Seminarski Rad Sociologija
-
Upload
hedija-bosnjak -
Category
Documents
-
view
20 -
download
7
description
Transcript of Seminarski Rad Sociologija
Filozofski fakultet
Univerzitet u sarajevu
SEMINARSKI RAD
(Sociologija naselja)
URBANIZAM I ARHITEKTURA TOTALITARNIH REŽIMA 20. STOLJEĆA
Studentica: Hedija Bošnjak
Sarajevo, Januar, 2015
1.0. ABSTRACT
Bitna odlika razvoja sovjetske arhitekture tokom prvih godina poslije revolucije bio je veliki
uticaj novih konstruktivnih metoda i materijala na stvaralaštvo slikara, koji su u jednostavnim
geometrijskim oblicima lišenim dekorativnih efekata prepoznali ogromne mogućnosti za
stvaranje nove estetike i osnove novog stila. U ovom seminarskom radu govoriću o tome kako
je umjetnost uticala na arhitekturu, koja se imena vežu upravo za istu, kako su inžinjeri
shvatali ulogu novih trendova koje su nametali konstruktivizam i racionalizam, te kakvu
poziciju je imala imala arhitektura.
2.0. UVOD
Tokom najranijih godina sovjetske vlasti novi kreativni pravac, definisan kao dio borbe protiv
stilizacije, eklekticizma i modernističkog stila, uobličio se putem saradnje arhitekata i
umjetnika pripadnika lijeve umjetničke opcije. Novi stil u evropskoj umjetnosti, iskristalisao
se kao posljedica složenog procesa koji je svoj najjači izraz našao na granici između
figurativnih umjetnosti i arhitekture. Vodeću poziciju koju je imala arhitektura, tako što se
gledalo na nju kao odrednicu stilskih promjena, sada je preuzelo slikarstvo, koje je
uspostavilo pravce u umjetnosti. O tome kako se razvijala umjetnost u arhitektonskom smislu
biće rečeno u ovom radu.
3.0. URBANIZAM I ARHITEKTURA TOTALITARNIH REŽIMA
Da bi prostor dobio svoj svoj materijalni oblik prethode mu dvije urbaništičke faze, strogo
uzevši tehničke prirode- planiranje u projektovanje. Uređenje naselja u tehničkom i estetskom
smislu takođe spada u djelokrug urbanizma. ( Pušić, 1997., 68.)
Kada su se stvorili uslovi za razvoj novog stila početkom dvadesetog vijeka, postojao je
očigledan raskorak između stanja u likovnim umjetnostima i stanja u arhitekturi i
primjenjenim umjetnostima. Arhitektura, zajedno sa primjenjenim umjetnostima, očigledno su
zaostajali. Vladala je stilizacija, dok su nove ideje teško bile prihvatane. U svjetskim
okvirima, arhitektura je bila na ivici neizbježnog i radikalnog raskida sa prihvaćenim
estetskim vrijednostima. Estetska osnova za novu arhitekturu nije bila obezbjeđena, stoga nije
činilo ništa više od prolazne pojave. Ono što je bilo potrebno, jeste obnavljanje. Stereotipe je
trebalo potisnuti, tako da bi objektivni zahtjevi novog stila, mogli postati umjetnički
prihvatljivi za arhitekte. Sovjetskoj arhitekturi bio je neophodan veliki pomak i progres u
ruskom slikarstvu, kako bi postigla izvanredne rezultate. ( Dulić; Voljevica, 2001., 45.)
Daleko najznačajnija ličnost nove umjetnosti u ranim godinama sovjetske vlasti, bio je
Vladimir Majakovski. On je širio svoj uticaj na sve oblasti savremene umjetnosti pa i na
arhitekturu. Kao pristalica futurizma, vjerovao je da je odbacivanje starih pravila činilo samo
fazu u njihovom umjetničkom napredovanju, dok je sam futurizam smatran nečim što služi za
prikazivanje, načinom da se šokira publika, destruktivnim i negativnim trendom. Svojim
lingvističkim mogućnostima i velikom slobodom u upotrebi jezika, Majakovski je uticao na
rješavanje likovnih problema u figurativnim umjetnostima i arhitekturi. Njegov uticaj nije se
ogledao samo u bavljenju čisto estetskim problemima forme. Čak i prije izbijanja revolucije,
on je reformu izražajnih sredstava već povezivao sa potrebom da ta izražajna sredstva budu
primjerena novom umjetničkom sadržaju. Usredsredio se na problem teme i izjednačio
inovacije u formi sa promjenjenom ulogom umjetnosti u novom društvenom poretku. Inače,
futuristi su bili prvi među lijevo orijentisanim umjetnicima koji su pokušali da umjetnost
zasnuju na njenoj novoj društvenoj funkciji. Njihov slogan "Sva umjetnost za sve ljude"
pozivao je umjetnike i pisce da se oslobode i uživaju u svojim zamislima i delima. (Dulić;
Voljevica, 2001., 62.)
4.0. MONUMENTALNA UMJETNOST
Vasilj Kandinski kao predstavnik ovog trenda, želio je da izrazi određena osjećanja
umjetničkim formama i radio je na uticaju nesvjesnog na stvaralački proces. Otkrio je i
postavio objektivna pravila za izvođenje piktoralne kompozicije iz unutrašnje lične realnosti i
subjektivnog iskustva. Kako bi stvorio novu monumentalnu umjetnost, Kandinski je
proučavao psihološku percepciju elemenata koji se koriste u različitim umjetničkim formama.
Posebna pažnja posvećena je vezi između slikarstva i izražajnih formi (muzika, ples), koje
najprije prenose emotivna stanja. Kombinujući slikarstvo sa drugim umjetničkim formama, on
je pronašao različita izražajna sredstva koja će u pojedincima stvoriti ista raspoloženja.
Kandinski je nastavio da razvija svoju ideju o monumentalnoj umjetnosti tokom perioda koji
je slijedio neposredno prije revolucije. Njegovo interesovanje za posebne odlike i pravila koja
utiču na umjetnička djela, kao i interesovanje za primjenu novih naučnih i tehnoloških metoda
u istraživanju psihološke percepcije različitih umjetničkih formi, posredno su uticali na razvoj
noviteta u stvaranju arhitektonskih formi.
5.0. RACIONALIZAM
Opšti ton sovjetskoj arhitekturi dalo je intenzivno traganje za novim formama. Inovatori su
bili potpuno svjesni da pitanja koja se tiču estetskih izraza, kao i problema konstrukcije, ne
mogu biti rješena bez ovladavanja novim mogućnostima. Odbacivši eklekticizam i stilizajicu,
raskinuto je sa tradicijom arhitektonskih oblika, a novi oblici bili su tek u nastajanju.
Posljedica toga bila je da su projekti i građevine djelovali neprofesionalno, budući da se ni
naprednim društvenim pogledima, ni novim umjetničkim idejama nije moglo prevazići ono
što je ovim arhitektama nedostajalo. Zaostalost forme zadržavalo je cjelokupan razvoj
arhitekture kao umjetnosti. Dva glavna inovativna usmjerenja sovjetske arhitekture dvadesetih
godina, racionalisti i konstruktivisti, bavila su se problemima u kojima se tada našla sovjetska
umjetnost. Uprkos međusobnim teorijskim i umjetničkim osporavanjima koja su ih
razdvajala, ova dva usmjerenja težila su ka rješenju istog zadatka. Racionalisti su formi
prilazili sa pozicija objektivnih zakona percepcije. Sam razvoj ovog pravca bio je dug i buran.
U vrijeme kada su teorijski i umjetnički principi ovog pravca postepeno uobličeni, njegovi
sljedbenici bili su pod uticajem kubofuturizma, simboličkog romantizma, poduhvata
konstruktivističkih slikara.
Kao lider racionalizma može se izdvojiti Nikolaj Ladovski koji se može smatrati
reformatorom umjetničkih aspekata arhitektonskog obrazovanja. On nije samo radio na
eksperimentalnim projektima, već ispitivao i teorijska načela racionalizma. Pridavao je veliki
značaj savremenoj tehnologiji, ali je njene nove materijale i konstruktivne metode smatrao
značajnijim po tome koliko su oni mogli doprinjeti prostornoj organizaciji nego po njihovom
estetskom potencijalu. U seriji rasprava o načinima formulisanja novog izgleda građevina,
Ladovski je uvijek naglašavao ulogu prostora u arhitekturi. Iako forma može biti apstraktna i
nezavisna u odnosu na bilo koji materijal, njen uticaj na posmatrača u izvesnoj mjeri jeste u
funkciji primjerenih materijala. Takođe je naglašavao da inžinjerstvo novoj formi daje
materijalnu supstancu. Vjerovao je da izgled građevine ne treba da bude određen samo
funkcijom, već izgled podrazumjeva i stvaranje slikovne predstave, a oblikovanje predstavlja
mnogo više od običnog odražavanja unutrašnje namjene prostora. Nova arhitektura bila bi
obilježena korišćenjem prostih punih oblika bez dekoracije i zato je isticao potrebu razvijanja
postupka pomoću kojih bi se odlike svakog upotrebljenog geometrijskog tijela istakle
arhitektonskim sredstvima. Ipak, nije se zalagao za korišćenje jednostavnih geometrijskih
kompozicija, već je smatrao da arhitekta treba da podstakne maštu posmatrača povezivanjem
lako čitljivih oblika. Prema Ladovskom, osnovni činioci koji treba da upravljaju oblikovanjem
forme su prostor, oblik i konstrukcija, i za arhitektu razmatranje prostora mora biti važnije od
pitanja umjetničkog potencijala. Takođe je koristio najnovije građevinske materijale i
pridavao je veliku važnost primjeni objektivnih zakona u komponovanju arhitektonske forme.
Za Ladovskog je bilo od suštinskog značaja da pri projektovanju postoji naučna studija
psiholoških i fizioloških principa koji upravljaju individualnom spoznajom arhitektonske
forme, prostora i boja. Racionalna estetika i racionalna arhitektura predstavljale su primjenu
naučno ustanovljenih objektivnih kriterijuma na pitanje umjetničkog i arhitektonskog
projektovanja. Prema Ladovskom, drugi pravac, konstruktivizam, previše pažnje poklanjao je
tehnološkoj i funkcionalnoj efikasnosti arhitektonske forme, dok su on i racionalisti i dalje
zastupali potrebu za psihološkim i fiziološkim kriterijumima. Njegov rad i zalaganje ostaće
upamćeni po istraživanjima novih arhitektonskih principa i rešenja. Stvaralačka imaginacija
trebalo je da igra glavnu ulogu u stvaranju potpuno novih arhitektonskih ideja. Ladovski je
takođe, nakon što je angažovan u reformi umjetničkih aspekata obrazovnog programa,
ustanovio psihoanalitički metod u nastavi. Izložio je nov način podučavanja arhitektonskoj
kompoziciji i osmislio zadatke koji su se odnosili na komponovanje velikih prostornih formi.
Cilj psihoanalitičkog metoda bio je da razvije shvatanje prostora potrebnog za rad u
arhitekturi. Ladovski je smatrao da bi posebna pažnja u najranijoj fazi obrazovanja trebalo da
bude posvećena proučavanju umjetničkih kompozicionih kriterijuma zasnovanih na
fiziološkoj i psihološkoj percepciji. U tom procesu, buduće arhitekte bi se upoznale sa
mnoštvom osnovnih prostornih oblika, površinom, masom, zatvorenim prostorima, kao i sa
sredstvima građenja arhitektonske kompozicije kao što su proporcija, ritam, boja i dinamika.
Glavna razlika između psihoanalitičkog metoda zasnovanog na principima Ladovskog i
tradicionalnog učenja leži u različitom pristupu prema prostoru i problemu percepcije.
Ladovski je zamenio insistiranje na uobičajenoj studiji proporcija i hijerarhije arhitektonskih
oblika, kriterijumima zasnovanim na individualnoj percepciji. Pored Ladovskog, Krinski se
takođe smatra vođom racionalizma jer je znatno doprinijeo razvoju njegovih teorijskih
postavki. Radio je projekte pokazujući neumorni dinamizam i veliku originalnost u
komponovanju prostora. Sa sve većom zrelošću, njegove kompozicije sve više su za cilj imale
eskspresivna prostorna rješenja, do kojih se dolazilo uz najveću moguću primjenu nove
građevinske tehnologije. Svi njegovi projekti (Palata rada u Moskvi, Palata sovjeta u Moskvi,
Sportski stadion) pokazali su da je od prve polovine dvadesetih godina, Krinski već odbacio
mnoge postupke koji su bili karakteristični za njegov raniji rad. Izložio je armiranobetonski
skelet suprotstavljajući mu zastakljene i pune površine. Krajem decenije priklonio se sve
većoj upotrebi centralnih i simetričnih klasicističkih oblika kompozicije, kombinovanih sa
širokom primjenom modernih tipova konstrukcije i novih arhitektonskih formi. Racionalisti
su 1923. godine osnovali svoju organizaciju pod nazivom Udruženje novih arhitekata
(Asnova). Ladovski je bio ideolog Asnove, njen vođa u pitanjima umetnosti. Zadatak Asnove
bio je da se u društvu napravi prostor za novu arhitekturu i na se ustanovi centar za
stvaralačka istraživanja. Unutar ovog udruženja, razvile su se dvije teorijske, metodološke i
organizacione grupacije. Jedna je okupljala studente Ladovskog, dok se Viktor Balihin
pojavio kao ideolog druge grupe racionalista. On je smatrao da je odnos Ladovskog prema
problemima umjetnosti previše rigidan i vjerovao je da njegova teorija treba da bude
dograđena povratkom umjetnosti. Razlika među njima jeste ta što je Ladovski naglašavao
objektivna geometrijska svojstva prostora i forme, dok je Balihin naglašavao njihove
umjetničke odlike.
6.0. KONSTRUKTIVIZAM
Konstruktivizam je postigao zrelost nekoliko godina poslije racionalizma. Održavao je
zahtjev nove arhitekture da se ponovo preduzmu pravi graditeljski poduhvati po završetku
građanskog rata. Ovaj pravac pojavio se u borbi za uspostavljanje novih oblika umjetnosti
koji bi odrazili promjene u društvu i proizvodnom procesu. Njihov cilj trebalo je da bude
razvijanje novih estetskih ideala. Uprkos čestom poistovjećivanju teoretičara, dva usmjerenja,
konstruktivizam i produktivistička umjetnost, nisu bila identična. Na razvoj samog
konstruktivizma uticali su i mnogi spoljni činioci. Preuzimao je od produktivističke
umjetnosti ponešto, što je značajno doprinijelo njegovoj teorijskoj osnovi. Što se tiče postavki
produktivizma, ono se mogu ogledati u poemama Majakovskog. Poslije zahtjeva da
umjetnost služi da ukrasi rad, slijedio je, za društvene svrhe koncept umjetnosti stvari.
Postojanje umjetnosti nije poricano, ali njena uloga bila je posvećena stvaranju korisnih
stvari. Sledeći predlog za promenu same prirode umjetničke aktivnosti bio je da pravljanje
bude zamijenjano proizvodnjom. Početni zahtjev za pretvaranje umjetničkog objekta u
koristan predmet, pretvorio se sada u koncept rada koji je zapravo predstavljao izjednačavanje
umjetnosti sa radom. U časopisu Iskustvo komuni, Brik i drugi, izložili su osnovne postavke
produktivističke umjetnosti, kao što su negiranje bilo kakve razlike između umjetnosti i
drugih oblika rada i nametanja mišljenja da stvaranje forme jeste zapravo stvaranje korisnih
stvari. Arhitekte su ovu situaciju shvatile kao izuzetnu priliku da demokratizuju arhitekturu, i
da omoguće ravnoprvan tretman malih i jednostavnih projekata i velikih i složenih zadataka
kao što su masovna stambena izgradnja, javni objekti i industrijski kompleksi. Predstavnici
konstruktivizma i produktivističke umjetnosti zahtjevali su od umjetnika da se bave potpuno
praktičnom proizvodnjom. Vjerovali su da bi nova umjetnost uz pomoć proizvodnih sredstava
trebalo da poboljša stvaranje novog materijalnog okruženja. Smatrali su da bi proletarijat
trebalo da odbaci sve beskorisne stvari, ubrajajući tu i umjetničke predmete, kao što bi trebalo
i da zahtjeva samo ono što mu je od koristi.
Inače, sam termin konstruktivizam, pojavio se u Evropi 1922. godine gdje ga je iz Sovjetskog
Saveza donio El Lisicki. U eseju Pariz, Majakovski je napisao: Po prvi put jedan umjetnički
termin potekao je iz Rusije, a ne iz Francuske. Konstruktivizam se odnosi na umjetničku
aktivnost koja se svodi na inžinjerstvo potrebno za stvaranje svega postojećeg. Mi smo oni od
kojih će francuski umjetnici morati da uče. Tome se niko neće oduprijeti. Građenje nove
kulture zahtjeva čistinu. Zahtjeva oktobarski vihor. Inače, bukvalno značenje riječi je veoma
slojevito. Ono nosi asocijacije o tehnološkim konstrukcijama, o pravljanju umjetničkih dela, o
inžinjerskom poslu, kao i brojne asocijacije o zadatku organizovanja novog okruženja.
Kao lidera konstruktivizma mogli bi imenovati Aleksandra Vesnina. Bio je član radne grupe
objektivista, čiji su cilj bile suštinske i konkretne konstrukcije u prostoru i ravni, a trebalo je
da se radi na stvarnju čitavog organizma, kako u prostoru tako i u ravni. Posebna pažnja bila
je posvećena pojmu umjetničke proizvodnje. Godine 1917. Napravio je izvjestan broj
kompozicija sa kvadratnim površinama različite veličine. Te površine su postavljene pod
različitim uglovima sa naglašenim prostornim skraćenjima. Vesnin je uveo pravougaone
mreže, što se može primjetiti u njegovim grafičkim radovima. Ovi radovi sadržavali su
primjere arhitektonskih kompozicija, prije svega fasada, iz budućih konstruktivističkih
projekata. Značajno je da je konstruktivizam, za razliku od prouna El Lisickog, u arhitekturu
ušao putem apstraktnog slikarstva, koje je prikazivalo pravougaonu mrežu, a ne geometrijska
tijela. Zajedno sa Ljubov Popovom Sovjetska umjetnica, bavila se scenografijom.
Konstruktivistički dizajn i scenografije pojavile su se u moskovskim pozorištima tokom 1922.
godine. Najoriginalnije rešenje sa najviše uvedenih inovacija bio je njen dizajn za predstavu
Odvažni naivčina. , projektovao je 1921. godine složenu simboličku konstrukciju u čast
Trećeg kongresa Komiterne. Struktura se sastojala od dva simbolička grada koji su
predstavljali dva društvena sistema. Jedan od njih bila je tvrđava kapitalizma koja se sastojala
od slijepih kubističkih tijela, dok se drugi, grad budućnosti, sastojao od dinamično
postavljenih kontrasta punih masa i otvora (zupčanika, prijenosnih traka, nosača...). Objekti sa
otvorima imali su prije simboličku nego arhitektonsku svrhu. Izražen dinamizam bio je
naglašen pokretljivošću nekih djelova. Vesnin i njegova grupa uradili su veliki broj projekata,
od kojih su mnogi postali obilježja sovjetske arhitekture
Inžinjeri su veoma dobro shvatali stvaralačke principe novih trendova kao što su
racionalizam i konstruktivizam. Početkom tridesetih godina desio se nagli prelaz na
intenzivnu primenu konstruktivnih metoda iz prošlosti. Ovo se objašnjava nesposobnošću
sovjetske građevinske industrije da ispuni tehničke zahtjeve koje su postavili standardi
arhitekture dvadesetih godina. Smatralo se da je u Sovjetskom Savezu, građevinska
tehnologija bila ozbiljno unazađena tokom tridesetih i četrdesetih godina.
Aleksandar Vesnin ustanovio je osnovne principe arhitektonskog konstruktivizma, dok je
Mojsej Ginzburg svojim tekstovima doprinijeo teorijskim postavkama. On je naglasio uticaj
arhitekture na rast proizvodnih resurasa i na napredovanje u industriji i tehnologiji. Postavio
je tezu da su nove arhitektonske forme kroz historiju obično bile posljedica promjene
strukturalnih i funkcionalnih zahtjeva i da su na početku uvijek bile bez dekorativnih detalja.
Smatra da, ako je insistiranje na konstrukciji odlikovalo svaku ranu fazu, onda to mora biti još
više istaknuto u modernoj arhitekturi. Ginzburg je takođe postavio principe funkcinalističkog
metoda koji je kasnije bio veoma korišćen. Funkcionalistički metod nastao je funkcionalnih
zahtjeva date strukture, kao što su međusobno usklađivanje pojedinih funkcionalnih celina i
slično. Konstruktivisti su mnogo koristili takozvani paviljonski metod komponovanja, kojim
su građevina ili kompleks djeljeni u blokove ili prostorne jedinice u skladu sa svojom
namjenom. Zatim su povezivani koridorima ili mostovima, prema zahtevima ukupnog
funkcionalnog procesa.
6.1. Kreativne inovacije raznih umetnika
Pored staklenih površina kao i korištenja simbola kod mnogih umjetnika, ovaj period
obilježavaju harmonizovani konstruktivizam i proleterski klasicizam. Prvi pravac može se
primjetiti u radovima Žoltovskog. On je stvorio modele koji sadrže mnoge kompozicione
postupke i oblike proistekle iz italijanske renesanse. Koristio je renesansne elemente u
projektovanju javnih građevina i industrijskih objekata. Industrijske objekte krasile su estetski
prefinjene kompozicije fasada. One su imale vodeću ulogu u stvaranju arhitektonske slike.
Zgrade Žoltovskog veoma se ističu među monumentalnim utilitarnim industrijskim
građevinama tog vremena. Druga struja, proleterski klasicizam, sa Fominom na čelu, postavio
je klasične elemente na fasadu koja bi bila potpuno zastakljena, ne skrivajući konstrukciju
koja je istoj fasadi davala klasičan izgled. Fomin je smatrao da bi moderan stil trebalo da se
zasniva na uprošćenoj verziji klasičnog stila. Suštinskim je smatrao da se svi otvori toliko
prošire da sve površine između nosećih elemenata ili stubova, budu zastakljene. Osnovni
element proleterskog klasicizma jesu dvostruki stubovi koji bi povezivali spratove.
Iako je došlo do ujedinjenja umjetnika protiv konzervativnih težnji, što je i doprinelo
utvrđivanju umjetničkih i organizacionih stanovišta među zagovornicima nove arhitekture,
razlike unutar nove sovjetske arhitekture zaoštravale su se, zahvaljujući arhitektnonskom
udruženju Vopra. Oni koji su podržavali Vopru tvrdili su da je njihov jedini cilj da govore u
korist proleterske arhitekture i da sve ostale trendove označe kao buržoaske, usputne,
prolazne. Oni su predstavili jedno viđenje marksističko- lenjinističko učenje o ulozi
umjetnosti u društvenom životu, proglasili svoje uske interese vodećim principima i donijeli
odluku da iz sveta socijalističke umjetnosti proteraju sve one koji misle drugačije od njih.
Optužbama da je konstruktivistički i racionalistički pokret "neproleterski", pristalice Vopre
doprinijele su vidnom slabljenju osnovnog usmjerenja sovjetske arhitekture dvadesetih i
tridesetih godina, i na taj način ojačale uticaj onih koji su se zalagali za povratak tradiciji.
Zaključak
Savremena arhitektura nije samo misaoni ili umjetnički pokret koji, predstavljan malim
grupama ljudi, tek traži pravo opstanka svoje ideologije, već stvaran proizvod i odraz novih
vremena, sadržajno i oblikovno prečišćena stvar čiji su protivnici još samo neznalice ili ljudi
nenaklonjeni stvarima napretka. Brzina i uspjeh njenog Ruskog, pa i svijetskog pohoda, zavisi
od mnogih okolnosti, prvo od stručnih i stvarlačkih sposobnosti samih arhitekata, kao i od
uviđavnosti upravljača država. Briga oko uzdizanja i podržavanja istinski kulturnih, i stručnih
arhitekata, uslov je za uspješan razvoj savremene arhitekture.
SADRŽAJ
1.0. ABSTRACT.......................................................................................................22.0. UVOD...................................................................................................................33.0. URBANIZAM I ARHITEKTURA TOTALITARNIH REŽIMA.......................44.0. MONUMENTALNA UMJETNOST...................................................................55.0. RACIONALIZAM................................................................................................56.0. KONSTRUKTIVIZAM........................................................................................8
6.1. KREATIVNE INOVACIJE RAZNIH UMJETNIKA.......................10
Literatura:
1. Perović R. M. (2000): Istorija moderne arhitekture, Beograd: Arhitektonski
fakultet (tekstovi Selima O. Han- Magomedova);
2. Pevsner N. (1972): Izvori moderne arhitekture i dizajna, Beograd;
3. Dulić G., Voljevica N. (2001): Istorija arhitekture, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd;
4. Pušić Lj. (1997.) , Grad društvo prostor, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd;