Razorna riječLouise Penny

Naslov originala: The Brutal Telling

Obrada: GlitterBaby

www.balkandownload.org

Za Društvo za zaštitu životinja MonteregieI za sve one koji se ne boje „zazvoniti zvonima Raja“

I za Maggie,koja je konačno poklonila cijelo svoje srce.

- 3 -

Jedan

— Svi? Čak i djeca? — kamin je pucketao i šuškao i prekrio njegov zgrožen uzdah. —Pobijeni?

— Gore od toga.Zavladala je tišina. Muk ispunjen svim onim stvarima gorim od umorstva.— Jesu li već blizu? — leđima su mu se uspeli žmarci dok je zamišljao nešto ubojito

kako se šulja šumom. Približava im se. Osvrnuo se oko sebe, gotovo očekujući da ćeugledati užarene crvene oči kako ga promatraju kroza zamračene prozore. Ili iz kuta, iliispod kreveta.

— Posvuda su. Jesi li vidio svjetlost na noćnom nebu?— Mislio sam da je to bila polarna svjetlost — ružičasta i zelena i bijela svjetlost što je

plesala prema zvijezdama. Poput nečega živog, blještavog, sve većeg. Sve bližeg.Olivier Brulé je oborio pogled, nije više mogao izdržati uznemirene, sumanute oči koje

su ga promatrale. Toliko je dugo živio s ovom pričom, toliko se dugo uvjeravao da nijestvarna. Da je mit, pripovjetka koja se uvijek iznova prepričava, dopunjava, nebrojenoputa. Uz vatru kao ova pored njih.

I bila je tek priča, ništa više. Bezazlena priča.Ali u ovoj jednostavnoj drvenoj kolibi izgubljenoj u divljini Quebeca ta se priča činila

mnogo važnijom. Čak i Olivier je vjerovao da je istinita. Možda zato što Samotnjak u njunije ni najmanje sumnjao.

Starac je sjedio u svojem naslonjaču s jedne stane kamenog ognjišta, Olivier s druge.Olivier se zagledao u vatru koja se nije gasila već više od desetljeća. Plamen kojem nije bilodozvoljeno da se ugasi poskakivao je, plesao u svojem okviru, bacajući blago svjetlo naunutrašnjost kolibe. Jednostavnim metalnim žaračem je pročeprkao po ugarcima, iz kojihsu se u dimnjak uzdigle iskre. Odsjaj plamena blistao je na glatkim metalnim predmetimapoput očiju koje je u tami pronašla vatra.

— Još je malo vremena preostalo.Samotnjakove oči blistale su poput metala koji je dosegao točku usijanja. Bio je nagnut

prema naprijed, kako se i inače običavao smjestiti dok je trajala priča.Olivier je prešao pogledom po prostoriji, jedinoj u kolibi. Tama je bila narušena

treperenjem svijeća, koje su bacale groteskne, bajkovite sjene. Činilo se da se noć provuklakroz proreze između trupaca kolibe i uvukla u nju, sklupčala u kutove i zavukla podkrevet. Mnoga ovdašnja plemena vjeruju da u kutovima živi zlo, zato su njihovetradicionalne nastambe zaobljene. Domovi koje im je dala vlada četvrtasti su.

Olivier nije vjerovao da zlo živi u kutovima. Ne zapravo. Barem ne na danjem svjetlu.Ali ipak je vjerovao da u mračnim kutovima ove kolibe čeka nešto o čemu je samoSamotnjak sve znao. Nešto od čega je Olivierovo srce brže zakucalo.

— Nastavi — glas je sad bio smiren.Bilo je kasno, a Oliviera je čekao još i put šumom, dvadeset minuta hoda do Three

Pinesa. Tim je putem prolazio svaka dva tjedna i dobro ga je poznavao, čak i po mraku.Samo po mraku. Njihovi susreti dešavali su se tek poslije spuštanja tame.

- 4 -

Pijuckali su Orange Pekoe. Čaj kojeg je, znao je Olivier, Samotnjak nudio samo svojimposebnim gostima. Svojem jedinom gostu.

Ali sada je bilo vrijeme za priču. Obojica su se prignuli bliže vatri. Bio je rani rujan ihladnoća se ušuljala u kolibu ruku pod ruku s noći.

— Gdje sam stao? Ah, da, sad se sjećam.Olivierovi dlanovi još su se čvršće savili oko tople šalice.—Jeziva sila uništila je sve pred sobom. Stari svijet i Novi. Sve je nestalo. Osim...— Osim?— Jedno malo selo odolijeva. Sakriveno je u dolini, užasna vojska još ga nije pronašla.

Ali pronaći će ga. A kada ga otkrije, moćni vođa te vojske stat će na njezino čelo. On jegolem, veći od drveća, oklopljen u kamen i bodljikave ljuske i kosti.

— Kaos.Ta je riječ bila izrečena šapatom i iščezla je u tami, gdje se sklupčala u kut. I čekala.— Kaos. I Bijes. Bolest, Glad, Očaj. Svi se okupljaju. Traže. Nikada neće posustati.

Nikada. Sve dok ne pronađu ono što traže.— Ono što je ukradeno.Samotnjak je kimnuo, mračnog izraza. Izgledao je kao da vidi pokolj, uništenje, kao da

su pred njim. Kao da vidi muškarce i žene, vidi djecu kako bježe pred nemilosrdnom,bezdušnom silom.

— Ali što je ukradeno? Što može biti toliko važno da je vojska spremna uništiti baš sveda to vrati?

Olivier je s mukom zadržavao oči na izbrazdanom licu, suzdržavajući se da ne skrenepogled u tamu. Prema kutu, prema onome čijeg su postojanja obojica bili svjesni, premapredmetu koji je čučao u kutu, sakriven u svojoj gadnoj maloj platnenoj vrećici. AliSamotnjak kao da je mogao pročitati Olivierove misli i na licu mu se ukazao zlobanosmijeh. A tada je brzo nestao.

— Nije vojska ta koja želi pronaći ukradeno.Obojica su nazirali ono što se pomaljalo iza užasne vojske. Ono čega se čak i Kaos

plašio. Ono što je tjeralo Očaj, Bolest i Glad prema naprijed. S jednim ciljem. Pronaći onošto je bilo ukradeno njihovom Gospodaru.

— To je ono što je gore od ubojstva.Glasovi su im bili tihi, jedva čujni. Kao glasovi urotnika čiji je cilj već izgubljen.— Kad vojska konačno pronađe to za čime traga, zaustavit će se. I povući. A tada će

nastupiti nezamisliv užas.Ponovno ih je obavila tišina. I u tom muku skrivalo se najgore što su mogli zamisliti.Vani je zaurlao čopor kojota. Stjerali su nekakvu lovinu u kut.Ovo je mit, ništa drugo, govorio si je Olivier. Samo priča. Još se jednom zagledao u

užarene komadiće drva u kaminu da ne vidi strah u Samotnjakovim očima. Zatim jepogledao na sat, naginjući staklo prema plamenu sve dok se nije obasjalo narančastimsjajem koji je otkrio kazaljke. Dva i trideset ujutro.

— Kaos stiže, prijatelju, i ništa ga neće zaustaviti. Trebalo mu je dugo, ali konačno jestigao.

Samotnjak je kimnuo, očiju zamagljenih i suznih, možda od dima, možda od nečegdrugog. Olivier se zavalio unatrag, iznenađen bolom u svojem čvrstom tijelutridesetosmogodišnjaka, i shvatio da je cijelo vrijeme ove užasne priče sjedio napetihmišića.

— Žao mi je. Već je kasno i Gabri će se zabrinuti. Moram krenuti.— Zar već?

- 5 -

Olivier je ustao, pumpom ispunio glatki sudoper hladnom vodom i oprao šalicu. Zatimse okrenuo prema sobi.

— Brzo ću se vratiti — osmjehnuo se.— Dopusti da ti nešto poklonim — rekao je Samotnjak, ogledavajući se po kolibi.

Olivierov pogled je skrenuo prema kutu u kojem je ležala mala platnena vreća.Neotvorena. Zavezana komadićem špage.

Samotnjak se kratko nasmijao. — Jednoga dana možda, Olivier. Ali ne danas.Otišao je do kamina od grubo obrađenog kamena, dohvatio neki malen predmet i

pružio ga privlačnom plavokosom muškarcu.— Za namirnice — pokazao je prema konzervama i siru i mlijeku, čaju i kavi i kruhu

na kuhinjskom pultu.— Ne trebam plaću, to mi je zadovoljstvo — rekao je Olivier, ali obojica su već

poznavali ovu predstavu, obojica su znali da će Olivier prihvatiti darak. — Merci — rekaoje Olivier na vratima.

Iz šume se začulo bjesomučno šuštanje, već izgubljena lovina pokušavala je pobjećisudbini, no kojoti su bili sve bliže, okruživali ju.

— Budi na oprezu — rekao je starac, brzo pogledom pretražujući noćno nebo. Zatim,prije nego što je zatvorio vrata, izrekao je jednu jedinu riječ, koju je u istom trenuprogutala šuma. Olivier se pitao je li se Samotnjak križao, je li izgovarao molitve,naslonjen s unutrašnje strane na debela vrata koja možda ipak nisu bila dovoljno debela.

Zapitao se vjeruje li starac u priče o velikoj i jezivoj vojsci iza koje vreba Kaos, kojuslijede Furije. Nezaustavljivoj, nesavladivoj. Sve bližoj.

U ono iza vojske. Ono što se riječima nije moglo izraziti.Zapitao se i vjeruje li Samotnjak u molitve.Olivier je prošarao svjetiljkom, pretražujući tamu. Posvud oko njega samo siva debla

stabala. Micao je snop svjetlosti s jedne na drugu stranu, pokušavajući pronaći usku stazukroz bujnu šumu kasnog ljeta. Kad ju je pronašao, ubrzao je korak. I što je brže hodao, toga je obuzimao veći strah, a što je strah bio veći, to je korak postajao brži, sve dok nijepotrčao, spotičući se, gonjen mračnim riječima kroz mračnu šumu.

Napokon je izbio iz šume i teturajući se zaustavio, naslonio ruke na koljena, pokušaodoći do zraka. Zatim se polako uspravio i pogledao prema selu u dolini.

Selo je spavalo, iako je tako mirno izgledalo uvijek. Pomireno sa sobom i sa svijetom.Nesvjesno bilo čega oko sebe. Ili možda savršeno svjesno svega, no odabirući samo mir.Neki od prozora bili su obasjani prigušenim svjetlom. Ljupke stare kuće navukle suzastore. Do njega je dopro sladak miris prvih jesenskih vatrica.

I u samom srcu tog malog sela u pokrajini Quebec, tri bora, poput čuvara.Olivier je bio na sigurnom. A tada je opipao džep.Dar. Njegova nagrada. Ispala mu je.Opsovao je i osvrnuo se prema šumi, koja kao da se zatvorila za njim. I ponovno se

sjetio predmeta u malenoj platnenoj vreći u kutu kolibe. Predmeta kojim ga je Samotnjakmamio, izazivao. Predmeta kojeg je skrivao od njega.

Olivier je bio umoran i bilo mu je dosta svega i bio je ljut na sebe samoga što je izgubionagradu. Ljut na Samotnjaka što mu nije dao predmet iz vrećice. Tu je nagradu većodavno trebao dobiti.

Malo je oklijevao, a zatim se okrenuo i pojurio natrag u šumu, osjećajući kako strah unjemu raste, hrani bijes. I dok je hodao, i kad je potrčao, pratio ga je glas koji kao da jegalopirao iza njega. Tjerao ga prema naprijed.

— Kaos je ovdje, prijatelju.

- 6 -

Dva

— Ti se javi.Gabri je povukao prekrivač preko glave i ostao ležati. Ali telefon je nastavio zvoniti, a

Olivier je pored njega ležao kao da ga se ništa na ovom svijetu ne tiče. Gabri je kroz prozorvidio kišicu što se spuštala na prozorsku dasku, vlažno nedjeljno jutro ulazilo je u spavaćusobu. Ali pod pokrivačem je bilo ugodno toplo i nije se imao namjere niti pomaknuti.

Gurnuo je Oliviera. — Budi se.Još ništa, samo kratko hrkanje.— Požar!Još ništa.— Ethel Merman!Ništa. Bože moj, da nije mrtav?Nagnuo se prema svom partneru, promatrajući tanku plavu kosu rasutu po jastuku,

preko lica. Smirene, zatvorene oči.Gabri je udahnuo Olivierov miris, mošusan i tek malo znojan. Uskoro će pod tuš i

obojica će mirisati po sapunu.Telefon je ponovno zazvonio.— Zove tvoja mama — prošaptao je Gabri blizu Olivierovog uha.— Molim?— Javi se ti. To je tvoja mama.Olivier se uspravio i s naporom otvorio oči, trepćući zaslijepljeno kao da je upravo

izašao iz tunela. — Moja majka? Pokojna je godinama.—Ako se itko uspije vratiti iz mrtvih samo da tebe sjebe, to će biti ona.— Ti si taj koji me sjebao.— Sanjaj i dalje. Ali prvo se javi na telefon.Olivier se nagnuo preko svojeg pozamašnog partnera i podigao slušalicu.— Oui, allo?Gabri se ponovno zavukao pod topli pokrivač, a zatim opazio svijetleće brojke na satu.

Šest i četrdeset tri. U nedjeljno jutro. U jutro dugog vikenda za Dan rada.Tko, pobogu, zove u ovo doba?Uspravio se i zagledao u lice svojeg partnera, promatrajući ga ispitivačkim pogledom

kakvim putnici proučavaju stjuardese prilikom polijetanja. Jesu li zabrinute? Prestrašene?Vidio je kako se izraz na Olivierovom licu mijenja od blago zabrinutog do zbunjenog, a

zatim, u jednom kratkom trenutku, Olivierove obrve su se spustile i svaka kap krvi mu jenestala iz lica.

Bože dragi, pomislio je Gabri. Propali smo.— Što se zbiva? — upitao je samo usnama, bez glasa.Olivier nije odgovorio, samo je slušao. Ali njegovo lijepo lice dalo je odgovor. Zbivalo

se nešto strašno.— Što se događa? — prosiktao je Gabri.

Gotovo su trčali preko tratine u središtu sela, a kabanice su im lepršale na vjetru. Njimaususret jurila je Myrna Landers, boreći se sa svojim golemim kišobranom, i zajedno su

- 7 -

trčali prema bistrou. Bila je zora i svijet je bio siv i mokar. U nekoliko koraka koliko im jetrebalo da stignu do bistroa kosa im se zalijepila za glave, odjeća natopila kišom. Alibarem jednom u životu ni Olivier, ni Gabri nisu marili za izgled. Zaustavili su se poredMyrne, pred ciglenom zgradom.

— Pozvala sam policiju. Trebali bi uskoro stići — rekla je.— Jesi li sigurna da si dobro vidjela? — Olivier se zagledao u prijateljicu i susjedu.

Myrna je bila krupna i okruglasta i mokra i nosila je svijetlozelenu kabanicu i žarko žutegumene čizme, stezala crveni kišobran. Izgledala je kao da se našla na putu eksploziji lopteza plažu. Ali isto tako je izgledala ozbiljnije nego ikad u životu. Naravno da je dobrovidjela.

— Ušla sam i provjerila — rekla je.— O, Bože — prošaptao je Gabri. — Tko je?— Ne znam.— Kako to misliš, ne znam? — upitao je Olivier. Zatim je i sam pogledao kroz prozor

svojeg bistroa, podijeljen na male kvadratiće drvenim rešetkama, zatvarajući prostorizmeđu lica i stakla svojim finim rukama da blokira slabašno dnevno svjetlo. Myrna je nadnjim držala svoj jarkocrveni kišobran.

Olivierov dah zamaglio je prozorsko staklo, ali ne prije nego što je ugledao isti prizorkojeg je vidjela i Myrna. Netko se nalazio u njegovom bistrou. Ležao je na starom borovomparketu. Lica okrenutog prema stropu.

— Što vidiš? — upitao je Gabri, izvijajući se i propinjući da vidi nešto pored Oliviera.Ali partnerovo lice reklo mu je sve što je trebao znati. Gabri se okrenuo prema

okruglastoj crnkinji pored sebe.— Je li mrtav?— Još gore.Što je gore od smrti, upitao se.Myrna je bila najbliže liječniku što ga je selo imalo. Radila je kao psiholog u Montrealu

prije nego što su ju savladale sve te žalosne priče, prije nego što je shvatila da joj sepametnije maknuti, prije nego što je dala otkaz. Natovarila je sve važno u auto inamjeravala nekoliko mjeseci putovati, pa se na kraju negdje skrasiti. U neko mjesto kojejoj se posebno svidi.

Sat vremena vožnje od Montreala nabasala je na Three Pines, zaustavila se nakroasanima i café au lait u Olivierovom bistrou i ostala. Izvadila je stvari iz auta, unajmilatrgovinu do bistroa i stan iznad nje, otvorila knjižaru s rabljenim knjigama.

Ljudi su zalazili k njoj zbog knjiga i na razgovor. Donosili su joj svoje priče, nekeispisane, neke zapamćene. Neke je od tih priča Myrna prepoznala kao istinite, neke kaoizmišljene. Ali poštivala ih je sve, iako nije u sve njih povjerovala.

— Trebali bismo ući — rekao je Olivier. — Da spriječimo ostale da diraju tijelo. Jeste lioboje dobro?

Gabri je bio zažmirio, no sad je ponovno otvorio oči i djelovao je pribranije. — Dobrosam. Samo sam u šoku. Nije mi izgledao poznat.

Myrna je na Gabrijevom licu opazila isto olakšanje koje je i nju preplavilo kad je ušla.Žalosna činjenica bila je da je mrtav stranac puno bolji prizor od mrtvog prijatelja.

Jedan za drugim ušli su u bistro, držeći se blizu kao da bi mrtvac mogao ispružiti rukui odvući jedno od njih sa sobom. Približavali su mu se centimetar po cetimentar, neskidajući pogleda s njega, a sa glava oborenih prema tlu preko njihovih noseva su se kapikiše slijevale na njegovu iznošenu odjeću, stvarajući i lokvice na podu obloženom širokimdaskama. Tada ih je Myrna nježno povukla unatrag.

- 8 -

Osjećali su se kao da ih je povukla od ruba litice. Ove prazničke nedjelje probudili su seu svojem udobnom krevetu, u svojem udobnom domu, u svojem udobnom životu i zatimsu se iznenada našli na rubu ponora.

Okrenuli su se od njega, svo troje, bez riječi. Promatrali su jedno drugo razrogačenihočiju.

U bistrou je ležao mrtav čovjek.Ne samo mrtav, još gore.Dok su čekali policajce, Gabri je skuhao kavu, a Myrna je skinula kabanicu, sjela pored

prozora i zagledala se u maglovit rujanski dan. Olivier je ubacio drva i zapalio vatru u dvakamena ognjišta, po jedno na svakom kiraju prostorije nadsvođene drvenim gredama.Stojeći pored jednog kamina, odlučnim je pokretima gurkao drvo raspirujući vatru,osjećajući kako mu se vlažna odjeća zagrijava. Bio je obamro i to ne samo od neugodnehladnoće.

Dok su stajali nad mrtvim čovjekom, Gabri je promrmljao „Siroti“.Myrna i Olivier su samo kimnuli. Muškarac je bio u godinama, odjeven u iznošenu

odjeću, promatrao ih je odozdo. Lice mu je bilo bijelo, pogled iznenađen, usta laganootvorena.

Myrna je rukom pokazala njegov zatiljak. Voda što je nakapala s njihovih glava obojalase u ružičasto. Gabri se pažljivo nagnuo prema lokvici, no Olivier se nije ni pomaknuo.Ono što je njega skamenilo nije bio razbijen zatiljak mrtvog muškarca, nego prednji dioglave. Njegovo lice.

— Mon Dieu, Olivier, čovjek je ubijen. O, Bože moj.Olivier je i dalje nepomično promatrao mrtvačeve oči.— Tko je on? — prošaptao je Gabri.Samotnjak. Mrtav. Ubijen. U bistrou.— Ne znam — rekao je Olivier.

Glavni istražitelj Armand Gamache primio je telefonski poziv baš u trenutku kad su oni Reine-Marie bili pri kraju s raspremanjem stola nakon nedjeljne užine. Iz blagovaonicenjihovog stana u montrealskoj četvrti Outremont su se čuli glasovi Gamacheovognajbližeg suradnika, Jean Guya Beauvoira, i Gamacheove kćeri Annie. Nisu razgovarali.Njih dvoje nikada niti nisu razgovarali. Uvijek su se samo prepirali. Posebno kad JeanGuyeva supruga Enid ne bi bila u blizini da ih smiruje. Ali Enid je danas morala izraditiplan nastave i ispričala se unaprijed. Jean Guy, s druge strane, nikad nije odbijao poziv nabesplatan obrok. Čak ni ako bi taj besplatan obrok ipak imao cijenu. Pa čak ni kad bi tacijena bila Annie.

Prepirka je počela uza svježe cijeđen sok od naranče, nastavila se uz kajganu i brie,lijepo napredovala uz voće, kroasane i džemove.

— Ma kako možeš braniti primjenu električnih pištolja? — dopro je Annien glas izblagovaonice.

— Kao i uvijek, krasna užina, Reine-Marie — rekao je David, spuštajući posuđe izblagovaonice pored sudopera i smještajući poljubac na puničin obraz. David je bio srednjevisine, kratke i tanke tamne kose. Tridesetogodišnjak, bio je nekoliko godina stariji odsvoje supruge, Annie, ali izgledao je mlađe od nje. Najizraženija osobina, često je shvaćaoGamache, bila mu je vedrina. Nije bio preaktivan ili nemiran, samo pun života. Glavnomistražitelju svidio se na prvi pogled, kad ga je pet godina ranije njegova kćer dovela u kućui predstavila. Za razliku od ostalih mladića s kojima se Annie viđala, većinom odvjetnikakao i ona sama, David nije pokušavao biti veća faca od Gamachea. Takvi pokušaji

- 9 -

policajcu se uopće nisu sviđali. Nisu ga impresionirali. David, s druge strane, ga jeimpresionirao već pri upoznavanju. Široko se osmjehnuo, njegova vedrina je ispunilacijelu prostoriju i jednostavno je rekao bonjour.

Bio je potpuno drugačiji od svih drugih mladića koji su zanimali Annie. David nije bioštreberski tip, nije bio odviše sportski tip, nije bio zapanjujuće zgodan. Nije imao ambicijepostati niti budući premijer Quebeca, niti vlasnik pravničkog ureda.

Ne, David je bio samo otvoren i ljubazan.Annie se udala za njega i Armand Gamache ju je sretno otpratio do oltara. Reine-Marie

njihovu je jedinu kćer držala ispod ruke s druge strane. Uživali su u vjenčanju Annie iovog dobrog momka.

Armand Gamache je i predobro znao da dobrih ima malo. I predobro je poznavaookrutnost, očaj, užas. Znao je koliko je „dobar“ zaboravljena osobina.

— A ti bi radije da odmah pucam na osumnjičene? — u blagovaonici je Beauvoirovglas još jednom dobio na snazi i na glasnoći.

— Hvala ti, David — rekla je Reine-Marie uzimajući posuđe. Gamache je zetu pružiočistu kuhinjsku krpu i zajedno su brisali suđe nakon što bi ga Reine-Marie oprala.

— Dakle — okrenuo se David prema Gamacheu, — misliš li da će Canadiensi ovegodine osvojiti kup?

— Ne! — zaderala se Annie. — Ja bih radije da svi vi naučite kako privestiosumnjičenika, a da ga pritom ne ozlijedite ili ubijete. Ja bih radije da naučiteosumnjičenike promatrati kao točno to: osumnjičenike. Ne nekakve polu-ljude bez ikakvihprava koje smijete mlatiti, na koje smijete potegnuti električni ili bilo kakav pištolj.

— Mislim da imaju šanse — rekao je Gamache, pružajući Davidu mokar tanjur iuzimajući i sebi jedan. — Novi golman im je dobar, a mislim da im je i napad ove godinebolji. Ovo je definitivno njihova godina.

— Ali obrana im je još uvijek slaba, ne mislite? — upitala ih je Reine-Marie. —Canadiensi se uvijek previše usredotoče na napad.

— Pokušaj onda ti jednom privesti ubojicu. Baš da te vidim. Ti jedna... jedna... —Beauvoir se pjenio. Razgovor u kuhinji je utihnuo i svo troje je slušalo onaj u blagovaonici.Ova svađa pratila je svaki zajednički ručak, svaki Božić, svaki Dan zahvalnosti, svakirođendan. Riječi su se malo mijenjale; da se ne svađaju o električnim pištoljima, svađali bise oko obrazovanja ili dječjih vrtića ili ekologije. Da je Annie rekla plavo, Beauvoir bi rekaonarančasto. Njihov je odnos bio jednak od prvog dana kad se istražitelj Beauvoir pridružioodjelu za ubojstva Sûreté du Quebec, pod Gamacheovim zapovjedništvom, prije jedanaestgodina. Postao je član odjela i član obitelji.

— Jedna što? — nije popuštala Annie.— Jedna glupa odvjetnička kokoško.Reine-Marie je glavom pokazala prema stražnjim vratima, koja su iz kuhinje vodila na

mali metalni balkončić i prema požarnim ljestvama. — Hoćemo li?— Brišemo? — upitao je Gamache nadajući se da je ponuda ozbiljna, ali ipak prilično

siguran da nije.— Možda da ih samo oboje nastrijeliš, Armand? — rekao je David.— Bojim se da Jean-Guy puca brže od mene — rekao je glavni istražitelj Gamache. —

On bi mene sredio prije nego ja njega.— Pa ipak — rekla je njegova supruga. — Daj probaj.— Odvjetnička kokoška? — rekla je Annie glasom punim prijezira. — Ma divota!

Fašistički kretenčiću.— A možda da ih sredim električnim pištoljem? — rekao je Gamache.

- 10 -

— Fašist? Ja fašist? — Jean-Guy Beauvoir je gotovo skvičao. Njemački ovčarGamacheovih, Henri, digao se s poda kuhinje i nakrivio glavu. Imao je vrlo velike uši,zbog čega je Gamache sumnjao da pas nije čistokrvan, nego mješanac ovčara i satelitskeantene.

— O, ne — rekao je David. Henri se sklupčao u kuglu na svojem ležaju, a Davidu je nalicu pisalo da bi se najradije pridružio psu.

Svo se je troje čeznutljivo zagledalo kroz prozor, u kišan, hladnjikav rujanski dan. Danrada u Montrealu. Annie je rekla nešto što nisu razaznali. Ali zato je Jean-Guyev odgovorbio savršeno jasan.

— Ma jebi se.— Izgleda da je rasprava gotova — rekla je Reine-Marie. — Još malo kave? — pokazala

je aparat za espresso.— Non, pas pour moi, merci — nasmiješio se David. — I preklinjem te, ne daj ni Annie

više.— Glupača — promrmljao je Jean-Guy ulazeći u kuhinju. Dograbio je krpu i stao

bjesomučno brisati tanjur. Gamache se zabrinuo da bi kolekcija Indian Tree mogla ostatibez jednog primjerka. — Recite mi da ste ju usvojili.

— Ne, made in Canada — rekla je Reine-Marie, pružajući sljedeći opran tanjursuprugu.

— Ti se jebi! — Anniena tamna kosa je provirila u kuhinju i odmah potom nestala.— Slatka naša mala — rekla je Reine-Marie.Njezin brat Daniel, njihovo prvo od dvoje djece, bio je vrlo sličan ocu. Visok,

promišljen, sklon znanosti. Bio je nježan i ljubazan i snažan. Kad se rodila Annie, Reine-Marie se ponadala da će djevojčica možda biti slična njoj. Topla, inteligentna, vedra. Da ćevoljeti knjige baš kao i ona, koja ih je voljela toliko da je završila bibliotekarstvo i na krajuse zaposlila kao ravnateljica Nacionalne knjižnice u Montrealu.

Ali Annie ih je oboje iznenadila. Bila je bistra, duhovita, ambiciozna. Bila je neustrašivau svemu čega bi se primila, čak i u osjećajima.

Vjerojatno su trebali odmah shvatiti u što će odrasti. Dok je bila novorođenče. Armandju je znao satima vozikati okolo u autu da smiri nezaustavljiv plač. Znao joj je svojimsmirujućim baritonom i pjevati Beatlese, Jacquesa Brela. La Complainte du phoque enAlaska grupe Beaue Dommage. Ta je pjesma bila omiljena Danielu, sjetna i puna duše.Annie se uopće nije sviđala.

Jednog dana, dok je djevojčicu koja je vrištala iz petnih žila stavljao u dječju stolicu zavožnju, Armand je uključio radio i začula se stara pjesma Weaversa.

I dok su oni pjevali svojim falsetom, Annie se smirila.Prvo mu se to učinilo samo čudom. Ali nakon stotinjak krugova oko kvarta uz istu

pjesmu, dok su Weaversi pjevušili Wimoweh, Gamache je počeo čeznuti za starim danimai došlo mu je da i sam zavrišti. Ipak, uz njih je mala lavica prestala plakati i zaspala.

Annie Gamache je postala njihov mali lavić. I odrasla je u lavicu. Pa ipak, za ponekemirne šetnje znala bi s ocem podijeliti svoje strahove, razočaranja i svakodnevneproblemčiće svojeg mladog života. I glavnog istražitelja Gamachea obuzela bi želja da juzagrli i kaže joj da se ne mora uvijek držati toliko hrabro.

Annie je bila hrabra jer se bojala svega. Cijelo vrijeme.Ostatak svijeta u njoj je vidio snažnu, plemenitu lavicu. Gamache je pogledao kćer i

vidio kukavičkog Lava iz Čarobnjaka iz Oza, ali to joj nikada ne bi rekao. Niti njoj, nitinjezinom suprugu.

- 11 -

— Možemo li porazgovarati? — upitala je Annie oca, praveći se da ne vidi Beauvoira.Gamache je kimnuo i predao krpu Davidu. Uputili su se hodnikom do tople dnevne sobe,u kojoj su knjige bile uredno poslagane na police i nešto manje uredno zagurane pod stolići naslagane pored naslonjača. Na stoliću su ležali Le Devoir i New York Times, u kaminuje ugodno pucketala vatra. Nije bila jaka i okrutna kao zimska, već nježan, gotovo tekućplamen rane jeseni.

Nekoliko su minuta razgovarali o Danielu, koji je živio u Parizu sa suprugom ikćerkom, a druga im se kćer trebala roditi do kraja mjeseca. Porazgovarali su i o njezinomsuprugu Davidu i njegovom hokejskom klubu, pred kojim je bila nova sezona.

Gamache je pretežno samo slušao. Nije bio siguran želi li Annie razgovarati o nečemodređenom, ili samo popričati. Henri je ušao za njima i naslonio glavu Annie na krilo.Pogladila ga je po ušima, a on je zarežao od zadovoljstva. Naposlijetku se smjestio predkamin.

Tada je zazvonio telefon. Gamache se pravio da ga ne čuje.—Mislim da zvoni tvoj telefon u radnoj sobi — rekla je Annie. Sa svojeg je mjesta imala

pogled na njegovu radnu sobu, na tri naslonjača, na stari drveni stol na kojem su stajaladva računala, kućno i prijenosno; na cijelu prostoriju ispunjenu knjigama, mirisomsandalovine i ružine vodice.

Ona i Daniel znali su sjediti svatko u svojem naslonjaču i okretati jedno drugo dok imse ne bi zavrtjelo u glavi, a njihov bi otac mirno sjedio u svojem. Čitao bi nešto. Ponekad ihsamo promatrao.

— I ja mislim da je taj.Telefon je ponovno zazvonio. Taj su zvuk oboje dobro poznavali. Bio je po nečemu

različit od obične zvonjave. Nagoviještao je smrt.Annie je izgledala uznemireno.— Ovo može čekati — rekao je tiho. — O čemu si željela razgovarati?— Da se ja javim? — provirio je Jean-Guy. Osmjehnuo se Annie, ali oči su mu bile

prikovane za Gamachea.— Molim te, daj. Eto mene za trenutak.Okrenuo se natrag prema kćeri, ali tad im se pridružio David i Annie je ponovno

navukla masku za javnost. Nije bila mnogo drugačija od one za privatne trenutke, samomožda malo manje ranjiva. Gamache se na trenutak zapitao, dok je David sjedao pored njei primao ju za ruku, zašto je Annie potrebna maska za javnost pred vlastitim suprugom.

— Dogodilo se ubojstvo, gospodine — prošaptao je istražitelj Beauvoir. Ušao je u sobu,ali ostao na vratima.

— Oui — rekao je Gamache, promatrajući kćer.— Idi, Papa — odmahnula je rukom, ne bezobrazno, nego da ga oslobodi obaveze da

ostane s njom.— Idem, idem, ali ne još. Jesi li za šetnju?—Vani pljušti — nasmijao se David. Gamache je iskreno volio svojeg zeta, ali ponekad

je mislio da ništa ne shvaća. Annie se isto nasmijala.— Stvarno, Papa, pa ni Henri ne bi izašao van po ovakvom vremenu.Henri je skočio na noge i pojurio po svoju lopticu. Čarobne riječi „Henri“ i „van“

proizvele su nezaustavljivu reakciju.— U redu onda — rekao je Gamache, dok je njemački ovčar veselo utrčavao natrag u

sobu. — Onda idem na posao.Znakovito je pogledao Annie i Davida, a zatim Henrija. Ovo čak ni Davidu nije moglo

biti nejasno.

- 12 -

— O, Isuse — progunđao je David dobronamjerno, a zatim su istovremeno ustali ikrenuli po Henrijev povodac.

Do trenutka kad su glavni istražitelj Gamache i istražitelj Beauvoir stigli u Three Pines,mjesna policija je već bila ogradila bistro trakom, iza koje su se nagomilali mještani,šetkajući se okolo s kišobranima u ruci, promatrajući staru ciglenu građevinu. Mjestotolikih proslava, ugodnih obroka. Sada mjesto zločina.

Dok je Beauvoir vozio niz blago strmu prilaznu cestu prema selu, Gamache ga jezamolio da se na tren zaustave.

— Zašto? — upitao je istražitelj.— Samo želim promotriti selo.Sjedili su tako u toplom automobilu, promatrajući selo kroz luk što su ga lijeno stvarali

brisači. Pred njima je bilo središte Three Pinesa, zelena tratina s klupicama i jezerom,grmovima ruža i hortenzija, kasnim grmićima floksa i divljeg sljeza. U dnu livade, poputčuvara i tratine i sela kojem su dali ime, stajala su tri visoka bora.

Gamacheov pogled je prelazio preko kuća uz livadu, davno građenim, od bijeloobojanih dasaka, s prostranim trije- movima na kojima se stajali naslonjači od šiblja. Bilo jetamo i malenih kamenih kuća, koje su stoljećima ranije sagradili prvi doseljenici, koji suraskrčili šume i izvukli kamen iz zemlje. Ipak, većina kuća u selu bila je građena odsvijetlocrvene cigle, a podigli su ih vjerni podanici krune koji su ovamo pobjegli odAmeričke revolucije. Selo je podignuto tek par kilometara od granice s američkomsaveznom državom Vermont i iako su odnosi između dvije države sada bili prijateljski,čak i prisni, tada nisu. Doseljenici koji su podigli ovo selo očajnički su tražili sklonište,zaklon od rata u čije ciljeve nisu vjerovali.

Glavni istražitelj je polako pogledao i više, Ulicom Du Moulin, sve do padine koja jegledala od sela, sve do male bijele crkve. Kapela Sv. Tome.

Gamache je zatim ponovno pogledao prema selu, promotrio grupicu mještana što sustajali pod kišobranima čavrljajući, pokazujući prstom, gledajući bistro. Olivierov bistronalazio se točno u sredini polukružnog prstena građevina uz livadu u središtu sela. Sve suse zgrade tamo naslanjale jedna na drugu. Trgovina namirnicama i drugim potrepštinamagospodina Béliveaua, Sarina pekara, Olivierov bistro i na kraju Myrnina knjižara s novim irabljenim knjigama.

— Krenimo — kimnuo je Gamache.Beauvoir je jedva dočekao tu naredbu i krenuli su prema selu. Prema okupljenim

sumnjivcima, prema ubojici.Ali jedna od prvih stvari koje je glavni istražitelj Gamache naučio Beauvoira kad se

ovaj tek bio pridružio njegovom odjelu, slavnom odjelu za ubojstva Sûreté du Quebec, bilaje to da se ubojice ne hvata približavanjem. Hvata ih se udaljavanjem, kretanjem uprošlost. Tada je počeo zločin, tada je ubojica počeo svoje zlodjelo. U njemu je čučalosjećanje na neki događaj, nešto što su svi drugi možda već odavno zaboravili. I to jesjećanje počinjalo trunuti.

Ono što ubija nije vidljivo, upozorio je glavni istražitelj Beauvoira. Zato i jest tolikoopasno. Ono što ubija nisu pištolj, nož ili šake. Ne može se ni osjetiti, ni predvidjeti. Onošto ubija je osjećaj. Truo, iskvaren. Koji čeka svoju priliku za napad.

Auto se polako približavao bistrou, približavao tijelu.— Merci — rekao je Gamache minutu kasnije, kad im je mjesni policajac otvorio vrata

bistroa. Mladić se baš bio spremao pozvati stranca na red, ali odustao je.

- 13 -

Beauvoiru se to uvijek sviđalo: reakcija mjesne policije kad bi im dospjelo do mozga dataj visoki muškarac u ranim pedesetima nije tek prolaznik koji je došao zabadati nos.Mladim policajcima Gamache je izgledao poput njihovih očeva. Izgledao je gospodski.Uvijek je bio u odijelu, ili u sportskom sakou i finim sivim hlačama kakve je imao na sebitaj dan.

Zatim bi opazili njegove brkove, uredno podšišane, s par sijedih. Tamna kosa takođerje već bila prošarana sijedima iznad ušiju, gdje se lagano i kovrčala. Za kišnog dana kaodanas glavni istražitelj Gamache bi nosio kapu, koju bi uvijek skinuo kad bi ušao uzatvoreni prostor i tada bi opazili i da ćelavi. Ako im sve to nije ulijevalo strahopoštovanje,za kraj bi ga pogledali u oči. Njih nitko nije mogao ne primijetiti. Tamnosmeđe, pažljive,inteligentne i još nešto povrh toga. Nešto po čemu su se oči načelnika Odjela za umorstvaPolicije Quebeca Gamachea razlikovale od očiju bilo kojeg drugog višeg zapovjednika.

Njegove su oči odavale dobrotu.U toj je dobroti, znao je Beauvoir, ležala i Gamacheova snaga i njegova slabost.Gamache se nasmiješio zapanjenom mladom policajcu koji se našao oči u oči s

najpoznatijim istražiteljem u Quebecu. Gamache je mladiću pružio ruku, a ovaj se malozabuljio u nju i tek onda pružio i svoju. — Patron — rekao je.

— Oh, kako sam se nadao da će poslati vas! — Gabri je gotovo pretrčao preko sobe,projurio pored pripadnika policije nagnutih nad mrtvo tijelo na podu. — Pitali smomožemo li birati koga će nam poslati, ali izgleda da policija ne ispunjava takve željesumnjivcima — zagrlio je glavnog istražitelja, a zatim se okrenuo prema sobi punojmjesnih policajaca. — Jesam vam rekao da ga znam! - zatim se šapatom obratioGamacheu. — Možda je bolje da vas ne izljubim.

— Mudra odluka.Gabri je izgledao umorno, napaćeno, ali i smireno. Bio je raščupan i neuredno odjeven,

no to nije bilo tako neuobičajeno. Iza njega je miran i tih, gotovo smrknut, stajao Olivier. Ion je bio neuređen. To je već bilo jako neuobičajeno, izgledao je premoreno, oči su mu bileokružene tamnim kolobarima.

— Patolog je na putu ovamo, šefe — agentica Isabelle Lacoste je prošla prostorijom iprišla mu. Bila je odjevena u jednostavnu suknju i tanku vestu, no na njoj je i to izgledalootmjeno. Kao i većina žena iz Quebeca, bila je sitna i puna samopouzdanja. — Poslali sunam dr. Harris, koliko vidim.

Svi su pogledali kroz prozor i gomila se razmaknula da propusti ženu s liječničkomtorbom. Za razliku od agentice Lacoste, dr. Harris u svojoj jednostavnoj suknji i vesti nijeizgledala nimalo otmjeno. Ali barem je izgledala kao da joj je udobno. A na šugav danpoput ovog, „udobno“ je bila krasna ideja.

— Fino — rekao je Gamache, okrećući se natrag prema agentici Lacoste. — Što znamo?Lacoste je povela Gamachea i istražitelja Beauvoira do tijela. Kleknuli su, kao i

stotinama puta u ovakvim situacijama. Taj je ritual bio neobjašnjivo intiman. Nisu diralitijelo, ali su se nadvili sasvim blizu nad njega, bliže nego što bi se itko od njih približio bilokojoj živoj osobi osim najbližih.

— Žrtva je udarena odostraga tupim predmetom. Nečim čistim i jako tvrdim, uskim.— Žaračem? — upitao je Beauvoir, pogledavajući prema kaminima u Olivierovom

bistrou. Gamache ih je također promotrio. Dan je bio kišan, ali nije bilo hladno i nije bilopotrebe za vatrom. Ipak, vjerojatno je bila upaljena samo da utješi, a ne da zagrije.

— Ako je u pitanju žarač, onda je bio čist. Patolog će provjeriti, naravno, ali rana neizgleda kao da u njoj ima pepela, prašine, drva, bilo čega.

- 14 -

Gamache je promatrao golemu ranu na muškarčevoj glavi. Slušao je što mu govoriagentica.

— Znači, nemamo oružje? — upitao je Beauvoir.— Još ne. Razumije se, tragamo za njim.— Tko je žrtva?— Ne znamo.Gamache je skrenuo pogled s tijela na svoju agenticu, ali nije ništa rekao.— Nismo našli nikakve isprave — nastavila je agentica Lacoste. — Pretražili smo sve

džepove, ali nismo našli baš ništa. Čak ni maramicu. Izgleda da ga nitko ovdje ne poznaje.Žrtva je bijelac, u srednjim sedamdesetima, rekla bih. Mršav, ali ne i neuhranjen. Metar isedamdeset, možda koji centimetar više.

Prije mnogo godina, kad je Isabelle Lacoste došla u Odjel za ubojstva, činilo joj se gluponabrajati stvari koje je Gamache očigledno i sam opažao. Ali sve je svoje podređeneGamache navikao na tu vježbu, pa tako i nju. Tek godinama kasnije, kad je Isabelle dobilavlastitog štićenika kojeg je trebala nešto naučiti, uvidjela je vrijednost takvog postupka.

Nabrajanje je potvrđivalo da svi vide jednako. Policajci su samo ljudi, subjektivni kao isvi ostali. I njima je znalo nešto promaknuti, i oni su mogli nešto krivo protumačiti.Nabrajanje očiglednog smanjivalo je mogućnost takve pogreške. Ili to, ili ih je sve uvjeriloda je isti pogrešni zaključak zapravo točan.

— Nema ništa na rukama, ništa ispod noktiju. Nema masnica. Izgleda da se nije borio subojicom.

Uspravili su se.— Prostorija je uredna, to se slaže.Osvrnuli su se po bistrou.Prostorija je bila nedirnuta. Sve na svojem mjestu. Ništa prevrnuto. Čisto i uredno.Bistro je bio ugodan. Dva kamina, svaki s jedne strane prostorije nadsvođene drvenim

gredama, uklanjali su sivilo dana. Vatra se odražavala na ulaštenom parketu, tamnom odgodina dima i radnih čizama.

Ispred oba kamina stajali su naslonjači i velike, udobne fotelje presvučene izblijedjelimtkaninama. Stare stolice stajale su okupljene oko velikih stolova od tamnog drva. Predvelikim prozorima sa staklima podijeljenim drvenim letvicama visoki naslonjači čekali sunekoga sa šalicom vruće café au lait i kroasanima, s čašom viskija ili burgundca. Gamacheje pomislio da bi ljudima okupljenim ispred bistroa na kiši možda dobro došla čašicanečeg žestokog. Olivieru i Gabriju bi sigurno dobro došla.

Glavni istražitelj Gamache i njegovi suradnici u ovom su bistrou bili mnogo puta,uživali u mnogim obrocima ispred razuzdane vatre zimi, u osvježavajućem piću na terasiljeti. Gotovo uvijek razgovarajući o trenutnom slučaju ubojstva. Ali nikad dosad u bistrounije ležao predmet njihove istrage.

Pridružila im se Sharon Harris, koja je u jednom potezu skinula mokru kabanicu,osmjehnula se agentici Lacoste i svečano se rukovala sa glavnim istražiteljem.

— Dr. Harris — pozdravio ju je Gamache laganim naklonom glave. — Žao mi je štovam remetim praznički vikend.

Sharon Harris je Dan rada provodila sjedeći sama kod kuće, prebacujući s kanala nakanal u potrazi za bilo kakvim programom u kojem joj netko nije nametao svoja uvjerenja,je zazvonio telefon. Dar s neba. Ali sad kad je konačno ugledala tijelo, znala je da nebo nijeimalo nikakve veze s ovime.

— Ostavljamo vas da radite — rekao je Gamache. Kroz prozor je vidio da su mještanijoš uvijek tamo, stoje i čekaju vijesti. Visok, privlačan muškarac prosijede kose sagnuo se

- 15 -

prema niskoj ženi neukrotive kose i pažljivo ju slušao. Peter i Clara Morrow. Mještani,umjetnici. Pored njih je, zatvorena poput oklopnog vozila, nepomično promatrajući bistro,stajala Ruth Zardo. A pored nje njezina patka, koja je izgledala nestrpljivo. Ruth je imalaplastičan nepromočivi šešir koji je blistao od kapi. Clara joj se obratila, ali nije dobilaodgovor. Ruth Zardo, znao je Gamache, je bila ogorčena i neugodna stara pijandura. Kojaje čisto slučajno bila i njemu najdraža pjesnikinja na čitavome svijetu. Clara joj se jošjednom obratila i ovoga puta je dobila odgovor. Čak i kroza staklo Gamache je razaznaošto joj je Ruth rekla.

„Odjebi“.Gamache se osmjehnuo. Iako je mrtvac u bistrou svakako bio novost, neke se stvari

ovdje nikada nisu mijenjale.— Istražitelju Gamache.Zazvao ga je poznat, dubok, pjevuckav glas. Okrenuo se i ugledao Myrnu Landers

kako im se približava prostorijom. Sjajne žute gumene čizme šljapkale su po parketu, unjih su bile ugurane nogavice ružičaste trenirke.

Myrna Landers se isticala bojom, na sve načine.— Myrna — osmjehnuo se Gamache i poljubio ju u oba obraza. Ovo je neke od mjesnih

policajaca iznenadilo, nisu očekivali da se glavni istražitelj tako srdačno pozdravlja sosumnjičenima. — Što ti radiš ovdje kad su svi ostali vani? — mahnuo je rukom premaprozorima.

— Ja sam ga pronašla — rekla je i lice joj se uozbiljilo.— Ti? Žao mi je, sigurno si se prestrašila — poveo ju je do jednog od naslonjača pored

kamina.— Pretpostavljam da si već dala izjavu?Kimnula je. — Ispitala me agentica Lacoste. Bojim se da joj nisam znala previše reći.— Jesi li za kavu, ili možda šalicu čaja?Myrna se nasmiješila. Toliko puta je ona Gamacheu uputila istu ponudu. Kavu i čaj

nudila je svima, na njezinom štednjaku na drva uvijek je ključala voda za nešto toplo. Asad je Gamache njoj nudio čaj. Tek je tada shvatila koliko je tako nešto utješno.

— Može čaj, molim.Dok je sjedila uz vatru grijući se, glavni istražitelj Gamache je otišao do Gabrija po

čajnik, a zatim se vratio do nje. Sjeo je na susjedni naslonjač i nagnuo se prema njoj.— Što se dogodilo?— Svakog jutra idem u dugačku šetnju.— To je nešto novo? Prije nisi šetala.— Da, novo je. Negdje od proljeća. Odlučila sam da se moram dovesti u formu nakon

što sam navršila pedesetu — sad se već široko osmjehivala. — Ili barem da moram pronaćinekakvu formu. Recimo kruške, umjesto sadašnje jabuke — potapšala se po trbuhu. —Iako mi se čini da mi je suđeno da budem cijeli voćnjak.

— Ima li išta bolje od voćnjaka? — nasmiješio se Gamache, pa odmjerio vlastiti trbuh.— Ni ja nisam nekakvo sićušno voće. U koje vrijeme ustaješ?

— Sat mi je namješten za šest i trideset, izlazim oko petnaest do sedam. Jutros sam bašizašla kad sam primijetila da su Olivierova vrata odškrinuta, pa sam ušla i zazvala ga.Znam da Olivier ne otvara tako rano nedjeljom, bila sam iznenađena.

— Ali ne i prestrašena.— Ne — izgledala je kao da ju je njegovo pitanje iznenadilo. — Baš sam se spremala

otići kad sam ga ugledala.

- 16 -

Myrna je sjedila leđima okrenuta prostoriji i Gamache u tom trenutku nije pogledaopreko njezinog ramena prema tijelu. Nastavio ju je gledati ravno u oči i kimanjem glave juje ohrabrio da nastavi govoriti, ali sam nije ništa rekao.

Gabri im je donio čaj i iako je bilo očigledno da bi im se najradije pridružio, za razlikuod Gamacheovog zeta Davida bio je dovoljno bistar da shvati neizrečenu naredbu. Spustioje na stolić čajnik, dvije šalice i dva tanjurića od porculana boje bjelokosti, mlijeko, šećer itanjur keksića s đumbirom. Zatim je otišao.

— Prvo sam pomislila da na podu leži vreća prljavih stolnjaka koju su konobari sinoćzaboravili — rekla je Myrna kad se Gabri dovoljno udaljio. — Većina konobara su gotovoklinci, nikad se ne zna s njima. Ali tada sam pažljivije pogledala i shvatila da je to tijelo.

— Tijelo?Ta je riječ opisivala mrtvaca, a ne samo ozlijeđenu osobu.— Odmah sam znala da je mrtav. Već sam ranije vidjela mrtvace, znaš.Gamache je znao.— Ležao je točno ovako kao sad — Myrna je promatrala kako Gamache nalijeva čaj.

Potvrdno je kimnula kad ju je pokretima upitao želi li mlijeka i šećera, a zatim uzela šalicuiz njegove ruke i keksić s tanjura. — Prišla sam mu sasvim blizu, ali nisam ga dirala.Nisam mislila da je ubijen. Ne odmah.

— Što si pomislila? — Gamache je podigao šalicu i obavio svoje velike dlanove oko nje.Čaj je bio mirisan, snažan.

— Pomislila sam da je umro od moždanog udara, možda srčanog. Od nečegiznenadnog, sudeći po izrazu na njegovom licu. Izgledao je iznenađeno, ali ne kao da seboji, ne kao da ga je nešto zaboljelo.

Lijepo rečeno, pomislio je Gamache. Smrt je ovog čovjeka iznenadila. Ali smrt biiznenadila većinu ljudi, čak i stare i bolesne. Gotovo nitko nije očekivao da će umrijeti.

— A zatim sam opazila zatiljak.Gamache je kimnuo. Teško bi bilo ne vidjeti zatiljak. Odnosno ne baš sam zatiljak,

koliko rupu na njemu.— Poznaješ li ga?— U životu ga nisam vidjela. A čini mi se da bih se itekako sjećala da jesam.Gamache se morao složiti. Mrtvi muškarac je izgledao kao skitnica. A skitnice je lako

previdjeti, ali teško zaboraviti. Armand Gamache je odložio elegantnu šalicu na elegantantanjurić. Misli su mu se neprestano vraćale na pitanje koje mu se u glavi pojavilo čim jeprimio poziv, čim je čuo za ovo ubojstvo. U bistrou u Three Pinesu.

Zašto ovdje?Pogledao je Oliviera, koji je razgovarao s istražiteljem Beauvoirom i agenticom Lacoste.

Bio je miran, suzdržan. Ali sigurno je znao kako sve ovo izgleda.— Što si zatim napravila?— Nazvala sam 911, pa Oliviera, zatim sam izašla i pričekala.Opisala je što se događalo do trenutka kad je stigla policija.— Merci— rekao je Gamache i ustao. Myrna je otišla do Oliviera i Gabrija na drugom

kraju bistroa, noseći šalicu u ruci. Stali su zajedno pred kamin.Svatko u prostoriji znao je tko je troje glavnih sumnjivaca. Svatko osim troje glavnih

sumnjivaca.

- 17 -

Tri

Dr. Sharon Harris je ustala, otresla prašinu sa suknje i slabašno se osmjehnula glavnomistražitelju Gamacheu.

— Nimalo suptilno — rekla je.Gamache se zagledao u mrtvaca.— Izgleda kao beskućnik — rekao je Beauvoir, saginjući se i pregledavajući mrtvačevu

odjeću. Bila je iznošena, ništa nije odgovaralo jedno drugome.— Sigurno je teško živio — rekla je Lacoste.Gamache je kleknuo i još jednom pomno proučio starčevo lice. Bilo je izborano, uvelo.

Lice na kojemu su bile ispisane godine, sunce i vjetar i hladnoća. Lice koje se naživjelo.Gamache je oprezno prešao palcem po mrtvačevom vratu i osjetio kratke dlačice. Mrtvacje bio obrijan, a onaj milimetar koji je od brijanja narastao bio je sijed. Mrtvačeva kosa jetakođer bila sijeda, bezlično odrezana. Kraće ovdje, duže ondje.

Gamache je podigao ruku žrtve, kao da će ga utješiti. Malo ju je samo držao, a zatim juokrenuo dlanom prema gore. Zatim je polako prešao prstima preko mrtvačevog dlana.

— Tko god da je bio, bavio se fizičkim poslom. Koža je zadebljana. Većina beskućnikane radi.

Gamache je polako stresao glavom. Tko si ti? I zašto si ovdje? U ovom bistrou, u ovomselu? U selu za čije postojanje zna vrlo malo ljudi. Još manje pronađe put do njega.

Ali ti si pronašao put do ovamo, pomislio je Gamache, još uvijek držeći hladnumrtvačevu ruku. Pronašao si ovo selo, a tebe je pronašla smrt.

— Mrtav je negdje između šest i deset sati — rekla je doktorica. — Ubijen je poslijeponoći, ali prije četiri ili pet ujutro.

Gamache se zagledao u mrtvačev zatiljak i smrtonosnu ranu.Bila je užasna. Izgledala je kao da je nanesena jednim jedinim udarcem nečim jako

tvrdim. Kao da ju je nanio netko jako ljut. Samo bijes je mogao osloboditi ovakvu silu.Snagu dovoljnu da smrvi lubanju. I ono što je ona štitila.

Sve što je ovog čovjeka činilo osobom bilo je čuvano u glavi. Netko je sve to razorio.Jednim odlučnim, razornim udarcem.

— Nema puno krvi — Gamache je ustao, promatrajući forenzičare koji su se razmililipo velikoj prostoriji, prikupljajući dokaze. Po prostoriji koja je sada bila okaljana. Prvoubojstvom, a zatim i njihovim dolaskom. Prisustvom nepoželjnih gostiju.

Olivier je stajao kraj vatre, grijući se.— To je neobično — rekla je dr. Harris. — Rane na glavi obilno krvare. Trebalo bi biti

više krvi, mnogo više.— Možda je ubojica počistio — rekao je Beauvoir.Sharon Harris se ponovno nagnula nad ranu i zatim uspravila. — S obzirom na jačinu

udarca, krvarenje je moglo biti i unutarnje, ali u svakom slučaju obilno. Smrt je nastupila utrenutku.

To je bila najbolja rečenica koju je Gamache mogao čuti na poprištu zločina. Na smrt sebio navikao. Čak i na ubojstvo. Ali patnja ga je uznemiravala. Nagledao se patnje. Užasnih

- 18 -

ubojstava. Veliko je olakšanje bilo naići na brzo i odlučno ubojstvo. Izvedeno gotovoljudski.

Jednom je prilikom čuo izjavu jednog suca da je najmilosrdniji način da nekogapogubite taj da mu kažete da je oslobođen. A zatim ga ubijete.

Gamache se s tom idejom dugo borio, hrvao, opirao joj se. Na kraju ju je prihvatio,iscrpljen.

Pri pogledu na lice mrtvog muškarca znao je da ovaj nije patio. Udarac u zatiljakznačio je i da vjerojatno nije ni vidio što mu se sprema.

Gotovo da je umro u snu.Ali ipak nije.

Položili su tijelo u vreću i odnijeli ga. Pred zgradom su se okupljeni muškarci i ženegotovo svečano razmaknuli da propuste patologa s tijelom. Muškarci su poskidali mokrešešire i kape, žene samo promatrale tužne, stisnutih usana.

Gamache se okrenuo od prozora i pridružio Beauvoiru, koji je sjedio sa Gabrijem,Olivierom i Myrnom. Forenzičari su sada već bili u stražnjim prostorijama bistroa, uprivatnoj blagovaonici, prostorijama za osoblje, kuhinji. Glavna prostorija sad je izgledalakao i inače. Neuobičajena su bila samo neizrečena pitanja.

—Žao mi je što se ovo dogodilo — rekao je Gamache Olivieru. — Kako se držiš?Olivier je glasno izdahnuo. Izgledao je smoždeno. — Mislim da sam još uvijek u šoku.

Tko je mrtvac? Znate li već?— Ne — rekao je Beauvoir. — Je li itko prijavio da se netko nepoznat mota oko sela?— Prijavio? — rekao je Olivier. — A kome?Svo troje je zbunjeno pogledalo Beauvoira. Istražitelj je zaboravio da Three Pines nema

vlastitu policiju, nema semafore, nema pločnike, nema gradonačelnika. Dobrovoljnivatrogasni odred vodi ona dementna stara pjesnikinja Ruth Zardo, a većina stanovnikaionako bi radije izgorjela, nego se njoj obratila za pomoć.

Three Pines nije imao ni zločin. Samo ubojstva. Jedino kriminalno djelo koje je itkoikada počinio u ovom mjestašcu bio je najgori zločin.

I sada ih je čekalo još jedno tijelo. Ona prije njega barem su imala imena. Ovo kao da jepalo s neba, svalilo se ravno njima na glavu.

— Ljeti je malo teže, znaš — rekla je Myrna, sjedajući na naslonjač. — Imamo višeposjetitelja. Obitelji dolaze na odmor, djeca se vraćaju na praznike. Ovo je zadnji važanvikend. Poslije Dana rada se svi vrate u grad.

— Vikend sajma okruga Brume — rekao je Gabri. — Sutra je zadnji dan.— No dobro — rekao je Beauvoir, kojeg sajam nije uopće zanimao. — Znači, Three

Pines se isprazni nakon sajma. Ali posjetitelji su većinom obitelj i prijatelji?—Većinom — odvratila je Myrna, okrećući se prema Gabriju.— U tvoj pansion dolaze

i stranci?Kimnuo je glavom. — Ja sam svojevrsno sklonište za one koji ovdje ne posjeduju

vlastite kuće.— Ono što sam ja želio reći — nastavio je sad već očajni Beauvoir — jest da ljudi koji

dolaze u Three Pines nisu zapravo stranci. Samo sam želio to raščistiti.— Nitko od nas nije sasvim načistu. Pardon — rekao je Gabri. Ta je izjava čak i

umornog Oliviera malo nasmijala.— Ja sam čula nešto o nekakvom strancu — rekla je Myrna, — ali se nisam obazirala.—Tko ga je spominjao?

- 19 -

— Roar Parra — rekla je oklijevajući. Sve je ovo izgledalo kao cinkanje, a nitko od njihnije imao želudac za takve stvari. — Čula sam dok je pričao Starome Mundinu i Ženici daje vidio nekoga u šumi.

Beauvoir je sve ovo zapisao. Za obitelj Parra nije čuo prvi put. Bili su odavde, uglednačeška obitelj. Ali Stari Mundin i Ženica? To je nekakva šala. Beauvoir je skupio usta izagledao se u Myrnu potpuno ozbiljno. Uzvratila mu je jednako ozbiljnim pogledom.

— Da — rekla je Myrna, čitajući mu misli. I čajnik mu je mogao pročitati misli. — To imzbilja jesu imena.

— Stari i Ženica? — ponovio je. Sad više nije bio ljut na nju, nego začuđen. Myrna jekimnula. — A kako se zapravo zovu?

—Tako — rekao je Olivier. — Stari i Ženica.— OK, neka vam bude Stari. Možda je počelo kao nadimak. Ali nitko ne pogleda

novorođenče i odluči ga nazvati Ženica. Barem se nadam.Myrna se nasmiješila. — U pravu ste. Ja sam se toliko navikla na te nadimke da nikad

nisam ni razmišljala kako se doista zovu. Nemam pojma.Beauvoir se zapitao koliko točno potlačena žena mora biti da dopušta da ju zovu

Ženica. Sve mu je to zvučalo nekako biblijski, kao u Starom Zavjetu.Gabri je spustio na stol nekoliko boca piva, kokakola i zdjelice s miješanim oraščićima.

Mještani ispred bistroa konačno su se razišli. Dan je bio vlažan i bezbojan, ali unutra je bilougodno, toplo. Gotovo se moglo zaboraviti da se nisu okupili radi druženja. Forenzičari suse rasporedili po bistrou nestavši poput crva u drvo, njihovu prisutnost odavali su samotih razgovor i povremeno grebanje namještaja. Raspršili su se poput glodavaca, ili duhova.Ili policajaca.

— Da čujemo što se sve zbivalo sinoć — rekao je glavni istražitelj Gamache.— Ma ludnica! — rekao je Gabri. — Ovo je bio posljednji vikend ljeta i svi su se sjatili

ovamo. Većina gostiju dan je provela na sajmu, pa su bili premoreni. Nije im se dalokuhati. Uvijek nam je tako na Dan rada. Zato smo bili spremni za gužvu.

— Što to znači? — upitala je agentica Lacoste, koja im se baš tada pridružila.— Zaposlio sam još osoblja — rekao je Olivier. — Ali sve je bilo kako treba, usprkos

gužvi. Gosti su bili ugodni, zatvorio sam na vrijeme. Oko jedan ujutro.—A zatim? — upitala je Lacoste.Većina istraga ubojstva samo izgleda složeno, ali zapravo su vrlo jednostavne. Najčešće

se sve svede na ponavljanje pitanja „A zatim?“, bez prestanka. I slušanje odgovora,razumije se.

— Najčešće ja prebrojim gotovinu i ostavim osoblju da pospremi, ali subotom ne —rekao je Olivier. — Subotom nakon zatvaranja dolazi Stari Mundin, donosi namještaj kojije za nas popravio tijekom tjedna i odnosi stvari koje su se potrgale u međuvremenu. Tone traje dugo, sve je gotovo i prije nego što konobari i kuhinjsko osoblje dovrše spospremanjem i čišćenjem.

—Samo malo — rekao je Beauvoir. — Mundin to sve obavlja poslije ponoći subotom?Zašto ne nedjeljom ujutro, ili u bilo koje drugo razumno vrijeme? Zašto kasno navečer?

Ovo je zvučalo pomalo kriminalno Beauvoiru, koji je imao nos za tajne i muljanja.Olivier je slegnuo ramenima. — A valjda iz navike. Kad sam ga prvi put zamolio da

nam nešto popravi, još nije bio sa Ženicom i često je ovdje bio do kasno navečer subotom. Ikad bismo zatvarali, on bi samo ponio slomljene stolice i ostalo sa sobom. Nismo mislili dato treba mijenjati.

U mjestu u kojem se nije mijenjalo gotovo ništa ovo je svima bilo savršeno logično.—Dobro, Mundin je odnio namještaj. A zatim? — upitao je Beauvoir.

- 20 -

— Otišao sam.— Jeste li ostali posljednji ovdje?Olivier je oklijevao. — Ne bih rekao. Večer je bila kaotična, ostalo je dosta posla za

osoblje. Ali dobri su to mladi ljudi, kažem vam. Odgovorni.Gamache je sve ovo slušao bez upadica. Tako mu je uvijek bilo draže: njegovi agenti su

postavljali pitanja, pa je on nesmetano mogao promatrati, slušati što svjedoci govore, kakoto govore, što prešućuju. A ono što je upravo čuo bio je tajnovit prizvuk u Olivierovomdosad savršeno mirnom glasu spremnom na suradnju. Taji li nešto što je sam napravio, ilipokušava zaštititi vlastito osoblje, u strahu da će na njih pasti sumnja?

—Tko je otišao posljednji? — upitala je agentica Lacoste.— Mladi Parra — rekao je Olivier.— Mladi Parra? — upitao je Beauvoir. — Kao Stari Mundin?Gabri se namrštio. — Naravno da ne. Ne zove se „Mladi“. To bi bilo blesavo. Zove se

Havoc.Beauvoir je zaškiljio prema Gabriju. Nije volio da mu se rugaju, a bio je prilično siguran

da mu se ovaj visoki, bucmasti mladi čovjek baš ruga. Zatim je pogledao prema Myrni,koja se nije smijala. Potvrdno je kimnula.

—Tako se zove. Roar je sina nazvao Havoc.Jean Guy Beauvoir je ovo zapisao, ali nimalo uvjeren u istinitost i još manje zabavljen.— Znači, on je zaključao bistro? — upitala je Lacoste.To je pitanje, znali su i Gamache i Beauvoir, bilo od velike važnosti, no Olivier kao da

to nije shvaćao.—Tako je.Gamache i Beauvoir su se pogledali. Sad su već na tragu nečemu. Ubojica je sigurno

imao ključ od bistroa. Ona hrpetina sumnjivaca naglo se smanjila.— Možete li nam pokazati svoje ključeve? — upitao je Beauvoir.Olivier i Gabri su petljajući izvadili svaki svoj svežanj i predali ih istražitelju. Ali

Beauvoiru je pružen još jedan komplet ključeva. Okrenuo se i shvatio da mu Myrninakrupna ruka također nudi ključeve.

— Ja imam ključ od bistroa za slučaj da izgubim vlastite ili za slučaj nekakve nevolje.— Merci — rekao je Beauvoir, pomalo poljuljanog zadovoljstva. — Jeste li ih nedavno

nekome posudili? — upitao je Oliviera i Gabrija.— Nikome.Beauvoir se nasmiješio. To je dobro.— Osim Starom Mundinu, naravno. On je svoje izgubio i morao je dati napraviti nove.— I Billyju Williamsu — Gabri je podsjetio Oliviera. — Sjećaš se? On inače koristi ključ

kojeg držimo ispod cvijeća pred vratima, ali nije mu se dalo saginjati ruku punih drva. Paje rekao da će si napraviti kopiju.

Beauvoir je iskrivio lice u grimasu nevjerice. — Zašto uopće zaključavate bistro? —naposlijetku je upitao.

— Zbog osiguranja — odvratio je Olivier.E, pa, premija vam je upravo porasla do neba, pomislio je Beauvoir. Pogledao je

Gamachea i stresao glavom. Stvarno zaslužuju da ih sve pobiju na spavanju. Ali naravno,grozna ironija je bila u tome da su na kraju bili ubijeni oni koji su zaključavali vrata i imalialarm. Beauvoir je uvijek smatrao da se Darwin prevario.

Najsnažniji ne preživljavaju. Najsnažnijima dođe glave glupost njihovih susjeda, kojinakon toga lijepo nastave sa svojim idiotskim postojanjem.

- 21 -

Četiri

— Nisi ga prepoznala? — upitala je Clara, režući svjež kruh iz Sarine pekare.Njezina je prijateljica mogla misliti samo na jednog „njega“, znala je Myrna.

Odmahnula je glavom i narezala rajčice za salatu, a zatim prešla na mladi luk, oboje tekubrano u povrtnjaku Petera i Clare.

— Ni Olivier ni Gabri ga ne poznaju? — upitao je Peter. On je rezao pečeno pile.— Čudno, zar ne? — Myrna je prestala s rezanjem i zagledala se u prijatelje. Peter je bio

visok, prosijede, tamne kose, otmjen i odmjeren. Pored njega je stajala njegova suprugaClara. Niska, debeljuškasta, divlje tamne kose po kojoj je bilo rasutih mrvica kruha poputkonfeta. Oči su joj bile plave, najčešće vesele. Ali ne i danas.

Clara je zbunjeno tresla glavom. Par mrvica sletilo je s njezine kose na kuhinjski pult.Odsutnog izraza na licu ih je pokupila i strpala u usta. Sad kad ih je polako prolazioprvotni šok, Myrna je bila sigurna da su svi mislili samo na jedno.

Netko je ubijen. Netko koga nisu poznavali. Ali poznaju li ubojicu?I svi su vjerojatno zaključili isto: vjerojatno ne.Myrna je pokušavala ne razmišljati o tome, ali ta joj se misao uvijek iznova vraćala u

glavu. Uzela je krišku kruha i zagrizla. Bio je topao, mirisan i mekan. Korica je bilahruskava.

— Za Boga miloga — rekla je Clara, mašući nožem prema polupojedenoj kriški uMyrninoj ruci.

— Hoćeš i ti? — Myrna joj je pružila krišku.Stajale su tako pored pulta i jele svježi, topli kruh. Inače bi u ovo vrijeme bile u bistrou

na nedjeljnom ručku, ali danas za takvo nešto nije bilo previše nade, s obzirom na mrtvacai sve to. Zato su se Clara, Peter i Myrna našli u Myrninom tavanskom stanu tik do bistroa.Njezina knjižara, ispod stana, bila je opremljena alarmom, znat će ako bilo tko pokuša ući.Nije to bio pravi alarm, nego obično zvonce privezano iznad vrata, koje bi se oglasilo kadbi ih netko otvorio. Ponekad bi se Myrna spustila u knjižaru, ponekad ne bi. Gotovo svinjezini kupci bili su mještani, znali su koliko gotovine treba ostaviti kraj blagajne.Uostalom, razmišljala je Myrna, ako je nekome knjiga baš toliko potrebna da ju moraukrasti, neka ju slobodno uzme.

Myrna se stresla. Pogledala prema prozoru da vidi je li otvoren, ulazi li hladan, vlažanzrak. Zidovi su bili od gole cigle, stan natkriven gredama, prozori veliki, tvorničkogizgleda. Prišla im je da provjeri je li koji otvoren, ali svi su bili potpuno zatvoreni osimjednog, kojeg je ostavila odškrinutog radi svježeg zraka.

Vraćajući se prema pultu preko parketa od širokih borovih dasaka, zastala je poredpeći na drva u sredini velike kuhinje. Vatra se smirivala. Myrna je podigla okrugli crnipoklopac od lijevanog željeza i ubacila jednu cjepanicu.

— Sigurno ti je bilo užasno — rekla je Clara, prilazeći joj.— Je. Jadan čovjek, samo je ležao tamo. Isprva nisam ni vidjela ranu.Clara i Myrna sjele su na naslonjač nasuprot peći. Peter im je donio dvije čaše s

viskijem, a zatim se mirno povukao dublje u kuhinju. Sa svojeg ih je mjesta i vidio i čuo očemu su razgovarale, ali nije im bio na putu.

- 22 -

Promatrao ih je kako naginju glave bliže, pijuckaju svoja pića, tiho razgovaraju.Intimno. Zavidio im je na tome. Okrenuo se od njih i promiješao juhu sa čedarom ijabukama.

— Što Gamache misli? — upitala je Clara.— Meni je djelovao jednako zbunjeno koliko i svi mi. Mislim, stvarno — Myrna se

zagledala u Claru — otkud stranac u bistrou? Mrtav.— Ubijen — rekla je Clara i neko vrijeme su u tišini razmišljale o tome.Naposlijetku je Clara progovorila. — Je li Olivier išta rekao?— Ništa. I on mi je izgledao zbunjeno.Clara je zakimala. Taj joj je osjećaj bio dobro poznat.Policajci su bili u njihovom mjestašcu. Uskoro će biti u njihovim domovima, u njihovim

kuhinjama i spavaonicama. U njihovim glavama.— Ne mogu si ni zamisliti što si Gamache misli o nama — rekla je Myrna. — Svaki put

kad dođe ovamo, dočeka ga mrtvac.— Svako selo u Quebecu ima svoj zanat — rekla je Clara. — Neka proizvode sireve,

neka vina, neka lončariju. Mi proizvodimo mrtvace.— „Zanat“ zvuči kao nešto za samostanske redove — nasmijao se Peter. Postavio je

tanjure s mirisnom juhom na Myrnin dugački stol. — Uostalom, mi ne proizvodimomrtvace.

Ali nije bio siguran u svoje riječi.— Gamache je glavni istražitelj odjela za ubojstva cijele policije — rekla je Myrna. —

Njemu je tako cijelo vrijeme. Zapravo mislim da bi bio prilično iznenađen da ne nađemrtvaca.

Myrna i Clara su se pridružile Peteru za stolom i dok su čavrljale, Peter je razmišljao očovjeku koji je vodio istragu. Opasan čovjek, znao je Peter. Opasan za onoga tko je ubiomuškarca u bistrou. Zapitao se zna li ubojica tko mu je na tragu. Ali Peter se bojao daubojica i predobro pozna Gamachea.

Istražitelj Jean Guy Beauvoir se ogledao po novoj Kriznoj sobi i duboko uzdahnuo.Shvatio je, pomalo iznenađen, da mu je taj miris poznat, čak i drag.

Prostorija je mirisala na uzbuđenje, mirisala je na lov. Mirisala je na duge sate predusijanim računalom, na sastavljanje slagalice. Mirisala je na suradnju.

Zapravo je prostorija mirisala na dizelsko gorivo i dim od drva, na lak i beton. Kriznasoba je još jednom bila uređena u željezničkoj postaji Three Pinesa, koju su Kanadskeželjeznice napustile prije više desetljeća i koja je odonda propadala. Željezničku postaju jeokupirao dobrovoljni vatrogasni odjel mjesta, u nadi da nitko neće primijetiti - i nitko inije, naravno, jer su Kanadske željeznice odavno zaboravile da Three Pines postoji. Tako jemala željeznička postaja sada bila dom vatrogasnim kolima, nezgrapnim odijelima iopremi vatrogasaca. Zidovi su još od doba željeznice bili prekriveni drvenim panelima, ponjima povješani reklamni plakati za putovanje kroz Stjenjak, uz postere s opisompostupaka za prvu pomoć. Za prostor na zidu natjecali su se plakati s uputama za slučajpožara, raspored za doborovoljce, stari rasporedi odlaska i dolaska vlakova, te golemiposter koji je objavljivao ime dobitnika Guvernerove nagrade za poeziju. A na njemu,promatrajući ih netremice, stara ludara.

A stara ludara ga je promatrala i uživo, stojeći ispred njega.— Kog kurca radite ovdje? — pored nje je stajala njezina patka, također buljeći u

Beauvoira.

- 23 -

Ruth Zardo. Vjerojatno najuglednija i najpoštovanija pjesnikinja u Kanadi. Pored nje,njezina patka Rosa. Beauvoir je znao da Gamache kad pogleda Ruth Zardo vidi nadarenupjesnikinju. No pri pogledu na nju Beauvoir je vidio samo čir koji mu se spremao zbog nje.

— Ovdje je netko ubijen — rekao je glasom za kojeg se nadao da izražava samodostojanstvo i nadmoć.

— Znam da je netko ubijen. Nisam retardirana.Patka pored nje stresla je glavom i zalamatala krilima. Beauvoir se toliko bio navikao

na njihovo zajedničko postojanje da ga više nije iznenađivalo. Zapravo, iako to nikada nebi priznao, bilo mu je drago da je Rosa još uvijek na životu. Uz ovu gadnu babetinu, mislioje, vjerojatno ništa ne živi predugo.

— Ponovno nam je potrebna ova zgrada — rekao je i okrenuo im leđa.Ruth Zardo je usprkos svojoj poodmakloj dobi i sotonskoj naravi ponovno bila

izabrana na mjesto zapovjednice dobrovoljne vatrogasne postrojbe. Beauvoir je bio čvrstouvjeren da su se birači nadali da će je se kad-tad riješiti u požaru. Ali isto tako je biouvjeren i da njoj vatra ne bi mogla ništa.

— Ne može — tresnula je štapom po betonskom podu. Rosa se nije prepala, aliBeauvoir jest. — Ne dam vam ju.

— Žao mi je, madame Zardo, ali zgrada nam je potrebna i njome ćemo se poslužiti.Glas mu sad više nije bio toliko mio kao ranije. Njih troje promatrali su tako jedni

druge, a samo je Rosa treptala. Beauvoir je znao da će ga babuskara odmah poraziti akopočne recitirati svoje jezive, nerazumljive stihove. Nikada s rimom. Nikada sa smislom. Tobi ga slomilo u sekundi. Ali isto tako je znao i da je od svih stanovnika Three Pinesa onabila najmanje sklona recitiranju vlastite poezije. Činilo se da joj je neugodno zbog vlastitihriječi, da ih se čak i srami.

— Kako vaša poezija? — upitao ju je i opazio da se počinje kolebati. Njezina je kratka,rijetka kosa bila potpuno bijela, tanka, vojnički ošišana i nazirala se bijela koža glave. Vratjoj je bio mršav, tanak poput užeta, a visoko tijelo, koje je sigurno nekoć bilo moćno, sad jebilo slabašno. Ali to je bilo jedino slabo na njoj.

— Negdje sam pročitao da spremate novu zbirku.Ruth Zardo je malo ustuknula.— Glavni istražitelj Gamache je također ovdje, pretpostavljam da to već znate — glas

mu je sad bio topao, ljubazan, razuman. Stara ga je promatrala kao da pred njom stojisotona. — Znam da se jako veseli razgovoru o njoj s vama. Znate li da uči vaše pjesmenapamet?

Ruth Zardo se okrenula i otišla.Uspio je. Riješio je se. Vještica je bila mrtva, ili je barem nestala.Počeo je s poslom uređujući prostoriju. Naručio je stolove, komunikacijsku opremu,

računala i pisače, skenere i telefakse. Plutene ploče i mirisne šarene flomastere. Jednaplutena ploča ide ravno preko postera s namrgođenom facom lude stare pjesnikinje. Prekonjezinog lica stajat će zapisi o ubojstvu.

Bistro je bio tih.Forenzičari su bili otišli. Agentica Isabelle Lacoste je klečala na podu gdje je prije ležalo

tijelo, temeljita kao i uvijek. Nije željela zapostaviti nijedan mogući trag. Koliko je glavniistražitelj Gamache razumio, Olivier i Gabri nisu se bili maknuli s mjesta: još uvijek susjedili na izblijedjelom naslonjaču ispred većeg kamina, svaki u svojem svijetu, zamišljeni,kao opčinjeni vatrom. Zapitao se o čemu li razmišljaju.

- 24 -

— O čemu razmišljate? — Gamache im je prišao i sjeo u veliku fotelju porednaslonjača.

— Ja sam razmišljao o mrtvacu — rekao je Olivier. — Pitao sam se tko je bio. Pitao samse što je radio ovdje, ima li obitelji. Pitao sam se nedostaje li nekome.

— Ja sam razmišljao o ručku — rekao je Gabri. — Je li još netko gladan?Na drugoj strani bistroa agentica Lacoste je podigla glavu. - Ja.— I ja, patron — rekao je Gamache.Kad su začuli zvuke udaranja lonaca i tanjura u kuhinji, Gamache se prignuo prema

naprijed. Ostao je sam s Olivierom. Olivier ga je bezizražajno pogledao. Ali glavniistražitelj Gamache je dobro poznavao taj pogled. I znao je da je gotovo nemogućepogledati tako bezizražajno. Osim ako se osoba zapravo nije trudila tako djelovati. Prazanpogled za Gamachea je sa sigurnošću značio uznemiren um.

Iz kuhinje je dopro miris češnjaka i začuli su Gabrija kako pjeva What shall we do withthe drunken sailor?

— Gabri misli da je ubijeni bio beskućnik. Što ti misliš?Olivier se prisjetio mrtvačevih očiju, staklenih, nepomičnih. Prisjetio se posljednjeg

posjeta Samotnjaku u kolibi.Kaos stiže, prijatelju, i ništa ga ne može spriječiti. Trebalo mu je dugo, ali konačno je stigao.— A što bi drugo mogao biti?— Misliš li da je ubijen ovdje, u tvom bistrou?— Ne znam — Olivier je klonuo. — Razbijam si glavu pokušavajući shvatiti sve ovo.

Zašto bi itko ubio nekoga baš ovdje? Nema smisla.— Ima smisla.— Zbilja? — Olivier se pomaknuo na rub naslonjača. — Kako to mislite?— Ne znam. Ali saznat ću.Olivier je promatrao ovog impozantnog, smirenog muškarca koji kao da je odjednom

ispunio čitavu prostoriju, a da ni glas nije povisio.— Jesi li ga ti poznavao?— Već ste me to pitali — obrecnuo se Olivier, a zatim pribrao. — Oprostite mi, ali

znate i sami da jeste, a sve mi ovo postaje naporno. Nisam ga poznavao.Gamache ga je netremice promatrao. Olivierovo lice sad je bilo crveno, zajapureno. Od

ljutnje, od vrućine vatre, ili zbog toga što je upravo izgovorio laž?— Netko ga je ipak poznavao — odvratio je napokon Gamache i zavalio se unatrag,

dajući Olivieru dojam da je pritisak malo popustio. Da može odahnuti.— Ali ne ja, ali ne Gabri — namrštio se i Gamache je pomislio da je Olivier iskreno

uzrujan. — Što je uopće radio ovdje?— Ovdje u Three Pinesu ili ovdje u bistrou?— Oboje.Ali Gamache je znao da je Olivier upravo slagao. Mislio je samo na bistro, to je bilo

očigledno. U istragama ubojstva ljudi stalno lažu. Ako je prva žrtva rata istina, onda suprve žrtve istrage ubojstva laži. Laži koje ljudi pričaju sami sebi, laži koje pričaju jednidrugima. Sitne laži koje su im davale snage da ustanu iz kreveta u hladna, mračna jutra.Gamache i njegovi suradnici te su laži ganjali poput lovine, izvlačili na svjetlo dana. Svedok ne bi nestala i najsitnija laž, poluistina koja je bila potrebna da bi svakodnevni životbio podnošljiv. Sve dok se ljudi ne bi osjećali ogoljeno. Prava je vještina ležala u tome da seopasne laži razluče od sitnih. Ova se činila sitnom. No zašto je onda uopće izrečena?

- 25 -

Prišao im je Gabri, noseći sa sobom poslužavnik sa četiri tanjura vruće hrane. Za parminuta našli su se oko kamina s tanjurima fettucina i škampa i školjaka prženih načešnjaku i maslinovom ulju. Donesen je svjež kruh, natočeno suho bijelo vino.

Dok su jeli, razgovarali su o Danu rada, o stablima kestena i dječjim igrama splodovima, o početku nove školske godine i sve kraćim danima.

Bistro je bio prazan, osim njih nije bilo drugih gostiju. Ali glavnom istražiteljuGamacheu činio se krcatim. Ispunjavale su ga laži koje su već bile izrečene, laži koje su većbile zamišljene i čekale su da ožive.

- 26 -

Pet

Nakon ručka, dok je agentica Lacoste dogovarala s Gabrijem smještaj za policajce unjegovom pansionu, Armand Gamache je polako odšetao u drugom smjeru. Kišica je bilaprestala, barem nakratko, ali šuma i brda oko sela bili su u magli. Ljudi su izlazili izdomova; obavljali su sitne poslove ili radili u vrtovima. Prošao je blatnjavom stazom iskrenuo lijevo, pa se uputio preko luka kamenog mostića iznad rijeke Bella Bella.

— Gladan? — Gamache je otvorio vrata stare željezničke postaje i podigao smeđupapirnatu vrećicu.

— Skapavam, merci— Beauvoir je gotovo dotrčao po hranu, zgrabio vrećicu i izvukaopodeblji sendvič s piletinom, briem i pestom. U vrećici je bila i kokakola i kolač.

— A vi? — upitao je Beauvoir, oklijevajući s rukom nad dragocjenim sendvičem.— O, ja sam već jeo — rekao je Gamache, zaključivši da bi bilo okrutno opisati vlastiti

obrok Beauvoiru.Odvukli su dva stolca do vruće peći na drva i Beauvoir je jeo dok su uspoređivali

bilješke.— Zasad — rekao je Gamache, — nemamo pojma tko je bio ubijeni, tko ga je usmrtio,

zašto je bio u bistrou i čime je ubijen.— Još ni traga oružju?— Ne. Dr. Harris vjeruje da je posrijedi bila metalna šipka ili nešto slično. U svakom

slučaju nešto glatko i jako tvrdo.— Žarač za kamin?— Možda. Uzeli smo Olivierove žarače da ih pregledamo — Gamache je zastao.— Što? — upitao je Beauvoir.— Čini mi se malo čudnim da je Olivier odmah zapalio vatru u oba kamina. Pada kiša,

ali nije toliko hladno. A i da bi baš to prvo išao raditi nakon otkrića tijela...— Mislite da bi jedan od tih žarača mogao biti oružje kojim je počinjeno ubojstvo? I da

je Olivier zapalio vatru samo zato da ih može upotrijebiti? Spaliti dokaze na njima?— Mislim da je moguće — rekao je Gamache neutralnim tonom.— Provjerit ćemo sve — rekao je Beauvoir. — Ali ako se pokaže da je jedan od njegovih

žarača i bio upotrijebljen za ubojstvo, to još uvijek ne znači da je Olivier bio taj koji ga je zato upotrijebio. Bilo tko ga je mogao dohvatiti i razbiti glavu žrtvi.

— Istina. Ali samo je Olivier jutros zapalio vatru i gurnuo žarače u nju.Bilo je jasno da glavni istražitelj mora svakoga uzeti u obzir kao sumnjivca. Ali isto je

tako bilo jasno da nije sretan zbog toga.Beauvoir je rukom pokazao krupnim muškarcima koji su se našli na vratima da mogu

ući. Stigla je naručena oprema za Kriznu sobu. Stigla je i Lacoste i pridružila im se poredpeći.

— Prijavila sam nas kod Gabrija. Usput, naletjela sam na Claru Morrow. Pozvani smona večeru danas.

Gamache je kimnuo. To je bilo dobro. Više će saznati na druženju, nego što bi ikadamogli izvući na ispitivanjima.

- 27 -

— Olivier mi je dao imena svih koji su sinoć radili u bistrou. Sad ću ih ići ispitati —rekla je Lacoste. — Poslala sam mjesnu policiju da pretražuje selo i okolicu u potrazi zaoružjem i uputila ih da posebno pomno tragaju za žaračima i sličnim predmetima.

Istražitelj Beauvoir je dovršio ručak i ustao davati upute radnicima koji su unosilinamještaj i opremu u Kriznu sobu. Agentica Lacoste je otišla razgovarati s osobljembistroa. Gamache nije baš volio kad bi mu se članovi ekipe tako razbježali. Svaki ih je putiznova podsjećao da nikada ne zaborave za kime tragaju. Za ubojicom.

Gamache je već izgubio jednog člana ekipe, prije dosta godina, zbog jednog takvogubojice. Nikada više neće dopustiti takvo nešto. Ali nije ih mogao sve štititi cijelo vrijeme.Kao i Annie, kad tad ih je morao pustiti da se osamostale.

Ovo je bio posljednji razgovor za taj dan. Agentica Lacoste je već razgovarala s peterozaposlenika bistroa koji su prošle večeri bili tamo i dobila je neke odgovore. Ne, ništa seneobično nije dogodilo. Bistro je bio pun cijele večeri, jer kao prvo bila je subota, a kaodrugo bio je dugi vikend Dana rada. U utorak počinje škola i svi koji su došli ovamo izMontreala na ljetne praznike sutra odlaze kućama. U ponedjeljak.

Četvero konobara sutradan je čekao povratak na fakultete nakon ljetnih praznika. Odnjih i nije bilo neke koristi, jer je jedino što je itko od njih primijetio bio stol pun zgodnihcura.

Peti konobar je već bio od neke pomoći, jer ona nije cijelu večer buljila u poprsja. Ali iona se složila da je večer bila normalna, iako je bistro bio prepun. Mrtvaca tada još nijebilo, a Lacoste je smatrala da bi čak i oni koji su se koncentrirali na poprsja kad tad opazilimrtvaca.

Odvezla se do kuće posljednjeg konobara, mladića kojeg je Olivier postavio kaosvojevrsnu zamjenu nakon što je otišao. Onoga kojem je dao zadatak da obavi posljednjipregled nakon pospremanja i zaključa bistro.

Njegova je kuća bila podalje od glavne ceste i stajala je na dnu dugačkog i blatnjavogprilaznog puta. Staza je bila obrubljena javorima koji još nisu bili obukli svoje žarko jesenjeruho, ali nekoliko ih je već bilo prošarano narančastim i crvenim listovima. Za par tjedanaova će staza biti spektakularna, znala je Lacoste.

Izašla je iz auta i zastala, zapanjena. Pred njom je stajala četvrtasta građevina od betonai stakla. Izgledala je poput uljeza, otprilike kao što bi šator izgledao strano posred Peteavenije. Nije pripadala ovamo. Dok joj je prilazila, shvatila je još nešto. Kuća ju je plašila izapitala se zašto. Njezin je ukus bio tradicionalan, ali nije bila uštogljena. Voljela je goleciglene zidove i drvene grede pod krovom, a mrzila je zakrčene domove i nered, iako jenakon rođenja djece odustala od pokušaja održavanja besprijekornog doma. Danas jepravim uspjehom smatrala i kad bi prošla dnevnom sobom, a da pritom ne stane ni najednu skvičavu igračku.

Ova građevina je svakako bila nečiji uspjeh. Ali, je li bila i dom?Vrata joj je otvorila krupna sredovječna žena koja je francuski govorila vrlo dobro, iako

možda malo previše školski. Lacoste je bila iznenađena, možda je očekivala da u ovakostrogoj kući žive ljudi strože pojave.

— Madame Parra? — agentica Lacoste joj je predočila službene isprave. Žena jekimnula, prijazno se nasmiješila i odmaknula se da Isabelle uđe.

— Entrez. Ovdje ste zbog onoga što se dogodilo kod Oliviera — rekla je Hanna Parra.— Oui — Lacoste se sagnula skinuti blatnjave čizme. To joj se uvijek činilo tako

neugodnim i nedostojanstvenim. Svjetski poznat kriminalistički odjel policije Quebecaispituje sumnjivce u čarapama.

- 28 -

Madame Parra joj nije rekla da slobodno ostane u čizmama. Ali zato joj je dala papučeza goste, koje je izvadila iz velikog drvenog sanduka pored vrata, do ruba punimnabacane obuće. I ovo je iznenadilo agenticu Lacoste, koja je mislila da će u ovakvoj kućisve biti jako uredno i geometrijski poslagano. Jako negostoljubivo.

— Trebala bih razgovarati s vašim sinom.— Havocom.Havoc. Ime koje je toliko zabavilo istražitelja Beauvoira, ali agentici Lacoste uopće nije

bilo smiješno. A i na neki čudan način je odgovaralo ovom hladnom, krutom mjestu. Što bidrugo moglo zadržati razaranje?

Prije nego što je došla ovamo, agentica Lacoste je malo istražila obitelj Parra. Nije išla udetalje, ali i ovo je bilo dovoljno. Žena koju je upravo slijedila iz predvorja bila je vijećnicaopćine Saint-Remy, a njezin suprug, Roar, je radio kao kućepazitelj na svim velikimimanjima u okolici. Pobjegli su iz Čehoslovačke sredinom osamdesetih, došli u Quebec iskrasili se malo izvan Three Pinesa. Lacoste je saznala da u okolici živi mnogo Čeha,većinom izbjeglica, ljudi koji su bježali sve dok nisu našli što su tražili. Slobodu i sigurnost.Hanna i Roar Parra su se zaustavili u Three Pinesu.

A kad su stigli, stvorili su i Havoca.— Havoc! — povikala je Hanna, puštajući pse da izađu dok je dozivala sina iz šume.Povikala je još par puta i prišao je nizak, mišićav mladić. Lice mu je bilo rumeno od

napornog rada, tamna kovrčava kosa raščupana. Nasmiješio se i Lacoste je iste sekundeznala da nijedan drugi konobar uz njega nije imao šanse kod djevojaka. Ovaj mladić bi ihdobio sve. I njoj se jako svidio i nabrzinu je izračunala u glavi. Njemu je dvadeset jedna,njoj dvadeset osam. Za dvadeset pet godina to neće biti nikakva razlika, ali zasad bi njezinsuprug i djeca mogli imati nešto protiv.

— Kako vam mogu pomoći? — sagnuo se i skinuo zelene gumene velingtonke. —Naravno, ovdje ste zbog čovjeka kojeg su jutros pronašli u bistrou. Oprostite. Trebao samodmah znati.

Dok je to govorio, hodali su prema doista krasnoj kuhinji, ljepšoj od bilo koje koju jeagentica Lacoste ikada vidjela u stvarnom životu. Umjesto klasičnog - i koliko je agenticaLacoste znala, obaveznog - rasporeda elemenata u obliku četvrtastog slova U, ova jekuhinja bila cijela postavljena uz jedan zid u stražnjem dijelu prostorije. Imala je jedan vrlodugačak pult s podnožjem od betona, kućanske aparate od nehrđajućeg čelika, otvorenepolice na kojima je u vojnički strogoj liniji stajalo bijelo porculansko posuđe. Niži ormarićibili su od tamnog laminata. Kuhinja je istovremeno bila vrlo retro i vrlo moderna.

Nije imala klasični kuhinjski otok, već jedaći stol s pločom od zamagljenog stakla, apred pultom su stajale stolice od tikovine koje su agentici Lacoste izgledale kao starina.Lacoste je sjela na jednu od njih, pomislila kako je iznenađujuće udobna i zapitala se jesu listolice možda antikviteti doneseni iz Praga. A zatim se zapitala bi li se itko odvažio nabijeg preko granice sa stolicama od tikovine u rukama.

Na drugom kraju prostorije nalazio se stakleni zid, od poda do stropa samo stakla kojasu zatvarala kut i otvarala veličanstven pogled prema poljima i šumi i planinama iza svegatoga. Vidjela je bijeli zvonik crkve, stup dima u daljini. Selo Three Pines.

U dnevnoj sobi dva naslonjača stajala su simetrično jedan nasuprot drugome predvelikim prozorima, a između njih niski stolić.

— Čaja? — upitala je Hanna i Lacoste je kimnula.Ovo dvoje Parra nije izgledalo kao da im je ugodno u gotovo sterilnom ugođaju i dok

su čekali da proključa voda za čaj, Lacoste je razmišljala o trećem članu obitelji. Roar Parra,

- 29 -

otac. Možda je on strog kao ova kuća, možda je ovo njegov ugođaj. Možda je on taj kojemdom znači hladnu sigurnost, ravne linije, gotovo prazne sobe, nezakrčene police?

— Znate li tko je ubijeni? — upitala je Hanna, spuštajući šalicu čaja pred agenticuLacoste. Na besprijekorno čist stolić spustila je i bijeli tanjurić nakrcan domaćim keksima.

Lacoste joj je zahvalila i uzela keksić. Bio je topao i mekan imao je okus po grožđicamai zobi, uz tek dašak smeđeg šećera i cimeta. Imao je okus po domu. Lacoste je opazila crtežna šalici, snjegovića u crvenom odijelu koji je domahivao. Bonhomme Carnival. Lik sgodišnjeg kvebečkog zimskog festivala. Otpila je gutljaj čaja. Bio je snažan i sladak.

Kao i Hanna, činilo se agentici Lacoste.— Ne, još ne znamo tko je on bio — rekla je.— Čuli smo — oklijevala je Hanna — da smrt nije bila prirodna. Je li to točno?Lacoste se prisjetila lubanje ubijenog. — Ne, smrt nije bila prirodna. Ubijen je.— Bože dragi — rekla je Hanna. — Kako užasno. I nemate pojma tko je kriv?— Imat ćemo uskoro. Ali sad prvo želim čuti sve o sinoćnjoj smjeni — okrenula se

prema mladiću koji je sjedio nasuprot njoj.Točno u tom trenutku sa stražnjih vrata kuće se začuo glas koji je govorio nešto na

stranom jeziku kojeg Lacoste nije poznavala, ali je pretpostavljala da se radi o češkom. Ukuhinju je ušao nizak i nabijen muškarac, otresajući pletenom kapom o kaput.

— Roar, zar to ne možeš obaviti u predvorju? — upitala ga je Hanna na francuskom iusprkos toj opomeni bilo je očito da joj je drago što ga vidi. — Policija je kod nas. U vezitijela.

— Kakvog tijela? — Roar se također prebacio na francuski, sa slabim naglaskom.Zvučao je zabrinuto. — Gdje? Ovdje?

— Ne ovdje, tata. Pronašli su tijelo u bistrou jutros. Netko je mrtav.— Misliš ubijen? Netko je sinoć ubijen u bistrou?Roar Parra je bio iskreno u šoku. Bio je nizak i mišićav kao i njegov sin, imao je tamnu

kovrčavu kosu, ali za razliku od sina, imao je i sijedih. Mogao bi imati gotovo pedeset,procijenila je agentica Lacoste.

Predstavila mu se.— Prepoznajem vas — rekao je, promatrajući ju prijazno i pomno. Oči su mu bile

nevjerojatno plave, stroge. — Već sam vas vidio u Three Pinesu ranije.Dobro pamti lica, shvatila je Lacoste. Većina mještana zapamtila je glavnog istražitelja

Gamachea. Možda i istražitelja Beauvoira. Ali samo nekolicina se sjećala nje ili nekogdrugog agenta.

Ovaj čovjek je se sjećao.Natočio si je čaja i sjeo s njima. I on je djelovao kao da ne pripada do kraja u ovu

modernu prostoriju. Pa ipak, djelovao je kao da mu je ovdje savršeno ugodno. Ali izgledaoje kao da bi se savršeno ugodno osjećao gotovo bilo gdje.

— Niste znali za tijelo u bistrou?Roar Parra je zagrizao u keks i odmahnuo glavom. — Cijeli dan radim u šumi.— Po kiši?Frknuo je nosom. — Ma što, malo kiše nije nikoga ubilo.— Ali udarac u glavu jest.— Tako je umro? — kad je Lacoste potvrdno kimnula, Parra je nastavio. — Tko je

ubijeni?— Nitko ne zna — rekla je Hanna.— Ali možda vi znate — rekla je Lacoste. Izvadila je fotografiju iz džepa i položila ju na

tvrdi, hladni stol okrenutu prema dolje.

- 30 -

— Ja? — upitao je Parra, opet frkćući. — Ja nisam znao ni da je netko ubijen.— Ali čujem da ste preko ljeta viđali nekog stranca da se mota oko sela.—Tko vam je to rekao?— To nije važno. Čuli su vas da pričate o tome. Je li to bila tajna?Parra je oklijevao. — Pa i nije. Ali vidio sam ga samo jednom. Možda dvaput. Nije

važno. Ionako je bilo glupo, mislio sam da sam nekoga vidio.— Glupo?Odjednom se nasmiješio, po prvi put otkako je Lacoste bila ovdje, i taj je osmijeh

potpuno preobrazio njegovo ozbiljno lice. Kao da je s njega skinuta maska strogosti.Obrazi su mu se izbrazdali, oči u trenu zablistale.

—Vjerujte mi, glupo je. A ja znam što je glupo, preživio sam sina tinejdžera. Reći ćuvam, ali to nema veze s ovime. Kuća na nekadašnjem imanju Hadleyevih ima novevlasnike. Prije par mjeseci ju je kupio jedan bračni par. Obnavljaju ju i angažirali su me daim izgradim staju i raskrčim putove kroz šume. I da raščistim vrt. Puno je to posla.

Kuća na imanju Hadleyevih, znala je Lacoste, bila je viktorijanska grdosija u ruševnomstanju na brijegu ponad Three Pinesa.

— Mislim da sam vidio nekoga u njihovoj šumi. Muškarca. Osjetio sam kako me netkopromatra dok sam tamo radio, ali zaključio sam da mi se pričinilo. Lako se to dogodi tamogore. S vremena na vrijeme bih se brzo okrenuo da možda uhvatim nekoga tko mepromatra, ali nikad nisam vidio nikoga. Osim taj jedan put.

— Što se dogodilo?— Nestao je. Povikao sam i čak malo potrčao za njim u šumu, ali pobjegao mi je —

Parra je zastao. — Možda uopće nije ni bio tamo.— Ali ne vjerujete da nije, je li tako? Vjerujete da vas je netko doista promatrao.Parra ju je pogledao i kimnuo.— Biste li ga prepoznali? — upitala je Lacoste.— Možda.— Imam fotografiju ubijenog, slikana je jutros. Nije baš ugodan prizor — upozorila ih

je. Parra je kimnuo i Lacoste je okrenula fotografiju licem prema gore. Svo troje senetremice zagledalo u fotografiju, a zatim su stresli glavama. Lacoste je ostavila fotografijuna stolu, pored keksa.

— Sinoć je sve bilo normalno? Ništa neobično se nije dogodilo? — upitala je Havoca.Slijedio je jednak opis večeri kakvog su joj dali i drugi konobari. Gužva, dobre

napojnice, ni trenutka predaha.Stranci?Havoc je razmislio, pa odmahnuo glavom. Ne. Nekoliko vlasnika ljetnikovaca, nešto

vikend-gostiju, ali poznavao ih je sve.— Što si radio nakon što su Olivier i Stari Mundin otišli?— Sklonio suđe sa stolova, na brzinu pregledao lokal, pogasio svjetla i zaključao.— Sigurno si zaključao? Jutros su vrata pronađena otključana.— Siguran sam. Ja uvijek zaključam.U glasu zgodnog mladića sad se nazirao prizvuk straha. Ali Lacoste je znala da je to

normalno. Većina ljudi, čak i oni koji nisu ništa skrivili, preplaše se kad ih policija ispitujeo ubojstvu. Ali primijetila je još nešto.

Otac ga je pogledao, a zatim brzo okrenuo glavu. I agentica Lacoste se zapitala tko jezapravo Roar Parra. Sad je radio u šumi. Šišao je travu, uređivao vrtove. Ali što je radioprije toga? Mnogo je ljudi potražilo smirenje u vrtu nakon što su upoznali okrutnostživota.

- 31 -

Je li Roar Parra upoznao užase? Ili ih stvorio?

- 32 -

Šest

— Istražitelju Gamache? Ovdje Sharon Harris.— Oui, dr. Harris — rekao je Gamache u slušalicu.— Još uvijek nisam gotova s obdukcijom, ali imam neke informacije iz preliminarnog

pregleda.— Slušam — Gamache se nalaktio na stol i privukao blok.— Na tijelu nema upečatljivijih obilježja, nema tetovaža ili ožiljaka od operativnih

zahvata. Snimila sam zube i poslala dalje.— U kakvom su stanju bili?— E, to je zanimljivo. Nisu bili toliko loši kao što sam očekivala. Sigurna sam da nije

prečesto bio kod zubara, a i imao je nekakvo oboljenje desni zbog kojeg je izgubio nekolikozuba, ali sve u svemu, nije tako strašno.

— Znači, redovno ih je prao?Kratko se nasmijala. — Zvuči nevjerojatno, ali je. Čak i čistio zubnim koncem. Zubno

meso nije u najboljem stanju, ima dosta plaka i slično, ali pazio je na zube. Čak ima i dostatragova popravljanja. Plombe, čišćenje korijena.

— Skupi zahvati.— Točno tako. Žrtva je nekoć imala novaca.Nije rođen kao beskućnik, pomislio je Gamache. Ali opet, a tko jest?— Možete li odrediti kad su zubi popravljani?— Rekla bih prije najmanje dvadeset godina, sudeći po stanju ispuna i korištenom

materijalu, ali poslala sam uzorke zubarima na odjelu za forenziku. Javit će mi do sutra.— Prije dvadesetak godina — razmišljao je Gamache na glas, računajući, žvrljajući

brojke po bloku. — Žrtva je imala preko sedamdeset. To bi značilo da je zube popravljao upedesetima. Zatim mu se nešto dogodilo. Možda je izgubio posao možda je pio ili imaoslom živaca, dogodilo se nešto što ga je gurnulo u propast.

— Nešto mu se dogodilo — složila se doktorica Harris, — ali ne u pedesetima. Neštomu se dogodilo u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima.

— Tako davno? - Gamache je pogledao svoje bilješke. Bio je zapisao 20 ans i zaokružioto. Bio je zbunjen.

— Upravo zbog toga vas i zovem, šefe — nastavila je doktorica. — S ovim tijelom neštonije u redu.

Gamache se uspravio u svom stolcu i skinuo svoje malene naočale za čitanje. Beauvoir,koji je sjedio na drugom kraju prostorije, je ovo primijetio i prišao Gamacheovom stolu.

— Nastavite — rekao je Gamache, glavom pokazujući Beauvoiru da sjedne. Zatim jepritisnuo jednu tipku na telefonu. — Stavio sam vas na zvučnik. Pored mene je istražiteljBeauvoir.

— Dobro. Uglavnom, meni je bilo čudno što je netko tko je izgledao kao beskućnikvodio toliko pomnu brigu o zubima da ih je čak i čistio koncem. Ali beskućnici ponekadrade i čudnije stvari. Često imaju mentalnih problema, to znate i sami, i uhvati ih opsesijaodređenim sitnicama.

— Iako to najčešće nisu higijenske navike — rekao je Gamache.

- 33 -

— Tako je. Zato mi je i bilo čudno. Zatim kad sam ga razodijenula, shvatila sam da ječist. Nedavno se bio oprao. I kosa iako neuredna, mu je bila čista.

— Posvud ima skloništa za beskućnike — rekao je Gamache. — Možda je svraćao ujedno od tih. Iako sam rekao policajcu da provjeri u obližnjim socijalnim ustanovama i nijeim bio poznat.

— Kako znate? — doktorica Harris nije često preispitivala postupke glavnogistražitelja Gamachea, ali ovoga je puta bila znatiželjna. — Ne znamo kako se zove, anjegov opis sigurno odgovara opisu mnogo beskućnika.

— Istina — priznao je Gamache. — Policajka ga je opisala kao mršavog starijegmuškarca u sedamdesetima, sijede kose, s plavim očima, izboranog lica. Nitko odbeskućnika koji zalaze u skolništa i odgovaraju tom opisu nije nedavno nestao. Ali poslaosam policajce da se raspitaju u skloništima s njegovom fotografijom.

Doktorica Harris je šutjela.— Što vas muči?— Opis vam je netočan.— Kako to mislite? — Gamache i svi ostali su ga dobro promotrili.— Ubijeni nije bio starac. Zato vas i zovem. Zubi su bili prvi trag, to me potaknulo da

bolje pogledam. U arterijama i žilama je bilo vrlo malo naslaga, gotovo nikakvih tragovaarteroskleroze. Prostata mu nije uvećana, nema znakova artritisa. Moja je procjena da jebio na polovici pedesetih.

Moje dobi, pomislio je Gamache. Je li moguće da je starac na podu bistroa bio jednakostar kao on?

— A i mislim da nije bio beskućnik.— Zašto ne?— Za početak, bio je previše čist. Brinuo se o sebi. Nije bio maneken, to ne, ali ne

možemo svi biti zgodni kao istražitelj Beauvoir.Beauvoir je izgledao nadureno.— Izvana je izgledao kao da ima sedamdeset, ali tijelo mu je iznutra bilo u dobrom

stanju. Nakon obdukcije sam pregledala i njegovu odjeću. I to je bilo čisto. Čak i pokrpano.Iznošena i stara, ali propre.

Upotrijebila je riječ koja se u Quebecu danas više nije mogla često čuti, osim od baka idjedova. Ali odgovarala je svemu ovome. Propre. Ništa posebno. Ništa pomodno. Aliizdržljivo i čisto i uredno. Ta je riječ nosila sa sobom neko teško zarađeno dostojanstvo.

— Moram još dosta toga obaviti, ali ovo su moji preliminarni zaključci. Sažet ću vamsve u e-mailu.

— Bon. Možete li možda pogoditi čime se bavio? Kako se održavao u formi?— Mislite, u koju je teretanu bio učlanjen? — Gamache je čuo da se dr. Harris smiješi

dok je ovo izgovarala.— Točno tako — odvratio je. Je li trčao, dizao utege? Ili je možda išao na spinning ili

pilates?Sad se već smijala na glas. — Rekla bih da nije trčao, niti mnogo hodao, ali je zato dizao

teške predmete. Gornji dio tijela mu je nešto razvijeniji od donjeg. Ali obratit ću pažnju nato pitanje kad nastavim s poslom.

— Merci, docteur— rekao je Gamache.— Još samo jedno pitanje — rekao je Beauvoir. — Oružje. Imate li ikakve nove

podatke? Ikakvu ideju čime je ubijen?— Baš se spremam na detaljan pregled glave, ali bacila sam pogled i ostajem pri prvoj

procjeni. Nekim teškim predmetom.

- 34 -

— Možda žaračem za kamin? — upitao je Beauvoir.— Moguće. Primijetila sam nešto bijelo u rani. Možda je pepeo.— Sutra ujutro ćemo dobiti rezultate iz laboratorija, poslali smo uzorke sa žarača.— Javit ću vam se kad budem imala nove informacije.Razgovor s patologom bio je gotov baš kad se vratila agentica Lacoste. — Vani se

razvedrava. Zalazak sunca će biti lijep.Beauvoir ju je pogledao s nevjericom. Trebala bi čeprkati po Three Pinesu u potrazi za

tragovima, tragati za oružjem i ubojicom, ispitivati sumnjivce, a prvo o čemu ih onaobavijesti jest da će zalazak sunca biti lijep?

Tada je ugledao Gamachea kako se naginje prema prozoru, pijuckajući kavu. Okrenuose prema njima i nasmiješio. — Zbilja krasno.

U središtu Krizne sobe stajao je veliki stol za sastanke, a na jednom kraju su oko njegau polukrug bili poslagani stolovi sa stolicama. Na svakom stolu je stajalo računalo, porednjega telefon. Raspored je pomalo podsjećao na Three Pines - veliki stol je bio livada usredištu, manji stolovi zgrade uz nju. Star i prokušan raspored.

Na vratima je nesigurno zastao mladić iz mjesne policije. Izgledao je kao da želi neštoreći.

— Što trebate? — upitao ga je glavni istražitelj Gamache.Drugi policajci iz njegove postaje su zastali s poslom i zapiljili se u njega. Neki su

razmijenili znalačke osmjehe.Mladić je napeto ukočio ramena.— Želio bih vam pomoći s istragom.Nastala je potpuna tišina. Čak su i civilni pomagači prestali s radom, kao da svi skupa

svjedoče nekakvom užasnom udesu.— Molim? — rekao je istražitelj Beauvoir, prilazeći mladiću. — Što ste rekli?— Želio bih vam pomoći — mladi policajac je sad vidio zamišljeni kamion koji je, znali

su svi, jurio ravno prema njemu, znao je da gubi kontrolu nad vlastitim zamišljenimvozilom. Prekasno je shvatio da je pogriješio.

Ali vidio je sve ovo i ostao mirno stajati, ili skamenjen od straha, ili jednostavno hrabar.Nije bilo lako reći. Iza njega su stajala četvorica, možda petorica krupnih policajacaprekriženih ruku. Nitko mu nije pokušavao pomoći.

— Niste li dobili zadatak uređivanja stolova i spajanja telefona? — upitao je Beauvoir,prilazeći još bliže mladom policajcu.

— Jesam. To je gotovo — glas mu je sad bio tiši, slabiji, ali još se nije predavao.— A zašto mislite da biste nam mogli pomoći?Iza Beauvoira je stajao Gamache, mirno promatrajući. Mladi policajac je gledao u

Beauvoira dok je odgovarao na njegova pitanja, ali sad je pogledao Gamachea.— Poznajem okolicu. Poznajem ljude.— Poznaju ih i oni — Beauvoir je zamahnuo rukom prema nepomičnom zidu

policajaca iza mladića. — Da nam je potrebna pomoć, mislite li da bismo odabrali vas?Ovo ga je iznenadilo i nije imao odgovor. Beauvoir je odmahnuo rukom da mu pokaže

da se udalji i otišao.—Zato — rekao je mladi policajac Gamacheu — jer sam vam se obratio.Beauvoir je stao i okrenuo se sav u nevjerici. — Pardon? Pardon? Ovo je ubojstvo, a ne

partija graničara. Jeste li vi uopće policajac?Pitanje je zapravo bilo na mjestu. Mladac je izgledao kao da nema više od šesnaest, a

uniforma mu je loše pristajala, visjela na njemu iako je bilo očito da je bila prekrajana.

- 35 -

Stojeći tako ispred svojih plećatih kolega, izgledao je kao vrsta u izumiranju na školskomposteru s prikazom evolucije.

—Ako ste obavili sav posao, molim vas da odete.Mladi policajac je kimnuo, okrenuo se da se vrati na posao, zatim se našao pred zidom

kolega i stao. Zaobišao ih je, dok su ga Gamache i njegov tim promatrali. Posljednje što suvidjeli prije nego što su se vratili svojem poslu bila su njegova leđa i jarko crven vrat.

— Sjednite, molim vas — obratio se Gamache Beauvoiru i agentici Lacoste, koji su seodmah smjestili za velikim stolom.

— Što mislite? — upitao ih je Gamache tiho.— O mrtvacu?— O malome.— Ne opet — rekao je Beauvoir zdvojno. — Odjel za ubojstva je pun sjajnih policajaca

ako mislite dopunjavati tim. A ako su svi oni zauzeti, ima policajaca koji su na listi čekanjada nam se pridruže. Agenata iz drugih odjela koji umiru od želje da dođu u Ubojstva.Zašto baš neiskusni klinac iz selendre? Ako nam je potreban još jedan agent, možemopozvati nekoga iz središnjice.

Ovo je bio čest predmet prepirki.Odjel za ubojstva policije Quebeca bio je najprestižniji policijski odjel u pokrajini.

Možda čak i u čitavoj Kanadi. Oni su radili na najgorim slučajevima, u najgorim uvjetima.Oni su surađivali s najboljim, najuglednijim i najpoznatijim od svih istražitelja. SArmandom Gamacheom.

Čemu prekapati po selendrama?— Mogli bismo, razumije se — složio se Gamache.Ali Beauvoir je znao da Gamacheu to nije ni na kraj pameti. Gamache je pronašao i

Isabelle Lacoste. Sjedila je pred uredom načelnika, čekajući da ju otpuste iz Prometnepolicije. Gamache ju je upitao bi li radila za njega, na opće čuđenje.

Pronašao je i Beauvoira, koji je čamio u uredu za pohranu dokaza u postaji policijeTrois Rivières. Svakog je dana Beauvoir, tada još samo agent Beauvoir, podnosioponižavajuće navlačenje uniforme da bi sjedio u kavezu s dokazima. Po cijele dane. Poputživotinje. Bio je na sebe navukao toliko bijesa kolega i nadređenih da su ga samo još u tajkavez mogli strpati. Samoga. S neživim stvarima. Po cijele dane je sjedio u tišini, osim kadbi drugi policajci došli pohraniti neki predmet ili ga preuzeti. Nisu ga čak niti gledali u oči.Bio je nedodirljiv. Nespominjan. Nevidljiv.

Ali glavni istražitelj Gamache ga je ipak vido. Jednog je dana došao tamo zbog slučaja,osobno je donio dokaze - u pohranu i tamo pronašao Jean Guya Beauvoira.

Agent, čovjek kojeg nitko nije želio sada je bio drugi po činu u Odjelu za ubojstva.Ali Beauvoir se nije mogao riješiti dojma da je Gamachea dotad samo služila sreća, uz

par dobro zapamćenih iznimki. Prava je istina bila da su neprovjereni agenti bili rizik.Griješili su. A pogreške su u Odjelu za ubojstva značile smrt.

Okrenuo se i prezirno pogledao mladog policajca. Je li on taj koji će ih konačno skupostajati? Koji će počiniti veličanstvenu pogrešku i stajati nekoga života? Možda ovog putapoginem ja, razmišljao je Beauvoir. Ili još gore. Pogledao je Gamachea, koji je sjedio donjega.

— Zašto on? — prošaptao je Beauvoir.— Meni se čini ugodan — rekla je Lacoste.— Kao zalazak sunca — frknuo je Beauvoir.— Kao zalazak sunca — ponovila je. — Stajao je pred nama sam.Malo su šutjeli.

- 36 -

— I to je sve? — upitao je Beauvoir.— Ne uklapa se. Pogledajte ga.— I samo zato ga biraš, jer je trinaesto prase? Za istrage ubojstava? Za Boga miloga,

šefe — sad je molećivo pogledao Gamachea. — Ovo nije PETA.— A nije? — rekao je Gamache sa blagim osmjehom.— Ovaj tim, ovaj slučaj zahtijeva najbolje. Nemamo vremena za uvježbavanje ljudi. A

iskreno rečeno, ovaj mi izgleda kao da si ni cipele ne zna zavezati.To je bila istina, Gamache je morao priznati. Mladi policajac je zbilja izgledao

nespretno. Ali izgledao je još nekako.— Sad je naš — rekao je glavni istražitelj Beauvoiru. — Znam da se ne slažeš i shvaćam

tvoje razloge.— Zašto ga onda primamo, gospodine?— Jer nam se on obratio — rekao je Gamache ustajući. — A to nitko drugi nije

napravio.— Ali svi bi nam se pridružili iste sekunde — pobunio se Beauvoir, također ustajući. —

Tko ne bi?— Što je tebi važno pri izboru člana ove ekipe? — upitao je Gamache.Beauvoir je razmislio. — Želim nekog pametnog i snažnog.Gamache je glavom pokazao prema mladiću. — A što misliš koliko je njemu trebalo

snage za ovo što je izveo? Što misliš koliko mu snage treba da se svaki dan pojavi naposlu? Gotovo toliko koliko je trebalo tebi da se nacrtaš u Trois Rivières, ili tebi — okrenuose prema Lacoste — u Prometnoj. Drugi nam se možda žele pridružiti, ali drugi nisu imalidovoljno mozga ili dovoljno hrabrosti da nas pitaju smiju li. Naš je mladac imao i jedno idrugo.

Naš, pomislio je Beauvoir. Naš mladac. Pogledao je prema njemu preko Krizne sobe.Bio je sam. Pažljivo je namotavao žice u kolutove i spremao ih u kutije.

— Cijenim tvoje mišljenje, znaš to, Jean Guy. Ali ovo mi je važno.— Razumijem, gospodine — i doista je razumio. — Stalo vam je do ovoga. Ali niste

uvijek u pravu.Gamache se zagledao u Beauvoira i istražitelj se lecnuo, zabrinut da je otišao

predaleko. Da si je uzeo previše slobode zbog prisnog odnosa s Gamacheom. Ali tada seGamache osmjehnuo.

— Nasreću, imam tebe da mi kažeš kad griješim.— A mislim da upravo griješite.— Primljeno na znanje. Hvala ti. Molim te da pozoveš mladića da nam se pridruži.Beauvoir je odlučno prošao prostorijom i stao pred mladog policajca.— Pođi sa mnom — rekao je.Mladić se uspravio. Izgledao je zabrinuto. — Da, gospodine.Iza njih je jedan od mjesnih policajaca frknuo nosom. Beauvoir je zastao i okrenuo se

prema mladiću koji ga je slijedio.— Kako se zoveš?— Paul Morin. Pripadam postaji policije u Cowansvilleu, gospodine.— Agente Morin, molim vas da se smjestite za velikim stolom. Željeli bismo

porazgovarati s vama o tekućoj istrazi.Morin je bio zapanjen. Ali ne toliko zapanjen kao plećati policajac iza njih. Beauvoir se

ponovno okrenuo i polako vratio do velikog stola. Osjećaj je bio dobar.— Molim vaše izvještaje — rekao je, bacajući pogled na sat. Bilo je pet i trideset.

- 37 -

— Dobili smo rezultate nekih analiza od materijala prikupljenih jutros u bistrou —rekao je Beauvoir. — Žrtvina krv je pronađena na podu i među podnim daskama, ali nepreviše krvi, sve u svemu.

— Dr. Harris će nam uskoro poslati potpuni izvještaj — rekao je Gamache. — Misli dase to odsustvo krvi može objasniti unutarnjim krvarenjem.

Beauvoir je kimnuo. — Stigao nam je izvještaj analize odjeće. Još uvijek ga nismouspjeli identificirati. Odjeća je stara, ali čista i nekoć je bila kvalitetna. Vesta od merinovune, pamučna košulja, samterice.

— Pitam se je li mu to bila najbolja odjeća — rekla je agentica Lacoste.— Da čujem — rekao je Gamache naginjući se prema njoj i skidajući naočale.— Mislim — zastala je kao da se premišlja. — Recimo da je imao sastanak s nekim

važnim. Za takvo nešto bi se otuširao, obrijao, čak i podrezao nokte.— I možda nabavio čistu odjeću — rekao je Beauvoir, nadovezujući se na njezinu ideju.

— Možda u trgovini rabljenim stvarima, možda u Caritasu.— Caritas ima ured u Cowansvilleu — rekao je agent Morin. — I još jedan u Granbyju.

Mogu provjeriti.— Fino — rekao je Gamache.Agent Morin je pogledao prema Beauvoiru, koji je pohvalno kimnuo.— Dr. Harris misli da ubijeni nije bio beskućnik, barem ne lutalica — rekao je glavni

istražitelj Gamache. — Izgledao je kao da ima preko sedamdeset godina, no uvjerena je daje bio bliže pedesetima.

— Šalite se — rekla je agentica Lacoste. — Pa što mu se dogodilo?To je bilo pravo pitanje, naravno, znao je Gamache. Što mu se dogodilo? Kakav je to

život bio u kojem je izgubio dva desetljeća? I kakva smrt?Beauvoir je ustao i otišao do plutene ploče prekrivene čistim, ravnim listovima bijelog

papira pričvršćenim pribadačama. Dohvatio je jedan novi flomaster, skinuo poklopac igotovo nesvjesno ga prinio nosu. — Da vidimo što znamo o događajima od sinoć.

Isabelle Lacoste je prošla svoje bilješke i prepričala im razgovore s osobljem bistroa.Prošla večer dobivala je jasnije obrise. Dok je slušao, Armand Gamache si je predočio

veseli bistro, krcat mještanima koji su tog vikenda za Dan rada došli na večeru ili piće.Razgovarali su o sajmu okruga Brume, o utrkama konja, o natjecanju stoke, o štandovimaobrtnika. Obilježavali su kraj ljeta, opraštali se od obitelji i prijatelja. Vidio je posljednjegoste kako odlaze, mlade konobare kako pospremaju, gase vatre, peru posuđe. Vidio jekako se vrata otvaraju i ulazi Stari Mundin. Gamache nije imao pojma kako Stari Mundinizgleda, pa je posudio lik sa slike Bruegela Starijeg. Pogrbljenog i veselog seljaka. Zamislioga je kao prelazi prostorijom, a ususret mu možda dolazi neki mladi konobar primajući odnjega popravljene stolice. Mundin i Olivier su sigurno porazgovarali. Rad je bio plaćen iMundin je sigurno otišao iz bistroa s nekoliko novih predmeta koje je trebalo popraviti.

A zatim?Svi su konobari rekli agentici Lacoste da su otišli malo prije Oliviera i Mundina. Što bi

značilo da je u bistrou ostala jedna jedina osoba.— Kako te se dojmio Havoc Parra? — upitao je Gamache.— Izgledao mi je iznenađeno time što se dogodilo — rekla je Lacoste. — Možda se

samo pretvarao, naravno. Teško je reći. Ali zato mi je njegov otac rekao nešto zanimljivo.Potvrdio je ono što smo čuli: vidio je nekoga u šumi.

— Kada?— Ranije ljetos. Radi na imanju Hadleyevih za nove vlasnike i misli da je tamo gore

vidio nekoga.

- 38 -

— Misli? Ili zna? — upitao je Beauvoir.— Misli. Potrčao je za tim nekim, ali dotični je nestao.Neko su vrijeme šutjeli, a zatim je Gamache progovorio. — Havoc Parra kaže da je

zaključao bistro i otišao doma prije jedan ujutro. Šest sati kasnije Myrna Landers tijekomsvoje šetnje nalazi tijelo. Zašto bi netko ubio stranca baš u Three Pinesu, baš u bistrou?

— Ako je Havoc doista zaključao bistro, to znači da je ubojica netko tko je znao gdjestoji rezervni ključ — rekla je Lacoste.

— Ili je imao vlastiti — rekao je Beauvoir. — Znate što se ja pitam? Ja se pitam zašto gaje ostavio baš ondje.

— Kako to misliš? — upitala je Lacoste.— Pa nikoga nije bilo naokolo. Bila je noć. Zašto nije odnio tijelo u šumu? Nije ga

trebao ni nositi daleko, stotinjak metara možda. Životinje bi ga se dočepale i vjerojatno ganitko nikada ne bi našao. Ne bismo nikada ni saznali da je počinjeno ubojstvo.

— Što misliš zašto je onda tijelo ostavio u bistrou? — upitao je Gamache.Beauvoir je malo razmislio. — Mislim da je netko želio da tijelo bude pronađeno.— U bistrou? — upitao je Gamache.— U bistrou.

- 39 -

Sedam

Olivier i Gabri su šetali tratinom u središtu sela. Bilo je sedam navečer i u prozorima suse počela paliti svjetla, osim u bistrou, koji je bio taman i prazan.

— Isuse — začuo se gunđav glas iz polutame. — Pederi su u šetnjici.— Merde — rekao je Gabri. — Seoska luda je na slobodi.Ruth Zardo je došepesala do njih, Rosa ju je pratila.— Čujem da si konačno nekoga ubio svojom oštrom jezičinom — rekla je Ruth Gabriju,

hvatajući korak s njima.— A ja sam čuo da je mrtvac čitao tvoju pjesmu i da mu je glava eksplodirala — rekao

je Gabri.— Da bar imam tu moć — rekla je Ruth, zavukla svoje koščate ruke pod njihove i

nastavili su tako prema Peterovoj i Clarinoj kući ruku pod ruku. — Kako ste? — upitala jetiho.

— OK — rekao je Olivier — niti ne gledajući prema zamračenom bistrou dok suprolazili pored njega.

Bistro je bio njegovo djetešce, njegova tvorevina. Sve dobro u sebi uložio je u taj bistro.Sve svoje fine antikvitete, sve najbolje recepte, sjajna vina. Ponekad bi navečer stajao zašankom praveći se da lašti čaše, no zapravo je samo stajao i slušao smijeh gostiju,promatrao ljude koji su mu dolazili. Ljude koji su bili sretni tamo, koji su tamo pripadali.Kao i on sam.

Sve do ovoga.Tko će htjeti doći u lokal u kojem je netko ubijen?A što ako svi saznaju da je poznavao Samotnjaka? Što ako saznaju što je učinio? Ne.

Bolje da šuti i vidi kako će se stvari razvijati. Već je i ovako dovoljno loše.Zastali su na stazi tik ispred Peterove i Clarine kuće. Unutra je Myrna na već postavljen

kuhinjski stol stavljala svoj pregolemi cvjetni aranžman. Clara se divila ljepoti cvijeća,umijeću kompozicije. Riječi nisu čuli, ali Clarino je oduševljenje bilo očito. U dnevnoj sobiPeter je ubacio još jednu cjepanicu u kamin.

Ruth se okrenula od tog toplog, intimnog prizora prema muškarcu do sebe. Starapjesnikinja se obratila Olivieru toliko tiho da ju čak niti Gabri nije mogao čuti. — Sve ćebiti u redu. Samo treba vremena, znaš to, zar ne?

Zatim se ponovno okrenula prema prozoru baš kad je Clara zagrlila Myrnu, a Peterušao u kuhinju i također se stao diviti cvijeću. Olivier se prignuo i poljubio stari, hladniobraz i zahvalio Ruth. Ali znao je da nije u pravu. Ona nije znala ono što je znao on.

Kaos je pronašao Three Pines. Obrušit će se na sve njih i sve što je ovdje sigurno i toploi utješno bit će im oteto.

Peter je natočio pića svima osim Ruth, koja se već bila poslužila sama i sad je pijuckalaviski iz potpuno pune vaze, sjedeći na sredini naslonjača ispred vatre. Rosa je klepetala posobi, a gotovo nitko više nije obraćao pažnju na nju. Čak ni Lucy, Peterova i Clarina zlatnaretriverica, više nije gledala Rosu. Prvi put kad se pjesnikinja pojavila na vratima s Rosom

- 40 -

zahtijevali su da patka ostane vani, ali Rosa se dala u toliko glasno kvakanje da su ju biliprisiljeni pustiti u kuću, samo da zašuti.

— Bonjour.Iz predvorja se začuo dubok, poznat glas.— Bože moj, nije valjda i Clouseau pozvan? — upitala je Ruth u prazno. U sobi nije

bilo nikoga osim Rose, koja je dotrčala do nje.— Kuća vam je ljupka — rekla je Isabelle Lacoste dok su ulazili iz predsoblja u

prostranu kuhinju. Dugački drveni stol bio je postavljen za večeru, na njemu košarice snarezanim kruhom, maslac, vrčevi s vodom i vinom. Kuhinja je mirisala na češnjak iružmarin i bosiljak, sve svježe iz njihovog vrta.

A u samom središtu stola stajao je veličanstveni cvjetni aranžman od divljeg sljeza,bijelih ruža penjačica, klematisa i ukrasnog graška i mirisnih ružičastih floksa.

Čaše su dotočene i gosti su se preselili u dnevnu sobu, pa razmilili po njoj grickajućimekani, gotovo tekući brie ili paštetu od jelena s narančama i pistacijama na francuskomkruhu.

Na drugom kraju sobe Ruth je ispitivala Gamachea.— Pretpostavljam da nemate pojma tko je ubijeni.— Nažalost, ne — rekao je Gamache mirno. — Još ne.—A znate li čime je ubijen?— Non.— Imate li pojma tko ga je ubio?Gamache je odmahnuo glavom.— Imate li pojma zašto je ubijen u bistrou?— Nemamo — priznao je Gamache.Ruth ga je ošinula pogledom. — Samo sam htjela potvrditi da ste jednako nesposobni

kao i uvijek. Lijepo je znati da se na neke stvari čovjek može osloniti.— Drago mi je da odobravate — rekao je Gamache i lagano se naklonio, a zatim se

otputio do kamina. Dohvatio je žarač i proučio ga.— To je žarač — Clara se stvorila pored njega. — Njime se gurkaju ugarci i drvo.Smiješila se i promatrala ga. Shvatio je da joj vjerojatno djeluje pomalo čudno tako

zadubljen u dugački komad metala kojeg je prinio sasvim blizu licu kao da ništa slično uživotu nije vidio. Vratio ga je na mjesto. Nigdje ni traga krvi. Osjetio je olakšanje.

— Čujem da za par mjeseci postavljaš samostalnu izložbu — okrenuo se prema Clari sosmijehom na licu. — Sigurno si uzbuđena.

— Otprilike koliko i kod zubara. Da.— Zar je tako loše?— Ma znate, nije strašno. Samo mučenje.—Jesi li dovršila sve slike?— Konačno su sve gotove, ako ništa drugo. Sranje su, tu nema sumnje, ali barem su sve

dovršene. Denis Fortin dolazi ovamo da se dogovorimo kako će ih izložiti. Imam određenraspored na umu. A ako se ne složi sa mnom, imam plan. Rasplakat ću se.

Gamache se nasmijao. — Tako sam ja dogurao do položaja glavnog istražitelja.—Jesam ti rekla — Ruth je prezrivo rekla Rosi.— Tvoja je umjetnost izvanredna, Clara. Znaš to i sama — rekao je Gamache, vodeći

Claru malo dalje od ostalih.— Kako znate? Vidjeli ste samo jednu sliku. Možda su sve ostale šugave. Sad se pitam

je li bio dobar potez kopirati dječje bojanke.Gamache se namrštio.

- 41 -

— Želite li ih vidjeti? — upitala je Clara.—Vrlo rado.— Super. Može poslije večere? Tako vam ostaje pun sat za vježbanje izjave „Bože moj,

Clara, pa to su najbolje slike koje je itko ikada stvorio.“— Ulizivanje? Tako sam dogurao do položaja istražitelja.— Pa vi ste pravi renesansni čovjek.—Vidim da i tebi ide ulizivanje.— Merci. A kad smo već kod vašeg posla, imate li ikakvog pojma tko je ubijeni? —

stišala je glas. — Rekli ste Ruth da ne znate, ali je li to istina?— Misliš da bih lagao? — upitao je. Ali zašto ne bih, pomislio je. Ionako svi drugi lažu.

— Želiš znati koliko smo blizu rješenju?Clara je kimnula.— Teško je reći. Imamo neke tragove, neke ideje. Teže je otkriti zašto je netko ubijen

ako ne znamo tko je dotični bio.— A ako nikada ne saznate?Gamache je promotrio Claru. Je li možda načuo nešto u njezinom glasu? Neku ne

dovoljno sakrivenu nadu da nikada niti neće saznati identitet ubijenoga?— To nam otežava posao — rekao je na kraju. — Ali ga ne čini nemogućim.Iako je bio prijateljski raspoložen, na trenutak se uozbiljio. Želio je dati Clari do znanja

da će riješiti slučaj, na bilo koji način. — Jesi li ti sinoć bila u bistrou?— Ne. Mi smo otišli na sajam s Myrnom. Nažderali smo se prženih krumpira,

hamburgera i šećerne vate. Zabavljali smo se u lunaparku, pogledali natjecanje utalentima, onda se vratili ovamo. Mislim da je Myrna svratila do bistroa, ali nas dvoje smobili preumorni.

— Znamo da ubijeni nije bio mještanin. Čini se da je bio stranac. Jesi li vidjela nekognepoznatog oko sela?

— Samo planinare ili turiste na biciklima — rekla je Clara, pijuckajući svoje crno vino irazmišljajući. — Ali većina su bili mladi ljudi. Koliko sam shvatila, ubijeni je bio priličnostar.

Gamache joj nije rekao što mu je dr. Harris ispričala ranije toga dana.— Roar Parra je rekao agentici Lacoste da je ljetos vidio nekoga kako se šulja po šumi.

Zvuči li ti to poznato? — pažljivo ju je promatrao.— Šulja? Nije li to malo melodramatično? Ne, nisam vidjela nikoga, a nije ni Peter.

Rekao bi mi za takvo nešto. A nas dvoje provodimo dosta vremena vani, u vrtu. Da senetko ovuda motao, mi bismo ga vidjeli.

Rukom je neodređeno zamahnula prema povrtnjaku iza kuće, sada u tami, aliGamache je znao da je njihov vrt velik i smješten na blagoj padini prema rijeci Bella Bella.

— Gospodin Parra tog nekog nije vidio tamo — rekao je Gamache. — Nego tamo.Pokazao je prema kući na imanju Hadleyevih, na brdu ponad grada. Uzeli su pića u

ruku i izašli na terasu. Gamache je bio odjeven u sive flanelske hlače, košulju, kravatu isportski sako. Clara je na sebi imala debeli pulover, a i trebao joj je. U ranom rujnu noćipostaju dulje i hladnije. U cijelom selu svjetla u kućama bila su već upaljena, čak i u kućina brdu.

Nekoliko su trenutaka u tišini promatrali kuću.— Čuo sam da je prodana — rekao je Gamache naposlijetku.Clara je kimnula. Do njih je dopirao žamor razgovora iz dnevne sobe, svjetlost je

padala na Clarino lice i Gamache ju je promatrao.

- 42 -

— Prije nekoliko mjeseci — rekla je. — Što je sad, rujan? Mislim da su ju kupili negdjeu srpnju i odonda ju obnavljaju. Mlađi par. Odnosno mojih godina, a meni je to mlado.

Nasmijala se.Gamache kuću na imanju Hadleyevih nije doživljavao kao samo još jednu kuću u

Three Pinesu. Za početak, ta kuća kao da nikada ni nije pripadala u selo. Izgledala je poputoptužujućeg prsta, voajera nad selom koji ih je netremice promatrao. Osuđivao. Vrebao. Aponekad i uzeo mještanina i ubio ga.

Užasne stvari dogodile su se u toj kući.Ranije ove godine on i Reine-Marie su došli u Three Pines i pomogli mještanima da

oboje i donekle obnove tu kuću. Vjerovali su da sve zaslužuje drugu priliku. Čak i kuće.Nadali su se da će ju netko kupiti.

I sad ju je netko kupio.— Znam da su unajmili Roara da im preuredi imanje — rekla je Clara. — Preuredi

vrtove. Čak im je i podigao staju i počeo krčiti šumske staze. Dok je gore živio TimmerHadley, staze u toj šumi su sigurno bile dugačke pedesetak kilometara. Sad su obraslešikarom, naravno. Roara zbilja čeka naporan posao.

— Rekao je da je vidio nekog neznanca dok je radio u šumi. Da je osjetio da ga netkopromatra i to dulje vrijeme, ali da je samo nakratko nekoga i vidio. Potrčao je za njim ipokušao ga je slijediti, ali dotični je ispario.

Gamache je odvratio pogled od kuće na imanju Hadleyevih i zagledao se u selo ispodnje. Na tratini usred Three Pinesa djeca su igrala nogomet, pokušavajući do posljednjeminute iskoristiti ljetne praznike. Do Gamachea i Clare bi povremeno doprli glasovimještana koji su sjedili na svojim trijemovima, uživali u ranoj večeri. Ipak, Gamache jeznao da glavna tema svih razgovora nisu ni dozrijevanje posljednjih rajčica, ni sve hladnijenoći, ni nabavljanje drva za zimu.

U ovo ljupko mjesto uvuklo se nešto pokvareno. Riječi poput „ubojstvo“, „krv“,„krvav“ lebdjele su noćnim zrakom, kao i nešto drugo. Miris ružine vodice i sandalovinekoji je dopirao od visokog, tihog muškarca pored Clare.

Unutra si je Isabelle Lacoste natočila još jedan viski s poslužavnika s pićima na klaviru irazvodnila ga. Osvrnula se po prostoriji. Cijeli jedan zid je prekrivala polica s knjigama,prekrcana, prekinuta samo prozorom i vratima koja su vodila na terasu i kroz koja jevidjela Gamachea i Claru.

Na drugoj strani dnevne sobe Isabelle je vidjela Myrnu, koja je čavrljala s Olivierom iGabrijem, dok je Peter dovršavao hranu u kuhinji, a Ruth pijuckala ispred kamina. Lacosteje već bila u domu Morrowovih, ali uvijek samo za informativne razgovore. Nikada kaogošća.

Kuća je bila točno toliko ugodna koliko joj se tada i činila. Mogla si je zamisliti kako sevraća u Montreal i nagovara supruga da prodaju svoju, ispišu djecu iz škole, daju otkaze ipresele se ovamo. Pronađu si kućicu do one tratine usred sela i zaposle se u bistrou ili kodMyrne u knjižari.

Smjestila se u naslonjač i promatrala Beauvoira, koji je izašao iz kuhinje noseći šnitukruha s domaćom paštetom u jednoj i čašu piva u drugoj ruci, pa se zaputio premavelikom naslonjaču. Zatim je iznenada stao, kao da je tamo opazio nešto odbojno, okrenuose i izašao na terasu.

Ruth je ustala i odšepesala do poslužavnika s pićima, s grimasom zlobe i prijezira nalicu. Obnovila je svoju zalihu viskija i vratila se do naslonjača, poput kakvog morskogčudovišta koje zaranja pod površinu i čeka sljedeću žrtvu.

- 43 -

— Znate li možda kad ćemo moći ponovno otvoriti bistro? — upitao je Gabri kad su seon, Olivier i Myrna pridružili agentici Lacoste.

— Gabri — rekao je Olivier razdraženo.— Ma što? Pa samo pitam.— Mi smo tamo gotovi — rekla je Isabelle Olivieru. — Možete otvoriti bistro kad god

želite.— Ne možete dugo ostati zatvoreni, znaš to — rekla je Myrna. — Svi ćemo poumirati

od gladi.Peter je provirio. — Večera! — najavio je.— Iako možda nećemo odmah poumirati — rekla je Myrna i uputili su se prema

kuhinji.Ruth se s mukom pridigla s naslonjača i otišla do vrata prema terasi. — Jeste li gluhi?

— zaderala se na Gamachea, Beauvoira i Claru. — Večera se hladi. Ulazite.Beauvoir je osjetio grč u crijevima dok je brzim korakom prolazio pored nje. Clara je

slijedila Beauvoira do stola, no Gamache je ostao stajati na terasi.Trebalo mu je malo da shvati da nije sam. Pored njega je stajala Ruth, visoka, ukočena,

oslonjena na svoj štap. Lice joj je bilo obasjano svjetlošću odraženom o staklo vrata i svakajoj je bora izgledala poput kanjona.

— Čudno što je netko darovao Olivieru, slažeš se?Stari glas, oštar i kreštav, probio se kroza smijeh što je dopirao sa tratine.— Molim? — Gamache se okrenuo prema njoj.— Mrtvac. Čak ni ti ne možeš biti toliko glup. Ovo je netko namjerno učinio Olivieru.

Istina je da je on pohlepan i nemaran i po svoj prilici potpuni slabić, ali nikoga nije ubio.Zašto bi netko odabrao njegov bistro za ubojstvo?

Gamache je podigao obrve. — Mislite da je netko namjerno odabrao bistro?— Sigurno ovo nije slučajnost. Ubojica je odlučio počiniti svoj zločin u Olivierovom

bistrou. Dao je mrtvaca Olivieru.— Da ubije i tog čovjeka i Olivierov bistro? — upitao je Gamache. — Kao da je dao

bijeloga kruha zlatnoj ribici?— Jebi se — rekla je Ruth.— Ništa što sam ti ikada dala nije bilo dobro za tebe — citirao je Gamache. — Kao kada

nahraniš zlatnu ribicu bijelim kruhom.Ruth Zardo se ukočila, a zatim tihim, gotovo režećim glasom dovršila vlastitu pjesmu.

Samo žderu i žderu i na kraju ih to ubije,I tada leže u vodi trbuhom prema gore,Zapanjenih licaBudeći krivnju u namaKao da njihova ubojita proždrljivostNije njihovo nedjelo.

Gamache je slušao pjesmu, jednu od njemu najdražih. Pogledao je prema bistrou,mračnom i praznom u trenutku kad je trebao biti živ, pun mještana.

Je li Ruth u pravu? Je li netko namjerno odabrao bistro? Ali to bi značilo da je Olivierna neki način upleten. Je li si sam kriv za ovu nedaću? Tko je u ovome selu dovoljno mrzionepoznatog lutalicu da ga ubije, a Oliviera dovoljno da to učini u njegovom bistrou? Ili jenevoljni lutalica samo bio nečije sredstvo? Našao se na krivom mjestu? Iskorišten je kaooružje protiv Oliviera?

— Što vi mislite, tko bi želio ovako nauditi Olivieru? — upitao je Ruth.

- 44 -

Slegnula je ramenima, okrenula se i otišla. Promatrao ju je kako se priključujeprijateljima, ljudima koji su dobro poznavali jedni druge, koje je sada i on već dobropoznavao.

Je li ih tako poznavao i ubojica?

- 45 -

Osam

Večera je bila pri kraju. Bio im je poslužen kuhani kukuruz s maslacem, svježe povrćeiz Peterovog i Clarinog povrtnjaka i cijeli losos pečen na žeravici. Gosti su prijateljskičavrljali, dodajući si košaricu s kruhom, dijeleći salatu na tanjure.

Na središtu stola stajao je Myrnin ekstravagantni aranžman od divljeg sljeza, ukrasnoggraška i floksa, pa su imali osjećaj kao da jedu u vrtu. Gamache je čuo kako Lacostezapitkuje susjede za stolom o obitelji Parra, a zatim neprimjetno prelazi i na pitanja oStarom Mundinu. Zapitao se shvaćaju li da su upravo na policijskom ispitivanju.

Beauvoir je čavrljao sa svojim susjedima o sajmu okruga Brume i posjetiteljima. Prekoputa Beauvoira je sjedila Ruth, dobacujući mu ubojite poglede. Gamache se pitao zašto, alito je bio gotovo jedini izraz lica Ruth Zardo.

Gamache se okrenuo prema Peteru, koji je svima na tanjure stavljao rikolu, kovrčavusalatu i svježe, zrele rajčice.

— Čujem da je prodana kuća Hadleyevih. Jeste li već upoznali nove vlasnike?Peter mu je pružio zdjelu za salatu, izrađenu od drva sa mnogo čvorova.— Jesmo. Bračni par Gilbert. Marc i Dominique. I njegova majka živi s njima. Doselili

su se iz Quebeca. Mislim da mu je majka bila medicinska sestra ili tako nešto. Odavno je umirovini. Dominique je radila u marketingu u Montrealu, a Marc se bavio financijskimulaganjima. Zgrnuli su hrpu love i povukli se iz posla prije nego što je tržište otišlokvragu.

— Sretnik.— Pametnjaković — rekao je Peter.Gamache se poslužio salatom. Osjećao je delikatan miris češnjaka, maslinovog ulja i

svježeg estragona. Peter je natočio obojici još jednu čašu crnog vina i zatim poslao bocuukrug oko dugačkog stola. Gamache je promatrao Petera, pokušavajući zaključiti je li unjegovom komentaru bilo zajedljivosti, ili nečeg neizrečenog. Je li Peter pod time„pametnjaković“ mislio „pametan“ ili „prepreden“? Ali ne, Gamache je osjećao da je Peterto izrekao kao kompliment. Iskreno je mislio što je rekao. Peter Morrow je rijetko vrijeđaoljude, ali ih je isto tako rijetko i hvalio. Ali taj Marc Gilbert ga se, čini se, dojmio.

— Poznajete ih dobro?— Bili su kod nas na večeri nekoliko puta. Ugodan par — za Petera je ovo bilo ravno

obilnom komplimentu.— Zanimljivo mi je da su sa svim tim novcem odlučili kupiti baš Hadleyejevu kuću —

rekao je Gamache. — Bila je prazna godinu, možda više. Sigurno su mogli kupiti bilo kojuovdašnju kuću.

— I nas je to malo iznenadilo, ali rekli su da su željeli čist početak, kuću kojoj će dativlastiti pečat. Zapravo su gotovo ostavili samo zidove, znate. Usto, imanje je golemo, imapuno zemlje, a Dominique želi konje.

— Čujem da im Roar Parra raščišćava šumske staze.— Puno je to posla.Dok su pričali, Peterov se glas spustio do šapata i sad su se dva muškarca naginjala

jedan prema drugome poput zavjerenika. Gamache se zapitao čemu zavjera.

- 46 -

— Velika je to kuća za troje ljudi. Imaju li djece?— Ovaj, ne.Peteru je pogled na trenutak odlutao, a zatim se vratio na Gamachea. Koga je to upravo

pogledao? Claru? Gabrija? Nije mogao zaključiti.— Jesu li se sprijateljili sa mještanima? — Gamache se zavalio u stolac i nastavio

glasnije, nabadajući salatu.Peter je ponovno pogledao prema nekome za stolom i odgovorio još tišim glasom. —

Baš i ne.Prije nego što je Gamache uspio saznati više, Peter je ustao i počeo raščišćavati stol.

Stao je pored sudopera i s vremena na vrijeme bacio pogled prema prijateljima. Bili su takobliski. Toliko bliski da su mogli dodirnuti jedni druge, što su povremeno i činili.

No Peter nije nikoga dodirivao. Stajao je sa strane i promatrao. Nedostajao mu je Ben,koji je nekoć živio u staroj kući na imanju Hadleyevih. Peter se tamo igrao kao dijete.Poznavao je sve zakutke i sobice te kuće. Sva strašna mjesta u kojim su čučali duhovi iživjeli pauci. Ali sada je tamo živio netko drugi, netko tko je kuću pretvarao u nešto drugo.

Pri pomisli na Gilberte Peter se ipak malo razvedrio.— O čemu razmišljaš?Peter se prenuo kad je shvatio da pored njega stoji Armand Gamache.— Ni o čemu posebno.Gamache je uzeo Peteru miješalicu iz ruke i ulio u rashlađenu posudu slatko vrhnje i

malo vanilije. Uključio je aparat i nagnuo se prema Peteru, a glas mu je miješalica tolikoprigušila da ga nije čuo nitko osim sugovornika.

— Da čujem što znaš o staroj kući Hadleyevih i ljudima koji sad tamo žive.Peter je oklijevao, ali znao je da Gamache neće odustati od ovoga. I da diskretnije

prigode neće dobiti. Zato je progovorio, a miješalica mu je izobličila riječi doneprepoznatljivosti svakome tko se nalazio na više od desetak centimetara od njega.

— Marc i Dominique namjeravaju otvoriti luksuzni wellness centar.— U staroj kući na imanju Hadleyevih?Gamache je bio toliko zapanjen da se Peter umalo nasmijao. — Nije to više kuća koju

pamtite. Trebali biste vidjeti kako sad izgleda. Divna je.Glavni istražitelj Gamache se zapitao mogu li novi sloj boje i kućanski aparati istjerati

zle duhove iz te kuće, a ako mogu, zna li katolička crkva za taj postupak.— Ali nisu svi sretni zbog toga — nastavio je Peter. — Razgovarali su sa mnogo

Olivierovih zaposlenika i ponudili im bolje poslove i veće plaće. Olivier je uspio zadržativećinu osoblja, ali morao im je povisiti plaće. Njih dvojica jedva razgovaraju.

— Marc i Olivier? — upitao je Gamache.— Ne žele ni biti u istoj prostoriji.— To je sigurno nezgodno u malom mjestu.— I ne baš.— Zašto onda šapćemo? — Gamache je isključio miješalicu i progovorio normalnim

glasom. Peter se zarumenio i ponovno pogledao prema stolu.— Čujte, znam da je Olivier prešao preko toga, ali zasad ga je još uvijek bolje ne

podsjećati.Peter je pružio Gamacheu kolač, kojeg je ovaj prerezao napola po duljini, a Peter na

njega natrpao narezanih jagoda u njihovom žarkocrvenom soku.Gamache je primijetio da Clara ustaje, Myrna ju slijedi. Prišao im je i Olivier, koji je

uključio aparat za kavu.— Mogu li nekako pomoći? — upitao je Gabri.

- 47 -

— Evo, ti stavljaj šlag. Na kolače, Gabri — pojasnio je Peter kad je Gabri krenuo premaOlivieru sa žlicom šlaga. Ubrzo je nastala mala gusjenica muškaraca koji su slagali kolačesa šlagom i jagodama. Kad su dovršili, okrenuli su su prema stolu da posluže desert, ali sustali kao ukopani.

Osvijetljene samo svijećama, pred njima su stajale Clarine slike. Tri velika platnapostavljena na stalke. Gamacheu se zavrtjelo u glavi, osjećao se kao da se vratio krozvrijeme, kao da se nalazi u doba Rembrandta, da Vincija, Ticijana. Kada se umjetnostpromatrala pri danjem svjetlu ili svjetlosti svijeća. Je li ovako Mona Lisa prvi put viđena?Sikstinska kapela? Pri svjetlosti vatre? Poput špiljskih crteža.

Obrisao je ruke o kuhinjsku krpu i prišao trima stalcima. Opazio je da i drugi gosti radeisto, privučeni slikama. Svijeće su treperile oko njih, bacajući snažniju svjetlost nego što jeGamache očekivao, iako je bilo sasvim moguće da su Clarine slike i same zračilesvjetlošću.

— Imam ih još, naravno, ali ove će biti glavna djela u Galeriji Fortin.Ali nitko ju nije slušao. Samo su promatrali stalke. Neki jedan, neki drugi stalak.

Gamache se odmaknuo korak unatrag, upijajući prizor.Tri portreta, tri postarije žene, su mu uzvratile pogled.Jedna od njih očigledno je bila Ruth. Na slici koja je Denisu Fortinu prva upala u oči.

Slici koja ga je navela na fantastičnu ponudu samostalne izložbe. O kojoj je pričao cijelisvijet umjetnosti od Montreala do Toronta, od New Yorka do Londona. Novi talent, pravoblago, pronađen je zakopan u istočnom dijelu provincije Quebec.

I sad je to blago bilo pred njima.Clara Morrow je naslikala Ruth kao staru, zaboravljenu Djevicu Mariju. Ljutita i

poremećena, Ruth je na portretu bila utjelovljenje očaja, gorčine. Zbog života iza nje, zbogpropuštenih prilika, zbog gubitka i izdaje, stvarnih i zamišljenih i stvorenih i izazvanih.Koščatim rukama grčevito je držala plavi šal. Šal je skliznuo s jednog mršavog ramena ividjela se obješena koža, poput nečeg praznog, prikucanog čavlima za kost.

A ipak, taj je portret zračio, ispunjavajući sobu svjetlošću što je izbijala iz jedne sićušnetočke. Iz njezinih očiju. Ogorčena, luda Ruth je bila zagledana u nešto što je još bilo jakodaleko, ali se približavalo. Što je više bilo zamišljeno, nego stvarno.

U nadu.Clara je uhvatila trenutak u kojem se očaj pretvorio u nadu. Trenutak u kojem je počeo

život. Nekako je uhvatila trenutak Milosti.Slika je Gamachea ostavila bez daha, osjećao je žarenje u očima. Zatreptao je i odvratio

pogled, kao da je slika nešto toliko blistavo da zasljepljuje. Vidio je da svi ostali kaozačarani promatraju sliku, lica obasjanih mekanom svjetlošću svijeća.

Sljedeći portret prikazivao je Peterovu majku. Gamache ju je susreo samo jednom iznao je da ju nikada neće zaboraviti. Clara ju je naslikala kako gleda ravno u promatrača.Ne u daljinu, kao Ruth, nego u nešto vrlo blizu. Preblizu. Kosa joj je bila uvijena u labavčvor, lice prošarano plitkim borama, poput stakla koje se razbilo, ali čiji dijelovi još uvijekstoje jedan pored drugoga. Bila je bijela i ružičasta i zdrava i ljupka. Imala je blag, nježanosmijeh koji je izbijao i iz njezinih mirnih plavih očiju. Gamache kao da je namirisao dječjipuder i cimet iz nje. Pa ipak, taj ga je portret duboko uznemirio. Tada je shvatio zašto. Tajlagani pokret rukom, koja je bila okrenuta prema van. Taj položaj prstiju koji kao da suposezali izvan platna. Prema njemu. Obuzeo ga je osjećaj da će ga ova ljupka, nježna staradama dodirnuti. I da će ako ga dodirne spoznati tugu kao nikada prije. Gamache jepoznavao to prazno mjesto u kojem nije postojalo ništa, čak niti bol.

- 48 -

Bila je odbojna. I svejedno nije mogao okrenuti pogled od nje, poput osobe koja se bojivisine, ali prilazi rubu litice.

Treću stariju ženu nije mogao nikamo smjestiti. Nikada je ranije nije vidio i zapitao se jeli to možda Clarina majka. Bila mu je poznata na neki neodređen način.

Pažljivije ju je promotrio. Clara je slikala duše ljudi, a Gamache je želio znati što skrivaova duša.

Izgledala je sretno. Preko ramena se smiješila nečemu što joj je privlačilo pažnju. Neštodo čega joj je bilo jako stalo. I ona je bila obavijena šalom, ovaj je bio od stare, grube,tamnocrvene vune. Izgledala je poput nekoga tko je bio naviknut na bogatstvo, a iznenadase našao u siromaštvu. Ali to kao da ju nije smetalo.

Zanimljivo, pomislio je Gamache. Hoda u jednom smjeru, ali gleda u drugom. Gledaiza sebe. Iz nje je izbijala golema čežnja. Gamache je shvatio da bi volio privući naslonjačpred taj portret, natočiti si šalicu kave i promatrati ga ostatak večeri. Ostatak života. Bio jezavodljiv. I opasan.

S naporom je odvratio pogled i potražio Claru, koja je stajala u tami, promatrajućiprijatelje, koji su promatrali njezina djela.

I Peter ih je promatrao. S izrazom nepomućenog ponosa.— Bon Dieu — rekao je Gabri. — C'est extraordinaire.— Félicitations, Clara — rekao je Olivier. — Bože moj, ovo je genijalno. Imaš li ih još?— Želiš reći, jesam li i tebe naslikala? — upitala je Clara s osmijehom. — Non, mon

beau. Samo Ruth i Peterovu majku.— A tko je ovo? — Lacoste je pokazala rukom portret koji je toliko opčinio Gamachea.Clara se osmjehnula. — Neću vam reći. To ćete morati pogoditi.—Jesam ja? — upitao je Gabri.— Da, Gabri, to si ti — rekla je Clara.— Stvarno? — prekasno je vidio da se Clara smije.No začudo, pomislio je Gamache, ovo bi baš i mogao biti Gabri. Ponovno je pogledao

portret pri nježnom svjetlu svijeća. Nije izgledao kao Gabri izvana, no iznutra jest. Bilo jetu sreće. Ali bilo je još nečega. Nečega što ipak nije pristajalo Gabriju.

— No, dobro, koje sam ja? — upitala je Ruth, šepajući bliže slikama.— Pijanico stara — rekao je Gabri. — Pa ova.Ruth se zabuljila u svoju dvojnicu. — Uopće ne izgleda kao ja. Više mi liči na tebe.— Babetino — promrmljao je Gabri.—Tetkice — promrmljala je Ruth.— Clara te naslikala kao Djevicu Mariju — objasnio joj je Olivier.Ruth se prignula k slici i odmahnula glavom.— Djevicu? — prišapnuo je Gabri Myrni. — Očigledno se jebanje u mozak ne računa.— Kad smo kod toga — Ruth se zagledala u Beauvoira. — Peter, imaš li papira i

olovku? Dobila sam nadahnuće za pjesmu. Što vi svi mislite, je li previše strpati riječi„šupak“ i „dupeglavac“ u istu rečenicu?

Beauvoir se lecnuo.— Samo zažmiri i manje će boljeti — savjetovala je Ruth Beauvoira, kojega je ovo

zapravo i fizički zaboljelo.Gamache je otišao do Petera, koji je i dalje netremice promatrao radove svoje supruge.— Kako si?— Pritom mislite želim li otrčati po britvu i napraviti rezance od njih, a zatim ih

zapaliti?— Tako nekako.

- 49 -

Već su vodili ovaj razgovor, kad je postalo jasno da će Peter uskoro morati prepustitimjesto najboljeg umjetnika u obitelji, u selu, u pokrajini svojoj supruzi. Peter s neprestanoborio s time i iz te borbe nije uvijek izašao kao pobjednik.

— Ne bih ju mogao spriječiti niti da želim — rekao je Peter. — A ne želim ni pokušati.— Nije ista stvar nekoga ne sprječavati i nekoga potpuno podupirati.— Ove su slike toliko dobre da si više ne mogu lagati — priznao je Peter. — Fascinira

me.Oba su muškarca pogledala bucmastu, nisku ženicu koja je nervozno promatrala

prijatelje, očigledno nesvjesna činjenice da je stvorila remek-djela.— Radiš li ti na nečemu? — upitao je Gamache, glavom pokazujući zatvorena vrata

Peterovog studija.— Uvijek radim. Na cjepanici.— Cjepanici? — teško je bilo ovo predstaviti kao remek-djelo. Peter Morrow je bio

jedan od najuspješnijih umjetnika u zemlji, a ugled je stekao slikanjem običnihsvakodnevnih predmeta koje je prikazivao nevjerojatno detaljno. Toliko detaljno da višene bi bili prepoznatljivi, nije se dalo razaznati što su uistinu. Peter bi približio predmetsasvim blizu, zatim odabrao djelić prikaza i naslikao ga.

Djela su mu izgledala apstraktno. Njega je jako zabavljalo što ona to zapravo nisu.Njegova su djela bila stvarnost, prikazana iz ekstremne blizine. Bila su toliko stvarna da ihnitko nije prepoznavao kao stvarnost. A sad je došao red na cjepanicu. Uzeo ju je s hrpedrva pored kamina i čekala ga je u studiju.

Desert je konačno poslužen, kava i konjak natočeni; gosti su se šetkali okolo, Gabrisvirao klavir, Gamache se vratio slikama. Posebno ga je privlačila ona na kojoj je bilanepoznata žena. Koja je gledala ravno u njega. Clara mu se pridružila.

— Bože moj, Clara, pa to su najbolje slike koje je itko ikada stvorio.— Sigurno? — upitala ga je namješteno strogim glasom.Nasmiješio se. — Genijalne su, znaš. Nemaš se čega bojati.— Da se nemam čega plašiti, ne bih mogla stvarati.Gamache je glavom pokazao sliku koja ga je toliko privlačila. — Tko je ona?— Jedna poznanica.Gamache je čekao da nastavi, ali Clara, inače nikad šutljiva, sad je oklijevala i odlučio

ju je ne gnjaviti. Zatim ga je ostavila samog i Gamache se vratio slici. Učinilo mu se da seportret promijenio. Ili možda, pomislio je, možda se treperava svjetlost svijeća poigrava snjim. Ali što ju je dulje promatrao, to mu se više činilo da je Clara utkala još nešto u tusliku. Baš kao što je Ruth bila prikazana kao ogorčena žena koja je pronašla nadu, i ova jeslika u sebi imala nešto neočekivano.

Sretna žena koja je u blizini i još malo iza toga vidjela stvari koje su ju uveseljavale,tješile. Ali njezine oči kao da su opažale još nešto, otkrivale još nešto. Nešto u daljini. Ališto joj se ipak približavalo.

Gamache je pijuckao konjak i promatrao ju. I malo po malo je prepoznao osjećaj koji serađao u ženi na slici.

Strah.

- 50 -

Devet

Tri agenta Sûreté pozdravila su se mahanjem i prešla tratinom u sredini sela. Bilo jejedanaest navečer, selo je bilo potpuno mračno. Lacoste i Gamache su zastali i zagledali seu noćno nebo. Beauvoir, nekoliko koraka ispred njih kao i uvijek, nakon nekog vremena jeshvatio da je ostao sam, pa je i on stao. Nevoljko je pogledao uvis i ostao zatečen brojemzvijezda. Prisjetio se riječi kojima ga je Ruth ispratila.

— „Jean Guy“ se rimuje s „popuši mi“, zar ne?Same nevolje.U tom trenutku se iznad Myrnine knjižare, u njezinom stanu, upalilo svjetlo. Vidjeli su

ju kako se kreće stanom, kuha čaj, stavlja kekse na tanjurić. Zatim su se svjetla ugasila. —Upravo smo ju vidjeli kako si toči piće i stavlja kekse na tanjur - rekao je Beauvoir.

Ostalo dvoje se zapitalo zašto im govori nešto toliko očigledno.— Mrak je. Za bilo kakve poslove u kući potrebno je svjetlo —rekao je Beauvoir.Gamache je razmišljao o njegovim očiglednim izjavama, no Lacoste je prva shvatila što

im govori.— Bistro, sinoć. Zar ubojica ne bi trebao svjetla? A ako ih je upalio, kako to da ga nitko

nije vidio?Gamache se osmjehnuo. Bili su u pravu. Svjetlo u bistrou bi već netko primijetio.Osvrnuo se da provjeri iz kojih kuća puca najbolji pogled prema bistrou. Ali kuće su se

rasporedile sa svake strane bistroa poput krila, nijedna od njih nije imala jasan pogled nasam bistro, osim jedne koja se nalazila točno nasuprot njega. Gamache se okrenuo odbistroa. Tri veličanstvena bora na tratini posred sela stajala su ravno ispred njega. Ta sustabla vidjela kako jedno ljudsko biće oduzima život drugome. Ali nasuprot bistrou stajaloje još nešto. Nasuprot i poviše bistroa.

Kuća na imanju Hadleyevih. Bila je dosta udaljena, ali noću i uz upaljena svjetla ubistrou njezini su novi vlasnici lako mogli postati svjedoci ubojstva.

— Postoji još jedna mogućnost — rekla je Lacoste. — Da ubojica nije upalio svjetla. Daje znao da bi ga tako vidjeli.

— Misliš, nosio je džepnu svjetiljku? — upitao je Beauvoir, zamišljajući ubojicu kako seprošle večeri kreće mračnim bistroom šarajući svjetiljkom lijevo-desno, čekajući svojužrtvu.

Lacoste je odmahnula glavom. — I bateriju bi netko vidio izvana. Mislim da se ni tomriziku ne bi želio izložiti.

— Znači, svjetla bi ostala ugašena — rekao je Gamache, znajući već kamo ovorazmišljanje vodi. — Jer mu svjetla ne bi ni trebala. Jer se jako dobro snalazi u bistrou.

Sljedeće je jutro svanulo svježe i bistro. Sunce je ponovno malo zagrijalo i Gamache jevrlo brzo skinuo vestu, hodajući uz tratinu prije doručka. Par klinaca, koji su ustali prijebaka i djedova, lovili su žabe u jezercu po posljednji put. Nisu se obazirali na njega, a on ihje zadovoljno promatrao iz daljine, nastavljajući svoju mirnu, samotnu šetnju. Mahnuo jeMyrni, koja je izbila na vrh brda u svojoj vlastitoj samotnoj šetnji.

- 51 -

Ovo je bio posljednji dan ljetnih praznika i iako je odavno napustio školske klupe,Gamache je osjetio neko uzbuđenje. Mješavinu tuge zbog kraja ljeta i uzbuđenja zbogponovnog susreta s prijateljima. Zbog nove odjeće, kupljene nakon rasta preko ljeta. Zbognovih olovaka, šiljenih do savršenstva, zbog mirisa drva. I zbog novih bilježnica. Uvijek subile neobjašnjivo uzbudljive. Čiste. Bez grešaka. U njima tek obećanje i mogućnosti.

Nova istraga ubojstva u tome im je bila jednaka. Jesu li već zamrljali bilježnice? Jesu liveć pogriješili?

Dok je polako hodao uz tratinu, ruku sklopljenih na leđima i pogleda uperenog negdjeu daljinu, razmišljao je o svemu ovome. Nakon nekoliko laganih krugova, ušao je nadoručak.

Beauvoir i Lacoste su već sjedili za stolom, pred njima pjenaste café au lait. Kad je ušao,ustali su, a on im je pokazao da sjednu. Iz kuhinje je dopro miris slanine začinjenejavorovim sirupom i jaja i kave. Tek se smjestio kad je Gabri izlepršao iz kuhinje, nosećijaja Benedict, voće i peciva.

— Olivier je upravo otišao do bistroa. Nije siguran hoće li danas otvoriti — obavijestioih je krupni muškarac, koji je tog jutra izgledao i zvučao kao Julia Childs. — Rekao sammu da bi trebao, ali vidjet ćemo. Istaknuo sam da će izgubiti zaradu ako ne otvori, to gaobično potakne. Peciva?

— S'il vous plait — rekla je Isabelle Lacoste, uzimajući jedno. Izgledalo je kaonuklearna eksplozija. Isabelle Lacoste su nedostajali djeca i suprug. Ali fasciniralo ju jekako je ovo malo mjesto uspijevalo ispuniti i tu prazninu. Naravno, ako se natrpatepecivima, nema te praznine koju nećete ispuniti. Bila je spremna pokušati.

Gabri je donio Gamacheu njegovu café au lait i kad je otišao, Beauvoir se nagnuoprema Gamacheu.

— Kakav nam je plan za danas, šefe?— Moramo malo istraživati. Želim znati sve o Olivieru i želim znati tko bi ga mogao

uzeti na zub.— D'accord — rekla je Lacoste.— I obitelj Parra. Raspitajte se i ovdje i u Češkoj.— Dogovoreno — rekao je Beauvoir. — A vi?— Ja imam sastanak sa starom prijateljicom.

Armand Gamache se uspinjao brdom koje je vodilo iz Three Pinesa. Preko ruke je nosiosvoj sako od tvida i upravo je šutnuo kesten koji mu se našao na putu. Zrak je odisaomirisom jabuka, koje su tople i slatke još visjele na stablima. Sve je bilo zrelo i bujno, ali zapar tjedana stići će ubojiti mraz. I sve će to nestati.

Dok je hodao, stara kuća na imanju Hadleyevih postajala je sve veća i veća. Bio jespreman na sve ovo. Spreman na valove tuge koji su se valjali iz kuće, prelijevali u bilokoga tko je bio dovoljno nepromišljen da joj se približi.

No, ili je bio jači nego što je mislio, il se nešto promijenilo.Gamache je stao na suncem obasjanom dijelu brda i zagledao se u kuću. Velika

viktorijanska građevina sumanuto kićenog stila, s tornjićima, šindrom poput krljušti,širokim verandama i rukohvatima od lijevanog crnog željeza. Svježe nanesena boja blistalaje na suncu, prednja vrata bila su vesele crvene boje. Ne krvavo crvena, već božićnocrvena. Poput trešanja. I hruskavih jesenskih jabuka. Prilazna staza bila je raščišćena,popločena krupnim kamenom. Gamache je primijetio i da je živica podrezana, drvećeobrezano, mrtve grane uklonjene. Djelo Roara Parre.

- 52 -

I Gamache je shvatio, vrlo iznenađen tom spoznajom, da stoji pred kućom Hadleyevihs osmijehom na licu. I da se zapravo veseli tome što će uskoro ući u nju.

Vrata mu je otvorila žena u srednjim sedamdesetima.— Oui?Kosa joj je bila čeličnosive boje, lijepo uređena. Gotovo i nije imala šminke, tek malo

oko očiju, koje su ga promatrale prvo sa znatiželjom, a zatim s prepoznavanjem.Nasmiješila se i širom otvorila vrata.

Gamache joj je pokazao isprave. — Žao mi je što vas ometam, madame, ali moje je imeArmand Gamache. Ja sam istražitelj Sûreté du Quebec.

— Prepoznajem vas, monsieur. Izvolite ući. Ja sam Carole Gilbert.Bila je prijateljski ljubazna i prijazna, povela ga je kroz predvorje. Gamache je već bio

ovdje. Mnogo puta. Ali ono je bilo gotovo neprepoznatljivo. Poput kostura kojem su daninovi mišići i vezivno tkivo i koža. Struktura je bila ista, ali sve ostalo je bilo drugačije.

— Poznajete li ovu kuću? — upitala je, promatrajući ga.— Poznavao sam ju — rekao je, gledajući ju u oči. Uzvratila mu je čvrstim pogledom,

ali ne i bezobrazno. Gledala ga je poput vlastelinke, sigurne u svoj posjed, bez potrebe zadokazivanjem premoći. Bila je ugodna, prijateljski raspoložena i njezinom oku ništa nijemoglo promaći, shvatio je Gamache. Što je ono Peter rekao? Da je radila kao medicinskasestra? Sigurno je bila jako dobra, razmišljao je. Najbolji su u svemu oni koji dobroopažaju. Oni kojima ništa ne može promaknuti.

— Dosta se promijenila — rekao je, a ona je kimnula, uvodeći ga još dublje u kuću.Obrisao je cipele o oveći otirač koji je štitio visoki sjaj drvenog poda i krenuo za njom.Predvorje je vodilo do velike dvorane čiji je pod bio popločen potpuno novim crnim ibijelim četvrtastim pločicama. Preko puta vrata stajalo je raskošno stubište, a u ostaleprostorije vodili su otvoreni prolazi nadsvođeni lukovima. Kad je Gamache posljednji putbio ovdje, kuća je bila ruševna, toliko uništena da se činilo da ne može biti obnovljena.Izgledala je kao da se sama sebi gadi i dopušta si da propadne. Nedostajali su komadizidova, tapete visjele poderane, podne daske su bile izdignute i mnoge su nedostajale,stropovi su bili na rubu urušavanja. Ali sad je velik i veseo buket stajao na stolu u srediniprostorije i cijelu dvoranu ispunjavao mirisom. Zidovi su bili obojeni diskretnom bojompijeska na pola puta između bež i sive. Dvorana je bila ugodna i otmjena. Baš kao igospođa pored Gamachea.

— Još uvijek radimo na kući — rekla je, vodeći ga kroz jedan od lukova s desne stranedvorane, niz nekoliko stuba i u veliki salon. — Kažem „mi“, ali zapravo rade samo moj sini snaha. I radnici, naravno.

To je rekla kratko se nasmijavši sama sebi. — Neki dan sam bila dovoljno bedasta daim ponudim vlastitu pomoć, pa su mi dali čekić i rekli da se pozabavim jednimpregradnim zidom. Uništila sam i jednu cijev za vodu i jedan električni vod.

Njezin je smijeh bio toliko spontan i zarazan da se Gamache jednostavno moraonasmijati zajedno s njom.

— Sad samo kuham čaj. Zovu me „gospođa za čaj“. Čaja?— Merci, madame, baš bi mi dobro došao.— Reći ću Marcu i Dominique da ste ovdje. Pretpostavljam da želite razgovorati o

onom jadniku u bistrou?— Tako je.Djelovala je sućutno, ali ne i zabrinuto. Kao da to nema nikakve veze s njom. I

Gamache je zatekao sam sebe kako se nada da doista niti nema.

- 53 -

Dok je čekao, osvrnuo se po sobi i naposlijetku odšetao do prozora koji su prekrivalicijeli zid prostorije od poda do stropa, kroz koje je u snopovima dopiralo sunce. Salon jebio ugodno namješten naslonjačima i stolcima koji su pozivali na opuštanje. Bili supresvučeni skupim tkaninama modernog izgleda. Pored kamina je stajalo nekolikoEamesovih kožnih naslonjača. Prostorija je bila uspio spoj novog i starog svijeta. Osobakoja je odlučila o uređenju bila je vrlo nadarena.

Prozore su ukrašavale svilene zavjese krojene po mjeri, koje su dopirale sve do poda.Gamache je pretpostavio da gotovo nikada nisu navučene. Čemu zaklanjati ovakavpogled?

A pogled je bio veličanstven. Sa svojeg položaja na brdu ova je kuća nadgledala dolinu.Gamache je vidio rijeku Bella Bella što je vijugala kroza selo, pa nastavljala prema najbližojplanini i dalje prema susjednoj dolini. Drveće na vrhu planine već je mijenjalo boje. Tamoje već počela jesen. Još malo pa će se crvena i narančasta spustiti niz padine do doline iobući čitavu šumu u plamen. Krasnog li mjesta za pogled na sve to. Pa i više od toga.

Stojeći pored prozora, Gamache je opazio Ruth i Rosu, koje su šetale uz tratinu usredini sela. Stara je pjesnikinja na druge ptice bacala ili suha peciva, ili kamenje. Vidio jeMyrnu, koja je radila u Clarinom povrtnjaku i agenticu Lacoste, koja je prelazila prekokamenog mostića, na putu prema privremenoj Kriznoj sobi u staroj postaji željeznice.Promatrao ju je kako zastaje na mostu i promatra vodu što je polako proticala. Zapitao se očemu razmišlja. Zatim je krenula dalje. Drugi mještani obavljali su sitne jutarnje posliće,radili u vrtovima, ili sjedili na trijemovima čitajući novine i pijući kavu.

S ovog je mjesta Gamache vidio sve to. Uključujući bistro.

Agent Paul Morin stigao je prije Lacoste i stajao je pred željezničkom postajom, pravećibilješke.

— Sinoć sam razmišljao o slučaju — rekao je, promatrajući ju kako otključava glavnavrata, a zatim krenuo za njom u prohladnu, mračnu prostoriju. Lacoste je upalila svjetla iotišla do svojeg stola. — Mislim da je ubojica morao upaliti svjetlo u bistrou, što kažete?Ujutro oko dva sam u takvom mraku pokušao obići oko vlastite kuće i nisam ništa vidio.Bio je potpuni mrak. U gradu kroz prozore ulazi svjetlost ulične rasvjete, ali ovdje ne.Kako je ubojica znao koga ubija?

— Pretpostavljam da je znao jer je on sam pozvao žrtvu tamo, s tim nije bilo problema.Znao je da će samo jedna osoba biti u bistrou.

— Taj dio je i meni jasan — rekao je Morin, privlačeći stolac k njezinom stolu. — Aliubojstvo nije laka stvar. Nije si mogao priuštiti pogreške. Ubijeni je dobio snažan udarac uglavu, je li tako?

Lacoste je upisala lozinku u računalo. Ime njezinog supruga. Morin je bio tolikozadubljen u svoje bilješke i razgovor da sigurno nije obratio pažnju na to.

— Mislim da to nije jednostavno izvesti — nastavio je. — I to sam sinoć pokušao.Udario sam dinju čekićem.

Ovo je potpuno privuklo njezinu pažnju. Ne samo zato što ju je zanimalo kako je pokuszavršio, nego i zato što svatko tko ustane u dva ujutro da bi ubio dinju zaslužuje pažnju.Doduše, možda čak i pažnju psihijatra.

— I?— Prvim udarcem sam ju jedva okrznuo. Morao sam ju udariti više puta prije nego što

sam ju dokrajčio. Bilo je prilično krvavo.

- 54 -

Morin se na trenutak zapitao što će njegova djevojka pomisliti kad ustane i ugledaizudaranu dinju. Ostavio joj je poruku, ali nije bio uvjeren da će to do kraja razjasnitistvari.

Ovo sam ja napravio, napisao je. Morao sam izvesti pokus.Možda je trebao biti jasniji.Ali agentica Lacoste je razmišljala o onome što je upravu čula, zavaljena u svoj stolac.

Morin je bio dovoljno bistar da ju pusti da razmišlja u tišini.— I što ste zaključili? — upitala je naposlijetku.— Mislim da je ubojica sigurno upalio svjetla. Ali čemu toliki rizik? — Morin nije bio

zadovoljan. — To mi se čini besmisleno. Zašto nekoga ubiti u bistrou kad nekoliko metaradalje počinje gusta šuma? Mogli biste tamo dokrajčiti hrpe ljudi i nitko pojma ne bi imao.Zašto počiniti ubojstvo tamo gdje će tijelo biti brzo pronađeno i gdje vas svatko moževidjeti?

— U pravu ste — rekla je Lacoste. — Nema smisla. Šef misli da to možda ima nekeveze s Olivierom. Možda je ubojica odabrao bistro iz nekog određenog razloga.

— Da uplete Oliviera?— Ili da mu upropasti posao.— Možda je sam Olivier ubojica — rekao je Morin. — Zašto ne? On je vjerojatno jedini

koji bi se ondje dovoljno dobro snašao i bez svjetla. Imao je ključ —— Svatko je imao ključ od bistroa. Izgleda da po cijeloj pokrajini kruže ključevi od

bistroa. Povrh svega, Olivier drži rezervne ključeve ispod lončanice ispred glavnih vrata— rekla je Lacoste.

Morin je kimnuo, nimalo iznenađen. Tako je to još uvijek na selu, pogotovo ovakomalenom.

— Olivier je u svakom slučaju glavni sumnjivac — rekla je Lacoste. — Ali zašto bi ubionekoga u vlastitom bistrou?

— Možda je samo zatekao ubijenoga tamo. Možda je ubijeni lutalica koji je provaliounutra i Olivier ga je iznenadio i ubio u nekakvoj borbi — rekao je Morin.

Lacoste je šutjela, čekajući da vidi hoće li Morin doći do istog zaključka kao i ona.Isprepleo je prste i zarinuo lice u njih, gledajući pred sebe. — Ali ubojstvo je počinjenousred noći. Da je vidio nekoga u bistrou, vjerojatnije je da bi pozvao policiju, ili baremprobudio partnera. Olivier Brûlé mi ne djeluje kao netko tko bi samo dohvatio palicu zabejzbol i krenuo tako riješiti problem.

Lacoste je izdahnula i zagledala se u agenta Morina. Pri određenoj svjetlosti ovaj jemladić izgledao prilično tupavo. Ali to očigledno nije bio.

— Poznajem Oliviera — rekla je Lacoste. — I mogla bih se zakleti da je bio iznenađenprizorom. Bio je u šoku. Takvo nešto je teško odglumiti, a ja sam ionako dobro uvježbanada prepoznam glumu. Ne. Kad se Olivier Brûlé jučer probudio, nije imao pojma što gaočekuje u bistrou. Ali to ne znači da nije na neki način upleten. Možda i nesvjesno. Šef želida istražimo Oliviera. Gdje je rođen, kakva mu je obitelj, u koje je škole išao, što je radioprije nego što je došao ovamo, kakav je kao osoba. Da saznamo ima li netko nešto protivnjega. Je li na sebe navukao nečiji bijes.

— Ovo je više od bijesa.— Kako znate? — upitala je Lacoste.— I ja se razbjesnim, pa ne ubijam ljude okolo.— Ne, ne ubijate. Ali pretpostavit ćemo da ste vi uravnotežen mladić, osim kad se radi

o dinjama — nasmiješila se i Morin je pocrvenio. — Slušajte, velika je greška suditi ljudeprema sebi. Jedna od prvih stvari koje sam naučila uz glavnog istražitelja Gamachea je bilo

- 55 -

da reakcije drugih ljudi uopće ne moraju biti poput naših vlastitih. A reakcije ubojice još sunam nerazumljivije. Ovaj slučaj nije započeo udarcem u glavu. Započeo je prije tko znakoliko godina, drugom vrstom udarca. Našem ubojici dogodilo se nešto što bismo mimožda smatrali beznačajnim, čak i potpuno nevažnim, no što je na njega imalo razoranučinak. Nešto sitno, možda prijezirna riječ ili svađa koju bismo svi mi brzo zaboravili. Aliubojice takve stvari ne zaboravljaju. Oni ih uvijek iznova proživljavaju, oni takve uvredepamte i gomilaju. I ta gomila raste. Ubojice pokreću osjećaji. Osjećaji koji se iskvare ili kojiizmaknu kontroli. To si zapamtite. I nikada, baš nikada nemojte pomisliti da znate štonetko drugi misli, a kamoli osjeća.

Ovo je bila prva lekcija koju je njoj samoj održao glavni istražitelj Gamache, a sad i prvalekcija koju je ona održala vlastitom učeniku. U potrazi za ubojicom valja slijediti tragove,istina. Ali valja slijediti i osjećaje. Osjećaje koji su se pokvarili poput stare hrane; usmrđenei trule. Valja slijediti trag te truleži. I na kraju tog traga pronaći ćete svoju lovinu.

Lacoste je odslušala još lekcija, još mnogo lekcija. I sve će njih prenijeti i njemu.O tome je razmišljala na mostu. Razmišljala, ali donekle zabrinuto. Nadala se da će

ovom mladom čovjeku uspjeti prenijeti dovoljno mudrosti, dovoljno znanja da uhvatiubojice.

— Nathaniel — rekao je Morin, ustajući i hodajući prema vlastitom računalu. — Tovam je suprug ili sin?

— Suprug — rekla je Lacoste, malo iznenađena. Znači, ipak je obratio pažnju.Zazvonio je telefon. Ured patologa. Dr. Harris je morala hitno razgovarati s glavnim

istražiteljem Gamachem.

- 56 -

Deset

Na molbu glavnog istražitelja Gamachea, Marc i Dominique Gilbert proveli su gakroza svoj novi dom i sada su stajali pred prostorijom koju je Gamache dobro poznavao.Pred najvećom spavaonicom kuće Hadleyevih. Pred spavaonicom Timmera Hadleya.

U toj su se prostoriji dogodila dva ubojstva.Gamache je promatrao zatvorena vrata, obnovljena i lakirana svježim slojem sjajne

bijele boje, pitajući se što se nalazi iza njih. Dominique je otvorila vrata energičnimpokretom i iz sobe se izlila svjetlost. Gamache nije mogao sakriti iznenađenje.

— Velika promjena — rekao je Marc Gilbert, očigledno polaskan njegovom reakcijom.Soba je, jednostavno rečeno, bila prekrasna. Novi vlasnici iz nje su uklonili sve kičaste i

neukusne detalje koje su gomilale generacije prethodnih. Raskošne štukature, tamni okvirkamina, baršunaste zavjese koje su sprječavale prodor svjetlosti, prašnjave i zastrašujuće iviktorijanski hladne. Sve je to nestalo. Nestao je i masivni krevet s baldahinom.

Marc i Dominique sobu su ogolili do prvotne strukture, sve do čistih linija koje sudopuštale prostoriji da pokaže impresivne dimenzije. Zavjese su bile prugaste, u boji listakadulje i sivoj, kroz njih je dopirala blaga svjetlost. Gornji dio svakog visokog prozora bioje ukrašen staklom u boji. Starim, ne industrijski proizvedenim. Starijim od stoljeća. Kroznjega se u sobu ulijevala raznobojna svjetlost. Parketi su bili iznova lakirani, blistavi. Velikibračni krevet imao je mekano, tapecirano zaglavlje i bio je presvučen jednostavnombijelom posteljinom. U kaminu je gorjela vatrica, spremna ugrijati prve goste.

— Da vam pokažem kupaonicu — rekla je Dominique.Bila je visoka, mršava. Sredina četrdesetih, pomislio je Gamache; bila je odjevena u

traperice i jednostavnu bijelu košulju, plava kosa joj je padala do ramena. Djelovala jesamouvjereno, odlučno i zadovoljno. Ruke su joj bile prošarane kapljicama bijele boje,nokti kratko podrezani.

Marc Gilbert, koji je stajao pored nje, bio je zadovoljno nasmiješen, sretan što nekomepokazuju svoje djelo. A Gamache je bolje od bilo koga drugoga znao koliki je pothvat bilopreuređenje kuće Hadleyevih.

I Marc je bio visok, oko metar i devedeset. Bio je malo viši od Gamachea i desetakkilograma lakši. Imao je kratku kosu, gotovo izbrijanu, a Gamache je pomislio da bi se sduljom kosom vjerojatno pokazalo da je počeo ćelaviti. Pogled mu je bio prodoran, oči živei plave, kretnje dinamične i prijazne. Ali dok je njegova supruga bila opuštena, MarcGilbert je djelovao nekako napeto. Možda ne nervozno, ali kao da mu je previše stalo dopohvale.

Želi moje divljenje, pomislio je Gamache. To nije neobično kad ljudi predstavljaju nekisvoj projekt koji im puno znači. Dominique mu je pokazala najbolje dijelove kupaonice,koja je bila uređena u mozaiku svijetloplavih tonova, opremljena velikom kutnom kadom iodvojenom tuš-kabinom. Dominique je bila ponosna na obavljeni posao, ali nije se činiloda joj je potrebna bilo čija pohvala.

Marcu je bila potrebna.Gamacheu nije bilo teško izreći tu pohvalu. Bio je istinski zadivljen.

- 57 -

— A ova vrata smo baš ugradili prošli tjedan — rekao je Mare. Otvorio ih je i izkupaonice su izašli na balkon. Gledao je prema stražnjem dijelu kuće, na dvorište i poljaiza njega.

Oko stola su stajale četiri stolice.— Pomislila sam da bi vam dobro došlo osvježenje — rekao je glas iza njih i Marc se

požurio uzeti pladanj iz majčinih ruku. Na njemu su bile čaše s ledenim čajem i kolačići.— Da sjednemo? — Dominique je pokazala prema stolu i Gamache je pridržao stolac

da Carole sjedne.— Merci — rekla je stara gospođa i sjela.— Za nove prilike! — nazdravio je Gamache. Podigao je svoju čašu ledenog čaja i dok

su nazdravljali, promotrio ih. Troje ljudi koje je privukla ova tužna, povrijeđena, ruševnakuća. Koji su joj udahnuli novi život.

A kuća im je tu uslugu vratila.— Ima još posla, dakako — rekao je Marc. — Ali još malo pa smo gotovi.— Nadamo se da ćemo prve goste moći primiti do Dana zahvalnosti — rekla je

Dominique. — Još da Carole makne svoju derrière i primi se posla... Ali zasad ju nismouspjeli nagovoriti ni na kopanje rupa za ogradu, ni na miješanje cementa.

— Možda popodne — nasmijala se Carole Gilbert.— Primijetio sam da imate nešto antikviteta. Donijeli ste ih iz prethodnog doma? —

upitao ju je Gamache.Carole je kimnula. — Spojili smo sve što smo posjedovali, ali svejedno smo dosta toga

morali kupiti.— Od Oliviera?— Dio.Ovo je bio najšturiji odgovor kojeg je Gamache dosad dobio. Čekao je ostatak.— Od njega smo kupili lijep tepih — rekla je Dominique. — Mislim da je to onaj u

glavnom hodniku.— Ne, nego onaj u podrumu — rekao je Marc oštro. Pokušao je ublažiti ton osmijehom,

ali ne baš uspješno.— I nekoliko stolica — brzo je dodala Carole.Znači, negdje stoti dio ukupnog namještaja potrebnog za ovu golemu staru kuću,

pomislio je Gamache. Pijuckao je čaj promatrajući ih.— Ostatak smo kupili u Montrealu — rekao je Mare. — U Rue Notre Dame. Znate tu

ulicu?Gamache je kimnuo i zatim saslušao Marcov opis pustolovina u potrazi za vrednotama

u popularnoj ulici, koja je bila krcata antikvarijatima. Neke su trgovine bile tek smetlišta sizlozima, no u drugima se moglo naći itekako vrijednih starina.

— Stari Mundin restaurira nekoliko komada koje smo pronašli na dvorišnimrasprodajama. Nemojte reći gostima — rekla je Dominique smijući se.

— Zašto niste kupili više od Oliviera?Obje su se žene zagledale u kolače, a Marc je gurkao led ukrug po čaju.— Njegove su nam se cijene učinile mrvicu previsoke, istražitelju Gamache — na kraju

je rekla Dominique. — Rado bismo bili kupili više od njega, ali...Tu rečenicu nije dovršila, no Gamache je i ovaj put pričekao ostatak. Naposlijetku je

progovorio Marc.— Namjeravali smo od njega kupiti stolove i krevete. Već smo se sve bili dogovorili, a

zatim smo saznali da nam je zaračunao gotovo dvostruko od cijene koja je dotad bilaistaknuta u njegovoj trgovini.

- 58 -

— Marc, u to nismo do kraja sigurni — rekla je njegova majka.—Ali gotovo jesmo. Uglavnom, otkazali smo narudžbu. Možete si zamisliti kako je to

prošlo.Domnique je do ovog trenutka šutjela. No sada je progovorila.—Ja još uvijek mislim da smo trebali platiti traženu cijenu, ili diskretnije s njim

porazgovarati. Ipak je on naš susjed.— Ne volim kad rade budalu od mene — rekao je Marc.— Nitko to ne voli — rekla je Dominique, — ali ipak ima više načina da se takvo nešto

riješi. Možda smo ipak trebali platiti. Pogledaj kako je na kraju ispalo.— A kako je ispalo? — upitao je Gamache.— Pa čujte, Olivier je utjecajan u Three Pinesu — rekla je Dominique. — Razljutite ga i

platit ćete za to. I sad se ne osjećamo ugodno ni u selu, a kamoli u bistrou.— Čujem da ste ponudili posao Olivierovom osoblju — rekao je Gamache.Marc je pocrvenio. — Tko vam je to rekao? Olivier? — rekao je grubo.— Je li to istina?— A što i ako jest? Pa on ih takoreći drži na minimalcu.— Jesu li prihvatili?Marc je malo šutio, a zatim priznao da nisu. — Ali samo zato što im je povisio plaće.

Barem smo im tu uslugu učinili.Dominique je ovo slušala šutke, vidjelo se da joj nije ugodno, i na kraju je primila

supruga za ruku. — Sigurna sam da je na njihovu odluku utjecala i odanost premaOlivieru. Dobila sam dojam da ga vole.

Marc je frknuo nosom i potisnuo bijes. Ovaj čovjek ne zna podnijeti poraz, pomislio jeGamache. Njegova je supruga barem pokušavala razmišljati o tome kako će sve ovoizgledati drugima i nastojala je postupiti razumno.

— A sad nas je ocrnio pred svima u mjestu — nastavio je Mare, ne popuštajući.— Ma urazumit će se oni — rekla je Carole, zabrinuto promatrajući sina. — Ono dvoje

umjetnika su jako ljubazni.— Peter i Clara Morrow — rekla je Dominique. — Da. Oni se i meni sviđaju. Clara je

rekla da bi željela jahati kad nam stignu konji.— A kad će to biti? — upitao je Gamache.— Danas tijekom dana.— Vraiment? To je sigurno zabavno. Koliko ste konja kupili?— Četiri — rekao je Mare. — Čistokrvna.— Zapravo, mislim da si se ti na kraju odlučila drugačije, zar ne? — Carole se obratila

snahi.— Stvarno? Mislio sam da želiš čistokrvne — rekao je Mare supruzi.— I jesam, ali onda sam vidjela lovačke konje i pomislila da bi bili prikladniji za ladanje

— ponovno je pogledala Gamachea. — Nije da namjeravam loviti. Samo se tako zovu.— Konji za preponsko jahanje — rekao je Gamache.—Jašete?— Nisam neki stručnjak, ali volim jahanje. Iako godinama nisam bio na konju.— Onda nas morate posjetiti — rekla je Carole, iako su svi dobro znali da se glavni

istražitelj Gamache najvjerojatnije neće uvući u uske hlače i uspeti na konja. Ali ipak senasmiješio pomislivši na to kako bi Gabri protumačio ovakav poziv.

— Kako se zovu? — upitao je Mare.Dominique je oklijevala i uskočila je Carole. — Nije ih lako popamtiti. Ali mislim da je

jedan Thunder, zar ne?

- 59 -

—Tako je, da. Thunder, Trooper, Trojan i još jedan...? — Dominique se okrenula premaCarole.

— Lightning.— Stvarno? Thunder i Lightning? — rekao je Marc.— Braća su — rekla je Dominique.Čaše su sad bile prazne, od kolača ostale tek mrvice i digli su se od stola, pa se vratili u

kuću.—Zašto ste se preselili ovamo? — upitao je Gamache dok su hodali prizemljem.— Pardon? — upitala je Dominique.— Zašto ste se preselili na selo, a pogotovo u Three Pines. Nije da ga je lako naći.—To nam se i sviđa.— Ne želite da vas pronađu? — upitao je Gamache. U glasu mu je bilo šale, ali pogled

mu je bio ozbiljan.— Željeli smo malo mira i tišine — rekla je Carole.— Željeli smo izazov — rekao je njezin sin.— Željeli smo promjenu. Sjećate se? — Dominique je pogledala supruga, pa zatim

Gamachea. — Oboje smo imali prilično uzbudljive poslove u Montrealu, ali bili smopremoreni. Na rubu snaga.

—To baš i nije istina — pobunio se Marc.— Ali nije ni neistina. Nismo mogli tako dalje. Nismo to htjeli.Nije rekla ništa više. Znala je da Marc nikada neće priznati što mu se doista dogodilo.

Nesanica, napadaji panike. Morao je stati usred autoceste Ville Marie jer se nije mogaosmiriti. Držao je upravljač toliko grčevito da je ruke maknuo tek sa svjesnim naporom. Bioje na rubu ponora.

Sljedećeg dana s istim je tim osjećajem otišao u ured. I sljedećeg tjedna, mjeseca. Svedok konačno nije priznao Dominique kako se osjeća. Otišli su na odmor preko vikenda, poprvi put u tko zna koliko godina, te razgovarali.

Iako Dominique nije patila od napadaja panike, nju je ipak nešto mučilo. Sve većapraznina. Osjećaj beskorisnosti. Svakog se jutra iznova s mukom uvjeravala da je njezinposao važan. Oglašavanje.

Ni samoj sebi to više nije mogla prodati.Zatim se sjetila nečega što je odavno bilo zaboravljeno, potisnuto. Sjetila se svojeg sna

iz djetinjstva. Života na selu i konja.Željela je voditi hotelčić, pružiti ljudima utočište, brinuti se za njih. Vlastite djece nije

imala, no majčinske osjećaje itekako jest. I tako su napustili Montreal, ostavili iza sebeprohtjeve stresnih poslova i ispraznih života. I došli u Three Pines sa svojim vrećamanovca, zaliječiti prvo sebe, a zatim i ostale.

Ovu ranjenu kuću već su zaliječili.— Vidjeli smo oglas za prodaju ove kuće u Gazette jedne nedjelje, dovezli se ovamo i

kupili ju — rekla je Dominique.— Iz vaših usta to zvuči tako jednostavno — rekao je Gamache.— Pa i bilo je, kad smo konačno odlučili što želimo.Promatrajući ju, Gamache je znao da je to i istina. Ona je znala nešto jako važno, nešto

što većina ljudi ne nauči do kraja života. Svatko je kovač svoje sreće.I to joj je davalo moć.— A vi, madame? — Gamache se obratio Carole Gilbert.— Oh, ja sam već dulje vrijeme u mirovini.— Živjeli ste u Quebecu, koliko sam shvatio.

- 60 -

— Tako je. Nakon suprugove smrti sam dala otkaz i preselila se tamo.— Moja sućut.— Nema potrebe, odavno je pokojan. Ali kad su me Marc i Dominique pozvali ovamo,

zaključila sam da mi sve to zvuči zabavno.— Radili ste kao medicinska sestra? Ta vještina dobro dođe u hotelu.— Nadam se da mi neće trebati — nasmijala se. — Nemate namjere ozlijeđivati ljude,

zar ne? — okrenula se prema Dominique. — Ne znam baš koliko bih bila od pomoći.Još su jednom ušetali u salon i Gamache je stao pored golemih prozora, gotovo

staklenog zida, pa se okrenuo prema sobi.— Hvala vam na razgledavanju. I na čaju. Ali sad imam nekoliko pitanja za vas.— O ubojstvu u bistrou — rekao je Marc, prilazeći bliže supruzi. — Ne bih nikada

pomislio da će se takvo nešto dogoditi u ovom selu.— Čini se nevjerojatnim, zar ne? — rekao je Gamache, pitajući se je li im itko ispričao

povijest njihovog novog doma. Ta sitnica vjerojatno nije bila u programu agenata zanekretnine.

— Za početak, jeste li opazili nepoznate osobe u blizini?— Sve je puno nepoznatih — rekla je Carole. — Već smo upoznali većinu mještana, ali

ovog vikenda mjesto je preplavljeno ljudima koje nikad nismo vidjeli.— Ovaj bi vam neznanac zapeo za oko, bio je lutalica, izgledao kao beskućnik.— Ne, takvog nekog nisam vidio — rekao je Marc. — A ti, mama?— Nikoga.— Gdje ste bili u noći sa subote na nedjelju i u nedjelju rano ujutro?— Marc, mislim da si ti prvi otišao u krevet. On najčešće prvi zaspi. Dominique i ja

smo pogledale Dnevnik na Radio Canadi i zatim otišle na spavanje.— Oko jedanaest, slažeš se? — upitala je Dominique.— Jeste li ustajali tijekom noći?— Ja jesam — rekla je Carole. — Nakratko. Morala sam u toalet.— Zašto nas ovo pitate? — upitala je Dominique. — Ubojstvo je počinjeno dolje, u

bistrou. Nema nikakve veze s nama.Gamache se okrenuo i pokazao prerna prozorima. — Evo zašto vas pitam.Pogledali su u pravcu njegove ruke. Dolje u selu ljudi su ukrcavali putne torbe u

automobile, opraštali se i grlili. Djeca su nevoljko silazila s tratine. Neka mlada ženauspinjala se Ulicom Du Moulin, ravno prema njima.

— Ovo je jedino mjesto u Three Pinesu s kojeg se vidi cijelo selo i jedino mjesto sizravnim pogledom na bistro. Ako je ubojica upalio svjetla te noći, vi biste ga odavdemogli vidjeti.

— Naše spavaće sobe gledaju na drugu stranu — rekla je Dominique. Gamache je to isam bio primijetio dok su razgledavali kuću.

—Istina. Ali nadao sam se da nekoga od vas muči nesanica.— Žao nam je, istražitelju, ali mi vam ovdje spavamo kao u grobu.Gamache im nije rekao da mrtve duše ove kuće ne počivaju u miru.Oglasilo se zvono na vratima i svo troje Gilberta se malo streslo. Očigledno nisu

očekivali posjet. Gamache ga je očekivao. Agentica Lacoste konačno se uspela Ulicom DuMoulin.

Nešto se dogodilo.— Možemo li razgovarati nasamo? — obratila se Isabelle Lacoste svojem nadređenom

nakon što ju je predstavio kućevlasnicima. Shvatili su što se od njih očekuje. Agentica

- 61 -

Lacoste ih je promatrala sve dok nisu nestali iz vidokruga, a zatim se okrenula premaGamacheu.

— Zvali su iz ureda patologa. Ubojstvo nije počinjeno u bistrou.

- 62 -

Jedanaest

Myrna je tiho pokucala na vrata bistroa, a zatim ih otvorila.— Jesi li dobro? — upitala je oprezno u zamračenu prostoriju. Ovo je bio prvi put

otkako je ona živjela u Three Pinesu da je bistro bio u polumraku usred dana. Olivier jeradio čak i na Božić.

Sad je sjedio u naslonjaču, gledajući pred sebe. Okrenuo je glavu prema njoj iosmjehnuo se.

— Super sam.— Onako kako Ruth definira „super“? Sjebano, Usrano, Poraženo, Emotivno i

Rastrojeno?— Otprilike tako.Myrna se smjestila nasuprot njemu i pružila mu šalicu čaja koju je donijela iz svoje

knjižare. Jakog i vrućeg, sa mlijekom i šećerom. Običnog crnog čaja. Ništa posebno.— Jesi li za razgovor?Sjedila je mirno, promatrajući prijatelja. Poznavala je njegovo lice, promatrala je kako

se mijenja s godinama. Vidjela je prve bore u kutovima očiju, vidjela je kako se plava kosaprorjeđuje. Ono što se nije vidjelo, ali što se nije ni mijenjalo - koliko je ona mogla reći -bilo je ipak očigledno. Njegovo dobro srce, njegova dobra narav. Olivier je bio prvi kojiprehlađenima donio juhu. Prvi koji bi bolesne došao posjetiti u bolnicu. Prvi koji bi čitaoonima koji su bili preumorni, preslabi, previše blizu kraja da to rade sami. Gabri, Myrna,Clara, svi bi oni uvijek organizirali pomoć za mještane kojima je ona bila potrebna. I kad bistigli do njih, uvijek bi tamo pronašli Oliviera.

Sad je bio red na svima njima da mu pomognu.— Ne znam želim li ponovno otvoriti bistro.Myrna je otpila čaja i kimnula. — To je sasvim razumljivo. Ovo te povrijedilo. Sigurno

ti je bilo grozno vidjeti mrtvaca ovdje. Meni je bilo strašno, a bistro čak ni nije moj.Nemaš ni pojma koliko grozno, pomislio je Olivier. Nije joj odgovorio, nego se

zagledao kroz prozor. Vidio je glavnog istražitelja Gamachea i agenticu Lacoste kako sespuštaju Ulicom Du Moulin iz kuće na imanju Hadleyevih. Pomolio se da nastave dalje.Da ne dođu u bistro. Sa svojim pitanjima, svojim prodornim očima.

— Razmišljam da ga prodam. I odem odavde.Ovo je iznenadilo Myrnu, ali to nije pokazala. — Zašto? — upitala je tiho.Stresao je glavom i oborio pogled na ruke, koje su mu počivale na krilu.— Sve se mijenja. Sve se promijenilo. Zašto ne može biti kao prije? Odnijeli su mi

žarače, znaš? Mislim da Gamache misli da sam ga ja ubio.— Sigurna sam da ne misli. Olivier, slušaj me — rekla mu je glasno i uvjerljivo, — nije

ni važno što on misli. Mi znamo istinu o tebi. A i ti sigurno znaš nešto o nama: volimo te.Misliš da svaki dan ovamo dolazimo radi hrane?

Zatresao je glavom i malo se nasmiješio. — Želiš reći da moji kroasani nisu dovoljanrazlog? Ili crno vino? Čak ni čokoladna torta?

— No dobro, da. Možda čokoladna torta. Ali slušaj me, ovamo dolazimo zbog tebe. Tisi glavna zvijezda svega ovoga. Mi volimo tebe, Olivier.

- 63 -

Olivier je podigao glavu i zagledao joj se u oči. Do tog trenutka nije ni shvaćao da secijelo vrijeme plaši mogućnosti da njihova ljubav dolazi s određenim uvjetima. On je biovlasnik bistroa, jedinog bistroa u mjestu. Sigurno su ga voljeli zbog atmosfere idobrodošlice. Zbog hrane i pića. Voljeli su ga do određene granice. Zbog toga što im jedavao. Što im je prodavao.

Bez bistroa im ne bi značio ništa.Kako je Myrna mogla znati nešto što ni sam sebi nije priznavao? Dok ju je tako

promatrao, ona se nasmiješila. Kao i uvijek, bila je obučena u komotnu haljinu u stotinuboja. Za rođendan, koji se bližio, joj je Gabri šio zimsku verziju takve haljine, odraznobojnog flanela. Olivier ju je već mogao zamisliti u toj haljini, u njezinoj knjižari.Golema, topla, kugla flanela.

Svijet, koji se već danima stezao oko njega, kao da je popustio svoj stisak.— Idemo na sajam okruga Brume. Danas je zadnji dan. Što kažeš? Možemo li te odvesti

na šećernu vatu, preslatka gazirana pićenca i hamburger s bizonovim mesom? Čujem daWayne danas popodne predstavlja najnovije leglo praščića. A znam da ti obožavašpraščiće.

Jednom, samo jedan jedini put je na sajmu pokazao oduševljenje tek rođenimpraščićima. I odonda su ga svi smatrali zaljubljenikom u pajceke. Pa ipak, ta mu sereputacija donekle i sviđala. A i istina je bila da je zbilja volio svinjice. Čak je i mislio daimaju dosta toga zajedničkog. Ali ipak je odmahnuo glavom.

— Bojim se da nisam spreman. Ali ti samo daj. I donesi mi plišanu životinju.— Želiš li radije društvo? Mogu ja ostati ovdje.Olivier je znao da je ponuda iskrena. Ali želio je biti sam.— Hvala ali skroz sam Sjebano, Usrano, Poraženo, Emotivno i Rastrojeno.— Onda dobro ako si super — rekla je Myrna, ustajući. Godinama je radila kao

psiholog i znala je stvarno čuti što joj ljudi govore. Znala je i kad ih treba ostaviti na miru.Olivier je kroz prozor promatrao Myrnu, Petera, Claru, Ruth i patku Rosu kako ulaze u

auto para Morrow. Mahnuli su mu i vedro im je odmahnuo. Myrna mu nije mahnula.Samo je kimnula. Spustio je ruku, uhvatio njezin pogled i također kimnuo.

Vjerovao je to što mu je rekla, da ga vole. Ali isto je tako znao da čovjek kojeg oni volene postoji. On je izmišljen. Da poznaju pravog Oliviera izbacili bi ga iz sela, a vrlovjerojatno i iz vlastitih života.

Dok se njihov auto polako uspinjao uzbrdo prema sajmu okruga Brume, začuo jepoznate riječi. Glas iz kolibe sakrivene u šumi. Osjetio je miris drva, sušenih trava. Vidio jeSamotnjaka. Čitavog. Živog. Uplašenog.

I ponovno je čuo priču. Koja, znao je Olivier, nije bila samo priča.

Nekoć davno, Kralj Planine je čuvao blago. Zakopao ga je duboko i tisućljećima bdio nad njim.Drugi su bogovi bili ljubomorni i ljuti i upozoravali su ga da će mu, ukoliko s njima ne podijelisvoje blago, učiniti nešto užasno.

Ali Kralj Planine je bio najmoćniji od svih bogova i samo se smijao, znajući da mu svi ostali nemogu ništa. Sve je njihove napade on mogao odbiti, a zatim se obrušiti na njih. Bio je nepobjediv.Bio je spreman za njihov napad. Čekao ih je. Ali nisu došli.

Nije došlo ništa. Nikad.Nikakva strijela, nikakvo koplje, nikakav ratni konj, nikakav jahač ili pas ili ptica. Niti zrno koje

je donio vjetar. Čak niti vjetar.Ništa. Nikada više.Prvo ga je počela smetati tišina, a zatim nedostatak dodira.

- 64 -

Ništa ga više nije dodirivalo. Nikakav povjetarac nije milovao njegovu kamenu površinu.Nikakav mrav puzao njome, nikakva ptica na nju sletjela. Nikakav crv ju nije rovao.

Nije osjećao ništa.Dok jednoga dana nije došao jedan mladić.

Olivier se vratio mislima u bistro, napetog tijela, zategnutih mišića. Nokti su mu bilizabijeni u dlanove.

Zašto, upitao se po milijunti put. Zašto je to učinio?

Prije nego što je otišao na razgovor s patologom, glavni istražitelj Gamache je prišaovelikom komadu papira koji je bio čavlićima pričvršćen za zid u Kriznoj sobi. IstražiteljBeauvoir je na njemu velikim crvenim slovima napisao:

TKO JE BIO UBIJENI?ZAŠTO JE UBIJEN?TKO GA JE UBIO?ČIME JE UBIJEN?Gamache je s uzdahom dodao još dva retka.GDJE JE UBIJEN?ZAŠTO JE PRENESEN U BISTRO?Zasad je njihova istraga donijela više novih pitanja nego zaključaka. Ali odgovori su se

nalazili tamo. U pitanjima. Gamache je bio zbunjen, ali ne i nezadovoljan.Jean Guy Beauvoir ga je već čekao kad je došao u bolnicu u Cowansvilleu i zajedno su

ušli, spustili se stubama i pronašli podrum, gdje su bili pohranjeni dokumenti i mrtvaci.— Nazvala sam vas čim sam shvatila što točno gledam — rekla je dr. Harris nakon što

su se pozdravili. Povela ih je u sterilnu prostoriju osvijetljenu jakim fluorescentnimsvjetlima. Mrtvac je gol ležao na metalnim kolicima, Gamache je pomislio da su ga trebalipokriti. Izgledao je kao da mu je hladno. I ustinu je bio leden.

— Pronašla sam unutrašnje krvarenje, ali ne jako. Iz ove rane — pokazala je razbijenzatiljak žrtvine glave, — bi sasvim sigurno isteklo mnogo krvi na površinu na koju je pao.

— Na podu bistroa gotovo da i nije bilo krvi — rekao je Beauvoir.— Ubijen je negdje drugdje — rekla je dr. Harris, čvrsto uvjerena.— Gdje?— Da vam napišem adresu?— Ako vam nije problem — osmjehnuo se Gamache.Dr. Harris je uzvratila osmijeh. — Očigledno ne znam gdje je točno ubijen, ali ipak sam

pronašla neke tragove koji bi vam mogli pomoći.Otišla je do stola na kojem je stajalo nekoliko epruveta, svaka označena naljepnicom.

Jednu od njih je pružila glavnom istražitelju.— Sjećate se one bijele tvari koju sam vam rekla da sam pronašla u rani? Mislila sam

da je to možda pepeo. Ili kost, možda čak i prhut. E, pa, ništa od toga.Gamache je morao nataknuti naočale da vidi sitne bijele mrvice u epruveti, a zatim je

pročitao što piše na naljepnici.Parafin, pronađen u rani.— Parafin? Kao u svijećama?— Da, točno takav. To je starinski materijal, to vjerojatno znate i sami. Nekad su se od

njega izrađivale svijeće, no zatim su ga zamijenile druge vrste voska, stabilnijeg iotpornijeg.

- 65 -

— Moja mama koristi parafin za zimnicu — rekao je Beauvoir. — Rastopi ga i njimezapečati poklopce staklenki, je li to to?

— Tako je — rekla je dr. Harris.Gamache se okrenuo prema Beauvoiru. — A gdje je tvoja majka bila u subotu kasno

navečer?Beauvoir se nasmijao. — Jedini kojem ikada prijeti mlaćenjem sam ja. Mislim da ne

predstavlja izravnu opasnost za širu javnost.Gamache je vratio epruvetu dr. Harris. — Imate li vi kakvu teoriju?— Parafin je bio duboko u rani, što znači da je možda bio na glavi žrtve prije nego što

je ubijen, ili da je bio na oružju kojim je ubijen.— Možda je ubijen staklenkom krastavaca? — upitao je Beauvoir.— Vidio sam i čudnijih stvari — rekao je Gamache, iako se nije mogao sjetiti nijedne.Beauvoir je stresao glavom. Ubojica je sigurno Anglo. Kome bi drugome palo na pamet

iskoristiti zimnicu kao ubojito oružje?— Znači, nije ubijen žaračem? — upitao je Gamache.— Osim ako dotični žarač nije bio jako čist. U rani nije bilo pepela. Samo to — pokazala

je epruveticu. — Ali otkrila sam još nešto — dr. Harris je privukla stolicu do kolica. — Naleđima njegove jakne smo pronašli ovo. U malim količinama, ali ipak.

Pružila je Gamacheu fascikl s izvještajem i pokazala mu prstom jedan redak. Gamacheje pročitao naglas.

— Akrilni poliuretan i aluminij-oksid. Što je to?— Varathane. Vrsta laka za parkete — rekao je Beauvoir. — Baš smo doma prelakirali

podove. To je premaz koji se nanosi nakon brušenja.— Ne koristi se samo za parkete — rekla je dr. Harris, uzimajući epruveticu. — Koristi

se i za obradu drugog drva, stolarije. Varathane je marka laka. Osim rane na glavi, ubijeninema zdravstvenih problema. Mogao je poživjeti još dvadeset pet, možda i tridesetgodina.

— Vidim da je jeo nekoliko sati prije nego što je ubijen — rekao je Gamache, čitajućiizvještaj patologa.

— Vegetarijanski obrok. Čak i organski, mislim. Dala sam uzorke na analizu — rekla jedr. Harris. — Zdrava vegetarijanska večera. Nije baš uobičajena hrana beskućnika.

— Možda je bio na večeri kod svojeg ubojice — rekao je Beauvoir.Dr. Harris je oklijevala. — Uzela sam i tu mogućnost u obzir i nije isključeno.— Ali? — rekao je Gamache.— Ali izgleda da je tako jeo cijelo vrijeme. A ne samo jednom.— Znači, ili si je sam spravljao hranu i hranio se vrlo zdravo — rekao je Gamache, — ili

je uvijek jeo kod nekoga, a taj netko je vegetarijanac.— Tako nekako — rekla je dr. Harris.— Ne vidim tragove alkohola ili droge — rekao je Beauvoir, prelazeći brzo preko

izvještaja.Dr. Harris je kimnula. — Ne vjerujem da je bio beskućnik; Ne znam je li se netko drugi

brinuo za njega, ali on je sam pazio na sebe.Kakav lijep epitaf, pomislio je Gamache. Pazio je na sebe.— Možda je bio jedan od onih survival čudaka — rekao je Beauvoir. — Znate one

manijake koji pobjegnu iz grada i skrivaju se u šumama u strahu da se bliži smak svijeta.Gamache je pogledao Beauvoira. Ta ideja nije bila loša.— Iskreno sam zbunjena — rekla je dr. Harris. — Očigledno je da je ubijen jednim

jedinim razornim udarcem u zatiljak. Već je i to samo po sebi neobično. Jedan udarac... —

- 66 -

dr. Harris je zamuknula i stresla glavom kao u nevjerici. — Inače kad netko smognehrabrosti da drugu osobu zatuče do smrti, obuzmu ih emocije. Mahnitost. Postanuhisterični, ne mogu se zaustaviti. Uvijek nađemo tragove više udaraca. Ali ovako samojedan...

— Što vam to govori? — upitao ju je Gamache dok je netremice promatrala razbijenulubanju.

— Ovo nije bio zločin iz strasti — okrenula se prema njemu. — Bilo je ovdje strasti, toda; ali bilo je i pomnog planiranja. Ubojica, tko god on bio, ovo je učinio u bijesu. Ali taj jebijes držao pod nadzorom i usmjerio ga.

Gamache je podigao obrvu. Ovo je bila rijetkost, i to velika. I uznemirujuća.Ovladavanje ubojitim bijesom bio je pothvat ravan savladavanju krda divljih konja,životinja što raširenih nosnica i vatrenih kopita jurišaju, tutnje.

Tko može ovladati takvim nečim?Ubojica kojeg traže.Beauvoir je pogledao Gamachea i Gamache je pogledao Beauvoira. Ovo je bilo jako

loše.Gamache se zatim okrenuo natrag prema tijelu na hladnim kolicima. Ako je ubijeni

doista bio borac za preživljavanje, misija mu nije uspjela. Ako se ovaj čovjek bojao smakasvijeta, nije pobjegao dovoljno daleko, nije se zakopao dovoljno duboko u kanadskudivljinu.

Smak svijeta ga je pronašao.

- 67 -

Dvanaest

Dominique Gilbert je stajala pored svoje svekrve i promatrala prašnjavu prilaznu cestu.Svako toliko morale bi se skloniti u stranu, kako su prolazili automobili koji su napuštaliThree Pines i kretali prema posljednjem danu sajma ili prema gradu, da izbjegnu gužve.

Nisu gledale prema Three Pines, nego u suprotnom smjeru. Prema cesti zaCowansville. Prema konjima.

Dominique još uvijek nije mogla vjerovati da je tako potpuno zaboravila svoj san izdjetinjstva. Možda to i nije toliko čudno, razmišljala je; jer sanjala je ona i o tome da će seudati za Keitha iz serije „Obitelj Partridge“, kao i o tome da će se otkriti da je onaizgubljena princeza iz obitelji Romanov. Njezin san o konjima iščezao je kad i drugifantastični dječji snovi, a na njihovo mjesto došli su sastanci odbora i susreti s klijentima,članstva u teretani i sve skuplja odjeća. Sve dok naposlijetku svo to obilje nije postalo teret,sva ta krasna promaknuća i putovanja i tretmani ljepote nisu postali nevažni. A na dnunjezinog roga obilja, ispod svih tih ciljeva, želja, meta, ostala je tek jedna kapljica.

Njezin san. Njezin konj.Kao mala je jahala. S vjetrom u kosi i kožnim uzdama opuštenim u rukama osjećala je

slobodu. Sigurnost. Sve pregoleme brige male djevojčice nestajale bi.Godinama kasnije, kad se nezadovoljstvo pretvorilo u očaj, kad joj je duh klonuo, kad

se jedva mogla prisiliti da ustane iz kreveta svakog jutra, njezin se san ponovno probudio.Dojahao je da ju spasi poput konjanika kanadske Kraljevske policije.

Konji će biti njezin spas. Ta veličanstvena bića koja su svojeg jahača voljela toliko da sus njim jurišala u bitke, kroz eksplozije, kroz užase, kroz vrištanje vojnika i urlanje oružja.Sve dok ih je jahač poticao da nastave, oni su išli prema naprijed.

Tko ne bi volio konje?Dominique se jednog jutra probudila znajući što mora učiniti. Za njihovo mentalno

zdravlje. Za njihove duše. Morali su se riješiti svojih poslova, kupiti kuću na selu. I konje.Čim su kupili kuću Hadleyevih i Roar počeo graditi staju, Dominique je krenula u

potragu za konjima. Mjesecima je istraživala, pokušavajući pronaći savršenu pasminu,savršen temperament. Visinu, težinu, čak i boju. Palomino, sivi pjegavi? Sve su joj sečarobne riječi iz djetinjstva vratile. Sve slike izrezane iz kalendara i zalijepljene trakom nazid pored slika Keitha Partridgea. Crni konji sa bijelim čarapicama, moćni sivi atovi što sepropinju, araberi, plemeniti, dostojanstveni, snažni.

Na kraju se Dominique odlučila za prekrasne lovačke konje. Visoke, sjajne dlake; dvatamnosmeđa, jednog crnog i jednog potpuno bijelog.

— Čujem kamion — rekla je Carole, primajući snahu za ruku nježnim stiskom. Kao dadrži uzde.

Na cesti se ukazao kamion. Dominique je mahnula. Kamion je usporio, zatim se premanjezinim uputama dovezao do dvorišta i zaustavio pored nove novcate staje.

Iz prikolice su izvedena četiri konja, kopita su im zvečala na metalnoj rampi. Kad susvi bili na dvorištu, vozač je prišao dvjema ženama, odbacio opušak na tlo i zgnječio gacipelom.

- 68 -

— Morate potpisati, madame — podigao je blok na metalnom podlošku i ostavio ga napola puta između njih dvije. Dominique je primila blok, potpisala i dala vozaču napojnicujedva skidajući oka s konja.

Vozač je primio blok i napojnicu, zatim se okrenuo od kao začaranih žena i pogledaoprema konjima.

— Sigurno ih želite zadržati?— Sigurno, hvala — rekla je Dominique mnogo odlučnije nego što se osjećala. Sad kad

su konji stajali pred njom i njezin san je postao stvarnost, shvatila je da nema pojma što daradi s konjem. A kamoli sa četiri konja. Vozač kao da je shvatio što ju muči.

— Hoćete da vam ih ja uvedem u staje?— Ne treba, hvala. Možemo mi to. Merci — Dominique je željela da vozač što prije

ode. Nije željela da vidi njezinu nesigurnost, nespretnost, nedostatnost. Dominique Gilbertnije bila naviknuta na pogreške, ali nekako joj se činilo da će se to uskoro promijeniti.

Vozač je izvezao kamion s praznom prikolicom unatrag i odvezao se. Carole seokrenula prema Dominique i rekla:

— Čuj, ma belle, mislim da ne možemo biti gore od njihovih bivših vlasnika.Dok je kamion odlazio prema Cowansvilleu, opazile su riječ ispisanu na njegovim

stražnjim vratima. Masnim crnim slovima, da nikome ne promakne. Abattoir. Klaonica.Zatim su se obje okrenule prema otužnim životinjama koje su stajale pored njih. Dlake bezsjaja, praznih pogleda, izvijenih leđa. Kopita o kojima odavno nitko nije vodio brigu, tijelaprekrivenih ranama i blatom.

— Zazvonila bi i vrata Raja — prošaptala je Carole.Dominique nije znala za zvona raja, ali u njezinoj glavi je sasvim sigurno zvonilo. Što je

učinila? Prišla je najbližem konju i ponudila mu mrkvu. Stara i izmorena kobila po imenuButtercup. Konj je oklijevao, nenaviknut na nježnost. Zatim je zakoraknuo premaDominique i velikim napućenim usnama uzeo mrkvu s njezinog dlana.

Dominique je otkazala kupovinu veličanstvenih lovačkih konja i odlučila se za kupnjukonja osuđenih na klanje. Ako želi da konji spase nju, najmanje što može učiniti jest da onaprvo spasi njih.

Sat i pol kasnije Dominique, Carole i četiri konja još su uvijek stajali ispred staje. Alisad je s njima bio i veterinar.

— Nakon što ih operete, morat ćete im namazati rane ovime — pružio je Dominiqueveliku kutiju ljekovite masti. — Dva puta dnevno, ujutro i navečer.

— Možemo li ih jahati? — upitala je Carole, držeći povodac najvećeg konja. Duboko usebi sumnjala je da to uopće i nije konj, nego los. Zvao se Macaroni.

— Mais, oui. Toplo preporučam — veterinar ih je još jednom obišao, nježno ihdodirujući svojim krupnim, smirujućim dlanom. — Pauvre cheval — prošaptao je u uhostare kobile, Buttercup, čija je griva spala na par pramenova, rep bio tanak i rijedak, dlakaprljava i zamršena. — Potrebno im je vježbe, treba im poštene hrane i vode. Ali najviše odsvega im je potrebna vaša pažnja.

Veterinar je dovršavao pregled, tresući glavom.— Ono što je dobro jest da nisu ozbiljno bolesni, niti ozlijeđeni. Samo su dugo životarili

napušteni na blatnim poljima i ledenim stajama. Nitko ih nije održavao. Bili su potpunozanemareni. Samo ovaj — prišao je visokom konju praznog pogleda, koji se iste sekundeodmaknuo. Veterinar je stao, pričekao, pa mu ponovno pokušao prići, smirujući ga glasomdok se konj nije opustio. — Ovoga su zlostavljali. Vidite ožiljke — pokazao je brazde narebrima visokoga konja. — On je ustrašen. Kako se zove?

Dominique je pogledala račun iz klaonice, pa pogledala Carole.

- 69 -

— Što? — upitala je stara žena, pa prišla i primila račun. — A joj — rekla je, papogledala veterinara. Možemo li promijeniti ime konju?

— U bilo kojoj drugoj situaciji bih vam rekao da možete, ali ne vjerujem da bi to bilodobro za baš ovog konja. Potrebna mu je stabilnost. Konji se naviknu na vlastita imena.Zašto?

— Zove se Marc.— Čuo sam i gorih imena — rekao je veterinar, spremajući svoje stvari.Žene su razmijenile poglede. Marc, ovog puta njezin suprug, još uvijek nije znao da je

Dominique promijenila mišljenje i otkazala kupnju lovačkih konja, te kupila ove sirotane.Bila je prilično sigurna da mu se to neće svidjeti. Nadala se da neće ni vidjeti konje i da ćeim moći nadjenuti moćna, muževna imena poput Thunder i Trooper i to će biti to. Alinema šanse da ne primijeti poluslijepog, prestrašenog i ozlijeđenog starog konja po imenuMarc.

— Savjetujem vam da ih počnete jahati što prije možete — rekao je veterinar, već uautu. — Samo prvo šetajte s njima dok im se ne povrati snaga — toplo im se nasmiješio. —Snaći ćete se, ne brinite. Ova četiri konja imala su sreće.

I odvezao se.— Oui — rekla je Carole. — Sreća će ih pratiti dok ih ne osedlamo na krivom kraju.— Mislim da sedlo ide u sredinu — rekla je Dominique.— Merde — rekla je Carole.

Policajci su se pretvorili u krvosljednike. Ako žrtva nije ubijena u bistrou, to znači da jeubijen negdje drugdje i morali su pronaći mjesto zločina. Prolivena je krv; štoviše, mnogokrvi. Pa iako je ubojica imao dva dana da počisti za sobom, krv ostavlja tragove. Krv selijepi. Bilo bi gotovo nemoguće savršeno ukloniti tragove ovog brutalnog ubojstva. Svakakuća, svaka trgovina, svaka šupa, svaka štala, svaka garaža i pseća kućica u selu i okonjega bit će pretražena. Jean Guy Beauvoir je vodio akciju, odašiljao grupice policajaca narazna mjesta diljem sela i okolice. On sam boravio je u kriznoj sobi i primao njihoveizvještaje, davao im upute, s vremena na vrijeme ih korio, sve nestrpljiviji kako supristizali samo negativni izvještaji.

Ništa.Nigdje mjesta zločina, nigdje oružja. Čak ni u staroj kući Hadleyevih, na čijim novim

podovima nije bilo ni traga krvi. Stigli su i rezultati ispitivanja provedenih na Olivierovimžaračima, koji su potvrdili da nijedan od njih nije upotrijebljen kao oružje ubojstva.

Ono što su pronašli, pak, bile su Guylainine izgubljene čizme, maleno spremišteizdubljeno u tlu ispod kuće gospodina Beliveaua, odavno zaboravljeno i zatrpanog ulaza,ali još uvijek puno ukiseljene cikle i jabukovače. Pronašli su gnijezdo vjeverica naRuthinom tavanu, što možda i nije bilo tako neočekivano, te nekakvo sumnjivo sjeme uMyrninom predvorju, za kojeg se ispostavilo da je divlji sljez.

Ništa.— Proširit ćemo područje potrage — rekao je Beauvoir Gamacheu na telefon.—Vjerojatno će to pomoći — rekao je Gamache, ali nije zvučao kao da u to vjeruje.Beauvoir je kroza slušalicu čuo zvonjavu i glazbu i smijeh.Armand Gamache je bio na sajmu.

Sajam okruga Brume održavao se već dulje od stotinu godina i privlačio je ljude iz svihokolnih okruga. Kao i većina sajmova, počeo je kao mjesto za sastanak stočara, za prodajui kupnju stoke, za prodaju jesenskih plodova, za sklapanje poslova i susrete s prijateljima.

- 70 -

U jednoj staji održavalo se natjecanje, u drugoj prodajna izložba ručnih radova. Udugačkom nizu štandova na otvorenom moglo se kupiti kolača i peciva, djeca su stajala uredovima oko onih koji su nudili domaće slatkiše od javorovog sirupa i likvoricije, kokice isvježe krafne.

Posljednja svečanost ljeta, uvod u jesen.Armand Gamache je prošao pored atrakcija i štandova, zatim pogledao na sat. Vrijeme

je. Uputio se prema polju pored staja, gdje se već bila okupila hrpica promatrača.Natjecanja u bacanju velingtonki.

Stojeći na rubu polja, promatrao je kako se na početnoj liniji nižu djeca i odrasli. Mladićkoji je vodio natjecanje podijelio je čizme natjecateljima, svakome po jednu, zatim seodmaknuo dobrano unatrag i podigao ruku. I držao ju tako.

Napetost je bila gotovo nepodnošljiva.Zatim je spustio ruku kao da spušta sjekiru.Natjecatelji poredani u liniju podigli su ruke svi u jednom potezu i izbacili ih prema

naprijed i kiša gumenih maslinastozelenih čizama je poletjela zrakom uz glasnoodobravanje i povike promatrača.

Gamache je iste sekunde shvatio zašto je uhvatio tako neočekivano dobro mjesto uzpolje. Prema njemu su poletjele najmanje tri čizme.

Okrenuo se i sagnuo, instinktivno podižući ruku da zaštiti glavu. Čizme su sletjele okonjega uz niz muklih udaraca, ali nijedna ga nije udarila.

Mladić koji je vodio natjecanje mu je pritrčao.— Jeste li OK?Imao je kovrčavu smeđu kosu koja se na suncu presijavala crvenkastim tonovima. Lice

mu je bilo osunčano, oči tamnoplave. Bio je nevjerojatno zgodan i jako, jako ljut.— Ne biste smjeli stajati ovdje. Mislio sam da ćete se maknuti.Gamache je odmjeren pogledom koji je značio samo jedno: prepoznavanje nemjerljive

koncentracije gluposti.— C'était ma faute — priznao je Gamache. — Ispričavam se. Tražim Starog Mundina.— Taj sam.Gamache se zapiljio u ljutitog zgodnog mladića.— A vi ste glavni istražitelj Gamache — pružio mu je svoju krupnu, žuljevitu ruku. —

Vidio sam vas u selu. Niste li se vi i supruga natjecali u plesanju u klompama na Dandržavnosti?

Gamache je jedva mogao odvratiti pogled od ovog krasnog mladića, toliko punogpoleta i svjetlosti. Kimnuo je.

— Tako sam i mislio. Ja sam bio među sviračima. Mene tražite?Iza Starog Mundina počela se stvarati grupica promatrača, pogledavali su prema njima

dvojici. Mundin ih je vidio, ali bio je opušten.— Želio bih razgovarati s vama, ako imate vremena.— Naravno. Imamo još par krugova natjecanja, onda mogu otići. Želite probati?Pružio je Gamacheu jednu od čizama koja ga je umalo pogodila u glavu.— Kako se sudjeluje? — upitao je Gamache uzimajući čizmu i uputio se za Mundinom

do početne linije.— Ovo je natjecanje u bacanju velingtonki — nasmijao se Stari Mundin. — Mislim da

ćete i sami shvatiti pravila.Gamache se osmjehnuo. Danas i nije bio prepametan. Stao je na liniju pored Clare i

vidio Starog Mundina kako trči prema lijepoj mladoj ženi i djetetu od otprilike šest godina.Kleknuo je pored njih i dao dječaku malu velingtonku.

- 71 -

— Charles — rekla je Clara. — Mundinov sin.Gamache ih je ponovno pogledao. I Charles Mundin je bio prelijep. Nasmijao se i

okrenuo u krivom smjeru, a roditelji su ga strpljivo ispravili. Stari Mundin je poljubio sinai vratio se do natjecatelja.

Charles Mundin, vidio je Gamache, je imao Downov sindrom.— Spremni? — povikao je Mundin, podižući ruku. — Pozor.Gamache je čvrsto stisnuo čizmu i pogledao prema Peteru i Clari, koji su napeto gledali

pred sebe.— Bacaj!Gamache je zamahnuo uvis i osjetio kako ga guma udara po leđima. Zatim se naglo

nagnuo prema naprijed i bacio blatnjavu čizmu. Sletjela je u stranu, manje od metraunaprijed.

Clara je svoju čizmu držala nešto čvršće, ali isto nije izdržala dovoljno dugo da nacilja injezina je čizma odletjela u zrak u gotovo okomitoj putanji.

— Pazi, čizma! — povikali su svi i kao jedan se odmaknuli, pokušavajući pratitiClarinu čizmu koja je letjela prema njima praćena blještavim suncem.

Sletjela je na Petera. Nasreću, Clara se natjecala s malenom ružičastom gumenomčizmom, koja se od Petera odbila ne ozlijedivši ga. Iza Gamachea, Gabri i Myrna su sekladili na to koliko će Clari trebati da smisli ispriku za ovo i kojom će se isprikom poslužitiove godine.

— Deset dolara na „Čizma je bila mokra“ — rekla je Myrna.— Ne, ne, to je rekla prošle godine. Možda „Peter je sam stao ispod čizme“?— Prihvaćam okladu.Clara i Peter su im prišli. — Možete li vjerovati da mi je Mundin opet dao mokru

čizmu?Gabri i Myrna su prasnuli u smijeh i Clara je sa širokim osmijehom na licu uhvatila

Gamacheov pogled. Gabri je platio Myrni okladu. Clara se prignula bliže Gamacheu iprošaptala:

— Sljedeće godine ću reći da je Peter sam stao ispod čizme. Kladite se.— A što ako ga ne pogodiš?— Svake godine ga pogodim — rekla je Clara ozbiljno. — On sam stane ispod čizme,

znate.— Tako sam i ja čuo.Myrna je domahnula Ruth, na drugoj strani polja, koja je šepala uz Rosu. Ruth joj je

pokazala srednji prst. Charles Mundin je na to svima domahnuo s uzdignutim srednjimprstom.

— Ruth ne voli natjecanje u bacanju velingtonki? — upitao je Gamache.— Previše je zabavno — rekao je Peter. — Ona je došla na rasprodaju dječje odjeće u

staji sa zanatima.— Zašto?— Tko zna zašto Ruth ikad išta radi? — rekla je Myrna. Jeste li napredovali s istragom?— Pa, otkrili smo nešto doista važno — rekao je Gamache i svi su mu prišli još bliže.

Čak je i Ruth došepesala do njih. — Patolog kaže da žrtva nije ubijena u bistrou. Ubijen jenegdje drugdje i zatim donesen u bistro.

Gamache je jasno čuo zvukove sa streljane, glasove prodavača koji su natjecateljimaobećavali goleme punjene igračke ako pogode limenu patku. Zvonca su pozivala na razneigre, glas najavljivača dražbe objavljivao da izložba konja tek što nije počela. Ali njegovapublika je bila tiha. Prva je progovorila Clara.

- 72 -

— To su dobre vijesti za Oliviera, zar ne?— Misliš, je li sad manje sumnjiv? — rekao je Gamache. — Vjerojatno, da. Ali ovo

poteže za sobom čitav niz pitanja.— Kao kako je tijelo onda stiglo u bistro — rekla je Myrna.— I gdje je onda počinjeno ubojstvo — rekao je Peter.— Pretražujemo selo. Kuću po kuću.— Pretražujete što? — rekao je Peter. — Bez naše dozvole?— Imamo sudski nalog — rekao je Gamache, iznenađen Peterovom silovitom

reakcijom.— Ipak je to povreda naše privatnosti. Znali ste da ćemo se vratiti sa sajma, mogli ste

nas pričekati.— Mogao sam, ali sam odlučio da neću. Ovo nije društveni posjet, a nažalost, vaši

osjećaju su ovdje manje važni.— Očigledno su i naša prava manje važna.— To nije točno — rekao je glavni istražitelj Gamache odlučno. Što je Peter postajao

ljući, to mu je Gamache mirnije odgovarao. — Imamo sudski nalog za pretragu. Vašepravo na privatnost je, nažalost, nestalo kad je netko ubijen u vašem selu. Nismo mi ti kojikrše vaša prava, narušio ih je ubojica. Nemojte to zaboraviti. Potrebna nam je vaša pomoć,a to u ovom trenutku znači da se trebate maknuti u stranu i pustiti nas da radimo svojposao.

— Pustimo vas da nam kopate po domovima — rekao je Peter. — Kako bi vama bilo?— Ni ja se ne bih osjećao ugodno da je o meni riječ — priznao je Gamache. — A tko bi?

Ali nadam se da bih shvatio da je to potrebno. Ovo je tek počelo, znate. Postat će još i teže.A prije nego što bude gotovo, znat ćemo sve tajne ovog sela.

Ozbiljno je pogledao Petera.Peter je pred očima imao zatvorena vrata svojeg ateljea. Zamislio je policajce kako ih

otvaraju. Pale svjetlo. Ulaze u njegov najintimniji prostor. Mjesto u kojem živi njegovaumjetnost. Mjesto u kojem živi njegovo srce. Njegovo najnovije djelo također je bilo tamo,ispod plahte. Skriveno. Daleko od okrutnih očiju.

Ali sad će neznanci otvoriti ta vrata, podići taj pokrov i vidjeti njegovo djelo. Što ćemisliti?

— Zasad nismo pronašli ništa, osim, ako sam dobro shvatio, Guylainine izgubljenečizme.

— Znači, našli ste ih — rekla je Ruth. — Stara gadura me optuživala da sam joj ihukrala.

— Pronašli smo ih u živici između vaše i njezine kuće.— Ma tko bi to rekao — rekla je Ruth.Gamache je opazio troje Mundina kako stoje pored polja, čekajući ga. — Ispričajte me.Žustrim je korakom otišao do mladog para i njihovog sina i pridružio im se na putu do

štanda Starog Mundina. Bio je nakrcan namještajem, ručno rađenim komadima. Našiizbori govore o nama, već je odavno znao Gamache. Stari Mundin je odabrao izradunamještaja, finog namještaja. Gamache je znalačkim pogledom prelazio preko stolova,ormarića i stolaca. Mundin je svoj posao obavljao vrlo precizno, vrlo detaljno. Svi suspojevi savršeno pristajali bez čavala, ukrasi su bili izrezbareni do savršenstva,besprijekorno glatki. Bez greške. Za ovakav rad potrebno je vremena i strpljenja. A mladistolar nikada, nikada neće biti plaćen dovoljno za trud potreban za sve ove stolove, stolice,komode.

- 73 -

Pa ipak, Stari Mundin je odabrao baš ovaj posao. Neobičan izbor za mladog čovjekadanašnjice.

— Kako možemo pomoći? — upitala je Ženica, prijazno se smiješeći. Imala je vrlotamnu kosu ošišanu sasvim kratko i pametne, krupne oči. Bila je odjevena u više ležernihslojeva koji su izgledali i komotno i boemski. Majka Priroda, pomislio je Gamache; udanaza stolara.

— Imam nekoliko pitanja, ali prvo bih želio čuti nešto o vašem namještaju. Predivan je.— Merci — rekao je Mundin. — Veći dio godine stvaram ovo što sad prodajem na

sajmu.Gamache je prešao svojim krupnim dlanom po glatkoj površini komode s policama. —

Lijep lak. Parafinski?— Nikad, osim ako ne želim da mi se kupac spontano zapali — nasmijao se Stari

Mundin. — Parafin je jako zapaljiv.— Varathane?Lijepo lice Starog Mundina naboralo se u osmijehu. — Mislim da ste nas zamijenili s

Ikeom. Događa se često — našalio se. — Ne, mi koristimo pčeliniji vosak.Mi, pomislio je Gamache. Ovaj mladi par je upoznao prije tek nekoliko minuta, no bilo

je očigledno da su partneri u svemu.— Prodate li puno na sajmu? — upitao je.— Ovo je sve što nam je ostalo — rekla je Ženica, pokazujući nekoliko prekrasnih

komada pored njih.— I to će nestati prije kraja sajma večeras — rekao je Stari Mundin. — I već će biti

vrijeme za novi početak. Jesen je sjajno doba godine za šetnju šumom i potragu za drvom.Većinu posla obavljam zimi.

— Volio bih razgledati vašu radionicu.— Kad god želite.— Može li sad?Stari Mundin se zagledao u svog sugovornika, no Gamache nije okrenuo pogled.— Sad?— To je problem?— Pa...— Idi ti, Stari — rekla je Ženica. — Ja ću paziti na štand.— Može li i Charles s nama? — Stari je upitao Gamachea. — Ženici bi bilo teško paziti

na njega i na štand i još usto razgovarati s mušterijama.— U tom slučaju inzistiram da pođe s nama — rekao je Gamache i pružio ruku dječaku,

koji ju je bez sustezanja prihvatio. Gamache je osjetio iglu u srcu pri pomisli na to koliko jeovaj dječak savršen i kako će takav i ostati. Dijete koje nikada neće izgubiti povjerenje.

Koliko će samo njegovim roditeljima biti teško zaštititi ga.— Bit će mu dobro s nama — obratio se Gamache Ženici.— Ma znam ja da on hoće, ali za vas se brinem.— Oprostite — rekao je Gamache, pružajući joj ruku. — Nisam vas upitao za ime.— Zapravo se zovem Michelle, ali svi me zovu Ženica.Ruka joj je bila gruba i žuljevita baš kao i suprugova, ali glas joj je bio topao, govor

obrazovan. Gamachea je malo podsjetila na Reine-Marie.— Zašto? — upitao je.— U početku je to bila šala među nama dvoma, a zatim su ju i drugi prihvatili. Stari i

Ženica. Nekako si paše to dvoje.

- 74 -

Gamache se složio. Savršeno je pristajalo ovom paru koji kao da je živio u vlastitomsvijetu, sa svojim prekrasnim tvorevinama.

— Bok — Charles je mahnuo mami novim pozdravom s podignutim srednjim prstom.— Stari — rekla je prijekorno.— Nije to od mene vidio — pobunio se Stari. Ali nije otkucao Ruth, primijetio je

Gamache.Stari je podigao sina u kombi i zavezao mu pojas i izvezli su se s parkirališta sajma.— Je li vam Stari pravo ime?— Zovu me tako cijelog života, ali pravo ime mi je Patrick.— Koliko dugo živite ovdje?— U Three Pinesu? Nekoliko godina — razmislio je na trenutak. — Bože dragi, punih

jedanaest. Ni sam ne vjerujem. Olivier je bio prva osoba koju sam ovdje upoznao.— Što ljudi misle o njemu?— Ne znam za „ljude“, ali znam za sebe. Sviđa mi se Olivier. Uvijek je bio pošten

prema meni.— Ali ne i prema svima drugima? — Gamache je primijetio prizvuk u glasu.— Neki ljudi ne znaju što imaju — Stari Mundin je držao pogled na cesti, usredotočen

na vožnju. — A mnogo ljudi samo želi svađu. Ne vole čuti da je njihova antikna škrinjazapravo samo stara. Da nema pravu vrijednost. To ih razbjesni. Ali Olivier zna što radi.Mnogo ljudi ovdje otvara antikvarijate, ali većina njih nema pojma o tom poslu. Oliviernije od tih.

Nakon minute-dvije šutnje, u kojoj su obojica gledali kroz prozor, Gamache jeprogovorio.

— Uvijek sam se pitao gdje antikvari pronalaze stvari za trgovine.— Većina njih imaju pronalazače, ljude koji odlaze na dražbe, ili ljude koji pretražuju

okolicu. Svugdje ima mnogo starih ljudi koji bi mogli biti zainteresirani za prodaju. Uovim krajevima možete biti sigurni da će vam nedjeljom ujutro prije na vrata zakucatikupci starina, nego Jehovini svjedoci.

— Ima li Olivier pronalazača?— Ne, on to radi sam. Olivier se jako trudi. I zna što je vrijedno, a što nije. Dobar je u

tome. I najčešće pošten.— Najčešće?— Pa i on mora zaraditi, a dosta toga što kupi mora malo urediti, popraviti. Stari

namještaj šalje meni na restauraciju. Ima tu dosta posla.— Kladim se da mu ne naplaćujete punu cijenu.— Pa sad, puna cijena je relativan pojam — Stari je kratko pogledao Gamachea dok su

se truckali cestom. — Ja volim to što radim, a da naplaćujem po satu i usto tražim realnucijenu za vlastiti rad, nitko si ne bi mogao priuštiti moje stvari, a Olivier me ne biangažirao da mu obnavljam krasne komade koje pronalazi. Zato meni odgovara da tražimmanju cijenu od stvarne. Dobro ja živim. Nemam se na što požaliti.

— Znate li ikoga tko se naljutio na Oliviera?Stari je vozio u tišini i Gamache nije bio siguran da ga je čuo. Ali naposlijetku je ipak

odgovorio.— Bio je jedan incident, otprilike prije godinu dana. Stara madame Poirier, živi na cesti

prema planini, odlučila se preseliti u starački dom u Saint-Remyju. Olivier je nekolikogodina prije toga plesao oko nje, uvjeravao ju. Kad se odlučila preseliti, njemu je prodalavećinu namještaja. Imala je nekoliko fenomenalnih komada.

—Je li joj platio pošteno?

- 75 -

— Ovisi koga pitate. Ona je bila zadovoljna. Olivier je bio zadovoljan.— Pa tko onda nije?Stari Mundin je šutio. Gamache ga nije požurivao.— Njezina djeca. Rekli su da ju je Olivier smotao, da je iskoristio usamljenu staricu.Stari Mundin je skrenuo pored male kuće na ulazu u farmu. Uza zid se penjao divlji

sljez, vrt je bio pun volovskog oka i starinskih ruža. Pored kuće je bio uređen povrtnjak,savršeno održavan.

Kombi se zaustavio i Stari Mundin je pokazao prema staji. — Tamo je moja radionica.Gamache je odvezao Charlesov pojas. Dječak je spavao i Gamache ga je podigao i

ponio prema staji.— Rekli ste da je Olivier pronašao neočekivane komade kod madame Poirier?— Platio joj je lijepu svotu za sve što joj nije trebalo. Ona je sama odabrala što želi

zadržati, a on je odnio ostalo.Stari Mundin se zaustavio na vratima staje, okrećući se prema Gamacheu.— U tome što nije htjela je bio komplet šest stolaca u Chippendale stilu. Svaka je

vrijedila desetak tisuća. To znam ja koji sam radio na restauraciji, ali mislim da nikomedrugome nije pričao o tome.

—Jeste li vi?— Nisam. Iznenadili biste se koliko je diskrecije potrebno u mome poslu.— Znate li je li Olivier nakon toga nešto dodatno platio madame Poirier?— Ne znam.—Ali njezina djeca su se razljutila na njega.Mundin je kratko kimnuo i otvorio vrata staje. Zakoračili su u drugi svijet. Nestali su

svi mirisi farme u posljednjim danima ljeta. Nestao je blag miris gnojiva, košene trave,sijena, trava zagrijanih suncem.

Ovdje se osjećao samo jedan miris - drva. Svježe piljenog drva. Starog drva staje. Drvasvake vrste. Gamache je pogledao zidove prostorije, uz koje su stajale daske, čekajući da sepreobraze u namještaj. Stari Mundin je nježno prešao dlanom preko jedne grube daske.

—Znam da se još ne vidi, ali ovdje se ispod površine skrivaju čvorovi. Morate znati štotražite. Sitne nesavršenosti. Zgodno je kako nesavršenost na površini znači neštoprekrasno iznutra.

Pogledao je Gamachea u oči. Charles se promeškoljio i glavni inspektor ga je nježnopomilovao po leđima da ga smiri.

— Bojim se da ne znam previše o drvu, ali ipak vidim da imate razne vrste. Što ćevam?

— Razna drva služe za razne namjene. Javor i trešnju i bor koristim za unutrašnjostelemenata, cedar za vanjski dio. Ovo ovdje je cedar. Meni najdraže drvo. Sad ne izgledakao nešto posebno, ali kad ga izbrusim i ulaštim... — Mundin je napravio pokret koji je svegovorio.

Gamache je primijetio dva stolca na povišenom postolju. Jedan je stajao naopako. — Izbistroa? — prišao im je. Očigledno su bili iz bistroa, jer jedan je imao klimavu nogu inaslon za ruku, a drugi je bio raskliman.

— Preuzeo sam ih u subotu navečer.— Možemo li razgovarati o tome što se dogodilo pred Charlesom?— Naravno. Ili će razumjeti, ili neće. Kako god bilo, u redu je. Znat će da nema veze s

njim.

- 76 -

Gamache je pomislio da bi više ljudi trebalo znati uočiti tu razliku. — Bili ste tamouvečer uoči ubojstva.

— Jesam. Svake subote navečer odlazim u bistro pobrati oštećeni namještaj i usput imodnijeti ono što sam popravio prethodnog tjedna. Ova subota je bila ista kao i ostale.Stigao sam onamo malo nakon ponoći. Posljednji gosti su odlazili, a klinci su počeliraspremati stolove.

Klinci, pomislio je Gamache. A od ovog muškarca bili su mlađi tek nekoliko godina.Ali nekako je Stari Mundin djelovao jako, jako staro.

— Ali nisam vidio nikakvo tijelo.— Šteta, to bi nam pomoglo. Je li vam se išta učinilo neobičnim, bilo što?Stari Mundin je razmislio. Charles se probudio i promeškoljio. Gamache se prignuo i

spustio ga na pod staje, a dječak je dohvatio komad drva i promatrao ga, okrećući ga.— Žao mi je. Da vam bar mogu pomoći, ali meni je ta subota bila ista kao i sve ostale.Gamache je također podigao komad drva i dlanom ga očistio od piljevine.— Kako ste počeli restaurirati namještaj?— O, to je počelo prije dosta godina. Prvo mi je dao jedan stari stolac. Stajao je u staji

godinama, a Olivier je baš bio kupio bistro. A znate, taj stolac...Uslijedio je strastven govor o tradicionalnom kvebečkom namještaju od borovine. Boja

na bazi mlijeka, užasi skidanja slojeva i slojeva, opasnost od oštećenja koja je vrebala nasvakom koraku restauracije. O tankoj liniji između obnove do upotrebljivosti i oštećenjakoje je značilo bezvrijednost.

Gamache je slušao kao opčinjen. Bio je strastveni ljubitelj povijesti Quebeca, pa samimtime i starina cijele pokrajine, fascinantnog namještaja kojeg su prvi doseljenici djeljali udugim zimskim mjesecima stotinama godina. U tradicionalni namještaj od borovine uložilisu sav trud i ljubav, stvarajući umjetnička djela sa primjenjivom vrijednošću. Svaki putkad bi Gamache dodirnuo kakav stari stol ili ormar, zamislio bi habitants kako pile i brusefino drvo, glačaju ga stotinama puta ogrubjelim rukama. Stvaraju nešto lijepo.

Lijepo i trajno, zahvaljujući ljudima poput Starog Mundina.— Što vas je dovelo u Three Pines? Zašto se niste odlučili za veći grad? Sigurno biste

imali više posla u Montrealu, čak i u Sherbrookeu.— Rođen sam u Quebecu i koliko god vam se činilo da je to raj za restauratore

starinskog namještaja, mladim je majstorima teško početi. Preselio sam se u Montreal,otvorio antikvarijat u Ulici Notre Dame, ali bojim se da nisam stvoren za veliki grad. Zatosam se prvo preselio u Sherbrooke. Sjeo sam u auto, krenuo prema jugu i izgubio se. Ušaosam u Three Pines i stao kod bistroa da zapitam za put, naručio café au lait, sjeo i stolac jepukao poda mnom — nasmijao se, a s njim i Gamache. — Ponudio sam da ga popravim ito je bilo to.

— Rekli ste da ste ovdje jedanaest godina. Sigurno ste bili jako mladi kad ste napustiliQuebec.

— Imao sam šesnaest. Otišao sam nakon što mi je umro otac. Proveo sam tri godine uMontrealu, a zatim došao ovamo. Upoznao sam Ženicu, dobili smo Charlesa. Pokrenulisvoj mali posao.

Ovaj je mladić puno toga napravio u svojih jedanaest godina, pomislio je Gamache. —Kako vam je djelovao Olivier u subotu navečer?

— Kao i inače. Dan rada je uvijek kaotičan, ali Olivier je bio opušten. Odnosno,najopušteniji što on može biti — nasmiješio se Mundin. Bilo je očigledno da mu je Olivierdrag. — Jesam li dobro shvatio da ubojstvo ipak nije počinjeno u bistrou?

- 77 -

Gamache je kimnuo. — Pokušavamo shvatiti gdje je ubijen. Ustvari, dok ste svi vi bilina sajmu, moji ljudi su pretraživali cijelo selo i okolicu, uključujući i vašu kuću.

— Stvarno? — stajali su na ulazu u staju i Mundin se osvrnuo po prostoriji. — Ili sujako uredni, ili nisu obavili bogzna kakav posao. Ne bih ni primijetio.

— Tako mi to radimo — rekao je Gamache, primjećujući da Stari Mundin, za razlikuod Petera, ne djeluje ni najmanje zabrinuto.

— Ma zašto bi netko nekoga ubio na jednom mjestu, pa ga onda odnio nekamodrugamo? — upitao je Mundin, gotovo kao da razgovara sam sa sobom. — Shvaćam da bise želio riješiti tijela, posebno ako ga je ubio u vlastitoj kući, ali zašto ga je odnio baš uOlivierov bistro? Meni je to čudno, ali ipak je istina da je bistro zapravo u sredini mjesta.Možda mu je to samo bio praktičan izbor.

Gamache nije ništa rekao. Obojica su znali da to ne može biti istina. Bistro je zapravobio vrlo nepraktično mjesto za odlaganje trupla. A upravo je to i zabrinjavalo Gamachea.Ubojstvo nije bilo slučajno, ali nije ni smještanje tijela u bistro.

Netko vrlo opasan kretao se među njima. Netko tko je djelovao sretno, pažljivo, čak imilo. Ali to je bila prijevara. Maska. Kad pronađemo ubojicu, znao je Gamache, i strgnemomasku, ona će sa sobom povući i kožu. Maska je bila dio tog čovjeka. Prijevara je bilapotpuna.

- 78 -

Trinaest

— Super smo se zabavili na sajmu. I nešto sam ti donio — Gabri je zatvorio vrata iupalio svjetla u bistrou. Pružio je Olivieru plišanog lava. Olivier ga je primio i nježnopoložio na krilo.

— Merci.— I jesi li čuo novosti? Gamache kaže da se ubojstvo nije dogodilo ovdje. I vratit će

nam naše žarače. Ja jedva čekam da mi vrate moj žarač, a ti? — upitao je lascivno. AliOlivier ga nije ni pogledao.

Gabri je prošao zamračenom prostorijom paleći svjetla, a zatim zapalio i vatru ujednom od dva kamina. Olivier je i dalje sjedio u naslonjaču, gledajući kroz prozor. Gabrije uzdahnuo, a zatim im natočio dva piva i sjeo pored njega. Sjedili su tako pijuckajućipivo, grickajući oraščiće, promatrajući selo koje je sad već bilo tiho, pred kraja dana i nakraju ljeta.

— Što vidiš? — upitao je Gabri nakon nekog vremena.— Kako to misliš? Vidim što i ti.— Nema šanse. Ono što ja vidim me usrećuje. A ti ne izgledaš sretno.Gabri je bio naviknut na čudna raspoloženja svojeg partnera. Olivier je bio tiša polovica

para, suzdržana. Gabri se možda činio tankoćutnijim, ali obojica su znali da je zapravoOlivier taj. On je stvari primao k srcu i ništa nije zaboravljao. Gabri je imao površinskeogrebotine koje život nanese svakome, ali Olivierove rane bile su sakrivene dubokounutra, sakrivene, možda i smrtonosne.

Ali ipak je bio najnježniji čovjek kojeg je Gabri ikada upoznao, a istina Bog, upoznao ihje on mnogo. Prije Oliviera. Njegov se život promijenio kad je ugledao ovog mršavog,plavokosog, sramežljivog muškarca.

Gabri mu je iste sekunde dao cijelo svoje uistinu veliko srce.— Što te muči? — Gabri se nagnuo prema Olivieru i primio njegovu mršavu ruku. —

Slušam.— Jednostavno više ne uživam — rekao je Olivier. — Mislim, čemu sve ovo? Nitko više

neće htjeti ovamo dolaziti. Tko želi jesti u restoranu na čijem je podu ležalo mrtvo tijelo?— Ruth voli reći da smo svi mi samo tijela.— Super. Stavit ću to na reklamu.— A barem ovdje nema diskriminacije. Ovdje su svi dobrodošli; mrtvi i ne-mrtvi.

Možda je to bolji slogan za reklamu.Gabri je opazio da Olivieru podrhtava kut usana.— Voyons, pa super je vijest da žrtva doista nije ubijena ovdje. To je jako važno.— Misliš? — Olivier ga je pogledao s nadom.— Znaš što ja zbilja mislim? — Gabri je odjednom postao jako ozbiljan. — Ja mislim da

to uopće nije važno. Peter, Clara, Myrna? Misliš da bi oni prestali dolaziti sve i da je tajjadnik ubijen ovdje? Obitelj Parra? Gospodin Béliveau? Svi bi oni nastavili dolaziti i da seovdje nagomilala piramida mrtvaca. A znaš zašto?

— Jer im se sviđa bistro?

- 79 -

— Jer im se sviđaš ti. Jer vole tebe. Slušaj me, Olivier; ti imaš najbolji bistro, najfinijuhranu, najgenijalniju atmosferu. Ti si genijalan. Svi te vole. I znaš što još?

— Što? — upitao je Olivier mrzovoljno.— Ti si najdraži, najzgodniji čovjek na cijelom svijetu.— Ma to samo tako kažeš — Olivier se osjećao kao kad je bio dječak. Dok su sva druga

djeca trčala okolo i skupljala žabe, tražila skakavce ili granje, on je uvijek tražio samopotvrdu vlastite vrijednosti. Tražio je nježnost. Skupljao je pohvale i ljubazna djela, čak iako su dolazila od neznanaca i trpao ih u prazninu u sebi, koja je postajala sve veća.

I upalilo je. Na neko vrijeme. No uskoro mu riječi više nisu bile dovoljne.— Je li ti Myrna rekla da mi sve ovo kažeš?— Je. I ništa od toga uopće nije istina, samo golema lažna fantazija koju je Myrna

smislila. Koji je tebi vrag?— Ne bi ti to shvatio.Gabri je slijedio Olivierov pogled kroz prozor. Uzbrdo. Uzdahnuo je. Ovaj su razgovor

već vodili.— Ne možeš tu ništa. Možda bi trebao —— Trebao bih što? — obrecnuo se Olivier.—A da ti samo ne tražiš izliku za ovo durenje? Je li u tome stvar?Ovo je bilo neobično ponašanje čak i prema Olivierovim standardima. Čuo je da

ubojstvo nije izvršeno u bistrou, čuo je da ga svi vole. Čuo je da Gabri neće nekamozbrisati. U čemu je još problem?

— Čuj, a da im ipak damo priliku? Tko zna? Možda njihov wellness i hotelčić i namapomognu.

Ovo je bilo zadnja stvar koju je Olivier želio čuti. Naglo je ustao, gotovo prevrćućistolac na pod. Osjećao je kako mu u grudima raste bijes. Jača poput oluje. Daje munepobjedivost. Snagu. Hrabrost. Brutalnost.

— Ako se ti s njima želiš sprijateljiti, samo daj. I odjebi od mene.— Nisam mislio da ih baš silno želim za prijatelje. Ali ne možemo ništa, tu su; zašto

onda ne bismo održavali kakve-takve odnose?— Ponašaš se kao da smo u vrtiću, idemo si svi biti frendovi. A njima je jedini cilj

uništiti nas. Kako to ne shvaćaš? Kad su tek bili došli, ja sam bio ljubazan prema njima, alionda su nam odlučili oteti sve mušterije, čak i osoblje. Misliš da će ikoga više zanimati tvojmali seoski pansiončić nakon što oni otvore?

Olivierovo lice bilo je prošarano crvenim mrljama. Gabri je vidio kako se šire prekočela, čak i pod kosu, sve tanju i rjeđu.

— Ma o čemu ti pričaš? Briga mene ako nemam gostiju, pa znaš to. Ni tebi ni meni nijepotreban novac, pa ovo radimo jer nas zabavlja.

Olivier se svim silama trudio suzdržati se. Smiriti se, da ne pretjera. Promatrali sujedan drugoga s toliko žestine da je prostor između njih iskrio.

— Zašto? — rekao je Olivier naposlijetku.— Što zašto?— Ako nije ubijen ovdje, zašto je onda donesen k meni?Gabri je osjetio da je njegovog bijesa nestalo, kao da je ispario s izgovorenim pitanjem.— Čuo sam policajce danas — rekao je Olivier gotovo bezizražajnim glasom. —

Spremaju se na razgovor s mojim ocem.Jadni Olivier, pomislio je Gabri. Ipak se ne zabrinjava bez razloga.

- 80 -

Jean Guy Beauvoir je izašao iz automobila i pogledao prema kući Poirierovih na drugojstrani ulice.

Bila je toliko ruševna da joj ne bi pomogao samo novi sloj boje. Trijem je bio naheren,stube su djelovale nesigurno, s boka kuće nedostajalo je dosta dasaka.

Beauvoir je vidio na desetke ovakvih kuća po ruralnom dijelu pokrajine Quebec. Unjima su živjeli starci koji su se u njima i rodili. Clotilde Poirier je vjerojatno pila kavu iziste šalice okrznutog ruba koju je koristila i njezina majka. Spavala u krevetu u kojem je izačeta. Na zidovima će, znao je Beauvoir, biti sušenog cvijeća i ukrasnih žlica koje suposlali rođaci što su se razbježali po mjestima egzotičnih imena kao Rimouski iliChicoutimi ili Gaspé. Pored prozora, blizu peći na drva, znao je, bit će fotelja ili stolica zaljuljanje. Na njoj ne baš čist prekrivač s mrvicama od kruha. A nakon što opere posuđe oddoručka, znao je, Clotilde Poirier će sjesti u taj naslonjač i gledati van.

Što iščekuje? Prijatelja? Poznat automobil? Još jednu žlicu?Promatra li sad i njega?Volvo Armanda Gamachea pojavio se na vrhu brda, prišao i stao ispred Beauvoira.

Neko su vrijeme stajali i promatrali kuću.— Raspitao sam se za Varathane — rekao je Beauvoir, razmišljajući o tome kako bi ovoj

kući dobro došlo nekoliko stotina litara takvog laka. — Gilberti ga nisu koristili prirestauraciji. Razgovarao sam s Dominique Gilbert, rekla je da su nastojali koristiti ekološkematerijale gdje god su mogli. Nakon što su prebrusili parkete, premazali su ih prirodnimuljem.

— Znači Varathane s odjeće ubijenog ne potječe iz kuće Hadleyevih — rekao jeGamache razočarano. Šteta za tako obećavajuć trag.

— Zašto smo ovdje? — upitao je Beauvoir kad su se okrenuli natrag prema kući što jepolako propadala, prema zahrđalom kamionetu u dvorištu. Glavni istražitelj ga je bionazvao i zamolio da se sastanu ovdje, ali mu nije objasnio zašto.

Gamache mu je prepričao što mu je Stari Mundin rekao o Olivieru, madame Poirier injezinom namještaju. Posebno o Chippendale stolcima.

— Znači njezina djeca misle da ju je Olivier preveslao? A time i njih, naravno — upitaoje Beauvoir.

— Tako se čini — Gamache je pokucao na vrata. Nakon nekog vremena kroz njih seprobio kreštav glas.

— Tko je?— Glavni istražitelj Gamache, madame. Iz Sûreté du Quebec.— Nisam ništa skrivila.Gamache i Beauvoir su razmijenili pogled.— Morali bismo razgovarati s vama, madame Poirier. O ubojstvu u bistrou u Three

Pinesu.— Pa?Bilo je jako teško obavljati informativni razgovor kroz raspucala drvena vrata.— Smijemo li ući? Željeli bismo vam postaviti par pitanja o Olivieru Bruleu.Vrata im je otvorila niska i mršava stara žena. Odmjerila ih je neljubaznim pogledom, a

zatim se naglo okrenula i otišla u kuću. Gamache i Beauvoir su ju slijedili.Kuća je bila uređena točno onako kako je Beauvoir zamislio. Doduše, „uređena“ bi bila

preozbiljna riječ. Stvari su vješane na zidove kako su dolazile kroz godine, generacijama,pa su zidovi bili poput kakvog vodoravnog arheološkog nalazišta. Što su ulazili dublje ukuću, to su predmeti na zidovima bili noviji. Uokvireno prešano cvijeće, vezeni podmetači

- 81 -

zaštićeni plastičnim omotima, raspela, slike Isusa i Djevice Marije, i naravno, žlice,razmilili su se po izblijedjelim tapetama s cvjetnim uzorkom.

Ali kuća je bila uredna, savršeno čista i mirisala je na domaće kekse. Na policama istolićima stajale su uokvirene fotografije unuka, možda i praunuka. Prugasti stolnjakblijedih boja, čist i izglačan, stajao je na kuhinjskom stolu. A na sredini stola vaza spoljskim cvijećem kasnog ljeta.

— Čaja? — podigla je čajnik sa štednjaka. Beauvoir je odbio, ali Gamache je kimnuopotvrdno. Vratila se za stol sa šalicama čaja za svo troje. — No, slušam.

— Čuli smo da je Olivier kupio nešto namještaja od vas.— Ne nešto. Mnogo namještaja. Hvala Bogu. Platio mi je više nego što bi mnogi platili,

što god vam napričala moja djeca.—Još nismo razgovarali s njima — rekao je Beauvoir.— Ni ja. Otkako sam prodala namještaj — ali ta činjenica kao da ju nije uznemiravala.

— Pohlepnici, svi do zadnjeg. Čekaju da umrem, pa da nešto naslijede.— Kako ste upoznali Oliviera? — upitao je Beauvoir.— Pokucao mi je na vrata jednog dana. Predstavio se. Upitao imam li nekih starina

koje bih željela prodati. Prvih par puta sam mu rekla da se nosi — nasmiješila se,prisjećajući se. — Ali bio je zanimljiv na neki način. Uporno se vraćao, pa sam ga na krajuipak pozvala unutra, ali samo na čaj. Dolazio je tako jednom mjesečno, na čaj, onda biotišao.

— Kad ste mu ipak odlučili prodati? — upitao je Beauvoir.— Ne požurujte me — obrecnula se i Beauvoir je pomislio da je Olivier uistinu

mukotrpno zaradio taj namještaj.— Jedna je zima bila posebno duga. Napadalo je mnogo snijega. Bilo je jako hladno. Pa

sam zaključila kvragu sve ovo, prodat ću mu i selim se u Saint-Remy, u novi starački dom.I tako sam rekla Olivieru što sam odlučila i provela ga kućom. Pokazala sam mu sve tetričarije koje su mi ostavili roditelji. Stare ormare i komode. Goleme komade od borovine.Obojane u svakakve jezive boje, plavu, zelenu. Pokušavala sam ja to ostrugati, ali nisamuspjela.

Beauvoir je čuo Gamachea iza sebe kako uzdiše, ali to je bio jedini znak boli. Proveo jegodine s Gamacheom i znao je koliko voli antikvitete, a znao je i da nikada, baš nikada nesmijete strugati boju sa drva. To je kao da nekome derete kožu na živo.

— Znači, sve ste to pokazali Olivieru. Što je rekao?— Rekao je da će kupiti sve što želim prodati, uključujući i sve iz staje i s tavana, i to na

neviđeno. Ti stolovi i stolice su ostali od mojih roditelja. Ja sam sve to htjela poslati nasmetlište, ali moji lijeni sinovi nikako da dođu po to. Pravo im sad budi. I tako sam sveprodala Olivieru.

— Sjećate li se koliko vam je platio?— Sjećam se točno koliko mi je platio: tri tisuće dvjesto dolara. Dovoljno da si kupim

sve ovo. Iz robne kuće.Gamache je pogledao noge novog stola. Konfekcija. Pred novim televizorom je stajala

tapecirana fotelja, u blizini i komoda od tamnog lakiranog drva s ukrasnim tanjurima.Madame Poirier je promatrala svoju novouređenu sobu s ponosom.— Došao je nekoliko tjedana nakon što sam mu sve to prodala i znate što mi je donio?

Novi krevet. Nov novcat, s još zapakiranim madracem. I složio mi je sve to. Još uvijekponekad dođe. Drag čovjek.

Beauvoir je kimnuo. Drag čovjek koji je starici platio djelić stvarne vrijednostinamještaja kojeg je odnio. — Ali niste u staračkom domu? Zašto?

- 82 -

— Kad sam kupila novi namještaj, kuća mi je postala drugačija. Više moja. Sad mi seponovno sviđa.

Ispratila ih je do vrata i Beauvoir je primijetio natpis dobrodošlice na otiraču. Izlizan,ali još uvijek vidljiv. Oprostili su se i krenuli prema kući njezinog najstarijeg sina, dvakilometra niz istu cestu. Vrata im je otvorio krupan muškarac, neobrijan, s golemimtrbuhom.

— Policija! — doviknuo je ukućanima. I on i kuća su smrdili po pivu i znoju i duhanu.— Claude Poirier? — upitao je Beauvoir. To je bila tek formalnost. Tko bi drugi bio?

Poirier je bio blizu šezdesete i svaka mu se godina vidjela. Prije nego što je krenuo izKrizne sobe, Beauvoir je dobro proučio obitelj Poirier. Da vidi u što se upuštaju.

Sitni zločini. Pijane svađe. Krađa po dućanima. Prijevara osiguranja.Sinovi madame Poirier su bili propalice koji iskorištavaju ljude, iskorištavaju sustav i

stalno su im drugi nešto krivi. Što ne znači da i oni ponekad nisu bili u pravu. Kao u ovomslučaju. Olivier ih je prevario.

Nakon što su se predstavili, Poirier je počeo sa svojom dugačkom i napornomtužaljkom. Ali Beauvoir nije znao kako da ga drugačije navede da im priča o Olivieru, jerlista ljudi koji su njemu nešto skrivili bila je nepresušna. Na njoj je bila i njegova vlastitamajka.

Dva su istražitelja napokon ipak umakla iz usmrdjele kuće, duboko udišući svjež zrakranog predvečerja.

— Misliš da je on kriv? — upitao je Gamache.— U svakom je slučaju dovoljno ljut za takvo nešto — rekao je Beauvoir — ali, osim

ako tijelo nije prebacio do bistroa uz pomoć daljinskog za televizor, mislim da ga možemobrisati s liste sumnjivaca. Čisto sumnjam da se ikad digao s onog smrdljivog naslonjačadovoljno dugo za takvo nešto.

Hodali su natrag prema automobilu. Gamache je šutio.— O čemu razmišljate? — upitao je Beauvoir.— Razmišljao sam o onome što je rekla madame Poirier. Htjela je baciti sav taj

namještaj. Možeš li to zamisliti?Beauvoir je vidio da Gamachea to gotovo fizički boli.— Ali Olivier ga je spasio — rekao je glavni istražitelj. — Čudno kako je to ispalo.

Možda nije madame dao dovoljno novca, ali joj je dao društvo i ljubaznost. Kako tomeodrediti cijenu?

— Prodate mi onda svoj auto? Dat ću vam dvadeset sati svojeg ugodnog društva.— Ne budi tako ciničan. I ti ćeš jednog dana biti star, možda i usamljen, javi mi se

onda.Dok se vozio za Gamacheovim automobilom natrag u Three Pines, Beauvoir je

razmislio o svemu ovome i zaključio da je Olivier doista i spasio vrijedan namještaj odsmetlišta, i složio se i da je napornoj staroj gospođi pravio društvo. Ali svejedno je mogaosve to napraviti i još joj platiti punu cijenu.

Ali nije.

Marc Gilbert je promatrao konja Marca. Konj Marc je promatrao Marca Gilberta. Nijedan ni drugi nisu izgledali zadovoljno onime što vide.

— Dominique! — povikao je Marc s vrata staje.— Da? — odvratila je veselo, dolazeći dvorištem iz kuće. Nadala se da će Marcu ipak

trebati nekoliko dana da otkrije konje. Zapravo, nadala se da ih nikada neće ni otkriti. Alitaj je san bio negdje u istoj klasi kao onaj o Keithu Partridgeu. Nedostižan, blago rečeno.

- 83 -

Zatekla ga je kako stoji u polutami staje ruku prekriženih na prsima.— Što je ovo?— To su konji — rekla je. Iako, ruku na srce, sumnjala je da je Macaroni možda los.— To i sam vidim, ali koja vrsta? Nisu lovački, zar ne?Dominique je oklijevala. Na trenutak se zapitala što bi bilo da kaže da jesu. Ali

pretpostavljala je da Marc, koji možda nije bio stručnjak za konje, ipak ne bi nasjeo natakvo nešto.

— Ne, ovi su još bolji.— Kako bolji?Rečenice su mu postajale sve kraće, što nikad nije bio dobar znak.— Pa za početak, dobili smo ih jeftinije.Opazila je da ga je to mrvicu smekšalo. Ah, reći će mu odmah sve. — Kupila sam ih od

klaonice. Trebali su biti ubijeni danas.Marc nije odmah odgovorio. Vidjela je da se bori s bijesom, ali ne da ga potiskuje, nego

pokušava zadržati na površini. — Možda postoji razlog iz kojeg su ih trebali... znaš već.— Pobiti. Ne, veterinar kaže da su potpuno zdravi, ili barem da će do kraja ozdraviti.Staja je mirisala po sredstvima za dezinfekciju, sapunu i lijekovima.— Možda hoće fizički, ali ne možeš mi reći da je ovaj ovdje zdrav — pokazao je rukom

konja Marca, koji je raširio nosnice i frknuo. — Taj čak ni nije opran. Zašto nije?Zašto li njezin suprug ima takav dar zapažanja? — Jer mu se nitko nije uspio približiti

— a tad joj je nešto sinulo. — Veterinar kaže da je njemu potrebna posebna njega. Da ćesamo posebnoj osobi dozvoliti da mu se približi.

— Ma je li? — Marc je ponovno pogledao konja i polako krenuo prema njemu. KonjMarc je zakoraknuo unatrag. Njezin suprug je ispružio ruku. Konj je povinuo uši unatrag iDominique je povukla supruga prema sebi baš kad je konj Marc škljocnuo zubima.

— Umoran je i zbunjen zbog novog prostora.— Aha — rekao je njezin suprug i zajedno su izašli iz staje. — Kako se zove?— Thunder.— Thunder — rekao je Marc kao da isprobava ime. — Thunder — ponovio je, kao da se

nalazi na konju i potiče ga da poleti.Na kuhinjskim vratima ih je čekala Carole. — Dakle — obratila se sinu. — Kako su

konji? Kako je Marc?— Dobro sam, hvala — upitno ju je pogledao i primio piće koje mu je pružila. — A

kako je Carole?Iza njega je Dominique panično mahala svekrvi, koju su Marcove riječi bile nasmijale i

koja se baš spremala razjasniti stvari. No shvatila je što joj snaha pokazuje i zaustavila sena vrijeme. — Dobro sam. Sviđaju li ti se konji?

— Ne bih baš rekao da mi se sviđaju, ali ne bih baš rekao ni da su konji.— Trebat će nam vremena da se naviknemo jedni na druge — rekla je Dominique.

Primila je ponuđeni viski iz Caroline ruke i otpila. Zatim su prošli staklenim vratima u vrt.Dok su dvije žene razgovarale, više prijateljski nego kao svekrva i snaha, Marc je

promatrao cvijeće, velika stabla, svježe obojenu bijelu ogradu i valovita polja iza nje.Uskoro će na njima biti i konji, ili što god ono bilo. Mirno pasti travu.

Ponovno ga je obuzeo isti osjećaj praznine kao ranije, osjetio je kako jaz postaje jošdublji.

Dominique je Montreal napustila uz dosta muke, njegova je majka otišla iz Quebecateška srca. Ostavile su prijatelje u tim gradovima. Ali iako se Marc pravio da žali za svime

- 84 -

time, iako je otišao na svaku oproštajnu zabavu koju su mu priredili, iako je tvrdio da ćemu svi ti ljudi nedostajati, prava je istina bila da neće.

Da bi mu nedostajali, prvo bi morali biti dio njegovog života, što nisu bili. Sjetio seKiplingove pjesme koju je njegov otac volio, koju ga je naučio napamet. Posebno jednogstiha. If all men count with you, but none too much.

I nisu. Preko četrdeset pet godina nitko mu nije previše značio.Imao je niz suradnika, poznanika, kompića. Bio je emotivni komunist. Svi su bili

jednaki u njegovim očima, ali nitko mu nije previše značio.You will be a man, my son. Tako je završavala Kiplingova pjesma.Ali slušajući prigušen razgovor i promatrajući bogata, beskrajna polja, Marc Gilbert se

zapitao je li to dovoljno. I je li uopće istina.

Policajci su se okupili oko stola za sastanke i Beauvoir je otčepio svoj crveni flomaster.Agent Morin se već bio navikao na taj zvuk i sviđao mu se, podsjećao ga je na startnipištolj. U ovo kratko vrijeme koje je proveo u odjelu za ubojstva zavolio je i miris togflomastera i njegov prepoznatljivi zvuk.

Sjeo je na svoj stolac malo nervozan, po običaju, u strahu da će izlanuti nešto posebnoglupo. Agentica Lacoste mu je pomogla. Dok su prikupljali papire za ovaj sastanak,opazila je da mu se ruke tresu i prišapnula mu da bi možda ovaj put mogao samo slušatišto se govori.

Iznenađeno ju je pogledao.— Neće li svi pomisliti da sam glup? Da nemam ništa za reći?— Vjeruj mi, slušanje te neće stajati ovog posla. Ili bilo kojeg drugog. Smiri se, danas

pusti mene da govorim, a sutra ćemo vidjeti. OK?Pogledao ju je, pokušavajući shvatiti njezine motive. Svatko ima motive, znao je. Neke

pokreće dobrota, neke ne. A u policiji je bio dovoljno dugo da zna da najmoćnije ljude utom stroju ne pokreće ljubav prema bližnjemu.

Policija je bila okrutno borilište, a nigdje ta borba nije pokazivala svu svoju okrutnostkoliko u ovom odjelu, u kojeg su svi željeli ući. Najugledniji odjel u policiji. Prilika za rad sglavnim istražiteljem Gamacheom.

Tek je upao, jedva se uspijevao zadržati u timu. Jedan krivi potez i izletjet će krozvrata, zaboravljen u sekundi. Neće dopustiti da do toga dođe. Instinkt mu je govorio da jeovaj trenutak od presudne važnosti. Je li agentica Lacoste iskrena?

— Slušam, što smo otkrili?Beauvoir je stajao pored papira pričvršćenog čavlićima na zid, pored karte sela.— Znamo da žrtva nije ubijena u bistrou — rekla je Lacoste. — Ali još uvijek ne znamo

gdje je ubojstvo počinjeno, kao ni identitet žrtve.— I zašto je prenesen u bistro — rekao je Beauvoir. Zatim je ukratko prepričao njihov

posjet madame Poirier i njezinom sinu. Nakon toga im je Lacoste ispričala što su ona iMorin otkrili o Olivieru Bruleu.

— Trideset osam godina, jedino dijete. Rođen i odrastao u Montrealu. Otac direktor uŽeljeznicama, majka domaćica, sad već pokojna. Obitelj mu je imućna. Završio je školuNotre Dame de Sion.

Gamache je podigao obrvu. Vodeća privatna katolička škola. I Annie su upisali tamo,godinama nakon Oliviera, da ju podučavaju stroge opatice. Njegov sin Daniel je odbio izamolio da ga upišu u manje strogu, javnu školu. Annie su podučavali logici, latinskom,matematičkim problemima. Daniel je naučio kako srolati joint. Oboje je odraslo u pristojne,sretne ljude.

- 85 -

— Olivier je magistrirao ekonomiju na Université de Montréal i zaposlio se u BanqueLaurentienne — nastavila je agentica Lacoste, čitajući iz bilježaka. — Bio je zadužen zanajbolje korporativne klijente. Čini se da je bio prilično uspješan. Zatim je dao otkaz.

— Zašto? — upitao je Beauvoir.— Nisam sigurna. Imam zakazan sastanak u banci sutra, a dogovorila sam se i s

Olivierovim ocem.— A privatni život? — upitao je Gamache.— Razgovarala sam s Gabrijem. Počeli su živjeti zajedno prije četrnaest godina, Gabri

je godinu dana mlađi. Trideset sedam. Bio je instruktor fitnessa u mjesnoj podružniciYMCA.

— Gabri? — upitao je Beauvoir, prizivajući u sjećanje sliku bucmastog, krupnogmuškarca.

— Događa se i najboljima — rekao je Gamache.— Nakon što je Olivier dao otkaz u banci, prodali su zajednički stan u Montrealu i

doselili se ovamo, preuzeli zgradu bistroa i uselili iznad njega, ali tada tamo nije bio bistro,nego željezarija.

— Stvarno? — upitao je Beauvoir. Nije mogao zamisliti da bistro nekad nije bio bistro.Pokušao je zamisliti lopate i baterije i žarulje kako vise s ogoljelih stropnih greda ili stojenaslagane pred kaminima. Nije uspio.

— Ali slušajte ovo — Lacoste se nagnula prema naprijed. — Ovo sam pronašlakopajući po zemljišnim knjigama. Prije deset godina Olivier nije kupio samo bistro, nego ipansion. I nije stao na tome. Kupio je sve. Samoposluživanje, pekaru, bistro i Myrninuknjižaru.

— Sve? — upitao je Beauvoir. — Posjeduje cijelo selo?— Gotovo cijelo. Mislim da nitko drugi ne zna za to. Razgovarala sam sa Sarom,

vlasnicom pekare i gospodinom Béliveauom iz samoposluživanja. Rekli su da su lokaleunajmili od neke agencije u Montrealu. Ugovori na više godina, razumna rata najma.Čekove šalju kompaniji kojoj ne znaju ime, samo broj.

— Olivier je kompanija? — rekao je Beauvoir.Gamache je sve ovo slušao bez riječi, upijao.— Koliko je platio? — upitao je Beauvoir.— Sedam stotina i dvadeset tisuća dolara za sve.— Bože moj — rekao je Beauvoir. — Puno je to love. Otkud mu novac? Kredit?— Ne. Platio je gotovinom.— Rekla si da mu je majka umrla, možda je naslijedio novac.— Sumnjam — rekla je Lacoste. — Umrla je prije svega pet godina. Ali istražit ću ja to

kad odem u Montreal.— Slijedi novac — rekao je Beauvoir. Zvuči ofucano, ali u policijskim istragama -

pogotovo istragama ubojstva - uvijek se pokaže točnim. A oni su odjednom otkrili hrpunovca. Beauvoir je nažvrljao bilješke o svemu tome na svoje papire na zidu, a zatim imrekao što je otkrila dr. Harris.

Morin je sve ovo slušao potpuno očaran. Znači, ovako se pronalazi ubojice. Neotkrivaju ih testovi DNK ili staklene posudice s uzorcima, ultraljubičasta svjetlost ili bilošto drugo što je izašlo iz laboratorija. Sve to pomaže, svakako, ali ovo je stvarni laboratorij.Pogledao je preko stola drugu osobu koja je isto tako sjedila i slušala bez riječi kao i on.

Glavni istražitelj Gamache je na trenutak okrenuo pogled svojih tamnosmeđih očiju sistražitelja Beauvoira i pogledao mladog agenta. I nasmiješio se.

- 86 -

Agentica Lacoste se otputila u Montreal nedugo nakon što je sastanak završio. AgentMorin je otišao kući, a Beauvoir i Gamache su polako krenuli preko kamenog mosta natragprema selu. Laganim korakom su prošli pored bistroa u kojem su sva svjetla bila pogašenai ugledali Oliviera i Gabrija na prostranom trijemu Gabrijevog pansiona.

— Ostavio sam vam poruku — rekao je Gabri. — Bistro je i dalje zatvoren i pozvanismo na večeru, a vi skupa s nama.

— Opet kod Petera i Clare? — upitao je Gamache.— Ne. Kod Ruth — rekao je Gabri i s užitkom promatrao njihova iznenađena lica. Oba

snažna policajca izgledala su kao da je izvukao pištolj i drži ih na nišanu. Glavni istražiteljGamache je djelovao iznenađeno, no Beauvoir je izgledao preplašeno.

— Možda biste trebali ponijeti suspenzor — prošaptao je Gabri Beauvoiru dok suprolazili pored stuba trijema.

— E pa ja ne idem ni u ludilu. Vi? — upitao je Beauvoir kad su ušli.— Šališ se? Pruža nam se prilika da vidimo Ruth u njezinom prirodnom staništu.

Nema šanse da to propustim.Dvadesetak minuta kasnije glavni istražitelj je bio otuširan, bio je obavio poziv Reine-

Marie i bio se presvukao u ležerne hlače, plavu košulju i kravatu, te vestu na kopčanje oddevine dlake. Beauvoir je sjedio u salonu pansiona s pivom i vrećicom čipsa.

— Sigurno se nećete predomisliti, šefe?Ponuda je bila primamljiva, morao je priznati Gamache. Ali ipak je odmahnuo glavom.— Pripalit ću svijeću za vas u prozoru — rekao je Beauvoir, promatrajući Gamachea

kako odlazi.Ruthin drveni dom bio je nekoliko kuća dalje od pansiona i okrenut prema tratini.

Kuća je bila sićušna, sprijeda je imala trijem, na katu dvije mansarde. Gamache je već bio ukući, ali uvijek sa blokom u ruci, s pitanjima, uvijek po službenom zadatku. Nikada kaogost. Kad je ušao, sve su se oči okrenule prema njemu, svi su prema njemu pohitali, aMyrna je stigla prva.

— Za ime Božje, jeste li ponijeli pištolj?— Nemam pištolj.— Kako to mislite, nemate pištolj?— Oružje je opasno. Što će vam pištolj?— Da ju ustrijelite. Pokušava nas ubiti — Myrna je zgrabila Gamachea za rukav i

okrenula ga prema Ruth, koja je kružila među gostima. Imala je pregaču s volanima iplastični pladanj žive narančaste boje.

— Zapravo — rekao je Gabri, — mislim da nas želi oteti i vratiti u 1950.—Tad je valjda zadnji put imala goste — rekla je Myrna.— Predjelo, starudijo? — Ruth je spazila novog uzvanika i obrušila se na njega.Gabri i Olivier su pogledali jedan drugoga. — Misli na tebe.Ali začudo, mislila je na Gamachea.— Bolje vrabac na grani... — rekla je Ruth s jako lošim britanskim naglaskom. Iza nje se

gegala Rosa.— Ovako govori otkako smo stigli — rekla je Myrna. Ustuknula je od poslužavnika i

naletjela na hrpu književnih podlistaka iz Timesa. Gamache je promatrao krekere kako sekližu lijevo-desno po poslužavniku, premazani nečim smeđim za što se nadao da jekikiriki-maslac. — Sjećam se da sam negdje čitala o tome — nastavila je Myrna. — Da ljudigovore sa stranim naglaskom nakon ozljede mozga.

—Je li opsjednuće ozljeda mozga? — rekao je Gabri. — Zvuči kao da ju je obuzeoSotona.

- 87 -

— Dovraga i bestraga — rekla je Ruth.Ali najupadljivija stvar u sobi nisu bile prastare svjetiljke, namještaj od tikovine,

pošandrcala Britanka Ruth sa svojim sumnjivim pladnjem, niti naslonjači zatrpaniknjigama i novinama i časopisima, niti čupavi zeleni tepih. Nego patka.

Rosa je bila odjevena u haljinicu.— Otprhnula je do kraja — rekao je Gabri.— Naša Rosa — Ruth je odložila poslužavnik s krekerima i kikiriki-maslacem i sad je

nudila stabljike celera premazane sirom za mazanje.Gamache ju je promatrao i razmišljao o tome da obavi par poziva. Jedan društvu za

zaštitu životinja, jedan psihijatriji. Ali ni Ruth ni Rosa nisu djelovale uznemireno. Zarazliku od njihovih uzvanika.

— Jeste li za? — Clara mu je ponudila nekakve kuglice umočene u nešto što jeizgledalo kao sjemenje.

— Što je to? — upitao je Gamache.— Mislimo da je loj sa hranom za ptice — rekao je Peter.— I nudite ga meni? — upitao je Gamache.— Pa, netko mora nešto pojesti, da ju ne povrijedimo — Clara je glavom pokazala

prema Ruth, koja je baš ulazila u kuhinju. — A mi se previše bojimo.— Non, merci — nasmiješio se i krenuo u potragu za Olivierom. Dok je prolazio pored

kuhinje, provirio je unutra i vidio da Ruth otvara limenku. Rosa je stajala na stolu ipromatrala ju.

— Sad ćemo im otvoriti ovo — mrmljala je Ruth. — Možda da prvo pomirišimo, štomisliš?

Patka nije mislila ništa. Ruth je ipak pomirisala otvorenu limenku. — Poslužit će.Stara je pjesnikinja obrisala ruke o krpu, a zatim podigla kraj Rosine haljine i zagladila

joj neposlušno pero.— Trebate li pomoć? — upitao je Gamache s vrata.— Ma baš si drag.Gamache se lecnuo, očekujući da Ruth na njega zavitla sataricu nakon tih riječi. Ali

samo se nasmiješila i pružila mu pladanj maslina punjenih kriškama mandarina izkompota. Gamache ga je primio i vratio se među goste. Nije ga začudilo što su ga dočekalineprijateljski, ipak se pridružio silama zla. Bilo mu je zbilja jako drago što Beauvoir nijeovdje i ne vidi Ruth još luđu i još više Anglo nego inače, Rosu u haljini i njega kako okolonudi hranu koja će bez sumnje ubiti ili strpati u bolnicu bilo koga tko bude dovoljno ludda ju stavi u usta.

— Maslinu? — upitao je Olivier.On i Gabri su pogledali pladanj.— Jesam li ja prema ovome mandarina? — upitao je Gabri.— Prestani biti toliki seronja — rekao je Olivier.Gabri je otvorio usta, ali upozoravajući pogledi sa svih strana natjerali su ga da ih

odmah zatim zatvori.Peter, koji je stajao podalje od središta događanja, držeći u ruci čašu vode koju mu je

Ruth ljubazno ponudila, se nasmiješio. Gotovo iste te riječi je njemu uputila Clara kad joj jerekao da se osjeća okaljanim policijskim pretresom njihovog doma.

— Zašto? — upitala ga je.— A ti ne? Pomisli samo, svi ti nepoznati ljudi bulje u tvoja djela.

- 88 -

— A kako izgleda izložba? Danas popodne je više ljudi buljilo u moja djela nego ikaddosad u karijeri. Samo neka dolaze. I neka ponesu novčanike — nasmijala se, očigledno jojto nije smetalo. Ali vidjela je da njemu smeta. — Što je, Peter?

— Moja slika nije spremna za publiku.— Ma joj, tebi sad znači smeta što su ti vidjeli sliku?— Pa smeta.— Traže ubojicu, a ne umjetnika.I na tome su stali, još jedna neugodna istina. Koja ih je trenutno razdvajala.Gamache i Olivier su se udaljili od grupe i stali u miran kut.— Saznao sam da si kupio svoju zgradu prije par godina.Olivier je blago porumenio, zatečen pitanjem. Instinktivno i kradomice je pogledao po

sobi, da se uvjeri da ovo nitko nije čuo.— Učinilo mi se da je dobra investicija. Imao sam ušteđenog novca sa starog posla, a i

ovdje mi je dobro išlo.— Jako dobro. Platio si gotovo tričetvrt miljuna dolara.— Danas vjerojatno vrijedi puni milijun.— Možda. Ali platio si u gotovini. Toliko ti je dobro išlo?Olivier se osvrnuo uokolo, ali nitko ih nije mogao čuti. Svejedno se stišao.— Bistro i pansion posluju vrlo dobro, barem zasad, ali pravo iznenađenje bio je

antikvarijat.— Kako to?— Kvebečka borovina je jako tražena, a ja sam pronašao dosta krasnih komada.Gamache je kimnuo. — Ranije danas smo razgovarali s Poirierovima.Olivierovo lice se ukočilo. — Slušajte, to što oni pričaju nije istina. Nisam preveslao

njihovu majku. Željela je to sve prodati. Preklinjala me.— Znam. Razgovarali smo i s njom. I s Mundinima. Namještaj je sigurno bio u jako

lošem stanju.Olivier se malo opustio.— Zbilja je. Godinama je stajao u vlažnoj, hladnoj staji i tavanu. Morao sam istjerati

miševe iz svega. Neki komadi su bili toliko napuhnuti od vlage da smo ih jedva spasili. Zarasplakati se.

— Madame Poirier kaže da si joj nakon svega donio novi krevet. To je bilo lijepo.Olivier je oborio pogled. — No da, želio sam joj zahvaliti.Savjest, pomislio je Gamache. Ovaj čovjek ima golemu, nikad tihu savjest koja ide ruku

pod ruku s njegovom golemom, nikad sitom pohlepom.— Rekao si da bistrou i pansionu zasad dobro ide. Što ti je to značilo?Olivier je na trenutak pogledao kroz prozor, a zatim ponovno Gamachea.— Mornari moji, eto vam večere — zapjevala je Ruth.— Što da radimo? — prošaptala je Clara Myrni. — Da se damo u trk?— Prekasno. Stigle bi nas ili Ruth, ili patka. Jedino što možemo je stisnuti zube i moliti

da sve ovo što prije prođe. I u najgorem slučaju praviti se da smo mrtvi.Gamache i Olivier su ustali i krenuli prema stolu, posljednji od cijelog društva.— Pretpostavljam da znate što izvode gore u staroj kući Hadleyevih? — kad Gamache

nije odgovorio, Olivier je nastavio. — Rasturili su cijelu unutrašnjost, ispraznili sve ipretvaraju ju u wellness i mali hotel. Deset soba za masažu, meditaciju i satove joge. Imatće i salon za uljepšavanje i grupne ponude za tvrtke. Privući će hrpe ljudi i k sebi i u selo.Upropastit će Three Pines.

— Three Pines?

- 89 -

— No dobro — obrecnuo se Olivier. — Upropastit će bistro i pansion.Pridružili su se ostalim gostima u kuhinji i sjeli za Ruthin bijeli plastični vrtni stol.— Pazi glavu — rekao je Gabri kad je Ruth počela postavljati pred njih zdjelice.Gamache je pogledao sadržaj svoje zdjelice. Razaznao je breskve iz kompota, slaninu,

sir i gumene medvjediće.— Sve što volim — rekla je Ruth s osmijehom. Rosa je sjedila do nje u gnijezdu

svijenom od ručnika, kljuna zaguranog pod rukav haljine.— Viskija? — upitala je Ruth.— Da, molim — šest čaša je poletjelo prema Ruth, koja je svakome natočila viskija u

zdjelicu s večerom.Oko tri stoljeća i mnogo životnih vijekova kasnije, isteturali su u mirnu, prohladnu noć.— Bokić! — domahnula im je Ruth. Ali Gamachea je razvedrilo što je čuo i njezinu

posljednju riječ prije nego što je zatvorila vrata: — Seronje.

- 90 -

Četrnaest

Kad su se vratili u bistro, našli su Beauvoira kako ih čeka. Ili barem pokušava. Spavaoje čvrstim snom u svojoj fotelji. Pored njega su stajali pladanj pun mrvica i čašačokoladnog mlijeka. U kaminu su svjetlucali posljednji, gotovo ugašeni ugarci.

— Da ga budimo? — upitao je Olivier. — Izgleda tako mirno. Beauvoirovo lice je bilookrenuto u stranu i iz usta mu je curila svjetlucava crta sline. Disao je glasno i pravilno. Naprsima mu je ležao mali plišani lav kojeg je Gabri donio Olivieru sa sajma, pridržavao ga jedlanom.

— Slatki mali policajac — rekao je Gabri.— Sad sam se sjetio. Ruth me zamolila da mu ovo dam — Olivier je pružio Gamacheu

presavijeni komadić papira. Gamache ga je primio i nakon što im je rekao da mu ne trebapomoć ni sa čime, promatrao ih kako se umorno uspinju stubama. Bilo je devet navečer.

— Jean Guy — prošaptao je Gamache. — Probudi se. Kleknuo je i dodirnuo mlađegmuškarca po ramenu. Beauvoir se prenuo iz sna kratko zahrkavši, a mali je plišani lavskliznuo s njegovih grudi na pod.

— Što je bilo?—Vrijeme je za krevet. Promatrao je Beauvoira.— Kako je bilo?— Nitko nije umro.— To je krasno postignuće u Three Pinesu.— Olivier kaže da ga je Ruth zamolila da ti ovo preda — Gamache mu je predao

papirić. Beauvoir je protrljao oči, rasklopio ga i pročitao. Zatim ga je, tresući glavom,pružio Gamacheu.

Možda u svemu ovomeNešto sam propustio.

— Što to znači? Prijeti li ona meni?Gamache se namrštio. — Pojma nemam. Zašto uopće tebi piše?— Ljubomora, šefe? Možda je samo pošandrcala — ali obojica su znali da je „možda“

suvišno. — A kad smo kod luđakinja, zvala je vaša kćer.— Annie? — Gamache se naglo zabrinuo, instinktivno izvlačeći mobitel za kojeg je

znao da ne radi u ovom selu u dnu doline.— Sve je u redu. Samo je željela porazgovarati s vama o nečem što ju je uzrujalo na

poslu. Ništa strašno. Samo razmišlja o otkazu.— Kvragu, vjerojatno je to ono o čemu je željela razgovarati jučer kad su me poslali

ovamo.— Nemate se zašto brinuti. Ja sam sve sredio.— Nisam siguran da bi se „odjebi“ moglo nazvati „sređivanjem“.Beauvoir se nasmijao i sagnuo podići plišanog lavića. — Niste ju bez vraga prozvali

lavicom vaše obitelji. Opaka je.— Zovemo ju lavica jer je strastvena i nježna.

- 91 -

— I ždere ljude?— Svim bi se njezinim osobinama divio da je muškarac — rekao je Gamache. —

Pametna je, bori se za ono u što vjeruje. Ne boji se reći što misli i ne uzmiče prednasilnicima. Zašto ju dražiš? Svaki put kad dođeš na ručak i ona je tamo, nastane svađa.Već je i meni dosta toga.

— OK, potrudit ću se. Ali jako je naporna.— I ti si. Imate dosta zajedničkog. Što ju je mučilo na poslu? — Gamache je sjeo do Jean

Guya.— Aha, da, slučaj kojeg je željela povjeren je nekom drugom i to mlađem odvjetniku.

Dosta smo dugo razgovarali. Prilično sam siguran da neće nikoga ubiti u uredu.— To je moja cura.— I odlučila je da ipak neće dati otkaz. Rekao sam joj da bi požalila tako naglu odluku.— A jesi, ha? — upitao je Gamache s osmijehom. Super savjet od svjetskog prvaka u

naglosti.— Pa netko joj mora dati pametan savjet — nasmijao se Beauvoir. — Roditelji su joj

šašavi, znate.— Tako sam i ja čuo. Hvala ti.Savjet je doista i bio dobar. I Gamache je znao da je Beauvoir toga svjestan. Djelovao je

zadovoljno. Gàmache je pogledao na sat. Devet i trideset. Dohvatio je Gabrijev telefon.Dok je Gamache razgovarao sa kćerkom, Beauvoir je odsutnog uma gladio plišanog

lavića.

Možda u svemu ovomeNešto sam propustio.

Najgori strah svake istrage ubojstva. Strah da ste nešto propustili. Glavni istražiteljGamache je okupio sjajan odjel. Gotovo dvije stotine suradnika, svaki biran ponaosob,istraživalo je zločine diljem pokrajine.

Ali ovaj tim, znao je Beauvoir, bio je najbolji.On je bio krvosljednik. Predvodnica, izvidnica.Agentica Lacoste je bila lovac. Odlučna, metodična.A glavni istražitelj? Gamache je bio istraživač. Onaj koji se usudio poći kamo ostali nisu

željeli, ili nisu mogli. Ili se nisu usuđivali. U divljinu. Gamache je pronalazio provalije,špilje i zvijeri koje su se u njima krile.

Beauvoir je dugo mislio da je Gamache na to spreman jer je neustrašiv. Ali s vremenomje shvatio da glavnog istražitelja gone mnogi strahovi. U tome je bila njegova snaga.Prepoznavao je strah i u drugima. Više od svega drugoga strah je vodio njegovu desnicu,ruku s oružjem. Ruku koja udara.

A mladi agent Morin? Što će on donijeti u tim? Beauvoir je morao poriznati da mu semladić sve više sviđao. Ali zato nije bio ništa manje svjestan njegovog neiskustva. Ikrvosljednik Beauvoir jasno je njušio trag straha u ovom slučaju.

Ali taj je trag vodio do Morina.Beauvoir je ostavio Gamachea u salonu, u razgovoru sa kćerkom i uspeo se u sobu.

Dok se penjao, pjevušio je staru pjesmu Weaversa i nadao se da Gamache nije primijetioda je ponio lavića sa sobom.

- 92 -

Kad je gospodin Béliveau sljedećeg jutra otvorio svoje samoposluživanje, pred vratimaga je već čekao jedan kupac. Agent Paul Morin je ustao s klupice na trijemu ispred dućanai predstavi se starom trgovcu.

— Kako vam mogu pomoći? — upitao je gospodin Béliveau,otključavajući vrata. Nije se često događalo ovdje u Three Pinesu da njegovim mušterijamanešto treba toliko brzo da ga čeka pred vratima prije otvaranja. Ali s druge strane, ovajmladić nije bio iz mjesta.

— Držite li parafin?Strogo lice gospodina Béliveau osvijetlilo se osmijehom. — Držim sve.Paul Morin nikada prije nije ušao u njegov dućan i sad se osvrtao na sve strane. Na

policama od tamnog drva stajale su uredno naslagane limenke. Na pult su se oslanjalegoleme vreće sa hranom za pse i ptice. Iznad polica stajale su stare kutije sa društvenimigrama. Dama, Snakes and Ladders, Monopoly. Kutije s puzzlima i bojankama poslaganeu uredne redove. Suha hrana stajala je uz jedan zid, boje, čizme, hranilice za ptice uzdrugi.

— Tamo je, pored staklenih za vakuumiranje. Spremate se kiseliti nešto? — zakikotaoje.

— Prodajete li puno parafina? — upitao je Morin.— U ovo doba godine? Jedva ga uspijem dobaviti dovoljno brzo.— A ovo? — Morin je podigao jednu limenku. — Prodajete li mnogo ovoga?— Nešto. Ali po to većina ljudi ide u Cowansville, u Canadian Tire, ili u veće dućane s

građevinskim materijalom. Ja držim tek tako, da se nađe u nuždi.— Kad ste posljednji put prodali limenku nekome? — upitao je mladi agent plaćajući

robu. Zapravo nije očekivao odgovor, ali osjećao je da ipak mora pitati.— U srpnju.— Stvarno? — Morin je pomislio da će morati poraditi na ispitivačkoj hladnokrvnosti.

— Kako se tako dobro sjećate?— To mi je posao. Morate upoznati navike ljudi. Pa kad kupe nešto što inače ne

kupuju, poput toga — podigao je limenku, pa ju potom spremio u papirnatu vrećicu — japrimijetim. Zapravo to su kupile dvije mušterije u kratkom roku. Izgleda da je popularno.

Agent Paul Morin je izašao iz trgovine gospodina Béliveaua s robom i čitavom silomneočekivanih informacija.

Agentica Isabelle Lacoste je počela dan razgovorom od kojeg je očekivala višeiskrenosti. Pritisnula je tipku i vrata dizala su se zatvorila. Poletjela je prema najvišem katuBanque Laurentienne u Montrealu. Dok se vozila, promatrala je luku na jednoj strani iMont Royal s golemim križem na drugoj. Iz središta grada uzdizale su se veličanstveneostakljene zgrade u kojima su se odražavale sunčeve zrake, odražavale težnje i uspjesiovog moćnog frankofonog grada.

Isabelle Lacoste uvijek bi zatekla snaga ponosa koju je osjećala pri pogledu na centarMontreala. Arhitekti su u njemu uspješno spojili impozantnost i šarm. Građani se ovdjenisu stidjeli svoje prošlosti. Cijeli Quebec je takav, bilo to dobro ili loše.

— Je vous en prie — tajnica joj je s osmijehom otvorila vrata.— Merci — agentica Lacoste je ušla u prilično velik ured u kojem je za svojim radnim

stolom stajao vitak, atletski građen sredovječni muškarac. Prišao joj je, pružajući joj ruku ipredstavio se kao Yves Charpentier.

— Pribavio sam neke od informacija koje ste tražili — rekao je na obrazovanomfrancuskom. Lacoste je uvijek uživala kad bi s nekim na visokom položaju mogla

- 93 -

razgovarati na materinjem jeziku. Njezina generacija je imala tu privilegiju. Ali od svojih jeroditelja i baka i djedova znala, a i poznavala je nedavnu povijest dovoljno dobro da znada bi samo tridesetak godina ranije ovaj razgovor vodila s jednojezičnim Anglosaksoncem.Njezin je engleski bio savršen, ali to nije bilo važno.

Prihvatila je ponuđenu kavu.— Ovo je prilično delikatna stvar — rekao je monsieur Charpentier kad je njegova

tajnica za sobom zatvorila vrata. — Ne želim da pomislite da je Olivier Brûlé biokriminalac i sve ovo nikada nije došlo ni blizu podizanju optužnice.

— Ali?— Prvih nekoliko godina smo bili jako zadovoljni njime. Bojim se da nas je i previše

zadivio profit kojeg nam je pribavio. Brzo je napredovao. Ljudima se sviđao, pogotovoklijentima. Mnogo ljudi na njegovom položaju zna biti ljigavo, ali Olivier je bio iskren.Samozatajan i pun poštovanja. Bilo je ugodno i poslovati i raditi s njim.

— Ali? — ponovila je Lacoste, ovoga puta s blagim osmjehom za kojeg se nadala da ćeublažiti njezinu nestrpljivost. Monsieur Charpentier je uzvratio osmijehom.

— Nestao je novac banke. Nekoliko milijuna — promatrao ju je da vidi njezinureakciju, ali Lacoste je samo slušala. — Pokrenuli smo istragu, jako diskretno. Umeđuvremenu je nestalo još novca. Na kraju je istraga dovela do dvoje ljudi. Jedan od njihje bio Olivier. Isprva nisam vjerovao u to, ali nakon nekoliko razgovora mi je sve priznao.

— Je li moguće da je štitio drugog zaposlenika?— Sumnjam. Iskreno rečeno, drugi zaposlenik je bio dobar radnik, ali nedovoljno

pametan za takvo nešto.— Sigurno ne treba biti genije za pronevjeru. Ja bih rekla da čak treba biti glup.Monsieur Charpentier se nasmijao. — Slažem se, ali nisam vam dobro objasnio. Naime,

novac je nestao s računa tvrtke, ali nije bio ukraden. Olivier nam je pokazao što je izveo.Trag poput mrvica kruha. Ispostavilo se da je radio na nečemu u Maleziji, naišao nafantastičnu mogućnost za ulaganje i predložio to svojem nadređenom, koji je odbioprijedlog. Pa je Olivier izveo cijeli pothvat na svoju ruku, bez odobrenja. Nije ni pokušaosakriti trag. Sačuvao je sve dokumente i namjeravao ih je predati zajedno s profitom odcijele akcije. I bio je u pravu. Tri milijuna koje je uzeo je pretvorio u dvadeset.

Lacoste je ovaj put ipak reagirala, doduše ne riječima, ali izraz na njezinom licu jeCharpentier pravilno protumačio i kimnuo.

— Točno tako. Mali je imao nos za novac. Gdje je sad?— Otpustili ste ga? — upitala je Lacoste, ignorirajući njegovo pitanje.— Dao je otkaz. Pokušavali smo odlučiti što da radimo s njim. Njegov je nadređeni bio

na rubu živčanog sloma i zahtijevao je da ga objesimo naglavce s vrha zgrade. Morali smomu objasniti da se ovdje to tako ne radi. Više ne.

Lacoste se nasmijala. — Neki od vas su ga željeli zadržati?— Bio je jako dobar u svom poslu.— U poslu stvaranja novca. I sigurni ste da ga je namjeravao vratiti?— E sad smo već na kliskom terenu. Polovica mu je vjerovala, polovica nije. Olivier je

naposlijetku sam dao otkaz, kad je shvatio da je izgubio naše povjerenje. A kad izgubitepovjerenje, znate i sami...

Tako dakle, pomislila je agentica Lacoste. Znate i sami.A sad je Olivier živio u Three Pinesu. Ali kao i svatko drugi tko se preselio, jedno je

ipak ponio sa sobom - sebe.Znate i sami.

- 94 -

Tri policajca stajala su uz stol za sastanke u Kriznoj sobi.— Dakle, što imamo? — upitao je Beauvoir, stojeći još jednom pored svojih papira

prikucanih na zid. Umjesto odgovora na pitanja, na papirima su sad bila još dva pitanja.GDJE JE UBIJEN?ZAŠTO JE PRENESEN U BISTRO?Stresao je glavom. Kao da se kreću u krivom smjeru. Čak i ono malo stvari koje su se

činile mogućima u ovom slučaju, kao ideja da je ubijen žaračem, na kraju bi se pokazalenetočnima.

Nisu imali ništa.— Zapravo imamo mnogo — rekao je Gamache. — Znamo da ubojstvo nije izvršeno u

bistrou.— Znači moramo provjeriti samo ostatak svijeta — rekao je Beauvoir.— Znamo da su nekako umiješani parafin i Varathane. A znamo i da je nekako

umiješan Olivier.—Ali ne znamo čak ni tko je ubijeni bio — Beauvoir je ljutito potcrtao to pitanje na

papiru. Gamache je malo šutio da se to slegne, a zatim je ponovno progovorio.— Ne znamo. Ali saznat ćemo. S vremenom ćemo saznati sve. Ovo je slagalica i s

vremenom će nam pred očima biti cijela slika. Moramo biti strpljivi. I uporni. Moramosaznati što više možemo o potencijalnim sumnjivcima. O Parrama, na primjer.

— Imam one informacije koje ste tražili — rekao je agent Morin, podižući svoja uglataramena. — Hanna i Roar Parra došli su ovamo sredinom osamdesetih. Kao izbjeglice.Podnijeli su molbu za dobivanjem državljanstva i dobili ga. Sad su kanadski državljani.

— Sve po zakonu? — upitao je Beauvoir sa žaljenjem.— Sve po zakonu. Jedno dijete. Havoc, dvadesetjedna godina. Obitelj je jako aktivna u

zajednici Čeha ovdje. Financijski podupiru nekoliko osoba.— No dobro — odmahnu je Beauvoir rukom. — Nešto zanimljivo?Morin je pregledavao svoje opsežne zabilješke. Što bi istražitelj Beauvoir mogao

smatrati zanimljivim?— Jesi li pronašao ikakve podatke o njihovom životu prije dolaska ovamo? — upitao je

Gamache.— Nisam, gospodine. Obavio sam nekoliko poziva u Prag, ali njihova dokumentacija iz

tog vremena je prilično neuredna, gospodine.— OK — Beauvoir je začepio svoj flomaster. — Još nešto.Agent Morin je stavio papirnatu vrećicu na stol za sastanke.—Jutros sam otišao do samoposluživanja i kupio ovo.Iz vrećice je izvukao kocku parafinskog voska. — Monsieur Béliveau kaže da se ovdje

parafin dobro prodaje, posebno u ovo doba godine.— To i nije od neke pomoći — rekao je Beauvoir, vraćajući se za stol.— Nije, ali ovo možda jest — sad je iz vrećice izvukao limenku. Na njoj je pisalo

Varathane. — U srpnju je prodao dvije limenke, svaku drugoj osobi. Jednu Gabriju i jednuMarcu Gilbertu.

— Ma zbilja? — Beauvoir je otčepio flomaster.

Agentica Lacoste je, kao i svaki građanin Montreala, poznavala Habitat, neobičnu iegzotičnu stambenu zgradu izgrađenu za Svjetsku izložbu 67. Ta je građevina smatranakontroverznom tada jednako kao i sad. Poput spomenika kreativnosti i viziji ležala je naîle des Soeurs, na rijeci St. Lawrence. Tko je jednom vidio Habitat, ne zaboravlja ga.Umjesto vodoravno ili okomito postavljene četvrtaste zgrade, arhitekt je rascjepkao

- 95 -

prostor na sobe, a svaku prostoriju smjestio u zasebnu kocku. Habitat je izgledao kao hrpadječjih kockica nabacanih na hrpu. Neke su zadirale u druge, bile povezane odozgo iliodozdo ili sa strane, a sunce je prolazilo kroza zgradu i sobe su bile preplavljenesvjetlošću. Pogled iz svake sobe bio je spektakularan, bilo u smjeru moćne rijeke, iliveličanstvenog grada.

Lacoste nikada nije bila u jednom od stanova Habitata, ali upravo je stajala predvratima jednog od njih. Pred vratima Jacquesa Bruléa, Olivierovog oca.

— Uđite — rekao je bez osmijeha, otvarajući vrata. — Kažete da ovo ima veze s mojimsinom?

Gospodin Brûlé bio je sušta suprotnost svom sinu. Imao je gustu i čupavu crnu kosu,bio je krupne građe. Lacoste je primijetila blistave parkete, kamin od škriljevca, velikeprozore s pogledom na rijeku. Stanje bio otmjen, skupo uređen.

— Možemo li sjesti?— Možete li početi?Stajao je na vratima, ne puštajući ju dalje od hodnika. Sprječavajući ju da uđe u njegov

dom.— Kao što sam vam rekla kad smo telefonski razgovarali, radim u odjelu za ubojstva.

Istražujemo ubojstvo u Three Pinesu.Muškaarac ju je bezizražajno promatrao.— Mjesto gdje vam živi sin — kratko je kimnuo. Lacoste je nastavila. — Tijelo je

pronađeno u bistrou.Namjerno nije rekla čijem bistrou. Olivierov otac je mirno čekao, ne pokazujući ni da

prepoznaje bistro, ni da je uznemiren ili na bilo koji način zabrinut.— U Olivierovom bistrou — rekla je naposlijetku.— I što sad želite od mene?U istragama ubojstva razorene obitelji nisu rijetkost, ali Lacoste ju ovdje nije očekivala.— Željela bih čuti više o Olivieru, o njegovom odrastanju, o mladosti, o tome što ga

zanima.—Razgovarate s krivim roditeljem. Treba vam njegova majka.— Oprostite, mislila sam da je preminula.—Jest.— Preko telefona ste mi rekli da je Olivier pohađao Notre Dame de Sion. Koliko sam

čula, to je jako dobra škola. Ali niža osnovna, do šestog razreda. Gdje je išao nakon toga?— Mislim u Loyolu. Ili Brébeuf? Ne sjećam se više.— Pardon? Bili ste razvedeni od supruge?— Ne, nikada se ne bih razveo — ova izjava bila je izgovorena s više uvjerenja nego

bilo što dosad. Više ga je uzrujavala pomisao na razvod, nego na smrt, pa čak i ubojstvo.Lacoste je čekala. I čekala. Naposlijetku je Jacques Brûlé ipak progovorio.

— Puno sam putovao, gradio karijeru.Ali agentica Lacoste, koja je ganjala ubojice i svejedno znala u koje joj škole idu djeca,

znala je da to nije baš neko objašnjenje, a bogme ni isprika.— Je li Olivier upadao u nevolje? Tukao se? Je li bilo ikakvih problema?— S Olivierom? Apsolutno nikakvih. Bio je običan dečkić, kažem vam. Ponekad se

znao posvađati, ali ništa ozbiljno.Kao da razgovara sa spužvom. Ili kao da sluša trgovca koji joj pokušava prodati

namještaj za blagovaonicu. Gospodin Brûlé je tijekom cijelog razgovora bio na rubu dasina nazove „to“.

- 96 -

— Kad ste se posljednji put čuli? — nije bila sigurna kakve to veze ima s njezinomistragom, ali svejedno je željela znati.

— Ne znam.Mogla je i misliti. Dok je odlazila, povikao je za njom „Recite mu da ga pozdravljam“.Lacoste je stala pored dizala, pritisnula tipku i okrenula se prema krupnom muškarcu

koji je i dalje stajao na vratima, ispriječivši se na putu svjetlosti koje je stan bio pun, znalaje.

— Možda ga možete i sami pozdraviti. Možete doći u posjet. Dočekat će vas on i Gabri.— Gabri?— Gabriel.— Gabrielle? Nisam znao da ima curu.Dizalo se zaustavilo pred njom i ušla je, pitajući se hoće li gospodin Brûlé ikada stići do

Three Pinesa. Zanimalo ju je zašto ovaj čovjek toliko toga potiskuje i krije.Ali to mu je očigledno bilo zajedničko sa sinom.

Jutro je već bilo odmaklo i Olivier je bio u svojem bistrou, stajao je pred vratima,razmišljao da li da ih otključa. Pusti ljude unutra. Možda gomila nadglasa glas u njegovojglavi. Samotnjakov glas. Nadglasa tu užasnu priču što ga je povezivala s njim. Čak i usmrti.

Mladić se pojavio u dnu gole planine. Kao i svatko drugi u okolici, i on je čuo priče. O zločestojdjeci koja su dovedena ovamo kao žrtva užasnom Kralju planine.

Pogledom je potražio malene kosti na prašnjavom tlu, ali nije vidio ništa. Nikakvih tragovaživota. Čak ni smrti.

Baš kad se spremao otići, začuo je tih uzdah. U to mjesto koje je dosad bilo nepomično dolepršaoje povjetarac. Osjetio ga je na vratu iznad leđa, osjetio je kako mu se koža hladi i dlačice kostriješe.Pogledao je prema dolje, prema bujnoj zelenoj dolini, gustim šumama i crijepom prekrivenimkrovovima, i zapitao se kako je mogao biti toliko glup da se uspne ovamo. Pa još i sam.

— Nemoj — začuo je glas nošen vjetrom. — Nemoj.Mladić se okrenuo. — Idi — začuo je.— Ne idi — rekao je isti onaj koji je uzdisao.

- 97 -

Petnaest

Tri istražitelja zajedno su izašla iz Krizne sobe, ali kod tratine su se razišli. Beauvoir seodvojio od Gamachea i agenta Morina, koji su otišli još jednom porazgovarati s Olivieromi Gabrijem, a on se sam otputio prema nekadašnjoj kući Hadleyevih.

Osjećao se prilično nadmoćno. Uhvatili su Gilberte u laži. Dominique mu je jučer reklada nisu koristili Varathane. Jako samodopadno mu je priopćila da oni koriste samoekološke materijale. Ali sad je imao dokaze da su kupili najmanje pola litre laka.

Pa ipak, ovako brzo je hodao samo zato što nije mogao dočekati da vidi što su njih trojenapravili od stare kuće.

Gamache je pritisnuo kvaku bistroa i s iznenađenjem shvatio da su vrata otključana.Ranije istog jutra, uz stol pun tosta, tanko rezanih jagoda i banana, javorovog sirupa islanine, Gabri je priznao da ne zna kad bi Olivier mogao ponovno otvoriti bistro.

— Možda nikad — rekao je, — a što smo onda? Morao bih početi naplaćivati gostima.— Hvala Bogu pa u pansionu to nikome neće biti čudno — rekao je Gamache.— Čovjek bi mislio da je tako, ha? Ali između mene i pravog pansiona stoji ekstremna

lijenost.Pa ipak, kad su Gamache i agent Morin ušli u bistro, zatekli su Gabrija za šankom, s

krpom za poliranje u ruci. A iz kuhinje su dopirali mirisi fine kuhinje.— Olivier! — doviknuo je Gabri, izlazeći iza šanka prema njima. — Imamo prve

mušterije od ubojstva.— O, za ime Božje, Gabri — začuli su iz kuhinje. Zatim je jedan lonac tresnuo o pult.

Trenutak kasnije Olivier je izletio kroz dvokrilna vrata kuhinje. — A, vi ste to.— Nažalost, samo nas dvojica. Imamo neka pitanja. Imaš li trenutak?Olivier je izgledao kao da bi mogao reći ne, ali promijenio je mišljenje i pokazao im da

sjednu uz kamin. Vatra je ponovno gorjela. Svi su žarači bili na svome mjestu.Gamache je pogledao agenta Morina. Morin mu je uzvratio paničnim pogledom. Ne

očekuje valjda glavni istražitelj od njega da vodi ispitivanje? Ali minute su prolazile, anitko nije govorio. Morin je mozgao. Ne budi preagresivan, iako nije ni mislio da će to bitiproblem. Navedi sumnjivca da se opusti. Gabri im se smiješio, brišući ruke o pregaču,čekajući. Zasad se dobro držim, pomislio je Morin. Svi misle da sam idiot, dobro je to. Jošsamo da prestanem i biti idiot.

Osmjehnuo se dvojici muškaraca i napregnuo moždane vijuge. Dosad je ispitivao samovozače koji su prebrzo vozili Autocestom 10. Ali nije mogao Gabrija pitati da mu pokaževozačku dozvolu.

— Želite razgovarati o ubojstvu? — upitao je Gabri, pokušavajući mu čak pomoći.— Da, jest — rekao je Morin nesigurnim glasom. — Zapravo, ne toliko o ubojstvu,

koliko o sitnici na koju smo naletjeli.— Molim vas — rekao je Olivier, pokazujući prema stolcima. — Izvolite sjesti.— Zapravo i nije toliko važno — rekao je Morin, sjedajući, kao i ostali. — Samo nešto

što moramo provjeriti. Zanimalo bi nas zašto ste u srpnju kupili Varathane od gospodinaBeliveaua.

— Zar jesmo? — Olivier je pogledao Gabrija.

- 98 -

— Pa ja jesam. Trebao nam je za šank, ne sjećaš se?— Hoćeš li prestati s tim? Meni se šank sviđa takav kakav jest — rekao je Olivier. —

Grub.— Toliko je grub da me boli. Sjećaš se kakav je bio kad smo ga kupili? Blistav.Obojica su se osvrnuli prema dugačkom drvenom šanku na kojem je stajao niz

pretinaca sa staklenkama i bočicama svake vrste, sa šarenim tvrdim i gumenimbombonima. Iza šanka su na policama stajale boce s alkoholnim pićima.

— Važan je za ugođaj — rekao je Olivier. — Sve ovdje bi trebalo biti staro, ili baremizgledati staro. I da se nisi usudio — podigao je otvoren dlan da spriječi Gabrija dakomentira ovo posljednje, zatim se okrenuo prema policajcima. — Oko ovoga se nikad neslažemo. Kad smo uselili ovamo, bistro je bio željezarija. Svi originalni dijelovi zgrade bilisu ili iščupani, ili prekriveni.

— Grede su bile sakrivene onom debelom izolacijom za stropove — rekao je Gabri. —Čak su i kamini bili izvučeni iz zida, a otvor pretvoren u skladište. Morali smo dovestizidare da ih vrate na mjesto.

— Stvarno? — rekao je Gamache, impresioniran. Kamin je izgledao kao originalnodjelo. — A Varathane?

— Da, Gabri. A Varathane? — ispitivački je rekao Olivier.— Pa, namjeravao sam očistiti šank, prebrusiti ga i lakirati, ali...— Ali?— Nadao sam se da bi nam to Stari Mundin mogao napraviti. On zna s tim stvarima. I

mislim da bi uživao.— Zaboravi. Nitko neće ni taknuti šank.— Gdje je limenka koju ste kupili kod gospodina Bella? — upitao je agent Morin.— U podrumu u našoj kući.— Mogu li ju vidjeti?—Ako želite — Gabri je pogledao Morina kao da je ovaj sišao s uma.

Jean Guy Beauvoir nije mogao vjerovati vlastitim očima. Još manje od toga mogao jevjerovati svojem osjećaju. Uživao je u razgledavanju nekadašnje kuće Hadleyevih. Marc iDominique su mu dosad bili pokazali sve veličanstvene spavaće sobe, s kaminima itelevizorima tankog ekrana, s velikim hidromasažnim kadama i kabinama za saunu.Blistave mozaike na podovima. Aparate za espresso u svakoj sobi.

Sve je to čekalo prve goste.A sad su bili u wellness dijelu kuće, u prizemlju prigušenih svjetala i smirujućih boja i

nježnih mirisa, čak i sad. Raspremali su pakete s kozmetičkim proizvodima koji će seuskoro naći na policama što još nisu bile na zidovima. Ovaj dio kuće, iako u svakomslučaju jednako spektakularan kao i ostatak, bio je najmanje dovršen.

— Još mjesec dana, tako smo proračunali — govorio mu je Marc. — Nadamo se daćemo prve goste moći primiti na dugi vikend za Dan zahvalnosti. Baš smo razgovarali otome kad bismo trebali dati oglas u novine.

— Ja mislim da je prerano, ali Marc misli da ćemo stići sve dovršiti do onda. Već smozaposlili veći dio osoblja. Četiri masera, instruktora joge, trenera fitnessa i recepcionisticu.I to sve samo za wellness.

Uzbuđeno su čavrljali. Enid bi ovdje uživala, pomislio je Beauvoir.— Koliko bi koštao vikend za dvoje?

- 99 -

— Jedno noćenje u hotelu i dan u wellness centru kretat će se oko tristo dvadeset petdolara — rekao je Marc. — To je za običnu sobu preko tjedna, ali uključuje doručak ivečeru.

Nijedna od ovih soba nije se činila obično Beauvoiru. Isto tako ni cijena. Koliko točnokoštaju te kremice? Ali možda za godišnjicu braka. Olivier i Gabri će ga ubiti, ali moždauopće ne moraju saznati. On i Enid mogu cijelo vrijeme biti ovdje. U hotelu. Ne morajuuopće odlaziti u Three Pines. Tko bi uopće poželio izaći iz ovoga?

—To je cijena po osobi — rekao je Marc, gaseći svjetla i krenuli su stubištem na kat.— Pardon?— Tristo dvadeset pet dolara po osobi. Plus pristojbe — rekao je Mare.Beauvoiru je bilo drago da hoda iza njih i da nitko ne vidi izraz na njegovom licu.

Izgleda da je opuštanje samo za bogate.Dosad nigdje nije vidio Varathane. Detaljno je pregledavao podove, šankove, pultove,

vrata, diveći se finoći obrade, na zadovoljstvo Gilberta. Ali istovremeno je tragao i zavisokim sjajem koji je ukazivao na Varathane. Neprirodnim sjajem.

Ništa.Na vratima kuće razmišljao je da li da ih samo otvoreno upita, ali nije želio otkriti sve

karte. Šetao je dvorištem diveći se savršeno urednoj tratini, novozasađenim biljkama,impresivnim stablima podrezanih grana.

Sve ovo je bilo savršeno u skladu s njegovim poimanjem reda. Ovakvo bi selo trebalobiti, uredno ladanje.

Iza ugla kuće je izašao Roar Parra, gurajući vrtna kolica. Kad je vidio Beauvoira, stao je.— Trebate li pomoć?Beauvoir se predstavio i zagledao u konjsku balegu u kolicima. — Dobili ste još posla,

vidim — nastavio je ukorak s Parrom.—Volim konje. Lijepo ih je ponovno ovdje vidjeti. Stara gospođa Hadleyevih je imala

konje. Te staje su sad srušene, jahaće staze obrasle raslinjem.— Čujem da su vas novi vlasnici zamolili da ih ponovno prokrčite.Parra je zagunđao. — Puno je to posla. Pa ipak, moj mi sin pomaže kad god stigne, a i

volim to raditi. Tiho je u šumi.— Osim kad se onuda motaju neznanci — Beauvoir je opazio oprezan izraz Parrinog

lica.— Kako to mislite?— Niste li rekli agentici Lacoste da ste vidjeli neznanca u šumi i da je nestao? Ali to nije

bio ubijeni. Što vi mislite tko je to bio?— Ma sigurno sam se zabunio.— Zašto sad to kažete? I sami znate da to nije istina.Beauvoir je po prvi put pomno promotrio Roara Parru. Bio je znojan, prljav od rada,

čak i balege. Bio je nabijen, mišićav. Ali to nije značilo i da je glup. Beauvoir je zapravovjerovao da je prilično bistar. Pa zašto mu onda laže?

— Dosta mi je toga da me ljudi gledaju kao da sam rekao da su me oteli vanzemaljci.Tip je jedne sekunde bio iza mene, druge već nije. Osvrtao sam se, tražio ga, ali ništa. I ne,odonda ga nisam vidio.

— Možda je otišao.— Možda.Hodali su šutke. Zrak je bio ispunjen jetkim mirisom tek košenog sijena i balege.

- 100 -

— Čujem da su novi vlasnici ekološki orijentirani — Beauvoir je to izrekao kao da imprigovara, kao da mu je to pomalo bedasto. Nekakva novovijeka moda doseljenika izgrada. — Kladim se da vam ne dopuštaju da koristite pesticide ili gnojiva.

— Ja sam taj koji ih ne želi koristiti. To sam im i rekao. Morao sam ih podučiti kako seradi kompost, kako se reciklira. Nisam siguran da su ikad čuli za te stvari. Još su uvijeknamirnice nosili u plastičnim vrećicama, možete li to vjerovati?

Beauvoir, koji je također koristio plastične vrećice, je stresao glavom. Parra je iskrcaobalegu na vruću hrpu i okrenuo se prema Beauvoiru smijući se.

— Što je? — upitao je Beauvoir.— Sad su borci za ekologiju. U redu je to, naravno. Da su barem svi takvi.— Znači da u svim tim radovima nisu koristili otrovne stvari, na primjer Varathane?Mišićavi muškarac se ponovno nasmijao. — Htjeli su, ali sam ih spriječio. Rekao sam

im da postoje prirodna ulja.Beauvoirov optimizam je kopnio. Ostavio je Roara Parru da prevrće kompost, vratio se

do kuće i pozvonio. Vrijeme je da ih izravno pita. Vrata mu je otvorila madame Gilbert,Marcova majka.

— Ako vam nije problem, želio bih još jednom razgovarati s vašim sinom.— Naravno, istražitelju. Izvolite ući.Bila je ljubazna i prijazna. Za razliku od sina. Ispod njegove vedre i prijateljske

vanjštine svako toliko provirio bi prijezir, spoznaja da on ima mnogo, a drugi imaju manje.I da su zbog toga nekako manje vrijedni.

— Pričekat ću ga ovdje. Samo ga nakratko trebam.Nakon što je otišla, Beauvoir je ostao stajati u predvorju, diveći se čistoj bijeloj boji,

ulaštenom namještaju, cvijeću u hodniku koji se nastavljao na predvorje. Osjećaju reda iugode i dobrodošlice. U nekadašnjoj kući Hadleyevih. Nije mogao vjerovati. Koliko godmu se Marc Gilbert nije sviđao, morao mu je priznati da je obavio veličanstven posao.Svjetlo se prelijevalo kroz prozor u predvorju i blještalo na drvenom podu.

Blještalo.

- 101 -

Šesnaest

Do trenutka kad su se vratili madame Gilbert i Marc, istražitelj Beauvoir je već biopodigao sag u malenom predvorju i pregledavao je pod.

— Što tražite? — upitala je.Klečeći, Beauvoir je podigao pogled prema njoj i rukom im pokazao da ostanu stajati

gdje jesu. Zatim se ponovno zagledao u pod.Parket je bio premazan Varathaneom. Bio je gladak i tvrd i jasan i blještav. Svugdje,

osim na jednom mjestu gdje je bila mala mrlja. Ustao je i obrisao koljena.— Imate li bežični telefon?— Donijet ću vam ga — rekao je Marc.— Možda da nam ga radije donese vaša majka — Beauvoir je pogledao Carole Gilbert,

koja je kimnula i otišla.— Što je? — upitao je Marc, naginjući se i razgledavajući pod.— Znate što je, gospodine Gilbert. Jučer ste mi vi i vaša supruga rekli da niste koristili

Varathane, da ste željeli koristiti samo ekološke materijale. Ali to nije istina.Marc se nasmijao. — U pravu ste. Ovdje smo doista koristili Varathane. Ali to je bilo

prije nego što nam je rečeno da postoje i bolje stvari. Nakon toga smo prestali.Beauvoir je samo promatrao Marca Gilberta. Čuo je potpetice Carole Gilbert kako

kuckaju po parketima, vraćala se s telefonom.—Ja koristim Varathane — rekao je Beauvoir. — Valjda nisam toliko ekološki nastrojen

kao vi. Znam da mu je potrebno dan-dva da se osuši. Ali nije potpuno suh najmanje tjedandana, tako nekako. Ovaj sloj Varathana nije star nekoliko mjeseci. Ovo nije nastalo napočetku radova, jesam li u pravu? Ovo je lakirano unutar tjedan dana.

Gilbert se konačno usplahirio. — Čujte, to sam ja lakirao Varathaneom jedne noći doksu svi spavali. Prošlog petka. Ovo je fino drvo, a po njemu će se hodati puno više nego pobilo kojem drugom dijelu kuće, pa sam ga odlučio obraditi Varathaneom. Samo ovajj dio,ništa drugo. Mislim da Dominique i mama niti ne znaju.

— Zar se kroz ova vrata ne prolazi po cijele dane? Pa ovo je ulaz u kuću.— Parkiramo se s druge strane i ulazimo kroz kuhinjska vrata. Nikad ne ulazimo na

prednja. Ali naši gosti hoće.— Izvolite telefon — Carole Gilbert je došla do njih. Beauvoir joj je zahvalio i nazvao

bistro.— Je li tamo glavni istražitelj Gamache, s'il uous plait? — upitao je Oliviera.— Oui? — začuo je dubok Gamacheov glas.— Nešto sam pronašao. Mislim da biste trebali doći ovamo. I ponesite forenzičku

opremu, molim vas.— Forenzičku opremu? Što to znači? — upitao je Mare, sad već razljućen.Ali Beauvoir mu više nije odgovarao na pitanja.Unutar nekoliko minuta su stigli Gamache i Morin i Beauvoir im je pokazao lakirani

pod. I malu mrlju koja je narušavala savršen sjaj.Morin ju je fotografirao, a zatim s rukvicama uzeo uzorke pincetom.— Odmah ću ovo poslati laboratoriju u Sherbrooku.

- 102 -

Morin je otišao i Gamache i Beauvoir su se ponovno okrenuli prema Gilbertima.Dominique je stigla s namirnicama i pridružila im se.

— Što se zbiva? — upitala je.Sad su stajali u velikom hodniku, podalje od predvorja, koje je bilo ograđeno žutom

policijskom trakom i čiji je tepih bio smotan sa strane.Gamache je bio ozbiljan, a iz njega kao da je nestao svaki trag prijaznosti. — Tko je bio

ubijeni?Troje Gilberta pogledalo ga je zaprepašteno.— Rekli smo vam već — rekla je Carole. — Ne znamo.Gamache je polako kimnuo glavom. — Istina, rekli ste. Ali isto tako ste rekli i da niste

vidjeli nikoga tko odgovara njegovom opisu, ali ipak ste nekoga vidjeli. Ili barem jedno odvas. A jedno od vas zna točno što će pisati u izvještaju iz laboratorija.

Sad su pogledavali jedni druge.— Ubijeni je ležao ovdje, u vašem prevorju, na Varathaneu koji se još nije do kraja

stvrdnuo. Imao je tragove Varathanea na puloveru. A na vašem podu ima niti iz njegovogpulovera.

— Ma to je smiješno — rekla je Carole, pogledavajući čas Gamachea, čas Beauvoira.Potpuno se preobrazila i sad je ljupka vlastelinka bila moćna dama ljutitih očiju i strogogpogleda. — Smjesta otiđite iz našeg doma.

Gamache se blago naklonio i na Beauvoirovo čuđenje krenuo prema vratima, dajućimu usput znak očima.

Silazili su prašnjavom cestom prema Three Pinesu.— Dobar posao, Jean Guy. Dva puta smo pretražili tu kuću i dva puta nam je ovo

promaklo.— Zašto onda odlazimo? Trebali smo ostati gore i sve ih ispitati.— Moguće. Ali vrijeme radi za nas. Jedno od njih zna da ćemo sad imati dokaz, po svoj

prilici još prije kraja današnjeg dana. Neka se malo kuhaju. Vjeruj mi, nisam im učiniouslugu.

Razmislivši malo o tome, Beauvoir je zaključio da je šef u pravu.

Tik prije ručka Marc Gilbert je stigao u Kriznu sobu.— Možemo li nas dvojica porazgovarati? — upitao je Gamachea.— Možete slobodno pričati pred svima nama. Gotovo je s tajnama, je li tako, gospodine

Gilbert?Marcu ovo nije bilo po volji, ali je sjeo na stolac kojeg mu je ponudio Gamache.— Došao sam svojevoljno, vidite sami — rekao je Mare.— Vidim — odvratio je Gamache.Marc Gilbert je polako od svoje kuće došetao do stare željezničke postaje. Putem je

razmišljao i razmišljao što da im kaže. Njegova je priča zvučala uvjerljivo dok ju je putempričao drveću i kamenju i patkama što su letjele na jug. Sad više nije bio tako siguran.

— Slušajte, znam da će ovo zvučati besmisleno — počeo je baš onom rečenicom zakoju je sam sebi obećao da ju neće izgovoriti. Pokušavao se usredotočiti na glavnogistražitelja, a ne na onog njegovog pomoćnika lasičjeg lica ili idiota koji je zapisivao nešto ubilježnicu. — Ali samo sam ga pronašao tamo. Nisam mogao spavati i ustao sam. Krenuosam prema kuhinji da si napravim sendvič i ugledao ga. Ležao je pred ulaznim vratima.

Netremice je buljio u Gamachea, koji ga je promatrao mirnim, zainteresiranimpogledom. Nije ga gledao optuživački, čak ni kao da mu vjeruje ili ne. Samo je slušao.

- 103 -

— Bio je mrak, naravno, pa sam upalio svjetlo i prišao bliže. Pomislio sam da se moždaneki pijanac uspeo brijegom iz bistroa, vidio našu kuću i ušetao.

Bio je u pravu, zvučalo je besmisleno. Ali Gamache nije ništa rekao.— Želio sam pozvati pomoć, ali nisam želio uznemiriti ni Dominique, ni moju majku,

pa sam samo prišao sasvim blizu tipu. I tada sam mu vidio glavu.— I shvatili ste da je ubijen — rekao je Beauvoir, ne vjerujući ni riječi od svega ovoga.— Tako je — Marc je pogledao istražitelja zahvalnim pogledom, pa tek onda shvatio da

ga ovaj gleda s podsmijehom. — Nisam mogao vjerovati.— Znači, mrtvac je iskrsnuo u vašoj kući usred noći. Ne zaključavate? — upitao je

Beauvoir.— Zaključavamo, ali dolazi nam toliko dostava svega i svačega, a samo ta vrata nikada

ne koristimo pa smo ih valjda zaboravili.— Što ste zatim napravili, gospodine Gilbert? — upitao je Gamache smirujućim,

razumnim tonom.Marc je otvorio usta, zatim ih zatvorio i zagledao se u pod. Obećao je sam sebi da u

ovom trenutku neće odvratiti pogled, neće se zapiljiti u pod. Neće oklijevati. A sad jeupravo bio napravio sve to.

— Malo sam razmišljao što da radim, a zatim sam ga podigao i odnio u selo. U bistro.Eto ga.— Zašto? — upitao je Gamache.— Namjeravao sam pozvati policiju, već sam i imao telefon u ruci — pružio je praznu

ruku prema njima kao da je ona nekakav dokaz, — ali onda sam počeo razmišljati. Osilnom trudu kojeg smo uložili u tu kuću. A bili smo tako blizu kraja, tako blizu. Otvaramoza manje od mjesec dana, znate. I shvatio sam da bi se ovo našlo u svim novinama. Tko ćese željeti doći odmarati i opuštati u wellness u kojem je netko ubijen?

Beauvoir mu to nije želio priznati, ali tu je bio u pravu. A pogotovo uz onakve cijene.— Pa ste ga iskrcali u bistro? — upitao je. — Zašto?Sad je Gilbert pogledao njega. — Jer ga nisam želio unijeti ni u čiji dom. A i znao sam

da Olivier drži rezervni ključ pored vrata — vidio je da su sumnjičavi, ali samo je nastavio.— Spustio sam ubijenog s brda, ostavio ga na podu bistroa i otišao doma. Premjestio samsag iz wellnessa da pokrijem mjesto na kojem sam ga našao. Znao sam da nitko nećeprimijetiti da sam ga micao, previše se toga zbiva kod nas.

— Ovo je opasan trenutak za vas — rekao je Gamache, netremice promatrajući Marca.— Mogli bismo vas optužiti za ometanje istrage, za oskvrnuće, za manipuliranjedokazima.

— Za ubojstvo — dovršio je Beauvoir.— Potrebna nam je cijela istina. Zašto ste odnijeli leš u bistro? Mogli ste ga samo

ostaviti u šumi.Marc je uzdahnuo. Nije mislio da će toliko inzistirati na odgovoru. — I o tome sam

razmišljao, ali u Three Pines je na vikend došlo jako puno djece i nisam želio da ga otkrijenetko od njih.

— Plemenito — rekao je Gamache odmjereno. — Ali šanse za to su bile male, zar ne?Koliko često se djeca igraju u šumi oko vaše kuće?

— Događa se. Biste li vi riskirali tako nešto?— Ja bih bio nazvao policiju.Gamache je nakon toga pričekao da ta rečenica obavi svoj posao. Ona je Marcu

Gilbertu odnijela i posljednji tračak prava na bahatost. I sad je bio ogoljen pred njima. Tek

- 104 -

čovjek koji je u najboljem slučaju učinio nešto vrijedno prijezira. A u najgorem ubiočovjeka.

— Istinu, molim — rekao je Gamache gotovo šapatom.— Odnio sam tijelo u bistro jer sam želio da ljudi misle da je tamo ubijen. Olivier nas

od prvog dana tretira kao smeće.— Pa ste mu vratili podmetanjem leša? — upitao je Beauvoir. I on se mogao sjetiti

nekoliko ljudi kojima bi rado podmetnuo leš u kuće. Ali nikada to ne bi učinio. A ovajčovjek jest. To je mnogo govorilo o mržnji koju je osjećao prema Olivieru. Rijetkoj,iznenađujuće snažnoj mržnji. I odlučnosti.

Marc Gilbert je promatrao svoje ruke, pogledao kroz prozor, prešao očima prekozidova nekadašnje željezničke postaje. Zatim se zaustavio na krupnom čovjeku ispredsebe.

—Jesam. Znam da nisam smio — stresao je glavom, čudeći se vlastitoj gluposti. Zatim,kako nitko nije ništa govorio, podigao je pogled prema njima. Pogled mu je biousredotočen, promišljen. — Čekajte malo. Ne mislite valjda da sam ga ja ubio?

Šutjeli su.Gilbert je šarao pogledom od jednog do drugog. Čak je pogledavao i idiota s uvijek

spremnom olovkom.— Zašto bih ga ubio? Pa ni ne znam tko je.Još uvijek su šutjeli.— Stvarno. U životu ga vidio nisam.Naposlijetku je Beauvoir prekinuo tišinu. — A ipak je bio u vašoj kući. Mrtav. Otkud

mrtvac u vašoj kući?— Vidite?— Gilbert je pružio ruke prema Beauvoiru. — Vidite? Zato nisam pozvao

policiju. Jer sam znao što ćete misliti — zarinuo je glavu u ruke kao da pokušava smiritimisli što su mu se rojile unutra. — Dominique će me ubiti. O, Isuse. O, Bože — ramena sumu se objesila, glava klonula, odjednom pritisnuta težinom onoga što je napravio i teretomonoga što ga je tek čekalo.

U tom je trenutku zazvonio telefon. Javio se agent Morin. — Sûreté du Quebec.Glas na drugoj strani je bio prigušen i govorio je užurbano.— Désolé — rekao je Morin. Bilo mu je nelagodno jer je znao da prekida ispitivanje. —

Ne razumijem vas — svi su gledali u njega. Zacrvenio se i nastojao što pažljivije slušati, alijoš uvijek nije razumijevao riječi sugovornika. Zatim ih je iznenada razumio i boja lica muse promijenila. — Un instant.

Prekrio je slušalicu rukom. — Zove madame Gilbert. Na posjedu im je nekakav uljez.Vidjela ga je u šumi iza kuće — Morin je ponovno poslušao. — Kaže da se približava kući.Pita što da radi.

Sva trojica su ustala.— Bože moj, sigurno me vidio kako odlazim i zna da su same — rekao je Marc.Gamache je preuzeo slušalicu. — Madame Gilbert, jesu li stražnja vrata zaključana?

Možete li odmah provjeriti? — pričekao je. — Dobro. Gdje je sad? — slušao je, zatimkrenuo prema vratima, a istražitelj Beauvoir i Marc Gilbert su ga pratili trkom. — Stižemoza dvije minute. Vi i svekrva se zaključajte u kupaonicu na katu. U onu koju ste menipokazali. Da, onu s balkonom. Zaključajte vrata, navucite zavjese. Ostanite tamo dok mine dođemo do vas.

Beauvoir je već bio pokrenuo motor automobila i Gamache je sjeo, zalupio vratima ivratio Morinu telefon. — Ostani ovdje. I vi isto.

— Idem s vama — odvratio je Gilbert, otvarajući stražnja vrata.

- 105 -

— Vi ćete ostati ovdje i nastaviti razgovarati sa suprugom. Smirite ju. Zadržavate nas,monsieur.

Gamacheov glas je bio povišen, ljutit.Gilbert je zgrabio telefon iz Morinove ruke, Beauvoir je stisnuo gas i poletjeli su preko

kamenog mosta, zaobišli tratinu i krenuli Ulicom Du Moulin, a zatim se naglo zaustaviliispred stare kuće Hadleyevih. Stigli su pred njezina vrata za manje od minute. Brzo i tihosu izašli iz automobila.

— Imate li pištolj? — prošaptao je Beauvoir dok su trčali, pognutih leđa, prema uglukuće. Gamache je odmahnuo glavom. Dakle stvarno, pomislio je Beauvoir. Ponekad jezbilja želio nastrijeliti šefa.

— Oružje je opasno — rekao je Gamache.— I zato on — Beauvoir je trzajem glave pokazao prema šumi iza kuće, — vjerojatno

nosi oružje.Gamache je podigao ruku i Beauvoir je zašutio. Kratko je zamahnuo u jednom smjeru,

a zatim nestao iza kuće. Beauvoir je pretrčao ispred glavnog ulaza, zatim nestao izadrugog kraja kuće. Obojica su trčali prema dijelu šume u kojem je Dominique bila opazilanepoznatog muškarca.

Gamache je napredovao priljubljen uza zid i pognut. Brzina je bila važnija od svega.Neznanac je ovdje bio već najmanje pet minuta, neometan. Sad bi već mogao biti u kući.Mnogo se toga može dogoditi i u samo jednoj minuti, a kamoli u pet.

Zaobišao je jedan grm i našao se na kraju velike stare kuće. Opazio je kako se neštomiče. Muškarac. Visok. Sa šeširom i rukavicama, u kaputu. Stajao je blizu kuće, blizustražnjih vrata. Ako uđe unutra, njihov će zadatak postati daleko teži. Toliko mjesta zaskrivanje. Toliko blizu dvjema ženama.

Dok ga je Gamache promatrao, muškarac se osvrnuo oko sebe, a zatim krenuo premadvokrilnim vratima što su vodila u kuhinju.

Gamache se odlijepio od svojeg zida.— Stanite. Sûreté du Quebec.Muškarac je stao. Bio je leđima okrenut Gamacheu i nije vidio ima li policajac pištolj.

Ali ni Gamache nije vidio ima li ga uljez.— Da vam vidim ruke — rekao je Gamache.Neznanac se nije ni pomaknuo. To nije dobro, znao je Gamache. Bio je spreman skočiti

u stranu za slučaj da se uljez okrene i zapuca. Ali obojica su samo mirno stajali. Zatim seuljez brzo okrenuo.

Gamache, uvježban i iskusan, osjetio je kako se vrijeme usporava i svijet nestaje; sve štoje od njega ostalo bio je muškarac koji se okretao prema njemu. Njegovo tijelo, njegoveruke. I dok se to tijelo okretalo, Gamache je opazio nešto u uljezovoj ruci.

Gamache se naglo sagnuo.Zatim se uljez našao na tlu, a Beauvoir na njemu. Gamache je brzo dotrčao do njih i

prikovao mu ruku uz tlo.— Imao je nešto u ruci, vidiš li što? — povikao je Gamache.— Imam ga — rekao je Beauvoir i obojica su ga podigli na noge.Odmjerili su ga. Šešir mu je bio spao i sijeda kosa je bila neuredna. Bio je visok i mršav.— Koga vraga izvodite? — oštro je upitao uljez.—Ne smijete biti ovdje, ovo je privatni posjed — rekao je Beauvoir i pružio Gamacheu

ono što je uljez imao u ruci. Gamache je pogledao. Vrećica. Muslija. I na njoj pečatproizvođača.

Manoir Bellechasse.

- 106 -

Gamache je pomnije promotrio uljeza. Izgledao mu je poznato. Muškarac mu jeuzvratio bezobraznim, ljutitim, arogantnim pogledom.

— Kako se usuđujete? Znate li vi tko sam ja?— Zapravo, — rekao je Gamache — znam.

Nakon poziva Morinu, Marc Gilbert je pušten na slobodu i nekoliko minuta kasnije sepojavio u svojem domu. Iako mu je bilo rečeno da su mu supruga i majka žive i zdrave,odahnuo je tek kad se u to sam uvjerio. Zagrlio ih je i izljubio, a zatim se okrenuo premaGamacheu.

— Gdje je? Želim ga vidjeti.Očigledno ga nije želio samo vidjeti.— Istražitelj Beauvoir je s njim u staji.— Fino — rekao je Marc i uputio se prema vratima.— Marc, čekaj — njegova majka je krenula za njim. — Možda bismo trebali prepustiti

ovo policiji — Carole Gilbert je još uvijek bila uplašena. S razlogom, pomislio je Gamache,razmišljajući o muškarcu u staji.

— Šališ se? Pa taj nas je čovjek uhodio, tko zna i što još.— Kako to misliš, tko zna što još?Gilbert je oklijevao.Dobacio je pogled Gamacheu. — Mislim da je možda on ubio onog čovjeka i ostavio ga

u našoj kući. Kao prijetnju. Ili je možda namjeravao ubiti nekoga od nas. I pomislio je da jeonaj neznanac netko iz obitelji. Ali prvo nam netko podmetne tijelo, a sad ovaj tip pokušaprovaliti u kuću. Netko nam pokušava nauditi. A ja želim znati zašto.

— Čekaj. Čekaj malo — Dominique je podigla ruke da prekine supruga. — Što togovoriš? Da je tijelo doista bilo ovdje? —pogledala je prema predvorju. — U našem domu?— pogledala je Gamachea. — Je li to istina? — zatim je ponovno pogledala supruga. —Marc?

Marc je otvorio, pa zatvorio usta. Zatim je duboko uzdahnuo. — Bio je ovdje. Policajcisu u pravu. Pronašao sam ga kad sam ustao usred noći. Prepao sam se i napravio neštoglupo.

— Odnio si tijelo u bistro? — Dominique je izgledala kao da ju je ošamario netko kogajako voli, bila je u potpunom šoku. Carole je promatrala sina kao da se upravo popiškio napod blagovaonice u dvorcu Frontenac. Poznavao je taj pogled iz djetinjstva, točnije oddana kad se popiškio na pod blagovaonice u dvorcu Frontenac.

Gilbert je uspaničeno razmišljao, tražeći bilo koga drugog na koga bi mogao prebacitikrivicu. Sigurno sve ovo nije njegovo nedjelo. Sigurno tu ima detalja koje njegova supruganije uzela u obzir. Sigurno ga ne promatra kao da je napravio najgluplju stvar ikad zato štoto doista i jest tako.

Ali bilo je.Dominique se okrenula prema Gamacheu. — Imate moju dozvolu da ga ustrijelite.— Merci, madame. Ali trebalo bi mi malo više da ga ustrijelim. Na primjer, oružje.— Šteta — rekla je i pogledala supruga. — Koga si si vraga mislio?Ispričao im je isto ono što je ispričao policajcima; prepričao misli i poteze koji su mu se

činili toliko logičnima, toliko očiglednima u tri ujutro.— Napravio si to zbog posla? — rekla je Dominique kad je dovršio. — Nešto smo krivo

izračunali ako nam je dio poslovnog plana podmetanje leševa.— Pa nije da sam planirao sve ovo — pokušavao se obraniti. — I da, napravio sam

golemu pogrešku, ali možemo li na trenutak sagledati cijelu sliku? — konačno je pronašao

- 107 -

nešto za što se mogao uhvatiti. Nešto što će im konačno odvratiti pažnju od njega. — Da,ja sam ga premjestio. Ali tko je ovdje uopće ostavio leš?

Očigledno su bili toliko šokirani njegovim priznanjem da o ovome uopće nisurazmišljali. Ali Gamache jest. Jer je Gamache primjećivao još nešto na tom podu lakiranomVarathanom. Sjaj, mrlju. I potpuno odsustvo krvi. Primijetio ga je i Beauvoir. Čak i da jeMarc Gilbert prao i prao, nikada ne bi odavde oprao svu krv. Ostalo bi tragova.

A tragove krvi nisu našli. Samo tanke niti iz pulovera ubijenoga.Ne, Gilbert možda i jest počinio ubojstvo, ali ne u vlastitom predvorju. Žrtva je već bila

mrtva kad je donesena pred njegova vrata.Gilbert je ustao. — To je jedan od razloga iz kojeg želim vidjeti muškarca koji nam je

pokušao provaliti. Mislim da to ima neke veze sa svime ovime.Njegova je majka također ustala i primila ga za nadlakticu. — Ja stvarno mislim da

bismo to trebali prepustiti policiji. Dotični po svoj prilici nije mentalno zdrav.Pogledala je Gamachea, ali glavni istražitelj nije pokazivao ni najmanje namjere da

spriječi Marca Gilberta u suočavanju s uljezom. Baš naprotiv. Zanimalo ga je što će sedogoditi.

— Pođite sa mnom — rekao je Marcu, a zatim pogledao i žene. — I vi nam se možetepridružiti ako želite.

— E pa ja idem — rekla je Dominique. — Možda bi ti trebala ostati ovdje — rekla jesvekrvi.

— Idem i ja.Dok su hodali prema staji, konji su na polju podigli glave. Beauvoir koji ih prije ovoga

nije vidio, je gotovo stao od čuđenja. Nije vidio mnogo konja u stvarnom životu. Na filmu,to da. Ali ovi nisu bili ni nalik onima koje je vidio u filmovima. Istina je da većinamuškaraca ne izgleda kao Sean Connery, niti većina žena kao Julia Roberts. Ali čak i akouzmemo u obzir prirodne razlike između filma i stvarnosti, ovi konji su izgledali, blagorečeno, čudno. Jedan čak ni nije izgledao kao konj. Konji su polako krenuli prema njima,jedan se kretao bočno, nepovjerljivo.

Paul Morin, koji je u životu vidio jako puno konja, je rekao: — Lijepe su vam krave.Dominique se nije obazirala na njega. Ali konji su ju jako privlačili. Što su njihovi životi

postajali kaotičniji, to ju je više privlačila smirenost konja. Čak i njihova patnja. Ne patnja,ispravila se; nego izdržljivost. Ako su oni mogli izdržati čitav život zlostavljanja i boli, onaće moći izdržati koji god udarac ju čekao u toj staji. Dok su ostali prolazili pored nje,Dominique je zastala i krenula natrag prema ogradi. Uspela se na preokrenutu kantu inagnula preko ograde. Drugi konji, još uvijek sramežljivi, ostali su podalje. Ali Buttercup,velika, neskladna, ružna i puna ožiljaka, joj je prišla. Njezino široko, plosnato čelo jenježno dodirnulo Dominiqueine grudi i smjestilo se na njih kao da tamo pripada. Kaoključ u bravu. I kad se Dominique otišla pridružiti ostalima, suočiti s osobom čiji se tamanobris nazirao u staji, osjetila je miris konja na dlanovima. I osjetila smirujuć dodir glave nagrudima.

Bilo je potrebno nekoliko minuta da se njihove oči priviknu na polumrak kad su ušli ustaju. Zatim je obris postao čvršći, stvarniji. Ljudski. Pred njima je stajao visok, vitak,otmjen stariji muškarac.

— Ostavili ste me da čekam — progovorio je tamni obris.Marc, čiji vid nije bio toliko savršen kao što je tvrdio, još je uvijek vidio samo mutan

obris muškarca pred sobom. Ali te riječi i taj glas rekli su mu sve što je trebao znati.Zavrtjelo mu se u glavi i pružio je ruke prema naprijed. Njegova majka, koja je stajala donjega, ga je primila za ruku i čvrsto ju stisnula.

- 108 -

— Majko? — prošaptao je.— Sve je u redu, Marc — rekao je muškarac.Ali Marc je znao da ništa nije u redu. Čuo je glasine o staroj kući Hadleyevih, o

prikazama koje obitavaju u njoj. Te stare priče su mu se svidjele jer su sprječavale svakogdrugog da kupi kuću i dobili su ju za sitniš.

No cijena je bila viša nego što je mislio. I sad je pred njim stajala jedna od tih priča.Stara kuća Hadleyevih uskrsnula je još jednu prikazu.

— Tata?

- 109 -

Sedamnaest

— Tata? — Marc je iz sjene, tamnije od tog obrisa, promatrao majku. Glas koji jedopirao od obrisa bio je nezamjenjivo prepoznatljiv, neizbrisiv. Dubok, smiren, pomaloprijekoran, ali s osmijehom, tako da dijete, dječak, a sada čovjek Marc nikada nije znao štodoista misli. Uvijek je samo sumnjao.

— Zdravo, Marc.U glasu je bilo humora, kao da je ovo na bilo koji način šaljivo. Kao da je Marcovo

nijemo zaprepaštenje nešto što potiče na smijeh.Dr. Vincent Gilbert je izašao iz nisko natkrivenog dijela staje, iz polutame na svjetlost.— Mama? — Marc se okrenuo ženi pored sebe.— Žao mi je Marc. Dođi — povukla je svoje jedino dijete na sunce i posjela ga na balu

sijena. Marc je osjećao ubode sijena na stražnjici, bilo mu je nelagodno.— Možeš li mu donijeti nešto za piće? — upitala je Carole svoju snahu, no Dominique

se doimala gotovo jednako zapanjeno kao i njezin suprug, stajala je pokrivajući ustarukom.

— Marc? — rekla je Dominique.Beauvoir je pogledao Gamachea. Ovo će biti dugačak dan ako svi samo nastave

dozivati jedni druge.Dominique se ipak pribrala i brzim, gotovo trčećim korakom otišla do kuće.— Oprosti, jesam li te iznenadio?— Naravno da si ga iznenadio, Vincent — obrecnula se Carole. — Što si mislio kako će

mu biti?— Mislio sam da će biti sretniji.— Ma ti nikad ne misliš.Marc je buljio u svojeg oca, zatim se okrenuo prema majci. — Rekla si mi da je mrtav.— Možda sam malo pretjerala.— Mrtav? Rekla si mu da sam mrtav?Ponovno se obrušila na supruga. — Složili smo se da ćemu mu to reći. Jesi li posenilio?— Ja? Ja? Imaš li ti ikakvog pojma što sam ja radio sa svojim životom dok si ti igrala

bridž?— Znam, napustio si obitelj —— Dosta — rekao je Gamache, podižući ruku. S negodovanjem su odustali od prepirke

i zagledali se u njega. — Da još jednom provjerimo. Ovo je vaš otac?Marc je konačno dobro pogledao čovjeka koji je stajao pored njegove majke. Bio je

stariji, mršaviji. Pa ipak ga nije vidio dvadeset godina. Otkako je nestao u Indiji. Ili mu jebarem majka rekla da je nestao. Nekoliko godina kasnije rekla mu je da ga je i službenoproglasila mrtvim i je li Marc uopće predložio da održe komemoraciju?

Ni na pamet mu nije palo. Ne. Imao je pametnijih stvari od organiziranja komemoracijeza čovjeka koji je ionako bio negdje drugdje cijelog života.

I na tome je završilo. Veliki Čovjek, jer to je Marcov otac bio, je zaboravljen. Marc onjemu nikada nije govorio, nije ni mislio na njega. Kad je upoznao Dominique i kad ga je

- 110 -

upitala je li njegov otac „onaj“ Vincent Gilbert, rekao je da jest. Ali da je mrtav. Nestao unekakvoj rupetini u Kalkuti ili Mumbaju ili Madrasu.

— Nije li on svetac? — upitala je Dominique.— Jest. Sv. Vincent. Koji je dizao iz mrtvih i pokapao žive.Nakon toga ga više ništa nije pitala.— Izvolite — Dominique se vratila s poslužavnikom punim čaša i boca. Nije bila

sigurna što da posluži. Na svim tim poslovnim sastancima kojima je predsjedala, na svimvečerama za klijente koje je organizirala, na svim sudskim sporovima kojima jeprisustvovala nije vidjela ništa slično ovome. Otac. Uskrsnuo. Ali očigledno nije biodobrodošao.

Odložila je poslužavnik s pićima na panj, pa prislonila dlanove uz lice i par putapolako udahnula vlažni, zemljani miris konja, osjećajući kako se opušta. Zatim je opustilaruke uz tijelo, ali je još uvijek bila spremna za borbu. Dominique je imala snažan instinktza prepoznavanje nevolja, a ovo je definitivno bila nevolja.

— Da, to je moj otac — rekao je Marc, a zatim se ponovno okrenuo prema majci. — Nijemrtav?

Zanimljivo pitanje, pomislio je Gamache. Nije pitao „Zar je živ?“, nego „Nije mrtav?“Bilo je tu neke razlike.

— Bojim se da nije.— Vi vidite da stojim ovdje? — rekao je dr. Gilbert. — Sve čujem.Ali ništa od ovoga ga nije vrijeđalo, tek zabavljalo. Gamache je znao da je dr. Vincent

Gilbert veličanstven suparnik. I nadao se da ovaj Veliki Čovjek, jer Gamache je znao dauistinu i jest velik, nije i zao čovjek.

Carole je pružila Marcu čašu vode i natočila i sebi jednu, pa sjela pored njega. — Tvojotac i ja smo se davno složili da je naš brak gotov. On je otišao u Indiju, kao što znaš.

— Zašto si rekla da je mrtav? — upitao je Marc. Da on to nije upitao, Beauvoir sigurnobi. Uvijek je mislio da je njegova obitelj čudna i to ne samo mrvicu. Nikad tihoga glasa,nikad smirenog razgovora. Sve je bilo prenaglašeno, agresivno. Povišeni glasovi, vikanje,deranje. Uvijek su se unosili jedni drugima u lica, petljali jedni drugima u živote. Totalnikaos. Uvijek je čeznuo za mirom, za tišinom i to je našao s Enid. Njihov je život bioopušten, smirujuć, nikad stvari nisu odlazile predaleko ili se približavale preblizu.

Zbilja bi ju morao nazvati.Ali koliko god njegova obitelj bila čudna, nisu bili ništa u usporedbi s ovim. Zapravo,

njegov posao s te mu je strane uvijek pružao jednu veliku utjehu: njegova je obitelj barembila bolja od obitelji u kojima su ljudi jedni druge ubijali. Njegovi su samo razmišljali otakvim stvarima.

— Tako mi je bilo jednostavnije — rekla je Carole. — Radije sam bila udovica, negorazvedena.

— A meni? — upitao je Marc.— Mislila sam da će i tebi tako biti bolje. Da će ti biti lakše ako budeš mislio da ti je otac

mrtav.— Kako si to mogla misliti?— Žao mi je. Pogriješila sam — rekla je njegova majka. — Ali tada si imao dvadeset pet

godina i nikad nisi bio blizak s ocem. Mislila sam da ti ni neće biti važno.— Pa si ga ubila?Vincent Gilbert, koji je do ovog trenutka šutio, sad se nasmijao. — Lijepo rečeno.—Ti odjebi — rekao je Marc. — Doći ću ja i do tebe — promeškoljio se na bodljikavoj

bali sijena. Sve ga je ovo i fizički žuljalo.

- 111 -

— On se složio sa svime, što god ti sad pokušavao prodati. Pa ne bih to mogla izvestibez njegove suradnje. U zamjenu za slobodu pristao se praviti mrtav.

Marc se okrenuo prema ocu. — Je li to istina?Vincent Gilbert sad je već djelovao manje kraljevski, manje bahato. — Tada nisam bio

sav svoj. Nisam se osjećao dobro. Otišao sam u Indiju pronaći sebe i shvatio da je najboljinačin da pronađem pravoga sebe taj da odbacim cijeli svoj stari život. Da postanempotpuno nova osoba.

— Znači, ja više nisam postojao za tebe? — upitao je Marc. — Kakva jebeno fantastičnaobitelj. I gdje si bio?

— U Manoir Bellechasse.— Svih dvadeset godina? Bio si u luksuznom hotelu dvadeset godina?— Ma ne, to ne. Tamo sam proveo ovo ljeto. Donio sam vam ovo — pokazao je rukom

prema paketiću koji je sad ležao na polici staje. — To je za vas — rekao je Dominique.Uzela je vrećicu.

— Müsli — rekla je. — Iz Bellechasse. Hvala.— Müsli? — rekao je Marc. — Vratiš se iz mrtvih i doneseš nam žitarice?— Nisam znao što vam treba — rekao je njegov otac. — Od tvoje majke sam čuo da ste

kupili kuću ovdje i tako sam povremeno dolazio ovamo i gledao vas.— Vi ste onaj kojeg je Roar Parra vidio u šumi — rekla je Dominique.— Roar Parra? Roar? Šalite se? Je li to onaj trol? Crn i mišićav?— Misliš ljubazan i sposoban čovjek koji tvojem sinu pomaže preurediti kuću? —

upitala je Carole.— Mislim točno ono što sam rekao.— Prestanite, molim vas — Dominique je oštro pogledala Marcove roditelje. —

Ponašajte se pristojno.— Zašto si došao? — upitao je Marc naposlijetku.Vincent Gilbert je malo šutio, zatim sjeo na najbližu balu sijena. — Bio sam u kontaktu

s tvojom majkom. Rekla mi je da si se oženio. Da imaš dobar posao. Činilo se da si sretan.Ali kad mi je rekla da si dao otkaz i preselio se u ovu zabit, želio sam se osobno uvjeriti dati je dobro. Nisam ni ja toliko glup, znaš — rekao je Vincent Gilbert, a njegovo seprivlačno, aristokratsko lice uozbiljilo. — Znam koliko ti je ovo iznenađenje. Oprosti.Nisam smio dozvoliti tvojoj majci da me nagovori na sve to.

— Pardon? — rekla je Carole.— No u svakom slučaju, nisam ti se namjeravao javiti, ali onda su pronašli leš i stigli su

policajci i pomislio sam da bi ti možda dobro došla moja pomoć.— A kad smo već kod leša — rekao je Marc ocu, koji ga je i dalje samo gledao. — Imaš

tu nešto za reći?— Kako to misliš? Čekaj malo — Vincent Gilbert je okrenuo pogled od sina i zapiljio se

u Gamachea, koji ga je sa zanimanjem promatrao, pa ponovno u Marca. Nasmijao se. —Šališ se? Misliš da sam imao neke veze s tim?

— Pa jesi li? — nije odustajao Marc.— Doista očekuješ da ti odgovorim na to pitanje? — genijalni muškarac pred njima nije

se samo razbjesnio, iz njega je bijes zažario poput radijacije. Ta se promjena dogodilatoliko brzo da je čak i Gamache bio zatečen njegovom preobrazbom. Odmjereni, dobroodgojeni, pomalo i humoran muškarac odjednom je bio preplavljen valom bijesa tolikosnažnim da je prvo progutao njega, a onda se prelio i preko svih ostalih. Marc je izazvao točudovište, možda zaboravivši da je ono uopće unutra, možda u želji da provjeri je li još

- 112 -

živo. I sad je dobio odgovor na to pitanje. Marc je bio skamenjen, a jedina reakcija na ovobio je tek izdajnički šokiran pogled raširenih očiju.

A taj je pogled Gamacheu rekao svašta. U njemu je vidio dijete, dječaka, sad muškarcau strahu. Nikad sigurnog u to što će njegov otac pokazati. Hoće li naići na nježnog idragog i dobrog čovjeka? Ili na čudovište koje će sina oderati živog. Jednim pogledom,jednom rječju. Ogoliti ga, posramiti. Ostaviti ga sa spoznajom da je cmizdrav i slab, glup isebičan. Natjerati dječaka da otvrdne, stvori ljušturu koja će ga zaštititi od takvog napada.Ljušturu koja će dječaka zaštititi i spasiti mu dušu, znao je Gamache, ali uskoro prestatibiti štit i postati problem. Tvrda ljuštura možda je bila prepreka između dječaka i boli, alije isto tako sprječavala i svjetlost da dopre do njega. I prestrašena mala duša unutar teljušture odrasla je u nešto sasvim drugačije, nešto što je oblikovala tama oko nje.

Gamache je sa zanimanjem promatrao Marca. Izazvao je čudovište pred sobom i onoga je napalo. Ali je li isto tako probudio i čudovište u sebi? Ili se to dogodilo već ranije?

Netko je na njegovim kućnim vratima ostavio mrtvo tijelo. Otac? Ili sin? Ili netko treći?— Ja očekujem da odgovorite, monsieur— rekao je Gamache, okrećući se ponovno

prema Vincentu Gilbertu, ne posustajući pred njegovim okrutnim pogledom.— Doktore, ne gospodine — rekao je Gilbert ledeno. — I nećete me ponižavati ni vi, ni

bilo tko drugi — ponovno je pogledao sina, a zatim vratio pogled na glavnog istražitelja.— Désolé — rekao je Gamache s laganim naklonom glave, ne skidajući svoje tamne

smeđe oči s ljutitog muškarca pred sobom. Ta isprika kao da je dodatno razgnjevilaGilberta, jer je shvatio da je od njih dvojice samo jedan dovoljno snažan da zanemariuvredu.

— Što znate o tijelu? — ponovio je Gamache ugodnim glasom, kao da on i Gilbertčavrljaju. Gilbert ga je odmjerio s prijezirom. Krajičkom oka Gamache je opazio konjaMarca kako im prilazi preko polja. Izgledao je kao nešto na čemu bi jahao kakav demon;koščat, prekriven ranama i prljav. Jedno mu je oko bilo slijepo, drugo sumanuto. Ovamoga privlači, shvatio je Gamache, nešto što konačno poznaje. Bijes.

Njih su dvojica stajala promatrajući jedan drugoga. Na kraju je Gilbert frknuo nosom iodmahnuo rukom, kao da odbacuje Gamacheovo pitanje jer je beznačajno. Čudovište sepovuklo u svoju špilju.

Ali konj je prilazio sve bliže.— Nemam pojma ni o kakvom tijelu. Samo sam mislio da bi to moglo naštetiti Marcu i

želio sam biti u blizini za slučaj da mu bude potrebna moja pomoć.— Pomoć oko čega? — rekao je Marc oštro. — Oko plašenja ljudi nasmrt? Nisi mogao

pozvoniti kao normalni ljudi ili nam poslati pismo?— Nisam mislio da si tako osjetljiv — poput tankog biča ova je uvreda nanijela štetu, a

čudovište se zatim nasmiješilo i ponovno povuklo. Ali Marcu je bilo dosta. Prebacio jeglavu preko ograde i ugrizao Vincenta Gilberta za rame. Konj Marc.

— Koji vrag? — zajaukao je Gilbert i odskočio od ograde, držeći ruku na zaslinjenomramenu.

— Hoćete li ga uhititi? — upitao je Marc Gamachea.— Želite li podići tužbu?Marc je netremice promatrao oca, zatim pogledao oronulo biće iza njega. Crn,

zanemaren, po svoj prilici i malo lud. I nasmiješio se.— Ne. Vrati se među mrtve, tata. Mama je bila u pravu. Tako je lakše.Okrenuo se i otišao u kuću.

- 113 -

— Kakva obitelj — rekao je Beauvoir. Šetali su natrag prema selu. Agent Morin jepožurio ispred njih i vratio se u Kriznu sobu i ostavili su Gilberte da se međusobno glođu.— Pa ipak, ovaj slučaj ima nekakvu ravnotežu.

— Kako to misliš? — upitao je Gamache. S njihove lijeve strane je primijetio RuthZardo, koja je izlazila iz kuće, a za njom i Rosa u vestici. Gamache joj je bio napisao porukuzahvale za sinoćnju večeru i ubacio ju u njezin zahrđali sandučić za jutarnje šetnje.Promatrao ju je kako uzima poruku, čita ju, zatim gura u džep iznošenog kardigana.

— Pa, jedan je čovjek mrtav, a jedan se vratio u život.Gamache se osmjehnuo i zapitao je li to poštena razmjena. Ruth ih je opazila u istom

trenutku kad je Beauvoir opazio nju.— Bježite — prosiktao je Gamacheu. — Štitim vam leđa.— Prekasno, stari moj. Patka nas je već vidjela.I doista, dok se činilo da je Ruth sasvim zadovoljna ignoriranjem, Rosa se zagegala

prema njima uznemirujućom brzinom.— Čini se da vas voli — rekla je Ruth Beauvoiru, šepesajući za patkom. — Ali onda

ima jako mali mozgić.— Madame Zardo — Gamache ju je pozdravio s osmijehom, a Beauvoir ošinuo

pogledom.— Čujem da je Gilbert odnio onog jadnika u Olivierov bistro. Zašto ga niste uhitili?— Već ste to čuli? — upitao je Beauvoir.— Tko vam je rekao?— A tko nije? Cijelo selo već zna. Onda? Hoćete li uhititi Marca Gilberta?— Za što? — upitao je Beauvoir.— Za ubojstvo, za početak. Jeste li ludi?— Jesam li ja lud? Tko od nas dvoje šeće patku u vesti?— A što da radim? Da ju pustim da se smrzne kad zahladi? Kakav ste vi to čovjek?— Ja? A kad smo već kod luđaka, kakvu ste mi ono poruku poslali po Olivieru neki

dan? Ni ne sjećam se što je pisalo, ali siguran sam da je bilo besmisleno.— Mislite?— Možda u svemu ovome/Nešto sam propustio.Gamache je izgovorio stihove i Ruth ga je ledeno odmjerila. — Ta je poruka bila

privatna. Nije bila namijenjena vama.— Što to znači, madame?— Shvatite sami. A shvatite i ovo — posegnula je u drugi džep i izvadila još jedan

komad papira, uredno presavijen. Predala ga je Beauvoiru i nastavila hodati premabistrou.

Beauvoir je pogledao savršen bijeli četverokut na svojem dlanu, zatim zatvorio šaku.Promatrali su Rutu i Rosu kako prelaze preko zelenila, u sredini sela. Na drugom kraju

tratine opazili su ljude koji su ulazili u bistro.— Luda je, tu nema sumnje — rekao je Beauvoir kad su nastavili prema Kriznoj sobi.

— Ali to ne znači da joj pitanje nije na mjestu. Zašto nismo nikoga uhitili? Da privedemooca i sina Gilbert, mogli bismo provesti ostatak dana ispunjavajući formulare za prijavu.

— S kojim ciljem?— Provođenjem pravde.Gamache se nasmijao. — To sam zaboravio. Dobra ti je ta.— Ozbiljan sam, gospodine. Možemo ih optužiti za hrpu toga, od upada na privatni

posjed do ubojstva.— Ali i ti i ja znamo da ubojstvo nije počinjeno u njihovom predvorju.— Što još uvijek ne znači da ga Marc Gilbert nije ubio negdje drugdje.

- 114 -

— I odnio ga u vlastitu kuću, a zatim ponovno premjestio, ovog puta u bistro?— Možda je otac onda kriv.— Zašto?Beauvoir je malo razmislio. Nije želio vjerovati da ova obitelj nije bar za nešto kriva. A

svi njezini članovi su mu se činili itekako sposobnima za ubojstvo. Iako je vjerojatnije biloda bi poubijali jedni druge.

— Možda je želio naštetiti sinu — rekao je Beauvoir. Ali to mu se nije činilovjerojatnim. Zastali su na kamenom mostu preko rijeke Bella Bella i istražitelj Beauvoir senagnuo preko ruba, razmišljajući. Sunčeve zrake su plesale po vodi i na trenutak su gahipnotizirale. — A možda je sasvim obrnuto — počeo je oprezno. — Možda se Gilbertželio vratiti u sinov život, ali mu je za to trebala izlika. Mislim da bi ovo bilo glupopomisliti o bilo kome drugome, ali taj čovjek ima golem ego i možda se jednostavno nijemogao natjerati da pokuca na vrata i ispriča se. Trebao mu je izgovor. Mogu si zamisliti daje odlučio ubiti skitnicu, nekoga koga je smatrao nižim bićem od sebe samog. Nekoga kogabi mogao iskoristiti za svoje ciljeve.

— A koji bi ciljevi to bili? — upitao je Gamache, također zagledan u bistru vodu podnogama.

Beauvoir se okrenuo prema njemu, opazio kako se svjetlost odražava na istražiteljevomlicu. — Uspostavljanje veze sa sinom. Morao se vratiti u njegov život kao spasitelj, a nesamo loš otac koji se ponizno vraća u okrilje obitelji.

Gamache se okrenuo prema njemu, zainteresiran. — Nastavi.— I tako je ubio skitnicu, čovjeka koji nikome neće nedostajati, ostavio ga u predvorju

sinove kuće i čekao da stvar eksplodira, spreman se ubaciti i preuzeti stvari u svoje rukekad njegovoj obitelji bude potrebna pomoć.

— Ali tad je Marc premjestio tijelo u bistro i njegov je izgovor nestao — rekao jeGamache.

— No sad se ponovno pojavio. Zanimljivo je da se tatica pojavio sat vremena nakon štosmo otkrili da je tijelo prvotno bilo u nekadašnjoj kući Hadleyevih.

Gamache je kimnuo, suzivši oči, ponovno promatrajući vodu rijeke što je brzoprotjecala. Beauvoir je dovoljno dobro poznavao Gamachea da zna da upravo u mislimaprolazi čitav slučaj ispočetka, kao da hoda stazom prepunom skliskog kamenja,pokušavajući pronaći put izgubljen u svim tim prijevarama i protoku vremena.

Beauvoir je razmotao papir u šaci.

Samo sjedim gdje me stave, sačinjenOd kamena i priželjkivanja:

— Tko je Vincent Gilbert, gospodine? Činilo se da ga poznajete.— Svetac.Beauvoir se nasmijao, ali kad je vidio da je Gamache ozbiljan, prestao je. — Kako to

mislite?— Ima ljudi koji doista vjeruju u to.— Meni se činio kao seronja.— To je najgori dio: razlikovati svece od seronja.— Vjerujete li vi da je on svetac? — Beauvoir se gotovo bojao pitati.Gamache se iznenada osmjehnuo. — Ostavljam te da nastaviš sam. Što kažeš da se

nađemo u bistrou na ručku za pola sata?Beauvoir je pogledao na sat. Dvanaest i trideset pet. — Savršeno.

- 115 -

Promatrao je Gamachea kako polako šeće preko mosta i prema Three Pines. Zatim jeponovno pogledao rijeku, pa pročitao ostatak Ruthine poruke.

da čudovište koje ubija iz užitkaujedno i liječi,

Još je netko promatrao Gamachea. Stojeći u bistrou, Olivier je gledao kroz prozor,osluškujući slatke zvuke smijeha i povlačenja stolaca po parketu. Bistro je bio dupkompun. Cijelo mjesto, cijela okolica kao da su se ulili u njegov bistro; došli na ručak, ponovosti, po tračeve. Po vijesti o novim dramatičnim događanjima.

Stara kuća Hadleyevih iznjedrila je još jedno mrtvo tijelo i ispljunula ga u bistro. Ilibarem njezin vlasnik. S Oliviera je uklonjen svaki tračak sumnje.

Posvud oko sebe Olivier je čuo ljude kako razgovaraju, nagađaju o Marcu Gilbertu. Ostanju njegovog uma, o njegovim motivima. Je li on ubojica? Ali o jednoj stvari nije bilosumnje, u tome su se svi slagali.

Gilbert je bio gotov.—Tko će sad htjeti odsjesti tamo? — čuo je kako netko govori. — Parra kaže da su

utukli čitavo bogatstvo u tu kuću, a sad ovo.Svi su zaključili isto. Prava šteta. Ali neizbježno. Novi je hotel i wellness centar bio

upropašten i prije nego što je otvoren. Olivier je kroz prozor bistroa promatrao Gamacheakako polako prilazi bistrou. Ruth je stala uz njega. — Zamisli da te to ganja — rekla je,promatrajući miran istražiteljev korak.

Clara i Gabri su se kroz gužvu progurali do njih.— Što se gleda? — upitala je Clara.— Ništa — rekao je Olivier.— Njega — Ruth je pokazala Gamachea, koji je očigledno bio jako zamišljen, no ipak se

približavao. Bez žurbe, ali isto tako i bez oklijevanja.— Sigurno je zadovoljan — rekao je Gabri. — Čuo sam da je Marc Gilbert ubio onog

čovjeka i donio ga u bistro. Slučaj zaključen.— Zašto ga onda Gamache nije uhitio? — upitala je Clara, pijuckajući svoju pivicu.— Gamache je idiot — rekla je Ruth.— Ja sam čula da je Gilbert izjavio da je tijelo pronašao u kući — rekla je Clara. — Da je

već bio mrtav.— Ma naravno, jer to je jako vjerojatno — rekao je Olivier. Njegovi prijatelji su ga

obazrivo odlučili ne podsjećati na činjenicu da se to upravo i njemu dogodilo.Clara i Gabri su se probili natrag do šanka po još pića.Konobari su jurcali bez stanke. Dat ću im bonus, odlučio je Olivier. Da im nadoknadim

dva dana plaće koje su izgubili. Treba vjerovati. Gabri mu je uvijek govorio da mora imativjere, vjerovati da će se sve srediti.

I sredilo se. I to samo kako.Pored njega je Ruth u pravilnim razmacima kuckala svojim štapom pod parketu. Zvuk

nije bio samo iritantan, bio je nekako prijeteći. Tih, ali nezaustavljiv. Kuc, kuc, kuc, kuc.— Viski?To će ju zaustaviti. Ali i dalje je samo mirno stajala, podižući i spuštajući taj svoj štap.

Kuc, kuc, kuc, kuc. Tek je tada shvatio u kakvom to ritmu udara.Glavni istražitelj Gamache se i dalje približavao, polaganog, odmjerenog koraka. A sa

svakim njegovim korakom Ruth je lupnula štapom.

- 116 -

— Pitam se zna li ubojica kakva ga jeziva stvar goni? — upitala je Ruth. — Gotovo miga je žao. Sigurno se osjeća kao u klopci.

— Gilbert je ubojica. Gamache će ga uskoro uhititi.Ali lupkanje Ruthinog štapa sad je odgovaralo i udaranju Olivierovog srca. Promatrao

je Gamachea kako prilazi sve bliže. A tada je, kao nekim čudom, Gamache prošao porednjih. I Olivier je čuo sitan zvuk zvonca na Myrninim vratima.

— Čujem da je bilo nekakve gužve u staroj kući Hadleyevih.Myrna je natočila Gamacheu kave i stala pored njega uz police s knjigama.— Jest. Tko ti je rekao?— A tko nije? Svi već znaju. Marc Gilbert je taj koji je donio tijelo u bistro. Ali ono što

nitko nije prokužio jest je li on i ubio tog čovjeka.— Ima li kakvih teorija?— Pa, sad — Myrna je otpila gutljaj kave i promatrala Gamachea kako šeće uz nizove

knjiga. — Neki misle da je on kriv, da je tijelo ostavio u bistrou da napakosti Olivieru. Sviznaju da se njih dvojica ne podnose. Ali većina misli da bi ga ubio u bistrou da mu je bilanamjera naštetiti Olivieru. Zašto bi nekoga ubio na jednom mjestu, a zatim premjestio nadrugo?

— Reci ti meni, ti si psiholog.— U mirovini.— Ne možeš umiroviti znanje.— Nema povratka u Raj, ha? — sa šalicama kave u ruci otišli su do naslonjača pred

velikim prozorima, sjeli i pijuckali, dok je Myrna razmišljala. Naposlijetku je progovorila.— Tako nešto je malo vjerojatno — nije izgledala zadovoljno tim odgovorom.— Kao da želiš da Marc Gilbert bude ubojica — rekao je.— Neka mi Bog oprosti, ali želim. Zapravo nisam prije o tome razmišljala, ali sad kad

se već otvorila ta mogućnost, to bi bilo prihvatljivo rješenje.—Jer nije odavde?— Izvan ovih zidina.— Molim?— Znaš li što želim reći, veliki istražitelju Gamache?— Da nije iz mjesta, pretpostavljam.— Ne samo to. Izvan zidina, to znači nešto više — kad je Gamache odmahnuo glavom,

Myrna se osmjehnula. — Pretpostavljam da se samo vlasnici knjižara tako izražavaju. Kaou Srednjem vijeku: oko mjesta su se gradile kružne zidine. Znaš na što mislim?

Gamache je posjetio dosta starih dvoraca i tvrđava, sada većinom ruševnih, ali šareneilustracije iz knjiga koje je gutao kao dječak ostale su mu u življem sjećanju od stvarnihgrađevina. Kule na kojima stoje uvijek budni strijelci, masivna drvena vrata. Opkop ipokretni most. A unutar tog kruga zidina, dvorište. Kad bi okolno selo bilo pod napadom,seljani bi utrčali unutar zidina, most bi bio podignut, masivna vrata zatvorena. Svi unutrabili su na sigurnome. Ili su se barem tome nadali.

Myrna je rastvorila dlan i povukla po njemu krug prstom. — Zidine su bile zaštita,značile su sigurnost — prestala je kružiti prstom i kucnula po središtu dlana. — Ali i višeod zaštite.

— Onaj tko se nalazio izvan zidina...— Je bio neznanac, a samim tim i prijetnja — rekla je Myrna. — Polako je zatvorila

dlan. Kao crnkinja, vjerojatno je dobro znala kako je to biti neznanac. Vjerojatno je čitavživot bila izvan zidina, sve dok nije došla ovamo. Sad je izvan zidina bio Gilbert.

- 117 -

Ali unutar zidina nije bilo toliko ugodno kako je oduvijek zamišljala da će biti.Gamache je pio kavu i promatrao ju. Činilo mu se zanimljivim da su svi znali da je

Marc Gilbert premjestio tijelo, ali nitko nije znao za uskrsnuće drugog Gilberta.— Koju si knjigu tražio? — upitala je.— Zove se Postojanje.— Postojanje? To je ono o Bratu Albertu i zajednici koju je zasnovao? — ustala je i otišla

do jedne police. — Već smo o ovome razgovarali.Odmaknula se od police i otišla do drugog kraja knjižare.—Jesmo, prije mnogo godina — Gamache ju je pratio.— Sad se sjećam. Dala sam jedan primjerak Starom Mundinu i Ženici nakon što se

rodio Charles. Mislim da se ta knjiga više ne tiska. Šteta. Briljantna je.Sad su zašli na dio s rabljenim knjigama.— Aha, eto je. Imam još samo jednu. Malo je ofucana, ali najbolje knjige su uvijek

takve.Pružila je Gamacheu tanku knjižicu. — Mogu li te ostaviti ovdje? Rekla sam Clari da

ćemo se naći u bistrou na ručku.Armand Gamache se zavalio u svoj naslonjač i čitao pri sunčevoj svjetlosti što je

dopirala kroz prozore. Čitao je o seronji. O svecu. I o čudu.

Jean Guy Beauvoir je stigao u krcat bistro i, nakon što je naručio pivo od izbezumljenogHavoca, progurao se kroz gomilu. Putem je uhvatio djeliće razgovora o sajmu, o tomekako je suđenje ove godine bilo doista najgore dosad. O vremenu. Ali najviše o tijelu.

Roar Parra i Stari Mundin su sjedili u kutu s još nekoliko muškaraca. Pogledali suBeauvoira i kimnuli mu u znak pozdrava, ali nije im padalo na pamet da se u svoj tojgužvi odreknu svojih mjesta.

Beauvoir je pogledom potražio Gamachea, ali znao je da ga neće naći. Znao je to čim jeušao. Nakon nekoliko minuta se uspio dočepati stola. Minutu kasnije mu se pridružioGamache.

— Teško radite, šefe? — Beauvoir je dlanom otresao mrvice od keksa s Gamacheovekošulje.

— Uvijek. Ti? — Gamache je naručio đumbirovo pivo i posvetio pažnju Beauvoiru.— Potražio sam Vincenta Gilberta na Googelu.— I?— I ovo sam saznao — Beauvoir je otvorio svoj blok. — Vincent Gilbert. Rođen u

Quebecu 1934., sin ugledne frankofone obitelji. Otac član Nacionalnog vijeća, majkapripadnica najviših slojeva frankofonog društva. Studirao je filozofiju na Sveučilištu Laval,zatim medicinu na McGillu. Specijalizirao se za genetiku. Proslavio se stvaranjem in uterotesta za Downov sindrom. Za rano otkrivanje, možda i otvaranje mogućnosti liječenja.

Gamache je kimnuo. — Ali odustao je od istraživanja, otišao u Indiju, a kad se vratio uzemlju, nije se vratio u laboratorij i dovršio istraživanja, već se pridružio Bratu Albertu uLaPorteu.

Gamache je položio knjigu na stol i gurnuo ju prema Beauvoiru.Beauvoir ju je okrenuo. Na pozadini je bilo namršteno, arogantno lice. Isto ono koje je

Beauvoira gledalo odozdo, dok je koljenom pritiskao Gilbertova prsa o tlo.— Postojanje — rekao je.— O vremenu koje je proveo u LaPorteu.— Čitao sam o tome — rekao je Beauvoir. — Zajednica za ljude s Downovim

sindromom. Gilbert im se dobrovoljno pridružio nakon povratka iz Indije, bio je direktor

- 118 -

bolnice. Nakon toga je odbio nastaviti istraživanje. Čovjek bi pomisli da će nakon službe uzajednici još više željeti pronaći lijek.

Gamache je kucnuo po knjizi. — Možda da ju pročitaš?Beauvoir je frknuo nosom. — Možda da mi ju prepričate?Gamache je oklijevao, razmišljajući kako da počne. — Postojanje ne govori o La Porteu,

ne zapravo. Čak ni o Vincentu Gilbertu. Ona govori o aroganciji, poniznosti i značenjuljudskosti. To je krasna knjiga koju je napisao krasan čovjek.

— Kako to možete reći o onom čovjeku kojeg smo upoznali? Bio je totalno govno!Gamache se nasmijao. — Tu ti ne protuslovim. Većina svetaca su bili takvi. Sv. Ignacije

je bio uhićivan, sv. Jérôme je bio užasan, zloban čovjek, sv. Augustin je bio ženskar.Jednom se pomolio „Bože, podaj mi čestitosti, ali ne još...“

Beauvoir je ponovno frknuo nosom. — Zvuči kao većina ljudi. Po čemu je onda netkosvetac, a netko drugi je samo seronja?

— To ja ne znam. To je jedna od tajni svemira.— Ma gluparije. Pa vi ni ne idete u crkvu. Što doista mislite?Gamache se nagnuo prema njemu. — Mislim da biti svetac znači biti čovjek, a Vincent

Gilbert je u svakom slučaju čovjek.— Vidim ja da vi mislite i mnogo više od toga, jesam li u pravu? Znam da jesam. Divite

mu se.Gamache je podigao izlizan primjerak Postojanja. Osvrnuo se i ugledao Starog

Mundina kako jede sir i domaću paštetu na francuskom kruhu. Prisjetio se dodira maleneruke Charlesa Mundina oko svojeg prsta. Dodira punog povjerenja, punog milosti.

I pokušao je zamisliti svijet bez toga. Dr. Vincent Gilbert, Veliki Čovjek, je sasvimsigurno mogao zaraditi Nobelovu nagradu da je nastavio svoje istraživanje. Ali on ga jeprekinuo i navukao na sebe prijezor cijele medicinske zajednice i većine svijeta.

Pa ipak, Postojanje nije bilo isprika. Čak niti objašnjenje. Jednostavno je postojalo. KaoCharles Mundin.

— Spremni — pojavio se Gabri. Naručili su i baš kad se Gabri spremao otići, pojavio seagent Morin.

— Nadam se da ne smetam.— Ni u kojem slučaju — odvratio je Gamache. Gabri je primio i njegovu narudžbu i baš

kad se ponovno spremao otići, stigla je agentica Lacoste. Gabri je provukao prste krozkosu.

— Isuse — rekao je Beauvoir. — Još malo pa će izvirivati i iz ormara.— Ni pojma nemate — rekao je Gabri i primio narudžbu od Lacoste. — Je li to sve? Ili

očekujete ostatak cirkuske trupe?— C'est tout, patron — smirio ga je Gamache. — Merci. Nisam te očekivao — obratio

se Lacoste kad ga Gabri više nije mogao čuti.— Nisam se ni ja nadala da ću se tako brzo vratiti, ali morala sam što prije razgovarati s

vama osobno. Obavila sam razgovore s Olivierovim šefom u banci i s njegovim ocem.Tišim glasom im je prepričala informacije dobivene od direktora Banque Laurentienne.

Baš je završila kad joj je stigla naručena salata. Škampi, mango i peršin na posteljici odmladog špinata. Ali sa zavišću je odmjerila vruć tanjur vrganja, češnjaka, bosiljka iparmezana na domaćoj tjestenini koji je sletio pred Gamachea.

— Znači, nije nam jasno je li Olivier namjeravao pokrasti banku, ili vratiti zarađeninovac — rekao je Beauvoir, s užitkom promatrajući svoj odrezak i nabadajući tanke prženekrumpiriće.

- 119 -

— Direktor s kojim sam razgovarala je vjerovao da je Olivier namjeravao banci zaraditimnogo novaca, to je sve. Ali ipak bi ga vjerojatno otpustili da sam nije dao otkaz.

— Jesu li sigurni da je sav novac kojeg je Olivier zaradio na tom manevru u Malezijidoista i završio u banci? — upitao je Gamache.

— Oni misle da jest, a dosad nismo pronašli nijedan račun na Olivierovo ime.— Znači, još uvijek ne znamo otkud mu novac za kupovinu svih ovih nekretnina —

rekao je Beauvoir. — Što ti je rekao Olivierov otac?Prepričala im je svoj posjet Habitatu. Do kraja njezinog izvještaja svi su tanjuri bili

počišćeni i odneseni, a doneseni su im jelovnici s desertima.— Meni ništa — Lacoste se nasmiješila Havocu Parri. Uzvratio joj je osmijehom, dajući

istovremeno znak drugom konobaru da raščisti i postavi stol u blizini njihovog.— Tko će podijeliti profiterole sa mnom? — upitao je Beauvoir. — Ako uskoro ne

zaključe slučaj, morat će kupiti novu, veću odjeću.— Ja ću — rekla je Lacoste.Delikatno tijesto punjeno sladoledom i preliveno toplim čokoladnim umakom je stiglo

na stol i Gamache je požalio što i sam nije naručio profiterole. Kao opčinjen je promatraoBeauvoira i Lacoste kako žlicama grabe sladoled što se sad topio, tijesto i toplu, tamnučokoladu.

— Znači Olivierov otac ga nikad nije posjetio ovdje? — rekao je Beauvoir, brišući liceubrusom. — Nema pojma gdje Olivier živi i čime se bavi? Čak ne zna ni da mu je sin gay?

— Sigurno nije jedini sin koji se to boji priznati ocu — rekla je Lacoste.— Tajne — rekao je Beauvoir. — Nove tajne.Gamache je primijetio da agent Morin promatra nešto vani, pored prozora i da mu se

izraz na licu mijenja. Žamor razgovora u bistrou je zamuknuo. Gamache je pratio pogledsvojeg agenta.

Niz Ulicu Du Moulin, prema selu, je galopirao los. Kad je prišao bliže, Gamache jeustao. Netko je bio na leđima životinje, držeći se za njegov širok vrat.

— Ostani ovdje. Pazi da nitko ne izađe — rekao je agentu Morinu. — Vi, sa mnom —obratio se ostalima. Prije nego što je itko uspio reagirati, Gamache i njegov tim su se našlipred vratima. Kad su i drugi gosti bistroa krenuli za njima, vidjeli su da je agent Morin većna vratima. Nizak i žgoljav, ali odlučan.

Kroza staklo su promatrali kako životinja leti prema njima, dugačke noge joj neumornograbe, bizarne, ali nezaustavljive. Gamache mu je pošao u susret, ali životinja nije usporila.Jahač više nije imao vlast nad njom. Raširio je ruke da ga smiri i zaustavi i kad je prišaobliže, shvatio je da se radi o jednoj životinji Gilbertovih. Onoj koja je navodno konj. Oči sumu bile izbezumljene, bijele, kopita mahnito grabila. Beauvoir i Lacoste su stali svaki sjedne strane Gamacheu, također raširenih ruku.

Sa svojeg položaja na vratima mladi agent Morin nije mogao vidjeti što se događa vani.Vidio je samo izraze na licima gostiju koje mu je bio zadatak nadgledati. Vidio je većdovoljno poprišta nesreća da je znao da na užasnima ljudi vrište. Na onim najgorima nečuje se ni glasa.

Bistro je bio tih.Troje policajaca nepomično je stajalo dok je konj jurio ravno na njih, a zatim je skrenuo,

njišteći kao opsjednut. Jahač se svalio na tratinu i agentica Lacoste je uspjela dohvatitiuzde dok je konj poskakivao i izvijao se. Pored nje Gamache se također pokušavaodočepati uzda i na kraju su zajedno primirili konja.

Istražitelj Beauvoir je klečao na travi, pognut nad jahača svaljenog iz sedla.—Jeste li dobro? Ne mičite se, ostanite mirni.

- 120 -

Ali kao i većina osoba kad čuje taj savjet, jahač se uspravio i strgnuo kacigu s glave.Dominique Gilbert. Kao i konjeve, i njezine oči bile su razrogačene i divlje. Gamache jeprepustio Lacoste da do kraja smiri usplahirenu životinju, Gamache je kleknuo doBeauvoira na travu.

—Što se dogodilo? — upitao je Gamache.—U šumi — izvalila je Dominique bez daha. — Koliba. Pogledala sam unutra. Bilo je

krvi. Puno krvi.

- 121 -

Osamnaest

Mladić, tek nešto više od dječaka, čuo je vjetar. Čuo je njegovo urlanje i pažljivo ga je slušao.Ostao je. Nakon jednog dana njegova je obitelj, sva u strahu od toga što bi mogli zateći, došla zanjim i pronašla ga na padini užasne planine. Živog. Samog. Preklinjali su ga da se vrati s njima, alina njihovo čuđenje, odbijao je.

— To je droga — rekla je njegova majka.— To je kletva — rekla je njegova sestra.— To je čarolija — rekao je njegov otac, odmičući se od mladića.Ali nitko od njih nije bio u pravu. Mladić je bio zaveden. Pustom planinom. I samoćom. I

tanahnim zelenim mladicama pod nogama.On je bio zaslužan za ovo. On je ponovno udahnuo život moćnoj planini. On je ovdje bio

potreban.I tako je dječak ostao, i na planinu se polako vratila toplina. Vratile su se trava i drveće i mirisno

cvijeće. Vratile su se lisice i zečevi i pčele. Kuda bi dječak prošao, otvarali su se izvori svježe vode,gdje bi sjeo, rađala bi se jezerca.

Dječak je planini značio život. I planina ga je voljela zbog toga. I dječak je zbog toga volioplaninu.

Kroz godine užasna je planina postala prekrasna i pronio se glas. Da je nešto jezivo postalonešto mirno. I nježno. I sigurno. Ljudi su se polako vraćali, čak i dječakova obitelj.

Izgradili su selo i Kralj Planine, koji je toliko dugo bio sam, sve ih je štitio. I svake noći, dok biostali spavali, dječak, koji je sada bio mlad čovjek, otišao bi do samog vrha planine, legao na mekanuzelenu mahovinu i osluškivao glas iz dubine.

A zatim je, ležeći tako jedne noći, mladić čuo nešto neočekivano. Kralj Planine mu je odao tajnu.

Olivier je promatrao podivljalog konja i zbačenog jahača sa svima ostalima u bistrou.Koža mu je bila užarena, želio se probiti kroza sve njih, zavrištati i istrčati iz gomile.Pobjeći. Trčati, trčati, trčati. Dok ne posustane.

Jer je, za razliku od ostalih, on znao što taj prizor znači.No samo je stajao i gledao kao da je jedan od njih. Ali Olivier je znao da to nikada više

neće biti.Armand Gamache je ušao u bistro i pretražio lica pogledom.— Je li Roar Parra još uvijek ovdje?— Jesam — začuo se glas iz stražnjeg dijela bistroa. Tijela su se razmaknula i prišao mu

je nabijeni muškarac.— Madame Gilbert je pronašla kolibu duboko u šumi. Znate li o čemu priča?Parra je razmislio, kao i svi ostali. Zatim je, istovremeno s ostalima, odmahnuo glavom.

— Nisam znao da tamo ima ičega.Gamache je na trenutka promislio, a zatim pogledao prema van, gdje je Dominique

polako dolazila k sebi. — Čašu vode, molim — rekao je i Gabri se pojavio noseći ju. —Pođite sa mnom — rekao je Gamache Parri.

— Koliko je daleko ta koliba? — upitao je Dominique nakon što je popila vodu. —Može li se do nje na skuterima?

Dominique je odmahnula glavom. — Ne može, šuma je pregusta.

- 122 -

— Kako ste vi stigli do tamo? — upitao je Beauvoir.— Odnio me Macaroni — pomilovala je mokar vrat konja. — Nakon jutrošnjih

događaja poželjela sam malo mira, pa sam osedlala konja i odlučila pokušati pronaći starejahače staze.

— To vam nije bilo mudro — rekao je Parra. — Mogli ste se izgubiti.— I jesam se izgubila. Tako sam i otkrila kolibu. Bila je na jednoj od staza koje ste krčili,

ali niste dovršili. Mislila sam da se staza razaznaje dovoljno da nastavim, pa sam inastavila. I tada sam ju ugledala.

Dominiquenim mislima su letjeli prizori. Mračna koliba, tamne mrlje na podu. Skok usedlo i pokušaj vraćanja na stazu, obuzdavanje panike. Upozorenja koje svaki Kanađaninsluša od rođenja. Nikad, baš nikad ne idi u šumu sam.

— Možete li prepoznati put do onamo? — upitao je Gamache.Može li? Razmislila je, pa kimnula. — Mogu.— Dobro. Želite li se prvo odmoriti?— Želim da sve što prije bude gotovo.Gamache je kimnuo, a zatim se obratio Roaru Parri. — Pođite s nama, molim vas.Dok su se uspinjali uzbrdo, Dominique na čelu, s Macaronijevim uzdama u ruci, Parra

pored nje, policajci iza njih, Beauvoir se šapatom obratio Gamacheu.— Ako ne možemo skuterima gore, kako ćemo onda?— Znaš li jahati?— Pokušao bih na konju — Beauvoir je izgledao kao da mu je Gamache predložio

nešto nepristojno.— Predlažem da sniziš standarde.

Pola sata nakon toga Roar je dovršio osedlavanje Buttercup i Chestera. Konj Marc nijebio na vidiku, ali je zato suprug Marc izašao iz staje s jahačkom kacigom na glavi.

— Idem s vama.— Nažalost, to neće biti moguće, gospodine Gilbert — rekao je Gamache. —

Matematika: imamo tri konja. Vašoj supruzi ostaje njezin, a istražitelj Beauvoir i jamoramo s njom.

Beauvoir je pogledavao Chestera, koji se premještao s jednog kopita na drugo kao dapleše na limenu glazbu što mu svira u glavi. Nikada u životu nije jahao konja, a bio jeprilično uvjeren da neće ni sad.

Krenuli su; Dominique je vodila, Gamache je jahao iza nje s kolutom trakefluorescentnoružičaste boje da bilježi put kojim prolaze, Beauvoir na repu, iako jeGamache odlučio ne zadirkivati ga zbog toga. Gamache je jahao mnogo puta prije ovogdana. Kad je tek počeo izlaziti s Reine-Marie, odlazili su na jahanje stazama na MontRoyal. Ponijeli bi hrane sa sobom i uputili se stazama kroz šumu u srcu Montreala, zatimnašli kakvu čistinu gdje su mogli privezati konje i promatrati grad ispijajući vino iuživajući u sendvičima. Staje na Mont Royalu sad su zatvorene, ali on i Reine-Marie jošuvijek povremeno nedjeljama potraže jahaće staze u okolici.

Na Buttercup ipak nije bio spreman. Nije mu se ni činilo da je u sedlu, već u jakomalenom brodiću na jako velikim valovima. Bilo mu je i pomalo mučno dok se Buttercupljuljala i klatila. Svakih desetak koraka dohvatio bi granu i zavezao oko nje komadićružičaste trake. Dominique je na Macaroniju odmakla daleko ispred njega, a otraga se nijeusuđivao pogledati, ali je znao da je Beauvoir još uvijek tamo po nepresušnoj bujici psovki.

— Tabarnac, merde. Ježiga.Grane su ih udarale s tolikom žestinom da se činilo da ih priroda želi išibati.

- 123 -

Beauvoir, kojem su rekli da drži stopala ravno i ruke mirno brzo je ispao iz obastremena i sad je visio o sivoj grivi konja. Kad je konačno uspio vratiti noge u stremene,uspravio se točno na vrijeme za granu u lice. Nakon toga je odustao od pokušaja elegancijei samo pokušavao ostati na konju.

— Tabarnac, merde. Ježiga.Staza se sužavala i šuma postajala sve mračnija, i jahali su sve sporije. Gamache uopće

nije bio siguran da su još uvijek na stazi, ali sada nije mogao baš ništa poduzeti. AgentiLacoste i Morin su otišli po forenzičku opremu i čim Parra raskrči stazu, krenut će zanjima na skuterima. Ali do toga će još dosta proći.

Koliko će Lacoste trebati da shvati da su se izgubili? Sat? Tri? Kad padne noć? Kolikoće se do onda još izgubiti? Šuma je postajala sve tamnija, sve hladnija. Činilo im se da jašusatima. Gamache je pogledao na sat, ali nije razaznao kazaljke u mraku.

Dominique je stala i ostali konji zbili su se do njezinog.— Stani — rekao je Beauvoir.Gamache je ispružio ruku i dohvatio uzde, smirujući njegovog konja.— Tamo je — prošaptala je Dominique.Gamache se izvijao u sedlu, pokušavajući vidjeti kroz drveće. Na kraju je sjahao,

privezao konja za drvo i stao ispred Dominique. Još uvijek nije ništa vidio.— Gdje?— Tamo — prošaptala je Dominique. — Pored one zrake sunca.Kroz drveće se probijao podeblji snop svjetlosti. Gamache je pogledao pored njega i

doista, tamo je stajala koliba.— Ostanite ovdje — rekao joj je, a zatim domahnuo Beauvoiru, koji se ogledavao oko

sebe pokušavajući smisliti kako da siđe s konja. Naposlijetku se nagnuo do najbližeg drva,obgrlio ga i izdigao se iz sedla, pa skliznuo. Bilo koji drugi konj možda bi se uznemiriozbog ovog komešanja, ali Chester je vidio i gore. Tijekom ovog izleta Beauvoir mu sedoista svidio. Nije ga nijednom udario ni rukom, ni granom, ni bičem. Istražitelj Beauvoirbio je najnježniji i najdraži od svih koji su ga ikada jahali.

Dva su policajca stajala i promatrala kolibu. Bila je izgrađena od trupaca. Na trijemupred kolibom stajao je jedan jedini stolac za ljuljanje, s velikim jastukom. Sa po svakestrane zatvorenih vrata bio je jedan prozor, na svakome kutije rascvjetalog cvijeća. Sastrane kolibe uzdizao se kameni dimnjak, ali iz njega nije dopirao dim.

Iza sebe su čuli tiho komešanje konja, frktanje, mahanje repova. Čuli su male šumskeživotinje kako bježe u potrazi za zaklonom. Šuma je odisala mirisima mahovine i borovihiglica i lišća u raspadu.

Polako su prišli bliže. Uspeli se na trijem. Gamache je promotrio podne daske. Neštosuhog lišća, ali nigdje krvi. Glavom je Beauvoiru pokazao prema prozoru. Beauvoir sepolako smjestio pored njega, leđima naslonjen na zid. Gamache je stao pored drugogprozora, zatim kratko kimnuo. Na taj znak obojica su provirili unutra.

Vidjeli su stol, stolce, krevet u dnu prostorije. Nigdje traga života.— Ništa — rekao je Beauvoir — Gamache je potvrdno kimnuo. Posegnuo je za kvakom

i pritisnuo ju. Vrata su se otvorila tek centimetar, tiho škripeći. Gamache je nogom gurnuovrata da se otvore do kraja. Zatim su provirili.

Koliba je imala samo jednu prostoriju i Gamache je odmah vidio da unutra nemanikoga. Ušao je. Ali Beauvoir je i dalje držao ruku na pištolju. Za svaki slučaj. Beauvoir jebio oprezan čovjek. Kaos u kojem je odrastao usadio je taj oprez u njega.

Na traci svjetlosti što se probijala kroz prozor vidjeli su zrnca prašine. Po navici,Beauvoir je opipao zid u potrazi za prekidačem za svjetlo, a tek onda shvatio da ga neće

- 124 -

naći. Ali pronašao je svjetiljke i upalio ih. Svjetlost je otkrila krevet, noćni ormarić,nekoliko polica s knjigama, par stolica i stol.

Prostorija je bila prazna. U njoj nije bilo ničega osim onoga što je ubijeni ostavio zasobom. Njegove imovine i njegove krvi. Na daščanom podu ležala je velika, tamna lokvakrvi.

Konačno su pronašli mjesto zločina.

Sat vremena kasnije Roar Parra je, slijedeći trag Gamacheovih ružičastih vrpci,motornom pilom prokrčio stazu. Stigli su skuteri, a s njima i forenzičari. IstražiteljBeauvoir je fotografirao dok su agentica Lacoste, Morin i ostali pomno tražili tragove idokaze.

Roar Parra i Dominique Gilbert su uzjahali i otišli doma, vodeći i Chestera za sobom,Chester se putem osvrtao, nadajući se da će još jednom ugledati neobičnog čovjeka koji ganije nijednom udario.

Kloptanje kopita postajalo je sve udaljenije i naposlijetku je zavladala tišina.Dok su njegovi agenti pretraživali skučenu prostoriju, Gamache je odlučio istražiti

okolicu kolibe. U lijepo izrezbarenim kutijama na prozorima cvali su veseli dragoljubi izelene biljke. Redom je protrljao lišće; peršin, ružmarin, bosiljak, estragon. Otišao je doonog snopa svjetlosti koji se probijao kroz drveće pored kolibe.

Prostor širok oko šest i pol i dugačak oko trinaest metara bio je ograđen ogradom odizvijenih grana. Granama su puzale vitice i kad se približio, Gamache je ugledao mahunegraška na njima. Otvorio je drvena vrata i ušao u vrt. Bio je zasađen urednim nizovimapovrća, održavanim nasadima koji su čekali berbu što više neće doći. Duž štićenog ipaženog povrtnjaka žrtva je bila zasadila rajčice i krumpir i grah, brokulu i mrkvu.Gamache je otkinuo mahunu i pojeo ju. Nasred vrtne staze stajala su kolica natovarena snešto zemlje i lopatom, a na drugom kraju vrta naslonjač od pletenog pruća, na njemuudobni, izblijedjeli jastuci. Izgledao je udobno i Gamache je mogao zamisliti ubijenogakako radi u svom vrtu, zatim se odmara. Mirno sjedi u svojem naslonjaču.

Glavni istražitelj Gamache je pogledao bolje i opazio otisak u jastucima. Ubijeni jeovdje sjedio. Možda i satima. Pod ovim snopom svjetlosti.

Sam.Ne bi mnogo ljudi za to bilo sposobno, znao je Gamache. Čak i da žele, čak i da to sami

odaberu, većina ljudi ne bi mogla podnijeti tišinu. Postalo bi im dosadno, postali binemirni. Ali ne i ovaj čovjek, vjerovao je Gamache. Zamislio ga je u tom naslonjaču,pogleda uperenog u vrt. Kako razmišlja.

O čemu je razmišljao?— Šefe?Gamache se okrenuo i opazio Beauvoira kamo mu prilazi.— Gotovi smo s preliminarnim pretraživanjem.— Jeste li našli oružje?Beauvoir je odmahnuo glavom. — Ali zato smo našli staklenke sa zimnicom

zapečaćene parafinom. Mnogo zimnice. Izgleda da je jasno zašto — Beauvoir se osvrnuopo vrtu i bio je zadivljen. Redu se uvijek divio.

Gamache je kimnuo. — Tko je bio ubijeni?— Ne znam.Sad se Gamache potpuno usredotočio na svojeg zamjenika. — Kako to misliš? Je li ova

koliba uopće pripadala našoj žrtvi?

- 125 -

— Mislimo da jest. Gotovo smo sigurni da je u njoj ubijen. Ali nismo pronašli nikakvedokumente. Ništa. Nikakve fotografije, izvod iz matične knjige rođenih, putovnicu,vozačku dozvolu.

— Pisma?Beauvoir je odmahnuo glavom. — Pronašli smo nešto odjeće u ladicama. Stare,

iznošene. Ali pokrpane i čiste. Zapravo, cijela je koliba čista i uredna. Ima i mnogo knjiga,baš ih sad pregledavamo. U nekima su zapisana imena vlasnika, ali sva su različita.Očigledno ih je kupovao u antikvarijatima. Pronašli smo alat za obradu drva i piljevinupored jednog stolca. I staru violinu. Barem nam je jasno čime se bavio večerima.

Gamache je zamislio ubijenoga dok je još bio živ. Čak i zdrav. Ulazi u kolibu nakonrada u vrtu. Pripravlja si jednostavnu večeru, zatim sjeda kraj vatre i djelja komad drva.Zatim, kako večer odmiče, uzima violinu i svira. Za sebe.

Tko je bio taj čovjek koji je toliko volio samoću?— Koliba je prilično primitivna — nastavio je Beauvoir. — Morao je pumpati vodu do

sudopera u kuhinji. To nisam vidio godinama. I nigdje nema ni toaleta, ni tuša.Gamache i Beauvoir su se osvrnuli. U dnu utabane kratke staze ugledali su drvenu

kućicu s toaletom. Od same pomisli na to Beauvoiru se gotovo povraćalo. Gamache jeotvorio vrata i pogledao unutra. Pogledao je maleni toalet izdubljen nad tlom, zatimzatvorio vrata. I toalet je bio čist, iako su pauci unutra već počeli plesti mreže i uskoro će,znao je Gamache, i druga bića i biljke nahrupiti u ovu drvenu kućicu sve dok ne nestane,progutana šumom.

— Kako se prao? — upitao je Beauvoir dok su hodali natrag prema kolibi. Znali su dase prao i to redovito, kako im je rekla dr. Harris.

— Tamo je rijeka — rekao je Gamache, zastajkujući. Koliba je bila pred njima poputsavršenog malenog dragulja posred šume. — Čuje se odavde. Vjerojatno Bella Bella, naputu prema Three Pinesu.

I Beauvoir je doista čuo zvuk rijeke, bizarni sličan zvuku gradskog prometa, njemuutješnog. Pored kolibe je stajala i cisterna za prikupljanje kišnice.

— Pronašli smo otiske prstiju — Beauvoir je pridržao vrata Gamacheu kad suzakoračili u kolibu. — Mislimo da pripadaju dvjema osobama.

Gamache je iznenađeno podigao obrve. Koliba je izgledala kao da u njoj živi samojedna osoba. Ali ako je suditi po razvoju događaja, ovu kolibu i njezinog stanara jepronašao još netko.

Je li im se posrećilo? Je li ubojica ostavio otiske prstiju?Koliba je postajala sve mračnija. Morin je pronašao još nekoliko svjetiljki i nešto svijeća.

Gamache je promatrao agente kako rade. Bilo je gracioznosti u njihovim pokretima,ljupkosti koju su možda samo drugi policajci znali cijeniti. Skladni pokreti, izbjegavanjesudara, saginjanje i uspravljanje, naginjanje u svim pravcima i klečanje. Proces je biogotovo lijep.

Gamache je stajao na sredini kolibe i odmjeravao ju, upijao. Zidovi su bili izrađeni odkrupnih, zaobljenih trupaca. Začudo, na prozorima su bile zavjese. A u kuhinji je uzprozor bila naslonjena staklena ploča boje jantara.

Ručna pumpa iznad sudopera bila je pričvršćena za drvenu radnu plohu, tanjuri i lonciuredno poslagani na police. Gamache je primijetio i hranu na radnoj plohi. Prišao je ipogledo, ne dirajući ništa. Kruh, maslac, sir. Griženi, ali ne ljudskim zubima. Malo čajaOrange Pekoe u otvorenoj kutiji. Staklenka meda. Otvoren tetrapak mlijeka. Pomirisao gaje. Ukiseljeno.

Pozvao je Beauvoira rukom.

- 126 -

— Što misliš?— Čovjek je išao u šoping.— Kako? Sasvim sigurno nije ušetao u dućan gospodina Beliveaua, a prilično sam

siguran i da nije hodao sve do Saint-Remyja. Netko mu je donio ovu hranu.— I ubio ga? Popili su čaj, a zatim mu je smrskao glavu?— Možda, možda — mrmljao je Gamache, ogledavajući se. Uljane svjetiljke bacale su

sasvim različitu svjetlost od električnih žarulja. Ova je svjetlost bila nježna. Oštri bridovisvijeta pri njoj su se činili mekšima.

Rustikalnu kuhinju i sobu je razdvajala peć na drva. Malen stol, prekriven stolnjakom,služio je, čini se, za objede. Na zidu nasuprot njemu nalazio se kamin od oblutaka, sasvake strane po jedan visok naslonjač. Na drugom kraju prostorije stajao je veliki mjedenikrevet, pored njega komoda s ladicama.

Krevet je bio uredan, jastuci narašeni i spremni. Zidovi su bili prekriveni tkaninom,koja je vjerojatno trebala spriječiti prodor hladnog zraka kroz trupce, što je Gamacheapodsjetilo na srednjevjekovne dvorce. Po podu cijele kolibe je bilo raspoređeno više malihsagova, a pod čist, osim jedne jedine - goleme - mrlje tamne krvi.

Polica koja je prekrivala čitav jedan zid bila je puna starih knjiga. Kad joj je prišao bliže,Gamache je ugledao nešto zagurano između trupaca. Izvukao je taj predmet i prinio gaočima.

Novčanica. Dolar.Kanada je dolare upotrebljavala odavno. Gamache je pogledao opet i opazio još

novčanica. Neke od dva dolara. Čak i po dvadeset.Je li vlasnik kolibe ovako čuvao novac? Kao škrtac iz književnosti, on je trpao novce u

zidove, umjesto u madrac? Nakon detaljnog pregleda zidova, Gamache je zaključi da jenovac ipak služio za zaštitu od hladnoće. Ova je koliba bila izgrađena od trupaca ikanadskih dolara. Izolacija.

Zatim je otišao do kamina od oblutaka, pa stao kraj jednog od dva visoka naslonjača.Pored onoga s najdubljim udubljenjem na sjedalu i naslonu. Dodirnuo je izlizanu tkaninu.Pogledao je stol pored naslonjača i vidio alate koje mu je spomenuo Beauvoir, a na noguod stola bili su naslonjeni violina i gudalo. Pored alata za djeljanje drva ležala je zatvorenaknjiga s označenom stranicom. Je li stanar čitao kad je prekinut?

Otvorio je knjigu i nasmiješio se.„Imam tri stolca u kući“, pročitao je tihim glasom. „Jedan za samoću, dva za

prijateljstvo, tri za društvo.“—Molim? — javila se Lacoste, koja je klečala na podu, vireći pod stol.— Thoreau. Iz Waldena — Gamache je podigao knjigu. — I Thoreau je živio u kolibi,

znaš. Možda sasvim nalik ovoj.— Ali on je imao tri stolca — osmjehnula se Lacoste. — Naša je žrtva imala samo dva.Samo dva, pomislio je Gamache. Ali to je bilo dovoljno i to je bilo važno. Dva za

prijateljstvo. Je li imao prijatelja?— Misli da je možda bio Rus — rekla je, ustajući.— Zašto?— Na polici, tamo pored knjiga, sam pronašla nekoliko ikona — Lacoste je zamahnula

rukom iza sebe i doista, pred kožom uvezanim knjigama stajale su ruske ikone.Gamache se namrštio i osvrnuo po maloj kolibi. Nakon nekoliko trenutaka se gotovo

ukipio. Samo su mu još oči živo skakale s predmeta na predmet.Beauvoir mu je prišao. — Što se zbiva?

- 127 -

— Budi jako pažljiv s time — obratio se Gamache agentu Morinu, koji je držao jednučašu pronađenu u kuhinji.

— Hoću — rekao je Morin, pitajući se zašto ga šef odjednom upozorava na takvo nešto.— Molim te, daj mi ju.Morin je pružio čašu Gamacheu, i ovaj ju je odnio do uljane svjetiljke. I tamo, pri

njezinom mekom svjetlu, Gamache je vidio ono što je i mislio da će vidjeti, ali se nije nadaoda će ikada držati u rukama. Čaša od brušenog kristala, majstorski rad. Ručni rad. Nijeuspio raspoznati žig na dnu čaše, a čak i da jest, ne bi ga prepoznao. Nije bio stručnjak zastaklo. Ali znao je dovoljno da bude siguran da je predmet kojeg drži u ruci neprocjenjivovrijedan.

Ovo je staklo bilo vrlo staro, čak i drevno. Izrađeno metodom koja se ne koristitistotinama godina. Gamache je pažljivo odložio čašu i pogledao prema kuhinji. Nastarinskim drvenim policama stajalo je još najmanje deset čaša, sve različitih dimenzija.Sve su bile jednako stare. Dok su ga suradnici promatrali, Armand Gamache je polakoprošao uz police, podižući i pregledavajući tanjure i šalice i pribor, zatim otišao do zidapregledati obješene predmete. Pregledao je sagove podižući im kutove i naposlijetkuoprezno, kao da se boji što će tamo pronaći, otišao do police s knjigama.

— Što se zbiva, šefe? — upitao je Beauvoir, prilazeći mu.— Ovo nije obična koliba, Jean Guy. Ovo je muzej. Svaki predmet u ovoj kolibi je

umjetnina. Neprocjenjivo.— Šalite se — rekao je Morin, odlažući istog trena vrč ukrašen figuricom konja.Tko je bio ovaj čovjek?, pitao se Gamache. Tko je odabrao život toliko daleko od ljudi?

Tri za društvo.Ovaj čovjek nije želio pripadati društvu. Čega se bojao? Samo strah čovjeka može

otjerati toliko daleko od društva. Je li doista bio od onih koji se plaše smaka svijeta, kakosu u početku nagađali? Gamache nije vjerovao u to. Predmeti u ovoj kolibi nisu tomegovorili u prilog. Nigdje pištolja, nigdje ikakvog oružja. Nigdje časopisa, nigdje bilokakvih publikacija s takvom tematikom.

Ovaj čovjek sa sobom je u šumu ponio delikatan starinski kristal.Gamache je pogledom prelazio preko knjiga, ne usuđujući se dodirnuti ih. — Jesu li ih

forenzičari obradili?— Jesu — rekao je Morin. — I ja sam ih pregledao da vidim piše li igdje ime vlasnika,

ali nisu bile od pomoći. Na mnogima piše ime, svugdje različito. Očigledno su kupljenepolovne.

— Očigledno — prošaptao je Gamache za sebe. Pogledao je knjigu sa stola poredkamina, koju je još uvijek držao. Otvorio ju je na označenoj stranici i pročitao dio. Otišaosam u šumu jer sam želio živjeti svjesno, suočen samo s najvažnijim aspektima života, vidjeti hoćuli uspjeti naučiti ono čemu sam morao podučiti druge, a ne u trenutku smrti shvatiti da nisam niživio.

Gamache je okrenuo knjigu na prvu stranicu i zadržao dah.Prvo izdanje.

- 128 -

Devetnaest

— Peter? — Clara je tiho pokucala na vrata njegovog ateljea.— Otvorio je, pokušavajući ne izgledati kao da nešto skriva, ali je ubrzo od toga

odustao. Clara ga predobro poznaje, zna da se uvijek tako ponaša kad se radi o njegovimslikama.

— Kako ide?— Nije loše — rekao je, jedva čekajući da zatvori vrata i vrati se slici. Cijeli dan je

proveo neodlučno lebdeći oko slike, pa spuštajući kist. Nemoguće da je gotova? Tako jeloša. Što će Clara misliti? Što će misliti galerija? Kritičari? Ova slika nije bila nalik niti najedno od njegovih ranijih djela. No dobro, možda je ipak ličila na neke: na crteže izdjetinjstva.

Ne smije nikome dopustiti da ju vidi.Apsurdna je.Očigledno je potrebno još raditi na njoj, dodati još detalja, još jasnoće. Još dubine. Još

svega onoga što očekuju njegovi obožavatelji i klijenti. Što žele kupiti.Tijekom dana je podigao, pa spustio kist najmanje deset puta. Ovo mu se nikada nije

događalo. Sjetio se kako je sav u čudu promatrao Claru kako se muči sa stvaranjem,sumnjajući u sebe i na kraju stvara bezvezna djela. Njezin Marš sretnih ušiju, njezina serijanadahnuta krilima vodenkonjica, i naravno, njezino remek-djelo Ratničke maternice.

To čovjek dobije kad se oslanja na nadahnuće.Ali ne, Peter je bio mnogo odlučniji od toga. Discipliraniji. Svako je djelo planirao, crtao

i skicirao, znao je kako će izgledati mjesecima prije nego što bi počeo raditi na njemu. Nijese oslanjao na nekakvo tamo nadahnuće.

Sve dosad. Ovog puta ušao je u svoj atelje sa cjepanicom u ruci, ravno presječenoj da segodovi što bolje vide. Stavio ju je pod povećalo s namjerom da uveća jedan njezin dio doneprepoznatljivosti. To je za njega, kako je volio govoriti kritičarima na rasprodanimizložbama, bila alegorija života. Kako napuhnemo stvari, preuveličavamo dok jednostavnestvari ne izgube prepoznatljivost.

Povjerovali su mu. Ali ovoga puta mu nije uspijevalo. Nije vidio te jednostavne stvari.Zato je naslikao ovo.

Kad je Clara otišla, Peter se svalio na stolac i zagledao u nevjerojatno djelo na stalku,ponavljajući sebi potiho Genijalan sam, genijalan sam. Zatim je prošaptao, toliko tiho dagotovo ni sam sebe nije čuo, „Bolji sam od Clare“.

Olivier je stajao na terasi iza bistroa i gledao prema tamnoj šumi na brdu. Tek je sadashvatio da je Three Pines doslovno okruženo šumama.

Pronašli su kolibu. Molio se da ne dođe do ovoga, ali ipak su ju pronašli. I po prvi putotkako je stigao u Three Pines, Olivier je osjetio kako se tamna šuma steže oko njega.

— Ali ako su svi ovi predmeti toliko vrijedni — Beauvoir je glavom zaokružio pojedinoj prostoriju u kolibi, — zašto ih onda ubojica nije ukrao?

- 129 -

— To sam se i ja pitao — rekao je Gamache, sjedeći udobno u visokom naslonjačupored kamina. — Što je uopće motiv našeg ubojice, Jean Guy? Zašto je ubio ovog čovjekakoji je, po svemu sudeći, živio mirnim, tajnim životom ovdje u šumi godinama, možda idesetljećima?

— A onda kad ga je ubio, ponio je tijelo, ali ne i sve ove vrijedne predmete? —Beauvoir je sjeo u naslonjač nasuprot Gamacheovom.

— Osim ako samo tijelo nije bilo vrednije od ostatka?— A zašto ga je onda iskrcao u staru kuću Hadleyevih?— Da je ubojica ostavio tijelo ovdje, nikada ga ne bismo pronašli — razmišljao je

Gamache na glas, zbunjen. — Ne bismo ni znali da je bilo ubojstva.— Zašto bi itko ubio ovog čovjeka osim da se dočepa njegovog blaga? — upitao je

Beauvoir.— Blaga?— A što je ovo nego blago? Neprocjenjiva vrijednost usred ničega? Ovo je zakopano

blago, samo što nije zakopano pod zemlju, nego u šumu.Ali ubojica je sve to ostavio ovdje. I umjesto toga uzeo jedino iz ove kolibe što je želio.

Uzeo je život.— Jeste li primijetili ovo? — Beauvoir je ustao i otišao do vrata. Otvorio ih je i pokazao

prema dovratku, gotovo kao da se zabavlja.Na dovratku je stajao broj.16— Nije valjda da je primao poštu — rekao je Beauvoir, dok je Gamache samo

promatrao taj broj, još više zbunjen. Brojke su bile mjedene, zelenkaste zbog oksidacije.Gotovo neprimjetne na tamnom drvu dovratka. Gamache je stresao glavom i pogledao nasat. Bilo je gotovo šest.

Nakon malo rasprave dogovoreno je da agent Morin ostane u kolibi preko noći, dapripazi na vrednote.

— Pođi sa mnom — rekao je Gamache Morinu. — Odvest ću te do kuće dok ostalidovršavaju ovdje. Spakiraj si sve što ti treba za jedan dan, a pronaći ćemo ti i satelitskitelefon.

Morin je sjeo na skuter iza Gamachea i popipao u potrazi za bilo čime da se primi, nona kraju se samo primio za vlastito sjedalo. Gamache je pokrenuo motor. Istrage su gadosad odvele i u malena ribarska sela i udaljena naselja. Vozio se na motornim sanjkama,gliserima, motociklima i skuterima s četiri kotača, poput ovoga. Iako je cijenio njihovupraktičnost i znao da su mu potrebni, prezirao ih je sve redom. Razbijali su tišinu svojimprodorinim vrištanjem, zagađujući divljinu bukom i dimom.

Ako išta može probuditi mrtve, onda je to skuter.Dok su poskakivali kroz šumu, Morin je shvatio da će pasti, pa je pustio sjedalo i

obavio svoje tanke ruke oko krupnog muškarca na prednjem sjedalu. Osjećao je debeliGamacheov kaput uz obraz, snažno tijelo ispod njega, miris sandalovine i ružine vodice.

Mladić se uspravio, držeći jednu ruku na Planini, a drugu na svojem licu. Nije mogao vjerovatišto mu je upravo Planina otkrila. Zatim je zakikotao.

Kad je čula smijeh, Planina je bila zatečena. Ovo nije bio zvuk kakvog su inače ispuštali svi kojibi joj prišli blizu, užasnut vrisak.

Dok je slušao taj zvuk, Kralj Planine je shvatio da je to zvuk sreće. Zarazan zvuk. I on se počeogromoglasno smijati i prestao je tek kad je shvatio da se ljudi u selu boje tog zvuka. To nije želio.Nikada više nije želio napraviti ništa što bi otjeralo ljude.

Te je noći dobro spavao.

- 130 -

Mladić, pak, nije. Prevrtao se i meškoljio i naposlijetku izašao iz svoje kolibe i zagledao se u vrh.Svake noći od toga dana mladić je osjećao teret tajne koju mu je povjerila planina. Bio je sve

umorniji, sve slabiji. Njegovi roditelji i prijatelji počeli su to primijećivati. Primijetila je i Planina.Napokon, jedne noći dugo prije izlaska sunca, dječak je probudio roditelje.— Moramo otići.— Molim? — upitala je njegova snena majka.— Zašto? — upitali su njegov otac i sestra.— Kralj Planine mi je ispričao o prekrasnoj zemlji gdje ljudi nikada ne umiru, gdje nema

bolesti, gdje nitko ne stari. Samo on zna za to mjesto, ali kaže da moramo krenuti odmah večeras.Dok je još mrak. I moramo hodati brzo.

Probudili su ostale mještane i dugo prije zore svi su bili spremni za polazak. Posljednji je otišaomladić. Zašao je nekoliko koraka u šumu, kleknuo i dodirnuo površinu usnulog Kralja Planine.

— Zbogom — prošaptao je.Zatim je gurnuo svoj zavežljaj pod ruku i nestao u tami.

Jean Guy Beauvoir je stajao pred kolibom. Već je gotovo bila večer i umirao je od gladi.Posao je bio gotov i sad je samo čekao da agentica Lacoste dovrši pospremanje opreme.

— Moram na toalet — rekla je, stajući do njega na trijemu. — Imaš kakve ideje?— Imaš toalet tamo vani — pokazao joj je prema kućici u šumi.— Ma super — rekla je i dohvatila ručnu svjetiljku. — Nije li ovo početak većine

horora?— A ne, ne, mi smo već na pola filma — rekao je Beauvoir sa zločestim osmjehom.

Promatrao je Lacoste kako se probija do kućice.Želudac mu je zaurlao. Bar se nadao da je to njegov želudac. Što se prije vrate u

civilizaciju, to bolje. Kako je itko mogao živjeti ovdje? Nije zavidio Morinu na nadolazećojnoći.

Ples svjetiljke u šumi rekao mu je da se Lacoste vraća.— Jesi li ušao unutra? — upitala ga je.— Šališ se? Šef je provirio, ali ja nisam — čak i od pomisli na to osjetio je mučninu.— Znači, nisi vidio što je unutra.— Da pogodim: novčanice umjesto toalet papira.—Točno to. Od jednog i dva dolara.— Šališ se.— Ne šalim. A pronašla sam i ovo — pružila mu je knjižicu. — Prvo izdanje. Potpisano

od autora, E. B. White, Charlottina mreža.Beauvoir je samo promatrao knjižicu. Nije imao pojma o čemu priča.— Moja najdraža knjiga kad sam bila mala. O pauku Charlotte? — rekla je. — I prascu

Wilburu?— Ako unutra nema eksplozija, nisam ju čitao.—Tko drži potpisano prvo izdanje bilo čega u toaletu?— Tko drži novac u toaletu? — Beauvoir je shvatio da i on mora na toalet.

— Salut, patron — domahnuo je Gabri iz salona. Uredno je presavijao malecku odjeću islagao ju u kutiju. — Dakle, koliba u šumi. Tamo je živio? Ubijeni, mislim.

— Mislimo da jest — Gamache je sjeo pored njega. Promatrao ga je kako presavijamalene veste.

—Za Rosu. Prikupljamo ih i dat ćemo ih Ruth. Je li ovo preveliko za Rosu? — raširio jedječji sako. — Olivierov je. Kaže da ga je sam sašio, ali ne vjerujem mu. Iako ima zbilja jakovješte ruke — Gamache se pravio da ovo posljednje nije čuo.

- 131 -

— Mrvicu je prevelik. I premuževan za Rosu, što vi mislite? — rekao je.— Slažem se — odvratio je Gabri i odložio sako na drugu hrpu. — Ali za par godina će

u njega stati Ruth.— Jesi li ikad čuo za nekakvu kolibu u šumi? Možda od stare gospođe Hadley?Gabri je odmahnuo glavom, ali nije prestao sa slaganjem odjeće. — Nikad — zatim je

prestao sa slaganjem i smirio ruke na krilu. — Pitam se kako je preživljavao. Je li odlazio uCowansville ili Saint-Remy po hranu?

Još nešto što ne znam, razmišljao je Gamache uspinjući se prema sobi. Otuširao se inazvao suprugu. Noć je postajala sve tamnija i u daljini, u šumi je začuo buku što je paralamir. Skuteri su se vraćali. U selo i u kolibu.

U salonu Gabrijevog pansiona sad je sjedio netko drugi. U udobnom naslonjaču poredvatre smjestio se Vincent Gilbert.

— Otišao sam do bistroa, ali su me ljudi gnjavili, pa sam došao ovamo da ja malognjavim vas. Nastojim se držati što dalje od sina. Zgodno kako povratak iz mrtvih danasviše ne znači tako mnogo.

— Očekivali ste da bude sretan?— Da vam pravo kažem, jesam. Zanimljivo koliku sposobnost samozavaravanja

imamo.Gamache ga je upitno pogledao.— No dobro, ja ju imam — frknuo je Gilbert. Promotrio je Gamachea. Visok, krupne

građe. Možda ima pet kilograma viška, možda i koju više. Ako ne pripazi, udebljat će se. Iumrijeti od srčanog udara.

Zamišljao je Gamachea kako se iznenada grabi za prsa, kako mu se oči šire, a zatimzatvaraju u boli. Kako udara o zid, posrće, hvata zrak. A on, dr. Vincent Gilbert, ugledniliječnik, sjedi prekriženih ruku i ne poduzima ništa dok šef odjela za ubojstva pada na tlo.Utješila ga je pomisao da ima toliku moć nad životom i smrću.

Gamache je promatrao arogantnog Gilberta. Pred njim je bilo isto ono lice koje jebuljilo, prijezirno, sa stražnjih korica Postojanja. Bahato, izazivačko, samouvjereno.

Ali Gamache je pročitao knjigu i znao je što se krije iza tog lica.— Uzeli ste sobu ovdje? — Gilbertu je bilo naređeno da ostane u selu ili okolici, a

Gabrijev pansion je bio jedini u blizini.— Zapravo, nisam. Bit ću prvi gost u Marcovom hotelu. Ali mislim da neću koristiti

wellness tretmane — barem se nasmiješio. Kao i većina umišljenih ljudi, izgledao jepotpuno drugačije kad se nasmiješio.

Gamacheovo iznenađenje je bilo očigledno.— Da, znam — složio se Gilbert s njegovim izrazom lica. — Ali zapravo je Dominique

bila ta koja je predložila da ostanem kod njih, iako je, doduše, napomenula da budem...— Diskretan?— Nevidljiv. Pa sam se spustio u selo.Gamache je sjeo u naslonjač. — Zašto ste se baš sad vratili potražiti sina?Svima je u oči upala ta podudarnost — Gilbert i tijelo stvorili su se u mjestu u isto

vrijeme. Gamacheu se pred očima ukazala koliba, sa dva udobna naslonjača predkaminom. Jesu li i u njima za ljetnih noći sjedila dva starija muškarca? Jesu li razgovarali,diskutirali? Prepirali se? Poubijali se?

Vincent Gilbert je oborio pogled na svoje ruke. Ruke koje su bile u tuđim tijelima. Rukekoje su držale srca. Popravljale srca. Budile otkucaje, vraćale život. Sad su drhtale,nesigurne. Osjetio je bol u grudima.

Je li to srčani udar?

- 132 -

Podigao je pogled s ruku i susreo se s pogledom krupnog, smirenog muškarca prekoputa. I pomislio da bi u slučaju srčanog udara Gamache njemu vjerojatno pomogao.

Kako da ikome objasni svoj život u La Porteu, s muškarcima i ženama rođenima sDownovim sindromom? Prvo je i sam mislio da mu je jedina dužnost popravljati njihovatijela.

Pomozi drugima.To mu je guru rekao, to je bila njegova zadaća. Godinama je boravio u istom ašramu u

Indiji i naposlijetku je guru konačno primijetio da postoji. Gotovo desetljeće je proveotamo da bi od njega čuo dvije riječi.

Pomozi drugima.Pa je i pomagao. Vratio se u Quebec i pridružio Bratu Albertu u La Porteu. Da pomaže

drugima. Nikad mu na pamet nije palo da bi oni mogli pomoći njemu. Kako bi, zaboga,toliko defektni ljudi mogli pomoći njemu, velikom iscjelitelju i misliocu?

Za to su bile potrebne godine, ali jednog se jutra probudio u svojoj kolibi na zemljištuzajednice La Porte i shvatio da se nešto promijenilo. Otišao je na doručak i shvatio da ihsve zna po imenu. Da svi s njime razgovaraju, smiješe mu se. Prilaze mu, pokazuju neštošto su pronašli. Puža, granu, travku.

Obične stvari. Nevažne. Pa ipak, kao da se cijeli svijet promijenio dok je on spavao.Otišao je na spavanje kao iscjelitelj, a probudio se iscijeljen.

Tog je poslijepodneva, sjedeći u sjeni javora, počeo, pisati Postojanje.— Držao sam Marca na oku. Pratio njegove uspjehe u Montrealu. Kad su prodali kuću

i kupili ovo, prepoznao sam znakove.— Znakove čega? — upitao je Gamache.— Raspada sistema. Želio sam mu pomoći.Pomozi drugima.Tek je počinjao shvaćati koliko su te dvije jednostavne riječi moćne. I uviđati da pomoć

ima razne oblike.— Kako biste mu pomogli? — upitao je Gamache.— Pomaganjem — obrecnuo se Gilbert. — Čujte, cijela kuća je u panici zbog ovoga s

tijelom. Marc je napravio glupost i dirao ga, ali poznajem ja njega. Marc nije ubojica.— Kako biste vi to znali?Gilbert ga je bijesno promatrao. Ponovno je bio potpuno obuzet gnjevom. Ali Armand

Gamache je znao što se krije iza svog tog gnjeva. Što se krije iza svakog bijesa.Strah.Čega se Vincent Gilbert toliko boji?Odgovor na to pitanje je bio jednostavan. Bojao se da mu sina ne uhite zbog ubojstva.

Ili zato jer je znao da je Marc kriv, ili zato jer je znao da nije.

Nekoliko minuta kasnije iz buke krcatog bistroa se izdvojio jedan glas, povik upućenGamacheu, koji je upravo ušao u potrazi za čašom crnog vina i mirnim kutkom da seposveti knjizi.

— Prevarant jedan.Više ljudi je podiglo glave. Myrna je poput ledolomca prošla prostorijom i stala pored

Gamacheovog stola, bijesno ga gledajući. Ustao je i blago se naklonio u znak pozdrava,odmičući stolac za nju.

Tako se žustro svalila na stolac da je lagano zaškripao.— Vina?

- 133 -

— Zašto mi nisi rekao da zato trebaš knjigu? — pokazala je prema Postojanju unjegovoj ruci. Gamache se iskesio.

— Tajne.— A koliko si dugo mislio da će to ostati tajna?— Dovoljno dugo. Čujem da je svratio ovamo na piće. Jeste li se susreli?— Vincenta Gilberta? Ako pod „susreli“ misliš „buljili, piljili i slinili“, onda jesam, da.

Susrela sam ga.— Sigurna sam da je već zaboravio da si se tako osramotila.— Jer me lako zamijeniti s bilo kime u mjestu? Je li on doista Marcov otac?— Jest.— Znaš li da me ignorirao kad sam se pokušala predstaviti? Pogledao me kao da sam

nitko i ništa — stiglo je vino i košarica s oraščićima. — Hvala Bogu pa sam se predstavilakao Clara Morrow.

— I ja također — rekao je Gamache. — Možda nas je skužio.Myrna se nasmijala i osjetila da njezina ljutnja nestaje. — Stari Mundin kaže da je

Vincent Gilbert onaj koji se motao po šumi, uhodio vlastitog sina. Je li to istina?Gamache se pitao koliko da otkrije, ali bilo je jasno da ovo više i nije tajna. Kimnuo je.— Zašto bi itko uhodio vlastitog sina?— Ne vole se baš.— To je prva dobra stvar koju sam čula o Marcu Gilbertu — rekla je Myrna. — Pa ipak,

ironično je to. Veliki dr. Gilbert je spasio toliko djece, ali vlastiti sin mu je stranac.Gamache se još jednom sjetio Annie. Je li i on takav prema njoj? Sluša probleme svih

drugih, ali ne i vlastite kćeri? Večer prije ju je nazvao i uvjerila ga je da je dobro. Ali dobroi sjajno su potpuno različite stvari. Očigledno i nije bila toliko dobro ako je poslušalaBeauvoirove savjete.

— Gospodo — rekao je Olivier, pružajući jelovnike Gamacheu i Myrni.— Ja ne mogu ostati — rekla je Myrna.Olivier je još uvijek stajao pored njih. — Čujem da ste otkrili gdje je ubijeni živio. Cijelo

to vrijeme je bio u šumi?U tom su trenutku stigli Lacoste i Beauvoir i naručili pića. Myrna je popila posljednji

gutljaj vina, zgrabila šačicu oraščića za put i ustala.— Odsad pomno pratim što čitate — rekla je.— Imate li možda Waldena? — upitao je Gamache.— Nemoj mi reći da ste našli i Thoreaua tamo gore? Tko se sve skriva u toj šumi?

Možda i Jimmy Hoffa? Amelia Earhart? Svrati poslije večere i dat ću ti svoj primjerakWaldena.

Otišla je i Olivier je primio njihove narudžbe, a zatim se vratio s toplim pecivompremazanim rastopljenim maslacem i domaćom paštetom. Beauvoir je iz torbe izvukaofascikl s fotografijama kolibe i pružio ga Gamacheu.

— Otisnuo sam ih čim smo se vratili — Beauvoir je zagrizao u toplo pecivo. Bio jeizgladnio. Agentica Lacoste je zakođer uzela pecivo, otpila vina i zagledala se kroz prozor.Ali vidjela je tek odraz bistroa. Mještani su uživali u večeri, neki sjedili za šankom uz pivoili viski. Neki su se opuštali kraj vatre. Nitko nije obraćao pažnju na policajce. Ali tada je uodrazu susrela par očiju. Prije očiju duha, nego čovjeka. Okrenula se baš kad je Olivierzamakao u kuhinju.

Nekoliko minuta kasnije pred Beauvoirom se našao tanjur puževa s maslacem ičešnjakom, pred Lacoste gusta juha od graška i metvice, a pred Gamacheom juha odkarfiola i stiltona sa želeom od krušaka i datulja.

- 134 -

— Mmm — izjavila je Lacoste, stavljajući žlicu juhe u usta. — Ravno iz vrta. Kao itvoje, po svoj prilici — pokazala je glavom Beauvoirove puževe. Frknuo je nosom i baciose na jelo, umačući koricu kruha u rastopljeni maslac sa češnjakom.

Gamache je promatrao fotografije. Polako ih je odložio na stol. Kao da su nabasali nagrobnicu Tutankamona.

— Moram nazvati načelnicu Brunel — rekao je.— Šeficu Odjela za krađe? — upitala je Lacoste. — Dobra ideja.Therese Brunel je bila stručnjakinja za krađe umjetnina i Gamacheova dobra

prijateljica.— Kad vidi našu kolibu umrijet će — nasmijao se Beauvoir. Olivier je pokupio njihove

tanjure.— Kako je ubijeni uspio skupiti sve te stvari? — pitao se Gamache. — Kako ih je

dovukao do tamo?— I zašto?— Ali nismo našli nikakve osobne predmete — rekla je Lacoste. — Ni fotografije, ni

pisma, ni štedne knjižice, ni osobnu. Ništa.— Nismo našli ni bilo kakav predmet koji je mogao poslužiti kao oružje — dodao je

Beauvoir. — Poslali smo žarač i nekoliko komada alata iz vrta u laboratorij, ali ne nadamose previše.

— Ali zato sam ja našla nešto nakon što ste vi otišli — Lacoste je na stol položilanekakvu vrećicu, a zatim ju rastvorila. — Bila je ispod kreveta, sasvim uza zid. Prvi putkad sam pregledavala, uopće ju nisam vidjela — objasnila je. — Uzela sam otiske prstiju iuzorke materijala. I to je na putu za laboratorij.

Na stolu je stajao izrezbaren komad drva, zamrljan nečime što je izgledalo kao krv.Netko je u drvo urezao riječ.Woe.

- 135 -

Dvadeset

Agent Morin se šetkao po kolibi, pjevušeći. U jednoj je ruci grčevito držao satelitskitelefon, u drugoj komad drva. Nije ga namjeravao ubaciti u peć, u kojoj je već gorjela vatrai koja je sasvim pristojno grijala. Drvo nije bilo ni za kamin, također već potpaljen isvijetao. Ovo je bilo za obranu, za slučaj da iz mraka, iz kutova izleti nešto i zaleti se nanjega.

Upalio je sve uljne svjetiljke i sve svijeće. Ubijeni vlasnik kolibe je, čini se, samizrađivao svijeće, od ostataka parafina nakon pečaćenja zimnice.

Morinu je nedostajao televizor. Nedostajao mu je njegov mobitel. Njegova cura.Njegova mama. Po tko zna koji put je prinio telefon ustima, a zatim ga ponovno spustio.

Ne možeš tek tako nazvati glavnog istražitelja. Što ćeš mu reći? Da si se prepao? Da testrah biti sam u kolibi u šumi? U kojoj je netko ubijen?

A pogotovo nije mogao nazvati mamu. Na ovaj ili onaj način bi se probila do kolibe iujutro bi ga kolege tako zatekli: kako mu mama glača košulju i sprema jaja na slanini.

Ne, radije će umrijeti.Nastavio je šetnju kolibom, tu i tamo dodirujući pokoji predmet, ali jako, doista jako

oprezno. Šuljao se kolibom gotovo na prstima, kao lovac Elmer Fudd u crtiću,razgledavajući čaše i zavirujući po policama i kutovima. Razgledao je jantarnu ploču uzprozor kuhinje, gravirani srebrni svijećnjak. Na kraju je izvadio sendvič iz papirnatesmeđe vrećice i razmotao ga. Šunka i brie na francuskom kruhu. Nije loše. Izvadio je ikokakolu, otvorio ju i sjeo pored vatre. Naslonjač je bio iznimno udoban. Dok je jeo,polako se opuštao i do deserta je već bio onaj stari. Posegnuo je za violinom porednaslonjača, ali se predomislio iz opreza. Zatim je dohvatio prvu knjigu koja mu je pala podruku i otvorio ju.

Autor je bio neki tip za kojeg Morin nikad nije čuo, Currer Bell. Počeo je čitati, priča onekakvoj curi po imenu Jane u Engleskoj. Nakon nekoliko minuta oči su mu se umorile odnaprezanja pri tom svjetlu. Pomislio je da je po svoj prilici ionako vrijeme za krevet.Sigurno je prošla ponoć.

Pogledao je na sat. Osam i trideset.Nagnuo se i oklijevajući dohvatio violinu. Bila je izrađena od tamnog drva, činila se

toplom na dodir. Prešao je dlanom preko nje, nježno, kao da ju miluje, okrećući juznalački. Zatim ju je brzo odložio. Ne bi ju ni smio dirati. Vratio se knjizi, ali nakonminute-dvije violina mu se ponovno našla u rukama. Znajući da ne bi smio, preklinjućisam sebe da ju spusti, potražio je i gudalo. Sad kad je bio svjestan da nema povratka, ustaoje.

Agent Morin je oslonio violinu ispod brade i prešao gudalom po žicama. Zvuk je biodubok i bogat i zavodljiv. Bio je snažniji od mladog policajca, neodoljiv. U par sekundikolibu su ispunili utješni zvuči Colma Quigleya. Možda čak i mračne kutke.

Stiglo je glavno jelo. Voćem punjeno mlado pile s ražnja za Gamachea, rezanci stopljenim briem, svježim rajčicama i bosiljkom za Lacoste i marokanski tagine s piletinom isušenim šljivama za Beauvoira. Donijeli su im i platu svježe ubranog povrća s roštilja.

- 136 -

Gamacheovo pile je bilo mekano i slasno, pažljivo začinjeno senfom Pommery ivermutom.

— Kakvo značenje ima ovaj komad drva? — upitao je Gamache suradnike dok su jeli.— Za početak, to je valjda jedini predmet u kolibi koji nije starina — rekla je Lacoste. —

A budući da smo pronašli alat za obradu drva, rekla bih da je to sam izdjeljao.Gamache je kimnuo. I on je tako mislio. — Ali zašto Woe?— Možda mu je to ime? — upitao je Beauvoir, ali bez previše entuzijazma.— Monsieur Woe? — upitala je Lacoste. — To bi možda objasnilo zašto je pobjegao

sam u kolibu.— Zašto bi itko ovo sam za sebe izrezbario? — Gamache je odložio viljušku i nož. — I

niste pronašli ništa drugo u kolibi što izgleda poput ovoga?— Ništa — rekao je Beauvoir. — Pronašli smo čekiće i pile. Sve pošteno korišteno.

Mislim da si je sam sagradio tu kolibu. Ali sigurno ju nije izdjeljao iz jednog komada drva.Woe, pomislio je Gamache, ponovno primajući pribor za jelo. Jad. Je li Samotnjak bio

toliko žalostan?—Jeste li primijetili fotografije rijeke, šefe? — upitala je Lacoste.— Jesam. Sad barem znamo kako je održavao namirnice svježima.Agentica Lacoste, dok je istraživala oko rijeke, pronašla vreću privezanu za obalu, ali

obješenu pod vodom. Punu lako kvarljive hrane. Viseći hladnjak.— Ali očigledno nije proizvodio vlastito mlijeko i sir, a nitko se ne sjeća da ga je viđao

u mjesnim trgovinama — rekao je Beauvoir. — Što nas dovodi do jedinog mogućegzaključka.

— Netko mu je donosio hranu — rekla je Lacoste.— Je li sve kako treba? — upitao je Olivier.— Jest, patron, merci — odvratio je Gamache s osmijehom.— Trebate li još majoneze ili maslaca? — osmjehnuo se Olivier, svim se silama trudeći

djelovati normalno. Govorio si je da nema veze koliko im začina ili toplog peciva ili vinadonese, neće im se umiliti. Neće moći popraviti stvari.

— Non, merci — rekla je Lacoste i Olivier se oklijevajući udaljio.— Barem imamo otiske prstiju po kolibi. Sutra ćemo već nešto znati — rekao je

Beauvoir.— Mislim da znamo zašto je baš sad ubijen — rekao je Gamache.— Staze — rekla je Lacoste. — Roar Parra je krčio staze za Dominique. Jedna staza je

gotovo stigla do kolibe. Dovoljno da se vidi.— A madame Gilbert ju je i vidjela — rekao je Beauvoir. — Ali imamo samo njezinu

riječ da ju nije pronašla već i ranije dok je onuda jahala.— Ali tada još nije imala konje — rekla je Lacoste. — Došli su dan nakon ubojstva.— Ali možda se šetala starim stazama kroz šumu — predložio je Gamache, —

razgledavala ih da zna reći Roaru Parri koje da raskrči za konje.— Možda je i Roar onuda prolazio — rekao je Beauvoir. — Ili onaj njegov sin. Havoc.

Parra je rekao da mu je sin pomagao.Drugo dvoje je razmišljalo. Nisu se mogli dosjetiti pametnog razloga iz kojeg bi Roar

Parra ili njegov sin prošli obraslim stazama prije nego što su ih krenuli krčiti.— Ali zašto bi itko želio ubiti vlasnika kolibe? — rekla je Lacoste. — Čak i ako

pretpostavim da ga je pronašao jedan od dvojice Parra ili Dominique Gilbert, još uvijeknema smisla. Da ga je netko ubio zbog blaga, to razumijem. Ali zašto je onda sve to jošuvijek tamo?

- 137 -

— Možda nije — rekao je Beauvoir. — Mi znamo samo za ono što smo tamo zatekli. Alimožda je blaga bilo još.

Gamachea je ovo pogodilo kao da se na njega svalila tona cigli. Kako se on toga nijesjetio? Bio je toliko začaran svime što je našao da nije ni pomislio da je ubojica možda neštoi odnio.

Agent Morin je ležao na krevetu, pokušavajući pronaći udoban položaj. Bilo mu ječudno što će spavati u krevetu kojeg je pospremio ubijeni.

Zažmirio je. Okrenuo se. Zatim se vratio u prethodni položaj. Otvorio je oči i zagledaose u treperavu vatru u kaminu. Koliba je sad bila manje zastrašujuća. Zapravo je bilanekako ugodna.

Nekoliko je puta okrenuo jastuk da ga malo naraši, ali ruka mu je naletjela na nešto.Uspravio se u krevetu i par puta ga stisnuo. Unutra je definitivno bilo još nečega osim

perja. Ustao je i pripalio uljanu svjetiljku, pa izvukao jastuk iz jastučnice. Sa strane je bionašiven dubok džep. Polako je gurnu ruku u njega sve do lakta, nježno pipajući kaoveterinar skotnu kobilu. Napipao je nešto tvrdo i kvrgavo.

Izvukao je predmet i prinio ga uljanoj svjetiljci. Komad drva sa složenim rezbarijama.Muškarci i žene na brodu. Tkogod da je ovo napravio, predočio je svo uzbuđenjeputovanja. Isto ono uzbuđenje koje su Morin i njegova sestra osjećali kao djeca, na danobiteljskog izleta u Abitibi ili Gaspe.

Na licima putnika na brodu prepoznao je sretno iščekivanje. Pogledao je pobliže i vidioje da većina putnika nosi torbe i vreće i da su različitih godina, od novorođenčadi do starihi nemoćnih. Neki su bili uzbuđeni, neki napeti od iščekivanja, neki smireni i zadovoljni.

Ali svi su bili sretni. Brod je bio pun nade.Jedra broda bila su, nevjerojatno, izrezbarena od drva, tanka poput papira. Okrenuo je

predmet. U dno je nešto bilo urezano. Prinio je predmet sasvim blizu svjetiljci.OWSVIMožda ruski? Agentica Lacoste je pomislila da bi ubijeni mogao biti Rus zbog ikona. Je

li mu ovo možda bilo ime? Urezano na tom njihovom čudnom pismu?Zatim mu je nešto palo na pamet. Otišao je natrag do kreveta i opipao drugi jastuk, koji

je bio ispod prvoga. I unutra je bilo nešto tvrdo. Izvukao je i taj predmet, još jednu drvenuskulpturu, jednako detaljno izrađenu. Ova je prikazivala muškarce i žene okupljene naobali, promatrali su vodu pred sobom. Neki su djelovali zbunjeno, ali većini kao da je bilodrago što su tamo. I na ovoj je skulpturi na dnu bilo nešto urezano.

MRKBVYDDOMorin je položio tu skulpturu pored one prve na stol. Ova su djela odisala nekom

radošću, nadom. Promatrao ih je s više zadovoljstva nego ijedan televizijski program ikad.Ali što ih je dulje promatrao, to se nelagodnije osjećao, sve dok ga nije obuzeo i osjećaj

da ga netko promatra. Pogledao je prema kuhinji, zatim se brzo osvrnuo po sobi. Kad jeponovno pogledao skulpture, s iznenađenjem je shvatio da taj osjećaj jeze izvire iz njih.

Osjetio je žmarce kako mu prolaze leđima i brzo se okrenuo prema mračnoj sobi,požalivši što nije upalio još svjetiljki. A tad mu je pažnju privuklo neko svjetlucanje.Visoko gore. U najudaljenijem kutu kolibe. Možda oči?

Dohvatio je onaj svoj obrambeni komad drva i prišao bliže, pognut. Dok se približavao,razaznao je pravilnost u tom svjetlucanju u kutu. Svjetlucanje je dolazilo od paukovemreže, o koju se odbijala meka svjetlost uljane svjetiljke. Ali ova je mreža bila neobična.Kad su mu se oči privikle na polutamu, kosa na zatiljku mu se nakostriješila.

U mrežu je bila upletena riječ.

- 138 -

Woe.

- 139 -

Dvadeset jedan

Kad je agent Morin stigao u Kriznu sobu drugog jutra, više nego malo uznemiren, svisu drugi već sjedili oko stola za sastanke. Svi su pogledali prema njemu i agentica Lacostemu je pokazala da sjedne pored nje, gdje su izgladnjelog mladog policajca, čudo jedno,čekali velika šalica jake café au lait, tanjur kajgane i slanine, te debele kriške tosta ipekmeza.

Morin je pohlepno progutao hranu slušajući izvještaje, a zatim je došao red na njega.Položio je dvije izrezbarene drvene skulpture na stol i polako ih dogurao do sredine

stola. Bile su toliko žive da se činilo da je brod zaplovio stolom, da se kreće. Kao da ljudina obali s nestrpljenjem iščekuju dolazak tog broda.

— Što je to? — upitao je Gamache, ustajući iz svog stolca i obilazeći oko stola da impriđe bliže.

— Pronašao sam ih sinoć. Bile su sakrivene u jastucima na krevetu.Troje policajaca je bilo zaprepašteno.— Šališ se — rekla je Lacoste. — U jastucima?— Ušiveno u džep na jastucima na krevetu. Dobro sakriveno, iako nisam siguran je li ih

skrivao, ili štitio.— Zašto nas nisi nazvao? — strogo je upitao Beauvoir, odvajajući pogled od skulptura

da pogleda Morina.— Zar sam trebao? — izgledao je ožalošćeno, oči su mu skakale s policajca na policajca.

— Mislio sam da vjerojatno do jutra nećemo moći ništa ni učiniti.Jako ih je želio nazvati, tek nadljudskim naporima odgovorio je sam sebe od poziva

Gabrijevom bistrou i buđenja svih njih, ali nije želio popustiti vlastitom strahu. A sad jevidio da je pogriješio.

Cijelog se života nečega bojao i cijelog je života taj strah donosio odluke umjesto njega.Nadao se da je to bilo iza njega, ali očigledno nije.

— Sljedeći put — Gamache ga je strogo pogledao — nazovi. Mi smo tim, svatko moraznati sve.

— Oui, patron.—Jesi li bar uzeo otiske? — upitao je Beauvoir.Morin je kimnuo i podigao omotnicu. — Unutra su.Beauvoir je zgrabio omotnicu iz njegove ruke i odnio do računala da učita otiske. Ali

čak i s tog mjesta neprestano je pogledavao prema skulpturama.Gamache je stajao nagnut nad stol, promatrajući ih kroza svoje naočale oblika

polumjeseca.— Veličanstvene su.Radost malih drvenih putnika bila je opipljiva. Gamache je kleknuo i našao se očima na

istoj razini sa skulpturama i putnici su sad plovili prema njemu. Izgledalo je kao da suskulpture dvije polovice iste cjeline. Brod pun ljudi koji plovi prema obali. I još ljudi,sretnih ljudi, koji čekaju putnike na obali.

Pa zašto ga je onda obuzela nelagoda? Zašto je želio upozoriti putnike da okrenu brod?

- 140 -

— Na dnu obje su urezana nekakva slova — obavijestio ih je Morin. Podigao je jednuskulpturu i okrenuo ju prema Gamacheu, koji je pogledao slova, pa ju proslijedio Lacoste.Beauvoir je dohvatio drugi i ugledao niz slova. Besmislice, ali očigledno ne bez smisla.Čudan niz je imao značenje. Samo ga je trebalo pronaći.

—Je li to ruski? — upitao je Morin.— Nije. Ruski se piše na ćirilici, ovo je latinica — rekao je Gamache.— Što znači?Troje iskusnijih policajaca razmijenilo je poglede.— Nemam pojma — priznao je glavni istražitelj Gamache. — Većina umjetnika

potpisuje svoja djela, ostavlja neki svoj znak. Možda je ovaj rezbar ovako potpisivao svojrad.

— Da je tako, zar ne bi natpis na obje skulpture bio jednak? — upitao je Morin.— Bi. Nisam dosta pametan. Možda će nam načelnica Brunel znati reći više. Ona stiže

tijekom jutra.—Još sam nešto pronašao sinoć — rekao je Morin. — Ali ovo sam slikao. Još uvijek je u

mojem aparatu. Možda se ne vidi najbolje, ali...Uključio je digitalni fotoaparat i predao ga Beauvoiru, koji je bacio pogled na

fotografiju.— Premalecka je. Ne vidim što je. Ubacit ću ju u računalo.Nastavili su razgovarati o slučaju, a Beauvoir je sjeo za računalo i počeo kopirati

fotografije iz aparata.— Tabaranac — začuli su kako je prošaptao.— Što je? — Gamache je otišao do stola. Prišla im je i Lacoste i nagurali su se oko

ravnog zaslona.Na fotografiji je bila mreža, a u mreži riječ.Woe.— Što to znači? — upitao je Beauvoir tiho, gotovo sam sebi.Gamache je stresao glavom. Kako bi pauk mogao isplesti riječ? I zašto baš tu? Istu onu

riječ koju su pronašli urezanu u drvo i bačenu pod krevet.— Pametno neko prase — rekla je Lacoste.Pogledali su prema njoj.— Pardon? — upitao je Gamache.— Kad sam jučer bila u vanjskom toaletu, pronašla sam potpisano prvo izdanje.— O curi po imenu Jane? — upitao je Morin, pa iste sekunde požalio. Pogledali su ga

kao da je on bio taj koji je rekao „Pametno neko prase“. — I ja sam pronašao knjigu, ali ukolibi. Autor je neki Currer Bell.

Lacoste ga je gledala bezizražajno, Gamache zbunjeno, a Beauvoira se nije usuđivao nipogledati da provjeri kako ga on gleda.

— Nema veze. Nastavimo.— Knjiga koju sam ja pronašla je bila Charlottina mreža, E. B. Whitea — nastavila je

agentica Lacoste. — Jedna od meni najdražih dječjih knjiga.— I mojoj kćeri — rekao je Gamache. Sjetio se kako je satima čitao knjigu djevojčici koja

se pravila da se ne plaši mraka. Ni mraka, ni ormara, ni škripanja i cviljenja kuće. Moraojoj je čitati tu knjigu svake večeri, sve dok ne bi zaspala.

Knjigu koju je gotovo naučio napamet koliko ju je puta pročitao, knjigu koja ju jenajviše smirivala; Charlottina mreža.

- 141 -

— Pametno neko prase — ponovio je Gamache i nasmijao se prigušenim, grlenimsmijehom. — Ta knjiga priča o usamljenom praščiću kojeg se spremaju poslati u klaonicu,koji se sprijatelji s paukom po imenu Charlotte koji mu spasi život.

— Pletući slova u svoju mrežu kao da ih je upleo praščić — pojasnila je Lacoste. —Riječi, poput „Praščić“, da farmer pomisli da se Wilbur potpisao. A knjigu u toaletu u šumipotpisao je autor.

Gamache je stresao glavom. Nevjerojatno.—Je li upalilo? — upitao je Morin. — Je li praščić spašen?Beauvoir ga je prezirno odmjerio. Ali ipak je morao sam sebi priznati da to i njega

zanima.—Jest — rekao je Gamache. Zatim se namrštio. U stvarnom životu pauci ne upliću

poruke u svoje mreže, naravno. Tko je onda napisao tu riječ? I zašto? I zašto baš tu riječ?Jedva je čekao da se vrate u kolibu.— Ima još nešto.Sve oči još su se jednom okrenule prema mladom policajcu glupavog izgleda.— Ima veze s toaletom — okrenuo se prema Lacoste. — Jeste li išta primijetili?— Misliš osim potpisanog prvog izdanja knjige i novčanica nagomilanih umjesto

papira?— Ne mislim unutra, nego vani.Lacoste je odmahnula glavom.— Vjerojatno zato jer ste gore bili po mraku — rekao je agent Morin. — I ja sam bio u

toaletu sinoć i nisam ništa vidio. Ali jutros jesam.— Što, za Boga miloga? — obrecnuo se Beauvoir.— Stazu. Vodi od kolibe do toaleta, ali ne prestaje tamo. Nastavlja se. Jutros sam pošao

njome i završio ovdje.— U Kriznoj sobi? — upitao je Beauvoir.— Ne doslovno. Ali prošao sam kroza šumu i završio tamo.Rukom je neodređeno pokazao prema brdu iznad sela.— Označio sam mjesto na kojem sam izašao iz šume. Mislim da ga mogu ponovno

pronaći.— To nije bilo pametno — rekao je Gamache. Izgledao je ljutito i u glasu mu nije bilo

topline. Morin je u sekundi pocrvenio. — Nikad, ali baš nikad ne lutaj šumom sam, jesi lime razumio? Mogao si se izgubiti.

—Ali vi biste me pronašli, zar ne?Svi su znali da bi. Gamache je svakoga od njih već jednom pronašao, znali su da bi ih

pronašao opet.— To je bio nepotreban rizik. Nikad si ne smiješ dozvoliti neopreznost — Gamache ga

je netremice promatrao svojim tamnosmeđim očima. — Pogreška bi te mogla stajati života.Ili bi mogla stajati života nekog drugog. Nikada se ne smiješ opustiti. Prijetnje dolaze sasvih strana, iz šuma, od ubojice za kojim tragamo. Oboje će znati iskoristiti tvoju pogrešku.

— Da, gospodine.— Dobro onda — rekao je Gamache. Ustao je i ostali su skočili na noge. — A sad nam

pokaži dokle te dovela staza.

Dolje u selu Olivier je stajao pred prozorom bistroa, potpuno isključen od razgovora ismijeha gostiju koji su došli na doručak i veselili se iza njega. Vidio je Gamachea i ostalekako prolaze podnožjem brda. Zastali su, zatim se neko vrijeme šetkali oko istog mjesta.

- 142 -

Čak i iz bistroa Olivier je vidio Gamachea kako ljutito zamahuje objašnjavajući neštomladom policajcu koji je uvijek izgledao kao da ništa ne razumije.

Sve će biti u redu, ponavljao je sam sebi. Sve će biti dobro. Samo se smiješi.Zatim su se prestali šetkati. Zagledali su se u šumu s jednakom pažnjom s kojom je on

promatrao njih.Olivier se osjećao kao da ga je preplavio val, izbio mu iz pluća dah kojeg je toliko dugo

zadržavao. Isprao mu ukočen osmijeh s lica.Gotovo da je osjetio olakšanje. Gotovo.

— Eno ga — rekao je Morin.Oko grane je bio zavezao svoj pojas. Kad je to napravio, činilo mu se kao idealno

rješenje, ali sad kad su tragali za tankim smeđim remenom na rubu šume, ideja je bila sveprije nego genijalna.

Ali ipak su ga pronašli.Gamache je pogledao stazu. Kad su ju otkrili, bilo ju je lako i slijediti pogledom, bila je

jasno vidljiva u šumi. Poput onih optičkih iluzija koje skrivaju slike - kad ih jednomugledate, više ih ne možete ne primjećivati. Lice u krošnji drva, dvije siluete na vazi.

— Pridružit ću vam se u kolibi čim budem mogao — rekao je Gamache i s Lacostepromatrao kako Beauvoir i Morin ulaze u šumu. Osjećao je da su sigurniji u paru, kaočasne sestre. Osjećaj je, pretpostavljao je, bio tek privid. Ali bio je i utješan. Promatrao ih jesve dok nisu nestali s vidika, ali i nakon toga je ostao stajati tamo, sve dok ih više nije ničuo. I tek tada su se vratili u Three Pines.

Peter i Clara Morrow su bili svatko u svom ateljeu kad je zazvonilo zvono na vratima.Taj je zvuk bio bizaran, gotovo zastrašujuć. Nitko koga su znali nikada nije pozvonio nanjihova vrata, svi bi uvijek samo ušli i raskomotili se. Koliko su samo puta Clara i Peterzatekli Ruth u svojoj dnevnoj sobi? Nogu ispruženih na naslonjač, s knjigom u jednoj imartinijem u drugoj ruci u deset ujutro, dok se Rosa gnijezdila na izlizanom tepihu porednje. Mislili su da je se neće riješiti bez egzorcizma.

Više puta zatekli su Gabrija u njihovoj kupaonici.— Ima li koga? — zapjevušio je dubok muški glas.— Ja ću otvoriti — povikala je Clara.Peter se nije ni trudio odgovoriti joj. Šetkao se svojim ateljeom, kružio oko djela na

stalku, prilazio mu bliže, zatim ga promatrao iz daljine. Misli su mu možda bile posvećeneumjetnosti, kao i uvijek, ali srce mu se bavilo drugim stvarima. Otkako se glas oizdajničkom činu Marca Gilberta pronio mjestom, Peter je jedva razmišljao o ičemudrugome.

Marc mu se doista svidio. Bio mu je drag na prvi pogled, baš kao što su mu na prvipogled bile drage kadmij žuta ili marijanski plava ili Clara. Bio je veseo, čak i pomalouzbuđen pri pomisli na svaki novi posjet Marcu. Na mirnu čašicu, razgovor, šetnju.

Marc Gilbert je i to upropastio. Njegov pokušaj uništavanja Oliviera bio je jedno, iako jei to bilo užasno. Ali Peter se potajice nije mogao oduprijeti osjećaju da je i ovo jednakostrašno. Kao da je starim, zahrđalim čavlom zagrebao nešto lijepo. I rijetko, barem zaPetera.

Sad je mrzio Marca Gilberta.Iza vrata ateljea je čuo Clarin glas, s nekime je razgovarala, s nekim poznatim glasom.Armand Gamache.Peter im se odlučio pridružiti.

- 143 -

— Kavicu? — ponudila je Clara glavnog istražitelja Gamachea nakon što se i Peterpozdravio s njim.

— Non, merci. Ne mogu dugo ostati, došao sam poslom.Clara je pomislila da je to baš čudno rekao: ubojstva su mu posao.— Jučer ste imali gužvu — rekla je Clara kad su se svo troje smjestili za kuhinjskim

stolom. — U Three Pinesu nitko i ne govori ni o čemu drugome. Ne znam što je šokantnije.To što je Marc Gilbert taj koji je donio tijelo u bistro, da je Vincent Gilbert ovdje, ili da jeubijeni cijelo ovo vrijeme živio sam u šumi. Je li doista tamo živio?

— Vjerujemo da jest, ali još uvijek čekamo potvrdu. Još uvijek nismo uspjeli otkritinjegov identitet.

Gamache ih je pomno promatrao. Izgledali su barem toliko zbunjeno koliko i on sam.— Ja ne mogu vjerovati da nitko nije znao da je on tamo gore — rekla je Clara.— Mislimo da je netko ipak znao. Netko mu je donosio hranu. Pronašli smo namirnice

u kuhinji.Pogledali su se s čuđenjem.— Netko od nas? Tko?Netko od nas, pomislio je Gamache. Tri kratke riječi, ali moćne. Te su riječi kroz

povijest potaknule napade, odaslale armade. Jedan od nas. Unutar kruga. Zatvorenogkruga. Označene granice. Koja razdvaja one koji su unutra od onih koji nisu.

Obitelji, klubovi, bande, gradovi, države, zemlje. Selo.Kako je to Myrna rekla? Izvan zidina.Ali ovo je bilo mnogo više od običnog osjećaja pripadnosti. Razlog iz kojeg je

„pripadnost“ bila toliko zavodljiva, toliko moćna, toliko privlačna ljudskom rodu, je bio tajšto je ona sa sobom nosila i sigurnost, privrženost. Sve dok si „jedan od nas“, na sigurnomsi.

Je li to isto dio ove istrage, zapitao se Gamache. Je li ovo više od mukotrpne potrage zaubojicom, je li ovo i borba s onima koji ga žele zaštititi? Jesu li već podigli pokretni most?Zatvorili zidine? Štiti li Three Pines ubojicu? Jer je jedan od njih?

— Zašto bi mu netko prvo donosio hranu, pa ga zatim ubio? — upitala je Clara.— Nema smisla — složio se Peter.— Osim ako ubojica nije došao k njemu znajući da ga namjerava ubiti — rekao je

Gamache. — Možda se dogodilo nešto što ga je izazvalo.— Dobro, ali ako je tako pobijesnio i ubio nekoga, zar ne bi pobjegao što brže? Zašto bi

odnio tijelo kroza svu tu šumu i iskrcao ga Gilbertima u kuću? — upitala je Clara.— I mi se pitamo — rekao je Gamache. — Imate možda neku teoriju?—Jer je želio da tijelo bude pronađeno — rekao je Peter. — A kuća Gilbertovih je

najbliža kolibi.Ubojica je želio da tijelo bude pronađeno. Zašto? Većina ubojica smišlja sve i svašta ne

bi li sakrili svoj zločin. Zašto ga je ovaj ubojica objavio svima?— Ili je želio da bude nađeno tijelo — nastavio je Peter — ili koliba.— Mislimo da bi ionako nabasali na nju unutar par dana — rekao je Gamache. — Roar

Parra raskrčuje staze u tom dijelu šume.— Nismo od neke pomoći — rekla je Clara.Gamache je posegnuo u svoju torbu. — Zapravo sam vam došao pokazati nešto što

smo pronašli u kolibi. Zanima me vaše mišljenje.Izvadio je dva ručnika omotana oko nečega i nježno ih položio na stol. Izgledali su kao

novorođenčad, zaštićena frotirom od ledenog svijeta. Polako ih je razmotao.Clara se nagnula bliže.

- 144 -

— Pogledaj ti ta lica — pogledala je ravno u Gamachea — Prekrasni su.Kimnuo je. Doista su bili krasni. Ne samo crte lica, nego osjećaji na njima: veselje,

vitalnost, to ih je činilo lijepima.— Smijem li? — Peter je posegnuo za skulpturom i Gamache je potvrdno kimnuo.

Peter je dohvatio jednu i okrenuo ju.— Nešto je napisano, ali ne mogu pročitati što. Možda potpis?— Možda tako nešto — rekao je Gamache. — Zasad nismo shvatili što ta slova

predstavljaju.Peter je promatrao skulpture, brod i obalu. — Je li ih izradio ubijeni?— Mislimo da jest.Iako, s obzirom na to što su sve pronašli u onoj kolibi, Gamachea ne bi iznenadilo da na

kraju otkriju da ih je izradio Michelangelo. Od svega drugoga u kolibi, ostavljenog svimana vidiku, razlikovali su se po tome što je ubijeni ove predmete skrivao. Ove su rezbarijepo nečemu bile drugačije.

Promatrao je Petera i Claru i opazio kako im osmjesi blijede, pretvarajući se gotovo unezadovoljstvo. Izgledali su kao da im je nelagodno. Clara se odsutno igrala s kosom. ParMorrow je za manje vremena nego policajci tog jutra shvatio da s ovim skulpturama neštonije kako treba. Ne čudi me to, pomislio je Gamache. Oni su umjetnici i vjerojatno imajuizraženiju intuiciju.

Skulpture su na prvi pogled zračile veseljem, radošću. Ali ispod toga krilo se neštosasvim drugačije. Poput mola, tuge.

— Što je? — upitao ih je Gamache.— Nešto nije kako treba — rekla je Clara. — Nisu u redu.— Možete li mi reći što?Peter i Clara ponovno su se zadubili u skulpture, zatim pogledali jedno drugo, pa se na

kraju zagledali u Gamachea.— Žao mi je — rekao je Peter. — Ponekad je umjetnost subliminalna, ponekad umjetnik

čak ni nije pokušavao izraziti ono što je na kraju izrazio. Sitnice, poput malo poremećenihproporcija ili preupadljive boje.

— Ali svakako vam mogu reći — javila se Clara, — da su ovo izvanredna umjetničkadjela.

— Kako znate? — upitao je Gamache.— Izazivaju snažne osjećaje, snažnu reakciju. Sva velika umjetnost tako djeluje.Clara je ponovno promotrila rezbarije. Jesu li možda preveseli? Je li u tome problem?

Uznemiruje li ih možda previše ljepote i vedrine i nade?Mislila je da to nije moguće, barem se nadala da nije moguće. Ne, nešto drugo nije kako

treba kod ovih djela.— Sad sam se sjetio — rekao je Peter. — Zar ti nemaš sastanak s Denisom Fortinom za

par minuta?— Joj kvragu, kvragu, kvragu — rekla je Clara i skočila na noge.— Neću vas više zadržavati — rekao je Gamache, zamotavajući skulpture.— Nešto mi je palo na pamet — rekla je Clara, prateći Gamachea do vrata. — Možda bi

gospodin Fortin mogao znati više o ovome od nas. Teško je znati manje, zapravo. Mogu limu pokazati jednu od njih?

— Dobra ideja — rekao je Gamache. — Jako dobra ideja. Gdje se sastaješ s njim?— U bistrou za pet minuta.Gamache je izvadio jedan od zamotuljaka iz torbe i pružio ga Clari.

- 145 -

— Super — rekla je dok su hodali stazom od kuće prema cesti. — Reći ću mu da sam juja napravila.

— Rado bi da jesi?Clara se prisjetila pritajenog užasa u grudima pri pogledu na rezbarije.— Ne bih — rekla je.

- 146 -

Dvadeset dva

Kad se Gamaehe vratio u Kriznu sobu, zatekao je načelnicu Thérèse Brunel kako sjediza stolom za sastanke okružena fotografijama. Kad je ušao ustala je, smiješeći se.

— Glavni inspektore — prišla mu je, pružajući ruku. — Agentica Lacoste me takoudobno smjestila da mi se čini da bih mogla živjeti ovdje.

Thérèse Brunel je bila blizu dobi za umirovljenje, iako joj to nitko živ u policiji nijespominjao. Ne zato što su se bojali ove šarmantne dame, ili čak ni da ju ne povrijede. Zatošto je ona, više nego bilo koji drugi pripadnik policije, bila nezamjenjiva.

Ušetala je u ured za prijavu kadeta policije prije dva desetljeća. Mladi policajac nadužnosti mislio je da se šali. Pred njim je stajala profinjena dama u srednjim četrdesetima,odjevena u Chanelov kostim, koja je zamolila formular za prijavu. Dao joj je formular,uvjeren da joj treba kao prijetnja za razočaravajućeg sina ili kćer, a zatim ju - sve zbunjeniji- promatrao kako sjeda za stol, nogu prekriženih u gležnjevima, okružena jedvaprimjetnim oblačićem delikatno nanesenog mirisa, i ispunjava ga vlastitim podacima.

Thérèse Brunel je bila direktorica odjela za nabave svjetski poznatog Musée des BeauxArts u Montrealu, ali njezina tajna strast bile su zagonetke. Zagonetke svih vrsta. I kad sujoj djeca otišla na fakultete, uputila se ravno u Policiju i zamolila da ju zaposle. Ima lizanimljivije zagonetke od rješavanja zločina? Na Akademiji je, na satovima koje je držaoglavni istražitej Armand Gamaehe, otkrila još jednu zagonetku i još jednu strast. Ljudskium.

Sad je imala viši čin od svojeg mentora i nalazila se na položaju načelnice odjela zakrađe. Imala je preko šezdeset, ali entuzijazam ju nije napuštao.

Gamache ju je toplo pozdravio. — Načelnice Brunel.Thérèse Brunel i njezin suprug Jérôme bili su česti gosti na večerama kod para

Gamache, a Reine-Marie i Armand Gamache su zauzvrat bili često pozivani u stanBrunelovih u Rue Laurier. Ali u službenim situacijama kao sad bili su „glavni istražiteljGamache“ i „načelnica Brunel“.

Zatim je prišao agentici Lacoste, koja je također bila ustala kad je on bio ušao.— Ima li što novo?Odmahnula je glavom. — Ali upravo sam nazvala i očekuju rezultate iz laboratorija

vrlo brzo.— Bon. Merci — kimnuo je agentici Lacoste i ona se vratila za svoje računalo. Zatim se

posvetio načelnici Brunel.— Očekujemo rezultate provjere otisaka prstiju. Doista sam ti jako zahvalan što si došla

ovako brzo.— C'est un plaisir. Uostalom, ima li išta uzbudljivije? — slijedio ju je natrag do stola za

sastanke i dok su hodali, nagnula se prema njemu i prošaptala: — Voyons, Armand, je liovo istina?

— Jest — prošaptao je odgovor. — A možda će nam biti potrebna i Jérômeova pomoć.Jérôme Brunel, liječnik u mirovini, dugo je godina dijelio strast svoje supruge prema

zagonetkama, ali dok se ona usredotočila na ljudski um, njemu su draže bile brojke. Šifre.U svojoj je ugodnoj i uvijek razbacanoj radnoj sobi u njihovom domu u Montrealu primao

- 147 -

očajne diplomate i pripadnike snaga sigurnosti. Ponekad je za njih razbijao neprobojnešifre, ponekad ih smišljao.

Bio je vedar i ugodan čovjek.Gamache je izvukao zamotuljak sa skulpturom iz torbe, razmotao ga i položio ju na

stol. Blaženi putnici još su jednom zaplovili stolom za sastanke.— Jako zgodno — rekla je, stavljajući naočale i primičući se bliže. — Stvarno jako lijepo

— promrmljala je sebi u bradu, promatrajući predmet, ali ne dodirujući ga. — Prekrasnaizrada. Umjetnik poznaje drvo, osjeća ga. A poznaje i umjetnost.

Zatim se odmaknula i zagledala u rezbariju. Gamache je samo stajao i čekao,promatrajući kako njezin osmijeh nestaje, pa čak kako se i malo odmiče od drvenogpredmeta.

Ovo je bio treći put istog jutra da promatra takvu reakciju. Reakciju kakvu je i samosjetio. Ova skulptura kao da je dopirala do dna ljudske duše, do njezinog najskrivenijegkutka, ako ne i najotvorenijeg. Dopirala je do same srži ljudskosti. A zatim je prodrla u njupoput zubarske bušilice, sve dok se radost ne bi pretvorila u jezu.

Nakon nekoliko trenutaka izraz lica joj se promijenio i profesionalna maska ponovno jenadvladala ostalo. Privatna osoba je nestala pred profesionalnom rješavačicom problema.Zadubila se u posao, obilazeći oko stola da što bolje promotri predmet, ali ga nijedodirivala. Kad ga je napokon dobro promotrila sa svih strana, uzela ga je u ruku i kao isvi prije nje, pogledala dno.

— OWSVI — pročitala je naglas. — Velika slova. Urezana u drvo, ne naslikana —zvučala je poput patologa, koji secira i diktira istovremeno. — Teško drvo, puno. Trešnja?— pogledala ga je izbliza, čak i pomirisala. — Ne, struktura ne odgovara. Cedar? Nije nito, boja nije prava. Osim ako... — prišla je prozoru i stavila drveni predmet na zrakusunca. Zatim ga je spustila i nasmiješila se Gamacheu. — Sekvoja. Gotovo sigurno izBritanske Kolumbije. Dobar izbor drva, da znaš. Sekvoja je vječna, posebno obalnasekvoja. I jako je tvrda. A ipak iznenađujuće pogodna za djeljanje i rezbarenje. Nazapadnoj obali Haida već stoljećima koriste sekvoju za toteme.

— I još stoje.— Stajalo bi ih i više da većina nije uništena krajem devetnaestog stoljeća, što od strane

vlade, što od crkve. Ali u Muzeju civilizacije u Ottawi je prekrasan očuvani primjerak.Ironiju u imenu muzeja primijetili su oboje.— A što ti radiš ovdje? — obratila se skulpturi. — I čega se toliko bojiš?— Zašto to misliš?Agentica Lacoste, još uvijek sjedeći za svojim stolom, se okrenula prema njima da čuje

odgovor.— Sigurno si i ti to primijetio, Armand — nazvala ga je imenom, siguran znak da je

potpuno zbunjena usprkos junačkom držanju. — Ovo djelo odiše nekakvom hladnoćom.Ne bih baš rekla zlom, ali...

Gamache je iznenađeno nagnuo glavu. Riječ „zlo“ se rijeko kad čuje izvan propovjedi.Brutalno, okrutno, zlobno. Čak i jezivo, istražitelji su neke zločine opisivali kao jezive.

Ali nikada zlo. No ovo je bilo upravo ono što jer Thérèse Brunel činilo dobrompolicajkom, dobrom istražiteljicom zločina i zagonetki. Zbog toga su i bili toliko bliskiprijatelji: vlastita uvjerenja je cijenila više od konvencionalnosti.

— Zlo? — upitala je agentica Lacoste sa svojeg mjesta.Načelnica Brunel je pogledala prema njoj. — Rekla sam da ne bih baš upotrijebila tu

riječ.— I ostaješ pri tome? — upitao je Gamache.

- 148 -

Brunel je ponovno podigla drveni predmet i prinijela ga očima, promatrajući sićušneputnike izbliza. Svi su bili spremni za dugačko putovanje, mala djeca zamotana u deke,žene ruku punih torbi s kruhom i sirom, muškarci snažni i odlučni. Svi su gledali premanaprijed, gledali prema nečem predivnom. Preciznost izrade je bila fenomenalna.

Okrenula je predmet i s trzajem ga odmaknula od lica kao da ju je ugrizao za nos.— Što je? — upitao je Gamache.— Pronašla sam crva — rekla je.

Ni Carole Gilbert, ni njezin sin nisu se naspavali prethodne noći, a Carole je sumnjalada je i Dominique spavala mirnije. Nije se uopće bavila razmišljanjem o tome kako jeVincent Gilbert spavao u maloj sobici pored vrha stubišta. A svaki put kad bi se bilo kakvamisao o njemu ušuljala u njezin um, samo bi ju lijepo potisnula u tu malu sobicu izaključala vrata za njom.

Zora je bila lijepa, nježnih boja. Carole je bez žurbe skuhala lonac snažne kave, zatimoko ramena obavila šal od mohera i odnijela svoj pladanj s doručkom van, na mirnuterasicu s pogledom na vrt i maglom obavijena polja.

Jučerašnji dan činio joj se kao jedno dugačko izvanredno stanje, u glavi su joj satimabučale sirene. Nizala su se uznemirujuća otkrića, kroz koja su morali stati jedni do drugih ibarem izgledati kao ujedinjena obitelj.

Otkriće da je Marcov otac živ.Otkriće da Vincent stoji pred njima.Otkriće da je ubijeni jedno vrijeme bio u njihovom domu.I otkriće da ga je Marc otamo odnio. U bistro. U namjernom pokušaju da našteti

Olivieru, možda čak i da ga uništi.Kad je glavni istražitelj Gamache bio gotov s ispitivanjem, svima im se vrtjelo u glavi.

Bili su previše zbunjeni, preumorni da se nakon toga još i prepiru. Marc je naglas rekao štomisli, a zatim otišao u wellness i bojao i gipsao i udarao čekićem. Vincent je barem imaodovoljno zdravog razuma da nestane i vratio se tek kasno navečer. A Dominique jepronašla kolibu u šumi dok je jahala najzdravijeg od njihovih konja.

Zazvonila bi i zvona Raja, pomislila je Carole, promatrajući konje koji su se sad šetkalimaglovitim poljem. Pasli. Bojažljivo pogledavajući jedni druge. Čak i sa svoje terase Caroleje vidjela njihove rane.

Zazvonila bi i zvona RajaGlasnije nego godinamaKad bi se vikar zaboravioA ljudi priveli k pametiI on i oni skupaKleknuli u žarkoj molitviZa pripitomljene tigrove bez zuba,Rasplesane prasce i medvjede

— Mama.Carole se prenula, izgubljena u razmišljanjima u kojima ju je zatekao sin. Ustala je.

Marc je izgledao neispavano, ali bio je otuširan i obrijan. Glas mu je bio hladan,bezizražajan. Samo su promatrali jedno drugo. Hoće li se sad prestati netremice gledati,sjesti, natočiti si kave i čavrljati o vremenu? O vijestima u novinama? O konjima. Hoće li sepretvarati da nisu zahvaćeni olujom? I da ju nisu sami zakovitlali.

- 149 -

Tko je počinio veći grijeh? Carole, koja je godinama lagala sinu govoreći mu da mu jeotac mrtav? Ili Marc, koji je premjestio mrtvaca u bistro i u jednom potezu uništio nade daće ih ova malena zajednica ikada prihvatiti. Ona je okaljala njihovu prošlost, onbudućnost. Kakva ekipa.

— Žao mi je — rekla je Carole i raširila ruke. Marc nije odgovorio, samo je prešaokamenom terasom i gotovo pao majci u zagrljaj. Bio je visok, a ona niska, ali svejedno ga jezagrlila i milovala po leđima, šapćući „Sve će biti u redu.“

Zatim su sjeli, svatko s jedne strane pladnja s kroasanima i svježim pekmezom odjagoda. Svijet je tog jutra izgledao živo zeleno, svježe, od visokih javora i hrastova dolivada. Marc si je natočio kave, a Carole je privila šal još bliže oko tijela i promatrala konjekoji su pasli travu pred njom, tek povremeno podižući glavu da osmotre dan kojeg nisu nitrebali ugledati, svijet kojeg su trebali napustiti prije dva dana. Čak su i sad, stojeći umagli, izgledali kao da stoje u dva svijeta istovremeno.

— Gotovo i izgledaju kao konji — rekao je Marc. — Ako zaškiljiš.Carole je pogledala sina i nasmijala se. Marc se kreveljio, pokušavajući suziti oči

dovoljno da životinje na polju izgledaju kao veličanstveni jahaći konji koje je očekivao.— Ma ozbiljno, je li to uopće konj? — pokazao je Chestera, koji je pri slabašnom

jutarnjem svjetlu izgledao poput deve.Carole je iznenada obuzela tuga pri pomisli da će možda morati napustiti ovu kuću

zbog vlastitih postupaka. Vrt nikada nije bio ljepši, a s vremenom će postati još i bolji,kako biljke budu rasle, ispreplitale se, miješale.

— Onaj me zabrinjava — Marc je pokazao najtamnijeg konja, koji je stajao sa stranesam. — Thunder.

— No da... — počela je Carole, nelagodno se meškoljeći i pogledavajući prema sinu. —Što se njega tiče...

— A što ako ugrize nekog gosta? Iako cijenim što je gricnuo tatu.Carole se jedva suzdržala od smijeha. Jedino dobro u jučerašnjem lošem danu bio je

prizor Velikog Čovjeka s konjskom slinom na ramenu.— Što predlažeš? — upitala je.— Ne znam.Carole je šutjela. Oboje su znali što Marc predlaže. Ako se konj ne nauči pristojnosti do

Dana zahvalnosti, u mjesec dana, dat će ga uspavati.—Za nevoljne slijepe ponije, promrmljala je. — I sićušne progonjene kuniće.— Pardon? — upitao je Marc.— Moram ti reći da njegovo ime nije Thunder. Zove se Marc.— Šališ se — ali nijedno od njih dvoje se nije smijalo. Marc je pogledao prema polju,

prema neprijateljskoj, ludoj životinji koja se držala podalje od ostalih. Crna prilika namaglovitoj livadi. Poput pogreške. Mrlje.

Marca.Kasnije, kad su Marc i Dominique otišli po namirnice i građevinski materijal, Carole je

otišla do kuhinje po četiri mrkve i otišla do konja, koji su se u početku držali krajnjenepovjerljivo. Ali ipak su joj prišli, prvo Buttercup, pa Macaroni i na kraju Chester, ipokupili mrkve s njezinog dlana kao da ga ljube.

Svi osim jednoga.Šaputala je konju Marcu kao da ga uvjerava. Potiče. Preklinje. Stojeći na ogradi,

nagnuta prema naprijed, mirno držeći ispružen dlan s mrkvom što je dalje mogla od sebe.— Molim te — govorila mu je. — Neću ti ništa.

Ali konj joj nije vjerovao.

- 150 -

Otišla je u kuću, uspela se stubama i pokucala na vrata male sobe.

Armand Gamache je primio rezbariju i zagledao se u ljude na palubi.Detalj je bio sitan i lako ga je bilo ne zamijetiti, ali najradije bi sam sebe bio ošamario

zbog ovoga. Sad mu je bio toliko očit. Mala prilika na samom kraju broda, u klečećempoložaju pred starijom ženom s torbom.

Dok je promatrao sićušno drveno lice te prilike, mladića tek malo starijeg od djeteta,koji se osvrtao preko ramena, Gamachea su prolazili žmarci. Gledao je preko ramenastarije žene. Preko ruba broda. Dok su svi drugi gledali prema naprijed, on je bio potišten,pognut i gledao je unatrag. Prema mjestu s kojeg su odlazili.

A izraz na njegovom licu sledio je Gamacheu krv u žilama. Sledio ga je do kosti, dosrži. Sledio ga je do srca.

Ovako izgleda strah, razmišljao je. Ovo je taj osjećaj. Maleno drveno lice bilo je glasnik.A poruka je bila užasavajuća. Gamachea je iznenada preplavila silna, gotovo neodoljivaželja da se osvrne, da provjeri što ga možda vreba iza leđa. Ali samo je nataknuo naočale iprignuo se bliže drvenom brodu.

Mladić je u rukama stezao paket.Gamache je napokon spustio predmet i skinuo naočale. — Shvaćam što misliš.Načelnica Brunel je uzdahnula. — Zlo. Na tom putu je zlo.Gamache se nije protivio. — Izgleda li ti poznato? Je li moguće da je ova skulptura na

popisu ukradenih umjetnina?— Na toj listi su tisuće predmeta — osmjehnula se. — Od Rembrandta do ugraviranih

čačkalica.— I kladim se da ih sve znaš napamet.Osmijeh joj je sad bio širi, malo je nagnula glavu. Dobro ju poznaje.— Nema ničeg ovakvog. Ovo bi se isticalo.— Ali je umjetnost?— Ako pritom misliš ima li vrijednosti, rekla bih da je neprocjenjivo vrijedno. Da se

jedna od ove dvije stvarčice našla na tržištu dok sam radila za Muzej lijepih umjetnosti,kupila bih ju u sekundi. I platila bogatstvo za nju.

— Zašto?Promotrila je krupnog, smirenog muškarca pred sobom. Izgledao je poput profesora.

Mogla si ga je predočiti kako se sa sveučilišnom kapom i plaštem poput krstarice krećehodnicima nekog starog sveučilišta, praćen gladnim pogledima studenata. Kad ga je prviput vidjela, na predavanju na policijskoj akademiji, bio je dvadeset godina mlađi, ali i tadaje njegova pojava izazivala poštovanje. Sad je tu auru autoriteta nosio još lakše. Valovitatamna kosa bila je rjeđa iznad čela, na sljepoočnicama je sijedila kao i brkovi, opseg strukase širio. Kao i njegov utjecaj u policiji.

Gamache ju je naučio mnogo toga. Ali jedna od najvrjednijih lekcija ikad bila je ona ovažnosti slušanja. Trenutno je on pažljivo slušao nju.

— Ono što neko umjetničko djelo čini jedinstvenim nisu boje ili kompozicija ili tema.Ono što vidimo tu nije važno. Zašto neke slike postanu remek-djela, dok druge, možda istručnije naslikane, padnu u zaborav? Zašto su neke simfonije obožavane i stoljećimanakon smrti skladatelja?

Gamache je promislio. I sjetio se slike koja je bila izložena ležerno postavljena na stalaknakon večere prije nekoliko dana. Pod slabim svjetlom, bez okvira.

A ipak bi ju mogao promatrati zauvijek.Na slici je bila stara žena tijela okrenutog prema naprijed, ali lica okrenutog unatrag.

- 151 -

Znao je u čemu leži njezina privlačnost. Isti onaj dio duše koji se zgrčio pri pogledu narezbariju zabolio ga je i pri pogledu na tu ženu. Clara nije samo naslikala ženu, pa čak nitisamo prikazala osjećaj. Stvorila je čitav svijet. U jednoj jedinoj slici.

Ta je slika bila remek-djelo.Odjednom mu je bilo silno žao Petera i nadao se da se on više ne natječe sa svojom

suprugom. Clara je odavno prerasla tu razinu natjecanja.— To — načelnica Brunel je uperila manikiran prst u rezbariju — će se pamtiti dugo

nakon što i ti i ja budemo mrtvi. Dugo nakon što se i ovo očaravajuće selo pretvori uprašinu.

— Imamo još jednu, znaš li? — rekao je i zatekao time Thérèse Brunel, što se uistinurijetko događalo. — Ali prije nego što ti ju pokažem, mislim da bismo trebali otići dokolibe.

Oborio je pogled prema njezinim stopalima. Imala je otmjene nove cipele.— Ponijela sam čizme, gospodine glavni istražitelju — rekla je praveći se da ju je

uvrijedio tim pitanjem, kao da ga potpikava, istovremeno hodajući žustro za njim premavratima. — Jesi li me uopće ikad odveo na neko mjesto koje nije bilo prepuno blata?

— Koliko se sjećam, crijevima su ga ipak isprali iz Place des Arts prije one posljednjesimfonije na koju smo išli — rekao je, pozdravljajući agenticu Lacoste smiješkom dok suodlazili.

— Mislila sam profesionalno. Uvijek blato, uvijek mrtvaci.— Ovog puta blata ima na sve strane, ali barem tijelo više nije tamo.— Gospodine — Lacoste je dotrčala do njegovog auta, držeći nekakav papir. — Mislila

sam da biste ovo trebali vidjeti.Predala mu je papir i pokazala jedan dio. Izvještaj iz laboratorija. Počeli su im slati

rezultate, nastavit će cijeli dan. A ovaj je Gamachea razvedrio. Pogledao je Thérèse Brunel.— Forenzičari su pronašli komadiće drva, tek nešto veće od piljevine zapravo, pored

stolca u kolibi. Iste takve su pronašli i na odjeći žrtve. Laboratorij kaže da je drvo sekvoja,obalna sekvoja iz Britanske Kolumbije.

— Izgleda da smo potvrdili identitet umjetnika — rekla je Brunel. — Sad još samo dasaznamo zašto je stvorio onoliki užas.

To je pravo pitanje, razmišljao je Gamache ulazeći u auto i dok su se vozili Ulicom DuMoulin. Gore su ih čekali skuteri i na njima su zašli dublje u šume Quebeca. Profesor iotmjena povjesničarka umjetnosti. Nijedno od njih nije odgovaralo predodžbi stvorenoj natemelju izgleda, baš kao ni jednostavna drvena koliba prema kojoj su jurili.

Gamache je zaustavio skuter pred posljednjim zavojem na stazi. On i načelnica Brunelsu sišli i nastavili do kolibe pješice. Šuma je bila svijet za sebe i Gamache je želio načelnicipružiti priliku da se upozna s tim svijetom za kojeg se odlučila žrtva. Svijetom tamnihsjena i prigušene svjetlosti, bogatog, tmurnog mirisa raspadanja. Bića koja se čuju, ali nevide, trčkaraju i bježe.

Gamache i Brunel su bili savršeno svjesni da su u ovom svijetu nepozvani.Pa ipak, on im nije prijetio. Sada nije. Ali za dvanaest sati, kad sunce zađe, taj će se

svijet promijeniti.— Sad mi je jasno što si mislio — Brunel se osvrnula. — Ovdje se lako može živjeti, a da

nitko u mjestu ni ne zna. Baš je mirno, ha? — zvučala je gotovo čeznutljivo.— Bi li ti mogla živjeti ovdje? — upitao je Gamaehe.— Mislim da i bih, da ti pravo kažem. Čudi te to?Gamache nije odgovorio, samo je nastavio hodati i nasmiješio se.

- 152 -

— Ne treba mi mnogo — nastavila je. — Nekad jest. Kad sam bila mlađa. Izleti u Pariz,lijep stan, dobra odjeća. Sad imam sve to. I sretna sam.

— Ali ne zato što sve to imaš — pretpostavio je Gamache.— Što sam starija, to mi je manje toga potrebno. Doista vjerujem da bih mogla živjeti

ovdje. Da ti iskreno kažem, Armand, dio mene čezne za nečim ovakvim. A ti?Kimnuo je i ponovno u mislima vidio jednostavnu kolibu. S jednom sobom.—Jedan stolac za samoću, dva za prijateljstvo i tri za društvo — rekao je.— Waiden. Koliko bi stolaca ti trebao?Gamache je razmišljao. — Dva. Društvo mi ne treba, ali zato mi treba jedna određena

osoba.— Reine-Marie — rekla je Thérèse. Baš kao što meni treba samo Jérôme.— U kolibi je i prvo izdanje Waldena, znaš?Therese je uzdahnula. — Incroyable. Tko je bio taj čovjek, Armand? Imate li ikakvog

pojma?— Ne.Stao je i Thérèse se također zaustavila, prateći njegov pogled.U početku ju nije vidjela, ali tada je polako razaznala obrise jednostavne kolibe koja

kao da se stvorila tu samo za njih. I pozivala ih da uđu.

— Uđi — rekao je.Carole Gilbert je duboko udahnula, a zatim zakoračila naprijed, iskoraknula s

poznatog terena kojim je kročila desetljećima. Odmaknula se od mirnih ručkova sdugogodišnjim prijateljima, od večeri bridža i volontiranja u bolnicama, od ugodnihposlijepodneva s knjigom u ruci pored prozora, s pogledom na rijeku Saint Lawrencekojom su polako prolazili teretni brodovi. Odmaknula se od života prijazne udoviceunutar ograđenih starih zidina Quebeca, života iz kojeg je sve neugodno bilo uklonjeno.

— Zdravo, Carole.Visoki, vitki muškarac stajao je u sredini sobe, mirno. Izgledao je kao da ju je očekivao.

Srce joj je snažno udaralo, ruke i noge odjednom bile hladne, obamrle. Malo se bojala da ćese srušiti. Ne onesvijestiti, samo izgubiti sposobnost stajanja uspravno.

—Vincent — izrekla je ovo čvrstim glasom.Tijelo mu je bilo drugačije. Poznavala je to tijelo bolje nego dušu. Sad je bilo nekako

manje, smežurano. Njegova kosa, nekad gusta i sjajna, sad je bila rijetka, gotovo potpunosijeda. Oči su i dalje bile smeđe, ali nekad su bile oštre, a sad samo ispitivačke.

Pružio je ruku. Sve se odvijalo nevjerojatno usporeno. Ruka je imala staračke pjege,kojih se Carole nije sjećala. Koliko je samo puta držala tu ruku u prvim godinama braka, akasnije čeznula da ju primi? Koliko je često buljila u tu ruku dok je on sjedio s novinamapred licem? Jedini kontakt s čovjekom kojem je dala svoje srce bili su ti dugi, nježni prstišto su držali Le Devoir s dnevnim vijestima, očigledno važnijim od nje. Ti su prsti bilidokaz drugog ljudskog bića u sobi, ali jedva. Jedva prisutnog, jedva ljudskog.

A onda je jednog dana spustio novine, zagledao se u nju svojim laserskim pogledom iobjavio da nije sretan.

Nasmijala se.Taj je smijeh, sjećala se i danas, bio iskren. Nije mislila da se šali. Zabavilo ju je što je

ozbiljan. Ovaj genije je doista mislio da će se svijet srušiti jer on nije sretan.Cijela je stvar na neki način bila savršena. Kao i toliko muškaraca njegovih godina,

Vincent Gilbert je imao tajnu vezu. Carole je znala za nju godinama. Ali u toj je vezi bio

- 153 -

sam sa sobom. Obožavao je sam sebe. Zapravo, to je bila vjerojatno jedina osobina koju jedijelio sa svojom suprugom. Oboje su voljeli Vincenta Gilberta.

Ali odjednom mu to više nije bilo dovoljno, trebao je više. A kako je bio velik čovjek,znao je odmah da to više neće naći blizu doma. Znao je da se to više skriva u nekakvojpećini u planinama u Indiji.

On je bio toliko spektakularan da je i njegovo spasenje moralo biti jednako pompozno.Ostatak tog jutra za doručkom su kovali plan za njegov nestanak. Lažna pogibija

svidjela se Vincentovom smislu za dramatično, ali i njegovoj želji za rasterećenjem.Ironično, ali to im je bio jedan od najproduktivnijih razgovora u mnogo godina.

Naravno, napravili su jednu veliku grešku. Trebali su u sve to uputiti i Marca. Ali tkoje mogao misliti da će ga uopće biti briga?

Prekasno je shvatila - zar je to doista bilo tek jučer? – da je Marc bio duboko pogođenočevom smrću. Zapravo i ne smrću, to je lako podnio. Ne, ožiljke mu je nanijelo očevouskrsnuće, kao da si je Vincent prokopao put iz groba ravno kroz Marcovo srce.

A sad je taj čovjek stajao pred njom, smežuran, pjegav i možda šašav, pružajući jojjednu smirenu ruku. Pozivajući ju da uđe.

— Moramo razgovarati — rekla je.Spustio je ruku i kimnuo. Čekala je da ju napadne isticanjem njezinih pogrešaka i

mana, nabrajanja svega što je učinila krivo, optužbama za neizmjernu bol koju mu jenanijela.

— Žao mi je — rekao je Vincent. Kimnula je.— Znam. I meni je — sjela je na krevet i potapšala po njem. Vincent je sjeo do nje.

Ovako izbliza vidjela je sve bore urezane u njegovo lice. Učinilo joj se zanimljivim što sesamo na licu vide prođene nedaće.

— Dobro izgledaš. Jesi li dobro? — upitao ju je.— Da se barem ništa od ovoga nije dogodilo.— Uključujući moj povratak? — nasmiješio se i primio ju za ruku.Ali umjesto da joj to ubrza kucanje srca, Carole je osjetila kako joj se srce pretvara u

kamen. I shvatila je da ne vjeruje ovom čovjeku, koji je dohujao iz prošlosti i odjednom jeonjihovu hranu i spavao u njihovom krevetu.

Bio je kao Pinocchio. Čovjek od drva koji glumi ljudskost. Blještav i nasmiješen i lažan.Da ga zareže, vidjela bi godove. Krugove prijevare i muljaža i opravdanja. To je oduvijekbilo u njegovoj suštini. To se nikada nije mijenjalo.

Laži unutar laži unutar laži, od toga je bio sazdan ovaj čovjek. A sad je bio ovdje, unjihovom domu. I njihovi životi su se urušavali.

- 154 -

Dvadeset tri

— Bon Dieu.Ovo su bile jedine riječi koje je načelnica Brunel uspijevala izgovoriti, a izgovarala bi ih

svako toliko, šetkajući se po kolibi. Svakih nekoliko koraka bi zastala i podigla nekipredmet. Oči bi joj se raširile, promotrila bi ga, zatim vratila na mjesto. Pažljivo. Zatim bikrenula dalje.

— Mais, ce n'est pas possible. Ovo je iz Jantarne sobe, sigurna sam u to — prišla jeblistavoj narančastoj ploči naslonjenoj na kuhinjski prozor. — Bon Dieu, pa doista i jest —prošaptala je i Gamache je na trenutak pomislio da će se prekrižiti.

Već ju je neko vrijeme samo promatrao. Znao je da nije bila spremna za ovo što jepronašla u kolibi. Pokušavao ju je upozoriti, iako fotografije nisu bile ni približnodovoljne. Rekao joj je za porculan.

Za starinski brušeni kristal.Za potpisana prva izdanja knjiga.Za tapiserije.Za ikone.—Je li to violina? — pokazala je instrument pored naslonjača, tamno i toplo drvo.— Pomicana je — rekao je Beauvoir, zatim se zapiljio u mladog policajca. — Jesi li ju ti

sinoć dirao?Morin je porumenio, izgledajući uplašeno. — Samo malo. Podigao sam ju. I...Sad ju je podigla i načelnica Brunel i prinijela prozoru, okrećući je na sve strane. —

Glavni istražitelju Gamache, možete li mi ovo pročitati? — pružila mu je violinu ipokazala oznaku. Dok se Gamache trudio razaznati slova, dohvatila je gudalo i promotrilaga.

— Tourteovo gudalo — gotovo se zagrcnula, zatim pogledala ostale, koji su ju gledaline shvaćajući. — Vrijedi nekoliko stotina tisuća — domahnula im je gudalom, zatim seokrenula prema Gamacheu. — Piše li možda Stradivari?

— Mislim da ne. Čini mi se da piše Anno 1738. — Gamache je naprezao oči. — Carlos ijoš nešto. Fece in Cremona — skinuo je naočale i pogledao Thérèse Brunel. — Govori livam to što?

Smiješila se, još uvijek držeći gudalo. — Carlos Bergonzi. Majstor za gudačkeinstrumente. Stradivarijev najbolji učenik.

— Znači ovo nije najbolja violina na svijetu? — upitao je Beauvoir, koji je barem čuo zaStradivarija, ako već ne za ovog drugog tipa.

— Možda ne toliko savršena kao da ju je izradio njegov učitelj, ali i Bergonzijevaviolina dosegla bi milijun.

— Bergonzi? — upitao je Morin.— Da. Čuli ste za njega?— Baš i ne, ali našao sam ovdje nešto partitura za violinu i neku poruku na njima.

Spominje se neki Bergonzi — Morin je otišao do police s knjigama i neko vrijemeprekopavao po njoj, a zatim se vratio s partiturama i nekim papirom. Predao je papirnačelnici, koja ga je kratko pogledala i proslijedila Gamacheu.

- 155 -

— Znate li možda na kojem je jeziku? — upitala je. — Ovo nije ruski, nije grčki.Gamache je pokušavao čitati. Poruka je bila upućena nekom B, spominjao se Bergonzi,

a potpisao ju je neki C. Ostatak nije bio razumljiv, iako mu se činilo da je pisamce izraznaklonosti. Bilo je datirano na 8. prosinca 1950.

— Možda je B naša žrtva? — upitala je Brunel.Gamache je odmahnuo glavom. Datum ne odgovara. Tada još nije ni bio rođen.

Pretpostavljam da B ne bi mogao biti ni Bergonzi?— Ne, datum je previše nedavan. Bergonzi je tada već odavno bio pokojan. Tko li su

onda B i C i zašto je vlasnik kolibe imao ove partiture i ovu poruku? — upitala se Brunelglasno. Pogled joj je pao na partiture i nasmiješila se. Pružila ih je Gamacheu i pokazalamu prstom prvi red. Inicijali skladatelja bili su BM.

— Dakle — rekao je Gamache, spuštajući stranice. — Skladba je original, djelo BM.Poruka je upućena B i spominje Bergonzijevu violinu. Logična bi pretpostavka bila da je Bbio ili bila violinist i da mu je C ovo poklonio ili poklonila — glavom je pokazao violinu.— Tko je onda bio BM i zašto je naša žrtva posjedovala njegovu violinu i ovu glazbu?

— Je li dobra? — upitala je Brunel Morina. Gamache mu je predao note. Mladi jepolicajac, stojeći otvorenih usta i sjajnih punih usnica izgledao tupavije nego inače. Zapiljiose u glazbu i pjevušio. Zatim ih je pogledao.

— Zvuči OK.— Odsviraj nam — Gamache mu je pružio violinu od milijun dolara. Morin ju je

primio s oklijevanjem — Pa svirao si ju sinoć, zar ne? — upitao ga je Gamache.— Ma što si svirao? — oštro ga je upitao Beauvoir.Morin ga je pogledao. — S nje su već bili uzeti otisci, fotografirana je i mislio sam da

nije važno.— Jesi li možda i žonglirao porculanom ili zaigrao bejzbol kristalnim čašama? Dokaze

se ne dira.— Žao mi je.— Molim te, odsviraj nam skladbu — rekao je Gamache. Načelnica Brunel mu je

pružila skupocjeno gudalo.— Nisam ovo svirao sinoć. Zapravo znam svirati samo pučke pjesmice.— Samo se potrudi — rekao je Gamache.Agent Morin je malo oklijevao, zatim namjestio violinu pod bradu i izvio tijelo, pa

postavio gudalo visoko, a zatim ga spustio preko starih žica od životinjskog crijeva.Iz instrumenta su izašle polagane, pune note. Zvuk je bio toliko bogat da su se note

gotovo mogle vidjeti dok su ispunjavale zrak. Melodija koju su slušali, pretpostavljao jeGamache, je bila sporija nego što bi trebala biti, jer se agent Morin hrvao s partiturama. Alisvejedno je bila lijepa, složena i skladna. BM je očigledno znao što radi. Gamache jezažmirio i zamislio ubijenoga samog u ovoj kolibi. U kakvu zimsku večer. Vani se gomilasnijeg. Na štednjaku stoji jednostavna povrtna juha, kamin je upaljen, vatra grije. I malakoliba je ispunjena glazbom. Ovom glazbom.

Zašto ovom glazbom, a ne nekom drugom?— Poznaješ li djelo? — Gamache se obratio načelnici Brunel, koja je slušala zatvorenih

očiju. Odmahnula je glavom i otvorila oči.— Non, ali lijepo je. Pitam se tko je bio BM.Morin je spustio violinu, presretan što može prestati.— Je li violina bila naštimana kad ste ju sinoć svirali, ili si ju morao ugoditi? — upitala

je.

- 156 -

— Bila je naštimana. Sigurno je ubijeni nedavno svirao — baš se spremao odložitiviolinu, kad ga je Gamache zaustavio.

— Što si onda svirao sinoć ako nisi ovo? — pokazao je prema partiturama.— Ma samo jednu običnu skladbu koju me naučio otac. Ništa posebno. Znam da nisam

smio —Gamache je podigao ruku da prekine isprike. — U redu je. Samo nam odsviraj ono što

si svirao sinoć.Morin je izgledao iznenađeno, pa mu je Gamache pojasnio. — Ovo maloprije nije bio

nikakav izazov za violinu, je li tako? Prvi put si svirao nepoznatu glazbu. Želim čuti ovuviolinu onako kako ju je čuo ubijeni. U najboljem izdanju.

— Ali, gospodine, ja znam samo pučke pjesme, ništa ozbiljno.— U čemu je razlika? — upitao je Gamache.Morin se nećkao. — Pa zapravo je i nema što se instrumenta tiče, samo načina sviranja.

Ali zvuk je drugačiji. Moj tata je uvijek govorio da klasična violina pjeva, a pučka pleše.— Onda pleši.Morin se zacrvenio na doista ekstreman način i ponovno privinuo violinu pod bradu.

Malo je zastao. A zatim povukao gudalo preko žica.Zvuk koji je ispunio kolibu ih je iznenadio. Keltska tužaljka je izašla iz gudala, iz

violine, iz policajca. Ispunila je kolibu, sve do greda. Ispunila je gotovo i kutove.Jednostavna melodija lebdjela je oko njih kao što lebde boje i miris jela i razgovor. I ušla imu grudi. Nije im se smjestila u ušima, niti u glavama. Nego u srcima. Spora,dostojanstvena, ali prštava. Svirana samouvjereno. Dostojanstveno.

Agent Morin bio je drugi čovjek. Njegovo nezgrapno tijelo razlabavljenih udovasavijalo se u savršenom skladu s violinom, kao da je samo za to smišljeno i stvoreno. Dasvira. Da stvara ovu glazbu. Oči su mu bile zaklopljene i izgledao je onako kako seGamache osjećao. Ispunjen srećom. Čak i ushićenošću. Tolika je bila moć ove glazbe. Ovoginstrumenta.

I promatrajući ga, Gamache je iznenada shvatio na što ga agent Morin podsjeća.Na glazbenu notu. Velika glava i mršavo tijelo. Bio je živa nota u iščekivanju

instrumenta. Ovog instrumenta. Ova je violina možda bila remek-djelo, ali agent PaulMorin je to bio bez svake sumnje.

Nakon nekog vremena je prestao i glazba je zamrla, upila se u trupce, knjige, tapiserije.U ljude.

— To je bilo predivno — rekla je načelnica Brunel.Pružio joj je violinu. — Zove se Colm Quigley. Ta mi je najdraža.Čim je violina napustila njegove ruke, ponovno je postao nespretan, neskladan mladić.

Ipak, za ljude koji su ga upravo slušali kako svira, više nikada neće biti isti.— Merci — rekao mu je Gamache.Načelnica Brunel je odložila violinu.—Javi mi što saznaš o ovome — Gamache je pružio Morinu partiture i poruku.— Da, gospodine.Thérèse Brunel je nastavila svoj obilazak kolibe, hodajući od jedne do druge vrednote,

mrmljajući svako malo Bon Dieu. Svaki joj se predmet činio još impresivnijim negoprethodni.

Ali ništa od toga nije bilo šokantnije od onoga što je čekalo istražitelja Gamachea unajudaljenijem kutku kolibe, sasvim blizu greda. Da su forenzičari dan ranije ovo i vidjeli,odbacili bi svaku pomisao da je to nešto vrijedno istraživanja; vjerojatno jedina normalnastvar u cijeloj kolibi. Što je prirodnije nego pronaći paukovu mrežu u kutu kolibe?

- 157 -

Ali ispostavilo se da je upravo ta paukova mreža bila najmanje prirodna, najmanjenormalna stvar u cijeloj kućici.

— Bon Dieu — začuli su načelnicu Brunel kad je podigla tanjur oslikan žabama. — Izkolekcije Katarine Velike. Izgubljen prije više stotina godina. Nevjerojatno.

Ali ako baš želi „nevjerojatno“, pomislio je Gamache, trebala bi pogledati ovamo.Beauvoir je upalio ručnu svjetiljku.

Gamache nije zapravo vjerovao ovom sve dok se nije našlo pred njegovim očima, alisad je bilo tamo, svjetlucajući gotovo veselo pod snažnim svjetlom, kao da im se ruga.

Woe, pisalo je na mreži.— Woe — rekao je Gamache.

Načelnica Brunel sat vremena kasnije je zatekla Armanda Gamachea u udubljenomnaslonjaču od grana u kutu povrtnjaka.

— Gotova sam s razgledavanjem.Gamache je ustao i Brunel se umorno smjestila na njegovo mjesto, te duboko

izdahnula.— Nikad nisam vidjela ništa slično, Armand. Već smo razbijali lance krijumčara

ukradenim umjetninama i pronalazili nevjerojatne zbirke. Sjećaš se slučaja Charbonneauprošle godine, u Levisu?

— Ukradeni van Eyckovi.Kimnula je, zatim stresla glavom kao da se želi razbistriti. — Nevjerojatan ulov. Mnogo

originalnih skica, čak i jedno ulje na platnu za koje nitko nije znao da postoji.— Nije li tamo bio i jedan Ticijan?— Oui.— A kažeš da je ova koliba bolja?— Ne želim držati predavanja, ali čisto sumnjam da ste ti i tvoji ljudi dostojno

procijenili vrijednost svojeg pronalaska.— Ma samo ti drži predavanja — uvjeravao ju je Gamache. — Pa zato sam te i pozvao.Nasmiješio se i po tko zna koji put je pomislila da je najvrjednije što je ona ikada

pronašla bio upravo glavni istražitelj Armand Gamache.— Možda da ipak sjedneš — rekla je. Gamache je dohvatio jednu cjepanicu i položio ju

okomito na tlo, pa sjeo na nju. — Slučaj Charbonneau je bio spektakularan — nastavila jenačelnica Brunel. — Ali na mnogo načina i vrlo prozaičan. Većina banda specijaliziranihza krađe umjetnina, kao i većina sakupljača na crnom tržištu zanima se za jednu ili dvijeodređene stvari. Budući da je tržište tako specijalizirano i da se u svemu tome okrećemnogo novca, lopovi su vrlo stručni. Ali samo za tu svoju stvar ili dvije. Talijanskokiparstvo 17.st. Nizozemski majstori. Grčke starine. Ali nikada za mnogo polja.Specijalizacija je presudna. Kako bi inače znali kradu li original ili dobru kopiju,krivotvorinu? Zato smo u slučaju Charbonneau pronašli fenomenalne stvari, ali sve iz isteobitelji. Shvaćaš me?

— Oui. Samo renesansne slike, pretežno od istog autora.— C'est ça. Većina lopova se zanima za samo jedno usko područje. Ali ovdje —

mahnula je prema kolibi, — ovdje ima rukom vezenih svilenih tapiserija, starinskog stakla.Znaš li što sam pronašla ispod onog vezenog stolnjaka? Naša je žrtva jela na stolu snajfinijim intarzijama koje sam ikad vidjela. Sigurno je star najmanje stotinu godina i djelonekog velikog majstora. Čak je i stolnjak remek-djelo. Većina muzeja bi ga držala ustaklenoj vitrini. Londonski Victoria and Albert Museum bi platio pravo bogatstvo zanjega.

- 158 -

— Možda već jest.— Misliš da je možda ukraden iz muzeja? Moguće. Čeka me mnogo posla.Izgledala je kao da jedva čeka da počne. No istovremeno je izgledala kao da joj se ni

najmanje ne žuri napustiti ovu kolibu i njezin vrt.— Pitam se tko je bio vlasnik — protegnula se i ubrala dvije mlade mahune s vitice, pa

jednu pružila prijatelju. — Većina nesreća dolazi iz nesposobnosti da čovjek mirno sjedi uvlastitoj sobi.

— Pascal — rekao je Gamache, prepoznavajući i uviđajući prikladnost citata. —Vlasnik je očigledno posjedovao tu sposobnost. Ali okružio se predmetima koji su imalimnogo toga za ispričati. Koji su imali povijest.

— Zanimljivo kako si to rekao.— Što je Jantarna soba?— Otkud ti to ime? — pogledala ga je ispitivački.— Ti si ga spomenula dok si razgledavala po kolibi.— Zar jesam? Vidi se i odavde. Vidiš onaj narančasti predmet pred kuhinjskim

prozorom? — Gamache je pogledao i doista ugledao narančasti sjaj što je dopirao od pločečak i pri ovako slabom svjetlu. Izgledala je kao oveći komad obojanog stakla. Brunel sezagledala u tu ploču kao opčinjena i tek nakon nekog vremena se prenula. — Oprosti.Samo nisam mislila da će ikada ijedna od njih biti pronađena.

—Jedna od čega?— Jantarna soba je stvorena u Prusiji u 18.st., naručio ju je Friedrich Prvi. Golema

dvorana optočena jantarom i zlatom. Umjetnici i majstori su na njoj radili godinama, nokad je bila dovršena proglašena je jednim od svjetskih čuda — Gamache je znao da Brunelzamišlja Jantarnu sobu, pogled joj je odlutao u daljinu. — Naručio ju je za svoju suprugu,Sofiju Charlottu. Ali nekoliko godina kasnije poklonjena je ruskom caru i ostala je u St.Petersburgu do rata.

— Kojeg rata?Osmjehnula se. — Pametno pitanje. Drugog svjetskog rata. Prema svemu sudeći,

Sovjeti su ju rastavili kad je postalo jasno da će nacisti zauzeti grad, ali nisu ju uspjelisakriti. Nijemci su ju pronašli.

Zastala je.— A dalje? — rekao je Gamache.— To je to. To je sve što znamo. Jantarna soba je nestala. Povjesničari, lovci na blago,

trgovci starinama, svi ju odonda traže. Znamo da su Nijemci, prema naredbama AlbertaSpeera, uzeli Jantarnu sobu sa sobom. Sakrili ju. Navodno da ju zaštite. Ali nakon togaviše nije viđena.

— Kakve su teorije? — upitao je Gamache.— Pa sad, najprihvaćenija je ona da je Jantarna soba uništena u jednom napadu

Saveznika. Ali postoji i druga teorija. Albert Speer je bio bistar čovjek, a mnogi tvrde danije bio nacist dušom i srcem. Bio je odan Hitleru, ali ne i većini njegovih ideja. Speer je biosvjetski čovjek, obrazovan, njegova je želja bila spasiti svjetska blaga od uništenja, s kojegod strane ono dolazilo.

—Albert Speer je možda bio obrazovan svjetski čovjek — rekao je Gamache, — ali jebio i nacist. Znao je za koncentracijske logore, znao je za pokolje, odobravao je sve to.Samo što je on zadržao privlačnu masku čineći zlodjela.

Glas glavnog istražitelja je bio strog, pogled hladan.

- 159 -

— Nije da se ja ne slažem s tobom, Armand, upravo suprotno. Samo ti govorim kakveteorije kruže. A prema ovoj teoriji Albert Speer je sakrio Jantarnu sobu i od Nijemaca i odSaveznika. Na Rudnoj gori.

— Gdje?— To je planinski lanac između Njemačke i današnje Češke.Neko vrijeme su oboje malo razmišljali o tome, a zatim je Gamache progovorio. —

Kako je onda jedan dio Jantarne sobe dospio ovamo?— I gdje su ostali?

Denis Fortin je sjedio nasuprot Clare Morrow. Bio je mlađi nego što je bilo pristojno,negdje u ranim četrdesetima. Neuspješan umjetnik koji je u sebi ipak prepoznao talent,veći i važniji od onog za stvaranje. Talent za otkrivanje talenta u drugima.

To je bio osobni interes u prosvijetljenom obliku. U najboljem obliku, činilo se Clari.Žrtve nije bilo, nitko nikome nije ništa dugovao. Nije se zavaravala da Denis Fortin sjedi spivom St. Amboise u ruci u Olivierovom bistrou u Three Pinesu iz bilo kojeg drugograzloga osim zato što će on od toga imati koristi.

A jedini razlog iz kojeg je Clara sjedila nasuprot njemu, osim da ugodi vlastitomrazuzdanom egu, bio je njezin interes. Slava i bogatstvo.

Ili u najmanju ruku besplatno pivo.Ali nešto je morala obaviti prije nego što se oboje upletu u pjevanje hvalospjeva

nevjerojatno nadarenoj genijalki Clari Morrow. Posegnula je u torbu i izvukla predmetzamotan u ručnik. — Zamolili su me da ti ovo pokažem. Prije nekoliko dana je ovdjepronađen mrtav čovjek. Ubijen.

— Stvarno? Baš neobično, slažeš se?— Začudio bi se koliko to ovdje uopće nije neobično. No ono što jest neobično jest da ga

nitko nije poznavao. Ali policija je baš otkrila kolibu u šumi i u njoj ovo. Glavni istražiteljme zamolio da ti ovo pokažem, možda nam možeš reći nešto o ovome.

— Dokaz? — Fortin je izgledao zainteresirano i pažljivo je promatrao kako Clararazmata zamotuljak. Uskoro su mali muškarci i žene stajali na obali, pogleda uperenogpreko drvenog prostranstva u domaće pivo ispred Korana.

Clara ga je promatrala. Oči su mu se suzile i prignuo se bliže skulpturi, napućivši usneu koncentraciji.

— Vrlo lijepo. Dobra tehnika, rekao bih. Vrlo detaljno, svako je lice različito, imajukarakter. Da, sve u svemu bih rekao da je ovo vrlo uspjelo djelce. Malo primitivno, ali štoda čovjek očekuje od rezbara iz kolibe u zabiti.

— Stvarno? — rekla je Clara. — Meni se učinilo jako dobro. Čak i vrhunsko.Zavalio se u stolac i nasmiješio joj se. Ne svisoka, nego blago, kao prijatelj prijatelju.— Možda sam bi prestrog, ali samo zato što sam vidio i previše ovih u karijeri.— Ovakvih? Baš ovakvih?— Ne, ali jako sličnih. Izrezbareni prikazi ljudi kako love ribu ili puše lulu ili jašu

konja. Ti su najvredniji, uvijek ima kupaca za konje. Ili pse. Ili prasce. Svinje su popularne.— Dobro da znam. Ispod ove nešto piše — Clara ju je okrenula i pružila Fortinu.Zaškiljio je, zatim nataknuo naočale i pročitao, pa se namrštio i vratio joj skulpturu. —

Pitam se što to znači.— Nemaš ideje? — Clara nije željela odustati. Željela je barem nekako pomoći

Gamacheu.— Gotovo sigurno potpis, ili možda aukcijski broj. Nekakva identifikacija. Je li ovo bio

jedini takav predmet?

- 160 -

— Ne, bila su dva. Koliko misliš da bi mogao vrijediti?— Teško je reći — ponovno ga je primio. — Vrlo je dobar, u svojoj kategoriji. Ali nema

prase, znaš.— Šteta.— Hmm — Fortin je malo razmišljao. — Rekao bih negdje oko dvije stotine, možda

dvjesto pedeset dolara.— Samo toliko?— Možda sam u krivu.Clara je primijetila da Fortinu ovo postaje zamorno, da je samo pristojan zbog nje.

Zamotala je skulpturu i vratila ju u torbu.— A sad — Denis Fortin se nagnuo prema njoj, njegovo privlačno lice sjalo je poletom.

— Idemo razgovarati o zbilja dobroj umjetnosti. Kako želiš da objesimo tvoje slike?— Imam neke skice — Clara mu je pružila bilježnicu i nakon par minuta je Fortin

podigao pogled, oči su mu blistale.— Ovo je fantastično. Sviđa mi se kako si stavila slike na hrpu, onda napravila pauzu u

prostoru. Kao udah.Clara je kimnula. Bilo je pravo olakšanje razgovarati s nekime kome nisu bila potrebna

pojašnjenja.— Posebno mi se sviđa da portrete tri starije žene nisi stavila jedne do drugih. To bi bio

očit izbor, ali ti si svakoj od njih dala vlastiti zid, raširila ih.— Željela sam ih okružiti drugim djelima — rekla je Clara uzbuđeno.— Kao prijateljima, suradnicima, kritičarima — i Fortin je bio uzbuđen. — Njihove

namjere nisu jasne.— I kako bi se njihova reakcija mogla promijeniti — rekla je Clara, naginjući se prema

Fortinu. Pokazala je i Peteru svoje zamisli i bio je ljubazan i pun podrške, no vidjela je dazapravo ne razumije što je svime ovime željela postići. Na prvi pogled bi raspored izložakamogao djelovati neuravnoteženo. I bio je neuravnotežen. Namjerno. Clara je željela daljudi ušeću u galeriju, vide djela koja se doimaju posve tradicionalno i polako uvide da onato uopće nisu.

Njezina je umjetnost bila izazov, imala je dubinu i značenje.Clara i Fortin su razgovarali dulje od sat vremena, razmjenjujući zamisli o izložbi, o

smjeru u kojem je krenula moderna umjetnost, o zanimljivim novim umjetnicima, međukojima je, uvjeravao ju je Fortin, ona u samom vrhu.

— Nisam ti namjeravao ovo reći jer možda ne uspije, ali poslao sam tvoj portfeljFitzPatricku u MoMA. On je moj stari prijatelj i obećao je da će doći na izložbu —

Clara je vrisnula i gotovo prevrnula svoje pivo. Fortin se nasmijao i podigao ruku.—Ali čekaj, nisam ti to želio reći. Predložio sam da pusti glas o tebi i izgleda da će na

izložbi biti i Allyne iz New York Timesa...Zastao je jer je Clara izgledala kao da je usred moždanog udara. Kad je zatvorila usta,

nastavio je. — I za kraj, imamo sreće i Destin Browne će tad biti u New Yorku za dogovorza izložbu u MoMA i zainteresirana je za nas.

— Destin Browne? Vanessa Destin Browne? Glavni kustos galerije Tate Modern uLondonu?

Fortin je kimnuo i čvršće stegnuo svoje pivo. Ali ovoga puta Clara je bila potpunonepomična, nije bilo ni najmanje opasnosti da prevrne pivo od sreće. Samo je sjedila uugodnom malom bistrou kroz čije je rešetkaste prozore prodirala svjetlost kasnog ljeta.Preko Fortinovog ramena vidjela je stare kuće, obasjane toplim suncem. Vječne redoveruža i klematisa i divljeg sljeza. Vidjela je mještane, kojima je znala i imena i navike. I

- 161 -

vidjela je tri visoka bora, poput svjetionika. Nije ih bilo moguće ne zamijetiti, čak i ovakookružene šumom, trebalo ih je znati pronaći, ili biti u potrazi za svjetionikom.

Život je upravo najavio da će ostati bez svega toga. Bez mjesta na kojem je otkrila sebe.Ovog krasnog malog sela koje se nikada ne mijenja, ali svojim stanovnicima pomaže dapromijene živote. Ovamo je došla ravno s akademije, prepuna avangardnih ideja, pomaloobična, s crno-bijelim viđenjem svijeta. Toliko sigurna u sebe. Ali ovdje, u ovoj zabiti,otkrila je boje. I nijanse. Naučila je vidjeti boje od mještana, koji su bili dovoljnovelikodušni da joj dopuste da slika njihove duše. Ne da bi ih prikazala kao savršenaljudska bića, već kao muškarce i žene kojima nije sve jednostavno, koji imaju mane. Koji suispunjeni strahom i nesigurnošću i u barem jednom slučaju martinijima.

Ali uvijek ostaju na nogama. U divljini. Njezini dobri dusi, njezini snažni borovi.Odjednom ju je preplavila zahvalnost prema susjedima i prema onome - štogod to bilo

- što ju je nadahnulo da ih prikaže u pravom svjetlu.Zaklopila je oči i okrenula lice prema suncu.— Jesi li dobro? — upitao je Fortin.Clara je otvorila oči. Izgledao je okupan svjetlošću, njegova plava kosa je blistala, na

licu lebdio topao, strpljiv osmijeh.— Znaš, vjerojatno ti ovo ne bih trebala reći, ali prije svega par godina nitko nije htio

moje slike. Svi su mi se smijali. Bilo je okrutno. Gotovo sam odustala.— Većina velikih umjetnika je prošla kroz isto — nježno je rekao.— A i gotovo sam se ispisala s akademije, znaš. To ne govorim svakome.— Još jedno piće? — upitao je Gabri, odnoseći Fortinovu praznu čašu.— Za mene ništa, merci— rekao je, zatim se okrenuo natrag prema Clari. — Iskreno?

Većina najboljih ju i nije završila. Možeš li uopće ocjenjivati umjetnost kao u školi?— Ja sam uvijek bio dobar s testovima — rekao je Gabri, uzimajući i Clarinu čašu. —

Ajoj ne, čekaj, ja sam dobar s testisima.Sa zločestim smješkom je pogledao Claru i otišao.—Jebena pederčina — rekao je Fortin, grabeći šaku oraščića. — Ne dođe ti da se

ispovraćaš?Clara se sledila. Promatrala je Fortina da vidi šali li se možda. Nije se šalio. Doista je to

mislio. Clara je doista i osjetila mučninu.

- 162 -

Dvadeset četiri

Glavni istražitelj Gamache i načelnica Brunel vratili su se u kolibu, oboje zabavljenisvojim mislima.

— Rekla sam ti što smo pronašli - rekla je načelnica kad su stigli do trijema. - Ostalo jena tebi. O čemu ste ti i istražitelj Beauvoir šaputali tamo u kutu, kao zločesti školarci?

Ne bi se mnogo ljudi usudilo nazvati Gamachea zločestim školarcem. Nasmiješio se.Zatim se sjetio one stvarčice u kutu, što je svjetlucala i izazivala i držala se za kolibu.

— Želiš vidjeti?— Ne treba, mislim da ću se vratiti u vrt i nabrati si repe. Pa naravno da želim vidjeti -

nasmijala se i Gamache ju je poveo do tog kuta kolibe. Dok su hodali, Brunel nije moglaodoljeti i očima je letjela s jednog na drugo umjetničko djelo, a zatim su stali u najtamnijemkutu kolibe.

— Ne vidim ništa.Prišao im je Beauvoir i upalio džepnu svjetiljku. Brunel je pratila snop pogledom. Uza

zid i sve do greda.— I dalje ništa ne vidim.— Ma vidiš - rekao je Gamache. Dok su čekali, Beauvoir je razmišljao o drugim

riječima, onima koje je tog jutra pronašao prikucane za vrata svoje sobe u pansionu.Upitao je Gabrija zna li išta o poruci pričvršćenoj čavlićem za drvo, ali Gabri ga je samo

zbunjeno pogledao i odmahnuo glavom.Beauvoir je poruku strpao u džep i pročitao tek nakon što je popio svoju café au lait.i mekano tijelo žene,i odnese ti groznicu,Ono što je Beauvoira najviše uznemirilo u svemu ovome nije bila pomisao da se luda

stara pjesnikinja ušuljala u pansion i pričvrstila ovo za njegova vrata. Niti činjenica da nijerazumio ama baš ništa od svega toga. Ono što ga je najviše uznemirilo bio je zarez.

Zarez koji je značio da nije gotovo.— Žao mi je, ali doista ne vidim ništa — glas načelnice Brunel vratio je Beauvoira

natrag u kolibu.— Vidiš li pauka? — upitao je Gamache.— Vidim.— Onda vidiš i to. Pogledaj bolje.Potrajalo je još malo, ali izraz lica joj se naposlijetku promijenio. Raširila je oči, podigla

obrve. Lagano je nagnula glavu u stranu kao da nije sigurna da dobro vidi.— Ali tamo gore je neka riječ, upletena u mrežu. Što to piše? Woe? Kako je to moguće?

Kakav pauk zna pisati?U tom je trenutku zazvonio satelitski telefon i nakon što se javio, agent Morin je pružio

telefon glavnom istražitelju. - Za vas, gospodine. Agentica Lacoste.— Oui, allô? — javio se Gamache i neko vrijeme samo slušao. — Stvarno? — ponovno

je neko vrijeme slušao, ogledavajući se pritom po kolibi, dok na kraju nije pogledao ipaukovu mrežu u kutu. - D'accord. Merci.

Gamache je prekinuo vezu, malo razmislio, zatim dohvatio obližnje ljestve.

- 163 -

— Hoćete da ja...— Ce n'est pas necessaire — Gamache je udahnuo, zatim počeo uspon ljestvama

visokim poput Annapurne. Nakon dvije prečke ispružio je ruku kao da hvata ravnotežu iBeauvoir se primaknuo dovoljno blizu da nemirni prsti dohvate njegovo rame. Stabilniji,Gamache je ispružio ruku prema mreži i dodirnuo je olovkom. Polako je pomaknuo jednujedinu nit, što nisu vidjeli ljudi koji su stajali ispod njega, izvijenih vratova.

— C'est ça — promrmljao je.Sišao je s ljestava i kad se našao na čvrstom tlu, glavom im pokazao kut. Beauvoir je

posvijetlio.— Kako ste to napravili? — upitao je Beauvoir.Mreža više nije šaptala istu poruku. Više nije govorila Woe. Sada je govorila Woo.— Jedna nit se bila objesila.— Ali kako ste znali? — inzistirao je Beauvoir. Svi su se zagledali u mrežu. Bilo je

očigledno da ju nije ispleo pauk. Činilo se da je ispletena od umjetnih vlakana, moždatankim ribarskim najlonom, ali imala je oblik prave mreže. Uskoro će ju skinuti ianalizirati. Ima im mnogo toga za reći, iako se čini da promjena riječi Woe u Woo ne činistvari mnogo jasnijima.

— U Kriznoj sobi nas čeka još rezultata iz laboratorija. Analize otisaka prstiju, o čemuću vam odmah reći više, ali prvo sjećate li se onog komada drva kojeg smo pronašli podkrevetom?

— Onog na kojem je također pisalo Woe? — upitao je Morin, koji im se baš biopridružio.

Gamache je kimnuo. — Na njemu je bilo krvi. Žrtvine krvi, kaže laboratorij. Ali kad suuklonili svu krv, otkrili su nešto drugo. U drvu nije bilo urezano Woe. Razmazana krvizmijenila je izgled slova. Kad su obrisali svu krv, otkrili su —

— Woo — rekao je Beauvoir. — Pa ste pomislili da možda i ovdje piše isto.— Vrijedilo je pokušati.— Mislim da mi se više sviđa Woe — Beauvoir se ponovno zagledao u mrežu. —

Barem je riječ. Što uopće znači Woo?Razmišljali su. Da je netko u tom trenutku prošao pored kolibe i provirio unutra,

zatekao bi grupicu odraslih ljudi kako mirno stoji, pilji u prazno i ponavlja svatko za sebe„Woo“ svakih par sekundi.

— Woo — rekla je Brunel. — Možda kao divljenje?— Ne, to je wow — rekao je Beauvoir. — A ne Woo.— A uvreda, kao na utakmici? — upitao je Morin.— Ma kakvoj utakmici? To je buu — obrecnuo se Beauvoir.— Chalice — opsovala je Brunel.— Woo, Woo — ponavljao je Morin tiho, panično pretražujući mozak u potrazi za

nečim boljim od toga da zvuči kao ćuu-ćuu vlakića. Ali što je više izgovarao tu riječ, to jegluplje i besmislenije zvučala. — Woo — prošaptao je.

Samo je Gamache šutio. Slušao je svoje suradnike, ali njegov je mozak radio na drugomdijelu današnjeg izvještaja. Lice mu je postalo ozbiljno, razmišljao je o tome je li laboratorijjoš nešto otkrio kad su iz krvi na rezbariji uzeli otiske prstiju.

— Ne može ostati kod nas.Marc je trljao ruke pod slavinom kuhinjskog sudopera.— Ni ja ne želim da bude ovdje, ali barem bismo ga trebali držati na oku — rekla je

njegova majka.

- 164 -

Svo troje su pogledali kroz kuhinjski prozor, prema vremešnom muškarcu koji jeprekriženih nogu sjedio na travi, meditirajući.

— Kako to mislite, držati na oku? — upitala je Dominique. Otac njezinog supruga ju jefascinirao. Bio je vrlo zanimljiv na neki pomalo uništen način, vidjelo se da je nekoć biosnažna ličnost, da je mogao ovladati ljudima. A ponašao se kao da to još uvijek može.Ostavljao je dojam nekakvog potrošenog dostojanstva, ali i prepredenosti.

Marc je zgrabio sapun i prelazio njime po podlakticama kao kirurg prije operacije.Nakon svih tih zidarskih radova i morao se oribati poput kirurga da sa sebe makne žbukui gips.

Rad je bio naporan, a povrh svega ga je gotovo sa sigurnošću obavljao za nekogdrugog. Za novog vlasnika njihovog hotela i wellness centra. Ni ta ga pomisao nije previšesmetala, jer je ionako loše obavio posao.

— Mislim da oko Vincenta uvijek ima nevolja — rekla je Carole. — Uvijek je i bilo. Onklizi životom poput golemog broda, admiralske krstarice, potpuno nesvjestan toga da kršisve oko sebe.

Iako se na prvi pogled ne bi reklo, ova je izjava bila vrlo plemenito sročena. Carole jemorala misliti na Marca. Prava je istina bila da je uvijek vjerovala da Vincent uopće nijenesvjestan štete koju nanosi svima oko sebe. S vremenom je shvatila da on namjerno plovidalje i razbija sve pred sobom. Uništava. Čak se i trudi razarati.

Carole je bila njegova medicinska sestra, njegova pomoćnica, njegov potrčko. Njegovsvjedok i na kraju njegova savjest. Zato ju je vjerojatno na kraju i zamrzio. A i ona njega.

Još su jednom pogledali čovjeka koji je još uvijek sjedio prekriženih nogu u njihovomvrtu, smiren.

— Ne mogu se sad nositi i s njim — rekao je Marc, brišući ruke.— Moramo mu dopustiti da ostane — rekla je Dominique. — Pa on je tvoj otac.Marc ju je pogledao kao da ga je to zabavilo, ali i rastužilo.— I tebe je ščepao, ha? Šarmirao te.— Nisam ja nekakva naivna školarka, znaš.Ovo je osvijestilo Marca. Shvatio je da se njegova supruga u svojoj karijeri uspješno

nosila s nekima od najimućnijih, najmanipulativnijih bahatih nasilnika u kanadskomsvijetu financija. Ali dr. Vincent Gilbert je bio drugačiji. Bio je poput čarobnjaka. —Oprosti. Previše toga nas je snašlo.

Marc je vjerovao da će preseljenje na selo biti dječja igra u usporedbi s pohlepom istrahom i manipulacijama financijskog sektora. Ali dosad je već nabasao na mrtvaca,preselio ga, uništio im ugled u selu i bio optužen za ubojstvo; upravo se spremao izbacitisveca iz kuće i bio je gotovo siguran da je loše ožbukao onaj zid.

A lišće još nije ni promijenilo boju.No kad drveće požuti, oni više neće biti ovdje. Otići će potražiti novi dom negdje

drugdje i nadati se da će imati više sreće. Sad je čeznuo za relativno jednostavnim životomstručnjaka za financije, u kojem su ga kod svakog stola čekali beskrupulozni protivnici.Ovdje je sve izgledalo tako ugodno i mirno, ali uopće nije bilo takvo.

Ponovno je pogledao kroz prozor. Najbliže njemu sjedio je njegov otac, i daljeprekriženih nogu, i dalje u vrtu, a iza njega su u polju stajala dva izmorena stara konja,nešto što je možda bilo konj, a možda los, te sasvim u daljini ranama prekriven konj koji jebio živ još samo čudom. Ovo nije bila slika koju su imali pred očima kad su se preselili naselo.

— Marc je u pravu, Dominique — rekla je Carole svojoj snahi. — Vincent ili prijeti, ilišarmira ili nabija krivnju da dobije što želi. Ali uvijek dobije što želi.

- 165 -

—A što želi? — upitala je Dominique. Pitanje je bilo logično. Zašto je onda odgovor biotoliko kompliciran?

Začulo se zvono na vratima. Pogledali su se. U posljednja dvadeset četiri sata taj jezvuk postao sinonim za nevolje.

— Ja ću — rekla je Dominique i žustro odmarširala iz kuhinje, da bi se niti minutukasnije vratila u pratnji dječaka i Starog Mundina.

— Mislim da svi poznajete mog sina — rekao je Stari, nakon što ih je sve pozdraviosvojim toplim osmijehom. — Charlie, što ti je mama rekla, kako se pozdravlja ove drageljude?

Stajali su u iščekivanju dok je Charlie razmišljao, a zatim im je pokazao srednji prst.— To je naučio od Ruth — objasnio je Stari.— Krasan uzor. Je li malecki za viski? — upitala je Carole. Lijepo, osunčano lice Starog

Mundina zablistalo je osmijehom.— Ne hvala, Ruth mu je maloprije dala martini, a trudimo se naučiti ga da se pića ne

miješaju — Mundin je sad djelovao kao da mu je neugodno. Položio je Charlieju ruke naramena i privukao sina k sebi. — Čuo sam da je ovdje. Možemo li ga vidjeti?

Marc, Dominique i Carole su bili zbunjeni.— Ga? — upitala je Dominique.— Dr. Gilberta. Vidio sam ga u šumi, znate. Znao sam tko je on, ali nisam znao da je

vaš otac.— Zašto niste ništa rekli? — upitala je Dominique.— Nije me se ticalo. Izgledao je kao da ne želi da itko zna da je ovdje.Marc je odjednom pomislio da je ovdje život možda doista jednostavniji, da je on taj

koji komplicira stvari. Poslovni svijet ga je izdresirao da misli da se sve tiče baš njega, štouopće nije bilo tako.

— Ne želim ga smetati — nastavio je Mundin, — samo sam pomislio da bih mogaorazgovarati s njim. Upoznati Charlieja s njim — dostojanstveni mladi otac je izgledao kaoda ga sve ovo boli. — Pročitali smo njegovu knjigu, Postojanje, više puta. Vaš je otac velikčovjek. Zavidim vam.

A Marc je bio taj koji je zavidio njemu. Grlio je sina, dodirivao ga. Štitio i volio. Bio sespreman i poniziti za svog sina.

— U vrtu je — rekao je Marc.— Hvala — na vratima je Stari Mundin zastao. — Imam dosta alata. Možda vam sutra

mogu doći pomoći. Čovjeku uvijek dobro dođe pomoć.You'll be a man, my son. Zašto njemu otac nikada nije rekao da čovjeku uvijek dobro

dođe pomoć?Marc je kimnuo, svjestan značenja ovog događaja. Stari Mundin je nudio pomoć

Gilbertima da dovrše svoju kuću, a ne da ju napuste. Jer je njegov otac Vincent Gilbert.Njegov jebeni otac ih je spasio.

Mundin se okrenuo prema Dominique. — A da, Ženica vas pozdravlja.— Pozdravite i vi nju — rekla je Dominique, oklijevajući trenutak. — Ženicu.— Hoću — on i Charlie su otišli u vrt, a ostalo troje ih je promatralo.Dr. Vincent Gilbert, osvanuo iz šume, odmah se našao u središtu pažnje.Dok su se mladić i njegov sin približavali, Vincent Gilbert je otvorio jedno oko i

promatrao ih kroz rascjep svojih dugih trepavica. Ne dvojac koji mu je polako prilazio, većtrojac na prozoru.

Pomozi drugima, bilo mu je naređeno. I to je i namjeravao. Ali prvo mora pomoći sebi.

- 166 -

U bistrou je bilo mirno. Nekoliko mještana je sjedilo pred bistroom na suncu, u tišiniuživajući u kavi i Camparijima. Unutra je Olivier stajao pred prozorom.

— Za Boga miloga, čovječe, gledaš to selo kao da ga nikad prije nisi vidio — rekao jeGabri, stojeći za šankom, lašteći drvo i puneći staklenke sa slatkišima, koje je većinom on ipraznio.

Posljednjih nekoliko dana, svaki put kad bi Gabri tražio Oliviera, našao bi ga na istommjestu, pred velikim prozorom, kako gleda van.

— Lulu? — Gabri je prišao partneru i ponudio mu bombon od likvoricije oblika lule, aliOlivier je bio kao začaran. Gabri je zato sam zagrizao bombon, odgrizajući prvo dio koji jeizgledao kao žar u luli, kako svako dijete zna da se mora.

— Što te muči? — Gabri je pratio Olivierov pogled i vidio samo ono što je i mislio da ćevidjeti. Ništa imalo spektakularno. Samo goste na terasi, tratinu preko koje su prolazileRuth i Rosa. Patka je sad bila odjevena u debeli džemper.

Olivierove oči su se suzile i usredotočio se na patku. Zatim se okrenuo Gabriju.— Izgleda li ti možda taj džemper poznato?— Koji?— Ovaj na patki, a koji drugi — Olivier se zapiljio u Gabrija. Bucmasti muškarac nikad

nije znao lagati. Sad je grickao ostatak lule i navukao na lice najzbunjeniji izraz iz svogarsenala.

— Nemam pojma zašto me to pitaš.— Jer je to moj džemper, je li tako?— Joj daj, Olivier. Zbilja misliš da ti i patka nosite istu veličinu?— Sad ne, ali kad sam bio mali... Gdje je moja dječja odjeća?Gabri je sad šutio, proklinjući u sebi Ruth što paradira okolo s patkom u novoj odjeći.

No dobro, možda ne baš tako novoj.— Mislio sam da je vrijeme da je se riješimo — rekao je Gabri. — Ruth su trebale veste i

debela odjeća za jesen i zimu da Rosi bude toplo, a ja sam se sjetio tvoje dječje odjeće.Zašto si uopće sve to čuvao? Samo je zauzimalo prostor u podrumu.

— Koliko točno prostora može zauzimati dječja odjeća? — Olivier nije popuštao,osjećao je kako mu se hladnokrvnost urušava, kako se slama iznutra. — Kako si mogao? —zarežao je na Gabrija, koji je ustuknuo, šokiran.

— Pa govorio si da je se moraš riješiti.— Da, ja. Ja sam je se morao riješiti. Ne ti. Nisi imao pravo na to.— Žao mi je, nisam znao da ti ta odjeća toliko znači.— E pa znači. I što ću sad?Olivier je promatrao kako se Rosa gega iza Ruth, koja je nešto mrmljala patki, sam Bog

zna što. I osjetio je kako mu suze nadiru na oči, osjećaji stežu grlo. Sad joj ne može samotako uzeti odjeću. Gotovo je. Izgubio ju je. Zauvijek.

— Hoćeš da ju tražim da sve vrati? — upitao je Gabri, primajući Oliviera za ruku.Olivier je odmahnuo glavom. Ni sam nije znao zašto ga je ovo toliko pogodilo. Imao je

toliko drugih briga. A Gabri je bio u pravu, namjeravao se riješiti kutije stare dječje odjeće.Jedini razlog iz kojeg to još nije bio napravio bila je lijenost, a i nije znao kome da sve to da.

Pa zašto onda ne Rosi? Na nebu se začulo udaljeno kvakanje i Ruth i Rosa su objepogledale uvis. Iznad njih je prolijetalo jato pataka u formaciji, u letu na jug.

Oliviera je obuzela tuga. Sve završava. Sve.

Tjednima i tjednima su seljani putovali kroz šume. Isprva ih je mladić tjerao da hodaju brže,osvrćući se svako toliko. Bilo mu je žao što je obitelji i prijateljima rekao da pođu s njim. Da nije

- 167 -

pozvao sve te muškarce i žene, i djecu, bio bi odmakao mnogo dalje. Ali kako su tjedni prolazili ikako je jedan miran dan smjenjivao drugi miran dan, mladić je počeo manje brinuti i čak je biozahvalan na društvu.

Gotovo je zaboravio da se mora osvrtati za njima da provjeri, kad se pojavio prvi znak.Prvi je znak bio sumrak, sumrak koji nije nestao. Nikada se nije pretvorio u noć. Mladić nije bio

siguran je li to itko osim njega primijetio. Ipak se radilo samo o slabašnom sjaju u daljini. Naobzoru. Sljedećeg dana je izašlo sunce, ali ne do kraja. Nebo je zadržalo određenu sjenu. Ali opetsamo na obzoru. Kao da se tama prelila preko ruba i probila s druge strane.

Mladić je tada znao.Čvršće je stegnuo svoj zamotuljak i počeo požurivati ostale. Tjerao ih je prema naprijed. Bili su

itekako spremni ubrzati korak. Na kraju krajeva, očekivali su ih besmrtnost, mladost, sreća. Gotovosu trčali od sreće. I u toj sreći on se sakrio.

Noćima je svjetlost na nebu postajala sve jača. A tijekom dana sjene su se protezale sve bliženjima.

— Je li to to? — upitala ga je njegova stara teta kad su se uspeli na vrh brda. — Jesmo li stigli?Pred njima je ležala voda. Samo voda i ništa iza nje.A iza njih sjena je prilazila sve bliže.

- 168 -

Dvadeset pet

— Olivier?Plavokosa glava bila je pognuta u proučavanju dosad izdanih računa. Bližilo se vrijeme

ručka i bistro se punio mirisima češnjaka i začina i pečene piletine.Olivier ih je vidio, čak i čuo kako se približavaju. Taj vrisak iz šume, koja kao da je

oživjela, izronili su između stabala na svojim skuterima i zaustavili se ispred stare kućeHadleyevih. Većina mještana zastala je u svojim dnevnim poslovima i promatrala kakoglavni istražitelj Gamache i istražitelj Beauvoir silaze u selo. Bili su potpuno okupiranisvojim razgovorom i nitko ih nije ni pokušao prekinuti. Olivier se okrenuo od prozora,zašao dublje u bistro i stao iza šanka. Oko njega su mladi konobari postavljali stolove, aHavoc Parra je ispisivao dnevne specijalitete na ploču.

Vrata su se otvorila i Olivier im je okrenuo leđa. Nije se želio odreći ovog posljednjegtrenutka.

— Olivier? — rekao je glavni istražitelj. — Moramo razgovarati. Nasamo, molimo.Olivier se okrenuo i nasmiješio, kao da će oni odustati ako im se dovoljno umili. Glavni

istražitelj mu je uzvratio osmijeh, ali samo usnama, njegove inteligentne oči nisu sesmiješile. Olivier ih je poveo u stražnju salu, koja je gledala prema rijeci Bella Bella,ponudio im da se smjeste za jedan od stolova, pa zatim i sam sjeo.

— Kako vam mogu pomoći?Srce mu je skakalo u grudima, ruke bile ledene i obamrle. Nije osjećao udove, pred

očima su mu plesale šarene mrljice. Jedva je disao i počelo mu se vrtjeti.— Želim čuti sve o čovjeku koji je živio u kolibi — rekao je glavni istražitelj Gamache

ravnodušno. — O ubijenome — prekrižio je ruke i udobnije se smjestio. Kao ugodnodruštvo za večerom, prijatelj koji jedva čeka da čuje vaše priče.

Nema bijega, znao je Olivier. Znao je to iste sekunde kad je ugledao Samotnjakamrtvog na podu bistroa. Promatrao je ovu lavinu kako se kotrlja prema njemu, postaje svemasivnija. Nije mogao pobjeći. Nije mogao biti brži od ovoga što ga je sustizalo.

— Bio je jedan od mojih prvih klijenata kad smo se Gabri i ja doselili u Three Pines.Riječi toliko dugo čuvane u nutrini izgmizale su van. Trule. Olivier se začudio da mu

ne smrdi iz usta.Gamache ga je ohrabrio laganim kimanjem glave.— Tada smo imali samo antikvarijat. Još ga nismo bili pretvorili u bistro. Iznajmili smo

prostor iznad antikvarijata i živjeli tamo. Sve skupa je bilo užasno kad smo došli.Pretrpano otpadom i prljavo. Netko je originalne arhitektonske elemente prekrio gipsom.Ali radili smo danju i noću i preuredili sve to. Mislim da smo bili ovdje svega nekolikotjedana kad je ušao u trgovinu. Nije izgledao kao čovjek kojeg ste ovdje pronašli ubijenogna podu. Tada još ne. To je bilo prije dosta godina.

Olivier je ponovno vidio taj trenutak. Gabri je bio na katu, skidao je ivericu i gips sastropnih greda, otkrivajući prekrasne ciglene zidove. Svako je otkriće bilo još uzbudljivijeod prethodnog. Ali ništa nije bilo uzbudljivije od sve jasnije spoznaje da su pronašli svojnovi dom. Mjesto na kojem će se napokon skrasiti. Kad su došli, bili su toliko zauzeti

- 169 -

raspremanjem stvari da nisu niti primijetili kamo su došli. Ali malo po malo, u tihnekoliko prvih tjedana i mjeseci, selo je pokazalo svoje pravo lice.

— Tek sam počinjao i nisam imao mnogo stvari u antikvarijatu, samo sitnice koje sambio nakupio tijekom godina. Oduvijek sam sanjao o tome da otvorim svoj antikvarijat, joškao dijete. I tada se ukazala ova prilika.

— Nije se baš ukazala — rekao je Gamache tiho. — Sam si ju stvorio.Olivier je uzdahnuo. Mogao je i misliti da će Gamache sve otkriti.— Imao sam novca od posla u gradu, na kojem sam bio dao otkaz. Pretpostavljam da

već znate da sam dobro zarađivao.Gamache je ponovno kimnuo.Olivier se osmjehnuo, prisjećajući se tih opojnih dana. Dana svilenih odijela i članskih

iskaznica teretane, odlaska u prodajni salon Mercedesa s jedinom brigom koju će bojuodabrati.

I dana kad je otišao predaleko.Iskustvo je bilo ponižavajuće. Bio je toliko potišten da je vjerovao da će sam sebi

nauditi, pa je potražio pomoć. I u čekaonici kod psihijatra pronašao Gabrija. Krupnog,lajavog, punog sebe i volje za životom.

Olivier je prvo bio zgađen. Gabri je bio utjelovljenje svega što je prezirao. Olivier jesebe i svoje prijatelje smatrao homoseksualcima. Diskretnim, otmjenim, ciničnim.

Gabri je bio peder. Običan. I debeo. Ništa u cijeloj njegovoj pojavi nije bilo diskretno.Ali ništa nije bilo ni zlo. I Olivier je s vremenom počeo uviđati koliko je prekrasna ta

Gabrijeva dobrota.I zaljubio se u njega. Duboko, potpuno, nimalo diskretno zaljubio.Gabri je pristao dati otkaz u podružnici YMCA u Westmountu i preseliti se van grada.

Nije im bilo važno kamo. Sjeli su u auto i krenuli na jug. A onda su se našli na cesti navrhbrijega i zaustavili. Konačno priznajući sami sebi da su se izgubili. Ali to i nije bilo točno,jer onaj tko ne zna koje mu je odredište ne može biti izgubljen na putu, rekao je Gabri, kaoda ga to veseli, Olivieru, koji se na vozačkom sjedalu hrvao s Carte Routière du Quebec.Olivier je nakon nekog vremena shvatio da je Gabri izašao i da mu kucka po prozoru.Spustio je staklo i Gabri mu je pokazao da izađe.

Iznerviran, Olivier je bacio kartu na stražnje sjedalo i izašao.— Ma što? — obrecnuo se na Gabrija, koji je gledao nešto ispred njih. Olivier je pratio

njegov pogled. I ugledao dom.Znao je u istom trenu.Pred njima je bilo mjesto iz svake bajke koju je pročitao kao dijete, pod pokrivačem,

dok se njegov otac nadao da čita knjige o pomorskim bitkama. Ili lista časopise s golimcurama. Ali Olivier je čitao priče o selima, ljupkim kućicama i vrtovima. I tankimstupićima dima i niskim kamenim zidovima starijima od svakoga u selu.

Sve je to bio zaboravio, sve do tog trenutka. I u jednoj sekundi se sjetio svojeg sna izdjetinjstva. Antikvarijata. Nepretencioznog dućana u kojem bi izložio sve krasote što jepronašao.

— Hoćemo li, ma belle? — Gabri je primio Oliviera za ruku i, ostavljajući auto da stojitamo gdje su se zaustavili, sišli su neasfaltiranom cestom u Three Pines.

— Prvo sam bio razočaran kad je Samotnjak ušao —— Samotnjak? — upitao je Gamache.—Tako sam ga ja nazvao.— Nisi mu znao pravo ime?— On ga nije rekao, a ja nisam pitao.

- 170 -

Gamache je krajičkom oka uhvatio Beauvoirov pogled. Istražitelj je odisao irazočaranjem i nevjericom.

— Nastavi — rekao je Gamache.— Imao je podulju kosu, bio je pomalo neuredan. Nije izgledao kao mušterija koja će

kupiti hrpu stvari. Ali nisam imao drugog posla i počeli smo razgovarati. Vratio se tjedandana kasnije, a zatim je dolazio jednom tjedno sljedećih nekoliko mjeseci. Naposlijetku mepozvao na stranu i rekao da ima nešto što bi želio prodati. I to me razočaralo. Bio samljubazan prema njemu, a sad me tražio da od njega kupim neku glupost i to me razljutilo.Malo je nedostajalo da ga zamolim da ode, ali onda je izvadio taj predmet.

Olivier se prisjetio kada ga je ugledao. Bili su u stražnjem dijelu dućana i svjetlo je biloslabo, a predmet nije ni svijetlio, ni svjetlucao. Zapravo je izgledao potpuno bezvezno.Olivier je posegnuo rukom prema njemu, ali Samotnjak je povukao ruku. I u tom trenutkuje svjetlost pala na predmet.

Donio mu je minijaturni portret. Prišli su prozoru i Olivier ga je konačno dobro vidio.Bio je ukoviren u potamnjeli stari okvir i vjerojatno je bio naslikan jednom jedinom

vlasi iz konjskog repa koliko je bio precizan. Prikazivao je muški profil s napudranomvlasuljom, volanima na odjeći.

Čak i od prisjećanja na taj trenutak Olivieru je srce brže zakucalo.— Koliko tražite?— Možda nešto hrane? — rekao je Samotnjak i posao je bio zaključen.Olivier je pogledao Gamachea, čije su ga pametne smeđe oči postojano samo

promatrale.— I tako je počelo. Pristao sam otkupiti portret u zamjenu za nekoliko vrećica

namirnica.— A koliko je vrijedio?— Ne previše — Olivier se sjećao kako je izvadio minijaturu iz okvira i ugledao

starinska slova na poleđini. Na slici je bio neki poljski grof. Bila je napisana i godina. 1745.— Prodao sam ga za par dolara.

— Gdje?— U jednom antikvarijatu u Rue Notre Dame u Montrealu.Gamache je kimnuo. — Nastavi.— Nakon toga bi Samotnjak povremeno donosio stvari meni za prodaju, a ja bih ih

kupovao za hranu. Ali obuzimala ga je sve snažnija paranoja. Više nije želio dolaziti u selo.Na kraju me pozvao u svoju kolibu.

— Zašto si pristao? Do tamo nije lako doći.Olivier se plašio ovog pitanja.— Jer su predmeti koje mi je davao postajali sve zanimljiviji. Ništa spektakularno, ali

uvijek dobre kvalitete. Bio sam znatiželjan. Kad sam prvi put ušao u njegovu kolibu,trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim što sve ima. Sve se uklapalo u nju kao da tamopripada, na neki bizaran način. Dok nisam pogledao pažljivije. Čovjek je jeo s tanjuravrijednih na desetke, čak i stotine tisuća dolara. A jeste li vidjeli čaše? — Olivierove oči susjajile od uzbuđenja. — Fantastique.

— Je li ti ikad objasnio kako se domogao beskrajno vrijednih predmeta?— Ne, a ja ga nisam ni tražio. Bojao sam se da ću ga prestrašiti.— Je li znao koliko vrijedi to što posjeduje?Ovo je bilo zanimljivo pitanje, koje si je Olivier često i sam postavljao. Samotnjak je

najfinije gravirano srebro primao otprilike jednako nježno kao što Gabri prima jedaćipribor na kojem piše IKEA. Ništa od svega toga nije ni pokušavao čuvati. Ali s druge

- 171 -

strane, Samotnjak nije bio darežljiv čovjek. Bio je oprezan i promišljen, u to je Olivier biosiguran.

— Nisam siguran — rekao je.— Znači, donosio si mu namirnice, a on je tebi davao nevjerojatno vrijedne starine?Gamacheov glas je bio samo znatiželjan, ništa drugo. Nije bilo ni traga osudi koju je

Olivier s pravom očekivao.— Nije mi davao najvrjednije komade, barem ne isprva. A ja mu nisam samo donosio

namirnice, pomagao sam mu u povrtnjaku, kupovao sjeme za biljke.— Koliko si ga često posjećivao?— Svaka dva tjedna.Gamache je malo razmislio, a zatim progovorio. — Zašto je živio u toj kolibi, daleko od

svih?— Pretpostavljam da se skrivao.— Ali od čega?Olivier je stresao glavom. — To ne znam. Pitao sam par puta, ali nije želio o tome

razgovarati.— Što nam još možeš reći? — Gamacheov ton više nije bio tako strpljiv kao dosad.

Beauvoir je podigao pogled sa svojih bilješki, a Olivier se promeškoljio u stolcu.— Znam da je Samotnjak izgradio svoju kolibu u nekoliko mjeseci. Sav je materijal sam

dovukao gore — Olivier je promatrao Gamachea tragajući za naznakama oprosta,odobravanja. Krupni se policajac malo nagnuo prema njemu i Olivier je brzo nastavio. —O tome mi je sve ispričao. Većina stvari koje je posjedovao nisu bile teške. Samo naslonjači,zapravo; i krevet. Ostatak je mogao onamo donijeti svatko. A Samotnjak je bio snažan.

Gamache i dalje nije ništa govorio. Olivier se nervozno meškoljio.— Govorim vam istinu. Nikad mi nije objasnio kako je nabavio sve te stvari, ali

odgovor je prilično jasan, zar ne? Sigurno ih je ukrao. Zašto bi se inače skrivao?— Znači, pretpostavljao si da je sve to ukradeno, ali nisi ništa rekao? — upitao je

Gamache, još uvijek bez prigovora u glasu. — Nisi pozvao policiju.— Ne. Znam da sam trebao, ali nisam.Beauvoir ovoga puta nije prezrivo frknuo nosom. Ovo mu je bilo potpuno razumljivo.

Koliko ljudi bi pozvalo policiju u takvom slučaju? Beauvoira su uvijek čudili slučajevi ljudikoji su pronašli torbe pune novca i predali ih policiji. Uvijek se pitao što nedostaje u glavitakvim ljudima.

Gamache se, s druge strane, bavio drugom stranom medalje. Razmišljao je o ljudimakoji su bili stvarni vlasnici svih tih stvari. Veličanstvene violine, skupocjenog kristala,porculana i srebra i stola s intarzijama. Ako se Samotnjak skrivao u šumi, netko ga je u njuotjerao. — Je li ti rekao otkud je? — upitao je Gamache.

— Nije. Upitao sam ga jednom, ali nije odgovorio.Gamache je promislio. — Kako je zvučao?— Molim?— Kakav mu je bio glas?— Običan. Razgovarali smo na francuskom.— Kanadskoj ili europskoj varijanti?Olivier je oklijevao. Gamache ga nije požurivao.— Kvebečkoj, ali...Gamache je bio miran, kao da može čekati na odgovor čitav dan. Čitav tjedan. Čitav

život.— ... ali ipak je imao slab naglasak. Češki, ja mislim — rekao je Olivier brzo.

- 172 -

—Jesi li siguran?—Jesam. Bio je Čeh — promumljao je Olivier. — Siguran sam.Gamache i Beauvoir su ovo pribilježili. Ovo je bio prvi podatak o identitetu ubijenoga.— Zašto nam nisi rekao da poznaješ Samotnjaka kad je tijelo otkriveno?— Znam da sam trebao, ali nadao sam se da nećete pronaći kolibu.— Zašto bi se tome nadao?Olivier je pokušavao udahnuti, ali kisik kao da nije želio ući u njegova pluća. Ili mozak.

Stisnute usne su mu bile ledene, oči ga pekle. Zar im nije rekao dovoljno? Ali Gamache je idalje sjedio nasuprot njemu, čekajući. I Olivier mu je u pogledu vidio da zna. Zna.Gamache je znao odgovor na svoje pitanje, ali svejedno je zahtijevao da ga Olivierizgovori.

— Jer je u kolibi bilo stvari koje sam želio. Za sebe.Olivier je izgledao iscrpljeno i kao da je upravo ispovraćao dušu. Ali Gamache je znao

da još nisu gotovi.— Da čujem o rezbarijama.

Clara se udaljavala stazom od Krizne sobe, popela se na most koji je vodio u ThreePines i tamo zastala, pa pogledala prvo na jednu, zatim na drugu stranu.

Što da radi?Upravo je izašla iz Krizne sobe, kamo je bila otišla vratiti skulpturu.Jebena pederčina.Dvije riječi.Sigurno se može praviti da ih nije čula. Praviti se da ih Fortin nije izgovorio. Ili još

bolje, sigurno može naći nekoga tko će ju uvjeriti da nije učinila ništa loše.Nije učinila ništa. Ni rekla ništa. Jednostavno je zahvalila Denisu Fortinu što je odvojio

vremena za nju, složila se s njim da je sve ovo uzbudljivo, potvrdila da će mu se javljatikako pripreme za izložbu budu napredovale. Rukovali su se i poljubili u oba obraza.

I sad je stajala izgubljena, pogledavajući čas na jednu, čas na drugu stranu. Clara jerazmišljala da o ovome porazgovara s Gamacheom, ali je odustala. Gamache je prijatelj, alije isto tako i policajac i trenutno istražuje zločin gori od ružnih riječi.

Pa ipak, pitala se Clara. Izgleda li tako početak mnogih ubojstava? Jesu li u korijenuubojstva riječi? Nešto izrečeno što se zabode i ostane trunuti? Gruša se. I ubija.

Jebena pederčina.A ona nije ništa rekla.Clara se okrenula i uputila prema trgovinama.

— Koje rezbarije?— Za početak ova — Gamache je položio na stol brod u pokretu, s jednim nesretnim

putnikom među svim tim osmjesima.Olivier je prikovao oči za nju.

Utaborili su se, sklupčani jedni do drugih, zagledani u ocean. Svi osim mladića, koji je gledaounatrag. Prema mjestu s kojeg su došli.

Sad već nije bilo moguće ne primijetiti svjetlost na tamnom nebu. I dnevno nebo koje je gotovocijelo vrijeme bilo tamno. Više nije bilo razlike između noći i dana. Pa ipak, seljane je obuzela takvaradost, takvo iščekivanje, da se činilo da ništa ne primjećuju, ili ih barem nije briga.

Svjetlost je rezala tamu poput sablje, sjekla sjenu što se spuštala prema seljanima. Sjela na njih.

- 173 -

Kralj Planine se probudio. Okupio vojsku sačinjenu od Žuči i Bijesa i predvođenu Kaosom.Njihov je gnjev bušio nebo pred njima, tragajući za jednim čovjekom, jednim mladićem. Gotovodječakom. I zamotuljkom kojeg je nosio.

Vojska je stupala sve bliže i bliže. A seljani su stajali na obali, čekajući da budu preneseni domjesta koje im je bilo obećano. Na mjesta gdje se ne događa ništa ružno, gdje nema bolesti i ljudi nestare.

Mladić je trčao amo-tamo, pokušavajući pronaći zaklon. Možda neku špilju u kojoj bi se mogaosklupčati i sakriti i biti jako, jako malen. I tih.

— Aha — rekao je Olivier.— Što mi možeš reći o ovome? — upitao je Gamache.

Jedno malo brdo dijelilo je užasnu vojsku od seljana. Sat vremena, možda manje.

Olivier je ponovno čuo glas, priču koja je ispunjavala kolibu, čak i njezine tamne kutke.

— Pogledajte — povikao je jedan od seljana, pokazujući vodu. Mladić se okrenuo pitajući sekoji užas im dolazi s mora. Ali umjesto toga je ugledao brod. Jedrio je punom brzinom. Jurio premanjima.

— Poslan od bogova — rekla je njegova stara teta kad je zakoračila na brod. I mladić je znao daje to istina. Jedan od bogova im se smilovao i poslao im snažan brod i još snažniji vjetar. Brzo su seukrcali i brod je odmah krenuo. Kad su odmakli na pučinu, mladić se osvrnuo baš u pravomtrenutku da vidi kako se iza najbližeg brda pomalja tamna prilika. Postajala je sve viša i viša i okonjezinog vrha letjele su Furije, i pored njegovog sad ogoljelog boka koračale su Tuga i Bol i Ludilo.A na čelu vojske stupao je Kaos.

Kad je Planina ugledala sićušni brod na oceanu, zahučala je i njezino je zavijanje ispunilo jedrabroda, napelo ih i brod je poletio još brže oceanom. Na pramcu su sretni seljani pogledom tražilikopno, svoj novi svijet. Ali mladić, sklupčan među njih, se osvrtao. Pogledavao je prema PlaniniGorčine koju je on stvorio. Pogledavao je bijes koji je napinjao njihova jedra.

— Gdje ste to pronašli? — upitao je Olivier.— U kolibi — Gamache ga je pažljivo promatrao. Olivier je skulpturu promatrao

zaprepašteno. Gotovo zaplašeno. — Jesi li ju ikada prije vidio?— Nikada.— Ni ništa slično?— Ne.Gamache ju je pružio Olivieru. — Neobična tema te stvarčice, što misliš?— Kako to mislite?— Pa svi mi izgledaju sretno, čak i radosno. Osim njega — Gamache je položio

kažiprst na priliku što je klečala. Olivier ju je pogledao iz veće blizine i namrštio se.— Ne znam ništa o umjetnosti. Morat ćete pitati nekoga drugoga.— Je li se Samotnjak bavio rezbarenjem?— Pa i ne baš. Malo je djeljao. Jednom me želio podučiti, ali previše sam se puta

porezao. Nemam baš spretne ruke.— Gabri nam je rekao drugačije. Čujem da si sam šivao svoju odjeću.— Kao dijete — Olivier je pocrvenio. — I bila je bezvezna.Gamache je uzeo rezbariju iz Olivierovih ruku. — Pronašli smo alate za rezbarenje u

kolibi. Laboratorij ih obrađuje i vrlo brzo ćemo znati je li ovo izrađeno tim alatima. Ali i ti ija već znamo odgovor na to pitanje, je li tako?

- 174 -

Dvojica muškaraca netremice su se gledala.— U pravu ste — rekao je Olivier smijući se. — Zaboravio sam. Rezbario je te stvarčice,

ali mi ovu nikada nije pokazao.— A koje ti je pokazao?— Ne sjećam se.Gamache je rijetko pokazivao nestrpljenje, ali istražitelj Beauvoir nije imao tu osobinu.

Naglo je zalupio svojim blokom za bilješke. Zvuk nije bio zadovoljavajući i ni približnonije izrazio koliko ga frustrira ovaj svjedok koji se ponaša kao njegov šestogodišnji nećakkad su ga uhvatili da krade mami kekse. Poriče sve. Laže baš o svemu, čak i o beznačajnimstvarima, kao da si ne može pomoći.

— Pokušaj — rekao je Gamache.Olivier je uzdahnuo. — Nije mi lako ovo reći. Volio je djeljanje i često me molio da mu

donesem drva. Imao je specifične prohtjeve. Sekvoja, iz Britanske Kolumbije. Kupovaosam ju od Starog Mundina. Ali kad mi je Samotnjak počeo davati ove figurice, bio samprilično razočaran. Pogotovo zato što mi više nije davao toliko starina iz svoje kolibe.Samo ovo — rukom je mahnuo prema skulpturici.

— Što si napravio s njima?— Bacio sam ih.— Gdje?— U šumu. Dok sam se vraćao doma, samo sam ih bacio u šumu. Nisam ih želio.— Ali ovu ti nije dao, čak ni pokazao?Olivier je odmahnuo glavom.Gamache je razmišljao. Zašto je Samotnjak ovu sakrio, zašto onu drugu? Što je na njima

bilo posebno? Možda je počeo sumnjati da ih Olivier baca. Možda je shvatio da svojemposjetitelju ne može povjeriti svoja djela.

— Što ovo znači? — glavni istražitelj je pokazao slova urezana na dnu broda. OWSVI— Ne znam — Olivier je djelovao zbunjeno. — Druge to nisu imale.— Da čujem o Woo — rekao je Gamache toliko tiho da je Olivier mislio da krivo čuje.

Clara je sjela u dubok, udoban naslonjač i promatrala Myrnu kako poslužuje gospodinaBeliveaua. Stari trgovac je došao po nešto za čitanje, ali nije znao što točno želi.Razgovarao je o tome s Myrnom, koja mu je predlagala knjige. Myrna je poznavala svačijiukus; ono što su tvrdili da vole čitati i ono što su zapravo voljeli čitati.

Gospodin Beliveau je napokon otišao sa dvije biografije - Sartre i Wayne Gretzky. Uprolazu je blagim naklonom pozdravio Claru, koja je iz svojeg naslonjača odgovorila istimpokretom, kao i uvijek ne baš sigurna što da radi kad ju ljubazni stari gospodin takopozdravi.

Myrna je pružila Clari čašu hladne limunade i sjela u naslonjač nasuprot njoj.Poslijepodnevno sunce se prelijevalo kroz prozor knjižare. S vremena na vrijeme vani biprotrčao kakav pas kojem je netko od mještana bacio lopticu, ili mještanin čiji je pasizgubio lopticu.

— Nije li jutros bio tvoj sastanak s gospodinom Fortinom?Clara je kimnula.— Kako je prošlo?— Nije loše.— Čuješ li lavež? — upitala je Myrna, praveći se da osluškuje. Clara se promeškoljila,

također osluškujući. — Aha, to od tebe dopire jer lažeš k'o pas.

- 175 -

— Jako duhovito — ali Clari je baš i trebalo prijateljsko zezanje da se opusti i prepričaMyrni sastanak. Kad je izredala sve osobe koje će gotovo sigurno doći na otvaranje njezineizložbe u Fortinovoj galeriji, Myrna je vrisnula od sreće i zagrlila prijateljicu.

— Pa ja ne vjerujem!— Jebena pederčino.— Glupa droljo. Igramo se nečega ili...? — nasmijala se Myrna.— Ne vrijeđa te to što sam rekla?— Da sam jebena pederčina? Ne.— Zašto ne?— Pa jer znam da ne misliš tako. Ili?— A da mislim?— Onda bih se zabrinula za tebe — nasmiješila se Myrna. — O čemu se radi?— Dok smo sjedili u bistrou, Gabri nas je poslužio i kad je otišao, Fortin ga je nazvao

jebenom pederčinom.Myrna je glasno udahnula. — I što si mu rekla?— Ništa.Myrna je kimnula. Sad je bio red na njoj da postupi isto tako.

— Što?— Woo — ponovio je glavni istražitelj.— Woo? — Olivier se doimao zbunjeno, ali takvu je zbunjenost glumio u svakoj

rečenici ovog razgovora. Beauvoir je davno prestao vjerovati u išta što je izlazilo iznjegovih usta.

—Je li ju Samotnjak ikad spomenuo? — upitao je Gamache.— Je li spomenuo Woo? — upitao je Olivier. — Čak ni ne razumijem što me pitate.—Jesi li primijetio paukovu mrežu u kutu kolibe?—Paukovu mrežu? Ne, nikad. Ali nešto ću vam reći: bio bih iznenađen da i jesam.

Samotnjak je održavao kolibu besprijekorno čistom.— Propre — rekao je Gamache.— Propre — ponovio je Gamache.— Woo, Olivier. Što to tebi govori?— Ništa.— Pa ipak, ta je riječ bila urezana na komad drva kojeg si uzeo iz ruke Samotnjaka.

Nakon što je ubijen.Situacija je bila gora nego što je Olivier mislio, a ionako je mislio da je jako loša. Činilo

se da Gamache zna sve. Ili gotovo sve.Pomoli se da ne zna sve, pomislio je Olivier.— Uzeo sam ga, da — priznao je Olivier. Ali nisam ga ni pogledao. Ležao je na podu

pored njegove ruke. Kad sam vidio da na njemu ima krvi, ispustio sam ga. Na njemu pišeWoo?

Gamache je kimnuo i nagnuo se prema Olivieru, oslanjajući se laktovima o koljena,preplićući prste svojih snažnih ruku.

—Jesi li ga ubio?

- 176 -

Dvadeset šest

Myrna je naposlijetku progovorila. Nagnula se prema naprijed i primila Claru za ruku.— Tvoja je reakcija bila prirodna.

— Stvarno? Jer osjećam se kao govno.— Pa većina života ti i je čisto sranje — rekla je Myrna, mudro kimajući glavom. —

Zato se ovo prirodno uklapa.— Jako duhovito.— Slušaj me; Fortin ti nudi sve o čemu si ikada sanjala, sve što si ikada željela.— A činio se tako dobar.— Vjerojatno i jest. Jesi li sigurna da se nije šalio?Clara je kimnula.— Možda je i sam gay — predložila je Myrna.Clara je odmahnula glavom. — I meni je to palo na pamet, ali ima ženu i nekoliko

djece, a i jednostavno mi ne izgleda gay.I Clara i Myrna su imale prilično dobar radar za prepoznavanje tko je gay, a tko nije.

Nije bio savršen, bile su toga svjesne, ali ipak bi vjerojatno barem registrirao Fortina. Aliništa. Jedini gay objekt na radaru bio je golemi, glasni Gabrijev blip.

— Što da radim? — upitala je Clara.Myrna je šutjela.— Morat ću razgovarati s Gabrijem, zar ne?— Možda pomogne.— Možda sutra.Dok je odlazila, razmišljala je o Myrninim riječima. Fortin joj je nudio sve što je ikada

željela, njezin jedini san još od djetinjstva. Uspjeh, priznanje za njezinu umjetnost. Timdraži jer dolaze nakon godina u divljini. Nakon ruganja i omalovažavanja.

A sve što za to mora učiniti jest šutjeti.Može ona to.

— Ne, nisam ga ubio.Ali čak i dok je ovo izgovarao, Olivier je shvaćao koliku je katastrofu izazvao. Lažući

na svakom koraku učinio je istinu neprepoznatljivom.— Već je bio mrtav kad sam stigao.Bože moj, ovo je čak i njemu zvučalo kao laž. Nisam ja uzeo zadnji keks, nisam ja

razbio porculansku šalicu, nisam ja ukrao novac iz tvog novčanika. Nisam ja gay.Same laži. Cijeli život. Cijelo vrijeme. Dok nije došao u Three Pines. Na jedan trenutak,

nekoliko veličanstvenih dana živio je stvarnim životom. S Gabrijem. U njihovom groznomunajmljenom stančiću iznad antikvarijata.

Ali tada je došao Samotnjak. A s njim i lavina laži.— Slušajte, govorim vam istinu. To je bilo u subotu i bistro je bio prepun. Na dugi

vikend za Dan rada nam je uvijek ludnica. Ali već oko ponoći se skoro sve bilo raščistilo,ostalo je samo nekoliko gostiju. Zatim je došao Stari Mundin sa stolicama i stolom. Kad je

- 177 -

on odlazio bistro je već bio prazan i Havoc je bio skoro gotov s pospremanjem. Pa samodlučio otići do Samotnjaka.

— Nakon ponoći? — upitao je Gamache.— U to vrijeme sam ga i inače posjećivao. Da me nitko ne vidi.Preko puta njega glavni istražitelj Gamache se nagnuo unatrag, udaljio se. Taj je pokret

govorio sve. Šaptao je da mu Gamache ne vjeruje. Olivier je promatrao ovog muškarcakojeg je smatrao prijateljem i osjetio nekakav stisak, stezanje.

— Zar se nisi plašio tame?Gamache je ovo upitao sasvim običnim glasom i u tom trenutku je Olivier shvatio svu

njegovu genijalnost. Gamache je posjedovao sposobnost zavlačenja pod tuđu kožu,rovanja kroz meso i krv i kosti. Postavljao je samo prividno jednostavna pitanja.

— Ne bojim se ja mraka — rekao je Olivier. I sjetio se slobode koju je osjećao samonakon zalaska sunca. U gradskim parkovima, u kazalištima, u spavaonicama. Blaženosjećaj izlaska iz ljušture, skidanja maske. Pod štitom noći.

Noć nije bila ta koja ga je plašila, bojao se onoga što je otkrivalo svjetlo.— Poznavao sam put i trebalo mi je samo dvadesetak minuta da stignem do tamo.— Što si zatekao kad si stigao?— Sve je izgledalo normalno. Prozor je bio osvijetljen, svjetiljka na trijemu upaljena.— Očekivao je društvo.— Očekivao je mene. Uvijek mi je ostavljao upaljenu tu svjetiljku. Nisam shvatio da

nešto nije u redu sve dok nisam otvorio vrata i ugledao ga na podu. Odmah sam znao daje mrtav, ali prvo sam pomislio da je pao, da je možda imao srčani ili moždani udar, pao iudario glavom.

— Nije bilo oružja?— Ne, ničega.Gamache se ponovno nagnuo prema njemu.Počinju li mi vjerovati, pitao se Olivier.— Jesi li mu te večeri nosio hranu?Olivierove misli su jurcale, letjele. Kimnuo je glavom.— Što si mu nosio?— Obične stvari. Sir, mlijeko, maslac. Malo kruha. I kao posebnu poslasticu med i čaj.— Što si napravio s time?— S namirnicama? Ne znam. Bio sam u šoku. Ne sjećam se.— Pronašli smo ih u kuhinji. Otvorene.Samo su se promatrali. Zatim su se Gamacheove oči suzile u pogled koji je Olivier

osjetio poput boli.Gamache je bio ljut.— Te sam večeri bio kod njega dvaput — promrmljao je u stol.— Glasnije, molim — rekao je Gamache.— Vratio sam se u kolibu, dobro?— Vrijeme je, Olivier. Reci mi istinu.Olivier je disao u kratkim udisajima, kao riba koja je uhvaćena i izvučena i tek što nije

filetirana.— Kad sam prvi put bio tamo, Samotnjak je bio živ. Popili smo čaj i razgovarali.— O čemu ste razgovarali?Kaos stiže, prijatelju, i ništa ga neće zaustaviti. Trebalo mu je dugo, ali konačno je stigao.— Uvijek me zapitkivao o strancima koji su dolazili u selo. Obasipao me pitanjima o

vanjskom svijetu.

- 178 -

— Vanjskom svijetu?— Znate, našem. Godinama se nije maknuo više od nekoliko metara od svoje kolibe.— Nastavi — rekao je Gamache. — Što je bilo dalje?— Bilo je kasno, pa sam otišao. Ponudio mi je da mi da nešto u zamjenu za namirnice.

Isprva sam odbio, ali je inzistirao. Kad sam izašao iz šume, shvatio sam da sam to ostaviou kolibi, pa sam se vratio — nije im želio spomenuti predmet u platnenoj vrećici. — Kadsam stigao, bio je mrtav.

— Koliko te dugo nije bilo?— Oko pola sata. Brzo sam hodao.Ponovno je vidio granje što ga je razmičući napinjao, što se vraćalo i šibalo ga po licu,

osjetio je miris borovih iglica, čuo kako se nešto probija kroz šumu, poput vojske, trči.Napada. Mislio je da je to samo buka koju on sam stvara, glasnija zbog straha i noći. Alimožda i nije bilo tako.

— Nisi ništa ni vidio, ni čuo?— Ništa.— Oko koliko je to sati bilo? — upitao je Gamache.— Oko dva, ja mislim; možda pola tri.Gamache je isprepleo prste. — Što si učinio kad si shvatio što se dogodilo?Ostatak priče izletio je iz Oliviera brzo, poput bujice. Kad je shvatio da je Samotnjak

mrtav, Olivieru je nešto palo na pamet. Način na koji bi mu Samotnjak mogao pomoći.Utrpao je tijelo na Samotnjakova vrtna kolica i odgurao ga do stare kuće Hadleyevih.

— Trebalo mi je dugo, ali naposlijetku sam ga dogurao do gore. Namjeravao sam gaostaviti na trijemu, ali sam onda vidio da su vrata otključana i položio ga u predvorje.

Izbor riječi ukazivao je na nježnost, ali znao je da nije bilo tako. Njegov je čin biobrutalan, ružan, osvetoljubiv. Oskvrnuće tijela, oskvrnuće prijateljstva, oskvrnuće Gilberta.I konačno, izdaja Gabrija i njihovog života u Three Pinesu.

U prostoriji je bilo toliko tiho da je gotovo mogao sam sebe uvjeriti da je sam. Podigaoje pogled i suočio se s Gamacheovim očima koje su ga motrile.

— Žao mi je — rekao je Olivier. Prekorio je sam sebe, trudeći se ne pretvoriti ustereotipnog homića koji plače. Ali znao je da su ga njegova djela odvela i dalje od klišea,dalje od karikature.

A tada je Armand Gamache učinio nešto nevjerojatno. Nagnuo se prema Olivieru,toliko blizu da su njegove krupne, pouzdane ruke gotovo dodirivale Olivierove, kao da jeu redu biti toliko blizu nekome tko je učinio nešto ovako gnjusno, i obratio mu se mirnim,dubokim glasom.

— Ako ga ti nisi ubio, znaš li tko bi mogao biti ubojica? Potrebna mi je tvoja pomoć.I tom jednom rečenicom Gamache je stao uz Oliviera. Možda je još uvijek bio protjeran

na kraj svijeta, ali barem više nije bio sam.Gamache mu je povjerovao.

Clara je stajala pred zatvorenim vratima Peterovog ateljea. Clara gotovo nikada nijekucala na ta vrata, ometala ga. Osim u slučaju goleme nevolje, kakve su u Three Pinesubile rijetke, najčešće izgledale kao Ruth i najčešće bile neizbježne.

Clara je bila napravila par krugova po vrtu, zatim ušla u kuću i napravila par krugovapo dnevnoj sobi, pa po kuhinji, hodajući u sve manjim krugovima, sve dok se na kraju nijenašla ovdje. Voljela je Myrnu, vjerovala je Gamacheu, obožavala je Gabrija i Oliviera imnogo drugih prijatelja. Ali trebala je Petera.

Pokucala je. Malo je čekala, a zatim su se vrata otvorila.

- 179 -

— Moram razgovarati s tobom.— Što je bilo? — odmah je izašao i zatvorio vrata za sobom. — Što nije u redu?— Sastala sam se s Fortinom, kao što znaš, i nešto je rekao.Peterovo srce je na trenutak zastalo. I u toj sekundi se prepustilo nečem niskom.

Nečemu što se nadalo da se Fortin predomislio. Da će otkazati Clarinu samostalnuizložbu. Da će reći da su se zabunili i da zapravo žele Petera.

Njegovo je srce kucalo za Claru svakog sata svakoga dana. Ali svako toliko znalo jeposustati.

Primio ju je za ruke. — Što je rekao?— Nazvao je Gabrija jebenom pederčinom.Peter je čekao ostatak. Ono o tome kako je Peter bolji umjetnik. Ali Clara ga je samo

promatrala.— Ispričaj mi sve — odveo ju je do stolca i sjeli su.— Sve je išlo tako dobro. Svidjele su mu se moje ideje za raspored vješanja slika na

izložbi, rekao je da će doći FitzPatrick iz MoMA i Allyne iz Timesa. Misli da bi mogla iVanessa Destin Browne, znaš nju, iz Tate Modern. Možeš li ti to vjerovati?

Baš i ne. — I dalje?Osjećao se kao da sam sebe namjerno baca na zid sačinjen od šiljaka.— A tada je nazvao Gabrija jebenom pederčinom i to njemu iza leđa. I rekao da mu se

od njega povraća.Zid prepun šiljaka odjednom je bio gladak i mekan.— I što si mu rekla?— Ništa.Peter je oborio pogled, zatim podigao glavu. — Vjerojatno ne bih ni ja.— Stvarno? — upitala je Clara, upitno ga promatrajući.— Stvarno — nasmiješio se i stisnuo joj ruke. — Nisi takvo nešto očekivala.— Bila sam u šoku — Clara je požurila objasniti. — Što da radim?— Kako to misliš?— Da li da sve zaboravim, ili da nešto kažem Fortinu?Peter je u sekundi ugledao jednadžbu: ako pozove vlasnika galerije na red, riskira da

ga razljuti. Zapravo, vrlo je izgledno da će ga razbjesniti. U najmanju ruku će to narušitinjihov odnos. Mogao bi čak i otkazati izložbu.

Ako ne kaže ništa, na sigurnom je. Ali Peter je poznavao Claru. Znao je da bi joj ovoležalo na svjesti. Uznemirena savjest je opasna stvar.

Gabri je zavirio u stražnju salu.— Salut. Čemu ta ozbiljna lica?Olivier, Gamache i Beauvoir su ga pogledali. Nitko od njih se nije smiješio.— Čekajte malo, pričate Olivieru kako je prošao susret s njegovim ocem? — Gabri je

sjeo pored partnera. — I mene zanima. Što je rekao o meni?— Nismo razgovarali o Olivierovom ocu — rekao je Gamache. Olivierove oči na drugoj

strani stola preklinjale su ga za uslugu koju mu nije mogao učiniti. — Razgovarali smo oOlivierovom odnosu s ubijenim.

Gabri je premjestio pogled s Gamachea na Oliviera, pa na Beauvoira. Zatim je ponovnopogledao Oliviera. — Molim?

Gamache i Olivier su se pogledali i Olivier je konačno progovorio. Ispričao je Gabriju oSamotnjaku, o svojim posjetima kolibi, o tijelu. Gabri je slušao u tišini. Beauvoir je

- 180 -

pomislio da je ovo prvi put da vidi Gabrija kako šuti dulje od minute. Čak i kad je Olivierbio gotov, Gabri nije progovorio. Samo je sjedio kao da više nikada neće progovoriti.

Ali tada je ipak progovorio.— Kako si mogao biti toliko glup?— Žao mi je. Bio sam blesav.— To je više od blesavog. Ne vjerujem da mi nisi rekao za kolibu.— Trebao sam, znam. Ali bio je tako prestrašen, tako paranoičan. Ti ga nisi poznavao -— Ma stvarno?— Ali da je znao da sam ikome rekao za njega, zabranio bi mi da dolazim.— Zašto si ga uopće želio posjećivati? Bio je pustinjak u kolibi u šumi, za ime Božje.

Čekaj malo — Gabri je zamuknuo i povezivao konce. — Zašto si točno odlazio tamo gore?Olivier je pogledao Gamachea, koji mu je kimnuo. Ta će tajna ionako uskoro izaći na

vidjelo.— Koliba je bila prepuna blaga, Gabri. Ne bi vjerovao. Gotovina nagurana među

trupce kao izolacija. Starinski kristal, tapiserije. Fantastično. Sve što je posjedovao je bilostaro i vrijedno.

— Izmišljaš.— Ne izmišljam. Jeli smo s porculana Katarine Velike. Dolarske novčanice su mu

služile kao toaletni papir.— Sacré. Kao u tvojim najdivljijim snovima. Sad znam da se ne šališ.— Ne, ne. Bilo je nevjerojatno. I ponekad kad bih ga posjetio dao bi mi neku sitnicu.— Primao si poklone? — Gabri je sad već zvučao uzrujano.— Naravno da jesam — obrecnuo se Olivier. — Nisam krao, a njemu te stvari ionako

nisu trebale.— Ali vjerojatno nije bio baš zdrav u glavi. To je isto kao da si krao.— Ne mogu vjerovati kakvu si mi grozotu rekao. Misliš da bih potkradao starca?— A zašto ne? Odnio si njegovo tijelo u staru kuću Hadleyevih. Tko zna za što si sve

sposoban.— Stvarno? A ti u svemu ovome nisi ni kriv ni dužan? — Olivierov glas sad je bio

hladan i okrutan. — Što si mislio kako smo si mogli priuštiti kupnju bistroa? Ili pansiona?Ha? Zar se nikad nisi zapitao kako smo iz one rupetine od stana...

— Uredio sam ga. Više nije bio rupa.— ...došli do bistroa i pansiona? Što si mislio kako smo se tako naglo obogatili?— Mislio sam da antikvarijatu dobro ide — nakon ovoga je nastala tišina. — Trebao si

mi reći — zaključio je Gabri nakon nekog vremena, pitajući se, baš kao Gamache iBeauvoir, što mu Olivier još taji.

Bilo je kasno poslijepodne i Armand Gamache je šetao šumom. Beauvoir se bioponudio da pođe s njim, ali Gamache je želio biti sam sa svojim mislima.

Nakon što su otišli od Oliviera i Gabrija, vratili su se u Kriznu sobu, gdje ih je čekaoagent Morin.

— Znam tko je BM — rekao je, prateći ih u stopu, jedva im dajući mjesta da objesejakne. — Pogledajte.

Poveo ih je do svojeg računala. Gamache je sjeo, a Beauvoir se nagnuo njemu prekoramena. Na zaslonu je stajala crno-bijela fotografya muškarca s cigaretom u ruci.

— Zove se Bohuslav Martinu — rekao je Morin. — On je autor one skladbe za violinukoju smo pronašli. Rođendan mu je bio osmog prosinca, znači da je violina vjerojatno bilarođendanski poklon od supruge, C. Zvala se Charlotte.

- 181 -

Gamache je slušao, ali istovremeno čitao i kratku biografiju koju je pronašao Morin.Martinu je rođen 8. prosinca 1890. u Bohemiji, današnjoj Češkoj.

— Jesu li imali djece? — upitao je Beauvoir. I on je primijetio mjesto rođenjaskladatelja.

— Ne.— Jesi li siguran? — Gamache se izvinuo u stolcu da pogleda mladog policajca, ali

Morin je odlučno odmahnuo glavom.— Provjerio sam tri puta. Sad je u Češkoj skoro ponoć, ali namjeravam nazvati i

Konzervatorij Martinu u Pragu da saznam više, pa ću ih usput pitati i za djecu, ali posvemu sudeći, nisu imali potomaka.

— Pitaj ih i o violini, molim te — rekao je Gamache, oblačeći ponovno jaknu. Krenuo jeprema kolibi šećući laganim korakom kroz šumu, razmišljajući.

Policajka na straži pred kolibom ga je pozdravila na trijemu.— Pođite sa mnom, molim vas — rekao je Gamache i poveo policajku do vrtnih kolica

koja su stajala u povrtnjaku. Objasnio joj je da je tim kolicima prevezeno tijelo i zamolio juda uzme otiske i tragove. Dok je ona to radila, Gamache je otišao u kolibu.

Već sljedećeg jutra sve će ovo biti odneseno, vrednote će biti popisane, spremljene.Složene u mračne sefove. Daleko od ljudskih ruku i očiju.

Ali prije nego što se to dogodi, Gamache je želio sve ovo još jednom vidjeti vlastitimočima, posljednji put.

Zatvorio je vrata za sobom i pričekao da mu se oči priviknu na polumrak unutrašnjosti.Kao i svaki put dosad, prvo ga je očarao miris. Drvo, miris vatre. Zatim slabiji, sladakmiris kave i napokon još slađi miris estragona i korijandra iz posuda na prozoru.

Koliba je bila mirna, spokojna. Čak i vedra. Iako je svaki predmet u njoj bio remek-djelo, sve se lijepo uklapalo u ovaj rustikalni dom. Samotnjak je možda znao novčanuvrijednost svih tih predmeta, ali sa sigurnošću je znao koliko vrijede njemu i koristio ih jetočno za ono za što su bili stvoreni. Čaše, tanjuri, srebrnina, vrčevi. Sve je služilo svojojsvrsi.

Gamache je dohvatio Bergonzijevu violinu i sjeo u Samotnjakov naslonjač poredkamina. Jedan za samoću, dva za prijateljstvo.

Ubijeni nije imao potrebe za društvom, ili ga samo nije želio. Ali prijateljstvo jeodržavao.

Sad su znali tko je sjedio u drugom udobnom naslonjaču. Gamache je mislio da je tajnaslonjač bio za dr. Vincenta Gilberta, ali bio je u krivu. Dolazio je ovamo, družio se saSamotnjakom, donosio mu namirnice i sjemenje i prisustvo druge osobe. A zauzvrat mu jeon davao ono što je Olivier želio. Blago.

Poštena razmjena.Ali, je li ga ovdje pronašao još netko? Ako nije, ili ako Gamache to ne bude mogao

dokazati, Olivier Brûlé će biti optužen za umorstvo. Uhićen, poslan na suđenje i vjerojatnoosuđen.

Gamache se nije mogao osloboditi pomisli da se uskrsnuće doktora Vincenta Gilbertavremenski baš lijepo poklopilo sa Samotnjakovim ubojstvom. Nije li Olivier rekao da seubijeni paranoično bojao stranaca? Možda je Gilbert bio taj stranac.

Gamache je naslonio glavu na vrh naslonjača i razmislio podrobnije. Pretpostavimo daVincent Gilbert nije bio taj od kojega se skrivao ubijeni. Možda se skrivao od drugogGilberta. Na kraju krajeva, Marc je bio taj koji je kupio kuću Hadleyevih. Dao je otkaz nauspješnom poslu u gradu da se preseli ovamo. On i Dominique su imali dovoljno novca,

- 182 -

mogli su kupiti bilo koju kuću u bilo kojem kantonu. Zašto su onda kupili baš tu ruševnukatastrofu? Možda ih zapravo nije zanimala kuća, nego šuma iza nje.

A obitelj Parra? Olivier je rekao da je Samotnjak govorio francuski s naglaskom.Češkim naglaskom. A Roar je raščišćavao staze. Ravno prema kolibi.

Možda je on pronašao kolibu. I njezino blago.Možda su Parre znali da je Samotnjak negdje ovdje i tragali su za njime. Kad je Gilbert

kupio kuću, možda je Roar prihvatio posao baš zato da može pretraživati šumu. Tragati zaSamotnjakom.

A Havoc? Ima li dokaza protiv njega? Po svemu sudeći, Havoc Parra je uzoran mladić.Ali isto tako mladić koji je odabrao život u ovoj zabiti dok se njegovi vršnjaci sele u grad.Odlaze na fakultete. Grade karijere. Posluživanje u bistrou se teško može nazvatikarijerom. Što tako ugodan i bistar mladić radi u ovom selu?

Gamache se nagnuo prema naprijed. Zamislio je posljednju noć Samotnjakovog života.Gužvu u bistrou. Vidio je Starog Mundina kako donosi namještaj, zatim odlazi. Olivierakako odlazi. Havoca kako zaključava. A zatim vidi svojeg poslodavca, koji radi neštoneočekivano. Čak i bizarno.

Je li Havoc vidio Olivieria kako ide u šumu, umjesto doma?Možda je iz znatiželje slijedio Oliviera. Ravno do kolibe. I njezinog blaga.Gamache je vidio cijeli događaj. Olivier odlazi, Havoc napada preplašenog Samotnjaka.

Zahtijeva da mu nešto da. Samotnjak odbija. Možda odguruje Havoca. Možda mu Havocuzvraća, dohvaća neki predmet i udara Samotnjaka. I bježi, prestrašen. Točno prijeOlivierovog povratka.

Ali to još uvijek nije objasnilo sve.Gamache je odložio violinu i zagledao se u mrežu u kutu. Ne, ovo nije bilo ubojstvo

koje se tek tako dogodilo. Ovo je bilo promišljeno. Okrutno. Samotnjak je prvo mučen,onda ubijen. Mučen je riječju.

Woo.Nakon nekoliko minuta Gamache je ustao i polako krenuo ukrug prostorijom, tu i

tamo podižući koji predmet, dodirujući stvari za koje nikada nije mislio ni da će ih vidjeti,a kamoli dodirnuti. Ploču iz Jantarne sobe koja je u kuhinju propuštala narančasto obojenusvjetlost. Antiknu grnčariju u kojoj je Samotnjak uzgajao začinske trave. Nevjerojatneukrašene žlice i svilene tapiserije.

I prva izdanja knjiga. Jedna je bila na stoliću pored uzglavlja kreveta. Gamache ju jelijeno dohvatio i pročitao naslov.

Autor je bio Currer Bell. Agent Morin je spomenuo ovu knjigu. Gamache ju je otvorio.Još jedno prvo izdanje. Zatim je primijetio naslov knjige.

Jane Eyre: Autobiografija. Currer Bell. Pa to je bio pseudonim -Ponovno je otvorio knjigu. Charlotte Bronte. Držao je prvo izdanje Jane Eyre.Armand Gamache je stajao u kolibi mirno, gotovo ni ne dišući. Ali ipak, tišina nije bila

savršena. Čuo je šapatom izrečenu jednu riječ, javljala se od prve sekunde kad su ušli ukolibu. Javljala se svugdje. U dječjoj knjizi koju su našli u šumskom toaletu, u jantarnojploči, u violini, i sad u knjizi koju je držao u ruci. Jedna riječ, jedno ime. Charlotte.

- 183 -

Dvadeset sedam

— Stiglo nam je još rezultata iz laboratorija — rekla je Lacoste.Gamache je nakon povratka okupio svoje suradnike za stolom za sastanke i agentica

Lacoste im je sad dijelila ispise rezultata. — Mreža je bila izrađena od ribičkog najlona.Ima ga u svakom dućanu. Nismo našli otiske, naravno, ali ni DNK. Tko god da ju jeizradio, najvjerojatnije je nosio kirurške rukavice. Laboratorij je našao samo tragoveprašine i paučine.

— Prašine? — uitao je Gamache. — Znaju li koliko je dugo mreža stajala gore?— Ne dulje od par dana, tako barem misle. Ili to, ili ju je Samotnjak svaki dan brisao od

prašine, što je malo vjerojatno.Gamache je kimnuo.— Tko ju je, dakle, razapeo? — upitao je Beauvoir. — Žrtva? Ubojica?— Ima još nešto — rekla je Lacoste. — Laboratorij je pregledao i Woo urezan u drvo.

Kažu da je urezan prije dosta godina.—Je li ga urezao Samotnjak? — upitao je Gamache.— Na tome još rade.—Jesmo li išta bliže zaključku o tome što Woo znači?— Jedan filmski redatelj se zove John Woo. Iz Kine je. Režirao je Nemoguća misija II —

rekao je Morin ozbiljno, kao da im upravo saopćava ključne informacije.— Woo može biti i kratica za World of Outlaws, automobilistička organizacija —

Lacoste je pogledala Gamachea, koji joj je uzvratio praznim pogledom. Brže bolje sezadubila u svoje bilješke ne bi li pronašla nešto korisnije. — Ima jedna video igra koja sezove Woo.

— O, ne. Ne vjerujem da sam to zaboravio — rekao je Morin, okrećući se premaGamacheu. — Ali Woo nije ime igre, nego ime jednog lika. Igra se zove Kralj Čudovišta.

— Kralj Čudovišta? — Gamacheu se nije činilo vjerojatnim da bi se Samotnjak ilinjegov mučitelj bavili igricama. — Imamo li još što?

— Ima jedan koktel koji se zove Woo Woo. Od kruškovače i votke.— A Woo Woo je i sleng izraz — javio se Beauvoir. — Iz engleskog.— Vraiment? — upitao je Gamache. — Što znači?— Šašav — osmjehnuo se Beauvoir.— Ali i originalno značenje riječi na engleskom. Glagol, „zavoditi“— rekla je Lacoste,

zatim odmahnula glavom. Ovo nije vodilo nikamo.Gamache je zaključio sastanak, zatim se vratio za svoje računalo i upisao riječ u

tražilicu.Charlotte.

Gabri je sjeckao rajčice i paprike i luk. Sjeckao je i sjeckao i sjeckao. Već je nasjeckaošljive i jagode, ciklu i krastavce. Zatim je nabrusio nož i nastavio sjeckati.

Cijelo poslijepodne i cijelu večer.— Možemo li sada razgovarati?? — upitao je Olivier, stojeći na kuhinjskim vratima.

- 184 -

Gabri, leđima okrenut vratima, nije ni zastao s poslom. Dohvatio je glavicu cvjetače, pai to nasjeckao.

— Kiseli krastavci s gorušicom — rekao je Olivier, bojažljivo ulazeći u kuhinju.Sjec sjec sjec i cvjetača je sletjela u kipuću vodu na blanširanje.— Žao mi je — rekao je Olivier.Gabri je oprao limune u sudoperu, zatim ih razrezao na četvrtine i ugurao u staklenku

sa krastavcima, pa posuo krupnom soli. Na kraju je sok preostalih limuna iscijedio posvemu tome.

— Mogu li ti pomoći? — upitao je Olivier, uzimajući jedan poklopac za staklenku. AliGabri se postavio tijelom između Oliviera i staklenki i tiho ih zatvarao jednu po jednu.

Svaka je površina u kuhinji bila prekrivena šarenim staklenkama ispunjenimmarmeladama i džemovima, ajvarima i povrćem za kiseljenje. A činilo se da Gabri nenamjerava stati. Bez riječi je spremao zimnicu kao da će s voćem i povrćem sačuvati i sveostalo.

Clara je odsjekla krajeve svježih mrkava i promatrala Petera kako ubacuje mladekrumpire u kipuću vodu. Pripremali su laganu večeru, kuhano povrće iz vlastitog vrta sazačinskim travama i maslacem. To im je bila jedna od najdražih ljetnih večera.

— Ne znam koga više žalim, Oliviera ili Gabrija — rekla je.— Ja znam — rekao je Peter, čisteći grašak. — Gabri tu nije baš ništa kriv. Možeš li

vjerovati da je Olivier godinama posjećivao tog starca u šumi i da nikome ništa nije rekao?Sad se pitam što nam još nije rekao.

— Znaš li da je gay?—Vjerojatno i nije, samo nam nije rekao.Clara se nacerila. — E, pa, to bi zbilja raspizdilo Gabrija, ali zato znam nekoliko žena

koje bi se razveselile — zastala je s rukom u pokretu, nožem u zraku. — Mislim da seOlivier osjeća užasno.

— Ma, molim te. Još bi uvijek iskorištavao tog starca da ga netko nije ubio.— Pa nije ništa loše napravio, znaš — rekla je Clara. — Samotnjak mu je sam davao

stvari.—To on kaže.— Kako to misliš?— Pa Samotnjak je mrtav. To je jako prikladno, ne čini ti se?Clara je ponovno prestala sa sjeckanjem. — Što hoćeš reći?— Ništa. Samo sam ljut.— Zašto? Zato što nam nije rekao?—Tebe to ne ljuti?— Možda malo. Ali više me čudi. Ali čuj, pa svi znamo da Olivier voli skupe stvari.— Misliš, da je pohlepan i škrt.— Mene više fascinira ono što je Olivier učinio s tijelom. Još uvijek si ga ne mogu

zamisliti kako vuče tijelo kroz šumu i ostavlja ga u staroj kući Hadleyevih — rekla je Clara.— Ne bih nikada rekla da je dovoljno snažan.

—Ja nikad ne bih rekao da je dovoljno bijesan — rekao je Peter.Clara je kimnula. Nije ni ona. A također se i pitala što im još skriva njihov prijatelj

Olivier. Ali sve ovo je isto tako značilo i da je ovo potpuno krivi trenutak da Claraporazgovara s Gabrijem o „jebenoj pederčini“. Dok su večerali, razgovarala je o ovome sPeterom.

- 185 -

— I tako — zaključila je nad gotovo nedirnutim tanjurom, — još uvijek ne znam što dapoduzmem u vezi Fortina. Da odem k njemu u Montreal i razgovaram s njim o svemuovome, ili da jednostavno sve zaboravim?

Peter je uzeo još jedan komad francuskog kruha, mekane unutrašnjosti i hruskavekorice. Premazao ga je maslacem od kraja do kraja, savršeno precizno. Ravnomjerno.

Clara ga je promatrala, prilično sigurna da će ili početi vrištati, ili jednostavnoeksplodirati, ili u najmanju ruku zgrabiti taj jebeni komad kruha iz njegove ruke i zavitlatiga u zid tako da od njega ostane masna mrlja.

Peter je još uvijek mazao maslac na kruh. Pažljivo, da bude savršeno gladak.Što da joj kaže? Da sve zaboravi? Da ono što je Fortin rekao zapravo uopće i nije toliko

strašno? Definitivno nije dovoljno strašno da zbog toga ugrozi karijeru. Neka sve zaboravi.Uostalom, i da mu nešto i kaže, Fortin sasvim sigurno neće promijeniti mišljenje ohomoseksualcima, a mogao bi se razljutiti na Claru. A izložba koju joj nudi nije mala stvar.Nudi joj sve o čemu je Clara oduvijek sanjala. O čemu je sanjao svaki umjetnik. Na tojizložbi će biti sve važne osobe iz svijeta umjetnosti. Clarina karijera nakon toga će bitifantastična.

Da li da joj kaže da sve zaboravi, ili da se suoči s Fortinom? Za Oliviera i za Gabrija i zasve njihove gay prijatelje. Ali ponajprije za sebe.

Ali znao je da bi se Fortin mogao naljutiti, uvrijediti i otkazati izložbu.Peter je zapiknuo vrh noža u rupu u kruhu da iz nje izvadi maslac.Znao je što želi reći, ali nije znao razmišlja li tako zbog sebe ili zbog Clare.— Dakle? — upitala ga je glasom punim nestrpljenja. — Dakle? — upitala je zatim

nježnije. — Što ti misliš?— A što ti misliš?Clara ga je upitno promatrala. — Ja mislim da bih trebala prijeći preko toga. Možda

ako ponovno kaže tako nešto, možda da mu onda nešto spomenem. Ali ovo je stresantrenutak za sve nas.

— Siguran sam da si u pravu.Clara je oborila pogled na svoju nedovršenu večeru. Čula je oklijevanje u Peterovom

glasu. Ali nije njegova karijera bila na kocki.

Rosa je malo zakvakala u snu. Ruth je skinula malu flanelsku košulju s patke i Rosa jemalo zaklepetala krilima, pa zatim ponovno zaspala, gurnuvši kljun pod krilo.

Ranije te večeri Olivier je posjetio Ruth, uzrujan i uznemiren. Ruth je maknula stareprimjerke New York Timesa sa stolice i sjeo je, izgledajući poput bjegunca u njezinojdnevnoj sobi. Ruth mu je natočila čašu vina za kuhanje i dala veliku celerovu stabljikunamazanu sirom za mazanje, pa sjela pored njega. Sjedili su gotovo sat vremena uopće nerazgovarajući, sve dok Rosa nije ušetala u sobu. Dogegala se odjevena u sivi flanelskisakoić. Ruth je vidjela kako se Olivierove usne stišću, brada podrhtava. Nije stvorio nizvuka. Ali niz njegovo lijepo lice stale su teći suze, ostavljajući za sobom topao i vlažantrag.

I tada joj je ispričao što se dogodilo. Ispričao joj je za Gamachea, za kolibu, zaSamotnjaka i njegovu imovinu. O tome kako je premjestio tijelo, o tome kako je kupio nesamo bistro, nego i pekaru i gotovo sve trgovine u Three Pinesu.

Ruth sve to uopće nije bilo važno. Razmišljala je samo kako da se Olivieru oduži zaovu ispovijest. Što da mu da zauzvrat. Što da mu kaže. Tražila je prave riječi. Da kažeOlivieru da ga voli. Da mu kaže da ga voli i Gabri i da ga nikada, baš nikada nećenapustiti. Da ga ljubav nikada neće napustiti.

- 186 -

Zamišljala je samu sebe kako ustaje sa svog mjesta, sjeda pored njega i uzima njegovudrhtavu ruku, govoreći „Sve će biti dobro“.

Sve će biti dobro. I nježno ga miluje po zgrčenim leđima dok on dolazi k sebi.Ali umjesto svega toga samo si je natočila još vina za kuhanje i promatrala ga.Sad kad je sunce već bilo zašlo i Olivier otišao, Ruth je sjedila u svojoj kuhinji na

bijelom plastičnom stolcu za vrt, za bijelim plastičnim stolom kojeg je pokupila kad ga jenetko bacio. Kad je bila dovoljno pijana, privukla je bilježnicu i dok je Rosa tiho kvakala upozadini, pokrivena malenom, ručno pletenom dekicom, Ruth je zapisala sljedeće:

Vinula se u zrak i prezreno tlo je ispustilo uzdah.Vinula se iznad telefonskih stupova i krovova kućaU kojima su se krili osuđeni na tlo.Vinula se ali nije zaboravila pristojno mahnuti za zbogom...

Tada je poljubila Rosinu glavicu i odšepala stubama u krevet.

- 187 -

Dvadeset osam

Kad je Clara sljedećeg jutra sišla, s iznenađenjem je ustanovila da Peter stoji u vrtu igleda u prazno. Pristavila je kavu, i sad je natočila dvije šalice i otišla do njega.

— Jesi li dobro spavao? — upitala je, pružajući mu šalicu.— I ne baš. Ti?— Prilično dobro. Što je tebe mučilo?Jutro je bilo oblačno, u zraku se osjećala hladnoća. Ovo je bilo prvo jutro koje je doista i

izgledalo kao da je ljeto gotovo i dolazi jesen. Clara je voljela jesen. Šareno lišće, vatricu ukaminu, miris dima od drva nad cijelim selom. Voljela je sjediti ispred bistroa zamotana udebelu odjeću, stisnuta, pijuckati café au lait.

Peter je skupio usta i zagledao se u svoja stopala, zaštićena gumenim čizmama odobilne rose.

— Razmišljao sam o tvojem pitanju. O tome što da poduzmeš u vezi Fortina.Clara se ukipila. — Slušam...Peter je o ovome razmišljao veći dio noći. Ustao je i otišao dolje, šetkao se po kuhinji i

na kraju završio u svojem ateljeu. Svojem utočištu. Mirisao je po njemu. Po mirisunjegovog tijela, po uljanoj boji i platnima. Mirisao je i po piti od limuna s pjenom odbjelanjaka, što nije mogao objasniti. Ništa na svijetu nije mirisalo kao njegov atelje.

I ta ga je spoznaja tješila.Sinoć je ušao u svoj atelje da bi razmišljao, a na kraju i da bi prestao razmišljati. Da

raščisti misli i iz njih izbaci tutnjavu koja kao da je bila sve glasnija, dolazila sve bliže. I tikprije izlaska sunca konačno je znao što mora reći Clari.

— Mislim da bi trebala porazgovarati s Fortinom.Eto. Sad je i to rekao. Clara, stojeći tik do njega prstiju obavijenih oko tople šalice kave,

nije rekla ništa.— Stvarno?Peter je kimnuo. — Žao mi je. Želiš možda da pođem s tobom?— Još nisam sigurna ni idem li ja — obrecnula se i odmaknula nekoliko koraka.Peter je želio otrčati do nje, povući to što je rekao, reći joj da je bio u krivu. Da mora

ostati ovdje pored njega i da ne smije ništa reći Fortinu. Da samo mora održati izložbu.Koga je vraga mislio?— U pravu si — okrenula se, sva jadna. — Neće se uvrijediti, je li tako?— Fortin? Neće. Ne morate se svađati, samo mu reci što ti misliš i to je sve. Siguran

sam da će shvatiti.— Možda mu mogu reći da mislim da sam ga krivo čula. I da je Gabri jedan od naših

najbližih prijatelja.— Tako je. Fortin se vjerojatno neće ni sjećati da je išta takvoga rekao.— Sigurno se neće naljutiti — rekla je Clara i polako ušla u kuću nazvati Fortina.— Denis? Ovdje Clara Morrow. Da, super nam je bilo. Stvarno, je li to dobra cijena?

OK, naravno, reći ću istražiteljima. Čuj, danas dolazim u Montreal i mislila sam da bismose možda mogli nakratko naći. Imam... imam ti nešto za reći — zastala je. — Aha. Aha.Zvuči super. Pola jedan u Santropolu na Aveniji Duluth. Dogovoreno.

- 188 -

Što sam učinio?, zapitao se Peter.

Doručak u Gabrijevom pansionu pokazao se kao otužna revija zagorjelog prepečenca,gumenaste kajgane i prepečene slanine. Kava je bila preslaba, a mlijeko djelovalo kiselo,baš kao i sam Gabri. Policajci se nisu morali unaprijed posavjetovati da zaključe da zadoručkom neće razgovarati o slučaju, nego su čekali da se vrate u Kriznu sobu.

— O, hvala nebesima — rekla je agentica Lacoste i bacila se na najveće kave koje TimHorton's uopće prodaje, a koje im je donio agent Morin. To i čokoladom prelivene uštipke.— Nikad ne bih pomislila da će mi ovo biti draže od Gabrijevog doručka — zagrizla je umekano, slatko tijesto. — Ako nastavi ovako, bit ćemo prisiljeni riješiti slučaj i otići.

— I nije loša ideja — rekao je Gamache, stavljajući svoje naočale oblika polumjesecakoje je nosio samo za čitanje.

Beauvoir je otišao do svog računala provjeriti ima li poruka. I na zaslonu pronašaozalijepljenu poruku s već poznatim rukopisom. Strgnuo je papirić, zgužvao ga i bacio napod.

I glavni istražitelj Gamache je promatrao zaslon svog računala. Rezultate pretrage riječi„Charlotte“ na Googelu.

Pijuckajući kavu letio je pogledom preko pojmova Good Charlotte, punk rock grupa;Charlotte Brontë; Charlotte Church; Charlottina mreža; grad Charlotte u Sjevernoj Karolinii Charlottetown na otoku Prince Edward; Otočje kraljice Charlotte na drugoj stranikontinenta, u Britanskoj Kolumbiji. Većina gradova s tim imenom bila je tako nazvana učast kaljice Charlotte.

— Znači li vam išta ime Charlotte? — upitao je svoje suradnike.Nakon nekoliko trenutaka su odmahnuli glavama.— A kraljica Charlotte? Supruga kralja Georgea?— Georgea Trećeg? Onog ludog? — upitao je Morin. Ostali su ga začuđeno pogledali.

Nasmiješio se. — Bio sam dobar u povijesti u srednjoj.A pomoglo je i to, pomislio je Gamache, što je tebi srednja bila malo bliže nego nama.

Zazvonio je telefon i Morin se javio. Zvao je Konzervatorij Martinù iz Praga. Gamache jeslušao Morinovu stranu razgovora sve dok nije zazvonio i njegov vlastiti telefona.

Zvala ga je načelnica Brunel.— Dođem ujutro u ured, a on izgleda kao Hanibalov šator. Jedva se mogu micati od

svih tih Samotnjakovih stvari, Armand — nije zvučala kao da joj to smeta. — Ali ne zovemte zbog toga. Imam prijedlog za tebe. Jesi li možda za ručak sa Jérômeom i sa mnom kodnas doma? Želi ti nešto pokazati. A i ja imam vijesti za tebe.

Dogovorili su se da će se naći u jedan u stanu Brunelovih u ulici Laurier. Čim jeprekinuo vezu, telefon je ponovno zazvonio.

— Treba vas Clara Morrow, gospodine — rekao mu je agent Morin.— Bonjour, Clara.— Bonjour. Samo sam vam željela reći da sam jutros razgovarala s Denisom Fortinom.

Zapravo, kasnije se nalazimo na ručku. Rekao mi je da je pronašao kupca za vaše rezbarije.— Ma stvarno? Koga?— To nije rekao, ali kaže da je dotični spreman platiti tisuću dolara za obje. Fortin misli

da je to dobra cijena.— Zanimljivo. Trebaš li možda prijevoz do grada? I ja imam sastanak.— Naravno, hvala vam.— Doći ću po tebe za sat i pol.

- 189 -

Kad je ovaj put prekinuo vezu, agent Morin je čekao, njegov je razgovor već biozavršio.

— Kažu da Martinu nije imao djece. Znali su za tu violinu, ali kažu da je nestala —Morin je provjerio u bilješkama. — 1959. Rekao sam im da smo ju mi pronašli i da imamooriginalne partiture. Presretni su, kažu da je i jedno i drugo izvanredno vrijedno. Zapravosu rekli da je to dio češkog nacionalnog blaga.

Ponovno ta riječ. Blago.— Jesi li se raspitao i o skladateljevoj supruzi, Charlotte?— Jesam. Bili su zajedno jako dugo, ali su se zapravo vjenčali tek kratko prije njegove

smrti. Charlotte je umrla prije nekoliko godina. Nema nasljednika.Gamache je kimnuo, razmišljajući. Zatim se ponovno obratio agentu Morinu. — Želim

da mi istražiš ovdašnju zajednicu Čeha. Posebno obitelj Parra. I saznaj kako su živjeli uČeškoj. Kako su otišli otamo, s kim se ovdje druže, gdje im je obitelj. Sve.

Zatim je otišao do Beauvoira. — Krećem u Montreal na savjetovanje s načelnicomBrunel i istražiti još nešto, ostat ću do kraja dana.

— D'accord. Čim Morin sazna sve što može o Parrama, otići ću do njih.— Nemoj sam.— Neću.Gamache je zastao i pokupio komad papira s poda pored Beauvoirovog stola.

Razmotao ga je i pročitao. Usred tvoje noćne more,— Usred tvoje noćne more, ponovio je, pružajući papir Beauvoiru. — Što misliš da ovo

znači?Beauvoir je slegnuo ramenima i otvorio jednu ladicu svojeg stola. U njoj je ležalo pravo

gnijezdo zgužvanih riječi. — Nalazim ih posvud. U džepovima kaputa, jutros sam našaojednu prikucanu na vrata svoje sobe u pansionu. Ova je bila zalijepljena za moje računalo.

Gamache je zavukao ruku u ladicu i izvukao prvi papirić koji mu je pao pod ruku.

da će božanstvo koje ubija iz užitkai ukloniti bol.

— Sve su ovakve?Beauvoir je kimnuo. — Svaka je luđa od prethodne. Što da radim s njima? Bijesna je jer

smo joj oduzeli vatrogasni dom i koristimo ga. Mislite da bih mogao isposlovati sudskuzabranu približavanja?

— Protiv osamdesetogodišnje dobitnice Guvernerove nagrade koja te proganja slanjemstihova?

Tako rečeno, zvučalo je kao da se baš i neće održati na sudu.Gamache je još jednom pogledao zgužvane porukice, izgledale su kao tuča. — Idem ja,

dakle.— Hvala na pomoći — povikao je Beauvoir za njim.— De rien — Gamache je zamahnuo rukom i nestao.

Za sat ili malo više vožnje do Montreala Gamache i Clara su razgovarali ostanovnicima Three Pinesa, o ljetnim posjetiteljima, o Gilbertima, za koje je Clara mislilada bi možda mogli i ostati.

— Stari Mundin i Charles su neki dan došli do sela. Staroga se jako dojmio VincentGilbert. Izgleda da ga je čak i prepoznao u šumi, ali nije želio ništa reći.

— Kako ga je prepoznao?

- 190 -

— Postojanje — rekla je Clara.— Pa naravno — rekao je Gamache, ulazeći na autocestu prema Montrealu. — Charles

ima Downov sindrom.— Nakon što se Charles rodio, Myrna im je poklonila primjerak Postojanja. Pročitali su

ju i promijenila im je život. Promijenila je ta knjiga dosta života. Myrna kaže da je dr.Gilbert velik čovjek.

— Siguran sam da bi se on složio.Clara se nasmijala. — Pa ipak, mislim da ne bih uživala odrastati uz sveca.Gamache se morao složiti. Većina svetaca su bili i mučenici. I s njima je umrlo i previše

ljudi. Gamache i Clara su se u prijateljskoj tišini provezli pored oznaka za Saint-Hilaire,Saint-Jean i selo po imenu Ange Guardien, anđeo čuvar.

— Da ti kažem „Woo“, što bi pomislila? — upitao je Gamache.— Osim očiglednoga? — pogledala ga je u šali, kao da se brine za njegovo mentalno

zdravlje.— Ima li ta riječ za tebe bilo kakvo značenje?Kad je vidjela da ne odustaje, Clara se uozbiljila. — Woo — ponovila je. — Glagol;

„udvarati se“? Ali mislim da se to više ne govori.—Nisam siguran ni da se to danas više radi — nasmijao se Gamache. — Ali znam na

što misliš. I mislim da to nije ono što tražim.—Žao mi je, onda ne mogu pomoći.—Ma ionako vjerojatno nije važno — sad su već bili prešli most Champlain. Gamache

je zašao na bulevar Saint-Laurent, skrenuo lijevo, zatim još jednom lijevo i iskrcao Clarupred restoran Santropol baš na vrijeme za ručak.

Clara se uspela stubama, zatim okrenula i vratila do njega. Nagnula se do prozora iupitala: — Da netko uvrijedi nekoga koga volite, biste li reagirali?

Gamache je promislio. — Nadam se da bih.Clara je kimnula i otišla. Ali poznavala je Gamachea i znala je da nikakva „nada“ ne bi

imala mjesta u njegovoj odluci.

- 191 -

Dvadeset devet

Nakon ručka koji je počeo začinjenom juhom od krastavaca, nastavio se salatom odškampa i komorača, te kulminirao pitom od krušaka, Gamache i bračni par Brunelsmjestili su se u svijetlu dnevnu sobu njihovog stana na drugom katu. Prostorija je bilaobrubljena knjigama. Na više mjesta su ležali predmeti pronađi po raznim dućanima imjestima. Stara grnčarija, nešto od toga potrgano; šalice okrznutih rubova. Soba je bilaugodna, vidjelo se da u njoj ljudi žive i čitaju i razgovaraju i razmišljaju i smiju se.

—Malo sam istraživala predmete iz kolibe — rekla je Thérèse Brunel.— I? — Gamache, koji je sjedio na mekanom naslonjaču držeći malu šalicu espressa, se

nagnuo prema naprijed.— Zasad ništa. Koliko god nevjerojatno, nijedan od predmeta nije ni na kojem popisu

ukradenih umjetnina, iako još nisam došla do kraja s istraživanjem. Trebat će mi tjedni dasve to provjerim sa sigurnošću.

Gamache se polako ponovno zavalio u naslonjač i prekrižio svoje dugačke noge. Akonisu ukradeni, što su onda? — Koja je druga mogućnost? — upitao je.

— Pa, sad; da je ubijeni doista i bio vlasnik svih tih predmeta. Ili da ih je ukrao od ljudikoji su sad mrtvi, koji ga nisu mogli prijaviti. Tijekom rata, na primjer. Kao Jantarna soba.

— Ili mu ih je možda netko poklonio — predložio je Thérèsin suprug, Jérôme.—Ali imaju golemu vrijednost — pobunila se Thérèse. — Zašto bi mu to netko samo

poklonio?— Za neku protuuslugu? — rekao je Jérôme.Tada su svo troje zašutjeli, razmišljajući kakva bi usluga zasluživala takvu naknadu.— Bon, Armand, imam nešto za tebe — Jérôme je ustao i uspravio se do svih svojih

metar i šezdeset. Bio je građen poput gotovo savršenog kvadra, no svoje je zbijeno tijelonosio sa mnogo gracioznosti, kao da je ispunjeno mislima koje mu ne stanu u glavu.

Stisnuo se na naslonjač pored Gamachea. U ruci je imao obje rezbarije iz kolibe.— Za početak moram reći da je ovo nevjerojatan rad. Izgledaju kao da će progovoriti,

zar ne? Thérèse mi je rekla da je moj zadatak otkriti što nam doista govore. Odnosno, štoznače.

Okrenuo je rezbarije i ugledali su slova urezana u dno.U rezbariju koja je prikazivala ljude na obali bilo je urezano MRKBVYDDO.U onu s prikazom broda u plovidbi OWSVI.—Ovo je šifra — objasnio je Jérôme, stavljajući naočale i ponovno prinoseći slova

očima. — Počeo sam s najjednostavnijim stvarima. Raspored slova na tipkovnici. To mi sečinilo najjednostavnijim, nečime što bi odabrao amater. Znaš ga?

— Qwerty. Raspored na tipkovnicama za engleski jezik — rekao je Gamache. —Qwerty je prvih par slova u prvom redu s lijeve strane.

— Kad se to koristi kao šifra, najčešće se umjesto slova kojeg želiš napisati napiše prvoslovo do njega. To je jako lako dešifririati. Ali ovo nije to, da ti odmah kažem. Ne —Jérôme je ustao i Gamache se gotovo prevalio u udubinu koju je napravilo njegovo tijelo.— Probao sam čitav niz poznatih načina šifriranja i nisam uspio pročitati što ovdje piše.Žao mi je.

- 192 -

Gamache se nadao da će majstor šifriranja uspjeti raskrinkati Samotnjakov kod. Ali kaoi većina ovog slučaja, ni šifra nije bila susretljiva.

— Ali ipak mislim da znam koja je šifra korištena. Cezarov pomak.— Slušam.— Bon — rekao je Jérôme, uživajući i u izazovu i u tome što ima publiku. — Julije

Cezar je bio genije. I danas je car nas zaljubljenika u šifriranje. Svojim postrojbama uFrancuskoj je slao poruke na grčkom alfabetu. Ali kasnije je razvio vlastitu šifru. Poruke jepisao na rimskom alfabetu, našoj latinici, ali s pomaknom od tri mjesta. Znači, ako je želioposlati poruku „ubij“, to bi u toj šifri postalo... — dohvatio je komad papira i napisao slovaabecede.

ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUVWXYZZatim je zaokružio četiri slova. NLOO.— Shvaćate?Gamache i Thérèse su se nagnuli nad njegov neuredni stol.— Znači, samo je pomaknuo tri slova — rekao je Gamache. — Ako je šifra na

rezbarijama Cezarov pomak, možemo li dešifrirati što piše? Pomaknuti slova i to je to?Pogledao je slova na rezbariji s brodom.— To bi značilo da je Samotnjak želio napisati... L, T, P. OK, ni ne moram dalje, vidim

da ovo nikamo ne vodi.— Ne, Cezar je bio pametan čovjek, a mislim da je i tvoj Samotnjak bio inteligentan. Ili

se barem razumio u šifriranje. Genijalnost Cezarovog pomaka leži u tome što je gotovonemoguć za dešifriranje jer osoba koja šifrira sama odlučuje za koliko će mjesta pomaknutislova. A moguće se čak i odlučiti za ključ, riječ bez koje je nemoguće dešifrirati poruku.Odabereš neku riječ koju ni ti, ni onaj kome šalješ poruku nećete nikada smetnuti s uma izapišeš ju na početak abecede, pa tek onda počneš šifrirati. Recimo da je ta riječ Montréal.

Dohvatio je papir s abcedeom i zapisao Montréal ispod prvih osam slova, a zatimostatak ispunio abecedeom, počevši od A.

ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUVWXYZMONTREALABCDEFGHIJKLMNOPQR

— Dakle, ako sad i dalje želimo poslati poruku „ubij“, što dobivamo? — upitao jeJérôme Gamachea.

Glavni istražitelj je dohvatio olovku i zaokružio druga četiri slova. CADD.— Točno tako — dr. Brunel je sjao od sreće. Gamache ga je promatrao, očaran. Thérèse,

kojoj je već bio objasnio o čemu se radi, samo je stajala i pustila ih da rade, ponosna nasvojeg pametnog supruga.

— Znači, potrebna nam je ključna riječ - Gamache se uspravio.— Sitnica — nasmijao se Jérôme.— E, pa, mislim da ju znam.Jérôme je kimnuo, privukao stolac i sjeo za stol. Urednim je slovima još jednom napisao

sva slova abecede.ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUVWXYZ

Položio je olovku na početak sljedećeg retka.— Charlotte — rekao je Gamache.

Clara i Denis Fortin sjedili su uz kavu. Dvorišni vrt restorana Santropole je bio gotovoprazan. Groznica onog dijela dana kad bi se u restoran sjatila izgladnjela gomila, pretežnoboemski raspoloženi mlađi ljudi iz četvrti Plateau Mont Royal, bila je iza njih.

Konobar im je donio račun i Clara je znala da je ovo trenutak kojeg je čekala.

- 193 -

— Željela sam s tobom razgovarati još o nečemu.— O rezbarijama? Jesi li ih donijela? — Fortin se nagnuo prema njoj.— Ne, još su uvijek kod glavnog istražitelja, ali rekla sam mu za tvoju ponudu. Mislim

da neće biti tako brzo na prodaju, ipak su dio dokaza u slučaju ubojstva.— Pa naravno. Nije žurba, iako mi se čini da ovaj potencijalni kupac neće još dugo biti

zainteresiran. Pravo je čudo da se uopće i našao potencijalni kupac.Clara je kimnula i pomislila da bi se jednostavno mogli tu oprostiti. Ona bi se mogla

vratiti u Three Pines, baciti se na popisivanje gostiju koje je željela pozvati na izložbu iostaviti ovo iza sebe. Fortinova opaska o Gabriju već je ionako bila napola zaboravljena.Sigurno nije tako mislio.

— Dakle, o čemu si željela razgovarati? O tome bi li trebala kupiti vilu u Provansi iliToskani? Ili možda jahtu?

Clara nije bila sigurna šali li se Fortin, ali šalio se ili ne, nije joj olakšavao zadatak.— Ma samo sitnica. Sigurno sam te krivo čula, ali dok smo sjedili u bistrou u Three

Pinesu učinilo mi se da si nešto rekao o Gabriju.Fortin je izgledao zainteresirano, zabrinuto i zbunjeno.— To je naš konobar — pojasnila je Clara. — Onaj koji nam je donio pića.Fortin ju je i dalje samo promatrao. Clari se činilo da joj svaka razumna misao isparava

iz glave. Odjednom, nakon što je cijelo jutro vježbala što će reći u ovom trenutku, sad senije mogla sjetiti ni kako se zove. — Samo sam mislila, znaš...

Glas ju je izdao. Ne može ona ovo. Ovo je sigurno znak, pomislila je; znak od Boga dane treba ništa reći. Da radi od muhe slona.

— Nije važno — nasmiješila se. — Samo sam ti željela reći kako se zove.Nasreću, Fortin je bio naviknut na umjetnike, koji su najčešće bili pijani, poremećeni ili

na drogama. Clara je, čini se, bila sve to. Sigurno mu se činila kao fantastična umjetnicasva takva zbrčkana.

Fortin je potpisao račun i ostavio prilično veliku napojnicu, primijetila je Clara.— A sad ga se sjećam — Fortin ju je poveo kroz restoran, uređen u tamnom drvu,

prožet mirisom biljnih čajeva. — Ona tetkica.

VDTK?? MMF/XBuljili su u slova. Što su ih dulje promatrali, to su bila besmislenija, što je već i samo po

sebi nešto govorilo.— Imaš li još kakvih ideja? — Jérôme je podigao pogled sa stola.Gamache je bio zaprepašten. Bio je uvjeren da je u pravu, da je „Charlotte“ ključ za

razumijevanje šifre. Neko je vrijeme šutke razmišljao, promatrajući slova.— Woo — rekao je. Pokušali su i to.Ništa.— Waiden — rekao je, ali svjestan da su šanse minimalne. I naravno, opet ništa.Ništa, ništa, ništa. Što mu je promaklo?— Pa, ja ću pokušavati i dalje — rekao je Jérôme. — Možda nije Cezarov pomak. Ima

još puno načina šifriranja.Osmjehnuo se utješno i Gamache je pomislio da se pacijenti doktora Brunela sigurno

osjećaju kao on sad. Vijesti su možda loše, ali barem znaju da imaju liječnika koji nećeodustati.

— Što mi možeš reći o svojem kolegi Vincentu Gilbertu? — upitao ga je Gamache.

- 194 -

— Nije on moj kolega — rekao je Jérôme otresito. — Niti bilo čiji, ako se dobro sjećam.Gilbert nikad nije imao strpljenja za budale. Jesi li primijetio da ljudi koji to tvrde za sebenajčešće sve osim sebe smatraju budalama?

— Zar je tako strašno?— Jérôme se samo ljuti jer si je dr. Gilbert umišljao da je Bog — rekla je Thérèse,

sjedajući na naslon za ruku na naslonjač u kojem je sjedio njezin suprug.— S takvima je teško raditi — rekao je Gamache, koji je u svojoj karijeri također bio

prisiljen surađivati s par takvih bogova.— Ma nije to — nasmiješila se Thérèse. — Jérôme se ljuti na njega jer zna da je on pravi

Bog, a Gilbert mu se odbio pokloniti.Nasmijali su se, ali Jérôme se prvi uozbiljio. — Vrlo opasan čovjek, Vincent Gilbert.

Mislim da doista i pati od kompleksa Boga. Megalomanijak. Vrlo pametan. Ona njegovaknjiga...

— Postojanje.— Tako je. Čista izmišljotina, svaka je riječ pažljivo odabrana da postigne željeni

rezultat. Ali moram mu priznati da je upalilo. Većina onih koji su ju pročitali sad se slažu snjim. On je svakako velik čovjek, možda čak i pravi svetac.

— Ti mu ne vjeruješ?Dr. Brunel je frknuo nosom. — Jedino čudo koje je taj izveo je bilo da je uspješno

uvjerio sve ostale da je svetac. Što i nije sitnica uzmemo li u obzir kolika je šupčina.Vjerujem li mu? Ne.

— A sad je vrijeme za moje vijesti — rekla je Thérèse Brunel, ustajući. — Dođi samnom.

Gamache je ustao i krenuo za Thérèse, ostavljajući Jérômea da se bavi šifrom. Radnasoba bila je zatrpana s još papira i časopisa. Therese je sjela za svoje računalo i nakonnekoliko trenutaka na zaslonu se pojavila fotogafja. Prikazivala je rezbariju nasukanogbroda.

Gamache si je privukao stolac ne skidajući pogled sa zaslona. — Je li to...— Još jedna od tvojih? Oui — osmjehnula se poput mađioničara koji je iz šešira

izvukao posebno spektakularnog zeca.— Samotnjak je i ovo napravio? — Gamache se okrenuo u stolcu i zagledao u nju.

Kimnula je. Ponovno je pogledao fotografiju. Ova je rezbarija bila složena. Na jednoj jestrani bio prikazan nasukan brod, zatim šuma, a na drugoj strani su ljudi gradili malo selo.— Čak i na fotografiji se čini kao živa. Vidim sićušne ljude. Jesu li to isti oni sa drugedvije?

— Mislim da jesu. Ali nisam pronašla preplašenog dječaka.Gamache je pogledom pretražio selo, brod na obali, šumu. Ništa. Što mu se dogodilo?

— Potrebna nam je i ova — rekao je.— Nalazi se u privatnoj kolekciji u Zurichu. Nazvala sam poznanika, vlasnika jedne

tamošnje galerije. Vrlo utjecajan čovjek. Rekao je da će nam pomoći.Gamache je znao da je bolje da ne ispituje previše načelnicu Brunel o njezinim vezama i

poznanstvima.— Ne treba mi jer je drugačija, jer nema dječaka — rekao je. — Moramo saznati i što

piše na dnu.Kao i druge dvije, i ova je rezbarija na površini bila mirna, blažena. Ali ispod površine

je nešto vrebalo. Nemir.Pa ipak, sićušni drveni ljudi doimali su se sretno.

- 195 -

— Pronašla sam još jednu. U privatnoj zbirci u Cape Townu — zaslon je zatreperio islika se promijenila. Dječak je sad ležao u snu ili mrtav, na padini planine. Gamache jenataknuo naočale i nagnuo se bliže, škiljeći.

— Teško je reći, ali mislim da je to isti mladić.— I ja — rekla je načelnica Brunel.— Je li mrtav?— To sam se i ja pitala, ali mislim da nije. Primjećuješ li išta na ovoj rezbariji, Armand?Gamache se odmaknuo i duboko udahnuo, što mu je donekle smanjilo nervozu.

Zažmirio je, zatim ponovno otvorio oči. Ali ovog puta se nije namjeravao pomno zagledatiu fotografiju na zaslonu. Ovog puta ju je želio doživjeti.

Nakon par minuta shvatio je da je Thérèse Brunel u pravu. Ova rezbarija je doista biladrugačija. Očigledno ju je napravio isti umjetnik kao i ostale, tu nije bilo sumnje, alirazlikovala se u jednom vrlo važnom detalju.

— Nema straha.Therese je kimnula. — Samo mir. Zadovoljstvo.— Čak i ljubav — rekao je glavni istražitelj. Želio je dodirnuti ovu rezbariju, čak i

posjedovati možda, iako je znao da se to neće dogoditi. Osjetio je, ne po prvi put, blagdodir prstiju želje. Pohlepe. Znao je da ga ti prsti nikada neće navesti da djeluje. Ali znao jeda druge možda jesu. Ova rezbarija bila je vrijedna, nešto što bi svatko poželio. A i druge,vjerojatno.

— Što si saznala o njima? — upitao je.— Prodane su putem posrednika, tvrtke iz Ženeve. Poznajem ih. Vrlo diskretni, vrlo

skupi.— Koliko su ih naplatili?— Prodali su sedam ovakvih. Prvu prije šest godina. Za petnaest tisuća. Cijena je rasla

i posljednja je prodana za tristo tisuća. Prošle zime. Moj poznanik kaže da bi se sljedećalako mogla prodati i za pola milijuna.

Gamache je zapanjeno puhnuo. — Onaj tko ih je prodao zaradio je stotine tisuća.— Aukcijska kuća u Ženevi odnijela je pozamašnu proviziju, ali malo sam računala.

Onaj tko ih je prodao zaradio je oko milijun i pol.Gamache je grozničavo razmišljao. I tada naletio na zid. Na činjenicu. Izjavu.Bacio sam rezbarije, u šumi, dok sam išao doma.Olivierove riječi. Još jedna Olivierova laž.Glup, glup čovjek, razmišljao je Gamache. Zatim je ponovno pogledao zaslon računala

i dječaka koji je ležao na leđima na planini. Je li moguće, zapitao se.Je li Olivier kriv? Je li on ubio Samotnjaka?Milijun dolara je moćan motiv. Ali zašto bi ubio onoga tko je stvarao ova djela? Ne,

Olivier im još uvijek nije sve rekao, razmišljao je Gamache; a ako ima ikakve nade dapronađu pravog ubojicu, vrijeme je za istinu.

Zašto Gabri baš mora biti tolika jebena pederčina, pomislila je Clara. I tetkica. I zašto jamoram biti takva jebena kukavica?

— Da, to je taj — začula je samu sebe kako govori u jednom od onih izvantjelesnihiskustava. Dan je već bio prilično topao, ali dok su stajali na pločniku, Clara je privuklakaput bliže tijelu.

— Kamo da te odbacim? — upitao je Denis Fortin.Kamo? Clara nije znala gdje je Gamache, a mobitel mu je bio isključen. Snaći ću se

sama, hvala ti.

- 196 -

Rukovali su se.— Ova izložba će biti super važna i za tebe i za mene. Drago mi je da ti je krenulo —

rekao je Fortin prijateljski.— Još samo nešto. Gabri. On je moj prijatelj.Clara je osjetila kako joj Fortin ispušta ruku, ali se i dalje smiješio.— Moram ti reći da on nije ni pederečina, ni tetkica.— Jesi sigurna? Meni se baš čini kao homić.— Da, homoseksualac je — rekla je Clara, osjećajući kako gubi usredotočenost.— Ma o čemu ti pričaš, Clara?— Nazvao si ga pederčinom i tetkicom.— Da, pa?— To nije bilo pristojno.Sad se osjećala kao školarka. Riječi poput „pristojno“ nisu se mogle često čuti u svijetu

umjetnosti. Osim kao uvreda.— Nije valjda da mi glumiš cenzora?Glas mu je postao slatkast i gust poput sirupa, Clara je osjetila kako se njegove riječi

lijepe za nju. A oči, inače ugodne, sad su bile hladne. Upozoravajuće.— Ne, samo ti govorim da si me iznenadio izborom riječi i da ne volim kad mi netko

vrijeđa prijatelje.— Ali on jest i pederčina i tetkica. I sama si to rekla.— Rekla sam da je homoseksualac — osjetila je kako joj se obrazi žare i znala je da je

vjerojatno crvena poput rajčice.— Aha — uzdahnuo je, tresući glavom. — Sad shvaćam — pogledao ju je kao da ju

sažalijeva, otprilike kao da gleda bolesnog kućnog ljubimca. — Javila nam se seoskacurica. Predugo živiš u toj selendri, Clara. Sad već i razmišljaš kao provincijalka. Namećešcenzuru sebi samoj, pokušavaš i meni tako. To je jako opasno. Ta tvoja lažna, političkaispravnost. Umjetnik mora pomicati granice, razbijati zidove, izazivati, šokirati. Ti nisispremna na to, zar ne?

Stajala je i samo buljila u njega, ne do kraja svjesna što joj govori.— Ne, nisam ni mislio da jesi — rekao je. Ja govorim istinu i govorim ju na način koji

možda šokira, ali je barem stvaran. Ti više voliš da je sve lijepo i uredno. I pristojno.— Uvrijedio si dragu osobu i to njemu iza leđa — rekla je. Ali već je osjetila kako joj

naviru suze. Od bijesa, ali svejedno je znala kako će to izgledati. Kao slabost.— Morat ću još malo razmisliti želim li postaviti tvoju izložbu — rekao je Fortin. —

Jako si me razočarala. Mislio sam da si prava umjetnica, ali izgleda da si se samopretvarala. Površna si. Beznačajna. Ne smijem ugroziti ugled vlastite galerije zbog nekogatko nije spreman preuzeti rizike umjetničkog stvaralaštva.

Promet je na trenutak posustao i Denis Fortin se zaletio preko ulice Saint Urbain. Kadje prešao na drugu stranu, pogledao je prema njoj i stresao glavom. Zatim je žustrimkorakom otišao do svojeg automobila.

Istražitelj Jean Guy Beauvoir i agent Morin prilazili su domu obitelji Parra. Beauvoir jeočekivao nešto tradicionalno. Nešto prikladno češkom drvosječi. Možda nešto poputšvicarske planinske kuće. Beauvoir je ljude dijelio na Kvebečane i „druge“. Strance. Kinezisu mu svi bili slični, Afrikanci također. Južnoamerikanci bi mu, da uopće razmišlja onjima, vjerojatno isto svi izgledali isto, jeli istu hranu, živjeli u jednakim domovima. Manjeugodnim od njegovoga. Za Engleze je provjereno znao da su svi isti. Šašavi.

- 197 -

Švicarci, Česi, Nijemci, Norvežani i Šveđani su mu svi bili jedna homogena masa.Visoki, plavokosi, dobri u sportu i ne baš previše pametni ljudi koji žive u kućama svisokim šiljastim krovovima, vole drvo i mliječne proizvode.

Usporio je i krivudajući prišao automobilom sve do tik ispred kuće. Vidio je samostaklo; na nekim je mjestima blistalo na suncu, na drugima odražavalo nebo i oblake i pticei šumu; planinu iza kuće i mali bijeli zvonik. Crkva u Three Pinesu bila je priličnoudaljena, ali činila se sasvim blizu, preslikana u ovoj predivnoj kući koja je odražavalaživot oko sebe.

— Dobro da ste me uhvatili. Baš se vraćam na posao — rekao je Roar, otvarajući vrata.Uveo je Beauvoira i Morina u kuću. Bila je ispunjena svjetlošću. Pod je bio od glatkog

betona. Čvrst, pouzdan. Kući je davao dojam sigurnosti i omogućavao joj da se istakne. Abogme se isticala.

— Merde — prošaptao je Beauvoir na vratima velike prostorije, kombinacije kuhinje,blagovaonice i dnevne sobe. S tri strane okružena staklenim zidovima, ova prostorija kaoda nije bila odijeljena od svijeta izvan nje. Granica između unutarnjeg i vanjskog prostorakao da nije postojala. Između šume i doma.

Gdje bi drugdje živio češki drvosječa nego u šumi. U domu sačinjenom od svjetlosti.Hanna Parra je stajala pored sudopera, brišući ruke, a Havoc je spremao posuđe od

ručka. Mirisalo je na juhu.— Nisi u bistrou? — Beauvoir se obratio Havocu.— Danas radimo dvokratno. Olivier je upitao imam li išta protiv.— I imaš li?— Nešto protiv? — otišli su do dugačkog stola u blagovaonici i sjeli. — Ne. Mislim da

je pod velikim pritiskom.— Kakav je kao šef? — Beauvoir je primijetio da je Morin izvadio svoju bilježnicu i

olovku. On je bio rekao mladom policajcu da to napravi čim sjednu. Taj potez uvijekuznemiri ispitanike, a Beauvoir ih je i želio uznemiriti.

— Super je, ali prije njega sam radio za tatu.— Ma što ti to znači? — upitao je Roar. Beauvoir je promotrio niskog, snažnog

muškarca u potrazi za tragom agresivnosti, ali ovo je, izgleda, bila uobičajena obiteljskašala.

— Olivier me bar ne tjera da baratam pilama i sjekirama i mačetama.— Olivierova čokoladna pita i sladoled su daleko opasniji. Kad imaš sjekiru u ruci, bar

znaš da moraš biti na oprezu.Beauvoir je shvatio da će morati brzo prijeći na stvar. Ono što mu se učinilo kao

prijetnja to uopće nije bilo, baš kao što ono što se činilo prekrasnim nije bilo ni blizu.— Pokazat ću vam sliku ubijenoga.— Već smo ju vidjeli. Pokazala nam ju je agentica Lacoste — rekla je Hanna.— Molim vas da ju ponovno pogledate.— O čemu se radi, istražitelju? — upitala je Hanna..— Vi ste Česi.— Jesmo, pa?— Dugo ste ovdje, znam — rekao je Beauvoir, ignorirajući njezine upite. — Mnogo

Čeha se doselilo nakon sovjetske invazije.— Češka zajednica ovdje je brojna — složila se Hanna.— Toliko brojna da imate i svoje udruženje. Sastajete se jednom mjesečno na večerama.

Sve je ovo, pa i više, Beauvoir saznao iz Morinovog istraživanja.— Tako je — rekao je Roar, oprezno promatrajući Beauvoira, pitajući se kamo ovo vodi.

- 198 -

— I nekoliko ste puta bili predsjednik udruge? — rekao je Beauvoir Roaru, a zatim seokrenuo i prema Hanni. — Zapravo, oboje ste bili predsjednici.

— I nije to neka čast, istražitelju — osmjehnula se Hanna. — Na to mjesto prije ilikasnije dođe svatko. Nema izbora, samo rotacija dužnosti.

— Ali može se reći da ste upoznati sa svim članovima češke zajednice ovdje?Pogledali su se, sad već pomalo nepovjerljivi, pa kimnuli.— Onda biste trebali poznavati i našu žrtvu. Bio je Čeh — Beauvoir je izvadio

fotografiju iz džepa i položio ju na stol. Ali nisu ju ni pogledali. Svo troje je samo piljilo unjega. Bili su iznenađeni. Iznenađeni da ih je raskrinkao? Ili da je ubijeni bio Čeh?

Beauvoir je morao priznati da su obje mogućnosti jednako vjerojatne.Zatim je Roar dohvatio fotografiju i zagledao se u nju. Odmahnuo je glavom i pružio ju

supruzi. — Već smo ju vidjeli i već smo rekli agentici Lacoste isto što i vama. Ne znamotko je. Ako je i bio Čeh, nije dolazio na večere. Nije uopće imao dodira sa zajednicom. Alinaravno, ostale ćete morati sami pitati.

— Već jesmo — Beauvoir je vratio fotografiju u džep. — A agenti upravo u ovomtrenutku razgovaraju s pripadnicima vaše zajednice.

— To je profiliranje? — upitala je Hanna Parra. Nije se više smiješila.— Ne, nego istraživanje. Ako je ubijeni bio Čeh, razumna je pretpostavka da bi

zajednica Čeha mogla nešto znati, zar ne?Zazvonio je telefon i Hanna ga je dohvatila, pa pogledala broj. — Eva je — javila se na

francuskom i rekla prijateljici da upravo razgovaraju s policijskim istražiteljem, i ne, ni onine znaju tko je na fotografiji. I da, i ona je iznenađena da je ubijeni bio Čeh.

Pametno, pomislio je Beauvoir. Hanna je odložila telefon i iste sekunde je ponovnozazvonio.

— Yanna zove — rekla je, ali ovoga puta se nije javila. Shvatili su da će im telefonzvoniti cijelo poslijepodne. Policajci su obilazili Čehe, ispitivali ih, odlazili. A zatim supripadnici češke zajednice zivkali jedni druge.

Sve se to činilo pomalo sumnjivo dok Beauvoir sam sebi nevoljko nije priznao da bi onu ovakvoj situaciji napravio isto to.

— Znate li tko je Bohuslav Martinù?— Tko?Beauvoir je ponovio ime, zatim im pokazao ispis s Mori-novog računala.— Aha, Bohuslav Martinù — rekao je Roar, izgovarajući to tako da Beauvoir nije ni

slovca prepoznao. — Češki skladatelj. Nemojte mi reći da vam je on sumnjivac.Roar se nasmijao, ali Hanna nije, a nije ni Havoc.— Ima li itko od ovdašnjih Čeha ikakve veze sa skladateljem?— Ne, nitko — rekla je Hanna vrlo uvjereno.Iz Morinovog istraživanja nisu saznali previše o Parrama. U Češkoj su imali nekoliko

teta i ujaka, nikakve druge obitelji. Pobjegli su otamo u svojim ranim dvadesetima izatražili azil kao izbjeglice, a Kanada im ga je i dala. Sad su već imali državljanstvo.

Ništa neobično. Nisu bili povezani s Martinùom. Nisu bili povezani ni sa kim slavnim,ni sa kim ozloglašenim. Niti sa Woo, niti sa Charlotte, niti sa blagom. Ni sa čim.

Pa ipak, Beauvoir je bio uvjeren da znaju više nego što su mu rekli. Više nego što jeMorin uspio otkriti.

Dok su odlazili i u staklenoj kući Parra se odražavao njihov automobil, Beauvoir sezapitao jesu li Parre jednako transparentni kao njihova kuća.

- 199 -

— Imam pitanje za tebe — rekao je Gamache dok su se vraćali u dnevnu sobu stanaBrunelovih. Jérôme ih je na sekundu pogledao, zatim se ponovno zadubio u kriptičnaslova, pokušavajući u njima pronaći bar neki smisao.

— Slušam.— Denis Fortin —— Iz galerije Fortin? — prekinula ga je načelnica.Gamache je kimnuo. — Bio je u Three Pinesu i vidio jednu od rezbarija. Kaže da ne

vrijede mnogo.Thérèse Brunel je razmislila. — Ne čudi me to. On je ugledan trgovac umjetninama.

Ima snažan dar za prepoznavanje mladih talenata. Ali nije specijaliziran za skulpturu, iakozastupa i neke od najuglednijih kipara.

— Ali čak i ja vidim da su ove rezbarije izvanredne. Kako on to nije vidio?— Što hoćeš reći? Da je lagao?— Je li moguće?Thérèse je promislila. — Pretpostavljam da jest. Uvijek me zabavlja i ponekad mi

prilično koristi opća predodžba svijeta umjetnosti. Oni koji nisu u njemu uvijek misle dasmo svi mi ili arogantni, pomahnitali umjetnici, ili naivni glupani koji kupuju svašta, iligaleristi i trgovci koji spajaju te dvije strane. Ali umjetnost je prije svega biznis, a svatkotko to ne shvaća je unaprijed propao. U nekim slučajevima u igri su stotine milijunadolara. Ali nešto je još veće od gomila gotovine: ego. Spoji golemo bogatstvo i još veći ego idobit ćeš eksplozivnu mješavinu. Svijet umjetnosti je brutalan, često i ružan, često nasilan.

Gamache se sjetio Clare i zapitao se zna li ona ovo. Zapitao se zna li što ju čeka akoizađe izvan zidina.

— Ali sigurno nisu svi takvi — rekao je.— Ne. Ali na ovoj razini — Thérèse je glavom pokazala rezbarije što su stajale na stolu,

pored njezinog muža, — bogme jesu. Jedan je čovjek već ubijen. Kad produbimo istragu,možda naiđemo na još mrtvih.

— Zbog ovih skulpturica? — Gamache je dohvatio drveni brod.— Zbog novca.Gamache se zagledao u skulpturu. Znao je da ima onih kojima novac nije motivacija.

Znao je da ima i drugih valuta. Ljubomora, bijes, osveta. Nije promatrao putnike koji suplovili u sretnu budućnost, već onoga koji je gledao unatrag. Prema mjestu s kojeg suotišli. Sa strahom.

— Imam dobre vijesti za tebe, Armand.Gamache je odložio brod i pogledao načelnicu.— Pronašla sam tvoj „Woo“.

- 200 -

Trideset

— Ovdje — Thérèse Brunel je pokazala prstom.Vozili su se središtem Montreala i načelnica Brunel je pokazala jednu zgradu. Gamache

je usporio i iste sekunde su mu drugi vozači počeli trubiti. U provinciji Quebecusporavanje usred gužve je na korak od zločina. No Gamache nije ubrzao; ignorirao jetrube i pokušavao shvatiti koju mu zgradu pokazuje Thérèse. Galeriju. Heffel's. Ispred njeje stajala brončana skulptura. Ali prošli su pored nje prije nego što ju je stigao boljeproučiti. Sljedećih dvadeset minuta Gamache je tražio mjesto za parkiranje.

— Ma samo stani pored ovih parkiranih — rekla je načelnica Brunel.— Pa da me netko ubije, kako ne.Uzdahnula je, ali nije više ništa rekla. Naposlijetku su ipak pronašli mjesto i vratili se

niz ulicu Sherbrooke do Galerije Heffel's, te se našli pored skulpture koju je Gamachevidio već i prije, ali nikada nije stao da ju izbliza pogleda.

Osjetio je vibriranje mobitela. — Pardon — rekao je načelnici i javio se.— Ovdje Clara. Kad mislite da bismo mogli krenuti natrag?— Za nekoliko minuta. Jesi li dobro? — zvučala je potreseno, uznemireno.— Super. Gdje ćemo se naći?— Ja sam u Ulici Sherbrooke, ispred Galerije Heffel's.— Znam gdje je to. Tamo sam za nekoliko minuta. Može? — zvučala je kao da jedva

čeka da ode, kao da ju nešto tjera odavde.— Savršeno. Čekat ću te.Spremio je mobitel i vratio se skulpturi. Obišao ju je bez riječi, dok ga je Thérèse Brunel

promatrala kao da ju sve to malo zabavlja.Skulptura je u gotovo prirodnoj veličini prikazivala neuglednu sredovječnu ženu koja

je stajala pored konja; do nje je stajao pas, a na konju sjedio magarac.— Ovo je „Woo“?— Ne, ovo je Emily Carr. Autor je Joe Fafard, skulptura se zove Emily i prijatelji.Gamache se nasmiješio i stresao glavom. Pa naravno. Sad je tek vidio: neugledna,

zdepasta, neprivlačna žena bila je jedna od najboljih kanadskih slikarica. Nadarenavizionarka, djelovala je početkom dvadesetog stoljeća i odavno je bila mrtva. Ali njezinadjela bila su sve važnija, njezin utjecaj sve veći.

Pomnije je promotrio brončanu ženu. Ovdje je prikazana mlađa nego na mutnim crno-bijelim fotografijama koje je poznavao. Gotovo na svima njima ova muškobanjasta ženabila je sama. U šumi. Niti nasmiješena, niti vedra.

Ova je žena vedra. Možda je to autor samo bio nadobudan— Prekasno, zar ne? — rekla je načelnica Brunel. — Emily Carr inače izgleda

namrgođeno. Mislim da je ova skulptura genijalna, prikazuje ju sretnom, a izgleda da je ibila sretna samo sa svojim životinjama. Ljudi su bili ti koje nije podnosila.

— Rekla si da si našla „Woo“? Gdje?Bio je razočaran i gotovo uvjeren da je načelnica Brunel pogriješila. Kako bi odavno

pokojna slikarica s druge strane kontinenta mogla imati ikakve veze s njegovim slučajem?Thérèse Brunel je prišla skulpturi i položila jednu manikiranu ruku na majmuna.

- 201 -

— Ovo je Woo. Vjerni pratilac Emily Carr.— Woo je majmun?— Obožavala je sve svoje životinje, ali Woo joj je bio najdraži.Gamache je prekrižio ruke na prsima i zagledao se u skulpturu. — Zanimljiva teorija,

ali „Woo“ u Samotnjakovoj kolibi bi se moglo odnositi na svašta. Zašto misliš da se odnosibaš na majmuna Emily Carr?

— Zbog ovoga.Posegnula je u torbicu i izvukla blještavu brošuru. Retrospektiva djela Emily Carr u

Vancouver Art Gallery. Gamache je promatrao fotografije prepoznatljivih slika EmilyCarr, koje su redom prikazivale divljinu Zapadne obale prije stotinjak godina.

Djela su bila izvanredna. Bogati tonovi zelene i smeđe zavijeni jedni u drugeistovremeno su predočavali šume kao mirne i kaotične. Šume koje sad već odavno nepostoje. Srušene su za trupce, srezane, uništene. Ali još uvijek žive zahvaljujućigenijalnosti i kistu Emily Carr.

No nisu slike šuma bile ono što ju je proslavilo.Gamache je listao brošuru dok nije pronašao ono što je tražio. Njezina

najprepoznatljivija djela. Ona koja su prikazvala nešto što je svakog Kanađanina koji bi ihvidio progonilo do smrti.

Toteme.Toteme na obali udaljenog ribarskog sela Haida na sjeveru Britanske Kolumbije.

Naslikala ih je na tome mjestu, gdje su ih Haida i podigli.Tada je savršeno manikirani prst Thérèse Brunel pokazao tri riječi u brošuri.Otočje kraljice Charlotte.Charlotte.Gamache je osjetio nalet uzbuđenja. Jesu li doista pronašli Woo?— Samotnjak je svoje rezbarije djeljao od drva crvene sekvoje — rekla je Thérèse

Brunel. — Woo je izrađen od crvene sekvoje. Tog drva ima na dosta mjesta, ali ne i ovdje.Ne u Quebecu. Jedno od mjesta na kojem raste je Britanska Kolumbija.

— Na Otočju kraljice Charlotte — prošaptao je Gamache, kao začaran promatrajućislike totema. Uspravne, visoke, veličanstvene. U vremenu kad još nisu bili posječeni kaopoganski znak, kad ih još nisu srušile ruke misionara ili vlade.

Slike Emily Carr bile su jedini prikaz totema naroda Haida u njihovom izvornomobliku. Carr nikada nije slikala ljude, ali zato je slikala ono što su oni stvarali.Karakteristične nastambe. I visoke toteme.

Gamache je promatrao bez riječi, izgubljen u divljoj ljepoti kojoj se približavalakatastrofa.

Zatim je ponovno pogledao riječi ispod fotografija. Selo naroda Haida. Otočje kraljiceCharlotte.

I znao je da je Thérèse u pravu. Woo je upućivalo na Emily Carr, a Carr na Otočjekraljice Charlotte. Sigurno je zato u Samotnjakovoj kolibi to ime bilo spomenuto tolikoputa. Charlottina mreža, Charlotte Brontë. Charlotte Martinù, koja je suprugu poklonilaviolinu. Jantarna soba također je izrađena za Charlotte. Sve ga je to vodilo ovamo. NaOtočje kraljice Charlotte.

— Možeš ju zadržati — načelnica Brunel je pokazala brošuru. — Unutra ima dostapodataka o životu Emily Carr. Možda ti dobro dođe.

— Merci — Gamache je zaklopio katalog i zagledao se u skulpturu Carr, žene koja jenaslikala sramotu Kanade, ali ne slikajući uništen, poražen domorodački narod, negoslikajući njihov ponos.

- 202 -

Dok su se vozili preko mosta Champlain, Clara se zagledala u sivu vodu rijeke St.Lawrence.

— Kako je prošao tvoj ručak? — upitao ju je Gamache kad su izašli na autocestu premaThree Pinesu.

— Pa sad, mogao je proći i bolje.Clarino raspoloženje skakutalo je s bijesa na krivicu, pa na žaljenje. U jednom trenutku

je mislila da je trebala jasnije reći Denisu Fortinu kakvo je merde, u drugom umirala odželje da što prije stigne doma, nazove ga i ispriča se.

Clara je oduvijek bila magnet za nevolje. Kritike, osobne i profesionalne, proletjele bizrakom pored svih drugih i zalijepile se za nju. Kao da je uvijek privlačila negativnosti,možda zato što je sama bila čista pozitiva.

E, pa, sad joj je prekipjelo. Uspravila se u sjedalu. Jebeš ti Fortina. Ali s druge strane,možda bi ga ipak trebala nazvati nakon izložbe i ispričati se.

Kako je samo bila glupa. Kako joj je uopće palo na pamet da tako razljuti vlasnikagalerije koji joj je nudio slavu i bogatstvo? Ugled. Odobravanje. Pažnju.

Kvragu, što je napravila? I može li to nekako popraviti? Sigurno može pričekati dannakon otvaranja, kad se uvjeri da su joj New York Times i londonski Times dali dobreocjene. Kad joj njegov bijes više neće moći naškoditi, kao što to sad može.

Kao što to sad hoće.Čula je riječi. Ali još važnije, vidjela mu je oči. Fortin će ju uništiti. To jest, riječ

„uništiti“ značila je da Clara već ima nešto što Fortin može uništiti, da je već neštoizgradila. Ali ne, ovo je bilo još gore. Fortin će se pobrinuti da svijet nikad ni ne čuje zaClaru Morrow. Da svijet ne vidi njezine slike.

Pogledala je sat na konzoli Gamacheovog auta.Deset do četiri. Gust promet kroz kojeg su se probijali na izlasku iz grada sad se

prorijedio. Za sat vremena će biti kod kuće. Ako se vrate prije pet, nazvat će ga u galeriju ibaciti se ničice pred njim.

Ili ga možda nazove i kaže mu da je šupčina.U svakom slučaju vožnja će biti duga.— Želiš razgovarati o tome što te muči? — upitao ju je Gamache nakon pola sata

šutnje. Već su bili sišli s autoceste i vozili su se prema Cowansvilleu.— Ne znam što da vam uopće kažem. Denis Fortin je jučer u bistrou nazvao Gabrija

jebenom pederčinom. Gabri to nije čuo, ali ja jesam i tada nisam ništa rekla. Razgovaralasam o ovome i s Peterom i s Myrnom, koji su me saslušali, ali nisu mi bili ni od kakvekoristi. Sve do jutros, kad mi je Peter rekao da moram razgovarati s Fortinom o tome.

Gamache je skrenuo sa glavne ceste. Trgovine i kuće viđale su se sve rjeđe, šumapribližavala.

— I što je Fortin rekao? — upitao je.— Da će otkazati moju izložbu.Gamache je uzdahnuo. — Zbilja mi je žao, Clara.Bacio je pogled prema njoj. Izgledala je nesretno, buljila kroz prozor. Podsjetila ga je na

njegovu Annie. Umorna lavica.— Kako je vama prošao dan? — upitala je. Sad su već bili na neasfaltiranoj cesti,

truckali se. Ovom cestom nije prolazilo mnogo auta. Većinom samo oni koji su znali kamoona vodi i tamo i išli, ili oni koji su se potpuno izgubili.

— Produktivno, mislim. Imam pitanje za tebe.— Slušam — Clari je bilo drago da može raditi još nešto osim promatranja sata, na

kojem je pet bivalo sve bliže.

- 203 -

— Što znaš o Emily Carr?— E, pa, ovo pitanje mi nikad ne bi palo na pamet — Clara se nasmiješila, a zatim

uozbiljila. — Učili smo o njoj na Akademiji. Nadahnula je mnoge kanadske umjetnike,posebno žene. I mene.

— Čime?— Odvažila se otići u divljinu, kamo se nitko nije usuđivao otići, i to samo sa

slikarskim stalkom.— I svojim majmunom.— To je eufemizam za nešto, glavni istražitelju?Gamache se nasmijao. — Nije. Nastavi.— Pa, bila je ludo nezavisna. Rad joj se razvijao. U početku je bio vrlo doslovan. Kuća

je bila kuća, drvo drvo. Gotovo kao slikani dokumentarac. Željela je prikazati narod Haidau njihovim selima, znate; prije nego što ih unište.

— Većinom je radila na Otočju kraljice Charlotte, je li tako?— Većinu najpoznatijih slika je naslikala tamo, da. U jednom trenutku je shvatila da joj

više nije dovoljno samo slikati ono što vidi. Odbacila je sve konvencionalno, oslobodila se ipočela slikati ne samo ono što vidi, nego i ono što osjeća. Ismijavali su ju zbog toga.Ironično je da su to danas njezina najcjenjenija djela.

Gamache je kimnuo, prisjećajući se totema ispred zamagljene, žive šume. —Fascinantna žena.

— Mislim da je sve počelo s razornom riječju — rekla je Clara.— Čime?— Razorna riječ. To je prilično poznata stvar u umjetničkim krugovima. Emily je bila

najmlađa od pet kćeri i vrlo bliska s ocem. Odnos im je bio krasan, po svemu sudeći.Nigdje ničega osim ljubavi i podrške.

— Misliš, ničeg seksualnog.— Apsolutno, samo lijep odnos oca i kćeri. A tad je iznenada napustila dom, prije

dvadesete. Nešto se dogodilo. Nikad više nije razgovarala s ocem ili ga uopće vidjela.— Što se dogodilo? — Gamache je usporavao. Clara je primijetila da auto usporava i

usredotočila se na sat, na kojem je pet poslijepodne bilo sve bliže.— Nitko ne zna. Emily nije nikome rekla, njezina obitelj isto tako. Ali iz sretnog,

bezbrižnog djeteta se pretvorila u ogorčenu ženu. Bila je vrlo usamljena, po svemu sudećinije bila ugodno društvo. No pred kraj života napisala je jedno pismo prijateljici. Unutra jerekla da ju je otac uvrijedio. Da joj je rekao nešto užasno, što mu nikada nije moglaoprostiti.

— Razorna riječ.— Tako je ona to opisala.Stigli su. Gamache je zaustavio automobil pred Clarinom kućom i neko su vrijeme

samo sjedili u tišini. Pet i pet. Stigli su prekasno. Mogla je još pokušati, ali znala je da seFortin više neće javiti.

— Hvala ti — rekao je. — Mnogo si mi pomogla.— I vi meni.— Da je to barem istina — nasmiješio se. Ali začudo, Clara se osjećala bolje. Izašla je iz

auta, ali nije ušla u kuću, već je ostala stajati na stazi i nakon nekog vremena polako počelahodati. Oko tratine u sredini sela. Šetkala se ukrug sve dok se kraj nije susreo s početkom idok se nije vratila na mjesto s kojeg je krenula. I dok je hodala, razmišljala je o Emily Carr.O podsmijehu kojeg je sigurno pretrpjela od galerista, kritičara i javnosti koja nije bilaspremna krenuti kamo ju je Emily željela povesti.

- 204 -

Dublje. Dublje u divljinu.Zatim je Clara otišla doma.

U Zürichu je bila kasna večer kad je skupljač umjetnina podigao malu drvenuskulpturu koju je toliko mnogo platio. Rezbariju za koju su ga uvjeravali da je izvanrednoumjetničko djelo, ali i još važnije, izvanredno ulaganje.

Prvo ju je držao izloženu u svojem domu, dok ga supruga nije zamolila da ju makne.Daleko. Zatim ju je izložio u svojoj privatnoj galeriji. Jednom dnevno sjedio bi tamo sčašom konjaka i promatrao svoja remek-djela. Picassa, Rodina, Henryja Moorea.

Ali pogled mu se uvijek iznova vraćao na veselu malu rezbarijicu sa šumom i sretnimljudima koji grade selo. U početku ga je veselila, ali sad je se plašio. Razmišljao je da juopet premjesti. Možda u zatvoreni ormar.

Kad ga je njegov broker nazvao ranije tog dana i upitao bi li bio spreman vratitiskulpturu u Kanadu na neko vrijeme jer je potrebna u istrazi ubojstva, odbio je. Ta jeskulptura bila investicija. A nikako ga nisu mogli prisiliti. Nije on ništa skrivio i nitko mune može ništa narediti.

Ali ipak, broker mu je prenio i dva pitanja kanadske policije. Na prvo je pitanje znaoodgovor, ali svejedno je podigao skulpturu i pogledao njezino glatko dno. Nikakva slova,nikakav potpis. Ništa. Ali drugo pitanje je bilo jednostavno besmisleno. Pa ipak jepokušao. I baš je namjeravao vratiti skulpturu na mjesto i odgovoriti e-mailom da ništanije pronašao kad mu je pogled privuklo nešto svijetlo u tamnoj borovoj šumi.

Prinio ju je očima. I u toj mračnoj šumi, daleko od sela, pronašao je ono što je policijatražila.

Malena drvena prilika. Mladić, tek nešto stariji od dječaka, skrivao se u šumi.

- 205 -

Trideset jedan

Bilo je već vrlo kasno. Agentica Lacoste je već bila otišla, a istražitelj Beauvoir i agentMorin su upravo podnosili izvještaj o svojem danu.

— Provjerili smo Parre, Kmenike, Mackuse. Cijelu češku zajednicu — rekao jeBeauvoir. — Ništa. Nitko nije poznavao Samotnjaka, nitko ga nikada ni vidio nije. Svi sučuli za onog s violinom —

— Martinùa — rekao je Morin.—Jer je on nekakav slavni češki skladatelj, ali nitko ga nije osobno poznavao.— Ja sam razgovarao s Institutom Martinù i istražio češke obitelji — rekao je Morin. —

Svi su ono što tvrde da jesu: izbjeglice pobjegli od komunizma. Ništa više. Otkrio samzapravo da više poštuju zakon od većine. Nitko od njih nije povezan s Martinùom.

Beauvoir je stresao glavom. Laž ga je oduvijek ljutila, ali istina bacala u očaj. Pogotovokad je njemu stvarala ovolike probleme.

— Što ti misliš o svemu tome? — upitao je Gamache agenta Morina, koji je prije negošto je odgovorio dobacio kratak pogled Beauvoiru.

— Mislim da violina i glazba nemaju veze s tim ljudima.— Možda si u pravu — priznao je Gamache, koji je ionako znao da će morati zaviriti u

mnoge prazne špilje prije nego što nađu ubojičinu jazbinu. Možda je ovo bila još jednaprazna špilja. — A obitelj Parra? — upitao je, iako je već znao odgovor. Da su išta otkrilikod njih, Beauvoir bi mu to već bio rekao.

— Ništa u prošlosti — potvrdio je Beauvoir. — Ali...Gamache je čekao.— Meni su se činili kao da nešto taje, preoprezno. Bili su jako iznenađeni kad sam im

rekao da je ubijeni bio Čeh.— Što ti misliš? — upitao je Gamache.Beauvoir je umorno prešao rukom preko lica. — Ne mogu još sve shvatiti, ali mislim da

je to nekako povezano.— Misliš da su nekako upetljani? — upitao je Gamache.— Moraju biti. Ubijeni je bio Čeh, pronašli smo glazbu i skupocjenu violinu, a ovdje

živi hrpa Čeha uključujući i dvoje ljudi koji su možda otkrili kolibu prije nas. Osim ako...— Da?Beauvoir se nagnuo prema naprijed, naslonio nemirnim rukama na stol. — Osim ako

nam informacije nisu točne. Što ako ubijeni nije bio Čeh?— Misliš da nam je Olivier lagao? — upitao je Gamaehe.Beauvoir je kimnuo. — Lagao nam je o svemu drugome. Možda je to samo tako rekao,

da nas makne s pravog traga i da posumnjamo u druge.— A violina, a partiture?— Što s tim? — Beauvoir je bio sve poletniji. — U toj kolibi ima još mnogo stvari.

Možda je Morin u pravu — ovo je rekao otprilike jednakim tonom kao da je rekao da je upravu bila čimpanza. S mješavinom divljenja i zatečenosti pred čudom i sumnje. — Moždapartiture i violina nemaju nikakve veze s ovim. Na kraju krajeva, tamo je bilo i tanjura izRusije, stakla iz neke treće zemlje. Ti predmeti nam ne govore ništa. Mogao je biti iz bilo

- 206 -

koje od tih zemalja. Imamo samo Olivierovu riječ da je bio Čeh. A možda Olivier i nijelagao. Možda je ubijeni i govorio s naglaskom, ali ne češkim. Možda je imao ruski ilipoljski naglasak, ili neki treći iz jedne od tih tamo zemlja.

Gamache se zavalio u stolac, razmišljajući, zatim kimnuo i nagnuo se natrag premastolu. — Moguće je. Ali je li i vjerojatno?

Ovo mu je bio najdraži dio svake istrage, ali i onaj koji ga je najviše plašio. Ne ubojitisumnjivac stjeran u kut. Nego mogućnost skretanja ulijevo kad je trebao skrenuti udesno.Mogućnost pogreške, odustajanja od obećavajućeg traga ili odbacivanja nečega za što ni nezna da je dokaz. Mogućnost da će mu u silnoj žurbi do rješenja promaknuti nešto važno.

Ne, sad mora usporiti. Koračati polako poput istraživača koji zna da nije jedinaopasnost visoka litica s koje se može pasti, već i šuma u kojoj se može nepovratno izgubiti.Dezorijentirati zbog previše informacija.

Na kraju je rješenje svake istrage ubojstva bilo porazno jednostavno. Cijelo im jevrijeme bilo pred očima, jasno kao dan. Zakukuljeno u činjenice i dokaze i laži, ali i krivepredodžbe samih istražitelja.

— Ostavimo zasada stvari kako jesu — rekao je, — ali i ne zdravo za gotovo.Samotnjak je možda bio Čeh, ali možda i nije. Kako god bilo, sadržaj kolibe je neupitan.

— Što je rekla načelnica Brunel? Je li išta od toga ukradeno? — upitao je Beauvoir.— Nije otkrila ništa, ali još radi na tome. A Jérôme Brunel proučava slova ispod svake

rezbarije i misli da se radi o Cezarovom pomaku. To je vrsta šifre.Objasnio im je kako izgleda šifriranje u Cezarovom pomaku.— Znači, treba nam samo ključna riječ? — upitao je Beauvoir. — To je barem

jednostavno: Woo.— A-a. To sam već probao.Beauvoir je otišao do svojih papira na zidu i otčepio debeli flomaster. Napisao je slova

abecede. Zatim je ruka s markerom ostala lebdjeti iznad papira.— Možda violina? — rekao je Morin. Beauvoir ga je još jednom pogledao kao da gleda

neočekivano inteligentnu čimpanzu. Na drugi list papira je napisao violina. Zatim jenapisao i Martinù i Bohuslav.

— Bohemia — predložio je Morin.— Dobra ideja — rekao je Beauvoir. Minutu kasnije imali su desetak mogućnosti, a

desetak minuta kasnije sve su one bile isprobane i pokazale se netočnima.Beauvoir je pomalo iživcirano kuckao flomasterom po prstima, zagledan u abecedu

kao da su slova kriva za ovo.— Pa, pokušavajte i dalje — rekao je Gamache. — Načelnica Brunel pokušava ući u

trag ostalim rezbarijama.— Mislite da je zato ubijen? — upitao je Morin. — Zbog rezbarija?— Možda — rekao je Gamache. — Nema previše toga što ljudi ne bi učinili za nešto

toliko vrijedno.— Ali kad smo pronašli kolibu sve je bilo na svojem mjestu — rekao je Beauvoir. — Da

pronađete Samotnjaka, pronađete kolibu, odete tamo i ubijete ga, zar ne biste sveispreturali da pronađete i rezbarije? A ubojica se povrh svega i nije morao zabrinjavati daće uznemiriti susjede.

— Možda ih je baš namjeravao potražiti kad je čuo da se Olivier vraća i morao jepobjeći — rekao je Gamache.

Beauvoir je kimnuo. Zaboravio je da se Olivier vratio, to ima smisla. — Sad sam sesjetio — rekao je, sjedajući. — Laboratorij nam je poslao izvještaje vezane za alate i drvo.Kažu da su alati iz kolibe definitivno oni kojima su izrađene rezbarije, ali da njima nije

- 207 -

urezan i Woo. Utori ne odgovaraju, ali čini se, ni tehnika rada. Definitivno su to dvojenapravile dvije različite osobe.

Bilo je ugodno čuti da je barem nešto u ovoj istrazi bilo definitivno sigurno.— Ali sve su izrađene od crvene sekvoje? — Gamache je želio čuti potvrdu.Beauvoir je kimnuo. — A rekli su nam još i više od toga, barem za onu na kojoj je pisalo

Woo. Analizirali su udio vode, insekte, godove, sve i svašta i znaju odakle je taj komaddrva došao.

Gamache se nagnuo prema naprijed i zapisao tri riječi na komadić papira. Pogurnuo gaje preko stola Beauvoiru, koji je pročitao što piše i nezadovoljno frknuo nosom. —Razgovarali ste s laboratorijem?

— Razgovarao sam s načelnicom Brunel.Ispričao im je o čimpanzi po imenu Woo, o Emily Carr. O totemima naroda Haida,

izdjeljanim od crvene sekvoje.Beauvoir je spustio pogled na Gamacheova slova.Otočje kraljice Charlotte, pisalo je.A to je bio rekao i laboratorij. Drvo koje je postalo Woo svoj je život počelo kao mladica

stotinama godina ranije, na Otočju kraljice Charlotte.

Gabri je hodao, gotovo marširao, Ulicom Du Moulin. Bio je donio odluku i želio je stićiprije nego što ju promijeni, a ovog poslijepodneva mijenjao ju je svakih pet minuta.

Otkako je glavni istražitelj u svojoj istrazi otkrio koliko je Olivier tajio od njega, jedva jeprogovorio nekoliko riječi s partnerom. Sad je konačno stigao i zagledao se u blještavuvanjštinu građevine koja je nekoć bila stara kuća Hadleyevih. S pročelja je sad visio drveniznak, koji se lagano ljuljao na povjetarcu.

Hotel i wellness.Slova su bila otmjena, jasna, s puno ukusa. Takav je znak i on namjeravao naručiti od

Starog Mundina za pansion, ali nije stigao. Iznad slova su jedan do drugoga stajala tribora. Slikovito, prepoznatljivo, klasično.

I to je namjeravao napraviti za svoj pansion. Barem je on i bio u Three Pinesu. Ovomjesto je lebdjelo ponad sela. Nije zapravo bilo njegov dio.

No sad je za sve to bilo kasno. A i nije bio ovdje da im traži mane. Upravo suprotno.Zakoračio je na trijem i shvatio da je Olivier također bio ovdje, s tijelom. Pokušao je

izbaciti taj prizor iz uma. Prizor njegovog dragog, ljubaznog i tihog Olivera. Kako radinešto tako gnjusno.

Gabri je pozvonio i sačekao, promatrajući blještavu mjed kvake, brušeno staklo i svježucrvenu boju vrata. Vesela dobrodošlica.

— Bonjour? — vrata mu je otvorila Dominique Gilbert, s izrazom pristojne sumnje.— Madame Gilbert? Upoznali smo se u selu odmah kad ste stigli. Ja sam Gabriel

Dubeau.Pružio je svoju krupnu ruku i rukovali su se. — Znam tko ste. Vi ste vlasnik onog

fenomenalnog pansiona.Gabri je znao prepoznati ulizivanje, u kojem je i sam bio stručnjak. Pa ipak, bilo se

lijepo naći na strani koja prima komplimente, a Gabri komplimentu nikad nije okretaoleđa.

— Tako je — nasmiješio se. — Ali nije to ništa u usporedbi s ovime što vi imate ovdje.Ovo je veličanstveno.

— Želite li ući? — Dominique se sklonila u stranu i Gabri se našao u prostranompredvorju. Posljednji put kad je bio ovdje, i on i prostorija su bili u užasnom stanju. Ali sad

- 208 -

je bilo jasno da stara kuća Hadleyevih više ne postoji. Tragedija, žaloban uzdah na brdusad je bio topao osmijeh. Topao, otmjen, ljubak auberge. Mjesto u koje bi se i on radouvalio, da ga paze i maze. Da pobjegne.

Sjetio se svojeg pomalo ofucanog pansiona. Ono što mu se prije svega nekolikotrenutaka činilo udobnim, šarmantnim i gostoljubivim sad je izgledalo samo oronulo. Kaovelika dama kojoj su prošle najbolje godine. Tko će htjeti ići dosadnoj staroj teti kad možedoći u ovaj cool hotelčić?

Olivier je bio u pravu. Ovo je kraj.A promatrajući Dominique, toplu, punu samopouzdanja, znao je da ona neće propasti.

Izgledala je kao rođena za uspjeh, za pobjede.— Mi smo u salonu, uživamo u piću. Želite li nam se možda pridružiti?Namjeravao je odbiti. Došao je samo nešto reći Gilbertima i brzo se pokupiti. Ovo nije

bio društveni posjet. Ali Dominique se već bila okrenula, pretpostavivši da će Gabriprihvatiti i bila je pred visokim lukom salona.

Ali iako je ova dama svoju eleganciju nosila s lakoćom, baš kao i kuća, nešto nije bilokako treba.

Gabri je o tome razmišljao hodajući za domaćicom. Bluza od lagane svile. CasualAquascutum hlače, labavo obavijena marama. I neki miris. Kakav je to miris?

Tada je shvatio. Nasmiješio se. Umjesto Chanela, gospodarica kuće je nosila cheval. Inije mirisala samo po konju, već sasvim prepoznatljivo po konjskom dreku. Gabri se malorazvedrio. Kod njega u pansionu bar miriše po kolačima.

— Došao nam je Gabriel Dubeau — Dominique se obratila salonu. Vatra je gorjela,postariji muškarac ju je promatrao, stojeći kraj kamina. Carole Gilbert je sjedila unaslonjaču, Marc je stajao pored poslužavnika s pićima. Svi su pogledali prema njemu.

Glavni istražitelj Gamaehe nikad nije vidio tako prazan bistro. Sjeo je u naslonjač poredvatre i Havoc Parra mu je donio piće.

— Mirna večer? — upitao je mladića dok je ovaj spuštao do Gamachea viski i platukvebečkih sireva.

— Mrtva — rekao je Havoc i odmah se malo zacrvenio. — Ali vjerojatno će sepopraviti.

Obojica su znali da to nije istina. Bilo je šest i trideset. Točno ono vrijeme u kojem jebistro inače bio krcat gostima što su ispijali koktele prije večere. U velikoj prostoriji sjediloje još samo dvoje gostiju, a mala vojska konobara je stajala i čekala. Gužva će izostati. Ovevečeri, a možda i zauvijek.

Three Pines je mnogo toga oprostilo Olivieru. Mrtvaca su zanemarili, to je bila lošasreća. Zanemarili su čak i činjenicu da je Olivier znao za Samotnjaka i njegovu kolibu. Nelaka srca, to je istina. Ali Oliviera su ovdje voljeli, a ljubav puno toga oprašta. Čak su muoprostili i što je micao tijelo. Pripisali su to nekakvom grand mal.

Ali taj duh opraštanja iščezao je kad su saznali da je potajno zaradio milijune dolara napovučenom vlasniku kolibe, koji je po svoj prilici bio poremećen. Da je to radio godinama.I da je tim novcem polako kupovao sve u Three Pinesu. Da je kućevlasnik dućana Myrne,Sarah, gospodina Bella.

Ovo je postao Olivierville i to im nije bilo ugodno. Mislili su da ga poznaju, a zapravoje čitavo to vrijeme bio stranac.

— Je li Olivier ovdje?— U kuhinji je. Dao je kuharu slobodnu večer i rekao da će večeras kuhati on sam. On

izvanredno kuha, znate.

- 209 -

Gamaehe je znao, bio je kod Oliviera doma na večeri mnogo puta. Ali isto tako je znao ida ova odluka omogućava Olivieru da se sakrije. U kuhinju. Gdje nije morao gledatioptužujuće, nezadovoljne poglede ljudi koji su mu bili prijatelji. Ili još gore, prazne stolcena kojima su nekad sjedili njegovi prijatelji.

— Možeš li ga zamoliti da mi se pridruži?— Dat ću sve od sebe.— Molim te.Tim je riječima glavni istražitelj Gamache jasno dao do znanja da ovo nije bila molba,

iako je tako izgledala. Nekoliko minuta kasnije Olivier se smjestio u naslonjač nasuprotnjegovome. Nisu se morali truditi biti tihi. Bistro je sad bio prazan.

Gamache se nagnuo prema naprijed, otpio viskija i pomno se zagledao u Oliviera.— Znači li ti što ime Charlotte?Olivierove obrve su se podigle u čuđenju. — Charlotte? — nekoliko trenutaka je

razmišljao. — Ne poznajem nijednu Charlotte. Nekoć sam poznavao curu po imenuCharlie.

— Je li ti Samotnjak ikad spomenuo to ime?— Nikad mi nije spomenuo nikakvo ime.— O čemu ste razgovarali?Olivier je ponovno začuo glas mrtvog čovjeka, ne dubok, ali ipak nekako smirujući. —

Razgovarali smo o njegovom povrtnjaku i gradnji kolibe i cijevima. Preuzeo je tehnike odRimljana, Grka, prvih doseljenika. Sve je to bilo fascinantno.

Gamacheu ovo nije bio prvi put da je poželio da je u toj kolibi bio i treći stolac, za njega.— Je li ti ikad spominjao Cezarov pomak?

Olivier je još jednom izgledao potpuno zbunjeno, zatim je odmahnuo glavom.— A Otočje kraljice Charlotte? — upitao je Gamache.— U Britanskoj Kolumbiji? Zašto bi mi to spomenuo?— Je li itko u Three Pinesu otamo?— Ljudi su ovamo došli odasvud, ali koliko se sjećam, nitko nije iz Britanske

Kolumbije. Zašto?Gamache je izvadio skulpture i položio ih na stol tako da je brod izgledao kao da bježi

od sira, a sir, mekan i rastopljen, kao da progoni brod.— Jer su one otamo. Ili je barem drvo od kojeg su izrađene. Ovo je crvena sekvoja s

Otočja. Idemo ispočetka — rekao je Gamache tiho. — Ispričaj mi što znaš o ovimskulpturama.

Olivierovo lice je bilo neprobojno. Gamache je poznavao taj izgled; izgled uhvaćenoglažljivca. Koji sad traži posljednji izlaz, stražnja vrata, pukotinu. Gamache je čekao.Pijuckao je svoj viski i namazao malo sira na izvanredan kruh sa sjemenkama. Stavio jeprvu krišku pred Oliviera, zatim i sebi namazo jednu. Jeo je i čekao.

— Izdjeljao ih je Samotnjak — rekao je Olivier mirnim, ravnodušnim glasom.— To si nam već rekao. A rekao si nam i da ti ih je nekoliko dao i da si ih pobacao po

šumi.Gamache je čekao, znao je da će ostatak ove ispovijesti sada izaći na vidjelo. Pogledao

je kroz prozor i vidio Ruth kako se šeće s Rosom. Patka je iz nekog razloga na sebi imalamalu crvenu kabanicu.

— Nisam ih bacio. Zadržao sam ih — prošaptao Olivier i svijet izvan kruga obasjanogvatrom kao da je nestao. Kao da su njih dvojica ušli u vlastitu malu kolibu. — Posjećivaosam Samotnjaka oko godinu dana kad mi je dao prvu.

— Sjećaš li se što je prikazivala?

- 210 -

— Brdo, prekriveno šumom. Više kao planinu, zapravo. I dječaka koji spava na njoj.— Je li to ova? — Gamache je izvadio fotografiju koju mu je bila dala Thérèse Brunel.Olivier je kimnuo. — Jasno se toga sjećam jer dotad nisam znao da se Samotnjak bavi

djeljanjem i rezbarenjem. Koliba mu je bila prepuna prekrasnih stvari, ali sve je njihizradio netko drugi.

— Što si napravio s njom?— Neko sam ju vrijeme zadržao, ali morao sam ju skrivati da Gabri ne počne

postavljati pitanja. Zatim sam shvatio da ju je jednostavnije prodati. Pa sam ju ponudio naeBayu. Prodana je za tisuću dolara. Uskoro mi se javio trgovac umjetninama. Rekao je daima kupce za druge skulpture, ako ih nabavim. Mislio sam da se šali, ali kad mi jeSamotnjak osam mjeseci kasnije dao još jednu, sjetio sam se tog trgovca i nazvao ga.

— Je li to bio Denis Fortin?— Clarin izlagač? Ne, neki Europljanin. Mogu vam dati kontakt adresu.— To bi mi bilo od pomoći. Kako je druga rezbarija izgledala?— Jednostavno. Obično. Bio sam malo razočaran. Prikazivala je šumu, ali kad sam

pogledao izbliza, vidio sam ljude kako hodaju u povorci.— Je li dječak bio među njima?— Kakav dječak?— Onaj s planine.— Pa, ne. Ovo je bila druga rezbarija.— To shvaćam — rekao je Gamache, pitajući se je li bio dovoljno jasan. — Ali izgleda

da je moguće da je Samotnjak te likove urezao na svaku od svojih skulptura.— Dječaka?— I te ljude. Sjećaš li se još čega?Olivier je razmišljao. Sjećao se još nečega. Sjene iznad stabala. Nečega iza ljudi, što se

tek naziralo. Nečega što se kovitlalo poput oluje. I Olivier je znao što je to nešto.— Ne, ničega. Samo šume i ljudi koji hodaju kroz nju. Trgovac umjetninama bio je

prilično sretan zbog toga svega.— Koliko ti je platio?— Petnaest tisuća — promatrao je Gamacheovo lice da vidi šok. Ali Gamache nije ni

trepnuo i Olivier je sam sebi čestitao na ovoj iskrenosti. Bilo je očigledno da je glavniistražitelj već znao odgovor na to pitanje. Istina je uvijek bila riskantna. Kao i laž. Olivier jeznao da je najbolje malo pomiješati to dvoje.

— Koliko ih je ukupno napravio?— Mislio sam da ih je bilo osam, ali vi ste našli dvije, znači da ih sve skupa ima deset.— I prodao si sve koje ti je dao?Olivier je kimnuo.— Rekao si nam da ti je počeo davati i druge stvari iz kolibe, kao naknadu za hranu.

Što si s njima napravio?— Odnio sam ih u antikvarijat u Ulici Notre Dame u Montrealu. Ali nakon što sam

shvatio koliko sve te stvari vrijede, pronašao sam privatne posrednike za prodaju.— Koga?— Ne sjećam se, godinama s njima nisam ni razgovarao. Morat ću pogledati. Ljude u

Torontu i New Yorku — naslonio se i osvrnuo oko sebe. — Vjerojatno bih trebao poslatiHavoca i ostale doma.

Gamache nije ništa rekao.— Mislite li da će mi se ljudi vratiti?Gamache je kimnuo. — Povrijedilo ih je to što si učinio.

- 211 -

— Ja? Pa Marc Gilbert je mnogo gori od mene. Budite na oprezu s njim. Nije onakavkakvim se prikazuje.

— Nisi ni ti, Olivier. Cijelo vrijeme lažeš. Možda i sad lažeš. Nešto ću te upitati isavjetujem ti da pažljivo razmisliš što ćeš mi odgovoriti.

Olivier je kimnuo i uspravio se.— Je li Samotnjak bio Čeh?Olivier je iste sekunde otvorio usta, no Gamache je brzo podigao ruku da ga zaustavi.

— Rekao sam ti da promisliš o odgovoru. Razmisli. Možda si pogriješio? Možda nije imaonaglasak — Gamache je pomno motrio svojeg sugovornika. — Možda je imao naglasak, aline češki. Možda ti se samo učinilo. Pazi što ćeš odgovoriti.

Olivier je pratio Gamacheovu krupnu, smirenu ruku dok se spuštala, zatim prebaciopogled na krupnog, smirenog muškarca.

— Nisam pogriješio. Čuo sam dovoljno češkog naglaska kroz godine od susjeda iprijatelja. Bio je Čeh.

Ovo je bilo izrečeno s više uvjerenja nego bilo koja Olivierova izjava Gamacheu odpočetka istrage. No Gamache je ipak pomno motrio mršavog muškarca preko puta sebe.Njegova usta, oči, bore na čelu. A zatim je kimnuo.

— Hladna noć — rekla je Ruth i svalila se u naslonjač do Gamachea, usput poštenomlatnuvši istražiteljevo koljeno svojim blatnim štapom. — Pardon — rekla je, zatim gaponovno opalila.

Bila je potpuno nesvjesna kakav razgovor prekida, nesvjesna napetosti između dvojicesugovornika. Pogledala je prvo Oliviera, zatim Gamachea.

— Dosta vaših gay čavrljanja. Možete li vjerovati što je Olivier izveo s onim tijelom?Veći je idiot čak i od vas. Daje mi osjećaj beskonačnosti. Na rubu sam duhovnog iskustva.Sira?

Dohvatila je posljednji komadić Gamacheovog saint-andrea i posegnula i za njegovimviskijem, ali preduhitrio ju je. Stigla je Myrna, zatim su svratili Clara i Peter i ispričalisvima za Denisa Fortina. Društvance se jednoglasno složilo da je Clara postupila ispravno.Zatim su se složili da ga mora nazvati odmah ujutro i preklinjati da joj oprosti. Pa su sezatim složili da ga nikako ne smije nazvati.

— Vidjela sam Rosu vani — rekla je Clara, jedva čekajući da promijene temu. — Baš jeotmjena u toj kabanici — palo joj je na pamet da pita zašto patki treba kabanica, alipretpostavila je da ju Ruth samo privikava na odjeću.

Naposlijetku je razgovor skrenuo na Oliviera, na Samotnjaka, mrtvog i na Samotnjaka,živog. Ruth se prignula i primila Oliviera za ruku. — U redu je dušo, svi znamo da sipohlepan — zatim je pogledala Claru. — I svi znamo da si ti slabašan, a Peter je sitničav, aovaj Clouseau ovdje... — okrenula se prema Gamacheu — je arogantan. A ti si... —pogledala je Myrnu, zatim se ponovno okrenula prema Olivieru, glasno šapćući. — Tko jeona uopće? Stalno se mota ovuda.

— Ti si zločesta, pošemerena, pijana stara babetina — rekla je Myrna.— Još nisam pijana.Dovršili su pića i otišli, ali ne prije nego što je Ruth predala Gamacheu komadić papira,

pažljivo presavijen, oštrih rubova. — Dajte ovo onom malom čovcu koji vas posvud slijedi.Olivier je cijelo vrijeme pogledavao van, prema selu, gdje je Rosa mirno sjedila na

tratini, čekajući Ruth. Nigdje nije bilo ni traga onome tko večeras nije bio s njima, onomekojeg je Olivier toliko želio vidjeti.

- 212 -

Gabrija je prije svega zanimao svetac. Vincent Gilbert. Myrna mu se divila, a ona se nijedivila baš svakome. Stari Mundin i Ženica su rekli da im je njegova knjiga Postojanjepromijenila život, kao i njegov rad u LaPorteu. A samim time je promijenila i život malogCharlieja.

— Bonsoir— rekao je Gabri nervozno. Pogledao je Vincenta Gilberta. Odgojen kaokatolik, proveo je duge sate buljeći u šarene prozore na kojima su bili prikazani nesretniživoti i veličanstvene smrti svetaca. I kad se Gabri udaljio od Crkve, sa sobom je poniojedno: uvjerenje da su sveci dobri.

— Što želite? — upitao je Marc Gilbert. Stajao je pored naslonjača s majkom isuprugom. U polukrugu. Njegov otac je poput satelita stajao sa strane. Gabri je čekao daVincent Gilbert primiri svog sina, da mu kaže da se goste dočekuje ljubazno. Da ga zamolida bude razuman.

Gilbert nije rekao ni riječi.— Dakle? — rekao je Marc.— Žao mi je što vas nisam ranije došao posjetiti, izraziti vam dobrodošlicu.Marc je frknuo nosom. — Odbor za dobrodošlicu nam je već dostavio vaš paket.— Marc, molim te — rekla je Dominique. — Gabri je naš susjed.— Ne vlastitim izborom. Da se njega pita, mi bismo već odavno bili protjerani.Gabri ovo nije porekao. Njihove su nevolje došle sa Gilbertima. Ali sad su bili tu i nešto

je morao reći.— Došao sam se ispričati — rekao je, uspravljajući se do svojih punih metar devedeset.

— Žao mi je što vam nismo toplije poželjeli dobrodošlicu. I žao mi je zbog tijela.O, da, ovo je zvučalo točno toliko jadno koliko je i mislio da hoće. Ali barem se nadao

da je zvučalo i iskreno.— Zašto Olivier nije sam došao? — rekao je Mare izazivački. — Niste vi za ovo krivi.

Ne trebate nam se vi ispričati.— Marc, molim te — rekla je Dominique. — Zar ne vidiš koliko je Gabriju ovo teško?— Baš i ne vidim. Vjerojatno ga je poslao Olivier u nadi da ga nećemo tužiti. Ili reći

svima koliki je psihopat.— Olivier nije psihopat — rekao je Gabri, osjećajući lagani ubod. Strpljenje mu je bilo

ozbiljno načeto. — On je divan čovjek. Vi ga ne poznajete.— Vi ste taj koji ga ne poznaje ako mislite da je divan. Kakav to divan čovjek ostavi

drugome mrtvaca u kući?— Recite vi meni.Prišli su korak bliže jedan drugome.— Ja ga barem nisam ostavio u nečijem domu, da nekoga nasmrt prestrašim. To je bilo

užasno od njega.— Olivier je bio natjeran na to. Pokušao se sprijateljiti s vama kad ste došli, a vi ste nas

htjeli opljačkati i otvoriti ovaj golemi hotel i wellness.— Deset soba nije golemo — rekla je Dominique.— U Montrealu nije, ali ovdje jest. Ovo je malo selo. Mi smo ovdje dugo vremena mirno

živjeli. Onda ste došli vi i sve to promijenili. Niste se ni pokušali uklopiti.— A pod „uklopiti“ mislite pokloniti do poda i zahvaliti vam što nam dopuštate da

živimo ovdje? — upitao je Marc bezobrazno.— Ne, nego mislim da niste trebali biti toliko bezobzirni. Omalovažiti jednim potezom

nešto za što su se ljudi trudili.— I sad ćete podići most pred našim nosevima, je li? — rekao je Marc zgađeno. — Vi

ste unutar zidina i ne želite nikoga pustiti k sebi.

- 213 -

— To nije istina. Većina stanovnika Three Pinesa se ovamo doselila iz drugih mjesta.— Ali prihvaćate samo one koji slijede vaša pravila. Koji su poslušni. Mi smo došli

ovamo ostvariti svoj san, a vi nam to ne dopuštate. Zašto? Jer se kosi s vašim snom. Viditeu nama prijetnju i morate nas otjerati iz grada. Vi ste svi najobičniji nasilnici, samo svelikim osmjesima.

Mare se toliko pjenio da je gotovo pljuvao.Gabri ga je promatrao, zapanjen. — Zar ste doista mislili da ćemo biti oduševljeni?

Zašto ste morali doći u selo i razljutiti svoje buduće susjede? Zar se niste uopće željelisprijateljiti? Mogli ste znati kako će Olivier reagirati.

— Kako? Baciti nam mrtvaca u kuću?—Tu je pogriješio. Već sam to rekao. Ali svejedno ste ga izazivali, sve nas. Željeli smo

vas prihvatiti, a vi ste nam to silno otežavali.— Znači, bit ćemo prijatelji sve dok što? Budemo osrednje uspješni? Imamo nekoliko

gostiju, par wellness tretmana dnevno? Možda napunimo malu blagovaonicu i smatramose sretnima? Glavno da nismo konkurencija vama i Olivieru?

— Točno tako — rekao je Gabri.To je ušutkalo Marca.— Čujte, što mislite zašto mi ne pečemo kroasane? — nastavio je Gabri. — Ili pite? Ili

bilo kakve kruhove i peciva? Mogli bismo. Ja obožavam peći. Ali kad smo mi došli, Sarinapekara je već bila otvorena. Sarah cijeli život živi ovdje. Pekara je pripadala još njezinojbaki. Pa smo zato otvorili bistro. Sve naše kroasane, pite i kruhove peče Sarah. Mi smosvoje snove prilagodili snovima ljudi koji su već bili ovdje. Naravno da bi nam bilo iisplativije i zabavnije peći vlastiti kruh i peciva, ali to nije smisao svega.

— A koji je smisao svega? — upitao je Vincent Gilbert, progovarajući po prvi put.— Nije smisao zgrnuti bogatstvo — rekao je Gabri, okrećući se prema njemu sa

zahvalnim pogledom. — Smisao je znati kad je dosta. Znati što nam treba za sreću.Neko su vrijeme svi šutjeli i Gabri je u sebi zahvalio svecu što mu je stvorio ovu priliku

za povratak u razgovor.— Možda biste trebali podsjetiti svojeg partnera na to — rekao je Vincent Gilbert. —

Lijepe su vam riječi, ali ne i djela. Vama odgovara da krivnju prebacite na mog sina. Svojeponašanje predstavljate kao moralno i ljubazno i prijazno, ali znate li kakvi ste zapravo?

Vincent Gilbert se približavao sa svakom riječi, kao da napada Gabrija. Dok mu jeprilazio sve bliže, on je postajao sve veći, a Gabri sve manji.

— Sebični — prosiktao je Gilbert. — Moj sin je bio strpljiv. Zaposlio je mještane, stvorioposlove. Ovo je mjesto ozdravljenja i blagostanja, a vi ne samo da ste ga pokušali uništiti,nego sad još pokušavate svu krivnju prebaciti na mog sina.

Vincent je stao do sina, konačno si zasluživši to mjesto.Gabri više nije znao što da kaže, pa je otišao.Dok se vraćao u selo, promatrao je svjetlom obasjane prozore. Iznad njega su patke

letjele u svojoj formaciji oblika slova V, bježale od hladnoće koja je već skupljala snagu ispremala se za napad. Gabri je sjeo na panj pored puta i promatrao kako sunce zalazi izaThree Pinesa, razmišljajući o les temps perdues. Osjećao je beskrajnu samoću u kojoj ga jenapustilo čak i vjerovanje u svece.

Konobar je spustio na stol pivo za Beauvoira, a Gamache se još bavio svojim viskijem.Smjestili su se na udobne stolce i proučavali jelovnike. Bistro je bio prazan. Peter, Clara,Myrna i Ruth su svi bili otišli i Olivier se povukao natrag u svoju kuhinju. Havoc,

- 214 -

posljednji konobar od cijele vojske, zabilježio je njihove narudžbe i ostavio ih da na mirurazgovaraju.

Gamache je prelomio maleni francuski kruh i prepričao svojem zamjeniku razgovor sOlivierom.

— Znači, još uvijek tvrdi da je Samotnjak bio Čeh. Vjerujete mu?— Vjerujem — rekao je Gamache. — Ili barem vjerujem da je Olivier u to uvjeren. Je li

nam se posrećilo s Cezarovim pomakom?— Nije — odustali su kad im se učinila dobra ideja pokušati kao ključnu riječ ubaciti

vlastita imena. I Beauvoiru i Morinu je zapravo bilo drago kad su shvatili da ni to nijeupalilo.

— Što nije u redu? — upitao je Gamache. Beauvoir se zavalio u stolac i bacio platneniubrus na stol.

— Samo sam frustriran. Čini mi se da svaki put kad mislimo da smo napredovali,dogodi se nešto što nam pomrsi račune. Još uvijek ne znamo čak ni identitet ubijenoga.

Gamache se nasmiješio. Ovo je bila njihova svakodnevna muka. Što su ulazili dublje uistragu, to je gomila tragova postajala veća. S vremena na vrijeme bi im se učinilo da im tagomila nešto dovikuje užasnim glasom, kao da svi ti prikupljeni dokazi vrište i urlaju nanjih. Bio je to glas, znao je Gamache, nečeg stjeranog u kut, uplašenog. Ulazili su uposljednji krug ove istrage. Uskoro će se dokazi i tragovi prestati opirati i počet će odavatiubojicu. Sad su već bili blizu.

— Usput, sutra idem na put — rekao je glavni istražitelj Gamache nakon što im jeHavoc donio predjela i otišao.

— Vraćate se u Montreal? — Beauvoir je strpao u usta punu viljušku liganja s roštilja, aGamache je jeo svoj pršut s kruškama.

— Malo dalje. Idem na Otočje kraljice Charlotte.— Šalite se? U Britansku Kolumbiju? Kod Aljaske? Zbog majmuna po imenu Woo?— Ah, kad to tako sročiš...Beauvoir je napiknuo komadić lignje prošaran crnim crtama koje je ostavio roštilj i

umočio ga u umak od češnjaka. — Voyons, vama to nije malo, kako da kažem, ekstremno?— Ne, uopće. Ime Charlotte se provlači kroz cijelu istragu — Gamache je nabrajao uz

pomoć prstiju. — Prvo izdanje Charlotte Brontë, prvo izdanje Charlottine mreže, ploča izJantarne sobe? Izrađena za princezu po imenu Charlotte. Poruku koju je Samotnjak čuvaouz violinu napisala je Charlotte. Pokušavao sam shvatiti zašto se to ime toliko ponavlja, aonda mi je danas poslijepodne načelnica Brunel ponudila odgovor. Otočje kraljiceCharlotte. Gdje je stvarala Emily Carr. Odakle je došlo drvo od kojeg su izrađene rezbarije.Možda to uopće nije trag, ali mislim da ipak moram provjeriti.

— Ali tko ovdje odlučuje što je trag? Vi ili ubojica? Mislim da vas sve ovo samo odvodiod traga. Mislim da je ubojica ovdje, u Three Pinesu.

— I ja, ali mislim i da je ovo ubojstvo počelo na Otočju kraljice Charlotte.Beauvoir je kratko uzdahnuo, očajan. — Mislim da ste samo dohvatili nasumične

tragove i slažete ih kako vam odgovara.— Što ti to znači?Beauvoir je znao da mora biti oprezan. Glavni istražitelj Gamache mu je bio više od

zapovjednika. Njihov je odnos bio dublji od ijednog odnosa u Beauvoirovom životu, ikad.I znao je da Gamacheovo strpljenje ima svoje granice.

— Mislim da vidite ono što želite vidjeti. Vidite stvari kojih nema.— Misliš, koje se ne vide.

- 215 -

— Ne, nego koje ne postoje. Nije strašno ako povremeno zaključite kako vam se sviđa,a ne kako jest, ali mislim da ste si uzeli previše slobode u interpretaciji dokaza i kamo vasto sad vodi? Na jebeni kraj svijeta. Uz dužno poštovanje.

Beauvoir je pogledao kroz prozor, pokušavajući se primiriti, pribrati. Havoc je došaopo njihove tanjure i Beauvoir je pričekao da konobar ode prije nego što je nastavio. —Znam da volite povijest i književnost i umjetnost i da vam ta koliba vjerojatno izgleda kaodjetetu dućan s bombonima, ali mislim da u ovom slučaju zamišljate više slojeva nego štoih ima. Mislim da komplicirate. Znate da bih pošao za vama na kraj svijeta, svi mi. Samopucnite prstima i krećem. Bespogovorno vam vjerujem. Ali i vi možete pogriješiti. Uvijekgovorite da je ubojstvo u suštini jako jednostavno. Da mu je osnova osjećaj. A osjećaj jeovdje, isto kao i ubojstvo. I u Three Pinesu imamo dovoljno tragova i dokaza i bezmajmuna, komada drva i nekakvih zabitih otoka na drugom kraju pregoleme divljine.

— Je li to sve? — upitao je Gamache.Beauvoir se uspravio i duboko udahnuo. — Možda ima još.Gamache se nasmiješio. — Slažem se s tobom, Jean Guy, ubojica je ovdje. Netko je

ovdje poznavao Samotnjaka i netko ga je ovdje ubio. U pravu si. Kad se uklone sve šarenegluposti, ono što ostaje je jednostavno. Samotnjak je imao hrpu neprocjenjivih umjetnina.Možda ih je ukrao. Želio se sakriti, pa je došao u ovo selo svima izvan puta. Ali ni to munije bilo dovoljno. Otišao je korak dalje i izgradio si kolibu u šumi. Je li se skrivao odpolicije? Možda. Od nekoga ili nečega? Mislim da da. Ali nije mogao sve obaviti sam. Akoništa drugo, bile su mu potrebne novosti. Bile su mu potrebne oči i uši u vanjskom svijetu.Zato je vrbovao Oliviera.

— Zašto baš njega?— Ruth je sve rekla večeras.— Daj mi još viskija, seronjo?— No dobro, rekla je ona i to. Ali rekla je da je Olivier pohlepan. I jest. I Samotnjak je

bio pohlepan. Vjerojatno je prepoznao samog sebe u Olivieru. Tu pohlepu. Tu potrebu zaposjedovanjem. I znao je kako će ovladati Olivierom. Obećavajući mu još više umjetnina,još vrednije umjetnine. Ali tijekom godina nešto se dogodilo.

— Pošandrcao je?— Moguće. Ali moguće je da se dogodilo upravo suprotno. Razbistrilo mu se. Koliba

koju je podigao da mu bude skrovište postala je dom, utočište. Osjetio si i ti to.Samotnjakov život bio je nekako smiren, čak i ugodan. Jednostavan. Tko ne čezne zanečim takvim u današnje vrijeme?

Stigla im je večera i Beauvoir se razvedrio čim je Havoc pred njega stavio mirisni boeufbourgignon. Pogledao je Gamachea, koji se preko puta njega smiješio svojem punjenomjastogu.

— O, da, jednostavan život na ladanju — Beauvoir je podigao svoje crno vino i kratkonazdravio.

Gamache je svoju čašu bijeloga nagnuo prema Beauvoiru, zatim uzeo pozamašanzalogaj. Dok je jeo, razmišljao je o onih prvih nekoliko minuta koje je proveo uSamotnjakovoj kolibi. I o trenutku u kojem je shvatio što mu je pred očima. Blago. Pa ipak,sve je bilo korišteno, imalo svrhu. Sve je tamo imalo svoju namjenu, bilo praktičnu, iliduhovnu, poput violine i partitura.

Osim jedne stvari. Jedna stvar nije imala svrhu.Gamache je polako odložio viljušku i zagledao se nekamo iza Beauvoira. Trenutak

kasnije, i istražitelj Beauvoir je odložio vlastiti pribor i osvrnuo se iza sebe. Nije biloničega. Samo prazan bistro.

- 216 -

— Što je?Gamache je podigao jedan prst, nježno i suptilno pokazujući da mu je potreban

trenutak tišine. Zatim je posegnuo u džep, izvadio blok i olovku i nešto zapisao, brzo, kaoda se boji da će mu pobjeći. Beauvoir se naprezao da pročita što piše. Zatim je oduševljenoshvatio što gleda.

Abecedu.Polako je promatrao Gamachea kako ispisuje red ispod abecede. Licem mu se proširilo

čuđenje. Zapitao se kako je mogao biti toliko glup. Kako mu je moglo promaknuti ono štose sada činilo toliko očiglednim.

Ispod abecede glavni istražitelj Gamache je napisao jednu riječ: SIXTEEN. Šesnaest.— Broj iznad vrata — prošaptao je Beauvoir kao da se boji da će otjerati ovaj tako

važan trag.— Što je pisalo na skulpturama? — upitao je Gamache užurbano. Nije mogao dočekati

rješenje.Beauvoir je prekopao džepove i izvadio vlastiti notes.— Ispod ljudi na obali MRKBVYDDO. A ispod one s brodom OWSVI.Promatrao je kako Gamache dešifrira Samotnjakove poruke.

ABCDEFGHIJKLMOPQRSUVWXYZSIXTEENABCDEFGHIJKLMNOQRS

Gamache je naglas izgovarao slova s rezbarija, redom kojim ih je pronalazi u šifri. — T,Y, R, I, nešto...

— iyri — mrljao je Beauvoir. — iyri...Nešto. J, K, V. Gamache je pogledao Beauvoira.— Što to znači? Možda je ime? Češko ime?— Možda je anagram — rekao je Gamache. — Moramo ispremiješati slova.Nekoliko su minuta pokušavali, usput odsutno jedući večeru. Naposlijetku je Gamache

odložio olovku i stresao glavom. — Mislio sam da sam shvatio.— Možda i jeste — rekao je Beauvoir, još uvijek nespreman na odustajanje. Prebacivao

je slova amo-tamo, pokušavajući probiti šifru. Premještao ih je sve dok nije došao do istogzaključka.

„Šesnaest“ nije ključna riječ.— Ipak — rekao je Beauvoir, umačući hruskavi francuski kruh u goveđi umak. — Baš

me zanima zašto je taj broj tamo gore.— Možda nekim stvarima nije potrebna svrha — rekao je Gamache. — Možda im je

upravo to svrha.Ali ovo je bilo previše ezoterično za Beauvoira. Jednako kao i razmišljanje koje je

dovelo Gamachea do ideje da se otputi na Otočje kraljice Charlotte. Istražitelj Beauvoir točak ne bi ni nazvao razmišljanjem. U najbolju ruku to je bila intuicija, u najgoru nagađanje,ili čak manipulacija od strane ubojice.

Jedine slike maglovitog arhipelaga koje je Beauvoir mogao prizvati u pamćenje nadrugom kraju države bile su guste šume i planine i beskrajna siva voda, ali pretežnomagla.

A Armand Gamache je namjeravao ušetati u tu maglu, sam samcat.— Skoro sam zaboravio, Ruth Zardo mi je ovo dala za tebe — Gamache mu je predao

komadić papira. Beauvoir ga je razmotao i naglas pročitao riječi.

I podići nježno tvoju dušu za šijuI milovanjem odnijeti u tamu i raj.

- 217 -

Barem je ovaj put nakon „raj“ bila točka. Je li ovo konačno kraj?

- 218 -

Trideset dva

Armand Gamache je na tmurne otoke sletio kasno poslijepodne, nakon nizapresjedanja u sve manje avione, do posljednjeg, koji je, činilo se Gamacheu, bio tek metalomotan oko njegovog tijela i gurnut s piste gradića Prince Rupert.

Dok je maleni hidroavion prelijetao otočje pored obale Britanske Kolumbije, Gamacheje promatrao pejsaž ispod sebe, planine i guste, stare šume. Tisućljećima sakrivenemaglama gustim gotovo koliko i one same. Otočje je uvijek bilo izolirano. Ali ne iosamljeno. Bilo je pravi kotao života iz kojeg su izašli najveći mrki medvjedi na svijetu inajmanje sove. Otoci su vrvjeli životom. Prvi ljudi otkriveni su u golemoj školjki na vrhujednog od tih otoka, tako je narod Haida po predaji stigao tamo. Na otočju je u novijojpovijesti bilo i drvosječa. Oni nisu bili dio mita o stvaranju. Drvosječe su se zagledale ugustu maglu i vidjele novac. Prije stotinu godina su se obrušili na otočje, očiju tolikouperenih u blago da nisu ni primijetili škrinju koja ga je čuvala. A blago su bile prastarešume crvene sekvoje. Drvo cijenjeno zbog trajnosti, drveće koje je stajalo uspravno iponosno davno prije nego što je kraljica Charlotte rođena, davno prije nego što se udala zasvojeg ludog monarha. Ali tada je palo, posječeno; da bude rascjepkano u krovne ploče ipodove i rukohvate. I deset malenih skulptura.

Nakon što su nježno sletjeli na vodu, mlada pilotkinja je krupnom muškarcu pomoglada se izvuče iz njezinog malog aviona.

— Dobrodošli na Haida Gwaii — rekla je.Kad se Gamache tog jutra probudio u Three Pinesu i za tekao jedva budnog Gabrija u

kuhinji, kako mu sprema pravu malu gozbu za vožnju do zračne luke Montreala, nije znaoništa o ovom otočju s druge strane svijeta. Ali na dugim letovima od Montreala doVancouvera, do Prince Ruperta i do sela na Otočju kraljice Charlotte, čitao je o arhipelagu iznao je što mora odgovoriti.

— Hvala vam što ste me doveli u svoj dom.Tamne smeđe oči pilotkinje bile su sumnjičave, a kako i ne bi, pomislio je Gamache.

Dolazak još jednog sredovječnog bijelca u odijelu nikad nije značio ništa dobro. I nistemorali biti Haida da vam to bude jasno.

— Vi ste sigurno glavni istražitelj Gamache.Preko mola im se približavao krupan, snažan muškarac crne kose i kože boje

cedrovine, ispružene ruke. Rukovali su se.— Ja sam narednik Minshall iz Konjičke policije. Sa mnom ste razgovarali.Glas mu je bio dubok i pomalo pjevuckav. Narednik je bio Haida.— Ah, oui, merci. Hvala vam što ste me dočekali.Mountie je uzeo Gamacheovu putnu torbu iz ruke pilotkinje i zabacio ju preko ramena.

Zahvalili su pilotkinji, koja ih je ignorirala, i zaputili se do kraja mola, zatim rampom uvisna cestu. Zrak je bio leden i Gamache je postao svjestan činjenice da su bliže Aljasci, negoVancouveru.

— Vidim da ne ostajete dugo.Gamache je pogledao ocean i znao je da je kontinent nestao. Ne, nije nestao; on ovdje

nije niti postojao. Ovdje su ovi otoci bili kontinent.

- 219 -

— Rado bih ostao dulje, ovdje je prekrasno. Ali moram se vratiti.— Naravno. Rezervirao sam vam sobu u pansionu. Mislim da će vam se svidjeti. Ovdje

na otocima nema mnogo ljudi, to vjerojatno već znate. Možda pet tisuća, od čega supolovica Haida, a polovica — malo je oklijevao — nisu. Dolazi nam dosta turista, alisezona je pri kraju.

Usporili su korak i na kraju se potpuno zaustavili. Prošli su pored željezarije, kafića,male zgrade ispred koje je stajala sirena. Ali Gamacheov pogled je privukla lučica. Nikad uživotu nije vidio ovakav pejsaž, a u Quebecu je vidio neka doista spektakularno predivnamjesta. Ali nijedno, morao je priznati, ni izbliza lijepo kao ovo.

Ovo je bila divljina. Dokle mu je pogled sezao, Gamache je vidio samo planine što su seuzdizale iz vode, prekrivene crnim šumama. Vidio je otok i ribarske brodice. Iznad njegasu letjeli orlovi. Gamache i Minshall su sišli na plažu prekrivenu oblutcima i školjkama inekoliko trenutaka stajali bez riječi, osluškujući ptice i pljuskanje valića i udišući mirise uzraku, morske trave i ribu i šumu.

— Ovdje ima više orlovih gnijezda nego bilo gdje drugdje u Kanadi. To se smatrasretnim znakom.

Pripadnici Konjičke policije ne razglabaju često znakove, osim prometnih. Gamache senije okrenuo prema policajcu, bio je previše opčinjen pejsažem, ali ga je zato pažljivoslušao.

— Haida su podijeljeni na dva klana. Klan Orla i klan Gavrana. Uredio sam da sesastanete sa starješinama oba klana. Pozvani ste na večeru.

— Hvala vam. Hoćete li i vi biti tamo?Narednik Minshall se osmjehnuo. — Ne. Mislio sam da će razgovor slobodnije teći bez

mene. Haida su vrlo srdačni ljudi, znate. Živjeli su ovdje tisućama godina, neometani. Svedo nedavno.

Zanimljivo, pomislio je Gamache; govori o Haida i kaže „oni“, a ne „mi“. Možda zbogGamachea, da se ne osjeća kao potpuni stranac.

— Pokušat ću ih večeras ne ometati previše.— Ta to je prekasno.

Armand Gamache se otuširao, obrijao i obrisao paru s ogledala. Imao je osjećaj da jedrevna magla koja se vidjela nad starim šumama upuzala i u njegovu sobu. Možda da gamotri. Da pokuša predvidjeti njegove namjere.

Napravio je malu rupu u pari na ogledalu i ugledao vrlo umornog policajca, daleko oddoma.

Presvukao se u čistu košulju i tamne hlače, odabrao kravatu i sjeo na rub bračnogkreveta koji je bio prekriven nečime što mu je izgledalo kao ručno šivani prekrivač.

Soba je bila jednostavna i čista i udobna. Ali mogla je biti i dupkom puna repe,Gamache ne bi ni primijetio. Nitko ovdje ne bi primijetio ništa osim pogleda. Soba jegledala ravno na zaljev. Zalazak sunca ispunio je nebo zlatom i purpurom i crvenilom,boje su plesale poput valova. Žive. Sve se ovdje činilo živim.

Gotovo nesvjesno je otišao do prozora i zagledao se van dok su mu prsti vezivalisvilenu zelenu kravatu. Netko je zakucao navrata. Otvorio je, očekujući vlasnicu ilinarednika Minshalla, ali na njegovo veliko iznenađenje, pred njim je stajala pilotkinja.

— Moja baka, noni, me zamolila da vas dovedem na večeru.Još uvijek se nije smiješila. Zapravo je izgledala nesretno zbog zadaće koja joj je bila

povjerena. Gamache je navukao sivi sako i jaknu i izašli su u sve tamniju večer. Udomovima uz luku bila su upaljena svjetla. Zrak je bio hladan i vlažan, ali svjež i razbudio

- 220 -

ga je, pa se osjećao bistrije nego cijelo poslijepodne. Sjeli su u stari kamionet i krenuli vaniz mjesta.

— Vi ste sa Charlotte?— Ja sam s Haida Gwaii — rekla je.— Naravno, ispričavam se. Iz klana Orla?— Gavrana.— Aha — rekao je Gamache i shvatio da zvuči malo bedasto, ali mladoj ženi pored

njega kao da to uopće nije bilo važno. Bila je previše koncentrirana na ignoriranje čitavognjegovog postojanja.

— Vaša obitelj je sigurno zadovoljna time što ste pilotkinja.— Zašto?— Pa ovaj, letite.— A Gavran sam? Ovdje svi lete, glavni istražitelju; meni je samo potrebna pomoć u

tome.— Jeste li dugo pilotkinja?Nije odgovorila. Očigledno ovo pitanje nije bilo vrijedno odgovora. Gamache se morao

složiti s takvom procjenom. Šutnja je bila bolja. Oči su mu se privikle na mrak i dok su sevozili razaznao je obrise planina s druge strane zaljeva. Nakon nekoliko minuta su stigli udrugo mjesto. Mlada pilotkinja je zaustavila kamionet ispred bezlične bijele zgrade koja jekod vrata imala natpis. Mjesna zajednica Skidgate. Izašla je i uputila se prema vratima,uopće se ne okrećući provjeriti slijedi li ju Gamache. Ili je bila uvjerena da ide za njom, ili -a to je bilo vjerojatnije - ju uopće nije bilo briga.

Gamache se odvojio od sumrakom obavijene luke i uputio se za njom kroz vrata uzgradu Mjesne zajednice. I ušao u operu. Gamache se okrenuo provjeriti je li doista prošaokroz vrata, ili se nekim čudom našao u drugom svijetu. S tri strane je prostorija imalaraskošne lože. Gamache se polako okrenuo oko svoje osi, cipele su mu malo zaškripale naulaštenom drvenom podu. Tek je tada shvatio da su mu usta blago otvorena. Zatvorio ih jei pogledao mladu ženu pored sebe.

— Mais, c'est extraordinaire.— Haw'aa.Do loža su vodila široka, elegantna stubišta, a na drugom kraju prostorije nalazila se

pozornica. Iza nje je na zidu bio naslikan mural.— To je selo Haida — rekla je, pokazujući glavom prema zidu.— Incroyable — prošaptao je Gamache. Glavni istražitelj je često znao biti iznenađen

životom, zadivljen. Ali nikad nije ostao bez riječi. A sad jest.— Sviđa vam se?Gamache je pogledao pored sebe i vidio da im se priključila još jedna žena, mnogo

starija od njegove dosadašnje pratnje, starija i od njega. Ova se žena, za razliku od mladepilotkinje, smiješila. Osmijeh joj je lebdio na usnama kao da je u životu pronašla mnogotoga zabavnog i ugodnog.

— Jako — pružio je ruku i prihvatila ju je.— Ovo je moja noni — rekla je pilotkinja.— Esther — rekla je starija žena.— Armand Gamache — rekao je glavni istražitelj s laganim naklonom. — Čast mi je.— I meni, glavni istražitelju. Izvolite — pokazala je prema sredini prostorije, gdje je

čekao postavljen dugački stol. Zrak je odisao mirisom domaće hrane, a prostorija je bilaprepuna ljudi koju su čavrljali, pozdravljali se, dozivali. I smijali se.

- 221 -

Gamache je očekivao da sastanak starješina naroda Haida bude jako tradicionalan,formalan događaj. Sad se sramio tog klišea. Muškarci i žene bili su odjeveni kao da suupravo došli s posla, u majice kratkih rukava i debele pulovere, neki u odijela. Neki suradili u bankama, školama, bolnicama, neki na hladnoj vodi. Neki su bili umjetnici. Slikari,ali pretežno rezbari.

— Naše je društvo matrilinearno, glavni istražitelju — objasnila je Esther. — Ali većinapoglavica su muškarci. No to ni u kojem slučaju ne znači da žene nemaju moć. Upravoobrnuto.

Pogledala ga je ozbiljnim pogledom. Ovo je bila obična izjava, ne hvalisanje.Potom ga je predstavila svima, jednoj po jednoj osobi. Gamache je ponavljao njihova

imena i nastojao ih pamtiti, ali iskreno, nakon desetak se izgubio. Nakon svega ga je Estherodvela do stola na kojem je bila poslužena hrana.

— Ovo je Skaay — rekla je, predstavljajući mu sićušnog starčića, koji je podigao pogledsa svog tanjura. Oči su mu bile mliječnobijele, slijepe. — Iz klana Orla.

— Može i Robert, ako vam je tako draže — rekao je Skaay. Glas mu je bio snažan,stisak ruke još snažniji. Nasmiješio se. — Žene iz oba klana pripremile su za vastradicionalnu Haida gozbu, istražitelju — slijepi je muškarac poveo Gamachea uz dugačkistol, imenujući svako pojedino jelo. — Ovo je k'aaw, ikra haringe na kelpu. Ovo je paprenidimljeni losos, a ovdje ima i lososa dimljenog na vatri od drva, ako vam je taj draži. Jutrosga je ulovio Reg. Cijeli dan ga je dimio. Za vas.

Polako su prošli uz čitav stol. Kuglice od hobotnice, polpetice od rakova, list. Salata odkrumpira; svježi kruh, još topao. Sokovi i voda. Nikakav alkohol.

— Ovdje se održavaju plesne večeri. I većina primanja na vjenčanjima. I sprovodi.Mnoge večere. Kad je klan Orla domaćin, klan Gavrana poslužuje. I obrnuto, naravno. Alivečeras smo svi domaćini. A vi ste naš cijenjeni gost.

Gamache, koji je bio na državnim primanjima u grandioznim palačama, banketima usvoju čast, na dodjelama raznih priznanja, nikada se nije osjećao ovako počašćenim.

Uzeo je pomalo od svega na tanjur i sjeo. Iznenadio se kad je vidio da mlada pilotkinjasjeda do njega. Za vrijeme večere su svi međusobno razgovarali, no Gamache je primijetioda starješine Haida postavljaju daleko više pitanja nego što daju odgovora. Zanimao ih jenjegov posao, njegov život, njegova obitelj. Zanimao ih je Quebec. Bili su obrazovani ipromišljeni, ljubazni, ali i oprezni.

Uz kolač, svježe divlje kupine i šlag Gamache im je ispričao o ubojstvu. O Samotnjakukoji se zabio u kolibu duboko u šumu. Starješine, koji su ga cijelo vrijeme pažljivo slušali,još su se više stišali dok im je pričao o žrtvi, čovjeku koji je živio okružen blagom, ali sam.O čovjeku kojem je oduzet život, ali ne i blago. O čovjeku bez imena, okruženog poviješću,ali bez vlastite povijesti.

— Što mislite, je li bio sretan? — upitala je Esther. Bilo je gotovo nemoguće pogodititko je vođa ove skupine ljudi, bilo po dogovoru, ili službeno izabran. Ali da je Gamachemorao pogađati, rekao bi da je to Esther.

Nije odmah odgovorio. Zapravo se dosad nije to zapitao.Je li Samotnjak bio sretan?— Mislim da je bio zadovoljan. Živio je jednostavnim, mirnim životom. Životom koji bi

se i meni dopao.Mlada pilotkinja zagledala se ravno u njega. Dosad je gledala pred sebe.— Bio je okružen ljepotom — nastavio je Gamache. — I s vremena na vrijeme je imao i

društvo. Nekoga tko mu je donosio stvari koje sam nije mogao uzgojiti ili napraviti. Ali iživio je u strahu.

- 222 -

— Teško je biti i sretan i živjeti u strahu — rekla je Esther. — Ali strah može navesti nahrabrost.

— A hrabrost može dovesti do mira — rekao je jedan mladić u odijelu.Ovo je podsjetilo Gamachea na natpis kojeg je jedan ribar zapisao na zid jednog

restorančića u zaljevu Mutton, kojeg je Gamache vidio nekoliko godina ranije. Ribar jepogledao ravno u Gamachea preko cijele prostorije i tako se iskreno osmjehnuo da jeGamache ostao bez riječi. Zatim je nešto napisao na zid i otišao. Gamache je prišao zidu ipročitao:

Gdje ima ljubavi, ima i hrabrosti.Gdje ima hrabrosti, ima i mira,Gdje ima mira, ima i Boga,A kad imaš Boga, imaš sve.

Gamache je ovo izrecitirao naglas i u dvorani je nastala tišina. Haida vole tišinu, ležiim. Gamache isto tako.

— Je li to molitva? — upitala je Esther naposlijetku.— Samo nešto što je zapisao jedan ribar na zid u mjestu koje se zove Mutton, daleko

odavde.— Možda i nije tako daleko — rekla je Esther.— Ribar? — upitao je mladić u odijelu, smijući se. — A tko drugi? Ribari su svi ludi.Stariji čovjek do njega, odjeven u debeli pulover, klepio ga je po glavi u šali i nasmijali

su se.— Svi smo mi ribari — rekla je Esther i Gamache je imao osjećaj da je i njega u to

uključila. Neko je vrijeme šutjela, a zatim upitala: — Što je vaš Samotnjak volio?Gamache je promislio. — Ne znam.— Možda ćete naći njegovog ubojicu kad to saznate. Kako vam mi možemo pomoći?— U Samotnjakovoj kolibi nekoliko su se puta spominjali riječ Woo i ime Charlotte. To

me dovelo do Emily Carr, a Emily Carr me dovela ovamo.— Ni u kojem slučaju niste prvi — rekao je jedan stariji muškarac s osmijehom. —

Njezine slike dovode ljude na Haida Gwaii već godinama.Nije bilo jasno misli li da je to dobro ili loše.— Mislim da je Samotnjak neko vrijeme boravio na Otočju, možda prije petnaest

godina ili čak i više. Mislimo da je bio Čeh, znači govorio bi s naglaskom.Gamache je izvadio fotografije, slikane u mrtvačnici. Upozorio ih je što ih čeka, ali nisu

djelovali zabrinuto. Ovi su ljudi živjeli u miru sa životom i smrću na mjestu gdje je linijaizmeđu to dvoje bila zamućena, a ljudi, životinje i duhovi kročili tlom zajedno. Na mjestuna kojem su slijepci vidjeli i svi imali dar letenja.

Redom su pogledali fotografiju, pijuckajući jak čaj. Promatrali su ju dugo, uporno. Čakse i mlada pilotkinja potpuno posvetila razmišljanju.

I dok su oni promatrali fotografije, Gamache je promatrao njih. Da vidi hoće li se itkoizdati, hoće li pokazati da prepoznaje ubijenog. Trzajem, ubrzanim disanjem. Pomno seusredotočio na svakoga od njih, ali jedino što je vidio bili su ljudi koji pokušavaju pomoći.

— Bojim se da smo vas razočarali — rekla je Esther dok je Gamache vraćao fotografije utorbu. — Zašto nam ih jednostavno niste poslali e-mailom?

— Pa, poslao sam ih naredniku Minshallu, koji ih je proslijedio policijskim postajama,ali želio sam osobno doći ovamo. A i postoji nešto što nisam mogao poslati e-mailom.Nešto što sam donio sa sobom.

- 223 -

Položio je na stol dva predmeta zamotana u ručnike i razmotao prvog.Nijedna žličica nije spuštena na tanjurić, nijedna čašica vrhnja otvorena da se ulije u čaj,

nijedan dah nije ni izašao, ni ušao. Kao da im se za ovim stolom nešto pridružilo. Kao da jepored njih sjeo muk.

Gamache je nježno razmotao i drugi zamotuljak. Zaplovio je preko stola do svojegbrata.

— Ima ih još. Mislimo još osam.Ako su ga čuli, nisu to ničime pokazali. Zatim je jedan sredovječan, mišićav muškarac

pružio ruku prema skulpturama. Zastao je i pogledao Gamachea.— Smijem li?— Izvolite.Primio ju je i brod kao da je zaplovio u krupnim, radničkim rukama. Prinio je rezbariju

bliže licu, zagledao se u oči malih muškaraca i žena koji su gledali pred sebe s tolikozadovoljstva, toliko veselja.

— To je Haawasti — prošaptala mu je mlada pilotkinja. — Will Sommes.— To je Will Sommes? — upitao je Gamache. Čuo je za ovog čovjeka. Jedan od najvećih

živućih kanadskih umjetnika. Njegove rezbarene drvene skulpture prštale su životom; bilesu prava poslastica za privatne skupljače i muzeje diljem svijeta. Gamache je uvijekpretpostavljao da je Sommes povučen čovjek, da mu je silna slava dosadila i povukao se uosamu. Ali glavni istražitelj je polako počeo shvaćati da na Haida Gwaii legende žive, šećumeđu smrtnicima, piju jak crni čaj i jedu šlag.

Sommes je dohvatio i drugu rezbariju i okrenuo je nekoliko puta. — Crvena sekvoja.— Odavde — potvrdio je Gamache.Sommes je pogledao dno rezbarije s brodom. — Je li to potpis?— Možda, to vi meni možete reći.— Samo neka slova. Ali sigurno nešto znače.— Čini se da su šifrirana. Još nismo shvatili što znače.— Ubijeni je ovo izradio? — Sommes je podigao skulpturu.— Jest.Sommes je oborio pogled na komad drva u svojim rukama. — Ne mogu vam reći tko je

bio, ali jedno ipak mogu. Vaš Samotnjak nije samo živio u strahu, bio je prestravljen.

- 224 -

Trideset tri

Sljedećeg jutra Gamachea su probudili svjež, prohladan povjetarac s mora i krikoviptica u potrazi za hranom što su dopirali kroz otvoren prozor njegove sobe. Okrenuo se nadrugu stranu i privukao ručno šivani prekrivač bliže k tijelu, pa se zagledao kroz prozor.Jučerašnji dan činio mu se poput sna. Probudio se u Three Pinesu, zaspao u selu Haidapored oceana.

Nebo je bilo blještavo plavo i vidio je orlove i galebove kako klize na zračnoj struji.Brzo se izvukao iz kreveta i navukao najtopliju odjeću koju je imao, proklinjući sam sebešto nije ponio dugi veš.

U prizemlju ga je dočekao obilan doručak sa slaninom, jajima, prepečencem i jakomkavom.

— Nazvala je Lavina i rekla da vas čeka na molu do devet, a onda odlazi bez vas.Gamache se osvrnuo da vidi kome se obraća vlasnica pansiona.— Moi?— Da, vi. Lavina vam poručuje da ne kasnite.Gamache je pogledao na sat. Već je bilo osam i trideset, a on nije ni znao tko je Lavina,

ni na kojem ga to molu čeka, ni zašto ga uopće čeka. Popio je još jednu šalicu kave,osvježio se u kupaonici, uzeo jaknu i šešir, zatim se vratio u prizemlje.

— Je li Lavina rekla na kojem me molu čeka? — upitao je gazdaricu.— Pretpostavljam na istom onom kao i inače. Ne možete ga promašiti.Koliko je puta Gamache čuo točno te riječi točno prije nego što je nešto promašio.

Izašao je na trijem, duboko udahnuo prohladan zrak i promotrio obalu. Opazio je nekolikomolova.

Ali samo uz jedan stajao je hidroavion. A mlada pilotkinja pogledavala je na sat. Zovese Lavina? Gamache je sa sramom shvatio da ju nije ni upitao za ime.

Otišao je do nje i kad je prišao bliže, stupio na drvene daske mola, shvatio je da ga nečeka sama. Pored nje je stajao Will Sommes.

— Mislio sam da bi vas zanimalo odakle je došlo drvo za one rezbarije — rekao jeumjetnik, pozivajući Gamachea u maleni avion. — Moja unuka nas je pristala odvesti doovamo. Jučer ste doletjeli avionom tvrtke, ali ovaj je njezin.

— I ja imam unuku — rekao je Gamache, nadajući se da ne izgleda previše uspaničenodok je vezivao pojas. Aviončić se odvojio od mola i krenuo prema otvorenom moru. — Adruga je na putu. Moja unuka slika prstima.

Gotovo je dodao da aktivnost njegove unuke bar nikome nije opasna po život, ali niježelio zvučati nezahvalno.

Avion je ubrzavao i počeo poskakivati po površini vode. Tek je tada Gamacheprimijetio zahrđala sjedala s rupama na jastucima, iskrzane pojaseve. Pogledao je krozprozor i požalio što se toliko obilno najeo za doručak.

Tada su se konačno našli u zraku i zaokrenuli nalijevo, zatim se uspeli na veću visinu iuputili se uzdužno s obalom. Letjeli su četrdeset minuta. U malenoj kabini bilo je prebučnoza bilo kakav razgovor osim vikanja, pa se Sommes samo svako malo nagnuo premanjemu i nešto mu pokazao. Pokazao bi mu kakav mali zaljev i rekao „Ovdje se pojavio

- 225 -

prvi čovjek, u praznoj školjci. Ovo je naš Rajski vrt“. Ili malo kasnije, „Pogledajte ovamo.Ovo je posljednja prašuma sekvoje, nedirnuta“.

Gamache je promatrao svijet ispod njih poput orla. Iz zraka je gledao na rijeke i uvale išume i planine s brazdama od ledenjaka. Nakon nekog vremena su sletjeli u zaljev ukojem su vrhovi stabala čak i na ovako bistar dan bili sakriveni maglom. Dok su sespuštali i klizili površinom vode prema mrkoj obali, Will Sommes se nagnuo premaGamacheu i povikao: — Dobrodošli na Gwaii Haanas. Mjesto čudesa.

Uistinu mjesto čuda.Lavina je prišla obali što je bliže mogla, a zatim se na obali pojavio muškarac, porinuo

čamac i u posljednjem trenutku uskočio u njega. Kad je došao do vrata hidroaviona,pružio im je ruku i pomogao glavnom istražitelju da uđe u čamac što se ljuljao,istovremeno se predstavljajući.

— Zovem se John. Ja sam Stražar.Gamache je primijetio da je muškarac bos, a zatim i da Lavina i njezin djed skidaju

cipele i čarape, podižu nogavice hlača dok je John veslao. Uskoro je shvatio i zašto. Čamacnije mogao pristati sasvim uz obalu. Posljednjih nekoliko metara su morali prijeći pješicekroz vodu. Skinuo je cipele i čarape, podvio nogavice i izašao iz čamca na bok. Odnosno,gotovo izašao. Čim mu je palac dodirnuo vodu, ustuknuo je. Pred sobom je vidio WillaSommesa i Lavinu kako se smiju.

— Hladno je — priznao je Stražar.— Ma dajte, princezice, samo hrabro — rekla je Lavina. Gamache se zapitao je li ju

možda opsjeo duh Ruth Zardo. Ili možda u svakom plemenu postoji po jedna ovakva.Gamache se ohrabrio i pridružio im se na obali, nogu potpuno ljubičastih nakon manje

od minute u vodi. Spretno je poskakivao preko kamenja do jednog panja, zatim sjeo i otroprljavštinu i kamenčiće sa stopala, pa navukao čarape i cipele. Nije se mogao sjetiti kad jeposljednji put osjetio ovoliko olakšanje. Zapravo, možda kad je aviončić ipak sletio navodu prije par minuta.

Gamache je bio toliko zatečen pejsažem, Stražarom, ledenom vodom, da nije zapravoni primijetio što se nalazi pred njim. Ali sad je vidio. Na samom rubu šume stajao jesvečani polukrug drvenih totema.

Gamache je osjetio kako mu sva krv leti prema srcu.— Ovo je Ninstints — prošaptao je Will Sommes.Gamache nije ništa rekao. Nije mogao. Promatrao je toteme u koje je bio urezan Mit,

vrijeme životinja i duhova. Kitovi ubojice, morski psi, vukovi, medvjedi, orlovi i vranepromatrali su ga s ovih stupova. I još nešto. Stvorenja dugih jezika i golemih očiju, velikihzuba. Stvorenja nepoznata izvan Mita, ali u njemu itekako stvarna.

Gamache je imao osjećaj da stoji na rubu kolektivnog pamćenja.Neki su totemi bili visoki i uspravni, ali većina je bila prevaljena, ili naherena.— Svi smo mi ribari — rekao je Will. — Esther je bila u pravu. More hrani naša tijela,

ali ovo hrani našu dušu — raširio je ruke jednostavnim pokretom, pokazujući prema šumi.Dok su hodali kroz šumu totema, John Stražar im je tihim glasom pričao o ovome

mjestu.— Ovo je najveća zbirka još stojećih totema na svijetu. Ovo je mjesto sada zaštićeno, ali

nije uvijek bilo tako. Neki totemi obilježavaju određeni događaj, neki odaju počastpreminulima. Svaki priča priču. Slike se nadopunjuju i raspoređene su u određenom redu,namjerno.

— Ovdje je Emily Carr naslikala većinu svojih djela — rekao je Gamache.— Mislio sam da biste željeli vidjeti ovo mjesto — rekao je Sommes.

- 226 -

— Merci. Jako sam vam zahvalan na ovome.— Ovo naselje je najdulje odoljelo. Bilo je izolirano i možda i najtvrdoglavije — rekao je

John. — Ali na kraju se i ono predalo. Preko njega se, kao i preko ostalih, prelio plimni valbolesti, alkohola i katoličkih misionara. Totemi su srušeni, naseobe uništene. Ovo je sve štoje ostalo — pokazao je nekakvu izbočinu u šumi, prekrivenu mahovinom. — Ovo je nekadbila kuća.

Armand Gamache je sat vremena razgledavao ovo mjesto. Dozvolili su mu da dodirnetoteme i propinjao se da svoj velik, siguran dlan položi na veličanstvena lica, pokušavajućiosjetiti prisustvo umjetnika koji je rezbario ova stvorenja.

Naposlijetku je prišao Johnu, koji je cijeli taj sat proveo stojeći na jednom mjestu,promatrajući ga.

— Ovdje sam zbog istrage ubojstva. Možete li pogledati neke fotografije?John je kimnuo.— Na prvoj je žrtva. Mislim da je neko vrijeme živio na Haida Gwaii, ali mislim da ih

je on nazivao Otocima kraljice Charlotte.— Znači, nije bio Haida.— Ne, mislim da nije — Gamache je pokazao Johnu fotografiju. Stražar ju je primio i

proučio. — Žao mi je, ne poznajem ga.— Mislimo da je ovdje živio prije dosta vremena. Petnaestak, možda i dvadeset

godina.— To su bila teška vremena. Mnogo je ljudi živjelo ovdje. U to vrijeme su Haida

konačno uspjeli zaustaviti drvne kompanije i to blokiranjem cesta. Možda je vaš ubijenibio drvosječa.

— Možda. U svakom slučaju se ugodno osjećao u šumi. I izgradio si je vlastitu kolibuod trupaca. Je li ga netko ovdje mogao podučiti toj vještini?

— Šalite se?— Ne.— Svatko ga je mogao podučiti. Većina Haida sad žive u selima, ali gotovo svi mi

posjedujemo kolibe u šumi. Ili smo ih izgradili sami, ili su ih izgradili naši roditelji.— I vi živite u kolibi?Je li to možda oklijevanje? — Ne, ja imam sobu u ovdašnjem Holiday Innu — nasmijao

se. — Naravno. Izgradio sam ju vlastitim rukama prije nekoliko godina. Želite ju vidjeti?— Ako vam nije teško.Dok su Will Sommes i njegova unuka šetali okolo, John je poveo Gamachea dublje u

šumu. — Neka od ovih stabala starija su od tisuću godina, znate?— Zaslužila su da žive i dalje — rekao je Gamache.— Ne bi se svi složili s vama — John je stao i pokazao rukom. Malu kolibu u šumi, s

trijemom i stolicom za ljuljanje.Identičnu Samotnjakovoj.— Jeste li ga poznavali, John? — upitao je Gamache, odjednom svjestan činjenice da se

nalazi sam u šumi s vrlo snažnim muškarcem.— Ubijenoga?Gamache je kimnuo.John se ponovno nasmiješio. — Ne — ali sad je već stajao jako blizu Gamacheu.— Jeste li ga vi naučili kako se gradi koliba?— Ne.— Jeste li ga naučili rezbariti drvo?— Ne.

- 227 -

— Biste li mi rekli da jeste?— Nemam se čega plašiti. Ništa ne skrivam.— Zašto ste onda ovdje, sasvim sami?— Zašto ste vi? — Johnov glas je bio tek šapat.Gamache je razmotao jednu skulpturu. John se zagledao u muškarce i žene na brodu i

odmaknuo korak unatrag.— Izrađena je od crvene sekvoje. Sa Haida Gwaii — rekao je Gamache. — Možda čak

od ovih stabala u ovoj šumi. Izradio ju je ubijeni.— Baš mi ništa ne govori — rekao je John, još ju jednom kratko pogledao i otišao.Gamache ga je pratio do obale, gdje ga je čekao nasmiješeni Will Sommes.— Jeste li lijepo popričali s Johnom?— Nije baš razgovorljiv.— On je Stražar, a ne Sugovornik.Gamache se nasmiješio i počeo ponovno zamatati rezbariju, no Sommes ga je zaustavio

dodirom ruke i ponovno uzeo skulpturu da ju prouči.— Kažete da je odavde. Je li izrađena od starog stabla?— Ne znamo. Laboratorij nam to nije mogao reći. Morali bi uništiti rezbariju da uzmu

veći komad za analizu, a to im ne dopuštam.— Ovo vrijedi više od života jednog čovjeka? — Sommes je podigao drvenu skulpturu.— Malo toga vrijedi više od života, monsieur. Ali taj je život već izgubljen. Pokušavam

otkriti tko je uništio život ubijenoga, a da pritom ne uništim i njegovo djelo.Ovo je, izgleda, zadovoljilo Sommesa, koji mu je s oklijevanje vratio skulpturu.— Volio bih da sam poznavao onoga tko je ovo izradio. Bio je nadaren.— Možda je bio i drvosječa. Možda je pomogao u razaranju vaših šuma.— Mnogo ljudi iz moje obitelji su također bili drvosječe. Događa se. To ne znači da su

bili loši ljudi, ili da će nam zauvijek biti neprijatelji.— Podučavate li druge umjetnike? — upitao je Gamache ležerno.— Mislite da sam ga možda podučio rezbarenju? — upitao je Sommes.— Mislim da je bio ovdje. Ipak je rezbar.— Maloprije je bio drvosječa, sad je rezbar. Odlučite se, glavni istražitelju.Sommes je ovo rekao šaljivo, ali ipak sa žalcem, kojeg je Gamache itekako primijetio.

Bacao je udicu na sve strane u nadi da će nešto uloviti i toga je bio svjestan. Baš kao iSommes. I Esther. Svi smo mi ribari, rekla je.

Je li išta otkrio ovim posjetom? Gamache je sumnjao u to.— Podučavate li? — bio je uporan.Sommes je odmahnuo glavom. — Samo druge pripadnike svog naroda.— Samotnjak je koristio drvo s ovih otoka. Iznenađuje li vas to?— Ni najmanje. Neki dijelovi šuma su sad zaštićeni, ali ima i područja na kojima je

sječa dozvoljena. Tamo se sade mlada drva. To je dobra industrija, samo se njome morapametno upravljati. A mlada stabla su sjajna za ekosustav. Svim rezbarima uvijekpreporučam sekvoju.

— Trebali bismo poći. Vrijeme se mijenja — rekla je Lavina.Dok se avion uzdizao i udaljavao od zaštićenog zaljeva, Gamache je pogledao prema

dolje. Učinilo mu se da je jedan od totema oživio i da im maše. Ali tada je shvatio da je toJohn, koji je čuvao ovo sablasno, mitom obavijeno mjesto, ali se plašio malog komada drvau Gamacheovoj ruci. John, koji je svojevoljno izašao izvan zidina.

— John je bio upleten u nemire oko sječe šuma — doviknuo mu je Sommes,nadglasavajući zvuk starog motora.

- 228 -

— Izgleda kao netko koga je dobro imati na svojoj strani.— I bio je na vašoj strani. John je bio Mountie. Bio je prisiljen uhititi vlastitu baku. Još

ga uvijek vidim kako ju odvodi.— John je moj ujak — povikala je Lavina iz kokpita. Gamacheu je bilo potrebno

nekoliko sekundi da sve to posloži u glavi. Tihi, pomalo tužni, usamljeni muškarac kojegje upravo upoznao, čovjek koji je promatrao njihov avion kako se udaljava, je uhitioEsther.

— A sad je Stražar, čuva posljednje toteme — rekao je Gamache.— Svi mi nešto čuvamo — rekao je Sommes.

Narednik Minshall mu je ostavio poruku u pansionu, a pored nje i omotnicu. Gamacheje pročitao poruku uz ručak, svježu ribu i salatu od kukuruza iz konzerve, a zatim izvadiojoš fotografija iz omotnice, otisnute na narednikovom računalu. Unutra ga je čekala idugačka poruka od Thérèse Brunel.

Armand,Pronašli smo još četiri od preostalih osam rezbarija. Dvjema još uvijek nismo ušli u trag; onoj

koju je Olivier prodao ne eBayu i onoj koju je prodala aukcijska kuća u Ženevi. Nitko od vlasnikanije nam pristao poslati rezbariju, ali svi su poslali fotografije (šaljem ih u privitku). Nijedna odnjih nema nikakva slova urezana na dnu.

Jérôme i dalje radi na dešifriranju. Zasad ništa nije smislio.Što misliš o fotografijama? Prilično šokantno, zar ne?Istraživala sam još malo predmete iz kolibe. I dalje ništa od svega toga nije na listi ukradenih

umjetnina, a ja dosad nisam uspjela pronaći nikakvu povezanost između ijedne od njih. Za jednuzlatnu narukvicu sam mislila da je češka, ali pokazalo se da je iz Dacije. Nevjerojatno otkriće.Izradio ju je narod koji je tamo živio prije današnjih Rumunja.

Ali sve je ovo vrlo čudno. Predmeti nisu povezani jedni s drugima. Možda ih to na neki načinpovezuje? Morat ću još malo razmisliti o svemu ovome. Trudim se držati sve ovo u tajnosti, ali većme zivkaju sa svih strana svijeta. Novine, muzeji. Nemam pojma kako su saznali, ali nekako jesu.Većinom me pitaju za Jantarnu sobu. Čekaj samo da otkriju ostalo.

Čujem da si na Otočju kraljice Charlotte. Sretniče jedan. Ako upoznaš Willa Sommesa, reci muda obožavam njegova djela. Ali živi povučeno, pa sumnjam da ćeš ga vidjeti.

Thérèse Brunel.

Izvukao je fotografije i pregledao uz ručak. Do deserta, pite od kokosa, već ih jepregledao sve. Poslagao ih je na stol u lepezu. I promatrao ih.

Bile su drugačije od prve dvije. Na jednoj od njih mali ljudi pakirali su stvari, slagalipredmete na kola. Izgledali su uzbuđeno. Osim mladića, koji ih je požurivao, uznemiren.Ali već na sljedećoj ljudi su izgledali nelagodno. A posljednje dvije bile su sasvim različiteod ostalih. Na jednoj ljudi više nisu ni hodali. Bili su u kolibama, u novim domovima. Alinekoliko prilika stajalo je pored prozora, gledalo van. Oprezno. Ne zaplašeno. Još ne. Strahse vidio tek na posljednjoj fotografiji koju mu je poslala načelnica Brunel. Ta je ujedno bilai najveća, na njoj su ljudi stajali glava uperenih prema nečem ispred njih, u zraku. Ravno uGamachea, činilo se.

Perspektiva je bila vrlo čudna. Zbog nje se Gamacheu činilo da je i on dio ovogumjetničkog djela. I to ne ugodan dio. Osjećao se kao da je on razlog za silan strah nanjihovim licima.

Jer sad je strah bio očigledan na svim licima. Što je ono Will Sommes rekao na večeri,promatrajući mladića stisnutog na brodu?

- 229 -

Ne samo strah, prestravljenost.Nešto užasno pronašlo je izrezbarene ljude. I nešto užasno je pronašlo i njihovog

stvoritelja.Ono što je Gamachea začudilo jest bilo odsustvo mladića na posljednje dvije skulpture.

Upitao je gazdaricu ima li povećalo i poput Sherlocka Holmesa se nagnuo nad fotografije,proučio ih do najsitnijih detalja. Nije ga pronašao.

Zavalio se natrag u stolac i otpio čaja. Pitu od kokosa nije ni načeo. Užas koji je malimljudima na rezbariji pomutio sreću i njemu je poremetio apetit.

Nekoliko minuta kasnije pridružio mu se narednik Minshall i još su jednom prošlimjestom, zaustavivši se kod građevinske tvrtke Greeley.

— Kako vam mogu pomoći? — upitao ih je postariji muškarac sive i kose i brade iočiju, ali snažnog tijela, zelenog i vitalnog.

— Željeli bismo vam postaviti par pitanje o drvosječama koji su radili za vas krajemosamdesetih, početkom devedesetih — rekao je narednik Minshall.

— Šalite se. Znate kakvi su drvosječe. Dolaze i odlaze. Posebno tada.— Zašto posebno tada, monsieur? — upitao je Gamache.— Ovo je glavni istražitelj Gamache iz Sûreté du Quebec — predstavio ga je Minshall i

Gamache se rukovao s građevinarom. Muškarac je ostavio dojam čovjeka s kojim se nije zašaliti.

— Daleko ste od doma — rekao je Greeley.—Jesam. Ali ovdje su me doista toplo dočekali. Što je toliko posebno u tim vremenima?— Kraj osamdesetih, početak devedesetih? Šalite se? Nikad čuli za otok Lyall? Za

blokade, prosvjede? Tisuće hektara šume, a Haida se odjednom uznemire i žele zabranitisječu? Niste čuli za to?

— Čuo jesam, ali nisam bio tamo. Možda mi vi možete ispričati što se točno događalo?— Nisu Haida bili krivi. Nahuškali su ih mutikaše. Eko-freakovi, najobičniji teroristi,

ništa drugo. Vrbovali su nekoliko razbijača i hrpu klinaca koji su samo željeli biti nateleviziji. Ma čujte, pa nije da smo ubijali ljude, čak ni životinje. Sjekli smo drveće. Toponovno naraste. A stvorili smo više radnih mjesta od bilo koga ovdje. Ali eko-gamad jenahuškala Haida na nas. Mlade ljude koji su nasjeli na njihova sranja.

Narednik Minshall, koji je stajao do Gamachea, se samo premjestio s noge na nogu, alinije ništa rekao.

— Ali prosječna dob uhićenih bila je dvadesetšest godina — rekao je Gamache. —Starješine su se postavile između vas i prosvjednika.

— Trikovi. To nema veze s vezom — obrecnuo se Greeley. — Mislio sam da vi ne znateništa o svemu tome.

— Rekao sam da nisam bio tamo. Ali pročitao sam izvještaje, iako to nije ista stvar.— Ni blizu. Mediji su nasjeli na sva ta sranja. Mi smo ispali zlikovci, a samo smo htjeli

posjeći tih par stotina hektara koje su nam bili odobrili.Greeleyjev glas je bio sve snažniji. Rane i bijes nisu se skrivali daleko ispod površine.—Je li bilo nasilja? — upitao je Gamache.— Naravno da je, malo. Bilo je neizbježno. Ali mi nismo ništa započinjali. Mi smo samo

htjeli raditi svoj posao.— Tada se ovuda motalo mnogo ljudi, pretpostavljam? Drvosječa, prosvjednika?— Bilo ih je na sve strane. A vi bi da vam pomognem pronaći baš tog jednog? —

Greeley je posprdno frknuo. — Kako se zove?

- 230 -

— Ne znam — Gamache se pravio da ne čuje prezriv smijeh Greeleya i njegovih ljudi.Samo mu je pokazao fotografiju ubijenoga. — Moguće je da je govorio s češkim naglaskom— Greeley je pogledao fotografiju i vratio mu ju.

— Molim vas da pogledate malo pažljivije — rekao je glavni istražitelj.Neko su se vrijeme netremice promatrali.— Mislim da biste trebali promatrati fotografiju, a ne mene, monsieur — ton mu nije

bio bezobrazan, ali je bio oštar.Greeley je pogledao i ponovno mu vratio fotografiju. — Nikad vidio. Možda je i bio

ovdje, ali tko će to znati? Tad je, naravno, bio mnogo mlađi. Ali meni uopće ne izgleda nikao drvosječa, ni bilo tko tko bi radio za mene. Presitan je.

Ovo je bila prva korisna stvar koju je Greeley rekao. Gamache je ponovno promotrioubijenog osamljenika. U to vrijeme su na Otočju kraljice Charlotte dolazile samo tri vrsteljudi: drvosječe, ekolozi i umjetnici. Najvjerojatnije je ubijeni bio ovo posljednje. Zahvalioje Greeleyju i otišli su.

Kad su izašli, pogledao je na sat. Ako nagovori Lavinu da ga odveze do PrinceRuperta, možda uhvati noćni let za Montreal. Ali Gamache je ipak zastao obaviti još jedanpoziv.

— Monsieur Sommes?— Gospodine istražitelju, dobar dan. Sad sumnjate da je ubijeni bio eko-terorist?— Voyons, kako ste znali?Will Sommes se nasmijao. — Kako vam mogu pomoći?— John Stražar mi je pokazao svoju kolibu u šumi. Jeste li ju ikada vidjeli?— Jesam.— Identična je domu moje žrtve, na drugoj strani zemlje, u šumama Quebeca.Neko vrijeme nije se ništa čulo. — Monsieur Sommes? — Gamache nije bio siguran da

se veza nije prekinula.— Bojim se da to ne znači previše. Moja koliba je ista takva. Većina njih su identične, uz

par iznimki. Žao mi je što vas moram razočarati.Gamache je prekinuo vezu sve prije nego razočaran. Sad je barem u jedno bio savršeno

siguran: Samotnjak je dio života proveo na Otočju kraljice Charlotte.

Glavni istražitelj Gamache je jedva stigao na noćni let iz Vancouvera. Utrpao se nasvoje sjedalo u sredini reda i čim je zrakoplov poletio, čovjek ispred njega je spustio naslonsvojeg sjedala gotovo Gamacheu u krilo, kako je i ostao do kraja leta. Osobe njemu s lijevei desne strane zaspale su oslonjene na naslone za ruke, a Gamacheu je preostalo jedino dasedam sati leta sluša dečkića na drugoj strani reda kako naglas izmišlja vojničke igre.

Nataknuo je svoje naočale oblika polumjeseca i nastavio čitati o Emily Carr, o njezinojumjetnosti, njezinim putovanjima, njezinoj „razornoj riječi“. Promatrao je njezine slikeOtočja kraljice Charlotte i sad se još više divio moćnim, poetskim prizorima. Najdulje jepromatrao sliku Ninstintsa. Carr je toteme naslikala tik prije rušenja, dok su još stajaliuspravno, a nastambe Haida nisu bile obrasle mahovinom.

Dok su nadlijetali Winnipeg, izvadio je fotografije Samotnjakovih rezbarija.Promatrao ih je, razmišljajući odsutno. Onaj dječak sad je već bio ispleo čitavu ratnu

priču punu napada i junačkih djela. Gamache je pomislio na Beauvoira, koji je bio sam uThree Pinesu, zatrpan novim informacijama i riječima Ruth Zardo. Zaklopio je oči inaslonio glavu unatrag, razmišljajući o retcima stihova koje je Ruth neprestano slala, kaoda je poezija oružje, što je, naravno i bila. Barem njoj.

- 231 -

I nježno podići tvoju dušu za šijuI milovanjem odnijeti u tamu i raj.

Kako su lijepe te riječi, pomislio je Gamache tonući u nemiran san dok ga je zrakoplovAir Canada vozio doma. I baš u trenutku u kojem je skliznuo u san, u misli su mu došlajoš dva stiha.

da će božanstvo koje ubija iz užitkai ukloniti bol,

Već iznad Toronta Gamache je znao i koje je značenje rezbarija i što mora biti njegovsljedeći korak.

- 232 -

Trideset četiri

Dok je Gamache bio u maglama Otočja kraljice Charlotte, Clara je živjela u vlastitojizmaglici. Provela je čitav dan obilazeći oko telefona, prilazeći mu sve bliže i bliže, a zatimbježeći od njega.

Peter je sve ovo promatrao iz svog ateljea. Više nije znao čemu se nada. Da će Claranazvati Fortina, ili da neće. Više nije znao što bi bilo najbolje. Ni za nju, ni za njega samog.

Peter je promotrio sliku na stalku. Dohvatio je kist i umočio ga u boju, pa prišao slici.Odlučan podariti joj preciznost koju su ljudi od njegovih slika očekivali. Složenost.Slojevitost.

Napravio je jednu točkicu, zatim se odmaknuo.— O, Bože — uzdahnuo je i zapiljio se u novu točkicu na bijelom platnu.Clara je po tko zna koji put prilazila telefonu, ovog puta svrativši i do hladnjaka. Sad je

stajala i promatrala telefon s čokoladnim mlijekom u jednoj i Oreo keksićima u drugoj ruci.Možda se samo inati? Bezveze je tvrdoglava? Ili se možda samo bori za nešto u što

vjeruje? Je li junakinja ili gadura? Zanimljivo kako je ponekad teško razlikovati to dvoje.Izašla je u vrt i bez previše entuzijazma nekoliko minuta plijevila korov, zatim se

otuširala, obukla, poljubila Petera, sjela u auto i odvezla se u Montreal. U galeriju Fortin,po svoj portfelj.

Na povratku u Three Pines je malo skrenula s puta i otišla posjetiti gospođicu EmilyCarr. Clara je promatrala skulpturu neugledne, ekscentrične žene s konjem i psom imajmunom. I s odlučnošću čak i kad se našla suočena s razornom riječju.

Istražitelj Beauvoir dočekao je Gamachea u zračnoj luci Trudeau.— Je li nam se javila načelnica Brunel? — upitao je glavni istražitelj dok je Beauvoir

smještao njegovu torbu na stražnje sjedalo.— Pronašla je još jednu rezbariju. Kod nekog tipa u Moskvi. Ne da nam ju ni u ludilu,

ali poslao je fotografije — Beauvoir je glavnom istražitelju pružio omotnicu. — A vi? Jesteli što saznali?

— Jesi li shvatio da su svi stihovi koje ti Ruth šalje dio iste pjesme?— To ste otkrili na Otočju kraljice Charlotte?— Indirektno. Imaš li ih još?— Papiriće? Naravno da ne. Zašto? Važni su za istragu?Gamache je uzdahnuo. Bio je premoren. Danas ga čeka dugačak put i ne smije

posrnuti. Ne sad.— Ne. Nisu, barem mislim. Ali šteta bi ih bilo ne sačuvati.— Lako je vama to reći. Čekajte samo da se perom okomi na vas.— ... i nježno podići tvoju dušu za šiju / i milovanjem odnijeti u tamu i raj — prošaptao je

Gamache.— Kamo ćemo? — upitao je Beauvoir dok su se truckali cesticom prema Three Pinesu.— U bistro. Moramo još jednom razgovarati s Olivierom. Provjerio si mu financije?

- 233 -

— Ima oko četiri milijuna. Jedan i pol od prodaje rezbarija, malo više od milijuna jedobio za antikvitete koje mu je davao Samotnjak, a nekretnine vrijede oko milijuna. Nismobaš previše napredovali — rekao je Beauvoir smrknuto.

Ali Gamache je znao da su sad već jako blizu. I znao je da je ovo trenutak u kojem će ilikonačno kročiti na stabilno tlo, ili će ono potpuno nestati pod njihovim nogama.

Automobil se polako zaustavio pred bistroom. Glavni istražitelj je toliko mirno sjediona suvozačkom mjestu da je Beauvoir pomislio da možda drijema. Izgledao je umorno, akako i ne bi nakon noći provedene u zrakoplovu? I to Air Canada, tvrtke koja sve smatranaplativom dodatnom uslugom. Beauvoir je bio uvjeren da će uskoro i kraj maski skisikom postaviti čitač kreditnih kartica.

Pogledao je prema Gamacheu i očekivano, glava mu je bila pognuta na prsa, očizaklopljene. Beauvoir ga doista nije želio buditi, izgledao je tako mirno. Zatim je primijetioda glavni istražitelj palcem lagano trlja fotografiju koju je labavo držao u ruci. Pogledao jebolje i vidio da Gamacheove oči nisu zaklopljene do kraja.

Samo sužene, uperene u fotografiju u ruci.Na fotografiji je bila rezbarija s planinom. Pustom, praznom. Kao da je svo drveće

posječeno. Tek je par goluždravih borova stajalo u podnožju. Ova je rezbarija bila punatuge, razmišljao je Gamache; praznoće. Pa ipak, još je po nečemu bila toliko drugačija odostalih. Ova je bila i optimistična. Suzio je oči i pogledao iz veće blizine. I tada ga je vidio.Ono što je smatrao tek još jednim borom u podnožju planine zapravo je bio dječak.

Mladić, koji se oklijevajućim korakom uspinjao na podnožje same rezbarije.A na mjestima gdje je stao izrastale su mladice stabala.Ovo je Gamachea podsjetilo na Clarinu sliku Ruth. Onu koja je uhvatila precizan

trenutak u kojem se očaj pretvorio u nadu. Ova nevjerojatna rezbarija bila je žalobna, ali izačudno puna nade. Gamache nije morao bolje pogledati da se uvjeri da je ovo isti onajdječak s ostalih rezbarija. Ali straha više nije bilo. Ili još nije bio stigao?

Rosa je kvakala na tratini usred sela. Danas je na sebi imala komplet s ružičastomvesticom. I bisere?

— Voyons — rekao je Beauvoir, plašeći patku trzajem glave kad su izašli iz auta. —Možete li si zamisliti da ovo slušate po cijele dane?

— Čekaj da dobiješ djecu — rekao je Gamache, zastajkujući ispred bistroa i okrećući senatrag prema Rosi i Ruth.

— Glasaju se kao patke?— Ne, ali se glasaju na sve ostale načine. Jako glasno. Imate djecu u planu?— Možda jednog dana. Enid se baš i ne da — stao je pored Gamachea i obojica su

promatrali mirno selo. Selo koje bi bilo mirno da nema kvakanja. — Javlja li se Daniel?— Madame Gamache se jučer s njim čula. Sve je u redu. Malena bi trebala doći na

svijet u sljedećih nekoliko tjedana. Čim se rodi, idemo u Pariz.Beauvoir je kimnuo. — Znači, dvije cure za Daniela. A što je s Annie? Planira li ona

nešto?— Ništa. Mislim da bi David volio imati djecu, ali Annie se ne snalazi s njima.— Promatrao sam ju s Florence — rekao je Beauvoir, prisjećajući se dana kad je Daniel

doveo prvu unuku Gamacheovima u posjet. Tada je gledao Annie kako drži malenu ipjeva joj. — Annie obožava Florence.

— Tvrdi da ne želi djecu. Iskreno, ne želimo ju nagovarati.— Bolje se ne petljati.— Nije to. Znamo kakvu je paniku stvarala oko djece kad ih je čuvala za novce dok je

bila mlađa. Čim bi dijete zaplakalo, Annie bi nas nazvala i morali smo otrčati k njoj. Više

- 234 -

smo mi novca zaradili, nego ona. I Jean Guy — Gamache se nagnuo bliže istražiteljuBeauvoiru i nastavio tišim glasom. — Što god se dogodilo, ne daj Annie da mi stavljapelene.

— I ona me isto to zamolila — rekao je Beauvoir Gamache se osmjehnuo. Zatim jeosmijeh nestao.

— Hoćemo li? — Gamache je pokazao vrata bistroa.

Četvorica muškaraca sjela su podalje od prozora. U prohladni, tihi unutrašnji dioprostorije. U oba kamina tinjala je lagana vatrica, svaka na jednom kraju sobe. Gamache seprisjetio dana kad je prvi put kročio u ovaj bistro, prije dosta godina, i ugledao namještajsvih stilova, naslonjače presvučene kožom, tkaninama, drvene stolce s rešetkastimnaslonom. Okrugle, četvrtaste, pravokutne stolove. Kamene kamine i drvene grede. Ipapiriće s cijenom na svemu tome.

Sve je na prodaju. I svatko? Gamache je odbijao u to vjerovati, ali povremeno bi seiznenadio.

— Bon Dieu, želiš reći da uopće nisi rekao ocu za mene?— Rekao sam mu da se zoveš Gabriel.— Samo što tvoj otac misli da se to piše Gabrielle — rekao je Beauvoir.— Quoi? — rekao ja Gabri, strijeljajući Oliviera pogledom. — Tvoj otac misli da si sa

ženom? To znači... — Gabri je s nevjericom promatrao partnera. — Ne zna da si gay?— Nikad nismo o tome razgovarali.— Razgovarali možda niste, ali sigurno zna — rekao ja Gabri, zatim se okrenuo

Beauvoiru. — Skoro ti je četrdeset, nisi oženjen, prodaješ antikvitete. Za Boga miloga,pričao mi je da dok su se drugi dečki igrali kopanja rovova, on je priređivao čajanke. To jezbilja gay — zatim se okrenuo prema Olivieru. — Imao si dječju pećnicu i šio si vlastitekostime za Halloween.

— Nisam mu rekao i ne namjeravam — obrecnuo se Olivier. — Ne tiče ga se.— Kakva obitelj — uzdahnuo je Gabri. — Ali zapravo si jako dobro pašete. Jedan ne

želi znati, drugi ne želi reći.Ali Gamache je znao da se ovdje ne radi samo o odsustvu komunikacije. Ovdje se radi

o dječaku s tajnama. Koji je odrastao u mladića s tajnama. A mladić je sad bio muškarac.Izvadio je omotnicu iz torbe i položio sedam fotografija na stol pred Oliviera. Zatim jerazmotao rezbarije i također ih položio na stol.

— Da čujem redoslijed.— Ne sjećam se kad mi je dao koju — rekao je Olivier. Gamache ga je neko vrijeme

promatrao, zatim tiho progovorio.— Nisam te to pitao. Pitao sam te za redoslijed. A ti ga znaš, zar ne?— Ne znam na što mislite — Olivier je djelovao zbunjeno.A tada je Armand Gamache učinio nešto što je Beauvoir viđao jako rijetko. Tresnuo je

svojim krupnim dlanom o stol toliko snažno da su male drvene figurice poskočile. Istotako i svi za stolom.

— Dosta. Bilo bi dosta.I doista je izgledao kao da mu je dosta. Lice mu je bilo strogo, kao isklesano, oštro, kao

ulašteno lažima i tajnama. — Imaš li uopće pojma u kolikim si nevoljama? — glas mu jebio dubok, riječi izlazile s naporom, kao da se probijaju kroz grlo koje tek što se nijezatvorilo. — Dosta je bilo laži. To prestaje odmah. Ako se uopće nadaš ikakvom spasu, akoza tebe uopće ima nade, moraš mi odmah reći istinu. Sad.

- 235 -

Gamache je položio svoj rašireni dlan preko fotografija i gurnuo ih prema Olivieru, kojiga je promatrao kao skamenjen.

— Ne znam — promucao je.— Za Boga miloga, Olivier, molim te — preklinjao je Gabri.Iz Gamachea je sad isijavao bijes. Bijes, frustracija i strah da će pravi ubojica šmugnuti,

sakriti se u lažima drugog čovjeka. Olivier i glavni istražitelj su se netremice promatrali.Čovjek koji je cijeli svoj život zakapao tajne i čovjek koji ih je cijeli život otkrivao.

Njihovi partneri su ih samo gledali, svjesni bitke koja se odigrava, ali nemoćni.— Istinu, Olivier — promuklo je rekao Gamache.— Kako ste znali?— Mjesto čudesa. Ninstints na Otočju kraljice Charlotte. Totemi su mi rekli.— Rekli su vam?— Na svoj način. Svaka se slika nadovezivala na prethodnu. Svaki je totem pričao

svoju priču i svaki je sam za sebe bio pravo čudo. Ali svi zajedno pričali su jednu većupriču.

Slušajući ovo, Beauvoir se sjetio Ruthinih stihova. Gamache mu je rekao isto ovo zastihove: nadovezani jedni na druge, posloženi pravilnim redoslijedom, i oni pričaju priču.Zavukao je ruku u džep i dodirnuo komadić papira koji mu je tog jutra bio gurnut ispodvrata sobe u pansionu.

— Kakvu priču one pričaju, Olivier? — ponovio je Gamache. Ovo je zapravo shvatio uzrakoplovu na povratku, dok je slušao dečkića koji se igrao, pletući složenu mrežu likova iradnji. Razmišljao je o slučaju, o narodu Haida, o Stražaru. Koji je, progonjen savješću,konačno pronašao svoj mir. U divljini.

Gamache je počeo vjerovati da se isto to dogodilo i Samotnjaku. U šumu je pobjegao dase sakrije, pohlepan čovjek. Ali ubrzo je nađen. Prije mnogo godina. Pronašao je sam sebe.I tako je novac upotrijebio za izolaciju od hladnoće, kao toaletni papir. Prva izdanja knjigaje upotrijebio za obrazovanje, za društvo. Antikni porculan upotrijebio je kao da je običnoposuđe.

I u toj divljini je pronašao slobodu i sreću. I mir.Ali nešto još uvijek nije nalazio. Ili točnije, nečega se nije mogao riješiti. Odbacio je teret

posjedovanja, ali nešto nije mogao tek tako skinut s ramena. Istinu.I tako ju je odlučio nekome ispričati. Olivieru. No nije mogao biti posve iskren. Pa je

svoju priču pretvorio u alegoriju, u bajku.— Natjerao me da obećam da nikome neću reći — Olivier je oborio glavu i ove su riječi

bile izgovorene u njegovo krilo.— I nisi. Dok je bio živ. Ali sada nam moraš sve reći.Bez ijedne riječi Olivier je ispružio ruku i rasporedio fotografije na nov način,

oklijevajući nakratko nad jednom ili dvije, mijenjajući im mjesta. Dok konačno pred njimanije bila prostrta čitava Samotnjakova priča.

I tada im je Olivier ispričao sve, dodirujući jednu po jednu fotografiju kako je pričaodmicala. I Olivierov tih, gotovo hipnotizirajuć glas ispunio je prostor između njih iGamache kao da je vidio ubijenoga kako se vraća u život. Kako kasno u noć sjedi u svojojkolibi. Njegov jedini posjetitelj sjedi nasuprot njemu, uz kamin u kojem treperi vatrica. Isluša ove riječi pune arogancije, kazne i ljubavi. I izdaje.

Gamache je promatrao seljane kako, veseli u svojem neznanju, napuštaju svojedomove. I mladića koji grabi prema naprijed, stišćući čvrsto svoj mali paket, potičući ih dapožure. Prema raju, kako ih je uvjerio. Ali znao je da to nije istina. Ukrao je blago Planine.

Još gore.

- 236 -

Ukrao je povjerenje Planine.Sad je svaka sitna prilika koju je izrezbario Samotnjak dobila značenje. Svi muškarci i

žene koji su stajali na obali, suočeni s krajem kopna.I mladić, prestravljen, suočen s krajem nade.Zatim je stigao brod, kojeg su poslali bogovi ljubomorni na Planinu.Ali iza njih je vrebala uvijek prisutna sjena. I prijetnja koju nisu vidjeli, ali koja je bila

itekako stvarna. Jeziva vojska koju je poslala Planina. Vojska sačinjena od Bijesa i Osvete,koja je obećavala užase. Vojska koju je gonilo Bezumlje. A iza nje i sama Planina. Planinakoju ništa nije moglo zaustaviti i koja nije namjeravala odustati.

Planina koja će pronaći i seljane i mladića. I blago koje joj je bilo ukradeno.Kako je ova vojska napredovala, za njom su se vukli ratovi i glad, poplave i boleštine.

Poharala je svijet. Vojsku je predvodio Kaos, za vojskom je i ostajao kaos.Beauvoir je sve ovo šutke slušao. Ruka mu je još uvijek bila u džepu, gužvao je papirić

kojeg mu je ostavila Ruth i osjetio je da je natopljen znojem. Pogledao je fotografijerezbarija i vidio kako se sretni ljudi koji ne znaju što im se sprema polako mijenjaju, prvopredosjećajući da se nešto približava, zatim znajući zasigurno.

I osjetio je njihov strah.Konačno su ratovi i glad stigli na obale Novog Svijeta. Ratovi su godinama bješnjeli

oko njihovog novog doma, ne dodirujući ga. Ali onda...Svi su pogledali posljednju fotografiju. Onu na kojoj su seljani stajali zbijeni jedni pored

drugih. Izgladnjeli, odjeveni u dronjke. Pogledavajući uvis. Užasnuti.U njih.Olivierov glas je zamuknuo. Priča je stala.— Nastavi — prošaptao je Gamache.— To je to.— Što je bilo s dječakom? — upitao je Gabri. — Njega više nema na rezbarijama. Kamo

je nestao?— Pobjegao je u šumu, znajući da će Planina pronaći seljane.— I njih je izdao? Vlastitu obitelj? Prijatelje? — upitao je Beauvoir.— Olivier je kimnuo. — Ali to nije sve.— Kako?— Iza Planine je slijedilo još nešto. Nešto što ju je gonilo. Što je užasavalo čak i samu

Planinu.— Gore od Kaosa? Gore od Smrti? — upitao je Gabri.— Gore od svega.— Što to? — upitao je Gamache.— Ne znam. Samotnjak je umro prije nego što smo dospjeli do toga. Ali mislim da je

napravio rezbariju s tim dijelom.— Kako to mislite? — upitao je Beauvoir.— U platnenoj vrećici je držao nešto što mi nije želio pokazati. Ali vidio je da

pogledavam prema njoj. Nisam si mogao pomoći. Nasmijao se i rekao da će mi jednogdana pokazati što je unutra.

— A kad si pronašao Samotnjaka mrtvog? — upitao je Gamache.— Vreće nije bilo.— Zašto nam sve ovo niste ranije rekli? — rekao je Beauvoir bijesno.— Jer bih u tom slučaju morao priznati sve ovo. Da sam ga poznavao, da sam primao

rezbarije i prodavao ih. Tako se osiguravao da ću se vraćati, shvaćate. Davao mi je blagodjelić po djelić.

- 237 -

— Kao diler ovisniku — rekao je Gabri bez gorčine, ali i bez iznenađenja.— Kao u Šeherezadi.Sve su se oči okrenule prema Gamacheu.— Kako? — upitao je Gabri.— To je opera, napisao ju je Rimski-Korsakov. Priča o Tisuću i jednoj noći.I dalje su ga promatrali bez razumijevanja.— Kralj je običavao svake večeri pozvati k sebi jednu od svojih žena i ujutro bi ju dao

smaknuti — rekao je glavni istražitelj. — Jedne je večeri pozvao Šeherezadu. Ona je znalakraljev običaj i znala je da je u opasnosti, pa je smislila plan.

— Ubila je kralja? — upitao je Gabri.— Još bolje. Svake mu je večeri pričala po jednu priču, koju ne bi dovršila. Ako je kralj

želio znati kako priča završava, morao joj je poštedjeti život.— Mislite da si je Samotnjak isto tako produljivao život? — upitao je Beauvoir

zbunjeno.— Na neki način i jest — rekao je Gamache. — Kao i planina, i on je čeznuo za

društvom i možda je dovoljno dobro poznavao Oliviera da zna da će se vraćati samo akomu bude obećavao još blaga.

— To nije pošteno. Zvučim kao kurva. Nisam ja samo uzimao od njega. Pomagao sammu u vrtu, kupovao potrepštine. On je dobio mnogo od mene.

— Jest. Ali i ti od njega — Gamache je priljubio svoje krupne dlanove jedan uz drugi izagledao se u Oliviera. — Tko je bio ubijeni?

— Obećao sam mu.— A tajne su tebi jako važne. To razumijem. Bio si dobar prijatelj Samotnjaku. Ali sad

je vrijeme da nam kažeš sve.— Bio je iz Čehoslovačke — naposlijetku je rekao Olivier. — Zvao se Jakob. Prezime

mi nije rekao. Stigao je ovamo baš oko pada Berlinskog zida. Mislim da mi nismo shvaćalikoliki je tamo kaos nastao. Sjećam se da sam ja mislio da je to bilo jako uzbudljivo za svenjih. Napokon su bili slobodni. Ali on je opisao nešto sasvim drugačije. Svaki se sustavkojeg su poznavali pretvorio u prah i pepeo. Nastalo je bezakonje. Ništa nije funkcioniralo.Ni telefoni, ni željeznice. Avioni su padali s neba. Rekao je da je bilo užasno. Ali i savršenovrijeme za odlazak. Za bijeg.

— Sve što je bilo u toj kolibi je donio sa sobom?Olivier je kimnuo. — Za američke dolare, jedinu pravu valutu kako ih je nazivao,

moglo se kupiti sve. Poznavao je neke trgovce umjetninama i dogovorio je s njima prodajunekih komada, a novac je upotrijebio za potkupljivanje vladinih službenika uČehoslovačkoj. Da mu pomognu da sve ostalo iznese. Ukrcao je sve na teretni brod iposlao u Montreal. Zatim je sve to spremio u unajmljeno skladište i čekao.

— Što?— Da pronađe dom.— Prvo je otišao na Otočje kraljice Charlotte, zar ne? — rekao je Gamache. Nakon malo

šutnje, Olivier je kimnuo. — Ali nije ostao tamo — nastavio je Gamache. — Želio je mir itišinu, ali počeli su prosvjedi i čitav se svijet sjatio tamo. Zato je otišao. Vratio se ovamo.Blizu svojeg blaga. I odlučio se nastaniti u Quebecu. U ovim šumama.

Olivier je ponovno kimnuo.— Zašto baš Three Pines? — upitao je Beauvoir.Olivier je stresao glavom. — Ne znam. Pitao sam ga to, ali nije mi želio reći.— Što je onda bilo? — upitao je Gamache.

- 238 -

— Kao što sam već rekao, došao je ovamo i počeo graditi svoju kolibu. Kad je biladovršena, donio je stvari iz skladišta i smjestio ih u kolibu. Nije išlo brzo, ali imao jevremena.

— Sve te vrednote koje je iznio iz Čehoslovačke, jesu li bile njegove? — upitao jeGamache.

— Nisam ga to nikad pitao, a on mi sam nije rekao, ali mislim da nisu. Bio je previšeuplašen. Znam da se skrivao od nečega. Od nekoga. Ali ne znam od koga.

— Znate li koliko ste nam vremena potrošili? Bože dragi, što ste si mislili? — povikao jeBeauvoir.

— Ja sam samo mislio da ćete pronaći onoga tko ga je ubio i da sve ovo ostalo neće izaćina vidjelo.

— Ovo ostalo? — rekao je Beauvoir. — To je vama „ovo ostalo“? Samo sitni detalji? Štoste mislili kako ćemo naći ubojicu ako nam budete stalno lagali i navodili nas na lažantrag?

Gamache je malo podigao ruku i Beauvoir se s očiglednim naporom povukao, dubokoudišući.

— Da čujem što je Woo — rekao je Gamache.Olivier je podigao glavu, očiju punih umora. Bio je blijed i ispijen i u tjedan dana je

ostario dvadeset godina. — Zar niste rekli da to ima nekakve veze s majmunom EmilyCarr?

— To sam i mislio, ali onda sam malo razmišljao o tome. Mislim da je to ubijenomeznačilo nešto drugo. Nešto osobnije. Zastrašujuće. Mislim da mu je to netko napisao namreži i urezao u drvo kao prijetnju. Možda je to nešto što su razumjeli samo on i onaj tkoga je ubio.

— Zašto onda pitate mene?— Jer ti je Jakob možda ispričao nešto o tome. Je li, Olivier?Gamacheove oči su se zadubile u Olivierove kao da će se probiti do istine.— Nije mi ništa rekao — naposlijetku je rekao Olivier.Ovo je naišlo na nepovjerenje.Gamache ga je netremice promatrao, pokušavajući svom svojom intuicijom vidjeti iza

izmaglice laži. Govori li Olivier konačno istinu?Gamache je ustao. Na vratima se okrenuo i još jednom pogledao dvojicu muškaraca.

Olivier je bio iscijeđen, prazan. Od njega nije ostalo ništa. Ili se Gamache barem nadao daništa nije ostalo. Svaka je laž bila strgnuta s njega poput komada kože, dok konačno nijeostao sjediti u bistru razderan.

— Što se dogodilo s mladićem? — upitao je Gamache. — Onim iz priče. Je li ga Planinapronašla?

— Sigurno. Pa mrtav je, zar ne? — rekao je Olivier.

- 239 -

Trideset pet

U pansionu se Gamache otuširao i obrijao i presvukao. Kratkim je pogledom odmjeriokrevet, presvučen čistim, svježim plahtama, s odmaknutim pokrivačem koji je samo njegačekao. Ali odupro se tom pjevu sirena i vrlo brzo su se on i Beauvoir našli na tratini, naputu prema Kriznoj sobi u kojoj su ih čekali agenti Lacoste i Morin.

Sjeli su za okrugli stol za sastanke, pred njima su se našle šalice jake kave iSamotnjakove rezbarije. Glavni istražitelj im je sažeto ispričao najvažnije detalje svojegposjeta Otočju kraljice Charlotte i razgovora s Olivierom.

— Znači, ubijeni nam je cijelo vrijeme pričao priču. Svojim rezbarijama — rekla jeLacoste.

— Idemo ponoviti — rekao je Beauvoir, prilazeći papirima pričvršćenim na zid. —Samotnjak pobjegne iz Čehoslovačke sa svim tim blagom točno u trenutku raspadaSovjetskog Saveza. Tamo je kaos, pa potkupi dužnosnike i službenike da mu pomognu sveto dopremiti brodom u Montreal. Tamo blago spremi u skladište.

— Da je bio registrirani izbjeglica ili imigrant, njegovi otisci prstiju bili bi u našimbazama podataka — rekao je agent Morin.

Agentica Lacoste ga je pogledala. Znala je da je mlad i neiskusan. — Posvud po Kanadiima ilegalnih useljenika. Neki se skrivaju, neki imaju lažne dokumente koji izgledaju kaopravi. Dovoljno je dati malo novca pravim ljudima.

— Znači, on se ušuljao k nama — rekao je Morin. — Ali to njegovo blago? Je li to svenekome ukrao? Odakle mu sve to? Ta violina, recimo, i ono iz Jantarne sobe?

— Načelnica Brunel kaže da je Jantarna soba nestala u Drugom svjetskom ratu —rekao je Gamache. — Postoji mnogo teorija o tome što se s njom dogodilo, uključujući ionu da ju je Albert Speer sakrio u planinama na granici Njemačke i Čehoslovačke.

— Stvarno? — rekla je Lacoste, mozgajući. — A što ako ju je naš Jakob pronašao.— Da ju je on pronašao, posjedovao bi sve iz nje — rekao je Beauvoir. — A što ako ju je

našao netko drugi, ili barem neke predmete iz Sobe, i prodao ih Samotnjaku.— A što ako ih je ukrao? — rekao je Morin.— A što ako ste svi u pravu — rekao je Gamache. — A što ako je netko prije dosta

vremena, možda prije više desetljeća pronašao Jantarnu sobu. I razdvojio elemente. I svešto je ostalo jednoj obitelji bila je ona ploča koju smo našli u kolibi, koju su povjeriliSamotnjaku da ju prokrijumčari iz zemlje.

— Zašto? — upitala je Lacoste, naginjući se prema naprijed.— Da s tim novcem počnu novi život — uskočio je Beauvoir. — Ne bi bili prvi koji su

pobjegli s obiteljskim blagom i prodali ga da otvore posao ili kupe kuću u Kanadi.— Znači, dali su ju Samotnjaku da im ju on iznese iz zemlje — rekao je Morin.— Mislite da su stvari došle s raznih strana? — razmišljala je Lacoste. — Od nekoga

knjiga, od drugoga vrijedan komad namještaja, od trećega srebrnina ili kristal? A što ako jesvaka od tih stvari došla od druge osobe, redom ljudi koji su se nadali ovdje započeti noviživot? A Samotnjak je sve to prokrijumčario iz Čehoslovačke.

— To bi odgovorilo na pitanje načelnice Brunel zašto su svi predmeti toliko tematskirazličiti — rekao je Gamache. — Jer nisu iz jedne zbirke, nego iz mnogo njih.

- 240 -

— Ali nitko ne bi drugome povjerio tako vrijednu imovinu — rekao je Beauvoir.— Možda nisu imali izbora — rekao je Gamache. — Morali su ih nekako iznijeti iz

zemlje. Da je bio stranac, ne bi mu vjerovali. Ali ako im je bio prijatelj...— Kao dječak iz priče — rekao je Beauvoir. — Izdao je sve koji su mu vjerovali.Zagledali su se pred sebe. U tišini. Morin dosad nije shvaćao da se ubojice hvataju u

tišini. Sad je znao.Što se dogodilo? Obitelji su čekale u Pragu, u manjim gradovima i mjestima i selima.

Čekali su vijesti. U kojem trenutku se njihova nada pretvorila u očaj? I naposlijetku u bijes?I osvetu?

Je li netko od njih uspio pobjeći, probiti se do Novog Svijeta i pronaći Samotnjaka?— Ali zašto je došao baš ovamo? — upitao je agent Morin.— Zašto ne? — upitao je Beauvoir.— Pa, ovdje ima puno Čeha. Ako je nosio sa sobom sve te ukradene stvari, vrednote

koje je pokrao obiteljima po Čehoslovačkoj, zar se ne bi držao daleko od Čeha bilo gdje?Ovo je zaintrigiralo Gamachea, koji ih je slušao, razmišljajući. Zatim je sjeo bliže stolu i

privukao fotografije rezbarija k sebi. Izdvojio je onu koja je prikazivala sretne ljude kakograde novo selo, svoj novi dom. Onu na kojoj nije bilo mladića.

— Možda nije Olivier jedini koji laže — rekao je, ustajući. — Možda Samotnjak nijeovamo došao sam. Možda je imao suradnike.

— Koji su još uvijek u Three Pinesu — rekao je Beauvoir.

Hanna Parra je raspremala stol od ručka. Pripremila je bogatu povrtnu juhu i kuća jemirisala kao kuća njezine majke u njezinom selu u Češkoj. Po juhi i po peršinu i lovoru ipovrću iz vrta.

Njezina vlastita blještava kuća od stakla i metala nije mogla biti više različita od drveneseoske kuće u kojoj je odrasla. Prepune finih mirisa i uvijek s natruhom straha. Straha daće privući pažnju. Da će upasti u oči. Njezini roditelji, tete, susjedi, svi su živjeli ugodnim,sličnim životima bez isticanja. Pa ipak, golem strah od toga da će biti prokazani kaorazličiti stvarao je tanku barijeru između svih tih ljudi.

Ali ovdje je sve bilo transparentno. Hanna je osjetila svjetlost čim su stigli u Kanadu.Zemlju u kojoj ljudi nisu gurali nos u tuđa posla.

Ili je barem tako mislila. Dok je brisala mramornu površinu, ruka joj je zastala nadnekakvim odbljeskom. Odbljeskom sunca na staklu automobila koji se približavao stazomprema kući.

Armand Gamache je promatrao kocku od stakla i metala pred sobom. Čuo je izvještajeo razgovoru s Parrama, čuo je opise njihovog doma, ali svejedno ga je ovaj pogled zatekao.

Kuća je blistala na suncu. Nije zasljepljujuće blještala, nego kao da je sjajila sjajem kojipripada svijetu malo različitom od našeg. Svijetu svjetlosti.

— Prekrasna je — rekao je Gamache, gotovo bez daha.— Tek da vidite kakva je unutra.— Mislim da i hoću — Gamache je kimnuo i uputili su se dvorištem.Hanna Parra ih je uvela u kuću i primila njihove jakne. — Glavni istražitelju, ovo je

pravo zadovoljstvo.U glasu joj se osjećao blag naglasak, ali francuski je govorila besprijekorno. Kao netko

tko nije samo savladao jezik, nego i uživao u njemu. Ta se ljubav čula u svakom slogu.Gamache je znao da se jezik ne može razdvojiti od kulture. Da jedno vene bez drugoga.Ljubav prema jeziku značila je i poštovanje prema kulturi.

- 241 -

Upravo iz tog razloga je njegov engleski bio savršen.— Željeli bismo porazgovarati i s vašim suprugom i sinom, ako je moguće.Obratio joj se ljubazno, ali upravo je ta prijaznost njegovim riječima dala težinu.— Havoc je u šumi, ali Roar je ovdje.— Gdje u šumi, madame? — upitao je Beauvoir.Hanna se činila zatečena pitanjem. — Iza kuće. Pili suhe grane za zimu.— Možete li ga pozvati, molim vas? — njegov pokušaj ljubaznosti samo je ostavio

prijeteći dojam.— Ne znamo točno gdje je.Ovaj je glas do njih dopro iza leđa i obojica su se okrenuli i ugledali Roara na vratima

hodnika. Bio je četvrtast, mišićav i snažan. Ruke je držao na bokovima, laktove isturio kaougrožena životinja koja pokušava izgledati veće, prijeteće.

— Onda možda možemo prvo razgovarati s vama — rekao je Gamache.Roar se nije ni pomaknuo.— Molim vas, izvolite ući u kuhinju — rekla je Hanna. — Tamo je toplije.Povela ih je dublje u kuću i dobacila Roaru prijekoran pogled dok je prolazila pored

njega.Kuhinja je bila topla od sunčeve svjetlosti koja se ulijevala izvana.— Mais, c'est formidable — rekao je Gamache. Kroz prozore visoke koliko i sama kuća

vidio je polje, zatim šumu, u daljini zvonik Sv. Thomasa, pa Three Pines. Ova kuća kao daje i sama živjela u prirodi, kao da ju nije narušavala. Bila je nešto neočekivano, u svakomslučaju neobično. Ali nije bila uljez. Baš suprotno. Pripadala je ovamo. Bila je savršena.

— Félicitations — okrenuo se prema Parrama. — Ovo je veličanstveno postignuće.Sigurno ste o ovome jako dugo sanjali.

Roar je opustio ruke i pokazao im da se smjeste za stakleni stol. Gamache je prihvatio.— Malo smo pregovarali. Isprva nisam bio oduševljen. Želio sam nešto tradicionalnije.Gamache je pogledao Hannu, koja je sjela na čelo stola. — Sigurno je bilo potrebno

dosta uvjeravanja — osmjehnuo se.— I jest — rekla je, uzvraćajući osmijehom, ali njezin je bio tek pristojan, ne topao ili

veseo. — Godine. Na imanju je postojala koliba, živjeli smo u njoj do Havocove šestegodine, ali rastao je i željela sam nešto što će baš biti naše.

— Je comprends, ali zašto ovo?— Ne sviđa vam se? — nije zvučala uvrijeđeno, samo zaintrigirano.— Upravo suprotno. Mislim da je veličanstvena. Imam osjećaj da pripada ovdje. Ali

morate priznati da je neobična. Nitko nema ovakvu kuću.— Željeli smo nešto potpuno drugačije od mjesta na kojima smo odrasli. Željeli smo

promjenu.— Mi? — upitao je Gamache.— Nakon nekog vremena sam se predomislio — rekao je Roar strogim glasom,

oprezno ih promatrajući. — O čemu se radi?Gamache je kratko kimnuo i nagnuo se prema naprijed, oslanjajući se svojim krupnim

dlanovima na hladnu površinu stola. — Zašto je vaš sin radio za Oliviera?—Treba mu novac — rekla je Hanna. — Gamache je kimnuo.—To shvaćam. Ali zar ne bi zaradio više da je radio u šumi? Ili na građevini? Konobari

sigurno ne zarađuju mnogo, čak ni uz napojnice.— Zašto pitate nas? — upitala je Hanna.— Pa, pitao bih ja njega, da je ovdje.Roar i Hanna su se pogledali.

- 242 -

— Havoc je na majku — naposlijetku je rekao Roar. — Liči na mene, ali ima majčinkarakter. Voli ljude. Voli on raditi u šumi, ali više voli biti okružen ljudima. Bistro jesavršeno mjesto za njega. Sretan je tamo.

Gamache je polako kimao glavom.— Havoc je svake večeri ostajao u bistrou do kasno u noć — rekao je Beauvoir. — U

koje bi se doba vraćao doma?— Oko jedan, rijetko kad kasnije.—Ali ponekad i kasnije? — upitao je Beauvoir.— Ponekad da, valjda — rekao je Roar. — Nisam ga čekao budan.— Pretpostavljam da vi jeste — Beauvoir se okrenuo prema Hanni.— Jesam — priznala je. — Ali ne sjećam se da se ikada vratio poslije pola dva. Ako su

gosti ostajali jako dugo, pogotovo ako je te večeri bila nekakva zabava, ostajao bi kasnijepospremiti i počistiti, pa bi se vratio nešto kasnije nego inače, ali nikad puno kasnije.

— Oprezno, madame — rekao je Gamache tiho.— Oprezno?— Potrebna nam je istina.— Govorimo vam istinu, glavni istražitelju — rekao je Roar.— Nadam se. Tko je bio ubijeni?— Zašto nas to uporno pitate? — rekla je Hanna. — Nismo ga poznavali.— Zvao se Jakob — rekao je Beauvoir. — Bio je Čeh.— Sad shvaćam — rekao je Roar, lica iskrivljenog od bijesa. — A svi mi Česi se

međusobno poznamo, ha? Imate li pojma koliko je ovo uvredljivo?Armand Gamache se nagnuo prema njemu. — Nije uvredljivo. Takva je ljudska

priroda. Da ja živim u Pragu, najčešće bih se družio s Kvebečanima, posebno u prvovrijeme. Doselio se ovamo prije više od deset godina i izgradio si kolibu u šumi. Ispunio jublagom. Znate li odakle mu sve te stvari?

— Kako bismo znali?—Vjerujemo da ih je ukrao od ljudi u Čehoslovačkoj.— A mi smo iz Čehoslovačke, pa naravno da znamo sve o tome.— Ako je sve to ukrao, zar mislite da bi se dolazio družiti s nama u Udruzi Čeha? —

rekla je Hanna oštro. — Ne poznamo tog vašeg Jakoba.— Čime ste se bavili prije nego što ste se doselili ovamo? — upitao ih je Gamache.— Bili smo studenti. Upoznali smo se na Karlovom Sveučilištu u Pragu — rekla je

Hanna. — Ja sam studirala političke znanosti, a Roar strojarstvo.— Vi ste vijećnica — rekao je Hanni, zatim se okrenuo prema Roaru. — Ali vi, izgleda,

niste nastavili istim putem nakon što ste stigli ovamo. Zašto?Parra nije odmah odgovorio, prvo je pogledao svoje velike, grube ruke, cupkajući žulj.

— Bilo mi je dosta ljudi. Nisam više želio imati posla s gomilama. Što mislite zašto ovdje,daleko od gradova, ima toliko Čeha? Jer nam se smučilo od ljudi i od onoga za što susposobni. Huškaju druge, potiču na svašta. Izjedani cinizmom i strahom i sumnjom.Ljubomorom i pohlepom. Napadaju jedni druge. Bilo mi je dosta svega toga. Pustite me dau miru radim u vrtu, u šumi. Ljudi su užasna stvorenja. Vi to sigurno znate, glavniistražitelju. Vidjeli ste što su sve spremni učiniti jedni drugima.

— Jesam — priznao je Gamache. Malo je zastao i u tom trenutku vidio sve užase kojeviđa zapovjednik odjela za ubojstva. — Znam za što su ljudi sposobni — tek tako seosmjehnuo i tiho nastavio. — I loše, ali i dobro. Vidio sam žrtvu, vidio sam oprost gdjesam mislio da nije moguće. Dobrota postoji, monsieur Parra. Vjerujte mi.

- 243 -

I na trenutak se činilo kao da bi mu Parra i mogao povjerovati. Pun čuđenja jepromatrao Gamachea kao da ga je taj krupni, smireni čovjek pozvao u svoj dom, u koji ježarko želio ući. Ali tada se odmaknuo.

— Vi ste budala, glavni istražitelju - prezirno se nasmijao.— Ali sretna budala — osmjehnuo se Gamache. — A sad, gdje smo ono stali? Aha, da.

Kod ubojstva.— Čiji je to auto na prilazu? — iz predvorja je do njih dolebdio mlad glas i trenutak

kasnije ulazna vrata su se zatvorila s treskom.Beauvoir je ustao. Hanna i Roar su također skočili na noge, pogledavajući se. Gamache

je stao na kuhinjska vrata.— Moj, Havoc. Možemo li porazgovarati?— Naravno.Mladić je ušao u kuhinju i skinuo kapu. Lice mu je bilo znojno i prljavo i smiješio se

razoružavajućim osmijehom. — Čemu tolika ozbiljnost? — zatim se naglo uozbiljio. —Nije valjda još netko ubijen?

— Zašto to kažeš? — upitao je Gamache, promatrajući ga.— Pa svi izgledate tako natmureno, osjećam se kao da je dan podjele svjedodžbi.— Na neki način i jest. Vrijeme je da vidimo što je što — Gamache je pokazao na stolac

do Havocovog oca i mladić je sjeo. Gamache također.— Ti i Olivier ste bili posljednje osobe u bistrou prošle subote navečer?—Tako je. Onda je Olivier otišao, a ja sam dovršio i zaključao.— I kamo je Olivier otišao?— Valjda doma — Havoc je izgledao kao da ga to pitanje zabavlja.— Sad znamo da je Olivier kasno te noći posjetio Samotnjaka. Nakon odlaska iz bistroa

u subotu.— Je li?— Jest — mladić je bio previše pribran. Previše smiren, pomislio je Gamache. — Ali još

je netko znao da Samotnjak živi tamo. Ne samo Olivier. Jakobovu kolibu se moglo naći nadva načina. Netko je mogao slijediti obraslu jahačku stazu do kolibe. Ili je netko mogaoslijediti Oliviera. Do kolibe.

Osmijeh je nestao s Havocovog lica. — Želite reći da sam ja slijedio Oliviera? — mladićje prebacio pogled s Gamachea na roditelje, upitno ih pogledao, pa se vratio na Gamachea.

— Gdje si bio maloprije?— U šumi.Gamache je polako kimnuo galvom. — Što si radio?— Rezao drva.— Nismo čuli pilu.— Već sam ih i iscijepao, sad sam ih samo slagao — mladićeve oči sad su skakale s

Gamachea na oca, pa natrag.Gamache je ustao, napravio par koraka do kuhinjskih vrata, sagnuo se i nešto podigao.

Zatim se vratio na svoj stolac i položio taj predmet na glatki stol. Komadić drva. Ne,strugotina. Zavijena poput puža.

— Kako ste sagradili ovu kuću? — Gamache se obratio Roaru.— Kako to mislite? — upitao je Roar.— Sigurno je koštala stotine tisuća dolara. Već i sam materijal bi bio skup. A nacrti i

planovi za ovako neobičnu kuću? Pa radna snaga? Kažete da ste ju sagradili prijepetnaestak godina? Što se dogodilo prije petnaestak godina da ste si odjednom moglipriuštiti kuću? Odakle vam novac?

- 244 -

— Što vi mislite da se dogodilo? — Roar se prignuo bliže glavnom istražitelju. ViKvebečani ste tako nepovjerljivi. Što se dogodilo prije desetljeće i pol? Da vidimo. UQuebecu je raspisan referendum o nezavisnosti, Abitibi je poharao golemi šumski požar, upokrajini su bili izbori. Nikakvi drugi važniji događaji.

Strugotina na stolu podrhtavala je kako su preko nje prelazile Roarove riječi na putu doGamachea.

— Dosta mi vas je — rekao je Roar. — Bože moj, kako ne znate što se tada dogodilo?— Čehoslovačka se raspala — rekao je Gamache. — Na Češku i Slovačku. To se

zapravo dogodilo prije dvadeset godina, ali prošlo je nešto vremena prije nego što su seosjetile posljedice. Oni su se zidovi srušili, a ovi — pokazao je staklene stijene, — podigli.

— Bilo nam je ponovno moguće vidjeti obitelji — rekla je Hanna. — Dobili smo natragtoliko toga što smo ostavili davno prije. Obitelj, prijatelje.

— Umjetnine, srebrninu, obiteljske vrednote — rekao je Beauvoir.— Mislite da su nam te stvari bile važne? — upitala je Hanna. — Toliko dugo smo

živjeli bez svega toga. Nedostajali su nam ljudi, ne stvari. Jedva smo se usuđivali vjerovatida je išta od toga stvarno. Već smo se ranije prevarili. U ljeto '68. A izvještaji ovdje naZapadu bili su potpuno drugačiji od priča koje smo slušali od ljudi u Češkoj. Ovdje su svisamo prikazivali sretne ljude kako mašu zastavama i pjevaju. Ali moje tete i rođaci supričali nešto sasvim drugačije. Stari sustav je bio stravičan. Korumpiran, okrutan. Alibarem je bio kakav-takav sustav. Kad je nestao, ostali su bez ičega. U vakuumu. U kaosu.

Gamache je lagano nagnuo glavu. Opet ta riječ. Kaos.— Bilo je strašno. Ljude su tukli, ubijali, pljačkali, a nije bilo ni policije, ni sudova.— Dobar trenutak za krijumčarenje umjetnina — rekao je Beauvoir.— Željeli smo izvući bratiće i sestrične, ali odlučili su ostati — rekao je Roar.— A moja teta je odlučila ostati s njima, naravno.— Naravno — rekao je Gamache. — Ako već niste izvukli ljude, barem predmete jeste,

zar ne?Nakon nekoliko sekundi Hanna je kimnula. — Uspjeli smo ponijeti neke umjetnine

koje su u obitelji bile jako dugo. Moji otac i majka su ih sakrili poslije rata i rekli nam da ihčuvamo za mito, za pregovaranje, ako nešto pođe po krivu.

— I nešto je pošlo po krivu — rekao je Gamache.— Prokrijumčarili smo ih iz zemlje i prodali. Da si možemo izgraditi kuću iz snova —

rekla je Hanna. — Dugo smo se mučili s tom odlukom, ali naposlijetku sam shvatila da bimoji roditelji razumjeli i složili se s nama. To su bile samo stvari. Dom je ono što je važno.

— Što ste imali? — upitao je Beauvoir.— Nešto slika, nešto finog namještaja, neke ikone. Trebala nam je kuća više nego što su

nam trebale ikone — rekla je Hanna.— Kako ste ih prodali?— Preko posrednika u New Yorku. Prijatelja naših prijatelja. Mogu vam dati njegovo

ime. Uzeo je malu proviziju i postigao izvanrednu cijenu — rekao je Parra.— Molim vas ime. Želio bih razgovarati s njim. Novac ste u svakom slučaju dobro

iskoristili — glavni istražitelj se obratio Roaru. — Vi ste i stolar?— Ako treba.— A ti? — upitao je Gamache Havoca, koji je slegnuo ramenima. — Trebat će mi bolji

odgovor od toga.—Ako treba.Gamache je pružio ruku i polako odgurnuo strugotinu preko staklenog stola do

Havoca. I čekao.

- 245 -

— Bio sam u šumi i rezbario — priznao je Havoc. — Kad sam gotov s poslom, volimmalo mirno sjesti i djeljati komad drva. To je opuštajuće. Može se lijepo razmišljati. Smiriti.Izrađujem male igračke i sitnice za Charlesa Mundina. Stari Mundin mi poklanja komadedrva koji mu ne trebaju i pokazao mi je kako se rezbari. Većina stvari koje napravim jesranje i odmah ih bacim ili spalim. Ali ponekad i nisu tako loše, a te poklonim Charlesu.Zašto vas zanima što ja rezbarim?

— U blizini ubijenoga je pronađen komad drva. U njega je bila urezana riječ Woo.Jakob ju nije urezao. Mislimo da je to bio ubojica.

— Mislite da je Havoc... — Roar nije dovršio tu rečenicu.— Imamo nalog za pretres i policajci su na putu ovamo.— Što tražite? — upitala je Hanna, blijeda. — Alat za rezbarenje? Možemo vam ga mi

dati.— Nije tako jednostavno, madame. Iz Jakobove kolibe nedostaju dvije stvari. Predmet

kojim je ubijen i malena platnena vreća. Tražimo sve to.— Nismo ništa od toga vidjeli — rekla je Hanna. — Havoc, idi po alat.Havoc je odveo Beauvoira do šupe, dok je Gamache čekao policajce, koji su se pojavili

nekoliko minuta kasnije. Beauvoir se vratio s alatom, ali i s još nečim.Komadima drva. Crvene sekvoje. Izrezbarene.Dogovorili su se da će Beauvoir nadgledati pretres, a Gamache se vratiti u Kriznu

sobu. Porazgovarali su stojeći pored automobila.— Što mislite, koji je kriv? — upitao je Beauvoir, pružajući Gamacheu ključeve. —

Havoc je možda pratio Oliviera i pronašao kolibu. Ali možda ga je ubio Roar. Možda jepronašao kolibu dok je raščišćavao staze. A možda je i majka. Za ovo ubojstvo nije bilopotrebno mnogo snage. Ljutnje, to da; adrenalina isto, ali ne i snage. Možda je Jakob uČehoslovačkoj pokrao obitelj Parra i kad su došli ovamo, prepoznali su ga. I on jeprepoznao njih. Pa je zbrisao u šumu i skrivao se tamo.

— Ili su možda Jakob i Parre bili suučesnici — rekao je Gamache. — Možda su svo trojeuvjerili obitelj i prijatelje u Čehoslovačkoj da im povjere svoju vrijednu imovinu i ondanestali sa svime time.

— A kad su stigli ovamo, Jakob je nasanjkao svoje partnere i nestao u šumi. Ali Roar jepronašao kolibu dok je krčio staze.

Gamache je promatrao policajce kako počinju pretres. Uskoro će znati baš sve oParrama.

Morao je razmisliti o svemu ovome. Vratio je ključeve Beauvoiru. — Prošetat ću.— Šalite se? — upitao je Beauvoir, kojem je hodanje bila kazna. — Pa to su kilometri.— Dobro će mi doći, moram se malo razbistriti. Vidimo se u Three Pinesu i krenuo je

neasfaltiranom cestom, mašući Beauvoiru na pozdrav. Nekoliko osa zujalo je slatkimjesenskim zrakom, ali nisu predstavljale opasnost. Bile su debele i lijene, gotovo pijane odnektara iz jabuka i krušaka i grožđa.

Kao da je cijeli svijet bio na rubu truljenja.Dok je Gamache hodao, poznati mirisi i zvukovi oko njega su nestali i osjetio je kraj

sebe Johna Stražara i Lavinu koja leti i dječaka iz zrakoplova Air Canada. Koji je takođerletio i znao izmišljati priče.

U srcu ovog ubojstva naizgled je bilo blago. Ali Gamache je znao da to nije istina. To jebio samo privid. Sve se ovo zapravo dogodilo zbog onog što nisu mogli vidjeti. Gamacheje znao da je to uvijek tako.

Ovo ubojstvo je bilo proizvod straha. I laži koje taj strah rađa. Ali gledano iz još većeblizine, ono je bilo proizvod riječi. Priča koje ljudi pričaju svijetu i sebi samima. U srcu

- 246 -

ovog ubojstva su Mit i Totemi, ona sablasna granica između izmišljenog i stvarnog. Ljudikoji se izgube u provaliji između to dvoje. U srcu ovog ubojstva bila je priča s Jakobovihrezbarija. Riječi Kaos i Bijes i Planina Očaja i Bezumlje. I Izdaja. I još nešto. Nešto što jeužasnulo čak i Planinu.

U srcu ovog ubojstva, znao je sada Gamache, leži razorna riječ.

- 247 -

Trideset šest

Policajci su pretražili svaki kutak građevine nekoliko puta, ali sad su krenuli ispočetka.Još pomnije. Zavirivali pod podne daske, pod krovne grede, iza slika. Tražili su i tražili itražili.

I konačno pronašli.Bila je iza cigala velikog zidanog kamina. Iza vatre koja kao da se nikad nije gasila.

Vatre koju su morali ušutkati pjenom, iz nje povaditi cjepanice iz kojih se dizao dim. Aliiza svega toga policajci su pronašli prvo jednu, pa drugu, pa četiri klimave cigle. Uklonilisu ih i ugledali sakriveni prostor.

Istražitelj Beauvoir je polako posegnuo rukom u rukavici, ali ne prije nego što je čađomzamazao rukav i rame.

— Imam nešto — rekao je. — Svi su pogledi bili upereni na njega. Nitko nije skidaopogled s njega dok je polako izvlačio ruku iz skrovišta. Na stol pred glavnog istražitelja jepoložio srebrni svijećnjak. Menoru. Čak i Beauvoir, koji nije ništa znao o srebrnini, znao jeda je ovo nevjerojatan predmet. Bio je jednostavan i fin i star.

Ova je menora preživjela opsade, pogrome, pokolje, holokaust. Ljudi su ju obožavali,skrivali, čuvali, molili se pred njom. Sve dok ju jedne noći u Quebecu netko nije uništio.

I njome ubio čovjeka.— Parafin? — istražitelj Beauvoir je pokazao mrvicu prozirnog materijala zalijepljenog

za menoru. Pomiješanog sa sasušenom krvi. — Izrađivao je svijeće. Tome je služio parafinu kolibi, a ne za pečaćenje zimnice.

Gamache je kimnuo.Beauvoir se vratio do kamina i ponovno posegnuo rukom u crnu rupu. Svi su

promatrali njegovo lice i napokon opazili laganu promjenu, nekakvo iznenađenje. Kad jenapipao još nešto.

Pored menore je položio malenu platnenu vrećicu. Nitko nije rekao ni riječi, sve dokGamache nije postavio pitanje muškarcu preko puta.

— Jesi li pogledao unutra?— Ne.— Zašto ne?Odgovor nije odmah stigao, ali Gamache ga nije požurivao. Sad više nije bilo žurbe.— Nisam imao vremena. Samo sam ju zgrabio, odnio iz Samotnjakove kolibe i sakrio

zajedno sa svijećnjakom. Htio sam sve to pogledati ujutro. Ali tada je otkriveno tijelo inisam našao miran trenutak.

— Jesi li zato zapalio vatru, Olivier? Prije nego što je policija stigla?Olivier je spustio glavu na prsa. Bilo je gotovo. Konačno.— Kako ste znali gdje treba tražiti? — upitao je.— Isprva i nisam. Ali dok sam sjedio ovdje i promatrao policajce kako pretražuju,

sjetio sam se da si nam rekao da je bistro nekad bio željezarija. I da ste kamine morali datizidati. Oni su jedino novo u ovoj prostoriji, iako izgledaju staro. I sjetio sam se da je vatragorjela tog jutra, koje iako je bilo vlažno, nije bilo hladno. To je bilo prvo što si napravio

- 248 -

nakon što je ovdje otkriveno tijelo? Zašto? — kimnuo je prema stvarima na stolu. — Da neotkrijemo ovo iza kamina.

Armand Gamache se nagnuo prema naprijed, prema Olivieru na drugoj strani stola iprema menori i platnenoj vrećici. Izvan zidina. — Ispričaj nam što se dogodilo. Ovogaputa molim istinu.

Gabri je sjeo kraj Oliviera, još uvijek u šoku. Kad se grupa policajaca preselila k njimaiz kuće Parra, to ga je zapravo i zabavilo. Našalio se nekoliko puta, iako ne baš duhovito.Ali kako je pretres postajao opsežniji, Gabrijev smisao za humor je blijedio, zamijenila ga jeprvo iživciranost, a zatim ljutnja. I sada šok.

Ali nikada nije napustio Oliviera, pa neće ni sad.— Bio je mrtav kad sam ga pronašao. Priznajem, uzeo sam ovo — Olivier je glavom

pokazao predmete na stolu. — Ali nisam ga ubio.— Oprezno, Olivier. Preklinjem te, budi oprezan — Gamacheov glas nosio je u sebi

prijetnju koja je sledila čak i ostale policajce.— Govorim vam istinu — Olivier je zažmurio kao da vjeruje da ništa od svega toga nije

ovdje ako on to ne vidi. Da srebrna menora i prljava platnena vreća ne leže pred njim nastolu u njegovom bistrou. Da policija nije ovdje. Samo on i Gabri. U miru.

Naposlijetku je ipak otvorio oči i susreo se s pogledom glavnog istražitelja.— Nisam ga ubio, kunem s Bogom. Nisam ga ubio.Okrenuo se prema Gabriju, koji mu je uzvratio pogled, zatim primio Oliviera za ruku i

pogledao glavnog istražitelja. — Ma čujte, pa vi poznajete Oliviera. Ja poznajem Oliviera.Nije kriv.

Olivier je gledao čas jednog, čas drugog. Sigurno postoji neki izlaz? Neka pukotina, maneka bude i najmanja, provući će se on kroz nju.

— Ispričaj mi što se dogodilo — ponovio je Gamache.— Već jesam.— Još jednom — rekao je Gamache.Olivier je duboko udahnuo. — Ostavio sam Havoca da pospremi i zaključa i otišao do

kolibe. Ostao sam oko četrdesetpet minuta, popili smo čaj i kad sam bio na odlasku,poklonio mi je posudicu za vrhnje. Ali zaboravio sam ju ponijeti. Kad sam se vratio uThree Pines, shvatio sam da sam ju zaboravio i bio sam ljut sam na sebe. A bio sam bijesani što mi je obećavao ovo — zabio je prst u platnenu vreću, — i uporno mi ju nije davao.Samo sitnice.

— Posuda za vrhnje je procijenjena na pedeset tisuća. Pripadala je Katarini Velikoj.— Ali nije bila ovo — Olivier je ponovno pogledao platnenu vreću. — Kad sam se

vratio, bio je mrtav.— Rekao si nam da je vreća bila nestala.— Lagao sam. Bila je tamo.— Jesi li već vidio ovu menoru?Olivier je kimnuo. — Često ju je koristio.— Za vjerske potrebe?— Za svjetlost.— Po svoj prilici je i ona nevjerojatno vrijedna. Znao si to, pretpostavljam?— Mislite da sam ju zato uzeo? Ne, nego zato što je bila puna mojih otisaka prstiju.

Dirao sam ju stotinama puta, stavljao svijeće, palio ih.— Ispričaj nam polako — Gamacheov glas je sad bio miran, razuman. I dok je Olivier

pričao, pred njima se odigrala scena. Olivier se vraća u kolibu. Vidi da su vrata odškrinuta,uska traka svjetlosti probija se na trijem. Olivier gura vrata, otvaraju se i vidi Samotnjaka

- 249 -

na podu. I krv. Prilazi, šokiran, i podiže predmet koji leži pored Samotnjakove ruke.Prekasno vidi da na njemu ima krvi i baca ga. Predmet se kotrlja po podu i završava podkrevetom, gdje ga kasnije pronalazi agentica Lacoste. Woo.

Olivier vidi i menoru, prevrnutu na podu. Prekrivenu krvlju.Posrćući natraške izlazi iz kolibe na trijem, spreman pobjeći. Zatim se zaustavlja. Pred

njim je užasan prizor. Čovjek kojeg je poznavao, do kojeg mu je čak i bilo stalo, nasilnoubijen. A iza njega mračna šuma i krivudava staza što kroz nju vodi.

A između to dvoje?Olivier, uhvaćen.Svalio se u stolac za ljuljanje na trijemu i grozničavo razmišljao. Leđima okrenut

jezivom prizoru u kolibi. Misli su mu letjele.Što da radi?Problem, znao je Olivier, je staza za jahače. Znao je to tjednima. Otkako su Gilberti

neočekivano kupili nekadašnju kuću Hadleyevih, pa još neočekivanije odlučili raskrčitistaze kroz šumu.

— Sad shvaćam zašto si ih toliko mrzio — rekao je Gabri tiho. — I činilo mi se dapretjeruješ. Ali tebe nije mučila samo konkurencija bistrou i pansionu, zar ne?

— Mučile su me staze. Bio sam preplašen, bijesan na njih što su platili Roaru da ihraskrči. Znao sam da će kad-tad pronaći kolibu i svemu će doći kraj.

— Što si učinio? — upita je Gamache.Olivier im je ispričao.Sjedio je na trijemu dugo, činilo mu se da prolaze vijekovi, razmišljajući. Sagledavajući

situaciju sa svih strana. I konačno je zaključio da može samo jedno. Coup de grace. Da muSamotnjak može učiniti još jednu uslugu. Uništiti Marca Gilberta i prekinuti raščišćavanjestaza jednom zauvijek.

— Položio sam ga u vrtna kolica i odvezao do kuće Hadleyevih. Znao sam da akotamo nađu još jedan leš, njihov će poslovni plan propasti. Ništa od hotela i wellnessa, ništaod staza za konje. Roar će prekinut radove. Gilberti će biti prisiljeni otići. Staze će ponovoobrasti raslinjem.

— A zatim? — upitao je Gamache još jednom. Olivier je oklijevao.— Mogao bih iz kolibe uzeti što poželim. Moglo je upaliti.Trojica sugovornika su ga promatrala netremice. Nijedan s divljenjem.— Ah, Olivier — rekao je Gabri.— Što sam drugo mogao? — preklinjuće je pogledao partnera. — Nisam im mogao

dopustiti da pronađu kolibu — kako im je mogao objasniti koliko se razumnim, čak igenijalnim činio taj plan u pola tri ujutro. U mraku. Na tri metra od tijela.

— Jesi li svjestan kako ovo izgleda? — promuklo ga je upitao Gabri.Olivier je kimnuo i pognuo glavu.Gabri se okrenuo prema glavnom istražitelju Gamacheu. — Ne bi sve ovo napravio da

ga je on ubio. Ne bi, zar ne? Htio bi sakriti da se ubojstvo dogodilo, a ne ga tako pokazatisvima.

— Što se zatim dogodilo? — upitao je Gamache. Nije želio biti bezobziran premaGabriju, ali nije si mogao dozvoliti da skrenu s teme.

— Vratio sam vrtna kolica, uzeo ove dvije stvari i otišao.Svi su pogledali stol. Predmete koji su ga najviše optuživali. Ali i bili najvredniji.

Oružje kojim je ubijen i vreću.— Donio sam ih ovamo i sakrio iza kamina.— Nisi pogledao u vreću? — Gamache je postavio još jedno pitanje.

- 250 -

— Mislio sam da ću imati više vremena, kad se vi usredotočite na Gilberte. Ali kad jeMyrna idućeg jutra pronašla tijelo ovdje, umalo sam umro. Nisam stigao izvaditi stvari izkamina. Zatim sam pripalio vatre, da ne provjeravate unutar kamina. Danima nakon togastalno ste se motali po bistrou. A dotad sam se ionako samo želio praviti da uopće nisutamo. Da se ništa od ovoga nije dogodilo.

Njegovu ispovijest popratila je tišina.Gamache se nagnuo u stolcu i neko vrijeme promatrao Oliviera. — Ispričaj mi ostatak

priče, one koju je Samotnjak pričao na svojim rezbarijama.— Ne znam ostatak. Neću ga ni znati dok ne pogledamo unutra — Olivier je jedva

odlijepio pogled od vreće.— Ne još — Gamache se prignuo bliže njemu. — Prvo mi ispričaj ostatak priče.Olivier je zbunjeno pogledao Gamachea. — Ispričao sam vam sve što znam. Došli smo

do dijela na kojem je vojska pronašla seljane.— I Užas se približavao, sjećam se. Sad želim čuti kako završava.— Ali ne znam kako završava.— Olivier? — Gabri je pažljivo odmjeravao partnera.Olivier je malo gledao Gabrija ravno u oči, zatim pogledao Gamachea. — Znate.— Znam — rekao je Gamache.— Što znate? — upitao je Gabri, gledajući čas glavnog istražitelja, čas Oliviera. —

Recite i meni.— Nije Samotnjak bio taj koji je pričao priču — rekao je Gamache.Gabri ga je gledao kao da ne razumije ni riječi od svega ovoga, zatim je pogledao

Oliviera. Koji je kimnuo.—Ti? — prošaptao je Gabri.Olivier je zaklopio oči i bistro je nestao. Čuo je šapat Samotnjakovog kamina. Osjetio

miris drva od kojih je koliba bila izgrađena, miris javorovog drva iz vatre. Osjetio toplinušalice s čajem u rukama, kao i stotinu puta prije. Vidio violinu kako svjetluca pri sjajuvatre. Preko puta je vidio pomalo ofucanog muškarca, ali u čistoj i zakrpanoj odjeći,okruženog blagom. Samotnjak je bio nagnut unaprijed, oči su mu sjale, ispunjene strahom.Slušao je. A Olivier je govorio.

Olivier je otvorio oči i ponovno se našao u bistrou. — Samotnjak se nečega bojao, tosam shvatio kad sam ga prvi put vidio, točno ovdje. S godinama je postajao sve povučeniji,sve prestrašeniji, sve dok se na kraju više nije usuđivao ni izaći iz kolibe i sići u ThreePines. Mene je molio da mu pričam o vijestima, o tome što se događa u svijetu. Pričao sammu o politici i o ratovima, ali i manjim stvarima. Jednom sam mu ispričao o koncertu,održavao se u crkvi. Ti si pjevao — pogledao je Gabrija, — i želio je otići slušati ga.

Nakon ovog trenutka više nema povratka na staro. Jednom izrečene, ove riječi nikadaneće nestati.

— Nisam to mogao dopustiti. Nisam mogao riskirati da ga netko vidi, da se s nekimupozna ili možda sprijatelji. Pa sam rekao Samotnjaku da je koncert odgođen. Želio jeznati zašto. Ne znam što me spopalo, samo sam počeo izmišljati priču o Planini i seljanimai dječaku koji je nešto ukrao Planini, koji je morao pobjeći i sakriti se.

Olivier je bio zagledan u kut stola, ne mičući oči s njega. Vidio je strukturu drva, ispodlaka koji je bio izlizan i istrošen. Rukama koje su ga dodirivale, trljale, počivale na njemugeneracijama. Kao i njegove sad.

— Samotnjak se nečega plašio, a moje priče su taj strah povećavale. Postao jenestabilan, rastrojen. Znao sam da će mi povjerovati ako mu počnem pričati da se izvanšume događaju užasne stvari.

- 251 -

Gabri se odmaknuo od njega, kao da ga želi odmjeriti od glave do pete. — To sinapravio namjerno? Plašio si ga da se boji vanjskog svijeta i ne želi izaći iz kolibe? Olivier.

Posljednju je riječ izgovorio u jednom dahu, kao da mu se gadi.— Ali to još uvijek nije sve — rekao je Gamache tiho. — Tvoje priče nisu samo držale

Samotnjaka zarobljenog u kolibi, nego i nadahnule njegove rezbarije. Pitam se što sipomislio kad si vidio prvu.

— Umalo sam ju bacio kad mi ju je poklonio. Ali tada sam samog sebe uvjerio da je todobro. Moje priče su ga nadahnjivale. Pomagale mu da stvara.

— Rezbarije na kojima su planine hodale, čudovišta i vojske jurišale prema njemu?Siroti čovjek je zbog tebe imao noćne more — rekao je Gabri.

— Što znači Woo? — upitao je Gamache.— Ne znam, ne do kraja. Ali ponekad dok bih mu pričao priče čuo bih ga kako šapuće

tu riječ. Prvo sam mislio da samo glasno izdiše, ali zatim sam shvatio da izgovara riječ.Woo.

Olivier je oponašao Samotnjaka kako izgovara tu riječ šapatom. Woo.— Znači, napravio si paukovu mrežu i upleo u nju riječ Woo, kao u knjizi Charlottina

mreža, koju te zamolio da mu pronađeš.— Nisam, kako bih to mogao? Ne bih znao ni odakle da počnem.— A Gabri nam je rekao da si kao dijete šivao vlastitu odjeću. Čini mi se da ti mreža ne

bi predstavljala problem da si ju poželio napraviti.— Ne — Olivier je bio uporan.— A i sam si priznao da te Samotnjak podučio kako se rezbari, kako se djelja.— Ali nije mi išlo — Olivier je sad preklinjao. Vapio. No po izrazima lica je vidio da

mu ne vjeruju.— Nisam ni rekao da je izrada bila dobra. Samo si urezao Woo — Gamache se naglo

nagnuo prema njemu. — Prije mnogo godina. Nisi ni morao znati točno što znači,dovoljno je bilo da znaš što znači Samotnjaku. Nešto užasno. I čuvao si tu riječ za pravitrenutak. Kao što države čuvaju najstrašnija oružja u spremištima, za slučaj da im jednogdana zatrebaju. Ta riječ urezana u drvo bila je tvoje posljednje, najsnažnije oružje. TvojNagasaki. Posljednja bomba za već uništenog i prestrašenog i sumanutog čovjeka.Iskoristio si njegov osjećaj krivice, pojačan izolacijom. Pretpostavljao si da je ukrao sve tevrijedne stvari i zato si izmislio priču o dječaku i Planini. I upalilo je. Zadržao si ga ukolibi. Ali isto tako si ga nadahnuo da stvara svoje rezbarije, koje su se, kakve li ironije,pokazale kao njegovo najveće blago.

— Nisam ga ubio.— Samo si ga držao kao zatvorenika. Kako si mogao? — upitao je Gabri.— Nisam mu rekao ništa u što već i sam nije na neki način vjerovao.— Nemoj mi reći da to ozbiljno misliš? — rekao je Gabri.Gamache je pogledao predmete na stolu. Menoru, koja je ubila nekoga. I vrećicu. Koja

je bila povod za to ubojstvo. Više nije mogao odgađati ono što slijedi. Bilo je vrijeme da ion izgovori razorne riječi. Ustao je.

— Olivier Brulé — rekao je glavni istražitelj Gamache umornim glasom, žalobnogizraza na licu, — uhićeni ste zbog ubojstva.

- 252 -

Trideset sedam

Kad je Armand Gamache sljedeći put došao u Three Pines, na tlu je bio debeo slojmraza. Parkirao je automobil ispred stare kuće Hadleyevih i otputio se duboko, duboko ušumu. Lišće je već bilo otpalo sa stabala i ležalo je krhko i pucketavo pod njegovimnogama. Podigao je jednoga i pogledao ga, po tko zna koji put zadivljen savršenstvomprirode koja je lišće učinila najljepšim tik pred smrt.

Svakih nekoliko koraka bi zastao, ne zato da provjeri je li na dobrom putu, jer znao jetočno kamo ide, nego zato da uživa u okolini. Tišini. Nježnom svjetlu što se sad lakšeprobijalo kroz grane i dodirivalo tlo do kojeg su sunčeve zrake rijetko dopirale. Šuma jemirisala bogato i slatkasto i oporo. Hodao je polako, bez žurbe, i nakon sat i pol stigao dokolibe. Zastao je na trijemu, ponovno s osmijehom primjećujući mjedeni broj iznad vrata.

Zatim je ušao.Nije vidio kolibu otkako su sve umjetnine bile fotografirane, s njih uzeti otisci prstiju, a

one popisane i spremljene.Zastao je pred tamnocrvenom mrljom na drvenom podu.Zatim je napravio krug po jednostavnoj prostoriji. Ovo bi i njemu mogao biti dom,

znao je, ako bi imao samo jednu vrijednu stvar: svoju Reine-Marie.Dva stolca za prijateljstvo.Dok je tiho stajao, koliba se polako ispunjavala blještavim umjetninama i vrednotama i

prvim izdanjima. I keltskom melodijom koja mu nije izlazila iz glave.Glavni istražitelj je ponovno ugledao mladog Morina kako iz otmjene violine izvlači

pučke zvuke, kako se njegovi inače mlohavi udovi bude, stvoreni baš za tu svrhu.Zatim je ugledao i Samotnjaka Jakoba, samoga, kako djelja komad drva pored vatre.

Do njega na bogato ukrašenom stoliću leži Thoreau. Violina stoji naslonjena na riječnikamen ognjišta. Vidio je Jakoba, muškarca njegovih godina, koji je izgledao mnogo starije.Postaran strahom. I još nečime. Onime čega se čak i Planina plašila.

Prisjetio se dvije rezbarije koje je Samotnjak držao sakrivene. Nekako drugačije odostalih. Različite, one koje su na dnu imale ispisana šifrirana slova. Bio je čvrsto uvjeren daje ključna riječ za razumijevanje šifre bila Charlotte. Zatim je bio čvrsto uvjeren da jeključna riječ šesnaest. To bi objasnilo broj iznad vrata.

Ali Cezarov pomak ostao je nerazumljiv. Misterij.Gamache je zastao, nečega se dosjetio. Kako je ono rekao Jérôme Brunel? Što je Julije

Cezar upotrijebio kao prvi kod? Broj, ne riječ. Pomaknuo je slova abecede za tri mjesta.Gamache je prišao kaminu i na poklopac naslonio komad papira kojeg je izvukao iz

džepa, pa izvadio i olovku. Zatim je počeo pisati. Prvo je zapisao abecedu, zatim odbrojaomjesta ispod svakog slova. To je bio ključ. Ne riječ „šesnaest“, nego broj. 16.

ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUVWXYZKLMNOPQRSTUVWXYZABCDEFGHIJ

Polako, da ne pogriješi u brzini, provjerio je slova koja je Samotnjak urezao na drveneskulpture. Ispod one koja je prikazivala ljude na obali urezao je MRKBVYDDO. ZnačiC,H,A,R... Gamache se prisljavao da uspori, da se usredotoči. L, O, T, T, E.

Kad je riječ bila dovršena, duboko je izdahnuo. Charlotte.

- 253 -

Zatim je dohvatio rezbariju koja je prikazivala sretne ljude na brodu. OWSVI.Za par sekundi je i dešifrirao i drugu riječ.Emily.Sa smješkom se prisjetio planina obavijenih maglom i legendama. Dušama i duhovima.

Prisjetio se mjesta koje je vrijeme zaboravilo i Johna Stražara, koji nikada neće zaboravitisvoje jade. Prisjetio se totema, koje je ovjekovječila neugledna slikarica.

Koju je poruku Jakob Samotnjak uopće želio poslati? Je li znao da je u opasnosti, je liovo bio neki trag, poziv upomoć? Ili nešto mnogo osobnije, kako je mislio Gamaehe; neštočak i utješno?

Jakob je ove dvije rezbarije sačuvao za sebe s nekim razlogom. Samo na njima su bilinatpisi s razlogom. Na njih je napisao Charlotte i Emily. I izradio ih je od crvene sekvoje,drva s Otočja kraljice Charlotte.

Što je potrebno usamljenom čovjeku? Imao je sve ostalo. Hranu, vodu, knjige, glazbu.Hobije i umjetnost. Dražestan vrt. Ali što mu je nedostajalo?

Društvo. Zajednica. Pripadanje unutar zidina. Dva stolca za prijateljstvo. Ove rezbarijesu mu pravile društvo.

Možda to nikada neće moći dokazati, ali Gamache je bio uvjeren da je Samotnjak dioživota proveo na Otočju kraljice Charlotte, gotovo sigurno kad je tek došao u Kanadu. Itamo je naučio vještinu rezbarenja, naučio graditi kolibe od trupaca. Tamo je po prvi putiskusio mir, prije nego što su ga pokvarili prosvjedi. Poput prve ljubavi, ni mjesto nakojem upoznamo mir nikada se ne zaboravlja.

U ovu šumu je došao ponovno pronaći taj mir. Izgradio je kolibu točno poput onihkakve je viđao na Otocima. Djeljao je crvenu sekvoju, čiji su mu dodir i miris bili utješni,poznati. I stvorio je male drvene ljude da mu prave društvo. Sretne ljude.

Sve osim jednoga.Ova stvorenja postala su njegova obitelj. Njegovi prijatelji. Čuvao ih je, štitio. Dao im

imena. Držao ih pod uzglavljem u snu. A oni su bili njegovo društvo u dugim, hladnim,tamnim noćima u kojima je sa zebnjom osluškivao hoće li se čuti lom kakve grančice, svebliže korake nečega užasnijeg čak i od pokolja.

U tom je trenutku Gamaehe začuo lom grančice i prenuo se.— Smijem li vam se pridružiti?Na trijemu je stajao Vincent Gilbert.— S'il vous plait.Gilbert je prišao i rukovali su se.— Bio sam kod Marca i vidio vaš automobil. Pratio sam vas ovamo, nadam se da ne

smetam.— Ni najmanje.— Izgledali ste posve izgubljeni u mislima.— Imam puno materijala za razmišljanje — rekao je Gamache sa slabašnim osmijehom,

vraćajući blok u džep jakne.— Ono što ste učinili je bilo vrlo teško. Žao mi je što je bilo potrebno.Gamache nije odgovorio i samo su u tišini stajali u kolibi.— Ostavit ću vas nasamo — rekao je Gilbert nakon nekog vremena, krećući prema

vratima.Gamache je oklijevajući pošao za njim. — Nema potrebe. Gotov sam — zatvorio je

vrata ne pogledavši još jednom iza sebe i pridružio se Vincentu Gilbertu na trijemu.

- 254 -

— Donio sam vam potpisan primjerak — Gilbert mu je predao knjigu tvrdih korica. —Ponovno su ju izdali nakon svog tog publiciteta oko ubojstva i suđenja. Prodaje se jakodobro, čini se.

— Merci — Gamache je okrenuo primjerak Postojanja i promotrio fotografiju autora.Više nije bilo arogantnog osmijeha, mrštenja. Samo muškarac ugodne, otmjene vanjštine.Strpljiv, pun razumijevanja. — Felicications — rekao je Gamache.

Gilbert se osmjehnuo, zatim rasklopio dva aluminijska vrtna stolca. — Ponio sam ih zasvaki slučaj. To je tek početak. Marc kaže da smijem živjeti ovdje. Ovo je moj novi dom.

Gamache je sjeo. — Mogu vas zamisliti ovdje.— Daleko od uljudnih društvenih krugova — nasmiješio se Gilbert. — Mi sveci

uživamo u samoći.— Pa ipak, ponijeli ste dva stolca.— Ah, i vi znate taj citat? — rekao je Gilbert. — „Imam tri stolca u kući. Jedan za

samoću, dva za prijateljstvo, tri za društvo.“— Meni najdraži Thoreauov citat je također iz Waldena — rekao je Gamache. —

„Čovjek je onoliko bogat koliko ima stvari koje može smetnuti s uma.“— U vašem poslu ne možete puno toga smetnuti s uma, zar ne?— Ne, ali ih mogu potpuno zaboraviti kad ih riješim.— Zašto ste onda ovdje?Gamache je samo malo šutke sjedio, zatim odgovorio. — Jer je neke stvari teže

zaboraviti nego druge.Vincent Gilbert je kimnuo, ali nije ništa rekao. Dok je glavni istražitelj promatrao neku

točku ispred sebe, Gilbert je izvadio termosicu iz ruksaka i nalio svakome po šalicu kave.— Kako su Marc i Dominique? — upitao je Gamache, otpijajući gutljaj jake crne kave.— Jako dobro. Stigli su im prvi gosti. Izgleda da uživaju. A Dominique je u svom

elementu.— Kako je konj Marc? — Gamache se gotovo bojao postaviti ovo pitanje. A Gilbert je

polaganim odmahivanjem glave potvrdio njegove najgore sumnje. — Kakav je to konj bio— promrmljao je Gamache.

— Marc nije imao izbora, morao ga se riješiti.Gamache je ponovno ugledao divlje, napola slijepo, napola ludo, ranjeno biće. I znao je

da je njegova sudbina odlučena prije mnogo godina.— Dominique i Marc su se već malo udomaćili, a upravo vama mogu zahvaliti na tome

— nastavio je Gilbert. — Da niste riješili slučaj, propali bi. Tijekom suđenja sam shvatio daje Olivier upravo to i namjeravao postići premještanjem tijela. Želio ih je prisiliti da zatvorehotel i wellness.

Gamache nije ništa rekao.—Ali to nije bilo sve, naravno — rekao je Gilbert, uporan da istjera stvar do kraja. —

Bio je pohlepan, pretpostavljam.Gamache i dalje nije ništa govorio, odbijajući dodatno ocrnjivati čovjeka kojeg je još

uvijek smatrao prijateljem. Neka se time bave pravnici i suci i porota.— Gladni duh — rekao je Gilbert.To je probudilo Gamachea, koji se u stolcu okrenuo tijelom prema otmjenom čovjeku

do sebe.— Pardon?— To je budističko vjerovanje. Jedno od stanja čovjeka na Kolu života. Što više jedemo,

to smo gladniji. Pokušavamo ispuniti rupu koja samo postaje dublja. Ispuniti ju hranom ilinovcem ili moći. Divljenjem drugih. Bilo čime.

- 255 -

— Gladni duh — rekao je Gamache. — Kako užasno.— Ni pojma nemate — rekao je Gilbert.— Vi imate?Nakon nekoliko sekundi Gilbert je kimnuo. Više nije izgledao onoliko veličanstveno.

Nego mnogo ljudskije. — Morao sam se odreći svega da bih dobio ono što sam doistaželio.

— A što ste željeli?Gilbert je dugo razmišljao. — Društvo.— Došli ste u kolibu u šumi pronaći društvo? — nasmiješio se Gamache.— Naučiti kako sam sebi biti dobro društvo.Sjedili su u tišini dok Gilbert naposlijetku nije progovorio. — Znači, Olivier je ubio

Samotnjaka radi blaga?Gamache je kimnuo. — Bojao se da će biti otkriven. Znao je da je to samo pitanje

vremena, nakon što se vaš sin doselio ovamo i Parra je počeo raščišćavati šumske staze.— Kad smo kod Parra, jesu li vam oni bili na listi sumnjivaca?Gamache se zagledao u vruću šalicu kave koja mu je grijala krupne dlanove. Gilbertu

nikada neće otkriti sve. Ne bi bilo pametno otkriti mu da im je jedan od glavnihsumnjivaca bio upravo Havoc Parra. Havoc je te subote radio do dugo u noć. Mogao jeslijediti Oliviera do kolibe nakon što je zaključao bistro. Iako je laboratorij potvrdio daWoo nije izrezbaren Havocovim alatom, moguće je da je za to koristio druge. A uostalom,Samotnjak je bio Čeh, zar ne?

Ako nije bio kriv Havoc, možda je kriv Roar, njegov otac, koji je raščišćavao šumu igotovo sigurno bi kad-tad naišao na kolibu. Možda ju je zapravo i pronašao.

Možda, možda, možda.Do Parra je vodila dugačka staza sačinjena od mnogih „možda“.Ali Gamache nije Gilbertu želio reći ni da su sumnjivci bili i njegov sin i snaha. Koliba

je na njihovom zemljištu. Zašto su uopće kupili ruševnu staru kuću kad su mogli kupitibilo koju? Zašto su naredili Parri da tako brzo raskrči šumske staze? To su napraviligotovo prije svih drugih radova.

I zašto se njegova svetost dr. Gilbert pojavio baš kad i tijelo?Zašto, zašto, zašto.Staza popločena mnogima „zašto“ vodila je ravno do praga nekadašnje kuće

Hadleyevih.Svi su oni bili vjerodostojni sumnjivci. Ali jedini stvarni dokazi upućivali su na

Oliviera. Otisci prstiju, oružje kojim je počinjeno ubojstvo, platnena vreća, rezbarije.Olivier nije posjedovao alate za rezbarenje, ali to ništa ne znači. Možda ih se odavnoriješio. Ali zato su u pansionu pronašli ribički najlon. Iste snage i težine kao onaj od kojegaje bila ispletena mreža. Olivier se branio činjenicom da takvog najlona ima na sve strane.Gabri je posvjedočio da je najlon koristio u vrtu, njime vezivao puzavice.

To sve nije ništa dokazalo.— Ali zašto je onu riječ upleo u mrežu, urezao u drvo? — upitao je Vincent.— Da preplaši Samotnjaka dovoljno da mu ovaj konačno pokloni predmet u vreći —

rješenje je bilo upravo zapanjujuće jednostavno. Staza je prilazila sve bliže. Olivier je znaoda mu ponestaje vremena. Morao je uvjeriti Samotnjaka da mu da posljednju rezbarijuprije nego što koliba bude pronađena. Jer kad se to dogodi, Samotnjak će shvatiti istinu:Olivier mu je cijelo vrijeme lagao. Nema Planine. Nema vojske Jeze i Očaja. Nema Kaosa.Samo pohlepni mali trgovac starinama kojem nikada nije bilo dovoljno.

Nigdje užasa koji prijeti, samo Gladni duh.

- 256 -

Posljednja nada da se dočepa vreće, znao je Olivier, ležala je u tome da uvjeriSamotnjaka da mu prijeti neposredna opasnost. Da spasi život, Jakob bi se morao odrećisvojeg posljednjeg blaga. Planina bi ga pronašla, ali samo njega, a ne i ukradeno blago.

Ali kad Samotnjaka njegova priča nije dovoljno preplašila, kad se staza previšepribližila, Olivier je izvukao svoje posljednje oružje, prljavu bombu, napalm, svoju EnoluGay.

Napravio je mrežu u kutu kolibe. I sakrio komadić drva s urezanom riječi negdje ukolibu da ga Samotnjak pronađe. Znajući da će ga pogled na to dvoje - što? Nasmrtpreplašiti? Možda. Ali sasvim sigurno uznemiriti. Znat će da je pronađen. Ono od čega seskrivao, ono od čega je bježao, ono čega se najviše plašio ga je pronašlo. I ostavilo svojznak.

Što je u tom planu pošlo po krivu? Možda Samotnjak nije vidio mrežu? Možda jenjegova pohlepa bila snažnija čak i od Olivierove? Što god bilo, Gamache je ujedno biouvjeren: Olivier je izgubio strpljenje i već na rubu živaca, razjaren, dohvatio menoru. Izamahnuo.

Njegov je odvjetnik zahtijevao suđenje pred porotom. Dobra strategija, vjerovao jeGamache. Porota će povjerovati da je Olivier bio privremeno neuračunljiv. I sam jeGamache predložio da mu sude za ubojstvo na mah, a ne s predumišljajem, a optužba jepristala. Glavni istražitelj je znao da je Olivier Samotnjaku napravio mnogo užasnih stvarinamjerno. Ali ubio ga nije namjerno. Držao ga je kao zatočenika u kolibi, to da.Manipulirao je njime i iskorištavao ga. Razarao njegov ionako nestabilan um, jest. Ali nijega ubio s predumišljajem. Taj je čin, bio je uvjeren Gamache, iznenadio, šokirao čak isamog Oliviera.

Prikladan izraz. Na mah.To je bio Olivierov zločin. Ubojstvo na mah. Iako je taj užasni konačni zamah

svjećnjakom bio tek posljednji čin. Ubijao ga je dulje. Razarao mu duh, tako da seSamotnjakovo lice izboralo od tereta, duša drhtala pred svakom grančicom slomljenomkoracima.

Ovo je bilo ubojstvo, ali i samoubojstvo. Olivier je ubijajući Jakoba ubio i sebe. Kao skomada drva djeljanjem je uklonjao i komadiće sebe, ono dobro i nježno, sve doksamopoštovanje nije ustuknulo pred prijezirom. Čovjek kakav je mogao biti sad je biomrtav. Proždro ga je Gladni duh.

Ono što je naposlijetku dokrajčilo Oliviera nisu bila nagađanja, nego činjenice. Dokazi.Samo je njegova prisutnost potvrđena u toj kolibi. Njegovi otisci prstiju pronađeni su uprostoriji, kao i na oružju. On je poznavao Samotnjaka. On je taj koji je prodavao njegovoblago. On je prodao rezbarije. On je ukrao platnenu vreću. I na kraju, oružje kojim jepočinjeno ubojstvo pronađeno je u njegovom bistrou, kao i vreća. Olivierov odvjetnikmožda se sjeti stotinu strategija, ali dokazi će biti jači. Gamache u to nije sumnjao.

No iako će činjenice možda biti dovoljne tužiteljima, sucu i poroti, Gamacheu nisu bile.Njemu je trebalo više. Trebao mu je motiv. Ono što nikada niti neće moći biti dokazano, jerje oku nevidljivo.

Što potakne čovjeka na ubojstvo?Upravo to je bio ključan komadić slagalice, onaj koji je uvjerio Gamachea. Dok je hodao

prema Three Pinesu, nakon što je bio naredio pretres doma obitelji Parra, Gamache jerazmišljao o slučaju. O dokazima. Ali i o zlobi koja je vrebala iz pozadine.

Shvatio je da svi dokazi koji upućuju na obitelj Parra upućuju i na Oliviera. Strah ipohlepa. Ali ono čega je Olivier imao u obilju, a Parre jedva, bila je pohlepa. Olivier sevaljao u pohlepi.

- 257 -

Olivier se plašio dvije stvari, znao je Gamache. Da će biti razotkriven i da će ostati bezsvega.

Oboje je vrebalo, prijetilo.Gamache je otpio kave i ponovno razmislio o totemima u Ninstintsu; trulim,

naherenim, palim. Ali koji su još pričali priču.Tamo mu je pala na pamet ta ideja: da je ključ ubojstva priča. Da su ključ ubojstva

Samotnjakove rezbarije. Nisu to bile nasumične slike, odvojene. One su bile zajednica.Svaka je mogla stajati sama, ali zajedno su pričale priču. Kao i totemi.

Olivier je svojim pričama pretvorio Samotnjaka u zatvorenika u njegovom vlastitomdomu. Samotnjak je te priče pretvorio u svoje nevjerojatne izrezbarene skulpture. AOlivier je skulpture iskoristio da postane bogatiji nego što je ikada sanjao.

Ali ono što Olivier nije znao cijeniti bila je poučna istina tih priča. Možda jesu bilealegorija. Ali zato nisu bile ništa manje stvarne. Planina jada doista se približavala. I raslaje sa svakom novom laži, svakom novom pričom.

Gladni duh.Što je Olivier postajao imućniji, to je više želio. A što je više želio, to mu je jedna stvar

dulje i dalje izmicala. Sadržaj malene platnene vreće.Jakob je u Three Pines stigao sa svojim blagom, kojeg je gotovo sigurno ukrao od

prijatelja i susjeda u Čehoslovačkoj. Od ljudi koji su mu vjerovali. Nakon što je Željeznazavjesa pala i svi su ti ljudi mogli izaći iz zemlje, počeli su tražiti da im isplati njihovnovac. Zahtijevati. Prijetiti da će mu doći na vrata. Možda čak i jesu.

I zato je Samotnjak uzeo svo to blago, njihovo blago i sakrio i njega i sebe u šumi.Čekao da se sve smiri, da ljudi odustanu. Odu kućama. Ostave ga na miru.

Tada bi sve to mogao prodati. Kupiti privatni zrakoplov i luksuznu jahtu. Kuću uChelseaju, vinograd u Burgundiji.

Bi li tada konačno bio sretan? Bi li konačno posjedovao dovoljno?Saznajte što je volio i možda ćete tada pronaći onoga tko ga je ubio, rekla je Gamacheu

Esther, starješina naroda Haida. Je li Samotnjak volio novac?Možda isprva.Ali nije li ga na kraju koristio umjesto toaletnog papira? Nisu li pronašli novčanice od

dvadeset dolara ugurane između trupaca, u zidove kolibe? Kao izolaciju?Je li Samotnjak volio svoje blago? Možda isprva.Ali na kraju ga je razdijelio. Zamijenio za mlijeko i sir i kavu.I društvo.Kad su policajci odveli Oliviera, Gamache je ostao sjediti zagledan u platnenu vreću.

Što bi moglo biti gore od Kaosa, Očaja, Rata? Pred čime bi čak i Planina uzmicala?Gamache je dugo o tome razmišljao. Što je to proganjalo ljude čak i na smrtnoj postelji, ilitada možda više nego ikad prije? Što ih je gonilo, mučilo, pa i bacalo na koljena? IGamache je vjerovao da zna odgovor.

Kajanje.Kajanje za izrečene riječi, učinjene ili neučinjene stvari. Kajanje zbog ljudi kakvima smo

mogli postati. Ali nismo.Na kraju svega, kad je ostao sam, glavni istražitelj je otvorio vreću i, pogledavši unutra

shvatio da je u krivu. Najgore od svega nije bilo kajanje.

Clara Morrow je pokucala na Peterova vrata.— Spreman?

- 258 -

— Spreman — rekao je i izašao iz ateljea brišući uljanu boju s ruku. Već je neko vrijememazao ruke bojom da Clara nastavi vjerovati da naporno radi na slici, iako je slika zapravobila dovršena već tjednima.

Konačno je sebi priznao kako stoje stvari. Sebi, ali još nikome drugome.— Kako izgledam?— Sjajno — Peter je maknuo komadić prepečenca iz Clarine kose.— To sam si spremila za ručak.— Odvest ću te ja van na ručak — rekao je Peter, izlazeći za njom iz kuće. — Da

proslavimo.Sjeli su u auto i krenuli prema Montrealu. Onog užasnog dana kad je otišla do galerije

Denisa Fortina pokupiti svoj portfelj, Clara je zastala kod skultpure Emily Carr. Na klupipored skulpture već je sjedila neka žena, ručala je tamo, i Clara je sjela na drugi kraj klupei zagledala se u sitnu brončanu ženu. I u njezinog konja i psa i majmuna. Po imenu Woo.

Emily Carr nije uopće izgledala kao jedna od najvećih umjetnica i vizionara svihvremena. Izgledala je netko tko stane preko puta vas u autobusu broj 24. Bila je niska.Pomalo ružnjikava. Pomalo neugledna.

— Malo me podsjeća na vas — do Clare je dopro glas.— Mislite? — rekla je Clara, čisto sumnjajući da je to bio kompliment.Žena koja joj se obratila bila je u šezdesetima. Predivno odjevena. Uljudna i

dostojanstvena. Otmjena.— Ja sam Thérèse Brunel — žena joj je pružila ruku. Clara ju je zbunjeno promatrala,

pa je žena nastavila. — Načelnica Brunel. Iz Sûreté du Quebec.— Pa naravno. Oprostite, sjećam vas se. Bili ste u Three Pinesu s Armandom

Gamacheom.— Ovo su vaša djela? — glavom je pokazala portfelj.— Fotografije djela, da.— Smijem li ih vidjeti?Clara je otvorila portfelj i načelnica policije ga je prelistala, smiješeći se, komentirajući, s

vremena na vrijeme udivljeno uzdišući. Ali kod jedne je fotografije zastala. One sa slikomradosne žene što gleda preko ramena, osvrće se.

— Prekrasna je — rekla je Thérèse. — Netko koga bih rado upoznala.Clara nije ništa govorila. Samo je čekala. I nakon nekoliko minuta njezina je

sugovornica podigla pogled i nasmiješila se Clari.— Kako iznenađujuće. Ispunjena je Milošću, ali nešto se upravo dogodilo, zar ne?Clara je i dalje šutjela, samo promatrajući fotografiju vlastitog djela.Thérèse Brunel ju je također ponovno proučila. Zatim je naglo udahnula i zagledala se

u Claru. — Pad. Moj Bože, pa vi ste naslikali Pad. Taj trenutak. Ona ga još nije ni svjesna,zar ne? Ne do kraja, iako vidi nešto, predosjeća užas koji tek dolazi. Pad iz Milosti —Thérèse je neko vrijeme šutjela, nepomična, promatrajući ovu prekrasnu, sretnu ženu. Stek tračkom gotovo nevidljive spoznaje.

Clara je kimnula. — Tako je.Thérèse se zagledala u nju. — Ali ima tu još nečega. Znam što je: to ste vi, zar ne? ovo

ste vi.Clara je kimnula.Nakon par sekundi Thérèse je prošaptala pitanje toliko tiho da Clara i nije bila sigurna

jesu li te riječi doista bile izgovorene. Možda je to bio samo vjetar. — Čega se plašite?Clara dugo nije odgovorila, ne zato što nije znala odgovor, nego zato što ga nikada

dosad nije izgovorila na glas. — Bojim se da neću prepoznati Raj.

- 259 -

Malo su šutjele. — I ja — rekla je tada načelnica Brunel.Zapisala je broj telefona i predala ga Clari. — Kad se vratim u ured, obavit ću jedan

telefonski poziv. Ovo je moj broj. Nazovite me poslijepodne.Clara ju je nazvala i na njezino zaprepaštenje, ta otmjena žena, policajka, je nazvala

glavnog kustosa Muzeja moderne umjetnosti u Montrealu i zamolila ga da pogleda Clarinportfelj.

To je bilo prije nekoliko tjedana. Odonda se mnogo toga dogodilo. Glavni istražiteljGamache je uhitio Oliviera pod optužbom za ubojstvo. Svi su znali da je pogriješio. Alikako je rasla hrpa dokaza, tako su rasle i njihove sumnje. Dok se sve to događalo, Clara jeodnijela svoj portfelj u Muzej. I sada su se željeli sastati s njom.

— Neće reći ne — rekao je Peter dok su jurili autocestom. — Nikad nisam čuo da jeijedna galerija pozvala umjetnika na sastanak da bi ga odbili. Ovo su sjajne vijesti, Clara.Velike vijesti. Puno bolje od bilo čega što je Fortin mogao učiniti za tebe.

I Clara se odvažila vjerovati da je to i istina.Dok je vozio, Peter je razmišljao o vlastitoj slici, na stalku u ateljeu. O onoj koja je bila

završena. Baš kao i njegova karijera. Na velikom bijelom platnu Peter je naslikao golemcrni krug, gotovo zatvoren, ali ne do kraja. Na mjestu gdje se krug trebao zatvoritinaslikao je točke.

Tri točke. Za beskraj. Za društvo.

Jean Guy Beauvoir je sjedio u podrumu svojeg doma i promatrao komadiće papiraneravnih rubova. Gore u kući čuo je Enid kako priprema ručak.

U podrumu je provodio svaku slobodnu minutu u posljednjih nekoliko tjedana. Upaliobi televizor i okrenuo na utakmicu, a zatim sjeo leđima okrenut televizoru. Za radni stol.Opčinjen papirićima. Nadao se da je luda stara pjesnikinja napisala cijelu pjesmu na jedankomad papira i zatim ga jednostavno poderala na komadiće, pa da će ih moći samozalijepiti jedne na druge, složiti poput slagalice. Ali ne, rubovi komadića nisu odgovaralijedni drugima. Morat će sam pronaći smisao ovih riječi.

Beauvoir je slagao šefu. Inače mu nije često lagao i nije mogao shvatiti zašto je to ovajput učinio. Rekao je Gamacheu da je pobacao papiriće, sve te glupe riječi koje je Ruthprikucala na njegova vrata, ostavljala mu po džepovima. Slala po drugim ljudima.

Želio ih je baciti, ali više od toga je želio shvatiti što znače. Situacija je bila gotovobeznadna. Možda bi Gamache mogao dešifrirati sve ovo, ali Beauvoiru je poezija bila iostala hrpa govana. Čak i kad je pred njim stajala u jednom komadu. Kako će on sastavitipjesmu od komadića? Ali pokušavao je. Tjednima.

Ugurao je jedan komadić između druga dva i pomaknuo drugi na vrh.

Samo sjedim gdje me stave, sačinjenOd kamena i priželjkivanja:da čudovište koje ubija iz užitkaujedno i liječi,

Otpio je velik gutljaj piva.— Jean Guy — zapjevušila je njegova supruga. — Ru-čaaak.— Dolazim.

Da usred tvoje noćne more,one posljednje, nježna lavicadoći će sa zavojima u ustima

- 260 -

i mekanim tijelom žene,

Enid ga je ponovno pozvala i nije joj odgovorio, samo je piljio u pjesmu. Zatim su muoči poletjele prema dlakavim nožicama što su visjele s police iznad stola. U visini očiju, daga uvijek vidi. Malog plišanog lava kojeg je potajice uzeo iz pansiona. Prvo ga odnio usvoju sobu, da mu pravi društvo. Postavio na stolac, odakle ga je vidio iz kreveta. Izamišljao je nju tamo. Napornu, strastvenu, punu života. Kako ispunjava prazne, tihekutke njegovog života. Stvarnim životom.

A kad je slučaj bio gotov, strpao je lavića u torbu i donio ga ovamo. Kamo Enid nikadanije silazila.

Nježna lavica. Nježne kože i osmijeha. — Wimoweh, a-wimoweh — zapjevušio je tiho,čitajući posljednje stihove.

I odnijeti ti groznicu,i podići nježno tvoju dušu za šijui milovanjem odnijeti u tamu i raj.

Sat vremena kasnije Armand Gamache je izašao iz šume i krenuo padinom premaThree Pinesu. Na trijemu bistroa je duboko udahnuo, pribrao se, pa ušao.

Trebalo je nekoliko trenutaka da mu se oči priviknu. Kad jesu, ugledao je Gabrija zašankom, tamo gdje je inače stajao Olivier. Krupni muškarac izgledao je manji, izgubio jedosta kilograma. Izgledao je izjedeno. Umorno.

— Gabri — rekao je Gamache i dva stara prijatelja pogledala su se.— Monsieur — rekao je Gabri. Poravnao je staklenku sa slatkišima na šanku od

ulaštenog drva, zatim do nje stavio još jednu, punu šarenih bombončića i zatim prišaoGamacheu. I pružio mu lulu od likvoricije.

Nekoliko minuta kasnije ušla je Myrna i zatekla Gabrija i Gamachea kako mirno sjedekraj kamina. Razgovaraju. Glava sasvim blizu jedna drugoj, koljena toliko blizu da su segotovo dodirivala. Na stolu između njih stajao je nedirnuti slatkiš, lula.

Kad je ušla, pogledali su prema njoj.— Pardon — zastala je. — Doći ću kasnije. Samo sam ti htjela ovo pokazati — pružila je

Gabriju komad papira.— I ja sam ga dobio — rekao je. — Ruthina najnovija pjesma. Što misliš što znači?— Ne znam — Myrna se nije mogla naviknuti na bistro u kojem je samo Gabri. Olivier

je bio u zatvoru i prostoriji je nešto nedostajalo, nešto vitalno, kao da je netko posjekaojedan od tri bora.

Događaji su bili mučni. Selo podijeljeno, bijesno. Puno podrške za Oliviera i Gabrija.Užasnuto uhićenjem. Nisu vjerovali da je do toga došlo. Ali su isto tako znali da Gamachenikad ne bi uhitio Oliviera da nije bio potpuno siguran.

Također im je bilo jasno i koliko je samoga Gamachea boljelo uhićenje. Znali su da nemogu podržati ijednoga od njih dvojice, a da ne izdaju drugoga.

Gabri je ustao, za njim i Gamache. — Samo čavrljamo. Znaš li da se glavnomistražitelju rodila još jedna unuka? Zora.

— Čestitam — Myrna je zagrlila djeda Gamachea.— Treba mi svježeg zraka — rekao je Gabri, iznenada nemiran. Na vratima se okrenuo

prema Gamacheu. — Idete?

- 261 -

Glavni istražitelj i Myrna su mu se pridružili i zajedno su polako krenuli uz tratinu,ukrug. Gdje ih svi mogu vidjeti. Gamachea i Gabrija, zajedno. Rana još nije bila zarasla, alibarem se nije ni produbljivala.

— Olivier nije kriv, znate — rekao je Gabri i stao da pogleda Gamachea ravno u oči.— Cijenim što ostaješ uz njega.— Znam da je pun mana. Mislim da nikoga ne čudi što su mi baš mane na njemu

najdraže — malo je zakikotao. — Ali na jedno pitanje ipak želim odgovor.— Oui?— Ako je Olivier doista ubio tog tipa, zašto je micao tijelo? Zašto ga je odnio u kuću

Hadleyevih da ga nađu? Zašto ga nije ostavio u kolibi? Ili strpao u šumu?Gamache je primijetio da je „Samotnjak“ postao „taj tip“. Gabri nije mogao prihvatiti

da je Olivier nekoga ubio, a još manje nekoga koga je poznavao.— Na suđenju su pronašli odgovor na to pitanje — odvratio je Gamache strpljivo. —

Koliba bi uskoro bila otkrivena. Roar je krčio šumu ravno prema njoj.Gabri je oklijevajući kimnuo. Myrna ga je promatrala, nadajući se da će njezin prijatelj

prihvatiti istinu koja je sad bila neporeciva.— Znam — rekao je Gabri. — Ali zašto baš u kuću Hadleyevih? Zašto ga nije odnio

dublje u šumu, gdje bi životinje napravile sve ostalo?— Jer je Olivier shvaćao da tijelo nije najveći dokaz njegove krivnje. Koliba je bila

najveći dokaz. Unutra su bile godine dokaza, otisaka prstiju, vlasi, hrane. Ni u ludilu tosve ne bi mogao počistiti, barem ne dovoljno brzo. Ali da se naša istraga okrenula premaMarcu Gilbertu i kući Hadleyevih, napredovanje staze prema kolibi bi bilo zaustavljeno.Da su Gilbertovi propali, nikome ne bi bile potrebne staze za jahanje.

Gamacheov glas je bio smiren. Nigdje ni traga nestrpljenju, iako je Myrna znala da biono bilo sasvim opravdano. Ovo je bio najmanje deseti put kako je Gamache objašnjavaoGabriju što se dogodilo i Gabri još uvijek nije bio spreman povjerovati. Čak je i sadnepovjerljivo odmahivao glavom.

— Žao mi je — rekao je Gamache i to je očigledno i mislio. — To je bio jedini logičanzaključak.

— Olivier nije ubojica.— Slažem se. Ali ipak je ubio. Na mah. Ne s predumišljajem. Ali možeš li mi doista reći

da čvrsto vjeruješ da u bijesu nije sposoban za ubojstvo? Godinama je obrađivaoSamotnjaka da mu daje blago i u jednom trenutku se prepao da će ostati bez njega. Jesi lisiguran da to Oliviera ne bi nagnalo na nasilje?

Gabri je oklijevao. Ni Gamache, ni Myrna nisu se usuđivali ni disati, kao da se boje daće otjerati plahi razum koji kao da je konačno zalepršao krilima u glavi njihovog prijatelja.

— Olivier nije kriv — na kraju je rekao Gabri s teškim, očajnim uzdahom. — Zašto bimicao tijelo da jest?

Glavni istražitelj ga je samo promatrao. Nije znao što da kaže. Da se ikako mogaodomisliti kako da uvjeri ovog izmučenog čovjeka, učinio bi to. Pokušao je. Progonila ga jepomisao da Gabri nosi ovaj nepotreban teret, užasnu pomisao da njegov partner nevinčami u zatvoru. Bolje bi bilo da je mogao prihvatiti tešku istinu, umjesto da se nastaviopirati, bolno, pokušavajući želje pretvoriti u stvarnost.

Gabri se okrenuo leđima Gamacheu i otišao do sredine tratine, do samog srca sela i sjeona klupu.

— Kakav krasan čovjek — rekao je Gamache i on i Myrna su nastavili šetnju.— I jest. Čekat će ga zauvijek, znate. Čekat će da se Olivier vrati.

- 262 -

Gamache nije ništa odgovorio, samo su šetali šutke. — Jutros sam naletio na VincentaGilberta — rekao je nakon nekog vremena. — Kaže da su se Marc i Dominique već maloudomaćili.

— Jesu. Ispalo je da kad ne podmeće tijela po selu, Marc uopće i nije loš.— Šteta za konja Marca.— Ma vjerojatno je sad sretniji.Ovo je iznenadilo Gamachea, koji se okrenuo prema Myrni. — Sretniji je mrtav?— Mrtav? Vincent Gilbert ga je poslao u LaPorte.Gamache se nasmijao i zabacio glavu. Doista i svetac i seronja.Dok su prolazili pored bistroa, razmišljao je o platnenoj vreći. Predmetu koji je više od

svega drugoga dokazao Olivierovu krivnju kad je pronađen u skrovištu iza kamina.Otvorila su se vrata Ruthine kuće i stara je pjesnikinja izbauljala van, omotana u svoj

iznošeni stari kaput. Za njom je išla Rosa. Ali patka danas nije bila odjevena. Imala je samovlastito perje.

Gamache je bio toliko naviknut viđati Rosu u odjeći da mu je sada izgledala gotovoneprirodno. Njih dvije su prešle stazom koja je dijelila kuće od tratine, a Ruth je patkibacala mrvice iz malene papirne vrćice. Rosa se gegala za njom prateći trag mrvica,lepećući krilima. Iznad njih se čulo kvakanje, prilazilo je sve bliže. Gamache i Myrna suokrenuli glavu prema tom zvuku. Ali Ruthine oči se nisu ni maknule s Rose. Iznad glavasu im se pojavile patke, letjele su u svojoj formaciji oblika slova V prema jugu, bježale odzime.

I tada se Rosa, uz krik koji je zazvučao gotovo ljudski, vinula u zrak i poletjela.Napravila je krug i na trenutak su svi pomislili da će se vratiti. Ruth je podigla ruku,nudeći mrvice sa dlana. Ili mašući. Za zbogom.

I Rosa je otišla.— Bože moj — izvalila je Myrna u jednom dahu.Ruth je promatrala nebo okrenuta leđima prema njima, licem i rukom prema nebu.

Mrvice su padale na travu.Myrna je izvadila zgužvani papir iz džepa i pružila ga Gamacheu.

Vinula se u zrak i prezreno tlo je ispustilo uzdah.Vinula se iznad telefonskih stupova i krovova kućaU kojima su se krili osuđeni na tlo.Vinula se, vještija od vrabaca koji su lepršali oko nje poput slavljeničkog uraganaVinula se pored satelita i svaki je telefon na zemlji zazvonio u isto vrijeme.

— Rosa — prošaptala je Myrna. — Ruth.Gamache je promatrao staru pjesnikinju. Znao je što vreba iza Planine. Što gazi sve

pred sobom. Ono čega se Samotnjak plašio više od svega. Ono čega se plašila i Planina.Savjest.Gamache se sjetio trenutka u kojem je otvorio grubu platnenu vreću i uvukao ruku,

osjećajući glatko drvo što se krilo unutra. Ova je rezbarija prikazivala jednostavan prizor.Mladića kako sjedi i sluša.

Oliviera. Okrenuo je rezbariju i pronašao tri slova urezana u dno. GYY.Tek nekoliko minuta ranije ih je dešifrirao, u kolibi, i sad je promatrao tu riječ.Woo.U gruboj platnenoj vreći krila se rezbarija finija od svih ostalih, detaljnije, pomnije

izrađena. Utjelovljenje jednostavnosti. Poruka ove rezbarije bila je elegantna i zastrašujuća.

- 263 -

Rezbarija je bila prekrasna, pa ipak, mladić je izgledao potpuno prazno. Svaka njegovamana bila je izglačana. Drvo je bilo tvrdo i glatko i svijet na njemu nije mogao ostavititraga. Nije ga mogao dodirnuti, a bez dodira nema ni osjećaja.

Rezbarija je prikazivala Kralja Planine kao mladića. Neosjetljivog na napad, ali i nabliskost. Gamache ju je poželio baciti duboko u šumu. Da počiva na mjestu koje jeSamotnjak i za sebe odabrao. Krijući se od čudovišta kojeg je sam stvorio.

Ali od Savjesti se ne možemo sakriti.Niti u nove domove, niti u nove automobile. Ni putovanja. Ni u meditaciju, kao ni u

užurbani rad. U djecu, u dobra djela. Na vrhove prstiju ili na koljena. U velike karijere. Ilimalene kolibe.

Savjest će nas pronaći. Prošlost nas uvijek pronađe.I zato, znao je Gamache, moramo biti svjesni svakog svojeg djela u sadašnjosti. Jer

sadašnjost postaje prošlost, a prošlost raste. Diže se na noge i slijedi nas.I pronalazi. Kao što je pronašla Samotnjaka. I Oliviera. Gamache je promatrao hladno,

tvrdo, beživotno blago u ruci.Koga ovo ne bi prestravilo?Ruth je došepesala preko tratine do klupe i sjela. Žilama prošaranom rukom je zgrabila

grubi ovratnik kaputa i privukla ga bliže k vratu, a Gabri je posegnuo i primio ju za druguruku, nježno ju trljajući i šapćući „sve će biti u redu“.

Vinula se ali nije zaboravila pristojno mahnuti za zbogom...