Par Avion

Air MailA I R

MA I L

„VJERUJEM…“ VJERA: ČOVJEKOV ODGOVOR BOGU (KKC 142-184)

prof. dr. sc. Ivan Karlić

GODINAVJERE

1c

$ Neprocjenjivo

Godina vjere

ISPOVIJEST VJERE HRVATA

KATOLIKA

Čvrsto vjerujem u Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga.Životom želim potvrditi

svoj krsni savez s Bogomi tako obnoviti sveti pradjedovski

zavjet vjereu Isusa Krista

i vjernosti Katoličkoj Crkvi.Svoju odluku polažem u

Bezgrješno SrcePresvete Bogorodice Marije.

 Najvjernija odvjetnice, na braniku

stoj,čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski

dom. Amen.

„Vjera je prije svega čovjekovo osobno prianjanje Bogu“

„Istodobno, neodvojivo od toga,

jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog

objavio. Kao osobno prianjanje Bogu i

pristanak uz istinu koju je On objavio, kršćanska se vjera razlikuje od vjere u

neku ljudsku osobu.“ (KKC 150)

$ Neprocjenjivo

Godina vjere

Što je vjera? Što je njezin sadržaj? Kako se ona očituje?

Što se uz nju veže?

Bog “ruši” barijere Za ne mali broj ljudi vjera je nekakav nedefinirani osjećaj

Ne bismo smjeli zamijeniti „vjeru“ za folklor i običaje

Izraz “vjerovati” shvaća se u značenju “pretpostaviti”, “smatrati”, “držati takvim i takvim”, odnosno znači “ne znati”

U izrazu “vjera (ili vjerovati) u Boga” neki nalaze prizvuk lakovjernosti ili praznovjerja (posljedica egzaktne znanosti)

Za objavu je karakteristično da je upravljena čovjeku: ako se Bog objavljuje, u taj događaj objave je uključen i čovjek, pozvan je dati odgovor na tu objavu.

Razvoj teorije da je

vjera kao nekakav

surogat znanosti,

pretpostavka koju

nije moguće

dokazati, „nije

sigurna“; vjeruje

se u nešto

Izraz “vjerovati” dolazi od latinskog credere, koji proizlazi od cor dare, tj. “dati srce” nekomu.Kasnije pojam “vjerovati” zadobiva i značenje “smatrati istinitim”, “smatrati mogućim” nešto. Izvorno, međutim, taj izraz označava odnos između osoba ili odnos između ljudskog bića i Boga. Prema tome, “vjerovati” prvotno ima značenje “iskazati povjerenje nekome”.

vjerovati ljudski nivo teološki nivo

nešto Vjerujem da me smatrate simpatičnim.

Vjerujem da Bog postoji.

nekome Vjerujem Vam, kad mi kažete da sam simpatičan.

Vjerujem Bogu kad kaže da želi moje spasenje.

u nekoga Vjerujem u nju, u njezinu vjernost; ruku u vatru...

Vjerujem u Boga; on jest moje spasenje.

Vjerovati da Bog postoji;

vjerovati Bogu u smislu slušanja

i prihvaćanja objave;

vjerovati u Boga u smislu

potpunoga pouzdavanja u

Njega

Vjera kao osobni susret Boga i čovjeka

Vjera se predstavlja kao egzistencijalna gesta, sveobuhvatni životni čin i nacrt života po kojem se vjernikov život uobličuje kao svjedočenje za Boga

Po objavi Bog se obraća čovjeku, poziva ga i navješćuje mu Radosnu vijest spasenja; čovjek odgovara Bogu svojom vjerom

U tom susretu Bog ima inicijativu, on nas je prvi uzljubio (1 Iv 4,10) i dao nam sposobnost da mu odgovorimo, poštujući uvijek našu slobodu

Nije važno da o nečemu samo nešto mislim, nego da to živim, dapače da živim osobni odnos prema Nekomu. Riječ je o odnosu među osobama: s jedne strane sam ja kao osoba, a s druge je Bog – kao troosobni Bog – Otac, Sin i Duh Sveti.

„Vjera je nadnaravna krjepost koja čovjeku rasvjetljuje razum i

pokreće volju na čvrsto pristajanje uz Božju objavu, ne zbog unutarnjeg dokaza, nego zbog istine koju je on objavio.

Vjera je čovjekovo osobno prianjanje uz Boga, a istodobno je i slobodan pristanak uza svu

istinu što ju je Bog objavio“ (KKC, 150)

Razum nije dovoljan da bi se

otkrila istina; potreban je dar

vjere. Ipak, vjera je ljudski čin.

“Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se vrši doista znanstveno i po moralnim načelima, nikada neće stvarno protiviti vjeri, jer i profane i vjerske stvarnosti imaju izvor u istome Bogu“ (KKC, 159). Kod kršćanske vjere se ne radi o nekakvu slijepom povjerenju, već se radi o konkretnom, jasnom sadržaju vjere i vjerskih istina.

Vjera kao čin volje i intelekta

Da bi čovjek uzvjerovao, potrebno je dvoje: a) intelektualna spoznaja Istine; b) pristanak srca na Istinu koju je um spoznao.

Prvi korak je, dakle, čin intelekta, a drugi čin volje.

Vjera se ne temelji na osjećajima, ona je rezultat intelektualne spoznaje i voljnog čina podložnosti Bogu. S druge strane, pristanak na ateizam nije čin intelekta (koliko god ateisti sebe smatrali „super-racionalnima“), već rezultat osjećaja (emocionalni pokušaj bijega od neugodnih misli)

Ovdje svakako treba također naglasiti odnos vjere i slobode. Vjera je slobodan čin i čovjek se slobodno opredjeljuje za Boga, a ne isključuje promišljanje o vjeri i sveti nemir kojeg to promišljanje rađa

K. Barth govori o sumnji koja dolazi iz tri razloga: 1. duh vremena 2. površnost Crkve 3. nutarnji život vjernika koji zna biti suprotan samoj vjeri.

Za sv. Tomu vjera bez sumnje je necjelovita vjera. Vjernik ne traži sumnje, ali zna da se kroz sumnje može doći do vjere

Shvaćanje vjere u Svetom pismu

Samo u Bogu se nalazi čvrsti temelj i sigurnost

Upravo ta činjenica u Starom zavjetu izriče se izrazom aman, što znači “biti stabilan”, “biti utemeljen”, „osloniti se“, “temeljiti se”

„Ako se na me ne oslonite, opstati nećete“ (Iz 7, 9). Vjera je u tom smislu oslonac u životu, i to nezaobilazan temelj na kojem počiva sav nečiji život.

Osim toga, aman (od kojega i naš amen) znači da netko obdržava ono što je obećao. Zbog toga izraz aman je i ključni termin za označavanje vjere, vjerovanja, odnosno “imati povjerenja”.

Abraham imajući povjerenja u Boga pošao je ususret nesigurnoj budućnosti, ali s povjerenjem u Boga, kao i Isusovi apostoli i u konačnici kao što bi trebao svatko od nas.

Vjera jest i ostaje povjerenje, ali i rizik koji

od osobe traži da se stavi na raspolaganje.

Vjera je i je susret osobâ, međusobni

susret između čovjeka i Boga.

Židovsko-francuski filozof E. Lévinas vidi u Abrahamu prototip vjere, čovjeka religiozne metafizike, za razliku od egocentričnih likova iz europske kulture kojima je paradigma Odisej. Abraham je u svojoj vjeri, smatra Lévinas, otvoren za “apsolutno Drugo i Drugačije”

Abraham je za Kierkegaarda „vitez vjerovanja“. Povijest spasenja, očito, ima neku svoju drugu, religijsku logiku. Svaki

kršćanin bi morao, smatra ovaj filozof, poput Abrahama u pitanjima vjere izbaciti,

metaforički rečeno, vlastiti um i razum kroz prozor svoje egzistencije jer ga oni

odvraćaju od ovoga odlučnoga koraka vjerovanja u apsurdno.

Sklad vjere i življenja Vjera je spoznaja Boga, predanje Bogu i povjerenje u Boga.

Vjernik je hrabar čovjek koji, unatoč okruženosti lažnim idealima te komotnijem i naizgled lakšem životu prema načelima „svijeta“, računa s Bogom i Njegovim istinskim vrijednostima.

„Bez vjere je nemoguće omiljeti Bogu“ (Heb 11,6). Dakle, vjera bi bila nužna za vječno spasenje (Mk 16,16; KKC, 161).

No, nisu svi ljudi vjernici; hoće li onda ostati nespašeni?”

Čitav život kršćanina trebao bi biti svjedočenje vjere. Svaki ugao našeg života trebao bi biti osvijetljen vjerom. Kada nema tog jedinstva življenja, a čovjek pravi ustupke ponašanju koje nije spojivo s vjerom, tada njegova vjera nužno slabi i u opasnosti je izgubiti se.

“Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo je hraniti”

Vjera treba roditi povjerenje u Boga.

Širenje vjerePrimili smo dar vjere kako bi ga širili, a ne skrivali (KKC 166). Ne možemo biti vjernici samo u crkvi (na sv. misi i sl.), a našu vjeru staviti po strani u profesionalnom životu.

Nekoliko„Vjerovanja“ u CrkviEpistola apostolorum (160./170. g.)Taj Apostolski simbol ima svoj oblik i u tzv. Simbolu rimske crkve (Romana antiquor) kojega prenosi Hipolit u svojoj Traditio apostolica (215./217. g.; DS 10) Taj simbol svakako je bio u uporabi već početkom III. st. i od njega potječu svi simboli koji su kasnije bili u uporabi na Zapadu.Naše današnje Apostolsko vjerovanje je iz VI.-IX. st., ali njegovi korijeni sežu u II. st. Prvi put nalazi ga se cjelovito kod biskupa Cezarija Arlskog, u Galiji (DS 30).Početkom IV. st. nastaje Nicejsko vjerovanje (DS 125) na Prvom općem saboru (325. g.), a potom Nicejsko-Carigradsko (DS 150) na Drugom općem saboru (381. g.), koje je i danas službena vjeroispovijest Crkve.

33 moguća odgovora na pitanje: Što je (ili nije) vjera?

Vjera je: – čovjekov osobni odnos,

odgovor na Božju objavu, čvrsta odluka za Boga

– nadnaravna krjepost kojom se vjeruje da je

istina što je Bog objavio – pristanak na ono što drugi

predlaže, a ja ne vidim – slobodan voljni pristanak

koji slijedi milost i koji ne proizlazi nužno iz dokaza

– sposobnost; sklonost; čvrsta pripravnost za podlaganje uma Bogu

– spoznaja koja više sliči slušanju nego gledanju; znanje

koje se svodi na subjektivno intuitivno uvjerenje

– izručenje sebe Bogu i otvorenost čovjeka prema Bogu

koji se objavljuje – dar milosti – pretpostavka, temelj i

korijen opravdanja – poslušnost Božjoj volji,

koja je u skladu s razumom

Vjera je:

– više nego čisto povjerenje, čin pristanka uz ono što je

Bog objavio i obećao; - pouzdanje u Boga ili Isusa

Krista kao vjernog i moćnog da ispunjava sva obećanja

– neotuđivo osnovno ljudsko pravo

– eshatološko tumačenje postojanja

– vizionarski način života, sa živom svijesti o Božjoj prisutnosti,

dobroti, moći i neposrednoj osobnoj brizi čak i

za najmanja stvorenja – katolicima nužna za

spasenje.

Što vjera nije?

Vjera nije: – dokazano znanje – neutemeljeni paradoks

slijepoga povjerenja – bespogovorno prihvaćanje

nečega – viđenje, priviđenje, vizija,

intuicija ni ishod razložnog dokazivanja – samo povjerenje i nada,

nego i držanje istinitim i ispovijedanje

– statična, ne može se za nju opredijeliti pa je zapustiti.

Što je njezin predmet? – Bog je onaj koji se vjeruje,

komu se vjeruje i u koga se vjeruje. – Iskonska istina, nevidljiva

Božja zbilja. – Sadržaj koji vjerom

prihvaćamo. – Skladnost i suvislost koje

izviru iz vjerničkoga življenja.

Što čini?

Vjera – potpuno zahvaća čovjeka i angažira ga u neshvatljivo otajstvo Boga – nudi posljednji odgovor svakom čovjeku koji ozbiljno razmišlja – omogućuje zajedništvo s umrlima – ne proturječi razumu, a nadilazi ga – upućuje na naviještanje – traži razvoj i povećanje – umire bez djela (nade i ljubavi).