ISSN 1332 - 8964

List učenika i učitelja Osnovne škole

Ivane Brlić - Mažuranić Virovitica

Godina XVII. Broj 22

Veljača 2012.

Projekt: Hrvatski narodni preporod

Projekt: Drvna industrija našega krajaObljetnica partnerstva

2 33

Hlapić - školski list OŠ Ivane Brlić – Mažuranić, Virovitica

Broj 22., veljača 2012.

Uređujuučenici novinarske družine s voditeljicama Gordanom Kos, Renatom Sudar i Blankom Medvecki, mladi knjižničari s knjižničarkama Vesnom Zvečić i Sanjom Pajnić, literarna družina s voditeljicom Željkom Puškarić te učenici razredne nastave s njihovim učiteljima

Za izdavačaJosip Strmečki, ravnatelj OŠ Ivane Brlić – Mažuranić, Virovitica Tina Ujevića 18, 33 000 Virovitica

IzdavačOŠ Ivane Brlić – Mažuranić, Virovitica tel. 033/726-071, fax 033/726-072 os-ib-mazuranic@vt.tel.hr www.brlici.hr

FotografijeJasna Razlog- Grlica, Renata Sudar, Vesna Zvečić, učiteljice razredne nastave, učenici novinarske družine, Vjekoslav Lončar

Redakcija školskog listaMonika Katalenić, Vesna Biuk, Monika Mikolčić, Anamaria Mikolčić, učenice 8. c

LekturaRenata Sudar, prof.

Odabir likovnih radovaučiteljice likovne kulture Ankica Fijala, Vesna Matovina i učiteljice razredne nastave

UrednicaMonika Katalenić, 8.c

Odgovorna urednica Renata Sudar, prof.

Grafička priprema i tisak Matej Sudar - Grafiti Becker, Virovitica www.grafitibecker.com

Naklada 800 komada

Virovitica – Traunreut - 25 godina partnerstva

Virovitica – Traunreut (1986. – 2011.)

“Mi ne ujedinjujemo države, mi zbližavamo ljude.“

Dragi prijatelji!

Kada govorimo o 25 godina partnerstva, moramo se najprije sjetiti čovjeka, koji je ovo partnerstvo oživotvorio, tadašnji ravnatelj Günter Primas. Nažalost, gospodin Primas je već umro, ali siguran sam da bi bio ponosan da može vidjeti što je nastalo iz njegove ideje.

Svi sljedeći ravnatelji svih ovih 25 godina nisu ideju samo emocionalno podržavali, nego su je popunjavali životom (živjeli). To dokazuje puno uzajamnih posjeta

Liebe Freunde!

Wenn wir über 25 Jahre Schulpartnerschaft reden, dann müssen wir zuerst einmal an den Mann denken, der diese Partnerschaft ins Leben gerufen hat, an den damaligen Rektor Günter Primas. Leider ist Herr Primas schon verstorben – aber ich bin mir sicher, dass es ihn mit Stolz erfüllt hätte, zu sehen, was aus seiner Idee geworden ist.

Alle nachfolgenden Rektoren haben in diesen 25 Jahren die Partnerschaft nicht nur emotional unterstützt, sondern sie auch mit Leben erfüllt. Das beweisen die vielen gegenseitigen Besuche und die dabei entstandenen Projekte.

Trotz mancher Schwierigkeiten hat sich die Partnerschaft als tragfähig erwiesen und ist zu einem anerkannten und beständigen Modell der Zusammenarbeit geworden.

Ich selbst bin nun schon seit 22 Jahren an der Schule in Traunreut und kenne deshalb all die Jahre auch den Gedanken der Freundschaft mit Virovitica.

25 Jahre Partnerschaft sind eine stolze Leistung! Die Rahmenbedingungen und damit auch die Ziele der Partnerschaft haben sich immer wieder verändert.

Die seit Jahren andauernden Aktivitäten haben aber dazu beigetragen, eine Partnerschaft aus Zuneigung zu schaffen, es entstand ein Gefühl wirklicher Freundschaft.

Deshalb bin ich überzeugt, dass sich die Schulpartnerschaft auch in Zukunft in einer positiven Entwicklung weiterführen lässt. Jean Monnet, einer der Mitbegründer der Europäischen Gemeinschaft, hat gesagt:„ Wir einigen keine Staaten, wir bringen Menschen zusammen.“

In diesem Sinne hoffen wir fest, dass wir mit dieser Schulpartnerschaft auch in Zukunft einen Beitrag dazu leisten können, dass wir in Europa in Frieden und Freiheit zusammenleben werden. An dieser Stelle möchte ich mich bedanken bei allen Schülern, Lehrern und Eltern, sowie den Stadtverwaltungen von Virovitica und Traunreut, die in den letzten 25 Jahren mitgeholfen haben, diese Partnerschaft leben zu lassen.

Dieter Flessa

i projekti koji su pritom nastali. Unatoč ponekim teškoćama ovo partnerstvo se dokazalo i postalo priznato kao postojan model suradnje.

Ja sam 22 godine u školi u Traunreutu i zbog toga sve ove godine poznajem nakanu (ideju, mišljenje) prijateljstva s Viroviticom.

25 godine suradnje je ostvarenje na koje smo ponosni!

Okvirni uvjeti, a time i ciljevi partnerstva stalno su se mijenjali. Stalne aktivnosti koje smo provodili godinama pridonijele su tome da je iz suradnje i naklonosti nastao osjećaj pravog prijateljstva.

Zbog toga sam uvjeren da će se ova suradnja među školama i u budućnosti pozitivno razvijati.

Jean Monnet, jedan od osnivača Europske zajednice, rekao je: „ Mi ne ujedinjujemo države, mi zbližavamo ljude.“

Imajući to na umu, nadamo se da ćemo u budućnosti s ovim partnerstvom među školama pridonijeti da živimo zajedno u Europi u miru i slobodi.

25 Jahre Partnerschaft

Prošlost, sadašnjost, budućnost

otkrivanje Ptica, rad ravnatelja Josipa Strmečkog pred školom u Virovitici

Ptice, simbol zajedništva, prijateljstva i slobode u Traunreutu

Sara Hegediš, 8. c

Svečanost u dvorani “Most prijateljstva”

S ovoga mjesta želim zahvaliti svim učenicima, učiteljima i roditeljima, kao i gradskoj upravi Virovitice i Traunreuta, koji su nas prošlih 25 godina pomagali i dozvolili da naša suradnja i dalje živi.

Ravnatelj Dieter Flessa

tema brojastr. 3-7

str. 30-35

str. 46-53

str. 38-41

str. 66-67

projekti

putovanja

školski globus

sport

Iz sadržaja

Nekada i danasDragi čitatelji Hlapića,

u ovom smo se broju našeg školskog lista odlučili posvetiti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Naši marljivi novinari trudili su se saznati kako je naša škola i naš grad Virovitica izgledala prije, a kako danas. Bilo je mnogo zanimljivih intervjua koje su obavili, a čak su uspjeli razgovarati i s gradonačelnikom Ivicom Kirinom koji nam je otkrio planove za budućnost grada. Također su saznali kako je obilježen 777. rođendan našeg grada. Obilježena je 150. obljetnica smrti Anutuna Mihanovića. Nastao je i projekt pod nazivom Hrvatski narodni preporod koji nas je odveo u prošlost i pokazao nam kako su ljudi tada živjeli i razmišljali. U njemu su sudjelovali učenici od 5. do 8. razreda kojima su pomagali nastavnici hrvatskoga jezika, povijesti, likovne kulture, glazbene kulture, ali i naše vrijedne knjižničarke. Osim toga popratili su i ostale događaje, kako u našoj matičnoj tako i u ostalim područnim školama. Učenici koji su svojim znanjem i upornošću došli do državnih natjecanja opisali su kako su proveli svoje vrijeme tamo i što su sve novoga naučili. Svi ovi događaji detaljno su zabilježeni na sljedećim stranicama. Nadamo se da će svatko uspjeti pronaći nešto za sebe te da će vam se svidjeti i ovogodišnji broj Hlapića.

Monika Katalenić, 8.c

4 54

Obljetnica partnerstva i prijateljstva

Godine za pamćenje

U OŠ Ivane Brlić Mažuranić počela sam raditi 1989. godine. Tada sam čula za suradnju i partnerstvo s Hauptschule « Werner von Siemens» iz Traunreuta u Njemačkoj ili pobliže rečeno u Bavarskoj. Razmjena učenika počela se tek uhodavati. Jedne školske godine učenici naše škole išli su u posjet svojim prijateljima u Njemačku. Tamo su ostajali šest dana. Sljedeće godine učenici njihove škole dolazili su nam goste. Učenike koji su bili domaćini, uvijek smo lako pronalazili. Stvarala su se prava i dugotrajna prijateljstva među vršnjacima.

Njegovao se i usavršavao strani jezik. Međusobno smo upoznavali kulturu i civilizaciju dviju različitih zemalja i naroda te međusobno učili cijeniti svoje raznolikosti i sličnosti. Četvrt stoljeća zvuči kao neko dugo razdoblje, no nama je to prošlo jako brzo. Uvijek su u razmjeni sudjelovalo drugi učenici, drugi učitelji čak i drugi ravnatelji.

Davni početci Prvi ravnatelj, koji je pokrenuo tu razmjenu, bio je Günther Primas, koji je sada već pokojni. Temperamentna i pažljiva osoba puna razumijevanja, koji je ulagao puno energije u rad svoje škole za promociju i promicanje naše suradnje.

Prijatelj se poznaje u nevolji Naslijedio ga je ravnatelj Bernhard Hans Kesy, baš u vrijeme rata u Hrvatskoj. Jedna osjećajna osoba, koja je vidjevši našu muku, uložio puno truda u prikupljanju pomoći među učenicima i stanovnicima Traunreuta. Osobno je dovozio pomoć. Prijatelj se poznaje u nevolji. Kako godine neminovno prolaze, i on je umirovljen.

Uspješna suradnja se nastavljaSadašnji ravnatelj škole u Traunreutu koja je prošle godine postala «Mittelschule» je gospodin Dieter Flessa. Ravnatelj koji

uspješno nastavlja našu suradnju. Trudi se održati ritam svojih prethodnika i čini to uspješno. Naše razmjene učenika su postale rjeđe, zato što nama tj. našoj školi češće nedostaje sredstava za odlazak u Traunreut. Što su naši posjeti rjeđi, mi im se više veselimo.

Posjet našem plavom JadranuU svibnju 2008. bili smo na zajedničkoj ekskurziji u Trogiru. Vrijeme je bilo lijepo pa smo se i kupali. Bili smo smješteni u apartmane pa je druženje i zabava bila cjelodnevna. Posjetili smo i razgledali okolicu grada Trogira i puno, puno plesali. Za Dan škole sudjelovali smo na priredbi sa zajedničkim plesom.

Bili smo u TraunreutuGodine 2007. od 08.-13. listopada učenici naše škole s učiteljicom njemačkoga jezika, pedagoginjom i ravnateljem posjetili su školu u Traunreutu. Za naše učenike je putovanje do Njemačke uvijek doživljaj.

Međusobno smo upoznavali kulturu i civilizaciju dviju različitih zemalja i naroda te međusobno učili cijeniti svoje raznolikosti i sličnosti.

naši učenci 2007.

Išli smo na izlete u brda u okolici, posjetili Allianz-Arenu, što je sve nas, a posebno naše dečke oduševilo. Putovanje vlakićem u rudnik soli pod zemljom je bio poseban doživljaj. I „šopingiranje“ po Traunreutu se broji u užitak. Neki domaćini su se zaista trudili udovoljiti svojim gostima iz Hrvatske.

Pamtim godinu 2010. Od 1.-7.listopada kod nas su boravili naši prijatelji iz Traunreuta. Potrudili smo se osigurati im dinamičan tjedan ispunjen raznim programima. Obilazak grada Virovitice, u što se uvijek ubraja posjet muzeju, crkvi i gradonačelniku postalo je za nas već stvar rutine, ali ne i za djecu jer su tu uvijek neki novi učenici, novi partneri. Ovaj put učenici su išli na zajedničku ekskurziju u Bizovačke Toplice. Kupanje i uživanje u vodi cijeli dan.

Love i mirPuno vremena za stvaranje novih prijateljstva. Na radionici likovna kulture nekoliko učenika je izradilo grafite u restoranu naše škole. Poruka koju nosi grafit je LOVE i MIR. Dvije riječi koje govore što djeca žele. Grafiti su još uvijek u restorani i svakodnevno nas podsjećaju

na uspješnu radionicu. Jedna od radionica je bila izrada ručnog veza na platnu. Svoje radove na kraju tjedna smo izložili u holu škole.

Vjerna kopija VersailessaU lijepom sjećanju mi je ostao prvi posjet učenika i učitelja naše škole Traunreutu. Bilo je to u jesen 1990. godine. Jesen je uvijek bogata bojama a pogotovo se to šarolikost i slad boja očitavala na šumama i livadama lijepo uređene i održavane bavarske zemlje. Posjet najvećem bavarskom jezeru Chiemsseeu koje oni zovu i Bavarsko more je osobito ugodan i dojmljiv, ako je lijep i sunčan dan. Vožnja brodom učenike uvijek veseli. Brodić

pristaje na otoku Herreninsel na kojem je dvorac Ludwiga II. Dvorac je vjerna kopija Versailessa, okružen je lijepim parkom. Šetnja parkom učenike razveseli, jer se opuste i zabavljaju na svoj način.

Ludwig II ( 1845.-1886.) bavarski je kralj koji je poznat po gradnji romantičnih dvoraca. Osiromašio je tadašnji bogati puk. 1871. godine priključio svoje zemlje novonastalom carstvu Njemačke. Bio je romantična osoba, poznat kao prijatelj i obožavatelj Richarda Wagnera. 1886. godine uklonjen je s prijestolja duševno bolestan. Ubrzo je i umro. Njegova je smrt kontraverzna i još uvijek nerazjašnjena tajna. Najpoznatiji dvorac Neuschwanstein u prijevodu Novi labuđi kamen sagrađen je 1869.godine na nadmorskoj visini 965 m. Dvorac je kao i većina ostalih djelomično završen. Danas je omiljeno turističko odredište. Razgledavanje njegovih dvorca danas obogaćuje budžet Bavarske i Bavarci se izuzetno trude održavati te dvorce iako Ludwig II. nije bio omiljeni

vladar.

Izlet na jedno od najljepših ledenjačkih jezera Königssee ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Učenici su bili očarani putovanjem električnim brodom po jezeru. Najviše ih je veselilo što su smjeli glasno zvati (vikati), a potom slušati jeku svoga glas koja se odbija o planinski lanac koji okružuje jezero. Königsee je najčišće i najdublje jezero Bavarske

smješteno među Alpama.

Rudnik soli – strah i zadovoljstvoRudnik soli u Berchtesgadenu je ostao u sjećanju svim učenicima naše škole koji su ga posjetili. Kada smo stigli do solane, obukli smo rudarska odijela i vlakićem krenuli u unutrašnjost rudnika. Ispočetka polako pa sve brže. Neki su vrištali od straha drugi od zadovoljstva. Šetali smo kroz kamene hodnike i razgledavali postupak dobivanja soli. Uživali smo spuštanju na

rudničkom toboganu duboko pod zemljom. S jednog kraja podzemnog slanog jezera na drugi kraj prešli smo sa splavi uz puno svjetlosnih efekata. Moj prvi doživljaj posjeta solani 1990. i zadnji se veoma razlikuju. 2007. godine je rudnik soli obnovljen i razgledavanje obogaćeno modernom tehnikom pa je i uživanje u razgledavanju efektnije i ljepše. Bavarci su majstori u ugađanju i podilaženju gostu promovirajući svoju domovinu.

Iz ovih posjeta Bavarskoj i školi u Traureutu trebali bismo učiti kako koristiti prirodna bogatstva svoje domovine, kako raditi na očuvanju onoga što već imamo,

njegovati tradiciju, ali i održati korak s vremenom, tj. modernom tehnologijom. Svoje učenike želim potaknuti da budu vrijedni, uporni, temeljiti i da uvijek imaju neki svoj cilj koji žele postići svojim radom.

Tjedan dana u ViroviticiPosljednja razmjena učenika je bila u svibnju 2011.godine. 20 učenika iz Tranreuta, 2 učitelja i ravnatelj škole gospodin Flessa bili su kod nas u gostima. Družili smo se i zabavljali obilaskom grada, posjetom gradonačelniku koji svaki put primi i pogosti učenike i učitelje iz Njemačke. Jednodnevni posjet imanju Višnjica za njihove je i naše učenike bio zanimljiv jer su sudjelovali u različitim sportskim aktivnostima.

pred školom u Traunreutu

Piše: Marija Brajković, učiteljica njemačkog jezika

5Prošlost, sadašnjost, budućnostProšlost, sadašnjost, budućnost

u rudniku soli

izrada grafita 2000. godine

6 76

Obilježana obljetnica

Već 25 godina naša škola surađuje sa školom Werner von Siemens iz njemačkog grada Traunreuta.Svake druge godine učenici idu na razmjenu. Kako naši učenici idu u Njemačku, tako i oni iz Njemačke dolaze k nama u Hrvatsku.

Tako je bilo i ovoga proljeća kada smo mi ugostili naše prijatelje. Nakon srdačnog dočeka u holu škole gdje im je ravnatelj zaželio dobrodošlicu, krenuli smo svojim kućama kako bismo se bolje upoznali.

Sljedeći dan iskoristili smo za obilazak grada, odlazak k gradonačelniku kao i posjet muzeju te crkvi sv. Roka. Veliko iznenađenje i radost bila je odlazak u Višnjicu. Nakon doručka u školi odlazimo u Višnjicu gdje smo vrijeme proveli u igrama koje su bile jako zabavne. Nosili smo jaje u žlici, skakali u vrećama, igrali štafete, a i ravnatelji su se natjecali u skakanju u vrećama. Jahali smo na konjima i vozili se kočijama. Bio je je to vrlo uzbudljiv i ispunjen dan različitim aktivnostima. Budući da smo željeli uvježbati zajedničku točku za priredbu za Dan škole, uslijedilo je i vježbanje koreografije s učitejicom iz njemačke škole. Sljedeći dan je bila svečanost u dvorani. Svi smo bili uzbuđeni i pomalo uplašeni jer smo

nastupili pred svim učenicima škole. No, sve je dobro prošlo i glasan pljesak na kraju bio je nagrada za našu točku.Bio je pravi užitak plesati zajedno s našim gostima. Iznenađenje na priredbi bila je prezentacija koju je pripremio Dieter Flessa, ravnatelj škole u Tranureutu. Bilo je to sjećanje na 25 godina suradnje. Neke fotografije izmamile su smijeh i veselje na lica naših učitelja i učenika. Večer smo proveli u posljednjem izlasku na pizzu i lijepo se proveli. Došao je i dan rastanka. Srdačni stisci, pokoja suza bila su znak da je ovih nekoliko dana zaista bilo lijepo. Želja nam je da i prijateljstvo i suradnja škola traje još dugo.

Diana Lesić, 8.d Foto: Dora Duvnjak, 8.a

Bio je pravi užitak plesati zajedno s našim gostima

Prijateljstvo je ono što treba njegovati i razvijati

zajednička točka

U Višnjici

Prošlost, sadašnjost, budućnostravnatelj na dolasku i ravnatelj na odlasku

zabilježili smo ljepotuzabilježeno u tisku

ravnatelj OŠ IBM u Traunreutu

naši učenici u Traunreutuovako je počelo

došli su drugi ravnateljiprvi ravnatelji u suradnji iz njemačkih medija

srdačan doček

Prošlost, sadašnjost, budućnostgosti su nam pripremili program

7

8

Europski dan jezika prvi je put obilježen

u našoj školi 2006./2007. Učenici su sa svojim učiteljima ostvarili projekt „Prvi korak prema HNOS-u“. Na dva europska jezika, njemačkom i engleskom, učenici su izradili plakat s kartom Europe, nazivima jezika, glavnim gradovima i pozdravima „dobar dan“ i „doviđenja“ uz zastavice imenovnih država. Članovi novinarske družine anketirali su sugrađane, a za vrijeme velikog odmora nekoliko je učenika sudjelovalo u kvizu znanja. Tim je projektom postignut cilj - uvažavanje svih jezika i kultura, podizanje svijesti o prednosti poznavanja i učenja što više jezika.

2007./2008.Učenici 7. i 8. razreda obilježili su Europski dan jezika projektom „Sličnosti među jezicima“ ( korijen riječi) . Učenici iz višejezičnog rječnika dobivaju informaciju o sličnosti i korijenu

riječi u svim europskim jezicima kao i različitosti.Npr. anđeo – hrvatski

Angel – engleski, Engel – njemački, Ange – francuski, angelo – talijanski te angel – španjolski.

Drugi dio projekta uključuje natjecanje u pjevanju po uzoru na Eurosong.

2008./2009.Različitost jezika i kultura veliko je bagatstvo, a naša škola je projektom realizirala međunarodnu suradnju dviju škola i država kao i suradnju s Katoličkom klasičnim gimnazijom u Virovitici.

Cilj je ovog projekta bio razvijati interes učenika za europske jezike i upoznavanje drugih naroda, ali i integracija sadržaja povijesti, hrvatskog jezika, glazbene kulture i geografije.

Projektni rad – plakat – internacionalizmi u svim jezicima, grčkog i latinskog podrijetla

uključio je i grčki alfabet. Drugim plakatom Esperanto učenici su sa svojom mentoricom obilježili 100.obljetnicu Društva hrvatskih esperantista koji promiču razumijevanje, suradnju i zajedništvo među narodima.

Drugi dio projekta uključio je „Opsadu Sigeta“ (integracija učenika mađarske škole i učenika naše škole). Suradnja sa školom „Zriny Gymnazium“ u Szigetvaru dogovorena je s ravnateljem Attilom Szabom. U školi je održana zajednička svečanost. Pjevalo se na različitim jezicima, krasnoslovilo i glumilo, a učenici iz mađarske škole predstavili su se svojim nacionalnim plesom te uprizorenjem bitke kod Sigeta.

Četvrti dio projekta bio je kviz „ Pokaži što znaš“ , vezano je za opsadu Sigeta. Pripremljen je za učenike obiju škola, na hrvatskom i mađarskom. Peti dio projekta bio je posjet Gradskom muzeju

Virovitica. Po povratku iz Muzeja ravnatelj Josip Strmečki zahvalio je ravnatelju mađarske škole i svim učenicima na suradnji i početku jednog novog prijateljstva.

2009./2010. Svake godine u isto vrijeme planiraju se sadržaji kako bi se obilježio Europski dan jezika. Ove je godine započeo pozdravom učenika na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, mađarskom i češkom. Program je realiziran u suradnji s učenicima i učiteljima iz OŠ „Vladimir Nazor“ čiji su učenici sudjelovali glazbenom točkom te u kvizu znanja – poznavanje engleskog i njemačkog jezika te geografije. Kako je stvorena Europska unija uprizorili su učenici povijesne grupe sa svojom mentoricom.

2010./2011.„Međunarodne riječi u našem jeziku“ bila je tema plakata koji je nastao kao proizvod projekta u kojemu su učenici pronalazili riječi stranog podrijetla u našem gradu. Zapisali su riječi i fotografirali objekte na kojima su to pronašli.

2011./2012.Europski dan jezika obilježen je plakatom u kojemu smo pokazali što smo sve radili od 2006. do 2011. Na satovima engleskog jezika održan je kviz znanja. Što smo sve radili i kako obilježili Europski dan jezika, prikazali smo na izložbi u holu škole.

U svim aktivnostima sudjelovali su mnogobrojni učenici i učitelji, a sve ideje i aktivnosti pokrenule su učiteljice engleskog jezika Slobodanka Omeragić, Danijela Žarković, Mateja Ciprijanović, Maja Grdić te njemačkog jezika Marija Brajković.

Monika Mikolčić i Anamaria Mikolčić, 8.c

2007./2008.

2008./2009.

2006./2007.

2009./2010.

2010./2011.

Pet godina obilježavanja Europskog dana jezika

Jezik je bogatstvoProjektom je postignut cilj – uvažavanje svih jezika i kultura, podizanje svijesti o prednosti poznavanja i učenja što više jezika.

kviz znanja izložba u holu priprema izložbe

natjecanje u pjevanju po uzoru na Eurosong

čardaš

park prijateljstva

98 Prošlost, sadašnjost, budućnostProšlost, sadašnjost, budućnost

10 11

Neke uspomene uistinu ne izblijede godinama. Još i danas vrlo je živa slika mojega prvoga dana u školi koja se tada zvala Osnovna škola“ Braće Ribar“. U to sam vrijeme već bila učenica petoga razreda. Plave papuče, kupljene baš za tu prigodu i tople, prostrane, svijetle učionice opremljene novim namještajem. Bila je to najmodernija škola u Virovitici. Kako sam stanovala u neposrednoj blizini škole (gdje i danas stanujem), svakodnevno sam s nestrpljenjem pratila svaku promjenu u izgradnji škole. Ova činjenica, što sam stanovala u neposrednoj blizini škole, imala je, naravno, i svojih prednosti, ali i nedostataka. Prednost je bila u tome što sam i za vrijeme maloga odmora stigla skoknuti do kuće, a nedostatak, koji kako vidim i danas muči i moju kćer, je taj što nema „đira“ po gradu nakon nastave jer stanuje nasuprot školi. No, na svu sreću „ćošak“ za rastanak s prijateljicama na skretanju u ulicu još uvijek postoji.

Često dozivam u sjećanja svoje davne osnovnoškolske dane, lica dragih mi nastavnika te prijateljica i prijatelja iz razreda. Pokušavam ih spojiti s današnjim trenutkom u kojemu sam u ulozi roditelja. Sjećam se toga osjećaja strepnje kada sam sa svojim sinom prvačićem, nakon skoro dva desetljeća,

ponovno stupila u istu školu. To se u času raspršilo kada sam ugledala mnoga draga lica kojima sam i ja bila učenica. Taj osjećaj pretvorio se u osjećaj povjerenja i pouzdanja da će sve biti dobro.

I sama se zgrada u mnogome promijenila - izvana i iznutra. Moderna je to sada škola s najsuvremenijom opremom i uvijek imam osjećaj da je sve s takvom pažnjom isplanirano i uređeno, sve do najsitnijeg detalja. Još sam dugo godina na hodnicima viđala svoje nastavnike i divila se tom izrazu lica koji mogu samo imati osobe koje s ljubavlju rade svoj posao. Danas ih je većina u zasluženoj mirovini, ali i opet susrećem neka

poznata lica nastavnika na hodnicima – no to su sada oni s kojima sam išla u razred. Sutra će to sigurno biti i neko poznato lica mojega bivšega đaka.

Sretna sam i ponosna što i moja kći, baš poput i mene nekada, s radošću odlazi u školu, a često joj bude prva rečenica nakon povratka iz škole: „...rekla je danas nastavnica da si bila dobra učenica...“ ili „...rekla je danas nastavnica da ste bile baš dobre prijateljice...“. A ja opet tada pomislim kako, unatoč protoku vremena, ova zgrada čuva uspomene moje i generacija poslije mene, a istovremeno se stvaraju nove, sadašnje.

Melita Majurec

Izgledom daleko ljepša nego prije, kako izvana tako i iznutra, opremljena modernom tehnologijom, a uvjeti rada i boravak u njoj su neusporedivo bolji. Ali jedna stvar, od generacije do generacije ostaje ista. Njezini hodnici i učionice uvijek

su pune dječjeg smijeha i vike. Kao bivša učenica ponosna sam što su moji sinovi učenici OŠ IBM. Svaki put kada sjednem kao roditelj u njezine klupe, duh prošlosti izviri iz svakog kutka. Poseban je osjećaj znati da i moja djeca na istim hodnicima i u istim učionicama žive razne zgode i nezgode, tugu i radost, uspjeh i neuspjeh i da se s osmijehom na licu pripremaju za svoju budućnost….baš kao i ja nekada.

Sidonia / Culej/ Balaž

Rado bih se vratila u to vrijeme bezbrižnosti i druženja. To je period života kojega se sjećam s velikom radošću. Kada se sjetim te bezbrižnosti, velikih prijateljstava i prvih ljubavi, sjetim se naših razrednih zabava i priredbi koje smo sami pripremali, naših ekskurzija i maturalnog putovanja koje

je bilo moje prvo odvajanje od roditelja, te osjećaja odrastanja. Gledajući danas svoju djecu u tim trenucima, voljela bih da dožive i nauče cijeniti svaki od tih trenutaka i uživaju u njemu.

Gordana (Sabo) Pinter

Školski su dani uvijek lijepi, ali to shvatimo kada prođu i počnu drugi životni problemi i borbe. Moj je razred bio dobar i lijepo smo se družili i slagali. Imali smo dobru razrednicu, nastavnicu Levanić i svi smo ju voljeli. Razrednica ima važnu ulogu jer nije lako dovesti djecu na pravi put.

Mi smo poštovali učitelje i tako su nas učili kod kuće. Nisu učenici vrijeđali učitelje. Bilo je uvijek neposlušnih i živahnih, ali se na kraju cijenila riječ nastavnika. Danas su djeca zahtjevnija i osjetljivija i nastavnicima je puno teže dovesti ih u red. Ako roditelji ne cijene nastavnike i školu , to se odražava i na djecu, i ohrabruje ih da ne slušaju.

Mislim da smo mi prije tridesetak godina bili skromniji i poslušniji, nije bilo važno kako je tko obučen i koliko prati modu, nije se polagalo na frizure i nije bilo svih pomagala koja današnja djeca imaju.

Više smo se družili, igrali, razgovarali i pomagali međusobno.

Danas su djeca zaokupljena mobitelima, internetom i ne izlaze iz kuće, komuniciraju preko poruka , a mislim da to nije dobro za društveni život ikoga. Previše se pridaje važnosti materijalnim stvarima, a premalo druženju i razgovoru s djecom. Zaokupljeni smo poslom i zaradom, a na kraju je to najmanje bitno. Negdje smo u odgoju popustili, previše težimo prijateljstvu s djecom, a tako se ne postiže autoritet koji je jako važan u odnosu roditelja i djeteta. Djeca moraju znati svoja prava o kojima se danas toliko govori, mada mi to nekad nismo znali, ali još je važnije da znaju i svoje obveze i koje su posljedice za određene postupke.

Odgoj dolazi kao prvo iz obitelji; ni vrtić, ni škola neće odgojiti dijete, ono gleda odnose u kući i to mu ostaje za cijeli život. Važno je postaviti granice, djeca ih

uvijek pokušavaju pomaknuti i nažalost, danas su u puno toga i uspjeli. Roditelji bi trebali biti ustrajniji u pravilima i obvezama djece.

Nije sve tako crno, ima puno dobre i vrijedne djece, ali oni loši primjeri uvijek iskaču i nameću se pa neki možda pomisle da je to normalno. Zato treba djecu poticati da uče i više se druže i pomažu si, poštuju roditelje i učitelje. Najviše im trebamo pružiti ljubav, razgovor i dobre primjere.

Martina (Novoselnik) Moslavac

Djeca nekada i sada

Ja sam Mladen Fereža. Rođen sam 1967. godine. 1974. godine krenuo sam u prvi razred osnovne škole koja se tada zvala OŠ “Braća Ribar”, današnja OŠ Ivane Brlić-Mažuranić. 1978. godine krenuo sam u 5. f razred, a razrednik mi je bio nastavnik Kovačević i predavao mi je tehničku kulturu. Njegovim odlaskom u mirovinu na mjesto razrednika došla je nastavnica Gordana Kos koja nam je predavala hrvatski jezik. Iz tog vremena imam najljepša

sjećanja vezana uz osnovnu školu, izlete, ekskurzije, prijatelje i nastavnike koji su nam bili uzor i koji su nas s puno truda i strpljenja pripremali za život i obveze koje nas očekuju. Nakon dugog školovanja diplomirao sam na Fakultetu za kineziologiju u Zagrebu. Danas sam ponosni otac dviju kćeri koje pohađaju istu osnovnu školu u koju sam i ja nekada išao.

Mladen Fereža

Učitelji su bili naši uzoriDuh prošlosti izviri iz

svakoga kutka

Nekada OŠ Braće Ribar, a danas OŠ Ivane Brlić-Mažuranić

Čuva uspomene mnogih generacija

Vrijeme bezbrižnosti i druženja

Nekada učenici - sada roditeljiNekada učenici - sada roditelji

Sidonia (Culej) Balaž

Melita (Jovinac) Majurec

Mladen Fereža

Martina (Novoselnik) Moslavac

Gordana (Sabo) Pinter

12

U prilici sam da vam, dragi čitatelji Hlapića, prenesem nešto od svojega iskustva i doživljaja iz školskih klupa u kojima sam pred više od dva desetljeća započeo kao učenik, a kojima sam se danas vratio kao učitelj. To je bogato iskustvo koje me uvelike oblikovalo prema onome što sam danas, pa ćete mi oprostiti ako malo možda i razočaram time što ne ću moći baš sve što osjećam i što mislim pod moja osnovna škola prenijeti u ove rečenice.

Ponajprije, to su sjećanja na razdoblje u kojemu sam kao i velika većina djece, jednog, sada davnog proljeća i ljeta, umjesto svakodnevnog ispunjavanja vremena kakvom igrom i poslovima kojima uglavnom samo djeca znaju ljepotu i svrhu, započeo s roditeljima obilaziti jednu čudnu veliku zgradu u kojoj je sve djelovalo nekako drugačije nego kod kuće, čak i ozbiljnije, pa možda i strože, a zvala se škola. Bilo je to pripremno razdbolje za moj prvi razred, moje uključivanje u zajednicu meni stranih ljudi, ali koji su odavali kako su to ljudi kojima se vjeruje.

Možda je baš to prva, a čini se kao i najvažnija stvar koju sam iz škole ponio u život – vjerovati. Vjerovati u ljude, u njihove dobre i vrsne namjere, u njihove sposobnosti pred kojima sam kao dijete bio zadivljen i čekao priliku da primim od svih njih ponešto jer sam shvatio koliko je lijepo i važno biti jak i iskren pred povjerenjem za biti čovjek za što se svatko od nas sprema.

Krenuo sam kao učenik 1.a razrednog odjela koji je vodila učiteljica Snježana Hađija. Prisjećajući se toga vremena, naviru mi slike obilježene nečim lijepim, posebno bliskim i povezujućim što

sam u vremenu pohađanja škole Ivane Brlić – Mažuranić usvojio. Vrijeme prvih prijateljstava koje sam stekao sâm, koje sam gradio na povjerenju, čuvanju i pomoći. Sjećam se onog truda i pažnje, ljubavi i strpljivosti koju nam je učiteljica pokazala, a na kojoj smo joj željeli tada, ali i sada zahvaliti jer je upravo to bilo najjače oružje protiv naših prvih strahova od nečega novoga, nečega izazvonoga, velikoga, od mogućih i stvarnih neuspjeha.

Prešavši u tada, 5. c razred krenula je nova dionica avanture. Uglavnom nova lica, nove osobe, novi predmeti, novi izazovi. Sjećam se da smo kao razredni odjel od 5. – 8. r imali čak 3 razrednika koje ovom prilikom spominjem s poštovanjem i zahvalnošću. Bili su to nastavnici: Ivan Kučan, Sanja Jergović i Marija Brajković. Vrijeme je to obilježeno tada vrlo zabavnim i privlačnim disco ritmovima, melodijama rapa i hit širokim hlačama.

U tom razdoblju sjećam se kako smo rado sudjelovali u školskim projektima koji su danas prerasli u zaštitni znak naše škole (školski list Hlapić, najučenik, najsportaš), a neki su se, na žalost, ugasili ( školski radio).

Moja škola nezaobilazno je mjesto kada govorim o sebi. Sve što postižem ili želim postići, kao da je korijenjem zapleteno i vodi uvijek prema njoj. Mjesto je to prvih znanja i važnih životnih odluka kojih možda tek danas nekoliko desetljeća kasnije postajemo još svjesniji. Priznajem da je zanimljivo i lijepo vratiti se svojoj školi i imati priliku vratiti joj ono što ti je pružila. To nije samo znanje, to nisu samo ocjene, to nisu samo pravilno ispunjene plave razredne

knjige i zeleni imenici pred kojima se uobičajeno strepi, već je to uvijek baš ono povjerenje koje mi je moja škola jednom pružila, povjerenje da mogu, da vrijedim, da smijem biti drugačiji, da smijem biti posebniji, ali i uobičajen i da sve to ima nezamjenjivu vrijednost čovjeka, osobe i to prenijeti učenicima.

Danas svježije i vedrije obojana fasada, skupocjen i moderan sanitarni čvor, ispravna i moderna stolarija, praktična garderoba, velika dvorana, moderno i novo opremljene učionice za školu 21. st., dekorirani i kreativni hodnici možda su pokrili neke naše materijalne rane i nedostatke kojih tada nije bilo, ali nikada nisu skrili ono što je škola Ivane Brlić Mažuranić, moja škola bila i jest – škola vrsnosti temeljene na tome, dragi učenici, da ona uvijek jest i hoće vjerovati u svakoga od vas.

Ivan Mikolić, vjeroučitelj

Mada se čini lako, ali ovo je bio težak zadatak. Dok sam pronalazila stare slike i prisjećala se svog najsretnijeg razdoblja, obuzela me sjeta. Ne prođe puno vremena, a da se ne sjetim tih dana. Bili su najbolji, najsretniji i tu sam se osjećala sigurno. Moram naglasiti da su to bile najteže godine za našu domovinu jer su tada letjele granate i čula se uzbuna zbog koje smo trčali u podrum. Danas kada o tome razmišljam, nije mi jasno kako smo to proživjeli. Nekako sam uvijek razmišljala da nam se neće ništa dogoditi. A ja sam bila 3. razred. No, krenimo od početka. Prvi razred, ja pionirka. Kaže učiteljica: „ Dašo, ti ćeš recitirati za prijem pionira!“Super, a ja stvorena za javni nastup! Ekipe ko’ u svatovima, guraju se, lakte, a mi pačići svi na bini i čekamo da krene predstava. Između gomile djece vidim svoju baku koja me gleda i nestrpljivo čeka mojih pet minuta. Naravno, svima sam rekla da recitiram i svi su došli. Naša učiteljica Lovorka Bekić je otišla u mirovinu i došao je učitelj Dragoljub Bojčić. Polako dolazimo u peti razred. Koma na kvadrat. Dijelimo se na dobre i loše momke. Loši su Nijemci, a dobri Englezi. Konačno dobivam engleski kao predmet i presretna sam zbog toga. Okuplja nas razrednik Josip

Koledić koji je predavao matematiku. Čovjek vedra duha, uvijek nasmijan i spreman na šalu. Engleski jezik,centar mog svijeta, i nastavnica Manda Cisar. „Nema tu nikakav evribadi,evribadi na livadi pasu travu!“ To je bio sat u kojem smo učili, smijali se i naslušali se svakavih izgovora. Moja druga velika ljubav je sport – rukomet koji trenira nastavnik Eduard Šolc, s kojim osvajamo drugo mjesto u državi. To je bio moj prvi rukometni trijumf. Došli smo doma i odmah se slikali s ravnateljem Zlatkom Totom. Lica su nam bila ozarena jer smo ipak bili pobjednici u sportu, a ravnatelj učitelj tjelesne kulture. Di ćeš bolje? Lijepe su to uspomene, no kako vrijeme brzo prolazi, svoje učeničke klupe zamijenila sam katedrom u učionici engleskog jezika. Kada sam počela raditi i prvi put ušla u zbornicu, osjetila sam tremu. Sjećam da sam svoju prvu školsku kavu ispijala drhtavim rukama. Oni su meni predavali. A ja sad sjedim s njima. Precool. I došla sam na mjesto učiteljice čiji predmet želim predavati od malih nogu.

Bio je to san. Ali taj je san samo početak novog poglavlja u mom životu. To me doba izgradilo u ovo što jesam i ti su ljudi sudjelovali u ovome što danas radim. Bit ću ponosna ako barem jedno dijete kaže da sam imala utjecaj na njegovu odluku u životu. Potaknuta radom ovdje odlučila sam okupiti svoj stari razred i naći se nakon 15 godina. No, jedna osoba neće moći nazočiti. Naš razrednik, Josip Koledić koji je preminuo prošle godine. Sretna sam što sam ga upoznala i što sam mu jedno kratko vrijeme bila i kolegica. Na kraju ću završiti poznatom rečenicom velikog znanstvenika Alberta Einsteina: “Um je poput padobrana - funkcionira jedino ako je otvoren”.

Nekada sam sjedila i spikala, a danas je ipak malo drugačije...

Prošlo je dvadeset i pet godina od kada su učenici sedmog d razreda školske godine 1987/88 krenuli na maturalac u Istru.

Posjetili smo Pulu, Brijune i boravili u nezaboravnoj Puntiželi. To su bila vremena kojih se i danas sa sjetom i lijepim uspomenama rado sjećam.

A danas smo odrasli, ozbiljniji, no i dalje u kutku usana krije se onaj osmijeh djeteta. Tadašnja razrednica sedmog d, Gordana Kos sada je moja kolegica i zajedno radimo.

Kao razrednica bila je osoba vedra, vrlo komunikativna, otvorena i

društvena. Mnogo puta divili smo joj se na svemu što čini za nas, a isto tako znala nas je ponekad začuditi, iznenaditi. Nije nas štedjela, no uvijek je bila pravedna i predana poslu jer problem ne trpi odgađanje. Naša razrednica, ni danas se, nakon toliko vremena, nije promijenila. Ako malo bolje pogledate i njoj se u kutku usana krije isti onaj dječji osmijeh. Ove godine povodom Dana učitelja sindikat je organizirao dvodnevni izlet u Istru.

I opet smo na ulicama Pule, u prekrasnim krajolicima Brijuna. Kao prije dvadeset i pet godina tako smo i sada uz veliko iščekivanje, veselje, zabavu, smijeh i puno doživljaja otkrivale čari netaknutoga.

Neočekivano, novi čin, moja razrednica i ja u novim ulogama. Sve se promijenilo, a opet ostalo isto.

Okusile smo prirodu u njenom izvornom

obliku: u hrani i doživljajima prapovijesnog vremena na lokacijama na kojima je vrijeme zaustavljeno.

Snježana Volenik, učiteljica

Priče iz davnina

Novi čin, nove uloge

Nekada učenici sada učiteljiDrugi red: Ivan Mikolić, Maja Štampar, Mirela Valinčić, Katarina Zubak, Nataša Kirin, Snježana Volenik i Ivica TomljanovićPrvi red: Renata Sudar, Jasna Razlog – Grlica, Ana Stubičar, Danijela Žarković, Irena Balint, Sanja Pavelko, Ivana Ternjej- Stanivuković, Lidija Kljajić – Ložnjak, Maja Grdić, Jasenka Jurić- Ćivro i Renata Kovač.

Nekada učenici - sada učiteljiNekada učenici - sada učitelji

Danijela Žarković, dipl. učiteljica

Gordana i Snježana

Snježana (Kovačević) Volenik

Danijela Žarković

13

14 15

Bio si najučenik škole i urednik školskog lista Hlapić. Otada je prošlo nekoliko godina. Koje uspomene nosiš iz svoje osnovne škole?Osnovna škola bila je super, u pravom smislu te riječi. Učiteljica, i kasnije nastavnici, zaista su se trudili od nas napraviti prave male ljude. Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju su ustrajnost nastavnica koje su nas pripremale za natjecanja. Unatoč tomu što smo laboratorij iz fizike znali okrenuti naopačke, nast. Marica Domokuš se samo nasmijala (često i nije primijetila da je njenom dolasku prethodilo brzinsko spremanje) i donijela nove zadatke. Pokazala mi je što donosi upornost.

Druga nastavnica koja je uložila neograničen broj sati u mene je nastavnica kemije, tada Katica Đelatović. Kemiju sada koristim vrlo rijetko, gotovo nikada, ali bilo je super što je mogla srediti da ne odgovaram npr. biologiju.

Nastavnik Lončar valjda je znao da, i bez puno njegove pomoći, mogu završiti tu gdje jesam. Razrednica Zumbulka Foret uvijek se brinula da dam sve od sebe i odigrala veliku ulogu - vjerovala je u mene kada ja nisam.

Zadnja, ali ne i najmanje važna je učiteljica Ivanka Ključec. Svaka joj čast. Dok god nisam shvatio što želim, ona je ponavljala ispočetka i ispočetka.

Išao si na razna natjecanja i ostvario

izuzetne uspjehe. Koliko ti je to pomoglo u daljnjem školovanju?Neočekivano puno. Prva stvar od koje sam profitirao je znanje. Kemiju, na primjer, prve dvije godine srednje škole morao sam učiti vrlo malo. Sve je bilo vrlo logično nakon osnovnoškolskog natjecanja. Druga stvar koju su me natjecanja naučila je da treba biti uporan i puno raditi. Rad je super, ne treba ti prirodni talent za to.

Ja sam sada 8.razred i želja mi je postići što bolji uspjeh, ali voljela bih kad bi mi opisao kakav je osjećaj biti najučenik škole?Super. Jednostavno je super! Priznanje tebi i dokaz svima u školi da si dao sve od sebe, i to uspješno - da si bio najbolji. Kada sam odlazio iz Brlića, cijela ta ceremonija je bila na vrlo visokoj razini i teško je opisati što sam sve tada osjećao. Znam samo da je bilo odlično – slično kao kada skačeš bungee jumping. Žao mi je što samo jedan u generaciji to uspije.

Nakon naše škole nastavio si školovanje u Gimnaziji Petra Preradovića, a nakon toga upisao Fakultet elektrotehnike i računalstva u Zagrebu. Otkuda i otkada ta želja za upisom tog fakulteta?Želja za FER-om javila se vrlo brzo nakon što sam dobio prvi kompjuter (4. razred), iako tada nisam imao pojma što je to točno. Nakon što sam uočio prve greške i ograničenosti u igrama, egoistično sam pomislio da ja to mogu i trebam napraviti bolje, a mislio sam da je taj fakultet pravo mjesto za naučiti tako nešto. Naravno, “puno žganaca” je bilo potrebno da uopće shvatim da to nije lagan posao, ali želja je ostala u meni.

U razgovoru s našom urednicom saznala sam da si na fakultetu jedan od najboljih studenata u svojoj generaciji. Koliko vremena posvećuješ učenju i svim obvezama na fakultetu?Iskreno, jako puno. Većina mog vremena otpada na fakultetske obaveze, ali gledam na to kao ulaganje u budućnost. Promatračima se to čini prilično teško. Meni nije. Pronađi nešto što najviše voliš

i zamisli da radiš to većinu svoga dana. E baš tako je meni (rekao sam nešto što najviše voliš)!

Mislim da se ne treba plašiti time koliko se vremena na fakultetu provodi nad knjigom - minimume za prolaz i nije teško ostvariti.

Kao uspješan mladi čovjek gdje se vidiš za nekoliko godina?Ostanak na faksu, rad u Hrvatskoj/inozemstvu? Nemam pojma. Odlučit ću kada dođe vrijeme za to.

Imaš li slobodnog vremena za prijatelje? Imaju li virovitički studenti naviku sastajati se u Zagrebu i družiti se u slobodno vrijeme?Da, imam – nekad. Prilično je teško uskladiti rasporede, budući da smo razbacani po raznim fakultetima. Najčešće ta okupljanja ne budu striktno vezana uz Viroviticu, već se okuplja ekipa iz srednje škole.

Kad odeš u Zagreb, osjećaš li nostalgiju za obitelji, domom, prijateljima i Viroviticom?Drago mi je da gotovo svi prijatelji studiraju u Zagrebu – svi smo se samo preselili u Zagreb. Naravno da mi je drago vraćati se doma, ali ne mislim da ću se nakon fakulteta vratiti u Viroviticu ili da će mi nostalgija prema gradu biti neka prepreka da se preselim u neki drugi dio države ili svijeta.

Razgovarala Monika Katalenić, 8.c

Najučenik škole i urednik školskog lista Hlapić danas jedan od najboljih studenata O poznatom virovitičkom bandu Vatra saznali smo u razgovoru s Ivanom Dečakom

Rad je super, ne treba ti prirodan talentKada sam odlazio iz Brlića, cijela ta ceremonija bila je na vrlo visokoj razini i teško je opisati što sam sve tada osjećao. Znam samo da je bilo odlično – slično kao kada skačeš bungee jumping. Žao mi je što samo jedan u generaciji to uspije. Kao i putovanje kroz školske klupe, tako i putovanje bespućima glazbenog odrastanja ostavlja pregršt bilježaka u “bilježnicama” glavnih protagonista.

Kako ste i kada započeli zajedno svirati?Kobna je bila večer izlaska u klub Vanadis, negdje krajem 1995.g. kada smo se upoznali Mario Kasumović i moja malenkost. Ozbiljnije smo počeli svirati 1999. god., kada  se i okupila ova ekipa koja i sada muzicira u Vatri i kada, na kraju krajeva, objavljujemo naš prvi album „Između nas“, pa se zapravo od te ‘99. i zbrajamo. Sve nakon je povijest!

Predstavite nam sve članove bandaVatra su:  Irena Celio –Cega (klavijatura, back vokal)  Robert Kelemen (solo gitara)  Boris Gudlin (bass gitara )  Mario Robert Kasumović (bubanj)  Ivan Dečak (lead vokal i ritam gitara)

Što je bila inspiracija za odabir stila glazbe?Odabir stila nije se dogodio planski. Glazba koju stvaramo i izvodimo, ujedno je i glazba koju osjećamo..

Već ste dosta vremena na glazbenoj sceni. Što je sve obilježilo vaš rad?Kao i putovanje kroz školske klupe, tako i putovanje bespućima glazbenog odrastanja ostavlja pregršt bilježaka u „bilježnicama“ glavnih protagonista. Nekad se dogode ružne stvari, ali u

Glazba koju stvaramo i izvodimo, ujedno je i glazba koju osjećamo

sjećanje uvijek doplivaju ona lijepa iskustva, zbog kojih se i danas bavimo glazbom.

Tko sudjeluje u stvaranju i oblikovanju vaših pjesama?Autorski mi se na posljednja dva albuma pridružuju Robert i Irena. Ali nakon što netko od autora donese pjesmu na probu, krećemo s aranžiranjem, a to je proces u kojem sudjeluju svi članovi benda. 

Koliko je albuma iza vas?Aktualni album „Ima li budnih“ naš je šesti po redu studijski album, prije njega objavili smo redom;  Između nas Anđeo s greškom  Prekid programa  Aritmija  Sputnik

“Ima li budnih” naslov je vašeg najnovijeg albuma. Interesantan je naslov. Što se krije iza tog naslova?Mi glazbenici vraćamo se kućama s kasnovečernjih koncerata, u to vrijeme sav ostali svijet uglavnom spava, dok mi odbrojavamo kilometre do kućnog praga... To je bila nit vodilja i inspiracija za pisanje ove pjesme. S druge strane pjesmu možemo shvatiti i kao „autocestu“ za povratak „kući“, današnjoj, možda izgubljenoj generaciji.

Na koji ćete način promovirati nove skladbe?Kao i do sada; objavit ćemo singlove, snimiti spotove i svirati ih uživo pred našom vjernom publikom.

Kao bivši učenici naše škole prisjetite se  nekog trenutka iz školovanja u OŠ IBM?Školovanje u OŠ IBM bilo je za mene predivno iskustvo. Uz odlično društvo imao sam i predivne učitelje, a bili smo i posljednja generacija pionira, tako da negdje doma u Virovitici, među silnim fotografijama postoje i one s pionirskom maramom i kapom. Uz odlično društvo i prijatelje, od kojih se s nekima družim i danas, u lijepom sjećanju ostali su u i dobri ljudi koji su me naučili pisati, čitati, pjevati, zbrajati i oduzimati, slikati (premda manje uspješno), trčati za loptom(jaaaako uspješno), pronaći Hrvatsku na karti svijeta, pa čak i govoriti strani jezik. U svakom slučaju zauvijek ću pamtiti lica i prezimena svojih nastavnika i nastavnica Bijuk, Pavelić, Cisar, Janošević, Foret, Strmečki, Kekez...

Zaželjevši Ivanu i bandu dobru promociju novog albuma i još puno uspješnica, zahvalili smo na ugodnom druženju.

tekst: Zrinka Slamić, 8.b autor fotografija: Filip Filković

Nekada učenici - sada poznatiNekada učenik - sada student 15

Nagrada “Josip Lončar” za istaknute uspjehe u studiju

proglašenje najučenika 2005. godine

Ivan Dečak

16

Stručna suradnica škole

Davne, ili ne tako davne 1991. godine upisala sam prvi razred

Osnovne škole Gradina u mjestu Gradina i započela svoje putovanje prema svojemu današnjem zanimanju i pozivu. Nekako sam od prvih trenutaka razmišljanja o budućem zanimanju znala da će biti vezano za školu. U nižim razredima osnovne škole za vrijeme igre nosala sam bilježnice koje su bili moji zamišljeni dnevnici i imenici u koje sam upisivala ocjene. U višim razredima rodila se ljubav prema hrvatskom jeziku i u osmom razredu sam bila gotovo sigurna da ću, ako ikada budem studirala, upisati studij hrvatskog jezika. A kako to da sam sada pedagoginja? To je bio moj drugi izbor koji je sve nekako zaokružio. U osnovnoj školi nisam imala jasnu predodžbu o zanimanju pedagoga. Za mene je pedagog u nižim razredima bio osoba kod koje nikako ne smije završiti jer bi to značilo da nisam napravila nešto dobro. Kako sam odrastala, moja vizija toga

zanimanja se mijenjala. Uvidjela sam da je to osoba koja pomaže, koja razgovara s djecom koja dolazi na sate i promatra nas i učitelje, vodi neke izvannastavne aktivnosti, ali još uvijek sva ta saznanja su bila tek dio poslova pedagoga. Upisala sam srednju školu koja i nije imala pedagoga i tako i ono što sam znala o pedagogu i njegovim poslovima više nisam znala. Unatoč tomu, moja želja za rad u školi i s djecom kroz srednju školu samo je rasla i u trenutku upisa na fakultet, nisam nimalo dvojila oko odabira svoga budućeg zanimanja. Svojim fakultetskim obrazovanjem dobila sam osnovna teoretska znanja potrebna za rad stručnog suradnika pedagoga, ali iskustveno učenje počelo je trenutku kada sam se zaposlila. I danas, nakon tri godine i dalje učim, i svakim danom nešto novo saznam, i svakim danom još jedan dio svojeg zanimanja bolje upoznajem. Posao stručnog suradnika pedagoga na prvom mjestu se i sastoji od trajnog učenja i usvajanja novih znanja kako bi mogao pomoći učenicima i učiteljima u što uspješnijem

radu. Stručni suradnik-pedagog planira i programira rad, priprema i obavlja poslove u neposrednom pedagoškome radu, organizira radionice, prati izvođenje nastave, pomaže u rješavanju odgojnih pitanja, analizira i vrednuje djelotvornost odgojno-obrazovnog rada škole, stručno se usavršava, surađuje sa zdravstvenim i drugim ustanovama, sudjeluje u radu povjerenstva za upis djece u osnovnu školu, vodi odgovarajuću pedagošku dokumentaciju i vodi brigu o ostaloj pedagoškoj dokumentaciji te obavlja niz drugih poslova vezanih uz unaprjeđivanje i razvoj odgojno-obrazovne djelatnosti.

Smatram kako u životu svatko treba raditi posao koji ga usrećuje, jer tada daje najviše i najbolje od sebe. Posao pedagoga je raznolik i dinamičan, svaki dan donosi nešto novo, svaki je dan novi izazov, a najveći uspjeh i pohvala je uspjeh i zadovoljstvo učenika i roditelja.

Nina Babić

Svaki je dan novi izazovSvojim fakultetskim obrazovanjem dobila sam osnovna teoretska znanja potrebna za rad stručnog suradnika pedagoga, ali iskustveno učenje počelo je trenutku kada sam se zaposlila.

Razgovor s gradonačelnikom Ivicom Kirinom

Virovitica je posljednjih nekoliko godina postala pravo središte Županije, ali ne samo Županije, već i regije.

Prošlost, sadašnjost i budućnost grada ViroviticeGodinom rođenja Virovitice smatra se 1234. kada je slavonski herceg Koloman izdao povelju kojom je tadašnje naselje dobilo status trgovišta, tj. status slobodnog grada. Kakav je osjećaj biti gradonačelnik grada čija prošlost seže u 13. st.?Jedno vrijeme bio sam najmlađi gradonačelnik u Republici Hrvatskoj, a biti gradonačelnik jednog strarog kraljevskog grada zaista je velika čast. Moram napomenuti da neki podaci govore da se Virovitica spominje još i u 11. te 10.st.tako da je imala svoj veliki utjecaj na razvoj cijele regije. Nekada se zvala Virovitička županija, ali sa središtem u Osijeku. Nažalost, Virovitica je doživjela sličnu sudbinu kao i grad Varaždin. Dio njene tamnije prošlosti je veliki požar i kuga, uz koju vežemo ime velikog sveca, sv. Roka, koji je danas zaštitnik grada. Velika je čast živjeti u Virovitici koja se diči dalekom prošlošću.

U Virovitici se svake godine obilježava Dan grada – Rokovo. Je li ova obljetnica Grad bila posebno proslavljena i obilježena?Ova proslava imala je posebna obilježja. Napravljen je kružni tok u centru na čijem travnjaku stoje ovi značajni brojevi – 1234 i 777. Tražili smo i od Hrvatske pošte da se izda posebna markica, nažalost nije nam uspjelo to na vrijeme realizirati, ali ovo Rokovo je bilo izuzetno bogato sadržajima.Mislim da smo ga dostojanstveno obilježili. Rokovo je postalo simbol, jer tih dana Virovitica postaje kulturno i turističko središte.

U mnoštvu aktivnosti i događanja tijekom desetak dana svatko je mogao naći što će pogledati, posjetiti, no, veliko

slatko iznenađenje bila je torta duga 777 cm. Kako su Virovitičani prihvatili tu novost?Po izrazima licima više nego zadovoljno.Torte su bile jako fine (probao sam i sam) i ovaj put bih zahvalio slastičarnici Horvat koja je napravila ovo slatko iznenađenje. Uz tortu smo građanima podijelili kuhane kukuruze i lubenice. Tako smo se građanima na jedan skroman način odužili za sve što su činili za svoj grad.

Nakon brojnih događaja koji su obilježili značajnu obljetnicu Grada kojom smo naučili dosta o prošlosti, moramo se vratiti u sadašnjost. Povijest nas uči da trebamo znati svoju prošlost, ali još je važnije brinuti o sadašnjosti i budućnosti Grada. Što biste rekli za današnju Viroviticu koja je regionalno središte VPŽ?Virovitica je posljednjih nekoliko godina postala pravo središte Županije, ali ne samo Županije, već i regije. Dobivši Visoku školu za menandžment u informatici, postali smo studentski grad,ujedno smo administrativno središte, kulturno središte, a dokaz su Muzej, Kazalište Virovitica, Gradska knjižnica i čitaonica, osnovna i srednja glazbena škola....

Mnogobrojni događaji tijekom godine pokazatelji su da je ona i turističko središte, ali najvažniji čimbenik je da smo postali i gospodarsko središte. Mnogi investitori planiraju i otvaraju svoje investicije. Grad će postati i prometno središte jer se planira cesta A13 kojom ćemo se povezati s glavnim gradom Zagrebom, ali i brza cesta za Osijek te virovitička obilaznica.

Iako govorite o sadašnjosti Grada, zasigurno već razmišljate i o budućnsoti. Imaju li mladi razlog optimistično razmišljati o svojoj budućnosti u Virovitici?U industijskim zonama otvraju se novi trgovački centri, otvaraju se novi pogoni, iako znamo da je ovo krizna godina i teško je doći do investitora - ulagača.No, mogu reći da već sada imamo nove ugovore investitota koji će sljedeće godine započeti izgradnju. Nadam se da će se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju otvoriti nove mogućnosti zapošaljavanja mladih ljudi. Vjerovatno ste vidjele da je u našem gradu veoma živo, stalno se nešto događa. Sada smo u mjesecu prosincu, u kojemu se događanja nižu svakodnevno. Sadržaja je veoma mnogo za sve mlade koji se žele i s čim baviti samo ih treba iskoristiti.

Što i kako svi Virovitičani mogu učiniti da bi dali svoj doprinos još boljem razvitku Grada?Svi mi možemo dati svoj doprinos i da čuvamo sve ono što je naše. Evo vam jedan primjer. U gradu je napravljeno 14 dječjih igrališta, čiju su opremu radili učenici Tehničke škole. Svatko treba čuvati svoju okolinu, svoje dvorište, jer uređenost grada je zapravo i slika kakvi ljudi žive u tom gradu.Ponosni smo naš Cvjetni park i trg. Znači važno je jedno zajedništvo i jedan zajednički osjećaj prema javnom dobru.

Razgovarale Monika Katalenić i Vesna Biuk, 8.c

pozdrav za sve čitatelje Hlapića šalje gradonačelnik

torta 777 cm, snimio A. Jurkin završno ukrašavanje torte, foto - A. Jurkin

Nekada učenik - sada gradonačelnikNekada učenica - sada pedagoginja 17

Nina u 8. razredu

18 1918

Zgrada Osnovne škole Ivane Brlić – Mažuranić Virovitica građena je u tri etape. Započeta je izgradnjom krila predmetne nastave, potom razredne nastave i na kraju uprave, hola i restorana. Dovršena je 1974. godine bez školske dvorane, premda je bila u planu izgradnje.

Prostori su ostali isti, ali smo ih dodatno uredili i prilagodili učenicima i potrebama škole. Dodali smo oglasne panoe i klupe za odmor, a zidove smo osvježili bojom, radovima učenika i dekoracijom. Poseban ugođaj prostoru daju zidne slike učenika i učiteljice Ankice Fijale.

Loša kvaliteta građenja i loše održavanje dovelo je do propadanja vanjske stolarije. Prozori su strunuli. Dva je prozora vjetar srušio u učionicu pa su umjesto zaštite postali opasnost. Zamjena prozora i vanjskih vrata započela je 2003. a završila je 2010. godine. Hvala Gradu Virovitici i gradu Traunreutu.

Blato i ugibalište za školski autobus. Iz autobusa u blato, a potom u školu. Danas je tu parkiralište za automobile, a u školskom je dvorištu BUS postaja i veliki kružni tok koji omogućava prilaz školi automobilom. Idejno rješenje napravila je škola, a prilaz školi i ulicu uredio je 2007. godine Grad Virovitica.

Više papuča - manje smeća! Stariji učenici sjećaju se stare garderobe. Željezne ograde i kavezi zamijenjeni su čistim i uređenim prostorima, jer, garderoba nije samo prostor za odlaganje i čuvanje naših stvari, već je zaštitar unutrašnjeg školskog prostora i čuvar našeg zdravlja.

Fotografija svjedoči o neprikladnim i zdravstveno opasnim sanitarnim prostorima. Danas je sanitarni prostor prikladno uređen. Uredili su ga naši školski majstori. Prostor zahtijeva stalnu brigu spremačica i svih učenika jer samo sanitarno ispravan, očuvan i uredan zdravstveno je siguran sanitarni prostor.

I drugi su prostori obnovljeni i uređeni. Svaki prostor za neku namjenu. Još ima puno posla, ali jednako je važno uređeno i očuvati. Školski majstori Anto, Ivo, Vjeko i Siniša stalno popravljaju, uređuju i održavaju. Naše je da im pomažemo – tako da uređeno štitimo i čuvamo.

Imati računalo danas je normalno i očekivano. Prva računala u našoj školi dar su naših prijatelja iz Traunreuta. Gospoda Kesy i Charly prikupljali su rabljena računala i dovozili ih nama. Nova računala dar su Ministarstva i roditelja – naše donacije iz koje je izdvojeno 150.000 kuna. Iskoristimo i čuvajmo nove tehnologije.

Novi školski namještaj, vrijedan 305.000 kuna, dar je Grada Virovitice. Boravak je u školi ugodniji, a suvremena oprema učionica omogućuje kreativnu nastavu.

Naše je da imovinu prikladno koristimo i očuvamo drugima.

Umjerenost u svemu

osim u učenju!

2002. - 2012.Bilo i ne ponovilo se

Tekst i fotografije: Josip Strmečki, prof. - ravnatelj škole Prošlost, sadašnjost, budućnostProšlost, sadašnjost, budućnost

20 2120

Hrvatski kraljevi je igrano-dokumentarnio povijesna serija HRT-a. U sedam epizoda Hrvatski kraljevi opisuju jedno od najzanimljivijih doba hrvatske povijesti; vrijeme između dolaska Hrvata na današnje prostore u 7. stoljeću, pa sve do kraja dinastije Trpimirovića na kraju 11. stoljeća. Svi veliki hrvatski vladari kao što su Trpimir, Tomislav, Stjepan Držislav, Petar Krešimir IV. i Zvonimir po prvi puta dobili su lica i karaktere temeljene na raznim spisima. Da bi nam lakše dočarala radnju, ekipa HRT-a po prvi je put u potpunosti rekonstruirala hrvatsku kraljevsku krunu, najvažnije starohrvatske crkve u prirodnoj veličini i

obnovila kneževske i kraljevske kamene natpise. No radnja i vrijeme nisu dočarali samo računalnom 3D tehnologijom, već i povijesnim kostimima kojih je bilo stotinjak. Na seriji je sudjelovalo oko 1000 ljudi, velik broj domaćih i inozemnih stručnjaka sa sveučilišta u Oxfordu, Cambridgeu, Pragu, Varšavi, Beču i Zagrebu, te Zadru. Osim života vladara i plemića, ova serija sjajno prikazuje i svakodnevni život „običnoga“ čovjeka uz pomoć sedam srednjovjekovnih hrvatskih seljaka, njihovih komičnih pothvata i zabava kakvih se ne bi posramilo niti današnje doba.

groznim lijekovima, strašnim igrama, o ratovima i općenito o šugavom životu srednjeg vijeka. Zanimljive su šale na račun strašnih vitezova, odbojnih Narmana ili smotanih i nepromišljenih kraljeva koji su vladali u ondašnje vrijeme. U srednjem vijeku valadale su okrutne i nemilosrdne bolesti. No, pisac nije bolesti prikazivao na neki strašni način nego je na zanimjiv i smiješan način ismijao pokušaje pronalaska lijekova. Na primjer, ako si bolestan udiši dim od spaljenog kokošjeg perja ili jedi đumbir i zasigurno ćeš ozdraviti! U ono vrijeme djeci je bilo zaista grozno! U škole su morali ići, ali nije bilo odmora, roditelji nisu brinuli za njih i za djecu nije bio očekivan dugotrajan život. Nikada se ne bih željela naći na mjestu djeteta u srednjem vijeku! A seljaci? Njima je bilo još gore nego djeci! Djeca su samo morala ići u školu, a seljaci su

se svim snagama morali boriti protiv feudalnih odnosa, zlih vitezova i kraljeva. Zaista, u srednjem vijeku postojalo je toliko užasnih stvari, ali Deary ih je sve opisao na smiješan i humorističan način. Sviđa mi se to što pisac u ratovima i u svim ostalim strašnim događajima optimistično pronalazi zanimljive i humoristične podatke. Kao da želi pronaći nešto zanimljivo u toj pomalo dosadnoj i tmurnoj povijesti. Knjiga mi se jako svidjela. Prije sam uvijek mislila kako je povijest dosadna i naporna, ali ova je knjiga promijenila to mišljenje. Ovu knjigu svakako trebate pročitati ako želite promijeniti svoje mišljenje i svoj odnos prema povijesti. Knjigu bih preporučila baš svima jer ona opisuje onu smiješnu stranu povijesti koju ćete s oduševljenjem zavoljeti.

Vesna Biuk, 8.c

Pisana baština grada Zadra

Sat povijesti u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica

Povijesni istraživački rad

Mjesto izdanja: Zagreb Nakladnik: EgmontIlustrirao: Martin BrownŠugavi srednji vijek

Knjiga pod nazivom „Šugavi srednji vijek“ jedno je od poznatijih djela britanskoga pisca Terry Dearya. Terry Deary je bivši glumac i kazališni redatelj.

Rođen je 4. ožujka 1946. godine. Pisati je počeo u 29. godini života. Napisao je niz knjiga o užasima povijesti. Njegova su djela prevedena na mnoštvo jezika i proglašen je jednim od najprodavanijih i najpopuarnijih britanskih književnika 21. stoljeća. Deary u knjizi „Šugavi srednji vijek“ na zanimljiv i humorističan način opisuje i pomalo ismijava tadašnje događaje i likove. U knjizi govori o

Poticaj za istraživanjeNa kraju našeg grada, uz cestu koja vodi za Mađarsku, nijemo i neposjećeno, u patini vremena leži oko 170 grobova. Većina ih je u dobrom stanju, a nekima se naziru samo tragovi. Pred njima je oronula i dotrajala mrtvačnica. Slika je privukla našu pažnju i krenule smo u istraživanje istine o ovom svjedoku postojanja jednog naroda, Židovima koji su živjeli na ovim prostorima. Tražile smo odgovore na pitanja: kada su stigli na ova područja, čime su se bavili, kakvu ih je sudbina zadesila i što je od njih ostalo? Obišle smo grad, tražile znakove i ostatke imenam zgrade, raspitivale se o sjećanjima na ovaj narod. Prelistale smo literaturu i utvrdile mali broj podataka. U traženju odgovora na neka pitanja rado nam je pomogao predsjednik židovske zajednice Virovitice gosp. Željko Weiss.

Dolazak Židova – prva spominjanjaPrve dvije židovske obitelji doseljavaju 1790. g. , narednih godina još šest, a 1799. upisano je osam obitelji ili 40 članova. Stanuju u kućama grofa Pejačevića jer ni jedan nema svoju imovinu. Jednu su kuću pretvorili u sinagogu kamo su odlazitli svake subote na molitvu. Broj

se Židova sve više povećavao pa ih je 1836. g. 71 osoba, 1845. 96, a 1857. na popisu je 137 stanovnika. 31. prosinca 1890. Virovitica ima 6580 žitelja, od toga 265 su Židovi. 1863. god. sagrađena je prekrasna sinagoga. Pratili smo i dalje porast stanovništva pa tako pred Prvi svjetski rat broj je 250.

Život Židova u ViroviticiOd doseljenja Židovi su se pokazali kao skrbni i marljivi. Uglavnom se bave trgovinom i obrtom. Poznate obrtničke obitelji su : Pilpel – ciglana, Pajtaš- mlin u Ulici S. Radića, Drah – pilana ( živjeli u Beču), Swartz- trgovina željeznom robom, Wenberger – trgovac kožom, Bing – trgovina mješovitom robom, Reich i Benedeck – trgovina tekstilom, Kohn i Singer – odvjetnici te Rosenberg – liječnik. U Drugom svjetskom ratu imovina im je oduzeta, a 1945. je stavljena u vlasništvo države. Neke su zgrade porušene, a neke su prenamijenjene u druge svrhe.

Stradanja Židova u Drugom svjetskom ratuOd 1941. do 1945. bilo je najteže razdoblje u životu Židova. Po Hitlerovom planu taj je narod trebalo potpuno uništiti. Odvođeni su u logore; Auschwitz u Poljskoj, Dachau u Njemačkoj te Staru Gradišku i Jasenovac u Hrvatskoj. Zadnje odvođenje iz Virovitice zbilo se 4.5.1943. , ostalo je malo obitelji i to samo oni koji su bili u miješanim brakovima – židov – katolik.

Bili su u jedanaest logora i ukupni ih je stradalo oko 200 iz Virovitice i bliže okolice. Samo su četiri Židova preživjela logore: Weiss Eugen i Weiss Marko – logor Birckenau, Bing Đusi – Jasenovac i Bukenhole Jakob logor Auschwitz. U partizanskim redovima bilo ih je petnaest, a Edo Lipšić dao je svoj život u borbi protiv fašizma.

Židovi danasŽidovska zajednica i danas djeluje u Virovitici iako je u izumiranju. Prilikom zadnjeg popisa stanovništva 2001. god. 12 ih se izjasnilo kao Židovi. Iako je broj malen, aktivno sudjeluju u izgradnji boljeg života našega kraja.

Prema istraživačkom radu Sare Marije Lovrenović i Sanje Martinušić, bivših

učenica naše škole, sažetak napisala Stela Poljanac, 8.a

Židovi u Virovitici

virovitička sinagoga

ostaci židovskog groblja

20

Šugavi srednji vijek

Hrvatski kraljevi

Prošlost, sadašnjost, budućnostProšlost, sadašnjost, budućnost

Učenici 7. i 8. razreda posjetili su izložbu „Tisuću godina pisane baštine Zadra“ koju je organizirao Državni arhiv u Virovitici. Iskoristili smo priliku da kroz pisane povijesne izvore iz razdoblja od 10. do 20. st. ponovimo sadržaje o Petru Krešimiru IV. , upoznamo matične knjige, jedan misal, kodeks Biblije na arapskom pismu, spise javnih bilježnika

iz 13.st. te druge pisane izvore o Zadru. Oduševio nas je rukopis na pergamenu i vješto ispisana slova glagoljice. S ponosom, što o tome znamo, čitali smo stihove Petra Preradovića na prvoj stranici preporodnog lista „ Zora dalmatinska“ – „Zora puca, bit će dana“ svjesni da smo upleteni u simbolično značenje riječi.

Stela Poljanac, 8.a

učenici 8. a i učiteljica Ankica Lovrenc

nadgrobni spomenik iz 19. stoljeća

Elizabeta Pinter, 8.b

23

Smatra se da su čovjekovi predci koristili vatrom još prije 400000 godina. Pretpostavimo li da je paljenje vatre prvo kemijsko otkriće, mogli bismo zaključiti da je kemija najstarija prirodna znanost.

Mnogi su narodi još od vremena Perzije prije 5000 godina, preko Egipćana i alkemičara u srednjem vijeku poznavali različite postupke za taljenje i kovanje metala, dobivanje alkohola i sl.

Kemija se u Europi razvila u 13. stoljeću iz arapske alkemije. Alkemija je bila mješavina znanosti i magije. Alkemičari su vjerovali da s pomoću «kamena mudraca» mogu metale pretvoriti u zlato ili pronaći recept za pripremu čarobnog «eliksira života» koji bi liječio sve bolesti i osigurao dugovječnost.

Mnogi su znanstvenici svojim otkrićima pridonijeli razvoju prirodnih znanosti, no temelje suvremene kemije postavio je francuski kemičar Antoine Laurent Lavoisier u 18. stoljeću (otkrio zakon o očuvanju mase, sastav vode i zraka, uveo vaganje kao objektivno mjerenje). Kemija je u početku bila jedinstvena znanost. Proširivanjem znanja nametnula se potreba da se podijeli u nekoliko područja: anorganska kemija, organska kemija, analitička kemija, fizikalna kemija, biokemija, Iako se kemija postupno razvijala tijekom dugog razdoblja najvažniji kemijski zakoni otkriveni su u posljednjih dvjestotinjak godina.

Različiti kemijski procesi događaju se svugdje oko nas: u prirodi, u našem organizmu, a suvremeni život nezamisliv je bez mnogobrojnih proizvoda različitih grana kemijske industrije (lijekovi, sredstva za osobnu higijenu, plastične mase i sl.)

2011. godina proglašena je Međunarodnom godinom kemije.

I ljubav je kemijaZnanstvenici su istražili kemijske reakcije koje se zbivaju u mozgu

zaljubljene osobe te su saznali zašto su zaljubljeni uvijek veseli i ushićeni. Naime u mozgu zaljubljenih osoba povisuje se razina kemikalije koja stvara osjećaj ugode i zadovoljstva. Ta se tvar zove dopamin i povezuje se s pojačanom energijom, dobrim raspoloženjem i osjećajem sreće.

Nastajanje špiljskih ukrasaVapnenac je po kemijskom sastavu kalcijev karbonat, netopljiv je u vodi, ali je topljiv u vodi koja sadrži ugljikov dioksid. Voda koja isparava u vapnenačkim špiljama reagira i ugljikovim dioksidom iz zraka te nastaju manje količine ugljične kiseline, koja otapa vapnenac. Pri tom nastaje u vodi topljiv kalcijev hidrogenkarbonat. Isparavanjem vode ponovno se oslobađa ugljikov dioksid i zaostaje netopljiv kalcijev karbonat. Tako nastaju prelijepi spiljski ukrasi sige. Otapanje vapnenca i nastajanje siga u spiljama vrlo je spor kemijski proces.

Margareta Horvat, 8.a

VatrometZa vatromet je potrebna kemijska reakcija u kojoj će se osloboditi energija. Gorivo većine vatrometa je sumpor pomiješan s magnezijem i aluminijem. Svaki od njih reagira s kisikom sporo, mnogo efikasniji izvor kisika je kalijev perklorat KClO4 koji reagira s gorivom uz pojavu bljeskave bijele svjetlosti koji u posljedica gorenja metala. Briljantni bljeskovi popraćeni su glasnim šištanjem

brze ekspanzije plinova. Oslobođena toplina pobuđuje različite elemente koju su dodani gorivu, a zaslužni su za prekrasne boje. Žuta boja potječe od natrija, crvena od stroncija, zelena od barija, plava od bakra.

Luka Moslavac, 8.a

Umjetni snijegSkijašima je veoma bitno da za vrijeme skijaške sezona ima što više snijega. Poseban je problem kada u skijaškoj sezoni nema dovoljno snijega ili ga uopće nema kao ove godine. Zbog toga su uređaji za «stvaranje snijega» danas postali sastavni dio velikih skijaških središta.

Ako je dovoljno hladno, nije teško napraviti snijeg. Postupak je sljedeći: voda se ohladi na oko 0 °C a zatim se potiskuje pri visokom tlaku kroz uređaj zvani “snježni top”. On proizvodi finu maglu vodenih kapljica koje se zalede prije nego padnu na tlo. Ako su atmosferski uvjeti povoljni, a temperatura niža od -8°C u snježnim se topovima upotrebljava voda bez primjesa. Da bi kakvoća snijega bila što bolja, da bi on bio što zrnatiji, vodi se dodaju ioni kalcija i magnezija. Ako je temperatura između 0°C i -8°C, vodi se dodaju srebrov jodoid, detregenti ili neke organske tvari, da bi pospješile kristalizaciju.

Automobilski zračni jastukSvake godine mnogo ljudi nastrada ili je ozbiljno ozlijeđeno u automobilskim nesrećama. Automobil se pri sudaru naglo zaustavlja, ali putnici zbog inercije nastavljaju gibanje prema kontrolnoj ploči i vjetrobranskom staklu, te tako dijelovi automobila postaju smrtno oružje. Konstruktori automobila bili su odavno svjesni tih problema. Bilo

Međunarodna godina kemije

I ljubav je kemijaRazličiti kemijski procesi događaju se svugdje oko nas: u prirodi, u našem organizmu, a suvremeni život nezamisliv je bez mnogobrojnih proizvoda različitih grana kemijske industrije (lijekovi, sredstva za osobnu higijenu, plastične mase i sl.).

NAJUČENICI• Dragana Dogančić (1995./96.)• Tijana Turudić (1996./1997.)• Marija Rudec (1997./1998.)• Dejan Pil (1998./1999.)• Ivana Mejašić (1999./00.)• Nikolina Antonia Domokuš

(2000./01.)• Suzana Bingulac (2001./02.)• Ana Vargek (2002./03.)• Sanja Sabolić (2003./04.)• Ines Krišto (2004./05.)• Mario Kostelac (2005./06.)• Tea Tovarović (2006./07.)• Lara Žeravica (2007./08.)

• Senka Švraka (2008./09.)• Sandra Manojlović (2009./10.)• Lea Pavelko (2010./11.)

NAJSPORTAŠICE• Sanja Gomerčić (2000./01.)• Dora Međimorec (2001./02.)• Suzana Smiljčić (2002./03.)• Ema Španović (2003./04.)• Kristiana Zečević (2004./05.)• Patricia Tomac (2005./06.)• Ivana Grgić (2006./07.)• Maša Ivančević (2007./08.)• Jelena Matijević (2009./10.)• Lucija Koščak (2010./11.)

NAJSPORTAŠI• Jure Duvnjak (1999./00.)• Pejo Pejaković (2000./01.)• Marko Boos (2003./04)• Matija Zrnić (2005./06.)• Marin Ferenčević (2006./07.)• Filip Škaro (2007./08.)• Hrvoje Vuković (2008./09.)• Ivan Zdeličan (2009./10.)• Kristijan Mrazović (2010./11.)

Zid najuspješnijih učenika, sportaša i sportašica od 1995. do 2011.

je mnogo izuma u svrhu smanjenja opasnosti od ozljeđivanja pri sudarima. Gotovo idealna zaštita je mekani jastuk koji se napuše samo pri udaru i danas je standardna oprema koja štiti vozače i suvozača.

Jastuk se nakon udara napuše za oko 40 milisekundi, a potom se lagano ispuše kako bi omogućio gibanje prema naprijed. Sve to omogućuje jednostavna kemijska reakcija. Nakon mehaničkog udara dolazi do detonacije natrijeva

azida (NaN3) koja je uzrokovana električnim impulsom i on se raspada na čvrsti natrij i plinoviti dušik. Dušik napuše zračni jastuk i amortizira mogući udarac putnika o unutrašnjost automobila. Natrijev azid čvrsta je tvar visoke gustoće i stoga zauzima vrlo malo mjesta. Lako ga je pohraniti u središte volana ili na kontrolnoj ploči. Brzina detonacije je velika.

Morana Šušak, 8.a

22 Iz riznice najvećih uspjehaZnanost: Kemija

24

Velika obljetnica LiDraNa

Okolina hotela posebno nas se dojmila.

Izložba školskih listova. Prije samog otvorenja upoznavanje s ostalim urednicima

listova i razmjena školskih listova.

Sve je počelo u razredu. 8.c slavi odlazak Hlapića na državni LiDraNo. Glavne protagonistice Vesna Biuk i

Monika Mikolčić te glavna urednica Renata Sudar.

Dočekao nas je suncem okupan Šibenik. Hotel Ivan, bazen! Kakva radost i oduševljenje!

Dok smo se mi upoznavale i družile, mentorica je u ugodnom društvu svojih

kolegica s fakulteta, Blagicom i Melitom.

Hlapić u slikokazu člana povjerenstva Marka Bausa. Lijepo je slušati pohvale i sve ono za što smo posnosni na svoj rad. „ Hlapić

nastavlja u visokom ritmu, ima sjajnu shemu, logotip je vrlo karakterističan i jako dobar, lijepa naslovnica, odlično riješeni

naslovi uz tekstove, pomaknuta varijanta rubrika, što dobro funkcionira; ovo je vrlo visoka razina obrade teksta.“

Srećko Listeš- predsjednik državnog povjerenstva: „ Školski su listovi ulaganje u učenje. Ovaj broj Hlapića nosit ću svojim biolozima u školu jer je jako dobro obrađena tema broja u kojoj nalazimo cijeli leksikon proljetnica i bilja oko Virovitice“ – samo je dio riječi o našem listu na državnom LiDraNu.

Na trenutak krenule u svijet gusara. Krije li se negdje J. Deep? Prva misao?

Svi znatiželjno prelistavamo i čitamo druge školske listove.

Bilo je vremena i za obilazak poznate šibenske katedrale.

plakat, uspjeh hlapića

USPJEH ŠKOLSKOG LISTA20. obljetnica LiDraNa

Ovom je školskom godinom proslavljen 20. rođendan LiDraNa.

Stazom najuspješnijih prošli su mnogobrojni učenici osnovnih

i srednjih škola te mentori koji su ih pripremali za stvaranje

najboljih literarnih, novinarskih i dramskih ostvarenja.

U kategoriji školskih listova svake se godine na državni LiDraNo

poziva 20 najuspješnijih i najboljih školskih listova.

Ponosni smo na uspjeh našeg školskog lista “Hlapić” koji je u 20

godina LiDraNa sudjelovao 9 puta kao jedan od 20 najuspješnijih

školskih listova u državi.

ČAKOVEC – 1993.Školski je list dobio ime Hlapić jer je škola

preimenovana u OŠ Ivane Brlić – Mažuranić.

Glavna je urednica Goranka Pavelić, likovni urednik

Josip Strmečki.

Sadržaj: literarni radovi s temom domoljublja, ratnih

zbivanja, dječjeg svijeta te povijesti, a novinarski radovi

oblikovani u formi izvješća, intervjua i putopisa. Tu je

uvijek zanimljiv zabavni kutak te strip.

Nazivi rubirika: Lijepa naša domovino, Riječ

odraslih, Naša škola, U nama i oko nas,

Krist s nama, Mi smo mali, ali znamo,

Velik je svijet te Tintilinićev kutić.

Cijeli je školski list crnobijeli s

naslovnicom u boji.

PULA – 1994. Naš je Hlapić drugi put ušao u

izbor najboljih listova u državi

Glavna je urednica Goranka

Pavelić te likovni urednik Josip

Strmečki.

Sadržaj: literarni i likovni radovi te

novinarski u kojima nalazimo šarolik izbor tema,

obogaćen je novim rubrikama i sadržajima vezanim za

školski život.

Nazivi rubrika: Riječ odraslih, Likovnjaci, Od Hlapića do

Hlapića, Mi smo mali, ali znamo, U nama i oko nas, Krist

s nama, Mi osmaši, Hlaposkop, Žargonada, Tintilinićev

kutić.

SUPETAR – 2000.Na državnom smo LiDraNu dobili posebnu pohvalu jer

smo jedini u Hrvatskoj izdali tri broja školskih novina u

jednoj školskoj godini.

Odgovorna urednica: Renata Sudar, a likovna urednica

Ankica Fijala.

Glavne su urednice Hlapića Ivana Mejašić i Vlatka

Kurjančić.

Sadržaj: Literarni, novinarski i likovni radovi čine

rubrike koje smo naslovili: Humanost na djelu, Eko eko,

Znanost mladima, Uspjesi naših učenika, Izvannastavne

aktivnosti, Zabava i Sport.

ŠIBENIK – 2010.Budući da su školske ekipe sportaša ostvarile vrijedne re-

zultate i da su naše rukometašice državne prvakinje, odab-

rali smo da većina sadržaja bude posvećena sportu.

Tema broja: SPORT

Glavna je urednica Iva Ljubanović, 8.a.

Odgovorna je urednica Renata Sudar, a grafički urednik

Matej Sudar.

Osim sporta pisali smo i o temama koje smo naslovili

rubrikama: Iz riznice uspjeha, Scenska umjetnost, U

dobrom društvu, Novosti u školi, Novo lice škole, Školski

globus te Podlistak.

Naslovnica: I oni su odabrali sport – Sven Balint, Tea

Balint, Sanja Gomerčić i prof. Mario Hrženjak.

VIROVITICA – 1995.Naš je grad domaćin državnog LiDraNa na kojemu je i

Hlapić treći put među najuspješnijim školskim listovima.

Glavna je urednica Goranka Pavelić i likovni urednik

Josip Strmečki.

I u ovom su broju učenici škole pisali o

temama vezanim za školski život, ali

i za izvanškolske aktivnosti. Između

mnogobrojnih tema zanimljive

su reportaže o prijateljstvu

s njemačkom školom iz

Traunreuta, o dolasku pape

Ivana Pavla II.

NOVIGRAD – 2007. Svake smo godine izdavali školski list koji je bio

predložen za državni LidraNo.

Ove smo godine ponovno pozvani na državni susret.

Odgovorna urednica Renata Sudar, a grafički urednik

Matej Sudar.

Glavna urednica: Marina Jurić, učenica 7.a

Tema broja: ŠKOLSKI PREVENTIVNI PROGRAMI

Naslovnica: Učenici 3.a razreda – sudionici

CAP programa.

Rubrike: Kronika zbivanja, Reportaže,

Na vrh jezika, Svi naši interesi,

Obilježili smo, Iz učeničkog kuta,

Izvanučionička nastava, Sport te

Strip.

ŠIBENIK – 2011.„Hlapić“ je deveti put na državnom LiDraNu.

Tema broja: BIOLOŠKA RAZNOLIKOST

Na državnom susretu u Šibeniku školski list

predstavljale su glavna urednica Monika Mikolčić te

novinarka Vesna Biuk, učenice 7.c.

Odgovorna je urednica Renata Sudar, a grafički urednik

Matej Sudar.

Jedan dio školskog lista posvećen je temi broja, a ostali

sadržaji raspoređeni su u rubrikama: Iz riznice uspjeha,

Hobi, Projekti, U dobrom društvu, Pročitali smo za vas,

Putovanja, Terenska nastava, Školski globus, Riječju i

slikom, Zabava, Sport te Strip.

DUBROVNIK – 2008.Odlazak u Dubrovnik na državni LiDrano

bio je poseban doživljaj.

Odgovorna urednica: Renata Sudar,

grafički urednik Matej Sudar.

Glavna urednica: Marina Jurić, 8.a

Tema broja: NEKA SVAKI DAN BUDE

DAN DJETETA

Sadržaji vezani za rubrike: Kronika

zbivanja, Tema broja, Uspješna škola,

Putovanja, Globe, Novosti u školi,

Novosti u gradu, Svi naši interesi,

Novi zaposlenici, Svake godine u isto

vrijeme, Riječju i slikom te Sport.

Naslovnica: Učenici 1.a

PULA – 2009.Državna LiDraNa se nižu, naš je Hlapić

opet ušao u izbor 20 naboljih u Hrvatskoj,

brojne su pohvale državnog povjerenstva

za odabir teme broja i svih sadržaja kojima

je ona obrađena.

Glavna je urednica Iva Ljubanović, 7.a

Odgovorna urednica Renata Sudar,

grafički urednik Matej Sudar.

Tema broja: JEZIČNA BAŠTINA VIROVITICE

Naslovnica: Lik Mikeša ( uz temu broja) – autor

Roko Idžojtić, prof.

Sadržaji vezani uz rubrike: Susreti, Kronika

zbivanja, Terenska nastava, Iz riznice uspjeha,

Putovanja, Aktualnosti, Riječju i slikom, Zabava,

Šport te Strip.

Državna smotra LiDraNo, održana je u Šibeniku od 10. – 14.travnja 2011., bila je u znaku proslave jubileja – 20.obljetnica od prve smotre u Zagrebu. Na svečanom otvorenju prikazani su filmovi koji su svojim sadržajem podsjetili na razna događanja tijekom svih ovih godina. Mozaičnim isječcima i brojnim fotografijama prikazani su detalji sa svih susreta.

Lijepa su sjećanja, ali i dokaz da u našim školama diljem domovine nastaju djela trajne vrijednosti- litararna, novinarska, dramska ili videofilmska.

Za našu je školu ovo bio poseban doživljaj i isto tako mali jubilej jer je naš školski list Hlapić petu godinu za redom, a deveti put u ovih 20 godina pozvan na državnu smotru kao jedan od 20 najuspješnijih školskih listova u Republici Hrvatskoj. Brojne pohvale prosudbenog povjerenstva za sve što je napravljeno u Hlapiću bile su nam poticaj i motivacija za stvaranje ovogodišnjeg školskog lista. Lijep je osjećaj biti lidranovac, upoznati mnoge isto tako uspješne učenike i njihove mentore, urednike školskih listova. Veoma smo ponosne što je školski list Hlapić postigao takav uspjeh.

Urednice Monika Mikolčić, Vesna Biuk i odgovorna urednica Renata Sudar

Devet je naš

sretan broj

Iz riznice najvećih uspjeha 2524

2727

Ovo je već šesta godina za redom kako naša škola sudjeluje na Državnom natjecanju i smotri GLOBE škola. Na natjecanju koje je održano od 11.5. do 13.5.2011. god. u Čakovcu i Svetom Martinu na Muri ekipu naše škole predstavljale su Leonora Bedeković, Lea Pavelko i Magdalena Špoljarić te njihova GLOBE voditeljica, mentorica mr.sc. Jasna Razlog-Grlica.

GLOBE program je svjetski obrazovni programa gdje učenici provode mjerenja u okolišu i kroz suradnju s drugim školama aktivnije se uključuju u zaštitu

okoliša i prirode. Rezultate rada tijekom svake školske godine predstavljaju na međužupanijskoj i državnoj smotri, ako su pozvani. Sve o GLOBE programu možete naći na internetskim stranicama GLOBE programa u Hrvatskoj i svijetu.

Naša je škola nagrađena za najuspješniji istraživački projekt u sekciji Pokrov i tlo gdje su prezentirani rezultati projekta koji je ekipa škole pripremila zajedno s učenicima Gimnazije Petra Preradovića iz Virovitice, našim bivšim GLOBE učenici Sandrom Manojlović, Bornom Nemetom i Lucijom Zečević te njihovim

mentorom prof. Zvonkom Ternjejom. U Viroviticu su se vratili puni dojmova i želje da i dalje nastave svoj rad u ovom zanimljivom i korisnom međunarodnom ekološkom programu.

Anja Majurec, 7.d

I ove školske godine nastavljamo s mjerenjima i radom u GLOBE programu. Kako je ovo svjetski obrazovni program, nude nam se brojne mogućnosti rada. Ako vam se sviđa ono što radimo, pridružite nam se ili pratiti naš rad na www.globe.gov. Iako do sada nismo bili u mogućnosti nabaviti nove instrumente za mjerenja, ipak nismo posustali, prikupljamo podatke iz okoliša, šaljemo ih u svjetsku bazu podataka i družimo se s učenicima i voditeljima drugih GLOBE škola. GLOBE program je postao dio školskog kurikuluma i nastave. Na Stručnom skupu u Slavonskom Brodu Danijela Žarković, učiteljica engleskog jezika, uspješno je položila tečaj za GLOBE voditelja te je od ove godine GLOBE voditeljica.

U jesen smo proveli fenološka promatranja žućenja listova u Gradskom parku i na brezama u okolici škole, izmjerili pokrovnost i promjere deset odabranih stabala na biološkoj postaju u Gradskom parku te jedni druge učili kako se rade ta mjerenja. Na Ođenici mjerimo svaki tjedan od 2007. godine pH i temperaturu vode. Preko ljeta, tijekom praznika, mjerenja su provodile Anja Majurec i Iva Foret iz 7. d, a nakon toga je tu obvezu preuzeo Marko Bratrenek iz 6. e razreda koji vrijedno bilježi svoja zapažanja o Ođenici kraj koje stanuje. Uključili smo se i u svjetski projekt “Pokrov i klima” gdje pomažemo praćenju klimatskih promjena. Na stranicama GLOBE Google Earth-a možete promaći naše podatke o pokrovu u Gradskom parku zajedno s podatcima o pokrovu iz cijelog svijeta.

U studenom 2011. u OŠ Ivane Brlić-Mažuranić Virovitica održana je radionica u sklopu projekta Drava-Natura 2000 kojeg provodi Dravska liga. U radu je sudjelovalo 26 učenika i tri GLOBE voditelja (Vanda Viljevac prof., Zvonko Ternjej, prof. i mr.sc.Jasna Razlog-Grlica) iz tri virovitičke GLOBE škole (OŠ Ivane Brlić-Mažuranić, OŠ Vladimira Nazora i Gimnazije Petra Preradovića). Nakon predavanja o

Maloj čigri i sprudovima rijeke Drave te Nacionalnoj ekološkoj mreži i Natura 2000 u Hrvatskoj, koje je održala mr.sc. Jasna Razlog-Grlica, voditeljica projekta, učenici su pod stručnim vodstvom nastavnice likovne kulture Ankice Fijale crtali motive čigre i rijeke Drave na dravskom kamenju. Na taj su se način upoznali s problemom zaštite male čigre, ugrožene ptice sprudova rijeke Drave, dijelom buduće europske mreže zaštićenih područja Natura 2000.

Anja Majurec i Iva Foret, 7.d

Smotra i natjecanje hrvatskih GLOBE škola Mladi biolozi u Puli - 3. mjesto u državi

Natjecanje mladih tehničara

Suradnja GLOBE škola

Najuspješniji istraživački projekt

Ugroženost ptica gnjezdarica virovitičkih zgrada

Poželjeli smo opet doći

Drava-Natura 2000Seminar za voditelje u Slavonskom Brodu

Tin i Domagoj

Globe - IBM i Gimnazija Petra Preradovića

U OŠ IBM Virovitica

tehničari na malom odmoru

U parku

Pored potoka Ođenice

Samostalni istraživački rad iz biologije učenika Tina Gelenčera i Domagoja Šuška pod nazivom „Ugroženost ptica gnjezdarica virovitičkih zgrada.“ Županijsko povjerenstvo predložilo je rad za Državno natjecanje i smotru iz biologije 2011. god. Nakon recenzije u Zagrebu učenici su pozvani na državno natjecanje na kojem su prezentirali rad plakatom i prezentacijom te odgovarali na pitanja o radu i osvojili treće mjesto s 92 od ukupno 100 bodova u kategoriji Biologija životinja za osnovne škole.

Sažetak radaKljučne riječi: ptice gnjezdarice, zgrade, Virovitica, ugroženost, zaštita

Istraživanje ptica gnjezdarica na virovitičkim zgradama provedeno je tijekom 2009. i 2010. godine. Brojana

su gnijezda ptica i procijenjena njihova ugroženost. Zabilježeno je 12 vrsta. Podjednako su zastupljene selice i stanarice. Roda, kukuvija i lastavica nalaze se na popisu ugroženih ptica Hrvatske. Sve vrste, osim vrapca, poljskog vrapca i gradskog goluba, su zakonom zaštićene. 2002.god. nije zabilježena prisutnost vjetruša u gradu. Izdvojene su četiri zone s najvećim brojem gnijezda piljaka. U odnosu na 2002. god. njihov broj je u opadanju Zbog obnove fasade direktno je ugrožena populacija čiopa i njihov broj se smanjio za 50 %. Neke vrste (roda, lastavice, čiope i vrapci) postale su osjetljive, dok su se druge (mrka crvenrepka i gradski golub) prilagodile suživotu s ljudima, pa su im populacije stabilne. Izračunate vrijednosti prosječne mjesečne temperature i

ukupnost stupnja rasta temperature u okolišu (GDS-a ) za 2009. i 2010. god. pokazuju razlike. Selice 2009. god. ranije dolaze u proljeće nego 2010. god. Ptice pokušavaju gnijezditi na novosagrađenim zgradama, no nemaju dovoljno adekvatnog prostora. Često su fasade obložene staklom što ih dodatno ugrožava. Prikupljeni podatci anketiranjem građana pokazuju da građani ne znaju koje vrste ptica su ugrožene i zaštićene, ni kako im mogu pomoći. Potrebno je provesti akciju informiranja građana i odgovornih ljudi u gradu te postaviti umjetna gnijezda za ptice i siluete grabljivica na staklene površine gdje je to moguće.

Učenici: Tin Gelenčer i Domagoj Šušak, 8.d (sada učenici Gimnazije Petra Preradovića)

Mentorica: mr.sc. Jasna Razlog-Grlica

Rano jutarnje buđenje. No, to nije bilo koji dan, putujemo na državno natjecanje mladih tehničara. Ove godine to je nešto novo za našu školu. Nakon odličnih uspjeha na školskoj i županijskoj razini natjecanja, dogurali smo do državnog. Dakle krećemo s autobusnog kolodvora u punom sastavu Lucija Relić (učenica 6. b razreda), Ivor Stojevski (učenik 7. b razdera) i nastavnica Izabela Konto (u ulozi mentora). Naravno mi smo mala skupina pa su nas smjestili u autobus koji je kretao iz Osijeka. Pula je bilo naše odredište, točnije naselje Punta Verudela. Uz malo više strke smjestili smo se u sobe, i onda je trebalo početi sve ono zbog čega smo ovdje. Ivor je išao izložiti rad na Smotru

radova, dok je Lucija nastupala sljedeći dan kao sudionik natjecanja i učenica šestog razreda sudjelovala je u području graditeljstvo. U ponedjeljak smo već krenuli punom parom naprijed. Lucija je otišla na prvi dio natjecanja, Ivor je ostao prezentirati svoj rad svim prisutnim posjetiteljima i dan nam je prošao u strci, zbrci i da, pauzi za ručak. Sedam sati i konačno malo predaha i malo opuštanja. Večernje smo sate iskoristili za druženje s ostalim sudionicima, malo ponavljali za sljedeći dan i malo se informirali kako su ostali riješili svoje zadatke. Sljedeće jutro nas je čekao nastavak natjecanja. Dovršavao se praktični dio natjecanja (vatrogasna postaja) i nakon ručka je uslijedila neslužbene objava rezultata. Moramo spomenuti i slobodno vrijeme. Iskoristili smo ga za odlazak u dugo očekivanu Chipoteku i posjet gradu Puli. Imali smo jako malo vremena, pa da budemo iskreni vidjeli smo samo Arenu, i to s vanjske strane, ali bitna je bila Chipoteka. Nakon objave službenih rezultata imali smo zabavu i slobodnu večer, a sljedeći dan

već smo kretali kući. I opet ono jutarnje ustajanje, doručak i ona vožnja u autobusu, sa sada već poznatim ljudima. I kući smo se vozili autobusom u kojem je bio pokvaren sustav za klimatizaciju. Moram li reći da je bio pun autobus učenika i nastavnika koji se razumiju u tehniku, elektroniku, elektrotehniku, strojarstvo, graditeljstvo u promet, a došli smo jedva kući i to u autobusu bez klime. Ali iskustvo je neprocjenjivo i nadamo se da će se ponoviti i ove godine.

Učenici: Lucija Relić Ivor Stojevski

Nastavnica: Izabela Konto

Iz riznice najvećih uspjeha

rad Ivora Stojevskog

Iz riznice najvećih uspjeha26

2828

Dvanaesto državno natjecanje iz povijesti održano je u svibnju prošle godine godine u istarskom gradu Poreču. Na njemu su sudjelovali učenici od sedmog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje škole podijeljeni u dvije kategorije-pisane provjere i istraživački radovi. Kad smo stigli u Poreč, smjestili smo se u hotel “Delfin”, te krenuli na otvorenje koje su priredili učenici osnovne škole iz Poreča. Sljedećeg jutra uslijedila

je provjera znanja nakon koje smo posjetili Eufrazijevu baziliku, Etnografski muzej Istre i Državni arhiv u Pazinu, te Zavičajni muzej Poreštine u Poreču i tako saznali nešto više o povijesti tog prekrasnog grada. Nakon obilaska grada vratili smo se u hotel kako bi saznali rezultate. Prije odlaska podijeljene su nagrade učenicima koji su osvojili jedno od prva 3 mjesta (a među njima bila sam i ja), te smo pogledali malu predstavu koja je bila i službeno

zatvorenje natjecanja. Nakon ručka čekao nas je dug put kući sa željom da se sljedeće godine ponovno susretnemo s novim prijateljima i ljepotom odlaska na državno natjecanje na kojemu sam osvojila treće mjesto uz veliku pomoć i podršku svoje mentorice Ankice Lovrenc.

Monika Katalenić, 8.c

Treća u državi

Ekokviz Lijepa naša

Njemački jezik1. mjesto 2. mjesto 3. mjesto 4. mjesto

2. škola

3. škola

4. škola

1. mjesto 2. mjesto 3. mjesto 4. mjesto

2. škola

3. škola

4. škola

predloženi za državni susret

LiDraNo 2011.

pozvani na državni susret

LiDraNo 2011.

1. škola

3. škola

4. škola

broj učenika 980razrednih odjela 45učenika putnika 244učitelja predmetne nastave 24učitelja predmetne nastave 34stručnih suradnika 4učitelja izborne nastave 5administrativnih djelatnika 4ostalih radnika 21UKUPNO 92

29

Na državnom natjecanju iz njemačkog jezika u šk.g. 2010./2011. sudjelovao je učenik 8. razreda naše škole Theo Romaj sa svojom mentoricom Marijom Brajković.

Uvijek se veselimo kada učenici naše škole budu sudionici državnih natjecanja iz bilo kojeg predmeta, jer je to velika čast i priznanje koje učenici zasluže svojim radom i iskazanim znanjem. Kako bi osigurali pravo sudjelovanja na najvišoj razini natjecanja, potrebno je uložiti puno truda i savladali sve prepreke.

Prethodilo je školsko natjecanje na kojem je Theo imao maksimalan broj bodova, a tim je ujedno osigurao sudjelovanje na županijskom natjecanju. Na županijskom natjecanju Theo je bio ponovo prvi s velikim brojem bodova te je bio prvi na rang listi pozvanih na državno natjecanje.

Theo i njegova mentorica vrijedno su se pripremali za to natjecanje. Mentorica je naglasila da Thea nije trebalo puno poticati na rad, jer je imao silnu želju otići na to natjecanje. Inače je Theo znao reći da u životu ima dvije ljubavi. Prva ljubav je naravno glazba, druga ljubav je njemački jezik.

Državno natjecanje je održano od 24.-26.ožujka u Primoštenu.Natjecanje je trajalo dva dana u OŠ Primošten. Prvi su dan učenici bili dva puta pismeno testirani. Drugi dan bio je usmeni ispit pred državnim povjerenstvom. Theo je osvojio 4. mjesto na državnom natjecanju.

Osim što su se natjecali učenici i mentori su uživali u razgledavanju Primoštena i okolice. Saznali su nešto o povijesti toga grada, vidjeli stari dio grada Primoštena, autobusom obišli bližu okolicu i divili

se krajoliku koji je toliko razlikuje od naše ravne Slavonije. Domaćini, učenici i učitelji te škole zaslužili su svaku pohvalu za rad i uloženi trud u gostoprimstvu i u prezentiranju svoga mjesta.

I ja učim njemački jezik kao izborni predmet. Nadam se da će ova škola ponovo imati nekog učenika koji će posebno voljeti njemački jezik i poći Theovim stopama.

Morana Šušak 8.a

U društvu najboljih

Dvije velike ljubavi

Iz riznice najvećih uspjeha Iz riznice najvećih uspjeha

Povijest je moj odabir

Već drugu godinu za redom prvaci smo na županijskom natjecanju u ekološkom kvizu „Liješa naša“. Nakon županijskog natjecanja započeli smo pripreme za državno natjecanje koje je održano u Primoštenu sredinom ožujka. Uz mentorstvo naše nastavnice Željke Šolc pripremili su

prezentaciju s temom „Španjolski puževi u virovitičkim vrtovima.“ Natjecanje se sastojalo od prezentacije koja je bila odmah prvi dan, pismenog testa i usmenog dijela drugi dan. Drugi smo dan išli u razgledavanje Primoštena i njegovih znamenitosti. Ekipu naše škole činili su Antonio Balog, Tomislav Periša, Denis Kovač i Mario Gašparić.

Denis Kovač, 8.b

Monika Katalenić

Theo Romaj

Antonio, učiteljica Željka, Denis, Tomislav i Mario

31

Učenici 4. razreda u studenom su ove godine realizirali planirani projekt: Gospodarstvo nizinskih krajeva, Drvna industrija našega kraja –TVIN, s ciljem razvijanja pravilnog osobnog stajališta prema šumama kao cjelovitim eko sustavima koji su važni za život i rad ljudi te uočavanja da je drvna industrija važna gospodarska grana vezana uz šumarstvo i djelatnost ljudi našega kraja.

Imenovali su najveću drvnu industriju TVIN drvna industrija d. o. o. Odredili

su njezinu gospodarsku granu, preradu drveta u namještaj i ostale drvne predmete.

Posjetom Tvornici namještaja TVIN učenici su upoznali proizvodni proces prerade drveta od trupca do gotovog proizvoda.

Na kraju su znanje što su ga stekli tijekom projekta objedinili u skupnom radu izradom plakata.

Barbara Kunkić, PŠ Rezovac

Posjet TVIN- u Projektna nastava četvrtih razreda - Gospodarstvo nizinskih krajeva

Od trupca do gotovog proizvoda

Drvna industrija našega kraja Naša je škola od ove školske godine dobila novi

školski namještaj koji je izrađen baš u TVIN-u.

Na početku školske godine učitelji četvrtih razreda planirali su Projekt: Gospodarstvo nizinskih krajeva. Važnost tom projektu dali smo i samom temom Drvna industrija našega kraja TVIN.

Po završetku obrade nastavnih jedinica gospodarstvo nizinskih i brežuljkastih krajeva s učenicima smo krenuli u

projekt i terensku nastavu. Planiranu nastavu u TVIN-u smo unaprijed dogovorili za 21.11.2011. Našu zamolbu za posjet TVIN-u odobrio nam je direktor Ivan Slamić.

O radu naše najveće Industrije namještaja TVIN-u unaprijed smo podijelili zadatke što će tko pratiti i voditi bilješke o viđenom..

Na samom ulazu u TVIN dočekao nas je mladi ing. Ivan Karlović koji nas je vodio od stovarišta drva,

pilane, kalupare, pogona za izradu kancelarijskog namještaja, salona namještaja do restorana gdje smo završili naš posjet.

Na stovarištu trupaca vidjeli smo velike trupce bukve, hrasta i lipe koje velika dizalica odnosi u pilanu na rezanje. U samoj pilani velike i snažne pile režu od trupaca različite oblike daska što nas je posebno dojmilo.

Odmah iza pilane nalazi se i doradna pilana gdje se režu manji drvni elementi za daljnju izradu namještaja. U tvornici lijepljenih drvnih elemenata manji se drvni elementi, odnosno letvice, lijepe u masivne ploče koje služe za izradu masivnog namještaja.

Tvornica kalupa je bila zanimljiva po drvenim napinjačima, drvenim kalupima za izradu cipela i đonovima za klompe. Pogon smo detaljno istražili od početka do kraja proizvodnog procesa.

Tvornica kancelarijskog namještaja je najveći od svih pogona u TVIN-u. Oko nas bilo sve prepuno radnih ploča stolova i stranica ormara. Jedan je djelatnik slagao kancelarijski ormar od gotovih dijelova što smo sa zanimanjem promatrali. U nekim smo pogonima smo pronašli i roditelje nekih učenika i zajedno ih slikali. Oni su po prvi put vidjeli radno mjesto svojih roditelja.

U TVIN-ovom salonu pogledali smo cijeli proizvodni program. Najveći izbor kancelarijskog namještaja, radnih stolica, ormara, masivnog namještaja, klompi , đonova, napinjača, spavaćih soba i školskog namještaja. Naša je škola od ove školske godine dobila novi školski namještaj koji je izrađen baš u TVIN-u.

Naš je posjet završio u radničkom restoranu gdje su nas počastili ukusnim ručkom i sokićem, koji smo slasno pojeli i popili. Poslije

pozdrava s domaćinom napravili smo i zajedničku fotografiju o tom događaju.

Povratkom u naše učionice uslijedio je skupni rad učenika na temu projekta. Plakatima smo napravili sintezu onoga što smo naučili. Svaka skupina je prezentirala

što sve Drvna industrija našega kraja proizvodi i od čega. Uočena je važnost razvoja te gospodarske grane našega kraja za život i

rad ljudi.

Lucija Volenik, 4.a i učiteljica

Jasna Resler

Projekti Projekti30učenici četvrtih razreda i učiteljice pred TVIN-om

učenici 4.a i učiteljica Jasna Resler

učenici PŠ Rezovac i učiteljica Dubravka Jurić

32

Svako godišnje doba je lijepo, a jesen je posebna. Svojim čarobnim kistom dotakne svaki list, granu ili travku i oboji ih u crvenu, žutu, smeđu boju. Stoga smo mi, učenici prvoga razreda, odlučili jeseni posvetiti posebnu pažnju. Čitali smo joj pjesme, pjevali, plesali i prikupili njene plodove (kestene, žirove, češere, lješnjake...) te od njih napravili čuda! Naše vrijedne ručice, jeseni u čast, izradile su i gospođu Jesen. Na taj smo joj način zahvalili i poručili da će nam još dugo ostati u srcu.

Učenici 1.r. PŠ Rezovac

U Virovitici smoNaša županija je Virovitičko-podravska. Na granici je Slavonije i Podravine. Posjetili smo županijsko središte Viroviticu: županijsku vijećnicu, muzej, crkvu sv. Roka.

3.r. PŠ Rezovac

Humanitarna akcija

Jedan ždral za jednu kunu

Jedna jabuka na dan, doktor iz kuće van

Jesenska svečanost

Školske knjižničarke OŠ Ivane Brlić-Mažuranić iz Virovitice i članovi grupe mladih knjižničara izradili su tisuću tih papirnatih ptica i poželjeli da se Japan oporavi od te velike nesreće.

Jabuke su veoma zdravo i ukusno voće i od njih se može načiniti puno slasnih stvarčica; kolači, kompoti, marmelade, mogu se jesti svježe, pečene i sušene. Zbog svega ovoga što nam jabuka daje učenici 2. i 3. razreda odlučili su joj posvetiti jedan svoj dan. Kuhali su kompot,pisali joj pjesme, izradili slikovnicu , te darovali jabuke jedni drugima. Naučili su i zašto bi bilo dobro da se dnevno na njihovom jelovniku nađe barem jedna jabuka.

U okviru ovoga projekta grade se  i opremaju škole, nabavlja se školski pribor,  pitka voda  i sve drugo što je potrebno - dajući priliku ovoj djeci za bolji i sigurniji život.

Od svega toga već je 5 milijuna djece u Africi imalo koristi.

Učitelji, roditelji i učenici naše škole prepoznali su važnost projekta. Još nemamo točne informacije, ali većina razrednih odjela se uključila u projekt.

Što je UNICEF dosad učinio?

• Od 2005. do kraja 2008. godine postignuti su značajni rezultati.

• Između ostalog: • izgrađene su ili obnovljene 683 škole• više od 446 škola dobilo je pitku vodu

(izvori ili spremnici)• 743 škole opskrbljene su sanitarnim

prostorijama• 829 škola dobilo je potreban namještaj

i školski pribor• više od 83 900 učitelja prošlo je

dodatnu edukaciju za rad s djecom• provedene su i ostale intervencije u

postizanju principa škola – prijatelj djece

• Samo je tijekom 2008. godine u Ruandi, za koju su i učenici iz Hrvatske prikupljali pomoć, postignuto slijedeće:

• izgrađeno je ili obnovljeno 130 učionica

• 50 škola dobilo je odgovarajuće sanitarne prostorije

• postavljeno je 100 spremnika s pitkom vodom

• nabavljeni su školski materijali za učenike od 1. do 3. razreda

• kupljeno je 1500 školskih klupa te drugi namještaj za 50 škola

• u 52 škole osiguran je školski pribor za djecu bez roditelja i djecu koja žive u iznimno teškim uvjetima

• 120 učitelja posebno je educirano za

U školskoj godini 2010./2011. naša škola  uključila se u UNICEF-ov projekt Škole za Afriku.

Cilj je ovoga projekta je prikupljanje novčanih sredstava za pomoć najugroženijoj djeci Afrike kako bi mogli ići u školu.

rad s djecom s teškoćama u razvoju• Zajedno s donacijama ostalih zemalja,

omogućeno je školovanje 5,5 milijuna afričke djece.

Ove godine sredstva su namijenjena obrazovanju i pomoći djece Etiopije. To je jedna od najugroženijih afričkih zemalja. Najveća suša u zadnjih 60 godina, dodatno je ugrozila njihove živote. Za mnoge od njih škola je jedino mjesto gdje dobivaju hranu, pitku vodu i zdravstvenu skrb.

Što se može nabaviti donacijama

95 kn stoje knjige i bilježnice za dva učenika za jednu školsku godinu

190 kn stoje klupa i stolice za dva učenika

325 kn omogućuje dodatnu edukaciju učitelja

500 kn stoji sportska oprema za jednu školu

625 kn stoji “škola u kutiji” - kovčeg pun stvari koje se mogu naći u učionici (bilježnice, olovke, gumice, škare, ploča), a koji se upotrebljaa u izvanrednim situacijama. Svaki kovčeg ima dovoljno pribora za jednog učitelja i 80 djece.

10.700 kn obnova i opremanje jedne učionice klupama i stolicama, pločom i učiteljskim stolom

25.000 kn uspostava i opremanje centra za obrazovanje djece koja su napustila redovno školovanje

Zašto je obrazovanje važnoObrazovanje mijenja živote. Djeca koja su se imala priliku školovati, nastoje svojim obiteljima osigurati bolje uvjete. Škola je mnogo više nego priprema za posao, pomaže djeci da se zaštite od bolesti koje mogu poharati siromašna područja - jednostavne informacije i savjeti kako održavati svakodnevnu higijenu i spriječiti bolesti spašavaju živote i čuvaju obitelji na okupu

Zahvaljujemo svima koji su prepoznali i prihvatili inicijativu naše škole u akciji Škole za Afriku. Projekt će se realizirati u drugom polugodištu.

Katarina Zubak, vjeroučiteljica

Iza velikog zida neznanja i siromaštva

Škole za Afriku

Projekt Škole za Afriku zajednička je inicijativa:

UNICEF-a

Zaklade Nelson Mandela

Hamburškog društva za promoviranje demokracije i međunarodnog prava

Škola – prijatelj djece je sveobuhvatan pristup kojeg je od 1990. g. UNICEF službeno usvojio kao model postizanja kvalitetnog obrazovanja u školama.

Školovanje, koje je temeljno pravo svakoga čovjeka, ovoj je djeci zbog siromaštva uskraćeno.  Afrička djeca nemaju škole, torbe, bilježnice, olovke. Satima pješače do pitke vode i moraju teško raditi. Zatočeni su iza „velikog zida“ neznanja i siromaštva.

Projekti Projekti32 33

Tijekom mjeseca ožujka 2011. godine Japan je pogođen nizom jakih potresa zbog kojih je došlo do katastrofe ogromnih razmjera. Tisuće djece ostale su bez svojih domova i potrebna im je pomoć.

Prema jednoj staroj japanskoj legendi možete zaželjeti želju koja će se ostvariti ako od papira izradite 1000 ždralova. Školske knjižničarke OŠ Ivane Brlić-Mažuranić iz Virovitice i članovi grupe mladih knjižničara izradili su tisuću tih papirnatih ptica i poželjeli da se Japan oporavi od te velike nesreće.

Kako bi pomoć japanskoj djeci uistinu postala materijalna, u školskoj je knjižnici organizirana humanitarna akcija „1 ždral za 1 kunu“. Svi su učenici i zaposlenici škole mogli kupiti pticu za jednu ili koju kunu više i na taj način pomoći unesrećenima. Cijeloj akciji najviše su se veselili najmlađi učenici koji su rado mijenjali svoje novčiće za ptice kako bi nekome pomogli.

Ukupno je prikupljeno 1985,40 kuna koje su uplaćene na žiro račun Hrvatskog Crvenog križa posebno otvoren za ovu prigodu.

Tekst: Vesna Biuk, 8.c Fotografija: Monika Mikolčić, 8.c

34 35

Svake je godine Mjesec hrvatske knjige popraćen različitim aktivnostima i temama. Ove je godine tema bila „Čitajmo pjesnike“, ali i prisjećanje na obljetnice poznatih hrvatskih pjesnika.

Učiteljice hrvatskog jezika i knjižničarke OŠ Ivane Brlić – Mažuranić u Virovitici u školskom su kurikulumu planirale projekt pod nazivom –HRVATSKI NARODNI PREPOROD.

Aktivnosti su započele u rujnu na zajedničkom sastanku na kojem su dogovorene aktivnosti i načini kako će se projekt ostvariti.

Odlazak u rodnu kuću Petra PreradovićaJedna od aktivnosti bila je odlazak u rodnu kuću Petra Preradovića u Grabrovnicu gdje je gosp. Mrak i ispričao neke detalje iz života poznatog hrvatskog pjesnika. Nakon toga prof. Ivica Tomljanović održao je sat povijesti s temom hrvatskog narodnog preporoda.

U duhu i ozračju Horvatske domovine

Hrvatski narodni preporod

Domoljublje i snažan osjećaj hrvatske riječi odjekivale su u

budnicama, pjesmama koje su vatrenom riječju i poletnom

glazbom bodrile široke slojeve. “Još Hrvatska ni propala”

te “Prosto zarakom ptica leti” otpjevao je školski zbor kao i

hrvatsku himnu “Lijepa naša.”

Kviz znanja u školskoj knjižniciTaj važan književni i politički pokret bio je i tema kviza znanja koje su organizirale i provele knjižničarke škole za učenike 8. razreda. Sudjelovala su dva učenika iz svakog 8.razreda, a najviše znanja i sreće imale su učenice 8.c. Odlično poznavanje ove povijesne građe pokazali su: Sanela Barnaki, Stela Poljanac, Zrinka Slamić, Elizabeta Pinter, Vesna Biuk, Monika Katalenić, Dorian Gadanac, Rene Prugovečki, Ines Akrap i Vedran Simeunović.

Svečanost u Gradskoj knjižnici i čitaoniciVrhunac projekta završen je 14. 11. 2011. na sam dan obilježavanja 150. obljetnice smrti Antuna Mihanovića.

Bogat i raznolik program pripremili su učenici s učiteljima. Samom programu prethodile se pripreme koje su trajale gotovo dva mjeseca. No, pljesak i

družine i na satovima likovne kulture pripremili su radove – dizajn odjeće s poč. 19.st. u tehnici kolaža.

Modna revijaPutovanje kroz povijest završilo je modnom revijom koju su pripremile učenice 8.r. izradivši kostime da bi pokazale kako suvremeni materijal može biti dio dizajna odjeće 19.st.

Svojim su nastupom djevojke izmamile glasan pljesak i oduševljenje publike.

Osim programa pripremljeni su i plakati na kojima su zabilježene aktivnosti kojima je obilježen ovaj značajan kulturno-umjetnički pokret.

Projekt je ostvaren u suradnji mnogih učenika i učitelja Željke Puškarić, Gordane Kos, Zumbulke Foret, Blanke Medvecki, Sanje Pavelko, Vesne Matovine, Ankice Lovrenc, Ankice Fijale, Ivice Tomljanovića, Vesne Zvečić, Sanje Pajnić, Vjekoslava Lončara pod vodstvom Renate Sudar.

recitatorska družina

članovi povijesne grupe Romina Mišić

recitatori 5.r.

dramska družina

Još Hrvatska ni propala mentorica Vesna Matovina i učenice

plakati u Gradskoj knjižnici i čitaonici

zadovoljstvo svih onih koji su bili na svečanosti u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica bili su znak da trud i volja svih sudionika nije bila uzaludna.

Ilirci su motivirali naše literarce da napišu dojmljive pjesme domoljubnog i rodoljubnog karaktera. I povjesničarska družina nadahnutim su dijalogom prikazala zanimljive podatke o poznatim ilircima – S. Vrazu, Petru Preradoviću, Dimitriju Demetru, V. Lisinskom... Povijesnu pozornicu posjetio je i Ivan Kukuljević Sakcinski te podsjetio na prvi govor na hrvatskom jeziku u Saboru, a čuli smo i riječi Antuna Mihanovića iz djela“ Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku“.

Domoljublje i snažan osjećaj hrvatske riječi odjekivale su u budnicama, pjesmama koje su vatrenom riječju i poletnom glazbom bodrile široke slojeve. “Još Hrvatska ni propala” te “Prosto zarakom ptica leti” otpjevao je školski zbor kao i hrvatsku himnu “Lijepa naša”.

Krasnoslovljenje domoljubnih pjesama pripremila je recitatorska družina u recitalu, a učenici likovne

Zrinka SlamićVesna BiukVesna Biuk, 8.c

Projekti Projekti34 35

Elizabeta Pinter, 8.b

36 3736 37Vruća linijaVruća linija

Obilježen Olimpijski dan u OŠ Vidovec iz Vidovca

Najvažnije na olimpijskim igrama nije pobijediti nego sudjelovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe.

Brže, bolje, jače

Školski list Budilica OŠ Vidovec izlazi 12 godina. Glavna urednica je prof. Sanja Biškup koja je i voditeljica novinarske družine škole. Marljiv rad urednišva prepoznat je i na LiDraNu jer je svake godine najbolji list u županiji i kao takav predložen

za državni LiDraNo na kojemu je bio tri puta.

OŠ Vidovec nalazi se u Varaždinskoj županiji, 8 km od Varaždina. Broji 430 učenika, imaju 1 PŠ Nedeljanec s 55 učenika od 1. c do 4. c razreda.

Suradnja škola

U našoj je školi obilježen Hrvatski olimpijski dan pod vodstvom učiteljice tjelesne i zdravstvene kulture Verice Ozmec, i psihologinje škole Ane Haramina. I ovogodišnje obilježavanje organizirao je u antičkom duhu, kako bi se učenici i učitelji podsjetili na početak i smisao olimpijskih igara. Dan prije natjecanja, učenice su u grčkim togama obilazile učionice i oglašavale datum natjecanja, poput nekadašnjih glasnika koji su obilazili grčke gradove i pozivali na obustavu ratovanja kako bi sportaši mogli sigurno putovati. Igre su započele olimpijskom himnom i paljenjem baklje koju je ove godine upalila Anamarija Vusić, učenica 5. c razreda, a nosila Jelena Kovačić, rukometašica i odlična učenica 8.a razreda. Pet krugova na sredini podija dvorane službeni su znak olimpijskih igara, a predstavljaju jedinstvo pet kontinenata u okupljanju sportaša iz cijelog svijeta tijekom olimpijskih igara. Cilj prvog dijela programa bio je zajedničko promišljanje o duhu olimpizma koji želi združiti kvalitete tijela, volje i uma. Stoga se ove godine željelo pokazati kako taj duh ne postoji isključivo u sportskom duhu, nego promiče i vrijednost kulture i umjetnosti. A da sport, umjetnost i

kultura idu zajedno, pokazali su nam Alojzije, Helena, Laura, Mihaela, Vlatka, Petra, Sara i Patricija, koji su tijekom prvog dijela programa oslikavali plakat motivima antičkih stupova, koji je u drugom dijelu programa činio pozadinu scene za primanje i uručivanje nagrada natjecateljima. Ples u sebi sadrži elemente sporta, umjetnosti i zabave – što odgovara duhu olimpizma, pa je u svom sportskom izričaju podržan i od Međunarodnog olimpijskog odbora. Zato smo ove godine našu olimpijadu započeli plesom. Macarenu su izvele Mia, Laura i Elena, a pridružili su im se svi učenici i učitelji.

Učenici petih i šestih razreda pokazali su nam kako vježbe oblikovanja možemo izvesti i u paru. Nadahnut antičkim igrama olimpijade, francuski povjesničar Pierre de Coubertin, osmislio je suvremene olimpijske igre i 1894. godine u Parizu osnovao Međunarodni olimpijski odbor. Prve olimpijske igre modernog doba održane su 1896. u Ateni. Prema izmijenjenim pravilima, te su igre natjecanje sportaša iz cijeloga svijeta i održavaju se svake četvrte godine u velikom broju športova. Natjecati su se mogli svi osim žena, kojima je

sudjelovanje dopušteno tek 1900. godine na Olimpijskim igrama u Parizu, i to samo u tenisu i golfu. Naše učenice sedmih razreda pokazale su nam svoje vještine u badmintonu i odbojci, a učenici sedmih razreda elemente košarke i jednog ljetnog olimpijskog sporta, rukometa. Na same početke olimpijskih igara vratili su nas naši učenici Franjo, Mihael, Florijan i Matija koji su nam pokazali neke zahvate u hrvanju. Dok se teren pripremao za daljnji natjecateljski dio programa, plesačice Plesnog studija Eli, potaknule su publiku na navijanje svojim plesnim točkama. Olimpijsku prisegu polaže

po jedan sportaš u ime svih natjecatelja i jedan sudac u ime sudačke službe na ceremoniji otvaranja olimpijskih igara. Prisega sportaša prvi je put izrečena na Olimpijskim igrama u Antwerpenu 1920., i od tada je standardno u programu. Prije samog natjecateljskog dijela, mi smo poslušali zajedničku prisegu naših natjecatelja. Sudionici nekadašnjih igara morali su udovoljiti sljedećim uvjetima: sportaš je morao biti muškarac, Grk i slobodan čovjek. Žene, robovi i stranci nisu mogli sudjelovati. Sportaši su polagali zakletvu da će se boriti časno i poštovati pravila. No nisu svi poštovali danu zakletvu. Varanje se kažnjavalo i nepošteni sportaši morali su platiti kaznu. Tim novcem podizali su se kipovi u čast bogu Zeusu. Kipovi su postavljani na putu do stadiona, a na podnožju kipa upisivalo se ime varalice pa su sportaši, dolazeći na natjecanje, prolazili pokraj kipova koji su

ih podsjećali na primjer koji ne smiju slijediti.

Ekipe učenika sedmih i osmih razreda, Pitagorovci i Aristotelovci, nadmetale su se u igranju nogometa.

Na modernim olimpijskim igrama za prvo, drugo i treće mjesto sportaši dobivaju zlatnu, srebrnu i brončanu medalju. U Olimpiji su pobjednici dobivali vijenac od maslinovih grančica, crvenu vunenu vrpcu te palmin list. Tako je i našim malim olimpijskim pobjednicima uručena nagrada u duhu antičkih olimpijskih igara – vijenac od lišća jer čast i poštovanje zaslužili su poštenom igrom. Na igrama olimpijade sudjelovali su i slavni Grci: Sokrat,

Pitagora, Aristotel i Hipokrat. Platon je čak bio i dvostruki pobjednik!

I naši su se natjecatelji borili časno slijedeći primjer slavnih i časnih Grka. U rukometu su se nadmetali učenici osmih i sedmih razreda, tj. ekipe Sokratovaca i Hipokratovaca. Pobjednik olimpijskih igara bio je slavan. Klesali su se njegovi kipovi i o njemu pisali stihovi. U nekim polisima kovao se novac s likom pobjednika da ne bi bio zaboravljen. Na lokalnim natjecanjima pobjednici su dobivali nagrade veće materijalne vrijednosti.Vijenac od lišća smatrao se ipak najvećom mogućom nagradom u grčkom svijetu koji je nositelju osiguravao čast i poštovanje u društvu. Stoga su okrunjeni vijencima od lišća i pobjednici ovog nadmetanja. Službeni je olimpijski moto latinski izraz: Citius, Altius, Fortius (brže, više, jače). A Coubertinovi su ideali, vjerojatno, najbolje opisani u olimpijskom credu:

“Najvažnije na olimpijskim igrama nije pobijediti nego sudjelovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe.”

Časnu borbenost i vještinu pokazale su nam Platonke i Apolonke, učenice sedmih i osmih razreda, u rukometnom nadmetanju.

Pobjednicama su uručene nagrade, a kako je moto olimpijskih igara da nije važno pobijediti nego sudjelovati, zahvalnicu su primili i predstavnici ostalih ekipa jer bez njihovog sudjelovanja, ne bi bilo pravog sportskog nadmetanja.

Ravnatelj naše škole Predrag Mašić, zahvalio je svim sudionicima na sportskoj igri, te male olimpijske igre proglasio zatvorenima.

Piše: Igor Korpar, 8.a Tekst iz školskog lista “Budilica”,

OŠ VidovecPaljenje olimpijske baklje

olimpijski plamen

Olimpijski krugovi

Sudionici LiDraNa Varaždinske županije u Šibeniku

38 3938 39

Poklade su početkom ožujka obilježili u našoj športskoj dvorani učenici razredne nastave. Vesela povorka šarenih maškara prošetala je školom i pred ocjenjivačkim sudom bio je težak zadatak. Učenici i njihovi roditelji i ove su godine uložili mnogo truda i kreativnosti kako bi maske i kostimi bili što maštovitiji. Ocjenjivački sud (Snježana Lončar, Nina Babić, Vesna Zvečić, Sandra Lovrić i Jasmina Šandor) odlučio je da su najljepše maske:

Početkom ožujka u PŠ Rezovac održan je maskenbal.

Školom su šetala strašna, čudesna i smiješna bića: gusari, princeze, mumije, indijanci i mnogi drugi.

Odabrali smo najbolje maske, jeli slasne krafne, igrali različite igre, pjevali i plesali.

Na kraju smo osudili Fašnika, koji je sa sobom u pepeo odnio sve ono loše što se događalo u školi i izvan nje.

Robert Minauf, PŠ Rezovac

Maskenbal u Rezovcu

vesele učiteljice

rezovačkemaškarice

1. a – crnac (Branimir Denić)

1. b – trudnica (Marinela Blažević)

2. a – Spužva Bob (Mislav Korotaj)

2. b – Ivana Brlić-Mažuranić ( Julija Prevedan)

3. a – rokerica (Sara Blažević)

3. b – kućanica (Fran Blažinčić)

3. c – roda (Andrea Podobnik)

4. a – pantomimičar (Andrea Oberling)

4. b – pijanac (Alen Mikac)

4. c – patuljak (Sara Novosel)

prvi zgaziti balon drugima, a da njegov balon ostane čitav. Četvrti razredi plesali su oko stolaca kojih je bilo za jedan manje nego djece. Na kraju sve su se maškare zasladile krafnama pa sretne i zadovoljne krenule svojim kućama razmišljajući putem u što bi se mogle maskirati sljedeće godine.

Sara Novosel, 4.c

Najljepše maske dobile su priznanja i male, slatke nagrade, a nakon toga organizirane su igre za maškare koje su sa zanimanjem pratili i mnogobrojni roditelji na tribinama. Prvi razredi natjecali su se u plesu s balonima, drugi u puhanju balona, treći u tome tko će

Vesela povorkašarenihmaškara

maštovito

Učenici nižih razreda sa svojim su učiteljicama obilježili Dane kruha i zahvalnosti za plodove zemlje. U holu škole održana je školska svečanost u kojoj su svojim recitacijama, scenskim nastupima, pjesmom i plesom, te likovnim i literarnim radovima proslavili nastajanje kruha i važnost njegovog postojanja.

Za prigodnu izložbu krušnih proizvoda zaslužne su mnoge mame i bake koje su svojim vrijednim rukama ispekle razne maštovite proizvode. U sklopu priredbe

U knjižnici škole krajem mjeseca listopada održao se

knjigolov u kojem su sudjelovali svi knjižničari od 5. – 8. razreda. Prvi krug poslužio je kao zagrijavanje, a nastavnici Vesni Zvečić, koja je vodila ovogodišnji knjigolov, kako bi vidjela tko od nas zaslužuje prolazak u drugi krug. Kada su elimenacije drugog kruga završile, u natjecanju su morali pronaći tri knjige

te ih odnijeti na stol za kojim je sjedila sutkinja knjigolova Sanela Barnaki i nastavnica koje su budno pratile natjecatelje. U finale su prošli Anamarija Ferenčak, Sven Blaževski i Darija Modrić koja je na kraju ovog natjecanja odnijela pobjedu. Svim učenicima dodijeljene su pohvale, a najboljima diplome.

Sanela Barnaki, 8.a

Hans Christian Andersen poznati je danski pisac bajki za djecu. Njegov se rođendan 2. travnja svake godine obilježava kao Međunarodni dan dječje knjige.

U našoj je školskoj knjižnici ove godine obilježen čitanjem njegovih bajki. Učenice Maja Blažičević, Martina Blažičević, Paula Cindrić, Marija Iličić (8.e), Vesna Biuk, Monika Katalenić (7.c) te Sanela Barnaki i Marta Stanić (7.a) članice grupe mladih knjižničara tijekom cijeloga su dana čitale različite Andersenove bajke učenicima razredne nastave. Mališani su pažljivo slušali i spremno odgovarali na pitanja nakon čitanja. Marta Stanić, sada 8.a

Od zrna do kruha

održana je radionica „kako nastaje kruh“ pod vodstvom pekarice Marije Pecolaj. Tako su mnogi učenici po prvi put vidjeli

kako nastaje kruh, a i sami su sudjelovali u oblikovanju pekarskih proizvoda koje je posvetio pater Klaudije.

Ena Moslavac, 2.c

Pa gdje je ta knjiga?

Čitajmo Andersena

Knjigolov je naša tradicija

prosudbeno povjerenstvo

kome će pasti

Školski globusŠkolski globus

Sven Blaževski, Darija Modrić i Ana Marija Ferenčak

40 4140

Božićna priredba kojom je Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić obilježila kraj prvog školskog polugodišta te nadolazeći blagdan koji slavi dan Isusova rođenja ove je godine nadmašila sva očekivanja. Održala se 23.12.2011. s početkom u 12:00, a ovogodišnji bogati program pamtit će se po izvedbama raznih plesova, pjesama, recitacija i mnogo toga zanimljivog na čemu su učenici radili od početka školske godine. Zanimljive izvedbe kao plesovi učenika od prvog do četvrtog razreda, pjevanje

solo pjevača te školskog zbora kao i prvi put viđeno sviranje na ksilofonima zacijelo su obilježili priredbu. Kao šlag na tortu, na kraju priredbe nastupom nas je uveselio učiteljski zbor izvodeći poznate božićne pjesme u kojima im se pridružila i publika koja je učitelje nagradila gromoglasnim pljeskom.

Anamaria Mikolčić, 8.c   foto: Renata Sudar

fotografija učiteljskog zbora: Jasna Razlog - Grlica

Blagdan Isusova rođenja

U čast dolaska svetog Nikole , u našoj školi, organizirana je priredba u kojoj su učestvovali učenici od prvog do četvrtog razreda vođeni svojim učiteljicama.

Na početku priredbe bilo je veliko uzbuđenje uz recitacije i pjevanje učenika u zboru. Igrokazom NEBESKI RADIO učenici su najavili dolazak svetog Nikole. Sveti Nikola stigao je s anđelima koji su mu pomogli donijeti slatkiše za svaki razred. Uz dobro znanje

Dan za pamćenje

Radosni dočekali svetog Nikolu

Veseli, raspjevani i rasplesani

vjeronauka koje su učenici pokazali odgovarajući na pitanja svetog Nikole, te pjesmu i radost zbog susreta nitko nije skrivao osmijeh i uzbuđenje. Na kraju su svi zapjevali pjesmu KAD SI SRETAN. Ispratili su dragog gosta i obećali da će do iduće godine biti vrijedni i marljivi učenici. Bio je to dan za pamćenje.

Veronika Hanić, 3.b sv. Nikola dijelio je slatkiše

pjesmom smo dočekali sv. Nikolu

učiteljski zbor

Kao i svake godine, učenici 3. i 4. razreda PŠ Milanovac održali su božićnu priredbu za roditelje i sve druge goste.

Započeli su prigodnim pozdravom, a zatim su se izmjenjivali u pjesmama, recitacijama, igrokazima i plesu. Bili su veseli, raspjevani i rasplesani.

Roditelji i ostali dragi gosti pozdravili su glasnim pljeskom svaku točku pripremljenog programa.

Tin Blaževski, 3.r. PŠ Milanovac

Svečanom priredbom u sportskoj dvorani obilježen je Dan škole na kojoj su nazočili mnogobrojni gosti, učenici, učitelji te ostali djelatnici škole. Ovom je svečanošću proslavljena obljetnica – 25 godina partnerstva s njemačkom školom iz Traunreuta kao i  prijateljstvo dvaju gradova – Virovitice  i Traunreuta. Ravnatelj škole Josip Strmečki prigodnim riječima obratio se svima nazočnima, a riječi hvale uputio je najuspješnijim učenicima i mentorima koji su osvojili 1.2.3.mjesto na žup. natjecanjima te učenicima koji su sudjelovali na državnim natjecanjima i smotrama. Srdačnim

pljeskom pozdravljeni su svi žup. prvaci u sportu jer su i ove godine postigli najbolje rezultate u Županiji.” Most prijateljstva” naziv je dijela programa koji je bio posvećen zajedničkom programu dviju prijateljskih škola. Srdačno i nadahnuto obratio se ravnatelj njemačke

škole Dieter Flessa na hrvatskom jeziku. Bila je ovo prigoda da se proglase najbolji učenici škole. Prema Pavilniku o nagrađivanju predloženo je sedam učenika : Domagoj Šušak, Fran Hercigonja, Leonora Bedeković, Lea Pavelko, Maks Luka Šenjug, Josip Šutalo te Klara Miš. Prema postignutim rezultatima na natjecanjima i odličnim uspjehom tijekom svih osam godina proglašeni su zlatni i dva srebrna učenika: Lea Pavelko je najučenica škole, a Fran Hercigonja i Josip Šutalo dva su srebrna učenika. Najbolja sportašica je Iva Galetić, a sportaš Kristijan Mrazović. 

Bogat i raznolik program priremili su učenici sa svojim učiteljicama Zumbulkom Foret, Jasenkom Jurić - Ćivro, Jasnom Resler, Jasnom Mikolić, Željkom Puškarić, Marijom Brajković te zajedničku točku učiteljice njemačke škole. 

Za svečano ruho dvorane pobrinula se učiteljica Kornelija Šarić s učenicimam, program je vodila Ivana Nežić, učenica 8.b.

U pripremi i realizaciji svečanosti sudjelovali su mnogobrojni učenici i učitelji, a koordinatorica aktivnosti bila je Sanja Pavelko.

Dan škole i svečanost proglašenja najučenika škole

Uzbuđenje i radost na licima najuspješnijih

Svečanost obilježavanja Dana škole započela je u dvorani škole 3. susretom pjevačkih zborova osnovnih škola Virovitičko-podravske županije. Ove su godine sudjelovali učenici iz sedam škola te se predstavili publici skladbama

Smotra zborova osnovnih škole VPŽ

Milozvučnost se širila dvoranom

pripremljenim za ovu prigodu. Bili su to zborovi iz OŠ Gradina, OŠ Ivana Gorana Kovčića Gornje Bazje, OŠ IBM Orahovica, OŠ Josipa Kozarca, Slatina, OŠ Voćin, OŠ Vladimira Nazora Nova Bukovica te škola – domaćin OŠ IBM Virovitica. Voditelji zborova su Marija Palm Štefar, Rade Perić, Viktor Čelant,

Matija Rister, Dražen Kovačević te Zumbulka Foret.

Prigodnim riječima smotru je otvorio ravnatelj škole Josip Strmečki te predstavnica Ureda za društvene djelatnosti Martina Pavin koja je voditeljima podijelila zahvalnice za sudjelovanje.

Lea Pavelko, najučenica škole

najbolji učenici

Zrinka Slamić, 8.b

Školski globusŠkolski globus 41

sviranje na udaraljkama

ritmička točka

Nadia Dujmović i Lovro Švast

42 4343

Kako se osjećate kao nedavno umirovljena učiteljica?Osjećam se izvrsno. Ja sam radila baš do kad se meni radilo. Radila sam dugo i kad sam osjetila da mi je dosta , onda sam otišla u mirovinu. Ne manjka mi škola u onom smislu da sad patim što više nisam ovdje i baš mi je ta mirovina dobro došla. Taman mi je trebala, tako da se osjećam jako dobro.

Nedostaju li vam učenici, knjižnica, kolege? Nedostaju mi učenici, kolege i knjižnica, ali ne na taj način da bih ja plakala za njima ili bila depresivna, nego se volim sjetiti i sjećam se često toga. Bilo mi je jako lijepo u školi. Ja sam radila 42 godine, 7 mjeseci i 12 dana, tako su mi izračunali. Voljela sam jako svoj posao, ali mislim da je to dosta vremena. Već sam sad stara i bilo mi je teško. Osjećala sam da mi je prenaporno i zato sam otišla u mirovinu, po svojoj volji, ne zato što me netko poslao. Radila sam zapravo cijeli život, praktički u istoj školi samo što je ona mijenjala ime. Kada sam počela zvala se „OŠ Nada Dimić“, pa se spojila u školu „OŠ Braća Ribar“, a onda se promijenila u „OŠ Ivane Brlić-Mažuranić“, ali to su isti kolege i isti ljudi, i to su djeca mojih prvih đaka. Počela sam raditi s 22 godine, a nakon 20-ak godina stigla su njihova djeca. Onda nakon još 20-ak godina i njihova djeca tako da sam već i u školi postala baka, a baka sam i u životu pa sam i zbog svojih unučića htjela otići u mirovinu kako bih imala više vremena za njih.

Dok ste radili, što Vas je najviše veselilo na Vašem radnom mjestu?Ja sam jako voljela raditi s djecom i baš mi je to bilo veselo. Ima dana kada je čovjek neraspoložen, ali kad god bih ušla u razred, ta živost koju djeca nose u sebi, meni je to dalo puno snage i ja sam se odmah oraspoložila i bila dobre volje. Također sam jako voljela kada sam vidjela da sam nekoga nešto naučila. Sjećam se bilježnica za lektiru, imali su jednu bilježnicu od

petog do osmog razreda i onda je prva lektira u petom razredu bila onakva kakva obično bude, dok je u osmom već bila razvijena, fina i vidjelo se koliko je dijete napredovalo u te četiri godine, kako je naučilo. To je uvijek bilo lijepo. Bilo mi je drago kada je bilo puno petica, bilo ih je dosta, ali možda ih je moglo biti i malo više, to ne znam. Ali, u svakom slučaju, voljela sam svoj posao. Tada nije bilo puno knjižničara pa me ondašnji ravnatelj, gosp. Balajić zamolio da preuzmem knjižnicu, to je bilo 1980. godine. Ja sam pristala, ali pod uvjetom da uvijek imam jedna razred budući da sam bila premlada da izađem iz razreda. Onda je knjižnica bila relativno nova. Rado sam u njoj radila, a puno su mi moja djeca odnosno moj razred pomagali. Tada je nastala i knjižničarska grupa. U to vrijeme takvi projekti bili su puno drukčiji nego danas, tehnologija nije bila ni izbliza razvijena kao danas. Prvo smo imali neki magnetofon, poslije je došao kazetofon, pa smo imali i grafoskop.

Radili ste kao učiteljica hrvatskog jezika i kao knjižničarka. U svom dugogodišnjem radu imali ste priliku učiti mnoge generacije djece. Kakav je bio Vaš odnos s učenicima?Mislim da sam se dobro slagala s učenicima. Uglavnom nisam imala problema. Djeca su dobro reagirala na moj način učenja. Voljela sam ih učiti i tjerala sam ih da uče. Mnogi su mi rekla kako sam stroga, ali i pravedna. Ja sam zadovoljna i rado se prisjećam svog rada.

Kako je nekada izgledao rad u knjižnici, a kako danas?Jako se razlikuje. Nekad je knjižnica bila baš knjižnica, puna knjiga, a danas je tehnički dio puno jači. Danas je knjižnica informacijski centar. Najveće promjene su učinila računala u zadnjih 15 godina.

Pamtite li neku posebnu situaciju ili događaj/događaje kojih ćete se uvijek rado prisjetiti?

Puno, jako puno.S djecom se uvijek nešto događa, napeto je i veselo. Sjećam se jednog događaja kad sam bila još početnica. Došao nam je inspektor (prosvjetni savjetnik). Ja sam bila pod tremom, a razred se sav „smrznuo“.Svi su se ukipili, a ja ponovim pitanje. Jedna ruka se digla u zadnjem redu i to ruka najslabijeg učenika.Prozvala sam ga i on je rekao točan odgovor.

Znam da sada imate više vremena za sebe i svoju obitelj. Kako sada provodite slobodno vrijeme?Ove jeseni nisam više išla raditi. Srela sam svoju prijateljicu koja je već dugo u mirovini i ja joj kažem da sam u mirovini, a ona će na to: „Nemoj misliti da ćeš imati više vremena.“ Pomislila sam što ona to govori, ali upravo je tako.Iako ne radim, nemam baš previše vremena. Više čitam, radim po kući, više sam se vremena posvetila svojoj kući, vrtu, svojim unucima kad mi dođu. Ugodno provodim vrijeme, lijepo mi je.

Ovo ugodno druženje završili smo zajedničkom fotografijom s našom dragom nastavnicom i knjižničarkom.

Razgovarala Monika Katalenić, 8.c Foto: Vesna Biuk, 8.c i Renata Sudar, prof.

Odlazak u mirovinu

S djecom se uvijek nešto događa, napeto je i veselo

još jedan osmjeh za čitatelje Hlapića

rado smo se susrele s našom knjižničarkom, nedavno umirovljnom učiteljicom

Kako im samo ime kaže, društvene mreže postoje za druženje i povezivanje ljudi, no njihova je svrha odavno prešla granice društvenoga. Sada se društvene mreže koriste za svakodnevnu promidžbu različitih sadržaja (dobrih i loših), pa i za one nemoralne i protuzakonite radnje. Onaj tko ne postoji na Facebooku ili Twiteru, kao da ne postoji u pravom, realnom svijetu. Društvene mreže dio su naše svakodnevnice, one, kao i sve ostalo, imaju svoje dobre, ali i loše strane. Dobre strane u virtualnom svijetu svi već znamo; to su povezivanje s različitim ljudima sa svih krajeva svijeta, a samim time i upoznavanje različitih kultura. Također,društvene su mreže bijeg iz naše oblačne stvarnosti. No, kod mnogih se ljudi

taj trenutak produlji za koji sat. Tu dolaze loše strane koje se možda iz prvog pogleda ne daju pročitati. Svi smo čuli za ovisnost o cigaretama, alkoholu, drogama, a nažalost i ovisnost o društvenim mrežama. Takva vrsta ovisnosti je već postala IN među mladima. Ali kada se sprijateljimo s nepoznatom osobom, u nadi da ćemo upoznati novu, zanimljivu osobu s kojom dijelimo ukus za glazbu ili možda hobi, moramo znati da smo možda upali u nečiju dobro osmišljenu zamku. Takve zamke nije lako prepoznati. Najjednostavnije je pitati za mišljenje nekoga «sa strane», no uz današnji trend loše komunikacije između roditelja i djece, sumnjam da bi itko to i pokušao. Svakako je poželjno kontrolirati djecu i mlade na društvenim mrežama.

To, naravno, ne uključuje špijuniranje. Ako to već ne mogu roditelji, bilo bi dobro okupiti stručnjake i osnovati posebnu udrugu koja bi pazila i upozoravala mlade s kim komuniciraju. Zato predlažem ograničavanje društvenih mreža mladima od strane roditelja. Današnje je društvo siromašno događajima i skupovima za mlade, mislim da je to i glavni razlog ovolike popularnosti društvenih mreža. Ne bi bilo loše organizirati različite društveno-zabavne skupove za mlade, onako tradicionalno, uživo «u četiri oka», a ne virtualno. A što se roditeljskog ograničenja tiče, zašto roditelji ne bi bili naši prijatelji, pa bili su to i prije nastanka Facebooka.

U opasnom svijetu informatizacije

Jesmo li spremni za društvene mreže?

Facebook – zabava, potreba ili ovisnost?

Današnje je društvo siromašno događajima i skupovima za mlade pa je to i glavni razlog tolike popularnosti društvenih mreža.

Problem je uhvatio maha

Monika Katalenić, 8.c

Živimo u vremenu tehnologije. Imamo puno mogućnosti što se tiče Interneta i njegovih društvenih mreža. Najpoznatija od njih je Facebook. Facebook ima svoje korisnike diljem svijeta. Najčešće su to tinejdžeri. Koliko oni zapravo vremena na njemu dnevno provedu? Za što im Facebook ustvari služi? Je li on postao potreba ili ovisnost? Ako je, kako je se riješiti?

Najčešća slika djece koja su došla iz škole je buljenje u ekran računala ili mobitela. Zašto? Možda su djeca u školi preopterećena i kada dođu kući ne da im se pisati zadaća ili ponavljati naučeno gradivo. Spas od toga vide u Internetu i društvenim mrežama, najčešće Facebooku. Na njemu provode sve svoje slobodno vrijeme,tj. veći dio dana, zatupljujući se. Rijetki su oni koji izađu iz kuće i igraju se lovice ili skrivača kao nekada. To je sve sada zamijenjeno virtualnim igricama koje privlače djecu i ne daju im van iz kuće. Nitko više ne posjećuje svoje prijatelje. Jednostavnije im je poslati poruku nego se prošetati. To uistinu i je jednostavnije, ali ne zdravije i bolje. On također šteti i našem hrvatskom jeziku.

Naime, većina osoba koje su korisnici Facebooka ne poštuju nikakva pravopisna pravila. Sve pišu malim slovom, ne stavljaju kvačice niti ikakve dijakritičke znakove. Onda se kasnije čude kako imaju loše ocjene iz gramatike, a ni sami ne znaju da je uzrok tomu njihovo najdraže opuštanje – Facebook. Korištenje Facebooka može se podijeliti na tri razine. Ispočetka je on samo zabava. Razne igrice koje se na njemu mogu naći i igrati, skoro svaki dan neka nova, ponekad znaju pomoći ako su djeca umorna ili preopterećena. Kasnije, Facebook postaje potreba. Prijatelji se međusobno dopisuju tj. chataju i saznaju razne informacije za koje bi inače morali posjetiti tog istog prijatelja ili pričekati sljedeći dan kako bi ga u školi to pitali. To u jednu ruku olakšava naš svakodnevni život, ali nažalost iz toga se ide i na treću razinu – ovisnost. Poneki ljudi provode toliko vremena na Facebooku i sličnim društvenim mrežama da su jedva u stanju raspoznati stvarnost od onoga što je virtualno. Nemaju granica. Smatram da su zbog toga jednim dijelom krivi roditelji zato što žele da njihova djeca imaju sve i zato im previše stvari dopuštaju, ali isto

tako kriva su djeca zato što tu roditeljsku „ljubav“ i dobru volju iskorištavaju odnosno zloupotrebljavaju.

Da bi se djeca riješila te „ovisnosti,“ potrebna im je pomoć. Pomoć bi im trebali pružiti roditelji i okolina; škola ili prijatelji. Mislim da bi se korištenje Facebooka uvelike smanjilo da si djeca znaju isplanirati dan, odnosno odrediti vrijeme za pojedine stvari. Tako bi imali vremena za učenje, posjećivanje prijatelja, zabavu koja može uključivati i Facebook, ali i toliko potreban odmor. Koliko bi to imalo uspjeha, ovisi o njima samima, tj. o njihovoj dobroj volji.

Iz naše perspektiveU dobrom društvu

Elizabeta Pinter, 8.b Ilustracije: Monika Mikolčić, 8.c

darivanje na oproštaju s kolegama u zbornici

44 4545

U današnje vrijeme kazne su česte, a najčešće ih dobivaju djeca. Djecu kažnjavaju roditelji kod kuće ili učitelji u školi. Kakvog to zapravo smisla ima? Kada se djeci treba dati kazna, a kada je ipak bolji razgovor? Pomaže li ona u odgoju i postaju li nakon toga djeca bolja?

Nije rijetka pojava da se prijatelji žale jedni drugima kako su opet dobili kaznu koja je, po njihovom mišljenju, potpuno nepotrebna. Možda su prekršili dogovor o dolasku kući, bili bezobrazni, dobili lošu ocjenu, ne izvršili dane im obveze ili nešto sasvim drugo. Na koje načine tada roditelji kažnjavaju djecu? Roditelji svojoj djeci zabranjuju ono što djeca zapravo najviše vole; izlaske, televiziju, kompjutore, mobitele ili druženje s prijateljima. U školi je to malo drugačije. Kazne u obliku opomena, ukora, strogih ukora ili u najgorem slučaju izbačenja, izriču se za razne neposluhe; uništavanja imovine, neopravdanih sati ili vršenja nasilja nad drugim učenicima. Te

kazne izriču učitelji prema Pravilniku o pohvalama i kaznama. No, je li problem s davanjem kazne riješen? U većini slučajeva to nije tako. Djeca ostaju neposlušna i ponavljaju iste greške. Njihovo ponašanje se samo pogoršava. Učitelji i roditelji misle kako oni nisu krivi, već su djeca jednostavno takva. Kazna u nekim slučajevima ipak pomaže, ali uz objašnjenje zašto se daje. Ako dijete misli da je nešto ispravno, a nije, i ono to svejedno napravi, treba mu objasniti kako to ne valja i više puta, da u potpunosti shvati kako to nije dobro. Ako dijete uzastopno radi probleme s namjerom da povrijedi druge, ne treba ga se kazniti. Tada će biti samo gore, kako bi dokazalo da se ne boji ni roditelja ni učitelja i kako bi postalo „veća faca“ u svojem društvu. Jedno od mogućih rješenja problema je razgovor kako bi se tom djetetu pomoglo, na ispravan način, a ako i to ne pomogne, potrebno je zatražiti psihološku pomoć. U tom slučaju djeca postaju poslušnija, odgovornija i ne rade gluposti za koje

su prije bila kažnjena. Nakon toga s njima je lakše raditi i lakše ih je odgajati.

Moje mišljenje je da se kazne ipak ne trebaju davati. U većini slučajeva djeca se pogoršaju, a nakon toga nitko zapravo ne zna što je uzrok tomu i kako to riješiti. Puno je sigurnije pristupiti mirno, razgovorom. Djetetu koje je napravilo problem ili onom koji ga radi uzastopno treba objasniti kako to šteti njemu samom i drugima u njegovoj okolini. Tada će zasigurno dijete postati bolje ili će barem to pokušati.

Monika Katalenić, 8.c

Ilustracija: Monika Mikolčić, 8.c

Nekad, u prošlosti, djeca nisu imala mnogo toga na izbor. Što su imala, time su bila i više nego zadovoljna. Današnjica se u mnogočemu razlikuje. Problemi u obitelji između roditelja i djece dolaze u vrijeme kad nastupa pubertet. Pubertet je vrijeme kada dijete sazrijeva i odrasta fizički, spolno i psihički. Jedan od problema današnjice je upravo taj, nesuglasice roditelja i djece u vrijeme sazrijevanja. Djeca

su tada zbunjena, osjetljiva te traže samostalnost. Većina mladih tvrdi da ih roditelji mnogo puta ne razumiju. Čak naprotiv, ali ne znaju kako bi pristupili i prišli problemu. U suštini, oni žele samo najbolje za nas. Najčešći problem tada su ovisnosti. Sve više mladih danas počinje konzumirati alkohol, cigarete i drogu. Tu je roditeljima najgore. Vjerovatno ne znaju pristupiti djetetu ispravno, a da ne kažu nešto krivo. Kada se dijete osjeća napadnutim, „zatvori“ se u sebe i ne želi više razgovarati o tom problemu. Uz to, još su tu problemi u školi. Mladi se zaljubljuju, nije ih više briga ni za što pa tako ni za ocjene. Tu se većina mladih pogorša, a naročito dječaci. Ne uče, počinju dobivati loše ocjene, markiraju sa satova, traže veći džeparac, itd. Nisu, nažalost, svjesni što rade i

kako će im to sve biti potrebno. To je što se tiče škole. Izlasci su još jedna stvar s kojom roditelji nisu na zelenoj grani. Mladi bi se htjeli zabavljati kao i njihovi vršnjaci. No muka je kada iz grada moraš ići rano kući. Razumijem roditelje u potpunosti i mislim da su uvijek u pravu, iako mi svaki put tvrdimo suprotno. Iz vlastitog iskustva znam kada i kako sve te svađice i nesuglasice nastupaju. Svi ti problemi bi se trebali rješavati mirnim razgovorom. Sve bi bilo lakše kada bi djeca više poštivala roditelje kao nekad i bili zadovoljni onime što imaju, a naši nam roditelji posvećivali više trenutaka razgovora i strpljenja. Nažalost, borba za opstanak je nemilosrdna! Ne vidim u budućnosti za slabe happy end.

Željka Balog, 8.b

Problemski članci Anketa

Problemi roditelja i djece

Kazna kao odgojna mjera Kazna kao odgojna mjeraOduvijek postoje dvojbe odraslih treba li djecu kažnjavati ili ne. Do nekih saznanja željeli smo doći anketirajući upravo one kojih se ovo pitanje tiče.

Spoznaja do koje se došlo poslije provedene ankete u putničkoj smjeni je neočekivana. Učenici 8.a, b i c razreda prednost su dali kazni kao odgojnoj mjeri. Od njih 15 samo je četvero učenika reklo – ne.

Kazna samo potiče djecu da budu još gora.

Anamarija, 8.b

Da, treba ih kazniti.Granice u svemu postoje.Svi znaju prava , obveze zaboravljaju. Ako nema zakona, idemo u anarhiju.“

Valentino, 8. b

Ako ponavljaš iste nedozvoljene radnje,trebaš biti kažnjen.

Romina, 8.c

Kaznom se postiže samo kontraefekt. Ako djeci branimo da budu, na neki način, slobodni, ako ih u bilo kojem smislu kažnjavamo, oni će kasnije željeti sve nadoknaditi.

Vesna, 8.c

U školi postoji kućni red i ako ga kršimo, moramo snositi posljedice.“

Daniel, 8.c

Mislim da kazna nije primjerena zato što je djeci povod za otpor i inat. Kada ih se kazni, oni u inat rade što im je zabranjeno i što ne smiju. Po mom mišljenju ima boljih načina da se djetetu objasni kako je pogriješilo.

Stela, 8.a

Na mene kazna djeluje pozitivno. Trudim se biti bolji, lijepo se ponašati na satu ,biti pristojan.

Kristijan, 8.a

Dobro je znati. Nagrada i kazna trebale bi biti motivacijski čimbenici

koji će dijete potaknuti na promjenu lošeg ili na

ustrajnost dobrog ponašanja. Ukoliko se roditelj, odgajatelj

ili učitelj odluči za odgojnu mjeru kazne, potrebno je procijeniti je li dijete nešto loše učinilo iz neznanja i to prvi put, može li objasniti zašto je to učinilo, je li ponašanje primjereno za njegovu dob i je li pravo vrijeme za kažnjavanje, kakvu kaznu odrediti da bi bila djelotvorna, koliko kazna treba trajati? Ako je neka mjera dana zbog preventive, može izazvati kod djeteta,a naročito adolescenta otpor i želju da učine nešto loše (prkos,inat), jer se nisu loše ponašali, a kažnjeni su, po njihovom mišljenju. Kazna nikako ne smije vrijeđati djetetovu osobnost jer ponižavanjem u djetetu potičemo stvaranje negativne slike o samome sebi. Svaka kazna mora djetetu biti objašnjena; zašto ju je dobilo i što se od njega očekuje, a ne smije trajati dugo jer gubi svoju učinkovitost.Važno je pratiti dijete, pohvaliti ga, ponekad kazniti, ako prelazi granice dozvoljenoga, ali nikada ga ne smijemo ignorirati. Bitno je kod djeteta izgrađivati osjećaj vlastite vrijednosti. Znači, i kazna i pohvala u službi su odgoja, samo se mora znati prava mjera jednoga i drugog.

Anamarija i Antonela Kovačević, 6.r.

U normalnim uvjetima ne bih bila za kaznu,ali neki učenici se već previše izdvajaju neprimjerenim ispadima, pa ako je to jedini način da shvate grješku, treba ih kazniti.

Zrinka, 8.b

Nemamo pravo ljutiti se kad nam roditelji brane predugo druženje s kompjutorom, noćne izlaske, jer često vrebaju opasnosti mlade i neiskusne. Kršiš li dogovoreno, slijedi ti kazna.

Antonio, 8.b

Nama treba samo lijepa riječ. I poslušat ćemo.

Mihael, 8.a

Za kaznu sam, ali s učenikom ipak treba popričati, ukazati mu na posljedice njegova čina. I pružiti mu još jednu šansu.

Filip, 8.b

Kazna kao odgojna mjera ne vrijedi. O problemu treba s učenicima razgovarati, upućivati ih , savjetovati.

Hrvoje, 8.c

Za kaznu jesam jer se nasilje mora obilježiti kao negativnost.“

Ivan, 8.c

Ako je potrebno, da, jer ako netko prođe nekažnjeno, slijedit će ga drugi, neće naučiti što je ispravno i uvijek će raditi gluposti.

Sanela,8.a

Iz naše perspektiveIz naše perspektive

Polazeći iz Virovitice, promatram predivna, nepregledna, ravničarska polja. Pogled s povišene ceste prema niskim oranicama jednostavno ostavlja bez daha. Jedno polje načičkano je balama, drugo je smeđe, tek izorano, a iz trećeg se izdižu visoke stabljike kukuruza. Do tih polja spušta se jedna uska, vijugava cesta koja se gubi u visokom raslinju ispred njih.Nekoliko sati vožnje… potpuno druga slika. Nekoliko pobrđa, jedno do drugog. Po čitavim udolinama i izbočinama proteže se beskrajno zeleno zlato. Visoka stabla bukve i hrasta daju dojam mora, valova. Izlazim van, udišem opojne mirise, osluškujem meke zvukove.

More! Priroda oblači novo ruho. Plavo ogledalo je mirno pa izgleda kao da je usnulo, ali kada prođe neki veći brod, valovi zapljuskuju na sve strane. More očito ne voli brodove kad se tako ljuti. Opatija! Dočekuje me raskošna i prpošna istarska ljepotica. Opatija je prekrasan grad, malen, ali divan. Uz razigranu obalu nanizali se stari, ali dotjerani hoteli. Ne znaš koji je ljepši od kojega. Ispod palmi je šetalište slavnih Hrvatske i svijeta Osim ljepote, Opatija ima i zanimljivu povijest, te mnoge druge znamenitosti. Što se tiče povijesti, Opatija je od 1889.g. bila službeno lječilište Austro-Ugarske Monarhije, a kao takva, ugostila je brojne europske vladare. Također su je posjetili i braća Lumiere i ondje snimili dva filma. Najljepše znamenitosti Opatije su Lungomare, Kristalna dvorana u hotelu Kvarner, crkva sv. Jakova, fontana Helios i Selena, te skulptura

“Djevojka s galebom” za koju Opatijci kažu da ju je ubio morski pas na plaži na kojoj je postavljen kip. Vraćajući se kući, ponovno uživam u pogledu na ravničarske i gorske dijelove čije slike i danas žive u meni. Kako li je divna naša Hrvatska!

Zrinka Slamić, 8.b

Put u Opatiju

Uz opojne mirise i meke zvukoveKrajolici Hrvatske plijene svojom ljepotom. Nije neobično što im se divimo mi, ali i oni koji ih u potrazi za prirodnim blagom obilaze.

Ovi zimski praznici bili su posebni.Donijeli su nam prekrasno putovanje u Ujedinjene Arapske Emirate, odnosno njihov glavni grad Abu Dhabi. Tatin brat, koji ondje radi i živi s obitelji, poslao nam avionske karte kao božićni poklon.

Putovanje na Bliski istok je započelo prvog dana Božića, 25 prosinca.

Rano ujutro krenuli smo autom iz Virovitice do beogradskog aerodroma, a zatim avionom do dalekog Dubaija. Moja obitelj, mama, tata, brat i ja, bili smo spremni na putovanje od 11 sati. Najveće uzbuđenje putovanja bilo je noćno slijetanje u milijunski grad prepun svjetala koja su bljeskala kao lampice na jelki. Bili smo šokirani vremenskom razlikom od tri sata (U Hrvatskoj je bilo 17 sati dok u Dubaiju 20 sati). Val topline nas je zapljusnuo pa smo naše zimske jakne morali zamijeniti laganijom odjećom. Iz niskih temperatura došli smo na ugodnih 20 C. Njihova zima je drugačija od naše, ovdje je zima kao početak našeg ljeta. Nakon susreta sa svojom rodbinom, koji je bio vrlo radostan, krenuli smo u upoznavanje ovog neobičnog dijela svijeta.

Svaki dan posjeta nosio je svoje uzbuđenje. U Abu Dhabiju su nas iznenadile prekrasne visoke zgrade gdje je svaka posebna na svoj način. Grad na moru širi se svaki dan, neprestaje se s izgradnjom još ljepših i većih zgrada. Puno se toga promijenilo od 1960. kada su u gradu postojale samo njihove tradicionalne kuće od palmi.

Džamija Sheikh Zayed Grand Mosque ostavila nas je bez daha. U vrijeme njihovih vjerskih blagdana u taj veličanstveni prostor može

stati i do 40 000 ljudi. Moja mama i teta su morale za ulazak u džamiju obući njihovu tradicionalnu odjeću kao i sve druge žene bile one Arapkinje ili strankinje. Bili su nam malo neobične u tim crnima haljinama i crnim marama.

Uživali smo na suncu i Cornichu (korniš) velikom šetalištu uz plažu i pogledom na more -Arapski zaljev. U hotelu Palace Emirate mogli smo uživati u ogromnoj ukrašenoj jelci i svom raskošu i blještavilu ovog bogatog svijeta.Susretali smo ljude iz cijelog svijeta. Čuli smo arapski, francuski, engleski, portugalski , indijski jezik. Ljude koji su kulturom oblačenja bili slični nama do žena obučenih u abaye i burke- tradicionalnu arapsku odjeću u kojima je prekriven svaki dio tijela osim očiju.

Posjetili smo i grad u unutrašnjosti Al Ain koji je nekada bio glavni grad. Isticao se prirodnom oazom i palačom sultana (kraljevske obitelji). Nama je posebno bio interesantan po Zoološkom vrtu i egzotičnim divljim životinjama koje smo ondje vidjeli, te zabavnom parku u kojem smo jahali devu. Na sam dan dočeka nove godine posjetili smo Dubai koji nas je očarao najvišim tornjem u svijetu Burj-khalifu s visinom od 828 metara. Grad bogat raznovrsnim sadržajima od hotela, trgovačkih centara, parkova i akvarija. U njemu smo vidjeli različite vrste riba od morskih konjica do morskih pasa. Sve je bilo puno boja, mirisa, okusa neobičnih slastica. Uživali smo u obiteljskom druženju i upoznavanju svijeta koji je drugačiji od našeg. Vraćamo se kući puni doživljaja i priča kao što je i ova prekrasna zemlja. I preporučujemo svakom tko može neka posjeti ovaj grad i ovu zemlju. I za kraj nećemo doviđenja nego SALAM ALEJKUM.

Stefan Oluić, 3.a

Put u Ujedinjene Arapske Emirate

U zemlji sunca

PutovanjaPutovanja 4746

48 4948 49

U lipnju ove godine moja obitelj i ja krenuli smo u neobičnu pustolovinu, put u Kanadu točnije u Toronto. Toronto grad koji ima jezero veličine našeg Jadranskog mora i koji broji oko 5 milijuna stanovnika. Putovali smo naravno avionom. Bilo je to prvi put da letim avionom i to punih devet sati, preko oceana. Let izgleda kao da sjediš u svojoj dnevnoj sobi gledaš tv, a netko te poslužuje hranom i pićem. Mali problemi nastaju jedino prilikom polijetanja i slijetanja aviona. Išli smo u posjet strini i stricu. Kod njih smo boravili punih 46 dana.

Kanadske ljepote se nižuŽivot u Torontu je drugačiji nego kod nas. Ljudi su više vezani za kućne ljubimce. Vjeverice, rakuni, dabrovi, kojoti žive u parku, koji se proteže gradom. Uz blokove zgrada nalaze se bazeni, igrališta… Neke škole su nove i u njima se nalaze bazeni, a neke su stare i one često služe za snimanje filmova. Ondje živi puno ljudskih rasa, i svi se dobro slažu. Engleski i francuski su službeni jezici. Mi smo odlazili u trgovine gdje smo mogli kupiti naše hrvatske proizvode, zamislite u središtu Toronta Kraševe napolitanke. Posjetili smo veliki ZOO vrt u kojem sam jahala devu i dodirivala ražu te malog morskog psa. Sljedeće što smo posjetili bili su muzeji Roma i Science centar. U muzeju Roma vidjeli smo bude, kipove starih

ratnika, drago kamenje, kosture dinosaura i drugo. Opremu iz nekih razdoblja smo mogli obući i nije mi bilo baš udobno. U Scienc centru mogli smo sve uraditi sami. Mjerili smo količinu tekućine u tijelu, izrađivali smo papir,cipele, naelektrizirali

smo kosu, promatrali košnice sa pčelama. Bili smo u posjeti dvorcu Casa Loma čiji je vlasnik bio Sir Henry Mill Pellatt. Na njihovom jezeru koje nije čisto kao naše more, a naravno nije ni slano nalazi se na nekoliko otoka. Jedan od tih otoka smo i posjetili brodom. Bila je užasna gužva jer je bio Dan Kanade. Na otoku se nalazi pješčana plaža, zabavni park, vodoskoci, vrtovi sa puno cvijeća i prostor gdje se nalaze domaće životinje. Naše sljedeće odredište bio je CN TOWER koji je visok 553,34 metra. Do vrha smo se dovezli liftom. Pogled sa vrha bio je predivan, a kada je lijepo vrijeme vidi se i Amerika. Najviše mi se je svidjelo staklo na kojem se može stajati, a kroz njega izgleda sve tako sitno. Često smo s roditeljima odlazili do jezera i do vodenog parka. U vodenom parku smo se spuštali niz velike plastične tobogane na gumenim čamcima, igrali smo golf, vozili se na gumama koje imaju električni motor, na gusjenicama, u čamcu kroz umjetni kanjon, bili smo u 4D kinu i vozili se raznim vrtuljcima. U blizini se nalazi i jedan od četiri aerodroma tako da smo mogli vidjeti kako avioni uzlijeću i slijeću.

Na granici s AmerikomPredzadnji vikend posjetili smo slapove Niagare. Kada smo stigli, nisam znala što bih prvo pogledala. Zgrade su uređene kao u filmovima. Sve je bilo šareno, puno neobičnih likova. Gradom su hodali ratnici iz Zvjezdanih staza. Slapovi Niagare je nešto neobično lijepo; ogromna snaga vode koja pada nakon spajanja četiriju rijeka. Otišli smo skroz do slapa turističkim brodom, doživljaj je bio još veći. Nedaleko se nalaze i američki slapovi i granica s Amerikom. Na povratku smo posjetili muzej voštanih figura i naselje Niagara u kojem se nalaze samo trgovine i restorani. Kočije sa konjima voze turiste u obilazak. Nedaleko se nalazi i veliki botanički vrt i muzej leptira. Pionirsko selo se nalazi na samom rubu grada. Selo i život ondje je uređen kao nekada. Puno različitih

zanata stara tiskara, crkva, škole, mlin, farma. Vrijeme tamo kao da je stalo. U Pionirskom selu mi je bilo najljepše zato što sam mogla probati raditi onako kako se nekad izrađivala vuna, začini, kako se vezlo, radila sam i na tiskarskom stroju. Puno toga se dogodilo u 46 dana našeg boravka u Torontu, ali došao je dan našeg povratka. Ovaj let će biti zanimljiv jer će noć trajati, zbog vremenske razlike samo pet sati. Sara Novosel 5.e

veselo je na ulicama

Sara i žena-mačka

interesantan pogled

u dobrom društvu

svi uživaju

Subota je. Ranom zorom, dok grad još spava, odlučili smo se na kratko putovanje.Kofera i pakiranja ovoga puta nije bilo potrebno.Nakon sat i pol nestrpljive vožnje polako dolazimo do našeg odredišta.Uz naš put pratio nas je živahno, uzburkano užurbani potočić premještajući se čas na lijevu, čas na desnu stranu. Žurio se svojim putem prebacujući kapljice preko kamenja, stvarajući male šuštave slapove.

Stigli smo do planinarskog doma Jankovac. Dočekali su nas vodiči i započinje priča. Jankovac se nalazi u samom srcu Parka prirode Papuk. On je najljepša gorska dolina i poznato planinarsko izletište. Bogat je prirodnim geološkim,kulturnim, sportskim sadržajima. Dugotrajno hodanje i razgledavanje napokon se isplatilo. Za oko nam je zapeo prekrasan slap po imenu Skakavac koji se obrušavao s visine i pada na stijene koje su ispod njega. Stvara vodenu pjenušavost tisuće kapljica koje vjetar raznosi po granama. Penjanje uskom stazom u planinskom odijelu bilo je očaravajuće. Osjećala sam se kao pravi planinar koji poznaje Jankovac toliko dobro kao da sam rođena u njemu. Najzanimljivije otkriće bile su ogromne bukve stare više od stotinu godina. Došli smo do groba grofa Jankovića koji je urezan u planinu iznad ljetnikovca. Grobnica je izgrađena od kamena i trenutno se preuređuje. Postoje i rendžeri koji čuvaju okoliš od

devastacije neodgovornih. Uz prekrasan sunčan dan i veselo raspoloženje došli smo u planinarski doma gdje smo se dobro najeli i odmorili. Jankovac je idealno mjesto za odmor i uživanje u svako doba godine.

Nažalost,sve što je lijepo kratko traje pa tako i naše putovanje. Puni dojma vraćamo se u Viroviticu. Do sada nisam znala kakve se sve prirodne ljepote skrivaju u našem zavičaju. To su bogatstva koja trebamo cijeniti, unaprijediti, sačuvati od štetnog djelovanja ljudi.

Maja Žagar 8.b

Ljepota gorskih krajolika

U našem zavičaju krije se neprocjenjivo blago. Papuk će vam ga darovati.

Jankovac - oaza ovozemaljske ljepote i mira

Kraševe napolitanke na policama u kanadskoj trgovini

Put u Kanadu

PutovanjaPutovanja

Staklarsko groblje

slap Skakavac (slavonske Plitvice)

Rupnica

50

Ostvarenje želje i sna

Povodom Dana učitelja sindikat je organizirao dvodnevni izlet u Istu

Moja grčka avantura

Kao i djeca i mi smo jedva dočekali to jutro kada se kretalo na izlet. Magla, oblaci, sivilo nisu smetali veseloj i raspoloženoj ekipi u autobusu. Raspoloženje je samo još popravio lijep, snježni krajolik Gorskog kotara te sunčano i toplo vrijeme u Istri.

Prvo smo svratili do turističkog kompleksa obitelji Zigante u Livadama, simpatičnom mjestašcu u centralnoj Istri, gdje smo uz kratku prezentaciju i kušali pripravke od tartufa koji su njihov glavni proizvod.

Zatim je uslijedilo uspinjanje do Motovuna, grada Nazorovog Velog Jože. Tamo smo uživali u građevinama tog malog srednjovjekovnog gradića, nesvakidašnjem pogledu s njegovih zidina u obliku prstena i poluprstena te u okrijepi hotelskog restorana.

Posebni doživljaj je bio razgled jame Baredine, zaštićenog geomorfološkog spomenika prirode koja se nalazi kraj mjesta Nova Vas između Poreča i Višnjana. Spuštajući se do 66 metara pod zemljom bez daha nas je ostavljala tajnovita igra prirode stvarana tisućljećima. Ova spilja je riznica stalagmita i stalaktita nastalih strpljivim radom vode vjekovima. Dobru rekreaciju smo obavili vraćajući se mnoštvom stepenica iz spilje.

Prije odlaska na odmor i noćenje u hotel bilo je vremena i za kratki obilazak prelijepe Pule čije povijesne građevine plijene pogled i izazivaju ljudsko poštovanje.

Drugi je dan na programu bio Nacionalni park Brijuni. Ukratko se

sva ljepota otočja i Velikog Brijuna, koji smo mi posjetili, ne može opisati. To je jedan izuzetan spoj prirodnih ljepota, vrijednosti i kulturno – povijesne baštine. Dolaskom na otok pred nama je bio jedinstveni sklad flore, faune i baštine.

Puni dojmova, koje smo začinili na kraju putovanja ugodnim posjetom seoskom imanju u blizini Pazina, stigli smo u našu Viroviticu.

Dugo su se još po zbornicama prepričavali lijepi trenuci s putovanja u tu zelenu, ljepotama bogatu Istru.

Irena Balint, učiteljica

Obilazeći sva navedena mjesta, sjetila sam se svega što sam naučila o Grčkoj i njezinoj povijesti. Bila sam ponosna kada sam znala što se sve dogodilo na tim mjestima, prije mnogo godina.

„Putovanjem u Izrael, javila mi se želja da iduće putovanje bude Grčka gdje će naša reprezentacija igrati iduće godine.“ Ovako je glasila zadnja rečenica u tekstu koji sam napisala prošle godine, nakon putovanja u Izrael. Zahvaljujući tati, želja mi se ostvarila.

Spremili smo stvari i krenuli u avanturu. Nakon dva sata stigli smo u zračnu luku Pleso u Zagrebu, obavili sve carinske formalnosti, sjeli u avion i poletjeli. Trebalo nam je oko 2 sata do zračne luke Eleftherios Venizelos u Ateni. Budući da smo došli u 5 sati ujutro, odmah smo se smjestili u hotel Titania i odmarali, sve dok nas vodič nije pozvao u obilazak Atene. Prvo mjesto na koje smo stigli, bio je grčki parlament. Tada sam i uživo mogla vidjeti gdje se odvijaju prosvjedi koje sam gledala na televiziji. Nakon parlamenta posjetili smo Zeusov hram, Acropolis - najveću utvrdu na najvišem dijelu grada Atene, Monastiraki - jedno od središta Atene, poznata kao najveće središte trgovine. Imali smo slobodnog vremena koje smo mogli iskoristiti za razgled grada ili odmaranje.

Uzbuđenja nije nedostajaloVečer je bila rezervirana za kvalifikacijsku utakmicu Grčka-Hrvatska. Odmoreni i „naoružani“ navijačkim rekvizitima uputili smo se prema stadionu Georgios Karaiskakis u Pireji. Počela je utakmica, ali na samom početku dogodilo se ono što

nitko nije htio. Grčki huligani upali su na stadion naoružani petardama, kacigama i topovskim udarima te nas počeli napadati. Nažalost, naši navijači su to odmah uzvratili i nastao je, kako ja u šalim znam reći „ 3. svjetski rat“. Moji roditelji i ja popeli smo se na vrh tribine i u strahu čekali da to završi. I nakon 15 minuta napokon se smirilo. Potreseni i u šoku nastavili smo gledati utakmicu. I tako, primili smo 1. gol, pa zatim 2. i izgubili 2:0. Mnogi su rekli kako više nemaju povjerenja u našu reprezentaciju, ali ja nisam izgubila povjerenje i ostala sam im vjerna. Umorni uputili smo se u hotel.

Čudnovati novčićSutradan, nakon doručka posjetili smo mnoga mjesta izvan Atene. Najbliži nam je bio otok Peloponez koji je odvojen umjetno prokopanim Korintskim kanalom između Egejskog i Jonskog mora, zatim starogrčko kazalište Epidaurus (može primiti 70.000 posjetitelja) gdje nam je vodič pokazao čudnovatu akustiku, bacanjem novčića na središnju kamenu ploču, grad Naplion

i starogrčku prijestolnicu Mikenu. U Mikeni su mi se najviše dojmila lavlja vrata i obrisi planine u obliku mikenskog kralja i vrhovnog zapovjednik Agamemnona, odakle su Grci krenuli na Troju. Obilazeći sva navedena mjesta, sjetila sam se svega što sam naučila o Grčkoj i njezinoj povijesti. Bila sam ponosna kada sam znala što se sve dogodilo na tim mjestima, prije mnogo godina.

Nažalost, sve što je lijepo kratko traje, pa tako i moja grčka avantura. Zbog jakog vjetra i vremenskih neprilika avion je kasnio, pa smo to vrijeme iskoristili za kupovinu. Prije kretanja pilot nas je upozorio da bi zbog jakog vjetra moglo doći do turbulencija. Uz malo podrhtavanje aviona, sretno smo stigli u Zagreb. Bila sam puna dojmova, bez obzira na ishod rezultata utakmice, a iduće putovanje bit će iznenađenje i vama i meni.

Dora Duvnjak, 8.a

Spoj prirodnih ljepota i kulturne baštine

unatoč vjetru učitelji dobro raspoloženi

pred Arenom

Motovun

svima je zastao dah

PutovanjaPutovanja 51

52 53PutovanjaPutovanja

Vila Mikice, stigli smo!Jedan sat nakon ponoći krećemo na naše veliko zajedničko putovanje prema Splitu. Naše uzbuđenje bilo je očito pa smo nakon mahanja roditeljima veselo razgovarali dugo u noć. Oko 9 sati stigli smo na naše odredište - u vilu Mikicu na samoj obali plaže Bačvice. Smjestili smo se u sobe, a nakon ručka i popodnevnog odmora išli smo prvi put na plažu Bačvice.

Obilazak SplitaDan smo (kao i sve naredne) započeli tjelovježbom i ocjenjivanjem urednosti soba i nakon doručka krenuli smo u obilazak grada Splita i njegovih znamenitosti. Obišli smo Dioklecijanovu palaču, vrijedan kulturno-povijesni spomenik. U palaču staru više od 1 700 god. vode Mjedena vrata s južne strane, Srebrna vrata s istočne strane, Željezna vrata sa zapadne strane i glavna, Zlatna vrata s južne strane. Vidjeli smo katedralu sv. Dujma-zaštitnika Splita. Prošetali smo prekrasnom splitskom rivom i primili Grgura Ninskog za palac zamišljajući želje.

Trogirske znamenitostiDo Trogira se vozimo kroz sedam Kaštela i vidimo mnogo plastenika i staklenika u kojima se uzgaja rano povrće i cvijeće.

Prisjećamo se da smo o tome učili na satovima prirode i društva, a sada to možemo i vidjeti. Trogir je smješten na otoku između kopna i Čiova, spojen kamenim

Škola u prirodi Split 2011.

Kad zvono ne zvonimostom s kopnom. Ušli smo u katedralu sv. Lovre i pomolili se. Portal zapadnih vrata te katedrale isklesao je Majstor Radovan u 13.st.

Spilja- nešto posebnoJutro je bilo prohladno jer je zapuhala bura. Dobro smo se obukli pa autobusom krenuli prema špilji Vranjači koja je od Splita udaljena 24 km, a nalazi se u podnožju planine Mosor kod sela Kotlenica. Na ulazu u špilju sam se malo bojala jer smo krenuli stepenicama prema dolje, ali kad sam vidjela svu tu ljepotu straha je nestalo. Špilja je prepuna stalaktita i stalagmita koji čine razne oblike: zavjese, Svetu Obitelj, goluba, ženu, kameleona, kapelicu... Nisam mogla vjerovati da je te prekrasne oblike stvorila voda kroz mnogo godina. Špilju je 1903. god. otkrio jedan dvanaestogodišnji dječak u potrazi za ranjenim golubom.

Vlakićem na MarjanNakon doručka otišli smo u Pomorski muzej grada Splita. Tamo smo upoznali način života slavnih pomoraca, vidjeli modele jedrenjaka, hidrozrakoplova i ostalih brodova, čuli o pomorskim bitkama koje su se vodile u prošlosti i vidjeli razne vrste oružja kojim se ratovalo, ronilačka odijela, kormilo, sidro, svjetionik...Vidjeli smo amfore. U većima se držalo vino i ulje, a u manjima mirisi. Bilo mi je jako zanimljivo i puno sam toga naučila. Poslije ručka vozili smo se vlakićem na Marjan. Putem smo pjevali i mahali prolaznicima koji su nam veselo odgovarali mahanjem.

Trajektom na BračOsvanuo je sunčan i radostan dan! Sjeli smo na trajekt i nakon sat vremena vožnje stigli u Supetar na Braču. Cijeli smo se dan kupali, gradili u pijesku, skupljali školjke i kamenčiće zanimljivih oblika i boja. Družili smo se i igrali i brzo je došlo vrijeme za povratak. Nakon večere učili smo borbenu vještinu Kapueru koja se izvodi uz ples. To mi se jako svidjelo jer sam naučila nešto novo i zabavno.

Želimo čuvati uspomenePotrudili smo se što bolje namjestiti krevete i pospremiti sobu kako bismo dobili što bolju ocjenu, a nakon toga krenuli smo još jednom do Dioklecijanove palače. Na Peristilu je prevelika gužva pa se na ulaz u katedralu jako dugo čekalo. Zaključili smo da su to sigurno turisti s onog kruzera koji je pristao nedaleko obale. Poslije ručka održano je plivačko natjecanje, a navečer izbor za miss i mistera. Miss je Arianna Meter (4. b), a mister Fran Blažinčić (4. b). Ovaj tjedan prošao je brzo. Puno smo toga vidjeli i naučili, a pritom se i zabavljali. Tužnih lica sjeli smo u autobus. Mahnula sam plaži i odlučila u srcu zadržati sve ove lijepe uspomene.

Ena Fadljević, 4. b

Na sjeveroistoku Hrvatske okružene trima rijekama, Savom, Dravom i Dunavom smjestile su se ravnice Slavonije i Baranje, dio naše domovine koji krase stoljetne hrastove šume, pašnjaci, brojni dvorci i ljetnikovci, palače i crkve, zeleno vinogorje s neizostavnim vinskim podrumima te prekrasni fenomen Park prirode Kopački rit.

Privučeni takvom ljepotom, učitelji naše škole u lipnju ove godine odlučili su se i sami uvjeriti u turističku ponudu Slavonije i Baranje.

Prvo odredište koje smo posjetili bio je čuveni Park prirode Kopački rit. Odmorni i puni energije krenuli smo u jutarnju šetnju parkom, nakon čega je uslijedila poučna vožnja brodom. Tijekom vožnje upoznali smo se s raznolikim, bogatim, ali i rijetkim biljnim i životinjskim svijetom parka, a kako je cijelo to područje okruženo rijekom i šumama, tijekom kišnih godina izlegnu se mnogobrojne vrste komaraca, pa je posjet parku, za one osobe osjetljive na ubod komaraca nekad vrlo neugodan.

Sreća naša, vrijeme je bilo odlično, a komarcima ni traga ni “zuja”. Ravnica nas je nakon posjeta Kopačkom ritu

Slavonska idila

odnijela dalje u posjet Tikvešu. Tamo smo prošetali prekrasnim parkom okruženim stoljetnim stablima hrasta, bukve i lipe. U parku je smješten Lovački dvorac u kojem su nekada odsjedali mnogi svjetski političari koji su tamo dolazili u lov. Danas taj kompleks služi kao Europski centar za okoliš.

Prepuni dojmova o ljepoti naše ravnice, nastavili smo put Vardarca na Eko gospodarstvo - Orlov Put. Upravo je vlasnik tog imanja Goran Gusak, ove godine osvojio titulu najboljeg mladog hrvatskog poljoprivrednog proizvođača. Malo tko je ostao ravnodušan na ljepotu okoliša i mirisa koji su nas mamili da zauzmemo svoje mjesto na uređenoj terasi i isprobamo domaće eko proizvode i nadaleko čuveni slavonski čobanac. Nakon odličnog ručka i slasnih domaćih jagoda krenuli smo dalje. Posjetili smo Karanac gdje se nalazi jedan od najpoznatijih obiteljskih etno-restorana diljem Slavonije-Baranjska kuća, vlasništvo Vladimira Škrobe Baje.

Zanimljivost ovog restorana je dio uređen pod nazivom “Ulica zaboravljenog vremena”, u okviru kojeg se može vidjeti klomparska, bačvarska i stolarska te

tkalačka radionica sa starim baranjskim nošnjama, kovačeva kuća i brijačnica.

Nakon upoznavanja s starim, ponekim i odumrlim zanatima uslijedio je posjet vinskom Podrumu Belje, pa slobodno možemo reći da su tijekom izleta i vinoljupci došli na svoje.

Smatra se da je Baranja ime dobila od mađarske riječi ‘boranya’, što znači - vinska majka, pa stoga i ne čudi da je izuzetno bogata vinogorjem u kojem se uzgajaju različite sorte vinove loze.

Uz stručno vodstvo enologa obišli smo vinski podrum, u kojemu smo mogli i kušati neka od najkvalitetnijih vina.

Posjetili smo i vinograde koji se protežu na više od 700 hektara južnih obronaka Banovog Brda, najveće uzvisine u Baranji. Pogled s Vidikovca na predivne vinograde i ravnicu gotovo u svima je izazvao divljenje.

Puni dojmova vratili smo se na Eko gospodarstvo gdje smo “gospodski” i večerali. Zašto “gospodski”, zato jer u Slavoniji ne vrijedi izreka : “Doručkuj kao car, ručaj kao kralj i večeraj kao siromah”, jer su za večeru naši domaćini pripremili gusku i purana ispod peke, sataraš i pečeni krumpir, sve proizvedeno na njihovom imanju. Pravo iznenađenje slijedilo je nakon večere, do dugo u noć zabavljali su nas tamošnji tamburaši, koji su svojom svirkom na kraju zaista ugodnog izleta, iako pomalo već umorne mnoge od nas natjerali na ples.

Mateja Ciprijanović, učiteljica engleskog jezika

5352

Komarcima ni traga ni “zuja”Zašto “gospodski”, zato jer u Slavoniji ne vrijedi izreka: “Doručkuj kao car, ručaj kao kralj i večeraj kao siromah”, jer su za večeru naši domaćini pripremili gusku i purana ispod peke, sataraš i pečeni krumpir, sve proizvedeno na njihovom imanju.

na ulasku u poznati vinski podrum

baranjski vinogradi

54 5554 55

Koje je Vaše zanimanje i radno mjesto:Ivana: Po zanimanju sam odgajatelj predškolske djece i knjižničarka. Radim kao knjižničarka na mjestu voditeljice programskih sadržaja za predškolsku djecu. Ujedno vodim i dramski studio Gradske čitaonice i knjižnice.

Koje ste predstave postavili?Ivana: Postavila sam tri predstave, a to su Pustolovine Mravka Kraljića, Usamljena svjetiljka i Tigiji i spletke duha Pohlepića.

Gdje pronalazite tekstove i tko Vam daje podršku u radu?Ivana: Dvije predstave radila sam na inicijativu ravnateljice knjižnice Višnje Romaj, prof. prema slikovnici Pustolovine Mravka Kraljića i Tigiji i spletke duha Pohlepića. Za predstavu Usamljena svjetiljka angažirala me Policijska uprava VPŽ-e. Tekst za predstavu napisala sam sama.

U PŠ Rezovac djeluju 4 izvannastavne skupine u čiji se rad uključuju svi učenici (od 1. do 4. razreda), ovisno o svojim željama i sposobnostima. To su: Skupina za estetsko uređenje (unutarnje i vanjsko uređenje škole) koju vodi učiteljica

Da vam se predstavimo. Mi smo Rezovčani. Možete nas pronaći u Novom Rezovcu, u blizini nogometnog igrališta.

Ovu školu pohađali su i naši roditelji. Zgrada ove škole otvorena je 1984. g. povodom 750. obljetnice grada Virovitice.

Školu danas pohađa 47 učenika od 1. do 4. razreda. U njoj rade četiri učiteljice Lidija Kljajić-Ložnjak, Zorica Tomljanović, Dubravka Jurić i Ivana Ternjej

Stanivuković i naša kuharica-spremačica Ana Sabljak.

U školi učimo, zabavljamo se, pripremamo priredbe, realiziramo projekte. Uvijek je živo, veselo i svakodnevno se nešto događa. Evo nekoliko riječi o Rezovcu.

Naselje Rezovac je najstarije naselje u našoj župi. Svoju starinu zahvaljuje Starom Rezovcu, sadašnjoj ulici ovoga naselja. Naselje Stari Rezovac spominje se u popisu naselja Zapadne i Srednje Slavonije 1698. godine. Naseljavali su ga novo pridošli Vlasi, domaći Hrvati i Mađari. S vremenom se naselje povlačilo

Uspješna suradnja s Gradskom knjižnicom i čitaonicom – Ivana Molnar, voditeljica dramskog studija

Svaka je predstava mala tajna i veliko iznenađenjeVeselim se svakoj suradnji s meni dragim ljudima, pogotovo djecom.

Tko vam pomaže u postavljanju scene i kostima?Ivana: U svim predstavama pomagala nam je vanjska suradnica Kornelija Šarić, učiteljica iz OŠ Ivane Brlić-Mažuranić.

Tko Vam je pomagao u postavljanju muzičke podloge i plesnih koreografija?Ivana: Za plesne koreografije zaslužna je moja draga kolegica i suradnica Danijela Duvnjak, a glazbu je napisao jednako tako mi drag Dean Premrl.

Koliko Vam vremena treba za postavljanje jedne predstave?Ivana: Ovisno o složenosti predstave. Okvirno, jedna školska godina.

Koja Vam je predstava najzanimljivija?Ivana: Meni je svaka draga na svoj način jer sam u svaku uložila puno truda. Veselim se svakoj suradnji s meni dragim ljudima, pogotovo djecom.

Kako djeca prihvaćaju uloge u predstavama?Ivana: Uloge su uvijek prihvaćene s oduševljenjem od strane djece, mojih malih glumaca.

Možete li izdvojiti posebno nadareno dijete-glumca?Ivana: Ne bih nikog posebno isticala jer svi ulažu maksimalan trud, kako bi odglumili najbolje što znaju. Vrijeme će pokazati svoje pa možda netko i bude zaista izdvojen.

Kako publika prihvaća Vaše predstave?Ivana: Predstave su uvijek rado prihvaćene i posjećene, a sve dosadašnje kritike su bile pozitivne.

Možete li nam otkriti koju novu predstavu planirate?Ivana: U planu je nova predstava, neka to ostane mala tajna i veliko iznenađenje.

Hana Žeravica, 4.a

prema Virovitici tako da je Stari Rezovac ostao samo ulica Rezovca. Na raskršću novih

ulica Pešte i Novoga Rezovca nalazio se zvonik oko

kojega su se okupljali seljani na svibanjskim

i listopadskim pobožnostima.

Na ovoj stranici predstavit ćemo

vam samo mali dio onoga što mi radimo.

Kuharica i spremačica Ana Sabljak

Učiteljice Zorica, Lidija, Dubravka i Ivana

Zorica Tomljanović, Dramsko-scenska skupina pod vodstvom učiteljice Lidije Kljajić - Ložnjak, Mali školski zbor kojeg uvježbava učiteljica Ivana Ternjej Stanivuković te Likovna skupina koju vodi učiteljica Dubravka Jurić.

Učenici 4. razreda PŠ Rezovac odlučili su obilježiti Svjetski dan štednje na prigodan način. Nakon razgovora i iznošenja vlastitih iskustava o tome zašto štedimo, kako i kada štedimo, te u što stavljamo novčiće koje dobijemo, zaključili smo da je najpametnije odmah se prihvatiti posla i izraditi vlastite kasice. Za to nam je bio potreban glinamol, plastične posudice s poklopcem, tempere i malo dobre volje. Nakon završenog „posla“, zadovoljni rezultatima svoga rada, preostalo nam je jedino da započnemo štedjeti i da budemo ustrajni u tome.

Lorena Malečić, PŠ Rezovac

Izrada kasica prasica

Škola mojih roditelja

Izvannastavne aktivnosti u PŠ Rezovac

izrada kasica

Moji roditelji išli su i istu školu kao i ja. Mama mi uvijek priča kako je voljela ići u školu i kako je imala jako dobru učiteljicu. Učiteljica se zvala Zorica Tomljanović. Tatina učiteljica zvala se Nives Levanić i tata kaže da je bila jako lijepa. Baš je smiješan taj moj tata! Mama se opet hvali da su njezini crteži i sastavi uvijek bili najbolji. Možeš si mislit! Tatin najdraži predmet bio je tjelesni, jer je uvijek bio najbrži i najbolji. Bar on tako kaže. Kaže da je volio i matematiku, a ja se samo nasmijem jer sam ga jednom čula da kaže da mu je od svega bio najdraži veliki odmor. Uvijek mi govore da moram biti dobra, slušati učiteljicu, pisati zadaće i biti dobra prema drugim učenicima. Baš su dosadni! A čula sam ih jednom kako se smiju dogodovštinama iz školskih klupa. Mama je često zaboravljala zadaće, a tata je djevojčicama podmetao nogu i čupao ih za kosu. Ah, ti roditelji! Zaboravljaju da su i oni nekad bili djeca.

Monika Sertić 2.r. Rezovac

PŠ RezovacNešto malo o Rezovcu

Područne školeGost Hlapića

56 5756 57

Život prije mnogo godina Zanimalo nas je kakav je život bio prije mnogo godina u našem malom selu. U pomoć nam je stigla jedna baka. Draga baka našeg učenika 4. razreda Emanuela Smutnog, gospođa Kata Farkaš.

Zanimalo nas je kakvo je djetinjstvo imala baka, kako je izgledala naša škola i kako su se oni prije zabavljali.

U razgovoru s bakom Katom saznala sam da je baka rođena u R.Krčevinama, ali su joj roditelji doselili iz Like. Pamti bezbrižno i lijepo djetinjstvo. Voljela je ići u školu, bila je odlična učenica. U vrijeme njenog školovanja postojale su dvije smjene jer je bilo više djece u selu. Živjelo se skromno. Iznenadila sam se da struje nije bilo do 1964. Pisalo se uz fenjere. Omiljeni predmet bio joj je hrvatski jezik jer je voljela čitati, osobito bajke. O svojim igrama

„Pokušajmo učiti iz prošlosti, ali planirati za budućnost fokusirajući se samo na sadašnjost. To je zabavno.“

„Kao što se u ogledalu nečiji lik može pokazati, tako se iz prošlosti sadašnjost može upoznati.”

Konstruirali smo, a potom teškom mukom izradili VREMEPLOV. I on doista radi! Poželite li se naći u trenu na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, dođite k nama, vrata su vam širom otvorena.

(BUDUĆNOST)

„Nemoj se bojati budućnosti, jer kada dođe vodit će te isti onaj zdravi razum kao i do sada.“

Irving Stone

PŠ Rezovačke Krčevine

(kineska poslovica)

intervju s bakom

Moje selo malo

učenici izrađuju plakat zavičaja

vremeplov

budućnost prvašića

Ponudili smo i jednu vožnju vremenskim strojem našim roditeljima, djedovima, bakama... Potom smo proveli malo istraživanje i saznali zanimljive podatke. Dok bi svi mi mali vrlo rado razgledali što nam budućnost sprema, naši bi roditelji i svi odrasli koje smo priupitali, radije svratili u provjerenu prošlost, u svoje bezbrižno djetinjstvo ili još dalje u tajanstveno doba faraona i dinosaura. Vratili bismo se popravljati učinjene pogreške s mišlju; Eh, da mi je ova pamet i one godine. Ne zaboravimo, prošlost uvijek izgleda bolja nego što jest zato što nije ovdje.

No podjednak broj ispitanika najradije bi ostao tu gdje jesu, u sadašnjosti. Sada su sretni, sigurni, ispunjeni. Zamislite, jako mali broj odraslih usudio bi se zakoračiti u budućnost. Možda zato što su odrasli!? A čovjeka po prirodi plaši ono nepoznato, tajanstveno i neotkriveno.

Učenici PŠ Rezovačke Krčevine s učiteljicama Jelicom i Kristinom

Naše odabrano putovanje bio je izlet u budućnost. Nakon povratka učenici prvoga razreda slikom su prikazali sebe u budućnosti.

Lana Crnogaj, Gabriel Mitrović, Laura Šešet, Antonija Mudrovčić

baka kaže da su se bezbrižno igrali po brdima, trčali, utrkivali, radili topove od blata, a djevojčice su se igrale krpenim lutkama. Obveze djece bile su drugačije nego danas. Poslije škole morali su čuvati krave, guske, pomagati u polju i kući. Današnja djeca imaju puno više, a roditeljske mogućnosti su veće. Baka Kata misli da su djeca više poštivala i slušala odrasle i učitelje.

Zahvali smo se gospođi Kati koja nas je razveselila svojom pričom o našoj školi prije toliko vremena.

Počeli smo drugačijim očima promatrati naše zidove učionice. Zamišljali smo ciku, učitelje, učenike koji su sjedili na našim mjestima. Slike su oživjele i dobri duh prošlosti nas je odveo u ta vremena.

(SADAŠNJOST)Učiteljica nas je prenula glasom i vratila nas u današnje doba. Zadala je zadatak.

Kakav je naš kraj danas, po čemu je poseban? To je bio izazov. Kako predočiti ova naša prekrasna brda, šume, skiljalište pokraj škole, vrijedne ljude. I sjetili smo se.

Napisat ćemo pjesmu i ilustrirati je. Pokazati vam slikom i riječju i pozvati vas u naše malo selo.

Učenici 2. i 4. razreda (Teo Zeba, Josip Zeba, Antonija Banja, Natalija

Oštrkapa, Emanuel Smutni)

Područne školePodručne škole

U budućnosti bih voljela raditi u maloj seoskoj prodavaonici. Bila bih lijepa i bez dečka. Moj život u budućnosti ne bi bio puno drugačiji. Imala bih istu kosu kao i sada samo malo dužu, bila bih veća i malo ljepša. Za posao bih odjenula obične traperice i majicu,a haljine su mi za posebne prigode. Imala bih lijepu, veliku, bijelu kuću. Sa mnom bi živjela tri psa Reks, Boni i Riki. Mislim da bi mi bilo jako lijepo u budućnosti ako ostvarim snove.

Ena Reider, 3. razred, PŠ Rezovačke Krčevine

Moja jednostavna budućnost

Imam 23 godine. Smeđa mi je kosa, a oči plave. Doktorica sam. Na svijetu je zavladala smrtonosna bolest koja se zove Mimozija.. Protiv Mimozije nema lijeka. Ja istažujem kako napraviti lijek protiv Mimozije. Svojim mobitelom uslikam pacijente koji boluju od Mimozije. Imam malu auto-letjelicu kojom putujem kući iz bolnice. Živim u Zagrebu, na Trgu kralja Tomislava sa svojim bratom, mamom i tatom. Moj brat pomoću računala koje ubaci u sebe moj mobitel obrađuje slike pacijenata. Mala digitalna

ladica analizira slike pacijenata i tako otkrijem uzrok bolesti. Jednoga sam dana otkrila da moj najteži pacijent boluje od Mimozije zato što jede previše kolača i ostale gotove hrane s auto-moba. Auto-mobi sami proizvode i prodaju gotovu hranu. Za čas sam otkrila lijek protiv Mimozije: jesti više povrća iz bakinog vrta. Svima sam to preporučila. Bolest je ubrzo nestala. Postala sam slavna doktorica koja je spasila svijet.

Maja Tomljanović, 3. razred, PŠ Rezovačke Krčevine

Spašavam svijet

Ja sam Tomislav i imam 30 godina. Imam zgodan, najnoviji Mercedes i lijepu, veliku kuću. Živim u Zagrebu. Imam ženu i dvoje djece. Žena radi u svom kafiću, a djeca idu u privatnu školu. Radim na zagrebačkom aerodromu, vozim putnički zrakoplov. Ja sam najomiljeniji pilot u gradu. Nije mi baš sitna plaća. Najviše i najčešće volim jesti pizzu. Imam psa, njemačkog ovčara, a zove se Roki. Imam i tri konja, dva mužjaka Zoro i Faraon, a kobila je Jagoda. Moja budućnost je bezbrižna i lijepa.

Tomislav Žagar, 3. razred, PŠ Rezovačke Krčevine

Tomislav 2031.

58 5958 59

Ljubav se nalazi u vinu i kruhu,

Oca i sina spaja u Svetom duhu.

Zbog ljubavi takve sve dobiva posebnu

boju

Hvala ti ,Bože, što rastem uz ljubav tvoju.

Lara Krznarić

Bili smo u muzeju pogledati izložbu Čudesna šuma. Ta postava je neobična, jer u njoj nisu izloženi stari predmeti, niti povijesne stvari. U njoj smo vidjeli kako je lijepa šuma kada nije zagađena, a kako je ružna kad je nečista. Vidjeli smo ptice, vjeverice, sovu, ježa i ostale stanovnike šuma.

U zagađenoj šumi potok je ružan, zrak zagađen.

Još smo vidjeli kakva je šuma u četiri godišnja doba i zaključili da je lijepa šuma uredna i čista.

U nečistoj šumi zrak je zagušljiv i smrdi.

Zaključak je da šumu ne smijemo onečistiti, zagađivati ako želimo zdravo živjeti.

Anja Strusa, 4.r. PŠ Čemernica

U zagađenoj šumi potok je ružan

PŠ Čemernica PŠ TaborišteU Muzeju neobična izložba

Početom mjeseca prosinca u PŠ Čemernica obilježili smo prosinačke blagdane. Učenici su sa svojim učiteljicama uvježbali prigodan program koji su pokazali roditeljima, bakama i djedovima i ostalim nazočnim gostima. Plesali smo narodne plesove, recitirali i pjevali božićne pjesme, a igrokazom smo dočekali svetog Nikolu koji je učenike i goste počastio slatkišima i lijepim riječima. Goste smo na kraju ispratili pjesmom na engleskom jeziku.

Barbara Hegediš, PŠ Čemernica

U mjesecu prosincu

I k nama je došao sv. Nikola

Ljubav se nalazi u vinu i kruhu

Jednog gladnog medvjeđeg poslijepodneva, medo Ledo je pokušao doći do hrane. - Nije mi dobro, toliko sam gladan da mi zuji u ušima- stenjao je medo. U blizini ugleda košnicu i zamoli pčelice vrednice da mu dadu meda. Pčele ljutito i hrabro odluče medvjeda otjerati snažnim zujanjem. – Bez truda nema nagrade!- javi se kraljica pčelica Nelica.

Medo zabrunda i zaprijeti pčelama da će im zbog toga srušiti dom. Na to će pčelica: - Samo daj! Medo Ledo to i učini, ne razmišljajući da je naštetio i sam sebi. Nakon toga roj pčela jurne za njime. Kraljica Nelica ga ubode ravno u njušku, a pčele naprave pobjedničku zabavu.

Učenici 2. r. PŠ Taborište

Basna o medvjedu i pčeli

šumama, fotografije šuma kroz godišnja doba te fotografije šumskih životinja.

Zatim su u drugoj prostoriji uvidjeli što nebriga za prirodu i zagađivanje može donijeti.

Drvo je bilo crno, plastike i smeća umjesto cvijeća, u crnom potoku kosturi riba…

Zelenilo i ljepota prirode ipak je ono čime trebamo težiti i nastojati čuvati.

Učenici 1.razreda PŠ Taborište

Učenici svih trećih razreda naše škole posjetili su Virovitičko-podravsku županiju. U Velikoj vijećnici dočekao ih je tajnik Skupštine Virovitičko-podravske županije Ivan Horvat te pročelnica Ureda župana Melita Sirovica. Prikazali su promotivni turistički film Virovitičko-podravske županije, „5 for life“, odgovarali su na mnogobrojna pitanja,okrijepili učenike sokom i za uspomenu podijelili blok i olovku.

U Gradskom muzeju pogledali su stalnu postavu muzeja i izložbu poštanskih markica. Na kraju obilaska posjetili su i Franjevački samostan i župnu crkvu sv.Roka. Dočekao ih je gvardijan Marko Malović koji ih je upoznao s unutrašnjosti crkve i poveo u samostanski muzej. Puni informacija i prepuni doživljaja vratili su se svojim kućama.

Niko Zečević, PŠ Taborište

U Vijećnici, muzeju, crkvi i samostanu

Putujući maštom ili stvarnošću, učenici 1., 2., i 3. razreda PŠ Taborište su posjetili kulturne i povijesne ustanove našeg grada. Potaknuti kazališnom predstavom, pisali su svoju basnu. Promatrajući Čudesnu šumu u Gradskom muzeju, shvatili su kolika je odgovornost čovjeka. U mjesecu hrvatske knjige svratili su do Gradske knjižnice i čitaonice te shvatili važnost čitanja. U sklopu projekta Moja županija obišli su i kulturno-povijesne spomenike našeg grada. Šećući tako kroz povijest, kulturu i vrijeme, uočili su različitosti, naučili cijeniti vrednote i graditi stečena znanja za budućnost.

Niko Zečević, PŠ Taborište

Šetnja kroz kulturne i povijesne ustanove

Upoznajemo županiju

Čudesna šumaUčenicima prvog razreda PŠ Taborište u obilasku kulturno – povijesnih spomenika grada Virovitice posebno se svidjela kazališna predstava i postav Gradskog muzeja „Čudesna šuma – neka takva i ostane“.

U prostorijama muzeja ih je dočekao cvrkut ptica, listopadno i zimzeleno drveće, cvijeće koje raste i cvate u

Područne školePodručne škole

60 6161

Knjižničarka Vesna Zvečić pozvala nas je u posjet knjižnici naše škole. Tamo smo najprije pogledali sve vrste knjiga koje posjeduje školska knjižnica. Najdulje vremena proveli smo na odjeljku za nas najmlađe.

Slijedila je obrada lektire:“Božićna bajka“. Knjižničarka nam je najprije pročitala bajku, zatim smo o njoj razgovarali, odgovarali na pitanja i rješavali listiće. Od riješenih listića sačinili smo svoju slikovnicu. Na kraju smo smjeli podići knjigu po svojoj želji.

Sat je bio jako zanimljiv i čekamo ponovni poziv u knjižnicu.

Renato Petričević, PŠ Čemernica

Nastava lektire u školskoj knjižnici

Jutro je. Još uspavani, ali puni radosti i iščekivanja sjedamo u autobus i krećemo prema Zagrebu. Promatramo i bilježimo imena mjesta kroz koja prolazimo. Stigli smo u Zagreb. Obišli smo Tehnički muzej i uživali u izložbi vatrogasnih vozila, aviona, brodova i ostalih prijevoznih sredstava. Najviše nam se svidio rudnik. Posjetili smo i sjedište RTL televizije i upoznali se s nastankom programa.

Prošetali smo Gornjim gradom diveći se njegovim kulturno-povijesnim spomenicima. Spustili smo se uspinjačom do Ilice i prošetali se do Trga bana Josipa Jelačića. Ohladili smo užarene obraze u bistroj vodi Manduševca. Bilo je lijepo i zabavno, a nadasve poučno. Puno se lakše i bolje uči izvan učionice.

Ana Lanšćak, 4.r. PŠ Milanovac

Početkom listopada posjetili smo naš gradski park. Krenuli smo ispred škole zajedno sa učenicima 2.b razreda. Putem smo ponavljali sve što smo učili o prometu. Bilo je zabavno hodati do parka. Tamo smo se igrali i promatrali park u jesen. Drveće je dobilo novu jesensku haljinicu. Lišće je prošarano

crvenom, smeđom, žutom i zelenom bojom. Skupljali smo plodove divljeg kestena i hrasta. Između tog starog drveća smješten je dvorac Pejačević. Kraj njega smo se slikali za uspomenu na te jesenske dane. Gradski bazen sada je pust.

Lovro Švast 2. a

Upoznali smo Zagreb, hrvatsku metropolu

Ohladili smo užarene obraze u bistroj vodi Manduševca

Božić je vrlo važno vrijeme našeg života koje ćemo uvijek pamtiti.To je vrijeme ljubavi i pažnje prema drugima, koje trebamo podijeliti s našim bližnjima. Vrlo je različit način slavljenja Božića nekada i ovih dana. Kako se prije slavio Božić?

Na Badnjak bi se rano digli i odmah sve počeli spremati za božićno slavlje. Kitili su bor raznim ukrasima. Radili bi se kolači, spremalo kuću i peklo kruh. Taj kruh bi se posvetio i stavio u malu prostoriju. Prije večere bi se uzelo slame, postavljale u vreće i stavilo ispod stola. Na slame bi stavili puno dekica što bi slamu činilo jako ugodnom. Djeca bi ležala na slami, igrala se i pjevala. Zatim bi bilo vrijeme da donesu Božić u kuću. Donijeli bi posvećeni kruh, zajedno sa svijećom, stavili ga na stol i time unijeli Božić u kuću.Kruh bi se jeo tek tri dana nakon Božića. Na stolu bi se

Ljudi žive u tri vremena u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Dobra prošlost je čvrst temelj na kojem se možemo sigurno osjećati u sadašnjosti i planirati budućnost. Ali…moramo biti oprezni jer prošlost i sadašnjost određuju budućnost. Budućnost našeg života-školovanja, budućnost kojoj idemo svi u susret odvija se u našoj domovini-Hrvatskoj. Domovini u kojoj smo se rodili,rasli,domovini koju su naši djedovi i očevi branili u prošlosti da bismo mi imali ljepšu sadašnjost i budućnost. Ljubav našeg srca ide u mnogim smjerovima koje mi sami određujemo.Međutim postoje neke ljubavi koje su toliko čvrste i određene, jedna od njih je ljubav prema domovini. Nju nosimo duboko u sebi. Čak i oni koji odu u neku drugu zemlju,vrlo brzo osjećaju tugu za svojom domovinom. Ljubav prema domovini je ljudska, gotovo je kao zakon prirode, i ona nije ograničena. To je sveta ljubav i kao svaka ljubav zahtijeva i nameće svoja herojstva. Jedina nagrada za ljubav prema domovini je gledanje

kako ona napreduje i kako u njoj svi građani uživaju u plodovima, napretka i mira. Kad govorimo o našoj domovini i pogledamo u prošlost, vidimo da ona nije bila sretna i slavna, nego tužna i nesretna. Prošlost,znajući da joj ne možemo ništa dodati, pobuđuje u nama ponos i zahvalnost. Kada pogledamo našu sadašnjost, vidimo ju sa svim dobrim i lošim stranama. Znamo da bismo se svi trebali truditi da nam bude što bolje, ali teško je jer mnogi ljudi gledaju samo što mogu izvući iz domovine, a zauzvrat daju samo lažne riječi. Onoga dana kada budemo spremni za svaku žrtvu prema domovini, ona će doista biti velika, slobodna i sretna, a prošlost će biti žrtva za ljepšu sadašnjost i sretnu budućnost. S nadom i hrabro gledamo u tu budućnost, s uvjerenjem da naša domovina neće stati na svom putu slave i napretka, jer će budućnost, pripremimo li ju pažljivo, biti dostojna i sadašnjosti i prošlosti.

Dunja Rajniš, 8.d

Jesen u našem parku

Božić moje bakenalazile i razne žitarice, sjemenke i sl. što bi značilo rodnu godinu. Uvijek su se zabavljali i veselili, a najviše su voljeli igrati da izaberu slamu, a tko izaberu najdulju, taj bi imao najsretniju godinu. Jeli bi razne plodove poput oraha, a jeli bi i ribu i lakšu hranu. Na Božić bi se rano dizalo da nahrane životinje, a zatim bi se doručovalo i išlo u crkvu na misu. Kasnije bi se svi okupili za stolom ručati. Poslije bi se odmarali, pjevali i svirali svojim mandolinama i ručno izrađenim instrumentima poput samice koja je bila nalik tamburici i izrađena od jasenovog drveta, žica i sličnog pribora. Ne bi nikome išli u posjet, već se išlo tek dan nakon Božića jer se smatralo da je to vrijeme za obitelj i svoje bližnje.

Ostaje im Božić u najljepšem sjećanju, pamte trenutke provedene sa svojim najbližima, sa svojom obitelji.

Nela Pušić, 7.d

Domovina je sva naša prošlost, sadašnjost i budućnost

Hrvatski jezik narječja je pun

kao plodnog šipka žbun.

Ča, kaj ili što hrvatski je to.

Svatko ima nešto svoje, ali meni je najdraže moje.

Luka Slavić, 8.e

Hrvatski jezik

Lijepa Naša, imaju pravo kad tako kažu jer Lijepa Naša u cijeloj Europi ima najljepšu plažu.

Sve prekrasne slavonske šume,nizine,rijeke i jezera obiluju životom sve do Jadranskog kvarnera.

Svi ti Nacionalni parkovi i Parkovi prirode Lijepu Našu još ljepšom čine.

Iz cijelog svijeta ljudi dolaze samo da joj se dive i tada shvaćam da nema joj ravne nigdje.

Katarina Puklavec 8.e

Domovina se brani i ljepotom

Božićna bajka

Riječju i slikomIzvanučionička nastava60

Dorian Hercigonja, 7.c

62 6362 63

Jesen u mom graduNa krilima lastavica odlaze lijepi,sunčani dani ljeta,a s kišnim vjetrovima u moj mali grad dolazi jesen.

Ona čarobnima kistom stavlja boje na naš uspavani park. Ljudima koje sretne ulicom zavlači se u kosu. Provirila je u kućicu male obitelji kojoj je toplinu davala mala crna peć.

Pogledala je svojim jesenskim,smeđim očima i otišla. Na svome putu neprestano se igra malim žutim listićima. Stanovnici su se naoružali kišobranima i kišnim kabanicama.

Stala je na ulaz bazena poput smrknutog,crvenog stražara. I nitko,baš nitko nema hrabrosti pored njega proći. Sve miriše na kišu i snijeg. Jedino stari kestenjar u prljavim rukavicama peče fino i ukusno kestenje.

Pali se ulična rasvjeta,uskoro će jesen utonuti u san na krevetu od lišća sve do novoga buđenja.

Marino Bloudek, 6.e

Svaki odlazak u Ilok za mene je posebna radost. Vozeći se starom cestom krajolik se neponovljivo mijenjao.

Nepregledna polja duhana zamijenila su polja kukuruza i polja pokošenog žita, a bale tek sakupljene slame razasute su naokolo. Što smo bili bliže Iloku, cesta se spuštala sve niže i niže. Sada je na ulazu u svako selo bio klanac pun raslinja na čijem se vrhu vidjela glinena zemlja. Gledajući sam se zapitala tko je sve u prošlosti ovuda prošao i čije su se tu sudbine ispreplele. Konačno smo ušli i u predzadnji klanac.

Izlazeći iz njega, odjednom se ispred mojih očiju stvorila predivna slika od koje doslovno zastaje dah. Rijeka Dunav pojavila se u svoj svojoj veličini i slikovitosti spajajući se s nebom. Spuštala sam se u Šarengrad, lijepo i pitomo selo puno uspomena kojima svjedoči mala tvrđava na brdu. Vozeći se dalje cesta se ponovno uspinjala, a krajolik se mijenjao. Sada su ispred mene bili nepregledni vinogradi, a uokolo se širio miris zrelog grožđa. Unatoč dugom putu nisam bila umorna. Nestrpljivo sam čekala da dođem u mali, ali

prelijepi Ilok. Bilo je podne kada sam stigla i sunce se još kupalo na nebu. Toranj crkve sv. Kapistrana kao da je pozdravljao svakog putnika. Odmorila sam se u Dvorcu, a zatim obišla stare podrume i vidjela dobro poznata vina koja su se točila i na vjenčanju kraljice Elizabete.

Grad obiluje starinama i znamenitostima koje čekaju putnike da im ispričaju svoju priču.

Loreta Paponja, 8.d

Ljudi, pružite priliku miru, Čemu ratovi i nemir Kad mirom možemo spasiti svemir, Čemu nekoga povrijediti Kad možemo mirom svijet urediti.

Stavimo svi osmijeh na lice, Razveselimo sve gradove i ulice. Pokušajmo sačuvati povijest, i ono što imamo sada, Jer će i naša djeca kad odrastu čuvati to tada.

Dorotea Fereža 8.d

Ljudi, pružite priliku miru!

Moj Milanovac

Put u...

Utkana je u moje srce i dušu

Razglednica moga grada

U parku

pogledate kroz prozor, vidjet ćete toranj barokne crkve koju su naši preci sagradili sv. Roku jer je uslišao njihove molitve tijekom haranja kuge. To su znamenitosti koje su naši stari gradili godinama. Kao ponos našeg grada, mlađeg postanka, ubraja se Glazbena škola koja svojim izgledom sliči našim prekrasnim cvjetnim gredicama u proljeće. Nakon napornog dana, daleko od centra grada

i gradske buke, mnogi su našli mir i uživaju u prirodi virovitičkih ribnjaka. Na prvom od dvanaest ribnjaka nalazi se poučna staza. Šećući njom tijekom ljeta, možete uživati u patkama i labudovima koji mirno plivaju. Volim svoj grad, zato što je moj i gdje god da odem, vratit ću se njemu.

Tajana Kukolj, 8. e

Milanovac je prigradsko naselje. Smješten je na obroncima Bilogore. Ima jednu trgovinu, veliki dom, nogometno i dječje igralište. Naša mala škola koju jako volim nalazi se nasuprot igrališta. Imamo i novu crkvu. Stara je smještena na vrhu jednog brda. Brda su prekrivena vinogradima i voćnjacima. Često s prijateljicama šećem po našim brdima.

Volim svoj Milanovac i ne bih ga mijenjala ni za jedan drugi.

Lorena Andrea Fabijanac 3. razred - PŠ Milanovac

Učiteljica: Mirela Valinčić

Na putu od kuće do škole prolazim kroz park prepun visokog i krupnog drveća. Svaki djelić maloga parka budi u meni razne uspomene, jer je moja kuća netom uz park.

Obuhvaćen je tankom stazom kojom prolaznici svaki dan zastanu i zaborave na svoje brige, probleme i nađu dašak odmora u idiličnom pogledu. Već oronule klupe, tamnosmeđe boje, još uvijek podnose teret ljudi i vremena u kojem se nalaze. U malom parku nema zasađenog cvijeća, nego tek divlje izrasle tratinčice u proljeće. U sredini se nalazi spomenik Stjepana Radića. Spomenik je rađen od sivog mramora sa zlatno ispisanim slovima i njegovim likom. Pored spomenika uvijek gore dvije do tri svijeće koje upale ljudi na sjećanje

toga vremena i naše slavne povijesti, teške sadašnjosti, te nade u svjetliju budućnost. Moja inspiracija iz dana u dan je pogled na visoka stabla lipe kroz koje svaki dan prodiru zrake sunca obasjavajući mi put do škole. Kora tog drveća je suha, ispucala, tamnosmeđe boje s ponekim bijelim tragom. Savršeno razgranate grane krasi usko i plosnato lišće žuto-zelene boje. U jesen upravo to lišće prekrije cijeli park malo tamnijim nijansama.

Moje je djetinjstvo prožeto igrom u ovom parku koje s vremenom postaje dio uspomena i neprestane inspiracije za kročenje kroz dan u užurbanoj gradskoj sadašnjosti.

Lora Štengl, 6.d

Domovina je riječ od koje mi srce zadrhti od topline, ljubavi, poštovanja, sreće… Lice mi ozari smiješak, u oku mi zasja suza za sve njene patnje i žrtve. Moja domovina je Hrvatska i u njoj se osjećam sigurno kao u toplom majčinom krilu, kao u čvrstom očevom zagrljaju. Znam da tu pripadam. Tu sam se rodila. Tu su grobovi mojih predaka. Moja domovina je za mene svetinja koja se mora čuvati. Ona je jedina i najljepša. Utkana je u moje srce i dušu.

Dora Županić, 8.d

Još od davnih dana kada još ulice ni asfaltirane nisu bile, kada niste mogli čuti buku automobila, na granici različitih krajeva Slavonije i Podravine, razvio se malen grad Virovitica.

Povijest tog malenog grada seže daleko u prošlost, a zapisana je u pamćenju naših djedova i baka, ali i u knjigama. Te knjige koje su prošle kroz mnoge ruke, i još brojne koje čekaju da ih se pročita, čuvaju se u našoj sada već suvremenoj Gradskoj knjižnici. Prije nego se naše knjižnica preselila u novu, suvremenu zgradu, sve te brojne knjige čuvale su se u dvorcu grofa Pejačevića koji je okružen zelenilom našeg gradskog parka. Nekada se iz dvorane u dvorcu čuo neki valcer, a danas čujemo zborove i orkestre tijekom njihovih koncerata. Odmah u prostoriji pokraj nalazi se naš muzej koji ukratko priča povijest našeg grada. Ako

Riječju i slikomRiječju i slikom Mihael Grgurević, 4.b

Erik Šuvak, 6.e

Ana Martinčić, 4.a

Leon Berec, 5.a

64 6564

Pao je prvi snijeg i zabijelio cijeli brijeg.

Pohrlila djeca mala, da bi se zimi radovala.

Jure sanjke, skije male, a i snježne grude su letjet stale.

Vesele se zimi svi, samo ne roditelji.

Tin Blaževski- 3. razred PŠ Milanovac

Učiteljica: Mirela Valinčić

Šapica njegovo je bilo ime istinski se ponosio time. Voli svoju ulicu i za nju bi život dao, a na kraju priče je pokleknuo, pao. Uklesan u pamćenje moje ostao je zbog požrtvovnosti svoje. Pavlova ulica bio je njegov dom te je svoje djetinjstvo posvetio domu svom. Svi su ga voljeli u dubini svoje duše i nisu dali zlima da ga sruše.

Erik Šuvak, 6.e

Svi su ga voljeli

Zima

Na početku staze koja se zove 6.razred

Vatrogasci u službi spašavanjaOsnovna zadaća vatrogasaca je štititi ljude i njihovu imovinu ugroženu požarom. Osim što spašavaju ljude i imovinu vatrogasci pomažu i u drugim opasnostima , kao što su poplave , potresi, olujna nevremena , prometne nesreće, ekološke i druge katastrofe.

Imamo profesionalne vatrogasne postrojbe , dobrovoljne vatrogasne postrojbe i udruge koje se uključuju u akcije prema potrebi. Oni rade 24 sata na dan i u svakom su trenutku spremni pomoći. Na znak dojave požara vatrogasci kreću na mjesto požara i nastoje ga što prije ugasiti. Dobro su organizirani i osposobljeni

za rad u timu. Njihov posao je vrlo zahtjevan i složen. Moraju znati rukovati vatrogasnim aparatima za gašenje požara, spašavati ljude i pružati prvu pomoć unesrećenima. Pri gašenju požara izloženi su mnogim štetnim utjecajima. Najčešće su to opasnosti plamena , dima, otrovnih para , urušavanja objekata, pada predmeta i raznih kemikalija. Da bi se zaštitili od štetnih utjecaja , primjenjuju osobna zaštitna sredstva i razna pomagala kao što su zaštitna odjeća i obuća , kacige , ljestve , užad i boce s kisikom. Nisu svi njihovi zadaci tako opasni. Ponekad ih ljudi pozivaju da spase njihove kućne ljubimce npr. da skinu mačku sa stabla. Vatrogasci

moraju biti u dobroj tjelesnoj kondiciji. Trebaju biti zdravi , imati dobar vid i sluh, osjećaj za ravnotežu i zdrave dišne putove. Najveća tragedija u RH dogodila se na Kornatima 2007. godine kada je u požaru poginulo 12 vatrogasaca. Samo je jedan vatrogasac preživio tu tragediju. Do danas još nisu poznati uzroci te katastrofe.

U spomen na te hrabre vatrogasce podignuto je spomen-obilježje. Izgrađeno je i sastavljeno od kamenja u obliku 12 križeva na mjestu kornatske tragedije. Dan hrvatskih vatrogasaca je Dan sv. Florijana, 4.svibnja.

Marko Bratranek , 6.e

mučila. Bit će sve u redu, tješio sam se. Trudit ću se kao i do sada, mora biti dobro. Drugi dan nastave protekao je u druženju s prijateljima i nastavnicima. Onaj teret koji sam osjećao na početku je nestao. Treći dan nastave smo ponavljali, upoznavali se s novim gradivom, a stigle su i prve zadaće.

Trebat će još malo vremena da se vratimo u „štos“. Sve je opet na svom mjestu. Jedina razlika je u tome što smo godinu stariji, a naše torbe još teže. No, ni to nije tako strašno. Mi smo snažniji, svladat ćemo i tu obvezu koja je pred nama. Nadam se da su s ovim završile sve moje glavobolje i strahovi na početku staze koja se zove 6. razred.

Marko Bratranek, 6.e

s nestrpljenjem, zanimalo me što me čeka. Udžbenici su deblji i ima ih više. Sva sreća nema novih predmeta. U nedjelju navečer blagi osjećaj nelagode u želucu, ujutro moram u školu.Na putu do škole neizvjesnost. Kako sam se približavao, susretao sam prijatelje i poznanike iz škole. Osjećaji su se počeli smirivati. Stigla je razrednica, osjećao sam olakšanje. Dobili smo raspored sati. Ponovila je kućni red, mjerila praćenja i ocjenjivanja te prava i obveze učenika. Hrabrila nas je rekavši da nema velike razlike u odnosu na peti razred. Nastavnici su ostali isti, sva sreća. U razredu se komentirao raspored sati, nastao je onaj isti žamor i došaptavanje. Kući sam došao zadovoljan, dobio sam većinu odgovora na pitanja koja su me

Kako se približavao početak nove školske godine, obuzimali su me razni osjećaji.

Radost što ću se ponovno susresti sa starim prijateljima iz razreda i nastavnicima, ali isto tako i strah od onoga što me čeka u novom razredu. U mojoj glavi nastao je kaos. Toliko pitanja na koja nisam znao odgovore.

Stigli su novi udžbenici. Listao sam ih

ZabavaRiječju i slikom

Nives Čizik, 6.c

Mirna Turčinović, 4.b

K NJ I G AR O L E VA K U O ILJ I S G OE S T R NV T R A OS R A F VT A T I IV V O J NO A R A E

E K A J I D N I AG R M T I I O N NI S NJ LJ V B L A NP I S M O A I R KA R B T B R B E ST S K A O U A M OH R A M R M B U TI Č R I S A K S KA S M E L H R K R

A U G U S T R E M Z A A CR E A S S U L A P S A T AA D R H R N I O Z U J S RI R T A I A B M S E I E ON K A N J M M M S Z C V FA O P I K I E U E F N T MČ L O B L R L R N M I L AŠ O E A N A L O A U V U GU S L L N O G F T J O P AR E K O P A R T A I R A TT J N E R O N A R R P T RE U D O M I N U S T S A AJ R O M U L E G I J A K K

Osmosmjerka Zagonetka

Rebusi

Pronađi riječi

Rješenje: __ __ __ __ __ __

Rješenje: __ __ __ __ __ __

Rješenje: __ __ __ __ __ __

Rješenje: __ __ __ __ __

Rješenje: __ __ __ __ __

Rješenje: __ __ __ __ __ Rješenje: __ __ __ __ __

Rješenje: __ __ __ __ __

Rješenje: __ __ __ __ __

Rješenje: __ __ __ __ __

Rješenje: __ __ __ __ __

Četiri noge ima, repom maše svima.Kandže svuda nosi, skače bosa po rosi.

Š O A Z E K J K A L O N

R P I D T E M E

G NJ I K A

N E U J V R O A KRE

Gabriela Hanžek, 5.c

Dom

inik

Ber

ec, 6

.b

Ana Ojdanić, 5.c

Pokrivalo, otkrivalo: „Dobar dan želim.“ Pokrivalo, otkrivalo: „Ljubim ruke, milostiva!“ Pokrivalo, otkrivalo. U cičoj zimi pokrivalo U crkvi otkrivalo.

Iako su različite, prijateljstvo ih veže. Jedna je mala i spora i do velike ne seže. Druga velika ide polako, a treća vitka juri jako. Različite, a zajedno idu, idu, idu...

Domagoj Kirin, 5.c

Pogodite, što je ovo?

Na početku uvijek veliko slovo ima povezuju je riječi da se ne rasklima! Točka, upitnik ili uskličnik na kraju, kako joj je ime već svi đaci znaju!

Nikolina Jezerčić, 5.c

Što je to?

Rebusi

Rješenje: __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __

Maja Matančić, 5.c

jezero

The besta=i

prevedi

AUGUSTREAROMULREMETRUŠĆANIKLEOPATRACEZAR

JUhNONAGALILEGIJAKARTAGADOMINUSPARTAZEUS

ANFORAKATAPULTFORUMVESTANERONMIRPROVINCIJA

SULAKOLOSEJTRIJUMFSENATPARTASPARTAK

Hrvatska

Karla Launek, 6.b

Premetaljke

66 6766 67

Napisala: Stela Poljanac, 7.a

S broncom oko vrata

POR ŠKOLA ŠŠD MJESTO

1. Osnovna škola Ivan Goran Kovačić  Goran Đakovo 

2. Osnovna škola Brestje  Brestje Sesvete

3. Osnovna škola Ivane-Brlić Mažuranić Virovitica  IBM Virovitica

4. IV Osnovna Škola Bjelovar  Mladost Bjelovar

5. Osnovna škola Trilj  Trilj Trilj 

6. Osnovna škola Rikard Katalinić Jeretov  R.K.Jeretov Opatija

Sport – ŠŠD IBM

I ove godine naši učenici sportaši sudjeluju na gotovo svim Prvenstvima školskih sportskih društava osnovnih škola naše županije. Kao i prijašnjih godina, tijekom prvog polugodišta odigrana su natjecanja u nekolicini sportova.

Tako su prvi s natjecanjima krenuli nogometaši. Još u listopadu naša je škola sudjelovala u natjecanju malonogometaša skupine Zapad. Sustav natjecanja je dijelio ekipe na dvije skupine, a pobjednici skupina ostvarili su pravo nastupa na županijskoj završnici koja će se održati krajem veljače u dvorani naše škole.

Nakon nogometaša došao je red i na rukometaše. Brlići su nažalost i ove godine naišli na boljeg suparnika. U međusobnom

razigravanju pobjednika triju skupina i ove godine učenici slatinskog „Juniora“ ponovno su bili najbolji dok su naši dječaci zauzeli treće mjesto u ukupnom poretku.

Rukometašice su s druge strane odličnim igrama izborile nastup na županijskoj završnici, gdje će se zajedno s još tri ekipe boriti za plasman u Poluzavršnicu državnog prvenstva.

Tamo su se već plasirali naši košarkaši, koji su u napetoj završnici pred punim tribinama naših navijača na domaćem terenu svladali najvećeg rivala, ekipu „Mladost“ iz Čačinaca.

Uspjesi se nižu

Na državnom prvenstvu školskih športskih društava nastupile su i rukometašice OŠ Ivane Brlić -Mažuranić. Natjecanje je održano u Splitu od 16.do 18.svibnja. Rukometašice su bile smještene u hotelu Medena koji se nalazi u Trogiru. Nastupilo je šest rukometnih ekipa iz cijele Hrvatske. U prvoj utakmici poražene su od ekipe “Goran” iz Đakova s 7:11, a onda su zasluženo pobijedile Trilj 18:14. Utakmica koja je rukometašice vodila do finala završila je 13:13, no nakon izvođenja sedmeraca završeno je 24:25 za Brestje. Igračice su borbom pokazale volju i pobjedom nad Mladosti (Bjelovar) 15:12 osvojile su brončanu medalju. Važno je reći da su 3.mjesto osvojile: Iva Galetić, Lucija Sabo, Maja Ferenčević, Tea Balint, Andrea Jezidžić, Rea Rakošević, Ela Novosel, Tea Grizelj, Ivana Ercegovac, Anđela Vidović, Josipa Kaselj, Ivona Strusa, Tea Feketija i Stela Poljanac. Voditelj je prof. Zlatko Tot.

Već treću godinu za redom učiteljice kuglačice se natječu u Virovitičkoj rekreativnoj kuglačkoj ligi.

Ligu čini osam ekipa. Tri ekipe su ženske, a pet je muških . Svakom godinom uspjeh ekipe IBM-a je sve bolji. Ove godine Kuglačka ekipa IBM je na odličnom petom mjestu na tablici.

Uspjeh na ženskim kuglačkim turnirima je više nego odličan. U konkurenciji od šest ženskih ekipa naša je uvijek u prve

tri, a na zadnjim turnirima osvaja samo prva mjesta. Ovogodišnji božićni turnir je pokazao da smo najbolja ženska ekipa s osvojenim prvim mjestom i najboljom igračicom Ivom Validžić.

Kao i svake godine tako i ove kuglačka Ekipa IBM-a ide na prijateljsku utakmicu s ekipom Mokka iz Barča. Prijateljska utakmica je u proljetnom dijelu prvenstva u Virovitici.

Tekst i fotografija: Jasna Resler

Sportska aktivnost učiteljica IBM-a

Kuglanje sport i rekreacija

Sljedeće polugodište obilovati će sportskim događajima u

kojima će naravno sudjelovati naši učenici i učenice. Od već

navedenih nastupa na Županijskoj završnici nogometaša i rukometašica,

održavati će se i natjecanja u atletici, odbojci, košarci za djevojčice i krosu, kao i natjecanja učenika i učenica 5. i 6. razreda u malom nogometu, rukometu, košarci i odbojci.

Nadamo se da ćemo i ove godine ostvariti odlične rezultate i ponovno postati najuspješnije Školsko športsko društvo na županiji, a ponajviše da će naši učenici svojim vladanjem u školi i izvan nje ostvariti pravo nastupa za školsku ekipu i na natjecanjima provoditi i promovirati fair play te time predstaviti sebe i svoju školu u najboljem svijetlu.

Filip Pažin, 8.a

Voditelj ŠŠD IBM - Mario Hrženjak, prof.

U organizaciji Sportkih novosti i Hrvatskog novinarskog saveza održano je natjecanje u krosu u pojedinačnim i ekipnim kategorijama. Bundek je mjesto na kojem su se okupili mladi iz cijele Hrvatske, učenici osnovnih i srednjih škola.

Učenici naše škole sudjelovali su u kategoriji učenika osnovnih škola koje su okupile učenike od 5. – 8. razreda (učenici i učenici) iz 71 osnovne škole Republike Hrvatske. Učenici 5.razreda na 1000 m ekipno su osvojili 1. mjesto i najbolji

rezultat. I učenici 8.razreda na 1500 metara bili su veoma uspješni jer su svojim rezultatom osvojili 2. mjesto. Nakon svih zbrojenih rezultata u ukupnom poretku učenika osnovnih škola učenici OŠ IBM zauzeli su 3. mjesto. Učenice OŠ IBM osvojile su 18. mjesto.

Svojim su rezultatima ukupno osvojili 64 boda i to im je omogućilo da se plasiraju na 5. mjesto( ukupni ekipni poredak) od 71 škole, koliko je sudjelovalo u krosu na Bundeku.

Među učenicima 5.r. najbrži su bili Marino Bloudek, Leo Rajnović, Enio Posavec, Silvio Buzuk, Kristijan Smiljčić, Petar Pažin, Dominik Rakošević i Željko Romić. Voditelj je profesor Zlatko Tot.

Kros Sportskih novosti i Hrvatskog atletskog savezaTekst: Kristijan Smiljčić i Silvio Buzuk 6.a

Foto: www.sportske-jutarnji.hrS Bundeka se vratili okrunjeni medaljama

SportSport

košarkaši - prvaci županije

kuglašice IBM

mali nogomet, dječaci

rukomet, dječaci

autor stripa: Andrija Golub, 8.a