ZVIJEZDA BABILONA

Barbara Wood

Naslov izvornikaBarbara Wood

STAR OF BABYLON

Copyright © 2005 by Barbara WoodCopyright za Hrvatsku © Naklada Uliks, 2008

Sva su prava pridržana. Nijedan dio ove knjige nije dopušteno umnažati i prenositi na bilo koji način bez prethodnog pismenog odobrenja nositelja prava.

NakladnikNAKLADA ULIKS

Čavalsko 1751000 Rijeka

Tel: 051/ 648068051/ 648069

Za nakladnikaSilvano Frančišković

UrednikMiro Božić

PrijevodNevenka Fabijanić

Dizajn naslovne straneNaklada Uliks, Rijeka

Priprema za tisak i tisakmtg-topgraf d.o.o.

Velika Gorica, rujan 2008.

ISBN 978-953-7306-29-8

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguSveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 111221054.

Barbara Wood

ZVIJEZDA BABILONA

S engleskog prevelaNevenka Fabijanić

Rijeka, 2008.

5

Prolog

ALEKSANDRIJA, EGIPAT, 332. G. PRIJE KRISTA

U TAMI TAJNOG prolaza, svećenica se nije usudila zaustaviti, iako su

joj noge vrištale od boli. Iza nje je dolazila smrt – ne samo po nju,

nego po sve njih. Morala je upozoriti ostale.

Knjižnica je gorjela.

Spotaknula se, ogrebla golo rame o hrapav zid i zamalo pala.

Ali ostala je stajati. Zatim je potrčala, dok su joj pluća vapila za

kisikom. Čak je i ovdje na sigurnoj udaljenosti osjećala vrućinu,

udisala je dim velikog požara. Hoće li stići na vrijeme?

Dok je Philos brisao topla ulja sa svoje kože, pitao se kojom

je srećom privukao najljepše biće na svijetu. Artemisia se, narav-

no, ne bi složila, prigovarajući da joj je lice previše okruglo, a nos

velik. Ali Visokom svećeniku Philosu ona je bila poput Mjeseca,

bio je začaran od samog pogleda na nju.

Upravo su vodili ljubav i sada se opuštala u privatnoj kupelji

punoj eteričnih ulja. Kasnije će se odvojeno vratiti u Knjižnicu,

svatko svojoj svetoj dužnosti, ne otkrivajući nikome svoju za-

branjenu ljubav.

6

Barbara Wood

Pogledala ga je obavijena parom eteričnih ulja i vode. Kada

joj je dolazio u krevet, Philos bi uvijek skidao periku. Poput svih

svećenika, imao je obrijanu glavu. To mu je davalo orlovski iz-

gled, ponajviše zbog jakog nosa koji je obožavala. Bio je najzgod-

niji muškarac na svijetu. I bio je njezin.

Kada bi se barem smjeli vjenčati.

Ali morali su se posvetiti svojim dužnostima u Knjižnici i nje-

zinoj tajnoj misiji, koje su im određene prije samog rođenja. Zak-

leli su se na nevinost još u dječjoj dobi. Bila je to olako izgovorena

zakletva, jer što dijete zna o fi zičkoj ljubavi? Kada bi se saznalo za

njihovu ljubavnu vezu, bili bi izbačeni iz svećeničkog reda, obi-

telji bi ih se odrekle i protjerali bi ih u pustinju.

Philos se iznenada okrenuo. Čuo je vrata. Netko dolazi!

I ona je čula. – Sakrij se! – reče.

Bilo je prekasno. Na otvorenim vratima stajala je svećenica iz

Knjižnice, toge poderane na ramenu. Na licu joj se ocrtavao strah.

Nije uočila Visokog svećenika Philosa u Artemisinim odajama.

– Knjižnica gori!

Osjetili su dim i odmaknuvši zastore pogledali van u noć,

ugledali su zlatan sjaj koji se izdizao iznad Knjižnice. Na brzinu

su se odjenuli i potrčali van.

Prestravilo ih je ono što su ugledali. Prekrasni stupovi, lukovi

i kupole, sve je bilo u plamenu. Ulice su bile prepune ljudi koji su

istrčavali ili utrčavali u goreće zgrade, iznoseći stolice, stolove,

knjige, stavljajući ih na hrpu i paleći ih. Mahnita je gomila uzima-

la sve što joj se našlo pod rukom, pljačkajući Knjižnicu, uzimajući

ćupove vina, sveta ulja i zlatne svjetiljke.

– Moramo ih zaustaviti! – povikala je Artemisia, ali ju je Phi-

los zadržao, vidjevši da gomila izvodi svećenike i svećenice, te im

sa tijela trga odjeću, netom prije nego ih bace u vatru.

– Moramo spasiti što se spasiti da – rekao je Philos i uzevši

je za ruku potrčao prema luci, gdje već šesto godina s morske

7

Zvijezda Babilona

strane Knjižnicu štite ogromni zidovi. Pronašli su tajni prolaz i

ušli u zadimljeni tunel gdje su sreli ostale svećenike i svećenice

koji su sa sobom nosili sve što su uspjeli spasiti od gomile.

– Prema doku – naredio im je Philos. – Ponesite što možete,

ali prvenstveno spasite sebe.

Philos i Artemisia su krenuli prema najtajnijim odajama

Knjižnice, Sanctum Sanctorum, gdje su se čuvale najsvetije knji-

ge. Koristeći svoje toge, ubrzano su skupljali svitke, osjećajući

toplinu kroz zidove i udišući dim.

Pridružili su se braći i sestrama koji su trčali prema luci, svaki

sa svojom vrijednom relikvijom koju su uspjeli spasiti. No, pre-

srela ih je gomila, licima obasjanim žudnjom za krvlju i smrću.

– Pogani! – povikali su. – Đavolje leglo!

Svećenici su se probili, no nekolicina je uhvaćena. Svjetina se

nadvila nad njima i štapovima ih udarala po glavama.

Philos je shvatio da oboje neće uspjeti pobjeći – ali jedno od

njih bi moglo, ako im uspiju odvratiti pažnju. – Idi! – povikao je,

gurajući joj svitke u već prepune ruke. – Ponesi i ove. Otrčat ću

tamo. Slijedit će me.

– Ne idem bez tebe! – Suze su joj klizile niz obraze.

– Draga, knjige imaju veću vrijednost od mog bijednog života.

Bit ćemo opet zajedno u Svjetlosti.

Potrčala je, osvrnuvši se samo jednom i ugledavši gomilu

koja ga je zgrabila i podigla iznad svojih glava. Vriskovi nisu do-

lazili od Philosa, nego od uzbuđenih kršćana koji su ga nosili na

lomaču i bacili u plamen.

Posljednje Philosove riječi, prije nego ga je progutala vatra, bile

su: “Nemoj da zaborave zakletvu, ljubavi! Nemoj da zaborave!”

Knjižnica je postojala šesto godina, izgrađena je u vrijeme

kada je Aleksandriju osnovao sam Aleksandar Veliki. Šesto godi-

na predstavljala je središte učenja i mudrosti, prosvjećenosti i

8

Barbara Wood

misli. Bila je riznica knjiga, pisama i riječi sakupljenih sa svih

strana svijeta. Izgorjela je do temelja, kao i sve što je u njoj čuvano

– papirusi, pergamenti, svici, muškarci i žene – pretvoreni su u

pepeo koji će svijetom raznositi vjetar.

Na brodovima su se preživjeli međusobno naguravali, čvrsto

držeći blago s kojim su bježali. Pogledali su posljednji put zlaćeni

sjaj noćnog neba, a zatim okrenuli leđa svojem domu i voljenima,

podigli jedra i otišli s plimom.

PRVI DIO

11

1

CANDICE ARMSTRONG SE spremala učiniti drugu najveću pogrešku u

svom životu, kada ju je prekinulo lagano kucanje na vratima.

Isprva ga nije čula. Pacifi čka je oluja tutnjala planinama Ma-

libua prijetivši nestankom struje prije nego dovrši e-mail koji je

ljutito pisala na računalu – bila je to očajnička molba koju mora

poslati prije nego se to dogodi.

I prije nego je napusti hrabrost.

Svjetiljke su zatreperile, tiho je opsovala i tada je čula ku-

canje na vratima, koje je sada bilo glasnije i upornije.

Pogledala je na sat. Ponoć. Tko bi mogao biti u ovo doba?

Pogledala je Huffy, veliku, pretjerano uhranjenu perzijsku mačku,

koja je s njom dijelila sobu i koja nije voljela da je netko budi.

Mačka je i dalje spavala.

Candice je slušala. Možda je sve to samo umislila, uz glasne

zvukove grmljavine, vjetra i nevremena.

Kuc-kuc!

Pogledala je kroz špijunku. Pred vratima je stajao muškarac

s kojeg se slijevala kiša. Nije mu vidjela lice, jer je bilo sakriveno

12

Barbara Wood

sjenom širokog oboda šešira. Poput starinskog šešira iz četrdesetih

godina dvadesetog stoljeća. Nosio je kišni kaput. – Da? – upitala je.

– Doktorica Armstrong? Doktorica Candice Armstrong? – Čuo

se autoritativan glas.

– Jesam.

Izvukao je značku. Policija Los Angelesa. Nešto je rekao – vje-

rojatno svoje ime – ali ga je prigušila grmljavina. – Smijem li ući?

– upitao je gotovo vičući. – Radi se o profesoru Mastersu.

Trepnula je. – Profesoru Mastersu? – Lagano je odškrinula

vrata, kako bi ga bolje vidjela. Stranac je bio visok i mokar. Ali to

je sve što je mogla reći.

– Jeste li znali da vam telefon ne radi?

Širom je otvorila vrata. – To se događa kod svakog nevreme-

na praćenog kišom. Uđite, policajče. Što je s profesorom?

– Detektiv – ispravio ju je i ušao, imao je široka ramena koja

su bila natopljena kišom. Candice je zatvorila vrata. – Teško vas

je naći – dodao je. Kao da se vozio po ovom nevremenu samo da

bi joj to rekao.

To ju je podsjetilo na nešto što je Paul, posljednji muškarac s

kojim je bila u vezi, rekao kada su raskinuli – i to iz razloga što se

nije željela preseliti s njim u Phoenix i brinuti se za kuću dok on

gradi odvjetničku karijeru – “Ovo nije dom, Candice. Ovo je

skrovište.” Je li bio u pravu? Od čega se skrivala? Njezina joj je

najbolja prijateljica predbacivala što je pustila Paula. Bio je do-

bar ulov, govorila je, kao da se radi o pastrvi. Ali Candice nije

željela uloviti muškarca. Sigurno ne onoga koji joj je rekao: “Ka-

rijera ti ide nizbrdo, pa će ti dobro doći da se udaš za mene.”

Druženje, ljubav, to je ono čemu teži. Ali su je iznevjerili. Onoga

trenutka kada bi muškarac u njezinom životu shvatio da nije u

središtu njezine pozornosti, već da joj je posao na prvom mjestu,

nije se dugo zadržavao. Tako da ih se odrekla.

13

Zvijezda Babilona

Stoga se trudila ne zuriti previše u ovog visokog stranca skri-

venih očiju. Mogao bi biti zgodan, ali je nabio šešir. – Što je s

profesorom? Je li dobro? Je li ozlijeđen?

Očima je prelazio po skromno uređenoj kući, kao da popisuje

egipatske kipove, orijentalne tepihe, kožne ležajeve, palme u va-

zama, slike i postere koji prikazuju Nil i piramide. – Doživio je

nesreću, dr. Armstrong. Vrlo je kritično i tražio je vas.

– Zašto mene? – Nije se čula s njim više od godinu dana.

– Ne bih znao. Telefon vam ne radi, pa sam vas došao osobno

obavijestiti. – Njegov ton. Zar prezire što je poslan ovamo?

Zgrabivši ključeve od auta i gaseći svjetlo, Candice se zadržala

na ulaznim vratima pogledavši prema ekranu računala i e-mailu

koji je čekao da pritisne tipku Pošalji. Očajnički posljednji pokušaj

da spasi karijeru, objašnjavajući svoju stranu priče onoga što se

dogodilo u skandaloznom događaju kod grobnice faraona Tetefa.

Kasnije će ga poslati.

Zaustavila se na kiši i pogledala prema prednjem desnom

kotaču automobila. Guma je bila potpuno prazna. Nije bilo vre-

mena da je zamijeni.

– Ja ću vas povesti. – rekao je detektiv. Ponuda preko volje.

Šutio je za vrijeme vožnje do bolnice koja se nalazila u Santa

Monici, udaljenoj dvadesetak kilometara od njezine kuće. Nije

skinuo šešir, ali mu je Candice sada mogla mnogo jasnije vidjeti

lice. Pretpostavila je da ima oko trideset i pet godina, imao je du-

boke bore u kutovima usana i velik, lijepo oblikovan nos. Njegov

profi l ju je podsjećao na faraona Tutmozisa Trećeg.

Autocesta Pacifi c Coast izgledala je poput vizije iz luđačkog

sna. Voda se slijevala niz sve četiri trake, s okolnih brežuljaka je

klizilo blato, a na nebu se s vremena na vrijeme pojavila munja.

Candice nije uspjela vidjeti zapjenjene valove koji su se razbijali

na obali, niti ono malo prometa koji se vukao ispred njih.

14

Barbara Wood

Misli su joj bile na profesoru Mastersu. Kada su se posljednji

put vidjeli? Na zajedničkom ručku, prije godinu dana, nakon

završene suradnje na Projektu Salomon. Bili su prijatelji i radili

su zajedno. Pa ipak, zašto bi tražio nju?

Nagnula se prema naprijed, tjerajući auto da ide brže.

Detektiv je bacio pogled na svoj putnicu, provjeravajući je.

Bila je napeta. Glavom su joj se motale misli. Šutjela je.

Nije navikao na ovakvu situaciju. Očajnički ponoćni put u

bolnicu gdje leži prijatelj. To je trenutak koji uvijek uzrokuje ner-

vozno brbljanje. Milijun pitanja. Cigarete. Ali ne kod Armstron-

gove. Gledajući ispred sebe, očiju na cesti koju niti ne vidi,

usredotočena na ono što joj se motalo po glavi.

I tada iznenada – Jerihon!

Detektiv je skrenuo pogled s ceste. – Što?

– U Jerihonu sam prvi put surađivala s profesorom Master-

som.

Trepnuo je. Razgovarala je sama sa sobom, sa svojim mislima.

Nije očekivao ovakav glas. Posjedovao je dubinu, istovreme-

no je zvučao sigurno i zrelo, bio je okusa koji ga je podsjetio na

sladoled preliven vrućom čokoladom.

– Što se dogodilo profesoru? – upitala je. – Prometna nesreća?

– Pao je sa stepeništa.

Zurila je u njega. Profesor Masters je pao sa stepeništa?

– Mogao je poginuti – rekla je, prisjećajući se da njezin bivši

mentor sigurno ima oko sedamdeset godina.

– U kritičnom je stanju.

Ponovno se čula grmljavina i munja je rasparala nebom.

Ponoć je zračila nadrealnim doživljajem. Nemojte umrijeti, pro-

fesore.

Sišli su s autoceste i penjali se cestom prema vrhu strme oba-

le. Trenutak kasnije spuštali su se Whilshire Boulevardom, gdje

15

Zvijezda Babilona

se ravno ispred njih, kroz vjetrobranske brisače, vidio osvijetljen

natpis HITNA SLUŽBA.

Policajac je usporio i parkirao. Candice je očekivala da će je

dovesti i zatim otići, ali je parkirao u zoni za hitne slučajeve i ot-

pratio je kroz dvostruka vrata do dizala, gdje je pritisnuo broj

četiri. Blještava je svjetlost otkrila linije u kutovima njegovih

očiju i uvojak tamnoplave kose na potiljku, skrivene ispod šešira

koji još uvijek nije skinuo. Također je zamijetila, pomalo

iznenađeno, da ispod kaputa ima sako, bijelu košulju i tamnocr-

venu svilenu kravatu. Pozvali su ga dok je bio na zabavi?

Očekivala je mnogo zabrinutih prijatelja i rodbine ispred je-

dinice intenzivne njege, ali nije bilo nikoga. Osim muškarca koji

je pio vodu iz malene fontane, hodnik je bio prazan. A u sobi se

nitko nije nervozno šetao oko profesorovog kreveta. – Zar nitko

nije obaviješten? – pitala je kada se predstavila na recepciji.

– Samo vi – rekla je medicinska sestra i pokazala Candice

prema jednom od pregrađenih prostora koji su bili postavljeni

polukružno od središnjeg dijela monitora.

Kada je ugledala svog starog mentora kako leži na bijelim

plahtama, iz očiju joj potekoše suze – zavoji oko njegove krhke

glave, infuzija na ruci, cjevčice sa kisikom u nosu, zvuk uređaja za

kontrolu otkucaja srca. Bio je grozne boje. Izgledao je jako staro.

Pogledala je u ruke koje su bile prošarane i prepune masnica

na mjestima uboda igle, kada joj je u glavi bljesnula slika, sjećanje

na lijepo oblikovane ruke koje su radile sa starim papirusom koji

se rasipavao u tisuće fi nih komadića. Profesor je provodio sate

spajajući dijelove, a ponekad mu je trebalo i tjedan dana za

spajanje dva komadića. Sjetila ga se kako drži pincetu i slaže je-

dan požutjeli dio do drugoga, a svaki na sebi ima crne črčkarije.

– Pogledaj, Candice – pokazao bi. – Sjećaš se alefbeta. Gledaj.

– Pro fesor je mislio na dvadeset i dva slova starog hebrejskog

16

Barbara Wood

alefbeta, koji se razlikovao od današnjeg alfabeta. Cijeli svoj život

posvetio je otkrivanju razvoja najranijih piktografa u prepozna-

tljiv sustav slova, te je mogao čitati starohebrejski kao da se radi

o izdanju dnevnih novina.

Primila ga je za ruku, moleći da se oporave kako bi mogle

rekonstruirati još fragmenata papirusa. Otvorio je oči. Na trenu-

tak je bio zbunjen, a zatim ju je prepoznao. – Candice, došla si...

– Tiho, profesore. Čuvajte snagu. Da, ovdje sam.

Oči su mu se pomicale sa jedne strane na drugu, usporilo mu

se disanje. Osjetila je kako ju je čvršće uhvatio za ruku. – Candi-

ce... Pomozi mi... – Nagnula se bliže da ga bolje čuje.

Detektiv se smjestio pored kolica s medicinskom opremom,

odakle je nesmetano mogao promatrati profesora i posjetiteljicu.

Medicinska sestra je neuspješno pokušavala nazvati Candice, i

tako se otkrilo da joj telefon ne radi. Ako je i imala mobitel, broj

se nije nalazio u imeniku. No, onako zbunjen i uzbuđen, starac je

zahtijevao da je netko dovede. Bio je sve uznemireniji i uzbunio je

bolničko osoblje, prije nego se ponovo onesvijestio. Liječnici su

govorili: “Udarac u glavu, moguće unutarnje krvarenje. Prvo ga

moramo stabilizirati...”, te su pomislili da ga je možda ozlijedila

Candice Armstrong.

Adresu su pronašli u profesorovom novčaniku. Živjela je u

planinama Malibua. Budući da se radilo o hitnom slučaju, detek-

tiv se dobrovoljno javio da je osobno dovede. Promatrao je kako

se nježno nagnula bliže pacijenta. Imala je oko trideset i pet godi-

na, bila je u smeđim hlačama i svilenoj bluzi žućkaste boje, nosila

je ružičasti broš s kamejom na vratu, nježan zlatni sat – vrlo

ženstven, pomislio je policajac, te nije ničim odavala da dane

provodi u blatu i ruševinama. Dugu je smeđu kosu skupila

kopčom s keltskim ukrasom, ali su joj neki uvojci kliznuli niz lice.

Pomislio je da je lijepa na određeni način, ali tko je on da sudi.

17

Zvijezda Babilona

Njezin glas, on je bio jedinstven. Kao da su joj glasnice poka-

pane medom.

Candice se još više približila profesoru koji je teško govorio,

nesvjesna policajčevog promatranja. – Moja kuća – šaputao je.

– Idi, Candice. Hitno. Prije... prije...

– U redu je, profesore. Bit ćete dobro. Ne brinite.

Ponovno se uznemirio. – Pandora. Moja kuća.

– Pandora? Je li to vaša mačka? Pas? Da je nahranim? Profe-

sore, dopustite mi da nazovem nekoga. Člana obitelji. Nekoga sa

sveučilišta.

Kimao je glavom lijevo – desno. – Ne. Samo ti. Idi. – Zatvo-

rio je oči. – Zvijezda Babilona... – šaputao je.

– Što?

Nije otvarao oči.

– Profesore Masters?

Uspio je izgovoriti još dvije riječi. – Pandora. Ključ... – Zatim

se ponovo onesvijestio.

Dok su detektiv i Candice napuštali odjel intenzivne njege,

srce ju je zaboljelo. Profesor je djelovao tako sitno i ranjivo. Prije

sedam godina, kada su bili zajedno u Izraelu, bio je ogroman.

Candice je kod dizala izvadila svoj mobitel. – Nadam se da ću

uspjeti pozvati taksi u ovo doba noći – promrmljala je dok je upi-

sivala broj.

– Ja ću vas odvesti kući.

– Ne idem kući. Moram do profesorove kuće. Mislim da želi

da mu nahranim kućnog ljubimca.

– Ja ću vas povesti. Bila je to još jedna ponuda preko volje.

Ali ju je prihvatila.

Potrčali su parkiralištem, a kiša je i dalje silno padala.

– Bluebell Lane u Westwoodu – rekla je kad su sjeli u auto.

– Ne znam broj, ali ću prepoznati kuću.

18

Barbara Wood

Bila je to otmjena četvrt zapadnog dijela Los Angelesa. Dok

su prilazili velikoj kući sagrađenoj u engleskom stilu, koja je bila

uvučena i okružena uredno održavanom živicom, grmovima ruža

i pokošenom travom, vidjeli su da je u potpunom mraku. Candice

je iskočila iz auta i potrčala na kišu.

Kada ju je policajac sustigao na verandi, ona je pretraživala

vaze s cvijećem, čak je pogledala i ispod otirača. – Spominjao je

ključ. Ali ga ne mogu pronaći.

Ključa nije bilo, ali su ulazna vrata bila otključana.

Kada su ušli, Candice je počela zazivati – Mic, mic, mic. Pan-

dora? Pandy?

Slušala je hoće li čuti mijaukanje, no sve što je čula bio je

zvuk grmljavine.

Ušla je dublje u kuću, zavirivala u mračne prostorije, zurila

kroz dovratnike i dozivala – Pandora, Pandy! Mic, mic. – Sjećanja

su počela navirati, svi oni dani koje je provela na Projektu Salo-

mon, miris duhana iz profesorove lule, njegov duboki blagi glas

dok je značajno govorio o starim stvarima. Molila se da se opora-

vi. Prema riječima medicinske sestre, u trenutku njegova pada u

kući se nalazila jedino domaćica. Hvala Bogu, inače...

Stojeći u okruglom predvorju i razmišljajući koliko bi još tre-

bala pretraživati kuću, iznenadilo ju je mrmljanje. Kada je uvi-

djela da detektiv nije više iza nje, otišla je do podnožja stepeništa

i pogledala gore. Ugledala ga je na vrhu, u sjeni. Na njezino

iznenađenje, vidjela je da razgovara na mobitel.

Nije mogla razumjeti što govori, ali je smatrala čudnim što je

otišao gore. Što je tražio?

Hodajući prema otvorenim vratima, privukla ju je slika koja

je visjela iznad kamina. Naslikana u klasičnom stilu Davida ili

Ingresa, prikazivala je Pandoru, koja je prema grčkoj mitologiji

prva žena na Zemlji. Bila je visoka i vitka, u lepršavoj haljini,

19

Zvijezda Babilona

žalosnog i čeznutljivog pogleda, rukom pokazujući na kutijicu

koju joj je upravo dao Zeus.

Podigavši se na prste, gurnula je sliku u stranu. Ali iza nje

nije bilo nikakav ključ, niti skriveni sef u kojem bi se mogao nala-

ziti.

Kad je izravnala sliku, napravila je nekoliko koraka unazad i

razmislila. Ovo mora biti Pandora o kojoj je profesor govorio.

Zatim je Candice uočila ispruženu Pandorinu ruku. Iako je

pokazivala prema poklonu koji joj je Zeus upravo dao, kutiji koja

je sadržavala svo zlo ovoga svijeta, blijedi je prst također pokazi-

vao izvan okvira slike, ukazujući na izrezbarenu drvenu kutiju

koja se nalazila na mramornom stoliću. Candice ju je prepoznala

kao ovlaživač cigara i sjetila se da ju je profesor običavao držati u

svojoj radnoj sobi. Činilo se da nije na svome mjestu.

Podigla je poklopac. Oči joj se raširiše. U kutiji nisu bile ciga-

re, nego stara knjiga.

Iza sebe je čula policajčeve korake, izvadila je knjigu i pružila

mu je. – Mislim da je na ovo mislio. – Pokazala je prema slici.

– Pandora mi je pokazala.

Ništa nije odgovorio, nego je i dalje stajao u sjeni, dok su

munje sijevale i nakratko osvjetljavale prostoriju ispunjenu an-

tiknim predmetima i blagom. Rekla je – Je li u redu ako je pone-

sem sa sobom? Ujutro ću je odnijeti profesoru. Mogu potpisati da

se nalazi kod mene.

– Vjerujem vam – odgovorio je.

Na trijemu, dok su zaključavali ulazna vrata i zurili u kišu,

Candice je upitala – Zašto ste bili na vrhu stepeništa? Nešto ste

pronašli?

Nije pomaknuo pogled, i dalje je samo zurio u oluju. – Pro-

vjeravao sam tepih da vidim gdje se spotaknuo.

– Učinilo mi se da ste telefonom razgovarali s nekim.

20

Barbara Wood

– Sa suprugom od domaćice. Ona je zvala hitnu. Želio sam s

njom razgovarati, ali je popila lijekove za smirenje.

Candice ga je značajno pogledala. Čeljust mu je bila grčevito

stisnuta, a u glasu se čula čudna napetost. Zatim joj je na um pala

zastrašujuća misao. – Profesorova nesreća nije slučajna, zar ne?

Zato je za ovaj slučaj zadužen detektiv?

– Nije mi dodijeljen slučaj. I bio je nesretan slučaj.

– Zašto je onda policajac došao po mene?

Konačno ju je pogledao svojim dubokim očima. – Mislio sam

da ćete shvatiti. John Masters je moj otac.