9. Susret hrvatskoga duhovnoga knjievnoga stvaralatva Stjepan Kranji

Zvijezda jutarnja

Zvijezda jutarnja

Izdava:Udruga za promicanje znamenitih Krievana Dr. Stjepan Kranji

Za izdavaa: Tanja Baran

Nakladnik: Glas Koncila

Za nakladnika: Ivan Mikleni

Uredniko vijee: Tanja Baran, Vladimir Lonarevi, Ivan Mikleni,

Martina Valec Rebi, Marina Vidovi Krui

Urednik: Vladimir Lonarevi

Lektorice: Martina Valec Rebi i Danijela Zagorec

Korektorica: Tanja Baran

Naslovnica i ilustracije: Zlatica ivkovi

Grafiko oblikovanje: Danijel Lonar

Naklada: 500 primjeraka

Tisak: Tiskara Zelina

ISBN: 978-953-241-501-8

CIP zapis dostupan u raunalnome katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 000979053.

Zvijezda jutarnja9. Susret hrvatskoga duhovnoga knjievnoga stvaralatva

Stjepan Kranji

Krievci, 2017.

Krievciprosinac, 2017.

5ZvijeZda jutarnja

Sadraj

Rije izdavaaTanja Baran: Majci Bojoj u knjievne pohode 7

Nagraeni autori i radovi 11

Rije urednikaVladimir Lonarevi: Knjievnost za cieli narod i njezina vrela 13

Oda maslaku (Poezija)Draen Bos: Vena ljubav 19Nada Bokovi: Ti slavna, ti lepa, ti draga 20Zdenka avi: Molitva 21Goran Gatalica: Zafalni himnu Majici Boji Bistrikoj 22Pejo Karlovi: Susret s Bogom 24Denis Koljan: Zvono daje sinja 25Ljiljana Lukaevi: Samo ene 26Zdenka Maltar: Tumaenje utnje 28Mirjana Mikulec: Stara hia 29Vlasta Molinar: Oda maslaku 30Josip Sanko Rabar: Ples 31Sonja Tomi: Vapaj kane hrvatske 32

Njeno srce u kamenom okviru (Kratka pria)Tomislav Milohani: Hlapac i vrah 37Jelka Pavii: Njeno srce u kamenom okviru 40Snjeana Tiljari: 17. 7. 2017. 45

6ZvijeZda jutarnja

Bistrike sliice bleee (Putopis)Biserka Gole Glasnovi: Hlibivka 51Nives Opai: Sakristanu svih istarskih crkava 55Slavica Sarkoti: Bistrike sliice bleee 59Tomislav ovagovi: Vrpolje(nje) prehodanom susvitom 62

Pjevanje je za zaljubljene (Esej)Zdravko Gavran: Dua i duh 69Vjekoslava Jurdana: Cantare amantes est Pjevanje je

za zaljubljene 74Ruica Martinovi-Vlahovi: Marija svjetlosti puna 79Anita Perii i Denis Perii: Marija u oima Isusovim 84

Gora preobraenja (Monodrama)Nedjeljka Andri-Novinc: Gora preobraenja putovnica

za Nebo 89eljko Bajza: Blaenstvo vekiveno 98Ljiljana Lukaevi: Susret sa svjetlom 106Tomislav ovagovi: Tiina budnoga tilera 112

Biljeke o autorima 119

Biljeke o lanovima Strunog ocjenjivakog suda 129

Sudionici (autori) 9. Susreta hrvatskoga duhovnoga knjievnoga stvaralatva Stjepan Kranji 133

7ZvijeZda jutarnja

Rije izdavaa

Majci Bojoj u knjievne pohode

Majko, Djevice sveta,Srce Tvog Boanskog Sina nada mnom plaeIz Njegovih Presvetih rana krv je potekla jaeBlage Njegove oi alosno gledaju na me,Jer ja sam uvrijedio Njega.Majko, Djevice SvetaNe smijem k Tebi oi ja podii svoje,K Tebi Djevice djevica, preisti biseru nebaK Tebi najljepoj od svih to ikada rodiih zemlja,Jer lukavnim grijehom sam svojimRaalio sveto Ti srce.Majko, Djevice Sveta,Ti si predobra Majka.Zato molim sad Tebe:Preporui svome me SinuNek jadniku grijehe mi prosti,Nek milosno pogleda na me,Kad mnogo je trpio za me,Kad mnogo je ljubio mene.Majko, Djevice Sveta,Moli svog boanskog SinaZa mene grenika jadnog.

8ZvijeZda jutarnja

Tim je svojim stihovima, potovani itatelji, Blaenu Djevicu Mariju poastio dvadesetogodinji Stjepan Kranji (5. 12. 1918. 10. 4. 1968.). Pjesmu Majko, Djevice sveta objavio je u svojim bogoslovskim danima 1938. godine u 5. broju 11. godita asopisa Naa Gospa Lurdska u Za-grebu.1 Uoi 100. godinjice roenja i 50. godinjice Kranjieve smrti, obljetnica kojih emo se sveano spominjati tijekom sljedee 2018. godi-ne, organizator Susreta hrvatskoga duhovnoga knjievnoga stvaralatva Stjepan Kranji ovu je devetu sveanost hrvatske duhovne knjievne rijei odluio posvetiti ba Majci Bojoj, toj vjenoj inspiraciji umjetni-ka svih vrsta, onda i pisaca, knjievnika. Literati su se odazvali u velikom broju. Na ovaj jedini nacionalni natjeaj za knjievnost kranskoga na-dahnua, koji je u rodnom gradu treega hrvatskog sveca Marka Kriev-anina bio otvoren od 15. svibnja do svetkovine Velike Gospe 15. kolovo-za 2017., javio se 141 autor s 200 radova (113 pjesama, 52 kratke prie, 16 eseja, 13 putopisa i 6 monodrama). Svoje je radove na prosudbu strunom ocjenjivakom povjerenstvu poslalo 30 autora koji se dosad nisu javljali na natjeaj, to upuuje na to da je knjievnost nadahnuta kranskim vrijed-nostima inspiracija i izazov i novim knjievnim generacijama. Umjetnici rijei svoje su kratke knjievne forme, a smjeli su prijaviti samo jedan rad u svakom anru, slali iz svih krajeva Lijepe Nae, ali i iz Bosne i Hercego-vine, Njemake, Italije, Slovenije, Srbije i prvi put iz Australije. Tema Bla-ena Djevica Marija bila je tek predloena tema, nije bila uvjet javljanja na natjeaj. Pa su neki pisci svoj umjetniki izriaj pronali u naoj boga-toj mariologiji, a neki su nadahnue potraili u nekim drugim tematskim kranskim ciklusima. Neki su pisali na hrvatskom standardnom jeziku, neki na hrvatskim narjejima, kriterij je bio knjievnoestetski. Prosudba je bila povjerena trojici najistaknutijih suvremenih kritiara knjievnih djela kranskoga nadahnua u Hrvatskoj: dr. sc. Vladimiru Lonareviu kao predsjedniku Strunog ocjenjivakog suda, knjievniku mr. sc. Boi-daru Petrau i sveeniku i knjievniku Dragi Bosnaru. Oni svojim ocje-nama Knjievni Kranji, kako je od milja prozvan ovaj natjeaj sa za-

1 Ta je pjesma, kao i sve ostale pronaene Kranjieve pjesme, prie i teoloke meditacije u asopisu Naa Gospa Lurdska, objavljena 2009. godine u knjizi knjievnosti Stjepana Kranj-ia Zato me pozvao Gospod? Urednik izdanja je Vladimir Lonarevi, izdava Udruga za promicanje znamenitih Krievana Dr. Stjepan Kranji, a nakladnik Glas Koncila. Ta knjiga ima i svoj zvuni dodatak, dva CD-a na kojem poznati hrvatski spikeri i glumci interpretiraju cjelokupnu Kranjievu knjievnost. Urednica toga zvunog izdanja knjige Zato me pozvao Gospod? je Tanja Baran, a sunakladnik Hrvatski katoliki radio.

9ZvijeZda jutarnja

vrnom sveanou, prate od prve godine na emu organizatori srdano zahvaljuju. Za objavu su u zborniku, ne znajui identitet autora djela koja itaju, izabrali 27 radova (12 pjesama, 3 kratke prie, 4 putopisa, 4 eseja i 4 monodrame), 9 radova za javnu izvedbu, a 15 radova, po tri u svakom anru, za nagradu na zavrnici 9. Susreta hrvatskoga duhovnoga knjiev-noga stvaralatva Stjepan Kranji u subotu 2. prosinca 2017. u Krievci-ma, uoi 99. godinjice roenja dr. Stjepana Kranjia, po kojemu natjeaj i Susret od samih poetaka nose ime. Zborniku je ime Zvijezda jutarnja, ba onako kako se u Litanijama lauretanskim slavi Blaenu Djevicu Ma-riju, ali i ba onako kako je svoju itanku iz hrvatskoga jezika u izdanju Alfe nazvala Nada Babi, lanica Strunog ocjenjivakog suda Susreta hrvatskoga djejega duhovnoga knjievnoga stvaralatva Stjepan Kranj-i, koji se u Krievcima odrava sedmi put. Taj nacionalni natjeaj za djeje duhovno literarno (poezija, proza, igrokazi) i likovno stvaralatvo, i to za uenike osnovnih kola, sedmi je put otvoren od 15. listopada do 15. prosinca 2017., a tema predloena sudionicima Djejeg Kranjia, kako je pak on od milja prozvan, vrlo je bliska onoj odraslih stvaratelja: majka / Majka. Za organizaciju se, uz Udrugu za promicanje znamenitih Krievana Dr. Stjepan Kranji, brine Osnovna kola Ljudevita Mo-deca, a zavrna sveanost s predstavljanjem zbornika najuspjelijih djejih radova te javnom dodjelom nagrada bit e uz Dan grada Krievaca u su-botu 21. travnja 2018.

Novost je 9. Knjievnog Kranjia da je pokroviteljstvo ovoga festiva-la kranske knjievne rijei prvi put prihvatilo Ministarstvo kulture Re-publike Hrvatske. Ostali su pokrovitelji i podupiratelji tradicionalni, ve dobro poznati: krievake upe sv. Ane te BDM alosne i sv. Marka Kri-evanina, Grad Krievci, Grad Zagreb. Pokrovitelji novanih nagrada su Hrvatska kapucinska provincija, Glas Koncila, Veritas Glasnik sv. An-tuna Padovanskog, Hrvatska karmelska provincija i Hrvatska dominikan-ska provincija, a doprinos Susretu daju Radnik d. d., KTC d. d., Zadruga umbar, Puko otvoreno uilite Krievci i Turistika zajednica Krievci. Zahvalne rijei organizatori upuuju svima, posebice nakladniku ovoga zbornika Glasu Koncila, koji je nakladnik svih izdanja Udruge Dr. Stje-pan Kranji u deset godina postojanja, koliko ba ove 2017. godine sla-vi udruga koju je na djelovanje duhovno nadahnuo krievaki upnik na glasu svetosti i pisac Stjepan Kranji.

Deseti je roendan Udruge Dr. Stjepan Kranji, ide se prema desetom roendanu Susreta hrvatskoga duhovnoga knjievnoga stvaralatva

Stjepan Kranji. elja je da deseta kransko-knjievna proslava bude u Krievcima u subotu 1. prosinca 2018. Poziv je otvoren ve sada dobro doli!

dr. sc. Tanja Baranpredsjednica Udruge za promicanje znamenitih Krievana

Dr. Stjepan Kranji

11ZvijeZda jutarnja

Nagraeni autori i radovi

na 9. Susretu hrvatskoga duhovnoga knjievnoga stvaralatva Stjepan Kranji 2017.

POEZIJA (Pokrovitelj: Hrvatska kapucinska provincija)

1. nagrada Goran Gatalica (Zagreb): Zafalni himnu Majici Boji Bistrikoj

2. nagrada Nada Bokovi (Samobor): Ti slavna, ti lepa, ti draga

3. nagrada Ljiljana Lukaevi (Ivanec): Samo ene

KRATKA PRIA (Pokrovitelj: Glas Koncila)

1. nagrada Jelka Pavii (Velika Gorica): Njeno srce u kamenom okviru

2. nagrada Tomislav Milohani (Pore): Hlapac i vrah

3. nagrada Snjeana Tiljari (dala): 17. 7. 2017.

12ZvijeZda jutarnja

PUTOPIS (Pokrovitelj: Veritas Glasnik sv. Antuna Padovanskog)

1. nagrada Nives Opai (Zagreb): Sakristanu svih istarskih crkava

2. nagrada Biserka Gole Glasnovi (Zagreb): Hlibivka

3. nagrada Tomislav ovagovi (Zagreb): Vrpolje(nje) prehodanom susvitom

ESEJ (Pokrovitelj: Hrvatska karmelska provincija)

1. nagrada Vjekoslava Jurdana (Lovran): Cantare amantes est Pjevanje je za zaljubljene

2. nagrada Zdravko Gavran (Zagreb): Dua i duh

3. nagrada Ruica Martinovi-Vlahovi (Slavonski Brod): Marija svjetlosti puna

MONODRAMA (Pokrovitelj: Hrvatska dominikanska provincija)

1. nagrada Tomislav ovagovi (Zagreb): Tiina budnoga tilera

2. nagrada eljko Bajza (Zagreb): Blaenstvo vekiveno

3. nagrada Nedjeljka Andri-Novinc (Slavonski Brod): Gora preobraenja putovnica za Nebo

13ZvijeZda jutarnja

Rije urednika

Knjievnost za cieli narod i njezina vrela

Kada je prvih godina XX. st. umni Gjuro Arnold, prvi doktor filozofije na Zagrebakomu sveuilitu, osniva katedre za pedagogiju i pjesnik, dr-ao svoje uvene govore u Matici hrvatskoj kao njezin predsjednik, posao unitavanja philosophiae perennis kao drevnog duhovnog temelja hrvat-ske knjievnosti bio je ve gotovo dovren. Meutim, historiografski je vano konstatirati kako se Arnold ipak latio rjeavanja jednog sasvim no-vog i tada njemu posve suvremenog, a upravo bismo trebali rei modernog i aktualnog problema, pie 1993. Zlatko Posavac u svojoj izvrsnoj studi-ji Gjuro Arnold kao estetiar. Mi moemo danas biti suzdrljivi, pri-mjerice, spram nekih Arnoldovih moralistikih interpolacija, no ni u kojem pogledu ne smijemo previdjeti kako je Arnold itekako dobro vidio da tzv. moderna 'progresivna' znanost, koja je nametljivo arbitrirala filozofiji, nije bila suprotstavljena samo filozofiji, odnosno njenoj metafizinosti, nego je direktno ugroavala umjetnost i podrivala duhovni ivot i svijet u cjelini. Pa dok je na sve strane brujalo kako znanost u moderno doba postaje uzorom umjetnosti, s istovremenom, samo vrlo relativno utemeljenom krilaticom o 'bankrotu znanosti', Arnold nije dijelio takovo simplificirano miljenje. Analogno vrijedi za podruje vjere, koje nije bilo tek ugroeno 'znanou' i 'filozofijom', nego je s vie ili manje obzira direktno napadano i negirano. S dovoenjem u pitanje 'metafizike' paralelno ide dovoenje u pitanje svega religijskog, ak i ako ne pripada sferi metafizikog. Bio je to dugotrajan povi-jesni proces pripreman u krilu same filozofije, postajui u sprezi sa znanou sve glasniji upravo tijekom 19. stoljea, da bi kao i drugi za tu epohu ka-rakteristini problemi kulminirao upravo u doba fin de siecle-a, razdoblja oznaenog kao 'Jahrhundertwende', a u Hrvatskoj kao Moderna. 'Posao' je,

14ZvijeZda jutarnja

ako smijemo tako rei, povijesno bio 'dovren' svretkom devetnaestoga od-nosno poetkom 20. stoljea. Arnold se naao u sasvim novoj situaciji, pred novim problemima. Iako u Hrvatskoj Arnoldovog vremena nije odjekivala Nietzscheova krilatica 'Bog je mrtav', to je, kao to smo ve nekoliko puta istaknuli, Nietzsche ipak bio poznat i itan. No 'povijesni posao' eliminira-nja religije kao mogueg relata problema umjetnost-vjera i ugroavanja tra-dicionalnih oblika duhovnosti u Hrvatskoj zaudo je navirao iz populari-zacije 'moderne znanosti', parcijalnog afirmiranja 'pozitivizma' i njegovih 'filozofijskih' konzekvencija. U tome je i sam Arnold vidio znatan i aktua-lan problem o snoaj u vjere prema znanosti ili bolje rei obrnuto: znano-sti prema vjeri. Pa kao to je znanosti bilo namijenjeno da stupi na mjesto filozofije, da ju zamijeni, tako su se tijekom 19. stoljea javljale tendencije to ih skupno, unato razlikama, nazivamo esteticizmom, tendencije, koje dozrijevaju i dobivaju svoje povijesno mjesto u doba Moderne, s aspiracijom da se umjetnost odnosno estetiki oblici egzistiranja nametnu kao primar-na i najvia naela ili, kako su neki mislili, da popune ispranjeno mjesto to ga je nekad zauzimala ne tek filozofija s metafizikom nego ba religija.

U meuvremenu su i estetiki oblici pali kao rtva revolucije kojoj su, odvojeni od vjere i morala, posluili. Danas je lijepo sve to se takvim proglasi, ne traei nikakva filozofska utemeljenja, pa ni najpovrnija, a jo manje traei vezu s narodom. Knjievnost je stvar elite, i to ideoloki vrlo jednoznano, koja ima svoja imena, asopise, nagrade i kritiare.

A to je pisao Arnold, i danas moderno i aktualno?U jednomu od tih uvenih govora Knjievnost za cieli narod i njezi-

na vrela 1904. ovako definira odnos umjetnosti i vjere: Umjetnost, koja se nikada ni na to ne osvre, koja je dakle skroz formalna, moe u najpo-voljnijem sluaju biti l' artpour l' artistes, nikada pak l' artpour le nation, jer joj je uviek osnovan egoizam ako i decentralizovan. S reenog socijal-nog gledita trebat e prosudjivati i snoaj umjetnosti prema moralu. Da bi umjetnici imali pravo na poseban moral, ne e valjda nitko ozbiljno tvrditi, jer nije pojmljivo, zato slino pravo ne bi onda pripalo i drugim zvanjima () To pak drugim rieima znai: mi ne moemo nikako luiti umjetnika od ovjeka, jer to i nisu dva lica. () Slino je sa snoajem umjetnika prema vjeri. esto se, istina, uje da je vjera privatna stvar pojedinca, ali to vriedi tek s egoistikog, ogranienog, uobraenog gledita, koje pojedinca smatra zasebnim svietom. S gledita socijalnog ili narodnog ima se stvar drugojaije. Poto nema naroda bez vjere, to s njom mora svaki pojedinac raunati ako ne e da znai negaciju jednoga narodnog ideala. Pogotovo pak mora da

15ZvijeZda jutarnja

s njom raunaju umjetnici i pjesnici, jer im bez vjere ne dostaje jasnoe u zadnjim pitanjima ivota, slobode i svjetskoga poredka a potom bitnoga uvjeta estetske harmonije. () Uzme li se k tomu, da je iva vjera najjai bedem protiv materijalizma i pesimizma i da ono po izkustvu najvie uva i podie, vodi i poljepava ivot onda je jamano i za sliepca, da knjiev-nosti, koja je namienjena cielom narodu, ne moe biti bez vjere.1

To su naela, samim time trajna, istodobno moderna i aktualna, iz ko-jih je narastala katolika knjievnost, a narasta i danas. I ne samo kato-lika, nego sve ono to jest autentino hrvatsko. To to nisu znaila nita tadanjim liberalcima nee zauditi, ali to nisu znaila tzv. dravnim strukturama, koje tada sve jo bijahu u rukama katolika, da i ne govorimo o nekim mjerodavnim crkvenim forumima, poaliti je. Arnold je zbog ta-kva odnosa nakon pet godina, premda u naponu intelektualne snage, od-stupio s mjesta predsjednika Matice.

tetu takva odnosa trpimo i danas, proivljavajui iste relacije. Dok li-beralni knjievni mainstream ima svoje institucije i sponzore od dravne do meunarodne razine, kranska kultura tavori zbog nebrige (demo)krana. aliti se neemo, ali neka se zna da se ovaj festival kratke knji-evne forme dogaa samo zahvaljujui divnom entuzijazmu nekolicine sveenika i laika, posebice laikinja. Stoga, zbog budunosti u kojoj e se jednoga dana o ovim vremenima i ljudima pisati disertacije, valja rei da je kranskom vjerom nadahnuta knjievnost u Hrvata bila iva, opsta-jui unato svim apstinentima, ma kakvi i ma koji im se razlozi nalazili kao opravdanje; i valja rei da unato apstinenciji struktura koje bi bile pozvane podrati sve to je lijepo, istinito i dobro, to je naposljetku na-rodno u najljepem smislu rijei, pa ako i nije uvijek i u svemu umjetniki vrhunac, to vie to se ova smotra odrava u provinciji, koja to meutim duhom nipoto nije, mi ostajemo vedri.

Svima koji ove godine sudjelovahu, bilo radovima, bilo radom, srda-na hvala!

A mi, urednici i suradnici, predajemo ovaj zbornik javnosti kao znak ive katolike knjievne prisutnosti u ukupnosti hrvatske kulture. Budu-i da je rije o natjeaju, ocjenjivaki sud, koji su inili oroslavski upnik i knjievnik vl. Drago Bosnar, knjievnik mr. sc. Boidar Petra te moja malenkost, imao je obvezu, ne laku, ali radosnu, odabrati ponajbolje rado-ve, ne znajui, razumije se, o ijim je radovima rije. Drago nam je stoga

1 Govor, Hrvatstvo, 1/1904, 140, 1.

16ZvijeZda jutarnja

to smo, voeni dobrom voljom te knjievnim i duhovnim, a uzdamo se, i duhovskim mjerilima, mogli birati ponajbolje radove iz svih govornih podruja hrvatskoga jezika, izabrati radove afirmiranih i gotovo nepo-znatih pisaca, te naposljetku neke i nagraditi, s vjerom da i ova, 9. knjiga Kranjia znai afirmaciju Rijei unutar ukupnosti razvoja suvremene hrvatske knjievnosti i kulture.

dr. sc. Vladimir Lonarevipredsjednik Strunog ocjenjivakog suda

Oda maslaku

POEZIJA

19ZvijeZda jutarnja

Draen Bosdala

Vena ljubavnenapisana pjesan Petra Zrinskog eni Ani Katarini

Drago moje serce, mene kak Jeuavodiju iti pred mog Pilatua,moja dua v ovih asih emer kua,pogublenje bu mi kakti v Paulua.

Glavu budu sekli meni zutra zranjakakti snopec kerhki od suhega granja.Ve nemam ni tebe niti vsa imanja,ampak vem da smerti ne bu bila zadnja.

Duo moja, ivi gda ja svog ivlenjavie ne'm imal, tvoga oprotenjaiem pred prilikom svojega sverenja.

Vekomaj si bila za mene stvorjena,moja si druica, sestra i ena.Ve z mirom pojdem v nebesa pripravlenaza nae zjedinjenje, moja prelublena.

20ZvijeZda jutarnja

Nada BokoviSamobor

Ti slavna, ti lepa, ti dragaZ rosum oprano jutro,gda sounce je lukalotam za brega,onak josramelivo i slabo.Idem k tebiv ime Boe,k tebi tera mi snagu da!Da ti se z molitvum zafalimi znova preporuimza vse potrebito.Tak se zberemo tvoji romarijenput v letuotprtega serca i due,udej nas skupkak jena velika familija,pak se vozimo k tebi.K tebi, Majka Boa Bistrika!Prihajamo tiz molitvum i popevkum,pak puno je popefkiza te napisano!Vsaki od nas v sercunekaj drugo uti,vsaki ti se druga moli,vsaki te za nekaj drugo prosi,vsaki svoju lubavti druga prinaa.Ti lepa, ti draga,zanavek slavna,Bistrika Mati naa!

21ZvijeZda jutarnja

Zdenka aviKoprivnica

MolitvaKraljice milosra, preblaga,predraga, premilostiva,milou svojom me zagovori,budi utjeha moja.Pred licem Boga i sina svogaskini s mene terete jada,majko zavjetna, hvale dostojna.Zagovor svoj poloi za mepred lice Boga i sina svoga.Usadi mi vjeru i ljubav pravu,blagost i mudrost ivota tvoga.U korake moje strpljivost alji.Pred licem Boga i sina svoga.Mene skruenu molim,krijepou svojom pomiluji budi blaga ranama mojim.ivotom svojom tebi hrlimpadam pred skute i ponizno grlim.Ufanje moje ivota mogapoloi kraljice milostivapred lice Boga i sina svoga.

22ZvijeZda jutarnja

Goran GatalicaZagreb

Zafalni himnu Majici Boji Bistrikoj

Zdravo, Marija, milosti punaez sozne doline.Na romarskim potimav Bistrice ponizen za kriemakam da outek ljubaviuslie tvoje svemone rei.Stinjen v ponienjuspovedam duu.Blagoslovlena ti medenami.Strah me da srdcene lecne kmicu.Strah me da se rnadua ne razdeli od tela.Blagoslovlen sad vutrobetvoje. Gospon z tobom.Nojsim betlehemske svetleda zakome vsi grehina romarskem potu.

23ZvijeZda jutarnja

Oslobodi me, Majice,hudih betegada ne vupadnem v napast.Zgovaram molitvuna desnici Otca Bogavsemoguegai posluam odkud budola re.Fala ti, Majice Boja,kaj si me privinulaez sozne doline.Fala ti za vezdai na vuru smerti moje.Amen.

24ZvijeZda jutarnja

Pejo KarloviZagreb

Susret s Bogom

zlato vjere probija sebespuima zbiljemoja se dua sagibapred svjetlomistinskimu meni se pojavljujemjesto susretakao ugaena travazaravani podnojeu zanosu vidimsvjetlo srcaljepotukojoj seduboko klanjammnotvo molitvaodnosi pjesmudo Gospodinovasrcaprostirem se dohvatitidarove nesebinostipostadohpresretni prisutniksusretaStvoriteljai stvorenja

25ZvijeZda jutarnja

Denis KoljanPula

Zvono daje sinja

Poli smrikve, u hladu,Jopet zvoni,Na kratko, pak malo ve,ujen ga u postelju, u delavnik,Nedilja me sama zove,Zvoni crikvica na kraj sela,

Ruke pune ulji dre pag,Niki je duu putija,Ma ni straha, Bog mugrihe oprostija,

U hii staroj, fameja se kria,Takova je poli nas uanca,Pasatie i ti kri ivljenja,Ma rada bih stei posluhnuti zvonoKi e samo poskoiti, na svako rojenje,I kantu ku te zakantati mati i otac,Pak zvono,ne lakivaj, ne molivaj,Javi nan se na gue, potriba je,Dica su naa najvea radost,Bogatija, lipota i krunica spletenaUd smiha i plaa,Ni na svitu krstijana ki ne bi elija bitiKako Josip i Marija...

26ZvijeZda jutarnja

Ljiljana LukaeviIvanec

Samo ene

Tko je ikad ita pitao nas ene?Oduvijek smo sjena u neijem hodu.Pa ipak po jednoj od nas, odabranoj,dolo je spasenje cijelom ljudskom rodu.

Bile bezimene il' se zvale Sare,Estere, Rahele, Judite i Rute,velike il' male, mi smo uvijek iste,svaku mrvu kruha skupljamo u skute.

Nemone, no jake i u boli gorde,ustrajne u hodu ljubavi bez mjere,u jednoj smo takvoj, eni kanaanki, javno pohvaljene zbog velike vjere.

Sluile ko Marte, brinui za mnogo,ili Rije ivota sluale do nogu,sve molitve nae Marijin su fiatkojim bez ostatka vjerujemo Bogu.

Vine ponienju, prezrene od sviju,izvrgnutu ruglu i obeaene,ipak rukom Bojom sve smo podignuteu suzama gorkim jedne Magdalene.

27ZvijeZda jutarnja

Gurnute u stranu i obespravljene,pritisnute bolom, na smrt ucviljene,od Sina smo Bojeg ipak utjeene,mi, jeruzalemske i sveg svijeta, ene.

Od iskona mi smo kolijevka ivotakoji nam svu ljubav gorinama vraa,ostavljajui nas pod golgotskim kriemda, uz Majku boli, umremo od plaa.

I u njenom liku uspravnom ko svijeagledamo svoj ivot pretvoren u sjenu,i u moru suza, davno isuenih,u udesu istom, sluamo rije njenu:

Razapet na kriu, s trnjem oko ela,satrven do smrti, srca probodena...Moe li me uti? Ja sam tvoja majkakoju si na svadbi zvao samo ena.

Da, samo smo ene, ene koje ljubei ija je vjera silna, zbunjujua.Zato smo od Krista i pozvane bitivjerovjesnicama slavnog uskrsnua!

28ZvijeZda jutarnja

Zdenka MaltarNovi Marof

Tumaenje utnjeMogla bih se praviti da te ujem,da tvoje njene rijei padaju na me kao ljetna kiai ozdravljuju moju duu.Ali ja ne znam tumaiti svetu utnju.Ti si samo bjelina papira.Sklopljene ruke i zrnca krunicemoda su put do tebe,a moda tek enja za rijejukoja bi pomakla neto u meni,razbila tiinu.

U ljetnoj vruini posrem kroz majin molitvenik,ispadaju iz njega svete sliice zaostale iz davnog vremena.Mali aneli u zlatotisku, sjednite mi na ramenai pokaite mi put kui,mjesto gdje se na avlu njie zahrali klju,a rijei padaju s neba same od sebe,jasne kao kristalne pahulje.

29ZvijeZda jutarnja

Mirjana MikulecOroslavje

Stara hiaGliboke sienceObrasle staru hiu.Hruka tepka curi.Zegnjili cajticveteju po dvoriu.Cviliju trami.Pod strehom lastaviji trag.ez oblok kmica me vabi.

Koraim nutru.Duha fajtne rubeninelomar, postelja brana.Niega ve nije. Same tiSi se vrnula z menom.ujem muk, vidim muku.Tvoje svete slike i sobupripravljenu za poinek.Presveto Srce Isusovo,Bezgreno Srce Marijino.Moja alosna Marija moliNa drvenom hinom oltaru.

Vane pee roen cvet.1

Se ih jemljem z soubu.Pozablene ljude, svete slike.Otkrhnjena petrolejka tvojaod nutarnje pozlate svietli.Staru hiu od ufanja zidamvu novom dvoriu.

1 roen cvet lipanj

30ZvijeZda jutarnja

Vlasta MolinarZagreb

Oda maslaku

U mjesecu Najvjernijegledam te...

Svia mi se tvojaboja

Svia mi se tvojstasiako ponekad malopognutpod teinom bijelesvile

Mio je tvojglasu strunama vjetrai kad uzlete tvojiopaliveliajno je u zraku

Visoko... visoko lelujajui pjevue:Fiat laus Najmonijoj!Fiat laus

31ZvijeZda jutarnja

Josip Sanko RabarZagreb

Ples

Plee Bog i ples mu svemir,smireni nemir u vrtnji i rastu,stopalom travku ocrtava na zemlji,piruetom se utjelovio u hrastu.

Glazba uzdizanja, skok, Mjesec i Sunce,zatim se prigne i skruti u Zemlju i tlopa se digne i plee kiu i oblake,obrvom nacrta pticu, prstima suneve zrake.

Ples buja obiljem figura, razdaje se,njegovo lako prolaenje nama je najtvri kamen,a On je nedohvatan, ist, u ekstazi

i stabla rastu plodovima i piemkud ruka mahne il' noga njegova gazi;predan igri i nama itavim svojim biem.

32ZvijeZda jutarnja

Sonja TomiZagreb

Vapaj kane Hrvatske

Kako ti jemoretajno neizmjernaumjesto cjelova mrkoj makijiureenoj rujnim cvatom oleandracrne oplakivati kvadreorubljene neko bijelimsada ognjem oprljenimsuhozidom?Nee na jesenmomci i djevojke gaziti grozdovemot nee vretiteaci nee piti bevandumisnici tedjet e Kristovu krvpremda ju je onnetedice prolio za nas!

33ZvijeZda jutarnja

Kronje drevnih maslinanee se svijati pod rodomnee se preati mirisno uljeza pomazanje bolniku da ozdravisamrtniku s Ocem da se izmirikrizmanika Duh Sveti da opeati.Odmjeravat e se kapi.Eno, na zgaritu Gospodin molida ga mimoie ta aaKao to Otac kria poelio nijenije ni ognja prodiruegNekima nemar, nekima zloeoprosti, Oejer ne znaju to ine!Hrvatskoj u Kani izlij opet nadanjeMarijo:Ni ulja ni vina nemaju, Sine!

Njeno srce u kamenom okviru

KRATKA PRIA

37ZvijeZda jutarnja

Tomislav MilohaniPore

Hlapac i vrah

Na jenoj strani rike ivija je siromah ovik. Na krstu dali su mu ime Ja-komin. Sva bogatija bile su mu njigova ivina i kmetina: kus zemje, boke i pae di je provodija dane i noi. Njigovo ivjenje slidilo je ritam sunca. in bi se zvizde prosule po nebu, on bi se zavuka na poinak u svoju pro-stu i siromaku hiicu, ve kaun nego hiu. Okolo zidi spleteni ud ibja, krov ud kril, a na podu zemja i seno. Pokrivala za mrzle noi bila su mu kouhi ud praza i vola kapitalca. Praz mu ni bija ud koristi kad je u bisnen vrtolamanju z prazon iz jukega prkata slomija rog, a vola je mora prodati kad je na jenoj veloj pozdolici zvinuja nogu i ni moga drugo pojti pod ja-ram hoditi. Hlapac Jakomin, tako su ga poeli zvati kad je za se reka da je sluga slugu, bija je dua ud ovika. Priroda mu bila vajk udoprt libar ko-jega je on tija i utija svin zlancon svojega tila i srhon svoje due. Svii-sti uronjen u sadanji hip, zafalan za sve a se zgodi. Sve je dilija z svojon ivinon, svojin blagon. Igra se je i veselija z janci i janjicami. A ima je cilu fameju domaega blaga: breka, maku, peteha i kokoe, kare, ovce i koze.

iroka rika prez pristanka tekla je i brbokala zuz pae i lihe nosei Ja-kominove skrijene eje koje se tote nisu mogle ni smile ispuniti do kraja. Nikad jo ni bija priko rike, z drugega kraja. I da je stije, ni moga pojti, ni bilo naina. Kako? S in? dosta se puti zamislija. Na drugoj strani rike sunce je zapadalo, a veli kus suncizahoda zauzimala je kamena crikva i turanj. Oko crikve kao ovice ratrkane hiice di ive siromani i pokor-ni kmeti. Sve je to z dalekega, kroz maglu, da, snig eli bistru ariju, gleda Jakomin i si ga mislija: ma ke ivjenje je tamo? Volija bin jedanbot poj-ti priko rike da vidin kako tamo judi ive. Hlapcu Jakominu bila je dosti njigova samina; mir u srcu i u prirodi okolo njega. Bija je jena svitla maa u ten malen svitu a se u drobnosti ponavja iz dana u dan. Vajk svejen, a jopet drugaji.

Steo bin stija znati a je priko rike. Kako judi tamo ive? Da mi je samo jedanbot pojti priko kopkala je hlapca Jakomina katerkad eja u prsi.

38ZvijeZda jutarnja

Malo po malo voja i eja da pojde priko rike bivala je sve vea i ea. Ve ni moga zdrati. Ali kako da riva priko? Zmija je i primija. Plivati ne zna, barke nima; rika je dimboka i iroka. A vali prite bizerin i bisnin tancon. Jenega suncistoka, jae nego nikad prije tega, zazva je Vnega ki zvizdan zna broja, prizva je milos ki se zliva uzgora na sve ivo. Prova-ti e uiniti vnako kako ga nutrina vabila. U jenen hipu na pameti mu je kouh. Veliki debeli kouh ki mu je bija punjava za ledenih i votrih zim, sad e biti umisto barke eli splava i posluiti mu za pojti priko rike. Hiti Jakomin debeli stari kouh na zgingulanu i zapinenu vodu rike. Na ega-vo lee potrbuke na nj. Kouh ne cediva, ne poputa, dri se zgor vode. Jakomin pjuska z rukami po vodi kako z loparicami. Mic po mic, zavesjaj do zavesjaja z akami, tr se pomalon movi h drugoj obali. udan plov na kouhu dura je deboto do suncizahoda. Kad je sunce zapadalo zad veli-ke kamene crikve, zbarka je Jakomin na drugi kraj rike. Sve mu nikako zgleda udnapak. Prvi bot u ivotu da se je naa z drugega kraja rike, di je do sada samo z pogledon dosiza. Svoje malo siromako krajestvo gleda je sada kako naputeno gnjizdo priko zapinene rike.

Iz crikve se ula molitva, orgule su svirile, judi su na svi glas kantali. U ariji ositija je Jakomin mili ugodni zduh: kad tamjana z roson se jubi i draginju nosi u duu. Z strahon i rigvardon, sam sebe bodrei, uuja se u crikvu i sta spod orgulia. Sve jei u crikvi; plovan vie z oltara, poziva jude na pokoru. A brinin judan najvea pokora je cili bogoviti ivot a ga za druge daju. Kolik se smistija spod orgulia, Jakomin u kantunu cri-kve zamerka jenega jako udnega stvora, grdu spodobu ki bei oi, mirka velto okolo sebe. U rukah dri suhu kou na koju z rnin inkjotron, z peron ud guske, nito pie, zapiiva. Jakomin malo boje pogleda. To grda spodoba zapiiva imena judi ki se ne ponaaju kako triba, kako regula i zakon vnih jakih i moguih kroji i nareiva. Lita zapienih na pergamen ud koe sve je dua. Jur ud prve zna je Jakomin da je ta grda spodoba sam vrah na pecjalnen zadatku. Samo je hlapcu Jakominu dano da ga vidi. Pita se je Jakomin, i torna pitati: Zato z jenega kraja toliko bogatije; sre-bro i zlato, bis isuperbija, a z drugega karetija ud svega, gola siromatina, buha i enac; jadni i nevojni siromahi koje muzu i po kojih petaju jaki i moni? Zato z jenega kraja superbija napuhanih i velih, a z drugega krot-kost malega, poniznega ovika? Kad e se spone i pature zderati? Kad e peza pravice juto pezati? Ki e te brine detine malega ovika skupiti u snop svitla? Ki poravnati gobe i uje zgladiti? Skupjaju se u Jakominu pi-tanja prez odgovora dokle upnut u dnolu crikve gleda grdu spodobu

39ZvijeZda jutarnja

Vrah je sve bre zapiiva imena u litu i merka svakega ki bi ua u cri-kvu. Kad je lita bila jur spunjena do ruba koe, vrah z otrima krbastima zubi zgrabi, zagrize kou da e je rairiti kako bi jo koje ime moga zapisa-ti. Koa mu se zmakla, udgrieni kui koe usta mu je u rnima krba-stima zubi i z glavom je bubna zanazad u zid. Jakominu ujde smih videi tu zgodu. Vrah to zamerka, nervoo pogleda z bilin i ga, napro pritiui, z rnima slovi zapie na dnolu lite. Njigovo ime je tako zadnje zakriva-no na konoj pergameni. Vrah bre-boje zamota kou i rine je u nidro. Najedanbot je nesta, marija, kako da se u ariju privrga. A judi su u crikvi i daje molili i kantali. A Jakominu, ki je jedini vidija i u grdoj spodobi pri-pozna vraga, inilo se da judi na ten sveten mistu jou i plau tr alopoj-ke jenu za drugon slau. Vred najde put za nazad. Pokunjen, pogrbjen i smuen hiti kouh priko ramena. Na kratko se sputi do rike. elija je a prije naputiti to misto i pojti u svoje malo krajestvo na drugoj strani rike.

Hiti svoj stari debeli kouh na vale nemirne rike, sprigne se i zalee na nj. Kouh ga ni dra. Ni mu sad bija ni za barku ni za splav. Tonuja je sve ve i ve Hlapac Jakomin ga alostan pogleda. Sija je na ledenu stinu zuz zabrbokanu riku i z gorkin suzami zaplaka

40ZvijeZda jutarnja

Jelka PaviiVelika Gorica

Njeno srce u kamenom okviru

Dvadeset me je godina put do mojega radnoga mjesta vodio kroz Ka-menita vrata. Svatko zna za Kamenita vrata i oltari u njihovoj nii. Malo tko nije proao kroz njih i zapalio svijeu. Ja sam ostavila tamo mnoge svoje molitve, s nadom, strepnjom, klonulou i povjerenjem. A ponekad bih sjela na klupu u mranom kutu i samo utjela. Pred Njom.

I promatrala. One koji su joj dolazili. Sa svih strana; polako i smire-no, znajui kamo su doli; pobono polaui cvijee pod njezine noge; prilazei blizu njezinom oltaru, to blie, vjerujui da e tako biti blie i njezinu srcu. Ili u brzini i nervozno, tek toliko da ju pozdrave, ali ipak da ju pozdrave, i da onda odbrzaju dalje svojim putem. Neki zbunjeni i ne znajui kamo da se okrenu, kako da stanu pred Nju, kamo da stave ruke. I oni alosni, sa suzama koje ne bi htjeli pokazati nikomu osim Njoj, pa bi se zavlaili u tamu zadnje klupe, da ih sakriju od drugih. A onda neki ravnoduni, koji bi samo proli s rukama na leima, i ne obazrijevi se na Nju. Mnogi bi doli usput, i kao da su bili zateeni shvativi gdje su se nali; okrenuli bi se, lijevo-desno, promotrili ljude oko sebe, a onda ipak zapalili svijeu. Ili ne, nego bi samo poli dalje. A onda opet oni koji bi doli pobono i s dubokim potovanjem u poklonu. No, kako god doli, Ona je uvijek bila tu...

Najvie su dolazile ene, obine, skromne, prosjede i pomalo pognute. Prilazile bi polaganim koracima, odajui tako da im se nikamo ne uri, nego su dole tu; samo tu, i ostat e koliko im srce bude eljelo. Stale bi najprije pred Njezin oltar, prekriile se nainivi veliki kri na svome tije-lu, a onda skupile ruke pobono na prsima i, uprijevi pogled gore u Nje-zino lice, tiho aptale molitvu. Za mua koji voli popiti i sve ee dolazi kui mamuran. Da ga Ona okrene od tog poroka; da mu izmoli oslobo-enje. Da proive starost u miru, zajedno... I za sina, koji je zavrio studij, a sada ne moe nai zaposlenje. Pa e moda biti prisiljen da ode... Tko zna kamo. Ili za ker koja je ve toliko godina u braku, no ne moe zaeti. A one bi tako rado njihale unuie. I vodile ih sa sobom u grad; u crkvu;

41ZvijeZda jutarnja

i ovamo, na Kamenita vrata, da s njima zapale svijeu i da se oni raduju njezinom svjetlu. Da zapamte ova mala hodoaa, za one dane kad im bude najvie trebalo ovo svjetlo... Molile bi dugo, eznutljivo, a njihova ti-jela kao da su se sve vie skupljala oko njihovih na prsima zgrenih ruku i sva se pretvarala u jedan stav, jednu misao, jednu molitvu, jednu enju.

Molim te... Ti, milostiva...Onda bi se polako okrenule prema postolju za svijee, odmotale svoju

iz papira i zapalile njezin stijenj na plamenu neke druge, koja tu ve dugo gori, za iste molitve...

I mnoga mlada ena bi dola; urnim korakom i teko diui zbog br-zoga hoda uzbrdicom, a u rukama dvije vreice pune namirnica, i povra kupljenoga na trnici, na brzinu, za vrijeme kratke pauze. Treba pouri-ti da ne zakasni na posao. Ali, ipak e zastati, barem nakratko, i izmoliti jednu-dvije Zdravomarije. A misli su joj ve na radnom mjestu i oko sve-ga onoga to mora odmah dovriti, im se vrati.

Molim te, Majko Boja, pomozi samo da moji nalazi budu dobri!Valjda e biti... Ne moe si priutiti neko dulje bolovanje jer poslije

toga, tko zna... Zna da moram jo dugo raditi i podii djecu. Zna da oni ne mogu

bez mene. Jesu li napisali zadau? Hoe li si znati prigrijati ruak? Samo da ne ostave upaljenplin! Tebi predajem u ruke sve svoje preglede. Da bude dobro. Ti me ne e iznevjeriti.

Mora se brzo vratiti i svakako zavriti danas onaj izvjetaj. Moda e ga ef traiti jo danas.

... sada i na asu smrti nae. Amen.Sigurno je ve vrijeme da krene. Ne bi htjela da joj se prigovara. I dje-

cu treba nazvati. im stigne. Ti sve zna, Marijo!Dolazili su najvie zbog jednog: da ovdje ostave svoje terete. Svi. I ene,

i mukarci; i mladi i stari. Mnotvo mladih djevojaka. Gotovo svaka bi za-stala i pomolila se. udila sam se. Nisam mislila da je njima toliko stalo. I da vjeruju da Marija moe pomoi. Mislim da sam ih podcijenila. Moda zato to... Mnoge ba i nisu znale kako se ponaati na ovom mjestu. Pri-le bi oltariu i pokleknule, nekako napola, kao da ne znaju treba li pokle-knuti ili ne. Vjerojatno i nisu znale. Nije ih nitko nauio da ovdje ne treba pokleknuti; moe se pokloniti. Ali, dobro... Ipak su se nekako poklonile. I, konano, zastale su pred Njom da ju pozdrave. Iako... nisu znale da... nisu ba dolino odjevene, a da bi mogle doi pred Nju; u prozirnim blu-

42ZvijeZda jutarnja

zama; esto prevelikih dekoltea; ili golih lea; ili prekratke i preuske su-knje... Nije, ba, za doi pred Kraljicu. Ali... eto, dole su; stoje pred Njom i podiu k Njoj svoj pogled. Tko zna kakav! Zbunjen? Upitan? Moleiv? Sa strahom? S nadom? S bolom kojega ne mogu nikome rei? Vjerujui da e Ona pomoi? Ili ne razumijevajui zato ga uope upiru k njoj? Ali... mnogi to ine. Ima neto u tome. U Njoj. Valjda... postoji. Valjda ipak slu-a... A Njezin je pogled poivao na njima mirno. Na svima. Razumjela je Ona da one ne razumiju. Da ih nitko nije pouio. Ali da ju one ipak tre-baju. I da je Ona Majka svima.

Dotrale bi ponekad u grupi, veselo i glasno se smijui te pretravale kapelicu i ne obazirui se na to gdje su. Tada bi se uvarica kapelice otro oglasila: ! A one bi zastale zbunjeno i umah zautjele; neka bi se zatim prekriila, neka ne, a onda bi brzo otrale dalje. Nisu bile ni svjesne gdje se nalaze; nisu jo imale strpljivosti da stanu i smire se. Jo nije dolo to vrijeme.Misli su im i previe bile zaokupljene njima; dekima. Zgod-nima, zavodljivima, popularnima. Treba otrati za njima. Nisu oni ovdje.

Ali, dolazili su i oni. esto bi projurili kao i one. A ponekad bi pokoji zastao da se pomoli okreui se za onima koji su ga ostavili. Ali ipak bi ri-skirao da zastane. Tako je inio uvijek, kad je bio dijete. To se... tako ini; zastane se pred oltarom i pomoli se. Za... za...? Uglavnom, treba se pomo-liti, i prekriiti se. Evo; stii e ih jo!

A bilo je i takvih, i mladia i djevojaka, koji bi dugo, dugo sjedili u klu-pi i molili krunicu. Vapei arko, iskrenoga i otvorenog pogleda. I, kao da nisu odlazili dok nisu izmolili. Vidjelo se da znaju to mole; i zato; i koga. Oni su budili nadu. U budunost...

Ali, ne samo mladii; i mukarci srednjih godina, i oni stariji, i oni su dolazili. Neki sa suprugama, neki sami. Ako su bili s njima, onda bi obi-no inili ono to bi inile one; prekriili se, mirno stajali pred Njezinim ol-tarom skupljenih ruku i molili. Koliko i one. Zatim bi zapalili svijee. Ona bi mu svratila pozornost da treba pripaziti na rukav, da ga ne zapali na ne-koj svijei. Zatim bi moda sjeli u klupu i ostali tako neko vrijeme. Kad bi ona ustala, ustao bi i on pa bi otili. I, kao da su odlazili laganijim korakom, nego kad su doli. Oslanjajui se jedno drugomu o ruku. Neto su zajedno predali Njoj. A doao bi mnogi i sam, ponekad nesigurno, skoro plaljivo, odajui tako da nije esto dolazio ovamo. Ali sada ga je put nanio. Ili nevo-lja. Ili neke misli... one zadnje, misli zadnjih dana. Kad ih vie nema mnogo pred njim, tih vanih, ozbiljnih, neodgodivih dana. Nego... sve se vie ini da ih ima malo, i da su ovi zadnji. Vidjelo mu se na licu da to na neki nain,

43ZvijeZda jutarnja

vie ili manje jasno, shvaa. Za razliku od ovoga pokraj sebe koji, evo, stoji samouvjereno i stabilno na svojim vrstim nogama i pomalo se njie napri-jed-natrag. Kratko uti pred oltarom, onda se odluno okrene, kupi svijeu, najveu, i zapali ju na postolju. A zatim ode, mrk i ozbiljan, kao da je obavio neki vaan zadatak koji si je zadao. Moda i jest...

Kao oni koji su na svojim leima, ili na svojim licima, nosili teret va-nih dunosti, o kojima e, evo, upravo sad govoriti za govornicom, glasno, samouvjereno i sugestivno. Naroito sugestivno! Jer moraju uvjeriti druge! Sve! Jer ako ih ne uspiju uvjeriti, sve je uzalud! I njihov poloaj... Zato im se uri, lica su im ozbiljna, govore da znaju to hoe! I to se mora! Njima je povjereno... Zato kroe velikim, urnim koracima.

Ah, da; tu treba zastati, prekriiti se, i pomoliti. Zamalo su, uslijed bri-ga, zaboravili. Ali, evo, sjetili su se. Toliko imaju jo vremena, da se pre-krie i pomole. To se mora. To je, uostalom, njihovo uvjerenje. Oni se ne stide, iako svi gledaju. Neka gledaju! Jer, kad budu govorili s govornice, neka se i to zna! I oni hoe da se zna! Jer to se mora! Jer to je, uostalom, njihovo uvjerenje! Zatim brzo, velikim, urnim koracima...

Mali i veliki, bogati i siromani, skromni i bahati, mladi i stari, pogr-bljeni i uspravni, vjerni nevjerni, tuni i radosni, puni nade i razoarani, voljeni i nevoljeni, sami...

Prolaze jedan za drugim na ovom hodoau od jutra do smiraja dana. I kad dan doe kraju, jo uvijek lebde njihove rijei u tiini i polumraku, pred osvijetljenom slikom.

Ti zna! Sve. Kako je teko podizati djecu. Pogotovo danas, kad je sve tako nesigurno. Kad svaki dan mogu ostati bez svega. I tu se nita ne moe. Takvi su zakoni. Protiv njih se nita ne moe. Samo ti moe... Pa, daj da barem sve ispadne dobro. S tim...

Zapravo... i ne znam kako da se molim; fakat ne znam. Ne znam ni da li to vrijedi ili ne. Ali... moda vrijedi, pa samo hou rei... da me ne ostavi. Ne znam to u bez njega. Kau da ti svima pomae...

Da barem zadnje dane proivimo zajedno. U miru. Da se ostavi toga... Znam da je razoaran i umoran od svega, najvie od toga rata, ali daj da vidi...

Jo malo da poivimo zajedno. Sada kad su djeca odrasla. Nisam im vie toliko potreban, ali... njoj, njoj jesam...

ini mi se da jest tako, ali... nisam siguran... Nije to laka odluka, ti zna. Ostaviti sve... A s druge strane... to zapravo ostavljam? Nita neza-mjenjivo, zapravo. Pa, ako je ovo zvanje...

44ZvijeZda jutarnja

A ako on ode, tko zna kamo... Sam. Ne znam... hoe li zapravo to biti bolje. Pa, kad bi makar za njega bilo bolje... Ali, ne znam. Kau da... Sva-ta se govori...

uvarica je kapelice ve pokupila sve cvijee ostavljeno pred ogradom Njezina oltara. Odnijela je vosak koji je s postolja iscurio u kante pod njim. Zatvara ga i zakljuava lokotom. Sve su svijee pogaene. Tiina i osvijet-ljena slika. Sutra e ih ponovno zapaliti, da izgore do kraja molitve...

45ZvijeZda jutarnja

Snjeana Tiljaridala

17. 7. 2017.

17. 7. 2017., Koprivnica

Lagana etnja predveerjem. Trebao je biti sasvim obian dan. Kia je kratko oprala grad koji volim.

Raspucala zemlja otima mi sjeanje na hodanje jarugama nakon kie. Djetinjstvo. Poeljeh ba to za sebe. Osvrem se pogledom. Ovla. Ionako nikog nema. Izuvam japanke. Odjednom vie na ulici nisam ova ja, ve ona ja. Osjeam se zapravo sretno jer mi godine nisu ukrale to dijete u meni. Tiinu ulice uvam bosim tabanima. U daljini jo sijeva. Tu mo neba oduvijek sam voljela. Ponekad moda i fanatino. Gledanje munja negdje u skrovitosti krova kroz onaj prozori starog tavana koji je miri-sao na stari papir bakinih romana Plamenih inkvizitora (u nastavcima) i na ito to se tamo odmaralo nakon etve.

Toplo je. Kia isto mirie ko i prije... mada nita isto nije.Odmaram oi na sonoj smokvi to raste tu u susjedstvu. Slasno je uta,

osvjeena kapljicama. U dvoritu zijeva crni maak. Onaj isti to ee par-kom i provocira zelenim oima ko snajperom. Otkinut komad desnog uha ini ga jo nadmonijim. Doe mu ko orden nakon bitke u kojoj je izvoje-vao ulinu pobjedu. Najradije bih tri puta pljunula i pobjegla. Mrzim pra-znovjerja. Kua na uglu ulice. Napukli zidovi nekad gospodskoga zdanja. Danas urueni u centru grada. Pogledom dohvaam veliki crni grafit na zidu iza prozora kap prokletstva. Zamiljam ovaj isti dom pun djejih osmjeha. Stol i obitelj koja nedjeljom blaguje. Sablasno ute sjeanja iza napuklih zidova. Neveni se rasuli uto u nepokoenoj travi. Izgledaju kao medenjaci na bakinom tanjuru poslueni nakon ruka nedjeljom.

Tek poneto je ostalo od nekad gospodske ograde. Davno su nestali bouri to su krasili ulaz u dvorite. Ne miriu vie urice kraj zdenca. Davno zarasle u koprivu i dra.

46ZvijeZda jutarnja

Zamiljam kako se djeca kroza nj naviruju propinjui se na prste, e-kajui oca da se prije kie vrati kui s upregnutim konjima to vuku kola. Utihnule majke u crnim maramama kako ispraaju sinove koji u rukama nose kufere od tvrdog kartona u kojima su sloene bijele izglaane koulje i ajncug odijelo. I krunica. Da ih uva tamo, tamo odakle se mnogi nisu vratili na svoja ognjita.

Zvono fratarske crkve preko puta nekad gospodske kue pjeva po tko zna koje poveerje. Danas ovdje (oko nekad gospodske kue) lutaju tek sjene prolosti. Trebam li se bojati?

Kap prokletstva i nabacani ostatci tko zna ije odjee... to se dogo-dilo onom koji je te noi moda ovdje zadnji put plakao nad svojim ispra-znim ivotom?!

Moda da je samo pogledao preko zida sve bi drugaije bilo... Pogle-dom dohvatih tek par golubova na polomljenim prozorima jedini znak ivota. I grafit nekog moda premladog bia ispisan ko vapaj!

17. 7. 2017., Split

Split gori.ije li su moda ruke prije onog pakla negdje prolile oko moga Splita

kap prokletstva? Zato? Zato? Zato?Strepim za njega i mnoge tamo u najlipem gradu na svitu! Procjep iz-

meu ivota i smrti postaje tako ivotan. Drhti zemlja pod ognjem koji mi svakog asa moe oteti najdrae. Pogledom dohvatih nebo gdje tisu-ljeima stoluje Svemoni.

TV vijesti. Hrvatska drhti od sljedeih.U mraku se ne vidi nita. Samo arki oganj to mahnito prodire sve

ispred sebe i nakon kojeg nita ne ostaje.Prti utava pohlepa siktajuih plamenih jezika to liu sunce na ob-

zorju to zalazi. Spod gustog dima leluja se obris bijelog sunevog kruga. Prasak rasprsnutog praskozorja u grotlu vatrenog sijaa smrti to prijeti.

Raspuklo kamenje. Krik ptica u letu. Pas s otkinutim lancem u bijegu pred smru. Smiruju ga zagrljajem. Skutrio se ispod nogu svoga spasioca. Drhtei. Zahvalnost ukastih oiju pamti zauvijek.

Sjeanja lome srca. Putuju na Kornate.Majke i oevi jo zavijeni u crno!Spasi ove jude, ovaj lipi grad, Svemoni! Molitve vapiju prema nebu.

47ZvijeZda jutarnja

Sliku netaknute kapelice na Perunu gledam otvorenih oiju. I njegovo ve umorno lice. Tek oi zrae ponosom i hrabrou. Dostojanstvom o-vjeka. Dostojanstvom poziva. Neviene hrabrosti i nesluenog junatva.

Gori ve punih dvanaest sati. Ne prestaje. Ne prestaje! Strepnjom i stra-hom obavijen Split. Sve oko crkvice nestalo je u plamenoj buktinji ognja. Crna koprena ovila umu. Smrad palei grize zrak. Jedino Ona. Bijela. Netaknuta.

Orosilo nebo milou kamen blagoslovljeni od davnina! O, Boe, kako su nam danas potrebna uda da uzvjerujemo!

Pojiana Gospo, ouvaj... obrani uh nekog kako naglas moli.

Kad netko s kakve nevolje strada,Nebeska Majko, ti si mu nada!alostan tko je u jadu svome

Molitve alje prijestolju tvome.Slava ti, premila, Pojiana Gospo,Predobra Majko vjernih ti svih!

Prisjetih se 90-ih. S krunicom oko vrata hrabra srca junaka branila su nae. Previe ih se nije vratilo.

Kao i u onaj dan s Kornata...Zemlja je vrela pod nogama. I ove noi oko Splita. Osjetih svoju goto-

vo bolnu nemo.S ponosom gledah ujedinjenu ljubav na djelu. Na mjestu gdje se inilo

da gori i zemlja i nebo.

Kad netko s kakve nevolje strada,Nebeska Majko, ti si mu nada!alostan tko je u jadu svome

Molitve alje prijestolju tvome.Slava ti, premila, Pojiana Gospo,Predobra Majko vjernih ti svih!

Taj dan bio mu je roendan. Trebao je biti ovdje. Doma. Ugasiti ro-endanske svijee na torti. Trebali smo mu pjevati i pljeskati. Trebali smo mu rei koliko nam znai. Da ga volimo. Trebao je danas ovdje grliti svo-ju djecu.

A on je branio Split.Ponosna je Gospa bila gledaju odozgo.

48ZvijeZda jutarnja

Usporenih koraka i znojnih dlanova od straha usmjerih svoje misli poetku prie.

Trebao je danas biti jedan sasvim obian dan. Ljetna topla kia. I duga na obzorju. Gledam lokvicu kie preda mnom. Pitam se je li sakupila i tugu mojih suza tog 17. 7. 2017.?

Ovaj tekst posveujem svim hrabrim vatrogascima (osobito naim Po-dravcima) koji su obranili Split od poara. Posebno mom ogoru Igoru koji je dan svoga roendana darovao na ast svom pozivu spaavajui tue i-vote. Spaavajui Split. Na lipi dragi Split! I sve u njemu!

Bistrike sliice bleee

PUTOPIS

51ZvijeZda jutarnja

Biserka Gole GlasnoviZagreb

Hlibivka

Putujemo uz uljano uta polja suncokreta i vrsto zelena polja kukuru-za. Sjene plaviastih planina razlivene su poput akvarela. Oblaci dobivaju dodatni ljubiasti potez nebeskoga kista.

Galicija, Ukrajina, zemlja u kojoj gmazovi savijaju gnijezda o Krstovda-nu, a ene nestaju kao mavke, rijene vile zemlja u kojoj ljudi razgova-raju s Bogom i lijee se zemljom i vodom, kako nas upozorava suvremena ukrajinska knjievnica Marija Matios, Huculka, roena u selu Rastokima. Groblje hrvatskih vojnika poginulih u prvoj vojni nalazi se u selu Hlibiv-ka, tridesetak kilometara udaljenom od Ivano-Frankivska, u dvoritu nove drvene grkokatolike crkve. Ulazimo na stranja vrata uz drveni zvonik. Crkva je zatvorena. Na jednom od vanjskih zidova prislonjeno je liturgij-sko ruho. Selo je iroko, kue udaljene jedna od druge. Drvenim mostiem prelazi se preko rjeice Bistrice nadvornjanske. Nedaleko je selo Bistrica i jo jedna rjeica, Bistrica slotvinska. Bistrice se ulijevaju u Dnjister (ru-ski Dnjestar) pa zajedno s njim u Crno more. Mirno je i ugodno svjee, samo zabruji traktor ili zapjeva pivenj. Krleina Bistrica Lesna ne postoji u stvarnosti, ona je svojevrsna kompilacija slavenskih toponima jer Le-sna u ikavskoj Ukrajini nije uobiajena. U Slovaka i Slovenaca da lesna je umovita. U Ukrajinaca je jedino mogue lisna. Putujui Karpatima, proli smo pored mjesta Zalis, a na putu prema Hlibivki kroz Lisec. U nas se sauvala i u ekavskoj, ikavskoj i jekavskoj inaici. Lesa su drvena vrata, ulaz u dvorite, u kajkavaca, lisa u akavaca. Lijes je u tokavskom stan-dardu naziv za mrtvaki sanduk izraen od drva.

Blatnjavi put vodei u umarak (da smo nastavili, mogli smo zagli-biti u njegovu kalu) dijeli crkveno dvorite od arenog seoskog groblja na breuljku, a do hrvatskoga groblja unutar crkvenoga dvorita stari su spomenici uglednijih mjetana. Tik do naeg groblja spomenik je obite-lji Gogolj: Tut spoivajut Dmitro Petrovi i Glna Petrivna Vina pamjat.

Iznad zemljanih humaka poginulih hrvatskih vojnika postavljeni su novi mramorni krievi. Antun ih broji, etrdesetak ih je, kao i imena na spomen-

52ZvijeZda jutarnja

ploi postavljenoj na groblju. Ispred njih lijepi je stari spomenik s kamenim vijencem na vrhu i domobranskom kapom na dnu. Nekada je bilo mnotvo drvenih krieva koji su istrunuli i sahranili se zajedno s imenima poginu-lih. Put od Ivano-Frankivska do Hlibivke neoekivano je dobar. Prolazimo kroz mjesto Bohorodane uz polja ita oteala od zrelosti i spremna za e-tvu. Mjesec koji slijedi u ukrajinskom kalendaru je srpenj (u nas kolovoz).

Nakon to su nas mjetanke uputile na mjesto hrvatskog groblja i nakon duge strepnje i iekivanja hoemo li ga uspjeti pronai, ganuti smo isto-dobno i radosno i bolno. ak je na voza, ravnoduan i prosjean, oivio zainteresiran. Dok palimo duice, suze ostaju na trepavicama sramei se zaborava iz kojeg je spaeno samo etrdeset imena. Sve su to nai deki, govori Antun, 25. zagrebaka i 26. karlovaka pukovnija. Od Peruia pre-ko Brinja, Slunja, Senja, Karlovca, Zagreba do Ludbrega. Po starom pravi-lu neki nisu stekli ni punoljetnost, osamnaestogodinjaci su. Providnost, kako bi rekao profesor Korinskij, govori mi moda je tu i tvoj Marko, ujak tvoje prabake. Koliko je jo grobova i grobita rasuto po galicijskoj ze-mlji? Krleijanska slika jadnog domobraneka, iako sjajno i uvjerljivo ispri-ana, nije jedina, uvjerena sam ovdje u ovoj tiini. Govorilo se neslubeno i o Vrajoj diviziji. ak je i Strindberg u povijesnoj drami Kristina pisao o Hrvatima u Tridesetgodinjem ratu kao vraje opasnim ratnicima. I na je skromni plemi, pjesnik Dragutin Domjani u svojim Ciklamama, kr-vavim ciklamama zapisao: i voziju nae soldate / Bez broja prek brega i dola. / I tam, gde su najgori boji, / Gde nigdo se smrti ne plai / I najvie gde ih pogiba / Sigurno tam budeju nai.

Moje zanimanje za Prvi svjetski rat odnedavna je. Tko je uope od mojih predaka sudjelovao u tom stranom ratu? Mama kae: Marko, ujak moje bake. Potaknuta sudbinom toga nepoznatoga pretka, sluam pozor-no. Marko je unovaen upravo kad se oenio. No, nikad se, kao Marko Bari, vratio nije. Njegova se ena nakon dugoga nagovaranja preudala i bila kuma blizankama moje prabake.

Profesora filozofije, dijete nesretnoga braka Josipa Baria, novinara Ob-zora, Marka je Baria samokresom ustrijelila zaljubljena Giga, plemkinja koja je unato protivljenju, otputovala u Galiciju kako bi se s ranjenim Ba-riem vjenala. Nakon to je poput Penelope odbijala sedam prosaca, obra-dovala se Markovom povratku. No, Marko vie nije onaj stari, paranoian je i bolesno ljubomoran i nasre, bez njezine privole, na njezino tijelo. Za Begovievom Gigom posegnula sam znajui da se krije negdje u naoj nesre-enoji rasutoj biblioteci. Knjiga se raspadala. Raznjeuje me njezina posveta

53ZvijeZda jutarnja

iz 1943. godine i elja Margarete pl. Remetinec, keri banskog savjetnika, da u kaosu rata otputuje u Galiciju kako bi se vjenala s Markom Bariem. Ga-liciju u jeseni 1917. Begovi vidi ovako: Bjegunci, bjegunci, bjegunci. Stotine. Tisue. I jo tisue. Mukarci, ene, djeca, staro i mlado, zdravo i bolestno sa tapovima i kiobranima, gazei blatno gnjecavo more tekim nogama i hrlei pognuto i zgrbljeno bez zaustavljanja. Njihove cipele kao svojevrsni pars pro toto prikazuje vrlo slikovito: A obua najjadnija. I izme i bakande i lakova-ne tiflete, i uti evroi i crni bokskalfi, i cipelice s visokim petama, s kopama i pucetima, jedva mjestimice odaju svoj tip i znaaj, jer ih je blato izjednailo i unakazilo. Giga putuje Galicijom vlakom i samovozom u drutvu austrijskog asnika, usput spasivi idovskog djeaka. U jezinom nadmetanju s Miro-slavom iz Mukaeva primijetila sam kako je nedosljedno rei za automobil maina, a za zrakoplov samolet kasnije me Lvivljanin Edward upozorio da je u poljskom jeziku automobil samohod pa sam se pohvalila da je u naem starom jeziku samovoz na to me ponovno podsjea naa raspadnuta Giga Barieva. I na ljepotu ukrajinskog jezika koji se govori pjevajui i koji sluam s ushitom kao to Giga tumai satniku ljepotu kajkavskog jezika i zagonetku Hrvatskog zagorja: Dijalekt njenosti. argon intimnosti. Ni psovke u njem ne zvue grubo. Svaki je jezik afektiran u uzvienim momentima. I na knjievni. Ali kajkavski nije sastavljen od zaokruenih izreka i gramatikalnih zakona, jednoslovan je kao agor ptica, kao kri turaka, spontan, nestereotipan, bez banalnosti. Njim se mora aptati, a im je malo glasniji ve je pjesma. Satnik je zbunjen pitajui se je li to isto to i hrvatski. Ljupka mu i pametna Giga odgovara kako je to dijalekt u kojem se ljubi i umire, u kojem u deset rijei ima pet rima, a svaka fraza igra od asonanci. Kad tko hoe biti arogantan, slui se njemakim rijeima, kad mudar, onda se govori tokavsko knjiev-nim. U intimnim dijalozima samo kajkavski jer on ivi u seljakoj kui i u plemikoj kuriji. Njime govore piljarice, koijai, depokradice, jednakim rijeima kao i dame u svili, veliki upani, biskupi i banovi.

Moje putovanje Galicijom temelji se na (ne)oekivanim kontrastima i smislenim podudarnostima. Gigin pratitelj tjei ju da e u Stanislavovu pronai svoga mua. Stanislavovo je danas, 18. srpnja 2017., dok traimo vozaa koji e nas odvesti u Hlibivku, ukrajinski grad Ivano-Frankvist, europskog izgleda, lijepih zidnih murala i bujne trnice. Upravo je stogo-dinjica Giginog putovanja Galicijom. Samo je razlika u godinjem dobu, sada je arko lito, rekli bi Ukrajinci, a tada je bila sumorna jesen.

Na glavnom trgu Ivano-Frankivska, u sjenovitome restoranu, uz ugod-nu poslugu, pijemo aj i kavu i jedemo fine eklere, europske kolaie. Tr-

54ZvijeZda jutarnja

nica je pak aroliko ukrajinska, vesela i otvorena. Topao je lipanjski, na srpanjski dan. U velikom loncu ena prodaje kervavjenke. Znatieljna sam i zapoinjem razgovor. Nagovara me da ih probam to mi je malo zazor-no. Primijetivi moj zazor, naglaava da mi se nita nee dogoditi, nabra-ja njihov sastav. Kako ju ne bih povrijedila, kuam ih, sline su naim kr-vavicama s heljdinim zrnima uz neoekivani dodatak kopra. Uz njezinu uputu briem ruke na runii do lonca. Sjetim se lijepog heljdinog polja pored kojeg smo nedavno proli i nasmijem joj se zahvalna, a ona mi ne-koliko puta poeli dobro zdravlje.

No, vratimo se Gigi i njezinom putovanju. Samovoz je jurio jakom br-zinom, kao i mi u Hlibivku i Stiljsko, poskakivao u razrovanu tlu. Tresao se, ljuljuckao i odskakivao. No krajina nije tako sumorna, vlana, puna magle, zemlja se ne pui i ne gruvaju topovi sunano je i suho ipak na drugom dijelu velike Ukrajine i sada je rat. U lvivskim grkokatolikim cr-kvama fotografije su poginulih ukrajinskih asnika i vojnika.

Gdje god poivao moj Marko, Marko Reba, vidim ga ovdje u Hlibiv-ki u asnikoj austro-ugarskoj uniformi, izvanredno lijepog i izvanredno mrtvog, neokrvavljenog i zaljubljenog.

Moemo li im vratiti ljudskost i dostojanstvo?Znali su oni i potegnuti tamprlek i spaavati se galgen humorom. I pi-

sali su svojima doma: Draga moja mala enice! Dobil sam dvije tvoje kar-te. Ovdje ti aljem sliku svoga doma u Hlibivki. iv sam, samo vjetri veliki puu i zima mi je. Nisu bili samo topovsko meso. Ta stereotipna sintagma kao jedino objanjenje besmisla i tragedije Prvog svjetskog rata zastrau-jua je. Svatko od njih ovjek je, neponovljivo ljudsko bie, neto to ni-kad prije postojalo nije. Navedena misao filozofa Martina Bubera upisana na spomen-ploi na ruevinama stare lavovske sinagoge, vrijedi zauvijek.

Ili kako bi rekao moj literarni suputnik (nosim ga u koferu) Lavovljanin Zbigniew Herbert: Samo su nai snovi ostali neponieni. Poznati svjetski knjievnik Zbigniew Herbert sahranjen je u Varavi 1998. uz dunu po-ast. Njegova elja da otputuje iz Lavova u vjenost nije ostvarena ipak, otiao je prekriven donesenom lavovskom zemljom.

U rana jutra uznemirena i nestrpljiva elim to prije izai iz stana u Lvivu i prepustiti se ulicama grada i bojama daljina. Na groblju u Hlibiv-ki pred bezimenim mramornim krievima, umirena, pomiljam: Grobovi su plaviasti akvareli planina i uljano uti suncokreti, pognuti i oteali od zrnja. I ponovno uznemirena nastavljam zanesena i zavedena bojama daljina i na trenutak slobodna od teine ekanja.

55ZvijeZda jutarnja

Nives OpaiZagreb

Sakristanu svih istarskih crkavaJedan zamiljeni putopis po stvarnim dogaajima

Kamenu kuicu u Dobrinju, bilom gradu posrid otoka (Krka), imamo ve 40-ak godina, pa sam ljeta jo donedavno provodila ondje. Kupanje u Malinskoj, sjedenje u haludovskoj umi tik do mora, uz Ribarsko selo, zapravo hotelski kompleks, no vrlo uspjelu arhitektonsku repliku primor-skih ribarskih mjesta, kakvih danas uglavnom vie nema. Svako od tih na-oko istih ljetovanja moglo bi biti putopis za sebe. Jer putopisi i jesu spoj vanjskoga svijeta i nutarnje retorte koja sve te dojmove smijea, a zaini su osjetljivost ili bol, tiha radost ili zatomljena tuga, sve to ui u onim predjelima koje ovjek rijetko otvara i samom sebi.

Tako sam i toga ljeta sjedila na klimavoj sklopivoj platnenoj lealjci ma-arske proizvodnje u debeloj hladovini crnogorino-bjelogorine ume i drala u ruci jednu od onih knjiga koje sam preko godine slagala na kup da mi budu ljetna lektira. Kadto je mirno itanje prekidala pokoja vjeverica ljupko mi trijebei eer na glavu, valjda zato da odloim knjigu i pogledam prema vrhovima drvea, gdje su one izvodile svoje vragolije. Malo se tih ljet-nih knjiga danas sjeam (brzo hlape i zimske). Tako Antologiju japanske ha-iku poezije s predgovorom V. Devida, poznatog japanologa (a akademika matematiara), dar ve pokojne prijateljice Dubravke, vie pamtim po njoj, nego to znam sadraj. Pamtim i izvrstan tekst S. Zweiga Svijet od juer, pi-san ve u egzilu u Brazilu (dobro kae pjesnik S. Maer: tuga za zaviajem ubija radost za svakim novim krajem, a Zweigu je zaviaj bio zauvijek izgu-bljen), to je pisac izvan svoga jezika? Pratei tu impresivnu galeriju velikana duha 20. stoljea, i ja sam se nala na strani onih starih ljudi koji su govorili: imam vie znanaca s one strane (groblja) nego s ove. Sve bolje ih razumijem.

Volim putovati po knjigama. Neko smo kao vrlo mladi moj mu, ja i na kum (najbolji fotoaparat) obilazili dvorce po knjizi . Szabe Kroz Hr-vatsko zagorje da vidimo u kakvu su stanju. Proeljali smo dio izmeu Sutle i Krapine. Ogorenje je bilo golemo. Neki bijahu doslovno koko-injci (Dubrava kod Pregrade), neki stovarita kaeta (kurija biskupa Ga-

56ZvijeZda jutarnja

ljufa, Zagorska Sela), a na nekima smo morali brojiti ciglama zazidane prozore da otkrijemo je li to isto zdanje koje gledamo u knjizi. Mato je sa svojim putopisima bio i ostao pouzdan vodi po dolu i gaju. Lobor je bio tek poetak traganja za drugim gradinama na Ivanici. Ne alim to smo potegnuli do Gubbija slijedei dojmljiv tekst Putnik i mjesei-na Antala Szerba, umlaenog u logoru Balf 1945. Na takvim mjestima spaja se ozraje tih mjesta s djelom koje itam, gledam, sluam, pa to i ta djela nekako preoblikuje. Nije li viestruko nagraen onaj tko se otputi u imieve Drinovce makar samo zato da mu pogled poine na brijegu na kojem je dugo poivao i pjesnikov? Pjesma se vrati svojem izvoru.

No sve knjige koje su me nukale da po njima hodam nadmaila je jed-na koja je takva, nenadmana i nenadmaena, ostala do danas: Terra in-cognita Branka Fuia. Te 1997. tek je izala i ja sam, drei je u rukama i itajui je upravo ondje gdje je njezin autor ponikao, bila zahvalna to je dola na moj put ba u to vrijeme (ljeto) i na tom mjestu (Dubanica na Krku). itala sam polako, uranjajui pogledom u krajolik koji me okrui-vao. Valjda i zato da bolje spojim itano i gledano. Pogled udesno nudio je Uku, taj hrvatski Olimp jo u popova glagoljaa. Kad zapue bura, oisti zrak i sve se ini blizu. Na vrhu Uke (stvarno ili po sjeanju?) vidjela sam Vojak, malu kulu s koje sam toliko puta gledala ovu stranu Krka gdje se sada nalazim i upravo mi je ta recipronost (jedno gledanje stvarno, dru-go zamiljeno) uinila te slike sraslima.

Pogled ulijevo, iz mora nakon nekoliko zamaha rukama, bio je nagra-en slikom etvrtastoga tornja Sv. Apolinara u Bogoviima. I ovdje, usred mora, ili kad bih dola do Bogovia (gdje je Fui 1920. roen), osjeala sam istu zahvalnost to e prizori koji su u Fuievu oku i srcu oduvijek, zauvijek postati i moji. Iz mora je Sv. Apolinar uvijek bio tih, tek s rijetkim udarom monotona zvona bona ako bi ga donio vjetar. I koncertu onomad vrlo mlade gitaristice Ane Vidovi kontrapunkt je bio pjev ptica. Duba-ljanski Apolinar tek jednom u godini, 23. srpnja, bude buan i razuzdan, kao i sve jadranske fete. Prototip mi je dobrinjska Stipanja 3. kolovoza, pa se nastojim izmaknuti tom narodnom veselju. A spokojnu sliku Apolina-rovu ne moe zasjeniti jednokratna glasna Polinarova. Ovdje vlada tiina.

Trei pogled s moje lealjke, onaj ravno prema Cresu, zaustavio bi se na konturama crkvice i samostana sv. Marije Magdalene u Portu, do kojeg je putnika vodila tek pokoja kua u Vantaiima. Danas su sva sela izme-u Malinske i Porta srasla, ljupki samostan s lapidarijem u klaustru (i on-dje Fui ima svoje prste) i velikim toem (mlin za masline) u crkvenom

57ZvijeZda jutarnja

muzejiu vie se i ne vide od bezlinih zgradurina u bojama sladoleda, kao to ni iza moje lealjke na Haludovu vie nema bungalova u umi, nema ni neko blistavoga hotela Palace s bazenom, kuglanom, minigol-fom, stolnim tenisom i malim botanikim vrtom autohtonog bilja (koje je netko trebao i odravati, pa je i odravao) i puteljcima s kamenim plo-ama do mora. Umjesto toga, od hotela Tamaris zastraujue stri u nebo samo dimnjak, na mjestu bungalova zjape krateri kao da su padale bom-be krmae, a ovdje rata nije bilo (no izbjeglica jest). Dobro zamiljen (i ostvaren) kompleks Ribarskog sela, replika primorskih originala s volta-ma, bunarom sred sela i malom butigom za one iz kua i kupae, pro-pada. Ondje je jo mali mandra zatien lukobranom i svjetionikom (cilj djejih plivakih utrka). Prostor pod voltom dugo mi je sluio kao rad-na soba (za lektoriranje), bolja od ikojega kabineta. Konobari, neuvezeni, putali su me da piem i kad su ve poeli postavljati stolove za ribarsku veer srijedom, a klapski pjevai navlaiti na sebe narodne nonje da bi im i poj bio to izvorniji. Tako sam se, i radei na tekstovima (za novac) i uivajui u itanju (za svoj gut), znala vratiti s odmora bogatija nego to sam na odmor odlazila. Blago se smijuljim, no temu dalje neu razvijati.

A to je u Fuievoj knjizi bilo tako fascinantno? Sve. I tekstovi, i slike, i crtei. Poticajna mi je bila ak i usputna rije sijaset. Podarila mi je sreu ot-kria kad sam je uspjela povezati sa Sijasetskom Dragom na Velebitu. Zami-ljam Fuia kako strpljivo tucka i strue u crkvicama po grobljima, umar-cima, na osami, kako ispod slojeva buke izranjaju cijele biblijske kronike od Navjetenja do Muke, te zidne novine za nepismeni puk. Njima bi se tu i tamo pridruio i neki karabo, grafit to bi ga urezao koji dijak ili akan da obavijesti ljude o upadu senjskih uskoka (Dragu, Sv. Rok), da sv. Miko udijeli i njemu bidnom neto, a ne samo onim trima djevojkama, da je u Go-logorici krupa uzela svu ljetinu, da je 1570. poskupjela penica (Hrastov-lje), a i da su ukrali kale. Pa ba u Bavi! Bilo je i replika na neije pisanje (pijaniosal), a ogoreni puk dao si je maha iskopavi okrutnom Herodu oi (Pokolj nevine djeice) i poastivi ga pogrdnim rijeima: razbojnie, lopo-ve, huljo, vrae Irude (Beram, Sv. Marija na krilinah). Mrtvaki ples, likov-ni prikaz prolaznosti od 15. st., doveo je u istu povorku kraljeve, velmoe, dame, trgovce, kardinale, papu, ak i malo dijete. Svi su oni s jedne strane, a s druge je samo jedan lik: smrt bela kost. Nemini parcetur.

Crkvice s freskama razbacane su po Istri kao crne toke po koi psa dalmatinca. Beram, Lindar, Oprtalj, Rakotole, Hrastovlje, minj, Kanfa-nar, Gologorica, Paz (netko je duhovito na ploi u mjesto dodao La Paz),

58ZvijeZda jutarnja

Barban, Dvigrad, Sv. Lovre, Svetvinenat, Sv. Foka (Peroj)... tko bi ih sve nabrojio? Branko Fui. Ne samo da ih je sve pobrojio, nego je u njima, onako usput, otkrio i glagoljske natpise, pa i njih popisao i opisao gdje god ih u Hrvatskoj ima. Nije preskoio ni glavu Maskerona u Dobrinju, na ko-joj glagoljicom pie tek godina nastanka (1738).

Crtei, posebno mrgara i belega na ovcama, toliko su me privlaili da sam odluila jednom prijei ogradu na kraju Puta na Mjesec iznad Bake te po ljutom kamenjaru doi do tih kamenih cvjetova u suhozidu, zapravo klop-ki za ovce (ianje, munja). Ne znam zato sam mislila da u poput duha lebdjeti nad mrgarima, jer snimke mrgara iz zraka nisu to i mrgari na tlu. Nedostaje perspektiva. Pamtit u one iz zraka i svoj doivljaj na tlu. Ovce, uznemirene uljezima, nisu dale da im ogledavamo belege, ljutile su se i, da su bile deve, zacijelo bi nas obilno zalile pljuvakom. Ovako su nas bijesnim toptanjem nastojale samo odagnati. Do lokve Divike, njihova pojila, nisam dola. Putem prema njoj pala sam nauznak u nekoj vododerini i udarila gla-vom o kamen. Bog me uvao. Nita nisam slomila, ak ni naoale. Da su mi nekamo odletjele, vidjela sam tek kad me mu uspio nekako osoviti na noge. Da nije, tko zna kako bi, kada i bi li uope hitna pomo do mene i dola. No mrgare sam ipak vidjela. Bi li me noge danas donde nosile?

Sakristan je ovjek koji se brine o crkvi. Jednoj. A Branko Fui bio je sakristan svih istarskih crkava, velikih i malih, u kojima su freske. Do ve-ine je morao pjeaiti. Ta pravi domoljubi ne deru se vitlajui zastavama da ih svi vide. Oni vole svoju zemlju tiho i duboko, srcem, umom i taba-nima. Grini diak Branko pridivkom Fui napustio je ovaj svijet na izma-ku stoljea u kojem je roen, 31. sijenja 1999. Pokopan je kako je i elio: uz ostatke stare crkve sv. Apolinara u Turiu kraj Bogovia. Nisam htjela da me itko vodi do njegova groba. Htjela sam ga nai sama, bez posred-nika. Iz Turia sam do groblja hodala onako kako se kree i pogrebna povorka. Put ide i kroz umu, ugodan je za hodanje. Zvonik stare crkve sv. Apolinara (dio crkve posluio je kao graa za ovu dananju; Apolinar oito i ovdje, kao i u svojoj Ravenni, mora imati dvije crkve) pomaljao se kao da izranja iz neke kotske legende. Drvee koje iz njega raste daje mu pomalo zlokoban izgled. Sin Bodulije, kako je Fui sam sebe zvao, lei u lijevom kutu groblja uza zid. Grob mu je goli humak uokolo kojega je ne-poznat netko poslagao oblutke. Teki smei drveni kri s imenom kakav su imali samo teaci. Moda grob vie i ne izgleda tako, moda je obzidan. Ne znam. Znam kakav je bio kad su Branka Fuia u njega poloili. Nikad vie nisam onamo otila. Nisam provjeravala.

59ZvijeZda jutarnja

Slavica SarkotiLekenik

Bistrike sliice bleee

Kak dragi kamen, kak rosa, kak sunce treptee. Tak vu dui sijaju za-navek spomenki z malosti bleee.

e bu dobra, pe z menum na Bistru. govorila je babica dok sem za njum capkala po blatu naega vraka i pukala travu ka je nakanila zarasti luice i kramper. Ne mi to bilo ba po vole, te posel, ali je babica rekla: Ti se lee kri, dete, mene tak kuki bole da komaj jedva hodim.

Gda smo zale f hiu, moje su gumene Batine imice bile se v jenem blatu, a blata je bilo i po moje tamnoplave laa i rlene majice.

Mamo, mamo, zakaj ste dete vu to blato pelali? pitala je mama sve-krvu, a ova je sam otpovrnula: Sem je rekla da pe z menum na Bistru, pak je sama tela iti.

Ne ba da je to bilo po sem istina, ali sem muala zato kaj sam se setila one lepe tandof na Bistrice i mam sem na pukanje trave zaboravela. e ba mi se f kolu ne dalo digati rano v jutro, gda je trebalo na Bistru iti, fletno sem se s postele skoila i vu tili as se oblekla.Vane je jo bila kmica, pefci su popevali i para se digala znad pola, isto kak i z nae zubi gda bi dijali s oprtemi vusnicami.

ez travu je vodila vuska steza po tere smo nakon vuru peaenja dole do stanice cuga f Peenice.Tu se ve bilo skupilo fajn sveta, vuglavnom ene i deca, i tu smo imale priliku videti gdo ide, a gdo nejde ovo leto na Bistru.

Cug petak bi leno dopuval od Siska i mi bi se narivali nuter, vuz glasno negodovanje radnikof teri su ze Siska putuvali na posel v Gredel, Konar ili f Kra vu Zagreb. Dremali su vuz od topline zahukane obluke, nekteri z noga-mi zdignenemi na sedala prek puta, a sad su se morali mikati, pak su bili luti.

Babica je sela vuz obluk de je bilo jeno slobodno mesto, a mene je dela na krilo. Gledela sem ez obluk v jutro tero se poraalo iza ivic, i vu umu Stari gaj i Belefku ez teru je cug vozil i de je moj tata lugar bil. Drevije, rasti, bukve i grabri su mi f polumraku zgledali kak oni zmaji s puno glaf i ruk o teremi mi je dedek ital z one debele knige.

Mene je straf. preeptala sem, a babica me je podragala po lasi sple-tene v dve vrste keke svezane z malinom i rekla: Nu, nu, ta bi te bilo

60ZvijeZda jutarnja

straf, Majica Boa nas uva! a strina Katena je rekla: Boe, Maro, to tvoje dete je se nejakovo splaeno.

Mislim da je babice to bilo malo al kaj je ova rekla pak je otpovrnula: To je zato kaj je ona fest spametnea od druge dece i vidi i ono kaj oni nemreju. a unda malo tie dodala: I zato kaj je one stari norc fort te romane o sekakove gamadi ita.

Taman gda sem mislila malo zadremati, stigli smo v Zagreb i morali smo s cuga van. Morali smo presesti na drugi cug, one teri nas je imal dovesti do Zlatara. Ja sem epala za babicum zato kaj me je cipela (mama mi je za tu priliku kupila nove) tak ulila da sem se zvezde videla. Te je cug bil jo gori, z drevenemi klupami, i tu smo se cumigale do Zlatara. Ma roakinja Bari-ca temerila je povanu pileu bocu i natakala malinovec, a ja nes bila gladna pak se babica lutila na me da bum navek tak slaba ostala e nem tela jesti.

Od Zlatara do Bistrice smo peaili sedem kilometrof, na moje zapo-maganje babica mi je narivala rupek f cipelu tera me ulila, a na koncu kraja zajne dva-tri kilometre me je nosila piilonca na plee.

Gda smo cirkvu Mamice Boe Bistrike videli, mam je umor nekam ne-stal, a ja sem, priznam zbrivala s pogledom iskaju tande, ali mi je babica rastumaila da je jo rano i da budu oni posle tande postavili.

Najprve smo se postarali za prespalo. To je bilo mesto de smo si beze-cuvali krof nad glavum za prespati. Bila je to velika prostorija poda pokrito-ga slamum, a na slame su bile poslagane grube, vunene deke. V jene sobe je spalo i po dvajset ljudi. Gda smo zbezecerali prespalo, ili smo k rane mee, pevali smo Majko Boja Bistrika, pogledaj na nas, mi smo tvoji putnici, blagoslovi nas. Zdravo, zdravo, zdravo, Marijo. To mi bilo najlepe.

Zili smo s cirkve preporoeni. Unda smo zvadili z torbi i platnene ta-kof ono kej smo si z doma za jesti zeli i to smo pojeli. Po tem je bila pol-danica, a posle poldanice smo ili na Kalvariju. Do unda mi je babica ve kupila tamburu, islo i sandale jer su mi nove cipele naredile krvave ule.

Na povratku, napile smo se mrzle vode s pipe i ekale v redu z drugemi za zavod teri je bil v dvoriu iza jene hie. Sekut okolo su diale klobasice i meso peeno na kotlu, a gverc se toil f ae i krigline. Guva i vruina je bila neopisiva. Babica je z rupeka zvadila peneze, pak smo si f ladu v dvoriu jene birtije pojele topli obrok, ona kotlovinu, a ja ranjie. Popile smo saka au kokte i nadelile bistrike bokce ki su se bili poredali f pro-lazu do cirkve. Nekteri su bili tak strano skvarjeni da je nes mogla glede-ti. Bez ruk, bez nog, nekteri su bili slepi, a jen je skakal na drevene noge i igral harmuniku, tak tuno da su mi suze frcale na oi.

61ZvijeZda jutarnja

Celi je trg vrvel od ljudi i si su bili razdragani i veseli. Nekteri muki su si i zapevali, obrazof rlene od vina. Z Baricum sem se posvadila oko nejakve plastine bebe, zato kaj je ona tvrdila da ju je ona prva videla, a ja sem bila sigurna da sem ja, a samo je jena bila takova, z rudlavemi rle-nemi lasi. Znerverana babica je na kraju dreknula: Za Boga miloga, pak nek jena popusti, i naravno, ja sem bila ta ka je popustila.

Posle smo obile se tande i babica mi je nudila da zeberem bebu teru ou, ali mene se narafski vie nijena ne zdopadala. Malo luta sem otila spat, ali me slama spod one deke fort egulila, pak mi je babica rekla: Ti si kak princeza na zrnu graka.

Negde pred jutro sem zaspala. Te drugi dan jo smo bili pri mee, a unda smo se vuz dirlive stihove Zbogom, zbogom, zbogom, Marijo, povlaei se natrake od lontara prema izlazu oprostili od Majice Boe Bistrike do iduega leta. To mi navek bilo najtunee.

Zaspala sem ve v cugu od Zlatara do Zagreba, malo kaj sem bila umor-na, a malo i zaradi toga kaj je Barica fort onu rudlavu bebu pred menum navlaila i lasi je poravnavala, pak to nes mogla vie gledeti.

Domom smo dole pod no i podelile dare, dedeku ki ne veruval v ni nek vu sebe i svoje potenje litru gverca teroga je sejeno popil, tate i mame kotlovi-nu i medenjake od Zozolija, stricu i strine islo i medicu, a moje male sestrine Biserke nacifrano licitarsko srce s porukum na paperu i piglom sredi. Ona je to srce za tili as smazala e ba je dedek rekel da su te farbe otrovne i da je to samo za ukras, sejeno, od srca je ostal samo paper s natpisom srce moje i tvoje u ljubavi stoje i pigl teri je Biserka postavila na svoj stol za uspomenu.

I sad gda sem ve i sama babica, odem rad na Bistricu. Ne treba pove-dati da sad z drugakemi oijami na se gledim, da su mi sakotere stvari sad puno jasnee, e ba ne bi mogla rei ni sad da sem puno pametnea, zato kaj tajnu toga svetita ni do denes nesem otkrila. Znam samo da me sako leto v neko doba nekaj nezadrivo k rne Majice vlee, i navek gda dojdem, setim se gda sem negda zdamlek z babicum tu dohaala, e ba je sad se druga. Dojdemo z avutom, pomolimo se i odemo domom. Dopelamo nae nukeke, narivavaju se pred tandi kak i ja negda. Potle pojedu hamburgere i popiju fante i kole na lepe pletene stolce spred restorana. Se je druga, bi-strike bokcof ve ne, zabranjeno im je dohaati. Druga su ljudi obleeni, drugaki su duani, modernei suveniri. Sekut ljudi kljocaju z foto aparati.

Ali ja sejeno fort negde ujem me babice glas: Ojdi, dete, bumo si sele pod ator i aicu gverca spile. Samo naj mame povedati.

62ZvijeZda jutarnja

Tomislav ovagoviZagreb

Vrpolje(nje) prehodanom susvitom

Evo san ti doa, grade ta se budi, tu san da ti prian, tu san da mi sudi..., tiho odzvanja berekinska pjesma u ibenskoj noi, a oni uporni kreu s upaljenim feralima traiti put ka svojoj Majci. Bonacasti kanal sv. Ante ljuljuka se, miran i gladak poput maslinova ulja, namigujui rijetkim plovilima u gluhi sat. Pustinjski Gospin eenj ostao je za hodoasnicima, isposniki dan o kruhu i vodi, suoblien kamenom kru Dalmatinske za-gore kojom valja krenuti ususret, u inat poskocima, drai, umoru, spari-ni koja obara s nogu i najspremnije putnike. Domovinskim ratom ranje-na kupola katedrale sv. Jakova ozdravljeno ispraa legiju vjernih, njezine kaleidoskopske rozete ispunjene su ufanjem boljeg sutra, kao i pospane grilje franjevakoga samostana s imenom asikoga sveca. Iz oblinje rod-ne kue i Nikola Tavili u petnaestom stoljeu odluio je krenuti istono putem Kristove domovine, nepokolebljiv u prenoenju Boje poruke po uzoru na sv. Franu. Postajui muenikom, svecem.

Mijea se povijest sa sadanjou, dok iz koara brinih domaica mi-riu vrue fritule i krafne, a termosice nude okrjepljujue gutljaje kave i aja, s pjesmom na usnama Gospi vanka grada, uvarici na rubu izvornih gradskih zidina, utvrdi optimista iza koje su komunisti sruili i staru ui-teljsku kolu Preparandiju, ali Nju nisu taknuli. Bogorodica je ostala bdjeti nad Poljanom, gradom i pazarom, svojim bijelim zvonikom istovjetnim novoj crkvi u Kalelargi, simbiozastim u Trojedinom Bogu, mirotvorcu o-vjeanstva putem svojih posrednika, izabranika koji su Kreimirov grad proslavili sigurni u svako doba zatitom svojega Gospodina, kako ukle-sane rijei sv. Mihovila stajae s njegovim likom u oskvrnjenome kamenu drevnih zidina, odlomljenih radi izgradnje Doma Jugoslavenske narodne armije, danas utjeno barem namjenom prostorom Gradske knjinice Jurja igoria.

Vijugavi val vjernika, bez knjiga, ali izgovaranih reenica, koraa isto-no prema raju (ili, kako se uzme, istilitu svojih grijeha), prema darova-noj slobodnoj volji, blagoslovljenoj kuepaziteljici savjesti. Pjevue nepo-

63ZvijeZda jutarnja

vjerljivi kosovci sa svijenih brijestovih grana svoju predjutarnju pjesmu, lumin sjaji na baldekinskom asfaltu, onome Draena Petrovia, koarkaa ubrzanoga koraka, prolazne onostranosti iskoritenoga talenta, kojemu ni vrui maestral nije smetao u ljetnom tranju, i skidaju ljudi kape kao u lokalnoj posveti uskim ibenskim ulicama, ireima prema gradskom izlazu, jer iza Robne kue na Vidicima prestaje svijet, a poinje Put, Istina i ivot. Greze, tipine dalmatinske jadikovke, praene komarcima i skakavcima, samo nigdje faraona, slanje kuragu morske prvoroena-di okrenulo se protiv vlastodrca snagom Presvetoga Srca Isusova, i u to ime stoji upna crkva, preciznije kua s horizontom lukih dizalica i e-ljeznike pruge koja je donedavno vukla teretne i putnike kompozicije za dostojanstvenije sonate ibenskih obitelji.

Ne more se samo od turizma iviti, triba opet otvarat tvornice, va-pije hodoasnik vrsto privijajui zrnca krunice ka grudima, u zajedni-tvu s neupoznatim pradjedovima, ranoraniocima koji su obraivali svoja i tua polja do iznemoglosti, za srdelu, kilogram kupusa i mul vina, ne posjedujui veljarin, budilicu nepredvidljivih kazaljki, jer priroda dovolj-no aurno probudi i bez instaliranih mobilnih aplikacija novih narataja.

Prvu emo deseticu moliti za mudrost novog biskupa, tumai voa hodoaa zorom dirigirajui mataievski vojsci odvanih pjeaka, vid-ljivih sa svih katova zgrada Krvavica i Vidika, pospanih naselja neuspa-vanoga ljepotana, izmuenoga marginaliziranou politikih struktura, uvjerenoga da samo ostanak podno njegovih tvrava moe donijeti ploda u budunosti. Veseliji mau sv. Petru, noas nije nijednom zanijekao Gos-podina, unato svim izazovima krunih proizvoda, smjetenih iza staka-la danonone pekarnice. Radosni su marijanski ust(r)a(j)nici jer projekti proirenja grada moebitno usporavaju nepovoljne demografske trendove, iako e sutra mnogi na studij prema sjeveru uzdajui se u milost zbog r-tve, ne raunajui na golemi put koliko na promjenu ritma, sve izraenije otkada se na predjelu Bioci uredila i obnovila usamljena crkvica sv. Mar-garete, nasukana usred polja, blagonaklona spoznajom kako je i privreme-ni mir potreban izmorenim sveenicima, iako se dugo odgaalo s grae-vinskim radovima. Ako je Gospa vanka grada bila na periferiji, najee spominjanoj rijei argentinskoga pape, tada je i crkvica s imenom djevice i muenice roene tri stoljea nakon muke, smrti i uskrsnua Spasitelja, iskonski daak Betlehema. I na blagoj uzvisini dozvana je piljasta Tino-va Svakidanja jadikovka lokalno prevedena uz spomenak mandroa, Mandaline, jedne od posljednjih eljeznikih stanica na kojima je mo-

64ZvijeZda jutarnja

gue snimati otkucavajue vesterne ispraaja. Prati se trag pruge indijan-skim herojstvom, ne marei za dimne maglovite signale naizgled drugih i drugaijih. Poveznica je Gospe i svete Margarete u nepresunoj edi za Istinom, potrage koju nakratko zavara materijalistiki pogled, ali oi su da vide, iskusno govore starije ene, ispunjene dahom uramljenoga tre-nutka. Jordan izvire svakodnevno u dui, za one koji znaju gledati dam-skom mudrou.

Izlazak iz ibenika prati vizura zahralih ostataka nekadanjega giganta nonih smjena Tvornice lakih metala Boris Kidri. Malo tko se bori s vjetrenjaama (a sve ih je vie na Krtolinu iznad Grada), nema vie e-ljeznih hala, i ne miriu podgrijana radnika jela, ni jugo ne nosi otpad-ne tvari prema centru. Odavno se hodoasnici ne kupaju u kalmama zagaivaa, ali izgubljeno je tisue radnih mjesta, svaki ist zrak stoji iza mora zaraenoga dima koji je, paradoksalno, i doslovno i metaforom hra-nio stanovnike prvoga samorodnog hrvatskog grada.

U tekoj ali izdrljivoj noi, s oblinjeg sjever-sjeveroistonoga brdaca, posljednje poivalite ibenki i ibenana i bez Hitchcocka u kadru uka-zuje na prolaznost ovozemaljskoga vijeka, groblje Kvanj, pokojnih tijela, neumrlih dua, pozdravlja ive sa sigurne udaljenosti, smjetene blisko u svima koji uvaju sjeanje na svoje najblie. Visoko se diu empresi lju-ljani vjetrovima rata i mira, trajno oprezni u sluaju novih poara ogolje-noga kamenjara, dok druga desetica smiruje uljevite misli, a trasa preko Raina blista s prvim zracima novoga, osjea se, jednako sparnoga dana, ali nekako iega, odmornijega.

I praina ovdje ima svoje ime, netko redateljski dobacuje sa zaelja uporne kolone, radniko naselje odavno je nadmailo svoje okvire, i makar je odredite sve blie, sumnje se roje poput komaraca u oblinjoj jadrto-vakoj uvali, tamo gdje je more ravniarski usidreno o a. Niu se bisera-ste desetice, uspravno hodaju hodoasnici i cvre egom umjetnici cvrci, i polja diu uzbibana murtelom, a sendvii s tanko narezanom mortade-lom odavno okopnie. Zastave s imenom upa i Gospinom slikom, moli-tva naglas izreena, i jo svetija u nutrini svakog hodoasnika, jer Blaena Djevica eka svakog ovjeka dobre volje, i onoga koji komotnije putuje prorijeenim vlakom dodirujui stijenke prokrenih brda s donje strane Donjeg Polja, oputenog i drugom elementarnom nepogodom suom.

Naviru sjeanja na blagopokojnog biskupa Sreka Badurinu, ve dav-nog kolovoza 1995. godine kada je nakon oslobodilake Oluje, na eu-haristijskome velikogospinskom slavlju pozvao na oprotenje i pomirenje,

65ZvijeZda jutarnja

u trenucima kada je teko bilo izrei svjeim ranama da samo Bog zacje-ljuje iste. Ako je u stripu Lun kralj ponoi, u javi je Pako mjesto roenja glasnogovornika ponienih izbjeglica, svjesnih da pruena ruka moe na-domjestiti ono izgubljeno, kada ovjek itavim biem osjeti mir. Znao je dobri biskup Sreko zapaliti cigaretu, uz njezin neizbjeno dogorijevajui dim mudro odmjeriti sloenu situaciju i jakou Duha Svetoga artikuli-rati dojmljive rijei u poruku Ljubavi, nadahnut Majinom mukom pod kriem mrtvoga Sina, i tako putnicima uliti nadu preivljenoga putovanja povijeu. Jer barbarski ini, mletaki, turski, srpski, snaili su narodsku vjeru od ustanovljenja ibenske biskupije 1298. godine, i sanjali su biskupi s obala Morinjskoga i Jadranskoga mora samostalnu upu i crkvu svojoj Kraljici, napokon izgraenu i posveenu 1762. po rukama Jerolima Bla-a Bonaia. I to ostade iza ratova osim neugasive eravice vjere, i okova sunja Radojice, i obilasci oko udotvorne slike Gospe Vrpoljake, izbav-ljenje iz svih ovozemaljskih obezvrijeenih poloaja.

Ah, kako je divna sloboda ropstva, neumitno proe glavom kada se pored ulaznoga utog znaka s crnim natpisom Vrpolje ugleda uzvisinu s koje, blistajui od bijeloga brakog kamena, eka zatitnica nizina i vi-sina, batei zvukom skromnih, a velianstvenih zvonika. Jer nije tajna u raskoi, oekivanom zdanju golemih razmjera, ve upravo u poniznosti, jednostavnosti crkve, opkoljene atorima s vruom peenom janjetinom i odojkom, lunaparkom, djejom grajom i jagmom odraslih za hladno par-kiralino mjesto. Blago onima svjesnima da najvanije stoji s druge strane hrama trgovine, duhovno ispred materijalnoga utauje glad i e privi-jajui u svoje krilo izmorene pjeake, radujui se guvi u kojoj svi postaju obitelj Isusovih bojovnika, samo ako prednost prue Gospi umjesto nov-aniku i oima gladnima zasoljenoga paprnjaka i zainjenih pomidora. Janjetu raspetom na kriu mnogi pretpostavljaju janjca na ranju, surova je to Dalmacija od pamtivijeka Golgote.

Je li susvita kao u Stoievo vrijeme? kao da se pitaju ibenani pri-stigli iz svih dijelova Domovine i inozemstva jer prvi zraci sunane zore udaraju u tikvu jae nego drugdje, uostalom, i upornost je izraenija nego uz odmarajue plae, gdje rtva gubi bitku pred arima suvremenih tehnologija, nepojmljivih u poslijeratno vrijeme Primorskoga Vrpolja, i tada sve postane zrcalno jasno: Ivan Metrovi. Zagrljaj na nebo uznese-ne Majke i uskrsloga Sina, vlakovi bez voznoga reda koji odvedoe iz ne-suenoga rodnog Ruia u obeanu slavonsku zemlju, dva Vrpolja dale-ka geografijom, bliska metafizikom, jer kamen je samo jedan, kao to je

66ZvijeZda jutarnja

samo jednoj eni aneoski navijeteno da e roditi Sina i nadjenuti mu ime Emanuel, i najmanje to pojedinac moe uiniti jest, makar i umoran, krenuti na zahvalno hodoae Majci, praen hukom lokomotive i vago-na, bukom automobila, sretan to je sa svoje dvije noge, zdrave ili bolesne, uspio dohvatiti prolaznost trenutka kojemu je zahvalnost smisao i poanta. Prolazak kroz crkvenu kapiju i eto bitka nezatvorenoga kruga, dok pod zimzelenim kronjama poivaju najdrai preci vjerujui da smrt nema po-sljednju rije, jer ni prvu Rije nije posjedovala.

Osunana kugla dodiruje neohlaene kamene blokove, i evo natrag tvoga izgubljenog sina na kraju pjesme o dolasku, na poetku romana o odlasku. Vjenost je samo drugo ime ljepote, a ljepota nadograena ver-zija sna u javi. Neprocjenjivost ivota drugaije se poima uivo i tuan je onaj tko nije naslutio eklipsu sile mnogo jae od ovjeka i svijeta. Rai-ri svoje blagonaklone ruke, draga naa Majko, Gospe od utjehe i alosti. Zvone vrpoljaka zvona, smije se srce.

Pjevanje je za zaljubljene

ESEJ

69ZvijeZda jutarnja

Zdravko GavranZagreb

Dua i duh

Velia dua moja Gospodina,klike duh moj u Bogu,

mome Spasitelju(Marijin hvalospjev, Lk 46-47)

Rijei dua i duh bliski su, meusobno slini i srodni pojmovi, i neri-jetko smo u dvojbi kojom se od njih posluiti da na najbolji nain izrazi-mo odreenu misao, uvstvo ili slutnju. To nije ni udno kada su obje u korijenskoj svezi s glagolima disati odnosno duhati koji izraavaju ono bitno bez ega bie vie nije ivo. A ivot, napose ljudski, u svim se religi-jama i u raznim filozofijama smatra neim to nam je dano ili to se vaz-da daje od Boga, od apsolutne Sile koja na ovaj ili onaj nain ini da se prah zemaljski pomou boanskog daha odnosno due pr