TKO SE USUDI BITI DRUKČIJI?

M I K R O Č I Pveljača 2011. / br. 01

Vratimo rock u mp3!

Doživjeti,proživjeti i preživjeti Prag

Facebook-pošast novog doba?

TKO SE USUDI BITI DRUKČIJI?

Šetnja medenim

otokom

Humanitarni koncert-

Mioc pokazuje SRCE Vratimo rock

u mp3!

Facebook-pošast novog doba?

3 RIJEČ UREDNIKA4 O NAMA5 ZAŠTO MIOC?

PUTOVANJA6 MOLAT- MEDENI OTOK8 GARDALAND 201010 DOŽIVJETI, PROŽIVJETI I PREŽIVJETI PRAG14 ČIŠĆENJE SAHARUNA15 MOJE PUTOVANJE U MIAMI

16 FACEBOOK - POŠAST NOVOG DOBA18 IGRE I IGRICE20 KAKO JE TV UBIO IQ

22 UMJETNIČKI KUTAK26 MOJA TAJNA

NATJECANJA27 LOGIKA JE ANATOMIJA MISLI28 FILOZOFIJA JE SVUDA OKO NAS

29-30-31-32 POSTER33 DVA ČOVJEKA ČINE JEDNOG BRATA34 INTERVJU S RAVNATELJEM: “Izuzetno volim svoj posao”

OZBILJNIJI ČLANCI36 TOTALNO DRUKČIJI OD DRUGIH?!?38 ABORTUS - POSTOJI LI ISPRAVAN ODGOVOR40 TKO SE USUDI BITI DRUKČIJISPORT

42 TONI BARIĆ: “Najveći je užitak...”44 INES IKIĆ: “Ostvarila sam svoje...”45 STIPE MUSTAĆ: “Da je judo jednostavniji...”46 MATIJA MERHAR: “U mojoj obitelj rukomet...”47 IZ DVORANE NA MORE I BAZEN

GLAZBENI KUTAK48 MIOC POKAZUJE SRCE50 VRATIMO ROCK U NAŠE MP3 PLAYERE52 LADY GAGA - U HVATSKOJ - ILI SLOVENIJI?53 KONCERTI KOJE NISTE SMJELI PROPUSTITI

54 KUTAK ZA KNJIGU55 FILMOTEKA56 PUTOVANJE KROZ POVIJEST MODE58 S TUĐOM MASKOM LAKŠE SE ŽIVI

List učenika gimnazije Franje Petrić

Zadar, veljača, 2011., br.01

Adresa uredništva: Zadar, Obala Kneza Trpimira 26

Tel: 023/ 331 - 015

E-mail: ss-zadar-501@skole.t-com.hr

Glavna urednica: Tereza Plantak, 1.c.

Odgovorna urednica: Sanja Vlahović, prof.

Oblikovanje i grafička priprema: Grafotehna Zadar

Tisak: Grafotehna Zadar

Naklada: -

S A D R Ž A J :

58-59

47

48-4918-19

Dragi čitatelji!

S ponosom vam predstavljamo naš školski list Mikročip!S obzirom da nam je ovo prvi broj odlučili smo u njemu ukratko opisati najvažnije činjenice o našoj školi i istražili smo što to navodi učenike na upis u ovu gimnaziju. U brojnim ćete putopisima saznati sve o puto-vanjima na kojima smo bili prethodne godine. Vodimo vas u Češku, Italiju, Miami... Nismo zaboravili ovjekovječiti i školske izlete na Molat i Saharun. Pozabavili smo se i aktualnim temama; kritizirali smo navike i pokušali ući u srž nekih problema današnjeg društva. Pisali smo o uspjesima učenika na području logike i filozofije, posvetili nekoliko stranica sportašima, a i umjetnici su dobili svoj kutak. Osim intervjua s ravnateljem, donosimo vam i članak o humanitarnom koncertu kojeg naša škola organizira svake godine. Pohvalili smo se najmaštovitijim maskama prošle veljače, savjetujemo vas u izboru knjige i filma te istražujemo modu prošlog stoljeća. Pobrinuli smo se da se za svakoga nađe ponešto. Zahvaljujem svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ostvarenju prvog broja Mikročipa. Nedostataka ima, ali bitno je da smo počeli. Koliko god Internet istiskuje novine, ne smijemo ih zapostaviti. Sposobnost pisanja koju posjeduju mnogi učenici treba njegovati i poticati njen razvoj. Uz to, za deset ili dvadeset godina učenici naše škole će se, ako sačuvaju broj Mikročipa, moći prisjetiti svoje mladosti, često nazvanom najboljim razdobljem našeg života. To naposljetku i jest cilj ovog lista. Naša škola nerijetko je okarakterizirana prijateljskom atmosferom i složnošću. Kako sam tek nedavno krenula u nju posudit ću riječi jednog ovogodišnjeg maturanta: „Ovaj žuti MIOC postao je naš svijet, naša obitelj“. A to bi bilo šteta ne zabilježiti, zar ne? Nadam se da ćete uživati u čitanju ☺

Tereza

Uredništvo Mikročipa:

Monika Marić, Lovro Predovan, Matea Hrboka, Doris Josić, Renato Pedišić, Lucija Dorkin, Erika Ratković, Marin Drobac, Marta Longin, Petra Pantalon, Lucija Ivković, Karla Lisica, Andrijana Štulić, Mia Musulin, Roko Božajić, Stela Paro-Vidolin, Marina Zebić, Antonia Šoletić, Katar-ina Bodrožić, Ivana Itković, Tereza Plantak, Lovre Ikić, Maja Antić

Lica s naslovnice:

Toni MiškovićAntonia ŠoletićMarin StipićElena ĆosićFotograf: Lovre Ikić

Ime našeg časopisa osmislio je Marin

Drobac. Mikro, kaže, jer je naša škola mala,

a čip jer je to nadimak kojim su njeni učenici

često nazivani.

M I K R O Č I P4

O nama...Naša je gimnazija do-

bila ime po Franji Petriću hrvatskom filozofu, hu-manistu i učenjaku. Ipak nerijetko ćete čuti da nas nazivaju MIOC, s obzirom da je škola na početku bila matematičko-prirodoslovna dok se nije uveo opći smjer. Škola nam je smještena na obali kneza Trpimira,

svega dvadesetak metara od mora, tako da iz učionica na višim katovima imamo prekrasan pogled.

Pohađa ju skoro petsto učenika, po četiri razreda od svake generacije. Imamo dva razreda općeg i dva matematičko-prirodoslovnog smjera.

Poznati smo čestim

školskim izletima i

sudjelovanju u brojnim eko akci-

jama.

Naši su se učenici do sada vrlo uspješno upi-sivali na fakultete, 2000. godine dobili smo ministro-vo priznanje za uspješan, kvalitetan i kreativan rad. Također svake godine je-dan od naših učenika ima pravo izravnog upisa na FER, zahvaljujući priznanju tog fakulteta u Zagrebu.

S obzirom na druge gimnazije naša je škola mala i ne broji puno učenika. Baš zato u njoj prevladava obiteljska atmos-fera.

Učiteljsko vijeće se sastoji od gotovo četrdeset profesora, a ravnatelj naše škole je Zdravko Ćurko.

5M I K R O Č I P

Vid (1.c)

Moja starija sestra je išla u Mioc pa sam znao da je to vrlo dobra škola i bio sam prilično siguran da neću pogriješiti ako upišem upravo ovu gimnaziju. Također, bavim se spor-tom, treniram tenis. Nakon što sam se malo raspitao čuo sam kako su profesori u ovoj školi vrlo tolerantni sa sportašima i shvatio da je ovo pra-va škola za mene.

Zašto MIOC?

Nina (1.d)

Dugo vremena mi je trebalo da se odlučim koju srednju školu izabra-ti. Na posljetku odluka je pala na Mioc, radi više razloga. Prvenst-veno radi moje najbolje prijateljice koja ga je upisala i s kojom sam na svu sreću u istom razredu. Rekli su mi da su svi profesori tolerantni i pristupačni, te da će mi prenijeti svo potrebno znanje za daljnji nastavak školovanja. Na moj upis utjecali su i dobri rezultati na maturi. Sviđaju mi se i česti izleti jer nam daju priliku da se svi skupa bolje upoznamo.

Ante (1.c)

Zbog dobrih ocjena u osnovnoj znao sam da je gimnazija moj najlogičniji izbor. Od moguće četiri u Zadru, za Mioc sam se upisao up-ravo zato što je najmanja. Zbog toga svaki učenik ima veću pozornost i prevladava ta obiteljska atmosfera. Smatram da je ova škola zato odličan temelj za moje daljnje školovanje, iako priznajem nije lagana.

Miško (2.c)

Upisao sam se u Gimnaziju Fran-je Petrića zato što smatram da ću u njoj steći najbolju pripremu za upis na željeni fakultet. Smatram kako je za mene to najbolji mogući odabir i kako ću tu steći dostojnu naobraz-bu. Ovdje se nalazim u dobroj sre-dini i vrijeme provedeno u ovoj školi pokušavam iskoristiti na najbolji mogući način.

Anica (1.c)

Još od sedmog razreda sam željela upisati Mioc i nisam mijen-jala mišljenje. Poznavala sam puno ljudi koji ga pohađaju i znala sam da neću biti usamljena u ovoj školi. Njihovi pozitivni savjeti učvrstili su moje mišljenje o ovoj školi, a to je da u njoj vlada pozitivna atmosfera i zajedništvo. Iako neki tvrde da je Mioc premalena škola, drago mi je što se nisam obazirala na takve ko-mentare. Za sad mi je tu super jer se svi poznaju i nekako ističu.

Marija (2.d)

Upisala sam gimnaziju Franje Petrića prvenstveno zato jer se u životu želim baviti nekim dobrim poslom. Pošto nisam znala kojim točno smatrala sam da ću nakon Mioca moći ostvariti svoje ambici-je. Osim toga posebno sam se obra-dovala kad sam čula za brojne izlete koje se održavaju tijekom godine. Jako se radujem putovanju u Garde-land na proljeće. Maja Antić 1.c.

M I K R O Č I P6

MOLAT - Medeni OtokIzleti upoznavanja, druženja i pjesme

Još jedan u nizu izleta naše škole

Na samom početku školske godine naša je škola orga-nizirala izlet na otok Molat. Nažalost zbog lošeg vremena nismo mogli odraditi izlet kako smo planirali već tjedan dana kasnije. To nas nikako nije spriječilo da našu sezonu kupanja završimo upravo tog 16.9. Puna dva i pol sata vozili smo se do našeg odredišta. Put je bio pomalo naporan, ali kao i uvijek zanimljiv i nimalo dosadan. Prilikom dolaska shvatili smo da smo došli na potpuno mirno mjesto, sa tek ponešto kuća, jednim kafićem i dućanom. Malo smo razgledali otok dok nismo stigli na mjesto gdje smo ostavili svoje stvari i ugodno se smjestili sa mnoštvom hrane, pića i zabave. Za prve razrede ovo je bio savršen potez da se bolje upoznaju, a za nešto starije ovo je bio samo još jedan u nizu odmora s razredom.

Picigin s ravnateljem

Za kupanje sredinom devetog mjeseca mišljenja su bila podijeljena. Neki su svakako htjeli sezonu kupanja zatvoriti na najbolji mogući način, na pomalo pustom otoku s pri-jateljima iz razreda, dok su se neki pak više držali obale te uživali i grijali se na suncu. Kako bilo, iz pouzdanih izvora znamo da more nikako nije bilo toplo, ali da je u moru svaka-ko bilo veselo i zanimljivo. Otok je odjekivao od smijeha i vike. Naš ravnatelj bio je jedan od onih hrabrijih i euforično se uputio u more zaigrati picigin zajedno s nekim učenicima naše škole. Poticao ih je na što bolju i bržu igru te su svi zasigurno i zaboravili na hladno more. Moramo priznati da je ravnatelj pokazao zavidnu kondiciju, volju i duh za igru.

U rano jutro svi Miočani na zadarskoj rivi

Vesela atmosfera na brodu

Neki su se odlučili zabaviti piciginom...

...a ravnatelj im se rado pridružio

Prvaši su iskoristili ovaj izlet za upoznavanje

7M I K R O Č I P

MOLAT - Medeni OtokIzleti upoznavanja, druženja i pjesme

Šetnja po Medenom Otoku

Ime otoka Molata dolazi od latinske riječi mel što znači med.U daljoj prošlosti bio je poznat po proizvodnji meda.Prije drugog svjetskog rata na Molatu je živjelo oko 1800 ljudi. Danas ta brojka iznosi 222 stanovnika.

Molat je po veličini peti otok zadarskog arhipelaga, ali po ljepoti pejzaža nimalo ne zaostaje za drugima. Bogat je borovom šumom i makijom, a bistro plavo more daje mu još jednu dimenziju ljepote.

Šetnja otokom vraća u neka davno minula vremena. Kamene ulice i kuće podsjećaju na stanovnike otoka koje ćete rijetko susresti. Pravo je zadovoljst-vo izgubiti se u tišini ovog otoka proći ulicama koje su nekad vrvjele od otočkog života, ljudi koji su živjeli uz more i s morem, kojih je danas ostalo jako malo, a život kakav su živjeli nemoguće je igdje drugdje doživjeti. Mo-lat je bar ne jedan dan opet bio ispunjen mladošću i smijehom, a kada se zadnji učenik ukrcao na brod vratio se svojoj tišini i svojem miru.

Najjači razred MIOC-a

Kao što su izleti na početku go-dine postali tradicija naše škole tako je i natjecanje u potezanju konopa postalo dio te tradicije. Svake godine snagu odmjeravaju učenici naših razreda. Ove godine najjsnažniji

razred bio je 3. a koji je u finalu pobijedio 4.c razred. Suci dvoboja bili su naši profesori tjelesne kul-ture Ante Jerolimov i Helena Hor-dov. Nekim razredima su pomagale i cure, dok nekima nije pomogla ni

pomoć razrednika. Još jednom je odabran najjsnažniji razred MIOC-a koji će tu titulu držati do slijedećeg izleta 2011. godine.

Mia Musulin i Andrijana Štulić 2.c

Šetnja idiličnim krajolikom

Potezanje konopa odvijalo se pod budnim okom sudaca

Sunce piči, mi roštiljamo... Cure su se sakrile u hlad i iskoristile priliku za zajedničku sliku

Povuci, potegni! 3.a pokazao se kao najjači razred u našoj školi

M I K R O Č I P8

Putovanje trećaša u zemlju pizze, tjestenine i zabaveO putovanju u Gardaland većina nas sanjala je

još od prvog razreda gimnazije, jer naša je škola poznata po tome što vodi svoje učenike na razna putovanja, pa tako i u ovaj talijanski zabavni park. U Gardaland putuju učenici drugih razreda, i to pred kraj školske godine. No, u našem se slučaju dogodila iznimka. Izlet se nije stigao organizirati na vrijeme, ali mi smo bili uporni i dogovorili puto-vanje u rujnu, na samom početku trećeg razreda.

Kada je napokon došao i taj dan, svi su bili jako uzbuđeni. Krenuli smo u petak 17. rujna, u večernjim satima. Kasni polazak nije omeo zabavu koja se u autobusu odvijala sve do ranih jutarnjih sati. Većina nas je ipak iskoristila zadnjih par sati sna prije razgledavanja Verone.

Romeo, o, Romeo, zašto si Romeo?

U Veroni nas je dočekala kiša, ali ni ona nije mogla pokvariti našu sreću i oduševljenje. Prolazeći uličicama grada Romea i Julie, pod stručnim vodst-vom naših turističkih vodiča, stigli smo i do slavne terase pred kojom se odvi-jala priča to dvoje najpoznatijih talijanskih ljubavnika. Unatoč kiši, puno nas se slikalo pored kipa Julije, a oni malo manje odvažni su se skrili u prolazu koji je posebno obilježen. Zidovi u njemu prepuni su potpisa posjetitelja koji su, kao i mi, poželjeli ostaviti svoj trag. U malom dvorištu postoji suve-nirnica koju valja posjetiti u kojoj svatko može naći neku sitnicu koja će mu se svidjeti i koja će ga podsjećati na posjet Veroni.

Magična zemlja zabave

Iz Verone nas je put vodio na najvažniju točku našeg putovanja – do zabavnog parka Gardalanda. Au-tobusima smo stigli na naše odredište kad je kiša već polako popustila. Došlo je vrijeme za pravu zabavu.

Gardaland je, sa svojih 56 vožnji, najveći zabavni park u Italiji. Ulazak u njega za nas je bio kao ulazak u magičnu zemlju zabave, bez briga i problema. Ondje smo svi zaboravili na vanjski svijet i mislili samo na sada, na ono što upravo proživljavamo. To smo čekali jako dugo i na-pokon se ostvarilo. Zasigurno je najuzbudljivija vožnja ve-liki vlak smrti, takozvani Blue Tornado. Nakon jedne vožnje

toliko nas je pucao adrenalin da smo htjeli još, još brzih i zabavnih vožnji Osim vlakova smrti, bilo je mnogo vodenih vožnji koje pružaju poseban doživljaj. Izvrsne su za one plašljivije dušice, ali i za sve željne dobre zabave.

U Gardalandu ima svega pomalo za svakoga, pa tako i za one željne prave pustolovine. Naime, postoji takozvani ''slobodni pad'' koji vam oduzima dah dok s 40 metara visine padajući prema tlu dobivate osjećaj kao da propadate u ponor kojem nema kraja.

Za ljubitelje horora, kuća strave je savršena, a u najneočekivanijem trenutku dogoditi će se nešto radi čega čete poželjeti da nikada u nju niste ni ušli. Naravno, nećemo otkri-ti što, to ipak

Sami morate doznati-ako se usu-dite. Sve u svemu Gardaland je nešto što nitko od nas neće zaboraviti. No, kako svemu lijepome dođe kraj tako je morao doći kraj i našem posjetu tom nezaboravnom parku i morali smo krenuti u hotel (ali zabava ni tamo nije prestala).

9M I K R O Č I P

Putovanje trećaša u zemlju pizze, tjestenine i zabaveVečer za pamćenje

U hotelu nas je dočekala večera. Nakon što smo bili posluženi talijan-skim specijalitetom, tjesteninom, počelo je spremanje za disko. Svi su bili uzbuđeni, kao da prvi put izlazimo, sređivalo se i trčalo po hodnicima, tražila se ova majica i one hlače. Kada smo svi bili spremni, krenuli smo i samo 5 minuta od hotela pronašli naš disko. Zamislite naše oduševljenje kada smo ušli unutra, a disko je bio rezerviran samo za nas. Nije bilo stranaca,

samo mi ponosni Miočani željni provoda. Uz zvukove najpoznatije glaz-be plesalo se i (u razumnim mjerama) pilo, sve do tri sata ujutro. No ni tada nismo bili umorni, za nas se zabava nastavila po povratku u hotel, u sobama i na hodnicima.

Grad zaljubljenih

Rano ujutro, nakon jedva pola sata spavanja, vaporettom smo se zaputili u grad zaljubljenih - Venec-iju. Ako ignorirate brojne turiste (što je gotovo nemoguće bez dobro uposlene mašte), Venecija zapra-vo odiše nekakvom neobičnom mirnoćom i skladom. Njene starin-ske uličice i zgrade, mnoštvo kanala i gondole kojima upravljaju gondoli-jeri u svojim odijelima, sve to djeluje poput kakvog zaboravljenog, ali opet prelijepog grada. Sunce nas je prati-lo dok smo oduševljeno razgledavali izloge trgovina u malim uličicama, a posebno su nas se dojmile origi-nalne venecijanske maske. Sve su tako slične, a opet, dolaze u toliko

Naš izlet je bio pri kraju i uputili smo se kući. U autobusu smo otpjevali naše posljednje pjesme (barem što se ovog putovanja tiče) i podijelili novostečene dojmove. Unatoč umoru dobro smo se i nasmijali, ali i najupornije je san ipak svladao nakon par sati vožnje. Valjalo se dobro naspavati i spremiti za povrat-ak u školske klupe. Svi smo bili poma-lo žalosni jer je taj vikend uistinu brzo proletio, ali bili smo i sretni jer sa sobom nosimo predivne uspomene. Svi jedva čekamo naš sljedeći višednevni izlet – maturalno putovanje.

različitih varijanti i boja. Venecija je za svih nas doista bila poseban doživljaj i ona je dio naših lijepih sjećanja.

Lucija Dorkin i Erika Ratković 3.b

M I K R O Č I P10

Teško je predočiti tu euforiju,zanos,napetost iščekivanja u zr-aku i općenito sve ostalo kada se spremate za maturalnu ekskurziju.Niti jedan osjećaj na svijetu nije nalik tome,tjedan dana s prijatelji-ma iz škole u nekoj od europskih metropola.To je nešto kao ritual inicijacije,prestajete biti „svi ostali“ i postajete posebni-maturanti.Za neke je to naravno nešto posebnije, a za druge tek rutinirani let iz roditeljskog gnijezda na par dana.

Prag,“Zlatni grad“ ili „grad tisuću tornjeva“ idealno mjesto zločina za takvu inicijaciju,za početak naše avanture .S euforijom koja je lebdjela negdje u zraku zadarskog autobusnog kolodvora u ranim večernjim satima smo se lagano počeli okupljati.Za neke susret s pri-jateljima koje nisu vidjeli cijelog ljeta,za druge kratki pozdrav s eki-pom iz razreda popraćen nelagodnim prisustvom roditelja.Roditelja koji nas prate s pokojim, ne baš suviše korisnim, ali razumljivim sav-jetom koji bi uključivao alkoholne i ostale opijate. Znali su roditelji kako je njima bilo, uostalom samo je jedna maturalna ekskurzija.

Polagano smo otkotrljali svoje nevoljko spakirane kovčege do au-tobusa i zauzeli zadnja mjesta u busu te izašli vani podijeliti svoju euforiju,nestrpljenje i očekivanja.Nakon kraćeg sukoba s bekavcima koji su nam okupirali naša krvavo stečena zadnja mjesta smo neka-ko pronašli nova.Vidno iznervirani uputili smo pozdrav roditeljima, braći, sestrama i kućnim ljubimcima koje nećemo vidjeti narednih 8 dana. Sljedećih par sati smo proveli ubijajući dosadu,slušajući pomno pripremljene putne playliste utopljeni u neki svoj svijet,pričajući o ljetu koje je pomalo već bilo iza nas ,prikupljajući snagu koja će nam trebati za netrijezne praške noći i mamurna jutra.

Drugi smo dan dočekali u autobusu čineći poprilično iste stvari koje sam nabrojao.Ponekad bi tu „idilu“ razbili pokojim stajanjem na benzinskoj postaji,prilici da se uhvati malo svježeg zraka, napune zalihe koječega i na posljetku nastavi.Nismo niti trepnuli a već smo ostavili Sloveniju iza sebe i došli pred svoju prvu postaju-Saltzburg.

Saltzburg, dakle grad W.A. Mozarta, fine čokolade, soli i po sve-mu ostalom tipičan austrijski gradić.Vrijeme nas baš nije služilo te smo direktno po dolasku svi navalili na kišobrane u obližnjem ki-neskom dućanu.Nakon toga je uslijedilo razgledavanje crkava i os-taloga što nas baš i nije previše impresioniralo koliko sama činjenica da smo svi skupa i da su pred nama najluđe noći i dani naših života.Nakon završetka svojih „turističkih“ obaveza nastavili smo razgle-davanje ostalih znamenitosti kao što su McDonald's ,H&M, lokalna trgovina pićima,čokoladom i ostalo.

Nakon odrađenog posjeta u Saltzburgu mogli smo nastavit našu misiju. Daljnje putovanje je pratila neizostavna glazbena uspješnica „Waka-Waka“ koju je ekipa(4.B) iz pozadine autobusa vjerno i neu-morno pjevala iznova i iznova i iznova sve do Hotela Ibis u Karlinu, našeg doma sljedećih nekoliko burnih dana. Nakon 6 sati neprekidne vožnje od Saltzbugra i 432. uzastopnog ponavljanja Shakirine pjesme, konačno smo se izbezumljeni nekako dogegali u sobe.

Želja za prvom praškom avanturom je bila jača od nagomilanog umora te smo se nakon glatko odrađenih priprema mogli uputiti u prvu prašku večer.Nakon kratke šetnje od autobusa do glavnog trga,vrlo brzo smo se snašli u Pragu. Dakle Václavské náměstí koje krasi kip Sv. Vaclava su glavno polazište odakle smo produžili kroz niz viju-gavih ulica dok su nas okruživali šarmantni prevaranti,preprodavači

Doživjeti, proživjeti i preživjeti Prag

11M I K R O Č I P

Doživjeti, proživjeti i preživjeti Pragraznih opijata kojih ima doslovno na svakom kutku te promotori sum-njivih noćnih klubova i barova. Konačno smo došli do impozantnog Karlovog mosta i zatim stali u red za Karlovy Lazne, “the biggest mu-sic club in central Europe” kako ga nazivaju i ne zovu ga tako uzalud. Tamo smo pronašli ono što nam je u tom trenutku bilo najpotrebnije-zabavu. Dakle 5 katova prilagođenih svačijoj mjeri i ukusu smještenih u zgradi gradskog kupališta iz 16 stoljeća .Na svim katovima je jed-nak raspored šankova i podija koji su bili dekorirani u drukčijem stilu ovisno o vrsti glazbe koja se puštala,a puštalo se svašta.

Na prvom katu se plesalo uz ritmove r'nba, soula, hip-hopa.Drugom „komercijalu“ te remixe popularnih pjesama s top-lista a poslije ponoći,kao naručen bi uslijedio „hrvatski program“ s domaćim hitovima.Uistinu je neponovljiv osjećaj s još 400-500 vršnjaka iz ci-jele Hrvatske tulumariti svega 50tak metara od nacionalnog simbola Češke, Karlovog mosta te smo uistinu bili pravo „hrvatsko srce Praga“. Na trećem katu su se vrtjeli hitovi 60tih,70tih te 80tih godina protek-log stoljeća uz svjetleći plesni podij i zaraznu atmosferu poduprtu uz podršku dvaju barova na tom katu.To je ujedno bilo i mjesto gdje smo proveli većinu praških noći.

Četvrti je kat namijenjen za sve poklonike techno, house, trance I acid elektronske glazbe dok je peti poznatiji kao chillout zona za opuštanje i predah od partya i okupljalište gay populacije. Nažalost osim plesnih podija,hodnici i ostali prostori su više izgledali kao neka-kvo skladište ili gradilište.

Sam ulaz u disco se naplaćuje kojih 120 kruna.Cijene pića nisu previsoke, ali su više nego u ostalim kafićima po gradu, a konobari vam neće vratiti ostatak osim ukoliko to izričito ne zatražite na što će vas počastiti neugodnim pogledom.No, ukoliko to ne učinite oni će mirne duše ubaciti vaš ostatak u svoju malu kutijicu s napojni-cama te vaš zbunjen izraz lica ironizirati blagim smiješkom. Dakle pića plaćajte u što sitnijim apoenima novčanica i ona se naravno ne poslužuju ako imate caklenasti sjaj u očima. Nemojte raditi probleme sa zaštitarima jer poprilično brutalno postupaju sa svima koji ih prave te zasigurno nisu ugodan prizor za vidjeti.

Po izlasku iz diska započinje jedna druga praška avantura zva-na-cjenkanje s taksistima. Ispred stoji čovjek koji vas uvjerava da je nemoguće pronaći taksi za manje od 400 kruna, što nije istina. Nara-vno taksista je mnogo jer ste u samom centru, ali cijene variraju te nipošto nemojte pristati na prvu cijenu koju vam ponude. Budite be-zobrazni jer jedino s tim stavom možete postići poštenu cijenu koja se kreće od 200-250 kruna. Prilikom izlaska iz taksija obavezno pre-gledajte jeste li sve ponijeli jer ako vam što ostane neće to više vi-djeti. Ukoliko trebate u što kraćem roku doći s jednog kraja grada na drugi,najbolje se kretati metroom kao najbržim,najjeftinijim i najsig-urnijim prijevoznim sredstvom, ali treba dobro paziti da se ne izgubite u zbrci katova,hodnika i prolaza te zapamtiti Müstek, mjesto odakle krećete u sva svoja istraživanja.

Poslije burnih izlazaka smo hvatali par minuta sna, a potom već bili u pokretu za obavljanje naših „turističkih dužnosti“.Te su dužnosti uključivale četverosatni izlet starom jezgrom Praga koja je uključivala posjet starom Praškom dvorcu (Pražskỳ Hrad) ,Nerudinoj ulici s prekrasnim kućnim oznakama, Karlovom mostu te židovskoj četvrti s poznatim grobljem na kojem je posljednje počivalište našlo oko 200 000 ljudi. Nakon iscrpljujuće rute je obično slijedilo traženje mjesta

M I K R O Č I P12

za ručak ili shoping, ovisno o onome što nam je prvo bilo na umu te povratak u hotel i priprema za Karlovy Lazne.

U sklopu naših „dužnosti“ obišli smo još Kutnu Horu, ljupko mjestašce izgrađeno na stijeni ispod koje se nalaze kilometri rudnika srebra.Ovo je pra-vo mjesto za kupovanje srebrnog nakita jer su cijene nevjerojatno niske. Pos-jetili smo i rudnik srebra koji je užasno klaustrofobično i vlažno mjesto te prikazuje teške uvjete u kojima su češki rudari morali stoljećima raditi.

Svakako mjesto vrijedno spomena je mjesto rođenja „HNK Hajduk“ te poznata pivnica „U Fleku“ u kojoj smo bili na večeri.Dok smo čekali večeru imali smo okršaj s grupom maturanata iz Splita koji su uporno pje-vali o Splitu,Hajduku i slično,no kada je zbor maturanata GFP predvođen Tonijem Barićem zagrmio: „Mi smo Zadrani! Prag je naš!“ pokunjeno su se povukli i bacili na jelo.Hrana nije bila vrijedna spomena, ali bolje crno pivo nećete popiti u životu, garantirano. Češka je inače zemlja piva koje je vrhun-ske kvalitete i izuzetno povoljno,a najpoznatije vrste su :Staropramen, Pilsner Urquell i Budvar.

Mjesta koja nisu uključena u turu, ali svakako su vrijedna posjete nal-aze se otprilike na 10tak min od uže gradske jezgre kao što su: Roxy club, Hard Rock caffe koji se nalazi u poznatoj kući Rott u blizini Staromỳstskih námesti , susjedni Coyote Bar, Muzej seksualnih pomagala, Muzej napra-va za mučenje, Muzej voštanih figura, Muzej komunizma te Lennonov zid. Nipošto nemojte mijenjati novac kod ljudi na ulici ma koliko god vam veći tečaj nudili, a i prilikom mijenjanja novca u mjenjačnicama obavezno pita-jte koliko ćete novca dobiti. Ne budite lakovjerni i ne dajte se prevariti jer je to velik grad i gledaju vas kroz prizmu lakovjernog turista. Svakako se nas-tojte suzdržati od „sočnih“ psovki jer većina Čeha zna barem pokoju riječ hrvatskog.Također vodite računa o džeparima,pogotovo u gužvama na Maloj strani te Karlovom mostu.

Prvi incident se zbio prilikom odlaska na krstarenje Vltavom kada je pri-likom pretrčavanja preko ceste jednog kolegu udarilo auto,no srećom bez ozbiljnijih posljedica. Još uvijek pod dojmom nesretnog slučaja ukrcali smo se na brod te odradili večeru i krstarenje. Hrana je bila dobra u odnosu na „U Fleku“. Jedinstven pogled na Karlov most,dvorac te ostale građevine s Vltave nešto je što se nipošto nije smjelo propustiti.

Posjet Zoološkom vrtu je prošao u desetkovanoj atmosferi jer je velikoj većini bio prijeko potreban odmor od svakidašnjih obaveza te dugih noći i lakih jutra.

Nažalost, zbog problema drukčije prirode nisam uspio vidjeti famozne Križikove fontane. Naime vaše stvari nisu sigurne niti u hotelu, tako da ih nipošto ne ostavljate van sefa ili bar dobro skrijete u putne torbe.Lekci-ju su tako na teži način naučili moji cimeri kojima su iz sobe nestali mo-bitel i novčanik,a meni i drugom prijatelju samo velikom srećom nisu uspjeli ništa uzeti.Par smo sati proveli u iščekivanju i razgovoru s polici-

13M I K R O Č I P

jom te se metroom zaputili na posljednju večer u Karlovim Laznyma. Ujutro je vladala turobna i tjeskobna atmosfera jer su naši zlatni praški dani bili pri kraju pa su se po sobama skupljale stvar i uspomene te užurbano pa-kirale za polazak prema Beču.

U Beču smo posjetili dvorac Habzburgovaca te centar nekadašnje Austo-Ugarske monarhije,Schönbrunn. Uistinu je impozantna površina i uređenje francuskog vrta koji okružuje samu rezidenciju uz naravno besprijekorno održavani travnjak te fontanu s likovima iz mitologije. Sama unutrašnjost dvorca nije ništa manje raskošna od eksterijera, a sadrži 26 prostorija za razgledanje od kojih su gotovo sve privatne prostorije cara Franje Josipa I. i njegove suvladarice Elizabete Sissy Bavarske.

Potom je uslijedila panoramska vožnja do centra grada koju smo doslov-no prespavali što zbog umora, a što zbog vodičke koja nas je svojim ugodno dosadnim predstavljanjem prošlosti austrijskog glavnog grada uljuljala u san koji je jednostavno bio preveliko iskušenje za nas.Poslije razgledavanja uže gradske jezgre i posljednjeg shoppinga smo se uputili na sljedeće odredište-Prater jedan od boljih europskih zabavnih parkova.Taj posjet nas je razbudio i podsjetio na prijašnji izlet u Gardaland. Naravno ovaj park nije mu nimalo nalik po svojim atrakcijama i malo manje dječjem konceptu. Tu smo ostavili posljednje atome snage koje smo imali te se s adrenalinom koji se otopio u umoru uputili prema Zadru.

Nakon par usputnih stajanja konačno smo zajedno sa suncem, os-mog dana poslije polaska,u ranim jutarnjim satima izašli iz tunela Sv. Rok. Pogled na rodni kraj, Dalmaciju i Ravne Kotare nikad nije bio tako ugodan ni dulje iščekivan. Jednostavno jedva smo čekali doći kući,vidjeti iste one roditelje, braću, sestre koji su nas ne tako davno ispraćali u našu prašku avanturu.Uskoro su uslijedili posljednji međusobni pozdravi te zagrljaji s roditeljima dok je u isto vrijeme dio nas bio žalostan jer je bilo gotovo. Ljeto je završilo, a s njim i naša praška priča, nekome više ugodna, nekome manje, ali zasigurno nikog od nas nije ostavila ravnodušnim. Svaki je od nas u Pragu ostavio dio sebe, ali ga i pronašao jer će te noći koje se ne mogu zaboraviti, u društvu ljudi koji se ne mogu zaboraviti, nositi u sjećanjima os-tatak svog života.Tu je završila jedna priča o odrastanju,a počela neka druga priča,priča o tome da neće sve uvijek biti divno i krasno i da više nismo dječica koja su tek upisala srednju školu. Srednja je pomalo iza nas i to smo počeli shvaćati i cijeniti vrijeme koje provodimo skupa dok smo bezbrižni i ne brinemo o mnogo stvari koje odrastanje nosi. Pune četiri godine smo čekali da odrastemo i napustimo srednju, žuti MIOC koji je postao naš svijet, naša obitelj, a sada jednostavno kad je tome svemu kraj rastanak je sve teži. Jednostavno treba uživati u svakom trenutku dok smo tu Makar i ne bilo sve uvijek idealno, treba cijeniti ono što imamo dok smo tu. Ovo će biti godina za velike stvari 25. generacijo maturanata Gimnazije Franje Petrića.

Lovre Predovan 4.d

M I K R O Č I P14

O Saharunu

Plaža Saharun jedna je od najljepših plaža zadarskog arhipela-ga, a smjestila se na sjevernoj strani Dugog otoka. 800 m plaže prekrive-no je zlatnim pijeskom, a okružena je borovom šumom i drugom veg-etacijom koja pruža rajski ugođaj. More je bistro i modre boje, a s dru-ge strane plitko te tako savršeno za kupanje. Tijekom zime zbog vjetra i morskih struja na ovoj plaži završi mnoštvo otpada koji može naštetiti kupačima. Učenici naše škole već tradicionalno pri kraju školske go-dine organiziraju akciju čišćenja i time vraćaju ovoj plaži pravi izgled.

Izlet naše škole u pozitivne svrhu

Kad se male ruke slože... ...sve se može, sve se može!

Čišćenje SaharunaMiočani u eko akciji

Neki od nas mislili su kako će izlet na Saharun obilježiti samo ku-panje i uživanje, tek nekoliko minu-ta čišćenja. No, kada smo došli, odmah smo shvatili da je problem onečišćenja puno veći. Smeća je bilo zaista posvuda, a mi smo na početku poprilično nemoćno stajali s povećim brojem velikih crnih vreća za smeće i rukavicama na rukama. Žalosno je da ovakva prekrasna plaža umjesto sretnim i zadovoljnim kupačima vrvi od otpadom, starih mašinama, cipelama, plastičnim vrećicama, bocama,...

Uz trud, upornost i disciplinu us-pjeli smo dovesti plažu u red, očistili smo je do neprepoznatljivosti. Nara-vno, uvijek se može više i bolje, ali sve nas je veselila ona pozitivna en-ergija i porast raspoloženja kada više nismo bili okruženi starim cipelama i bocama, kada nismo trebali stra-hovati da ćemo nesretnim slučajem naletjeti na kakvu špricu i kada smo otišli na zasluženi odmor, legli na preporođenu i skoro u potpunosti čistu plažu.

Mia Musulin i Andrijana Štulić 2.c

Ali ni zabave nije nedostajalo

Brži izlaz iz broda

Od tolikog čišćenja neke je svladao i umor

15M I K R O Č I P

Putovanje u sjevernu Ameri-ku nije došlo iznenada, bila je to moja dugogodišnja želja. Napos-ljetku, čim sam napunila 16 godina, odlučila sam otići onamo. Upravo te godine, agencija za strane jezike u sklopu koje se odlazi na razmjenu diljem svijeta, školu stranih jezika i upoznaje kulturna baština s na-glaskom na globalizaciju i spajanje različitih dijelova svijeta, pripremila je put u Miami.

Miami je drugi najveći grad u Floridi, smješten na njenom jugoistočnom dijelu.

Krenuli smo u 8 ujutro te smo presjedali u zračnoj luci u Londonu- Heatrow.

Na put, kao i svaki do tada, išla sam sa svojom najboljom putopri-jateljicom Anjom. Ona i još 12 lju-di iz Hrvatske uključujući i mene, krenulo je u 15-o dnevnu avanturu na drugom kontinentu.

Put je trajao dugih ali izdržljivih 9 sati. O Miamiu nisam znala mnogo. Jedino što me zapravo i privlačilo bila je pomisao na Miami Beach za-jedno sa slavnim dijelom South Bea-cha.

Slušala sam priče na televiziji o zagađenosti i razno raznim plino-vima u atmosferi preko oceana, ali kad sam se i sama našla tamo, na nji-hovom tlu, shvatila sam o čemu su govorili.

Stoga su se prvi dojmovi sveli na veliki količinu vlage i zagađenost zraka.

Smatrala sam da hrana neće biti problem. I tako je bilo – tipično američka hrana. Masna, nezdrava ali ukusna. Sljedeća 2 tjedna nisam vidjela ni voća ni povrća u niti jed-nom obliku.

Škola je trajala svakoga dana od 9 ujutro do 1 poslijepodne osim nedjelje. Voljela bih da mogu reći da sam se i tamo zabavila, ali nažalost nije tako bilo. Škola kao škola. Ispiti kao ispiti.

Važniji od škole tada mi je svaka-ko bio shopping. Vjerovali ili ne ond-je se nalazi preko 100000 dućana na prostoru veličine Zadra. Bazirala sam se uglavnom na Aventura Mall koji sam ima preko 800 dućana. Os-tala sam iznenađena šarolikim iz-

Moje putovanje u Miami

Azurna boja mora kao u filmovimaborom dućana Victoria secret, koja je ondje pravi hit. Lutajući velikim, beskrajnim, ali i pretrpanim ulica-ma Miamia, često sam se skrivala od kiše, koja je za ono doba godine abnormalna za nas, a za njih, kako kažu, sasvim uobičajena. Jednakom brzinom stvaranja pljuska i njegovog trajanja, cesta bi se i osušila.

Bez obzira na te vremenske (ne)pogode ocean sam morala okušati. Valovi su bili poprilično veliki, a more iznenađujuće toplo. Boja oceana je zbilja azurna, točno onak-va kakva je prikazana na filmovima.

Izlazak vani je u potpunos-ti drugačiji od svega što se mogli doživjeti u našem gradu.

Vjerujem da bi svaki čovjek, ma koliko bio drugačiji i posebniji mogao ondje pronaći ponešto za sebe. Istini za volju, bez osobne i 18 godina osuđeni ste na čamljenje u sobi.

Ali uz malo truda, ondje mašta postaje stvarnost. Osim plaže, iz-vanrednih izlazaka Miami ima još jednu vrhunsku karakteristiku. Ondje se nalaze tematski parkovi s najluđim i najbržim vlakovima sm-rti. Posebno mi je u sjećanju ostala Manta nakon koje su ljudi redovito povraćali. U okrugu Floride nalazi se Orlando skupa s Universal Stu-diosom te Disneylandom. Iako smo potrošili nepuna 2 dana na samo 2 parka, nismo vidjeli, a kamoli pro-bali ni polovinu vožnji.

Po planu i programu to je ispuni-lo naše zadnje dane provedene ond-je. Slijedilo je dugo pakiranje, spori rastanci, loša hrana i duga vožnja.

Pretpostavljam da mi se čak i ta duga vožnja provedena u snu ( kojeg mi je falilo barem 16 sati ) činila prekrat-kom.

Tih 15 dana prošlo je munjevi-tom brzinom. Ono što je ostalo, lije-pa su sjećanja koja se ne brišu, nova prijateljstva s ljudima koje inače ne bih imala prilike upoznati i osmjeh na licu!

Petra Pantalon 3.d

M I K R O Č I P16

Djeca tehnologije

''You are logged in'' piše na ulaznim vratima najvećeg mjesta za bablje priče – Facebook-u ili kako ga danas mladi zovu – fejs. Facebook je prvotno bio mreža za zbližavanje, upoznavanje i komunikaciju ljudi, i u tome je dosta dobro odradio svo-ju zadaću. Što se toga tiče, jako je koristan. No, svaki novčić ima dvije strane.

Već na polaznoj stranici (Home) možete vidjeti tko je što ručao, tko je s kim u vezi, koliko je on dobio iz matematike, a što ona planira obući u subotu... Facebook danas više nije umreženje radi komunikacije, već je postao virtualni život. Činjenica da fejs koristi preko 500 milijuna koris-

pošast novog doba?nika diljem svi-jeta zastrašuje Danas ste bez njega 'out', ljudi s manjkom in-formacija (blago vam se ako ste među njima).

Facebook profil ne bi, po pravilu, trebao imati nitko mlađi od 13 go-dina (po meni bi bio zabranjen za sve osim umirovljenike), ali narav-no, i to pravilo, kao i sva ostala, ljudi krše, i mislim da su upravo ta djeca (BeBisSe i lOodAche) uništili fejs.

Ako nekome nije jasno tko su to Be-BisSe i lOodAche, pojasnit ću, s tim da ovo ne vrijedi samo za cure i ne samo za one ispod 13, već za velik broj ovisnika:

Mawena, shto, xaxa, woljam, bubim, ljubissa, wewiko suce...

Na ovakvo što često možete naići

po fejsu, no ne znam kome su uopće potrebne takve gluposti kad lijepo imamo i slova kao što su š, č, ć, v, a nekad čak i r na svojoj tipkovnici. I što im znače sva ta velika i mala slova, možda su bolje osobe ako to rade? Sve to skupa ne izgleda i ne

zvuči ljepše dok izgovarate, samo nepotrebno gube vrijeme i ispadaju retardirani. Žalosno je što ovo rade i stariji, a ne samo djeca...

Gole slike

Ono što je nedavno bilo popu-larno (a i još je, nažalost) među osnovnoškolskom djecom je slikanje samih sebe u raznoraznim izazovnim

odjevnim kombinacijama, a kad bi ostali bez ideja, najjednostavnije je slika-ti se gol. Još bih nekako i oprostio onoj prvoj koja se slikala bez krpice, jadna, bilo joj je prvi put, ali kad ju je već cijeli grad ismijao, što je bilo ostalima da sli-jede njezin primjer? Valjda su bile željne 'slave i popu-

larnosti', a što je najgore, svi i jesu čuli za njih, ali ne vjerujem da bi im itko htio biti u koži. Danas, kad te cure (a i dečki) prolaze gradom, svi je gledaju kao drolju, pa, eto im slave. Zato, djeco, učite na tuđim greškama!

Trivijalni statusi

''Sad malo na nogomet'', „Evo sad mater sprema ručak'', ''Gleda se film'', ''Obavljam nuždu'' samo su neki od statusa koje svako malo možemo vidjeti na naslovnici. Nara-vno da vam takvo što ide na živce, jer koga zaista zanimaju takve trivi-jalnosti? A još su najbolji oni koji takve statuse pišu svakih 60 sekundi. Melem za oči i mozak!

17M I K R O Č I P

Veze i poznanstva

''Volim te bebo'' piše ispod slike dvoje mladih kako se ljube. Divan prizor, no kada ga morate gledati svaki dan, potkrijepljenog statusima tipa ''Fališ mi ljubavi'',''Ja bi svoju bebu'', ''Volim te najviše na svijetu'' dođe vam mučno. Još kada to napišu djeca od jedva 14 godina, pa daj, što vi znate o ljubavi?! Ako već piše da je netko u vezi, zar to nije do-voljno za pretpostaviti da su zalju-bljeni, već se trebaju blamirati pred širom javnosti? Uostalom, ako se to-liko 'vole' neka odu vani i provedu vrijeme zajedno, u ljubavi i sreći, umjesto da vise na fejsu.

Jedna od stvari koje mi najviše smetaju je sljedeća: svi su preko chata ili inboxa na fejsu super i tako otvoreni, i o svemu možete rasprav-ljati s njima, a uživo se ni ne jave. S tim ljudima zapravo nikad niste ni pričali uživo, sve se svodi na ko-munikaciju preko fejsa i na to neko lažno prijateljstvo. Svaka čast iznim-kama koje su i uživo ostvarili kakve takve odnose, treba im spomenik dignuti.

Uleti u inbox

''Neka mi netko zanimljiv uleti u inbox'' česta je molba po naslovni-cama. Ne znam koliki uspjeh poluče ti koji mole, ali zar nije jednostavnije

da sami odaberu sebi zanimljivu os-obu, nego se mi moramo prepoznati kao zanimljivi? Naravno, znalo se događati da nekad i po cijelu večer mozgam jesam li mu/joj zanimljiv ili ne, nikako ne mogu skupiti hrabrosti javiti im se. A onda, kad se napokon odlučim javiti, oni objave status da idu spavati. E pa hvala vam lijepa!

Ali to nije sve…

Ima još stvari koje znaju često iživcirati kod omiljenog nam fejsa.

Dvoličnost je jedna od njih. Ljudi se na fejsu često prave da su netko tko nisu, i onda nastane razočaranje ako dođete u kontakt uživo s takvom osobom. No nije problem samo dvoličnost na relaciji Facebook – pravi život, već mnogo ljudi i na samom fejsu kod jednog 'prijatelja' glume jedno, kod drugog drugo, i kad istina na kraju izađe na vidjelo, ostaju bez poznanika ili prijatelja.

Dragi su mi i oni koji imaju preko 1000 prijatelja na fejsu, ali svojom voljom, naravno. Život im se često svodi na dodavanje nepoznatih lju-di, samo da bi netko mislio (tko ih također ne poznaje) da su face i pop-ularni.

Nije bilo dovoljno to što je fejs zarazio i uništio živote mnogih (a da nisu ni svjesni), pa su i mobilni fejs napravili. E tek je tu nastalo pra-vo rasulo jer su samo napravili još veće ovisnike od ljudi. Omogućili su djeci fejs preko nastave i dok su vani s prijateljima, a to je ono najžalosnije. Prolazim gradom i na svakom drugom uglu vidim nekoliko djevojaka kako se hihoću dok gleda-ju u ekran na mobitelu na kojem svi-jetle plavo – bijele boje Facebooka. Kakvo će društvo biti za nekoliko godina, ne znam, vjerojatno ćemo svi imati uvijek sa sobom svoj – vir-tualni život.

Link na link – sve dražesni pjesmuljci iz susjedne nam Srbije koje objavljuju djeca bez ukusa i morala. Ako već slušaju takvo što, neka barem ostanu dosljedni tome, a ne na dan Oluje ili pada Vukovara objavljuju Thompsonove pjesme i svi su veliki Hrvati, a već sljedećeg dana nastavljaju po starom. Kakva ljubav prema domovini!

Većinu svih ovih stvari ljudi rade da drugi to vide i da im podare svoj lajk. Ako treba, ići će i do samog ruba dvoličnosti ili poniženja samo za lajk. Ne znam što je to toliko vrijedno u tom lajku, još se s njim nisam osjećao toliko nadmoćan da se slikam gol. Uostalom, sve što im-alo vrijedi na Facebook-u toliko 'is-furaju' da vam se i to zgadi, a uzrok tome je pišljivi lajk ili komentar. (N.B. Mali savjet: nemojte sami sebi lajkati statuse, profilne i ostalo. Zavaravate sami sebe, a i izgleda glupo.)

Iako sam kritički nastrojen pre-ma Facebook-u, zbog svih njegovih negativnih utjecaja na mladež, ne mogu reći da i ja sam nisam ovisan o njemu. Kad je dosadno, najbolje je osvježiti Home i pronaći neku tračariju koja će nas zabavljati neko-liko trenutaka.

Mislim da se svi možete pronaći u barem jednoj od ovih navedenih st-vari vezanih uz Facebook, ako niste, onda ili nemate profil ili lažete.

Na kraju bih samo htio zaključiti jedno: Facebook je uništio st-varni život koliko god mu je to u mogućnosti. Najviše mi je žao djece koja 'tek dolaze' i kojoj će fejs tek uništiti djetinjstvo i uskratiti im sve one dane provedene na igralištima. Sretan sam što ja nisam jedan od njih.

Preporučam da probate skupiti snage i stisnuti gumb Logout (ako uopće znate gdje se nalazi) i izađete na svjež zrak i u život.

Logout :D

Roko Božajić 2.c

M I K R O Č I P18

Svakim danom sve više osoba postaje dijelom nekog virtualnog svijeta, a teško ćete naći nekog mlađeg od dvadeset godina tko može reći da nikad nije zaigrala neku ig-ricu. Pa ipak oni koji se navuku često nisu prihvaćeni u društvu, a o igrama se svakod-nevno množe predrasude i po iznimkama se stvara cjelokupna slika o štetnosti igara u današnjem svijetu.

Pogled bez predrasuda u virtualni svijet

Igre i igrice

Negativne strane

Odlučio sam svoje razlaganje ove problematike započeti nega-tivnim stranama i posljedicama koje pretjerano uživanje u čarima virtu-alne tehnologije može prouzročiti. Singleplayer, odnosno igranje sam bez kontakta s drugim igračima, blis-kim ili kilometrima udaljenim, sam po sebi u pravilu ne donosi ovisnost o igrama, već to upravo čini sva-kodnevni kontakt sa suigračima koji postupno udaljuju osobu od stvar-nog svijeta. Takvo ponašanje se kat-egorizira kao ovisnost i opasno je u istoj mjeri kao i neke druge ovisnos-ti, ako ne i više. Ovisnost se očituje u nekoliko stvari: izbjegavanje kontak-ta s okolinom, izbjegavanje obave-za, provođenje većine slobodnog(i vremena predviđenog za druge ak-tivnosti) pred monitorom ili televizo-rom, popuštanje u školi, promjene u prehrani i ostalim činiteljima koji bi ovu listu učinili pre dugačkom. Na-jbolji način za rješavanje ovisnosti je pravovremeno je uočiti te na nju odmah reagirati, ne restrikcijama već preusmjeravanjem energije djete-ta na neke druge aktivnosti, poput sportskih, glazbenih i tome sličnih.

Pozitivne strane

Pozitivnih strana, dakako ima više nego negativnih jer igre razvi-jaju mozak, a u novije vrijeme i ti-jelo preko raznih tjelovježbi koje se izvode preko takozvanih „motion kontrolera“ preko kojih osoba up-ravlja igrom koristeći svoje tijelo. Razne igre su veoma dobre za upoz-navanje stranih jezika. Preko svojih višejezičnih izbornika osoba može naučiti mnogo stranih jezika, iako se većina ljudi bazira na engleski kao primarni zbog njegove široke upora-be u današnjem svijetu. Takozvane, logičke ili misaone igre, tjeraju igrača da dobro upregne moždane vijuge, što često bolje posluži kao vježba za razvijanje mozga nego raznora-zne križaljke, sudokui, kakuroi… Također umjerena interakcija s drugim igračima preko interneta ko-risti igraču da upozna bolje jezik, kulturu, običaje i zemlju drugog igrača s druge strane svijeta.

Predrasude o igrama

Predrasude dolaze u svim oblici-ma o svim društvenim skupinama, pa tako i o „gamerima“ kojih se često karakterizira kao ljude bez so-cijalnog života i prijatelja, štrebere, kompjutorske majstore i često se zazire od njih zbog te neslavne rep-utacije čudaka. Istina je vrlo često sasvim suprotna od one umišljene, ali se nažalost po nekim izdvojenim primjerima gradi cijela slika „gaming populacije“, a takvo je suđenje na prvi pogled velika bolest današnjeg društva. No, predrasude ne sta-ju samo na igračima već prelaze i na igre. Najčešće predrasude su da su one krvoločne i agresivne te da kvare psihu djeteta. No, to ug-lavnom nije istina jer postoji ogrom-na hrpa igara koje podučavaju te pomažu djetetu da izraste u dobro odgojenu osobu. Osim toga, svaka igra, kao i svaki film, ima oznaku o dobnoj skupini kojoj je nemjerena. Svaki savjesni roditelj neće svojem sedmogodišnjem djetetu kupiti igru s oznakom 18+, a u nekim zemljama, poput Njemačke, igre se cenzuriraju te tako još više prilagođuju široj pub-lici. Predrasude izazvane odbijanjem realnosti su najgori tip predrasuda. Ja sam sam u jednoj situaciji pro-veo pola sata objašnjavajući učenici ove škole kako su igre evoluirale od skakutanja i kupljenja novčića te da one zapravo imaju priču i vlastite virtualne svjetove koje u mnogo seg-menata nadmašuju one filmske, ako ne i životne. Naravno da igra nikad neće nadmašiti stvarnost, ali svakim danom se igraća industrija bliži cilju izjednačavanja te dvije stvarnosti – one oko nas i one virtualne.

19M I K R O Č I P

Znanstvena istraživanja

Kako problematika igranja igara sve više zahvaća sve kutke svijeta i dijelove društva, tako se i znan-stvenici s raznih područja sve više provode razna korisna i besko-risna istraživanja koja bi trebala dokazati ili osporiti neke činjenice o „gamingu“. Kako je mnogo tih istraživanja provedeno, navest ću samo ona najnovija. Američki soci-olozi koji su proveli istraživanje nad 4.000 srednjoškolaca došli su tim putem do zapanjujućih rezultata – „gameri“ imaju veću vjerojatnost za bolje ocjene u školi, te manje njih puši ili uživa u alkoholnim pićima, manje su agresivni upravo zbog tog efekta ispucavanja negativne en-ergije kroz igre, ali su zato najveći potrošači kofeinskih proizvoda, što je rezultat kasnonoćnog igranja s prijateljima na drugoj strani plan-ete. Drugo istraživanje provedeno na sveučilištu Yale daje rezultate koji govore da igre ne izazivaju agresivnost, već da je samo potiču

u već agresivnih ljudi, odnosno daju im ideje za nove vrste nasilja, što se može okarakterizirati kao negativna strana igara, ali tek u manjem udjelu upravo zbog činjenice da su te os-obe već imale povijest agresivnosti. Istraživanje također kaže da se takvo ponašanje više uočava u agresivnih djevojaka nego u mladića, ali razlog tog fenomena još nije objašnjen.

Završne riječi

Sve u svemu, igre su objektivno jednako štetne koliko i korisne, a ta korisnost ovisi o karakteru igrača te o njegovoj dobi. Važno je upamtiti da se oznake o primjerenoj dobi za neku igru slijepo slijede tako da se mladi um ne zarazi da se zbog te greške iz sasvim normalne osobe razvije oso-ba neprilagođena društvu. Isto tako ljudi se trebaju otarasiti predrasuda, prići „gamerima“, upoznati ih i tek onda suditi o njihovoj ljubavi pre-ma virtualnom, jer sa svojim krivim stavovima samo tjeraju mlade ljude da se zatvaraju u sebe te sve više gaje novonastalu ovisnost prouzrok-ovanu manjkom socijalnog kontak-ta. Ja kao aktivni igrač ovdje potičem svakoga da proba neku igricu te da tako iz prve ruke iskusi što znači biti „gamer“, pa tko zna, možda tako na ovom svijetu bude manje predrasu-da, mržnje i odbijanja kojim je plan-eta Zemlja već odviše zaražena.

Renato Pedišić 3.d.

CALL OF DUTY

Cijela priča o jednom od najpoznatijih pucačkih serijala uopće počela je željom izdavačkog studija Activision da stvori nešto što bi moglo parirati Medal Of Hon-oru na tada siromašnom području ratnih FPS-ova. Iz te želje stvorio se Call Of Duty – ikona igraće industrije već punih 7 go-dina.

Sve je počelo izlaskom prvim Call Of Dutyem. Bio je prvi od do sad 7 nastavaka serijala. Izdan u listopadu 2003. godine, a smješten u već iskušane vode Drugog sv-jetskog rata, ubrzo je osvojio srca mnogih igrača diljem svijeta. Pokupio je odlične ocjene časopisa i internetskih portala, tako ozbiljno zaprijetivši dotadašnjem kralju – Medal of Honoru.

Drugi nastavak je služio kao svojevrstan servis prvom dijelu, popravivši poneke greške, uvevši bolju grafiku i priču te ukinuvši dotadašnje punjenje zdrav-lja igraćeg lika takozvanim „medkitsima“. Također je bitno napomenuti da je jedan od protagonista ove igre, Vasily Zaytsev, povijesno utemeljen lik, a po njegovoj priči je i snimljen film Enemy at the gates. Call Of Duty 2 još je i danas po nekima ponajbolje što je serijal ponudio.

Treći nastavak je revolucionaran u dvije stvari: prvi put igra se ekskluzivno igra s kontrolerom, umjesto s tipkovnicom

Povijest jednog od najpoznatijih serijala u svijetu igarai mišem, a i dotadašnji razvojni studio, zaslužan za ekspanziju prvog nastavka te prijenos drugog dijela na Play Station 2, Treyarch u svoje ruke uzima izgradnju ovog nastavka.

Prava revolucija se događa s četvrtim nastavkom, a ta revolucija se ne događa samo u svijetu Call Of Dutya, već uvodi potpuni zaokret u igraćoj industriji, poseb-no u industriji ratnih FPS-ova. Razvojni stu-dio Infinity Ward (Call of Duty 1 & 2), u je-danaestom mjesecu 2007. godine, svojim Call of Dutyem: Modern Warfare smješta ratovanje u sadašnjicu te se tako po prvi puta odvaja od bojišta Drugog svjetskog rata, stavljajući nas u paralelnu sadašnjost po bojišnicama cijelog planeta. Još i danas taj nastavak ima jedne od najpopularnijih mrežnih bitaka, a čak i nastavci iz istog serijala ne skidaju ga zadugo s trona na-jpopularnije multiplayer „pucačine“.

Od tada u svijetu Call Of Dutya ne događa se ništa novo. Upoznaje se par novih likova, čvršće se veže uz stare, a meci se troše kao da su besplatni. Petica nas vraća u Drugi svjetski rat, Modern Warfare 2 u sadašnjost, a multiplayer je pun greški i često nezanimljiv.

U studenom 2010. godine dobili smo i sedmi nastavak Call Of Duty franšize: Black Ops - prvi Call Of Duty s vrlo psihološki napetom pričom te prvi put s prikazom lica glavnog lika. Smješta nas u vrijeme

Vijetnamskog te tenzija između Amerike i SSSR-a za vrijeme Hladnog rata. Pomalo odbojan zbog trenutaka u kojima ima više priče nego pucanja, što se kosi s načelima prave „pucačine“, ipak je za samo prvih pet dana prodaje zaradio više od 650 mili-juna američkih dolara, smjestivši se na vrh najprodavanijih igara ikad.

S uspješnosti posljednjeg nastavka u franšizi, što očekivati nego još jedan nasta-vak, a nakon njega još jedan pa još jedan. Bez obzira što je Activision kao izdavač otpustio Infinity Ward zbog konstantnih svađa, po internetskim kuloarima ipak kruži vijest da će najnoviji nastavak seri-jala izaći još sljedeće godine te da će biti smješten u blisku budućnost, što je očito rješenje kad su već iscrpljeni skoro svi su-kobi u bližoj prošlosti i sadašnjosti. Čak i da taj najnoviji Call Of Duty i bude nazvan Future Warfare, njegovu uspješnost se već i sad ne može osporiti. Ipak, Call of Duty je legenda svog žanra i ne namjerava tako lako predati svoje mjesto kao prvak u svo-joj kategoriji.

Renato Pedišić 3.d.

M I K R O Č I P20

Dosadna jesenska večer, topli kauč i televizija. Uobičajen odmor većine nas malih ljudi. Zapitamo li se pri tom ikad čime nam ta „čarobna“ kutija puni glavu? Imali vi LCD ili staru crnu kantu, slika je svejedno loša. Ugledavši se na zemlje zapada naša se nacija zabavl-ja uglavnom patnjom drugih. Nekad tako uistinu imam osjećaj da je TV-program van okvira filmova i serija utje-ha običnom čovjeku koja mu pokazuje koliko nesretni-jih, glupljih ili ružnijih ljudi od njega postoji.

„Nepromicanje“ mršavosti

Zatvorimo petnaestak djevojaka u lijepu kuću i ig-rajmo se manekenki. Ubacite još koje relativno poznato lice i evo nas svih pred televizorom u nedjelju navečer. Curice sanjaju kako će i one jednog dana ići u Milano, nositi dizajnersku odjeću i biti obožavane od cijelog svi-jeta. Mi malo zločestiji čekamo koja će polomiti noge na pisti, prva zaplakati ili naći žabu u torbi. „Stručni“ žiri nerijetko će ih nazvati kravama, vikati na njih jer su se opet udebljale ili jer nisu vježbale poze lica. One će opet plakati i htjeti ići kući. Mi ćemo ih nazivati djetinjastima i smijati im se zaboravljajući pritom da neke od njih nisu ni godinu dvije starije od nas, te da ne idu u školu jer valjda stvarno vjeruju u svoju modelsku budućnost. Ipak najza-bavnije nam je kad se posvađaju oko cipela pa možemo suditi kakve su osobe na temelju dobro izabranih snim-ljenih isječaka. Izjave poput: „nisam tu došla da sra-motim svoju mamu i tatu! „ su isto prava poslastica. A nego zašto si došla? Aha, da, čuli smo onu visoku bar tri puta u svakoj emisiji, zbog ugovora u svjetskoj modnoj agenciji, naslovnice fancy časopisa i izgradnje uspješne modelske karijere. Baš kao i pobjednica prošle sezone. Kako li se ono zvala? Hmmm..... Sigurna sam da počinje sa „S“ ...

Kad narastem bit ću televizor, kad narastem bit ću TV!

Kako je TV ubio IQ

Stvoritelji Simone i Ante

Malo kasnije istog dana emititra se emisija svih vreme-na kojom smo rekla bih stvarno dotakli dno. Sat i pol vre-mena pljucanja naše estrade nešto je što se ne propušta ni za što. Pa, tamo su otkriveni famozni Ante i Simonica, promovirane turbo-folk nove nade i sve modne kombi-nacije Alke Vuice koje možete poželjeti, tako da kvalite-ta te emisije nije diskutabilna.

Kroz sve što trebate znati o životu vode vas dva ironična lika, upitnih voditeljskih vještina. Moramo shva-titi, oni su nadareni te glume da ne znaju tekst, zamucku-ju ili se smiju usred rečenice. I nama je to jako duhovito. Najtužnije od svega je to što se naše zvjezdice tuku za pojavu u toj emisiji. Krstili bi svog psa, obavili plastičnu operaciju ili snimili kupnju zaručničkog prstena, samo za par minuta u eteru. Dok im se rugamo iz udobnih kauča, oni su ti koji se zadnji smiju. Mi im dajemo gle-danost istodobno ih nazivajući glupima.

Tko je tu glup?

21M I K R O Č I P

Kad narastem bit ću televizor, kad narastem bit ću TV!

Kako je TV ubio IQTurkomanija

„Mama, mama, tata je umro! Šuti sine, gledam Šeherezadu!“ Samo je jedna od šala na račun zaluđenosti tom turskom serijom kojoj sinkroni-zacija poprilično šteka. Nakon Me-ksikanaca, Španjolaca i ponekad Portugalaca prešli smo na skroz novi nivo sapunica. Ne znam zašto, ali na-kon jedne pogledane epizode mnogi se navuku na nju. Jedina razlika koju ja vidim je to što ovi stalno zazivaju Alaha, a u meksičkim sapunicama se mole djevici od Guadalupea. I odjednom su Hrvati jako načitani narod, jer zamislite to svi pohrlili u

dućane kupiti knjigu „1001 noć“jer ipak po glavnom liku iz te priče Šeherezada je dobila ime. Ipak, još je smješnija činjenica da smo dovuk-li glavne glumce iz Turske da snime reklamu za jedan od naših najvećih supermarketa. Toliko o tome; „Bu-dimo kroativni“. Sama opsjednutost sapunicama je nejasna; radnja je uvijek ista i prerazvučena, nerealni-ja od SF-a, a većina glumaca nena-darena. Možda još preživljavaju na našim ekranima upravo zato što se na njih ne navuku samo penzioneri veći i mlađi ljudi. Pogledaš jednu, dvije i već se cijeli dan pitaš hoće li Šeherezada shvatiti da je Onur voli.

Moj je savjet zato nemojte pogledati ni jednu, kad na kraju shvatite ko-liko ste vremena potrošili do njihove sreće, propustili ste puno prilika da izgradite svoju.

Je li novo? Ne oprano je P*****om !

Između svega toga pogledat ćete minimum deset reklama. Svaki dan iste, jednako zaglupljujuće kao jučer. Čini mi se kao da, unatoč recesiji, iz-bor deterdženata za suđe, mobilnih mreža i osvježivača zraka raste svaki dan. Koliko je smisleno uvjeravanje da će vam jedan proizvod promi-jeniti život? Ili da ćete nositi 3 litre omekšivača u kazalište?

Ali, mi ćemo ipak u dućanu radi-je kupiti nešto što smo vidjeli na televiziji nego neki proizvod čije ime nismo čuli trinaest puta. Nekad nam se stvarno čini da film prekida reklame, a ne one njega. Ah, što se može valjda je to jedna od posljedi-ca marketinškog društva. U svijetu reklama istina je tako relativan po-jam.

Mogli bi navesti još puno niskih, nemoralnih emisija koje nam televiz-ija danas nudi, namjerno izrežiranih da nešto krene po zlu iako se na-zivaju „reality“ show-ovima. Htjeli mi to priznati ili ne televizija nam je zabavnija što se više ljudi na njoj

sramote. Zbog toga pate stvarne um-jetnosti, poput filma na primjer. Sve koji se prikazuju smo pogledali već milijun puta. Postaje nemaju nova-ca za novije, jer ga troše na sve što narušava temeljne životne vrijed-nosti. Ne, ne želim pretvoriti televiz-iju u crkvu, ali da šestogodišnjakinje u vrtiću pričaju o tome k'o je koga u Red carpetu meni je zabrinjavajuće.

Kao jedan od najvažnijih medija, televizija bitno utječe na naciju, a sada svaka iskompleksirana budala može osvanuti na njoj. Nekad čak ni zbog novca, koliko zbog želje za svojih pet minuta.

Neki trenutci na TV-u mogu nam uistinu dirnuti srce, ona je odličan način za povezivanje svije-ta i mogli bi je koris-titi u toliko pozitivnih svrha. Koliko god Internet biva razvi-jeniji svakim danom, televizija povezuje i stariji i mlađi dio pop-ulacije. Istina, pojedi-

nac ne može promijeniti već ukori-jeni mentalitet društva, pa tako ni TV program. To i nije svrha ovog članka. Samo želim da malo realnije vidimo ono što gledamo svaki dan. Da samo malo uključimo mozak shvatili bi koliko smo podložni svim medijskim trikovima i da svoje dragocjeno slo-bodno vrijeme možemo potrošiti na puno kvalitetnije sadržaje. Napos-ljetku, možda ne možete promijen-iti medije, ali uvijek možete stisnuti onaj veliki crveni gumb na vašem daljinskom upravljaču.

Tereza Plantak 1.c

M I K R O Č I P22

Rose, Rose, Rosebud

Lonely little rose bud surrounded by many thorns,No one dares to touch for fear of pain,Poor little rose bud she is crying in the mist,The shroud of fear keeps her enclosed,Happiness should come in a box she says,So people like me can run away from the gray. She remembers a time long ago that started her pain,Kissing in a dark alley while it rainedWith her beautiful stranger,"Your touch makes me shake" she told him,Suddenly he disappears like he was never there,She screams "Why me?""Am I not good enough to be happy". She falls to her knees not wanting to ever get up,Her roots attach themselves to the dark alley,There she stays sad and lonely,"I will not leave until he returns" she promised to herself,But he never comes back , she waits, waits and waits,Waits forever alone in her darkness,Waiting for her shine , for her to flourish.

Dino Bašić

Sreća

Ljudska sreća jePoput nježnepahuljice snijega.

Dok leprša visoko U zrakuČezneš da je dotakneš.

A kad se spusti na tvoj dlan, nestane.

Ostane samo vlažni tragPoput suze.

Karla Biuković 3.

Vremenska igra

Ne dopusti da ti život protečeonako kako drugi žele,da ti nameću svoje misli i svoje želje.

Ne dopusti da ti snove rušei da ostaneš prazne duše.

Ne dopusti da propustišono što si htio da se dogodi;time gubiš dio sebe.Dragocjeno troši svoje vrijeme ili će ono potratiti tebe.

Marija Dukić

Lovre Ikić

Marija Dukić

Monika Marić

Monika Marić

Lucija Ivković

Lucija Ivkov

ić

Lovre Ikić

23M I K R O Č I P

Sonet jutarnje magle

Čuju li ti obraziKako je hladno danasI moje ruke lutaju u potraziZa toplinom nečijega džepa.

Moji su prazni i poderani.Utjeha su slaba.Rukavice meke, šalovi pleteniAl' ne mogu dalje ovoga leda.

Bijeli oblačići dok dišeš,Bus kojeg čekam nikako da stigne.Da je bacit s leđa teške kapute!

U toplo mjesto da li još vjeruješ?Neki kažu da dom mu je ime.Prokleta stanica, spore minute!

Anonimus

Oči

Znaš, danas je poprilično lijep dan. Povjetarac donosi onu nekakvu čudnu struju koja proizvodi nostalgiju u tebi. Valovi spokojno udaraju o obalu i ispuniš se u isto vrijeme nekakvim mirom. Nikotin me opija. Gledam u daljinu - mislima udaljena od svijeta i praznih duhova prošlosti. Da, imam tu ružnu naviku koja se zove - pušenje. Ne ponosim se njome, ali to je nebitno.

Karirana košulja leti oko mene, a ja umorna od udaraca i padanja. Odviše sam mlada da me ovakve proklete brige ubijaju i ruše moj mukotrpno izgrađen svijet.

Ponekad se pitam - koji je smisao ovog jadnog života. Ne vidim ga, slijepa sam. Gdje god pogledam oko sebe vidim riječi, slova - sve je ispisano njima. Čak i zrak. Čarolije su nam na svakom koraku, ali za što mi živimo? Da dočekamo smrt? Nešto što nam je tu - tako blizu. Smrt koju nam život donese? Život nam donosi previše smrti. Ako čekamo smrt - zašto svakog dana od nje bježimo? Zašto spašavamo sebe i druge? Zašto ih ne pustimo da umru? Znanost napreduje sve više i više, ljudi sve duže žive. Reci mi - koji je onda smisao toga da živimo? Život možda? Paradokse ne priznajem.

Sjedam polako, poput nekakve starice osjećam bol u kralježnici. Tužno je kako mi, mlade generacije, postajemo sve bolesniji i bolesniji - a ovoga puta čak i ne mislim na naše psihičko zdravlje.

Čudna smo mi bića. Tražimo srodnu dušu čitav život. Je li ti palo na pamet da ćeš ti naći takvu dušu, ali da ti za nju nećeš biti srodna? Možda će ona popuniti rupe tvoje duše, ali ti njezine nećeš.

Tko zna gdje li će samo završiti ove moje misli. Možda zgužvane kao još hrpetine njih koje mi se prestanu sviđati nakon nekog vremena. Sve za što živim su slova na papiru i note u zraku oko mene. Upoznajemo ljude. Idemo na kave, koncerte, kuhamo, čistimo, učimo... Čemu sve to? Ja ne znam. Reci mi ti. Hajde, dokaži mi da ne živim uzalud.

Zatvaram oči gledajući u crninu. Tamnu i praznu. Zašto se gubi volja ovako brzo? Zašto ja, pobogu, ovoliko žudim na samoćom? Ljudi kažu da su umjetnici takvi - uživaju u samoći. Možda je i to moj problem, ako me se može nazvati ikakvim prokletim umjetnikom.

Povlačim dim za dimom. Noć je pala veoma brzo. Temperature su se gotovo zanemarivo spustile.

Ustajem i udaram kamen nogom. Ovaj da je tako predivan. Žalosno je što imam rješenja za druge, za tuđe probleme - a imam li za svoje? Shvaćaš li me?

Svijet je potpuno onečišćen.Ponovno sjedam i gledam u daljinu.Što nas to čini ljudima? To je pitanje lako, zar ne? Mi sami činimo nas.

Psihičke osobine, glazba, vjera i drugo. Svaki čimbenik našeg života čini nas osobama kakve jesmo. Je li, s druge strane, bitno što osoba sluša, u što ili koga vjeruje, koje je nacionalnosti? Ne. Po tome ne možemo ocijeniti osobu. Ono što čini osobu nužno ne označava tu samu osobu. Paradoks prihvaćam.

Pitam se - postoji li što s druge strane planine? Ili nam je sve ograničeno samo onime što je na horizontu? Kako doći na drugu stranu planine? Kako uspjeti u vidu onoga što zaista želimo postići? Kojim je sredstvima dopušteno koristiti se? Zakoni života su prepuni rupa koje je moguće ispuniti tek na osnovu životnih iskustava svih ljudi - nakon njihove smrti. Zaista je žalosno što mrtvi ne mogu govoriti. Sigurno bi nam pričali predivne priče.

Volim razmišljati - što očito i shvaćaš na temelju ovih mojim riječi. Tražim te, hodam kroz grupe ljudi i tražim. Pogledam svakog u oči, ali ne vidim tebe. Ničije oči nisu one koje skrivaju moju srodnu dušu. Ničije oči me neće umiriti i sva moja pitanja učiniti nebitnima. Ničije oči me ne mogu natjerati da živim samo zato da vidim te oči. Do tada vrištim - tko će mi dati odgovore na moja pitanja? Ja ne mogu. Ja - slijepa sam. Jesi li i ti? Da.

Trčim, padam, zastajkujem i hodam samo za onaj trenutak kada ću se u gomi-li ljudi zaustaviti, a ti ćeš biti nasuprot mene. Za trenutak kada će se svi ti ljudi pretvoriti u prah i pepeo, kada će čitav grad postati pust. Tada - ne govori mi što misliš jer ja ne želim znati. Ne reci mi niti jednu riječ. Ne diram je. Samo digni glavu i pogledaj me. Ugasi moje nemire.

Andrea Soldan

Lucija Ivković

Lucija Ivković

Ivana Itković

Ivana Itković

M I K R O Č I P24

Između α i Ω smjestila se ∞ a u njoj jedan cijeli svijet

Jučer, danas, sutra. Za deset dana, prije deset dana. Sada. Vječnost. Beskonačnost se slijeva u pješčanom satu bez dna, a i početak se ne nazire. Zrnca padaju s visine , udaraju na sredinu sata o druga zrnca i nestaju. Zauvijek? Možda.

Između toga, beznadna, nikad dokučiva potraga za ljubavlju, prijateljstovom, požudom, bogatsvtom, željom, tugom, strasti, životom, smrti. Da li je to ono po čemu čovjek je čovjek ili su to tek puke ništarije našeg ida. Možda je to ono nagonsko u nama stvorilo nešto za sebe po čemu bi čovijek trebao imati smisao. Ali mogu li ljubav, pri-jateljstvo, požuda, bogatstvo, želje, tuga, strast, život, smrt biti nešto što je svima isto. Ne, ne mogu. Oni su za sva-koga različiti premda su po prirodi isti. Ćovijek, svaki po sebi, ih doživljava različito. Isto kao što stablo kruške nikad neće moći roditi sočni plod jabuke, tako ni čovijek neće biti kadar osjećati istinitu boldrugug, sebi pak sličnog, niti njegovu nadu, mržnju ili pak nešto treće.

Tišina. Beskonačnost. Muk.

Daljina se ljeska u vrtlogu vječnosti i stalno raste, raste. Čovjek negdje u toj daljini bivstvuje. Ali da li je moguće da daljina bez njega i dalje raste i guta nepoznato i nepostalo ili je pak čovijek tu zbog ravnoteže među zvijezdama. I da li je sudbina ono što jesmo mi i ništa drugo. Jer ako jest tako, da li je moguće da čovijek svojim raciom mijenja sebe, a time i daljinu te nepostalo ili je to nepostalo veće od nas i unaprijed svojim budućim postojanjem predodredilo sudbinu a zajedno s njom i naše cijelo ja. I jako tako jest, je li moguće da je čovijek sam po sebi bitan ili je ništa. Ako postoji radi ničega da li je to ikap ništa? Jer samo postojati radi ničega je ipak postojanje a ono ništa ima ipak svrhu nečega. A to opet je nešto.

Ništa je nešto, a čovijek možda ipak bitan. I ako uzmemo predpostavku da je to ništavilo bića bitno za nešto pitamo se da li je to dovoljno da

čovijek je, li pak treba nešto drugo. Možda sreća? A što je to sreća i kako je uopće pronaći? Recimo da je sreća sve što čovijek hoće da bude negdje i nekad. Kako onda utažiti neizmjernu žeđ za onim što svi traže, kako biti prvi koji će otvoriti pandorinu kutiju i za sebe izvući komad sreće. Kako pronaći tu željnu kap vode usred uzavrele pustinje. Kako je uopće uhvatiti dok nam vreli pijesak peče tijelo i st-vara bolne plokove. I kad je na kraju pronađemo pitamo se da li je ona vrijedna tog traganja. Kad je pronađemo vrijeme nas preduhitri i ne da priliku da u tome uživamo. Isčupa nam to malo mukotrpno osvojene sreće i sve skonča u jednom bolnom ničemu. Uzavreli pijesak nas na kraju proguta i os-tane... Da, što ostane?

Znači sreća ipak nije vrijedna sama po sebi jer u onome što pronađemo ne stignemo uživati. Potraga u vremenu je ono jedino bitno. Ona je ono vrijedno. Naši snovi, želje, nadanja i iskustvo, bitke, porazi i pobjede su utkane u nju. Potraga je sreća. Sreća ipak postoji i po nama je jedino bitna. Naša vlastita privatna sreća putovanja. Ona nam daje mjesto među zvijezdama i ona nas

čini nečim.

Beskonačnost. Bivanje. Sreća?

Kažemo da vrijeme teče i da smo mi samo jedna karika u nizu. Ako zanemarimo važnost čovjeka po sebi odnosno po njegovoj sreći putovanja ostaje nam samo njegovo postojanje a to je na kraju ipak dovoljno. Bivanje je dovoljno, sreća putovanja je luksuz rijetkih. Vrijeme utječe na nas, mi smo dio njega. Čovjek je vrijeme. Svojim tjelesnim prestajanjem bivanja postaje vrijeme i nekom drugom krade dane. Čovjek je po svemu sudeći svosjekli mač cijelom svom rodu. Predodređeno je da nastaje od sebi sličnog i nestajer u sebi sličnome. Da li je nestajanje krajnje ili tek dio nepostalog prostora i vremena.

Pitana mnogo – odgovora ništa. Puke predpostavke, misli i igra riječi. Možda nebitna beživotna slova nekome naglasi izgovorena ipak su živa i vrijede i znače. Možda......

Sumnja. Strah. Neznanje. Strahopoštovanje. Divljenje.

Opet sada. Tama, prozor, mjesečina obasjava sjenu. Crna mačka i sjaj zelenih očiju. Sudbina. Prozor orošen kapima hladne kiše. Mjesečina, ljeskanje. Melankolija plavih očiju. Lake kretnje. Umor i uzavrela krv. Hladni metal. Bljesak. Gusta ljepljiva tekućina. Miris željeza.

Hladnoća i tama. Mir. Mjesec. Hladnoća. Crna mačka zelenih očiju.

Kraj – Početak. Sve – Ništa. Beskonačnost. Monika Marić

Blaženi bio dan. Sat. Minuta i sva-ka sekunda tog dana. Tog, zato što je taj dan, promijenio moj život, te sam stoga pun poštovanja, naspram njega. Zbog njega sam jednom u životu iskusio ljubav. Obostranu, neizmjernu i savršenu ljubav.

Blaženog dana 1.1. godine 1994. rodi-la se ona. Ona koja mi je postala sve i bez koje ne mogu zamisliti niti jedan dan svog života. Upoznao sam je na prijelazu u novi milenij. Krenuo sam u prvi raz-red i na neki način polako, ali sigurno sazrijevao. Počeo sam shvaćati da mi u životu treba biće koje će me upot-puniti kao osobu i dati novu dimen-ziju mom životu. Tada sam ugledao nju. Plavi uvojci krasili su njenu po-javu, a nevine i sramežljive oči bile su ono čime me osvojila. Ljubav na prvi pogled, rekli bi mnogi, ali na moju žalost ipak ne. Čim

me spazila počela je bježati. Otrčala par metara, okrenula se i isplazila jezik. Glu-mila je neosvojivu, znala je da je to pravi način da me pridobije. Vrijeme je prola-zilo i uz moju upornost i želju uspio sam je smekšati. Pristala je na jednu kratku šetnjicu do rive. Ta njena odluka je presudila. Us-pjela je shvatiti kako ja nisam tako loš, te kako bi se mogli sasvim solidno slagati. Od

tog smo dana postali nerazdvojivi. Pro-vodili smo svo slobodno

vrijeme za-

jedno. Postali smo jedno. Godine su pro-lazile, a ona je bila tu za mene u svakom trenutku. Davala je uvijek sve od sebe da me razveseli ili pak utješi, ovisi o prigodi. I onda se dogodila nesreća. Nesreća u kojoj sam izgubio svoju ljubav. Stradala je pod kotačima automobila lokalnog moćnika, koji usput rečeno još nije osuđen zbog toga. Sve se promijenilo. Tuga u mom srcu bile je neopisiva, a bol neizlječiva.

Dugo mi je trebalo da se pomirim s tim da je više nema. S vremenom sam se pomirio da je tako i da nikad neću vidjeti

njene plave uvojke. Uvidio sam ko-liko mi je toga donijela u životu i zbog toga sam joj neizmjerno zahv-alan. Blažen bio dan, onaj dan kad je došla na svijet ona koja mi je promije-nila život i učinila me boljom osobom. Ona zbog koje su mi svi dani prove-deni s njom bili blaženi. Moja zlatna retriverica Tequilla.

Mihovil Mandić 3.b. Marta Longin Kai

Ivana Itković

Kat

arin

a P

era

25M I K R O Č I P

Tko još vjeruje u bajke ?

Zastanite na trenutak i promislite, gdje je zapravo kraj u onome "živjeli su sretno do kraja života" ?

Ja volim Snjeguljicu, možda zbog toga što je to često bila posljednja ba-jka koju bi čula prije spavanja a možda iz potpuno pogrešnih razloga kao što je pojam ljepote opisan u toj bajci. Crna kosa, svijetla put, velike oči, pomalo anoreksičan i ispijen izgled koji oduvi-jek je bio aktualan. Da, dragi moji, svi ste vi prije ili kasnije pročitali tu bajku.

Jadna mala i dobra Snjeguljica, zločesta maćeha, u krizi srednjih godi-na koja želi očajnički izgledati mlađe te naposljetku princ bez imena za kojeg se toplo nadamo da nije isti tip koji skače s jedne na drugu junakinju.

Znate kako kažu, svaka priča ima ba-rem dvije strane a oduvijek vam pričaju samo onu koja je plasirana u javnost.

Zanima vas Maćehina strana ?Možda ju je u ranim tridesetima

počela hvatati kriza. Baš kao i ona koja hvata većinu cura neudatih, obrazovanih te opsjednutih pronalaskom gospodina Face, kao što to čine i četiri cure iz Seks i grada. Čitav život posvetila je školovanju i napredovanju u poznatoj marketinškoj tvrtci čije ime sada ne spominjemo jer

ju ne želimo promovirati. Znate i sami, ako želite uspjeti u nekom poslu, morate dati svoj maksimum, morate biti najbolji i kad se to ne očekuje od vas. Jednoga jutra, usprkos svim kremama, na nje-nome licu pojavile su se bore ali i prve sijede. Tada se pojavio, kao i u svakoj baci - on !

Svakoga dana, poslije posla odlazili su na kave, malo pomalo, kave su post-ale večere, a večere noćenja. Znate na što mislim. Bio je star ali izgleda i isku-san lisac. Ne biste vjerovali, ali prodao joj je priču o svojoj žalosnoj sudbini, o ženi koja je umrla u prometnoj nesreći te za sobom ostavila prekrasno djetešce. Da, možeš si misliti. Žena nije umrla. Pobjegla je s mlađim tipom, a djetešce osim što je zbilja bilo prekrasno bilo je i do zla Boga razmaženo. A što uopće i reći za nekoga čije ime je Snjeguljica ?!

Nakon udaje, prestala je raditi na njegov zahtjev, jer kako bi to izgledalo da žena odvjetnika radi, a ne brine se za njegovo jedino blago. Snjeguljici je trebala dobra mama koja će prije svega udovoljavati svakoj njezinoj želji bez obzira na neobičnost same želje. Zbog mira u kući, vjerojatno je i pristala na sve. Posljedice tog čina, kao i što sami znate, jako su djelovale na njezin ugled, Princeza je prodavala svakakve priče svom ocu, rođacima, susjedima, a na-jgori dio je zapravo taj da su oni i povje-rovali u te priče. U njezinoj glavici stalno su se smišljale nove spletke, a Maćeha nikako nije uspijevala dokazati svoju nevinost. Da stvar bude gora, karma se umiješala te joj je muž nastradao u pro-metnoj nesreći, a Princeza joj je ostala na grbači. Iz petnih žila se mala balavi-ca trudila baciti ljagu na Maćehino ime. Govorila je kako svakog dana prima ba-tine te je objašnjavala svakome da ju je njezina maćeha pokušala otrovati jabu-kom. U očima svih poznanika, Maćeha je ostala obilježena kao loša majka i po-tencijalni ubojica. Kad ni to nije upalilo, izmislila je priču o smrti iz koje ju budi princ svojim poljupcem. Svima je valjda jasno da je taj princ najtraženija osoba na svijetu, a čak ako a je i netko uspio pronaći, ispostavilo se da on i nije baš idealan, a i da mu konj smrdi. Bilo kako bilo, Snjeguljica ima velikih problema s halucinacijama, što me dovodi do zaključka da konzumira nekakve droge. Princ ne postoji, baš kao ni sretnih 7 pat-

uljaka koji obožavaju svoj posao. Ako ništa, ovakva priča je realnija s obzirom na sve veći broj razmaženih derišta u gradu. I sami znate to.

Možda se, kad bolje promislite, slična priča dogodila i s Trnoružicom i Pepeljugom, čija Kuma odnosno Poma-jka i polusestre nisu toliko grozne ko-liko su predstavljene. Možda, kad bolje promislite, braća Grimm imaju velikih problema s vlastitom majkom, s lažnim prijateljima, manjkom novca...

Prvi dojam često zna prevariti.Koliko smo puta za osobu koja nas

je oduševila jednu subotu već sljedeći mjesec imali samo pogrdne riječi, ili obr-nuto. Koliko smo puta za osobu koja nas je zgrozila u prvom tjednu, već sljedeću godinu smatrali bliskom. Ali da ne odlu-tamo od teme. Sretan kraj čeka svakog od nas.

Sjećate li se itko od vas što se dogo-dilo na današnji dan prije godinu dana ?

Pretpostavljam da ne. Jer vrijeme prolazi. Koliko god se sada osjećali slomljeno i nemoćno, svijet se i dalje okreće. Prije ili kasnije kolo sreće će biti na našoj strani. A kad se to dogodi, tre-bamo biti ondje i iskoristit svaki trenutak koji nam se pruža. Pogledaj se, tako si mlad i tako prestrašen. Cijeli život je pred tobom. Pa što ako cura koju voliš ne zna da postojiš, pa što ako te upravo dečko ostavio tako ispraznu i jadnu, pa što ako nisi dobio pozitivno iz matema-tike ? Čini li to tvoj život punim ? Jer zbilja ne bi trebalo. Stoga ako ovo čitaš, neka ovo bude tvoj znak. Idi i pokaži joj da i ti postojiš, izađi, zabavi se i budi razuzdan. Potrudi se da shvate koliko si poseban takav kakav jesi. Potrudi se da shvate koliko im trebaš u životu, koliko možeš njihov život učiniti ispunjenim. Čak ako i stvari pođu po zlu, tada znaš da ne trebaš više niti sekunde provesti razmišljajući o vama jer s tom osobom stvari ionako ne bi funkcionirale.

Maćeha, premda nema sreće u ljuba-vi, sada ima dovoljno novaca za un-ajmiti si svaku večer drugog muškarca, te premda nema djece ima dovoljno veliki dvorac da udomi barem desetak siročadi.

Ne zaboravi, čuda se događaju. St-vari se mogu promijeniti.

Matea Hrboka 3.b.

Marija Dukić

M I K R O Č I P26

Stojim pred vama braćo logičari, ot-vorena srca, spreman posvjedočiti za Istinu. Naime, bio sam, kao i pretpostav-ljam, većina vas, sasvim običan klinac. Igrao sam se na nintendu, vozio bicikl, gledao televiziju, podmetao požare i po svemu bio jedan sasvim uobičajen dječak. Imao sam gotovo idilično djet-injstvo. Čudno kako mnogi ovakvi završe na “krivim stazama” ! Nisam mnogo poimao, sudio i zaključivao. Baka me odmalena plašila, želeći me sačuvati, i pričala mi priče o strašnim bićima, koja postoje samo u bajkama (kako sam tada vjerovao) : logičarima, matematičarima, filozofima, znanstvenicima, inženjerima i drugim stravičnim bićima.

Godine su prolazile, a ja sam po-lako rastao i želio sam se socijalizirati, naći svoje mjesto u društvu, dopasti se drugima. Tada mi je prišao brat, koji je bio stariji od mene i koji je već krenuo putem propasti. Rekao je: Hajde brate! Probaj riješiti samo jedan zadatak. Svi to rade, vidjet ćeš! Kao da letiš! U početku sam se kolebao, bio sam razapet između bakinih pouka i priča i bratovog društva, koje sam promatrao sa željom da budem njegov dionik .

Kad sam se jednog dana vratio iz škole u kojoj sam dan proveo zijevajući, spavajući i ulažući svaki djelić svoje snage u to da ne zapamtim i ne shvatim niti jednu rečenicu, na kuhinjskom stolu sam našao jedan papirić. Na papiriću je urednim slovopisom pisalo:

“Na nekom otočiću u zadarskom ar-hipelagu živio je plaćeni ubojica koji je ubijao svakog stanovnika tog otoka, osim onih koji bi se sami ubili. Je li plaćeni uboji-ca bio ujedno i plaćeni samoubojica?” S druge strane je pisalo: “Najdražem bratu za rođendan. I neka ne sluša baku, jer ona nije nikad riješila neki zadatak! Što ona može znati o tome!?” Polako i pažljivo sam se osvrnuo oko sebe, nikog nije bilo kod kuće, savršena prilika. Pomislio sam: “Ma riješit ću samo ovaj jedan, nitko ne mora znati! Što je najgore što se može dogoditi? Pa svi to rade..” I tako je podli brat, koji je padao na dno, povukao i mene za sobom. Počelo je s laganim stvarima: najprije aritmetika, pa euklidska geometrija… Mislio sam, mogu prestati kad hoću.. Uozbiljit ću se!

U srednjoj školi sam nastavio s “lošim navikama”, došle su na red i djevojke sumnjivog morala i čudnovatih imena kao: algebra, trigonometrija, kombina-torika… Nisam mislio na zaštitu i nar-avno zarazne umne bolesti su se širile po mom tijelu. Propadao sam, simptomi poput jasnoće, uvida, razumijevanja, povezivanja, shvaćanja, domišljatosti, razlikovanja...potpuno su me obuzeli. Kad sam već mislio da stvari ne mogu biti gore u trećem razredu srednje škole, pojavio se jedan čovjek na kakvog me baka upozoravala. Čovjek iz sjene, poznat samo po inicijalima SM, brzo je prišao nama koji smo krenuli krivim putem, kako bi nam podvalio svoje proizvode. Dolazio je pred veće grupe i pokazivao neke proizvode, no nisu svi nasjeli. No neki od nas, patnika, jesu. Ubrzo su počeli ranojutarnji subotnji susreti u napuštenoj staroj vojarni. Puca-li smo se domaćim proizvodima kao što su: iskazi, istovrijednosti, zaključci, poj-movi… Onda su na red došli i egzotični strani opijati kao reductio ad absurdam, modus ponens, modus tollens, neki su čak probali i modus ponendo ponens (toliko je bezobziran bio taj SM, takve je stvari nudio!) i samo nebo zna gdje su završili…

Na sreću, nakon 2 godine odse-lio sam iz tog grada i pobjegao od tog opakog društva i podlog SM. Čujem da sada ima i web stranicu na kojoj proda-je te svoje užasne proizvode… Kroz čitavu povijest, bilo je zlobnih ljudi, koji su oduzimali vrline poput neznan-ja, gluposti, nesvjesnosti mladim ljudi-ma, da spomenem samo neka imena tih strašnih ljudi. Kad ih se sjetim prođu me hladni trnci: Aristotel, Immanuel Kant, Augustus De Morgan, Euler, John Venn, George Boole, Kurt Godel i najstrašniji od svih Petar Vranjković …

Na sreću u Zagrebu sam naišao na ljude koji su imali slične probleme(shvaćanje, pamćenje, domišljatost, istinoljubivost, problemofilija…) kao i ja, i željeli su ih se riješiti. Posebno je potresan bio prvi sus-ret u B zgradi FERa. Jedan hrabri mladić je ustao i rekao: ” Ja sam Petko Algoritmić iz pete gimnazije (sigurno ste čuli za to strašno mjesto na kojem se okupljaju najokorjeliji rješavači?), i bio sam prvak

države u logici, matematici, informatici, fizici a nastupio sam i na lidranu.” Na te riječi svi smo se zgrozili i ja sam shva-tio da ima onih koji su puno dublje za-glibili od mene. Mada, koliko mi se čini po nalazima prvog testa načinjenog nad ekipom koja zalazi u napuštenu vojar-nu, ima takvih pred kojima bi se i Petko Algoritmić posramio. Tako mu bureka!! Pa nekima test razumijevanja pokazuje užasavajućih 31 ili 32!

Igrom slučaja i sudbine, uskoro sam se odvojio od te ekipe bivših rješavača. Mislio sam da sam dovoljno zdrav da mogu dalje sam. Ali ubrzo se pojavilo prejako iskušenje: Digitalna Logika! I prije nego sam se osvrnuo, bio sam u sobi, a na stolu supstance dobivene miješanjem čudnih (tzv. Booleovih) formula. Na stolu su bile i injekcije, is-pod injekcija je bila definicija napisana priročnom logikom : Injekcija je takvo preslikavanje, kod kojeg se nikoja dva elementa domene, ne preslikavaju u isti element kodomene.

Ubrzo su se čula kola hitne službe i urlikanje sirene, odvodili su me na hitnu pomoć.

Doktor je u panici vikao: ” Sto mu gromova! Pa ovaj si je ubrizgivao i bi-jekcije i surjekcije!”

Sutradan dok sam primao infuziju, doktor je s nevjericom pregledavao moj karton. Simptomi su ukazivali na to da sam uzimao: višu matematiku, topolog-iju, teoriju vjerojatnosti, programiranje, algoritme i strukture podataka, teoriju relativnosti, kvantnu teoriju, analitičku filozofiju i da ne nabrajam koje sve stra-hote…

Kada su me pustili iz bolnice bio sam shrvan i shvatio sam da je vrijeme za ko-rjenitu promjenu. Naišao sam na mudra čovjeka koji me upitao: ” Da li bi radije bio pametan i nesretan ili glup i sretan? ” Uobraženo sam, očito još pod djelovan-jem opijata, rekao “Pametan i nesretan” On mi je rekao: “Budi glup i sretan! To je pametnije! “

Tada sam sve shvatio i korijenito promijenio svoj život i zato vam se sada obraćam!

Ne vjerujte onima koji vam govore da postoje “laki predmeti” i “teški predmeti” i da možete prestati učiti kad god hoćete.

Hrvoje Rančić u našoj je školi maturirao 2008. godine, a sada je student PMF-a u Zagrebu. Objavljujemo njegovu kratku priču koju je posvetio logici.

Moja tajna - istinita priča koja će vas dirnuti u srce

Hrvoje Rančić u našoj je školi maturirao 2008. godine, a sada je student PMF-a u Zagrebu. Objavljujemo njegovu kratku priču koju je posvetio logici.

Moja tajna - istinita priča koja će vas dirnuti u srce

27M I K R O Č I P

*John Locke, engleski filozof

Učenici naše škole već godina-ma uspješno sudjeluju na državnom natjecanju iz logike. Natjecanje je to u kojem učenici koji su se na županijskim natjecanjima pokazali najboljima rješavanjem pisanih ispita pokušavaju ponoviti isto i na državnoj razini. S obzirom da je konkurencija velika,

Uspjeh naših učenika na natjecanju iz logikeLogika je anatomija misli *

naime trećaši i četvrtaši natječu se u istoj kategoriji, vrlo smo ponosni što su i prošle školske godine naši učenici nastavili tradiciju. Zahvaljujući Luki Mikecu koji je osvojio prvo, te Niki Mikuličiću koji je po drugi put osvojio drugo mjesto, naša je škola i dalje na samom vrhu natjecanja iz logike

„Sprijateljili smo se s mentorom“

„Natjecanje je pojedinačno i traje devedeset minuta, a zahtijeva znanje, vještinu i razmišljanje. S obzirom da sam se natjecao i u trećem razredu, u četvrtome sam se, priznajem malo manje pripremao.“-kaže nam Niko Mikuličić, sada već brucoš FER-a u Zagrebu, prošlogodišnji maturant naše škole - „Unatoč, tome nisam bio iznenađen svojim uspjehom, jer su mi bile dovoljne pripreme s našim men-torom Sinišom Matićem. Iskoristit ću ovu priliku da ga pohvalim, s obzirom da je sam uistinu vrlo skroman. To je jedna od najinteligentnijih osoba i logičara koju poznajem, ali osim toga postao nam je pravi prijatelj tijekom natjecanja.“

Niki je već u trećem razredu bio ponuđen izravan upis na fakultet filozofije, no on se ipak odlučio za FER gdje mu ovo natjecanje nije donosilo bodove. Osim pohvalnih rezultata, s natjecanja je ponio i lijepe uspomene; „Bila su to lijepa dva tri dana u Trogiru. Nakon što smo se riješili onog službenog dijela natjecanja svi smo se jako dobro zabavili i stekao sam nova poznanstva.”

„Dobra priprema smanjuje utjecaj treme i sreće“

Luka Mikec koji je kao trećaš postigao zavidan rezultat od čak 100 % točnih odgovora kaže kako teor-iju nije teško svladati, pa je za prva mjesta na državnom ključna dobra uvježbanost, mogućnost rutinskog savladavanja jednostavnijih zadataka i time ostavljanje vremena za razmišljanje o problemskim zadacima. „U našoj školi za pripreme postoje, osim redovne nastave, subotnja dodatna nastava te web stranica s ma-terijalima i on-line zadacima za vježbu, te forumom na kojem sudjeluju i neki bivši natjecatelji. Nažalost, natjecanje iz logike je, kao i svako drugo natjecanje, podložno utjecajima poput sreće, mogućnosti svlada-vanja treme itd. Stoga nije svatko tko se dobro pripremio prošao na državno. No, dobra priprema smanjuje tu mogućnost pa nikako natjecanju ne bi trebalo pristupiti s ikakvim strahom.“-savjetuje Luka buduće natje-catelje. Prvo mjesto u državi na nekim fakultetima donijelo mu je dodatne bodove ili čak izravan upis, ali kaže kako to ne bi trebao biti jedini razlog sudjelovanja u ovom natjecanju jer ono, kako on misli, nije i ne može dati posve objektivan prikaz nečijeg znanja; postoji korelacija znanja i osvojenog plasmana, ali ta ko-relacija je vrlo nestabilna i loš oslonac. Ni Luka nije ostao bez pozitivnih komentara o svom mentoru; „Ob-jektivno, imamo najboljeg mentora i profesora logike u cijeloj zemlji. U svemu tome smo u prednosti pred drugim školama, čiji su mentori daleko slabije motivirani, a uz to imaju manjak izvora znanja; za razliku od njih, našim je učenicima sve dostupno.”

1999. Vedran Brzić: 5. mjesto 2000. Vedran Brzić: 1. mjesto. 2001. Mario Ivić: 2. mjesto 2002. Danijela Kankaza: 3. mjesto2003. Danijela Kankaza: 5. mjesto2004. Luka Nimac: 2. mjesto2005. Luka Nimac: 1. mjesto2009. Niko Mikuličić: 2. mjesto 2010. Luka Mikec: 1. mjesto Niko Mikuličić: 2. mjesto

„Logika tvori osnovu svih znanosti“

brojane vrline mišljenja. Ja imam veliku sreću, te sam osobito počašćen, pomagati u pripremama učenicima baš naše škole, koji su je po uspjesima u zadnjih deset go-dina uspjeli održati u samom državnom vrhu. Divim se njihovim osobitim sposob-nostima napredovanja u vještini rješavanja zadataka. Lani je naš učenik Luka postavio nenadmašiv rekord u povijesti natjecanja iz logike: kao "trećaš" pobijedio je uvjerljivo u združenoj konkurenciji trećih i četvrtih razreda, jedini ostvarivši 100%-tan uspjeh, kako na međužupanijskoj razini, tako i na državnoj. Niko je pak ponovio svoj uspjeh

iz 2009., kada mu je pobjeda na državnom izmakla tek za koji bod. U cijeloj povijesti održavanja državnih natjecanja iz logike dvije godine za redom zauzeti neko od prva dva mjesta uspjelo je tek još troje natjecatelja iz cijele Hrvatske (među koji-ma je opet jedan naš bivši učenik).

Ipak, koliko god je pobjeda na natje-canjima velik uspjeh, prava je dobit u vještini koju su mnogi članovi naše "repr-ezentacije" kroz pripreme razvili, a osobito u karakteru kakvog su kroz to vrijeme i u tih presudnih 90 minuta natjecateljskog pritiska pokazali. Hvala im na tome!”

Nakon svega što smo čuli o njemu, ovaj članak nije mogao ostati lišen izjave men-tora ove dvojice učenika, profesora logike, Siniše Matića. „Shvatimo li logiku ne kao jedno usko područje "čudnim simbolima šifriranog" znanja, nastavno ograničeno jednim satom tjedno u trećem razredu gimnazije, već kao umijeće valjanog, jas-nog, povezanog, razlučivog, usmjerenog, obrazloženog, sustavnog, točnog mišljenja, lako ćemo shvatiti da takva tvori samu os-novu svih znanosti, prirodnih, društvenih ili humanističkih. A pripreme za natje-canje iz logike najizravnije razvijaju na-

Tereza Plantak 1.c.

M I K R O Č I P28

Natjecanje iz filozofije održava se skupa s natjecanjem iz logike, tako da su najbolji logičari i filozofi naše škole skupa proveli taj uspješan vikend u Trogiru.

Osim što se natjecala testom i es-ejom na hrvatskom jeziku, Nikolina Budan, prošlogodišnja maturantica naše škole, uspjela se svojim esejom na engleskom jeziku plasirati na filo-zofsku olimpijadu. Taj ju je uspjeh odveo u povijesnu Atenu.

Ovo natjecanje teklo je od školske, preko međužupanijske do državne razine. Od ostalih se raz-likuje po tom što osim testa znanja natjecatelji pišu i filozofski esej. Još specifičnije je državno natjecanje na kojem prvih 15 plasiranih nakon testa znanja i filozofskog eseja na hrvatskom jeziku, mogu pristupiti i kvalifikacijama za filozofsku olimpi-jadu.

„Kvalifikacije se sastoje od filo-zofskog eseja na engleskom jeziku, a ovogodišnja je tema bila "Biti svoj vlastiti gospodar i rob".“-kaže nam Nikolina- „Tu sam osvojila drugo mjesto, s bodom manje od prvopla-sirane kolegice iz Šibenika. Budući da svaka država na Olimpijadu šalje dva predstavnika, nas dvije smo ot-putovale u Atenu kao predstavnice naše zemlje. „

Lijepa naša se može ponositi takvom predstavnicom, s obzirom da je Nikolina u Grčkoj među pede-set i dvoje predstavnika iz dvade-set tri države diljem svijeta, zauzela odlično četvrto mjesto i tako doma donijela počasnu medalju.

„Prezadovoljna sam osvojenim mjestima. Ostvarila sam cilj s kojim sam pošla na natjecanje; da budem što bolja, da predstavim svoju školu u što boljem svjetlu, a kasnije i svoju državu.“

Pripreme je vodila Zvjezdana Dunatov. „Vrlo sam zahvalna svo-joj mentorici. Pripreme su tekle u

opuštenoj atmosferi, kad se baviš nečim što voliš i što ti je zanimljivo sve je lakše. Ipak, prizna-jem da je bilo na-porno, pripreme su bile opširne, sveo-buhvatne i zahtijev-ale su puno rada. Mentorica mi je bila od velike pomoći, bez nje ne bi ni bilo ovog mog uspjeha. Zahvalila bih se i svom mentoru na olimpijadi, profeso-ru Bruni Ćurku.“

„Ponosna sam na Nikolinu i oduševljena sam njenim uspjehom.“- kaže njena mentorica, profesorica Zvjezdana Dunatov –„Naravno da je rada bilo, obrada kompliciranih filozofskih tekstova nije nimalo jed-nostavna. Ja sam uglavnom davala smjernice i bila tu ako joj je zatreba-la pomoć. Nikolinino četvrto mjesto na Olimpijadi iz filozofije najveći je uspjeh jednog učenika iz Hrvatske na toj vrsti natjecanja natjecanja.”

Osim proširenog znanja iz filo-zofije, Nikolina je u Trogiru, a za-tim u Ateni stekla nova poznanstva pa i prijateljstva, te provela mnogo lijepih trenutaka s natjecateljima, kako iz filozofije tako i iz logike. „U Trogiru sam se osim s prijateljima iz škole družila s mnogo novih ljudi, a neki od njih sada studiraju sa mom. Još sam preko Interneta u kontaktu s prijateljima koje sam stekla u Grčkoj. Ekipa na natjecanjima je uistinu bila genijalna i ovim im putem svima šaljem velike pozdrave.“

Sada već studentica prava u Za-grebu priznaje nam kako je imala puno podrške dragih joj ljudi. „Mno-gi su vjerovali u mene, od men-torice, ravnatelja i pedagoginje, do moje obitelji i prijatelja. Veliku mi je podršku dao moj dečko Lovro Ba-sioli koji je zaslužan za moje prijav-ljivanje na kvalifikacija za Olimpi-jadu.“

Na kraju mladim Miočanima Nikolina poručuje: „Sami svojim djelima kreirajte svoj život. Nikad nemojte misliti da nešto ne možete. Vjerujte u sebe i nikad ne odusta-jte!“

Tereza Plantak 1.c.

Nikolina Budan:

„Filozofija je svuda oko nas“

M I K R O Č I P30

4.A

4.B

31M I K R O Č I P

4.C

4.D

33M I K R O Č I P

Kada bi se od nas tražilo da opišemo odnos s bratom ili sestrom jednom rječju, bi li nam to pošlo za rukom? Bismo li us-pjeli tako složen, ali prirodan, dugotrajan, ali ne i monoton, neshvatljiv i svakodne-van odnos svesti na samo nekoliko slova? Teško. Ono što gradimo cijeli život, što živimo i njegujemo svaki dan ne može se i ne smije tek tako srezati. Vjerujem da svi oni koji su te sreće da im je omogućeno os-jetiti ono o čemu govorim znaju i razumiju na što mislim te da ih sa mnom povezuju osjećaji koje dijelimo prema našoj braći i sestrama.

Odakle je onda najpametnije početi? Kako suvislo raspravljati o nekome do koga ti je toliko stalo i kako pronaći riječi koje su dostojne za izražavanje tih emocija? Zapravo osjećam i određeni teret i odgov-ornost progovarajući o nečemu na što smo svi osjetljivi i što nam je svima jedna od temeljnih vrijednosti u životu. Ali, s druge strane, baš iz tih istih razloga imam neo-pisivu želju pred svima izraziti i sa svima podijeliti svoje mišljenje o tome, nadajući se da ćete me razumjeti. Ili da ćete barem pokušati.

Bilo da smo upoznali svoju braću i sestre praktički istog trenutka kada smo ugledali ovaj svijet i zaplakali, ili da smo mi bili ti koji su, neko kraće ili duže vri-jeme, čekali njihov dolazak, činjenica je da oni obilježavaju velik dio našeg života i postojanja. Oni su ti s kojima smo se od malih nogu igrali, koje smo štitili, ili još uvijek štitimo od roditelja u raznim situaci-jama ili ih možda i odajemo ako u tome vidimo neku svoju korist. Gledajući nji-hove greške ispravljamo svoje ili svojim savjetima sprječavamo njihove. Oni su nam uzori ili pak oni koji se ugledaju na nas. Ako se sjetimo nekih naših najdražih trenutaka u kojima smobili ono najljepše u nama, u kojima smo bili dijete, sigurno su nam u barem jednom od njih društvo pravili upravo naša braća i sestre. Bezbroj je situacija u kojima smo se upravo radi njih osjećali sretnima, bilo da se radi o trenucima igre koje vežemo za naše djet-injstvo, ili o “odraslim stvarima” koje nas također mogu činiti sretnima, ako su uz nas osobe koje vežemo uz pojam sreće. A braća i sestre to zasigurno jesu.

Nije sve uvijek tako divno i krasno, jer pogledamo li drugu stranu priče, sjetit ćemo se da su ta ista braća i sestre vjero-jatno prve osobe prema kojima smo osjetili ljubomoru, radi kojih smo se, opravdano ili ne, osjećali manje voljenima i radi čijih smo se uspjeha ponekad osjećali manje vrijednima. Među svim svađama u kojima smo do danas sudjelovali, velik broj njih otpada na našu braću i sestre; oko igračaka, oko slatkiša, oko toga koga mama i tata više vole, oko daljinskog upravljača i TV

programa, oko računala, oko odjeće i ostalih banalnih svakodnevnih po-java, a stupanjem u svijet odras-lih sigurno su se tu i tamo pojavile pomalo ozbiljnije svađe. Ako smo iskreni, priznat ćemo da smo baš u tim svađama koristili najgrublje iz-raze i uvrede, velik broj životinjskih naziva i epiteta, vjerojatno negdje u podsvijesti znajući da će nas oni, bez obzira dalje voljeti, biti naša krv, pa se onda nismo libili dati oduška svome gnjevu.

Jesmo li se ikada zapitali je li možda up-ravo to najironičnije? Nije li nepromišljeno i egoistično pokazati svo-ju najgoru stranu prema onima koji su to najman-je zaslužili, koji su nam najbliži? Da stvar bude tragičnija, takav odnos je obostran i uzajaman. Ne znam je li tako na ovome svijetu oduvijek, je li od čovjekovih na-jranijih početaka bilo situacija u kojima je brat bratu zabijao nož u leđa i okretao se od njega kada mu je bio najpotrebniji. Je li to nešto zlo urođeno u nama ili smo to stekli s vremenom, postupno- uvjetno rečeno- napredujući i mijenjajući svoje navike i običaje, nažalost ponekad na gore. Gledajući unatrag, u prošlost, putujući kroz sjećanja i pripovije-danja nekih starijih ljudi koji me okružuju, ipak mislim da su prije, čak i u još ne tako davnoj prošlosti, stvari ipak bile ponešto drugačije. Možda to nije bilo samo iz čiste ljubavi, a zasigurno ne ni zbog toga što nisu imali što jedno drugome zamjeriti, jer se za svađu i prepirku uvijek nađe neki razlog, ali braća, odnosno sestre, su ipak više cijenili jedni druge, bili ljubazniji jed-no prema drugome i više se poštovali, pa makar se to zasnivalo samo na poštivanju roditeljskih pravila i općeg bontona. Neo-sporna je činjenica da u današnjem svi-jetu nailazimo na sve manje i manje tih neizostavnih čimbenika u odgoju djeteta kako bi postao kulturan i socijalno prih-vatljiv odrastao čovjek. Uzevši to u obzir, vjerojatno i ne čudi što su općenito svi međuljudski odnosi poremećeni, a suklad-no s time i bratski i sestrinski.

Isto tako, napretkom tehnologije i njen-im raznim dostignućima, ljudi sve manje vremena provode zajedno, licem u lice, zaboravljajući koliko je cijeli doživljaj neke nama drage osobe iskreniji kada smo zapravo s njom. Nikakva čuda novog vre-mena ne mogu zamijeniti nečiju ljudskost i nečiji pravi lik i oblik. Znam iz iskustva da nije neuobičajeno da se brat i sestra u

istom domu gotovo i ne sretnu, da šutke ili s tek ponekom izmijenjenom riječju, jedno pored drugog gledaju televizijski program koji je očito zanimljiviji od interakcije s os-obom koja dijeli našu krvi i koja ne pozna-je prepreke poput nestanka struje i gubitka signala.

Od takvih svakodnevnih primjera, do onih na koje nailazimo u vijestima i crnoj kronici, kada dva brata zaborave ne samo da su krvni srodnici, već i da su ljudi, pa fizički nasrnu jedno na drugoga- sve to ukazuje da nešto definitivno nije u redu. Takve primjere ne bismo smjeli davati budućim naraštajima. Pomislimo, samo na trenutak, koliko nam oni koji nisu bili te sreće da imaju taj dar, tu povlasticu kojom smo privilegirani, zavide. I to s pravom. Možda jesu u centru pažnje svojih roditel-ja, ali nikada neće osjetiti u kolikoj mjeri se osjećaš možda i pretjerano zaštićeno kada znaš da imaš starijeg brata, neće os-jetiti tu pažnju i strah za mlađeg brata ili sestru, tu povezanost u kojoj jedni druge štitite od malih nogu, divljenje kada vidiš koliko je netko sličan tebi uspješan, slatku ljubomoru ako si u nečemu malo lošiji od nje ili njega, osjećaj ponosa kada vidiš da se netko tko tek gradi sebe kao osobu ug-leda na tebe. I na posljetku, onaj jedinst-veni i neopisivi osjećaj spoznaje da postoji netko, izuzev tvojih roditelja, tko će uvijek biti tu uz tebe i za tebe, bez obzira na sve. To su stvari radi kojih zasigurno vrijedi biti zahvalan, zar ne?

Karla Lisica 2.c.

“Dva čovjeka čine jednog brata” Israel Zangwill

M I K R O Č I P34

Povodom prvog broja naših školskih novina, razgovarali smo sa ravnateljem Zdravkom Ćurkom, čiji je karizmatični lik na čelu naše škole od njezina otvorenja. Ovo mu je posljednja godina rada, te smo odlučili saznati kako je Gimnazija Franje Petrića do-bila reputaciju koju danas ima, na što je naš ravnatelj najviše ponosan, te koji su pak nedostatci njegova posla.

Zdravko Ćurko:

„Izuzetno vol im svoj posao“

Mislite li da je Gimnazija Fran-je Petrića bolja od ostalih škola i zašto?

-Ne bih rekao da je bolja od os-talih škola, jer nitko u Hrvatskoj to sustavno i precizno ne mjeri. Svaka škola je po nečemu uspješna. Kad govorimo o boljim stranama naše škole razvidno je da smo najbolji u radu sa nadarenim učenicima (na natjecanjima-od gradske pa do državne razine-naši učenici su među najboljima). Radi ilustracije, u prošloj školskoj godini

Gimnazija Franje Petrića dala je državne prvake iz filozofije, logike i kemije. Dobro smo organizirani, prednjačimo u eko akcijama (Sakar-un). Naša škola je jedina škola u Za-darskoj županiji koja svake godine dobije nagradu FER-a i pravo na iz-ravan upis jednog učenika na FER. Naši učenici upisuju odabrane studi-je i uspješno studiraju. Držimo da nas

krasi poticajan, ali neusiljen i neformalan odnos u radu s učenicima. Tako učenici i njihovi roditelji, profesore i školu doživljavaju kao svo-ju obitelj.

Kako ste postigli repu-taciju koju ima Gimnazija Franje Petrića?

-Glavni razlog našeg us-pjeha je jasan stav o tome što želimo i kako to postižemo. Izgradili smo svoj stil rada u temelju kojeg je povjerenje

u učenike. To je rezultiralo ovim us-pjesima.

Radimo po vlastitim mjerilima, ne dozvoljavajući da nas prosvjetna politika omete.

Jeste li zadovoljni dostignućima svojih učenika?

-Zadovoljan sam dostignućima svojih učenika, ali nisam zadovol-jan odnosom društva prema školstvu i prosvjeti. To je nešto na što ne možemo bitnije utjecati, ali nas ipak određuje.

Želimo ostvariti bolje uvjete za svoje učenike (nova zgrada, rad u jednoj smjeni, oprema, kabineti, dvorana za tjelesni), ali okolina sla-bo reagira.

Ravnatelj ste Gimnazije Franje Petrića već 25 godina. Nakon toliko vremena koje su po Vama prednosti, a koji su nedostatci tog posla?

-Ovaj posao je zahtjevan, ali kao i svaki ima svoje prednosti i nedostatke. Prednosti su što možeš nešto postići dugoročno gledano, možeš se dokazati i potvrditi kao os-oba. Ponekad je teško donositi bitne odluke jer one moraju biti realne i zrele. Također, jedna od prednosti je i rad s učenicima, jer tako oni uče uz mene, a i ja uz njih. Jedno od glavnih nedostataka su i nametnuta ograničenja, ne može se utjecati na okolinu u cjelini.

Volite li svoj posao ili Vam je već pomalo dosadio?

-Izuzetno volim svoj posao, već sa 3-4 godine znao sam da ću biti učitelj. Sa 30 godina sam se natje-cao za ravnatelja škole jer sam vidio da školu vode krivi ljudi. Sa 40 go-dina sam postao ravnatelj Gimnazi-je Franje Petrić koju vodim i danas (osim razdoblja 1995.-1996. kada sam bio ravnatelj škole u Kninu). Smatram da sam uspješan ravnatelj, ali o tome trebaju suditi drugi.

„Glavni razlog našeg uspjeha je jasan stav o tome što želimo i kako to postižemo.“

„Snage koncentrirajte na ono što je bitno.“

35M I K R O Č I P

„Izuzetno vol im svoj posao“Govori se da uskoro odlazite u

mirovinu. Hoće li Vam biti teško nakon mnogo godina rada napustiti posao?

-Istina, odlazim krajem ove školske godine. Neće mi biti teško jer sam pomalo zasićen i nemam više energije i strasti koju sam imao prije desetak godina. Za školu je važno da dođu novi ljudi sa više strasti i snage što je prirodno i normalno. Istovre-meno sam tužan, ali i radostan jer se mogu posvetiti drugim poslovima. Često za sebe kažem da sam mlad, ali da imam puno godina.

Mislite li da će Gimnazija Franje Petrića i u budućnosti zadržati rep-utaciju koju ima sada?

-Posve sam siguran u to, jer naša škola ima izgrađen stil rada i usklađenu ekipu profesora.

Važna je i podrška i priznanje za-jednice, što i imamo, zahvaljujući našem trudu. Trebamo gledati un-aprijed i težiti boljim uvjetima za rad (nova zgrada).

Na dodjelama svjedodžbi

Prije 35 godina u studiju radija Zadar

Prošle jeseni na izletu na Molat

„Često za sebe kažem da sam mlad, ali daimam puno godina.

Što biste poručili učenicima Vaše škole?

-Kroz školovanje prepoznajte ono što vas zanima, ne trebate iz svega biti odlični. Dobro se spremite za državnu maturu, znajući što hoćete i dajte sve od sebe. Racionalno trošite vrijeme i sve svoje snage kon-centrirajte na ono što je bitno. Radite sustavno, kon-centrirano i uporno.

Za uspjeh su potrebna odricanja kako biste se mog-li posvetiti onom bitnom, u protivnom nećete uspjeti.

Stela Paro-Vidolin 2.ci Marina Zebić 2.a

M I K R O Č I P36

Razdoblje adolescencije ujedno je i razdoblje potrage, usmjeravanja i izgradnje ličnosti koja nas manje ili više razlikuje od ostalih pripadnika društvene mase. Pri tomu valja spoznati rizik od predrasuda, nesporazuma, te krajn-jeg neprihvaćanja večine u odnosu na pojedinca određenog glazbenim ukusom, stilom odijevanja, načinom života, religijskom, političkom ili pak seksualnom orijentacijom. Dilema - stopiti se ili istupiti?

Već pri prvom kontaktu s društvom kao cjelinom, uviđamo kako društvena grupa funkcionira u skladu s profilima njezinih članova. Uspjeh je cilj pojedinca, a time i veće skupine, odnosno društva u kra-jnosti. Uspjeh traži i odredene pre-dispozicije, ovisno o polju na kojem ga želite ostvariti. Prosječna osoba u ranoj adolescentskoj dobi (13., 14. godina) ne zanemaruje olako svoje školske obveze , no ipak prioritetom smatra svoj status u društvenoj grupi kojom je okružena (sklapanje pri-jateljstava, popularnost, prve ljuba-vi, uloga u obitelji). Tada počinjemo preispitivati svoju osobnost, od van-jskog izgleda i gesti do razmišljanja, želja i najskrivenijih emocija. Mno-gi zapadaju u osjećaj manje vri-jednosti i depresije jer ne zadovol-javaju određene kriterije "ljepote", nisu toliko rječiti i samouvjereni ili smatraju da im okolina nameće

TOTALNO DRUKČIJI OD DRUGIH?!?

stav suprotan njihovom, te najčešće ostaju unutar zidova vlastitog svijeta. Utjehu nalaze u glazbi koja im poručuje da nisu sami, proživljavaju pus-tolovine glavnih junaka romana, materijalizira-ju misli na papiru riječju ili slikom. Nerijetki pronalaze uzore po vlastitim mjerilima savršenstva, nastoje im biti što sličniji izgledom i ponašanjem, što često uvjetuje robo-vanje određenom stilu i ima kontra učinak prethodno zamišljenog foku-sa na posebnost pojedinca. U skladu s nestalnom ljudskom naravi, mlada osoba doživljava niz previranja i promjena po pitanju kreiranja os-obnog stila, na koncu i cjelokupnog karaktera.

Osobno smatram da je promjena obrazovne sredine, to jest upis u sred-nju školu važna prekretnica u životu

adoles-centa jer mu uvelike pomaže da sruši zidove i učini sve u svojoj moći kako bi pronašao sreću. U no-voj sredini svi počinjemo od nule, potpuno neovisni o tomu tko smo bili prije.

Zašto se ističemo?

Postojanje dviju posve identičnih osoba je biološki, sociološki i kulturološki nemoguće, dakle, sva-ka je osoba na neki način posebna.

zlikama i upravo razlike većih razmjera stvaraju blagu netrepelji-vost koja može prerasti u ozbiljan sukob. Razmjere razlika uvjetu-je određena dominantna skupina koja se povezuje prvenstveno po sličnostima i pristupa čoporativno - grupa naspram pojedinca. Budimo realni, rijetki svojevoljno stupaju u konflikt bez postrojbe istomišljenika koja ih ohrabruje i pruža određenu sigurnost. Kroz ovaj članak navest cu neke skupine tretirane na razini subkultura i društvene okolnosti u kojima se nalaze.

Međutim, ne poklanjamo svakome jednaku količinu paznje, kao što ni svatko nema jednaku potrebu za privlačenjem paznje. Znamo

u kakvom svjetlu želimo zasjati, sto-ga nastojimo krei-rati tuđe percepcije o nama, skrivajući pomno sve što nas može inkrimini-rati, a pokazujući ono najbolje, nama važno. Svjesno ili nesvjesno, ističemo se prije svega ra-

Beskonačno traganje i umjetnost kao oaza

Ima li alternative?

37M I K R O Č I P

NE-KRŠĆANIN = NE-HRVAT?Od stoljeća

sedmog, sva-ki pošten Hrvat pošteni je kršćanin. Roditelji odgoje-ni u kršćanskom duhu svoju djecu prinose Bogu na krštenje, kako bi i ona postala puno-pravni članovi te svete institucije

zvane Crkva. U Svetom pismu Bog nam daje slobodu izbora i svaku prisilu smatra lošom. Pitanje - koliku slobodu izbora da-jemo po pitanju religije i vjere? Zar krštenje stvorenja koje jedva raspoznaje okolinu nije ništa drugo nego prisila? Zaista, Hrvati

IMA LI ALTERNATIVE?

"Alternativan" znaci drugačiji, različit. Alternativac bi trebao predstavljati osobu koja se trudi živjeti u skladu s vlastitim željama i u skladu s prirodom, pronalazi dublji smisao života kreirajući vlastitu životnu priču koja odskače od ograničenih predlozaka, produhovljenu. Tako često možete čuti pojmove poput alternativne književnosti, alternativnih mislilaca i slično,

no svejedno u glavi imate sliku osobe duge ili pak čudno obojene kose, u odjeći van posljednjeg modnog hita, crnoj ili s ek-splozijom boja, osobu koju poistovjećujete s ovisnikom, "klošarom"... Predrasuda je očita i vrlo rasprostranjena. Pa, dragi moji, alternativan pripadnik mladeži određen je glazbom, i to kvalitetnom glazbom 20.stoljeca, počevši od začetaka jazza i bluesa preko rock 'n' rolla, psihodelije i glama do glazbe 90-ih i 21.st. (izuzev "marketinških trikova" razvijenog Zapada, koji su određen vid svetogrđa drevnim Beatlesima). Alternativac je upućen u zbivanja s različitih aspekata života, toler-antniji je prema različitostima, ljubitelj je književnosti i ostalih umjetnosti, štoviše, mnogi su determinirani kao kreativni pi-sci, slikari, glazbenici... Iako umjetničke

duše, mnogi alternativci pokazuju zavidan uspjeh u školi, bilo u društvenim ili priro-doslovnim predmetima. Sve ovisi o trudu, naravno, no njihova intelektualna sposob-nost i mentalna zrelost je neupitna. Broj alternativaca i susretljivost prema njima su obrnuto proporcionalne. Iako ih sva-kim danom viđamo sve više, sve manje je mjesta za njihov boravak i okupljanja. Riječ "svirka" postala je nepoznanica u nasem gradu. Misli nam zaokuplja "racija". Ostaje nam samo osloniti se na mizeran broj poštenih kafića (Lotus, Zodiac) i tzv.provod na otvorenom, koji u zimskim dan-ima i nije napogodnije rješenje. Pozitivna stvar - DHM ponovno ima širom otvorena vrata, i to za slušaonice vikendima. Ako ste u blizini, zaplešite s nama!

su jako osjetljivi, samo ne znam je li ra-zlog tomu njihova stvarna pobožnost i pre-danost ili strah o tomu "što će drugi reći". Mlada osoba često preispituje bit stvari, ra-zloge stvaranja svijeta, prirodu čovjeka i u skladu s količinom informacija koju prima, razvija određena stajališta o navedenim temama. Razapeti izmedu znanosti i Bib-lije, tražimo rješenje. Osobno ne mogu ra-zumjeti čovjeka koji slijepo vjeruje u ono što mu se kaže, u ovom slučaju doslovno naredi. Praktički je 90% kvazi-katolika, koji po potrebi vjeruju u bolji život poslije smrti, tri puta godišnje pohode misu i sma-traju se prosvjetljenim građanima. Manji dio hrvatske populacije koji ne prihvaća katoličanstvo, dominantna većina svrstava u razne sekte, s prijezirom gleda na spomen

ateizma i agnosticizma, te čak negira nji-hovu narodnu pripadnost, smatrajući da su ne-kršćani ujedno i ne-Hrvati. Glav-ni krivac je pretpostavka da se moralne vrijednosti čovjeku ne mogu usaditi bez prihvaćanja religije. Istupiti kao ateist us-prkos godinama odgoja u duhu katoliciz-ma nije nimalo lagan potez. Roditelji neće uvažiti vaše argumente, omalovažavat će vašu cjelokupnu osobnost i društvo, čineći ih krivcima za vaš odabir. Neprihvaćanje od strane "stare garde" nekako je razum-ljivo, no čuđenje, prijekor i podsmijeh u očima vršnjaka nije lijepa slika mladeži na kojoj svijet ostaje. U teoriji je znanost ključ budućnosti. Praktično, i dalje demantira-mo znanstvene spoznaje.

GAY IS OK

Pri spomenu homoseksualnosti često čujemo: "Dobro dok nije u mojoj kući!", "Ajme, fuj!", "To je neprirodno!". Imam osjećaj da se svi ponašamo kao da je to još jedan uvozni proizvod SAD-a i Europ-ske unije koji neće opstati na surovom balkanskom tržištu, nešto bolesno, uvjeto-vano psihičkim poremećajem, mehanizam 21.stoljeća. Realno, postojala je oduvijek, postoji i danas, gdje god pogledamo. Po mojoj trenutnoj procjeni, u Zadru je više pripadnica ženskog spola homoseksualno. Od 15 žena koje ugledate šetajući gradom, barem jedna je lezbijka ili u fazi preispi-tivanja svoje seksualne orijentacije. Nara-vno, oni koji se nikada nisu našli u krugu gay ljudi, nemaju taj, usudila bih se reći, "dar" za njihovo prepoznavanje. Svi se vode klasičnim stereotipima žena jako krat-ke kose sa stavom muškarca i muškaraca "ženskastog" hoda u rozim košuljama V izreza. Takav pristup vas uvjerava da su takvi ljudi rijetki i da se ne morate bojati pomisli da će danas-sutra vaš sin upoznati muškarca svog života. Kakav stav zauzeti? Ako niste ortodoksni homofob, pokoleba

vas činjenica da živite u društvu koje u većini s prijezirom gleda na gay zajednice, te ne želite navući dio tog prijezira i na sebe. Ako jeste, zapitate li se ikada zašto je tomu tako? Neki kao razloge navode izumiranje ljudske vrste, neki AIDS, neki tradiciju i običaje usko vezane uz religiju, a zatim potiču raspravu o homoseksualnim brakovima i posvajanju djece. Statistički gledano, nijedno dijete koje je bilo odga-jano od strane homoseksualnog para nije krenulo stopama svojih skrbnika. Ako se već smatra da prijeti opasnost od seksu-alnog zlostavljanja djeteta, zar analogno tomu ne možemo očekivati isto od het-eroseksualnog para? Homoseksualnost se bez razmisljanja poistovjećuje s pedofili-jom i time postaje ograničenje pri zaposlja-vanju u odgojno-obrazovnim ustanovama. Također se smatra da se ona ne može kon-trolirati, točnije da homoseksualac osjeća privlačnost prema svakom pripadniku is-tog spola u njegovu dometu, što takoder st-vara prepreku pri zaposljavanju. Smatram da će s vremenom pravnici i ekonomisti stati na stranu homoseksualaca po načelu

ekonomske računice, shvativsi da je jef-tinije dati djecu na posvajanje nego gra-diti prikladne ustanove za njihov smještaj i suočavati se sa stopom nezaposlenosti u državi. A kakvu podršku pružamo mi? Jesmo li kritični prema svojim prijateljima koji su odlučili "izaći iz ormara" i zakopati laži o sebi? Svaka podrška je dobrodošla. Mnogi imaju problema s roditeljima zbog svoje seksualne orijentacije - završe na antidepresivima, na psihijatriji ili pak na ulici. Upoznaj, pa onda sudi. Na koncu, zapitajmo se što činimo da bi razlike zaista činile svijet ljepšim.

Anonimus

Ima li alternative?

M I K R O Č I P38

Pobačaj ili abortus je izravni ili spontani prekid trudnoće. Događa se izbačajem embrija ili fetusa iz maternice prije sposob-nosti ploda za samostalni život. Svjetski omjer jest 26 induciranih pobačaja naprema 100 poznatih trudnoća. Dok ovo čitate vjero-jatno razmišljate kako se to vama ne može dogoditi. Koristili smo kondome. Ona pije pilule. Nisam svršio u nju. Ali gle čuda, to se događa. Baš kao što možete dobiti negativnu ocjenu, kao što možete zaraditi virozu, možete biti i u takvoj situaciji.

Abortus - postoji li ispravan odgovor?

Pretpostavljam većina ima spreman odgovor u takvoj situaciji. Ako ste cura možete se odlučiti za abortus ili ćete postati roditeljem. Ako ste dečko možete biti pot-pora svojoj curi. Ako ste sami, jednostavno nemate sreće. Ako ste dečko i sami ste, i imate dijete, tada osim što nemate sreće nemate ni pameti. Ne želim pisati o vašim mogućnostima nakon što ugledate poziti-van test na trudnoću. Ne želim pisati ni o moralnim načelima, niti čuvanju za brak kao ni reakcijama raznih roditelja, jer svi reagiraju drugačije. Ući ću u jednu od na-jaktivnijih i svepristunijih tema današnjice – abortus.

Srednjoškolske romanse

Budimo realni, svi imamo srednjoškolske ljubavi. Ali one završe; nakon tjedan, mjesec, godinu dana, ali završe. Razlog nije bitan, bilo to odlazak na faks jednog od para, bila to prevara koja se događa svakome i nas ne zaobilazi kao što mislimo. Vaša romansa će završiti. Pi-tam vas, može li veza koja je tek u usponu, preživjeti takav vrtlog osjećaja i promjena.

Promjene su dobre kažu svi. Ali promjene nisu ništa drugo nego događaj koji se dogodio premda mi to nismo željeli.

Isprva će kao i mnoge stvari život u dvoje odnosno troje funkcionirati. Ali zamislite uobičajen dan novopečenog roditelja.

Izmoreni, budite se oko 6-7 sati uz be-bin plač koji žudi za hranom. Nakon što ste ju nahranili premda je 15 minuta od-bijala vas, premoreni ste ali opet dovoljno naspavani da ustanete. Spremate doručak, čujete urlik, dotrčite do nje, nosate ju, spre-mate ručak, hranite ju, mijenjate pelene , opet hrana, kad odjednom višak hrane dospio je na vašu omiljenu vestu. Vesta je spremna za koš,a vaši se podočnjaci mogu usporediti s onima koji su tulumari-

li 3 dana bez spavanja. Ali nažalost vi niste bili jedni od njih. Pri kraju dana, na-pokon vidite svog dragog, koji je dovoljno umoran da mu dižete živce. Nedostaje vam novaca. Ne sklapate kraj s krajem. Ali zaboravila sam nešto napomenuti, vi ste srednjoškolac.

Vi nemate nikakvo obra-zovanje. Vi nemate pos-ao. Vi nemate zanimanje. Kao takvi niste zanimljivi niti jednom poslodavcu. A možda ste čak i odlučili po-lagati maturu, ali mogu li vam garantirati da tog jutra baš vašem djetetu neće iz-bijati prvi zubić te će cijelu noć plakati a vi ćete željeti ali i morati biti uz njega. Svakako zadržati dijete je opcija koja se preporuča go-tovo svugdje. Ali što ako to nije najbolja opcija ,što ako niste spremni svoj život di-jeliti s još nekim ? Da li je humano „ubiti „ svoj život, radi života za koji još nismo sigurni da će postati hu-manim. Vjerojatno se većina vas nikad neće naći u takvoj situaciji, ali svima se može dogoditi takva situacija.

39M I K R O Č I P

Abortus - postoji li ispravan odgovor?Povijest pobačaja

Povijest izazvanog pobačaja može se pratiti i do antičkog doba. Pretpostav-lja se da su se trudnoće prekidale na razne načine. Često je to uključivalo uporabu biljaka, oštrih pribora i ostalih metoda. U antičko dobra pobačaj je bio općeprihvaćen zahvat. Lako je za shvatiti takvo nešto ako poznamo manje važne činjenice kao djecoubojstvo radi kontrole rasta obitelji. Sve do sredine 19. stoljeća u većini zemalja odnos među roditeljima i djecom bio je strogo definiran kao odnos u kojem su roditelji povlašteni dok su djeca ta koja rade, te na kraju krajeva stoje na us-luzi svojim roditeljima. Danas je drugačije. Roditelj prije svega svojoj djeci treba biti prijatelj i podrška. Novi trend neolokaliz-ma u kojoj mladi bračni parovi sele se iz domova svojih roditelja u potrazi za novim stanom rastrgani između velikog kredita i želje za uspješnom karijerom u potpunos-ti su pridonijeli porastu broja prekinutih trudnoća. Tako je u SAD-u pobačaj legaliz-iran 1973. Godine. Kina je 1979. Donijela zakon po kojem se dozvoljava jedno dijete u obitelji. A 1993. 25. Ožujka je proglašen Danom nerođenog djeteta.

Kako uopće znati da postupate isprav-no ? Što je ispravno ?

Da bi se zadovoljila definicija pobačaja, mora se dogoditi prije 28 . tjed-na trudnoće, pod uvjetom da plod budi manji od 35 centimetara odnosno lakši od 1 kilograma.

U povijesti, pobačaj je bio izvor velikih etičkih rasprava i kontroverza. S jedne strane nalaze se protivnici pobačaja. Sk-upina ljudi, koja se opisuje jednostavnim izrazom – zagovornici prava na život. Ono što predvodi njihovu povorku je stav, da je dijete u majčinoj utrobi ljudsko biće, te kao takvo ima potpuno pravo na život,

koje je iznad ostalih prava. Pravo na život stavlja se ispred pitanja imućnosti, prava majke, prava obitelji. Većina religijskih organizacija kao što je Katolička Crkva strogo zastupaju ovaj stav. Ljudski život počinje začećem te ga treba poštivati i štovati do prirodne smrti. Prema crkvenom pravu, svećenik može uskratiti primanje hostije onima koji su aktivno sudjelovali u pobačaju. Pobačaj za njih ne predstav-lja ništa manje od ubojstva djeteta. Ako je majka sposobna u svom krilu ubiti vlastito dijete, tada ne postoji gori zločin. Mus-limani pobačaj smatraju zabranjenim u većini slučajeva. Međutim ako je ženin život ugrožen dozvoljavaju ga kao manje zlo od dva zla. Hinduistička učenja također osuđuju pobačaj jer hinduizam propovije-da ne-nasilje. Budizam nema službeni stav o pobačaju. Pobačaj zabranjuje i Hipokra-tova zakletva, koju polažu svi liječnici. ( „ Obavezujem se da ću poštivati ljudski život od samog začetka“ ) No uza sve to, pobačaji se ipak događaju. Nasuprot bor-cima za život, stoje zagovaratelji prava na izbor. Pozivaju se na pravo izbora, volje i želje majke. Svoje stavove čvrsto brane raspravljajući o početku životu. Nerođeno dijete, kao takvo nema nikakva prava, ono ne sudi, niti se njemu sudi. Nema grijeha, niti postupaka, a to je ono što čini sva-ko živo biće. Ljudsko biće dobiva prava rođenjem. Da ne dođe do zabune. Pobačaj smatraju negativnom pojavom u društvu koju treba suzbijati ali ne i zabranjivati.

Abortus i društvo

Rasprava se nadalje fokusira na pitan-je, dali trudna žena treba imati dopuštenje okoline. Koliko je sudjelovanje oca važno u takvoj ulozi i koliko se ono shvaća važnim. Smije li kod maloljetnica odlučiti

o tome bez roditelja. Broj parova koji ne mogu imati dijete svake godine raste iz nji-hove perspektive razbacivanje djece treba se kazniti. Oni sami su kažnjeni. Ali da li vi manje jedete jer znate da negdje u Af-rici postoji na tisuće siročadi koji nemaju vodu a kamoli hranu. Vrlo vjerojatno ne. Teško je pisati o nečemu što je tabu tema u društvu. Abortus nije tragedija. Abortus je nekoga izlaz iz života koji ne zasluži, abor-tus je spas za svakog onog tko nije spre-man žrtvovati se, abortus je kraj života za fetus. Društvo je to koje oblikuje mišljenje. Treba li cura koja je silovana tog i tog da-tuma, tog i tog sata zadržati dijete premda će svaki put kad ga ugleda sjetiti se one boli i zastati, te udahnuti. Vjerujem da ne. Ali da li je ona zbilja povlaštena u odnosu na onu curu koja ima 16 godina i još se školuje. Svaka bol je bol. Svaki osmjeh je ništa manje nego osmijeh. Zašto je okolina takva prema tim curama? Odbacuje ih, ig-norira a u najboljem slučaju samo ogov-ara. Ne trebam napominjati da je ona sada zasigurno drolja i kurva jer Bože moj, nitko ju nije tjerao da se seksa. Ali oprosti Bože, vjerojatno ta okolina ne konzumira alko-hol, ne puši i ne stupa u spolne odnose pri-je braka. Istini za volju ne osuđujem razuz-dane mlade trudnice, osuđujem društvo. Okolinu koja ih tjera budu depresivne, patne i nepravedno osuđene. Danas ako ne idete u gimnaziju, a ne daj Bože kas-nije na fakultet ( po mogućnosti medicinu ili arhitekturu ) niste ispunili društvene standarde a pritom ste i roditelj debelo ste podbacili. Osuđujem društvo koje osuđuje drugačije. Osuđujem društvo koje osuđuje promijene. Osuđujem društvo koje je primitivno, poremećeno te niskih moral-nih vrijednosti. Te u ovo Božićno vrijeme lansiram im lijepi dar. Čujem da je sličan onom koji su lansirali i tbf-ovci prije par godina. Uživajte!

„Pred ivan j e o s j eća j zna t i da u seb i nos i š ž i vo t“Sara Ušalj je učenica 4. Razreda

Gimnazije Franje Petrić. Od njenih je vršnjakinja razlikuje to što je početkom go-dine rodila. Premda je uvijek bila sigurna u svoju odluku i ne žali za ničim, kaže da nije bila dovoljno jaka za abortus. Odrekla se alkohola, izlazaka i ekskurzije i sretna je. „Najbolja stvar je zapravo ta beba, jed-nog dana ćeš shvatiti o čemu govorim, pre-divan je osjećaj znati da u sebi nosiš život, a i svi ti ugađaju“ – našalila se Sara.

Sara je cura kojoj treba zavidjeti na hrabrosti i zrelosti. Donijela je odluku koja će joj u potpunosti promijeniti čitav život. A ona hrabro korača dalje. Nije ju briga previše za tračeve, kaže nije jedina. Prijatelji i obitelj su joj velika podrška.

Bez njih ne bi uspjela. Svjesna je da će mjeseci ispred nje biti svašta osim jednos-tavni, ali željno ih očekuje. Mi joj skida-mo kapu do poda i želimo sve najbolje u budućem novom životu! Stoga ako ništa, Sara je primjer koji nam govori da je svijet i dalje isto mjesto. Trava je i dalje jednake zelene boje, baš kao što je i nebo plave. Ono što se na izgled doima kao zla sreća može biti skriven blagoslov. Prosuđujemo darove prema njihovom omotu, te ih kat-egoriziramo kao ružne, lijepe, neobične i tako propuštamo ljubav koja se u njima skriva. Premda nam se danas ne čini tako, istina je.

I to će jednom proći…

Tea

M I K R O Č I P40

Ljudi se stalno žale: ova današnja mladež postaje sve gora, nepodnošljiva, iskvarena, zla... Sve je više kriminala na ulici, kriminala među mladima, ali svejedno ljude nije briga. Nikoga nije briga, nitko se ne trudi poduzeti išta u vezi toga, jedino što znaju je žaliti se. A nasilje i dalje raste, brže nego ikad. Upravo zato što nitko ne obraća pažnju.

Tko se usudi biti DRUKČIJI?

„Surovi grade...“

Svi se sjećamo jednog simpatičnog, dugoko-sog rokera iz Zagreba. Da, Luke Ritza. Prema riječima onih koji su ga poznavali; samozatajan, dobar, povučen, nenametljiv, drag maturant grafičke škole, sa svojim snovima i životnim ciljevima, ali nažalost, bez budućnosti. Što se dogodilo da mu je ukralo budućnost i ugasilo život? Dobro se svi sjećamo iako je od tada prošlo skoro tri godine. Njegova sudbina ure-zala se u vrijeme, i neće tako lako izblijediti. Ta proljetna noć 2008. godine, na autobusnoj stanici, kad su ga njegovi vršnjaci izmlatili i isci-pelarili iz puste dosade, navodno zbog tri pišljive kune koje im nije imao dati, tako da je nakon dvanaest dana preminuo u bolnici zbog unutrašnjeg krva-renja, ta noć teško će se zaboraviti. Ti isti divljaci su se mjesecima kas-nije, bez trunke grižnje savjesti, skrivali u sjeni svoje nehumanos-ti i zloće.

„Surovi grade, reci tko se skrivau tvojoj utrobi, grade, ruke krvave.Koga se štiti, grade, od istine.Ma daj utjehu, grademajci bez utjehe što tuguje.“

41M I K R O Č I P

Kad su ih istragom otkrili i započeli suđenje, mnogo se očekivalo od hrvatskog pravosuđa. Da će donijeti ispravnu odluku, da će ovim primje-rom pokazati svim mladim nasilnici-ma kako na kraju trebaju završiti takvi poput njih. A koju su presudu donijeli bezdušnicima? Godina dana zatvora za jednoga, a ostale su

vratili na ulicu uz mizerne odgojne mjere, ili uputili u popravni dom, među sitne kradljivce torbica i bicik-li. Time su samo pokazali još jed-nom da je ono što se zove pravo, o čemu se raspravlja u sudnici, daleko od onog što se zove pravda, u ovoj zemlji koju tako ponosno volimo

nazivati pravna država. Ova bijedna presuda još je više ohrabrila mlade delikvente u njihovom nametanju snagom i šakama, nad onima koji im zapnu za oko jer nisu poput ostalih, jer se izdvajaju svojom posebnosti, šarolikosti, onima koje ti nasilnici vole zvati freakovi.

Prošlo je već tri godine od kada je Hrvatska rekla da se okrutna sudbina Luke Ritza nikad više ne smije pono-viti. Ipak prije par mjeseci na vijes-tima slušamo o pretučenom mladiću Miroslavu kojeg su poput psa ostavi-li na cesti da ga zgazi auto. Razlog? Frizura koja se nekom nije svidjela.

Zašto pojedinci uživaju u mal-tretiranju, u nanošenju boli nev-inim osobama, koje im nisu ništa učinile da bi to zaslužile? Je li ih to ispunjava, zabavlja, je li ih veseli? Ili zapravo time samo privremeno pokušavaju izliječiti neke vlastite komplekse? Otkud zapravo izlazi ta pusta mržnja, agresivnost? Možda iz istinskog kukavičluka i nesigurnosti duboko, duboko zakopanima u nji-ma, dobro skrivenima od vanjskog svijeta?

„Znaš da bojim se, grade,kad ubijaju mlade,jer su šareni, jer su drukčiji.A nijemi žandari ne vide, prešućuju.A još gore je, grade,da krvnik slobodanmeđu nama je.“

Nitko se od njih nije rodio kao nasilnik, sve ih je život tako oblik-ovao. Život je okrutan, a u ovom današnjem izopačenom, uvrnu-tom svijetu, život gubi smisao; gubi istinske svoje vrijednosti. Mladima je jedino važno postalo svidjeti se drugima, izgleda da žive od tuđeg mišljenja. Mnogi su spremni bilo što poduzeti da budu prihvaćeni, da ih ne etiketiraju kao freakove, neke nastrane čudake. Istovremeno se žele istaknuti, da ih primijete, ali oklijevaju, boje se, ne znaju čime da se istaknu. Većina se tako izgu-bi tražeći sebe, izgubi vlastitu os-obnost među masom tuđih. Izgube svoje mišljenje, svoje Ja, u ogrom-nom vrtlogu moćnih manipulatora, koji besramno iskorištavaju njihovu slabost, te nameću kojekakve „tren-dove“ i „idole“ koje „jednostavno moraš pratiti, jer inače nisi in. Tada im više ništa ne preostaje nego pobrati sve što ti ma-nipulatori - mediji, nametnu, i postati jednom od brojnih žrtava trenda. Svi su jednaki, štancani proizvodi medi-jskih utjecaja, tako bezlični, monotoni, i patetični da uopće

ne vide koliko je nakazno biti jedna od bezbroj kopija nekog kvaziceleb-rityja kojeg je nekakav časopis pro-glasio najhot teen zvijezdom, samo da ispuni svoje prazne, bezvrijedne stranice. No kad ta djeca počnu izgrađivati svoje samo prividno vi-soko samopouzdanje na temelju tih lažnih uvjerenja, i kad počnu pod-cjenjivati i omalovažavati one koji se s njima ne slažu, one koji se su-protstavljaju dogmama „modernog“ svijeta, kamo to onda vodi? Kad im ti klonovi ne dopuštaju da se ističu na svoj način, kako žele, kako znaju. Kad ih ne puštaju na miru, kad ih is-mijavaju, kad ih mrze, kad ih tuku, kad ih ubijaju... „jer su šareni, jer su drukčiji...“

Lucija Ivković 2.

M I K R O Č I P42

Mocire su na nogama! Atmosfera se usijala dok na semaforu svijetli 39:31 za domaću momčad,a sat odbrojava posljed-nje sekunde. Publika od par stotina učenika Gimnazije Franje Petrića glasno skandira Toni Barić! Toni Barić! On smireno vodi momčad u posljednji napad , lagano pro-lazi kroz sredinu protivničke ekipe i dom-inantno zakucava i postavlja konačni re-zultat.Cijela ekipa ulijeće u teren te kreće slavlje. MIOC je prvak!

„Najveći je užitak igrati pred cijelom školom“

Dio je ovo atmosfere koja je vladala na finalnoj utakmici Prvenstva srednjih škola grada Zadra koju je naš sugovornik izdvojio kao najdražu uspomenu s prošlogodišnjeg pohoda na državno prvenstvo.Osvrnuvši se na prošlu školsku godinu u našoj školi iz sporstkog aspekta, 4. mjesto s državnog prvenstva odskače od svih rezultata.Glav-ni razigravač,duša i srce te momčadi, iako ne najstariji igrač, bio je Toni Barić. Toni je primjer da se mogu uspješno uskladiti školske i sportske obaveze, te na oba polja postizati odlični rezultati.Košarku, koja mu je najveća strast, počeo je trenirati prije 11 godina te je danas seniorski razigravač za-darskog A-2 ligaša KK „Voštarnice“.U školi je odličan učenik koji niže uspjehe na natjecanjima iz fizike u kojima je redovito među prva 3 učenika u županiji.Prošle je godine zbog svih tih karakteristika ušao u izbor za 20 najboljih učenika u Hrvatskoj. Na terenu je veliki motivator,borac i auto-ritet koji srčanošću nadoknađuje nedostat-ak visine ili šuta.

LP:Toni kako ste uspjeli postići takav uspjeh? Plod slučajnosti ili planiranog rada?

Pa rezultat,naravno, nije došao sam od sebe već je došao kao rezultat višetjednih priprema.Naime imali smo po 2 trenin-ga tjedno te se ovim putem zahvaljujem prof. Hordov koja nam je osigurala ter-mine za treninge, kao i ostalim profeso-rima na razumjevanju za naše izvannas-tavne obaveze. Cijeli je ciklus priprema počeo još u 12. mjesecu i trajao je otpr-like 5-6 tjedana. Stvorili smo pravu radnu momčadsku atmosferu pa je u takvim uv-jetima bio užitak raditi.

LP:Osjećaš li kao da ste ostvarili nešto što ima veću težinu od samog plasmana ili je konačni rezultat ono što ostaje?

Ponajprije smo, prema mome mišljenju, razbili predrasudu o učenicima MIOCa koji se bave jedino školom te smo na ovaj način promovirali sport u školi koja možda zbog ovoga postane bolje i poželjnije mjesto nadolazećim generacijama.Ug-lavnom temelji su tu za nastavak tradicije.

LP:Kada već spominješ tradiciju, ne mogu zaboravit atmosferu s utakmice u Mocirama kada ste se u već tradicional-nom miočkom finalu ( finale 3 godine za redom ) uspjeli pred prepunim Mocirama plasirati na Dalmatinsko prvenstvo.Možeš li nam reći nešto o tome?

Naravno. Niko Marin – kapetan i ključna karika momčadi , današnji se-nior KK „Borik-Puntamike“ je ostvario da se cijela smjena pusti s nastave kako bi nas podržala .Ta je potpora dakako dos-ta utjecala na motiv i način igre naših igrača pa i mene samoga.Nakon relativ-no neizvjesne utakmice protiv ekonom-ske škole,početkom 2. poluvremena smo usmjerili igru u našu korist što je rezultiralo pobjedom.Time smo opravdali povjerenje i očekivanja naših navijača,profesora i up-rave škole.

LP:Mnogi su učenici ipak došli na utakmicu iz jedinog razloga,vidjeti tebe kako igraš.Misliš li da je tako?

U svaki dvoboj ulazim s maksimalnim angažmanom, koncentracijom i htjenjem kao što bi gladijator ušao u arenu i čiji bi gubitak borbe značio smrt. Ljudi osjete kad ne igraš zbog sebe nego zbog njih.Jednos-tavno mislim da je to razlog, a i van terena obilujem energijom te se mnogi u mojoj okolini osjećaju veselo.Čak postoji moja facebook grupa obožavatelja upravo iz tog razloga.

LP:Sigurno se sjećaš događaja kojem su prisustvovali mnogi maturanti u Praškoj pivnici „U Fleku“ ?

Da.Većini je bilo dosadilo urlanje splitskih maturanata pa sam ustao i preuzeo inicijativu i dirigirajuću palicu nad glaso-vima miočkih maturanta. Nadglasavanjem splićana (“Mi smo zadrani, Prag je naš!“) pokazali smo što možemo kad smo složni na radost većine učenika, naših razrednika i profesora.

Intervju: Toni Barić

Toni u košarkaškoj ekipi gimnazije Franje Petrić 2010: Niko Marin, Niko Kurta, Donato Predovan, Niko Banovac, Nino Šimunov, Jure Stošić, Lovro Predovan, Mateo Bobaček, Lovre Grzunov, Roko Miočić, Nikola Rajčić,

Josip Škara i Lovre Herenda, mentorica: profesorica Helena Hordov.

43M I K R O Č I P

Svi mi imamo određenu količinu ek-sploziva u sebi a ja sam bio ta iskra koja je zapalila bačvu baruta koja je u ovom slučaju izazvala pozitivan efekt.

LP:Vratimo se na košarku dakle,s kojim ste se sve problemima susretali u daljnjem tijeku priprema?

Na prvenstvu Dalmacije u Šibeniku sli-jedili su nam nepoznati protivnici o kojima nismo znali baš mnogo.To nas je zasigur-no sputavalo ali mi smo odlično iskoris-tili dane termine.Dobro smo se taktički pripremili i htjeli smo u najboljem svjetlu prikazati našu županiju i školu.

LP: Uslijedile su pobjede protiv opas-nog Dubrovnika te visoki trijumf protiv Splitske trgovačke škole.Plasmanom dalje porasla su i očekivanja. Koliko ste visoko ciljali ?

Ciljali smo naravno na samu titulu državnog prvaka koji bi ostvario pravo sud-jelovanja na školskim olimpijskim igrama u Kini. No prije samog državnog natjecan-ja pogodio nas je „hendikep krizmi“ te nas je na završnicu umjesto 12 mogućih nastu-pilo 9 igrača. To me pogodilo s obzirom da i banalne zadatke prihvaćam s maksimal-nom ozbiljnošću. Da su nas pojedinci pra-vovremeno obavijestili o svojim obvezama mogli smo se izorganizirati na drugi način i možda bolje proći na državnom natje-canju . Unatoč tome, na samom državnom smo svi disali kao jedan, no nismo imali dovoljno sportske sreće.

LP:Jesi li razočaran?Samim dolaskom tamo znali smo da

su to najbolje ekipe u državi, ali od svih je odskakala Salezijanska gimnazija iz Rijeke koja je bila otprilike podjedna-ko taktički,organizacijski i po igračkim imenima slična nama.Od ostalih nis-mo očekivali veliki otpor,ali imali smo nesreću da smo prvu utakmicu tijesno izgubili od spomenutih Riječana te je to odredilo naš daljni uspjeh na natjecanju.Stavili smo si preveliki teret na leđa,a šut nam je uz glavne igrače potpuno zaka-zao.Um i tijelo više nisu mogli izdržati a javili su se određeni zdravstveni problemi nekim bitnim igračima.Kao ključnu utak-micu spomenuo bi onu protiv Ekonomske škole iz Vinkovaca koju smo vodili većinu vremena da bi na kraju jednostavno stali i propustili šansu za finale.

Tako razočarani i emotivno istrošeni odmah potom morali smo odigrati utak-micu sa Zagrebačkom III. gimnazijom.Re-zultat je bio tijesan, a pred sam kraj su i živci popustili te je došlo do manjih incide-nata, ali sve je to dio igre.Želio bih pohval-iti suigrače Niku Kurtu i Juru Stošića koji su cijelo vrijeme bili izuzetno samozatajni iako su činili jako bitan dio momčadi i bez njih nebi uspjeli doći tamo gdje jesmo.

LP: I sam sam bio dio te momčadi, svi smo izvukli vlastitu pouku iz svega toga. Koja je tvoja?

Kad su neke stvari u pitanju, ne smi-jemo si staviti preveliki teret kojim si zauzmemo prostor u umu. To je nas zakočilo u ključnim trenutcima. Izgorjeli smo od želje.

Ove godine imamo novu priliku. Već krajem prvog polugodišta krećemo s selekcijom i ozbiljnim pripremama.Svi će dobiti priliku. Ambiciozni smo i već iskusni te ćemo entuzijastičnim pristu-pom pokušati izboriti još jedno finale pred našom publikom jer to je ono što pamti se za cijeli život. Sama činjenica da igramo pred svojim prijateljima,poznanicima i profesorima je ipak bila najdraža uspom-ena iz svega ovoga.

LP: Kakve ambicije imaš nakon završetka srednje škole?

Mislim upisati Strojarski fakultet u Za-grebu jer volim stvarati. Iza sebe želim os-taviti određena djela nastala kreativnošću vlasitog uma.Upravo je to prevagnulo u odnosu na studij arhitekture te ću dati sve od sebe da se podloga budućnosti učvrsti kroz ovu školsku godinu te nastojati biti primjeren učenik,sportaš i prijatelj.

LP: Misliš li se nastaviti baviti košarkom?

Naravno,bila bi šteta prestati nakon to-liko vremena,to je jednostavno moj način života.U Zagrebu ću se okušati u jednoj prvoligaškoj momčadi, pa što bude.

LP: Što Toni Barić radi u slobodno vri-jeme?

Uz intenzivno bavljenje sportom i ob-vezama vezanim za školu ostaje mi jako malo slobodnog vremena. Ipak, ponekad uspijevam „ukrasti“ malo vremena za cr-tanje portreta i slaganje konstrukcija od LEGO kocaka. Imam ambiciju naučiti svirati,a obožavam ples i filmove. Najdraži su mi „Genijalan um“ i „Troja“, a glum-ci Russel Crowe i Tom Hanks, a glumica Rene Zellweger.

Pjesma koju obožavam je „Divno je biti nekome nešto“.

LP: Tko su ti idoli,ljudi koji te nadahnjuju?

U košarci bi to naravno bili Dražen Petrović zbog svoje radne etike i Steve Nash kao ponajbolji playmaker današnjice.

A u znanosti bi to bio Niko-la Tesla. Također cijenim ljude s liderskom crtom i izrazitom strateškom umješnošću kao što su bili Napoleon i Cezar.

LP: Izlaziš li u slobodno vrijeme vani i gdje ukoliko je odgovor pozitivan?

Nemam izbora.Tamo gdje se okuplja moja generacija, Varoš do ponoći a kasni-je Maraschino.Inače moram uputiti kritiku što se tiče zadarskog noćnog života.Izbor je poprilično siromašan .Inače osjećam nostalgiju za nekim drugim vremenima kad je izlazak vani značio ples s osobom suprotnog spola,kada je plesna kultura bila sastavni dio društvenog života.U tim bi vremenima bila sramota izaći vani na mjesto s plesnim podijem bez odijela.A danas se sve svodi na izlazak pod slogan-om „biti viđen“ čija kretanja gradskim uli-cama nemaju smisleni cilj. Mladi jedinu vrstu opuštanja i provoda pronalaze u kon-zumaciji alkohola, a to je žalosno i teško se s tim suočiti.

U vezi svega toga kolega iz razreda Ba-sioli i ja pokušavamo pokrenuti facebook inicijativu kojom bismo potaknuli vraćanje nekadašnje kulture izlazaka. Probat ćemo organizirati srednjoškolsku večer u nekom prostoru po uzoru na ta stara vremena kad su manire i kultura puno više značili.

LP: Imaš li curu?Nemam (odgovara kroz smijeh)LP: Pa što čekaš?Problem je što ne čekam već trčim!

Pošto sam podrijetlom s otoka Iža iskazat ću problematiku ribarskim riječnikom. Ove naše ribe slabo grizu što bi značilo ili da moja ješka ne valja ili nešto nije u redu s ribom. Ali ako ješku predstavlja plavokos i plavook sportaš koji niti pije niti puši onda mislim da je odgovor jasan.

LP:Glasiš kao veliki zavodnik, ne samo u našem gradu već i šire. Kako pristupaš djevojkama?

Prvi pristup je neizravne prirode kao što je smješak, kompliment, banalno pitan-je ili pak pozdrav. Ukoliko se ne odupire prvom pristupu onda kreću pitanja osob-nije prirode uz više pojedinosti i ukoliko ni takav pristup nije odbijen,tada kreće izvršna faza, a njeno značenje prepuštamo vama da sami prosudite što bi značila.

LP: I za sam kraj Toni reci nam ukrat-ko kako bi izgledala tvoja idealna cura.

Idealna kao plod mašte, neka se u mašti i zadrži, ali ako je sretnem javit ću vam. Za sada kod mene prolaze sve zgodne i pa-metne cure . Zato cure ne oklijevajte, na-valite!

Lovro Predovan 4.d

M I K R O Č I P44

Ines Ikić ovogodišnja maturantica naše škole postigla je zavidne us-pjehe u skoku u dalj i troskoku, 2009. proglašena je atletskom nadom go-dine, sudjelovala je na prvim Olimpijskim igrama mladih, a prvo mjesto u Hrvatskoj bilo je njeno više puta. Želi li se i nakon mature baviti atle-tikom ili ima neke druge planove otkrivamo vam u ovom intervjuu. Kad si se počela baviti atletikom?

Intervju: Ines Ikić

„Ostvarila sam svoje ciljeve u sportu“

Atletiku sam počela trenirati u 6. razredu osnovne škole. Do tada nikad nisam pomislila da bih se mogla naći u tom sportu. Odlučila sam otići na nagovor prijateljice i nisam se namjer-avala dugo zadržati u tome, jer sam smatrala da je to dobra priprema za neke druge ekipne sportove. Ubrzo sam postigla vrlo dobre rezultate koji su mi bili pokazatelji da mogu još više napredovati.

Kako su izgledali tvoji početci?Dolazila sam na trening više zbog

zabave, odnosno druženja s ekipom. S vremenom su moji treninzi postali sve teži, a time i ja sve bolja. Počele su i osobni rekordi, prve medalje, državni naslovi što me motiviralo za daljn-je napredovanje i iskušavanje svojih mogućnosti.

Većina nakon nekog vremena želi odustati, jesi ikad željela učiniti isto?

Jesam, mnogo puta. Nije lako uvijek uskladiti školu i trening, pre-ispitivati se je li vrijedno toga da sve drugo bude na neki način zanemare-no. Nemam ni svaki put volje otići na trening, pogotovo preko zime kad se smrzavamo vani. Često ''izostajem'' sa kava i izlazaka s prijateljima. No

sve je to dio sporta i sve se zaboravlja kad pobijediš i osjetiš da si napravio nešto značajno.

Tvoji brojni uspjesi su dovoljni pokazatelji koliko si uspješna u atleti-ci. Koji su ti najznačajniji rezultati i za koja natjecanja si se najviše priprema-la?

Četvrto mjesto na europskom festi-valu mladih u Finskoj, sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu, prvim Olimpijs-kim igrama mladih… Zapravo sudjelo-vanje na svim inozemnim natjecanji-ma je za mene uspjeh. Sama činjenica da su to inozemna natjecanja u kojima sudjeluju samo najbolji znači puno jer sam i ja jedna od njih.

Poznato je da su u Zadru loši uvjeti za atletiku, misliš li da će se to u sko-roj budućnosti promijeniti?

Do donedavno sam se nadala promjenama na bolje sto se uvjeta tiče ali nitko ne reagira i čini se da nikoga nije ni briga. Žalosno je sto nitko ništa ne poduzima. Ono nam najviše treba je nova staza koja se nije obnavljala dvadesetak godina, što je vrlo važno jer takva istrošena staza kod atletičara lako prouzroči ozljedu. Smatram da je to jedan od razloga što se malo djece

nastavlja baviti atletikom do nekih većih dobnih kategorija jer im klub nema što ponuditi. Neki veći napredak je jako teško postići ondje gdje mi treniramo.

Kako si uspjela uz sve treninge i natjecanja imati vrlo dobar uspjeh u školi?

Svoje slobodne vrijeme nekad i ne iskorištavam onako kako planiram. Kad sam ujutro u školi, trening je popodne i da mi se učiti

kad dođem doma jer sam umorna od treniranja. Mogla bi ja to i bolje. Pita-jte moju kolegicu Paolu, ona prolazi s odličnim. Ali trudim se, evo učim sve više, matura se približava…

Vidiš li se u atletici u budućnosti?Ne vidim se u atletici, to je sport

od kojeg samo najbolji u svijetu mogu živjeti, a moram početi razmišljati o svojoj budućnosti. Smatram da sam ostvarila svoje ciljeve u sportu. Ove godine se želim upisati na fakultet, a profesionalna atletika se ne uklapa baš u takav plan.

I za kraj, što bi poručila mladima, ne samo u atletici nego u bilo kojem sportu ili hobiju?

Trudite se, trenirajte, budite strpljivi i dobri rezultati sigurno neće izostati.

Lovre Ikić 1.c.

45M I K R O Č I P

Koliko dugo treniraš judo?-Sve je počelo još u vrtiću , kada

sam imao 5 godina. Tata je shvatio da sam malo živahniji i da bi bilo dobro da negdje ispucam višak energije. S obzirom da je poznavao trenera juda, upisao me upravo na taj sport. Zavolio sam ga i evo nakon 12 godina treniran-ja život mi je nezamisliv bez juda.

Čuli smo da si vrlo uspješan? Ko-liko si medalja do sada skupio?

-Imam oko 40 medalja, a najvažniji uspjesi su da sam bio 3 puta prvak Hrvatske (2 puta u mlađim kadetima i jedanput u kadetima) i prošle godine 3. na Državnom prvenstvu (u junior-ima). Imao sam dobre plasmane i na međunarodnim turnirima 5.mjesto u Rumunjskoj...

Intervju: Stipe Mustać, vlasnik preko 40 medalja u judu

“Da je judo jednostavan, zvao bi se nogomet”

Stipe je sada ponosni vlasnik smeđeg pojasa

Na koja te putovanja odveo judo?-S obzirom da se na turnirima bori

za mjesto u reprezentaciji, bio sam u svim većim gradovima u Hrvatskoj, previše njih je za nabrajati, vjerujte mi. Preko granice judo me odveo do Rumunjske, Slovenije, Italije, Turske...

Reci nam nešto o odnosima među ljudima u Judo klubu Zadar.

-Moj trener Jure Zanki i ja imamo st-varno odličan odnos. Ne postoji nešto o čemu ne mogu pričati s njim i veliki je oslonac za mene. Poštujem ga ne samo kao trenera nego kao i prijatelja. Što se ekipe na treninzima tiče, oni su mi kao obitelj. Međusobno si pružamo potporu i ne gledamo jedni na druge kao na konkurenciju. Družimo se i kada ne treniramo.

Na turnirima se susrećeš i suprotstavljaš s mnogim judašima iz drugih klubova. Kakav je tvoj stav pre-ma protivnicima?

Uvijek poštujem protivnika, prije i poslije borbe. Tako da me borbe nisu spriječile da se sprijateljim s mnogim ljudima koje sam susreo na turnirima.

Ako ikad postoje prepucavanja među nama to je sve na nivou zezancije. Preko Facebooka sam u kontaktu s mnogim prijateljima koje sam up-oznao na turnirima, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.

Imaš li nešto što ti na turnirima donosi sreću?

Ne, nisam praznovjeran. Možda to može pomoći, ali mislim da je bolje ne biti ovisan o tome. Prije borbe nekad slušam Eminema čisto da skrenem po-zornost s treme i da dobijem malo mo-tivacije.

Kako podnosiš poraze?Priznajem, još od malena stvarno

slabo podnosim poraze, kako u judu tako i u školi.

Nakon dan dva ljutnje, shvatim da se moram naučiti nositi s porazima ako želim biti uspješan. Slijedi uporan rad na ispravljanju pogrešaka.

Školu i sport nije lako uskladiti...Slažem se, pogotovo kad se prek-

lope ispitivanja i pripreme za turnir. Dosta sam puta imao problema oko toga, ali s vremenom se navikneš. Učenje netom prije puta ili u busu uobičajene su stvari za mene. Dogo-vor s nastavnicima mi je isto od velike pomoći.

Kažeš da ne možeš zamisliti svoj život bez juda...

Osim što je dio mene, judo mi je omogućio mnoga prijateljstva, uspje-he i putovanja.

Upotpunjuje me i ne vidim se ni u jednom drugom sportu. Jednostavno ne mogu zamisliti vrijeme poslije 8 sati navečer, a da nisam na treningu.

Tereza Plantak 1.c.

Ako smo išta znali o Stipi Mustaću, trostrukom judo prvaku Hrvatske, znali smo to da sigurno ne bismo htjeli upasti u tučnjavu s njim. Koliko truda i volje ulaže u ovaj sport, zašto je on dio njego-va života te gdje ga je sve odveo, saznat ćete iz slijedećeg intervjua s jednim od najboljih sportaša naše škole.

M I K R O Č I P46

Premda je rukomet zadnjih go-dina jedan od najpopularnijih spor-tova u Hrvatskoj, rijetki su oni koji se odluče trenirati ga. To je sport koji često donosi bol, ali prije sve-ga veliki užitak za svakog onog tko ga iole voli. Učenik 2. razreda naše škole odabrao je upravo ovaj sport kao svoj za sada životni poziv.

Njegovo ime je Matija Merhar, ima tek nešto više od 16 godina. Iako još uvijek spada u mlađe uzraste ima karijeru iza sebe koje bi se posramili i neki mnogo stariji igrači.

Rukometom se počeo baviti u pr-vom razredu osnovne škole. Premda je bio najmlađi u selekciji izdvojio se svojim talentom, upornošću i viz-ijom igre kakvu rijetki imaju.

Zašto rukomet ?

- Jednostavno je. Rukometom se bavi gotovo cijela moja obitelj . Nat-ko Merhar je dobio ime po djedu, nekad velikom rukometašu. Nakon Natka u rukomet sam krenuo ja, pa

U mojoj obitelji rukomet je tradicijaIntervju: Matija Merhar

Tiziano i konačno Tonči . Nema tu neke velike filozofije, svidjelo mi se.

Koliko treniraš ?

- Treninge imam svaki dan. Često su to treninzi i do dva puta dnevno. Ali ono što se voli nije teško.

Pati li škola zbog rukometa?

- Nisam siguran da uopće pati. Dobar sam u školi. Ponekad ne mis-lim da je ova škola najbolji izbor za mene, ali ne zamaram se time.

Koji su tvoji uzori?

- Nemam uzora, mislim da sam dovoljno star za takve stvari. Gle-dam na to s druge strane. Cijenim rad, trud i požrtvovnost. Sve što daš u ovaj sport uostalom kao i u svaki, vratiti ti se.

Tvoji planovi za budućnost?

- Baš kao i stariji brat Natko, mis-lim napustiti Zadar prije kraja sred-nje škole.

Jednom, ako Bog da, volio bih zaigrati za neki Njemački klub.

Rijetki to znaju, ali Matija je već i zaigrao za CO Zagreb.

- Davno sam bio u kampu gdje me zamijetio njihov trener, te me pozvao da odigram s njima turnir. Ispostavilo se da je to bila odlična ideja. Možda jednog dana, budem i njihov stalni igrač.

Na popisu reprezentacije mlađih kadeta, koju vodi Slavko Goluža našlo se i tvoje ime.

- Ma nije to ništa posebno. Za sada nemamo nikakvih turnira, samo se okupljamo. Konkurencija je veli-ka. Pogotovo na mom mjestu sredn-jeg vanjskog, ali ne bojim se.

Lijepo je poznavati nekoga tko voli sport više od većine stvari. Lije-po je biti prijateljem najperspektivni-jem igraču rukometnog kluba Zadar. Pred njim je svijetla budućnost.

Matija za razliku od mnogih nije umišljen, skroman je, a kao jedinu želju zaželio je samo poštedu od ozljeda. Vrijeme će odraditi svoje, a do tada se Gimnazija Franje Petrića može ponositi jedinim rukometnih reprezentativcem.

Matea Hrboka 3.b

Matija sa svojim bratom Natkom

47M I K R O Č I P

Uvođenjem jedrenja i plivanja u program tjelesne zdravstvene kul-ture, profesorica Helena Hordov svoj je predmet učinila zanimljivijim i atraktivnijim, a učenici su dobili priliku za nova znanja i iskustva.

Iz dvorane na more i bazenS obzirom da naša

škola ne posjeduje oprem-ljenu dvoranu za tjelesnu zdravstvenu kulturu pro-fesorica ovog predmeta Helena Hordov dosjetila se kako bi nastavu mogli provesti jedreći i plivajući. Tako smo već prošle jeseni na Uskoku uz pomoć skip-era Mira Magašića učili o osnovama jedrenja i izašli s njim na more. „Mnogi učenici nisu nikad prije ni ušli u brod. Ipak živimo na moru i brodovi su dio naše kulture. Sada oni znaju za-vezati čvorove, pripaziti da brod ne udara od rivu kada pristaje i slično.“ –kaže profesorica Hordov. Nada se kako bi se za par go-dina mogla osnovati škola jedriličarska momčad i sudjelovati na regatama.

Napominje kako je sramota da više djece trenira jedrenje na Bundeku u Zagrebu, nego na Uskoku u Zadru.

Početkom prvog polugodišta, tjelesni se održava na bazenu, u športskoj dvorani Krešimira Čosića. Učenici se imaju priliku dokazati u plivanju i skokovima. Također, to je odlična prilika za druženje. Atmos-fera je opuštena, a učenici priznaju kako im je na bazenu vrlo zabavno.

Profesorica ističe i kako je ovo poticaj na vođenje zdravog života:

„Učenici su zavoljeli ove spor-tove. Na ovaj način ih potičemo da se time bave i u slobodno vrijeme što je za njih i vrlo zdravo. „

Na ovakav projekt, u kojemu sudjeluju svi razredi naše škole, možemo biti vrlo ponosni. Na tje-lesni sada dolazi puno više učenika nego prije kada su ga nerijetko izb-jegavali zbog nedostatka vremena, a profesorica Hordov dokazala je da se i u nepovoljnim uvjetima pro-gram može obogatiti s puno sadržaja kojima se može pohvaliti malo koja škola.

Tereza Plantak 1.c

Nikad bolje, strastvenije i jače Mioc nije pokazao svoju humanitar-nu stranu nego na 4. humanitarnom koncertu održanom 30. travnja, 2010 u HNK Zadar s početkom u 20 sati. Ganuti pričom male Klare, učenice drugog razreda osnovne škole kojoj je hitno potrebna operacija, profesori i učenici su se organizirali i sastavili program koji je jednostavno ostavio bez daha. Uz miočane su nastupali i bivši učenici te gosti iz drugih škola.

Nakon uvodne riječi naših šarmantnih voditelja slijedio je prvi dio večeri sastavljen od solo nas-tupa. Vokalno instrumentalni sas-tav učenika i profesora je otpjevao '' Only you'' pri čemu je Marijana Ivin briljirala svojom solo dionicom. Slijedile su pjesme ''One moment in Time'' Nele Šarić i Barbare Bašić, ''Here Without You'' Ane Šoše i Ma-rina Modrića, ''My Immortal'' Ines Piknjač, ''Flake'' Luke Stipanova te ''Dok je tebe'' Donata Predovana i Sandre Kalebić. Zvijezde ovog dijela

večeri su svakako bili Nina Maštruko izvedbom pjesme '' Wild Horses'' te Niko Mikuličić pjesmom ''Hallelu-jah''. No, ne treba zaboraviti ni Iva-na Sikirića koji je na glasoviru svirao pjesmu ''Apologize''.

Nakon kratkog predaha slijedio je drugi dio večeri- plesne točke. Zadar-ski plesni ansambl je zadivio svojim dvjema točkama ''An End'' i ''Drag-ocjeno''. Nakon toga je slijedio nas-tup plesnih parova: Nina Mrkić i Iv Brzoja te Iva Basioli i Mate Marušić. Ova dva plesna para su u potpunosti rasplesali publiku i podigli atmos-feru plesovima: rumba, cha cha cha i jive. I za kraj drugog dijela večeri su nastupali dobro poznati Floor- Shak-ersi i plesna skupina Pozkok. Svojim akrobatskim hip hop stilom su doista tresli pozornicu.

I na kraju u trećem dijelu večeri su nastupali bendovi koji, iako su bili posljednji nisu bili ništa man-je važni, naprotiv bend Imaginari-um, bivša Lygophoilia iako u nešto

drugačijem sastavu, zapalila je po-zornicu svojim prepoznatljivim zvu-kom rock metala i dokazala da ipak ima nade za budućnost hrvatske estrade. Nakon toga su slijedili An-gel Down i Bulleutherion te za kraj Ultraljubičasta katastrofa koja je bila ne samo odlična nego je i osvojila srca publike.

Nakon završne riječi voditelja i zahvale svim koji su omogućili ovu plemenitu akciju završio je 4. hu-manitarni koncert Mioc-a. Za sve one koji nisu bili u mogućnosti doći na koncert mogu posjetiti našu web stranicu te pregledati video snimke i slike.

Dok se naše zvijezde odmara-ju od nastupa ravnatelj i profesori već budno razmatraju program za sljedeću godinu koji teško da će nadmašiti ovu fenomenalnu večer ali ništa nije nemoguće jer naš je moto Mioc- misli drugačije.

Monika Marić 4.d

M I K R O Č I P50

Svaka čast Lady Gagi, Justinu Bie-beru, cajkama, narodnjacima I sve-mu što danas puni medije, ali mislim da smo mi koji smo malo drugačiji pomalo zakinuti. Je li to stvarno sve što svjetska glazbena scena nudi? Naravno da nije, postoji toliko talen-tiranih mladih ljudi koji samo čekaju da im se ukaže prilika da se probiju I zablistaju. No, današnja masa je lakoumna i prihvaća sve one zaraz-ne melodije koje joj se nude iako je to sve većinom samo komercijala, pjevušenje, a sve je manje bendova koji se trude promijeniti svijet svo-jom kvalitetnom glazbom i njezinim poučnim tekstom. Jako je puno glaz-benika koji se ne mogu probiti na scenu iako imaju dobru glazbu, a za to mislim da su krivi mediji koji su puni teenage pjevača, a dopuštaju da svjetska rock scena izumre.

‘‘Really don’t mind if you sit this one out’’

VRATIMO ROCK U NAŠE MP3 PLAYERE

What Rock used to be

Rock je nastao prvotno iz jazza i bluesa. U početku to je bio rock and roll, ali u 60-ima i 70-ima razvio se u različite podžanrove, kao blues-rock (Lynyrd Skynyrd), hard rock (Led Zeppelin, Deep Purple), heavy metal (Black Sabbath, Judas Priest), progressive rock (Pink Floyd, Jethro Tull), psychedelic rock (The Doors) i ostale. Česti su sastavi koji se sas-toje od električne gitare, vokala, bas gitare i bubnjeva tako formirajući kvartet. Rock je nekad bio puno više od glazbe. To je jednostavno bio način života- način života vođen glazbom. Tekstovi prepuni emocija opisivali su trenutke od najbolnijih do onih najljepših, vodili su ljude i učili ih, prkosili vlasti i svemu lošem što se događalo u svijetu. U doba rata

ljudi se glazbom bore za mir, teksto-vima prenesenog značenja, nami-jenjenim samo onima koji ih trebaju razumjeti. Od rock-a je danas ostalo samo sjećanje na istinsku umjetnost, sjećanje za one koji su to doživjeli, a beskrajan izvor mašte za nas koji ga možemo samo preslušavati na pločama, kazetama, cd-evima, čitati o njemu u knjigama ili u novoj glaz-bi pronalaziti trenutke koje smo već čuli. Moj savjet je, prije nego što vas svih zaslijepi glazba 21. stoljeća, iskoristite izvore koji su vam dani i pročačkajte malo bendove koji su nekada punili svjetske top ljestvice. Osluhnite iz čega je nastalo ovo što danas čujete i čiji su riffovi i melodi-ja preuzeti. Borimo se za rock i vra-timo ga u naše mp3 player-e!

51M I K R O Č I P

The Doors, osnovani u LA-u 1965., najpoznatiji po svome ekscentričnom frontmenu Jimu Mor-risonu, iako da nije bilo Doorsa, ne bi bilo ni Jima, isto vrijedi i obrnu-to. Osim najpoznatijih, jako lijepe pjesme su “Spanish Caravan”, “Hya-cinth House”, “Strange Days”, “Wild Child” i “The Changeling”¬.

Led Zeppelin su jedan od na-jutjecajnijih bendova u rock glazbi, doticali su se raznih žanrova, od najžešćih do najnježnijih kao što je jedan od njihovih najvećih hitova “Stairway to heaven”. Nekoliko nji-hovih pjesama inspirirane su Tolk-ienovim djelima (The Battle of Ever-more, Mysty Mountain Hop, Ramble On). Jedna od zaboravljenih je i ep-ska Achilles Last Stand¬.

Pink Floyd, definitivno jedan od najupečatljivijih bendova što se tiče eksperimentiranja s glazbom. Dopus-tite da vas oduševi bezbroj savršenih melodija Pink Floyda; “Wish you were here”, “Echoes”, “Time”, “Us and Them”, “Sheep”, “The Trial”…

Ivana Itković 1.d

‘‘Really don’t mind if you sit this one out’’

Jimi Hendrix rođen je 27. stude-nog 1942. Godine. Bio je ljevak a svi-rao je gitaru za dešnjake. Sa samo tri svoja albuma postao je najpoznatiji gitarist svijeta. Neke njegove pjesme koje nikako ne želite propustiti su Purple Haze, Voodoo Child, Gypsy Eyes I Little Wing. Umro je 18. rujna 1970.

Judas Priest, osnovani u Birming-hamu 1968. godine. Začetnici su pravog heavy metala I prvi su počeli nositi kožne odjeću s lancima i zak-ovicama. Ako volite žestoku glazbu poslušat ćete pjesme kao što su The Ripper, Breaking the Lawpainkiller I Electric Eye.

Jethro Tull britanska je rock grupa osnovana 1967. Isticali su se zbog pjevačeva glasa i flaute, a i glazba im je sličila na srednjovjekovnu. Svakako se isplati čuti Thick As A Brick, iako traje 45 minuta, Aqua-lung I Cold Wind to Valhalla.

Black Sabbath, osnovani 1968. u Birminghamu. Jedan od prvih i na-jutjecajnijih heavy metal i hard rock bendova. Stvari koje bi bilo korisno poslusati su NIB, Snowblind, Warpigs i Symptom of the Universe¬.

M I K R O Č I P52

Američka kraljica kontroverznosti i velika Pop diva postala je tabu tema svih glazbenih i modnih časopisa od realizacije nekih najvećih hitova današnjice. Iako ne uvijek pozitivne, svojim univerzalnim i definitivno drugačijim stilom ostavlja čvrste ut-iske gdje god se pojavi. Njena orgin-alnost ostavlja bez daha svakog, a na koji način, ovisi o dotičnom. Na naslovnice je prodrla više scenskim nego glazbenim nastupom, ekstrav-agantni spotovi i govori joj uvijek omoguće da ostane zamijećena. O njenom istančanom modnom uku-su razvijaju se cijele rasprave, a ona je isprobala sve od vrlo oskud-nih plastičnih ili metalnih pokrivala do svježeg mesa po čitavom tijelu, pa čak i u obliku asesoara. Veliki preokret njenoj karijeri donijeli su tračevi o hermafroditizmu, a ako je vjerovati američkom magazinu Star Trashu, Lady Gaga je otvoreno priznala kako ima oba spolna orga-na i toga se nimalo ne srami.

Lady Gaga u Hrvatskoj – ili Sloveniji?

Bilo kako bilo, Lady (ili Mr?) Gaga u sklopu prestižne turneje „The Monster Ball“, datum 5.11. 2010. odredila je i za zagrebačku Arenu. Turneja je otpočela 4 dana nakon re-alizacije novog albuma „The Fame Monster“ 15.10. 2009., a zadnja postaja je 06.05.2011. u Meksiku. S obzirom da puni dvorane i ledine, o ukupnom budžetu turneje možemo zasada samo nagađati.

Zagrebačka Arena je bila dupkom popunjena: na tribinama je ostalo sve-ga nekoliko najneprikladnijih pozici-ja, a parter je bio poput mravinjaka s ljetnim temperaturama. Zaštitari su svako toliko izvlačili onesviještene i malaksale obožavatelje koji su se gu-rali u prvih par redova. Tek su neki od njih izabrali kopirati stil svoje idealne pjevačice, možda s nadom da će baš njih pozvati na pokazivan-je svih genitalija kao što je i činila! Kao predgrupa nastupili su američki rokeri „Semi Precious Weapons“ u muškom sastavu, a ženskoj odjeći

koje su gledatelji, onako s pola uha slušali sve željno očekujući glavnu zvijezdu. S pola sata zakašnjenja, otvo-rila je nastup pjes-mom „Dance in the Dark“. Odmah je obavijestila da je prvi put u Hrvatskoj i da joj se jako sviđa, premda je tek malo prije nastupa stigla u Zagreb. Tijekom cijelog koncerta im-ala je nadahnjujuće govore o hrabro-sti, priznajući da je i sama povučena i stidljiva, ali joj puno pomaže glazba i naravno njeni vjerni

obožavatelji koji joj pružaju podršku. U svakom slučaju, neobično za zvi-jezdu njenog ranga, potrudila se i za našu malu Hrvatsku, možda pro-zirnim i otrcanim frazama, ali bar se iskakala u potpeticama većim od pedlja! Ne zazire od svoje pub-like, predaje joj se pa čak i skače s pozornice na nju. Živopisna je i dostupna, makar i na pozornici, a ako je to iluzija, onda je vrhunska! Iako nisam zakleti fan, pristala sam na koncert pod teorijom da se ništa ne smije propustiti i nije mi žao što sam tako odlučila. Ono što sam vi-djela premašilo je moja očekivanja za njen nastup. Pokazala nam je što se sve sa scenom može izvesti i kako joj priliči, otkrila gotovo sve dijelove svog tijela, a koreografije su bile...za starije od 12! Pozivala je na zabo-ravljanje svih problema i muka mod-ernog društva i makar na tu jednu večer, nešto više od jedanaest tisuća ljudi bili su njena mala čudovišta.

Usprkos svemu pozitivnom što se o nastupu moglo napisati, naši novinari kao da su to tek usputno spomenuli i svu pažnju usmjeri-li na njeno zagrtanje slovenskom zastavom,za koje se kasnije obra-nila izjavom da je zastavu koristila isključivo u svrhu isticanja svoje po-ruke, odmaknuvši se od bilo kakvih provokacija koje je možebitno izaz-vala. No ta omaška od mnogih je ostala ne zamijećena, jer je ipak, mnogo više pokazala tu večer. Za veliko finale sačuvala je hitove Pok-er Face, Paparazzi i naravno Bad Ro-mance. Izdržati dvosatni nastup bez odmora i predaha, u onim cipelama je umijeće – i ne, nije debela, to su mišići! Ako najveće „čudovište“ glazbene pop scene ispuni obećanje i vrati se u Hrvatsku, Arenu će bez problema ispuniti i dvije večeri za-redom!

Marta Longin 3.c

53M I K R O Č I P

Metallica

Prvi koncert 'Metallice' u Hrvatskoj u 29 godina postojanja grupe zaista je nepon-ovljiv događaj za sve fanove diljem lijepe naše. Naime, održao se 16. 05. 2010. go-dine u našoj metropoli na hipodromu u sk-lopu turneje pod nazivom 'World Magnet-ic' kojom su predstavili svoj deveti studijski album 'Death Magnetic'. Karta je, ovisno o poziciji ( stajanje, fan pit, sjedenje), stajala od 300 kuna na više (PDV uključen u ci-jenu), ali se mogla i osvojiti svirajući Gui-tar Hero po kafićima i klubovima pod uvje-tom da popiješ jednu veliku Ožujsku koja je i sponzorirala sve to. Tako su meni moji najbolji prijatelji osvojili kartu i počela je moja priča o ovom koncertu :D ! Naime, meni je krizma bila dan prije kon-certa, pa su to moji prijatelji iskoristili i osvojili mi savršen dar u Lotusa (za samo 12.99kn) i onda mi je, jednog lijepog dana (aproksimativno 2 tjedna prije koncerta), 'flash-ali' poslije škole! Uslijedilo je nago-varanje staraca, ali sam na kraju doživio koncert.

K O N C E R T I K O J E N I S T E S M J E L I P R O P U S T I T Iby: Marin Drobac

To je bio, duhovno, jako lijep i značajan dan, ali je vrijeme bilo užasno. Padala je kiša cijela 3 dana (potop skoro k'o u Bibliji) i to cijelo vri-jeme umjereno – dovoljno da je ne možeš ignorirati i dovoljno da te iživcira i izbaci iz takta. Najgora njena posljedica tog dana je bilo blato na hipodromu u koje smo, do koljena, bili uvaljeni svi tamo. Što se tiče predgrupa, od najavljivanog 'Slayera' nije bilo ništa, ali su ga zato zamijenili sja-jni 'Volbeat' i 'High On Fire' koji su malo podizali raspoloženje mokrih i blatnjavih ljudi, ali se, nažalost, nije puno ljudi oba-ziralo na njih. 'Metallica' je svirku započela pjesmom 'Creeping Death' na ogromnoj crnoj po-zornici s već pripremljenom i postavljenom pirotehnikom koja je bila 'ukrašena' i s 3 video-zida na kojima se, netom prije 'Me-tallice', prikazao 'clip' iz kultnog westerna 'Dobar, Loš, Zao' s poznatom temom 'Ec-stasy Of The Gold' u pozadini. Koncert je krenuo odlično, a publika se maksimalno zagrijala na pjesmi 'Fuel' kada su prvi put aktivirani vatreni efekti. Na pjesmi 'One' se na donjem rubu pozornice aktivirao ra-fal malih bijelih vatrometa, a svoj su vrhu-nac efekti doživjeli na 'Enter Sandman-u' kad su u dva navrata eksplodirali vatrometi iznad pozornice :)))!

Izveli su sve svoje naveće hitove - 'The Day That Never Comes', 'Enter Sand-man', 'Nothing Else Matters', 'One' i 'Fade

To Black' za koje mislim da su svi čuli s obzirom da se radi o najpoznatijem 'heavy metal' bendu na svijetu. Među njima je i 'Master Of Puppets', meni osobno najdraži solo na gitari, na kojem je, po meni, inten-zitet bio najjači.

James, Lars, Kirk i Robert su cijelo vrijeme ohrabrivali publiku, ispričavali se zbog toliko godina čekanja na dola-zak u RH i nastojali se što više povezati s njom postavljajući glupa pitanja (npr. „Je li vam dosta?“ ili „Je li vam drago što smo napokon došli?“) i svi bi odgovorili ' Una voce consentiunt' (za ovo je zaslužan 'Google Translator’ xD) Takvi su tre-nuci bili ono zbog čega su svi došli, ono što ispuni svaku tvoju stanicu osjećajem da si jedinstven sa publikom, osjećajem 'duhovne obnove'. Trajao je od trenutka kad je ekipa izašla na pozornicu, pa do trenutka kad sam doma prao hipodromsko blato sa sebe. Taj je osjećaj jedan od na-jboljih na svijetu i žalim ljude koji ga nikad nisu osjetili ili one koji nemaju nikoga tko bi im ga podario.

Sve što još mogu reći je da su se dva puta vraćali na bis i da se nadam da nećemo morati čekati još 29 GODINA da opet dođu u RH!

Hladno Pivo XXLiveNije laka stvar u lijepoj našoj imati do-

bro prihvaćen bend. Još je teže imati vrlo dobro prihvaćen bend, a najteže je imati bend voljen od ljudi svih slojeva i dobi kao što je Hladno Pivo. Ovaj je bend nastao davne 1987.-e godine u tada malom kvartu u nastajanju zapadno od Zagreba - Gajni-cama, građevinskoj zoni gdje u početku nije bilo ni osnovne škole. Međutim krenu-li su svirati, vježbali i dobivali gaže – prvi koncert 21.05.1988. u Kumrovcu gdje su rasturili i nakon kojeg su se redale svirke u klubovima k'o što su 'Kulušić', 'KSET', 'Jabuka', ... Tada im se život vrtio na 33.3 odnosno 45 okretaja u minuti, a zatim im se glazba počela vrtjeti u domovima tinejdžera i nastavili su tako već punih 20 godina manje-više.

Taj je bend, koji je svoje ime posvetio blaženom napitku od brižno fermentiranog hmelja, mijenjao svoje članove i nažalost, žestinu, pak zapalio Jarun tog blaženog dvadesetog rujna 2008.

Ulaz za ovaj pomalo simetričan kon-cert (20 godina manje-više, 20 tisuća lju-di manje-više), je bio od 17h, a početak je trebao biti u 19:30. Pošto je nepisano pravilo da svi bolji koncerti kasne najman-je sat vremena, ni ovaj nije bio iznimka,

pa smo na 'Pivo' malo čekali. To nije bilo teško jer je predgrupa, španjolski 'Obrint Pas', bila tako odlična da sam skinuo par njihovih albuma prvom prilikom. Sada ih obožavam iako ne razumijem ništa što pjevaju.

Već po običaju turneje, dok je 'Pivo' izlazilo na pozornicu, svirao je instru-mental sa zadnjeg studijskog albuma 'Kn-jige Žalbe' pod nazivom 'Couver', a onda su poveli priču taktovima poznate stare 'Pjevajte nešto ljubavno'. Svirali su sve najveće hitove sa svih 6 studijskih albu-ma – 'Buba Švabe', 'Fur immer punk', 'Do-bro veče', 'Trening za umiranje', 'Prince-za', 'Šank', 'Politika', 'Šamar', 'Zimmer Frei', 'Bačkizagre stuhpa šeja', 'Ne volim te', 'Čekaonica', 'Dobri prijatelji', 'Teško je ful', i mnoge druge.

Imali su i goste – 'TBF' i 'Los Caballeros' koji su izveli neke svoje pjesme i pomogli njima s njihovima. Najneočekivaniji je ipak bio Zoran Šprajc koji je riječima:“Poštovani gledatelji, Hladno Pivo se sprema za odja-vu programa“ najavio jednu od meni nji-hovih najdražih pjesama 'Odjavu progra-ma'. Imali su dvije pozornice – veliku i malu, ali su, logično, na velikoj odsvirali više pjesama dok su na malu prešli dok su

svirali malo žešće i starije stvari –'Princ-ezu', 'Fur immer punk' i 'Trening za um-iranje'. Na te je pjesme pogo (ples nagu-ravanja čest u punk i metal glazbi) bio najbolji :D. Jedina loša stvar je bila ta da je bilo samo Ožujske pive, ali 'Hvala Bogu' na njoj jer je njezina točionica sponzorira-la i promovirala. Moram naglasiti kako je jedan dio prihoda od koncerta pošao udru-zi 'SOS-Dječje selo Hrvatska' što je jako velikodušno. Poslije 'Piva', kao jedna 'put-na', svirao je autohtoni metropolski bend 'Picksiebner' na kojima nije baš puno ljudi ostalo (nedavno su snimili spot za njihovu poznatu pjesmu 'Erik trkaća svinja').

Meni je ovo bio jedan od najboljih kon-cerata u životu i na njemu sam se osjećao k'o da sam na vrhu svijeta. Neopisivo je riječima, ali pokušajte shvatiti.

M I K R O Č I P54

Kutak za knjigu

Doris preporučuje… "Vječno evanđelje", "Proročke knjige"

Za života ek-scentrik (za neke "luđak"), posthum-no opće priznat i cijenjen, William Blake će ljubitelje

mitologije oduševiti vlastitim sustavom nadnaravnih bića, božanstava i događaja. Djela su stihovana, ali pripovjednog kara-ktera, a radnjom nimalo ne zaostaju za antičkim djelima slične tematike. Vrhov-na božanstva ostvaruje u 4 Zoe, koje simboliziraju 4 strane svijeta, a svaka ima pripadajuće vrline, poput mudrosti, i darove (vještine) poput umjetnosti.

Aldous Huxley: "Divni novi svijet"Možete li zamisliti svijet gdje riječ "majka" izaziva

gađenje, svijet u kojem je reproduktivna uloga ljudi isko-rijenjena, svijet klonova precizno osmišljenih i stvorenih u staklenkama, gdje su samo alfa-ljudi dostojni emocija i viših intelektualnih djelovanja, a tzv. epsilon imbecili najniža vrsta podložna fizičkoj eksploataciji? Sterilnu idilu narušava zabranjena ljubav, te dolazak jednog "divljaka" - čovjeka koji je potekao iz majčine utrobe. Huxley iskazuje nevjericu u budućnost, mogućnost skončanja na neobuzda-nom otuđivanju moći čovjeka u korist strojeva i institucije vlasti. Utopijski element sadržan je isključivo u metodi, dok sadržaj iskazuje groteskno lice zbilje, što čini ovo djelo an-tiutopijskim. U suprotnosti s romanom "Divni novi svijet", Huxleyev roman "Otok" primjer je čiste utopije, tj.života u sreći, ljubavi i blagostanju, a upravo su dostignuća zapadne civilizacije čimbenik propasti zemaljskog raja.

Bill Drummond, Mark Manning: "Kriva pamet"Bivši glazbenici Bill ("čovjek koji je spalio mili-

jun funti") i Mark (zvani Z) u pratnji prijatelja Gim-pa (veteran Falklandskog rata) potreseni su surovošću današnjice i izumiranjem rock 'n' rolla. Naoružani zen-štapovima i bocama alkohola, kreću iz Engleske put sjevera kako bi spasili svijet i pronašli malog Isusa u sebi. Sudbonosan čin - postavljanje slike Elvisa Pres-leya na Sjeverni pol. U romanu su prisutna razmimoil-azenja u opisu dogodovština vesele trojke. Dok Bill nastoji sagledati stvari što realnije, Z iznosi na vidjelo svoje maštarije povezane u pravu fantastičnu priču. Iako naizgled svrstan u skupinu pustolovnih romana, "Kriva pamet" s pravom je i društveni roman koji obi-luje otvorenim kritikama, pa i parodijom engleskog vojnog i političkog sistema, škotske naravi, naivnih djevojaka i manekenki, MTV-a, glazbe i modernog svijeta uopće.

Boris Vian: "Mrav-ci"

N e t i p i č n a , ali duhovita zbir-ka novela koja iznenađuje odab-ranim temama i lik-ovima. U 11 noveli upoznat ćete 11 različitih sudbi-na - od ironično opisanih ratnih prizora i parodije profesionalnost i

vodoinstalatera do groteske života glazbeni-ka koji prodaje vlastiti znoj kako bi preživio. Ova zbirka je tek jedno u nizu djela ovog francuskog pisca 20.st., čiji opus karak-terizira prepoznatljiv, ali apsurdan izričaj, te tragikomični junaci. Ako se ohrabrite na daljnje proučavanje Vianovog rada, ne izostavite romane "Srcoder" , "Pljuvat ću po vašim grobovima" i "Svi mrtvi iste su boje" i otkrijte činjenice koje im pridaju titulu kon-troverznih djela.

Doris Zorić 3.b

Arthur Rimbaud: Poezija ("Pjesme", "Sezona u paklu", "Iluminacije"...)

Velika većina vas se susrela s imenom jednog od slavne trojke francuskog modern-izma. Iako se u programu gradiva književnosti 3.razreda Rimbaudova djela ne čitaju u ci-jelosti za lektiru, već se obrađuje tek mali dio njegovog opusa. Uz stihovane i rimovane vrste, međutim, meni su osobno zanimljivije

njegove pjesme u prozi sadržane u "Sezoni u paklu" i "Iluminacijama". Do-brim dijelom Rimbaud slijedi svoje prethodnike Baudelairea, te uzora i pri-jatelja Verlainea, ali i gradi unikatan izraz za čije raščlanjivanje mi vjerojatno ne bi bile dostatna cijela stranica. Stoga, proučite sami!

55M I K R O Č I P

Dosadno vam je, gledali biste neki film, a ne znate koji. Ovo je lista filmova koji bi svaki filmo- manijak trebao pogledati. Bilo to komedija, drama, ili horor, glavno da se ima XXXL ko-kice i coca–cola. Još samo udoban kauč sa dekicom i dobra ekipa i zabava vam je zagarantirana.

American History X (1998)Žanr: Drama Redatelj: Tony KoyeUloge: Edward Nor-ton, edward Furlong, Beverly D' Angelo

Prikaz društva Neo-na-zi skinheadersa i priča jedne obitelji koja želi krenuti drugim putem. Film je ogledalo stvar-

nosti i stanja kakvo i danas vlada. Neočekivani tragični završetak ostavlja otvoreno pitanje da li je vrijedno mijenjati se ili se treba prilagoditi društvu kakvo je.

Chatch me if you can (2002)Žanr: KriminalističkiRedatelj: Steven

SpilbergUloge: Leonardo Di-Caprio, Tom Hanks, Christopher Walken

Utrka za krivotvor-iteljem čekova i na-dmudrivanje genijal-nih umova. Jedan od klasika koje definitivno treba pogledati.

Inglorious Bastards(2009)Žanr: Ratnički/dramaRedatelj: Quentin TarantinoUloge: Brad Pitt, Diane Kruger, Daniel Brühl, Melanie Laurent

Ratnički film o skupini židova koji za vrijeme 2.svjetskog rata žele uništiti Njemačku i Hitlera. Napeta priča puno humora sa stilom i vrhunski glumci. Zar treba još što?

La vida Loca (2008)Žanr:DokumentarniRedatelj: Christiano

Poveda

Dokumentarni film o jednoj od najopasni-jih latino američkih bandi - Mara 13. Film o životu i smrti, patnji i mržnji. Sam novi-nar koji je godinama istraživao bandu je na kraju ubijen jer je

znao previše – ovo je film koji će vas jednos-tavno opčiniti svojom realnošću.

Requiem for a dream (2000)Žanr: DramaRedatelj: Darren

AronofskyUloge: Ellen Bursty, Jared Leto, Jennifer Connelly, Marlon Wayans

Četiri životne priče- četiri ovisnosti. Četiri ambicije i brojne prepreke. U traganju za onim što najviše žele posežu za onim što će ih uništiti. Priča o tankoj granici izmežu života i smrti koja prikazuje jednostave male ljude.

Se7en (1995)Žanr: Kriminalistički/DramaRedatelj:David

FincherUloge: Brad Pitt, Morgan Freeman

Jedan serijski ubojica čija se ubojstva temelje na modelu sedam smrt-nih grijeha i dva detek-tiva. Potjera proziv vre-

mena i tragičan kraj. Ovo je jedan od filmova koji gotovo graniči sa genijalnosti.

The Exorcist ( 1973)Žanr:HorrorRedatelj: William

FriedkinUloge: Ellena Burstyn, Max von Sydow, Lina Blair

Horror čija se priča temelji na istinitom događaju. Djevojka opsjednuta đavlom i

jedan exorcist. Priča koja tjera jezu u kosti sa-mom činjenicom što je snimljena po stvarnom događaju.

The Illusionist (2009)Žanr: Drama/ MysteryRedatelj: Neil

BurgerUloge: Edward Norton, Jessica Biel, Paul Gianati

Priča o ljubavi i razdoru te ponovnom

pronalasku ljubavi. Zvuči kao kliše ali nije. The Illusionist je jedan od onih fimova u kojem se mističnost magije miješa sa ljubavi i mržnjom a genijalni um glavnog lika daje preokret cijeloj priči.Vampires Sucks(2010)

Žanr: KomedijaRedatelj: Jason Friedberg, Aaron SeltzerUloge: Jenn Proske, Matt Lauter, Diedrich Bader

Sigurno ste svi čuli za Twilight sagu. E ovo je film za

sve one kojima je puna kapa lažnih vampira i otrcanih ljubavnih priča. Vampires Sucks je ko-medija a nadasve oslična parodija vrijedna gle-danja.

Filmoteka Dosadno vam je, gledali biste neki film, a ne znate koji. Ovo je lista filmova koji bi svaki filmo- manijak trebao pogledati. Bilo to komedija, drama, ili horor, glavno da se ima XXXL ko-kice i coca–cola. Još samo udoban kauč sa dekicom i dobra ekipa i zabava vam je zagarantirana.

Monika Marić 4.d

M I K R O Č I P56

P U T O V A N J E K R O Z P O V I J E S T M O D EDVADESETE• Dvadesete godine prošlog

stoljeća prekretnica su u modnom svijetu. Djevojke su napokon odbac-ile neudobne korzete i počele živjeti ‘punim plućima’. Moderne djevojke smatrale su zabavnim psovke, šminkanje na očigled svih, pušenje i ,naravno, flertovanje.

• Najhrabrije djevojke počele su nositi hlače koje su se do tada smatrale neženstvenima. Po prvi put u povijesti odbačen je korzet i haljine su skraćene izlažući pogledima ženske noge. Odjeća je bila ravnog kroja i spuštenog struka kojom su vi-zualno smanjivale svoje atribute kako bi izgledale mršavije.

• Glavne junakinje dvade-setih bile su flapper djevojke, mlade djevojke pomalo drske i bezobrazne koje nisu poštivale manire dama.

• U trendu je bio dječački look te su moderne frizure bile kratki bob.

• Najpopularniji grad za na-bavljanje odjeće bio je Pariz gdje je djelovala najpoznatija modna krea-torica Coco Chanel.

TRIDESETE • Vesele dvadesete, sa svojim

"joie de vivre" stavom, naslijedilo je desetljeće tihe, profinjene elegancije. Za tridesete godine karakterističan je ženstven, nježan i profinjen izgled.

• Večernje haljine tridesetih dugačke su i ženstvene. Dizajneri su dizajnirali haljine u satenu, šifonu i svili. Nova erogena zona postala su leđa, pa su se nosile večernje haljine velikih leđnih izreza. Prevladavaju krojevi poznate francuske modne dizajnerice Madeline Vionnete.

• U tridesetima vrlo popularni su bili ko-stimi i sakoi čije su stroge linije razbijali uski re-meni koji su isticali vitku liniju i uski struk. Pose-ban boom doživjeli su šeširi koju su bili prije svega maštoviti, maleni i nosili su se s prednje strane glave. Ovo i sljedeće desteljeće svojim kreacijama obilježila je jedna od najpoznatijih kreatorica šešira, Elsa Schiaparelli.

• Utjecaj sporta u modi os-jeti se u ovom razdoblju. René La-coste lansira bijelu košulju kratkih rukava s amblenom malog krokodi-la, koja je bila namijenjena za tenis, a iz koje će poslije nastati Lacoste polo-majice.

ŠEZDESETE• Buntovne šezdesete obilježile

su velike razlike u načinu odijevan-ja na početku i na kraju desetljeća.

• U prvoj polovici 60-ih godina ostao je stil kasnih pedesetih koji je bio preuziman iz filmova kao što je ‘Saturday Night and Sunday Morning’. Takvoj su odjeći prvenst-veno pripadale suknje i sakoi.

• Polovicom desetljeća pojav-ljuje se mini-suknja koja je ujedno obilježila cijelo desetljeće. Njezin nastanak povezuje se s imenom

Mary Quant, iako je prvu mini suknju u modu uveo André Courrèges. Djevojke su takve suknje brzo prihvatile i pretvorile ih u pravi hit, želeći izbjeći izgled svojih majki.

• André Courrèges , Cardina i Rabannea, bili su dizajneri koji su inspiraciju pronalazili u bi-jeloj boji, metalu i geometrijskim oblicima. Ipak, najmoderniji dizajner onog doba, koji se nije oslan-jao na futurizam, bio je Yves Saint Laurent . Laurent je pronalazio inspiraciju na ulici i tako oživio trend unisex mode, uveo je u modu smoking za žene i elemente iz op i pop art umjetnosti.

• Pred kraj desetljeća pojavili su se hip-piji i flower power koji su odbacivali eleganciju i šik. Nosila se uniseks odjeća s naglaskom na etničke stilove kao što su afrički, indijski, istočnjački i cigan-ski. Nakit, romantične košulje s cvjetnim uzorkom i

duga kosa obilježili su stil s kraja '60-ih i početak '70-ih.

SEDAMDESETE• Ovo otkačeno razdoblje modne revolu-

cije obilježile su platform cipele, vruće hlačice, zvonaste (trapez) hlače, disko sjaj, retro kič…

• Moda u to vrijeme ne prati zadnja pravila već se javlja želja za invidualizmom. Sve je bilo dopušteno, vrijedilo je samo pravilo da ništa nije smjelo biti obično i dosadno.

• Jeans je postao vrlo popularna odjeća koja je ujedinjavala sve klase i oba spola.

• Sedamdesetih se javljaju dvije nove kulture, kultura tijela i punk kultura.

• Kultura tijela proširila se zahvaljujući kreacijama Roya Hal-stona, američkog diza-jnera čije su svilene tuba haljine, zahvaljujući poznatoj klijenteli, postale modni hit.

• Punk kultura bila je omiljena među nižom klasom. Zamijenili su dotadašnji 'love and peace' sa 'sex and violence'. Jedna od najgorljivi-jh promotorica punk mode bila je Vivianne West-wood.

57M I K R O Č I P

P U T O V A N J E K R O Z P O V I J E S T M O D EČETRDESETE• Duge haljine iz tridesetih zamijenile

su hlače koje su žene počele sve češće nositi u kombinaciji s košuljama i kapama. Najbitnija obilježja prve polovice 40-ih go-dina bila su četvrtasta ramena, suknje do koljena, četvrtast ili srcoliki vratni izrez i mali ovratnici.

• Žene su se u to vrijeme oblačile nenapadno i skromno, a iznimka su bile Francuskinje. Njima je moda bila način izražavanja osobnosti, neovisnosti i prkosa. Koristile su žarke ruževe i odjeću jarkih boja, posebno bijele, crvene i plave te su time opravdale titulu najukusnije odjevenih žena.

• Naglasak je stavljen na modne do-datke kao što su turbani i marame, cipele od pluta, lažni džepovi, biseri i dugmad, a neizostavan je bio pojas, koji se nosio uz kostime.

• Male torbice zamjenjene su velikima, s dugom naramenicom, kako prilikom vožnje bicik-lom, koji je postao najpraktičnije prijevozno sred-stvo, ne bi smetale.

• Inovator ovog razdoblja smtara se Cristobal Balenciaga, španjolski modni dizajner. On je promovirao baloon, tunic, sack i chemise haljine i izumio je bluze bez ovratnika.

• U ovom desetljeću pojavljuju se pin-up djevojke s ul-ogom podizanja morala vojnika u doba Drugog svjetskog rata.

PEDESETE• Pedesete godine

karakteriziraju ekstravagan-cija i elegancija.

• Pojava Diorovog ‘New Looka’ simbolizirala je optimizam i raskoš. Taj je stil bio napadan sa strane feministkinja jer je po njiho-vom mišljenju nakon bitne uloge žena u ratu, njezina uloga ponovno svedena na 'ukras'.

• Slobodno vrijeme je ljudima postajalao sve važnije pa se razvija moda za takve prilike. U takvu odjeću spada tzv. coctail dress ili koktel haljina koju je lansirao Dior.

• U pedesitim godi-nama prošlog stoljeća na-jpopularnije su bile suknje čija je dužina varirala između koljena i gležnja. Takve suknje proslavio je Dior koji je najviše obilježio ovo razdoblje. Uz njega 50-e je obilježio i poznati francuski modni dizajner, Hubert de Givenchy.

OSAMDESETE• Osamdesete su bile potpuna su-

protnost divljim 60-im i 70-im. Bilo je to desetljeće kontrasta. Dok je na mod-noj sceni punk prihvaćen kao modni izričaj, Britanke su sve više favorizirale romantičan izgled. Romantičan izgled karakteriziraju košulje s volanima i baršunasta odjeća.

• Glavni simbol desetljeća bili su yuppies, akronim od young ur-ban professionals. Promovirali su tzv. power dressing, u koji su spadali sakoi

dvostrukog kopčanja i širokih, podstavljenih rame-na. Ženski yuppie je nosila fino krojene kostime ili odijela, kratku, usku suknju s elegantnom bluzom. Bluze su bile najčešće od svile, satena ili poliestera,

s plisiranim pierrot-kragnom ili bez kragna, umjesto kojeg je bila vrpca vezana u mašnu. Rukavi su bili pre-vrnuti preko sakoa, kako bi kontrast bio još upadljiviji.

• U 80-im žene se poti-calo na fitness i teretanu kako bi postigle izgled zdrave djevojke koji su promovirale supermodeli Ciny Crawford, Naomi Cambell i Linda Evangelista. Modnu osviještenost na tom polju promovirala je Jane Fon-da, preko svojih kaseta aerobika za kućnu uporabu. Zahvaljujući tome, lycra je postala popularna tkanina.

DEVEDESETE• Devedesetih godina ljudi se sve

više okreću jednostavnosti, osnovama i minimalizmu te se povode za onim 'man-je je više'. Kako se u to vrijeme razvija tehnologija, u svijetu prepunom infor-macija minimalistički način razmišljanja bio je neka vrsta ravnoteže.

• Ovo vrijeme karakter-iziraju jednostavni odjevni pred-meti poput suknja, dolcevita, klasičnih odijela i blazera.

• Desetljeće započinje grunge izgledom koji je bio pod utjecajem grunge stila glazbe i bendova koji su ga popularizirali. On se sastojao od flanel, karirane košulje, prosječnih traperica i opće raščupanog izgleda.

• Velik dio 90-ih bio je duboko pod utjecajem medija. MTV bio je na vrhuncu popularnosti i imao je popriličan utjecaj na mlade ljude pa ih je poticao na što luđe oblačenje bilo da se radilo o hip-hop, heavy metal, hard rock ili gotičkom stilu.

• Idol ženama diljem svijeta i modna ikona postala je mršava Kate Moss. Njezin izgled postao je temelj stvaranja heroin-chic izgleda koji podrazumije-va jako mršave žene kojima su idoli bile mršavice s modnih pista.

Katarina Bodrožić Antonia Šoletić 2.c

M I K R O Č I P58

S TUĐOM MASKOM

LAKŠE SE ŽIVI

59M I K R O Č I P

U antici ljudi su maskiranjem pokušali dozvati bogove, štiteći se tako od nesreća i nepogoda. Upra-vo iz tome sličnih prigoda nastale su prve predstave (tragedije) u kojima se glavni junaci s jarećom kožom na leđima obraćaju publici. Kasnije se za potrebe druge dramske vrste-komedi-je, stavljaju maske poput žabe i ose te se obraćaju izravno bogu Dionizu. Kako bilo, u našu županiju uvukao se običaj maskiranja nakon svete Stošije , a u tradiciji naše škole, običaj je da se posljednjeg dana maškara učenici maskiraju u sebi drage likove.

Mnogi će reći, pa dobro, maškare kao maškare, niti prva niti zadnja škola čiji su se učenici maskirali. Ali kad se tome pridoda podatak da zapravo i jesmo jedina škola čiji učenici to već generacijma rade u Zadarskoj županiji, onda to postaje itekako bitno.

To postaje prilika u kojoj se doka-zujemo kao razred. Nije stvar u na-jboljoj farsi čak ni toliko u ideji, koliko u samom značenju sloge i zajedništva jednog razreda.

Bilo je to davno, dobro ne baš, toliko davno, ali dovoljno davno da bude magli. Tadašnji drugaši na jedan dan postali su Naša mala Miočka klini-ka. Paradirali su po uskim hodnicima u bijelim kutama, s bolesnicima i trud-

nicom ( koju su kasnije u zbilji i dobili ) te su mnoge ostavili bez daha. Nezapaženo nije prošla niti manja skupina trbušnih plesač(a)ica sa svojim svodnikom koji su izmamili smiješak na mnoga lica.

Pod dojmom takve ideje, lanjski drugaši odlučili su se maskirati. Bilo je to sve samo ne obično jutro u Gim-naziji Franje Petrića. Pa krenimo re-dom. Lanjski genijalci, ove godine su postali turistička skupina. Cure jed-nog razreda postale su košarkašice i nogometašice, no pravo iznenađenje su bili opet učenici drugih razreda. ( Znanstveno je dokazano u projek-tu Miočka Maškara da su učenici u dobi od 16 godina najkreativniji, sto-ga očekujemo urnebes ove godine. ) U koloni dugoj 27 učenika, u crno-bijelim majicama pojavili su se zat-vorenici. U školu su upali na ilegalan način-preskakanjem ograde, no tu je bio njihov odvjetnik koji se branio ka-lkulatorima te su nakon 11 sati pušteni iz pritvora na kavu. Uz osuđenike istaknula se i grupa mladih mafijašica u crnom. Visoka peta, uske hlače i li-jep osmijeh njihovo su glavno oružje.

Za njima, također u povorci, samo malo veselijoj, na velika vrata ušla je svadbena skupina. Oni se nisu skriva-li, dapače, njihova pjesma i gitara raz-

veselili su čak i one s najvišeg kata. Uz njihovog osobnog svećenika

održali su obred, simbolično izmije-nili prstenje te uz rižu i ples nastavili slaviti najsretniji dan u životu mlad-enaca.

Nakon korupcije i slavlja, došao je razred koji najbolje opisuje današnje građanstvo-seljaci.

Dobro raspoloženi farmeri, svojom pojavom malo koga su ostavili nezain-teresiranim. Gdje su oni bili, vjerujte mi tišine nije bilo. A čak kad bi se i pojavila, koka Natalija ju je uspješno otjerala. Cvjetići, radnički tregeri ( kas-nije poznatiji kao trljiš ) i jedna mala koka u kavezu postali su zaštitni znak ovog razreda tog dana.

Dan koji je na izgled bio sasvim običan, dan u kojem su uživali i mladi i stari, profesori i učenici. Pred nama je nova godina. S njom nam dolaze i novi izazovi. Sveta Stošija je već daleko iza nas, a zadnji dan masken-bala, samo što nije došao.

E p i d e m i j a maškaranog ludila se širi. Da li se vi tome možete oduprijeti ?

Matea Hrboka 3.b