Sociologija Sa Sociologijom Prava - Skripta

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

SOCIOLOGIJA SA SOCIOLOGIJOM PRAVA SKRIPTA

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

2 WWW.BH-PRAVNICI.COM

I PRIRODNE I DRUŠTVENE NAUKE

Sociologija je jedna od najmlaĊih nauĉnih disciplina. Nju je kao posebnu nauku izdvojio francuski mislilac OGIST KONT u ĉetvrtoj knjizi svog djela "Teĉaj pozitivne filozofije" iz 1839.godine. Definisanju pojma sociologije prethodi odreĊenje razlike izmeĊu prirodnih i društvenih nauka, a zatim razlike izmeĊu samih društvenih nauka meĊu koje spada i sociologija. Nauĉni zakon utvrĊuje objektivno postojeće veze izmeĊu raznih pojava. Postoje 2 vrste veza koje se utvrĊuju nauĉnim zakonima: uzroĉne i neuzroĉne. Uzroĉno-posljediĉni odnos je osnovni zakon u svakoj nauci i nijedna pojava nije u potpunosti teoretski objašnjiva ukoliko se nisu spoznali svi uzroĉno-posljediĉni odnosi koji je odreĊuju. Druga bitna karakteristika nauĉnog zakona je njegova općenitost, koju odlikuju konzistentnost, stalnost i nepromjenjivost. Iz općenitosti nauĉnih zakona proizilazi i predvidljivost odreĊenih pojava. Postoje odreĊena osporavanja mogućnosti da društvene nauke odreĊuju nauĉne zakone. Tvrdi se da su prirodne pojave uzrokovane, dok su društvene bez svog uzroka, slobodne i indeterminirane. Iz ovog stanovišta proizilazi da se ne mogu utvrditi uzroĉno-posljediĉni odnosi društvenih pojava i društvenoj nauci se osporava mogućnost predvidljivosti pojava. Rezultati društvenih nauka opovrgli su ovakva pogrešna mišljenja. Savremeni francuski sociolog ŢORŢ GURVIĈ smatra da od slobodnog ljudskog izbora zavisi u kom pravcu će se društvo razvijati, zaboravljajući da je slobodna volja relativan i historijski uslovljen ĉin. Prema tome, svaki konkretan ljudski izbor podlijeţe općem zakonu uzroĉnosti. PRIRODNI ZAKON

Da bi se jedna društvena pojava mogla nauĉno objasniti, mora se razumjeti njeno znaĉenje a ne samo uzrok kao u prirodnim naukama. Stoga je u društvenim naukama osnovni metod METOD RAZUMIJEVANJA, a ne samo uzroĉnog objašnjenja. Otkrivanje znaĉenja pojave zasniva se na njenom opisivanju, odnosno utvrĊivanju i analizi svih njenih sastavnih elemenata. To je identiĉno i u prirodnim i u društvenim naukama. Na današnjem stepenu razvoja društvene nauke nisu razvijene u svom punom obimu kako bi došle do većeg stepena nauĉne egzaktnosti i koherentnosti, a ujedno i do većeg broja zakona. Zato je broj ovih zakona u društvenim naukama znatno manji nego u prirodnim. Pored toga, razlog zbog kojeg društvene nauke nisu došle do većeg broja egzaktnih zakona leţi i u sloţenosti samog društvenog predmeta istraţivanja, kao i u ĉinjenici da na rezultate društvenih nauka u znatnoj mjeri utiĉe socijalna pozicija, naslijeĊe i interesi. Obiĉno oni koji prouĉavaju društvene pojave to ĉine uz odreĊeni stepen subjektivnosti uslovljen pozicijom u društvu, profesionalnim, racionalnim, vjerskim, nacionalnom ili nekim drugim interesom, a bitna odlika nauke je njena objektivnost.

II

PREDMET SOCIOLOGIJE ODNOS OPĆEG, POSEBNOG I POJEDINAČNOG

Svaka nauka odreĊena je svojim predmetom i metodom. Svi elementi ljudskog društva povezani su u raznovrsne jedinstvene cjeline koje se definišu kao društvene pojave. Nauĉna saznanja o pojavama mogu se odnositi samo na jednu ili više pojava, kao i na sve društvene pojave. Takva saznanja nazivamo posebnim ili općim. Shodno saznanjima koja utvrĊuju, društvene nauke dijele se na posebne i opće.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Pojedinaĉne, posebne i opće društvene nauke razlikuju se po stepenu apstrakcije posmatranog predmeta. Primjer je ekonomika preduzeća, kao pojedinaĉna nauka koja se bavi konkretnom ekonomskom ĉinjenicom. Posebna društvena nauka koja prouĉava sve ekonomske ĉinjenice u jednom vremenu i jednoj drţavi naziva se nacionalna ekonomija. Opća nauka koja prouĉava ekonomske kategorije uopće naziva se politiĉkom ekonomijom. MeĊutim, posmatrana u odnosu na sociologiju koja ima još viši stepen apstrakcije, politiĉka ekonomija predstavlja posebnu nauku. Sve posebne društvene nauke mogu se podijeliti na 2 vrste: u jednu spadaju nauke koje obraĊuju izvjesne vrste pojava bez obzira na vrijeme (npr.lingvistika, nauka o drţavi i pravu). U drugu vrstu spadaju one koje se odnose na sve društvene pojave jednog historijskog razdoblja (historija). PREDMET SOCIOLOGIJE

Sociologija je opšta uopštavajuća nauka. Sociologija prouĉava ono što je opšte zajedniĉko svim društvenim pojavama, definišući pojam ljudskog društva kao cjeline svih društvenih pojava, zakone meĊusobne uslovljenosti i povezanosti tih pojava, kao i zakone razvoja društva kao cjeline. Sociologija prouĉava pojam društva i njegovu strukturu koju ĉine društvene pojave. To je DRUŠTVENA STATIKA, jer se društvo prouĉava u stanju mirovanja, daje se presjek društva bez obzira na njegovo kretanje. Drugi dio sociologije prouĉava DRUŠTVENU DINAMIKU (odnose, veze), meĊusobnu uslovljenost društva i vandruštvenih pojava (ĉovjek kao prirodno biće), uslovljenost cjeline društva i njegovih sastavnih elemenata, kao i meĊusobnu uslovljenost sastavnih elemenata društva. Teorijska kritika sociologije je dvojaka. Prvo ishodište nalazi u marksizmu, a drugo u pozitivizmu. Neki marksisti osporavaju legitimitet sociologiji smatrajući da društvo uopće ne postoji, već postoje samo odreĊeni društveni sistemi. Pozitivizam smatra da postoje samo posebne društvene nauke koje prouĉavaju posebne i pojedinaĉne društvene pojave, a sociologija se, ukoliko se i prihvati, definiše kao mehaniĉki skup posebnih društvenih nauka. ODNOS SOCIOLOGIJE I DRUGIH DRUŠTVENIH NAUKA

Odnos sociologije i posebnih, pojedinaĉnih društvenih nauka je dvosmjeran. Sociologija preraĊuje graĊu koju joj daju rezultati ovih nauka kako bi došla do općih saznanja. Kroz sistem uopćavanja sociologija mora uvijek iznova provjeravati svoje zakonitosti na novoj graĊi, utvrĊujući eventualna odstupanja. S druge strane, pojedinaĉne nauke oslanjaju se na opće nauke koje im pruţaju potreban materijal da utvrde suštinu i zakonitosti konkretnog dogaĊaja koji prouĉavaju. Prirodno je nuţan odnos izmeĊu sociologije i psihologije, obzirom da društvena pojava u znatnom dijelu sadrţi psihiĉke elemente. Psihologija prouĉava kako individualna svijest reaguje na ponašanje drugog ĉovjeka, a sociologija kako se ove individualne svijesti preko djelovanja povezuju u društvenu sintezu koja je sasvim nešto novo u odnosu na individualnu psihiĉku svijest. Uslovljenost po prirodi samog predmeta sociologije i psihologije rezultirala je stvaranjem nove nauĉne discipline nazvane SOCIJALNA PSIHOLOGIJA. Predmet socijalne psihologije je uticaj društva na psihu ljudi.

IV

SOCIOLOGIJA PRAVA

PREDMET

Sociologija kao nauĉna disciplina za predmet svog izuĉavanja ima i pravo kao stvarnost, odnosno specifiĉnu društvenu pojavu. Sociologija ne obuhvata samo pozitivno ili zakonsko pravo, već pravo kao društvenu pojavu, kao faktor strukture društvene svijesti koji se moţe utvrditi opservacijom.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Sociologija prava iza pravnog teksta ispituje društvene elemente prava: društvene subjekte nosioce zakona, društvene subjekte koji svojim angaţovanjem nastoje idealno pravo uĉiniti sluţbenim pravom socijalne grupe, interese i potrebe koje pravo ima da štiti, nove društvene potrebe koje su nastale tim pravom, slobodu graĊana koja se obezbjeĊuje tim pravom itd. Sociologija prava obuhvata samo pravo sadrţano u društvenoj svijesti, odnosno u svijesti jedne društvene grupe. Fakticitet prava objašnjava društvenim razlozima, odnosno drugim meĊusobno uslovljenim društvenim pojavama. Obuhvatajući fakticitet prava kao prava oktroiranog od drţave, sociologija prava se proteţe i na tzv.slobodno pravo, pravo spontano stvoreno od društva, sadrţano u svijesti i praksi ljudi bez posredovanja drţave. Na ovaj naĉin proširuje se predmet sociologije prava. Pravo kao proizvod društva i pravo kao društveni faktor pokazuju pravo u kretanju i dejstvu. Po svojim osnovnim karakteristikama ovaj predmet sociologije prava naziva se PRAVNOM DINAMIKOM. PRAVNU STATIKU sociologije prava ĉini karakter pravnog sistema u mirovanju, ispitivanje unutrašnje pravne strukture: elemenata, pojmova i naĉina njihovog vezivanja u cjelinu. METOD

Metod sociologije prava je sociološki metod primijenjen na izuĉavanje prava (opservacija, opis, analiza, historijski pristup i komparativno istraţivanje). ODNOS PREMA DRUGIM PRAVNIM DISCIPLINAMA

Prvenstveno treba razmotriti odnos sociologije prava prema pravnoj dogmatici i pravnoj politici. Pravna dogmatika obuhvata sistematizaciju pravnih propisa. Pravna politika iznalazi i predlaţe nove nove pravne propise. Za razliku od pravne dogmatike i pravne politike, sociologija je nauka u strogom smislu te rijeĉi. Rado se o nauci koja prouĉava elemente društvene pojave i daje im nauĉno objašnjenje pomoću nauĉnih zakona. Bez sociologije prava bilo bi nejasno ko su subjekti pravnih propisa, zašto se donose baš ti konkretni propisi, zašto se predlaţu novi propisi, zašto je baš taj osnovni subjekt prava itd. Ipak sociologija ne moţe zamijeniti pravnu politiku jer bi za svaku društvenu pojavu morala sama uspostaviti sistem vrijednosti, što je nemoguće. Sociologija prava ne moţe dati sistem pravnih vrijednosti jer je sociologija nauka, a ne ideologija. Rezultati primjene sociološkog metoda pravnoj nauci daju samo materijal, dopunjavajući sliku stvarnog društvenog stanja na koje treba da se primijeni pravna norma. To ne ĉini bitan element pravne nauke. Otuda upotreba sociološkog metoda u pravu znaĉi obraćanje rezultatima sociologije, koji znaĉajno doprinose razumijevanju pravne norme. U drţavnom pravu sociološki metod ima dominirajući znaĉaj. Drţava je prvenstveno društvena, pa tek onda pravna pojava. Sociološki metod do svog punog izraţaja dolazi u tumaĉenju pravnih propisa, gdje sociologija prava postaje nezaobilazan faktor. U tumaĉenju pravnih propisa postoje 3 bitna elementa, odnosno stepena tumaĉenja: 1. Zakonski propis (tekst) koji se tumaĉi 2. Stvarno društveno stanje na koje se on primjenjuje 3. Ciljevi (vrijednosti) koji propisom trebaju biti ostvareni. PRAVNI PROPIS tumaĉi se logiĉki i normativno, imajući u vidu opće rezultate sociologije i posebne rezultate sociologije prava koji će nam dati sliku društvenog stanja, interesa i potreba iz kojih je ponikao. DRUŠTVENO STANJE na koje treba primijeniti pravni propis pruţa nam iskljuĉivo sociologija. CILJEVI (VRIJEDNOSTI) koji propisom trebaju biti ostvareni sagledavaju se kroz sociološko utvrĊivanje u kojoj mjeri je normativno postalo istinskim.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Sociološki metod u sferi prava ima temeljni zadatak da kroz analizu odnosa normativnog i istinskog svede razmak i suprotnost izmeĊu prava i društva na najmanju moguću mjeru.

ODJELJAK 2

I

DRUŠTVO 1. O POJMU DRUŠTVA

Društvo ĉine ljudi koji stupaju u razliĉite meĊusobne odnose, tako da sa tog aspekta društvo ĉini cjelina meĊuljudskih odnosa. Pri definisanju društva u sociologiji danas sve više u prvi plan stupaju 2 osnovna saznanja: 1. Društvo je pojava sui generis, odnosno društvo je poseban kvalitet u objekt ivnoj stvarnosti; 2. Suštinu društva ĉine najrazliĉitiji odnosi meĊu ljudima. Prije nego što su se ova saznanja uĉvrstila u sociologiji, društvo je shvaćano: - ili kao obiĉno produţavanje evolutivnog dogaĊanja u ţivom svijetu (sociološki biologizam) - ili kao aritmetiĉki zbir pojedinaca (sociološki atomizam) - ili kao sasvim duhovna kategorija, otjelovljenje "apsolutnog duha" koji se na ovom prostoru pojavljuje kao nekakav "nacionalni duh" (sociološka aplikacija Hegelove objektivno-idealistiĉke teorije o metamorfozi apsolutnog duha). Njemaĉki sociolog FERDINAND TENIJES tvrdi da postoje 2 oblika društvenosti: "Zajednica" je udruţenje pojedinaca ĉija solidarnost potiĉe iz prirodnih veza zajedniĉke krvi. Ovaj oblik društvenosti je onda proizvod prirode, prirodni organizam. "Društvo" je udruţenje pojedinaca koji su po svojoj volji stupili u meĊusobne veze kako bi lakše ostvarivali zajedniĉke ciljeve. Prema tome društvo je vještaĉki organizam. Francuski sociolog EMIL DIRKEM, istupajući protiv atomistiĉkih i biologistiĉkih svatanja, dao je novu KOLEKTIVNO-PSIHOLOGISTIĈKU DEFINICIJU DRUŠTVA. Ova teorija društvo tretira kao pojavu sui generis, odnosno poseban kvalitet objektivnog svijeta. DIRKEM odluĉno tvrdi da je društvo osobena stvarnost koja ima svoja posebna obiljeţja, što predstavlja jedno od osnovnih saznanja nauĉne misli. Saznanje da je suština društva cjelokupnost odnosa meĊu ljudima potiĉe iz njemaĉke formalne i relacionistiĉke sociologije GEORGA ZIMELA i LEOPOLDA FON VIZEA. ZIMEL predmetom opće sociologije smatra tzv.oblike društvenog zbivanja koji nastaju zbog interakcija pojedinaca. LEOPOLD FON VIZE smatra da su predmet opće sociologije tzv.procesi socijalizacije koji su u suštini procesi pribliţavanja ili udaljavanja pojedinaca. FON VIZE ove procese poistovjećuje sa društvenim dogaĊanjem u cjelini. 2. POJAM SAVREMENOG DRUŠTVA

Prema nekim odrednicama, savremeno društvo ĉini historijsku individualnost koja svojom svojstvenošću odudara od svega što je do sada historija stvorila. Pod savremenošću se misli na modernitet. S druge strane, pod savremenim društvom mislimo na sva postojeća društva u svijetu, njihove meĊusobne odnose, promjene koje nastaju iz dinamike sukoba izmeĊu razvijenih i nerazvijenih zemalja. 3. SAVREMENO DRUŠTVO-DEFINICIJA

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Društvo definišemo kao tip društvenog sistema koji ima stepen samodovoljnosti u odnosu na svoje okruţenje. Samodovoljnost nekog društva je funkcija uravnoteţene kombinacije njegovog odnosa sa okolinom i stanja njegove unutrašnje integracije. Kao i svaki s istem, društvo je odreĊeno kibernetiĉkim sistemom moći i kontrole u kome jedinice društva sa visokim stepenom i ogromnom koliĉinom informacija kontrolišu jedinice koje imaju visok opseg i ogromnu koliĉinu energije i materije. Nadzor nad niţim jedinicama u najvišem pogledu imaju sistemi vrijednosti i njihov širi zajedniĉki sklop kultura, nauka i ideologija. Potom su normativni sistemi dati u normama graĊanskog ponašanja i pravnom poretku. Niţi nivo u kibernetiĉkom pogledu je integrisana politiĉka moć koja slijedi interese pojedinih grupa u društvu. Na najniţem nivou u kibernetiĉkom pogledu su privredne jedinice, koje imaju najveću koliĉinu energije, ali su na najniţem nivou informisanosti o unutrašnjosti i okruţenju društva. Dakle, svako istinsko društvo je uvijek posebno i samodovoljno društvo u odreĊenom stepenu. Kao zatvorena globalna zajednica ĉini sastav odnosa i institucija. U njemu postoji cjelina kao jedinstvo i kibernetiĉka hijerarhija funkcija koje ne ovise o shvatanjima ljudi kao individua. Stoga ono ĉini cjelinu samostalnih odnosa izmeĊu djelatnosti, uloga i organizacija. 4. GRAĐANSKO DRUŠTVO

GraĊansko društvo je izraz koji oznaĉava cjelovitu strukturu duhovnih odnosa kao racionalnog ponašanja, sekularizacije vrijednosti, prosvijećenosti, politiĉkog oslobaĊanja ĉovjeka, privatnog vlasništva i slobode pojedinca da raspolaţe svojom radnom snagom. Oznaĉava strukturno jedinstvo svih elemenata društvenog ţivota nasuprot feudalnoj drţavi, prevlasti ideološkog sistema i nasuprot pravu kao sistemu privilegije. Znaĉajan skok u razvoju graĊanskog društva je nastanak postindustrijskog društva koje karakteriše unutrašnje jedinstvo funkcija, kao i jedinstvo i komplementarnost drţave sa ostalim društvenim dijelovima. Ovim podjela na graĊansko društvo i drţavu postaje anahrona, bar za najrazvijenije zemlje. Pretvaranjem kapitalistiĉkog odnosa (u kome je izvor profita bio najamni rad) u tehnologijski odnos, nauĉni rad osim profita omogućuje rast ukupnog bogatstva društva. U ovakvom društvu klasni odnos još postoji, ali ima sekundarnu ulogu i postaje sve marginalniji faktor razvoja i napretka. Ovo ĉini potrošenim teorije zasnovane na nepomirljivom sukobu kapitalista i radnika.

5. BIT SAVREMENOG GRAĐANSKOG DRUŠTVA

Moderno društvo promijenilo je svoju civilizacijsku i kulturnu osnovicu. Njime je zavladao novi stav: zavladati okruţenjem umjesto da mu se uspješno prilagodi. Tehnologija od sredstva postaje pretpostavka ţivota, što znaĉi da je postala novi društveni odnos koji je zamijenio kapitalistiĉki poredak i odnose. Za savremeno društvo prisutni su nazivi društvo blagostanja i postindustrijsko društvo. BLAGOSTANJE se ispoljava kroz ĉinjenicu da solidarnost i briga za jednakost uslova nije samo briga drţave, već svih društvenih jedinica. Kompanije i preduzeća takoĊe vode politiku blagostanja i solidarnosti, nastojeći da kroz socijalnu, zdravstvenu, stambenu, obrazovnu politiku i sl. povećaju ĉovjekovo zadovoljstvo na poslu i izvan njega kako bi se postigla veća efikasnost. Moderno društvo se naziva POSTINDUSTRIJSKIM jer u njemu preovladava tehnokratija koja potiskuje privatno vlasništvo, programira razvoj i rast društva prema interesima privrednih organizacija. U savremenom društvu uoĉljivo je odvajanje procesa proizvodnje od procesa rada. Industrijski radnici gube svoju historijsku ulogu, posebno time što prelaze u srednji sloj. Jedan dio se mora prekvalificirati, a ostatak prelazi u nezaposlene o kojima brigu vode socijalne institucije. Kao što se proces rada odvaja od procesa proizvodnje, jednako se od procesa proizvodnje odvaja sistem vlasništva i privatnog vlasništva. Preduzeća umjesto privatnih vlasnika vode struĉnjaci i profesionalci: poduzetnici, pravnici, nauĉni kadar svih profila. Ekonomski uspjesi ovise o tehnološkim inovacijama i njihovoj ekonomskoj primjeni. Za rast kompanije daleko su vaţniji istraţivaĉki instituti i poduzetniĉki podsticaji od vlasniĉkih odnosa akcionara.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Odvajanje procesa proizvodnje od procesa rada i sistema vlasništva moţe se shvatiti samo kao podsistemski element u nastanku društva srednjih slojeva i nestanku oštro podijeljenog klasnog društva. Umjesto klasne borbe, pluralistiĉka struktura utvrdila je naĉela participacije, tolerancije, konsenzusa, odluĉivanja na temelju strukturirane a ne homogene većine, neutralnost i paritet. Masovno društvo postepeno prerasta u informatiĉko društvo. Proizvodnja prema individualnim ukusima i potrebama, prevladavanje znanja i informacija nad materijalom u proizvodu ĉine da je informacija postala suština proizvodnje roba. Informacija je postala opć i medij na kome se gradi kultura, nauka i sve vrste materijalne proizvodnje. Pojedinci više nisu vezani za radno mjesto, poslove mogu raditi kod kuće i mogu ga obaviti kad im to odgovara. 6. POLITIČKE INSTITUCIJE SAVREMENOG DRUŠTVA

Jedna od osnovnih funkcija drţave je ulaganje u najrentabilnije investicije, a to su obrazovanje i nauĉna istraţivanja. Jaĉa uticaj drţave u osiguranju prodora domaće privrede na svjetsko trţište. U samoj drţavi desile su se 3 znaĉajne promjene: 1. Parlament gubi moć u odnosu na izvršnu i upravnu vlast; 2. Kadrovske i masovne politiĉke stranke postaju stroge i disciplinirane; 3. U sve strukture politiĉkog sistema ušle su grupe najrazliĉitijih struĉnjaka i tako se formirala skupina koja se moţe nazvati politiĉkom tehnostrukturom. U modernim društvima prisutan je konsenzus glavnih društvenih i politiĉkih snaga o tome da se politika mora graditi na koncepcijama razvoja, rasta, modernizacije, oĉuvanja demokratije, socijalnoj sigurnosti i povećanju ţivotnog blagostanja. Zbog toga se politika ne vodi više o strateškim pitanjima, već o konkretnim tehniĉkim pitanjima ostvarivanja ţeljenih vrijednosti. Zbog toga izvršna i upravna vlast sa svojim pogledima na konkretne probleme definišu politiĉki ţivot. Preko politiĉkog pluralizma savremeno društvo ostvaruje svoj prosperitet, jer stalna prijetnja konkurencije proizvodi kvalitet vlasti. U savremenom društvu uzvišenost politiĉke slobode je u tome što ona ĉuva svaku drugu slobodu. Sloboda priznaje pravo svakom ĉovjeku da neovisno djeluje, da niko nema prednosti nad drugima i da niko s pozivom na pravo, ne moţe bilo kako tlaĉiti druge. Drugo znaĉenje slobode je u tome da ljudi u skladu sa vlastitim uvjerenjem odluĉuju o putevima i mjeri svog razvoja i usavršavanja. Oni koji su sposobniji i uspješniji stiĉu prednost nad drugima, ali ne da vladaju već da budu uzor. Oba naĉela vaţe i za pojedince i za grupe, pa je logiĉno da ideja slobode i jednakosti vaţi i za nacije.

7. KULTURNI IDENTITET SAVREMENOG DRUŠTVA

Najvaţniji aspekt naše kulture je apstraktna racionalnost. Ĉovjek je racionalno biće, a apstrakcija povećava moć racionalnosti. Radi efikasnosti, materijalne proizvode vrednujemo novcem kao apstraktnom vrijednošću, ponašanje odreĊujemo prema apstraktno vaţećim moralnim pravilima ili zakonima i sl. Apstraktna racionalnost danas se pojavljuje u 2 bitna odnosa: tehnologiji i birokratiji. Tehnologija je apstraktna mašinerija koja se prema svima odnosi jednako, a birokratija je apstraktna impersonalna i nedokuĉiva samovolja. U apstraktnoj racionalnosti dolaze do izraţaja 2 bitne odrednice: kvantifikacija i mjerljivost svega što je savremeno društvo socijaliziralo. Druga dimenzija tehnologijskog odnosa modernog društva je jednosmjeran odnos prema budućnosti. Vrijeme modernog ĉovjeka nije sadašnje nego buduće vrijeme. Budućnost je nadolazeće vrijeme, predvidiv

WWW.BH-PRAVNICI.COM


i proraĉunljiv dogaĊaj kojim se moţe vladati i koji se moţe iskoristiti. Postaje oĉigledna dehumahizacija ţivota jer se prošlost i sadašnjost smatraju demodiranim, prevladanim i bezvrijednim. Ljudi oĉekuju da budući izumi i tehnološka rješenja prevladaju probleme energetike, nezaposlenosti, inflacije, devijantnog ponašanja itd. Ova dva aspekta za posljedicu imaju udaljavanje pojedinca iz globalnih apstraktnih struktura i vremena. Pojedinci nastoje izdvajanjem, osamostaljivanjem i privatnim ţivotom naći takav ţivotni prostor u kome će do izraţaja doći njihova emocionalnost, strast, energija i liĉna zadovoljstva. Ĉovjek je na to prisiljen jer je kao jedinka izgubio sposobnost liĉne i pune pripadnosti drugim ljudima. Sve veze pretvaraju se u apstraktne, poslovne ili struĉne. OslobaĊanje se pretvorilo u odluĉivanje. Ljudi ne ţele biti dovedeni u situaciju da se moraju opredijeliti za odreĊene grupe, pojedince, ideologije ili institucije koje nastoje pojedinca uĉiniti svojim sastavnim dijelom. Savremeni ĉovjek smatra da ima pravo raditi na svom oslobaĊanju ĉuvanjem manevarskog prostora odluĉivanja. Oĉuvanjem mogućnosti slobodnog odluĉivanja ţeli pokazati da ne pripada nikome, polazeći od uvjerenja da stvari uvijek mogu biti i drugaĉije nego što nam se prikazuju i nameću. Posljednji sastojak kulture modernog društva je sekularizacija svih transcedentnih i utopijskih slika svijeta. Ideje koje se u društvenom pogledu ne mogu organizacijski i tehniĉki ostvariti gube svoju vrijednost.

8. UZROCI PROPASTI REAL-SOCIJALISTIČKIH DRŢAVA

U realnom socijalizmu partija je idejni i politiĉki subjekt društvenih zakona. Nestaje razlike izmeĊu partije i društva u svom bitnom odreĊenju. Simbiotska veza partije i društva prenosi se na sve društvene institucije i organizacije. U socijalistiĉkim društvima vlast je pokretaĉka snaga stvorena iz partije i iz plana. Njen proizvod je drţavna birokratija. Realsocijalistiĉka društva razvila su plansku podreĊenu ekstenzivnu ekonomiju kojoj je svrha ispunjene plana, a ne stvaranje dobiti i viška vrijednosti. Ekonomija nije bila okrenuta neposrednim potrebama, nije pratila trţište već norme institucija vlasti i plana koji je odreĊivao potrebe i interese prema utopijskoj projekciji prelaza iz kapitalizma u komunizam. Mjera ekonomije bila je koliĉina proizvodnje bez obzira na kvalitet. Radna snaga nije bila podreĊena trţištu, te je radnik imao ĉvrsto pravo na rad koje nisu mogli dovesti u pitanje nekvalitetni proizvodi ili usluge. Rezultat svega bila je neproduktivna privreda koja nije mogla osigurati ekonomski rast i razvoj. Nacionalizacijom je drţava postala "opći kapitalist" pretvorivši vlasniĉki odnos u monopolski odnos sa ideološko-politiĉkim karakterom. Vlast je proizvela politiĉku birokratiju koja je zamijenila klasu kapitalista. U ideološkoj sferi norma ponašanja i razmišljanja je nepromjenjiva idejnost i marksizam. U politiĉko-drţavnoj sferi to je pravni poredak. U tehnomenadţerskoj strukturi osnovica je privredn i plan. Hijerarhijski poredak u drţavi podreĊuje se višoj ideološko-politiĉkoj instanci, mimoilazeći ĉak vaţenje prava i zakona. Ĉistke u SSSR bile su potpuno protiv zakonske procedure i institucija sudstva, ali se pozivanje na graĊanska i ustavna prava tretiralo kontrarevolucionarnim ĉinom. Dakle pravo i zakoni imaju "politiĉko-klasnu" i instrumentalnu moć, a ne univerzalno znaĉenje. Ideološka i birokratska sfera utvrĊuju borbu za autoritet umjesto borbe ravnopravnih suparnika. Cjelokupna privreda i druge djelatnosti orijentisane su prema oĉekivanom ponašanju autoriteta, a ne prema partnerima i rivalima. Odsustvo konkurencije razara potrebu za dokazivanjem i u krajnjoj konsenkvenci dovodi do odsustva društvenog progresa. Kada se iscrpe društvene i proizvodne snage utemeljene u marksizmu kao ideologiji i kada se planovi ne mogu ostvariti ekstenzivnim privreĊivanjem, radnim akcijama, radnim subotama, udarništvom i sl. i kada se usklade interesi komunistiĉke birokratije i radniĉke klase, društva real socija lizma upadaju u krizu distribucije i legitimiteta. To je razlog da se 80-tih godina 20.vijeka javljaju nove politiĉke orijentacije koje moţemo nazvati politikom reformi društva. Reforme kreću od privrednih organizacija,

WWW.BH-PRAVNICI.COM


gdje se nastoje eliminisati nerad, zloupotrebe, kraĊe i neodgovornost rukovodilaca. Samoupravljanjem se daje više autonomije, odgovornosti i takmiĉarskog duha privrednim jedinicama. Druga stepenica hijerarhijskog odnosa realsocijalistiĉkih drţava su birokratija i vlast kao totalni odnosi. Bez obzira na kritike, napade i reforme, ni jedno od postojećih društava ovog tipa nije uspjelo odvojiti drţavu od društva niti ukloniti monopol ideologije nad drţavom. Treći, najviši nivo hijerarhije politiĉke birokratije realsocijalizma je u idejama i stavovima koji su simbiotski povezani sa svim bitnim elementima društva. Antikapitalistiĉka orijentacija real-socijalistiĉkih zemalja pokazala se kao antimodernizam. Agrarna struktura ovih zemalja, siromaštvo, visok natalitet, nagla urbanizacija, multinacionalna i multivjerska strukutura uz apsolutnu dominaciju politike nad cjelokupnim ţivotom ĉinili su ova društva izuzetno nestabilnim. Temelj društvene strukture predstavljao je monopol partijske moći. Trţišno-kapitalistiĉka orijentacija je anomiĉna sa stanovišta socijalistiĉkih i komunistiĉkih vrijednosti. Drţavni unitarizam real-socijalizma negira ili simplificira kulturnu i etniĉku raznolikost, uspostavljajući tako vladavinu većinske nacije nad drugim etniĉkim zajednicama u višenacionalnim drţavama. Dakle, negirajući multikulturalnost real-socijalizam nije uspio istinski riješiti nacionalno pitanje. Uz nedostatak graĊanskih sloboda usljed jednopartijskog sistema, neriješeno nacionalno pitanje bio je drugi bitan uzrok raspada socijalizma.

ODJELJAK 3

HISTORIJSKI RAZVOJ SOCIOLOGIJE

I

RAZVOJ SOCIJALNE I POLITIĈKE MISLI 1. ANTIČKA SHVATANJA O DRUŠTVU

PLATON (427-347.p.n.e.)

Po sadrţaju misli Platon je idealistiĉki utopist. U svojim djelima "Drţava" i "Zakoni" nastojao je definisati idealno društvo i drţavu. U "Drţavi" Platon stvara idealnu sliku društva ĉiju strukturu ĉine 3 osnovne klase: upravljaĉi-filozofi, vojnici-ĉuvari i proizvoĊaĉi-robovi. Prve dvije, više klase ne mogu imati privatnu svojinu i porodicu. Drţava je osnovni regulator cjelokupnog ţivota pojedinca i naroda. Reguliše proizvodnju, sklapanje braka, raĊanje i odgoj djece. U "Zakonima" Platon je nešto fleksibilniji. Ne preporuĉuje više podjelu društva na 3 klase, već samo ravnomjerniju raspodjelu zemlje meĊu porodicama jer je porodica osnovna ćelija i temelj drţave. Platon je uvidio protivrjeĉnosti antiĉkog svijeta te je zbog toga koncipirao idealnu drţavu kao jednu od historijskih mogućnosti razrješenja postojećeg stanja. Platon je bio prvi mislilac koji je uoĉio podjelu rada i uvidio njen znaĉaj za društvo i ĉovjeka. Otkrio je jednu vrstu klasnih sukoba kada kaţe da se svaka drţava sastoji od "najmanje 2 drţave koje meĊusobno ratuju-drţave bogatih i drţave siromašnih". Platon je uvidio društveni znaĉaj demografskog i geografskog faktora, vaspitanja, društvene svijesti, a posebno religije. ARISTOTEL (384-332.p.n.e.)

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Platonov uĉenik, više je bio okrenut ovozemaljskim pitanjima antiĉkog društva. Ustvrdio je da ne postoji apsolutno najbolja drţava, odnosno društvo, već samo relativno najbolja drţava u odnosu na postojeće društveno stanje. Idealno društvo je ono u kome postoje 2 klase: upravljaĉka, ĉija djelatnost je prvenstveno intelektualna i manuelni radnici, tj.robovi. Robovi su to po svojoj prirodi, a ne zbog društvenog odnosa. Dakle, prema Aristotelu ljudska priroda je faktor koji reproducira ljude kao robove i gospodare. U ovom stanovištu je u najgrubljoj formi sadrţana rasna teorija društva. Aristotel je u ekonomskoj sferi prvi utvrdio razliku upotrebne i prometne vrijednosti robe. Utvrdio je 3 funkcije novca: kao sredstva razmjene, kao mjerila vrijednosti i kao sredstva za gomilanje bogatstva. Najpoznatiji je po tome što je utvrdio da je ĉovjek ZOON POLITIKON (društveno-politiĉka ţivotinja), tj.da je ĉovjek društveno biće, koje ne moţe ţivjeti van društva. Izvan društva-ljudske zajednice egzistiraju samo bogovi i ţivotinje. Aristotel je kao realist pribjegavao strogom posmatranju ĉinjenica i njihovom objašnjavanju metodom indukcije i dedukcije. Opisivao je postojeće drţave i u tu svrhu sakupio i analizirao 158 ustava grĉkih polisa. SOFISTI

Sofisti su bili grĉki mislioci koji su meĊu prvima definisali teoriju prirodnog prava, društvenog ugovora, historijskog porijekla ĉovjeka. Sofistiĉka teorija društvenog ugovora kaţe da su ljudi prvo ţivjeli u preddruštvenom, tzv."prirodnom stanju" u kome je vladala apsolutna sloboda meĊu ljudima koja vremenom prelazi u anarhiju. Da bi se izbjegla opća nesigurnost ljudi su se opredijelili da stvore društvo: zajednicu u kojoj će svi biti podvrgnuti obaveznim pravilima jednakim za sve. Društveni ugovor, kojim je društvo stvoreno, sadrţi u potpunosti pravila o zajedniĉkom društvenom ţivotu. RIMSKA SOCIJALNA I POLITIČKA MISAO

Rimska misao preuzela je tekovine grĉke filozofije (naroĉito stoiĉke) prilagodivši ih potrebama rimske imperije. Najznaĉajnija tvorevina rimske misli je RIMSKO PRIVATNO PRAVO. Za sociologiju su znaĉajni rimski pisci koji su opisali druge narode sa kojima su se sreli na ratnim pohodima. Tacit je opisao Germane, Cezar Gale. AURELIJE AUGUSTIN je najznaĉajniji mislilac ranog hrišćanstva. U svom temeljnom djelu "O boţjoj drţavi" (De civitate Dei) Augustin historiju dijeli na 6 etapa, poĉev od stvaranja ĉovjeka. Cjelina historije je vjeĉita borba izmeĊu Boţje drţave koju ĉine pravednici i anĊeli i zemaljske, Ċavolje drţave koju ĉine grešnici i Ċavoli. Rim je Ċavolja drţava, te je zbog toga morao propasti. Znaĉajan je Augustinov pokušaj da se historija ĉovjeĉanstva izloţi kao razvojni proces, te se on smatra jednim od preteĉa kasnije nastale filozofije historije.

2. SREDNJEVJEKOVNA I RENESANSNA SHVATANJA O DRUŠTVU

TOMA AKVINSKI (1227-1274)

Skolastiĉki filozof i teolog, jedan od najvećih mislilaca srednjeg vijeka. Shvatanje društva i drţave proizilazi iz 2 osnovne kršćanske dogme: o praroditeljskom grijehu i o vjeĉnom ispaštanju. IzgraĊena je politiĉka doktrina o razlici 2 drţava: svjetovne koja je od zla, proizvod sotone i Boţja drţava koja kršćane treba ujediniti u vjeĉnu zajednicu blaţenstva. Društvo je samo sredstvo pomoću koga ĉovjek treba postići konaĉni cilj: spasenje. Nejednakost meĊu ljudima u ropstvu i kmetstvu posljedica su prvobitnog grijeha, te su od koristi robu, kmetu i njihovim gospodarima. Drţavna zajednica je samo priprema za višu zajednicu, zajednicu Boţje drţave. Tako se drţava podreĊuje crkvi kao sredstvo svrsi, onaj koji priprema naspram onog koji ispunjava.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


TOMAS MOR (THOMAS MORUS, 1480-1535) Engleski drţavnik, utopist i humanist. U svom djelu "Utopija" zamišlja idealnu drţavu koja bi trebala biti produkt ljudskog uma, pravde i poštenja. U njoj vlada potpuna jednakost i sloboda pojedinaca. Sve je zajedniĉko, nema klasne podjele društva i nejednakosti, poštuje se ljudska liĉnost, prava i slobode. Svaki pripadnik zajednice radi na raznim poslovima šestoĉasovno radno vrijeme. Društvena svojina i rad omogućuje jednakost svih u sistemu raspodjele. TOMAS KAMPANELA (TOMMASO CAMPANELLA, 1568-1639) Italijanski renesansni filozof i društveni teoretiĉar ĉije glavno djelo nosi naziv "Sunĉana drţava". Kao i Mor, tipiĉni je predstavnik zaĉetka socijalno-utopijske orijentacije. U "Sunĉanoj drţavi" drţavnom regulativom je sve do detalja ureĊeno, a za opće dobro društva i zajednice. Sistem se utvrĊuje hijerarhijski prema kriteriju znanja - onaj ko više zna zauzima više mjesto na društvenoj ljestvici. Tokom renesanse javljaju se i prva real-politiĉka, praktiĉka shvatanja društva i drţave. Prvi predstavnici ovakvih shvatanja su Nikolo Makijaveli i Ţan Boden. NIKOLO MAKIJAVELI (NICCOLO MACHIAVELLI, 1469-1527)

Italijanski politiĉar, teoretiĉar drţave i prava, knjiţevnik. Glavna djela su mu "Vladalac", "Rasprava o prvoj dekati Tita Livija", "Historija Firence", knjiţevna komedija "Mandragola" itd. Makijavelijeva misao je analitiĉko- kritiĉka prema svom vremenu i prostoru, a istovremeno praktiĉka jer nudi odreĊena konkretna rješenja o ureĊenju društva i drţave, oĉuvanja vlasti itd. Makijaveli je koncipirao teoriju moderne drţave, prvenstveno sa stanovišta tehnike vladanja i odrţanja vlasti. Drţavu definiše kao rezultat potreba i interesa njenih graĊana, prvenstveno vlasti i vladajuće elite. Makijaveli politiku definiše kao borbu interesa u kojoj su dozvoljena sva sredstva u cilju osvajanja i odrţavanja vlasti. Otud Makijavelizam kao sinonim za tehniku vladanja u kojoj cilj opravdava sva sredstva. ŢAN BODEN (JEAN BODEN, 1530-1596) Francuski realistiĉki renesansni mislilac, poznat filozof i ekonomista. Najpoznatije djelo "Republika" napisao je u 6 tomova. Jedan je od utemeljitelja teorije suvereniteta koji za Bodena znaĉi apsolutnost, jedinstvo i neprenosivost vlasti. Vlast je odgovorna za dobrobit naroda i to ne samo pred ustavno-pravnim, već i pred prirodno-pravnim zakonom. Zalagao se za toleranciju izmeĊu etniĉkih i vjerskih skupina.

III

NJEMAĈKA KLASIĈNA FILOZOFIJA

IMANUEL KANT (1724-1804)

RoĊen u Keninsbergu u Njemaĉkoj, studirao filozofiju, matematiku i fiziku, doktorirao 1755. U periodu 1781-1790 objavio je 3 crkvene kritike koje su temelj njegove filozofije: KRITIKA ĈISTOG UMA, KRITIKA PRAKTIĈKOG UMA i KRITIKA MOĆI RASUĐIVANJA. Svojim moralnim rigorizmom Kant je oštro osudio makijavelistiĉka naĉela i principe. Društveni ţivot Kant poima kao sferu koja se zasniva na pravilima, a ne na nasilju i samovolji. Po Kantu, protivpravno ponašanje je uvijek nemoralno. Kulturom Kant definiše sposobnost da se slobodno djeluje kroz istanĉavanje vlastitih mogućnosti.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Racionalna drţava je za Kanta drţava koja nema druge svrhe osim da garantuje pravni ţivot i koja je podreĊena pravnim normama. Kant koncipira idealnu drţavu koja treba biti norma stvarnim postojećim drţavama. U takvoj idealnoj i racionalnoj drţavi razlikuje 3 vrste vlasti: vrhovnu (zakonodavnu), izvršnu i sudsku. Zakonodavna vlast pripada kolektivnoj volji naroda. Tako je svako pokoran zakonima koje je sam ţelio. Po Kantu ĉovjek ima 3 oblasti, prerogative: slobodu, jednakost, nezavisnost. Sloboda je od vanjskih prisila, a nezavisnost je ekonomska koja je svojstvena onom ko prodaje proizvod svog rada, a da ne prodaje sebe kao radnika. Kant tvrdi da je traganje za srećom stvar pojedinca i da vlada nema pravo da se u to miješa. Racionalnu vladavinu zasnovanu na podjeli vlasti Kant naziva patriotskom. Za njega je patriotizam ekvivalent za republikanski ustav i predstavniĉki sistem. Samo nezavisni graĊani, tj.ekonomski samostalni ljudi imaju pravo glasa i njih Kant naziva "aktivni graĊani". U odnosu na vlast, Kant razlikuje 3 vrste društvenog ureĊenja: ondje gdje suverenitet pripada jednoj osobi je autokratija, nekolicini osoba aristokratija, a svim osobama demokratija. Autokratija je najjednostavnija forma vlasti jer se zasniva na odnosu vladar-podanici. Kanto joj daje izvjesnu prednost nad drugim politiĉkim formama jer u njoj vidi maksimalnu racionalizaciju vlasti koja u stvari predstavlja prosvijećeni despotizam. Narod nema pravo pitati za porijeklo vlasti. On treba da poštuje vlast, jer svaka vlast dolazi od boga. Odnosi izmeĊu drţava po Kantu su analogni odnosima izmeĊu pojedinaca koji su u situaciji potencijalnog rata, tj. u "prirodnom stanju" u kome pravo nije prisilno. Poput pojedinca i drţave moraju izaći iz ovog stanja i preći u stanje ureĊeno pravom, tj.stanje "vjeĉnog mira" u kome bi postojao savez drţava i nad njim jedna naddrţava-"drţava naroda". Ovim je Kant postao preteĉa osnivanja Ujedinjenih nacija. Ali, Kant smatra da bi ta drţava bila prevelika i ne bi uspjela štititi svoje ĉlanove koji bi ponovo bili u ratnom stanju. U tom smislu ideal vjeĉnog mira je neostvariv, ali mu treba teţiti kroz djelovanje na principima tradicionalnog pacifizma i tzv."pravednog" rata. Nepraveden je rat koji proizilazi iz naĉela povećanja i moći, sluţeći se svim sredstvima. Kant odbacuje sve vrste makijavelizma u politici. Demokratija je po Kantu u osnovi pacifistiĉka jer je graĊanin kao osnovni subjekt politike prevashodno zainteresovan za mir. JOHAN GOTLIB FIHTE (JOHANN GOTTLIEB FICHTE, 1762-1814) RoĊen u Ramenovu, umro u Berlinu. Studirao teologiju, bio privatni uĉitelj, a zatim univerzitetski profesor. U Berlinu osvojenom od Napoleona 1807-1808 odrţao svoje poznate "Govore njemaĉkoj naciji" koji predstavljaju jedno od njegovih temeljnih djela. Kod Fihtea je, analogno Kantu, politika strogo podreĊena moralu. Drţavna i politiĉka forma samo su sredstvo za razvoj moralnog ţivota, te se zato Fihteova drţava naziva etiĉkom. Fihteovska drţava djeluje moralno, tj. primjenjuje oficijelnu prisilu uĉeći pojedince moralnom ţivotu. Ondje gdje je moralna sklonost zadobijena, drţava nije potrebna. Prema tome, svrha drţave je da samu sebe uĉini suvišnom i da samu sebe ukine. Fihte razlikuje 3 vrste slobode: Transcendentalna sloboda, kosmološka sloboda, politiĉka sloboda. Politiĉka sloboda je pravo da se ne prizna ni jedan zakon ako ga ĉovjek sam sebi ne zadaje. Na tome Fihte zasniva 2 politiĉke teme: temu demokratije i temu drţave. Tema demokratije sadrţi osnovne klasiĉne motive o ugovoru i uĉešću graĊana u politiĉkom ţivotu. Tema drţave, oslonjena na Kanta, sadrţi drţavnu intervenciju u politiĉko-ekonomskom ţivotu. Narod je nosilac drţavnog suvereniteta i izvor politiĉke mudrosti. Sve velike odluke donose se glasanjem. U Fihteovoj teoriji nije dozvoljena valjanost glasova većine, nego samo jednoglasnost gdje zahtijeva da oni koji se ne ţele podrediti jednoj priliĉno jasnoj većini prestaju time biti ĉlanovi drţave. GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL (1770-1831) Glavni predstavnik njemaĉke klasiĉne filozofije-objektivnog idealizma i jedna od najvećih liĉnosti u historiji filozofije uopće. U najvaţnija njegova djela spadaju FENOMENOLOGIJA DUHA, FILOZOFIJA

WWW.BH-PRAVNICI.COM


HISTORIJE, HISTORIJA FILOZOFIJE, OSNOVNE CRTE FILOZOFSKOG PRAVA, LOGIKA itd. Smisao historijskog razvoja Hegel vidi u postepenom oslobaĊanju ĉovjeĉanstva: samo je jedan slobodan u istoĉnom svijetu (istoĉnjaĉki despotizam), nekolicina su slobodni kod Grka i Rimljana, a svi su slobodni u kršćansko- germanskom svijetu. To postepeno razvijanje slobode je napredovanje svijesti: istoĉnjaci su bili svjesni da je samo jedan slobodan i to se pretvaralo u despotizam. Grci i Rimljani su znali da je nekolicina slobodna, odatle razlika izmeĊu Grka i varvara, Rimljana i nerimljana kroz pravdanje ropstva kao prirodne pojave. Sa kršćanstvom, posebno protestantizmom, nastaje svijest da je ĉovjek kao takav slobodan. U Hegelovoj interpretaciji racionalnost je napredak slobode. Racionalnost postoji kao organska cjelina ţivota jednog naroda. Po ovom odreĊenju racionalnosti Hegel je zastupnik organske teorije društva. Drţava kao takva nuţan je oblik racionalnog jer predstavlja princip organizacije nasuprot nasilnim teţnjama pojedinaca ili grupa. Hegelova drţava je etiĉka drţava obzirom da se u njoj odvija etiĉki ţivot hraneći se tradicijom, obiĉajima i zakonima. Iznad drţave postoji samo povijesni tok. Hegelova drţava ne moţe se nazvati liberalnom jer u njoj nedostaje preteţna briga o zaštiti pojedinca. Još manje se njegova drţava moţe nazvati demokratskom. Hegel zastupa monarhistiĉki oblik drţave pravdajući to time da je suverenitet nešto jedinstveno i prema tome njegovo najbolje utemeljenje je monarh. U "Filozofiji povijesti" Hegel hvali i slavi njemaĉkog monarha Fridrika II. Savremena racionalna drţava je za Hegela antifeudalna drţava i u odreĊenom smislu drţava koja izjednaĉuje graĊane sa sviješću da je ĉovjek kao takav slobodan. Efektivna vlast u drţavi je vlast koju imaju funkcioneri. Oni ĉine opću klasu. U tu opću klasu ulaze sudska i policijska vlast. Zakonodavnu vlast ĉine 2 doma: gornji dom u kome su predstavnici klase zemljoposjednika i donji dom gdje su predstavnici industrijske klase i "opće" klase birokrata. Donji dom je izboran. Radi se o izborima koje ne obavljaju mnogi kao pojedinci, već mnogi kao organizovani ĉlanovi "udruţenja, zajednica i korporacija". Zakonodavna vlast je prema Hegelu dio Ustava, a Ustav je rezultat dugog historijskog procesa. On je ukupnost zakona i obiĉaja koji su se vremenom uĉvrstili. Prema Hegelu, osim drţave ne smije postojati nikakav drugi autoritet, ĉak ni neki naddrţavni autoritet. Iznad drţave nema niĉeg osim "svjetskog duha", tj. postepenog razvoja slobode kroz napredovanje svijesti.

IV

SOCIJALIZAM UVOD

Socijalizam neposredno proizilazi iz teorije prosvjetiteljstva. Kada se prihvati naĉelo "prirodne" jednakosti ljudi, jednostavno se da zakljuĉiti da su ekonomske nejednakosti neopravdane, što postaje predmetom razmatranja razliĉitih socijalistiĉkih ideja. Ove teorije kao drugo pitanje opserviraju organizaciju ekonomskog ţivota nasuprot individualnoj inicijativi. Privatna inicijativa je nešto nedruštveno. Treći momenat koji se javlja kod socijalistiĉkih mislilaca je oĉigledno veći interes za društvene pojave u odnosu na politiĉke pojave, što ih ĉini savremenim preteĉama sociologije. Ovi mislioci gotovo iskljuĉivo gledaju na društvo, razmišljajući o racionalnoj rekonstrukciji postojeće društvene strukture i preraspodjele dohotka kao mogućnosti potpunog zadovoljavanja pojedinca. Politiĉki oblici ureĊenja postaju sekundarni, ĉak i negativni. Gotovo svi socijalistiĉki mislioci slaţu se u mišljenju da je graĊanska politika Makijavelizam, a da su finansijski kapital i trgovina parazitskog karaktera. ROBERT OWEN (1771-1858)

Britanac, radnik po socijalnom porijeklu, postao je suvlasnik jedne tvornice tekstila u Škotskoj gdje je uspješno izvršio reformu poboljšavajući uslove za rad, skraćujući radno vrijeme itd. Sliĉan pokušaj, ali bez uspjeha kasnije je imao u Nju Harmoniju (SAD), gdje je formirao koloniju s komunistiĉkim karakterom.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Prema Ovenovoj doktrini, postoje prirodni i istovremeno boţanski zakoni koji djeluju u svijetu neovisno o ĉovjeku. Vaţno je omogućiti nesmetano djelovanje tih zakona uklanjanjem neracionalnih faktora. Ti neracionalni faktori su trgovinska sfera. Kao posrednik u trgovaĉkoj sferi novac je izvor svih nepravdi. Oven zato razmišlja o sredstvu pravedne razmjene koje bi zamijenilo novac. Radi se o kuponu o radu koji bi predstavljao stvarnu a ne promjenjivu vrijednost. Oven predlaţe formiranje institucije banaka koje bi svojim ĉlanovima dijelile bonove u zamjenu za robu koju su proizveli. Svaki radnik dobio bi taĉan ekvivalent rada koji je uloţio (eliminacija profita) i s bonovima moţe kupiti drugu robu (eliminacija novca). Mada svijet trgovine kvalificira kao totalnu iracionalnost, Oven u trgovaĉkoj sferi uviĊa i pozitivne karakteristike (podsticaj nauĉno-istraţivaĉkog rada, razvoj energija koje bi u suprotnom ostale neiskorištene itd). SEN SIMON (SAINT-SIMONE, 1760-1825)

Najpoznatija djela su mu PARABOLE, PISMA JEDNOG STANOVNIKA ŢENEVE i NOVO KRŠĆANSTVO. U "Paraboli" je iznesena suština Sen Simonove socijalne doktrine. On društvo dijeli na radnike i neradnike, proizvodnu i parazitsku klasu. Radnici i kapitalisti su proizvodna klasa, a neradnici su feudalna aristokratija, administrativno-politiĉka struktura društva itd. Sen Simon propovijedao je novu, nauĉnu kulturu zasnovanu na pozitivnim spoznajama. Ova kultura formira radno društvo, u kome svi rade, napreduju industrija i nauka. Uĉitelji nove nauĉne kulture su Njutn, Dekart, Lok, Bekon. Religija u Sen-Simonovoj doktrini treba doprinijeti tome da se bolje osjete moralne i društvene duţnosti. U djelu "Pisma jednog stanovnika Ţeneve" Sen Simon Njutna vidi kao proroka nove religije koja treba da ujedini nauĉnike, umjetnike i industrijalce i od njih uĉini "vrhovne upravitelje ljudske vrste", te da umjetnost, nauku i industriju stavi u vrh svetih spoznaja. Religija na meĊunarodnom planu treba da ujedini ljude u jedan miroljubiv poredak. Vidljivo je da je Sen Simon zamišljao usku povezanost religije sa naukom. Sen Simon bio je socijalista samo u onoj mjeri kada zastupa strogo ekonomsko planiranje društva. Ako se pod socijalizmom podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva, autonomna politiĉka akcija radnika i sl, Sen Simon se ne moţe definisati kao socijalista niti utopista. Društvo koje je Sen Simon definisao kroz dominaciju primijenjenih nauka postalo je realnost u nizu zemalja svijeta. Antagonizam koji on uoĉava izmeĊu radnika i besposliĉara, izmeĊu proizvoĊaĉa i politiĉke nadgradnje društva i danas je prisutan, samo u razliĉitoj formi. Sen Simonovi sljedbenici Enfantin, Mišel Ševalie, Augustin Tieri, Auguste Konte i drugi zadobili su glavnu ulogu u industrijalizaciji Francuske koju je karakterisala prevlast akcionarskih društava i finansijskog kapitala uz sve veći znaĉaj banaka i intervencionizam drţave koja nastoji postati veliki i jedini proizvoĊaĉ. Sen Simonovi uĉenici doveli su teze o organizaciji rada do krajnjih posljedica, gdje je sloboda ĉovjeka reducirana na minimum. Sve dolazi u potpunu nadleţnost drţave. Savršeno planiranje po svojoj logici neizbjeţno ukljuĉuje socijalizam.

ŠARL FURIJE (CHARLES FOURIER, 1772-1837)

Teorija socijalne i političke harmonije

Prema Furijeovoj doktrini, slobodno trţište vodi u moralno-psihološku dekadenciju i pretvara se u svoju suprotnost, odnosno rezultira u monopolima koji stvaraju tlo siromaštvu većine. Anarhija proizvodnje rezultira smanjenem plaća radnicima jer se proizvodi po sve niţim cijenama, što dovodi do ropskog poloţaja siromašne radne klase. Druga karakteristika anarhije modernog trţišta je "laţnost" cijena roba koja se ostvaruje berzom, lihvarstvom

WWW.BH-PRAVNICI.COM


i drugim spekulacijama. To je najgora mana kapitalizma, njegov posve finansijski izraz. U politiĉkoj sferi vlast sluţi iskljuĉivo poslovnim ljudima, a na štetu slobodne konkurencije koja je u teoriji garantovana. Furijeova kritika simbioze finansijskog kapitala i politiĉke vlasti postala je kasnije vrlo raširena i prihvaćena. Društveno-ekonomskoj neprirodnosti kapitalistiĉkog poretka odgovara i odreĊena moralno-psihološka neprirodnost. Ĉovjek graĊanskog društva je "jednodimenzinalan", razdrobljen i podijeljen usljed podjele rada koja ga ekonomskom nuţnošću tjera da razvija samo jednu sposobnost i tako potiskuje svoju prirodnost, svoje instinkte i strasti. Aktivistiĉki dio Furijeove misli proizilazi iz odbijanja ove neprirodnosti i "povratku prirodi". Furijeova "priroda" iskazuje se u osjećajima i strastima koje treba osloboditi. Ako se omogući da se u svim vrlinama ĉovjeka razvije dobra priroda, imaćemo harmoniĉan svijet (Harmoniju), odnosno sklad ĉovjeka i prirode, te liĉnu sreću ĉovjeka. Ĉovjek Harmonije ili novi Furijeov ĉovjek u potpunosti će razviti svoja ĉula i obnoviti erotsko-seksualni nagon u skladu sa prirodom. U novoj Harmoniji nezakonito je vještaĉko ponašanje, tj.ona djelatnost koja izvještaĉuje prirodu i instinkte ĉovjeka. Psihološkom skladu odgovara društveni sklad koji Furije konstruiše kroz proizvodne jedinice zvane FALANGE koje se sastoje od oko 1.800 osoba. Svako u falangi biće odgajan tako da se jednodimenzionalni ĉovjek prevazilazi svestranošću zanimanja u provjerenom radu na više podruĉja koja odgovaraju svakom ĉovjeku ponaosob. Jezgro falange kao nove društvene organizacije je FALANSTER, neka vrsta zajedniĉke organizacije ţivota gdje se jede, spava i odrţavaju sastanci. Oko falanstera grade se nove graĊevine za poljoprivredne, industrijske i druge djelatnosti. Rad je raznolik i uvijek sa strašću. Rezultat rada je obilan a ljudi zadovoljni jer su pomireni s prirodom. Furijeovo društvo nije egalitarno, već podijeljeno na 3 klase: siromašnu, srednju i bogatu. Svaka je suvlasnik te nove društvene zajednice preko posjedovanja akcija. Siromašni mogu brzo postati akcionari jer su za radnike puštene u promet akcije s vrlo visokim kamatama. Time se unapreĊuje vlasniĉki duh, harmonija siromašne klase s bogatom i općenito smisao za saradnju i uzdrţavanje od egoizma. Furije u Harmoniji odobrava individualno domaćinstvo koje gubi svako slugansko obiljeţje. Tu se ne sluţi pojedincu već zajednici koja je nešto nadindividualno. U pravo se u tome nazire socijalistiĉki karakter Furijeove doktrine. Furijeova organizacija društva je decentralizirana. Svaka karika u lancu sposobna je da donosi odluke. Postoji "Vrhovno vijeće industrije", ali savjetodavnog karaktera. Politika je u suštini prevladana novom socijalnom organizacijom rada, a drţava je postepeno apsorbovana u društvo. Prelaz na novi svijet ne postiţe se politiĉkim sredstvima već privlaĉnošću primjera budućeg racionalnog poretka. Od civilizacije do Harmonije prelazi se preko posredne etape koju Furije naziva GARANTIZAM. PJER ŢOZEF PRUDON (PIERRE JOSEPH PROUDHON, 1809-1865) Francuz, jedan od navjećih socijal-utopijskih mislilaca. Prudonova teorija egalitarizma i anarhizma

Principe vlastite doktrine izloţio je u raspravi "Vlasništvo je kraĊa". Prudonovo uĉenje teţi ostvarenju potpune jednakosti meĊu ljudima na osnovu pravedne, jednake raspodjele dobara i društvenih uslova. Naziva se EGALITARIZAM. Onaj ko svojim radom ne uĉestvuje u proizvodnji nove vrijednosti, već ubire profit i kamate, taj ubire nezakonite prihode. On ubire na osnovu vlasništva, a to vlasništvo je svojim porijeklom kraĊa. Osnovni princip mora biti nagrada srazmjerna djelima i talentu, a ne prisvajanje na bazi vlasništva. Rad nije individualno djelo već društveni ĉin, a društvo je organska cjelina. Proizvod svakog ograniĉen je pravom svih te nije dopušteno da se nad pojedincem vrš i nasilje i da mu se nametnu zakoni. Predmet pravde je jednakost uslova proizvodnje i ţivota. Zahtjev za jednakošću rezultira stavom da svakom treba dati istu nagradu. Prudonovo društvo je više liberalno-konkurentsko nego socijalistiĉko jer se zasniva na pojedinaĉnoj inicijativi, štednji i otklanjanju nejednakosti do kojih dovodi konkurencija. Da bi se ovo društvo ostvarilo,

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Prudon predlaţe konstituisanje nacionalne banke za razmjenu. Banka pušta u promet bonove koji treba da zamijene novac. Na planu politiĉke organizacije, prudonovsko društvo je bez vlasti, odnosno bez politiĉkog autoriteta nad ljudima - socijalna organizacija društva bez politike. To Prudon naziva anarhijom. Dakle, anarhija nije haos i bezvlašće, već socijalna organizacija društva bez politike. Na mjesto politike dolazi nauĉna organizacija, a Prudon zastupa stanovište da akademija nauka mora imati funkciju koja je pripadala vladi jedne drţave. Društvo je zamišljeno kao nezavisna društveno-komunalna cjelina u kojoj se pojedinaĉne komune (zajednice) udruţuju u federaciju (savez) na osnovu slobodnog ugovora, obavezujući se na uzajamne obaveze u taĉno odreĊenim predmetima. Suverenitet federacije ne moţe imati autoritarno obiljeţje niti u mnogim pitanjima moţe suspendovati suverenitet slobodno udruţenih komuna. Federacija moţe biti samo socijalistiĉkog karaktera. Ovaj koncept socijalizma suprotstavlja se komunizmu koji teţi diktaturi. Po Prudonu socijalizam treba da znaĉi slobodnu razmjenu, podjednaku raspodjelu plodova rada, uĉešće radnika u dobiti preduzeća itd. Nastanak federacije komuna je revolucionaran ĉin, ali u smislu evolucije društva kao rezultata historijskog napretka. Protagonist ove miroljubive evolucije kao revolucije je radniĉka klasa, organizovana socijalno ali ne i politiĉki. Za Prudona je ideal nacije i njenih prirodnih drţavnih granica materijalistiĉki ideal koji remeti politiĉku ravnoteţu i mir. FERDINAND LASAL (LASSALLE, 1825-1864)

Nijemac, roĊen u mjestu Breslav-Vroclav, umro u Ţenevi. Suvremenik Prudona, Marksa i Engelsa . Njegova teorijska i real-politiĉka koncepcija proizilazi iz djela SISTEM STEĈENIH PRAVA, a polazište su mu njemaĉki teoretiĉari KARL ROBERTUS, GUSTAV ŠMOLER i ADOLF VAGNER. Socijalizam i drţava

Prema doktrinama ovih njemaĉkih teoretiĉara, drţava se ne moţe reducirati na funkciju da graĊanima jamĉi sigurnost, već treba intervenisati u ekonomskoj i politiĉkoj sferi. Arbitrarna funkcija drţave ne ukljuĉuje ukidanje tradicionalnih vrsta vlasništva, već je prema Robertusu faza drţavne intervencije posredna faza izmeĊu reţima privatnog vlasništva i socijalistiĉkog društva. Bitno obiljeţje doktrine drţavnog reformizma je da omogući svima uĉestvovanje u dobrima civilizacije. Dakle, radi se o umjerenoj socijalnoj doktrini koja u suštini iznosi politiku postepenih reformi ĉiji krajnji domet je stvaranje kolektivnog društva. Nosilac reformi je drţava koja treba osigurati osloboĊenje radnika. Lasal polazi od ove doktrine, posebno reformatorskog zadatka drţave, razlikujući ĉinjenicu da radniĉka klasa, a ne drţava ima odluĉujuću historijsku ulogu. Lasal socijalizam obrazlaţe kroz neku vrstu filozofije historije. Insistira na kontinuitetu historije, u ĉemu odluĉujuću ulogu daje drţavi koja treba operacionalizirati teţnje radništva koje su identiĉne teţnjama ĉovjeĉanstva. Zbog toga treba uvesti neposredno opće pravo glasa kako bi se niţim klasama omogućilo uĉešće u politiĉkom ţivotu. Drugo sredstvo oslobaĊanja niţih klasa je stvaranje kooperativa koje finansira drţava, a koje su u konkurenciji sa kapitalistiĉkim preduzećima. Cilj je da se radniĉka klasa oslobodi najamnih odnosa.

ODJELJAK 4

SOCIOLOŠKE TEORIJE

IBN HALDUN (1332-1406)

Ţivio u Tunisu, umro u Egiptu. Djelo MUKADIMA (Muqaddima), što u prevodu znaĉi Uvod, Predgovor,

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Prolegomena, donijelo mu je svjetsku slavu. Djelo predstavlja teoretsku cjelinu sa prvobitnom namjenom da omogući lakše razumijevanje historije. Po rezultatima istraţivanja društva u cjelini, Ibn Haldun je osnivaĉ sociologije. Prvi je nauĉnik u historiji socijalne i politiĉke misli ĉije predmet prouĉavanja je ljudsko društvo u cjelini i svi oblici ispoljavanja njegove društvenosti. Društvo obuhvata i poima univerzalno, ne reducirajući ga na historijske oblike drţavnosti, niti na arapsko društvo. Sadrţaj Mukadime podijeljen je u 6 poglavlja: 1. O ljudskom društvu općenito, njegovim vrstama i razmještaju na zemlji; 2. O nomadskom društvu. Plemena i barbarski narodi; 3. O dinastijama, halifatu i drţavi, drţavnim funkcijama i vlasti; 4. O sjedilaĉkom, odnosno civilizovanom društvu; 5. Zanati, reprodukcija ţivota, dohodak i naĉin sticanja dohotka; 6. O naukama i sticanju znanja. Osnovna 2 tipa društva koja Haldun analizira su nomadi i sjedioci. Kriterij razlikovanja ova 2 tipa vidi u naĉinu proizvodnje, što njegovoj teoriji društva daje nauĉni dignitet. Nomadi i sjedioci

Nomadi su po društvenoj poziciji prije sjedilaca i oni su osnova iz koje niĉu civilizacije, krvno srodstvo itd. Glavni cilj nomadske zajednice je da obezbijedi egzistencijalni opstanak jer im naĉin proizvodnje i razvijenost proizvodnih snaga omogućava zadovoljavanje samo najnuţnijih potreba. Kada se ostvari višak proizvoda, nomadske zajednice se transformišu u sjedilaĉke skupine koje predstavljaju viši stepen civilizacije sa izgradnjom naselja, komunikacija itd. Civilizacija se moţe stvarati samo u izobilju i miru, na odreĊenom stepenu koncentracije materijalnog bogatstva, razvijene podjele rada i saradnje velikog broja ljudi na zajedniĉkom poslu. Tako nešto moguće je postići kroz konstituisanje posebne politiĉke organizacije društva koja se zove drţava. Osnovna društvena pojava koja definiše nomade i ĉini okosnicu njihovog ţivota je ASABIJA. To je oblik društvene veze sa posebnom solidarnošću zajednice. Samo plemena integrisana na principu asabije mogu opstati u teškim uslovima nomadskog naĉina ţivota. Asabija je prema Haldunu i veza koja sjedinjuje sve Arape u jednu narodnosnu grupu. Asabija je pojam koji ukazuje na niz vrlo sloţenih uzroĉno-posljediĉnih odnosa. Ona objašnjava ne samo veze unutar plemenskih zajednica, već i temeljni proces nastanka naroda i drţava kroz transformaciju rodovskih odnosa u viši stepen društvene zajednice. Haldunova teorija o cikliĉnom kretanju društva po kojoj svaki politiĉki reţim traje 3 generacije, rezultat je specifikacija zakona evolucije po kome se sve pojave razvijaju od niţih ka višim. Pored zakona evolucije, metodom općeg (društvo), posebnog (drţava) i pojedinaĉnog (pleme), Haldun je dokazao sveopću povezanost i uslovljenost društvenih pojava. Radi se o SOCIJALNOM DETERMINIZMU, koji je Haldun nauĉno utvrdio u XIV vijeku, a socijalna misao evropskog zapada tek poĉetkom XIX vijeka. Drţava

Nastanak drţave vezan je za civilizaciju i višak proizvoda kao proizvod kooperacije proizvoĊaĉa. Drţavna vlast je nuţna zbog ljudske prirode. Bog je u duše nejednako usadio dobro i zlo, a da bi se zlo odstranilo i sprijeĉilo uništenje ljudskog roda nuţne su institucije vlasti koje posreduju i zaštiti imovine i izbjegavanju sukoba. Uzrok ljudskog zla nije samo u Boţjoj odredbi već i u ograniĉenosti i nejednakoj raspodjeli bogatstva. Kod Halduna se prvi put u historiji drţava javlja kao tvorevina koja nije identiĉna sa društvom, već je samo jedna forma društvenosti. Pri stvaranju drţave odluĉujuća je asabija. Pleme sa ĉvrstom asabijom uspijeva pokoriti ili ujediniti niz drugih plemena. VoĊstvo tog plemena uzima prerogative vlasti, zadrţavajući za sebe najbolje posjede. VoĊstvo pobjedniĉkog plemena postaje jezgro drţavne vlasti, a poglavica (šejh) postaje vladar drţave. Kada se drţava uĉvrsti, funkcija asabije odumire i biva

WWW.BH-PRAVNICI.COM


nadomještena drugim faktorima, prvenstveno religijom kao faktorom uĉvršćenja drţavnog aparata. Razvoj drţave po Ibn Haldunu podreĊen je zakonu od 3 generacije i 4 faze. Prema tom zakonu, jedna dinastija moţe vladati 3 generacije (oko 120 godina) nakon ĉega nuţno propada. On ovaj zakon nije kruto shvati uvaţavajući historijske ĉinjenice trajanja postojećih oblika vlasti svog vremena. PRVA GENERACIJA osnivaĉa drţave zadrţava sve kvalitete asabije u kompaktnosti, participaciji, slavi i veliĉini dinastije. DRUGA GENERACIJA pod uticajem lagodnog ţivota prelazi iz stanja u kome svi uĉestvuju u slavi dinastije u stanje u kome samo jedan ĉovjek polaţe pravo na apsolutnu vlast i slavu. Ova etapa još uvijek sadrţi neke kvalitete nomada, utemeljitelja drţave. TREĆA GENERACIJA je u potpunosti izgubila vitalnost nomadskog naĉina ţivota. Odbrambena snaga svih sadrţana u konstituciji drţave reducira se vremenom na formiranje posebne milicije i administrativnog aparata, tako da vladajuća dinastija dolazi u stanje senilnosti. ĈETVRTA GENERACIJA je izgubila sve kvalitete prestiţa i napredovanja i samo je pitanje dana kada će propasti. Ibn Haldun razlikuje 3 oblika vladavine: tradicionalni, harizmatski i legalni. Tradicionalna vlast poĉiva na uvjerenju o nasljednom pravu nosioca vlasti. Harizmatska vlast je vlast Boţjih poslanika. Legalni oblik vlasti je racionalan ili iracionalan. Racionalan je onaj koji je produkt najboljih umova dinastije i zasnovan na općem interesu, a iracionalan poĉiva na volji i sili vladara.

II

POZITIVIZAM OGIST KONT (AUGUSTE CONTE, 1798-1857)

Francuski filozof, sociolog i matematiĉar. Jedan od najvećih sociologa. Pozitivistiĉku doktrinu izloţio u djelu TEĈAJ POZITIVNE FILOZOFIJE. Druga vaţna djela su mu TEĈAJ POZITIVNE POLITIKE, PROGRAM NAUĈNOG RADA POTREBNOG ZA REORGANIZACIJU DRUŠTVA itd. Pozitivistička teorija društva

Izvorno znaĉenje rijeĉi pozitivizam je uĉenje koje se zadovoljava utvrĊivanjem ĉinjenica. Kontov pozitivizam se završava na prihvatanju ĉinjenica, njihovom provjeravanju, hipotezi i predviĊanju. Politiĉki pozitivizam ima 2 suprotna modela: jedan model je organicistiĉki, uslovno "socijalistiĉki", a drugi je liberalni. Osnivaĉ organicistiĉkog je Kont, a liberalnog Spenser. Zakon 3 stadija

Prema Kontovom Zakonu 3 stadija, svako od naših glavnih shvatanja, svaka grana naših spoznaja prolazi uzastopno kroz 3 stadija: teološki ili fiktivni, metafiziĉki ili apstraktni i nauĉni ili pozitivni. Stadijima odgovaraju 3 naĉina praktiĉne aktivnosti: 1. Osvajanje (teološkom stadiju) 2. Odbrana (metafiziĉkom stadiju) 3. Rad (pozitivnom stadiju). Tri su stadija inteligencije (fikcija, apstrakcija, dokaz), 3 doba ĉovjeĉanstva: djetinjstvo (divljina), oboţavanje (srednji vijek), zrelost (pozitivna doba). Teološki stadij raĉva se na 3 grane fetišizam, politeizam i monoteizam. Metafiziĉkom stadiju svojstvena je podjela na 2 faze, ovisno o tome da li je njegova akcija postepena preinaka ili teţa vlasti. Pod pojmom metafizika podrazumijeva se idealistiĉka filozofija o prapoĉecima ţivota, suštini svijeta,

WWW.BH-PRAVNICI.COM


predmetima nepristupaĉnim ĉulnom iskustvu. Metafizika ne posmatra pojave u njihovoj uzajamnoj vezi već izolovano, pojedinaĉno, u stanju mira i nepromjenjivosti. Pojmovi slobode, vlasti suprotstavljene društvu, narodnog suvereniteta, individualnog prava, politiĉke ekonomije, za Konta su metafiziĉke ideje suprotne realnim pozitivnim ĉinjenicama. U tom smislu su egalitarizam i komunizam metafiziĉke ideje. Kont komunizam smatra kontraproduktivnim jer se ograniĉava na nasilniĉka politiĉka rješenja, htio bi prigušiti individualnost, nema osjećaj za ljudski kontinuitet i govori o ukidanju nasljedstva, ne vrednuje efikasnost moralnih i odgojnih sredstava. Novi svijet pozitivizma

Novi pozitivni poredak je "bez boga i kralja". Zasniva se na pozitivistiĉkoj filozofiji i organizovanoj industrijskoj proizvodnji. U konaĉnom ureĊenju zapadne zemlje će se konstituisati u manje republike s populacijom 1-3 miliona stanovnika. Zapadne zemlje će imati ekspanzivnu silu, tj. jednu vrstu odgojne i cilizacijske misije prema drugim narodima koji su još u teološkom i fetišistiĉkom stadiju. U pozitivistiĉkom stadiju ostaje pravo vlasništva i klase, a porodica se uĉvršćuje. Sve to je moralizirano kroz pozitivistiĉki odgoj i razumno vladanje. Tri su osnovna oblika društvene vlasti: 1. Materijalna, koja pripada velikim i bogatim; 2. Intelektualna, koja pripada sveštenicima-filozofima; 3. Moralna, koja pripada ţenama. Najvaţnija je upravljaĉka vlast. To je duhovna ili teorijska vlast analogna nervnom sistemu bioloških organizama. Pripadaju joj najistaknutiji ljudi, subjekti "općih ideja" ĉiji je zadatak upravljanje društvom i davanje svakom ĉlanu duţnosti koja mu najviše odgovara u sluţbi ĉovjeĉanstva. Ta vlast je moralno-duhovnog karaktera oblikovana po uzoru srednjevjekovnog papinstva. Na vrhu piramide intelektualno-svešteniĉke klase je "veliki sveštenik ĉovjeĉanstva". Ispod duhovne vlasti je vremensko-politiĉka vlast sa industrijalcima, bankarima, trgovcima, poljoprivrednicima kao osnovnim subjektom, analognom probavnom sistemu organizma. Prednost se daje finansijskom kapitalu, odnosno bankarima iznad kojih je samo filozof-sveštenik sa svojom moralnom vlašću. Treću, osjećajno-moralnu vlast predstavljaju ţene. Kroz ulogu ţene vraća se motiv uma koji je slab ako na njega ne utiĉu osjećaji, a ta stimulacija pripada ţeni. Njeno djelovanje je posredno jer do društva dolazi preko porodice kroz djelovanje ţene kao supruge i odgajateljice. U novom društvu, zbog svog prirodnog pozitivizma, proletarijat dobija funkciju kontrole koja će biti dopuna teorijske funkcije filozofa-sveštenika. Pozitivno razdoblje postavlja 2 klase u harmoniĉno stanje. Osnovna maksima pozitivne dobi je "red i napredak" pri ĉemu su industrijalci nosioci reda, a proleteri napretka. Filozofi su samo interpretatori postojećih pojmova. Proletarijat u pozitivistiĉkoj doktrini ima još jednu vaţnu funkciju: da stvori vladu prelaznog razdoblja, tzv."naprednu diktaturu" koja treba olakšati prelaz ka pozitivnoj dobi, kada će proleterski trijumv irat predati vlast pozitivistiĉkom trijumviratu. Krajnji ishod i zakljuĉak Kontove pozitivne filozofije je etiĉko-religiozan. S pozitivnom dobi klasifikacija nauke modifikovana je dodavanjem morala. Po svom krajnjem rezultatu Kontova pozitivna filozofija postavlja se na stanovište dovršenog procesa iza koga se ne vidi nikakav naknadni razvitak.

HERBERT SPENSER (SPENCER, 1820-1903) Engleski filozof i sociolog, u svom odreĊenju društva bio je na organicistiĉkom stanovištu. Utvrdio je 2 tipa društva: vojniĉko i industrijsko. Radi se o apstraktnim tipovima od kojih u praksi postoje samo preteţno

WWW.BH-PRAVNICI.COM


vojniĉko ili preteţno industrijsko. Vojniĉka društva karakterišu odbrambeno-napadaĉke strukture povezane sliĉnim ciljevima. Pojedinac je u sluţbi društva, vlada prisilna saradnja i sila centralizma. Dominira drţava sa svojim autoritetom. Industrijska društva odreĊena su strukturama usmjerenim na odrţavanje (opstanak). Društvo je u sluţbi pojedinca sa društvenom vladavinom proizvodne i trgovaĉke djelatnosti uz indiv idualne slobode utemeljene u trgovaĉkim ugovorima. Suprotno vojniĉkom, u industrijskom društvu drţava se apsorbuje u društvo. Krajnja politiĉka teţnja je pacifikacija i udruţivanje ka širim organizmima. Oĉigledno je da industrijsko društvo proistiĉe iz vojniĉkog društva. Krajnji domet spenserovske evolucije nije industrijsko društvo, već treća vrsta društva koje oznaĉava pomirenje pojedinaca sa samim sobom i drugim ljudima kroz prevladavanje animalnih, neposrednih potreba, te procvat intelektualne i estetske kulture. Spenser u definisanju industrijskog društva ima snaţno antietatistiĉko stanovište. Stanovište neuplitanja drţave pretpostavlja puno povjerenje u unutrašnju vrijednost društvenih procesa, znaĉi tok stvari treba pustiti da se odvija bez intervencija sa strane. Povjerenje u unutrašnju vrijednost društvenih procesa naziva se HISTORICISTIĈKI OPTIMIZAM. Temelj optimizma je evolucionistiĉka doktrina: zakoni evolucije su univerzalni, kako u prirodi, tako i u društvu i historiji. Kako u biološkom organizmu rast i razvoj ne mogu biti umjetno ubrzani i poboljšani, nego samo poremećeni, tako i u društvenom organizmu procesi ne smiju biti promijenjeni. Dakle sve treba prepustiti prirodnom i historijskom toku razvitka. Intervencije drţave u društveni ţivot Spenser smatra nazadnim jer oblike vladavine vraća na vojniĉko društvo. To ga ĉini kritiĉarem intervencionistiĉkog liberalizma i demokratije, a posebno socijalizma u kome vidi oblik vojniĉkog društva. Spenserova doktrina se u odnosu na savremene tendencije engleskog društva manifestovala kao jedna konzervativna ideologija posvećenja postojeće pozicije. Iz doktrine Konta i Spensera potiĉu 3 teorijska pravca u sociologiji: MEHANICIZAM, BIOLOGIZAM i PSIHOLOGIZAM. Nasuprot njima javlja se kvalitativno drugaĉije stanovište u interpretaciji društva, historije i ĉovjeka, a to je marksizam.

III

MARKSIZAM KARL MARKS (MARX, 1818-1883)

RoĊen u Njemaĉkoj, umro u Londonu, doktor filozofije, najznaĉajnija djela Kapital, Temelji slobode,

Ekonomsko-filozofski manuskript. U ranom razdoblju objavio Prilog jevrejskom pitanju, Prilog Hegelovoj

filozofiji prava, Teze o Fojerbahu itd. FRIDRIH ENGELS (FRIEDRICH, 1820-1895)

RoĊen u Njemaĉkoj, umro u Londonu, liĉni prijatelj Marksa, najznaĉajnija djela Porijeklo porodice,

privatnog vlasništva i drţave, Dijalektika prirode, Antidiring itd. Glavna zajedniĉka djela Marksa i Engelsa su Manifest komunističke partije, Njemačka ideologija itd. Marksistička teorija društva

Temeljna Marksova ideja je da je ekonomska proizvodnja osnova za politiĉku i intelektualnu historiju. Historija je historija klasnih borbi, gdje je osloboĊenje proletarijata shvaćeno kao osloboĊenje ĉovjeĉanstva. Ova ideja izreĉena je u "Komunistiĉkom manifestu", a sa metodološkog aspekta razraĊena u "Kapitalu". Iz marksistiĉkog mišljenja proistiĉe kritika utopije, općenito kritika formi nemarksistiĉkog socijalizma.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Marksistiĉka kritika promoviše se u revolucionarnu jer pretenduje radikalno promijeniti vlasniĉke odnose, a u skladu s tim i naĉin postojećeg ţivota. Zahtijevajući radikalnu promjenu svijeta, marksizam se istovremeno uklapa u ono pozitivno na šta svijet upućuje, što predstavlja osnovnu protivrjeĉnost marksizma i njegove pseudonauĉne politike. Druga kapitalna protivrjeĉnost markizma je u tome što marksizam konstatuje da proletarijat posjeduje svijest o sebi i ostvarenju svog historijskog univerzalnog cilja, dok istovremeno tvrdi da komunistiĉka partija mora u proletarijat unijeti svijest o njegovoj ulozi. Bitna odlika marksizma je isticanje ekonomskog faktora u interpretaciji svih sfera ţivota. Marksistički metod istraţivanja

U istraţivanju društvenih pojava Marks je koristio dijalektiĉki metod. Dijalektika (vještina iznalaţenja istine otkrivanjem protivrjeĉnosti) se u marksizmu definiše kao dijalektiĉki materijalizam. Prvenstvo ekonomske baze nad društvenom nadgradnjom bilo je predmet diskusija, mada je Marks u tom smislu bio decidan. Engels je isticao stanovište da odnos materijalne baze i duhovne nadgradnje ne moţe biti posmatran kao uzroĉno-posljediĉni već kao reciproĉni, odnosno postoji i povratni uticaj društva na ekonomsku bazu. Kao radikalni ateist, Marks moral, religiju i pravo smatra fenomenima nadgradnje koji reprodukuju posebna ĉinjeniĉna stanja. Da bi se efikasno prevladala religija, moral i pravo nije dovoljna svijest, već je potrebno ustrajati na dokidanju materijalne osnove koja podrţava i proizvodi religiju, moral, pravo i dr. Historijski razvoj se po Marksu odvija u pravcu sve sloţenije proizvodne organizacije društva. Samo pomoću kategorija razvijenijih društava moguće je shvatiti društva iz prošlosti. Ovdje se radi o hegelijanskim metodima. GraĊanskim ekonomistima Adamu Smitu i Davidu Rikardu Marks zamjera što su burţoaski naĉin proizvodnje defnisali kao prirodan, apsolutan i vjeĉan naĉin proizvodnje, odnosno što u svoju analizu nisu unijeli kritiĉku notu. Burţoasko društvo

U analizi burţoaskog društva Marks otkriva njegov antagonistiĉki karakter, zbog kojeg kapitalistiĉki naĉin proizvodnje mora biti oboren da bi ustupio mjesto novom društvu koje se ne temelji na antagonizmu, koje ne tiranizira ĉovjeka već koje je u njegovoj funkciji. Dvije osnovne taĉke marksistiĉke ekonomije nastale prouĉavanjem burţoaskog društva su teorija vrijednosti i zakon razvoja kapitalistiĉkog društva. Opšti oblik kapitalistiĉkog naĉina proizvodnje je roba. Vrijednost robe odreĊena je koliĉinom rada potrebnog za njenu proizvodnju. U kapitalistiĉkom odnosu radna snaga koju radnik prodaje usljed ekonomske nuţnosti postaje roba. Specifiĉnost radne snage kao robe je u tome što daje proizvodnu vrijednost veću od njene plaće. Za Marksa jedino rad proizvodi višak vrijednosti. Sredstva za proizvodnju su sterilna, ona samo reprodukuju vlastitu vrijednost, ne stvarajući novu vrijednost. Kapital namijenjen za plaćanje naknada Marks naziva VARIJABILNI KAPITAL, a sredstva za proizvodnju KONSTATNI KAPITAL. Kapitalista ulaţe novac da bi kupio radnu snagu i sredstva za proizvodnju, proizvodi robu da bi ostvario profit. Uslovi trţišta ĉine ostvarivanje viška vrijednosti sve teţim. Proizvodnja se konstantno uvećava (proširena reprodukcija), što rezultira zahtjevom za povećanje radne snage. Povećana potraţnja izaziva porast cijene radne snage. Porast cijene radne snage smanjuje višak vrijednosti, a to utiĉe na dalji tok finansiranja proširene reprodukcije. Na to kapitalista uvodi nove proizvodne tehnologije, smanjujući potrebu za radnom snagom. Tako proizvodi nezaposlenost, pad najamnina, odnosno pad cijene radne snage. Pad cijene radne snage povećava višak vrijednosti što dovodi do nove proizvodne ekspanzije.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Izmjena proizvodne stagnacije i ekspanzije dešava se u desetogodišnjim ciklusima. Društveni odnos stagnacije sa masom nezaposlenih Marks definiše društvenim zakonom-STVARANJE INDUSTRIJSKE REZERVNE ARMIJE, što je u temelju kapitalistiĉke proizvodnje. Kapitalistiĉki naĉin proizvodnje prema Marksu, osim ovih periodiĉnih kriza, potpada pod jednu opću krizu-tendenciju sklonosti ka samouništenju. Samouništenje kapitalizma rezultat je tendencije smanjenja profitne stope. Profitna stopa teţi smanjenju zbog mehanizacije, tehniĉkog napretka koji prisiljava kapitaliste da ulaţu sve više kapitala u nabavku novih mašina. Konstatacija sve većeg ulaganja u novu tehnologiju u totalnoj je protivrjeĉnosti sa Marksovom odredbom da je konstanti kapital sterilan, odnosno ne proizvodi višak vrijednosti. Proizilazi da kapitalista troši sve više na nabavku mašina, ali zaraĊuje manje. Smanjenje profitne stope je tendencijski zakon koji vrijedi samo do izvjesne mjere jer ga ograniĉavaju antagonistiĉki faktori: povećanje stepena iskorištavanja rada, smanjenje naknada, smanjenje cijene konstantnog kapitala, relativna prenaseljenost, vanjska trgovina. Kroz eksproprijaciju kapitalista koji se ne mogu suprotstaviti konkurenciji dolazi do postepene centralizacije kapitala. Centralizacija kapitala dovodi do racionalizacije proizvodnje: rad je sve bolje organizovan, a njegova produktivnost postiţe se sve boljom tehnikom. Rad postaje društveniji, a radnici znatno ujedinjeniji proizvodnim procesima u kojima uĉestvuju. Nasuprot kapitalistiĉkoj centralizaciji vlasništva dolazi do socijalizacije rada. Pored toga, uslovi nesigurnosti udruţenih radnika, siromaštvo, opasnost krize i nezaposlenosti, postepeno ĉine poloţaj radnika nesnošljivim, što ih ekonomskom nuţnošću prisiljava da prisvoje sredstva za proizvodnju (eksproprijacija eksproprijatora). Oĉigledna je uzroĉno-posljediĉna veza, predviĊanje revolucije je rezultat rastuće bijede. Prema Marksu, posljednja faza kapitalizma je finansijski kapitalizam, kada se pravne i tehniĉko-administrativne funkcije odvajaju od kapitalskog vlasništva (menadţment). S finansijskim kapitalom nastaju akcionarska društva u kojima je funkcija odvojena od vlasništva kapitala, a kao posljedica toga rad je potpuno odvojen od vlasništva sredstava za proizvodnju i od viška vrijednosti. Ovaj rezultat razvitka kapitalistiĉke proizvodnje nuţan je momenat prijelaza radi pretvaranja kapitala u neposredno društveno vlasništvo. Oĉigledno je ovdje rijeĉ o preuzetoj Sen Simonovoj doktrini kojoj je utisnuto proletersko klasno obiljeţje. Ponavlja se teza o neprirodnosti zarade pomoću samog novca. Politička misao, ljudska emancipacija

Prema Marksu, društveni odnosi zasnovani na klasnoj strukturi su iskvareni i laţni odnosi, pa je i ideologija koja odraţava te odnose laţna svijest. Ideologija pokazuje svoju pravu prirodu samo onda kad odreĊeni društveno- historijski oblik društva dolazi u krizu. Po Marksu, nastajanjem klasne svijesti proletarijata, burţoasko društvo i njegova ideologija manifestuju se na pravi naĉin. MeĊutim, historijska je ĉinjenica da se isto dogodilo i sa ideologijom proletarijata. PotvrĊeno je u praksi da marksistiĉka doktrina sadrţi ideološke obmane. Prva faza Marksovog novog društva je socijalizam-diktatura proletarijata. Kad nestanu klasne razlike nestaće i vlast proletarijata. To je druga faza- komunizam, u kojoj će javna vlast izgubiti svoje obiljeţje. Što se tiĉe politiĉkih institucija, Marks u dvojakom smislu rijeĉi daje prednost demokratskim institucijama: prvo u sklopu kapitalizma daje prednost demokratskoj republici. Ĉak sugeriše taktiku zajedniĉke borbe radnika i burţoazije protiv apsolutne monarhije, jer demokratija pruţa najbolje uslove za revolucionarnu borbu proletarijata. Drugo, prvo fazu socijalizma definiše proleterskom diktaturom koja je forma "neposredne demokratije" i vladavina demokratskim sredstvima. Komunistiĉko društvo predstavlja se kao rješenje "otuĊenja" burţoaskog društva. Pod pojmom otuĊenja Marks je podrazumijevao: 1. OtuĊenje radnika od svog rada; 2. OtuĊenje radnika od sredstava za proizvodnju; 3. OtuĊenje radnika od proizvoda rada koji se pretvara u kapital;

WWW.BH-PRAVNICI.COM


4. OtuĊenje ĉovjeka od ĉovjeka, što se kolektivno personificira u antagonizmu proletarijata i burţoazije. OtuĊenje će biti prevladano prelaskom sredstava za proizvodnju u ruke radnika. Komunistiĉko društvo biće meĊunarodna asocijacija udruţenih proizvoĊaĉa utemeljena na globalnim razmjerama. Komunistiĉko društvo nije politiĉko društvo. Drţava je samo sredstvo u rukama vladajuće klase, koje će nestati sa nestankom eksploatacije ĉovjeka po ĉovjeku. Komunistiĉko društvo podrazumijeva organizovan proces proizvodnje (u tehniĉkom smislu). Religija je, kao i politika, faktor otuĊenja i potlaĉivanja. S komunizmom će nestati i religije. Marks je komunizam definisao više kao stanje, kao dovršen historijski proces, analogno Hegelovoj koncepciji historije, gdje je sloboda moguća samo u drţavi, kao što je kod Marksa u komunizmu.

IV

SOCIOLOGIZAM EMILA DIRKEMA EMILE DURKHEIM (1858-1917)

Ĉuveni francuski sociolog na univerzitetu Sorboni, osnivaĉ ĉuvenog ĉasopisa "Sociološki godišnjak". MeĊu prvima organizovao planska, ekipna sociološka istraţivanja. Glavna djela su mu: "O podjeli društvenog rada" i "Elementarne forme religijskog ţivota". Dirkemov sociološki metod Sociologizam Emila Dirkema je sinteza pozitivistiĉke metodologije i posebne zbirke suštinskih teorija. Osnovni metodološki postulat Dirkema je "tretirati sociološke ĉinjenice kao stvari". Da bi se obezbijedila nauĉna objektivnost, sociolog ne smije poĉeti sa koncepcijama, već sa opipljivim ĉinjenicama koje će mu dati elemente za definicije. Sociolog mora pronaći "objektivni" skup ĉinjenica. Postoje 3 takve grupe ĉinjenica: pravni kodeksi, društvene statistike i vjerske dogme. Kada kaţe da društvene ĉinjenice moramo posmatrati kao "stvari", pojam stvari je klasificirao u 4 znaĉenja: 1. kao entitet sa odreĊenim karakteristikama nezavisnim od ljudskog ponašanja; 2. kao entitet koji se jedino moţe saznati "a posteriori" (preko nekog iskustva); 3. kao entitet ĉije postojanje je nezavisno od ljudske volje; 4. kao entitet koji se moţe saznati samo spoljnom opservacijom. Dirkemova osnovna pravila sociološkog tumaĉenja su: 1. Društvenu ĉinjenicu treba uvijek posmatrati kao mehaniĉki determiniranu; 2. Društvenu ĉinjenicu treba objašnjavati terminima druge društvene ĉinjenice, a nikada ĉinjenicom niţeg reda (npr.biološkim ili psihološkim uzrokom). Na osnovu pozitivistiĉke metode interpretacije ĉinjenica kao stvari, Dirkem utvrĊuje objektivni kriterij za odreĊivanje društvenog zdravlja i društvene patologije. Kad jednom pronaĊe taj kriterij, sociologija moţe primijeniti svoje zakone za oĉuvanje zdravlja društva, baš kao što medicina primjenjuje fiziološke zakone za oĉuvanje zdravlja pojedinca. Dirkem zakljuĉuje da društvena ĉinjenica mora imati 2 vaţne karakteristike: 1. Mora biti eksteriorna (nije identiĉna u odnosu na ideju nauĉnika); 2. Mora nametnuti izvjesnu prinudu nauĉniku u smislu da ĉinjenica posjeduje karakteristike neovisno od volje nauĉnika. Tako Dirkem prenosi centar reference sa nauĉnika koji prouĉava društvene ĉinjenice na aktivnog pojedinca koji ţivi u društvenoj sredini - sredini ĉinjenica. Društvo

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Za Dirkema osnovna razlika izmeĊu primitivnih i civiliziranih društava je u tipu morala ili društvene solidarnosti. U primitivnom društvu pojedinci su relativno homogeni, povezani mehaniĉkom solidarnošću koju karakteriše slijepo povinovanje svim diktatima javnog mnijenja i tradicije. U civiliziranom društvu, usljed razvijenije društvene podjele rada, pojedinci imaju razliĉite funkcije i povezani su "organskom" solidarnošću ĉiji korijeni leţe u njihovim potrebama da se uzajamno pomaţu. U društvu s organskom solidarnošću dominantno moralno naĉelo je individualizam, ali u vrlo specifiĉnom smislu. Ĉisto egoistiĉki i hedonistiĉki individualizam ne moţe nikada proizvesti društvenu solidarnost niti posluţiti kao kohezioni osnov. Samoubistvo kao društvena ĉinjenica moţe se objasniti društvenim faktorima. Dirkem je ustanovio vezanost broja samoubistava sa grupnim sklonostima, gdje broj samoubistava zavisi od stepena integrisanosti individue u društvenu grupu. Najveći broj samoubica je meĊu slobodnim misliocima, odmah slijede protestanti. MeĊu katolicima taj broj je manji, a meĊu jevrejima najmanji. Godina 1898. moţe se nazvati idealistiĉkom fazom sociologizma E.Dirkema, kada on prednost daje kolektivnim predstavama (religija, moral, znanje) u odnosu na unutrašnjost društvene grupe. Postoje kolektivna mentalna stanja, koja se ne mogu svesti na mentalna stanja pojedinaca. U tom kontekstu, društvo je moralna liĉnost koja je rezultat sinteze pojedinaca, a koja se po osobinama razlikuje od svih ovih pojedinaca. Moralna ĉinjenica obavezna je jer je to imperativ društva, a imperativ društva imaju dovoljno snage i autoriteta na nametnu bezuslovnu poslušnost pojedincu. Jezik kao oblik društvenosti ne bi postojao bez društva, a bez jezika viši mentalni procesi bi bili nemogući. Bez nauke, koja je proizvod društva, ĉovjek bi postao sredstvom slijepih sila prirode. I tako ĉovjek PREVASHODNO DRUŠTVU DUGUJE SVOJU REALNU SLOBODU. Dirkemov idealizam dostigao je kulminaciju 1911, sa TEORIJOM VRIJEDNOSTI, u kojoj je društvena grupa prikazana kao transcendentalni kreator svih vrijednosti. Sociologija religije

U djelu "Elementarne forme religijskog ţivota" Dirkem je religiju definisao kao potpuno "društvenu stvar". Društvo je u potpunosti u stanju da inspiriše osjećanja boţanskog u umskoj sferi svojih ĉlanova jer ono vlada njima. Društvo, isto kao bog, ima moralni autoritet i moţe artikulisati nesebiĉnu odanost i samoţrtvovanje. U stanju je da obdari pojedinca izuzetnom snagom i izvor je svega što je najbolje u pojedincu. Stoga religijski ĉovjek koji osjeća zavisnost od izvjesne boţanske moralne sile nije ţrtva halucinacije. Takva sila je društvo. Politička orijentacija Kao nauĉni racionalist Dirkem je bio na strani sekularne politiĉke doktrine, nasuprot tradicionalistiĉko-monarhistiĉkom stanovištu u periodu reintegracije francuske nacije nakon Francusko-Pruskog rata (1871). Suština Dirkemove orijentacije leţi u ĉinjenici da je on individualizam posmatrao samo kroz ĉinjenicu kulture koju je stvorila grupa: drţava, nacija, religija, moral tj.kolektivne predstave. Sve kapitalne probleme društva reducirao je na posljedicu nedovoljnog uticaja grupe na ponašanje pojedinca. Dirkemov pozitivisiĉko-evolutivni sociologizam u etici se manifestuje kao antiindividualizam, a u politiĉkoj sferi kao tradicionalistiĉki konzervativizam.

V

SOCIOLOŠKI MEHANICIZAM VILFREDA PARETA WILFREDO PARETTO (1848-1923)

Italijanski sociolog i ekonomista, roĊen i umro u Parizu, bio profesor univerziteta u Lozani. Svoje uĉenje

WWW.BH-PRAVNICI.COM


izloţio je u djelima "Trattato", "Um i društvo" i "Ĉinjenice i društvo". Metod istraţivanja

Pareto je smatrao da u prouĉavanju ne treba stvarati hipoteze, već se treba rukovoditi samo iskustvom i opservacijom jer je to jedini put pribliţavanja istini. On u sociologiji koristi iskljuĉivo logiĉko-eksperimentalnu metodologiju koja polazi od konkretnih sluĉajeva i kreće se ka uopćavanju. Pareto smatra da bi pojave u društvu trebalo svrstati na isti naĉin kako je u svojoj klasifikaciji uradila botanika. Pojave u društvu trebalo bi interpretirati prirodnim zakonima. Ovo Paretu daje obiljeţje tipiĉnog predstavnika mehanicizma u savremenoj sociologiji. Prema Paretu, sve ljudske postupke nuţno je prvenstveno klasificirati u 2 klase: logiĉke (one koje su svrsishodne) i nelogiĉke, koje su uvijek imale vrlo vaţnu ulogu. Društvo Pareto je društvo mehanicistiĉki klasificirao u statici koju naziva "residuum", a promjenjivi dio "derivacija". Residuum je ono što ostaje nataloţeno u društvu, a derivacije ono što se iz neĉega izvodi ili preradom dobija. Residuum su manifestacije osjećaje koje treba prouĉavati psiholog, ali kao podatke treba da ih prihva ti sociolog. Residuum su sile koje objašnjavaju društvenu ravnoteţu. Pareto raspravlja o 50-ak residuuma koji se mogu svrstati u 6 klasa: 1. Residuum kombinacije 2. Residuum postojanosti agregata 3. Residuum manifestacije osjećanja kroz oĉigledna djela 4. Residuum u pogledu društvenosti 5. Residuum integriteta pojedinca 6. Seksualni residuum Klasifikacija derivacija je slijedeća: 1. Afirmacija 2. Autoritet 3. Usaglašavanje sa osjećajima ili naĉelima 4. Verbalni dokazi. Iz ove podjele društvenog sistema na residuume i derivacije Pareto izvodi mehaniĉku podjelu društva kroz društvene procese. Do evolucije dolazi kada više klase nemaju residuume koji su adaptirani za upravljanje, a niţe klase ih imaju. Vaţan faktor pomoću kojeg je moguće odrediti tip društva je podjela na 2 klase: ŠPEKULANTE, ĉiji status zavisi od njihove promućurnosti i RENTIJERE, ĉiji je prihod siguran i ne zavisi od špekulacije. U prvoj klasi preovlaĊuje residuum kombinacije, a u drugoj residuum postojanosti agregata (agregatno stanje sigurnosti i stabilnosti). Najprosperitetnije je ono društvo u kome su residuumi kombinacije tako jaki da vode društvo novinama, a istovremeno residuumi agregata dovoljno jaki da naciji obezbijede sve prednosti koje proizilaze iz novih kombinacija.

VI

PSIHOLOGISTIĈKA SOCIOLOGIJA GUSTAV LE BON (1841-1931)

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Njegova sociološka doktrina moţe se adekvatno sagledati kroz klasifikaciju njegovih pogleda u psihologiji: a) socijalne evolucije; b) ponašanja gomile; c) revolucije. Psihologija socijalne evolucije

Izloţena u djelu "Psihološki zakoni evolucije naroda" iz 1895. Le Bon smatra da svaka rasa posjeduje izvjesne psihiĉke karakteristike koje su produkt evolucije, iskustva podrţanog tradicijom. Ove psihiĉke karakteristike su odluĉujući faktor civilizacije. Drugi oblici društvenosti su jednostavno objektivni izraz psihološkog faktora. Le Bon smatra da se rase mogu klasificirati kako psihološki tako i anatomski. Postoje primitivne rase, "one koje nemaju nikakvog traga kulture" i superiorne rase-indoevropski narodi. Za formiranje "rasne duše" naroda društvena i fiziĉka okolina je od manjeg znaĉaja u poreĊenju sa fiziĉkim i kulturnim naslijeĊem. Ukrštanje rasa je jedini proces koji moţe dovesti do brze i fundamentalne promjene u nacionalnom karakteru, a infiltracijom novih ideja moţe doći do mnogo postepenije evolucije "rasne duše". Oĉito da Le Bonove ideje, bez obzira na njegovo nauĉno opredjeljenje, sadrţe poziciju preteĉe fašistiĉke doktrine. Psihologija gomile U istoimenom djelu Le Bon obrazlaţe posljedice industrijske revolucije koja je dovela do ekspanzije gradova, koncentracije stanovništva, pobojljšanja komunikacija i proširenja glasaĉkog tijela tako da savremeni politiĉki ţivot ima tendenciju dominacije mase ili rulje. Rulja je po svojim psihološkim karakteristikama abnormalna pojava. Veoma je emocionalna, slabog intelekta i podloţna sugestijama, vjerovanjima, nacionalnim strastima. Rulju je lahko oblikovati, te je vrlo vaţno da ima voĊu ĉiji cilj je opće dobro. Gomije posjeduju kolektivni um koji nije identiĉan prosjeĉnom umu njenih ĉlanova, već je kompleks novih karakteristika nastalih iz kombinacije pojedinaĉnih umova. U psihiĉkoj aktivnosti gomila dominantnu ulogu ima podsvjesni um. Gomile su sklone nasilju i malo pripremljene da misle intelektualno i odmjereno. Parlamentarni sistem je sistem vladavine gomile. Civilizaciju je uvijek stvarala mala intelektualna aristokratija, dok je vlada gomile bila indikator dezintegracije. Ipak Le Bon zakljuĉuje da je parlament nešto najbolje što je do danas ljudski um izmislio. Psihologija revolucija

U djelu "Francuska revolucija i psihologija revolucija" Le Bon konstatuje da mentalne karakteristike jednog naroda znaĉajno utiĉu na odreĊivanje prirode njegovih revolucija (ratova). Ovo stanovište je sasvim taĉno. Ako je priroda mentalne karakteristike jednog naroda arhajski utemeljena, onda stepen destrukcije u jednoj revoluciji (ratu) poprima silovite razmjere u odnosu na sve što je civlizacija. S druge strane, nacija ĉiji um je fleksibilan i bez nacionalne strasti, sposoban da se prilagoĊava, moţda neće izbjeći revolucije, ali revolucije ĉiji je ona subjekt nisu rušilaĉke i destruktivne. Te revolucije predstavljaju samo finalni stadij u dugom periodu evolutivnih promjena. Osnovni subjekt nasilja u revoluciji su "lumpenproleteri", odnosno lica degenerisana alkoholom i siromaštvom, lopovi, prosjaci, skitnice, nezaposleni bezvoljni radnici. Revolucija proizvodi 4 tipa mentaliteta: 1. Mistiĉni mentalitet, za koji je karakteristiĉno da pripisuje moć misterioznim silama superiornih bića; 2. Jakobinski mentalitet, zasnovan na mistiĉnom mentalitetu a uvećan za nerazboritost siline strasti;

WWW.BH-PRAVNICI.COM


3. Tipiĉan revolucionarni mentalitet koji mistiĉnom i jakobinskom mentalitetu daje karakteristike hroniĉnog nemira - duh neprestanih promjena 4. Mentalitet kriminalca, karakteriše degenerisanu antisocijalnu klasu lumpenproletera. U politiĉkoj sferi Le Bon smatra da postoje 2 koncepcije demokratije: prva je intelektualna aristokratija u demokratiji i druga je popularno mišljenje o demokratiji zasnovano na idealu jednakosti ili utemeljeno na mrţnji prema svemu što je superiorno. GABRIJEL TARD (GABRIEL DE TARDE, 1843-1904)

Francuski mislilac, smatra se jednim od rodonaĉelnika psihologistiĉke sociologije. U potpunosti je razradio psihološku i sociološku vaţnost imitacije koja je osnovica njegove socijalne doktrine. Tard je smatrao da se društveni procesi sastoje u intermentalnoj aktivnosti grupe udruţenih pojedinaca. Ova aktivnost se razvijala kroz 3 fundamentalna procesa: IMITACIJU, OPOZICIJU i ADAPTACIJU. Tard smatra da su ova 3 procesa glavni faktori u razvoju svih nauka i svih fenomena. U svojoj knjizi "Zakoni imitacije" Tard je izloţio imitacionu strukturu i njenu funkciju kao socijalizirajuće snage koja stvara jednoobraznost kulture i proizvodi novu invenciju (izume). Za razliku od prethodnih sociologa koji su fenomen opozicije traţili u mitološkim borbama dobra i zla, borbama rasa i nacija i sl, Tard smatra da fundamentalnu socijalnu opoziciju treba traţiti kod samog pojedinca, kad god on oklijeva da usvoji ili odbaci neku novopredloţenu šemu. Tri glavna tipa socijalne opozicije su rat, konkurencija i rasprava. Analogno Tardovom psihologizmu, fundamentalna socijalna adaptacija mora se traţiti u mozgu i individualnoj svijesti inventora (invencije). Adaptacija se kreće od manjeg ka većem - od onih u svijesti pojedinaca do adaptacija izmeĊu nacija na kojima se zasnivaju oĉekivanja da će rat u budućnosti biti izlišan. U djelu "Transformacija moći" Tard je iznio fundamentalno stanovište da su politiĉki ţivot i drţava proizvod društvenog procesa, te da su politiĉka organizacija i evolucija uglavnom nusproizvod društvene organizacije i društvene evolucije uopšte. Suština Tardove socijalno-politiĉke misli sadrţana je u stanovištu da politiĉki autoritet poĉiva na ubjeĊenjima i ţeljama društva. Ţelja naroda je da se njime upravlja uz uvjerenje da su pojedini lideri najbolji da ih vode. Ove ţelje i ubjeĊenja su porijeklom iz ţivotinjske zajednice, a disciplinom su se razvili i u ljudskom društvu. UbjeĊenja i ţelje svakog odreĊenog perioda su izmeĊu ostalog proizvod općih uslova društvenog ţivota, naroĉito tipa nauĉne misli, religije i industrije koji vladaju tim vremenom. Pokretaĉka sila koja transformiše ubjeĊenja i ţelje je invencija koja se širi putem imitacije. Transformacija politiĉkog autoriteta je samo jedna funkcija opće socijalne transformacije psihiĉkih faktora - ubjeĊenja i ţelja, a posebno promjena u religijskoj i industrijskoj sferi. FERDINAND TENIS (TONNIES, 1855-1936)

Jedan od znaĉajnijih njemaĉkih socijalnih mislilaca, djelom "Zajednica i društvo" stekao svjetsku slavu. Izvršio je klasifikaciju sociologije u 3 discipline: a) Ĉista ili teorijska sociologija b) Primijenjena sociologija c) Empirijska sociologija ili sociografija Bitne taĉke Tenisove sociološke koncepcije su: 1. Svi društveni odnosi proizvod su ljudske volje. Postoje samo kao društvene ĉinjenice preko volje pojedinaca za udruţivanjem.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2. Volja po svom karakteru je raznovrsna: neka grupa ili odnos mogu se formirati radi ostvarenja zajedniĉkog cilja ili zbog toga što se usljed osjećanja simpatije prema partneru smatra da je odnos vrijedan sam po sebi (prijateljstvo). Ove vrste volje Tenis definiše kao ORGANSKU i RACIONALNU. Organska volja oznaĉava svaki proces htijenja koji proistiĉe iz temperamenta i karaktera pojedinca, bez obzira na to da li mu je porijeklo u naklonosti, obiĉaju ili ubjeĊenju. 3. Iz navedenog slijedi da organska volja nije nuţno iracionalna. Ĉak se mogu razlikovati i stepeni njene racionalnosti, poĉev od onih gdje instinktivna simpatija biološki srodnih pojedinaca odreĊuje njihovu volju. Društveni odnosi su za Tenisa uvijek ĉisto mentalne prirode, što u potpunosti definiše njegov psihologizam u sociologiji. a) Čista ili teorijska sociologija

U odnosu na zajednicu Tenis društvo klasificira na: 1. Društveni odnose 2. Društvene skupine 3. Društvene korporacije Društveni odnos potiĉe od psihiĉke veze, psihiĉkog odnosa ukoliko su iz njega izvedena izvjesna zajedniĉka i uzajamna prava i duţnosti uĉesnika (npr.ljubav i brak). Kompleks društvenih odnosa izmeĊu više od 2 lica naziva se SOCIJALNI KRUG. Socijalni krug je veza izmeĊu društvenog odnosa i društvene skupine. Društvene skupine predstavljaju takve prirodne ili psihološke skupine koje udruţeni pojedinci priznaju, za koje su dali svoj pristanak u kontinuitetu (npr.narod). Korporacije - društvena tijela razlikuju se od prethodne 2 kategorije jer imaju svoju organizaciju gdje odreĊene liĉnosti vrše odreĊene funkcije. Najznaĉajnija korporacija je drţava. DRUŠTVENU NORMU Tenijes definiše kao skup nareĊenja i zabrana opće vaţnosti u društvenoj zajednici kojima se reguliše ponašanje pojedinaca jednih prema drugima unutar i van te zajednice. Vrijednost ovim pravilima daje pristanak (izriĉit ili prećutan) samih pojedinaca. Tenis razlikuje 3 kategorije normi: poredak, zakon i moral. Poredak je najopćiji kompleks normi zasnovan na saglasnosti ili konvenciji. Zakon je kompleks normi ĉiji se smisao tumaĉi i primjenjuje sudskom odlukom. Stvara se bilo obiĉajem (više organskih volja), bilo formalnim i svjesnim (racionalna volja) zakonodavstvom. Moral je kompleks normi za koje se pretpostavlja da ih tumaĉi imaginarni sudija (bog ili savjest). Moralne norme sankcionisane su religijom ili javnim mnijenjem. Prema Tenisovoj politiĉkoj opciji, ukoliko je rezultat demokratskog zakonodavnog postupka, pravo predstavlja odraz javnog mnijenja. b) Primijenjena ili posebna sociologija

Ukazujući da u toku društvene evolucije društvene skupine, stavovi, norme prvenstveno potiĉu iz trgovine, moderne drţave i nauke, Tenis se opredjeljuje za ekonomsko tumaĉenje historije ili kako sam kaţe "realistiĉko tumaĉenje društvene evolucije". U ekonomskom tumaĉenju historije nije potcijenio ni znaĉaj ideologije u društvenom ţivotu. Tenis smatra da u društvu znaĉaj imaju samo one ideje koje bez obzira na svoju "ispravnost" izraţavaju stvarni ili pretpostavljeni interes vodećih društvenih grupa. c) Empirijska sociologija

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Tenis je pod empirijskom sociologijom podrazumijevao rezultate konkretnih istraţivanja odreĊenih socijalnih fenomena. U svojim emprijskim istraţivanjima izradio je vlastiti metod korelacija, što je njegov osoben doprinos empirijskoj sociologiji. VILHELM VUNT (WILHELM WUNDT, 1832-1920)

Vunt je u središte svojih psiholoških tumaĉenja stavljao kategoriju volje, projicirajući voljni faktor u interpretaciji društva. U djelu "Narodna psihologija" Vunt pokazuje da je psihološki ţivot pojedinca konstantno uslovljen društvenom sredinom i s njom tako prisno vezan da se ne moţe razumjeti van nje. Od cijelog obima kulture, 3 oblika su naroĉito podloţna penetraciji, a to su jezik, mit (ukljuĉujući i religiju) i obiĉaj. Analizom ovih pojmova Vunt će pokazati da je obuhvaćen cijeli sadrţaj kulture, osim materija lne kulture i umjetnosti. U djelu "Elementi narodne psihologije" Vunt historiju ljudske kulture i evolucije dijeli na 4 glavna stepena: 1. Period primitivnog ĉovjeka 2. Period totemizma 3. Period bogova i junaka 4. Period humanizma. Historija ljudske kulture je prema Vuntu ĉisto psihološki utemeljena. SIGMUND FROJD (FREUD, 1856-1939)

Austrijski psiholog i psihijatar, tvorac psihoanalize. Svojom psihološkom doktrinom je sve sadrţaje i oblike društvenosti reducirao na seksualni nagon kao determinirajući pokretaĉ historije, društva i ĉovjeka. Obradom sluĉaja histerije Ane O., Frojd je došao do 4 temeljna zakljuĉka: 1. Uzroci traumatiĉnih dogaĊaja u velikom broju sluĉajeva su seksualne prirode i seksualnosti;

2. U postupku lijeĉenja trajnije rezultate nastoji ostvariti sugestijom, umjesto hipnoze. Ubrzo napušta metod sugestije i razvija poseban metod slobodnih asocijacija kojima pacijent izgovarajući sve što mu padne na pamet gradi misao kojom uz pomoć analizatora u suštini sam rekonstruiše traumatiĉno iskustvo;

3. Prilikom pacijentove rekonstrukcije njegovo traumatsko djelovanje nestaje. Osvješćavanje uz seksualnost postaje kljuĉni momenat Frojdove psihološke doktrine.

4. Traumatske doţivljaje koji nisu dostupni svijesti pacijenta, ali koji u psihiĉkim poremeća jima uveliko odreĊuju ponašanje, Frojd je smjestio u sferu nesvjesnog, kao zasebnu regiju psihe.

Pošto je san podruĉje nesvjesnog, tumaĉenje snova za Frojda je osnova tumaĉenja podsvijesti ĉovjeka. Djelovanje nesvjesnih motiva nadvladava svjesna odreĊenja našeg ponašanja. Psihiĉki ţivot po sebi je nesvjestan, te je svijest samo površina psihe kao dio ledene sante koji viri iznad površine vode. Iz takvog odreĊenja se postavlja pitanje o svijesti, njenom porijeklu i odnosu prema nesvjesnom. Frojd na ova pitanja daje odgovore u svom djelu "Ja i ono". "Ja" je nosilac svijesti, a "ono" poĉiva na nagonima. "Ja" se razvija iz "ono" u susretu sa vanjskim svijetom. Odnos izmeĊu "ja" i "ono" je uzajaman, odnosno meĊuzavisan je odnos svjesnog i nesvjesnog. Centralni zadatak psihoanalitiĉkog djelovanja je proces nastanka svijesti iz nesvjesnog. Frojd razlikuje nagon i instinkt. Instinkt je tipiĉan za ţivotinje, sadrţi definitivnu biološku programiranost ponašanja. Ljudima je svojstven nagon, na ĉije formiranje uz biološku komponentu utiĉe i ţivotno iskustvo. Na formiranje nagona najpresudnije utiĉe najraniji seksualni doţivljaji nazvani edipovskom situacijom, od ĉega uveliko zavisi formiranje liĉnosti i dalji tok funkcionisanja psihe. Frojd dakle zakljuĉuje o uticaju sredine, posebno porodice na formiranje psihe.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Kao 2 osnovna nagona Frojd navodi nagon ţivota (Eros) i nagon destruktivnosti ili nagon smrti (Thanatos). Svoju koncepciju društva Frojd je iznio u djelu "Totem i tabu". Prema njegovom mišljenju, društvo je ĉovjekov proizvod izazvan strukturom ĉovjekovih nagona. Frojd smatra da se civilizacija gradi na istovremenom nastanku: zloĉina, uvoĊenja religije (totemizam, poštivanje predaka) i moralnih zakona. Tako izgraĊena civlizacija u svom korijenu je zasnovana na zloĉinu i praćena osjećajem krivice. Naĉin funkcionisanja društva odreĊen je nagonskim karakteristikama ĉovjeka. Da bi društvo moglo opstati, ono mora ograniĉavati neposredno zadovoljenje nagonskih potreba. Nagon ţivota i erotski nagon mora ograniĉavati kako bi se akumulirana energija prenije la na društvene zadatke. Nagon destruktivnosti se mora oštro suzbijati kao elementarna pretpostavka zajedniĉkog opstanka. Zbog toga je, po Frojdu, svaka kultura (ljudska zajednica) bitno represivna, a nagon i kultura su antagonistiĉke kategorije. Frojd karakteristike društva izvodi iz ĉovjekove psihe. On društvo tumaĉi na biologistiĉko-organicistiĉki naĉin. Ĉovjek svojim djelovanjem u društvu, u sferi kulture, mijenja neka pridodom data svojstva. Mijenjanje prirodnih nagona kulturnim posredovanjem je proces samoosvješćivanja, kako pojedinca tako i ĉovjeĉanstva kojim se ukida nesvjesno u ĉovjeku. Širenjem "Ja" suţava se "Ono", ĉime tako osviješćen ĉovjek postaje svjesno, kontrolisano, neantagonistiĉko biće. Preobraţeni ĉovjek više nije biće nesvjesnog, nego biće svijesti, nauke, inteligencije, uma. Tako um postaje apsolutni gospodar psihe, ukida nesvjesno odnosno nagone. Umni ĉovjek prestaje biti odreĊen prevlašću nesvjesnog. Ovim Frojd pada u protivrjeĉnost sa samim sobom, odnosno gubi osnovu za svoje tumaĉenje ĉovjeka, kao i za psihologistiĉko-organicistiĉko shvatanje društva. MAKS VEBER (MAX WEBER, 1864-1920)

Nijemac, najznaĉajniji socijalni mislilac XX vijeka. Njegova djela Protestantska etika i duh kapitalizma, Privreda i društvo, kao i njegovo odreĊenje nauĉnog metoda u prouĉavanju društvenih pojava oznaĉilo je prekretnicu izmeĊu poĉetne faze razvitka sociologije i perioda njene zrelosti i utemeljenosti kao iskustvene nauke. Veberov sociološki metod

Veberova metodologija nije filozofija ili neka teorijska doktrina pozitivizma ili funkcionalizma, već iskustvena nauka. Nauĉnu spoznaju kojoj Veber teţi moţe osigurati samo empirijska nauka. Veber smatra da empirijska nauka nikoga ne moţe poduĉavati šta treba ĉiniti nego samo šta moţe i pod odreĊenim okolnostima šta hoće ĉiniti. Šta treba ĉiniti pitanje je vlastitog izbora, vlastite savjesti. Svoj nauĉni metod Veber temelji prvenstveno na istraţivaĉkoj praksi na predmetu istraţivanja. Egzaktno predviĊanje nekog pojedinaĉnog dogaĊaja iz odreĊenih uslova podrazumijeva njegovu proraĉunljivost, odnosno kvantitativnu mjerljivost. Ako je ljudsko ponašanje dostupno racionalnom razjašnjenju, tada je moguće utvrditi njegovu pravilnost. Temeljna kategorija Veberovog shvatanja sociologije je razumijevanje, koje podrazumijeva samo društveno djelovanje, kao i objašnjenje njegovog toka i uĉinaka. Metodom razumijevanja dolazi se samo do nauĉnih hipoteza. Hipoteze se empirijski provjeravaju i eventualno korigiraju, na što se nadovezuje uzroĉno razjašnjavanje koje ostaje glavno sredstvo dostizanja nauĉne spoznaje u sociologiji. Temeljna pretpostavka i uporište istraţivanja kojim je Veber osigurao velike mogućnosti u spoznaji društvene stvarnosti je tzv."Idealni tip", misaona konstrukcija koja se po Veberu dobiva jednostranim isticanjem jednog ili pojedinih stanovišta i ujedinjenjem niza pojedinaĉnih pojava koje se sklapaju u jedinstvenu pojmovnu sliku. Ta pojmovna slika se ne moţe naći u stvarnosti, ona je utopija a historijskom istraţivanju postaje zadatak da u svakom pojedinom sluĉaju utvrdi koliko je zaista blizu ili daleko od tih idealnih slika. Pojmovi kojima se sluţio Marks kao "baza", "nadgradnja", "proizvodne snage" i sl. su po Veberu idealno-tipskog karaktera.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Sociologija religije kao instrument društvene metodologije U djelu "Protestantska etika i duh kapitalizma" Veber je kroz komparativnu analizu svjetskih religija primijenio svoj nauĉni metod na historijske ĉinjenice. Djelo je uporedna studija odnosa izmeĊu vjerske etike i društveno- ekonomske organizacije svih svjetskih monoteistiĉkih religija. Teorija o odnosu ideja i vjerskih interesa je temeljna odlika ove analize. Djelatnost motivišu vjerski interesi, a ne ideje. U vjerskoj sferi je interes vjernika za spasenje zajedniĉka konstanta religije zapadnog svijeta i Indije. Ostvarenje spasenja zahtijeva odreĊenu akciju. Vrsta djelovanja zavisiće od saznajnog tumaĉenja, smisla spasenja i mogućih puteva za njegovo ostvarenje. U religiji Indije to se moţe postići ako se potpuno odvoji od svega ovozemaljskog i uroni u komunikaciju s apsolutom, što ĉovjeka uopće ne motiviše na neku zainteresovanost za svjetovne ciljeve. S druge strane, u kršćanstvu je spasenje bilo akt milosti boţanstva, a kod nekih kršćanskih sekti put ka spasenju su dobra djela, odnosno izvršavanje pozitivnih etiĉkih normi u svjetovnoj djelatnosti. U historiji kršćanstva nije bilo nikakve sumnje da je izgradnja kršćanskog društva boţja volja. Uporedno prouĉavanje, kome je Veber dao znaĉajno mjesto nedvosmisleno je pokazalo da kada se institucionaliziraju, posebni ciljevi postaju vezani za mnoštvo raznih interesa, tj.za dublje elemente motivacije. Opći i najvaţniji rezultat do koga je došao Veber je da ono što definišemo "ekonomskim interesom" nije krajnja kategorija motivacije. Ekonomski interes je u mnogo većoj mjeri posljedica institucionalizacije onih obrazaca koji su dominantni u postojećem društvenom sistemu.

Veberova teorija društva U djelu "Privreda i društvo" Veber razlikuje 4 osnovna tipa društvene aktivnosti: 1. Tradicionalna aktivnost (bezrezervno prihvatanje ustanovljenih društvenih šablona) 2. Svrhovita racionalnost (racionalna aktivnost usmjerena ka procijenjenom cilju, u izboru sredstava za

dostizanje cilja razmatra se njihova tehniĉka efikasnost ali i cijena) 3. Vrijednosna racionalnost (jasno formulisana vrijednost najefikasnijim raspoloţivim sredstvima, bez

obzira na cijenu i odnos prema drugim vrijednostima). 4. Uspješna akcija bilo koje orijentacije koja nije ni racionalna ni tradicionalna već je motivisana

emocijama. Kombinacijama ova 4 tipa aktivnosti Veber je razvio shemu uopćene strukture sistema društvenog djelovanja. Polazna taĉka ove sheme je racionalna analiza odnosa sredstvo-cilj, u okvirima sistema društvenog poretka koji u općim granicama utvrĊuje uslove pod kojima se ciljevi mogu ostvariti. Bitna i konstantna crta poretka je LEGITIMNOST koja se smatra moralnom obavezom. U oblasti institucionalne vlasti Veber razlikuje 3 osnovna tipa: racionalno - pravni, tradicionalni i harizmatski. RACIONALNO PRAVNI tip vlasti funkcioniše na nosnovu zvaniĉne duţnosti i pravnog kodeksa. Izvor legitimnosti nije u liĉnom prestiţu pojedinca, već u autoritetu pravnog kodeksa na osnovu kojeg se obavlja politiĉka duţnost. Striktno je odvojena zvaniĉna nadleţnost pojedinca i njegova privatna sfera. Ovaj tip vlasti duboko je integrisan u sistem privatne svojine i novĉane privrede, gdje je upravljanje oštro odvojeno od posjedovanja. TRADICIONALNI tip vlasti funkcioniše na osnovu poloţaja ĉiji status je utvrĊen tradicijom. Bitna konstanta tradicionalne vlasti je postojanje samovolje pojedinca izraţene u kategoriji prestiţa i statusa. Nema jasne odvojenosti zvaniĉnog od liĉnog djelokruga, što pretpostavlja davanje pojedincu svojinskih prava nad izvorima prihoda same politiĉke organizacije. Ovaj tip vlasti povezan je s tradicionalistiĉkim naĉinom privreĊivanja u kome postoje ograniĉenja ne samo pune privatne svojine, već i liĉne slobode pojedinaca. HARIZMATSKI tip vlasti nije vezan za odreĊeni tip ekonomske organizacije društva. Harizmatski voĊa

WWW.BH-PRAVNICI.COM


traţi zakonitost zahtjeva koje je drugim ljudima postavio na bazi svog liĉnog autoriteta. Od drugih zahtijeva poslušnost kao stvar liĉne odgovornosti njemu. Ni ovdje ne postoji jasna podjela izmeĊu javne i privatne sfere, drţavne imovine i privatnih sredstava. Dva su tipiĉna oblika harizmatskog naĉina dobivanja sredstava: poklon i plijen. U suštini su to sredstva dobivena prinudnim putem, silom ili bez nje. Harizmatska vlast je po prirodi privremena, a u zavisnosti od prilika moţe se promijeniti u tradicionalnu ili racionalno-pravnu vlast. Veber je uvijek naglašavao jedinstvenost i relativnu nestabilnost najvaţnijih institucionalnih oblika društva. Ovo su nakon Veberove smrti potvrdili historijski dogaĊaji. Racionalno-pravni tip vlasti na zapadu se pretvorio u fašizam, a na istoku u staljinizam (harizmatska vlast). Veber se bavio statusom i osobenostima racionaliziranih obrazaca što se posebno odnosilo na 3 glavna podruĉja: 1. Sistem trţišne razmjene i novca; 2. Racionalni formalno-pravni postupak i administracija; 3. Struktura birokratske administrativne organizacije sa pravnom kontrolom. U svim ovim oblastima posebnu paţnju pridavao je obrascima "formalne racionalnosti", po ĉemu ga moţemo definisati zastupnikom formalne sociologije. U sistemu trţišne razmjene novca i kapitala formalno savršenstvo odstupa od praviĉne raspodjele. U sferi prava racionalni postupak dolazi u sukob sa moralnim sistemom temeljne praviĉnosti. U administrativnom postupku striktno pridrţavanje formalnih birokratskih obrazaca rezultira zategnutim odnosima u sferi dominirajućih interesa i osjećanja. Veber je smatrao da su ova 3 tipa formalne racionalnosti tipiĉne institucionalne odlike zapadnog društva.

VII

FORMALNA ILI OPISNA SOCIOLOGIJA UVOD

Osnovna odlika formalne sociologije je redukcionistiški pristup po kome sociologija kao samostalna nauĉna disciplina za svoj predmet ima samo oblike društvenog ţivota, dok sadrţaj tih oblika treba da prouĉavaju posebne društvene nauke. MeĊutim, mada paţnju usmjerava na forme društvenosti, po prirodi predmeta svog prouĉavanja formalna sociologija je u suštini opća sociologija. GEORG ZIMEL (SIMMEL, 1858-1918)

Jevrejskog porijekla, roĊen u Berlinu, umro u Strazburu. Univerzitetski profesor, bavio se historijom, umjetnošću, knjiţevnošću i filozofijom. Oblici meĎusobnog djelovanja u društvu

Prema Zimelovoj koncepciji, forme ljudskog komuniciranja su baza društvenosti iz koje se moţe spoznati društvo u cjelini. Društvo je psihiĉka interakcija izmeĊu ljudskih bića. Društvo je proces, nešto funkcionalno te bi trebalo izbjegavati izraz "društvo", a koristiti izraz "udruţivanje". Svaka psihiĉka interakcija ne ĉini udruţivanje, npr.razmjena pogleda izmeĊu 2 prolaznika na ulici. Interakcija koja predstavlja proces udruţivanja podrazumijeva povezivanje pojedinaca uzajamnim uticajima. Ovo podrazumijeva 2 forme komunikacije i uticaja: 1. Kada u interakciji jedna strana uzima drugu kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva koji istovremeno nisu i ciljevi druge strane. Ovakvi odnosi u strogom smislu rijeĉi nisu društveni odnosi. 2. Interakcija koja podrazumijeva reciproĉnost prava i obaveza. Ovo naĉelo reciprociteta prava i obaveza ima veliki znaĉaj pri analizi odnosa sile, dominacije i vlasti. U

WWW.BH-PRAVNICI.COM


svom djelu "Filozofija novca" Zimel tvrdi da ĉak i savremena drţava rijetko moţe stvarno prisiliti graĊane, ona ih moţe usmjeriti na odreĊene aktivnosti pred njihovim strahom od kazne. Zimel zakljuĉuje da je svaka vrsta dominacije moguća ukoliko postoji minimum pristajanja na nju. Pojam forme je kod Zimela identiĉan sa pojmom strukture društva. Od strukturalnih pitanja kojima se bavio dominantno mjesto zauzima kategorija nadreĊenosti i podreĊenosti. Zimel razlikuje 3 tipa dominacije i vlasti: 1. Dominacija jednog lica; 2. Dominacija grupe od nekoliko lica; 3. Potĉinjavanje jednom bezliĉnom objektivnom naĉelu. Zimel smatra da postoji obrnuta proporcionalnost izmeĊu stepena angaţovanosti pojedinca koji u grupu ulazi cjelinom svog bića i obima u kome neki vladalac moţe dominirati nad grupom. Dok se apsolutna vlast ne moţe respektovati u nekoj porodiĉnoj grupi u kojoj svaki ĉlan uĉestvuje cjelinom svog bića, ista vlast postaje moguća i podnošljiva u velikoj grupi u kojoj svaki pojedinac uĉestvuje sa malim dijelom svoje liĉnosti. Vladavina grupe od nekoliko lica moţe biti autoritarna i apsolutistiĉka isto kao i vlast jednog lica, ali je ona znatno objektivnija i bezliĉnija. Tipiĉan primjer potĉinjavanja nekom objektivnom naĉelu je tzv.zakonitost. Zimel smatra da depersonalizacija vlasti, potĉinjavanje nekom objektivnom naĉelu ĉini potĉinjavanje podnošljivijim i manje poniţavajućim. Nastojeći odgovoriti na pitanja šta doprinosti integraciji ili raspadanju grupa i šta drţi grupe na okupu za duţi vremenski period, Zimel govori o kategoriji društvenih grupa ĉiji ţivot traje duţe od pojedinaĉnog ţivota njenih ĉlanova. Prvi problem koji Zimel nastoji riješiti je neprekidna identiĉnost grupe uprkos promjenama u sastavu njenog ĉlanstva. Kontinuitet grupe kao identiĉne jedinke ostvaruje se ukoliko su osjećaji i intelektualni sadrţaji vezani za patriotizam. Drugi uslov opstanka grupe je fiziološka veza meĊu generacijama, kao i mreţa srodniĉkih odnosa uopće. Ovo u krajnjem sluĉaju omogućava oĉuvanje objektivne kulture koja je karakteristiĉna za tu grupu. Postepenost i vremenska sporost u izmjeni ĉlanstva predstavljaju temeljni preduslov besmrtnosti grupe. Zimel naglašava da je prenos objektivnog duha (kulture) grupe bolje od sistema nasljeĊivanja društvenih poloţaja, te je za opstanak grupe ĉiji kontinuitet zavisi od vladara jedini izlaz u stvaranju idejne koncepcije u kojoj je vladar personifikacija odreĊenog duha. MeĊutim, najbitnija za produţenje ţivota jedne grupe je kategorija organiziranosti. Organizacijom grupa dobiva svoju strukturu, bez koje se svodi samo na puku interakciju. MeĊutim, Zimel dodaje da grupa koja se u krizi moţe osloniti samo na neorganiziranu interakciju svojih ĉlanova ima bolje šanse da preţivi nego grupa ĉiji uslov je opstanak specijaliziranih organa ili funkcionera. Preporuĉljivo je da heterogene grupe imaju stabilniju strukturu i budu konzervativnije u odnosu na promjene, jer će svaka promjena u izvjesnim krugovima izazvati protivljenje. Strukturalni fenomen trajanja grupe i poslije nestanka njene prvobitne svrhe i interesa predstavlja jedno od osnovnih naĉela sociologije. Ovom fenomenu vodi lojalnost, kao psihiĉka dispozicija bez koje društvo ne bi moglo opstati na duţe vrijeme. Drugi bitan psihološki ĉinilac je zahvalnost, jer je cjelokupna društvena interakcija zasnovana na primanju i davanju poklona. U djelu "Filozofija novca" Zimel je izrazio odreĊene ideje o glavnim društvenim promjenama Zapada. Glavne promjene koje prouzrokuje novac mogu se izraziti u 3 taĉke: 1. Povećavanje slobode uĉinka u bilo kojoj vrsti odnosa u društvu (npr. izmeĊu poslodavaca i uposlenih). Kada postanu mogući ugovorni društveni odnosi na bazi kompenzacije u novcu a ne u naturi, odnosi postaju depersonalizirani u smislu da se gube svi moralni obziri.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2. Sve veće odvajanje vlasništva od vlasnika omogućava razliĉite kombinacije meĊu licima koja se inaĉe ne nalaze u nekoj vezi. 3. Depersonalizacija društvenih odnosa omogućava stvaranje ĉisto namjenskih dobrovoljnih udruţenja. Dakle, djelovanjem novca kao općim oblikom kapital-odnosa promijenjen je cjelokupan stil ţivota. Pojaĉana je tendencija zauzimanja racionalnih stavova. Dobivaju se navike za raĉunanjem, pa je i vrijeme izraţeno u novcu. Društvene promjene idu ka sve većoj racionalizaciji i depersonalizaciji ukupnih ljudskih odnosa. Jedini i trajni doprinos Zimelovom unapreĊenju sociologije predstavljaju njegov metod i postupak u analizi, a ne njegovi rezultati. Prouĉavanjem formi društvenosti on je zadobio mjesto u sociologiji prvenstveno ustanovljavanjem svojih metodoloških naĉela. LEOPOLD FON VIZE (VON WIESE, 1876-?) Nijemac, univerzitetski profesor u Kelnu. Najznaĉajnije je na njega uticala Zimelova sociološka doktrina. Najpoznatije djelo "Opća sociologija" sastoji se od 2 dijela: "Uĉenje o povezivanju" i "Uĉenje o tvorevinama". Vizeova sistematska sociologija

Za Vizeovo shvatanje prirode sociologije najznaĉajnija su 2 elementa. Prvo, da sociologija moţe biti u stanju da doprinese razumijevanju odnosa u društvu tek kad iskoristi primjere prirodnih nauka, oslobodi se spekulativne filozofije i ambicija da pravi reforme, te izbjegne ocjenjivanje sistema vrijednosti. Drugi element je Vizeova definicija sociologije: sociologija je prouĉavanje meĊuljudskih odnosa kao takvih. Njen poseban problem je analiza pravaca i stvaranje obrazaca ponašanja ĉovjeka prema drugim ljudima. "Uĉenje o povezivanju" se bavi teorijom meĊuljudskih procesa koji su sistematizirani kao udruţivanje, razdruţivanje i mješoviti procesi. Prvi stadij udruţivanja je pokusni stadij u kome ostaje osjećanje oklijevanja ili rezerve. Uĉesnici u ovom stadiju gledaju na udruţivanje kao "sumnjiv eksperiment". Drugi, viši stepen udruţivanja je proces prilagoĊavanja koji sadrţi modifikaciju razlika izmeĊu pojedinaca koji u njemu uĉestvuju. PrilagoĊavanje Vize ilustruje kroz primjere usaĊivanja znanja, usaglašavanja, pomirenja. Treći, najpotpuniji stadij udruţivanja je amalgamacija, koja kod ljudi nikada ne predstavlja proces krajnjeg srastanja. Amalgamacija se manifestuje kod stvaranja parova i drugih malih grupa, ili kod udruţivanja većeg broja lica radi kooperacije. Faktori udruţivanja su: - emocionalno obojeni nagoni i impulsi, - interesi, koji u izvjesnoj mjeri mogu biti i emocionalno obojeni ali koji se prihvataju kao put afirmacije

liĉnosti, - objektivni faktori, u situaciji koja udruţivanje ĉini neizbjeţnim. Drugi vaţan proces u odnosima meĊu ljudima je razdruţivanje, na koje takoĊe utiĉu navedena 3 faktora. Tri su glavna procesa razdruţivanja: - Takmiĉenje-konkurencija; - Kršenje pravila; - Sukob, što u stvari znaĉi povećanje društvenog odstojanja.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Takmiĉenje-konkurencija ne sadrţi samo disocijativne elemente već i tendencije u pravcu udruţivanja kao što su trpljenje, kompromis, napredovanje i prilagoĊavanje. Dvije glavne varijante takmiĉenja su suparništvo i stremljenje. Suparništvo saţima subjektivni odnos prema takmiĉaru, dok stremljenje proizilazi iz vlastite spoznaje o nedostatku ţeljenih objekata. Kršenje pravila je proces disocijacije koji sadrţi više antagonistiĉkih elemenata nego takmiĉenje, ali je u pogledu prirode i veliĉine antagonizma neizvjesnije od sukoba. Kršenju pravila ĉesto doprinose emocionalni faktori. Sukob je ekstremni proces razdruţivanja sa vrlo velikim varijacijama u intenzitetu antagonizama, od kršenja pravila pa do otvorene borbe. Otvorena borba je najjasniji oblik razdruţivanja, koja ne mora uvijek da dovede do stalnog razdruţivanja. Ponekad ĉak moţe dovesti do jaĉeg udruţivanja. Vizeova analiza procesa udruţivanja i razdruţivanja koncentrisana je na ljudske odnose koji nisu posebno kanalisani u stalni obrazac ponašanja. Drugi procesi koje Vize analizira su tzv."omeĊeni obrasci akcije" koji se takoĊe mogu podijeliti na udruţivanje (integracija) i razdruţivanje (diferencijacija). MeĊu procese diferencijacije spadaju dominacija, gradacija, individualizacija, odvajanje i otuĊivanje itd. Ovi procesi omeĊeni su mnoštvom oblika razdruţivanja (disocijacije). Glavni procesi integracije su stvaranje jednoobraznosti, nareĊivanje, nadreĊivanje i podreĊivanje, te podruštvljavanje. Sa stanovišta uticaja integracije i diferencijacije na postojeće tvorevine, Vize ove procese dijeli na konstruktivne i destruktivne. Glavni konstruktivni procesi su institucionalizacija društvenih odnosa, profesionalizacija i ukidanje ometajućih ograniĉenja. Glavni destruktivni procesi su eksploatacija, pristrasnost, formalizam, radikalizacija, komercijalizacija i preobraćanje. Osnova za klasifikaciju društvenih tvorevina su relativno trajanje i stepen apstrakcije. Na osnovu ovog kriterija Vize razlikuje 3 tipa tvorevina: gomile, grupe i apstraktne skupine. Od gomile ka apstraktnoj skupini sve više se smanjuje uticaj konkretnih individualnosti, pa su tvorevine sve trajnije, bolje organizovane i apstraktnije. Izraz gomila oznaĉava kako konkretne tako i apstraktne skupine jer izmeĊu njih postoji empirijska veza. Grupa je definisana kao onaj meĊuljudski strukturalni obrazac relativno dugog trajanja i solidarnosti gdje se lica udruţena u grupi smatraju relativno homogenom jedinicom. Trajanje i solidarnost jasno razlikuju grupu od gomile. Apstraktna skupina veću paţnju posvećuje organizacionoj strukturi nego pojedinaĉnim ĉlanovima. Tipiĉne apstraktne skupine su crkva i drţava. Glavna vrijednost Vizeovog djela je u tome što je doprinio metodološkoj samosvijesti sociologije, njenoj nauĉnoj trezvenosti time što je graĊenje socioloških pojmova bilo u uzajamnoj povezanosti sa empirijskim djelovanjem. To je temeljna vrijednost Vizeovog isticanja sociologije kao apstraktne nauke i posebne discipline.

VIII SOCIOLOŠKI BIHEJVIORIZAM

Pojam bihejviorizam (engl.behavior=ponašanje) je psihološki smjer u sociologiji koji svoja saznanja crpi iz posmatranja kako se pod raznim okolnostima ponašaju ljudi i na osnovu tih ponašanja objašnjavaju društveni odnosi. ĈARLS NORTON KULI (CHARLES NORTON COLLEY, 1864-1929) Profesor sociologije na univerzitetu Miĉigen, najpoznatija djela Ljudska priroda i društveni poredak,

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Društvena organizacija, Društveni proces i sabrani radovi u knjizi Sociološka teorija i društveno istraţivanje. Osnova njegovog općeg sociološkog sistema je u organskom shvatanju društvenog procesa. Centralna tema Kulijeve psihološke sociologije je ideja o neodvojivoj i komplementarnoj prirodi društva i pojedinca. On istiĉe da su pojedinac i društvo samo puka apstrakcija ako se ne posmatraju u svom prirodnom meĊusobnom odnosu. Za formiranje društvene prirode i ideala pojedinca fundamentalne su primarne društvene grupe. Pod primarnom društvenom grupom podrazumijevaju se grupe koje se karakterišu prisnim, neposrednim povezivanjem i saradnjom. Najvaţnija primarna grupa je porodica. Kulijev plan skladnog društva i dominacije volje masa kao oblika demokratije zasniva se na proširenju ideala primarne grupe (porodice, djeĉje igre u susjedstvu itd) na cjelokupni društveni poredak. Osoben je Kulijev doprinos razvoju psihosociologije kroz teoriju organskog jedinstva društva. Pod pojmom "organski" podrazumijevaju se uticaji koji se mogu prenositi sa jednog do bilo kojeg drugog dijela društvenosti, tako da su svi dijelovi povezani u meĊusobno zavisnu cjelinu. Koncept organskog jedinstva je centralni koncept svih Kulijevih djela, ukljuĉujući i koncept primarne grupe, kao i razmišljanje o nastanku i prirodi vlastitog bića. Ĉovjekovo biće je proizvod društva i ono dobiva osnovne karakteristike preko iskustva primarnih grupa. Tako se društveni ţivot manifestuje kao jedinstvena cjelina. Kuli konstatuje da je osnova napretka sposobnost pojedinca i društva da budu stvaralaĉki. Svaralaštvo u svom osnovnom odreĊenju nastaje od viška biološke energije kod pojedinca, a ispoljava se u novim formama razvitka društvenih ideala i institucija. Mase sadrţe ogroman potencijal stvaralaštva, te su im potrebne voĊe koje će artikulisati njihovu teţnju za stvaralaštvom. Bihejvioristi Dţordţ Herbert Mid, Ernest Kasirer I Ţan Pijaţe prvenstveno su se bavili pojavom govora preko kojeg ĉovjek izraţava svoje mišljenje, tj. svoj svjesni svijet. Vilijem Filding Ogborn problem razvoja društva posmatrao je kroz prizmu kulture. Pod pojmom kulture podrazumijevao je cjelinu stvaralaĉkog potencijala ljudskog društva koji obuhvata kako materijalne tako i društvene tvorevine i institucije. Ogborn je razlikovao 2 sfere kulture: mateijalnu i adaptivnu. Uzroci progresa ukorijenjeni su u sferi materijalne kulture: oruĊa, oruţja i tehniĉkih postupaka. Sfera adaptivne kulture obuhvata sav ostali dio ispoljavanja ţivota ĉovjeka i društva i izraz je date materijalne kulture. Jedan od uzroka zbog kojih se u savremenim društvima stvaraju socijalni problemi je zaostajanje adaptivne kulture za materijalnom.

IX

SOCIOLOŠKE DOKTRINE NJEMAĈKOG JEZIĈKOG PODRUĈJA

FRANC OPENHAJMER (FRANZ OPPENHEIMER, 1864-1943)

Njemaĉki Jevrej, roĊen u Berlinu, umro u L.A. (SAD), profesor sociologije i ekonomske teorije na frankfurtskom univerzitetu. Openhajmerova sociološka doktrina

Normalno stanje društvenog organizma je ono koje je regulisano pravdom i u kome vlada pravda. Pravda je definisana kao ograniĉavanje slobode djelovanja pojedinca koje je nuţno uslovljeno meĊusobnim društvenim djelovanjem. Iz ovog Openhajmerovog odreĊenja pravde defiisan je i predmet sociologije. Sociologija moţe formulisati i vrijednosne sudove o prirodi iznesenih ĉinjenica. Prvo, sociologija je u stanju utvrditi vezu izmeĊu nekog društvenog faktora kao uzroka i odreĊenog oblika odstupanja od norme kao posljedice. Drugo, sociologija je u mogućnosti da odredi sredstva društvenog, ekonomskog ili politiĉkog karaktera koje treba koristiti da bi se otklonili uzroci odstupanja i uspostavio normalan status društvenog organizma (pravda).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Jedan od temelja Openhajmerove sociološke doktrine je zakon o sistematskoj jednoobraznosti porijekla i razvoja drţave, drţavnih zakona, društvenih klasa, privatne svojine, monopola i viška vrijednosti. Politiĉkim sredstvima, teritorijalnim osvajanjem nastala je prvobitna ekonomska nejednakost. Osvajaĉke grupe ustanovile su vlastiti monopol vlasništva nad zemljom koji je uzrok razvoja svih drugih monopola, podjele društva na klase i pojave viška vrijednosti. Zemljišni i drugi monopoli omogućavaju oblik svojine koji nije zasnovan na radu vlasnika te je u suprotnosti sa prirodnim pravom i pravdom, za razliku od svojine steĉene radom pojedinca. Posljedice postojanja zemljišnog monopola Openhajmer shvata samo u vezi sa grupom drugih zakona ekonomsko-psihološkog karaktera. Potrebe koje nastaju usljed potrošnje smanjuju se sa svakom novom jedinicom odreĊene robe, dok se ne dostigne nula ili taĉka zasićenosti. Iz ovog psihološkog zakona smanjivanja potreba proizilazi zakon o umanjivanju ekonomske vrijednosti. Upotrebna vrijednost neke robe brzo opada proporcionalno povećanju ponude. Sa porastom broja stanovnika raste i profitna stopa industrijskih proizvoda, a opada profitna stopa poljoprivrednih proizvoda. Ova pojava kompenzira se migracijom seoskog stanovništva u gradove, što zaoštrava konkurenciju i sniţava cijenu industrijskih proizvoda. Istovremeno, povećana potraţnja poljoprivrednih proizvoda dovodi do povećanja njihove cijene. Najniţa nadnica poljoprivrednih radnika odreĊuje postojeću ponudu fabriĉke radne snage i uzrok je većoj ponudi radne snage od potraţnje što sniţava nivo nadnica radnicima. Nizak nivo nadnica poljoprivrednih radnika rezultat je postojanja zemljišnog monopola. Zemljišni monopol je rezultat korištenja politiĉkih sredstava da bi se ostvario neopravdan oblik svojine nad zemljom. Zemljišni monopol u poljoprivredi je krajnji uzrok postojanja proletarijata i odsustva pravde u svijetu. Sociologija treba ukazati na lijekove koji se mogu primijeniti da bi se izradilo društvo utemeljeno na naĉelu pravde. Osnovni tip za rješenje bolesti postojećeg društva je poljoprivredna proizvoĊaĉka zadruga, a njen idealni tip je proizvoĊaĉka zadruga seoskog naselja. U seoskoj zadruzi, nasuprot gradskoj proizvoĊaĉkoj zadruzi, svaki ĉlan zadrţava svoju ekonomsku individualnost. Zadruga pojedincu daje pravo da proda ili zavješta svoju parcelu. Zadruga po koliĉini i kvalitetu proizvoda prevazilazi sve druge oblike ureĊenja odnosa u poljoprivrednoj proizvodnji. Ova superiornost uništava zemljišne veleposjednike. Vlast se kontinuirano prenosi u korist poljoprivrednih proizvoĊaĉa i sliĉnih grupacija u gradovima, a krajnji rezultat je miroljubiva federacija svih zadruga svijeta.

X FENOMENOLOŠKI PRAVAC U SOCIOLOGIJI

POJAM FENOMENOLOGIJE

Fenomenologija je nauka koja se bavi opisivanjem svih pojava koje odreĊuju individualni i društveni ţivot neovisno od svakog iskustva. EDMUND HUSERL (HUSSERL, 1859-1938) Njemaĉki filozof jevrejskog porijekla, jedan od utemeljitelja fenomenologije, najznaĉajnija djela su mu "Filozofija aritmetike", "Logiĉka istraţivanja I i II", "Filozofija kao stroga nauka" i "Kriza evropskih nauka i transcendentalna fenomenologija". Huserl zastupa stanovište da je temelj fenomenologije otkrivanje suštine stvari. Fenomenologija je nauka o suštinama. Svaka nauka nastoji spoznati suštinu predmeta koji prouĉava. Razlika izmeĊu fenomenologije i drugih nauka je u odgovoru na pitanje kako doći do te suštine. Za fenomenologiju suština nije data realnom sviješću o prirodi i društvu, već je data jedino takozvanoj "intencionalnoj svijesti" ili "psihologiji intencionalnosti". Pomoću kategorije intencionalne svijesti fenomenološka filozofija svodi sav objektivni

WWW.BH-PRAVNICI.COM


svijet na tzv."intencionalne doţivljaje" koje definiše kao jedino stvarne i dostupne ljudskoj spoznaji. Društvo se tako svodi na subjektivni doţivljaj svijeta, na fenomen. Društveno postoji samo u ĉovjeku, zbog njega i za njega. Huserl tvrdi da je tek pomoću fenomenologije moguć pristup i primjereno istraţivanje psihiĉkog. Centralnim pojmom svoje fenomenologije Huserl ĉini izraz "svijet ţivota", u namjeri da svijetu i ţivotu da drugaĉiji smisao i sadrţaj nego što ih pruţaju moderno tehnicizirano društvo i nauĉno-manipulativni um. MeĊutim, u svojoj kritici modernog svijeta nauke i tehnike, Huserl nije njihov protivnik već se zalaţe za obnovu filozofije kao nauke, te za izgradnju savremenih nauka pomoću transcendentalne fenomenologije kao filozofije. MAKS ŠELER (MAX SCHELER, 1874-1928)

Jedan od utemeljivaĉa savremene filozofske antropologije. Filozofska antropologija bavi se pitanjem ĉovjeka u cjelini njegovog bića. Predmet filozofske antropologije su pitanja suštine ĉovjeka, njegove socijalne povezanosti i zadataka u ljudskoj zajednici, kao i njegove uloge u pojavnosti kosmosa uopće. Sva ova pitanja filozofske antropologije Šeler obuhvata u svom temeljnom djelu "Poloţaj ĉovjeka u kosmosu". Kao nastavljaĉ Huserlove fenomenologije pokušao je sa stanovišta fenomenologijske analize i metode otvoriti pogled na cjelinu ĉovjeka i svijeta. On je prvi ukazao na nedostatke tradicionalnog grĉkog, kršćanskog i zapadnoevropskog jednostranog shvatanja ĉovjeka. Šeler je principima fenomenološkog metoda pokazao da se realno ljudsko biće ne moţe tumaĉiti po kategorijama duhovnog, jer je netaĉno da je ĉovjek u osnovi i suštini homo sapiens. Osnovica ĉovjekovog bića je na podruĉju iracionalne, nagonske sfere, u sloju ţive emocionalnosti. Šeler je istakao znaĉenje emocionalnog ţivota za spoznaju i kulturno stvaralaštvo. Prema Šeleru, ĉovjek jeste, ĉovjek se razvija, ĉovjek ţivi i stvara kao jedinstven samosvjesni i samotvorni subjekt u kome se ukrštaju nagonski impulsi, emocionalni kontakti, teţnje za moći, diskur zivno (logiĉko) mišljenje. Suština ĉovjeka moţe se objasniti samo u cjelini njegovog nagonskog, emocionalnog i racionalnog ispoljavanja ţivota. Ĉovjek je centar u kome se susreću duh i poriv, ali ne u antagonistiĉkom, nego u smislu funkcionalnog jedinstva. Duh tek u povezanosti s porivima i vitalnim snagama niţih sfera dobiva moć koju sam po sebi nema. Njemaĉki sociolog ALFRED FIRKANT bio je pod uticajem fenomenološke filozofije, posebno u primjeni fenomenološkog metoda u sociološkim istraţivanjima. Formirao je stanovište da sociolog istraţivaĉ treba da se uţivljava u društveni ţivot, ponašanje ljudi kako bi mogao objektivno razumjeti pojedinca ili društvo. ŢORŢ GURVIČ (GEORGES GURVITCH, 1854-1965)

Francuski mislilac ruskog porijekla, u poĉetku oslonjen na fenomenološku filozofiju, kasnije izgradio sopstveni sistem teorijske sociologije. Teoriju društvenog razvoja identificira sa "postulatom o jednosmjernom razvoju društva". Teorija društveno-historijskog razvoja u Gurviĉevom sistemu teorijske sociologije identiĉna je jednosmjernom mehaniĉkom kretanju. Svoj sociološki koncept Gurviĉ naziva "dubinskim", polazeći od stanovišta da svaku kompleksnu društvenu pojavu ili proces, društvo u cjelini, ĉine razliĉiti "dubinski spratovi". Gurviĉ sa metodološkog aspekta definiše 10 takvih "dubinskih spratova" i svaki detaljno definiše. On razlikuje 2 vrste globalnih društava i to "neprometejska" (prethistorijska) i "prometejska" (historijska) društva. U prethistorijskom društvu ĉovjekova svijest ne posreduje pri duštvenom procesu, dok je u historijskom društvu taj proces rezultanta svjesne intervencije ljudi. MeĊu ovim društvima Gurviĉ definiše 10 glavnih tipova, od kojih 4 postoje i danas, boreći se za prevlast, hegemoniju i dominaciju. Ta 4 tipa su: 1. Dirigovana društva koja su imanentna razvijenom i organizovanom kapitalizmu; 2. Fašistiĉka društva zasnovana na tehno-birokratskoj osnovi; 3. Društva zasnovana na planskoj osnovi kolektivistiĉko-centralistiĉkog etatizma (socijalistiĉka društva) i 4. Društva zasnovana na pluralistiĉkom docentralistiĉkom kolektivizmu.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Opći metod koji Gurviĉ primjenjuje u svom sistemu teorijske sociologije je tzv."hiperempirijska dijalektika", koja se sastoji od 2 komponente: 1. Društvene ĉinjenice se mogu saznavati samo preko kontinuiranog liĉnog iskustva; 2. Potreba da istraţivaĉ vrši izbor meĊu razliĉitim logiĉkim postupcima prouĉavanja. Uticaj na Gurviĉa ostavilo je i Marksovo djelo. Gurviĉ je meĊu prvim intelektualcima Zapada uoĉio razlike izmeĊu teorijskih stanovišta "mladog" i "starog" Marksa. Marksova djela zakljuĉno sa "Bijedom filozofije" Gurviĉ smatra epohalnim doprinosom "realistiĉkoj sociologiji", dok su djela od "Komunistiĉkog manifesta" pa nadalje pseudonauĉna jer izlaţu društveno- politiĉku doktrinu ultraoptimistiĉkog, utopijskog karaktera.

XI

ODJELJAK 5

SAVREMENE SOCIOLOŠKE TEORIJE

I

FUNKCIONALIZAM

OPĆE NAPOMENE Prvi pokušaj funkcionalne analize društva izloţio je REDKLIF-BRAUN koji je društvo definisao kao funkcionalni sistem usklaĊenih odnosa, prilagoĊen prema vanjskoj sredini. Društvo funkcioniše kao jedinstven sistem zasnovan na društvenim vrijednostima, normama i institucijama. Pojedinci prihvataju vrijednosti i norme procesom socijalizacije. Društvo kao cjelina funkcioniše na bazi razvijenih odgovarajućih funkcija ili uloga. U svom krajnjem rezultatu društvo je suma tih funkcija ili uloga nuţnih za njegov opstanak. Obrazovanje pojedinca je samo druga strana ili oblik socijalizacije, priprema pojedinca za te uloge odnosno funkcije. ROBERT MERTON, zastupnik funkciona lne teorije, razlikovao je manifestne i latentne funkcije. Iz ovoga je koncipirao funkcionalistiĉko stanovište poimanja društva kao stabilne homogene cjeline elemenata nuţnih za uspješno funkcionisanje društva. MERTON je osnovne postavke funkcionalistiĉke teorije dao u 3 postulata: 1. Postulat funkcionalnog jedinstva, prema kome svaka društvena pojava obavlja pozitivnu ulogu u funkcionisanju cjeline društva; 2. Postulat univerzalne funkcionalnosti, izraţen u stanovištu da sve društvene i kulturne forme sadrţe odreĊenu društveno-pozitivnu funkciju; 3. Postulat funkcionalne neophodnosti, izraţen u stanovištu da je svaka društvena pojava, ustanova, sistem, neophodna za funkcionisanje društva kao cjeline. Osnova funkcionalistiĉke teorije je socijalizacija liĉnosti, koja se odvija kroz proces usvajanja zajedniĉkih vrijednosti, normativnog sistema i koncepta ideja. Socijalizacija je pretpostavka funkcionisanja društva kao cjeline. Realizuje se kroz obrazovanje i vaspitanje pojedinaca. Ĉovjek je igraĉ funkcije koji je za nju pripremljen u procesu socijalizacije. Funkcionalizam predstavlja najpotpuniju savremenu teoriju o modernom društvu. Rodonaĉelnik savremene funkcionalistiĉke teorije je Amerikanac TALKOT PARSONS

TALKOT PARSONS (TALCOTT, 1912-1979) Najznaĉajnija liĉnost XX vijeka na podruĉju sociologije. Najznaĉajnija djela su mu "Struktura društvene akcije" i "Društveni sistem".

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Parsons u "Strukturi društvene akcije" svaki sistem akcije analizira pomoću slijedeće 4 kategorije: 1. Kategorija koja treba da odrţi najviše, vladajuće ili regulativne oblike sistema; 2. Unutrašnja integracija sistema; 3. Orijentacija sistema ka odreĊenim ciljevima obzirom na okolinu; 4. Šira adaptacija sistema u općim uslovima okoline. U društvenom sistemu razlikuju se 4 podsistema: 1. Institucije koje imaju funkciju da "odrţe oblik", odnosno da odrţe opće kulturne vrijednosti društva (prvenstveno vjerske institucije); 2. Institucije koje brinu o "integraciji", odnosno odrţanje razliĉitih normi i pravila (pravne ustanove, policija); 3. Politiĉki sistem koji je u funkciji postizanja zajedniĉkog cilja (nacionalni interes); 4. Privreda, ĉiji je zadatak adaptacija u fiziĉkoj sredini (proizvodnja). Privreda kao podsistem obuhvata 4 vrste aktivnosti: obuku, integraciju, postizanje ciljeva i adaptaciju. PARSONS smatra da društvenom akcijom, ponašanjem i funkcionisanjem društva uopće, upravljaju vrijednosti i norme. Prihvatajući i upraţnjavajući vrijednosti i norme (moral, religija, obiĉaji, pravo, ideologija) pojedinac se putem socijalizacije integriše u društveni sistem. Iz tog sistema ĉovjek iznalazi i ciljeve svog djelovanja. Religijska sfera ĉini paradigmu svih društvenih ustanova i socijalizacije liĉnosti uopće. Ĉitavo Parsonsovo djelo zasnovano je na stanovištu o odluĉnom uticaju normi i vrijednosti (posebno vjerskih) nasuprot interesima. U analizi pojma moći Parsons se suprotstavlja Milsovoj koncepciji "nulte sume" prema kojoj moć nekih ljudi povlaĉi nemoć drugih. Takvo mišljejne implicira postojanje suprotnih interesa i sukoba u društvu. Parsons radije definiše moć kao "sposobnost društvenog sistema da djelovanje usmjeri u skladu sa kolektivnim interesom". On ne ţeli priznati pojam "moći nad drugim ljudima", odnosno postojanje vladajućih i potĉinjenih grupa.

II

STRUKTURALIZAM OPĆE ODREDBE Strukturalizam se javlja 60-ih godina 20.vijeka kao pravac u filozofiji, nauci, umjetnosti i jeziku. Pojam struktura (lat.structura od struere-slagati, sklapati, zidati) znaĉi graĊa, sastav, sklop, raspored, neĉin gradnje, graĊevina, tvorevina organizam. Oznaĉava skup razliĉitih elemenata koji po nekoj unutrašnjoj zakonitosti stoje u konstantnim relacijama koje spoznajom postaju vidljive.

KLOD LEVI STROS (CLAUDE L.STROSS) Pojam strukture kod Strosa definisan je slijedećim elementima: struktura se prvenstveno odnosi na sinhroniĉne pojave, u stukturi su bitne relacije, a ne njeni elementi, a u krajnjem sluĉaju za strukturu je bitna cjelina elemenata. Razmjena elemenata je osnovni princip formiranja strukture. Historiju društva ĉine 3 oblika razmjene i njima odgovarajući oblici strukture: 1. Razmjena dobara (ekonomska struktura) 2. Razmjena rijeĉi (jezik kao struktura) 3. Razmjena ţena (struktura porodice).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Razmjenom rijeĉi se bavi lingvistika, razmjenom dobara politiĉka ekonomija, a e tnologija se bavi razmjenom ţena jer temelj primitivnog društva predstavlja srodniĉki sistem zasnovan na razmjeni ţena. Osnovne postavke strukturalistiĉkog stanovišta su slijedeće: 1. Jezik je najstarija društvena struktura te se lingvistika uzima kao osnova i model za sve društvene nauke; 2. Ljudi ĉesto nisu svjesni svog društvenog i komunikativnog ponašanja. Shvatanje "nesvjesnog" bitno je ne samo za lingvistiku i etnologiju, već i za druge društvene nauke, posebno za sociologiju. Pojam "nesvjesnog" kod Strosa nema frojdovsko odreĊenje, već se odnosi na pojam društva uopće. 3. Sva društva i sve kulture su u istoj društvenoj ravni. Nema primitivnijih i civilizacijski razvijenijih društava. Radi se samo u drugaĉijem rasporedu osnovnih elemenata, ĉiji broj je konstantan. Nema proizvodnje novih elemenata niti razvoja u nekom progresivnom odreĊenju. 4. Iz svega navedenog proizilazi definicija i odreĊenje pojma društvene strukture.

ERIH FROM (ERICH FROMM, 1900-1980) Njemaĉki filozof, psiholog i sociolog, nakon emigracije iz Njemaĉke 1933. rad nastavio na univerzitetima u Njujorku i Meksiko-Sitiju. From ljudsku prirodu ne smatra nepromjenjivom, ali se ne slaţe ni sa stanovištem da je ona beskrajno savitljiva. On smatra da se ĉovjek moţe prilagoditi gotovo svakom obrascu kulture, ali ukoliko se oni protive njegovoj prirodi, on utoliko razvija mentalne i emocionalne poremećaje koji će ga na kraju prisiliti da izmijeni te uslove jer ne moţe izmijeniti svoju prirodu. Ĉovjek nije prilagoĊen prirodnim okolnostima jer ne ţivi samo u prirodi nego i u društvu. Zbog toga je u stalnom egzistencijalnom protivrjeĉju i potrebi da iznalazi uvijek nove forme jedinstva sa prirodom, drugim ljudima i samim sobom, što je izvor svih psihiĉkih snaga koje motivišu ĉovjeka, sve njegove strasti, afekte i brige. U procesu ţivljenja ĉovjek se odnosi prema svijetu: 1. Stiĉući i asimilirajući stvari (From to naziva proces asimilacije) 2. Odnoseći se prema ljudima i samom sebi (proces socijalizacije). Obje forme odnosa su stvorene, a ne instinktivno odreĊene kao kod ţivotinja. Iz tih analiza ljudske prirode From zakljuĉuje da kod ljudi postoje razliĉite naklonosti: jedne ĉine tzv."sindrom propadanja", a druge "sindrom rasta". From izdvaja 3 fenomena koji ĉine osnovicu za najiskvarenije i najopasnije oblike ljudske orijentacije. To su ljubav prema smrti, maligni narcizam i simbiotiĉko-incestuozna fiksacija. Ove 3 orijentacije kad se kombinuju ĉine "sindrom propadanja" koji pokreće ĉovjeka da uništava zbog uništavanja i mrzi zbog mrţnje. Nasuprot "sindromu propadanja", "sindrom rasta" sastoji se od ljubavi prema ţivotu (nasuprot narcisizmu) i nezavisnosti (kao protivnosti simbiotiĉko- incestuoznoj fiksaciji). Smo u malom broju ljudi je samo jedan od ta dva sindroma potpuno razvijen. Definišući teţnje za razvojem i stvaralaštvom kao fundament ljudske prirode, From ljudsku slobodu shvata kao ontološku dimenziju ljudske egzistencije. Ljudsko postojanje i sloboda su nerazdvojni fenomeni. U djelu "Bjekstvo od slobode" From je razmatrao kako su se u odreĊenim historijskim situacijama ispoljavale navedene karakteristike ljudske prirode. Prva njegova pretpostavka je da se rezultati dobiveni analizom pojedinaĉne individualnosti mogu primijeniti i na psihološko razumijevanje grupa. From smatra da pojedinac u svojoj usamljenosti, suoĉen sa svijetom izvan sebe kao zasebnim entitetom, mora nastojati da savlada to stanje nemoći i usamljenosti. Jedan naĉin prevladavanja je da se dospije do "pozitivne slobode", povezivanja sa svijetom putem ljubavi i rada, istinskim ostvarivanjem emocionalnih i intelektualnih sposobnosti. Drugi naĉin je bijeg od slobode, što je jedna znaĉajna forma ljudskog otuĊenja.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Prvi mehanizam bijega od slobode je ĉovjekova teţnja da odustane od nezavisnosti svog pojedinaĉnog ja, te da ga nadomjesti klasom, autoritarnim oblicima vladavine itd. Drugi mehanizam je destrukcija, rušilaštvo. Treći mehanizam bijega od slobode je prilagoĊavanje pojedinca svemu onome što mu jedna civilizacija pruţa. Ovo prilagoĊavanje predstavlja gubitak individualnosti. Bijeg od slobode privremeno moţ e olakšati patnju, ali je ne otklanja. Historija ĉovjeĉanstva je historija sve veće individualizacije, ali i sve većeg oslobaĊanja. Traganje za slobodom je nuţan ishod procesa individualizacije i svestranog razvoja kulture. Zato autoritarni sistemi ne mogu uništiti osnovne uslove i mogućnosti koje doprinose traganju za slobodom.

RAJT MILS (WRIGHT MILS, 1906-1962) Spada u najznaĉajnije ameriĉke sociologe 50-ih i 60-ih godina XX vijeka. Najznaĉajnija djela su mu "Elita moći", "Sociološka imaginacija", "Uzroci II svjetskog rata" i "Sluĉaj Jenki, revolucija na Kubi". Temelji Milsove nauĉne poruke su demokratija, individualna sloboda, materijalno blagostanje i mir u svijetu. Mils je na samom poĉetku svog djelovanja polagao nade u društveno-politiĉku ulogu organizovanih radnika, da bi kasnije svoje povjerenje dao iskljuĉivo intelektualcima. Bio je ubijeĊen da bi intelektualci mogli biti neposredan inicijator i pokretaĉ promjena u prirodi vladajućeg društvenog poretka i nove uloge SAD u svijetu. U intelektualcima Mils vidi mogućnost da se izbjegne III svjetski rat i spasi svijet. Mils je smatrao da sociologija ima prikladne metode za stvaranje novih koncepata i mogućnosti uticaja na ispravljanje nepravdi u društvu. Po Milsu, 3 dominantna politiĉka ideala su u potpunosti ukorijenjena u tradiciji društvenih nauka: istina, razum i sloboda. Milsova teorija elite i pojam sociološke imaginacije Osnovni naĉin prouĉavanja socijalne strukture je studij društvene moći: gdje je smještena, ko je ima, kako se koristi i zloupotrebljava. Svaki sociolog bi, pored temeljite obaviještenosti o ĉinjenicama, trebao posjedovati intelektualnu dovitljivost i društvenu odgovornost. Ovo je poseban kvalitet ljudskog duha koji Mils naziva SOCIOLOŠKOM IMAGINACIJOM. Osnovno oruĊe sociološke imaginacije je razlikovanje liĉnih teškoća i javnih problema. Privatne nedaće uslovljene su sredinom u kojoj ljudi ţive, a društveni problemi izviru iz društvene strukture. Poduhvat sociologije za Milsa moţe se sumirati u 4 kljuĉna pojma: moć, politika, ljudi, znanje. Kada je znanje javno relevantno, tada je moguć demokratski poredak. Ljudski duh treba egzistirati kao nezavisna moć, kao osnovni podsticaj društvenom razvoju. Za Milsa je osnovni zadatak sociologa prevladati laţnu svijest o svom vremenu i stvarati novu istinsku svijest. Stekavši istinsku svijest, ljudi se intelektualno angaţuju i preuzimaju moralnu odgovornost. Prestaju biti pasivni posmatraĉi i postaju aktivni pokretaĉi. Mils insistira na humanistiĉkom zadatku sociologije i bori se protiv bilo kakve manipulacije ljudima. Upozorava da ideološka sfera igra sve veću ulogu u društvu. Tri su osnovne kvalitete koje uslovljavaju ideološko ponašanje ljudi u SAD: 1. Konzervativno raspoloţenje; 2. Liberalna retorika; 3. Nerazumijevanje Marksa. Po Milsu, ljudi su slobodni da stvaraju historiju, ali su oni koji imaju pristup sredstvima odlučivanja i moći u mnogo povoljnijoj situaciji od ostalih. Vladajuće elite koje kontrolišu ta sredstva odlučuju o toku historije, dok ostali ljudi postaju objekti, sredstva u rukama onih koji donose historijske odluke. Kroz analizu ameriĉkog društva, Mils odbacuje Marksov koncept klasne borbe i radniĉke klase kao subjekta revolucije. U djelu "Marksisti" ukazao je na Marksovo potcjenjivanje uloge nacionalne drţave i nacionalizma u historiji.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Milsova teorija socijalne stratifikacije

Postoje 2 teorije društvene slojevitosti: teorija socijalne stratifikacije i teorija klasne strukture. Socijalna stratifikacija je posebna vrsta diferenciranja grupa. Ne postoje 2 potpuno ista ljudska bića, a još manje 2 identiĉne društvene grupe. MILS odbacuje teoriju klasne strukture i koncipira teoriju socijalne stratifikacije. Društvena struktura sastoji se od uloga i društvenih poredaka. Uloga je osnova Milsove teorijske šeme socijalne stratifikacije. DRUŠTVENE ULOGE su oblici ponašanja koji su usmjereni na postupke i djelovanja drugih ljudi. Društvena uloga sluţi da se objasni liĉnost u konkretnom društvu, utvrdi veza izmeĊu liĉnos ti i institucija i zatim ustanovi stanje unutar pojedinih poredaka. INSTITUCIJA je organizacija uloga u kojoj postoji neki vrhovni autoritet koji je sposoban da stvara i mijenja ciljeve institucije i time utiĉe na promjene uloga njenih ĉlanova. DRUŠTVENI POREDAK je skup onih institucija koje u nekom društvu udovoljavaju istim funkcijama i sluţe istim ciljevima. U globalnom ameriĉkom društvu postoje slijedeći institucionalni poreci: 1. Politiĉki poredak, koji se sastoji od institucija pomoću kojih ljudi stiĉu, koriste ili utiĉu na raspodjelu moći i vlasti u okviru socijalne strukture; 2. Ekonomski poredak, koji ĉine institucije u kojima se organizuje rad, proizvodnja, izvori i tehniĉka sredstva za proizvodnju i raspodjelu roba i usluga; 3. Vojni poredak, sastavljen od institucija za legitimnu upotrebu sile i kontrolu nad njom; 4. Rodbinski poredak, koji reguliše legitimno seksualno općenje i razmnoţavanje, kao i predškolski odgoj djece i 5. Vjerski poredak koji predstavljaju institucije u kojima ljudi organizuju i kontrolišu kolektivne vjerske sluţbe. Za Milsa su najvaţnija prva 3 poretka. Postoji nekoliko aspekata društvenog ponašanja koji karakterišu sve institucionalne poretke, a najvaţniji su tehnologija, simboli, status i obrazovanje. Mils ih naziva "sferama društvenog djelovanja". Za savremeno kapitalistiĉko društvo posebno je vaţan odnos izmeĊu samih institucionalnih poredaka, kao i njihov poloţaj u društvenoj strukturi. Postoji korespodencija i koincidencija društvenih poredaka. Korespodencija je djelovanje na osnovu zajedniĉkog naĉela, npr.naĉela slobodne trgovine koje je saglasno sa principom višepartijskog politiĉkog ţivota u graĊanskom društvu. Kada dva poretka djeluju u pravcu istog cilja, a konstituisani su na razliĉitom naĉelu, onda je to koncidencija poredaka. U stratifikaciji Mils razlikuje 4 dimenzije: zanimanje, klasu, status i moć. Zanimanje je izvor prihoda i usko je vezano sa klasnom pozicijom, sadrţi odreĊeni stepen moći i relevantno je za statusni poloţaj. Klasna

situacija vezana je sa visinom i izvorom prihoda, kao i uticajem koji ima na dobivanje postojećih vrijednosti. Definisana je dohotkom izraţenim u novcu koji nosilac uloge ima. Novac daje moć da se radi šta se hoće, kada se hoće i kako se hoće. Status se moţe mjeriti uvaţavanjem pripadnika odreĊene grupe, a zasniva se na društvenom odnosu. Ugled pretpostavlja bar 2 osobe: jedne koja sebi pripisuje prestiţ i druge koja poštuje do prisvajanje. Osnova za postizanje i poštivanje ugleda je u svojini, porodici, zanimanju, odgoju, dohotku i moći, u stvari u svemu onom što razlikuje jednu osobu od druge. Moć se ogleda u realizovanju volje pojedinca i grupe, ĉak kada i postoji otpor od strane drugih ljudi. Mils diferencira formalni autoritet i vlast definisanu pravima i ovlaštenjima, od moći koja se neformalno realizuje. Za Milsa su pripadnici elite oni koji imaju mogućnost realizovati svoje ţelje i namjere. Iako je moć temeljna odrednica elite, to nije njena jedina karakteristika. Vrhovi glavnih institucionalnih poredaka imaju istovremeno najviši status, najviše bogatstvo i najveću moć. Moć daje eliti slobodu da radi što ţeli. Izvor moći je u samom vrhu društvenih poredaka. Milsov model socijalne stratifikacije u osnovi je statiĉan. Mils

WWW.BH-PRAVNICI.COM


jezapravo detaljno objasnio jedan manipulativni model društva, koji u svojim bitnim postavkama odgovara zbilji ameriĉkog sistema.

Sociologija Sa Sociologijom Prava - Skripta

Documents

Transcript of Sociologija Sa Sociologijom Prava - Skripta