Recenzije i prikazi

313

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

DOI 10.5673/sip.52.3.5

Nikola Skledar

Sociologija kulture – pojmovi, teme, problemi

Plejada, d.o.o., Zagreb; Visoka škola za poslovanje i upravljanje s pravom javnosti „Baltazar Adam Krčelić“, Zaprešić 2012., 264 str.

Knjiga dr. sc. Nikole Skledara Sociologija kulture – poj-movi, teme, problemi stanovita je kompilacija njegovih već objavljenih radova. Tekstovi su posebno preprav-ljeni i usustavljeni u svrhu ispunjavanja didaktičko-me-todičkih standarda sveučilišnoga udžbenika. Kao takav, namijenjen je za studijski predmet Sociologija kulture te njemu srodne kolegije, odnosno komplementarne ili supsumirane discipline. Uz predgovor i uvod, knjiga se sastoji od triju dijelova. Prvi je dio „školski“, kako kaže autor, te izlaže opće značajke sociologije kao znanosti o društvu, baveći se i ostalim kulturologijskim discipli-nama i teorijama kulture. U drugom dijelu autor elabori-ra teorijske, praktične i aktualne kulturologijske pojave i probleme. Prva dva dijela čine temeljnu udžbeničku građu, dok sadržaj trećeg dijela čine osvrti na funda-mentalna kulturologijska djela.

Skledar u uvodu razmatra pojmove čovjeka i kulture te njihov međusobni odnos. Čovjek je proizvoditelj, ali i proizvod kulture. Autor postavlja pitanja o smislu, ulo-zi i položaju čovjeka u kozmosu. Održanje i humaniziranje čovjekovih prirodnih danosti, oplemenjivanje i napredak ljudskog opstanka, osnovni je smisao duhovne kulture. Čovjekov duh organizira se i usustavljuje putem jezika, mita, magije, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti, a sveobuhvatan i holistički pristup spram navedenog obuhvaćen je jednim terminom – kulturologija. Autor govori i o pojmu civilizacije, uspoređujući ga i razlučujući od pojma kultura (civilizacija kao materijalna kultura, a kultura u užem smislu riječi kao isključivo duhovna kultura). Iznosi i tipologiju definicija kulture, dijeleći ih na pozitivističke, normativističke, metafizičke, kultu-ralističke i naturalističke. Izdvojit ćemo jednu od ponuđenih definicija kulture: to je skup svih procesa i tvorevina što su nastale kao rezultat materijalne i duhovne čovjekove invencije.

Prvi dio knjige nosi naslov Opća znanost o društvu kao okvir sociologije kulture. U ovom dijelu autor odgovara na pitanje što je sociologija (globalna, najopćenitija znanost o društvu), razmatra njezin metateorijski značaj te je povezuje (i uspoređuje)

Sociologija i prostor, 52 (2014) 200 (3): 313-317

314

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

s filozofijom, psihologijom, ekonomijom i poviješću. Govoreći o sociologiji kao zna-nosti, objašnjava značenje društvenih funkcija, društvenih uloga i statusa, društve-nosti, društvenih organizacija, društvenih institucija, društvenih normi i društvenih procesa. Prikazuje razvoj društvenih zajednica od roda i plemena do naroda i nacije te razlikuje pojam društva od pojma države. Autor iskazuje potrebu zasnivanja „te-orije teorije“ koja bi objasnila postojeće sociologijske teorije i orijentacije te njihovo utemeljenje (metasociologija).

Kako granice ljudskog duha nadilaze granice „čiste“ znanstvene metode, znanost o društvu mora biti povezana s filozofijom. Ona se, kao i ostale znanosti, rodila iz filo-zofije i s njome ima zajedničku povijest: društveni fenomeni i njihova bit najprije su bili predmetom filozofijskih refleksija i objekcija (predmet je filozofije „sve što jest“). Sociologija je posebno povezana sa socijalnom filozofijom i filozofijom povijesti kao filozofijskim disciplinama. Za proučavanje čovjeka važni su i njegovi unutarnji (mentalni) procesi, pa psihologija kao znanost daje odgovore na neke od postavlje-nih pitanja o čovjeku. Prije prvog svjetskog rata razvija se socijalna psihologija. Pod utjecajem Freuda i individualne dubinske psihologije pripadnici neopsihoanalitičke škole kritiziraju društvenu okolinu i njezin negativan utjecaj na pojedinca. Sociologi-ja i povijest koriste istu istraživačku metodu (povijesno-komparativnu), dok ekono-mija pruža uvid u različite oblike društvene razmjene.

U potpoglavlju Sklop kulturologijskih disciplina Skledar opisuje značajke sociolo-gije kulture i sociokulturne antropologije te ih na kraju uspoređuje. Pojašnjava i odnos sociokulturne antropologije s filozofijskom i biologijskom antropologijom. Sociologija kulture proučava vezu društva i kulture, kao i njihov međusobni utjecaj (društveni uvjeti utječu na kulturu, a kultura utječe na društveni život). Metoda so-ciologije kulture razumijevanje je i tumačenje smisla i značenja kulturnih pojava i duhovnih tvorevina. Kultura kao povijesni proizvod ima metafizički značaj: ljudske tvorevine nastavljaju trajno opstojati, neovisno od njihova stvaratelja i povijesno-društvenog trenutka nastanka. Autor posebno prikazuje grane sociologije kulture, a to su sociologija umjetnosti (s posebnim osvrtom na sociologiju književnosti), sociologija religije i sociologija spoznaje. Bavi se i fenomenom masovne kulture te procesima kulturnih promjena (enkulturacijski procesi, akulturacija i kulturna rezi-stencija). Sociokulturna antropologija humanistička je znanost o čovjeku i njegovoj kulturi i proučava totalnog čovjeka kao proizvoditelja, ali i proizvod kulture. Nastoji istraživati sličnosti i različitosti kultura naroda na zemlji od povijesnih početaka do danas. Sociologija kulture i sociokulturna antropologija različiti su pristupi ljudskoj zbilji, koji se međusobno nadopunjuju i prožimaju. Dok sociokulturna antropologija sintetizira cjelokupno ljudsko iskustvo, sociologija kulture bavi se (samo) društve-nom dimenzijom. Tako je prema klasifikaciji znanosti po stupnju općenitosti Mali-nowskog i Maussa sociokulturna antropologija iznad sociologije kulture. Nadalje, autor objašnjava klasične (temeljne) teorije kulture – evolucionističku, difuzionistič-ku, funkcionalističku i strukturalističku, a ne zaobilazi ni novije orijentacije u teoriji kulture (kognitivna teorija, neofunkcionalizam, neomarksizam, teorije sukoba, po-ststrukturalizam, postmodernizam). Evolucionizam, kao biologijska teorija o razvitku društva i kulture, ističe mentalno jedinstvo ljudskoga roda i kulture, s naglaskom na racionalnost kao ključnu čovjekovu osobinu. Difuzionistička teorija suprotnog

Recenzije i prikazi

315

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

je stajališta, ističe važnost iracionalnog i emotivnog. Karakteristika funkcionalizma promatranje je sociokulturnih činjenica u funkciji koju imaju za održavanje kolektiv-nog (društvenog) života. Strukturalizam se bavi urođenim i trajnim strukturama koje leže u temeljima svih društava i kultura (strukturalna antropologija C. Lévi-Straussa).

U posljednjem potpoglavlju Skledar se bavi teorijsko-metodologijskim problemima sociologije kulture, objašnjavajući opće i posebne istraživačke metode te odnos teo-rije i empirije u sociologijskome pristupu kulturi. Kritički se odnosi spram krajnosti psihologizma (nominalističko shvaćanje po kojem su važni samo pojedinci) i soci-ologizma (realističko shvaćanje po kojem je društvo nadređeno pojedincima) kao i precjenjivanja uloge kvantitativne paradigme u istraživanju (skupljački empirizam) ili pak precjenjivanja uloge teorije (teorijski konstruktivizam). Zaključuje da se kul-tura treba proučavati povijesno, usporedno, strukturalno i funkcionalno, a potreban je holistički, hermeneutički i interdisciplinarni pristup.

U drugom dijelu knjige, koji nosi naslov Aktualne teme sociologije kulture i znanosti o kulturi općenito, autor opisuje suvremene sociokulturne pojave i probleme: sim-bole i kulturni identitet, globalizaciju, odnos kulture i etniciteta te društvenog razvo-ja i rata, izobrazbu i odgoj te umjetnost i tehniku kao sastavnice kulture, religijsku kulturu i vjeronauk (kao školske predmete), odnos znanosti i medija (etos duhovne znanosti), sociokulturne promjene i vrednote te položaj žene i obitelji. Skledar se bavi razvojem čovjekova identiteta (id-entitet = istovjetnost sa sobom) kroz simbo-ličku komunikaciju i interakciju. Uz osobni kulturni identitet razvijaju se i kolektivni identiteti, posebice nacionalni kulturni identitet. Autor razmatra posljedice globaliza-cije na nacionalni i kulturni identitet (mogu biti pozitivne i negativne) te oblikovanje kulturnih posebnosti kod različitih etničkih skupina.

U potpoglavlju Kultura, društveni razvoj i rat opisuju se procesi socijalne dinamike, koji mogu označavati razvitak (progres) ili nazadovanje (regres). Spominju se pro-cesi poput reforme i revolucije, ali i rat kao krajnji, najdrastičniji oblik društvenih i političkih sukoba (autor u nekoliko navrata govori o povijesti čovječanstva kao dijalektičkoj igri stvaranja i razaranja). Važne su sastavnice kulture izobrazba i odgoj, koji su danas gotovo u potpunosti preuzele odgojno-obrazovne institucije. Pojmovi izobrazbe i odgoja odnose se na oblikovanje, njegovanje i učenje čovjeka da raste i razvija se u tjelesnom, moralnom, estetskom, intelektualnom i duhovnom aspektu. U kontekstu odgoja i obrazovanja, Skledar govori o religijskoj kulturi i vjeronauku kao mogućim školskim predmetima. Zalaže se za religijsku kulturu kao obvezan pred-met (predlažući i okvirni program predmeta) koji bi ispunio demokratske i plurali-stičke zahtjeve kroz interdisciplinarni i transdisciplinarni pristup (filozofija religije, sociologija religije, psihologija religije i povijest religije). Prema autoru, dogmatsko jednoumlje zastupljeno na konfesionalnom vjeronauku ne može primjereno nado-mjestiti religijsku kulturu.

Sljedeća potpoglavlja problematiziraju teorijske pristupe umjetnosti (realistički i su-bjektivistički pristup) te tehniku kao čovjekovo inteligentno mijenjanje prirode i ovladavanje njome. Nadalje, raspravlja se o prezentaciji znanosti u medijima, a po-stoji nekoliko shvaćanja o angažiranosti i odgovornosti intelektualaca, od kojih su

Sociologija i prostor, 52 (2014) 200 (3): 313-317

316

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

dva glavna (ujedno i oprečna): prvo – znanstvenici trebaju istupati u medije, i drugo – znanstvenici ne smiju aktualno sudjelovati u javnom životu, pogotovo ne u politi-ci. U potpoglavljima s tematikom vezanom za sociokulturne promjene autor govori o dinamičkom odnosu kulture i društva, baveći se vrednotama općenito (aksiologija kao filozofijska disciplina) i različitim oblicima promjene vrednota, uključujući i reli-gijske promjene te uzroke tih promjena na određenom prostoru. Objašnjava integra-cijske i dezintegracijske procese, kao i proces tranzicije u kojemu se našla i Hrvatska nakon Domovinskog rata. Na kraju drugog poglavlja autor razmatra položaj žene i obitelji te odnos spolova u arhaičnom i sadašnjem društvu, govoreći o dodijeljenim i naučenim ulogama i pravilima ponašanja, biologističkoj podjeli na muške i ženske poslove, ali i nekim suvremenijim društvenim pojavama.

U trećem i posljednjem dijelu knjige, pod nazivom Značajna kulturologijska izda-nja, autor donosi osvrte na šest djela s područja kulturologije, odnosno sociologije kulture i/ili sociokulturne antropologije. Radi se o četirima knjigama jednog autora, jednoj dvoautorskoj knjizi i jednom zborniku radova prevedenom na hrvatski jezik. Uvod u znanost o kulturi E. Kalea naš je prvi udžbenik iz kulturologije. U njemu je opisana osebujnost kulturne zbilje tumačenjem kulturnih uzoraka, obrazaca, proce-sa i oblika (svjetonazori, vrednote, ustanove, statusi i pravila i tako dalje). Međutim Skledar primjećuje kako neki pojmovi (i odnosi pojmova) nisu dovoljno određeni, nisu navedene posebne istraživačke metode i izostavljena je strukturalistička teorija kulture. Daje vrlo pozitivnu recenziju za djelo Kultura i povijest: socio-kulturno antropološki aspekt hijerarhizacije kulture autorice S. Čolić. Autorica govori o vi-šestrukom ispreplitanju kulture i povijesti. Ne pristaje na globalističke i univerzali-stičke koncepcije kulturnoga razvoja i zalaže se za antropologijski koncept kulture koji treba obuhvatiti totalnu čovjekovu egzistenciju. Skledar ističe kako je ovo prvi sustavan rad o hijerarhizaciji kulture. Sljedeća dva izdanja bave se umjetnošću – Umjetnost i povijesni svijet V. Mikecina i Filozofija moderne umjetnosti: onto-an-tropologijski i socio-kulturni pristupi M. Labusa. Mikecin obuhvaća problematiku umjetnosti kroz šest različitih poglavlja (uz sedmo poglavlje Kultura i domovinski rat kao dodatak), dok Labus pokušava objasniti fenomen umjetnosti 20. stoljeća osvrtima na kapitalna djela o modernoj umjetnosti (glazba, arhitektura, odnos filo-zofije i umjetnosti i ostalo). Drugi i sličan: pogledi na etnologiju suvremenih dru-štava zbornik je radova sa simpozija Socijalna antropologija i etnologija Francuske iz 1987. godine. Preveden je na hrvatski jezik kao obogaćenje prijevodnog fonda s toga područja. Posljednje djelo za koje Skledar piše osvrt knjiga je G. R. Marcusa i M. J. Fischera pod nazivom Antropologija kao kritika kulture. Autor zaključuje kako socijalna ili kulturna antropologija ne treba uvijek preuzimati gotove filozofijsko-antropologijske pretpostavke o čovjeku, već treba i „sama“ razmišljati, na temelju vlastitih istraživanja.

Sociologija kulture: pojmovi, teme, problemi odlično je napisan udžbenik za predmet Sociologija kulture ili njemu srodne kolegije. Autor sustavno izlaže građu predme-ta u prvome dijelu, detaljno objašnjavajući i uspoređujući sve potrebne pojmove i termine, krenuvši od općeg određenja čovjeka i kulture, sociologije kao znanosti o čovjeku, kulturologije, sociologije kulture i sociokulturne antropologije. Drugi dio pruža uvid u zaista sve relevantne pojave i probleme suvremene znanosti o kulturi,

Recenzije i prikazi

317

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

dok treći dio (dodatak s osvrtima) predstavlja nadopunu udžbeniku te upućuje i motivira čitatelje na daljnje proučavanje literature iz ovoga područja.

Nikolina MatošMuzička akademija Sveučilišta u Zagrebu;

Odsjek za Glazbenu pedagogiju