Politicka sociologija - skripta

57
1. Poreklo i nastanak politicke sociologije (Anticki koreni, Politicki logos i politicki etos; Od prakticke filozofije ka naucnoj politici) A: Poreklo i nastanak politicke sociologije Uporedjeno sa drugim naukama politicke nauke su mlade i starije od drugih nauka. Kasno su usli u akademsko polje pa zato su i mlade. Prvi katedre za politicke nauke otvorene su na americkim i evropskim univerzitetima krajem 19 veka. Stara je jer proizilazi iz politicke filozofije stare Grcke. U Antickoj Grckoj kljucna pitanja polisa kao politicke zajednice bila su u sredistu filozofskih i teorijskih razmatranja. Nije bez razloga Platon politicku nauku nazvao kraljevsku nauku. Za Aristotela politicka nauka je najvazniji deo filozofije ljudskih stvari i produzetak etike. Kranji cilj svih nauka je dobro a najvise dobro je cilj nauke o drzavi jer drzava tezi ka opstoj koristi. Potrebno je razlikovati pojmove politicka teorija i politicka nauka. Politicka teorija pretstavlja nasledje antickog sveta. Politicka nauka pripada novovekovnom dobu a svoj pocetak vidi kod Makijavelija, Bodena i Hobsa. Politicka sociologija nije neposredno utemeljena u Antickoj filozofiji. Politicka sociologija je teorijska disciplina koja se bavi proucuvanjem odnosa drustva i politike. Tom Bodomor smatra da ne samo politicka sociologija vec i druge moderne politicke nauke duguju svoj razvoj ustanovljenju razlike izmedju politickog i drustvenog zivota. Politicka sociologija se oformila u prvim decenijama 20 veka. Ljubomir Tadic kaze da politicka sociologija je mogla da se razvije tek po raspadu tradicionalnog politicko drustva. B: Politicki logos i politicki etos Karl Poper kaze da su grci prvi napravili korak od tribalizma ka humanizma. Mediteranski geografski polozaj Grcke omogucio joj je komunikaziju sa evropom, azijom i afrikom. Stara Grcka pretstavljala je jedan jedinstveni kulturni prostor. Postoje 2 arhe-koncepta politicke sociologije: ideja politickog logosa i ideja politickog etosa. Politicki logos pretstavlja realni politicki poredak i sta ta zajednica stvarno jeste. Politicki etos pretstavlja nacela i politicke vrednosti koja povezuju politicku zajednicu u jedinstveni politicko i drustveno tkivo. C: Prelazak od prakticke filozofije ka naucnoj politicki Postoje bitne razlike izmedju starogrckog i novovekovnog poimanja politike. Te razlike uocava Habermas: 1. U staroj Grckoj politika se shvata kao ucenje o dobrom i pravednom zivotu t.j. nastavak etike. U novom veku umesto moralnosti srediste politike je njena legalnost. Politika u novom dobu dobija tehnicki instrumentalni karakter.

Transcript of Politicka sociologija - skripta

Page 1: Politicka sociologija - skripta

1. Poreklo i nastanak politicke sociologije (Anticki koreni, Politicki logos i politicki etos; Od prakticke filozofije ka naucnoj politici)

A: Poreklo i nastanak politicke sociologije

Uporedjeno sa drugim naukama politicke nauke su mlade i starije od drugih nauka. Kasno su usli u akademsko polje pa zato su i mlade. Prvi katedre za politicke nauke otvorene su na americkim i evropskim univerzitetima krajem 19 veka. Stara je jer proizilazi iz politicke filozofije stare Grcke. U Antickoj Grckoj kljucna pitanja polisa kao politicke zajednice bila su u sredistu filozofskih i teorijskih razmatranja. Nije bez razloga Platon politicku nauku nazvao kraljevsku nauku. Za Aristotela politicka nauka je najvazniji deo filozofije ljudskih stvari i produzetak etike. Kranji cilj svih nauka je dobro a najvise dobro je cilj nauke o drzavi jer drzava tezi ka opstoj koristi.Potrebno je razlikovati pojmove politicka teorija i politicka nauka. Politicka teorija pretstavlja nasledje antickog sveta. Politicka nauka pripada novovekovnom dobu a svoj pocetak vidi kod Makijavelija, Bodena i Hobsa. Politicka sociologija nije neposredno utemeljena u Antickoj filozofiji. Politicka sociologija je teorijska disciplina koja se bavi proucuvanjem odnosa drustva i politike. Tom Bodomor smatra da ne samo politicka sociologija vec i druge moderne politicke nauke duguju svoj razvoj ustanovljenju razlike izmedju politickog i drustvenog zivota. Politicka sociologija se oformila u prvim decenijama 20 veka. Ljubomir Tadic kaze da politicka sociologija je mogla da se razvije tek po raspadu tradicionalnog politicko drustva.

B: Politicki logos i politicki etos

Karl Poper kaze da su grci prvi napravili korak od tribalizma ka humanizma. Mediteranski geografski polozaj Grcke omogucio joj je komunikaziju sa evropom, azijom i afrikom. Stara Grcka pretstavljala je jedan jedinstveni kulturni prostor. Postoje 2 arhe-koncepta politicke sociologije: ideja politickog logosa i ideja politickog etosa. Politicki logos pretstavlja realni politicki poredak i sta ta zajednica stvarno jeste. Politicki etos pretstavlja nacela i politicke vrednosti koja povezuju politicku zajednicu u jedinstveni politicko i drustveno tkivo.

C: Prelazak od prakticke filozofije ka naucnoj politicki

Postoje bitne razlike izmedju starogrckog i novovekovnog poimanja politike. Te razlike uocava Habermas: 1. U staroj Grckoj politika se shvata kao ucenje o dobrom i pravednom zivotu t.j. nastavak

etike. U novom veku umesto moralnosti srediste politike je njena legalnost. Politika u novom dobu dobija tehnicki instrumentalni karakter.

2. Politika se u Antickoj Grckoj iskljucivo odnosi na praksu javnog zivota u polisu i usmerena je na odgajanje karaktera. Nova politika usmerena je ka politickoj tehnici pravilnog uredjenja drzave.

3. U Antickoj Grckoj politike je deo prakticke filozofije a za politiku novog doba, bitnije od mudrog i razboritog razumevanja situacije jeste pravilno uvdjanje odnosa politickih snaga.

2. Renesansni koreni politicke sociologije i radjanje moderne

Nastanak i razvoj pol.sociologije povezan je sa nastankom i razvojom moderne. Realni drustveni uslovi za nastanak politicke sociologije stvoreni su kada je uspostavljena razlika izmedju drzave i drustva. Politicko uobljicavanje Evrope u modernom smislu reci zapocinje u 14 i 15 veku. Jedno od obelezja tok perioda su stalni ratovi, razaranja i neizvesnost. U politickom zivotu Evrope zapocinje porast moci prvih nacionalnih drzava. Od ospteg trenda uspostavljanje jake kraljevske vlasti upadljivo se izdvajaju 2 primera: Svajcarska koja razvija savez kantona i Italija koja razvija gradove republike. U tim gradovima-republikama stvara se kulturni temelj za drustveni razvoj. Ako uporedimo staru Grcku i renesansnu Italiju uocicemo nekoliko slicnosti:

Obe drusvene i politicke zajednice su malog obima Oba perioda karakterise razvoj kulture Kod polisa imamo klasicni demokratski oblik organizovanja, a kod gradova-republika za

razliku od starogrckih skupstina vlast je kontrolisana od kolektivnih tela(sinjorije). Razvoj ekonomske delatnosti(trgovina) Razvoj humanizma kao duhovni i kulturni okvir obe epohe

Pored razvoja trgovine u Italiji se razvijalo i bankarstvo i industrija. To sve dovodi do stvaranja nove drustvene klase-gradjanstvo ili burzoazija. Uspon gradova dovodi do njihovog osamostavljivanja od feudalaca i crkve.

Page 2: Politicka sociologija - skripta

Osnovu novog gradskog zivota pretstavlja institucija opstine. U njima se javljaju i statuti kao konstitucionalna i pravna osnova komunalne urbane demokratije. Za radjanje moderne mozemo uzeti 1453 godinu (pad Carigrada). Takodje mozemo uzeti Gutembergov pronalazak stamparije. Druga godina koja oznacava pocetak moderne je 1492, otkrivanje Amerike. Ovo otkrice se najcesce koristi za pocetak novog modernog doba.Prvi temelji iz kojih ce se mnogo kasnije razviti politicka sociologija udareni su dakle u vreme humanizma i renesanse. Btina odlika kulture moderne je njena svetovnost. Sekularizacija kulture prema Bertrant Rasel stvara osnovu za porast individualizma i subjektivnosti, sto pretstavlja temelj na kome se ravija filozofija, etika, nauka i politika moderne. Porast autoriteta nauke mozemo pronaci u osnivanju i sirenju univerziteta u Evropi (Bolonja, Pariski univerzitet, Oksford, Kembric). Prvi konkretni teorijski temelji politicke sociologije postavio je Makijavelji.

3. Republikanske osnove politicke sociologije i Tehnologija politike i utopija (Makijavali i Mor)

A: Republikanske osnove politicke sociologije

Za postavljanje ovih temelja zasluzni su Makijaveli koji je uticao na razvoj politike kao tehnologije vlasti i Tomas Mor koji na politiku gleda kao na viziju zajednice. Pravi raskid sa tradicionalnom politickom filozofijom pretstavlja renesansa i humanizma pocetkom 16tog veka. Smatra se da su renesansni gradovi u Italiji bili tlo za stvaranje dihotomije drzava i civilno drustvo. Veliki doprinos imao je Leonardo Bruni koji je skovao naziv SOCIETAS CIVILIS. U italijanskim gradovima-republikama postojala je drustvena teznja da se ocuva sloboda naroda nasuprot despotskoj vlasti. Srednjovekovni feudalni principa vlastinstva ustupili su mesto magistratima(sinjorije) kao javnim sluzbenicima komune izabranim od strane gradjana na odredjeni period. Skiner tvrdi da je ideologija samoupravnog republikanizma prvi put formulisana u Firenci pocetkom 15tog veka. Humanisti su ovde uocili vrednosti politicke slobode i participativnog gradjanstva. Prvo delo iz politicke sociologije je RASPRAVE O PRVOJ DEKADI TITA LIVIJA, Nikola Makijavelija. Iz ovog dela radja se delo VLADALAC kojim se utvrdjuje novi pravac takozvani MAKIJAVELIZAM kojim se oznacava sve ono sto je demonsko, lukavo u politici i kojim se za postizanje odredjenog cilja opravdavaju sva moguca sredstva. Iako centralnu politicku misao ima drzava Makijaveli izrazava i svoje prve ideje o vrlinama civilnog zivota u drustvu nezavisno od drzavne moci.

B: Tehnologija politike i utopija (Makijavali i Mor)

Habermas je izvrsio komparacija Makijavelija i Mora kao utemeljivaci politicke sociologije. Po Habermasovom misljenju Makijaveli i Mor postavljaju pitanja stvarnih uslova politickog opstanka. Makijaveli naglasava politicko ponasanje, a Mor naglasava socijalni poredak. Dok se prvi pita kako mozemo osigurati politicki zivot, Mor se pita kako se zivot moze osigurati socio-ekonomski. U ovim pitanjima mogu se izvesti 2 zla koja prete ljudima: nasilna smrt od neprijatelja i smrt od gladi i bede. Iz ovog Habermas zakljucuje da se Makijaveli bavi prakticnim tehnikama uspesnog osvajanja vlasti. Dok Mor tezi ka utopijskoj viziji pravilne organizacije drustvenog poretka. Kod prvog prirodno zlo je politicko, dok kod drugog prirodno zlo je ekonomsko.Makijaveli i Mor su izvrsili razdvajanje politike i etike. U Makijavelijevom shvatanju bitna odlika drzave je politicka represija dok kod Mora drzava je ustanova ekonomske organizacije i prinude. Kod Mora organizacija drustvenog poretka postaje moralni neutralna dok kod Makijavelija tehnika odrzanje vlasti postaje moralno neutralna.

4. Rastakanje politicke filozofije u politicku sociologiju

Transformacija starogrcke prakticke filozofije u socijalnu filozofiju pogodila je moralnu dimenziju klasicne politicke filozofije. Ajzenstat smatra da je politicka sociologija ujedinila 3 glavne dotadasnje orijentacije koje su naglasavale politicku sferu kao najvazniju dimenziju ljudske egzistencije: MORALNO-FILOZOFSKO; TEHNICKO-POLITICKU I KOMPARATIVNU-ISTORIJSKU. Kranji rezultat tog procesa transformacije odigrao se na stetu moralno-filozofskog toka misljenja a u korist mislenja o politici kao intitucionalnom mehanizmu i tehnologiji vladanja. Treca komparativna-istorijska dimenzija ima analiticku spoznajnu funkciju.Rejmon Aron smatra da razvoj politicke sociologije oznacava raskid sa politickom filozofijom. Stagnacija filozofskog mislenja o politickom poklapa se sa odbacivanjem konacnih koncepcija o ljudskoj prirodi iz kojih se izvodila potreba izbora najboljeg politickog rezima. Pitanje kojim se zavrsava politicka filozofija a zapocinje politicka sociologija Aron formulise u sledecem obliku: Mogu li se opravdati vladavina i pokornost, vlasr i granice

Page 3: Politicka sociologija - skripta

vlasti? Za Arona je dualitet izmedju prava na vlast i prava na pubunu veciti problem prema kome su svi politicki rezimi uvek nedovoljna resenja.Habermas konstatuje da se prelaz sa politicke filozofije u socijalnu filozofiju gubi svoju hermeneuticku snagu. Na to se nadovezuje i Viko koji smatra da raboritost, kao proizvod novovekovne nauke nudi samo zaobilazne i mukotrpne puteve, za razliku od vecnih istina. Izmedju Aristotelovog razlikovanja mudrosti i nauke, Viko se opredeljuje za mudrost(vecna istina). On dovodi u pitanje poduhvat novovekovne socijalne filozofije.

5. Savremena teorijska rasprava o predmetu Politicke sociologije

1. Politicka sociologija-nauka koja se bavi pitanjima odnosa drustva i politike i obrnuto-Najuticajniji pretstavnici ovog mislenja su:

Lipset-Pokazuje znacaj drustvenih uslova za razvoj politike i demokratije. Za demokratski politicki zivot Lipset ubraja i ekonomski razvoj i legitimno resavanje drustvenih sukoba.

Entoni Orum-Postavlja teorijsko-metodolosku liniju koja u sredistu ima odnos drustva i politike. Talkot Parsons-Drustvo je tip drustvenog sistema sa najvisem stepenom samodovoljnosti. Rosko Paunt-Drustvo je politicki organizovano.

2. Politicka sociologija prestavlja analizu prirode drzava i njenih institucija.Razvila se u pravnoj teoriji drzave i sociologije prava(Leon Digi, Georg Helinek). Tema drzave kao osnova politicke sociologije radja se u vreme dominacije klasicnog institucionalizma jer je drzava pretstavljala najvazniju instituciju. Politicka sociologija se moze ovde odrediti kao sociologija drzave. Shvatanje da je srediste politicke sociologije drzava prisutno je u Americkoj politickoj teoriji(Bendiks, Carls Tili). Tilijeva zasluga jeste ta sto je glavni akcenat stavio na izgradnju nacionalnih drzava i ulogu ratova u tom procesu. Ipak prelomni momenat vracanje teme drzave u politicku sociologiju pretstavljaju radovi Tede Skokpola. Patrik Danljivi i Brendan Oliri smatraju da politicka sociologija analizira politicki zivot fokusirajuci se na drzavu i time usmerava nasu paznju na centralni problem medjuodnosa vladajucih institucija i drustva.

3. Politicka sociologija kao nauka o vlastiGlavni pretstavnik je Moris Diverze. Kao nauka o vlasti svoje osnove nalazi kod Maks Vebera, jednog od oceva politicke sociologije. Njegove analize politicke moci, harizmatskog, tradicionalnog oblika legitimacije vlasti od neprocenjive su vaznosti za modernu politicku sociologiju.

4. Politicka sociologija se bavi pitanjima moci u drustvenom kontekstuTom Botomor shvata moc kao sposobnost pojednica ili grupe da deluje u suprotnosti sa interesima drugih pojedinaca i grupa. Botomor smatra da moc igra veliku ulogu u vecini drustvenih odnosa. Ipak glavni predmet politicke sociologije je fenomen moci na nivou globalnog drustva(pokreti, organizacije, institucije). Nastojanje da se politicka sociologija shvati kao nauka o moci (kratologija) je dosta rasireno.

5. Politicka sociologija drustvenih pokreta – Turen, Klaus Ofe, Galtung, Alberto Meluci.

6. Politicka sociologija drustvenih i politickih promena – Entoni Gidens, Nizbet, Carls Tili, Pjotr Stomka.

7. Politicka sociologija konflikataZastupa se u 3 varijante:

Prvu varijantu ponudio je Karl Marks po kome se politicka sociologija bavi klasnom borbom izmedju vladajucih i podredjenih.

Ralf Darendorf kaze da se politicka sociologija bavi komfliktima u industrijskom drustvu. Luis Kozer i Moris Janovic postavljaju opstu teoriju konflikata. Kozer kaze da se politicka

sociologija bavi drustvenim uzrocima i posledicama distribucije moci unutar drustva.

8. Politicka sociologija elite i mase – Moska, Pareto, Mihels, Rajt Mils, Le Bon, Frojd...

9. Politicka sociologija demokratijeAleksis de Tokvil smatra da demokratija zauzima sredisnji deo politicki sociologije. Postoje 4 velika Tokvilova doprinosa politicke sociologije:

Teorijski pogled na demokratiju Teorija o civilnom drustvu

Page 4: Politicka sociologija - skripta

Razvoj politicke kulture Razvoj politicke sociologije

Problem demokratije istrazuje i Rober Dal, Djovani Sartori i Arent Lajphart. Rober Dal se bavi osnovnim karakteristikama i dilemama pluralisticke demokratije. Djovani Sartori zastupa liberalno-konstitucionalu teoriju i model demokratije. Arent Lajphart zastupa konsocionalni model demokratije. Demokratija kao centar politicke sociologije dobija na znacaju nakon urusavanje socijalizma.

10. Politicka sociologija tiranije i despotizma-Hana Arent i Barington Mur.

11. Politicka sociologija politickog ponasanjaRadja se nakon drugog svetskog rata i centralne teme su joj ponasanje biraca na izborima i ponasanje politickih partija.

12. Politicka sociologija kao teorijska kritika sveta poretka sa stanovista sveta zivotaGlavni pretstavnik je Jirgen Habermas. Po njemu ona proucava odnos sveta zivota i sveta poretka gde se kritikuje kolonizatorska pretenzija sveta poretka da potpuno zavlada svetom zivota.

13. Politicka sociologija globalizacije

6. Akademski status politicke socilogije

Politicka sociologija je specificna naucno-teorijska i nastavno-akademska disciplina koja ima 3 statusna akademska obelezja: Ona je politicka disciplina, posebna socioloska disciplina i trece povezuje politicku nauku sa sociologijom. Obezbedjuje vezu socioloskih i drustvenih teorija sa politickom naukom. Politicka socilogija i politicka nauka mogu se upotrebljavati na 3 razlicita nacina:

Neki autori smatraju da su oni sinonimi. Ransimen tvrdi da predmet politicke sociologije cine sve institucije i ponasanja koja se mogu oznaciti kao politicka. Izjednacavanje ova 2 pojma podrzava i Moris Diverze. Karl Manhajm smatra da politika kao nauka, u obliku politicke sociologije nikad ne prestavlja dovrseno podrucje objekata, nego se uvek nalazi u nastajenju(razvoju).

Ovde imamo odnos socilogija politike i politicke sociologije. One pokazuju 2 razlicita pristupa. Naziv sociologija politike izrazava pogled na politiku kao na jednu posebnu sferu(posebne sociologije). Naziv politicka sociologija je siri pojam i na politiku gleda kao sveprozimajuci fenomen u savremenom svetu(pristalice ovog naziva su: Tomas Djenoski, Rober Alford, Aleksandar Hiks Mildred Svarc).

Trece akademsko statusno obelezje ima politicka sociologija kao disciplina koja povezuje politicku nauku i sociologiju. Sartori primetio je integracije koje su se stvorile u drustvenim naukama. Uocava usvajanje modela iz jedne u drugu nauku. Druga karakteristika je strategija interpretacije. Treca je izgradnja mostova koja povezuje razlicite discipline.

7. Marksizam i politicka socilogija

Ovo je prvi tok u razvoju politicke sociologije. Moze se nazvati klasnim ili marksistickim tokom razvoja. Tako za Karla Marksa mozemo reci da je jedan od osnivaca politicke sociologije. Kroz razna svoja dela razvio je sledece teorije: Teorija otudjenja; Teorija eksploatacije; Teorija ideologije... Seldon Voljin i Galbrajt govore o uticaju Marksa. Agnes Heler zamera Marksu nerazvijenost demokratske politicke teorije. Marks polazi od drustvene podele rada i pokazuje da se u burzoaskoj epohi drustvo raspada na 2 klase: Klasa vlasnika kapitala(kapitalisticka klasa) i klasa onih koji su liseni vlasnistva(radnicka klasa). Analizom prometa robe stvara radnu teoriju o visku vrednosti. Zakljucuje da je radna snaga kao proizvodjac viska vrednosti, osnovni izvor profita. Profit je onaj deo neplacene radne snage radnika, koji prisvaja kapitalista. Profit se pojavljuje kao glavni motiv reprodukcije a eksploatacija kao osnovna karakteristika odnosa izmedju kapitalista i radnika. Ove ideje su iznete u delu KAPITAL. Marks u njemu izvlaci 2 zakljucka: prvi je o tendencijskom padu prosecne profitne stope i drugi o apsolutnom osiromasenju radnicke klase. Oba ova zakljucka istorija nije potvrdila. Prvi zakljucak je oboren sa radjanjem i razvojem multinacionalnih kompanija. Sve veca intervencija drzava je omogucila povecanje profita i jos vecu kontrolu. Odljucujuci znacaj ima i njegova analiza teorija alijenacije(otudjenje). Marks kaze da se radnik odnosi prema predmetu svoga rada kao prema tudjem predmetu. Otudjeni rad Marks analizira u 4 dimenzije:

Odnos radnika prema proizvodu svoga rada koji mu je stran i koji njim vlada.

Page 5: Politicka sociologija - skripta

Odnos rada prema aktu proizvonje unutar rada, gde se rad pojavljuje kao prisilan rad. Otudjeni rad cini covekovu rodnu sustinu njemu tudjom sustinom, pukem sredstvom

prezivljavanja. Otudjenje coveka od coveka

Iz ovog zakljucuje da je ekonomija teorijsko opravdanje sistema moci zasnovanog na kapitalu. Resenje problema otudjenog rada vidi u ukidanju privatnog vlasnistva. Pod ukidanjem privatnog vlasnistva podrazumevamo eksproprijaciju zemljisne svojine kao i ukidanje prava nasledja imovine. Analizirajuci svet bogatstva Marks dovodi u pitanje novac kao univerzalni oblik u kome se pojavljuju roba i kapital. Novac poseduje svojstvo da sve kupuje, dakle ima moc sveopsteg prisvajanja. Marks izdvaja 2 svojstva novca: novac je vidljivo bozanstvo koje moze da pretvori prirodna ljudska svojstva u njihovu suprostnost i novac je prostitutka. Novac je otudjena moc covecanstva, moc pretvaranja iluzije u stvarnost i stvarnosti u cistu iluziju. Dakle novac je oblik opsteg izopacenja individulanosti. Sa napretkom drustvene podele rada i razvoj trzista razvijaju se novcani odnosi. Vrednost robe se osamostaljuje u novcu. Prvobitna funkcija novca je bila da pretstavlja vrednost robe. Vremenom su svi realni proizvodi postali pretstavnici novca a novac glavni medijum drustvenog povezivanja. Kako je rasla robna razmena rasla je i moc novca. To je moc koja se prema proizvodjacima pojavljuje kao otudjena moc. Novac je kako kaze Marks bog medju robama. Priroda novca izrazava svojstvo kapitala: teznja da se stalni siri i uvecava(Pleoneksija). Tako novac od sredstva razmene postaje sam sebi cilj, a potreba za novcem najvaznija ljudska potreba.Marks otkriva 2 bitna momenta koja karakterisu njegovo shvatanje raspodele moci u drustvu:

Dovodjenje u pitanje postojeci poredak moci Pitanje redistribucija moci povezano sa pitanjem drustvene promene.

Marks smatra da je pokretac istorije klasna borba i svaka klasna borba je i politicka borba. Smatrao je da ljudi sami prave sopstvenu istoriju ali pod okolnostima koje nisu sami izabrali. Marks duboko veruje u neprestani drustveni progres. Uprkos pritisku tradicije drustvene klase mogu da menjaju drustvo. Te promene mogu biti postepene ili revolucionarne. Revolucionarne promene su radikalan i temeljit nacin usagasavanja dominantnih proizvodnih odnosa i mogucnosti za razvoj proizvodnih snaga. Marks medjutim naglasava razliku izmedju socijalne revolucije i politicke revolucije. Politicka revolucija je revolucija gradjanskog drustva koja su razbile politicke poretke(burzoazija). Ona vrsi konstituiranje politicke drzave i raspadanje gradjanskog drustva na nezavisne individuume. Socijalna revolucija je radikalnijeg karaktera i karakterisu je radikalne potrebe gradjana.Prema Beku i Voljinu Marks je bio prvi globalista(mislilac globalizacije). Iako je bio protiv kapitalizma smatrao je da osvaja citavu planetu.Razvoj u marksizma doprinose sledeci teoreticari: Roza Luksemburg, Lenjin, Karl Kors, Antoni Gramsi. Roza Luksemburg je doprinela razvoju politicke dimenzije klasne borbe radnika. Lenjin je zastupao model centralizovane kadrovske partije. Kors je zastupao koncepciju samoupravne industrijske demokratije. Gramsi je proucavao samoupravnu koncepciju radnicke demokratije. Nakon drugog svetskog rata razvoju marksizma doprinelo je Frankfurtska filozofska skola, From, Markuze i Habermas.

8. Gaetano Moska: politička klasa, politička formula i zakon fatalne prednosti organizovane manjine

Njegova startna pozicija su staromodni Laisse-Faire liberalizam i cvrstvo verovanje u slobodnu medjuigru drustvenih i ekonomskih sila. I Pareto i Moska imaju negativnu reakciju na posledice industrijske revolucije iz 1848 godine. Bili su kriticari demokratije koja se pretvara u despotizam. Moska, Pareto i Mihels ponudi ce jednu vrstu filozofije politicke moci. Glavno delo Gaetana Moske je elementi politicke nauke.Glavni rezultat do kog je dosao Moska je ideja politicke klase(vladajuca klasa). Doktrina Moske moze se razumeti kao nastavak makijavelizma. Moska tvrdi da ne postoje monarhije, aristokratije i demokratije(to je mislio Aristotel) i da su to samo prividi, vec postoji samo manjina koja vlada i vecina koja se pokorava. Vrsenje moci koje ukljucuje komandovanje i odgovornost uvek je atribut one manje grupe. Ovu posebnu grupu naziva politicka klasa. Ovim Moska je udario tmelj elitizmu. Moska je bio vrlo kritican u odnosu na parlamentarnu demokratiju za koju kaze da je najgori tip politicke organizacije. Medjutim u delu ELEMENTI POLITICKE NAUKE ce reci da se istinska moralna garancija reprezentativne vladavine moze naci u javnim diskusijama koje se odvijaju u skupstinama. Iz ovoga vidimo da je na kraju ipak bio pobornik parlamentarne demokratije.Formulisanje ideje o politickoj klasi proslo je kroz 2 faze. U prvoj napustajuci aristotelovsku poziciju, utvrdio je da u svakom politicki-organizovanom drustvu postoji vladajuca manjinska klasa, a ispod njih vecina koja ne ucestvuje u vlasti. U drugoj fazi Moska je pokusao da izbegne dihotomnu podelu na vladajucu klasu i klasom kojom se vlada, uvodeci u vladajucu podelu na 2 grupe: Zvanicnici koji su na vlasti i izvrsioci.

Page 6: Politicka sociologija - skripta

Stabilnost bilo kog politickog organizma zavisi od moralnosti, inteligencije i aktivnosti koju poseduje drugi sloj vladajuce klase a to je posredujuci sloj. Uz pomoc njega moguce je da se premosti jaz izmedju vladjuce manjine i podredjene vecine. Botomor tumaci ovu Moskinu ideju kao stvaranje novih srednjih klasa koje mozemo nazvati podelita.Odlucujuci razlog sto vecina podleze manjini Moska nalazi u cinjenici koju on naziva zakon fatalne prednosti organizovane manjine. Moska ovim ne porice mogucnost da i mase mogu da budu organizovane ali smatra da su u tom slucaju vodjene od strane neke elite. Vladajucu klasu Moska identifikuje sa javnom vlascu. Po Moski uvek kada se pojavi komunikacijski jaz izmedju vladajucih i podredjenih, neophodno ce se unutar nizih klasa formirati jedna druga vladajuca klasa koja ce u odnosu na klasu koja vlada biti antagonisticka. Ovde se odlucujuca bitka vodi izmedju vladajuce elite i podredjene elite. Da bi podredjena elita pobedila neophodna joj je podrska mase. Ovaj cvrst elitisticki model politicke organizacije drustva, Moska umeksava na sledeci nacin:

Ubacuje posredujuci sloj Uvodi takozvanu politicku formulu. Po Moski vladajuca klasa kontrolise ali ne stvara moralni

kodeks drustva. Politicka formula je ideologija kojom vladajuci opravdavaju svoju vladavinu. Ona je proizvod citavog drustva. Politicka formula povezuje opravdanje dolaska na vlast i opstanka na vlasti sa pristankom na vlast.

Odnos drustvenih ili politickih snaga-Moska je uveo takozvani dvostruki balans: Balans politickih snaga u realnom zivotu i metodoloski balans unutar politicke sociologije.

9. Vilfredo Pareto: društveni ekvilibrijum, rezidue i derivacije, cirkulacija elita

Njegova startna pozicija su staromodni Laisse-Faire liberalizam i cvrstvo verovanje u slobodnu medjuigru drustvenih i ekonomskih sila. I Pareto i Moska imaju negativnu reakciju na posledice industrijske revolucije iz 1848 godine. Bili su kriticari demokratije koja se pretvara u despotizam. Moska, Pareto i Mihels ponudi ce jednu vrstu filozofije politicke moci. Glavno delo Vilfreda Pareta je RASPRAVA IZ OPSTE SOCIOLOGIJE. Pareto je dosao u politicku sociologiju iz ekonomije. Talkot Prson ce njegovu metodu nazvati logicko-eksperimentalnom. Pareto je iz ekonomije doneo vec formiranu ideju o drustvenoj ravnotezi, i ideju sukoba razlicitih interesnih grupa i ideju o cirkulacii elita. Za Pareta je drustvu sistem u ravnotezi. Uslovljeno je fizickim, spoljim i unutrasnim uslovima. Fizicke uslove odredjuje prirodno okruzenje. Spoljni faktori sacinjavaju druga drustva, kao i prethodna stanja istog drustva. Unutrasnji uslovi su interesi, saznanja, t.j. rezidue i derivacije koje su manifestacije sentimenata.Uloga bazicnih sentimenata je bitna za odrzavanje drustvene ravnoteze. Ako je drustveni sistem pod pritiskom spoljih snaga umerene jacine, unutrasnje snage ce gurati ka ponovnom uspostavljanju ravnoteze, vracajuci drustvo u njegovo stanje neuznemiravanja. Analiza unutrasnjih snaga bazira na razlici izmedju logicne i nelogicne akcije. Logicne akcije su na primer naucne teoreme, ekonomske akcije i one su veoma retke. Nelogicne akcije se odnose na rezidue i derivacije, kao manifestacije sentimenata t.j. bazicnih biopsihickih stanja. Prema Paretu postoji 6 klasa rezidua:

Rezidue instinkta kombinacije(sposobnost povezivanja stvari). Rezidue postojanosti agregiranja(konzerviranje) Rezidue manifestacije sentimenata kroz spoljne javne akcije(samoizrazavanje) Rezidue drustvenosti Rezidua licnog integriteta Seksualna rezidua

Derivacije su povrsinska manifestacija ili objasnjenje nevidljivih sila u drustvenom zivotu, odnosno racionalizacija. Postoje 4 klase derivacija:

derivacija zahteva i afirmacija derivacija autoriteta derivacije koje su u saglasnosti sa zajednickim sentimentima i principima derivacije verbalnog dokaza

Paretov sledeci doprinos je zakon o cirkulaciji elita. Elitu deli na 2 dela. Deli na vladajucu elitu i ne-vladajucu elitu. U zavisnosti od distribucije dominantnih rezidua(potrebe), jedan deo elite cini tip ljudi koja Pareto naziva spekulanti (preduziljivi, imaginativni) drugi deo elite naziva rentieri(plaslivi, konzervativni). Tipom spekulanata dominiraju rezidue kombinacije a tipom rentijera rezidue anksioznosti da se sacuva postignuti dohodak. Po Makijavelijevoj podeli prvi tip odgovara lavovima a drugi tip lisicama. U zavisnosti od ova 2 tipa licnosti imamo i 2 tipa ekonomskog poretka i 2 tipa drustvenog poretka. Kada u vladajucoj eliti dominiraju spekulanti drustvo je izlozeno relativno brzim promenama. Kada dominiraju rentijeri,

Page 7: Politicka sociologija - skripta

promene su spore. Za razliku od prvog tipa drustvenog poretka, koji je dinamican i preduzetnicki, drugi tip je konzervativan, vojnicki, religiozan i koristi silu kao glavni metod vladanja. Posle izvesnog vremena dolazi do zamora elita, jedna vrsta zamenjuje drugu, a njihovo medjusobno smenjivanje ne znaci nsita drugo do uvodjenje ciklicne ili kruzne teorije drustvenih promena. Elite su prolazne, ali elitizam nije. Istorija je po Paretu groblje aristokratija. Franc Borkenau smtra da se glavni socioloski doprinos Pareta moze svesti na teoriju rezidua, teoriju derivacija i zakon cirkulacija elita. Po njemu, Paretova teorija je vise filozofija drustva, a njena glavna slabost lei u pesimizmu. Borkenau smatra da tu Pareto sledi ideje Marksa i Niceja. Karl Fridrih zamera teoriji elita da nedovoljno uvidja znacaj grupnog interesnog aspekta unutar vladajucih elita. Posebno kritikuje Paretov zakon o cirkulaciji elita za koji Fridrih inace misli da nije konstantan. Pareto neosporno odbacuje ne samo Marksovu koncepciju politicke socilogije kao sociologije revolucije, nego i Veberovu koncepciju ljudske slobode i Dirkemovu koncepciju normativne kontrole. Pareto smatra da covek nije slobodan i da njegova akcija nije vodjena normativnom kontrolom, vec reziduama koje su geneticki uslovljene, a ne socio-kulturno proizvedene. Smatrao je da su sva drustva ista - da je svuda isto i da ce uvek tako biti.

10. Robert Mihels: gvozdeni zakon oligarhije

Moski i Paretu pridruzio se Robert Mihels. Svoju karijeru zapoceo je kao socijalista i marksista da bi zavrsio kao pristalica fasizma. Njegovo najznacajnije delo je SOCIOLOGIJA PARTIJA U MODERNOJ DEMOKRATIJI. Mihels u svojoj prvoj fazi socijalizma ostar je kriticar slabosti radnickog pokreta i levih politickih partija. Iza fasade revolucionarne retorike Mihels uocava atrofiju radnicke partije. Dokazivao je da je osnovan slabost radnickog pokreta u tome sto parlament je jedino popriste politicke akcije. Parlamentarizam ubija socijalizam i prava socijalisticka moc lezi u masama. Zalagao se za ideju i praksu sindikalizma unutar partije t.j. za delovanje sindikalisticka frakcije unutar partije. Isticao je da socijalisticki pokret ne moze da postoji bez intelektualaca.Mihels ukazuje na paradoks da demokratija ne moze bez organizacije jer bi nastao haos, a sa druge strane jacanjem organizacije umanjuje se ili nestaje demokratija. Slicnost izmedju demokratije i organizacije je ta da su one oruzje slabih u borbi protiv jakih. Sto ja vise organizacije to je veca uloga vodja a manji znacaj demokratije. Mihelsov gvozdeni zakon oligarhije izraz navedenog paradoksa. Mihels otkriva vojnicku prirodu savremenih partija koje postuju pravila poslusnosti i apsolutizma. Uvideo je da opsta potreba masa je da obozavaju vodje i ta potreba dolazi upravo u politickim partijama. Temelj vodjstva u partijama je govornicka nadarenost. Druga odlika jeste jaka centralizacija partijskog odlucivanja. Mihels dolazi do zakljucka da lozinka vecine u partiji glasi-centralizacija, a manjine-autonomija. U nastojenju da odgovori na pitanje je li oligarhijska bolest demokratskih partija izleciva, Miheles nudi nekoliko resenja:

Ucesce u drzavnoj vlasti umanjuje demokratske kapacitete politickih partija. Sa brojcanim rastom organizacije borba za velika nacela postaje nemoguca i tu tendenciju

pojacava parlamentarizam. Politicke partije postavljaju se na temeljnim stubovima:autoriteta i disciplina. Postoji unutrasnji odnos rasta partije i rasta opreza; Samo male partije mogu sebi da priuste

luksuz principijelne i hrabre partijske politike. Demokratija je svojstvena naklonost prema autoritarnom resavanju vaznih pitanja. Partija je samo sredstvo da se dodje do viseg cilja. U jednoj se partiji nemogu poklapati interesi clanova sa interesima placenog dela(placenih

clanova) partijskog organizma. Vodjstvo je nuznam pojava svakog oblika drustvenog zivota. Organizacija je majka vladavine izabranih nad biracima. Istorijska nuznost oligarhijskih procesa nikako ne oslobadja demokrate od potrebe njenog

suzbijanja.

Druga faza u misaonom i teorijskom razvoju Mihelsa nastupa kada se priblizi Mosku i Paretu i njihovim elitistickim teorijama. Mihels u potpunosti prihvata elitisticki pristup. Mihelsov prelazak sa Marksizma na teorija elita pracen je njegovim prihvatanjem Veberovog postulata o drustvenoj neutralnosti nauke i prihvatanjem italijanskog nacionalizma.Mihels ima dosta slicnih ideja kao i Mojze Ostrogorski. Za razliku od Mihelsa Ostrogorski konstatovao je da uprkos demokratskim reformama uprava partijskih poslova i dalje je ostala u rukama nekolicine. Ostrogorski navodi citat kojim opisuje ideje partija: Do djavola zemlja, nase je da dobijemo na izborima. Mihels i Ostrogorski se potpuno poklapaju sa idejom da organizacije partija enormno uvecavaju moc partijskih vodja. Ostrogorski navodi da poslusnost je odlika svake partije. Ostrogorski kaze da poslanik i clan partije, hrabrost da ima svoje svoje mislenje

Page 8: Politicka sociologija - skripta

postaje slabost, a potcinjenost misljenju partijske vecine, postaje redovno stanje duha. Ostrogorski najinteligentnije naziva partijskim gladijatorima a ostale prostom masinom za glasanje.

11. Sociologija masa i uloga masa u istoriji

Savremena politicka sociologija nam dosta pokazuje uspon masa i uspon lidela u 20 veku. Mase i njihove vodje su 2 strane jednog istog fenomena. Ono sto pokazuju ta 2 a spojena lika su drustvena i politicka moc. Baviti se problematikom mase znaci izucavati sociologiju drustvenih pokreta. Drustveni pokreti se mogu gledati iz 2 ugla: psihologija masa i sociologija masa.Postavlja se pitanje kako lideri sprovode takvo moc nad gomilama? Gomile, u znacenju neorganizovane rulje, postojale su od uvek. Ali mase, u znacenju koje im pridaje psihologija ili sociologija masa, pretstavljaju fenomene modernog doba. Mase su se javile na prelasku iz tradicionalnog u poderno drustvo. Postoji nekoliko uslova koji su pogodovali izlasku masa na siru drustvenu scenu:

Pad starog predkapitalistickog poretka Razvoj robno-novcanih odnosa Brz razvoj industrije Rast brze urbanizacije Sirenje stampe i medija

Mi danas zivimo u dobu masovnog drustva i coveka-mase. Vreme masa je vreme sveopste standardizacije ponasanja ljudi. To je vreme kada procesi imitacije postaju siroko rasprostranjeni i sveobuhvatni. Covek masa je kentaur modernog doba.Mnogi istoricari, po misljenju Moskovisija, zive u zabludi da su mase efemerna pojava, koja ne ostavlja dublje tragove u istoriji. Misteriju u masa proucavalje su Gustav Le Bon, Gabrijel Tard i Frojd. Opravdano se moze reci da uloga masa dobija na znacaju u vreme velikih kriza, kada dodje do raskola u sistemu vrednosti.

12. Zakon imitacije Gabrijela Tarda

Kljucna ideja Tardove socioloske teorije je ideja imitacije. Za njega je proces imitacije osnovna socijalizirajuca snaga. Imitacija (podrazavanje) je osnova drustvenog zivota. Imitacija se ogleda u tome sto se jedan covek ugleda na drugog. Pojedinac najpre imitira samog sebe ali tek imitiranjem drugih on prelazi u polje drustvenosti. Smatrao je da drustveni proces se sastoji u intermentalnoj aktivnosti jedne grupe pojedinaca. Taj proces razvija se kroz 3 vida: Imitacija; Opozicija(konflikt); Adaptacija(prilagodjavanje). Ma koliko naglasavao znacaj imitacije, Tard je smatrao da je invencija izvor svakog progresa. Invencija je svaka nova forma misljenja i delanja koja ima prakticne izglede da dodje do izrazaja u drustvenom zivotu. Do invencija dolaze visoko sposobni i originalni pojedinci. Invencija moze da nastane i sukobljavanjem imitacije postojecih invencija. Imitacija je samo deo optijeg procesa koji Tard naziva zakonitost ponavljanje (repeticija). Imitacija je jedna vrsta automatskog procesa dok je inovacija ta koja omogucava da se pronalazac izdvoji iz stanja imitacija i da dela originalno.Opozicija(konflikt) su stvarni fundamentalni socijalni konflikti koji se nalaze u samom pojednicu kada god on okleva da usvoji ili odbaci jednu novu predlozenu semu. Postoje tri glavna tipa socijalne opozicije:rat, konkurencija i rasprava.Tard smatra da se fundamentalna socijalna adaptacija mora traziti u mozgu i individualnoj svesti inventora t.j. pronalazaca. Ovim zakljucuje da harmonija izmedju ideja u svesti pojedinca u drustvu bitna je za harmoniju svesti razlicitih clanova drustva.Na invenciju je gledao kao na pocetak transformacije postojecih ubedjenja pojedinaca. Zatim procesi opozicije znacili su sudaranjem tih novih pogleda sa postojecim, zasnovanim na procesu imitacije. Ukoliko invencije nadvladaju dolazilo bi do procesa adaptacije. Tako se drustveni zivot odvija kao neprestrani proces transformacije, u kome imitacija je kljucna karika individua i grupe.Pod gomilom on podrazumeva skup osoba koje imaju jedinstvene emocije, ubedjenja, mesto. Upravo ta blizina na bitan nacin odredjuje psihologiju ponasanje gomile. Za razliku od gomile, javnost je pojava novog doba(medija). Jedno od osnovnih slabosti njegove socioloske teorije je u prenaglasavanju individualno-psiholoske dimenzije.

13. Psihologija gomile Gustava Le Bona

Page 9: Politicka sociologija - skripta

Le Bon je jedan od osnivaca psihologija gomila. Moskovski nalazi 4 razloga za odbicivanje Le Bona: Le Bonove knjige su prosecnog kvaliteta Le Bon je pripadao liberalnoj tradiciji srednje klase a suprotstavljao se revoluciji i

socijalizmu Politicke partije su prihvatale njegove recepte u psihologiji gomile Njegove ideje su prihvatane od strane fasizma i nacizma

Le Bon koristi tri izraza za definisanje gomila: gomila, organizovana gomila, psiholoska gomila. Pod gomilom u obicnom smislu podrazumeva skup pojedinaca bez obzira na njihovu narodnost, pol i bez obzira na slucaj koji ih je okupio. Termine organizavana i psiholoska gomila Le Bon upotrebljava kao sinonime. Organizovanu gomilu sacinjava jedno bice koje je podvrgnuto zakonu drustvenog jedinstva gomile. Za prerastanje obicne gomile u organizovanu ili psiholosku gomilu potrebna su zajednicko osecanje i motivacija takozvana zajednicka dusa. Kao i Tard Le Bon kaze da su gomile predvorje drusvenih pokreta. Le Bon navodi sledece osobine organizovane gomile:

One su krajnje duhovno inferiorne(neprosvecene) Nesvesne su Dominiraju nad individuama tj. gubitak individualnih sposobnosti(homogenost gomile) Gomile su neinteligentne(ogranicene) Veome spremne i sposobne za akciju Visok stupanj impulsivnosti i razdrazljivosti. Gomila je rob impulsa koji prima Podlozne su impulsima koji dolaze od spolja(lider) Lakoverenost Ona je medij kroz koji se osecaji i ideje sire poput zaraze Karakterise ih preteranost u reakcijama. Njihovi osecaji su zastoki a delanje bez mere. Gomile tako cesto deluju brutalno nasilnicki i destruktivno. Gomile su neodgovorne tj. sto je gomila brojnija pripadnici nemogu biti kaznjeni tj.

odgovorni Netolerantnost Vrlo su autoritarne Konzervativne Pojedinac u gomili se mnogo mocnije oseca nego kao individua Gomile traze vodju kao sto i vodja traze gomilu Tip vodje koji je drag gomilama ima strukturu cezara tj. olicenje sile Gomile su hirovite i osvetoljubive Postojana volja nije osobina gomila vec je karakterise oscilacijaiz jedne u drugu krajnost

14. Kako gomila misli (Le Bon)

Gomilama misljenje i intelegencija nisu jaca strana. Gomila po Le Bonu misli u slikama. Ona prima ideje koje su iskazane na jasan, popularan i jednostavan nacin. U komunikaciji sa gomilama vazi princip “najslabije karike” tj. informacija i ideja treba da budu dostupne najnizim slojevima. Ako uopste gomila misli, njena razmisljanja se ne zasnivaju na argumentima vec na asocijacijama. Potpuna otsutnost kritickog duha i zasljepljnost govorom vodje, ne dopusta gomili da uoci protivurecnosti u stavovima koje je spremna da prihvati. Ideje gomila Le Bon razvrstava u prolazne i trajne. Gomile su mocne u mastanju i obozavanju ideja koje su prihvatile. Gomile su najverniji cuvari tradicionalnih ideja. Dve vrste faktora uticu na njihova verovanja:A: Udaljeni(tradicija, vreme, vaspitanje) B: Neposredni(slike, iluzije, osecaji)Bitna karakteristika koja je vec navedena je nepostojanje individue u gomili. Gomila dominira nad indiviuama koje su hipnotisane. Pojedinac nemoze da se odupre stavu gomile. Gomila povecava osecaj moci svojim pojedincima i unistava licnu odgovornost.Pojedinac tako postaje tockic na zupcaniku socijalne mega masine-gomile. Pojedinac tako postaje podlozan sugestii, ideji, emocii(nagon).Gomila trazi vodju a vodja stvara gomilu. Vodja mora da impresionira gomilu iluzijama i uticajem na mastu. Koriscenjem floskula o velikim pobedama o neverovatnim cudima, istinskoj pravdi, vrsi se manipulacija gomilama. Vodje moraju da uspostave direktan, intiman kontakt sa gomilom. Prave vodje su sa gomilom na TI. Najednostavniji model ponasanja vodja u komunikaciji sa gomilom je bezuslovno tvrdjenje, ponavljanje... Epicentar gomile je licnost vodje. Velike vodje nisu ljudi od misli vec ljudi od akcije. Klasifikacija gomila:

Page 10: Politicka sociologija - skripta

1. Heterogene gomile Anonimne (ulicne gomile) Neanonimne (parlament)

2. Homogene gomile Sekte Kaste Klase

Osnovna zamerka ovoj klasifikaciji je sto prosiruje pojam gomile na institucije i sto mesa sa socioloskim kategorijama drustva. Ovo je najslabiji deo Le Bonove “Psihologije gomile”.

15. Tokvilov dopirinos političkoj sociologiji

Po mnogima Tokvil je pretece sistemske politicke sociologije. Ako je Monteske osnivac moderne politicke sociologije onda je Tokvil istinski izdanak evropskog prosvetiteljstva. Obojica dele istu kosmopolitsku orijentaciju. I Tokvil i Monteske odbacivale su evropocentrizam i delili stanoviste kulturnog relativizma. Zanimljivo je da su obojica uzimala za uzor demokratiju u drugim zemljama. Monteskje u Engleskoj a Tokvil u Americi. Tokvil je svakako najznacajniji politicki sociolog prve polovine 19tog veka. Njegova znacajna dela su: DEMOKRATIJA U AMERICI I STARI REZIM I REVOLUCIJA. Za Tokvila se moze reci da je politicki sociolog demokratije i demokratske jednakosti, civilnog drustva i politicke kulture. On je upozoravao na jednoumlje rulje i tiranije. Obnavljanje teorijskog interesa za Tokvila u 20 veku imalo je tri talasa:

Tokom 30 godina kada se javljaju fasizam, nacizam i staljinizam kada se ostvaraju Tokvilove slutnje o uspostavljanju totalitarizma uz masovnu podrsku vecine;

Nakon drugog svetskog rata Tokvilovo delo je sluzilo kao vodic u politickom obrazovanju ali i kao dokaza prednosti zapadnog nad istocnim politickim modelom.

Krajem 20 veka Tokvilova politicka misao dobija punu afirmaciju u sve cetiri oblasti: Teorija demokratije; Teorija civilnog drustva; Politicka kultura; i Sociologija revolucije i teorija tranzicija starog u novi poredak.

16. Tokvilova politička sociologija demokratije (Suverenost naroda, sloboda i jednakost )

Tokvil je prvi politicki mislilac svestan sveopsteg i neodoljivog nastupanja demokratije u svetu. Demokratski proces na dugorocnom putu je nezaustavan i nepovratan. To je unverzalni, transnacionalni pokret i trajan proces. Demokratska revolucija je neotkloniva i nije mudro boriti se protiv nje. Na primeru Amerike on pokazuje sve dobrobiti demokratije za slobodu pojedinca i drustva, ali ukazuje i na opasnosti koje od nje prete za tu istu slobodu, jer demokratija ide na ruku demagogiji i mediokritectvu i omogucava tiraniju vecine. Tokvil prihvata postulat o suverenosti naroda koji je pracen dvema revolucijama (americkom i francuskom). Sredisnu tacku ovog postulata cine gradjanske jednakosti. Ideja drustvene jednakosti je glavna pokretacka snaga demokratije i glavna dinamicka snaga istorije. Odlucujuci pecat demokratskom politickom poretku u Novom svetu dali su doseljenici Nove Engleske (Amerika). Oni su bili pripadnici engleskih srednjih slojeva koji su sa sobom doneli svoja verska ubedjenja, ideje suverenosti i drustveni ugovor. Iz ovog mozemo izvuci nekoliko teorijskih nalaza:

vaznost odnosa jednakosti i slobode znacaj politicke i individualne slobode neophodnost politickih ideja izgradnja demokratskih institucija znacaj srednjih slojeva za demokratija

Sloboda i jednakost – Posvecen slobodi Tokvil je brinuo kako da se ona obezbedi u doba jednakosti. Smatrao je da demokratski narodi gaje prirodnu ljubav prema slobodu i strast prema jednakosti. Dakle u doba demokratije sloboda moze postojati samo sjedinjena sa jednakoscu, ali je jednakost moguca i u despotizmu. Izglede da je sudbina slobode da uvek bude nesigurna i u opasnosti. Prednosti jednakosti svi osecaju odmah a prednosti slobode dolaze vremenom. Zla koja sloboda donosi su neposredna i vidljiva svima dok zla koja donosi jednakost su sporijeg karaktera. Tokvil je shvatao da demokratska revolucija povezuje slobodu sa jednakoscu. Njegove brige su razapete izmedju 2 opasnosti: da jednakost ne zavrsi u despotizmu a da se sloboda ne izrodi u anarhiji. Smatrao je da amerikanci imaju prednost sto su vec rodjeni jednaki i nisu morali do te jednakosti doci revolucijom. On ukazuje na nekoliko opasnosti koje prete slobodi:

Opasnost od tiranije vecine koju ce nazvati demokratski despotizam.

Page 11: Politicka sociologija - skripta

Na drugo mesto je los egoizam takozvani imbecilni egoizam koji vodi u zatvoreni i izolovani individualizam. To je individualizam koji oznacava povlacenje iz javnog drustvenog polja u polje privatnosti. Osnovu te vrste individualizma Tokvil nalazi u pogresno shvacenom licnom interesu. Taj pogresno shvaceni licni interes ugrozava ravnotezu slobode i jednakosti. Posledica toga je politicka apatija t.j. gubitak interesa za slobodu drzave i slobode u njoj. To je situacija u kojoj samo trziste i porodica odredjuju zivot ljudi. Tokvil je svestan cinjenice da su anticke politicke zajednice bile zasnovane na vrlini a da je moderna nacionalna drzava formirana na interesima. Osnovi princip antickih republika bio je zrtvovanje privatnih interesa za opste dobro. U modernim republikama osnovno nacelo je u harmonizovanju privatnih interesa sa opstim interesom. Dobro shvaceni interesi je kljuc ravnoteze slobode i jednakosti u trzisnoj demokratiji.

Na trece mesto stavlja opasnost od centralizacije politike i drzave. Razlikuje 2 vrste centralizaije: centralizam vlasti i upravni centralizam. Centralizam vlasti je kada se na jednu mestu resavaju pitanja koja se ticu svih gradjana, a centralizam uprave je kada se na centralizovan nacin resavaju pitanja koja zanimaju samo odredjene delove nacije. Za njega ja narocito opasan upravni centralizam. Glavno negativno dejstvo centralizma je sto oslabljuje politicki smisao gradjana i odvikava ih od upotrebe politicke volje.

Sto se vise izjednacava drustveni polozaj ljudi u jednom narodu, pojedinci se cine sve manji a drustvo sve veci. Po njemu da bi vlast u jednom drustvu uspela da centralizuje u svojim rukama drustvena moc, mora da voli jednakost ili da pokazuje da je voli. Tokvil predvidja da licna nezavisnost i lokalne slobode u buducnosti ce biti samo vestacke tvorevine a prirodno uredjenje bice centralizovano. Strateski pravci odbrane slobode u doba jednakosti su: razvijanje slobodnih institucija; koriscenje politickih prava i udruzivanje gradjana; slobodna stampa; obrazovanje za demokratiju; aktivno ucesce gradjana u politickom zivotu.

Politicka sloboda i demokratija – Tokvil je liberalni mislilac. Sloboda je za njega osnovno politicko nacelo i najvisa vrednost. Njegov drugi teorijski nalaz tice se odnosa politicke slobode i demokratije. Priznaje obe vrste slobode: opsta politicka(Konstan) i licna individualna(Ruso). Svestan je da se individualna sloboda ne moze ocuvati bez opste drustvene politicke slobode i obrnuto. Na Tokvila veliki uticaj imali su Federalisti(Tomas Dzeferson). Najvazniji stub demokratskog politickog poretka u novom svetu je koncept politicke slobode. Nacela demokratije novog sveta mogla su da rastu u slobodi bez staleskih stega koja se karakteristicna za Evropu. Nacelo slobode nigde nije potpunije primenjeno nego u drzavama nove Engleske. Plodna klica slobodnih institucija je opstina koja je u svemu ostala nezavisna jedinica. Smatrao je da su amerikanci postigli slobodu pre demokratije. Tokvil stavlja akcenat na onu gradjansku i duhovnu slobodu koju americko drustvo i drzava imaju obavezu da stite: to je sloboda da se cini sve sto je pravo i dobro. Tako je americko drustvo uspelo da postigne da vlast bude velika i izvrsitel mali, a drusto slobodno. Brinula ga je sudbina slobode u demokratiji ali i buducnost slobode u industrijskom drustvu. Sloboda moze biti sacuvana u demokratiji samo ako se sacuvaju vrline gradjana. Na dugi rok svako drustvo zavisi od vrlina gradjana i njihovog zdravog razuma. Sto se tice napretka industrije uocava da industrijsko umece srozava klasu radnika a uzdize klasu radnika. Jedini nacin da se pobedi zlo koje jednakost proizvodi je politicka sloboda. A ocuvanje politicke slobode lezi u civilnoj participaciji. U ovim idejama Rober Mispet uocava povezanost Tokvila i Marksa. Za Tokvila ono sto je jednakost i homogenost, za Marksa su to socijalizam i komunizam. Za Tokvila glavna jedra istorije su politicka a za Marksa ekonomska. Efikasni uzrok promena za Tokvila je gvozdeni proces ujednacavanja a za Marksa klasni konflikt. Obojica vide modernu istoriju kao trijumf snaga koja je Tokvil zvao ARISTOKRATSKO a Marks FEUDALNO a onda su se te snage oslobodile u demokratiji(Tokvil), odnosno kapitalzmu(Marks).

Znacaj politickih ideja za demokratiju – Treci vazan teorijski nalaz odnosi se na neophodnost razvijenih politickih ideja. Iseljenici koji su dosli u Ameriku izdvojili su nacela demokratije od svih onih protiv kojh su se borili u starim evropskim drzavama. Tokvil zna da bez zajednickih ideja nema zajednickog delanja, a bez zajednickog delanja postoje samo ljudi kao pojedinci a ne kao zajednica.

17. Izgradnja demokratskih institucija (Srednji slojevi, snaga i slabost demokratije, Tiranija većine i demokratski despotizam)

Cetvrti vazan teorijski nalaz je u znacaju izgradnje demokratskih institucija. U vecini evropskih nacija politicko uredjenje islo je od njenog vrha. U Americi proces je bio obrnut: opstina se organizovala pre okruga, okrug pre drzave, drzava pre unije. Istaknuta odlika javne uprave SAD je decentralizacija. Republikom velikog obima moze

Page 12: Politicka sociologija - skripta

se vladati samo kombinacijom 2 principa: princip lokalne samouprave i princip jake nacionalne vlade. Ova kombinacija se najbolje ostvaruje u federalnom nacelo.

Srednji slojevi – Srednji slojevi su najbolja socijalna osnova za demokratijom. Sastavni deo ovog petog nalaza je i ideja da drustva sa manjim stepenom socijalnih nejednakosti pretstavljaju bolji ambijent za demokratiju. Opste blagostanje pogoduje stabilnosti demokratije.Snaga i slabosti demokratije – Tokvil smatra da demokratija pogoduje uvecavanju unutrasnjih snaga drzave i drustva, ona siri blagostanje, razvija gradjansku svest, ojacava postovanje zakona. Mane i slabosti demokratskog uredjenja lako se vide dok se njihovo blagotvorni dejstvo vrsi neosetno. Prema tokvilovom shvatanju za demokratiju je neophodno postojanje civilizovanog i obrazovanog drustva. U demokratiji on vidi i prednost najekonomicnijeg poretka. Ono sto cesto nedostaje demokratiji je jasno sagledavanje buducnosti, zasnovano na znanju i iskustvu. Dzon Stjuart Mil kod Tokvila uocava sledece 3 prednosti demokratije:

cilj demokratije je dobor neizmernog mnostva ni jedna druga vlada vlada ne moze da racuna na tako siroku podrsku vecina kao u

demokratiji demokratija funkcionise ne samo za narod nego i putem naroda

Mil uocava 2 najvece slabosti demokratije kod Tokvila: Politika u demokratiji je nagla i prevrtljiva Interes vecine ne mora uvek biti identican sa opstim interesom

Jedna od velikih slabosti demokratije je opasnost da vecina nadglasa one koji su intelektualno superiorniji pa dolazi do pojave mediokritetivstva. Dva su glavna uzroka socijalnih heterogenosti: intelekt i bogatstvo. Demokratija uspesnije resava problem heterogenosti u bogatstvu jer glas bogatog i siromasnog isto vredi. Demokratija moze doci do istine samo kroz iskustvo. Politicki zakoni SAD uvek su polazili od principa suverenosti naroda. Volja naroda za Tokvila je jedna od onih reci koja je cesto zloupotrebljavana u istoriji. Americko drustvo je izbeglo despotizam zbog porekla prosvecenosti obicaja.

Tiranija vecine i demokratski despotizam – Analiza svemoci vecine tokvil posvecuje veliku paznju i naziva tiranijom vecine, demokratskim despotizmom. Tokvil polazi od ocene da je u sustini demokratskih uredjenja da vlast vecine u njima bude apsolutna. Fundamentalni paradoks demokratije je u tome sto je jednakost podjednako kopmatabilna i sa tiranijom i sa slobodom. Ista ona jednakost koja gradjanina cine nezavisnim izrucuje ga samog dejstvu vecine. Tokvil kaze da su demokratije prirodno sklone da svu drustvenu moc stave u ruke zakonodavnog tela. Tokvil skrece paznju da je najstrasniji oblik tiranije TIRANIJA ZAKONODAVACA. Vecina dakle ima ogromnu stvarnu moc kao i veliku moc u javnom mnenju. To dovodi ne samo do zakonodavne i uprave nestabilnosti nego i do tiranije vecine. Moze se govoriti o tiraniji vecine u politickom i drustvenom smislu. Prva se ispoljava kao tiranije politicke vecine u politickim organima drzave a druga kao tiranija javnog mnenja vecine u gradjanskom drustvu. Demokratiji u Americi zamera njenu neodoljivu snagu. Za razliku od ranijih tiranija koje su se sluzile grubin sredstvima djelata, nova civilizacija usavrsava despotizam, a demokratske republike umesto primene materijalizovane sile ustremljuju se na dusu i misao. Tokvil kaze da javno mnjenje nam radi ono sto inkvizicija nikada ne bi mogla. Iza politicke svemoci vecine Tokvil ponovo otkriva jednakost koja proizvodi 2 tendencije: jednu koja svacij um vodi novim mislima i drugu koja bi ga svela na to da vise ne misli. Ako demokratski narodi zamene individulni razum, apsolutnom vlascu vecine javio bi se totalitarizam(nacizam).Psiholoska moc vecine zasnive se na 2 problematicne ideje: prvo da vise znanja i mudrosti ima u mnostvu nego u nekolicini izabranih; i drugo da su interesi veceg broja iznad interesa manjine. Sto se prve ideje tice Tokvil je kvalifikuje kao teoriju jednakosti primenjenu na pamet. Kada je rec od rugo ideji svaka manjina se nada da moze postati vecina. Ovaj tip organizacije mogao bi da vazi za sve kulturne manjine, kao i za one podele u drustvu koje imaju oblik rascepa “ili ili” tj. gde kompromis nije moguc.Tokvil postavlja nacelo da je pravda visi zakon od zakona vecine i da pravda cini granicu prava svakog naroda. Smatrajuci da je svemoc zlo, a vlast bez ogranicenja po sebi losa Tokvil u pravi vidi silu koja je iznad prava vecine. Moze da se kaze da iznad svemoci vecine u moralnoj ravni stoje pravda i humanost a u polickoj prirodna prava i razum.

Page 13: Politicka sociologija - skripta

18. Civilno društvo kao škola demokratije i politička kultura(Tokvil)

Druga velika Tokvilova tema je civilno gradjansko drustvo. Vrsio je analizu politickog poretka i civilnog drustva. Njegova polazna teza je da se pod uticajem demokratskog drustvenog uredjenja u SAD izgled civilnog drustva i sveta politike promenio. Ideja demokratije pretpostavlja postojanje civilizovanog i obrazovanog drustva. U osnovi ovoga lezi opsta ideja o mogucnosti covekovog usvrsavanja, po kojoj se ljudi razlikuju od zivotinja. Po Tokvilu umece udruzivanja je osnovni umece i napredak svih ostalih umeca zavisi od udruzivanjem. Da bi ljudi postali i ostali civilizovani treba umece udruzivanja da se razvija. Tokvilovo civilna teorema glasi: STOJE DRUSTVENA JEDNAKOST VECA TO JE I UDRUZIVANJE GRADJANA RAZVIJENIJE, I OBRNUTO. Usled nejednakosti nstaje despotizam. Umetnost udruzivanja je istinska majka socijalne akcije.Za americku naciju Tokvil kaze da su njeni gradjani reseni da stalno koriste pravo udruzivanja u civilnom zivotu, pa su tako uspeli da obezbede blagodeti civilizacije. Tokvil dolazi do zakljucka da udruzivanje gradjana olaksava politicko udruzivanje. Za njega politicka udruzenja su kao velike besplatne skole za gradjansko udruzivanje, a udruzenja gradjana kao drustvene skole za demokratiju. Tokvil pravo na udruzivanje stavlja u red neotudjivih prava odmah iza licne slobode. Amerika je zemlja koja najvise koristi izvlaci iz udruzivanja. Ono je uslo u navike i obicaje. Politicko udruzivanje je uvek opasnije za poredak, jer svaka vlast gleda na politicko udruzivanje kao sredstvo dolaska do vlasti. Tokvil zakljucuje da je pravo na udruzivanje postalo garancija protiv tiranije vecine.

Sloboda stampe – Sloboda stampe je nuzna posledica suverenosti naroda. Cenzura i demokratija protivurece jedna drugoj i nemogu opstati u politickim ustanovama istog naroda. Sloboda stampe je mocno oruzje, oruzje slobode. Moc slobode stampe se ispoljava na dvostruki nacin: stampa formira javno mnjenje i mocno utice na oblikovanje svih ubedjenja ljudi. Tokvil kaze da ona ne menja samo zakone nego i obicaje. Stampa je izuzetna drustvena sila pa zato jedina veca sila je udruzivanje gradjana.

Politicka kultura demokratije – Proucavanju kulture treba prepisati odrzanje demokratske republike u SAD-u. U analizama Tokvila akcenat je stavljen na kateogoriju naravi(Mores). Mores ili narav je kod Tokvila u upotrebi sa znacanjem obicaja navike a sredinom 20 veka mores dobija znacenje politicke kulture. Pitanja politicke kulture su: drustvena i politicka uloga religije u demokratiji, medjurasni odnosi, polozaj zena, duh demokratskih naroda.

Kada je rec o religiji Tokvil ocenjuje da se americka civilizacija izrodila iz slobodarskog i religioznog duha. Religija vidi u gradjanskoj slobodi i svoju slobodu. Sloboda vidi u religiji moralnu potporu, cuvarku morala. A moral je zagarantovan zakonom.

U Americkom drustvu Tokvil uocava neprijateljske medjurasne odnose(crnci i indijanci). Obe rase zauzimaju podjednako nizak polozaj u zemlji u kojoj zive. Obe trpe dejstvo tiranije, od strane istog vinovnika. Iako je hriscanstvo unistilo ropstvo, hriscani 16tog veka ga ponovo uspostavljaju. Ropstvo je uspostavljeno zbog neophodne velike zive radne snage. Sa druge strane indijansci su mogli da izbegnu unistenje ili ratovanjem ili civilizovanjem.

Sledece poglavlje Tokvil posvecuje uticaju demokratskih promena na porodicu i polozaj zene u SAD. Tokvil odaje priznanje vaspitanju devojaka u SAD, jer kako on kaze zena tvori moral.

Na politicku kulturu i duh demokratskih naroda dosta je uticao razvoj knizevnosti i umetnosti. Tokvil kaze da amerikanci nemaju knizevnost vec novinarstvo(javno mnjenje). Zapaza visok stepen pragmatizma i ambicioznosti amerikanaca koji su u neprestanoj trci za materijalnim dobrima i uspesima. Kod amerikanaca je posebno razvijena trgovacka narav.

19. Stari poredak i revolucija (Komparacija Francuske i Engleske revolucije) (Tokvil)

Tokvil smatra da je filozofija 18tog veka jedna od glavnih uzroka revolucije, jer ju je pripremala svojim idejama(prirodna jednakost, suverenost, ukidanje klasa). Pored filozofa vaznu ulogu su imale fiziokrate(javno obrazovanje, administrativne reforme). Pored filozofa i ekonomista veliki uticaj je imao pokret prosvetiteljstva. Pokrenuli su proces pomeranja tezista sa religije na nauku i obrazovanje. Tako su stvorili duhovnu osnovu za francusku revoluciju. Takodje veliki uticaj na francuska revolucija je imala i americka revolucija. Francuska revolucija je u sistini bila socijalna i politicka revolucija.Jedan od razloga za revoluciju je bilo lose stanje drzavnih finansija. Politika apsolutizma Luja XVI je dovela drzavu do bankrotstva. Atmosferu revolucije opisuje Zozef Sijejez koji je napisao delo STA JE TRECI STALEZ. Na to pitanja odgovara SVE. Taj stalez trazi da bude nesto u politickom zivotu jer do tada je bio nisto. Onore Mirabo je

Page 14: Politicka sociologija - skripta

bio jedan od vodecih licnosti treceg staleza. Pre pocetka rada skupstine treci stalez ostvaruje dve vazne pobede: Izjednacuju se po broju poslanika sa druga 2 staleza i ostavlja se otvoreno pitanje dali stalezi glasaju odvojeno ili ne. U toku rada same skupstine treci stalez odbija diktate kralja i sredinom juna proglasava Narodnom skupstinom. Na stranu treceg staleza stajao je i deo svestenstva. Do kulminacije dolazi nakon pada Bastilje. Kraj revolucije je doveo do pada feudalnog sistema, uspona treceg staleza, ukidanja privilegija povlascenim stalezima i uvodjenje politicke i pravne jednakosti svih gradjana. Tokvil dolazi do zakljucka da su francusku revoluciju pripremile najcivilizovanie a sprovele najneobrazovanije klase.

Cak ni revolucije nemogu da uniste sve veze izmedju starog i novog drustva. Gradjevinu novog drustva zapocinjane su na nepotpunim rusevinama. Tokvil uvidja da francuska revolucija ima 2 faze: Prvu gde hoce da ukinu sve sto je staro i drugu u kojoj ce preuzeti deo nesrusenog. Primer za to je rusenje administrativne centralizacije, koja je ponovo preuzeta nakon revolucije. Proces administrativne centralizacije je voj vrhunac dostigla za vreme Luja XIV. Glavna lokalna figura tog procesa je visoki cinovnik, intendant. U vreme apsolutne monarhije skoro sva ovlascenja lokalne vlastele prelaze u ruke drzavne administracije. Revolucija je u svom prvom naletu je pokasula da razori drzavnu administraciju, ali samo desetak godina kasnije je obnovljena. Ako je za svake revolucije administracija bivala obezglavljena, telo joj je ostalo nedirnuto pa su isti sluzbenici obavljali iste funkcije. Analizirajuci stari rezim Tokvil je svuda sretao korene danasnjeg drustva usadjene u drevno tlo. U okviru starog rezima Tokvil je primetio da su se rodile 2 osnovne strasti: Neugasiva mrznja prema nejednakosti i druga novija teznja ka slobodi. Rober Nizbet tvrdi da je Tokvilovo osnovno stanoviste u pogedu uzroka revolucije okrenut vise jednakosti a ne slobodi. Bernand Braun uocava da Tokvil posvecuje paznju i post-revolucinarnom momentu. Tokvil upozorava da zbog nereda i nasilja ljudi izgube sigurnost i pocnu da zale za starim vremenima.

Komparacija francuske i engleske revolucije – Ovu komparaciju vrsi Slobodan Jovanovic kroz tri faze: U Engleskoj ekonomska obnova i industrijski napredak prethodili su u obnovi politickih

ustanova. A u Francuskoj je bilo obrnuto. Engleska revolucija je u borbi protiv kralja oslabila vojsku i kontrolu nad njima stavila u ruke

parlamenta. Francuska revolucija je ojacala i vojsku i administraciju. Engleska revolucija je u vojsci i cinovnistvu videla glavne poluge vladelackog apsolutizma pa je promenama ucinila nemogucu bilo ciju svemoc. Francuska revolucija je oslabila apsolutnu monarhiju cime je iskljucila svemoc vlasti a ojacala javnu vlast.

Engleska revolucija je izvedena nagodbom izmedju povlascene plemicke aristokratije i burzoazije cime je politicka promena izvedena mirnim putem. U Francuskoj do takve nagodbe nije doslo. U Francuskoj burzoazija je pravila revolucija protiv plemstvu. Protivnici revolucije bili su povlasceni stalezi plemstvo i svestenstvo.

Po mislenju Melvina Rihtera francuska revolucija je uspostavila dve razlicite tradicije demokratije. Po jednoj demokratija se sastoji u vladanju samih gradjana nad sobom i u punum uzivanju slobode. Po drugoj demokratija je vladavina pojedinaca ili grupa u ime naroda. Rec je dakle o liberalnom i neliberalnom(Napoleon) nasledju francuske revolucija.

20. Veberovo shvatanje politike i države

Pod politikom Veber podrazumeva uvodjenje ili uticaj na vodjenje neke politicke organizacije (drzave). On kaze politika ce znaciti: teznja za ucestvovanjem ili uticajem na raspodeljenjem moci, bilo izmedju drzava ili grupe ljudi. Za Veberevo razumevanje politike vazan je pojam politickog odnosa. Politicki odnos je jedan od mogucih manifestacija drustvenog odnosa. Politicki odnos zasnovan na solidarnosti moze preci u sukob interesa. Ukoliko je u nekom drustvenom odnosu ili politickom, delovanje orjentisano ka nameri da se sprovede sopstvena volja, nasuprotn jednog ili vise partnera, onda se radi o borbi. Za razliku od borbe, takmicenje se karakterise upotrebom miroljubivih sredstava. Tako se pokazuje da su sukob interesa i da se nametne sopstvena volja, bitni elementi Veberovog poimanja moci. Po misljenju Gligorova, glavna osobina Veberovog sdhvatanja moci, svodi se na njegovo shvatanje vlasti, jer je vlast je kooperativna moc. U Veberovoj socioloskoj kategorizaciji vazno mesto pripada drustvenim tvorevinama (porodica, crkva, drzava). Prema Veberovom tvrdjenju, sve pol.tvorevine su tvorevine koje upotrebljavaju silu. Kad se kaze politicki uslovljena, onda se po Veberu uvek misli na interesnu raspodelu, odnosno odrzanje ili povecanje moci. Postoji duboka povezanost moci i politike, moci i interesa. Pod pojmom politicke zajednice Veber podrazumeva, takvu zajednicu koja svojim delanjem koristi fizicku i oruzanu sile da bi pokorila stanovnistvo i obezbedila njihovu potcinjenost na odredjenoj teritoriji. Politicka zajednica spada u zajednice u kojima zajednicko

Page 15: Politicka sociologija - skripta

delanje ukljucuje prinudu, kojom se ugrozavaju ili unistavaju sloboda i zivot pripadnika te zajednice. Pol.zaj., a drzava pre svega, ocekuje od pojedinca da se izlozi smrtnoj opasnosti u interesu zajednice. Zato svaka zajednica razvija PATOS (pozrtvovanje, patnja) i postavlja svoje trajne emocionalne temelje u onome sto se naziva zajednicka politicka sudbina.

Veberovo odredjenje drzave – najvazniji oblik pol.zaj. je drzava. Drzava je ona ljudska zajednica i, drustvena i pol.tvorevina, koja za sebe zahteva monopolo legitimne upotrebe fizicke sile. Drzava je politicka organizacija i politicka ustanova. Ona pol.org. sa karakterom ustanove treba nazivati drzavom, ako njen upravni aparat sa uspehom polaze pravo na monopol legitimne fizicke prinude za odrzavanje poretka. Pojam drzave je tesko zamisljen be z Veberovog kategorijalnog razlikovanja moci i vlasti. Za pojam vlati i drzave vazno je i Veberovo odredjenje politicke grupe: to je grupa koja ima vlast kada njeno postojanje i vazenje njenih poredaka u okviru odredjene geografske oblasti, neprekidno garantuje upravni aparat primenom i pretnjom fizicke sile. Veber upozorava da nasilje nije jedini oblik upravljanja politickim grupama. Po Veberovom misljenju ni drzava, ne moze biti definisina na osnovu njenog cilja. Politicki karakter drzave se moze definisati jedino na osnovu njegovog sredstva tj. vlasti. Ako se odredjuje po sredstvu, onda je to nasilje. Veber prihvata cinjenicu da se svaka drzava temelji na sili. Kao najvazniju formalnu karakteristiku moderne drzave Veber uzima, upravni i pravi poredak. Osnovna funkcija upravnog i pravnog poretka je normativna i tezi da obuhvati sve oblasti vlasti. Prema tome, moderna drzava je teritorijalna ustanova. Ona ima karakter racionalne ustanove i trajne organizacije. Po Veberu osnovne funkcije drzave su:

ustanovljenje prava (zakonodavna) zastita licne sigurnosti javnog reda zastita stecenih prava negovanje higijenskih, pedagoskih, drustveno-pol. interesa organizovana nasilna zastita od spolja

21. Vebeorava sociologija vlasti

Pojam vlasti Veber upotrebljava kao autoritarna moc zapovedanja. Po Veberu vlast je najtesnje povezana sa upravom Mihajlo Djuric ukazuje na sledece osnovne elemente Veberovog shvatanja vlasti:

vlast postoji samo u okviru drustvene organizacije vlast je institucionalizovani odnos gospodarenja i podcinjavanja onde gde postoji odnos vlasti, raspodela prava i duznosti je obostrana za razliku od moci koja se rasprostire difuzno, specificno obelezije vlasti je da se krece u

odredjenim granicama drustvena organizacija je ta koja namece i stiti vlast

Legitimnost vlasti - Jedno od ključnih pitanja Veberove teorije moći je pitanje načinai oblika društvene legitimacije vlasti. Veberova sociologija vlasti je najpoznatija po analizi tri tipa legitimnosti vlasti. Ta tri tipa vlasti, odnosno tri osnove legitimiteta moći zapovedanja su: racionalna vlast birokratije, tradicijska patrijarhalna vlast i harizmatska vlast. Upoznacemo se sa Veberovom opštom teorijom legitimnosti.

Izvestan minimum zajedničke saglasnosti članova jednog društva, predstavlja preduslov za stabilnost i trajanje svake, pa i najbolje organizovane vlasti. Ta saglasnost predstavlja suštinu legitimnosti svakog poretka. Legitimnost jednog poretka može da se, prema Veberu, garantuje na dva načina: (a) unutrašnjim pobudama; i (b) očekivanjima specifičnih spoljnih posledica, odnosno interesnom situacijom. Legitimnost garantovana unutrašnjim pobudama zasniva se na tri osnova: (1) čisto afektivnoj, na osećanjima zasnovanoj podršci; (2) vrednosno- racionalnoj, odnosno verovanjem u važenje poretka na osnovu moralnih, estetskih i drugih vrednosti koje obavezuju; i (3) religioznoj, verovanjem u zavisnost spasenja od održanja poretka.

Važni stubovi legitimnosti svakog, a pogotovu političkog poretka, su konvencije i pravo. Konvencije ili običaji garantuju da će svako odstupanje od uobičajenog ponašanja naići na neodobravanje ili bojkot u određenom krugu ljudi. Pravo pak garantuje izglede na fizičku ili psihičku prinudu da bi se kaznila povreda poretka i iznudilo njegovo održavanje. Zato je postojanje aparata za prisilu bitno za pojam prava. Oni koji društveno delaju mogu, po Veberovom mišljenju, pripisati legitimno važenje nekom poretku po sledećim osnovama: (a) tradicije, kao važenje onoga što je uvek postojalo; (b) osećanja, odnosno afektivnog verovanja; (c) vrednosno racionalnog verovanja; (d) pozitivno uspostavljenog poretka i verovanja u njegovu legalnost na osnovu toga; (e) sporazuma svih onih koji su za to zainteresovani; (f) kad se legitimnost nameće na osnovu vlasti koja već važi nad ljudima i zahteva pokoravanje.

Page 16: Politicka sociologija - skripta

Postojanje svakog poretka, a pogotovu poretka vlasti, mora se opravdati po- zivanjem na principe legitimititeta te vlasti, odnosno poretka. Kao što je već rečeno, Veber smatra da postoje tri čista tipa legitimne vlasti. Osnov važenja njihove legitimnosti zasniva se na: (1) racionalnom karakteru važenja, odnosno na veri u legalnost zakonski zasnovanih poredaka (legalna vlast); (2) tradicionalnom karakteru, odnosno na uobičajenom verovanju u svetost tradici (tradicionalna vlast); i (3) harizmatskom karakteru, koji se zasniva na izuzetnoj predanosti svetosti, heroizmu (harizmatska vlast).

Racionalna, odnosna legalna birokratska vlast - Osnovna obeležja racionalne vlasti su: neprekidno, pravilima regulisano obavljanje službenih poslova; u okviru jasno definisanih kompetencija (nadležnosti); na hijerarhijskim principima zasnovanih odnosa kontrolnih i nadzornih organa vlasti; sa činovnicima koji su stručno školovani.

Prema Veberovoj analizi, najčistiji tip legalne, racionalne vlasti jeste vlast koja se vrši posredstvom birokratskog upravnog aparata. Upravni aparat se sastoji od individualnih činovnika koji ispunjavaju sledeća tri kruga uslova: a) statusno-profesionalne; b) uslove kompetentnosti; i c) ugovorno-administrativne. U prvu grupu (statusno profesionalni) možemo ubrojati sledeće uslove: (1) lično slobodni i pokoravaju se samo objektivnim službenim dužnostima; (2) postavljeni (a ne birani) po strogo utvrđenoj hijerarhiji u službi; (3) sa strogo utvrđenim kompetencijama (nadležnostima) u službi. U drugu grupu (uslovi kompetentnosti) možemo uključiti: (4) osobe sa odgovarajućim stručnim kvalifikacijama; (5) obavezni da se odnose prema službi kao jedinom i glavnom zanimanju; (6) i mogućnosti da napreduju i naprave karijeru. Treću grupu (ugovorno-administrativni) čine sledeći uslovi: (7) angažovani na osnovu ugovora, dakle, po slobodnom izboru; (8) plaćeni za svoj rad platom u novcu, s pravom na penziju; (9) potpuno odvojeni od vlasništva nad sredstvima za upravljanje i bez mogućnosti aproprijacije službenog mesta; (10) podvrgnuti jedinstvenoj strogoj disciplini i kontroli u vršenju službe.Kontrola upravnih birokratskih aparata jedan od glavnih problema funkcioniranja moderne i su vremene demokracije. Manjkavosti od kojih pati birokracije, su nestanak odgovornosti pojedinih funkcionera i sprecava inovaciju. Pojava birokratije imala ogroman uticaj na politiku i život modernih društava i na izglede za njihovu demokratizaciju. „Ona je uvela trajnu doslovnu samoobnavljajuću strukturu moći, koja ne zavisi od režima i političkih stranaka i koja otelovljuje specijalizovanu veštinu ‘izvan’ politike“.

Tradicionalna vlast - Tradicionalna je ona vlast čija se legitimnost oslanja na svetost prastarih,oduvek postojećih i večnih poredaka moći i kada se u nju veruje na osnovu te svetosti. Primarni tipovi tradicionalne vlasti su situacije kada ne postoji lični upravni aparat gospodara, a to su: a) gerontokratija i b) patrijarhalizam. Gerontokratija označava stanje u kome vlast u nekoj grupi ili zajednici vrše najstariji, kao najbolji poznavaoci svete tradicije. Patrijarhalizam označava stanje u kome vlast u nekoj ekonomskoj grupi, a pre svega u domaćinstvu, vrši pojedinac koji je određen strogim pravilom nasleđa. Oni se javljaju uporedo. Poseban vid tradicionalne vlasti je takozvana vlast honorata, koja se javlja onda kada društveni ugled ili prestiž pojedinaca ili grupe postane osnova suverenog položaja i naredbodavne vlasti u društvu. Patrijarhalna struktura vlasti je najvaznija. Sa uspostavljanjem ličnog upravnog i vojnog aparata gospodara, svaka tradicionalna vlast počinje da težipatrimonijalizmu i, u krajnjem slučaju,sultanizmu. „Patrimonijalnom vlašću treba nazivati svaku primarno tradicionalno orijentisanu vlast, ali vlast koja se vrši na osnovu potpunog ličnog prava, asultanskom vlašću treba nazivati patrimonijalnu vlast koja se u svojoj upravi pretežno kreće u sferi potpune samovolje nesputane tradicijom“.

Harizmatska vlast - Harizmom Veber naziva osobinu neke ličnosti na osnovu koje ona važi za izuzetnu i zahvaljujući kojoj se smatra da je ta ličnost obdarena natprirodnom ili nadljudskim, ili izuzetno specifičnim i ne svakom dostupnim moćima i sposobnostima. Harizmatski autoritet počiva na izuzetnom daru „Božje milosti“, ali i na dobrovoljnom potčinjavanju osoba harizmatskoj vlasti, jer one slobodno priznaju tu harizmu. To priznavanje se zasniva na snažnim psihološkim mehanizmima poniklim iz oduševljenja ili očaja i nade. U dobrovoljnom potčinjavanju leži glavni osnov legitimnosti harizmatske vlasti. Po oceni Vebera „harizma je velika revolucionarna sila u epohama vezanim za tradiciju i predstavlja oštru suprotnost racionalnoj, naročito birokratskoj vlasti. Veber kaže da harizmatska vlast ruši prošlost i u tom smislu je specifično revolucionarna. Dakle, ona je suprotstavljena tradicionalnim oblicima vlasti zato što je nesvakodnevnog karaktera i što je vezana za aktuelnu ličnost, a ne za autoritet običaja i tradicije ili mitsku ili versku ličnost iz prošlosti. Harizmatski tip legitimnosti se s pravom vezuje za autoritarni tip vlasti. Duboke društvene krize po pravilu najpogodniji uslov za pojavu harizmatskog tipa vlasti koji ima boziju moc da pomogne i tada su mase spremne na slepu poslusnost. Pokušaji antiautoritarnog tumačenja harizme vezuju se za slučajeve takozvane plebiscitarne

Page 17: Politicka sociologija - skripta

demokratije. Po Veberu model plebiscitarne demokratije je najvažniji tip demokratije sa vođom, gde vođa (demagog) vlada, u stvari, na osnovu privrženosti svojih političkih sledbenika. Harizmatske situacije su totalna antiteza rutini organizovanih socijalnih institucija i odnosa.Zbog svoje tesne povezanosti sa izvorima društvene i kulturne kreativnosti, harizmatske aktivnosti i orijentacije sadrže kako destruktivne, tako i stvaralačke elemente u odnosu na institucije, formalna pravila i procedure. Ajzenštat zaključuje da je Veber naglašavao ne toliko harizmu lidera koliko hariz-matično ponašanje grupa i sledbenika. Veber je ukazivao na različite vidove harizme, kao što su harizma srodstva, nasledna harizma, a naročito na harizmu kancelarije.

22. Drustvena podela moci

DRUŠTVENA PODELA MOĆI- Svaki pravni poredak, a posebno državni, direktno utiče svojim oblikom na raspodelu moći u okviru određene društvene i političke zajednice. Realna raspodela ekonomske moći, odnosno bogatstva, odvija se u privrednom poretku. Pored moći i bogatstva Veber ima u vidu i društveni ugled (prestiž). Način na koji se društveni ugled raspodeljuje među tipičnim društvenim grupama u jednoj zajednici Veber naziva društveni poredak. Raspodele moći u određenoj političkoj zajednici nazvati politički poredak. Funkcija pravnog poretka je da garantuje kako moć (političku i ekonomsku), tako i ugled (prestiž). Ključni Veberov nalaz je da su klase, staleži i partije najistaknutije pojave raspodele moći u okviru jedne zajednice.

KLASE, STALEŽI I MOĆ - Pod klasnim položajem on podrazumeva tipične izglede za opskrbu dobrima; sticanje položaja u životu; i postizanje unutrašnjeg zadovoljstva. Ti izgledi su „posledica stepena i vrste moći raspolaganja dobrima ili sposobnostima.Za razliku od Marksovog shvatanja, Veber na klase ne gleda kao na realne društvene zajednice, već one za njega predstavljaju samo mogućne i česte osnove zajedničkog delanja. Da bi označio zajedničke i specifične izglede na život većeg broja ljudi, koji dele slične ekonomske interese za posedovanje dobara i sticanje. Veber kaže: „Klasom treba nazivati svaku grupu ljudi koja se nalazi u istom klasnom položaju“. On razlikuje sledeće klase: a) posedničku klasu, razlike u posedu primarno određuju klasni položaj; b) poslovnu klasu, izgledi na tržišno korišćenje dobara i usluga primarno određuju klasni položaj; i c) društvenu klasu, kojom treba nazivati sveukupnost onih klasnih položaja među kojima je obično vrlo lako mogućna i na tipičan način se obavlja razmena, bilo lično, bilo u nizu generacija.

Posedničke klase Veber deli na pozitivno privilegovane i negativno privilegovane, koje naziva ‚klase srednjih staleža‘ (koje žive od svoje imovine ili veština stečenih obrazovanjem). Istu vrstu podele primenjuje i na poslovne klase, razlikujući pozitivno privilegovanu poslovnu klasu čiji su tipični predstavnici i negativno privilegovanu poslovnu klasu, čiji su tipičan primer radnici različitih kvalifikacija. Društvene klase sačinjavaju, po Veberu, radnici u procesima automatizovanog rada, sitna buržoazija i neimućna inteligencija.

Suštinu Veberovog pojma klase, čini specifičan klasni položaj. Klasni položaj je u suštini položaj na tržištu. Znači, raspolaganje ili neraspolaganje materijalnim posedom samo po sebi određuje specifične životne izglede. Zato su posed i nemanje poseda, po Veberovom mišljenju, osnovne kategorije svih klasnih položaja.

Do ove tačke se Veberova analiza pojma klase u znatnoj meri poklapa sa Marksovom. Bitna razlika nastaje u pogledima na pojam klasnih interesa. Za razliku od klasa, staleži su po Veberovom mišljenju realne zajednice, mada često vrlo amorfne. „Staležom treba nazivati mnoštvo ljudi koji u jednoj organizovanoj grupi uspešno ostvaruju svoj zahtev za uživanjem (a) posebnog staleškog ugleda, a eventualno i (b) posebnog staleškog monopola. Staleži nastaju po tri osnova: primarno, kao rezultat staleškog načina života (profesionalni staleži); sekundarno, naslednoharizmatski (nasledni staleži); i staleškom aproprijacijom političke ili hijerokratske vlasti (politički i hijerokratski staleži). Dakle, u formiranju staleža presudan uticaj imaju staleški položaji, koji se zasnivaju na osobenom načinu života, formalnom načinu obrazovanja ili prestižu po osnovu porekla ili zanimanja. Podela se na klase vrši u odnosu na proizvodnju i sticanje dobara, a podela na staleže zavisno od principa potrošnje dobara u vidu specifičnog načina života. Razlile izmedju Vebera i Marksa:

Prvo, klase po Veberu, kao što smo videli, nisu realne društvene zajednice, već se definišu kao specifični klasni položaji, to jest izgledi na tržištu.

Drugo, mada klasni položaji nastaju na osnovu udruženog delanja, to nije delanje pripadnika iste klase, već je pretežno delanje među pripadnicima različitih klasa, koje se odvija na tržištu rada, robnom tržištu i u kapitalističkom preduzeću.

Treće, Veber, kao što je pokazano, dovodi u pitanje naučnu vrednost pojma klasnih interesa.

Page 18: Politicka sociologija - skripta

Četvrto, socijalna struktura jednog društva ne iscrpljuje se samo na podele na klase, već je po Veberu, izuzetno značajna podela na socijalne slojeve, ili kako ih on naziva, staleže.

Peto, i svakako, najvažnije, klasna diferencijacija po Veberovom mišljenju ne vodi nužno klasnim borbama i klasnim revolucijama.

POLITIČKE PARTIJE I MOĆ - Treći vid društvene podele moći čine političke partije. Veber partijama naziva udruženja zasnovana na slobodnom pridobijanju članstva. Njihov glavni cilj je da u okviru organizovane grupe svojim rukovodiocima obezbede moć, a time i svojim učesnicima izglede da će postići neke objektivne ciljeve ili steći ličnu korist. Partije, po Veberu, mogu biti relativno trajne organizacije, ali i prolazne pojave. Mnogo je, međutim, značajnija Veberova podela na patronažne, staleško-klasne i ideološke partije. Patronažne partije su one koje su isključivo orijentisane na sticanje moći za svog vođu i na obezbeđivanje položaja u upravnom aparatu za sopstvene članove. Staleške i klasne partije su pretežno i svesno orijentisane u interesu određenih staleža i klasa. Ideološke partije su orijentisane prema konkretnim objektivnim ciljevima ili apstraktnim principima. Podela partija na harizmatske, tradicionalističke, verske i partije orijentisane ka aproprijaciji. Veber konstatuje da partije mogu primenjivati sva sredstva za postizanje moći. Osnova političkih partija principijelno voluntaristička. Postojanje partija potvrđuje da je bavljenje politikom pre svega posao zainteresovanih, kako ekonomski, tako i pre svega, politički i ideološki orijentisanih prema moći kao takvoj. U osnovi to znači da su politički rad i aktivnost u rukama nekoliko krugova aktera. Najpre, tu je partijsko rukovodstvo i partijski aparat. Potom dolazi krug aktivnih članova partije, koji najčešće aklamacijom podržavaju rukovodstvo. Najširi krug čine neaktivne udružene mase birača i glasača, objekti, ili kako bi se to danas reklo, ciljne grupe za pridobijanje u doba izbora i glasanja. Najzad, postoji jedan relativno mali i po pravilu nevidljivi krug sačinjen od partijskih mecena i onih koji značajno finansijski podržavaju političke partije.Veber tačno ocenjuje da su moderne partije „plodovi demokratije, izbornog prava masa. Političke partije u modernim državama se, po Veberovom uvidu, zasnivaju ili na principu organizacije sa patronatom nad službama, ili kao ideološke organizacije koje žele da služe ostvarivanju određenih političkih ideala. U praksi je, međutim, najčešće na delu mešovit model. Partijske borbe nisu samo borbe za objektivne ciljeve, vec i borbe za odredjene interese. U pogledu društvene raspodele moći možemo slediti Veberov zaključak da je rodno mesto partija u sferi moći, to jest u političkom poretku. Za razliku od partija, postojbina klasa je privredni poredak, a sfera podele ugleda, odnosno rodno mesto staleža, je društveni poredak.

23. Misterija moci

Barle tvrdi da su moc i ljubav 2 najstarija fenomena ljudskih emocija. Moc koju su posedovale vodje evidentirana je u najranije poznatim arheoloskim nalazima. Karl Luvenstajn govori o misterioznoj trijadi koja dominira covekovim zivotom u drustvu. To trojstvo cine: ljubav; vera; moc. Moc se uglavnom smatra odgovornom za ljudsku muku i patnju. Mnogi vredni spomenici materijalne kulture kojima se vekovima dive pokoljenja, ne bi ni bile izgradjeni da nije bilo jake politicke volje i moci, na jednoj, i neizmerne ljudske pozrtvovanosti i patnje, na drugoj strani(Keopsova piramida). Svaki od tih simbola moci istovremeno je i potvrda njihove nemoci i straha pred prolaznoscu i zaboravom, i konacno pred cinjenicom neizbezne smrti. Ali pozitivne dimenzije moci ne vezuju se samo za velicanstvene objekte materijalne kulture. Svaki narod slavi mnoge mocne ljude iz svoje istorije(Napoleon, Nelson, Bizmark, Aleksandar Makedonski, Karadjordje). Ono sto je, medjutim, zajednicko ljubavi, veri i moci, tim trima tajanstvenim i cesto isprepletenim silama, to je kognitivni veo tajne kojim su prekrivene. Covek moze da oseti i iskusi sta su ljubav, vera i moc. Pojmove kao sto su sloboda, pravda, jednakost, istina, takodje nije ni malo lako ontoloski definisati, ali to nas ne oslobadja teorijske obaveze da tragamo za odgovorima na pitanja o njihovoj prirodi i sadrzaju. Za razumevanje ovih pojmova vrednije od svake sazete definicije je samo traganje za odgovorima. To traganje zapocinjemo temom o bozanskoj personifikaciji moci. Nakon toga dolazi poglavlje u kome se ispituje radjanje i geneza moci, sa osnovnim etapama: moc magije; moc matrijarhata; moc patrijarhata; dolazak ratnika. Naredno poglavlje se bavi temom o moci i politickom etosu u helenskom svetu. Sa Makijavelijevom moci vladaoca zapocinje istrazivanje modernih teorija. Sa Hobsovom teorijom moci Levijatana zavrsava se prvi deo ove studije o moci. Drugi deo zapocinje se Veberovim tumacenjem moci.

Bozanska personifikacija – Koncepot moci je duboko ukorenjen u osnove nase civilizacije. Medju prvim ilustracijama moci je Hesiodov spev o poslanku bogova(Zevs). Zevsova borba protv haosa pretstavlja metaforu moci. Iz Zevsa se radjaju lepota(Apolon) i mudrost(Atina). Misao, odnosno razum i lepota, odnosno umetnost, jedino mogu da ukrote i ogranice moc. To je zato sto se misao i lepota ne mogu ubiti. U staroslovenskoj mitologiji pandan bogu Zevsu je bog Perun takodje bog groma i munje. Po bibljiji svetac groma je sveti Ilija Gromovnik. Iz ovog mozemo videti da onaj koji ima moc drzi grom. Objasnjenje zasto se grom uzima

Page 19: Politicka sociologija - skripta

kao simbol moci nalazimo kod Eliasa Kanetija. On pokazuje da je brzina jedno od vaznih obelezja moci kao i iznenadnost i silina.

24. Rađanje i geneza moći (moć magije, matrijarhata, patrijarhata, dolazak ratnika)

Da bi smo razumeli pravu prirodu moci moramo videti kako je rodjena. O tome nam govore Herodot, Tukidit... Korene moci nalazimo jos u primitivnim drustvima tzv. Drevnom drustvu. Nauke koje su potpomogle u otkrivanju znacanje moci su arheologija, antropologija, etnologija... Bertrant de Zuvenel razlikuje nekoliko etapa u uspostavljanju prvih oblika moci: Moc magije, Moc matrijarhata i patrijarhata, Moc ratnika.

MOC MAGIJE – Malinovski kaze da magija nastaje iz iskustva i ima prakticnu ulogu i svrhu. To je ono sto magiju razlikuje od prvih oblika religijskog verovanja(animizam). Pred opasnoscu od prirodnih i neprirodnih sila, ljudi na stupnju divljaka reaguje poput zivotinja (Krda). Dosta rano je uoceno da primitivne grupe gaje kultove pojedinih biljaka i zivotinja kojima su davale ulogu svetog oblika zastite – TOTEMA. Totem je zajednicki simbolicki zastitnik pred silama i pretnjama koje covek nemoze da razume. Totem iskazuje i cvrstu vezu pojedinca i grupe. Zbog toga je najteza moguca kazna za coveka bila izgon. Najstariji u plemenu su oni koji su nasledili ili pokazali neka magijska umece. Magija, cini, caroljija sadrze verovanja u covekove tajanstvene mogucnosti. Magije daje coveku prakticnu moc nad izvesnim stvarima. Tako kralj je imao sposobnost da vlada zeljama ljudi pa je tako bio odgovoran za dovoljnost i sigurnost hrane ali je takodje bio kriv ako to ne obezbedi i cesto je bio zrtva tog ishoda. Svi drevni narodi verovali su u postojanje magicne moci. Pored najstarijih tumaca moci, oko njega su bili okupljeni i pojedinci koji su posedovali izvesne sposobnosti(ekstra sensi). Osnovu magijske moci cini strah, cija je glavna uloga da u drustvu ucvrsti obicaj. Pripadnik primitivnog drustva ako ne bi postovao obicaje navukao bi na sebe bes magijskih sila. Glavni cilj magijske formulacije je dakle odrzanje tradicije.

MOC MATRIJARHATA – Etnolog Morgan koji je ziveo medju Irokesi indijancima, dovodi u pitanje patrijarhalni koncept moci. Uvideo je da se nasledjivanje vrsi po majcinoj liniji(MATERNITET). Iz ovoga je zakljucio da su to tragovi drugacije strukture porodice od patrijarhalnog obrasca. Johan Bahofen dokazuje tezu da matrijarhat spada u raniji kulturni period nego sistem patrijarhata. Bahofen je ubdejen da matrijarhat ne pripada jednom odredjenom narodu, nego jednom stupnju kulture. Pojava zenske moci i vlasti(GINEKOKRATIJA) ima dubok koren i da je prethodio principu Demetre, zemaljske majke. Nakon principa Demetre nastupio je princip Oca.

MOC PATRIJARHATA – Patrijarhalna moc je jedno od objasnjenja najstarijeg oblika moci. Po ovoj koncepciji, ako je porodica prva i najstarija celija drustva, onda je vlast oca prva forma komandovanja. Iz prvih oblika porodicne moci nikla je ustanova patrijarha, vlast najstarijeg. Ideju o moci Viko odredjuje kao moc oceva koji su apsolutni monarsi u svojim porodicama. Pravo oca na vlast u porodici, zasnovano je na cinu poroda i brige o njemu. U razlicitim epohama utvrdjuje se razlicito pravo roditeljske vlasti nad decom. Najcesce je u praksi roditeljska vlast svodjena na oca a ta vlast je ukljucivala vlast nad zenom i decom. Upotreba i zloupotreba ocinske vlasti nad zenom i decom zadrzala se do danas. Vlast dominacije oca jedna je od kljucnih karakteristika patrijarhalnom drustvu. Maks Veber ce utvrditi da je patrijarhalna vlast jedna od najvaznijih vidova tradicionalne vlasti. On razlikuje 3 glavna modela vlasti: Tradicionalni, Harizmatski i Birokratski. Osnovni stub moci u patrijarhaloj strukturi cini tradicija. Ocinska vlast ce posluziti i za formiranje vlasti u drustvu i drzavi. Filmer brani princip PATRIJARHAT i naziva prirodnom vlascu. On kaze da istovremeno sa izrastanjem porodica u naciju, patrijarh se transformise u kralja. Ovaj vid moci je definisao i Aristotel koji je takodje smatrao da drzava nastaje tako sto su se porodice udruzile. Aristotel medjutim razlikuje 3 oblika moci u porodici: Moc oca nad decom, Muza nad zenom, Gospodara nad robom.

MOC RATNIKA – De Zuvenel nudi jednu opstu tipologiju nastanka i geneze moci. Prva politicka revolucija pretstavljala je proces u kome je ritualna vladavina starih(GERONTOKRATIJA) zamenjena dolaskom mladih i uspesnih ratnika. Sustinu te revolucije cini odbacivanje zemaljskih kultova agrarnog i matrijarhalnog drustva u korist nebeskih kultova ratnickog i patrijarhalnog drustva. Ratnicko drustvo je ucvrstilo patrijarhalno drustvo. Umesto patrijarhat moc dobijaju najhrabriji ratnici. Prvi uzrok nasilja i ratova bila je oskudica hrane, stoke, zena... Promene do koje je doslo kada su ljudi shvatili da ukoliko postede zivot protivnika mogu da dobiju roba. Najhrabriji su poceli da polazu vece pravo u podeli ratnickog plena, pa su tako dobili ekonomsku i politicku moc. Tako su mogli da sire i svoje porodice. Zapocet je proces stvaranja prvih ratnickih aristokratija(EUPATRIDI ili PATRICIJI). 25. Moć i etos u helenskoj političkoj filozofiji

Page 20: Politicka sociologija - skripta

Stari grci su dobro poznavali prirodu politicke moci. Rano su otkrili njena 2 svojstva: Unutrasnju reznju da se siri i spoljo svojstvo da se kvari. Stari grci su imali posebno ime za preveliku glad, za prestizom i to su nazivali PHILOTIMIJA. A preveliku pozudu i pohlepu u opstem smislu nazivali su PLEONEKSIJA. Stvari koje su obezbedjivale dobro uredjenje su ustav i zakoni. Kada je nastupio talas TIRANIDE(preuzimanje nenasledne vlasti) Atinjani su uveli OSTRAKIZAM. Ostrakizam je odluka skupstine kojom se jednom godisnje salje u izgnanstvo na deset godina onaj cije se ime najcesce nadje urezano na glinenoj plocici-ostrakon. Naravno dolazilo je do zloupotrebe ostrakizma cime su se ukljanjali protivnici. Perikle ostaje najveca politicka figura tog doba koji je koristio sva osnovna elementa politickog zivota. Prema Hani Arent ta dva elementa su delovanje i govor.Temu o politickoj moci Aristotel ce povezati sa temom o politickoj slobodi. Politicka sloboda po njemu ima 2 lica: Aktivni princip ucesce i Pasivni princip pokoravnja zakonu. On naglasava da se moc moze kontrolisati u dobro uredjenom politickom poretku.Tukidit smatrao je da je moc tendencija prema jos vecoj moci. Tukidit ukazuje na drugu istinu o moci: Mera, granica i cilj moci ne nalazi se u njoj samoj vec se moraju postaviti spolja. To sto sputava moc je politicki etos. Jedno od sustinskih obelezja politickog etosa bila je vrlina umerenosti(covek je mera svih stvari-Protagora). Za Aristotela umerenost je polje politicke jednakosti u zajednici.

26. Fiziologija i antropologija moći - Kaneti

Filozofiju teorije moci sa antropoloskog aspekta nudi nam Elijas Kaneti. Objasnjenje prirode moci nalazi u pojmu mase i moci. Kanetijevo objasnjenje moci sastoji se iz tri analiticka dela: Prvi pretstavlja opis hvatanja i gutanja; Drugi stvaranje razmaka i Treci strpljivo preoblikovanje.

Psihologija hvatanja i gutanja – Ovo je polazna tacka moci. Kanet navodi stupnjeve priblizavanje plena: vrebanje, pracenje i dodir. Dodir je pravo i prvo predvorje moci. Nakon toga stupa hvatanje sto je odlucujuci akt moci. Nakon toga ide proces jedenja i gutanja. Glatkoca i red zuba je idela svake moci da vlast funkcionise glatko(mit o Kadmovim vojnicima). Sve sto se jede jeste predmet moci. Sam cin jedenja simbolizuje unistenje protivnika kao i oduzimanje zrtvi sve sto je njemu korisno a putem izmeta odbacuje otpad i smrad.

Stvaranje razmaka i distance – Za moc nije dovoljno da napdac uhvati zrtvu vec i da ne dozvolji da bude uhvacen. Sav prazan prostor koji vlastodrzac obezbedi moze da posluzi ovoj svrsi. Pravo vlastodrsci su osudjeni na usamljenost(Luj XVI, Causesku). Za razumevanje ove etape je i Kanetova prica o stapu: Grana postaje stap, stap postaje koplje, sredstvo kojim se stvara razmak.

Strljivo preoblikovanje – To je moc usavrsene sake, jer u sakama postoji, pored zelje za unistenjem i zelja za igranjem. Covek ima potrebu da izvrsi preoblikovanje moci.

Unutrasnji poriv za unistavanjem po Kanetiju je glavna odlika moci. To se vidi u njegovom tumacenju znacaja prezivljavanja kao najvazniji trenutak moci. Kanet kaze da oni koji ubijaju i prezivljavaju ostaju najmocni. O znacaju prezivljavanje govori i zelja za dugim zivotom. Kod primitivnih naroda najstariji imaju najveci ugled. Institucija patrijarhata je zasnova na dugovecnosti. Pravo na odlucivanje o zivotu i smrti prvo je i najvaznije obelezje vladara. Smrt kao pretnja jedna je od glavnih valuta moci. Pomilovanje je vrlo visok koncentrisani cin moci koji se najcesce donosi u poslednjem trenutku, sto takodje pokazuje koncentraciju moci. Najzad Kenet smatra da je i tajna element moci. Koncentracijom tajne mozemo nazvati odnos izmedju broja onih na kojih se tajna odnosi i broja onih koji je cuvaju. Takav vid moci vidimo u staljinizmu, fasizmu. Na tragu Kanetija mozemo da kazemo da se sa jedne strane moci kao tajne nalazi cutanje a sa drruge javni govor. Javni govor je najveci izazov moci jer uz pomoc nje je moguce ogranicenje iste.

27. Intencionalna moć Bertanda Rasela (Određenje moći, Forme, Tradicionalna i novostečena moć, Sveštenička ili teološka moć, Kraljevska moć)

Bertarnt Rasel smatra da je moc fundamentalni koncept u drustvenim naukama i posmatra je kao pokretac. Smatra da ni jedna od formi moci nije potrdjena drugoj. Svaki pokusaj da se izoluje jedna forma moci kao najvaznija moze se transformisati iz jedniog u drugi oblik.

Impuls moci – U drustvenim politickim sistemima u kome je moc otvorena i dostupna svima, oni koji imaju najvecu ljubav za moci imaju najjaci impuls moci. Oni koji imaju jacu ljubav za moc imace i veci uticaj na tok

Page 21: Politicka sociologija - skripta

dogadjaja i promene. Rasel covekovu drustvenu prirodu objasnjava nagonima. Najosnovniji nagoni (impulsi) su za samoodrzanjem, seksualni nagon i roditeljski nagon. Pokazuje da je teznja ka posedovanju moci prisutna u svim uzrastima. Postoje 2 glavne zelja za moc i za slavom. Najlaksi nacin da se dodje do slavlje je preko moci i obrnuto. Impuls moci ima 2 forme: eksplicitnu u liderima i implicitnu u sledbenicima. Trijumf lidera, pripadnici grupe sledbenika delom dozivljavaju i kao realizaciju svoje moci. Nejednakost u distribuciji moci delom uslovljeno je spoljasnim nuznostima, a delom uzrocima koje mozemo naci u samoj ljudskoj prirodi. Rasel prihvata razlikovanje submisivnog(pokornog) i dominantnog(zapovednickog) tipa ljudi. Adler je smatrao da su oba navedena psiholoska tipa u svojoj ekstremnoj formi nepozeljna i da su oba proizvod edukacije. Rasel dodaje da autoritativno obrazovanje proizvodi ropski tip kao i despotski tip licnosti, zato sto vodi zakljucku da jedini moguci odnos izmedju dva ljudska bica koja saradjuju je onaj u kome jedan naredjuje a drugi izvrsava naredjenja. Impuls potcinjenosti(submisivnost) i impuls komandovanja(dominacije) imaju svoje korene u strahu. Agresivnost takodje svoj koren pronalazi u strahu. Veliki lideri po njegovom misljenju, odlikuju se izuzetnom samouverenoscu, koja nije samo povrsinska, nego je duboko ukorenjena u njihovu potsvest. Po Raselu postoji i treci tip licnosti: oni koji se povlace i izoluju. To su ljudi koji imaju hrabrosti da odbijaju podredjenost, ali nemaju zelje da komanduju.

Odredjenje moci – Moc se moze definisati kao proizvodjenje nameravanih ucinaka. A ima vise moci nego B, ako A postize vise nameravanih ucinaka nego B. Rasel kaze da postoji moc cak i nad mrtvim stvarima. Njega u studiji o moci interesuje moc nad ljudima. Rasel kaze da je moguce uspostaviti i tehnoloska moc nad ljudima koja je zasnovana na moci nad stvarima.

Forme moci – Uticaj nad individue moze biti, po Raselu: direktnom upotrebom sile(force) nad telom (armija i policija) podsticanjem nagradama i kaznjavanjem (ekonomske organizacije) uticajem na misljenje, propagandom u najsirem smislu (crkve i politicke partije)

Rasel razlikuje individualna moc od moc organizacije. Medjutim postoji i njihova povezanost. Ako neko hoce da postane premijer prvo mora da osvoji moc u svojoj partiji a partija u naciji. Postoji i nasledna moc koja se stice rodjenjem.

Tradicionalna i novostecena moc – Tradicionalna moc je povezana sa religijskim ili kvazi-religijskim verovanjima. Ona se oslanja na misljenje javnosti vise nego sto je slucaj sa revolucionarnom ili uzurpatorskom moci. Novostecena moc je ili moc zasnovana na pristanku ili na sili. Moc zasnovana na sili Rasel naziva OGOLJENA MOC (naked power) i ona je obicno vojna. Poseban vid, novostecene moci je REVOLUCIONARNA MOC. Rasel naziva revolucionarna ona moc koja zavisi od velike grupe ljudi ujedinjenih novim uverenjima, programima ili osecanjima i nazorima.

Svestenicka ili teoloska moc – Postoje 2 vrste tradicionalne moci: svestenicka moc i kraljevska moc. Ponekad se obe vrste mogu ujediniti u jednoj licnosti(Avgust, Kalif, Mikado). Najprimitivnija vrsta svestenicke moci je plemenskog vraca, i to u dvojakom smislu: religijskom i magijskom. Religijska moc je bila usmerena ka nadprirodnim, a magijska ka prirodnim silama. Grcka i Rim u Evropi i Kina u Aziji bili su neobicni po odsustvu izrazite svestenicke moci. Sa napretkom civilizacije svestenici postaju posebna i odvojena kasta stanovnistva. Kao cuvari tradicija bili su kozervativni, a kao posednici bogatstva i moci postali su neprijateljski i ravnodusni prema religijskim uverenjima i potrebama ljudi. Tome naletu su se oduprele samo dve znacajnije stare religije: SINTO I BRAMANIZAM. Najmocnija i najvaznija svestenicka organizacija je katolicka crkva. Postojanost i snagu svestenicke moci Rasel nalali u tome sto je ona manje izlozena uticajima ratnih poraza, nije nasledna, a za dobijanje ovih polozaja potrebna je natprosecna sbosobnost licnosti tj. dobro informisani i obrazovani ljudi.

Kraljevska moc – Kao i svestenicka ima praistorijske korene. Kralj je licnost koja vodi pleme ili naciju u ratu, licnost koja objavljuje rat i sklapa mir; Donosi zakone, kontrolise sprovodjenje pravde. Pravo na krunu je najcesce nasledno i on je po pravilo nepovrediva licnost. Rasel nalazi da je ocevidno rat morao da ima znacajnog udela u porastu kraljevske moci. Vrhunac kraljevske moci prema Raselu je ostvaren u drevnom Egiptu. Kasniji kraljevi mozda su imali vlast nad vece teritorije ali nikad toliko vlasti kao MOC EGIPATSKIH FARAONA i VAVILONSKIH KRALJEVA. Renesansne monarhije su apsolutne monarhije, u kojima je moc krune iznad crkve i aristokratije. Prema Raselovoj proceni njihova moc i podrska dolaze od dve nove narastajuce drustvene snage: NACIONALIZAM i TRGOVINA. Rasel ukazuje da je savez trgovine i nacionalizma zapoceo sa Lombardijskom ligom u vreme Frederika Barbarose, a da je zavrsio sa kratkotrajnom pobedom Februarske revolucije u Rusiji. Kad apsolutne monarhije postanu prepreka razvoju trgovine i industrije, dolazi do njohovog pada. Revolucije uspostavljaju ili ustavne monarhije ili republike.

Page 22: Politicka sociologija - skripta

28. Ogoljena moć (Revolucionarna moć, Ekonomska moć, Moć nad mišljenjem, Završne napomene o Raselovoj koncepciji moći)

Onu vrstu moci koja niji ni tradicionalna ni zasnovana na pristanku, vec pociva iskljucivo na sili, Rasel naziva OGOLJENA MOC(naked power). Ogoljena moc spada u oblik novostecene moci, a jedini preostali nacin da se do nje dodje je uzurpacija. Tiranija je klasican primer ogoljenje moci. Moci je ogoljena kada se oni koji su joj podredjene odnose prema njoj samo zato sto je moc, i ni iz kakvih drugih razloga.

Revolucionarna moc – Poredak tradicionalne moci moze da se srusi na 2 nacina. Moze se dogoditi da su verovanja i mentalni obicaji na kojima je pocivao stari rezim ustuknuli pred rasirenim skepticizmom; u tom slucaju drustvena kohezija moze biti sacuvana samo upotrebom ogoljene moci. Ili se moze dogoditi da nova verovanja, ukljucujuci i nove mentalne obicaje, zadobiju takvu siroku podrsku ljudi, i u najmanju ruku postanu dovoljno jaki da zamene vladu u skladu sa novim uverenjima na mesto one koja je zastarela. Kada se tradicionalna moc iscrpi i priblizi svom kraju, moze biti zamenjena revolucionarnom vlascu, koja pored ogoljene moci pretstavlja, kao sto smo videli, drugi tip takozvane novostecene moci. Revolucionarna moc se zasniva na uverenjima vecine stanovnistva ili velikog broja ljudi u neophodnost radikalnih promena. Analizu revolucinarne moci Rasel vrsi na cetiri istorijska primera:

1. Ranog hriscanstva – Biti pokoran bogu pre nego coveku, pa makar on bio i vladar, rano hriscanstvo je tumacilo na dva nacina. Bozje zapovesti mogu se preneti do individualne covekove savesti direktno, ili indirektvo putem posredovanja crkve.

2. Revolucionarni pokret Reformacije je imao dvostruko dejstvo na odnosu moci izmedju crkve i drzave. S jedne strane, njegov religijski anarhizam je slabio crkvu, a sdruge strane, slabljenje crkve je islo na ruku jacanju drzave.

3. Francuske revolucije i nacionalizam – Rasel pokazuje da kada se bore za premoc revolucinarni i tradicionalni vrednosni poredak, moc pobednika nad pobedenim je ogoljena moc.

4. Ruskom revolucijom i socijalizmom Rasel pokazuje novu vrstu legure moci koja je postignuta amalgamacijom politicke i ekonomske moci.

Ekonomska moc – Rasel razlikuje ekonomsku moc privatnih osoba od ekonomske moci ekonomskih korporacij, ali govori i o ekonomskoj moci vlade. Govori o tome kako ne treba plutokratska moc tj. ekonomska moc bogatih zloupotrebi i transformise u politicku moc. U tom smislu ukazuje na znacaj sindikata, kao i demokratskog javnog mnenja.

Moc nad misljenjem – Jedan od tri nacina uticaja moci na individuu odnosi se na moc nad misljenjem. Za razliku od ogoljene moci i moci koja se zasniva na principu stimulansa(nagradama i kaznjavanjem), moc nad misljenjem je najmeksa po formi ali nalteza po prepoznavanjem. Zasniva se na pristanku onih nad kojima se moc vrsi. Njena najveca snaga lezi u ubedjivanju i poverenju. Ono sto medjutim razlikuje moc nad misljenjem od drugih formi moci lezi u cinjenici da se verovanje nikad u pocetku ne oslanja na moc sile. Prvi korak u kreiranju siroko rasprostranjenog misljenja mora biti preduzet iskljucivim koriscenjem sredstava ubedjivanja. Dakle na pocetku imamo cisto ubedjivanje kojim se pridobija manjina. Tek u drugom koraku koristi se sila da se obezbedi da i ostatak zajednice prihvati to misljenje. U trecem koraku, to jest na kraju tog procesa, imamo iskreno verovanje vecine koje ponovo cini upotrebu sile nepotrebnom. Postoji i instance uticaja na misljenje koje se ne osljanjaju na upotrebu sile ni u jednoj fazi. Verovanja koja nisu tradicionalna, proizvod su nekoliko faktora: zelja, dokaza cinjenica, ponavljanja. Zvanicna propaganda je mocno sredstvo ubedjivana i ona ima stare i nove forme.

Zavrsne napomene o Raselovoj koncepciji moci – Kao sto energija prozima sve fizicke procese, tako moc prozima sve drustvene procese. I kao sto se energija transformise i ispoljava u razlicitim oblicima, tako se i moc transformise i pojavljuje u razlicitim formama. Ma koliko privlacna ova analogija ima dvostruko ogranicenje. Prvo, za razliku od energije za koju fizicari kazu da je neunistiva, pa je suma energije u fizickom svetu konstantna, moc je u drustvenom svetu veoma promenljiva velicina, a misljenje da je suma moci u jednom drustvu konstantna, daleko je od opsteprihvacenog stava u drustvenim naukama. Drgo ogranicenje navedene analogije je u tome sto se u fizici zakonitransformacije energije iz jednog oblika u drugi relativno jasno definisani; u drustvenim naukama smo jos uvek daleko od toga, a cini mi se da tako ostaje i posle Raselove knjige MOC. Kao autor knjige ljudsko znanje

Page 23: Politicka sociologija - skripta

Rasel se sa cudenjem pita kako je moguce da je moc koja proistice iz ljudskog znanja veca u necivilizovanim zajednicama i da stalno opada sa napretkom ljudske civilizacije. Zanimljivo je da je Rasel vrlo kritican prema destruktivnoj moci nekontrolisanog industrijskog razvoja na zapadu. Zbog toga, nakon zavrsetka prvo svetskog rata i pustanje iz zatvora jer je zbog pacifistickih aktivnosti bio uhapsen Rasel provodi neko vreme u SSSR, a zatim znatno duze u Kini. Jedno od kljucnih pitanja koje interesuje Rasel je pitanje politicke moci u demokratijama. “Najuspesniji demokratski politicari su oni koji postignu unistenje demokratije i uspostave diktaturu”. Kao krunski argument za ovako ostro formulisana protivurecnost demokratije Rasel navodi tvrdnju da su Lenjin, Musolini i Hitler dugovali svoj uspeh demokratiji. Na kraju, Rasel ukazuje na jedan prikriveni oblik moci pojedinaca – moc iza scene. To su ljudi koji vise volje moc nego slavu.

29. Ekonomska i društvena moć: uspon tehnostrukture (Galbrajt)

Galbrajt smatra da mi živimo u eri industrijske države u kojoj dominiraju velike korporacije, i da postoje izvesne promene koje su dovele do toga. Najpre tu je primena složenih tehnologija. Potom, uspon velikih korporacija kao agregata industrijske proizvodnje. To je dovelo i do promene odnosa između države i privrede, što je prouzrokovalo i opadanje uloge sindikata. Takođe primetna je ekspanzija visokog obrazovanja, a u komercijalizaciji je primećen porast broja reklama.

Galbrajtove pretpostavke koje je izveo na osnovu ovoga su sledeće: potražnjom potrošača se može upravljati, zatim on smatra da danas preovlađuje teorija konvergencije u kojoj se sve više aktera odlučuje za plansku proizvodnju, i treća pretpostavka je da je ovo moralno nevaljano, jer uzima primat nad našim ciljevima. Decenijama posle ovakvih zaključaka, preksa je pokazala da je Galbrajt bio u pravu, naročito po raspadu velikih socijalističkih sistema.

Galbrajt dalje ovakvo stanje povezuje sa političkom moći, koja je po njemu prošla tri etape: vlasništvo nad zemljom je pokazatelj količine moći, vlasnici kapitala zamenjuju vlasnike zemlje, i preorijentacije na tehnostrukturu. Tehnostruktura predstavlja vlasnike organizovanog znanja. Tako, definišući je ekonomskim terminima, za Galbrajta moć je faktor proizvodnje kojem je ponuda najmanje elastična na granici ekonomske isplativosti. To je upravo tehnostruktura, koja nastaje udruživanjem ljudi koji imaju različita znanja, iskustva, i talente. Samim tim moć se sa pojedinaca prenosi na organizacije. To uzrokuje da ona zahteva grupno odlučivanje, na osnovu stručnog znanja i funkcije u korporaciji. Korporacija je jako bitan faktor za tehnostrukturu, jer daje kapital bez lične odgovornosti. Ovakav kapital se često naziva anonimnim. Otuda su pripadnici tehnostrukture postavili i drugačije ciljeve: korporacija ne treba da maksimizira profit, već je permanantni cilj razvoj korporacije. To im je dalo moć problikovanja društva.

30. Tajna privlačnosti i trojno pravilo moći (po Galbrajtu)

Slično Raselu, i Galbrajt polazi od toga da je potreba za moći jedna od najjačih ljudskih poriva. Iako daje priznanje Veberu, smatra da njegova definicija nije došla do suštine moći. Tako, i Galbraj prizanje da to nije zahvalan posao, ali mi možemo makar da naslutimo tri razloga za posedovanje moći: moć posreduje u ostvarivanju interesa i ciljeva, moć nameće obrasce ponašanja i vrednosti, moć omogućuje podršku za ono što se naziva širi društveni interes. Naravno ne treba izostaviti i pasihološki efekat užitka, koji donosi pljeskove masa, počasna mesta, beneficije. Moć možda jeste zlo, ali je i društveno bitno, jer bez takve koncepcije ništa ne bi moglo da se postigne. Galbrajt dalje izdvaja tri pravila/instrumenta na osnovu kojih se vrši moć. Prvo pod tri pravila je troukao tri ko, odnosno trougao vrsta moći: kondigna, kompenzacijska, kondicionirana moć. Pre razmatranja ovih, Galbrajt nam daje napomenu da se nikada ne zavaravamo da samo jedan od njih deluje u nekom trenuku, zbog toga uvek valja razmišljati o mogućim kombinacijama, i ovakve analize služe samo za isticanje sličnosti ili razlika. Kondigna moć je ona koja se zasniva na pretnji ili kazni. Ono što je prednost ove moći je njena objektivnost- svi akteri su u mogućnosti da je vide. Oni koji poseduju kondignu moć, svima to stavljaju do znanja. Sankcija ne mora biti samo gola fizička sila, pa je danas njen stepen vrlo kontroverzno pitanje. Kompenzacijska moć. je moć da se da neka nagrada, a za uzvrat da se dobije potčinjavanje. Te nagrade mogu biti u naturi, u finasijskom aranžmanu, ili možda ček i u javnoj pohvali. Ova moć se razlikuje od kondigne jer je pozitivna, ali i u jednoj i u drugoj potčinjavanja su svesna- u prvoj zato što mora, u drugoj zato što mu to odgovara.Kodicionirana moć je uticaj na subjektivni duh da se promene uverenja i stavovi. Stoga je ona teška za indentifikaciju, iako je svuda oko nas- npr školsko ili porodično vaspitanje. Onaj koji se potčinjava najčešće smatra da je odabrao ono što misli da preferira. Postoje dva vida kodicioirane moći- eksplicitna i implicitna. Esplicitna je direktno uveravanje putem vojnih metoda, obrazovanja, ili reklame. Implicitna moć je vezana za političku kulturu, tradiciju, moral, i religiju. Danas ovakva vrsta moći predstavlja najdominantniju silu. Drugi vid moći su izvori moći. Njih takođe ima tri i to su imovina, vlasništvo, i organizacija. Ovi izvori su vezani redosledom za kondiignu, kompenzacijsku, i kondicioniranu moć. Ipak, Galbraj primećuje da se danas ličnost i

Page 24: Politicka sociologija - skripta

imovina prebacuju ka kondicioniranoj moći. Imovina je najvidljivija i najekspicitivnije utiče i deluje. No, danas je organizacija ta koja ima najveći primat, koristeći kondicioniranu moć. On ima tri svojstva: bimodalna simetričnost- ostvaruje ciljeve van nje same; zatim ona je povezana sa sva tri oblika moći, ali i izvora; i treće postoji veza između moći organizacije i broja ciljeva zbog kojih je formirana.

KLASICNA I SAVREMENA SHVATANJA DEMOKRATIJE

1. Pojam i značenja demokratije

Osnovna i doslovna definicija demokratije je vladavina naroda.Ona počiva na prevodu antičkog pojma demos-narod i kratein-vladati.Ona se može definisati kao što je to uradio Abraham Linkoln i kao vladavina naroda,od naroda i za narod.U slučaju reprezentativne demokratije to je vladavina narodnih predstavnika u skladu sa željama naroda.Izraz narod može da se koristi da označi:narod kao svi,narod kao većina,narod kao niže klase,narod kao organska nedeljiva celina,narod kao apsolutni većinski princip ili skup subjektiviziranih pojedinaca-građana.Demokratija određuje kako se bira vlast,kako se organizuje i vrši vlast i kako se kontroliše i smenjuje vlast od strane građana(naroda) za građane(narod).Osnovna ideja demokratije je u tome da ljudi imaju pravo da odrede odnosno odluče ko će njima vladati.Demokratija je forma vladavine u kojoj vladaju izabrani predstavnici ,ako vladavina nije po zakonu i pravu onda to nije demokratija.Zato je za svaku demokratsku vladavinu od posebne važnosti vladavina prava i konstitucionalizam.Vladavina prava je princip po kojem moć države mora biti ograničena zakonom(pravom) tako da niko ne bude iznad zakona.Demokratija teži jednakoj participaciji svih građana po principu jedan čovek jedan glas.Njoj su potrebni aktivni građani i što veća njihova angažovansot i uključenost u političkom životu ali samo dobrovoljno a ne pod prisilom što je odlika nedemokratskih režima.Građani su jednaki ne samo po vrednosti svoga glasa već i po ljudskim pravima i slobodama.To su osnovna ljudska prava,na život,telo,slobodu i imovinu ali i sloboda govora i izražavanja,sloboda štampe,verska sloboda,sloboda okupljanja i udruživanja,pravo na jednaku zaštitu pred zakonom i fer sudski proces.Jedna od osnovnih razlika između demokratskih i nedemokratskih režima jeste postojanje izborne konkurencije i kompeticije i rasprostranjeno učešće građana u glasanju.U različitim zemljama demokratija zavisi od niza specifičnosti kao što su struktura političkih institucija,politička kultura,socijlana struktura i socioekonomski kontekst.Demokratski režimi se razlikuju:predsednički sistem u odnosu na parlamentarni,većinski ili proporcionalini izborni sistem,dvopartijski ili višepartijski i sl.Možemo reći da demokratija podrazumeva ili da demokratiju čine:vladavina naroda,vladavina sa pristankom onih nad kojima se vlada,vladavina većine koja poštuje prava manjine,ili vladavina manjine izabrana od strane većine,garantovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda,slobodni pošteni izbori,jednakost pred zakonom,vladavina prava i fer sudski proces,ustavom ograničena vlada (konstitucionalizam),socijalni,ekonomski i politički pluralizam kao i vrednosti tolerancije,pragmatizma,saradnje i kompromisa.

2. Antička i klasična tradicija demokratije

Od kada postoji ljudsko društvo beleže se traganja za najboljim oblicima organizovanja i uređivanja ljudskog života u političkoj zajednici.Iako pojam demokratije potiče iz antičke Grčke ljudi su još mnogo pre tragali za važnim pravilima koja bi sadržala ono najbitnije za život zajednice.Pojam i suština demokratije u antičkoj Grčkoj ima malo toga zajedničkog sa današnjim poimanjem i iskustvom.Nalazimo je kod najranijih tipologija političkih režima:monarhija-tiranija,aristokratija-oligarhija i demokratija-oklohratija.Atinska demokratija je ostala neiscrpan izvor inspiracije mnogim teoretičarima i državnicima,a u praktičnom smislu ona se oličava u liku Perikla.Robert Dal govori o tri demokratska preobražaja:grad-država,država-nacija i uspostavljanje demokratije u nedemokratskim zemljama.Takođe razlikujemo direktnu(neposrednu) i reprezentativnu(predstavničku)demokratiju.U direktnoj, svi građani bez posrednika mogu učestvovati u donošenju odluka.Ovakav način donošenja odluka je moguć samo u malim zajednicama.Uzor direktne demokratije je antički polis(grad-država,grad bez države ili demokratija bez države).Takve zajednice do nekoliko hiljada ljudi omogućavale su okupljanje na trgovima (Agora)radi zajedničkih dogovora.Tu su mogli učestvovati svi građani,ali nisu svi stanovnici imali status građana,odnosno

Page 25: Politicka sociologija - skripta

žene,deca,stranci i robovi nisu bili demos odnosno punopravno građanstvo.Od tada još provejava struja mišljenja da su samo neki ljudi kvalifikovani za vladavinu kao i da je demokratija moguća samo u manjim državama.Status građana u antičkoj Grčkoj bio je ekskluzivan(isključujući), takođe smatra se da antička politička misao kao ni polis nisu poznavali ideju individualne slobode.Sloboda je bila atribut pripadništva gradu,nije postojala ni ideja federalizma a ono najvažnije jeste da antička Grčka nije poznavala princip političke reprezentacije,odnosno predstavništva.Ovaj pojam antičke demokratije ustvari prestaje tamo gde prestaje demokratija direktnog tipa.Veoma važan izvor demokratije oslonjen na antičku Grčku jeste republikanska tradicija koja se posle najviše razvija u Rimu,srednjovekovnim gradovima i renesansi.U ovoj tradiciji stvar se pomera od prvobitne uloge naroda da vlada ka tome da je njegova uloga da bira vođe koje će biti u stanju da vladaju državnom zajednicom.Tu dolazi do problema kako da se različiti pojedinačni interesi uravnotežavaju i predstavljaju? Deo odgovora nalazimo u institucijama predstavničke vladavine(demokratije)čije je poreklo iz XVII veka u Engleskoj.Kada narod u složenoj zajednici ne može sam da vlada niko ne može vladati bez pristanka onih nad kojima se vlada.Ovu ideju nalazimo kod Džona Loka u Drugoj raspravi o vladi.Na samom početku uvođenja principa političke reprezentacije utvrđeno je pravilo da nema oporezivanja bez predstavljanja.Promena se ogledala u tome što su predstavnici građana zamenili skupštinu svih građana u antičkoj Grčkoj.Time, sa uspostavljenim predstavništvom kao rešenjem, nestaju prepreke u pogledu veličine zemlje ili broja stanovnika za demokratsko uređenje.Međutim direktna demokratija nija u potpunosti završila sa polisom.Ona je zastupljena u nekim teorijama i dalje, kao kod Rusoa u Društvenom ugovoru, koji je smatrao da svi građani treba da budu direktno uključeni u donošenje zakona jer je direktna participacija i direktna demokratija uslov slobode i da suverenitet ne može imati predstavnike jer se on nalazi u opštoj volji koja se mora iskazivati sama.Ova dva pravca, Lokovo i Rusovo poslužiće kao inspiracija Francuskoj revoluciji kao direktnoj, odnosno Slavnoj revoluciji u Engleskoj kao predstvaničkoj demokratiji, a neposredno sa ovim otvoriće se i pitanja ko je izvor suvereniteta-narod (kolektivitet) ili građanin individua?

Demokrtaija u međuodnosu čoveka i vlasti

Odnos čoveka i vlasti je u osnovi odnos poretka i slobode.Demokratska politička teorija u širem smislu tragala je za najboljim političkim oblikom ali i za načinima kontrole i ograničavanja vlasti.Te linije razvoja se mogu pratiti od teorije i prakse antičke Grčke preko prirodno-pravnih teorija sve do rasprava o konstitucionalizmu i pravnoj državi.Na jednoj strani se izdvajala vlast,na drugoj pitanje čovekovih sloboda i prava,odnosno država nasuprot društva.Napredovanje ideje o slobodi praćeno je usavršavanjem tehnika vladanja i manipulisanja ljudima.Ova rasprava traga za pravom merom između načela autoriteta i načela slobode.Osnovnu temu ovog odnosa razmatra i Vojislav Stanovčić u knjizi Vlast i sloboda gde pokazuje da su vekovna politička iskustva sa raznim tipovima autoritarnih poredaka a i sve sofisticiranijim načinima na koje je vlast uspevala da se nametne pojedincu,kao i politička teorija koja je ,analizirajući ta iskustva davala odgovore univerzalnog značaja,proizveli ideju konstitucionalne vlasti kao jedinog garanta relativne ravnoteže slobode i poredka.Pokazujući na nizu primera on upućuje na neophodnu dozu skepse i opreza čiji je izraz i njegovo uverenje da su institucionalizacija moći,ograničenje vlasti i vladavina prava neophodne pretpostavke slobode.Jedna struja političko pravnih mislilaca stavlja naglasak na poredak,autoritet,red,disciplinu a druga na slobodu,asocijacije,pluralizam,savest,individualni izbor,ograničavanje vlasti.Ovim tradicijama odgovaraju politički oblici, i to prvoj despotizam,dominacija,autoritarizam,diktatura i sl.,a drugoj liberlano demokratski poreci.U gotovo svakoj epohi možemo naći parove značajnih mislilaca koji pripadaju jednoj ili drugoj struji mišljenja:Platon-Aristotel,Hobs-Lok,Hegel-Kant.Veliki i važan doprinos demokratiji dale su demokratske revolucije,holandska,dve engleske,francuska,američka.Pogotovu Američka sa Dekleracijom o nezavisnosti iz 1776. I francuska sa Dekleracijom o pravima čoveka i građanina iz 1789 posle kojih prava i slobode postaju jedan od kriterijuma za ocenu i kvalifikaciju političkih režima.Njihovi najveći doprinosi su odgovorna i ograničena predstavnička republikanska vlada,vladavina prava,odobravanje i stroga kontrola državničkoh funkcija,podela vlasti,sudska kontrola uprave,nezavisno sudstvo i drugo.One su takođe pokazale koliki je značaj institualizacije i konstitualizacije za koje Vojislav Stanovčić podrazumeva „oblik i sredstvo organizovanja i regulisanja i ograničenja vlasti i sredstvo preraspodele društvene moći pravnog sankcionisanja te preraspodele“, kada govori o konstitucionalizmu, odnosno „zamenu lične valsti odgovarajućim ustanovama i pravnim poretkom“ kada definiše institucionalizam.

Page 26: Politicka sociologija - skripta

3. Savremene teorije demokratije

Prema Karlu Fridrihu demokratija je najkontraverznija reč koja se koristi u savremenim poitičkim diskusijama.Za Arenda Lajpharta demokratija je pojam koji se opire definiciji.Suština demokratije je u participaciji,kompeticiji i konkurenciji prilikom izbora političkih predstavnika,ali i njihovoj odgovornosti prema onima koji su ih izabrali.U teoriji demokratije povremeno provejava ideja odabranih upravljača.Platon je mislio na najmudrije,filozofe.Kriterijum za odabarane može biti znanje,moralne sposobnosti,kompetitivnost upravljača, bogatstvo,nasleđe i dr.Kako je kriterijum za pripadanje eliti uvek uspeh, on može dolaziti iz institucionalne pozicije,porekla,poseda,ličnih svojstava.Dubok trag u elitističkoj teoriji ostavili su Italijani Gaetano Moska,Vilfredo Pareto i Robert Mihels poznat po gvozdenom zakonu oligarhije po kojem svaka organizacija ima takvo ustrojstvo.Sartori smatra da su elitisti verovatno pogrešili jer jedna grupa vladara ne prevladava redovno.Po njemu struktura vlasti demokratije je difuzna i karakteristično poliarhijska pri čemu više elita međusobno konkurišu i uzajamno se kontrolišu.Po Jozefu Šumpeteru reč je o kompetitivnom elitizmu, takmičenju različitih elita za glasove i poverenje građana.On se smatra i ocem takmičarske demokratije.Gotovo svaka definicija demokratije se vrti oko izbora predstavnika.Analiza demokratije kao otvorenih slobodnih i poštenih izbora je minimalna definicija.Vučina Vasović naglašava kako demokratija u mnogo čemu konvergira i preklapa se sa legitimnošću.Po njemu se demokratija može odrediti kao sistem u kome postoje barem tri osnovne karakteristike:kompeticija između pojedininih političkih subjekata i aspiranata na političke pozicije,participacija građana u porcesu političkog odlučivanja i odgovornost političke elite ili upravljanja pred narodom,odnosno biračkim telom.Po Robert Dalu politička jednakost je ključ demokratije.To zahteva da građani imju mogućnosti da formulišu svoje preference,da ih izraze ostalim građanima i vladi putem individualne i kolektivne akcije i da njihove prefernce imaju jednaku važnost i težinu.Osam Dalovih kriterijuma se često podvodeu tri osnovne kategorije:1. Kompeticija između individua I organizovanih grupa,pre svega političkih partija,za efektivnu poziciju u vlasti u regularnim vremenskim intervalima,isključujući primenu sile I nasilja2. Politička participacija,sa visokim nivoom učešća građana u izboru svojih predstavnika I lidera pri čemu se pretpostavljaju fer I pošteni izbori bez isključivanja pojedinca I grupa iz tog procesa.3. Građanske I političke slobode od slobode izražavanja ,štampe, udruživanja u cilju političke kompeticije I participacije.

Koristeći Dalovu terminologiju “ da bi Vlada mogla da u toku određenog vremenskog perioda,trajnije bude odgovorna prema zatevima svojih građana” svi bi punopravni građani morali u celini imati sledeće mogućnosti:1. Da formulišu svoje zahteve2. Da svoje zahteve iznesu pred sugrađane I vladu putem individulane I kolektivne akcije3. Da njihovi zahtevi budu jednako vrednovani od strane vlade,odnosno da se ne pravi nikakva diskriminacija s obzirom na sadržaj ili izvor

Vučina Vasović ovako objašnjava osam Dalovih obeležja poliarhije:1. Svaki član organizacije obavlja čin za koji pretpostavlja da je izraz preference između datih alternative,odnosno glasanje.2. Težina koja se pripisuje izboru,odnosno glasanju svake individue u procesu izražavanja volje je indentična3. Alternativa sa najvećim brojem glasova se deklariše kao pobednički izbor

Page 27: Politicka sociologija - skripta

4. Svaki član koji presuđuje ponuđeni set alternativa može uneti svoju preferiranu alternativu među one koje su već istaknute.5. Svi pojedinci poseduju identičnu informaciju oko alternative6. Alternative s najvećim brojem glasova potiskuje bilo koju alternativu sa manjim brojem glasova7. Naređenja izabranih funkcionera treba da se sprovode8. Sve odluke u međuizbornom periodu su subordinirane ili izvršene u odnosu na one koje su izražene u toku izbora

Za određivanje da li neka zemlja ispunjava demokratske standarde većina autora polazi od ovih osam Dalovih obelezja poliarhije.U knjizi Demokratija I njeni kritičari Dal navodi sledeće institucije poliarhije:1. Biranje funkcionera2. Slobodni I pošteni izbori3. Opšte pravo glasa4. Pravo na kandidovanje na funkciju5. Sloboda izražavanja6. Alternativne informacije7. Autonomija udruživanja

Jedan od najazbačajnijih uslova poliarhije je široki socijalni pluralizam.Dal koristi izraze demokratije i poliarhije kao sinonime, ali naglašava razliku između širokog socijalnog pluralizma na kojem počiva poliarhija i subkulturnog(etničkog,verskog,rasnog,jezičkog)pluralizma koji će biti osnova konsocoijativne demokratije.Dal je smtrao da postoje tri moguća puta u poliarhiju:1. Liberalizacija predhodi inkluzivnosti2. Inkluzivnost predhodi liberaliizaciji3. Zatvorena hegemonija se naglo tranformiše u poliarhiju iznenadnim uvođenjem opšteg prava glasa i prava na političko takmičenje

Za Arenda Lajpharta demokratija nije sistem vladavine koji u celosti obuhvata sve demokratske ideale ali im se u razumnoj meri približava.Demokratija je vladavina „čije su akcije uvek išle u savrešenoj korespodenciji sa preferncama svih njenih gradjana.Za Lajpharta ,ističe Vučina Vasović ,demokratija mora biti sposobna da rešava probleme,tenzije,sukobe i mora biti otvorena za mirne promene ili dinamičnu stabilnost.On u interpretaciji Lapharta ističe kako stabilan poredak sadrži četiri osobine:održavanje sistema,civilni poredak,legitimnost i efikasnost.Za stabilan poredak karakteristično je da ima visoku verovatnoću da ostane demokratski ida ima nizak nivo stvarnog i potencijalnog građanskog nasilja.Gotovo preovladava stanovište da socijalna homogenost i politički konsenzus doprinose stabilnosti demokratije.

4. Nedemokratski oblici i kritike demokratije

Jedna vrsta razlikovanja demokratije od drugih političkih oblika jeste upoređivanje sa nedemokratskim režimima što čini Sartori.Drugi način je da se ukaže na njene kritike i protivnike što čini Dal.Nedemokratski oblici političkih režima su apsolutizam,autoritarizam,totalitarizam,diktatura i autokratija.Apsolutizam znači koncentrisanje apsolutne vlasti u rukama jednog vlastodršca čija je vlast neograničena i on je iznad zakona.Autoritarizam potiče od autoriteta.To je prihvatanje i poštovanje vlasti.Autoritarizam i totalitarizam su reči koje potiču iz komunističkih i fašističkih vremena.Totalitarizam potiče od totaliteta što obuhvata i pokriva sve.On ima pet karakteristika:službena ideologija,masovna partija koju kontroliše oligarhija na čelu sa vođom-firerom,monopol nad medijima,terorističi sistem tajne policije i monopol države u ekonomiji.Diktatura je,kako ističe Sartori,forma države i struktura vlasti koja je neograničena i diskreciona i a diktatorka država je neustavna država u kojoj diktator krši ustav koji mu omogućava svašta.Autokratija je samopostavljanje odnosno kad se neko sam postavi za vođu ili to postaje nasledstvom.Nasuprot tome demokratski princip podrazumeva da niko ne može sam da uzme vlast,

Page 28: Politicka sociologija - skripta

Robert Dal u kritičare ili protivnike demokratije navodi anarhizam i starateljstvo.Anarhisti smatraju da je moguće zamisliti društvo bez države.S obzirom da je država po svojoj prirodi prinudna ona je nepoželjna.Dal naglašava razliku između dva stava koji se često mešaju.Jedan je anarhistički i glasi da li je racionalno i razumno pristati na državu ,a drugi načelo građanske neposlušnosti ili načelnog odbijanja poštovanja zakona koji se ogleda u pitanju ako pristanem na državu moram li uvek da je poslušam?Anarhizam počiva na četiri pretpostavke1. Niko nije obavezan da podrži i poštuje lošu državu2. Prinuda je karakteristična za sve države3. Prinuda je po suštini rđava4. Društvo bez države je ostvariva alternativa društvu sa državom

Na osnovu navedenih pretpostavki sledi pet zaključaka:1. Pošto su države nužno prinudne,sve države su nužno i loše2. Pošto su sve države loše niko nema obavezu da sluša bilo koju državu 3. pošto je društvo bez države praktično ostvariva alternativa sve države treba ukinuti4. demokratska država je još uvek država i prinudna slila pa je kao takva još uvek loša5. pošto bi zahtev za jednoglasnošću sprečio prinudu,one asocijacije u kojima se odluke donose na takav način mogle bi biti opravdane,ali takv asocijacija ne bi bila država

U kritici anarhizma Dal navodi sledeća dva argumenta:1. U odsustvu države verovatno iće i dalje postojati krajnje nepoželjni oblici prinude2. U jednom društvu bez države moguće je da pojedini članovi steknu sredstva dovoljna za stvaranje krajnje tlačiteljske države

Zato je bolje pokušati stvarnaje zadovoljavajuće države nego pokušati da se živi u društvu bez države.Jedna od alternativa demokratije je strateljstvo odnosno vladavina odabarnih upravljača.Ona ima svoje poreklo u antičkoj Grčkoj i polazi od pretpostavke da običan narod nije sposoban da prepozna opšte dobro.Nešto drugačiji pristup ima sistem zasnovan na zaslugama-meriokratija.Ona znači da vladavinu treba prepustiti kvalifikovanoj manjini s obzirom na njihovo superiorno znanje i vrlinu.Nasuprot ovim stoji stav da odraslim i zrelim građanima na kojima počiva demokratija nisu potrebni ni stratelji ni paternalisti.

Prednosti demokratije u odnosu na druge vrste političkih režima

Dal u svojoj knjizi O demokratiji navodi desetak razloga zbog kojih je demokratija u prednosti u odnosu na nedemokratske alternative:1. Demokratija pomaže da se vlada zaštiti od autokrata2. Demokratija garantuje građanima brojna osnovna ljudska prava koja nedemokratski režimi ne priznaju ili nepoštuju3. Demokratija pruža građanima širi spektar lične slobode od drugih režima4. Demokratija pomaže ljudima da zaštite svoje interese5. Demokratska vlada može pružiti maksimalne mogućnosti pojedincima da praktikuju slobodu samoodređenja da žive prema zakonima koje su sami izabrali.6. Demokratska vlada može pružiti maksimalne mogućnosti za moralnu odgovornost7. Demokratija podstiče humani razvoj potpunije od bilo koje alternative8. Demokratska vladavina samo može postići visok stepen političke jednakosti9. Savremne predstavničke demokratije ne vode ratove jedna sa drugom10. Zemlje sa demokratskim vladama teže da budu ekonomski prosperitetnije od nedemokratskih vlada.

Na kraju XX veka, iako nisu sve zemlje sa tržišnom ekonomijom demokratske, sve demokratske zemlje imaju tržišnu ekonomiju.U demokratskim zemljama je obrazovanje bolje, a obrazovanija radna snaga je sklonija inovacijama i ekonomskom rastu.Vladavina prava,nezavisno sudstvo i sigurnija vlasnička prava i ugovori stvaraju pretpostavke za bolje ekonomske aranžmane.

Page 29: Politicka sociologija - skripta

Hantington navodi i kako demokratske vlade daleko manje koriste nasilje protiv svojih građana nego autoritarne i da su demokratski sistemi mnogo otporniji na revolucionarne promene od autoritarnih.Dal zaključuje da demokratija ne garantuje da će svi njeni građani biti sretni, bogati,zdravi ili pametni i da će živeti u miru ili pravdi.Te ciljeve ne može ostvariti ni jedna vlast ali prednosti koje ona pruža čine je poželjnijim od njenih alternativa.

Društveni konflikti

1. Pojam, uloga i funkcije društvenih konflikata

Konflikti su izrazito složen i višeznačan fenomen, a time i teško precizno odrediv teorijsko-analitički pojam i kategorija. Konflik i konfliktni odnosi, njihove brojne vrste, aspekti i dimenzije predstavljaju predmetnu osnovu istraživanja brojnih nauka od psihologije i antropologije do filozofije i političkih nauka. Alen Turen konstatujići, s pravom, da društveni sukobi proizvode društveni život, ističe da su odnosi moći (društveni odnosi) ono socijalno polje unutar koga se odvijaju društvene borbe. Akcija je po njemu društvena samo ukoliko je normativno orjentisana i situirana u polje odnosa moći i zajedničkih kulturnih orjentacija. Glavni cilj sukoba pritom je borba aktera (društvenih pokreta) oko uspostavljanja odlučujuće kontrole nad istoricitetom. Sadržajno, pojam (socijalnog) konflikta (od latinskog conflictus-sukob, borba, spor) pokriva čitav niz konfliktnih interakcija različitog obima, violentnosti i intenziteta, od takmičenja, napetosti, rasprave, spora oko ratova, odnosno od (konfliktnog) partnerstva do uzajamnog istrebljenja.

Ipak brojni autori razlikuju konflikt od konkurencije, jer su odnosi konkurencije granično polje, tip odnosa koji može, ali ne mora odvesti u sukob (konflikt). Takođe konkurenciju definišu kao trajnu i neličnu, dok je sukob povremen i ličan. Moralnim standardima, pravom, reakcijama javnosti konflikt se minimalizije, kako bi se održala vrednost konkurencije. Na ovaj način sukob se preko konkurencije prevodi u prilagođavanje, kompromisno formiranje i održavanje odnosa nadređenosti-podređenosti. Socijalni konflikt se može odrediti kao oblik socijalne interakcije dva ili više aktera koji, motivisani i vođeni međusobno nespojivim interesima da poseduju ili kontrolišu određeno materijalno dobro ili materijalnu vrednost, nastoje da onemoguće, podrede ili čak unište drugu stranu/strane.

Nužni konstitutivni elementi konfliktne interakcije su:1. Sami konfliktni akteri2.Njihovi divergentni interesi3.Predmet-osnova spora4.Sama konfliktna relacija, namera da se suparnička strana ograniči, potčini, uništiPrvi preduslov konfliktne interakcije je sama svest (identitet grupe, svet o grupnim ciljevima)

aktera i jasno percipiranje suparničke strane. Samo postojenje aktera i njihovih suprotnih interesa, jesu neophodni, ali ne i dovoljni uslovi za izbijanje konflikta.Stoga mora postojati predmat konflikta, a to može biti, smatra Vladimir Goati, stvar, socijalna pozicija (pravo), prostor ili sama egzistencija drugog subjekta.Ali tek sa postojanjem četvrtog elementa, namere, konflikt postaje manifestno stanje.

Pored pobrojanih konflikti sadrže i petu dimenziju, odnosno svoju funkciju (efekat) na održenje/izmenu stanja društvene ravnoteže.Time se uspostavlja relacija konflikt versus konsenzus, odnosno uloga konflikata u dijalektici procesa narušavanja/oblikovanja društvenog konsenzusa.Konsenzus-uspostavljeno stanje saglasnosti o osnovnim političkim vrednostima ili agreement upon fundamentals, vrši osnovnu ulogu okupljanja političke zajednice oko jednog niza zajedničkih vrednosti. Bez društvenih konflikata, ali i njihovog rešavanja, nema ni društvenih promena ni razvoja.

Kritički posmatrajući relaciju konflikti-stabilan razvoj, Karl Dojč razlikuje pozitivne i negativne uticaje, odnosno razvojne efekte konflikata. Dojč u pozitivne uticaje konflikata ubrojao: osujećivanje stagnacije, stimulisanje interesa i radoznalosti, činjenicu da su konflikti medijum preko koga se rešavaju društveni problemi i najzad fakt da konflikti pospešuju društvene i personalne promene. Takođe konflikti pokazuju realne odnose moći. Na taj način konflikt uspostavlja određeni obrzac ponašanja na osnovu koga konfliktna strana može da predvidi stepen u kome će ubuduće druga strana tolerisati njene interese.

Page 30: Politicka sociologija - skripta

Negativne posledice koje Dojč zapaža, jesu gubitak vremena i energije za regulisanje konflikata, produbljivanje postojećih podela u društvu.

2. Uzroci i vrste konflikata

Kao što je i sam fenomen konflikata ambivalentan i umnogome sporan tako su kompleski, mnogostruki i netransparentni i stvarni uzroci konflikta. Na pojavnoj ravni često se stvara privid, uzrocima se proglašavaju stvarni ili izmišljeni povodi ili tek epifenomeni stvarnih razloga konfliktnog ponašanja, međutim ispod površine se kriju stvarni uzroci sukoba. Sukob u svojo osnovi, može biti interesno određen i uslovljen i izražavati kompeticiju/borbu interesa. Dalje uzrok konflikata može biti sudar kultura i vrednosti, nesaglasnost/razilaženje vrednosnih sistema, uz uzajamno razvijanje nasatojanja za preobraćanjem ili pokoravanjem.

Konfliktni osnov na prvom mestu mogu činiti svi trajni i sistematski oblici društvene (klasne, nacionalne, rodne, rasne) najednakosti. Relacija između stepena nejednakosti i oštrine konflikta u društvu je, međutim, krajnje indirektna, odnosno posredovana je delovanjem dva intervenirajuća faktora: prisutnom svešću o (ne)legitimnosti rizika, kao i opremljenošću aktera materijalnim i kadrovkim resursima koji pružaju kakvu-takvu garanciju da se uopšte vredi upustiti u konflikt sa izgledima na bar delimičan dobitak.

Prvi element, element svesti i njegov konstitutivni značaj za konfliktnu interakciju dobro definiše Tokvil konstatujući da zla koja su se dugo strpljivo podnosila, dok su izgledala neizbežna, postaju nepodnošljiva čim se nametne ideja o opravdanosti i mogućnosti njihovog prevazilaženja. Na drugoj strani, izrazita asimatrija u distribuciji moći drži u pokornosti noiže klase.

I vremenski relativno ograničena stanja relativne deprivacije (uskraćenosti) grupe/klase poput neravnoteže između elemenata (ugled, moć, bogatstvo) koji određuju grupnu poziciju i status, ili jaza između efektivnog položaja i formiranih grupnih (klasnih, generacijskih) aspiracija, predstavljaju osnov konfliktnih podela.

Neravnomeran položaj pojedinih podsistema duštva i nestabilnost i neravnoteže strukturnih promena unutar modernizacijskih procesa su naredni, treći uzrok izbijanja sukoba.

Četvrti, prateći latentni izvor sukoba predstavljaju kontrapolirane i suprotstavljene ideološke doktrine (političke, nacionalne, verske) i njihovi nosioci.

Osnovni kriterijumi klasifikacije konflikata:1.Karakter konflikta2.Nosioci/akteri konfliktne interakcije3.Sfere u kojima se javlja konflikt4.Predmet konflikta5.Cilj, odnosno efekti konfliktne promene, njihova (ne)radikalnost

1.S obzirom na prvi kriterijum karakter konflikta, odnosno određenje konflikta kao sredstva ili cilja interakcije, Luis Kozer utvrđuje podelu na realističke i nerealističke konflikte. Realistički konflikti su prema Kozeru, rezultat realne suprotnosti namera i ciljeva dveju strana povodom određenog dobra (prava, interesa). Nerealistički konflikt nije prevashodno uzrokovan rivalstvom konfliktnih aktera oko određenog dobra, već se potrebom oslobađanja od napetosti bar jednog od njih. Uzroci ovih konflikata su neprijateljski impulsi i agresivnost, dok je objekat od sekundarnog značaja koji može biti čak i promenjen.

2.Nosioci/akteri konfliktne interakcije, njihove interne i eksterne relacije, čine osnovu moguće tri klasifikacije konflikata:1.Na osnovu socijalno-strukturalnog kriterijuma razlikuju se klasni, nacionalni, verski, rasni, rodni, generacijski konflikti.2.Na osnovu broja stana-učesnica u sukobu razlikujemo konflikte sa dva, tri i više učesnika3.Na osnovu dominacije internih ili eksternih osnova i manifestacija sukoba, razlikujemo unutargrupne i međugrupne konflikte.Klasni, kako međuklasni tako i unutarklasni, konflikti čine najvažniji osnov socijalne dinamike unutar pojedinih relativno homogenih, industrijskih društava.

Page 31: Politicka sociologija - skripta

3.Po osnovu kriterija sfere/oblasti u kojoj se odvijaju konflikti sukobe možemo podeliti iako krajnje uslovno prema njihovoj pretežnoj prirodi na ekonomske, političke, ideološke, kulturne.

4.Naredni kriterijum klasifikovanja čini predmetna osnova konflikta. Konflikt usvojoj osnovi može imati suprotstavljene interese, poprimiti karakter razilaženja i sukoba vrednosti i vrednosnih sistema ili biti izraz konflikata/krize identiteta.

5.Poslednja klasifikacija polazi od kriterija radikalnosti nameravane promene, prema kojoj konflikte i konfliktne aktere možemo odrediti kao sistemske i umerene. U sistemskim konfliktima jedan ili više aktera konflikta osporava same osnove sistema-dovodi u pitanje sam njegov opstanak. U slučaju umerenih konflikata, predmet sukoba je neki interes ili dobro čiji gubitak ili dobitak ne dovodi u pitanje osnovnu matricu sistema. Sistemski konflikti su rat i revolucija.

3. Geneza, tok i ishod konflikta

Genezu, tok i efekte konfliktne interakcije, dinamiku i inherentnu logiku konflikta najpregnantnije je izrazio Ralf Darendorf.

Po njemu, unutar strukturalnog sukoba oko vlasti u vladavinskim udruženjima:1) postoje dve grupe sa različitim interesima-latentni interesi i kvazi grupe2) pod određenim uslovima kvazi grupe se organizuju u celine sa manifestno različitim interesima-interesne grupe3) interesne gupe su u sukobu oko održavanja/izmene statusa quo-a4) konflikt vodi promenama strukture kroz promene odnosa klasne vlasti, pri čemu je stepen promena određen intenzivnošću sukobaKada do otvorenog konflikta dođe sukob, ukoliko se u njemu ne posreduje, pokazuje inherentnu logiku samohranjenja-eskalacije i iracionalizacije. On zahteva sve veće angažovanjeresursa konfliktnih aktera, izaziva rastući osećaj neizvesnosti i vodi sve disparatnijem viđenju uzroka i vinovnika sukoba.

Gubitak elementarnog poveranja u drugo stranu, rastući osećaji straha i nesigurnosti vode stvaranju mržnje i neprijateljstva.

Rastuća iracionalizacija transformiše početne motive i uzroke sukoba u geslo-pobeda (ili bar osveta i nanošenje gubitaka protivniku) po svaku cenu.

Logiku razvoja, produbljivanja i okončanja konflikta/krize, njen spiralni tok , dobro ilustruje sledeći niz interakcijskih sekvenci Čarlsa Mek Klilenda:

1) Konstituišu se odelite grupe grupe sa suprotstavljenim projektima2) Nijedna strana ne odstupa od svojih interesa, zahteva 3) Krug mogućih rešenja se sužava4) Kriza se intenzivira5) Informacije se selektiviraju a optika aktera sužava i svodi na neposrednu budućnost6) Dolazi do maksimalne homogenizacije i mobilizacije7) Konflikt dostiže klimaks zaoštrenosti, tačku gde se ili stupa u pregovore ili se pribegava

upotrebi sileKonfliktna interakcija može rezultirati krajnje različitim ishodima. Okončanje konflikta, odnosno krajnji ishod , rezultat konfliktne interakcije, posmatran iz ugla (re)distribucije odnosa moći između aktera predstavljaju situacije/stanja:

1) Pobede jednog, odnosno poraza drugog aktera2) Uspostavljanje/održavanje odnosa dominacije/potčinjavanja 3) Ravnoteža snaga, postizanje manje ili više stabilnog i trajnog kompromisa

Neophodnim pretpostavkama/uslovima institucionalizacije konflikata čiji je osnovni smisao da obaveže aktere na poštovanje određenih pravila, Darendorf smatra:

1) Obostrano prihvatanje pravila igre2) Dobru internu organizovanosti i disciplinovanost aktera, odnosno postojanje autoriteta koji

garantuje sprovođenje obaveza3) Prethodno formirano stanje sveti kojim se priznaje neizbežnost konflikta i uvažava, ako ne

sama opravdanost ono bar realnost interesa suparničke strane

4. Pregovaranje

Procedure i različiti pristupi i metodi rešavanju konflikta , odnosno njihova blagovremena i nepristrasna primena imaju odlučujući značaj za kanalisanje sukoba.

Page 32: Politicka sociologija - skripta

Centralnu ulogu i značaj ima uspostavljanje procesa pregovaranja.Pregovori zapravo predstavljaju dijalog, strukturisan i proceduiran, međusobnu razmenu mišljenja (obaveštenja, predloga, argumenata i zahteva) strana u sporu (i posrednika), odnosno njihovih ovlašćenih predstavnika-pregovarača. Osnovni cilj je da se strane u sporu podstaknu, ubede ili čak privole, na sklapanje sporazuma o okončanju ili bar ublažavanju konflikta.

Pristajanje na pregovore predstavlja osnovni preduslov, a sami različiti oblici pregovora i pregovaračkih procedura (direktni i pregovori preko posrednika, bilateralni i multilateralni oblici pregovora) okvir za rutinizaciju i pacifikaciju konflikta i njihovo (raz)rešenje.

Redosled poteza koji se preduzimaju u procesu pregovaranja može se, prikazati na sledeći način. Prvo se identifikuju predmet i akteri konflikta i nastoji da se uspostavi njihova elementarna komunikacija-da se dovedu za pregovarački sto. Pregovorima obično prethodi faza pretpregovora koja sadrži aktivnosti izrade spiska pitanja i prioriteta.

Preciznom identifikovanju problema i interesa i preduzimanju mear za uspostavljanje komunikacije i poverenja između konfliktnih aktera, sledi izgradnja bezbednosnih aranžmana, pravila i mehanizama kojima se sprečava širenje i eskalacija sukoba.

Konačno, kombinovanjem različitih pregovaračkih logika, metoda, taktika i sredstvava, aktivnost se usmerava na postizanje trajnijeg rešenja konflikta.

Neaktivnost je pregovaračka taktika koju odlikuje mala briga za obe vrste posledica i po sebe i po drugu stranu.

Propuštanje je pasivna strategija koju odlikuje mala briga za sopstvane, uz istovremenu stvarnu ili tek racionalnu, brigu za posledice po drugu stranu.

Dve ključne proaktivne taktike su nadmetanje i rešavanje problema.U osnovi nadmetanja stoji velika briga za sopstvane, uz malu brigu za interese druge strane, praćena

verom u mogućnosti iznuđivanja ustupaka i popuštanje druge strane. Tri blage taktike zavođenja protivnika čine:

1) Podilaženje, odnosno posredno laskanje2) Vođenje igre, fingiranje nesposobnosti i zbunjivanje protivnika3) Nametanje konkurentu osećaja krivice

Oštre, ofanzivne stilove nadmetanja predstavljaju:1) Ubeđivanje, uveravanje druge strane da je prihvatanje našeg stava i u opštem interesu druge

strane2) Pretnje3) Neopozivo obavezivanje

Rešavanje problema je taktika pregovaranja koja u osnovi ima istoremeno veliku brigu za posledice i po sebe i po drugu stranu.

Prva njegova tehnika je uvećavanje kolača , odnosno pravilo da se konflikt može razrešiti ako se prethodno učesnici konflikta saglase da uvećaju količinu dobara koja raspodeljuju.

Ako to nije moguće, ide se na to da se jednoj strani ponudi obeštećenje.Ukoliko učesnici u konfliktu dobro poznaju interese, potrebu i logiku drugih strana, obeštećenje se

može razviti u smanjivanje gubitka. Najsofisticiranija je tehnika premošćavanja problema, koja zahteva poznavanje interesa, druge strane.

Razvijena strategija pregovaranja podrazumeva i izradu prezciznog plana pregovaranja koji sadrži i operativna metodska pravila, poput pravila da pregovore treba početi lakšim pitanjima.

Često se u situacijama blokade pregovora ili čak i pre njihovog formalnog započinjanja ide na korišćenje tri taktike prikrivenog rešavanja problema.

Prvu čini održanje kontakta iza scene, koja omogućuje veću fleksibilnost.Druga je angažovanje posrednika, koja otklanja opasnost od gubljanja imidža.Najzad stranama u konlfiktu i medijatorima je na raspolaganju i slanje signala i indirektnih poruka

kao sredstvo da se prevaziđe blokada pregovora.Krajnji rezultat pregovaračkog procesa-usvojeno rešenje po svom karakteru može biti trenutno,

etapno, ili relativno trajno i dugoročno.Kratkoročna rešenja su rezultat obostranih ustupaka ili recipročnih koncesija.Ako se do rešenja dolazi posredovanjem, najčešće se otvara negativnim ili pozitivnim

sankcionisanjem određenih ponašanja aktera.Za raliku od privremenih i etapnih, dugoročna rešenja sadrže određenu formulu sporazumevanja.Dobar okvir za trajno rešenje sadrži dakle univerzalno primenljive principe i bazira na

konceptualnom ralikovanju formiranih zahteva i iznetih argumanata od stvarnih bazičnih interesa i potreba aktera.

Page 33: Politicka sociologija - skripta

INTERES

1. POJAM I DEFINICIJA INTERESA

Interes – latinski interesum, interesse, sto znaci ucestvovavti, biti izmedju. Anticka i srednjovekovna filozofija i politicka misao nisu poznavale pojam interesa u danasnjem smislu te reci. U podlozi svih interesa leze ljudske potrebe. Zbog toga se cesto interes definise kao politicki izrazena ili osvescena potreba. Kant razlikuje patoloske interese cula za ono sto je prijatno i korisno i sto proizilazi iz potrebe i prakticne interese uma za ono sto je dobro i sto budi potrebu. kao sto vrednosti uticu na sadrzaj i fizionomiju interesa, tako i interesei, s druge strane, izuzetno znacajno ucestvuju u formiranju, odrzavanju ili promeni sistema vrednosti. Pojam interesa pripada grupi relacionih kategorija kojima se iskazuje odredjeni drustveni odnos. Ta karakteristika vazi za sve modalitete ispoljavanja interesa i bez obzira da li je njihov nosilac pojedinac ili kolektiv. Cak i kada je najneposrednije vezan za licnost, individualni interes se odredjuje u relaciji prema interesima odredjene ljudske zajednice, organizacije ili drustvene skupine kojoj pojedinac pripada. Interes se cesto, a narocito u politickom prostoru, javlja u prerusenom i prikrivenom obliku – tad kao pojam nosi i mnoge ideoloske sadrzaje. Analiza interesa nam omogucuje da otkrijemo cesto skrivene, dubinske uzroke politickih konflikata i drustvenih potresa. S druge, pak, strane, interesi mogu i da zamagle drustvenu stvarnost stvarajuci ideoloske koprene u politickoj sferi, a pothranjujuci zablude i predrasude udrustvenoj teoriji. Helvecijus je smatrao da je interese svemocni carobnjak koji u ocima svih bica menja izgled svakog predmeta. Habermas interesima naziva osnovne orijentacije koje su vezane za odredjene fundamentalne uslove moguce reprodukcije i samokonstituisanja ljudskog roda, naima za rad i interakciju. Stoga te orijantacije nisu usmerene na zadovoljavanje neposredno empirijskih potreba, nego za resavanje sistemskih problema uopste. Interesi se pojavljuju kao najsnazniji motivacioni factor politicke akcije. Sa stanovista kategorije interesa, politicki sistem se moze odrediti kao jedinstvo institucionalnih struktura i politickih procesa i odnosa, sa osnovnom f-jom da vrsi selekciju i konvertovanje razlicitih interesa u politicke odluke. Stepen demokraticnosti nekog politickog sistema moze se direktno meriti otvorenoscu politickih institucija i procesa politickog odlucivanja prema razlicitim interesima i njihovoj mogucnosti da pod sto ravnopravnijim uslovima udju u politicku igru

2. KLASICNE TEORIJE INTERESA

Tomas Hobs u Levijatanu razlikuje prirodno stanje, u kome vladaju egoisticni nteresi (covek je coveku vuk) i drustveno stanje, u kome nastaje drzava na osnovu ugovora kojim ljudi prenose deo svojih prirodnih prava na suverena. Postojanje drzave je neophodno, jer je coveku egoizam urodjen. Suverena vlast, po Hobsu, uredjuje i regulise interesne konflikte i utvrdjuje zajednicki interes. Ipak, u sudaru istine i ljudskih interesa, istina bi gore prosla. Dzon Lok smatra da se u prirodnom stanju jednakost ljudi obezbedjuje delovanjem prirodnih zakona. Drzava i gradjansko stanje nastaje da bi se sankcionisalo delovanje tih prirodnih zakona, t.j. da bi se lakse resavali interesni sporovi, da bi se osiguralo izvrsenje presuda povodom tih sporova i da bi se garantovala svojina kao prirodno pravo. Zan Zak Ruso smatra da je drustvena nejednakost, koju on zove politickom nejednakoscu, uzrokovana privatnom svojinom. Upozorava i da najjaci (interes) nikad nije dovoljno jak ako svoju snagu ne pretvori u pravo, a poslusnost u duznost. Za Helvecijusa je uloga koju imaju zakoni interesa u covekovom duhovnom svetu analogna zakonima kretanja u fizickom svetu, pa je interes univerzalni kljuc za razumevanje ljudi i njihovih delovanja. Holbah sve odnose medju ljudima posmatra kroz prizmu interesa, odnosno korisnosti i upotrebe. On kaze da altruizam drustva pociva na egoizmu pojedinaca i da se licni interes svakog clana moze okrenuti u opstu korist zajednice.

3. KONCEPCIJA INTERESA KLASICNOG LIBERALIZMA

Page 34: Politicka sociologija - skripta

Odlike teorijske koncepcije su:a) individualizam: jedini stvarni interes u drustvu je interes pojedinca, a interes zajednice moze

samo da bude skup pojedinacnih interesa njenih clanova

b) politicki liberalizam: drzava – nocni cuvar slobodne ekonomske utakmice, a slobodna inicijativa pojedinca, rukovodjenih egoisticnim interesima obebedjuje opste drustveno bogatstvo i srecu

c) pragmatizam: interes pojedinca odlucujuci je kriterijum istine i norma drustvenog ponasanja, ono sto je u interesu pojedinca, to je u krajnjoj liniji najbolji interes za drustvo kao celinu

d) utilitarizam: korist i sreca su vrhunski kriterijumi morala i ljudskog ponasanja, a interes jeste emanacija koristi, t.j. ostvariti interes znaci ostvariti zadovoljstvo, korist, srecu.Bentam stavlja interes pojedinca u srediste drustvenog sistema vrednosti. Po njemu, izmedju interesa pojedinca i drugih ljudi i zajednice kao celine vlada harmonija. Ona se uspostavlja spontano iprirodno, delovanjem zakona i logike trzista: razmenom koristi za korist, a interesom za interes. Covekova neodoljiva teznja da stice i prisvaja materijalna bogatstva je jedina saglasna istinskoj ljudskoj prirodi. Interes zajednice moze samo da bude skup pojedinacnih interesa njenih clanova. Dzon Stjuart Mil smatra da su korisnost i sreca najvisi kriterijumi moralnosti. Korisnost je krajnji oslonac svih etickih pitanja, ali to mora da bude korisnost zasnovana na trajnim interesima coveka kao naprednog bica. Jedina sloboda koja zasluzuje to ime je sloboda da trazimo svoje sopstveno dobro na svoj nacin, ukoliko ne pokusavamo da to drugima uskratimo ili ih ne sprecavamo u naporima da je postizu.

4. HEGELOVA I MARXOVA TEORIJA INTERESA

Prva bitna karakteristika Hegelove teorije je da su posebni interesi posredovani opstim. Takodje, i pojedincevi interesi daju opsti sadrzaj i opsti interesi bi bili prazni bez pojedinacnih. Druga bitna karakt. je da se stanoviste o preovladavanju partikulariteta interesa (uzdizanje posebnosti u opstost) nudi u dve mogucnosti: Prvi nivo je gradjansko drustvo. U njemu postoji spoljasnja povezanost i iz nuzde, odnosno formalna opstost i formalna sloboda – t.j ne-umni opsti interes.. Drugi vid je drzava. Drzava je poostrenje istinitog, odnosno umnog opsteg interesa. Treca bitna karakt. dijalekticka povezanost posebnih i opstih interesa. Svrha drzave je opsti interes kao takv, a u tome, kao svojoj supstanciji, odrzanje posebnih interesa. opsti interes ne vazi i ne izvrsava se bez posebnog interesa. Dijalekticko stanoviste je zajednicko za Hegela i Marxa. Novo u Marxovoj koncepciji interesa je pomeranje tezista u odnosu nad tada dominantnu relaciju interes pojedinca – interes drustva. marx nudi trece resenje i stavlja kljucni akcenat na kategoriju klasnih interesa. Najvaznija karakteristika interesnih podela u svim dosadasnjim civilizovanim drustvima je klasna polarizacija. Antagonisticki sukob interesa dovodi do stvaranja klasa i klasne borbe. Klasni sukobi su osnovni drustevni sukobi i oni na bitan nacin odredjuju istroijski razvoj.

5. SAVREMENE KONCEPCIJE INTERESA

Javlja se dihotomna podela na objektivisticke (objektivno-materijalna dimenzija) i subjekitivisticke (subjektivno-psiholoska dimenzija) koncepcije interesa. Zajednicko za teorije obj. interesa je shvatanje da interes jeste nesto sto postoji nezavisno od subjekata i njihovog saznanja. Subj. koncepc. interesa podrazumeva da se odredjena stanja svesti, osecanja, zelje i htenja neodvojiva od psiholoske motivacije pojedinaca. Mek Ajver deli interese na interese-ciljeve (subj. dimenzija) i interese-sredstva (obj. dimenzija). Fridrih, analogno ovoj, deli interese na idealne i mterijalne. Savremeni teoreticari se cesto dele na univerzaliste (opsti interes je opsta volja, opste dobro ili javni interes – podrazumevajuci pod tim siroko prihvacen medju clanovima drustva konsenzus ili legitimitet, organizovanog politickog autoriteta (uglavnom drzava), koji uredjuje i uskladjuje konfliktne interese) i na partikulariste (javni interes je za njih rezultat grupne borbe posebnih interesa, odnosno rezultanta medjudejstva grupa za pritisak). Postoji i trihotomna podela na racionalisticke, idealisticke i realisticke teorije. Glendon Subert obrazlaze ovu klasifikaciju na sledeci nacin:

a) racionalisticke teorije: opsti interes se odredjuje zajednickim vrednostima koje dele svi gradjani

b) idealisticke teorije: odbacuju se sebicni grupni interesi i politicke partije se smatraju amoralnim institucijama. Najizrazitiji predstavnici su americki federalisti koji se zalazu za politicki sistem u kome ce jaki predsednik, nezavisni kongresmen, dobra administracija i mudri sud vrsiti artikulaciju svih interesa.

Page 35: Politicka sociologija - skripta

c) realisticke teorije: odbacuju ideju o jedinstvenom javnom interesu, smatrajuci da je politika proces uslovljen borbom razlicitih grupnih interesa, kojima se jedino priznaje realnost u drustvenom zivotu.Artur Bentli gleda na politiku kao na borbu grupa za realizaciju svojih interesa. Za njega su grupa i interes dva sinonimna pojma, dve strane istog novcica. Ne postoji grupa bez sopstvenog interesa. Interes je ekvivalent grupe. Da bi izbegao, ili bar ublazio subjektivizam u pristupu interesima, Bentli poistovecuje interes sa delatnoscu grupe. Interes nije nista drugo do nastojanje grupe da postupa ili deluje na odredjeni nacin. pristupa. Svoje shvatanje drustva i odnosa opstih i posebnih interesa, kao i uloge grupa u tom odnosu, Bentli je najjasnije i najsazetije iskazao u poznatoj definiciji: “Samo drustvo nije nista drugo nego slozena celina (komplex) grupa koje ga cine”. Dejvid Truman smatra da ideja opsteg ili javnog interesa jeste jedna vrsta politickog mita i da nema legitimitet saznajne kategorije. Truman smatra da interesna grupa oznacava svaku onu grupu koja, na osnovu jednog ili vise zajednickih stavova, postavlja odredjene zahteve drugim drustvenim grupama u cilju uspostavljanja, odrzavanja ili prosirenja onih oblika ponasanja koji su dopusteni na osnovu tih stavova. teorije interesnih grupa i teorije moci u lokalnim zajednicama mozemo zajednicki nazvati grupno-pluralistickim teorijama interesa i mozemo konstatovati da:

1) gr-pl teor. int. predstavljaju specificnu vrstu konfliktnih teorija interesa. Pluralitet interesa i konflikt interesnih grupa ne prekoracuju odredjene granice sistema, vec su u f-ji srednjeg izbora.

2) pristup poltici sa stanovista borbe razlicith grupa za ostvarivanje sopstvenih interesa i redistribuciju politicke moci, omogucio je da se sagleda koloritno bogatstvo politickih aktivnosti, pojava i procesa u ovom tipu politickog sistema. Interes, sta vise, cine zajednicki stavovi.Truman pravi razliku izmedju potencijalnih i organizovanih interesnih grupa, odnosno potencijalnih i organizovanih interesa. Ipak, u njegovom modelu sredisnje mesto zauzimaju organizovane interesne grupa, a potencijalne interesne grupa degradira na status residualne kategorije i ne analizira kljucni momenat prerastanja potencijalnih u organizovane interesne grupe. Politicke interesne grupe, po njemu, svoje zahteve teze da ostvare pritiskom na drzavnu vlast, pa se cesto nazivaju u literutiri i grupama za pritisak. Pluralisticke teorije moci u lokalnim zajednicama uspostavljaju vezu izmedju interesa i moci, koncetrisuci svoja istrazivanja i analize na problem distribucije moci u procesima politickog odlucivanja u lokalnim zajednicama. Savremene pl. teor. polaze od pretpostavke da je politicka moc u jednoj zajednici podeljena na mnostvo razlicitih subjekata (interesnih grupa, odnosno grupa za pritisak). Ovim se odbacuje postavka teoreticara elite (kao sto je npr Mils) da svakom lokalnom zajednicom nuzno dominira neka grupa, odnosno elita. Po pl. teor., niko unapred nema prevlast u jednoj zajednici, gradu, odnosno, struktura moci je promenljiva i nestabilna. Logika pluralistickog istrazivanja politickih procesa drzi sledece sheme:

a) odabrati jedan broj kljucnih politickih odluka

b) identifikovati lica ili grupe koje su aktivno ucestvovale u njihovom donosenjuc) istrazivati njihovo stvarno ponasanje u tom procesud) utvrditi i analizirati ishod procesa odlucivanja.

Postavlja se tako pitanje sta je sa grupama i pojedincima kada ne ucestvuju u procesu donosenja neke odluke. Vrlo cesta situacija ne-odlucivanja iskljucena je iz pl. modela pod krajnje problematicnom prepostavkom da samo od interesa i preferencijap ojedinaca i njihovih grupa zavise hoce li ili nece ucestvovati u procesu donosenja neke vazne odluke. Sledeca primedba pl. modelu je da nidge ne pruza jasne kriterijume za razlikovanje vaznih od nevaznih politickih sporova i odluka, kljucnih i perifernih politickih pitanja. Ipak, ove teorije opisuju dobro javnu stranu stvari i njihova je deskriptivna vrednost znacajna. Zamerka koja ostaje ja da sira drustvena uslovljenost interesnog grupisanja ili odnosa moci u lokalnim zajednicama cesto jeste zanemarena ili ipak iskljucena iz polja teorijskog i istrazivackog interesovanja.