2013 | Odričem se i vjerujem

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn1 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXX. cijena: 13 kn

živo vrelo

Vjerovanje u kršćanskoj inicijaciji:Odričem se i vjerujem

od 20. siječnja do 16. veljače 2013.

2013

2013 1God. XXX. (2013.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Vjera je dar

naša tema: Odričem se i vjerujem 2 Odričem se…, A. Crnčević

Predaja Simbola vjere (traditio Symboli)u kršćanskoj inicijaciji, I. Šaško

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

S. Slišković, Ž. Tanjić, I. Šaško,I. Raguž, A. Vučković

Druga nedjelja kroz godinu

Treća nedjelja kroz godinu

Prikazanje Gospodinovo. Svijećnica

Četvrta nedjelja kroz godinu

Peta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 36 Slavlje predaje Simbola vjere

trenutak: pisma čitatelja 40 Je li dostatna obnova liturgije?

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Robert Delaunay,1912.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 1–2013

PVjera je Dar

Predati vjeru novim naraštajima, posvjedočiti je ljudima našega vremena, utkati je u kulturu, u njezine vrjednote i strukture – stalna je briga Crkve. Vjera je dar, iskustvo ko-

je se ne postiže nego prima. Crkva, zajednica vjere, živi vjeru kao dar. Jer ju prepoznaje u dimenziji dara, Crkva se osjeća dužnom prema vjeri svih onih koji još ne uzvjerovaše: »Što bijaše od po-četka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotri-smo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu (…), to navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama.« (1Iv 1, 1.3) U slavlju pri-stupa odraslih kršćanstvu liturgija čuva tu dimenziju i dinamič-nost dara vjere kroz Obred predaje Vjerovanja. Predajući vjeru onima koji pristupaju sakramentu krsnoga preporođenja Crkva uvijek iznova propituje snagu i jasnoću vlastitoga svjedočanstva, ali i svijest o njezinoj darovanosti koja obvezuje. Vjera je izruče-nje Daru. Vrijednost dara mjeri se radošću s kojom ga se prima i ljubavlju kojom ga se čuva. Stoga se i »kriza vjere« ne prevlada-va bez obnove vlastite otvorenosti i izručenosti Daru koji nam je nepovratno dan.

Uzvjerovati znači u cijelosti se izručiti Božjemu daru. No, bu-dući da se vjera prima srcem, nutrinom, životnim stavom, uvje-renjem, cjelovitošću života, ona se nužno tiče svega što sačinjava život. Vjera nije tek nadgradnja života, spoznaja koja se pridoda-je našim spoznajama, duhovnost kojoj će se dati »zasebno« mje-sto i vrijeme u životu. Upravo jer se tiče života, ona zadire u život oštrim rezom Kristove preobrazbene novosti. Ako otajstvo vjere izrasta iz Kristova vazmenog otajstva, iz Božje preobrazbe smr-ti, zar pred tim Darom naš vremeniti život može ostati netaknut i nepromijenjen? Krštenje je preporođenje, preobrazba života. Snaga vjere čita se u novosti života, u spremnosti odreknuća od svega što je gradilo stari život. U liturgiji krštenja, stoga, čin is-povijedanja vjere započinje činom svečanoga odreknuća od sta-roga života: »od grijeha, od zavodljivosti zla, od Sotone, začetni-ka i vođe grijeha«. Korisno je stoga vidjeti smisao i obvezujuću snagu riječî i gestâ odreknuća u slavlju krštenja te razmišljati o kršćanskoj spremnosti za odreknuće od staroga života kako bi se uistinu zadobilo Život.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Odričem se i vjerujem

UOdričem se…Odreknuće kao prvi korak pristajanja uz Krista

Ante Crnčević

U suvremenim pokuša-jima pomirenja vjere sa svakim oblikom života i

»sa svime što život nosi« prisutan je izvjesni zazor od »duhovnosti odreknu-

ća«. Mnogi ne znaju kako defi nirati zlo i grijeh, pa i

ne vide što bi to u njihovu životu bilo nepomirljivo

s kršćanstvom i potrebno odreknuća. Kao da je

lakše reći »Vjerujem«, nego »Odričem se«. No,

kršćanstvo je uvijek kritič-ko spram života i kulture u kojoj živi. Odreknuće,

kao čin vjere, manifestira »kulturno-kritičko obiljež-

je kršćanstva«, rez kojim vjera u Krista zahvaća i

preobražava život i vjerni-kov odnos prema svemu što je dio njegova života.

U slavlju sakramenta krštenja kršćanska zajednica, prije krsno-ga čina, ispovijeda vjeru u kojoj će dijete biti kršteno. Čin is-povijedanja vjere pripada i slavlju sakramenta potvrde, kada

pristupnici obnavljaju »krsna obećanja«. Ispovijedanje vjere, među-tim, nije tek deklarativni čin kojim se izriče vlastiti pristanak uz isti-ne koje pripadaju nauku vjere. Ispovijedanje je izricanje sebe, život-noga stava, suglasja života s onim što se izriče. Glagol ispovijedati di-jeli korijen s glagolima pripovijedati, propovijedati, napovijedati, za-povijedati, pri čemu zajedničko značenje stoji u govorenju, ali se vla-stitost ispovijedanja otkriva u predmetku iz, koji izriče nutarnji stav, život iz kojega se govori. Ispovijedanjem vjere osoba riječju izriče se-be i iznosi sebe. U odnosu na vjeru čin ispovijedanja ima ekstralo-kativno značenje jer se njime vjera »iznosi«, stavlja ispred, svjedoči, manifestira, pokazuje očevidnom i susretljivom; vjeru se iznosi iz in-tralokativnoga stanja, koje je vlastitost pojedinca, i izlaže ju se pred druge, kao potvrdu života, svjedočanstvo, izazov, navještaj…

U kršćanskom latinitetu, kada je riječ o ispovijedanju vjere, umje-sto imenice confessio ustalila se imenica professio koja prefiksom pro stavlja naglasak upravo na svjedočko stavljanje osobne vjere ‘ispred’, pred oči drugih, sa sigurnošću i ‘uvjerenjem’ da je ona ispra-van put života, bez straha od suda drugih. Premda u latinskom glago-lu (profiteri) osnovno značenje stoji u govornom iznošenju (od grč-koga phemi, a od čega i latinska riječ fama), taj je govor uvijek bio više shvaćan kao svjedočanstvo vlastitoga uvjerenja nego kao navje-štaj ili priopćavanje istine. Zato je professio vjere uvijek bila vezana uz mučeništvo, uz okolnosti progonstva i iskušenja za kršćansku za-jednicu, ali i uz trenutke svečanosti i slavlja vjere. Ispovijest vjere je, dakle, čin života, život koji govori i svjedoči vjeru, čin koji očituje su-glasje života i onoga što se riječju is-povijeda.

Ispovijedanje vjere je životno pri-stajanje uz Boga u koga se vjeru-je. Pristati uz Boga, uz njegovu riječ, stati na put spasenja na koji On poziva, zahtijeva prethodni odmak od načina života koji se protivi ži-

3

11živo vrelo1živo vrelo12013

votnom suputništvu s Bogom. Stoga je odreknuće od staroga života sastavni dio ispovijedanja vjere. Liturgijski obrazac ispovijedanja vjere uvijek zapo-činje činom odreknuća. Ako dinamizam življenja vjere nalazi potrebu za ob-navljanjem ispovijesti i obnovom »krsnih obećanja«, onda iste razloge treba vidjeti i za obnovu odreknuća od »staroga života«. I u riječi odreknuće (kao i u latinskoj abrenuntiatio) razaznaje se dimenzija govora. Od-reći se zna-či zanijekati, poreći, osporiti, prestati priznavati, prepustiti vlasništvo ili po-sjed, ne htjeti imati… U svečanom ispovijedanju vjere odreknuće je prvi ko-rak ispovijedanja, čin kojim osoba niječe ispravnost i vrijednost prethodno-ga načina života, napuštajući ga kako bi mogla prihvatiti novi život.

Odreknuće od staroga života je čin vjereU suvremenim pokušajima pomirenja vjere sa svakim oblikom života i »sa svime što život nosi« prisutan je izvjesni zazor od »duhovnosti odreknuća«. Mnogi ne znaju kako definirati zlo i grijeh, pa i ne vide što bi to u njihovu životu bilo nepomirljivo s kršćanstvom i potrebno odreknuća. Za dio kršća-na gotovo da i nema neprihvatljivoga načina života te »ne vide ništa loše« u tome da se i u vjeri nastavi sa »starim životom«. U takvim okolnostima čin odreknuća ostaje bez razložnosti i temelja, a onda i bez smisla slavlje-nja. Kršćanstvo, međutim, ako ga se istinski živi i životom ispovijeda, zahti-jeva radikalan rez u život, raskid sa svime onim u čemu ne može biti vidlji-va prisutnost Božjega dara spasenja. Bez toga reza koji zahvaća život, vjera ne može biti is-povjeđena. Ispovijed vjere svjedoči upravo dubinu životne preobrazbe koja se dogodila po daru vjere. Postoje i kršćani koji će u svojoj duhovnosti prihvaćati neke oblike odricanja, prigodimično i privremeno, u smislu podnošenja žrtve ili davanja zadovoljštine, ali nisu spremni prihva-titi »životno odreknuće« i »odjeljenje« kao pretpostavku pristajanja uz Kri-sta i kao nezaobilaznu formu življenja vjere.

Od čega se to kršćanin odriče i od čeka se odjeljuje da bi mogao biti istinskim Kristovim vjernikom? Odreknuće se, kao čin vjere, ne tiče tek ne-kih životnih postupanja ili čina, svedenih na etiku ponašanja, nego se tiče sveukupne kulture življenja. Kršćanstvo uvijek ostaje kritičko spram života i kulture u kojoj živi. Odreknuće, kao čin vjere, manifestira »kulturno-kri-tičko obilježje kršćanstva« (J. Ratzinger), rez kojim vjera u Krista zahvaća i preobražava život i vjernikov odnos prema svemu što je dio njegova živo-ta. U odnosu prema kulturi vjera poznaje povezivanje, integriranje, inkul-turaciju, ali jednako poznaje i »protivnost onomu što u kulturama zatvara vrata evanđelju… Ona je stoga uvijek bila kritična spram kulture te i danas to mora biti, bez straha i odvažno.« (J. Ratzinger, Na putu s Kristom, 53)

Razumijevamo li pod pojmom kulture ukupnost koja identitetski odre-đuje neku zajednicu ili neki način življenja, valja naglasiti da u susretu vje-re i kulture vjernik ne traži samo ono što je moguće integrirati u kršćanstvo, ili samo ono što će biti mjestom susretanja i dijaloga, nego pronalazi i ono čemu se u kulturi kršćanstvo opire, što odbacuje i što preobražava. Inkul-turacija nije jedini način susretanja kršćanstva s kulturama i načinima ži-vota u svijetu. Potrebna je i evangelizacija kulture, a što se ne može dogo-diti bez reza u kulturalne vrjednote i istine. Norme ponašanja, vrjednote i

NAŠA TEMA

4


modeli življenja oblikuju se uvijek iz istinâ koje tvore neku kulturu. Kršćan-sko življenje, jer se ne tiče samo etike nego i uvjetovanosti života, izrasta iz Kristova dara života, iz njegove Istine, koja se prepoznaje kao jedini put ži-vota. Uzvjerovati znači otkriti novost koja prokazuje i pokazuje zabludu ili laž prethodnoga uvjerenja i življenja. Uzvjerovati znači uvidjeti da je daro-vana novost života u Kristu vrijedna napuštanja ‘staroga života’. No, to ni-je iskustvo jednoga trena ili jednokratne spoznaje. Rast u vjeri i u prihva-ćanju Kristova puta razmjeran je napuštanju staroga života i nijekanju nje-gove istinitosti i vrijednosti. Drama obraćenja događa se upravo u tome ra-skidu, u procesu koji može trajati kroz duga razdoblja, pa i kroz čitav život, ali uvijek sa spremnošću za »slavlje odreknuća« kojim se ispovijeda vjera u »Jednoga Boga«.

Liturgija krštenja, koja slavi događaj životnoga preporođenja i uranja-nja u božanski život, taj je »životni rez« u prvim stoljećima Crkve izražava-la i ‘slavila’ zasebnim činom odreknuća (apotaksis, abrenuntiatio). Govor-ljivost obrednih gesta i riječî iz toga liturgijskoga čina, otkriva s kolikom je ozbiljnošću liturgija nekoć manifestirala otajstvenu preobrazbu, koje nema bez životnoga odjeljenja i »reza« u život. Čin odreknuća i danas je prisutan u liturgiji krštenja, kao i u liturgiji potvrde te u nekim prigodnim slavljima, ali je njegova simbolička snaga svedena na riječi čije se pravo značenje jed-va nazrijeva, a nerijetko ga se i »ublažava« čudnim prericanjima i interpre-tacijama. Čini se da katkada u govoru o vjeri pa i u samomu slavlju vjere bi-vamo više »osjetljivi« za ono čime bi se netko, iz raznih razloga, pred isti-nom evanđelja mogao naći povrijeđenim, nego što smo odgovorni za radi-kalnost Kristove novosti. Kao da se bojimo reći da se kao vjernici odričemo Zloga, zla i života koji priječi puno životno zajedništvo s Kristom; u kršća-nima živi strah životom se usprotiviti onomu što niječe i ubija kulturu evan-đelja. Taj strah može biti sažet u riječima kojima je, kako svjedoči S. Sirbo-ni, jedna vjernica, izrazila svoje neslaganje s činom odreknuća u slavlju vje-re, tvrdeći da taj riječ »teološki nejasan, psihološki neprihvatljiv i neprepo-ručljiv, a jezično zastrašujuć«. Korisno je zaviriti u povijest, u teološka zna-čenja i liturgijske oblike čina odreknuća, ali i u »dubinu« njegova kultural-noga reza u iskustvu Crkve ranih stoljeća, kako bismo mogli jasnije raza-znati što bi sve rez krsne preobrazbe zahvatio u našoj suvremenoj kulturi i u našemu životu.

»Pompa diaboli« i kršćanska sloboda u KristuKršćanstvo antičkoga doba oštro je ustajalo protiv manihejskoga dualiz-ma, ali takvo opredjeljenje nije bilo zaprjekom za stalan govor o kršćanstvu kao »putu« koji je protivan putu zla, tame i grijeha. Krist koji je sebe na-zvao Putom (usp. Iv 14, 6) prvi je razlog da kršćanstvo bude shvaćeno kao nasljedovanje (sequela Christi) ili kao put. Krist je Put u apsolutnom smi-slu riječi (G.-H. Baudry), Put koji nije potreban kvalitativnoga pojašnjenja ili deklariranja (usp. Dj 18, 25; 19, 9.23). On je Put jer je »jedini put« ko-ji vodi u neprolazni život. Život vjere stoga već zarana biva oslikan metafo-rom puta ili hoda. Hoditi u svjetlu, hoditi u istini, u poslušnosti Božjoj Rije-či (usp. Iv 12, 35; 1Iv 1, 7; 2Iv 4), znači nasljedovati Krista, koji je nov i živ

5


put (usp. Heb 10, 20), te tako za-dobiti i »imati život«. Življenje vje-re znači prihvaćanje »Gospodino-va puta« čime se na izravan način poziva na odreknuće od drugih pu-tova, koji nisu evanđeoski.

U spisu Traditio apostolica s početka 3. st. opisan je obred odre-knuća, vršen kao pripravni obred za slavlje kršćanske inicijacije u vazmenoj noći. Pristupnici bi po-jedinačno pristupali svećeniku ko-ji je od njih tražio da se odreknu (apotássesthai) Sotone i njegova puta, a to su činili riječima: »Odri-čem se tebe, Sotono, svega sjaja tvojega i svih djela tvojih.« Sv. Am-brozije u svojim krsnim kateheza-ma (pred kraj 4. stoljeća) svjedoči da se čin odreknuća odvijao u dijaloškom obliku. Kao što je čin krsnoga uranjanja pratilo trostruko pitanje »Vjeruješ li…?« i trostruki odgovor »Vjerujem!«, tako je i čin odreknuća bio obred-no sročen kroz pitanja i odgovore: »Odričeš li se đavla i njegovih djela?« – »Odričem!«; »Odričeš li se svijeta i njegovih požuda?« – »Odričem!« (De sacramentis, 1, 5). Obredna ritmičnost pitanja (Abrenuntias diabolo et operibus eius? Abrenuntias saeculo et voluptatibus eius?) pokazuje da je odreknuće pripadalo slavlju vjere te da je riječ o obredu koji je tada već imao razvijenu formu. Na temelju tih obrednih riječi Ambrozije razvija ka-tehetski govor: »Sjećaj se svojih riječi i neka ti nikada ne izađe iz pameti ono što slijedi iz tvoga jamstva. Ako nekomu čovjeku dadeš zadužnicu (chi-rographum), obvezuješ se primiti njegov novac. Strogo se vežeš te ako se opireš, kamatnik te prisiljava; odbiješ li, ideš k sudcu gdje tvoja priznanica pokazuje da si u krivu.« Autor se služi slikom obveznice i jamstva, ali je u ri-ječi zadužnica vrijedno uočiti aluziju na Pavlov govor o ‘zadužnici’ istočno-ga grijeha: Krist je »izbrisao zadužnicu (heirografon) koja propisima bija-še protiv nas« (Kol 2, 14). Praroditelj je svojim grijehom i nas učinio dužni-cima, svojom je rukom ispisao našu zadužnicu od koje nismo mogli umaći; Bog je zadužnicu naše krivnje pribio na križ i poništio ju u osobi svoga Si-na. Krštenikovo odreknuće od Sotone i od djela koja pripadaju njegovoj za-dužnici, ispovijeda Božju pobjedu koja čovjeku vraća nedužnost i slobodu. Odreknuće je ispovijed Božje pobjede nad grijehom i nad dúgom kojega čo-vjek sam nije mogao vratiti.

Pisci iz istočnih tradicija govore o znatno razvijenijemu obredu odre-knuća. Sveti Ivan Zlatousti svjedoči da se čin odreknuća vrši klečeći, s uz-dignutim rukama. To je gesta roba koji moli za milost i izbavljenje. Kleča-nje se nastavlja i u činu ispovijedanja vjere kako bi se njime pokazalo život-no opredjeljenje za Krista, odnosno ispunjenje Apostolovih riječi: »Pred njim će se prignuti svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika.« (usp.

Krštenik se odriče Zloga i njegovoga »sjaja«. A njegov »sjaj« jesu zla djela, zle namisli, zablude, nevjera, krivi putovi…

Detalj vitraja katedraleu Chartresu, 1205.-1215.

NAŠA TEMA

6


Fil 2, 10). Pristupnik klečeći ispovijeda svoje apsolutno izručenje Kristu i njegovu kraljevanju. Čin odreknuća zadobiva smisao i razjašnjenje u činu ispovijedanja vjere.

Ćiril Jeruzalemski (+387) bilježi da se odreknuće vrši u okrenutosti pre-ma zapadu koji je »mjesto vidljive tame«, strana zalaska svjetla. Sotona je oličenje tame (skótos). Odreknuće je stoga odricanje od »Prvaka tame«, Sotone, nazvanog tiraninom. Krštenik stoji pred njim i smjelo kliče: »Ne bojim se tvoje moći. Nju je Krist slomio.« (I, 4)

Ivanov učenik Teodor Mopsuestijski (†428.) na širi način opisuje čin odreknuća u liturgiji kršćanske inicijacije. Ponajprije, uočavamo da se predkrsni egzorcizmi i odreknuće nazivaju parnicom ili ročištem u borbi protiv đavla. Krist je onaj koji je već donio presudu u tome parničenju. U či-nu odreknuća pristupnik kleči na pokorničkoj gruboj odjeći koju je odložio; riječ je o odjeći tkanoj od vune ili grube dlake, dakle od tvari životinjsko-ga podrijetla, kako bi se naznačilo stanje sužanjstva u koje je čovjek upao podložnošću Adamovu grijehu. Obredne riječi pokazuju svu dramatičnost obreda: »Odričem se Sotone, svih njegovih anđela, svih njegovih djela, i svega njegova služenja, sve njegove taštine i sve njegove svjetovne zablu-djelosti.« Tumačeći te obredne riječi Teodor u svojim krsnim homilijama pojašnjava: »Budući da je đavao zasigurno za vas bio uzrokom mnoštva i golemih zala, a njega ste slušali… valja vam obećati da odstupate od njega, sada kad ste se činjenicama i iskustvom uvjerili u njegova zlodjela. Zato ka-žete ‘Odričem se Sotone’. Nekoć, čak da ste to i htjeli, ne biste se usudili slu-žiti se tim riječima, prestrašeni njegovim ropstvom. Ali otkako vam je, po molitvama zaklinjanja, božanski pravorijek priskrbio oslobođenje, odsada pouzdanjem, svojim vlastitim glasom, ispovijedate da se njega odričete; za-to kažete ‘odričem se Sotone’, označujući istodobno prethodno zajedništvo koje ste imali s njim i od kojega se sada odvraćate. Nitko, naime, ne kaže ‘Odričem se’ nečega u čemu prije nije imao nikakva udjela.« (13, 5)

Teodor nadalje tumači da odreknuće znači raskid svakoga zajedništva s Neprijateljem ljudskoga roda, Sotonom, ali i svima njegovima. Pod izra-zom »njegovi anđeli«, prema autorovu tumačenju (13, 8-9), misli se na sve ljude koji su ostali pod njegovom pakošću te i dalje nanose zlo drugima, za-vodeći ih; anđelima Sotoninim smatra i sve pisce (pjesnike) koji svojim pi-sanjem (i izmišljotinama) umnažaju idolopoklonstvo; to su i oni koji u ime mudrosti i znanja učvršćuju zabludu poganstva ili odvode od istine vjere; to su i predvodnici krivovjerja, lažni i krivi učitelji, oni koji ljude žele veza-ti uz sebe…

Odreknuće uključuje i napuštanje »služenja Sotoni«, što Teodor pojaš-njava kao prekid s poganskim kultovima, praznovjerjem, raznim vračanji-ma, gatanjima, ispraznim proricanjima (13, 10). »Đavolskom taštinom i svjetovnom zabludjelošću« smatra sudjelovanje na raznim cirkuskim za-bavama, neprikladnim kazališnim predstavama, u krvavim borbama ko-je se priređuju radi zabave, u plesovima i svim drugim manifestacijama u kojima se susreće nećudoređe, razvratnost, izrugivanje istine i dobra… Svi ti »prividi zabave« pogubni su jer vode u ponovni pad pod ropstvo Zloga. »Od svega toga treba se udaljiti onaj tko sudjeluje u sakramentu Novoga

7


saveza, onaj koji je upisan da bude građanin neba i subaštinik budućih do-bara.« (13, 12) Ćiril Jeruzalemski takve je predstave i zabave nazvao thea-tromania, zaluđenošću ispraznim i ništavnim igrama koje plijene i zaluđu-ju čovjekov duh. (1, 6)

Kod starih kršćanskih autora zla djela kojih se krštenik svečano odriče nazvana su pompa diaboli (kod grčkih pisaca pompé diábolou). Taj izraz čuva i današnja liturgija. Riječ pompa označava svečanost, svečanu prat-nju, povorku, ali i sjaj, blještavilo koje pripada svečanosti. U kršćanskoj li-turgijskoj uporabi taj pojam, vezan uz Sotonu, može se višestruko tumači-ti. Nije sasvim pogrješno shvatiti da se u odreknuću od pompae diaboli mi-sli na odreknuće od njegove »pratnje«, tj. od onih koji su njegovi sluge i vr-šitelji njegove volje. No, znatno je uvjerljivije tumačenje da pompa diaboli označava zla djela, odnosno svaki oblik grijeha: grijehom se Sotoni iskazu-je čast, grijeh je njegovo čašćenje, pokazivanje njegovoga ‘sjaja’, kako to ra-zvidno naučava sv. Ivan Zlatousti u svojim krsnim poukama.

Isti pisac poziva i na odreknuće od čašćenja Sotone i od poklonstva pred njim. No riječ latreía koju rabi ima i značenje plaće, služenja koje donosi plaću. Kada je riječ o Zlomu, onaj koji želi prigrliti Krista odriče se i služe-nja đavlu i njegove plaće, prividnoga zadovoljstva koje čovjek nalazi u dru-govanju s njim.

Ovi kratki uvidi u drevne liturgijske oblike i katehetska tumačenja kr-snoga odreknuća pokazuju nam s koliko se životne ozbiljnosti pripravlja-lo i doživljavalo krštenje kao događaj preporođenja. Katekumen je trebao umrijeti staromu životu kako bi mogao zaživjeti u novosti koju Krist daru-je onima koji bivaju uronjeni u otajstvo njegove smrti i uskrsnuća. Obred-na igra svjetla i tame, razodijevanje staroga ruha (kostrijeti) i odijevanja novoga ruha (haljine od lana), odreknuće od Sotone i pristajanje uz Krista, klečanje i ustajanje, silazak u zdenac sa zapadne strane i izlazak na stranu istoka… zorno pokazuju krsnu preobrazbu iz smrti u život. U toj ži-votnoj drami – pisci govore o svetom strahu i drhtanju ko-ji su pristupnici očitovali u slavlju krštenja – čin odreknuća je doista bio svečani raskid sa svime onim što je oprječno životu otkupljenih, onih ko-ji su oslobođeni robovanja grijehu.

Ponestaje li snage za odreknuće?Obnovljena liturgija krštenja djece za čin odre-knuća nudi dva različita oblika (U Redu pristupa odraslih u kršćanstvo donesena su tri obrasca). U prvome obrascu, preuzetom gotovo nepromijenje-nim iz drevne rimske tradicije, susrećemo tri me-đusobno nadovezujuća pitanja: »Odričeš li se Sotone?«, »I svih djela njegovih?«, »I svega sjaja njegova?« Na svako od njih sli-jedi pojedinačni odgovor: »Odri-čem.« Drugi oblik odreknuća

7

klečanje i ustajanje, silazak u zdenac sa zapadne strane i izlazak na stranu istoka… zorno pokazuju krsnu preobrazbu iz smrti u život. U toj ži-votnoj drami – pisci govore o svetom strahu i drhtanju ko-ji su pristupnici očitovali u slavlju krštenja – čin odreknuća je doista bio svečani raskid sa svime onim što je oprječno životu otkupljenih, onih ko-

Ponestaje li snage za odreknuće?Obnovljena liturgija krštenja djece za čin odre-

Redu pristupa donesena su tri obrasca). U

prvome obrascu, preuzetom gotovo nepromijenje-nim iz drevne rimske tradicije, susrećemo tri me-

Krsni zdenac – mjesto trajnoga povratka Izvoru života.U krštenju vjernik iznova otkriva uzvišenost dara vjere, ali i tamu života koja je potrebna rasvjetljenja i novoga odreknuća.

Krsni zdenac u crkvi sv. Pavlau Bochumu, Njemačka, 1175.

NAŠA TEMA

8


obredno je razvijeniji: »Odričete li se grijeha da živi-te u slobodi djece Božje?«, »Odričete li se zavodljivo-sti zla da vas grijeh ne nadvlada?«, »Odričete li se So-tone, začetnika i vođe grijeha?« Taj je obrazac, čini se, postao redovitijim. Lako je zamijetiti da je u odnosu na prethodni oblik ovdje odricanje »opravdano« ne-kim dobrom koje se dostiže, a koje je izraženo u dvje-ma finalnim rečenicama: »da živite…«, »da vas grijeh ne nadvlada«. Kao da se radikalnost odricanja htje-lo ublažiti prenošenjem naglaska na ono što se odri-canjem zadobiva. I sami govor o Sotoni, da bi bio pri-hvatljiviji, stavljen je tek na treće mjesto, dok su na pr-vim dvama mjestima odricanje od grijeha i od zavod-ljivosti zla. Taj se obrazac opravdava traženjem pri-kladnoga oblika za slavlje odreknuća u novim kultu-ralnim kontekstima, ali on istovremeno pokazuje dra-mu pitanja suvremenoga kršćanstva: Nalazi li ono ra-

zloga za odreknuće od Zla i ima li snage radikalno se odijeliti od onoga što se protivi kršćanskoj novosti života?

Danas je, zamjećujemo, mnogima znatno lakše reći »Vjerujem«, ne-go »Odričem se«. Uočava se otvorenost vjerovanju, i istovremeno nespre-mnost i nelagoda naspram odricanja. Pokušava se pomiriti i staro i novo, i duh svijeta i duh evanđelja. Svakodnevne (pa i najnovije) rasprave o mje-stu vjere i Crkve u javnome životu, u društvenim pitanjima, u oblikovanju kulture i sustava vrjednota, pokazuju netrpeljivost prema svakom pokušaju evangeliziranja kulture i društva. Govor o odreknuću i raskidu s onim što je u nesuglasju s Kristovim putem, biva shvaćen i unaprijed osuđen kao zadi-ranje u slobodu i privatnost pojedinca, pa i kada je riječ o raspravama me-đu samim vjernicima. Kao da se želi dati legitimnost pitanju: »Do koje se mjere smije evangelizirati čovjeka?«

Gdje vjera nije spremna biti ispovijest (professio) života, tu nedostaje hrabrosti za priznanje (confessio) vlastite životne zablude, grješnosti i sla-bosti. Zato će odreknuće biti zaustavljeno na onomu što je već u zajednič-kom vrijednosnom sustavu kulture shvaćeno kao neprihvatljivo i neprimje-reno, a izostat će odvažnost za korak dalje, za kristovski rez u kulturu koja jedino tako može biti oplemenjivana i evangelizirana. Vjera danas nije toli-ko na ispitu pred krivovjerjima i praznovjerjima, koliko pred vlastitom ne-moći i nespremnosti da bude »kulturalno izazovna«, pa i po cijenu protiv-ljenja, osude, blaćenja… Autentičnost kršćanstva prepoznaje se u drami ko-ja vjerodostojnošću nasljedovanja Krista preobražava živote ljudi i njiho-vu kulturu.

Sveti Ciprijan, živeći dramu vlastitoga obraćenja, priznaje početnu ne-moć u kojoj mu je izgledalo nemogućim i neizvjesnim prevladati taj klanac te ostaviti vlastite navike i običaje s kojima je bio srastao. No, obraćenje je zahtijevalo upravo to – odreknuće od staroga da bi se moglo prihvatiti no-vo. Gdje nema hrabrosti za evanđeoski rez u potku kulture i vlastitih život-nih navika, mladica evanđeoskoga života ne će moći biti ucijepljena i ne

Odreknuće od staroga života unosi nas u otajstvo Kristova

križa, novoga drva života.

9


V E L J A Č A 1 P Svagdan: Heb 10,32-39; Ps 37,3-6.23-24.39-40; Mk 4,26-34 2 S PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA 3 N ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 4 P Svagdan: Heb 11,32-40; Ps 31,20-24; Mk 5,1-20 5 U Sv. Agata, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Heb 12,1-4; Ps 22,26b-28.30-32; Mk 5,21-43 6 S Sv. Pavao Miki i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: Heb 12,4-7.11-15; Ps 103,1-2.13-14.17-18a; Mk 6,1-6 7 Č Svagdan: Heb 12,18-19.21-24; Ps 48,2-4.9-11; Mk 6,7-13 8 P Svagdan; ili: sv. Jeronim Emiliani; Sv. Jozefina Bakhita

Heb 13,1-8; Ps 27,1.3.5.8b-9c; Mk 6,14-29 9 S Sv. Skolastika, djevica, spomendan

Heb 13,15-17.20-21; Ps 23,1-6; Mk 6,30-34 10 N PETA NEDJELJA KROZ GODINU 11 P Svagdan; ili: Blažena Djevica Marija Lurdska

Post 1,1-19; Ps 104,1-2a.5-6.10.12.24.35c; Mk 6,53-56 12 U Svagdan: Post 1,20 – 2,4a; Ps 8,4-9; Mk 7,1-13 13 S PEPELNICA: Jl 2,12-18; Ps 51,3-6a.12-14.17;

2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18 14 Č Svagdan: Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25 15 P Svagdan:Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6a.18-19; Mt 9,14-15 16 S Svagdan:Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32

Liturgijski kalendarS I J E Č A N J

20 N DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 21 P Sv. Agneza, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Heb 5,1-10; Ps 110,1-4; Mk 2,18-22 22 U Svagdan; ili: Sv. Vinko, đakon i mučenik

Heb 6,10-20; Ps 111,1-2.4-5.9.10c; Mk 2,23-28 23 S Svagdan: Heb 7,1-3.15-17; Ps 110,1-4; Mk 3,1-6 24 Č Sv. Franjo Saleški, biskup i crkv. naučitelj, spomendan

od dana: Heb 7,25 – 8,6; Ps 40,7-10.17; Mk 3,7-12 25 P OBRAĆENJE SV. PAVLA APOSTOLA, blagdan

vl.: Dj 22,3-16 ili Dj 9,1-22; Ps 117,1-2; Mk 16,15-18 26 S Sv. Timotej i Tito, biskupi, spomendan

vl.: 2Tim 1,1-8 ili Tit 1,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.10; Lk 10,1-9 27 N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 28 P Sv. Toma Akvinski, prezbiter i crkv. nauč., spomendan

od dana: Heb 9,15.24-28; Ps 98,1-6; Mk 3,22-30 29 U Svagdan: Heb 10,1-10; Ps 40,2.4ab.7-8a.10-11;

Mk 3,31-35 30 S Svagdan: Heb 10,11-18; Ps 110,1-4; Mk 4,1-20 31 Č Sv. Ivan Bosco, prezbiter, spomendan

od dana: Heb 10,19-25; Ps 24,1-4b.5-6; Mk 4,21-25

će moći donijeti ploda. Ne će zaživjeti, štoviše, usahnut će i pretvoriti se u »suhu granu« kršćanstva jer se i dalje napaja sokom »staroga stabla« koje donosi smrt i umiranje. Ucijepljen u Krista i otajstvo njegova križa, to no-vo drvo života, kršćanin crpi snagu koja je pobijedila svako zlo i grijeh, pa i samu smrt. Iskustvo krsne preobrazbe otvara prostor »kreativnom odre-knuću« (R. Fisichella) koje nas uvodi u ozračje vjere, u zajedništvo s Bo-gom, koje se prepoznaje kao zaborav na svaki gubitak. Snaga kršćanskoga krsnoga odreknuća izražena je Apostolovim priznanjem: »Što god mi bija-še dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego praved-nošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj« (Fil 3, 7-9).

Eklezijalna dimenzija vjere, očitovana i življena na najizvrsniji način u liturgiji Crkve, uvijek nas podsjeća na nezaobilaznost odreknuća u auten-tičnosti vjere. Vjerovati u zajednici vjernika i biti dionik slavlja zahtijeva odreknuće od samoga sebe i izručenje zajednici vjere (H. de Lubac). U to-me zajedništvu, građenom preobrazbenim djelovanjem Božjega Duha, sva-ki vjernik uvijek iznova otkriva ljepotu vjere, ali i spoznaje ono što u osob-nom životu »rez« evanđeoske preobrazbe još nije zahvatio.

NAŠA TEMA

10


UPredaja Simbola vjere (traditio Symboli)u kršćanskoj inicijaciji

Ivan Šaško

U slavlju kršćanske inici-jacije katekumenima se predaje Vjeroispovijest,

Simbol vjere. U tome činu predavanja ostva-

ruje se temelj kršćanske ‘tradicije’. Predati znači

trans-dare, gdje značenje prijedloga ‘trans’ izvorno

izražava prijelaz iz svijeta ljudi u svijet božanskoga;

iz vremena povijesti u sve-to, nadpovijesno vrijeme,

koje daje smisao povijesti. Prenoseći braći Simbol vjere, prenosi se sustav, uređenost, pravila, ali i

snagu obraćenja, prjelazak iz staroga u novo.

U obrednome procesu postajanja kršćaninom, u kršćanskoj inicijaciji, postoji važan susret kandidata, odnosno kateku-mena s molitvom Vjerovanja, koja je na tragu istinske snage

simbola. Taj se obred zove predaja (lat. traditio). Budući da bi moglo doći do stanovite zbrke, važno je uvidjeti razlike. U obredu prima-nja među katekumene predviđena je mogućnost uručivanja Evanđe-lja. To je okvir koji pretpostavlja susret kandidata s Božjom riječju. No, postoje dvije predaje koje su oblikovane u istinski obred: kao pr-va, ‘predaja Vjeroispovijesti’ (Simbola, molitve Vjerovanja) i ‘preda-ja Molitve Gospodnje’ (‘Oče naš’). Ovdje se kanimo osvrnuti na oso-bit način na predaju Simbola.

Sadašnji obredPremda obrednik Red pristupa odraslih u kršćanstvo (dalje: RPOK) predviđa mogućnost da se te ‘predaje’ slave i prije (ako postoji pre-duvjet dostatne zrelosti katekumenata), njihovo je obredno mjesto u Obredniku u vremenu čišćenja i prosvjetljivanja, koje se preklapa s korizmenim vremenom (usp. RPOK, br. 183.-187.), te su stavljene zajedno s trima ‘provjerama’ (skrutinijima), točnije, nakon njih. U predajama »Crkva, nakon završene formacije katekumena ili nakon određenoga vremena njezina trajanja, s ljubavlju pruža katekume-nima dokumente koji su od davnine sažetci njezine vjere i molitve« (RPOK, br. 181). To je čin koji predviđa euharistijsko slavlje i pri-sutnost zajednice. Imajući, dakle, pred sobom i predaju molitve ‘Oče naš’, važno je napomenuti da je kao prva predaja naznačena preda-ja Vjeroispovijesti.

Za samo slavlje predaje Simbola (obično nakon prve provjere), dakle nakon treće korizmene nedjelje, predviđena su čitanja koja na znakovit način sažimaju vjeru: a) Pnz 6, 1-7 (»Čuj, Izraele« – o lju-bavi prema Bogu svim bićem); b) Ps 19 (o savršenstvu i slatkoći Gos-podinova Zakona/Nauka); c) Rim 10, 8-13 (ispovijed vjere u Boga i blizina Riječi); d) 1Kor 15, 1-8 (»Predadoh vam ponajprije što i pri-

11


mih« – sažetak Kristova djela); e) Mt 16, 13-18 (»Tko je Sin Čovječji?« – Petrova ispovi-jest u Cezareji Filipovoj); f) Iv 12, 44-50 (»Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan ko-ji u mene vjeruje u tami ne ostane« – vjera u onoga koji posla Isusa).

Nakon službe Riječi slijedi homilija, a na-kon nje kratak obred u kojemu pristupaju izabranici. Predvoditelj slavlja obraća im se riječima u kojima napominje što im se pre-daje, da bi velika otajstva primili čista srca i čuvali ih. Zatim slijedi vjeroispovijest koju započinje predvoditelj, a nastavlja zajednica vjernika. Obrednik daje na izbor koji se obra-zac predaje: onaj Apostolskoga Vjerovanja ili Nicejsko-carigradskoga.

U cijelome obredu posebnu pozornost za-služuje Molitva nad izabranicima, nakon što im je predano Vjerovanje. Ona je sastavlje-na od poziva koji uvodi u samu molitvu koja se moli rukama ispruženim nad izabranike, a glasi: »Gospodine, izvore svjetlosti i istine, molimo tvoju vječnu i pravednu dobrotu za ove tvoje sluge I. i I.: očisti ih i posveti; daj im pravo znanje, čvrstu nadu i svet nauk, da bu-du dostojni pristupiti milosti krsta. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.« Bilo bi zanimlji-vo tu molitvu detaljnije raščlaniti, ali je ov-dje dostatan uvid u zaziv koji Boga imenuje izvorom svjetlosti i istine, a moli se pročišće-nje i posvećivanje. Paralelizmi: svjetlo – či-stoća i istina – posveta su uistinu govorljivi. Osim toga, ruke u epikletskoj gesti i riječi po-vezuju darove Duha: znanje, nadu i nauk, pri čemu je ‘nada’ spona između znanja i nauka. Ta je molitva izvorno iz staroga Gelazijeva sa-kramentara (Aeternam ac iustissimam pie-tatem tuam; GeV, 289) te time ima još veću težinu kada je riječ o ‘predavanju’, o tradiciji.

Obred predaje Vjeroispovijesti nadopu-nja se drugom predajom (Molitve Gospod-nje), ali i – što je posebno važno ‘ponavlja-njem vjeroispovijesti’ (usp. RPOK, br. 194.-199.), što nije najsretniji prijevod latinske ri-ječi redditio koja govori o ‘uzvratu’, o preda-ji koja je ostvarila smisao, o snazi simbolič-koga čina. Dakle, oni koji su od zajednice pri-

mili Vjerovanje, sada ga – usvojena – ispovi-jedaju pred zajednicom, postaju dijelom isto-ga glasa, žele biti prepoznati kao oni koji isto vjeruju i isto ispovijedaju. Taj obred pripada pripravnim obredima slavlja kršćanske inici-jacije, na Veliku subotu.

I u tome obredu postoje pomno izabrana Evanđelja: a) već spomenuto Evanđelje Mt 16, 13-17 (Petrova ispovijest); b) Iv 6, 35.63-99 (Isus kruh života koji ima riječi života vječno-ga); c) Mk 7, 31-37 (gluhi mucavac; Evanđe-lje je u povezanosti s obredom effata, ako sli-jedi nakon predaje). Prije samoga ispovijeda-nja i izgovaranja Vjerovanja, u obredu se nala-zi molitva koja je nastala u novije vrijeme (mo-li se također ispuženih ruku, u epikletskoj ge-sti): »Gospodine, ovi naši izabranici primili su naum tvoje ljubavi i otajstva života tvoga Kri-sta. Daj im da ta otajstva ustima ispovijeda-ju i vjerom drže, a djelom vrše tvoju volju. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.« Vrijedno je tu molitvu usporediti s onom koja se moli kod predavanja, jer i ovdje vidimo ustroj koji u prvome dijelu naglašava dva elementa: naum Božje ljubavi i otajstva života Krista, a u dru-gome se ističe ispovijedanje ustima i vršenje djelima, između čega se nalazi čvrstoća vjere.

Pogled u prošlost: Gelasianum VetusU povijesti liturgijskih knjiga razlikujemo Stari Gelazijev sakramentar (Gelasianum Vetus = GeV; iz doba prije 8. st.) i sakramen-tare koji odražavaju istu tradiciju i poveza-nost s tim sakramentarom, ali su novijega datuma (od 8. st. nadalje) i sadrže tekstove raznih predaja, zbog čega ih zovemo ‘mije-šanim sakramentarima’. Ovdje je važno ista-knuti da ustroj inicijacije kakav danas posje-dujemo seže u to najranije doba, te je preda-ja Vjeroispovijesti posvjedočena u obredno-me obliku već tada.

U GeV nalazimo dobro opisano slav-lje predaja (odsjeci XXXV i XXXVI). Odsjek XXXV nosi naslov: Incipit praefatio symbo-li ad electos (GeV, 310). Prije predaje samoga Simbola, svećenik uvodi s nekoliko riječi koje su označene pojmom Praefatio.

NAŠA TEMA

12


Mogu se primijetiti i neke neu-sklađenosti. Tekst Simbola koji se predaje katekumenima je nicejsko-carigradski, a ne onaj ‘apostolski’. Ipak, tumač pojedinih članaka Vje-rovanja slijedi ‘Apostolsko vjerova-nje’. P. de Puniet izlaganje Simbola koji nalazimo u GeV pripisuje sveto-mu Lavu Velikom. Velik broj tipičnih izričaja nalaze se u pojedinim govo-rima (sermones) i u nekim pismima svetoga Lava. Zapravo, veći broj poj-mova pripada leonovskomu stilu. Ta-ko u GeV čitamo: »(symbolum) a Do-mino inspiratum, ab apostolis insti-tutum«, a kod Lava Velikoga nalazi-mo veoma slične pojmove: »Fides di-vinitus inspirata« (Pismo 92, 2); pra-vilo vjere smo primili »per auctorita-tem apostolicae institutionis« (Ser-mo 62, 2); riječ je o vjeri koju »Spiri-tus Sanctus instituit« (Sermo 77, 6); »institutum ab apostolis symbolum« (Sermo 96, 1).

Nalaze se sličnosti od velike važ-nosti, ponajviše u kristološkim tek-stovima Lava Velikoga. Pojmovi ko-

rišteni s jedne i s druge strane, kao »die ter-tia resurrectio«, po sebi ne pretpostavljaju međusobnu ovisnost, ali izričaj poput »con-sessio in dextera paternae maiestatis« spe-cifičnija je od »sedet ad dextera Patris«; »consedit ad dexteram Dei Patris« (Sermo 28, 6); »ad dexteram Dei Patris ascendit«; »ad consessum dexterae paternae provec-tus« (Sermo 76, 8). Jednu od najvažnijih us-poredba između Lava Velikoga i GeV nalazi-mo u izrazu: »Et ideo brevissimam plenitu-dinem… usque in finem servetis« (GeV, 317). U svakom slučaju pisac komentara, ukoliko nije sam Lav Veliki, netko je iz njegove škole, opečaćen učiteljevim mentalitetom.

Praefatio Symboli pripada, dakle, staro-mu sloju Gelasianum-a, zajedno s praefa-tio orationis dominicae. Primjećujemo da je tekst Simbola (Vjerovanja) predstavljen na grčkome jeziku, transliteriran latinskim slo-

vima, ali postoji i na latinskom jeziku, kako bi se moglo izabrati, prema želji katekumena. Možemo samo pretpostavljati da je u to vri-jeme postojala veoma važna grčka kolonija u Rimu ili se radi tek o arheologizmu.

Složenost pojma ‘tradicija’Povezujući prošlost i sadašnjost uviđamo da riječi traditio – redditio upućuju na širu pro-blematiku: na pitanje o predaji, o tradiciji op-ćenito, a osobito unutar Crkve. ‘Predaja’ (tra-ditio) dolazi od latinske riječi koja ima više značenja. Jedno od prvih je čin materijalno-ga davanja nekomu nečega ili nekoga (u tome je smislu i predaja nakon vojnoga poraza, kao i izdaja). Drugo značenje odnosi se na preda-ju pomoću riječi, kao što je to slučaj u preda-ji nekoga učenja (nije slučajno da se u školi ili u drugim nastavnim procesima taj proces zo-ve ‘predavanjem’: predavati na nekome učili-štu, simpoziju; zbog čega je i riječ ‘predavao-nica’); to može biti i predaja zapovijedî, odre-daba (traditio praeceptorum). Treće je zna-čenje ono koje je izravno ostalo živjeti pod pojmom ‘tradicije’, kao kulturološkoga feno-mena čuvanja skupa običaja, predaja starih.

Tradicija je – prema tumačenju koje je dao Mario Poli – svakako čin koji ostvaruje trans-dare (doslovno: dati-onkraj, prenije-ti), prenošenje neke baštine, spomena, vije-sti, nauka. Klasični latinski pisci, kao Livije, Horacije, Ciceron, često rabe taj oblik: »obi-čaj prenesen od starih« (consuetudo a mai-oribus tradita; patrio more... traditum est); »prenijeli su spomen budućim naraštajima« (memoriam posteris tradiderunt); »ostati vjeran predaji pređa« (servare traditum ab antiquis morem). Tradere znači i poučavati ljude krjepostima.

Prijedlog ‘trans’ upućuje na onkrajnost, na nešto što seže prijeko, s očitim odnosom i prema vremenskim ograničenostima, koje preneseni spomen svladava i nadilazi, te pre-ma prostornim ograničenjima, koja bi spo-men držala zatočenim ako on ne bi bio pre-nesen, kao i prema subjektivnim ograničeno-stima onoga tko – posjedujući neku spozna-

13


ju – predajom daje da drugi u njoj sudjeluju. No, trans-dare označuje i onu predaju koja seže onkraj pojedinih osoba te ju treba vidjeti kao kulturalnu datost koja postoji i prije ono-ga tko ju prima. Primatelj ju pak prima da bi ju predao. Tako predaja u sebi sadrži tu dvo-jakost čina primanja i davanja.

U etičko-religijskome smislu prenošenje, predaja, zahvaća običaje, način ponašanja i način življenja (mos, consuetudo), ‘životni stil’, koji se ne tiče samo etičkoga i pravno-ga područja (normativnosti), nego ponajprije religijske zbilje iz koje nastaje i na kojoj se te-melji. Mos je u početcima bila cjelina etičko-vjerskih ponašanja koja su obuhvaćala pod-ručje javnoga i privatnoga prava, obiteljske i društvene institucije, vojno pravo i državne i privatne religijske obrede. Zbog toga je nor-malno što je prenošenje običaja bilo u vezi s načelima i propisima na kojima su se običaji temeljili, kao i s etičkom vrijednošću pobož-nosti prema božanstvima, na kojoj su se te-meljile sve ostale krjeposti rimskoga građa-nina. Traditio morum je u Rimu imala nor-mativnu vrijednost.

Značenje prijedloga ‘trans’ izvorno izra-žava prijelaz iz svijeta ljudi u svijet božansko-ga; iz vremena povijesti u sveto, nadpovije-sno vrijeme, koje daje smisao povijesti. Pre-daja povezuje svaki trenutak povijesti s po-dručjem svetoga. To podrijetlo koje ne pri-pada čovjeku obilježuje predaje kao svete spoznaje koje su ‘dane odozgor’ (trans-da-ta, tradita) u svetim vremenima prapočeta-ka i kodificirane u starini kao svete norme u svim područjima ljudskoga života. Upra-vo je tu razlog što velik broj religija pokuša-va ponovno stupiti u vezu, obnoviti povezni-cu s ‘onim vremenom’, obredno ostvariti sve-ti red profanoga vremena i prostora. Iza poj-ma trans-dare vidljivo je prenošenje koje se sastoji od okomitoga gibanja (od božanskoga prema ljudskomu) i od vodoravnoga gibanja (od čovjeka prema čovjeku).

Cjelinu predaje može narušiti neki od procesa dekulturacije ili inkulturacije, nakon nekoga društvenoga i gospodarskoga poma-

ka ili, što je bi-lo najčešće, na-kon vojnoga po-raza. No, za pre-daju je pogub-no nutarnje uru-šavanje vjersko-ga sustava, ne-ka vrsta kultural-ne entropije, kao i brzi kultu ralni utjecaji izvana, na koje određene predaje nemaju izravne i pravo-dobne odgovore. Sjetimo se samo da su na tragu to-ga procesa nutar-nje dekadenci-je i inkulturacije u Grčku uvedeni misterijski kulto-vi s bliskoga Isto-ka, a zatim susta-vom akulturaci-je (s pomoću filo-zofije i grčke kulture) ušli u rimsku kulturu. U tome se susretu otkriva okoštalost neko-ga tradicionalnog oblika koji više nije u sta-nju vršiti svoju ulogu u promijenjenim kul-turalnim okolnostima. Kada se događa dodir drugih religijskih predaja s jezgrom neke tra-dicije, javlja se fenomen sinkretizma, guše-ći izvornu tradiciju. Ako se takav susret do-godi u trenutku kada je tradicija snažna i ži-va, dolazi do reinterpretacije i do pročišćava-nja elemenata i skladne sinteze, različite od sinkretizma u kojoj je gotovo neprepoznatljiv početni sadržaj, dajući prostora ekvivalenciji, jednakovrijednosti svim elementima. Takvo pak stanje ne može dugo opstati.

Vrijedno je primijetiti da razgrađujuća snaga izvana ipak ima sekundarnu važnost. Naime, ona ima odlučujuću ulogu tek onda kada se neka predaja već nalazi u dubokoj krizi koja svoje korijene ima u samoj tradi-

Vitraj u katedarali u Le Mansu, 1140.-1145.

NAŠA TEMA

14


ciji. Kada duhovni život ne proizlazi ‘iz srca’ i takav ne oblikuje tradiciju, ona gubi znače-nje, pokazuje praznine i postaje nedovoljno jakom za suočavanje s razgradnjom koja pri-jeti i iznutra i izvana.

Kako bi se prenošenje, predavanje pre-daje, događalo na ispravan način, neizostav-no valja zajamčiti dvije temeljne funkcije: ču-vanje tradicijske datosti (nauk, depositum) u izvornome izražaju i bez subjektivnih inter-pretacija; čuvanje i prenošenje mogu se jam-čiti vjerodostojnim naučavanjem. Isus razli-kuje one koji dolaze ‘u vlastito ime’ i sebe ko-ji dolazi u Očevo ime (usp. Iv 5, 34). Snaga Riječi – zapravo snaga Duha koji ju je obja-vio – djeluje po navještaju, u duhu slušatelja i izaziva u njemu vjeru, a vjera pak pobožnost, predanost i ljubav (usp. Rim 10, 14). Zato Pa-vao piše: »vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom« (Rim 10, 17). Vjera ovisi o sluša-nju propovijedanja, a propovijedanje o svo-me izvoru koji ne dolazi od čovjeka. Tu leži razlog zašto Isus zamjera onima koji se drže predaja ljudskih, a zanemaruju Božju objavu. Nije moguća kršćanska horizontalna preda-ja, bez autoriteta ‘odozgor’. Stoga nije dostat-no poznavati tradicijske sadržaje, već je po-trebna usvojenost u smislu Isusova govora o sebi kao trsu i o učenicima kao lozama. Radi se o životnoj limfi.

Promatrajući Isusovo djelovanje kao pre-nositelja primjećujemo da on svojim učenici-ma tumači nasamo (kat’idian) značenje pris-podoba, jer je njima dano poznavati otajstva kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 13, 11), ali učenike obvezuje da drugima prenose cjelinu nauka (usp. Mt 10, 26-27), uz pomoć Duha Svetoga koji ne prestaje pratiti Crkvu, bez ob-zira na sve ljudske nedostojnosti i nedostat-nosti, jer i onda kada čovjek zaniječe Boga, Bog ne može sebe zanijekati.

U kulturološkome je smislu važno čuva-ti cjelovitost nauka, a Petar potiče da se Pi-sma ne podvrgnu osobnim tumačenjima ko-ja bi ljudsku riječ postavila iznad Božje riječi: »Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno, jer ni-

kada proroštvo ne bi ljudskom voljom done-seno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili.« (2Pt 1, 20-21) Redak pri-je ovih govori o proročkoj riječi kao svjetilj-ci »što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima va-šim« (1, 19). Metaforička zora izražava poja-vak spoznaje Boga u Kristu, ali ne dokida vri-jednost i autoritet Pisma. Radi se o izravno-me gledanju onkraj slova, jer se dosegnulo is-hodište nadahnuća koje stvara proroke.

Za istinsku predaju potrebno je ono što Isus stavlja pred nas u slici ognja. Da bi oganj gorio nužno je ‘prinošenje’ i preoblikovanje: prinošenje materije koja je podvrgnuta pla-menu i preoblikovanje u svjetlo i toplinu; nu-tarnja raspoloživost i prisutnost preoblikov-ne snage. Takva predaja, u napetosti koja je specifična za kršćanstvo – jer se temelji na bogočovještvu Isusa Krista, na onomu koji je Traditio u najpunijemu smislu povezujući nebesko i zemaljsko – živi osobito u svjedo-čanstvu mučenika. U tome se predanju vidi i ono značenje koje je ‘predaja’ sebe Božjoj vo-lji (marijanski »neka mi bude«) poslušnost bez koje nema ucjepljenja Istine koja dolazi odozgor, onkraj čovjeka; Istine kao živoga sr-ca predaje.

Prenoseći vjernicima Simbol vjere, pre-nosi se sustav, uređenost, pravila, ali i snagu obraćenja, prjelazak iz staroga u novo. Pri-hvaćajući Simbol događa se ‘izdaja’ staroga kao predaja novomu; izdavanje, izručivanje sebe kao staroga bića, svoje prošlosti, u ko-rist budućega. Ta je pak novost jamac da se ne postane konformistima jer konformizam – suprotno uobičajenomu mišljenju – guši tradiciju. Zapravo je novost jamac održivosti tradicije! U tomu se događa i dodir sa znače-njem trans-ducere, što je prevođenje ne sa-mo nekoga teksta u drugi tekst, nego životno-ga smisla u svim oblicima govora i izražaja.

Obredne otvorenosti za pastoralŽelimo li obrednik inicijacije koristiti uistinu kao knjigu koja u svojoj jezgri nosi vjeru, ta-da se ne treba zadržati samo na obredu pre-

15


Vjera se predaje, obnavlja i rasvjetljava u Crkvi, zajednici vjernika. (Sieger Köder)

daje Vjerovanja, nego shvaćati svako liturgij-sko slavlje kao slavlje vjere, a inicijaciju kao povlašteno mjesto takvih slavlja. Za produ-bljivanje vjere obrednik nudi mogućnosti ve-ćemu broju slavlja (usp. RPOK 106-132), bi-lo da su to službe Riječi, bilo manji egzorciz-mi (otklinjanja) koje, s biskupskim odobre-njem, može vršiti i kateheta i laik. Riječ je o običajima koji dolaze iz najranijih vremena (usp. Tradito Apostolica), a koje kasnije li-turgijske knjige nisu preuzele. Uz starije mo-litve otklinjanja postoji i više blagoslova, ali u svemu treba pripaziti da se ne zasjene obredi koji su u tome smislu središnji: predaja Sim-bola i Očenaša.

U molitvama otklinjanja posebno je zani-mljivo uočiti svrhu radi koje se oni vrše, izra-ženu ut-rečenicama: ut ipsi templum Spiri-tus Sancti fieri mereantur (»da bi bili dostoj-ni postati hramom Duha Svetoga«); et Ver-bum fidei nostrae confirmans, fac ut non loquamur inaniter, sed in illa virtute et gra-tia, qua Unigenitus tuus mundum liberavit a malo (»i potvrđujući riječ naše vjere učini da ne govorimo u prazno, nego u onoj snazi i milosti kojom je tvoj Jedinorođenac izbavio svijet od zla«, RPOK, 113); ut sancti et imma-

culati fierent in conspectu tuo, innova in eis spiritum… (»da pred tobom budu sveti i bez lja-ge, obnovi u njima duh vjere i pobožnosti«, RPOK, 114); ut, filii lucis effecti, membra sint Ecclesiae tuae sanctae (»kao sinovi svjetla postanu člano-vi tvoje svete Crkve«, RPOK, 115); ut fiant regni tui parti-cipes (»da budu dionici tvo-ga kraljevstva«, RPOK, 116); ut ipsi, Christo firmiter adhae-rentes, inter discipulos eius in terris adscibantur et in caelis eiusdem confessionem audire laetantur (»neka čvrsto prionu uz Krista, da se ovdje na zemlji pribroje njegovim učenicima i na nebu obraduju kad čuju nje-

gov glas«, RPOK, 117); ut sacramenta tua in terris participare et tui mereantur consor-tio perfrui sempiterno (»neka ovdje na zem-lji budu dionici u tvojim sakramentima, a u nebu neka se raduju u vječnome zajedništvu s tobom«, RPOK, 118).

U sadašnjim okolnostima potrebno je razmišljati i o mogućnostima koje bi se mo-gle primijeniti na hod prema slavlju kršte-nja djece. Jasno je da bi se tada predaja od-nosila na roditelje (i kumove). Dakle, mogla bi postojati i u tim slučajevima predaja Sim-bola vjere (Apostolskog vjerovanja) i molitva toga istoga Simbola. Slavlje bi se zaključilo ovakvom molitvom: »Bože, ti si izvor svjetla i istine. Obraćamo se tvojemu milosrđu za ove roditelje koji se pripremaju na krštenje svoje-ga djeteta: daj im svjetlo i snagu vjere kako bi je s ljubavlju i vjernošću mogli prenositi dje-tetu za koje je tvoja providnost željela da se rodi od njihova tijela i koga ćeš ti preporoditi iz vode i Duha Svetoga. Po Kristu.«

Kao što vidimo, predaja Vjerovanja puno je šira od obreda unutar inicijacijskoga ho-da. Ona zadire duboko u tkivo Crkve i uvijek je riječ o onoj predaji za koju sv. Pavao piše: »što primih – predadoh«.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 108 Kliči BoguOtpj. ps.: 113 Navješćujte svim narodimaPrinosna: 230 Darove prinesite ili: 238 Dan Gospodnji Pričesna: 241 Oče naš dobri, slavimo ti ime ili: 186 Sva ljubavi mi, Isuse Završna: 260 O da bude radost

Prvo čitanje Iz 62, 1-5Radovat će se ženik nevjesti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeSionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost i spasenje njegovo ne plane ko zublja. I puci će tvoju vidjeti pravednost i tvoju slavu svi kraljevi; prozvat će te novim imenom što će ga odrediti usta Gospodnja. U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog. Neće te više zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata jer ti si milje Gospodnje i zemlja će tvoja biti udata. Jer kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 96, 1-3.7-8a.9-10a.cPripjev: Navješćujte svim narodima

čudesa Gospodnja!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo!

Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo, kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,dajte Gospodinu slavu i silu!Dajte Gospodinu slavu imena njegova!

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove! Strepi pred njim, sva zemljo!Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje!« – Narodima pravedno upravlja.

Drugo čitanje 1Kor 12, 4–11Jedan te isti Duh dijeli svakome napose kako hoće.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaSva zemlja, Bože,nek ti se klanjai nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!

(Ps 66, 4)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi:usliši molitve svoga narodai udijeli mir našem vremenu.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, daj da ovim otajstvima pristupamos doličnim poštovanjem.Kad god se slavi spomen Kristove žrtve, vrši se u nama djelo otkupljenja.Po Kristu.


20. siječnja 2013.

17

Isus u Kani Galilejskoj učini prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.

Popričesna molitva Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi. Nahranio si nas jednim kruhom s neba, daj da tvojom milošću živimo u bratskoj slozi.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja 2Sol 12, 14Bog nas pozva po evanđelju na posjedovanje slave Gospodina našega Isusa Krista.

Evanđelje Iv 2, 1-12Isus učini prvo znamenje u Kani Galilejskoj.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka.Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!« A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.« Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaMi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i povjerovali joj!

(Iv 4, 16)

Isus u Kani Galilejskoj učini prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.

Kristu Gospodinu, koji nas po svojoj riječi ispunja radošću spasenja, uputimo svoje molitve:

1. Svoju Crkvu svakodnevno okupljaš na svadbenu gozbu da kuša radost spasenja: prati je svojim Duhom da raste u vjeri te svakom čovjeku nosi tvoj dar otkupljenja, molimo te.

2. Za papu Benedikta, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: okrijepi ih proročkom hrabrošću i svetošću života u naviještanju tvoje istine i u zauzimanju za opće dobro, molimo te.

3. Za sve kršćane: ujedini ih u ispovijedanju vjere i u zajedništvu koje svjedoči ljepotu življenja evanđelja, molimo te.

4. Za sve supružnike: njihovu ljubav prodahni svojom ljubavlju i daj im trajno otkrivati ljepotu zajedništva s tobom, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: pomozi nam da nam riječ kojom nas svakodnevno hraniš bude snaga istinskoga zaručništva s tobom, molimo te.

Kriste Gospodine, ti si po znamenju pretvaranje vode u vino objavio učenicima svoje božanstvo i nagovijestio čas svoje otkupiteljske žrtve na križu. Pomozi nam da snagom tvoga križa gradimo novi svijet te u zaručničkoj nadi iščekujemo tvoj slavni dolazak. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika


18

Imenom nas je zazvao

Odmah nakon Prologa i opisa Kristova krštenja evanđelist Ivan vodi nas na svadbu u Kani Galilejskoj. Ovo je po-

četni tjedan Isusova javnog djelovanja i nje-govo prvo znamenje nakon kojega su učenici povjerovali u njega i započeli slijediti ga. De-taljan opis koji Ivan donosi za svaki pojedi-ni dan ovoga tjedna, kao i prve riječi njego-va evanđelja – »U početku« – nužno nas aso-ciraju na stvaranje opisano u Knjizi Postan-ka. Usto, Isus nije umnožio nego stvorio vino, pa je nesumnjivo i smisao ovoga opisa naja-viti stvaranje novoga svijeta po Isusu Kristu. Ozračjem svadbe ocrtani su poticaji i cilj to-ga stvarateljskog pothvata. Kao što brak dola-zi od ljubavi i želi dovesti do potpunog jedin-stva, tako novi svijet treba biti odraz ljubavi i jedinstva između Boga i čovjeka. Božja obja-va od početka govori o ljubavi, ali su trebala stoljeća da se dođe vrijeme u kojemu se mo-gao predstaviti kao Zaručnik i Otac. Budući da su drugi narodi svoje bogove zamišljali u ljud-skom obličju i vrlo slične ljudima, ponajprije je trebalo stvoriti svijest o Bogu kao drugom i dalekom. Tek onda je mogla uslijediti bliskost Saveza u tolikoj mjeri da je nevjernost Savezu opisana kao bračna nevjera. Najimpozantniji izričaj ljubavi, dijalog između zaljubljenih sa-stavljen od sedam pjesama, nalazi se u Pjesmi nad pjesmama. Iako se nigdje izričito ne ve-li tko su zaljubljenici, narod je te pjesme do-življavao kao parabolu o Božjoj ljubavi prema njima. Stoga ih nije iznenadila najava proroka Izaije: »Kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.«

Prozvat će te novim imenomProrok Božje obećanje dodatno potvrđuje rije-čima: »Prozvat će te novim imenom što će ga odrediti usta Gospodnja.« Naizgled pjesnički izričaj u sebi skriva neupitnu istinu koja izla-zi iz svijesti o važnosti imena u ljudskim odno-sima. Kada se s nekom osobom volimo, onda si


nerijetko da-jemo ime ili nadimak koji je samo na-ma poznat te nas čini još bliskijima. »Nomen est omen« govo-rili su stari Latini vjerujući da je ime oznaka koja određuje kakvi ćemo biti te samu našu sudbinu. I u Bibli-ji ime otkriva cjelovito iskustvo ljudskoga živo-ta. U njemu je misterij osobe, njezin poziv i po-slanje. Tako se imena često mijenjaju suklad-no pozivu. Između ostalih od Abrama postaje Abraham, od Jakova Izrael, a od Šimuna Pe-tar. Osoba je i pred Bogom prepoznatljiva po svome imenu: »Ne boj se, jer ja sam te otku-pio; imenom sam te zazvao: ti si moj!« (Iz 43, 1) Tako i danas Bog po proroku obećava da će od »Ostavljene« postati »Udata«, a od »Opu-stošene« će nastati »Moja milina«. U vrijeme manje razvijene ravnopravnosti spolova že-na je udajom gotovo gubila svoje ime i od to-ga se trenutka nazivala po mužu. I kod nas se još uvijek prigodom vjenčanja uglavnom uzima suprugovo prezime, a u nekim zemljama nekr-šćanske tradicije i danas su žene prepoznatlji-ve isključivo po očevom ili kasnije po mužev-ljevu imenu. Onaj tko daje ime ima i stanovi-tu vlast nad onim koga ili što imenuje. U Knji-zi Postanka čovjek daje imena svemu na zemlji i postaje gospodar onoga što imenuje. U semit-skom ozračju Božje objave obećanje da će Bog narod prozvati »novim imenom« znači da će ga učiniti svojim, da će imati osobito intiman od-nos s njime te da će narod biti prepoznatljiv po Bogu, a njegov poziv i poslanje očitovat će »pu-cima i kraljevima« ljepotu Božjeg izabranja.

Različiti su dari, a isti DuhSveti Pavao u poslanici Korinćanima opisuje ra-zličite mogućnosti toga očitovanja po nama koji

19


Novi Jeruzalem Iz 62, 1-5Proslava Jeruzalema i područja oko njega predstavljena je slikom zaruka. Bog i njegovo djelovanje u Jeruzalemu bit će vidljivi svim narodima, pa će ovaj grad i u njihovim očima imati sasvim novo dostojanstvo: prozvat će ga »novim imenom« (Iz 62, 2). Ovo novo ime podsjeća na »vječno ime« koje će biti dano onima koji su »postojani u Savezu«, pa makar bili i stranci (usp. Iz 56, 1-5). Tada ni Hram više neće biti samo židovski hram, nego »Dom molitve za sve narode« (usp. Iz 56, 6-8). Tom će gradu, stoga, »sagnuti« dolaziti sinovi njegovih tlačitelja i pred noge će mu padati oni koji su ga prezirali, te će ga zvati »Gradom Gospodnjim i Sionom Sveca Izraelova« (Iz 60, 14). Obnovljeni, uskrsli grad bit će znak Božje pobjede, pa će mu i biti poput »krune divne« i poput »kraljevskog vijenca« (62, 3). Grad se nalazi na Božjem dlanu (62, 3), što je znak Božje zaštitite i sigurnosti. Bog zaboravlja na ranije propuste, pa mu se može i radovati (62, 5).

Darko Tepert

Zrnj

e

imamo ‘povlasticu’, ali i obvezu, zvati se Kristo-vim imenom. No, Apostol ne piše o vjernicima, nego o Duhu. Duh se u ovom kratkom odlom-ku spominje čak sedam puta. Duh je Onaj koji ravna našim životom. On je onaj koji nas okre-će k Ocu da ga možemo zvati »Abba, Oče«. On je onaj koji nas upućuje jedne prema drugima. Pa-vao nas poučava da kršćanstvo nije cilj i dostat-no samo sebi. Ni različite karizme nitko nije do-bio samo za sebe i za osobnu uporabu. Darova-ne su nam kako bismo očitovali slavu Božju. Po-kazao je to i Isus kada u pustinji nije želio pre-tvoriti kamenje u kruh i tako sam uživati njegove plodove, dok u Kani pretvara vodu u vino jer je to na korist drugima. Komentirajući ovu Pavlo-vu poslanicu sveti Toma Akvinski poučava da su karizme plod milosti Božje, u sebi nose posla-nje i osposobljavaju nas za djela. Iako su različi-te, sve dolaze »od jednoga Duha«. Mnogovrsna djelovanja imaju isti cilj – biti »na korist«. Nema nikoga tko nije primio od te milosti jer »svako-me se daje očitovanje Duha«. To je smisao i lje-pota naše različitosti. Kao što se u svadbi ujedi-njuju različitosti muškarca i žene, te čine »jed-no tijelo«, tako je i Crkva jedna u različitostima osoba i karizmi. Apostol nas uči ujedinjavati se

bez uniformnosti jer jedino na taj način svatko u svojoj originalnosti može očitovati ljubav Bož-ju. Pri tome je osobito naglašena oznaka crkve-nosti. Stalne službe i prigodne karizme stavlja-ju se uz bok jedne drugima. Trebaju nam i jed-ne i druge. Nužna je njihova međusobna surad-nja. No, Pavao upozorava da nije svaki nutarnji poticaj ujedno i djelo Duha. Crkvi je ostavljena zadaća »ispitivanja duhova« i prosuđivanja što jest, a što nije na korist zajednice. Karizme ko-je razaraju župno, biskupijsko i općecrkveno je-dinstvo svojim elitizmom, zatvorenošću, tajno-vitošću ili posebnim obredima i obrascima po-našanja, sigurno nisu »po Duhu« ma koliko se na njega pozivale. Duh je ona nutarnja inspira-cija koje se konkretizira u zajednici Crkve i čini ju »jednom, svetom i katoličkom«. Kao što u or-kestru na temelju jedne inspiracije razni instru-menti izvode različite dionice te nastaje simfoni-ja, tako i Crkva nudi ljudima simfoniju inspirira-nu ljubavlju Božjom. Njezino je poslanje objav-ljivati ljubav Božju dok »sva zemlja« i »svi naro-di«, prema Psalmistovu obećanju, zajednički ne zapjevaju: »Gospodin kraljuje!« To je još uvijek u domeni sna i nade, ali upravo zato je potrebno svjedočanstvo nas kršćana.

Slavko Slišković

Svadbom u Kani Isus »objavljuje svoju slavu«, nagoviješta Božje za-

ručništvo s novim narodom. Ime Izrael u hebrejskom je jeziku žen-skoga roda, pa proroci rado govo-

re o Bogu kao vjernom zaručniku, a o narodu kao preljubnici. Isus se

objavljuje kao Zaručnik koji će uspostaviti novo jedinstvo Boga

s ljudskim rodom. Božja se slava očituje u uspostavi vjernoga zaruč-

ničkog odnosa ljudi s Bogom.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Voda posta vinom da bude znakzaručničke radosti koju Krist donosi.


20

27. siječnja 2013.

Treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu sva zemljo! Slava je i veličanstvo pred njim, sila i sjaj u svetištu njegovu.

(Ps 96, 1.6)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,ravnaj našim životomda vršimo tvoju volju:da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Neh 8, 2-4a.5-6.8-10Čitahu iz knjige Božjeg zakona i razlagahu da narod može razumjeti što se čita.

Čitanje Knjige NehemijineU one dane: Svećenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, žena i sviju koji su bili sposobni razumjeti ga. I na trgu koji je pred Vodenim vratima čitao je knjigu od ranoga jutra do podneva, pred ljudima i ženama i svima koji su mogli razumjeti. Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona.Književnik Ezra stajaše na drvenu besjedištu koje su podigli za tu zgodu. Otvori knjigu naočigled svemu narodu jer je bio poviše od svega naroda a kad ju je otvorio, sav narod ustade. Tada Ezra blagoslovi Gospodina, Boga velikoga, a sav narod podignutih ruku odgovori: »Amen! Amen!« Potom kleknu i poklone se pred Gospodinom, licem do zemlje. I čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita.Potom namjesnik Nehemija, svećenik-književnik Ezra i leviti koji poučavahu narod rekoše svemu narodu: »Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite!« Jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. I još im reče Nehemija: »Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se! Jer radost Gospodnja vaša je jakost.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 19, 8-10.15Pripjev: Riječi tvoje, Gospodine,

duh su i život.Savršen je Zakon Gospodnji – dušu krijepi;pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje – neuka uči.

Prava je naredba Gospodnja – srce sladi;čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje.

Neokaljan strah Gospodnji – ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji – svi jednako pravedni.

Riječi ti usta mojih omiljelei razmišljanje srca moga pred licem tvojim.Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!

Drugo čitanje 1Kor 12, 12-14.27 – kraća verzijaVi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 4, 18Gospodin me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje.

Darovna molitvaGospodine, pomiri nas sa sobom i primi ove darove:posveti ih snagom svoga Duha, da nam budu na spasenje.Po Kristu.

21

Evanđelje Lk 1, 1-4; 4, 14-21Danas se ispunilo ovo Pismo.

Početak svetog Evanđelja po LukiKad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen. U ono vrijeme: Isus se u snazi Du-ha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom obi-čaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napi-sano: »Duh Gospodnji na meni je jer me po-maza! On me posla blagovjesnikom biti si-romasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sje-de. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u nje-ga. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.

(Iv 8, 12)

Popričesna molitva Svemogući Bože,ovom svetom gozbom dao si nam udio u svom bo žanskom životu: daj da u tom daru uživamo svu vječnost. Po Kristu.

Molitva vjernika

Ulazna: 82 ili 152 Pjevajte GospoduOtpj. ps.: 91 Riječi tvoje, GospodinePrinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 201 O svjetlo duša, Isuse Završna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

Danas se ispunilo ovo Pismo što vam odzvanja u ušima.

(Psaltir iz opatije u Ramseyu, Engleska, 1300.-1310., The Morgan Library, New York)

S pouzdanjem u Božju dobrotu, i srca otvorena za svaki njegov dar, izrecimo Bogu svoje molitve:1. Za tvoju Crkvu: da vjerno hodi putem

Krista Učitelja te životom svjedoči radosnu vijest spasenja, molimo te.

2. Za sve koji predvode tvoj narod na putu spasenja: okrijepi ih snagom vjerodostojnoga života da uzmognu plodonosno naviještati evanđelje tvoga Sina, molimo te.

3. Za sve tvoje krštenike: obnovi im snagu vjere i podari ustrajnost u nastojanjima oko izgradnje tvoga kraljevstva na zemlji, molimo te.

4. Za ovu zajednicu pozvanih: podari nam milost neprestanog obraćenja i poslušnosti tvojoj riječi, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: iskaži im svoje milosrđe i primi ihu vječno zajedništvo s tobom, molimo te.

Gospodine, udijeli ovoj svojoj obitelji mudrost razumijevanja tvoje riječi da uvijek spoznajemo tvoju volju i životom je vršimo. Po Kristu Gospodinu našemu.


Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve,

bo žanskom životu: daj da


bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, Molitva vjernika

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, Molitva vjernika




22

ni razumjeti Riječ, bez obzira na dob, spol i so-cijalnu pripadnost. Upravo je stoga potrebno tumačiti, izlagati, lomiti Riječ kako bi ona bi-la shvaćena i prihvaćena kao Riječ koja daje ži-vot. Narod to zna i osjeća. Nehemija svjedoči da razumijevanju, koje nije samo razumijeva-nje umom, nego i srcem i cijelim tijelom, pret-hodi duboko poštovanje Riječi i spremnost pozornoga slušanja. Slušanje i poštovanje izvor su razumijevanja koje ne ostaje samo na racionalnoj razini, nego znači i prihvaćanje Ri-ječi do mjere njezinoga nastanjenja u nutrini i odjeka koji vodi do najdubljih osjećaja koji prožimaju srž svakoga tko je zahvaćen snagom Riječi. Prvo nam čitanje svjedoči da je narod plakao slušajuči riječi Zakona.

Isus Krist – ispunjenje PismaU Lukinom se evanđelju otkriva da je ta Ri-ječ sam Isus Krist. Kako ga Luka predstav-lja? Isus je prije svega duboko ukorijenjen u židovsku tradiciju: Evanđelje spominje Na-zaret u kojem je bio othranjen i u kojem ula-zi u sinagogu. Tako Luka podsjeća na nje-gove korijene i odgoj. U sinagogu Isus ulazi, kako svjedoči evanđelist, »po svom običa-ju«. Time kao da se želi istaknuti kako se Isus nalazi u njemu poznatom svijetu moli-tve i liturgije, u svijetu koji je hranio njegov duhovni rast i odnos s Bogom. Svojim pona-šanjem Isus otkriva i snagu ponavljanja li-turgijskih čina: prihvaćanje svitka, razvija-nje, čitanje, savijanje, vraćanje poslužitelju i sjedanje. Sve se događa u ritmu ponavlja-nja: dan subotnji, sinagoga, svitak Pisma…

Isus kao da i nama govori ono što se već nalazi zapisano u prvom čitanju. Božjoj Ri-ječi treba pristupiti s poštovanjem i spre-mnošću na slušanje. Ona odzvanja u našim srcima, ali se sluša u zajednici i tek u liturgiji se otkriva njeno pravo značenje. Obrednost nije shvaćena kao preprjeka životnosti Rije-či, nego kao mjesto i način prave životnosti i odzvanjanja Riječi. Pravo je pitanje kako

Treća nedjelja kroz godinu

D anašnje prvo čitanje iz Knjige Nehe-mijine i odlomak iz Evanđelja po Lu-ki svjedoče nam kako je Božja Riječ

ona koja okuplja Božji narod, Crkvu, prava Riječ utjehe, ali i Riječ koja donosi sud. U sre-dištu nisu ni narod, ni pojedinac, ni njegove želje i traženja, nego je u središtu Božja Riječ. Ona je pravi temelj zajedništva te se narod i Crkva, a i pojedinci, okupljaju oko nje.

Slušati i naviještati Riječ životaŽivot pojedinca i zajedn ice, kao i njihovi kora-ci kroz povijest, ovise upravo o navještaju ži-ve Božje Riječi. Kakve je naravi taj navještaj? Knjiga Nehemijina svjedoči da je to navještaj koji želi doprijeti do svih onih koji su sposob-

Danas se ispunilo ovo Pismo

Krist je ispunjenje Pisma.

23


je moguće da se obred ne pretvori u umor-no i beživotno ponavljanje koje ne odiše ži-votom, nego oko sebe širi zadah ustajalosti? Potrebne su snaga i životnost Duha Svetoga. Duh je Isusa vratio u Galileju, isti onaj Duh za kojeg tvrdi, pozivajući se na Knjigu pro-roka Izaije, da počiva na njemu. Duh je onaj koji omogućuje da spomen i Riječ budu uvi-jek životni i posadašnjeni. On oživljava Ri-ječ i omogućuje da se ona utjelovi. Krist je ta utjelovljena Riječ. On uzima Riječ u ruke, či-ta ju, izgovara. Daje joj svoje tijelo. Riječ po-staje tijelo. Riječ koja je zapisana u Pismu, postala je tijelo i u svakoj liturgiji snagom Duha postaje iznova živom Riječi koja svje-doči o utjelovljenom Bogu.

Isus komentira i čita odlomak Pisma is-punjajući ga. Između njega i Pisma posto-ji neraskidiva povezanost koja se očituje u činjenici da Krist dovodi Pismo do njegove punine. On je to učinio jedanput zauvijek,

ali i svi oni koji slušaju Riječ i svjedočan-stvo, izvješće o njemu, kako veli Luka, sna-gom Duha Svetoga ispunjaju Pismo. Grčki izvornik evanđelja koristi oblik peplerotai, u prošlom nesvršenom vremenu, pokazuju-ći da ispunjenje koje je Isus donio traje i da se događa i danas u njegovoj zajednici, Cr-kvi, po i u onima koji slušajući slave Riječ, koji ju razumijevanjem prihvaćaju u svome srcu, po i u onima koji dopuštaju da ih Riječ zahvati i učini blagovjesnicima.

Punina i ispunjenje nalaze se upravo u blagoj, a istovremeno snažnoj proročkoj Ri-ječi koja je u stanju mijenjati sve. Ona ima snage biti blaga vijest siromasima, vraćati vid slijepima, dati slobodu sužnjima i potla-čenima, proglasiti godinu milosti Gospod-nje. Samo ako ju slušamo i ako joj vjeru-jemo, ako vjerujemo da je Krist ispunjenje Pisma, ako dopustimo njegovom Duhu da nas ispuni.

Željko Tanjić

Zrnj

e


Isus u sinagogi naviješta »godinu milosti Gospodnje«,

što podsjeća na slavlje jubilejske godine koja u starom Izraelu nije

nikada doživjela svoje potpuno ostvarenje. Oslobođenje svih sužnjeva i svesrdna briga za siromahe bili su više utopija

negoli stvarnost jubileja. Isus naviješta: »Danas se ispunilo

ovo Pismo!« Bog ulazi u ljudsku povijest, »u vrijeme«,

uspostavljajući nove odnose i nove vrijednosti.

Božja riječ – radost života Neh 8, 2-4a.5-6.8-10Ezra je poslan donijeti knjigu Mojsijeva zakona »što ga je Go-spodin dao Izraelu«. Riječ je o Tori, to jest Petoknjižju. Prvi dan sedmoga mjeseca (8, 2) bio je dan kad su Židovi slavili Novu godinu. U tom istom mjesecu obilježava se i Dan pomirenja (Jom kippur), kao i Blagdan sjenicâ, koji je dotada bio blagdan berbe, a odsada će biti i blagdan primanja Zakona. Ezra narodu čita knjigu zakona »od ranog jutra do podneva«, a narod ga sluša stojeći, u znak poštovanja, ali i primanja blagoslova. Ezra blago-slivlja Boga prije nego će započeti s čitanjem svetoga teksta, a narod se klanja, što je znak prihvaćanja Božjih propisa. »Čitanje« Pisma koje slijedi uključuje i njegovo tumačenje i razumijevanje. Obično se ovaj čin drži početkom židovstva kakvo poznajemo u Isusovo doba, a onda i u rabinskom židov stvu kasnijih stoljeća. Premda Božja riječ potiče na obraćenje, to nije razlog tuzi, nego radosti (8, 9-10).

Darko Tepert


24

2. veljače 2013.

Prikazanje Gospodinovo. SvijećnicaUlazna pjesmaSpominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do na kraj zemlje doseže; puna je pravde desnica tvoja.

Ps 48, 10-11

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, na današnji je dan Sin tvoj u našem ljudskom tijelu prikazan u hramu. Smjerno te molimo: daj da se i mičiste duše prikažemo tebi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mal 3, 1-4Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.

Čitanje Knjige proroka Malahije

Ovo govori Gospodin Bog:Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi.I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite.Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebroda prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne danei kao prvih godina.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24, 7-10Pripjev: Tko je taj Kralj slave?

To je sam Gospodin.

Podignite, vrata, nadvratnike svoje,dižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!

Tko je taj Kralj slave?Gospodin silan i junačan,Gospodin silan u boju!

Podignite, vrata, nadvratnike svojedižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!

Tko je taj Kralj slave?Gospodin nad Vojskama – on je Kralj slave!

Pjesma prije evanđelja Lk 2, 32

Svjetlo na prosvjetljenje naroda,slava puka tvoga izraelskoga.

Darovna molitvaGospodine, htio si da setvoj jedinorođeni Sin tebi prinese kao neokaljani Jaganjac za život svijeta. Primi, molimo te, ove darove, što ti ih Crkva u radosti prikazuje. Po Kristu.

Kod paljenja svijeća: 340.3 Evo Gospodin će u sjaju doći ili: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnikOphod: 138 Svjetlost na prosvjetljenjeUlazna: 75.1 Spominjemo se, BožeOtpj. ps.: XII Tko je taj Kralj slavePrinosna: 233 Punina kad dođe vremenaPričesna: 201 O svjetlo duša, IsuseZavršna: 385 Zdravo, sveta Rodiljo

25

Pričesna pjesmaVidješe oči moje spasenje tvojekoje si pripravio pred licem svih naroda.

Lk 2, 30-31

Evanđelje Lk 2, 22-32 – kraća verzijaVidješe oči moje spasenje tvoje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po ime-nu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogo-bojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospo dnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram.I kad roditelji uniješe dijete Isusa da oba-ve što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«

Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaPo ovoj pričesti, Gospodine,nastavi u nama svoje milosnodjelo. Ti si ispunio Šimunovu nadu da neće umrijeti dok ne primi Krista u naručaj: daj da i mi idemo u susret Gospodinu i postignemo vječni život. Po Kristu.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, na dan kad je Isus bio prikazan u hramu, i mi prinesimo sebe Ocu nebeskom, iznoseći pred njega svoje ponizne molitve. Molimo zajedno:

Pokaži nam, Gospodine, svoje spasenje!1. Svoju Crkvu rasvijetli svjetlom svoje istine

da vjerno čuva dar svetosti i nesebično se zalaže za spasenje svijeta, molimo te.

2. Svima starima i osamljenima budi danas bliz i okrijepi ih u vjeri da se, poput Šimuna i Ane, u ustrajnoj nadi raduju susretu s tobom, molimo te.

3. U svima osobama posvećenoga života – redovnicima, redovnicama i osobama koji ti se posvetiše živeći u svijetu – obnovi zanos duha i obnovi ih u njihovu predanju da svojim životom doprinesu posvećenju svijeta, molimo te.

4. Za sve roditelje: prati ih u roditeljskoj zadaći koju im povjeravaš te svojoj djeci, u odgovornosti i brizi za cjeloviti odgoj, pružaju živo svjedočanstvo vjere, molimo te.

5. Sve nas ovdje sabrane obdari snagom za potpunije predanje i posvećenje u našem krsnom pozivu, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše smjerne molitve i s njima život koji ti posvećujemo. Očisti nas od svakoga grijeha te jednom budemo dostojni prispjeti u tvoj nebeski hram. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu.

Bonanno Pisano: Prikazanje Gospodinovo u hramu; vratnice crkve sv. Ranierija, Pisa, 1186.


26

Budući da je prvi motiv koji se javlja u ustroju ovoga blagdana svjetlo, a smje-šten je između Božića i Uskrsa, slobodno

ga vidimo kao poveznicu tih dviju osi kršćanske Objave i liturgijskih slavlja tijekom godine. Svje-tlo je to koje je zasjalo u svetoj noći Rođenja; svjetlo na putu mudraca, ali i svih naroda i sva-koga čovjeka; svjetlo koje je vidio starac Šimun kada je Isus izišao ususret svomu narodu u Je-ruzalemskomu hramu, središtu povijesti i života toga naroda, ali ne objavljujući samo slavu Izra-ela, nego svjetlo svih naroda. To se svjetlo snaž-no objavilo na Isusovu hodu Palestinom, nakon Ivanova krštenja, narodu koji je – po riječima proroka Izaije – boravio u tmini. Svi koji su na svom životnome putu dodirnuli njegov hod bi-lo je jasno zašto je rekao da je on svjetlo svije-ta (usp. Iv 8, 12), jer su svjetlo bili njegova riječ, njegova čudesna djela, njegova ljubav.

Ipak, na najsnažniji je način njegova svjetlost zasjala u vazmenoj noći, noći uskrsnuća, kojoj je prethodila teško vidljiva, ali neizbrisiva prisut-nost svjetla, kada je, na petak njegove muke i smrti, tama nastala po svoj zemlji i obavila ljud-ska srca. Vazmeno svjetlo i njegova prisutnost po uskrsnoj svijeći, a po njoj i po svim drugim svije-ćama u našim crkvama, govore o svjetlu Pedeset-nice (Duhova), koje je zahvatilo Kristove učeni-ke i zajednice, pokretane Duhom Svetim u svim vremenima i mjestima na zemlji. Te zajednice imaju poslanje i narav po tome što su odsjaj Kri-stova svjetla u svim životnim okolnostima, u sve-mu što čovjek živi. U tome svjetlu možemo ra-zumjeti ljudski život i njegova otajstva te zračiti i prenositi tu spoznaju u nejasnoće, očekivanja ljudi, u djelomične istine društvenih zbivanja, kultura i prevladavajućih mišljenja.

Pripadnost BoguNa tome tragu, oslonjena na otajstvo Božjega svjetla, Crkva slavi ‘dan života’, zapravo svetost, pripadnost Bogu svakoga ljudskog života od tre-nutka njegova začeća do zadnjega daha i trenut-ka zemaljskoga života. U tome nam smislu pro-govara današnje Lukino Evanđelje (usp. Lk 2, 22-23), koje govori o posvećivanju, o prikazanju, o prinošenju čovjeka Gospodinu. Svako je ljud-

Prikazanje Gospodinovo

sko biće sveto jer je Gospodi-novo, jer mu je samo Bog po-četak i završe-tak. Kada se kaže da je ži-vot svet, zna-či da je život od Boga i da njemu izvor-no i konačno pripada. Život dolazi na ovaj svijet po roditelji-ma, ali nije njihov, jer su oni ‘službenici stvara-nja’ (pro-creatores), a Stvoritelj (creator) je Bog.

U tome je uporište neotuđivih prava o kojima niti jedna ljudska razina nema posljednju riječ. I onda, kada se zbog raznih okolnosti, bilo nečije zloće i grijeha, bilo zbog događanja kojim čovjek ne upravlja, život prekine prije rođenja, najdu-blja stvarnost života ne nestaje, jer život je Božji, i tamo gdje nama nije dokraja shvatljiv on je ‘na Božju sliku i sličnost’. I kada mi zemaljski umire-mo, ne umire životnost, neuništivi ‘pečat’ koji je Bog darom života stavio na nas.

Zbog toga je razumljiv velik teret na duši že-na i muškaraca koji su izvršili ili pridonijeli po-bačaju (jer su se suprotstavili Božjemu najve-ćem daru i zanijekali ljubav), ali je živa nada pomirenosti jer ta malena bića nisu uništena ni-ti nestala. Ona su zalog ljudskoga povratka Bo-gu po Duhu životvorcu, po onomu koji stvara ži-vot i vraća ljudima radost snagom oproštenja, jer Duh je ‘oproštenje grijeha’. Isto tako, svaki život, ma koliko izgledao narušen bolešću, una-kažen tjelesnim, duhovnim ili materijalnim po-teškoćama, ostaje svet, jer je Božji.

U Kristovu utjelovljenju jest svjetlo koje je došlo na svijet; ljudskost koja je zasjala božan-stvom. Starac Šimun je to prepoznao za sve na-raštaje. Tu je temelj kršćanskoj etici i bioetici, ra-spravama o antropološkim pitanjima i dvojbama u konkretnome djelovanju. I dok se u naše vrije-me u prvi plan žele postaviti gospodarska, a za-nemariti religiozna i etička pitanja, kao kršćani znamo koji je ispravan slijed. Niti jedan pokušaj obnove društva gospodarskim mjerama ne može biti uspješan, bez jasnih postavka etičkoga reda

Svjetlo u kojemu je život razumljiv

27


koji mora biti oslonjen na prepoznavanje daro-vanosti života. Odatle Crkva crpi svoje poslanje i djelovanje u zaštiti načina na koji se prenosi ži-vot, u osjetljivosti za čuvstveno-spolne odnose koji ne mogu biti svedeni isključivo na nagon.

Čistoća i posvećenostU tome smislu obrana svetosti života znači dopu-stiti da zbilja bude obasjana svjetlom u kojemu se vidi vrijednost ‘čistoće’, krjeposti kojom se uskla-đuju razum i volja te upravlja čuvstvenim potica-jima i nagonom u skladu s Božjim planom. Na-gon po sebi nije zao, ali je neuređen, neoblikovan i zahvaćan odstupanjem od Božje namisli, tj. se-bičnošću. ‘Posvetiti’ nešto znači ponovno privesti nešto ili nekoga u službu života koji pripada Bo-gu. Tako je čistoća vrijednost života; zakonitost života, na službu ljubavi po kojoj se života rađa, štiti, promiče, odgaja.

U govoru o spolnosti u suvremenu se kultu-ru ugnijezdio zapravo veoma upitan pojam za-štite: od začeća, od djeteta, od novoga života. Cr-kva – govoreći o zaštiti – govori o zaštiti života. Jedno je zaštita sebičnosti (bez obzira na tolika opravdanja i isprike koje čovjek nalazi), a drugo je zaštita ljubavi. Zbog toga se slobodno govori o: predbračnoj, ali i bračnoj čistoći; o redovnič-koj, svećeničkoj, ali i društvenoj, gospodarskoj, političkoj čistoći. Jer svugdje je u pitanju život.

Tu pronalazimo značenje prinosne geste u Hramu, koju su izvršili Marija i Josip, ali koja

se tiče i nas. Prikazujući Isusa zapravo ga pre-poznaju kao Gospodinovog; povjeravaju ga nje-mu i njegovoj ljubavi. U onoj mjeri u kojoj svje-sno i s voljom svoj život pri-nosimo (‘nosimo k njemu’) i želimo ga živjeti poput njega, mi smo uistinu ‘mi’, neotuđeni i slobodni od nereda ko-ji se dogodio ‘podjelom’ u grijehu.

Žele li roditelji dobro svojoj djeci, odgojem će ih uputiti na raspoloživost za Boga; u svojim će ih molitvama prikazati Gospodinu. Stoga je dobro da svoju djecu u raznim prigodama bla-goslove roditeljskim blagoslovom. Ne mislim poglavito na blagoslov kojim bi se molilo Boga da od njih udalji nemilosti, nego na onaj koji ču-va i povjerava njihove živote povezanosti s Bo-gom. Ne zaboravimo da je krštenje naš temelj-ni blagoslov koji je potvrđen u sakramentu svete potvrde i svoje ispunjenje ima u euharistiji. Oči-to je da se djeci ne može nametnuti raspoloži-vost za Gospodina. To pripada njima i Bogu, ali roditelji im u svojoj vjeri i predanju Bogu preno-se blago nad svim blagom.

Na današnji dan molimo osobito za onu po-svetu koja je vlastita redovnicima i redovnicama, ali njihova posveta je u službi posvete svake kr-štene osobe. Svaki je krštenik posvećena osoba, a redovnici i redovnice su tomu poseban znak i konkretno uprisutnjenje (prikazanje je praesen-tatio, tj. posadašnjenje), prisutnost koja nas po-ziva da životom budemo ugodan prinos Bogu.

Ivan Šaško


Zrnj

e

Šimun, »čovjek pravedan i bogobojazan«. To su odlike onih koji

postojano iščekuju Božje obećanje. Pravednik je u starozavjetnoj

duhovnosti slika čovjeka koji se u potpunosti pouzdaje u Božju riječ. Ona

je izvor istinske pravednosti. Riječi »Sad otpusti slugu svoga Gospodaru«

pokazuju Šimunovu pravednost, ali i naznačuju da je nastupilo vrijeme

ispunjenja Božjega obećanja.

Gospodnja objava u Hramu Mal 3, 1-4Bit će poslan nebeski glasnik. Nazivaju ga »Gospodin« koji dolazi u svoj »Hram«. To je božanski »vezir«, zastupnik Jahvin. Nazivan je također i »anđeo Saveza«. Time se upućuje na Izl 3, 2: »Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma«. Time se podsjeća da je objavu na Sinaju posredovao anđeo (usp. Gal 3, 19; Dj 7, 38.53). Zajednica Saveza nalazi se, dakle, još uvijek pod zaštitom anđela koji je vodio Izrael kroz pustinju i uveo ga u obećanu zemlju (usp. Izl 14, 19; 23, 20-23). Taj anđeo ima i sudačku vlast. Zbog toga će doći na drugačiji način negoli bi se to željelo. Njegov dan je dan suda, koji sliči »užarenoj peći« (Mal 3, 19). Sud služi čišćenju svećeničkog plemena. Odbijanje žrtava prestat će i one će postati drage Gospodinu. Kao uzor Izraelu u tome stoji Mojsijevo vrijeme. To su »drevni dani i prve godine«. Tko radi protiv Saveza, neće umaći sudu.

Mario Cifrak

P. R

uben

s: Pr

ikaz

anje

Gos

podi

novo


28

Ulazna: 79.1 Spasi nas, GospodineOtpj. ps.: Usta će moja razglašavati (dostupno na: www.hilp.hr) Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 190 O Oče skrajnje blagosti Završna: 224.1 i 4 Oče naš dobri

3. veljače 2013.

Četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSpasi nas, Gospodine, Bože naš, i saberi nas iz naroda, da slavimo tvoje sveto ime,da se tvojom slavom ponosimo.

(Ps 106, 47)

Zborna molitvaGospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje svetu službu: daj da te štujemo svom dušomte u tvom Duhu ljubimoi prihvaćamo sve ljude.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jr 1, 4-5.17-19Čitanje Knjige proroka JeremijeU dane Jošijine: Dođe mi riječ Gospodnja: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka narodima postavih te. Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenikâ i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al te neće nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.« – govori Gospodin,Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 71, 1-4a.5-6ab.15ab.17Pripjev: Usta će moja razglašivati

pomoć tvoju.Tebi se, Gospodine, utječem,ne daj da se ikada postidim!U pravdi me svojoj spasi i izbavi,prikloni uho k meni i spasi me!

Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenjajer ti si stijena i utvrda moja.Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora.

Jer ti si, Gospodine, ufanje moje,Gospodine, uzdanje od moje mladosti!Na te se oslanjam od utrobe;ti si mi zaštitnik od majčina krila.

Drugo čitanje 1Kor 13, 4-13 – kraća verzijaČitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaLjubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav,ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, donosimo na oltar darove u znak svoga služenja i predanja: primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja.Po Kristu.

29


Nebeskomu Ocu, koji nam je po svome Sinu otvorio vrata božanskoga života, uputimo ponizne molitve: 1. Za Crkvu u svijetu: vodi je mudrošću svoga

Duha da uvijek osluškuje tvoju riječ i životom je vrši, molimo te.

2. Za pastire Crkve: budi im svjetlo u njihovu služenju; pomozi im da trajno rastu u posvećenju tebi i u brizi za spasenje ljudi koje im povjeravaš, molimo te.

3. Za roditelje i za sve odgovorne u politici, u znanosti i medicini, kojima je povjerena briga za život čovjeka: da vođeni tvojom ljubavlju poštuju dostojanstvo svake osobe, od začeća do prirodne smrti, molimo te.

4. Za ljude koji su zavedeni snagom zla: oslobodi ih robovanja grijehu i obraduj svjetlom vjere koja nadvladava svaku tamu, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: rasvijetli nas svojom mudrošću da u svim životnim iskušenjima uvijek iznova prepoznajemo put spasenja te trajno rastemo u predanju tebi, molimo te.

Primi, nebeski Oče, naše smjerne prošnje i daj nam životom se zalagati za sve što molimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernikaPjesma prije evanđelja Lk 4, 18Gospodin me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje.

Evanđelje Lk 4, 21-30Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi:»Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život. Molimo da po tom sredstvu spasenjaneprestano rastemo u vjeri.Po Kristu

Isus, božanski Učitelj.


30

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Četvrta nedjelja kroz godinu

Današnje je evanđelje zaista, kao rijet-ko koje, dramatično. Svjedoci smo ne-očekivane i nagle promjene situacije.

Isus se našao u svojemu mjestu, u Nazaretu. Nakon što je pročitao biblijski tekst, svi su bi-li oduševljeni njime, »povlađivali su mu i divi-li se milini njegovih riječi«. Ali nije dugo traja-lo i odjednom su se ti isti »napunili gnjevom« i odlučili »strmoglaviti ga« s ruba grada. Kako tumačiti taj preokret? Što se to dogodilo da su Isusovi obožavatelji postali odjednom njego-vi mrzitelji?

Jednostavno rečeno, Isus Krist namjerno je pridonio tom preokretu. Moramo priznati da je Isus, kao i u drugim situacijama, djelo-vao kao veliki ‘provokator’. Svi mu se dive, a on njima ‘u brk’ govori: »Nijedan prorok nije dobro došao u svojemu zavičaju.« I ne samo to. Isus im navodi neke pogane iz Staroga za-vjeta, udovicu u Sarfati sidonskoj i Naamana Sirca, koji su Bogu bili bliži negoli ostali Izraelci. Dakle, kao da im je rekao: »Dragi mo-ji zemljaci, vi se meni divite, ali daleko ste vi od Boga.« Koje li provokacije! Pa tko je još ta-

ko ‘lud’ da kritizira svoje obožavatelje, i to baš u trenutku kad mu se dive. Zamisli sebe u slič-noj situaciji. Svi ti se dive, obasipaju te lovo-rikama… Ne vjerujem da bi ti baš palo na pa-met u tome trenutku te iste obožavatelje ‘pro-vocirati’, kritizirati. Osim toga, nisam siguran kako bih i sâm reagirao da sam bio na mjestu Isusovih zemljaka. Vjerojatno bih i ja Isusovo ponašanje shvatio kao veliku provokaciju, još više kao prijezir. Pokušat ćemo ukratko vidje-ti što je to nagnalo Isusa da žestoko provocira svoje zemljake, ali ne samo njih nego i nas kr-šćane, koji se također često predstavljamo kao njegovi »zemljaci«.

»Zemljaci«Ključna je rečenica: »Nijedan prorok nije do-bro došao u svojemu zavičaju.« Zašto je to ta-ko? Zašto prorok nije dobro došao u svoje-mu zavičaju? Čini se da je sama logika ‘zavi-čaja’ ona koja priječi da neki ‘zemljak’ postane prorok drugomu ‘zemljaku’. Naime, svojstvo je zavičaja da svi poznaju sve. Kako se obično kaže, znamo mu roditelje, braću i sestre, cije-lu obitelj do u nekoliko koljena u povijest. To isto čine Isusovi zemljaci, spominjući Josipa: »Nije li ovo sin Josipov!«

Drugo svojstvo proizlazi iz prvoga. Budući da svi znaju sve o svakomu, svi moraju biti jed-naki. Izdvajanje je strogo zabranjeno. ‘Zavičaj’ ne dopušta prekid uobičajenoga, novost, razli-čitost, nejednakost. ‘Zavičaj’ voli kontuinitet, staro, isto, jednako. Tko se ne uklapa u to, bi-va proglašen čudakom, buntovnikom, remeti-teljem mira, a vrlo često i egoistom jer ta oso-ba donosi »svoje ideje«, odnosno ne vodi ra-čuna o već dobro poznatim, utabanim staza-ma navadâ, navika ‘zavičaja’.

I, treća značajka. Krajnja svrha ‘zavičaja’ jest kontrola. Zavičaj želi sve i svakoga kon-trolirati tako što ga podređuje odveć pozna-tom znanju i odveć utvrđenoj jednakosti. Sva tri svojstva ‘zavičaja’ kristraliziraju se u izra-zu zemljak. U zavičaju svi su ‘zemljaci’, svi se

»Nebesnik« i »zemljaci«

Prepoznati Krista među svojima, u zavičaju svakodnevlja.(Angelo Caviglioni)

31


znaju, svi su isti, svi svakoga kontroliraju. Da, svi su ‘zemljaci’, a premalo ‘nebesnici’. I upra-vo u tomu leži muka proročkoga poziva.

»Nebesnici«Prorok je po definiciji ‘nebesnik’. Prorok je pozvan od »Neba«, od Boga, da ljudima do-nosi poruku, znanje koje nije uobičajeno »za-vičajno znanje«. To je Božje znanje koje se ne može reducirati na znanje ‘zavičaja’, ‘zemlje’. Jer, Božja riječ nije ljudska riječ, ‘nebo’ ni-je ‘zemlja’. Prorok je također ‘nebesnik’ tako što pokazuje da je moguć prekid uobičajeno-ga, da je moguće obraćenje. Prorok svjedoči da ne mora uvijek biti sve isto, da je moguć prekid, novo, drukčije, različito, a to je odnos s Bogom. Naposljetku, upravo zato što je ‘ne-besnik’, proroka se ne može kontrolirati. On ne dopušta kontrolu jer se Boga ničim zemalj-skim ne može kontrolirati. Spominjući pak dvoje pogana, Isus ukazuje na temeljni uvjet za prihvaćanje njega kao najistinskijega pro-roka, a taj je da se postane ‘nebesnik’. A tko je nebesnik? Nebesnik je onaj tko priznaje svo-je neznanje i otvara se većemu znanju, a to je Božje znanje; tko se uvijek obraća ‘nebu’, na-pušta staro i isto, prima novo i drukčije, a to je Bog; tko želi biti ‘kontroliran’ Bogom, a ne onaj tko kontrolira Boga. Tko pak ustraje u »zavičajnom duhu«, u »duhu zemljaštva«, taj

ne će nikada moći prihvatiti Isusa Krista i nje-gove proroke. Nebesnika, Isusa Krista, Boga koji dolazi od Boga, može primiti samo onaj tko je sâm postao nebesnikom. Zato bi se da-našnje evanđelje moglo shvatiti kao poziv da postanemo nebesnici.

Nalazimo se u Godini vjere. Možda je to vrijeme kada bismo trebali preispitati sami sebe: jesmo li i mi postali »zemljaci« Kristovi? Nismo li možda pretvorili Krista u svojega »zemljaka«, Krista koji nas više ne ‘provocira’, udomaćenoga Krista, i odveć poznatoga, uvi-jek za nas istoga i nama kontroliranoga? Ne izbacujemo li ga svakodnevno iz ‘grada’ svoje duše da nas više ne provocira svojom prisut-nošću, svojim riječima i djelima?

Utjeha i ohrabrenjeI na koncu, još jedna riječ utjehe i ohrabre-nja onomu koji je odlučio postati nebesnik, prorok, koji je spreman nasljedovati Proroka, Isusa Krista. Ne dopusti da u tebi zavlada duh gorčine, mržnje prema »tvojima« koji te ne žele primiti. A nemoj zbog toga neprihvaćanja ni odustajati od svojega poslanja. Krist te tje-ši i hrabri: upravo zato što te ne voli ‘zavičaj’, upravo zato što mu nisi »dobro došao«, možeš biti siguran da si na dobromu putu da posta-neš nebesnikom, prorokom...

Ivica Raguž

Isus u sinagogi naviješta odlomak iz Knji-ge proroka Izaije: »Duh Gospodnji na me-

ni je, on me posla blagovjesnikom biti si-romasima…« Dok naviješta ispunjenje tih

riječi, doživljava odobravanje i divljenje. No, on izostavlja riječi koje su svi htjeli ču-

ti: »…da navijestim dan odma zde Boga našega.« (Iz 61, 2) Umjesto toga, on preko-rava svoje sumještane zbog nepri hvaćanja

Božjih proroka. Neprihvaćanje Božje riječi ravno je neprijateljstvu Bogu.

Zrnj

e

Izabranje proroka Jr 1, 4-5.17-19Odlomak Jr 1,4-19 govori o Jeremijinom pozivu i ocrtava proroka. Te-meljni tekst je vlastiti izvještaj. Jeremija je glasnik koji je dobio zadaću da bude Jahvin govornik. Njegov je poziv u potpunosti podvrgnut Božjoj riječi. Jeremija je stvoren da bude poslan i da govori Jahvinu riječ. To je sadržaj i smisao njegova života. Izabran je još od majčine utrobe. Njegovo posvećenje upućuje na činjenicu da je uzet od ljudi i stavljen na posebno raspolaganje Bogu. To znači da Jeremija naviješta zadanu poruku svima, samo onako kako to Jahve nalaže. Božja riječ je stavljena u njegova usta. On sam je kao usta Jahvina. U Jr 1, 17 slijedi nalog da se »opaše«, što znači da bude spreman.Bez oklijevanja mora izvršiti zadanu zadaću. On uživa i Božju zaštitu: Jahve ga neće očuvati od poteškoća, ali će ga izbaviti iz opasnosti. Jeremija je bio prorok i za druge narode. Iako se osjeća premladim za taj posao, Bog ne odustaje od svoje odluke. Mario Cifrak



32

Ulazna: 78.2 Dođite, prignimo koljenaOtpj. ps.: Pred licem anđela (ŽV 01-2010)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 247 Uzmite, jedite Završna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

10. veljače 2013.

Peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaDođite, prignimo koljenai padnimo nice pred Gospodinom koji nas stvori, jer on je Gospodin, Bog naš.

(Ps 95, 6-7)

Zborna molitvaGospodine, tvoja nam je milost jedina nada, a tvoja zaštita jedina sigurnost. Molimo te: snaži svoju obitelj neprestanim dobročinstvima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 6, 1-2a.3-8Evo me, mene pošalji!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOne godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu svetište. Iznad njega stajahu serafi i klicahu jedan drugome: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!« Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: »Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!« Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.«Tada čuh glas Gospodnji: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći?« Ja rekoh: »Evo me, mene pošalji!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 138, 1-5. 7c-8Pripjev: Pred licem anđelâ pjevam tebi,

Gospodine.Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđelâ pjevam tebi,bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio.

Nek ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje kad čuju riječi usta tvojih, nek pjevaju putove Gospodnje: »Zaista, velika je slava Gospodnja!«

Gospodine, tvoja me desnica spašava! Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!

Drugo čitanje 1Kor 15, 3-8.11 – kraća verzijaOvako propovijedamo, ovako vjerujete.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaDoista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima;bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, ti nam jelo i piće daješ za održanje vremenitog života. Molimo te da nam postanu i otajstvo vječnoga spasenja. Po Kristu.

33


Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom utecimo Ocu nebeskome da nam obnovi snagu vjere i pouzdanje u njegovu riječ. Molimo zajedno:

Obnovi nam vjeru, Gospodine.1. Za tvoju Crkvu, zajednicu vjernika:

da uvijek bude pozorna na tvoju riječ kako bi u svim iskušenjima svijeta pronalazila siguran put spasenja, molimo te.

2. Za sve kojima povjeravaš vodstvo svoga svetoga naroda: izliječi svojom milošću njihovu nedostojnost i grješnosti; okrijepi ih u predanju tvome pozivu i daj da svojim životom budu ustrajni svjedoci svetosti na koju zoveš sve ljude, molimo te.

3. Za ljude koji tragaju za istinom i za radošću života: pohodi ih u svojoj dobroti i pomozi da na putu evanđelja prepoznaju puninu života, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: oslobodi nas od svega što priječi posluh i predanje tvojoj riječi i pomozi da uvijek nasljedujemo put evanđelja, molimo te.

5. Okrijepi nas u vjeri da vjerodostojnošću života umijemo biti svjedoci evanđelja svakomu čovjeku kojeg stavljaš na naš životni put, molimo te.

Dobri Bože, po svome Sinu Isusu Kristu ti si u nas pohranio snagu novoga života. Obnovi nam vjeru da umijemo uvijek prepoznati tvoje lice i radosno svjedočiti tvoj dar spasenja svim ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernikaPjesma prije Evanđelja Mt 4, 19Hajdete za mnom, govori Gospodin,učinit ću vas ribarima ljudi

Evanđelje Lk 5, 1-11Oni ostaviše sve i pođoše za njim.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njihi ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napu-niše obje lađe, umalo im ne potonuše.Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBože, htio si da jedemood jednog kruha i pijemo iz jedne čaše. Daj da životom budemo jedno u Kristu i u radosti plodni za spasenje svijeta. Po Kristu.

Učiniše kako im je rekaoi uloviše veoma mnogo riba.

(Erich Schickling)


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJAPeta nedjelja kroz godinu

Narod se gurao čuti riječ Božju. Oko Isusa je, u početku njegova djelova-nja, velika gužva. Govorio je kao nitko

drugi. U njegovim su riječima ljudi prepozna-vali Božju riječ i u njegovim djelima Božju pri-sutnost. Kada su ga slušali i kada su gledali što čini, slavili su Boga Izraelova. Isus je bio živa prisutnost Božja.

Isus spazi dvije lađe, uđe u jednu i iz nje po-učavaše mnoštvo. Lađa je bila Šimunova. Od ovoga trenutka Šimun će biti Isusov. Od ka-da je Isus ušao u njegovu lađu i njegov je život krenuo drugim putom. Istina, Luka kaže da će Šimun nastaviti ribariti. Pa ipak, postat će od galilejskoga ribara ribar ljudi s univerzalnim značenjem. Na moru je ribario bez Isusa, a ri-bar ljudi će biti samo zato što je, otkako je Isus ušao u njegovu lađu, postao njegov sljedbenik. Ova je slika bremenita poviješću. Tekst je veo-ma pogodan za životnu metaforu i motivacij-sku priču. Malo je crkvenih službenika koji ni-su svoj život ogledali u ovoj Lukinoj priči.

Nakon što je dovršio s poukom okuplje-nom narodu, Isus se obraća Šimunu. Od od-nosa prema masi prelazi na osobni odnos li-cem u lice. Narodu je samo govorio, a od Šimuna traži da čini. Šimun je poslušan, una-toč jasnoći da ribarenje ne funkcionira na na-čin kako Isus od njega traži da postupi. Kada se mreža napunila i kada je Šimun opazio ka-ko ulov ribe ne ovisi o njegovom umijeću riba-renja, nego o Isusovoj riječi, osjetio se nepri-kladnim za odnos s Isusom.

Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodi-ne! Ovako govori preneraženi čovjek. Petar je zatečen. Našao se u trenu pred Gospodinom i pred sobom. Opazio je sebe pred njim. Govori gestama i riječima. Pada pred Isusa. Poklonom priznaje Isusovo gospodstvo, a riječima izriče svoju nedostojnost. Nisam dostojan biti pred tobom! Petar se spoznao pred Isusom. Trenu-tak samospoznje je trenutak otkrića pred kime stoji. Tek kada je otkrio pred kim stoji, spoznao je samoga sebe. Samospoznaja se rađa u tre-

nutku otkrića da čovjek stoji pred Bogom. Sa-mospoznaja je zastrašujući i neočekivani trenu-tak svijesti da sam spoznat. Čovjek se spozna-je otkrivši da je spoznat. Uvid u razliku izme-đu Isusa i sebe Petru je trenutak spoznaje. Pred Isusom otkriva tko je. Spoznaja samoga sebe događa se onako kako je to opisivao Sokrat. Tek pred božanskim čovjek otkriva tko je. Pred bo-žanskim čovjek otkriva svoju smrtnost. Otkri-vajući tko je Isus Petar otkriva tko je on sam.

Isus ga ne vidi onako kako Petar vidi sa-moga sebe. Petar bi da Isus ode, da ga osta-vi jer je grješan. No, Petar to ne govori iz želje da Isus ode. Njegove riječi znače nešto drugo: Nedostojan sam. Ne mogu se odvojiti od tebe, ali ti me ostavi. Idi od mene. Ja ne mogu biti dostojan tvoje blizine. Došao si u moju lađu, a sada me ostavi u njoj. Moj život nije dostojan tvoje prisutnosti. Pronađi prikladnije mjesto i prikladnijeg čovjeka od mene i moje lađe. Ja nisam dostojan.

Prosvijetljeni ribarIz Petra govori strah. Strah od nedostojnosti. Strah da sebe ne može učiniti drukčijim nego što jest. Svijest da treba biti drukčiji i svijest da to ne može.

Ribar i Riječ

V. B

laža

nović

: Bac

ite m

reže

…

35


35

Isusov odgovor sadrži nešto važnoga. Petar će biti i dalje ono što jest. Što god da je nau-čio, ništa ne će izgubiti. Ništa nije suvišno. Spo-sobnosti i umijeća koja čovjek stekne nisu izgu-bljeni kada uđe u odnos s Isusom. Kada se Isus nađe u životnoj lađi, onda naša umijeća mogu zakazati ili biti nevažna, ali kada ih stavimo u službu Isusu, na njegovu riječ, iz posluha pre-ma njemu, ona odjednom postanu plodna. I tek tada se osjećamo nedostojnima. Petar se nije osjetio nedostojnim kada je bio praznih ruku, u praznoj lađi, praznih mreža. Takav je posao. Lovio je i ništa nije ulovio. On se osjetio nedo-stojnim kada su mu se napunile najprije mre-že pa onda lađa, a potom i lađe njegovih drugo-va. Svijest nedostojnosti se rodila pred nesraz-mjerom njegovih umijeća i plodom poslušno-sti. Ovo je prevažna lekcija za sve koji pristanu na suradnju s Isusom. Uspjeh ne ovisi o njiho-vu umijeću. Trebat će uložiti sve svoje znanje i umijeće, služiti se njime na najbolji mogući na-čin i svejedno znati da uspjeh ne ovisi o njima.

Na vrhuncu uspjeha Petar se osjeća nedo-stojnim. Hvata ga strah. Isusov odgovor je: Ne boj se! Lovit ćeš ljude! Ribarit ćeš i dalje! Od tada ribarenje postaje slika pastoralnoga rada. Raditi za kraljevstvo nebesko znači: donositi ljudima iz obilja Isusove riječi i dovoditi lju-de Isusu.

Ostavi sve i pođe za njimScena završava izvlačenjem ribe i lađa na ko-pno. Sada kada je sve puno, sve ostavljaju. Pe-tar ne ide za Isusom jer je siromašan i nema od čega živjeti. Ne ide ni stoga što mu se či-ni kako će uz njega biti uspješniji ribar. Petar ostavlja sve i ide u avanturu ribarenja ljudi sa-mo zato jer je susreo Isusa. Ne ide zbog ne-čega. Ide za nekim. Osobni odnos s Isusom je odlučujući. Ljudi ostavljaju sve ili kada su na to natjerani ili kada otkriju smisao svoga živo-ta drugdje. Nitko ne ostavlja sve a da na to nije natjeran velikom nevoljom, ili ako nije otkrio kako je sve što ima, ništa u usporedbi sa smi-slom kojega je upravo otkrio.

Kada se vjernici nađu oko euharistijskoga stola, vjeruju da je s njima u njihovoj lađi isti Isus koji je davno ušao u Petrovu lađu. Kada slušaju navještaj i tumačenje riječi, vjeruju da kroz usta pomazanih ribara ljudi do njih dopi-ru Isusove riječi. Kada pružaju ruke i otvara-ju usta kako bi primili kruh i vino, vjeruju da blaguju iz istog obilja koje je zateklo i prosvije-tlilo Petra. Među njima se nađe i ponetko tko u priči o Petru prepozna sebe, u pozivu Petru čuje svoje ime, u Petrovu ponašanju prepozna model ponašanja za sebe, pa poput Petra osta-vi sve i krene za Isusom.

Ante Vučković

Premda Isus Petrovo poslanje opisuje slikom ribolova, važno je uočiti različitost i igru dvaju

glagola. Nakon bogata ulova, Petru biva povjereno »loviti ljude«; glagol zogréo stoji u poveznici sa životom

(zoe): Petar će ‘loviti ljude’ da bi »ostali na životu«, da bi imali život.

To je smisao Isusova dolaska i svakoga poziva koji od njega dolazi.

Zrnj

e

Nedostojnost proroka Iz 6, 1-2a.3-8Uzijina godina smrti nije posve jasna. Vjerojatno je to 736. (ili 739.) pr. Kr. Kralj, kao onaj koji je na prijestolju, jest gospodar koji iskazuje svoju neograničenu vlast. Izaija gleda ono što je inače skriveno, Jahvinu prisutnost u Hramu, koja najprije izlazi iz okvira dimenzija Hrama, jer već samo rub njego ve odjeće, krajnji rub slave Božje ispunja cijeli prostor. On probija ljudske predodžbe o prostoru i izmiče svakoj mogućnosti da se njime raspolaže. Serafini su inače leteće zmije (usp. Iz 14, 29; 30, 6) koje su kod susjednih naroda lebdjele kao čuvari božan-stva ili kralja. Ovdje su kao neka miješana bića. Ni oni ne mogu gledati svu slavu Božju. Pripadaju božanskom svijetu, ali su poput ruba odjeće samo periferni. Ovdje je »Sveti« onaj koji je iznad svega uzdignut i koji se pojavljuje kao sudac koji ne podnosi grijeh. Stoga i Izaija mora najprije biti očišćen od grijeha kako bi mogao opstati pred Bogom – Sudcem.

Mario Cifrak


OTAJSTVO I ZBILJA

36

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

Slavlje predaje Simbola vjere(za krizmanike)

Liturgijsko slavlje predaje Vjerovanja onima koji se pripravljaju za slavlje sakramenata kršćanske ini-cijacije oblikovano je na način da inicijacijski put bude shvaćen i življen kao put vjere, a slavlje sa-kramenata kao istinsko slavlje vjere. Ovdje donosimo obred koji je prilagođen za zajednicu onih koji se pripravljaju za slavlje sakramenta potvrde. Premda Red pristupa odraslih u kršćanstvo takvo slav-lje redovito smješta u tjedan nakon treće korizmene nedjelje, predaja Vjeroispovijesti krizmanicima može biti priređena u neko drugo prikladno vrijeme, u dostatnoj vremenskoj udaljenosti od samoga slavlja sakramenta potvrde. Slavlje predaje dosegnut će puniji smisao ako na njemu sudjeluju rodite-lji i kumovi te članovi obitelji krizmanika, a poželjno je da se slavlju pridruži cijela župna zajednica.

•• Uvodni obredi

R. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.O. Amen.

R. Milost Gospodina našega Isusa Krista,koji nam je objavio Očevo lice i istinu života, bila sa svima vama.

O. I s duhom tvojim.

Svećenik sljedećim ili sličnim riječima uvede za-jednicu u slavlje:

Braćo i sestre,na putu priprave za sveti sakrament potvrde že-limo rasti u vjeri Crkve, u vjeri koja je nekoć, na krštenju, u nama začeta – po Božjem daru i po svjedočanstvu kršćanske zajednice u koju smo krštenjem urasli. Vjera je dar. Nju se ne stječe, nego ju se prima. Njezina ljepota i snaga otkri-vaju se ondje gdje ju se prepoznaje i prihvaća kao dar. U ovom slavlju želimo, kao kršćanska zajednica, vama, dragi krizmanici, iznova pre-dati »ono što i sami primismo« od Gospodina i od braće u vjeri. Želimo da začeti dar vjere u vama nađe mjesto života, da postane razlogom vaše životne radosti i svjetlom vašega životno-ga puta. Predajući vam taj sveti dar, i mi sami želimo se otvoriti preobrazbenoj snazi vjere ko-ja svakim svjedočenjem, prenošenjem i preda-vanjem drugima raste i uvijek iznova rasvjetlja-va naše živote i lice Crkve. Saberimo se u tišini i molimo da dar vjere, kojim smo nekoć iz tame izvedeni na svjetlo, u život, iznova u nama zasja te uvijek budemo vjerni učenici Kristova nauka i nasljedovatelji njegova puta.Molitva u tišini.

Pomolimo se.Gospodine, izvore milosti i spasenja, ti nas po svojoj riječi i po daru vjere, koju si u nama za-čeo, trajno zoveš da čitavim bićem prionemo uz tvoj sveti nauk te tako budemo dionici bo-žanskoga života. Svojom mudrošću rasvijetli u nama sve što zasjenjuje ljepotu tvoga dara, a u ovim svojim slugama, koji žele životom is-povjediti i potvrditi dar vjere, probudi odu-ševljenje za tebe; rasvijetli im um da umiju prihvatiti istinu spasenja te, u zajedništvu Cr-kve, uvijek nasljeduju Krista Gospodina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

O. Amen.

•• Navještaj Božje riječi

Prvo čitanje Pnz 6, 1-7

Čuj, Izraele: Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim!

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Ovo su zapovijedi, za-koni i uredbe koje mi Gospodin, Bog vaš, za-povjedi da vas u njima poučim, kako biste ih vršili u zemlji u koju odlazite da je zaposjed-nete; da se svega svog vijeka bojiš Gospodina, Boga svoga, ti, sin tvoj i sin tvoga sina, vrše-ći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove što ti ih danas propisujem, pa da imaš dug ži-vot. Slušaj, Izraele, drži ih i vrši da ti dobro bu-de i da se razmnožiš u zemlji kojom teče med i mlijeko, kao što ti je obećao Gospodin, Bog otaca tvojih.

37


37

Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas na-ređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sje-diš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 19, 8-11O. Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!Savršen je Zakon Gospodnji, dušu krijepi;pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje,neuka uči. O.Prâva je naredba Gospodnja, srce sladi;čista je zapovijed Gospodnja,oči prosvjetljuje. O. Neokaljan strah Gospodnji, ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji,svi jednako pravedni. O.Dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,slađi od meda, meda samotoka. O.

Drugo čitanje Rim 10, 8-13Ispovijed vjere u Boga.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Što veli Pismo: Blizu ti je Riječ, u usti-ma tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospo-din, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, neće se po-stidjeti. Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat pre-ma svima koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizo-ve ime Gospodnje, bit će spašen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 8, 12b(Aleluja.)Ja sam svjetlost svijeta, govori Gospodin,tko ide za mnom, imat će svjetlost života.(Aleluja.)

Evanđelje Iv 12, 44-50Ja, Svjetlost, dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme povika Isus:Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi ono-ga koji me posla.Ja – Svjetlost – dođoh na svi-jet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svije-tu, nego svijet spasiti. Tko mene odbacuje i ri-ječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ ko-ju sam zborio – ona će mu suditi u posljednji dan. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla – Otac – on mi dade zapo-vijed što da kažem, što da zborim. I znam: za-povijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.«Riječ Gospodnja.Slijedi homilija u kojoj slavitelj, oslanjajujći se na sveti tekst izlaže značenje i važnost vjeroispovije-di. Za oblikovanje homilije mogu poslužiti sljede-će riječi:

»Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini!« Te riječi koje sažimlju svu istinu sta-rozavjetnoga vjerovanja i temelj svega nau-ka o životu u skladu s Božjom ljubavlju, bile su riječi koje je vjerni Židov uvijek ponavljao. Vjernik je bio pozvan te riječi uvijek »nositi sa sobom«, u srcu i u pameti. Ponavljao ih je sva-kodnevno, ujutro i navečer. Da bi mu trajno bile »pred očima«, stavljao ih je u svitak na ulazna vrata. Kao najveću dragocjenost, po-mno napisane na pergameni, nosio ih je zave-zane oko zapešća ili oko čela. One su trebale nadahnjivati molitvu, riječi, djela, postupanja, gledanje i razmišljanje…

Bog opominje da se one trebaju »urezati u srce«. One nisu znanje; ne shvaćaju se tek su-glasnošću uma i njihove istinitosti. One se ne urezuju u pamet, u sjećanje, nego u srce, koje je u starozavjetnoj mudrosti bilo poimano kao središte svekolikoga osjećanja, odlučivanja, opredjeljenja, mudrosti življenja. Srce je sjedi-šte mudrosti. Ona nadvisuje spoznaju do ko-je se dopire razumom. Mudrost srca uključuje

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

znanje, ali ga i prevladava, oplemenjuje, katka-da mu se i protivi jer teži prema onom uzviše-nijem, dragocjenijem, prema onom što se pri-ma samo otvorenošću Božjemu darivanju.

Riječi koje su starozavjetnom vjerniku sva-kodnevno odzvanjale u ušima, i tako mu se urezivale u srce, započinju istinom o Bogu Je-dinome: »Gospodin, Bog naš, Gospodin je je-dini!« Mudrost koja se temelji na istini o Bo-gu izvan kojega nema spasenja, o Bogu koji je izvor svega i uvir svega postojanja, znači pro-naći temeljno opredjeljenje i usmjerenje živo-ta. Iz te »sigurnosti srca« oblikuje se sav život i svi odnosi u životu. Zato i ljubav, o kojoj go-vori molitva, ostaje bez temelja i bez smisla ako se zaniječe ili zaboravi ova temeljna istina. Doista, u životu je sve drukčije ako se Boga ne priznaje, ako mu se čovjek vjerom ne izruču-je. Molitva »Šemà Izrael« počesto se svodi na zapovijed ljubavi prema Bogu i prema bližnje-mu. No, ona započinje istinom u koju se uranja da bi se pronašao smisao ljubavi i snaga za nju.

Te su riječi istine o Bogu bile sastavni dio osnovne molitve. U njima je molitva nalazila nadahnuće i usmjerenje. One su davale hra-brost molitvi, pouzdanje u njezino uslišanje, ali i odgajale kako ispravno moliti.

Naša molitva, međutim, ne polazi uvijek od istine o Bogu, nego nerijetko od susreta sa stvarnošću života. I naš moral počesto biva oblikovan »snalaženjem« pred životnim situ-acijama. Ostajemo u dvojbi što je dobro, a što zlo, što nam koristi, a što vodi u propast. Sum-nje, dvojbe između različitih ponuda, nesna-laženja pred životnim putovima nastaju uvi-jek kada naše odluke i postupanja ne nalaze temelj na istini o Bogu, na istini da je On jedi-ni izvor i uvir svega.

Put vjere jest put trajnoga predanja Bogu, osluškivanja njegove riječi kako bismo umjeli prepoznati i prihvatiti njegov dar života. Zato prije svakoga vapaja kojeg upućujemo Bogu, naš odnos s Bogom započinje slušanjem nje-gova glasa, njegove riječi: »Čuj Izraele! Čuj kr-šćanine!« Bog nam ima svakodnevno što reći. On nam ima što reći i onda kada ne osjeća-mo potrebu moliti ga za bilo što, i onda kada u beznađu nemamo snage moliti, pa i onda ka-

da nam ponestane pouzdanja da nam on mo-že pomoći.

U ovome slavlju pred nas se iznose riječi koje sažimlju Božju objavu. To su istine o Bo-gu. Daruju nam se, predaju nam se da bi nam se urezale u srce. Mnogo smo ih puta čuli, iz-govarali, a sada vam se, dragi krizmanici, sve-čano predaju kako bi postale uistinu »vaše ri-ječi«, kako bi vam se urezale u srce i kako bi oblikovale sve vaše riječi, sva vaša postupanja, sva vaša djela, nadanja i očekivanja. »Vjeru-jem u jednoga Boga, Oca svemogućega.« Za-početi dan tom istinom, usuditi se izgovoriti je glasno da nam odzvoni u srcu, znači stati na Božji put i povjeriti se njegovu vodstvu.

Dragi krizmanici, riječi i članke kršćan-skoga vjerovanja razglabali smo na našim ka-tehetskim i vjeronaučnim susretima. Sada vam ih povjeravamo, kao riječi vaše molitve, kao riječi života, kao put na kojem vam je ra-sti. Neka vam se one urežu u srce. Ponavljajte ih svaki dan. S njima započinjite i završavajte svoje dane, kako biste živjeli u vjeri i kako bi Božja istina nadahnjivala i rasvjetljavala vašu mudrost.

Ove riječi našega vjerovanja sažimlju Bož-ju objavu darovanu u Isusu Kristu. Stoga ove riječi nisu samo »simbol« ili sažetak vjere. One su također simbol i sažetak našega živo-ta. Isus veli: »Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne osta-ne. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. (…) Tko mene odbacuje i riječi mo-jih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio.« Dragi krizmanici, primimo ove riječi, Božju istinu, kako bi nam ona bila svjetlo i pu-tokaz, a ne sudac života.

•• Predaja Vjeroispovijesti

Nakon homilije slavitelj (ili đakon) pozove kriz-manike:

Neka pristupe oni koji se pripravljaju na sveti sakrament potvrdeda od Crkve prime svjedočanstvo vjere.Ako je broj krizmanika manji, mogu stati pred ol-tarni prostor. Tada im se slavitelj obrati sljede-ćim riječima:

39


Predragi, na dan vašega krštenja sav je vaš ži-vot povjeren Božjemu putu spasenja i vjeri koja se daruje otajstvom Kristova predanja i služenjem Crkve, zajednice vjernika. Počujte sada riječi svetoga nauka da biste ih mogli sr-cem primiti i životom slijediti kako biste do-stojni nositelji i svjedoci Božjega Duha.Slavitelj tada započne Vjerospovijest riječima:

Vjerujem u Boga,i proslijedi sam ili skupa sa zajednicom vjernika:Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve.Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.Umjesto Apostolskoga može se predati Nicejsko-carigradsko vjerovanje:Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega,stvoritelja neba i zemlja, svega vidljivoga i nevidljivoga.I u jednoga Gospodina Isusa Krista,jedinorođenoga Sina Božjega.Rođenog od Oca prije svih vjekova.Boga od Boga, svjetlo od svjetla,pravoga Boga od pravoga Boga.Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem,po kome je sve stvoreno.Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa.I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice, i postao čovjekom.Raspet također za nas,pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu.I uzašao na nebo, sjedi s desne Ocu.I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve,i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca;

koji izlazi od Oca i Sina.Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.I iščekujem uskrsnuće mrtvih.I život budućega vijeka.Amen.

•• Molitva nad krizmanicima:

Slavitelj pozove okupljenu zajednicu na molitvu ovim riječima:

Pomolimo se za naše krizmanike da Bog i Go-spodin naš otvori njihova srca da uzmognu srcem prionuti uz riječi svetoga nauka te, na-sljedujući put Života, uzmognu većma se otvo-riti daru Duha Svetoga.Svi mole u šutnji. Slavitelj zatim ispruži ruke nad izabranike i moli:

Gospodine, izvore svjetlosti i istine, ti si po otaj-stvu krsnoga preporođenja u ove svoje sluge pohranio divni dar vjere. Smjerno te molimo: ražari njihova srca živom željom za tobom; da-ruj im mudrost koja razumije i prihvaća riječi svetoga nauka, ukrijepi im korake u onome što riječima ispovijedaju i srcem vjeruju; pomozi im da trajno rastu u pouzdanju u tebe te budu dostojni snage tvoga Duha kojom ih potvrđuješ u svojoj istini.Po Kristu Gospodinu našemu.

•• Završni blagoslov

Blagoslovio vas svemogući Bogi ulio u vas mudrost spasenja. O. Amen.Hranio vas naukom vjerei čuvao vas uvijek u svojoj istini. O. Amen.Upravio vaše korake sebida budete vjerni svjedoci njegova imena. O. Amen.I blagoslov Boga svemogućegaOca i Sina i Duha Svetogasašao na vas i ostao vazda. O. Amen.

Priredio: fra Ante Crnčević

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Govor o liturgiji danas, ima se dojam, ponajčešće zadire u pitanja njezine obnove ili reforme. Liturgiju, osobito njezinu formu slav-lja, olako se »stavlja u pitanje«, umjesto da se prepustimo liturgiji koja propituje i preobra-žava naše živote. Crkva u liturgiji biva pitana o svojoj vjeri, o dosljednosti života, o svjedoče-nju, o ljubavi koja odjelotvoruje vjeru i liturgij-sko zajedništvo s Bogom. Stoga je Drugi vati-kanski koncil Konstitucijom o liturgiji uvelike nadišao misao o potrebi uređivanja, potvrđi-vanja ili definiranja formâ liturgijskih slavlja. Štoviše, govoriti o liturgiji u svjetlu konstitu-cije Sacrosanctum Concilium znači usredoto-čiti se na teme koje su važnije i preče od same obnove ili reforme, premda danas pomisao na Koncil na liturgijskom polju najčešće asocira na govor o reformama. Izvorni tekst Konstitu-cije pokazuje, naime, da se ondje niti jedan put ne rabi glagol reformare ili reformari. Susre-ćemo tek imenicu rennovatio, ali i ona se ko-risti tek kao teološki pojam koji definira odnos koji živi između otajstva Euharistije i Kristova Vazma (SC 10), te kada je riječ o obnovi krsnih obećanja (renovatio promissionum Baptismi, SC 71) ili o obnovi redovničkih zavjeta (reno-vatio votorum, SC 80). Na jednomu samo mjestu susrećemo imenicu innovationes kada se govori o »novostima« koje se imaju uvesti samo ako to zahtijeva prava i sigurna korist Cr-kve (SC 23). Nešto su češći glagol accomodare i imenica accomodatio u značenju prilagodbe načina slavlja zahtjevima vremena i pojedinih kultura. Što želim istaknuti ovom raščlambom pojmova? Nipošto da bih osporio obnovitelj-ska nastojanja i njihovu legitimnost u poslije-koncilskom razdoblju, nego da bih pokazao da je viđenje liturgije u očima Koncila znatno više i zahtjevnije od reforme i svih obnoviteljskih nastojanja.

Je li dostatna obnova liturgije?

Zaustavljajući se na prvomu broju Konstitu-cije iščitava se temeljna nakana čitavoga Konci-la: iz dana u dan osnaživati (augere) kršćanski život među vjernicima, bolje prilagoditi (acco-modare) potrebama vremena one ustanove ko-je su podložne promjenama te promicati (fo-vere) sve što doprinosi jedinstvu svih koji u Krista vjeruju. Radi postizanja tih krajnjih ci-ljeva, a među kojima je prvi »osnažiti i obo-gatiti kršćanski život vjernika«, Koncil smatra posebnom zadaćom brigu »oko obnove i nje-govanja liturgije« (instaurandam atque foven-dam liturgiam curare). U hrvatskomu prijevo-du odabrana je riječ »obnova« koja je međutim slaba da bi izrazila značenje glagola instaurare. Koncil se nije upustio tek u zadaću reformira-nja ili restauriranja liturgije nego u zahtjevniju i uzvišeniju zadaću njezinoga »instaurirarnja«. Instaurare liturgiam znači ponovno usposta-viti, uzdignuti liturgiju, na način da ona bude staurós, stup oko kojega će se okretati i prema kojem će smjerati sveukupni život Crkve i sva njezina nastojanja. Zato se i svaka misao o re-formi i prilagodbama liturgije ima voditi ide-jom »instauracije liturgije«. To je ujedno i kri-terij po kojemu se mjeri i prosuđuje sve što se čini na planu liturgijskoga i sveukupnoga živo-ta Crkve. Ističući zadaću instaurare liturgiam na početku koncilskih zasjedanja te stavljajući ju u zaglavlje prvoga koncilskoga teksta postaje očevidnim da tema liturgije bitno zadire u sva koncilska promišljanja, osobito u ona o Crkvi, kao i u svekolika nastojanja Crkve.

Odgovor na pitanje o prevladavajućim sta-vovima naspram dosadašnjega puta liturgij-ske obnove valja tražiti upravo na ovome tra-gu. Posustajanja, preispitivanja i priželjkivanja nekoga novog puta pokazuju da je u krizi svi-jest o liturgiji kao izvoru života, pa i same ob-nove Crkve.

U suvremenim raspravama o liturgiji, o ispravnosti dosadašnjega puta obnove, primje-ćuje se izvjesno posustajanje u obnoviteljskim nastojanjima, kako na teološkom tako i na pastoralnom polju. Može li se današnje stanje u liturgiji ocijeniti posustajanjem, po-vratkom na stara iskustva ili traženjem novoga puta?

Slavko P., Zadar

Pretplata: www.hilp.hr/pretplata ili na tel. 01/5635 050

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Pretplatite se!Trinaest brojeva godišnje za samo 169 kuna!

Časopis namijenjen:• vjerničkim zajednicama• vjeroučiteljima i katehetama• čitačima i drugim služiteljima na liturgijskim slavljima• voditeljima biblijskih i liturgijskih skupina• članovima župnih pastoralnih vijeća• obitelji i njezinoj pripravi za nedjeljno liturgijsko slavlje• svima koji žele živjeti bogoslužje Crkve

www.hilp.hr

LITURGIJSKI KALENDARROKOVNIK za 2013. Rokovnik džepnog formatas liturgijskim naznakama za svaki dan.Dvije stranice za svaki tjedan.PVC ovitak. Format: 9,5 x 15 cm.

136 str. � 25 knNaručite na: [email protected] ili na broj telefona 5635 050

LITURGIJSKI KALENDARROKOVNIK za 2013.

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

P. K

lee,

194

0.

2013 | Odričem se i vjerujem

Documents

Transcript of 2013 | Odričem se i vjerujem