Seminarski - Sociologija Simboličke Kulture

1

Project Name: xxxx Customer Name: xxxxDocument Number / Version Number: xxxx

© Your Company UK Limited, 2023 Issue Date: xxxx

Author: xxxx Document Status: xxxx

Mjesto simboličke kulture u krilu sociologijeSeminarski rad

Vildana Krajinić

24 May 2011Stomatološki fakultet u Sarajevu

2


Sadržaj

1. Sociološka paradigama 3a. Sociologija je uvijek i ideologija, interpretacija društva iz

klasne perspektive2. Pojam i definicija sociologije 4

a. Šta je sociologija i čime se ona obavi?3. Metode sociologije 5

a. Koje metode i tehnike istraživanja koristi sociolog?4. Glavne sociološke teorije od nastanka do danas 6

a. Dominantne sociološke teorije i njihova kritika5. Simbol 9

a. Simbol je svaki fenomen kojemu je društveno ili kulturalno pripisano neko značenje, to je mehanizam komunikacije kojeg koriste samo ljudi.

6. Sociologija simboličke kulture 10a. Odgonetanje simbolizma u jeziku, mitu, religiji,

umjetnosti, nauci… rad kao temelj kulture7. Kosmički simboli – predcivilizacijsko razdoblje 12

a. Odgonetanje pojma čovjeka u svijetlu simbola koje on koristi kroz vjekove

8. Simbolizam predcivilizacijskih zajednica 13a. Čovjekov put od fascinacije nastankom kosmosa

ka simbolima društvenog života9. Sposobnost govora – jezik – kultura 17

a. Jezik kao vezivno tkivo cjelokupne kulture i civilizacije10. Jezik, umjetnost i društvo 20

a. Ideja jezika ravna je ideji umjetnosti, porijeklu mišljenja i pjevanja…

11. Suvremene jezičke aporije i proturječnosti 21a. Šta ideja jezika znači za modernu i postmodernu

kulturu i šta ona može značiti u budućnosti12. Literatura i izvori 22



3


Sociologija

1. Sociološka paradigmaParadigma (iz starogrčkog παράδειγμα parádeigma, sastavljeno od παρὰ parà „pored“ i δεικνύµι deiknymi „pokazati“, „učini razumljivim“; plural paradigme označava primjer, uzor, uzorak , ocrtavanje,ili predrasudu.

Paradigma je skup osnovnih pretpostavki ili pravila koje uzimamo zdravo za gotovo (eng. default) u cilju poimanja stvarnosti i njenih fenomena. U tom smislu osobna paradigma je ono bitno što učitavamo prilikom naše interpretacije stvari i pojava oko nas. Ljudi imaju različite paradigme kao pojedinci,obitelji, grupe, narodi, struke itd. Paradigma stvara mentalni filter kroz koji um propušta samo one informacije koje mu se uklapaju u postojeću sliku svijeta. Paradigma se može usporediti sa obojenim naočalama. Ukoliko npr. paradigma ima zelenu boju oni koji gledaju kroz zelene naočale vidjet će svijet obojen u zelenim tonovima i sve dok ne skinu zelene naočale sve će im se činiti zeleno i za to će staviti ruku u vatru.Tek kada skinu “zelene naočale “shvatit će da stvari nisu nužno u zelenom tonu već poprimaju drugačije tonove ovisno o novim naočalama koje stave. Paradigma se stvara preko informacija i iskustava koje nam plasira društvo u kojem egzistiramo, počev od najranijeg djetinjstva pa nadalje u životu. Društveni autoriteti su oni koji nameću paradigme.

„Ako želimo razumjeti o čemu se u sociologiji radi, onda moramo biti u stanju da se u mislima suočimo sa samima sobom i da sebe shvatimo kao čovjeka među drugima. Jer sociologija se bavi problemima „društva“, a u društvo spada i svatko tko o društvu razmišlja i tko ga istražuje.“

Norbert Elias

Ne postoji jedno opće tijelo ili jezgro sociološkog razumijevanja nekritički prihvaćeno od strane svih. U stvari ono što imamo je niz ideološki obojenih teoretskih perspektiva koje su jednostavno različiti načini gledanja i razumijevanja društvenog svijeta koji idu na ruku društvenima grupama koje su ih formirale. Stoga je posebnost sociologije u tome kako se studira i objašnjava.

Činjenice samo predstavljaju sebe kao takve kao odgovor na pokušaj pojedinca da razumije i objasni svijet. Na primjer, činjenica da je komad drva je jedan metar dug, a ne samo komad drveta, potječe ne od drveta samog, nego iz 'modela' ili 'teorije' mjerenja koju su izmislila ljudska bića - pa tako na kraju 'činjenice ' su u suštini proizvod teorijske interpretacije i odabira.

Društvo, koje se toliko često misaono suprotstavlja 'individui', sasvim je sastavljeno od individua, a jedna od individua smo i sami. Ali sredstva našeg jezika i mišljenja u velikoj su mjeri tako oblikovana kao da sve izvan pojedinačnog čovjeka ima osobinu 'objekata' i uz to obično još i mirujućih objekata.



4


2. Pojam i definicija sociologijeŠta je sociologija i čime se ona bavi?

Sociologija je znanost o društvu. To je društvena znatnost - pojam s kojim je ponekad sinonim - što koristi razne metode empirijskog istraživanja i kritičke analize kako bi razvila i poboljšala kvantum znanja o ljudskoj društvenoj djelatnosti, često s ciljem primjene tih znanja u potrazi za društvenom dobrobiti. Ona ne gleda ponašanje pojedinačnog člana društva, već prati statističke veličine, kao što su srednja vrijednost, efektivna vrijednost, matematičko očekivanje i drugo. Predmet se kreće od mikrorazine djelovanja i interakcije ka makro razini sistema i društvenih struktura.

Sociologija je kako tematski tako i metodološki vrlo široka disciplina. Njen tradicionalni fokus kreće se od socijalnog raslojavanja, društvenih klasa, socijalne mobilnosti, religije, sekularizacije, zakona, do devijantnosti.

Raspon socijalnih i naučnih metoda je također široko rasprostranjen. Socijalni znanstvenici oslanjaju es na različite kvalitativne i kvantitativne tehnike. Jezični i kulturni obrti sredinom dvadesetog stoljeća odveli su do sve više interpretativnih, hermeneutičkih i filozofska pristupa u analizi društva. Isto tako, posljednjih desetljeća se vidi uspon novih analitičkih, matematičkih i računskih tehnika, kao što je agent-based modeliranje i analiza socijalne mreže.

Posebne sociologije izučavaju pojedina područja društva. Posebne sociologije se naglo razvijaju šezdesetih godina 20. stoljeća, i to prije svega u zemljama s većom tradicijom u razvoju sociologije općenito (Francuska, SAD, Njemačka ... ). Jedna od takvih je i sociologija kulture.

Misaoni model koji ljudi imaju pred očima kad razmišljaju o svom odnosu prema „društvu“ često odgovara sljedećoj slici:

Shvaćanje zadaća ili predmeta sociologije olakšava se ako se u smislu prethodne slike preorijentira vlastita predodžba onoga na što cilja pojam „društvo“ i vlastitog odnosa spram „društva“: da se „društvo“ sastoji od entiteta izvan „Ja“, pojedinačne individue, i da je pojedinačna individua istovremeno okružena „društvom“ i od njega odijeljena jednim nevidljivim zidom.

Kako bismo razumjeli o čemu se u sociologiji radi, mora se – kao što je već rečeno – biti u stanju sebe samoga pojmiti kao čovjeka među drugim ljudima.



5


3. Metode sociologijeKoje metode i tehnike istraživanja koristi sociolog?

Znanstvene metode sociologije

Metafizička metoda se zasniva na shvaćanju da su pojave u prirodi, ljudskom društvu i mišljenju nepromjenljive, odnosno da se u njima eventualno odvijaju samo postupne, evolutivne promjene. U njima nema borbe unutrašnjih suprotnosti i nalaze se u sveopćoj međusobnoj povezanosti.

Dijalektičko-materijalistička metoda zasniva se na shvaćanju svijeta po kojem su pojave u prirodi, ljudskom društvu i ljudskom mišljenju kvalitativno promjenljive na temelju borbe unutrašnjih suprotnosti i nalaze se u sveopćoj međusobnoj povezanosti. (Marksistička teorija)

Metode društvenih znanosti u sociologiji

Svaka teorija ima i odgovarajuću metodu: Građanska teorija o društvu, koja je bila usmjerena k objašnjenju, opravdanju i očuvanju

postojećeg građanskog društva, imala je i odgovarajuću metodu za njegovo izučavanje. To je pozitivistička metoda, koja kao način za izučavanje društva izražava duh teorijske orijentacije u okviru koje nastaje.

Marksistička teorija o društvu bila je orijentirana na kritiku postojećeg građanskog društva, kao i na traženje teorijskih i znanstvenih argumenata za njegovo ukidanje i formiranje novog socijalističkog društva. Tako je njezina metoda u funkciji izvođenja tog društvenog preobražaja. Ta metoda je primjena načela dijalektičkog materijalizma, kao opće znanstvene metode, na proučavanje društva i njegovih pojava.

Metoda sociologije

To je pozitivističko, funkcionalističko, strukturalističko i marksističko shvaćanje sociološke metode. Metoda sociologije zapravo predstavlja prilagodbu znanstvene metode u svrhe sociologije.Tako se dolazi do sljedećih faza u sociološkom istraživanju:

Predmet istraživanja: definicija predmeta istraživanja i pretpostavljanje odnosa između njih. Plan istraživanja: biranje metode istraživanja, podataka koji će se zabilježiti i ljudi koji će ući

u ekipu. Suvremeni metodološki postupci su: promatranje, anketa, intervju, pokus, sociometrijska metoda, analiza sadržaja.

Prikupljanje podataka: implementacija plana. Sređivanje podataka: sabiranje i klasifikacija po raznim kriterijima. To se najbolje izvršava

planiranjem baze podataka u koju će se već u toku prikupljanja podaci unositi i automatski sređivati i klasificirati.

Analiza podataka: provjera je li ispunjena pretpostavka i provjera je li ustanovljena još neka nova relacija koja nije bila predviđena na početku. Postoji nekoliko vrsta znanstvenog objašnjenja:

o Uzročno objašnjenje utvrđuje uzrok pojave koja se događa.o Funkcionalističko objašnjenje odnosi se na utvrđivanje funkcije pojave u odnosu na

širi sustav kojem pripada, odnosno utvrđuje doprinosi li nazočnost pojave njegovom jačanju, slabljenju, ili je pojava neutralna u odnosu na taj sustav.



6


o Strukturalno objašnjenje se odnosi na utvrđivanje mjesta pojave koja se ispituje u okviru šire društvene cjeline, to jest u odnosu na druge pojave. U duhu ovog objašnjenja, ponašanje pojave ovisi o mjestu koje ona ima u okviru te cjeline. Pojava je, dakle, uvjetovana strukturom te cjeline.

o Teleološko objašnjenje neke pojave podrazumijeva njezino dovođenje u vezu s nekim društvenim ciljem. Ukoliko se pokaže da međusobne veze postoje, onda se utvrđuje karakter tih veza, to jest jesu li uzročne ili neuzročne.

Metodološki postupci prikupljanja podataka

Promatranje je najstariji metodološki postupak. Dijeli se na izravno i neizravno: Izravno promatranje vrši sam promatrač, a odnosi se na aktualne društvene pojave. Može

biti neorganizirano, na koje se promatrač odlučuje na licu mjesta, bez nekog prethodnog plana, i organizirano, koje je djelo nekog plana istraživanja. Ono može biti sa sudjelovanjem, u kojem sam promatrač utječe na razvoj događaja kao dio promatranog procesa, i može biti bez sudjelovanja.

Anketa se koristi za masovno prikupljanje činjenica i mišljenja. Ankete se mogu prikupljati u izravnom kontaktu ili posredno (štampa, Internet, radio ... ). Ankete također mogu biti sa zatvorenim (selectbox) i otvorenim (editbox) odgovorima. Prvi oblik se kasnije lakše sortira, ali je drugi oblik vjerodostojniji.

Intervju je sličan anketi, osim što se odvija u izravnom razgovoru. Pokus je promatranje namjerno izazvane pojave. Tu postoje tri zapreke:

o Društvene pojave se teže izazivaju u cilju trenutnog proučavanja, te zahtijevaju više vremena za istraživanje,

o Pokus mora ostati tajan da bi ljudi mogli reagirati kao i u prirodno izazvanoj situaciji,o S obzirom da su društvene pojave vrlo složene, mora se dobro izolirati skupina nad

kojom se vrši pokus, da ne bi došlo do utjecaja vanjskih činilaca na razvoj događaja. Sociometrijski postupak se koristi u okviru sociometrije, koja je jedno od shvaćanja u okviru

psihologističkog smjera u sociologiji. Postupak se zasniva na otkrivanje strukture odnosa (tipa simpatije, autoriteta, ugleda, i tako dalje) unutar male društvene skupine. Rezultati se grafički prikazuju na sociogramima.

Analiza sadržaja odnosi se na analizu dokumenata, to jest informacija. Postoji kvantitativna analiza (u kojoj se određuje količina podataka u funkciji vremena, položaja i drugog) i kvalitativna analiza (u kojoj se određuje vrsta podataka, na primjer pozitivni, negativni ili neutralni).

4. Glavne sociološke teorije od nastanka od danasDominantne sociološke teorije i njihova kritika

Teorije na visokoj razini, kao što su funkcionalizam, marksizam, feminizam, interakcionizam, i postmodernizam se fokusiraju na pokušaj objašnjenja kako i zašto je društvo uređeno. Ove teorije možemo razumjeti kao "Sociološke perspektive '.

Funkcionalizam Funkcionializam ima pozitivan pogled na društvo. Ova torija posmatra društvo kao sistem koji je baziran na kooperaciji. Svaki dio društvene strukturne ima svoju funkciju i doprinosi društvu kao cjelini.



7


Kritika funkcionalizma • On predstavlja deterministički pogled na ljudsko ponašanje - ljudi su zamišljeni i uobličeni

od strane društva. Funkcionalizam zanemaruje konflikte koji postoje u društvu.

Marksizam – Teorija konflikta Karl Marx (1818 - 1883) tvrdi da je kapitalističko društvo Kapitalističko društvo stvara sukob između bogatih vladajuće klase i izrabljivanih radnika. Te

skupine će uvijek biti zaključane u sukobu budući da su oni suprotnih interesa Formalni društveni nadzor – vladajuća klasa koristi policiju i vojsku prijeteći 'pobunjenicima'

silom Druga strategija je osvojiti srca i umove ljudi. Sukob teoretičari tvrde da moćne skupine

koriste obrazovni sistem i medije za "ispiranje mozga" i manipulisanje ostatka stanovništva na prihvaćanje vrijednosti koje podupiru postojeći sistem.

Kritika Marksizma Marksizam portretira ljude kao marionete socijalnog sistema, nesposobne da se odupru

sistemu – ideji kapitalizma.

Feminizam Feministkinje vide spolni sistem kao glavni uzrok sukoba u društvu. društvene podjele

između muškaraca i žena Nejednakost spolova može se naći unutar:

zanimanja - postoje muški i ženski poslovi i radna mjesta, u većini slučajeva muške poslove donose više nagrade u pogledu statusa, moći i novca. vjerskih uvjerenja - koje gledaju muškarce kao superiorne u odnosu na žene bračne zavjete - tvrdnje da je dužnost žene da služi svome mužu. Obrazovanje Obiteljski život

Kritika Feminizma Feministkinje su preokupirane nejednakošću polova i teže ignorisanju ostalih

aspekata društva.



Funkcionalizam: ‘Sve u društvu funkcioniše za dobrobit svakoga’

Marksizam‘Vladajuća klasa eksploatiše radničku klasu’ –ekonomija.

Feminizam ‘Muškarci dominiraju nad ženama’ – ‘Nema jednakosti

polova’

8


Interakcionizam Interactionisti ne vide društvo kao rigidnu strukturu, oni stavljaju veliki naglasak na

ljudsko djelovanje i slobode. Interactionisti ističu da mi kreiramo uloge i jednostavno ih uzimamo i igramo. Interactionisti kažu ljudi nisu pod kontrolom društva. Interactionisti vide društvo kao proces socijalne interakcije i stalne ljudske

djelatnosti.

Kritika Interakcionizma Interactionisti se fokusiraju na minorne situacije i ignorišu širi društveni kontekst. Kritičari kažu da oni podcjenjuju nivo do kojeg su naše akcije kontrolisane od strane društva.

Postmodernizam Postmodernisti tvrde da su tradicionalni načini ponašanja postali zastarjeli i nevažni. Postmodernisti vjeruju da je ono što konzumiramo kaže nešto o tome tko smo. Oni vjeruju da umjesto dominantne ili mainstream kulture postoji široka raznolikost

stilova života. Oni vjeruju da ljudi mogu izabrati vlastite kulturne vrijednosti i načina života, a ne da jednostavno slijede kulturne tradicije njihovog društva.

Postmodernisti vjeruju da se identitet osobe također temelji / određuje na izboru, a ne tradiciji ili rođenju.

Kritika Postmodernizma Mnogi sociolozi vjeruju da postmodernisti prenaglašavaju sociološke promjene. Iako sociolozi prihvaćaju nesigurnost i razbijanje tradicionalnih normi i vrijednosti, ali ipak

vjeruju da još uvijek postoje jake veze s prethodnim društvima.



Postmodernizam‘Ideja o mogućnosti izbora’ - ‘Konzumerizam’

Interakcionizam‘Društvo ne postoji, samo individue I male grupe.’

9


Simbolička kultura

5. SimbolSimbol je svaki fenomen kojemu je društveno ili kulturalno pripisano neko značenje, to je mehanizam komunikacije kojeg koriste samo ljudi.

Riječ simbol dolazi iz latinskog, od grčkog σύμβολον (sýmbolon) iz korijena riječi συν-(syn-), što znači "zajedno" i βολή (Bole), "baciti", nakon što je približno značenje "baciti zajedno", doslovno "ko-incidencija", također "znak, ulaznica, odnosno ugovor". Najraniji atestiranje pojam u homerskoj Himni Hermesu gdje Hermes vidjevši kornjaču uzvikuje σύμβολον ἤδη μοι μέγ ὀνήσιμον "[simbol / znak / znamenje / susreta / slučajni nalaz?] symbolon radosti za mene!" prije nego ga uključi u liriku.

Kultura je dokaz kako je čovjek, tražeći pouzdan odgovor, služeći se simbolizmom sadržanim u jeziku, mitu, religiji, umjetnosti, nauci, stvarao vlastiti svijet. U brušenju čovjeka, rad je izdjelao simboličko komuniciranje, postavljajući temelj građevini ljudske kulture.

Dakle, rad je nužni sadržaj svakog ljudskog djela, svakoga opredmećenog traganja za smislom ili besmislom opstojanja, on je "povijesnih nosilac" kulture. Na tom temelju, čovjek je postao izvorom simboličkog razumijevanja znakova. Zahvaljujući otkriću o ovoj determinaciji moguće je pojmiti povijesnu dimenziju ljudskih djela, umjetničkih tvorbi, mitskih i religijskih nakana, ideoloških zamki, filozofijskih i naučnih pregnuća itd. Spoznajom ove determinacije otkriva se protivurječan povijesni hod kulture i sva iskušenja na koja je stavljena od Prometeja do Fausta.

„Ima li u povijesti bilo kakvih pravilnosti koje se mogu znanstveno spoznati i koristiti za predviđanje i oblikovanje budućnosti? Marksizam kaže da, pozitivizam kaže ne, odgovarajući na ovo kardinalno pitanje sociologije.“

No, spoznaja o ovoj determinaciji nije imala nimalo jednostavan put. Filozofija je sve do Kanta i Hegela, a sa takvom prethodnicom kakvu je imala u Platonovoj, Aristotelovoj, ili pak, Augustinovoj, Dekartovoj ili Spinozinoj misli, pružala tek nagovještaj o protivurječnom povijesnom hodu kulture, o onom iskušavanju koje svjedoči o sreći i prokletstvu čovjekova postojanja. Unatoč značajnim dosezima ova misao ne uspijeva probiti ljusku koja je dijeli od spoznaje rada kao iskona i temelja povijesnosti kulture. Ona kroz tu ljusku nazire krizu i propast kulture, ali ne i njeno ponovno uskrsnuće, bar ne ono koje bi označilo njeno istinsko osvještavanje (Hegel); nazire snagu subjekta koji, zahvaljujući potpunoj slobodi od svakog voljnog trenutka, uspijeva spoznati istinu (A. Schopenhauer), ali "istinu" koja skončava u nihilizmu; nazire krizu i smrt svih vrijednosti i idealizirane predstave o Kulturi, ali ne dokučuje kamo vodi prevrednovanje svih vrednota (Nietzsche) i sl.



10


6. Sociologija simboličke kultureOdgonetanje simbolizma u jeziku, mitu, religiji, umjetnosti, nauci…rad kao temelj kulture

Među fenomenima čovjekova postojanja kultura predstavlja, po svojoj složenosti i obuhvatnosti, pročelni fenomen bez kojega pitanje o tome šta je čovjek ne bi nikada našlo pravoga odgovora. Čovjeku su tajne svemira bile trajna inspiracija u traganju za smislom kosmičkog poretka i za otkrivanjem zakonitosti koje vladaju u čovjeku dostupnom svemiru. Isto tako su mu njegov individualni i društveni život bili druga strana zagonetke, koja ga je inspirirala da otkriva smisao vlastite egzistencije. I jedna i druga strana zagonetke reflektuju se u kulturi kao naporu da se odgovori na postavljeno pitanje: Šta je čovjek? No, ni individualni, ni društveni život čovjeka, ni njegova naučna niti umjetnička pregnuća, ni sve stvari i djela kojima je osmišljavao i osmišljava svoje postojanje, ne bi bili mogući (bar ne na takva način), bez ljudskoga rada kao iskonske spone čovjeka i prirode, rada kao proizvođenja vlastitog svijeta i proizvođenja sebe samog kao ljudskog bića.

U brušenju čovjeka, rad je izdjelao simboličko komuniciranje, postavljajući temelj građevini ljudske kulture. Dakle, rad je nužni sadržaj svakog ljudskog djela, svakoga opredmećenog traganja za smislom opstojanja, on je "povijesnih nosilac" kulture. Na tom temelju, čovjek je postao izvorom simboličkog razumijevanja znakova. Zahvaljujući otkriću o ovoj determinaciji moguće je pojmiti povijesnu dimenziju ljudskih djela, umjetničkih tvorbi, mitskih i religijskih nakana, ideoloških zamki, filozofijskih i naučnih pregnuća itd.

No, spoznaja o ovoj determinaciji nije imala nimalo jednostavan put. Filozofija je sve do Kanta i Hegela pružala tek nagovještaj o protivurječnom povijesnom hodu kulture, o onom iskušavanju koje svjedoči o sreći i prokletstvu čovjekova postojanja. Unatoč značajnim dosezima ova misao ne uspijeva probiti ljusku koja je dijeli od spoznaje rada kao iskona i temelja povijesnosti kulture. Ona kroz tu ljusku nazire krizu i propast kulture, ali ne i njeno ponovno uskrsnuće, bar ne ono koje bi označilo njeno istinsko osvještavanje (Hegel); nazire snagu subjekta koji, zahvaljujući potpunoj slobodi od svakog voljnog trenutka, uspijeva spoznati istinu (A. Schopenhauer), ali "istinu" koja skončava u nihilizmu; nazire krizu i smrt svih vrijednosti i idealizirane predstave o Kulturi, ali ne dokučuje kamo vodi prevrednovanje svih vrednota (Nietzsche) i sl.

Sama simbolička kultura je, međutim, već u sebi sadržala posvjetovIjenje bez obzira na "materijalnost" ili "duhovnost" svoga predmeta (amfora, sarkofag, arabeska, gotska katedrala) jer je uvijek, i na sebi svojstven način, izražavala dodir subjekta i objekta, eksplicitnije je govorila o tome da je u nju utrošen određen ljudski rad (čak i o načinu na koji je utrošen).

Dok je klasična znanost činila napore da na "posljednja pitanja" o jeziku, pjesništvu, slikarstvu, skulpturi, drami, tragediji i sl., dotle su kritičko iskustvo i sama stvarnost nagovještavali da se putovanje tek nastavlja. Ali, to iskustvo . koje je teklo preko spoznaje rada kao iskona i temelja povijesnosti kulture i preko rada spoznaje, otkrilo je ne samo antinomičan i polifoničan povijesni hod kulture, već i njenu otvorenost i protežnost bez kojih nema prave potrage za istinom.

Tek je tada bilo moguće otkriti svu tragiku razuzdanog stvaranja i uništavanja kroz koje je prošla simbolička kultura podižući svetilišta čovjekovom htijenju da dokuči vječnost, da bi ih potom,



11


primjereno svojoj protivurječnoj biti, dovodila u pitanje. Onda je sasvim jasno zašto su određene ideološke nakane, određene umjetničke tvorbe (njihov jezik i njihova mitologija), određena filozofska ili naučna traganja tako moćno pripadala jednoj epohi, koliko po tome što su je do određenog stupnja uzdigla, toliko i po tome što su joj izricala presudu.

Dakle, u antinomičnoj povijesti privid ima svoju ideološku pratnju, pa se stoga ono što je sasvim neizvjesno čini potpuno izvjesnim. Ljudski rad je istinski topos raskida s prividima što ih je stvarala povijest, kao i mogućnost raskida s prividima koji zamagljuju čovjekovu perspektivu i ondje gdje je već dovoljno odškrinuo vrata čovječnosti. Kultura je pojmljena kao kompleksni i polifonični trag nastajanja čovjeka, koji ne govori samo o prisustvu stvari i djela sazdanih od simbola (umjetničkih tvorbi jezika, mita, religije, filozofije) već i o njihovoj smislenosti, ili pak, besmislenosti. Ona je suigrač čovjekova djelanja i njegovog društvenog i individualnoga života. Kultura je, dakle, ono iskustvo ili mnoštvo iskustava što ih je čovjek sabirao i akumulirao zahvaljujući savjesnom radu.

„No, ni individualni, ni društveni život čovjeka, ni njegova naučna niti umjetnička pregnuća, ni sve stvari i djela kojima je osmišljavao i osmišljava svoje postojanje, ne bi bili mogući (bar ne na takva način), bez ljudskoga rada kao iskonske spone čovjeka i prirode, rada kao proizvođenja vlastitog svijeta i proizvođenja sebe samog kao ljudskog bića.“ Hidajet Repovac

Međutim, ono što kulturu sili na stalno iskušavanje bitka jesu umjetnička, naučna i sl. pregnuća kao njezini istureni, anticipirajući segmenti. Umjetnost, sa svojom utopijskom simbolikom, predstavlja stalno opovrgavanje onoga što se već pretočilo u iskustvo i u okamenjene realnosti. Ona je u stanju dodirnuti nadnaravne, metafizičke sfere (Fidijine skulpture, Eshilove tragedije, Mikelanđelove slike, Bachova muzika i sl.). Na zlatnom tragu ovih djela razabire se smisao što ga je čovjek u njih utkao. Ona osmišljava vrijeme u kojemu je stvarana i zrači iz tog vremena kao neizbrisivi trag o uspravljanju čovjeka i njegovom htijenju da savlada životinju u sebi.

Protivurječnosti suvremenog svijeta, kako one koje se manifestiraju na globalnom planu tako i one prijepornosti koje se pojavljuju unutar socijalnih sistema, upozoravaju da ambivalentna povijest u kojoj kulture prožete antagonizmima, unatoč značajnim uzletima duha, istovremeno rade na vlastitom uništenju.

No, pred činjenicom "još neizrečenog" u ljudskoj kulturi zastaje moderna misao. Osnovna nit koja govori o determinirajućem odnosu rada i kulture, a koja se raspoznaje u još neizrečenom u djelatnu procesu i anticipirajućem u kulturi, ni do danas nije dobila ono mjesto koje joj pripada.

Možda će kao alternativa uslijediti novo prilagođavanje, instrumentaliziranje i ideologiziranje koje će produžiti trajanje simboličkoj kulturi, a toj epohi pripadajući čovjek neće imati potrebu da u muzici, filmu, književnosti, pozorištu, slikarstvu, arhitekturi (...) traži bilo kakvu kritiku ili bilo kakav humani angažman. Sociologiji, prevashodno sociologiji simboličke kulture, predstoji zaista težak zadatak da utvrdi šta će biti umjetnost 21. stoljeća i da li će je uopće biti na način na koji je egzistirala u prethodnim epohama.



12


7. Kosmički simboli – predcivilizacijsko razdobljeOdgonetanje pojma čovjeka u svijetlu simbola koje on koristi kroz vjekove

Ćutke umiru sunca s onu stranu AldebaranaSamo čovjek zna za njihovu i vlastitu tragediju.

Ako smo civilizaciju definirali kao određeni stupanj razvitka čovjeka i društva, onda je predcivilizacijsko sve ono što prethodi i što je ispod tog razvojnog nivoa. Granica između jednog i drugog perioda nije definisana, već se ona pomjera u skladu sa novim otkrićima ili podstaknuta novim hipotezama o postanku i razvoju čovjeka. Postoje naime prijelazna razdoblja koja tu granicu čine neopisivo složenom krivuljom čija ispupčenja idu duboko i na jednu i na drugu stranu. To su znaci civilizacijskog duboko u predcivilizacijskom periodu ili, pak, predcivilizacijski oblici unutar civilizacijskog perioda.

No, ono što je daleko iza ili ispred tih nedovoljno poznatih krivulja nastanka civilizacije, jeste rođenje kosmosa, naše galaktičke regije, Mliječnog puta, Sunčeva sustava i same planete Zemlje. Postoji nekoliko hipoteza o postanku i razvoju kosmosa. Jedna od njih govori o stacionarnom kosmosu koji u vremensko-prostornom kontinuumu više pokazuje svoju stabilnu i teško promjenljivu prirodu, nego težnju ka izrazitim mijenama i osciliranjima. Stari Grci su zbog te "prividno" stabilne prirode kosmičkih prostranstava koja su im bila dostupna oku prozvali ovu očaravajuću pojavu "redom" ili "poretkom" odnosno, kosmosom.

Drugi blok teza polazi od pretpostavke da je život na Zemlji rezultat njezine dugotrajne evolucije. Postoje teze o tome da je život na našoj planeti unikatan, jedinstveni primjer evolucije materije u svemiru. Ovaj egoistični stav, unatoč nepostojanju značajnijih dokaza o rasprostranjenosti života u svemiru, nema u suvremenoj znanosti značajnije mjesto.

Tekst Starog zavjeta daje prelijepu sliku onoga što se, po njegovom piscu, u tim maglovitim razdobljima odigravalo. U Knjizi postanka se veli da "u početku ne bijaše ništa, sem što su Zemlju pokrivale magle i isparenja i Bog reče: "Neka bude svijetlost i bi svjetlost i bi dan prvi." Ovaj lijepi umjetnički trag dokaz je o postojanju civiliziranog čovjeka prije 35 stoljeća, ali on nije cjeloviti odgovor na prvobitno postavljeno pitanje. On je, kao i mnogi drugi pokušaji, rezultat nastojanja ljudskoga uma da se odgovori na pitanje o postanku Zemlje i života na njoj.

Pojava čovjeka, odnosno čovjeku bliskih predaka vezuje se za period od oko 5-6 stotina hiljada godina unazad. Do većine otkrića došlo se, uglavnom, uzgredno. Tako su u nanosu rijeke Elgenc kod Hajdelberga, na dubini od 24 metra, pronađeni relikti tzv. Hajdelberškog čovjeka, čija se starost procjenjuje na 450.000 godina. Ostaci pitekantropusa, srodnog Hajdelberškom čovjeku, pronađeni su u sjevernom Alžiru kod Maškare, a čija se starost procjenjuje na 500.000 godina. Uz antropomorfne ostatke pronađeni su primjerci paleolitskog oruđa. U red izuzetnih otkrića u vezi sa najranijim razdobljem pojave čovjeka spada otkriće Pekinškog čovjeka (sinantropusa), čija je starost približna prethodno pomenutim nalazima. Ovom tipu srodan je pitekantropus, čiji su relikti otkriveni na ostrvu Javi. Južna Francuska i Belgija su područja sa najbrojnijim iskopinama tzv. neandertalskog tipa pračovjeka. U Hrvatskoj (Krapina) pronađeni su relikti izuzetne vrijednosti iz neandertalskog



13


perioda. Za razliku od ranog i srednjeg diluvijalnog perioda, mnogo je više nalaza iz perioda mladog diluvijuma, kako antropomorfnih ostataka tako i oruđa, oružja, nastambi, ali i dokaza o procesima primitivne umjetnosti. Tako su u pećini Altamire u Pirinejima pronađeni 1879. godine crteži u boji, čija se starost procjenjuje na oko 20.000 godina. Na crtežima postojanih boja, vanrednih proporcija i skladno predstavljenih pokreta naslikani su bizon, divlji konj i vepar, ali bez prisustva ljudskih likova. Umjetnost Altamire korespondira, po svemu sudeći, biološki već potpuno razvijenom čovjeku, jer ostaci skeleta iz tog perioda ne pokazuju nikakve razlike u odnosu na skelet suvremenog čovjeka.

Variranje klimatskih okolnosti (od ledenih doba do veoma toplih perioda) jednako je pogađalo sve životinjske vrste na planeti. Klimatske oscilacije posebno pogađale primitivnog čovjeka, koji nije posjedovao jake mehanizme odbrane kao druge životinjske vrste te je stoga njegova borba sa prirodnim uvjetima u vlastitom okruženju zahtijevala mnogo složenije oblike, koji su vodili ka prilagođavanju, nego kod drugih vrsta. Otuda se pojačani čovjekov angažman u odnosu na prirodu, odnosno, specifičan odnos rada koji je obezbjeđivao sredstva za opstanak i unapređivanje životnih uvjeta, smatra glavnom karikom koja je čovjeka izvela iz vrta životinja. Neki znanstvenici smatraju da je upotreba alata u tom procesu uspostavila granicu između životinjskog i ljudskog svijeta. Drugi, pak, smatraju da je simboličko općenje, odnosno, upotreba simbola koji su omogućili prenošenje znanja i iskustva na druge pripadnike ljudskoga roda, bilo ključni faktor formiranja homo sapiensa. Međutim, razvitak ljudskih čula, odnosno fizičkih i duhovnih sposobnosti koje su nadvisile životinjsko carstvo, rezultat su, po svemu sudeći, kombinacije brojnih faktora koji su sadjejstvovali u dugom procesu evolucije.

Dakle, usložnjavanje procesa rada, ili, drugačije rečeno, aktivnog odnosa čovjeka spram prirode i drugih pripadnika vrste, postupno su brusili njegove sposobnosti, njegova čula, njegove saznajne moći i si. Priroda je postupno, procesom očovječenja čovjeka, saznavala samu sebe.

Kulturnu morfologiju interesira kumuliranje onih kvalitativnih faktora unutar predcivilizacijskih zajednica koji su omogućili kvalitativni skok u civilizirano društvo. To znači da ova znanost polazi od onog stanja ili procesa u kojemu su kulturni i civilizacijski činioci postigli takav stupanj objektivacije, odnosno, takav stupanj socijalizacije u kojemu se već jasno diferenciraju kao snažni generator razvitka ljudskog društva.

8. Simbolizam predcivilizacijskih zajednicaČovjekov put od fascinacije nastankom kosmosa ka simbolima društvenog života

U nauci figurira nekoliko periodizacija predcivilizacije zavisnosti od faktora koji su smatrani suštinskim za diferenciranje pojedinih razdoblja. Podjela na razdoblja divljaštva i barbarstva koju je napravio Lewis Morgan promatra predcivilizirana društva kroz stupanj razvijenosti ukupnih društvenih odnosa, kroz stupanj organizovanosti društva i porodice i si. Prvo veliko razdoblje uglavnom karakterizira najprimitivniji oblik upotrebe i prerade materijala zatečenih u prirodi. Razdoblje barbarstva započelo je upotrebom bronze, što bi značilo da je koncem neolitskog perioda čovjek suptilno oblikovao materijale (drvo, kamen, Ilovaču) i da je pronašao metale. Treće



14


podrazdoblje barbarstva nastupilo je sa pronalaskom i preradom gvozdu. Ovo treće podrazdoblje bilo je, po Morganu, kvalitativno dozrelo za prelazak u razdoblje civilizacije.

U znanosti postoje periodizacije koje uglavnom uvažavaju tehničku razvijenost, upotrebu alata i preradu prirodnih materija, da bi diferencirale pojedina razdoblja u razvitku ljudskog društva. Tako je paleolit razdoblje upotrebe i najgrublje obrade kamena sa praizvedbom alata. Neolit je mlađe kameno razdoblje, u kojemu se kamen i drugi materijali oblikuju daleko preciznije i profinjenije, sa naznakama umjetničke obrade. U metalnom dobu bakar i kalaj su osnova za izradu kako alata i oružja, tako i umjetničkih ukrasa i nakita. Legura ova dva metala (bronza) davala je oružju i alatima čvrstoću, a umjetninama i nakitu trajnost i ljepotu. Najzad, u ovoj periodizaciji gvožde se smatra vrhuncem upotrebe i prerade metala.

Uočili smo na koji način ova periodizacija korespondira sa Morganovom. Promatrane u vremenu, kao nezaobilaznom faktoru za diferenciranje pojedinih razdoblja, naznačene periode korespondiraju sljedećim vremenskim intervalima: paleolitsko razdoblje (ili niži i srednji stupanj divljaštva) traje od početka kvartara (oko 600.000 god.) do 10.000. godine prije nove ere: neolitsko razdoblje traje od 10.000 god, do 3.000. god. prije nove ere (time se završavaju podstupnjevi divljaštva); bronzano razdoblje ili niži i srednji stupanj Barbarstva traju od 3.000 do 1.500 godine prije nove ere, a gvozdeno razdoblje od 1.500 god, do početka nove ere.

Prezentirane periodizacije pokazuju niz slabosti i ograničenja budući da razvoj civilizacije nije pravolinijski i jednosmjeran nego često sadrži oscilacije i retrogradne procese. Ne postoji prava linija koja dijeli pojedina razdoblja, a u civilizacijskom smislu ona je kao takva potpuno nemoguća. Na vremenskoj krivulji pojedini civilizacijski procesi sežu izuzetno duboko u prošlost, kao što i necivilizirani procesi sežu do u sadašnjost. Četvrto, upotreba metala može biti jedan od faktora razgraničenja među pojedinim periodima, ali uopće ne postoje precizni dokazi o tome kada je njihova upotreba započela. Naime, u nekim prastarim epovima (Mahabharata i Ramajana, npr.) uočava se ne samo poznavanje metala već i njihovo funkcioniranje u složenom tehničkom instrumentariju (rat između Dravida i Hindu Evropljana).

Međutim, upotreba metala tek u kombinaciji sa upotrebom drugih materija može biti suptilniji i profinjeniji dokaz o stupnju razvijenosti civilizacije i to samo njenoga materijalno-tehničkog segmenta. Ako, pak, kao kriterij uzmemo filozofiju, umjetnost ili astronomiju i izradu kalendara, onda također relativiziramo krute odredbe o prijelazu iz predcivilizacijskog u civilizacijski način življenja. Postojanje gradova u razdoblju do 2000. godine prije nove ere govori o određenom tipu "građanstvovanja", odnosno civilizacije. Tako su u periodu od 5000 -2000. godine postojali sumerski gradovi Ur, Uruk, Nipur i Lagaš, postojala je egipatska prijestolnica kraljeva, Memfis već 3400. god. prije nove ere, Mohenđo - Daro. Indijska prijestolnica 3000. godina prije nove ere. Ovi i brojni drugi primjeri urbanog života u pomenutom razdoblju također svjedoče o određenom tipu –„građanstvovanja" ili civilizacije.

Svi ovi primjeri duhovnog i materijalnog življenja i općenja među ljudima pokazuju da se prijelaz iz predciviliziranog u civilizirano društvo odigravao dugo i postupno i da su "pripreme" za kvalitativni skok, po svemu sudeći, bile dovršene 10-15 milenija prije nove ere.



15


Razdoblje predciviliziranih ili tzv. prvobitnih zajednica, unutar kojega su se odigrale ove "pripreme", veoma je širok pojam. Po svojom vremenskom trajanju ovaj period je neuporedivo duži od razdoblja civiliziranog društva. U ovome razdoblju desile su se mnoge oscilacije, podrazdoblja progresa i regresa, ali sa mnogo blažim prijelaznim oblicima i u veoma razvučenim vremenskim intervalima. Dosadašnja znanstvena istraživanja, osim u nekim hipotetičkim oblicima, nisu utvrdila pojave i iščeznuća civiliziranog života u ovom razdoblju. Predcivilizirana društva su imala svoju ekonomiju, od one u najprimitivnijem obliku, do one koja je između ostalih faktora pripremila, skok u civilizirano društvo; imala su svoju društvenu organizaciju, od primitivne rodovske, do razvijene plemenske; imala su svoje norme ponašanja, ćudoredne i moralne; imala su svoja vjerovanja, svoju umjetnost itd.

Najranije (paleolitsko) razdoblje, koje je bilo i najduže, karakterizirala je postupna transformacija prvobitnih ljudskih zajednica protkana dugotrajnim oblikovanjem životnih uvjeta, oruđa za rad, oružja za lov i odbranu, porodičnih i rodovskih odnosa i sl. Uz relikte sinantropusa, Hajdelberškog čovjeka, pitekantropusa i njima bliskih praljudi po stupnju razvitka i vremenu u kojemu su postojali, pronađeni su ostaci kamenog oružja i oruđa, uglavnom primitivna koplja, sjekire, noževi i neobrađene igle od kosti. Život u hordama nije iziskivao pravljenje stalnih nastambi, već se čovjek u ranom paleolitu sklanjao u prirodna staništa. Nalazišta iz ovog perioda u južnoj Francuskoj i u Španiji pokazuju da je paleolitski čovjek tražio zaštitu u pećinama i u drugim prirodnim zaklonima, koji su mu obezbjeđivali stanovitu branu od zvijeri i prirodnih nepogoda. U ovim prvim ljudskim staništima pronađeni su i tragovi komuniciranja putem simbola. Paleolitska umjetnost je bila neposredni izraz svakodnevnog bavljenja tadašnjeg čovjeka lovom na divlje zvijeri, ali ona pokazuje da je čovjek već tada poznavao polihromatsko izražavanje."

Pronalazak i upotreba vatre, odnosno mogućnost njenoga održavanja,unaprijedili su život praljudi. Vatra je za paleolitskog čovjeka bila uvjet opstanka, ali i umjetničko djelo i predmet obožavanja. Zahvaljujući ovom pronalasku, praljudi su prestali jesti sirovo meso, započeli su peći jednostavno glineno posuđe, a uz to su oko vatre stvarali svoje prve kultove. Uglavnom je mlađe paleolitsko razdoblje bilo obogaćeno ovim pronalaskom. Čovjek je dobijao vatru bilo trenjem dvaju komada drveta, bilo udaranjem kamen o kamen.

Prvobitni promiskuitet, odnosno, spolno općenje među srodnicima, u razvijenom paleolitu zamijenjen je međugeneracijskom zabranom spolnih odnosa, koja se zasnivala na podjeli rada unutar krvno-srodničkih grupa. Znanstvena je pretpostavka da je, u vremenski odista ogromnom razdoblju paleolita, endogamija bila dominantni oblik spolnih odnosa unutar pomenutih grupa. Dakle, bez obzira na pomenutu među-generacijsku zabranu spolnog općenja među pripadnicima iste grupe, biološka reprodukcija se odvijala unutar krvno-srodničke grupe.

U biološkoj reprodukciji, ali i u privređivanju u porodici, odnosno, krvno-srodničkoj grupi, žena ima dominantnu ulogu. Ta dominantna uloga žene, potkraj paleolita, postaje okosnicom organiziranja primitivnog društva. Naime, žena u tom razdoblju uživa ugled ekonomskog i biološkog stuba porodice. Umjetnost poznog paleolita najbolje argumentira ovu tezu, jer je pronađeno mnogo figura, od Španije i Francuske, pa do Rusije, koje reprezentuju ženu sa naglašenim biološkim, odnosno reproduktivnim osobenostima. Tipičan primjer je Venera iz Vilendorfa u Austriji. Starost



16


ovih figura procjenjuje se na 15-20 hiljada godina prije nove ere, što navodi na zaključak da je matrijarhat bio dominantan oblik društvene i porodične organizacije u kasnom paleolitu.

Umjetnost istoga perioda uopće ne tretira muškarca, pa čak ni u prizorima iz lova koji je bio u domenu njegovog bavljenja. Žena se bavila porodičnom ekonomijom, podizanjem podmlatka, odnosno njegovim vaspitanjem, uređenjem staništa i pravljenjem odjeće i si. Poštovanje žene, koje se pretočilo u umjetnost i kult, a zasnovan na njezinoj funkciji u porodici i krvno-srodničkoj grupi, govori o određenom, sasvim konkretnom kvalitetu života poznog paleolita.

Mezolit, ili prijelazno razdoblje ka neolitu, karakterističan je po naznačenim pomjeranjima ka složenijim oblicima ljudskih zajednica. Savršenija obrada kamena i organiziraniji lov, ali i mnogi drugi elementi, posebno kulturalni, nagovješćuju novo razdoblje razvitka čovjeka. To je realan period u kojem se može promatrati evoluiranje pojedinih kulturalnih elemenata ka složenijim oblicima i ka savršenijoj utilitarnoj i umjetničkoj obradi. U mezolitu gruba obrada kamena dobija postupno finije i impozantne oblike, grnčarija dobija umjetničku izradu, kultovi postaju osnova života i smrti, porodica postaje jezgro društvene zajednice.

Doba glačanog kamena (neolit), proteže se u okviru posljednje milenijumske dekade na nekoliko milenija. Unutar ovih neolitskih obrazaca koji uglavnom, korespondiraju višem stupnju divljaštva, postupno su se rađali elementi civiliziranih društava. Evidentne su velike razlike u stupnju razvitka pojedinih neolitskih kultura, kao i u vremenu njihova nastanka i trajanja. Neolitske kulture na geografskom području Helade bile su novorođenčad u odnosu na prastare i "dovršene" kulture mlađeg kamenog razdoblja Egipta, Sumera i Akada. Kroz neolitski period u njegovoj grandioznoj formi prošle su Indija i Kina, srednjoameričke i južnoameričke kulture, ali nije zanemarljivo ni ono što je neolitsko razdoblje ostavilo u drugim regijama naše planete. Treba imati u vidu i činjenicu da su neke izuzetno stare neolitske kulture, kao što su bili Egipat, Sumer, ili pak, kritska kultura, veoma rano evoluirale ka metalnom dobu i time dale podstrek evoluciji neolita ka bronzanom periodu u raznovrsnim neolitskim kulturama koje su bile u neposrednom ili posrednom dodiru sa ovima.

Rodovske matrijarhalne zajednice su opća karakteristika neolitskih kultura. Bez obzira na stupanj razvijenosti pojedinih neolitskih kultura, od onoga koji još nije dosegao do zemljoradnje kao baze privređivanja, pa do onoga koji je uz prefinjeno glačanje kamena koristio i bakar (kuprolitik, cuprum - bakar), uočava se prisustvo ženskoga kulta koji će potrajati sve do oštrijeg diferenciranja privatne svojine i pojave prvih državnih zajednica.

U ovom razdoblju simboli se javljaju u svim oblastima kulture, ali je, bez sumnje, najbogatija religiozna simbolika. Sve religiozne pojave impliciraju neku simboliku, jer religiozna pojava, koja je svojevrsni kontakt sa sakralnim, već sadrži služenje simbolom. Sve što postoji u empirijskom svijetu može postati simbol ako ga neki subjekt prizna za predstavnika neke druge stvarnosti. Simbolika je predstavljanje, te prema tome, ništa ne može biti samo za sebe simbol. Funkcija religioznog simbola se svodi na transformaciju nekog predmeta ili radnje u "nešto drugo", od onog što su taj predmet ili radnja sa stanovišta svjetovnog iskustva.

Kraljevi su u širem mediteranskom okružju bili prinošeni na žrtvenik krajem godine, postajući simbolom plodnosti umjesto sredstva erotične naslade. Njihovom krvlju škropljeni su drveće, žitna



17


polja, stada, pašnjaci da bi urodili plodovima, a njihovo tijelo je bivalo rastrgano i živo meso pojedeno od strane kraljičinih svećenica - Nimfi. I kada je minulo doba matrijarhata i kada je neolit bio u prezreloj fazi, još uvijek je kralj bio u vlasti kraljice, a sunce je ostalo pod zaštitom mjeseca.

Sve su neolitske kulture počivale na poljodjelstvu, uz očuvanu tradiciju lova i uzgoja domaćih životinja. U zavisnosti od raspoloživog materijala, obrada kamena je imala prefinjenije forme. Korišteni su uglavnom vapnenac, pješčar, kremen (za oruđe i oružje) i opsidijan. Iskopinama nekoliko slojeva neolitskog naselja u području Jerihona (Palestina) došlo se do saznanja o izgledu prvih "urbanih" cjelina karakterističnih za sedmi i šesti milenijum prije nove ere. Drugi sloj karakteriziraju pravokutne kuće sa usavršenim planom dvorišta, a jedna od njih je imala obredni kamen (kameni bazen) koji je vjerojatno služio kao mjesto posvećenja. U najmlađem sloju ovog naselja pojavljuje se grnčarija sa jasnim naznakama estetske obrade. Jerihonjani su još uvijek težili ka lovu, koji im je, evidentno, bio od bitnog ekonomskog značaja. No, ono što upozorava na zajedničku crtu svih matrijarhalnih neolitskih zajednica jesu jerihonski ženski kipići koji predstavljaju Boginju-majku.

Od četvrtog milenija prije nove ere naovamo neolitske kulture postaju rasprostranjenije i složenije. Neujednačenost u napredovanju, disparitet u vremenu pojavljivanja i različit kvalitet kulturnih sadržaja na osnovu kojega su neke od njih prešle u civilizacijske forme života a neke doživjele stagnaciju i regres, govore o tome da kultura i civilizacija ni u jednom, pa ni u ovom primjeru neolita, nije prošla puki evolucijski put.

Megalitska arhitektura, koju karakterizira upotreba golemih kamenih blokova u Egiptu, Mesopotamiji, Indiji, dijelovima l utope I na Britanskim ostrvima, potraga za bakrom, srebrom i zlatom, te početak navodnjavanja polja mehaničkim napravama nalaze se na samom kraju neolitskog razdoblja. Sve što je tom radikalnom skoku prethodilo dobilo je povodom tog pronalaska određena značenja i smisao, dobilo je svoju povijesnu dimenziju i bilo ugrađeno u ono što će potom uslijediti, a što nazivamo civilizacijskim procesom.

Taj civilizacijski proces, kojem su okosnica bili jezik i pismo razvijao je novu simboliku i nove forme komuniciranja putem općeprihvaćenih znakova: pozorište iz mitske šamanske igre, tragediju iz duha prastare muzike, književnost iz usmenog pripovijedanja, slikarstvo iz naturalističkog crteža, kiparstvo iz apoteoze ljudskom tijelu, pravo iz ćudoređa, filozofiju iz teozofije i kosmogonije itd. Moderne idolatrije i idoli nisu ništa drugo do transformirani simboli nekadašnjeg mitskog vremena uz pomoć jezika i novog instrumentarija simboličkog općenja. Od prastarih Sumera, Babilona, Egipta, Indije, Kine, Perzije, Helade... do danas traje uporno glačanje i brušenje raznovrsnih elemenata simboličke kulture koji su predmet narednih socioloških opservacija.

9. Sposobnost govora – jezik – kulturaJezik kao vezivno tkivo cjelokupne kulture i civilizacije

Najmarkantnija pojava u igri društvenog komuniciranja od početka te igre do danas, zasigurno jeste jezik. Ta igra se, ustvari temelji na jeziku; on je njena potka, njen instrument, njena



18


prva i posljednja zagonetka. Toliko je objektiviziran da se teško može razlučili od pojave sui generis. On ulazi u sve sfere života, od umjetničkih do tehničkih, od psiholoških do društvenih; na njemu počivaju i njime se služe sve umjetnosti i sva znanost, on je osnova svih najprostijih i najsloženijih kultura. Stoga se njim na različite načine bave društvene nauke pokušavajući definirati svoj ugao gledanja; dakle i sociologija i sociolingvistika i psihologija i socijalna psihologija, filozofija, historija, kulturologija, kulturna i socijalna antropologija, etnologija i dr., a plejada znanstvenika u ovim oblastima cijelo dvadeseto stoljeće pokušava da odgonetne neka njegova posebna ali i univerzalna značenja. Svi antropolozi, sociolozi, kulturolozi koji su nastojali shvatiti i objasniti neku kulturu, pa radilo se i o najprimitivnijim ljudskim zajednicama, morali su savladati njihov jezik kao osnovu društvenog komuniciranja.

Da bi se shvatio, jezik se mora izučavati interdisciplinarno. Što je, zapravo, jezik, kako se rađa, živi i umire? Najvjerodostojnije je poći od filozofsko-hermeneutičke definicije jezika, koja smjera ka određenju njegove društveno-povijesne funkcije. U toj tradiciji jezik je životvorno i smislenotvorno događanje svijeta i povijesti, "on je temeljni način svakog ljudskog opstojanja i ponašanja".' Kroz njega se Iskazuje istina svijeta i umjetnosti i istina samog društvenog bitka. Gadamer daje precizno određenje jezika kao hermeneutičkog fenomena. U njemu se, tvrdi ovaj filozof, "prikazuje svijet i njegova istina". U tome su korijeni i ljudska mogućnost za raznovrsnost govora. To znači da se već u jeziku iskonski razumijeva i prisvaja svijet; jezičnost ljudskog iskustva svijeta je ona životna zajednica u kojoj se sve obuhvata i posreduje. Odatle je vidljivo da je jezik način čovjekova bitka, univerzalna forma ispunjenja i provedbe ljudskog društvenog i povijesnog života.' Ne postoji nikakva umješnost, umjetnost, tradicija, razgovor, pri-govor, nikakva specijalizacija moderne znanosti i tehnike, nikakav materijalni rad u svim njegovim formama, nikakva forma organizacije niti političkih institucija vlasti i upravljanja izvan i iznad granica našeg vlastitog jezika.

Jezik kao način čovjekova bitka predstavlja "svijet života". U njemu smo svi kod kuće. Jezik je stalno djelatan, on nije govor jednom otkrivene i zauvijek date istine društvenog bitka i istine umjetnosti. On vješto, tragalački ponire i u prošlost i u budućnost, relativizirajući na taj način i istinu bitka i samog sebe kao "prikazivača" te istine. Jezik je, po svemu sudeći, otvoren, pa je shodno tome otvoreno i ono što prikazuje. Uistinu, jezik umije da slavi ljepotu prolaznosti svih stvari, uzvišenost i trivijalnost života, snagu umjetnosti i vlastitu prolaznost.

Relativizirano ili ne, "pravo iskustvo povijesti je jezik". Društvena uloga jezika: De Saussure smatra jezik (langue) za društveni čin, čak i za društvenu instituciju i rezultat društvenog ugovora. Jedinka ne može da stvori jezik, niti da ga mijenja, iako raspolaže urođenim umijećem govora, i u njenim činovima govora (parole) jezik se, ustvari, realizira. Dakle, društvena dimenzija jezika je njegova iskustvena i pragmatička strana u kojima se prepoznaje kategorički definirana društvena prinuda, subordiniranost određenoj kulturi koja postavlja imperativ jezičkih normi i njegovo potpuno objektiviranje. U jeziku se reflektira određeno društveno iskustvo, on je nastao u igri društvenog komuniciranja iz potrebe njenog samorazumijevanja. Jezik se, dakle, konstituirao i brusio u toj igri i bio samorefleksija života svih kultura, od onih iskonskih do modernih. Sve njegove varijacije i različitosti počivaju na složenosti i raznovrsnosti tih kultura.I govor i jezik su nastali u procesu oblikovanja čovjeka u procesu rađanja kultura, oni su predstavljali jedinu zajednicu komunikacije (...) u raznovrsnim formama života".



19


U jeziku su sadržani ideja smisao, iskustvo, višeznačnost svake kulture, a u govoru njegovo predstavljanje i instrumentaliziranje. I kao što muzički instrument na različit način saopćava ideju muzike rođenu u umjetničkom geniju, tako i govor saopćava ideju jezika rođenu u zamršenoj igri društvenog komuniciranja. Svaka je kultura u okrilju samoosvješćenja i artikuliranja smisla života kroz mitove, ćudoređa, religije, moralna načela, umjetnost, filozofiju, institucije, politiku i si., gradila i razvijala ideju jezika, onaj sukus-u kojemu su se kondenzirala sva ta iskustva. Svaka kultura je na tu ideju došla na samosvojan način, kroz svoje posebno iskustvo svijeta i njegovu artikulaciju. Otuda toliko jezika, mnoštvo narječja unutar jedne ideje jezika, da bi se kristaliziralo konkretno poimanje svijeta i života. Iz toga se vidi da je ideja jezika građena u igri društvenog općenja i da je usložnjavanje te igre razvijalo i usložnjavalo samu tu ideju.

U svemu tome artikulirani govor je odigrao posebnu ulogu. Dok tajne kosmosa i svijeta imaju svoju artikulaciju u jeziku dotle jezik ima svoju artikulaciju u govoru. Time se ideja jezika "posvjetovljuje", kao što se slikareva ideja posvjetovljuje bojom, kistom, slikarskim tehnikama i materijalima. Artikulirani govor je, očevidno, nastao kao produkt društvene igre iz nasušne potrebe da se komunicira. Za njega je čovjek imao dovoljne genetske predispozicije, kako u mentalnoj strukturi, tako i u fizičkoj konstituciji. Neke životinjske vrste posjeduju elemente artikuliranog govora (delfini npr.), ali im je limitirajući faktor jedan od pomenutih genetskih konstituensa. Dakle, ili imaju "ideju" jezika, a nemaju adekvatan instrument ili, pak, imaju instrument, a nemaju ideju.

Većina sociologa, socijalnih antropologa i kulturologa, uz genetski kod uvodi još i "faktor rada" i prvobitno stvoreni "socijalni ambijent" hordi i rodova, koji je forsirao društveno komuniciranje.

U svemu tome socijalni ambijent i kultura su činioci koji su "dorađivali" ove sposobnosti i prilagođavali ih sebi. Kada je izgovorio riječ razumijevanja i samorazumijevanja, čovjek je širom postao tvorac kulture i poznavalac kozmičkog usuda. Kultura je davala toj riječi adekvatne oblike, ona ju je brusila i dotjerivala slijedeći ono što joj je nalagala ideja jezika. Zvučni, akustički materijal i misaona supstanca su bez oblika, magline, dok ih jezik ne poveže u procesu njihovog raščlanjivanja i artikulacije. Akustički materijal, koji I po S. Freudu potječe iz mentalnih struktura transformira se u artikulirani govor i to je onaj put kojim se ideja jezika posvjetovljuje i instrumentalizira postajući bitnim sastojkom svake konkretne kulture.

Drugi instrument kojim se prikazuje ideja jezika jeste pismo, ništa manje složen produkt mentalnih struktura i u ništa manjem jedinstvu sa jedinstvenom idejom jezika. Govor nije bio dovoljan da se prenese, a pogotovo ne da "se zapamti" stečeno iskustvo svijeta. Simboličko općenje je jedna od suštinskih osobenosti ljudske vrste. Kao što ideja jezika u različitim kulturama nije bila podudarna, već je odgovarala stupnju razvoja, prirodi i karakteru konkretnog socijalnog ambijenta, tako ni razvitak komuniciranja pomoću simbola nije bio istovijetan. Većina kultura je autonomno došla do vlastitog pisma (Sumer, Egipat, Kina, Indija, Maje, Acteci itd.). Otuda velike razlike u izgledu i u broju simbola, u njihovoj složenosti i načinu na koji su slijedili ideju jezika. Društveno ustrojstvo, institucije, države mitovi, religije, moral, običaji, privređivanje, sistemi navodnjavanja, poznavanje kosmosa i sl,, našli su svoj adekvatan "prikaz" u različitim sistemima simboličkog općenja.



20


Kulture su u različitosti pisama čuvale svoje tajne sve do momenta dešifrovanja njihovih simbola u modernom dobu. Ono je izražavalo jedan kulturni krug ili kulturni ciklus potpuno različit od drugih. Glinene pločice u Asurbanipalovoj biblioteci na kojima je ispisan Ep o Gilgamešu sasvim su različite od simbola na Harisonovom papirusu pomoću kojih se opisuje privredno, političko i religijsko ustrojstvo Egipta. Za većinu kultura pismo je bilo i određena vrsta umjetničkog izražavanja, imalo je u sebi stanovita estetska značenja, ali i magijsku i religijsku simboliku. Vještina i ljepota pisanja za mnoge je kulture bila suštinski element obrazovanja i sastavni dio estetskog poimanja svijeta. Ova simbioza se može uočiti u prelijepom koloritu i estetskoj snazi egipatskog slikovnog pisma, u kineskoj umjetničkoj perfekciji sadržanoj u nekoliko hiljada znakova, u čudesnim slikama svijeta majanskog i actečkog pisma, u mističnoj i produhovljenoj arabijskoj kaligrafiji.

Ekonomska razmjena, ratovi, osvajačke i kozmopolitske ambicije nekih kultura omogućili su dodire i miješanja različitih sistema simboličkog komuniciranja. Pismo je postalo eminentno društveni proizvod i instrument društvenog komuniciranja. Neka su pisma još u ranornantičkom razdoblju, poput feničkog, zahvaljujući svojoj jednostavnosti i malom broju simbola, ali, istovremeno, kvaliteti i bogatstvu instrumentalizacije jezika, postajala diplomatska za čitav region u kojemu su "živjele" desetine različitih kultura sa različitim jezicima i pismima. Kosmopolitske ambicije antičke grčke kulture ovaj su princip otvorenosti podigle na visoku ražinu, tako da su već tada mnoga pisma mediteranskog kulturnog kruga bila poznata, a kombinacije simbola iz različitih kultura davale su nova pisma. Ipak su neka od njih, poput egipatskog, čuvala magičnost i tajnost sve do modernog vremena i Champollionove (Šampolion) upornosti da pročita poruke na papirusima i zidovima egipatskih hramova. Moderna konvergencija pisma ka najjednostavnijem i najracionalnijem koje udovoljava zahtjevima znanosti, umjetnosti, tehnike i kulture u najširem smislu riječi, ukazuje na proces poopćenja ili univerzalizacije ovog instrumenta zahvaljujući kojem je sada moguće prikazati više različitih ideja jezika. To je, isto tako, argument za tezu da će i različite ideje jezika biti u krajnjoj konsekvenci artikulirane u jednoj jedinoj ideji.

10. Jezik, umjetnost i društvoIdeja jezika ravna je ideji umjetnosti, porijeklu mišljenja i pjevanja…

Unatoč svojoj razvijenosti, neprekidnom dorađivanju i brušenju koje se odvija u okrilju kultura, instrumenti ne mogu u cijelosti izraziti ideju jezika. Obično se ta ograničenja instrumenata promatraju kao ograničenja ideje jezika, što je u biti pogrešno. Ideja jezika ravna je ideji umjetnosti, porijeklu mišljenja i pjevanja. Postoje teze da je nemoguće razviti "mišljenje bez jezika". Jezički instrumenti su, shodno društvenom i kulturnom razvoju, ispod razine i vlastite ideje jezika, pa shodno tome i ispod razne umjetnosti, znanosti i mišljenja. I tu nastaje sociološki problem tzv. nerazvijenosti jezika i njegovog zaostajanja za umjetnošću. Lingvisti i sociolozi ne poriču teškoće, pa čak i neuspjehe u komunikaciji kada je u pitanju jezičko posredovanje u mišljenju ili bilo kojem umjetničkom izražavanju. To bi značilo da artikulirani jezik, bez obzira na odgovarajući prirodni jezik, nije opremljen tako da može da prenese cjelokupno, najdublje iskustvo individue koja govori tim jezikom. Istraživanja u lingvistici u posljednjih dvadeset godina pokazala su da estetska upotreba



21


jezika odnosno, njegovih instrumenata (poetska, stilistička), jeste jedan od načina da se prenese nešto što se ne može prenijeti postojećim jezičkim instrumentarijem. Naime, jezik kao instrument komunikacije funkcionira i evoluira zadovoljavajući promjenljive, stalno rastuće društvene i komunikacione potrebe. Jedna od tih potreba je i potreba da se izrazi sve ono što nismo mogli izraziti na adekvatan način. To je ono što često sociolozi i sociolingvisti neprecizno nazivaju ekspresivnom, emotivnom, afektivnom funkcijom jezika. Napor da se pomoću samog jezika prenese nerecivo, nesaopćivo, neopisivo postoji od trenutka našeg percipiranja jezika, stoga što jezik neprestano teži da prevlada svoje granice kroz vlastite realizacije u govoru ili samom sistemu. Formulirajući problem na ovaj način, lingvisti poput Marcela Kohena potvrđuju već milenijum staru definiciju poezije koja se može odnositi i na umjetnost uopće. Poezija je neizrecivo, ali rečeno.

Među lingvistima preovladava mišljenje da je u biti estetske upotrebe jezika napor da se lingvistički socijalizira doživljeno iskustvo koje je bilo neizrecivo ili nije bilo dovoljno pokriveno lingvističkim izrazom, odnosno, čiji se uobičajeni jezički izraz istrošio. Prirodno je što pisci stalno teže da prevaziđu granice saopćivog i izrecivog da bi ostvarili "individualizaciju poruke", bitno svojstvo da se jezikom koji je društven iskaže nešto od jedinstvenog i neverbaliziranog individualnog doživljaja. Kada se pisac raspoloživim instrumentom koji je društveno-kulturno prihvaćen i dovoljno razumljiv približi samoj ideji jezika, njegovi tekstovi kazuju mnogo više nego retorička, estetička, filozofska dokazivanja koja treba da ih objasne. Ukoliko je i to nedovoljno s obzirom na ograničenosti instrumentarija, u porodicu estetskih iskustava čovjek okuplja muziku, slikarstvo, skulpturu, arhitekturu, igru, pozorište, film i si., da bi proširio komunikaciju i da bi drugima prenio ono što ne može prenijeti reduciranim jezičkim instrumentom.

11. Suvremene jezičke aporije i proturječnostiŠta ideja jezika znači za modernu i postmodernu kulturu i šta ona može značiti u budućnosti

Zadatak sociologije i sociologije kulture nije samo da treba istražiti socijalne determinante u složenim procesima nastajanja jezika i njihove artikulacije u ambijentu date kulture, ne samo da treba pronaći karike društveno kulturnog utjecaja na oblikovanje jezičkih sustava koji su, svaki na svoj način, bili nosioci određenog iskustva svijeta, već treba istražiti šta ideja jezika znači za modernu i postmodernu kulturu i šta ona može značiti u budućnosti.

Ka čemu idu jezici; ka daljem otvaranju, ili, pak, ponovnom zatvaranju? Zašto neki od njih umiru i zašto se rađaju novi?

Već je istaknuto da je ideja jezika prostranija i višesmislenija od njenoga prikazivanja. Potrebe društvenog komuniciranja nisu vodile i ne vode uvijek ka pomenutom poopćenju instrumentarija niti razvoju i bogaćenju jezika. Naprotiv, iz potreba različitih socijalnih grupa da na reduciran način komuniciraju unutar sebe i sa drugima, stvaraju se reducirani instrumentariji primjereni reduciranom jezičkom obliku. Moderni tehnicizam-scijentizam reducirao je jezik daleko ispod opsega njegove ideje. Političke institucije, svijet birokracije, opskurne ideologije, učinile su da ta redukcija postane još drastičnija. Tako jezički instrumenti komuniciranja među određenim



22


socijalnim grupama unutar iste kulture postaju nerazumljivi svim pripadnicima te kulture. To su tzv. argo i čiji je osnovni cilj zatvorenost i tajnost komuniciranja. Nije riječ o tome da je znanje proizvelo jezičku barijeru i ogradilo se nedostupnošću, već je riječ o tome da je argo unutar njega stvoren da bi se sačuvao privilegiran položaj u društvu. "Vlasnici znanja" ograđuju se argoom kao instrumentom za zaštitu privilegiranog položaja. Nosioci političke moći i birokracija služe se argoima kao odbrambenim mehanizmima. Argoi se obično sastoje iz ograničenog broja riječi uz korišćenje posebnih znakova (šifri) primjerenih djelatnostima iz kojih dolaze (tehničke, medicinske, filozofske, političke znanosti, političke institucije, sudstvo i si.).

Složeno i proturječno društveno komuniciranje proizvelo je i neke druge vrste jezičke regresije. Naime, određene socijalne grupe, u namjeri da po svaku cijenu, uspostave komunikaciju sa drugim društvenim grupama, stvarale su takozvani s a b i jezik pomoću kojeg su elementarnu komunikaciju, u domenu robne razmjene npr. uspostavljale sasvim različite kulture i i sasvim različiti jezički sistemi. I ovdje se radi o jezičkoj redukciji i pojednostavljenju instrumentarija kojim se jezik služi, ali sada sa namjerom da se dvije kulture i dva jezička sistema otvore jedan prema drugom bar u nekom suženom, najelementarnijem obliku. Tako je nastao tzv. "pidgen english" u jednoj varijanti englesko indokineske komunikacije u vrijeme uspostavljanja britanske uprave u ovim dijelovima svijeta, a posebno sa uspostavljenjem robne razmjene između ovih dviju kultura.

Odabrali smo ove dvije krajnosti ne samo da bismo argumentirali svu složenost društvene komunikacije, već da bismo pokazali na koji način ta komunikacija oblikuje i preoblikuje jezike, uslovljava njihov sadržaj i njihove instrumente i redefinira razlog njihovog postojanja. Iz potrebe za društvenom komunikacijom je nastala, u svoj svojoj složenosti, i sama ideja jezika, a iz iste te potrebe izumrli su gotovo u cijelosti neki jezici, dok su se paralelno formirali potpuno novi.

Dakle, vidjeli smo da je jezik dinamička kategorija, da on sobom nosi i produžava stečeno iskustvo svijeta jer na njemu počivaju i kroz njega se razvijaju; znanost, tehnika, umjetnost, politika i svi drugi sadržaji društvenog života, a da je svako njegovo ograničavanje i zatvorenost posljedica ideološkog redukcionizma.

12. Literatura i izvori1. Wikipedia: Sociologija2. Hidajet Repovac: Sociologija simboličke kulture3. Elias Norbert: Šta je sociologija?



Seminarski - Sociologija Simboličke Kulture

Documents

Transcript of Seminarski - Sociologija Simboličke Kulture