Orhan Pamuk

IstanbulGrad, sjeanja

Mom ocu, Giinduzu Pamuku(7925-2002)

Ljepota krajolika u njegovoj je melankoliji.AHMET RASIM

Neki drugi Orhan

Godinama, jo od ranoga djetinjstva, duboko u sebi vjerovao sam da u nekoj od istanbulskih ulica, u kui posvema nalik naoj, ivi neki Orhan sasvim slian meni, moj dvojnik, netko isti kao ja. Ne sjeam se odakle i kako mi se prvi put javila ta pomisao. Zacijelo je u meni nastala kao plod dugotrajna procesa sazdana od nesporazuma, sluajnosti, igara i strahova. Da bih vam ispripovijedao to sam osjeao kad se ta matarija poela javljati, priu moram otpoeti trenutkom kad sam je prvi put najjasnije outio u sebi.

Kad mi je bilo pet godina, odveli su me na neko vrijeme u drugu kuu. Majka i otac nali su se u Parizu po zavretku jedne od svojih svaa i razdoblja odvojenog ivota, a mene i brata -obojica smo ostala u Istanbulu - rastavili su jednog od drugoga. Brat je ostao na Niantau,1 u "Apartmanu Pamuk",2 s bakom po ocu i brojnom obitelji. Mene su pak poslali na Dihangir,3

Page 1 / 299

majinoj sestri. Na jednom zidu te kue, u kojoj su me uvijek doekivali s ljubavlju i osmijehom, visjela je u bijelom okviru slika nekog djeaia. Tetak ili tetka pokazivali su mi je s vremena na vrijeme i govorili smijeei se: "Pogledaj, to si ti!"Taj krupnooki ljupki djeak sa slike doista mi je bio nalik. I on je na glavi imao kaket kakav sam nosio kad sam izlazio. Pa ipak, znao sam da to nije ba moja slika. (Bijae to zapravo kiasta reprodukcija slike nekog ljupkog djeaka, donesena iz Europe.) Oduvijek me je kopkalo: bi li on mogao biti taj Orhan iz druge kue?Eto, tako sam i ja poeo ivjeti u drugoj kui. Kao da sam i sam morao otii onamo kako bih se susreo sa svojim dvojnikom koji ivi u toj kui negdje u Istanbulu, no to me otkrie nije nimalo usreilo. Htio sam se vratiti u "Apartman Pamuk", svome pravom domu. Kad god bi mi rekli da sam na toj slici na zidu ja, u glavi bi mi nastala zbrka - ja, moja slika, slika nalikmeni, moj dvojnik, neka druga kua - svi bi se ti prizori izmijeali i smjesta bih poelio vratiti se doma i zauvijek ostati ondje sa svojom velikom obitelji.elja mi se naposljetku ispunila: nakon kratkog vremena vratio sam se u "Apartman Pamuk". No matarija o drugom Orhanu koji ivi u Istanbulu, u nekoj drugoj kui, nikada me nije napustila. U djetinjstvu i ranoj mladosti ta je oaravajua pomisao uvijek spremno ekala u nekom lako dosenom zakutku uma. Dok bih u zimske veeri hodao istanbulskim ulicama, naas bih se najeio pri pomisli da taj Orhan ivi u nekoj od kua u koje sam se trudio zaviriti, kua iz kojih je dopirala naranasta svjetlost i u kojima su - u mojoj mati - lagodno ivjeli sretni i spokojni ljudi. to sam bivao starijim, ta se matarija pretvarala u fantaziju, a fantazija u prizore iz sna. U snovima, u kojima sam katkada znao i vritati jer su se pretvarali u komare, susretao sam se s tim drugim Orhanom, uvijek u drugoj kui; ili bismo nas dvojica, dva Orhana, zurili jedan u drugoga sa zapanjujuom i beutnom hladnokrvnou. Tada bih se, u polusnu, jo vre privijao uz jastuk, jo jae vezivao za svoj dom, ulicu, za mjesto u kojem ivim. Ali, kad bih bio nesretan, poinjao bih matati o tome da se preselim u drugu kuu, u drugi

Page 2 / 299

ivot, onamo gdje ivi taj drugi Orhan, i ubrzo bih pomalo povjerovao da sam ja on, pa bih se preputao njegovim snovima o srei. Te bi me matarije toliko usreile, da vie nisam morao ni pomiljati na odlazak u drugu kuu.Tako dodosmo do bitnoga: otkad sam se rodio, nisam naputao kue, ulice i etvrti u kojima sam ivio. Pedeset godina kasnije (iako sam u meuvremenu ivio i u drugim dijelovima Istanbula), znam da je to to i sada stanujem u "Apartmanu Pamuk" - ondje gdje me majka primila u naruje i prvi put mi pokazala svijet, i gdje su snimljene moje prve fotografije - povezano s milju i utjehom da na drugom kraju Istanbula ivi jo jedan Orhan.

Osjeam da upravo to ini moju priu posebnom za mene, pa stoga i za Istanbul: u epohi obiljeenoj velikim seobama i stvaralakom snagom doseljenika, ja sam neprestano bio u istome gradu i itavih pedeset godina proivio na istome mjestu."Izai malo na ulicu, poi nekamo, otputuj!", tuno bi mi govorila majka.Ima pisaca poput Conrada, Nabokova, Naipaula, koji su pisali uspjeno mijenjajui jezik, naciju, kulturu, dravu, kontinent, ak i civilizaciju. Onako kako je njihov stvaralaki identitet crpio snagu iz progonstva ili preseljenja, tako je i moja vezanost za dom, ulicu, krajolik i grad odreivala mene. Vezanost za Istanbul je, dakle, i sudbina grada, i odlika ovjeka.Flaubert, kojega su se, kada je stotinu i dvije godine prije mojega roenja doao u Istanbul, dojmili gradska vreva i arenilo, napisao je u jednome pismu kako vjeruje da e za stotinu godina Carigrad biti prijestolnica svijeta. Uruavanjem i nestankom Osmanskoga Carstva ostvarilo se upravo suprotno od onoga to je prorekao. Kad sam se ja rodio, Istanbul je, s obzirom na mjesto koje mu je u svijetu pripadalo, proivljavao dane najvee bijede, siromatva, osamljenosti i izopenosti u svojoj dvomilenijskoj povijesti. Otkako znam za sebe, osjeaj propasti Carstva, neimatina i tuga koju su izazivale razvaline po cijelom gradu bili su ono to je obiljeavalo Istanbul. Borio sam se s tom tugom ili se naposljetku mirio s njom kao i svi Carigraani, i u tome mi je protekao ivot.

Page 3 / 299

Tko god osjea potrebu da ivotu dade neki smisao, najmanje jednom u ivotu propituje znaenje mjesta i vremena u kojem se rodio. Kakvo znaenje ima to to ste roeni u tom i tom dijelu svijeta, tog i tog datuma? Je li nas pravino zapalo ono to dobivamo kao zgoditak na lutriji - ba ta obitelj, ta zemlja, taj grad, sve ono to trebamo zavoljeti jer to od nas oekuju, i to na kraju i zavolimo svim srcem i duom? Budui da sam roen u Istanbulu koji je shrvan, osiromaen i skrhan tugom stario i venuo pod pepelom i ostacima uruenog carstva, ostacima koji se i sami sve vie uruavaju, povremeno osjeam kao da me je zadesila zla kob. (Ipak, jedan unutarnji glas govori da je to zapravo srea.) Ako je rije o bogatstvu, ponekad mi se ini kako sam sretan to sam se rodio u imunoj obitelji. (Iako se katkad tvrdilo i suprotno.) Najee prihvaam da je Istanbul, gdje sam se rodio i proveo cijeli ivot, za mene neumitna sudbina, ba kao i moje tijelo na koje sam se naposljetku prestao aliti ("Kad bih bio malo krupnije grade i malo zgodniji!"), ili kao spol ("Da sam se rodio kao ena, bi li mi spolnost priinjavala manje potekoa?"). Ova knjiga pripovijeda o toj sudbini...Rodio sam se 7. lipnja 1952. godine neto iza ponoi, u maloj privatnoj bolnici u istanbulskoj etvrti Moda.4 No, bolniki hodnici i svijet bili su mirni. Osim vatre i pepela to ih je vulkan Stromboli u Italiji dva dana prije mojega roenja iznenada poeo rigati, nita drugo nije potresalo na planet. Novine su prenijele kratke vijesti o turskim vojnicima koji su ratovali u Sjevernoj Koreji, i neke sumnje iz amerikih krugova o tome da se Sjevernjaci spremaju upotrijebiti bioloko oruje. Prave vijesti, one koje je satima prije poroda pomno itala moja majka, jednako kao i velika veina Carigradana, odnosile su se na "na grad": prodava tkanina juer je identificirao tijelo okorjelog razbojnika i potvrdio da je taj ovjek prole godine, naoruan i usred bijela dana, opljakao njegov duan u naselju Harbije.5 Dvije noi prije toga, isti je razbojnik vien kako sa stranom maskom na licu kroz zahodski prozor pokuava ui u jednu kuu u etvrti Langa; nakon uline potjere u koju su krenuli uvari i "hrabri" stanari Studentskoga doma Konja, satjeran je u skladite graevinskog materijala, gdje je ispsovao

Page 4 / 299

policajce i ubio se. Sudei po onome to mi je majka mnogo godina kasnije ispriala, s neto ljutnje i gorine, ona je te vijesti itala sama jer se otac, smjestivi je u bolnicu, poeo dosaivati zbog toga to porod kasni, pa je otiao nai se s prijateljima. U bolnikoj je raaonici uz nju bila jedino njezina sestra, moja tetka, koja je u kasnim nonim satima preskoila zid bolnikog vrta i tako uspjela ui. Kad me je majka prvi put ugledala, pomislila je kako sam mraviji, slabiji i njeniji od svojega dvije godine starijeg brata.Zapravo sam trebao rei "bit e da je pomislila". Prolo vrijeme na "mi,", koje u turskome jeziku koristimo za prianje snova, bajki i svega to osobno nismo doivjeli, i kojemu sam vrlo sklon, prikladnije je za pripovijedanje o onome to se dogaalo dok smo bili u kolijevci, u djejim kolicima, ili dok smo iniliprve korake. Jer, mnogo godina kasnije roditelji nam priaju0 tim naim prvim iskustvima, a mi, proeti ugodnom jezom, uivajui sluamo te prie o sebi kao da sluamo o nekom drugom tko izgovara prve rijei i ini prve korake. Taj slatki osjeaj, koji ovjeka podsjea na uitak sanjanja samoga sebe, kasnije u nas usadi navadu koja nas otruje za cijeli ivot: sklonost da od drugih uimo vanost svih stvari u svome ivotu, ak i najskro-vitijih uitaka. Ono to nam drugi ispriaju o raznim zgodama iz naeg ivota nakon nekog vremena ne samo da se uoblii u nau vlastitu predodbu o tim zgodama, nego postane vanije i od dogaaja samih. Tako biva i s najranijim "sjeanjima" iz dojenake dobi; njih ujemo od drugih, objeruke prigrlimo i prepriavamo uvjereni da se svega toga sami prisjeamo. Tako i vanost grada u kojemu ivimo najee uimo od drugih, ba kao to od drugih uimo i vanost samoga ivota.Kad god prie o sebi ili o Istanbulu usvojim kao vlastito sjeanje, doe mi da ponem ovako: "Kau da sam neko crtao, da sam se rodio i odrastao u Istanbulu, da sam bio dobro, radoznalo dijete i da sam s dvadeset i dvije, i ne znajui zato, poeo pisati romane." Ovu sam knjigu kanio napisati u tom tonu ne samo zato to ovjek o svome ivotu pripovijeda kao da ga je proivio netko drugi, nego i stoga to tada vlastiti ivot poistovjeuje s ugodnim snom, u kojemu su mu glas i volja oslabjeli. No budui da ivot prikazuje

Page 5 / 299

kao pripremu za stvarniji i svjetliji "drugi" ivot, u kojem e se ovjek kasnije nai kao probuen iz sna, taj bajkoviti nain pripovijedanja ne ini mi se uvjerljivim. Jer, taj drugi ivot, koji e kasnije moi ivjeti ljudi poput mene, nije nita doli knjiga u tvojoj ruci. Ona je preputena tvojoj panji, itatelju! Ja u prema tebi biti poten, a ti prema meni budi blagonaklon.Fotografije mrane kue-muzejaMajka, otac, brat, oeva majka, strievi, tetke, snahe, svi smo ivjeli na raznim katovima jedne petokatnice. Otprilike godinu dana prije moga roenja, oni su iselili iz velikog kamenog konaka6 uz petokatnicu, u ijim su zasebnim sobama i odijeljenim prostorijama ivjeli skupa kao velika osmanlijska porodica (konak je ustupljen nekoj privatnoj koli). Godine 1951. na zemljitu do konaka podignuta je "moderna" zgrada na ijem etvrtom katu i danas ivimo, a u skladu s onodobnom modom, iznad njezinih ulaznih vrata s ponosom su stavili natpis "Pamuk Apt.".7 Prvih godina na svakome od tih katova koje sam obilazio u majinu naruju bili su po jedan ili dva glasovira. Posljednji koji se oenio bio je stric, kojega pamtim po tome to je stalno itao novine; neto kasnije smjestio se sa strinom i glasovirom na prvi kat, na kojem e proivjeti pola stoljea gledajui prolaznike kroz prozor. Ti glasoviri, od kojih nijedan" nije svirao, budili su u meni osjeaj tuge i sjete.Mnogoto, a ne samo to to glasoviri nisu svirali, izazivalo je u meni osjeaj da predmeti koje ispunjavaju te salone, na kojem god katu bili, nisu izloeni radi ivota, nego radi smrti: stalno zakljuane staklene vitrine prepune kineskog porculana, alica za kavu, srebrnih servisa, zdjelica za eer, kutijica za bur-mut, kristalnih aa, boica za ruinu vodicu, tanjura, kadioni-ca (jednoga dana osvanuo je ondje i mali automobil, igraka, skriven medu tim stvarima); stalci za knjige ureeni sedefnim intarzijama i zidne police za odlaganje kauka,8 koje nikome vie nisu trebale; paravani iza kojih se nita nije skrivalo i koji su odavali utjecaj art nouveaua i japanske umjetnosti; uvijek zatvorena staklena vrata biblioteke u kojoj su, pokriveni dvadesetogodinjom prainom, bili poredani svesci medicinskih knjiga moga strica lijenika koji je otiao u

Page 6 / 299

Ameriku. (Gdjekad bi se neki tronoac ili izrezbarena krinja iz jednog salona tajnovito popeli u salon na nekom drugom katu.)Ponekad, kad bismo se strovalili u naslonjae ureene sedefnim intarzijama i srebrnim nitima, baka bi nas opomenula: "Ne sjedajte tako!" Iza potrebe da se dnevni boravci urede kao mali muzeji za neke zamiljene posjetitelje, za koje se uope nije znalo kada bi trebali doi, a ne kao udobna mjesta gdje ukuani mogu u miru provoditi vrijeme, sigurno se krila udnja za zapadnjakim nainom ivota. (Tko ne posti u vrijeme ramazana, zacijelo osjea manje grizoduja medu vitrinama i glasovirima, negoli u kui u kojoj se a la turca sjedi na divanima i jastucima.) Nije se znalo emu koristi to pozapadnjenje osim izbavljenju od vjerskih obveza, no obiaj da se dnevni boravak koristi kao prostor u kojem se - u sjetnom (katkad i poetinom) i eklektikom duhu - izlau simboli bogatstva i europeizacije o kojoj se vrlo malo govorilo, za pedeset godina rairio se ne samo u Istanbulu, nego i po cijeloj Turskoj, da bi ulaskom televizije u kue krajem sedamdesetih godina poeo padati u zaborav. Sjeam se da sam ak i tih godina, kad je uitak okupljanja ispred televizijskog ekrana, uitak govorenja uglas i smijanjadok se gleda film ili prate vijesti, pretvorio te kune muzeje u male kinodvorane, da sam i tada susretao stare obitelji koje su televizor smjetale u sobu nalik predsoblju, a zakljuana vrata dnevnoga boravka - muzeja otvarale jedino o praznicima, ili samo za vrlo posebne goste.Budui da se izmeu katova, jednako kao i izmeu odijeljenih prostorija porodinoga konaka, neprestance ilo gore-dolje, ulazna vrata stanova u "Apartmanu Pamuk" veinom su bila otvorena. Kad je moj brat poao u kolu, penjao sam se na gornji kat, ponekad s majinim doputenjem, a ponekad i skupa s njom, i izjutra se, dok je baka jo bila u postelji, igrao sam samcat na velikim i tekim sagovima u dnevnom boravku, koji je zbog navuenih zastora od tila i blizine zgrada na drugoj strani ulice ujutro nalikovao polumranoj antikvarnici. A kad bih klonuo od tih igara, od redanja autia donesenih iz Europe u besprijekoran niz, njihova parkiranja i igranja "garae"; od skakanja s jednog komada pokustva na drugi, pri emu sam pazio da nogom ne dotaknem pod, ba kao to je

Page 7 / 299

inio i Calvi-nov Barori, koji je cijeli ivot proveo skaui s drveta na drvo ne dotiui nogom tlo (tu sam igru nazvao "ne dodiruj tlo!" i igrao je tako to sam sagove koji su se pruali i du hodnika zamiljao kao more, a naslonjae i stolove kao otoke to se uzdiu iz njega); od sjedenja na naslonu za ruke fotelje i tjeranja konjske zaprege (nadahnute konjskim zapregama s Hejbeliade9); ili - ee od svega toga - kad bi moja mata posve posustala od napora da taj prostor (tu sobu, taj dnevni boravak, tu uionicu, tu vojniku sobu, tu bolesniku sobu, taj dravni ured) u trenucima dosade zamiljam kao neko drugo mjesto (to sam inio cijeloga ivota), u beznau bih poinjao gledati stolce, stolove i zidove oko sebe traei kakvu novu zabavu, ali ne bih opazio nita zanimljivije od fotografija.U to sam vrijeme mislio da glasoviri slue za izlaganje uokvirenih fotografija jer su i na donjim katovima sluili istoj svrsi. U bakinom dnevnom boravku i salonu sve su vodoravne plohe bile prekrivene fotografijama razliitih veliina. U jednom kutu, na zidu iznad kamina u kojem se nikada nije palila vatra, visjele su u zasebnim okvirima dvije velike retuirane (i naknadno obojene) fotografije: mojega djeda po ocu, umrlog 1934. godine, i moje bake. Po poloaju tih velikih fotografija, po nainu na koji baka i djed gledaju u fotografski aparat, iako su okrenuti jedno drugome kao kraljevi i kraljice koje sam u to vrijeme viao na markama nekih europskih zemalja, tko god bi uao u taj salon - muzej shvatio bi da pria poinje s njima.Oboje su bili iz gradia Gordesa10 blizu Manise i potjecali iz loze koju su zvali Pamukovi zbog vrlo svijetle puti i kose. Baka je u sebi imala krvi erkeza koji su u osmanske hareme stoljeima otpravljali stasite i lijepe djevojke. Njezin je otac u vrijeme tursko-ruskoga rata I877--78. godine izbjegao u Anadoliju. Kasnije se obitelj nastanila u Izmiru (povremeno se govorilo o praznoj kui koju su ondje ostavili), a odande prela u Istanbul, gdje je moj djed studirao graevinu. Tridesetih godina prologa stoljea mnogo je zaradio na izgradnji eljeznice, za koju je novoutemeljena Republika Turska potroila golema sredstva. Nakon to je na obali rijeke Goksu,11 koja se ulijeva u Bospor, podigao veliku tvornicu za proizvodnju potreptina za suenje duhana, umro je 1934. u pedeset drugoj

Page 8 / 299

godini ivota, ostavivi imetak koji moj otac i stric nisu mogli dokrajiti ni dugogodinjim uputanjima u svakojake poslove, koji su redovito zavravali bankrotom.Na zidovima radne sobe, iz koje se ulazilo u salon, u besprijekorno simetrinome nizu visjele su uokvirene velike fotografije novoga narataja, na koje je fotograf sklon retuiranju nanio pastelne boje: moj stric, lijenik (Ozhan) koji je studirao medicinu, a zatim otiao u Ameriku, i koji se zbog izbjegavanja vojne obveze nije smio vratiti u Tursku, pruivi tako baki priliku da ivi u trajnoj alosti, na fotografiji je izgledao debelo i zdravo; mlai stric Ajdin12 s prvoga kata, s naoalama; neko je studirao graevinu kao i moj otac, a u mladosti se bio upustio u velike graevinske poslove koji su ga financijski unitili; moja tetka po ocu, koja je dugo studirala glasovir, nastavila studij u Parizu, a zatim se udala i napustila glazbu, ivjela je s muem, asistentom pravnog fakulteta, u potkrovnom stanu u koji sammnogo godina kasnije uselio ja i u kojemu upravo piem ovu knjigu.Kad bih iz radne sobe preao u salon koji su kristalni lusteri inili jo sumornijim, ivot bi se najednom ubrzao medu mnotvom manjih, neretuiranih, crno-bijelih fotografija. To su bile zarunike i svadbene fotografije sve brae; fotografije na kojima se poziralo pred fotografom pozvanim u nekoj posebnoj prigodi; prve fotografije u boji mojega strica iz Amerike; one snimljene za blagdana, kada se zajedno objedovalo u istanbulskim parkovima, na obalama Bospora i na Taksimu;13 fotografije s neke od svadbi na koje smo skupa odlazili majka, otac, brat i ja; one snimljene u vrtu stare kue pored nas, ispred djedova ili strieva automobila, te ispred ulaznih vrata nae zgrade. Izuzmu li se posebni sluajevi, kao onaj kada je namjesto fotografije prve ene strica iz Amerike stavljena ona njegove druge ene, nijedna od tih slika nije mijenjala svoje mjesto, ba kao da je izloena u nekom davno postavljenom starinskom muzeju. I premda sam svaku pojedinano gledao stotine puta, kad god bih uao u taj pretrpani salon, poinjao bih ih iznova promatrati.Svaki novi pogled na fotografije podsjetio bi me na to koliko su vani ivot koji upravo ivimo i neki trenuci otrgnuti od ivota i

Page 9 / 299

sauvani od protjecanja vremena, te posebno istaknuti stavljanjem u okvir za fotografije. Promatrati strica kako bratu zadaje neki matematiki problem i istodobno gledati njegovutrideset godina staru fotografiju; gledati oca koji, prelistavajui novine, prislukuje zbijanje ala u punoj sobi (vidjelo se to po osmijehu na njegovu licu), a istodobno promatrati sliku iz vremena kad je imao pet godina i kosu dugu kao u djevojice, ba kao neko ja - sve je to u meni budilo dojam da nam fotografije pruaju priliku da i sami doivimo te posebne trenutke ivota, uhvaene na fotografiji. Kada bi baka, govorei o mome rano preminulom djedu kao da govori o utemeljitelju drave, s vremena na vrijeme rukom pokazala uokvirene fotografije na stolovima i zidovima, time bi naglasila tu dvojnost: ivot naspram neponovljiva trenutka, spontanost naspram ceremonijalnosti. Iako sam smjerno shvaao znaaj i smisao tih iznimnih trenutaka koji su se, pohranjeni u okvirima, opirali tijeku vremena i propadanju ljudi i stvari, u neku sam ruku zbog njih osjeao i nelagodu.U ranom djetinjstvu jako sam volio veeri kad bi se cijela velika porodica okupila i kad bismo se alili uz objed. Silno sam volio rukove prireivane o ramazanskom i kurbanskom bajra-mu, novogodinje objede na kojima sam, to sam bivao stariji, svaki put ponavljao kako "idue godine neu doi", a ipak redovito dolazio, i nakon kojih smo svi skupa igrali tombolu. Ti objedi s mnogo uzvanika, zadirkivanja, smijeha izazvana strievom rakijom ili votkom, i pivom koje bi gucnula i baka, sve bi me to podsjetilo da je ivot izvan okvira fotografije neusporedivo zabavniji, i stvaralo iluziju da je srea u alama, zadovoljstvu i osjeaju sigurnosti koji se dijeli s obitelji. Naime, otkako znam za sebe, primjeivao sam kako se ti moji roaci, koji se ale, zabavljaju i skupa objeduju za dugih bajramskih rukova, jedni prema drugima beutno ponaaju kad bi se povremeno rasplamsale svae oko nasljedstva. Kad bismo ostali nasamo u naem stanu, majka bi meni i bratu Ijutito objanjavala tko je naudio nama - to jest naoj etverolanoj obitelji unutar velike familije - govorei pritom "vaa tetka", "va stric", "vaa baka". Dioba imovine, dionica tvornice konopa ili pak nekog kata u zgradi uvijek je izazivala duge rasprave, svae i ljutnje.

Page 10 / 299

Ponesen salama tog mnotva na bakinu katu, moda sam nakratko i zaboravljao te mrane prie nalik pukotinama na fotografijama sree to su u tankim staklenim okvirima stajale na glasoviru, ali sam i u najranijoj dobi nasluivao da se iza ala kriju neke aluzije i prikriveno svoenje rauna. Uvjerio sam se da i svaka od sluavki obitelji koje su inile nau veliku porodicu (primjerice, naa gospoda Esma) na sebe preuzima obvezu da se s istim borbenim duhom nosi sa sluavkom druge obitelji (npr. s Ikbal, sluavkom moje tetke po ocu)."Jesi li uo to Ajdin kae?", pitala bi majka sljedeeg jutra za dorukom."to kae?", radoznalo bi upitao otac. Sasluavi priu, zavrio bi raspravu rijeima "Pusti to, zaboga!", i ponovo se zadubio u novine.ak i da iz svih tih prepirki nisam osjetio kako se polako raspada zajednica koja je jo uvijek nosila tragove tradicionalne mnogolane osmansko-istanbulske porodice iji su svi lanovi ivjeli u istome drvenom konaku, naslutio bih to po stalnim oevim i strievim bankrotima, po tome to su svako malo pokretali nov posao, te po oevim sve eim izbivanjima iz kue. Kad bi nas majka povremeno odvela u posjet "naoj baki", tj. svojoj majci, govorila bi joj da poslovi loe idu dok bismo se nas dvojica zabavljala u sobama kue na iliju,14 punoj svakojakih privienja. Baka bi joj tada savjetovala da bude pribrana te nam tako - suoena s mogunou majina povratka u roditeljski dom - davala do znanja da pranjava trokatnica u kojoj ivi sama nije nimalo privlano mjesto.Zanemare li se njegove povremene prolazne ljutnje, otac je bio vrlo zadovoljan ivotom, sobom, svojim izgledom, pameu i blagonaklonom sudbinom. Oboruan djetinjastou i privlanou koje mu nije manjkalo, on tu svoju sreu nikada nije skrivao. Sjeam se da je stalno zvidukao po kui, da se samoljubivo promatrao u zrcalu, cijedio limun na dlan i sok nanosio na kosu kao briljantin. Volio je ale, igre rijei i br-zalice, volio je recitirati stihove, pokazivati koliko je pametan i odlaziti avionom na daleka putovanja. Uope nije bio jedan od onih oeva koji kore, zabranjuju i kanjavaju. Naroito u ranom djetinjstvu, drugujui i skitajui s njime, osjeao sam da je svijet zabavno mjesto na koje ovjek dolazi

Page 11 / 299

da bi bio sretan. I dok je otac utke prelazio preko zla, neprijateljstva i svega uznemirujueg, majka nas je stalno upozoravala na opasnosti, zabranjivala, mrtila se nastojei poduzeti mjere opreza pred mranim stranama ivota. Zbog toga je bila manje zabavna od oca, no kako nam je posveivala vie vremena nego on, koji je koristio svaku priliku da pobjegne od kue, bio sam jako ovisan o njezinoj ljubavi i njenosti. Neumitnost natjecanja za tu ljubav sa starijim bratom bila je jedna od najelementarnijih istina u mome ivotu, koje sam shvatio s prvom spoznajom o samome sebi.

Suparnitvo i estoka borba s bratom, u koju sam se uputao da bih zadobio majinu ljubav, rasplamsali su se preko svake mjere zato to uope nisam osjeao oevu mo, snagu i autoritet koji su na mene, uostalom, mogli ostaviti trajne tetne posljedice. Jer, moje i bratovo suparnitvo nikad se nije - pogotovo ne na poetku - otvoreno pokazivalo, nego se uvijek doimalo kao dio igre i osjealo tijekom igre u kojoj smo zamiljali sebe kao nekog drugog. Sukob se obino nije vodio izmeu Orhana i evketa,15 nego izmeu nogometaa ili junaka s kojim sam se poistovjeivao ja i nogometaa ili junaka s kojim se poistovjeivao brat. Oivljavajui te zamiljene ili stvarne osobe koje su se borile i tukle namjesto nas, i predajui se svim svojim biem igri i tunjavi koja je zavravala krvlju i suzama, kao da smo zaboravljali da su ti to se bore, to se ljubomorno ranjavaju, poniavaju i gaze jedan drugog, zapravo dva roena brata. Kako mi je godinama kasnije kazivao brat, koji je sve to izraunao (cijeloga ivota strastveno se posveivao statistikom izraunavanju uspjeha i nabrajanju svih pojedinosti trijumfa pobjednike strane), u devedeset posto igara i ratova pobjedu je odnosio on.Kad bi mi to dodijalo, kad bi me ophrvala tuga ili bezvolj-nost, bez rijei bih naputao na stan i odlazio kat nie poigrati se s tetkinim sinom, ili bih, ee, odlazio na bakin kat. ("Kad si bio mali, ni jedan jedini put nisi rekao da ti je dosadno, kao to ine druga djeca", kazala je jednom majka.) Iako su po svojoj unutranjosti toliko nalikovali jedan na drugi, iako su mnogi predmeti - od pribora za

Page 12 / 299

jelo i naslonjaa do zdjelica za eer i pepeljara - bili isti, ipak mi se svaki kat inio posve zasebnim svijetom, zasebnom zemljom. I premda je to bila turobna prostorija pretrpana stvarima - a moda upravo i zbog toga - volio sam odlaziti u bakin salon i ondje se igrati, matati u polumraku te sobe nalik muzeju, u sjeni vaza, uokvirenih fotografija i stalaka, i zamiljati da je to neko drugo mjesto.U matariji kojoj sam se preputao naveer, kad bi se na istom mjestu, pod svjetiljkama, okupila cijela obitelj, zamiljao sam da je bakin stan zapovjedniki most na nekom velikom brodu.Na tom brodu koji je plovio u oluji mi smo bili ne samo kapetan i njegova posada, nego i putnici, i naa je zabrinutost rasla to su valovi bivali vei. U tom izmiljaju sazdanom od onoga o emu sam matao nou, leei u postelji i oslukujui jeku sirena s velikih brodova koji su plovili Bosporom, ponosnim me inio osjeaj da je sudbina broda, sudbina svakog od nas, sviju nas, u mojim rukama.Unato toj matariji, koja je prizivala u sjeanje i junake bratovih stripova, osjeao sam - jednako kao i kad sam razmiljao0 Bogu - da samo zahvaljujui tome to smo bogati ne dijelimo sudbinu puana naega grada. Ali, kad je u kasnijim godinama cijela porodica, a s njom i naa mala obitelj, poela siromaiti, kad je krenula u sunovrat i propast pucajui po svim avovima1 raspadajui se zbog oevih i strievih bankrota, dioba imetka i majinih i oevih svaa, svaki dolazak u bakin stan u meni je izazivao tugu. Taj osjeaj satrvenosti^ubitnitva i tuge, kojim je propast Osmanskoga Carstva obiljeila Istanbul, na kraju se - makar drugim povodom i s malim zakanjenjem - javio i unama.U trenucima sree - a moje ih je djetinjstvo bilo prepuno - nisam osjeao da postojim JA, nego tek da je svijet dobar, lijep, ugodan i okupan suncem. Jelo koje nisam volio; ruan okus; igla zabodena u ruku; bijesno grienje drvene djeje ogradice (ne znam zato, nazivali su je "vrtiem") u koju su me kao posve malenog zatvarali da ne pobjegnem, ili pak - kao u jednoj od najstranijih uspomena moga djetinjstva - sati i sati plaa nakon to su mi vrata strieva automobila prignjeila prst (traumatian posjet lijeniku koji je

Page 13 / 299

napravio rendgenski snimak)... Sve mi to nije pomoglo spoznati svoje "ja", nego je pridonijelo spoznaji opasnosti koja vreba i stvaranju predodbe o boli. Ali, u svemu tome - u uoblienju samosvijesti, u matanjima i napetostima - polako se, kao osjeaj krivnje, u meni javljao i osjeaj da postojim i ja osobno, da postoji jedno "jesam".Kako je moj dvije godine stariji brat prije mene poao u kolu, izmeu svoje etvrte i este godine otuio sam se od osjeaja prijateljstva i zajednitva koji smo bili izgradili. Budui da nisam bio izloen njegovoj snazi i suparnitvu te da su i "Apartman Pamuk" i majina njenost i panja velik dio dana pripadali samo meni, u tim dvjema kolskim godinama, u kojima sam se osjeao znatno bolje, ne samo da sam otkrio to znai biti sam, nego sam i stekao prve upeatljive uspomene, koje nikada nisam zaboravio. Najprije bih davao bratu da mi proita tekst u oblaiima stripova, a kad bi on otiao u kolu, ja sam ih "itao" prisjeajui se onoga to sam od njega uo. Jednog ugodnog i toplog popodneva stavili su me spavati, ali nisam odmah zaspao, nego sam razgledao stranice asopisa Tommiks. Tog sam popodneva dakle osjetio da mi se ukrutio penis (ono to je moja majka zvala "pia"16). Dogodilo se to dok sam gledao crte polugolog Indijanca. Niz prepone tog Indijanca, koji je oko pasa imao samo tanku uzicu, kao kakva zastava visio je komad tkanine koji je trebao pokriti "piu", a posred njega ocrtavala se oblina.Drugog dana, dok sam - opet u pidami i pod pokrivaem radi popodnevnog poinka - razgovarao s medvjediem kojega imam otkad znam za sebe, ponovo sam osjetio isto. Ta ugodna promjena, koju sam elio sauvati od tuih pogleda i iju tajnu nisam shvaao, dogodila se upravo u trenutku kad sam rekao medvjediu "Pojest u te!" I kasnije, kad bih zgrabio medu za kojeg nisam bio isuvie vezan, i zaprijetio mu istim rijeima, pet bi se dogodila ta neobina pojava. Reenicu "Pojest u te!" najee sam sluao od majke kad bi bajka koju mi je pripovijedala dola do najstranijeg trenutka. "Divovi", koji su u klasinoj iranskoj knjievnosti braa ejtana i demona i koje su, kako sam kasnije zamijetio, jo prije etiri stoljea crtali tuem kao niske, repate i strane nakaze, iz perzijskog su

Page 14 / 299

jezika preli u istanbulski turski i u bajke, u kojima su dosegli "divovske razmjere". Predodbu o tome to je div stekao sam s omotnice omanjeg izbora pria iz epa Dede KorkutJ7 Na njoj se inilo da cijelim svijetom vlada jedna polugola, snana i pomalo odbojna nakaza, upravo onakva kakvima su mi se inili i Indijanci.Reenica "Pojest u te!" u bajkama koje mi je priala majka znaila je ne samo "progutati", nego i "ubiti", "unititi". Tih godina stric je kupio mali projektor. Unajmljujui od jednog fotografa na Niantau kratke desetominutne filmove (Charlie Chaplin, Walt Disney, Stanlio i Olio), poeo ih je u vrijeme baj-ramskih i novogodinjih praznika projicirati na bijeli zid iznad kamina (djedovu i bakinu fotografiju ceremonijalno bi skinuli) za sve lanove nae porodice. No jedan kratki Disnevjev film iz male strieve zbirke zbog mene nije prikazan vie od dva puta. U njemu neki divlji, slaboumni, teki i kao zgrada veliki div lovi malenog Mickvja Mausa. Micky se sakrio u neki bunar, a kad je div jednim trzajem iupao iz zemlje taj bunar i iskapio ga, a mii poeo padati u njegova usta, Orhan je iz svega glasa zaplakao. Jo i sada me plai Goyina slika Saturn dok jede jedno od svoje djece, koju sam u muzeju Prado doivio kao sliku ovjeuljka kojega je div zgrabio i strpao u usta.Jednog popodneva, dok sam u vrijeme poinka ponovo prijetio medvjediu, a pritom prema njemu osjeao neku udnu njenost, najednom su se otvorila vrata i otac me je na trenutak vidio kako leim sputenih gaica i ukruenog penisa. Vrata su se zatvorila polaganije no to su se otvorila, ali s obazrivou koju sam ak i u toj dobi osjetio. Otac je inae u podnevnim stankama dolazio kui; nakon to bi objedovao i kratko otpoi-nuo, uao bi u moju sobu i poljubio me. Postupno me poinjala muiti misao da inim neto pogreno i da to - to je jo gore - inim radi uitka. Jedanput mi se isto dogodilo u kadi dok me je kupala dadiIja- doveli su je da zamijeni majku koja je bila otila od kue nakon jedne od beskrajnih svaa s ocem. Sjeam se da mi je ta ena glasom bez imalo samilosti kazala kako sam "kao pas", ' iako su voda, kupanje i toplina bili ono to je u meni pobudilo nasladu.Ono to je sva ta moja iskustva inilo zbunjujuima i u meni

Page 15 / 299

izazivalo sram, nije bila samo spoznaja da ne mogu utjecati na tu reakciju svojega tijela. Mislio sam - to je jo gore - da je to to zovu erekcijom udo koje se dogaa samo meni. Meutim, est ili sedam godina kasnije, kad sam u srednjoj koli18 poao u muki razred i obratio pozornost na djeake razgovore u stilu "digao mi se", shvatio sam da erekcija nije neto po emu sam poseban.Strahujui da su erekcija i zloa svojstveni samo meni, zakljuio sam da moram tajiti to "zlo u sebi". To je stvorilo naviku ivljenja u drugom svijetu, zatvorenom prema van i nedosenom. Osjeao sam da su, osim erekcija koje nisu bile odve este, stvarni izvor zloe u meni bila neprimjerena matanja. ivei naime u sobama stanova - muzeja, esto bih, iz puke dosade, zamiljao da ivim negdje drugdje, da sam netko drugi. Nije bilo posve lako pobjei u taj drugi svijet, koji sam krio u sebi kako kakvu tajnu. Sjedei u bakinu salonu, najednom bih poeo matati da sam, primjerice, u nekoj podmornici. Tih su me dana prvi put u ivotu odveli u kino te sam na Bejogluu,1' u Kinu araj koje je zaudaralo na prainu, gledao film Dvadeset tisua milja pod morem (prema Julesu Verneu), ija me je tiina uplaila. Polutamni prizori crno-bijeloga filma i sjenovita mjesta od kojih se kamera uope nije udaljavala podsjeali su me na nau kuu. Budui da jo nisam mogao itati titl, mnogo sam toga propustio, no nisam li tako itao i bratove stripove? Zahvaljujui bogatoj mati, bilo mi je vrlo lako nadomjestiti ono to nisam shvaao. (Dok itam knjigu, za mene je jo uvijek vanije sanjariti o onome to itam, negoli to razumjeti.) Ta matanja, koja sam sam birao i njima upravljao kao da svjesno tonem u San, nisu bila neto ime nisam mogao vladati, kao to je to "ila "erekcija", nego su to bili svjetovi kojima sam lako mogaoupravljati. Snagom mate u trenu bih izbrisao irok, sedefnim intarzijama ureen i izrezbaren stol pod velikim lusterom i gotovo barokni runi rad i ukrase na njemu, te zamislio da se na istome mjestu nalazi velika planina iz stripova koje sam "itao", i neka posebna civilizacija u njezinu podnoju. Uas bi se preda mnom namjesto predmeta u sobi ukazale planine i ja bih se pretvorio u zrakoplov koji strmoglavo juri izmeu njih."Ne mai tako nogama, vrti mi se u glavi", govorila je baka, koja mi

Page 16 / 299

je sjedila nasuprot.Ne bih vie mahao, a zrakoplov iz mate izgubio bi se u dimu cigarete "Gelindik", koji bi baka otpuhnula prije no to bi ga duboko uvukla u plua. Pogled bi mi uronio u umu arolikih zeeva, listova, zmija i lavova koje sam netom prije razabrao u raznim uzorcima na sagu, na kojem bih se upustio u neku pustolovinu iz stripova; podmetnuo bih poar, ubio nekoliko ljudi, jahao i prisjeao se kako posvud razbacujem bratove pe-kule dok je on u koli. Budui da sam krajikom uha oslukivao i zvukove u zgradi, po nainu zatvaranja vrata dizala znao sam kad bi se vratar Ismail uputio na na kat, ali bih se istoga asa medu polugolim Indijancima upustio u novu pustolovinu. Svialo mi se paliti kue, zasipati kiom metaka ljude u zapaljenim kuama ili zamiljati da kopam podzemni hodnik i spaavam se iz kue u plamenu; svialo mi se lagano gnjeiti muhu prikli-jetenu izmeu prozorskog stakla i zastora koji je zaudarao na duhan i - dok bi u samrtnom hropcu propadala kroz rupiastu dasku na radijatoru - volio sam zamiljati da je to razbojnik koji je dobio zaslueno. Do svoje etrdeset pete godine stalno sam ubijao nekoga u onome ugodnom stanju izmeu jave i sna, jer sam znao da mi takva matanja koriste. Ispriavam se svim tim ljudima od kojih su mi neki bliski roaci, ak i vrlo bliske osobe kao to je brat. Meu njima su i politiari, knjievnici, obrtnici, a veinom zapravo posve izmatani likovi. Iako prema makama gajim ljubav i prijateljsku naklonost, esto se dogaalo da u trenucima malodunosti, u trenucima nesree ili unutarnje praznine, potajice udarim neku i nasmijem se, no poslije bi me obuzeo osjeaj stida i duboke samilosti prema njoj. Dvadeset pet godina kasnije, u vojsci, zamiljao sam kako cijela pukovnija poslije ruka sjedi, pui i brblja, i kako svih sedamsto pedeset vojnika, koji iz daljine odreda nalikuju jedan drugome, imaju odsjeene glave i lagano se njiu u prostranoj kantini to su je krvavi grkljani i duhanski dim obojili ugodnom, prozranom plavom bojom. I ba u tom trenutku javio bi se neki vojnik: "Ne tresi nogama, ovjee!", kazao bi. "Ve sam se dovoljno umorio!"

Page 17 / 299

inilo se da jedino otac zna za taj moj drugi svijet, koji sam u djejoj dobi tajio jednako kao i erekciju, i u iju sam nekodljivost sve vie vjerovao to sam ga vie tajio.Kad god sam razmiljao o medvjediu kojemu sam u nastupu bijesa i uznemirenosti bio iskopao jedino oko i uinio ga mravim izvukavi mu kroz rupu na trbuhu malo slame, ili kad sam trei put - od prekomjerne ljubavi i uzbuenja - slomio !graku koju su mi dvaput prije toga kupovali (nogometa veliine prsta, koji bi utnuo loptu kad mu se pritisne gumb na glavi), a onda zamiljao da se "ranjeno" tijelo igrake moda trza u samrtnom hropcu ondje gdje sam ga sakrio, ili kad samu strahu mislio na puhove za koje je sluavka s naega kata, gospoda Esma, tvrdila da hodaju po krovu tik do naeg, i to s takvim uvjerenjem kao kad govori o Bogu, najednom bi se javio otac: "Kai mi na to misli, i dvadeset pet groa je tvoje!"Kad bih zautio dvojei da li da otkrijem o emu razmiljam, da sve to malo izmijenim i kaem ili da slaem, on bi s osmijehom dodao: "Pro'o vlak, trebao si odmah rei!"Bi li i moj otac mogao ivjeti u tom drugom svijetu? Koliko je bilo ispravno misliti da je to za to sam tek godinama poslije shvatio da je odavno ozakonjeno pod imenom "matanje", bilo neobino i navlastito moje svojstvo? Ne samo zato to sam se uzbuivao jedino zbog onoga to bi mi otac prigovorio, nego i stoga to sam raspolagao sposobnou da dobrohotno zaboravim ono to me uznemiravalo, prebrodio bih tu nedoumicu ne postavljajui si suvina pitanja.Jo jedan razlog zbog kojega sam matanje doivljavao kao vlastitu osebujnost i to sam tajio ono to mi je prolazilo kroz glavu, bio je taj to me moj "drugi" svijet uope nije primoravao na povratak. Onako kako su mi (trebalo je samo poeljeti) pred oima poinjali letjeti crveni svemirski brodovi dok bih, sjedei nasuprot baki, kiljio u suneve zrake koje su kroz zastore prodirale u sobu kao to nou prodiru radoznali reflektori brodova s Bospora, tako sam i svaku eljenu matariju gradio po svojoj volji, a poslije je gasio kao netko tko gasi svjetiljku izlazei iz sobe (jedna od najeih reenica moga djetinjstva bila je "Ugasi svjetlo!") i mirno se vraao u

Page 18 / 299

normalni svijet.Razlika izmeu ovjeka koji neprestano mata da je Napo-leon i ovjeka koji misli da je Napoleon ujedno je i razlika izmeu sretnoga sanjara i nesretnog shizofreniara. Vrlo dobro razumijem "shizofreninu" osobu koja ne moe ivjeti bez fantazija o nekom drugom svijetu i bez utjecanja drugom identitetu; no budui da robuju tom drugom svijetu i nemaju sretnog i vrstog "stvarnog" svijeta u koji se mogu vratiti, shizofreniare saalijevam i omalovaavam ih (makar kriomice). Ono to me gonilo u taj "drugi" svijet, ili me tjeralo na pomisao da u nekoj kui u Istanbulu ivi drugi Orhan ije u mjesto zauzeti, nijeproizlazilo iz moje nesree, nego iz injenice da su ivot, saloni i hodnici kue - muzeja, sagovi (mrski su mi sagovi) i gomila pozitivistiki nastrojenih mukaraca koji gaje strast prema matematici i krialjkama, bili neizmjerno dosadni; da je oko nas bilo isuvie znakova neduhovnosti, odsutnosti ljubavi, slikarstva i knjievnosti (bajkovitosti, no to su u starosti zanijekali), te da je kua bila pretrpana stvarima, mrana i melankolina.U djetinjstvu, posebice u dvjema godinama pred polazak u kolu, osjeao sam se vrlo sretnim.

Kazat u podsmjeljivo: bio sam mirno i pametno dijete,koje su samo u obitelji - ne medu poznanicima - smatrali vrlodraesnim" i "umiljatim", i koje su neprestano ljubili i nosali u naruju. Ti poljupci, pohvale, lijepe rijei, jabuka koju bi mi poklonio prodava voa ("Ne jedi je neopranu!", kazala bi odmah mati), suhe smokve koje bi mi davao trgovac kavom ("Pojest e ih nakon objeda!", kazala bi majka prijazno mu se osmjehujui) i bomboni roakinje koju susretnemo na ulici ("Reci hvala!", kazala bi majka), ba kao i mnotvo drugih stvari, dali su mi naslutiti da strahotu, neobinost i nesklad tog "drugog" svijeta u svojoj glavi moram uvati za sebe.Na djetinjstvo se mogu poaliti jer nisam mogao gledati preko zidova, jer s prozora nisam mogao baciti pogled na ulicu, ak ni vidjeti zgradu preko puta, ve jedino nebo, jer u smrdljivoj mesnici odmah preko puta policijske postaje (nakon nekog vremena

Page 19 / 299

zaboravljao bih taj zadah sve do izlaska na ulicu, na svjei zrak), u koju sam odlazio s majkom, nisam mogao gledati kako ovjek na drvenom postolju ree meso noevima duim od moje noge, jer nisam mogao zaviriti u krinju sa sladoledom niti vidjeti to ima na tezgama i stolovima i jer nisam bio u stanju dosegnuti gumb dizala ili zvono na ulaznim vratima. Kad bi se na ulici dogodila prometna nezgoda, ili kad bih iznenada vidio da prolaze policajci na konjima, neki bi odrastao ovjek stao ispred mene te bih propustio pola onoga to se dogaalo. Kad bi na utakmicama, na koje nas je u djetinjstvu vodio otac, najednom postalo napeto, svi bi u redu ispred nas poskakali na noge pa ne bih vidio kako zabijaju golove. Ali, budui da na utakmicama moja pozornost nije bila usmjerena na loptu, nego na ono to nam je otac kupovao, na lepinje sa sirom, tost s kaarom20 i okolade umotane u zlatnu foliju, nisam tugovao koliko brat. Najodbojnije mi je bilo osjetiti se prignjeenim i zarobljenim medu nogama gomile mukaraca koji su se nakon utakmice gurali prema izlazu, te cijeli svijet doivjeti kao mranu i zaguljivu umu mukih nogu, sazdanu od izguvanih hlaa i blatnjavih cipela. Izuzevi lijepe ene poput moje majke, ne mogu rei da sam odrasle odve volio. Bili su runi, maljavi i priprosti. Isuvie nezgrapni, preteki, prestvarni. Neko su spoznali da postoji i skriveni drugi svijet, ali su izgubili sposobnost uenja i matanja. Svialo mi se to to su me smatrali umiljatim, to su neprestano ponavljali kako sam Ijubak, tosu se milo smijeili kad bi me ugledali, to su me razmazili darovima, ali mi je smetalo to to me svako malo ljube. Odbijao me duhanski zadah odraslih ili neki zaguljivi miris parfema, bockale su me dlake brade na njihovim licima. Osjeao sam odbojnost prema maljama na gornjem dijelu mukih prstiju i na vratu, prema dlakama to im bujaju iz uiju i nosnica, drao sam da su mukarci loija i banalnija stvorenja. Te moje opaske o djetinjstvu usmjeravaju priu prema ivotu izvan kue, prema ulicama i Istanbulu.Tuga uruenih painskih konaka: otkrie ulica"Apartman Pamuk" sagraen je na Niantau, na rubu prostrane graevinske parcele koja je neko bila vrt velikoga painskog

Page 20 / 299

konaka. Nianta svoje ime duguje kamenju pobodenom u zemlju da bi oznailo mjesto gdje su stajali prazni glineni vrevi. Njih su krajem 18. i poetkom 19. stoljea gaali reformistiki i prozapadno orijentirani vladari (Selim III. i Mahmut II.) oda-pinjui strijele prema pustim brdima, a ponekad i pucajui iz puaka, sporta ili zabave radi (na kamenju su bila uklesana i dva-tri stiha posveena tome). Kad su osmanski vladari napustili palau Topkapi21 elei si priutiti zapadnjaku udobnost i promjenu, a i iz straha od tuberkuloze, i kad su se smjestili u nove dvorce to su ih dali sagraditi u Dolmabaheu22 i Jildizu23, veziri, veliki veziri i prinevi podigli su velike drvene konake na brdu Niantau, koje se uzdizalo nedaleko od tih dvoraca.Osnovnu kolu poeo sam pohaati u konaku ehzade Ju-sufa Izzeddin-pae (sada Gimnazija Iik), a nastavio u konaku velikoga vezira Halila Rifat-pae (ili Terakki). Oba su konaka izgorjela jo dok sam u njima pohaao kolu i u njihovim dvoritima igrao nogomet. Zgrada preko puta podignuta je na razvalinama konaka Mabejindi Faikbega.24 Jedini sauvani stari konak u okolici bila je kamena graevina podignuta krajem 19. stoljea, u kojoj su boravili nekadanji veliki veziri i koja je, kad se Osmansko Carstvo uruilo, a prijestolnica premjetena u Ankaru, dopala u ruke namjesnicima. Na cijepljenje protiv ospica vodili su me u konak nekog drugog osmanskog pae, koji je sluio kao zgrada okrunog naelnitva. Stambene zgrade jo nisu bile zamijenile Konak Ministarstva vanjskih poslova, u kojemu su neko ugoavali zapadne uzvanike osmanske drave, ni konake Abdulhamidovih25 keri ili izgorjele ostatke drugih konaka - zidove od cigle, razbijena stakla, dvije-tri uruene drvene stube, paprat i smokvina stabla - sve to u meni jo i sada izaziva duboku tugu i pomisao na djetinjstvo.Konak iji ostaci lee meu empresima i lipama, u vrtu na koji gledaju stranji prozori nae zgrade na Bulevaru Teviki-je, dao je sagraditi Tunianin Hajrettin-paa, koji je u vrijeme osmansko-ruskoga rata 1877-78. godine nakratko bio veliki vezir. Tog Pau, erkeza s Kavkaza, tridesetih godina 19. stoljea - deset godina prije no to je Flaubert napisao da se eli "nastaniti u Istanbulu i tu si kupiti jednoga roba" - u djeakoj su dobi prodali kao roba u

Page 21 / 299

Istanbul, a odatle je dospio u ruke tuniskoga namjesnika. Mladost je proveo u Francuskoj. Odgajan u arapskoj i perzijskoj kulturi, u Tunisu se prikljuio vojsci i brzo napredovao u hijerarhiji; obnaao je najvie dunosti i slube - bio je zapovjednik* namjesnik, diplomat i financijski strunjak... Pretkraj ivota nastanio se u Parizu. Sultan Abdulhamid je pau, koji je tada imao ezdesetak godina, pozvao u Istanbul (opet na nagovor ejha Zafirija, koji je i sam bio Tunianin), i imenovao ga velikim vezirom nakon to mu je nakratko bio povjerio nadzor nad financijama. Pozvan iz jedne zapadne zemlje (ijim je dijelom i sam bio) da spasi Carstvo u dugovima, kao jedan od prvih uzoritih financijskih dunosnika - spasitelja s reformistikim vizijama u Turskoj (i drugim siromanim zemljama), paa je probudio velike nade zato to je - kao i svi potonji slini njemu - bio nedovoljno Osmanlija, domai Turin, i zato to je imao um zapadnjaka, da bi ga kasnije iz istih razloga - jer nije bio dovoljno Turin i domai ovjek - zbrisali s lica zemlje. Glasine govore da je Tunianin Hajrettin-paa na povratku s razgovora u araju, u fijakeru obiavao praviti biljeke na arapskome, a zatim ih davati svome francuskom tajniku da ih prevede na francuski. Glasine da nedovoljno vlada turskim jezikom, koje su potjecale njegovih protivnika, te dojava da potajice planira osnovati arapsku dravu (Abdulhamid je ozbiljno uzimao i dojave koje su mu se inile malo vjerojatnim), stajale su ga poloaja velikog37vezira. Budui da bi povratak u inozemstvo jednog osmanskog velikog vezira, koji je silno volio Francusku i koji je, usto, pao u nemilost, bila osjetljiva stvar, preostali dio svoga poluzatvore-nikog i tugom ispunjenog ivota proveo je zimujui u konaku u ijem emo vrtu kasnije mi podii svoju zajedniku zgradu, a ljetujui na obalama Bospora, u mjestu Kurueme. Odande je Abdulhamidu pisao izvjetaje, ondje se dao i na pisanje svojih memoara na francuskom. Te memoare, koji su na turskome objavljeni tek sedamdeset godina poslije, i koji su potvrdili da je paa imao razvijeniji osjeaj za dunost negoli za humor, posvetio je svojim sinovima. Kada je dvadeset godina nakon toga jedan od

Page 22 / 299

njegovih sinova pogubljen s obrazloenjem da je bio umijean u atentat na Mahmuta evket-pau, konak je ve bio kupio sultan Abdulhamid i poklonio ga svojoj keri, sultaniji adiji.Ti izgorjeli i urueni konaci to ih u mislima povezujem s nekim ludim princem, s dvoraninom koji je uivao opijum, djetetom zatoenim na tavanu, sa sultanovom keri koju su izdali, s protjeranim ili ubijenim paom te s uruavanjem i propau Osmanskoga Carstva, u naoj se zgradi nikada nisu spominjali. Mi smo na Nianta stigli tridesetih godina prologa stoljea,nakon to je Republika pomela osmanske pae, prineve i dostojanstvenike, a konaci, to dvorsko edo, zbog zaputenosti se poeli prazniti, uruavati ili nestajali u poarima.

S druge strane, posvuda se osjeala tuga te umirue kulture i propadajueg Carstva. Tenja pozapadnjenju vie mi je sliila na uurbano nastojanje da se to prije odbace predmeti preostali iza propaloga Carstva, koji bude sjetne i bolne uspomene, negoli kao elja za modernizacijom. Bilo je to poput grozniavog bacanja odjee, nakita, predmeta i fotografija lijepe i drage ene koja je nenadano umrla. A kako se nisu mogli nadomjestiti neim monim, snanim i novim, kako se nije mogao stvori jedan suvremen svijet, bio on zapadni ili domai, sva su ta nastojanja jo vie pridonijela zaboravljanju prolosti i otvorila Put propadanju konaka, osiromaenju i zatomljivanju tradicije te ureenju stanova kao muzeja jedne neproivljene kulture. ^vu tu neobinost i tugu, koja e godinama kasnije utjecati na39mene, u djetinjstvu sam doivljavao kao tjeskobu i neraspoloenje. Osjeaj tuge, koji se uvukao u grad i nikako ga nije naputao, podsjeao me na to da moram sanjariti ako se elim othrvati ubitanoj tjeskobi, onako kao to sam ponekad bjeao u svijet mate kad bi baka sluala muziku a la turca, pritom nesvjesno podiui vrh papue u njezinu ritmu.Moje etnje s majkom gradskim ulicama bile su jo jedan nain da pobjegnem od tuge i tjeskobe. Budui da u ono vrijeme nisu obiavali izvoditi djecu u parkove, vrtove ili bilo kamo da udahnu

Page 23 / 299

zraka, dani kad me je majka vodila u etnju imali su za mene posebno znaenje. "Sutra idem van!", ponosno sam govorio tri godine mlaem sinu svoje tetke. Vijugajui bismo sili spiralnim stubitem, a pred prozoriem vratareva stana koji je veim dijelom bio u podrumu (prozor gleda prema vratima kako bi se vidjelo tko dolazi i odlazi) zadnji put bi mi pregledala odjeu i gumbe na njoj. Izaavi, ushieno bih proaptao: "Ulica!"Sunce, svje zrak, svjetlost... Kua je ponekad bila toliko mrana da bi me sunce zaslijepilo kad bih stupio na ulicu, isto kao i kad bi u Ijetnjem danu razmaknuli zastore. Isprva sam jako uivao hodati po kaldrmi. Majka me je drala za ruku, a ja sam gledao izloge trgovina. Poistovjeivao sam ciklame u cvje-arevu zamagljenu izlogu sa arenim vukovima dugih njuaka, pogledom slijedio skrivene vezice na cipeli s potpeticom, koja je visjela u izlogu jedne postolarske radnje, a kad sam u izlogu papirnice ugledao udbenik Na razred, onakav kakav je imao moj brat, poeo sam nasluivati da nam ulice odaju tragove koji nas vode spoznaji da i drugi ljudi ive onako kako mi ivimo u svojoj zgradi. Osnovna kola koju je polazio brat i u koju u godinu dana poslije poi i ja, bila je uz damiju Tevikije, iz koje su kretale sve pogrebne povorke. Budui da je brat kod kue oduevljeno govorio o svome uitelju, mislio sam da svaki uenik ima osobnog uitelja, ba kao to svako dijete ima svoju dadilju. Kada sam godinu dana kasnije poao u istu kolu, spoznaja da na trideset dva aka u pretrpanoj uionici dolazi jedanuitelj pridodala je tuzi rastanka od kue i majke razoaravaju-u spoznaju da sam tek zrnce u mnotvu.Drugo mjesto u koje smo povremeno svraali, i koje je kao i cvjearnica mirisalo na paru, bila je praonica u kojoj su se prale, krobile i glaale oeve koulje. Kad bi majka ula u Poslovnu banku, ja bih se, iz razloga koji nikada nisam spomenuo, uspeo uz samo est stuba i odatle ne bih iao dalje k njoj do blagajne jer bih svaki put doao na pomisao da u propasti kroz pukotine medu drvenim stubama. "Zato ne doe?", oglaavala bi se majka odozgo, ekajui u redu pred blagajnom. Ne bih joj odgovorio; uznemiren pomilju da joj nisam kadar objasniti to me mui i da bi

Page 24 / 299

me zbog toga mogla smatrati udakom, neko bih vrijeme zamiljao da sam netko drugi i preputao se mati pogledajui s vremena na vrijeme prema majci. To se mjesto pretvaralo u dvorac, ili u dno kakve jame... Ako bismo krenuli prema etvrtima Osmanbej i Harbije, u tim bi se matanjima naao i letei konj koji je prekrivao cijelu bonu stranu zgrade

bezinske crpke Mobil. U mislima su mi bila otvorena usta i nozdrve konja, razjapljene eljusti i nozdrve vukova i stranih stvorenja, mislio sam da u propasti kroz neki od tih otvora i nestati.40Bila je tu zatim i postarija Grkinja koja je krpala najlonske arape i prodavala gumbe i remene. Ona bi iz lakirane ladice jedno po jedno vadila "domaa jaja" kao da vadi drago kamenje i prodavala ih kao da su neto posebno. Crvene ribice to su se lagano njihale u malom akvariju u njezinu duanu ustrajno su i s tupou koja mi se sviala otvarale siuna, no ipak zastraujua usta, da mi pojedu prst koji sam drao prislonjen na staklo. Jo jedno od mjesta na koja smo usput svraali bila je mala prodavaonica duhana, novina i pisaeg pribora, koju su vodili Jakup i Vasil, toliko malena da se najee nije ni moglo ui jer bismo se unutra tiskali. Kad bi u prionici kave (zvali su je "Arapinovom" jer je svaki od aice crnaca u Istanbulu bio "Arapin", ba kao to su neko u Latinskoj Americi svi Arapi bili "Turci") zatutnjao i zatresao se poput perilice u naoj kui golemi mlin za mljevenje kave, pokretan remenom, malo bih se odmaknuo od njega i osjetio da se i "Arapin" blagonaklono smije mome strahu. Godinama kasnije brat i ja smo znali nabrajati (vie kao vjebu pamenja, a manje iz nostalgije) mijene u etrdesetogodinjoj povijesti tih duana, koji su se u kasnijim godinama zbog promjena ukusa ili prolaznog zanosa nekom novotarijom jedan po jedan zatvarali, da bi se namjesto njih otvorili novi, pa se i oni opet zatvorili. Primjerice, evo kroz kakve je promjene prolazio i to je sve bio jedan "problematian" duan preko puta Veernje enske gimnazije: i. Slastiarnica Madam Grkinje; 2.. cvjearnica; 3. prodavaonica torbi; 4. urar-ska radnja; 5. neko vrijeme sportska kladionica; 6. galerija slika i knjiara; 7. ljekarna.

Page 25 / 299

Onako kako bih naumio prije no to uronim u piljsku tamu Aladinova malog duana "Duhan-igrake-novine-pisai pribor", koji je ve pedeset godina stajao na istome mjestu, zatraio bih od majke da mi kupi zvidaljku, ili nekoliko pekula, ili bojanku, ili yo-yo. im bi dar nestao u njezinoj torbi, osjetio bih elju da se vratimo kui."Odetajmo do parka!", rekla bi majka.Najednom bi mi se u nogama i u cijelome tijelu javila neka udna bol i obuzimala bi me bezvoljnost. Kad sam mnogo go-42-dina poslije svoju ker iste dobi izveo u etnju istim ulicama, i uo da se tui na isto, te o tome porazgovarao s lijenikom, uznastojao sam samoga sebe uvjeriti da su taj nasljedni umor i neraspoloenje neki osjeaj izmeu boli u nogama u doba odrastanja i obinog umora. Kad bi me posve svladali umor i neraspoloenje, ulice i izlozi, koje vie nisam ni gledao, izgubili bi

43svoju ivopisnost i ja bih grad poeo doivljavati kao nekakvo crno-bijelo mjesto."Mama, nosi me!""Poimo pjeice do Make", 2 uzvratila bi majka, "a odandeemo tramvajem."Volio sam tramvaj koji od 1914. godine prometuje naom ulicom i spaja etvrti Maka i Nianta s trgom Taksim, Tunelom27 i Mostom Galata28, u ono vrijeme siromanim, starim i povijesnim dijelovima grada. Volio sam kloparanje to je do mene dopirale kao tuna glazba u noima kad bih rano otiao na spavanje, njegovu drvom obloenu unutranjost, indigoplavo staklo na vratima sa zasunom, koja su odvajala vozaevo mjesto od sjedala za putnike, a volio sam i vozaa koji mi je na zadnjoj stanici, dok smo majka i ja ekali da tramvaj krene, doputao da se igram eljeznom polugom. Na povratku su mi se ulice, zgrade, ak i stabla, inili crno-bijelima.44Crno-bijeloIstanbul svojega djetinjstva doivljavao sam kao crno-bijele fotografije, kao polumrano, olovno mjesto u dvije osnovne boje, a

Page 26 / 299

takvog ga se i danas sjeam. Iako sam odrastao u polutami sumorne kue-muzeja, i takvo je okruenje pridonijelo mojoj sklonosti ivljenju izmeu etiri zida. Ulice, avenije i udaljene etvrti inile su mi se opasnim mjestima, kao u crno-bijelim kriminalistikim filmovima. Oduvijek sam vie volio istanbulsku zimu nego ljeto. Volim promatrati spu|tanje ranih zimskih veeri, ogoljelo drvee to drhturi na sjevercu, ljude koji se u danima smjene jeseni i zime, odjeveni u duge i kratke crne kapute, polumranim ulicama urno vraaju kuama. I zidovi starih zgrada i sruenih drvenih konaka, koji su, zaputeni i neolieni, poprimili posebnu, istanbulsku boju, bude u meni sjetu koju

45volim i uitak gledanja. Crno-bijela boja ljudi koji u zimske dane, nakon to se rano smrai, hitaju kuama, izaziva u meni osjeaj da pripadam tom gradu i da dijelim neto s tim ljudima. Imam dojam da e nona tama prekriti siromatvo ivota, ulica i stvari, i da emo se svi mi, dok diemo u kuama, sobama i posteljama, zbliiti sa snovima i matanjima satkanima od starog i pradavnog bogatstva Istanbula, njegovih izgubljenih zdanja i legendi. Tamu hladnih zimskih veeri, koja se, unato priguenoj svjetlosti ulinih svjetiljki, kao poezija sputa na pusta prigradska naselja, volim i zbog toga to smo u njoj daleko od pogleda zapadnih oiju i to prekriva siromatvo koje s osjeajem stida elimo sakriti.Ponekad se sjetim fotografije Are Gulera,29 koja betonske zgrade i drvene kue u pustim sporednim ulicama prikazuje onakvima kakve pamtim iz djetinjstva (poslije su te drvene kue postupno sruili, ali zgrade podignute u istoj ulici i na istome mjestu na neki su nain njihov nastavak i u meni pobuuju isti osjeaj) jer na njoj priguena svjetlost ulinih svjetiljki nita

ne osvjetljava i jer izvrsno predoava "predveernji crno-bijeli ugoaj" koji je za mene Istanbul inio Istanbulom. Ono to me vee za tu fotografiju koliko i za ostale stvari iz moga djetinjstva - kamene ploe i arnautsku kaldrmu na ulici, eljezne reetke46na prozorima i ispranjene drvene, posve dotrajale kue, jest vivot

Page 27 / 299

na ulici u kasnim popodnevnim satima (prije no to se smrai) i dojam da to dvoje ljudi to se vraaju kui praeni svojim sjenama u Istanbul donose no.Pedesetih i ezdesetih godina prologa stoljea, na svakom sam uglu nailazio na male "filmske ekipe" koje su inili parkirani minibus filmske kompanije, dva velika reflektora prikljuena na generatore, "sufler" (francuska rije za aptaa) koji je vikao iz petnih ila da bi nadjaao buku generatora i pomogao, prejako naminkanoj eni i zgodnom mladiu koji nikako nisu mogli zapamtiti svoje uloge, te redari koji su rukama i nogama udarali radoznalu gomilu i djecu tjerajui ih iz vidokruga kamere. I ja bih, kao i svi drugi, zastao i dugo ih gledao. etrdeset godina kasnije, kad je turska filmska industrija doivjela propast, i to ponajvie zbog nesposobnosti domaih scenarista, glumaca i redatelja, a pomalo i zbog monoga Hollywooda jer ga zbog nedostatka novca nije mogla oponaati, na televizijskim kanalima iznova su poeli prikazivati te crno-bijele filmove. Ponekad, dok sam u crno-bijeloj tehnici gledao nekadanje vrtove, bosporske obale i sruene konake i zgrade, onakve kakvima sam ih doivljavao i kakvima ih jo uvijek pamtim, obuzimao bi me osjeaj da to to promatram nije film, nego moje uspomene, i ta bi me spoznaja na trenutak omamila.Neodvojivi dio tog crno-bijelog tkiva grada jesu poploene ulice, koje me uzbude svaki put kad ih vidim u starim filmovima. Zamiljajui da sam impresionistiki slikar istanbulskih ulica, s petnaest sam godina uivao upinjui se nacrtati svaku od tih ploa. Prije no to su ih revnosni opinari bez imalo samilosti pokrili asfaltom, vozai dolmua30 i taksija neprestano su se alili na te poploene ulice tvrdei da im brzo unite automobile. Svojim su se muterijama uvijek tuili i na stalno buenje i raskopavanje ulica radi popravaka kanalizacije ili elektrinih vodova. S velikim uitkom gledao sam kako se kamene ploe, jedna po jedna, diu radi nekog takvog zahvata, i s jo veim kako ih radnici, s meni nedokuivim manuelnim umijeem, polau natrag kao kakav sag kad bi napokon zavrili47, 4 tff

Page 28 / 299

kopanje (ponekad bi nabasali i na neki bizantski hodnik) koje se doimalo beskrajnim.Grad su mi crno-bijelim inili i drveni konaci iz moga djetinjstva i stare, uruene drvene kue koje se, unato veliini, ne mogu nazvati konacima. Zbog neimatine i nemara nijedna od tih kua nije bila oliena pa im je drvenarija vremenom pocrnjela od hladnoe, vlage, prljavtine i starosti. Budui da sam u zabaenim etvrtima jedne pored drugih viao mnogo takvih kua koje su imale tu posebnu boju i taj tjeskobni, ali nekako zastraujue lijep crno-bijeli kolorit, kao dijete mislio sam da je to njihova prava boja. Moda neke od tih kua nikada nisu ni bile oliene nakon to su izgraene u siromanim etvrtima, pa su od samoga poetka imale tu crno-bijelu nijansu, koja je mjestimice prelazila u smeu. Meutim, ono to su zabiljeili zapadni putopisci pristigli u Istanbul sredinom 19. stoljea ili ranije, svjedoi da su ponajprije boje i bljetavo ozraje bogatih konaka davali gradu snanu, punu i raskonu ljepotu. I ja sam u djetinjstvu ponekad matao o tome da sve te drvene graevine budu obojene, ali sada, kad su nestale iz moga grada i mogaivota, sa sjetom eznem za posve osobitom teksturom stare, pocrnjele drvenarije i za ugoajem to ga je stvarala. Drvenarija tih starih kua, koja bi za ljetnih dana, postavi suha kao barut, poprimila tamnosmedu boju kave ili mutnu boju krede, i po ijem se pucketanju dalo osjetiti da bi uas mogla planuti kao lu i izgorjeti, zimi bi, nakon dugih hladnoa, snijega i kia, irila osobit zadah vlage i plijesni. I drvene tekije u kojima se, zbog zakonskih odredaba Republike, vie nisu odravali vjerski obredi (veina ih je bila ispranjena) i u koje godinama nije zalazio nitko osim razuzdane djece, vampira i tragaa za starinama, pobuivale su u meni osjeaj straha, radoznalosti i privlanosti, pa bih s jezom i udnjom gledao ta zdanja ija su se razbijena stakla nazirala preko polusruenih vrtnih zidova i izmeu mokrih stabala.Uivao sam gledati crtee u ugljenu koje su radili strastveni putnici na Istok poput Le Corbusiera i itati romane s crno-

Page 29 / 299

-bijelim ilustracijama ija se radnja dogaa u Istanbulu, jer oni bi me ponijeli u taj crno-bijeli ugoaj grada. (Tintinova istanbulska pustolovina - u djetinjstvu sam godinama iekivao da je nacrta njegov tvorac Herge - nikada nije nacrtana, ali je prvi film o Tintinu snimljen u Istanbulu. Postoji jedna crno--bijela epizoda naslovljena Tintin u Istanbulu, to ju je izradio jedan kreativan piratski izdava iz Istanbula, koji je presnimio neke sekvence tog neuspjenog filma snimljenog 1962. godine, 1 montirao ih s dijelovima izrezanim iz drugih Tintinovih pustolovina.) I vijesti o zloinima, samoubojstvima i pljakama u starim novinama (sve su bile crno-bijele) itao sam, jednako4849kao i u djetinjstvu, vie s tugom i enjom za prohujalim vre-fmenima, negoli sa strahom.J Sporednim ulicama u naseljima Tepebai,31 Dihangir, Gala-'ta, Fatih32 i Zejrek,33 po nekim bosporskim naseljima i na Usku-jdaru34 jo uvijek tumara taj crno-bijeli duh o kojemu govorim. , Maglovita, mutna jutra, kine i vjetrovite noi, jata galebova na .damijskim kupolama, zagaen zrak, unci koji kao topovskecijevi izviruju iz kua na ulice i bljuju aavi dim, zahrale kan-

te za smee, u zimskim danima opustjeli i zaputeni parkovi i vrtovi i urba ljudi koji se u zimske veeri po snijegu i blatu vraaju kuama, sve to priziva taj osjeaj crno-bijelog, koji u meni treperi kao srea i tuga. Polomljene stare esme iz kojih ve stoljeima ne tee voda; sklepani duani koji niu sami od sebe uokolo starih damija u zabaenim etvrtima ili uz velike damije koje vie nitko i ne primjeuje; gomile osnovaca u crnim kutama s bijelim ovratnicima, koje se u trenu raspre po ulicama; umorni stari kamioni natovareni ugljenom; male prodavaonice ivenih namirnica, iznutra potamnjele od starosti, slabog prometa i praine; kavanice po etvrtima, pune tunih ljudi bez posla; grbava, nakrivljena i prljava kaldrma; empresi koji su meni crni, a ne tamnozeleni; stara groblja rasuta po brdima; uruene gradske

Page 30 / 299

zidine nalik okomitim poploenim ulicama; ulazi u kinodvorane, koji nakon nekog vremena svi nekako slie jedan na drugi; mlijeni restorani; ljudi to na ulicama prodaju novine; ulice kojima se u pono smucaju pijan-

ci; bljedunjave uline svjetiljke; brodovi to plove na gradskim linijama; dim koji kulja iz njihovih dimnjaka i snjeni prizori grada, sve mi se to uvijek inilo znamenjem nepromjenjiva crno-bijeloga ugoaja.

Snijeg je neodvojiv dio Istanbula mojega djetinjstva. Kao to neka djeca nestrpljivo iekuju ljetne praznike da bi otputovala, tako sam i ja u djetinjstvu iekivao da pone snijeiti. Ne zato to sam elio izai na ulicu i igrati se na snijegu, nego stoga to mi se grad pod njim inio "ljepim". Pod "lijepim" razumijevam ozraje uurbanosti, ak i katastrofinosti, koje snijeg donosi gradu, vie negoli osjeaj novog i zbunjujueg kad snijeg prekrije gradsko blato, prljavtinu, napukline i zaputena mjesta. Iako je svake godine padao etiri-pet dana, iako je grad

samo desetak dana bio pod njim, snijeg bi svaki put zatekao Carigradane nespremnima, kao da je prvi put pao; promet bi stao, pred pekarnicama bi se odmah stvorili redovi kao u vrijeme rata ili kakve nepogode i, to je najvanije, cijeli grad bise s osjeajem zajednitva ujedinio oko jedne teme - snijega. Budui da su se grad i njegovi ljudi, zabavljeni svojim tekoama, zatvarali u sebe kidajui veze s ostatkom svijeta, u snjenim zimskim danima Istanbul mi se inio i pustijim i malo bliim prohujalim bajkovitim danima.

Jo jedno od klimatskih uda koje pamtim iz djetinjstva (ujedinilo bi stanovnike grada i godinama bi se prialo o njemu) bio je led koji bi, sputajui se sa sjevera, Dunavom doplovio do Crnoga mora i dalje, do Bospora. I danas ima ljudi koji, poslije

Page 31 / 299

52-53 gama o sveanim obrezanjima prineva - ne kao mjesto na kojem se odvija svakodnevni ivot, nego kao prizor neke sveane povorke ili kao vaan kut koji pokriva jedna kamera to je u cijelom filmu usmjerena na istu toku.I tako, kad bi za novine, asopise i kolske knjige, i za milijune onih koji su katkad osjetili uitak skupljanja fotografija i razglednica, zatrebali prizori starog Istanbula, koristile bi se gravire zapadnih putopisaca i slikara, naknadno otisnute u crno-bijeloj tehnici. Kao to u kasnije pokazati na primjeru Mellinga, najsretnija razdoblja grada prikazana su u priguenim nijansama gvaa, ali Carigradani nisu iskusili zadovoljstvo gledanja svoje sretne prolosti ak ni u tim bojama, pa su iz tehnikih razloga koji nisu izazivali prekomjerno negodovanje jer su prihvaani kao sudbina, svoj grad uvijek doivljavali u tom crno-bijelom ozraju.Noi mojega djetinjstva bile su lijepe jer su, ba kao i snijeg, prekrivale i poetinom inile kaotinu i zamornu atmosferu u koju je grad siromaei sve vie zapadao. Istanbulska no mojega djetinjstva nije se kao kakva golema ploha uvlaila u kue, medu stabla i grane, u ljetna kina, na balkone i kroz otvorene prozore, nego se s prikladnom gracioznou zavlaila u zamrenu strukturu grada i penjala se na padine i brda. Volim graviru

Thomasa Alloma, izraenu 1839. godine za jedan putopis, jer tamu prikazuje kao tajnovitu sastavnicu bajke. Slikar je pun mjesec, koji spaava no od gluhe pomrine, i onu kulturu mjeseine koju dijeli cijeli Istanbul, a ponajvie tajanstvenu snagu noi prikazao kao izvor zla, i zato volim taj mjesec dopola zaklonjen oblacima, blijedu mjeseinu koja se na graviri jedva probija kroz oblake ba kao svjetlost svjetiljke koje netko prigui da bi poinio zloin.Budui da no ini grad bajkovitim i nalik snu, te da je ujedno i izvorom tajanstvenoga zla, ona osnauje crno-bijeli duh Istanbula. Stav zapadnoga putopisca da je no neto to stvara i prikriva misterij, to skriva nedokuivu neobinost grada i svojom tamom omoguuje da se poine novi zloini, slina je stavu Carigradana

Page 32 / 299

prema njima nerazumljivim dvorskim spletkama i urotama.Prie koje vole i prepriavaju putopisca i Carigradani govore o tome kako su tijelo neke u dvorcu pogubljene haremske prilenice, ili nekog okrivljenika, iznijeli izvan dvorskih zidina kroz vrata to izlaze na Zlatni rog, te ga s amca bacili u more.Pria o zloinu u Saladaku, poinjenom u ljeto 1958., prije no to sam nauio itati, a koja je graena po sliome obrascu: no, amac, bosporske vode (za svaku od tih rijei vezan sam na poseban nain), ne samo da je u mome sjeanju obogatila crno--bijelu predodbu bosporskih voda, nego je cijeli ivot ivjela u meni kao strana fantazija. Junak tog dogaaja, za koji sam saznao ponajprije iz obiteljskih razgovora, i koji su sve istanbul-ske novine, nairoko piui o njemu, pretvorile u legendu, bio je jedan mladi, siromani i pijani ribar. Da bi silovao enu koja se, poavi na izlet s djecom, ukrcala u njegov amac, bacio je u more njezino dvoje djece i njihova prijatelja. Zbog tog uasnog zloina "Monstruma iz Saladaka" neko nam je vrijeme bilo uskraeno ne samo uivati u boravku u ljetnikovcu na Hejbe-"adi i odlaziti s ribarima na more da bace mree, nego nismo srr>jeli ni etati vrtom nae kue sami. Prizor kako se djeca to 'n je ribar bacio u nemirno more grevito bore prstima i nokti-"tta uhvatiti za rub amca, majka vriti, a ribar djecu i majku57udara veslom po glavi, i godinama nakon tog dogaaja iskrsne mi pred oima kao neka crno-bijela slika svaki put kad u istan-bulskim novinama proitam vijest o tome da se dogodio zloin (to inae rijetko inim).6.Otkrie BosporaPoslije zloina na Saladaku nikada vie nisam s majkom i bratom otiao voziti se amcem po Bosporu. Meutim, prethodne zime brat i ja smo svakodnevno odlazili onamo jer smo obojica imali veliki kaalj. Prvo se razbolio brat, a deset dana poslije i ja. Bolest je imala i dobru stranu: majka je bila dobra prema meni, govorila mi je njene rijei koje sam toliko volio i kupovala igrake koje sam traio. Bol to sam je trpio manje je potjecala od bolesti, a vie od toga to nisarntnogao prisustvovati objedima i veerama koje smo

Page 33 / 299

svi zajedno prireivali na naem ili na katu iznad, i to nisam mogao radoznalo sluati razgovore za stolom, zveckanje vilica, noeva i tanjura, i smijeh.Budui da su prve noi protekle u vruici, pedijatar Alber (bojali smo se svega njegovog, od torbe do brkova) rekao je da brata i mene neko vrijeme svakodnevno treba voditi na Bospor, na ist zrak. Tako su mi se u glavi pobrkali osnovno znaenje turske rijei bogaz36 i "udisanje svjeeg zraka". Kad sam saznao

59da se Tarabja37 zvala Therapia ("poboljanje") dok jo nije postala poznato odmaralite s restoranima i hotelima za turiste, kao to je to danas, nego je bila mirno grko ribarsko selo u kojem je prije jednoga stoljea djetinjstvo proveo glasoviti pjesnik Kavafi, moda me to i nije odve iznenadilo. Na mene je Bospor uvijek dobro djelovao moda upravo zbog toga to mi se njegovo ime u glavi mijealo s predodbom o lijeenju.Za razliku od grada koji su iznutra razjedali poraz, propadanje, osjeaj shrvanosti, tuga i neimatina, Bospor je duboko u meni prizivao osjeaj ivota, ivotne radosti i sree. Duh i snaga Istanbula dolaze s Bospora. Meutim, grad mu isprva nije pridavao veliku vanost, nego ga je doivljavao kao lijep krajolik i, u zadnja dva stoljea, kao prostor za podizanje ljetnih rezidencija i vila.Otkako su u 18. stoljeu osmanski dostojanstvenici poeli ljetovati u vilama na Bosporu, na ijim obalama dotad nije ivio nitko osim grkih ribara iz nekoliko sela, oko naselja Goksu, Kuuksu,^ Bebek,39 Kandilli," Kanlida" i Rumelihisar," i ondje se razvila jedna prema van zatvorena kultura, koja je pripadala Istanbulu i osmanskoj civilizaciji. Vile to su ih podigli i u njima ivjeli osmanski pae, dostojanstvenici i bogatai posljednjega stoljea Carstva, kasnije su, u dvadesetome stoljeu, poneseni Republikom i turskim nacionalizmom, isticali kao primjer tursko-osmanskoga identiteta i arhitekture. Ipak, "mo-

derne" graevine uskih i visokih prozora, sa irokim strehama, uskim dimnjacima i erkerima, i njihove Dlaice koje je kao primjer

Page 34 / 299

tih graevina Sedad Hakki Eldem naveo u svojoj knjizi Uspomene s Bospora (u njoj je sabrao stare fotografije ljetnikovaca i gravire i planove koje su izradili slikari poput Mellinga), samo su sjene te unitene i iezle kulture.Pedesetih godina prologa stoljea autobusna linija Taksim--Emirgan43 prolazila je i preko Niantaa. Kad smo odlazili na Bospor, ukrcavao sam se s majkom na postaji ispred zgrade. Svakoga dana poslije duge etnje obalom Bebeka, koji nam je

6061bio zadnja stanica ako smo ili tramvajem, ukrcali bismo se u amac koji nas je ekao uvijek na istome mjestu. Ploviti zaljevom Bebek izmeu brodica, koarica i brodova to plove na gradskim linijama, izmeu plutaa prekrivenih dagnjama i svjetionika, otisnuti se daleko od obale i osjetititi snagu bospor-ske struje, osjetiti da se amac njie na valovima to ih podiu brodovi prolazei mimo nas, sve je to u meni pobuivalo toliki uitak da sam prieljkivao da izlet nikada ne zavri.

Uitak u plovidbi Bosporom potjee i otud to u sebi, dok se kreete velikim, povijesnim i zaputenim gradom, osjetite slobodu i snagu dubokog, snanog i nemirnog mora. Putnik koji brzo napreduje kroz bosporske vode pune morskih struja osjea da usred prljavtine, dima i jednog prenapuenog grada

na njega prelazi snaga mora, te da u svoj toj vrevi, sred povijesti i graevina, jo uvijek moe biti sam i slobodan. Taj dio mora koji spaja dva dijela grada ne da se usporediti s amsterdamskim ili venecijanskim kanalima, ili pak s rijekama koje Pariz i Rim dijele na dva dijela. On ima morsku struju, vjetrovit je, valovit, dubok i mraan. Kad ostavite za sobom struju, ili kad vas ona ponese pa njome, postrance kao rak, poete prema brodovima to plove na gradskim linijama, pred vama polako poinje promicati Istanbul: postarije gospoe koje na balkonima piju aj i promatraju vas; stambeni blokovi; ljetnikovci; oblinje pristanite i natkrivena

Page 35 / 299

kavana; djeca koja se kupaju na mjestima gdje se kanalizacijske vode izlijevaju u more, a potom lijeu na asfalt da se ugriju; ribari na obali; ljudi koji drijemaju u svojim koaricama; aci to se s torbama u rukama obalom vraaju iz kole; putnici koji u zaguenom prometu kroz prozore autobusa gledaju more; make to na pristanitima ekaju ribare; platane iju visinu tek tada zamijetite; konaci u vrtovima koje moete opaziti samo s mora jer se s obale ne mogu vidjeti; padine, brda iza padina i visoke zgrade u daljini; rijeju, sva ta zbrka damija, udaljenih naselja, mostova, minareta, kula, vrto-va i novih visokih graevina koje svakodnevno niu. Plovidba63\

Bosporom brodom, motornim amcem ili pak (kao u djetinjstvu) sandolinom, prua ovjeku uitak razgledanja Istanbula i izbliza, kuu po kuu, etvrt po etvrt, i izdaleka, kao obris ili prikazu koja se stalno mijenja.Vidjeti ostatke jedne bogate epohe u kojoj su neko osmanska civilizacija i kultura bile pod zapadnim utjecajem, ali nikada nisu izgubile samosvojnost i snagu, bio je jedan od istinskih bosporskih uitaka koje sam osjeao i u djetinjstvu kad bismo automobilom odlazili na zajednike izlete. Po raskonim e- , Ijeznim vratima jedne velike vile, s kojih se ogulila boja, po vrstoi debelih i visokih, mahovinom obraslih zidova druge, po prozorskim kapcima i majstorskoj obradi drvenarije vile koja jo nije bila izgorjela, ili po vrtovima koji su se, zamraeni dubokim sjenama jorgovana, bosporskih borova i stogodinjih platana, pruali do vrha visokog brda iznad nekih od tih graevina, nasluivao sam tragove jedne raskone, zgasle

i prohujale civilizacije i osjeao da su tu neko jednim posve drukijim ivotom ivjeli neki nama pomalo slini ljudi, no da su ta vremena odavno prola i da smo i mi pomalo drukiji od tih ljudi - da smo od njih siromaniji, krhkiji, potiteniji i provincijalniji.

Page 36 / 299

Dok su staru jezgru Istanbula, koja je povijesni poluotok, od sredine 19. stoljea vidno unitavali neimatina, trule, porast stanovnitva, uzastopni ratni porazi i moderna osmanska birokracija na koju su utjecale zapadne ideje, isti su ti birokrati, bogatai i pae u vilama koje su dali podii na Bosporu, kamo su se ljeti sklanjali od ege, stvarali jednu kulturu izoliranu od vanjskoga svijeta. Budui da isprva nije bilo kopnenih puteva, da ta obalna podruja jo nisu bila pravim dijelom Istanbula unato brodskom prometu i pristanitima koja postoje od druge polovice 19. stoljea, te da Osmanlije koji su tada ivjeli u vilama nisu ostavili nikakva zapisa o tim mjestima u koja stranci nisu zalazili i o svojoj izoliranoj kulturi, moje se znanje o njoj ponajvie temelji na uspomenama koje je s enjom zapisivao drugi i trei narataj.Najizvrsniji medu tim piscima memoara bio je Abdulhak Sinasi Hisar (i887.-i963.). On je Proustov senzibilitet i dugu reenicu prenio na taj prostor koji je nazvao "bosporskom civilizacijom". Hisar, koji je djetinjstvo proveo u jednoj vili na Kutnelihisaru, a dio mladosti u Parizu, i koji je sa svojim pri-, pjesnikom Jahjom Kemalom^ (i884.-i958.), studirao64politike znanosti i otkrio uitak itanja francuskih pisaca, osjetio je potrebu da u svojim knjigama Bogazifi Mebtaplan (Mjeseina nad Bosporom) i Bogazifi Yahlan (Vile na Bosporu) "s najveom moguom panjom i pomnjom iluminatora iz starih vremena predoi taj osebujan svijet i njegovu kulturu, kako bi ih jo neko vrijeme odrao ivima".Volim povremeno otvoriti i iznova proitati "poglavlje o tiini" iz knjige Mjeseina nad Bosporom; u njemu pisac na istan-

an i njemu svojstven ceremonijalan nain pripovijeda kako su ve od jutra poinjale pripreme za nono isplovljavanje amcima na mjeseinom obasjan Bospor kako bi se u njima sluala glazba s neke udaljene brodice i uivalo u mjeseini i njezinom srebrnom poigravanju na vodi. Potom opisuje cijeli taj dan i dugu no, tiinu, ljubavi i navike tih ljudi. Volim to povremeno proitati i rastuiti se nad izgubljenim svijetom u koji ne mogu zaviriti, i ljutiti se zbog toga to pisac, obuzet enjom za prohujalim vremenima, hini da u

Page 37 / 299

tom nestalom svijetu ne vidi odvratnost, ljudsku slabost, ono to je izgraeno na moi i vlasti i to je neizmjerno podlo i nisko."I kad ne bi nimalo puhalo, povrina vode prelijevala bi se u raznim bojama uslijed lagana drhtaja koji kao da je dopirao iz nje same." Tako je A. . Hisar opisao trenutke nakon to bi utihnula glazba koju su u mjeseinom obasjanim noima sluali u brodicama na mirnome moru, i zavladala nona tiina.Vozei se amcem s majkom, inilo mi se da boje koje do-66. s bosporskih brda nisu odsjaj svjetlosti koja dolazi izvana.Mislio sam: neka se slabana svjetlost prosipa s krovova, s plata-i jorgovana, s krila galebova koji nas strelovito prelijeu, i izapola sruenih zidova spremita za amce. ak i u najvrelijim ljetnim danima, kad siromana djeca s cesta uz obalu skau u more, sunce na Bosporu ne vlada posve klimom i krajolikom. I u ljetna predveerja volim promatrati onu jedinstvenu svjetlost koja nastaje mijeanjem zagonetne tame Bospora i crvenila neba, volim se truditi da u nju proniknem. Volim gledati vodu koja, tekui zapjenuano i divlje, neobuzdano nosi brodice koje joj se nadu na putu, a samo dva koraka dalje, na mjestu kamo zaueno bacam pogled, mijenja boju lagano se zibajui kao u Monetovu jezercu s lokvanjima.Sredinom ezdesetih godina, kao uenik Robert-Collegea,45 volio sam iz autobusa koji su rano izjutra kretali od Beikta-a46 do Sarijera,4? stojei u gomili putnika, gledati kako se iza azijskih brda na drugoj obali Istanbula rada sunce i kako vode Bospora, koje se njiu poput kakva mrana i tajnovita mora, mijenjaju boju i postaju svjetlije. Kad bi neki tuni ovjek, koji dugo sam hoda bosporskom obalom oslukujui samo svoje korake, neoekivano izbio na neki rt, primjerice na Akintiburnu ili pak pred svjetionik ispred groblja Aijan, i zauo zastraujuu huku morske struje koja se u tiini najednom prolomi svom svojom silinom, i kad bi prestravljen vidio da mlijenobijela pjena bljeti na svjetlosti koju voda dobiva tko zna otkud, zapanjeno bi pomislio, kako neko ja, kao i A. . Hisar, da Bospor ima osebujnu duu.

Page 38 / 299

67tr-Govorim o boji empresa i mranih gajeva u dolinama, o boji opustjelih i zaputenih vila i tronih i zahrdalih brodova koji prevoze tko zna to; o poeziji bosporskih brodova i vila, koju mogu razumjeti samo oni koji su ivot proveli na tim obalama; o otkriu uitka ivljenja medu razvalinama neko velike civilizacije, koja je izgradila posve samosvojan stil; o volji jednog djeteta (koje nije pridavalo nikakvu vanost povijesti i civilizacijama) da bude sretno, da se zabavlja i i iskreno spozna svijet oko sebe, te o nedoumicama i gorinama pedesetogodinjeg pisca i uicima i iskustvima koja mu ivot znae. Kad god

ponem govoriti o ljepoti ili poeziji Bospora i mranih istan-bulskih ulica, unutarnji me glas opomene da ne smijem preuveliavati ljepote grada u kojem ivim kako bih od samoga sebe sakrio nedostatke toga ivljenja, kao to su inili pisci starijih narataja. Ako nam se grad ini lijepim i arobnim, i ivot bi nam morao biti takav. Kad god su brojni pisci starijih narataja pisali da ih je grad osvojio svojom ljepotom, oarali bi me atmosferom svojih pria i svoga jezika, ali i podsjetili da ni tada nisu ivjeli u velikome gradu o kojem govore, da su ve tada vie voljeli suvremenu udobnost pozapadnjenog Istanbula. Od njih sam nauio: pravo da neodmjereno i lirski ushieno hvali Istanbul moe imati samo ako vie ne ivi u njemu, ili ako izvana promatra ono to se smatra "lijepim". Pisac koji osjeti grizoduje jer nije ispunio taj uvjet morao bi, dok raspredarazvalinama i tuzi grada, progovoriti i o tajnovitoj svjetlosti koju te razvaline i ta tuga bacaju na njegov ivot. Kad ga ponesu ljepote grada i Bospora, morao bi se prisjetiti bijede vlastita ivota i toga da se on sam ni po emu ne uklapa u ono pobjedniko i sretno ozraje prohujalih vremena.Kad bi izletu brodicom, na koji sam odlazio s majkom, doao kraj nakon nekoliko "opasnosti" - dva-tri puta ponijela bi nas struja i zanjihali valovi broda koji je plovio Bosporom - ladar bi nas iskrcao na Aijanu prije rta Rumelihisar, gdje se morska struja jako pribliava obali, pa bismo pjeice otili na Rumelihisar, na tu najuu

Page 39 / 299

toku Bospora. Brat i ja zabavljali bismo se topovima iz vremena sultana Fatiha,48 smjetenim u vanjsko dvorite Rumelihisara kao ukras, slutei po krhotinama stakla, prljavtini, komadima lima i opucima u tim dvjema velikim cilindrinim kulama, u kojima su spavali pijanci i beskunici, da je velika povijesna ostavtina Istanbula" i Bospora za ljude koji tu ive neto mrano, zagonetno i nerazumljivo.Kad bismo stigli na Rumelihisar, majka bi nam pokazala malo mjesto odmah preko puta pristanita (prostor dopola pokriven poploenom stazom, a otpola kaldrmom), na kojemu je bila kavanica. "Ondje se neko nalazio drveni ljetnikovac", podsjetila bi nas. "Kad sam bila djevojica, tamo nas je vodio

6869va djed." Prva, za mene nezaboravna pria o tom ljetnikovcu koji sam svaki put zamiljao kao zastraujuu, staru, dotrajalu graevinu, kao ruevinu koja zasluuje da izgori ili bude sruena, vezana je za ubojstvo vlasnice, paine keri, koja je stanovala na gornjem katu i koju su tih godina, sredinom tridesetih prologa stoljea, na nerasvijetljen nain ubili provalnici. Kad bi vidjela da se silno zanimam za mranu stranu te prie, majka bi, pokazujui nam tragove spremita za amce nepostojeeg ljetnikovca, prelazila na drugu, pa bi nam s tunim osmijehom pripovijedala o tome kako je djed, kad mu se jednom nije svidjelo bakino varivo od bamije,49 u napadu bijesa to jelo skupa s loncem bacio kroz prozor u duboke i brze vode Bospora.Jedan daljnji roak, kod kojeg je majka boravila u vrijeme svaa s ocem, imao je u naselju Istinje50 ljetnikovac s pogledom na brodogradilite. Sjeam se da se i on kasnije pretvorio u ruevinu. U mome djetinjstvu bosporske vile nisu bile nimalo

privlane novepoenim bogataima i istanbulskim burujima koji su polako osvajali trite. Te stare graevine nisu pruale utoite od sjeverca i zimske studeni. I samo zagrijavanje njihovih prostorija bilo je teko i iziskivalo je velike trokove. Budui da nisu bili imuni kao osmanski pae, te da su se vie osjeali zapadnjacima

Page 40 / 299

ako su stanovali u etvrtima oko Taksi-ma, u stambenim zgradama koje izdaleka gledaju na Bospor,ovopeeni bogatai iz razdoblja Republike nisu ni kupovali tare bosporske ljetnikovce od osmanskih obitelji koje su ostale bez moi i vlasti, ili od osiromaenih painskih nasljednika i njihovih roaka, dakle od ljudi kakav je bio i A. . Hisar. Dok sam bio dijete, negdje do sedamdesetih godina dvadesetog stoljea, kada se grad naglo poeo iriti, veina je velikih drvenih konaka i ljetnikovaca na Bosporu nestala skupa s umobolnim dvorjanima i painskim unucima koji su se sporili oko diobe imetka. Nasljednici su ih izmeu sebe dijelili kat po kat, ak sobu po sobu, zatim iznajmljivali, a konaci su trunuli jer im se od zaputenosti gulila boja, a drvenarija crnjela od hladnoe i vlage. Katkad su ih podmuklo palili nadajui se da e na njihovu mjestu biti izgraene stambene zgrade.Krajem pedesetih godina prologa stoljea odlazak u jutarnju etnju na Bospor automobilom marke Dodge, model iz 1952.., kojim je upravljao otac ili stric, bio jejedan od neizbjenih obiteljskih rituala. Ako smo malo i tugovali zbog te nestale osmanske kulture, u nama je, novopeenim bogataima Republike, "bosporska civilizacija" budila osjeaj ponosa i utjehe to smo nastavljai jedne velike civilizacije, i taj je osjeaj bio jai od osjeaja gubitka i tuge. Za svakog odlaska na Bospor neizostavno bismo navraali u Emirgan, jeli lisnatu halvu51 negdje na Bebeku ili Emirganu, u kavani "Pod platanom", etali obalom i gledali brodove kako plove Bosporom. Usput bi majka zaustavila automobil i kupila lonac za cvijee ili dvije velike strijele.52Sjeam se: kako sam odrastao, tako mi je taj obiteljski izlet - majka, otac i dva sina - bivao sve dosadniji i tjeskobniji. Zov Bospora zatrovale su sitne obiteljske razmirice, igre s bratom koje su uvijek prerastale u jako suparnitvo i svau te pojedinane nesree lanova obitelji koja bi se potrpala u automobil i odlazila potraiti novi predah izvan ivota u etiri zida. No ipak sam svaki put odlazio na te male nedjeljne izlete. Kad god hh, u kasnijim godinama, u nekim drugim automobilima na bosporskim cestama vidio neke druge nesretne, svadljive i bune obitelji kako idu na

Page 41 / 299

nedjeljni izlet, kao neko i mi, taj bi70-71lme prizor podsjetio ne samo na to da mi ivot nije bio neto posebno, nego bi mi dao i naslutiti da je Bospor za istanbulske obitelji moda jedini izvor sree.I dok je mnogo onoga to je Bospor moga djetinjstva inilo posebnim mjestom polako nestajalo, poput ljetnikovaca to su ih jedan za drugim gutali poari, odlasci na Bospor poeli su mi pruati uitak sjeanja. Sad ve i ja volim priati o nestanku starih koa, o tome kako mi je otac objanjavao da je koa vrsta mrene zamke za ribe, o voarima koji su amcima plovili od obale do obale i prodavali voe, o plaama na koje sam odlazio s majkom, o uitku kupanja u Bosporu, o bosporskim pristanitima koja su jedno po jedno zatvarali i naputali, da bi ih kasnije pretvorili u luksuzne restorane, o ribarima koji pored tih pristanita izvlae barke na kopno te o tome kako se u njihovim barkama ne moe otisnuti na more, na mali izlet. Ali, ono to za mene Bospor ini Bosporom isto je kao i u djetinjstvu: on je taj neiscrpni izvor dobrote i vedrine koji lijei i ozdravljuje ovjeka i koji grad i ivot u njemu dri na nogama."ivot ne moe biti toliko lo", ponekad pomislim. "Ako nita drugo, ovjek uvijek moe proetati Bosporom."Mellingovi bosporski pejzaiOd svih zapadnih slikara koji su crtali bosporske krajolike, Mel-ling je taj koji mi je priredio najvei uitak gledanja i koji je najuvjerljiviji. Moj tetak, izdava i pjesnik evket Rado, izdao je 1969. godine u upola manjem formatu reprint njegove knjige Voyage pittoresgue de Constantinople et des rives du Bosphore (ivopisno putovanje po Istanbulu i obalama Bospora) iz 1819. godine, iji mi je ak i naslov poetian, i darovao nam ga u vrijeme dok je u meni plamtjela strast za slikanjem. Te slike, iji u svaki detalj satima pozorno razgledati, budile su u meni osjeaj da je upravo to onaj savreni osmanski Istanbul iz minulih stoljea. Ta slatka samoobmana javljala se u meni dok sam gledao crno--bijele linije gravira koje su s tih slika nainjene pod Mellin-govim

Page 42 / 299

nadzorom, vie negoli u trenucima dok sam promatrao njegove radove u akvarelu i gvau, koji su vrvjeli pojedinostima to ih je ucrtavao s pomnjom arhitekta i matematiara. Ako nita drugo, kad god sam poelio samoga sebe uvjeriti da je prolost bila predivna - a prekomjerna izloenost snazi zapadne knjievnosti i umjetnosti ponekad ovjeka moe odvesti u takav "istanbulski lokalpatriotizam" - razgledanje Mellingovih gravira prualo mi je utjehu. Tu utjehu prati tuan osjeaj da te ljepote, kao i veine tih graevina, vie nema. No s druge strane, logika me u trenucima prekomjerna uzbuenja podsjea na to da upravo taj osjeaj gubitka ini Mellingove slike lijepima. Moda ih i gledam kako bih se malo rastuio.Antoine-Ignace Melling, roen 1763. godine, bio je u pravom smislu rijei Europljanin - Nijemac koji je imao talijanske i francuske krvi. Nakon to je uz oca, kipara na dvoru nadvojvode Karla Friedricha u Karlsruheu, izuio kiparstvo, u Strasbour-73l- ffgu je kod strica studirao slikarstvo, arhitekturu i matematiku. U Istanbul ga je vjerojatno dovelo putovanje na koje je krenuo pod utjecajem "romantiarskog zanosa Istokom" to je, kad je Melling imao devetnaest godina, bio u laganom usponu. Onoga dana kad je stigao u grad vjerojatno nije ni slutio da e u njemu ostati osamnaest godina. U vrtovima Pere,53 koja je u Istanbulu pruala prebivalite postupno rastuem stanovnitvu, i na kojoj je izniknuo dananji Bejoglu, Melling je najprije poeo davati poduku u krugovima diplom