficu engleskom poslaniku. Ne pokuša li svog kralja odvratiti od Friedricha, osvetit ću se bar time što će poslanik ostaviti kod nas svoje srce.

– To znači: glavu – smiješio se Kaunitz. – Za vašu glavu nikad nije bilo bojazni. Smješkate se na moje

osnove! Dragi moj Wenzel, vi ste čovjek širokih koncepcija i prezirete male stvari kao što su: Josipova pisma, njegove izjave, Karlov istup, pričanje dvorjana, ali vjerujte: mnoge male stvari čine veliku – često ubitačnu. Smatram da su u politici našeg doba nužne tri stvari: teror u državi, lukavost u diplomaciji i duhovita lijepa žena koja je posrednik

W

za ono sitno, a ipak važno. Grofica mi služi za te male, neznatne stvari, a važne epizode. Nije najljepša među svima – ali ima ono što se danas traži od žene, a možda se uvijek i tražilo. Ima duha koji sačinjava zagonetni čar. Vjerujte, danas duh više podržava muškarca od same ljepote. Ljepota djeluje samo na vid, ali kad iz ženskih usta izlazi duhovita fraza, fino spletena forma izražaja, to je ružičast veo, bengalska vatra kroz koju je svatko lijep. Duh ulazi u tijelo i preko sluha nadražuje živce muškarca. Dakle, grofica Nera osvaja dvostruko.

– Veličanstvo mi je otkrilo tajnu ženske moći. Tu tajnu veličanstvo ne bi moglo znati da nije sve to iskusilo na sebi.

– Možda. Kad sam stupila na prijestolje, Friedrich Pruski rinuo je svoju njušku u moju zdjelu. Spasila me moja duhovitost. Mislite li da bi, recimo, mađarski velikaši ustali u borbu za .mene da nisam došla pred parlament sa svojom ljepotom i svojim duhom? Gledala sam im u oči, smiješila im se kroz suze i govorila produhovljene riječi. Gledali, su me, ali još više slušali. Moja riječ bila je udružena s mojim ličnim ženskim čarom, i to je osvojilo muškarce. Ne – vojnike, podanici su tek slijedili – muškarce. Nisu to ni slutili, ali ja sam tačno znala šta će se desiti. Zato sam sama pošla u parlament da pozovem velikaše u borbu za moje prijestolje. Da to nisam učinila, tko zna da li bi historija zabilježila dugotrajnu vladavinu Marije Terezije. Kad sam na prvi juriš osvojila ugarski parlament, njihovo je oduševljenje zapalilo svu ostalu državu. Kad sam ih sve osvojila, imala sam čime ratovati i vladati. Imala sam prilike da nađem državničku veličinu – vas, moj prijatelju – koji ste odviše površni, a da biste mogli uvažavati one važne sitnice kojima se služim u stvaranju naših velikih djela i naših alijansa protiv Friedricha Pruskog. A njega oduvijek mrzim, danas više nego ikada.

– I tu će mržnju izliječiti vrijeme. – Nikad! Mrzila bih ga i da mi vrati šlesku. Sklapanje mira – državna

je stvar. Moja mržnja stvar je moje ličnosti. Nikad mu neću oprostiti što se izruguje mojoj ženskoj vladi. O, znam. Još i danas, vjerujte, radije bih da me tuče, da navali na mene s pištoljem; nego da mi se ruga. Znam da moju vladavinu zove »bapskom vladom«, a Austriju »državom suknje«. Već u najmlađim danima mogla sam podnijeti sve – samo ne porugu. Poruga je pijavica. Ona seže u krv. Uostalom, veoma

W

je dobro što lično mrzim Friedricha. Inače ne bih s takvom ustrajnošou tražila sredstva da osvojim plemstvo za rat protiv njega.

Slušao je njezin govor s podaničkim, udivljenjem i kavalirskim obožavanjem.

– Veličanstvo, nakon večerašnjih događaja ne umara li vas sjećanje na prošlost?

– Čudite se što nakon pokušaja princezina bijega još mogu govoriti o tim stvarima? Uzbuđuje me samo ono što je u stadiju raspleta. Svršena činjenica gotova je stvar. O njoj ne treba gubiti riječi, osobito kad je riješena povoljno. Ali, dragi Wenzel, onako bez zamjere: niste mi poslali potvrdu da ste bili na ispovijedi. Dispenzirala sam vas od obligatne ispovijedi pred dvorom, ali potvrdu morate poslati. Oči isusovci mogli bi mi spočitnuti da vas protežiram.

– A zapravo je baš obratno: veličanstvo njih protežira protiv mene. – Nesmisao! Kad bi bilo tako, morali biste dva puta tjedno s ostalim

dvoranima klečati u dvorskoj crkvi. – Ipak, osjećam da mi je put k srcu moje vladarice često zakrčen

duhovnim očima. Ne bunim se, ali trpim ... Katkad je na takav način pokušao dotaći ovo pitanje, ali ga je ona

uvijek suzbila. Pa i sada: – Nisam li u pitanjima za koja su se oni interesirali toliko puta

popustila vama? Pristala sam da se odgodi izgon Židova koji su u svom gradu otrovali ruskog izaslanika – i stotinu drugih stvari. Put između nas dvoje nitko ne zaprema. Isusovci su duša u mom tijelu. Kad se moje prijestolje klimalo, oni su prvi prišli da ga podupru. Svojim su naučavanjem uvjerili narod da ih bog zove u rat za mene. Ta usluga stoji čvrsto poput pećine. Moje udivljenje, moja zahvalnost prema vašim državničkim sposobnostima stoji nasuprot njima i opet kao čvrsta posebna pećina. Na obje se upirem podjednako, čini se, vas zamaram. .

– Obratno. Oživljujete me, veličanstvo. U predsoblju su se čuli glasovi pa onda ponovljeno kucanje, što je

bilo dopušteno samo grofici Fuchs. – Zar još kakva novost? – upita carica dugonosu pouzdanicu. – Za

danas mi se čini dosta. – Veličanstvo, grof Koch moli da ga hitno primite. – Kad se tako žuri, ne nosi dobre glase. Može ući.

W

– Veličanstvo, uhvaćen je trag sumnjivom vojnom bjeguncu na putu u Prusiju – izvjesti uzbuđeno šef dvorske kancelarije.

Problijcdila je. – Gdje? Gdje? Govorite. – Pošto sam bio zaposlen s princezom, barun Nenry je otišao da čuva

zatvorenu vežu pred kojom su se redale kočije. Među dvorskim kočijama opazim markantnu pojavu kapetana dvorske garde. Trebalo je da bude u službi, a on u plemićkoj odori. Nemy ga povede u moj ured. Kad sam stigao, upitam kapetana što znači ta odora. Nije mi odgovorio. »Ostavili ste službu i obukli plemićko odijelo. To pobuđuje sumnju« – rekao sam. »Jedna je dama htjela ove noći da bježi iz dvora. Vi ste s njom u vezi?« Tražio sam od njega da mi kaže istinu, šutio je. Pretraživao sam njegove džepove i našao čudne dokaze.

–što? – zapita kraljica. – Golemu svotu novaca i putnicu za Prusiju. Kaunitz i kraljica

izmijene poglede. – Tko je taj? – Grof Vojkffy, muž dvorske gospođe vašeg veličanstva. Carica

digne ruke i pođe po sobi. Navala ljutine spriječi je da govori. Za nekoliko trenutaka zaustavi se. Njezin je glas zvučio oštro:

– Dovedite ga! Kad je grof izašao, Marija Terezija okrene se Kaunitzu. – Vani je vedro, a nad nama bjesni oluja. Francuski poslanik izrekao

je strahovitu istinu. To je odviše i – za mene. Kaunitz se nije usudio da je tješi. To bi samo povećalo njezin gnjev.

Nekoliko je časaka prošlo u šutnji. Tada uđe Siniša. U tamnoj velikaškoj odori bio je blijed, ali sabran.

Osjećao je na sebi strijele caričinih pogleda. Ona izbaci prijeteće pitanje: – Htjeli ste napustiti svoju vojničku dužnost i pobjeći u Prusiju? Vi,

kapetan garde i pouzdana osoba? Vi vojni bjegunac? – Oprostite veličanstvo, moj grijeh... – Dakle, to se događa iza mojih leđa? – promrsi ona. Nastavi grubo,

sve više prijetećim prizvukom: – Motiv vašeg čina? Zašto ste to počinili? – Ljubomora, veličanstvo.

W

– Kakva ljubomora? " – Ne mogu živjeti bez svoje žene, a tale veličanstvo neće da mi je

vrati. – Lažete. Drugi je povod bijegu. – Prisežem na boga i svoju čast. – Oboje ste već izgubili. – Onda prisežem na svoju ljubav. – Izdali ste je. Da ljubite ženu, ne biste se odvažili na takav čin. – Za ljubav se daje i život. – Ali ne čast! – Ako je ugrožena čast ljubljene žene, nema ništa što bi me

sprečavalo da je otmem toj pogibelji. – Ni vjernost vladaru? – Moja vjernost vladaru bila je beskrajna. Svojom bih krvlju

nakvasio sag pod njegovim nogama da mi vrati ženu... – Basta! Dosta lažnih izlika. Vi ste podla uhoda pruskog kralja! Ledeni srsi prelete Sinišinim tijelom. Zadršće pod nenadanim

udarcem. – Veličanstvo! Kunem se grobom svoje majke, srećom i životom

svoje žene. ~ Krivo se kunete. Ne glasi li putnica za Prusiju? – Putnica samo dokazuje da sam htio sa ženom bježati preko granice. – Putnica je na krivo ime: grof Vojković. – Ime mi pripada po stricu. – Pogledajte, Koch! Ova putnica glasi na onu groficu koju sam

spasila s lomače! Čuvši riječ lomača, Siniša naglo upadne: – Veličanstvo, ženu sam pozvao na sastanak u svoj privatni stan, ali

joj nisam rekao da je kanim ugrabiti. – Koch! Dovedite njegovu ženu. . šef dvorske kancelarije iziđe. Carica će tiho Kaunitzu: – Kancelaru, vidite, Friedrich Pruski i u miru vodi rat protiv nas.

Provalio je u moju obitelj. Ne opažate li da je korak ovog čovjeka u vezi s princezinim bijegom?

– Izgleda tako – odgovori Kaunitz znajući da carici kad je u takvoj ekstazi mora povlađivati. A zapravo se i njemu ta stvar činila vjerojatnom.

W

– Ovaj čovjek najpodliji je uhoda na svijetu – vikne ona prema Siniši.

– Veličanstvo, moja ljubav prema mojoj ženi tako je velika da ne bih mogao postati uhoda ni kad bih htio jer bi se ona odvratila od mene.

– Laži su vam manje spretne od uhodarskih sposobnosti. Odakle vam toliko novaca?

– To je sva moja imovina. Otvore se vrata. Grof Koch priđe carici i nešto joj tiho reče. To je još više uzbudi. Ne obazirući se ni na Kocha, ni na kancelara,

nastavila je sama provoditi istragu. Vični tom postupku povukli su se njih dvojica u pozadinu i čekali dok se ona umori i odredi drugačije. Pošto joj je Koch šapnuo nove podatke, carica upita kapetana:

– U kući imate starog čovjeka? U hotelu ste ga upisali kao slugu, a zapravo se s njim ophodite kao sa sebi ravnim.

– Veličanstvo, on me odgojio. Smatram ga ocem. – Lažete. – Vaše veličanstvo jednom mi je udijelilo sreću da sam vam smio

ispričati čitav svoj život. – Preporučili su vas vjerodostojni ljudi. – Molim vaše veličanstvo da i sada pita njegovu preuzvišenost Van

Swietena može li grof Vojkffy biti uhoda. – Tražim samo dokaze – a oni su tu. – Ako veličanstvo nađe dokaza da sam uhoda, onda ću svoje grudi

dragovoljno izložiti ubojitom tanetu. Okrenula se Kaunitzu: – Drskosti njegovih laži sasvim su u duhu Friedricha Pruskog.

Njegov je učenik. – Nikad, veličanstvo! – šutite! Vaš tobožnji sluga bio je odsutan više od osam tjedana. – Veličanstvo, samo pet tjedana. – Grofu Kochu su rekli da je bio odsutan osam tjedana. Posve

dovoljno da u Pariz odnese podmuklu spletku i rasprši moje političke osnove.

Pri tom je carica pogledala Kaunitza i Kocha nišaneći na loše vijesti koje su stigle iz Francuske.

– Novac što imate uza se primili ste za uslugu pruskom kralju. Htjeli ste u Prusiju po nove upute? Tko je s vama u vezi?

W

Tolika pitanja smutila su Sinišu. Ipak odvrati: – Veličanstvo, bilo bi dobro da me odmah ustrijelite jer ne mogu

naći odgovora za stvari koje su od mene udaljene kao novi svijet. – Podmuklo se izvlači. Carica se okrenula šefu dvorske policije: – Grofe, jeste li uhitili njegova tobožnjeg slugu? – Već je u zatvoru. Uvukao se u dvor u uniformi otmjenog lakaja.

Barun Nemy nastavlja izvide u kapetanovu stanu kod »Crnog orla«. – Što je pronašao? – Da tamo stanuje i princ Ernest. Carica udari rukom o stol. Kaunitzovi ženski profinjeni živci trgnuli

su se. – Frivolno! Iz svake rupe zijeva Friedrich, a on još taji. Pokvarenost

mu je okužila kosti. Dovedite njegovu ženu. – čeka u predsoblju, veličanstvo – odgovori Koch i otvori vrata. – Poslije grofice dovedite princezu – naredi carica i nastavi govoriti

kancelaru: – Ako je grofica u tom komplotu, onda je zločin uistinu spektakl parade.

Ipak je zabrinuto okrenula glavu k prozoru razmišljajući: »Ako je i ona izdajnik, propale su sve moje osnove i za Josipa i za Vilmu – za sve...« Međutim se ponovo obazre i glasno reče Kaunitzu:

– U posljednje vrijeme grofica mi je mnogo laskala, mnogo govorila o svojoj sreći na dvoru. Zar je moguće da je lagala? Zar one oči u kojima ima toliko nevinosti, dobrote i istine mogu istodobno gledati anđeoskom iskrenošću kad joj usta najpodlije lažu? Zar njezin glas može izvirati iz dubine srca kad u mozgu snuje lažnu nevjeru? Zar govori tako toplo i iskreno sa mnom samo zato da učvrsti moje povjerenje i lakše ga pogazi?

»Pa ipak je bilo tako« – doda Siniša u svojim mislima. Iako je znao da je Nera sve to što kraljica sada spominje radila samo zato da joj bijeg bude olakšan, poželio je da Nera nije carici tako vješto lagala. Caričine sumnje više su ga uzbudile nego teška situacija u kojoj se nalazio.

U tim mislima prekine ga grof Koch koji je otvorio vrata Neri i odmah izišao.

Nera se pokloni. Spazivši Sinišu, lecne se, ali i ne sluteći što se dogodilo, zadrži mir.

W

Još nije skinula svečanu plesnu haljinu, urešenu čipkama i cvijećem koja je njezinu ljepotu u okviru malog budoara dvostruko nametnula očima prisutnih.

Ni kraljica se nije mogla oteti čarobnom grofičinom izgledu,. Časak je gledala samo bijelu put njezinog lica, skladna ramena, baršunaste oči obrubljene tamnim trepavicama.

»Kako im je pogled vjeran, iskren, topao. A ipak – primijeti carica – prvi put u tim očima opažam nešto zagonetno, nerazjašnjeno!«

»Čudan je taj pogled« – pomisli carica. »Nisam to nikad prije opazila. U tome je odgonetka snage kojom privlači muške duše.«

I Kaunitz je promatrao Neru. Bacivši pogled k Siniši, pomisli: »Ti si jedan bespomoćan zarobljenik. Vjerujem da bi za nju mogao postati i uhoda!«

– Premda joj glas nije zvučao onako strogo kao prije i kako je to željela, carica je ipak nastojala da prema grofici pokaže gordost:

– Ove noći htjeli ste da se udaljite s dvora bez dopuštenja? – Priznajem i molim veličanstvo da mi oprosti grijeh. – Zašto ste to učinili? – Vukla me želja k mužu. – A dužnost prema carici kojoj dugujete toliku zahvalnost? – Bila bih se vratila u ranu zoru na posao i time ispravila grijeh. – Tako? Niste znali da vas je muž htio povesti u Prusiju? Dok je

kraljica, kao uvijek, govorila francuski, Siniša upadne tiho hrvatskim jezikom:

– Ništa nisi znala! Ali carica se srdito okosi: – Kakva drskost! U mojoj prisutnosti govoriti meni nepoznatim

jezikom! Jeste li što razumjeli, kancelaru? – Ne znam hrvatski, veličanstvo. – što vam je rekao? – obrati se carica Neri. – Da govorim istinu. Siniši odlane. Vladarica nastavi: – Odgovorite na moje pitanje: jeste li znali da će vas vodili u

Prusiju? – Veličanstvo – začuđeno će Nera – nije me kanio voditi u Prusiju.

Ne znam ni zašto. Samo smo dogovorili sastanak do ujutro. To je bilo sve.

W

– Veličanstvo, ona nije slutila da me progoni ljubomora što mi je otimlju. Ona ne zna što su mi sve rekli, ne zna što sam kanio – reče Siniša.

– Ni riječi više s vama. – Veličanstvo – sklopi ruke Nera – oprostite mu što izostavio službu.

Zavela ga je ljubav. – Stvar je jasna – okrene se kraljica Kaunitzu. – Ona nije znala

namjere ljubomornog muža.Bila je veoma zadovoljna što je to mogla ustanoviti i nije željela da je još dalje ispituje.

A Siniši je odlanulo. Bilo mu je glavno da s Nere skine svaku sjenku kakve sukrivnje s njim koji je pao pod sumnju da je uhoda.

– Odstupite i čekajte – odredi carica Neri spazivši da je .grof Koch otvorio vrata princezi Amaliji.

Već je skinula odijelo komorkinje i navukla kućnu haljinu bez krinoline. Kad je princeza u caričinom kabinetu opazila Neru, krv joj se uzburkala.

»Dakle ona? Moja je sumnja opravdana! Ona je kriva što sam tu!« – mislila je princeza, a u njezinoj se duši probudi stara mržnja, pojačana današnjim susretom u hodniku.

Spuštajući vjeđe pred svojom majkom, klela je Neru i čekala svoj sud.

Marija Terezija pogleda svoju kćer. U tom času nesta iz njezinog srca majčinskog osjećaja. Njezino dijete pričinjalo joj se poput tuđinca – neprijatelja kojeg su joj predali da ga kazni. I glas joj je zvučio ledeno:

– Naše račune raščistit ćemo kasnije. Sada tražim vaš jasni odgovor. Ne vjerujem da je u vašoj glavi sinula luđačka misao da pregazite dužnost prema dinastiji, trgnete veleizdajnički nož na mene i sramnim bijegom razbijete moje sagrađene tvrđave protiv Friedricha Pruskog. Netko je poznavao vašu ljubav prema princu Ernestu i nagovorio vas na bijeg da onemogućite brak s vojvodom od Parme.

Zjenicama koje su sijevale od mržnje Amalija osine Neru i odgovori: – Jest. – Evo, gospodo! Pogodila sam. Tko je kriv za bijeg?

W

Pol sekunde princeza ne reče ništa, već zluradim pogledom odmjeri Neru. Sav dugo pritajeni bijes prema njoj provalio je u jednom pokliku i gestu ruke:

– Ona! – Ona? Carica, Kaunitz i grof Koch prenerazili su se i pogledali jedno drugo,

dok je Nera zaprepaštenim očima buljila u princezu kao da ne shvaća njezine riječi. Samo je Siniša uočio princezinu namjeru i istupi oštro i odlučno:

– Veličanstvo, molim da mi dopustite razjasniti princezin odgovor. – Govorite. – Veličanstvo, izjava njezinog visočanstva princeze potječe od davne

lične mržnje prema mojoj ženi. Utječem se pravednosti vašeg veličanstva da groficu ispita o tome.

– Ovaj se čovjek usuđuje mene okrivljavati lažima? – upadne princeza koja je bila uvjerena da će carica žestoko ukoriti Neru. Mjesto toga, Marija Terezija povikne svojoj kćeri:

– šuti! što je to bilo, grofice? Kako ćete se opravdati na princezine optužbe.

– Veličanstvo, evo moje poštene ispovijedi. U šenbrunskom perivoju jednom sam slučajno čula kad je princ Ernest njezinom visočanstvu govorio o svojoj ljubavi i namjeri da je zaprosi.

– A to vam je bilo krivo – vikne Amalija – jer ste ga izazivali koketerijom ne biste li ga oteli.

– Basta! – upadne carica riječju kojom je ona kao nožem svakom običavala odsjeći daljnje razjašnjavanje.

– Izjasnite se, grofice. – Dok sam to slušala sjedeći iza ograde, stiglo je vaše veličanstvo u

perivoj i upitalo princezu je li sama s princom. Da se vaše veličanstvo ne uzbuđuje, izišla sam iza nasada i saopćila veličanstvu da sam ja pratila princezu.

– Dakle lagali ste? – Veličanstvo, nisam htjela da se uzbuđujete i da pred dvoranima

korite princezu. Ali njezino visočanstvo princeza spočitnula mi je da sam htjela spasiti princa. Odmah zatim bockala me je pred dvoranima s vješticama. To je bio uzrok da sam plačući zatražila vaše veličanstvo

W

otpust iz službe. Vaše veličanstvo je tada princezu – zato što me je uvrijedila aluzijama o mom čarobnjaštvu – kaznilo kućnim zatvorom.

– Od onog doba njezino vas je visočanstvo progonilo mržnjom i prezirom!

– To sam htjela reći. – Jeste li to povjerili svom mužu? – Moja je dužnost da mu ništa ne zatajim. – Ispričali ste mu i to da princ Ernest kani vjeriti princezu. – Jest, zato što je to bio povod mojem sukobu s njom. – Princezo – okrene se carica svojoj kćeri – izgleda da niste govorili

istinu. Vaše su optužbe samo izljev neopravdanog ljubomora. Je li vas grofica uistinu nagovarala na bijeg?

Osjećajući da je carica sklona braniti Neru protiv nje, princeza će gnjevno:

– Najprije me nagovarala, a onda dotrčala vašem veličanstvu da me opet oda. Da me istisne iz srca vašeg veličanstva jer je zla, tašta ljepotica koja se želi popeti do položaja kneginje Vilme Auersperg! To govori čitav dvor.

U prevelikoj ljutosti princeza se zaletjela i nesmotreno se dotakla caričine ranjave pete – Vilme Auersperg. Time je potpuno uništila caričino povjerenje u njezinu izjavu i ona je srdito prekine:

– Vaše su riječi nedostojna laž. Vilma Auersperg nema ni« kakav položaj koji bi joj grofica morala oduzeti. Ona je dama »pristupa« na dvor i ništa više. Upravo ta izjava dokazuje da krivo optužujete groficu.

Princeza poviče: – Opčinila vas je, vještica je. Opčinila je prijestolonasljednika – otela

Vilmi cara. – šutite. Svojim optužbama lomatate nad glavom grofice, a pogađate

svoju dušu. Vaše visočanstvo – promijeni kraljica glas – to nije dostojno vas. Tražim da mi smjesta kažete: tko vam je pomogao u bijegu i tko vas je nagovarao.

Sve više prožeta osvetom, Amalija je tražila novi argument da navali krivicu na mladu groficu. Pomogla joj je carica pitanjem:

– Je li vam pomagao onaj koji stanuje u istom hotelu s princom Ernestom?

W

U prvi čas nije znala koga to carica misli, ali je primijetila da gleda Sinišu. Ipak je pričekala poznavajući caričinu nestrpljivost da joj opet dođe u pomoć.

Nije dugo čekala. – Govorite, je li to ovaj? – pokaže carica na kapetana. Prigušen Nerin

dah, izazvan kretnjom caričine ruke, pobudi Amalijinu pozornost. Shvativši situaciju, digne glavu poput zmije spremne da ugrize i odgovori:

– Da, on ine nagovorio i ponudio mi danas pomoć jer je na dvoru u službi i...

– Nemoguće – zajaukne Nera, a u Amalijinoj duši odjekne taj glas usklikom utažene osvetničke žeđi.

Carica se digne. – Sve je potpuno jasno. Krivac je tu! – Brani se, Siniša – zavapi Nera. – Priznajete li svoj čin? – zapita carica mladog grofa. – Veličanstvo, imam na obranu samo dvije riječi: nisam kriv! Učinila

je lagodnu kretnju i pogledala Kaunitza: – Kaos je pročišćen. Okrene se k Neri i oslovi je odlučnim glasom: – Grofice, Friedrich Pruski razbojnik je, otimač, gusar, krvoločna

zvijer gladna i žedna moje države i moje krune, Vaš muž je njegov uhoda, što mislite o tome?

Prestravljena, Nera sklopi ruke: – Veličanstvo, zaboga! Nije kriv! Uzmite moju dušu i tijelo u zalog

njegove nevinosti. Krivo su ga optužili. Tek sada je Nera shvatila čime okrivljuju njezinog muža. Dršćući,

sklapala je ruke pred kraljicom: – Kunem se grobovima oca i majke – nije kriv! – U ruci su mi neoborivi dokazi. – Veličanstvo, nije moguće! Slušajte ga – opravdat će se. – Popuštam vašoj molbi samo u jednom smjeru. Bit ću blaga prema

vašem mužu – ako mi nešto razjasni. – Učinit će. Siniša, reci sve što veličanstvo želi. – Sve što znam. Kunem se na tvoju ljubav.

W

– Dobro – reče carica. – Rušiti moju politiku protiv Friedricha Pruskog pokušat će samo ličnost koja ima interesa da utječe na moju vladavinu. Svakako je jasno da to nije vaš muž – ali on je oružje te tajnovite ličnosti. Kapetane, imenujte mi osobu koja stoji iza vas, otkrijte svoje ortake – bilo oni tko mu drago... Ako to učinite, grofica će biti zadovoljna mojim pravorijekom.

– Zaprepaštenim pogledom čekala je Nera Sinišin odgovor. Nije se usudila upletati, nijemo je čekala što će odgovoriti Siniša.

Trgnula se kad je Siniša počeo govoriti. – Veličanstvo! Nesretan sam što nemam nikoga čijim bih imenom

spasio svoju glavu i svoju bračnu sreću. Niti sam čiji uhoda niti poznam kakvog urotnika. Moj je jedini cilj bio: oteti vašem veličanstvu svoju ženu jer je dragovoljno niste otpustili s dvora.

– I upravo ste izabrali Prusku. Dosta! Princezina izjava živo je svjedočanstvo. Koch, oduzmite uhodi mač i odvedite ga u tamnicu.

Caričina zapovijed izmami Neri laki krik očaja. Siniša, naprotiv, mirno preda Kochu plemićki mač. Lice mu je bilo blijedo, ali ponosno i odlučno.

– Rado ću gubiti glavu za svoju ljubav i čast svoje žene. Nisam kriv. Nero, ne zaboravi me.

Potrčala je za njim i bacila mu se na grudi. Siniša izađe iz caričina kabineta. Nera se bacila pred vladaričine noge.

– Veličanstvo! Nije kriv! Vjerujem mu! – Ali ja ne – a to je ipak razlika. – Veličanstvo, vaša pravednost... – Naređuje mi da ne popustim – reče ona hladno. – Žalim što vas

moram zaodjenuti u crninu. Princezo, čekajte me, a vi, grofice, pođite u svoje odaje.

U takvim zgodama Kaunitz je običavao da se ne upleće dok kraljica ne zatraži njegovo mišljenje.

Sad je šutio, to više što ga je događaj ozlovoljio. »Kako su se, do đavola, uvukle na dvor Friedrichove spletke?« – srdio se Kaunitz u mislima. – »Sve tu miriše na spletke, samo, tko je iza toga.«

Njegovo zadovoljstvo bilo je pomućeno, ali se on nikad ničim nije htio ljutiti ni uzbuđivati – da ne poremeti zdravlje i pristali izgled.

W

Slijedio je caricu u njezin službeni kabinet da s njom raspravlja o događajima.

Nera se nije mogla pridići. Borila se s nesvjesticom. Ali je probudi Amalijin zlobni podsmijeh. – »Ako vas odam, neka mi bog oduzme sve što ljubim«. To ste rekli

dolje. Kazni krive zakletve ne mogu te oteti ni tvoji đavli – vještice! – Princezo! Nisam vas ja izdala. I mene je netko odao kad sam htjela

da idem s mužem. – Lažljivko, licemjerko! Niste mi priuštili princa Ernesta. – Princezo, gdje vam je razbor? Ogledajte vašu mržnju u zrcalu

razbora: ljubim svog muža, što će mi princ? – Sve muškarce želite imati da svojih nogu, tašta, zlobna,

slavohlepna ženo. – Kad biste znali koliko činite krivo meni i sebi?! Povucite optužbu

kad znate da je lažna. –Da mogu pronaći toliko lažnih optužbi koliko je kamenja na kugli

zemaljskoj, svima bih zasula vašeg muža – samo da zgnječim vas. Ali ovo nije laž: on me je sklonio na bijeg!

– Nije, nije! Osvijestite se! Ništa vam nisam skrivila! – Da nije one večeri u perivoju bilo vas – nastavila je princeza

bijesno – ne bih pala u caričinu nemilost. Već drugog dana Ernest bi me zaprosio i bili bismo vjenčani. A danas? Opet mogu zahvaliti vama što nisam daleko od Burga.

– Princezo, i ne slutite koliko žalim vašu sudbinu. Vjerujte mi, nisam vas odala.

– Tko je drugi znao za moj odnos prema princu? Tko me drugi vidio danas na bijegu osim vas? I još se usuđujete poricati?! Mrzim vas! Dolazi carica! Idite.

Slomljena i uništena, oteturala je Nera iz kabineta i našlo« nila se na zid svog salona.

Brzim koracima uđe carica. Ugledavši svoju kćer, odmjeri je prezirno i počne joj govoriti kao običnom podaniku koji je zgriješio prema svojoj vladarici:

– Pod krinkom dobrote i poslušnosti skrivali ste lažnu podlu dušu: Josip mi je barem dobacio u lire da se buni protiv mene. A vi spletkarite s mojim neprijateljima iza mojih leđa. Branite Vilmu Auersperg! Stidite

W

se! Čuvajte se! Ne upuštajte se u spletke! Za to nemate talenta! Laž i spletke iziskuju nešto veće umne sposobnosti od vaših. Bijeg s princom posve nalikuje maniri krčmarske konobarice ili kakve teatarske plesačice. Dosta! Mora biti izbrisano što se desilo. Sofija će još ove noći biti otpremljena iz Beča – da nitko ništa ne sazna o skandalu. Preksutra će se obaviti vjenčanje. Idite!

Slušajući je, princeza pođe nekoliko koraka bliže. Takva drskost začudi caricu. A njezina kćerka počne oštro i odlučno:

– Veličanstvo, ne mogu živjeti s vojvodom od Parme! – Onda umrite! Ipak, vjenčanje se mora obaviti. Basta! – govorila je

Marija Terezija grubo i hladno. – Idite u svoje odaje i upamtite: Koch će vas sa svojim ljudima budno nadzirati.

Čas je još stajala pred njom dok joj se u srcu sabirala žuč, ali je odlučila šutjeti.

Ojađena i pakosna, ostavi budoar svoje majke, a da je nije ni pozdravila.

Jedva je izašla, pojavi se kancelar Kaunitz. Carica koja je uzbuđeno šetala zaustavi se napeto ga gledajući. – Veličanstvo, smijem li zamoliti samo malo smirenja? – Zašto smirenja? Nije li usud prema meni ciničan? Rađam djecu –

žrtvujući sva uživanja života i mladosti – da mi budu uporište prijestolju. Dijelim milost da steknem vjernost. I što dobivam za to? Ništa? Tres bien! Od danas više nitko nema milosti ni pardona. Izgubila sam vjeru u sve. Promijenit ću čitavo dvoranstvo. Svuda vidim samo laž i himbu. Grofa treba temeljito ispitati. Možda ćemo od njega saznati tko je bio u Parizu kod madame Dubarry. Moramo to saznati – makar torturom. Ali hitno, žurno, Kaunitz!

– Veličanstvo će ovaj put osjetiti što znači kad se Kaunitz jednom požuri. Uvjeren sam da se tu plete koješta. Čim završi vjenčanje, stavit ću kapetana pred tajni sud i podnijeti vašem veličanstvu svoje prijedloge.

– Unaprijed vas upozoravam: nema milosti! Unaprijed potpisujem njegovu smrtnu osudu. Vi ste jedini čovjek koji me razumije i štiti. Molim vas, idite na počinak. Bdjenje vam škodi. Da izgubim vas, ostala bih na svijetu sama, okružena neprijateljima i ulizicama.

W

Na vratima kabineta Marija Terezija spazi dugi nos svoje prve dvoranke, najvjernije pouzdanice što se šuljala iza njenih vrata kad god je bilo kakvih tajnih događaja. Ona tiho navijesti vladarici:

– Njezino veličanstvo – carica udova Elizabeta moli audijenciju en particulier. Želi hitno govoriti s njezinim veličanstvom.

– Moja majka dolazi u Burg? U ovo doba noći? – Njezino veličanstvo carica udova dovezla se ravno iz Hetzendorfa. – Kakva senzacija! To draži moju znatiželju. Idite, Kaunitz, u svoje

sobe i ležite. Nadam se da vas neću više trebati... S počitanjem poljubi on pruženu ruku pa se povuče iz kabineta. Marija Terezija stala je kraj pisaćeg stola i radoznalo čekala. Preko

praga prešla je dama, visoka, zaogrnuta crninom. Dugi šal od crnih čipaka pokriva prosjedu kosu i spušta se sve do povlake.

Dama se drži uspravno. Korača lagano. Samo navorano lice odaje starost. Osebujni kroj crnine pokazuje udovu odjevenu strogo po propisima španjolske korotne etikete.

Bivša carica Elizabeta, majka Marije Terezi je i žena Karla VI, ušla je tiho, ne rekavši ni riječi, i stala nepomično. Gledale su se dugo pogledom koji nije odavao da ih veže nježna ljubav.

– Vaše veličanstvo – oslovi carica došljakinju – bit će da je vrlo važna i hitna stvar radi koje se vaše veličanstvo nakon tako dugo vremena odlučilo prekoračiti prag moga dvora. Još u' ovo doba noći!

– Pogodili ste, veličanstvo, carice kćerko. Pokretom ruke Marija Terezija ponudi majci naslonjač. Elizabeta

sjedne. Pogled joj padne na veliku sliku na zidu. Prikazivala je njezino obličje u doba mladosti kad je slovila kao najljepša vladarica u Evropi.

Ovog časa kao da ta slika ne budi u njoj uspomene prošlih dana. Mirno gleda preda se i očito prikuplja snagu da govori o nečem velikom i teškom.

Nakon neprijatne šutnje upre još uvijek lijepe, bistre oči u svoju kćerku i stade govoriti polagano, čvrstim, još snažnim glasom.

– Preuzeli ste vlast kad je smrt izbila žezlo vlasti iz ruku mojem mužu, a vašem ocu. Mene je zapala uloga vječne carice udove. Povukla sam se – po zakonu – i živim po strogim propisima španjolske ceremonije koju ste vi ponovno proglasili obaveznom. Možda je vaša simpatija prema toj etiketi potekla i iz vašeg odnosa prema meni.

W

– Želi li se vaše veličanstvo potužiti na moje odredbe? – Želim samo objasniti svrhu svog dolaska. Prema toj etiketi i vašoj

intenciji morala sam odrezati kosu, obući crninu, povući se u živi grob samoće. Vaše intencije vodio je strah da se udova Karla VI ne bi upletala u vašu vladavinu.

– To je intencija pragmatičke sankcije koja me učinila carem i kraljem, dakle jedinim vladarem. Ako je vaše veličanstvo požalilo što je po propisima etikete tugovalo za svojim mužem...

– Nikakva upadica ne može me odvratiti od stvari radi koje sam tu. Morala sam se povući iz vašeg dvora i živjela sam u samoći hecendorskog dvorca koji ste mi milostivo odredili kao boravište. Nisam se žalila, nisam dolazila da vam smetam. Jedan jedini put prekršila sam svoju i vašu želju da budem pasivna prema odredbama vaše vladavine ...

– Da, prekršili ste je onda – zajedljivo će Marija Terezija – kad ste došli zagovarati Friedricha Pruskog – mog neprijatelja.

– Ne njega, nego mir između vas i njega – radi vas. Friedrich mi je rođak po majci, dakle i vaš. Zagovarala sam mir zato što ste mi vi kćerka.

– Zato što je on protestant, a to ste prije udaje za mog oca bili i vi – i to ste u svojoj duši još danas. Vi ste princeza Braunschweig, svoju vjeru zamijenili ste katoličkom samo za austrijsku krunu...

– Govorite o austrijskoj kruni kao da biste je imali da vam nisam dala život. Molim, saslušajte me jer neću skrenuti sa stvari. Nisam ja htjela uzeti vašeg oca – koji me cijeli život prezirao – nego su ministri pregazili moju mladenačku ljubav i odredili mi za muža krunom okrunjenog austrijskog kralja. Nisam ni prva ni posljednja princeza koju zatvaraju u ložnicu s neljubljenim poput para posve različitih pasa da provociraju željenu mješavinu pasmine...

– To je dužnost i poziv svake princeze. – Nisam došla da to razjašnjavamo. Kad sam ono jednom došla k

vama i molila vas da s Friedrichom sklopite mir i da se s njim nagodite ...

– Molili ste da popustim protestantu i razbojniku da me orobi – upadne gnjevno carica.

– Bog je jedan, samo mu se klanjaju različito...

W

– Bog razumije samo jednu molitvu: rimokatoličku. – S tim sam pitanjem već odavno nacistu u svojoj savjesti. ; – Vidim

i slutim. Opet ste došli intervenirati za kojeg protestanta, a – kako ste liberalni – možda čak i za Židova.

– Veličanstvo, ne prihvaćam vaš izazov, već nastavljam: od onog dana kad ste odbili moju molbu i savjet za mir i ponovo se zaratili s rođakom s kojim ste mogli živjeti u miru, nisam nikad pokušala bilo kakvu intervenciju. Danas ponovo prekidam tradiciju svoje samoće. Dolazim da vaše veličanstvo zamolim pardon. Smatram da ničim neće stradati ugled dinastije i države ako vaše veličanstvo uvaži moju intervenciju. Radi se o jednom životu.

– Ovih dana nisam potpisala ničiju smrtnu osudu. – Jeste, veličanstvo.

– Čiju? – Amalijinu. Čim je spomenula princezino ime, usplamti i provali nagla ćud

carice i suzdržavanje prema nepriličnom posjetu. – Vi? Vi u komplotu? Sad mi je jasno zašto je kapetan tako

tvrdoglavo tajio svoje ortake. Efekt je svečan. Kulminacija svega jest to da udova Karla VI, majka one carice koja je obnovila habsburšku dinastiju, stoji u taboru neprijatelja. U komplotu s njima. O bože!

– Ne razumijem o kakvom komplotu govori vaše veličanstvo. – Slobodna sam da upozorim vaše veličanstvo na to kako je

»izvanredni poslanik« vaše »protuvlade« kapetan garde grof Vojkffy uhvaćen na bijegu u Prusiju baš u času kad je pružao pomoć mojoj Amaliji i htio da onemogući taj važni politički brak.

– Veličanstvo, ne poznam nikakvog kapetana Vojkffyja niti se brinem za političke poslove. Želim samo zamoliti vaše veličanstvo da poštedi princezu doživotne tamnice s vojvodom koji je donio na svijet defektan značaj slaboumnosti i bolesne naklonosti, okuženu krv. Ne dajte da uza nj sagnjije ljepota vaše mlađe kćerke i da prokune život. Znate da ljubi mog nećaka princa Ernesta od Zweibiirgena – najbolju dušu naših rođaka.

Carica se počela obuzdavati. Prisjetila se da bi udova Karla VI u toku svojih riječi mogla iznijeti i nešto što bi jasnije razotkrilo pulove urotnika i pruskih uhoda na njenom dvoru.

W

– Zašto se veličanstvo nije prije potrudilo k meni s tom intervencijom? – upita Marija Terezija.

– Zato što nisam znala tko je djevojka koju Ernest ljubi. Sve do danas uvečer kad mi je on to saopćio.

– Vi ste, dakle, podupirali tu ljubav iza mojih leđa? – I vi. – Ja? Ne znate što zborite. – Niste li princu obećali ruku svoje kćerke? – Samo uvjetno. Poslije sam je povukla. – Danas mi je princ sve ispripovjedio i iznenadio me jednom

molbom. – Vi se izravno deklarirate kao konspirator! – zlobno će carica. – Molim veličanstvo da me sluša. Zamolio me da primim pod krov

princezu koja će pobjeći. Želi se s njom vjenčati još ove noći. – Ali ja sam im pokvarila račune – usklikne Marija Terezija. – Veličanstvo, stanite! Još ima načina da se vjenčanje s vojvodom ne

održi i veza raskine bez sablazni. – Velim: vjenčanje će se održati, makar uz asistenciju oružane sile.

Želi li vaše veličanstvo još nešto? – Želim uložiti prosvjed u ime princa od Zweibiirgena koga je šef

dvorske policije, protiv svih propisa dvorske španjolske etikete, uhitio izvan teritorija Burga. želim da vaše veličanstvo to ispravi i princa izruči meni.

– Vi, dakle, otvoreno, tražite princa? – Jest, to je moja dužnost. Nema oca ni majke, ja sam mu tetka i sve

što ima na svijetu. – Dobro. Da udovoljim vašoj rodbinskoj zabrinutosti, javljam vam

da ću princa prebaciti preko granice ravno mojem dragom bratiću Friedrichu u Berlin. Ako se vaše veličanstvo želi pridružiti, bilo bi na okupu čitavo društvo – da upravlja topovima na Beč.

Usne carice Elizabete micale su se i stiskale. Ipak je ostala mirna sjedeći u naslonjaču kao da i ne kani otići. Uporno je govorila:

– Veličanstvo, opet vas molim: ne održite vjenčanje. Brak vaše kćerke s vojvodom od Parme bit će sramotan i za vaše ime, u poguban za vašu kćerku.

W

– Ponavljam: vjenčanje će se održati makar uz asistenciju oružane sile. Znajte: kad se oglase topovi, bit će to znak da je blagoslovljena nova obrambena tvrđava protiv Friedricha Pruskog i da je moju kćerku katolički bog posvetio obrambenom tvrđavom protiv razbojnika Friedricha.

– Ne zovite razbojničkom krv koja je srodna vašoj. – Mojoj ne – nego vašoj. – Vi – princeza Braunschweig – nosite tu

krv u svojim žilama. – Moja je krv njemačka poput vaše. – Vi protestanti nikad ne možete nositi časno ime Nijemaca. Vaša je

misija završena. Pomogli ste onima koji su se urotili protiv mojih državničkih interesa.

– Državničkih? – povišenim će glasom carica majka i naglo nagne svoje tijelo prema Mariji Tereziji. – To vi recite svojim ministrima, ali ne – meni!

– Zašto ne vama? – Zato što samo ja znam ono što ne zna Evropa. – što znate? – Znam da je vaša mržnja prema Friedrichu samo izljev lične mržnje

zbog vaše povrijeđene taštine... Ošinuta tim riječima, Marija Terezija se osovi i podigne glas

prijeteći: – Zna li vaše veličanstvo što govori? – Predobro. Jedina ja znam kako je Friedrich uspirio vaše

»državničke« interese – vašu mržnju i bjesnilo rata... Vladaričina pozornost bila u tom času jednaka njezinom bijesu. – U zasjedi čuvate protiv mene neku zamku – iz osvete što nisam

dopustila da se – iako moja majka – uplećete u moje poslove! E dobro! Dokažite svoje tvrdnje. Hoću da čujem o čemu to govori udova Karla VI.

– Udova vašeg oca govori o događaju koji se zbio vrlo davno u šleskoj na dvoru kneza od Braunschweiga. Bili smo tamo u posjetima. Vaše veličanstvo bila je mlada princeza. Mene su onda još smatrali vašom majkom. U obiteljskom krugu sreli smo se s mladim Friedrichom, tada još mlađahnim momkom koji nas je sve gledao

W

velikim bistrim očima. Znali smo da ga čeka pruska kruna. Te bistre oči usjekle su se u srce mladoj princezi.

– Laž – vikne carica Marija Terezija. – Dakle, poželjeli ste samo krunu koja je čekala princa. Tada još nije

bilo pragmatičke sankcije. – Ušutite! To je izmišljotina starih gospođa. Ali carica udova nije se

dala ušutkati. – čekajte. Vi za sve tražite dokaze. – Dajte ih. – Jedne večeri sjedili ste vi i princ na balkonu dvora. Ostala sam u

salonu. Princ Friedrich Pruski udvarao vam je poput svih ostalih. – Bio bi me možda i zaprosio da ste mu kao miraz obećali austrijsku

krunu, a mene učinili njegovom poslušnom ženom. – Strpite se, veličanstvo. – Moj otac odabrao je za vladara mene. Ako vam je žao što niste

ništa postigli s Friedrichom Pruskim – da razvijete svoju protestantsku agitaciju...

– Još samo malo! Nisam ništa htjela postići ja, nego vi. čekajte, evo sjećam se scene u kojoj je sigurno zametak čitave vaše neobične mržnje prema Friedrichu i kasnije njegova prezira i neprijateljstva prema vama.

– To je izmišljotina. Princa nisam nikad vidjela. – Bili biste kadri zanijekati i to da sada ovdje govorite sa mnom –

ako vam to konvenira i ako drugi ništa ne saznaju o tom našem obiteljskom susretu. Slušala sam ja – vaša majka. Princ vam je na balkonu rekao, možda i ozbiljno, ove riječi: »Vaše su oči prelijepe da ih zaboravim, vaše ruke prenježne da ih ne poljubim, a ipak vi, mlađahno, nježno žensko biće, primate moje kava« lirsko udvaranje odviše carski«. To je rekao on.

– Ovo mi je samo u prilog. – Da, a na to ste vi odgovorili ponosno i oporo: »Ne zaboravite da će

ove ruke upravljati žezlom i državom!« Princ se cinički nasmijao: »Ovim rukama pristaje samo kuhača...!«

Carica se digne, a majka nastavi: – Vi ste uvrijeđeno planuli i odvratili: »A vašim rukama pristaje

samo – prostačka batina!« »Pazite – da vas ne dotakne baž ovdje, u šleskoj!« – odgovorio je princ.

W

– Otimač, već je tada žeđao za tuđim. – Vi ste ljutito ušli u salon. Princ je ostao na balkonu. Pola sata

nakon toga on je na vaš zahtjev morao otputovati... – A vi ste gorko plakali... – Da, plakala sam, zato što mlada princeza nije bila drugo nego

smjesa taštine. Nije vam priznao da ste mu jednaki i planuli ste uvrijeđeni u svom taštom ponosu. Nada da ćete danas-sutra biti samostalan vladar pomutila vam je pamet i još kao mlada princeza svakom ste prilikom mladog rođaka princa Friedricha izazivali zajedljivim porukama. A kad ga je njegov otac progonio, zlurado ste mu se izrugivali.

– Basta! Ni riječi više! – Poslali ste mu karikaturu koja ga prikazuje kako mu otac svlači

hlače i tuče ga šibom. – To nije bila moja risarija. – Ali vaša zamisao, i to mu se zauvijek usjeklo u srce. Bilo je to

djelo djevojčice koja je imala sve pogreške umišljene žene. Mržnju iz mladosti i vi i on prenijeli ste na prijestolje dok se jednog dana nije pojavio, ne sa šibom, već s »prostačkom batinom« – u šleskoj. Njegova zajedljivost i vaša taština bili su tako jaki da vas ni jedan poklisar strane države, čak ni engleski kralj, nije mogao sklonuti da se s Friedrichom pomirite i obustavite krvavi rat.

– Samo ste vi htjeli da mu prepustim šlesku – a možda i Beč... – Željela sam mir. To su željeli i drugi. I onda se sav svijet pitao i

pita se još danas: Zašto Marija Terezija s takvom mržnjom otklanja mir i tako bijesno, gotovo luđački traži Šlesku? Zašto je pred poslanicima viknula: »Uzmite mi košulju, posljednju košulju, ali šleske ne dam!« Zašto? Zato što je Friedrich na šleskom tlu uvrijedio vašu umišljenost i taštinu kojoj žrtvujete i život, zdravlje i sreću svoje kćerke.

Napadno mirno Marija Terezija je slušala kraj majčinog spočitavan ja.

A ova je načas ustala – kao da čeka mišljenje svoje kćerke. I Marija Terezija ustane, stavi ruku na pisaći stol j stane po njemu

dobovati svojim lijepim prstima. Onda mirno reče: – Madame, ne čudite se što sam vam dopustila da toliko go» varite.

Htjela sam vas progledati. I progledala sam vas.

W

– Bilo je krajnje vrijeme. – Madame, vaše izjave otkrivaju mi sve. Vi – tuđinko! Ogorčeni

smijeh carice Elizabete zaustavi načas caričine riječi. – Tuđinka! Da, tuđinkom ste me uvijek nazivali i vi koja sam rodila. – S potpunim pravom. Uvijek ste se tuđili, naginjali svojini

protestantskim rođacima i branili njihove interese. Naši su se odnosi razbili vašom intervencijom za Friedricha Pruskog. Onda ste stupili u red tuđinaca, a istupili iz redova podanika ove države. Kao takvi sada ste ponovo pružili ruku pomoćnicu onima koji žele razrušiti utvrde moje države protiv neprijatelja. Od ovog časa smatram vas ne samo tuđinkom već – nevjernom tuđinkom. Iza mojih izjava ne stoji više vaša kćerka – već samo vladarica. Ostavit ću vam slobodu, ali stavit ću vas pod pasku svojih pouzdanika.

– Zar je ovo vaša posljednja? – Da. – Veličanstvo, svemu što radite, i dobro i zlo, uzrok je bezgranična

taština, pohlepa za vlašću i slavom kojom vas omamljuju crne mantije na vašem dvoru.

– Kanite li se uistinu sami zatvoriti u tamnicu? – Oslijepili ste od prevelike vjere u sjaj svoje vladavine i ne vidite

što se događa. Nekoliko stepenica udaljen od vas boravi vaš sin. Nasljednik prijestolja luta dvorom kao mračnjak i nosi u duši slom vaše taštine i vladavine. Ako jednom osjetite taj slom, sjetite se mojeg proročanstva. Crne mantije posijale su u vašoj duši odvratnost i strah prema rođenoj majci – zato što je nekoć bila protestantkinja. Crne mantije razdvojit će vas od svih vaših prijatelja – od rođenog sina, nasljednika prijestolja.

– Basta! Naši su računi prečišćeni. Ja – vladar, vi – urotnik. – Kako god hoćete. Ionako iz vas govore jezuiti. – Madame, zbogom! Nadam se da mi nećete pružiti priliku da prema

vama upotrijebim zakon. – Suspendirali ste zakon kad ste uhitili princa koji je kriv što ima

srce. – Kad suspendiraju zakon, nastupa prijeki sud! Obje su žene zabole oči jedna u drugu stojeći nasuprot poput napetih

strijela.

W

Tada se carica Elizabeta naglo okrene i pođe k vratima. U crninu zaogrnuta pojava nestala je iza grimiznog zastora caričina

budoara. A ona je ostala zureći preda se. Ledeni je trnci prolazili. Iz očiju

izvirivao je strah za vlast... Upirući pogled u crveni grimizni zastor što se ljuljao na vratima,

carici se činilo da je preko praga izašao urotnik. A tamo, nekoliko stepenica gore, na drugom katu, sjedi drugi urotnik i čeka da joj otme vladavinu.

»Urotnici! Svi mi otimlju vlast, podgrizaju prijestolje! Detronizirat će me!«

Oštro pozvoni. Uđe grofica Fuchs. – Veličanstvo! Vaše je lice blijedo... – Nisam uzbuđena! Samo zebem ... – Veličanstvo, da vam donesem ogrtač? – Ni carski ogrtač ne bi mogao ugrijati moju zebnju. – što ste rekli? – Hvataju se o carski plašt. – Veličanstvo, dršću vam ruke. – Zato što im ne dopuštam da tuku... – Veličanstvo, što vam se desilo? – Mnogo, veoma mnogo. – Da zovem Van Swietena? – Pustite ga neka spava. Spavaju svi koji me vole – bdiju samo oni

koji mi pletu mrežu izdaje. – Veličanstvo, što vam je danas? – Ništa. Samo čujem i vidim da oni koji su me rodili i koje sam

rodila vrebaju na moju vlast. – Veličanstvo, moje posvećeno drago veličanstvo – šaptala je grofica

suznih očiju, iskreno zabrinuta za gospodaricu. – što je mojoj vječno hrabroj vladarici?

– Gledajte onaj grimizni zastor. Iza njega su ulazile i izlazile same uhode. Prvi je bio kapetan garde. Znate li koliko sam vjere poklonila tom čovjeku?

W

– čula sam o strašnom slučaju od same grofice, ali ona tvrdi da je nevin.

– Ona ne zna što znamo mi. – Ne mogu vjerovati da vas može shrvati nevjera jednog gardista. – I ne vjerujte! On je bio samo prvi u redu ostalih – glavnih. – Ima li još netko, veličanstvo? – Ajo, draga moja stara »mami«, odgajali ste me dok sam još bila

princeza, bili ste moja pouzdanica. Moja majka carica udovica živjela je u svojoj samoći noseći u sebi mržnju zato što sam je odstranila od utjecaja na moje odredbe. Sad je ona iz zasjede poduprla moju kćerku da odbjegne svojoj dužnosti. Elizabeta mi prorokuje da moj sin nosi u sebi slom svega što sam stvorila... Majka – kćerka – sin, trojstvo! Paradno!

– Oni da su protiv vašeg veličanstva? – zapanjila se grofica. – Jest. U njihovoj je ruci bio moj život. Svi su u jednom taboru

protiv mene. – Veličanstvo gleda odviše crnim naočarima. – Samo svojim očima, a one su veoma bistre. – Onda veličanstvo nikad neće izgubiti svoju slavnu odlučnost i

neustrašivost da se brani. – Vaša riječ podsjeća me da ne zaboravim samu sebe. Branit ću se

svom snagom. Hvala vam. I obranit ću se. Idite, ležite. Umorni ste. Neka vas zamijeni grofica Nera.

– Ona leži u vrućici. – Leži? To ne može biti. Trebam je. – Doista ima vrućicu i – bulazni. – Sutra ne smije imati vrućicu. Mora prisustvovati svečanostima – to

je u intenciji mojih osnova. – Da zovem liječnika? – Odmah, ali pričekajte da vidim pretvara li se ili je uistinu bolesna. Stara »aja«, grofica Fuchs, ode za caricom i uputi se u drugi kat u

stan caričina osobnog liječnika. Prebacivši ogrtač, carica pođe koridorom i skrene u drugo krilo

dvora gdje su stanovi dvorskih dama. Hitro uđe u polumračni hodnik. Iznenada stane.

W

Iza zavoja hodnika našao se pred njom čovjek. Bio je zamotan tamnim ogrtačem, gologlav, spuštene glave.

– Tko je? – upita zakrčivši mu put. – Ja – odgovori glas. – Josip? Prijestolonasljednik!? – Zašto se veličanstvo tome toliko čudi? – Što radite ovdje? – Šetam. – U ovo doba? – Ne mogu zaspati. – Ne da vam savjest? – Ona je veoma spokojna. – Možda zato što ste blizu vrata grofice Nere? – Znam samo to da šetam hodnicima, a to je dopušteno i lakajima. – Ali nije dostojno cara. Ako vas srce vuče grofici, neću se plesti u

to, ali ne obilazite hodnicima. Opaze li to sluge, štetit će samo grofičinu glasu.

– Molim, vaše veličanstvo, uistinu nije shodno da uvlačimo u razgovor damu koja nikako ne dolazi u vezu sa mnom.

»On noćni izdajica bjegunaca?« – pitala se carica u mislima. »Izdajnik Amalije i grofice bio je ogrnut crnim ogrtačem.« »On je« – govorila je kombinirajući. Toliko joj misli prođe glavom

da Josipu nije odgovorila ni riječi, već pođe dalje. »On je izdao« – šaptala je carica sama sebi. – »Koju je htio

zaustaviti? Princezu ili groficu? Ili je odao samo princezin bijeg i slučajno naškodio Neri, ili je htio spriječiti bijeg grofice pa je, ne znajući, spriječio i princezin pothvat? Ovo je drugo vjerojatnije. Ako je hodao ovim koridorom, mogao je spaziti da se grofica sprema tajno izaći iz dvora. Nije ni slutio da se više ne bi vratila.«

Carica je ušla u sobu grofice Nere i dočekala dvorskog liječnika. Kad joj on objasni da je grofica doista u vrućici, naredi mu da

pošalje svog asistenta neka bdi uz nju. Odavle se ponovo uputila u svoj budoar. Razbuđena događajima, osjeti da neće spavati. Sjeti se princa

Ernesta. Nije se ustručavala odrediti da probude grofa Kocha. Zapovjedi neka joj dovedu princa.

W

»Nakon susreta s caricom udovom treba da obračunam i s tim lupežom« – pomislila je carica čekajući ga.

Vrijeme je tonulo. Noć duboka. Marija Terezija osjećala se svježa i odlučna.

Mladi princ stane pokraj vrata. Carica primijeti da je od svojeg odlaska iz dvora veoma oslabio. lice mu je blijedo, izmučeno i propalo.

»Mora da je ovaj princ veliki idiot kad ljubavi dopušta da ga ovako iznakazi. To uopće nije muškarac« – razmišljala je, a istodobno glasno naredila grofu Kochu:

– Pričekajte u predsoblju dok vas zovnem. Umoran, Koch posluša i ode u predsoblje. Promatrala je princa:

– Vi ste provalili u moju obitelj poput otimača. Mladić sklopi ruke: – Veličanstvo, ne mogu živjeti bez Amalije. – Onda umrite. – Veličanstvo, zar će princeza uistinu poći za vojvodu? – Živa ili mrtva. Stresao se, približio i zavapio plačnim glasom: – Veličanstvo, zaklinjem vas ... – Niste dostojni da vas slušam. – Čime sam stekao toliki prezir vašeg veličanstva? – Dosta je što ste rođak Braunschweigovih. – Ipak me veličanstvo milostivo primilo na dvor kao gosta. – Ali vi ste se okoristili mojom milošću. – Veličanstvo, princ od Zweibiirgena nije učinio ništa što bi mu

oduzelo pravo da ga saslušate. Kao uvijek kad je njome naglo prevladala ljutina, udarila je po stolu. – Provalili ste u dvor da ukradete carsku kćerku s još carski j im

mirazom. – Veličanstvo – odgovori princ povišenim glasom – miraz sam

odbio. – Na riječima. U duši ste lukavo računali. – Veličanstvo, molim vas da ne vrijeđate. – Drski mladiću! Ja vrijeđam njega! Vi ste provalili u ovaj dvor

poput lopova... – Veličanstvo... – I bit ćete izbačeni poput lopova.

W

– Veličanstvo, vi me možete kazniti, ali nikako vrijeđati princa Zweibiirgena.

– Aha, pardon! Kakva kruna čeka vašu visost? Kukavice! – Veličanstvo – krikne princ. – čovjeku koga nazivate tim imenom

obećali ste svoju kćerku. – Luđak! Kad sam ja s vama ozbiljno razgovarala o vjenčanju moje

kćeri? Na maskeradi? Princ od Zweibiirgena i kćerka Marije Terezije – to je zaista maskerada!

– Dali ste mi riječ. – I povukla je. – Veličanstvo, kmet drži do svoje riječi i vaše veličanstvo ne može je

prekinuti. Ono mora slijediti primjer svojih slavnih pradjedova, kraljeva habsburške krvi.

– Bestidni zelenišu! Slavu mojih pređa pretpostavljate meni koja sam vam svima dala novu državu – novu dinastiju.

– Majka nove dinastije neće svojoj djeci ostaviti u baštinu, vjerolomstvo zadane riječi.

Taj je argument razgnjevi: – Svršeno je. – Još nije svršeno. Dali ste riječ i pogazili je. To ne bi učinio

muškarac vladar. To može počiniti samo hirovita žena. – Van! – Ako ste vjerolomstvo svoje hirovitosti ostavili u baštinu

obnovljenoj dinastiji, vjerolomstvo će vladati i vjerolomstvom će ona biti nadvladana.

Princ je vikao u besvijesnom gnjevu. Carica, također u ljutini koju više nije mogla nadzirati, zeletjela se k njemu i dignula ruku da ga udari.

Podigavši ruku, princ se zaštiti i povuče iza pisaćeg stola pa će uzdignutim glasom:

– Veličanstvo, rekao sam princezi: ili ćeš biti moja žena, ili ću gospodinu bogu baciti pred noge svoj život. Veličanstvo, siromašni princ od Zweibiirgena drži do svoje riječi.

– Van! – vikne carica stojeći s druge strane pisaćeg stola i pokazujući na vrata.

– Ne mičem se odavle.

W

– Onda ću vas dati izbaciti. – Ali ne prije dok po vjerolomnosti prezreni princ ne iskupi riječ. – Što hoćete? – Ako princezu ne date meni, ne vjenčajte je s vojvodom, Bit će

upropaštena. – Svaka se princeza upropaštava ženidbom. – Ali vojvoda je gnjile i bolesne krvi. Kljast je u svojim životnim

navikama. – Amalija će poći za njega. – Vi niste žena ni majka niti ste bili kćerka! Vi ste – žezlo! Carica

stade kao ukopana. Bijes ju je tako prožeo da nije mogla odlučiti bi li pozvala Kocha da princa dade izbaciti, ili bi svoj gnjev iskalila s nekoliko udaraca po njegovu licu. Ali nije imala vremena da stvara odluke. Njezinu pozornost zaokupi prinčeva čudna razdraženost.

– Što radite? Napolje! – Odavle više neću izaći... – Skandal! Princ na čelo prisloni pištolj. – Zaboga! Ne kod mene – krikne carica – ne ovdje! – Ako imate savjesti, neka vas progoni... I hitac prasne. Princ se

sruši. Iz predsoblja je dotrčao šef dvorske kancelarije. – Oprostite, veličanstvo, što ulazim bez vašeg poziva... – Zaključajte vrata predsoblja. Kad je to učinio, povede ga carica iza pisaćeg stola. – Gledajte. Princ je ležao ne dajući znaka života. Iz rane mu curila krv. – Ustrijelio se, bezobrazni deran. Brzo mu zavežite ranu da krv ne

prska po sagu. To se ne može sakriti pred slugama. U brzini carica otkine široku traku sa svog svilenog ogrtača i dade je

Ko ehu. Nastojao je da što bolje poveže ranu, a onda da ukloni svaki trag. – Otpremite ga! Nitko od dvorana ne smije ništa zamijetiti. Neka ga

zakopaju dva pouzdanika dvorskog redarstva. – Učinit ću tako, veličanstvo. Moram ih probuditi. – Samo s ovim što prije napolje!

W

– Požurit ću. – Pošaljite mi oca Grandea – dovikne mu kad je odlazio. Carica zaključa vrata da tko ne uđe. Ni časa nije osjetila strah od mrtva čovjeka što je ležao na podu.

Jedino je strepila da za samoubistvo ne saznaju dvorani jer bi se tada događaj ubrzo razglasio po gradu. To je zaokupilo caricu sve do časa kad se na vratima čulo oprezno kucanje.

– Tko je? – zapita ona. – Otac Grande. Otvorila je. Jezuit uđe tiho i smjerno, skrstivši ruke na grudima. – Veličanstvo je željelo da dođem. Upravo su me zvali grofici Neri. – Zašto? – začudi se ona. – Grofica Fuchs se boji da će umrijeti bez pomasti. : – Umrijeti? – usklikne ona. Malo se zamislila. Ali brzo prekine misli: – Ne grofice, ne smijete umrijeti. To je samo nenadana vrućica i

ništa drugo. Ali, oče Grande – carica promijeni glas – tu kod mene zaudara po samoubilačkoj smrti..

Pokazala mu je prinčev leš i s namještenom sućuti primijetila: – Ustrijelio se pred mojim očima. Od žalosti što Amalija polazi za

vojvodu od Parme. Užasno je to. Obeščastio je moj prag! – Veličanstvo, kad ga odnesu, vaše ću odaje svetim blagoslovom

očistiti smrtnog grijeha samoubice. – Htjela sam vas zamoliti da mi savjetujete gdje da ga zakopamo. – Samoubici nema mjesta na posvećenom tlu groblja. Nekoliko utega

na njegovo tijelo, pa onda u Dunav... – Ne, to je ipak contra decorum. Da ga zakopamo negdje u šumi? Iza

perivoja Favorita šuma je gusta. Ipak, bio je princ. – Dobro, veličanstvo. U šumi će biti dovoljno dobar grob za princa

koji je počinio takav strašan grijeh. – Kakva me nesreća prati – uzdahne carica. – S jedne strane krv u

mojoj kući, s druge loše vijesti iz Francuske. Izdajice su osujetile Elizabetino vjenčanje s Lujem XV.

– Osujetili? Neka ih dostigne bič božji – reče jezuit s ogorčenjem. – Već ih je dostigao. Otkrili smo ih.

W

U njegovu blijedom licu nije se pomakao ni jedan mišić. Mramorna bjelina lijepog južnjačkog obličja zadržala je potpuni mir.

– Otkriveni su? Gdje? – Na dvoru. – Nad velikim osnovama najveće vladarke svijeta bdi božja

providnost. – Ona mi je prokazala krivce. – Kazna ih neće minuti, veličanstvo. – Zavrijedili su. Njihov emisar bio je muž grofice Nere. Već je u

tamnici. – Očito je grofica zato tako naglo oboljela? – Jest, nastojte joj smiriti dušu. Neka ne tuguje za nevrijeđnikom. – Bog će njezinu srcu darovati zaborav. Na vratima se pojavio Koch sa dvojicom dvorskih tajnih policajaca. – Grofe, pokopat ćemo ga u šumi iza Favorita, negdje daleko – što

dalje. Pouzdanici grofa Kocha pokrili su princa plaštem, podigli ga i

krenuli s njim prema vratima. Kad su prolazili pokraj carice i oca Grandea, on prekrsti ruke na

grudima: – Milostivi bože, oprosti njegovoj griješnoj duši. Pred ocem Grandeom i pred svojim duhovnim prijateljima carica je

uvijek zadržavala svoju tradicionalnu pozu. Kad su princa odnijeli, Koch je pošao za policajcima, a otac Grande

ostao je u kabinetu. – Oče Grande – reče carica – grijeh je lagati. Ali što onda ako čovjek

reče neistinu da spasi nečiju dušu od propasti? Shvatio je odmah svoju zadaću i odvratio: ; – Onda je laž posvećena. Znao je koliku joj je učinio uslugu. – Sutra u devet sati, molim vas, dođite u moj kabinet – reče ona. –

Reći ću vam što želim. – Slušam, veličanstvo. »Tog smo se princa sretno riješili« – mislila je carica ostavši nasamu.

W

»Ima još jedan princ u ovom dvoru koji mora slijediti ovoga« – mislio je Grande odlazeći i pogledao u drugi kat – prema Josipovim odajama.

BINDER I BLANK

Šuma sniva tihim jesenskim snom. Kroz guštaru provijava vjetrić, šušti suhim lišćem i pronosi miris mahovine.

Fenjerić rasvjetljava djelić šume na kojem leži čovjek prekriven ogrtačem.

Nekoliko koraka dalje dva muškarca kopaju jamu. Njihova odijela pokazuju da nisu odrasli s lopatom u ruci.

Malo su se odmarali, pogledavali se i počeli smijati. – Carski dvorski policajci Binder i Blank – grobari. – Očito ti se to sviđa, Binder? – Kao carici Petraševe pjesme. Kad je jučer deklamirao svadbenu

himnu, ona se rastapala, a onda je rekla Kochu: »To je divno – samo nesnosno.« To velim i ja o lopati.

– Mislio sam da će s nama otac Grande da blagoslovi grob. – Samoubici? – E, dragi moj, samoubica je princ. – U vjerskim stvarima otac Grande i carica ne poznaju privilegija. – On doista ne, ali ona popušta. Kad si vidio kancelara Kaunitza na

svečanoj ispovijedi? A car, bogme, mora doći. – To je drugo. – Pst – šuti... – Što je? – S onu stranu granje neobično škripi. – To je vjetar. Nastavimo. – Glupi princ! Zar se morao ustrijeliti baš danas kad smo u službi nas

dvojica? – Tiho! Šta je to tamo? Naćulili su uši. – Lišće šušti. Valjda se ne bojiš? – Biti noću u šumi pokraj mrtvaca i uz to još šuštanje lišća – to ulazi

u kosti. I to pokraj neblagoslovljenog mrtvaca... – Zašto neblagoslovljenog?

W

– Nisi nikad o tom ništa čuo? – Ne bavim se takvim idiotizmima. – Ali moja majka o tome misli drukčije. Pripovijedala mi je da

mrtvac kojega prije ukopa ne blagoslove još jednom oživi pa luta po kući i moli ljude za blagoslov. Ako mu ga ne daju, zadavi svakoga tko mu dođe pod ruku.

– Budalaštine. Tko jednom otegne papke, više ih ne osovljuje. – Gotovi smo. Sada da ga bacimo u jamu. – Mogao bi doista oživjeti. – Ne spominji ga, probudit će se i tebe prvoga zgrabiti za šiju. U tom

trenutku začuo se kroz tminu duboki teški glas: – Poškakljat ću vam šije obojici. Amo grkljane! Policajci zastrepe. U šumi tmina, samo vjetar šušti lišćem. Glas je dolazio s onu stranu gdje je ležao princ pokriven ogrtačem. Nenadani strah zamrači misli Kochovim pouzdanicima. Priča o

neblagoslovljenom princu, o mrtvacu koji može oživjeti, činila im se malo prije smiješnom. Kad su čuli taj glas posred tamne šume, pokraj mrtvog neblagoslovljenog čovjeka, pretvorili su se u obične ljude što se ne mogu oteti strahu. Sami ne znajući zašto i kako, potrčali su u guštaru da se sakriju.

Iza njih je grmio duboki mrki glas: – Nećete mi uteći, lupeži. Ovamo vaše grkljane! Razabraše da netko trči za njima s mjesta gdje su ostavili mrtvaca. To im potpuno oduzme prisutnost duha pa stadoše bježati kao pomamni.

Za sobom su čuli šuštanje lišća i trku koja im je prolazila kostima. Mozak im pritište predodžba da je neblagoslovljeni mrtvac ustao i pruža ruke za njihovim šijama.

Časovita prikaza odvojila ih od razuma, upravljala njihovim koracima i gonila ih naprijed.

Za njima prasne hitac. Jedan, dva – ili više? To oni ne znaju, ali se i ne obaziru, već jure kao da ih goni pakao. Pod nogama im se drobi jesensko lišće, ali im se čini da šuštanje dolazi odostraga.

To pojačava njihovu trku i stravu. Instinktivno su udarili pravcem prema cesti.

W

Pored iskopane jame stoji čovjek i fenjerom rasvjetljava leš. Onda mu s glave skine povez. Mlaz krvi prospe se po mladićevu licu. Čovjek stavi povez natrag, prisluhne srce i opipa ruke.

Iz šume pridolazi još netko i poviče: – Pobjegli su, lopovi. Tane je promašilo. – Da sam ja u tvojim godinama, ne bi mi utekli. Pogledaj, čini mi se

da je ovaj tu još živ. Kratka šutnja. Onaj što je opipao princa odgovara: – Da, ujače. Grudi su mu tople, ali ipak ne vjerujem da još živi. – Bio sam već sasvim leden, a opet su me ugrijali. čovjek se mnogo

puta s praga groba vraća natrag. Daj, Marko, rakije! Mladić pruži starcu limenu bocu, a ovaj je nagne princu na otvorena

usta. Onda mu stade trljati sljepoočice, ruke i grudi. – Neće se tome više natrag, ujače! – Papa Wolf dovuče sreću bilo za glavu ili za rep – kad je treba

drugima – odgovori stari. – Pokušat ću. Dotle je mladić razgledavao iskopanu jamu i oruđe. – Htjeli su ga zakopati? ; – Tko to? – Oni koji su pobjegli. No zašto su ga ubili? – Marko, nisi baš domišljat! Nosi gospodsko odijelo, dakle je imao u

džepu i gospodsko blago. – Mislite li da su ga napali razbojnici? – Nismo čuli prasak, a idemo šumom već dva sata. – Šuma je široka, prasak ima gdje da se raspline. – Kog je vraga tražio noću u šumi ako ima uza se novaca? – Možda ih nije imao, nego su lupeži samo mislili da ih ima. U lovu

nije bio. Nema uza se nikakva onižja do plemićkog mača, a zečevi bogme ne skaču na oštricu.

Starac ustane i pođe da pogleda jama. – Taj se više ne kani vratiti, je li ujače? – Bilo bi mu bolje tamo, ali dok su grudi tople, ne idemo odavle. Najednom princ Ernest stade otvarati oči. Makne rukom, ali ona

ponovo padne na travu. Zurio je u tminu. »Gdje sam?« – upita se u mislima.

W

Pokušao je tražiti u svom sjećanju što se s njim dogodilo £ kamo je dospio.

Jaki sušanj lišća svrne mu misli na dugo. Nad sobom primijeti nečije oči, svijetle i nemirne, a zatim jako svjetlo – kao da mu se približila baklja. Onda razabere nečiji glas.

Ništa nije razumio, samo je čuo da se nešto oko njega kreće. Magla padne s njegove svijesti. Shvati da leži na travi i da je netko kraj njega. Polagano dojavljivale su mu osviještene misli sliku caričine sobe i razgovara s vladaricom.

Dalje nije znao ništa. Ali sad zna da je u šumi i da je nešto ili netko kraj njega. Ležao je buljeći u granje što mu je zastiralo nebo. Osjeti bol i uzdahne.

– Tako mi svih svetaca božjih, živ je – poviče Marko. Pod rukom sam osjetio život. Moja me ruka ne vara. Opipala je

nekoć u ratu mnoge koji su već bili sasvim na drugom svijetu, takvih koji su pomišljali ne bi li ipak još malo natrag – poput ovoga ovdje.

– Gleda nas, ujače. – Mladi gospodine, što je s vama? Ernest je razumio, ali nije mogao odgovoriti. – Što da uradimo s njim, ujače? – Ako je pošten čovjek, bilo bi šteta ostaviti ga lupežima, a ako je

lupež, nikad nije prekasno da ga izbacimo iz kuće. – Da ga nosimo sve do kuće? – Danas bih nosio i mlinski kamen. U svjetlu fenjera opazi princ iskopanu jamu. Taj mu pogled razbistri

sjećanja. Slika za slikom ponovo preleti njegovim mozgom i bude mu jasno.

– Tu su me htjeli zakopati – šapne on. – Mi smo ih našli u pravi čas i potjerali. – Vi? – začudi se Ernest i zagleda se u lice starijemu. – Papa Wolf? – Ujače, taj vas pozna? – Zašto me ne bi poznao? Samo je jedan kovač lijesova kojemu su

dali naziv »dvorski«. – A ... otkud vi... tu ...? – pitao je princ. – Bili smo daleko u posjetu prijateljima i vraćali se šumom kući, kad

izdaleka ugledamo malo svjetlo koje se ne miče. Znam da tu nema

W

nikakve kolibe, ali moj je nećak znatiželjan. Krenuli smo prema svjetlu. Kad smo došli bliže, onako u polutami vidimo da netko kopa. Išli smo oprezno. Oni su kopali, a vjetrić je šuštio lišćem pa nas nisu čuli. Pritajili smo se i slušali kako govore da neblagoslovljeni mrtvac oživi, a ja sam zaurlao poput duha. Strah im uđe u hlače, pa bjež. Mogli bi se i vratiti. Idemo.

Marko podigne plašt kojim je bila pokrivena nosiljka.– Zar vas nisu napali tu u šumi?

– Iznijeli su me – ondje blizu – pola sata daleko, baš iz dvora... – Dvora? Ernest primijeti da je snažni starac neobično upro u njega svoje crne

svijetle oči. – A gdje su vas strijeljali? Tamo u dvoru? – pitao je Wolf pogledom

koji je sijevao. – Sada ne mogu... Slabo mi je – odgovori princ osjećajući da mu se

opet mrači svijest. – Daj mu rakije da nam ne umre prije nego što stignemo pod krov.

Dječak nema debele usne poput njih, neće biti zao. Strijeljali su ga tamo, očito ga mrze, zato ćemo ga ponijeti kući.

Ponovo ga napojiše rakijom, a onda dignu nosiljku i pobrzaju s mladićem kroz gustu šumu.

Pouzdanici grofa Kocha preskočili su grabu što je dijelila .šumu od ceste iza starog dvorskog perivoja i trčali ne obazirući se.

Prvi se zaustavi Blank. Za njim Binder. Odijelo im je pronio, močio znoj, a lice kao poliveno vodom. Obrisali su se rupcima, a onda stali jedan prema drugom.

Gledali su se, ali u tmini jedan drugome nije mogao razabrati lice. – To smo izveli prekrasno. – Zavrijedili smo odlikovanje, gospodine Blank. – Generali uvijek bježe i uvijek ih dekoriraju. – S nama se neće tako zabuniti. – Nemaš li za ovu priliku nikakvu pripovijest svoje majke? – Ne, za tako ludu situaciju nemam ništa na zalihi. – Sam ti je vrag gurnuo u gubicu onu priču... Nekoliko su časaka šutjeli i teško disali izmoreni bježanjem. – čuješ

li, Blank, to ipak nije bio glas mrtvoga princa ...

W

– Jasno da nije. – Onaj je čovjek tulio poput medvjeda a princ uvijek govori tiho. – Zar si ti pomislio da je princ oživio? Prekrasan policajac! – Ni časa nisam pomislio na takvu glupost, dragi Blank. – Zašto si onda počeo bježati? – Ja? Ti si potrčao, a ja za tobom. – Ne laži. Zgrabio si me za ruku i povukao za sobom. – Zašto mi se nisi istrgnuo i ostao? Zašutjeli su. Vjetar je iz šume donio šum lišća. Obojica segoše za

pištoljima, a onda se nasmijaše: – Malo prekasno – primijeti Blank. – Prokleta smola. Kako se, do vraga, nisam sjetio na pištolj i pucao?

Jasno je kao sunce da je pucao živ čovjek. – Meni se taj prasak činio kao hroptanje. – Mrtvaca? – Da smo ondje u šumi mislili tako, ne bismo bili pobjegli. Obojica,

eto, zaobilazimo glavno pitanje: što da radimo sada? – Bogme neću po tmini u šumu da me napadač iz zasjede ubije. – Mrtva se više ne bojiš. – Ne – ovdje nikako... – Ni ja... Smijali su se i sjeli da pričekaju zoru. Nisu dugo čekali. Iza tamnih krovova dvora pojavile se prve bijele

jutarnje sjene. Jesensko sunce uskoro je rasvijetlilo Bindera i Blanka. Binder je bio mlad, suh i blijed, a Blank vrlo snažan i svježa lica. – Junaci, tajni dvorski policajci – naprijed – naruga se Blank sam

sebi. Ušli su u šumu i krenuli onamo odakle su pobjegli. Kad su stigli k

jami, zaprepastiše se. Nema ga. Nema mrtvaca. – čuj – kad smo ga nosili preko grabe u šumu, nosiljka je udarila o

stablo – sjećaš li se? Onda sam rekao: »Da nije mrtav, bio bih uvjeren da sam čuo kako stenje«. Ti si se na to počeo smijati.

– Zašto to spominješ? – Ako uistinu nije bio mrtav? Nije ga pregledao nijedan doktor.

Bacili su nas s njim na ulicu kao da je umro od kuge.

W

– Istina je. Doktori ga nisu ni vidjeli. – Možda se osvijestio i odvukao. Obojica počnu razmišljati. Blank se najednom udari po čelu. – Tvoja mudrost sasvim se okužila glupošću. Da se probudio od

mrtvih, zar bi sobom uzeo i nosiljku? – Nema je, jest. Sad smo opet na magarcu. – Rekao bih pod magarcem, dragi moj. Mrtvaca je odnio onaj koji

nas je napao, pucao za nama i natjerao u bijeg dva najbolja redara dvorske policije.

– Ewiva! – Iskopali smo jamu mrtvacu, a zakopali sebe, pa još žive. Kad

podnesemo izvještaj grofu Kochu, predložit će nas carici za promaknuće...

– Uzmi lopatu. Sreća da i to nisu ponijeli sobom. Zakopat ćemo jamu i javiti Kochu da je sve u redu. Sad je tako zabavljen živim princezama da nema vremena dolaziti u posjet mrtvom princu.

– Mogli bi ga iskopati kad minu svečanosti. – Pošto ga neće naći, bit će im trud uzaludan. Nama su izdali

zapovijed da princa zakopamo – a nipošto da stražarimo nad njegovim grobom.

– Nije loše. Jedino, Blank – diskrecija... – Odaš li mene, odao si sebe – i obratno! Punctum! Prihvatili su

lopate i s najvećim veseljem stali jamu zatrpavati. Onda se oglasi Binder:

– Slušaj, Blank, ima li ljudi koji skupljaju mrtvace? – Sad znam zašto počinješ brbljati koješta – ne bih li ja previdio da

jedva grabiš zemlju. Lijenčino! Bacaj! – Bilo što mu drago, ipak je čudnovato. Da negdje u šumi nađem

mrtvaca, reci: zašto bih ga nosio sa sobom? – To uistinu nije primjedba. Taj bi nas mrtvac mogao zadaviti i

nakon svoje smrti. – Da mu nije nečastivi doveo u susret kakvog znanca? – Svejedno. Mi ćemo prijaviti da je stvar u redu. A dokle će taj red

trajati, to je drugo. Zakopali su jamu, pokrili je mahovinom i odnijeli lopate daleko u

šumu.

W

Poslije završena posla vratili se u dvor i izvijestili grofa Kocha. – Zakopali smo ga i zatrpali trag! Koch je tek mahnuo rukom u zrak da je zadovoljan i odmah im

podijelio nove naloge. I Binder i Blank bili su zadovoljni.

UOČI VJENČANJA

Nakon probdjevene noći, carica se već u 8 sati u jutro našla u velikom kabinetu. Primala je saopćenja svojih pouzdanika o državnim poslovima pa se onda uputila k Neri.

Nera je ležala u postelji. Nad njom su se s baldahina spuštali bijeli zastori*i svojim odsjajem još više izblijedjeli njeno lice.

Carica je otpustila komorkinju, sjela uz krevet i uhvatila Nerinu ruku.

– Kako se osjećate? Imate li kakvih želja? – Samo jednu: da mi što prije bude kraj. – Znam, potreslo vas je. Danas je situacija za njega povoljnija – reče

vladarica čineći se kao da je veoma zadovoljna s onim što govori. Nera je napeto pogleda i malo podigne glavu kao da želi zaviriti u

caričine oči. – Da – reče ona – saznala sam da je vašeg muža povukla u svoje

urotničke mreže jedna visoka ličnost s dvora. Njezino je ime tako usko vezano sa mnom da vam ga ne mogu saopćiti.

– Veličanstvo – sklopi Nera ruke – to je nemoguće. On nije uhoda. – Samo je oruđe te ličnosti. Ali pred vama je to zatajio. Imao je da za

nju odnese neku vijest u Pariz. Htio je sa sobom povesti i vas ne rekavši vam ništa.

– Veličanstvo, oprostite, ne mogu vjerovati. Uhode su ljudi koji služe neprijatelju za novac. On ga ne treba. Sav novac koji je nađen kod njega njegov je i moj. Zašto bi uhodano?

– Nije li vam muž nikad pričao o tome da zli jezici kojekako komentiraju sklonost što vam je iskazuje prijestolonasljednik?

– Govorio je, ali ja ne znam ništa o tome.

W

– Istina je: ja sam vas s mužem donekle rastavila, a ovo govorkanje pobuđuje u njemu ljubomoru. Sve to izaziva njegovu mržnju i osvetu. Nije li to razumljivo?

Mlada žena u tom se času pokolebala. To je doista bilo tako razumljivo pa je stala razmišljati i sjetila se Sinišinih riječi: »Počinio bih stvari zbog kojih bi me carica mogla dati strijeljati...«

Tu je prijetnju toliko puta izrekao pred njom i sada je ona pod dojmom caričinih riječi iskočila iz zaborava i stostruko se povećala.

Gledala je te riječi napisane na zidu, zastorima, na postelji, stropu, u caričinim očima – svuda kamo god bi pogledala.

Zebla je i trnula, svladavala se i nastojala da uguši proklijalu sumnju. – Treba da znate sve – nastavi carica. – Osoba koja ga je uplela u

mrežu sama je molila za kapetana. To je situciju okrenulo u korist vašeg muža. Da zabašurim ime te osobe, ne mogu vašeg muža staviti pred vojni sud. Prisiljena sam da s njim postupam obzirno. S druge strane, vidim da on nije bio uhoda iz političkih razloga. Nagnala ga je na to mržnja i osveta što sam mu oduzela vas. Napokon, znate kako je prije nekoliko mjeseci iz istih ljubomornih razloga sluga vašeg muža pištoljem zaustavio kočiju kneza Bathyanyja, dakako po naređenju grofa Vojkffyja. To vam najbolje dokazuje da vaš muž ne bira sredstva. Doduše, otkrit ću vam istinu: znam ga. Već je bio u gardi i slovio kao nepopravljiv ženskar. Nisam mogla slutiti da bi njegova ljubav prema vama mogla biti tako velika i nepokolebljiva. Uostalom, on je samo zato ustrajan što mu ja otimljem vas. A sad pečat. Pečat propusnice za spas od stratišta i tamnice držite u ruci vi.

– Ja? – klikne Nera i podigne se. – Hoćete li, unatoč svemu što se dogodilo, vjerno i odano služiti još

neko vrijeme – dok vas trebam? – Veličanstvo, zapovijedajte. Služit ću vam – ali vratite mi moju

ljubav – vratite mi muža. – Nije daleko vrijeme i vi ćete se moći s njim vratiti u domovinu. To

neka vam bude obećanje carice. Carica pogladi Nerino lice. Nerine su oči zablistale nadom. – Nastojte se oporaviti da mi sutra ne uzmanjkate. Poslat ću vam

opet liječnika. Ovlašćujem vas da se nadate. Ako tko.upita za vašeg

W

muža, kazat ćemo da sam ga poslala s kurirom u '"' Pariz. Tako će se njegova stvar riješiti neopaženo.

Vladarica iziđe. Slijedile su je Nerine oči i misli. Zasula ih je sumnjama prikazujući Sinišu krivim zbog uhodarstva. Nera je stvorila zaključak: ovo što je govorila carica i ono o čemu je on govorio sve to čini njegovu osvetu vjerojatnom. Mučila se mislima, sumnjama i opet branila nadom da su mu život i sloboda spašeni.

Dotle je carica u svom kabinetu davala odredbe grofu Kochu: – Protiv kapetana Vojkffyja povedite najstrožu istragu, želim znati

kamo je zalazio, s kojim se dvorskim ličnostima družio. Kad oda ortake, poslat ćemo ga prijekim putem na strijeljanje.

– A grofica, veličanstvo? – Ostat će kod mene. Obećala sam joj milost i zato treba da sve

obavite u najvećoj tajnosti. Dok je trebam, ne smije znati da je udovica. Svakome kažite da smo ga poslali u Pariz. Kako vidite, slučaj nam je odstranio kapetana. To je dobro. Odsutnost muža, vatrena priroda, Josipova sklonost, prilika koja pruža grofici imenovanje nadzornicom njegova dvoranstva – sve to natjerat će je u njegov naručaj i oteti ga Voltaireu.

– Ako mu grofica postane drugi Voltaire? – Prebacit ćemo je preko granice, što s Voltaireom ne možemo

učiniti. Carica je dodala još neke odredbe u vezi s vjenčanjem i zapovijedila

službujućoj dvorskoj gospođi da joj dovedu princezu Amaliju. U kabinet svoje majke princeza je ušla sabrana. Bljedoća je istakla njezine sanjarske crte i uljepšala ih; Hladni mir bolje je pristajao njezinom licu od smiješka. Visoka, vitka, s apatičnim pogledom, nalikovala je na kip. Carica će

strogo: – Zapovijedam vam da danas dođete na dine i u kazalište, a onda

dopuštam da legnete. Sutra, na dan vjenčanja, nastojte svojim izgledom pobuditi simpatije. Dakako, ne morate se smiješiti, jer ste onda komični i nemogući. Ozbiljnost vam bolje pristaje. Ne govorite prigodom čestitanja. Nemate dovoljno duha da svakom odgovorite nešto zgodno, dakle: šutite. Moram vam saopćiti poruku princa Ernesta.

W

Princezine oči uprle se čvrsto, ali mirno u caricu. Grofica Fuchs tiho otvori vrata i uvede oca Grandea.

– Ah – začudi se tobože carica – oče Grande, dolazite mi baš u pravo vrijeme. Evo naše vjerenice. Pokajala se. Bila je zavedena.

Otac Grande usklikne patetično: – I gospod joj je oprostio jer nije znala što čini. Zvuk njegova glasa ugodno se doimao caričinog uha: »Nije uman –

pomisli ona – ali umjesto pameti ima organ koji ostavlja na ljude jači dojam od pametnih riječi.«

– Molim vas, oče Grande, ispričajte umjesto mene poruku princa Ernesta.

Grande se pokloni princezi, skrsti ruke na grudima i upre u nju tamne mračne oči što su uvijek gledale s nekim svetim izražajem.

– Visočanstvo, u prisutnosti njezinog veličanstva i moje poniznosti princ Ernest pokajao se i izjavio kako uviđa da jedan stup ove države stoji u Parmi. On je princ kraljevskog roda i vladaričin rođak. Ne može srušiti taj stup jer bi to značilo da konspirira s neprijateljima previšnjeg prijestolja. Vjeran je podanik – rekao je princ – i neće se ogriješiti o svoju podaničku vjernost. Zato odustaje od nakane da se vjeri s princezom. Istina, to ga silno boli i on mnogo trpi, ali radije bi umro nego postao izdajnik prijestolja. A da se njezino veličanstvo uvjeri kako je njegova nakana iskrena, vjenčat će se smjesta s bilo kojom damom visokog plemstva koju mu odredi njezino veličanstvo.

Princeza je slušala mirno, ni okom nije trepnula – kao da se to nje i ne tiče. Grande nastavi:

– Njezino veličanstvo odredilo mu je jednu od mladih kneginja Trautson, na što je princ u moje ruke položio prisegu na raspelo da se nikad više neće vratiti. Danas u jutro princ se vjenčao i otputovao.

Jezuit ušuti. U tišini kabineta čuo se samo sušanj caricine haljine. Nestrpljivo je

hodala gore-dolje čekajući odgovor. AH je princeza Amalija šutjela i gledala preda se.

– Jesi li čula? – zapita carica. – Jesam. Glas joj je zvučao isto tako ledeno i hladno kao što je bilo ledeno i

hladno njezino lice.

W

– što imaš da kažeš na prinčevu poruku? – Ništa. – Princ je postupio kao prava kraljevska krv. Nije odgovorila, pa je kraljica htjela da je na to potakne: – žao mi je što se ovako razorio san tvoje mladenačke ljubavi. Već

sam ti jednom rekla: ljubav je strast i zato je dim na vjetru. Prava sreća u braku počiva samo na međusobnoj prijaznosti supruga. Toliko za danas. Za tvoj ludi korak nitko neće saznati.

Ukočenost i šutnja princeze uzrujali su caricu pa je ona ponovo upita:

– Imaš li kakvu želju? – Nemam. – želiš li me što zapitati? – Ne. – Još jednom čuj moju riječ. Govorim ti u prisutnosti čovjeka čiji je

život posvećen samo bogu. Sve što se događa s nama rezultat je volje božje. Mi smo samo njegovo oruđe kojim se služi da nas privede pravom našem cilju. Nastoj svojom podanošću i poniznošću zaslužiti božju zaštitu. Hrabro i mirno odigraj ulogu ' koju ti je bog namijenio u interesu prijestolja. Jesi li razumjela? ;

– Jesam. – Sada idi. Moli se, uzdaj se u Svevišnjeg i u mene. Princeza se

poklonila gledajući u zemlju, okrenula se i otišla laganim i mirnim koracima.

– Čudno se drži, zar ne, oče Grande? – Mislim da je apatija mnogo manje opasna nego očaj. – Ne uvijek. Međutim, vidjet ćemo šta znači ta mirnoća. Ponovo se

najavi šef dvorske kancelarije i izvijesti caricu: – Stigli su novi izvještaji naših pouzdanika o kapetanu. Otac Grande

htjede otići, ali ga carica zadrži: – Ostanite. Želim da budete obaviješteni o toj stvari – da mi

pomognete ako vas ustrebam. Visoka pojava mladog jezuita sagne se i duboko pokloni.

– Dakle, Koch, što je? – Naši su pouzdanici saznali da je kapetan zalazio Kneginji Vilmi... – Prekrasno. Izabrao je sve moje »prijatelje«.

W

– Nadalje, kapetan je bio u palači princeze Šarlote. – Šarlote? Jedna je glava u mojoj državi suvišna: dakle, kapetanova. Koch nastavi: – Osim toga, za vrijeme službe u perivoju kapetana su vidjeli u vrlo

intimnom razgovoru s prijestolonasljednikom. Ovaj mu je prijateljski stisnuo ruku.

– Sve to vi niste znali? – Veličanstvo, nikad nisam primio nalog da kapetana stavim pod

svoju pasku. Veličanstvo je putem grofice vodilo svoju kontrolu ... – Mislila sam da moju milost uzvraća vjernošću. Tko vam je sve to

javio? – Veličanstvo, opet netko tko se krije. Evo pismo bez potpisa. – Brzo pregleda pruženi papir. – Znate li čijem su rukopisu slični ovi reci? – Tačno sam pregledavao. Nitko na dvoru ne piše ovako. Našao sam

pismo na svom stolu, a nitko ne zna kako je dospjelo ovamo. Grofa pogodi strogi glas: – Imamo nuspoliciju koja je bolje obaviještena od vas. – Veličanstvo, moja revnost nije popustila... – Konstatiram da ima netko tko vidi bolje od vas. – Zato što je veoma pomno slijedio kapetana i promatrao kamo

zalazi. Debele grofove nozdrve usred širokog lica podrhtavale su kao uvijek

kad je osjetio pogibelj da padne u nemilost. – Veličanstvo, ovo sam pismo mogao zatajiti u svom interesu – ali

nisam htio pregaziti interese vašeg veličanstva. Mislim da je pismo prokrijumčario u moju sobu isti onaj koji mi je poslao lakaja da spriječi princezin bijeg.

– Ili grofičin – upadne carica. – Onda je znao i to da je kapetan uhićen.

– Ako je znao tako nevidljivo pratiti kapetanove korake, očito je upućen i u ovaj događaj. A kako ga kapetan zanima samo utoliko ukoliko mu smeta zbog žene.

Carica se zamisli: »Zar je Josip toliko zaljubljen u Neru da je želi učiniti udovicom?« Pogleda jezuita:

W

– Recite mi, oče Grande, što bi prijestolonasljednik morao učiniti kad bi mi iz ruku htio uzeti žezlo?

– Veličanstvo, ne vjerujem da bi to namjeravao. – Velim: kad bi kanio. Odgovorite kao da se ne radi o mom sinu. – Pokušao bi razrušiti sve mudre i velike osnove vašeg veličanstva u

unutarnjoj i vanjskoj politici. Najprije bi konspirirao s pruskim kraljem da slomi moć države i tako najmudriju vladavinu vašeg veličanstva prikaže nedoraslom, a vaše veličanstvo nesposobnim da vodi državu.

– Drago mi je što smo jednaka mišljenja. Španjolska krv – O bože – započinje nova nedjela. Neću vas duže oduzimati vašim dužnostima. Do viđenja!

čekala je dok su se za njim zatvorila vrata, a onda šapne Kochu: – Neću da otac Grande zna za moju mržnju prema Vilmi i Šarloti. Pođite odmah i preslušajte kapetana o tom zašto ju je posjetio i što je radio kod Vilme.

– Već sam to učinio – upadne Koch jedva dočekavši priliku da se pohvali i ispravi caričino neraspoloženje.

– Veoma dobro. A što je rekao? – Nije odgovorio ni na jedno pitanje, iako sam ga nekoliko puta

upozorio da bi mu to olakšalo položaj. – Neka. I to je priznanje, čini mi se da nisam više carica i da je moje

žezlo u drugom katu – i ona pogleda u strop. – Veličanstvo, nemoguće je da prijestolonasljednik upadne u takav

grijeh. – španjolska krv – odgovori carica. Koch nije znao što to znači, ali je

vidio da je ta aluzija uzbuđuje. – Pustimo to. Nastavit ćemo nakon vjenčanja. Svadbenu komediju

valja odigrati nasmijana lica. Upozorujern vas, Koch, budno pazite. Amalijino mi je držanje sumnjivo.

– Veličanstvo, odredio sam najpomniju pasku. Ali vaše veličanstvo nije mi naredilo da pronađem čovjeka koji je pisao ovo pismo.

– Zato što je to suvišno. Uhvatila sam ga jučer u koridoru u blizini grofičine sobe. Prijestolonasljednik!

Koch se iznenadi. – Zar vam to nije vjerojatno? Luduje za groficom, luta oko njezinih

soba, a optužuje kapetana ne bi li ga maknuo s puta.

W

– Ali onda mladi car ne može biti u vezi s njegovim bijegom. Veličanstvo, znam da prijestolonasljednik gaji nazore oprečne vašem veličanstvu, ali njegova vanjska politika, njegova urota je – grofica, a ne Prusija.

– Otac Grande vidi bolje od vas. – On ne opaža brojke. Policajac treba da ima čist račun. U ovoj stvari

slažu se prijestolonasljednike vi računi samo oko grofice – nikako oko Prusije.

– Grofe, naručit ću vam naočale! Na tu primjedbu malo se trgnuo i hitro se ispravio: – Istraživat ću dvostrukim marom, da pokažem vidovitost prostim

okom. Veličanstvo, čim svrše svečanosti, prodrijet ću u prijestolonasljednikove odaje.

– Na to čekam odviše dugo. – Ne miče se iz sobe, ali moja je nada čvrsta. Provest ću premetačinu

makar me stajalo glave! – Pošaljite mi kneza nadmeštra. Princeza Šarlota, moja draga

šurjakinja, iznenadila me porukom da se odaziva na vjenčanje ... Malo zatim ušao je knez Khevenhiller i podnio izvještaj o programu

daljnjih svečanosti. Carica je sve pregledala, ispravila, štošta izmijenila i onda primijeti: – Princezi Šarloti dodijelili ste mjesto koje joj ne pripada. – Veličanstvo, možda sam se prevario, ali mislio sam: sestra je

njegova veličanstva cara Stjepana. – Ali nije član moje obitelji. Dakle, smjestite je iza najmlađe

princeze. – Neće se ljutiti? – To i želim. Time je audijencija završena. Dan je prošao u neprestanim svečanostima i počasnim dineima u čast

talijanskog i španjolskog poklisara kao zastupnika saveznika dinastije. Uvečer je održana svečana predstava, a nakon toga obiteljska večera. Princeza Amalija apatično se podvrgavala etiketi i ceremonijama. U

dvoranama, hodnicima, pred njezinim odajama, svaki njezin pokret pratile su budne oči caričine policije.

W

LUĐAKINJA

Bečani su sa suncem izišli da gledaju kraljevske svečanosti.. Svi su znali da se carska kćerka ima vjenčati s vojvodom od Parme, pa nitko nije htio propustiti da bude svjedok događaja. Zanimalo ih je da vide kraljevsku povorku. Znatiželja je dovela na ulice brojne tisuće ljudi.

Duž ulica svjetina je stvarala dva beskrajna gusto zbijena niza. Vojnici i redari sprečavali su ih da se pomaknu na cestu. Na uskom prostoru između kuća i vojnika građani su čekali da povorka krene u crkvu.

Konačno su se vojnici stali komešati. Razgovori i komentari urnuknuše, Od strane Burga pojavili su se konjanici. Nose zastave: u sredini dinastije habsburško-lotarinške, zdesna španjolske, slijeva vojvodine Parme. Iza njih slijedi čitav niz svečano odjevenih dvorjanika.

Zatim velikaši u blistavim odorama. Svjetina promatra šaroliki sjaj, svilu i baršun, odore obložene zlatom

i draguljima i divi se zlatom urešenim ormama konja. Sada se slika mijenja. Sve po šest konja upregnutih ispred velikaških

kočija. Kroz velike i okićene staklene prozore ljudi vide bijelo oprašene glave urešene visokim koketnim šeširima. Lica mladih velikašica pokazuju da su umorne od svečanosti.

U svjetini se odražava divljenje. Kočije prolaze redom, ljudi nezamjetljivo šapću opaske. Neki smiješak preleti licima gledalaca. Povorka paževa u španjolskoj

nošnji sa zastavicama izaziva ljupkost i milinu. Mladost stupa cestom i smješka se. A ljudi gledaju za njom osjećajući njezinu toplinu.

Slijede kočije počasnih dama vjerenice. Konji su u sjajnoj ormi. Dame u raskošnoj svili pobuđuju znatiželju svjetine, ali ne nailaze na obožavanje onih koji su se rodili da uvijek samo stvaraju špalire drugima.

Glave se sve više podižu. Približava se dvoranstvo Parme koje u Beču još nisu vidjeli.

Grof Rivera jaše na vrancu, isprsivši lijepo, skladno tijelo. – To je čovjek – šapću Bečani – ane kao onaj naš stari aadmeštar što

leti okolo poput moljca.

W

Svjetina se uskomeša i potiskuje naprijed. AH je policija i vojska zadržavaju.

– Mladenci! Dolaze mladenci! Na suncu blista kočija. Staklene stijene okovane su rezbare« nim

srebrom. Kroz okna ljudi vide mladog vojvodu u raskošnoj ružičastoj

španjolskoj odori. Puna je zlata i sjajnih dragulja. Bijeli svileni rukavi skupljeni su u tisuću nabora. Glavu mu pokriva klobuk s perjem i draguljima.

Uza nj sjedi princeza u bijeloj haljini opšivenoj mirtovim cvijećem. U oprašenoj kosi bijeli se vijenac. Svadbena koprena omotala se oko nje poput paučine.

– Kako je blijeda! – šapću ljudi. – A rekli su da je krv i mlijeko. – Ni princezi nije šala ići pred oltar. – Pa još tako daleko! Neko razočaranje preletjelo je masom. Dame koje nisu imale pristup na dvor sjedile su u svojim kočijama

kraj ceste i promatrale povorku. – Princeza baš nije oduševljena – primjećivale su. – Ipak je premlad za nju. – Ako je i mlađi, nije nimalo lijep. – Ne škodi. Lijep je dvorski nadmeštar. Sam đavo viri mu iz cčiju. – Dolazi domaći dvor! Na čelu bečkog dvora jaše knez Khevenhiller u najsvečanijoj

uniformi od zelenog baršuna izvezenog srebrom. Preko prsiju ukočeno se pružila srebrna vrpca, znak njegove vlasti.

U ruci mu štap sa zlatnom jabukom. Drži se otmjeno, ozbiljno kao da svima objavljuje važnost svog visokog položaja.

Slijede ga uzorni redovi dvoranstva. Iza njih dostojanstvenici, članovi vlade – svi u kočijama.

Posljednji knez kancelar Kaunitz. Sam je u svojim kneževskim kolima. Zadovoljno je ispružio glavu i spokojno promatra svjetinu ispod trouglastog klobuka.

Prvi gardijski konjanici navijeste dolazak carice. Svjetina se opet uskomeša i potisne naprijed.

W

Radoznalo upire oči u veliku kočiju od rezbarenog zlata sa širokim staklenim prozorima. Pred njom je upregnuto dvanaest bijelaća s pozlaćenom ormom.

Kroz stakla se razabire ponosna caričina glava. Lice joj se smiješi vladarskim smiješkom. Velike oči sa zanimanjem gledaju ljude s jedne i s druge strane ulice.

Njoj slijeva sjedi car Franjo Stjepan u modroj odori od brokata. Na prsima sjaju se njegova čuvena puceta od dijamanata. Čitava odora urešena je draguljima.

– Kakvo drago kamenje! – uzvrpoljili se ljudi. – Bogatije od cijeloga carstva. Zato su ga i oženili s njome! Iza

carskog para dolazi osmoroprežna kočija. Ljudi se podigli na prste, traže mlađahnu glavu što se povukla u kut kočije.

– Prijestolonasljednik – šapću ljudi. – Zašto se skriva? – Mračan je poput magle u jeseni. Znatiželjne oči već hvataju novu sliku princeza i prinčeva. Starija kćerka Marije Terezi je lijepa Karolina, s mužem

namjesnikom u Požunu, sjedi u posebnoj kočiji i izaziva svačiju radoznalost. Iza njih sjedi Elizabeta. Kozičavo lice pokriva lepezom, samo oči stavlja svijetu na uvid. Uz nju Marija Antonija u ružičastoj haljini s bijelim šeširićem na glavi okreće i žmiga očima na sve strane. Uživa gledajući toliki svijet.

– Gle vjeverice kako je mila! – Leopold baš nije lijep, ali Karlo je poput breskve – govore ljudi

gledajući kočiju koja je prošla kraj njih. A onda su slijedila kola s dvoranstvom, dvorskim damama, brojni

dvorani i konačno ponovo odred garde. Polagano se pomicala bečkim ulicama kraljevska svatovska povorka.

Bečani dižu klobuke i mašu rupcima. Dok je sve zabavljeno promatranjem kraljevske obitelji, izjuri iz

redova svjetine na cestu djevojka u građanskom odijelu. Potrčala je prema kočiji u kojoj su sjedili prinčevi Karlo i Leopold.

Lice joj je užareno, oči izbuljene. Podigavši ruke, vikne: – Leopolde!

W

Povik je razgibao svjetinu prema onoj strani odakle je nepoznata djevojka rukama mahala prema kočiji. Zatečeni i iznenađeni prodorom mase, vojnici su trgnuli puške da je zadrže.

Princ Leopold lecnu se i prestrašeno bulji u djevojku. Ali ne izgubi prisutnost duha, već se povuče iza svog brata Karla i sakrije lice iza njegova klobuka.

– Leopolde! Izdajice! – ponovo vikne djevojka. Povik je vitlao znatiželjom ljudi i oni probiju kordon. Vojnici se

izmiješali s gledaocima. Josip zaustavi svoja kola, siđe i pojuri prema kočiji svoje braće.

Brzo se snašao u gužvi i opazio užareno lice mlade djevojke kako se bori s nekim starim čovjekom koji je vuče u masu.

– Ne pozna me! Izdajnik! – vikala je ona, dok je snažne ruke pristalog visokog čovjeka zgrabiše i začas nestane u moru svjetine.

Narod je mislio da se desila nesreća. Žene su vriskale, djeca plakala, a muškarci prodirali put šakama.

Ljude zahvati neka strava, i nagnuše bježati. Straga je, međutim, pojurio naprijed odred garde i među svjetinu

natjerao konje. Spazivši to, Josip skoči na Leopoldova kola, digne uvis ruke i

povikne gardi: – Natrag! Ne gazite ljude! Vojnici se zaustavili i smućeno pogledali prijestolonasljednika kako

se okrenuo svjetini viknuvši: – Mir! Ništa se nije dogodilo. Ostanite tu na svojim mjestima. Nema

nikakve nesreće. Jedna je djevojka pala – to je sve! Mir, ljudi! Do Josipa se progura neki časnik i prijestolonasljednik mu izda

zapovijed: – Smjesta smirite svjetinu. Ako se dogodi nesreća, vi s.te je skrivili.

Zašto idete konjima na ljude? Zar ste poludjeli? Gardijski su konji dahtali pod čvrsto stegnutim uzdama. Dok je časnik vičući svjetini nastojao da izvrši

prijestolonasljednikovu zapovijed, sprijeda se povorka zaustavila. Carica pošalje gardijskog službujućeg časnika da izvidi što je.

W

Dotle je grof Koch skočio s kočije, ugurao se u gužvu oko Leopoldove kočije i ispitao o događaju prvog vojnika koji mu je došao u susret.

Videći da se ništa nije dogodilo, uzburkana svjetina polagano se smirila i vraćala na svoje mjesto.

Uz caričinu kočiju našao se grof Koch i saopćio poluglasno: – Neka djevojka atakirala je na princa Leopolda. – Kako atakirala? – Dobacila mu je riječ: izdajica. – Što je? – upita car Stjepan razabravši da se radi o ženi. – Neka sirota luđakinja – odgovori carica Oštro gledajući Kocha. – Da, veličanstvo, neka luđakinja – prihvati grof. – Pobrinite se za nju. Želim je vidjeti – odredi carica. Kočija krene.

Povorka nastavi put. Gradom se pronosila vijest da se neka luđakinja htjela baciti pod

kočiju mladih prinčeva. Caričin pouzdanik grof Koch izišao je iz povorke, zatražio od

vojnika i policajaca izvještaj o djevojci i dao nalog da je dovedu carici. – Netko ju je odvukao – odgovorili su oni – bit će kakav redar ili

vojnik. Odmah ćemo je Uhvatiti. Nitko nije mogao saznati kamo je djevojka nestala. Zato se Koch

uputi komesaru redarstva da pričeka hoće li tko izvijestiti svoga šefa ili je dovesti.

Cestom prema šumi iza perivoja starog dvora jurila je kočija. Iza spuštenih zastora snuždila se dva muškarca. Visok i plećat stariji muškarac i mlad, jak momak.

– Još je onesviještena? – Ne brinite, ja ću je odnijeti – reče momak. – Ako nas tko sretne? – Kad je na dvoru parada, nitko u šumi ne lovi. Nitko nas neće

opaziti. – što je uradila! – žalio se stari Wolf. – Rekao sam vam, ujače, da je ne vodite na paradu. – Toliko me molila. A napokon, mislio sam, tko bi je spazio među

tolikim tisućama? Pelegrini i njegov sekretar ionako neće biti u povorci. Kako bi je našli tamo?

W

– I nisu je našli, ali ona... – Da, ona se odala. Bit će da je njezin šumar bio sličan princu

Leopoldu. Mladić ne odgovori, nego obriše znoj sa čela. – Ako Pelegrini i sazna za ovaj događaj, odakle bi posumnjao da je

to bila Mimi? – Tko zna? Dvorani poznaju kćerku kovača lijesova Wolfa. – Dobro

sam je čuvao. Nikad je nisu vidjeli. – Mogli bi nam poslati i policiju, a u našoj kući nesretni ranjenik tek

što nije izdahnuo. – Ne bi bilo zgodno ni da ga mrtva pronađu kod nas. Zateknemo li

ga živa, sakrit ćemo ga. – Dajte, ujače, žao mi je mlada čovjeka. Sigurno je pošten. Kako

nam je sve iskreno i lijepo ispripovijedao! Teško mu je bilo, znam kako je kad čovjek nekoga voli.

Momak pogleda Mimi koja je još ležala u kutu kočije kao da spava. – Dobro – reče starac. – Nastavit ćemo put kući. Povest ću princa s

nama ugljenaru. Stari ugljenar je vrač – mogao bi ga i izliječiti. – Tko će izliječiti onako prostrijeljenu glavu? Starac je trljao ruke svoje kćerke i tuckao je po sljepoočicama. Ona

se osvijestila, zagrlila oca i upitala: – A gdje je on? – Tko? – Leopold. – Zlo si učinila, Mimi. Zavela te sličnost. – Sličnost? Nije to sličnost. To je onaj koji mi je prisegao ženidbu. – Jesi li pri sebi? Znaš li tko je on? – Leopold. Poznam ga kao tebe. On je šumar. – Dijete moje, varaš se ... – Ne varam se, to je bio on. – Onaj u kočiji? – Da, onaj s desne strane. Znala sam da je visokog roda, ali nisam

znala da ide s dvorom. – Pazi, ako je onaj isti koji je tebi obećao ženidbu i skrivio tvoju

nesreću, onda... – Da, on je.

W

– Onda znaj: to je princ Leopold. Djevojka se uhvati za glavu, izbulji oči i zabode prste u kosu. činilo

se da će je rastrgati. Otac je uhvati za obje ruke i skine ih s njezine glave. A ona je upiljila crne oči u neku daleku sliku. Gostionica, ona sjedi

sa šumarom Leopoldom i on joj govori slatke riječi... Onda ulazi neka visoka snažna gospođa u jahaćem odijelu. Oštro joj

saopćuje da je mladić nikad neće oženiti. U svojim mislima uspoređuje je sa caricom koju je danas vidjela u

kočiji. Nikad do danas nije vidjela caricu. Sada kad zna da je Leopold princ, čini joj se da je lice one dame vrlo slično caričinom.

»... Leopold – princ – ona dama – obećanje Leopoldovo – Pelegrinijeva zasjeda – a taj Pelegrini caričin pouzdanik!«

Priprosta i naivna, sada je razabrala svoju kukavnu sudbinu. – Sada razumijem, oče. Ona žena u krčmi bila je – carica. Ili je ona

htjela da me se riješi – ili on. – Oboje – promrmlja otac. Oči su mu sijevale, a snažne se pesnice stiskale. – Dobro je, Mimi, da sam te poveo. Vrlo dobro, predobro. Sad znam

za koga čuvam snagu, tu veliku snagu što je osjećam u sebi. Sad znam i drugog i trećeg krivca...

– Prokleti bili! – reče ona i pogleda oca. Njihovi pogledi izražavali su istu misao – želju za osvetom. Stigavši kući, brzo su vratili najmljenu kočiju i upregli svoja kola. Iza visokih zidina Wolfove kuće spremali su se na bijeg.

Ranjenog princa položili su na kola i pokrili ga. Uza nj su sjeli otac i kćerka, a Marko je upravljao konjima.

Izašli su iz dvorišta na protivnu stranu, prema šumi i nestali u gustom drveću.

OTAC GRANDE I OTAC PELEGRINI

Marija Terezija prolazi špalirom kraljevskih svatova. Za njom se vuče duga povlaka od crno-zlatnog brokata. Niz ramena spušta,, se čuveni španjolski znak suverena manteau noir, veliki crni plašt, podstavljen i urešen hermelinom.

W

Caricu vodi Franjo Stjepan, držeći povisoko njezinu ruku. U dugom svilenom kaputu sa carskim plaštem njegova je debela pojava znatno manja. Od vrata do ispod koljena sjaju se na kaputu čuvena debela puceta od dijamanata. Stotine očiju upirale se u tu dragocjenost koju je car Franjo tako rado iznosio na javu prigodom većih svečanosti.

Vladarica sjedne na prijestolje. Zlatni brokat privinuo se stezniku, a od struka proširio u golemu široku krinolinu. S njega su padali umjetnički nanizani zlatni vjenčići i volani.

Oko vrata svezan je žabo od bijelih svilenih čipaka i zakopčan kopčom od smaragda i briljanata. Iznad visokog čela na oprašenoj kosi svijetli se dijadem od rezbarenog zlata, urešen dijamantima i smaragdima.

Jednim pogledom omjeri ona sliku čitava dvora. Dolje ispod stupova nanizalo se stotine bijelih perika, muških i ženskih, stotine dragocjenih haljina s kojih se spuštaju naročite dvorske povlake.

Gosti stoje ukočeni na svom mjestu i čekaju. Ulazi novovjenčani par. Vojvoda od Parme nešto je smeten. Amalija

je vjenčanu haljinu zamijenila svečanom haljinom od ružičastog brokata urešenom sa stotinu sitnih naborića – vjenčića, slikovito složenih. Kose je pokrila bijelom vlasuljom, znakom najsvečanije toalete udane dame. Periku resi biserni dijadem.

Mramorno bjelilo njezina lica dobro joj pristaje. Smeđe oči jače ističu bijeli uvojci perike. Amalija je mirna i hladna.

Mladi par pokloni se carici i onda sjedne zdesna prijestolja. Poslanici, dostojanstvenici i njihove gospođe, velikaši, maršali, generali, »dame pristupa« – sve dolazi na »rukoljub«. Od ovog je časa princeza žena vladara i pruža svoju bijelu ruku onima koji su po visokom položaju i po starini plemstva stekli izvanredno dvorsko odlikovanje – da je smiju poljubiti.

Nakon svečane ceremonije »rukoljuba«, slijedio je svečani dine na kojem je vojvoda od Parme ponovo bio prisiljen da pije bljutavo piće.

Poslije dinea gosti su ušli u plesnu dvoranu. Carica sjedne pod baldahin, određen samo za vladaricu, njezinu

obitelj i poslanike. Kretom oka ona zovne grofa Kocha i prikrivši svoja usta lepezom, tiho ga upita:

– što veli djevojka koja je napala Leopolda?

W

– Nema joj traga. Uzalud smo je svagdje tražili. – Skandal! Kakvo je to redarstvo? Netko navali na. carsku kočiju i

izbjegne redarstvu, što je to? Policija nikad ne zna šta se događa. – Tek kad su čuli da je neka djevojka nešto vikala princu Leopoldu,

dojurili su vojnici i htjeli opkoliti masu u čijoj se sredini nalazila djevojka. No prijestolonasljednik nije vojnicima dopustio da opkoljavaju ljude – jer će ih pregaziti.

Lepezom je prikrila ljutitu grimasu. – Hoće da bude popularan! što je uradio? – Stao je na kočiju, mirio narod i zapovjedio vojnicima da se odmah

povuku. – Nečuveno, grofe. Zovnite mi Leopolda. Malo zatim stao je pred caricu princ Leopold i duboko se poklonio. – Tko je ona djevojka koja te napala? – upita carica sina. – Mimi. – Nemoguće! Leopold je oborio oči. – Jest, ona je. – Kako? Ti si se s njom sastajao i pošto sam vas zatekla zajedno? – Nisam je vidio nakon susreta s vašim veličanstvom u onoj krčmi. – Otada je nisi vidio, a veliš da je ona? Varaš se. Pričinilo ti se. – Nije, veličanstvo. – Uvjeren si da je ona? – Potpuno sam uvjeren. – Što ti je rekla? – Viknula je: – »Leopolde, izdajico!« – Dobro, idi! Carica se okrene šefu tajne dvorske policije. – Pošaljite odmah oca Pelegrinija neka se potrudi k meni u žuti

salon. Ali odmah. Zatim pošaljite pametnog pouzdanika kovaču lijesova Wolfu.

– Dobro, veličanstvo, a s kakvom misijom? – Neka mu kaže da njegova kćerka može dobiti mjesto na dvoru.

Tako ćemo odmah saznati i to što on zna o svojoj kćeri. Učinite to odmah.

– Slušam, veličanstvo!

W

– Povučen u dno carske balustrade – ispod carskog baldahina – car Josip promatrao je svoju majku. Iako nije mogao čuti o čemu razgovara s Leopoldom, njezini oštri pogledi odavali su mu da sadržaj razgovora nije odviše bezazlen.

Uto se sretne s pogledom nadmeštra Khevenhillera koji je upravo dolazio k njemu i saopćio mu da carica želi govoriti s njime.

Josip pođe nekoliko koraka naprijed i pokloni se carici. – Mislila sam da njegovo visočanstvo prijestolonasljednika ništa ne

može probuditi iz potpune nehajnosti za sve što se oko vas događa. Međutim, danas ste pokazali spretnost da budete vrlo loš šef policije ...

– Ostao sam u stilu tradicije. – Nasljednik prijestolja, izabrani rimski car, intervenira na ulici

poput kakva komesara! – Veličanstvo, zašto da kraljevska svadba svrši s nekoliko mrtvih i

ranjenih? Mislite li možda da to nosi sreću – kao u purgara razbijene čaše?

– Vaš cinizam nije na mjestu. A nije na mjestu ni to da se nastojite ulagivati uličnoj rulji. Ovdje na dvoru odličnike ne smatrate vrijednim ni jedne svoje riječi.

– Naprotiv, smatram ih vrijednim, ali nisam kriv što ne mogu naći dosta besmislenosti koje bi oni mogli uvažiti.

– Kad jednom sjednete na prijestolje, naći ćete oko sebe same neprijatelje, i to vlastitom krivnjom.

– Draži su mi od plaćenih ulizica. – Vaš je cinizam živi otrov. No već sam tome privikla. Ipak ne želim

da u takvom tonu razgovarate sa svojom braćom jer ćete otrovati i njihove duše.

Ustala je i otišla. Josip je mirno prolazio dalje i povukao se u pozadinu. Tada potraži Leopolda. – Zašto te napala ona djevojka? – Ljubavni roman, napola zaboravljen. Žalim sirotu Mirni, ali... – Mi-mi...? – Zašto se vaše veličanstvo čudi tom imenu? – Već sam ga čuo negdje na dvoru. – Možda. Taj nesretni Koch nanjušio je da imam ljubavnicu.

W

– Kako? Mimi je tvoja ljubavnica? – Bila bi mi postala ljubavnica da me njezino veličanstvo nije

zateklo s njom na sastanku i rastavilo. – Na koji vas je način rastavila? – Od onog dana kad nas je zatekla – Mimi je nestala. – A vi se niste brinuli da saznate gdje je? Bio sam oprezan. Djevojče je mislilo da sam šumar. Poslao sam

nekog slugu da onako izdaleka pita za nju oko kuće kovača lijesova. Ali uzalud. Cuo sam da nije u Beču. Mislio sam da je njezino veličanstvo zapovjedilo ocu neka je sakrije.

– Mimi je, dakle, kćerka kovača lijesova Wolfa? – Vaš interes za nju veoma je živ... – Samo zato što poznam Wolfa, a zapravo žalim nesretnu djevojku.

Prema riječima njezinog veličanstva – nju će kazniti ako je uhvate. – Sirota! Živeći u uvjerenju da sam šumar, spazila me na paradi u

dvorskoj kočiji i doviknula mi: – »Izdajice!« Sigurno su joj rekli da sam je ostavio. Taj prokleti Koch!

Josip nije dalje pitao. Sišao je s balustrade i pošao dvoranom prema onoj strani gdje je opazio Neru s engleskim poslanikom lordom Hvndfordom.

Spazivši mladog cara, Nera i lord ustanu i poklone se. – Smijem li zamoliti vašu preuzvišenost – reče Josip – da mi njezinu

grofovsku milost otpusti za jedan ples. Englez se kavalirski pokloni u znak da pristaje. Nekoliko trenutaka

kasnije Josip se zaustavi gledajući je u oči: – Moram, dakle, zamoliti lorda da vam muku pretvori u užitak. Izrekao je to zajedljivo i s pritajenim bijesom koji Nera u njega još

nije primijetila. – Ne zaslužujem takav prijekor – odgovori ona pogledavši ga

vlažnim očima. – Engleska vas je zarobila, ali čini mi se, s vašom privolom. – Po nalogu njezina veličanstva – šapne ona. – Grofice, uzet ću vašu ruku da plešemo, ali da mi je niste ustegli. – Strovaljujete nada me mržnju onih koji nas gledaju i nemilost

carice. Ples na današnjoj svečanosti sasvim je protiv propisa, veličanstvo.

W

– Vaš muž poslan je u Pariz, a vi primate nalog da zabavljate engleskog poslanika. Grofice, pružite mi ruku! Njegove riječi bile su nešto pretjerano oštre.

– Veličanstvo, smilujte se, danas je to nemoguće. Nalog veličanstva i strogi dvorski propisi – molim vas...

On se uspravi i dobaci joj: – Žena je poput mjeseca. Dobru zabavu u Engleskoj! Te riječi zvučile su zagrižljivo i zajedljivo. Njegove melankolične

oči sijevnule su plamenom kakav još nitko nije zamijetio u njega, pa ni Nera. Gotovo se plašila i htjela mu nešto reći da se opravda, ali on je već odlazio.

»Danas želi opet demonstrirati – pomisli ona – a ne sluti u kakvoj sam situaciji. Oh, zašto sam dospjela u ovaj grozni vrtlog intriga?«

Hitrije nego obično, izišao je Josip prema svom pouzdaniku i dvorskom meštru Rosenbergu, uzeo ga ispod ruke i rekao tiho:

– Ako i pakao rasvjetljuju lusteri u kojima gore svijeće, onda vjerujem da se ondje ljudi peku. Molim vas, isporučite njezinom veličanstvu da sam morao otići u svoje odaje. Strahovita vrućina udarila mi u glavu ...

I nestane iza vrata. Grof Koch istodobno je navijestio da je Pelegrini u žutom salonu.

Carica je odmah pošla onamo. Pelegrini se duboko poklonio pred caricom. Ona mu brzo ispriča što

se desilo. – Veličanstvo, to je očita zabuna. Njegovo visočanstvo Leopold

prestrašio se djevojke i kako mu savjest tišti nesretni lik Mirni, vidio ju je u svojoj predodžbi. Zapravo je to sigurno bila kakva sirota koja je u gužvi poludjela i bacila se pred njegovu kočiju.

– Ali ona ga je nazvala imenom, okrstila ga izdajicom. – Ludilo mladih djevojaka uvijek se očituje u uobražavanju da ih je

izdao dragi. Vidio sam bezbroj takvih slučajeva. Mimi se pobožno moli u samostanu nadstojnice koja mi veli da se posve smirila.

– A da je odanle pobjegla? – Obavijestili bi me. Sasvim je nemoguće da bježi. Odveć je pod

dobrom paskom. Ali ću .odmah poslati jednog od otaca u samostan i sutra će vaše veličanstvo saznati da ona djevojka nije mogla biti Mimi.

W

Kad bi bojazan vašeg veličanstva bila istinita, Mimi bi mogla biti jedino kod svog oca. Poslat ću odmah onamo.

– To je već učinjeno. – Veličanstvo, ovo je najtužniji čas mog života – reče Pelegrini i

spusti prosijedu glavu na grudi. Male grabežljive oči poprime ponizni i žalosni izražaj.

– Vaše veličanstvo gubi vjeru u moju odanost? – Krivo me shvaćate. Zamislite skandala da je Mimi pobjegla i sada

po gradu pripovijeda kako ju je prevario princ Leopold i da ste je zatvorili u samostan. Kakva, sramota! Tko će u Beču dokazati da je niste zatvorili u samostan po mojem nalogu?

Brzoteča dvorske policije nije imao dalek put do kovača lijesova. Pošao je preko carskog perivoja i tako je Koch još zatekao oca Pelegrini ja u žutom salonu.

Odmah je carici podnio izvještaj: – Veličanstvo, u kući kovača lijesova nema nikoga. Susjedi, su

vidjeli kako je stari sa svojim pomoćnikom otišao na svečanost. Ali bili su posve sami. Njegove kćerke nitko nije vidio od ljeta – niti je o njoj što čuo. Ljudi smatraju da je Wolf ostao u gradu sa susjedima u kakvoj krčmi jer se dosad nije vratio kući. Da odmah provedem premetačinu?

– To bi bilo – uplete se Pelegrini – protiv zakona, gospodine grofe. – Potreba ne priznaje zakona – upadne carica. – Neka mi vaše veličanstvo oprosti – ispričavao se Pelegrini. –

Primijetio sam to samo zato što mislim da bi trebalo postupati oprezno. Ne vjerujem da je ona djevojka kovačeva kćerka, a premetačinom bi se nepotrebno izazvao Wolf da počne sumnjati i tražiti kćerku koja je nestala.

Ovo je carica očito smatrala razumnim. – Nije loš savjet, čekajmo do sutra – obrati se šefu dvorske

kancelarije. Koch se udalji. Pelegrini je čekao. – Prema tome, oče Pelegrini, moja bojazan da je Mimi utekla bila bi

samo varka Leopoldove mašte? Pouzdano se nadam da je tako. Sutra ću i vaše veličanstvo uvjeriti u

to.

W

– Oprostite što sam vas smetala u ovo doba. Time je razgovor bio završen.

Iz žutog salona pohitao je Pelegrini ravno u krajnji dio Burga gdje je stanovalo dvorsko osoblje.

Našao se pred vratima oca Grande. Iznutra je čuo neki ženski glas. Začudi se, ali ipak pokuca. Nitko se ne odazove. To ga ponuka da proviri kroz ključaonicu. U svjetlu svijećnjaka razabrao je damu u zagrljaju oca Grandea.

Oboje su gledali u vrata nešto prestrašeno.Prizor nije smeo oca Pelegrinija i on ponovo pokuca. Opet se nitko ne odazove, pa on na vrata prisloni usta i reče:

– Oče Grande, otvorite. Važan nalog njezina veličanstva. – Vi ste, oče Pelegrini? – čulo se iz sobe pitanje, a onda se nakon

nekoliko trenutaka vrata otvore. U sobi više nije bilo dame. – Želim s vama govoriti posve nasamu – šapne Pelegrini ne misleći

više na ženu. . – Izvolite u moj ured. Grande otvori druga vrata i uđu u ured dvorskog kapelana. – Grande – počne Pelegrini – pakao je opet izbacio Mimi. Jeste li

čuli za današnji događaj za vrijeme svadbene povorke? – O nekoj luđakinji? – Nije luđakinja – to je Mimi. Leopold ju je prepoznao i rekao carici

da je ona. Netko od naših mora u ime nadstojnice napisati pismo kojim mi ona javlja da je Mimi u samostanu. Prokleta hulja, taj Euzebije. Svemu je on kriv. Zao je, mudar i slavohlepan. Pogibeljan je za čitav naš red.

– Pobjeći će vam iz podruma na Dunavu i onda je pakao otvoren. Ali Mimi nam neće moći naškoditi...

– Grande, vama se nekamo žuri, ali čujte, to je ozbiljno. Mimi je golema opasnost.

– Dosad smo njezinu ocu i njoj spriječili svaki pristup k dvoru, čak i pred sud. Moći ćemo to i nadalje. Zašto ste se uplašili?

Nehaj mladog jezuita razdraži Pelegrinijev strah. – Sto vam pada na um? Sad Mimi zna da je njezin šumar princ

Leopold. Zar ne bi mogla provocirati sablazan i baciti se pred caričina

W

kola? A carica je pozna. Zatekla ju je s Leopoldom u šumi. Carici možemo nabajati da je Mimi luda, da je izmislila kako sam je mjesto u samostan poveo u našu kuriju na Dunavu, da sam je obeščastio – sve je to moguće, ali nije moguće carici dokazati da je u samostanu kad je na slobodi. Ako je ugleda pred sobom i– to bi značilo da sam lagao. Pomozite mi, Grande. Djevojku moramo pronaći i ušutkati...

Tek sad se mladi jezuit zagleda u Pelegrinija – kao da ga spopadaju neke misli.

– Da, vidim. Situacija je veoma loša – za vas. – Za sve nas. – Naši glavari neće zbog jednog od nas upropastiti čitav red u ovoj

državi. Kad bi došlo do sablazni, oni bi se prije odrekli vas. Isključili bi vas i izbacili iz reda...

Pelegrini povuče tanku usnu u čeljust i ugrize je gornjim zubima. Obrve su mu drhtale.

– To bi bila katastrofa. Pomozite mi, Grande, nisam u tim stvarima tako spretan kao vi.

– Državna policija traži Jagušinsku jer ruska carica silom želi da je smakne...

– Pustite Jagušinsku. Nju ne mogu pronaći dok je mi ne damo, ali Mimi, ona me upropašćuje.

– Čekajte dok svršim. Naređeno mi je da pomažem državnoj policiji u potrazi za Jagušinskom. Mjesto nje, tražit ću Mimi i poslužiti se svim sredstvima.

– Vi ćete to učiniti? – Da. Pogriješili ste i vi – i ja. – Kako? – zaprepasti se Pelegrini sluteći zlo. – Po drugi put me zarobila ljepotica. – Barunica Ema Kleber? – Odakle znate? – zaprepasti se sad Grande. – Rupa ključanice na vašim vratima odviše je velika. Nisam kriv,

htio sam svakako ući u vaš stan, a kad sam kucao i čuo šaptanje, zavirio sam ...

– Gle, tako bi nas Iako mogao otkriti tko drugi. – Budite, dakle, oprezniji.

W

– Danas je sve na plesu, a ona je javila da je bolesna kako bi mogla doći k meni. Opasnosti sa svih strana. Sad ćete lakše shvatiti uvjet uz koji ću vam učiniti uslugu. Barunicu sam upoznao na dvorskim propovijedima. Znate da je nećakinja grofice Fuchs pa je dolazila na dvor. Njezine modre oči uvijek su bile upiljene u mene dok u njima nisam otkrio svoje nebo,..

– Pazite da vas to nebo ne baci u pakao kao onaj put... – Ne spominjite mi prošlost. – Ima li barunica muža? – I zato se ne možemo sastajati u njezinoj palači u Beču. Odlučili

smo da dođe na dvor. Grofica Fuchs svojim je vezama barunici otvorila put na dvor. Otad je ona boravila sasvim na dvoru. Mogao sam se sastajati s njom češće i bez opasnosti da nas zatekne muž. No, sad se princeza udala. Ne znam što će biti s barunicom. Prije nekoliko trenutaka prišapnule su mi njezine vrele usne:

– Nitko ne bi smetao našoj ljubavi da imamo kakav mali dvorac, udaljen od grada. Oče Pelegrini, uhvatit ću Mimi živu ili mrtvu ako mi poklonite svotu kojom ću kupiti takvo utočište.

– Zaboravili ste da poznam vašu prošlost i šutim pred drugovima i caricom – mrko će Pelegrini. – Nije li vam to dovoljno?

Tamne oči mladog jezuita sijevnuše: – Zaboravili ste da mi je poznato kako ste zloupotrijebiK caričinu

zapovijed da Mimi odvedete u samostan. Carica ima samo vama zahvaliti što je svadbena povorka svršila skandalom. A ja o tome šutim...

Pelegrini se zbunio pod dojmom tih riječi. Glava mu pala na zatiljak. Male svijetle oči izgubile su izražaj lupeške odvažnosti.

Ponikmio je čitavim tijelom poput udarenog pseta. Samo su male šiljaste oči zasvijetlile.

– Koliko trebate? – U dvije godine od carice sam svojom spretnošću izmamio tri

milijuna. Sve sam pošteno izručio vama. – Istina je. – Od te svote za svoju sreću i mir tražim samo osamdeset tisuća. – Mnogo žrtvujete za barunicu... – Malo dajete za Mimi...

W

Kratka šutnja dijelila ih je od odgovora. – Sutra podignite novac. Grande kimne. Pelegrini ustane, obriše znoj sa čela i s Gradeom se

vrati u drugu sobu. Bacivši pogled na baršunasti divan, usnice su mu zadrhtale.

Pogledao je po sobi kao da nekoga traži. – Idite! – gurao ga je Grande iz sobe. Za Pelegrinijem su se zatvorila vrata. ;

SVEDBENO VEČE

Josipov dvorski meštar barun Rosenberg stao je iza mramornog stupa što je podupirao strop velike dvorane. Iz prikrajka promatrao je kavalire u svilenim haljecima do koljena, kratkim hlačama, svilenim čarapama i koketno izrezanim cipelicama.

Onda je uzeo na oko čarobne dame naprašenih uvojaka što im padaju po bijelim vratovima, obavijenim nizovima bisera i y dragulja. Promatrao je njihove strukove u steznicima i krinoline oko kojih su lepršale fantastično urešene haljine.

Haljine su bile pune umjetnih naborića, cvijeća, vrpca i čipaka. Josip je volio Rosenberga. Zato ga nije podnosila kraljica. Prema

tome, na caričinu dvoru nitko ga nije volio. Tome je pridonijelo i Rosenbergovo bistro čelo, male prodorne oči i podrugljiv smiješak u kutovima tankih unutra zavinutih usnica.

Tko bi na sebi primijetio njegov pogled, osjećao se kao da ga bode osa. Rosenberg je dobivao brojne nadimke, ali ih je stostruko uzvraćao.

Iako se njegov gospodar povukao iz plesne dvorane, meštar »mladog dvora« ostao je i dalje na plesu.

Upravo je prošao princ Karlo s mladom kneginjom Liechtenstein i rekao joj poluglasno:

– Ovdje se ne osjećam ugodno. Stršen »mladog dvora« zuji oko nas svojim pogledima. Idemo, predražesna kneginjo!

– Oh, taj Rosenberg! – reče kneginja. – Izgleda poput čavla u zasjedi. Kad prođem pored njega, osjećam da mi se zadjela haljina i uvjerena sam da nije sve na meni ostalo čitavo.

W

– Takvim ga je učinio prijestolonasljednik – odgovorio je Karlo radostan što može nešto prišiti svome bratu.

I carica je primijetila Rosenberga i šapnula svojoj miljenici grofici Fuchs:

– Ima samo jedna razlika između njega i prijestolonasljednika: Josipov cinizam očituje se riječima, a Rosenbergov se cijedi i na usta i na oči.

Rosenbergu je prišao Josipov tajnik grof Hatzfeld: – Promatrate li novu vojvotkinju? – Oko njezine ružičaste krinoline okupili se kavaliri poput mrava oko

šećera. – A jeste li opazili parmskog nadmeštra? – Conte Riveru? Kako ga ne bih opazio! – Ljubomornim pogledima gnječi bečke kavalire. – Nema sumnje. Ledena princeza ugrijala je lijepog Talijana-

španjolca uz velike opasnosti... – Ne tako velike kao što je opasnost koja prijeti carici zbog

prisutnosti Šarlote na današnjoj svadbi. Rosenberg doda: – Stara kraljevska djevica želi da bar izdaleka vidi kako izgleda

djevojka na dan svadbe. I iluzija je uživanje... – Osobito za stare djevice. – Pogledajte princezu Elizabetu. Ponaša se neobično. Sve se

nadimlje u neku kraljevsku pozu. – Luta u iluziji kraljevanja u Francuskoj! I za kozičave je to užitak. Tajnik se ogleda i upozori: – Leopold marljivo pleše, ali sve mi se čini da nije odviše dobre

volje. Napadaj na ulici nešto ga je smutio. Ne bih rekao da je ona djevojka luda.

– Kad je netko posve pametan, onda mu objese pridjevak budale. To isto čine i kad tko traži svoje pravo. Možda je i ona imala pravo da nešto traži od Leopolda – primijeti Rosenberg.

Ušutjeli su. Tajnik Hatzfeld umiješa se opet među plesače, a Rosenberg se

povuče iza stupa k prozoru da se još bolje sakrije. Za nekoliko časova osjeti da mu je netko iza leđa.

W

– Barune, barune! Obazre se i spazi Mariju Antoniju u bijeloj haljini, djetinjasta lica i

vrlo mračnih očiju. – Visočanstvo, ostavili ste tribinu? što će reći nadmeštar

Khevenhiller? – Cijelu večer tražim priliku da vas nešto pitam. Znate li, dragi

barune, da sam čula kako ste vi u opoziciji protiv starog dvora? – Ah, visočanstvo, to su dvorska naklapanja. – Nisu. Vi ste protiv starog dvora, to i ja vidim. Pripadate mladom

dvoru, Josipovu, pa kako onda ne biste bili u opoziciji. Molim vas, šutite, sad ja govorim – reče ona kad je Rosenberg htio nešto primijetiti.

– Možete li mi rastumačiti zašto smo ja i stare gospođe u ovoj dvorani sasvim jednake?

– Ali, visočanstvo, vi ste pupoljak, tek u zametku, a stare su gospođe već osušeno lišće!

– Znala sam da ste vi u opoziciji protiv starih. Ali, vidite,, ipak smo jednake: one sjede i ne plešu, a i ja moram sjediti i ne smijem plesati. Nismo li u istom rangu?

– Nikako. One ne plešu zato što više ne smiju plesati, a vi ne plešete zato što ste još premladi. Tako propisuje dvorski i društveni red.

– Taj je red zaista glup. Sigurno su ga propisali stari magarci, a ne kavaliri. Ja želim plesati...

– Visočanstvo, izvolite pričekati još koju godinu... – Da čekam? Ne. Vidite zato sam i došla ovamo. Kad vas je carica

vidjela, prišapnula je dugonosoj grofici: »Eno Josipova Židova«. To ste, naime, vi. Dakle, vi ste protiv starog dvora i nadmeštra Khevenhillera. Odmah sam pomislila da ćete biti vrlo sretni ako biste im mogli malko zaplesati pred nosom. Imam jedan prijedlog.

– Molim, visočanstvo? – Zaplešite sa mnom! – Ali, visočanstvo, zaboga! Ta bi počast bila za mene velika sreća i

ja bih dragovoljno povukao na sebe sve posljedice, pa dopustio čak da me njezino veličanstvo baci niz stube, ali moja je dužnost slušati samo svog gospodara, prijestolonasljednika cara Josipa. Zato vas molim: povucite svoj čarobni prijedlog.

W

– Ne, ne! Neću ga povući. Zamislite kakvo veselje: kako će svi padati u nesvijest kad mi proplešemo dvoranom. Grofica Fuchs će pri padu slomiti svoj dugi nos, a Khevenhiller mora prelomiti svoj štap. Uhvatit će ga bijes, trčat će okolo kao bez glave, a sve dame koje mi zapovijedaju – i moja odgojiteljica – past će u nesvijest. I ako nam bog da sreće, više se nikad neće probuditi! Barune, zaplešimo!

– Tražite od mene sve drugo, samo ne to! – Tako!? No – razljuti se ona – mislila sam da ste kavalir, da ste

hrabriji od drugih. Ali, ništa zato. I vama dršću koljena pred starim nadmeštrom. Koči se kao da je progutao ceremonijalnu palicu i žmiga očima poput majmuna. Mislila sam da ste drukčiji. Svi ste jednaki.

Rosenberg je s užitkom promatrao Ijepušnu princezu koja je bjesnila u svom razočaranju i šuljala se natrag na tribinu, rumena zbog svoga poraza.

Kad je stigla na mjesto, Amalija je upita: – Zašto nisi vesela? Zar nije lijepo? – Tebi je lijepo! Imaš muža i imaš dvoranstvo. Imaš lijepog

nadmeštra kome možeš zapovijedati sve što ti se prohtije... Bit ćeš vladarica i činit ćeš što te volja.

– Bi li se htjela promijeniti sa mnom? – Promijeniti? Pa to se ne može. – A da se može, zar bi uzela vojvodu? – Uzela bih ja i mnogo ružnijeg i glupljeg, samo kad bih mogla činiti

što hoću. Strašno je to. Princeza sam – a ipak nisam ništa. Moram slušati što mi naređuju. Kakva je to princeza? Lakaj!

Iz svoga skrovišta Rosenberg je još uvijek sa smiješkom promatrao malu princezu kad mu opet priđe grof Hatzfeld:

– Engleska osvaja Austriju – reče on. – Sav dvor osjeća se kao da je u zarobljeništvu lorda Hvndforda. čitavu večer vodi diplomatske pregovore s groficom Nerom Vojkffy.

– Rado bih se pridružio – primijeti Rosenberg dvolično. – Čini se da imate mnogo istomišljenika u muškom dijelu

dvoranstva, ali gospođe su oštro otvorile vatru na jadnu groficu. Uistinu ne znam kakav je njezin ukus. Taj Englez! što je grofici?

– Sa ženama nikad nisi nacistu. Nijhov je ukus tako šarolik kao i njihova haljina.

W

– Pazite! Car Franjo vodi svoju sestru. Svakako, princeza jarlota nije oduševljena. Zašto je zapravo došla?

– Možda zato da pokaže kako izgleda žirafa. Kroz redove gostiju prolazio je car Franjo Stjepan vodeći za ruku

visoku i suhu pojavu svoje sestre. Svojim stasom nadvisila je i najvišeg muškarca u dvorani.

– Himalaja! – reče Rosenberg svom prijatelju. – Sasvim je razumljivo što joj ni energija njezinog veličanstva nije

mogla dodijeliti muža. Svatko se osjetio premalen, neznatan da bude suprug tako visoke dame.

Oba se muškarca nasmiju. Obučena u žutu svilu, mutna, ukočena lica princeza Šarlota uđe u

žuti salon. Žuta boja njezine haljine stopila se s bojom pokućstva i tapeta.

Visoki stas stare kraljevske djevice neprijatno se ispoljio. – Brate – reče ona tiho caru Franji – imali ste priliku da uživate u

poniženju kojim vaša carska supruga počašćuje lotarinšku princezu, čak i balavo derište Marija Antonija dolazi u poretku prije mene. I javno mi se podsmjehuje.

– Sestro, vi znate da me to boli. Ali, mogu li ja mijenjati dvorske propise? Na ovom dvoru mogu slobodno promijeniti samo svoju košulju. Bolje je da ne dolazite na dvor.

– I da vječno samujem? Zašto me zapuštate? Zašto ne dolazite k meni?

– Zato što ne želim konflikta sa caricom. – Zato što se ne možete otkinuti od njezine dvorske gospođe grofice

Nere. > – To veli Vilma. – Čitav se dvor smije. – što bi bilo smiješno u tom da me zanima grofica? – To što je ona Josipova ljubavnica. ^ – Josipova? Što velite? Carica to ne bi dopustila. – Slijepi ste. Zašto je groficu imenovala nadzornicom njegova

dvoranstva? Pamtite li da je ikad žena nadzirala odaje udovca? A zašto je carica poslala grofičina muža u Pariz?

– Zašto ga je poslala?

W

– Vjerujete li sada da je grofica Josipova ljubavnica? I to pod zaštitom same carice. Lijepa dvorska dama vama se samo smješka, igra se s vama. Pripazite, pa ćete vidjeti.

– Ne znam zašto carica podupire takav odnos? – Možda zato da ne biste vi posegnuli za groficom. A lijepa je

gospođa odabrala mlađeg i ljepšeg od vas koii će jednom biti pravi car. Svježe, vedro lice Franje Stjepana namrštilo se i odražavalo

neprijatnost. Riječi »pravi car« manje su ga kosnule nego vijest o Nerinu odnosu.

– Zbog te grofice, koja ionako pripada drugome, napustili ste svoju sestru.

Carevo je lice gorjelo. Već je odavna bilo ljubomoran na sina, ali se uvjeravao da ga Nera nije uslišala. Ovo ga otkriće nemilo porazi. Ne ispitujući njegovu istinitost, povjerova sestri.

– Čini se da nemate krivo ... – Doista nemam. To ću vam i dokazati. Grofičin muž bio je kod

mene. On ima dokaza da je njegova žena Josipova ljubavnica. Sam mi se na to tužio – i dobrovoljno otišao u Pariz da ne bude svjedok svoje sramote... Bit ćete veoma nesretni, brate moj, ako se ne okanite te žene.

– Šarloto, ta me žena očarala. Možda i začarala, sam ne znam. Trčim za njenim tragom poput psa za gospodarom. A ona pripada Josipu! To je prevelika poruga!

– Smiješni ste samo vi! Došla sam na ovu svečanost samo zato da vas na to upozorim i da vam najavim svoj odlazak iz Beča.

– Sestro, vi doista odlazite? – Da. Odlazim iz zemlje gdje sam ponižena. Posljednja sara na tom

dvoru i svaki dan me carica iznenadi novim poniženjima. Zauvijek odlazim u Pariz. Ostat ćete bez prijatelja kojem biste se mogli povjeriti.

– Da, ostat ću sam samcat. – Molim vas, dođite što prije k meni. Razgovarat ćemo o svemu. – Ako se tamo sastanem s Vilmom? – Bojite se da ćete kod mene naći ženu koja vam je bila tako vjerna i

dobra prijateljica? Dobro. Nastojat ću da je kod mene nikako ne sretnete.

U salon je ušla kneginja Vilma Auersperg, sva ljubičasta poput jorgovana.

W

Bijela vlasulja pokrila joj crnu kosu, vatrene oči nisu gledale – one su hvatile, grabile. I stegnule su carev dah. Gotovo je zaboravio ustati.

Međutim, Vilma se po svim propisima pokloni caru kao potpuno strana dama i oslovi Šarlotu:

– Vaša kraljevska visost željela je da je pratim kući. Spremna sam. – Da, da – odgovori Šarlota i okrene caru leđa pa značajnim

pogledom osine Vilmu. – Samo da uredim periku, odmah ću krenuti. Otišla je u dno salona k zrcalu očito da Vilmi pruži priliku da

razgovara sa carem. Nije znao što da kaže i buljio je u nju. Oslobodila ga je smetnje

ljubaznim pitanjem: – Vaše veličanstvo nije najbolje volje? Izgubili ste najednom dvije

kćeri: Josipu i Amaliju. Takav je usud. Sve gubimo! Sve prolazi na svijetu, samo prijateljstvo ostaje, ako je iskreno.

Gledajući ga žarkim očima govorila je ljupko, a pri tom tobože nesvjesno pokazivala ramena, glatka poput baršuna.

– Da, izgubio sam dvije kćerke – reče on pod dojmom njezinih riječi, a da nije ni jednim časom zaista mislio na njih.

Gledala je cara sažalno i oslovila ga glasom punim topline i sućuti: – Vi trpite, prijatelju. Samo ustrajno! Iznenada mu se približi i šapne: – Ona jednom mora opaziti vrijednost vaše ljubavi i okaniti se

filozofa iz drugog kata ovog dvora. Zabezeknuto car bulji u nju i upita gotovo izvan sebe: – O kome to govorite, Vilma? – O onoj koju ljubite. Boli me što ste nesretni, čudno me gledate. Ne

shvaćate? Smirila sam se. I spremna sam za vaš mir i sreću učiniti sve što hoćete. Da, da. Zar je to čudo? Nakon toliko iskrenog prijateljevanja, barem s moje strane... Željela bih da vam pomognem savjetom ili uslugom.

– O čemu to govoriš? – zapita sve više zapanjen i intiman. – Danas slabo slušate, čujte: grofica Nera često zalazi na Waldburg

plemiću upravitelju kod grofice Thurn. Znate – to je ona koju zovu »bavarskom sveticom«. Moja je prijateljica. I carica je već bila tamo da vidi pobožnu Bavarkinju. Mogli biste i vi doći gore – onda kad tamo bude grofica Nera. Hoćete li da vam javim? Ondje biste mogli razgovarati s groficom sami i neopaženi. Ondje treba da iskušate sebe.

W

– Ti mi to savjetuješ? Ti – nakon svega? – Ostala sam i ostat ću vaš iskreni prijatelj. Ono što sam osjećala za

vas bilo je duboko u meni. Kad se smirila ljubavna bol, i ostala je prijateljska odanost.

Bilo mu je da zaplače. Njegov razbor, volja i svijest bili su uvijek igračka u ruci neke žene. Dah žene vitlao je njime kao što vjetar radi s pahuljicom. Vilmin nastup potpuno ga smlavi. Gotovo ju je ponovo obožavao.

– Vilma – šapne on – zašto sam te zanemario? – Tako je moralo biti, ja vas za to ne proklinjem. Ustala je i žalosno

ga pogledala. – Franci, što god se desilo, pouzdaj se u mene. Grofica mora biti

tvoja. Njegove ispupčene usne ostale su rastvorene. Velike oči gledale su

kneginju. čitava njegova duša zbunila se. – Ti želiš nju privesti k meni? – Da, želim. – A zašto? – Zato što ne mogu gledati tvoje patnje. I zato što znam kako ti je

život pust bez pravog prijatelja. Kad njezino visočan« stvo Šarlota ode, ostat ćeš ovdje kao pravi tuđinac. Takvim te smatra čitav Beč. Znam kako si bespomoćan kad nemaš nikoga s kim bi mogao iskreno razgovarati.

– Vilma, nema ti ravne. Ti si jedina dobra žena na čitavom svijetu. – Nije mi do tog priznanja. Hoću da ti pomognem. A sad: zbogom. – čekaj, Vilma. Doći ću Šarloti. Mogu li se nadati da ćeš i ti > biti

kod nje? – Ako to želi moj prijatelj. – On to moli. Uzeo je njezinu ruku i poljubio je. »Kako je topla ta mala, baršunasta ruka« – pomisli car. A ipak je u

srcu osjećao ljubomornu žudnju za Nerom. U tom trenutku ušla je u salon carica. Vršeći svoju dužnost da nadzire dvorske ličnosti i goste, grof Koch

nije mogao a da u žutom salonu ne opazi zanimljivo društvo. Odmah je na to upozorio caricu.

W

»Kakav trio«? – pomisli carica dok se ljupko smiješila Vilmi: – Nesretna sam, draga kneginjo, što u velikoj zaokupljenosti nisam

imala sreću da vam pružim ruku. Kneginja Vilma znala je zašto joj carica pruža ruku. Samo zato što

uživa da odbačena, napuštena ljubavnica njezina muža mora poljubiti ruku koja joj je namjestila tu nikad viđenu stupicu.

– Vaše veličanstvo – obrati se carica mužu – zamijenite me u dvorani da se malo odmorim u krugu svojih najboljih i najmilijih prijateljica...

Carica pogleda Vilmu, pa onda Šarlotu. Prestrašen tolikom ljubaznošću svoje žene prema omraženim

damama, rado je prihvatio priliku da ne mora prisustvovati »prijateljskom« vijećanju.

Otišao je žurno iz salona. A carica pogleda Vilmu kroz lornjon: – Vi ste, kneginjo, od nekog doba sasvim zamukli, povukli ste se.

Neki čak zbijaju šale da kanite poći u samostan. – Sasvim loše šale. Naprotiv, uvelike se spremam za budući

karneval. – Tome se od srca radujem. A kako je s pfarao-bankom? Igrate li? – Igram, veličanstvo. –Dobivate li? – Gubim. – Oho, to bi značilo preokret u ljubavnoj sreći. – Rekla sam jednom vašem veličanstvu da se pouzdajem u svoju

snagu. – Nije li zatajila? – Porasla je. Moj muž nikad nije osjetio pokraj mene takvu

neprijatnost da bi pokucao na tuđa vrata – kako to biva kod mnogih žena.

Bodljike tih riječi dotakle se caričine taštine, ali ona se srdačno nasmije:

– Znam zgodnu priču. Neki čovjek bio je veoma sretan što je svaki dan mogao jesti paštetu. Jednom se prejeo i zaželio – pomislite – posve obične govedine... To mu nitko ne može zamjeriti – ni zavidjeti. Govedina je govedina, a pašteta ostaje pašteta i onda ako je ne dodirnemo. Međutim – obrati se Šarloti – imam vam priopćiti žalosnu

W

vijest: vaš prijatelj kapetan grof Vojkffy otišao je u važnoj misiji u Pariz.

– Vaše veličanstvo – odgovori Šarlota, a usne su joj problijedile – valjda ne mislite da lotarinška princeza prijateljuje s kapetanima vaše garde – dosađivala se kako mu drago.

– Ali, draga moja šurjakinjo, zašto to tajite? Ta on je zalazio k vama. – Samo jedanput kad je kod mene potražio kneza Auersperga. – Ili lijepe oči naše kneginje? – Nosio je poruku njegova veličanstva cara da moj muž dođe na dvor

– reče Vilma. – Izgovor nije loš. – Uvjeravam vas, vaše veličanstvo, da je to istina. – A kako nije našao kod kuće kneza Auersperga, došao je k vama,

zar ne, kneginjo? Pa zar je to grijeh? – Mislim da nije. Ne znam kako to shvaća vaše veličanstvo. – Sasvim jednostavno. Kapetan je član garde. Car, ako mu se svidi,

šalje ga da isporuči kakvu važnu poruku. A možda i sam kapetan dolazi rado u kuću gdje ga čekaju lijepe oči. Zar to nije prirodno? Kako vidim, vi biste htjele kući – reče carica, iako ni jedna ničim nije pokazala takvu želju.

Šarlota i Vilma osjetile su neprijatan znak da ih carica zapravo tjera. – Veoma žalim što će mi nedostajati vaše milo društvo, ali nikako ne

mogu tražiti da biste mi pridonijele takvu žrtvu i produljile svoj boravak. Mila moja šurjakinjo, nadam se najskori-jem viđenju. A vas, kneginjo, želim opet vidjeti u pfarao-banci.

Obje su se poklonile, a carica izađe iz dvorane. Princeza i kneginja ostale su kao oparene. – To se ne može više izdržati – plane Šarlota. – Ustrajnosti, kraljevska visosti – uspjeh je u našim rukama. Car će

doći k vama, a mene je zamolio da tom zgodom budem prisutna. – Uistinu? Čudna promjena. Da barem brata mogu obratiti njegovoj

jedinoj iskrenoj prijateljici. »I otrovati život carskoj zmiji!« – dodala je princeza u mislima

gledajući vrata kroz koja je otišla carica. – Razabrala sam da je car zaljubljen u groficu – nastavi Vilma. – Bit

ću mu požrtvovna prijateljica.

W

»I od njega dobiti potreban milijun, koji je od mene tražio otac Alojzije« – mislila je pri tom u sebi.

Obje su dame bez oproštaja ostavile dvor. Grof Koch čekao je caricu na izlazu iz dvorane. Kad je ostavila nasamu svoje neprijateljice, carica s radošću izvijesti

svog pouzdanika: – Priznale su da je kapetan bio kod njih. Naravno, svrhu neće odati.

Ali u tu su mrežu upleteni dokazi. No već u slijedećem trenutku njezina se radost znatno smanjila: – Međutim, Vilma mi je značajno natuknula da na pfarao-igri ne

gubi... Cara sam našla s njom u ljubaznom razgovoru. što mislite o tome? Zar bi se mogao vratiti k Vilmi?

– Ljubomoran je na prijestolonasljednika, zato bi moglo biti vjerojatno...

– Možda imate pravo! Znate: da imam tri grofice Nere Vojkffy, mogla bi zapovijedati svijetom. Recite knezu Khevenhilleru neka dovede njegovo veličanstvo cara k meni u malu crvenu blagovaonicu. Samo, što prije.

I pošla je ulaštenim podom. U crvenoj dvorani pružili se stolovi puni jela i pića. Lakaji ulaze i izlaze noseći na pladnjevima pjenušac i hladna jela da

posluže plesače. Dvorski pjesnik barun Petraš i njegov kolega grof Esterhazy sjeli su

u blizinu velike zdjele s paštetom. – Nikad se neću priviknuti dvorskim propisima o jelu – jadikovao je

Petraš. – Nitko ne jede, samo griskaju. Gospodi stežu želuce tijesni prsluci, damama steznici, a meni strah da me ne prozovu prostakom...

Kad god bi se lakaji leđima okrenuli od njega, spretno bi smaknuo sa zdjele po komad paštete, sakrio ga pod duge čipke svog rukava i u zgodnom času neopaženo stavio u usta.

Dvoranom prođe princeza Šarlota u pratnji kneginje Vilme. Pjesnici se poklone. Kneginja uzme čašu pjenušca, ispije, pa se

udalji s visokom suhonjavom kraljevskom djevicom. – Himalaja ide kući – primijeti Petraš. – Odmah će nam svima biti

toplije.

W

Zadovoljan, uhvati veći komad paštete, strpa ga u usta i odmah posegne za drugim. U tom se času u dvorani pojavi carica. Preplašeni Petraš ustane. Vladarica upita svoje pjesnike: :

– Pjesnici nemaju talenta za ples? Petraša oblije vrući znoj. Očajnički pogleda grofa Esterhazvja

očekujući da će odgovoriti. Sam nije mogao otvoriti usta puna paštete. – Boli li vas zub? – upita carica Petraša. Prihvativši taj izgovor, uzdahne i prinese ruku k licu. Jedva je to

učinio, opazi da se vladarica neobično srdačno smije, a grof Esterhazv rumeni.

To ga zaprepasti. Nešto s njim nije u redu. Ali ne zna što. Spusti ruku s lica. Carica se još bučnije nasmije, a on, slijedeći njezin pogled, spazi svoju katastrofu.

Shvatio je: kad je carica ušla u dvoranu, zdrobio je u ruci drugu paštetu, a da to nije primijetio. Kako se uhvatio za lice, ostavio je na njemu trag krađe.

Oborivši glavu, stajao je poput tata zatečena na djelu. Ali carica zovne lakaja sa zdjelom punom narezana mesa i paštete: – Predajte to gospodinu barunu. Zbunjeni lakaj pružio je Petrašu zdjelu, a on je prihvati isto tako

smeteno. Smijući se, carica je govorila: – To je zob za vašeg Pegaza. Sasvim smo zaboravili da je mnogo

galopirao u lovu za prekrasnom svadbenom himnom. Ponesite to u njegovu sobu, nahranite ga da nitko ne vidi, a onda se opet vratite. Pjesništvo je zanos i polet – a oboje izgladnjuju. Grofe Esterhazv, uzmite drugu zdjelu.

Pjesnik se skanjivao. – Uzmite, uzmite. Ne vjerujem da ste obujam kule stekli dvorskim

propisima o jelu. Idite, dolazi car. Mogao bi vam zavidjeti na toj zdjeli. Esterhazv posluša. Pjesnici odoše s dragocjenim teretom. Car Franjo Stjepan odazvao se želji svoje carske supruge i u pratnji

kneza Khevenhillera stigao u dvoranu. Sjeo je uz nju pored malog stolića. Uzeli su nešto hladnog jela i dvije čaše šampanjca.

Dok je carski par jeo, nadmeštar je propisno stajao u pozadini. – Franci – reče carica – princeza Šarlota ostavila je svečanost. Nije li

ti rekla zašto je zlovoljna?

W

– Znam samo to da kani ostaviti Austriju i otići u Pariz. – To bi me zaista veoma ražalostilo. Nastojala sam njezin život

učiniti najljepšim, ali ono što ona želi nadilazi moju snagu. Nisam joj mogla naći muža koji bi bio dostojan njezina položaja. Ne mogu, dakle, spriječiti da ode. Kad putuje?

– Zamolila me da je posjetim kako bismo se o tom porazgovorili, uredili naše obiteljske prilike i ustanovili dan odlaska.

– Poći ćemo zajedno da joj budemo od koristi bar u časovima odlaska.

Caričina ljubaznost zamrači careve misli. Ali je već bio izvježban u prikrivanju svojih osjećaja, pa je čak pokazao da se caričinoj odluci raduje.

– Zahvaljujem na vašoj brižljivosti. Međutim, htio sam vašem veličanstvu nešto saopćiti – nastavi car da prekine temu. – Josip je i danas ostavio zabavu. To pobuđuje pozornost i nevoljkost ...

– Kad ga korim zbog toga, sluša me, šuti i odlazi. – Vaše veličanstvo očito nije informirano zašto Josip ostavlja

svečanosti. Karlo se prema njemu ponaša izazovno, naglašava svima sasvim jasno da je on pravi carski sin.

– Što ti je Karlo na putu? – okosi se carica zaboravivši službeni ton. – Vazda si protiv njega.

– Varate se, veličanstvo – nastavi on službeno. – Meni je dužnost saopćiti vam da Karlo ponizuje Josipa koji je rimski car i prijestolonasljednik. Princa Karla trebalo bi zbog toga kazniti.

– Dakle, Josip se tebi žali iza mojih leđa? – usplamti ona. – Tužaka me pred tobom?

– Ni jednom riječju. Zatvoren je prema meni kao i prema vama i svima drugima. Cuo sam što se dogodilo prvog dana ovih svečanosti i odlučio sam intervenirati da vaše veličanstvo uzme u zaštitu nasljednika prijestolja.

»Dakle, i on je uz Josipa! – pomisli ona. – A to znači: protiv mene...«

Ipak nije dala glasnog oduška svojim mislima. Odluči se za drugačiji put:

W

– Reći ću ti istinu. Josip nije ostavio zabavu zbog Karla. Sigurno ste primijetili njegovu sklonost prema grofici Neri. A budući da je Josip kod nje doživio potpuni poraz, to ga je odagnalo sa svečanosti.

Govorila je pomno promatrajući carevo lice. Ono se vedrilo i protiv njegove volje. Zadovoljna svojim uspjehom, carica nastavi smiješeći se:

– Grofica Nera zamolila me da je riješim nadzora nad Josipovim dvoranstvom. Dok se ne sredi ostavština princeze, ne mogu je uslišati. No sve to upućuje na uzrok Josipove zlovolje. Međutim, grofičin muž veoma je ljubomoran. Ali ne na Josipa... Pogodite na koga ...

– Ne bih mogao pogoditi. – Na vas, veličanstvo. Pri tom se smijala kao da pripovijeda neku zgodnu šalu. Car se

zbunio: – Veličanstvo, kapetan je očito pomjerio umom. Moje srce pripada

vama, a sve moje misli botanici... – Opazila sam da vaš botanički vrt napreduje uporedo s vašim

zdravljem. Bit će da su se zato smirili i vaši bubrezi... – Nekoliko dana opet ih osjećam... »Dakle zato je Vilma naglasila da gubi na kartama« – pomisli ona. – Očito su me umorile svečanosti. – Kad mladi par otputuje, legnite i odmorite se, a Šarlotu ću posjetiti

sama i, budite uvjereni, uredit ću s njom sve najbolje i najshodnije. »U klopci sam« – opazi car. »Je li to slučaj ili je progledala moju

namjeru da se kod Šarlote sastanem s Vilmom?!« – Kneže – carica je pogledala dvorskog nadmeštra – igrat ću u

dvorani francuskog goblena. Partneri će biti car, engleski lord, knez Lichtenstein, a kibici: dva najmlađa kavalira, dvije najstarije kneginje i grofica Nera.

Za četvrt sata svi su bili na okupu. U dvorani čiji su zidovi pokriveni golemim goblenima sjela je carica

uz zlatni izrezbareni stolić da igra svoju najmiliju hazardnu igru. Posebni izaslanik engleske vlade, koji je kao naročit gost dvora boravio u Beču kao kurir engleskog kralja, diskretno se povukao postrance.

– Vi ne kanite igrati? – upita carica. – Veličanstvo, uvijek se pokoravam odredbama države u kojoj se

nalazim. Rekoše mi da su hazardne igre u vašoj državi za« branjene.

W

Englezov odgovor iznenadi je i razgnjevi, ali to ona prikrije ljubaznim smiješkom i hitrom dosjetkom:

– Da, hazardne igre zabranila sam za dobrobit svojih podanika. Kad oni hazardiraju, gube glavu. Nadam se, lorde, vama se može desiti samo to da izgubite novac... Ako ste štedljivi, to je, dakako, udarac...

Englez nijemo prihvati poraz, pokloni se, sjedne i prihvati karte. Nera je stajala iza cara, nasuprot Englezu. Carica je zlurado

promatrala njegovu zbunjenost kad god bi mu modre oči zalutale k Neri i zasjale protiv svih običaja njegove hladnokrvne nacije.

Poslanik je neprestano gubio, a carica dobivala. Kad su gosti ostavili dvoranu goblena, carica zovne kneza

nadmeštra: – U petak priredite svečani doručak u čast izaslanika engleske vlade. – Veličanstvo, u petak je post – opomene nadmeštar. – Baš zato. Jela neka budu posna. Naredite da odaberu samo takva

koja Englezi ne vole. Breitstein ima u gradu provesti moj strogi nalog da u srijedu i petak ni najmanja gostionica ne smije poslužiti goste nikakvim mrsnim jelom. Isti dan nakon doručka želim svečani lov s potpunom paradom.

Carica onda promijeni glas: – Lord će upamtiti kad je došao da intervenira za Židove i svoje

protestante. Postom ću mu izgladnjeti želudac, a srce raniti groficom Nerom, a zatim ga poslati u London praznih ruku.

Dotle je car Franjo Stjepan iskoristio zaplesani menuet da se nasamu porazgovori sa svojim dvorskim meštrom.

– Julien, nikad nisam pravo poznavao Vilmu. Ona je najplemenitiji ženski karakter. Hoće da mi pomogne do grofice, što velite na to?

– Ne mogu ništa da kažem, nedostaje mi pameti da to uopće ocijenim.

– Možda biste mogli odgovoriti na ovo: carica veli da je grofica odbila Josipa, a da je njezin muž ljubomoran na mene.

– Za ovo imam odgovor: svoj ljubomorni bijes muževi obično istroše na krivom...

– Tko zna! Ovog tjedna sastat ću se s groficom nasamu i odlučiti o svojoj sudbini. Kapetanu ću dati povoda da pokuša na mene atentat.

Menuet svrši, a carica i dvor se povuku.

W

Gosti su odlazili. Vojvoda od Parme ušao je nezadovoljan u svoje odaje. Bio je žedan.

Amalija više nije dopustila da se u njegovu čašu ulijeva vino. Poslije svečanosti Marija Terezija osjetila je potrebu da posjeti, svoju

kćerku u njezinim djevojačkim odajama. Zatekla ju je u potpunoj opremi. Novovjenčana vojvotkinja imala je sve do Parme ostati razdvojena od muža.

– Još se nisi razodjenula? što je to? O čemu misliš? – Ni o čemu. – Ponovo se zabavljaš bijegom? Upamti: ne možeš glavom o zid.

Princ Ernest otišao je danas u jutro zauvijek oženjen s drugom. Dakle, ne očekuj ništa. Ne obmanjuj svoju fantaziju. Ne pouzdaj se ni u njegovu tetku caricu udovu. Njoj sam zatvorila sve putove, ni ona te više ne može oduzeti tvom pozivu.

Šuteći, složila je novovjenčana vojvotkinja ruke na krilo. Takvo ponašanje pojačavalo je caričine sumnje da Amalija nešto

sprema. Ali ničim nije uspjela skršiti Amalijinu apatiju. Pokuša novim sredstvom. Stane je gladiti po kosi:

– I meni je teško. Moja je sudbina bila jednaka tvojoj. To se ne da izbjeći. Budi dobra i pametna da sebi stvoriš čvrstu poziciju. Konačno, ti si žena vladara, iako male države. Imaš vlast...

Srdačnost i toplina nisu u mlade vojvotkinje našli ni najmanji odjek. Carica napusti daljnju ofenzivu na njezinu apatiju.

– Sutra, prije nego otputuješ, dođi k meni najprije sama – da ti dam važne upute.

Mlada vojvotkinja hladno poljubi caričinu ruku.

POSLIJE PONOĆI

Posjetivši odaje svoje kćerke, carica je u kabinetu grofu Kochu dala posebne odredbe u vezi s nadziranjem vojvotkinje od Parme. Knezu nadmeštru Khevenhilleru povjerila je zadatak da bdi nad programom putovanja mladog para.

Otpustivši obojicu, zadržala je uza se Neru i stala joj ljubazno govoriti:

W

– Različita raspoloženja koja se odražavaju na licu ljepotice prikazuju nam njezinu ljepotu u različitim varijacijama. Umor i tiha zabrinutost koju čitam u vašim baršunastim očima daju vašem pogledu još više zagonetnosti. Ipak, najviše vam pristaje sunčano raspoloženje.

– Moje je sunce zašlo. – Opet će vas ogrijati kad se raščiste oblačine. Pouzdajte se u riječi

svoje carice. Spašavam ga ne zbog vas, već zato što želim zabašuriti ime ličnosti iz moje obitelji koja ga je zavela. To neka vam bude jednom zauvijek dokaz da vas ne kanim poput djeteta umiriti obećanjima, što rekoh, održat ću...

Pod dojmom tako logičnih riječi Nejra je osjetila olakšanje, sasvim se pouzdala u caricu i ponadala da će Siniša uskoro na slobodu.

– Veličanstvo, hvala vam – reče Nera. – To me okrepijuje... – Dakle, vedro lice, sjajne oči, nasmiješene usne i ustrajnu nadu u

srce! To je program po kojem se ravnajte. Sad idite na počinak. Slomljena i premorena tijela, ali novom nadom osvježene duše,

prolazila je Nera prema krilu gdje su stanovi dvorskih dama. U mračnim hodnicima potpuna tišina. Spustivši glavu, nečujno je

koračala sagom. Njezine misli bile su u nepoznatoj tamnici gdje čami Siniša.

»Zar se uistinu upleo u kakvu urotu zbog osvete prema carici? Ili je nedužno osumnjičen?«

»Princeza je lagala. Možda su i drugi. S kojom je ličnošću još imao veze? Zašto mi nije rekao? Svejedno – kriv ili nekriv – sve je učinio zbog ljubavi prema meni.«

S takvim mislima ušla je u mali sporedni hodnik i potpuno se izgubila u mraku. Ćula je samo šum vlastite haljine.

»Kako da mu javim svoje nade u njegov spas?« Misli joj prekine nenadani dodir. Nešto se ovilo oko njezina tijela i

povuklo je nekamo preko praga. Začas razabere da je u dubokoj tami. Negdje u dubini viri svijetla tačkica. Mjesečevo svjetlo iza spuštenih

zastora? Sve se dogodilo u nekoliko trenutaka. Živci joj se stišali, a misli potpuno sredile. Pribrala se. Oko struka razabire dvije ruke, osjeća nečije grudi, burni kucaj srca.

Čuje nečiji molećivi šapat.

W

– Ljubavi moja… Nera bulji u tamu i sluša. Tako se živo predala mislima o svom Siniši

da je ostao u njezinoj predodžbi. Tako glasno kucalo je njegovo srce kad ju je privinuo k sebi u tmini

šenbrunskog dvora, kad je dolazio kroz prozor u njezinu sobu. Kako bi dospio ovamo u Burg?...

– Tko je? – zapita pritajenom nadom. Razum ju je upozoravao da to ne može biti Siniša. Ali njezina se duša podala i toj nemogućnosti.

Sve je preletjelo pokraj nje poput jednog jedinog daha. – Tko je? – upita šapćući. – Ja koji čeznem u samoći i ljubim trag tvojih koraka... »To nisu

njegove ruke. Ne, to nije njegov zagrljaj, njegov šapat.,.« Ta spoznaja razbudi je. Upre se o muške grudi da se otkine od njih. Ali neznanac je čvrsto

drži uza se. – Pustite me, zvat ću u pomoć! – Zovi, sve ću ih dočekati. Ne plašim se... Ali ona se plašila da izazove strku i prikupljala je snagu da se sama

oslobodi neprijatnog zagrljaja. Svijetla tačkica u tmini pokazivala je da se nalazi u nekoj sobi kojoj

su spustili željezne kapke, po svoj prilici zato da u sobi proizvedu potpun mrak.

Shvatila je situaciju, ali je odlučila da se oslobodi. Ako to nikako ne bi uspjela, odluči da će vikati.

Dok je nastojala da svoje misli zadrži u potpunom skladu sa svojom tjelesnom snagom, najednom u prsima osjeti bol.

Duga zlatna kopča kojom je na grudima pričvrstila lagani ogrtač, otkopčala se i zabadala joj se u grudi.

– Zaboga, pustite me – molila je. No, on je još jače stisne. Igla joj ulazi dublje u grudi... U tren oka

Nera napusti otpor i šapne od boli umornim glasom: – Ne gušite me. Vična sam nježnom zagrljaju, a vaše su ruke poput

lomače. – Osjećaš li to? – pitao je muškarac, a glas mu je drhtao. – Da – da – odvrati ona.

W

Ruke su mu popustile. Nera uhvati daha. Osjeti slobodnu desnicu, privuče je na grudi i izvuče pribadaču. Ne zamijetivši ništa, on je samo šaptao:

– Ljubav je moja sunce. Na njegovim će zrakama proklijati tvoja ljubav...

Nera osjeti da je smalaksao. U trenutku se otkine od njega i potrči. Ponovo je pograbi i divlje stisne k sebi. Osjetila je njegov vreli dah i

čula prigušene riječi: – Budi moja – samo moja… Opet ju stisnule jake ruke: – Robovat ću ti, kraljice moja. Sad si moja... Nema ti više izlaska iz

ove odaje. Strah probudi u njoj bijesnu snagu i hitru odluku. Digne ruku sa zlatnom iglom i zabode mu je u grudi. Prigušeno je zastenjao. Zatetura. –– U potpunoj tami mukli glas i pad

na sag. Istodobno je kliknula srećom oslobođena i zadrhtala strahom nad

ubojitom obranom kojom se poslužila. Svijetla tačka na prozoru pobudi u njoj očajničku želju da što prije

iziđe iz ove tmine. Baci se na zid i tapkajući potraži izlaz. Glavom udari o nešto tvrdo i

zatetura, ali se svom snagom uzdrži uspravno. Natapkala je vrata. U trenutku ih otvori i prijeđe preko praga. Našla se u istom malom hodniku kojim je prolazila kad ju je dočekao

neznanac i povukao za sobom. Ni časa nije mogla da se zaustavi. Trčala je dok se nije našla pred vratima dvorskih dama. Banula je u svoje odaje i zatvorila se. Koljena joj klecaju. Baci se na divan. Na stolu gori sedmorograni svijećnjak. Vidjevši da je u svojoj sobi,

njezin prvi strah donekle se smirio. Sabirala je misli. Javljale su se slike netom preživjelog događaja.

Ogleda grudi. Krv je promočila čipke. Bol u glavi sjeti je udarca. Ustane i pođe k zrcalu.

Nad rubom čela ispupčila se mala crna oteklina. Prestrašila se svoje bljedoće i straha u očima. Krv i oteklina potvrdili su joj da se tamo uistinu desilo nešto strašno.

W

Osjeti umor i tešku vrtoglavicu. Padne. Kad se probudila, svijeće su u svijećnjaku već gotovo izgorjele. U sobi je sve kao i prije. Ona u svečanoj haljini, grudi zakrvavljene,

glava teška, na čelu oteklina. A tamo?... Prestrašeno digne glavu. U čitavom tijelu osjeti slabost. ; U dušu joj se ušuljalo prestrašeno pitanje: »Je li mrtav?« »Tko je?« Našla je sto odgovora. A svaki joj prolazi tijelom. Ustane i stoji neodlučno. Hodnikom netko prolazi. Nera zadršće. Na prstima se privuče k

vratima i prisluhne. Koraci su ženski, hitri. Opet netko. Nera pogleda na sat.

»šest sati u jutro!« – klikne i pogleda zatvorene kapke prozora. Polako ih digne. Vani je mračno i magleno.

Već bi morala doći njezina sobarica, a ona je još u jučerašnjoj haljini krvavih čipaka.

Brzo se razodjene, opere krv s grudiju i obuče jutarnju haljinu. Svečanu haljinu zaključa u ormar.

Jedva je to učinila, ponovo se prepala: »Zar moram sakrivati tragove poput ubojice? Ubila sam ga! Ali

koga?« Od tog pitanja zastrepila je u duši i tijelu. Protiv njene volje rinula se

u njenu predodžbu slika prijestolonasljednika Josipa. Nestajala je i opet se ponavljala i progonila je prijeteći. – »On? Ne – nije – nije! Ipak, ako sam ubila njega?«

Stresla je zebnja. »Kako su to bile meke ruke? Topli, drhtavi šapat – melankoličan ...

Ne, to nije bio – ne smije biti on.« U mislima je ponavljala njegove davne riječi kojima joj je tumačio

svoj odnos prema njoj: »...Svatko ima svog đavla. I ja! Kad on dođe, nisam pošten, griješim prema vama...«

»Zar se otvorio pakao i sipa po meni sve svoje strahote?« U mislima obnovi događaj. Sjeti se igle kojom je ogrtač bio

zakopčan i ponovo zadršće.

W

Ogrtač? Tražila ga.je, ali ga nije bilo. Ispao je kad sam izvadila iglu. Gdje? Na hodniku? Ili tamo gdje je

ostao neznanac?« Na vratima se čulo kucanje. – Vaša milosti! – Odmah, samo čas, draga Pepi. Otključala je vrata i pažljivo pogledala djevojku ne bi li u njezinu

licu opazila zna li se što na dvoru. Sobarica je odmah počela uređivati gospodaricu. Učešljala joj kosu u

kratke uvojke za vožnju, odjenula je u svijetlosmeđu haljinu s ružičastim utkanim cvijećem, obukla baršunasti tamno-smeđi kaputić, a na kratke uvojke pričvrstila šešir, također od smeđeg baršuna.

– Kako vam krasno pristaje, vaša milosti – divila se djevojka. – Takav šešir imala je i bavarska princeza, ali joj nije pristajao.

– Pusti je u vječnom miru ... – Nema ona tamo mira. Vele da luta Burgom u crnom plastu i da... – No dovrši. Reci… – Ne zamjerite mi. Kažu da se vrze oko vaših vrata jer je progoni

ljubomora. – Gluposti. Svašta izmišljaju. Ne slušaj ih. Dok ju je djevojka odijevala, Nerine su ruke bivale sve ledenije, a

lice joj je blijedilo od teške neizvjesnosti. – Pogledaj mogu li već nastupiti službu. Djevojka otrči. Nera stane prisluškivati svaki korak duž hodnika,

činilo joj se: sad će netko uletjeti i najaviti joj da su ga našli mrtva ... Koga?

To je pitanje prodiralo u nju poput mača. Ljudi su brzali hodnikom gore-dolje. Svaki je korak odjekivao u

njezinom mozgu. Što će se dogoditi kad ga nađu? Ogrtač će biti izdajnik. Kad ga

barem ne bi našli dok ne svrše ceremonije... Uleti djevojka: – Vaša milosti, njezino veličanstvo traži da brzo dođete gore. Ovaj je

poziv lomio njezinu snagu. Izađe u hodnik i pođe istim pravcem kojim je dolazila u noći. Uđe u

uski hodnik i stane.

W

S obje strane redala su se vrata, sa svake strane troja. Činilo joj se da je bilo s lijeve strane. Samo koja od triju vrata?

Otvorit će sva redom. Kvaka popusti, i ona se nađe u velikoj sobi s tamnim pokućstvom i

crvenim naslonjačima. Baldahin, postelja – sve netaknuto. Sag u redu. Nigdje traga ničemu.

Pritvori vrata i otvori druga. Ništa. Treća je soba bila zaključana. Zašto? Razmišljala je. Ali carica je

čeka, mora požuriti. Htjede proslijediti put s druge strane kad iza sebe opazi dvoranina u

zelenoj odori. Vidjela ga je s grofom Kochom, a to znači da pripada tajnoj dvorskoj policiji.

– što vaša milost radi ovdje? – Htjela sam kraćim putem i zabunila se. – Vaša milost je novajlija u Burgu. To su sobe za izvanredne dvorske

dame koje sudjeluju samo u pojedinim svečanostima. – Gospodine, početnica sam, izvinite. Čeka me njezino veličanstvo. Oslobodila se dvoranina i pošla u caričino krilo dvora. Uspinjući se stepenicama prema caričinim odajama, pomislila je

kako Kochov čovjek ulazi u zaključanu sobu i otkriva njezinu žrtvu. Potrčala je da sama pred sobom sakrije uzbuđenje.

Ušavši u predsoblje, nađe na okupu dvorsku »menažeriju«. Jedna je od njih promjeri i najavi:

– Njezino veličanstvo čeka vas nestrpljivo. Uđe dršćući. Carica je bila odjevena u salonsku krinolinu. To bijaše znak da neće

pratiti mladi par. – Grofice – oslovi je ona – dame koje su u pratnji vojvotkinje voze

se do granice grada Beča. Nakon toga treba da se vratite. Sutra ćete cara i princeze pratiti na Waldburg.

Dok je to govorila, carica je neobično oštro gledala Neru. – Zar vam je zlo? Blijedi ste ... – Veličanstvo, veoma mi je zlo. Molim da biste me riješili današnje

dužnosti. – Koristit će vam vožnja na svježem zraku. Požurite. Javite

nadmeštru da neka za pola sata bude na okupu čitav dvor.

W

»Za pol sata čitav dvor na okupu« – ponovila je Nera u mislima. »Tko neće doći? Još pola sata i znat će se moja sudbina.«

Grozničavo je prenosila caričine odredbe u odaje princeza, u nadmeštrov ured i drugamo. Vraćala se i ponovo odlazila, a njezini su živci neprestano kuckali i pitali je: »Tko neće doći?«

U velikoj dvorani bio je prostrt stol za kraljevski zajutrak. ,. Okupljalo se dvoranstvo. Po staroj etiketi svi su imali sjediti za

stolom na malenim baroknim stolčićima. Samo je carska obitelj sjedila u naslonjačima s visokim naslonom.

Pažljivo je promatrala stolice i dvorane. Svatko je stajao iza svoga stolčića. Svi su dvorani tu.

Tada se pojavi dvor. Najprije princeze i prinčevi. Hvatala ih je pogledom i trnula: »Kancelar Kaunitz, španjolski, pa talijanski poslanik... i svi redom.« Ulazili su i po odredbi ceremonijala sjedali na određeno mjesto. Ušla je i vojvotkinja od Parme, iza nje vojvoda. Zatim carica sa

carem Franjom Stjepanom, pa nadmeštar knez Khevenhiller, i grof Julien, conte Rivera, dvorske dame, dvorani, grof Koch.

Na blijedim ustima grofice Nere lebdjelo je pitanje: »A Josip? Josip nije došao ...« Carica je pogledala prazan naslonjač. Pozvala je Khevenhillera i

nešto mu rekla. Ovaj preda caričinu zapoyijed nekom drugom dvoraninu koji se

odmah udalji. Nerine se oči prikovale o vrata. Činilo joj se da je dvoranin otišao

neizmjerno daleko. Napokon se vrati. Nera dršće. Pita se što će biti. Ista procedura. Dvoranin najprije priđe Khevenhilleru, a ovaj carici.

Istražujući, zuri Nera u caričino lice. Ono izražava čuđenje. Carica se okrene k caru i nešto mu šapne. I on se nečemu čudi. Ništa

nije izbjeglo Nerinu oku. Ni to da je carica nemirna, ogledava se... Servira se zajutrak. Lakaji nose kuhane pastrve. Car Franjo s

užitkom prianja uz jelo. To Neru ne umiruje. Zna da cara Franju ne može stići tako velika

nesreća, a da s ushićenjem ne bi jeo kuhane pastrve.

W

Od praznog naslonjača kao da je prema njoj dolazila neka magla... Uzme žestokog vina što joj ponudi mladi Liechtenstein i to je nešto

osvježi. Vrijeme zajutarka prošlo je Neri kao da je na mučilima. Carica ustane. Svi je slijede. Ona pogleda grofa Kocha. Prišao joj je.

Nešto mu govori. To je znak da je uzrujana. Sve to povećava Nerine muke.

Carica odlazi. Car Franjo nešto vijeća sa Julijenom pogledavajući na prazni naslonjač.

– Vama je zlo, grofice – oslovi je mlada kneginja Bathyany. – Veoma zlo... – Uzmite malo tokajca. »Bilo bi mi najmilije da mi dadu otrova« – pomisli Nera i iskapi

ponuđeno vino. Opet strašna neizvjesnost. Vino je zažarilo Nerino lice i podalo joj

hrabrosti. Osjetila se čudno smirenom. S nekom apatijom podnosila je vrijeme koje je promicalo u očekivanju.

Dotle Marija Terezija u svom budoaru prima mladu vojvotkinju Amaliju da joj dade potrebne upute za put. Kad god se koja od njezinih kćerki udavala, dobila je primjerenu instrukciju za život.

Vojvotkinja je ušla u caričin budoar odjevena u zelenu putna haljinu i zeleni baršunasti šešir s bijelim nojevim perjem. Kao ni dan prije, na njezinu licu ne razabire se nikakvo uzbuđenje.

– Na polasku u novu domovinu želim vam dati upute i podsjetiti vas na to da svoju sreću i život nosite u vlastitoj ruci. Učinila sam vas ženom vladara Parme. Pazite, svaki je moj savjet po jedan dragocjeni miraz.Amalija šuti i ne miče se.

– Ne uspoređujte život u Parmi s našim životom. Ne tražite ono što ste imali ovdje. Parma nije bogata i nije tako velika kao što je naša država.

Časak pričeka misleći da joj je pružila prilike izreći koju zahvalu vladarki. Amalija je šutjela. Carica nastavi:

– Nastojte biti prijatni. Morate učiniti sve da u Parmi misle kao da želite postati Talijanka. To je važno. Ucijepite im to uvjerenje, pa makar se morali odjenuti u – crveno. Tražite najopširnije informacije o svakoj neznatnoj stvari. Neka Talijani steknu dojam da vas sve to

W

zanima, i to zato što je njihovo, čuvajte se Talijana. Loši su, prosti, ubijaju jednako riječima kao i nožem. Prevrtljivi su. Ne dajte im prilike da se osvećuju.

Amalija nije rekla ništa. – Ništa ne mijenjajte na dvorskoj etiketi. Neka u Parmi ne misle da

želite zapovijedati zato što ste kćerka Marije Terezije. Ako biste što htjeli mijenjati, pokušajte to ishoditi od vojvode. Tako će izgledati da tu promjenu želi on, a ne vi. Spretno prilagodite svoje ponašanje neka svi na dvbru misle da se pokoravate mužu i da ste ponizni i skromni. U vjerskom pogledu ne činite ništa i ne čitajte ni jednu knjigu, a da se prije ne posavjetujete sa svojim dvorskim ocem. Današnje stoljeće izbacilo je mnogo štampanog smeća, osobito u Italiji. Čuvajte se. Ne slijedite bestidne primjere našeg stoljeća pa da se zabavljate nedostojnom literaturom koju zovu »slobodoumnom«.

Amalija i dalje šuti. – Ne slušajte laskavce, ali pazite na sve što se događa u dvorskom

životu. Svaka je malenkost važna. Ne uzimajte konfidenticu. Svi će u Parmi biti odaniji vojvodi nego vama. Svi će vas uhoditi, ocrnjivati jer ste tuđinka, a ne domaća princeza. Zato upamtite: sami ostanite gospodar svojih tajni.

Carica je načas prekinula da dočeka koju riječ. Princeza Amalija, vojvotkinja od Parme, slušala je nepomično – nijemo.

– U Parmi ima neka žena, mnogo starija i manje lijepa od vas. To je madame Lucia de Malaspina kojoj zalazi vojvoda. Ne osvrćite se na kojekakva govorkanja o odnosu vojvode s tom damom. To su sve samo priče jer vojvoda tu ženu treba. Svakako se toj dami ulagujte što više možete. Pitajte je za svaki savjet. Makar ga i ne slijedili, učinite sve tako da ona misli kako vi želite sve saznati, čuti, misliti i raditi po njezinu savjetu, dakle samo ono što ona želi–

Amalija i dalje uporno šuti. – Ta je žena u Parmi vrlo omiljena. Čitavo društvo posjećuje njezin

salon. Ona daje ton čitavom dvoru i čitavom društvu, određuje i ravna sa svima. Što god društvo čini ona mora sankcionirati. To je za vas vrlo ugodna perspektiva jer ćete imati na koga da se oslonite...

– Upamtite još jednu vrlo važnu činjenicu: madame de Malaspina tako je važan faktor u Parmi da se vi morate truditi da uz nju ne gubite.

W

Žena je rijetke inteligencije, duha, snage i nastupa. Vi se oslonite na svoju ljepotu. Ima žena mladih, lijepih i neopasnih, a opet mnoge starije i ružnije žene mogle su uspiriti strast muškaraca jer su svojim duhom, energijom i snagom svoje ličnosti i ukusa uspjele da muževe postojano zanimaju. Zanimljiva žena često vlada nad ljepotom i mladošću. Stvar je vaše osobnosti kako ćete postati zanimljiva. Upozoravam vas da niste dorasli veseloj konverzaciji. Nedostaje vam duha. Zato ostanite ozbiljni. Tko ne zna dobro govoriti, mora biti zanimljiv šutnjom.

Amalija šuti kao da drugo i ne zna. Ni jednom kretnjom ne pokazuje raspoloženje prema caričinim uputama. Marija Terezija je strpljiva:

– Eto, sve sam upute1 napisala vlastitom rukom. Uzmite ih, dobro ih spremite i poslužite se mojom instrukcijom u časovima kad ne budete znali šta da radite.

Ali Amalija i sada šuti... Carica usplamti: – Vaša šutnja loša je kopija taktike kojom me izaziva Josip. Nema

odgovora. – Zašto ne odgovarate? – plane carica i udari rukom po pisaćem

stolu, čemu je Amalija već navikla. – Odgovarajte! – Veličanstvo, nemam riječi... – Pitam vas: hoćete li slijediti moje upute? – Koliko mi bude moguće. – Ne dopuštam vam da se sa mnom pogađate. Da ili ne. Sto ste

odlučili? – Studirat ću vaše upute. Odgovor se carici činio zavijen, opasan, sumnjiv. – Vaša sreća ovisi o tome da me dobro shvatite i sasvim se pokorite

mojem vodstvu na vašem dvoru u vojvodini Parmi. Vrijeme je da pođete.

Mlada se vojvotkinja pokloni. – Nemate mi štogod reći na rastanku? – upita carica. – Zahvaljujem veličanstvu na – svemu. – Vaše starije sestre ni jednog časa nisu zaboravile da su kćerke

Marije Terezije. Vaša sestra Marija Kristina kao žena princa Alberta od Sachsen Taschena divno ispunjava svoje dužnosti žene napuljskog

1 (Ove upute sačuvane u korespondenciji Marije Terezije)

W

kralja, odlično se trsi da pokaže svijetu kako su kćerke Marije Terezije odabrane i dostojne sreće što su se rodile kao moja djeca. Nadam se da vaš odlazak u Parmu znači nov trijumf ne samo moje vanjske politike nego i poslušnosti i odgoja mojih kćerki. Slijedite primjer svojih sestara ...

Amalija ponovo nijemo sagne glavu na poklon. To je caricu pobudilo da svoj govor proširi. Svačiju šutnju smatrala je izazovom.

– Nije daleko dan kad ćete se uvjeriti da je jedini put k sreći: vršiti svoju dužnost. Prolazni su svi drugi časoviti užici jer nam ne ostavljaju za starost smirenje da smo na ovom svijetu izvršili svoj poziv.

Amalija stoji spuštene glave. – Zaboravite što se ovdje dogodilo. Zaboravit ću i ja. Vaša luda

mladenačka ljubav neka bude izbrisana. Počnite novi život... Amalija naglo digne glavu i rekne: – Hoću!... Riječ padne poput kladiva. Svaka riječ, svaki neobičan zvuk glasa, šutnja, gesta, snažni pokret,

vazda su bili samo hrana caričine sumnjičavosti. Ni šutnja, ni licemjerno prikazivana Amalijina ljupkost prije njezina bijega, ni taj njezin smišljeni bijeg nisu se carice dojmili tako duboko i tako snažno podržali njezinu sumnju kao jedna jedina riječ: »Hoću!«

»što ona zapravo misli pod tim 'hoću'?« – pitala se carica. Kad je pogledala u lijepe smeđe i mirne oči svoje kćerke, nije u

njima našla nikakav odgovor. Nalikovale su na mrtvo jezero. »Bože, još prije tri dana ona se prikazivala podatnom i poslušnom

kao da ništa drugo na svijetu ne osjeća i ne želi nego tragati za željama iz mojih usta. A sve je to lagala da može bježati ... Hoće li mi se pokoriti u Parmi?«

– Zbogom, kćerko moja! Bit ću vam dobra. Kad što zatrebate, obratite se na mene...

Amalija posegne za caričinom rukom i poljubi je. To je bio rastanak kćerke s majkom.

K carici uđe vojvoda od Parme i priđe Amaliji. Carica je oslovila mladi par:

W

– Oboje vas rese izvanredne odlike i kreposti. Stvoreni ste da usrećujete svoje podanike i sami sebe. Onaj koji vas je tako bogato obdario sposobnostima, neka vas vodi, prati i zaštićuje.

Razabravši da mora nešto kazati, mladi se vojvoda uspravi: – Veličanstvo, ja i vojvotkinja – zahvaljujemo – mi ćemo biti – vama

na čast... – Dao bog! – reče carica glasno, a u svojim mislima primijeti: »Ako

je i ona tako slabo nadarena kao ti, moja čast pred svijetom bit će temeljito osramoćena.«

Mladi je par otišao. Grofica Fuchs priđe svojoj vladarici. Ova uhvati njezinu ruku i reče

povjerljivo: – Moja draga mami, jedino se vama usuđujem priznati: kad sam

udavala svoje dvije kćerke, duša mi se uzdizala trijumfalnom radošću. Otkako je Amalija posljednji put prekoračila prag ovog kabineta, osjećam neku strepnju.

– Veličanstvo, nemoguće je da vaša kćerka ne bi slijedila vašu nauku.

– Osjetila sam jasno: ona koja je izašla iz ove sobe već tri dana nije moja kćerka. To je neka nepoznata žena. Osjećam da radi o mojoj glavi, mom imenu i mojim nadama...

– Drago, posvećeno veličanstvo! Ne kvarite svoj mir tamnim pretpostavkama. Sve će biti dobro.

U predvorju Burga čeka dvoranstvo vojvodine Parme u putnoj opremi i dvoranstvo Marije Terezije u svečanoj paradi.

Nera s ostalim damama čeka u dvoredu. Pojavi se mladi par. Vojvotkinja u zelenoj putnoj haljini bez

krinoline, vojvoda u smeđem kaputu sa crnim klobukom. Iza njih princeza Elizabeta i Marija Antonija u svijetlomodrim haljinama s bijelim šeširima. Zatim su slijedili prinčevi Leopold i Karlo, carica i car.

»Opet nema Josipa!« – usklikne u sebi Nera. Carica se ogledala tražeći očima. Nešto je primijetila caru i grofu

Kochu. Nastao je zastoj. Svi su nešto čekali.

W

Grof Koch se pojavi s dvorskim meštrom cara Josipa barunom Rosenbergom. Približio se carici i nešto govorio. Ona se rumenjela. Neri se smračilo prateći svaki trzaj vladaričina lica...

Khevenhiller dade znak da je čas odlaska. »Dakle, Josip se ne oprašta sa sestrom?« – drhtala je Nera. Mladi par priđe Mariji Tereziji. Naočigled dvora ona poljubi svoju

kćerku dva puta, a onda mladenci i pratnje krenuše. U dvorištu je čekala povorka kočija. Vojvoda je sa svojim dvorskim

meštrom sjeo u prvu kočiju, a Amalija u drugu sa svojom dvorskom gospođom u Burgu barunicom Emom Kleber.

Bečki dvorani u kočijama i na konju pratili su mladi par. Svečana povorka prolazila je bečkim ulicama. Ljudi su se skupljali i radoznalo je promatrali.

Vojvotkinja Amalija povukla se u kut kočije da je ne vide i zastrla prozor.

Mlada barunica brisala je suze. Amalija je začuđeno pogleda i upita: – Kome pripadaju ove suze? – Kraljevsko visočanstvo, vama. Proboravila sam uz vas godinu

dana. – Zar je moguće da u Beču ima netko tko bi plakao za mnom? – Vaše kraljevsko visočanstvo nikad nije slutilo koliko sam

suosjećala s vama. Ali vi ste me uvijek susretali s nepovjerenjem. – Svakog smatram neprijateljem. – To je zlo, veliko zlo za vas. Koliko sam vam puta željela pomoći! – Pomoći? U čemu? – Zamalo ćemo se rastati. Dopustite da vam kažem: onome, tko ljubi

poput mene njegove oči vide svačiju ljubav... Opazila sam da vaša visost i princ Ernest pripadate jedno drugome. Zašto niste nastojali da se vjenčate s njim?

– Jesam, ali dužnost... Pri tom se Amalijine usne gorko osmjehnu. – Princ je pretprošle noći bio kod njezinog veličanstva. – Vidjeli ste ga? – Nisam, ali mi je saopćila ličnost koja to zna, a veoma mi je

sklona... – Tko je taj?

W

– Visočanstvo, ljubavna tajna... – Možete li od te ličnosti saznati kamo je otputovao princ? – Škrt je na takvim izjavama. Nadam se da ću ipak saznati. – Barunice – šapne Amalija kao da se boji da bi je u kočiji mogao

tko čuti – ako su vaše suze bile iskrene, hoćete li ostati moja pouzdanica u Burgu kad budem u Parmi?

– Svom dušom. – Gdje da vas potražim? – Visočanstvo ide u Parmu. Kako bi me moglo potražiti? – U Parmu? – Da – u Parmu! Tko zna? Možda ću vam pisati. Recite

mi što je vaš ljubavnik govorio o princu. – Da se vjenčao i otputovao. – Zašto se nisam pouzdala u vas? Možda moj bijeg ne bi bili otkrili! – Vaš bijeg? – iznenadi se barunica. – Da, htjela sam pobjeći. Ali me izdala jedna caričina dvorska

gospođa... – Ona lijepa grofica? – Kako ste pogodili? – Svi znamo da je špijun njezinog veličanstva. Moj ljubavnik u

službi često govori s njom. Tražila sam neka ishodi od carice da je makne. Pokušao je, ali uzalud. Grofice Colorado i Palfy upozorile su me neka se čuvam. Prisluškivala ih je kad su razgovarale o carici i o kancelaru.

– Dakle, nisam se prevarila. I vama je poznato da je caričin špijun. Ona je kriva što putujem u Parmu.

– Sad je još više mrzim. – Dakle, svaka moja vijest neka dolazi u vašu bečku palaču, zar ne,

barunice? – Zovite me Ema, kako me zove i on... – Silno ga ljubite? Uzvraća li vaše osjećaje? – Uvjerena sam. Vojvotkinja je šutjela i dugo razmišljala, a onda se ponovo oglasi: – Vi ćete mi javljati sve što želim? – Kunem vam se, visočanstvo, na svoju ljubav. – Tek na polasku s dvora saznajem da ovdje imam prijateljicu. Na

našem je dvoru sve tako isprepleteno da nikad ne znaš tko je kome

W

odan, a tko je čiji uhoda. Da sam to prije znala, zamolila bih caricu da mi umjesto grofice Pichler za pratnju u Parmu pridijeli vas.

– Pa da svisnem daleko od njega? – I on bi mogao s – vama... – Nemoguće, caričin je savjetnik. – Samo da sam to prije znala ...! – Još uvijek vam mogu poslužiti odanošću ... – Dobro, dobro,, Ema. Ako moja noga prijeđe ili ne prijeđe prag

Parme, svejedno ću vas trebati... – Pazite, visočanstvo, da ne pogoršate svoj položaj. Grofica Pichler

kćerka je caričinog tajnika. To znači da vas u Parmu prati njezino redarstvo. Ali na ustuk ostavljate ovdje sve svoje proturedarstvo. Po svom ljubavniku moćnija sam od grofice Pichler.

– Brodolomac se hvata ostataka broda. Tako je i sa mnom. Nećete me izdati?

– Zaklela sam se na njegovu ljubav. – To nije jamstvo. Klela mi se i grofica Nera, a izdala me pola sata

nakon toga. Sat poslije izdaje sama je izgubila svoju sreću. – Radije bih umrla nego je izgubila ... – Stigli smo na granicu Beča. Morate se vratiti s ostalima. Pred

svojim ljubavnikom sakrijte svoju vezu sa mnom. – Kad bi on to saznao, onda vam ne bih mogla služiti... – Ipak se čudim da vi, nećakinja grofice Fuchs, stojite u fronti protiv

carice? – Prije vjenčanja ljubila sam nekog mladog kneza, ali carica mi reče

da mu nisam dorasla i po njenoj zapovijedi udala sam se za baruna Klebera. Od toga doba oboje smo caričini neprijatelji – i ja i moj muž... Visočanstvo, bog vas pratio!

– Sada mi bog više ne treba. Tačno mi javite što će na dvoru kad čuju o meni...

– Valjda ne kanite štogod?!... Amalija se okrene prema Beču. Njezine oči zamračila je neka

mržnja. – Upamtit će me! Pamtit će me dok žive... Povorka se ponovo sređivala. Dvoranstvo Parme odijelilo se od

paradne carske pratnje koja je pozdravljala mladi par.

W

Jašući na konju, snažan i ponosan, kočiji mlade vojvotkinje približi se parmski dvorski meštar grof Rivera. Pozdravi je držeći se službeno:

– Vaša kraljevska visosti, nebesa su me obdarila najvećom zemaljskom srećom dopustivši mi da odsad primam zapovijedi iz vaših usta.

Govorio je mirno, službeno, samo su mu oči plamtjele... Gusta prašina dizala se iza povorke vojvode od Parme koja je u svoju

domovinu vodila kćerku Marije Terezije. Bečka dvorska povorka vraćala se u grad. Natkonjušnik premjestio je barunicu Emu u kočiju s groficom

Nerom i još dvije dame. Nera nije poznavala barunicu Kleber. Vidjela ju je u pratnji princeze

Amalije i znala je da je njezina dvoranka. Sjedeći u kočiji prema njoj, nije je gledala. Ema je brisala suze, a

druge su dame tiho pričale: – Prekrasna svadba, zar ne? – Neusporediva. Sve je bilo u redu, osim incidenta na ulici. – I ovog posljednjeg na oproštaju s carem Josipom. – Zašto nije došao da se oprosti sa sestrom? – Kažu da ga nisu našli u odajama. Te riječi Neri zaustave dah. Gledala je duž ulice. – Valjda nije ostavio dvor? – nastavila je dvorska dama. – Ne znam. Rosenberg je nešto javio, ali nisam mogla čuti što.

Nerazumljivo je što nije došao na oproštaj s princezom. – Ne govorite, moje dame – opomene ih barunica Ema koja je u

svom kutu brisala suze. – Ima ljudi koji svaku zabrinutost dvorskih dama izvrću u ogovaranje i douškuju ih da se mogu ulaskati.

Očima je pokazala Neru. Ona je to zamijetila. Ali ono što je čula o Josipu šumjelo je u njezinim ušima pa nije ni pokušala da se osvrne na primjedbe dama.

»Ako me je sreća izdala, izgubljena sam. Neka se vrši volja sudbine« – odluči ona i ostane nepomična.

Vratili su se u dvor. Nera je ušla u svoju sobu, preodjenula se i prijavila grofici Fuchs. Dugonosa dvoranka naredi joj:

W

– Njezino vam veličanstvo poručuje da pođete u prijestolonasljednikove odaje. Možda uspijete saznati što se s njim događa.

Zapovijed pade na Neru kao udarac s neba. Izišla je u hodnik. Da konačno dokrajči svoju neizvjesnost, pohita u drugi kat u

prijestolonasljednikove odaje. Kad je ušla u sobu bavarske princeze, upita njezinu bivšu komorkinju koja je nadzirala sobe:

– Gdje je njegovo veličanstvo car i prijestolonasljednik? – Ne znam. Gospoda nešto šapću, a nitko ništa ne kazuje. Pošla je u

ured prijestolonasljednikova dvorskog meštra baruna Rosenberga. Bio je sam.

Barun ustane i duboko se pokloni. – Vaša milosti, njezino veličanstvo želi saznati zašto njegovo

veličanstvo car i prijestolonasljednik nije došao na oproštaj? – Ni ja to ne znam, a udaljen sam od njega samo nekoliko stopa. Odgovor poremeti mirnoću kojom je nastupila. – Gospodine barune, vi ste pametan i pošten čovjek. – Vaša me milost izvolijeva ocrniti... – Nisam u takvom raspoloženju da se mogu natjecati s vašim

dosjetkama. Najprije mi odgovorite na jedno pitanje, a onda ću vam nešto povjeriti.

– Spreman sam slušati. – Je li prijestolonasljednik u svojim odajama ili nije? – Njegov tjelesni sluga veli da jest. Nera se uhvati za stolac da bude

što čvršća. – Dakle, on je tu? – Vaša se grofovska milost uzalud podupire o stolac. Odviše ste

zabrinuti za prijestolonasljednika? – Zašto ne izlazi? – Ne može... – Zašto? – Bolestan je... – Dakle, teško je bolestan? Jeste li pozvali liječnika? – Ne pušta k sebi ni meni, a o liječniku neće ni da čuje. Prima jedino

svog lakaja. – Pokušajte silom u njegovu odaju i recite mu – da sam vrlo – da je

carica vrlo zabrinuta za njega.

W

– Pokušat ću da vas umirim – jer vidim... Vaše ime bit će sigurno propusnica preko zabranjenih vrata.

Otišao je. Neri se činilo da se ne vraća veoma dugo. Zapravo je stigao za

nekoliko časaka. Govorio je čudno polagano: – Njegovo veličanstvo car i prijestolonasljednik poručuje da je

bolestan i moli neka ga svi puste na miru. časak je šutjela. Rosenberg ju je pomno promatrao. – Vi ste ga vidjeli, gospodine barune? Kako izgleda? – Veoma je blijed i mrk. Ali vaša je milost željela da mi nešto

povjeri... – Hvala, gospodine barune. Držim da je sada nepotrebno smetati

vama i prijestolonasljedniku. Okrene se i naglo iziđe. Vani je šuštala pitajući se: »Ranjen je? Teško? Igla ga ne može teško raniti. Može probosti srce

ili proći mimo. Bože, hvala ti što je bilo ovo drugo...« Sišla je i sama javila carici da se prijestolonasljednik ne osjeća dobro

i želi da ga svi puste na miru. – Grofice, sami ćete poći k njemu – u njegovu spavaću sobu... – Veličanstvo, bila bih to učinila, ali nije htio da me primi. Najbolje

će biti da ga zasad ostavimo na miru. Za nekoliko dana ozdravit će i sam doći. Tako tvrdoglavi ljudi najprije se upokore ako se za njih ne brinemo.

– Možda imate pravo. Pričekajmo. Saopćila sam vam da car želi upoznati groficu Thurn. Bili ste već na Waldburgu?

– Da, veličanstvo, imam tamo prijatelje iz moje domovine. – Veoma dobro. Sa carem polaze princeze Elizabeta i Marija

Antonija. Pripazite na princeze i na – cara... Čitav taj dan primala je carica svoje referente za rješavanje državnih

poslova. Podvečer se najavio grof Koch i saopćio da se kovač lijesova vratio

kući, ali njegovu kćerku nitko nije vidio. Susjedima je poznato samo ono što je Wolf pričao: da je njegova kćerka davno otišla k nekim rođacima. Grof je savjetovao carici:

– Bilo bi najbolje da ga preslušamo o tom što je sa Mimi.

W

– Nipošto. Pelegrini ima pravo. Ne valja izazivati očevu sumnju. Nakon Kocha stigao je i Pelegrini s pismom nadstojnice samostana u

kojemu se ona čudi što je Pelegrini pita za Mimi kad zna da je u samostanu i da se ondje sasvim smirila.

– Sva sreća! – primijeti carica. »Dakle, Pelegrini je pogodio. Leopold je u strahu zamijenio djevojku za Mini. Time je ova stvar za mene svršena« ...

I uzela je spise kao da Mimi nikad nije postojala. Pelegrini je zadovoljno izašao iz caričinih odaja, šefu kancelarije vladarica je već davala druge naloge.

– Grofe, požurite da što prije provedemo istragu protiv kapetana. Kancelar se osobno zanima za tu stvar. Podastrite mu sve što saznate. Nadalje: sumnjivo mi je što se prijestolonasljednik zatvorio u svoje odaje. Ako je on u vezi s kapetanom i caricom udovom i ako protiv mene kuje urotu, onda je očito prijestolonasljednikova bolest samo rezultat kapetanova hapšenja. Pomno pazite tko ulazi i izlazi iz drugog kata. Osobito slijedite Rosenberga. Uvjerena sam da će se konspiratori međusobno obavještavati.

– Veličanstvo, bili bi vrlo nespretni da nam pruže još veći dokaz. Dakle, ne nadajmo se dobiti nešto više.

– Onda se zadovoljimo ovim što imamo u rukama. Pokušajte još jednom preslušati kapetana. Možda će izdati sukrivce.

– Neće nikoga osumnjičiti. Predložio bih za njega mučila... – I ja, ali kancelar se tome odlučno protivi. Po njegovu kapetan će na

torturi umrijeti, a nikog neće izdati. – Njegova preuzvišenost kancelar očito nije sasvim uvjeren u

kapetanovu krivnju ... – Ali sam ja uvjerena. – Smiješna je njegova obrana da je htio oteti ženu. Za to nije morao

bježati u Prusiju. – Ta vam valja. Slažem se. Ako bi kancelar pokazao tendenciju

popustljivosti, bit ću veoma kratka...

NA WALDBURGU

W

Cestom prema Waldburgu, praćene gardom, kretale su osmoroprežne dvorske kočije.

U prvoj kočiji sjedio je car Franjo Stjepan sa svojim dvorskim meštrom Julienom. U drugoj princeze Elizabeta i Marija Antonija, a njima nasuprot Nera, dodijeljena kao nadzorna dvorska dama. U posljednjoj kočiji smjestile su se osobne dvorske gospođe princeza.

Po lijepom vremenu stigli su navrh brda u stari dvorac. Grof Balzano dočekao ih je s velikim počitanjem i oslovio cara govorom:

– Veličanstvo, sretan sam što me zadesila čast da kao štićenik grofice Thurn smijem pokazati vašem veličanstvu znamenitosti ovog dvora ...

Iako je govor bio kratak, caru je dosađivao i on je krenuo prije nego što je govor dovršen.

Svi su ušli u dvor. Visoka žena u crnoj uskoj haljini, zakopčanoj do vrata, blijeda lica i

ukočenih očiju pobudila je pozornost cara i princeza. Preplašila ih je čudna stara i neviđena moda njezine haljine i njezina uska duga silueta.

– Nešto pretijesan stan za vašu mladost – reče car grofici pogledavši njezinu toaletu.

– Veličanstvo, preširok. To je samo predsoblje za onu škrinju tamo – i pokaže lijes – kojoj se približavamo svakim korakom da bismo ušli u pravi život na drugom svijetu...

Grofica Thurn pričala je o ništetnost"« svega što je na svijetu. Jedina je svrha života spremanje za smrt.

Govorila je navlas isto što i onda kad je kod nje bila Nera s mužem. Princeza Elizabeta zurila je u groficu, upravo upijala s njezinih usta

svaku riječ. Naprotiv, Marija Antonija rukom je prikrivala smijeh. Grof Julien se slagao s njom. Car Stjepan nastojao je zadržati

udvornost i ozbiljno je slušao, iako je ta žena svojom cniom pojavom, blijedim licem i ukočenim očima oko sebe rasprostirala čudnu jezu.

Kad su izašli iz salona, Marija Antonija povjerljivo prišapne Neri: – U Burgu propovijeda Grande, na izletu ova mumija! To je

nepodnošljivo! Znate li kako izgleda? Kao ženski otac Grande. Nije smjela odgovoriti na tu prostodušnu kritiku koja se nimalo nije

slagala s dvorskom etiketom i dvorskim propisanim mišljenjem. Ali u srcu je povlađivala maloj.

W

Međutim je grof Balzano vodio članove carskog dvora različitim dvoranama i objašnjavao stare slike i viteške odore najstarijih vlasnika dvora.

U starom salonu, pod nadzorom dvorskog meštra grofa Juliena, ponuđena je princezama, caru i dvorskim damama čokolada.

Zatim je car ustao, a grof mu reče: – Smijem li vašem veličanstvu pokazati laboratorij u kojem radim na

naučnim istraživanjima? – To me osobito zanima. Čuo sam o vašim studijama. U laboratoriju je vladao polumrak. Car se zanimao za istraživanja, a

Balzano je pripovijedao. – Istražujem – reče grof Balzano – sredstvo koje bi posve izbrisalo

tragove crnih kozica, a put lica opet učinilo glatkom. Naširoko je razlagao caru Stjepanu, ali se ovaj ipak brzo oprostio. Elizabeta se gotovo skamenila od čuda. Tek što je ostala sama s

grofom Balzanom, reče mu odlučno: – Grofe, ako pronađete to sredstvo, steći ćete kraljevsko bogatstvo. – Moje bogatstvo bilo bi u tom da mogu obnoviti vašu ljepotu. Elizabeta je iz laboratorija izašla preporođena. Nera je još u Burgu izmolila u carice polsatni dopust da na

Waldburgu može posjetiti svoje prijatelje bračni par Malakoczy. Izabrala je vrijeme dok su princeze pošle u laboratorij, žurila se

hodnikom i kad je htjela sići stepenicama, dočeka je tu neki gospodin i prikaže se kao tajnik grofa Balzana. Zamoli je da načas dođe u grofov salon. Odmah joj je otvorio vrata, pa nije dospjela ni odbiti poziv.

Veoma se iznenadila kad.u salonu umjesto grofa Balzana zatekne cara Franju Stjepana.

– Oprostite, veličanstvo, rekoše mi da sa mnom želi govoriti grof Balzano.

– Ja sam taj. Cas prije bio sam u njegovu laboratoriju i zamolio ga za uslugu ...

– Ne razumijem. – Bila je to izlika. Car priđe bliže. –Zašto me izbjegavate, grofice? – Veličanstvo, u službi sam njezinog veličanstva carice.

W

– Ne bojte se'caričine nemilosti. Ima načina da vas zaštitim. Preostaje nam samo nekoliko časaka i zato oprostite što svoje riječi neću iskititi. Grofice – ostavite carski dvor. Sam ću se pobrinuti da možete otići. Od 30 mojih dvoraca izaberite koji vam drago. Tamo vas nitko neće gledati – osim mene..

Govoreći, posezao je za njezinom rukom; Nera je oštro povuče k sebi.

– Veličanstvo, izbrisat ću vaše riječi iz svog sjećanja uz uvjet da nikad više ne prijeđete granicu dužnog štovanja prema ženi koja nema ni želje ni sposobnosti da vam se odazove...

– Zato što ste prihvatili prikladniju ponudu mladog cara? On će biti vladar – pravi car – ironično se nasmije Franjo Stjepan.

– Vaše veličanstvo iskorišćuje moju osamljenost da me vrijeđa. – Zaveo me ljubomor. Ne znate kako čeznem za vama. Nadao sam se

vašenl odazovu... – Uzalud trošite riječi i vrijeme. Taj odgovor ponovo probudi njegov ljubomor. – Dakle, ipak on. Grofice, Josip će vas upropastiti... – Veličanstvo, ljubim samo svoga muža. Vaše veličanstvo izvoljelo

je odviše poniziti pojam kavalirštine ... »Čini se da je to pljuska posred lica« – pomisli car gorućih obraza

kao da je pljusku i primio. – Oprostite, grofice. Car nije poznavao osvete. Počeo je Neru moliti za oproštenje. – Ako veličanstvo zasluži oproštenje – reče ona. »Samo bi me morala još ošinuti šibom! Napokon, ima pravo. Ne

samo da nisam car nego ni njegov lakaj – pomisli osjećajući poraz i svoju ništetnost. Nije znao bjesnjeti – najradije bi plakao.

Nera je ostavila salon. Neko vrijeme car je neprestano buljio preda se. Onda oprezno pođe u

pokrajnu sobu. Kneginja Vilma skočila je od vrata upravo u času kad je car uhvatio

za kvaku. Ponovo je slušala prizor što se odigrao između njega i grofice Nere.

– što je? – zapita ona tobože zabrinuta. – Jesi li joj rekao sve?

W

– Odbila me – odgovori on prostodušno priznajući svoj poraz. U ljubavi je bio neduhovit, podređen i djetinjast. Kneginja je poznavala njegove slabosti. Odmah je to iskoristila:

– To je dokaz da je već prihvatila Josipovu ponudu. Ona je s njim nacistu. Šteta. Nadala sam se da ću ovim sastankom usrećiti svog dobrog prijatelja. Možda bi bilo bolje da ga nisam upriličila. Vi biste bili i dalje ostali u nadi...

– Bolje je tako. Sad znam: Neru mi je preoteo sin. Uzalud sam čekao.

– Zašto taj sastanak nisam mogla izmudriti prije, mnogo prije dok još nije bilo kasno ...

– Zato što sam te zanemarivao. Nisam dolazio u tvoju blizinu. Vilma, kad bi ti znala?... Sjećaš li se one večeri u perivoju grofa Bathyanyja kad sam ti javio da je liječnik na Josipihu tijelu pronašao crvene mrlje? Ta te se vijest silno kosnula. Tek sam onda pronikao tvoju odanost. Onda sam prvi put požalio što sam upoznao groficu, a zanemarivao tebe. Kako si plemenita! Želiš me odvesti u naručaj druge zbog koje sam ostavio – tebe...

– Pustite to, veličanstvo. Sjeo je i spustio glavu. – Ti si, Vilmo, najplemenitije stvorenje što sam ga sreo u životu. – Učinila sam za vas sve što sam mogla. Kneginja je namjerno ustala. . – Zar već ideš? – Čeka me grofica Thurn. Neću da nas nađe zajedno. Posumnjala bi.

I do nje je doprlo govorkanje o našem nekadašnjem odnosu. – Nekadašnjem? Zar si sve zaboravila? Zar si me posve istisnula iz

srca? Nije odgovorila, šutnja ga izazove i on namršti lice: »Možda ima

ljubavnika?« Lijepa žena obori oči poput djevojke i tiho reče: – Sasvim nezanimljiva tema za vas, veličanstvo. – Zar je moguće da si me tako brzo zamijenila s drugim?, Govori. – Jedno smijem reći: nakon vas više nikoga neću ljubiti. – To mi je dovoljno. Ti obaraš glavu. Što je to, Vilma? – Život je to ...

W

– Dakle, ipak ljubavnik? – Ne pitajte. Neću da govorim. – Povjerio sam ti se kao prijateljici, a ti ipak nešto tajiš preda mnom.

Ako si mi prijatelj, dopusti da budem i ja tebi. Povjeri mi se... – Moja je stvar mnogo kompliciranija od vaše, dragi prijatelju. – Svejedno. Molim te, priznaj mi: imaš li ljubavnika? – Obožava me velikaš. Dva puta sam ga odbila – ali onda... – Onda? – Ustrajno je čekao. Jedne večeri... S prizvukom ljubomore car je

ponovio: – Jedne večeri? Dakle, divno je to! – Igrala sam karte kao obično, znate da mi je to strast... – Što se dogodilo te večeri? – Izgubila sam veoma veliku svotu, a nisam se usudila priznati

mužu. Znate da nije bogat, a uz to je i škrtac. Obožavatelj je iskoristio moju nepriliku...

Uznemiren, car Franjo Stjepan ustane: – Prodala si se? – Neobično se izražavate o meni – primijeti Vilma uvrijeđeno. – Oprosti, ali to me uzbuđuje, razbješnjuje. što je, dakle, bilo? – Ništa... Ali mora biti... Ponudio mi je svotu i ja sam je položila

dobitniku. Od one večeri moj obožavatelj bio je mnogo smjeliji. Došao je kad nije bilo kod kuće muža ...

– I tražio nagradu? – Nije se ponio kavalirski, ali ipak... – A ti? Što si ti uradila? – Što sam mogla? Obećala sam da ću doći k njemu, u njegov ljetni

dvorac ... – I pošla si? – Poći ću... – Kolika je svota? – Treba da idem grofici Thurn. Njezin sluga ili grof Balzano mogli

bi nas zateći... Svejedno je prodaješ li se za milijun ili za stotinu tisuća. Svota nije ništa. Čin je sve ...

To ga je razdražilo. Kad je htjela otići, on je zadrži i uhvati za ruku. – Pusti me, Franci. Zašto osvježavaš ono što je prošlo? – Nije prošlo – ne može proći...

W

Teško je suzdržala poklik radosti i mirno odvratila: – Zbogom! Car je opet uhvati, ovaj put za ramena... – Pusti me. – Reci svotu. – Neću. – Držat ću te dotle dok nas tko ne zateče. Reci koliko. – Milijun ... Polagano je spustio ruke s njezinih ramena. To se i nadala. Njegova

škrtost bila je uvijek tvrđava na koju je mogla jurišati samo u časovima kad je bio posve pijan od opojnosli.

Ali nije izgubila nadu i ne rekavši ništa, pođe k vratima. – Čujem korake. Požurite, veličanstvo. – Poći ćeš u ljetni dvorac svog obožavatelja? – Moram ... – Ne moraš. Dođi Šarloti. – Zašto? – Doći ću i ja. – Zašto? – Donijet ću milijun... – Mislite li da ću ga primiti? Nikad! Znala je da nišan mora oboriti tvrđavu. Nenadani otklon začudi cara i

pobudi u njemu sumnju: – Već si bila u dvorcu? – Prisižem – nisam. – Ako nisi, onda moraš primiti ponudu svog prijatelja koji je bez

tebe veoma nesretan. Vjeruj mi, Vilma. Kako je nekoć bilo lijepo – uzdahne Franjo Stjepan. – Nije bilo uzbuđivanja, ni ljubomore, ni neizvjesnosti__Sve me to umara. Čekaj, Vilma, ne odlazi.

– Što vam je prijatelju? Ne razabirete li opasnost da nas vide zajedno?

– Neka nas vide. Ne smiješ u dvorac. Dođi k Šarloti. Poslat ću sutra Juliena da ti uruči – milijun i pol.

– Znala je – ovim je predujmio budućnost. Uistinu su se hodnikom čuli koraci. Vilma uhvati za kvaku.

W

U tren oka bila je iza vrata salona, zatvorila se i uhvatila debele zastore.

Od sreće se stala prigušeno smijati. Onda se zapanjeno sjećala čitavog prizora: »Htjela sam groficu otpremiti s dvora. Propalo je. Htjela sam da, se ona sastane sa carem da mi bude zahvalan i uzajmi novac. Propalo je. Grofica ga odbila. Kad sam već mislila da je moj milijun propao, dobivam čitav milijun i još pol više. To znači poraziti cara i osvetiti se carici. Opet dobivam svoj položaj u društvu, »la belle princesse«, »potcarica«, »austrijska Pompadurka« – sve se to vraća na površinu preko žive lijepe caričinom milosti obasute grofice... To je i odviše trijumfa! Vilma – za vrijeme tvog posjeta Waldburgu skočila je sreća iz zasjede i pograbila te onako kako to s drugim obično radi nesreća...

– Jest – potpuno sam pri svijesti. Sve se to zaista dogodilo. Car Franjo Stjepan postao je čokolada u mlijeku ... O, čekaj, carska intrigantice! Vidjet ćeš kako ću sada nastupiti pompozno ...«

Sva je procvala radošću i srećom koja ju je zadesila. Nije bila sigurna da ljepotica Nera neće prihvatiti carevu ponudu, jer – ako i nema vlasti – posjeduje trideset imanja i milijune kojima se nisu mogle podičiti ni mnoge države.

Nerina krepost bacila je Vilmi u naručaj toliko sreće da je gotovo pomahnitala. Morala se oporaviti da uđe u mračni salon grofice Thurn.

Našla ju je gdje kleči i moli. – Grofice – šapne joj – silno sam iznenađena posjetom carske

obitelji. Nisam doista ni slutila da ću se s njima ovdje sresti. Hvala vam na diskreciji. Kad bi me ovdje vidjeli, zli jezici ponovo bi osvježili infamne klevete o meni i caru. Vi jedini znate da me k vama privlači samo želja da proboravim u tišini pobožnosti i nađem odmora svojoj duši.

– Zli su jezici zmije, truju krive i pravedne jednako. Ali bog zna tko je zaslužio njihov otrov, a tko je zaslužio da ga se oslobodi. Ostanite u salonu. Dok je car u dvoru, nitko vas neće smetati. Za svaku sigurnost zaključajte se.

– Hvala vam, bog će vam platiti jer Štitite nepravedno oklevetanu. Povukla se u salon pa iza kapaka provirila dolje u perivoj. »Milijun

je moj i car je moj!«... šaputala je sama sebi.

W

Ojađena carevim nenadanim ponašanjem, otišla je Nera u zgradu upravitelja Malakoczyja. Našla je njegovu ženu samu.

– ćula sam da si u dvorcu sa carskom obitelji. Moj muž će odmah doći. Upravo se radujem što ćeš doživjeti veliko iznenađenje.

– Kakvo? – upita Nera. – Čekaj, vidjet ćeš. U sobu bučno uđu gosti. – Grof Meško! – usklikne Nera. – Grofica Stanka! Zagrlili su se. – Stigli smo prije tri dana i neprestano moljakamo Malakoczyja da

vas pozove na "Waldburg. Promatrate moje muško odijelo? Uz to odijelo vežu vas čudne uspomene. Vidite, ne mogu se odlučiti od toga da u lov ne polazim ovako. Uostalom, to je moja politička taktika. Kad svom Jurici dosadim kao Stanka, a ja brzo u hlače da ga zabavlja Stanko. Ovako naizmjence neću mu dosaditi ni do smrti.

Gledajući je tako veselu i sretnu, Neru obuzme žalost. Stanka to primijeti.

– Grofice, niste veseli? Je li se što dogodilo? Da, gdje je Siniša? Nije u carevoj pratnji? – upitali su muškarci.

– Ne mogu vam reći zašto nije tu niti gdje je – odgovori Nera, a njezine se oči zasuzile.

– što? Vi plačete? Svi su se skupili oko nje i ispitivali je s iskrenom željom da je utješe. – Ne smijem vam ništa reći. Živim poput zarobljenika. Nitko i ne

sluti kamo smo zapali. Dvorski je život mreža iz koje nitko ne izlazi... Sažalni pogledi podsjete Neru da su to prijatelji iz doba njezine sreće

i stradanja. Već odavna je zaboravila da ima ljudi koji misle ono, što govore i

govore ono što osjećaju. To je saznanje obodri pa se potuži: – Zabranjeno mi je reći gdje je Siniša. Teško mi je, ali povjerit ću

vam ako se ne vrati... Grof Meško opazi koliko se Nera zbunila i odluči prekinuti temu

razgovora. – Dok je moja žena lovila divljač, dotle sam ja pošao u Beč da

saznam gdje bih vas mogao posjetiti. Budući da u vašem stanu nisam našao nikoga, pošao sam ulicama. Htio sam pogledati ima li u Beču lijepih žena...

W

Pri tom žmirne ns Stanku. – Jurice, nemoj – žene nisu šala... – To znamo obojica – upadne Malakoczy i zbog te primjedbe primi

ljupki udarac ženina prstića po ustima. – Takvih cjelova ona uvijek ima na zalihi. Ali nastavi, Meško, da

čujemo kakve si ljepotice otkrio u Beču? – To će osobito zanimati moju ženu. Idem preko ulice i buljim u

neku ljepoticu pa se najednom spotaknem o nekog čovjeka. Ali on se nije na to obazirao. Pogledam za njim, a ono fratar, što li? Crna duga halja, dugi ogrtač, crni široki klobuk, obod mu je širok poput poklopca na loncu.

– Jezuit – upadne Nera. – Do đavola! Prvi čovjek o kojeg sam se u bečkoj ulici spotaknuo

mora biti crna mantija. To ne sluti na sreću. Ljutio sam se i polagano pošao dalje. On preda mnom. Međutim, jezuit se zaustavio i pogledao na prozor prvog kata jedne kuće. Tako sam vidio njegovo lice. Gledao sam ga dugo. Prenerazim se, prepoznao sam ga...

– Koga? – zapita Stanka. – Anzelma. , Stanka zapanjeno pogleda muža. – Nisi li se prevario? – Tako se i meni činilo. Pa kad mu je netko iz prvog kata kimnuo

glavom i on ušao u kuću, odlučih da ga čekam i vidim jesam li se zabunio. Kuća nije samostan, dakle mora izaći. Imao sam pravo. Za četvrt sata izađe na ulicu: isto tijelo, isto lice, ali preodjeveno u lakaja.

– Lakaja? – začude se svi. – Ti nas sve povlačiš za nos – primijeti Stanka. – Vjerujte mi. Izašao je lakaj u finoj livreji sa srebrnim pojasom.

Otkriće me podražilo. I kako sam već od nekada bio vičan slijediti njegove stope, pođem za njim kao što moje pseto ide za divljom patkom.

– Smijem li vas zapitati tko je taj Anzelmo? – uplete se Nera zapazivši toliki interes grofice Stanke za nepoznatog jezuita.

– Prije nekoliko godina bio je u Zagrebu. Živio je kao fratar u velikoj pobožnosti, počinio ubojstvo, onda pobjegao, a sad je, očito, svoje grijehe ogrnuo crnom mantijom. Niste li nikad, grofice, što čuli o njemu za vrijeme djevojaštva?

W

– Ne sjećam se. Živjela sam s bakom povučeno iza zidina našeg dvorca, a služinčadi je bilo zabranjeno da mi pripovijedaju c bilo kakvim gradskim događajima. Molim vas, grofe, nastavite.

– Drage volje. Lakaj je išao u dovoljnoj udaljenosti. – I nije te opazio? – prekine ga Stanka. – Bio sam dovoljno daleko, a osim toga, tko će me prepoznati u

ovom odijelu? U Zagrebu nikad ne nosim bečki kroj i vlaculju, ali ovdje je to potrebno. Malakoczy mi veli da su ljudi, kad je odjenuo narodnu plemićku odoru, trčali za njim po ulici. Bilo je dobro da sam se pokorio modi, inače bi me sigurno prepoznao. Idući za njim, dospio sam na neki trg gdje prodaju voće, a dalje je »žuti grad«.

– Nije li tamo ulaz u malu ulicu odakle proviruju Židovi, a ulicu zovu »žuti grad«? – upita Nera.

– Jest, vidio sam neke crne ljude, rekli su mi da su to Židovi, a ulica se zove »Žuti grad«.

– Sjedi li na trgu čaraparica? – Ne, nisam je vidio. Lakaj uđe u dvorište neke veoma male kućice

zbijene od dasaka i zatvori vrata. Ljudi koji stanuju u takvoj kući ne drže lakaja – mislio sam i čekao razgledavajući prodavače i zavirkujući u »Žuti grad«. Otprilike nakon četvrt sata lakaj izjaše na lijepom vrancu, ali nije bio sam. S njim je jahao neki otmjeni plemić, on je jahao naprijed, a moj lakaj za njim. Prolazili su kraj mene kasom i nešto govorili o svojim konjima. Odmah sam vidio da je taj plemić Prus.

– Prus? – upita Nera začuđeno. – Kako znate? – Tko ne bi prepoznao Prusa po njegovu narječju? Samo sam se

začudio otkud Anzelmo govori njemački. Kod nas u Zagrebu nikad nisam čuo da govori tim jezikom. Zapravo, to je svejedno. Uglavnom oni su odjahali. Gledao sam za njima dugo i opazio da su krenuli prema Waldburgu. Pitao sam se: tko stanuje u tom dvorištu? Da utažim znatiželju, upitao sam ljude. Rekoše mi da tu neki plemić drži svoje konje. Ne znaju mu ime. Taj me susret tako zainteresirao da nikako nisam htio pustiti tog zlotvora s oka. Vratio sam se u gostionicu, uzjahao svoga konja i pojurio cestom koja vodi na Waldburg.

– I stigao si ih? – Jesam. Skrenuli su u brda. Ne znam zašto, ali nešto me vuklo za

njima. Ušli smo u klanac. Bili su daleko preda mnom. U daljini sam

W

opazio neku kućicu – gostionicu, izletište, što li. Tu su stali i sišli. Gostioničar im je poveo konje u staju. To je značilo da će ostati dulje. Susreo sam neke ljude i pitao kakva je to kuća, a oni mi rekoše: »Gostionica šišmiš«, a klanac se zove Sveta Ana. Malo sam razmišljao, a onda odlučio pustiti đavla u miru. Neću da opet diram u njega.

– Učinio si sasvim dobro – odobri Stanka. – Nije dobro dražiti krvoločne zvijeri.

– Ipak mu sreća nije sklona kad se susreo s tobom – primijeti Malakoczy.

– Mislili smo da je pošao na kraj svijeta, a on se lijepo razvaganio u Beču.

– Ako je sakrio svoje zločine pod crnu mantiju, onda može posve mirno šetati Bečom – ogorčeno doda Nera.

– Ako je tako, zašto se odijeva u lakajsku odoru? Crna je mantija ipak najbolje pokrivalo svakoj opačini.

– Da, to je čudno – primijeti Stanka. – A što je počinio? – upita Nera. – Višestruka umorstva. – To bi me veoma zanimalo, ali moj polsatni odmor je prošao.

Moram ići... – Živite kako vam odrede? – začudi se Meško. – Nemam ništa svoga, ni časak vremena za samu sebe. – A Siniša? – izlane Stanka ponovo. – Ah! – Nerin glas zadršće. – Drugi put ću vam ispričati. Pokušat ću

ovih dana dobiti dopust i onda naći odvažnosti da vam se potužim ... Oprostila se i otišla. Pošavši prema dvoru, opazi u perivoju plemića tankih nogu i

ispupčenog trbuha. Na vrhu tjemena ćelave glave strši uvis čuperak sijede kose. Princeza

Marija Antonija vukla je plemića za taj čuperak smijući se kao prkosna djevojčica.

– Grofice, gledajte kako ovaj glupo izgleda! Uzela bih ga sobom u Burg. Bar bih se imala čemu smijati...

Gospodin debela trbuha i tankih nogu držao se ukočeno poput vojnika na straži. Iako mu se lice cerilo od boli jer ga je princeza temeljito vukla, nije pokušao da oslobodi svoj čuperak.

W

– Barun Kukmica! – klikne Nera. Mali barun nije se usudio da pozdravi svoju znanicu da ne bi smetao

ručici male princeze koja ga tako nemilosrdno navlačila. – što? Poznajete tog čovjeka? – čudila se Marija Antonija. – Našla sam ga ovdje u perivoju. Strašno mi se dopada. Izgleda tako

smiješno! Silno mi se sviđa. Gledajući Kukmicu kako se pred malom princezom isprsio i kako se

rastapa od sreće, Nera je jedva suzdržala smijeh. – čudnovato da mu je kosa izrasla samo na tjemenu! – smijala se

princeza i opet uhvatila čuperak po kojemu je stari barun dobio svoj čuveni nadimak »Kukmica«, što su ga ljudi pretvorili i u prezime.

– Zar ga ne bismo povele sa sobom? – upita princeza. – Carica se sigurno neće ljutiti.

– Ali, visočanstvo, on nije namještenik dvora, nema tamo za nj posla.

– Na dvoru nema nitko posla, a ipak su tamo. Barun Petraš radovao bi se da nađe takvog druga.

Nera se morala mnogo truditi da uvjeri princezu kako je nemoguće povesti na dvor baruna Kukmicu koji je zadobio takve njezine simpatije. Konačno se Marija Antonija smirila.

– Molim vas, a zašto ne nosite vlasulju? – upita ona. – Zato što bih je morao češljati, a za to nemam vremena – smjerno

odgovori Kukmica i pokloni se tako duboko da se čuperkom gotovo dotaknuo trave.

– Nemate vremena? A zašto? – čudila se princeza. – Tako... Kad ustanem, već se moram žuriti k ručku. – Ručate u jutro? A kad idete na jutarnju misu? – Jutarnju misu? – zapanjio se Kukmica. – Idem – poslijepodne –

izmuca on. – Kako je vama lijepo! Vidite, ja moram ustati u pola sedam, a na

jutarnjm^misi moram biti u pola osam. Recite, barune, nije li to glupo. – Strašno glupo. Da sam princeza, spavao bih čitav dan, samo bih

ustao k ručku i večeri! – Vi ste divan čovjek! Slušajte, barune, a ne biste li sa mnom na

dvor? – Tamo se sigurno dobro i mnogo jede!

W

– Je li dobro, to je pitanje. No mogu vam reći posve sigurno: malo! – Onda zahvaljujem visočanstvu. Volim jesti dobro i mnogo.

Doduše, malen sam, ali odličan vitez. Nera prekine taj dijalog i zamoli baruna da ode k Mesku. – Neka mi visočanstvo dopusti, gost sam kod upravitelja ovog

dvorca – reče on i pokloni se. – Molim vas, uzmite vlasulju, jer će vas svatko navlačiti za taj vaš

repić na glavi. Kako je slatko glupav i dražesno ružan! Konačno je Nera uspjela uputiti Kukmicu grofu Mesku, a princezu

povela sa sobom. Obišle su dvorac. S druge strane našle su cara. Kočije su čekale

spremne za odlazak. Car je razgovarao s grofom Balzanom, a princeza Elizabeta s dvorskim damama. Marija Antonija najednom usklikne:

– Grofice, »bavarska svetica« rekla nam je da o toj kuli postoji zgodna priča, a vi je dobro poznate. Pričajte nam je.

– Veličanstvo, ne smijem pripovijedati bez careva dopuštenja. Elizabeta digne glavu i odmjeri Neru. – U caričinoj odsutnosti određujem u tim stvarima. Naređujem vam

da pripovijedate. Mlada je grofica dospjela u škripac. Priča o kraljevskom umorstvu nije joj se činila zgodnom zabavom za

carsku obitelj, ali kad je Elizabeta naredila, odluči pripovijedati U početku se ogradi.

– Čula sam tu priču od bečkog kočijaša kad me s mužem prvi put vozio na Waldburg. Dakako, to je samo legenda koju prenosi narod.

– Zašto ne počnete? – strogo će Elizabeta uživajući što jednom može i ona zapovijedati grofici koju je mrzila od onog dana kad ju je carica kaznila zbog nje.

– Bio je kralj – počne Nera. – Imao je nezakonitog sina. Darovao mu je Waldburg. Kasnije rodi se kraljici Johanni, ženi kraljevoj, zakoniti sin. Kralj se pobojao da će nezakoniti sin oteti krunu zakonitom. Tada kralj pozove plemiće u lov i nagovori jednog da umjesto u divljač puca u njegova sina. Tako je sin u smrtnom času prokleo čitav svoj rod i da nitko ne umre naravnom smrću tko bude vlasnik Waldburga. Nakon toga kralj je Waldburg darovao svom zakonitom sinu. Nesrećom se desilo da su ga ubili u lovu. To je kraljicu Johannu tako ražalostilo da je

W

pomjerila umom. Hodala je perivojem i šumom plačući i naričući. Sluge su morale pred njom nositi lijes, a ona je hodala za njima u bjelini po kojoj je padao plašt od crnog vela. Puk tvrdi: čim zapadne sunce, kraljica Johanna prolazi ovom šumom, nosi lijes, plače, i zapomaže. Mnogi pripovijedaju da su je doista vidjeli. Kočijaš nas nikako nije htio voziti do Waldburga jer se ne želi susres'ti s Johannom. Sve je to, dakako, praznovjerna predodžba.

– Vidjeli su je tu dolje u šumi? – upita Marija Antonija. – Svijet vjeruje da ovuda šeće njezin duh kao što je nekoć hodala u

duševnoj bolesti. – Vaše visočanstvo – okrene se Elizabeti car koji je prisluškivao

čitavu pripovijest – krenimo. Skoro će zapasti sunce. Ne bih želio da sretnemo Johannu.

Sunce je zapadalo kad su se spuštali nizbrdo. Rumene zrake na zapadu zažarile su okrugli krov kule. Prozorčići su plamtjeli poput ognja. Marija Antonija pokaže Neri:

– Gledajte, izgleda poput krvava šešira! – Nitko joj nije odgovorio. Elizabeta je ukočila glavu i pozorno

gledala preda se. Nera se bavila mišlju o nepoznatom višestrukom ubojici Anzelmu i njegovu pratiocu Prusu.

Marija Antonija se dosađivala. Kočije su nizbrdo vozile polagano. S obiju strana serpentina gusta šuma. Iznenada se svi lecnuše.

– Johanna, Johanna! – vikne Marija Antonija. Svi su se obazreli. Kočije su stale. Marija Antonija pokrila je lice rukama gušeći smijeh. Car Franjo Stjepan ustane i ukori djevojčicu:

– Takve šale ne dolikuju princezi. – Tako! – prošapće Marija Antonija. – Mislila sam da je otac bolji od

carice. Sad mi i on zabranjuje zabavu. Najradije bih se odmah udala za onog smiješnog baruna. Onda bih na jutarnju misu išla popodne.

Elizabeta se smrkne i s užitkom ukori najmlađu sestru: – Ne zaboravite, Marija Antonija, da sjedite u oko s budućom

francuskom kraljicom. Vi uopće morate šutjeti dok vam ne dopustim da govorite.

Mala se princeza povukla u dno kočije i ljutito gledala u šumu ... Za čitavog puta nizbrdo nisu progovorili ni riječi.

W

Dotle je Nera kriomice promatrala Elizabetu i razabrala kako se nekoliko puta s nekom tajnom strepnjom ogledala u šumu pod dvorcem Waldburga. Marija Antonija žmignula bi uvijek Neri upozoravajući je na stariju princezu.

– Johanna! – klikne najednom Marija Antonija s užasom u očima. Elizabeta problijedi i izobličena pogleda u šumu. Car opet siđe s

kočije da ukori malu princezu: – Veličanstvo, zar sam ja kriva, što sam je vidjela?! – Vidite kako dršćem od straha. Kad su opet krenuli, Marija Antonija namigne Neri i šapne: – Neka me zatvore! Samo da sam joj se osvetila! Među dvorskim gospođama u caričinu predsoblju sjedi Ema Kleber.

Nakon Amalijina odlaska pojavila se po vladaričinoj naredbi u njezinu dvoranstvu kao dvorska gospođa trećeg stupnja.

Prvi je zauzimala grofica Fuchs samostalno, drugi: grofica Kolorado, Palfy i Nera, a treći se sastojao od dama »milostinje«: kćerka, žena i rođakinja različitih caričinih prijatelja.

Poslije odlaska svoje bivše gospodarice princeze Amalije, mlada barunica smatrala se njezinom saveznicom i vježbala se u špijunaži. Ispod oka promatrala je Neru kad se povukla k prozoru i zamišljeno gledala u dvorište Burga.

Nakon odlaska vojvotkinje od Parme, kraljica joj nije podijelila ni časak odmora pa tako nije mogla ponovo na Waldburg da se povjeri prijateljima.

Ozlovoljavala ju je caričina škrtost s dopustom. Osim toga, mučila ju je neizvjesnost o Josipovoj bolesti. Spočitavala je sebi što se u svojoj obrani nije poslužila drugim sredstvom.

Sve se više osjećala osamljenom, a to je povećavala strepnja za mužem.

Tako su prolazili njezini dani u potpunoj neizvjesnosti i strahu što će se dogoditi sa Sinišom. Dvorske gospođe zlobno su primjećivale da je »ljepotica neobično blijeda i turobna«.

U dvoranu je ušao gospodin koji je na sebe privukao svačiju pozornost.

Bio je nizak, s produljenom glavom na prekratkom vratu i drugim donjim tijelom na kratkim nogama.

W

Njegova frizura u stilu Ljudevita XIV povećala je obujam glave u visinu i širinu. Na kaputu bečkog kroja nosio je modru vrpcu, znak osobita dvorskog odlikovanja.

Bio je obučen u odijelo od šarene svile, a čipke oko vrata i na rukama bile su uglađene besprijekornom tačnosti. Svaki uvojak na periki stajao je čvrsto kao da je pribijen na glavi.

– Taruka nije bio dugo u audijenciji – šaptale su dvorske dame. – Tko zna zašto ga danas zovu?

Grof Taruka uđe u kabinet, pokloni se kod vrata, u sredini sobe i po treći put pred caričinim pisaćim stolom.

– Taruka, ne javljate mi se. Moram vas, dakle, moliti za audijenciju. Kad je dvor na okupu, napadno se povlačite u pozadinu, što to znači?

– Veličanstvo, prije nekoliko mjeseci bio sam vašem veličanstvu vrlo blizu – u »Crnom Orlu«. Vaše veličanstvo tada me tako odlučno odbilo da...

– Da morate demonstrirati? – Samo čekam zapovijedi. – Ne. To nije u našem dogovoru. Ne dopuštam da se ponašate tako.

Drugi se guraju da dođu što bliže do mene ... – Njima je bog udijelio sreću da se vašem veličanstvu uvijek dive,

rastapaju u veličanju i laskanju. Mene je veličanstvo udarilo nesrećom da vam nikad ne budem ugodan. Jedinom na dvoru povjerili ste mi da ispravljam pogreške vašeg veličanstva.

– Tu ste nesreću strpljivo nosili dvadeset godina pa ni sada ne dopuštam nikakve demonstracije.

– Veličanstvo, u posljednje doba niste bili raspoloženi da primate moje primjedbe.

– Možda. Čitav je moj život ratovanje. Mijenjaju se samo neprijatelj i oružje. Pošto sam sada svladala opet jednu ratnu epohu, spremna sam čuti kritiku o svom ponašanju.

– Otkako obavljam ovu službu, nisam imao toliko materijala kao ovaj put...

– Znak da sam imala uvijek više vremena baviti se sobom nego sada. Dakle, koje ste poroke pronašli?

Niski se Portugalac pokloni i počne svoj govor polagano, naglašavajući kao najkorektniji čitač:

W

– Veličanstvo, ponajprije, naočigled dvora odviše pokazujete svoje neraspoloženje ili odviše hladno raspoloženje prema prijestolonasljedniku, što izaziva kombinacije o nekim konfliktima. Veličanstvo se odviše javno angažira za dvorsku damu, groficu iz... – ne znam kako se zove ta zemlja – što pobuđuje zavist u drugih dvorana, a smanjuje njihovu odanost prema vašem veličanstvu. Javno omalovažavanje kneginje Vilme nešto je odviše napadno. To vrijeđa meni dosad neviđenu osjetljivost velikaša ove države. Zbog toga oni sebi dopuštaju slobodu da stavljaju primjedbe. Prečesto uzbuđivanje tjera vašem veličanstvu krv u lice, a to ne pristaje pojavi vladarice. Kod dinea veličanstvo jede odviše vruća jela; to razigrava ionako preveliku živahnost vašeg veličanstva. U posljednje doba vaše veličanstvo ne prikriva tako neprozirno svoje nezadovoljstvo, što odviše ispoljava ženu i ruši carsko dostojanstvo vaše pojave. Na svadbenoj svečanosti: preglasni govor, nemir ličnih mišića, prebrzi koraci. Mirno lice, oštri pogled, odlučni polagani hod – to prikazuje čovjeka kao da posjeduje unutarnju odlučnost, neumoljivost i gordost. Samo gesta koja naglašavala si gospodar života i imovine može proizvesti strah u ovdašnjih velikaša i ovog dvoranstva.

– Ne želim plašiti. – Veličanstvo, ja sam Portugalac, čovjek hladnoga pogleda. Ne

živim u osjećajima. Samo ih čitam u drugima. U ovdašnjih velikaša samo strah može pobuditi počitanje, povjerenje, poslušnost – obožavanje. Svršio sam.

– Nema čovjeka u državi kojeg bih slušala tako strpljivo. Vaše su opaske moj kompas. Niste pogriješili dvadeset godina.

– Ni danas, veličanstvo, ne griješim. – Sjednite – ponuka ga carica. – Još mi jednom nabrojite sva svoja

opažanja – da ih zabilježim. Počeo je iz početka, a onda je bilježila. Kad je sve ponovio, doda: – Upozoravam vaše veličanstvo da drugi to nisu opazili tako kao ja

pa se tako te pogreške i nisu ispoljavale tako vidljivo. Ipak, ako ih sve zajedno zbrojite i izbrišete iz svog nastupa, vaš će tip biti savršen. Poza, veličanstvo! U današnje je doba poza glavni uvjet dekorativnog i unutrašnjeg dojma što ga mora proizvesti vladar. Osobito kad ima okolinu koja traži više teatra, više patosa, više spoljašnosti i više

W

oholosti. Veličanstvo, čim se pojavite i pogledate u gospodu velikaše, morate ih prisiliti da poniknu ničlce...

– Da, da, veoma dobro. Slušajte, Taruka, želim da ste i nadalje uza me. U vašim pogledima odmah razaberem je li što dobro ili nije…

– Veličanstvo, opazio sam da me dvorske ličnosti – poput njegove preuzvišenosti kneza Khevenhillera – progone svojom neprijaznošću zato što uvijek moram biti u blizini vašeg veličanstva. Spočitavaju mi da sam tuđinac, da se guram...

– Svi oni ne mogu mi nadomjestiti vas. Na sve se to nasmiješite i – punetum. Imate li mi još šta kazati?

– Jednu stvar koja se ne tiče lične spoljašnosti, ali je s njom u vezi. čuo sam da vaše veličanstvo namjerava promijeniti dvoranstvo. To znači da je izgubilo povjerenje u dvorske ličnosti...

– Samo u neke – zbog nekog događaja na svadbenim svečanostima. – Upozoravam vaše veličanstvo na caricu udovu Elizabetu. Uzvišena

majka vašeg veličanstva bila je izvanredno promjenljiva u svom povjerenju i u odabiranju prijatelja i pouzdanika. Zato je na dvoru nitko nije volio. Nije mogla odgojiti prijatelje. Molim vaše veličanstvo da 'ne krene tim putem i ne mijenja tako često pouzdanike. Ne žrtvujte sumnjama sami sebe. One često varaju. Osobito ako netko posjeduje živu vrelu ćud poput vašeg veličanstva. Savjetovao bih da otpustite samo one dvorane koje ste zatekli na djelu.

– Razmislit ću o tom. Da – recite mi svoje mišljenje o grofici Neri. Umijete ispravno čitati ljudske slabosti i kreposti.

– Ljepotice u današnje doba rijetko imaju kreposti koje opažam u nje, ali nisam je tako pažljivo pratio.

– Želim da toj ženi posvetite naročitu pažnju. Htjela bih se uvjeriti je li doista iskrena. Još nešto. I Metastasija sam htjela maknuti. Taj stari pjesnik dodijao mi je svojim predugim pjesmama. Istina, nisam ih čitala. Pjesme su za one koji pate od besposlice. Bilo bi mi draže nekoliko savjeta kako da Friedrichu Pruskom učinim psinu nego svi Metastasijevi stihovi.

– Veličanstvo, Metastasijeva pjesnička djela nisu izljev talenta, ne smatram ih ni duhovitim. Njegovi eposi vašem veličanstvu samo su izraz vjernog podanika, a ne pjesnika. Zašto dakle odbaciti čovjeka koji

W

vam je toliko godina vjeran? I najneznatniji prijatelj vrijedi više nego najuvaženiji neprijatelj.

– Poslušat ću vaš savjet. Imate li još kakav ispravak? – Promatram vaše veličanstvo i opažam da je toaleta vašeg

veličanstva u novije doba veoma dobra. Samo vaše lice odražava prenaporni rad i bdjenje. To prouzrokuje nabore ...

– Dragi Taruka, uvjerila sam se da je u naše doba duhovitost i gipkost ženskog duha jedino pouzdano poljepšalo da zadržiš svačije udivljenje.

On je sagnuo glavu s kovrčastom perikom. Čak su mu i pramenovi pali na vrat u znak poklona.

– Dakle, odsad ne demonstrirajte. Vaša osjetljivost u mojim greškama provocira krizu ...

Audijencija je trajala čitav sat. To je u predsoblju izazvalo senzaciju. Svi oni koji su čekali da uđu u caričin kabinet komentirali su to kao neobičan događaj.

Kad je Taruka izašao u predsoblje, svi su bili uvjereni da se dogodilo nešto važno bilo u carskoj obitelji ili u državničkim poslovima. Knez Khevenhiller bijesno je šibao svojim očima malog Portugalca, koji je imao sreću da kod carice proboravi toliko vremena.

Kad je Taruka izašao iz predsoblja, uđe caričin osobni liječnik Van Swieten. Njegov dolazak nije pobudio veću pozornost. Osobito je ljubazno pozdravio Neru koja je čekala da bude carici na usluzi..

Mlada je grofica više puta ispričala učenjaku o teškom položaju svog muža. On ju je neprestano tješio uvjeravajući je u caričinu milost. Ipak, činilo joj se da Van Swieten izbjegava svaki potanji razgovor o tome. Počela je sumnjati da joj on ne želi priznati kako carica uopće neće da o tom razgovara s njim.

Opazila je i to da se caričina milost prema pojedinim ličnostima mijenja iz dana u dan.

Neko vrijeme dugo zadržava u audijenciji ovoga, drugi put onoga, neke ne prima ni jedanput po nekoliko mjeseci, onda ih opet poziva vrlo često. Nera se nikad nije mogla orijentirati tko je zapravo taj čovjek koji bi u carice uživao trajnije simpatije i mogao u nje uspjeti svojim zagovorom.

Tko bi mogao da za nekoliko dana riješi njezinu sudbinu?

W

Kancelar? Nera nije smogla nikakvih dokaza da bi se usudila povjerovati u pričanje dvorskih gospođa o kakvim kancelarovim izvandržavničkim odnosima prema carici.

Ljudi su ulazili u caričin kabinet i izlazili. Pred osobljem mirisao je parfem odličnih dama, šuštile su svilene haljine, u naslonjačima od brokata počivala su gospoda čekajući da na njih dođe red. Oko Nere ključao je dvorski život. Između predsoblja i kraljičina kabineta rješavale su se sudbine pojedinaca i naroda. Nera je sve to promatrala s dubokom boli i teškom sjetom proklinjući čas kad je prešla prag dvora.

POSLJEDNJI POKUŠAJ

Kroz željezne rešetke zuri Siniša. Nad krovovima niske ulice jasno razabire udaljen dvor. Njegovi pogledi jurišaju na carske zidine, ruše ih, razaraju ...

U njegovoj je ćeliji mračno i ledeno. Zebu ga duša i tijelo. S ovu stranu rešetke, s onu brava i straža. Svaka osnova za oslobođenje što je u mislima gradi začas mu se prikazuje neizvedivom. Pričinja mu se poput igračke koja mu ispunja tužne beskrajne časove.

Na stolu večera. Do nje žmirka lojanica i ispunjava ćeliju toplim zadahom loja.

Bacio se na slamnjaču. Sanja o časovima ljubavi, o bolima i patnjama što ih je podnio u borbi za svoju veliku ljubav.

Rešetke na prozorima povećavaju i najmanju patnju i pobuđuju bjesomučni otpor i u najmirnijoj ćudi...

Ali on razabire da bi svaki otpor bio poput obmane. Iz ove ćelije ne može izaći sam o svojoj snazi. Baca se po slamnjači, konačno izmoren usne. Probudi ga tapkanje po ramenu. Prene se i ustane. Pred njim stoji časnik prijazna lica. Nešto stariji od

njega. – što želite? – upita Siniša. – Tiho, druže – sasvim tiho. Nosim vam dobre glase. – Zar za mene još ima dobra? – Ima. Vi me ne znate. Časnik sam i danas službujem ovdje. »Oni«

vas kane spasiti...

W

– Tko »oni«? – Ako se pouzdajete u mene, još ove noći izvest ćemo vas odavle i

prebaciti preko granice. – Vi, vojnik, ovako ... – Dušom i tijelom sam »njihov« pristaša. – čiji pristaša? – Razumijem. Ne usuđujete se govoriti. Sumnjate u mene, U brzini

su mi zaboravili dati loznijcu da mi povjerujete ... – O kakvoj lozinki govorite? – Međutim, kapetane, odlučite sami o svojoj sudbini. Ako imate

snage, povjerite se meni i bez lozinke i u jutro ste na slobodi. – Bez lozinke? Zaista ne znam ništa ni o kakvoj lozinki. – Ako sumnjate u mene, upropastit ćete sami sebe. Dajem vam časnu

riječ: poslali su me naši istomišljenici... – Uvjeravam vas da ništa ne znam ni o kakvim »istomišljenicima«. – Vi, dakle, nećete na slobodu? – Za jedan dan slobode dao bih, možda, čitav život. – Dobro. Za jedan sat doći ću po vas i odvesti vas ravno na granicu. – Bez svoje žene ne mičem se iz ove zemlje. – Najprije spasite glavu i – našu stvar... – Žalim što ne znam ništa ni o kakvoj »našoj« stvari ni o kakvim

istomišljenicima, žalim i žalit ću do smrti... Da znam – znao bih naći puta odavle.

Časnik je polagano izišao iz ćelije i pošao u prvi kat. U jednoj »obi u velikom naslonjaču sjedio je kancelar Kaunitz. Drijemao je. Čuvši korake, lijeno podigne vjeđe tek napola i upita:

– Dakle, tajnice? Uspjeh? – Nije. Tvrdi da ne zna ni o čemu. – Biste li mogli ponoviti razgovor s njim? – Tačno ću ga reproducirati. Sad je kancelar već pomno slušao. Onda ustane. – Tajnice, svucite uniformu, prvo idemo kući. Sutradan se kancelar

vratio u istu sobu. Predveli su Sinišu da ga sasluša. – Kapetane, činim, evo, posljednji pokušaj da vas spasim. Ako mi

odate ortake, pustit ću vas da pobjegnete.

W

– Vaša preuzvišenosti, ovdje smo u četiri oka i govorimo kao kavaliri. Ono što ću vam sada reći nikad nećete priopćiti njezinom veličanstvu jer biste time razorili milost što je iskazuje mojoj ženi. Računam na vašu potpunu diskreciju. Jest, njezino veličanstvo zaprijetilo se Neri da će – ako je ostavi – smatrati to izdajom. Ona je kao vojnik koji je dužan da za caricu žrtvuje i svoj život. Carica treba moju ženu da se osveti kneginji Vilmi Auersperg! Jest, da ljepotom moje žene zasjeni njezinu ljepotu i da moja žena zauzme mjesto kneginje Vilme uz cara Franju Stjepana.

Izrekavši to, čekao je da vidi kakav su dojam postigle njegove riječi. A kancelar je u sebi uskliknuo: »Divne li osvete! Podmetnuti ljubavnici svog muža – suparnicu! Ona

je divna žena – divna« – ushićeno će on gledajući a duhu Caricu. Onda će Siniši:

– Tko vam je to rekao? To je nesmisao. – Nesretan sam što me časna riječ sprečava da kažem ime te ličnosti. – Carica očekuje od vas imena onih koji su vas poslali n Prusiju. – Ekscelencijo, i vi sami ne vjerujete u ono što me pitate. Znate i

sami: kad bih bio uhoda, ne bih sjedio iza rešetaka. Meni je sva briga ljubav: to je moja sudbina, položaj i politika.

Kancelar se pričini kao da je prečuo. – Ličnost koja vam je saopćila ovu spletku sigurno je žena? – upita

Sinišu. – Jest. Veoma ugledna. Samo, njezino ime ne mogu odati jer sam joj

dao časnu riječ. Ekscelencijo, i vi ne biste učinili drugo nego zatajili njezino ime, premda je to u ovaj čas posve na moju štetu.

– Velite da je carica zaprijetila vašoj ženi. Vjeruje li grofici? – Kao sam sebi. – Jeste li nacistu, kapetane, što vas može zadesiti? – Smrt. Znam, ali vam se kunem na svoju čast, nisam kriv. Glavu

dajem za svoju ljubav. Dat ću je, umrijeti je lako. Samo je strašna pomisao što će se dogoditi s njom, s mojom ženom.

– Protiv vas postoji jedini realni iskaz u izjavi princeze Amalije, sada vojvotkinje od Parrne. Izjasnite se o tome, ali istinito, potpuno istinito, grofe.

W

– Do dna, bilo što mu drago. Vaša je preuzvišenost prisustvovala prizoru kad nas je veličanstvo ispitivalo sve zajedno. Morali ste steći dojam da su princezine riječi osveta mojoj ženi. Ekscelencijo, učinite sa mnom što vas je volja, ali ne dopustite da se mojoj ženi učini krivo. Izmolite od njezina veličanstva da je pusti kući njezinoj baki. To je moja posljednja molba, ekscelencijo. Izvaših očiju razabirem da niste tvrda srca i da ćete ispuniti moju molbu.

– Neću zaboraviti što ste me zamolili. Grofica je svakako nevina i ne smije patiti. Ali zašto bi princeza Amalija mrzila vašu ženu?

Siniša je opširno saopćio kancelaru što mu je Nera jednom ispričala pod kakvim je nesretnim okolnostima srela princezu Amaliju i princa Ernesta i o posljedicama tog susreta koje su se očitovale u Amalijinoj mržnji prema Neri. Kaunitz je pomno slušao, mnogo pomnije nego kakvu državničku osnovu. Oko usta poigravao mu je smiješak – shvaćanja. Takve spletke uvijek su ga zanimale da mu posluže kao dosjetke. Kad je Siniša dovršio, kancelar reče:

– Razmislit ću o svemu. To je Sinišu umirilo. Vrati se u ćeliju da čeka svoju sudbinu. Kancelar je iz druge sobe pozvao tajnika koji je imao zadaću da

prisluškuje i bilježi Sinišine izjave. Uzeo je zapisnik i križao izjave što ih je Siniša povjerljivo izrekao, a

onda zapita tajnika: – Recite mi, grofe, što mislite o tome? – Ili je grofica splela muža da može ostati na dvoru uz Josipa, ili se

neka druga žena kani osloboditi grofice, ili se Josip kani osloboditi ljubavnice, ili je zaista posrijedi urota.

Kancelar raskrili ruke: – Ili je dan, ili je noć, ili jutro, ili podne! To ste prekrasno izveli,

dragi grofe! Dorasli ste za šefa dvorske policije. Međutim, predložit ću njezinom veličanstvu da kapetana stavi pred sud trojice povjerljivih i razboritih časnika. A sad – kući. Čitava država nije me umorila toliko koliko jedan vjerni kapetan.

SVEČANI DVORSKI LOV

W

Marija Terezija priredila je doručak u čast lorda Hvndforda kojega je izaslala engleska vlada da sklone caricu neka se priključi savezu s Prusijom i da intervenira zbog nekih viadaričinih odredaba protiv protestanata i Židova.

Pošto još uvijek nije dobio odgovor, produžio je boravak u Beču i poslije svadbenih svečanosti.

Doručak je svršio brzo. Carica je ustala, a s njom i ostali uzvanici. – Oprostite – reče carica lordu – što za doručak nije bilo mesa. Mi

katolici u petak ne jedemo ništa mesno... Takvi su propisi naše vjere. Kartaške odredbe kršim, ali vjerske su mi svete.

Englez je odgovorio smiješeći se uz duboki poklon. Kad je carica otišla da se odjene za lov, Englez šapne svome tajniku:

– Sve mi se čini da smo ostali gladni zbog moje primjedbe kod karata.

– Zašto ste joj onda spočitnuli hazardnu igru? . – Zato što me povukla kartama, a mene je mnogo više zanimala

druga hazardna igra... – S lijepom groficom, caričinom dvorankom? – Pogodili ste. Još uvijek ne znam hoću li dobiti ili izgubiti.... – Ne kanite valjda engleske ledi unesrećiti zbog austrijske grofice. – Deset godina putujem po evropskim dvorovima, ali nigdje nisam

našao ni carice, ni kraljice, ni princeze, a ni carske miljenice koja bi imala toliko cara kao ova grofica. Nevjerojatan je čar što proizlazi iz njezine pojave, a povrh svega ona ima i duha. Sva je opojni miris, gotovo da izgubiš glavu.

– Kad se radi o ljubavi, Englezu ne dolikuje toliko riječi. – Domovina kuge je istok, a domovina velikih riječi austrijski dvor.

Gladan sam. Nije lijepo, ali nije ni duhovito što me carica poziva da katolicima pomognem postiti.

U dvorištu Burga izredale se kočije i konjanici, sve spremljeno za odlazak u lov. Carica je sjela u kočiju s kancelarom KaunhV zom, a car je jahao s prinčevima. Uzvanici: kneževi Bathyany, Liechtenstein, Trautson jahali su zajedno s engleskim lordom, a princeze Elizabeta i Marija Antonija sjedile su u kočiji. Ostali dvorani i gosti smjestili se što u kola, što na konje. Knez Khevenhiller bio je već spreman da dade

W

znak za odlazak, kad se na stubama pojavi Josip u zelenom lovačkom odijelu.

Svi kojima je bilo poznato njegovo zagonetno izostajanje zaprepastili su se od čuda. Carica je glasno kliknula.

Svi su se pogledi uprli u nj. Nera je sjedila na konju uz kćerku kneza Bathyanyja i povukla se iza

klobuka jedne od mladih kneginja da može neopaženo promatrati Josipovo lice. Knez nadmeštar se užurbao, pohitao prijestolonasljedniku i rimskom caru:

– želi li vaše veličanstvo kočiju ili konja? – Konja – odgovori on, pođe k carici i duboko joj se pokloni. – Drago mi je – reče ona – da ste nam se priključili. Zrak će vam

koristiti. Veoma ste blijedi i smršavili ste. Zašto niste dopustili da vas liječnik pregleda?

– Hvala vašem veličanstvu na brižljivosti. Liječnik ne bi mogao pridonijeti mojem zdravlju ono što je pridonijela moja mladost. Boljetica nije važna.

Promatrajući njegovo lice, Nera je razabrala napadnu bijedoću i u duši zahvaljivala bogu što je sve tako svršilo.

Ipak, uznemiravala je pomisao da će danas razgovarati s njim. Događaj one noći otuđio ga je, a opet je žalila što je izgubila jednu povjerljivu osobu na dvoru.

Natkonjušar je doveo Josipu plemenitog i snažnog vranca. Uspeo se čvrsto, lagano. Svi su ga zadivljeno promatrali.

Nije gledao oko sebe, nije nastojao da primi pozdrave uzvanih gostiju, kao da ga nitko ne zanima u toj svečanoj sviti.

Po dvorskom redu jahao je uz cara i caricu. Tako Nera čitavim putem nije dospjela u njegovu blizinu.

Šef tajne dvorske policije grof Koch slijedio je povorku sa članovima dvorskog redarstva, a sa svojim zamjenikom grofom Nemyjem.

Kad su već prolazili cestom prema šumi i dobrano se udaljili od dvora, Koch se primakne svom pratiocu:

– Barune, preuzet ćete moju dužnost. Pazite na caričine navike, ne pustite je nasamu. Na dvoru imam važna posla i moram se vratiti. Recite to veličanstvu ako pita za mene. Za sat ću biti u lovu.

Koch okrene konja i u pratnji jednog činovnika potjera prema Burgu.

W

Kad je lovačko društvo stiglo u šumu, carica siđe iz kočije i sjedne na svog »Imperatora«. I kancelar Kaunitz uzjaha konja pa krene s vladaricom šumskim putem.

Članovi dvora, njihovi gosti i dvorani udarili su uskim puteljkorn među stablima. Redovi su se pobrkali. Jahači nisu više održavali propisane razmake.

Mnogi su nastojali da podbodu konja i oslone se na njegovu neposlušnost prema etiketi – da barem tu po miloj volji projašu šumom.

U tom je prednjačila carica. I knez Khevenhiller morao je konstatirati, na svoju nesreću, da u lovu carica najviše krši etiketa. Njezin ljubimac »Imperator« bio je u tom pravi specijalist, pa je za inat knezu jurio šumom kao da se raduje što mu može učiniti psinu. Car Franjo Stjepan i kancelar Kaunitz daleko su zaostali za caricom.

– Njezino veličanstvo isto je tako teško dostići u jahanju kao i u brzom rješavanju poslova – reče kancelar cara. Obojica su bili potpuno istog mišljenja da komotno jašu za njom.

Preuzevši ulogu grofa Kocha, barun Nemy morao je iskoristiti svu oštrinu svojih ostruga da prisili konja kako bi presjekao put »Imperatoru«. Kad je uspio, iznenadi ga caričin glas:

– Što je? Zašto me zadržavate? – Vršim nalog grofa Kocha. Veličanstvo se ne smije odviše

udaljavati. – Gle! Sad će mi još zapovijedati! Gdje je Koch? – Vratio se u Burg po nekom važnom poslu. – Tako? Nije vam rekao kakav je to posao? – Nije, ali za sat će opet biti ovdje. – Vaša je dužnost da mi ne zanovijetate. Jeste li razumjeli? I ona potjera »Imperatora« bezobzirno jureći šumom. Nemy ju je

ipak slijedio iz daljine. Nije je mogao stići. Poznata caričina strast za jahanjem ovdje se potpuno raspojasala. Njezini prijatelji uvijek sa strahovali da će joj se jednom u lovu desiti nesreća.

Josipa su pratili njegov dvorski meštar barun Rosenberg i tajnik Hatzfeld.

Uzeli su protivan smjer carici, umjerenim kasom. Njima s desne strane opazio je Rosenberg engleskog lorda s Nerom, Pratio ih je samo tajnik engleskog izaslanika.

W

Josip ni s čim nije pokazivao da se brine za njih, čak nije ni gledao tamo kamo su se upirale oči mladih jahača i drugih dvorana.

Udvaranje Engleza dvorskoj gospođi neobično je podražilo njihovu zlobu. Najednom Josip dozove Rosenberga da dođe bliže;

– Molim vas, kako će dugo trajati ta engleska blokada? – Nije mi poznato, veličanstvo ... – Skrenimo na desno. Neću da se sretnem s Englezom. Engleska mi

nikad nije bila simpatična. – Veličanstvo, tamo bismo dospjeli u paljbu lovaca. – Nikoga ne bih zavio u crno. – Veličanstvo je nepravedno prema onima koji vas ljube. – Ne pristaju vam takve fraze. Nađite mi jednog čovjeka na starom

dvoru koji me ne mrzi. Uz okladu! – Izgubili biste. Jedna dama, dršćući od uzbuđenja, raspitivala se za

bolest vašeg veličanstva. Samo što mi vaše veličanstvo nije dopustilo da vam to kažem. Tu u šumi imam više odvažnosti.

– Od starog dvora naučili ste lomiti kosti istini. – Veličanstvo i ne pita tko je ta dama?

– Svejedno mi je. – Eno je – grofica Nera Vojkffy. – Zašto spominjete groficu? S njom me vezalo prijateljstvo, ali

opazio sam da je i ona – žena... Ne gradite, dakle, svoje izjave na onom što je bilo prije moje bolesti.

– Veličanstvo, kad ste se zatvorili u svoju sobu, niste htjeli da primite ni mene, ali ja se usuđujem naglasiti da je grofica bila blijeda i veoma uzbuđena. Htjela je poći k vama protiv svih propisa etikete. Jest, na časnu riječ, činilo mi se kao da će se onesvijestiti. Kad je izjavila da će mi nešto povjeriti ako pođem k vama, otišao sam u vaše odaje.

Josip pritegne konja i pogleda baruna: – što vam je povjerila? – Kad ste joj poručili da želite mira, čudno je gledala preda se i

otišla, a da nije ispunila obećanje. – Poslije nije više ništa rekla, ili bar natuknula? – Od onog dana nisam je vidio do danas. – Recite mi, Rosenberg, jeste li vi ikad u životu priznali ženi da je

ljubite, ali onako, okom u oko?

W

– Nisam. – To je vrlo pametno. – I spasonosno! Šumom su odzvanjali lovački rogovi. – Vratimo se u Beč – reče Josip. – Ionako nisam došao da lovim,

nego da se naužijem zraka. Ispod gustih stabala izašla je jahačica. Tamnomadra suknja lepršala

je za njom. – Grofica – šapne Rosenberg. – čini se da upravo dolazi k nama. Uza sve to prijestolonasljednik nije promijenio držanje. Kad je Nera

prišla bliže, on skine klobuk. Nera odzdravi i reče: – Njezino veličanstvo moli prijestolonasljednika ako ne kani loviti,

neka bi joj iskazao čast... – Smijem li se pridružiti? – upita Josip. – Pratit ću vaše veličanstvo carici. Lukavi Rosenberg ponešto je zaostao udaljen, a njih dvoje jahali su

uporedo. Ona ga promatrala ispod oka, a on je nehajno gledao ravno u šumu.

Nisu progovorili ni riječi. Josip je tvrdokorno šutio, a ona se držala propisa da odgovara samo na pitanja. Nije palo nikakvo pitanje. Josip je sjedio u sedlu kao da sam jaše kroz šumu.

Stigoše na uzvisinu gdje su dvorske sluge podigle šator i namjestile u nj stolice, naslonjač i stolić.

Carica je sjela u naslonjač. Uz nju na taburetu kancelar, a iza njih knez Khevenhiller.

– Znala sam da će doći ako mu pošaljem groficu – smiješeći se primijeti carica Kaunitzu kad je vidjela kako Josip silazi s konja. – Evo, ovako moram hvatati sina kad želim s njim razgovarati.

– Dolazi. Molim vas, kancelaru, razgovor počnite veoma oprezno. Ušavši u šator, Josip poljubi carici ruku, a kancelaru pruži desnicu. – Zašto niste dopustili da vas posjetim za vrijeme vaše bolesti? –

upita vladarica sina. – U bolesti sam još nesnošljiviji nego u zdravlju. Bila mi je dužnost

da poštedim vaše veličanstvo.

W

– Bolest njegova carskog visočanstva prijestolonasljednika sastoji se u tom – prihvati kancelar i pogleda Josipa – što mu nedostaje njega nježnih toplih ručica ...

Josip odgovori nešto razdraženo: – Svejedno je – tople ručice, ili mačje šape. – Ali ipak smo sretni ako nas oderu... – nasmiješi se kancelar. – Ne dijelim vaše divljenje za takve radosti – odgovori Josip. S velikim zanimanjem promatrala je carica groficu Neru okruženu

iza šatora dvoranima, ali je to pomnije slušala razgovor pored sebe. – Ovako može njegovo veličanstvo govoriti samo dotle dok je

udovac. – Onda ću se na račun žena zabavljati do smrti... – Takav luksuz može sebi priuštiti samo običan smrtnik. Nasljednik

prijestolja kome je dužnost da ostavi potomke... – Ne priznajem dužnost koja bi mi naređivala da svoj život zagorčim

kakvom ženom. – A kad se pojavi mladi bog sa strelicama i vašu slobodu učini

robom neke ljepotice? – Stvoritelj svijeta ne bi mogao stvoriti ženu koju ne bih smatrao

nevrijednom muške sklonosti. Uostalom, zašto spominjete ženidbu? Bavarska princeza nije umrla ...

Izrekavši te riječi, upitno je gledao caricu. Onda okrene glavu k sinu: – Koga je snašla ta glupa misao? – Dvorske čeretare, bečko građanstvo i tko zna još koga. – Kakva izmišljotina? Infamna ludorija! – Govori se da je samo prividno umrla i nekamo se povukla.

Zamislite da uzmem ženu, a jednog se dana pojavi bavarska princeza. Prekrasna zabava za dvije žene.

– Kamo sreće da sirota princeza nije u grobnici! – uzdahne carica. Josip dometne mirno i pažljivo: – Ako se pričanje obistini i bog vam ispuni ovu želju? – Opet se rugate? – Oslanjam se na pričanje Bečana da je princeza poželjela da se

oslobodi prevelike sreće u braku sa mnom pa se sakrila u neki samostan i dala se proglasiti mrtvom. Druga verzija, doduše, tvrdi da su je na to prisilili...

W

– Ne bi li meni podmetnuli taj čin? Bože moj! Nitko me tako ne ogovara kao Bečani. Brbljava zlobna čeljad. Dvorske bolničarke i liječnik živi su dokazi.

– Vjerujem, veličanstvo – nastavio je Josip napola cinički – ali, recimo, da je princeza uspjela prevariti i mene i vas pa pobjeći, tada se ja nikad više ne bih mogao vjenčati.

– Sveti otac proglasio bi kratkim putem vaš brak ništetnim. No, te glupe priče valja ljudima izbiti iz glave.

– Te fantazije bečkih građana – reče kancelar Josipu – njegovo će carsko visočanstvo demantirati kad uvede u Burg novu princezu...

– Pobrinite se za jeftiniji demanti, dragi kancelaru – reče Josip, okrene se prema izlazu šatora i doda:

– Pogledajte nadmeštrovo pseto. Divna životinja. Zavređuje pažnju. Neka mi veličanstvo dopusti da se pridružim lovcima.

– Na žalost, moram se pokoriti i priređivati klanje nedužne zvjeradi, ali bih željela da vi ne slijedite tu modu.

– Vjerujte, veličanstvo, od moje ruke ni zec neće poginuti. Izašao je iz šatora. Carica je porumenjela od Ijutine:

– Sad ste čuli jozefinijadu u potpunoj strahoti: cinizam i poruga. To su emblemi slobodoumnosti. Vele da nas prosvjeta vodi nekom višem životu. Ne, ona truje disciplinu i naivnost duše. Sicbodoumnost otvara vrata samovolji i kotrlja nizbrdice stare kreposti. Između mene i Josipa prokopan je ponor u kojem će se on ugušiti. Zato očajavam ...

Dok je to govorila, opazi vani grofa Kocha. Zamoli kancelara da zabavi engleskog lorda koji je pred šatorom razgovarao s velikašima i groficom Nerom i kretnjom ruke zovne šefa kabineta.

– Grofe, Nera me danas ponovo zamolila neka je riješim nadzora nad prijestolonasljednikovirn dvorom. Nije navela razloge. Malo prije govorio je Josip protiv žena – protiv svih jednako – a još prije kratkog vremena groficu je otvoreno razlučivao od drugih. Među njima je, dakle, došlo do sukoba. To nije u mom programu. Osim toga, Josip zna što se govori o prividnoj smrti bavarske princeze i time se zabarikadirao protiv nove ženidbe.

– Slaba barikada. Vaše je veličanstvo ionako povjerljivim putem zatražilo poništenje braka još prije onog događaja.

W

– Sve to dokazuje da je Josipova dvorska policija ipak famozno organizirana.

– Naprotiv, veoma loše. To ću dokazati vašem veličanstvu sutra u jutro.

– Zašto sutra? Lijenčine i kukavice odgađaju sve za sutra. – Veličanstvo, neću da vam pokvarim veseli dan. – Moji su dani vladarski, a ne veseli. Za mene nema zabave ni na

kom mjestu. Govorite. Grof izvadi iz kaputa omot i zakloni ga čitavim svojim tijelom da oni

izvana ne vide što pokazuje carici. Iz omota izvadi bilježnicu. – Josipove bilješke? – šapne carica iznenađeno. – Zato ste se vratili u

Burg? – Uz pomoć oca Grandea ušao sam u njegove odaje. Danas je po

običaju morao doći u prijestolonasljednikove odaje radi ispovijedi i pričesti. Tako smo oboje ušli ravno u njegovu knjižnicu. Pretražio sam sve njegove knjige i našao ovo.

Grof Koch zakloni caricu dok je ona listala. Bilješke su bile kratke, nabacane, kao neki naslovi i teme razmatranja.

– Ne čitajte ovdje, veličanstvo! – Onda bih se morala smjesta vratiti u Burg. Stanite na ulaz i ne

puštajte nikoga. Država je u opasnosti – koju, evo, držim u ruci.,. Drhtavim prstima otvori knjigu i stane čitati:2 ... »Smiješno ... Valjda

gospoda velikaši ne tvrde da su oni bili gospodari još prije nego što je bilo slugu... Zemlja nije najprije pripadala gospodinu, a tek onda su odnekle pali – kmetovi« ...

»... Poljodjelac sije, žanje, a žderu – trutovi«... »... Osloboditi ga valja ... osloboditi« ... »... Kruna nije znak časti, nego znak službe – kao redarstvena oznaka

na kaputu policajca ...« »... Procesije i proštenja nisu drugo nego pljačka« ... »...Blagdan je djelatni dan za crkvenu trgovinu«... »... Nikog toliko ne kleveću kao Krista« ... »... 40.000 dvorana i slugu badavadži na ovom dvoru na račun

dvorskog kućanstva... Uzdržavanje stoji godišnje 10 milijuna. Bilo bi

2 Sačuvani zapisi cara Josipa II

W

dovoljno 100 ljudi. Devet milijuna ostalo bi za gradnju škola i plaću učiteljima« ...

»... Friedrich? Svakako je čovjek duha ... S razbojnikom se možemo tući, s duhom samo natjecati...«

Carica se tako uzbudila da nije mogla dalje držati knjigu, pa joj ova padne na zemlju.

Neobično blijeda, sjedne u naslonjač. – Veličanstvu je zlo? – zabrine se Koch. Nije odgovorila. Prestrašeni Koch potrči iz šatora i zovne dvorskog

liječnika koji je zamjenjivao Van Swietena. Naredio je barunu Nemvju da ne pusti u šator nikoga, pa ni cara, i

odmah pošao nizbrdice do kancelara. Zatekao ga je kako sjedi u nosiljci za dame. Na poziv baruna kancelar se dade odnijeti pred šator.

Kad je ušao, carica je bila veoma blijeda. Liječnik joj je trljao sljepoočice.

– Hvala, doktore – reče ona – već mi je bolje. Zatim se okrene kancelaru i preda mu Josipove bilješke:

– Pogledajte, to je desert za današnji lovački dine... Kancelar je mirno listao bilješke i samo površno čitao retke.

široke usne malo su se osmjehnule, a pune vjeđe spustile na tamne oči...

– Vi ste mirni? – usklikne carica. – Posve, veličanstvo. To su fantazije mladog princa. Filozofija

romantike, čarobna predodžba stvorena pričama mladih dama ... – Dosta! Ili ste s njim, ili ste toliko komotni da vam je teško misliti.

Rekla bih da niste ništa ni pročitali. Spustio je glavu. Jedino je on znao smiriti nastup njezinog bijesa.

Stao je pred njom čekajući dok je carica nad njim rasipala sumnje, ogorčenje, bijes. Konačno je završila tužaljkama.

– Kako sam se smjela hraniti ludom nadom da imam uza se nekoga tko misli i osjeća sa mnom?! Svi su se odvratili od mene. Bit će najbolje da se zatvorim u samostan...!

– Gdje god bude vaše veličanstvo, tu ću biti i ja. Na ovom i na drugom svijetu.

– Ne mogu ovdje izdržati, guši me. – Veličanstvo, razvedrit će vas jahaća šetnja.

W

– Možda, ali prije neka dođe Koch. Kancelar je izašao da izvrši nalog. Grof Koch opet je stajao pred

caricom da primi nove naredbe: – Josip neće saznati da ste bili u njegovim odajama? – Neće. Ušao sam kroz tapetna vrata što spajaju odaje

prijestolonasljednika s bivšim prostorijama bavarske princeze. – To je dobro. Pazite da se Josip ne vrati u dvor prije vas. Kancelar

je znao da je jahanje najbolji lijek caričinoj ljutnji. Na jurećem konju njezin se temperament uvijek ohladio. Vrlo je često s njom rješavao važne stvari jašući šumom ili

šenbrunskim perivojem i konstatirao da je sedlo najsigurniji carski kabinet za ona pitanja u kojima je htio apsolutno pobijediti.

– Čitavim putem razmišljam o tim bilješkama – reče kancelar usporivši trku konja – i moje je mišljenje još uvijek da nisu drugo nego sanje knjigama razbuđene mašte.

– Ne – to je municija buntovnika koji hlepi za vlašću i hoće da ruši. Buni se protiv plemstva, protiv vladavine, protiv krune, vjere – svega! Josip na prijestolju s takvim načelima! To bi bila ludnica.

O! – Još i to, kneže – moj sin Friedricha zove umnim čovjekom. On direktno okrivljuje mene što sam s njim ratovala, čudim se, kancelaru, da vi u tim bilješkama ne opažate urotničku sjenu protiv moje vladavine.

– Kad bih nazrijevao urotu, znao bih što da predložim vašem veličanstvu. Budući da ipak vaše veličanstvo postojano ostaje u tom uvjerenju, ja ću istraživati dvostrukom snagom.

»Josip nije drugo nego nezakoniti sin Voltairea i Rousseaua. Kad zasjedne na prijestolje, te će ga ideje minuti. Do njegova nastupa, hvala bogu, još je veoma, veoma daleko« – umirivao je kancelar sama sebe gledajući caričinu pojavu iz koje je strujala snaga i željezno zdravlje.

Ipak, da je umiri, oštro se prijetio kako će postupati neumoljivo ako pronađe sumnjivih tragova.

– Kad bi vaše riječi barem slijedilo djelo! Ali opet ste se ulijenili. Obećali ste mi preslušati čak sami sebe...

– Veličanstvo, opreznost je najoštriji lornjon u potrazi za urotnicima. Brzina je izdaja istrage. Opreznost i brzina se isključuju ... Dakle, treba da budem oprezan, a to znači polaganiji.

W

– Sve je to razumljivo – u teoriji. Urota je ipak dobila izrazite forme: bijeg princeze, kapetanovo uhodarenje i njegov bijeg u Prusiju, intervencija carice udove, a sada kao kruna svega: bilješke prijestolonasljednika. To je kao da smo u nekom podrumu otkrili sakrivene naoružane vojnike koji se upravo spremaju pucati na moje prijestolje!

– Veličanstvo, pouzdajte se u mene. Ako pogriješim, dajem vam riječ da ću sebi prosvirati glavu.

– Time mi kanite koristiti? Vaša mi je glava potrebna neprosvirana. Dakle, čuvajte glavu, a više umarajte noge...

– Veličanstvo će doskora osjetiti da moj život nema druge svrhe nego utjeloviti želje i političke osnove vašeg veličanstva.

– Vaša me vjernost uzdiže, ali vaša polaganost uništava... Osam dana prošlo je od otkrića kapetanova uhodarenja i vašeg obećanja da ćete otkriti njegove ortake. A ipak! što je? Ništa.

– Veličanstvo, kapetan je velikaš. Forme radi, treba da stvar ispitamo. Zato sam predložio vašem veličanstvu samo formalno sud trojice. Ako danas-sutra tko od obitelji zatraži razjašnjenje zbog čega je grof strijeljan, vaše bi me veličanstvo ukorilo što nisam mislio na te eventualnosti. Forma se mora spasiti...

– No dobro, a što su ova trojica ustanovila? – Sam sam ga preslušao i vašem veličanstvu podastro njegove

odgovore. Poslao sam i svog tajnika da ga zavede, ali sve to nije donijelo rezultata koji smo željeli. Ni pred sucima nije htio odgovoriti zašto je dolazio princezi Šarloti, ni o svom sastanku u perivoju s prijestolonasljednikom Josipom, niti je htio dati razjašnjenje zašto je bio u dvorcu kneza Auersperga. Stajao je pred sucima blijed i miran, i ja osjećam i vidim da on uzima na sebe tuđu krivnju. Tko zna, veličanstvo, nisu li tu posrijedi ženske spletke?

– Vi ga ispričavate i zbog toga zavlačite stvar? – Veličanstvo, danas je veoma tužan dan. Veličanstvo već drugi put

izvolijeva sumnjati u moju bezuvjetnu odanost. To su udarci bodežem posred mog srca.

– Svršite već jednom tu stvar s kapetanom. Neću da o njemu dugo slušam. Što dulje oklijevamo, to će tajne sile biti odvažnije.

– Kad se vratimo, sigurno će suci završiti posao.

W

– Smjesta mi donesite izvještaj u Burg – pa makar bila ponoć! »Zašto s tolikom mržnjom progoni kapetana? Zar je uvjerena da

uhodari za Prusiju? Ili je možda posrijedi još štogod?« – pitao se kancelar jašući uz caricu.

Vratili su se društvu kad su se lovci već okupili pod šatorima podignutim za objed.

Sunce je bilo toplo, a društvo još veselije. Jedino je Josip šutio ne brinući se ni za koga.

Vični da on iskazuje svoju pozornost grofici Neri, dvorjani su smatrali njegovu hladnoću prema njoj povodom da se zabavljaju na njezin račun.

Naprotiv, car Franjo Stjepan pod dojmom Vilminih tvrdnji da su ovo dvoje ljubavnici, uvjeravao se da Josip hladnoćom prikriva svoje intimne odnose pcema grofici. Iako ga je blizina te žene omamljivala, odlučio se ostati po strani. Već sutradan poći će k sestri Šarloti i sastati se s Vilmom.

Engleski lord Hvndford bio je sretan: čitavo vrijeme zabavljao se s Nerom.

Kad je carica došla k društvu s kancelarom, opazi da je knez nadmeštar osobito tužan i neprestano uzdiše. Kad ga upita za razlog neraspoloženja, on još jače uzdahne.

– Katastrofa! Veličanstvo, velika katastrofa. Vozeći divljač, ljudi su pregazili moju Linu.

– Oh, tako lijepo, vjerno pseto. Njegovi ubojice zaslužili su kaznu. – Nikad neću prežaliti moju Linu. Nikad! – Vjerujem – odgovori ona nekako značajno i glasno. – Pseto nam je

vjernije od ljudi, štaviše, i takvih koje smatramo svojima! Pri tom je pogledala Josipa. – Istina je, veličanstvo – odgovori Josip. – Životinje su često vjernije

od ljudi: one brižno ljube svoje mlade... Tada se okrene nadmeštru: – Kneže, moja duboka sućut zbog gubitka koji vas je zadesio. Prisutni su bili ponešto zbunjeni nad kondolencijom ne znajući

govori li prijestolonasljednik ozbiljno ili se ruga. Carica prekine razgovor obrativši se engleskom lordu:

– Nadam se da niste gladni?

W

– Naprotiv, veličanstvo, katolički post u lovu veoma prija... Kasnije je sasvim tiho primijetio grofici Neri:

– Prije ovoga dinea pojeo sam dva bifteka... – Vaše lordstvo posjeduje živu i tečnu iluziju ... – Ne, lijepa madame, pojeo sam ih u potpunoj realnosti. Dok su

drugi lovci u šumi čekali divljač, odšuljao sam se odavle i odjahao u klanac Svete Ane. Vidite kako dobro poznajem vašu okolinu. Tamo je šumska »Gostionica k šišmišu«.

– »šišmiš«? Jednom zgodom čula sam o toj gostionici. Ali ne vjerujem da u petak peku bifteke.

– Kad bi vaša milost dopustila da vas onamo otpratim, smio bih puna dva sata gledati oči kojima se ne može podičiti čitava Engleska.

– Vaše je lordstvo od naše gospode naučilo nizati komplimente. – Vaša milost očito razabire da su moji komplimenti ranjeni uzdasi

srca ... Nera odgovori sa smješkom: – Događa se da je u lovu umjesto lovljene zvjerke ranjen sam lovac. Njegove plave oči razočarano su je promatrale, Nera se udalji jer ju

je zvala carica. Englezovo saopćenje o »šišmišu« pobudilo je Nerinu pozornost. Za taj naziv gostionice čula je od Meska koji je donde pratio jezuita

u lakajskoj odori s neznanim Prusom. Da je Englez tamo u petak mogao dobiti meso, znači veliku smjelost gostioničara koji prima goste preodjevene jezuite.

Ovo je ponuka da neprestano misli o tome. Poslijepodne skupili se lovci i čitava povorka krenula je prema Beču. Kad su izašli iz šume, carica je sišla s »Imperatora« i premjestila se u

kočiju. Pri tom spazi velika kola puna divljači. Razljuti se i pozove natkonjušnika.

– Kakve li barbarštine? Može li normalan čovjek ovako mrcvariti nevine zvijeri? To je ubistvo. Ubuduće ću zabraniti lov. Nemoguće je gledati ove jadne poubijane životinje...

Dvorani su šuteći odvezli kola kao da su tome privikli. Vladaricu su u Burgu dočekali referenti s državnim poslovima.

Požurila je u svoj kabinet gdje je čekao njezin ljubimac tajnik Pichler.

W

– Izgubila sam čitav dan. Valja to brzo nadoknaditi. Preuzimala je spise, čitala, rješavala, a zatim napeto očekivala kancelara koji joj je obećao da će donijeti izvještaj sudaca o izdaji kapetana Siniše.

Kancelar se pojavio za sat vremena. – Dakle? Je li stvar s kapetanom svršena? čudeći se njezinoj nestrpljivosti, kancelar odgovori: – Veličanstvo, izvještaj o raspravi i osudi dobio sam ovaj čas. Uzela

je izvještaj i brzo ga pročitala. – Dakle, nije priznao. Svejedno. Dokazi su bjelodani. – Veličanstvo – polagano će kancelar – sumnja je bjelodana, iako

nije sasvim stvarna, a dokazi su problematični – još uvijek manjkavi. – A iskaz princeze Amalije, vojvotkinje od Parme? Suci su postupili

pošteno i pravedno kad su se oslonili na taj iskaz. – Da, veličanstvo, to sam htio spomenuti. Ta je izjava jedini stvarni

moment koji tereti kapetana. I baš zato što je jedini, smatrani da su se suci prenaglili u svojoj odluci.

Pogledala ga ispod oka i trgnula se. – Odgađate? Zagovarate? – Nipošto, veličanstvo, samo želim upozoriti... – E dobro – nema zapreke! Zaslužio je smrt! Hitro, kao da joj se veoma žuri, uzme pero i potpiše smrtnu osudu. – Smaknuće se ima obaviti odmah, ali posve tajno i neopaženo.

Pobrinut ćete se da se moja želja izvrši... – Bezuvjetno, veličanstvo. Ima jedno pismo što ga je kapetan pisao

svojoj ženi i predao ga sucima za grofica. – što je u pismu? – Ljubav i opet ljubav! – Dajte ga ovamo. Još jednom: osuda se ima izvršiti odmah i tako

tajno da momčad uopće ne zna tko je čovjek kojega strijeljaju. Svatko na dvoru mora misliti da je kapetan u Parizu.

– Razumijem, veličanstvo. Vaša zapovijed izvršit će se doslovce. – Jamčite mi za to? – Svojom glavom! – Primam jamstvo. Do viđenja, dragi prijatelju. Čeka me još mnogo

posla.

W

Privikao je da carica hitro i odlučno rješava čak i o pitanjima života, ali nije privikao da se s njim rastaje tako brzo i kratko. Zašto joj se tako žuri da se riješi kapetana?

Zamišljeno je izašao u predsoblje. Tu je sjedila Nera posve sama. Spazivši ga, ustane i pođe mu u susret.

– Ekscelencijo, bili ste prisutni kad je na mog muža pala strašna sumnja. Uvjeravam vas: nije kriv. Molim vas, požurite rješenje njegove stvari da što prije dođe na slobodu.

– Sloboda je u ovakvom slučaju vrlo problematična... – Znam, ali njezino veličanstvo reklo mi je da je situacija povoljna –

veoma povoljna zbog neke visoke ličnosti – vi sigurno znate koje. Obećala mi je da će mog muža doskora osloboditi. Zato vas molim, požurite!

– Vama je poznato kakva kazna stiže uhode za Prusiju ako veličanstvo potpiše smrtnu osudu...

– Nemoguće! Vaša preuzvišenosti! Njezino veličanstvo obećalo mi je i nikad ne bi moglo potpisati smrtnu osudu. Vladarica tako nježnog srca ne bi mogla dopustiti da bude osuđen nevin čovjek.

Dok je to govorila, kancelarov pogled padne na potpisanu smrtnu osudu koju je držao u ruci.

– Mislite li da carica ne bi mogla potpisati njegovu smrtnu osudu? – Nikad, nikad! Ona koja zaštićuje zvijeri, zaštitit će i nevinog

čovjeka. Dala mi je svoju riječ da će Siniša do Božića izići na slobodu – dala je svoju carsku riječ.

»Divne li vladarice – pomisli Kaunitz s ushićenjem. – Obećava, daje riječ i istodobno potpisuje smrtnu kaznu. Kakva diplomacija« – pomisli on. – »Na čitavom joj se svijetu neće naći ravne«.

– Vaša preuzvišenosti – reče Nera suznim očima – evo, razabirem, želite spriječiti vladarku da s mojim mužem postupa milosrdno i pravedno, činite zlo, preuzvišenosti!

Nera je pratila kancelara u drugo predsoblje gdje je čekao otac Grande s mladom barunicom Emom Kleber. Oboje su napeto gledali za parom koji je odlazio.

– Ne vjerujem da bi joj carica naredila da prati kancelara – zlobno će Ema. – Prosta namiguša. Djevojčura i ništa drugo.

Međutim, Nera je nastojala uvjeriti kancelara:

W

– Vaša preuzvišenosti, bude li potrebno, spremna sam dokazati da se nije radilo o uroti, nego o ljubavi...

– Pouzdajte se u njezino veličanstvo. Ako vam je obećala milost, ja ću vladaricu u tom poduprijeti. Umirite se i Čekajte.

Zahvalila se i oprostila. Kancelar je odlazio. »Kad bi jadnica znala kakav spis držim u ruci, možda bi me i

zadavila! Divne li vladarice, kako umije obećavati i kako grandiozno kršiti obećanje ...«

Dotle su otac Grande i Pelegrini stajali pred caricom mračna pogleda.

Svečano su se najavili u audijenciju, a Pelegrini se spremao da započne:

– Neka nam veličanstvo oprosti što smo u ovo doba zamolili audijenciju. Ono što je otac Grande s grofom Kochom našao u prijestolonasljednikovoj knjižnici nuka nas da istupimo...

– Umirite se, dragi oci, sve sam predala kancelaru. – Veličanstvo, ljubav i sklonost vaše mudrosti ostat će nam vječni

spomen. Do smrti molit ćemo boga da očuva vaše prijestolje od strahovitog sloma koji se približava.

– Približava se slom? To je mnogo rečeno! – Veličanstvo, ono što je prijestolonasljednik napisao u svojoj

bilježnici nazori su razarača prijestolja. To su nazori onih koji nastoje da s vlasti skinu sve dinastije, a mjesto njih postave na čelo države neke pučke profete.

Pelegrini ušuti da bi riječ preuzeo Grande: – Veličanstvo, tko ostvari te nazore, taj je jednim potezom pera

izbrisao sa zemlje vaše prijestolje i sve utvrde dinastije što ste ih vi sagradili. Mi koji pridonosimo po koji kamenčić toj gradnji ne možemo čekati slom. Otvorenim očima gledamo kako veličanstvo, žrtvujući svoj život gradi i učvršćuje prijestolje, a prijestolonasljednik podmeće poda nj razornu municiju. Prije nego što ona plane, odlučili smo dobrovoljno prognati sami sebe i otići preko oceana u misionarsku službu. To je odluka čitavog našeg reda.

Odluka jezuita i motivi kojima su je potkrijepili još su više ispunili njenu dušu strahotama što su joj ih oslikali. Sumnja se povećavala i ona

W

je u duhu gledala prave grozote. Vidjela je buntovnika koji iza leđa čeka moment da sruši i uništi nju, prijestolje, dinastiju.

Onda se opet sjetila navještaja o jezuitskom odlasku. – Da odete sada, u času kad otkrivamo tako strahovitu pogibelj

mojem prijestolju? – Zar da čekamo dan kad će vašem veličanstvu ugrabiti žezlo da

njime raznese divnu umnu građevinu ove države? Veličanstvo, to je nemoguće. Mi smo čitavo popodne raspravljali i pronašli sve tajne koje se kriju između redaka ovih izreka što ih je prijestolonasljednik ubilježio kao slavni moto svojih vladarskih načela. Veličanstvo, pročitajte ih ponovo.

Ponovo je čitala bilješke, a oni su ih razlagali. Momentani teški dojam raspršio je kancelar u lovu svojim

tumačenjem, ali sada kad je ponovo pročitala te bilješke i saslušala svoje prijatelje i saveznike, pričinilo joj se kao da je u lovu sama teško sagriješila što nije našla pravi smisao Josipovih rečenica.

Grande je tumačio Josipove bilješke i konačno utvrdio: – Prijestolonasljednik ne priznaje plemstvo, ne priznaje vjeru, ne

priznaje suverenost kraljevske vlasti, pruža slobodu glupom kmetu, inovjercima, zločincima, a svetu kraljevsku krunu zove samo oznakom na prsima policajaca. Veličanstvo, to nisu fantazije, to je krv koja se buni protiv vlastite krvi. To je konac vaše dinastije. Zar da to mirno gledamo?

– Morate ostati, morate mi pomoći da to spriječimo. – Tko zna, veličanstvo – uplete se Pelegrini – nije li već prekasno?

Ne čeka li već u ovim carskim dvorima u zasjedi organizirani urotnik? Samo treba da dođe čas – čas u gluhoj noći kad sve bude spavalo – i on će provaliti ovamo, u kabinet, i prisiliti vaše veličanstvo da se odreče prijestolja...

Marija Terezija se izobliči. Kraj svijeće u tihoj noći zadrhtala je od tih riječi. Kao da u lovu uopće nije razgovarala s kancelarom o tome, sumnja i strah čvrsto su je obavili.

Prestrašeno je buljila u vrata kao da svaki čas očekuje ulazak svoga sina urotnika.

W

»Da, nije ništa razumljivije, sve to slijedi iz njegovih bilježaka. Samo to može biti rezultat njegovih mišljenja. Doći će i prisiliti me da se odreknem prijestolja. I sam će zavladati.

Što mi je bilo danas popodne? Najprije sam se gotovo onesvijestila nad tim bilješkama, a onda sam dopustila da me Kaunitz smete. On je lakomislen, komotan. Ne smijem ga slušati...«

– Kancelar mi je tvrdio da nema pogibelji – reče ona glasno. – Veličanstvo, svi su prevrati mogli uspjeti samo zato što su članovi

vlade uvijek bili uvjereni da nema pogibelji... – Svjetlo pada u moju dušu – reče ona. – Kaunitz je prosuđivao stvar

odviše na laku ruku. Opet sam se snašla! Sjela je k stolu. – Razmotrimo još jednom ove nazore, dragi prijatelji... Ponovo su

čitali, objašnjavali i tumačili. Održavalo se formalno krunsko vijeće u troje.

Na svršetku ona je u svojoj duši optužila kancelara. Nije sumnjala u njegovu vjernost, ali ga je optuživala beskrajnom lakovjernošću.

A sebe samu optuživala je pred svojim prijateljima: »Već tamo u lovu svaka mi je riječ zaudarala na udar, municiju,

eksploziju. Kako sam o tako važnim stvarima i opasnostima uopće smjela raspravljati – u lovu?«

I u svojim je mislima ponovo optuživala Kaunitzovu lijenost. Bila je uvjerena da je preko svega prešao tako olako samo zato da ne mora naprezati živce.

Dok su oba duhovnika čekala, ona je šetala gore-dolje kabinetom. Dugo je razmišljala. Najednom uzdahne:

– Bože, zašto koji drugi sin nije prvorođeni? – Veličanstvo, svemogući vašem umu objavljuje put spasenja. Taj je odgovor naglo zaustavi u hodu: – Promijeniti prijestolonasljedstvo? – Ponukati prijestolonasljednika da se povuče, a na njegovo mjesto

postaviti princa Karla. To je rješenje. Karlu je tek 16 godina, on će se dati svijati u duhu načela i nazora vašeg veličanstva. Princ Karlo uživa simpatije plemstva koje bi to jedva dočekalo i jednoglasno pristalo.

W

– Kad je na proslavi oslobođenja Beča od Turaka onako divno istupio, osjetila sam da je čitava dvorana zaželjela ono što ste sada rekli. I ja sam ...

– Zašto, dakle, oklijevati kad je sve unaprijed osigurano? – Natuknula sam kancelaru, ali je on prešao preko toga. – Veličanstvo je vladar koji sam upravlja žezlom. Ne treba tutora, a

savjetnik vam je svemogući... – Istina. Konačno, ja sam carica! Njezine su misli govorile: »Strašno je s mojim državničkim

prijateljima: ili su nevjerni i marljivi, ili vjerni i lijeni.« – Svršeno je. Karlu ne recite ništa, ali ga od ovog časa spremajte za

njegov poziv. Odgojit ćemo državi i prijestolju pravog nasljednika. A sve ostalo riješit ću za dvadeset četiri sata. Ovo ostaje naša tajna. Ostajete uza me, ja uz vas. Naši se putovi ne mogu razići. Punctum!

Pružila im je obje ruke, a oni su ih smjerno poljubili i izišli iz kabineta.

Carica nije čekala ni časa. Naredila je da joj smjesta dozovu grofa Kocha, bio gdje mu drago.

Kad ga nađoše, poslali su ga k njoj. – Očito ste bili za večerom? Znate da svoje odluke ne odgađam. Ne

bih mogla spavati, a da ne riješim ono što sam odlučila. Kancelar danas igra pfarao sa carem Franjom Stjepanom. Recite da ću i ja doći. Moj nalog glasi: grofica Nera mora se izmiriti s prijestolonasljednikom. Mislim da je jaz među njima prokopala njezina sustezljivost. Odbila ga je. Grofica će ionako postati udovica. Dakle, isporučite grofici moj nalog – ali tek oko deset sati uveče – neka pođe u odaje bavarske princeze i neka mi donese obiteljski nakit. Ona ima ključeve, a vi učinite, ako ste dosjetljivi, ono što je potrebno da se približe. To su državnički interesi...

Carica se preodjenula u večernju haljinu i sišla u žuti salon. Tu su joj servirali poslastice, natočili šampanjca i spremili njezin

omiljeli kartaški stol. Carica priđe Kaunitzu: – Kneže, imam vam nešto reći. Svi ostali povuku se u propisnu udaljenost.

W

– Danas u šumi glumili smo državnike poput pravih diletanata. Sramota. Međutim, ponovo sam razmislila o svemu. Josip je neizlječivo bolestan.

– Veličanstvo, nadam se da nije neizlječivo. – Ali se ja – ne nadam. Bjesomučnost je ludilo, a nisam čula da je to

izlječivo. Josip mi je već nekoliko puta rekao da bi se smatrao sretnim samo kad bi ga lišili nasljedstva prijestolja. Toj želji treba da udovoljim. Karla ćemo odgajati za državu i prijestolje.

Krupne, pospane kancelarove vjeđe podigle se tako da su gotovo nestale, a ispod njih izvirile tamnomodre oči kao da su se udostojale išetati ispod topla debela zaklona.

– Promjena u nasljedstvu prijestolja? To je vratolomno opasno. – Već sam odlučila. Za mene je to svršeno. Do saziva političkih

vijeća nikome ni riječi. S Josipom ću ja urediti. Igrajte sa mnom pfarao. Takve nagle odluke nisu ga iznenađivale. To je kod carice bila

dnevna pojava. Ipak nije očekivao tako hitru odluku u tako velikom pitanju.

Svojom odlukom carica ga je naprosto zatekla i njemu se činilo da ga je udarila po glavi, omamila ga da se ne može braniti. Dok je igrao, čitavo vrijeme je razmišljao je li to njezina samostalna odluka ili ju je tko drugi potaknuo na to.

– Kancelaru, danas ste veoma nesabrani. Ne naprežite mozak na odluke koje se neće promijeniti. Razumijete li – neće!

Naglasila je to svojom čuvenom odlučnošću i Kaunitz je pokorno spustio glavu. Ali oči su mu se stisle kao da skrivaju neke tajne misli.

U ODAJAMA BAVARSKE PRINCEZE

Oko deset sati ušla je Nera u sobe bavarske princeze kroz posebna vrata što ih je otključala svojim ključem. Iako je bilo poodmaklo doba, nije se čudila caričinu nalogu da joj donese obiteljski nakit. Svoje dvorske dame vladarica je zapošljavala do kasno u noć jednako kao i po bijelom danu, pa taj nalog nije u njoj pobudio ni najmanju zlovolju, a kamoli sumnju.

W

Otključala je ormarić za dragocjenosti, izvadila obiteljski nakit i ponovo pošla da siđe na stepenice. Ali vrata kroz koja je čas prije ušla nađe zaključana...

Jest, ušla je na ova vrata. Otvorila ih je ključem koji je bio u nje kao nadzornice svih odaja i ostavila ga u bravi. A sada je ključ nestao. Kako da izađe?

Netko je zaključao i izvadio ključ. Bit će da je to učinio lakaj. Pođe sa svijećnjakom u sobu gdje je spavala bivša sobarica bavarske

princeze. Ali je ne nađe. Sve su sobe puste, što da uradi? Odaje su spojene s prijestolonasljednikovim hodnikom. Da pođe

onamo, sigurno bi srela kojeg dvorjanina. A to neće učiniti u ovo doba noći. Radije će dočekati komorkinju

kojoj je dužnost da spava u sobi kraj odaja bavarske princeze. Uvjerena da je komorkinja otišla k znanici na prvi kat ili u koje

drugo krilo dvora, sjedne u salon da je pričeka. Vrijeme je prolazilo, a nitko nije dolazio. Pogledala je kroz prozor. Svjetla u dvoru polagano su se gasila. I u

dvorištu je bivalo sve tamnije. Obuzme je osjećaj neprijatnosti. Sama u sobama Josipove žene!

Pogleda na veliki sat. Dalje ne može ostati ovdje, a u prijestolonasljednikove odaje ne može ući.

Uzme svijeću i pođe prema vratima. Još su uvijek zaključana. Vrati se u salon da razmisli što bi učinila. Svijeća osvijetli limeno dugme na tapetama. Priđe bliže da razgleda zid i opazi konture tapetnih vrata koja nikad nije vidjela. U mislima stade pogađati kamo vode ta vrata. Činilo joj se da se otvaraju na koridor drugog kata. Odluči da pokuša. Pritisne dugme. Vrata su tek popustila i teško se otvarala. Oprezno prijeđe preko praga i zaprepasti se.

U svojoj ložnici u naslonjaču sjedio je mladi car. Svjetiljka je blijedim zelenim svjetlom osula tamnu mrku odaju. Josip je držao u ruci knjigu. Sjedio je leđima nasuprot vratima, ali zamijeti njihovu škripu i obazre se. Knjiga mu padne iz ruke. Pogled mu se ukoči. Čitavo biće kao da se pretvorilo u zapanjeno pitanje.

Čudna, neprijatna tišina okružila je oboje. Ni jedno se nije maknulo. Josip je čekao, a Nera nije znala šuti li on zato što bi bilo neumjesno

W

svako pitanje dami koja noću ulazi u njegovu ložnicu, ili nastavlja šutnju koju je počeo danas u lovu. Videći da on zaista ne kani ništa pitati, odluči da prekine moment koji je bio na njezinu štetu. Jasno je razabirala da je ušla u njegovu sobu kroz nevidljiva vrata koja su spajala odaje bavarske princeze s njegovima. Sad treba da to ispravi.

Najprije se propisno pokloni i pođe tri koraka bliže: – Veličanstvo, dopustite mi da razjasnim kako se desilo da sam se

našla ovdje u ovo doba. Nije odgovorio, već je mirno gledao u njezine oči ne učinivši ni

jednu kretnju. – Njezino veličanstvo poslalo mi je po grofu Kochu poruku da joj

donesem obiteljski nakit iz odaje bavarske princeze. Ušla sam u te odaje poslije deset sati. Kad sam htjela izaći, našla sam vrata zaključana, a moj ključ – koji sam ostavila u ključanici – nestao je. Uzalud sam čekala komorkinju. Opazila sam dugme na tapetama. Misleći da vrata vode u koridor, našla sam se ovdje.

– Što će reći lord ako sazna za to? – Nikad ni u snu nisam mogla pomisliti da će iz vaših usta pasti

takve riječi. Molim vas, veličanstvo, pozovite slugu da mi otvori. – Da se kompromitirate? – U smislu vaših riječi ne zaslužujem tu brižljivost. Dopustite da

sama pozovem slugu. Mladi car zakrči joj put i zadrži je ispruživši ruke. – To vam neću dopustiti. Sam ću vas odvesti. – Zahvaljujem, ne primam tolike časti. – Grofice, vi ste u pravu. Pričekajte časak. Neki drhtaj prošao je njezinim tijelom. Prestrašila se, a opet je ostala

mirno čekajući. – Grofice, one večeri kad sam vidio kako nasmiješeno izvršavate

caričine naloge i kako svoju pažnju posvećujete lordu, zamolio sam vas da pođete sa mnom na ples, a vi ste se branili svim zaroni.

– Svim očajem, veličanstvo, gušeći svoju nesreću koja me stigla one večeri – upadne Nera caru u riječ.

– Nesreću? Kakvu nesreću? – Zapovijedili su mi da o tom šutim.

W

– Jednom smo mi – nas dvoje – obećali sebi savezničko prijateljstvo. Unatoč tome, nemate u mene povjerenja.

– Moje povjerenje pregazilo je vaše veličanstvo one večeri... Josipovo lice poprimi bespomoćni tužni izražaj.

– Grofice, među nama je pukao jaz – počne on tiho i nesigurno. – Dopustite mi da ga zaspem svojim kajanjem ... Niti sam anđeo niti vitez, čovjek sam. Možete li to shvatiti, oprostiti mi i primiti moje vjerno prijateljstvo?

Osjećala se tako nesretnom i osamljenom da je ove njegove riječi prihvatila kao što se brodolomac hvata daščice. Iskreno mu odgovori:

– Znam, u svom krugu nailazili ste samo na prividnom krepošću zaodjenute čestite žene i mislili ste da ću ja...

– Ne, nisam to mislio, samo sam dopustio đavlu da radi što ga volja ... Shvaćate li?

– Shvaćam. – To znači: i opraštam? Pružila mu je ruku, a on je prihvati i poljubi veoma toplo, ali nimalo

strastveno. Nije korila sebe što mu oprašta. Naprotiv, jedva je čekala da je počne

ispitivati o njezinoj nevolji. – Hvala vam – reče on – što ste pomilovali nevjernika. A sad vas

molim, grofice, povjerite mi svoju nesreću koju ste spomenuli. Vlažnih očiju ispričala je Nera kako je htjela bježati s mužem, kako

su zatečene i ona i princeza Amalija, kako je na Sinišu pala sumnja da uhodari a Amalija ju je potkrijepila svojim lažnim iskazom.

Slušao je mirno gledajući u pod. Ničim nije odavao kakav dojam ostavlja na njega Nerino pričanje.

– A uza sve to morala sam izaći u dvorsko društvo, zabavljati Engleza. Svaki dan moram pokazivati vedro, zadovoljno lice, dok' nad Sinišom lebdi teška sumnja.

Josip podigne oči. Umorna melankolija zasjenjivala mu je pogled. Naslonjen na pisaći stol, izgledao je kao da se u njemu nešto skamenilo.

– Slutite li tko je odao vaš bijeg? – upita. – Ni izdaleka. Princeza je okrivila mene. A zapravo smo moj muž i

ja pali žrtvom nepoznatom zlikovcu koji nas je odao.

W

Pogled mu je bio uperen u pod, i Neri se pričinilo da želi pred njom sakriti teške misli. Čekala je da on prozbori.

– Htjeli ste, dakle, pobjeći, da daleko odavle možete uživati u svojoj ljubavi? Kapetan je zatajio vašu privolu za bijeg i time na svoju glavu svalio smrtonosnu sumnju. On vas veoma ljubi. Danas sam u carice nemoćniji nego ikad prije. Da nije tako, spasio bih vašeg muža.

Njegove su riječi zvučile iskreno, turobno. – Još nešto, veličanstvo. – Ne zovite me pridjevkom koji me sjeća da nisam ono što bih htio

da budem. Ali htjeli ste mi nešto reći? Nije mogla da mu ne ispriča događaj sa carem na Waldburgu i

Meškovo otkriće o Prusu u društvu s nepoznatim jezuitom Anzelmom za kojega je Meško tvrdio da je višestruki ubojica. Osjećala je da će time dati pobude njegovim željama da protiv jezuita sakupi što više dokaza, činilo joj se da bi tu mogla naći i neki put za Sinišino oslobođenje.

I dok je sve to pripovijedala, Josipovo se lice rasvjetljavalo. Život u njemu kao da se počeo lagano buditi.

– Višestruki ubojica – jezuit Anzelmo! – govorio je on živahno. – Grofice, molim vas, upriličite mi sastanak s vašim znancem grofom Meskom. Hoću da čujem historiju tog čovjeka. Tko zna ne vodi li on u spilju crnih duša? Možda bih tamo mogao da ih zatečem i rastjeram. One večeri – nastavi on – kad sam htio da sa mnom zaplešete, imao sam vam saopćiti važnu stvar. Žena koja je napala Leopolda u svadbenoj povorci bila je Mirni. Leopold ju je prepoznao. Redarstvo je nije pronašlo. Sad bar znamo da živi. Grofice, kad bi nas poslužila sreća da nađemo Mimi, a možda i tog Anzelma, mogao bih carici podnijeti dokaze o nedjelima njezinih štićenika. Onda bi carica poklonila vjeru meni, a to bi bilo dovoljno da pomognem najprije vama i vašem mužu.

– Primate li me opet za svog vjernog saveznika, veličanstvo? – Ni veličanstvo ni prijestolonasljednik ne prima ništa, ali prima

prijatelj. Pouzdajte se u njega. Josip je zamišljeno gledao u pod kao da želi još nešto pitati.

Konačno se odluči: – Grofice, jeste li carici saopćili kakvu vam je ponudu stavio car na

Waldburgu?

W

– Obećala sam carici da ću to činiti, ali se svega plašim pa eto, šutim. – Car je slab prema ženama, ali je kavalir. Mislim da je bolje da i

nadalje šutite. Car vas, očito, neće više progoniti. U svemu pazite na jedno: čuvajte milost koju uživate u carice.

– Moram priznati da sam tako i činila. Kad se veličanstvo želi sastati s Meskom?

– što prije. Ugovorit ćemo to posredstvom Rosenberga. A sad dopustite da vam otvorim vrata.

Pošao je naprijed, ali je ustanovio da su zaključana obadvoja vrata što su vodila u koridor. Morao je probuditi slugu i vratio se u svoju sobu.

– Neka tajanstvena ruka zaključala nas je ovdje zajedno. Moji ljudi nemaju ključeva. Nema druge pomoći, treba da ostanete u odajama bavarske princeze...

– što to znači? – uplašeno će Nera. – Ne mogu posve izraziti svoje misli, ali svakako netko se ovdje

nametnuo za mog ključara, čudne su te dvorske spletke. Svaki dan nove, a nikad ne znaš kamo smjeraju.

Vijećali su nekoliko časaka o čudnom slučaju, a onda Josip uzme svijećnjak. Nera ga je slijedila. Ušavši u odaje bavarske princeze, stavi svijećnjak na stol.

– Odmorite se. Bit ću u knjižnici i pripaziti, čim se komorkinja pojavi, saznat ću istinu.

Vratio se u svoje odaje, sjeo, podupro se laktima o koljena i rukama pokrio lice. Zelena svjetiljka prosula je po njemu mistično svjetlo.

Nera nije mogla da se odmara u salonu bavarske princeze. Dvorom je vladala tišina. U njezinoj duši bučilo je stotinu misli i pjtanja. Neprestano bi se vraćala u Josipove odaje odakle je dolazila neka tiha zebnja. Nehotice je pogledala na tapetna vrata, a njezin pogled bio je plah, prestrašen.

Hoće li se u svojim vlastitim odajama prema njoj dostojno vladati čovjek koji se mogao zaboraviti one noći na hodniku?

Satovi su prolazili. S dvorišta se čuo topot konja. Nera pogleda kroz prozore i razabere da carica polazi na jutarnju šetnju. Bila je u pratnji grofa Kocha i malog Portugalca Taruke.

»što će pomisliti carica: zašto joj jučer nisam donijela nakit?«

W

Tapetna vrata se otvore. Uđe mladi car i pozdravivši je, reče: – Dugo sam bdio. Prema jutru pričinilo mi se da netko prolazi

hodnikom. Izađem, a ono vrata koridora otključana i netko trči niz stepenice. Bilo je prekasno – nestao je...

– Što to znači? – upita ona začuđeno. – Bolje da ne mislite o tome. Ionako imate većih briga. Prepustite to

meni. – Danas je bio na meni red da pratim caricu na jutarnju šetnju, što ću

joj reći? – I to prepustite meni, a vi se mirno vratite u svoju sobu. Kad se

našla na koridoru, opazi svitu dvorana i komornika. Kao da ih je netko poredao da joj čine špalir. Učinila se kao da ih ne

zapaža i sišla. U sedam sati carica se vratila sa šetnje i naredila grofici Fuchs da

pbzove Josipa. Jedva grofica prijeđe preko praga kad se vrati i navijesti da prijestolonasljednik moli audijenciju.

To Mariju Tereziju začudi pa dočeka Josipa veoma radoznalo. – što želi moj sin? – upita ga kao da među njima nikad nije bilo

nesklada. – Veličanstvo, ove se noći desio u mojim odajama slučaj koji bi

mogao zasjeniti čast poštene žene. – Već znam. Grofica je u jutro izašla od vas kompromitirana pred

čitavim dvorom. Vaša je krivnja što... – Ne. Nije moja krivnja. Josip ispriča o zaključanim vratima. Kad je dovršio, carica se uozbilji: – Nisam očekivala da smatrate dostojnim kavalira ispričavati se

takvim smiješnim pričama o vratima koja, tobože, niste vi zaključali. Grofica je kompromitirana. Želite li to ispraviti i kako?

– Veličanstvo, smatrao bih se veoma sretnim kad bi grofica željela da to ispravim. Ovako mi preostaje samo to da zamolim vaše veličanstvo neka ni časa ne posumnja u čistoću svoje dvorske dame, a ja od svakog tražim dužno poštovanje prema njoj.

– Bilo bi bolje da priznate kako vam je grofica ljubavnica. – Veličanstvo, ova žena ne bi bila ničija ljubavnica ni onda da ne

ljubi svog muža.

W

Carica nestrpljivo mahne rukom i počne intimno. – Josipe, pustimo to. Jednom treba da se nas dvoje porazgovorimo

istinski i pošteno. – To je moja davna želja. – Dakle, bez ikakvih uvoda i fraza: uviđam da naš dvor, svoju

okolinu, naslov rimskog cara i čast prijestolonasljednika ti smatraš nesnosnim. To me ogorčavalo. Odatle i sve naše opreke. Ti bi bio izvrstan privatnik, ali veoma nesretan i loš vladar. Naše su suprotnosti velike, ali današnja senzacija oko tvojih odaja s groficom upućuje me na to da te ne smijem silom prikovati uza se. Pustit ću te tvojim putem. Ostavi sve one koji su ti nesnosni i odbaci sve ono što smatraš teretom. Ljubiš li groficu? Ona je mlada, umna i poletna duša. Dopustit ću da se povučeš. Otac Franjo Stjepan odredit će ti jedan udaljeni dvorac. Ako te grofica želi slijediti, neka joj bude po volji.

Probdio je noć, a ipak se osjećao dovoljno jakim da sve to ne shvati mamurlukom.

– Veličanstvo, sačuvat ću vam zahvalnost do smrti. Jest, osjećam da bih bio bolji ratar nego vladar. Riješiti se nasljedstva prijestolja oduvijek je za mene značilo stupiti u život. Dopustite, međutim, da zaštitim groficu. Veličanstvo, nisam zavodnik tuđih žena.

– Grofica više nema muža. Neće se vratiti – iz Pariza. Taj odgovor tako ga je naglo pogodio da je morao razmišljati i

sabrati misli. Nije htio pokazati da mu je Nera povjerila događaj, pa se domisli:

– Veličanstvo, jedne noći vi ste me susreli u koridoru. Bit će vam, dakle, jasno da sam vidio kad su kapetana vodili u tamnicu. Cuo sam vaše uzbuđene poklike i razabrao da ga okrivljujete zbog uhodarenja za Prusiju.

– Znam. Vidjeli ste da grofica kani ostaviti dvor i poslali ste Kochu lakaja da to spriječite ... Vaši osjećaji davno su mi poznati. Međutim, i protiv svoje volje poduprli ste moju politiku. Amalija nije mogla izbjeći svojoj dužnosti.

Carica pooštri glas i promijeni temu naglašavajući uvrijeđeno: – Međutim, ne mislite da sam vam groficu htjela dati za ljubavnicu.

– Smatrajte je udovicom. Kad postanete privatnik, možete činiti što vas volja. Carica je izgubila prijestolonasljednika, neka izgubi i sina ...

W

– Veličanstvo, iz ove sobe izaći će privatnik. To sam pripravan da svaki čas potvrdim svojim potpisom. Sve drugo nije u mojoj vlasti...

U obliku pisma on napiše carici kratkim rečenicama molbu da ga riješi tereta budućeg vladara jer želi postati običan čovjek. Potpisao je pismo i pogledao caricu:

– Neizmjerno ste me obradovali, veličanstvo. Samo žalim što mi u ovom sretnom času nedostaje ono što bi me zaista učinilo najsretnijim: da stečem ženu svojih sanja...

– Tražim od vas riječ da grofici nećete otkriti sudbinu njezina muža. Bolje je da se nada, a na vama je kako ćete je osvojiti. I o toj odluci molim zasad šutnju pred svima jer bi nas smetali svojim intervencijama.

– Razumijem, veličanstvo. Konačno, još molim da groficu ne ukorite zbog događaja prošle noći. To bi je se teško kosnulo.

– Veoma dobro. Napokon smo jednom oboje istog mišljenja. – Znak da ćemo se odsad potpuno slagati. – Želite li još što? – upita ona. – Smijem li kao običan podanik vašeg veličanstva zamoliti milost za

grofičina muža? – Zar niste čuli da groficu treba da smatrate udovicom? On je

strijeljan! – Kazna je izvršena? Veličanstvo, ako je ipak nevin? – Velika je sreća za vas i za državu što ste se povukli u pri; vatan

život. Do viđenja! Prešavši preko praga kabineta, Josip rastvori zastore iza kojih je

vidio kako Nera prolazi predsobljem. Grofica Colorado i Palffv smijale su se za njom.

– Prijestolonasljednikova noćna tjelesna straža!... – Mesdames, ako biste se još jednom izvoljele smijati i s

nepoštovanjem spomenuti časno ime gospođe koja je odavle izašla, zamolit ću njezino veličanstvo da vas pošalje na tržište povrća... Tamo biste služile kao osobit ukras.

– Zaprepaštene, grofice su problijedjele. Nenadana Josipova audijencija nakon skandala koji im je pribavio toliko veselja, Josipov nastup i njegova prijetnja – sve mi je to zbrkalo misli i one su se zaplašeno pitale: »što se događa na ovom dvoru? Kakve su to velike promjene?

W

Međutim, Josip je dostigao Neru. – Sve je dobro – reče. – Razjasnio sam njezinom veličanstvu što se

dogodilo. Budite mirni. Brzo se udaljio. Bježao je pred uzbuđenjem koje ga je obuzimalo od

časa kad je od carice saznao za sudbinu grofičina muža. Pohitao je u svoje odaje. Našavši tamo Rosenberga, reče mu uhvativši ga za ramena:

– Barune! Mogao bih biti potpuno sretan čovjek da... Zastao je i zamislio se. Dugo je šetao sobom, a onda upita:

– Recite, barune, jeste li ikad u životu nad smrću jednog čovjeka osjetili u isti mah i bol i radost? ...

– Nisam, veličanstvo. – Onda ste bolji od mene. Prislonivši glavu na staklo prozora, izgubio se u mislima.

KUKMICA ŽELI BITI CAR

Ledeni sjevernjak vitla suhim granjem. Između dva brda široki klanac presijeca poljski put. Na rubu šume zidanica s krovom od crijepa. Iznad vrata bijela ploča s crnim natpisom: »Gostionica k šišmišu«.

Prema gostionici jašu dva muškarca. Po odijelu i vlasuljama izgledaju poput običnih plemića. Ispod lovačkih klobuka, duboko naturenih na oči, viri mlado lice cara Josipa i oštre prodorne oči njegova dvorskog meštra baruna Rosenberga.

Stigavši do gostionice, siđu. Iz kuće istrči rumeni mladić pa blesavo zine u gospodu. Onda odvede konje u staju i pokrije ih gunjem. Došljaci su ušli u gostionicu.

U sredini je stol, oko njega klupe. U svakom uglu po jedan mali stol i dvije niske stolice. Sa stropa visi razapeti osušeni šišmiš.

Josip i Rosenberg sjedoše za stolić u kutu. Odmah zatim uđe u gostionicu muškarac vitka stasa, skladnih crta, tamnih očiju i – spretnih kretnja. Kaput od smeđeg sukna sezao je do ispod koljena, a oko pasa svezao je remen.

– Želimo objedovati – reče mu Rosenberg, a prema Josipu primijeti francuski:

W

– Takve tipove susrećemo samo pod vlasuljom, a ne pod frizurom prostoga krčmara.

– Dakle, što imate za objed? – obrati se Josip krčmaru. – Molim gospodu koji je danas dan? – Danas je petak. – Petak? Dakle, imam prežganu juhu, krumpir i rezance. – Zar nema malo butine? – zapita Josip. – Kako ne bi bilo? Ali vaša je milost rekla da je petak, a u petak

nema mesa. Ako nije petak, onda možete dobiti butine... – Dakle, danas je ponedjeljak – reče Josip. – Jesmo li se

sporazumjeli? – Lako se sporazumjeti s pismenim gospodinom kao što je vaša

milost. – Krčmar ostavi sobu, a Rosenberg primijeti: – Ne bih rekao da je rođen u krčmi. Izvanredno se kreće – kao da je

u salonu. – Nije neduhovit i način kojim u petak krijumčari meso protiv

izričite caričine odredbe. Ispod krčmarskog kaputa proviruje nešto škole i nešto vlastite dosjetljivosti.

Krčmar ponovo otvori vrata i oni ušute. Dok im je prostirao stol, Rosenberg ga upita.

– što znači ovaj šišmiš na stropu? – To je moj kućni patron. – Šišmiš nije simbol tako vesele prostorije. – A zašto ne, vaša

milosti? – Šišmiš vidi samo u mraku, ne podnosi svjetlo. Znaš li što to znači? – Zaista ne znam što bi to značilo – odgovori krčmar, a u zjenicama

mu zatitra sakriveni smiješak. – Kako ti je ime? – Johann Fiirst. – čovjek bi rekao da su ti pradjedovi uistinu kneževali. A posao ide

dobro? – Kad dolaze ljetni izletnici, dobro. U jesen i zimi kad navraćaju

samo lovci, lošije. – Imaš li ženu i djecu? – Žena se ne vodi u takvu pustinju. Tu je vragu otvoren put do nje.

W

Utrči mladi blesavi sluga: – Gosti, novi gosti! Krčmar se obazre. Ulazi društvo u lovačkim odijelima. Mlada

grofica Stanka u svom lovačkom kostimu, grof Meško, upravitelj Malakoczy, njegova mala Ijepuškasta žena, a konačno je ušla i Nera u tamnomodroj baršunastoj haljini. Ispod dugih krila suknje, prikopčane u struku, vire crvene cipele. Pepeljaste uvojke pokrio je tamnornodri baršunasti šeširić. Posljednji je ušao barun Kukmica. Na mršavom tijelu visila je trbušina – kao da je umjetno prikopčana. Povrh ćelave glave strši čuveni prosijedi čuperak – koji on poravna s poštovanjem..

Sjeli su k velikom stolu i stali naručivati jela. – Mali doručak za bolesnog gospodina baruna – reče Meško

pokazavši na Kukmicu. – Po prilici dvadeset ili trideset jaja, pa onda pol butine...

– Nije li danas petak? – upita krčmar. – Imam dispenziju od njegove presvijetlosti – upadne Kukmica. – A tako, molim, ako gospoda i dame imaju dispenziju – prihvati

krčmar – onda je to nešto drugo. Onda mogu nositi što god gospoda žele.

I nosio je jela i pića. Kukmica prione uz butinu i zaboravi sve oko sebe.

– Ima li možda i suhih kobasica? – upita Kukmica pošto je u sebe strpao polovicu butine.

Opazivši da se Rosenberg za drugim stolom smije, mali se barun nakostriješi poput purana pa oštro zapita:

– Zašto se vi tamo smijete? – Veselim se vašem dobrom želucu – ako to vašu milost ne vrijeđa.

Dobar želudac vrijedi blago. – Bio je dobar, ali je lopov ostario i ulijemo se... Tako započne razgovor između dva stola, dok je krčmar dvorio

spretno i brzo. Kad se krčmar više nije pojavljivao, Meško ustane i priđe s Nerom

Josipovu stolu. Ona ih predstavi: – Grof Jurica Meško iz Zagreba – i pokazavši na Josipa: – Grof

Falkenstein!

W

Josip je želio da se pojavi pod svojim običnim grofovskim imenom koje mu je služilo kad je izlazio incognito na izlete.

Kad je krčmar ponovo opet ušao, novi gosti razgovarali su s prijašnjima veoma veselo. Josipa je osobito zabavljao Kukmičin apetit pa mu ponudi napola u šali:

– Smijem li baruna poslužiti sa dva pečena pileta? – O, dakako, smijete! Krčmaru, gospodin je naručio dva pečena

pileta. – Dok ispečete – primijeti Meško – ne bismo li se zabavili

kartanjem? Krčmaru, dajte karte! – Samo, molim, nikakvih hazardnih igara – to je zabranjeno. – Možda imate i za takvu igru kakav poseban dan u kalendaru? –

upita Josip. – Nemam poseban dan, ali imam posebnu sobicu. Meško, Rosenberg i Josip pođu u pokrajnu sobicu. Krčmar im dade

karte i odmah su počeli igru. Kad su ostali nasamu, Josip reče: – Opreznost je tražila da prevarimo krčmara. Ne izgleda sasvim

prikladan da mu povjerimo uzrok našeg sastanka. – Razumijem, vaša grofovska milost – reče Meško. – Uzrok sastanka

doznao sam od grofice Nere. Želite upoznati prošlost jezuita i bivšeg fratra Anzelma? Jeste li ga poznavali?

– Nisam, ali htio bih saznati je li uistinu višestruki ubojica. – U tom ću važu milost potpuno zadovoljiti. Taj Anzelmo živio je u

Zagrebu. Lijep i učeni fratar svojom je pobožnošću i učenošću stekao ugled. Međutim, vodio je ljubav s nekom opaticom, bivšom barunicom, koja se često u svjetskom odijelu navraćala u život. Tako je svoju ljepotu zakitila lažnim poštenjem pa je mrežu bacila i na mene i na moje bogatstvo. Uhvatio sam se i zaručio s njom. Međutim, u našem gradu Griču, na mostu koji su prozvali Krvavi most, našli su tajanstveno umorenog plemića.

Uskoro zatim i drugog. Uspio sam rastrgati mreže lijepe opatice jer sam osjetio duboku ljubav prema mojoj sadašnjoj ženi. Ali djevojku – moju sadašnju ženu – opatica je zatvorila ispod samostana u neki podzemni hodnik. Zavukao sam se onamo i tražeći djevojku koju ljubim, otkrio ubojicu tih plemića. Bio je to fratar Anzelmo kojeg su svi međusobno smatrali članom jezuitskog reda.

W

– A što ga je navelo da ubija ljude? – Strastveni ljubomor prema opatici. Kad smo ga nas nekolicina

htjeli uhvatiti, pobjegao je bez traga. Sada, nakon tri godine, dođoh prijatelju u Beč i tu sam sreo Anzelma. Najprije u jezuitskoj halji, a onda u lakajskoj. Pratio sam ga sve do ove gostionice.

– Biste li, gospodine grofe, mogli dovesti vjerodostojne svjedoke kad bih pred jednim vašim forumom htio dokazati da je taj jezuit Anzelmo – ubojica.

– Dovest ću vam četiri najodabranija velikaša. – Vi znate da velikaški krugovi mnogo uvažavaju taj red. – Priznajem da je tako, iako ne dijelim dobro mnijenje o jezuitima.

Jezuiti su velikaši nad velikašima. Prolaze između nas sa svetim otajstvom, a mi padamo ničice ne znajući da pod svetim otajstvom skrivaju samo svoju mošnju. Nije zgodno da tako govorim pred vama, grofe, čije misli ne poznam, ali ja sam jednostavan i pošten Zagorac, što mislim, to i kažem. Okanio sam se plandovanja po salonu. Moja me žena naučila ljubiti zemlju, ona me iz prevelikih orgija i pijančevanja vratila mom imanju. Koliko god se klanjam umu, toliko poštujem sebe i svoje kmete s kojima dane i noći provodim na oranici.

– I dijelite pravedno? Pitanje je malo zateklo Meska, ali odmah odgovori: – Jest, pravedno. Svakome od njih dajem toliko koliko je zaslužio, a

više puta i ono što nije zaslužio. Ima i lijenih, ali, opet, imaju obitelj. Ako vas jednom sudbina nanese u moj kraj, pokušajte moje kmete buniti protiv mene. Vidjet ćete kako će vas odbiti.

– Mislim da se ostali vaši velikaši s vama ne slažu. – Ne pitam ih, gospodine grofe. Nije me ni briga. Na mojem imanju

gospodari moja volja i volja moje žene. – Nisu li vaše ideje za današnji vijek odviše revolucionarne? –

primijeti Josip. – Gospodine, svoje sam ideje pobrao po svojim oranicama,

vinogradima, kršu i šumama. Knjigu netko može napisati krivo, ali po oranicama i livadama priroda piše istinu. Tu nema zabune. Što nađeš na njivi na zemlji i u njoj, to nitko ne može iskriviti. Zemlja veli: radi pa ćeš imati. Kako me obrađuješ, neka ti je takav i plod. To je pravda prirode, a ja se ne bojim živjeti po njoj...

W

– Gospodine grofe, vaš životni program je zdrav. Veselim se što sam u vama našao toliko misli srodnih svojima. Međutim, htio bih da mi svakako pokušate dovesti svjedoke koji će razotkriti nedjela tog Anzelma. Dovoljno nam je da potvrde njegova nedjela. Prihvaćate li?

– Prihvaćam. Meško je sjedio licem prema niskom prozoru i opazio na šumskoj

cesti dva jahača. Jedan u plemićkom, a drugi u lakajskom odijelu. Dolazili su prema gostionici.

– Pazite – reče Meško. – Doduše, daleko su, ali to bi mogla biti ona dvojica koje sam uhvatio...

Podaleko od prozora Meško je pratio jahače. Jedva nekoliko desetaka koračaja od gostionice opazi on krčmara kako je izašao na cestu, sakrio se iza debla i nešto mahao došljacima. Oni su smjesta okrenuli konje i pojurili natrag.

– Krčmar im je dao znak – taj ih pozna... Ipak ću doznati jesu li oni ili nisu.

Krčmar je ušao i nekako se neobično zanimao kamo je otišao njegov čestiti gost dok su se Josip i Rosenberg vratili društvu.

Kukmica je još uvijek čekao na piliće što ih je naručio grof Falkenstein. čim ih je spazio, njegovo se lice razvedri. Kako je brzo jeo i griskao, tako je i hitro govorio svom dobrotvoru:

– Vi ste fini mladić, dopustite da se pobratimo! Nera upadne: – Barune, ovdje u Beču nije običaj da se bratimo odmah nakon prvog

susreta. Ne znate uživate li simpatije gospodina grofa Falkensteina. Josip prihvati čašu i ponuka Kukmicu: – U zdravlje tvog finog želuca, pobratime, a drugo sigurno i ne želiš. Malakoczy ga povuče za čuperak kose. – Zar te nije stid? Kad si gologlav, pokrij se kakvom vlasuljom. – Ne diraj moj čuperak. Natezala ga je jedna prava pravcata

princeza. Grofica Nera je svjedok. – I magarca natežu za uši – dometne Malakoczy. Sanda i Stanka su se smijale a Kukmica se okrene k Josipu: – Ne biste li, grofe, možda malo pečenih jaja i kuhanih kobasica? – Nudiš, a prazan ti je tanjur – reče Josip. – Ako pozoveš krčmara, bit će opet pun.

W

Nera još nikad nije vidjela Josipa u tako dobrom raspoloženju. Naručivao je sve više jela i s uživanjem promatrao Kukmicu kako prazni i čisti zdjele.

– Jedi i pij – govorio je Kukmica. – Ne znaš neće li sutra tebe jesti crvi. Vjeruj, mladi moj grofe, propio sam sve svoje vinograde, pojeo kuhane i pečene svoje dvorce, ali posvuda ima dobrih prijatelja koji me vole i časte. Pa što mi nedostaje?

– Da ste car, ne biste tako dobro živjeli! – reče Josip. – Šta, car? Bože sačuvaj! Imamo dva cara, a ni jedan nema carevine.

I mladi i stari moraju slušati caricu... Niti se mogu pošteno najesti ni nalokati. Vraga im vrijedi carevina. A ja? Pijem i jedem koliko hoću. Sto mi je na srcu, to i na jeziku, a što na jeziku, to u želucu. Živim kako mi se dopada. Moje je carstvo svagdje gdje me vole i gdje mi je dobro. Imam li pravo ili ne?

– Imaš – potvrdi Josip i pogleda Rosenberga, pa onda Neru. Tamne misli križale mu se zjenicom poput oblaka.

Meško se vratio. Ušli su u malu prostoriju gdje im je Meško ispripovjedio:

– Stigao sam oba jahača i zapitao ih za put na Waldburg. Jedan od njih bio je doista Anzelmo.

– Dakle, ipak; – Ali sada nije bio u lakajskoj, nego u plemićkoj odori, a njegov je

drug odjeven poput lakaja. – Nije vas prepoznao? – Ni moja me žena nije prepoznala kad sam joj se na Waldburgu

prikazao s vlasuljom. Krenuli su prema Beču, ali ih nisam htio slijediti – da ne izazovem sumnju. Sad znamo da su htjeli navratiti ovamo, a krčmar ih je opomenuo.

– Bit će da zna i zašto. – Trag imamo – reče Josip. – Kad ustrebam vašu pomoć, javit ću

vam po grofici Vojkffy. Meško izađe, dok su Josip i Rosenberg ostali sami. – Vidite, Rosenbergu, na svijetu ima i sretnih ljudi. Ovaj mladi grof

sređen je i čestit građanin, obožava, svoju zemlju i svoju ženu. Onaj tamo stari, moj pobratim, obožava svoj želudac i dobar zalogaj. Ni jedan se ne bi mijenjao sa mnom. A ja bih se sada zamijenio i s

W

barunom i s njegovom proždrljivom filozofijom. Ali, strpljenje! Doći će dan – i nije daleko – kad ću i ja živjeti barem mirno, ako ne i – sretno...

– Kako to misli vaša milost? – Mislim da će grof Falkenstein postati pravi gospodin. A onda ću

otvoriti svečani lov – na jezuite! Dvorski meštar Khevenhiller sjedi u svom uredu za pisaćim stolom.

Na uskom obrijanom licu, šiljastom nosu i uskim razvučenim usnama dostojanstven izražaj. Promatra papir ispisan velikim slovima. To je program za dvorske plesove i kazališta čitave sezone. Sve tačke studira državničkom ozbiljnošću.

Vrata se otvore. On ustane i pođe u susret kancelaru. Od svih ministara jedini je kancelar uživao čast da ga carici

najavljuje sam nadmeštar Khevenhiller. Poklonio se kancelaru zaokruživši crnom izrezanom cipelom ulašteni pod.

– Vaše milosti pokorni štovatelj činit će svoju dužnost. Kaunitz je prišao zrcalu, do desetak puta popravio svoju bijelu

ogrlicu, modru dolamu i ružičasti svileni prsluk pa se požurio u caričino predsoblje.

– Kancelar! – šaptalo se od usta do usta. Komorkinje i dvorani trčali su na sve strane da potpire vatru u kaminu.

– Strahota, kakva je tu sparina! – poviče knez Khevenhiller ušavši u predsoblje.

Ali mu grofica Fuchs hitro priŠapne: – Kancelar dolazi, zato ložimo već od jutra. Nadmeštar malo napući usta i požuri k carici. Međutim, u predsoblje

je ušao i kancelar, ponovo stao pred ogledalo i popravio svoju toaletu. Nadmeštar najavi vladarki hitnu kancelarovu audijenciju, a onda se mrka lica vrati u svoj ured.

Zamislio se, izvukao svoj dnevnik i zapisao ovu primjedbu: »Njezino veličanstvo ne podnosi loženu sobu. Snijeg pada, a ona nikad ne loži! Danas su sobe ugrijali do nemogućnosti. Ni ja ni drugi ne shvaćamo zašto njezino veličanstvo, koje nikome ne popušta, podnosi tolike mušice taštog kancelara. Carica sjedi u vreloj sobi kao u kotlu – njemu za volju... Zato i jest zaljubljen sam u sebe...«

U kabinetu Kaunitz se poklonio carici. – Zamolio sam vaše veličanstvo za hitnu audijenciju.

W

– Ako su vijesti zle, onda molim bez uvoda. – Veličanstvo, doprle su mi u ruke pruske novine. Sadržavaju grdne

objede. – Čitajte mi. A kancelar je čitao: ... »Među poštenima možemo sebi priuštiti luksuz da budemo

pošteni, ali kad smo među austrijskim lupežima i razbojnicima, treba da smo i mi lupeži.

Zato se moramo veseliti svakoj pojavi koja ugrožava caricu i njezinu dinastiju.«

– Neka se samo vesele – doda carica. Kaunitz nastavi čitati: »Zato s veseljem objavljujemo da se na austrijskom dvoru, u krugu

najumnije carice, u obitelji najbolje kraljevske domaćice i majke dnevno događaju scene koje prikazuju obiteljsku razrožnost u dinastiji što je carica silom želi prikazati kao da živi u građanskoj ljubavi i miru. U obitelji postoji mržnja koja svagdje i svakom zgodom izbija na javu. Vodi se borba oko miraza kćeri, oko škrtosti carskog lakaja na prijestolju cara Stjepana...«

– Bezočna infamija – razljuti se carica. »... i čak oko toga tko je pravi, a tko krivi carski sin. Sve bi to moglo

uroditi sudbonosnom promjenom i u prijestolonasljedstvu... Dakle, u Austriji se nešto drma...«

– To su dojavile uhode – vikne carica. – Jest, veličanstvo, prenijeli su glas o malim oprekama i napuhali ih

do nemogućnosti. – Zašto ih ne pohvatate? – Veličanstvo, kapetana smo smaknuli, a da od njega nismo doznali

ništa. Ponovo tragamo. Međutim, radi se o drugoj većoj pogibelji. – Još većoj? – Ako u Prusiji saznaju promjenu prijestolonasljedstva? Danas je to

samo naša tajna. Ali kad se predloži javnosti, taj članak bit će potvrđen i potpisan s naše strane. Friedrich će se ojunačiti i preko noći skovati novo oružje. Prijestolonasljednik je udovac.

Mnoge se dinastije nadaju da će njihove princeze nositi austrijsku krunu i zato se skanjuju da pristanu uz savez s Friedrichom. Vaše je veličanstvo sigurno odmah razabralo da je taj članak inspirirao

W

Friedrich samo zato da utječe na vladalačke domove neka bi pristali uz njega na tajne saveze protiv Austrije. Članak je i odviše jasan. Carica je nervozno prošla kabinetom dok su joj oči gorjele.

– Friedrich je razbojnik, dvostruki razbojnik! – Nikad majka nije rodila većeg – odgovori kancelar. – Služi se svim

da okrnji ugled prijestolja i države vašeg veličanstva. Zamislite, veličanstvo, strahote da sazna o prijestolonasljednikovu odreknuću. Čitav svijet bio bi uvjeren da to znači slom među članovima dinastije. Strane države hrpimice bi jurile u savez s Friedrichom. Promjena prijestolonasljedstva bila bi baš zato katastrofa kad se zna da je njegovo carsko visočanstvo Josip mlad, zdrav, tjelesno i duševno...

– Da, da – nervozno će ona – ali što predlažete? – Veličanstvo, po mojem najdubljem uvjerenju trebalo bi

prijestolonasljednika usrdno zamoliti da u interesu dinastije i države odgodi svoju zahvalu na prijestolje.

– Nemam što da molim – ovdje ja zapovijedam! – U vašim je rukama ugled naše snage. Veličanstvo, vi ponovo

osvajate državu svojoj dinastiji. Prijestolonasljednik će barem odgoditi svoju abdikaciju.

Marija Terezija otvorila je pretinac pisaćeg stola i izvukla Josipovo pismo kojim je moli da ga oslobodi tereta prijestolonasljedstva.

– Ako odgodimo od danas na sutra, Friedrich će trijumfirati sutra, prekosutra ili za godinu dana.

Ona digne ruku prema Kaunitzu držeći Josipovo pismo pa ga razdere na komadiće i baci u kamin.

– Plamen je progutao ovu tajnu. – Mudrosti, tvoje je slavno ime Marija Terezija. – Ili njezin kancelar? – Otklanjam da me vaše veličanstvo kiti krunom svoje mudrosti. – Vi ste moj dobri genij. No da mi je znati tko je to sve otkrio

Prusiji? Tko je upućen u tajne koje ne prelaze prag moga kabineta? – Nije lako saznati, ali pohvatat ću ih. – Pozvat ću Josipa i u vašoj prisutnosti saopćiti mu našu odluku. Brzo su se dogovorili kako da mu to saopće i pozvali ga u caričin

kabinet. Odazvao se odmah, a majka ga je dočekala namješteno ljubazno.

W

– želim vam staviti do znanja da vašu odluku smatram mladenačkim činom filozofa – reče ona.

Prijestolonasljednik je gledao začuđeno. – Veličanstvo je očito zaboravilo da je samo željelo... Nervozno je upala u riječ. – Ništa ne zaboravljam. Vaša ostavka izgorjela je naočigled njegove

preuzvišenosti kancelara. – Ali je ostala netaknuta u mojoj duši... Osjetivši što će slijediti, kancelar je priskočio carici u pomoć. Reče

Josipu: – Odviše cijenimo vašu umnu zrelost, a da biste velike interese

države i prijestolja prepustili zluradim tajnim osnovama naših neprijatelja. Naši neprijatelji moraju osjetiti da je prejasna dinastija jaka i složna.

Kancelar mu pruži pruske novine i objasni opasnost. Josip je slušao mirno, a onda odgovori.

– Ako se radi o tome, onda se – zasad – pokoravam. »što on misli pod tim »zasad« – dodavala je carica u mislima, ali mu

je ujedno pružila ruku na poljubac. Bio je to znak da je audijencija završila.

– Ovo je svršeno – reče ona kad je ostala nasamu s kancelarom. – A sada da nastavimo posao, kancelaru.

Pozvala je u audijenciju lorda, izaslanika engleske vlade, koji je smjerno saopćio da se po nalogu vlade mora vratiti u London i zamolio odgovor njezinog veličanstva na poruku engleskog kralja.

Dok je s lordom kao gostom postupala najljubaznije, u ovom času odgovorila mu je neobično hladnim tonom:

– Na poruku njegova veličanstva engleskog kralja da pristupim »njegovu savezu s Prusijom« šaljem ovaj upit: kad bi njegovo veličanstvo kralja zaustavio na ulici razbojnik i oteo mu lisnicu, da li bi njegovo veličanstvo nakon toga na bilo čiju intervenciju sjelo za isti stol s tim razbojnikom? Drugo: upozorujem vas, lorde, de ne bi tko računao s podlim izmišljotinama Friedrichovih novina. Moja dinastija utaborila se na čvrstim pećinama svoje jednodušnosti. Uvjeravam vas da prijestolonasljednik i ja sačinjavamo jednu dušu u dva tijela. Idemo svojim putem, a možda će se njegovo veličanstvo engleski kralj

W

pokajali što i dalje ne vodi politiku podupiranja Austrije protiv Prusije. Stegnuti Prusa znači utvrditi Evropu protiv ratova. Za svoju potporu Prusiji njegovo veličanstvo odgovarat će pred historijom. Treće: u pogledu protestanata učinit ću, prema želji njegovog veličanstva, što god mi je moguće da se vjernici te vjeroispovijesti u mojoj državi osjećaju dobro i ugodno. Naprotiv, postupke prema Židovima smatram potpuno svojim pravom. Ne miješam se nikad u unutarnja pitanja drugih država pa to ne mogu dopustiti ni drugima.

Učinila je pauzu u znak da je dovršila. Lord se pokloni i odgovori: – Veličanstvo, duboko sam ožalošćen svim tim tačkama odgovora. Ne obraćajući pažnju na njegove riječi, vladarica promijeni tok

razgovora pitajući: – Nadam se da ste se ovdje osjećali ugodno? – Veoma, veoma dobro. Teško ostavljam Austriju. Zadovoljno se

osmjehnula i odvratila ponešto ironično: – Kako vidite, lorde, Austrija ne želi ni u kakav savez s Engleskom.

Zato vam kondoliram. No sve rane zacjeljuju pa će i ona koju ste zadobili strelicom lijepih očiju ...

Lord na to nije odgovorio. Demonstrativno šuteći, oprostio se s njom i kancelarom pa iziđe iz kabineta. Kancelar je zamišljeno gledao caricu.

– Vraća se praznih ruku – osmjehne se ona – ali puna srca nesretne ljubavi prema našoj grofici. Kancelaru, rekli biste da je to sasvim sitničava osveta prema protestantu. Ali budite uvjereni da ga ta sitnica boli više nego moje političke poruke.

– Veličanstvo, svaki dan nalazim novih prigoda da se divim vašem duhu.

– Laskanje nakon poslova! Ne razumijem što se engleski kralj plete u moje odredbe protiv Židova. Odlučila sam da se izagnaju i pri tom ostajem. Odgodila sam to samo zato što bismo, po vašem računu, za provedbu mojih želja trebali mnogo milijuna. Zasad nemamo raspoloživih novaca, ali želim da se najstrože provedu moje odredbe: tko Židovima dopusti da se usele unutar grada, izgubit će gradske povlastice, a tko im dade konačište, plaća globu u dukatima. Nadalje, stigla mi je vijest da su neki protestanti u Ugarskoj odbili da polože prisegu u katoličkoj formi. To svakako zaudara na pruskog kralja. Javljaju mi da se katolički puk pobunio protiv protestanata i napao ih.

W

Ne želim da se kazne katolički buntovnici. Oni su u pravu. Protestanti su poslali deputaciju, ali je ja ne primam. Sporazumni ste s tim?

– Vaše veličanstvo nikad nije prešlo granicu pravde pa će im sigurno dopustiti da podnesu svoju žalbu pismeno. Bar ćemo vidjeti kolika je njihova drskost.

– Dobro. Možemo im dopustiti pismene rekriminacije, a da na njih ne odgovaramo. I sad dalje. Primila sam čudnu osudu. Neki alkernist u Pragu prevario je jednog velikaša, primio i pronevjerio veće svote. Sud ga je osudio na pet'godina, njegovu ortakinju ženu na tri godine prisilnog izgona, a sedamnaestogodišnju kćer na dvanaest korbača. što to znači? Po zakonu, taj bi čovjek morao biti kažnjen smrću, a njegova obitelj na doživotni prisilni rad.

Kancelar pregleda spis i odvrati: – Veličanstvo, sud je uvažio siromaštvo tog čovjeka i okolnosti da

erar nije pretrpio štetu. – Da, to je najvažnije. Bit ću, dakle, milostiva – potvrđujem osudu.

Ali toj djevojci trebalo bi dati pedeset korbača. Tako mlada pa već pomaže ocu varati! To dokazuje loše nagone. Da je pobožna, bila bi kreposna. Uopće opažam da ženska mladež polazi stranputicom. Za njom se povode i zrelije žene. Sve se više širi nemoral. Ozbiljno razmišljam o tom da donesem odredbu koja će ženu držati u zaptu.

– Što god je vaše veličanstvo smislilo, vazda je bilo dobro. Nadmeštar Khevenhiller najavi francuskog poslanika. Carica je željela da i njega primi u kancelarovoj prisutnosti. Francuski poslanik ušao je nešto snužden.

– Nas dvoje – reče ona poslaniku – uvijek smo govorili otvoreno i kratko. Želim da taj naš običaj zadržimo – premda ste vi, očito, htjeli da me pripremite na nešto neugodno... Pogađam li?

– Veličanstvo, duboko sam poražen što se neka osoba umiješala u naše osnove o bračnoj vezi kćerke vašeg veličanstva s njegovim veličanstvom francuskim kraljem Lujom XV.

– Tko je to bio? – Veličanstvo, nepoznati ljudi rade prikriveno. Saznali smo samo to

da su neka dva plemića iz Austrije posjetili madame Dubarry i pošto su nekoliko puta bili njezini gosti, madame Dubbarv promijenila je svoje mnijenje o novoj ženidbi njegova veličanstva kralja udovca.

W

– Nastavite, treba da raščistimo stvar. – Njegovo veličanstvo Luj XV poručuje da bi se osjećao vrlo sretnim

kad bi ženidbom mogao dokazati svoje prijateljstvo prema vašem prijateljstvu. Ali osjeća se star i boležljiv i ne bi htio unesrećiti kćerku vašeg veličanstva.

Kancelar Kaunitz mirno je pratio ove poruke, ali carica nije mogla sakriti rumenilo koje je vazda izdavalo njezino uzbuđenje. Ipak se ironično nasmije:

– Naravno, taj se razlog mora smatrati opravdanim. – Poručite veličanstvu da to smatram porazom svojeg i kancelareva

rada na izgradnji utvrde protiv pruskog kralja. – Ako taj poraz popravim ja? – Moj bi život našao novo opravdanje. – I moj – primijeti kancelar Kaunitz. – Kralj Luj Petnaesti prestar je da se ženi. Nb ima još netko tko će

nositi naslov Luja šesnaestog. Za ono za što je otac prestar, nije sin premlad.

Poslanikova se glava spustila prema grudima. Kancelar je gledao potpuno mirno da ne oda svoje misli.

– Razumijem vašu šutnju, gospodo – reče carica. – Elizabeta je, doduše, mlada, ali tragovi kozica nisu sasvim u stilu kraljevskog dostojanstva – za mladog ... Ako znanost nađe sredstvo, koje će odstraniti s moje kćerke tragove kozica?

Kancelar i poslanik pogledaju iznenađeno u caricu. – Da imam još koju odraslu neudatu kćerku, zamijenila bih

Elizabetu... Ponudite u Parizu prijestolonasljedniku brak s Elizabetom i ako se moje nade u znanost ispune – što nije nemoguće – onda smo ipak pobijedili nas troje. Je li tako?

Nakon polsatne audijencije francuski se poslanik oprosti. Kancelar će radoznalo:

– Smijem li upitati tko je taj slavni čovjek što nam sa svojim poljepšavalom obećava toliku političku sreću?

– Grof Balzano, zaštitnik bavarske grofice Thurn na Waldburgu. – Veličanstvo, i on je alkemist kao i onaj . . – Kao i onaj u Pragu? To je isključeno. Jezuiti ističu njegovu

pobožnost. Bogobojazan čovjek ne može biti pustolov i varalica poput

W

onoga čiju sam osudu potvrdila. Otkako je Elizabetu snašla nesreća, on se potajno bavi istraživanjem lijekova protiv kozica i njihovih posljedica. Molim vas, ne kazujte ništa Van Swietenu. Zamjerio bi mi što nisam o tom pitala njega, svog osobnog liječnika.

– Veličanstvo, ako grofa Balzana znanost prevari? – Onda budući francuski kralj neće uzeti Elizabetu, ali za taj slučaj

imam još najmlađu kćerku – Mariju Antoniju. – Mislite li da je dorasla udaji? – Po godinama nije, ali ona bi se brže pretvorila u kraljicu i u ženu

nego vi u marljivog državnika. Pri tom Marija Terezija pruži Kaunitzu ruku da ga odšteti za

primjedbu. Nakon svršenih poslova kancelar je ostavio caričin kabinet. Odmah su dotrčali lakaj i i otvorili prozore. Studeni zrak brzo je

rashladio caričinu sobu. Poslije podne carica je povjerljivo primila grofa Balzana. – Otac Grande pronio je vaš dobar glas do mene. Poznate su mi vaše

plemenite namjere. Razjasnite mi svoja istraživanja. – Veličanstvo, ima raznih poljepšala koja izglađuju put. Valja

pronaći biljke kojima je snaga izglađivanja puti stostruko pojačana. Poznam takve biljke, ali su vrlo skrovite i u dalekim zemljama. Ponajviše u Holandiji. Dakako, ta daljina...

– Iziskuje troškove? Ne štedite. Isplatit ću novac... – Veličanstvo, grof Balzano nikad nije primio ono što ne može

vratiti. Ako se desi da svojim naumom ne uspijem jer je sve u božjim rukama...

– Tako govori krepostan čovjek. Sve je u božjim rukama, a mi ćemo pokušati da postignemo uspjeh. Žrtvujem sve što je potrebno da svojoj kćeri vratim estetski izgled lica.

Nakon grofa Balzana slijedio je otac Grande. Carica ga je oslovila osobito ljubazno.

Očito se spremala da mu saopći vijest koja ga nije mogla obradovati. – Oče Grande, stigla mi je strašna vijest. Prusi se spremaju na nas.

Potajno prikupljaju čete, što je razlog da zasad ne možemo prihvatiti Josipovu ostavku. To bi bio državni udar.

W

– Svemogući, budi u pomoć mojoj vladarici – uslđikne on patetički, a glas mu je drhtao od uzbuđenja.

Međutim mu je carica otkrivala neku veliku izmišljenu tajnu urotu, razjašnjavala, uveličavala, izmišljala pogibelj da ga umiri zbog nagle promjene. Konačno zaključi:

– Neka vas nimalo ne uznemiri ako čujete da prijestolonasljedniku tražimo ženu među princezama. Sve je prividno, pa i to što će se on sve više pokazivati sa mnom. Neka svijet vidi našu tobožnju slogu. A kad jednom mine pogibelj, onda ćemo znati – ja i svi mi – kako da se sačuvamo od unutrašnjih pogibelji, Josip će uvijek rado odstupiti.

Grande je izašao poražen. Ostavio je dvor i uputio se ravno u refektorij Terezijanuma. Tu okupi

petoricu upravljača isusovačke politike na dvoru. Kad im je saopćio caričin opoziv, razjarili su se i raspalili.

– Ta žena mijenja odluke kao kancelar svoje ogrlice. Jedna odluka obara drugu. U jednom danu, u jednom satu, izdaje desetak oprečnih naloga. Nema li Friedrich pravo kad govori o »ženskoj vladi«?

– Ovo je luđačka vlada – primijeti caričin miljenik otac Lechner, visok i crnomanjast čovjek.

– Histerična, recite – upadne u riječ otac Grande. – Prije mene izašao je iz njezina kabineta kancelar i trijumfatorski se smiješio. Uživao je sam u sebi. Čini se da je to on podmetnuo. Prikazuje se kao da nam je prijatelj, a zapravo podmuklo podupire Josipa.

– Njegova se potpora očituje u šutnji. – Carica ne opaža da je kancelar izigrava i s izgonom Židova.

Podmeće joj velike troškove koje navodno iziskuje progon. – Isto joj tako podmeće lažne motive da zadrži Josipa na prij

estolonasl j edstvu. – Svi smo u opasnosti. – Caričina nova odluka ugrožava upravo nas – osobno. – Neće da promijeni prijestolonasljedstvo! što, dakle da učinimo? – što da radimo? Govorite, braćo – navaljivali su mlađi drugovi na

starije. Grande se isprsi: – Mi ćemo promijeniti prijestolonasljedstvo. Male Pelegrinijeve oči

bljesnuše:

W

– Tako je! Na to nas je prisilila sama carica. – Oče Pelegrini, odredite odlučni sastanak. – U subotu u pola noći. – Pozovite i Balzana. – Primio je priličnu svotu da poljepša Elizabetu. – Elizabeta je za nas izgubljena jer nas mrzi – upozori Lechner. – Ako Balzano uspije pronaći sredstvo kojim će izgladiti brazgotine

od kozica? – upadne Johann. – Nadate li se ozbiljno? Ne budalite. Balzano nikad neće izgladiti

Elizabetine kozice, samo će prošupljiti caričinu mošnju. – Ipak, njegova »znanost« lišila nas je princeze Josipe koja bi nam

služila na prijestolju druge države. – To je kriva ona tamo na Waldburgu. Valja joj zabraniti da se

smatra gospodaricom našeg dvorca. – Ne dopustite joj da se slobodno kreće dvorcem. – To sam već nekoliko puta uzalud naglasio – javi se otac Alojzije. –

Međutim, kneginja Vilma položila je milijun forinti... I on stavi na stol veliku mošnju punu novaca. Svi su se nadvili nad kesu. Pelegrinijeve oči sijevnuše: – Tko je bio tako milostiv prema njezinoj ljepoti? – O tom kneginja šuti. Glavno je da su novci na stolu. – Sutra ćemo novac poslati u Englesku. Pozovite našeg »Prusa«. Zamalo se pred njim našao šesti član vodeće grupe, visok, tanak,

plav čovjek u redovničkoj haljini, s naočalama na plavim očima. Glavni vođa Pelegrini oslovi ga: – Oče Antonio, naš posao u Prusiji urodio je lošim posljedicama.

Carica se prestrašila. Umjesto da učvrsti osnovu o promjeni prijestolonasljedstva, naš novinski članak ponukao je caricu da opet učvrsti Josipa. Sad nam ne preostaje drugo nego da udarimo drugim putem. Kako se mnoge dinastije nadaju da će svoje princeze udati za prijestolonasljednika Josipa, valja ih baciti u sumnju. Ponovo ćete otputovati na granicu i prokrijumčariti vijest da je bavarska princeza živa, da boravi u nekom samostanu gdje ju je carica zatvorila zbog ljubomore što se upletala u politiku. To će omesti caričin pokušaj da Josip nađe ženu u inozemstvu, a dotle ćemo mi s njim obračunati. Ali,

W

budite oprezni, vaše izvrsno prusko narječje i vaš pruski tip najbolja vam je putnica preko granice. Ovdje se čuvajte svog pruskog izgovora.

– Slušam – odgovori Antonio pokorno. – Buduće subote održat ćemo sudbonosni dogovor. Dotle se vratite.

Dakle, odmah na put. – Smjesta se odazivam vašem nalogu. Kad je on izašao, neko je vrijeme vladala šutnja. Svi su razmišljali. – Oče Grande, s puta u Parmu još nemamo nikakvih vijesti? –

iznenada se javi Pelegrini. – Ništa. Ni vojvoda ni Amalija ni s jedne postaje nisu poslali kurira. – čudno. Da princeza Amalija opet nije počinila kakvu ludost? – I carica sluti zlo – šuti i ne pita. – Ipak se nadam da Amalijino prijateljstvo nama nije bilo hinjeno –

reče Grande. – Kad stigne u Parmu, otac Klaudije sigurno će nam javiti! što je

uzrok šutnji. – Da, šutnja je sumnjiva. Zašto princeza ne šalje kurira? To me

zabrinjava – mrmljao je Pelegrini. Zabrinutost se odražavala i na licima ostalih jezuita. – Dakle, u subotu – zaključi glavar Pelegrini.

VOJVOTKINJA OD PARME

– Naprijed – da vidimo mladu vojvotkinju!... tako je vikao tamnoputi i crnooki puk vojvodine Parme stojeći s obje strane historijske Vie Emilije sa starim građevinama i bogatim palačama.

Južno sunce grije impozantne tornjeve stare katedrale. Kneževska povorka lagano se primiče naprijed.

Žarke, nemirne poglede crnih očiju pokreće neutaživa radoznalost. Vojnici oštro potiskuju navalu puka što uzbuđen hoće da vidi Njemicu iz daleka sjevernog kraja da je u njihovoj katedrali vjenčaju s mladim vojvodom.

Nisu zadovoljni. Radije bi talijansku princezu, ali se pokoravaju zato što tu ženidbu hoće španjolski kralj, pokrovitelj vojvodine i ujak mladića što sjedi na čelu državice.

Sjajna kočija prolazi ulicama.

W

Potpuno apatična i hladna, Amalija sjedi uz svoga muža. Povorka se zaustavila pred kneževskom palačom pod visokim

svodom. Dvoranstvo u šarolikoj svečanoj opremi u uzornom vojničkom redu.

Uz mramorne stepenice nižu se redovi dvorana, paževi i počasne straže. Mladi grof Rivera, dvorski meštar, prilazi kneginji i progovara uz

široku gestu i duboki poklon: – Visosti, ja sam najsretniji podanik ove države jer me zapala sreća

da vas uvedem u vaš novi dom. – Niti ga je pogledala niti odgovorila. Pošla je mramornim stubištem

ispod lukova koridora, urešenih fresko slikarijama. U posvođenom koridoru otvorena su teška rezbarena vrata. Rivera

vodi Amaliju. Čitav niz crnomanjastih dvoranki klanja se novoj vojvotkinji. Dvorski meštar rastvori perzijske zastore i uvodi vojvotkinju:

– Visosti, u sretnom času vodim vas preko praga ovih odaja... Sada joj prikaže dame ovog dvora i najzad opet priđe pred nju i izreče odlučno:

– Visosti, moj život bit će posvećen vašem zadovoljstvu! Za dvorsku meštrinju vaše visosti određena je moja sestra grofica Rivera.

Poklonivši se, mladi grof se udalji i nestane iza zastora. Usred salona ostade Amalija. Sve je oko nje uređeno južnjačkom

raskoši i šarenilom. Pred njom stoji dvorska dama grofica Marina Rivera, visoka, tamna,

starija gospođa bezizražajna lica. Prema španjolskoj etiketi, glavu joj pokriva glatka vlasulja bez ikakvih uvojaka.

Povela je novu vojvotkinju crveno-zlatnom, pa onda fresko dvoranom, bizantinskim salonom i konačno salonom mramornih vaza iz kojih su prštali vodoskoci. Amaliju ne zanima sav taj južnjački sjaj i ne gledajući ništa, ulazi u budoar.

Čitavo vrijeme Amalija je šutjela. Dvorska meštrinja je oslovi: – Visosti, dopustite da vas odvedem u vašu odjevaonicu. Sve je

spremno da se preodjenete. Nije odgovorila ni jednom riječi. Slijepo se prepustila svemu što su

joj rekli.

W

Ušla je u odjevaonicu iz koje su je uveli u rimsku kupaonicu. Tu su je okružile sobarice i spremale njezine haljine što su već prije nje stigle u kolima za prtljagu.

Madame Rivera nije mogla dočekati nijednu riječ iz usta nove vojvotkinje pa iziđe.

Gledajuće preda se, Amalija sjedne na divan. Osjetila je svu pustoš potpune usamljenosti u tuđini.

Uto spazi bečku sobaricu koju su joj prepustili. I ona joj se pričini samo kao neprijateljski uhoda.

»što da činim? Što«? – pitala se. »Da je Ernest muškarac, ne bi se bio pokorio carici. Pokušao bi

dostići nas putem i približiti se. Međutim od njega ni glasa. Na svakoj sam postaji uzalud čekala. Kako se lako mogao približiti. Vojvoda se čitavim putem nije brinuo za mene.«

Po propisima vojvoda je putovao sa svojom a ona sa svojom svitom. Odsjedali su prema etiketi posve rastavljeno i ona se čitavim putem nadala da će je dostići bilo kakav Ernestov glasnik.

»Dakle, ipak je istina što su mi rekli! Pokorio se, vjenčao i otišao. Kukavac.«

Ustala je. Nekoliko komorkinja čekalo je s vjenčanom haljinom. Brak ne bi vrijedio ako se ne obnovi na tlu vojvodine. Prepustila se djevojkama da je obuku.

Odbila je četvrta ura popodne. Glavnom ulicom, Via Emillijom, što u ravnoj crti presijeca stari otmjeni grad, ponovo je krenula kneževska povorka.

Dvorani na konjima i kočijama u šarenoj španjolskoj paradi, domaći plemići i plemkinje, članovi vlade i kneževska garda pomicali su se u uzornom redu i dostojanstvu. Iza njih slijedi široka kočija španjolskog tipa sa zlatnim anđelima na uglovima krova.

Vojvoda je u bijelom brokatu i s pernatim klobukom, kraj njega Amalija u raskošnoj bjelini. Sjede jedno uz drugo kao da se i ne vide. Njezina glava cilj je svačijih očiju. Uz kočiju jaše grof Rivera u odori crvene boje, vezenoj zlatom. Tamnoputo lice podilazi bljedilo, plamene oči nervozno bacaju poglede po šarenom špaliru ulice.

Svjetina bučno pozdravlja svog ljubimca ministra Tillota. Zrakom se prosuli bučni pozdravi:

W

»Ewiva Tillot!« »Ewiva madame Malaspina!« Rivera pogleda vojvotkinju. Ti poklici znače demonstraciju svjetine

protiv njemačke vjerenice. Amalija kao da ih ne opaža. Gleda gore, u tamnu visoku kupolu katedrale.

Mladi grof slijedi njezin pogled i nađe priliku da pozornost vojvotkinje svrati na sebe:

– Visosti, katedrala je lombardijsko-romanskog stila iz dvanaestog stoljeća. I lavovi na ulazu u katedralu djelo su iz istog stoljeća. Unutrašnjost urediše slikama i rezbarijama Coreggio, Landi...

Vojvoda stade nabrajati mnoštvo umjetnika. »Što je ovaj sada rekao? – prisjeti se Amalija. – Je li to govorio

meni?« Svjetina je klicala samo vojvodi i svojim ljubimcima. Pred katedralom dva golema lava od crvenog mramora

dostojanstveno čuvaju ulaz. Visoki kler u svečanom ornatu, dvoranstvo, plemstvo, odličnici

Parme slože se u uzornu sliku. Amaliji se sve činilo poput sna. Samo je osjetila da prolazi kroz

dvored ljudi i da ulazi u crkvu, da je spustila pred oltar gdje stoji biskup s velikom asistencijom.

Ljudi oko nje čine joj se poput sjena. Instinktivno pogleda gore u osmerokutnu kupolu. Mirnim pogledom promatra fresko sliku što prikazuje tisuće ljudi kako su se u velikoj čežnji otkinuli od zemlje i uzdigli u daleki svemir.

»Da mogu i ja zajedno s njima odletjeti i nestati u daljini« – mislila je Amalija, dok se obavljao obred, a crkva odjekivala zvucima orgulja.

Svi su svratili pozornost na njezinu bijelu haljinu od brokata, opšivenu mirtovim cvijetom, snježne čipke, vlasulju s koje se duga čipkasta koprena spušta duboko dolje po povlaci urešenoj vjenčićima i biserjem niz crkveno stubište.

Bjeloputo lice, izmučeno od puta i boli, slično je kipu. Obred se obavljao a mlada je vojvotkinja bila u mislima potpuno

odsutna. Izašla je iz katedrale i sjela u kočiju. Povorka je krenula – istim

putem između dva šarena niza svjetine do kneževske palače.

W

Opet je ušla u svoju odjevaonicu da je preokubu za primanje. »Dakle, sve je svršeno« – pomisli ona gledajući u zrcalo kako joj

skidaju vjenčanu haljinu. U šest sati stajala je Amalija ponovo pred velikim zrcalom i

promatrala se u haljini od ružičasto-modrog brokata s porubima od bijelih čipaka izvezenim dijamantima.

Tunika s dugom dvorskom povlakom od modrog, zlatom protkanog brokata, spuštala se niz vitko tijelo. Struk ukrašen lepršavim čipkama napadno je isticao vitkost i ljepotu tijela.

Smeđe kose učešljala je u uvojke, prašila ih i uresila glavu briljantnim dijademom s tirkiznom zvijezdom. Počela je promatrati samu sebe s nekim zanimanjem. Razabrala je visoku, tananu, stasitu pojavu, lijepe crte lica, bijelu put, smeđe zanimljive oči i rumene usne što su upotpunile sliku ljepotice.

U tom je času spoznala da u Beču, odjevena u skromne haljine, nikad nije razabrala kako je uistinu lijepa.

Kraljevska raskoš sada je samo istakla i pojačala njezine prirodne prednosti. Promatrajući tu sliku u zrcalu, kako da je sakupljala snagu svojih misli, sređivala ih i raspoređivala u neku osnovu.

Uto joj najave dvorskog meštra Riveru. Izašla je u salon. Grof Rivera je obavijesti:

– Visosti, odličnici Parme žele se pokloniti svojoj vladarici! »Vladarici«... Ta riječ probudi u njoj majčino nasljeđe. Vladati! Da – vladati, primati poklone. To su joj sada navijestili. I ona će

vladati... Ponosno uzdigne glavu. Lice joj poprimi dostojanstveni izražaj. Grof Rivera stajao je zapanjen. Kao da to nije ona ista žena koju je

vidio u Beču i danas na vjenčanju: mrtvu, ubijenu, apatičnu. U ovom trenutku bila je to gorda, ohola, samosvjesna carica što

svojim pogledom podanike pretvara u prah. Dok su se njegova koljena sagnula na poklon, oči su mu sijevnule pritajenim nervoznim ognjem. Njegova je ruka drhtala kad je u visokom luku prihvatio njezinu da je povede u veliku dvoranu za primanje.

Pribrano, sigurna držanja uđe u visoku dvoranu s mramornim galerijama ispunjenim čuvenim talijanskim slikama i kipovima.

W

Mladi vojvoda u bijelocrvenoj odori, sa španjolskim vladarskim ogrtačem na povišenom prijestolju, nalikovao je na dječaka koji se igra kralja. Jedva je sakrila prezirnu misao kojom ga je pozdravila ulazeći u dvoranu.

Koračajući kraljevskim koracima mirno i hladno, preletjela je pogledom čitavu dvoranu. Njezin pogled kao da govori: »Što ste vi? Ništa! Pregazit ću vas poput crva!«

Iz ukočenih tijela gledale su u nju južnjačke oči. Osjeća: koliko očiju, toliko prosvjeda protiv tuđinke. U to uskipi u njoj prkos, baštinjen od majke. Oholo digne glavu da još više istakne svoju ljepotu naglašenu kraljevskim izražajem.

Vojvoda joj pođe u susret i povede je do kneževskog prijestolja. Pogledom koji istražuje obreda u dvorani žene. Već u prvom času

opazi da su tu okupljeni njezini najjači protivnici. Razabire mnogo ljepotica, ali je to nimalo ne plaši. Zna da ih ne natkriljuje ljepotom, ali nosi u sebi prednost koja uzdiže iznad njih: djevičansku vitkost što toliko odskače od ovih južnjačkih formi.

Otmjeni ukus i elegancija njezine toalete toliko su oprečni kričavom šarenilu i nezgrapnom kroju njezinih suparnica. Kneževsko dostojanstvo ovdje zaista okružuje samo nju i nijednu drugu.

Sve više uspoređuje. Zna da je iznad njih uzdiže još jedna velika prednost koja i u najneprijateljskijem krugu ne promašuje, uspjeh. To je ono što nosi u sebi u ovom času: ona je žena koja dolazi iz tuđeg svijeta, obavijena čarom novosti, čarom daljine.

I koliko god ti ljudi, što ih je španjolska etiketa ukočila i gotovo ih stvorila živim mramorom, svom svojom vrelom krvi prosvjeduju protiv kćeri »sjeverne tigrice« Marije Terezije, osjećaju da su pobjeđeni nastupom Njemice u ovoj dvorani.

Ulazeći, prikovala ih je o zid ... Iz tih misli prene je dvorski meštar Rivera. Počeo je vojvotkinji

predstavljati njezino novo društvo. – Njezina visost udovica kneginja od Parme – najavi dvorski

nadmeštar predvodeći damu koja je nalikovala kućnoj mački što se čitav dan zabavlja time da grebe svoje gospodare.

»Dakle, svekrva« – pomisli Amalija i pruži ruku staroj gospođi s vrlo izazovnim širokim licem, odjevenoj u crnu svilu.

W

– Ministar grof Tillot – prikazuje dalje Rivera. Vojvotkinja pozorno pogleda malog gospodina sa španjolskom bradicom i uzorno učešljanom vlasuljom. Sjajna odora s uskim hlačama pokazivala je čovjeka velike prošlosti. Njegove mirne oči zadovoljno pramatraju lijepu princezu kad mu ona pruži ruku za poljubac.

Ne smiješi mu se, ali je vrlo milostivim licem objavila da zna koliko je on gospodar u vojvodini.

Postrance stoji Rivera i s pritajenim uzbuđenjem prati svaki njezin pokret.

Ministar je oslovio vojvotkinju talijanskim govorom. Istakao je sreću što je kćerka Marije Terezije postala žena vojvode od Parme, što je ona po srcu i duši Talijanka jer je odgojena u talijanskom duhu i jeziku već na dvoru svoje majke gdje se talijanski jezik, muzika, drama i knjige stavljaju na prvo mjesto. Tako je Parma dobila Nijemicu samo po rođenju.

Onda je slavio Parmu, prastaru zemlju što ju je ustrojio cezar Julije August, a sada je cvatućom državom učinio španjolski kralj, njezin pokrovitelj. Zamolio je vojvotkinju da se osjeća isto tako njihovom kao što je ona smatraju svojom.

Sve su oči uperene u njezine rumene usne što se sada ljupko rastvaraju.

– Vjerujte, isto tako kao što vi smatrate mene svojom, osjećam se i ja vašom – odgovori ona osmjehnuvši se i pokazavši bijele zube.

Slijedili su članovi vlade, odličnici, predstavnici vojske, svećenstva i svi drugi. Kad je došlo na red plemstvo, prva je prišla gospođa srednjeg stasa, obla struka, punih i bijelih ramena.

Uvelost njezina lica oživljuju sjajne zjenice očiju duhovitog izražaja. Skladne izrazite usne odavaju da se ne običavaju otvarati uzalud. Njezini koraci, kretnje, pogled pokazuju potpuni sklad mudre žene koja uvijek i svuda potpuno svladava sebe. Poklonila se strogo propisno i poljubila vojvotkinji ruku.

– Glas o vama dopro je do mene još u Beču – primijeti Amalija, a da nije pokazala jesu li joj te glasine drage ili ne.

Predstavljanja po španjolskoj etiketi – koja je ovdje znatno natkrilila bečku – zavlačila su se u beskraj.

W

Svatko je dolazio polako, pravio duge i brojne korake, klanjao se dugim gestama, noge i ruke sagibao tri puta i opet polazio naprijed.. Amalija je morala izdržati puna dva sata da se to svrši.

Poslije primanja vojvoda povede Amaliju u dvoranu visokih šarenih prozora gdje se održavao dine. I tu je mlada vojvotkinja zadržala istu pozu kao na primanju.

Nakon dinea preodjenula se, i mladi se par povezao u Teatro farnese. Blistala se golema zgrada nakrcana šarenim bojama. činilo joj se da su se svi uzvanici natjecali tko će iznijeti šarenije

boje i blistavije dragocjenosti. Ušla je u dvorsku ložu ponosnim vladarskim hodom, odjevena u

raskošnu haljinu od zelene svile urešenu posutim dijamantima po naborima. Svjetlozeleni naborčići pomiješani bijelim čipkama podrhtavali su joj na grudima. Vrat je okitila nakitom iz šesnaestog stoljeća, darom cara Franje Stjepana.

Dijadem od briljanata i smaragda nalik na krunu blistao je u svjetlu svijeća kojima su osvjetlili kraljevsku ložu.

Bacivši pogled u gledalište, vidjela je raskolačene oči i zadivljena lica.

Htjela je da pobudi udivljenje. Vrativši se iz kazališta, opazi uza se dvorskog meštra grofa Riveru.

Poklonio se, prihvatio njezinu ruku i odveo je u veliku dvoranu gdje nije bilo nikoga.

– Visosti, moja je dužnost upozoriti vas na potankosti ceremonije u postelji.

Kao da joj je tko dunuo u lice, neprijatno se trgla, pogledala ga i zapitala:

– Što je to? Ne razumijem. – Na našem dvoru provodi se i danas srednjevjekovna ceremonija

mladog novovjenčanog para u postelji. Pogledao je pri tom u sredinu dvorane pa onda skrenuo pogled

onamo gdje stoji visoka postelja od rezbarenog drveta sa šarenim umjetničkim slikama.

Na četiri stupa počiva krov, a sa strane spuštaju se debeli svileni zastori.

W

– Oko ove postelje – govorio je dvorski meštar – sfoje članovi vlade. S jedne strane ministar predsjednik, a s druge strane prvi dvorski meštar. Uokolo prave krug dostojanstvenici i ostali članovi vlade. Vaša visost i vojvoda treba da pred svima legnete zajedno u postelju.

– Zajedno? Pitanje je zvučalo kao da ga se preplašila. – Visosti, to je prirodno – zajedno i na očigled sviju. – Na očigled sviju? – Da, visosti. Treba da oboje legnete u postelju, ministar predsjednik

povuče zastor s desne, a ja s lijeve strane, a onda se gospodi servira šampanjac da piju za – prijestolonasljednika.

Meštrova uputa potjera joj krv u lice. Nije opazila uzbuđenje mladoga grofa. Premda ga je nastojao sakriti,

njegove su riječi spoticale i on je drhtao ... – Da su mi to rekli u Beču – reče ona – ja bih... Ušutjela je, ali je

odmah zatim oštro dodala: – Svejedno, tome se neću pokoriti – nizašto na svijetu. Grof Rivera

dade znak lakajima koji su stajali s obje strane vrata da izađu. Ostali su posve sami. Grof položi ruku na prsa i reče tiho, drhtavo: – Visosti, vidim u vašu dušu... Mjesto pohvale, probode ga njezin prezirni pogled. Ipak je nastavio: – Visosti, ima samo jedan način da se oslobodite ceremonije. Samo

jedan: onesvijestite se, obolite... Ništa drugo ne može vas spasiti. I ne smijete ozdraviti pa makar vam liječnici sto puta pomagali i tvrdili da vam je bolje. Sutra se ceremonija ne može provesti. Ona se održava samo prvu noć u kojoj verenici ostaju sami. Onesvijestite se – umirite.

Čudan savjet i čovjek koji joj ga daje stade je zanimati. Pogleda mu u oči i spazi u njima nešto smućeno, zabrinuto, nešto

vrelo što nije znala protumačiti. Ali savjet joj se činio toliko dragocjen da je grofa oslovila tiho i nešto povjerljivo:

– Ako se dosjete varci? – Nipošto. Već sam im putem govorio da se ne osjećate dobro. Čim

smo stigli, spomenuo sam ministrima da se osjećate vrlo loše... – To ste im rekli? – Da, visosti.

W

– Tko vas je ovlastio? Grof je sagnuo glavu. To je još više začudi i pogleda ga radoznalo i sumnjičavo. Da joj

možda ne sprema zamku? Svejedno – odlučila je da se toj ceremoniji nipošto ne podvrgne pa

makar je poslali natrag u Beč. – Dakle – što da činim? – upita ona. – Čim uđete u dvoranu gdje ću vas poslužiti hladnim pićem i

zakuskom, odmah se potužite... Njezin pogled tražio je u njegovim vrućim crnim očima motiv ovog

savjeta. Ali tek načas. Brzo prijeđe preko toga pa izađe iz dvorane. U velikoj dvorani lakaji su posluživali goste. Svi su se krijepili i čekali da prisustvuju ceremoniji. Amalija je prihvatila čašu sa šampanjcem i sjedeći u naslonjaču sve

je više klonula. Najednom se onesvijesti. Vojvoda ostade zapanjen. Priskočili su ministri i dvorski liječnici. Odstranili su sve goste. Liječnici su slušali udarce srca i bila, a

vojvotkinja se neprestano borila s nesvjesticom i tužila se da je probada – zebe...

– Rivera veli da je vojvotkinja već putem padala u nesvjesticu – primijeti vojvoda.

Konačno se i liječnici uvjeriše da je bolesna. Odvedu je u njezine odaje, a kad su liječnici izašli, navijeste predsjedniku vlade i vojvodi:

– S najdubljim žaljenjem dužnost nam je saopćiti vašoj visosti i vašoj preuvišenosti da je vojvotkinja oboljela.

– Veoma žalim vojvotkinju – reče ministar Tillot – ali ceremonija se mora održati. U protivnom slučaju ministarstvo ne može utvrditi autentičnost prijestolonasljednika.

– Ako je bolesna? – uplete se vojvoda. – Samo smrt može otkazati najvažniji dio svečanosti. Ministar Tillot

tražio je da se vojvotkinja odnese u ceremonijalnu dvoranu. Rivera je prisustvovao dogovorima i požuri se da to objavi Amaliji. Dvorski meštar mogao je s njom lako govoriti i prišapne joj: – Nastojte djelovati na vojvodu. On jedini ima pravo da otkaže

ceremoniju. Zamalo je Rivera doveo vojvodu. Ležeći na divanu, Amalija ga

dočeka sva slomljena.

W

– Vojvodo – šapne mu ona. – Na bečkom dvoru povrijedila, sam etiketu – pred svima sam demonstrativno naredila da vam dadu vina, makar je tamo zapovijedala carica. Ovdje ste sami vladar i nećete dopustiti da me bolesnu vuku okolo. Nadam se kavalirskom revanšu za moju uslugu u Beču ..

– Vi se nećete ljutiti ako otkažem? – Oh, onda – veoma rado – reče on.

– Bit ću vam zahvalna, vojvodo, ako mi dopustite da liječim upalu pluća koja mi može donijeti smrt...

Njegova radost drugu bi ženu smrtno uvrijedila. Vrativši se u drugu dvoranu, vojvoda će odlučno pred svim gostima i odličnicima:

– Teška bolest vojvotkinje koja me veoma zabrinjava naređuje mi da otkažem ceremoniju postelje. Njegovu veličanstvu, mom uzvišenom ujaku, odgovarat ću ja lično.

Ministar Tillot se osupne. Tako odlučnih riječi još nikada nije čuo iz usta vojvode niti je slutio

da bi ih on bio kadar izreći. Gosti su se razišli noseći u svojoj duši nadu da će Njemica možda

umrijeti prije nego što postane vojvodina prava žena. Za četvrt sata kneževska palača bila je pusta.

Napola razodjeven, vojvoda je sjedio u svom krevetu. Rivera je stajao pokraj njega. S druge strane naslonjača razvagnio se mladić drzovita lica, punanog poput djevojčice i smješkao se.

– Visost ima sreću! – reče on. – Jedna mu je zaručnica umrla čim se pojavio na pragu Beča, a druga poslije vjenčanja umire čas prije ceremonije.

– šuti Pierre! Zašto da umre? Da ponovo tražim treću princezu? Zaželio sam se Parme, vina, tebe i naših drugova.

– Pa ipak – ne idete spavati – reče dvorski meštar Rivera, nekako tiho i intimno.

– Dakle, slobodno mi je da ne idem spavati, a da to moj ujak, španjolski kralj, ne dozna?

– Visost se uvijek mogla pouzdati u Riveru. – Znam. Samo sam mislio: danas je moj vjenčani dan i mogao bi tko

vidjeti da izlazim.

W

– Vašu visost teško očekuje madame Malaspina, a k njoj smijete kod vas je volja.

– Danas? Ne – dosadno je. – U Via Cesare ove je noći veoma veselo – slave vašu bračnu noć... – Sjajno! – klikne vojvoda. – Da slavimo zajedno. Rivera, dođite s

nama! Obradovan stao se odijevati. Pomagao mu je Pierre. Sva trojica izađu iz dvora tiho, neopaženo, pa se upute pješke

tamnim ulicama. Iza crkve S. Maria della Steccata mala je uska uličica s visokim

kućama i drvenim trijemovima. Tamna, ali bučna. Iz jedne kuće dopiru svirka, krika i pjesma.

Rivera, grof Pierre i vojvoda uđu u kuću i popnu se na prvi kat. Pod niskim drvenim svodom, u magli prašine, zadahu vina i

ugrijanih tjelesa više se guraju nego plešu. Žene razgaljenih grudi. Iz haljina vire tamne, oble grudi. Svi se smiju

i hihoću. Muškarci povezali glave crvenim rupcima. Košulje su im rastvorene. Plešu sa ženama ili momci s momcima.

U trenutku sve zamukne. Rulja blesavo zuri u vojvodu. Kao da ne vjeruju da je to on.

– Vojvoda! – Ovdje, ove noći? ! – On je tu – a ona? – Ja sam – nasmije se vojvoda. – Ona je dobila upala pluća... Grohotan smijeh poprati vojvodine riječi. Neki polupijani muški par

pao je na zemlju valjajući se u smijehu. Drugi su lamatali rukama kličući:

– Dobila je upalu pluća ... Jeste li čuli? – Kako je ta princeza uviđavna, otmjena! Grofovi, baruni i ostala vesela parmska čeljad vrišti, pije i pleše. – U zdravlje budalaste sreće našeg vojvode! – viknu svi i podignu

čaše. Nazdravljali su, polijevali vojvodu vinom, vrtjeli se u maloj sobi.

Bakanal se razmahao južnjačkim tempom. – što je, Rivera? Nisi okusio ni vina ni vrelih usana? – oslovi

dvorskog meštra neka ljepotica.

W

– Umoran sam – reče on. Opazi da je vojvoda sjeo nasred stola, skinuo vlasulju pa navlači

svoje tamne kose i nariče, a oko njega plešu polugole djevojke i nagi mladići.

– Neka gore princezina pluća! – vikao je Pierre. – Ako je umrla onda su to karmine za umrlom vojvotkinjom – vikne

vojvoda. Najednom svi potrče iz sobe na drveni trijem i stadoše skakati na

trijem druge kuće. – Visosti – zadrži Rivera vojvodu – ne smijete to učiniti. Mogli biste

pasti. Pijani mladić izbuljio je idiotske oči i zaglavinjao: – Ja pasti? Ti ćeš pasti. Nosi se, Rivera, idi u palaču – i... – Visosti, sutra su svečanosti. – Nema svečanosti! Vojvotkinji gore pluća. Sve odgodite! Putujem.

Pierre, idemo na tri dana u naš raj. – Rivera, da nitko ne nasluti gdje smo – naredi mladi grof Pierre

dvorskom meštru. – Upamtite: sve otkažite – tako želi vojvoda. – Razumio sam. Odlazim. Dršćući, ulazio je grof Rivera u perivoj koji je okruživao golemu

zgradu vojvodskog dvora. Povukao se u sjenu palma i gledao u prozore Amalijinih odaja.

Bili su tamni. Grof sjedne na bijelu kamenu klupu i upre u njh oči. Dugo je sjedio, kad spazi, da se između mramornih stupova galerije

zalepršala haljina. Povukao se u lovorovo grmlje. Vjetar se poigrava rubovima Amalijina ogrtača.

Mladi meštar stoji pritajen. Onda krene bliže, ali je bijeli ogrtač nestao.

Sutradan su otkazane sve svečanosti. Amalija nije izašla iz svojih odaja.

Uveče je Rivera dugo, tajanstveno šaputao sa svojom sestrom. Tada ga ona sprovede u svoje sobe u blizinu odaja vojvotkinje.

Zamalo ona izađe. Sestra mu otvori budoar vojvotkinje. Rivera se sakrije iza zastora. Dugo je nestrpljivo čekao.

W

Tada se u ružičastoj kućnoj haljini pojavi Amalija. Uvojci su joj padali niz ramena. Sjela je k stolu na kojemu su gorjele svijeće. Rivera izađe iza zastora. Amalija se prepadne. Razabravši lice svog dvorskog meštra, omjeri ga prezirno.

– Oproštenje, visosti! – šapne on. – Morao sam to učiniti. Moram vas izvijestiti – dopustite mi... Govorio je isprekidano, ali odlučno naglasio svaku riječ.

– Ovako samo urotnici prodiru u odaje vladarke!.... – Ili – najvjerniji prijatelji kad izvještavaju vladaricu o pogibelji. Nešto ju je nukalo da bude povjerljiva pa ga upita: – O čemu me želite izvijestiti? – Dvorani govore da ne ležite, već samo hinite bolest, činite zlo što

ste ustali. – Nemoguće je ležati zdrav. – Pokvarit ćete uspjeh naše varke. Sve su svečanosti otkazane,

vojvoda je otputovao ... – Otputovao? Kamo? – U ljetni dvorac Palazzo de Gardino, Visosti, u dvoru se svašta

govorka ... Vidjeli su vas jučer iz perivoja kako hodate galerijama sami i čekate – vojvodu ...

Nije odgovorila, samo je zamišljeno gledala preda se. – Ministar Tillot posjetit će vas s ministrima da vidi nije li vaša

bolest varka. Boje se da narod ne sazna kako je ceremonija otkazana. Ne izvrgavajte se ministrovoj zlovolji.

– Kako? Zar može provaliti još veće nezadovoljstvo nego što su mi ga vaši ljudi pokazali jučer kad smo se vozili u crkvu?

– Sve ste razabrali? – Potpuno. U povorci su klicali gospođi Malaspini, a u dvorani kod

mog primanja – šutjeli su. Nije li to dovoljno? – Visosti, molim vas – ležite. Ostanite nekoliko dana u postelji. – A onda, što onda? – reče ona apatično kao da i ne čeka na odgovor. – Visosti, zapovijedite – spreman sam učiniti još više. Otkrit ću vam

nesreću koja vam stoji na pragu... – Nesreću? Urotu? Recite što još može biti gore? – Vojvoda je u vlasti mladog grofa Pierrea i ako se njemu zamjerite,

vaš će život biti poniženje i ruglo. Vojvoda sluša njega i – još druge...

W

– Koje? Recite mi sve, kratko i hitro. – Vojvoda je sklon Pierreu i njegovim visokim prijateljima,

najsnažnijim mladićima. Više im je sklon nego najljepšim djevojkama. Madame Malaspina je njihova pouzdanica – zato gospoduje vojvodom. To je tajna njezine moći na dvoru i u društvu. Ali to je samo dio nesreće.

– Dalje, rekoh vam. – Visosti, vojvoda je bolesne krvi, veoma bolesne... –Tko vam je to

rekao? – To zna čitava Parma. – Onda je znala i carica? – Sasvim sigurno... – Nastavite. – Događa se da vojvoda u pripitom stanju pada u trzavicu, a zatim u

neko apatično stanje blesavosti... Okrenula se prema Riveri i pažljivo promatrala njegovo blijedo lice. – Čudno. Upozorili ste me, grofe, kako da steknem simpatije

ministra i madame Malaspine i kako da se oslobodim sramotne ceremonije. Zašto mi iskazujete takvu uslugu.

šutio je, spustio glavu. Onda je kleknuo i poljubio rub njezine haljine.

– što to znači, grofe? – Da sam vaš rob, visosti! Zapovijedajte, gazite me, ali branit ću vas

dok dišem... Tek sada je razabrala užarene zjenice i čudno bljedilo Riverinih

požudnih usana. Sjetila se njegovih pogleda u Beču i za čitavo vrijeme putovanja.

Zar se u njemu zapalila strast, a da to nije opazila u svojoj apatiji? činilo joj se vjerojatnim da je to motiv zbog kojeg joj je savjetovao

da spriječi ceremoniju, zbog kojeg je upućuje i otkriva vojvodine mane. – Tuđinka sam za sve, pa i za vas. – A ja prostirem pred vaše noge svoje tijelo i dušu. – Odviše ste smioni prema osjećajima čitave Parme. – Moja smionost tek je u početku... Ispod crnih trepavica dotaknuo je pogled zažarenih lijepih očiju. Taj

sjaj otkrivao je divlju strast stasitog, tamnoputog muškarca. Amalija

W

osjeti u sebi refleks neke strepnje kojoj nije znala uzroka, a ipak ju je osjetila kao časovitu ugodnost, čak nadu. Sačuvala je hladnoću u svom licu i proračunano mirno odvrati:

– Ako vojvodi sve to saopćim? Sa zanimanjem je promatrala dojam svoga upita. – Visosti, uvjeren sam da ne možete ljubiti vojvodu. – Ali sam vladarica. – Visosti, upravo zato trebate vjernog slugu. – Koji je prije služio svoga gospodara? – Ovdje služim samo španjolskom kralju koji me odabrao da

vojvodu sputavam u njegovim nagonima. Vašoj visosti služit ću protiv čitavog svijeta, čak i protiv španjolskog kralja...

Njegov pogled neobično je dirao njezine nerve. Dok ga je promatrala, osjeti da bi taj čovjek mogao za nju počiniti ludost.

– Grofe, s vojvodom su me vjenčali carica i španjolski kralj. Ali ja sam carska kćerka sjevernjačke krvi. To upamtite. Zaboravit ću vašu smjelu izjavu, ali primam vašu odanost.

I pružila mu je svoju bijelu golu ruku, a on ju je pohlepno uhvatio. Na bijelu put utisnuo je svoje pune vrele usne.

Osjetila je neku ugodnost od dodira njegovih usana. Ipak ustane i pođe po sobi. Lagana kućna haljina privila se uz njezina bedra. Grof ovo srce burno je kucalo ...

Amalija se polagano okrene, priđe mu mnogo bliže nego što bi smjela, pogleda ga s većim zanimanjem nego što bi on ikad smio očekivati i reče zavodljivije nego što je sama sebi htjela dopustiti:

– Jeste li svjesni onoga što ste rekli? – Svjestan sam samo toga da čeznem ispunjavati vaše želje i robovati

vašoj visosti. Sve drugo za mene nema svrhe... Promatrala je trzaje njegovih ruku i sa zadovoljstvom osjetila da se

to lijepo muško tijelo pred njom prometnulo u drhtavi list lovora zahvaćenog burom.

– Pouzdajem se u vas, Rivera, u vašu pomoć i vjernu odanost. Sad idite jer da vas tko zateče, stradao bi moj dobar glas.

On ustane i pođe k vratima, ali se zaustavi: – Visosti, vi ćete i dalje bolovati? – To ne može trajati vječno.

W

– Što ste nakanili? – Još ne znam. Treba razmisliti. A sada, iziđite oprezno. Ne

povjeravajte se nikome. – Visosti, moja sestra služit će vam vjerno. – Primam samo vašu vjernost neposredno i ne želim da grofica zna o

bilo čemu. – Visosti, za svaku vašu zapovijed dajem sebe. Teško i polagano prelazio je preko praga njezinih odaja. Amalija je

gledala za njim i zadovoljno prošaptala: »Taj mi je trebao! španjolski kralj i vojvoda u Parmi sad sam – ja.«

KĆI MARIJE TEREZIJE

Prošla su tri dana. Rivera je lutao pustim dvorom danju i noću. Vojvotkinja nije izlazila. Noću bi se Rivera šuljao u Via Cesare da vidi i čuje što se tamo događa. Vojvoda nije otputovao, nego je ostao u trodnevnom mamurluku iz kojeg ga Rivera nije budio.

Treći dan pojavio se na dvoru kancelar Parme ministar Tillot. – Rivera, želim govoriti s vojvodom – reče mali Španjolac cupkajući

bradicu. – Preuzvišenosti, vojvoda nije na dvoru. – Njegovom veličanstvu španjolskom kralju vojvoda je svečano

obećao da će se okaniti pića, Pjera i čitave družbe, čime ste vi pokušali skloniti vojvodu da održi obećanje?

– Preuzvišenosti, nemoćan sam. Ne mogu svezati vojvodu. – Recite vašoj sestri da mi otvori odaje vojvotkinje. – Njezina visost leži... – Ali ne u grobu. Dakle, želim je vidjeti. Rivera se požurio galerijama, pokucao na vrata Amalijinih odaja i

najavio komorkinji ministrov posjet. Amalija legne u postelju. Ministar uđe u pratnji grofice Rivera.

Pokloni se stojeći u sredini sobe. – Visosti, kako vidim, vi ne bolujete. Izgledate veoma dobro... – Žalim što ne mogu ispuniti vaše želje pa se za tri dana pretvoriti u

kostur... – Visosti, niste pitali gdje je vojvoda?

W

– Od neprestanih pitanja izrastao mi je na jeziku prišt. Ali nisam dobila razjašnjenje gdje je moj suprug.

španjolčeve oči zaokruže sobom, a onda se nijemo pokloni i izađe. Ponovo uđe u sobu dvorskog meštra: – Grofe Rivera, nadam se da se niste odrekli milosti španjolskog

kralja. – Ni do smrti, preuzvišenosti. – čujte: ova nam se Njemica ruga. Prepušta vojvodu njegovim

momačkim navikama. Za 24 sata vojvoda mora biti na dvoru u njezinim odajama. Ako svijet sazna da nas Njemica vara i da se kod nas djevojači, a on se vucara okolo, buknut će pobuna. Ionako narodu nije pravo što smo Njemicu odabrali za majku budućem nasljedniku. Vi treba da ih združite. Pouzdajem se u vas.

– Spreman sam, samo za tako tešku zadaću moram imati potpune punomoći.

– Što želite? – Da me preuzvišenost opunomoći da radim sve što pronađem

zgodnim. – Svakako, imate potpuno slobodne ruke. A sad dođite sa mnom, u

pravi čas ću vam pomoći. Ministar i Rivera pođu zajedno u Via Cesare gdje su našli vojvodu

kako spava smrtno pijan. Podigli su ga i prisilili da onako mamuran sjedne s njima u kola. Povezli su ga u dvor i s njim pošli u odaje vojvotkinje.

Ministar Tillot i grofica Rivera dopratili su vojvodu koji je teturao. – Gospodine, smatrate li moju spavaću sobu svojim uredom? – upita

Amalija ministra. – Da, visosti. U ime španjolskog kralja i vlade vojvodine Parme... Usplamtjela je. Odjednom ustane iz postelje. U noćnoj čipkastoj

košulji sjedne u naslonjač i prihvati talijansku knjigu. – Vaša visost namjerava čitati? – Da ne smetam vašem uredovanju, gospodine ministre. Budući da

sam u spavaćoj sobi, moram, naravno, biti u košulji. Vojvoda je sjedio u naslonjaču. Njegove su se oči sklapale. Glava

mu je padala, donja mu se usna objesila. Nalikovao je na idiota. Začas zahrče.

W

– što ste nakanili, visosti? – upita ministar Amaliju. Ona mirno pokaže na vojvodu i odgovori:

– Nakanila sam sekundirati vojvodi i njegovim ljubavnim izjavama. Ministar je navlačio svoju šiljastu bradu. Ali kako nije mogao iz nje

izvući spasonosnu misao, izađe iz odaje vojvotkinje. Amalija se za njim nasmije: »čekaj, makaronski državnice! Pokazat

ću ti tko je Marija Amalija!« Na galeriji je čekao Rivera. Tillot se zaustavi pred njim: – Jamčite li mi svojom glavom da vojvoda neće napustiti dvor? – Jamčim. Vaša preuzvišenost dala mi je punomoć za sve. – Učinite već jednom što od vas traže kralj i vlada. Tillot napusti

palaču. Od trenutka kad je vojvoda prešao prag Amalijinih odaja, Riveru je

mučio nemir. Njegovim mozgom jurile su misli i osnove kako da između vojvotkinje i vojvode sagradi nepremostive zapreke i spriječi Tillotove namjere.

Prisluškivao je svaku kretnju u Amalijinim sobama, čuo je kako je ona pozvala komorkinju da je odjene.

Za jedan sat pojavi se na koridoru vojvotkinja u svečanoj modroj haljini, učešljana i urešena. Za njom je dolazila grofica Rivera.

– Želim u osam sati dine za dvoje – naredi grofici i prođe galerijom. Poput magle vukao se mladi meštar dvorom sve do večeri. Kad su planule svijeće, u crvenoj se dvorani nađu na dineu

vojvotkinja i vojvoda. Iza njezinih leđa stajala je grofica Rivera, a iza njegovih grof Rivera.

Novovjenčani par razgovarao je o Parmi. Amalija je ispitivala različite potankosti o kojima joj vojvoda nije

mogao dati razjašnjenja pa je pozivao u pomoć dvorskog meštra. Slušajući njegovo tumačenje, Amalija je bila prisiljena da mu gleda

u oči. Sa zadovoljstvom je u njima opažala očajnički strah. Riveri se činilo da vojvotkinja nešto sprema, a to mu je otimalo sigurnost kretnje i govora.

Poslije dinea vojvotkinja ustane i predloži da se prošeću perivojem. Kad su se vratili, Rivera se sakrio na galeriji u blizini njezinih odaja.

Primijeti kako lakaj nosi šampanjac i dvije čaše. Dvorski meštar zakrči mu put:

W

– Tko je to naredio? – Njezina visost. Otpusti lakaja i pođe za njim. U salonu mramornih vaza i vodoskoka sjedio je vojvodski par. – Visosti – reče ona – ni na vašem dvoru nema pametnijih odredbi

nego u Beču. Žeđam, a etiketa mi ne dopušta da popijem više od jedne čaše. Ne bismo li se nas dvoje kriomice uortačili protiv vlastitih dvorskih propisa?

– Visosti, vi ste anđeo. Madonna della Steccata, hvala ti što sam je odabrao...

Vojvodu je oduševljavao neočekivani prizor. Iz mramorne vaze ispod vodoskoka Amalija izvuče tri boce

šampanjca i vojvodin najmiliji liker. Točila je šampanjac spretnošću dvoranina pazeći da ni jedna kap ne

padne na stol i sve uđe u poštovano tijelo njezinog supruga. Dok je to radila, neprestano mu je otkrivala njegov sramotan položaj

na dvoru. – Istina je – mladi ste. Ipak još ni jedan vladar u vašim godinama

nije imao tutora. Vi ste vladar Parme, a ministar Tillot postupa s vama kao da vam je tutor, a ne podređeni ministar. To je nepodnosiva sramota. Vaši podanici ne mogu vas cijeniti i poštovati. Ministar postupa s vama kao s dječakom, čak vam propisuje i prijateljstvo.

– Vi ste anđeo – promuca vojvoda. – Tillot je sipa, ne da mi slobode. Imam prijatelja, grofa Pjera, prekrasan mladić. Tillot hoće da ga potjeram.

– Kako smijete dopustiti takvu rugobu na svojoj vladarskoj časti? I vaš dvorski kuhar ima slobodu da uzme sebi za prijatelja koga hoće. Vojvodo, opozovite sve i ne dopustite da vam potjeraju prijatelja.

– Ali Tillot će me prisiliti. – Vojvodo, ta vi ste vladar! – Da – ja bih trebao vladati... – Slušajte me, starija sam od vas. Naučila sam nešto od svoje majke

Marije Terezije. Nikad ništa ne odlučujte s Tillotom, uvijek pitajte mene. Ne dopuštajte da vam zapovijeda. Ta, zaboga, niste Tillotov zarobljenik.

– Visosti, vi ste anđeo, ali Tillot je strašan...

W

– Bude li se Tillot čemu opirao, ja ću s njim brzo svršiti... – Ewiva Amalija! – klikne vojvoda oduševljeno. Ulijevala mu je

vina i zajedno s njim otpor prema ministru. Vojvoda se opijao objema pićima i nazdravljao vojvotkinji. Vino je bilo jače. Pomalo mu se poticala riječ i glava mu padne na grudi. Vojvoda

zaspi na divanu. Amalija je zadovoljna. Izgubila je ljubav i slobodu i nije željela

drugo nego da se nakon tolikog ogorčenja i razočaranja osveti carici i sudbini – i svemu.

Pogasila je veliki svijećnjak i ostavila da gori samo jedna svijeća, a onda izišla na terasu.

Na bijeloj mramornoj ogradi razabere tamnu sjenu što se zgurila pod fasadom. Polako priđe bliže, sagne se i tiho upita:

– Tko je? Mladi grof Rivera uspravi se. Nekoliko zraka mjesečine padne mu

po blijedom licu. U desnoj ruci skrivao je pištolj. – što ste htjeli s tim oružjem? – Da mi bude pri ruci ako ustreba vašoj visosti... – Meni? Poludjeli

ste. – Visosti, ne srljate li u svoju propast? Razabrala je da je sasvim

smućen. Nije znala što kani, samo je osjećala da nije gospodar svojih čina.

Shvaćajući uzrok njegova uzbuđenja, uhvati ga za dršćuću ruku: – Dođite, ali oprezno ... Povuče ga za sobom u salon, sve do mramornih vaza. Rivera ugleda čudnu sliku. Na stolu gori svijeća, uz nju prazne boce,

a vojvoda čvrsto spava na divanu. Teško dišući, upijao je tu sliku, a ona ga je promatrala s pritajenim smiješkom.

– Shvaćate li? – upita ona tiho. – Vaša visosti, odakle mu tolike boce? – Pio je iz moje ruke. Amalija tiho zatvori vrata i vrati se u prijašnji salon. Rivera ju je

slijedio poput išibana pseta. – Dakle, sad ste vidjeli. Pazite: sutra u jutro služinčad mora vidjeti

vojvodu kako izlazi iz mojih odaja. Tillot je izigran. Razumijete li?

W

Kimnuo je ne smogavši riječi. Nekoliko ga je trenutaka nijemo gledala onda polako nastavi:

– Povjerila sam vam svoju tajnu. Hoćete li da zaslužite ovo povjerenje?

– Mjesto odgovora, grof je pao na koljena. Kao da ga je netko udario u zatiljak. Obuhvatio je svilenu tanku tuniku i obasuo je cjelovima.

– Zapovijedajte svom robu! To je Amalija i očekivala. Dala mu je rukom znak i povela ga u

dubinu salona. – Na bečkom dvoru su mi rekli da će me ovdje uhoditi ona stara

vojvotkinja madame Malaspina i ministar i to preko moje vlastite služinčadi. Saznat će svaki moj razgovor s vama u mojim odajama.

– Visosti, sve ću ih držati daleko od vas. – Dobro, ali danas u jutro neka vide kako vojvoda izlazi iz mojih

soba. – Dokle će tako varati ministra i vojvodu? – S moje strane – dovijeka. – Ali dokle ćete moći provoditi tu varku? – Dok vojvoda ljubi vino, Pjera i njegove drugove... Sad idite. Zapovijed je bila neopoziva. Tiho se izvukao iz salona, izašao preko terase na donju galeriju i

ušao u svoje sobe u prizemlju. Tu je sjeo na sofu i obavio rukama goruću glavu. Iz njegovih misli

probudi ga sestra: – Čekala sam te. Što se događa? Ne spavaš, lutaš poput mjesečara.

Napustio si veselo društvo i – žene. što je s tobom? – Zar ne vidiš kakve me brige more? Sve na dvoru ide nakrivo. – Ta Njemica donijela je neku tajnu nesreću. – Nije ona kriva. Pusti me, ne mogu ti reći ništa. Nitko od njuškala

ne smije blizu nje. – Stara vojvotkinja hoće da zna kako mlada živi i kakve su joj

navike. – Meni je povjereno da se brinem za vojvodu i za nju. Imaš, dakle,

slušati samo mene. U njezinu blizinu može samo ona služinčad koju ja odredim. Tvoja je dužnost da paziš kad vojvoda ulazi k njoj i da se ne

W

mičeš odanle dok je kod nje. Imam sve ovlasti da provedem važnu misiju. Sad idi i pusti me na miru.

Ostao je sam. Odjednom se bacio na sofu i pokrio glavu jastukom. Ali svaki bi se čas opet pridigao i prisluhnuo.

Konačno opet izađe na galeriju i stade hodati gore-dolje. Progonila ga strast koja ga je svega prožela i smutila mu život.

Tako je dočekao jutro. Dvor se budio. Služinčad je polazila za poslom.

Iza Amalijinih odaja izlazi vojvoda u potpunoj paradi. Mamuran je, pospan, još uvijek pijan.

Lakaji i komornici diskretno se povlače skrivajući smiješak. Rivera je to peklo poput pljuske... Kad je odmah zatim pisao izvještaj ministru Tillotu, ruka mu nije sigurno ravnala perom.

U deset sati prije podne štrcao se čitav dvor. Vojvotkinja Amalija

iznenada je ozdravila i počela izdavati naredbe. U jedan sat priređen je svečani doručak na koji je vojvotkinja

pozvala neke ličnosti, članove vlade, madame Malaspinu i grofa Pierrea.

Gosti su čekali nezadovoljna lica. Amalija se hotimice dugo odijevala da time ministrima pokaže kako podanici imaju šutjeti i čekati. Vojvoda je bio presretan što ne mora biti tačan i tako su oboje ušli prilično kasno.

Kad je opazila nezadovoljstvo gostiju, vojvotkinja se nasmiješila. Za doručkom madame Malaspina promatrala je vojvodu, a kako je

Rivera stajao iza njega, sklizne joj pogled i njegovim blijedim ispaćenim licem.

Nakon dinea šaptala je ženi ministra Tillota: – Vojvotkinja cvate vedrinom, a uz nju dva muškarca poput sjene –

izmučeni i potišteni, što to može značiti? – Da je ta žena kćerka Marije Terezije! – reče ministar. Vojvodski

par pošao je nakon dinea u salon. Tu se ministar Tillot približi vojvodi: – Visosti, za vašeg su vjenčanja pregažene sve stare tradicije,

španjolskom kralju ne mogu pružiti jamstvo za budućeg prijestolonasljednika.

W

Zbunjenim i blesastim licem mladi vojvoda pogleda Amaliju tražeći pomoć. Ona je već uskočila svojim odgovorom.

– Svaka bi ceremonija danas bila smiješna – reče Amalija. – što konačno hoćete? Vojvoda je moj suprug... – Da – reče on. – Ja sam suprug – si, per dio. Pokušao se prisjetiti jučerašnje večeri i svega što mu je tom prilikom

govorila Amalija. Ponukan njezinim pogledom, isprsi se i šapne Tillotu: – Ne uzrujavajte se, za prijestolonasljednika sam ja odgovoran. Rivera je čuo tu primjedbu i krv mu poleti u lice. Međutim, ministar

Tillot ponovo oslovi vojvodu: – Visosti, grof Pierre još nije ostavio Parmu? – Moj kuhar može prijateljevali s kim ga volja. Zašto ne bih ja?

Valjda sam ipak vojvoda? Non e vero? – Visosti, potpišite njegov izgon na pet godina. Tako je ugovoreno s

njegovim veličanstvom. Tobože zapanjena, Amalija se uplete: – Izgon prijatelja njegove visosti vojvode? Kakav je to način? Zar je

što ukrao? Ministar dobaci Amaliji oštar pogled i odsiječe: – Visosti, to meni prepustite. – Vaša preuzvišenosti, prijatelje mog muža prepustite meni –

odgovori ona glasom koji je odavao da je povrijeđena. – Vaša visost ne zna što radi – reče ministar.

– Gospodine, kćerka Marije Terezije ne podnosi ničijih lekcija. Vojvodo, vašu ruku!

Ministar je ostao zapanjen. Onda pođe prema dvorskom mestru i poluglasno reče:

– Ona je kćerka Marije Terezije, a ja zastupnik španjolskog kralja. Netko od nas dvoje mora popustiti, a taj neću biti – ja!

Sutradan uveče madame Malaspina, kraljica parmskog plemićkog društva, priredila je svečani dine u čast vojvodskog para.

Njezina palača – nazvana Palazzo Lucia – ležala je na obali rijeke Parme, opasana prostranim vrtom i širokim terasama s izgledom na rijeku i daleku dolinu grada.

U dvoru, urešenom talijanskim ukusom, sakupilo se čitavo odlično društvo Parme.

W

Kad je vojvoda doveo u salu svoju mladu ženu, ona je visoko uzdignute glave odmjerila društvo koje se svrstalo na poklon.

U prvi čas svi su se zadivljeno zagledali u lijepu pojavu. Vitko i stasito tijelo obavila je haljina od zlatnog brokata. Glavu je uresila dijademom u kojem su blistali dijamanti.

Licem je provijavao smiješak u kojem se odražavala više zlo-radost nego ljubaznost.

U napadnoj toaleti talijanskog stila madame Malaspina izgledala je još oblija nego obično, ali vrlo pristala.

Sve ostale dame, kao po dogovoru, okitile su svoje glave crnim talijanskim čipkama i nakitima da svojom spoljašnošću što jače istaknu njemački ukus i njemačko porijeklo vojvotkinje.

Stojeći iza vojvodskog para, dvorski meštar Rivera promatrao je sve te sitnice s nekim strahom. Primijetio je da se veći dio dama pričinja kao da ne razumije Amalijine riječi, premda je talijanski govorila vrlo dobro.

Madame Malaspina primijeti vojvotkinji francuskim jezikom gledajući je ljubazno:

– Visosti, oprostite što dame našeg društva teško shvaćaju vaš izgovor talijanskog jezika. Nadam se da će im uho s vremenom priviknuti tuđem akcentu...

Rivera je zagrizao u svoje usne ne mogavši ugristi onu koja je to izrekla.

Kad je počeo ples, madame Malaspina priđe grofu Riveri: – Nema vas blizu. Kad ćete doći po odgovor na vaš upros moje

kćeri? – Odgovor? – Vaša zaposlenost oko vojvodskog para zaista je golema. Ipak ne

valja zaboraviti da ste prije odlaska u Beč zaprosili moju kćerku. Doduše, učinili ste to po želji ministra Tillota, ali moja kćerka je tako lijepa, a vi ste je gledali takvim žarom. I sami ste bili opčarani ministrovom željom. To je i odviše poznato...

Mladi se grof zabezeknuo. Od časa kada je u Beču ugledao Amaliju, sve su njegove misli bile

zabavljene samo njome.

W

– Vaša milosti – odgovori on. – Nisam zaboravio, samo sam htio steći vremena da vam sve priznam...

– Zaduženi ste? – Madame, vi me vrijeđate. Ima nešto drugo što se ne da ničim kupiti

ni isplatiti. – Radoznala sam. – Muči me teška bolest. – Izgledate ispaćeno. Znatno ste smršavili, dragi moj. Bit će da je

vaša bolest uistinu teška. – U Beču su mi znameniti liječnici rekli da su moja pluća potpuno

uništena. Moja je dužnost ostati neoženjen da ženu ne učinim bolničarkom.

Pronicavim pogledom promotrila je Riverino sumnjivo blijedilo i crne kolobare oko očiju:

– Prema tome, dragi moj, žalim što moram odbiti vašu prosidbu. – Veoma sam nesretan, madame, ali ne znam da vam kažem drugo

nego istinu – Budite uvjereni da ne sumnjam u istinitost vaših razloga. Veoma ozbiljnog lica ostavila je dvorskog meštra i prišla mladoj dvorskoj dami vojvotkinje Amalije grofici Marini Belmonte.

– Mila moja, pripazite malo na Riveru. Zanima me što radi, kamo zalazi i gdje je tako silno zaposlen.

– To zanima sve nas – odgovori mlada grofica. – Otkako je stigao iz Beča, izgubljen je.

– Pripazite na – vojvotkinju, mila moja ... Razgovor s kućedomaćicom Riveru nije ni malo uzbudio. U njega je

ušla strast i za nj nije bilo ništa važno osim Amalije i onoga što se događa oko nje.

Držeći se strogih propisa, čitave je večeri asistirao vojvodskom paru ne brinući se ni za koga u dvorani.

U jedanaest sati noću vratio se vojvoda sa ženom u palaču. – Niste li žedni, visosti? – šapne ona vojvodi. – Upravo gorim – bilo mi je strašno vruće. Dio, che caldo! – I meni. Čekam vas za pola sata. U svom velikom salonu za primanje sjela je kraj otvorenog prozora s

izgledom na perivoj. Pred njom je stajao dvorski meštar.

W

– Grofe, vaši pokloni kod primanja strahovito su oduljeni. To umara. Valja ih skratiti po onom uzoru kako ste vidjeli u Beču.

– Visosti, naši će plemići to smatrati poniženjem svoje osobe. – Privikla sam etiketi koja ističe samo vladara, a ne – podanike ... Za

primanje na dvoru propisujem strogu toaletu francuskog kroja. Nadalje: dosadašnji dvorski red ukidam i uvodim novi. želim da bude pušten u audijenciju svatko tko god želi razgovarati sa mnom. Mog duhovnog pastira oca Klaudija, kojeg su mi dali iz Beča na miraz, smjestite negdje izvan dvora ... Nadalje, želim na dvoru prirediti maskiranu zabavu uz suspenziju svih etiketa. Na ples neka se pozovu ne samo odličnici već i građani. Nitko ne mora skidati maske, a svatko može plesati s kim hoće. Razumijete – s kim hoće, i to čitavu noć, a nitko neće saznati tko su pojedini parovi...

»Svatko može plesati s kim hoće i to čitavu noć ...« Te riječi i njezin pogled zakolali su njegovom krvlju. U svojoj

predodžbi osjećao je blizinu njezinih grudi prislonjenih k njegovu srcu. Sve drugo pred njim je iščezlo.

– Visosti, ovo što vi tražite znači prevrat. Ali ja sam uza nj, za – vas. – Smijete mi otvoreno reći: što biste najviše željeli za nagradu? Smeo se, zbunio i promucao: – Visosti – molim da sve plesove kostimiranog plesa poklonite svom

robu. – Poklanjam, čeka me vojvoda – reče ona ustajući. On je zakoračio dva koraka kao da bi joj htio zakrčiti put, ali ga ona

suzdrži strogim pogledom. – Za pol sata – poslat ću po vas. Pola sata činilo mu se polovicom dana. Nestrpljivo je čekao dok mu

sestra nije najavila da ga zove vojvotkinja. Ušao je u salon mramornih vaza. Na stolu su bile prazne boce.

Vojvoda je sjedio na divanu. Bio je veseo, razigran, potpuno pijan. Amalija je zadovoljno sjedila nasuprot. Riveri reče: – Grofe, odvedite vojvodu u njegove odaje. Tiho i oprezno ... Mladi

dvorski meštar uzme vojvodu ispod ruke. Teturao je, smješkao se i govorio besmislice.

U spavaćoj sobi bacio se na postelju, smijao se i brbljao:

W

– Rivera, kako sam se plašio ženidbe. Kakva divna žena! Mekana ruka – i pamet – prava pamet! Neću više tutora! Velim ti, divna žena! – un vero angelo – zaljubit ću se...

I zaspi kao zaklan. Izlazeći iz odaja, naleti na mladog grofa Pjera. Bio je bijesan: – Rivera, ova je Njemica besramna, poziva k sebi vojvodu poput

kakve djevojčure. – Grofe, da nema nje vi biste već bili preko granice. Spriječila je da

vas izagnaju... Mladi se grof zablenuo. – A zašto ga neprestano poziva k sebi? – Budite pametni i hvalite bogu da ste u njoj dobili prijateljicu! Rivera ostavi mladog grofa i pobrza na galeriju ne bi li na terasi

spazio Amaliju. Davno je prošla ponoć i on je još buljio u njezine tamne prozore. Sutra je Amalija pozvala na doručak grofa Pjera. To ga gotovo

oduševi za Njemicu. Za doručkom ona predloži da se vojvoda s grofom odveze u

kneževski ljetni dvorac Palazzo di Gardino. Doda da će ih ona slijediti za dva-tri dana.

Prijedlog je ushitio vojvodu. Stade joj ljubiti ruku: – Visosti, vi ste anđeo! Nakon doručka, kad su Pjer i vojvoda otputovali, odjenula je Amalija

crvenu haljinu od baršuna sa crnim šeširom i crvenim perjem – bojama Parme.

U pratnji dvorske dame grofice Marine Belmonte izvezla se u grad. Dok je prolazila Piazzom Grande, baci se prema kočiji neka žena.

Redari je pograbe. Međutim je vojvotkinja, unatoč upozorenju dvorske dame, zaustavila kočiju, sišla i pozvala redare.

Ljudi se štrcali oko kočije. Mladež je opkolila vojvotkinju. Kad su redari pokušali da ih odstrane, ona to spriječi rekavši napadno glasno:

– Zašto ih gonite od mene? Ovdje sam ja vladarica. Neka dođu k meni.

Kuštrave glave se ukočile. Iz tamnoputih lica bulje zablenute crne oči. Nikad nisu stajali tako blizu ni običnim princezama. Redari su stajali prestrašeno i neodlučno sputani strogim odredbama vojvotkinje.

W

– Gdje je žena koju ste uhvatili? – upita ih. – Visosti, oprostite! Nisu me htjeli pustiti u palaču pa sam čekala

dok se ne provezete. Iznenađena, Amalija prepozna svoju sobaricu Sofiju, onu koja joj je

u Beču htjela omogućiti da se sastane s princom Ernestom. Na zaprepaštenje dvorske dame, uzme je Amalija u kočiju. Publici

dobaci pozdrav rukom: – Zbogom, mili moji! Do viđenja. Neki su šutjeli ne znajući kako da se vladaju, a mali kuštravi

momčići odzdravljali su. »Pokazat ću vam ja – mislila je Amalija gledajući u prozore ministra

Tillota – Padajte u nesvijest! Zaigrat ću Mariju Tereziju – ali u protivnom tipu.«

Vrativši se u palaču, povela je Sofiju u svoje odaje. Kad su bile nasamu, upita je:

– Dolaziš li od princa Ernesta? – Ne, visosti, nisam ga vidjela od one noći kad su vas otkrili. Bio je u

uredu grofa Kocha, a onda su ga vodili carici. – što je radio tamo? – Ne znam. Drugi dan sam čula kako dvorani govore da se princ u

jutro vjenčao i otputovao u Bavarsku. Mene su otpremili sve do granice. Onda odlučih putovati u Parmu za vama. Za put sam prodala sve što sam imala. Nemam nikoga i dođoh k vama.

– Dakle, on se oženio? Odrekao me se i obećao da nikad više neće pitati za mene. Nikad ne vjeruj muškarcu, Sofija! Ako te ljubi, muči ga i gazi po njemu. Okuj ga, ali ne ljubi ga!

Sofiju je više zanimao njezin vlastiti položaj. – Visočanstvo, u Beču sam izgubila sve. Naučila sam na beč« kom

dvoru nešto talijanski. Uzmite me k sebi. – Dobro je što si došla. Trebam pouzđanicu. Pazi na sve i svakoga

što govori o meni... I Sofija je postigla svoju svrhu a i vojvotkinja. Popodne Amalija zatraži od mladog dvorskog meštra da joj odredi

pouzdanog plemića koji bi pošao u Beč kao njezin kurir carici i barunici Kleber.

W

Rivera odabra svog prijatelja. Amalija napiše pismo carici. Javi joj posve hladno da je prispjela bez zapreka.

Onda napiše svojoj bečkoj pouzdanici: »Nadam se da ću doskora dobro zabaviti bečki dvor. Molim vas

opišite mi tačno kako će djelovati moje strijele. Zanima me je li kapetan Vojkffy smaknut i što se dogodilo s njegovom ženom. Prema našem dogovoru, javite mi sve što znate, ali na posve običnom prostom papiru i omotu. Pismo neka glasi na adresu komorkinje Sofije koja je sada kod mene u Parani. Pazite da nitko ništa ne sazna.«

Kad je kurir otišao, Amalija izvuče iz pisaćeg stola instrukciju što joj je Marija Terezija dala – redom tačku po tačku: »Pokoravaj se ministru.« »Ulaguj se Malaspini.« »Poštuj dvorski red; ne 'mijenjaj ništa.« »Budi pametna, vjerna i pobožna.« »šuti jer ne znaš pametno govoriti.«

Ponavljala je caričine zapovijedi i zlurado se smješkala. Onda je rekla caričinoj pismenoj uputi kao da gleda pred sobom svoju majku: »Vaše veličanstvo, razbijam sebi glavu kako da svaku vašu instrukciju okrenem naglavce! Nadam se da ću u tom potpuno uspjeti!«

Nakon dinea u velikoj blagovaonici, u društvu s grofom Riverom i groficom Belmonte, izašla je u mramornu dvoranu i pozvala dvorskog meštra na konferenciju.

Prema propisima, samo je vojvoda imao pravo da konferira s dvorskim meštrom i da mu daje odredbe.

– Pristupite bliže, grofe. Pročitajte ovo pismo. Uzeo je spis i stao čitati:

»Mi, moja uzvišena supruga i ja, vojvoda od Parme, odlučili smo promijeniti dvorski red i narediti svom dvorskom nieštru da ubuduće« ...

Nastavak je sadržavao sve one promjene što ih je prije dva dana saopćila Riveri.

– Sinoć je ovo potpisao vojvoda, dakle vaš položaj je olakšan. Jedino se od vas traži strogost u provođenju.

– Sav se zalažem, visosti, da ću sve ovo tačno provesti. – Vi ste mi odani, znam, i zato vam unaprijed saopćavam svoju želju

da vi zamijenite ministra Tillota.

W

Isprva je mislio da se šali, ali kad je razabrao ozbiljnost njezine nakane, gotovo se prepao.

– Visosti, to je nevjerojatno... – Uvjeravam vas da će on pasti. Dakle, primate li to mjesto? – Visosti, nikada... – Odbijate takvu čast? – Zahvaljujem... – Zašto? – Zato što bih morao otići s dvora, a ja ne bih mogao živjeti da svaki

dan ne vidim vas i ne služim vašoj visosti... – Ne, šalite se, Rivera. Primate li to mjesto? – Visosti, ne mogu – ne mogu nizašto. No, ako doista mislite

maknuti ministra, znam bolje rješenje... – Kakvo? – Pozovite njegova predšasnika. – Zbog čega ga je španjolski kralj maknuo? – Zato što je Tillot htio postati ministar kako bi uzdigao madame

Malaspinu, svoju bivšu ljubavnicu. Amalija je uskliknula: – Dakle, s Tillotom pada i madame Malaspina. Veoma dobro! Ipak,

htjela bih da vi budete na tom mjestu. – Prije ću leći u grob nego ostaviti ovaj dvor... Zadivila se njegovim riječima. Gledala ga je sa sve većim

zanimanjem. Njegove oči odavale su ropsku podatnost. Zadovoljno je sređivala svoju osnovu: »Odbija čast ministra, samo da mi bude blizu. Ustaje protiv čitavog društva, stavlja na kocku i milost španjolskog kralja ... sve za mene! Moja je moć utvrđena!«

Nekoliko je trenutaka šutjela i razmišljajući gledala njegovo lijepo crnoputo lice. Upravo u tom trenutku sestra grofa Rivere najavi ministra Tillota.

Pogledavši dvorskog meštra, odlučno pristane da ministra primi odmah.

Rivera odstupi, a mali ministar uđe. Izgledao je nezadovoljan. Amaliji se činilo da mu se šiljasta brada

još više zašiljila. Tek što je pozdravio trokretnim poklonom, Amalija ga upita:

W

– Što želite, gospodine? – Visosti, govori se o skandalu na Piazza Grande. Vaša visost

počinila je tamo, blago budi rečeno, nemogućnost! To nije dostojno ni obične plemkinje. Vojvotkinja od Parme sakuplja oko sebe uličnjake. To je...

Uzdignuvši glavu, ona ga prezirno odmjeri: – Govorite li s vojvotkinjom od Parme, ili sa svojom komorkinjom? – Visosti, moja je dužnost... – Da se pokorite mojim zapovijedima! Vojvoda je otputovao po

važnom poslu. Za svoje odsutnosti vlast je predao meni. Evo njegove punomoći.

Pogledavši spis, ministar se zaprepasti. – Visosti, ovo ne vrijedi. Vi ne možete vršiti nikakve vlasti. Žena ste

vojvode da budete majka prijestolonasljedniku. – Gospodine, kćerka Marije Terezije smatra se vojvotkinjom,

vladaricom Parme. Izvolite to upamtiti i ostaviti me! – Odlazim k španjolskom poslaniku da obavijesti mog kralja... – Ne želim voditi računa o tom kamo ide ministar Tillot. Rumen od

ljutine, hitro ostavi dvor. Sve je više osjećala želju da prevrne naglavce sve i da zavlada.

Obračunavši sa svojom ljubavi, računala je sa svojom carskom baštinom: vlašću.

Ponovo je pozvala Riveru i nastavila izdavati naređenja. – Želim da mi uredite radni kabinet gdje ću rješavati poslove.

Svakog dana prije podne i uvečer primat ću vas na referat. Slušajte tačno što vam još imam reći.

Nastavila mu je objašnjavati svoje želje, a onda je dovršila: – Za dva dana hoću da imam oko sebe samo pouzdane dvorane koje

vi poznate. – Visosti, vaš rob ne poznaje drugih radosti u životu osim da

izvršava vaše zapovijedi. – Vidite li tamo na stolu moju lepezu? Kad je nakon dinea nađete u

mojem kabinetu, to je znak da imam s vama povjerljiv razgovor. Dođite u moj privatni salon i čekajte.

Ovo mu zamuti mozgom.

W

Zgrabi lepezu i obaspe je vatrenim, strasnim cjelovima kao da su to njezine usne.

– Osvijestite se! – opomene ga ona strogo. Mladi grof klekne i preda joj lepezu, zgužvanu od njegova

milovanja. Ona je primi i pruži mu ruku na poljubac. Osjetila je na bijeloj puti vrele mlade usne. To joj je godilo i ona

ostavi ruku nešto dulje nego što je htjela ... Tada se vojvotkinja digne, uzme lepezu i reče: – Do viđenja sutra pred podne. Vašu gorljivost u vršenju mojih

naredbi smatrat ću dokazom da je sve to – istina... Pošla je prema izlazu. Rivera joj otvori vrata i pokloni se. Odlazila je dostojanstveno. Njegov pogled obujmio ju je čitavu dok

nije iščezla. Onda zatvori vrata i pogleda na mjesto gdje je čas prije sjedila.

Obnavljao je svaku njezinu riječ i pojurio u svoj ured da izradi novi dvorski red.

CRNA KONFERENCIJA

šuma presijeca bečki klanac Sveta Ana. Studena noć uvukla se u njega, pokrila ga mrakom, razvitlala vjetrom. Suhim granjem vjetar prebire zimsku noćnu melodiju.

U klancu je gostionica »šišmiš«. Ispod stabala podiže se nešto živo. Laganije od duha, brže od vjetra i crnije od noći pomiče se k maloj kućici. Kao da su sletjeli šišmiši protjerani vjetrom s noćnog plandovanja.

Jedan po jedan nestaju u tamnoj kući kao u kakvom duplju. Onda se vrata zatvore. Vjetar dalje lomi granje.

Iza spuštenih kapaka, pod niskim stropom, polumračno svjetlo puzi po bijelim obrijanim licima. Mrko svjetlucaju oči uperene u Pelegrinijevu prosijedu glavu, poduprtu suhim dugim rukama. Tanke se usne jedva vidljivo miču, polugasne riječi zvuče muklo poput vjetra nad kućom:

W

– ... I tjerani iz zemlje u zemlju, progonjeni gladnim jastrebovima što traže naše gnijezdo, mi smo, pod zaštitom boga, naletjeli na rame milosrdnoj ženi. Pogladila je naša krila i savila nam gnijezdo u svojoj kući. Afli, braćo, divlji jastreb sakrio se carici pod krilo i vreba na nas.

Već smo mislili da se odrekao svog plijena. Sad se povukao, ali iznenada carica ga ponovo uspostavi. On je opet nasljednik prijestolja! I opet škanjac koji će živjeti i vladati hraneći se našom krvlju, našim mesom. Svako njegovo načelo nož je nabrušen za naša srca!

Šapćući govori Pelegrini, a oči mu sijevaju: – što da činimo? Da pokupimo svoje prnje i sa svježnjem u ruci

lutamo svijetom poput prosjaka? Hoćemo li odabrati sudbinu prosjaka što lutaju svijetom? Da ili ne?

– Nećemo – prošapće sedam puta sedam glasova. – Dakle, želite... – Želimo se boriti – odgovara opet isti broj glasova. – Dobro. Ali pitam vas: kad jastreb navali na gnijezdo, što će ptice

učiniti s njim? – Iskljuvati mu oči... – I srce – zauvijek... Šutnja. Miruju blijede zrake svjetla. Njihove se oči krijese. Onda

Pelegrini digne glavu: – Vi ćete izvršiti sve – neustrašivo, neoprostivo, nemilosrdno! Da ili

ne? – Da – potvrdi sedam usana sedam puta. Njihov šapat pronosi se sobom poput šuma šišmiševih krila. Onda su

uspravili glave. Vedrina njihovih lica odražava odlučnost. Pelegrini promijeni glas i upita krčmara:

– Oče Johanne, što nam imate javiti novo? – U petak je Josip bio u krčmi. Došlo je neko društvo s Waldburga, a

s njima i caričina dvorska gospođa grofica Nera. Josip se prikazao kao grof Falkenstein. Kad sam primijetio da dolazite, dao sam vam znak. Jedan iz društva kasnije je pošao za vama, ne znam zašto ...

– I tu nam Josip ide za petama. – Neće dugo! Sad u skladište. n Svi ustanu. Izađu u uzani trijem pa se stepenicama spuste u

podrum. ; Johann posvijetli.

W

Dvojica odguraju bačvu, dignu pod i spuste se u rupu. Svjetiljka osvijetli velike škrinje. Okupili se oko njih poput štakora. Digoše poklopce. Pelegrini uzima iz džepa knjižicu i kontrolira, a ostali broje.

– Sto zlatnih satova, pedeset srebrnih... – Pet stotina pari ženskih cipela, šest stotina muških. – Dvije škrinje ogrtača za muške. – Pazite, Anzelmo, više je. – Ne zovite me imenom mrtvoga – odvraća glas iz tmine. – Jest, više

je. Tri škrinje ogrtača, tri odijela, sve po dvanaest pari. – Sto, petsto – dobitak na ovoj robi iznosit će okruglo 100.000 forinti

– priopći Pelegrini i naređuje: Nova roba stiže u ponedjeljak na Waldburg. Oče Johann, pazite! Sutra u noći dolaze naši vozari. Nešto ide u Graz, drugo u Prag, haljine u Prusiju. Antonio, vaša je briga da se sve više robe krijumčari u Prusiju. Tamo se takva odijela dobro plaćaju. Naši pruski krijumčari ne škrtare. Dakle, velim: što više. Pobrinite se da nam pruski krijumčari dobave još koju stotinu zlatnih i srebrnih džepnih satova. To je dobar posao. Imate li, oče Antonio, što javiti?

– Samo to da pogibelj prijeti od svjetovnih krijumčara. Pretprošle noći orobili su vlastite drugove na poslu.

– Prevest ćemo svu robu kao crkvene dragocjenosti. Sam ću ispostaviti potvrdu vozarima i vama koji pratite robu.

Ponovo su se uspeli Ijestvama. Zatvorili su rupu, navalili na nju bure i onda izašli iz podruma.

Vrata krčme polako su se otvorila. U burnu vjetrovitu studen izlaze jedan po jedan pa se gube u inraku

šume. A nad »šišmišem« vjetar dalje prebire po suhom granju noćnu

melodiju.

PREDU SE SPLETKE

Snijeg je pokrio krovove bečkog Burga. Kroz otvorene prozore vjetar brije u caričin kabinet. Marija Terezija sjedi uz pisaći stol. Iza nje stoji glavni tajnik za unutrašnje poslove barun Pichler. Njegov pomoćnik drži spise. Ruke su im ukočene. Carica se osjeća ugodno.

W

Njezini bijeli prsti upravljaju perom što svojim potezima određuje sudbinu milijuna ljudi.

Svršivši posao, Pichler izađe, a odmah zatim ulazi grof Keglević, intendant dvorskog kazališta.

– Veličanstvo, smjerno podastirem program za sezonu. Carica uzme spis, proučava ga, precrtava, dopisuje, a onda ga preda

intendantu. – Ne želim njemačka, već samo francuska i talijanska djela. Njegovo

veličanstvo car Stjepan može njemačke komedije pogledati u gradskom kazalištu. Pazite da bude reda u glumačkoj trupi. Ženske su odviše smjele. Zabranite svaku napadnost u odijevanju. Glumica Hirt često s pozornice pogledava u carsku ložu. Ako se toga ne okani selit će. Svršili smo. Uvjerena sam da ćete i ove sezone osvijetlati svoje lice.

U predsoblju su čekali dvorski referenti. Redom ih je prozivao dvorski meštar W.eber, potčinjen nadmeštru.

Nadmeštar knez Khevenhiller ušao je s programom zabava i svečanosti na dvoru. Carica je pomno pregledala svaku tačku.

– Nešto više maskiranih zabava, dragi prijatelju. To je uvijek zanimljivo. I po koju dječju zabavu da se ispune želje velikaških majki da gledaju svoju djecu na dvoru. Veoma sam zadovoljna.

Presretan pohvalom izašao je nadmeštar iz kabineta. Onda je ušao grof Koch. Tek što je prešao preko praga, carica ga oslovi: – Već je prošlo mjesec dana od vjenčanja, a iz Parme ni glasa. Ni s

puta nisu poslali kurira. – Veličanstvo, loše vijesti već bi stigle, dobre uvijek zaostaju. Očito

je sve u redu. – što je s potragom za Jagušinskom? – Komesarijat je izaslao posebne tajne redarstvenike, ali joj nema

traga. Otac Grande tvrdi da je skrivaju Židovi. Premetačina. u »Žutom gradu« nije pokazala nikakav trag.

– To me ozlovoljuje. što je novo na dvoru? – Dvorski meštar njegova veličanstva Franje Stjepana bio je jučer

opet u palači princeze Šarlote. – Famozno. Jučer mi se car tužio da ga uznemiruju bubrezi. To

pokazuje da se zasitio udvaranja našoj grofici. S Josipom je nešto bolje.

W

Promjena u ponašanju prijestolonasljednika izaziva sumnju da je sretniji. Mnogo je življi, vedriji, odaziva se na obiteljski dine, štaviše, danas me prati na posvetu crkve. Još mjesec dana i on će se moći ženiti. Ipak je tražio dozvolu da vjerske dužnosti može obavljati u svojim odajama. Pristala sam, iz oportuniteta, dakle ne mora dolaziti u kapelu. Uza sve to pazite na nj kao da se nismo izmirili, što ima dalje?

– Njezino visočanstvo princeza Šarlota prima svakog tjedna po više puta kneginju Vilmu.

– Očekujem vijest o datumu Šarlotina odlaska iz Beča. Onda je i to riješeno. Dalje?

– Njegovo visočanstvo princ Karlo bio je nezadovoljan što ga prijestolonasljednikov dvoranin ne pozdravlja s potrebnim počitanjem pa ga je na koridoru pljusnuo.

– Ne znam od koga je baštinio tako silovitu ćud. – Veličanstvo, nikad se ne bih mogao dosjetiti – odgovorio je Koch

gledajući caricu u strahu da ne pročita njegove misli. – Kako izgleda na Hetzendorfu? Je li carica udova mirna? – Od one noći kad je bila kod vašeg veličanstva živi posve

povučeno. Nitko strani ne ulazi u dvor: – As pruskim uhodama? – Veličanstvo, državno redarstvo radi i moji najbolji ljudi Binder i

Blank vazda su u poslu, ali dosad nisu pronašli ništa sumnjivo. Prije svog smaknuća grof Vojkffy nije dao nikakvih razjašnjenja koja bi nam pokazala put.

– Kancelar je prije strijeljanja upotrijebio sva sredstva, ali uzalud. Friedrich je dobro odabrao. Prava sreća što smo se riješili toga kapetana. Svršeno je.

Koch se odmah udalji. Nakon njega slijedili su drugi. Konačno je k carici ušla Nera. – Grofice, prispjele su mi tužbe protiv vas. Car Franjo Stjepan tuži se

da vaše ponašanje prema njemu ne odgovara dužnom poštovanju koje dvorska dama ima iskazivati, caru.

– Veličanstvo, moje je držanje u skladu s mojom savješću i propisima.

W

– Poštujem vašu krepost, ali budite prema caru ljubazniji. Već sam jednog dana naglasila: neka car od vas nauči da kreposna žena može prijateljevali s njime u poštenju.,. Time ćete učiniti čast i uslugu svojoj carici...

– Veličanstvo, moja je želja da zaslužim vašu milost. Veličanstvo, smijem li nešto zamoliti?

– Brzo. Vrijeme leti. – Mjesec dana nisam čula o mužu i molim ... Ovo u carice izaziva Ijutinu. Ipak se svlada i blago upadne: – Tome je krivo što naša gospoda ne uzimaju primjer od svoje

vladarice pa rade komotno. Svaki dan prigovaram njihovoj lijenosti i požurujem rješenje.

– Veličanstvo, molim usrdno dopustite mi da posjetim muža u tamnici.

– Ispunila bih vašu želju, ali bi to bilo na njegovu štetu. Vašem bi sastanku svakako prisustvovao jedan od istražitelja. U svojoj ljutini vaš bi muž mogao štogod izlanuti, a to bi dalo povoda da zavlače istragu. Povjerljivo vam saopćujem da se istraga vodi samo forme radi, jer štitim onu dvorsku ličnost koja je sve skrivila. Uostalom, sa svojim mužem božićevat ćete.

– Dovijeka ću zahvaljivati vašem veličanstvu na dobroti. »Ne brine li se za muža samo zato da sazna koliko joj još preostaje mirnog uživanja Josipove ljubavi?« – pomisli carica, a glasno primijeti:

– Još jedna tužba protiv vas. Barunica Kleber se žali da je susrećete vrlo neprijazno. Budite ljubazni ako vam i ne ide od srca. Žene vam zavide na ljepoti, caru i duhu kojim ste osvojili čitav dvor, pa i svoju vladaricu. Ali tuđa zavist samo povećava našu samosvijest. O mužu se ne brinite. On je pod mojom zaštitom.

Zahvalila se i smirena otišla. Najavili su oca Grandea koji je carici predložio program posvete

nove crkve i objašnjavao ceremoniju. Carica upita svog pouzdanika: – Inače, oče Grande, ništa novo u mojoj obitelji? Vrše li se vjerske

dužnosti? – Veličanstvo, danas je princeza Marija Antonija uskratila poslušnost

da tri puta dnevno obavlja molitvu.

W

– To mi dijete zadaje brige. Odaberite joj novu odgojiteljicu, čini se da već deseti put mijenjam njezine odgojiteljice.

– Nadam se da će se i ona popraviti kao i prijestolonasljednik. – I vi opažate da se popravlja? – Da, veličanstvo. Prema svima je obzirniji. To je obraćenje. Oko 10

sati dvor je bio spreman za svečanost posvete nove crkve u Klosterneuburgu. Svaku crkvenu slavu smatrala je carica dvorskom svečanošću. Dvorani »starog dvora« pratili su carsku obitelj u svečanim odorama sa svim obilježjima časti. Tako je postupilo i dvoranstvo »mladog dvora«.

Tačno u 10 sati pojavili su se na vratima dvora carski trubači. Na konjima i u starovječnim haljinama zatrubili su na sve četiri strane u znak da povorka kreće na svečanost. Pošto su trubači izašli, iza njih je slijedila dvorska garda na konjima.

Na velikim dugim crvenim kolima vozili su dječake pjevače u nošnji španjolskih crkvenih pjevača. Za njima je nailazila kočija dvorskog kapelana, onda kočija dvorana, dvorskih dama, kočija s princom Leopoldom i Marijom Antonijom, car Josip sa svojim dvorskim meštrom barunom Rosenbergom i dvorski meštar knez. Khevenhiller. Iza njega se vozio carski par u zajedničkoj kočiji. S obje strane jahala je garda. Slijedili su knezovi Trautson i Liechtenstein, grofovi Kiinskv i konačno dvorski pjesnici – da svečanost opjevaju stihovima.

U Klosterneuburgu obavljena je posveta nove crkve u prisutnosti dvora i njegovih dostojanstvenika. Poslije obreda samostan je dvor i dvoranstvo poslužio doručkom.

Sakupilo se mnoštvo svijeta koje je burno pozdravilo cara i caricu i

njezinu obitelj. Marija Terezija primijetila je namjerno glasno da čuje Josip:

– Vidiš, Franci, tako iskreno i bučno pozdravlja nas samo onaj puk koji je pod utjecajem isusovaca. Nemam li pravo da im budem prijatelj kad u narodu njeguju tako dubok osjećaj za našu dinastiju?

Josip se pričini da promatra svjetinu i da ne čuje. Svi uđu u kočije. Trubači su dali znak za odlazak.

– Strahovite sredovječne trube. Moje uši i ukus jednako protestiraju – reče Josip Rosenbergu.

W

– Veličanstvo, ne recite to u prisutnosti njezinog veličanstva. Zaključili ste primirje...

– Samo zato što grofica Vojkffy tvrdi da moja apstinencija podupire spletke koje su protiv mene poduzeli jezuiti.

Rosenberg se nasmiješi: – Veličanstvo, najnoviji dvorski nadimak za groficu Neru: »Kancelar

mladog dvora«!... – Dvorske besposlice prvi put su izbacile riječ koja nije sasvim

nepravedna ... Nakon povratka u Beč, Nera se preodjenula i otišla u svoj stan u

gostionici da tamo provede svoj kratki dopust. U gostionici je našla Malakoczyja i njegovu ženu, grofa Meska i

groficu Stanku. Saopćili su joj da su prisustvovali svečanostima u Klosterneuburgu i odlučili poći u Beč da se do večere malo pozabave. Kad su se našli u njezinu stanu, Meško tiho primijeti:

– Grofice, neću dirati u vašu diskreciju, ali na posveti sam opazio da prijestolonasljednikovo lice odviše nalikuje na grofa Falkensteina...

– Mislite što hoćete, ali za vas, grofe, Falkenstein ostaje onaj koji vam se predstavio.

– Razumijem. Javite mu dakle da sam za vrijeme posvete u povorci vidio jezuita Anzelma. Vidio sam ga pred crkvom. Htio sam se provući za njim, ali me vojska nije pustila preko kordona. Kasnije ga više nisam vidio.

– Niste li mogli saznati njegovo ime? – Bilo je na posveti stotinu crnih mantija. Pitao sam neke oko sebe

poznaju li ga, ali nitko nije znao za nj. Trebalo bi da zajedno pođemo na neku drugu crkvenu svečanost. Možda će on biti i tamo pa bih ga mogao otkriti.

Razgovor prekine vlasnik gostionice. Predao je Neri zapečaćeno pismo. Razmotavši omot, nađe običan papir ispisan muškom rukom: »Vaša milost, nesretnik koji se pouzdaje u vašu dobrotu i šutnju moli

da ga primite, ali ne u prisutnosti svjedoka. Doći ću u devet sati uveče. Zaklinjem vas – ne odbijajte moju molbu.«

W

Nije bilo potpisa. Nera pokaže pismo svojim prijateljima i zatraži savjet.

– Opasno je primati neznanca – opomene je grof Meško. – A opet, treba da znate tko to od vas traži neku milost. Kad nema potpisa, bit će neka zasjeda. Ostat ćemo ove noći u Beču i dočekati tog neznanca u vašem stanu. Primite ga nasamu, a mi ćemo biti u pokrajnoj sobi.

Poslije večere, tek što je izbilo devet sati, društvo je ostalo u blagovaonici a Nera je pošla u salon.

Uznemireno je čekala najavljenog čovjeka. Doskora razabere tiho kucanje. Odazove se. Na pragu salona stajao je stranac u sivom ogrtaču. Glava mu je

povezana crnim rupcem preko čela i oka. Bio je u građanskom odijelu i bez vlasulje.

Mladić se smjerno pokloni i prošapće. – Vaša milost me ne prepoznaje? Ja sam princ Ernest. – Sveti bože, što se dogodilo s vama? Kako ste se promijenili? – Grofice, nigdje nemam prijatelja. Jednom kad me carica zatekla s

princezom Amalijom, spasili ste nas iz neprilične situacije. To me ponukalo da vam pišem i zamolim za sastanak.

– Ne slutite koliko je vaša sudbina povezana s mojom – uzdahne Nera.

– Onda sam dobro odabrao put k vama. Grofice, htio bih saznati što su Amaliji rekli o meni.

– Ne znam, visosti, što su joj rekli. Ni riječi nisam čula. A vi ste, očito, teško ranjeni? Što se desilo s vama?

– Desilo se to da je princ Ernest ljubio i iskupio danu riječ. Uzdahnuvši, naslonio je glavu na ruke:

– Jednom je Amalija znala dosjetkom spriječiti da je zaprosi španjolski infant. Zašto je pošla za vojvodu, a da se nije oduprla?

– Visosti, kako se mogla odrvati caričinoj zapovijedi? Vjerujte, nikad je nisam vidjela tako mračnu i apatičnu kao onih dana njezina vjenčanja, činila mi se poput mrtvaca koga pokreću nekim strojem. Osjećala sam njezinu zdvojnost i žalila sam je iako je uništila moju sreću.

– Vašu sreću? čime?

W

– Optužila mi je muža da je princezu nagovarao na bijeg i da je u službi pruskih uhoda, a sve to nije istina. On je sada u tamnici.

Razjašnjavala mu je događaje o kojima je znala, a princ joj je ispričao događaj u caričinom kabinetu do časa kad je ispalio hitac u svoju glavu.

– Probudio sam se u šumi i opazio nad sobom crne oči, pro sijedu kosu i jaka prsa. Vraćajući se kući, dva čovjeka našla su me i ponijela u svoj dom. Ležao sam u njihovu domu tri dana, a onda su me odvezli daleko u šumu k ugljeharu. S nama je prošla neka mlada djevojka koju su pomno krili. Stari ugljenar izliječio je moju ranu nekim travama i tako sam, eto, ostavio na jedan dan svoje sklonište da čujem štogod o Amaliji. Znao sam da stanujete ovdje.

– To su ta dvojica koji su vas spasili? – upita Nera. – Dao sam riječ da njihova imena nikad neću spomenuti. – Njihov opis podsjeća me na nekog. – Zacijelo ih ne poznate. – A djevojka? – I njezino ime moram vam prešutjeti. – Ne zove li se Mimi? – Vaša milosti, ne pitajte. Moram šutjeti. Uvjeren da umirem, sve

sam ispričao, pa se valjda boje što su me spasili i taje svoja imena. – Bilo mi je odmah jasno. Znam tko se to krije i zašto, ali neću vas

više ispitivati. Hoćete li se vratiti na svoje imanje? – Za koji dan ostavit ću svoje skrovište i otputovati. Ostao sam živ i

hoću da budem zdrav. Još čuvam jedan metak u svom pištolju. – Visosti, trese vas groznica. Pričekajte dok uzmognem sve mirno

prosuditi. – Ležeći kod ugljenara dane i noći, odlučio sam da ću vas potražiti.

Odlazim s utjehom da me ostavila teška srca... Princ se oprostio i izašao polagano, teškim koracima. Nera je

potrčala u drugu sobu. – Grofe – reče. Mesku – ne pitajte zašto, ali dođite k prozoru.

Pogledajte onog čovjeka s povezanom glavom. Slijedite ga. Možda će krenuti u šumu. Upamtite tačno gdje ulazi u šumu i kojim smjerom ide.

Ne pitajući daljnje objašnjenje, Meško pograbi svoj ogrtač i ode.

W

Oko 11 sati u noći vratio se Meško i saopćio Neri da je mladić otišao cestom baš onamo kako je ona pretpostavljala – prema šumi – i na zavoju ceste skrenuo u guštaru.

– Grofe, učinili ste mi golemu uslugu. Put kroz ovu šumu vodi grofa Falkensteina do velikih uspjeha. Ne smijem vam kazati tko je bio taj mladić. Sve ćete saznati. Zbog toga događaja ne mogu s vama na Waldburg. Doći ću popodne.

U jutro vratili su se Nerini prijatelji na Waldburg. Meško je bio u kočiji sa Stankom, dok su Malakoczyjevi sjeli u prednja kola.

– Jurice, nisi li nekako zle volje? – upita Stanka muža. – Stanko, bi li ti htjela na dvor kao grofica Nera? – Naravno da bih. Ali samo kad bi ti bio car! Gle, čak se tome nu

veseliš, dragi? – Stanko, opažaš li da grofica Nera jedva spominje Sinišu, a

Falkonstein joj je neprestano na ustima? I ma što radi, samo je za njega. – Sumnjičiš je? Vidiš da kuju neke zajedničke urote. Pa onda, što je

taj Falkenstein prema Siniši koji je za nju izložio svoj život? – Ali taj grof je – prijestolonasljednik. Te urote ih spajaju. To sam

opazio kod »šišmiša«. Oni se veoma dobro razumiju. – Jurice, što ti pada na um? Zar može ugasiti velika i lijepa ljubav

kao što je bila njihova? – Samo njegova! Ona ga je, zapravo, ljubila tek kad ju je spasio s

lomače. To je ljubav iz zahvalnosti, a ne prava ljubav. – Bilo bi nezahvalno i strašno! Ipak, ne vjerujem. Nikako! – Stanko, nikad te neću pustiti iz svoje kuće – iz našeg gnijezda!

Bojim se da je Siniša prevaren – ili će tek biti... Privukao ju je k sebi i toplom nježnošću zagledao se u njezine oči. Dok su oni putovali, Nera se vratila u Burg i najavila se

prijestolonasljedniku. Potanko mu ispripovijedi kako je Meško vidio Anzelma na procesiji,

a zatim o posjetu princa Ernesta i kasnijem njegovu odlasku u šumu. Josipovo melankolično lice najednom se razvedri. – Bog se predomislio i odlučio prijeći na moju stranu. – Sada, dakle, imamo trag – reče Nera. – Tražit ćemo ugljenara i naći

Mimi.

W

– Znam kraći i sigurniji put do nje. Pročitajte pismo. Znatiželjno prihvati Nera komadić papira s veoma lošim i nezgrapnim slovima.

– »Veličanstvo! Oprostite mi – našla sam na dvoru prijateljicu koja će vam podmetnuti ovo pismo. Ne ispitujte siroticu. Htjela je pomoći nesretnici. Na dan carskih svatova učinila sam veliki grijeh – prepoznala sam u princu Leopoldu mladića koji mi se prikazao kao šumar. Vaše se veličanstvo tada zauzelo za siromašni puk – da ga vojnici ne pregaze. Ne usuđujem se odati moje boravište. Ako me želite primiti, pošaljite mi u četvrtak glas na Voćarski trg kod »Žutog grada«. Prepoznat ćete me po zelenom rupcu i sivoj haljini. Da me lakše opazite, mahat ću bijelim rupčićem.«

– Ova je djevojka smjela i lukava – primijeti Nera. Veličanstvo, vi ćete nekog poslati, ili...

– Rosenberg sumnja da je to neka spletka. Ne može zamisliti kako je ovo pismo dospjelo na stol, a da nitko nije opazio. A ja opet mislim da je Wolf lako našao saveznika na dvoru, on je dvorski kovač lijesova.

– Poslat ćete Rosenberga na Voćarski trg? – Idem sam. Ionako mi je carica savjetovala da proučavam »Žuti

grad« – da me izliječi vjerske tolerancije. – Veličanstvo zna da sam vidjela Mimi na sastanku s Leopoldom. U

četvrtak sam još na dopustu. Smijem li vas pratiti na Voćarski trg? – Ovo pitanje pročitali ste mi iz duše. I pismo i saopćenje princa Ernesta podudarali su se i uvjerili ih da je

Mimi doista sakrivena kod nekog ugljenara. Pozvali su baruna Rosenberga, raspravili s njim potankosti i urekli

sastanak. Onda je Nera ostavila dvor i odvezla se u Waldburg da ondje proboravi do četvrtka.

»Crni orao« bila je odlična gostionica gdje su odsjedale, a i stanovale odlične ličnosti. Otmjene kočije, jahače, dame i gospodu pred hotelom nisu smatrali nikakvom senzacijom. Ipak su građani rado gledali bogatu opremu konja i lijepe haljine otmjenih dama pa su se sakupljali nasuprot gostionici.

Bio je četvrtak. Josip je stajao u gužvi ljudi. Bio je odjeven u jednostavne crne kratke hlače, bijele čarape i crni haljetak. Zgužvani klobuk natisnuo je na oči pa mu je dobrano zasjenjivao lice.

W

Uz njega Rosenberg u smeđem odijelu. Nitko ne bi mogao naslutiti da se u tim odorama kriju car Josip i njegov dvorski meštar.

Iz hotela je izašla Nera u jednostavnom zelenom ogrtaču i zelenom šeširu. Gospoda je pozdrave i onda sve troje pođoše.

Ulicama je ključao promet zaposlenih građana i radnog svijeta. Nakon jednog sata hoda našli su se na malom trgu gdje su ljeti žene prodavale voće i cvijeće, a u zimsko doba suhe smokve i sušene kruške, kuhane i sirove. S trga se otvarao mali uzani ulaz u »Žuti grad«.

Na uglu spazi Nera šatorčić čaraparice. Sjedeći, krpala je čarapu. Morali su svakako proći kraj nje.

Jedva su krenuli, čaraparica digne glavu i vikne prema Josipu: – Hej, mladi gospodine, vama je zima – zar ne? To ga je očito

zabavljalo i on odgovori: – Naprotiv! Grije me krv! – Zato ste, dakle, obukli poderane čarape da vam vjetar propuhuje k

tijelu? Mladom je kavaliru vruće kraj takve ljepotice. Ali nije gospodski pratiti lijepu damu – kad su mu poderane čarape! Dajte da vam zakrpim.

Kriomice preleti on pogledom po svojim čarapama. – Gdje su poderane? – upita on nešto smeteno, uvjeren da je pred

Nerom smiješan. Nera se primakne Rosenbergu: – Barune, ni za živu glavu ne dopustite da mu krpa čarape. Ova mi se

žena čini sumnjiva. Poslušajte me – kasnije ću vam reći zašto. Iako nije shvatio Nerinu bojazan, cijeneći njezine savjete priđe

Josipu. – Dođite – nukala ga je čaraparica živo. – Pokazat ću vam rupu. Ako

je ne date sašiti, dobro, ali ja ne lažem! – Pustite, grofe – umiješa se Rosenberg Iako gurnuvši Josipa od

šatora i reče čaraparici: – Ako su mu čarape poderane, pokrpat će mu ih žena, a vama eto,

pola groša ... – šta se vi miješate? Nije mi do novca, nego do riječi. Mislite li da je

siromašna žena bez poštenja? Ako ste vi plemić, i ja znam što sam. čarape su poderane, to je istina, a ne iznuđivanje.

Rosenberg baci novac na stol i sagnuvši se k njoj, uhvati čuperak plave kose što je virio ispod čaraparičine kape. Ispod plave vlasulje proviri tamni pramen.

W

– Otkad čaraparice nose vlasulje? – upita Rosenberg. U tren oka našla se pokraj nje tri čovjeka građanski odjevena pa se postave između čaraparice i Rosenberga vičući:

– Što je to? Kako smijete ženu vući za kose? To je obeščašćenje njezinog poštenja.

– Vi, gizdelini, dopustite ženi neka posluži gospodina. Dođite, mladi gospodine, neka vam zakrpi. To je njezin zanat.

– Otiđimo, molim vas – reče Nera i uzme Josipa pod ruku pa ga povuče na cestu.

Svijet se okupio oko šatora, dok su ona trojica vikala na Rosenberga. – Gdje je ta vaša čaraparica – reče Rosenberg – da vidimo zašto

sakriva crnu kosu plavom? Lice joj je naličeno kao glumici. Neka dođe. Sakupljeni ljudi stali su je tražiti očima sa željom da dozive

senzaciju. Ali čaraparica je nestala kao da se rasplinula. Trojica su pokušavala da izazovu Rosenberga, ali im se on makne s

puta i pođe za Josipom. – Idemo odavle – nukala je Nera svog pratioca. – Još nismo našli Mimi – upozori Josip. – Motrim svaku ženu, ali joj nijedna nije slična. – Možda se prepala strke i pobjegla da je ne opaze pa je otišla. – Dobro, ali pođimo na drugu stranu trga. Rosenberg, Nera i Josip dugo su čekali, ali nigdje nisu opazili

traženu djevojku. Međutim, sve troje zaokupio je događaj sa čaraparicom.

Rosenbergova sumnja o spletki pojačavala se. A Nera je tiho. pričala:

– Sjećam se, kad sam prolazila s mužem, ta je žena krpala čarape španjolskom poslaniku. Neki Židov dovukao se do mene i prišapnuo mi: ako mi je do života mog kavalira, neka ne dam da mu ona zakrpa čarapu: Mislila sam da je smušen, ali danas mi se čini da je on znao zašto je to rekao.

– Mjesto Mimi – čaraparica – reče Rosenberg. – I opet velim: moje su sumnje ispravne. Potvrđuje ih ovo što je rekla grofica.

– Zar atentat na mene? – nasmiješi se Josip. – Tko bi uopće znao da ću ja danas na trg? Valjda ni carica koja mi je savjetovala neka osobno pogledam »Žuti grad«.

W

– Ako su vas ovamo poslali crni »prijatelji«? Mladi car slegne ramenima. Nera je požurivala da ostave trg.

Poslušali su je. U samostanu jezuita u maloj drvom obloženoj sobi sjede Pelegrini,

Grande i mladi vitki crnooki Lechner. Šute i bulje u brončani, sat na kaminu. Kazalo odmiče – pomažu mu njihove misli.

Hodnikom netko potrči. U sobu uđe građanski odjeven plavokos čovjek. Grande, Pelegrini i Lechner dignu se, razvaljuju oči, stoje poput tri napeta upitnika.

Onaj što je utrčao u sobu izlane: – Nije dao zakrpati! Svoja trojica dahnuše poput punih mješina. – Proklete psine! Tko je od vas kriv? Tko? – vikne Pelegrini. – Ili ga

Jagušinska nije zvala? – Dozivala ga je i on bi dao zakrpati čarape, ali mu nije dopustio

onaj prokleti Židov Rosenberg. Kao svaki drugi dvorski meštar čuvao je decorum! Da je Josip bio sam, ne bismo promašili. Rosenberg je opazio njezinu plavu periku i tko zna kako bi bila da nismo odmah priskočili i stali je braniti.

– A ona? – Hitro je pobjegla u »Žuti grad«. – Prokletstvo! Propustili ste divnu prigodu – kleo je Pelegrini. Grande je, međutim, bio miran. – Znao sam da to nije sigurno. Trebalo je da pristanete na moj

prijedlog pa bismo već služili crnu misu, a Karla proglasili prijestolonasljednikom.

– što sad? – zapita Antonio u odijelu građanina. – Vi i Francesko odjenite haljine gospodskih badavadžija, pa onda na

konju i u kočiji vazda za njima. Tačno nas obavijestite iamo zalazi i u koje doba. Naći ćemo drugu bolju zgodu.

– Večera je spremna – oglasi se Lechner. – Da su Josipove čarape zakrpane, sad bismo slavili karmine!

MIMI

W

Ispod snježnih oblaka proviruje sunce i opet se sakriva. Josip, grof Meško i Nera zaustavili su konje pored šume. Meško ih upućuje:

– Znam da je princ ovuda ušao u šumu. Vidim noću poput šišmiša. Ugljenari su obično duboko u šumi. Pokušajmo sreću.

Ujahali su u šumu krčeći sebi put. Putem bi pričali o lovu i divili se zimskim ljepotama. Sve dublje su ulazili u šumsku zimsku pustoš.

Konačno Meško ponudi da će sam otići dalje da potraži ugljenara. – Lutanje će umoriti groficu, a ja sam vičan verati se i najgušćom

šumom. Izvidjet ću i vratiti se. Prihvatili su njegov prijedlog. – Nije vam hladno? – zapita Josip Neru. – Ogrtač me dobro grije, a uzbuđenje mi pomaže. S neizmjernom

željom očekujem sastanak s Mimi. – Tko zna hoćemo li je naći... – Sigurno se nadam. Ne znate možda gdje je i kako njegovo

visočanstvo Leopold upoznao Mimi? – Nisam ga ispitivao. Očito negdje plandujući šumom. I ja sam

nekoć upoznao jednu mladu djevojku... To je prva ljubavna priča moje mladosti. Djevojka nije znala tko sam i upustila se sa mnom u razgovor. Bila je zgodne vanjštine, a još zgodnijeg duha. Sve češće sam dolazio k njoj. Osvajala me toplina i bistrina njenih riječi. Carica je ušla u trag mojim izletima i sprečavala me da se ponovo sastanem s njom. Pokorio sam se. Vrijeme je pregazilo moju mladenačku sanju – sanju i ništa više.

– Duboku ljubav ne može izblijedjeti vrijeme. – Nije bila duboka, rekoh tek – sanja mladića. A napokon da je i bila

prava ljubav, mislite li da ljudi ne ljube dva i više puta. Zar nije bilo primjera da jedno od zaljubljenih zadesi smrt i da je, recimo, udovica – naišla na čovjeka koji je isto tako silno ljubi – možda još jače od muža? Ona ostavi mužu vječnu, čistu, lijepu spomen, i uzljubi onog drugog i ostane mu vjerna do groba. Zar nije bilo stotinu takvih primjera?

– Bit će da je tako – reče Nera. – Više puta se ljudi varaju sami u sebi. Često misle da ono što

osjećaju proizlazi iz njih samih, a zapravo je ljubav mnogo puta rezultat udivljenja, obmane ili zahvalnosti...

Nera je zamišljeno šutjela. Josip je upita:

W

– Grofice, u vas se zaljubio engleski izaslanik? – Ne znam, veličanstvo. Nisam mu za to dala povoda. – Vas se mora ljubiti i protiv svoje i vaše volje... Mjesto odgovora,

Nera tiho uzdahne. – Kom je sretniku namijenjen taj iskren uzdah? – Veličanstvo, dva mjeseca nisam primila ni jedno slovo od muža.

Htjela sam ga posjetiti, ali mi carica nije dopustila. Ne znam zašto sve to kad mi je obećala milost. Ne znam kome da se obratim...

Osjetio je svoj poraz i mirno ga prikrio: – Razumijem. Iz vaših riječi proizlazi pritajeni ukor što se ne brinem

za svoju prijateljicu. Osjećam to. Grofice, vi znate da je ljubaznost kojom se u novije doba obasipljemo carica i ja – samo opsjena za svijet. Državni interesi traže da prikažemo kako su carica i prijestolonasljednik jednodušni. Ipak, ona me i dalje smatra izrodom svoje obitelji i svaka moja intervencija ostala bi uza« ludna.

– Već ste govorili sa caricom? – Ponovo, ali posve bez uspjeha. – Ako carici dokažete zločinačka djela njezinih savjetnika,

promijenit će svoje osjećaje prema vama. Onda vam neće uskratiti ni jednu molbu.

– Da – dokazat ću ih! Zato dolazim ovamo, sva moja nada usredotočena je na to da pronađemo Mimi. I kad se to dogodi, prva moja intervencija bit će opet za vašeg muža.

Primijetili su Meska kako im juri u susret. Doskora se nađe uz njih. – Sreo sam u šumi momčića koji bere suho granje. – Narod veli da susret s dječakom nosi sreću – primijeti Nera. – Onda je sreća na dlanu. Pitao sam tobože, dječaka je li u šumi vidio

damu na konju jer da se izgubila moja žena. Dječak je Ijutito odbrusio: »Ne!« Pošao sam za njim i izdaleka opazio dim. Tamo će biti i koliba. Dakle, možemo poći.

Sve troje krenu putem kojim ih je vodio Meško. Kad su opazili dim, Nera se, prema njihovoj osnovi, dalje uputi

sama. Oni su je čekali. Potjerala je konja u šumu. Nije dugo trebalo da stigne do kolibe. Vrata su bila zatvorena. Nera sjaši, sveže konja uz stablo i pokuca.

W

Nitko se ne odazove. Prozorčić je zastrt nekom krpom. Bilo je očito da se ukućani kriju.

Sjela je na panj i poduprla glavu o ruku. Onda se, prema Meškovoj zamisli, sputi i protegne.

Nekoliko je časaka prošlo kad su zaškripala vrata. Netko je provirio. Začas izađe momčić, pogleda Neru pa se opet vrati.

Odmah zatim izađe mlada djevojka. Za njom starac, visok, suh i mrk. Otresito je viknuo:

– Plemkinja! što me briga! Meni nitko ne pomaže, a svaki dan ležim u snijegu. Neka leži. Vaš mi je otac zabranio da primam bilo koga.

Djevojka nije dijelila njegovo mnjenje i htjede ga ublažiti. – Sigurno je to ona gospođa za koju je neki gospodin pitao našeg

malog. Zalutala je i onesvijestila se. Unesimo je u kuću. Ako umre, još će vas okriviti da ste je ubili i orobili.

To je starca zabrinulo. Uz pomoć momčića unesu Neru u kolibu. Trljali su je, a ona otvori oči pa ugleda blijedo lice lijepe mlade

djevojke crnih očiju. Prepozna Mimi. Djevojka donese rakije i pristavi mlijeka. – Htjela bih svući cipele kad bi muškarci malo izašli zamoli Nera. Jedva što su izašli, ona povuče Mimi za ruku. – Vi me ne poznate? – upita ona. – Ne, ali mislim da sam vas negdje vidjela. – Znam gdje je to bilo, no o tome drugi put. Vrlo je hitno. Nosim

vam odgovor na vaše pismo prijestolonasljedniku. Djevojka se zaprepasti. – Kakvo pismo? Ne znam ništa o tome. Izbuljila je oči i sumnjičavo gledala stranu gospođu. Nera je stade

ispitivati. Sa zaprepašćenjem je saznala da Mimi nije nikome ništa pisala. U brzini, da ne dođe u kolibu ugljenar, pokuša probuditi djevojčino povjerenje:

– Mimi, prijatelji pokojnog nadbiskupa traže od vas svjedočanstvo. Žele uništiti Pelegrinija i njegove ortake. Dođite s nama, i to odmah.

– Gospođo, bog vas blagoslovio ako govorite istinu. Ali kad me otac doveo ovamo, prisegla sam na Krista da nikad neću ostaviti ovu kolibu

W

niti s kim govoriti o crnim strahotama dok mi on ne dopusti. Ako moj otac privoli, evo me. Pođite k njemu. Svatko zna kovača lijesova Wolfa.

– Dobro. Sutra ćemo doći po vas. Nera ispije mlijeko i zahvalivši se na gostoprimstvu, uzjaše konja i

potjera ga u smjeru gdje su je čekali pratioci. – Našla sam je – klikne kad ih je dostigla i ispripovjedi rezultat

svojeg posjeta. Razaberu da je Rosenberg imao pravo. Mimi ništa nije pisala, pismo

je netko krivotvorio. – Sve ću kazati Rosenbergu i narediti mu da vam nikad više ne

dopusti tako lakomislenih izleta – reče Nera. – Sad ću ja preuzeti više tajno redarstvo.

Josip se sretno smiješio. – Vele da je gospodin bog vrlo strpljiv. Ipak mi se čini da mu je

dozlogrdilo pa mi je poslao – vas, grofice. Meško je mrko slušao i prekinuo ih: – Niste li putem vidjeli dva mlada šumara na konju? Sreli su nas, ali

se odmah povukli i krenuli smjerom za vama. Grof Falkenstein bio je tako zabrinut za vas, grofice.

– Nisam nikog srela. – Vi ste me, grofice, doista zadivili. Promatrali smo vas izdaleka.

Divno ste odigrali ulogu pred ugljenarovom kolibom. Ne bih nikad pretpostavljao da umijete tako dobro glumiti...

– Kad mala patka izmilji iz jajeta i tek se osuši, staviš li je u vodu, ona – pliva. Nitko je ne uči, a ipak pliva. Tako vam je i s lukavošću žene. U situaciji – pliva – reče Nera.

– Čini se, vrlo dobro pliva – odgovori Meško napola u šali promatrajući ispod oka Neru i Josipa.

– Grofice, vama je hladno – reče Josip pa skine svoj ogrtač i omota ga oko Nerinih ramena.

Meško je vrlo pažljivo promatrao Josipovu brigu za Neru – njegove tople poglede, sva njegova sitna nastojanja oko njezine udobnosti. Sve je to uspoređivao s njezinom brigom za njegove osnove i za njegov život – za njegova istraživanja. Sumnja što se u njemu rodila kad je sa Stankom odlazio na Waldburg, sada se učvrstila.

W

»Tko zna, zašto Siniša mora čamiti u tamnici?« Ta misao preletjela mu je mozgom i nije ga ostavljala čitavim putem. Izašli su iz šume i skrenuli prema gradu. Konačno su izašli na cestu.

– Sutra ću otići kovaču lijesova – reče Josip. – Vi biste sve pokvarili. Znate da je veoma sumnjičav. Ja ću to bolje

izvesti. Prepustite ga meni. Govorila sam s Mimi – ona me šalje. To je najbolja putnica.

Josip pruži ruku. Mesku i zahvali mu na trudu. – Jurica je krenuo prema Waldburgu. Nekoliko puta obazreo se za

Josipom i Nerom. »Ne, ovo prijateljstvo vodi k ljubavi. Jadni Siniša, izgubljen je, Nera

ga zaboravlja.« Osjeti ljutinu prema njoj i srdito podbode konja. »Ne, više im neću biti posrednik. Više me neće dobiti na' lijepak«.

PORUČNIK CARSKE GARDE

Rana zimska večer ispraznila je bečke ulice. Prozori kuća svijetle. Guste pahuljice spuštaju se na smrznute naslage snijega. Po njemu se nižu tragovi Nerinih čizmica. Hiti prema kući kovača lijesova.

Građanski sukneni ogrtač dosiže snijeg. Crna baršunasta kapica pokriva glavu i sakriva lice vjetru, žuri se, gotovo trči.

Pred vratima dućana strese sa sebe snježne pahuljice i uđe. Zvonce na vratima zvekne kao da je netko udario čekićem. Taj zvuk

zamire praznim prostorom. Nema nikoga. Pusta soba. Samo su lijesovi naslagani jedan na drugi

– kao u mrtvačnici. Nera se čvršće zamota u ogrtač. U dubini se otvore vrata. Visoki plećati muškarac svojom pojavom

ispuni prostor od poda do stropa. Gledala ga je u crne blistave oči ispod debelih crnih obrva. Iz bijelih

sjedina nametali su se crni ostaci nekadašnje mladosti. Jednom je već stajala nasuprot ovom čovjeku, ali onda nije osjetila

toliko nesigurnosti. Ne može otvoriti usta, a on je gleda nehajno. Očito čeka narudžbu.

Kad ona nije govorila, upita on:

W

– Sto je? Zar me se niste dosta nagledali? Neka nepoznata sila povuče Neru da istrči na cestu. Ali je čvrsta

volja zadrži makar se toliko zbunila da nije smogla ni riječi. Čovjek podupre žilave ruke o bokove:

– Dakle, što hoćete? – Savjeta, gospodine Wolfe. – Prodajem samo lijesove. – Ne, gospodine Wolfe, došla sam zbog nečega drugog. Saslušajte

me. Došla sam radi vaše koristi. – Velikog li milosrđa! Ima li tko na svijetu koji se brine i za moju

korist? – nasmije se on cinički. – Gospodine Wolfe, šalje me Mimi. Starčev se obraz rastegne, a

pogled raširi: – Mimi? Vas? U njegovu je glasu zvučila prijetnja. Nera nastavi, sada već

odlučnije. – Bila sam jučer kod ugljenara. – Vi? Bili ste tamo? – Da, bila sam. Starčevo se lice preobrazilo. Izmijenilo se. U trenutku pođe k ulazu. Povuče vanjska željezna vrata i zaključa ih.

Spusti željezne kapke na prozoru i vikne čudnim glasom: – Marko! Marko! Bila je uvjerena da je zatvarao vrata i prozore da ih nitko ne smeta u

njihovu daljnjem razgovoru. U dućan je ušao mladić. Visok, jak, mrk. Starac pokaže rukom na

Neru: – Evo je! To je ona! »Dakle, već zna« – pomisli Nera i osokoli se: – Gospodine, vrlo je duga pripovijest što vam imam saopćiti. Smijem

li sjesti? – I leći, plemenita gospođo, i leći! Vrlo je duga pripovijest koju vam

imam ja – odgovoriti. Starčev glas čudno je drhtao. . – Odmah ću vam, gospođo, spremiti mekani ležaj. Kad je to rekao,

dade znak mladiću.

W

Nera je začuđeno gledala kako su podigli jedan lijes, otvorili ga i stavili pred nju na pod. – Što to znači, gospodine?

– Lijepa gospođo, put iz ugljenarove kolibe vodi – u ovu kolibu – i pokaže lijes. – Za damu iz gospodske palače, nešto je neprilična.

– Zaboga, gospodine, ne razumijem vas. – Daj uže, Marko. Odmah ćete razumjeti. Momak dohvati debelo uže, sveže okrajak u ogrlicu i pođe prema

Neri. Instinktivno se trgne natrag. – Bojite se? – govorio je starac. – Samo odvažno. Za vama uže –

pred vama lijes, dakle nema spasa. Govorite kamo su odvukli Mimi? – Tko bi je odvukao? – zaprepasti se Nera. – Gdje je Mimi! ženo, otvori gubicu! – Gospodine Wolfe, što je vama? Ta ona je kod ugljenara. – Vi, dakle, ne znate da je bila i da sada više nije? Vi, sirota, ne znate

da je glupava cura povjerovala vašoj komediji pred kolibom? Mjesto da su s vašim lijepim tijelom potkurili ugljenik, napojili su vas mlijekom, a za zahvalnost poslali ste po nju crne vrane. Prokleti bili!

– Gospodine, tako mi majke u grobu – ne znam ništa o tome. – Gade! Kuneš se majkom u grobu, a valjda se negdje vucara s

kakvim velikaškim skotom. Nemam vremena. Govori kamo su je odvukli?

– Ne znam ništa – zaprepašćeno odgovori Nera. – Ako je istina da nije više kod ugljenara, to je nesreća za mene isto kao i za vas.

– Uže – promrsi starac blijedih ukočenih obraza. I dok je starac uhvatio Neru, momak joj za vrat baci uže. Starac

potrese čitavim njezinim tijelom i zarine ubojiti pogled u njezine oči. Otvoren lijes i uže oko vrata! čitavo joj se biće pretopi užasom.

Blizina sigurne smrti sledi je svu i stisne dah u prsima. – Govori – drhtao je stari tresući je. – Gdje je Mimi? – Ne znam. –Ako ne odgovoriš, odavle nećeš živa. – Ne znam – odvraćala je ona zamirućim glasom. – Stegni! – vikne starac pozelenjevši od bijesa. Mladić povuče uže. Nera digne ruke prema mladiću i pogleda ga s

izražajem molbe:

W

– Htjela sam osvetiti Mimi, tako mi spasa moje duše! Mladić se pokoleba.

Starac udari nogom o pod i zavikne: – Stegni! Svrši! Ukočeni pogled lijepih Nerinih očiju lomio je mladićevu snagu.

Nevidljiva i nejasna moć oslabila mu ruke. Unatoč starčevoj zapovijedi, on zadrži uže, okrene se k njemu i šapne:

– Ujače, možda ne laže! – Droljo! – viče starac. – Njezina ljepota smućuje ti krv. Mrcino!

Stegni! – Pa vi govorite hrvatski! – krikne Nera. Sve troje se pogleda. Dosad je starac govorio njemački. Momak je

htio da Nera ne razumije njegovu molbu »da možda ne laže«, pa je to izrekao hrvatski.

Polagano okrene starac svoje lice k Neri i napeto je upita: – Vi ste iz dvora? – Jesam, ali nisam odavle. – Odakle ste? – Iz Zagreba. – Čiji ste? – Unuka grofice Ratkay. – Ra – tkay? ... – Da, i kćerka grofa Keglevića. – Kako se zvala vaša dadilja? – Marta Prpić. Starac spusti glavu. Klonulo tijelo nasloni na lijes i pokrije lice

rukama. Mladić polako skine uže s Nerina vrata, dok je ona uperila oči u

staroga. Teško je disao. Onda je zaplakao. – Nenadani preokret potrese je. »što je to? Cas prije provala bjesomučnosti, a sada suze?« Dugo su

šutjeli. Mladić se nije usudio da prozbori. Cupkajući uže, pogledavao je čas nju, čas njega...

Konačno starac obriše rukama suze i pridigne se, pođe k Neri i prihvati je za ruke:

– Marko, ugasi svjetlo.

W

Pretrpljeni strah slomi njezinu snagu i ona klone. Starac je prihvati i odnese iz dućana u lijepu, urednu, građanskom udobnošću uređenu sobu.

Na stolu gori svjetiljka. Kraj peći veliki kožni naslonjač. Tu posjedne Neru i zapita je

zabrinuto: – Je li vam jako zlo? Hoćete li da vam skuhamo vina? – što god želite ... – Marko, priredi hitro. Dok je mladić izašao, starac pođe k ormaru, izvuče pretinac, izvadi

dvije uljane sličice i pruži ih Neri. – Zaboga, pa to je moja bakica, a ovo je Marta. Na rukama joj lijepo

dijete... – To ste vi! – Ne razumijem... – Razumjet ćete, samo dok se oporavite. Starac i mladić prionuli uz nju. Zamotali je u ogrtač i donijeli topla

vina. Stari sjedne nasuprot Neri, a mladić se zavukao u kraj sobe. – Slušajte pa ćete znati kako je od jastreba postao golub, od vuka –

janje, čujte sve – pa mi onda oprostite... Moj otac – neka mu bude duši lako – bio je vojnik, graničar – kaplar. Momak od oka. U čitavoj zemlji nije mu bilo para. Kad njegov pukovnik jednom pođe s granice u Zagreb, vodio ga sa sobom da kraljevski grad vidi kakvog on ima kaplara. Sve su zagrebačke cure za njim gubile srce. Kad on u grad, radost i veselje. Kad on ulicom, one na prozor. Pukovnik je često dolazio grofici Ratkay.

– Mojoj bakici! – usklikne Nera. – Jest, k njoj. A u nje uvijek najodličniji gosti. Grofica je imala

desnu ruku u kućanstvu – Martu. Sve što je muško u Zagrebu pokucalo je na njezina vrata. Ali je svima bilo uzalud. Jedini je kaplar Tomo dobio radostan odgovor. Voljeli su se. Rodili su sina. Grofica se zauzela za njih dvoje, a pukovnik dopusti Tomi da se oženi. Dječak dobi ime Tomo. To sam ja. Grofica Ratkay kumovala je. Sve je to bilo dobro. Moja mati blaga, otac pošten, vole se poput golubova. Grofica drži Martu i mene. Otac služi cara Karla VI. Odrastem u momka. Što će Ličanin, nego u vojnike? I učili me da i ja budem poručnik kakvog nije

W

rodila majka. Onda umre car i ostavi kćerku. Starac je čas pričekao da uhvati daha. Onda nastavi:

– žena će da caruje! Ne da to Prus – ne priznaje bablju carevinu. Eto rata. I mene su zvali da ratujem. Otac i mati otpremili me, a grofica Ratkay preporučila me nekom generalu. Dođem u Beč – a on gleda mene. Umjesto na bojište, šalje me u dvorsku gardu. Bio sam viši od svih... Tako postadoh poručnik u carskoj gardi.

Kovač se zagleda u plamen kao da se u mislima zaustavio negdje. Marko je stavio drvo u peć, a starac nastavio:

– Moja majka poslala mi je, eto, ove slike... Mlada grofica, vaša majka, rodila je žensko dijete – vas. I došao neki slikar i naslikao redom sve: i groficu Ratkay – moju kumu, i Martu s vama. Svake sam nedjelje vadio slike i gledao. To mi je bila svečanost.

– Moja baka – vaša kuma, a vaša majka – moja stara dadilja! Sjećate li se kad sam prvi put došla u vaš dućan? Odmah sam primijetila da vaš njemački izgovor ima neki prizvuk. Nisam slutila kako je vaš život povezan s mojim. Svi su već umrli, i stara Marta, i vaš otac ...

– Umrli su, a mene osamnaest godina nije bilo u domovini. Presjeklo me posred srca kad sam iz vaših usta čuo svoju riječ, kad sam čuo ime svoje dobre kume. Sve što sam imao na ovom svijetu drago i milo – bilo je pod njezinim krovom. Kakav je anđeo bila moja kuma! Takva žena ne može odgojiti đavla! Recite: kako je to – da vi – ne, ne, vi niste izdali Mimi – a ipak ste bili tamo...

– Kunem vam se na svoju majku: htjela sam samo pomoći... Starčeve oči upiljile se u Neru. – Zaboga, recite mi sve. Ako niste na njihovoj strani, odakle znate da

Mimi treba pomoći? – Razumijem vaše sumnje. Dragi, dobri čovječe, vjerujte mi kao što

bi mi vjerovala moja stara vjerna dadilja Marta. Nije htjela optužiti princa Ernesta koji joj je nehotice pokazao trag

gdje boravi Mimi, već ga uvjeri da je zalutala do kolibe i ondje našla Mimi.

– Kako znate što se s njom dogodilo? – Čujte: carica sluša i podupire jezuite. Ali ima na dvoru ličnost –

veoma visoka ličnost koja ih mrzi i htjela bi carici dokazati da su zlikovci. Ta je ličnost imala vezu s pokojnim nadbiskupom i od njega je

W

doznala sve što je Mimi pripovijedala nadbiskupu. A mene je ta ličnost uputila k vama. Jednom sam već bila ovdje – ovog ljeta. Sjećate se dame što je došla u dućan, a za njom gardijski oficir?

– Znam, prepoznao sam vas kad ste počeli govoriti o Mimi. – Slušajte dalje: ta je ličnost htjela da Mimi odvede carici pa da ona

pred caricom kaže što je s njom učinio Pelegrini... – Vidite, ujače – upadne momak. – I onda sam je branio, a vi ste

sumnjali da padam pred njezinom ljepotom. – Kako da ne sumnjam? Zar nije sve uortačeno s njima? Carica,

pravda, sud, bog, vrag i zemlja... – Danas sam došla k vama da vas zamolim neka biste Mimi doveli k

toj ličnosti... – Mimi? – trgne se starac. – Nju su odvukli... – Dakle istina je što ste mi rekli u dućanu? – Kad ste vi jučer otišli od ugljenara, dojahala su dva muškarca,

svezali starog ugljenara i momčića, a moju Mimi odveli. Kad se ugljenar oslobodio užeta, dovukao se k meni i donio mi strašnu vijest. Bili smo uvjereni da je svemu kriva ona žena što je došla u kolibu. A kad ste ono prije počeli o njoj govoriti, htio sam od vas saznati gdje je, htio sam iznuditi – priznanje...

Starac se pri tom stresao. Podsjetio se na strašan zločin koji je mogao počiniti.

– Tko su bila ta dvojica? – upita Nera. – Ne znam. Ugljenar veli da su izgledali poput šumara. To Neru podsjeti na onu dvojicu koju su Meško i Josip spomenuli u

šumi. A stari je nastavio: – Sakrio sam Mimi dok ne zaborave na nju. Za vrijeme svadbene

svečanosti ona je počinila ludost... – Znam gospodine. Carica je naredila svojoj policiji da je traže. Da je

nisu oni uhvatili? Saznat ću na dvoru. Ako je tamo, oslobodit će je ona ličnost...

– Da ste na dvoru, opazio sam već onda – prvi put jer je vani čekala dvorska kočija i gardijski oficir. Je li vam taj dvor drag?

W

– Dvor je moja velika nesreća. I kad me moj muž htio odanle odvesti, pao je u tamnicu. Carica je nemilosrdna, veoma nemilosrdna, no, o tome se ne smije govoriti...

– Vaša baka ne zna kako carica postupa s vama? – Da joj trujem stare dane, a pomoći mi ne može? Jedan jedini

čovjek na tom je dvoru plemenit, ali ni on mi ne može pomoći. – Vi, dakle, nemate razloga da ljubite onu koja sjedi na prijestolju i

kocka se s vašim životom? Pitanje je popratio pogledom punim mržnje. – Ne. Ali zašto to pitate? – Zato što... – Marko, izađi dok te ne zovnem. Mladić posluša. Starčevo se lice potpuno preobrazilo. Dobrotu i

blagost zamijeni osvetnička jarost. – Moja lijepa gospo, poslušajte me. Pogledajte ove moje prste.

Pećina su, kruti kamen kao daleke puste moje ličke planine. Tu unutra stenje srce – jadno, poniženo. Tu se valja muški stid, popljuvan, zgažen, odbačen poput blata s potplata. Nitko živ nije čuo jauk, samo ja to znam, gospo!

Njegov se glas prolomio. – Ali danas saznat ćete i vi, vi jedina koju je njegovala moja mati. Pa

onda neka vam bude jasno – bože mi oprosti – zašto sam vas ovako napao, zašto sam tako nesretan, zašto mrzim sve što je tamo preko u onom dvoru...

Stojeći pred njom, gledao je sličicu svoje majke koja na krilu drži djetence.

– Potrebno mi je da se jednom nekom izjadam. Bit će mi lakše kad istovarim svoju bol.

Sjeo je i uzdahnuo. – Bilo je to kad su ratovali pruski kralj i ona – carica. Bio sam

poručnik u gardi. U ramenima mi snaga, do nogu sreća, pred očima veliki svijet. Ne znaš gdje bi zagrabio njegove ljepote i milote. Vani se ratuje, a na dvoru raduje. Idu u lov, plešu, maškarade se; a ona, carica, svaki dan prolazi kraj mene – lijepa, stasita, vesela, vri i kipi, zapovijeda, gazi i diže, kosi i sije. Već prema tome kakve je volje, kakva je srca. Prolaze oko mene princeze, njezine sestre, mlade, jedre,

W

prolaze kneginje, velikašice, jedna ljepša od druge. Kad idu, sve oko njih šušti, poput ptičjih krila u letu.

Oči im izgaraju đavolskim željama. Gledale su na čas časnike u gardi, šaptale ispod lepeze, rumene usne oskrnjivale bi riječima, a tijela svojim mislima.

Jednog jutra izjaše dvor u lov. Carica prva. Nikad ne vidjeh ni muškarca muškije sjediti na konju. Jurila je šumom poput strijele nebeske oblacima. Po zapovijedi morao sam paziti na nju i slijediti je. Uvijek sam joj bio iza leđa. Dopratim je do lovačke kuće. Sišla je – kao da ju je vjetar skinuo s konja. Carica uđe u kuću, a ja vani stražarim po propisu.

I dolazi car Franjo Stjepan, mlad, zdrav poput breskve, bezbrižan i jogunast. I dok ja stojim pred vratima, čujem kako carica bijesno viče: »Ne – ostat ćeš u Beču. Za tebe nema rata.« A car odgovara: »Veličanstvo je izdalo proglas na sve one koji ljube svoju caricu neka se dobrovoljno jave na bojište. Cime da dokažem više ljubavi nego da se dobrovoljno javim?« »što tražiš na bojištu?« pitala je ona. »Ratne slave« – odgovorio je on. »Nije ti do slave, nego do novaca. Ratni dobavljač može se junačiti iza fronta. Ostani kod posla koji ti jedino pristaje.« »Veličanstvo, želim vas uvjeriti o protivnom« – govorio je on. A ona mu otkreše: »Carica sam i zapovijedam!«

U to je došao ministar rata, sjašio je s konja i ušao u kuću. Nosio je vijest s bojišta. Ženskog cara porazio Prus. Carica viče: i, »Neću mira. Neću – i basta! Hoću rat! Produljit ću rat! Ne dam šleske – radije posljednju košulju!« Ministar moli i savjetuje, a ona će na to: »Zar da carica odstupi dio svoje zemlje zato što je žena? Da sebi dade skinuti suknju? Da se sramoti? Što vi to predlažete?« – »Meni se ruga Friedrich? Meni?« – viče carica. »Da mi dobaci kako je došao u šlesku s batinom u ruci da me šiba poput neposlušna djeteta? Nikad! Nikad! Neka radije potuku sve – do posljednjeg Mađara, Hrvata i Austrijanca. Sve neka potuče. Ako nema mene, moje države, neka ne bude ni njih. Basta! Nastavite juriš sa svih strana.«

Onda su opet govorili tiše. Zgrozih se, u grudima me peklo. A za koji trenutak? Izađoše svi veselo – kao da nije bilo ništa.

Krenuli su u šumu na lovačku svečanost. Zapalili su veliki kriješ, čitav dvor viče i pleše oko njega poput luda. Car Franjo skače preko

W

krijesova kao seoski momak. Preskočio je pet puta. Svi mu se dive. Stojim izvan kruga u počast i obranu, kad opazim da me carica gleda od pete do glave i dade mi znak da priđem. »Možeš li, časnice, deset puta uzastopce preskočiti kriješ?«

– »Ako veličanstvo zapovijeda, i – dvadeset puta!« – »Pokušaj, brojit ću!«

Bio sam mlad, lud, slavohlepan. Krv mi uzavri – i ja skačem preko krijesova kao da letim. Svi me gledaju. Muškarci se dive, a žene me obilaze, promatraju, oči im blistaju, pitaju odakle sam, kakva roda. Smješkaju se, ispijaju me očima. A ja, ponosan, rastapam se. Sva muška čeljad dvora zavidi mi. I car bi htio da bude na mom mjestu. Onda čujem kako carica govori mužu: »Sutra je maskirani ples i reduta.« »Ja ću plesati na bojištu« – reče on. »Onda ću se zatvoriti u samostan« – govorila je carica. Sutradan car otputuje na ratište, ali se carica nije zatvorila u samostan.

Dobio sam zapovijed da pratim na redutu četiri ženske maske. Da ih čuvam, ali maskiran – da nitko ne prepozna dvorske dame. Ne znam tko su bile. Ne vidim im lice jer su prekrivena krinkom. Jedna me čvrsto uzima pod ruku i sa mnom u gužvi šeće. Onda me zapita znam li plesati i povede me. Plesali smo. Čitavim se tijelom pritisnula k meni. Ne znam je li bila lijepa, ali njezino me tijelo smućivalo...

Tada me pusti i zapleše s drugim, nepoznatim. Mene hvata nešto kao Ijutina. Kad se opet vratila k meni, omotam joj ruku oko struka i stisnem je. Tiho me upita: »Imaš li ljubavnicu?« – »Nemam« – odgovorim ja. »A želiš je?« – »Tko vam to veli?« – »Tvoja ruka kojom me držiš oko struka. Tvoje oči što vire ispod krinke. Mladiću, živa si žeravica, pazi da ne zapališ kuću.«

»Kako ti je ime?« – zapitam je. »Meni? Zovem se – Mirni« – reče nepoznata dama. Pred zoru pratio sam ih sve četiri na dvor. Uspele se stepenicama za

dvorske gospođe i nestale. Dva dana nakon toga opet sam dobio nalog da se maskiram. Opet su došle četiri dame. Nisam ih raspoznavao po tijelu. Sve su bile visoke, jedre, mlade, mirisne. Opet me jedna zovne za ples. Prepoznajem je po šaptanju: »Mnogo si mislio na mene?« – pita ona. »Tko to veli?« – »Tvoje ruke koje dršću i lice... Vidjela sam te

W

danas u dvorištu na prozoru. Besane oči, blijedo lice – je li?...« draškala me ona i privila se k meni.

Kako se prlvijala! Jest, mene je nagrizao crv. Točio moju dušu, tijelo – sve.

Dršćem kad se privine k meni, strepim kad pleše s drugim. Vijala me kao bura vrbu. I treću večer su me zvali da pratim neznane maske.

Odjenule su se sasvim drukčije i nisam raspoznavao koja je Mimi. Ona pođe k meni, uzme me za ruku i šapne: »Plešimo do svanuća – samo nas dvoje!«

Plesao sam po ulaštenom podu čitavu noć – plesao bih i po čavlima. Više nisam bio čovjek, vojnik, bio sam zapaljeni kriješ. Drugog dana bio sam u službi. Sjedio sam samcat u kancelariji i mislio o njoj, nepoznatoj, što se omotala oko mene. Najednom uđe mali crnac i reče mi tiho, tajanstveno: »Odmah dođite. Zove vas – Mimi!«

Zadrhtao sam i slijedio ga. Ispitivao sam ga, ali crnac šuti. Uveo me u hodnik, pokazao neka mala vrata. Uletio sam kao leptir na svijeću. U sobi polutama. Samo negdje u kutu mala gusto zastrta svjetiljka. Nigdje nikoga.

Gledam poput budale. Iz tmine čujem tihi glas: »Bojiš li se?« Na sofi leži žena u bijeloj svili. Na licu joj krinka. Ta riječ trgne Nerino sjećanje. – Krinka? – usklikne sjetivši se

Sinišina pričanja o ženi s krinkom. – Da, krinka – nastavi starac. – Stojim, dršćem. Zubi mi cvokoću od

uzbuđenja, straha ili neizvjesnosti. Potrčim prema njoj, ali ona se ukloni i šapne mi kao na plesu: »Poručnice, vojničku riječ da mi nećeš skinuti masku!« – Bjesomučno žedan ljubavi, dižem ruku. »Dajem časnu riječ. Moj rod umire i ne gazi riječ.«

U mraku se bijela maska šulja k meni, sve polako i hvata me rukama za grudi kao da me dira munja. Tresem se, magli mi se, grlim je, ona se previja poput zmije. Grleći, gubio sam pamet, svijest, dušu, srce, ljubio sam krinku koja je sakrivala njezine usne. Pred zoru ona mi prošapće: »Idi i šuti!« »Tjeraš li me?« – »Zar sada – napolje?« – budi se u meni muški ponos. »Čekaj dok te opet zovnem – ili nikad više!«

Isteturam iz sobe u hodnik. Za mnom se zatvorila vrata, a preda mnom zinula crnčeva glava.

W

Crnac me opet vodi istim stepenicama pokraj desetak vrata. Šuti na moja pitanja i sliježe ramenima.

Moje misli, život, srce, želje – sve je ostalo u onoj nepoznatoj polumračnoj sobi, tamo kod nje, okrinkane. Volio sam je – prokleta bila.

Stari kovač lijesova uzdahne i nastavi: – Od one noći moj je život bio čekanje – sramotno, prostačko

čekanje da se pojavi crnčevo lice. U njegovu crnom obrazu bilo je upisano sve što je moju mladost trovalo, osramotilo i unesrećilo. Otvarao mi je paklena vrata i bacao me u mračnu sobu gdje me svaki put čekala svjetlost života pod krinkom. Svaki put sam brže ulazio, a polaganije izlazio ...

Zvala me mnogo, mnogo puta. Moja sreća bila je san polumračne odaje. Volio sam je – prokleta bila! Čekanje je bilo muka, strah da je više neću vidjeti. Vidjeti? Jesam li je vidio, kakva je, tko je? Te želje stisnule mi grkljan, danju i noću okretale po ležaju, progonile u snu. Blijedio sam nijemo, svijajući se. Jedne noći kleknem pred nju: »Neću pregaziti zadane riječi, samo vas molim kao boga – pokažite mi svoje lice.« »Izrekao si svoju osudu, više ne smiješ doći.« Molio sam, prisizao i prosjačio da mi oprosti.

Prošla su dva tjedna. Crnca nije bilo. Očekivao sam ga moleći se. Došao je. Polulud uđem

u mrak njezine sobe. Cjelivao sam sag na kojem je ležalo njezino tijelo. Opet me zvala, a ja sam primao njezine pozive kao što gladan Židov

prima manu s nebesa. Želio sam samo jedno: da to nikad ne prestane. Najednom, dvor ode u Požun. Nisu me poveli sa sobom. Nikad nije

bio Burg tako pust, tako uklet. Ginuo sam, venuo. Volio sam je – prokleta bila. Za mjesec dana dvor se vrati.

Promatram sve dame – od komorkinje do carice – kako izlaze iz kočija. Koja je od njih ona – pitam se stojeći u počast i trnući čitavim tijelom. Bile su velike svečanosti, slavila se neka pobjeda, čekao sam. Čekao je svaki treptaj mog života. Uzalud.

Lutam, glavinjam, zabadam oči u svaku ženu. Zašto? Znam li koja je? Stojiš pred njom, prolaziš kraj nje, a ne znaš da je to ona!

Začas ušuti zadubljenih očiju u pod. Nera ga je slušala uvučena u sebe.

W

– Prošlo je šest mjeseci, a da me nije zvala. Punih šest mjeseci. Zvjerske muke! Jednog dana evo crnca. Zamro sam. Veli mi: »Sutra uveče idi u kuću kovača lijesova Wolfa.«

Sutradan poletim tamo. Uđem – sami lijesovi... Avet moje sudbine... Dočeka me nepoznata pristara suha žena u plemićkoj haljini. »Gospodine poručnice, umro je dvorski dobavljač lijesova. Tvrtku je kupila jedna ličnost – za vaše dijete!« – »Moje dijete? Kakvo moje dijete?« Odmah se zahvalite na službi u dvoru i vodite ovaj posao. O vašoj poslušnosti ovisi život i budućnost djeteta. Ostalo ćete saznati u onoj sobi« ... I otvorila je mala vrata u dubini dućana, povela me u ovu sobu. Išao sam kao u magli, drhtao sam... čeka li me u sobi ona? Uđem. Soba pusta. Sve stoji kao što je danas. Na postelji leži nešto zamotano. Priđem. Na omotu pismo. Otvorim ga i čitam: »Naređeno mi je od moje gospođe Mimi da vam predam malu Mimi – za dokaz da vaša sreća nije bila samo pusti san...«

Izbezumio sam. Sve je svršeno. Bacila me poput ogriska jabuke. Jak kao što jesam, gore bih rušio, pećine kalao upola, zemljom tresnuo o nebesa – srušio sam se poput klasa pšenice kad ga pohara poplava. Volio sam je, prokleta bila!...

Probudio me glas djeteta. Užas me ukoči. Prepun snage, zdravlja, želja, širokog svijeta – časnik garde – pa sad dadilja? Izjurila me iz mračne sobe, iz života i časti – a dala mi u ruke dijete. Ne »naše«, ne »njezino«, nego samo »moje«!

Zgrabim svežanj da njime udarim o tlo. A dijete upire u mene oči, crne poput ugljena, suzne, prestrašene. Gledam, buljim u te oči – svoje oči...

Starac se strese. Jecaj prekine njegovu priču. Onda ljutito mahne rukom kao da bjesni nad svojim suzama i nastavi:

– Spustio sam ga na postelju. Izađem. Suhe gospođe više nema. Vratim se u sobu i otpašem sablju. One noći oprao sam je suzama – ja, stvoren da je kupam krvlju... Kad su mi se ujutro oči osušile, nađem u povoju djeteta neko pismo. Potvrđuje da ova kuća i okolno zemljište pripada nezakonitoj kćeri Tome Prpića… Dakle, samo mom – ne njezinom djetetu. Crne oči djetetove – moje oči – slomile su me. Potražio sam dadilju, povjerio joj dijete, predao ostavku na dvorsku

W

službu. Dućan sam prepustio čovjeku koji je služio kod Wolfa i otišao sam na ratište.

Noseći svoju bol, šutio sam poput sablasti. Mrzio sam je, prokleta bila!

Vratih se s bojišta da vidim dijete. Uprlo je u mene oči – moje rođene oči.

Moja mala Mirni sporo je iscjeljivala moje rane, veoma sporo. Ostale su zauvijek brazgotine… Počeo sam se učiti kovanje lijesova.

Djevojčica je rasla i odrasla. Za pomoćnika pozvao sam k sebi sina mog rođaka iz Like. Zavolio je Mimi pošteno i časno... Htio sam da se vjenčaju, ali ona odgađa. Ne znam zašto. Jednog je dana nestala. Nova strašna bol. Nove se rane otvaraju... Jedne noći pokuca na prozor blijeda, uništena. Otkrije mi svoju ljubav prema nekom šumaru Leopoldu i strašnu noć kad ju je obesčastio Pelegrini. Odoh na dvor da se tužim. Bacili su me na ulicu. Odoh Pelegriniju da ga ubijem, potjerali me u tamnicu. Odoh sudu, oni mi zavezali usta: »Ili u tamnici umrijeti, ili šutjeti! – Obećah šutnju – radi Mimi.«

U tamnici sam čuo da nadbiskup mrzi jezuite. Mimi pođe k njemu. Dade mu spis što ga je ukrala u kuriji. Ali nadbiskup naglo umre. Ostali smo bez nade. Mimi sam sakrio kod ugljenara. Bila je tamo mirna dok jednog dana nisam popustio njezinoj molbi da pogleda carsku svadbu. U carskoj povorci prepoznala je princa Leopolda. Svog Leopoldal Opet sam je sakrio kod ugljenara dok je jučer nisu odveli...

Ušutio je. Teško dišući, gledao je u peć. Plamen ozari njegovo oštro lice i crne žarke oči. Priču njegova života osjećala je Nera kao novi teret na svom vlastitom životu.

»žena s krinkom! O takvoj ženi pričao joj je Siniša. Između Tome i Siniše prošlo je osamnaest godina. Zar na dvoru žene ljube pod krinkom?«

– Gospodine Tomo, jeste li ikad saznali tko je bila ta žena? – Nikad, gospođo. – Niste je mogli prepoznati po kakvoj sitnici? – Mlad, lud, bezuman – u mraku sam poštivao prokletu krinku, a na

suncu gledao sam žene u krinolinama. Tko da je prepozna? – Ipak, niste li štogod naslućivali?

W

– Naslućivao? Možda me kruta slutnja varala, a možda nije... Svejedno: mrzim je, triput bila prokleta...

Pognuo je glavu i zgurio se na klupi. – Bol je to, sramota je to. A sad, evo, sve je svršeno. Mimi – moja

mala, lijepa Mimi – sad je mrtva... – Tko vam to veli? – Onaj koji je jučer pitao za nju. – Jučer je netko pitao za nju? – Bio je odjeven u građansko odijelo, ali mu je iz očiju virila crna

mantija. Došao je prijepodne, dakle kad još nije mogao znati da su njegovi ortaci otkrili djevojku kod ugljenara. Bio je to Pelegrinijev tajnik Oktavije. Pitao je za nju onako izdaleka, a ja sam ga povukao malo bliže k sebi i to me tiješi... Pitao sam ga tko ga je poslao, tko traži Mimi i što hoće s njom. Ah, nategnuo sam ga, tako sam ga nategnuo da je morao sve priznati...

Sjetivši se užeta oko vrata, Neri bude jasno kako je starac iznudio priznanje od mladog jezuita.

– A što je rekao? – upita ona. – Da ga je poslao Pelegrini. Da svuda traži Mimi jer je hoće ubiti da

ne bi došla do carice i potužila se. Kad sam poslije nekoliko sati saznao što se s njom dogodilo, zajauknuo sam poput životinje i bio bih umro da me nije u život povukla osveta, živa osveta, gospodo! I sad ja čekam – do sutra! Osjećam da ću tom osvetom opeci prokleto nepoznato lice pod krinkom. Do sutra kad izvršim komadičak osvete.

– Što će biti sutra? – zapita Nera pažljivo. – Vidite: dok ja tu sjedim skrštene duše i orobljena života, oni tamo

u dvoru plešu i ne slute što ih čeka. Ali ja znam! I čekam, čekam kao što žedna duša u paklu čezne za kapljicom izmlake. Kad zidine dvora omotaju crnim zastavam, doći ću pod prozore i hihotati do sudnjeg dana...

Oči su mu sijevale žeđom osvete, a obraz mu posulo tamno rumenilo.

– Gospodine Tomo, o kome se radi? Tko će zamotati dvor u crno? – Čut ćete sutra. Ja čekam, ali ne više svijajući se u boli. čekam

uživajući, naslađujem se, smijem se. Pogledao je na zidni sat i šaptao:

W

– Brojim satove kad se na dvoru protežu iza sna. Kad on padne, očaj će izgristi caričinu dušu.

– Carica voli onoga koji ima da umre? – Njezina je obitelj i ciknut će kad on crkne... – Tko je taj? Recite mi, Tomo. – Prijestolonasljednik... – Gospodine Prpiću. Ne! Ne! To je jedini čovjek koji mrzi crne

mantije. On me poslao da nađem Mimi. O njoj mu je pripovijedao nadbiskup. On hoće da sruši Pelegrinija. On je jedini koga carica mrzi – on jedini.

Sumnjičavi namršteni pogled čvrsto obuhvati Neru: – Gospo, možete li se na to zakleti grobom svoje majke? – I njezinim kostima. Ako on umre, ispunit će se najmilija caričina

želja ... Uspravio se i smrknuo: – Onda bi trebalo da živi! – Recite zašto treba da padne i kako. – Reći ću vam. Kad se Pelegrinijev tajnik Oktavije svijao u mojim

šakama da izmoli milost, obećao mi je otkriti veliku tajnu da se njome okoristim, obogatim i stečem milost dvora. Zavarao sam ga i obećao mu život, a on je odavao svoje ortake.

– Koje ortake? – Prijestolonasljednik se ispovijeda uvijek u svojoj vlastitoj sobi, zar

ne? – Jest, tako je. – Tamo ima ispovjedaonicu. I kad se danas ujutro bude ispovijedao,

kroz rešetke klecala ispovjednik će ga ubosti otrovnom iglom. – Idemo na dvor da spriječimo umorstvo koje će ispuniti srećom sve

njih... Zagledavši se u sat, bio je nemiran: – Ne znam hoćete li ga još naći živa. Ispovijed se ima obaviti danas

u pet sati u jutro. Evo, peta ura je blizu. Ni zrakom ne bismo mogli stići u dvor na vrijeme. Ali da bar uhvatimo krivce.

– Može li onaj čovjek koji vam je to rekao posvjedočiti o svemu? – Više ne... – Odgovor je bio jasan. Taj čovjek više ne živi. Ustala je:

W

– čujte me: što god se zbilo, govorit ću samo ono što vam ne može naškoditi.

Starac dozove Marka i naredi mu da upregne saonice. Nera se hitro odijevala, a Prpić oblačio kaput.

– Nije li đavo upregnuo ljudske sudbine pod svoje saonice? Neru je zeblo. Osjećala je kako joj dršću noge.

Vani je zazvečalo zvonce. Pohitali su pred kuću i sve troje sjeli u saonice.

Marko je gonio konje. Nad gradom je ležala duboka tmina zimskog jutra. Nera je Čitavim

bićem pratila trku konja. Kad su saonice stale, skoči ona u snijeg i pobrza k dvorskim vratima.

Pokaže gardijskom stražaru znak dvorske dame, uđe u dvorište i pogleda na drugi kat.

Na prozorima svjetlo. Sat ispovijedi davno je prošao, što se dogodilo iza svijetlih prozora?

»Ključevi odaja bavarske princeze otvorit će vrata da uhvatimo krivce.«

Te je misli potjerašc u dvor.

RANA ISPOVIJED

Josip sjedi u naslonjaču, a Grande stoji pred ispovjedaonicom. – Vaše veličanstvo, bog mi je svjedok kako me teško pogađa vaše

neprijateljsko držanje. Samo zli dusi mogli su pobuditi odvratnost vašeg veličanstva prema našem redu – najviše prema meni. Kad bi veličanstvo htjelo da sa mnom vise puta izmijeni misli, zacijelo bi me bolje upoznalo.

– Nije potrebno, poznajem vas odveć dobro. – Veličanstvo, uvjeravam vas da se varate. Moje su misli mnogo

naprednije nego što naslućuje vaše veličanstvo. – Zašto ste došli, Grande? – Da obavim svetu ispovijed s vašim veličanstvom, a nailazim na

nepovjerenje. – Zašto ste se trudili? Ispovijed uvijek obavljam sa svojim

redovnikom.

W

– Rekoh, veličanstvo, da je kapelan spriječen, leži u nesvjestici. – Ako je moj ispovjednik bolestan, odgodit ću ispovijed. – Veličanstvo, rimski car, budući vladar pa se boji siromašnog

jezuita. – Da se bojim? To vam veselje neću priuštiti. Josip ustane. – Možete, dakle, ispovijedati grijehe koji su prema vama krepost, ali

upamtite: na ispovijedi ništa ne govorim, sve prepuštam duhovniku... – Josip mirno priđe prema klecalu. U tom trenutku otvore se tapetna vrata što vode iz odaje bavarske

princeze. Obojica se obazru. Grande problijedi. – Josip ustane. Nera hitro priđe k Josipu: – Veličanstvo, ne približujte se ovom čovjeku – i zaustavi se između

Josipa i Grandea. Ledeno blijed stajao je Grande nekoliko trenutaka nijem, a onda se

nakloni: – Veličanstvo, čekao vas je svjetovni užitak, zato ste se skanjivali

obaviti sveti čin. Nera se poput suca uspravi pred mladim jeuzitom: – Svetim činom zovete – umorstvo? Josip upitno pogleda oca Grandea. Ovaj je ukočeno gledao preda se. – Veličanstvo, u crnoj haljini sakriva se otrovna igla. No Grande je

miran, a glas mu je jasan: – Grofica je htjela ovom dosjetkom prikriti svoju sramotu što je

nalazim u ovo doba ovdje... – Ušutite – okosi se Josip. – Da se niste usudili izreći sumnju. – Veličanstvo, zovite slugu da pretraži oca Grandea. – Kako će vaše veličanstvo opravdati pogrđivanje moje posvećene

osobe pred njezinim veličanstvom? Josip se polagano približi mladom čovjeku: – Predajte mi dragovoljno ubojitu stvar, ili će vam je oteti sluga.

Odlučite brzo, ili... Prijetnja nije izbacila Grandea iz njegova mira. – Sad je na meni da govorim. Grofice, da sam ja doista zasnovao

tako strašno djelo, kako biste baš vi mogli saznati tako veliku tajnu? – Pitajte razapetog Krista zašto je dopustio da uđem u trag vašem

zločinu.

W

– Da, pitam i to zašto je dopustio da podignem mrežu u koju lovite svoju žrtvu. Veličanstvo, slušajte: kad sam ušao u ovu sobu, nije bilo vašeg veličanstva. Kleknuo sam na klecalo kako to čini duhovnik i pod baršunastim pokrivalom napipao ovu cijev.

Grande izvadi iz džepa staklenu cijev u kojoj je bila velika igla s drškom.

– Gospodin bog probudio je moju sumnju da se tu nešto krije. I eto, grofica nahrupi u sobu i otkrije urotu. Da je bilo urote, sigurno bih to čuvao samo za sebe. Podmetnula mi je ubojitu cijev da može sebe prikazati spasiteljicom vašeg veličanstva, da vas zaduži zahvalom, iznudi vaše srce, da vas omami...

– Laže – klikne Nera. – Veličanstvo, ova žena nastoji omamiti vaše veličanstvo svim

čarolijama i đavolskim spletkama. – Ima li na svijetu oružje kojim bi se mogli braniti protiv podvale

ove crne duše?! – Uzalud se pretvarate. Veličanstvo, ova tašta žena postavila vam je

zamku ne biste li je učinili caricom. – Dosta je – reče Josip mirno. – Oče Grande, vi ste podli lažac i

klevetnik. Hulja! Odviše cijenim kožu svoje ruke, a da je zablatim vašim obrazom. Napolje!

– Grofice – nasmiješi se Grande – očekujem nastavak ovog prizora pred caricom. Vaša je dužnost saopćiti carici da sam htio otrovati prijestolonasljednika. Možda će vam i ona povjerovati kao što vam vjeruje prijestolonasljednik.

– Napolje! – vikne Josip otvorivši mu vrata. – Van! Uz cinički smiješak, Grande izađe iz sobe. Nera klone na divan. – Zašto uvijek pobjeđuju laž, podlost i zloća? Zašto? – Samo prividno. Upamtite, grofice: zlo uvijek proždire samo sebe.

Potrebno je samo strpljenja da se dočeka taj čas! Eto, grofice, da nije bilo vas, ne bi bilo ni mene...

– Sretna sam što nije bilo prekasno. Ali kako to da se niste ispovijedali u određeni sat?

– Događaj sa čaraparicom učinio me malo opreznijim. Zato sam se opirao Grandeu kad me obavijestio da se moj duhovnik razbolio i da me on došao ispovijediti. Moj kapelan me razumije i potvrđuje moju

W

ispovijed pismom koje je potrebno da umirim ne svoju, nego caričinu savjest. Prigovorio sam Grandeu i nisam htio pristati. Tek kad mi je dobacio da se bojim, zaboravio sam se i gotovo pao u stupicu.

Dok je govorio, Josip ponudi Neri da sjedne. – Ali odakle vam uvjerenje da me doista htio maknuti? – Tu je tajnu nekom od jezuita iznudio jedan čovjek... Veličanstvo,

bilo bi opasno za njega kad bih vam to razložila. Glavno je da smo spriječili zločin.

Josip nije pokušao saznati više možda i zato što je primijetio Nerino veoma blijedo i umorno lice.

– Grofice, kompromitirali ste se ušavši u moj stan. Teško ste se zamjerili jezuitima.

– To ću lakše podnijeti nego vašu smrt. – Htjeli ste me održati u životu, htjeli ste razotkriti njihov zločin i

dati mi prilike da carici razvežem oči? – Da, veličanstvo – to sam htjela. Pošto je ušutio, prihvati njezinu ruku, privine je na svoje usne i

polako se spusti na koljeno. Zatečena Nera, upita Josipa: – Veličanstvo, što to radite? – Sagibljem koljeno pred svetošću prirode zato što je stvorila dušu

koja me čini dobrim i pruža vjeru da ne lutam pustinjom ... Sva moja duša ispunjena je samo jednom željom da vaše lice vidim vedro, da s njega skinem bol.,.

Hitro se uspravi i reče ozbiljno: – Nad vas se nadvila pogibelj. Izjavljujem vam, grofice: ako vas ne

bude mogao zaštititi caričin sin, učinit će to čovjek. – Potpuno se pouzdajem u njega. Nakon toga Josip pozove Rosenberga i pošalje ga u stan dvorskog

kapelana. Barun se vratio s porukom da kapelan leži. Njegove su oči mutne,

tvrdi da mu se pomračilo kad je uvečer ispio vodu što je stajala na stoliću.

– Sad bi bilo najprirodnije da idem carici i sve joj ispripovjedim. Grande bi vas optužio pred njom kao što vas je preda mnom. Hulja, strahovito je opasan jer se čista zloća udružila s genijalnim spletkarom. Ipak, neću klonuti duhom. Carici neću ništa povjeriti.

W

– Ako to ne učini Grande... – Rekoh vam: prepustite to meni. Odgovarat ću carici za ovo. Ako je

caričin sin nemoćan, čovjeku još preostaje pošteno srce i mišice... Tek sada mu je Nera stala pripovijedati što se dogodilo s Mimi, Ali

mu zataji što se s njom zbilo kod kovača lijesova i njegovu tragediju. Govorila je samo o sudbini Mimi. Slušajući je, Josip se zabrinuo:

– Ako su je uhvatili, onda je izgubljena i ona i moja nada da bih je mogao predvesti carici.

Nakon kratke stanke on nastavi: – To što je djevojka iščezla znači da nas jezuiti slijede svuda __Ona

dva šumara očito se nisu slučajno tamo našla. Od danas mi je jasno da mi rade o glavi. Organizirat ću svoje vlastito redarstvo. Imam vrlo vjernih mladih oficira. S Rosenbergom i mojim tajnikom Hatzfeldom sačinjavat će moj obruč. A vi, grofice, odsad ne činite ništa bez mog znanja, šta god se desi oko vas, vaša je dužnost da mi smjesta javite. Sam ću sa svojim ljudima nadzirati vaše korake i njihove osnove. Sad čekam da vidim što će Grande.

Josip je ispratio Neru u sobu bavarske princeze odakle je izišla ravno u koridor i ostavila dvor.

Vani su strpljivo čekali Prpić i njegov nećak. Saopćila je starcu što se dogodilo i onda se vratila u svoje sobe. Više od tjelesne slomila je zamorenost duše. Zaklopivši oči, u

polusvijesti joj se navraćala slika ove noći u blijedim bojama – poput neke priče – i ponijela je daleko, veoma daleko, na stari Grič, u dvorac njezine bake, obrašten crvenim ružama.

U njihovoj sjeni rascvjetala se njezina mlada duša. Ispod njihovih latica zaplovila je u nepoznati svijet prve sanje mladosti, tako usko spojene s tužnom sudbinom Ličanina Tome Prpića.

Zabijeljelo se jutro i skinulo koprenu s njezinih snova. Zagledala se u tešku, tvrdu istinu: događaj u prijestolonasljednikovoj

sobi. »Navući mržnju carlčinih odabranika znači izgubiti sve. Predat ću se

savjetima prijestolonasljednika« – odluči Nera u mislima. Uredila se, obukla da se vrati u grad, u svoj stan jer joj je dopust još

uvijek trajao.

W

Da je dvorani ne vide, pošla je hodnikom u krajnju zgradu dvora gdje su bili stanovi dvorskog činovništva.

Oko joj zapne o jedna vrata gdje je visio natpis: »Dvorski kapelan«. »Zar je u toj sobi skrojena urota kojom je pala u opasnost moja milost u carice?«

Vrata se otvore. Na hodnik iziđe šest crnih mantija, šest lica sipa na nju poglede pune mržnje. Osjeća se kao da gori na lomači. ..

Začudo, oni se vrate u svoju sobu. Ali Grande zaustavi Neru, pa će tiho i bijesno:

– licemjerko, danas je spala vaša krinka. Izašli ste goli, besramni priznajući da ste njegova ljubavnica – neprijateljica našeg reda. Svaki dan blatili ste svoju dušu uvjeravajući me kako nas poštujete. Zavarali ste me za volju njegovih gnjilih usana.

– Ušutite i pustite me da prođem. – Ne prije dok mi ne kažete tko vas je uputio na grdnu laž da sam ga

htio otrovati. – Bog još uvijek nije pravednost prepustio vama. Nikad nećete

saznati što pitate. – Upamtite: još ćemo se sresti. Iz hodnika je upravo dolazila barunica Ema Kleber. Raspaljena,

vikne: – Dakle, zato nisi ove noći imao vremena za mene? – Barunice, vaša je milost u histeričnom napadaju očito zamijenila

moju osobu s nekim drugim – odbije Grande mladu ženu. – Farizej, misliš li da ... Njegov pogled zaustavi baruničine riječi, a Nera hitro izmakne i siđe

niz stepenice. On je plamtio nad Emom: – Obuzima me želja da te zdrobim. Ovo je posljednji napadaj – mi

smo svršili... Preplašena prijetnjom, barunica ga stade moliti, ali je Grande prošao

kraj nje u sobu dvorskog kapelana i zatvorio za sobom vrata. – Je li grofica priznala od koga je saznala? – upita Pelegrini. – Nije i neće priznati. Osim nas, to je znao samo Oktavije,

Pelegrinijev tajnik. – Gdje je? Neka dođe – dodaju drugi.

W

– Slao sam ga jučer kovaču da sazna nešto o Mimi. Do danas ujutro nije se vratio...

– čudno je to – posumnja Grande – Oktavije se ne vraća, iako je kovač lijesova tako blizu dvora, a grofica, eto, saznaje tajnu. Ako ju je sam Oktavije odao toj ženi?

– Nije istina – vikne Pelegrini. – Ne bi nas izdao ni za carstvo... – Ali za cjelov ljepotice? Nije trebalo Oktaviju povjeravali tajnu.

Lukava grofica omamila ga je. – Kad je mogla prevariti čuvenog lukavca Grandea – ubaci zlurado

Pelegrini – mogla je i Oktavija. Kako ćete ovo opravdati, Grande? Prikazali ste nam groficu kao prijateljicu, a ona nam je razbila siguran uspjeh...

– U zamci lukave žene i gospodin bog se pobunio na rajskim putovima. Ako me danas nadmudrila, ispravit ću. Sad je najvažnije: gdje je Oktavije? Tko je izdajica? Pelegrini, zašto niste potražili Oktavija?

– Pozivate li na odgovornost mene – svoga glavara? – Mir – upadne otac Lechner mrka izražaja na suhom asketskom

licu. – Moram naglasiti da već dulje vrijeme opažam nesuglasice između vas dvojice. Zakleli smo se da ćemo svoju ličnost žrtvovati našoj svetoj zadaći. Neka svatko održi zakletvu. Taj neprestani lov za Mimi iscrpljuje. Omogućili smo joj da zaviri u naše papire, a to je, braćo, veliko zlo.

– Nisam kriv – reče Pelegrini – što je carica tražila da djevojku odstranim iz Leopoldove blizine, nisam kriv što me Euzebije izdao. Moram li caricu poslušati ili ne?

– Ne spočitavam vam, oče Pelegrini. Morali ste je slušati, ali kad nam ova stvar pribavlja toliko neugodnosti, nastojte je što brže prebroditi, a ne zavlačiti. Vi ste, Pelegrini, zaboravili kako sam vas još ovog ljeta upozorio da se prvi naš poslanik kovaču lijesova više nije vratio. Kasnije se tako dogodilo i s drugim. Rekao sam vam: istražite to i sami pođite Wolfu da ispitate stvar.

– Poslao sam slugu pa su mu rekli da kod kovača nije bilo nikakva jezuita s narudžbom za lijesove. Uvjeren sam da su mlada braća pobjegla jer nisu imala volje ostati u našem redu.

W

– Pelegrini, što je s vama? – začudio se Lechner. – Ako bi nas ostavili, to bi značilo veću pogibelj, novu izdaju. Malo manje žestine, a više pažnje, dragi Pelegrini. Vi ste vrli vođa našoj svetoj zadaći, samo ste odviše žestoki. To vam oduzima potrebnu sabranost u važnim situacijama. Oče Grande, poradite na tome da grof Koch pošalje kovaču lijesova detektive neka izvide je li tamo bio Oktavije. Ovo se mora odmah raščistiti da vidimo što je s Oktavijem i je li nas zaista izdao. Recite Kochu da smo Oktavija poslali kovaču lijesova i naručili lijes za naš samostan, pa se nije vratio – ako nemate odvažnosti priznati da vam je djevojka nestala ...

Trijumfirajući nad Pelegrinijem, Grande ode u ured šefa dvorske policije. Ostali jezuiti pošli su u Pelegrinijevo odgajalište plemićkih sinova da dočekaju rezultate istrage.

Tomo i Marko vratili su se kući i otvorili dućan,. Mladić je stao u kut, a Tomo uzeo knjige. Ali nije mogao bilježiti.

Osjećao je klonulost. Obnavljanje njegovih boli potreslo ga je do dna duše i on se zagledao u lijesove.

– Sad više neće doći da pitaju za nju – reče Marko. – Ne boj se, momče. Moja osveta još nije dovršena, još čekam ...

Tko zna nije li ova lijepa, draga grofica koju smo ove noći otkrili naša osveta? O, bože, zahvaljujem ti što nisam počinio zlo...

Oko deset sati uđu u dućan pouzdanici grofa Kocha Binder i Blank. Prpić ih je mirno pogledao, a da nije pitao što žele. Sami su

navijestili: – Poslao nas je vrhovni šef dvorske kancelarije. Prpić se uspravi

poput diva i mirno upita: – Koliko lijesova treba dvor? – Nismo došli kupovati lijesove, nego pitati za žive ljude. – živi se zanimaju za mene samo onda kad otkazu stan na zemlji pa

se moraju pobrinuti kako da nabave koju od mojih pouzdanih kućica. Dvorski redarstvenici bili su uvjereni da je stari luckast i nastavili su

pitati ne osvrćući se na njegove riječi: – Jučer je u vašem dućanu bio neki gospodin odjeven u šumarsko

odijelo? – Jest bio je. – Što je tražio?

W

– Ono što je tražio – to je i dobio. – Gospodine, pitamo vas što je ovdje radio. – Ništa nije radio, nego je pitao za cijenu lijesova. I rekao sam mu. – Kamo je krenuo? – Tko bi znao kamo ga je vodio put. – Stigla nam je prijava da su za nekih osam mjeseci ovamo poslana

tri čovjeka s narudžbama i da se više nisu vratili gospodarima. – Ja ih nisam uposlio. Ako gospoda misle da sam odviše gostoljubiv,

neka izvole pregledati kuću.. – Je li taj gospodin jučer bio sam ili ga je tko pratio? – Došao je u društvu žene u bjelini... – Kako je izgledala? – Visoka, suha, blijeda, velikih očiju... Neobičan odgovor utvrdi uvjerenje dvorskih policajaca da je čovjek

slabouman. Binder i Blank izađu iz dućana. Marko pogleda ujaka: – Ujače, to sluti na zlo... – Nema više zla, sve sam već preturio... Za sat vratili su se dvorski ljudi. S njima dođoše još četvorica. Pregledali su čitav stan, dvorište, sušu i podrum. Kad nisu ništa našli, ostavili su kuću. Tomo Prpić smijao se zlokobnim smijehom: – Traže psi, traže svoje ortake i ne slute kako su im blizu. Pri tom je pogledao kovane lijesove naslagane jedan na drugi. Dva dana na dvoru je vladao mir. Treće jutro carica nenadano pozove Josipa. Bio je uvjeren da ga zove zbog ispovijedi i događaja što se zbio s

Nerom i Grandeom. Međutim, carica je bila veoma vedra i oslovila ga bez okolišanja:

– Neću duljiti. Sami znate da vas čeka kruna, a dužnost je prema njoj da se na vrijeme pobrinete za zdravog nasljednika. Hoću da ispravim pogrešku što sam je učinila kad sam vara nametnula ženu. Ovaj put prepuštam vam da birate po volji. Poći ćete u posjet knezu Wurmbrandtu u njegov tirolski dvorac. Istodobno k njemu dolaze izaslanici onih princeza koje u duhu moje politike i po svom zdravlju, naročito zdravlju, mogu doći u obzir za ženu budućeg austrijskog cara.

W

Vaš će posjet naoko izgledati privatan, dakle neće vas izmoriti svečanostima kojih se tako plašite. Na put treba da krenete prekosutra ujutro.

– Veličanstvo, za sve to treba priprema. – Sve je već uređeno. Evo vam poziva kneza Wurmbrandta. Najavila

sam mu vaš dolazak i on je sve pripremio. Nadam se da nećete dezavuirati caricu.

Dva – tri časa je razmišljao, a tada odgovori odlučno: – Putovat ću. Odgovor je razvedri i ona mu pruži ruku: – Znam da ste dobra srca, samo su vam riječi zle. želim vam ugodan

put i sreću u izboru. Očekujem vaša pisma po izvanrednom kuriru. Tačno mi javite svoje dojmove o princezama i odluku u pogledu svoje vjerenice.

– Javit ću, veličanstvo. Vrativši se u svoje odaje, Josip pozove svog dvorskog meštra. – Rosenbergu, putujemo u Tirol. Imamo dužnost da nađemo

princezu koja bi na svoja leđa imala primiti odbačeni križ bavarske princeze.

Rosenberg nije mogao sakriti iznenađenje. – Prema tome, bit će demantirana priča da bavarska princeza živi. – Vidjet ćemo što je carica opet splela. Zato sam odlučio da

putujemo. O tom treba obavijestiti groficu Vojkffy. – Grofica Vojkffy nije na dvoru – tiho će Rosenberg. – Grofica je na dopustu. Pođite k njoj i recite joj da sam morao

otputovati po nalogu njezina veličanstva. Svom tajniku Hatzfeldu naređujem neka mi posebnim kurirom pošalje grofičine poruke ili pisma, ako bi se za to vrijeme što desilo.

– Veličanstvo – upita Rosenberg – a o atentatu oca Grandea njezino veličanstvo nije ništa spomenulo?

– Grande je pametan. Šuti. Dakle, spremite se za put.

ĆUDOREDNA KOMISIJA

Svi saloni princeze Šarlote širom su otvoreni. Velika dvorana sa dvanaest prozora pruža sliku večernje soareje.

W

Dame iz visokog plemstva s napudranim raznovrsnim frizurama i dugim svilenim povlakama stoje u grupama i tajanstveno šapuću.

Gospoda, grofovi, knezovi i baruni zabavljaju se diskretno. Visoka, suha lotarinška princeza okružena je gostima. Mrtvo lice

odaje potpunu ravnodušnost prema životu. Njezin francuski dvorski meštar najavljuje dolazak carske obitelji.

Na širom otvorena vrata ulaze princeza Elizabeta i Marija Antonija, prinčevi Leopold i Karlo i konačno carica sa carem.

Princeza Šarlota ide im u susret i klanja se carici vrlo razvučenim dubokim naklonom. Carica milostivo odgovara svojoj šurjakinji:

– Veselim se što sam našla vremena da posjetim vašu zabavu, samo žalim što je nazivate oproštajem.

– Takva je sudbina, veličanstvo – odgovori princeza i povede carsku obitelj u pročelje dvorane gdje su smješteni naslonjači po dvorskom redu.

Iza carice stali su nadmeštar knez Khevenhiller i mali Portugalac grof Taruka. Usporedo su dvorske dame. Među njima je prva Nera.

– Ne vidim mnoge ličnosti koje inače prisustvuju mojim intimnim večerama – upozori carica princezu Šarlotu.

– Veličanstvo, nisu se odazvali mom pozivu. Očito nemaju povoda da se opraštaju sa mnom.

– Ne vidim ni lijepe kneginje Vilme. – Ne znam što se dogodilo da nije došla, iako je obećala. Za nekoliko časaka najavi francuski meštar princeze Šarlote: – Njezina visost kneginja Vilma Auersperg. Carica se trgne i okrene

Šarloti: – Visočanstvo, ne može se dopustiti da kneginja dolazi nakon carice,

pa još ovako najavljena. Zabranite joj ulaz. – Veličanstvo, veoma sam nesretna, moj dvorski meštar izgubio je

glavu. Međutim, Vilma je već ulazila. Stojeći na pragu, okolo je digla glavu. Njezina žuta haljina, ures,

nakit, frizura i blistavi dijamantni dijadem sačinjavahu pomno odabrani okvir njezinoj ljepoti.

Laganim koracima prolazila je dvoranom prema carskoj obitelji. Svi su je pratili pogledima. Njezin svečani nastup u prisutnosti dvora

W

zaprepastio je nadmeštra Khevenhillera, a caricu tako razjario da se grof Taruka osjećao prinuđenim da šapne vladarici:

– Veličanstvo, samo mir... Mir je pobjeda. Vilma se duboko pokloni. – Veličanstvo, smjerno molim da mi oprostite. Neočekivana bolest

mog sina uzrok je mom zakašnjenju. Razabirući da je svačija pozornost obraćena tom prizoru, carica

odluči skratiti efekt Vilmina nastupa pa izda odredbu da počne ples. Car Franjo priđe svojoj sestri da s kučedomaćicom otvori ples. – Veličanstvo, na dan svog odlaska odviše sam tužna, a da bih mogla

plesati. Svojom zamjenicom imenujem kneginju Vilmu Auersperg... Carica ustane. Plemstvo se lecnulo. Car, smeten, stane između Vilme

i carice. Šarlota je gledala ravnodušno. Caričirsi prijatelji su zaprepašteni. Marija Terezija krene prema

izlazu iz dvorane. Pratnja pođe za njom. Taruka se prišulja carici i šapne joj: – Veličanstvo, drukčiju osvetu, drukčiju, ova je loša. Čuvši to,

Marija Terezija uspori korake. Razabrala je da je njezino carsko dostojanstvo opet stradalo pod udarom neobuzdanog temperamenta.

Hitro prikupi misli, sabere se i okrene. U dvorani svi stoje zapanjeni – i car, i Vilma, i plemstvo. Kao da se veoma čudi, ona upita cara Stjepana:

– što je? Zašto ne počnete ples, veličanstvo? U prvom času nitko nije bio spreman na takvo iznenađenje pa ni sam

car. – Želim igrati pfarao. Ah – da – vi čekate da imenujem svoju

zamjenicu? Neka me tu zastupa grofica Nera Keglević– –Vojkffy. Bijele glave u dvorani spustile se dublje ... »što je carici? Zar je

bolesna?« Nitko nema odvažnosti da što reče. Šarlota je problijedila i prišla

bliže: – Veličanstvo, u kući princeze Šarlote caricu da zamjenjuje dvorska

službenica? Veličanstvo, to je preveliko poniženje mog roda i ranga. Svi su čuli te riječi i sve ih je prožela bojazan od skandala. ;. Mali

Taruka prošapće iza lepeze: – Samo mir, veličanstvo. To je pobjeda!

W

Nikad carica nije osjetila veću potrebu da se drži opomene svog pouzdanika. Premda se rumenila od Ijutine, ljubazno se smiješila:

– Mila moja princezo, samo slijedim vaš primjer. Ako ste običnoj plemkinji čija je povelja još bila poput snijega dopustili ulazak u dvoranu kakav je propisan za vladaricu i njezinu obitelj, onda me zaista može zamijeniti plemkinja – potomkinja vrlo starog odličnog plemstva kao što je moja grofica Vojkffy.

– Veličanstvo, moj dvorski meštar učinio je pogrešku, i... – Zato je može sebi dopustiti i carica. Izrekavši to, ona se okrene

caru: – Veličanstvo, želim da sa mnom – po mojoj zamjenici – plešete

svaki ples. Mila šurjakinjo, dođite, želim s vama igrati pfarao. Molim, veličanstvo počnite ples.

Onda je izašla s princezom Šarlotom i s pratnjom. Kao u procjepu car Franjo stoji između Nere i Vilme. S kojom će

zaplesati prvi ples? Sa zamjenicom kućedomaćice, ili sa zamjenicom carice? Osjećao je na sebi oči društva, bole su ga poput čavala.

Povrijeđeno caričinim riječima, plemstvo je nijemim pogledima tražilo da pleše s Vilmom. Staro plemstvo i caričini prijatelji smatrali su da mora plesati s Nerom kao zamjenicom carice, iako nisu tu zamjenu smatrali dostojnom etikete.

Da nečim ispuni strašnu pauzu svoje neodlučnosti, car je ispravljao čipke na svom desnom rukavu.

Okružena mladim dvoranima Nera je osjećala ubojite poglede Vilminih prijatelja. Bilo joj je kao da čeka u spilji: hoće li zmaj proždrijeti nju ili Vilmu.

Duga stanka još je jače. napela trenutke svačijeg očekivanja. Car se utekao čipkama lijevog rukava.

Vilma ga gleda izazovnim pogledom. Njegovim lakomislenim mozgom hitro su se mijenjale misli i on

korakne prema Vilmi, ali već se nadmeštar Khevenhiller baci prema njemu.

– Veličanstvo, grofica je, doduše, dvorska službenica, ali je caričina zastupnica.

»Vilma je moje jedino zaklonište, moje veselje u tom zatočeničkom životu« – odgovori car u sebi, krene k Vilmi i pokloni se.

W

Dvorska senzacija dosegla je vrhunac. Slomljeni nadmeštar Khevenhiller povuče se k prozoru, a za njim

grof Koch. – Takvo rješenje komplicirane situacije – uzdahne nadmeštar –

donosi nove komplikacije. Vjerujte, otkako sam u lovu izgubio svoju dragu Linu – znate da su mi je pregazili – nisam doživio tako strašnog časa. Grofe, takav skandal dvor ne pamti čitavih dvadeset godina što imam čast nositi najviše njegovo dostojanstvo. C est un spectacle! Carica je povrijedila vladarsko dostojanstvo, a car je povrijedio caricu. Konsterniran sam. Kad to carica sazna, doći će do glasnog skandala.

Međutim je princeza Elizabeta demonstrativno pozvala svoju dvorsku damu rekavši:

– Tamo gdje caricu zastupa njezina sluškinja, meni nema mjesta. – I ostavi dvoranu.

– Ni meni – reče Karlo pa ode za sestrom. Leopold je ostao. Kao uvijek, i sad se pokorio caričinim željama.

Car je dovršio ples s Vilmom, predao je njezinim kavalirima i onda poveo Nera.

Društvo je polagano počelo plesati. Svi su se okretali samo mehanički. Svatko je očekivao da će uslijediti sablazan kad carica dozna da je car poveo na ples Vilmu prije njezine zastupnice.

– Što je carici? – govorila su gospoda plemići novijeg plemstva. – Ona je mnogo puta povrijedila carsko dostojanstvo svojim

građanskim temperamentom – upadne tiho gospodin, star po godinama, a mlad po plemstvu. – Ipak se nisam nadao da će toliko poniziti naše društvo!

– Ponizila je ona i vlastitog muža – pripovijedao je Vilmin obožavatelj knez Fritz. – Pozvala je u ministarsko vijeće cara Franju Stjepana, jer je, konačno, on suregent, a kad štogod veli, dobaci mu: »Ne pačaj se u ono, što te se ne tiče!« Zar je to postupak vladara? Carice, dame? Kad ide sve glatko, zna sačuvati svoje dostojanstvo, ali čim pođe nešto krivo, ispadne iz uloge i zaboravlja se poput obične građanke.

– Kako će to danas svršiti? – Burno.

W

– Gledajte, car opet pleše s Vilmom. I neka, on je vitez. Dok su oni tako razgovarali, nadmeštar je padao u očaj i utjecao se čak omraženom konkurentu u caričinoj milosti malom Portugalcu.

– Grofe, zaboga, opomenite cara. Zaboravio je na zastupnicu njezinog veličanstva. Ja više ne mogu blizu. Oh, otkako sam izgubio svoju Linu, nisam doživio takve strahote!

– Gledajte, molim vas – obrati se nadmeštar grofu Kochu. – Šarlotini prijatelji bojkotiraju groficu i ne plešu s njom. Velim vam, ova je zamjena katastrofama.

Caričini prijatelji i njezina pratnja okružili su Neru osjećajući dužnost da vidljivo pokažu kako su ostali uz caricu. Ostali su napadno stali oko Vilme stvarati neko posebno dvoranstvo. Dok se to zbivalo, uđe jedan komornik i pozove Neru k carici.

Svi su pogledom pratili mladu groficu. Carica je za stolom u salonu igrala hazardnu igru s knezovima

Bathyanyjem, Liechtensteinom i Trautsonom. Carica je dala znak da joj se približi i šapne: – Grofice, zapovijedam vam da danas zabavljate njegovo veličanstvo

svom svojom ženskom ljupkošću, svim čarolijama što ih može zamisliti duhovita žena. Nagrada će biti neočekivana... i slatka. Znate koliko vas mogu usrećiti! Dakle, zaslužite radost koja vas čeka i vratite se u dvoranu.

A Nera je osjetila dva utega na svojoj duši i otišla. Carica se sagnula svojoj pouzdanici grofici Fuchs i šapnula: – Sjećate li se, grofice, kad sam potpisala osudu kapetanu Vojkffyju,

kancelar mi je dao jedno njegovo pismo za groficu Neru. Bacila sam ga među spise. Potražite ga i predajte grofici, ali kao da je prispjelo tek ovih dana. To neka joj bude nagrada.

U dvorani za ples Nera se osjećala poput janjeta istjerana pred vuka.

Caričina zapovijed teško ju je povrijedila. što hoće s njom? Dakle, ipak je kani samo podmetnuti cara mjesto

Vilme i zato joj obećava nagradu! »Zar da tako podlo zaslužujem sreću da vidim Sinišu? – upitala se. –

Ipak, sve se mora preturiti – samo da mogu s njim govoriti.«

W

A Vilma je slavila slavlje. Car Franjo Stjepan potpuno je zaboravio da je muž stroge carice.

– Vilma – najljepša od svih žena – šaptao je car plešući s njom. – A Nera? – Zar još ne vjeruješ da sam potpuno prebolio svoju zabludu? Evo,

odupro sam se carici i plešem samo s tobom. – Valjda to nije tako velika žrtva. Vi ste car – ili barem suregent. – Da, čini mi se da sam prije dvadeset godina imenovan su regentom

kraljici, ali se pravo ne sjećam... – Uvjerena sam da se ne biste usudili otpratiti me kući. – I još dalje – »K crnom orlu«. Vilma, prekrasna si danas... – Žalim što moram otići – zbog sina. – Pratit ću te... Trijumfirajući, pogledala je Vilma oko sebe i približila se nadmeštru

Khevenhilleru: – Molim da me ispričate njezinom veličanstvu i njezinom

visočanstvu princezi Šarloti. Naglo su me pozvali k sinu... Opraštala se od gospode, a car Stjepan ju je pratio... – Zašto se povlači? – pitali su se svi. Osjećajući da se tu. krije motiv

skandalu i uz put razočarani što ga neće odmah čuti i vidjeti, gledali su za Vilmom i carem.

Nera je sjedila zamišljeno, kad joj priđe princ Leopold. – Žalosni ste, grofice. Dugo nema prijestolonasljednika. On je u

Tirolu, u dobrom zdravlju. – Visočanstvo zaboravlja dužnost poštovanja prema dami kao što ne

osjeća nimalo grižnje savjesti zbog Mimi koja je vašom krivnjom zapala u nesreću.

– Savjest carskog sina ne inkomodira se ni za grofice, a kamoli građanke.

– Visočanstvo, hvala na društvu – reče Nera pa se povuče u pozadinu.

Caričina zapovijed, neugodna situacija u koju ju je stavila i neka teška neizvjesna slutnja utisnu u njezino lijepo lice izraz melankolije.

Povukla se sasvim iza stupa dvorane, osjećala se potpuno usamljena. »Da je bar Josip ovdje« – pomisli ona. »Kakva bi mi on bio potpora

u ovom stranom odvratnom krugu.«

W

***

Prošla su dva sata, kad se na vratima pojavi carica s pratnjom. Svi su radoznalo očekivali rasplet.

Pogledavši u dvoranu, carica se namršti: – Gdje je kneginja? Gdje je njegovo veličanstvo? – zapitala je odmah

nadmeštra. – Njegovo veličanstvo već je davno ostavilo dvoranu i nije se vratilo.

Otišlo je s kneginjom... Nije ni plesalo sa zastupnicom vašeg veličanstva...

– A što ste vi radili? – oštro će carica Neri. šuteći, zurila je Nera preda se dok su ljutiti caričini pogledi šibali po

njoj. Marija Terezija dade potražiti cara, ali ga nisu našli. To je tako

uzbudi da joj Taruka ponudi naslonjač. – Želim stajati – reče ona. – Sjediti u našoj krinolini znači umarati

se. Njezino je uzbuđenje vidljivo raslo. Ipak je razgovarala s gospodom

kad opazi grofa Kocha. Bio je veoma ozbiljan i zabrinut. – što je? Gdje su car i kneginja? Kako ih to nadzirete? – Veličanstvo, car je kneginju u jiajmljenoj kočiji otpratio k »Crnom

orlu«. Carica se naglo okrenula. Taruka je već širio lepezu i pružio joj uz

riječi: – Veličanstvo, ovaj paravan sada je veoma potreban vašem licu. Rumenilo je odavalo da je carica na vrhuncu srdžbe. Uzela je lepezu

i tiho promrsila: – Kočiju! Smjesta! Koch pohiti da izvrši zapovijed, a carica se obrati Neri: – Vi ste zlobno poduprli cara u njegovoj lakoumnosti. – Veličanstvo, car nije želio moje društvo! – Morali ste želju provocirati. Učinili ste protivno – zlonamjerno. To

će vam se kruto osvetiti. Brzim koracima ostavi Marija dvoranu praćena zbunjenim

pogledima plemstva.

W

Odvezla se u dvor i u svečanoj haljini ušla u kabinet. Slijedio ju je grof Koch.

– Grofica me izdala, jednostavno izdala. Njezinom krivnjom Vilma se danas poigrala carice. Time je grofičina sudbina zapečaćena, što velite na to?

– Veličanstvo, sve sam tačno promatrao. Car nije groficu uopće pozvao na ples, osim jedan jedini put. Smatram da grofica nije imala prilike da nešto učini. Možda bi se sve to još dalo ispraviti – ovdje na dvoru.

– Kako to zamišljate? – Da se Vilma više ne pozove na dvorske svečanosti. Car je slab, pa

kad bi ga grofica opsjedala ... – Isporučite grofici da sutra ima doći na maskirani ples. Još ću

jednom pokušati. Ako grešku ne ispravi, neće joj više nitko moći zavidjeti na mojoj milosti! Znajte, jednim jedinim potezom pera precrtat ću Vilmine račune, čujte.

– Slušam, veličanstvo. – Zamislila sam prvi udarac Vilmi s druge strane – budete li vi na

mjestu. – Veličanstvo, čitav se predajem vašim zapovijedima. – Evo vam nekoliko ličnosti s kojima ćete raditi. Organizirajte

ćudorednu komisiju kojoj će biti dužnost da onemogućava nemoralne sastanke bilo gdje po gradu. Sutra do tri sata poslije podne komisija ima iznijeti svoje prijedloge.

Sutradan ujutro Koch je u svom uredu sazvao članove buduće ćudoredne komisije. Imena je pročitao sa caričina naloga:

Knez Bathyany, nadmeštar Khevenhiller, barun Breitenstein, grof Pichler, barun Nemy, Pelegrini i Grande i nekoliko dvorskih ličnosti koje su nosile naslove i nisu imale nikakva drugog posla osim što su ubirali dohotke. Konačno, tu su bili i dvorski pjesnici da opjevaju caričinu zamisao.

Oko deset sati oni se sakupe u uredu grofa Kocha. Sjeli su strogo po rangu i čekali.

– Preuzvišena, slavna i veleplemenita gospodo – oslovi ih Koch. – Njezino veličanstvo odlučilo je da stane na put sramotnim orgijama bečkog društva. Zato je odredilo da vaše odličnosti organiziraju

W

ćudorednu komisiju. Veličanstvo želi da odmah raspravite i do tri sata poslije podne podnesete njezinom veličanstvu izvještaj o svom programu.

Prvi uzme riječ nosilac najviše dvorske časti knez Khevenhiller. – Takva zamisao može niknuti samo u duši vladarke prožete

dubokim moralom i zabrinutošću za svoje podanike, u duši čistoj poput sunca i blagoj poput božjeg dana.

Govorili su svi redom i naglašavali kako je komisija potrebna, ali nitko nije znao nikakav prijedlog o programu.

Tada ustane Pelegrini. Lice mu se razvedrilo, a lukave oči poprimile blag izražaj.

– Svemogući je obdario državu vladaricom, ženom nad ženama, umom nad umovima, čitav će svijet zaviditi velikoj ideji koja je pokrenula tako veličajnu instituciju za očuvanje morala.

Nastavljao je svoj dugi govor. Svi su ga slušali, ali su jedva čekali da Pelegrini ušuti, a da progovori »dvorski Ciceron« otac Grande.

Njegov su govor slušali s više oduševljenja jer je i carica slušala Grandea.

Govorio je dugo slaveći caricu i konačno dovršio: – Najveća i najuzvišenija, najslavnija misao vladarice, oživotvorit će

novu križarsku vojnu spašavajući ćudorednost, čast i poštenje našeg društva. Kad se nad gradom pojavi noć – crna bludnica – naša će budna komisija bdjeti nad društvom i čuvati ga da se ne utopi u blatu i gnjiležu. Da se toj komisiji dade službeni decorum, preporučujem za pokrovitelja komisije najuzornijeg muža carevine njegovo veličanstvo cara Franju Stjepana.

Svi su se poklonili. Nitko nije u mislima konstatirao ironiju što ju je sadržavao Grandeov prijedlog.

Tačno u tri sata poslije podne našli su se članovi u caričinom kabinetu. Sastavljeni su propisi koji zabraniuju sve nemoralne sastanke.

Propisi su određivali da se strogo nadziru sve zabave, bilo gdje se one održavale.

Navečer ne smije na ulicu ni djevojka ni žena bez pratnje muža ili oca. Nadzirat će se sve gostionice, hoteli, izletišta, šetališta, perivoji, ne sastaju li se tamo ljubavnici. Sve je to carica diktirala svom sekretaru.

W

– Na plesovima zabranjujem razgaljena ramena ili grudi. Na dvoru zabranjujem svako ličilo za lice i usne.

Dok su svi članovi komisije povlađivali, ona naglasi: – Članovi komisije imaju pomno istraživati sve ljubavne sastanke

različitih parova i sprečavati ih... Ako se dvoje ljudi, muško i žensko, nađu u jednoj sobi, a ne mogu dokazati da su vjenčani, valja ih uhititi i predati redarstvu koje će ih kazniti zatvorom. Plesačice imaju obući duge suknje i pokriti grudi. Ne dopušta im se da na plesu nepristojno barataju nogama. To se odnosi na sve bez iznimke, bili oni kojih se to tiče i najvišeg roda...

Predsjednicima komisije odredila je carica kneza Bathyanyja i oca Pelegrinija.

Nitko se nije usudio predložiti cara Franju Stjepana. Sada su svi osjećali zbog koga je komisija sastavljena. Carica je konferenciju završila riječima:

– Od danas u pet sati poslije podne ova komisija počinje djelovati. Uveče, na dan osnivanja čuvene ćudoredne komisije održavao se

maskirani ples. Dvorana venecijanskih zrcala vrvjela je maskama. Svaku žensku

masku komisija je odvela u ured dvorskog nadmeštra da joj otkrije lice i stavi pred sud svojih propisa ako izrez haljine na njezinim grudima ne odgovara odredbama.

Kneginja Vilma, s damama koje su joj se pridružile kod princeze Šarlote, morala se vratiti kući.

Komisija ih nije pustila u dvoranu. – Neka vaša preuzvišenost oprosti, ali nije. pristojno odjevena ... Vilma je otišla prijeteći. Posredstvom baruna Rosenberga Nera je grofu Mesku I grofici

Stanki pribavila poziv na dvorske svečanosti. Sve troje odjenuše se do vrata zakopčanim kostimima i povukoše u

dno dvorane da promatraju vrevu maska. Opazili su da je u sredini dvorane nastala gužva. Debeli muškarac u tirolskoj nošnji zvao je maske na okup i govorio

im: – Molim, moje dame: trideset i tri ljepotice neka izvole ovamo u

salon. Trideset i tri muškarca neka idu na okup. Brojite.

W

Izbrojili su ih. Žene se povukoše u mali salon gdje su sluge pogasili svijećnjake. Iz

tmine se čuo smijeh. Vani je debeli Tirolac komandirao: – Gospodo, na juriš! u tminu! Svaki neka uhvati masku i s njom u

tmini pleše, ali ništa drugo!... Gospoda potrče po skliskim parketima. Na vratima salona dočekali su ih grof Koch s nekoliko gospode i

zakrili ulaz. – Nije dopušteno ulaziti u tamni salon. – Zašto smetate zabavi? – upita Tirolac. Koch se pokloni s

počitanjem i odvrati: – Veličanstvo, zabranjeno je. – što vam pada na pamet? Njezino veličanstvo samo je uvelo ovaj

ples u tmini, to je njezina ideja. – Prije – dvadeset godina! Gospoda su se gurala u salon, a knez Bathyany i ostali pokušavali su

da ih u tome spriječe. Tirolac vikne: – Zašto nas smetate? Kojim pravom? – Pravom ćudoredne komisije. Tirolac prasne u grohotan smijeh. Drugi su ga slijedili i hihotu nije bilo kraja. – Vaše veličanstvo – šaptao je nadmeštar – vi ste pokrovitelj

ćudoredne komisije. Zabranite smijeh... – Pokrovitelj ćudoređa? Ja? Najbolja lakrdija što sam je ikad vidio –

i nastavi se smijati. – Veličanstvo, to nije šala, komisija je organizirana danas popodne, a

vi ste njezin pokrovitelj. Car u tirolskom odijelu uhvati za ruku grofa Juliena: – Njezino veličanstvo je originalno. Potraži Vilmu da joj dam

oprosni cjelov... – Otišla je. ćudoredna komisija nije dopustila da uđe jer je imala

odviše izrezanu haljinu. – Pribavi mi crni domino i kočiju. Pokrovitelj ćudoređa tre ba da

ureduje... Ostali su se toj odredbi smijali, a neki se i ljutili. Komisija je ušla u

tamni salon da objavi damama zabranu takvog plesa.

W

Međutim, one su mislile da ulaze plesači pa su navalile na ćudorednu komisiju.

Nasta smijeh i krika. Zbunjen, Koch istrči iz salona, a za njim barun Nemy. – Drsko su me ištipale. – Prvo ćudoredno uredovanje na dvoru ožigosalo je komisiju

modricama lijepih ručica. Taj naš novi zanat nije mi sasvim neugodan. Nera se stisnula u gužvi umotana u ogrtač. Za ruku je uhvati grof

Meško: – Grofice, čujte: razgovarao sam sa svojom ženom i spomenuo

Anzelma. Neka se maska kraj mene trgnula i odmah pojurila k izlazu. Slijedio sam je u predvorje i s njom se porječkao. Pri tom sam mu s lica strgao krinku. Gledali smo se poput luda. Bio je Anzelmo. U to me napadne neki dvoranin i zatraži da smjesta ostavim ples jer sam se nedolično ponio prema dvoraninu. Anzelmo je dakle, dvoranin, a oblači se po Beču čas u lakaja čas u jezuita. To možete reći grofu Falkensteinu. Stanka i ja idemo. Dosta mi je tih ljudi. U ovoj pokvarenosti ni najpoštenija žena ne može ostati neokaljena. Grofice, ostavite ovo društvo...

– Mene su ovdje okovali. Neka maska u zelenom plastu priđe Neri i šapne joj: – Ljepotice, tvoja zvijezda trne! Muža su ti strijeljali, a

prijestolonasljednik će iz Tirola dovesti vjerenicu... Nera vrisne. Bio je to krik strave. – Maske su se štrcale. Meško i Stanka odnesoše Neru iz gužve. – Sto vam je, grofice? – zapitali su je. – Smučilo mi se – vrućina je. Već je bolje. – Mi odlazimo. Mojoj Stanki se ovdje gadi. Do viđenja na

Waldburgu. Meško hitro ostavi dvoranu. Nera se uspela stubama k caričinim odajama i dade se najaviti. Carica je sjedila uz pisaći stol na kojem je bila sva sila pisama. – Dolazite sami? Očito ste osjetili potrebu da se opravdate zbog

ponašanja kod princeze Šarlote? Naredila sam vam da pazite na cara i da svpjim ponašanjem liječite njegovu lakoumnost... Ako ne ispravite tu dužnost, snosit ćete posljedice.

W

– Veličanstvo, došla sam zato što je moja snaga iscrpljena. Dalje ne mogu. Već dugo osjećam teški nemir. Danas mi je neka maska na plesu prišapmila da je moj rnuž strijeljan. Veličanstvo mi je dalo riječ da će ga poštedjeti. Vjerujem u tu riječ kao u božju, ali ne mogu dalje!

»Kako se pretvara – pomisli Marija Terezija... Zapravo bi se radovala kad bi saznala da joj je maska rekla istinu i još bi se snažnije uhvatila za vrat Josipu...«

– Kako smijete vjerovati prostoj šali neke drske maske? – reče glasno. – Ispravit ćete svoj propust i učiniti sve da car osjeti potrebu da se ostavi zabava i klaćenja po Beču. Nakon maskirane zabave javite se grofici Fuchs. Primit ćete od nje dokaz da vam muž živi. Sad idite u plesnu dvoranu – odmah.

Nerinom se dušom razvila odvratnost prema carici. Sada je stekla potpuno uvjerenje da Marija Terezija traži od nje da zamijeni Vilmu. Samo nije shvaćala motiv zašto carica želi suparnici podmetnuti njezinu ljepotu.

Međutim je carica u svoj kabinet pozvala groficu Fuchs. – Mami, kad sam potpisivala osudu kapetanu Vojkffyju, Kaunitz mi

je dao kapetanovo pismo za njegovu ženu. Čitala sam ga s vama. Rekoh vam da to pismo predate grofici. Niste to učinili?

– Veličanstvo, nisam imala ključ od vašeg stola. Grofica je potražila pismo u jednom ormariću sa spisima.

– Bit će da je to ovo pismo – i predade ga carici. – Stavite te glupe uzdahe u novi omot, napišite jučerašnji datum i

predajte ga grofici. Neka nema razloga da se izgovara na svoju zabrinutost za mužem u koju ne vjerujem. Pretvara se i lovi prijestolonasljednika.

Knez Bathyany izvijesti vladaricu o prvom uredovanju ćudoredne komisije.

Pohvalivši strogost komisije, carica ponudi knezu naslonjač. – Veoma sam zlovoljna, dragi moj prijatelju. Kad sam mislila da je

Vilma za društvo i historiju umrla, uskrsla je i drsko se uzdigla. To je skrivila grofica Nera svojom glupošću. Koliko sam nade polagala u njezin dolazak na dvor! Sjećate se, dragi prijatelju, s kakvim sam je ushićenjem i pipremama uvela na dvor da prijeđe preko puta Vilme – a danas ...

W

– Veličanstvo, vaša bi osnova bila izvršena samo onda da je grofica postala ljubavnica cara Franje Stjepana.

– Neka bi bila – to bi ostalo između četiri dvorske zidine, a ne na očigled svijeta koji gleda, piše historiju, memoare. Groficu mogu sakriti, ona je moja služavka. Vilmu ne mogu, ona je kneginja.

Grofica Fuchs najavi carici da je stigao kurir iz Tirola i donio prijestolonasljednikovo pismo.

Ushićeno primi carica pošiljku svog sina. – Napokon, četrnaest dana nije bilo od njega glasa. To je znak da je ozbiljno tražio ženu. Sad mi javlja rezultat. Kad ga oženim, on će se popraviti. Prepustila sam mu da bira po volji – govorila je carica trgajući pečat. – Gorim od znatiželje, kneže. Čitajte, ali polagano. On piše zbijenim rečenicama; kad je pismo tako opširno bit će vrlo važno...

I pruži mu pismo. – Knez počne čitati: »Vaše veličanstvo! Po vašoj želji javljam vam opširno svoje

dojmove. Knez Wurmbrandt ima veliki dvor. šteta što nema ukusa da ga iskoristi. U licu je veoma rumen. Pije do deset butelja rajnskog vina, a da mu se glava nijednom još nije zavrtjela. Govori isto toliko koliko i pije. Nikad ne propušta da nas podsjeti kako je gospodar velikog bogatstva« ...

– Čudan uvod u tako važno pismo – upadne carica. Ali očito, sad

slijedi ono, ozbiljno. Knez nastavi čitati: »Zamislite moj položaj, veličanstvo: sjedim čitave dane i večeri s

nekim ljudima i pomažem im da brbljaju riječi bez smisla i vrijednosti. Oko mene sami odlični agenti raznih princeza. Osjećam se poput kupca marve među mešetarima. Svaki nudilac ogovara princezu drugoga, a hvali svoju robu... Kako je golema niskost hvalisavaca!«

– Skandal! On nije pri sebi – vikne carica indignirana. – Veličanstvo, imam još mnogo da pročitam – ima još mnogo nade. – Dakle, nastavite. Poslušao je čitajući poluglasno:

W

»Ako je ispravna i misao rečenice: 'Reci mi s kim se družiš pa ću ti

reći tko si', onda sam se ljuto kompromitirao pred samim sobom. Jučer je knez iluminirao dvor. Dva jezera sjala su u lampionima. Meni je bilo pred očima...«

Pero kojim se carica obično igrala lupkajući po stolu udarilo je po

bijelim rezbarijama. – On mi se ruga, kneže, to je ruganje. Ali proslijedite da čujem. »Veličanstvo sigurno želi saznati i nešto o ličnostima. Ima tu neki

mađarski grof čija je odora nalik na vratara veliko cirkusa. Svaki mi dan pokazuje dva prstena i veli da jedan vrijedi sto četrdeset tisuća forinti, a drugi dvjesta dvadeset tisuća forinti. Ovaj čas izlazi iz dvora prelat Schwansweiler. Natuknuo je na glavu periku. Zgodna groteska!

Princ Deuxpats stigao je sa šezdeset postiljona. čini se da je u tom jako uživao. Očito brže živi nego što govori...

Princ Despous debeo je, ali uljudan. Njegova nježnost prijetila mi je da me proguta. Ima i damu u društvu« ...

– Evo, sad će govoriti o princezi – veselo će Bathyany i počne čitati

osobito naglašavajući: »Kćerka kneza Wurmbrandta mnogo se muči da dokaže kako je –

dijete. Princeza Deuxpats ne bi toliko dosađivala svojom ljepotom da joj ne nedostaju tri kotača u glavi.

Princeza Jolanda nije ni glupa, ni pametna, ni lijepa, ni ružna, ni dobra, ni zla, suvišna je!

Izaslanica princeze infantkinje barunica Laustadt kradijivka je. Nisam od nje čuo nijednu misao koja ne bi bila ukradena.

Žena holandskog poslanika ružna je, govori pametno, misaono, razumno: jedini ugodni članak čitavog društva.«

Marija Terezija uzbuđeno je hodala sobom, dok je knez, sav

poparen, čitao nastavak prijestolonasljednikova pisma:

W

»Svečani dine tortura je trećeg stepena... Kakva količina jela i pića propada u trbuhe ove gospode! Da su im utrobe topovi, mogli bi tim sadržajem uspješno bombardirati čitavu tvrđavu. Oko mene nesnosni i glupi ljudi, u potpunom skladu s tim je i vrućina. Ne znam hoću li se vratiti živ.

Na pučkoj svečanosti ljudi su klicali. Kako se ne bi čuli poklici koji nisu naručeni?

Narod je prodro kordon, čete su ga tukle pa je od bijesa navalio na čete i razbio ih. Pravo je uradio!...

Knez je očajan. I ja. Želim se što prije pokloniti vašem veličanstvu. Vaš pokorni

Josip« – Ovako on mene izvješćuje o tako važnoj državnoj funkciji kao što

je njegova ženidba. Nije li to stovarište najpokvarenijeg cinizma? On je propao, nepopravljivo propao...

– Veličanstvo, to još nije znak da on ne kani odabrati. Prijestolonasljednik sigurno zna svoju dužnost...

Dolazak grofice Fuchs prekine razgovor. – Veličanstvo, u dvor je stigao prešni kurir iz Parme i moli da mu

kažem kada će ga veličanstvo primiti. – Odmah! Kad je grofica izašla, obrati se carica svom prijatelju: – Napokon vijesti iz Parme. Ako se Amalija držala mojih instrukcija,

svršit će današnji dan bar s jednom utjehom. – Kurira iz Parme, pristala gospodina ozbiljna lica, carica je primila

veoma prijazno. Predao joj je pismo ministra Tillota. Dok je carica čitala, njezino se lice sve više rumenjelo. Konačno je

svoje uzbuđenje koncentrirala u jednom poviku: – Današnji dan ostao je zlobno dosljedan! Izmijenivši nekoliko riječi s kurirom, naredi mu da do sutra pričeka

odgovor i otpusti ga. Razbješnjena stala je pred knezom:

W

– Kad je Amalija posljednji put ostavila moj kabinet, osjećala sam da gazi preko mene – reče ona pokazujući mu pismo ministra Tillota u kojem on tačno javlja događaje na dvoru u Parmi.

– Nevjerojatno! Podatna, tiha princeza koja je hodala po bečkom dvoru kao da spava. Tihu, pospanu Amaliju sakrament ženidbe strašno je probudio, čini sve obratno od onoga što sam joj naredila. Da, kneže, valja se bojati ljudi koji nemaju nade, koji nemaju ništa da očekuju. Takvi su opasni. To razjašnjava Amalijine čine. Ovdje Josip – tamo Amalija. Zar je moju djecu otrovala španjolska krv?

Uzalud je Bathyany nastojao utješiti caricu. Odbijala je svaku utjehu. – Amalija očito neće da bude vojvodina žena, tako javlja Tillot. To

ugrožava njezin opstanak u Parmi – i moju kombinaciju da udam drugu kćer za francuskog prijestolonasljednika. Kad to saznaju Francuzi, bojat će se kćeri Marije Terezije. Prijatelju moj, jedino me vi možete spasiti.

– Tražite moj život! – Tražim samo da se malo inkomodirate. Pođite u Parmu da slomite

Amalijinu drskost. Treba da osjeti moj bič. Ako mi se ne pokori, zatvorit ću je u samostan.

– Slušam, veličanstvo – reče knez. Povela ga je u pokrajni budoar gdje su ih poslužili zakuskom. Pri tom mu je davala upute što da radi u Parmi. Izdala je naredbu za putovanje i dodijelila knezu za pratnju grofa

Pichlera, svog mladog pouzdanika. Kad je to bilo uređeno, carica odluči uzeti domino i kontrolirati kako

Nera zabavlja cara. Ali je iznenadi grofica Fuchs. – Veličanstvo, prijestolonasljednik se vratio. – To je nemoguće! Tek sam primila njegovo pismo... Ali je grofica uvjeravala da su ga vidjeli kako se uspeo u drugi kat.

Odmah naredi neka mu saopći caričinu želju da još večeras razgovara s njim.

Knez Bathyany opraštao se da sutradan putuje. – Prijatelju, dajem vam svu vlast nad Amalijom. Budite neumoljivi.

Ako se ne bi pokorila, provedite prijetnju doslovce.

W

Zlovonja i nadražena vrati se carica u svoj kabinet. Nervozno je očekivala Josipa. Nije prošlo mnogo vremena i on je ušao u sobu. Veoma vedar, zamoli za oproštenje što dolazi u putnoj odori.

– Vaš nenadani dolazak znači da ste se odlučili? – Jesam. ; – Dakle koju ste princezu odabrali? – Nijednu. – Zabranjujem vam takav odgovor. Vaša je dužnost prema dinastiji i

državi da se odmah oženite ... – Moja je dužnost prema dinastiji i državi da budem pošten. – što je vama? Zašto ste onda otišli knezu? – Veličanstvo, otišao sam da udovoljim vašoj želji i da ispitam svoje

srce. – Vaše srce ne ulazi u račun .... – Oprostite, veličanstvo, ali barem je to moje vlasništvo. – Zar su to riječi budućeg cara? – Možda i nisu, ali je neoporecivo da ni u jednoj princezi ne mogu

otkriti svoj ideal. – Možda ste ga otkrili u grofici Vojkffy? – Na žalost, ona nije svoj ideal otkrila u meni... – Omamila vas je, zaplela vas je s taštom namjerom da je učinite

svoiom ženom... – Veličanstvo, grofica i ne sluti sudbinu svog muža. Tu je ideju

veličanstvo potaklo u meni kad sam se odrekao prijestolja. I grof Koch se mnogo brinuo da se što više družim s groficom...

– Basta! Nisam dužna polagati račune nikome. Grofica je zlorabila moje mišljenje.

– Veličanstvo, tako mi imena koje ste mi izvoljeli dati, grofica nije ničim skrivila moju odluku da ne uzmem nijednu princezu.

– Zar ne vidite što ste uradili? U času kad vas dužnost prema dinastiji poziva da proširite temelje koje sam postavila – žrtvujući svu sebe – vi mi pišete takve neslane doskočice. Spalite ova pismo da ga historija ne zabilježi.

– Naprotiv, sačuvat ću ga. Neka potomci vašeg veličanstva uče da je jedan princ bio – čovjek...

W

– Želite briljirati takvim rugalicama. Nadala sam se da ću poslije svoje smrti dalje živjeti u vašim načelima. Ali sam se prevarila. Vi se sami sebi sviđate u haljinama zlobe.' Vi ste samo koketa duha! Svuda ga želite istaći kao što je to željela Elizabeta svojom ljepotom. A što je danas ostalo od nje? Pazite da se to ne dogodi i vama.

– Veličanstvo veli da sam »koketa duha«. Budući da su kokete nepopravljive, nastavljam dalje koketirati...

– Izgubljeni ste. Još jednom: hoćete li se oženiti? – Neću. – Onda nemam više što da vam kažem. Josip se propisno nakloni i

ostavi kabinet. Nije prošlo ni deset časaka kad je pred njom stajao princ Leopold

onako u maski kako su ga doveli na njezin poziv iz plesne dvorane. – Sine – reče ona – vi ste drugorođeni. Josip se očito neće oženiti.

Ako ostane pri svojoj odluci, pripast će prijestolje vama, odnosno vašem prvorođenom sinu. Dakle, za mjesec dana vi ćete se vjenčati. Odabrala sam vam jednu od infantkinja, rođakinju španjolskog kralja.

– Slušam, veličanstvo – najmilija majko. – Napokon netko sluša! Sine moj, dajte mi svoje čelo! Lakim

cjelovom izrazi carica svoje zadovoljstvo. – Sretan sam da mogu izvršiti želje vašeg veličanstva – reče Leopold

iskreno. Nakon onog dana kad ga je Mimi napala tako se prestrašio da je bio

prema carici sasvim privržen i uvjeren da svoj život mora potpuno podrediti njoj.

Zadovoljan, pun nade u budućnost, vrati se na ples. Carica je uzela crni kostim, okrinkala lice i uputila se u plesnu

dvoranu. Zidna zrcala pružala su caričinim očima sliku šarene vreve. Uzalud

je u otmjenoj slici vrlo serioznog raspoloženja tražila cara Franju Josipa.

Njegovu debelu pojavu uvijek je prepoznavala unatoč krinki. Nije mogla pronaći ni Neru koju je vidjela u kostimu u svom

kabinetu. To je ublažilo njeno neraspoloženje. »Hoće da popravi propust. Pozvala ga je nekamo na skroviti

sastanak«.

W

Ta mogućnost oporavi caricu. Otišla je iz dvorane sa spokojnom tajnom nadom da car Stjepan negdje udvara njezinoj dvorskoj gospođi. U sretnom uvjerenju da je Nera danas ispunila njezin plan, vratila se carica u svoje odaje.

– Mami – reče grofici Fuchs koja ju je pratila – predomislila sam se. Grofica Nera očito je osjetila svoju dužnost. Kad biste joj danas predali muževo pismo, pokvarila bih svoj plan. S tom ženom nisam nacistu i ne znam kako treba s njom postupati. Ne znam ljubi li muža – ili Josipa? Ili nikoga. Je li kreposna ili se samo tako prikazuje? što mislite?

– Teško je to prozrijeti. Zagonetna je. – Vidjet ćemo što će nam donijeti sutrašnji dan. Hoće li car Stjepan

opet botanizirati i hoće li se tužiti na bubrege?

OSVETA

Jutro nakon maskiranog plesa. U kapelici kleči carica. Na stepenicama oltara otac Grande. Po njegovoj crnoj kosi pada žućkasto svjetlo voštanica. Blijedo lijepo lice u crnoj haljini nalik je na sliku sveca u crnom okviru.

Klečeći pod baldahinom, carica promatra njegov profil. »Kakva duševna ljepota na tom licu. Unutrašnji refleksi kreposti

upili se u njegove crte. Muškarac je u njemu ugasnuo i svoje je mjesto ustupio svecu...«

Od tamnih zidina odjekuje Grandeov sonorni suzdržljivi glas, obavijen nekom turobnom nadom.

»Zašto mu je glas danas tako čudno tajanstven?« Odjek toga glasa pronosi tamnim kutovima kapelice neku nejasnu

slutnju. »Što je to?«, pita se carica. »Kakva mi to težina pada u dušu od ove

njegove molitve?« Grande je svršio dnevnu molitvu i počeo prigodnu. Podignuvši glavu

k nebu, sklopljenih ruku govori on predmoleći carici: – Otkloni, bože, čašu gorkog razočaranja od mene i s onih kojima

dajem srce i dijelim svoje milosti.. – Otkloni, bože – odgovara carica poluglasno.

W

»Zar to misli na Josipa, Amaliju, cara – možda još nekoga?« Grande nastavlja sonorno:

– Ne daj, bože, da paklena zloća i đavolska himba crne duše razara sreću i život mojem po tebi darovanom carstvu. Ne daj da podgriza mir obitelji mog doma...

– Ne daj, bože – šapće carica, ali odmah u sebi pomisli – »Na nekog nišani – na koga?«

– Odvrati, o bože, oblak što je nada mnom razapeo zlokobna krila, što đavolskom čarobnom moći uzima krinku sunčane ljepote i anđeoske čistoće da pokrije rastvorena ždrijela što čekaju na mene.

Tišina. »Nešto zna! Izdaju? Urotu?« – gotovo usklikne carica u mislima i

zaboravi odgovoriti. »Groza mi prolazi dušom! Moram s njim razgovarati!« Dok je Grande nastavljao, ona nije odgovarala. Mehanički se

prekrstila, ustala i šapnula grofici Fuchs da joj u kabinet pošalje Grandea.

Hitro je otišla iz kapelice. U svojoj sobi sjela je za pisaći stol. U njezinim živcima još titraju odjeci sonornog Grandeova glasa i

čudnih riječi njegove molitve. Nestrpljivo ga je dočekala. Ulazio je miran, neobično miran. U čitavu biću odražavala se neka neodređena zabrinutost. Spustio je glavu i prekrižio ruke na grudima.

– Vaša neobična molitva, oče, još mi i sad trepti u duši. Zato šutite? Želim da mi kažete što je...

– Veličanstvo, oprostite... – Zar su i vas skrenuli s puta vjerne odanosti svojoj carici? – Posvećeno veličanstvo – Grande uzdigne glas. – Grande, vi nešto znate? Ako me niste izdali, govorite odmah, ne

oklijevajte! – Veličanstvo, osoba koja me ispunjava grozotom, svojim nedjelima

uživa nepokolebljivu vjeru i milost vašeg veličanstva. – Dakle opet izdaja? Govorite, pa bila ta osoba i moje krvi... – Stavljam na kocku svu milost što je vaše veličanstvo iskazuje

čitavom našem redu i meni, ali odanost moja nadilazi sve. Evo, ja ću govoriti. Veličanstvo me jučer nakon jutarnje molitve izvoljelo pozvati

W

na razmatranje života svetaca. Tom prigodom primijetilo mi je vaše veličanstvo: »Niste li, Grande, opazili da me u posljednjih šest mjeseci svakog dana stižu sve veće i teže nesreće?«

– Da, to sam rekla. Dakle? – U toj slutnji odražavalo se... – Priznajete da moje opažanje bazira na faktima? – Potpuno. Usklik vašeg posvećenog veličanstva pao mi je u srce

poput bodeža. U teškim borbama probdio sam noć. Priznajem, veličanstvo, iskušenja u tih šest mjeseci bivaju katastrofalna. Od prvog dana znao sam tko je pred nogama vašeg veličanstva posijao nesreću.

– Govorite, govorite hitro – kratko ... – Veličanstvo, prijestolonasljednik se uvijek provlačio dvorom poput

nekog pustinjaka, ali nikad prije nije pokazivao kakvih namjera. Prije šest mjeseci jednoga je dana istupio pred vaše veličanstvo otvorenim prosvjedom i obećao neke »čine« koji su značili mnogo.

– Da, sasvim je tako. – Prijestolonasljednik je najednom istupio kao urotnik. Nije prirodno

da kao pučki tribun istupa onaj koji je svoj odgoj stjecao u nas isusovaca, u odgojitelja koje je odabralo vaše veličanstvo. Netko ga je huškao, podjario...

– Da – da, to je vrlo prirodno ... – Učinila je to osoba koja je jedina na njega utjecala i s njim

neprestano drugovala. – Tko je to? – Grofica Nera Vojkffy. – Ona? Odakle njoj sposobnosti da shvati ideje s kojima istupa

Josip? To je nevjerojatno ... Ona je obična žena... – Takvom sam se odgovoru i nadao. Dopustite da proslijedim:

princeza Amalija bila je najpodatnija kćerka vašeg veličanstva dok se svadbenih dana nije demaskirala i kažnjivim prezirom prešla preko svih državnih interesa vašeg veličanstva.

– To je i danas zagonetka – reče carica. – Nerazjašnjiva zagonetka. – Razjašnjena je. Grofica joj je pomagala i nagovarala je da bježi.

Grofica je gurnula vlastitog muža u uhodarstvo da ga se riješi i postigne svoje ciljeve. Veličanstvo, prijestolonasljednik je imao zdravu ženu, a vi zdravu kćerku. Obje su nenadano oboljele od crnih kozica i umrle.

W

Utvrđeno je da je princeza Josipa obukla haljinu grofice Nere, a zatim odmah oboljela. Tu je haljinu čak i vaš osobni liječnik Van Swieten smatrao povodom zaraze. A kad je Van Swieten tražio haljinu, nestala je! Grofica je nagovarala bavarsku princezu da pođe njegovati Josipu znajući od kakve strašne zaraze boluje. A učinila je to zato da je se riješi i da je prijestolonasljednik učini svojom ženom...

Carica se trgne kao da ju je prešla zebnja. – Veličanstvo, grofica je uzrok što se prijestolonasljednik uklanja

dužnosti ponovne ženidbe. Da za svoje podmukle osnove pridobije i druge ličnosti, ona je na oči dvorskih dama slijedila u koridoru kancelara Kaunitza mameći ga svojom ljepotom.

– Kaunitza? On se zaista ne bi odazvao! Njega zaokupljaju samo poslovi...

– Veličanstvo, grofica je dušu predala vragu, a za uzdarje poklonio joj je đavolsku moć kojom je ušla pod zaštitu vašeg veličanstva sa žigom vještice na čelu...

Carica je rukom poduprla glavu. – Grande, kad je grofica Nera došla optužena preda me, Van Swieten

mi je dokazao da nije vještica. – Veličanstvo, on je čovjek puste znanosti kojemu nisu poznati

duhovni putovi zla. Crna magija provlači se vjekovima ljudskom historijom, protiv nje su pisani zakoni, uvedene torture jer su njezini sluge đavolom obdareni zlodusi u ljudskoj spodobi. Grofica je nastupila na dvor vukući za sobom truplo mlade grofice Terke... Dokazano je da ju je rulja što ju je netko nahuškao bacila u vatru iza grofičine kuće. Nije li vjerojatno da je ona sama podučila tu osobu?

Da carici ne dopusti misliti, brzo je nastavljao: – Kad se otac Alojzije prije šest mjeseci vratio iz Zagreba s tim

dokazima, već je grofica uhvatila korijen milosti u srcu vašeg veličanstva i ono je u dobroj vjeri odbacilo sve te optužbe. Pratio sam svaki korak ove žene i kunem se na svoju savjest da je poslana od onoga tko se zakleo da će uništiti mir i sreću vašeg veličanstva.

Carica se gotovo pognula pod teškim riječima kojima ju je obasipao. Osjećajući dojam svoje optužbe, Grande nije sustao:

– Treba da se svatko upita: što znači da su baš s njom spojene sve nezgode I nesreće Što su zadesile vaše veličanstvo ovih šest mjeseci

W

otkako grofica boravi na dvoru? Bolest, smrt, bijeg princeze Amalije, otpor prijestolonasljednika, konačno smrt bavarske princeze, a još više princeze Josipe koja je odjenula grofičinu haljinu. Zar ona zlosretna haljina nije nestala baš u času kad je vaše veličanstvo – tačno znam – odredilo da je obuče sama grofica na svečanost rođendana princeze Amalije?

Ukočeni caričin pogled upro se u Grandea. – Da, ja sam to odredila. Haljina je nestala – sjećam se. Koliko mi je

ta haljina priredila smutnje. I sama sam se načas zapitala što je s njom. Čudno je i nevjerojatno, a opet nije isključeno.

– Veličanstvo je čulo moju iskrenu riječ. Vršio sam svoju dužnost da bdim nad srećom svoje vladarice. Ako me vaše veličanstvo za to i odbaci....

– Krivo shvaćate moju neodlučnost. Nemam dovoljno snage da vjerujem u sve to...

Nakon kratke šutnje carica nastavi: – Sad shvaćam vašu molitvu. Zaista ste mi vjerni. Treba da

razmislim... Pogledat ću joj bolje u oči – pripazit ću na nju. Ako se uvjerim u vaše sumnje, moja neumoljivost neće imati granice.

Polagano, pognute glave, Grande ostavi kabinet. Bio je nezadovoljan caričinim odgovorom.

Iza njega je ostao crn oblak, obavio njezinu dušu još tamnijim nemirom slutnja i sumnja.

U četiri sata poslije podne otišla je carica u veliku dvoranu venecijanskih zrcala gdje se održavao kostimirani ples velikaške djece. Nije dugo izdržala promatrajući mališane. Povukla se u žuti salon i naredila da joj pozovu Van Swietena.

Već ga davno nije pitala za savjet i on je ušao misleći da se radi o bolesti.

Carica mu saopći ponovne optužbe protiv Nere i upita ga za mišljenje.

– Veličanstvo – reče Van Swieten uhvativši priliku da govori u prilog Neri – to je nevjerojatno i nemoguće. Po mojem najdubljem uvjerenju, groficu prati prokletstvo ženskog cara kojim privlači svakoga tko se s njom sretne. To izaziva zavist i spletke. Žalim što sam pćtaknuo sumnju misleći da je princezu Josipu zarazila haljina grofice Nere.

W

Znam da te haljine običavaju komorkinje kriomice uzimati iz garderobe i obilaziti različite lokale gdje se lako može zadobiti zaraza.

Carica ga je slušala i otpustila ga ne rekavši ni riječi. Ona je pozvala Taruku kojeg je smatrala svevidjelicom i zapitala ga što misli o Neri.

– Vaše mi je veličanstvo jednom naredilo da pratim i promatram groficu – reče on. – Uvjerio sam se da je kreposna i da u njezinom biću leži zagonetna moć, ali ta je moć, veličanstvo, neizrecivi ženski čar koji privlači muška srca, a žensku zavist.

Ostavila je salon s nejasnim osjećajima i smušenim pojmovima. Jedna ju je pojedinost odvratila da posve povjeruje Granđeovim

optužbama. »Ako se sve slaže što govori Grande, ipak je jedan moment Sasvim

neispravan... Nije bavarska princeza otišla bolesnoj Josipi na grofičinu pobudu. Ne, to se ne slaže ...«

»Ako i ono drugo bazira na zabludi? Koliko me smućivala ta dvorska siva gala-haljina? Da groficu odbacimo sada kad se nadam da će ispuniti moje nade?«

Na poslijepodnevnoj molitvi potkrao se Grandeu ispitujući pogled u caričino lice. Ali nije našao u njemu ono što je očekivao.

– Što je? – pitala je carica Kocha. – Gdje je bio car kad je nestao s plesa?

Koch je bio u neprilici. Uredovanje ćudoredne komisije toliko ga je zaposlio čitave večeri pa se nije mogao sjetiti što je bilo sa carem Stjepanom.

Znao je samo to da se udaljio iz dvorane. A on je smatrao da mu je ipak preča dužnost nadzirati ćudoređe podanika nego cara koji je bio pokrovitelj komisije.

Misli su mu hitro kružile glavom da na brzinu skuje kakav odgovor. – Vaše veličanstvo, sa čitavom ćudorednom komisijom budno sam

pazio na careve korake. Jedva što sam zabranio ples u tamnoj sobi, car je dragovoljno napustio zabavu u tamnom salonu i pošao dvoranom razgledavajući oko sebe.

– Tražio je Vilmu? – Nisam mogao pogoditi smisao tog njegova traženja, ali sam

razabrao da mu je pogled bio uperen u dno dvorane. – Tko je tamo stajao?

W

– Vrlo lijepa maska kojoj je car poklonio svoju pažnju. – Osim Vilme samo je jedna žena mogla zanimati cara. – Da, veličanstvo. Zato sam i ostao u pozadini da pripazim hoće li taj

carev pogled polučiti svrhu. – I polučio je? Ili grofica nije pokušala ništa? Pustio je da mu carica postavlja pitanja kako bi što lakše mogao

udesiti svoj zamišljeni referat, a da pri tom ipak sačuva sva vrata otvorena za slučaj da njegov izvještaj ne bi odgovarao onome što je htjela carica.

– Grofica je očito opazila da je car motri i pošla je nekoliko koraka naprijed. Činilo mi se da je time kanila upravo poći k njemu. I ja sam se malo približio sa čvrstom odlukom da iskoristim dobru situaciju. Odlučio sam da nikako grofici ni caru neću dopustiti da pođu drugim putem osim onim koji vodi jedno k drugome.

– Nije li vaša odluka bila jača od vaše snage? – Veličanstvo, odluka i snaga bile su potpuno na istoj razini. Pošao

sam još bliže grofici i maskiran joj prišapnuo dvije-tri riječi od kojih se trgnula, ali mi je odgovorila da se pokorava... I pošla je ravno prema caru.

– I onda? – upita napeto carica. U istom času njezin pouzdanik osjetio je potpuno neshvaćanje

caričine strasne želje da Nera bude ljubavnica njezina muža. Koliko god bio Koch pokoran svakoj njezinoj želji i odredbi, nije

mogao zatomiti znatiželju koja ga je dovela do toga da neprestano razmišlja o caričinoj osnovi. Poznavajući njezin Ijubomor, nikako nije mogao shvatiti da ona pokušava svesti drugu ženu sa svojim mužem.

– Danas vam misli teku odviše polagano – nestrpljivo će ona. – Ili su događaji takvi da nemate odvažnosti požuriti se s odgovorom?

– Naprotiv, samo želim podrobno izvijestiti vaše veličanstvo kako se to zbilo.

– Dakle, što je učinila grofica? – Pošla je prema caru, uhvatila ga ispod ruke i stala ga duhovito

draškati__Isprva se nešto smutio stojeći još uvijek na istom mjestu. Ali onda se počeo sagibati k njoj i zamalo su njih dvoje živo čavrljali. Prošli su šetajući dvoranom. Slijedio sam ih sve do ulaza u žuti salon. Tu su ostali posve sami. Stajao sam vani iza staklenih vrata. Njih su

W

dvoje sjeli – vrlo blizu jedno drugome – i onda je car uhvatio njezinu ruku. Vidio sam kako izlaze kroz tapetna vrata...

– Napokon! – klikne carica. – Dakle nisam mogao da ih slijedim. – Sasvim razumljivo. Međutim, danas još nisam vidjela cara. Zar još

nije ustao? Koch se bojao tog pitanja. – Nisam se usudio da šaljem svoje izvidnice oko carevih odaja nakon

tako uspješne jučerašnje večeri. – Da, razumijem. Odmah ću doznati što je sa carem. Carica uzme

srebrno zvonce. Jedva što se oglasilo, uđe njezin tajnik. – Poručite njegovom veličanstvu caru Stjepanu da ga očekujem. – Njegovo veličanstvo nije spavalo na dvoru – odvrati tajnik. Carica

dobaci Kochu pogled koji ga preplaši. Careva odsutnost nije mu bila poznata. Kochu se činilo da više ni

časa neće ostati u ovom kabinetu. Uzalud je tražio izliku da na bilo koji način motivira ono što je carica upravo doznala. Ali sva njegova policijska spretnost u trenutku ga je izdala.

Nijem caričin pogled bio je strasniji nego da je čitav kabinet odzvanjao od njezina nezadovoljstva.

Kroz tišinu opet oštro zazveči zvonce u njezinim rukama. Odjek zvuka toliko prepadne Kocha da je problijedio.

Pojavila se caričina pouzdanica grofica Fuchs i sa strahom pogledala u oči svoje vladarke.

– Neka dođe grofica Vojkffy. – Veličanstvo – plaho će grofica – molim za oproštenje... – Kakvo oproštenje? – vikne Marija Terezija. – Gdje je grofica? – Još noćas, upravo kad su gosti odlazili, grofica je došla k meni

uporno me moleći da joj podijelim dopust... – Dopust? – otegnuo upita carica i nešto se zamisli. – Veličanstvo, njezina je molba bila tako uporna... Rekla ini je da o

tom ovisi njezina sreća, njezina životna sudbina. Morala sam dopustiti... Dok je caričina pouzdanica sa strahom saopćivala svojoj

gospodarici, lice grofa Kocha neobično se razvedrilo. Svaka riječ što je stara dvoranka izrekla pala mu je poput spasenja s neba.

W

Kad je ona dovršila, Koch je bio potpuno sabran. Pogledao je vladaricu.

Marija Terezija uhvatila je taj pogled; kao da su se razumjeli. – Zašto mi, grofe, niste rekli, o čemu se radi? – Veličanstvo, neka mi bude oprošteno... Nisam imao odvažnosti da

carevu odsutnost povezem s dopustom grofice Vojkffy. Ali sam bio ipak potpuno uvjeren da je to u najužoj vezi...

Marija Terezija pogladila je rukom čelo kao da joj je s duše pala najteža briga. Začas je bila vedra i nasmiješena.

– Dobro ste učinili, grofice, da ste mojoj dvorskoj gospođi podijelili dopust. Veoma dobro... Sad mi je sve jasno. Ipak, grofe, treba da potražite bjegunce. Izvan dvora neću dopustiti nikakvih sastanaka. Naprotiv, sve ima da ostane u četiri zida. Car Stjepan ima se opet vratiti svojoj botanici, a grofica treba da bude što manje u mojoj službi...

Znakom ruke uputila je grofica Kocha iz odaje i onda zadovoljno prihvatila ruku svoje pouzdanice:

– Konačno je Vilma pobijeđena... To je bila hazardna igra, draga moja, u koju sam ja stavila čitavu banku...

U gostionici kod »Crnog orla« Nera je hitno spremala kovčege. Ples ove noći potpuno ju je promijenio. Našla je snage da radi samo

po vlastitoj volji i da ne pita i ne traži savjet ni od koga. Odlučnost joj je prožela čitavu dušu.

Kad joj je na plesu neka maska prišapnula da je Siniša smaknut, u prvom se času gotovo onesvijestila. Ali čim je ponovo zagospodarila svojim živcima, iskrsla je u njoj snažna odluka da u carice zatraži istinu.

Usudila se da pođe k njoj po razjašnjenje o sudbini svoga muža. Zapravo nikako nije mogla vjerovati da je šapat one maske otkrivao

istinu. Nasuprot tome stajala je caričina riječ koju je dala kad je obećala da će joj se muž doskora vratiti.

Nera je vjerovala u riječ svoje carice. Ni o čemu ljudi nisu toliko govorili kao o čvrstoj i nepokolebljivoj caričinoj riječi. O tom su pjevali pjesnici, o tome su govorili govornici na dvoru kad bi pozdravljali caricu.

S tom nadom ušla je u caričin kabinet. I kad je ponovo čula iz njezinih usta obećanje i kad joj je vladarica izjavila je je šapat maske lažna, zlobna spletka, Nera je mirno ostavila carske odaje.

W

Ali taj mir bio je samo prividan. Iza njega krila se odluka da se ovako više ne može živjeti, da se mora nešto učiniti.

Ove je noći stvorila osnovu svog daljnjeg života. Vjerovala je da je Siniša živ, ali je osjećala da se u caričinu držanju krije nešto zagonetno.

Sada je bila potpuno uvjerena da je ona samo hoće približiti caru. Iako nije nalazila motive za to, Nera je odlučila da se sama odupre tom pokušaju. U potpunoj nadi da je Siniša na životu, u grofice Fuchs zamolila je dopust.

Ostavila je dvor sa čvrstom nakanom da spremi svoje stvari i da odmah sutradan otputuje u Zagreb k baki. Sve će joj otkriti i zatražiti od nje savjeta kako da oslobodi muža.

Nera je vjerovala da Siniša čami u tamnici, i to samo zato da carica lakše izvede svoj čudni naum. Treba ga što prije izbaviti – to je bila njezina jedina misao.

Crne slutnje obuzimale su je dok je spremala kovčege i određivala što je bilo potrebno za put. Čitav dan prošao je u pripremama za putovanje.

Htjela je da ode odmah isti dan, ali nije mogla nabaviti kočiju i konje za tako dalek put. Gostioničar ju je uvjeravao da će sutra u ranu zoru pred gostionicom osvanuti kola koja će je povesti u Hrvatsku.

Umorna od priprema, sjela je u pustoj gostioničkoj sobi i predala se razmišljanju o svojoj sudbini.

U mislima je preletjela sve događaje koji su je obavijali u ovo pola godine što se nalazi na dvoru. U svojim sjećanjima obnavljala je sve što je carica s njom razgovarala, dozivala sebi u pamet njezino držanje, odredbe, njene kretnje i sve ostalo što se zbivalo u vezi s njom i Sinišom.

Sve se više uvjeravala da carica ima s njom neke čudne osnove i sad je shvaćala nemir svoga muža i pokušaj da bježe zajedno.

Ljubav i udivljenje koje je dosad osjećala prema carici pretvaralo se u mržnju. Brojila je časove koje će još proživjeti u Beču i tješila se jedinom nadom da će joj baka savjetovati i pomoći.

Iz tih misli prene je sobarica koja najavi: – S vama želi govoriti jedan gospodin. – Kako mu je ime?

W

– Nije mi htio reći, veli da vaša milost mora znati tko je on. »Bit će princ Ernest« – pomisli Nera. Samo on bi je mogao ovdje potražiti kao što je već jednom učinio. Onda odredi sobarici:

– Dobro – neka gospodin uđe. Gledala je u vrata koja su se polagano otvarala. Spazila je gospodina

potpuno zamotana u dugi ogrtač. Klobuk mu je pokrivao lice do nosa. U slabom svjetlu isticala se njegova otmjena i tanana pojava. Odmah

je razabrala da je Ernest mnogo manji od tog gospodina. Kad su se vrata zatvorila, gospodin skine klobuk i zbaci ogrtač. Iznenađeno je gledala ministra Kaunitza. On u ovo doba? I ovdje?

To je uznemiri. Hitro ustane i pođe kancelaru u susret. Nije mogla shvatiti pripada li

taj posjet njoj ili ne, ali kad je vidjela kako se Kaunitz duboko klanja kao da je ovdje bio već više puta, osjeti neki strah i nemir. Kancelar ne može doći k njoj, a da joj ne nosi kakvu strašnu ili, možda, radosnu vijest...

Jednom ga je zamolila da posreduje kod carice. Ako je sada došao da joj donese odgovor? Kakav?

Nera se lako pokloni. – Preuzvišenosti, čini mi se da je vaš posjet u vezi s onim što mi je

govorilo njezino veličanstvo. Očito vas carica... – Vaša milosti, smatram da je moj posjet u vezi s vašim vrijednim

pozivom. – Mojim pozivom? Ne shvaćam... On joj pruži pismo s nekoliko redaka. Nera je pročitala: – »Vaša preuzvišenosti, dosljedno vašoj ljubaznosti prema meni

molim da me danas u osam sati na večer posjetite kod »Crnog orla« gdje vam imam priopćiti važnu stvar u pogledu uhodarenja. Grofica Nera Vojkffy.«

– To nisam pisala ja. Kancelar je gledao čas Neru, čas pismo. – Primio sam ga danas u svojem uredu. Naravno, nisam mi« slio

propustiti kavalirsku dužnost, potpuno uvjeren da mi vaša milost želi nešto saopćiti...

– Nikad se ne bih odvažila zatražiti vašu preuzvišenost da me posjetite. Tko se ovako našalio sa mnom?

W

– Možda i sa mnom. Grofice, budite iskreni. Možda ste požalili što ste me pozvali i sad se izvlačite ...

– Preuzvišenosti, uvjeravam vas da to nikad nisam pisala ja – makar nešto nalikuje mom rukopisu.

– Sve je to nerazumljivo, a ipak – pustolovno... Nera nije shvaćala kancelarovu primjedbu. Ispunjena željom da

sazna nešto o Siniši upita: – Vaša preuzvišenosti, kad vas je nepoznata poruka ponukala da se

potrudite do mene, molim vas što se dogodilo s mojim mužem? Jučer na maskiranom plesu priopćila mi je neka maska kobnu riječ, ali carica je to odlučno porekla.

– Kakvu kobnu riječ? – Da je moj muž smaknut. Carica me uvjerila da je to zlobna šala. – Vjerujte samo carici – reče on. – Preuzvišenosti, dopustite mi da govorim s mužem. Molim vas,

zaklinjem vas ... Iza njih se naglo otvore vrata. U sobu uđe grof Koch s Pichlerom. Kaunitz se obazre. čas ih je gledao pa upita grofa Kocha: – što to ima da znači, grofe? – Molim sto puta za oproštenje, preuzvišenosti, što se nisam najavio,

ali ćudoredna komisija ureduje... – žalim što sam u dobroj vjeri postao nečija žrtva i stavio groficu u

neugodan položaj. Međutim, nadam se da o tom susretu nitko neće doznati.

– Na žalost, njezino veličanstvo dobilo je obavijest o tom sastanku. – Od koga? – Ne znam. – Nedostojna igra! Grofice, ja ću to i njezinom veličanstvu razjasniti.

Nemajte straha... Molim da budete mirni... Kancelar se oprosti i iziđe. Koch je ostao i primijetio: – Grofice, ovo je najveća pogreška što ste je počinili. Njezino

veličanstvo naredilo mi je da vas dopratim u dvor. Ostaje vam samo toliko vremena da se odjenete i zatvorite stan.

– Odmah ću se spremiti – odgovorila je mirno. Nera je izašla u pratnji grofa Kocha i povezla se u dvor. Koch je

Neru ispratio do stepenica dvorskih dama i rekao galantno:

W

– Grofice, ne treba da vam naglašavam kako vas nitko neće pustiti iz dvora. Bit će u vašu korist ako mirno pričekate u svojim sobama dok vas njezino veličanstvo ne pozove.

Ne osjećajući nikakve krivnje, ušla je u svoju sobu. Na stolu u salonu gorjele su svijeće. U spavaćoj sobi bio je mrak.

Kad je htjela ući, pred nju izađe barun Rosenberg. Nosio je u ruci svežanj. Držeći prst na ustima, reče joj šaptom:

– čekam vas već pola sata. Prijeti vam velika opasnost. Prijestolonasljednik vam poručuje da me slijedite.

U prvom iznenađenju nije mislila ni na što. Primila je svežanj što joj ga je predao Rosenberg i poslušala njegove upute.

Osjećajući da se događa nešto neobično, posegnula je u kasetu svojih dragocjenosti i stavila u džep čitav pregršt dragulja.

Odjevena u crnu haljinu dvorske sobarice i ogrnuta ogrtačem od sukna, s crnom kapicom na glavi, izašla je u salon.

Rosenberg joj prišapne: – Na stubama stoji lakaj koji će vas voditi. Slijedit ću vas oboje

izdaleka. Ne govorite ništa i pustite ga da vas vodi. Izašla je i kao u snu prepustila se lakaju da je vodi niz stepenice u

dvorište. Na malim vratima koja su služila dvorskom osoblju zaustavi ih straža:

– Danas imam sa svojom ženom izlaz – reče lakaj i pokaže dozvolu. Stražar ih propusti. Našla se u tami onkraj dvorskih zidina i slijedila njegove korake. U maloj tamnoj ulici stajala je kočija. Lakaj otvori vrata. Ona se uspne. Netko joj u kočiji pruži, rulcu. – Samo hitro, Oskar, sjedni uz kočijaša. Prepoznala je Josipov glas. Nije ga vidjela otkako je otputovao u Tirol. Sve je začudi i smuti... – Sve je u redu – reče Josip. – Glavno ste izbjegli. Taj sastanak s

kancelarom najteži je udarac što ste ga doživjeli na dvoru. – Kako ste već saznali za to? – Jučer sam se vratio. Njezino veličanstvo me pozvalo. Iznenadila

me njena zlovolja prema vama. Danas sam pitao za vas, ali mi rekoše da ste uzeli dopust.

Dok je kočija jurila, poravna njezin ogrtač i nastavi pričati:

W

– Večeras su me hitno pozvali njezinom veličanstvu. Ne mogu vam opisati caričino raspoloženje. Upravo sam se zaprepastio. Razabrao sam da se njezina milost prema vama pretvorila u mržnju, čega sam se uvijek bojao i jednom vam to već spomenuo. Iz njezinih sam riječi razabrao da će vas pod sigurnom pratnjom dovesti u dvor i da je pozvala oca Grandea i Pelegrinija da konferiraju što će s vama. Odlučio sam odstraniti vas s dvora dok njezino veličanstvo ne mine prvi bijes u kojem često učini mnogo toga što bi kasnije morala žaliti. To je uzrok da sam se usudio odlučivati o vama ne pitajući za vaše dopuštenje. Sve što se dogodilo – to je osveta oca Grandea.

– Kancelar je rekao da će krivca raskrinkati i kazniti. – Bezuvjetno će nastojati da opere vas i sebe. Ali što će on više

braniti vašu nevinost, sumnja njezinog veličanstva bit će jača. Kočija se zaustavila. Nera se prestrašeno trgne. – To je Rosenberg. Naredio sam mu da nas dostigne – umiri je Josip. Vrata kočije se otvore. Dvorski meštar siđe s konja, uđe u kočiju, a

lakaj uz jaše. – žuri se, Oskare – reče Josip sluzi. – Neka nalože sobe i prirede

tople okrijepe. Lakaj odjaše naprijed, a kočija ga je slijedila. – Grofice, i ne pitate kamo putujemo – primijeti Josip. – Odveć sam slomljena, a uvjerena sam da ste odabrali najbolji put. – Odabrao sam zabitni dvorac Johanneshof. Dvorac pripada meni,

što nitko ne zna. Zavlačim se tamo pod izlikom da sam na putu. Moja gazdarica dobra je stara gospođa i zna samo to da se zovem Franz Huber. I sluge na dvoru ne znaju više. Prikazat ću vas gazdarici kao svoju sestru, ako pristajete.

– Sve prepuštam vašem veličanstvu. Prvi sat vožnje zapala je Nera u potpunu apatiju. Kasnije se već toliko oporavila da je Josipu počela pričati kako je

grof Meško na maskiranom plesu skinuo krinku maski u kojoj je prepoznao mnogo traženog Anzelma.

– Dakle, na samom dvoru?! – začudi se Josip. – Možda je čak i kakav dvorski odličnik. Molit ću grofa Meska da

prisustvuje takvoj dvorskoj svečanosti na kojoj dvorani neće nositi maske.

W

Nakon tri puna sata vožnje kočija se uspela na brežuljak. Na vrhuncu je ležao dvorac, okružen visokim borovima. S prozora ih

je pozdravilo svjetlo.. Premrznuti, uspeli su se drvenim stepenicama ispod niskih svodova. Stara gospođa u crnoj haljini s bijelom pregačom pozdravila je

Josipa i njegovu gošću. – Gospođo Rozalijo, smjestite moju sestru u moje sobe. Neko će

vrijeme ostati ovdje. Stara gospođa povede Neru u prvi kat. Sobe su bile uređene jednostavno, građanski namještene. Kožni

naslonjači, police s knjigama, stare slike i pisaći stol – sve je to odavalo da tu stanuje čovjek koji živi duhovnim životom. Gospođa posluži Neru toplim jelom.

Kad se okrijepila, gospođa se opet pojavi.– Vaš gospodin brat želio bi s vama razgovarati – ako niste umorni – reče ona noseći suđe poslije dovršene večere. – Može U doći?

– Neka dođe. Ne osjećam umor. Sjela je kraj kamina. Obasuo ju je crvenožuti odsjaj plamena. Predala

se mislima. Dok je razmišljala o svojoj sudbini, ušao je Josip. PriŠavši kaminu, reče joj: – Oprostite, grofice, što vam ne dam da otpočinete. – Ionako ne bih mogla spavati. – Htio bih znati jeste li sporazumni da ostanete ovdje? – Sasvim se pouzdajem u vaše savjete. Znam da izviru iz najčišćeg

prijateljstva... – Nisam ni slutio da će me savjest prisiliti da rečem ono što nikada

nisam mislio izreći, ali ja se pokoravam savjesti. časak je zastao. Onda se odmaknuo podalje i započeo: – Sjećam se kad su na dvor dopratili optuženu vješticu. Zanimalo me

da vidim zablude praznovjerja. Zaogrnuo sam se u odoru dvoranina da toj vještici pružim priliku govoriti slobodno i čuti ono što ne bi imala odvažnosti reći carskom sinu. I slušao sam. Njezine su riječi bile iskre duha prosunčanog, bistrog, prožete plamenom prosvjete. Njezine misli otvorile su mi vidik u mračne kutove duhovnih gusara čovječanstva. Iskre tih riječi pale su na moju dušu i tinjale... Poslije godinu dana ugledao sam pred sobom na dvorskoj pozornici sliku anđela, simbol

W

spasenja pustinjaku što luta posred dvorske vreve. Sjećate li se? Prije šest mjeseci rekli ste mi da je zadaća budućeg vladara skinuti okove duhovnog tamnovanja. One večeri osjećao sam se kao pustinjak koji je dolutao na čisto vrelo. Vaše su misli u mojoj duši raspalile tihu, plemenitu vatru, ali opržile i – moje srce ...

Spuštene glave gledao je u plamen. – Ovaj će plamen u kaminu izgorjeti, iscviljeti, ali ovaj tu – i on

dotakne svoje grudi – nikada! Prestrašena, nepomična, slušala je očiju uprtih u pod. Kao da ju je

svojim riječima prikovao za naslonjač. Tišinom sobe prošlo je nekoliko trenutaka kad on podigne oči.

– Gasio sam ga poštenom voljom, a preslabim silama. Pustošio me, rađao u meni đavola. Natezao sam se s njim, a on mi je odgovarao snagom svog egoizma: ljubomorom i čežnjom... Moja duša nije bila dovoljno jaka da me zaustavi. Zaogrnuo sam se Tavjerom šutnje, ali dana§ se moram razotkriti.

U njezinim mislima iskrsne noćna sjena koja ju je pratila po dvorui progonila pa ga prekine:

– Danas? Zašto danas? – Ondje u kočiji kad smo putovali ovamo i kad sam sjedio sučelice

vama, porodila se u meni sumnja: zaštićuješ li je zbog dužnosti, prijateljstva ili se pod to podmeću egoistični motivi? Kad je vodiš u svoju kuću, ne kaniš li joj nametnuti sebe i svoje osjećaje? Branim ove svoje objede i – sumnjam... Sve mogu podnositi u životu, samo ne sumnju u vlastitu čistoću. Hoću da vam rastvorim dušu da sami čitate u njoj ono što je u meni zlo ... Hoću da sami razaberete ne skriva li se možda u meni zasjeda. Hoću da vas zaštitim, ne samo od carice nego od – sama sebe! Hoću da sebe predam sudu svome i vašemu. Ne, grofice, nije najčišće prijateljstvo ono čemu ste se povjerili. Tu je i – ljubav! Vi to morate saznati...

Ustala je polagano kao da je u njoj sazrela odluka. – Ostanite grofice, još nisam sve rekao... '., , Upre u nju otvoreni

pogled: – Da vaše srce ne pripada, drugome, pitao bih vas, grofice, hoćete li

se vratiti na dvor kao moja žena? Ovako, rekao sam vam: grofice, štitit ću vas, ali ne pod maskom prijatelja. Tu je muškarac koji ljubi ženu...

W

To sam bio dužan da vam rečem. Ne smijete o meni misliti ljepše nego što zaslužujem ...

U njezinu pogledu ležalo je pitanje koje nije mogla izreći, samo joj je lebdjelo u mislima: »Zar se ovdje ponavlja ono što se dogodilo one noći u mračnoj sobi kad se iglom branila od nevidljiva napasnika?«

– Sjednite, grofice. Kad ne biste mogli mirno počivati, onda vam ovaj čas ne bih pred noge položio istinu. Ne znam što mislite, ali meni je sada tako kao vjerniku kad izlazi iz ispovjedaonice. Sad znate tko je pred vama, a to mi pruža potreban mir.

U CARIČINU KABINETU

U caričinu kabinetu vladala je značajna tišina. Barunica Ema Kleber obogatila je dvorske novosti pikanterijom jučerašnjeg kancelarova sastanka s Nerom.

To je djelovalo poput groma u tor dvorana. Oni koji su u predsoblju čekali na audijenciju s pogledima punim

očekivanja trgnuli bi se kad god bi netko izašao. Iz kabineta je izašao grof Taruka, ali nije ostavio predsoblje,

povučen nešto je čekao. Ušao je kancelar. »Junak tajnog sastanka kod 'Crnog orla'« – šapću dame. Njihova je

radoznalost napeta do skrajnosti. Istražuju njegovo lice. Nešto je zabrinuto i ozbiljno. Ipak, on nalazi vremena i potrebu da pogleda u zrcalo svoju čipkastu naprsnicu i ogleda vlasulju.

Taruka ga promatra i nabire čelo da mu poskakuje visoka perika. U predsoblju tišina. Svi čekaju na provalu caričina gnjeva što će

uskoro doprijeti iza vrata kabineta. Kaunitz je prešao prag kabineta. Spuštene glave, duboko se klanjajući, stoji pred caricom i čeka nad

sobom prolom... Marija Terezija podigne oči sa spisa što leže pred njom. – Kneže, francuski poslanik saopćio mi je da francuski

prijestolonasljednik Luj ne kani uzeti Elizabetu. Budući da pokušaj da se pronađe sredstvo kojim bi se odstranili tragovi kozica još uvijek nema rezultata, ne mogu dulje čekati...

W

»Ona govori o državnim poslovima« – lecne se kancelar – »a ništa o sastanku? Sluti li to na zlo?«

– Prema tome, morala bih francuskom prijestolonasljedniku ponuditi jednu kćerku koju još imam – Mariju Antoniju. I poljski kralj zatražio je ruku jedne moje kćerke, ali poljski kralj ne odgovara rangu austrijske princeze, pa tako ne mogu da mu dam ni Elizabetu. Smatram da su kombinacije za njezinu udaju time zauvijek svršene...

Kancelar šuti i misli: »Bože moj, dokle će još govoriti o državnim poslovima?«

– Rekli ste da vam za izgon Židova treba dva milijuna. Car Franjo Stjepan koji je izvrsni financijski upravitelj veli da se taj novac lako može nabaviti. Valja raspisati novi porez na glavu. Držim da je to najbolje.

Kancelar šuti. Carica digne glavu: – što je s vama? Ne odgovarate? Boli li vas zub? – Ne mogu ni na što drugo misliti ni odgovoriti dok veličanstvu ne

razjasnim događaj u »Crnom orlu«. S omalovažavajućim tonom Marija Terezija odgovori: – Ah tako! Umirite se. Ukorila sam ćudorednu komisiju što je svoje

djelovanje prenijela na moga kancelara. On zavređuje da se od svog prevelikog državnog rada odmori – gledajući lijepe oči...

– Veličanstvo, samo jedna žena na svijetu ima lijepe oči. Dva zrcala velikog uma .*.

Kao da nije ništa čula, mirno je nastavila: – I te su lijepe oči mlade žene uzrok što je strogi državnik pokušao

zagovarati njezina muža i otezati s izvršenjem smrtne kazne? Da ste mi iskreno priznali kakvi vas osjećaji na to nukaju, možda ne bih potpisala smrtnu osudu...

– Veličanstvo, ja sam tek po dužnosti upozorio vaše veličanstvo. Sigurno sam jedini na dvoru kojega ljepota kapetanove žene nije osvojila. I zato sam i osudu vašeg veličanstva izvršio kao nikad dosad tačno ... Neka se veličanstvo uvjeri.

Kancelar joj predloži primljeno pismo kojim je bio pozvan na sastanak.

– Dakle, grofica vas je namamila k sebi pod lažnom Izlikom – reče ona naprežući se da ostane potpuno mirna.

W

– Veličanstvo, pismo je samo nalik na grofičin rukopis. Zatražio sam od Kocha njezin autentični rukopis i konstatirao da je skovana spletka protiv grofice ili protiv mene...

– Protiv nje nema svrhe, a protiv vas – zašto? Tko ima pravo da se miješa u vaše privatne intimne poslove? No, za danas smo« završili...

Uzela je pero i počela nešto bilježiti. Utučen, sagne glavu, ali se ne maknu s mjesta. – Želite li još nešto, kneže? – čime sam to zaslužio, veličanstvo? – Ne razumijem o čemu govorite... – Veličanstvo – počne on osjećajno – nikad niste učinili veću

nepravdu nego kad s tolikim mirom gazite preko srca koje svakim udarcem kliče vaše ime...

– Želite li ishoditi oproštenje grofici koja je pobjegla? Krv mu udari u lice.

– Veličanstvo, razumijem. Vi želite moju ostavku... Pokoravam se i predajem je ...

Naklonio se. Carica je ustala. – Kneže, vi niste pri sebi! – Hladnoća vašeg veličanstva ovlašćuje me na sve... – Ako se uzbuđujem, velite da je zlo, ako sam mirna, dajete ostavku.

Kako da ugodim vašim mušicama, dragi Wenzel? – Izgrdite me, saspite na mene svoj bijes. – Ali zašto? Nemam uzroka da se ljutim, dragi prijatelju. Osjećao je

da ga drži za šiju i vitla njime kao igračkom. '!. – Ne podnosim tu hladnoću. Bolje je da idem... – Naprotiv, želim da ostanete. Uvečer igram s vama karte. Još niste

zadovoljni? – Privikao sam drugačijem pogledu i drugačijim riječima vašeg

veličanstva. – Danas ste nešto čudne volje, dragi moj prijatelju – nasmiješi se

ona. – Pritisla me teška bol... – Dakle, do viđenja na igri... . Osjetio je da neće probiti led ... Gledao je caricu dugim pogledom. Ona mu pruži ruku.

W

Nikad je nije poljubio s većim zanosom, ali se ona smiješila isto tako hladno kao i prije...

Kad je izašao, osjetio se poražen, uznemiren, nesretan zbog njezine ljubazne hladnoće. Taruka, koji je stajao u predsoblju, kriomice ga je omjerio. Bio je veoma zadovoljan.

Očekujući skandal, dvorani su ostali razočarani. U kabinet je tiho ušla grofica Fuchs. Carica je uhvati za ruku: – Mami, jeste li čuli? Kakvo strašno otkriće! Ona djevojčura zvala ga

je k sebi pod izlikom da će mu odati uhode. Naravno, on je otišao. Poziva ga, mami, da se uplete u moje državne poslove! To je strahovita sablazan. Vilma se zadovoljila da briljira u društvu kao milosnica naslovnog cara, a ova đavolska žena poseže za kancelarom, za mojim žezlom da upravlja mojom voljom, da se nadvije nad vladaricu. Zar je vaša nećakinja uistinu vidjela groficu kako u predsoblju čeka kancelara?

– Jest, veličanstvo, to mi je pripovijedala, a o tom su pričale i dvorske dame Colorado i Palfy.

– A ja sam je obasula tolikim milostima! Dovela je na dvor kao anđela s vražjom zasjedom. Bože, oprosti mi, ona se usuđuje uspinjati mojim stepenicama!

– Nemam riječi koja bih mogla ocrtati grofičinu drskost. – Od vas je zatražila dopust da se sastane s kancelarom. – On, da sam mogla naslutiti! – Ni ja nisam dorasla takvoj ludosti. Odakle biste mogli prozreti tako

podlo smišljenu prijevaru? I Kocha je prevarila, činila se kao da kani osvojiti cara Stjepana i povela ga u žuti salon – bisi su sami.

– Zar je moguća takva podlost? – U naše doba toga nije bilo. Da, mi nismo bile tako zmijski lukave.

Sigurno je vidjela da je Koch slijedi pa se stala umiljavati caru Stjepanu.

– A mislila je na sastanak s kancelarom. – Tako je. Onda su oboje nestali iza tapetnih vrata. – Car i ona? – Jest, to je grof Koch vidio svojim očima. – Taj put vodi u careve odaje... – A onda nisu valjda slušali propovijed oca Grandea...

W

– Valjda nije u noći imala sastanak s carem, a druge večeri s kancelarom?

– Ovo je jedina tačka u toj pustolovini koju ne prozrijevam. Ako je s carem imala sastanak u njegovoj odaji, zašto mami kancelara?

– A što je s prijestolonasljednikom? – To je potpuno jasno. Grofica se nada da ću se ja doskora maknuti,

a Josip uzeti vlast... Strašna žena! – Po mojem nalogu udvara caru Stjepanu, po svojoj taštini mami

kancelara, a po svom računu hvata prijestolonasljednika. Ova je žena drugi Friedrich Pruski. Hoće da mi uzme prijestolje, da me izvrgne ruglu i osigura sebi moje žezlo. Sad sam, eto, dovela na svoj dvor pruskog cara ...

– Veličanstvo, car Franjo Stjepan nije bio s groficom kod »Crnog orla«. On se u maski odvezao kočijom u palaču princeze Šarlote.

– Ta je tačka posve nerasvijetljena – i vrlo sumnjiva. Je li Koch na dvoru?

– U predsoblju čeka zapovijedi… – Odmah ga zovnite. Dugonosa dvoranka otvori mala vrata kabineta i lakim kretom glave

dade znak šefu dvorske policije. Tiho i nešto plaho stao je Koch pred vladaricu. Događaji su mu

navalili na šiju teški kamen pa mu se činilo da iz ovih neprilika neće izaći neozlijeđen.

– Grofe, niste vidjeli groficu kako ostavlja žuti salon s carem Stjepanom. To ste sanjali...

– Veličanstvo, bio sam posve budan i gledao sam je svojim očima. Teško je izdržao njezin oštri pogled koji mu je prodirao u dno duše i

dovikivao: »Lažeš – sve si izmislio!« – Dakle, vi ste ih vidjeli? – Dajem svoju glavu da je tako. – Kopirate kancelara. I on uvijek daje glavu, samo što njegova više

vrijedi državi nego vaša meni. Oborio je pogled. – Dobro, ako ste ih vidjeli, kako je onda moguće da je grofica otišla s

carem Stjepanom, a drugi su ga vidjeli kako se s dvora odvezao k

W

Šarloti, naime k Vilmi. Može li se iz zagrljaja grofice Vojkffy poći ravno u zagrljaj k Vilmi? Da ili ne?

– Ne bih mogao ustvrditi. – A car je ipak otišao... – Zato što nije počivao u zagrljaju grofice Vojkffy, makar je s njom

pošao u svoje odaje. – Ne biste li odgonetnuli tu zakučastu zagonetku svoje nespretne

obrane? Grofica ulazi dragovoljno u careve odaje, a izlazi kreposna! – Veličanstvo, car Stjepan nije užio grofičin zagrljaj jer mu nije bila

ljubavnica... – Krasno razjašnjenje. – Možda mu je postala saveznica... – Saveznica? U čemu? – Kad sam je prisilio da se ne makne od cara, ona ga je povela u žuti

salon, otišla kroz tapetna vrata, a možda čak i posredovala da se car sastane s Vilmom...

– Odakle sad to? – Sudim po pojavama, drugo ne može biti. Razjašnjenje je carica

smatrala vjerojatnim. – Time bi ovo bilo razjašnjeno. Po svoj je prilici bilo tako. Rekli ste

kancelaru da pismo što ga je primio samo nalikuje grofičinu rukopisu? – Da, nalikuje. – I vi ste prešli u grofičine branitelje. To bi značilo da ga nije pisala

ona. – Možda je grofica iskrivila svoj rukopis, ali ne sasvim vješto pa je

samo sličan njezinoj ruci... – Sve bi se to dalo podnijeti da je grofica u našim rukama. Grofe,

nikad vam neću oprostiti što ste joj pružili priliku da pobjegne. – Veličanstvo, tu sam posve nevin. Dao sam odredbe da nikoga ne

puštaju iz dvora. – Vele da se vještice provlače kroz ključanicu. Odat ću vam tajnu:

privatno u to ne vjerujem, samo službeno kad se pokaže potreba da umirim...

Nije htjela reći »jezuite« pa se onda prekinula... – Pošto je grofica izašla, netko joj je morao otvoriti vrata. – Iz dvora su izlazile samo sluge i služavke.

W

– Stvar još nije razjašnjena. Međutim, želim da pronađete groficu. – Veličanstvo, čitava moja policija traga za njom. Otkrit će je gdje

god bila. – Kada? Pitanje ga udari u čelo. – Veličanstvo, dan ne mogu naznačiti. Svakako za nekoliko dana. – Postavljam rok od tri tjedna. Kaznit ću je nemilosrdno kao što

nikad nikoga nisam kaznila. Nitko me nije tako kruto izdao kao ona. Zaslužila je i kruto nemilosrđe.

– Doista, veličanstvo. – Ostanite u predsoblju, možda ću vas još trebati. Koch izađe. Bio je veoma zadovoljan što je uspio da novom

logičnom izmišljotinom protumači i dopuni svoj lažni izvještaj o sastanku Nere sa carem Stjepanom.

– čuli ste sada, mami – okrene se carica grofici Fuchs koja je stajala podalje od pisaćeg stola. Grofica Vojkffy sigurno je caru Stjepanu ispričala koliko sam je navraćala k njemu, a on, lukavac, smjesta je pogodio smisao moje osnove pa otišao k Vilmi. Jao grofici kad je nađem! Jao njoj!

Sva je porurnenjela od bijesa i želje za osvetom. – Sad se Vilma može još i rugati. Sve je to grofičino djelo. čeka je

teška kazna. Vidite, u tom je zaista vještica. Vještica umije da namami sve zlo na druge. U njezinoj je duši rezervoar zlobe koju. prosipa po meni. Uzvratit ću istim oružjem!

Pri tim riječima carica uzme rupčić od čipaka i obriše znoj što joj je posuo čelo. Onda upita kao da su dosad govorile o poslovnim stvarima.

– Grofice, tko je na redu za audijenciju? – Prijestolonasljednik me zamolio da ga najavim, ali je vaše

veličanstvo bilo zaposleno s kancelarom. – Josip? Je li vani govorio s kancelarom? – Nisam ih vidjela zajedno. – Dobro. Pozovite mi sina. Dok je grofica pošla u predsoblje, carica je mrka izražaja čekala

prijestolonasljednika. Čim je ušao Josip osjeti kao da je pao u vrući kotao. Carica ga

ironično upita:

W

– Dakle, jeste li još uvijek oduševljeni svojom favoritkinjom? Pobjegla je. Pogledajte kako hvata u mrežu lude glave...

I pokaže mu pismo što ga je primio kancelar. – Je li vam to dovoljno? – Veličanstvo, to nije pisala grofica. To je njoj podmetnuo Grande. – Vaša je pamet u sutonu. – Veličanstvo, zaklinjem vas saslušajte me. Sastanak je udešen tako

prozirno. Jedno anonimno pismo zove kancelara, drugo upozorava vas na sastanak... Sve su to učinili jezuiti da se osvete grofici što je spriječila da me otruju.

– Vi ste opčarani! Jučer mi je Grande ispričao o tom događaju. Zaboga, zar ne vidite da vam je otrov podmetnula ta lukava, himbena žena kako bi se prikazala vašom spasiteljicom pa da je uzmete za ljubavnicu ili ženu?

– Veličanstvo, majko moja, saslušajte me samo časak. Načela nas razdvajaju, ali srce mi ne zaboravlja da ste mi majka. Molim vas, uzmite sve te događaje pred zrcalo svog svijetlog uma i dopustite da vam iznesem samo jedan dokazani slučaj. Pelegrini je obeščastio jednu djevojku.

– Basta! To je infamija. Ni riječi! – Ne branite ga, molim vas! Zaklinjem vas: istražite, ispitajte,

saslušajte me do kraja. Ako lažem, prvi ću se pokloniti. Otac zavedene djevojke je kovač Wolf, njemu je Pelegrini oteo i obeščastio kćerku Mirni...

– Dosta – dosta – dosta! Sad znam sve – reče ona osjetivši da je dotaknuo njezinu tajnu odredbu da se Mimi odvede u samostan. To je dvostruko uzbudi.

– Vi se s kovačima ortačite protiv mene, istražujete moje čine i odredbe. Sve je to laž. Pelegrini je dokazao da je Mimi dobrovoljno otišla u samostan jer je saznala da joj je ljubavnik princ Leopold. Imam dokaz da je ona u samostanu...

– Dokaz je lažan. – Zabranjujem vam da ovakvim tonom govorite o mojim

prijateljima. Razotkrili ste mi svoj program: uništiti jedine moje prijatelje koji me štite od propasti što mi prijeti od vaših buntovničkih načela... Evo vam bilježnice u mojem stolu... Te su bilješke negacija

W

svega što podržavaju moji prijatelji. Mislila sam da vas je otrovao samo Voltaire. Sad sam pronašla pravu zmiju otrovnicu. Jest, grofica vas je huškala, podjarivala u svojoj prostačkoj taštini, bacila se oko vašeg vrata na kojem sjedi luda glava...

On je htio da upadne u riječ, ali ga carica prekine: – Basta. Vi ste bolesni! – Veličanstvo, kad vam hoću iznijeti istinu, kad vam želim dokazati

svoje tvrdnje, velite basta! Ali život ne pozna tu riječ. Život juri dalje. Ako mi ne možemo juriti s njim, on će pregaziti nas.

Ne dao bog da prekasno opazite kako crne mantije zastiru vaš svijetli prirodni um i vode vas u tminu srednjeg vijeka.

– Tek sad vidim kako su vas progledali moji prijatelji jezuiti. Vaše vlastite bilješke objavljuju da lomite prijestolje, disciplinu, državu – staru, jedino spasonosnu vladavinu na kojoj je naša dinastija vjekovima branila svoju vlast...

– Ali novi ideali ne podnose je. Traže nove forme. Narodi hoće svjetla, slobode – hoće ...

– Ludost! Upamtite Josipe: narodi Austrije ne traže svjetla i slobode. Oni ih ne bi shvatili – da im ih i ponudite na zlatnom pladnju. Moji narodi hoće teror, bič i – opet samo teror! Uputili ste me da tek sada vjerujem jezuitima. Tek sada ću slijediti njihov savjet. Ja i moji prijatelji s jedne, vi, moj sin, s protivničke strane. Pazite, stradat ćete u toj borbi...

– Vidjet ćemo, veličanstvo, tko će stradati. Ali ja sam došao ovamo ne zbog sebe, nego zbog grofice.

– Za dvadeset četiri sata bit će objavljeno u svim crkvama u svim oblastima da se grofica ima uhvatiti i predati sudu.

– Onda, veličanstvo, treba da govorim: grofica je pod mojom zaštitom.

– Vi ste joj pomogli da pobjegne? – Jesam. – To jače ću je ožigosati proglasom. – Onog časa kad vaše veličanstvo posluša savjet jezuita i baci na

groficu ljagu, ja ću se s njom vjenčati... Tamno rumenilo pospe caričino lice. – Smjesta ću vas zatvoriti. Od ovog časa vi ste uhapšenik. – Ipak ću se s njom vjenčati – to prije.

W

– Iz ovih odaja ne možete pred oltar... – Ali može moj prokurator... – Prokurator? – Nadao sam se da će me veličanstvo zatvoriti. Pripremio sam sve

dokumente i uzeo prokuratora. Ako se za tri dana ne vratim onamo kamo treba da idem, moj će me prokurator zastupati na vjenčanju, i bračna je veza sklopljena pravovaljano.

Počela je teško disati, a lice joj postane tamnocrveno: – Vi, vi blatite čast dinastije. – Dinastija bi se fizički i moralno pročistila potomcima ove savršene

žene... Očito je to vaše veličanstvo i samo htjelo preporučivši mi nedavno da je uzmem za ženu.

– To sam rekla samo kao doskočicu. – Veličanstvo, neću da vas ojadim i ožalostim. Ako veličanstvo

odustane od namjere da izda kakav proglas protiv grofice i ako se odrekne da oporeče njezino pomilovanje od prije dvije godine, odustajem i ja od namjere da se vjenčam.

– Za sada i za budućnost? – Budućnost je neizvjesna. Obavezati se možemo za sadašnjost ...

Ako veličanstvo ne primi moju ponudu, za tri dana... – Jednom ćete preda mnom pokleknuti u dubokoj zahvalnosti što

primam ovu pogodbu. Time smo nas dvoje jedno drugom, rekli sve. – Veličanstvo, moje duboko počitanje. Otišao je iz dvorane. U predsoblju je sreo Grandea. Prošao je i ne pogledavši ga. Grande

se žurio k carici. Začas je bio u caričinu kabinetu. – Malo prije sam se uvjerila da nemam vjernijih prijatelja od jezuita.

Ne želim više da čujem o toj grofici. Odlučila sam odustati od svakog proglasa. Kad bi ljudi saznali kakvoj sam nevrijednici poklonila milost, pao bi moj ugled. Zato odustajem od proglasa.

Bio je neprijatno iznenađen. Ali se odmah snađe: – Upravo sam razmišljao u tom smjeru, vaše veličanstvo, i donosim

ovaj prijedlog: da se potpuno pokrije sramota koju je grofica bacila na dvor i da sve ostane tajna čak i pred oblastima, molim vaše veličanstvo neka grofičinu sudbinu prepusti nama. Naša braća naći će klevetnicu koja nas je okrivila da smo htjeli dići ruku na prijestolonasljednika. Pronaći će je, a to nitko neće saznati ...

W

– Ali u potrazi za njom ja ne želim imati nikakvih udjela. Imam za to razloga... Dakle, vi sve činite na svoju ruku.

– Jedino molim da mi veličanstvo potpiše punomoć da je možemo uhititi kako nas u tome ne bi sprečavale svjetovne vlasti.

– Dobro. Ali, svakako, to mora ostati naša tajna. Brzo su sastavili akt i carica ga potpiše.

– Grofičina sudbina u ruci je božje srdžbe! – reče Grande i udalji se. Carica opet sjedne k pisaćem stolu. Kao da nije bilo nikakvih

uzbudljivih događaja, održala je s ministrima konferenciju o raznim preinakama zakona.

Zatim je raspravljala s francuskim poslanikom o mišljenju španjolskog kralja u povodu Amalijinih istupa u Parmi, izrađivala je nov zakon o porezu i školske uredbe kojima je trebalo jezuitima osigurati što veći utjecaj na nastavu.

Dvorani toga dana nisu bili zadovoljni. Carica im nije dala prilike da se naslađuju većim senzacijama.

Uvečer je kancelar došao vrlo žalostan i potišten. Carski se par izvezao s njim u kazalište. Kad su se vratili i sjeli uz

karte, dame su opazile da je kancelar pun nježne pažnje prema carici.

ANZELMO

Drugog dana održan je u dvoru svečani ples. Zidine pokrivene venecijanskim zrcalima odražavale su sjaj dvora i

velikaških plesnih odora. Svi su iznijeli na svjetlo svijeća staro drago kamenje – bogatu svilu, zlato i srebro.

Tog dana nastao je u dvorskoj modi velik preokret: gospođe su bijele grudi pokrile čipkama, vezanim rupčićima i spretnom kombinacijom – koja se kopčala na ramenima.

Još su više iznenadila lica dama. Nedostajala im je rumena šminka. One koje su unatoč tome bile rumene, morale su dvorskom meštru dokazati da je crvenilo prirodno.

Kneginja Liechtenstein morala je ipak dokazati da je njezino crvenilo rezultat zraka.

Ove male epizode zauzele su čitav sat u ceremoniji dvorskog plesa.

W

Iako je ova odredba imala pogoditi u prvom redu kneginju Vilmu – nije joj odviše naudila. Uz bijelu oprašenu kosu njena je put bila zamamljiva, a još ju je više istakla crna svilena haljina opšivena biserima, koji su izazvali pozornost ne samo velikaša, nego i kneginjina muža...

On je svima nastojao dokazati da je kneginja doista kupila sve te bisere za malu svotu – iako sam u to nije vjerovao...

– Toliko sam vremena i snage žrtvovala – šaptala je carica grofici Fuchs – da grofica istisne Vilmu iz moje blizine, a evo kako me je prevarila. Da je uzela za ljubavnika cara Franju Stjepana, odlikovala bi je kneževskim naslovom – a sad moram gledati kako Vilma slavi slavlje. Ovi biseri sigurno nisu nagrada za njezinu krijepost... Car Franjo je škrt, ali ipak zna biti i darežljiv, što je Taruka? – zapita carica malog Portugalca koji je stajao nasuprot njoj dok se tužila staroj prijateljici.

– Veličanstvo nije izgledalo Jako loše... Sakupila je opet snage da se nasmiješi i pođe u pokrajnu dvoranu –

potraživši zaborav u hazardnoj igri. Prošavši kroj kneginje Vilme nije mogla a da ne primijeti:

– Zao mi je da sam zabranila šminku... Blijedi ste, kneginjo, a to vam ne pristaje...

– Blijedim od uzbuđenja – zbog vašeg veličanstva – čula sam kako vas je lijepa grofica uzrujala svojom pikantnom aferom ...

– Naprotiv, ja sam je za tu aferu odlikovala. Pošla je dalje, držeći se uspravno, ali je u duši bila pognuta i

porušena; osjećala je da joj nikakva dosjetljivost ne pomaže i zapadala je u mrzovolju uvjerena da svi opažaju što se u njoj zbiva i da joj se rugaju.

Iz prikrajka promatrali su goste Rosenberg i grof Meško. Mladi dvorski meštar privolio je grofa da dođe na ples – ne bi li

među dvorjanicima pronašao traženog Anzelma. Dok su ovako stajali kraj njih su sjele dvije dame i nastavile razgovor:

– Prijestolonasljednik, naravno, nije došao jer nema grofice Nere. čuvši to Meško naćuli uši... – Josip je postao njezinom žrtvom. Među njima je sve riješeno.

Jednog jutra vidjeli su dvorjanici kako je izašla iz

W

prijestolonasljednikovih odaja. Carica je podupirala taj odnos – ne zna se zbog kojeg razloga – ali sastanak kod »Crnoga orla« ugasnuo je grofičinu zvijezdu.

– Kako je grofica pobjegla? – Zar ne znate? Javna je tajna da se nalazi kod prijestolonasljednika.

Sigurno ju je sklonio u kakav svoj dvor... Ovaj razgovor potvrdi Meškove sumnje što su se u njemu probudile

onih dana kad je boravio u društvu Nere i prijestolonasljednika. – što to govore o grofici? – zapita on Rosenberga. – Spleli su oko nje spletku i otišla je. – Kamo? Zar nije otišla k prijateljima u Waldburg? – Budite bez brige. Ona je u sigurnim rukama. Ovaj odgovor bio je

Mesku odviše jasan. – A što je s njezinim mužem? – To zna samo njezino veličanstvo. – Vaša milosti – promijenjenim će glasom Meško – među

dvorjanicima nema onoga koga tražimo – prema tome želim se oprostiti.

Obojica izađu na koridor u dvorište. Meško se oprosti i ode. Još se Rosenberg nije udaljio iz predvorja kad se Meško vrati i

saopći mu: – Netom sam vidio kako u dvor uđe čovjek u jezuitskoj halji; i

prepoznao sam Anzelma. Neko su se vrijeme dogovarali a onda Rosenberg zamoli Meska da

ostane kod njega do jutra. Tada će – nakon plesa u dvoru, biti svečane zadušnice za princezu Jozefinu. Malo čudni skok… kod nas je tako... – tu će se okupiti svi dvorski duhovnici pa će sigurno biti prisutan i on...

Meško pristane želeći da sazna kakvu čast uživa na dvoru omraženi mu Anzelmo, koji je u njegovu životu imao toliko udjela.

U dvorskoj kapelici gore svijeće. Cio je dvor na okupu. Služi se svečana misa u koroti. Rosenberg i

Meško stoje u pozadini. Anzelmu opet ni traga. Najednom Meško trgne ruku grofa Rosenberga i šapne:

– Onaj što se uspinje na propovjedaonicu. – Nije moguće! – preseneti se Rosenberg – možda mu samo nalikuje. – Riječ dajem da je on.

W

Zvonki sonorni glas propovjednika ispuni dvorsku crkvu. Sve se oči upiru u njegovo svetačko lice i svi slušaju njegove pobožne riječi:

– Na moja usta zbori Svevišnji čija je milost obdarila ovu državu najvećom, najmudrijom i nebeskim svetim krijepostima obdarenom caricom...

– Tako je propovijedao i u Zagrebu – šapne Meško. – Kad je otišao iz Zagreba? – upita Rosenberg. – Prije tri godine. – Potpuno se slaže s njegovim dolaskom na dvor. Kad su zadušnice

svršile, obojica izađu iz kapele. Rosenberg pohita u drugi kat i saopći Josipu:

– Veličanstvo – ubojica Anzelmo je – Grande!... – Nesvijesna me slutnja gonila da otkrijem Anzelma. Zamolite grofa

Meska da odmah otputuje u Zagreb i dovede odande sve velikaše svjedoke, koji će potvrditi Anzelmove zločine. Sav trošak namirit ću ja... Ali carica mora što prije doznati sve činjenice.

Kad je Rosenberg saopćio Josipovu želju grofu Mesku, on se oprostio.

Istog jutra pošao je Meško Nerinom rođaku, intendantu dvorskog kazališta grofu Kegleviću, da od njega dozna što se dogodilo s Nerom. Ali on mu odgovori vrlo nejasno:

– Nikad mi se nije povjerila. Naslućivao sam od prvog dana da joj prijestolonasljednik udvara. – Govore svašta – čak i to da su Sinišu strijeljali. Sve to izgleda vrlo sumnjivo...

Zaprepašten ostavi Meško Keglevića i pođe u Waldburg pun ojađenosti prema Josipu.

– Ne – ništa neću učiniti protiv Grandea. Neka mu taj Anzelmo sjedne na vrat. Jadni moj siromašni Siniša! Zar je to uzvrat za tvoju vjernu i požrtvovnu ljubav – tužio se Meško uspinjući se u Waldburg.

CARIČIN KURIR

Talijansko sunce obasjalo je Via Emiliju. Parmski svijetsku« pio se pred vratima i gleda sa čuđenjem u velike kočije nalik putujućim kućicama; promatra sjajne lakajske odore i bijele pletene perike.

Kočije su ostale pred palačom ministra Tillota.

W

Silaze knez Bathyany i mladi grof Pichler. Duboko se klanjajući, ministrovi ljudi vode goste u prvi kat.

Nakon pola sata knez Bathyany se vrati i krene ministrovom kočijom prema rijeci u palaču vojvode od Parme.

Na kamenitim stepenicama sjede grupe odrpanih ljudi i ne daju se otjerati. Oni se brane.

– Vojvotkinja nam je dopustila da čekamo ... – To izgleda kao pučko sirotište, a ne vojvodin dvor – zlovoljno će

knez Bathyany, uspinjući se u predvorje. Dvorski meštar vojvode dočeka ih sa svim počastima.

Rivera uvede kneza u mramornu dvoranu, a Pichler je ostao u predvorju. Za čas javi Rivera:

– Njezina visost vojvotkinja od Parme. Knez se podigne i upre oči u vrata. Između zastora pojavi se Amalija

visoko uzdignute lijepe glave. Oko rumenih ispupčenih usana poigrava prkosni ponos. Haljina od modre svile šušti oko nje.

Duga se povlaka za njom zaustavi. Vojvotkinja je sjela, ali ne pruža ruku knezu. Samo mu oholom gestom ponudi stolac. Kao da prima posve nepoznata čovjeka.

Knezu je očito bilo vrlo neugodno, čak se osjećao uvrijeđenim – no preko svega je prešao sabrano i mirno, znajući da stoji tu u ime svoje vladarice.

Gledajući vladarskim pogledom, kako je to znala gledati Marija Terezija, Amalija hladno upita:

– Prije svega želim doznati da li je vaš dolazak – prijateljski. – Nalog njezina veličanstva carice. – Dakle službeni izaslanik. Isporučite njezinu veličanstvu da sam

sasvim zadovoljna. – Visosti – njezino veličanstvo šalje vam ovo pismo i moli hitan

odgovor... Ona prezirno upita: – Možda od mene traži kakav vladarski savjet? – Neka vaša visost pročita želje uzvišene svoje majke... Razmotala je

pismo i stala čitati caričinu poruku:

W

»Madame3 Visosti, vijesti koje su stigle o vašem ponašanju zarumeniše mi

obraze. Poslani ste u Parmu da budete vojvodi poslušna i uredna domaćica. On je jedini pozvan da određuje i vlada. Međutim vi ste odabrali stranputicu. Vi hoćete da vladate. Zabranjujem vam da se kitite sa mojim imenom i uspoređujete sa mnom.

Mene je po milosti božjoj postavio usud vladarem – a vama je dodijelio skromnu ulogu poslušne žene i gospodarice. Znajte, bog određuje prema sposobnosti... Budite krijeposna i dobra žena – jer to je jedino – što preostaje ženi skromnih umnih sposobnosti ...

Zabranjujem vam da se uplićete u vladanje. Ako vam je majka vladarica vi to ne možete biti ni po svojoj slaboj darovitosti, ni po državnom pravu i poretku u Parmi... Vaša je dužnost da slušate muža i budete majka njegove djece ...

Ministar Tillot u Parmi je ono što je formalno ovdje – Kaunitz. – Inače mnogo više. To upamtite.

Zapovijedam vam da smjesta promijenite svoj stav, da se povuče u svoje odaje i ostanete domaćica i buduća majka. Jedina je vaša državnička misija u Parmi da rodite prijestolonasljednika.

Odmjerite svoje sile jer ćete inače svršiti katastrofalno... Ako se ne pokorite, poslužit ću se sredstvima – za koja sam knezu

Bathyanyju dala punomoć... Osvijestite se od vladarskih fantazija i budite skromna žena, što vam je jedino sudbina dodijelila.

Marija Terezija« Knez je promatrao mladu vojvotkinju dok je čitala; ona je baš zato

nastojala da zadrži dostojanstvo i mir, iako ju je ovo pismo vrijeđalo. Smotala ga je i mirno odgovorila: – Njezino veličanstvo je svojom vlašću poseglo u spavaću sobu

svojeg sina prijestolonasljednika. On se pokorio i uzeo bavarsku princezu. I ja sam se pokorila i uzela vojvodu. Pokornost je moja išla samo do oltara...

3 Borba Marije Terezije s kćerkom Amalijom od Parme: I Kuglia.

Orginalno pismo.

W

– Dobra mila vojvotkinjo, ne parajte srce svojoj majci, ne nanosite joj boli...

– Moja majka ima srce carice... Carska se srca mogu rasparati a da ih ništa ne boli. Poručite carici: svojom slobodom nisam mogla raspolagati, raspolagat ću svakako svojim tijelom...

– Visosti, molim... – Sto sam rekla ne poričem ni na čiju molbu. – Onda moram izreći sve... Visosti, njezino veličanstvo želi da vaš

dvorski liječnik Camati konstatira – ukoliko se može očekivati da će vojvoda imati potomka ...

– Podigla je glavu, – isprsila se, udarila tek lako prstima po pisaćem stolu:

– Vi se to usuđujete meni? – Naloge vršim! Moja vladarica želi da liječnik... – Moje tijelo nije caričina pergamena na kojoj će Taruka pisati

dnevni red caričine samovolje ... – Visosti, molim da u mojoj prisutnosti štedite uzvišenu svoju majku

i caricu... – Ako ste poslanik, vaša je dužnost da saslušale moju poruku i

odnesete je onome koji vas je poslao. Grubost i oholost njezina držanja zapanje kneza. »U svemu oponaša majku« – pomisli knez. ^ Bathyany odluči da svoju misiju izvede do kraja. – Visosti! Vršim tešku dužnost. Na temelju punomoći koju

posjedujem izjavljujem, ako dvorski liječnik konstatira da je vaša visost još uvijek nevina djevojka...

– Tko to veli? Tko to može da zna? – Njegova preuzvišenost ministar Tillot tvrdi da vaša visost udaljuje

vojvodu od sebe i gura ga u opako društvo... – Zna li njezino veličanstvo, carica, da me vjenčalo s pijancem

pokvarene krvi? Dakle još joj nije dosta? – Visosti u mnogim dinastijama ima takvih pojava. – I u bavarskoj dinastiji? Je li? – čak u austrijskoj?! – Visosti, zaboga, vi svoju obitelj ...

W

– Znam sve i ne marim. Ako ima u našem rodu ovakvih bolesnih pojava, ja se neću pokoriti. Mene je carica natjerala pred oltar. Dalje ću koračati samo onim putem, koji će se meni svidjeti ...

– Visosti, carica je imala na umu samo političku sigurnost države i – vašu ličnu sreću.

– Mojoj majci nije ni do njezine vlastite sreće a kamo li do sreće njezine djece. Sve mora da se baci u ždrijelo njezine političke veličine, šutite, neću da čujem. Razrušili su mi djetinjstvo i djevojaštvo, razrušili moju ljubav. Ni koraka više. Dalje sam ja gospodar...

»Marija Terezija u malom izdanju« – pomisli knez smjerno upitavši: – Vaša milost je dakle odlučila? – Da se nikada neću pokoriti nikakvoj carskoj komandi. – Visosti, žalim što se u tom slučaju moram latiti punomoći ... – Nije me briga za vaše punomoći. U mojoj kući vojvode od Parme –

odlučujem ja i vojvoda... – S njegovim veličanstvom španjolskim kraljem utanačene su ove

punomoći... – Opet vam velim da ovdje ne vrijede ničije punomoći – osim moje

odredbe. Knez je počeo glasnije, njegov je glas poprimio grubi zvuk: – Ipak, moram saopćiti vašoj visosti da će še ovdje... – Zaboravljate da govorite s vojvotkinjom. – Koja je na putu da uskoro bude samo – bivša vojvotkinja ... Ta je izjava uplaši, iako u brzini nije naslutila prijetnju koja je iz nje

izvirala. – Bivša? Objasnite mi ovu represaliju? – Njezino me veličanstvo opunomoćilo, u slučaju da se vaša milost

odupre caričinom nalogu da se u potpunoj tajnosti odmah uputim svetom ocu papi s pismom njezina veličanstva koje nosim uza se...

– Dakle urota je potpuno organizirana! – ironično se nasmije. U tom se smijehu osjetila njena uznemirenost.

– Želi li možda vaša milost saznati za sadržaj pisma? – Svejedno mi je – ionako neće imati koristi. – Vaša se visost vara. – Austrijska je carica nekom knezu izdala punomoći da bude njenim

buzdovanom prema rođenoj joj kćeri.

W

– Samo tumačem caričinih odredbi... – Pa to je isto kao buzdovan... – Pismo što ga je carica uputila svetom ocu traži od. njega da brak

koji nije brak proglasi ništetnim... – Ne bojim se te prijetnje Marije Terezije. Ona želi vezu s Tillotom i

njegovim španjolskim pokroviteljem. – I zadržat će je i nadalje... – Ako mene rastavi s vojvodom? – Jest, visosti, jer će mladi vojvoda nakon proklamacije ništetnosti

vašeg braka odmah uzeti princezu Elizabetu, vašu sestru ... Jedva se suzdržala od poklika što joj je nadirao na usne, a knez je

nastavio: – Vas će dotle čuvati straža španjolskog kralja, koja će vas odvesti

natrag u Beč da njezino veličanstvo odluči što će biti s vašom visosti... Pred tim udarcima nije mogla uteći. Osjetila se uhvaćenom i u toj

stupici je smalaksala u svom gordom otporu. Da se opet vrati u Beč – sada, nakon svega toga? Doći pod udar

caričine vlasti sada kad je na nju toliko ojađena? Nakon toga biti caričinom štićenicom?.. Sve prije nego to. O ovom bezizlazii ona se brzo snađe. Iako je knez morao razabrati što se u njoj događa, ona tobože

nasmiješeno i hladno odgovori: – Ja bih se doista veselila tom skandalu! – Već je sve uređeno da ne bude skandala. – Naravno da ga neće biti, jer će nedostajati pravi uzroci! Vaš

liječnik ne može konstatirati ono što carica želi, jer moj brak s vojvodom nije prividan kako bi to htio ministar Tillot.

– To mora dokazati tjelesni dvorski liječnik Camati izvještajem ministru Tillotu. – Tako glasi nalog carice...

– Njezino veličanstvo se ne ustručava na ovaj način iznositi iatimnosti svoje kćeri?

– Visosti, ja samo vršim naloge... – Dobro, reče ona. – Dokle ostaje vaša preuzvišenost u Parmi? – Prema nalogu njezinog veličanstva dok se ovo ne riješi. – Za danas dosta.

W

– Visosti, dopustite mi još jednu primjedbu. – Kad sam sve to slušala, podnijet ću još i to – recite... U istom tonu i

s istom samosvješću nastavi: – Na stepenicama dvora našao sam neke čudne ljude – prosjake ... – Da, oni slobodno ulaze u dvor kad god su gladni. To je moja

dvorska etiketa ... – Dekor vladarskog doma. – U Beču je dekor pod vlašću kneza Khevenhillera – u Parmi pod

mojom! – i okrene leđa knezu. Izašla je, skrenula galerijom, sišla niz stepenice pa upita laka je: – što je? Gdje su kolači? Vrijeme je... Svi su potrčali i donijeli pune

pladnjeve – a. ona je stala dijeliti prosjacima. – To su bečki kolači. Samo jedite! Vrlo su dobri – govorila je

vojvotkinja, ironično promatrajući kneza, caričinog izaslanika. Prosjaci su joj ljubili tuniku i odlazili. Bathyany je ostavljao dvor zgranut nad tolikim poniženjem

vladarske etikete – a ona je uživala u činu kojim je dnevno ogorčavala život ministru Tillotu...

Kad je knez otišao, Amalija se povukla u salon mramornih vaza. Vodoskoci su prštali po cvijeću.

Zagledala se u njihovu vodenu prašinu. U toj magli pojavi se sjena mladog princa sentimentalnog pogleda kako strpljivo šeće Schonbrunnom i čeka svoju sudbinu ...

»Zašto je toliko čekao? Ja sam ga nagovarala da čeka! Zašto me slušao? Zar smo oboje bili tek poslušne lutke? Zar je Tarufcina kućna tortura u Beču uvedena radi toga da se svi pretvore u sluge – u caričine strojeve?«

Ušla je Sofija. Amalija se prepusti da je odijeva. Gledala je pritom u zrcalo – a glavom su joj kružile misli. Dva mjeseca živi pod nebom koje ne poznaje ni led u prirodi ni led u

ljudima. Njena se ljubavna bol pretopila u prezir prema Ernestu – uvjerena da je napustio ...

Iako nije mirna, sloboda nakon bečkog zapta gotovo joj je nadomještala dio sreće. Vojvodom je upravljala kako je htjela, dopuštajući mu njegove sklonosti.

W

U borbi s madame Malaspinom i ministrom Tillotom – čineći sve što ih razdražuje nalazila je utjehu svoje mladosti koja se pod ovim nebom stala buditi.

Jedini užitak nalazila je u promatranju Riverine divlje strasti prema sebi.

Bathyanyjev dolazak i caričina prijetnja da će je odvesti natrag u Beč sručili su se u njen novi život, koji je počela smatrati čak zabavnim.

Po sobi su pale prve sjene sumraka, Amalija je sjedila sama. U mraku je lebdilo Ernestovo žalosno strpljivo lice. Tad začuje poluglasne riječi:

– Visosti, vrijeme je ručku... Podigne oči. Na vratima je stajao Rivera... U tom se trenutku osjeti

sigurnom. Taj mladić što pogiba za njom mora joj pomoći. – Dođite bliže, grofe ... Španjolac se zaustavi pet koraka ispred nje... – Ministar Tillot poznaje moj trik. On zna da mi vojvoda nije

suprug... Netko me između četiri zida uhodi. – Visosti, još ću danas uhodu zgrabiti za vrat!.. – Prekasno je! Moj će brak proglasiti ništetnim – a mene povesti u

Beč... Lice mladog dvorskog meštra odjednom dobije boju njegove

čipkaste ogrlice. – što vam je grofe? Zašto blijedite? – Visosti – vi – vi možete u Beč samo preko moje lješine... – Onda biste morali umrijeti već sutra. Razabrala je kako mu dršću ruke, promatrala je bore njegova čela i

čudni plamen njegovih očiju. To su bile njene utvrde! – Visosti – osim Beča postoje zemlje gdje biste bili slobodniji.

Trebam nekoliko dana, ja ću vas skloniti u španjolsku. Njegov je prijedlog pao tako iznenada da nije znala odgovoriti. Svaka nova situacija odmah bi je smela, lomila njezinu odlučnost i

slabila dosjetljivost... Vi biste to učinili uz cijenu svog položaja a možda i osobne slobode? – Uz cijenu svog života... – Razmislit ću, Rivera, reče ona da bi dobila navremenu. Poklonio se hitro i uputio k vratima što vode u predsoblje.

W

Iza zavjese udari o nešto čvrsto i zgrabi nečije rame. Oštro razdijeli grimizni zastor i nađe se licem u lice sa svojom sestrom – groficom Riverom.

Obuzme ga bijes. Objema rukama uhvati za vrat svoju sestru. – Gade podli! Ti si je dakle uhodila? Što si čula od našeg razgovora? – Nisam mogla čuti. šaptali ste... To ga je zadovoljilo, ali je ipak ne pusti. – Ti si nosila poštu ministu Tillotu? – Naredila mi je madame Malaspina... – Ona se, dakle, zanima za

vojvotkinju? – Samo istražuje zbog čega si raskinuo zaruke s njenom kćerkom.

Sumnja da luduješ za vojvotkinjom. Naredila mi je u ime ministrovo da pazim...

Rivera je opet zgrabi za vrat, a ona zavikne. Iza zastora povikne Amalija:

– Zar ste poludjeli, grofe? Čuvši poklik grofice Rivere odmah je izišla. Kad je vidjela da je brat

davi, oštro ga ukori: – Kakvo je to ponašanje na dvoru, grofe? Sav oznojen, teško dišući, pusti svoju žrtvu, sabere se i pokloni: – Oprostite, visosti, španjolska krv. Zavadio sam se nešto sa sestrom. – Malo pregruba zavada. Ubuduće ne želim vidjeti nešto slično. Vojvotkinja se vrati u salon a Rivera promrmlja svojoj sestri: –

Slijedi me. Kad se s njom našao u svojoj sobi mladi grof zaključa vrata: – Sada govori – tko te je potplatio? – Platili mi nisu – nego zaprijetili. – Ministar Tillot? I tko još? – Madame Malaspina. – Ako mi sve ne iskažeš, otpustit ću te iz dvora i poslati u

Španjolsku. Dao sam ti divno mjesto na dvoru, a ti me izdaješ? – Tebe? – upita grofica začuđeno. – Nisam uhodila tebe! Grofica je

odmah bila načisto da se s njenim bratom ipak nešto događa. On naglasi:

– Moja je dužnost ovdje da držim sve na uzdi i da vodim kontrolu na ovom dvoru. Stoga imam svoje osnove u koje nitko ne smije dirati. Zar

W

misliš da mi španjolski kralj nije naredio da pazim i na ministra Tillota? Sve treba da ide kroz moje ruke i sve što ti činiš za ministra Tillota i madame Malaspine to je protiv mene, koji nosim odgovornost za njihova djela. Budeš li radila protiv mene, upropastit ćeš moj položaj, a s njim i sebe. To upamti.

– Nisam sve to znala – uplaši se grofica. – Ministar i madame su mi naredili i ja sam morala slušati. Ali sada – ako si ti dobio nalog od španjolskog kralja da ih uhodiš ...

– Jest, kralj mi je strogo naredio da sve držim na oku. I zato te sada pozivam da mi kažeš zbog čega uhode vojvotkinju?

– Osim onoga, što sam ti kazala prije, znam samo to da mrze Nijemicu. Mrze kćer Marije Terezije. Otkad je ona izvela sve te promjene, htjeli bi da je se riješe. Nisu mi to rekli, ali čovjek ne mora da bude njihovim pouzdanikom pa da uđe u trag ovoj namjeri. Madame Malaspina upravo bijesni.

– Upamti sestro, igraš se svojom i mojom glavom. – Od ovog časa raspolaži sa mnom. – Prividno budi im sklona. Javljat ćeš im samo ono žto ti ja naredim. – Slušat ću te doslovce. Plaha stara grofica potpuno se predala bratu. I kad je on izašao, pošla

je po sobi kimajući glavom i razmišljajući o svojoj dvostrukoj ulozi koju treba da glumi.

Toga dana prisustvovala je dvorskom ručku stara vojvotkinja, udova, vojvodin bratić, grofica Rivera i dvorski liječnik Camati.

Vojvoda je sa svojom ženom bio na čelu stola. Bili su razgovorljivi, činilo se, da je Amalija vrlo dobre volje. Sjela je svome mužu s desna, što je stara vojvotkinja smatrala kršenjem vladalačkog poretka i stoga se mrštila. To je osobito radovalo Amaliju, koja se ironično podsmjehivala. Odjednom Amalija navijesti gostima:

Sutra se vojvoda vraća u ljetnikovac. – A vi? – zapita vojvotkinja pogledavši sumnjivo svoju snahu. – Visosti, moj program je potpuno u skladu sa željama mojim i

vojvodinim. Mi smo uvijek istog mišljenja. Upravo idealno. – Da – idealno – potvrdi vojvoda gotovo oduševljeno. Mi se

izvanredno slažemo.

W

Stara se vojvotkinja osjetila poraženom i svojim malim crnim očima počela je tražiti neki povod da opet nešto zapita. Zahvatila je mladog grofa Riveru, koji je stajao iza naslonjača vladarskog para i dvorio ih.

– Vi ste, dvorski meštre, očito bolesni – otegnuto reče vojvotkinja udova. – Je li?

– Visosti – možda je tako ... Amalija osjeti da neka sumnja provijava iz pitanja vojvotkinje pa se

činila kao da ništa ne čuje. – Od nekog doba vi ste jako omršavili, dragi grofe. Trebalo bi da se

liječite__nastavi ona. – Visosti, moja je najpreča briga i dužnost da u svemu udovoljim

mojim vladarima. Stara se vojvotkinja nije dala ušutkati. Još se oštrije zagledala u

mladog grofa i još više naglasila riječi, namijenjene mladom vojvodi. – Čudim se da vaš vladar, koji vam je toliko sklon, ne opaža kako ste

nakon povratka naglo oslabili. Vaše je lice blijedo, zelenkasto… Vaš izražaj pokazuje da ne možete mirno spavati! Tko planduje noću perivojem, mora da je teško bolestan! Je si li čuo vojvodo?

Vojvoda se okrene Riveri i svojim blesastim pogledom stane tražiti u njegovu licu potvrdu za ono, što je naglašavala stara vojvotkinja.

– Bolestan? Kako bolestan? Zašto mi to nisi rekao? Mladi je grof pokušao da razgovor skrene na drugo, ali ga vojvotkinja u tom predusretne:

– Trebalo bi, grofe, da zamolite vojvodu da vas otpusti neko vrijeme iz službe, kako biste se malo odmorili.

– Hvala visosti, zamolit ću dopust – uistinu se ne osjećam dobro – odgovori Rivera napadno zadovoljno.

Taj dijalog slušala je Amalija potpuno mirno. Rivera je naprotiv bio vrlo uzbuđen. Riječ dopust dobro mu je došla

za njegovu osnovu. Zagledao se u Amalijino mirno lice da bi u njemu potražio odgovor svojim mislima. Vjerovao je da ona sluti što bi za njega značio ovaj dopust sada kad je odlučio da nju skloni. Ona ni jednim pogledom nije pokazala šta je odlučila.

Nakon ručka hladila se lepezom u naslonjaču zatim ju je sklopila i stavila natrag u krilo. Riverine su se oči upile u lepezu.

W

U razgovoru Amalija je uskoro dohvatila lepezu i ponovo se njome hladila. Nijema igra lepezom draškala je njegove živce.

Svaka kretnja lepezom izazivala je val oluje što je vitlala njegovom dušom. U lepezi je ležala njegova sudbina.

Vojvotkinja je ustala. Cijeli ju je dvor slijedio. Mladi dvorski meštar zagledao se u Amalijinu lepezu kojom je

dotakla naslon stolice. Hoće li je ondje ostaviti? To bi značilo da želi s njime povjerljivo razgovarati.

Vojvoda i vojvotkinja krenuše prema vratima, a iza nje na stolici ležala je bijela, čipkasta lepeza. Riveri je srce burno kucalo, kao da tamo leži sve njegovo blago.

Kad je Amalija ušla u svoje odaje, komorkinje su joj svukle svečanu haljinu, skinule vlasulju i stale joj češljati tamne uvojke. Zadivilo ih je što je vojvotkinja danas mnogo dotjerivala svoju kosu. Poravnavala ju je i ukrašavala vrpcama, da se što bolje dotjera.

Naredila je da joj donesu kućnu haljinu, sama je odabrala bijelu svilenu, ukrašenu pahuljastim čipkama.

Zadivljeno su je gledali u toj bjelini što se spuštala oko njenog struka bez krinoline i odavala stasitost.

Vojvotkinja pošalje svoje komorkinje na počinak. Kad je ostala sama u dvorani, živo se makne, pogleda okolo i hitro

pođe po sagovima u svoj ružičasti budoar. Rastvorila je visoke prozore i zagledala se u noć. U modroj nebeskoj visini dršću zvijezde. U parmskoj dolini mirišu

naranče i lovori. Iz perivoja dolazi šum rijeke Parme. S površine se čuje praćkanje vesala, akordi neke pjesmice, pa veseo ženski smijeh.

Na bijelom kamenom mostu, nasuprot perivoju, prebire netko po tankim žicama mandoline strasnu melodiju, žamor ljetne svježe noći polako zamire u gradu.

Tek iz neke udaljene ulice dopire melankolična pjesma podoknice, koja se naglo prekida, kao da je pjevač zanijemio u naručju drage.

Naslonjena na prozor prisluškuje ona čar tajnih zvukova južnjačke noći... U parku stoji Rivera.

Sav noćni žar što ga upija Amalija punim plućima za njega ne postoji. Ni zvijezde, ni melodije, ni miris lovora, ni šum rijeke – sve to on ne čuje i ne osjeća. Ništa na tom svijetu u tom času za njega ne

W

postoji. Ništa ne vidi do bijele haljine na prozoru, ništa ne čuje do vrenja svoje krvi i ništa ne osjeća do vrelih čežnji.

Misli mu se prepleću u glavi, želje čitavog bića gone ga prema onom prozoru gdje se vjetrić poigrava bijelim čipkama.

život plamti u njemu, neodoljiva snaga tjera ga toj ženi koja ravna čitavim njegovim životom od onoga dana kada ju je onako mirnu i hladnu ugledao u Beču.

Sve što se nakon toga dogodilo, sve što je nakon toga učinio, bila je posljedica toga prvog susreta. Kao da ga je ona svojom hladnoćom pretvorila u baklju. Bez borbe podavao se toj strasti. Plamtio je kao suha stabljika u vatri.

Danas, kad je čuo da bi ona mogla ostaviti Parmu i da je on više nikad ne bi vidio, bio je spreman ostaviti dvor vojvode od Parme, ugrabiti njegovu ženu i odvesti je u španjolsku.

On stoji ispod palmi i privija njenu lepezu na grudi. Gleda gore k prozoru, čeka dugo. što je Amalija nepomičnija, on je uzbuđeniji. Neizvjesnost mu razdražuje krv. Ona je ostavila lepezu i on je, eto, ima u svojoj ruci kao znak da dođe k njoj, a ipak gore još uvijek nema davno ugovorena znaka.

Zar se ona predomišlja? Ili ga zbog nekog drugog razloga ostavlja da tako dugo čeka.

Napokon začuje kako se gore na palači prozor zatvara. Trgnuo se, izišao ispod palme i šuljao do stepenica što vode na terasu.

Zaklanjao se za balustradu i uspinjao. U svom budoaru mlada je kneginja sjela na divan od modrog

baršuna; na stolu gore svijeće u srebrnom svijećnjaku, ukrašenom draguljima. Odaja miriše parfemom. Svjetlo dršće i odražava sjene na mramornom stolu, čitava soba kao da nešto očekuje.

Lice mlade vojvotkinje blijedo je kao i njena haljina. Ledeni mir počiva u njenoj pojavi. U duši i u tijelu osjeća potpunu skladnost čvrsto i hladno stvorene odluke.

Bjelina njene haljine odražavala se u neobičnom svjetlu... Pažljivo je namjestila svoju lijepu, tamnim pramenovima obrubljenu glavu, a ispod bijele haljine u sjeni svjetluca zlatna papučica na njenoj nozi.

Nečujno uđe Rivera.

W

Stajao je kraj vrata. Njegova svjetlomodra odora opšita srebrom odražavala se od tamnog zastora.

Malo se pokloni i šuti. U ruci drži bijelu Amalijinu lepezu. Njene tamne oči gledaju ga mirno, ali s vidnim interesom. Potpuni

mir leži u tom mladom licu, pa se grofu pričinja da gleda mramornu božicu u vojvodskom perivoju.

– Dakle vi ste me shvatili? – reče ona poluglasno. – Visosti, vaša mi je lepeza, ostavljena na stolici, izadala zapovijed

da dođem. – Razgovor stare vojvotkinje bio je neobično namješten – što vi

kažete? – Shvatio sam što je mislila – ali ona nije ni slutila koliko mi sreće

donosi... – Time što vam je od vojvode ishodila dopust? – Da, visosti. – Vi dakle, želite otići iz Parme? – U španjolsku, ako to zaželi moja vladarica. – Ako ona ne zaželi? – Ostat ću u Parmi. – Ako vladarica odabere Beč? Njemu se smutilo, zamaglilo, stislo ga nešto u grudima. Muke su ga stezale i od njih je blijedio. Amalija je sve to promatrala i još je uvijek čekala. Zanimala ju je bol

čovjeka u grčevitoj ljubavi, kakve nikada dosad nije slutila. Ovaj Španjolac činio joj se snažnim i burnim kao more na jugu, o kojem je samo čitala u knjigama.

Stajao je pred njom dršćući. – Rivera, dođite bliže... Približavao se laganim koracima. Na licu stegnutom od boli i straha

bljesnula je nada... Ona mirno promatra njegovu bljedoću i upale oči, njegovo drhtanje i njegovu bezglavu strast.

Sve to polaže taj čovjek pred njene noge. Ona se čudi čime je izazvala toliko bure u tom mladom čovjeku. Mirno razmišlja o tome i gleda pred sobom plamen ljubavi, a da joj ne zatrepti ni jedan jedini mišić.

W

On nije znao koliko joj se smije približiti, pa je zato koračao lagano, čekajući da ga zaustavi. Ali ona to nije učinila. Sam je stao nekoliko koraka pred njom, ne usuđujući se da dođe preblizu. Ona ga pogleda oholo i upita povjerljivo:

– Vi me volite? Pitala ga je potpuno avjesna toga što če joj odgovoriti. On klone na

sag, baci se pred noge i posegnu za rubom njene haljine. – Zgazite me, mučite me, ali ne odlazite u Beč. Zagledala se u

njegove oči, slušala vreo i molećiv njegov glas, nešto novo i dotad nečuveno.

Uspoređivala je Riveru s princom Ernestom, s njegovom plahošću i sanjarskim pogledom u njegovoj bojažljivoj ljubavi. Iako je u srcu još uvijek ljubila slabića, kako je ona zvala Ernesta, ova rasplamsana ljubav mladog dvorskog meštra bivala je njoj zanimljivijom i ugodnijom.

Ne osjećajući ništa za njega, svjesno se podala užitku spoznaje da se jedan mlad čovjek razdire u svojoj duši, da stavlja na kocku sve, svoj život, i svoju čast, i egzistenciju – za nju.

Nekoliko je časaka prošlo u potpunoj tišini. On je čekao odgovor, a ona je mirno skladala svoju osnovu.

– U španjolsku neću da idem. Kćerka Marije Terezije ne bježi. Pustio je rub njene haljine na sag. Zaprepasti se. – Odabrali ste Beč? Gledajući nekoliko sekundi kako treperi, ona se sagne k njemu i reče

čudnim glasom: – Umirite se, ostajem s vama! »što je rekla?« pita on sam sebe i gleda je. Ona tek malo skriva usne

na smiješak i odvrati: – Ostat ću s tobom! Ova ga riječ tako ošamari da mu u ušima zašumi i prišebnost ga

napusti. Obuhvati njena koljena i klone do njenih nogu. Šum vlastite krvi počne da ga guši. Iznenadni, neočekivani odgovor zalomio mu se u duši i srozao ga pred tom ženom, kao bujica nasip, bio je potopljen...

»Volim! – buncao je grozničavo ljubeći njena koljena, pokrivena haljinom lake bijele svile. Amalija je osjetila kako on dršće ... trne ... u čežnji. I od njegova plamena kao da su prštale iskre, hvatale se njenih živaca. Osjetila je kako je podilazi nepoznati osjećaj ugodnosti.

W

Promišljeno je upijala užitak što su ga izazvali cjelovi njegovih žednih usta na njenim koljenima.

– Rivera, poljubi moje usne!... On snažno ovije ruke oko nje i užarene usne utisne u njene pune i

ledene. Nestalo joj je daha, osjećala je da je sva u vrućim kliještima. Nije se ni pokušala braniti. Naprotiv, položi mu ruke na glavu i skine

vlasulju... zahvati njegovu crnu, bujnu kosu. Ovaj znak njenog pristanka pomuti mu svijest. Cjelovi su padali po njenom bijelom vratu i mramornim ramenima ...

Zaboravio je da je dvorski meštar svoje vladarice. Osjećao se tek ljubavnikom žene...

* * *

Vjetrić je nosio miris lovora. Polako su se gasile zvijezde. Španjolac je ležao do Amalijinih nogu, šapćući iznemoglo: volim

te... Šuteći slušala je njegovo šaputanje i primala njegove poljupce,

osjećajući kako njena ledena hladnoća pali u njemu nov požar ... Prozori ružičastog budoara bivali su svjetliji. Amalija se digne. – Doskora će dan, Rivera! Ustaj! Odmah polazim u Palazzo di

Giardine. Skočio je sa saga. – Zar k vojvodi? – upita on pomalo oštro i zaprepašteno. – Da, k vojvodi – odvrati Amalija i pogleda ga napola zatvorenih

očiju. – Sada, nakon ove noći? To je nemoguće. – Sve je moguće što ja hoću. – Ne – sada pripadaš samo meni. – Ja pripadam sebi, oholo će ona. – Oprostite, imam pravo barem da vas branim i štitim od njega – i tu

neću popustiti. S toliko žara, snage i prijetnji izgovarao" je ove riječi da se ona

osmjehnula.

W

– Ludo! Neka zapregnu kočiju. Poći ćeš sa mnom. – Za ovu vijest on se ponovo baci do njenih koljena i poljubi vrh

njene draguljima izvezene cipelice. Ona pođe prema prozoru i otvori ga. Mladi grof natakne vlasulju i izleti iz sobe na terasu, oprezno se

ogleda i siđe. S prozora gledala je Amalija za njim. »Kakva li me to snašla sudbina... Ondje daleko iza mene u prošlosti,

kukavac koji me nije znao uzeti i uteći sa mnom. U ovoj palači muž kojemu su me narinuli – idiot! Pokvarena krv – a ovdje taj Rivera, koji me pretapa strasnom ljubavlju svog mladog srca. Gine za mnom, učinio bi sve za mene što nikad ne bi učinila moja mati – ni Ernest!

Zaprijetila sam im u Beču da će me upamtiti i održala sam svoju prijetnju. Marija Terezija je lukava diplomatkinja. Ljutila se ona koliko mu drago, ipak je njena kći nadmudrila caricu. Vojvotkinja od Parme izigrala je ove noći diplomaciju austrijske carice.

Amalija zatvori prozor i probudi sobaricu Sofiju. Djevojka se začudi što vojvotkinja tako rano ustaje i stade je brzo

odijevati i češljati. Tek što je svršila toaletu, najavi dvorski meštar da je kočija spremna.

Prvi sunčani zraci osvijetlili su kupolu katedrale; Amalija sjedne u zatvorenu kočiju i Riveri pokaza rukom mjesto sebi nasuprot.

Grad je još snivao jutarnjim snom. Dvorska je kočija jurila obalom rijeke Parme.

Sklopljenih očiju sjedila je vojvotkinja u kutu kočije. Umor je svladao njeno tijelo i ona je zaspala.

Mladi dvorski meštar prati njeno disanje pogledom vjernog čuvara koji od svoga gospodara ne odvaja očiju.

Kad se kočija potrese, Amalija se probudi. Rivera je zadrži da se ne skotrlja sa sjedala. Pogleda ga ispod trepavica i pozove:

– Sjedni uza me. Povukao je zastore na prozorima, sjeo sasvim blizu nje. Prislonila je

glavu na njegovo rame. – Spavat ću još malo. On je lako prihvati šapćući: – Spavaj, ljubavi...

W

»Kako je to ugodno – mislila je Amalija – a kako bi tek bilo lijepo kad bih ovako sjedila uz čovjeka kojeg i ljubim... Sada je sretan samo Rivera – ja tek uživam u spoznaji da sam ljubljena i ništa više«.

Otvorila je ponovo oči i susrela njegov pogled. – Hoćemo li odmah stići? – upita ona. – Zamalo. Htio bih da ne stignemo nikad! Smješkala se. – Sad je kraj – reče ona. – Što to znači za boga, pitam vas? – Valja ti igrati ulogu dvorskog meštra, a kad opet stavim lepezu na

stolicu... snijet ćeš ponovo da dođeš u moje odaje. –r Moj je život slušati, a moja sreća voliti.

– Bit ću zadovoljna s tobom ako držiš obećanje. Pazi da tvoja vrela priroda ne kompromitira vladaricu...

– Sam ću sebe svezati u lance... Sa čeznućem gledao je u njene usne, dok joj je glava počivala na

njegovom ramenu. – Slobodno ti je, poljubiti me. I ponovno se sljubio s njenim usnama, gubeći dah. Sunce je već ostavilo istok. Kočija uđe u veliki perivoj, koji je

naličio šumi palma i lovora. Bijela, mramorna palača, bljeskala še u vedrom mladom danu. Oko palače vladala je tišina.

– Svi još spavaju – primijeti Amalija kad se kočija zaustavila. Dvorski je meštar izišao i Amaliju digne sa sjedala. Sneni vratar

gotovo je pao na koljena pred njom od iznenađenja. – Gdje je vojvoda? – upita. – Visost još spava. – Zovni slugu da ga probudi. Imam mu saopćiti nešto vrlo važno. Rivera je prihvatio ruku, koju mu je ona pružila i po svim propisima

etikete poveo u salon prvoga kata. Za pola sata ušao je vojvoda tarući si oči.

– Oprostite vojvotkinjo – još se nisam sasvim probudio. Nisam se nadao tolikoj sreći...

– Morala sam prekinuti vaš ugodni san. Nešto se dogodilo. – A? Dogodilo? Gdje – upita i pogleda je djetinjom znatiželjom.

W

– Samo polako. Sjednite i slušajte me. Odmah ćete se probuditi kad saznate... Iz Beča je stigao kurir njezina veličanstva Marije Terezi je s vrlo čudnim nalogom...

– Nalogom? Za koga? – Za mene. Carica me najprije kori što vama – svojem suprugu,

dopuštam, da se zabavljate i živite lijepo u svojoj slobodu Kori me što vam dopuštam da pijete i da se krećete u svom društvu ...

– Corpo di bacco – vas opominje jer ste tako dobra i divna žena! – To još nije sve. Ministar Tillot optužio me zbog toga što vam

dopuštam da boravite u ovoj palači, gdje je uvijek tako lijepo i ugodno... Ministar Tillot i carica Marija Terezija urotili su se protiv mene i žele me od vas rastaviti...

– A? Rastaviti? Kako to? – Jednostavno. Budući đa sam odviše dobra supruga, oni kane

zatražiti od svetog oca da naš brak poništi. Vojvoda se osjeti ponukanim da ustane. Očito ga je ova vijest silno

iznenadila. – Zamislite, vojvodo, kakva je to spletka. Brak će proglasiti

ništethim, mene će otpremiti u Beč, a vama dati novu vojvotkinju, koja će imati dužnost da vas vodi uza se, da vam bude tutorom, da vam ne dopusti ni kap vina... da rastjera vaše društvo i drži vas zarobljenim... A ta žena treba da bude moja sestra Elizabeta.

– Ona kozičava? Ja je neću... Nikada je neću uzeti! Amalija nastavi raspredati svoje mreže.

– Ipak, oni će vas na to prisiliti... Vi, naime, ne znate đa je ministar Tillot poslao u Beč svoje izaslanike i carici to predložio. Vaš ministar hoće da bude – sam regent u Parmi, a vi ćete biti samo statist i živjet ćete s Elizabetom kao običan zarobljeni gojenac, koji ne smije ni da se makne bez dozvole svoje žene i ministra Tillota.

Taj argument potpuno je vojvodu probudio i rastjerao mu mamurluk noćnih orgija. Uplašeno se zagleda u Amaliju.

– Visosti, vi ste tako pametni, zar ćete to dopustiti? – Došla sam tako rano da vas upitam: je li vam po volji ovaj plan? – Nipošto! Bože sačuvaj! Ja vas molim: pomozite mi. – Obećajte mi da ničim nećete odati da sam vas ja poučila. – Tako mi Madone della Stacata...

W

– Ponajprije treba da caričinom izaslaniku i ministru Tillotu oštro skrešete u lice da smo nas dvoje pravi muž i žena – pa trf i jesmo – ta valjda znate da jesmo?

– Dakako, naravno da znam, mi smo muž i žena – opetovao je on hvatajući po svom mozgu neko sjećanje, iako se ničemu ovog časa nije mogao dosjetiti.

– Ta mi smo vjenčani, mi smo supruzi – naglasi on i gotovo mu se činilo da će zaplakati od straha pred zarobljeništvom koje mu prijeti.

– Ako zatraže od vas, vojvodo, da se sa mnom rastanete – vi nastupite sa svom ljubomorom i protestirajte ...

– Ja ću im već pokazati – ojunači se on i učini neku junačku gestu koja je Amaliju tjerala u smijeh.

– Ako od vas pak zatraže da prekinete prijateljstvo s Pierrom, recite da ste to već učinili, upamtite dobro: to ste vi već učinili na moju želju! Potrebno je da to kažete kako bismo ih zavarali.

– Ah, znam! Vi ste uistinu divni, vojvotkinjo! – Međutim, Pierra morate uputiti da na kratko vrijeme nekuda

otputuje, kako bi nam vjerovali. – Razumijem. Odmah ću Pierra o tome obavijestiti. – Kad ode caričin poslanik mi ćemo opet biti gospodari na dvoru

Parme ... – Vi ste anđeo, vojvotkinjo – razveseli se on poput djeteta. I posegne

za njenom rukom dok su mu prsti drhtali od neprospavane noći i alkohola.

Upravo u tom času otvori vrata Rivera i ugleda kako vojvoda ljubi Amalijinu ruku. Pogledom je uhvatio vojvodine usne na njenoj ruci i smrknuo se...

– Visosti, kola su spremna – reče. – Zašto to? – začudi se vojvoda. Amalija mu objasni: – Ja sam to odredila, jer ako želimo izvesti vašu osnovu, moramo

smjesta krenuti u Parmu, da ondje bacimo svoje mreže. Danas morate provesti čitav dan i čitavu noć u vojvodskoj palači. Sutra ćemo pozvati caričina kurira u audijenciju. Tada ćemo obojici saopćiti vašu odluku.

– A! Razumijem! – odvrati vojvoda – vodite i savjetujte me, ja sam spreman učiniti sve što smatrate dobrim.

W

Rivera je stajao na vratima i širom ih otvorio kad su oboje izlazili. Njegovo je lice odavalo zlovolju.

Svi troje sjeli su u kočiju i povezli se u grad. Kad su stigli u palaču, Amalija se sagnu k vojvodi pa mu Šapne: – Sad možete nastaviti da spavate. Ovaj ga je nalog razveselio i odmah se povukao u svoju odaju da se

odmori. Mladi dvorski meštar bacio se na ležaj u prizemlju i predao se

uspomenama na prošlu noć. Vojvodski je par ustao tek k ručku. Tu je Rivera izvijestio Amaliju da je ministar Tillot dva put toga

dana dolazio u palaču, ali mu je on rekao da oboje spavaju. Nasmiješila se izvještaju i prijazno čavrljala s vojvodom, što je

njezina ljubaznost bila prema njemu vedrija – to je Riverino lice bivalo mračnije.

Dulje nego obično zadržala se vojvotkinja u razgovoru s vojvodom. Rivera je stajao iza njih, čekajući nestrpljivo svršetak njihova

čavrljanja. Ni u jednom času nije mogao uhvatiti njen pogled i to ga je uznemirivalo.

Ona je tek ispod oka razabirala napetost njegova očekivanja. Onda je ustala. Ta ga kretnja pogodi kao munja. Držeći u ruci lepezu, ona je pošla nekoliko koraka naprijed, kao da

kani lepezu ponijeti sobom. Pogledala ga je znatiželjno i zapazila da mu je čitavo biće usredotočeno na lepezu.

Tada je polako spusti na stolac... On uhvati daha, pokloni se i pohita k vratima da ih otvori. Vladarski par je izišao. Grof Rivera ostao je naslonjen na vrata i omamljen zurio u lepezu. Vojvotkinja je dovela svog muža u ružičasti budoar. Sluga ih je

dvorio šampanjcem. Najprije ga je učila i utuvljivala mu u glavu kako ima sutradan da se vlada i što ima da govori, a onda mu je točila sve više a on je sve pohlepnije pio ...

Vino ga brzo svlada. Vojvotkinja ga uzme ispod ruke i odvede u njegovu odaju.

Tu vojvoda klone, a ona se polako udalji.

W

Kad je stigla u svoj salon, našao se pred njom Rivera. U ruci mu lepeza. Duboko sagnut u službenom stavu čeka...

– Vi ste danas bili nešto odviše namrgođeni – oslovi ga ona ukorno. – To je protiv etikete ...

–Visosti – strahovito patim... – Opet patite? A zašto? –Vaša me ljubaznost prema vojvodi razdire.

– Sutra se odlučuje o mom životu ili smrti... »Kako je lijep u strasnim mukama – naslađivala se ona i osjećala da

joj je njegova blizina danas prijatnija, nego što je bila jučer. Promatrajući njegov molećiv i mahnit pogled osjetila je da njime potpuno gospodari.

– Sutra će sve biti onako kako ja hoću – reče ona. – A što hoće vaša visost? – Da me slušaš. – Slušam i volim, volim i slušam. – To hoću – dodala je ona prepuštajući se njegovim poljupcima.

* * *

Sutradan popodne primio je vojvodski par u svečanu audijenciju kurira Marije Terezije, kneza Bathyanyja i ministra vojvodine Parme Tillota.

Mali suhonjavi vojvoda, dječačkog izgleda poprimio je mrk i ozbiljan izražaj. Ministar Tillot zagledao se u to neobično lice. Nije bio naviknut tom izrazu i odmah je primijetio promjenu.

Nakon propisanih poklona i pozdrava, što ih je izrekao knez Bathyany, trebalo je da vojvoda progovori.

Neobično se isprsio i zamislio, kao da po mozgu traži neku naučenu izjavu. Onda su mu oči zatreptale. Sjetio se što treba da govori.

Vojvotkinja je mirno sjedila kraj njega u modroj haljini, ukočena i ohola. Vojvoda kao da je htio da bude isto tako ohol što je u Tillota pobudio vidnu sumnju.

Vojvoda izreče prve riječi: – Mi, moja žena i ja, saznali smo da su protiv nas spletene neke

spletke, koje su njezino veličanstvo caricu dovele na potpu« no krivi put...

W

Prve riječi ove izjave natjeraše ministru Tillotu krv u lice, I knez Bathyany začuđeno je slušao ton kojim je vojvoda stavio na čelo vlasti svoju ženu.

Amalija i Rivera promatrali su ministra Tillota. Vojvoda se žurio da svoju, od Amalije izdiktiranu izjavu, što brže izgovori, jer se bojao da bi pojedine riječi mogao opet zaboraviti.

– Mi, moja žena i ja – nećemo dopustiti da bilo tko krnji vrijednost našeg braka... Mi se nadamo – moja žena i ja – da ćemo doskora dokazati da je sve samo izmišljotina. Izjavljujem da smo mi – moja žena i ja – zadovoljni i sretni... Ja – vojvoda od Parme – neću nikad dopustiti da me rastave od vojvotkinje. Naš će brak sigurno dobri bog blagosloviti djecom.

Amalija je gledala ravno u oči ministru Tillotu. Rivera je spustio vjeđe i ukočen stajao iza vojvodina naslonjača.

Ministar Tillot se crvenio i njegove su usne jedva zadržavale bučni prosvjed protiv vojvodina naslova, a ruke su rnu drhtale od uzbuđenja, što ga je uzrokovala vojvodina izjava.

Gledajući Amaliju on je osjećao kao da mu je ona diktirala riječ po riječ. A knez Bathyany ispitljivim je pogledom pogledavao parrmskog ministra.

šiljasta bradica ministra Tillota neprestano se zaplitala o njegovu čipkastu ogrlicu.

Kad su mislili da je vojvoda svršio, on se ponovo isprsi i nastavi govor od kojeg je ministru Tillotu ponovo udarila krv u lice.

– S najodlučnijim protestom primio sam poruku njezina veličanstva Marije Terezije i njegova veličanstva kralja španjolske, mog uzvišenog ujaka...

– Caričin kurir počeo je blijediti. Ministar Tillot sve je više crvenio. Oboje su pružali gotovo komičnu sliku. Amalija nije tajila da je ova slika zabavlja, a vojvoda nije sustao ni časa:

– Ova je poruka glasila da ja i vojvotkinja od Parme imamo jnredložiti njihovim veličanstvima dokaz o pravovaljanosti braka. A sve dokaze ima da pruži naš dvorski liječnik Camati... Uz protest pristajemo mi – moja žena i ja – da se ovaj dokaz podnese, ali samo iz posebnog poštovanja prema njihovim veličanstvima.

W

Mali parmski ministar tako je nisko spustio glavu da mu se! bradica gotovo zadrla u čipke.

Knez Bathyany, naprotiv, osjećao je posebnu radost što će svoju obožavanu vladaricu moći da umiri i donese joj dobre vijesti.

Vojvoda iz džepa izvadi komad papira i pruži ga knezu Bathyairyju: – Kneže, predajem vam spis potpisan od dvorskog liječnika ikojeg su

njihova veličanstva imenovala svojim pouzdanikom. Trenutak nitko nije vjerovao. Toliko iznenađenje nije lukavi parmski

ministar doživio već odavno. Osjećao se izigranim i poništenim. Nikako nije mogao shvatiti kako je moguće, da je dvorski liječnik

ispostavio taj spis, a on je bio potpuno uvjeren o protivnom od onoga što je u spisu stajalo.

Osim toga osjetio se povrijeđenim, što vojvoda nije pružio spis najprije njemu, a onda caričinu kuriru. Dok mu se glava naslonila na prsa oči su mu sijevale južnjačkom osvetom. Kći Marije Terezije oholim je držanjem svoje lijepe glave trijumfirala nad njim koji nije mogao slutiti, kakvom je diplomacijom stekla pismeni dokaz koji su od nje tražili majka i španjolski kralj.

»Carica mi je uvredljivo pisala da nisam dorasla Mariji Tereziji, da sam stvorena samo da budem poslušnom ženom – a eto – ja sam porazila svojom diplomacijom dva najčuvenija vladara Evrope« – ova misao razvedri Amalijine tamne oči i obasja njeno blijedo mramorno lice.

Rivera je još uvijek stajao spuštenih vjeđa u strogo propisanom stavu dvorskog meštra. Kao na dani znak vojvoda i vojvotkinja ustanu.

Ministar Tillot se dosjeti da mora nešto primijetiti pa se duboko pokloni:

– Visosti, nitko nije radosniji od mene što su se prenesene vijesti ovim izvještajem dvorskog liječnika pokazale neistinitima.

– Prostim spletkama – odvrati vojvoda kojemu je još uvijek ostalo u glavi nešto od Amalijinih riječi. Ton kojim je izrekao tu riječ pokazivao je da se ljuti na ministra.

Knez Bathyany duboko se nakloni: – Radostan krenut ću u domovinu da svojoj obožavanoj vladarici

javim sretnu vijest. Njezino veličanstvo bit će onog dana najsretnije kad njezina visost vojvotkinja obdari vojvodu prijestolonasljednikom.

W

»Samo vojvodinu« – doda Amalija u mislima. Nakon ove audijencije sve se promijenilo. Amalija je s nekom

ljubaznošću koja je gotovo vrijeđala pozvala na ručak minislra Tillota i kneza Bathyanyja.

U toku večere ona je nastavila svoju igru posvećujući knezu i ministru ljubaznost s neke vidne, a pri tom im je dala do znanja – da ih prezire.

Poslije večere odvezla su se oba gosta s vojvodskim, parom u kazalište Farnese na svečanu predstavu u čast kurira austrijske carice.

Sva je Parma znatiželjno promatrala odoru izaslanika Marije Terezije, majke vojvotkinje. Njemice o kojoj su ulični prosjaci govorili kao o božici dobrotvorki.

Ona je iz vladarske lože promatrala šarenilo svojih podanika i nastojala da što više istakne svoju lijepu pojavu, punu oholosti i vladarske samovolje. Ona je znala da nosi u svojoj pojavi obilježje imena čuvene austrijske carice i zato je još više nastojala da istakne sve ono što je može učiniti zanimljivijom.

U ložama sjaju dragulji i blistaju svilene haljine crnokosih ljepotica Parme. Ali ove večeri muškarci su upravljali poglede samo vojvotkinji, koja je u blijedoružičastoj haljini s blistavim draguljima i kao mramor blijeda lica sačinjavala jedinstven osebujan ženski lik gizdave ljepote.

Cijelog idućeg tjedna priređivala je vojvotkinja svečane ručkove, primanja i zabave. Svaki put dolazila je u sjajnim haljinama s draguljima svoga oca, o čijem je bogatstvu Parma znala još prije nego što je njegove dragulje ugledala na vratu i glavi njegove kćeri.

Svakog dana razvijala je Amalija sve veći sjaj u haljinama i draguljima tjerajući u bjesnilo svoje ženske neprijatelje.

Parmska gospoda opazila su da je vojvotkinja u ovo nekoliko dana neobično procvala, oči joj se žare, a hladnoća njenog bića kao da je grijana tajanstvenom vatrom.

Probuđeni plamen njene mladosti nadahnjivao je njenu ljepotu. Iz prikrajka dvorski je meštar mirno promatrao kako se gospoda

parmska sve više dive vojvotkinji i sve življe sjaju njihove oči u njenoj blizini. Ljubomornim patnjama plaćao je Rivera skrovitu sreću...

STRANAC

W

Na površinu rijeke Parme palo je rumenilo sunca. Ravno od crkve Santa Anunziata prelazi preko rijeke most.

Na njegovu drugom kraju stoji mala kuća. To je glavna postaja Clemente, gdje se sakupljaju sva kola i svi putnici, što dolaze u glavni grad vojvodine Parme.

Iza kuće velika otvorena prostorija nalikuje štaglju i krcata je kolima. Sprijeda u krčmi puno je svijeta. Putnici sjede uz jelo i vino i pričaju

svoje putne zgode. Vani pred krčmom čekaju građani one koji bi imali stići idućim kolima.

Mali okretni krčmar leti kroz skupine u krčmi i opet se vraća, neprestano povikuje nudeći goste pićem i odgovarajući na svako pitanje brzim tempom. Dok on nosi vino u malim vrčevima, zaustavljaju ga znatiželjnici:

– Tko je onaj tamo visoki koštunjavi prosjedi čovjek u livreji? Vidiš li ga?

– Da, da, vidim ga – odvraća krčmar. – Malo imam od njega koristi – niti jede niti pije.

– Je li stranac? – Pa vidite po njegovoj čudnoj livreji da nije iz Parme. – Ne čini ti. se sumnjivim? Vidjeli smo ga jučer ovdje. Ni s kim ne

govori i stalno nekoga čeka. – Nije tu od jučer. Već su dvije sedmice kako je stigao u Parmu, a

svakog dana tamo stoji i šuti. – Trebalo bi više pripaziti na strance. – Pravo veliš – potvrdi krčmar. – čovjek nije okusio ni kapljice vina.

Sve izgleda kao da nešto snuje. Vidio sam ga već više puta na mostu pred palačom Ducale, zuri onamo gore na vojvodski dvor kao budala.

– Ne izgleda budalasto. Treba da upozorimo gradskog kapetana. čemu on zuri u vojvodski dvor? I što ondje čeka?

– Već sam ga jednom pitao, ali mi nije odgovorio. Krčmar opet odleti u kuću, a momci stadoše promatrati stranca u

crvenim hlačama s crnim gajtanima i modroj surki. Na glavi mu je crna šubara.

– Idu diližanse – uzbude se građani i sve izlazi iz krčme na cestu. Preko mosta žure se dječaci da dočekaju putnike.

W

Oblaci prašine dolaze sve bliže i bivaju sve gušći. Konji pokriveni debelom prašinom vuku velika pokrivena kola. Iza njih slijede druga kola prepuna ljudi.

Najzad se pojavljuju poštanska kola. Krcata su putnicima. Starac u livreji u jednom mahu poleti prema poštanskim kolima i

stavi ruku na rame nekog putnika. Visok je, stasit, u smeđem plemićkom odijelu. Bijela mu vlasulja visi ispod širokog klobuka koji mu zastire oči. Obrasla ga crna brada.

Iza njega stoji vitak mladić u dugom ogrtaču, širok obod šešira potpuno mu zasjenjuje lice.

– Bože oprosti, kako to izgledaš? – usklikne starac u livreji. Da mi nisi domahnuo rukom, ne bih te ni prepoznao.

– I ne smije me prepoznati nitko živ – odgovori bradati došljak. – Tko je taj mladić s tobom? – I on ima razloga da ga nitko ne vidi. Odvedi nas u svoj stan. – Jesi li se nadao da ću te dočekati? – O tome ćemo govoriti iza četiri zida. Želim da se što prije udaljim. Znatiželjnici su pratili pogledom sumnjiva stranca u livreji kako s

dvojicom putnika odlazi mostom i zaokreće u grad. Hitro su prolazili uskim ulicama da se što prije otresu znatiželjne

djece i žena, što su u čudu promatrali neviđenu livreju stasita starca. Ušli su u jednokatnu zgradu, na kojoj je natpis pokazivao da je

konačište. Starac u livreji naručio je malu sobicu za svoga mladog pratioca.

Kad se on smjestio, ostavi ga nasamu a on se s bradatim putnikom povuče u prostranu sobu.

Zaključali su vrata. Bradati skine klobuk i vlasulju. Gusta crna kosa rasula se i dosegla

mu do vrata. Skinuvši ogrtač reče tiho: – Sad možemo govoriti o svemu. Livrirani starac sumorno promatra druga s bradom: – Kako ti je porasla brada! Čudno je sve to, dragi moj, i strašno. –

Koliko sam propatio u Beču ne znajući što je s tobom. – A onda odjednom eto ti čovjeka koji mi se prikazao tamničarem – i...

– Bio je uistinu tamničar.

W

– Tvoj tamničar? – Da, moj. – Dakle, čamio si u tamnici? A zašto? – O tome kasnije. Sada me najviše zanima, je li tkogod saznao ili čuo

za moju poruku. – Tko bi saznao. Tamničar je došao jedne večeri do mene »K crnom

orlu«. Bio sam u sobi sam samcat. Pružio mi je ceduljicu bez potpisa na kojoj je bilo napisano: »Putuj smjesta u Parmu. Ne javljaj se nikome pod suncem. Kad stigneš onamo, čeka'j svakog dana na putnoj postaji«.

– Jesi li prepoznao moje pismo? – Odmah, na prvi pogled. Rekao sam tamničaru, da će zapovijed biti

izvršena. Spremio sam se još iste noći, a već drugog jutra bio sam na putu.

– Hvala ti što si ispunio moj nalog. – Već dvije sedmice čekam u ovom tuđem kraju, gdje nikoga ne

razumijem. Čekam, a zapravo ne znam zašto. Tada duboko uzdahne, pristupi k njemu i stavi mu ruku na rame: – Čemu sve to? – Vidjet ćeš! – Zašto smo morali u taj daleki kraj? – Sudbina je to! – Dokle će nas sudbina ovdje mučiti? –Još ne znam. – Barem znaš hoće li dugo? – Mislim da neće biti dugo. – Za koji dan – možda i više, ili u

tamnicu ili se opet vraćam u Beč – prsima pred smrtne cijevi. – Valjda nisi podivljao? – Imao bih i radšta podivljati. Pa ipak sam miran i pri zdravoj

pameti. – Ako si pri zdravoj pameti – onda se ne vraćaj natrag, ako te čeka

kakvo zlo. – Moram se vratiti. – Moraš? Sva je sreća da si utekao. – Utekao? Varaš se. – Nisi utekao? Pa čemu onda tolika tajnovitost. – Tajnovitost je potrebna onome tko me je poslao. – Najprije te bacaju u tamnicu, a onda te šalju na put bez straže i

čuvara? – Da. Poslali su me ravno u Parmu.

W

– Moj čuvar i stražari jači su od svih naoružanih straža. – To ne razumijem. – Poslao me iz tamnice neki odlični državnik na – poštenu riječ. – To još manje razumijem. Molim te sjedni i pričaj mi što je bilo s

tobom. – Strašni su bili dani, a još strasnije noći u osamljenoj ćeliji. Dolazili

su k meni i zvali me i preslušavali. Sve to nije me toliko mučilo koliko moje srce. Jedne noći došla su po mene dva gospodina i dva vojnika. Odveli su me u dvorište. Oko mene gusta tmina, čekam, a vojnici stoje uza me, držeći puške. Mislim: strijeljat će me. Dugo sam čekao kad se opet pojavi neki treći vojnik, pa me povede u sobu u prizemlje. Tamo me sačeka neki plemeniti gospodin i zapovijedi da skinem vojničku odoru pa da uzmem građansko ruho.

– A zašto to? – I ja sam se pitao zašto, pitao sam toga gospodina, ali on mi nije

odgovorio. Strahovito je podnositi neizvjesnost. Kad sara se odjenuo, dođoše u sobu dva posve nepoznata muškarca – povedoše me odande kolima u grad, u neku stranu kuću. Kad sam sišao, ugledao sam opet tamnicu ali ne istu u kojoj sam dotad bio. Gospodin koji me je uvijek pratio, reče mi u mojoj ćeliji ovako: od danas je vaše ime Franjo Bartok.

– Prekrstili te? Pretvorili te u drugog čovjeka? – Tako je. Prošle su dvije sedmice. Svi su me nazivali ovim novim

imenom. Ne mogu ti opisati patnje. Postao sam neki drugi građanin – a ne znam ni zašto ni kako. Sve čekam što će biti i kako će se svršiti ovo tajanstveno lutanje po tamnicama pod drugim imenom.

– I nisi saznao. – Jesam. Jednog dana ustrčao se tamničar oko mene, uređivao moju

ćeliju i navijestio da k meni dolazi neki odlični gospodin. Odahnuo sam u nadi, da ću saznati, tko sam zapravo i što će biti sa mnom. Napokon sam dočekao. Vrata su se otvorila i ja ugledam kako u tamnom odijelu sa širokim klobukom ulazi odlični bečki državnik. Odmah sam ga prepoznao. Sjeo je kraj mene i promatrajući me čvrsto rekao: »Ne mogu vam mnogo razlagati. Plemić ste i čovjek od riječi. Hoću da riješim vašu sudbinu – budete li mi vi pomogli«. – Pristajem na sve unaprijed, rekoh ja. Prekrstio je noge i sjeo kao da se popiti sa mnom koju čašu

W

šampanjca. Onda je stao govoriti: »Bio sam od prvog dana uvjeren u vašu nevinost, ali sam morao postupati onako kako to određuju propisi. Protiv vas nema nikakvih dokaza da biste uhodarili. Jedino vas je teretila optužba princeze Arnalije...

– Ali ta je optužba bila potpuno lažna – rekoh. Izrečena je samo iz osvete prema mojoj ženi. A on na to reče: »To sam naslutio već one večeri kad sam prisustvovao sceni preslušavanja u kabinetu njezina veličanstva«. Na meni leži prokletstvo princezine krive optužbe, branio sam se ja. »Baš zato. Trebalo bi da princeza opozove optužbu. I ako to učini vaša je sudbina riješena – a moja državnička osnova slavit će pobjedu... Vi ćete kod preuzvišenosti posredovati? – zapitah pun nade. »Mislim da ne bih uspio. Ali znam bolji put. Vi ste se očito čudili zašto sam vas dao premjestiti u ovu tamnicu i nadjenuo vam ime Franjo Bartok?« – Uistinu nisam znao, što je to zapravo. »Pod tim imenom s ispravama tog čovjeka, otputovat ćete u Parmu i zamoliti princezu da opozove optužbu. Putujte, a meni ostavite poštenu riječ da ćete se vratiti i u slučaju da princeza svoju optužbu ne opozove...« Čudio sam se što se on toliko o meni brine. Ali nisam ga dospio ispitivati. Lukavac je odmah prozreo moje misli i sam objasnio svoje nastojanje da mi spasi život. »Čisto državnički razlozi nukaju me da vaš život pod svaku cijenu spasim«. – Državnički razlozi – začudim se ja. – Kakvi? – »To vam ne mogu saopćiti, ali su posve državničke naravi, veliki i sudbonosni za državu«.

Ja sam mu dao svečanu riječ da ću se vratiti. Porazgovorili smo se kako ću putovati. Izrazio sam želju da uzmem sa sobom tebe. Slugu svog moram povesti – rekoh – ali on je to odbio i zatražio da putujem sam, – jedino mi je dopustio da tebi napišem onu ceduljicu i pošaljem po tamničaru. Htio sam da me ovdje dočekaš, da budeš uza me – i ako se što sa mnom desi, da znaš što je bilo. I tako je njegova preuzvišenost otišla a ja, eto, stigoh ovamo.

– A što ćeš sada? – Moram poći princezi Amaliji, vojvotkinji od Parme, ali tako da me

ne prepozna. – Neće ti biti teško ući u dvor! Može tamo svatko, pa čak i skitnice.

U toj bradi što ti je tako gusto pokrila lice i u tom odijelu jedva da bih te i ja prepoznao ...

W

– Tvoje mi riječi pružaju mnogo nade. Dakle u dvor se može ući? – Svakog jutra vojvotkinja dijeli prosjacima jelo na stepenicama. – Ona je milosrdna srca? – Vidio sam je svakog dana svojim očima kako dijeli milo dare. – Hoće li biti prema meni takva? – Posve se promijenila – nadaj se dobroti. – Ali kako si ti? Vrlo si blijed i mršav? – Ispija me tuga, a nemam s kime da je podijelim. – Ne boj se, vojvotkinja će povući optužbu. – Misliš li da je to jedino što me tišti. Rekao bih da je to najmanja

bol. – Zar ima nešto veće nego to što ti smrt visi za vratom? – Mnogo veće. Ne znam što je s njom. – Kako? Zar joj se nisi javio? – Nisam smio da joj se javim. – Njegova preuzvišenost mi je

zabranila. – Da ta preuzvišenost nije sam kancelar Kaunitz? – Jest, – on je. I tražio je od mene da svojoj ženi nikakvim znakom

ne objavim što je sa mnom. Nitko ne smije – reče on – saznati da uopće živim. Skrivao me kao razbojnika. Čak me pretvorio u drugog čovjeka i dao mi građansko ime. Kad su me izveli iz tamnice kao Franju Bartoka, nastanio me kancelar u samotnoj sobici u svojoj palači. Odveli su me noću, kao nekog tajanstvenog zarobljenika. »To traže državnički interesi« – rekao je on.

– Kakav je to interes tako sudbonosan i važan vezan uz mene? To me muči i danas.

– Jadni moj Siniša! – Kad bi ti, Filipe, znao kako je meni! – Proklet bio dan kad si došao s njom u dvor. – Prokleta je caričina milost kojom ju je obasipala... Nikad nisam

slutio kakva će nas zahvatiti oluja – kad smo onda po sunčanom danu pirovali. Čitava mi slika stoji pred očima. Markov trg, svjetina, Markova crkva, ona stoji uz me u ljiljanskoj bjelini. Kakva je to bila krasna slika. Kolika je to bila sreća. Baš tako velika kao što je sada velika moja nesreća.

– Ne kidaj svoje srce tim uspomenama.

W

– Drage su mi te uspomene iako me bole, rasplinjuju neke Čudne nejasne slutnje, što lutaju mojom dušom.

Na vratima netko zakuca. – Sluga je donio večeru, treba da se okrijepiš. Sjela su obojica k stolu i založila. Pri tom su šutjeli zabavljeni svak

svojim mislima. Kad je večera bila dovršena Siniša legne na postelju. – što sad radi ona? Možda služi caricu, možda je na plesu a drugi je

muškarci gledaju, ovijaju ruke oko njenog struka, dive joj se, žele je. A on? I on je želi?

– Tko on? – Prijestolonasljednik Josip. – što ti pada na um. – On joj udvara! On je voli. – To su pripovijesti zlobnih jezika. – Varaš se. Mnogo sam puta promatrao njegove poglede kad sam

stajao u počasnom stavu u gardi. – Ljubomoran si i ništa drugo. – I opet se varaš. Sama mi je povjerila da je noću na hodniku netko

progoni, neki muškarac u tmini zaogrnut plaštem. A ja sam ga jedne noći uhvatio u parku Schonbrunna, bio je to on, kojeg je ona preda mnom toliko hvalila.

– Iskazao joj je mnogo milosti, to znaš! – Znam... Pa ipak, svaka hvala kojom je obasipala njegovo ime pekla

me. Toliko puta zahvaćala me u srcu bol, a u mozgu misao: možda me zavoljela samo iz zahvalnosti, samo iz zahvalnosti što sam je spasio od smrti. A sad je došao taj mladi princ u časti i slavi, koji je osvaja svojom filozofijom i nekim čudnim novim mislima. Možda joj se sviđa. Uvijek mi je tako oduševljeno govorila o njegovim mislima, odviše je govorila o njemu...

– Sam sebe truješ obmanom. Kako bi ona njega zavoljela? – Nije nemoguće, kad je mene zavoljela iz zahvalnosti... – Tko ti je usuo u srce te ludosti? – Ludosti nisu. Mogla bi tek biti zloba kneginje Vilme i grofice

Čikulini ali opet – tako je to vjerojatno – da ona zavoli njega – vjerojatno ...

– U tamnici si izgubio pouzdanje u sebe i nju!

W

– Ako me još uvijek voli, zašto mi nije odgovorila na pismo što sam joj ga poslao iz tamnice?

– Možda joj nije dopustila carica. – U milosti je carice kao nitko na dvoru. Mogla je od nje zamoliti i

dopustila bi joj da posjeti muža. Zašto to nije učinila? Zašto nije došla? – Tko bi to mogao da zna?! I baš zato što ništa ne možeš znati, ne

smiješ da se ljutiš. – Lako je filozofirati i tebi i meni – ali srce se ne da obmanuti. Ono

svakim svojim otkucajem traži odgovor na svoje pitanje. – Treba da što prije pođeš vojvotkinji i sve će biti dobro. Ona će

optužbu povući, a ti ćeš se vratiti, vidjeti Neru, govoriti s njom. – Vidjeti? Kakva će biti? Kakvu ću je naći? – Ne bojim se da bi krenula vjerom. Sutra odmah pođi u vojvodsku

palaču. – Ako princeza optužbu ne povuče, vratit ću se da me strijeljaju. – Zar si. uistinu poludio da ideš pred pušku? – Zadanu riječ moram iskupiti, Vojkffyjevi su vazda držali riječ, pa

morali položiti i glavu pod mač. – Kancelar ti reče da ima velikih državničkih razloga da ostaneš živ.

Onda te neće strijeljati. – Varaš se. Ako vojvotkinja ne povuče svoju optužbu, položaj

kancelara prema carici bio bi nemoguć, jer je ona potpisala moju osudu. – Smrtnu osudu? – Da, ne bih ti to smio ni kazati. Ali ne znam što će se sa mnom

dogoditi. I barem ti moraš znati sve. Kancelar je govorio sa mnom kao kavalir s kavalirom. Rekao mi je: »Izvršenje vaše osude samo je odgođeno. Carica vas smatra smaknutim. Ja sam joj to čak i potvrdio, jer kako rekoh, na to su me ponukali teški državnički lozi. Još ne znam hoće li mi uspjeti da vaše smaknuće odgodim zauvijek. Riječ me veže prema carici i ako moja osnova ne uspije, bit ću prisiljen da tu riječ iskupim. Sad sam čin, za koji sam se carici obavezao, odgodio, ne bi li mi uspjelo prikupiti dokaze da ste nevini«.

– Kakav to mora da je državnički razlog? – To me pitanje muči i usrni i na javi. Osjećam neki strah pred

razjašnjenjem ... – Bilo bi najbolje da se time sada ne mučiš. Glavno je da si ipak živ.

W

Možda bi bilo bolje da nisam. Pitanje zašto državi treba moj život – tjera mi san s očiju..«

– Ušutjeli su. Filip nije mogao da odgovori. Neizvjesne slutnje što ih je naglašavao Siniša, prelazile su i na njega. Odražavale su se više u nekom strahu da se iza kancelarovih nastojanja da spasi Siniši život ne krije nešto od čega Siniši prijeti još veća bol nego što je sama osuda.

Ali Filip nije pogodio što bi to moglo da bude. činilo mu se, da njegov gospodar, koga je on odgojio i othranio, već ima neke jasnije predodžbe o toj državničkoj potrebi.

Da ga oslobodi tih misli skrene razgovor na drugo. – A taj mladić što je došao s tobom? – I on je došao u Parmu slomljena srca. – Sjećaš li se onog gospodina koji je stanovao u »Crnom orlu« blizu

naših soba? – Da, sjećam se... – Skrivao se pod tuđim imenom, a zapravo je princ Ernest. – Princ?

A zašto je stanovao u gostionici. – Da se sakrije carici. I njegovo je srce puno tuge kao i moje. Sreli

smo se na putu. Vidio sam da me neobično promatra. I prepoznao sam ga, jer je boravio na dvoru dok sam ja bio u gradu. U poštanskim kolima približio se k meni osjećajući da se krijem kao i on. Povjerio mi je svoju veliku bol kako se htio ubiti i čudno se spasio, kako se oporavio i nastanio kod »Crnog orla«. Znao je da si moj sluga i pripovijedao mi je o tebi. Putovali smo zajedno. Obojica smo se oslovljavali svojim tuđim imenima i nitko se nije brinuo za nas.

– Po kakvu je poslu došao u Parmu? – Da se pomoli na grobu svoje pokopane sreće. On je ljubio princezu

Amaliju... – A ona se udala za drugoga? – Carica ju je prisilila. Odvraćao sam princa od puta u Parmu, ali se

nije dao nagovoriti. I tako smo, eto, došli zajedno. Dvojica putnika koji putuju u neizvjesnu crnu tminu...

Filip uzdahne, ustane i počne namještati postelju. – Treba da legneš i da se odmoriš. – Nema mi odmora na ovom svijetu.

W

– Ne muči sam sebe. To nije dobro. Ako kancelar treba tvoj život, on će ga sačuvati...

– Treba li moj život – njoj? – Kako joj ne bi trebao? – Gdje su mi dokazi za to? – Cime da ti dokaže, jadnica. – Velim ti i opet, u milosti je carice kao nitko na dvoru... Mogla je

doći, mogla je pisati, a možda me mogla i izbaviti... – Baš si lud! Zar ona može da spašava na konju sa stratišta kao što si

ti nju spasio s lomače? – Ne mislim da mi spašava život, ali da mi spašava – srce... Od boli

me morala spasiti. Zar nije nikada pomislila koliko se mučim u tamnici – misleći na nju? Srce je trebalo da mi spasi.

– Ako je carica potpisala tvoju osudu, a ni sam kancelar je nije mogao odvratiti od toga, što da učini ona – slaba žena?

– Vidiš! Sad smo tu. O tome se nisam usudio govoriti. Odviše je bolno. Ona je morala saznati da sam osuđen. Zar nije našla načina da me barem jednom vidi. Da mi pošalje nekoliko redaka svoje ljubavi. Mogla je – a zašto to nije učinila.

– Uistinu misliš da te ona ostavila na milost i nemilost, da nije na tebe mislila, da nije tražila sastanak s tobom.

– Ne znam, ali sve izgleda da je moja osuda nije jako ožalostila. – Što dalje, to jače luduješ. Bol ti nagriza mozak. – Mozak je moj netaknut. I baš u njemu nižem i pitanja i odgovore,

rezultat je uvijek zbrka jer svaki odgovor zapinje o novo pitanje: zašto od nje nije bilo glasa? Kako je primila moju osudu? što je mislila? Je li se zavila u crno?

– Dosta o tom. Lezi i spavaj. – Spavam tek onako napola. Vazda gledam njen lik, uvijek sam uz

nju. A ona, uz koga je ona? ... – Neću više da odgovaram. Odmori se od puta. Put je bio dug. Sutra

kad svane možemo da nastavimo. U sobi nastane tišina. Svjetlo se utrne. Siniša se prevrtao na postelji i

uzdisao.

GROF RIVERA

W

Osvanuo je maglovit dan. Na stepenicama vojvodskog dvora stoje prosjaci.

Izlazi vojvotkinja, svježa i ružičasta lica. Plava jutarnja haljina bez krinoline leprša oko njenog ponositog stasa. Iza nje stoji dvorski meštar. Blijed je. Oči su mu napola pokrivene trepavicama. Kao sjena prati svaki vojvotkinjin pokret.

Ona uzima iz košare hranu i dijeli je ljudima što stoje na mramornim stepenicama. Očito je to veseli pa ipak taj njen način odudara od svih propisa, dvorski joj meštar ne može ni opomenom uskratiti ovaj užitak.

Silazi sve niže, pristupi k ljudima i svojom rukom pruža im bijeli kruh, meso i kolače...

Pred jednim čovjekom sagnutim u dugom otrcanom ogrtaču, zaustavi se i pruži mu komad kruha.

– Visosti, ne molim kruha nego da me saslušate ... – Dakle? što želite, slušam... – Nosim vijesti iz Beča. Ovaj odgovor izrečen na njemačkom trgne je. ^ Čas je šutjela i

gledala prema dvorskom meštru, kao da se želi uvjeriti je li dosta daleko. Onda ponovno uzme kruh i preda ga bradatom čovjeku s riječima:

– Uzmite i slijedite me – kad se uspnem gore ... Zatim je preostalu hranu podijelila drugima i polako se uspela uz

stepenice. Pognuti čovjek pođe za njom. – Ovaj čovjek doživio je veliku nesreću – primijeti tiho grofu Riveri.

– Pustite ga k meni da se istuži. Ne obazirući se na čovjeka, Rivera se nakloni i dade slugama znak

da odrpanca puste unutra. Pošla je ravno u svoje odaje, čovjek ju je slijedio u pratnji slugu. Kad je zastao u sobi, vojvotkinja naredi lakaju da zatvori vrata i da

se udalji. – šalje vas barunica Kleber? – upita Amalija nepoznatog čovjeka. – Ne visosti, netko drugi. Ponajprije dopustite da vam pokažem svoje

spise. Zovem se Franjo Bartok i dolazim iz Beča. – Tko vas šalje? – nestrpljivo zapita ona. – Šalje me starica majka jedinca sina kojeg su joj smaknuli... – Što ja tu mogu?

W

– Možete visosti, jer je taj čovjek smaknut na vašu optužbu! – Na moju optužbu? Ne znam ništa o tome. – Dopustite da vas podsjetim, visosti. Njegova majka zna da je nevin

i zaklinje vas da se smilujete njoj i njenoj obitelji. Samo vi možete skinuti ljagu s groba njenog sina.

– Tko je taj? – upita Amalija sluteći. – Grof Siniša Vojkffy, časnik u gardi. – Carica ga je dala smaknuti? – začudi se on. – Jest, visosti, I vi sami znate da je nevin. Njegova stara mati

zaklinje vas da operete njegovu čast nakon smrti. Njeno se čelo nabralo. Izraz nevoljkosti pojavi se na licu. – Smaknuli su ga? Žao mi je. – Ako napišete izjavu kancelaru Kaunitzu da je nevin, vratit će se

čast čitavoj obitelji. – žalim, ali optužbu ne povlačim. Udovica kapetana, grofica Nera

Vojkffy treba da snosi posljedice. Bit će do smrti ožigosana da je bila žena uhode.

– Visosti, kad biste vi znali za boli starice majke... – Recite njegovoj majci za utjehu da bi joj sina smaknuli i da ga

nisam ja optužila. – Ne razumijem, visosti ovih riječi. – Evo jasnijeg odgovora. On bi morao svakako umrijeti, on nije

osuđen na smrt zbog drugih razloga... – Njegova bi se majka možda utješila kad bi znala kakav je to razlog. – Razlog? Grof je morao umrijeti da svoju ženu prepusti

prijestolonasljedniku... Pognuti se čovjek odjednom ispravi. Plašt kojim se zaogrnuo padne

mu s tijela. Krik užasa izmakne se iz njegovih grudi, vrele crne oči rašire se i prikuju uz vojvotkinju.

– Visosti, što ste rekli? Sabrala je obrve, nagnula glavu i stala ga pozorno promatrati. Što je

dolazila bliže, to joj se njegovo lice činilo poznatijim. Onako pognut, u crnom ogrtaču, guste crne brade izgledao je kao čovjek koji je došao s ulice i nije nalazila potrebnim da ga pomnije zagleda. Tek prestravljeni usklik izazvao je njenu pozornost i sumnju, jer samo čovjek koji voli može tako da krikne.

W

Vidjela je Sinišu na dvoru samo u vlasulji, obrijana, u gardijskom odijelu. Sada je potpuno preobražen, ali ipak oči, njegovo crnoputno lice i njegov stas brzo su izazvali sumnju da bi to mogao biti glavom Siniša ili barem koji njegov rođak.

– Sve mi se čini da ste vi ušli u ovaj salon varkom. Vaš stas se odjednom uspravio, vaše držanje i lice odaju da ste plemić. A kad bih vam gledala u oči, rekla bih da carica nije smaknula kapetana garde...

– Priznajem, visosti. Uvukao sam se ovako, jer sam se nadao da ću samo na taj način od vas primiti ono što molim. Ali primio sam drugi, mnogo teži udarac ...

– Žalim što sam rekla. – Visosti, niste rekli istinu, je li da niste? – Naprotiv. Istina je. što rekoh nije izmišljeno. Vaša je žena

sagriješila… – To je strasnije od optužbe kojom ste me udarili pred caricom. I

molim vas oporecite, visosti... – što bi vam koristilo da oporečem nešto što se oporeći ne da. – Zašto se tako strašno osvećujete grofici? – Nije osveta nego zaslužena kazna. – Zbog čega je kažnjavate. Ona nije odala vaš bijeg... – Jest, ona je to učinila. Mi smo se srele ispod stepenica... – Znam visosti, ali baš one noći nas smo dvoje zajedno htjeli bježati

u inozemstvo... – Vi ste htjeli bježati? Zašto? – Odlučio sam da je izbavim opasnosti što joj je prijetila. – Od Josipa? – Od svih! – I ona je obećala da će poći s vama? – Ugovorili smo sve potanko i bila je sretna što će sa mnom u

svijet... – Vi ste vrlo kratkovidni, kapetane, kad ste joj povjerovali. I niste

ništa primijetili? – Visosti, molim vas da mi iskreno kažete na što ciljate? – Vaša je žena bila sretna i htjela je da bježi samo prividno ... – Nije moguće visosti. One večeri ona je već bila sjela u kočiju u

carskom dvorištu...

W

– Vrlo dobro. Stvar je izvanredno pripremila. Dakle, sad mi je sve jasno. Htjela vam je pokazati da uistinu želi pobjeći, a onda je sama spriječila da je otmete ...

– Strašne su vaše riječi, visosti, i vi ih ne možete ostaviti bez dokaza. – Evo vam dokaza. Vaš je bijeg one iste noći netko anonimno

prijavio grofu Kochu. Da, nepoznata je osoba rekla lakaju neka prijavi šefu dvorske policije da će netko, vrlo blizak carici, te noći pobjeći...

– Je li ta osoba bila ženska – upita on blijedim usnama. – To ne znam. Htjela sam da bježim i nitko nije bio u to upućen do

moje sobarice, koju sam zatvorila u njenu sobu. Ali sobarica nije znala da ja bježim, njoj sam kazala, da tek idem na sastanak s princom Ernestom. Tko je dakle mogao da zna da će te noći netko bježati, do same grofice? Jedino ona!

– Nije tako strahovito himbena, visosti... Ona se nije mogla tako pretvarati... govorio je iako mu je glas bivao sve neumjereniji…

– Zar je mogao bilo tko na dvoru vjernije i uvjerljivije gledati i govoriti od grofice, baš onda, pred caricom, kad je lagala – očito u vašu korist – a ipak je lagala uvjeravajući caricu...

Ove su mu se riječi zasjekle u mozak. Pred njegovim se očima prikazao prizor u caričinu kabinetu one noći kad je otkriven bijeg. Nera je stajala pred caricom. On je slušao kako je uvjerljivo lagala, a pri tom caricu vjerno gledala... Da. U tom času njena je laž spašavala njega, ipak on je u onom trenutku pred caricom zaboravio na opasnost i prestrašeno se zapita: »Kako je moguće da umije tako uvjerljivo lagati?«

I u tamnici mu se vraćalo to pitanje. Slijedilo ga je svuda i na putu, i u Parmi, a sada mu je dala jasne obrise primjedba vojvotkinje ... »Zar bi ga ona mogla onako gledati, pristati da bježi, a onda spriječiti taj bijeg?« čudno, sjela je u kočiju, a onda je odjednom došao grof Koch i zatvorio vrata. Pretražio je sve kočije ... – Zašto je to radio? – pitao se on.

– Visosti, vi ste htjeli bježati kočijom iz dvora? – Ne, ja sam se preodjenula u haljine svoje sobarice da bih izašla na

vrata služinčadi, s propusnicom sobarice. Odgovor je pao kao teška potvrda njegovih sumnji.

W

– Gospodine grofe, moje izjave nisu plod mržnje i osvete. U ovom času i ne mogu da se osvećujem grofici. Danas znam još mnogo više, a onda, sve je napokon svršeno. Moja je sudbina zapečaćena do groba. Ali kad ste me pitali, evo, ja sam vam to saopćila. Uostalom primila sam ovih dana pismo od moje pouzdanice iz Beča, barunice Kleber, i ono bi vam moglo potvrditi moje riječi.

Siniša korakne prema vojvotkinji: – Visosti, smijem li vas zamoliti – kakve vam vijesti javlja. Već

odavno nisam ništa čuo o svojoj ženi. Amalija izvadi iz pretinca pismo, rastvori ga i reče: – Pročitajte ove retke, mogu vas zanimati. Uzeo je u ruku pismo i

čitao ... »Danas je dvor iznenadila senzacija. Jutros kad su dvorjanici

nastupali službu, izišla je iz prijestolonasljednikovih odaja grofica Vojkffy... Poslije toga pozvan je prijestolonasljednik u audijenciju kod carice... Audijencija je bila nova senzacija, jer je carica s groficom još ljubaznija. Šalje je s prijestolonasljednikom na izlete i šetnje – čitav se dvor snebiva... Meni je povjerila moja tetka grofica Fuchs da carica podupire taj odnos kako bi prijestolonasljednika otkinula od knjiga, pobudila u njemu želju za ljubavlju i tako ga pripremila za ženidbu ...

Grofa Vojkffyja maknuli su s dvora, nitko ne zna kamo, jasno, grof je morao nestati kako ne bi smetao ovoj idili.

Carica će požaliti, jer se čini da je Josip zaljubljen u groficu. Ako se ne varamo, on će je i oženiti. To bi odgovaralo prijestolonasljednikovoj prirodi...«

Siniša stavi pismo na stol. Bio je blijed, u glavi mu se zavrtjelo kao da je udario o neki željezni stup. Sva mu se nutrina potresla.

– Vidite, grofe, sve je istina. Da ste dobro promatrali Josipa, sami biste primijetili da je njegova brižljivost prema grofici bila pretjerana. On joj nije samo udvarao, zacijelo je voli. A ona?... Ako ga i ne voli, poznaje Josipa i zna da je spreman učiniti sve. Koja žena ne bi htjela da je netko podigne na prijestolje. Doduše, to nikada ne bi dopustili. Sad eto znate zašto je spriječen vaš bijeg iz dvora i zašto ste morali biti smaknuti.

– Njezino veličanstvo ne bi nikada dopustilo takav brak i zbog toga me ne bi dalo smaknuti...

W

– Carica vjeruje da ste uhoda, a to joj je dobro došlo da vas makne. Ako vam se sve to čini nevjerojatnim, eto još su u Parmi knez Bathyany i Pichler.

– Visosti, ja sam se pred vama izdao u času uzbuđenja, ali vas molim i zaklinjem da caričinim poslanicima ni jednom riječju to ne spomenete. Učinili biste mi veliku milost, za koju ću vam biti zahvalan do groba. Molim vas, tražite od mene što god hoćete. I život ću vam dati, samo nitko ne smije saznati da je grof Vojkffy živ.

– Ovu vam milost mogu ispuniti. – Visosti, još nisam svršio sa svojim poslanstvom. – Dakle, govorite. U pozadini se polako otvore vrata. Grof Rivera uđe, ali na pragu ustukne. Zapanjeno pogleda na zemlji

otrcani plašt, a mjesto pognutog čovjeka uspravljenog stasitog mladića. Sumnjičavo ga pogleda i najavi svojoj vladarici: – Visosti, upravo je stigao vaš tajni kurir iz Beča. – Dobro – reče Amalija i pogleda Sinišu. – Pričekajte dok svršim s

kurirom. Rivera, molim vas odvedite gospodina u predsoblje. Ne želim da ga itko vidi. I on je poslan iz Beča.

Dvorski meštar odvede Sinišu, ponovo zamotana u svoj plašt. Kad su ušli u predsoblje, Rivera je pogledao njegovo lice, koje je unatoč bradi pokazivalo ljepotu i plemenitost. Malo ga je sumnjivo promatrao.

Pola sata Siniša je sjedio sam sa svojim mukama, koje su u njegovoj duši uzvitlale oluju.

Kad je izišao bečki kurir vojvotkinje Amalije, u njezinu salonu opet se pojavi Rivera.

– Visosti, gospodin kojeg ste odlikovali i pozvali ga u salon, još uvijek čeka u predsoblju...

– Ošinula ga je oštrim pogledom. – Podmuklih sumnji ne podnosim. Spustio je glavu i prošaptao: – Visosti, oprostite. Okrenula je glavu i otišla k prozoru. Dvorski meštar uvede Sinišu a zatim se tiho udalji. – Vidite, kapetane – reče Amalija – ovog časa ponovo sam primila

pismo od barunice Kleber. Strahom ispuniše Sinišu nove vijesti.

W

– Molim, visosti, javlja li vam što novo o grofici? Da. Pošto mi je odgovorila na moja pitanja, opet spominje dvorske

spletke i tu, naravno, primjećuje nešto o vašoj ženi. Evo, pogledajte sami što se odnosi na nju.

»Ali visosti, da je carica tako bijesna zbog vaših čina u Parmi kriva je mnogo i grofica Vojkffy. Carica je zbog nje vrlo zlovoljna, jer je nedavno nestala s dvora... Drugog dana nakon tog nestanka sam je prijestolonasljednik priznao carici da ju je on odveo, da će je zaštititi od carice i vjenčati... Njezino veličanstvo je požalilo što je podupiralo taj odnos. To smo svi predvidjeli,..

Već se dulje vremena pronosi dvorom vijest da je grof Vojkffy poslan u Pariz. Danas saznajemo, da to nije istina. Naprotiv govori se, da je smaknut. Kancelar Kaunitz je zle volje zbog prijestolonasljednikove ljubavi – a pogotovu njegova izjava ne ide u račun državne politike. Prijestolonasljednik izostaje po čitave dane i noći, a nitko rie zna gdje je. Svi slute, da uživa ljubavnu sreću negdje u svom dvoru za koji također nitko ne zna gdje se nalazi. Njezino veličanstvo bijesni i zlovolju iskazuje na vašoj milosti...«

Siniša osjeti vrtoglavicu. Sve što je čitao u ovom pismu teška je potvrda njegovih sumnji.

– Nije li sve jasno? – primijeti Amalija. – Kaunitz hoće spriječiti prijestolonasljednikovu namjeru da se oženi groficom i zato vas nije smaknuo.

– Onda nije znao što prijestolonasljednik kani. – Lukavac je slutio i, eto, tome treba da zahvalite svoj život. Grofe,

nije li vas možda sam Kaunitz poslao k meni? – Ne smijem vam na to odgovoriti. No, ako mi uistinu on hoće da

život spasi, povod ove milosti bio bi u... – Čujte grofe. Za osvetu udružit ćemo se nas dvoje. Neka carski dvor

ima skandal. Omogućit ću vam da pobjegnete. Neka se grizu međusobno kao psi. I kancelar Kaunitz skrivio je moju nesreću.

~ Visosti, zadao sam riječ. Ja ću se vratiti, moram riječ iskupiti. – Što ste nakanili, grofe? – Nemam nikakve druge nakane nego da izvršim do kraja svoje

poslanstvo. – Rekli ste mi da još niste do kraja izrekli svoju poruku.

W

– Visosti, nisam doputovao sam u Parmu. Sa mnom je netko koga vi dobro poznajete.

– Tko? – upita sporo. – Princ Ernest. – Ernest! Ona je problijedila. – Princ moli da ga primite. Otišla je od njega polaganim koracima, šapćući: – Prekasno! Prekasno! ..''' Strpljivo je čekao njen odgovor. – Recite mu da je uistinu došao jako kasno. – Princ vas moli da mu ispunite ovu posljednju želju... – Bilo je mnogo prigoda da dođe prije. Sad – ja ne znana. Zašutjela je i pogledala na vrata iza kojih je, kako je predosjećala,

bio grof Rivera. Hitrim koracima približi se Siniši i šapne mu: – Nitko nas ne smije čuti, grofe. Ne bi li bilo najbolje da ga odvratite

od njegova nauma. Teško ću ovdje moći govoriti s njim. Sa svih me strana uhode...

– Visosti, možda ipak postoji način da s njim govorite. Vrlo je tužan. – Ne, ne. Ne pričajte mi ništa o njemu. Mnogo sam patila i sad je,

eto, sve prekasno. – Ne bih vam savjetovao da ga odbijete. Možda biste ipak jednom

požalili. Hoće s vama govoriti samo načas. – Ovdje se nalazi knez Bathyany i grof Pichler – ovaj posljednji

pripada dvorskim njuškalima bečkog dvora. – Visosti, imam prijedlog: primite princa kao da je poslan iz Beča da

vam bude duhovnikom ... – Da, to bi se moglo – oklijevala je ona. – Oprernit ću ga tako da ga nitko neće prepoznati, a on se doista i

mnogo promijenio. – Pristajem, vama grofe pak dat ću putnicu za Siciliju. – Hvala, visosti, vraćam se u Beč! – Iskazali ste mi dobrotu, a ipak svoju optužbu neću povući. Danas

još ne; ona mi je tek danas postala prava osveta ne vašoj ženi, nego carici i Kaunitzu! Ali vas ću zaštititi pomoću svog dvorskog meštra.

– Još jednom hvala, visosti. Meni više ne treba zaštite. Kad princ smije da dođe? U koje doba?

– Danas poslije doručka.

W

Nijemo se poklonio i izašao iz salona, slomljen, prignječen k zemlji, napola mrtvac.

Doručak je tog dana završio brzo. Amalija odmah nakon doručka pozove dvorskog meštra i ljubazno mu izda nalog:

– Pođite u stan kneza Bathyanyja i predajte mu ovo pismo. Pričekajte odgovor.

Zatim se nasmiješi i doda: – Danas uveče imam važan razgovor s tobom. Krv mu je poletjela u lice, primio je pismo i ostavio dvoranu. Jedva je otišao kad u salon mramornih vaza, gdje je čekala Amalija,

uđe mladić u jezuitskoj halji. Gledala ga je hladno, iako nije mogla odmah progovoriti. Princ je šutio.

»Kakva li kukavica! – prema silovitom, na sve spremnom Riven!« – mislila je on gledajući ga s izrazom uvrijeđene žene.

A on nije našao riječi. Obuzelo ga tronuće. – Dopustila sam taj sastanak na molbu vašeg znanca, iako je sada sve

svršeno. Gdje ste bili prije? – Amalija, takvu se pozdravu nisam nadao! – Ni vašem dolasku ja se nisam nadala – danas! Prije toga, gajila sam

mnogo ispraznih nada! – prošapće on. – Vi? čemu? Zar možda nakon svečano položene zakletve carici? – Koje zakletve? – Da se nikad više nećete brinuti za mene! i nakon toga zakleli ste se

pred oltarom! – Pred oltarom? – Možda i nije bilo pred oltarom; svakako, kad ste došli ovamo,

prekršili ste zakletvu vjernosti svojoj ženi. – Ženi? Tko ti je to rekao? – Zaista vam pristaje ova jezuitska haljina – zajedljivo reče i digne

se. – Amalija, ne opravdavaj svoj korak isprikama. – Nemam kome da se opravdavam. Vi ste se vjenčali i prisegli na

raspelo da nećete više nikad pitati za mene. – Tko ti je god to rekao, podli je lažac. Magla je pokrila njeno lice i njena se hladnoća topila. – Carica mi je to kazala, a potvrdio otac Grande.

W

– Onda oboje podlo lažu! Pošao je prema njoj, stao, skinuo s glave jezuitsku kapu i pokazao joj

brazgotinu na čelu. – Što to ima da znači? – Da sam iskupio zadanu riječ... – Kakvu zadanu riječ? – Rekao sam carici i tebi; ili ću te dobiti za ženu ili ću umrijeti... – Ali, vi ste još tu? – upita ona, već obuzeta nejasnom slutnjom. Sjela je na divan i rukom se uhvatila za naslon. – Kad sam te one noći čekao pred dvorom umjesto tebe našao sam

grofa Kocha i njegove ljude. Odvukli su me u dvor kao kakva lopova i zatvorili. Onda me carica pozvala preda se. Zatražio sam da nas ne odijeli – da ne unesreći tebe. Obećao sam da ću se odreći tvoje ruke pod uvjetom, da te barem ne dade tom strahovitom čovjeku bolesne krvi. Uzalud. Ona je sa mnom postupala kao s lakajem. Tada sam joj rekao: iz ove sobe neću izići živ – i pred njom sam ispalio hitac iz pištolja u svoju sljepoocicu.

Bolno uzbuđenje prođe njenim tijelom i dušom i ona klone. Ruke joj padnu u krilo.

– Dvorski ljudi odnijeli su me kao kakvo pseto u šumu da me tamo zakopaju. Ne znam što se dogodilo, ali dvorska su njuškala odjednom pobjegla. Bit će da su se prestrašili čuvši glas čovjeka, koji me i spasio da ne budem živ zakopan. Bio je to kovač lijesova Wolf. Naišao je na mene i ustanovio da još živim. Ponio me sa sobom. Neki ugljenar me izliječio i ja sam ostao u životu, koji sada proklinjem...

Gledajući njegovu brazgotinu hvatala ju je omaglica. Sva mržnja što ju je ponijela sa sobom iz Beča prema carskom dvoru

provalila je tog časa podvostručenom snagom. Zaboravila je da je carica ujedno i njena majka. I razbuđenom osvetom usklikne:

– Podla prijevara! Lagala je u ime boga raspetoga. Lagala je u ime Krista, kojemu se tako pobožno klanjala. Prokleti bili svi.

Hvatalo ju je bjesnilo baštinjeno od majke. Lamatalo je njome i htjela je vikati, lupati po stolu, tući korbačem, ali svaki pogled prema vratima opominjao ju je da bude mirna, da se savlada.

Shvativši svoj kobni položaj, uhvatila je rukom grudi i da zagluši sve ono što se u njima grčilo.

W

»Ni vikati, ni plakati ne smijem da me ne čuju i ne vide!« – pomisli bijesno. Zatim se obrati Ernestu:

– Kad su mi to rekli, ja sam na sve šutjela i na sve pristala. – Ti si to mogla vjerovati?

– Morala sam u ime boga raspetoga da vjerujem... Možda ipak nisam posve vjerovala: putujući u Parmu nadala sam se da ćeš ti doći, napasti našu povorku, ili se lukavo približiti k meni. Ni sama ne znam što sam sve čekala, tek željela sam da se nešto dogodi. Ali uzalud. Smatrala sam te kukavcem. I došla sam u Parmu...

– Tek sada shvaćam tragediju tvog vjenčanja. Kolika mi bol pada na dušu.

Oči su mu se napunile suzama, njezine su gorjele osvetom. – Reci barem, je li tvoj život snošljiv? – upita je. – Snošljiv? Da. – Vojvoda ti je dobar? – Mrzila sam te neko vrijeme misleći, da si me prevario. U osjećaju

mržnje, i u osjećaju vlasti, našla sam smirenje, a sada... Ušutjela je. On je čekao da nastavi kriomice otirući suze. Ali one

nisu pobudile njezinu sućut. Ona je željela da se on grči i razmahuje mačem. Pošla je k vratima, pogledala u predsoblje i opet se vrati natrag.

– Već je u majčinoj utrobi određeno djeci Marije Terezije da ih bije bešćutnost vladarke... Da sam bar sve to prije znala! Bježala bih sama s dvora. Bježala bih glavom bez obzira.

Osjećaji prve ljubavi probudili su se i uznemirili joj dušu. Uzalud se otimala. Uspomene su navirale iako ju je razum uvjeravao da je princ slabić i nedostojan tih osjećaja.

– Zašto si došao, Ernest? Reci, zašto je to bilo potrebno? – Mislim, da još uvijek nije sve izgubljeno. – Nije izgubljeno? Ne razumijem te! – Iz bečkog sam dvora čuo neke priče o caričinoj zlovolji prema tebi.

Povezao sam se s caričinim pouzdanicima. U tome mi je pomogao moj bratić. I doznao sam da je carica odlučila da te rastavi od vojvode.

Zagledala se ukočeno u strop. – Što si čuo? – Da je carici stigla vijest kako ti nisi žena vojvodi. Kani te od njega

rastaviti i dati mu za ženu Elizabetu.

W

– To je, dakle, tebe spremilo na put? – Da, to. – A da nisi čuo kako ja nisam vojvodi žena – ne bi došao? – Možda ne bih. – Sigurno ne! – Došao sam, Amalijo, da svoju sudbinu skrenemo drugim putem.

Rastavit će te od vojvode i naši će putovi k sreći biti otvoreni! – Prekasno si došao! – Zašto prekasno? Na ovo mu nije mogla odgovoriti. Tek, slegla je ramenima i okrenula

se od njega. – Odgovori mi, Amalijo, zar si svoje srce dala kome drugom? – Nisam imala kome da ga dam... Ono je puno osvete i mržnje i opet

osvete. – Amalijo, nešto mi kriješ? – Tiše, netko dolazi! Opet su ti oči

suzne! To nije muževno. Na vratima se pojavi grof Rivera, noseći u ruci pismo grofa

Bathyanyja. Prisutnost mladog jezuita zbuni ga. Gledajući mu u zjenice, pune suza, on pocrveni i, prišavši Amaliji, uzbuđeno upita:

– Vaša visost prima nenajavljene posjete! Dok je to govorio okrene se k mladom jezuiti i ponovno ga pogleda.

Tada se još više smete i u njemu se probudi ljubomora. Razumjela je njegovu primjedbu i planula:

– Otkad dvorski meštar zapovijeda vojvotkinji kcga smije primiti. To je španjolska etiketa, ali ja joj se ne pokoravam.

– Visosti, ja želim da vas zaštitim od onih koji vas uhode. – Bilo bi vrlo uputno kad vi ne biste bili jedan od njih. Princ se

namršti i učini korak natrag, ali ga Amalija zaustavi svojim oštrim pogledom.

– Zar ne vidite, grofe, da pred vama stoji otac Vittorio kojega je poslalo njezino veličanstvo iz Beča?

– Visosti, pokoravam se. Tek, časni otac nije najavljen i ne znam čime je zaslužio milost...

– Nije mogao biti najavljen. Vi ste bili odsutni. Najavio ga je vaš pomoćnik. Dosta je.

W

Ovo je značilo da treba otići, ali se dvorski meštar nije ni maknuo. Zureći u nju svojim vrelim očima stajao je kao ukopan.

Shvatila je da ga razdiru crne slutnje. Baš zato što su bile ispravne pokušala je da spriječi svako daljnje razjašnjavanje. Mirno se okrene k njemu:

– Grofe, molim vas, pustite nas još trenutak nasamu. Otac Vittorio ima da završi referat koji nosi od austrijske carice. Pričekajte u predsoblju.

Obasuvši mladog jezuitu sumnjivim pogledima, udaljavao se iz odaje polako kao da oklijeva.

Napokon se za njim zatvore vrata. Princ zbunjeno upita: – Kako se to ponaša tvoj dvorski meštar? – Španjolac je – reče ona. – Španjolac? Dvorski meštar španjolskoga kralja i njegove-etikete ne

može se ponijeti kao da nije tvoj podanik... – što hoćeš time da kažeš? – upita ona. – Tvoje me pitanje zastrašuje... – A tvoje me začuđuje. U ovom času nije važno kako se ponaša

dvorski meštar. – Važno je kako te on gledao ... kako je gledao mene ... Njegove

riječi, njegov glas, njegov pogled ne odaju dvorskog meštra podanika vladarice. Amalijo taj čovjek plamti ljubomorom...

Ja nisam izgubio svu prisutnost duha a da to ne bih jasno primjetio. Potpuno odlučna i bez ikakva samoukora ona potvrdi: – Da. On je ljubomoran! Slegnula je ramenima i čekala. – Zar ima na to prava? – Rekla sam ti odmah: došao si prekasno! Uhvatio se za naslonjač da

ne padne. Slabo i iznemoglo tijelo nije se moglo držati uspravno. Poduprt

buljio je u nju. Glas mu je zapinjao: – Ti, ti koju sam ja toliko volio, toliko poštovao. Kad sam stupio u

ovu odaju, nisam ni trenutka posumnjao da dolazim k ženi, koja je pala ...

Ova riječ razbudi u njoj protest:

W

– Ne podnosim da mi prigovaraju. A napokon s kakvim pravom smiješ da mi predbacuješ? S kakvim pravom?

– Amalijo, što je od tebe postalo? – Vojvotkinja od Parme! – Amilije je zauvijek nestalo... – prošapće on potišteno. – Da sam danas uistinu žena vojvode, onog idiota – žena idiota, bila

bih uzvišena – tvoja Amalija! – On ti je vjenčani muž! – Glup si. Malo prije sam ti govorila o vojvodinoj pokvarenoj krvi.

Zar da sam srljala u svoju propast? Taj me Španjolac spasio od propasti, razumiješ li?

– Ne razumijem. Ne razumijem ništa nego da si ti... – Uzeli su mi slobodu, svezali me s vojvodom i natjerali me u

stupicu. Španjolac me ljubio i otkrio za kakva sam se muža udala. Stavio je na kocku svoju čast, da me oslobodi toga muža. Primala sam tek njegove sitne usluge, dok nije došla caričina prijetnja da će me od vojvode rastaviti...

– Ti si se bojala rastave koja ti donosi slobodu? – Novu torturu, novu tamnicu na bečkom dvoru. Sve na ovom svijetu

pretpostavljam bečkom dvoru. Voljela bih ovdje umrijeti nego tamo živjeti... Ja sam odabrala ovog Španjolca da onemogućim svoj povratak u Beč. Eto, to sam učinila!

On je pokrio lice rukama i činilo se da plače. – Zašto nisi došao na vrijeme? Dugo si se predomišljao odviše dugo,

mogao si doći odmah! – Ležao sam boreći se sa smrću. – A kad si ozdravio, zašto nisi dojurio s četom razbojnika da me

otmeš? Zašto nisi došao čim si ozdravio – da me barem vidiš, da sa mnom govoriš? I vjeruj, da si došao samo dvije sedmice prije, ne bi se to dogodilo ... Španjolac ne bi imao prava ... Ovdje sam ostala sama, prepuštena spletkama ministra od Parme i zlonamjeri austrijske carice. Zatjerala me u stupicu i ja sam pružila ruku jedinom čovjeku koji je pao pred moje noge ...

Tiho i gorko plakao je princ. – Što će mi sad tvoje suze? Djela su mi bila potrebna. Trebala mi je

tvoja brza pomoć, a ti si čekao. Sada je prekasno...

W

– Vidim, Amalijo, da mi s pravom predbacuješ. Uistinu, odviše sam dugo čekao.

– I – sada je svemu kraj. – Ne može da bude! Prišao joj je tiho i prošaptao: – Oslobodit ću te ovog prokletstva. – Osloboditi? Ti? – Hoćeš li sa mnom? – Kamo? – Svejedno je to. Povest ću te sa sobom zauvijek. – Mene? Palu ženu? – ironično naglasi. – Oprosti što sam te tako nazvao. Nisam slutio koliko si propatila i

zbog čega se to dogodilo. Zaklinjem se, nikad ni jedan prijekor neće prijeći moje usne.

– Misliš da možemo bježati? – Vojvoda danas nije u dvoru! – A onaj koji je sada izišao? – Gospodarica si dvora! Možeš da iziđeš kamo te volja. – Varaš se. Grof Rivera slijedi svaki moj korak. – Grof Vojkffy mi je obećao pomoć. On će nas pratiti na putu. ' – Ako Rivera krene za nama? – Nije dorastao grofu Vojkffyju. Dao mi je riječ da će te obraniti od

svake potjere. A on to doista može. – Grof ti je obećao? – Iako si ga krivo optužila. – Žao mi je – reče tiho i sućutno. U tom času osjeti svoju krivnju. Njena je gordost smalaksala. Pogled

na princa koga je potpuno slomila bol smekša njeno srce. Osjećajući mogućnost da se oslobodi Parme i svega oko nje, što je tako tuđe i daleko od nje, bila je spremna da požali sve svoje čine i da upravi svoju sudbinu novim putem.

– Je li bijeg koji mi predlažeš uskrsnuo u tvojoj duši? – Da. Još u Beču. Putem sam se sreo s grofom i on me učvrstio u

namjeri da te ugrabim čim te rastave od vojvode. Ali sada kad sam upoznao tog drugog neću da čekam. Nudim ti, Amalijo, da me slijediš! Kad mine ponoć doći ću u perivoj, čekat ću te u lovorovoj šumici na obali rijeke kod kipa Diane.

– Vi ste već sve ugovorili?

W

– Grof Vojkffy razgledao je okolicu dvora i stvorio plan. Otići ćemo pješke onkraj rijeke. U blizini postaje čekaju nas spremne kočije. Kapetan i njegov sluga bit će nam jaka obrana.

– Dakle sve je već ugovoreno! ... ponovi ona sama za sebe. – Da se čslobodim svega i da pođem s tobom!

– Ako me još ljubiš, Amalijo! Bila je mirna, nipošto još odlučna, ali on je slutio da već kreće k

njemu. – Mislila sam da te ne ljubim... Slabić si, ali ipak, prošli dani čine mi

se kao melodija, koja me iznova dira ... On primijeti da su joj oči vlažne. Šaptali su odveć dugo. Pred vratima stajao je Rivera nestrpljiv,

dršćući ljubomorno. Odjednom otvori dvokrilna vrata. Žarke Španjolčeve oči presijeku Amaliju: – Visosti, knez Bathyany moli da ga primite.

– Knez je ovdje? Dobro – ona se okrene princu u jezuitskoj halji i mirno reče:

– Oče Vittorio, vaše pobožne riječi ganule su me. Uistinu sam počinila grešku. Ponijet ćete kancelaru Kaunitzu pismo. Samo trenutak.

Sjela je za stol i počela pisati. Grof Rivera stajao je nasred sobe, a princ je prekrstio ruke na prsima

gledajući u sag. Amalija je pisala: »Vaša preuzvišenosti! Grize me.savjest zbog nepravde koju sam počinila. Moje optužbe

protiv grofa Vojkffyja nisu istinite – bile su tek uperene protiv njegove žene. Uvjerena sam da je mudrost i dalekovidnost njenog veličanstva progledala moju klevetu i da grofa nije kaznila.

Izjavljujem, ni riječ što sam izrekla pred caricom ne odgovara istini. Zavedena krivim pretpostavkama, htjela sam tek da se osvetim grofici. To je sve. Javljam vam to stoga što ne mogu podnijeti grižnju savjesti. A danas više nemam razloga da se osvećujem!

Amalija, vojvotkinja od Parme.«

W

Rivera je pošao korak naprijed, stao nasuprot Ernestu i šibao ga sumnjičavim pogledima.

Završivši pismo, ona je shvatila opasnost; gledala je svog bivšeg vjerenika nasuprot svome sadašnjem ljubavniku.

Kao da ništa ne razabire, mirnim glasom oslovi Riveru: – Grofe, osušite pismo. Pruži mu mirisavo pismo, vidno samo radi toga da bi mogao pročitati

sadržaj. Sušio je papir i pri tom gutao svaki redak. – Zapečatite – naredi Amalija. Unatoč tome što je znao sadržaj pisma, njegove su oči hvatale

Amalijine poglede. Sumnja je bila posijana u njegovu srcu i raspirivala se.

Amalija uzme pismo i preda ga Ernestu. – Izručite kancelaru pismo i recite da ću po svoj prilici prihvatiti

poslani pijedlog... Neka pričeka... A onda doda njemačkim jezikom, da Rivera ne razumije: – Čekaj me! Ernest se duboko nakloni i ode. U salonu su ostali samo vojvotkinja i

Rivera. Ona je čekala pitanje što je lebdjelo na njegovim ustima, nehajno

spremajući na stolu papir. – Vaša je visost rekla mladom jezuiti nešto na njemačkom jeziku? Da. To je pozdrav kod nas u Austriji. Zatvorivši pretinac pisaćeg stola uspravi ona glavu i zapazi njegovu

uzbuđenost. Polako mu se približi i reče oštrim tonom: – Prekršili ste naš ugovor... zaboravljate da ste dvorski meštar

vojvotkinje. Ovako dalje ne može. Vaša me ljubomora kompromitira. Stoga tome treba da učinim kraj.

– Kriv sam – upadne on – razdire me ljubomora, pogled me moj ne vara. Ta redovnik ne gleda stranu ženu onako kako vas je taj mladić gledao. Oči su mu bile pune suza... A one me peku još i sada.

– čekajte, Rivera! Neću dopustiti da mi sprečavate slobodu. Volim reći vojvodi što se dogodilo pa neka rade sa mnom što ih volja. Volim da moj brak proglase ništetnim i da me vode u Beč nego da podnosim vaše ponašanje.

– Visosti, svaka vaša riječ bodež je u moje srce...

W

– Vi ste me izazvali. – Danas ste primili dva posjeta. Oba me zbunjuju. Moje srce osjeća

da ljudi koji su ovdje stajali pred vama gaze po mojoj sreći... Prešli su prag vašeg salona preko mene. Nemam za to dokaza, ali sva mi duša treperi. Osjećam opasnost.

– Dakle, vidite li da je bolje da idem u Beč. To ću, eto, sada najaviti Bathyanyju.

Pošla je prema vratima. On joj zakrči put i spusti se pred njene noge na koljena:

– Visosti, ne promijenite li svoju odluku, prijeći ćete preko moje lešine...

– Žalila bih to, ali vi tako hoćete... – Kriv sam! Možete li mi oprostiti? I sklopio je ruke. – Odlučite. Ili potpunu slobodu, ili odlazim u Beč. Hoću da budem

mirna, da me ne sumnjičite kad ionako znate... – Ništa ne znam! Tek strepim, da ću vas izgubiti. – Samo ovisi o vama, o tebi, da me zadržiš. Svladan njenom prijetnjom i nadama da će ipak ostati, usklikne: – Kunem se, visosti, na svoju ljubav! – Kavalir treba da održi riječ i zakletvu! – Održat ću je ako mi ovaj

put oprostite! – Pazite što ste rekli. – Vaš je pogled još uvijek hladan i ogorčen? – Nije li bilo drsko što ste počinili? – Zavela me ljubav! – U ovim salonima nema ljubavi! Ona pokaže na svoje lične odaje i

doda: – Tamo se možete zavoditi ljubavlju koliko Vas je volja. Jesi li čuo,

Rivera... – Nikada to neću zaboraviti... . . On poljubi rub njene haljine. – Ustaj – reče tiho – i opet uzmi dvorskog meštra. . Izašla je iz sobe.

On ju je slijedio.

DRŽAVNI INTERES BEČKOG KANCELARA

W

Filip stoji kraj prozora gostinske sobe i promatra Sinišu duboko zaprepašten. Mladi kapetan polako korača gore-dolje po sobi i preobražena lica govori kao da bulazni:

– Državi treba moj život – državni interesi me trebaju. – Sad je sve jasno, sad je bjelodano! Kancelar me samo preslušavao! On sam? Zašto? Znao je zašto – deset dana ležao sam u vojničkome zatvoru, a onda su me odveli u ono dvorište. Trebalo je da me strijeljaju. Nisu to učinili. Kancelar je tako odredio. Sigurno on! Dao mi je građansko ruho i građansko ime – odveo ine u drugu tamnicu i onda me izvukao odande, sakrio u svojoj palači, čekao je da se uvjeri, je li uistinu Josip ljubio moju ženu – prijeti li opasnost da se njome oženi... Tako je to bilo – sada ti je jasno. Kad je uvidio da je pogibelj tu – on se odlučio. Poslao me princezi u Parmu...

– Smiri se, Siniša, ona sigurno nije krenula vjerom, ona možda i ne misli na Josipa.

– Možda! Ne usudiš se reći »sigurno ne misli!« O, tek sada osjećam sve što se odigravalo iza mojih leđa. Sada shvaćam njezine hvale kojima je opisivala njegove misli, ideje, trčala za njega kovaču Bjesova, da za njega traži Mimi. U njezinu se srcu rađao osjećaj. Ah!

I baci se na postelju. Ondje je ostao ležati zureći u strop ukočenim pogledom. Neko je

vrijeme šutio, zatim nastavi. – Carica je htjela da njezinom ljepotom istisne Vilmu. To mi je rekla

princeza Šarlota. Onda je primijetila da se u nju zaljubio Josip i poveselila se da će ga Nera izliječiti odvratnosti prema ženama.

– Dok si ti živ, ne može se njome vjenčati. – Ha, ha! nasmije se Siniša. Skoči s postelje i pristupi k Filipu. – Ne može! Zato je kancelaru potreban moj život. .Državni interesi!

Oh, uparntit će me carica i Josip. On će se njome oženiti, neka se oženi. Kad bude vjenčanje, pojavit ću se ja! Kad se Vojkffy osvećuje, trese se zemlja.

– Kakve ti misli rastaču mozak? – Srce, srce mi je rastočeno, razmrskano! O, Filipe, ja... Prekinuo je

riječ i pokrio lice rukama. – Neće sve biti tako kako to piše ta barunica iz Beča.

W

– Ona može lagati, ali kancelar ne laže. Kancelar spletkari za državu i zato me nije smaknuo. Stavio je na kocku sebe, svoju milost u carice; potpisanu osudu nije izvršio. Bogme ne radi mene, već zbog državnih interesa hoće da spriječi ženidbu prijestolonasljednika s groficom! Je li ti to jasno? Oporeci ako možeš!

Filip je šutio. Polako se otvore vrata. Princ Ernest uđe. Siniša ga pogleda. – Dolazite od vojvotkinje? – Da kapetane – reče tiho – ona će bježati. – Dobro, spremit ćemo kočiju, nabrusiti mač i napuniti pištolje! – Kamo da se uputimo? – zapita princ. – U Prusiju, prinče! Tamo vas ne može doseći caričina vlast! –

odgovori Siniša pun osvetničkih želja. U Prusiju! To će caricu razoružati.

– To je dobra misao – uzdahne princ. – Zašto uzdišete? – Treba da ste sretni, veseli, ona će poći s vama,

nije vas zaboravila, nije krenula vjerom. Princ uzdahne... – Kad biste vi znali, što me je sve snašlo, što sam sve doživio. O,

zašto nisam umro! – Da uživate svoju sreću! – Sreću? Spremajmo se! Siniša nije imao volje da ga ispituje. Odmah se počeo spremati za

bijeg. – Gotovo sam zaboravio – sjeti se princ – evo, tu vam je poslala

pismo za kancelara – i pruži Siniši Amalijin opoziv tužbe. Čitajte. Siniša nije čitao, nego uzme pismo i razdere ga li komadiće. Princ i

Filip gledali su preneraženo. – Siniša, što si uradio? – usklikne Filip. – Vidio si što. – Dakle, nećeš se vratiti pa ti pismo više ne treba? – Vratit ću se! – A razderao si svoje oslobođenje? – Jesam. Ne brini za to. To je moja stvar. Južni vjetar nosi oblake i skriva zvijezde. U dvoru je sve usnulo.

Amalija stoji na terasi i prepušta se sentimentalnosti južnjačke noći. S

W

ulice dopire žamor prolaznika. Ona se spusti niz terasu i pođe puteljkom između palmi.

Polagano korača. Misli je više ne podsjećaju da nije zgodno ostaviti vladalački sjaj u kojem je odrasla i kojem se privikla, i poći u neizvjesnost, da nije dobro ostaviti španjolčeve jake obrambene prsi, koje su joj pružale slobodu, gospodstvo i vlast.

Sada je odlučna. Ne zna što upravlja njezinim koracima – ali zaželjela je da se oslobodi Parme i svih oko sebe. Nešto je goni da ide s Ernestom, pa bilo kuda.

Prijevara kojom su je prisilili da stupi u brak s vojvodom ispričava sada Ernestovu mlitavost zbog koje ga je prije okrivljavala.

Njegova odluka da je povede sa sobom, zatim saznanje da je zbog nje upravio u svoje čelo ubojito oružje – podržavaju Amalijine osjećaje. Odlazi iz palače ne brineći se ni za što.

Prolazi perivojem šuteći; pomno pazi na sve strane. Prijetnja koju je izrekla ove večeri mladom Španjolcu, djelovala je toliko da se nije pokazivao čitavo popodne ni večer. Nakon ručka propisno se povukao i to ju je umirilo.

Prolazeći perivojem raduje se. Misao da će carica planuti kad dozna za ovaj bijeg ispunjava je odvažnošću i radošću. Toliko se tome raduje da bi pošla s Ernestom i da ništa za nj ne osjeća.

U perivoju vlada pustoš. Njen tamni ogrtač stapa se s noću. Sišla je puteljkom na travu da joj koraci budu nečujni. U perivoju je potpuni mir. S ulice se ne čuje ni glasa. Nigdje se nitko

ne javlja. Još nekoliko desetaka koraka i ona izlazi iz perivoja. Vojnik na straži je prepozna i pozdravi. Navikao je da ona izlazi kao

obična žena bilo uvečer, bilo danju. I pušta je da iziđe, iako nema uz nju grofa Rivere, kao uvijek.

Krenuvši iz perivoja u gradsku aleju osjeća se slobodnom. Za njom su dvor, vojvoda, Rivera, ministri, Beč, a pred njom širok

svijet i neizvjesnost. Zamislila se. Ali najednom se zaustavi. Oko nje je sve tiho, a u duši se pojavi nemir. Od straha pred tim nemirom ona je stala. – Mozgom joj bljesne misao:

»Rivei'a!?«

W

Odnekud je iskočilo to ime kao ograda. Trenutak prije bila je mirna, jer se cijelo popodne nije pojavljivao. Odjednom se uplašila i počela sumnjati.

Njegova je ćud odviše strastvena a da bi cijelo popodne i večer izdržao povučeno, da bi mogao ostati u svojim odajama.

Znala je da ne može živjeti ni jednog sata a da je ne vidi. Zar ga je uistinu tako prestrašila svojom prijetnjom da će poći u Beč?

Zar joj je povjerovao? Zapravo nije više mogla promijeniti odluku; pismeni dokument dvorskog liječnika već je u rukama kneza Bathyanyja. Začudi se kako se tome lukavi Španjolac nije dosjetio. Vjerojatno ga je toliko zaokupila strast prema njoj da je na to zaboravio.

Ogleda se. Nigdje se ništa ne razabire. Noć je mirna i spokojna. Zacijelo je suvišan taj nenadani zastoj u njenoj odluci. Živci joj titraju. U ovim palmama i lovorima osjeća njegove oči, koje

je uhode, slijede... I dugo stoji. Ali žudnja da ostavi tuđu zemlju ponovo je svlada: »Sve je to samo odraz moga uzbuđenja« stade se tješiti.

»Španjolac mi je obećao i dao riječ da me neće uhoditi. Zašto mi je sada u ovom času pala ova misao na um. Ah, treba preko nje prijeći«.

– I ona korakne naprijed. Požurila je. šum rijeke postaje sve glasniji. Ona se približila tamnim obrisima

lovorove šumice. Pozdravlja je miris južnog bilja. Pohita prema šumi... »Tamo na rubu šume, uz kip božice Dijane čeka me Ernest! čeka me

oslobođenje. Ostavit ću ovaj tuđi kraj, ljude, među kojima sam se osjećala tako nesretnom i zaboravljenom«.

činilo joj se kao da iz tuđine kreće svojoj domovini. Da, u tom času nije pokretala njezine korake ljubav prema bivšem vjereniku, koliko želja da ostavi tuđu zemlju... tuđe ljude i da se osveti carici. Radovala se da je sutra neće zateći sunce u Parmi.

U tamnoj haljini stapala se njena pojava s tamnim obrisima palmi i lovora. Korača hitro i oprezno tražeći u tami bjelinu Dijaaina kipa.

Našla je puteljak i gotovo potrčala. Kip se zabijelio i srce joj zakuca. Nešto se gibalo u lovorovu grmlju. »Čekaju me – usklikne ona i pobrza, obiđe grmlje iz kojeg se bijelila

Dijanina glava.

W

Našla se pred kipom. Odjednom ugleda tri sjene. Iz grmlja izviri visoka pojava. Ona se lecne. – Visosti, čeka vas kočija! Dah joj je zapeo i zamalo se nije srušila. Pred njom stoji Rivera, kao da je niknuo iz zemlje. šutjela je, buljeći u tri sjene pred kipom ... Kad su došli blizu, ugleda

Ernesta. Sa svake mu strane stoji po jedan parmski vojnik. Strese se. I ona i princ šute. – Visost je očito zalutala – hladnim, službenim glasom oslovi je

Rivera. Kočija je u blizini. Molim, izvolite. Sad je već stekla mir i oštrim glasom reče svom dvorskom meštru: – čini se da se u Parmi ne poštuje austrijska carica kad su njenog

poslanika zarobili vaši vojnici? – Takav je nalog, visosti! – čiji, gospodine grofe? – Neka se vaša milost ne uzrujava. Molim da se vratite u palaču gdje

ćete sve saznati. – Vi zapovijedate vojvotkinji od Parme? – Ja tek molim, želeći da ništa ne dozna ministar Tillot. – Vojvotkinja ne pozna ministra! Vladarica sam i zapovijedam vam,

da mi se sklonite s puta. – Visosti, moja je dužnost da vas pod svaku cijenu otpremim u

palaču. – Vratit ću se u palaču kad mene bude volja. Sada želim govoriti

nasamu s caričinim izaslanikom. – Oprostite, visosti, ovdje je to nemoguće. Blijed i poražen stajao je Ernest između dva vojnika. Svaki odgovor dvorskog meštra smućivao mu je pamet. Krv mu je

uzavrela. Iz svakog je odgovora razabirao želju Amalijinog ljubavnika da je silom zadrži u Parmi. Svaki taj odgovor oduzimao mu je nadu i bacao na njegove putove nepremostive zapreke.

U času kad mu je krv udarila u glavu provali u njemu ljubomorni bijes i on trgne ispod kaputa pištolj i uperi ga u grofa Riveru.

– Erneste! Što to radiš – uzvikne Amalija. Poklik taj uzvitla Riverine živce. Bacio se na princa i gotovo ga

zdrobio svojim šakama.

W

Svom snagom tigra koji zna da drži suparnika zahvati princa i začas ga prignječi na zemlju.

Amaliju je nešto stislo u grlu. Više nije mogla ni da krikne. Uhvatila se za kip božice i ukočila poput mramora.

– Vodite ga – oholo Rivera zapovijedi vojnicima, pokazavši im savladanog suparnika. Takvo poniženje opet Amaliji vrati snagu. Potrči naprijed i uzvikne:

– Smjesta odstupite! Vojnici ustuknuše natrag. – Visosti, molim da mi dopustite da izvršim dužnost – reče Rivera

suprotstavljajući se njenoj zapovijedi. – Grofe, vi ćete kruto odgovarati ako vojnici na njega polože ruke. – Visosti, znam što činim! – Ne znate jer biste inače stajali pet koraka dalje od ovog gospodina i

ponizno skinuli šešir. Još ove noći poslat ću carici kurira, da joj javi kako se ovdje postupa s austrijskim prinčevima.

Grof se naglo okrene vojvotkinji i zapanjeno upita: – Zar to nije otac Vittorio? – Da. Otac Vittorio – austrijski princ Ernest! Poput lava nad razderanom žrtvom drhtao je Rivera, s još jačom

ljubomorom priskoči joj prošaptavši: – Ne ostavi li još ove noći Parmu, do zore bit će mrtav! Držao ju je za ruku i Amalija je osjećala da je njegova prijetnja

neopoziva. Baš zato svlada ogorčenje i povredu vojvodske vlasti i odgovori:

– I ja hoću da on napusti Parmu – ali vi ćete odgovarati zbog povrede člana carske kuće. Odstupite da mogu s njime nasamu govoriti.

Rivera se nije maknuo. Zato ona uzdigne glas: – Vojnici! Vojvotkinja vam zapovijeda – vama i dvorskom meštru –

da se ne približite, dok vas ne zovem. Pođe prema Ernestu, povuče ga za ruku u blizinu kipa. Srvanom

princu Amalija šapne: – Zaklinjem te, poslušaj me: odmah kreni iz Parme. Taj me čovjek

prevario. Sutra navečer je na dvoru maskirani ples. Pošalji grofa Vojkffyja u maski; Poslat ću mu poziv i s njim ugovoriti sigurnu osnovu bijega. Bilo je ludo što smo učinili...

– Neću da bježim pred njim! Pobit, ću se s njim.

W

– Ako još uvijek želiš da se nađemo, slušaj me. Ne treba da bježiš, već da me čekaš iza granice Parme...

Skršen i potišten odvrati: – To mora svršiti katastrofom – ili on ili ja! – Samo o tebi ovisi da budeš – ti! Ako me ne poslušaš, izgubljena

sam i ja i do kraja života bit ću robom njegove strasti. Oslobodi me. – Pokoravam se tvojoj odluci. – Pošalji svakako grofa Vojkffyja. – Da sam mogao slutiti, ne bih te čekao sam! – Loše si učinio. Trebalo je da pošalješ grofa Vojkffyja. On bi se s

njime obračuno. – Grof nas čeka uz rijeku, s kočijom. – Propalo je. Ali može se popraviti izvršiš li što sam ti rekla. – Zašto nemam gorostasno tijelo da onoga na mjestu smrvim. – Udalji se. On će te slijediti, ako ne sam, a ono netko od njegovih

ljudi. Putuj odmah i čekaj me iza granice. Oteturao je šumom ne obazrevši se. Prisiljen da pred vojnicima ne povrijedi čast vojvotkinje, Rivera je

stajao na mjestu, uzalud napinjući sluh da uhvati njihov razgovor. Amalija pođe kraj njega i zapovijedi vojnicima: – Pratite me. Vraćala se istim putem. Vojnici su je slijedili. Dvorski meštar požuri se ispred njih, zaostao je nekoliko koraka za

Amalijom. Stigavši na cestu Amalija ugleda građansku kočiju. – Izvolite, visosti, ući – reče joj Rivera. To je potrebno da nitko u

Parmi ništa ne dozna. Odvest ću vas ravno u dvor. Noge su joj klecale i ona osjeti da ne bi mogla pješice do palače.

Popne se u kola. Prije nego što je zatvorila vrata Rivera uđe za njom i sjedne joj

nasuprot. Vojnici su ostali na cesti. Kočija je krenula. Oboje su šutjeli. Amalija je sakupljala snagu da bi

ga izgrdila zbog njegova čina. I hladno ga pozove na red: – Vi ste mi danas dali riječ da me nećete uhoditi i da ničim nećete

kršiti moju slobodu. – Jesam, visosti, – odgovori on spremno.

W

– A svoju ste riječ prekršili. – Uzalud bih to poricao. – U Austriji običavaju kavaliri održati svoju riječ. Ako je pak

prekrše, gube pravo na poštovanje! – U Austriji se živi prema propisima. U Parmi prema srcu... – Ne, gospodine. U Parmi se živi prema nagonima prostaštva.

Između kavalira i uličnjaka nema razlike. – Sudila vaša visost o tome kako joj god drago – što sam učinio ne

mogu požaliti. Nije bilo po propisima, ali bilo je po zapovijedi srca... – Ta vas je zapovijed zavela do nepremostivog jaza. Skotrljali ste se,

i dobro je tako. Izgubili ste moje povjerenje. – Znam, visosti. – Klečeći ste priznali svoju krivnju i molili me za oproštaj. Bila je to

dakle isprika da me zadržite u Parmi i da ne odem u Beč? – U času ljubomorne strasti nisam ništa mislio. Kasnije kad sam si

dozvao u pamet vašu prijetnju razabrao sam da je sada ionako nemoguće izvesti ono čime ste mi zaprijetili. Knez Bathyany ima u ruci dokument koji vas nikako ne može vratiti u Beč. Ni onda kada biste to tražili.

– Varate se. Naći ću načina da dokument porečem. Međutim vi ste se požurili da me izdate.

– Posumnjao sam u sve ono što ste mi rekli, visosti, i kad je knez Bathyany izlazio iz palače, pratio sam ga k ministru Tillotu. Putem rekoh knezu da mi se javio neki kurir iz Beča koji tvrdi da vam nosi tajnu poruku kancelara Kaunitza.

– To je bilo podlo. – Ali vrlo korisno. Knez Bathyany se začudio i odvratio posve

odlučno: »Sasvim je isključeno da bi kancelar slao kakvu tajnu poruku vojvotkinji. Uhvatite toga kurira, jer ne može biti drugo nego poslanik kakve spletkarice iz Beča...«

– Stari glupan – ubaci Amalija. Grof Rivera posve mirno dovrši izvještaj: – Da što više doznam, dodao sam: »Možda je kakva tajna poruka od

kojeg obožavatelja vojvotkinje?« Knez je na to slegnuo ramenima i odvratio: »Ne znam. Mislim da njen obožavatelj iz mladih dana nema te odvažnosti, a možda se i ne nalazi na životu ...« Je li tako, visosti?

– Ne polažem račune svom dvorskom meštru.

W

– Oprostite, visosti, moju znatiželju. Ipak knez Bathyany me zapravo uputio u riskantan pothvat.

– I dao vam je pobudu za takav postupak? – Istina, priznajem, bilo je tako. Odmah sam poslao svoga čovjeka,

da pronađe u Parmi stranca. Nije bilo teško otkriti Bečana u našem gradu. Odredio sam da slijede mladog jezuitu. Opazili su da je popodne imao plemićke haljine. I mnogo se dogovarao s dvojicom svojih suputnika. Slijedili su ih na svakom koraku i tako sam vas zaskočio ...

– Sasvim u stilu vašeg plemena ... Podmuklost i zasjeda. – Izbio sam oružje istim oružjem. Smijem li vas sada zapitati što je

taj princ radio u Parmi? – Kakva drskost, pozvati na red svoju vladarku! – Ja tek molim! – Dosta je toga. Od ovog časa, grofe, ostajete mi ono što ste bili prije

mog dolaska u Parmu – stranac! – Visosti, to neće biti moguće... – Upamtite: čim stignem u palaču, pozvat ću vojvodu i kneza

Bathyanyja i pred njima se ispovijediti. Reći ću im sve što se dogodilo između mene i vas ...

– Sami sebe kanite optužiti? – Volim razotkriti grijeh nego i dalje čamiti u tamnici vaših okova. S

tim je svršeno. Nemam više što da kažem. Ona nasloni glavu u kut kočije. Zabavljena svojim mislima zaboravila je da se odviše dugo voze i da

su već morali stići u palaču. Kad se kočija zaustavila, on otvori vrata i iskoči.

Amalija siđe, ne prihvativši njegovu ruku. Htjela je poći, ali iznenađeno pogleda oko sebe.

Razabrala je oko sebe pustoš i tamu. Grad se gubio negdje daleko. Stajala je pred osamljenom zgradom...

– Kakva je to drskost – povikne ona. – Zašto ste me izveli izvan grada?

– Razjasnit ću vašoj visosti – reče on. Kočija krene natrag u grad. – Stani – zapovijedi ona kočijašu. On još bolje potjera. Ostala je sama s njim u noći izvan grada. Njegova smjelost pobudi u

njoj carsku oholost. Podigne glavu i ustremi se na Riveru:

W

– Vi ćete skupo platiti drskost s kojom se usuđujete postupati s kćerkom Marije Terezije.

– Nema ništa na svijetu čime ne bih bio spreman uistinu oplakati svoj čin. Tek molim, izvolite u vilu.

– Infamija! – vikne i krene cestom prema gradu. On potrči za njom. Digne je na ruke i ponese. Branila se, otimala, ali

on ju je stisnuo svojim jakim rukama. Morala je popustiti. Držeći je desnicom, lijevom rukom otključa vežu usamljene vile.

Opet ju je podigao i ponio u tamne prostorije. Osjetila je da ju je položio na neki divan. Onda je čula kako izlazi iz

sobe, hoda tamom posve sigurno, kao da poznaje svaki kutić, škripaju ključevi u bravi veže, a zatim se sve bliže čuju njegovi koraci u mraku.

Nije se usudila maknuti. Tek je čula da je ušao i stao. Žižne svijeća. Slaba svjetlost padne po salonu. Ugledala je sobu namještenu otmjenim španjolskim pokućstvom. Uspravi se. Shvatila je da se nalazi u njegovoj kući... Ponosno digne glavu i vikne: – što je, slugo vladarice Parme? Hoćete li me orobiti? – Vladarica Parme je moja nezakonita žena – odgovori on sijevajući

zjenicama. – Luđak! Samo ljubavnica, ali ne po svom srcu nego po nuždi. Uzela

sam te da se spasim Beča. – Je li ti dosta?... – Dosta – madame! Toliko je prijetnje bilo u njegovim riječima da se trgla. – Madame, volio sam vas kao nikad nikoga na ovom svijetu« a vi ste

me prevarili. – Odgovorit ću vam tek u vojvodskoj palači. Stao je nasred sobe

upirući u nju užareni pogled. – Madame, moji ste i – ostat ćete! – Ja? Ludujete li? – Madame, uzimam vas sa sobom! – Kamo? Kamo? – Onamo – i on pokaže rukom nekud daleko. Tada joj se približi. Ugledala je kako iz džepa svog španjolskog

kaputa vadi pištolj.

W

Osjećaj strave prođe joj tijelom. Samrtni joj strah vrati prisebnost. Smeđe oči uprte u njegovo lice. Zabavljena sama sobom, nije dotad vidjela da mu obraz nalikuje maski od voska. Oči izobličene, staklene. Jednom rukom drži pištolj, drugom hvata pero.

Nešto piše, hitro i odlučno. Baci pismo na stol i okrene se k njoj. – Visosti, ako vjerujete u Boga, s njim se sporazumite da vas dočeka

lijepo, po svim propisima. Ja sam se za sebe pobrinuo... Od mladosti sam nabožno odgojen i budite uvjereni da ću se preporučiti božjoj milosti. Po svim propisima dvorskog meštra ostajem prema vama u odnosu sluge... molim vašu milost da se spremi za posljednji put...

– Vi me kanite ubiti? – zapita ona prestrašeno, gotovo očajno. – Ja vas uzimam sa sobom onamo gdje nema sluge ni gospodara!

Uzimam vas sa sobom jer ovdje nemam pravo smatrati vas svojom. Plašila se smrti. Gledala ga je očajnim pogledom tražeći sebi pomoć. Ali pomoći

niotkuda, a dušu joj sve više osvaja želja za životom. – Zašto? Zašto me kanite ubiti? – upitala je samo da odgodi taj čas. – Prevarili ste me, madame! Sa mnom niste htjeli bježati u

Španjolsku, a s onom bijedom, koja nosi titulu princa, pokušali ste. Njega ljubite, mete ste uzeli samo iz nužde – kao slugu! Svejedno! Moje je pravo isto.

Kao da uživa u njenom samrtnom strahu, približava joj se korak po korak, s pištoljem u ruci, a oči mu svijetle poput svijeća.

Užas slomi njen bijes, njenu carsku gordost, skotrlja je s prijestolja u klupko slabosti...

Potrčala je k njemu i uhvatila ga za ruku: – Rivera! Ne luduj! čuj me. – Uzalud, više me nećete zavaravati. Umrijet ćemo zajedno. Ne

mogu da živim u svijetu u kojem nema vaše bijele puti... U samrtnom strahu ona uzvikne napola očajna, napola ushićena što

je možda našla izlaz: – Napokon si se otkrio. To sam htjela da znam, htjela sam da

iznudim. Čuješ li? Sumnjala sam u tebe. Uvjerena sam bila da me ne bi ljubio kad ne bih sjedila na prijestolju...

Nepomično je slušao njene ushite:

W

– Ti dakle ljubiš samo ženu, to sam htjela saznati... to... Ošamućen njenim riječima još je uvijek držao u ruci pištolj ne znajući što će s njim.

– Rivera, jesi li čuo? – vikne ona uvjerena, da je pobijedila. – Dosjetka nije loša – promrsi on. – Luđače. Zar misliš da sam od leda? Misliš li da nisam čeznula da

iskreno budem ljubljena? – Nisam to primijetio. – Nisi, a ja sam pratila sve tvoje korake... Hotimice sam danas

izazvala, tvoju ljubomoru, izabravši pri tom dolazak mladog princa... – Imali ste prije za to prilike. – Nisam. U Parmi ne bih mogla naći nikoga, tko bi mi pomogao da

te iskušam. Jadni mladi princ – pao mi je upravo u šake, ni kriv ni dužan. On je moj bratić i ništa više.

– A njegove suzne oči, a njegovi pogledi. – Molio je da mu pomilujem najdražeg prijatelja i plakao je. Zar ja

mogu ljubiti muškarca koji plače? Budalo. Iskoristila sam njegovu prisutnost da izmjerim veličinu tvoje ljubavi.

Uhvativši daha govorila je hitro da se ne bi predomislio. Bila mi je potrebna potvrda da se ne daješ vladarici nego čežneš za ženom .... čuješ li to?

Već je bilo očito da joj pada u zamku. Tiho odvrati: – Dao sam ti dosta dokaza!

– čime? Kako? Zar ja poznajem južnjake? Zar poznajem tvoje pleme? Bilo je trenutaka kad sam mislila da si i ti samo komedijaš u službi madame Malaspine, da si mi se tek tako približio, spašavao me – samo da me uhvatiš u mrežu i da me se svi skupa riješite...

– Oh, to nije moguće! To niste mislili... – Smatrala sam te tajnim službenikom ministra i svojih neprijatelja,

patila sam, a ipak sam u trenucima ljubavi popustila. Bojala sam se i onda sam sve stavila na kocku. Kad su stigli ovi Bečani, pružila mi se prilika da poigram tu ulogu...

Na njegovu je licu čitala da joj riječi ostavljaju jak utisak i pobuđuju sve veću vjerojatnost. Ohrabrena, nastavila je:

– Kad si mi danas obećao da ćeš se pokoriti mojim željama, znala sam da lažeš, da mi ne vjeruješ i da mi spremaš zasjedu... Pratila sam

W

tvoje korake i opet ti velim: pošla sam na ugovoreni sastanak samo da tebe onamo privučem ... Princ mi je javio da ga slijede neki ljudi. Znala sam, ti si to udesio...

– Znali ste, visosti, to je nevjerojatno ... – Znala sam i zato sam išla. Sada čuj: dojadio mi je život u Parmi, a

nisam imala povjerenja u tebe da te slijedim u španjolsku. Bojala sam se da me kaniš navesti na taj korak i predati sramotno u ruke svoga ministra. Iskušenja si izdržao do kraja – do ovog časa. Sad ti vjerujem da me ljubiš i pitam te: hoćeš li me skloniti od svih i odvesti iz Parme. Hoćeš li?

Preneražen, šutio je. – Hoćeš li? Radi sa mnom što te volja... U času opasnosti izbacila je sve svoje karte ne bi li polučila uspjeh. – Nisi me uzela iz nužde da se spasiš? – To sam ti dobacila da te natjeram na odluku. Ona je dobro

računala. Klonuo je k njenim nogama, kao ono prvi put u palači. Svladala ga je

lukavošću i učinila ga novim robom. – Amalijo! – molio je sav iznemogao, ljubeći joj koljena. – Oprosti

mi, nisam slutio, oprosti... Ona je obujmila njegovu glavu, poput oduševljene ljubavnice i

prislonila je svom licu. – Htjela sam iskušati tvoju ljubav, sada sam je potpuno upoznala.

Evo, čini što hoćeš. Kocka je pala. Odluči! Zaboravio je pokušaj bijega i uvredu koju mu je dobacila, uvjeren da

je sve bilo samo »iskušenje!« ... – Da, ti nisi mogla da vjeruješ strancu. Nisi mogla prepoznati moju

dušu. Ali bilo je strašno. Koliko sam danas propatio ... – A koliko sam ja patila neprestano sumnjajući da je tvoja ljubav

samo stupica? – Osjećaš li sada da je ovo strastveno srce samo tvoje? – Sretna sam! – I bit ćeš samo moja! – To jedino želim. Njegova prijetnja i odluka da umre s njom pretopila se u silnu čežnju

za životom. Obuhvati je svojim vrelim zagrljajem:

W

– Poći ćeš sa mnom... – Poći ću. Udesi sve tako, da ne bude nikakvih zapreka i da ne bude

sablazni. Nastoj da knez Bathyany što prije ode iz Parme. Njegovo prisustvo onemogućilo bi naš bijeg. Treba da smisliš lukavu osnovu.

– Za osam dana mi ćemo putovati k našoj sreći... On joj priđe, privine je k sebi i preda se svom zanosu.

NA KRABULJNOM PLESU

Visoki osvijetljeni prozori palače vojvode od Parme zure u bučnu noć.

Radoznala južnjačka svjetina trči ulicama, natiskuje se oko palače ducale i stvara oko nje gust obruč. Njihove široko rastvorene oči osvijetljene su plamenovima svjetiljki što ih drže visoko nad glavama vojvodini sluge. Pohlepni pogledi hvataju kočiju za kočijom, što se zaustavljaju ispod mramornih stepenica.

Izlaze maske, šarenilo njihovih odora i crne krinke u polumraku perivoja daju mističnu sliku.

Maske se uspinju stepenicama. U širokom predvorju čekaju komornici u crvenim odorama.

Rastvaraju se široka dvokrilna vrata u mramornom okviru. Gospođe i gospoda ulaze u plesnu dvoranu.

Mramorne stijene ukrašene su cvijećem i zelenilom. U sredini, iza mramornog kipa, pršti visok vodoskok i prelijeva se u

crvenozelenim bojama. Venecijanski lusteri rasipaju blistavo svjetlo po odorama maski koje su u bijeli mramor unijele Jcričavo šarenilo južnjačkog ukusa.

U pročelju dvorane razgmu se zastori. Mladi dvorski meštar stoji na pragu. Crnoputno lice osvjetljava grozničavi sjaj crnih očiju. S njegovim

tijelom stapa se španjolska crvenobijela odora. U ruci drži štap, s kuglom od slonove kosti. Sve su maske utihnule: Rivera najavljuje ugodnim glasom: – Njihove visosti, vojvotkinja i vojvoda od Parme! Vojvoda u bijeloj

svilenoj odori vodi Amaliju.

W

Vitko tijelo omotala joj je haljina od srebrnog tila, posuta modrim vrpcama. S bijelih ramena spušta se povlaka. Oko bijele vlasulje blista vijenac dijamanata.

Dva reda okrinkanih maski parmskih odličnika sagiba glave, a pod krinkama mrgode se lica. Njihovu mržnju prema tuđinki na prijestolju ovaj put skriva krabulja.

Mladi vojvoda povede Amaliju na povišenu balustradu i sjedne do nje. Knez Bathyany i ministar Parme Tillot zauzimaju mjesto do balustrade u blizini vojvodskog para.

Iza vojvodskog para stoji grof Rivera. Dvorske dame i dvorjanici stoje u počasnom krugu. Vojvotkinja daje znak da ples može početi. Pod stupovima se okupljaju skupine maski... Glazba zaglušuje njihov

smijeh i šalu... Tik balustrade stisla se visoka maska u modroj odori viteza. Šuti...

bulji i miruje... Krinka mu sakriva lice preko podbratka. Nitko ga ne gleda. Svi su zabavljeni promatranjem bučne

karnevalske vreve... Okruglo djetinjasto vojvodino lice smije se ludom komešanju maski,

a vojvotkinja sluša primjedbe kneza Bathyanyja. Ministar Tillot kao da nekoga očekuje. U dnu dvorane pojavila se crvena maska. Svojim crvenilom

nadvisuje šarenilo. Njeno visoko tijelo omotano rumenom svilom povlači za sobom mlade kavalire.

– Ciganko! – okreću se svi za njom. – Govori o sreći! Pokrivena crnom krinkom prolazi ona sredinom dvorane, zaustavlja

se, baca karte, pa opet ide dalje koketno savijajući zavodljivim strukom. Polagano se protiskuje kroz gužvu i približava balustradi vojvode.

Tik pred njom se zaustavila. Okreće se, smije se, tiho proriče iz karata. Odjednom se okrene prema vojvodi, mahne rukom kavalirima da je

ostave i poput mačke oprezno se približi mladom vojvodi. – Visosti, vaše lice podsjeća na korizmu a ne na karneval. – Blago tebi, lijepa masko, ne moraš ovdje sjediti! – Ako mi dopusti visost načas ću vam skinuti teret teške zadaće i

zabaviti vas!

W

– Bravo! Ti ćeš mi pričati šale! – Gatat ću vam. Možda se karte našale? – Avanti! Avanti! Pristupila je bliže i počela miješati karte. – Proreci mi sreću! – Proricati ne znam, ali čitati iz karata znam ... – Ako si mlada i lijepa, pokušaj... – Ljepota i mladost nisu istovjetne krijeposti – ako razonodim vašu

visost, nije mi potrebno ni prvo ni drugo. Molim, visosti, okrenite karte. On uhvati snop karata. To pobudi pozornost kneza Bathyanyja,

Amalije i grofa Rivere. Tillot samo letimično pogleda ciganku: Lice mu je pokazivalo da ga

ona suviše ne zanima. – Santa Annunziata – klikne ciganka. – Što je to? – Zlo? – upita

vojvoda. – Ne usuđujem se izreći! – Ne boj se! – ponuka je vojvoda. – S dopuštenjem vaše visosti – odat ću vam... Sreća vam nije sasvim

nesklona, ali karte pokazuju tri strašne stvari. – Strašne? Ja se ne bojim ničega! – Možda je bolje da šutim. – Zašto si onda došla, lijepa masko! – Pravo velite, vojvodo, tek ne zamjerite mi. Karte, naime, pokazuju

tri stvari... – Reci već jednom: koje? – Ljubav ... nevjeru i... sina. Činilo se da je ministar Tillot posve hladnokrvno gledao Amaliju i

Riveru – koji su nešto tiho govorili. Kad je ciganka izrekla svoje tri važne stvari, oni su ušutjeli, a vojvoda je prasnuo u smijeh. Ciganka nastavi miješati.

– S dopuštenjem vaše visosti. Počela je bacati karte polagano kimajući glavom. – Sreća vam nije sasvim nesklona, čast, bogatstvo, ljubav podanika... – To sam i do sada znao – reče vojvoda. Bacala je iznova, poredala

ih, pa onda sklopila ruke: – Dakle, što je? – upita vojvoda.

W

– Visosti, ovo je neizmjerno čudno i zanimljivo... – Dakle, ako je zanimljivo – reci! – Evo ovdje. To je nečija nevjera... ne znam osobu... Vojvoda se

grohotom nasmije. – A ovdje – pokazuju karte prijestolonasljednika. – Ova je karta uistinu ljubazna – primijeti vojvoda. Ciganka je mirno

miješala. Zatim ponovo poreda karte. – Visosti... ovo znači noć... tama... daleko izvan grada... lijepa

osamljena vila... španjolska građevina na obali Parme... – Corpo di bacco, to je vaša vila, Rivera – u smijehu primijeti

vojvoda. Mladi dvorski meštar osjeti nemir i zahvati pogledom ciganku od

cipelice do crvenog rupca na glavi. – Osamljena vila – nastavi ciganka monotonim glasom – u tami

kočija, iz nje izlazi mladi dvorjanin, crnomanjast, iza njega tanka, vitka dama. Kočija kreće u grad, mladi dvorjanin ostaje sam s dvorskom damom, vrlo, vrlo visoka dama... Ljubavni sastanak!

– Dvorjanin i visoka dama? – upita ministar Tillot. – Da, vaša preuzvišenosti. – Kazuju li karte njezino ime? – Jest, ali ne mogu da kažem. Rivera je blijedio. Amalija gleda mirno, samo joj srce kuca ubrzano. Ciganka ih promatra i naglasi: – Ljubavni sastanak u vili, nevjera! Visosti, karte tako vele. Vojvoda

se opet smije. Ministar Tillot mrko upita: – U čijem braku? – Vama, preuzvišenosti, ne bacam karte, dakle ne bojte se. Nekoliko sekundi zavlada muk. Ciganka pogleda u Amaliju, u karte, pa reče: – Visosti, dama na sastanku ogrnula se vašim ogrtačem! – Što velite na to? – upita Amalija hladno. – Nije lijepo što je učinila. – čak vrlo drsko – primijeti vojvotkinja.

W

– Ali je istina... Ciganka može sve to dokazati svjedocima. Ministar Tillot napadno skoči s naslonjača i upre oči u Amaliju, a zatim u Riveru:

– Što to znači? Ona nudi dokaze? – Kad skine krinku, odgovorit ću na sve – izjavi Rivera hladno i

spremno. Mladi vojvoda je ustao i uzbuđeno gleda ministra. Knez Bathyany se

uplaši osjetivši da cigankino gatanje ima neku svrhu. Uto se dvorski meštar primakne ministru i hladno najavi: – Izvolite u salon. Amalija se snađe i upita: – Tko je ta žena? Skinite, madame, krinku. – Visosti, o pola noći... Ciganka je rekla istinu. Dokazat ću... – U salon, molim – opet će Rivera – ovdje ne smije pasti nijedna

riječ. Iza njih je stajala modra maska viteza i slušala gatanje. On istupi

pred ciganku i vikne: – Ej, madame, da ste muškarac, znao bih kako da obračunam s vama,

ali kad se žene pletu u moje stvari, nemoćan sam. Svi su se zapanjili na te riječi. Ministar Tillot pogleda ciganku, pa

opet mladog viteza. – Ciganka nije gatala vama, viteže. – Ali se poslužila mojim skrivenim osjećajima... – Varate se, viteže – nasmije se ciganka. – Vi niste miješali karte,

dakle nijedan vaš osjećaj nije bio povezan s kartama. – Ali priča koju ste izmislili povezana je sa mnom. – Ne znam s kim govorim. – Ni ja ne znam s kim govorim, ali znam što govorim... – Viteže, mislite li da nisam upućena u ono što govorim? – Možda, samo ste priču prikrpali drugima. – Sve su to pokazale karte ... – Dopustite da vam protuslovim. Vračarica niste, već dama na

krabuljnom plesu, koja je došla po svoj prilici da se zabavlja! Zapravo, na krabuljnom plesu zabavljamo i druge ...

– Ako biste bili ljubazni da sa mnom govorite talijanski, mogla bih vam i duhovi ti je odgovoriti nego na latinskom.

W

– Oprostite, latinska vam riječ divno pristaje i molim da mi odgovorite: zašto pričate stvari koje se vas ne tiču?

– Ispunila sam svoju dužnost – Ciganke u maski... – Zar je dužnost nametnuti kartama sumnju na druge osobe? '.i –

Gospodine, vi se izražavate previše smjelo ... – Rekoh: da niste dama, znao bih što da činim, ovako moram samo

protestirati. Vaša je priča povrijedila ženu koja mi je vrlo bliska. Ministar Tillot pristupi k vojvodi i ozbiljno primijeti: – Visosti, ovo više nije krabuljna zabava. – Baš nije! – Zato bi od modrog viteza trebalo tražiti razjašnjenje – primijeti

Bathyany. Modri se vitez hitro pokloni: – Upravo sam to htio zamoliti; dopustite mi da sve razjasnim. – Vi kanite nešto razjasniti? – upita ministar. – Da, budući da nitko drugi ne može objasniti cigankine riječi. – Rekao bih da tu ima i drugih koji bi mogli. – Ponavljam: u ovoj dvorani nema nikoga osim mene koji bi mogao

da razjasni vidovitost karte ove ciganke ... – Dakle neka razjasni – primijeti Amalija ne znajući što će se

dogoditi. – Da, neka govori – potvrdi vojvoda. – Spreman sam razotkriti sve, ali samo u prisustvu njihovih visosti,

grofa Rivere i ministra od Parme. Knez Bathyany je shvatio da nepoznati vitez ne želi da on bude

sudac i odmah se povukao. Vojvodski par pođe s balustrade u pokrajnji salon. Rivera ih je slijedio. Ministar Tillot izmijenio je poglede s cigankom

i pošao za njima... Najposlije je krenuo modri vitez ... U salonu nije bilo nikoga. Vojvoda i vojvotkinja nisu sjeli, kao da su

oboje bili uzbuđeni. Sa strepnjom je Amalija očekivala razjašnjenje. A Rivera je bio

blijed i odlučan, iako je osjećao da se rastvara ponor u koji bi se morala survati njegova sreća...

Svi su se okrenuli prema zakrabuljenom vitezu.

W

Parmski ministar pokloni se vojvodi: – Dopustite, visosti, da prije svega zatražim od ovoga gospodina da

skine krinku. – Vaša preuzvišenost zaboravlja da na ovom dvoru zapovijeda

vladarica Parme. – Oprostite, visosti, htio sam tek upozoriti... – Hvala, nije potrebno da me podsjećate na moju vlast... – Gospodine ministre – primijeti vojvoda osjećajući da mora uzeti u

zaštitu vojvotkinju – ovdje vojvotkinja određuje! Poražen ministar odstupi. – što nam imate reći? – upita vojvotkinja modru masku. – Vašoj visosti, moj duboki poklon. Molim vas dopustite mi da

skinem masku... – Ako je sve to šala, možete govoriti pod maskom. Ako je pak

ozbiljna stvar, onda ne možete govoriti s nama pokrivena lica. Ovim je riječima Amalija pokušala produljiti kobni čas, ne bi li iz

Riverinih očiju pročitala što on misli o tom vitezu. »Tko li se krije pod tom maskom i što kani« – pitala je samu sebe. Pogledavši Riveru osjetila se sigurnom. Njegovo je lice odavalo

odlučnost. Oštro je istupio pred vojvotkinju i vojvodu: – Molim vaše visosti, dopustite mi da dovršim svoju dužnost. – Izvolite – reče ona. – što god ima ovaj vitez da kaže vašim visostima bit će sigurno

važno. Budući da se nalazi ovdje, on je uzvanik vaših visosti. I kad mu je bila dodijeljena čast da prijeđe prag vojvodske palače... on ju je sigurno i zavrijedio... Zato molim neka skine masku i kaže sve što je naumio...

Riverin glas bio je tako odlučan i neustrašiv da se Amalija potpuno smirila. Dogodilo se što mu drago, ona je znala da će je Rivera štititi.

– Da, grofe, ja sam uzvanik njihovih visosti. Sad modra maska skine krinku.

Amalija se zapanji. Ugledala je bradato lice Siniše. Rivera se trgne. Jučer je tog čovjeka vidio kod vojvotkinje. Siniša se pokloni

vojvodskom paru i mirno reče: – Ono što je ciganka ispričala tobože iz karata – istina je... Amalija i Rivera ostali su ukočeni.

W

– Karte joj to nisu pokazale. Oprostite mi što sumnjam da je vesela maska doznala za taj događaj slučajno. Vjerojatno je nekog uhodila ili kanila oklevetali...

– Gospodine, ne znam tko ste – upadne ministar Tillot – ali nije slobodno sumnjičiti nepoznatu damu koja je isto tako počašćena pozivom vojvode...

– Vašu visost – pokloni se Siniša Amaliji – treba da molim za oproštenje. Jučer sam vas zamolio za audijenciju zbog neke lične stvari. Priznajem, nisam rekao istinu. Htio sam tek da nađem put u dvor, jer se ovdje nalazi netko tko mi je vrlo blizak...

Sa sve većom napetošću čekali su njegovo razjašnjenje. – Priča, koju vam je ispripovijedila ciganka sili me, da priznam sve.

U vaše visosti nalazi se komorkinja imenom Sofija... Stigla je iz Beča i ponudila se vašoj visosti u službu... Vaša ju je visost primila jer vam je zemljakinja... Zapravo, ona je kćerka odličnog velikaša... iz moje domovine... što vašoj visosti nije bilo poznato ...

– Radi čega je došla u Parmu? – sumnjičavo upita ministar. – Pobjegla je od kuće jer joj roditelji nisu dali privolu na brak sa

mnom... Došao sam za njom da se dogovorimo o vjenčanju. Grofa Riveru, s kojim sam sklopio poznanstvo u Beču, zamolio sam da mi stavi na raspolaganje svoju vilu kako bih se mogao sastati sa Sofijom... Tobožnja komorkinja... da je straže propuste – uzela je ogrtač vaše visosti, poslužila se vašim imenom. Evo, to je čitava istina, ćini se, netko odviše budno uhodi svaki korak vaše visosti i tako je krivnjom moje vjerenice i mojom neka zlobna uhodarka zaplela visost u spletku...

– Znam, meni je Sofija danas ujutro sve povjerila – prihvati Amalija. Obećala sam joj da ću je zadržati kod sebe i poduprijeti vaše vjenčanje. Dakle, vojvodo – okrene se ona k mladom mužu – je li vam sada jasno, što sve ovdje čine neki spletkari da me od vas rastave?

– Corpo di bacco – razljuti se vojvoda – vaša je visost najdivnija žena na svijetu. Ja neću dopustiti da vas uhode! Neka se usude! Tko je to učinio?

– Ovu su ciganku naručili »on« ili »ona«, svakako spletkari – dometne Amalija. – Možda o tome nešto zna ministar Tillot.

Španjolac je gladio svoju malu crnu bradicu, grickao usne, a onda se lukavo poklonio vojvotkinji:

W

– Visosti, dopustite mi da se udaljim i potražim ciganku. Ministar se još jednom pokloni i iziđe. Ušavši u plesnu dvoranu, gdje je čekala ciganka, prišapne joj:

– Madame de Malaspina – vi ste se prevarili. To nisu bili vojvotkinja i Rivera...

– Moj uhoda je vidio kako su u aleju ušli kočijom vojvotkinja i Rivera, upamtio je i kočijaša i najmljenu kočiju, ispitao i on tvrdi da ih je odvezao u vilu. Drugo ne znam.

– Onda je taj stranac uskočio za Riveru i vojvotkinju?! U salonu Amalija se obrati mužu:

– Visosti, vratite se knezu Bathyanyju. I ja ću odmah doći. Želim tek ovom gospodinu dopustiti posljednji sastanak s njegovom vjernicom. I vi, Rivera, ostanite.

– Ja ću im pokazati – ljutio se vojvoda odlazeći... Kad su ostali u troje, zavlada duga šutnja, u toku koje je Amalija

skupljala misli, stvarala hitne odluke i mahnula grofu Riveri: – Grofe, predstavljam vam svog znanca iz Beča: grofa Franju

Bartoka! Obojica se jedan drugome poklone, a ona nastavi: – Došao je k meni s tajnom misijom od kancelara da traži izjavu za

grofa Vojkffyja. To ste sami pročitali. Knez Bathyany – i ona pogleda Sinišu – rekao je mom dvorskom meštru da kancelar Kaunitz nije imao nikakva povoda da mi pošalje tajnog kurira...

– Jer kancelar nije imao nikakva povoda da svoje tajne otkriva knezu – odvrati Siniša shvativši zašto Amalija hoće da uvjeri Riveru o istinitosti njegova poslanstva. Dajem plemićku riječ da me poslao kancelar i molim gospodina grofa da o tom ništa ne kazuje starom knezu.

– Razumijem gospodine – odvrati Rivera, a Siniša se obrati Amaliji...

– Dopustite mi prije toga još jednu audijenciju... – Obavezna sam vam, grofe, ali mi zaboravljamo da će ministar

Tillot koji je skovao ovu zavjeru potražiti Sofiju da je ispita... Rivera zabrinuto pogleda vojvotkinju. – Da je uputim? – Požurite se grofe k djevojci i uputite je kako da govori.

W

– Čim se Tillot udaljio, osjetio sam da ne kani šuštati. – Požurite se, Rivera, i vratite se odmah, čekat ću vas s grofom u

ovom salonu, želim da otpratite kancelarova poslanika iz dvora, da mu ministar Tillot ne bi smetao...

– Vaša visosti, hvala – reče Siniša – znat ću se otresti gospodina ministra.

– Mogli biste otkriti svoju prisutnost, a time biste prekršili zadanu riječ kancelaru Kaunitzu. Grof Rivera će vas otpratiti. To je moja želja!

Siniša je u čudu gleaao vojvotkinju. – Grofe – poslala sam vam poziv da dođete na ples. – Odazvao sam se vašoj visosti i čekam zapovijedi. – Moj je bijeg bio spriječen. – Znam visosti. – Je li princ otišao? – Kako ste zapovijedili, čeka vas iza granice. – Uzalud čeka. – Vaša visost ne kani poći za njim? – Od jučer se mnogo toga promijenilo, nema svrhe, a niti vremena,

da vam podrobnije objašnjavam. Vi ćete me razumjeti kad vam kažem: živa iz Parme ne mogu!.

– Visosti, jamčim vam svojom glavom. – Nemam više snage. Bila sam na rubu groba... Stajala sam okom u

oko sa smrću. I to me je slomilo. Onaj koji mi je to spriječio spreman je svakog časa umrijeti za mene i povući mene sa sobom u smrt. Tolikoj pogibelji ne mogu više poći u susret... Smrtni strah razara sve... Ne bih to više mogla podnijeti.

– Visost dakle potpuno napušta svoju prvu ljubav? – Da je princ Ernest pravi vitez, ne bih danas bila vojvotkinja od

Parme! Ne mogu ga zaboraviti, to mu recite, ali slijediti ga više ne mogu! Ne bi me nikada mogao zaštititi – to znate i sami. Uzdisaji i suze njegovo su oružje! Od muža se traži da je jak, da ruši sve što mu stoji na putu. On to nikada ne bi mogao. U mom srcu zakopana je moja ljubav, u njegovu se ne mogu pouzdati.

Visosti, on vas ljubi! – To nije dosta! Nema snage da preuzme posljedice ljubavi. – Je li visost odlučila da ostane u Parmi?

W

– Ne znam! Još nisam odlučila ništa... Tek znam da sam jučer imala umrijeti...

– Razumijem visosti! – Opkoljena sam zlobnim uhodama. To ste vidjeli ove večeri. Znam

da biste me možda i sretno doveli iza granice Parme, ali znam i to da Ernest ne bi bio sposoban da me sretno provede kroz život. Strepim svakog časa pred ovim ljudima u tuđoj zemlji a ipak ostajem tu. Znam da postoji čovjek koji će me u svakoj prilici zaštititi, a bude li trebalo i odvesti odavde...

– Visosti, ako ikada odaberete bijeg, ne vraćajte se u Austriju, pođite u Prusiju ...

– Zašto baš u Prusiju? – Ništa neće tako strašno razjariti caricu, kao vaš bijeg pod zaštitu

Friedricha Pruskog... – Za volju Prusije odlučila bih da se povjerim za čitav život čovjeku

koga ne ljubim! – Prusija je osveta! – Osveta me drži! Pozdravite Ernesta i recite mu da sam zarobljena.

To je njegova krivnja. Došao je prekasno, a to se više nikada ne da popraviti...

– Visosti, predat ću mu vašu tužnu poruku... – Još jednom grofe, žalim što sam vam nanijela nepravdu i hvala

vam da ste se danas založili za mene. Budem li ikada uistinu ostavljala Parmu, krenut ću u Prusiju. To bih željela učiniti za inat čitavoj carskoj kamarili koja je pogazila sve moje djevojačke snove.

– A moje srce orobila i uzela mi svu sreću... Ali kunem se, tu pred vama: moja će osveta biti kruta, upamtit će me!

– Pazite, dolazi Bathyany. Ako želite da vas ne prepozna, uzmite krinku.

Brzo je pokrio lice i stao u pozadinu. – Ostanite ovdje dok se ne vrati Rivera – naredi mu Amalija. Knez uđe i opazivši modru masku zamoli vojvotkinju za razgovor

nasamu. – Ovaj čovjek ne zna ni francuski ni njemački, a to je isto kao da

smo sami. što želite, kneže?

W

– Želim se oprostiti, visosti. Sutra se vraćam u Beč. Ne» izmjerno me raduje što ću njezino veličanstvo moći obavijestiti da je u Parmi sve u redu.

– Izvolite isporučiti njezinu veličanstvu i to da mi je poznata laž kojom su me prevarili da se princ Ernest oženio i prisegnuo da će me zaboraviti. Ja ću se dostojno odužiti.

– Visosti su poznati državni interesi. Molim vas, ne rušite mir njezina veličanstva, ionako je dosta iskušana strahovitom zabludom prijestolonasljednika...

– Zar se s groficom vjenčao? – upita Amalija. – Danas sam primio kurira njezina veličanstva. Moli me da se odmah

vratim. Vladarka je uzrujana; još joj nije poznato da li je sklopljen taj strahoviti brak. Danas su ustanovili da je grofica pod njegovim krovom – a to je dovoljno.

Njezino je veličanstvo željelo da grofica Josipa liječi od odvratnosti prema ženama.

– Lijek je pružen u prevelikoj dozi! – Da nije smaknula kapetana, brak bi se mogao spriječiti! – Danas ni to više ne bi koristilo. Prijestolonasljednik bi našao put da

svoj brak s groficom učini zakonitim ... Carica mi piše da je prijestolonasljednik nastupio prema njoj odrešito što pokazuje da je svaka borba suvišna. »Sve je izgubljeno« – piše njezino veličanstvo. Zato molim vašu visost ne činite ništa što bi joj još više zagorčalo život.

– Nisu mi dali da živim za svoju sreću, živjet ću dakle za njihovu gorčinu. Sretan povratak u Beč.

Dolazak Rivere prekinuo je njihov razgovor. Knez je potišteno poljubio vojvotkinjinu ruku i otišao.

Siniša se izvuče ispod prozorskog zastora. – Htjela sam da čujete istinu iz kneževih usta. Sada vidite, nisam

lagala – reče mu ona. – Dobro je, čuo sam – odgovori on hladno. – Putujte sretno! – Dopustite još jedno pitanje, visosti: jeste li kadgod na bečkom

dvoru čuli o nekoj dami koja prima noćne posjete s krinkom na licu? Zabezeknula se, gotovo prepala.

W

– Vaše lice odgovara mi na pitanje: bilo bi za vas dobro da mi odgovorite.

– Da, gospodine! Jedne večeri u Schonbrunnu vraćala sam se iz perivoja s princem. Netko je prolazio hodnikom, vidjela sam crnca i gardijsku uniformu ... To ste bili vi?

– Visosti – nastavite ... – Bojeći se da me ne zateknu uletjela sam u prvu sobu. Tamo su

uvijek stanovali gosti dvora ... vidjela sam svjetiljku,.. postelju, na njoj crnu krinku. Začudila sam se, zatim sam opet izišla. Zašto me to pitate sada?

– Visosti, na vašoj ruci vidim prsten koji je imala na ruci ona dama... kad sam stajao pred njom.

– Taj sam prsten dobila s opremom – reče ona zamišljeno skupivši obrve. – Pripadao je obiteljskom nakitu...

– Niste li ga vidjeli na ruci koje dame s dvora? – Nikada, a nisam na to ni pazila – i pri tom se zagledala sjajne

blještave dragulje. – Hvala, visosti! Oprostivši se Siniša napusti dvor u pratnji Rivere. Amalija se više

nije vratila u plesnu dvoranu. Ušla je u svoj budoar da bude sama. Nakon pola sata najavi joj Sofija Riveru: – Vojvoda moli da se pokažete u dvorani. – Ne mogu, Rivera, recite mu da mi je pozlilo. Srvana sam onom

spletkom... – Visosti, ljubljena, pouzdajte se u mene. Za osam dana mi smo u

španjolskoj. – U Prusiju, Rivera! U Prusiju!... To će biti moj pir, moja slava.

Neka bude sablazan potpuna, velika i svečana ... – Kamo god zapovijedate!... – Idi, Rivera, leći ću... Reci vojvodi da mi je spletka uzrokovala

glavobolju... Poljubio je njenu ledenu ruku i vratio se na ples. Gledajući za njim mislila je: »Zašto Ernest nije takav! Zašto nije on – Rivera?! Zašto onaj kojega

ljubim nije toliko snažan!«

W

Složila se na divan i plakala. Unatoč svemu osjećala je da mladenačku ljubav ne može tako lako pregorjeti.

Obuzeo ju je osjećaj osamljenosti i pustoši... Sofija je nađe u suzama. – Visosti, draga, mila, zašto plačete? – Zašto? Ljudi ljube svog prijatelja i onda kad mu nisu kadri dati ni

koru hljeba. Pustom alejom žuri Siniša prema mostu rijeke Parme. Pognute glave,

izgubljen u mislima. U prsima osjeća tvrdoću. Srce mu se skamenilo. Ne vidi, ne sluša.

Izlazi iz aleje, prelazi preko mosta... U tami ugleda Filipovu glavu... – Je li sve spremno? – Kočija čeka. Zar ona nije došla? – I neće, Idemo! – Kamo? – Ne pitaj. – što ti je? Strahovito zvuči tvoj glas, Siniša. – Već sada? što će tek biti kad zagrmim. Sve je svršeno. Došao je

moj čas – vraćam se. – Valjda ne kaniš odnijeti svoju glavu – kancelaru? – Imat će zašto da je skine. Nikad nije nijedan Vojkffjr gubio glavu

badava! Ja ću sve Vojkffyjeve natkriliti... – Kao boga te molim: kamo putujemo? – Ne pitaj. – Slušaj, Siniša, srljaš u propast! – Ne ja, oni!... Oni!... Po ljestvama svoje nesreće penjem se gore k

njima. Jao njima kad ih dosegnem. Trest će se zemlja... Dva muškarca iziđu iz mraka i zakrče Siniši put... – U ime njegove preuzvišenosti ministra Tillota, molim, slijedite nas. Pred njima su stajala dva naoružana redara. Siniša ih odmjeri i

pogleda na most... U tren oka naleti na prvog čovjeka i gurne ga u valove rijeke... Onaj

drugi trgne oružje. Filip ga udari po ruci. Siniša ga zgrabi, digne i baci u rijeku. Voda

pljesne. Dva čovjeka bore se s valovima rijeke. – Naprijed! – reče Filipu.

W

– Ovo je bio dobar početak – promrmlja Siniša. – Upamtit će me svi. Upamtit će Sinišu Vojkffyja i on i cijela dvorska kamarila Marije Terezije...

Parmskom dolinom, svjetlom mjesečinom juri kočija. Za njom se vije dugi trag prašine – kao magličasti oblak ispunjen neizvjesnom slutnjom...