Orhan Pamuk - Bijeli Zamak

download Orhan Pamuk - Bijeli Zamak

of 169

  • date post

    24-Oct-2015
  • Category

    Documents

  • view

    86
  • download

    19

Embed Size (px)

description

Orhan Pamuk - Bijeli Zamak

Transcript of Orhan Pamuk - Bijeli Zamak

  • ORHAN PAMUK

    BIJELI ZAMAK

    PREDGOVOR

    OVAJ SAM rukopis pronaao 1982. u onom zaboravljenom "arhivu" u

    sklopu guvernerova ureda u Gebzeu, po kojemu sam kopao svakoga

    ljeta po jedan tjedan; naao sam ga na dnu pranjave komode nakrcane

    do vrha carskim hatierifima, tapijama, sudskim i poreznim popisima.

    Snovita modrina njegovih fino izraenih, ilicama proaranih korica i

    njegov sjajan krasopis to je sjao medu izblijedjelim dravnim spisima

    odmah su mi zapeli za oko. Po razlici u rukopisu pogodio sam da je netko

    drugi, a ne prvotni kaligraf - kao da je elio jo poveati moje zanimanje

    - ispisao naslov na prvu stranicu knjige: "Poplunarev pastorak". Nije bilo

    podnaslova. Margine i prazne stranice ispunjavali su crtei ljudi majunih

    glava, odjevenih u odjeu prepunu puceta - sve nacrtano na djeji nain.

    Odmah sam proitao knjigu, s neizmjernim zadovoljstvom. Oduevljen,

    no prelijen a da bih prepisivao rukopis, ukrao sam spis iz rupe to je se

    ak ni mladi guverner nije usuivao zvati arhivom. Iskoristio sam

    povjerenje uvara koji me ostavljao bez nadzora; u tren oka strpao sam

    spis u svoju torbu.

    Isprva nisam ba znao to bih uinio s knjigom, osim da je itam uvijek

    iznova. U to sam vrijeme jo gajio duboko nepovjerenje spram povijesti,

    pa sam se elio usredotoiti na priu radi nje same, a ne radi

    znanstvene, kulturne, antropoloke ili "povijesne" vrijednosti rukopisa.

  • Privukao me sam pisac. Budui da su moje prijatelje i mene prisilili na

    povlaenje sa sveuilita, poeo sam se baviti poslom svoga djeda i

    postao enciklopedist: tada mi je palo na um ubaciti natuknicu o piscu u

    povijesni dio (njime sam se bavio) knjige o znamenitim i zaslunim

    ljudima.

    Tomu sam zadatku posvetio vrijeme to mi je preostajalo nakon

    enciklopedije i pijanevanja. im sam pregledao osnovne izvore toga

    razdoblja, odmah mi je postalo jasno kako neki dogaaji opisani u

    pripovijesti imaju vrlo malo zajednikoga s injenicama: primjerice,

    potvreno je kako je jednom za pet godina to ih je Kprl proveo na

    mjestu velikog vezira poar poharao Istanbul, ali nije bilo ni traga

    izbijanju bolesti vrijedne spomena, a kamoli velike zaraze poput opisane

    u knjizi. Neka su od imena vezira iz toga razdoblja bila pogrjeno

    napisana, neka su imena pomijeana s drugima, neka ak promijenjena.

    Imena carskih zvjezdoznanaca nisu se slagala sa zabiljeenima u

    dvorskim ljetopisima, no kako sam drao da ta razlika ima posebno

    mjesto u prii, nisam se time dalje bavio. S druge strane, nae "znanje"

    o povijesti openito potvruje dogaaje opisane u knjizi. Katkad sam taj

    "realizam" opaao ak i u sitnim pojedinostima: primjerice, povjesniar

    Naima opisao je slino smaknue carskoga zvjezdoznanca Husein-

    efendije i lov Mehmeta IV. na zeeve u palai Mirahoru. Palo mi je na um

    kako je pisac, koji je oito volio itati i matati, moda bio upoznat s

    takvim izvorima i mnogim inim knjigama - poput zapamenja europskih

    putnika i osloboenih robova - odakle je crpio gradu za svoju pripovijest.

    Moda je samo proitao putopise Evlije elebije, za koga navodi da ga je

    poznavao. I suprotno bi isto tako moglo biti istinito, kao to pokazuju i

  • drugi primjeri; stoga sam nastavio potragu za piscem svoje prie, no

    istraivanje u istanbulskim knjinicama ugasilo mi je gotovo sve nade.

    Nisam uspio pronai nijedan od svih tih traktata i knjiga predstavljenih

    Mehmetu IV. izmeu 1652. i 1680. - ni u knjinici palae Topkapi, niti u

    drugim javnim i privatnim knjinicama gdje sam drao da su takvi

    rukopisi mogli zalutati. Nabasao sam na samo jedan trag: u tim

    knjinicama postoje i drugi radovi koji spominju "ljevorukoga kaligrafa"

    koji se spominje u prii. Neko sam vrijeme tragao za njima, no od

    talijanskih sveuilita to sam ih opsjedao bujicom pisama stizali su tek

    vrlo razoaravajui odgovori. Lutanja meu nadgrobnim spomenicima

    grobalja u Gebzeu, Jennethisaru i skdaru u potrazi za pievim

    imenom (otkrivenim u knjizi, ali neispisanim na naslovnici) takoer su

    bila bezuspjena. Bilo mi je dosta: okanio sam se slijeenja moguih

    tragova i odluio se napisati natuknicu iskljuivo na temelju same prie.

    Kako sam se i bojao, lanak nisu objavili; no ne zbog nedostatka

    znanstvenih dokaza, nego im se inilo kako osoba nije dovoljno poznata.

    Vjerojatno upravo zbog toga sam se sve vie ushiivao tom pripovijeu.

    ak sam htio dati otkaz, no volio sam svoj posao i kolege. Jedno sam

    vrijeme svoju priu pripovijedao svima - s toliko ara kao da sam je sam

    napisao, a ne otkrio. Kako bi izgledalo zanimljivije, govorio sam o

    njezinoj simbolikoj vrijednosti, temeljnoj vanosti za nau suvremenu

    stvarnost, kako sam kroz tu priu bolje shvatio nae vlastito doba itd.

    uvi takve moje tvrdnje, mladi ljudi, koje su inae vie zanimala pitanja

    poput politike, aktivizma, odnosa Istoka i Zapada, demokracije, isprva bi

    se zainteresirali. No poput mojih drugova u piu, i oni bi uskoro

    zaboravili moju priu. Vraajui mi rukopis to ga je prelistao na moje

  • navaljivanje, prijatelj profesor ree mi kako u starim drvenim kuama u

    sporednim istanbulskim ulicama ima na desetke tisua rukopisa

    ispunjenih takvim priama. Kad ih jednostavni ljudi koji ive u takvim

    kuama ne bi zbog starog otomanskog arapskog pisma kojim su pisani

    smatrali za Kurane na arapskom, pa ih drali na poasnu mjestu na vrhu

    ormara, vjerojatno bi ih parali list po list za potpalu pei.

    Tako sam odluio (ohrabrila me izvjesna djevojka s naoalima, ija ruka

    nikad nije bez cigarete) objaviti pripovijest to sam je itao stalno iznova.

    itatelji e opaziti kako nisam teio ni za kakvim stilskim dometima

    pretaui knjigu u suvremeni turski jezik. Proitavi nekoliko reenica iz

    rukopisa, to sam ga drao na jednom stolu, otiao bih u drugu sobu,

    gdje sam svoje papire drao na drugom stolu, pa bih dananjim jezikom

    prepriao ono to mi je ostalo u svijesti. Nisam ja odabrao naslov knjige,

    nego nakladni zavod koji ju je pristao objaviti. Tko proita posvetu na

    poetku, moe se pitati ima li osobno znaenje. Rekao bih da je bolest

    naega vremena vidjeti povezanost svega sa svime. Pod-legavi i sam toj

    bolesti, odluio sam objaviti ovu pripovijest.

    PRVO

    PLOVILI SMO od Mletaka prema Napulju kad se pojavila turska flota. Bilo

    nas je sve skupa tri lae, a niz njihovih galija to izranjahu iz magle kao

    da nije imao kraja. Izgubili smo glavu; strah i zbunjenost odmah su

    zavladali na naem brodu; nai su veslai, mahom Turci i Mauri, radosno

    vriskali. Naa je laa okrenula pramac prema kopnu, prema zapadu,

    poput drugih dviju, no za razliku od njih, nismo uspjeli ubrzati. Na

  • kapetan, bojei se kazne bude li zarobljen, nije se mogao odvaiti izdati

    zapovijed za bievanje talaca veslaa. Godinama poslije esto sam

    pomiljao kako je taj trenutak tue kukavnosti promijenio cijeli moj ivot.

    No u tom trenutku mi se inilo kako bi mi se ivot promijenio da naega

    kapetana nije odjednom nadvladao strah. Mnogi dre kako ivot nije

    unaprijed odreen, da su sve prie u biti niz sluajnosti. A opet, ak i oni

    koji tako dre dolaze do zakljuka, pogledavi unatrag, da su dogaaji

    to su im neko izgledali sluajni bili zapravo neizbjeni. Ja sam sada

    doao do toga trenutka, dok sjedim za starim stolom piui svoju knjigu,

    predoujui boje turskih laa kako kao sablasti izranjaju iz magle; to mi

    se ini najboljim trenutkom za poetak moje pripovijesti.

    Na se kapetan pribrao ugledavi druga dva broda kako su umakla pred

    turskim laama i nestala u magli. Napokon se usudio poeti tui veslae,

    no bilo je ve kasno. ak ni bi nije vie mogao pokoriti robove kad ih je

    jednom preplavila strast za slobodom. Rasjekavi uznemirujui magleni

    zid u valove boja, vie od deset turskih galija u tren nam je bilo za

    vratom. Sada se na zapovjednik napokon odlui za borbu, elei

    pobijediti, vjerujem, ne neprijatelja, nego vlastiti strah i sram. Zapovjedio

    je nemilosrdno batinanje robova i pripremu topova; no borbeni ar koji

    se tako kasno ugao isto se tako brzo i ugasio. U bok nas je pogodio

    strahovit udarac iljatoga pramca turskoga broda i zacijelo bismo

    potonuli da nismo odmah odustali od borbe, podigavi bijelu zastavu

    predaje.

    Dok smo na utisi ekali da turski brodovi doplove usporedo s nama,

    pooh u svoju kabinu, gdje sam sreivao stvari kao da ne oekujem

  • smrtne neprijatelje, koji e mi izmijeniti cijeli ivot, nego prijatelje koji mi

    dolaze u posjet. Otvorio sam putnu krinju i premetao po knjigama,

    izgubljen u svojim mislima. Oi mi se napunie suzama dok sam okretao

    listove sveska to sam ga skupo platio u Firenci. uvi kripanje i hitre

    korake to idu amo-tamo, znao sam da e mi knjigu svakoga trena netko

    istrgnuti iz ruke; ipak nisam htio misliti na to, nego na ono to pie na

    njezinim stranicama. Kao da su misli, reenice, jednadbe u knjizi

    sadravale cijelu moju prolost ijeg sam se gubitka uasavao;

    poluglasno sam itao nasumce odabrane reenice, kao da govorim

    molitve. Oajniki sam nastojao utisnuti u pamenje cijelu knjigu, tako

    da kad dou, ne mislim na njih i na patnje koje u morati otrpjeti od

    njih, nego da se sjeam boja moje prolosti kao u prisjeanju

    dragocjenih rijei knjige to je s uitkom upamtih.

    Tih sam dana bio druga osoba; ak su me drugim imenom nazivali moja

    majka, zarunica i prij