Sociologija prava (izborni predmet)

IV semestar/akademska 2019./20. godina

Klasici sociologije prava

VI sedmica nastave

1

Emile Durkheim (1858. – 1917.)

• Najznačajniji radovi: O podjeli društvenog rada (1893); Pravila sociološke metode (1895); Samoubojstvo (1897); Elementarni oblici religijskog života: totemistički sustav u Australiji(1912)

• Podsjetnik: • predmet sociologije

• metodološki temelji sociologije

• određenje društva

• kolektivne predođbe

• solidaristička teorija prava

• anomija

2

Solidarnost – o značenju pojma

„Gotovo se svi autori slažu u konstataciji da je solidarnost, kao riječ, relativno mlada, iako su joj korijeni vrlo stari. Naime, za vrijeme Francuske revolucije po prvi se puta pojavljuje pridjev solidaire, odnosno imenica solidarité, – kao izvedenica iz latinskoga solidus = sav, cio, potpun, odnosno in solido = u potpunosti – da bi odatle prešla u sve druge europske jezike [...]

Latinski jezik pozna pridjev solidus (soldus) = čvrst, gust; tvrd, valjan, postojan; prav, pouzdan; cio, čitav. Od toga je pridjeva onda nastao glagol solidare = učiniti gustim, čvrsto nabiti, čvrsto priljubiti i sl. No za našu temu je zanimljivija imenica srednjega roda, nastala iz toga korijena, tj. solidum = tvrdo; tvrda zemlja; cijelo, cijela svota. U potonjem je, naime, smislu ova imenica ušla u pravni život staroga Rima kad je jedan od jamaca, u slučaju da svi drugi zakažu ili umru, imao obvezu vraćanja duga, ne tek u određenom postotku, nego in solido, tj. u cjelokupnom iznosu. Taj, dakle, pravni institut, na temelju kojega je pojedinac na sebe preuzeo obvezu da će u određenim okolnostima na sebe preuzeti kompletnu isplatu zajma ili duga, tj. i onaj dio koji bi po sebi trebali isplatiti drugi jamci, temelj je one »svi za jednoga, jedan za sve«, što će se u novije vrijeme pojaviti kao tipična formula solidarnosti.

Među autorima, dakle, vlada jednodušno uvjerenje da je ova, u korijenu latinska riječ, ušla u suvremeni kolokvijalni i znanstveni govor preko francuskoga iz vremena revolucije. No tko je bio onaj prvi koji je tu riječ upotrijebio u francuskom jeziku, o tome ne postoji jednodušnost.“

Marasović, Špiro. (2004). Porijeklo i sadržaj pojma solidarnosti. U Bogoslovska smotra, Vol. 74, No. 2, str. 354–355. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/25619 3

3

Jedan pogled na povijest pojma„Kao tvorac riječi solidarnost najčešće se spominje francuski teoretik Pierre Leroux (1797.–1871.), koji ga je prvi put spomenuo u svom djelu L’Humanité socialiste iz 1839. godine. Pierre Leroux zapravo transponira pojam solidarnosti iz juridičkog u filozofijski jezik, a poslije će on postati najvažnijim pojmom kršćanskog socijalnog nauka. ‚Za njega solidarnost nije samo osjećaj već i dužnost, i na njoj se ostvaruje utemeljenje prava‘ (Nicoleti, 1970, 363 prema Lozina, 2018). Mišljenje da je upravo Pierre Leroux otac izraza solidarnost može se susresti i u našoj pravnoj teoriji, ali i drugdje. [...] Ipak, postoje i autori koji smatraju kako je pojam solidarnost nastao i nešto prije. [...]

Hauke Brunkhorst naglašava da je solidarnost potpuno moderan pojam, a kao njegovo ishodište vidi Francusku revoluciju. Tijekom revolucije još nije dopiralo solidarité nego fraternité. U tom smislu ovaj autor naglašava da ‚tijekom 19. stoljeća pojam solidarnosti se prvo pojavljuje uz pojam bratstva, da bi nakon europske revolucije 1848. god. preuzeo njegovo mjesto – prvo u radničkom pokretu pod utjecajem Marxa i Lassallea, a onda na kraju stoljeća u sociologiji, u jurisprudenciji, danas također u ustavnim tekstovima i međunarodnim sporazumima o ljudskim pravima‘ (Brunkhorst, 2004). Semantika pojma solidarnosti proizlazi osim iz rimsko-pravnih izvora još iz dvaju izvora: “Jedan potječe od pagansko-republikanske sloge (lat. concordia) i građanskog prijateljstva (lat. amicitia), drugi od biblijsko-kršćanskog bratstva (fraternitas) i ljubavi prema bližnjemu (caritas). [...]

Solidarnost je za Brunkhorsta pravni pojam. “

Lozina, Duško. (2018). Solidarnost – stožerni pojam katoličkog socijalnog nauka. U Pravni vjesnik, god. 34, Br. 1DOI: https://doi.org/10.25234/pv/5296

44

Dirkem (Durkheim) – Sociološka teorija društvene solidarnosti, solidaristička sociologija prava

Iz Dirkemovog Predgovora prvom izdanju:

“Što se tiče pitanja koje se nalazi u osnovi ovog rada, to je pitanje odnosa individualne ličnosti i društvene solidarnosti. Kako to biva da pojedinac, i pored toga što postaje sve samostalniji, u sve većoj mjeri zavisi od društva? Kako on može u isti mah bivati sve više lično on i sve više solidaran, tj. uzajamno zavisan? Jer je neosporno da se ta dva kretanja, ma koliko protivrečna izgledala obavljaju uporedo. To je problem koji smo mi sebi postavili. Učinilo nam se da je ono što razrešava tu prividnu protivrečnost izvesno preobražavanje društvene solidarnosti, koje je izazvano sve značajnijim razvitkom podele rada.”

Durkheim, E. (1972). O podeli društvenog rada. Beograd: Prosveta, str. 82.

55

Početak rasprave

Kako uviđe Dirkhem, podjela rada ne predstavlja ne predstavlja novu pojavu, ali tek koncem 18. stoljeća autori/ce je počinju ozbiljne teorijski razmatrati. Kao prvog autora koji uočava značaj podjele rada i pravi od njega teoriju, Dirkem izdvaja Adama Smitha (str. 83).Podsjetnik: Adama Smitha autor knjige „Istraživanje prirode i bogatstva naroda“ iz 1776. godine. Ova knjiga se uzima kao početak razdoblja klasične ekonomskemisli (ovo razdoblje završava sa smrću Johna S. Milla 1873.) kojem je, bez obzira na teorijske razlike među autorima, svojstveno vjerovanje u prirodnu slobodutumačenu kroz koncept laissez faire i važnost ekonomskog rasta tumačenog kao uslova poboljšanja čovjekove egzistencije (Puškarić, 1994: 82).

U odnosu na Dirkemova zapažanja, valja podsjetiti na značaj koji je Platon davao podjeli rada u djelu Država. No, okolnosti vremena u kojem pišu autori/ce poput Smitha i Milla, značajno su se promijenile. Pri tome treba imati u vidu učinke prve industrijske revolucije na podjelu rada (specijalizacija rada u fabrikama „u nedogled“ + svaka fabrika predstavlja specijalizaciju za sebe, str. 83). Smith i Mill su se nadali da će se poljoprivreda sačuvati kao „izuzetak od pravila“, međutim Durkehimovo vrijeme je potvrdilo da i „ove radinosti bivaju uvučene u opšte kretanje“ (str. 83-84).

66

O podjeli rada• Podjela rada nije isključivo odlika ekonomskog svijeta, već ima uticaje na najrazličitije oblasti društvenog

života.

„Političke, upravne, sudske funkcije, sve se više i više specijalizuju. Isti je slučaj i sa umetničkim i naučnim delatnostima. Mi smo daleko od vremena u kojem je filozofija bila jedinstvena nauka; ona se rascepkala na mnošto posebnih disciplina od kojih svaka ima svoj predmet, svoj metoda, svoj duh” (str. 84).

• Treba imati na umu da je specijalizacija otišla još dalje (u sociologiji: sociologija prava, sociologija religije, sociologija morala…). Ostavljam po strani raspravu o nužnoj interdisciplinarnosti, odnosno multidisciplinarnosti u savremenim naukama.

„Podela društvenog rada pojavljuje se odsada kao poseban oblik ovog opšteg društvenog zbivanja, a društva, prilagođavajući se tom zakonu, kao da popuštaju jednom toku stvari koji je nastao mnogo prije njih i koji sobom nosi u istom smeru celokupni živi svet” (str. 85).

Dirkem dalje otvara zanimljivo raspravu koja je i danas aktuelna. Nekada su se osobe koje interesuju za puno stvari, hvalile kao svestrane, a Dirkem uočava da se u njegovo vrijeme posmatraju kao „svaštari”, a nekada hvaljena opšta kultura kao utisak „mlitave i labave discipline” (str. 86). Danas, možda zornije nego u Dirkemovo vrijeme svjedočimo ovaj stav, gdje imanje široke opšte kulture možda samo možda još samo u filozofiji ili književnosti mogu predstavljati veliku prednost koja se hvali, dok se generalno u obrazovnom sistemu preferiraju uske specijalizacija, a obrazovanje svodi na proizvodnju na tržištu rada konkurentnih pojedinaca/ki.

Napomena: Dirkem sebi ne daje zadaću da moralno preispituje društvenu podjelu rada, već je u dugu svog metodološkog pristupa nastoji razmotriti kao društvenu činjenicu.

Odnosno…. 77

Tri glavna dijela Dirkemove knjige O podjeli društvenog rada

1. Razmatranje funkcija podjele rada (kakva je funkcija podjele rada i kojoj društvenoj potrebi ona odgovara?)

2. Objašnjenje uslova i uzroka od kojih ona zavisi.

3. Razmatranje glavnih normalnih oblika u kojima se javlja.

88

.

Bitna funkcija podjele rada jest proizvođenje solidarnost.

Solidarnost vodi prema integraciji i konsenzusu.

Društvena solidarnost je „izrazito moralna pojava“. Kao takva, opire se tačnom posmatranju i mjerenju (imati na umu Dirkemov metodološki pristup!). Da bi ispitivao koliko društvena podjela rada doprinosi društvenoj koheziji te da bi bilo moguće razvrstavati razne vrste solidarnosti, Dirkemu je potrebno da na mjesto unutrašnje činjenice postavi spoljašnju činjenicu koja je simbolizuje (kako bi prvu koja izmiče tačnom ispitivanju, ispitao pomoću druge!). Vidlljivi simbol solidarnosti za Dirkema je pravo (str. 105).

Dirkem zapaža da se „društveni odnosi mogu ustaliti, a da ne pruzmu na sebe pravni oblik“; oni zbog toga ne ostaju neodređeni, nego bivaju regulisani običajima“; „često se događa da običaji nisu u skladu s pravom“. Dirkem smatra da se ove suprotnosti javljaju samo u izuzetnim slučajevima, ali da generalno običaji ne suprotstavljaju pravu nego su njegov temelj. Međutim, ove načelne napomene su Dirkemu važne kako bi ispitao da li se vidljive mabifestacije solidarnosti iscrpljuju u pravu. (str. 106-107).

Dirkem navodi da proučavanje društvene solidarnosti pripada sociologiji, a „pravo potvrđuje glavne oblike solidarnosti“ (107-108).

99

.

• Pravna zapovijest: „sankcionisano pravilo vladanja“; sankcije se mijenjaju prema značaju koje pridaju zapovijedima, mjestu koje one zauzimaju u javnoj svijet, ulozi koju igraju u društvu (str. 109).

• Dakle, pravna pravila Dirkem razvrstava prema sankcijama koje su im pridodate i razlikuje dvije vrste: kaznene i restitutivne sankcije. „Prve obuhvataju cijelo krivično pravo, a druge građansko pravo, trgovačko pravo, sudske postupke, upravno i ustavno pravo, sa izuzetkom krivičnih propisa koji se u njima mogu naći“ (str. 110). Ključno je pitanje utvrditi koja vrsta društvene solidarnosti odgovara ovim grupama (str. 110).

• Ti zapravo dolazimo do onog poznatog Dirkemovog razlikovanja između mehaničke solidarnosti (solidarnosti po sličnostima) i organske solidarnosti (koja proističe iz podjele rada).

• „Represivno pravo predstavlja ono što je srce, jezgra zajedničke svesti“. Restitutivno pravo „udaljuje od zajedničke svesti“; dok prvo teži da „ostane rasuto“, drugo stvara „specijalizovane organe“ ( str. 146).

10

.

• Kao specifičan dio restitutivnog prava Dirkem izdavaj stvarno pravo kaže da stvarna prava „obuhvataju pravo svojine u njegovim raznovrsnim oblicima“ (str. 150).

• Nasljedno pravo: „pravna veza je neposredno ustanovljena, ne između lica i lica, nego između lica i stvari“ (str. 150).

• (Dirkemov koncept ne odgovara modernim klasifikacijama stvarnog prava)• Time uobičajenim udžbeničkim predstavljanjima Dirkemove teorije solidarnosti,

uz mehaničku i organsku solidarnost možemo dodati i ovu stvranu/realnu solidarnost. Pitanje je koliko je ona solidarnost u pravom smislu te riječi. Odnosno, mehanička i organska solidarnost je pozitivna solidarnost, dok je stvarna solidarnost „negativna solidarnost“ (odnosi koji razdvajaju). Funkcija negativne solidarnosti je da: „udalji ljude jedne od drugih, da jasno obeležeograde koje ih razdvajaju“ (str. 152). Ipak, negativna solidarnost samo je posljedica jedne druge solidarnosti pozitivne prirode“; ona „ne sadrži ničeg posebnog“ nego je nužan pratilac pozitivne solidarnosti (str. 153).

• Ako iz oblasti restitutivnog prava izdvojimo ova pravila, ostaje nam sistem koji obuhvata „porodično pravo, ugovorno pravo, trgovačko pravo, sudske postupke, upravno i ustavno pravo“ (str. 154).

11

Društva mehaničke solidarnosti

• Mehanička solidarnost = solidarnost sličnosti

• predmoderno, primitivno društvo, koje je psihički homogeno i zasniva se na solidarnosti putem sličnosti.

• nerazvijena podjela rada; svi rade sve; nema razlike u vjerovanjima, imovini, statusu; svako odstupanje od zajedničkog strogo je zabranjeno; izopćenje iz zajednice je najteža kazna.

• kolektivna svijest dominira nad individualnom, društvo raspolaže pojedincem kao sa stvari.

1212

Mehanička solidarnost i pravo

• Dominacija kolektivnih osjećaja i vjerovanja.

• Mehaničkoj solidarnosti odgovara krivično pravo a krivično djelo je njen simbol.

• Pravo je represivno, ne funkcionira preko specijaliziranih institucija, nego cijelog društva.

• “U primitivnim društvima pravo je u cijelosti kazneno i pravdu izvršava okupljeni narod …Kad zahtijevamo kažnjavanje zločina mi se tada ne želimo osvećivati osobno nego osvećujemo nešto neprikosnoveno što osjećamo više ili manje nejasno iznad nas.”

1313

Društva organske solidarnosti

• Uslov organske solidarnosti: individualizam.

• složena, civilizirana društva, koja se temelje na “organskoj solidarnosti” nastaloj podjelom rada gdje se odvija proces individualiziranja putem razgranatosti profesija (poziva), diferencijacija, različitost, osobnost.

• sve društvene strukture kreću se u rasponu između ova dva tipova solidarnosti (mehaničke i organske) - što je veća podjela rada to je društvo produktivnije, bogatije i slobodnije.

1414

Anomija - pojam

• vrijednosno negativno konotiran pojam.

• Pojavljuje se nasuprot pojmovima reda, integracije, zakona i morala.

• Grč. a–nomos (bez zakona)

• Dirkheimovo shvatanje anomije• Anomija, podijela društvenog rada, solidarnost

• Shvatanje anomije u djelu “Samoubistvo”

1 15

Dirkem - O normalnosti zločina (1)

• “Kriminalitet se ne opaža samo u većini društava ove ili one vrste, već u društvima svih tipova.”

• “Kriminalitet je normalan pošto je sasvim nemoguće društvo koje bi oslobođeno od njega”

• “Zamislite jedno društvo svetaca. Krivična djela u pravom smislu biće i tamo nepoznata; ali greške koje običnom čovjeku izgledaju oprostive izazvat će tamo istu sablazan koju obično krivično djelo izaziva kod običnih ljudi”.

2 216

O normalnosti zločina (2)

• “Kriminalitet je nužan. On je povezan s osnovnim uslovima čitavog društvenog života, ali samim tim je koristan jer ovi uslovi i sami su neophodni za normalan razvoj prava i morala.”

• “Danas više nije moguće osporavati da se ne samo pravo i moral razlikuju od jednog društvenog tipa do drugog, već da se oni isti tako mijenjaju za isti tip ako se uslovi kolektivnog života promijene.”

• “Kriminalitet ne samo što omogućava da put ostane otvoren za nužne promjene, već u izvjesnim slučajevima on i neposredno priprema ove promjene.”

3 17

O normalnosti zločina (3)

• “Po atinskom pravu, Sokrat je bio prestupnik i njegova osuda je bila pravedna. Međutim, njegov prestup je bio koristan ne samo za čovječanstvo, nego i za njegovu otađbinu. On je služio pripremanju novog morala i nove vjere koji su onda bili potrebni Atinjanima, jer tradicija po kojoj su oni do tada živjeli nije bila u skladu sa njihovim uslovima života. Međutim, Sokratov slučaj nije usamljen, on se povremeno ponavlja u istoriji. Sloboda mišljenja koju mi sada uživamo ne bi nikada mogla da se proglasi da pravila, koja su je zabranjivala, nisu bila kršena prije nego što su svečano ukinuta.”

4 18

Marksistička teorija društva

5

• Dijalektika

• Povijest kao razvoj

• Ekonomski determinizam

• Marxova teorija države i prava

19

Marksističko shvatanje prava

6

• Pravo kao ideologija

• Pravo/politika – pitanje društvene moći

• Problem tehnologije

20

Weberov sociološki pristup

7

• Interpretativna sociologija

• Vrijednosti

• Razumijevanje

• Idealni tip

• Uzoročno objašnjenje u sociologiji

21

Weber/Marx (1)

Glavni pokretač modrenog razvoja jeste ekspanzija kapitalističkog ekonomskog mehanizma.(Marx)

Glavni pokretač modernog razvoja jeste racionalizacija proizvodnje.(Weber)

(Gidens, str. 292.)

2223

Marx/Weber (2)

23

Savremena društva obiluju klasnim nejadnakostima koje su glavna odlika njihove prirode.

(Marx)

Klasne razlike predstavljaju samo jednu među mnogim drugim razlikama.

(Weber)(Gidens, 692.)

23

Marx/Weber (3)

24

Raspodjela moći potiče iz nejednakosti u ekonomskom položaju.

(Marx)

Moć u ekonomskom sistemu treba odvojiti od ostalih izvora moći.

(Weber)

(Gidens, str. 692.)

24

Marx/Weber (4)

25

Suvremena društva kakva danas poznajemo (kapitalistička društva) prelaznog su tipa – možemo očekivati njihovu radikalnu transformaciju u budućnosti. Socijalizam ovog ili onog tipa, zamijenit će kapitalizam.

(Marx)

Racionalizacija će se u budućnosti zasigurno proširiti na sve oblasti društvenog života.

(Weber)

(Gidens, str. 692.)

Marx/Weber (5)

26

Širenje uticaja Zapada u cijelom svijetu uglavnom je rezultat ekspanzionističkih težnji kapitalističkog preduzetništva.

(Marx)

Globalni uticaj Zapada posljedica je kontrole nad industrijskim resurimakao i posjedovanje ogromne vojne moći.

(Weber)(Giddens, 692.)

Weberova sociologija prava

27

• Moć

• Vlast

27

Društveno djelovanje

• Orijentisano prema prošlom, sadašnjem ili budućem ponašanju drugih.

• Društveno djelovanje.

• Ciljnoracionalno, vrijednosno racionalno, afektivno i tradicionalno.

• Upotreba/običaj

• Običaj/moda

• Običaj/konvencija/pravo

• Legitimnost poretka

28

Legitimnost poretka može da se garantuje:

I. čisto unutrašnjim pobudama, i to:

a) Čisto afektivno

b) Vrijednosnoracionalno

c) Religiozno

II. i (ili samo) očekivanjima specifičnih spoljnih posljedica.

29

“Jedan poredak treba značiti:

a) konvenciju, ako je njegovo važenje izvana zajamčeno vjerovatnošću da će odstupanje u okviru određenog kruga ljudi naići na (relativno) opće i praktično znatno neprihvatanje;

b) pravo, ako je izvana zajamčeno vjerovatnošću na primjenu fizičke i psihičke prisile, preko djelovanja ljudskog stožera, koji je u tu svrhu posebno određen i koji treba prisiliti na održavanje poretka ili kazniti njegovu povredu”.

30

Weberova tipologizacija pravne misliČetri vrste prava (ideal-tipovi)

Iracionalno

Racionalno

FORMALNO

Formalna

Iracionalnost

Formalna

racionalnost

SADRŽAJNO

Supstantivna

iracionalnost

Supstantivna

racionalnost

31

Šema pravnog razvoja

Karizmatsko

Empirijsko

Državno

Profesionalno

32

Preporuka za dalje čitanje:

• Hartmann, Heidi I. „The Unhappy Marriage of Marxism and Feminism: Towards a More Progressive Union“, U: Capital&Class, No. 3, 1979. (str. 1. – 33). Dostupno na: https://web.ics.purdue.edu/~hoganr/SOC%20602/Hartmann_1979.pdf

• Intervju sa sociologinjom Sarom R. Fariss (od 15.5.2019.) koji je dostupan na: https://www.libela.org/razgovor/10259-marksizam-religija-i-femonacionalizam-intervju-sa-sarom-farris/

33