Post on 10-Jul-2016
description
NASTANAK I RAZVOJ SOCIOLOGIJE
Mada je sociologija relativno mlada nauka, ona ima veoma dugu I bogatu
predistoriju. Međutim, u svom razvoju kao naučne discipline osnovno pitanje svih
socioloških razmatranja bilo je pitanje pojmovnog određenja sociologije kao nauke.
Problem pojmovnog odredjenja sociologije jeste u osnovi problem različitih
teorijskih pristupa koji postoje u okviru ove nauke. Ukoliko se kao osnov za
odredjivanje predmeta sociologije uzme jedna teorijska paradigma, ova nauka se
može odrediti na jedan način, a ukoliko se kao osnov za njeno odredjivanje uzme neki
drugi pravac u sociologiji, dobićemo drugačije odredjenje. Ono u čemu se svi slažu
jeste da je sociologija društvena nauka i da za svoj predmet ima društvo. Međutim,
očito da ovakvo određenje iako tačno nije naročito plodno obzirom da je isuviše
široko. Osnovni problem je u tome što sociologiju valja odvojiti od ostalih društvenih
nauka kao što su istorija, psihologija, pravne nauke, političke nauke itd. Svaka nauka
mora da ima i svoj specifičan predmet ukoliko tendira da ima samostalni status u
porodici nauka. Koji je, dakle, predmet sociologije, a da ovaj predmet nije u isto
vreme i predmet ostalih društvenih nauka? Da bi odgovorili na ovo pitanje neophodno
je uz određenje predmeta sociologije da prikažemo odnos između ove i ostalih
društvenih nauka.
Sociologija je najopštija društvena nauka. To znači da ukoliko se ostale
društvene nauke bave nekim posebnim aspektom društvenog života, sociologija ima
za cilj da proučava društvo kao celinu tj. totalitet. U različitim teorijama se totalitet
različito posmatra i definiše , te se u ovu svrhu upotrebljavaju različiti termini (celina,
sistem, struktura, itd.), ali je suština da se uvek misli na društvo kao celinu. Iz ovog
stava sledi nekoliko veoma važnih konsekvenci. Prvo, totalitet je nešto opšte. Sve što
je opšte ima karakter apstrakcije, a ono što je apstraktno u stvarnosti može da postoji
samo posredstvom konkretnih pojava i odnosa. Dakle sociologija najpre predstavlja da
ovo opšte postoji. To znači, da je njen osnovni stav da svi pojedinačni aspekti u
društvu pod delovanjem određenih društvenih zakonitosti međusobno dolaze u vezu
gradeći celinu koju zovemo društvo. Sociologija se bavi onim opštim u pojedinačnom
(konkretnom). Njen predmet može biti svaka društvena pojava, dakle i one kojima se
bave druge društvene nauke. Ali, način na koji se sociologija bavi ovim pojavama je
potpuno drugačiji od načina na koji se ovim pojavama bave druge društvene nauke.
Sociologija ne proučava ono što je specifično za neku konkretnu društvenu pojavu,
već upravo teži da otkrije način na koji je ova društvena pojava povezana sa ostalim
elementima društvene celine, kako deluje na tu celinu, kako je nastala iz te celine, te
kako se može objasniti sa stanovišta te celine koju zovemo društvom. Zato kažemo da
se sociologija pojedinačnim fenomenima u društvu bavi na takav način da otkrije ono
opšte u njima. Iz ovih stavova sledi da društvo postoji kao totalitet (struktura, sistem,
celina, itd.). Sociologija dalje stoji na stanovištu da u ovom totalitetu postoje određene
zakonitosti. Njen cilj je da otkrije ove zakonitosti, da ih opiše i objasni. Prema tome,
sociologija se može definisati na sledeći način: „Sociologija je najopštija društvena
nauka koja ima za cilj da otkrije društvene zakonitosti reprodukcije totaliteta.” Kad
kažemo društvene zakonitosti tada mi mislimo na društvene pojave, društvene odnose
i procese koji se na zakonit način pojavljuju u društvu. Kako se shvata totalitet, te
kako se razume sam pojam društvene zakonitosti, posebno je pitanje i mi ćemo se
njime posebno baviti. Činjenica da u sociologiji postoje različiti teorijski pristupi koji
su prilično ujednačeni „po snazi” ide u prilog konstataciji da je društvo jedan zaista
složen fenomen kojim se možemo baviti na veoma različite načine, a da pri tome
ostanemo na tlu socioligije. Razvoj sociologije obeležili su različiti pristupi njenom
određenju u zavisnosti od tačke gledišta različitih socioloških teorija.
POZITIVIZAM OGISTA KONTA
Nijedan čovek, naravno, nije u stanju da utemelji čitavu jednu oblast
istraživanja - stoga ima mnogo onih koji su dali svoj doprinos ranoj sociološkoj
misli. Posebno mesto, ipak, obično se daje francuskom autoru Ogistu Kontu
(1798-1857), ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je on zapravo izumeo
reč „sociologija". Kont je u početku koristio izraz „društvena fizika", ali istim
izrazom služili su se i neki od njegovih intelektualnih suparnika tog vremena. Kont
je želeo da napravi razliku između svojih misli i njihovih, pa je skovao izraz
„sociologija", kako bi opisao predmet koji je hteo da utemelji. Svoje viđenje nauke
o društvu Kont je izneo u delu “Kurs pozitivne filozofije”. Kont je istakao da se
društvene pojave, najsloženije i najpromjenljivije, najkasnije nastale u razvoju
prirode, upravo zato i najteže naučno tačno saznati. Društvo, najsloženija pojava u
prirodi, određeno je svim prostijim pojavama nastalim pre njega, ali se ne može
svesti na njih, pa zato sociologija mora da se služi rezultatima svih prethodećih joj
nauka, koje proučavaju pojave nastale pre nastanka društva.
Kontovo mišljenje odražavalo je burne dogadaje njegovog vremena.
Francuska revolucija unela je značajne promene u društvu a rast industrijalizacije
menjao je tradicionaini život francuskog stanovništva. Kont je nastojao da stvori
nauku o društvu koja bi mogla da objasni zakone drustvenog sveta isto onako kao
što su prirodne nauke objasnile funkcionisanje fizičkog sveta. Iako je Kont uvideo
da svaka naučna disciplina ima svoj predmet izučavanja, verovao je da sve one
dele način mišljenja i naučni metod koji ima za cilj da otkrije univerzalne zakone.
Kao što nam otkriće zakona u prirodnom svetu omogućava da kontrolišemo i
predvidimo dogadaje oko nas, otkrivanje zakona koji upravljaju ljudskim
društvom može nam pomoći da oblikujemo našu sudbinu i unapredimo blagostanje
čovečanstva. Kont je obrazlagao da se društvo podredjuje nepromenjivim
zakonima na skoro isti način kao što to čini fizički svet.
Ogist Kont je smatrao da je naučno znanje jedino istinsko znanje i težio je
da NAUČNI METOD proširi na proučavanje i opisivanje svih pojava, uključujući i
ljudsko društvo i psihologiju. Po analogiji sa teorijom evolucije, Kont je smatrao
da je ljudska misao napredovala od teološke faze, preko metafizičke, do naučne, i
da je ova poslednja faza učinila prethodne dve zastarelim.
Kao pozitivna nauka (a nauka je istinska nauka samo ako je pozitivna),
sociologija treba da primenjuje pozitivne metode, čime Kont zasniva svoj naučno-
filozofski pravac pozitivizam. Pozitivni metod uzima u obzir samo pozitivno
utvrđene činjenice, tj. činjenice date u iskustvu. One se mogu nesumnjivo
iskustveno utvrditi, obavezno iste za sve koji se tim metodom služe. I možda
važnije od toga — te činjenice u svom skupu međusobno se objašnjavaju dajući
takođe iskustveno provjerljive zakone društvenog sastava i razvoja, što potvrđuje
istorija društva. Za objašnjenje društva nema potrebe pribjeći nikakvim
spekulacijama: činjenice su jasne, makar i ne bile proste. Stvarnost je data tako
reći na dlanu — treba samo dobro otvoriti oči.
Dakle, nauka je zamišljena da se bavi samo onim što se može opažati i
kvantifikovati, a pozitivizam je smatrao da je besmislena svaka propozicija koja se
ne može iskustveno ili matematički prikazati. Radilo se, dakle, o jednom obliku
REDUKCIONIZMA. Pozitivistički stav odgovara onom tipu duha koji teži i veruje
u mogućnost izvesnosti znanja, a istovremeno je ne tolerantan prema svemu što je
abnormalno i misteriozno.
Kontova vizija sociologije jeste sociologija kao pozitivna nauka. Verovao
je da sociologija treba da primeni iste stroge naučne metode u izučavanju društva
kao što ih fizika ili hemija koriste da bi ispitale fizički svet. Pozitivizam zastupa
mišljenje da bi nauka trebalo da se bavi samo činjenicama koje su podložne
posmatranju i koje su poznate direktno iz iskustva. Na osnovu čulnih zapažanja,
čovek može zaključivati o zakonima koji objašnjavaju vezu izmedu posmatranih
fenomena. Razumevanjem uzročnih odnosa izmedu događaja, naučnici su u stanju
da predvide buduće događaje. Pozitivistički pristup u sociolgiji veruje u
proizvodnju znanja o društvu koje je zasnovano na empirijskim dokazima do kojih
se dolazi na osnovu posmatranja, poređenja i eksperimentisanja.
SOCIOLOŠKO UČENJE MAKSA VEBERA
Maks Veber, nemacki sociolog, izneo je svoja teorijska shvatanja o društvu I
društvenim pojavama u delima Privreda i drustvo, Protestantska etika i duh
kapitalizma. U sredistu Veberove sociologije je drustvena pojava, drustveno
ponasanje pojedinca. Veber je tipičan predstavnik individualno-psiholoskih teorija o
društvu, koje su još zastupali Gabrijel Tard, Vilijam Mak Dugal i Sigmund Frojd.
Tako je, Mak Dugal, drustvene pojave tumacio instiktima: instinkt bezanja s
osecanjem straha, instinkt odbijanja s osecajem odvratnosti, instinkt radoznalosti s
osecanjem cudjenja, instinkt borbenosti, potcinjenosti, nezavisnost, roditeljski
instinkt, instinkt zbijanja u grupu… Frojd, osnivac psihoanaliticke skole smatra da je
cinilac u razvoju drustva i culture libido. To je energija koja podstice na
zadovoljavanje osnovnih nagona: zivota i ljubavi.
Veberovo shvatanje sociologije, istu posmatra kao kulturno istorijsku nauku
čiji je zadatak da proučava istorijske i kulturne činioce u njihovoj osobenosti.
“Stvarnost je heterogeni kontinuum, tj. nepregledno i raznoliko mnoštvo
pojava”, smatra Veber. Dakle, stvarnost obuhvata sve što može biti predmet
neposrednog iskustva, pri čemu ne postoji razlika između prirodne i društvene
stvarnosti. Nauka je u stanju da sazna samo jedan ograničeni deo onoga što uzima za
predmet istraživanja. Zbog toga je naučno saznanje apstraktno i jednostrano.
Stvarnost je amorfna i nepregledna masa koju čovek uobličava svojom delatnošću.
Veberovo shvatanje društva je izrazito individualističko. Osnovna jedinica sociološke
analize može biti čovek.
Ključna tačka Veberovog sociološkog sistema je pojam društvenog delanja.
Veber razlikuje četiri idealna tipa delanja: (1) ciljno-racionalno; (2) vrijednosno-
racionalno; (3) afektivno, i (4) tradicionalno.
Ova četiri oblika deanja predstavljaju idealne tipove, koji odgovaraju načinima
orjentacije. U konkretnom ponašanju ljudi, oni se najčešće mešaju i prožimaju.
Društveni odnosi kao proizvodi društvenog delanja, mogu biti konfliktni i solidarni.
Veber insistira, naročito na razlikovanju zajednice i društva.
U analizi društvenog grupisanja, Veber ističe dve osnovne karakteristike
društvene grupe: postojanje starešine grupe ili nekog upravnog aparata i postojanje
normativnog poretka koji važi za članove grupe. Društvena grupa, prema Veberu
postoji sve dok postoji verovatnoća da će nadležni organi delovati u konkretnom
pravcu.
Veliki deo svog shvatanja Veber je posvetio definisanju vlasti. Pojam vlasti
(odnos vlasti i moći) obuhvata sledeće: (1) Vlast postoji samo u okviru društvene
organizacije; (2) Vlast je institucionalizovani oblik potčinjenosti; (3) Vlast postoji
kada je raspodjela prava i dužnosti obostrana; (4) Vlast se kreće u određenim
granicama, i (5) Vlast nameće, održava i štiti društvena organizacija.
Veber, istovremeno, razlikuje i tri tipa vlasti. To su: racionalna, tradicionalna i
harizmatska. Takođe, jedan od ključnih pojmova koji je bio predmet Veberovih
opservacija je i pojam birokratije. Birokratija, u Veberovom poimanju označava
visok stepen društvene podjele rada. Pritom, osnovne karakteristike kvalitetne
birokratije su: tačnost, jednoobraznost, brzina poslovanja, poznavanje dokumentacije,
trajnost, predvidljivost.
U središtvu svih Veberovih socioloških pročavanja stoji kapitalizam kao
celovit društveno – ekonomski sistem.
Kapitalističku privredu pre svega pokreće orijentacija ka materijalnom
interesu.
Veber kaže: “Današnji kapitalistički poredak je jedan čudovišan kosmos u
koji pojedinac stupa rođenjem i koji je za njega, bar kao pojedinca, dat kao faktički
nepromljenljiva ljuštura u kojoj ima da živi”.
Kapitalistički sistem, smatra Veber, nije samo skup institucija i ustanova koje
čine sistem, već je njegov osnovni konstitutivni pricip kapitalistički duh. U osnovi
privredne etike protestantizma nalaze se iste vrline koje zastupaju i pobornici
kapitalističkog pogleda na svijet- vrijednoća, štedljivost i poštenje. Veber je uspio da
utvrdi smisaonu srodnost između kapitalističkog duha i protestantske etike.
Vebera prije svega zanima specifičan oblik organizacije privrednog života, a
ne sukob klasa. Takođe, Veber insistira na razlici između modernog kapitalizma i
političkog kapitalizma. Naime, dok moderni kapitalizam karakteriše, prije svega,
težnja za sticanjem dobiti koja se zadovoljava racionalnim radom, politički
kapitalizam “odiše” izvesnim avanturističkim karakterom.
SOCIOLOŠKO SHVATANJE EMILA DIRKEMA
Po E. Dirkemu društvo je nešto iznad i mimo pojedinca, odnosno, čovek kao
individua nije u mogućnosti da utiče i uslovljava društvena zbivanja, već obrnuto,
društvena zbivanja oblikuju čoveka i utiču na njegovu volju i regulišu njegovo
ponašanje. Dakle, glavno područje proučavanja sociologije jesu društvene činjenice,
smatra Dirkem.
Društvene činjenice postoje mimo čovekove volje, razvijaju se van njegove
svesti, one su prosto društvena datost, koja se može spoznati samo spoljašnim
posmatranjem.
Skup verovanja i osećanja koja su zajednička svakom članu jednog istog
društva, čine jedan sistem, koji ima svoj život; možemo ga nazvati kolektivna svest .
Postoje tri grupe društvenih činjenica, koje čine kolektivnu svest superiornu u
odnosu na pojedinačnu svest čoveka:
1. Pravna pravila i zakoni.
2. Masovne društvene pojave.
3. Religiozne dogme.
Čovek se rađa, smatra Dirkem, kao izuzetno samoživo i sebično biće, koje se
rukovodi ličnim interesima, a kolektivna svest mu pruža mogućnost da se podvrgne
društvenim zakonima i postane “socijalizovana životinja”. Takođe, po Dirkemu uvodi
se razlikovanje normalnih od patoloških (bolesnih) društvenih pojava na osnovu
naučnih kriterijuma. Jedna od patoloških društvenih pojava je anomija.
Pojam anomije. Anomija kao stanje društva u kojem nedostaje skup pravila i
normi o ljudskom ponašanju.(M.Milosavljević). Anomija kao osjećanje besciljnosti ili
očaja, izazvano društvenim promjenama (E.Gidens). Prinudne podele rada,
ekonomske i socijalne krize, klasni sukobi, dovode do anomije.
Najdrastičniji primer anomijskog stanja – samoubistvo. Tipologija
samoubistva: egoističko, altruističko, anomičko, fatalističko
Dirkem je ljudsku istoriju podielio na dva perioda, odnosno razlikovao je dva
istorijska tipa društva: primitivno društvo zasnovano na mehaničkoj solidarnosti i
civilizovano društvo zasnovano na organskoj solidarnosti (M.Pešić).
Solidarnost je sačuvana kada se pojedinci uspešno integrišu u društvene grupe
i kada postupaju po jednom skupu zajedničkih vrijednosti i običaja (E.Gidens). Čist
hedonistički individualizam nikada ne može dovesti do solidarnosti i međusobne
povezanosti ljudi, smatra Dirkem.
U svom delu “O društvenoj podjeli rada”, Dirkem kolektivnu svest opisuje kao
- “Skup vjerovanja i osjećanja koja su zajednička, prosječnom članu jednog istog
društva i koja čine određeni sistem koji ima svoj sopstveni život; možemo ga nazvati
kolektivna svijest”. Iz društvene podele rada proizilazi društvena kohezija, na osnovu
koje je moguće izvesti klasifikaciju društava.
Mehanička solidarnost = pokoravanje pojedinačnih sviesti jednom
zajedničkom tipu, jednom autoritetu.
Organska solidarnost = posmatranje društvenog sistema u totalitetu, jači
stepen društvene integracije.
Društvena podela rada kao osnovni okvir za analizu društvene strukture, koju
vezuje za funkciju, a ne za individualne potrebe. FUNKCIJA označava društvenu
podelu rada, koja, pak, čini glavni osnov društvene kohezije.
Što su društva primitivnija među pojedincima ima više sličnosti; telesne
sličnosti; psihičke sličnosti. Represivno pravo ima prevagu ukoliko je podjela rada
nerazvijenija.
Mehanička solidarnost zavisi od tri uslova:
1. od relativnog obima kolektivne sviesti i individualne svesti;
2. od jačine;
3. od stepena određenosti stanja iz kojih se sastoji kolektivna svest.
Prvi uslov je u najvećoj mjeri stalan, dok druga dva opadaju.
Mehanička solidarnost, u toku društvene evolucije sve više labavi. Tok istorije
neminovno nameće promenu tipa solidarnosti kod ljudi, a istovremeno i promenu
samog tipa društva.
Savremeni tip društva - sastoji se iz određenog sistema različitih organa od
kojih svaki ima svoju posebnu ulogu, a koji se sami sastoje iz diferenciranih djelova.
Pojedinci u ovom tipu društva se grupišu, ne na odnosima potomstva, već prema
prirodi delatnosti koje obavljaju. Njihova prirodna i društvena sredina više nije rodna
sredina, već profesionalna. Mesto u društvu svakome obeležava funkcija koju vrši.
Organska solidarnost – razvijanje ugovornih odnosa. Ugovorima se reguliše
široka lepeza društvenih odnosa koji nastaju sve složenijom podjelom rada. Ova vrsta
(zip) solidarnosti niče iz potrebe za uzajamnim uslugama. Ljudi se međusobno
razlikuju po karakteru svoje ličnosti, po iskustvu kojim raspolažu, po funkcijama koje
vrše, imaju prostora da iskažu individualnu inicijativu. Međutim, taj individualizam je
specifičan, on ne daje za pravo pojedincu da neograničeno stremi ostvarivanju svojih
želja i interesa. To je više obaveza da individualizije sebe intezivnom
specijalizacijom, kako bi na taj način dao doprinos društvu. Razvija se samo ukoliko
mehanička solidarnost nestaje.
Kapitalna sociološka djela ovog autora su: “O društvenoj podjeli rada”,
“Samoubistvo”, “Elementarni oblici religijskog života”, “Pravila sociološke
metode”...
DRUŠTVENI DETERMINIZAM I TEORIJA HAOSA
Determinizam (determinare-odrediti) je shvatanje o sveopstoj odredjenosti
svih pojava. U svetu postoji opsta uzrocna (kauzalna) veza izmedju pojava, sto
omogucava zakljucivanje o proslim stanjima prirode i drustva na osnovu sadasnjih
znanja kao i predvidjanje buducih dogadjaja. Svaka pojava je drustveno odredjena.
Suprotno stanoviste od determinizma je indeterminizam (teorija haosa), ucenje
koje porice nuzni, uzrocni karakter prirodnih i drustvenih procesa, po kome i čovečija
volja apstolutno neodredjena i nepredvidiva.
U istrazivanju drustvenog determinizma najčesce se koriste sledeci pojmovi:
okolnosti, činioci, uzroci i povodi. Okolnosti su uslovi čiji uticaj na posmatranu
pojavu nije ni neposredan ni presudan. Činioci su bitni i delatni uslovi od kojih zavisi
da l ice se neka pojava desiti ili ne. Uzroci su najaktivniji činioci, dovoljni i
neophodni uslovi koji neposredno proizvode neku pojavu. Povodi su činioci koji
neposredno prethode samoj pojavi, mogu biti vrlo malog značaja i čak slučajni
prethodnici. Drustvene pojave su odredjene mnoštvom prirodnih, drustvenih i
individualnih činilaca. Drustveni determinizam ima svoju složenost i specifičnost.
Deterministicka veza medju pojavama moze da ima razlicite oblike, te veze mogu da
budu nuzne i uzročne ili slučajne.
Društveni zakon se definiše kao jezički iskaz o objektivno postojećoj,
relativno stalnoj, opstoj i nužnoj vezi izmedju drustvenih pojava i njihovog razvoja.
On postoji i deluje relativno nezavisno od svesti ljudi, društveni zakon ima karakter
istorijski nuzne tendencije razvoja ljudsog drustva.
Ideal svake nauke je otkrivanje sto vise zakona.
Staticki zakon je jedan od vaznih zakona drustvenih pojava koji na osnovu
racuna verovatnoce otkriva determinisanost koja se ne odnosi na pojedinacne
slucajeve nego na celine, grupe.
Sociologiju interesuje i odstupanje, slučajnost, ostatak. Pojedinacna
odstupanja ne opovrgavaju determinisanost drustvenih pojava nego samo pokazuje da
se u drustvu ne dešava sve nuzno. Sociologija ne prihvata strogi determinizam.
Pojedinacni dogadjaji i sigurni pravci drustvenog kretanja ne mogu da se predvide.
Istorijski tok nije unapred u potpunosti determinisan i ne ostvaruje se sa fatalnom
neizbeznoscu
DRUŠTVO, DRUŠTVENE POJAVE I DRUŠTVENE TVOREVINE
Pojam drustvo se nije jasno razlikovalo od pojma drzave. Tek u XVII i XVIII
v. pojam drustva znatno siri od pojma drzave kao pravno-politicke organizacije ove
zajednice.
Kont pod drustvom podrazumeva harmonicnu celinu velikog broja funkcija na
osnovama podele rada. Kao u organizmu, tako i u drustvu moze se uociti sklad
strukture i funkcije koje idu prema zajednickom cilju.
Spenser drustvo posmatra kao krajnju tacku bioloske evolucije. Drustvo je
“nadorganizam” u kome vaze iste ili slicne zakonitosti iz organske prirode.
Dirkem je medju prvima koji drustvo posmatra kao posebnu celinu koja ima
sopstvenu realnost. Po Dirkemu, drustvo nije prost zbir jedinki vec sistem koji je
obrazovan u njigovim udruzivanjem. Direkm razlikuje dva tipa drustva: 1. U kojem
ne postoji drustvena podela rada 2.Grupe koje se obrazuju u drustvenoj podeli rada.
Po Dirkemu sustina drustva je u kolektivnim predstavnicima i drustvenim ustanovama
koje postoje kao stvarnost nezavisno od pojedinca, njihove volje i htenja.
Marks je u odredjivanju pojma drustvo vise vrsta odnosa od kojih se u
njegovim radovima izdvajaju 2: odnos ljudi prema prirodi i medjusobni odnosi ljudi.
U predgovoru za Prilog kritici politicke ekonomije Marks pise: “ljudi stupaju u
odredjene odnose, nuzne odnose, nezavisno od njigove volje”. Po Marksu, drustvo je
“proizvod uzajamne delatnosti ljudi” i predstavlja ukupnost odnosa medju ljudima.
Ono je u najtesnjoj vezi sa razvitkom ekonomije.
Ukoliko želimo da definišemo pojam društvene pojave manje više možemo doći
do ovakve definicije: “Pod pojmom društvene pojave podrazumevamo one pojave u
društvu, koje po svojoj suštini i karakteru jesu proizvod društvenih procesa. One sa
druge strane predstavljaju elemente društvenog života te stoga i same na ovaj život
utiču.” Očito da nam ovakva definicija nije mnogo pomogla u rasvetljavanju pojma
društvene pojave. Ista situacija važi i za društvene procese i društvene odnose.
Možemo napraviti niz sličnih definicija koje nam neće pomoći da razumemo o čemu
se radi. Definicija koju smo gore izneli je sasvim tačna i jasna, ali jednako beskorisna
zato što nije dovoljno distinktivna. Naime, na osnovu ove definicije mi nismo u stanju
da razlikujemo društvene pojave od nedruštvenih. Svaku pojavu kao društvenu
činjenicu, naime, mi možemo pokazati kao proizvod društvenih procesa, te kao
pojavu koja utiče na društveni život. Da li to znači da su sve pojave u društvu u isto
vreme i društvene pojave?
Drugim rečima, u društvu nema takvih pojava koje se ne mogu okvalifikovati
kao ‘društvene’.
Ovo isto važi za društvene odnose i procese. Kako to zaista jedna pojava
‘postaje’ društvena zavisi od načina na koji ovu pojavu teorijski tretiramo, te od skupa
socijalnih uslova u kojima ova pojava postoji. Doista, budući da svaka pojava može
biti objašnjena društvom ide u prilog činjenici da su sve pojave društvenog karaktera ,
te da nema nedruštvenih pojava. Prema tome, tvrdnja da je nešto društvena pojava,
društveni odnos ili društveni proces je obična tautologija i ovaj iskaz nema po sebi
saznajni karakter. Čemu onda, doista, ovi pojmovi služe i da li su nužni?
Pojmovi društvene pojave, odnosa i procesa imaju svoju ulogu u
sociologiji kao pojmovi koje koriste konkretni teorijski modeli, ili pak kada se
precizno i jasno te pojave, ti odnosi i ti procesi dovode u vezu sa konkretnim
društvom. Na primer, kako objasniti stav da je ‘narkomanija devijantna društvena
pojava’. Osnovno što moramo da uradimo jeste da ovu pojavu objasnimo tako što
ćemo ukazati koji je to društveni mehanizmi proizvode. Tako npr. ukoliko pokažemo
da se ova pojava vezuje za moderno društvo, mi smo dali jednu sociološku odrednicu
koja je još uvek nedovoljna i opšta. Ukoliko želimo da produbimo ovaj jednostavan
stav mi moramo ukazati na način na koji moderno društvo uzročno utiče na pojavu
narkomanije. Ako pod modernim društvom podrazumevamo društvo masovne
proizvodnje i potrošnje koju odlikuje visok stepen diferencijacije, urbanizacija i visok
stepen socijalne pokretljivosti, time smo već dali određene sociološke momente koji
mogu da nam ukažu na to zašto je narkomanija društvena pojava. Tako se može
pokazati da socijalna kohezija u društvenim uslovima koje smo opisali slabi, te da je
uticaj porodice na socijalizaciju pojedinca u ovakvom društvu sve manji. Tako slabe
mehanizmi socijalne kontrole nad pojedincem. Zatim, urbani način života i masovna
proizvodnja i potrošnja u ovom društvu omogućavaju pojedincu da bez većih
problema dođe u kontakt sa psiho stimulativnim sredstvima. Ukoliko je posledica
diferencijacije i urbanizacije porast broja sekundarnih društvenih grupa, onda je
sasvim jasno da pojedinac koji uzima psiho-stimulativna sredstva može lako da
postane član neke od ovih grupa koje su devijantne po ponašanju. U ovom opisu
možemo ići i dalje na mikrosociološki nivo, ali to u ovom trenutku nije
važno.naprotiv, važno je da na osnovu ove eksplikacije možemo slobodno reći da je
narkomanija ‘društvena’ pojava tj. da je makar jednim ‘delom’ uzrokovana
društvenim činiocima. Ovaj ‘deo’ je sociološki posao i on kao takav treba biti
objašnjen.
Eksplikacija koju smo u ovom primeru dali jednako važi i za društvene pojave
i odnose i procese. Prefiks ‘društven’ ne stoji ukrasa radi, već on ukazuje na vezu
između društva i date pojave . Tajna je u tome što kad govorimo o nekoj konkretnoj
pojavi, odnosu ili procesu, prefiks ‘društven’ ima smisla samo ukoliko ukažemo na
koji je način data pojava, odnos ili proces povezan sa društvom. U suprotnom
korišćenje ovih reči je besmisleno i spada u domen puke ezoterije, što na žalost u
naučnoj praksi i nije redak slučaj.
Drustvena tvorevina (ustanova) je usvojen oblik ili nacin obavljanja neke
drustvene delatnosti koji ima odredjen znacaj za odrzavanje i funkcionisanje
drustvenog sistema ili nekog njegovog dela. Uskladjena je sa odgovarajucim
vrednostima i normama.
U društvene tvorevine ubrajamo: brak, porodicu, drzavu, univerzitet, svojinu,
vojsku, crkvu… Svaka drustvena tvorevina pretpostavlja odredjene obrasce
ponasanja.
Drustvene tvorevine pokrivaju siroko podrucje drustvenih i medjuljudskih
odnosa, grupnih i individualnih ponasanja, za koje je drustvo posebno zainteresovano
i nad kojima nastoji da uspostavi sto efikasnijnu drustvenu kontrolu.
Organizacija je celina ljudi i stvari. Organizacija se definise kao radna celina
strukturisana prema nacelima i metodama koje omogucuju maskimalnu efikasnost u
ostvarenju oredjenog cilja. Organizacija se odnosi na sve drustvene oblike koji nastaju
kao rezultat svesne namere i cilja, a mogu nastati i spontano iz razlicitih pobuda. Od
nacina nastanka organizacije zavisi i stepen organizovanosti.
STRUKTURA DRUŠTVA I NJEN UTICAJ NA SOCIOLOGIJU
POSLOVANJA
U najopstijem znacenju pojma struktura podrazumeva relativno stabilan sistem
odnosa izmedju elemenata koji cine jednu stvar, pojavu ili citavu oblast realnosti.
Svako drustvo je jedna manje ili vise izdiferencirana, nehomogena celina relativno
stabilnih drustvenih odnosa.
Dirkemova šema opste strukture drustva obuhvata pet strukturalnih elemenata:
1. Morfoloska struktura drustva 2. Drustvene institucije 3. Drustveni simboli 4.
Kolektivni ideal ii vrednosti 5. Kolektivna svest
Prema Marksovoj shemi, osnovna konstitutivna podrucja drustvene celine su:
1. Ekonomska osova 2. Pravno-politicka nadgradnja 3. Podrucje drustvene svesti.
Marks uvodi slozeniji pojam, drustveno bice.
Drustvo se u svojoj opstoj strukturi sastoji od ljudi kao osnovnih materijalnih
elemenata.U svakom drustvu postoji odredjen broj drustvenih uloga i drustvenih
polozaja koji su relativno nezavisni od ljudi kao individua.
Drustveni polozaj je mesto koje pojedinac zauzima u raspodeli materijalnog
bogatstva, drustvene moci i drustvenog ugleda. Povezivanje mikroelemenata, ljudi i
njihovih polozaja i uloga u slozenije celine dovodi do nastanka makrostrukture
drustva. Ovo povezivanje moze da se posmatra u dva osnovna pravca: 1. Kao
formiranje drustvenih grupa, klasa i slojeva 2. Kao formiranje organizacije i
drustvenih podsistema.
Covek ne zivi niti radi sam kao jedinka, nego uvek kao pripadnik neke grupe.
Kao pripadnik gurpe on obavlja odgovarajucu delatnost i zauzima odredjen polozaj u
drustvu. Tri osnovne delatnosti: privreda, politika i kultura. Ove oblasti se nazivaju
segmenti drustvene makrostrukture.
Drustvena grupa je manji ili veci broj individua koje su medjusobno povezane
trajnim ili privremenim odnosima.
Postoje četiri uzroka koji dovode do stvaranja grupa:
1. Potreba za obavljanjem neke delatnosti na zajednicki nacin. U
zavisnosti od vrste delatnosti koja se u njima obavlja: radne
grupe, politicke, kulturne.
2. Zajednicki polozaj u drustvu. U ove grupe ubrajamo klase,
kaste i staleze.
3. Zajednicko drustveno-istorijsko poreklo(etnicke grupe, narodi,
nacije)
4. Potreba za zadovoljavanje nekih zajednickih interesa i
sklonosti.
Klasifikacija grupa i sagledavanje unutargrupnih odnosa: mogucnost ulaska i
izlaska, stepen raspodele drustvene moci i nacin rukovodjenja, stepen formalizacije
odnosa, stepen prisnosti i intenziteta medju clanovima, stepen grupnog uticaja na
ponasanje pojedinca, stepen i kvalitet povezanosti pojedinaca u grupi.
Sa stanovista opste socioloske teorije, sagledavanju unutargrupnih odnosa
doprinose sledecih pet obelezja:
1. Prema stepenu formalizacije odnosa: formalne i neformalne
grupe
2. Prema prisnosti i intenzitetu interpersonalnih odnosa razlikuju
se primarne i sekundarne grupe. Primarne grupe su porodica,
grupa vrsnjaka, prijateljska grupa. Sekundarne nastaju na
osnovu zajednickih odnosa
3. Prema aktuelnom uticaju na clanove, grupe mogu da budu
referentne i nereferentne
4. Prema stepenu raspodele drustvene moci u nacinu rukovodjenja
na autoritarnim i demokratskim grupama.
5. Na osnovu stepena kvaliteta povezanosti clanova, moguce je
razlikovati skupove i zajednice.
Porodica se određuje kao primarna društvena grupa. Ova društvena grupa je
primarna zato što je to prvo mesto na kome pojedinac ostvaruje svoju društvenost.
Porodica je društvena zajednica zasnovana na braku, koja osim supružnika okuplja
bliske srodnike koji se nalaze u direktnoj biološkoj reproduktivnoj vezi sa
supružnicima. Dakle, princip integracije ove društvene grupe jeste brak i krvno
srodstvo koje iz ovoga proističe. Istorijski se razlikuju još dva tipa porodice. Prvi tip
je vezan za predindustrijsko društvo i on okuplja više generacija po principu krvnog
srodstva. Drugi tip je proizvod industrijskog društva i on se određuje kao nuklearna
porodica. Ovaj tip porodice obuhvata bračne supružnike kao jezgro i njihovo
potomstvo. Ovo je, dakle, porodica koja se sastoji iz dve generacije. Zavisno od
kulture različitih društava porodica može biti monogamna ili poligamna. Monogamna
porodica je zasnovana na braku između jednog muškarca i jedne žene. Poligamna
porodica je oblik porodice u kojoj muškarac ima više žena. Ovaj tip porodice je
karakterističan za pripadnike Islamske veroispovesti, ali je sa civilizacijskim
napretkom sve ređi u praksi.
Klase su velike društvene grupe koje nastaju kao proizvod odnosa prema
svojini nad srestvima za proizvodnju. Ovaj oblik društvene grupe je karakterističan za
marksistički način mišljenja i mi smo ga detaljno opisali kada smo govorili o
društvenoj stratifikaciji. Ono što je značajno sa marksisitičkog stanovišta sastoji se u
stavu da između klasa koje raspolažu nad sredstvima za proizvodnju i onih koji su
lišeni tog vlasništva postoji dubok jaz i permanentan konflikt koji dovodi do dinamike
čitavog društva.
Društveni slojevi i profesionalne skupine predstavljaju društvene grupe koje
nastaju po osnovu istog mesta u društvenoj podeli rada. To znači da ono što pojedince
u ovoj perspektivi identifikuje jeste isti status koji zauzimaju u društvu, a koji je
rezultat mesta u društvenoj podeli rada koje ovi pojedinci zauzimaju.
Subkulture su društvene grupe koje nastaju izdvajanjem iz zajedničkog
društvenog vrednosnog obrasca. Ove društvene grupe identifikuju sebe kao nešto
posebno i izgrađuju vlastiti sistem vrenosti i način života koji iz ovoga proističe.
Najčešće subkulture nastaju kao izraz jedne generacije koja u periodu svog saznanja
ima potrebu da se samoidentifikuje negacijom vrednosnih obrazaca koji vlada u
društvu . u osnovi svaka subkultura je u latentnom konfliktu sa globalnom kulturom u
društvu.
Sekundarne društvene grupe nastaju kao rezultat posebnih oblika udruživanja
između pojedinaca, a na bazi zajedničkog interesovanja vezano za neke posebne
aspekte života. Karakteristika modernog- civilnog društva jeste stalno povezivanje
broja sekundarnih društvenih grupa. To su npr. udruženje lovaca i ribolovaca, klubovi
obožavalaca filmskih i estradnih zvezda, navijači nekog sportskog tima, poznata elitna
udruženja itd.
U sociologiji postoji još jedna razlika između društvenih grupa a to je razlika
između formalnih i neformalnih društvenih grupa. Formalne društvene grupe
podrazumevaju određeni vid institucionalizacije grupnih aktivnosti, dakle, postojanje
određenog formalnog kriterijuma koji definiše ove grupe. Druga važna karakteristika
formalnih društvenih grupa jeste ’trajnost’. One su relativno trajnog karaktera u
jednom dužem periodu života društva. One se održavaju sve dok postoje objektivni
društveni mehanizmi koji ove grupe generišu. Neformalne društvene grupe nemaju
institucionalni karakter trajnosti. Naprotiv, one nastaju sticajem okolnosti i njihov rok
trajanja je ograničen na uslove iz kojih nastaju tj. svodi se na trajanje samih okolnosti
koje dovode do njihovog formiranja. Tako npr. ukoliko u toku vožnje vozom
pojedinci počnu između sebe da komuniciraju oni stvore jednu neformalnu društvenu
grupu, ili pak, ako se u nekom frizerskom salonu počne voditi diskusija između
mušterija itd. Svakako da neformalne društvene grupe u određenim okolnostima mogu
da postanu i formalnog karaktera.
Sociološki, društvene grupe su veoma važne. One predstavljaju osnovne
jedinice sociološke analize kada se proučava delovanje pojedinaca u organizovanom
obliku. Društvene grupe odražavaju samu prirodu društva o kome je reč, zato što
njihov nastanak i delovanje ukazuje na postojanje određenih društvenih uslova na
osnovu kojih se te društvene grupe pojavljuju. Takođe, različite društvene grupe u
različitim društvenim uslovima imaju i različit uticaj na društvo. Ovaj uticaj je
sociološkog karaktera i ukazuje nam na postojanje društvenih odnosa na osnovu kojih
neke društvene grupe u nekim okolnostima broje više članova i imaju veći uticaj.
Po pitanu sociološkog određenja društenih grupa pokrenuto je još jedno važno
pitanje, a to je pitanje svesti samih pripadnika društvenih grupa. Naime, neke
društvene grupe možemo identifikovati na osnovu teorijskih kriterijuma, ali je pitanje
da li one postoje ukoliko pripadnici nemaju ’svest o pripadnosti’. Na osnovu ovog
kriterijuma često je osporavana marksistička ideja o klasama kao društvenim gupama,
budući da veliki broj pojedinaca u društvu nije u stanju da identifikuje svoju klasnu
pripadnost. Ukoliko pojedinac ne vidi sebe kao člana neke klase (ili neke druge
društvene grupe) postavlja se pitanje da li je smisleno uopšte teorijski prihvatiti
postojanje takvih društvenih grupa? Ovo zato što društveno ponašanje pojedinaca,
ukoliko nije posredovano svešću o pripadnosti društvenoj grupi o kojoj je reč, neće
izražavati sa stanovišta članstva te društvene grupe.
U oblasti poslovanja kao jednoj od delatnosti ljudi pojavljuju se u različitim
ulogama delovi svake od društvenih grupa čije karakteristike nesumnjivo daju
određeni pečat određujući je na različite načine.
DRUŠTVENE PROMENE I NJIHOVA DINAMIKA
Pojam društvene promene označava proces u kojem se uspostavljaju novi oblici
društvenih odnosa između pojedinaca i društvenih grupa u određenom vremenskom
periodu. U tradicionalnoj sociologiji pojam društvene promene posmatrao se kao deo
tzv. društvene dinamike, od koje se analitički odvajala društvena statika. U
savremenoj sociologiji to je odvajanje uglavnom napušteno, jer se društvene pojave
najčešće određuju kao istorijske što znači da njihova istorijska promenljivost to jest
pokretljivost predstavlja temeljno svojstvo njihovih struktura.
Društvo je dinamička kategorija, pa su samimi tim i društvene pojave i društvene
promene dinamičkog tipa. Ovaj stav se može razumeti u tri značenja. Prvo, društvo je
istorijska kategorija. Ono nastaje u konkretnim istorijskim uslovima, oblikuje sam istorijski
proces i menja se posredstvom tog istorijskog procesa. Tako u istoriji društva možemo
razlikovati više društvenih tipova. Drugo, društvo kao totalitet (struktura, sistem) se sastoji
iz određenih delova-elemenata. Između ovih elemenata postoji trajna dinamika bilo u
klauzulnom bilo u funkcionalnom smislu. Ovaj aspekt društvene dinamike važi u okviru
svakog društvenog topa posebno. Naravno, ova dinamika je u nekim društvenim tipovima
izražena u većoj a u nekim u manjoj meri. Treća dimenzija koja se tiče dinamike jednog
društva odnosi se na određene procese kretanja pojedinaca i društvenih grupa u okviru
svakog konkretnog totaliteta. Kada kažemo društvena pokretljivost mi mislimo na upravo
ovaj oblik društvene dinamike.
Prvi oblik društvene pokretljivosti koji možemo identifikovati jeste geografska
pokretljivost. Ovaj tip pokretljivosti znači da pojedinci ili društvene grupe menjaju svoju
geografsku destinaciju u okviru samog društva. U istorijskom smislu, najdinamičnije u
ovom smislu je bilo nomadsko društvo čiji je način života počivao na lovnoj i sakupljačkoj
privredi. Tako je čitava društvena zajednica u traganju za boljim lovištima i plodovima
prirode neprestano menjala geografsko mesto boravka. Suprotan slučaj je sa tradicionalnim
poljoprivrednim društvom koje se oslanja na poljoprivrednu proizvodnju. Budući da je
obrađivanje zemlje ekonomski osnov ovoga društva, pojedinci i društvene zajednice
(porodica) su trajno bili vezani za zemlju koju su obrađivali. Tako se može reći da je ovo
društvo imalo veoma nizak stepen geografske pokretljivosti. Sa stupanjem kapitalizma na
istorijsku scenu osnovni vid geografse pokretljivosti jeste kretanje iz sela prema gradu.
Cvetanjem gradova, zanatstva i trgovine u odnosu na koje poljoprivreda vidno zaostaje
dešava se stalan priliv stanovništva iz sela u grad. U ovom procesu pojedinci tragaju za
boljim uslovima života i pokušavaju da pobegnu od tradicionalne vezanosti za feudalne
gospodare koji su im ograničavali slobodu. Kapitalizam je inače izrazito dinamičko
društvo. Tako i u modernom kapitalizmu postoji visok stepen geografske pokretljivosti.
Osnovni razlog za geografsku pokretljivost u kapitalizmu jeste samo tržište koje postavlja
zahteve da pojedinci i društvene grupe stalno menjaju mesto boravka obzirom na zahteve
tržišta a vezano za prirodu posla koji ovi pojedinci i društvene grupe obavljaju. U uslovima
modernog i diferencijalnog društva, stalna promena mesta boravka je svakodnevna
činjenica društvenog života.
Drugi vid pokretljivosti koji se tiče pojedinaca i društvenih grupa jeste horizontalna
pokretljivost. Ovaj vid pokretljivosti znači kretanje kroz društvenu strukturu ali na istom
statusnom nivou. Pojednostavljeno, ovo znači kada pojedinac menja delatnost kojom se
bavi ali time ni na koji način ne poboljšava svoj status u društvu u hijerarhijskom smislu.
Npr. kada poljoprivrednik postane radnik ili kada službenik iz javne službe postane
službenik u privatnom sektoru itd. Horizontalna pokretljivost postaje paradigmatičan
društveni fenomen u onim istorijskim situacijama kada društvo bitno menja svoju strukturu
i mehanizme funkcionisanja. U ovim periodima se dešavaju snažni društveni potresi, rađaju
se novi oblici proizvodnje a nestaju oni koji se istorijski prevazilaze. U ovakvim društvenim
uslovima pojedinac je prinuđen da promeni delatnost kojom se bavi i da se prilagodi novim
društvenim uslovima. Na istorijskom nivou ovaj fenomen je , takođe, veoma važena i
indikativan. Prvo, u trenutku kada nomadski način života zamenjuje društvena zajednica
situirana na određenom geografkom prostoru, javlja se poljoprivreda kao način proizvodnje.
Ovaj način proizvodnje zamenjuje sakupljačku poljoprivredu. Horizontalna pokretljivost
ovde znači da se pojedinci- sakupljači transformišu u pojedince- poljoprivredne
proizvođače. Ovo isto važi u odnosu lovaca i stočara tj. društveno-istorijskom promenom
lovci postaju stočari. Sledeći paradigmatičan istorijski primer je dominacija trgovine nad
poljoprivredom, te cvetanje zanatstva i industrije u gradovima. U ovim istorijskim uslovima
veliki broj seljaka napušta poljoprivredni način života i postaje sastavni deo radne snage
koja je potrebna za zanatstvo i industriju. Sličan primer važi i za naše prostore od trenutka
kada je na scenu stupio real-socijalizam. Posle II svetskog rata društveni mehanizmi deluju
u pravcu preusmeravanja pojedinaca sa poljoprivrede na industriju. U modernom društvu
prema problemu horizontalne pokretljivosti moramo imati dva kriterijuma. Prvo, ovaj
proces je nužan i zadovoljava potrebe društva u situacijama kada se na osnovama razvoja
novih tehnologija i novih grana privrede pojedinci i društvene grupe preorijentišu u svojoj
poslovnoj orijentaciji. Tako je npr. cvetanjem sektora usluga polovinom XX veka,
horizontalna pokretljivost koja je pothranjivala tercijalni sektor radnom snagom bila sasvim
potrebna i pozitivna. Međutim, van ovog obrasca horizontalna pokretljivost u modernom
društvu nije poželjna, čak može biti i veoma štetna, a evo i razloga. Dominacijom složene
tehnologije uslov efikasnosti pojedinaca, osim obrazovanja jeste specijalizacija. To znači
da se pojedinci moraju čitavog života usavršavati za jedan obllik rada kako bi poboljšali
svoju efikasnost i pospešili delanje organizacije kojoj pripadaju. U ovakvim uslovima je
jako teško da se pojedinac po principu horizontalne pokretljivosti prebaci u neku drugu
granu privrede i bude dovoljno efikasan. Naime, u novim uslovima njega će sačekati
potpuno drugačiji uslovi i oblici proizvodnje-mašine i alati te se njegovo prilagođavanje i
efikasnost dovode u pitanje. Ovo isto važi i za neproizvodne grane privrede. Službenik koji
se bavi marketingom u jednoj agenciji ne može jednostavno i efikasno da postane službenik
koji se bavi socijalnim pitanjima. Ova dva posla su veoma različita po svojoj prirodi,
tehnološkim uslovima i cilljevima koje ostvaruju.
Treći vid društvene pokretljivosti kojim se sociologija bavi jeste vertikalna
pokretljivost. Ovaj vid pokretljivosti je direktno povezan sa stratifikacijskom strukturom
društva. Vertikalna pokretljivost podrazumeva kretanje pojedinca kroz društvenu strukturu,
pri čemu pojedinac menja svoj status. Promena statusa može biti progresivna tj. ka višem
statusu ili pak regresivna -ka nižem statusu. Jasno je da je sasvim očekivano ponašanje
pojedinaca da teže da u toku života ostvare što viši status. Zato svaki pojedinac ulaže manje
ili više napora (zavisno od motivacije) u cilju poboljšanja vlastitog statusa. No, osnovni
uslov da pojedinac poboljša vlastiti status jeste da društvo bude „statusno propustljivo“ da
se tako izrazimo. Samo društvo definiše mehanizme i postavlja uslove koje pojedinac mora
da ispuni ukoliko ima za cilj da poboljša vlastiti status. Ukoliko ova ’pravila igre’
pojedinac poštuje i ukoliko u većoj meri odgovara na zahteve koje mu društvo postavlja,
utoliko ima više šansi da poboljša svoj status.
Svaki istorijski tip društva pa i svako konkretno društvo se razlikuje po svojoj
otvorenosti za promenu društvenog statusa u dva smisla. Prvo, svaki društveni tip tj. svaki
konkretni totalitet u različitoj meri omogućava pojedincima da menjajju svoj status u
vertikalnom smislu, i drugo, u svakom konkretnom tipu društva tj. njegovim konkretnim
predstavnicima postoje drugačiji mehanizmi (kriterijumi) na osnovu kojih pojedinac menja
svoj status. Neka istorijska društva su bila potouno zatvorena za pojedince koji su želeli da
promene status. Tako npr. Indijsko kastinsko društvo je zakonski zabranjivalo svaki kontakt
između različitih kasta a to znači da niti jedan pojedinac za života nije mogao da promeni
svoj kastinski status. Zajednice predistorijskog tipa i nisu bile statusno diferencirane (kao ni
klasno), a razlika u statusu se uglavnom svodila na ugled koji su pojedinci sticali u
zajednici. Ovaj ugled je pojedinac mogao da poboljša tako što je u svakodnevnoj borbi sa
prirodom i spoljnim neprijateljima pokazivao veliku fizičku snagu. To znači da promena
statusa u ovom društvu zavisi od biološkog kriterijuma. U tradicionalnom društvu ,
međutim, status je bio naslednog karaktera. Onaj ko je rođen kao plemić to je ostao čitavog
života a isto važi i za pripadnike ostalih klasa. Status se tako u ovom društvu obezbeđivao
rođenjem. Dakle, i tradicionalno društvo je izrazito statusno zatvoreno. U industrijskom
društvu, u liberalnoj fazi status se teško menjao ali je ovo ipak bilo moguće. Kriterijum za
promenu statusa u ovom društvu jeste sposobnost da se zaradi što veća količina kapitala na
slobodnom tržištu. Konačno, moderno društvo se može smatrati prilično otvorenim u
pogledu vertikalne pokretljivosti (iako se ova činjenica iz ideoloških razloga preuveličava).
Pošto moderno društvo počiva na upravljanju modernom tehnologijom kako u sektoru
proizvodnje, tako i u ostalim sektorima, osnovni faktor na osnovu koga pojedinac stiče
status jeste znanje i to stručno i upotrebljivo znanje koje se stiče obrazovanjem. Znači u
ovom društvu paradigmatičan model vertikalne pokretljivosti postaje obrazovanje.
U ovom prikazu ne treba izgubiti iz vida da je slika ’idealno-tipskog’ karaktera. To
znači da u stvarnosti navedeni modeli se često mešaju i postoje u isto vreme. Recimo, i
danas se status može naslediti u modernom društvu na osnovu nasledstva ili pak
sposobnosti za efikasno proizvođenje kapitala. Međutim, kada se daje idealno-tipska slika
onda se misli na sociološki nivo analize, tj. na onaj model koji se može apstrahovati kao
paradigmatičan. Takođe, mora se imati u vidu da je pitanje vertikalne pokretljivosti uvek
vezano ne samo za društveni tip nego i za konkretno društvo o kome je reč. Tako npr. u
društvu real-socijalizma koje je postojalo na našim prostorima, uslov za vertikalnu
pokretljivost je bila sposobnost participacije u ideološkom modelu. Dakle, uslov statusnog
napredovanja se svodi na sposobnost da pojedinac postane deo institucionalne srtukture a
na osnovu participacije i objektivacije ideologije na kojoj čitavo društvo počiva. Na kraju
mi smo govorili o promeni statusa u progresivnom smislu. Sve to jednako važi i za
regresivnu promenu statusa, tj. za gubljenje statusa u društvu.
POJAM I KARAKTERISTIKE DRŽAVE
U modernom svetu nije moguce postojanje društva bez države, oni su
povezani i isprepletani, da ih je tesko zamisliti jedno bez drugog. Pojam države je
novovekovni moderan pojam, čije precizno značenje nije lako odrediti.
Državu bi mogli odrediti kao političku zajednicu koja poseduje unutrašnju i
spoljašnju priznatu suverenu vlast nad odredjenom teritorijom i stanovništvom. Njeno
ključno svojstvo je suverenost, odnosno monopol nad legitimnom upotrebom nasilja i
pravo da osigura postovanje zakona i pravila i kazni za njihove prekršioce.
Država se od drugih društvenih organizacija razlikuje po tome što raspolaže
posebnom vlašću, a ta je vlast prema karakteristikama: društvena, suverena i prisilna.
Kakav će oblik vlasti poprimiti jedna država zavisi od obliku vladavine (monarhija ili
republika) i oblika državnog uređenja. Georg Jelinek je razvio učenje o tri
konstitutivna elementa države. Izučavajući predmoderne i moderne političke
zajednice, kao i njihove nazive, Jelinek je zaključio da se država sastoji od tri
elementa:
DRŽAVNE TERITORIJE,
DRŽAVNOG NARODA,
DRŽAVNE VLASTI.
Iako je ovo učenje o tri elementa podrvgnuto kritici ne samo u političkoj filoofiji nego
i u političkoj sociologiji i političkopravnoj teoriji, ono je veoma prihvaćeno u
međunarodnom pravu i u uporednom ustavnom pravu. Upravo mnoštvo različitih
država u međunarodnoj zajednici ) autoritarnih, totalitarnih, demokratskih, pravnih i
nepravnih), ističe Matias Herdegen, zahtjeva prihvatanje Jelinekovog učenja o tri
elementa države. Na ovo Jelinekovo učenje vezuje se i čuvena definicija države kao
subjekta međunarodnog prava data u članu 1. Međunarodne konvencije o pravima i
obavezama država, zaključena 1933. godine u Montevideu. Prema toj definiciji
–“Država kao subjekt međunarodnog prava posjeduje slijedeće karakteristike:
1. stalno stanovništvo,
2. određenu teritoriju,
3. vladu, i
4. sposobnost da stupa u odnose sa drugim državama“.
Strukturu države cini niz institucija koje pripadaju trima granama vlasti
(izvrsnoj, sudskoj i zakonodavnoj) i njihova horizontalna i vertikalna organizacija,
kao i mreža organa i tela odgovornih za sprovodjenje javnih politika.
Vertikalna struktura moci predstavlja kriterijum za podelu država na unitarne,
regionalne i (kon) federalne državne zajednice. Horizontalna raspodela moci deli
državne sisteme na parlamentarne ili predsedničke i polupredsedničke sisteme.
Izborna ili neizborna, vodeća pozicija u drzavi u osnovi je podele na republikanski ili
monarhijski oblik vladavine.
Ključna podela država je na nedemokratske režime i manje ili vise
demokratske poretke od izbornih demokratija do liberalno-demokratskih poredaka sa
razvijenim elementima demokratije. U osnovi ove podele je moć ili nemoć gradjana i
organizacija civilnog drsutva da koriste mehanizme izbornog uticaja na formiranje
vlasti.
Po obimu drzavnih funkcija, demokartske drzave se mogu podeliti u tri grupe :
U prvu grupu spadaju drzave sa minimalnim obimom funkcija. Ovde se radi, pored
odbrane, reda, zakona i zastite vlasničkih prava, tek o pruzanju osnovnih javnih
dobara, u oblastima bazicnog obrazovanja i zdravstvene i socijalne zastite. Cetvrtu
grupu funkcija minimalne drzave cini kreditno-monetarna politika i bazični
makroekonomski menadzment. Koncept minimalne drzave pripada klasično liberalnoj
teoriji koja cuva proctor individualnih sloboda, kao i zaziranja od drzavnog
intervencionizma.
U drugu grupu spada srednji tip razvojne drzave koji razvija funkcije podrske
strateskom razvoju, osiguranja i finansijske regulacije, kvalitetnije i obuhvatnije
sisteme delovanja obrazovanja i socijalnog osiguranja, kao i zastite od ekoloskih
rizika.
U trecu grupu spada socijalna odnosno socijaldemokratska drzava koja se aktivno
mesa u industrisjku politiku i vrsi redistribuciju bogatstva.
Kraj 20.veka obelezila su 2 fenomena vezana za karakter i funkcije drzave : sirenje
demokartije i univerzalno prihvatanje liberalno-demokratskog modela kao uzora, ali i
process praznjenja drzave. Prazna drzava je rezultat delovanja tri procesa koji
nagrizaju suverenitet nacionalne drzave. Globalizacija i prenosenje upravljanja na
poddrzavne nivoe odraz su cinjenice da nacionalna drzava je postala premala i
prevelika da otimalno resava odredjeni krug problema.
Institucionalni oblik i kapacitet drzavnih organa zavise od četiri medjusobno
povezana aspekta drzavnosti: Prvi aspekt se tice kvaliteteta menadžmenta u oblasti
organizacije i upravljanja javnim ustanovama i preduzećima. Znanja iz ovih oblasti se
lako stiču obukom i obrazovanjem. Drugi aspekt cini odabrani oblik vladavine i
politički sistem. Zatim, treći aspekt, ono sto je neophodno jeste da odredjeni poredak
uziva i kredibilitet i demokratsku legitimaciju gradjana. Četvrti aspekt vezan je za
karakter drustvenih normi i vrednosti sadrzanih u političkoj kulturi i memoriji
gradjana, odnosno njihovom socijalnom kapitalu.
POJAM I OSOBENOSTI PRAVA
Od samih svojih početaka, pravo ima veliku civilizacijsku ulogu, koja je
obeležena i nizom protivrečnosti, koje pravo prate sve do današnjih dana. Pravo, sa
jedne strane, jeste izraz političke volje koja ga stvara, ali je sa druge strane i sredstvo
racionalnog regulisanja odnosa i sukoba, kao i sredstvo ograničavanja same političke
volje. Pravo je po svojoj prirodi normativna kategorija, koja kazuje šta bi trebalo da
bude, odnosno šta da se radi, a šta da se radi. Ipak, uprkos svom normativnom
karakteru pravo ima veliku praktičnu ulogu u tzv. pravnom životu.
Obično se pravo smatra nesumnjivo realnom pojavom, najčešće takozvanom
društvenom pojavom kao jednom vrstom realnih pojava. Realna pojava podrazumeva
pojavu datu u vremenu i prostoru. Pri tom se pod pravom podrazumeva tzv. pozitivno
pravo, to jest važeće pravo date države u dato vreme.
Nasuprot pozitivnom pravu stoji tzv. prirodno pravo, koje se shvata kao pojava
suprotna realnoj pojavi, to jest kao idealna pojava. Dakle, pod idealnom pojavom se
smatra pojava koja nije data u vremenu i prostoru. Na prvi pogled, bi se moglo
zaključiti da takva pojava i ne postoji, odnosno da je to samo privid pojave, a ne
stvarna pojava. I zaista može se uzeti da idealnih pojava i nema. Međutim, ako se
idealna pojava uzme u drugom značenju, za nju se ipak može reći da postoji, a na
naročit način, van vremena i prostora. I upravo se prirodnom pravo smatra takvom
idealnom pojavom, to jest smatra se postojećom pojavom. Naravno ima mišljenja da
takvog prava i nema.
U nas je T. Živanović zastupao stanovište da se ideja prava realizovala
odjednom i zauvek u univerzalnom nepromenljivom prirodnom pravu, koje
objektivno postoji i koje se dalje, preko nacionalnih prirodnih prava, realizuje potpuno
u pozitivnom pravu.
Opet, po R. Lukiću, pravo je idealna pojava, koja postoji na idealan način, a
koja još uz to i važi. Ali oko pitanja u čemu se sastoji idealno postojanje prava i
njegovo važenje, u filozofiji i nauci nema saglasnosti te to treba dalje istraživati. U
nauci ne postoji saglasnost šta je pravo, iako određivanje pojma prava predstavlja
najvažnije, osnovno i početno pitanje u pravnoj nauci.
Postoji veliki broj definicija prava, ali se sve one mogu svesti na nekoliko
osnovnih, užih ili širih, u zavisnosti od toga koji će se momenat u pravu uzeti kao
glavni ili obeležavajući. Najčešće i najduže su one definicije koje pravo vezuju za
fizičku silu, odnosno koje identifikuju pravo i državu, koja raspolaže ovom silom. Po
ovoj definiciji pravo bi obuhvatalo sve ono što državna vlast sprovede. Ova definicija
stvara niz poteškoća. Najpre ovako određen pojam prava ne bi obuhvatao običajno
pravo, međunarodno pravo, kao ni pravo autonomnih grupa, a zatim, svi državni
propisi nemaju sankciju fizičke prinude, pa se postavlja pitanje da li su oni pravni ili
ne i da li su obavezni bez obzira što nisu zaštićeni ovom sankcijom. U drugu veliku
grupu spadaju one definicije koje pravo određuju pomoću organizacije, bilo da su
voljne ili prinudne, nezavisne i ravnopravne sa državom ili autonomne u okviru nje.
Još šire su definicije koje pravo određuju kao društvenu svest, odnosno spoljašnji
autoritet. Po njima pojam prava obuhvata sve oblkike društvenog, spontanog prava,
kao i intuitivno pravo koje se pojavljuje kao opšta svest. Po tradicionalnim
(normativnim) shvatanjima, pojam prava se jednostavno svodi na pojam pravne
norme (ili pravnih pravila ili pravnih propisa).
Pravo je, dakle, skup određenih normi. Međutim pravna pravila su samo jedan
od elemenata u sastavu prava kao društvene tvorevine. Taj element nije ništa
značajniji od takvih elemenata kao što su pravni subjekt, pravni akt, pravni odnos i
pravni objekt. Osim toga, nijedan od ovih elemenata ne postoji sam za sebe i ne može
figurirati kao zamena za celinu u kojoj se nalazi, to jest samog prava. Ni sa pravno-
filozofskog stanovišta ne može se prihvatiti da je pravo svaki skup normi iza kojih
stoji monopol državne prinude. Mora se zauzeti jedna kritička distanca prema pojmu
pozitivnog prava.
Pravo prema Gustav Radbruh može pozitivno važiti, ali da uprkos tome bude
neispravno. Prema tome, potreban je daleko širi pojam prava, nego što ga je izgradila
tradicionalna pravna nauka. Čak i ovlašno kritičko preispitivanje takvog pojma prava
otkriva njegove imanentne nedostatke, neodrživost i apsurdnost. Pravo se ne može
deklarisati odnosno svoditi na svet nekakvih deklarisanih, imaginarnih “pravnih
normi”. Pravo, kao i država, predstavlja samo jezgro društvene i političke stvarnosti
(pravna stvarnost) u datoj globalnoj zajednici.
MORAL
Moral je društveni fenomen koji podrazumeva ukupnost vrednosti, ideala, osećanja,
običaja, pravila i uputstava, normi kojima se određuje šta je dobro i ukazuje na to šta
je rđavo. Moralna ličnost je ona ličnost koja ima razvijena moralna osećanja, savest i
koja se moralno ponaša iz svog unutrašnjeg osećanja dužnosti a prema usvojenim
moralnim normama i univerzalnim važećim vrednostima i principima.
Moral kao duhovnu i kulturnu pojavu proučavaju: moralna dogmatika i moralna
analitika.
Moralna dogmatika proučava smisaonu sadržinu i njen je zadatak da tačno
utvrdi šta moral sadrži.
Moralna analitika tj. teorija proučava strukturu sadržine morala i njen zadatak
je da je proučava polazeći od toga iz kojih se pojmovnih (misaonih) elemenata moral
sastoji i u kakvom su oni međusobnom odnosu.
Moral kao psihičku pojavu izučava psihologija morala i to kako individualna tako i
socijalna.
Etika kao posebna filozofska disciplina, proučava moral procenjujući moralne
vrednosti poreklo i načela moralnosti.
Etika se deli na:
1. teorijsku etiku (nauke u užem smislu, ali i neke filozofske discipline o
moralu, kao što je metaetika.),
2. normativnu etiku (postavlja idealan moral), i
3. praktično-normativnu etiku
Isto tako, etika predstavlja jedinstvo moralne dogmatike i normativne etike.
U širem smislu etika obuhvata celu filozofiju morala ili sve filozofske discipline o
moralu, a u užem smislu samo tzv. normativnu etiku.
Moral se određuje i kao oblik ljudske prakse, kao oblik delatnog, praktičnog odnosa
čoveka prema svetu, drugim ljudima, kao i samom sebi i u tom smislu, moral se
manifestuje u vrednosnom procenjivanju ljudskih postupaka i htenja kao pozitivno ili
negativno vrednih (tj. nevrednih), pri čemu se prvi odobravaju, a drugi osuđuju.
Formalno određenje morala se uglavnom vezuje za:
Imanuela Kanta i njegovu etiku kategoričkog imperativa. Njegova etika je, u stvari,
etika norme i zakona koja nalaže: „Radi tako da maksima tvoje volje u svako doba
može ujedno da vredi kao princip opšteg zakonodavstva“i Emila Dirkema i njegov
sociologistički kriterijum solidarnosti sa grupom. Tako je Kant utvrdio unutrašnju
prinudnost morala a Dirkem je tome dodao i društvenu prinudnost morala.
Postoji opšta saglasnost da moral predstavlja sistem moralnih pravila, skup normi
koje određuju čovekovo ponašanje u društvu i to prema društvu u celini, prema
drugim članovima društva i prema samom sebi. Kao skup pravila ponašanja, moral se
zasniva na normama o dobru i zlu, a manifestuje se u vrednosnom procenjivanju
ljudskih postupaka, u smislu koje je ponašanje dostojno čoveka a koje nije, koje je
vredno a koje se može označiti kao bezvredno, koje se odobrava a koje se osuđuje. U
skladu sa moralnim normama, a u sklopu složene komunikacije koja se odvija u
društvu, ljudi formiraju svoje ličnosti, karaktere i osobine, usmeravaju svoju
motivaciju i delovanje, vrednuju i sude i sebi i drugima.
U određivanju morala sa sociološkog stanovišta, polazi se od namere da se
otkriju svi oni društveni faktori koji uslovljavaju moral i da se u skladu sa tim utvrde
veze koje postoje između morala i ostalih društvenih pojava. Polazeći od toga da
moral nije ni biološka, ni božanska pojava, da ne postoji ni van vremena ni van
prostora, da je njegov nosilac čovek i da se njegovo postojanje vezuje za društvo,
sociologija morala u najopštijem smislu moral shvata kao skup pravila, normi
(običaja, predanja) koje postoje u određenim društvenim grupama i u kojima se
odvijaju međusobni odnosi, bilo međusobni odnosi pojedinaca u grupi, bilo odnosi
pojedinaca prema grupi, ili pak odnosi grupa među sobom. Zato se društvo tretira kao
vrhovni moralni arbitar, merilo o tome šta je dobro a šta zlo.
Moral kao društvenu pojavu treba shvatiti kao društveni proces, kao duhovnu
pojavu treba ga tumačiti kao normu ili skup značenja a kao psihičku pojavu ga treba
razumeti kao skup psihičkih procesa mišljenja i osećanja.
RELIGIJA
Pojam religija dolazi od latinskog glagola religio, religare, što u prevodu znači
povezati. Religija se može sresti u svakodnevnom životu, u tradiciji i običajima,
istoriji, umetnosti, politici, itd. U odgovoru na pitanje, gde je poreklo religije, mogu se
razlikovati:
• Animistička teorija, koja smatra religiju kao posledicu čovekove emotivne potrebe.
• Naturistička teorija, koja religiju odeđuje kao posledicu čovekovih intelektualnih
potreba.
Smisao religije je u davanju odgovora ljudima na tzv. konačna pitanja: ko je čovek,
šta je čovek, koji mu je zadatak na žemlji, u kompravcu treba da živi svoj život i kako
da ga živi? Kroz istoriju, svest o religiji se menjala sa razvojem ljudskog društva.
Definicije religije su različitog karaktera i oblika. Međutim, pored tih različitosti
mogu se uočiti dva elementa koji su sadržani gotovo u svakom definisanju religije:
• Upotreba simbola koji izazivaju osećanje strahopoštovanja.
• Vršenje rituala i ceremonija u kojima vernici učestvuju organizovano.
Možda bi najpribližnije religija bila određena kao sistem verovanja u natprirodna bića
ili sile koje mogu učiniti dobro ili mu nauditi, a sa kojima se komunicira putem
rituala.
U svakom slučaju, kako god bila definisana, religija predstavlja složen društveni
fenomen i jedan od elemenata ljudske svesti i duhovne kulture. Podela religije je u
istoj meri, kao i njeno definisanje pitanje koje izaziva šarolika shvatanja. Postoje
različiti tipovi religija, ali su četiri dominantna u istoriji civilizacije:
- Animizam (lat. anima – duša), predstavlja najstariji i najprimitivniji tip religije koji
se sastoji u verovanju u duhove ili druga onostrana bića. Karakterističan je bio za
period prvobitne ljudske zajednice Bitan princip animizma sastojao se u pripisivanju
ljudskih osobina predmetima.
- Totemizam, koji je nastao posle animizma i zasniva se na verovanju u totem,
odnosno predstavu biljke ili životinje. Jedan totem vezivan je za jednu ljudsku
zajednicu odnosno pleme. On štiti pripadnike plemena. Uporedo sa totemizmom,
razvija se i postojanje tabua. Tabu se odnosi na zabranu štetnog i opasnog ponašanja
prema nekoj svetinji ili društvenoj zajednici u celini. Dobar primer tabua je incest.
- Politeizam (mnogoboštvo), koje se uglavnom odlikuje sledećim obeležjima: Bog je
uvek telesna ličnost, ima natprirodne osobine i moći i živi u izvanzemaljskom svetu.
Kod starih grka i rimljana bogovi su bili antropomorfni, odnosno imali su ljudski
oblik (verovanje u dvanaest bogova sa planine Olimp u Grčkoj, od kojih je vrhovni
Zevs, bog raja i zemlje). Politeizam je značajan napredak u odnosu na animizam i
totemizam. Bogovi su doživljavani kao regulatori različitih oblasti društvenog života.
- Monoteizam (jednoboštvo), predstavlja savremeni oblik religije koji se održao u
modernom dobu. Najmasovnije ovakve religije su: hrišćanstvo, islam, budizam i
judeizam. Karakteristike ovih religija su njihova rasprostranjenost, spasilački karakter
i traženje savršenstva u zagrobnom životu (životu posle smrti). Svaka od ovih religija
ima svog osnivača (Isus Hrist, Buda, Muhamed, Mojsije). Takođe, svaka od njih
poseduje apokaliptičnost, odnsono verovanje u „strašni sud“, po propasti zemaljskog
sveta. Može se reći da je ovaj stav najnaglešeniji u hrišćanstvu.Takođe, postoje i
različiti tipovi religijskih organizacija:
- Crkva, kao velika, društveno etablirana verska organizacija s formalnom strukturom
verovanja, rituala i unutrašnje organizacije moći. Nije retkost da se crkava identifikuje
sa državom, da govori u im svih građana, a ne samo vernika. U načelu između države
u crkve mogu vladati različiti odnosi. Prvo, odnos u kome postoji državna crkva
(nekada dominantan model, danas zastupljen u V. Britaniji, Danskoj, Holandiji).
Odvojenost crkve od države je model odnosa koji je bio zastupljen u bivšim
socijalistčkim zemljama (SSSR, Jugoslavija odnosno SFRJ, Bugarska, Rumunija,
itd.). Kako je to neko lepo primetio, nevolja je bila u tome što se crkva odvojila od
države ali se država nije htela odvojiti od crkve. U ovim režimima crkva je bila
konstantno pod državnom presijom. Treći model je saradnja u odnosima između
države i crkve, koji postoji u svim zemljama u kojima se od strane države uvažavaju
verska osećanja njenih građana. Crkva je u istom statusu kao i sve druge društvene
organizacije i sme da obavlja poslove za koje ispunjava zakonom propisane uslove.
- Sekta, relativno mala verska skupina koja se najčešće odvojila od crkve i u načelu
odbacuje dominantne vrednosti i način života u širem društvu. Drugim rečima sekta je
zatvorena prema društvu.
- Denominacija, religiozna organizacija koja prihvata postojanje drugih religija i
uglavnom je u saglasnosti sa vrednostima društva, karakteristična za SAD, ali takođe,
kao i sekta u značajnoj meri, zatvorena prema društvu.
- Kult, kao manje organizovana i privremena skupina koja se ne temelji na nekoj
razrađenoj doktrini i ne postavlja velike zahteve članovima.
Iako sve religije, u najvećoj meri i kao jednu od najvećih ljudskih vrednosti
propovedaju mir i toleranciju, one mogu biti i bile su izvor raznih oblika ugrožavanja
bezbednosti države.
KULTURA
Pojam kulture je jedan od najsloženijih i najkontrovenznijih pojmova u
sociologiji i društvenim naukama. Po nekim autorima postoji 160, a po drugim čak i
preko 250 različitih definicija kulture. Tako se pod višeznačnim pojmom kultura
podrazumeva:
- ukupnost promena i tvorevina u prirodi, društvu i ljudskom mišljenju koje su nastale
kao posledica ljudske delatnosti,a čiji je smisao i cilj: olakšanje održanja, produženja i
napretka ljudske vrste. U sastav kulture, tako šire shvaćene, ulaze materijalna (oruđa,
instrumenti, posuđe, odeća, ornamenti) i duhovna (običaji, društvene i političke
institucije, religija, umetnost i umetnička dela, jezik, igra, nauka, pronalasci, otkrića,
itd.)
- samo duhovna kultura;
- razvitak određenih sposobnosti ljudskog duha ili tela odgovarajućim vežbanjem,
negovanjem, odgajanjem (na primer, fizička kultura, muzička kultura, matematička
kultura), pa i karakter ličnosti formirane tim procesom obrazovanja, odnosno sam
proces obrazovanja koji je dao taj karakter.
Pre francuske revolucije, u kojoj se začeo pojam moderne nacije, postojale su
zajednice sa manje ili više izraženim nacionlnim ososbinama: etničkim,
civilizacijskim, državnim, kulturnim. Poznato je kakao se u XIX veku stvaraju i
potvrđuju nacionalne države te ustanovljavaju i izdvajaju posebne nacionalne kulture:
njihov razvoj zavisi, uz ostalo, od toga je li pojedina nacija ujedinjena ili nije, ima li
vlastitu državu ili ne.
U samostalnim evropskim nacionalnim državama, naročito onim najmoćnijim,
državna organizacija nastoji da centralizuje nacionalnu kulturu i da je drži pod svojom
kontrolom. Ustanove utemeljene na nacionalnoj i državnoj osnovi pomažu da se
udruže i objedine zasebna kulturna delovanja (aktivnosti), da se nacionalna kultura
usmeri prema potrebama nacije ili nacionalne države i uskladi s njima. Sa stanovišta
države kultura se svakako javlja kao pozitivan pojam dok se kao izvor ugrožavanja
bezbednosti države pojavljuje tzv. potkultura. Pod ovim pojmom sociolozi shvataju
društvenu, etnički ili ekonomsku grupu sa posebnim obeležjem samo njoj svojstvenim
unutar kulture ili društva. Potkulturom se izražava osobenost kulturnih elemenata
nekog dela globalnog društva (klase, sloja, profesije, etničke grupe, lokalne
zajednice). Pravila ponašanja, vrednosti , verovanja i znanja tog dela društva, mada
čine sastavni deo kulture globalnog društva, izdvajaju se na osnovu nekih osobenih
crta. Svaka od potkultura ima svoj potkulturni identitet koji počiva na osobenom
izgledu (odeća, cipele, frizura) i zajedničkim ukusima (muzika, način zabave).
Potkulture uvek postoje samo u odnosu prema većim kulturama, pri čemu je kritičko
raspoloženje pripadnika dominantnih kulturnih obrazaca prema potkulturama unutar
društva. Takav odnos, može biti, a često u stvarnosti i jeste izvor ugrožavanja
bezbednosti države. Naime, potkulture se tada ocenjuju kao devijantne, a usled
odbacivanja od strane šireg društva oni koji su određeni kao različiti mogu pribegavati
i nasilju ili drugim oblicima devijantnog ponašanja. Pored potkulture postoji još jedan
sociološki interesantan pojam a to je pojam masovne kulture.
Pod masovnom kulturom, najčešće, se podrazumeva približavanje kulturnih tekovina
jednog društva preko sredstava masovnih komunikacija. Umesto kulturnih sadržaja,
sredstva masovnih komunikacija šire propagandne sadržaje. Samim tim stanovništvo
jedne države prepušteno je uticaju sredstava informisanja i masovnih medija te postaje
pasivni objekt kojim se manipuliše prema tuđim interesima.
ETAPE RAZVOJA DRUŠTVA I NJIHOV UTICAJ NA POSLOVANJE
Bavi se pitanjima istorije razvoja ljudskog društva na sociološki način, je nešto sasvim
drugo od bavljenja istorijom kako to čine istorijske nauke. Iako i samo istorija kao
nauka počiva na određenim uopštavanjima, njen primarni predmet je istorija nekog
konkretnog društva ili pak analiza nekih konkretnih i istorijski važnih događaja. Tako
se istorija bavi proučavanjem konkretnih istorijskih podataka koji opisuju neki
konkretan period društva i njegovog razvoja. Takođe, i u istoriji se govori o različitim
oblicima vladavine, te različitim oblicima društvenog uređenja , dakle, na jedan
uopšten način. Međutim, sociologija u odnosu na ovaj nivo uopštavanja ide korak
dalje. Ona pokušava da otkrije društvene tipove kao modele društvenog organizovanja
posmatrano sa sociološkog i civilizacijskog stanovišta. Time sociologija apstrahuje od
svakog pojedinog istorijskog oblika društvene organizacije, i pokušava da dođe do
univerzalnog obrasca kojim se društveni razvoj može objasniti na osnovu
razumevanja i objašnjavanja društvenih odnosa i procesa koji karakterišu pojedine
istorijske tipove, te društvenih mehanizama koji su doveli do društvene promene tj.
društvenog razvoja. Takođe, sociologija se ne vezuje za datume tj. konkretne
vremenske okvire u kojima se dešavaju određeni istorijski događaji a koji su svakako
važni sa istorijskog stanovišta. Za sociologiju je važan model društvenog ustrojstva i
društvenog razvoja, nezavisno od vremenskog okvira u kome on postoji.
Svi važni sociolozi su se bavili problemom društvenog razvoja analizirajući
različite društvene tipove koji su postajali na istorijskoj lestvici. Pri tome, ima dosta
neslaganja u pogledima različitih teorija, ali se čini da su ova neslaganja prvenstveno
rezultat različite teorijske perspektive s jedne strane, te te korišćenja drugačije
terminologije sa druge strane. Zato ćemo mi napraviti pokušaj da damo prikaz
razlličitih društvenih tipova na jedan uopšten način, pri čemu eksplicite prihvatamo da
će prikaz biti delimično električkog karaktera, naročito sa stanovišta terminologije
koju ćemo upotrebiti u definisanju različitih istorijskih tipova.
Ono što je sa stanovišta uvođenja u sociologiju a vezano za ovaj problem
važno, jeste da se razume razvoj društva iz sociolološke perspektive, te da se shvati
značaj koji ovaj razvoj ima na neke važne procese i odnose koji postoje u modernom
društvu. To znači, da svako društvo postoji u najmanje dve dimeenzije. Prva
dimenzija jeste aktualitet, tj. onakvo kakvo danas jeste. Druga dimenzija jeste upravo
istorijska dimenzija. Zašto je ova istorijska dimenzija važna, zar nije za sociologiju
dovoljno da ostane na nivou proučavanja društva koje danas postoji? Zato što društvo
na aktuelnoj ravni izrasta iz predhodnog društvenog oblika, a ovo iz nekog
predhodnog itd. Na aktuelnoj ravni društvenog postojanja su imanentno sadržani
različiti elementi predhodnog-ih društava. Ovi elementi tako postoje u aktualitetu, ali
se njihov nastanak, struktura, smisao i uloga ne mogu u potpunosti razmeti a da se ne
pogleda unazad, tj. ako se oni ne analiziraju na istorijskoj ravni tog društva. Tako npr.,
porodicu kao oblik društvenog zajedništva ne možemo razumetii samo na osnovu
analize strukture modernog društva. U njoj su istorijskim posredovanjem imanentno
sadržani različiti elementi koji su nastali u nekom ranijem istorijskom periodu i
održavaju se različitim reproduktivnim mehanizmima (tradicija, simboli, mitovi itd.).
Ukoliko želimo da do kraja sociološki objasnimo ovaj fenomen, mi smo primorani da
ovaj fenomen metodološki posredujemo u njegovoj istorijskoj dimenziji. Ili, hajde da
uprostimo stvar! U modernom društvu postoje još uvek elementi patrijarhalnosti.
Ovaj aspekt moderne porodice se ne može shvatati sa stanovišta analize modernog
društva, zato što ovo društvo svim mehanizmima atakuje na patrijarhalni obrazac
porodične organizacije. Zato se patrijarhalnost u porodici može razumeti samo ako
ključna karakteristika porodičnog života u nekom ranijem istorijskom periodu razvoja
društva. Zašto je opstala patrijarhalnost kada za to nema osnova u modernom društvu?
Zato što se ova prenosi tradicijom i psihološkim obrascima koji prate proces
socijalizacije. Eto, ovo je razlog zbog kojeg se istorjiska analiza jednog društva, kao i
konkretnih fenomena koji su predmet socioškog proučavanja, mora uključiti u
sociološku prizmu.
Problem proučavanja istorije ljudskog društva u smislu pažljivog prikupljanja
činjenica je, pre svega, problem istorijske nauke kao i etnologije. Sociologija pažljivo
prati sva dostignuća koja ove dve nauke ostvare. Naročito je etnologija u XX veku
bila veoma važna i uspešna u prikupljanju vaažnog empirijskog materjala vezano za
prvobitne oblike ljudskog zajedništva. Takođe, sticaj istorijskoh okolnosti je takav da
i danas u nekim delovima Afrike, Azije i Australije postoje neki oblici društvenog
zajedništva koje civilizacijska kretanja nisu dotakla, i koja izgledaju gotovo identično
kao i hiljadama godina ranije. Zahvaljujući tome, mi imamo priliku da proučavamo
našu istoriju in vivo. Informacije koje su dobijene etnološkom analizom ovih društava
su od neprocenjivog značaja za bolje razumevanje istorije ljudskog društva.
Prvi oblik društvenog života bilo je nomadsko društvo. Osnovna karakteristika
ovog društva jeste da njihovi pripadnici nisu bili trajno situirani na jednoj teritoriji.
Oni su često menjali mesto boravka u određenim geografskim granicama. Model
ekonomskog života jeste lov, ribolov i sakupljačka privreda. Upravo je ovakva
ekonomska osnova društva uslovila nužnost da se često menja boravak, tj. da se traga
za boljim lovištima te da se traga za prirodnim plodovima koji često nisu bili u
izobilju. U ovakvom obliku ekonomskog života, tehnologija (sredstva za rad) gotovo
da nisu ni postojala, a jedina sredstva koja je čovek stvarao, bila su primitivna oruđa
za lov i ribolov. U ovom društvu nemamo nikakve podele rada tj. ’svi rade sve’.
Jedini oblik svojine u ovom društvu je llična svojina. Najvažniji oblici društvenog
zajedništva u ovoj fazi su horda, rod i pleme. U pogledu biološke reprodukcije u
ovom društvu je postojao promiskuitet, tj. nije bilo porodičnih veza, a o potomstvu se
brinula najpre majka a zatim čitava društvena zajednica. Upravljanje društvom se
sprovodilo po strogoj hijerarhiji, a politički autoritet je bio onaj ko je fizički bio i
najsnažniji jer je biološki kriterijum predstavljao i sociološki kriterijum. Prema tome,
politička moć u ovom društvu se može razumeti na osnovu biološkog kriterijuma. Za
ovu društvenu celinu se ne može reći da je bila ’zajednica’ u pravom smislu, zato što
pripadnici plemena, roda ili horde nisu imali nikakvu svest o zajedništvu. Oni doista i
nisu imali izbor da opstanu nezavisno od socijalnog okruženja, zbog surovih zakona
prirode. Između rodova i plemena, veoma često su se dešavali sukobi oko borbe za
prirodnim resursima. Oblici društvene svesti u ovom periodu jesu magija tj. verovanje
u slepe sile koje uprevljaju prirodom. Sile koje čovek sebi nije mogao u takvom
društvu da predstavi i da ih razume, predstavljaju samu prirodu. Ovakvo društvo,
zaista, i nije istorijsko društvo već bi se pre moglo okvalifikovati kao pred-istorijsko
društvo. Ovo zato što postoje dva osnovna uslova da jedno društvo ima istorijski
karakter u sociološkom smislu. Prvi je da postoji uobličen oblik društvenog
zajedništva. I drugo, da to društvo ostavi jasne istorijske tragove za sobom, a ovo je
moguće samo ukoliko jedno društvo trajno zauzima određen geografski prostor.
Prvo, istorijsko društvo je zajednica. Za opis ovog tipa društva se koriste
različiti termini kao npr.: društvo inkoherentne homogenosti (Spenser),
nediferencirano društvo (Funkcionalizam), društvo mehaničke solidarnosti (Dirkem),
prvobitna ljudska zajednica (Marks) itd. Mi smo preuzeli termin iz formalističke škole
sociologije (Tenis i Zimel), zato što nam se čini da je najširi i najpogodniji, a ne zato
što smatramo da je suštinski bolji od termina koji koriste ostali teoretičari. Ovaj tip
društva izrasta iz nomadskog tipa na taj način što se jedna zajednica trajno situira na
određenom geografskom prostoru. Osnovna istorijska karakteristika ovog društva,
koja ga razlikuje od predhodnog jeste u tome što je ključna grana privrede u ovom
društvu poljoprivreda. Poljoprivreda zamenjuje sakupljačku privredu. Kako je čovek
sa nomadskog prešao na poljoprivredni način života ostaje ’istorijska tajna’. Takođe,
pošto zajednica ima trajno mesto boravka, umesto lovne privrede javlja se stočarstvo,
tj. pripitomljavanje i aktivno uzgajanje onih životinja koje društvenoj zajednici
obezbeđuju neophodne resurse za hranom i odevanjem.
Međutim, ono što je suštinski važno sastoji se u činjenici da je ovo prvi tip
društva u kome čovek ostvaruje dvosmernu interakciju sa prirodom. Dakle, za razliku
od nomadskih rodova i plemena, zajednica pravi oruđa za rad te deluje na prirodu,
tako da ovu prilagođava svojim potrebama. U zajednici se ne uzima od prirode samo
ono što ona već daje, već se na prirodu intenzivno deluje oruđima za rad, u cilju
proizvodnje ’određenih’ dobara koja su ovoj zajednici potrebna. U zajednici još uvek
postoji lov i ribolov kao značajna grana obezbeđivanje dobara, ali poljoprivreda
postaje dominantan ekonomski mehanizam društvene reprodukcije. Razvoj
poljoprivrede tako označava početak jednog istorijski univerzalnog društvenog
procesa- procesa prilagođavanja prirode prema svojim potrebama. U ovom procesu
nastaje intenzivan razvoj sredstava za proizvodnju (tehnologije), koji je ključan sa
sociološko-istorijskog stanovišta. Dalje, zajednica ne počiva više na srodničkim
odnosima, već ona predstavlja jedinstvo većeg broja plemena i rodova. Ovo je važna
kvantitativna karakteristika zajednice u odnosu na hordu. Time se ojačava čitava
zajednica u odbranbemom smislu. U ovom društvu počinje da se razvija podela rada,
najpre biološka po polu i uzrastu, a zatim i društvena, na lovce s jedne i
poljoprivredne proizvođače sa druge strane. Svojina nije diferencirana, već je sva
svojina vlasništvo zajednice. Svest u ovom društvu predstavlja razvoj magije te
animizam i totemizam koji predstavljaju prvobitne oblike religioznosti i izrazito je
kolektivnog karaktera. Ovi religijski oblici u suštini predstavljaju odpremećenje
samog društva posredstvom materjalnih nosioca značenja tj. predmeta obožavanja.
Politička organizacija je i dalje strogo hijerarhizovana, s ti što osim vrhovnog
svetovnog autoriteta često imamo i duhovnog lidera. Statusi i dalje nisu diferencirani,
te se društvo deli na vođe i podanike. Ključna stvar sa sociološkog stanovišta jeste da
je društvo još uvek neizdiferencirano na društvene grupe, te je prema tome svaki
pojedinac nedvosmisleno upućen na zajednicu. Potencija egzistencije pojedinca je
postojanje same zajednice. To znači da su pojedinci jednostavno ’stopljeni’ sa
kolektivnim obrascima postojanja.
Robovlasničke imperije predstavljaju prvo klasno društvo u istoriji. Osnovna
karakteristika ovog društva jeste klasna diferencijacija koja je nastala podelom rada
na umni i fizički. Ova podela rada se dešava u jednom istorijskom trenutku kada
zajednica počinje da proizvodi više nego što joj je potrebno za njen opstanak. Ovaj
višak prisvaja jedna gupa (oligarhija) koja se počinje baviti samo umnim radom. Pošto
se ova grupa bavi samo umnim radom, počinje razvoj kulture nauke i umetnosti, mada
je dominantan duhovni obrazac društva politeizam tj. mnogoboštvo. Ovaj oblik
religije je potpuno u skladu sa načinom života tog društva. U mnogobožačkom
obrascu se krije potreba čoveka da utiče na sile od kojih zavisi. Svaka sila je
opredmećena u pojedinom Bogu. Tako se analizom politeističkog obrasca može
uvideti koji aspekti društvenog života su bili ključni za opstanak neke konkretne
društvene zajednice, jer su sami Bogovi ovaploćenje konkretnih društvenih datosti. U
ovom društvu dominira poljoprivreda. Osnov poljoprivredne proizvodnje je zemlja.
Ova zemlja postaje vlasništvo jednog sloja društva koji je prisvajaju i koji se razlikuju
od onih koji tu zemlju obrađuju. To znači da se u ovom društvu prvi put u istoriji
javlja privatna svojina. Društvena podela rada se razvija i u drugim smerovima. Tako
se javlja poseban sloj – zanatlija, koji se bave samo proizvodnjom sredstva za rad.
Ovo je veoma značajan trenutak u istoriji, zato što se na ovaj način postavljauju
temelji proizvodne tehnologije, društvene sile na kojoj počiva istorijski progres. Usled
činjenice da se u obom društvu pojavljuje višak proizvoda, po prvi put u istoriji se
pojavljuje i trgovina kao delatnost. Tako počinje razmena roba između proizvođača,
tačnije robovlasnika koji prisvajaju rad proizvođača. Usled ove razmene trajno se
dešava proces specijalizacije proizvodnje, tj. orijentacija proizvođača na jedan spektar
proizvoda za koje postoje najbolji prirodni uslovi. Politički oblik organizacije u ovom
društvu je najčešće tiranija ili oligarhija (vladavina grupe), a klasni osnov
robovlasništvo. Budući da je zemlja ključni resurs proizvodnje, sve robovlasničke
imperije su imale osvajački karakter, tj. težile su da ratovima porobe susedne narode,
kako bi eksploatisali rad robova na tim teritorijama i kako bi raspolagali većom
količinom zemlje. Tako i rat i imperijalizam postaje sastavni deo društvenog života
robovlasništva. U robovlasništvu se prvi put u istoriji javlja oblikovana porodica kao
elementarni oblik zajedništva. Porodica nastaje najpre neformalnim a kasnije
formalnim brakom, monogamnog tipa, sa potomstvom koje iz braka nastaje. Budući
da je ratnički orijentisano, u ovom društvu se prvi put javlja i institucija vojske kao
oblik društvene organizacije. Vojnici su se veoma često bavili samo ratovanjem i bili
su plaćenici. Ovaj oblik društvene zajednice je bio u stalnom konfliktu. Prvo, postojao
je trajan konflikt između robovlasnika i robova, budući da je nivo eksploatacije bio
nepodnošljiv. Drugo, postojali su stalni sukobi među robovlasnicima za primat u
političkom životu, kao i borba za resurse koji su bili predmet osvajanja. Treće, u
stalnim ratovanjima sa okruženjem uvek je postajala opasnost da izgubljen rat sruši
čitavu imperiju. Svi ovi konflikti su lagano do urušavanja robovlasničkog tipa društva.
Sledeći tip društva koji ćemo opisati odredićemo kao tradicionalno
poljoprivredno društvo. U najvećem broju slučajeva ovo društvo se definiše kao
feudalno društvo, zato što je feud osnovni oblik ekonomske organizacije. Ono nastaje
rastakanjem velikih robovlasničkih imperija, i stvaranjem malih teritorijalnih jedinica-
feuda na kojem suvereno vladaju pojedine porodice tj. feudalni gospodari. Kada mi
kažemo ’tradicionalno’ sam termin može da deluje paradoksalno, ali se može
opravdati ukoliko se kriterijum za tradicionalizam uzme moderno društvo. Drugo, ovo
društvo je tradicionalno i zato što se ono vekovima reprodukovalo u jednom istom
obliku održavajući gotovo identičan obrazac društvene organizacije. Zato kažemo da
je ovo društvo izrazito statično. Sa druge strane, termin ’poljoprivredno’ je sasvim
jasno obređen i on potencira činjenicu da je osnovna delatnost u ovom društvu
poljoprivreda. Kao što smo napomenuli, ekonomski okvir za poljoprivrednu
proizvodnju jeste feud. Feud predstavlja geografski defirnisan okvir nad kojim
apsolutnu vlast ima feudalac. Tako su feudalci tj. vlastela vladajuća klasa u ovom
društvu. Sa druge strane postoje seljaci tj. poljoprivredni proizvođači. Oni nisu imali
vlasništvo nad zemljom, već su radili na zemlji feudalaca pri čemu su ovom morali da
plaćaju robnu i novčanu rentu. Ono što je veoma važno, seljaci nisu bili slobodni tj.
oni nisu smeli da napuste svog gospodara (feudalca). To znači da su izvesni tragovi
robovlasničkog odnosa ostali i u ovom društvu i u nešto bližoj formi. Osnovni
elemenat društvene organizacije i ključna ekonomska institucija u tradicionalnom
društvu je porodica. Porodica je organizovana po patrijarhalnom obrascu. To znači da
je otac porodice vrhovni autoritet, koji niko ne sme da dovede u pitanje. Zato je ovaj
tip porodice strogo hijerarhizovan. Budući da je porodica ključna ekonomska
institucija, to znači da se njena ekonomska moć meri brojem članova. Ovo je razlog
zbog koga patrijarhalna porodica u tradicionalnom društvu teži da ima što više
članova. Žena i njena vrednost mere se sa kriterijumom sposobnosti biološke
reprodukcije. Tradicionalno društvo je u pogledu političke organizacije najčešće bilo
monarhističkog tipa. Jedna monarhija je okupljala veći broj feudalaca, a sam monarh
najčešće je bio vojnički i ekonomski najmoćniji feudalac. Međutim, pitanje
suvereniteta između monarha i ostalih feudalaca u ovom društvu nikada nije bilo
trajno rešeno, tako da je između monarha i ostalih feudalaca uvek postojao latentan
konflikt koji je bio često izvor političke nestabilnosti društva, te česte smene porodica
koje su vladale. Obzirom da je osnov ekonomskog života bila poljoprivreda, epicentar
društvenog života u ovom društvu jeste selo. U tom smislu, tradicionalno društvo
predstavlja korak nazad u odnosu na predhodni tip društva. Selo, kao konzervativna i
tradicionalna sredina dugo je odolevalo društvenim i političkim promenama koje su
dolazile iz grada. Društvena svest u ovom društvu izrazito je religiozna i to u smislu
dominacije monoteističkog obrasca. Religija nije samo verska već predstavlja
značajnu političku instituciju u društvu. Religija jeste osnovni princip integracije
jedne društvene celine, zato što nije bilo drugog osnova koji bi omogućio integraciju
između feuda koji su bili relativno samostalni u odnosu na političku vlast monarha.
Tako je religija u ovom periodu bila političko oružje integracije jednog društva i tu se
krije njena ukupna politička moć. Drugo, najširi slojevi društva su u religiji nalazili
utehu za težak život koji je bio opterećen neprestanim radom i sradanjem. Svesni ove
moći i feudalci su se pokoravali Crkvi, a monarsi su sa Crkvom težili da imaju što
bolje odnose ne bi lli im ova pomogla za održavanje čitave monarhije od nasrtaja
kako iznutra tako i spolja. Zbog ovako snažnog uticaja , kultura, nauka, umetnost i sve
ostale oblasti društvenog života bile su intenzivno protkane religijom. Ovaj faktor je ,
takođe, bio veoma značajan sa stanovišta održavanja tradicionalnog društva kao
statičnog – vekovima. Gradovi u ovom društvu su bili slabi i nerazvijeni. Zanatska
proizvodnja vekovima nije napredovala, a gradovi su u osnovi služili kao centri za
nerazvijenu trgovinu između robnih proizvođača (čitaj feudalaca). Ipak u ovim malim
i nerazvijenim gradovima krio se potencijal – slobodni slojevi stanovništva koji su se
bavili zanatstvom i trgovinom.
Tradicionalno srednjevekovno društvo se veoma sporo menjalo. Ipak,
pritisnuto točkom istorije ono se počelo da preobražava u kapitalizam. Prva faza
razvoja kapitalizma je razvoj trgovine. Naime, zbog potrebe za razmenom proizvoda u
tradicionalnom deuštvu najpre nastaje sloj trgovaca, koji se jedino bavi otkupom
proizvoda od feudalaca i njihovom prodajom na slobodnom tržištu u gradovima. Tako
lagano nastaje institut tržišta kao jedan od ključnih mehanizama kapitalističkog
društva. Trgovci su vremenom postajali sve bogatiji čime su uvećavali svoju
ekonomsku i političku moć. Pošto je osnov trgovine uvek bio u gradovima, cvetanjem
ove grane privrede dešava se i procvat gradova. Ovaj proces je praćen i razvojem
zanatstva zato što su i zanatski proizvodi postali predmet česte trgovine između
gradova. Sami proizvođači su sve češće dolazili u gradove radi otkupa neophodnih
namirnica i sredstava za proizvodnju koje je isporučivalo zanatstvo a posredovali
trgovci. Rastom i razvojem ova dva sloja – trgovaca i zanatlija, lagano se u društvu
oblikuje nova klasa – mlada buržoazija. Ova društvena grupa se trajno vezuje za
gradski način života i oni su slobodni građani. U ovoj početnoj fazi razvoja
kapitalizma javlja se i poseban oblik monarhije a to je apsolutna monarhija. To znači
da apsolutna monarhija predstavlja zadnju fazu tradicionalnog društva i označava
uspon kapitalizma. Apsolutna monarhija se u sociološkom smislu veoma razlikuje od
slabašnih monarhija tradicionalnog društva. Ovo zato što se u ovom obliku političke
vladavine trajno rešava pitanje suvereniteta između feudalaca i monarha. Tako je
suveren svih zemljišnih resursa u jednoj monarhiji apsolutni gospodar (car ili kralj) a
ne feudalci kojima ta zemlja nominalno pripada. Ovo je bilo nužno zato što je
feudalna iscepkanost tradicionalnog društva predstavljala ključnu prepreku za
efikasnu trgovinu. Naime, krećući se od feuda do feuda na kojima je svaki feudalac
imao apsolutnu moć, trgovci su veoma teško i sa velikim troškovima mogli efikasno
da ostvaruju svoju delatnost. U situaciji kada se pojavljuje jedan suveren na čitavoj
teritoriji, praktično nastaje jedna celina – država. U okviru te celine moguće je
slobodno kretanje ljudi i robe. Vremenom, rastom moći i uticaja boržoazija, te
porastom gradova i zanatske proizvodnje, selo sve više gubi na uticaju, pa tako i
ekonomska, vojna i politička moć feudalaca. Seljaci tj, poljoprivredni proizvođači
napuštaju život u selu i odlaze u gradove gde postaju slobodni građani. Oni u isto
vreme spontano formiraju tržište radne snage, instituta koji je jako važan za dalji
razvoj kapitalizma. Tako selo postaje samo sirovinska baza za dalji razvoj zanatstva i
trgovine. Zanatstvo sve više napreduje, naročito u pogledu usavršavanja sredstava za
rad (tehnologije). Vremenom nastaje prvi oblik preduzeća – manufaktura. U ovom
preduzeću se povećava produktivnost, a povećanjem produktivnosti se dalje razvija
trgovina. Nova klasa – mlada buržoazija, odstupa polako od ustaljenih obrazaca
društvenog života. Religija gubi na svom političkom značaju, a sve se više razvija
nauka i to naročito prirodne nauke, upravo zato što su znanja koja su isporučivale ove
nauke bila preko potrebna za dalji razvoj zanatstva. Delovanjem ovih mehanizama,
rađanje tzv. liberalnog kapitalizma je ustvari direktna posledica prve industrijske
revolucije, koja je oličena u pronalasku parne lokomotive. Na taj način je stvoren
tehnološki osnov za industrjsku proizvodnju. Zato se kapitalizam može okvalifikovati
i kao industrijsko društvo. Industrijska proizvodnja postavlja tri osnovna uslova.
Tržište radne snage, koje je bilo formirano na bazi oslobođenog seljaštva koje je
stalno pristizalo u gradove, razvijene trgovine, koja je omogućavala prodaju robe
koja koja je rezultanta industrijskog procesa i obezbeđenja sirovinske baze. Ovaj
poslednji zahtev industrije je doveo do pretvaranja sela u sirovinsku bazu za tekstilnu
industriju i do razvoja rudarstva kao posebne grane. I tako se lagano razvilo prvo
jasno diferencirano društvo. Politička organizacija kapitalističkog društva je
nacionalna država. Tako nastaje i nacija kao velika društvena grupa koja tvori državu.
Ovo društvo je izrazito liberalno, što znači da se slobodna proizvodnja i slobodna
trgovina ničim ne ograničava. Država ima zadatak da obezbedi nesmetano
funkcionisanje slobodnog tržišta, a samo tržište se smatra mehanizmom koji ima
vlastite zakonitosti i koje slobodnim i nesmetanim delovanjem zadovoljava potrebe
čitave nacije. Porodica u ovom društvu nastaje kao ekonomska institucija i postaje
elementarni oblik zajedništva koji ima prvenstveno reproduktivnu funkciju. Zato ova
porodica nije više brojna kao u patrijarhalnim uslovima, već postaje nuklearna
okupljajući samo dve generacije u sebi. Klasna struktura društva je jasno izgrađena,
te se sasvim jasno razlikuje klasa privatnih vlasnika – industrijalaca, trgovaca, radnika
i slobodnih seljaka. U osnovi klasne strukture stoji buržoazija (privatni vlasnici i
trgovci), s jedne, te proleterjat (radnička klasa) sa druge strane. Ostale klase su na
marginama društvenog i političkog života. Osim jasnih klasa, razvijena društvena
podela rada deluje u pravcu formiranja i slobodnih profesija : intelektualci, lekari,
pravnici, službenici itd. Dakle, pred nama stoji jedna sasvim jasno formirana
društvena struktura. Pošto je u osnovi ovog društva slobodno tržište, čitavo društvo je
izrazito dinamičnog karaktera. Rast i razvoj, politički sukobi, nastanak novih grana
industrije, razvoj nauke itd. postaju svakodnevne i očevidne pojave. Svest u ovom
društvu je individualistička i racionalna, rasterećena religijskih mitova i tabua svake
vrste. Shvatanje sveta je usmereno na racionalne naučne interpretacije a pakt između
buržoazije i nauke je trajno sklopljen, te će ovaj savez imati dalekosežne posledice na
budući razvoj čitavog društva. Dakle, osnovni oblici društvene organizacije su
privatno preduzeće, nuklearna porodica i država. Ova tri instituta su u dubokoj
istorijskoj vezi sa slobodnim tržištem i razvojem grada.
Osnovni pravac u kome se kretao kapitalizam jeste anglomeracija tj. rast i
razvoj. Ovaj proces prvenstveno podrazumeva rast industrijske proizvodnje shodno
tome nastanak velikih privatnih preduzeća – korporacija. Rast preduzeća direktno
utiče na rast industrijske proizvodnje. Sastavni deo ovog procesa je rast i razvoj
trgovine. Ova dva mehanizma dovode do razvoja velikih gradova – metropola, koji
postaju centar ekonomskog, društveno-kulturnog i političkog života. Osnovna
karakteristika korporacija je unapređenje kvaliteta i kvantiteta proizvodnje
usavršavanjem tj. specijalizacijom. Ovo je ustvari aspekt daljeg razvoja društvene
podele rada koja se u ovom pogledu određuje kao tehnička podela rada. Sama
korporacija izlazi iz okvira tradicionalnog individualnog privatnog vlasništva, tj.
razvija se akcijski kapital. Tako vlasnici korporacije postaje veliki broj pojedinaca
koji na slobodnom tržištu (berzi) kupuju akcije preduzeća. Takođe, način upravljanja
korporacijom se u kapitalizmu menja. Dok u modelu individualnog vlasništva nad
preduzećem svu moć u odlučivanju i rukovođenju preduzećem ima individualni
vlasnik u korporaciji odlučuju timovi stručnjaka – menadžeri. Ova promena u načinu
upravljanja je veoma važna, zato što u uslovima složene proizvodnje i upravljanja
velikim peduzećima, efikasnost upravljanja je moguća samo na bazi donošenja
pravilnih odluka od strane stručnjaka različitog profila. Inače, pod uticajem stalnog
razvoja društvene podele rada dešava se još jedan veoma važan proces koji
karakteriše razvijeni kapitalizam, a to je diferencijacija društva. Tako u društvu
nastaje sve veći broj društvenih grupa koje se bave posebnim aktivnostima
obezbeđujući društvu različite vrste proizvoda i usluga. Kultura modernog
kapitalizma je izrazito individualna i racionalna. Svest je usmerena na shvatanje
života kao nečeg na šta se može uticati. Kreacija, je sinonim za individualizam i ona
je ključno odredište umetničkog stvaralaštva. Nauka je stalno u ekspanziji pospešena
delovanjem industrije s jedne i delovanjem države države s druge strane. Tako se
dešava procvat obrazovanja. Religija potpuno gubi na svom političkom i društvenom
uticaju- dešava se proces desakralizacije. Ključne promene u razvijenom kapitallizmu
se ipak dešavaju u njegovoj političkoj strukturi. Sistem se određuje kao demokratski u
kome vlast pripada građanima (narodu). Ustanovljen je institut slobodnih izbora, na
kome građani biraju nosioce vlasti. U toj funkciji nastaju političke partije kao
institucije koje agregiraju interese posebnih društvenih grupa. Tako sve ključne
institucije vlasti počivaju na suverenitetu naroda (građana). Političko oslobađanje
građanstva potpuno je u skladu sa razvojem individualizma i racionalizma. Porodica
kao institucija gubi na značaju tako da ona gubi edukativnu funkciju , kao i funkciju
socijalizacije. Ona ostaje oblik elementarnog zajedništva nuklearnog tipa, zasnovanog
na krvnom srodstvu, pri čemu je njegova ključna uloga reprodukcija. Građani, kao
slobodni građani, imaju pravo političkog organizovanja i delovanja u svakom smislu.
Tako nastaje veliki broj sekundarnih društvenih grupa koje oličavaju neke posebne
interese građana. Ova tendencija je potpuno u skadu sa nezaustavljivim trendom
diferencijacije čitavog društva. Tako se tendencija ekspanzije posebnih slojeva i
slobodnih profesija dalje nastavlja. Razvijeni kapitalizam rešava određene
protivurečnosti tipične za liberalnu fazu. U osnovi razbija se dvovalentan model
klasne stratifikacije kao uzrok trajne nestabilnosti sistema. Tako se za ovo društvo
može reći da je pre višeslojno stratifikovano nego klasno diferencirano. Zatim,
relativiziraju se zakoni tržišta koji su doveli više puta u pitanje opstanak čitavog
društva. Država preuzima na sebe veliki broj zadataka koje je ranije ispunjavalo
slobodno tržište. Zatim, pod pritiskom radničkih organizacija, podignut je ukupan
kvalitet života građana. Ovo je omogućeno tržišnom redistribucijom tj. fiskalnim
merama države. Razvija se besplatno školstvo, besplatno zdravstvo, sistem socijalne
zaštite itd. Takođe, država razvija i one grane privrde koje su važne za ukupno
funkcionisanje društva a za koje ne postoji interes privatnog ulaganja. Razvijeni
kapitalizam je tako došao do istorijske raskrsnice, a ova raskrsnica se zove ’put u
postindustrijsko društvo’.
SOCIOLOŠKE KARAKTERISTIKE DRUŠTVA I POSLOVANJA
Sociološke karakteristike društva i poslovanja pokušaćemo da sagledamo kroz
uporedni prikaz klasne strukture industrijskog i postindustrijskog društva.
Stratifikacioni model svakog društva vrlo dobro ocrtava njegovu suštinu. Industrijski
kapitalizam je sinonim za dvoklasni model društva. Na jednoj strani se nalaze vlasnici
nad kapitalom a na drugoj radnici koji svojim radom stvaraju vrednosti. Utoliko je
klasni konflikt očigledniji i jednostavniji, utoliko se odvija u društvenom oktuženju u
kome postoje samo dve klase. U modernom društvu klasna struktura društva se menja.
U odnosu na predhodnu epohu sama radnička klasa nije jedna i jedinstvena kao što je
to bio slučaj u liberalnom kapitalizmu. U modernim uslovima proizvodnje sama
radnička klasa biva razbijena na niz podslojeva u hijerarhijskom smislu. To se dešava
zato što složen tehnološki proces zahteva različite nivoe stručne osposobljenosti
samih radnika. Razlike u toj stručnosti se reflektuju i na razjedinjavanju radničke
klase na podslojeve. Međutim, ono što je svakako značajnije od same diverzifikacije
radničke klase, jeste ekspanzija srednje klase. Ovo se dešava isto tako iz prirode same
moderne tehnologije. Ekspanzija srednje klase, koja se često uzima kao paradigma
modernog društva, može se vrlo precizno empirijski identifikovati. Za sedamnest
godina, od 1947-1965. broj srednjih slojeva je porastao za 9,6 miliona a broj radnika
je opao za 4 miliona, tako da je već 1965. godine ukupan broj srednjih slojeva u
odnosu na radnike bio veći za 8 miliona1. Govoreći o srednjoj klasi i njenoj ekspanziji
W. Mils smatra da će se tendencija njenog rasta nastaviti. Ono što je značajno za ovu
klasu po njemu je činjenica da srednji slojevi stoje kao tampon između rada i kapitala
čime se ublažuje bazični klasni sukob.2 Takođe, veoma je značajno za srednju klasu
da ona nije jedinstvena, baš kao što je to slučaj i sa radnicima. Ona se deli na veliki
broj podklasa-slojeva. Najviši sloj srednje klase sačinjavaju rukovodioci koji
zauzimaju najviša mesta u upravljačkim funkcijama. Ovaj deo srednje klase je kod 1 Podaci uzeti prema navodu J.K.Galbrajta, Nova industrijska država, Svijet savremene stvarnosti, 1970, str. 237, fusnota 72 Upor. Wright Mils, Bijeli ovratnik, Naprijed, Zagreb, 1979, str. 264
Turena označen kao tehnokratija. Što se tiče klase koja obuhvata vlasnike nad
kapitalom, ona više nema onaj značaj i ulogu koji je imala u industrijskoj epohi. Zato
je i ublažen klasni konflikt između ove radničke klase. Ona je marginalizovana zato
što je izgubila funkciju odlučivanja u proizvodnji. Ovu funkciju preuzima rukovodeći
sloj srednje klase. Drugi se razlog sastoji u tome što u modernim uslovima ne postoji
privatno vlasništvo u individualnom obliku kako je to bilo u industrijalizmu. Privatno
vlasništvo je u savremenom društvu kao što smo pokazali diverzifikovano
akcionarskim kapitalom pri čemu se moć vlasnika značajno smanjuje. U razmatranju
stratifikacije modernog društva postoje i autori koji smatraju da u ovom društvu i ne
postoje klase u svom klasičnom obliku. Oni moderno društvo vide kao skup slojeva i
podslojeva čije su zajedničke karakteristike profesija. Primer za ovakvo shvatanje je
A. Tofler.
Za moderno društvo je takođe karakteristično da su socijalne razlike manje
nego što je to bio slučaj u industrijskom razdoblju. Kao dokaz za ovu tezu navešćemo
nekoliko statističkih pokazatelja. 60% Amerikanaca je 1950. godine imalo manji
prihod od 5000 dolara godišnje, dok je 7% imalo prihod veći od 10 000 dolara.
Godine 1965. samo 33% Amerikanaca je imalo prihod manji od 5000 dolara, dok je
25% imalo prihod veći od 10 000 dolara.3 Ovakvi podaci nas upućuju na zaključak da
će i dalje u budućnosti socijalne razlike biti sve manje, iako je veliko pitanje da li će
ikada nestati.
SOCIOLOŠKE DETERMINANTE PREDUZETNIŠTVA
Reč preduzetništvo potiče od francuske reči entreprendre što znači preuzeti, uraditi
nešto. Preduzetništvo je društvena funkcija kreiranja i stvaranja novih vrednosti putem
kreativnog kombinovanja poslovnih resursa. Ispoljava se kao spremnost na
preduzimanje inicijative, aktiviranja društveno – ekonomskih mehanizama i svesno
izlaganju riziku pri transferisanju ideja u nove poslovne poduhvate. Preduzetništvo u
najširem smislu prema etimološkom značenju reči, znači sposobnost da se pokrene
neka akcija, da se nešto preduzme u svrhu postizanja određenog cilja. Ovome treba
dodati da se ovde ne radi samo o znanju, već pre svega, o preduzetničkom mentalitetu,
kakav se kroz generacije razvija u određenom društvu. Preduzetništvo je prisutno u
svim oblicima poslovanja gde dominantan uticaj imaju ljudi koji znaju i koji su
3 Jeean Jackuers Servan Sehreiber, američki izazov, Epoha, Zagreb, 1968, str. 56
spremni i sposobni da posao pokreću i stvaraju iz sopstvenih ideja, slede intuiciju,
ulaze u direktnu borbu, rade već poznate stvari na nov ili drugačiji način.
Preduzetništvo predstavlja kompleksan, multidimenzionalni „okvir“ koji naglašava
pojedinca, okruženje, organizaciju i sam preduzetnički proces. Da bi čovek bio dobar
preduzetnik neophodno je da zna osnovne determinante razvoja preduzetništva koje
čine suštinu preduzetništva, a to su misija, vizija, cilj, strategija, taktika. Generalno
posmatrano preduzetništvo predstavlja širok okvir za povlačenje raznih poslovnih
poteza unutar kojih se odvijaju preduzetničke aktivnosti. Kako će se razvijati
preduzetničke aktivnosti i da li će one kao krajnji ishod imati pozitivan ili negativni
rezultat, zavisi od velikog broja faktora koji determinišu razvoj aktivnosti.
Da bi čovek bio dobar preduzetnik neophodno je da zna osnovne determinante razvoja
preduzetništva koje čine suštinu preduzetništva, a to su misija, vizija, cilj, strategija i
taktika.
Preduzetništvo se rađa i razvija na temelju raspoloživih poslovnih informacija. U tim
informacijama se rađaju ideje o mogućem poslu, načinu na koji se obavi i šta se može
iz toga očekivati. Pored toga i samo stvaranje, prenošenje, osposobljavanje za
korišćenje i samo korišćenje informacija i raspoloživih komunikacija predstavlja vrstu
preduzetništva. Dakle informativno-komunikacijski sistem predstavlja plod
preduzetništva.
SOCIOLOŠKE KARAKTERISTIKE POSLOVNIH KOMUNIKACIJA
Povezanost između preduzetništva i komunikacija je takva da se iste mogu posmatrati
kao odlučujuća determinanta poslovanja.
Svakodnevno komuniciramo sa ljudima. Komuniciramo sa prijateljima, kolegama u
školi, na fakultetu, na poslu, sa prodavcima u radnjama, bibliotekarima, lekarima...
Ipak treba imati na umu da je komuniciranje je veština i može se naučiti, uvežbati i
usavršiti. Komunikologija je nauka koja se bavi opštenjem i ljudskim odnosima –
načinom ostvarivanja veza među ljudima, odnosom prema ljudima i okolini. Povezana
je sa gotovo svim granama privrede i umetnosti i nezamenjliva je prilikom izučavanja
menadžmenta ali i u odnosima sa javnošću.
Komunikacija je stalan proces u kome se neprekidno vrši slanje i primanje
informacija, verbalno ili neverbalno a sve u cilju razmene ideja. Ostvarenje ovog cilja
ponekad zahteva i uvežbavanje tehnika i metoda komunikacija
Poslovna komunikacija se koristi u slučajevima kada:- potrošač želi da napiše žalbu poslovodstvu tražeći povraćaj sredstava;- menadžer prodaje želi da napiše izveštaj direktoru sa informacijama o
prošlomesečnoj prodaji uz predlog budućih akcija;- osoba zadužena za sigurnost treba da sasatavi podsetnik (memo) za sve
rukovodioce podsećajući ih da će vežbe protivpožarne zaštite biti održane sledećeg petka u popodnevnim časovima;
- potrošači mogu da pošalju potvrdu faksom za neku hitnu porudžbinu koju su već tražili putem telefona;
- zaposleni u centrali mogu da pošalju email zaposlenom koji se nalazi u drugom
gradu tražeći od njega neku hitnu informaciju...
Davno su ljudi shvatili snagu informacije. Razvoj trgovine u srednjem veku baziran je
na konceptu “Inetlligentia pecunaie querendo” (Latinska izreka u prevodu znači
“Pamet oplođuje novac”). Prvi pisani model sistema prikupljanja i upotrebe
informacija i znanja dao je Sun Tsu u drevnoj Kini pre 2400 godina. Aristotel je već
pisao o razlici između informacije, znanja, mudrosti i inteligencije.
Težnja ka izmeni informacija je prisutna od prvobitne zajednice pa sve do danas, i za
njeno zadovoljavanje je razvijen čitav niz metoda, od kojih je Internet najnovija.
Pod informacionom tehnologijom se podrazumeva bilo koji oblik tehnologije, tj. bilo
koja oprema ili tehnika s kojom se ljudi koriste da bi izmenjivali informacije.
Prva i najznačajnija informaciona revolucija je primena verbalne komunikacije. To je
do danas najepohalniji izum u ljudskoj civilizaciji. Jezik je zamenio neverbalnu
komunikaciju pre otprilike 400.000 godina. Pojava govora predstavljala je prvi
značajni korak u razvoju komunikacija, pošto je omogućila prenos iskustva i
saznanja.
Drugi značajan korak predstavlja pojava pisma. Pojava pisma omogućila je prenos
misli i iskustva za budućnost, te u udaljene krajeve. Izum pisma je definitivan izlazak
čovečanstva iz životinjskog sveta. Pisanjem se misli i činjenice saopštavaju drugima,
a najvažnije je - one se pisanjem pohranjuju, "skladište". Čovek, za razliku od
životinje, najznačajnije plodove svog uma ostavlja potomstvu. U pradoba, u zajednici
koja još nije bila razvila podelu rada, ljudsko pamćenje je iz generacije u generaciju
prenosilo stečena iskustva (informacije) i tako ih gomilalo, arhiviralo i čuvalo za nove
generacije. U tom nastojanju najviše su mu pomogli fonetski alfabet, papir i
štamparskamašina.
Najbrži razvoj komunikacije omogućila je pojava računara. Informacione i
komunikacione tehnike su danas odlučujući faktor za poslovni, socijalni i kulturni
život društva. Doslovno nema niti jednog područja u kojem računar nije zauzeo čvrsto
mesto: od umetnosti do edukacije, od tehničkog crtanja do medicine, od upravljanja
saobraćajem do protivgradnih radara, od kuhinje do velikih proizvodnih i uslužnih
organizacija, od upravljanja komunikacijama do integrisanih vojnih sistema, itd...
Informaciona mreža pokriva danas kompletnu zemaljsku kuglu, ulazi u svaki dom,
svaku fabriku i društvenu ustanovu, povezuje kopnena vozila, avione, brodove i
svakog pojedinca. Istovremeno, kompjuteri se nalaze jednako tako u velikim
bankarskim sistemima, industrijskim kompleksima i upravljanju prometom kao i u
mašinama za pranje rublja, automobilima i dečijim igračkama.
Tužnija strana ove priče koja preti da postane euforična, je nepobitna činjenica da se
informacioni sistemi ne koriste tamo gde je njihova primena najpotrebnija, a to su
poslovne komunikacije. Iz godine u godinu razvijaju se novi načini razmena
informacija čime se stvaraju sve jače i brojnije interakcije među ljudima. Uprkos tome
svakodnevno smo svedoci krize poslovnog komuniciranja.
Nedavna istraživanja kao i realne praktične situacije u nekim industrijskim
korporacijama ,,svetske klase" su pokazali da je komuniciranje jedan od najvažnijih
procesa u savremenim organizacijama. Poznato je da je ranih 1990-tih godina
američka korporacija IBM zapala u ozbiljne poslovne teškoće i daje neodgovarajući
sistem komuniciranja u toj organizaciji bio jedan od glavnih uzroka tih problema.
U isto vreme neke organizacije, koje su bile u najvećem poslovnom usponu u tom
periodu su imale izvanredno projektovane i implementirane sisteme korporacijskog
komuniciranja.
Komuniciranje je ne samo osnovna ljudska potreba, ono je i pokretač čovekova
razvoja i napredovanja. To vredi i za svet savremenoga poslovanja koji se u ovo
informaciono-komunikaciono doba zapravo vrti oko posedovanja prave informacije u
pravo vreme.