Historijski mitovi na BalkanHusnija Kamberovi

PREDGOVORZbornik radova Historijski mitovi na Balkanu rezultat je trodnevne meunarodne konferencije pod nazivom Balkanska drutva u promjenama. Upotreba historijskih mitova, odrane od 7. do 9. novembra 2002. godine u Sarajevu, u organizaciji Instituta za istoriju u Sarajevu i Odjeljenja za istonoevropske i orijentalne studije Univerziteta u Oslu. Konferencija je bila dio ireg zajednikog projekta suradnje ove dvije znanstvene institucije u okviru programa suradnje Norveke sa zemljama Jugoistone Evrope. Na skupu su podnesena ukupno 22 saopenja, a sudionici su bili iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Austrije, Bugarske, Norveke, Njemake, Sjedinjenih Amerikih Drava, Turske i Cipra. Odluili smo tampati dvije knjige (jednu na bosanskom/hrvatskom/ srpskom, a drugu na engleskom jeziku) koje se djelimino razlikuju. Ono to smo smatrali najinteresantnijim za nae prostore objavljujemo u knjizi na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku, a ono to bi moglo biti zanimljivije za inozemne znanstvenike, i iru inozemnu javnost, bit e objavljeno na engleskom jeziku slijedee godine. Dio referata bit e objavljen u obje knjige, dio samo u jednom od izdanja, a neki referati nee biti objavljen ni u jednom od planiranih knjiga. Razlog za odustajanje od objavljivanja nekih saopenje u knjizi na bosanskom/hrvatskom/srpskom nalazi se injenici da ta saopenja nisu izravno vezana za nae prostore te smo procijenili da ne bi privlaila panju naega itateljstva. Na je cilj da dio tih saopenja (radi se, prije svega, o saopenjima koja tretiraju mitove vezane za bugarsku, tursku i albansku povijest) publiku-jemo u nekom od narednih brojeva asopisa Prilozi, kojega objavljuje Institut za istoriju u Sarajevu. Predajui ovaj Zbornik radova iroj javnosti elimo potcrtati da na cilj nije bio demitologizirati povijesne predrasude nego samo utvrditi odreene 7 modele stvaranja historijskih mitova, te ukazati na zloupotrebu povijesti, odnosno (zlo)upotrebu izgraenih historijskih mitova u politike svrhe, to je bilo veoma prisutno na balkanskim prostorima posljednjih decenija. Demi-tologiziranje povijesnih predstava nije mogue jednom knjigom nego jedino izgradnjom znanstvenih institucija koje e nizom znanstvenih projekata suziti prostor za mogue zloupotrebe povijesti. Dr. Husnija Kamberovi Historijski mitovi na Balkanu Sarajevo, Holiday Inn, 7-9. novembar, 2002. godine

1

Sudionici Konferencije

Otvaranje Konferencije Historijski mitovi na Balkanu

2

Ambasador Kraljevine Norveke Nj. E. gosp. Henrik Ofstad

Diskusija na Konferenciji

Diskusija na Konferenciji

3

10

HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU (2003)SADRAJ ZBORNIKA

Husnija Kamberovi PREDGOVOR .............................................7 Pl Kolst: PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U MODERNIM DRUTVIMA ...............11 Sreko M. Daja: BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOKI ODRAZI .........39 Husnija Kamberovi: "TURCI"I "KMETOVI"- MIT O VLASNICIMA BOSANSKE ZEMLJE ...............67 Jon Kvrne: DA LIJE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO STVARANJE NOVIH POVIJESNIH MITOVA? .......................................85 Ivo Goldstein: GRANICA NA DRINI - ZNAENJE I RAZVOJ MITOLOGEMA .................................109 Damir Agii: BOSNA JE NAA! MITOVI I STEREOTIPI O DRAVNOSTI, NACIONALNOM I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE U NOVIJIM UDBENICIMA POVIJESTI...........................................................139 Ivo ani: SIMBOLINI IDENTITET HRVATSKE U TROKUTU RASKRIJE-PREDZIE-MOST ...................................... 161 Vjekoslav Perica: ULOGA CRKAVA U KONSTRUKCIJI DRAVOTVORNIH MITOVA HRVATSKE I SRBIJE ..................................................203 Bojan Aleksov: POTURICA GORI OD TURINA: SRPSKI ISTORIARI O VERSKIM PREOBRAENJIMA ............................................................................................................................225 Ana Anti: EVOLUCIJA I ULOGA TRI KOMPLEKSA ISTORIJSKIH MITOVA U SRPSKOM AKADEMSKOM I JAVNOM MNJENJU U POSLEDNJIH DESET GODINA ..................................259 Ulf Brunnbauer: DREVNA NACIONALNOST I VJEKOVNA BORBA ZA DRAVNOST: HISTORIOGRAFSKI MITOVI U REPUBLICI MAKEDONIJI (BJRM)..............................................291 AUTORIPRILOGA..................................................................................................329

4

HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU (Sarajevo, 2003.) Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu tampan je uz finansijsku podrku * Ministarstava vanjskih poslova Norveke i * Fondacije za izdavatvo - Fondacije za nakladnitvo, Sarajevo * Zbornik radova "Historijski mitovi na Balkanu" u izdanju Istorijskog instituta (ISBN 9958-9642-1-X) moete nabaviti u Biblioteci instituta ili naruiti zahtjevon na ovu e-mail adresu

5

Pl Kolst PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U MODERNIM DRUTVIMAUvod Kad objanjavaju kako je dolo do izbijanja nedavnih ratova u bivoj Jugoslaviji, mnogi autori spominju pogubne efekte historijskih mitova u tom regionu.1 Ti se mitovi esto pripisuju specifinom balkanskom mentalitetu, te se smatra - eksplicitno ili implicitno - da je Balkan zaraen tim mitovima u veoj mjeri od drugih dijelova Evrope. Prihvatam prvo, ali ne i drugo stanovite. Postoje jaki dokazi da su mitologizirane verzije prolosti doista utjecale na miljenje mnogih graana bive Jugoslavije i navele ih da prihvate ratne poklie svojih voa. To je, zapravo, i razlog to smo odluili organizirati ovu konferenciju. Ali, ta sklonost nije, vjerujem, obiljeje balkanske kulture kao takve. Dovoljno bi bilo sjetiti se iroke i veoma uinkovite upotrebe historijskih mitova od strane faistikih reima tokom Drugog svjetskog rata. Mito-logiziranje prolosti nije iskljuivi monopol autoritarnih i totalitarnih drava, 1 Tim Judah, The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia, New Haven: Yale University press, 2000; Robert Kaplan, Balkan Ghosts, New York: St. Martin's Press, 1993; Noel Malcolm, A Short History of Bosnia, London: Macmillan, 1994, Noel Malcolm, A Short History of Kosovo, London: Macmillan 1998, Dunja Melcic, ed., DerJugo-slawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, VerlaufundKonsequenzen, Opladen/Wiesbaden, Westdeutcher Verlag, 1999. 11 ve se moe nai - i to u izobilju - i u zapadnim, demokratskim drutvima.2 Znaaj prouavanja historijskih mitova u balkanskim drutvima ne lei, stoga, u onom to nam to ima kazati o navodno jedinstvenoj balkanskoj kulturi, ve u onome ime moe doprinijeti naem razumijevanju univerzalnih kulturnih matrica te politikih procesa koji se mogu nai i u ovome regionu. Da li, ako se moe pokazati da su neki historijski mitovi koriteni za izazivanje mrnje i poticanje agresije, iz toga proizlazi da su historijski mitovi uvijek tetni za ljudske kolektive i da ih treba eliminirati? To je kontroverzno pitanje koje dijeli istraivaku zajednicu na dva tabora, koje iz praktinih razloga moemo nazvati 'prosvjetitelji' i 'funkcionalisti'. Prosvjetitelji tretiraju mitove kao suprotnost 'injenicama'. Predstavljanje historije kojom se dokazive injenice izlau distorziji jeste mitsko. Irelevantno je da li je ta distorzija rezultat neznanja, vlastitih elja ili namjerne manipulacije. U svakom sluaju, injeniki tano prikazivanje prolosti jako je poeljno, i stoga je zadatak profesionalnih historiara da ponite mitove tako to e, da tako kaem, izbuiti balone i pokazati da u njima nema niega. Prosvjetitelji e se najee sloiti da se tano i precizno prikazivanje historije - 'Wie es eigentlich gewesen ist' - ne moe postii. Prosvjetitelji nisu ni naivni historicisti niti pozitivisti, i oni su spremni prihvatiti tezu da je sva historija podlona selekciji i interpretaciji. Subjektivni elementi uvijek nau nain da se nekako uvuku, ali to ne znai da treba otvoriti irom vrata da nas preplavi nekontrolirani subjektivizam, tvrde oni. ak i ako se, u krajnoj

6

instanci, historijska objektivnost ne moe dosei, treba je zadrati kao ideal kojem se historiari trebaju nastojati pribliiti koliko god je mogue. Funkcionalisti imaju neto drugaije gledite. Oni stvaranje mitova vide kao neizbjean element ljudske egzistencije i ljudskih drutava. Neki idu jo dalje i insistiraju na tome da mitologije ne treba prihvatati uz gunanje kao neizbjeno zlo, ve ih valja pozitivno pozdravljati kao jedan obogaujui aspekt ivota; mitovi su dio grae od koje su sainjena drutva to dobro funkcioniraju. Vidjeti, npr. analizu Godinjice Pearl Harbora 1991. g., autora Geoffrey M. Whitea, kao 'mitske historije'. Geoffrey M. White, 'Mythic History and National Memory: the Pearl Harbor Anniversary', Culture and Psychology, 1997, vol 3(1), str. 63-88. 12 Ova dva stava prema mitu, pokazau kasnije, mogu se nai ne samo u prouavanju historijskih mitova, ve oni proimaju sve naune discipline. U naem smo projektu izdvojili - sa ciljem posebnog razmatranja - jednu podgrupu historijskih mitova koji imaju sasvim naroite drutvene posljedice. To su mitovi koji funkcioniraju kao mehanizmi to razliite zajednice razgraniavaju i obiljeavaju jedne od drugih. Faktori koji navode lanove dvije grupe da jedni druge vide kao razliite, a ne kao lanove jednog te istog kolektiva, esto su 'mitski' a ne 'injeniki'. Razlike se nalaze u 'glavi', u percepciji, a ne u vidljivim drutvenim ili kulturnim osobinama. Time ne elim kazati da nema objektivnih razlika izmeu kultura i drutava. Svakako ih ima, ali takve razlike se rijetko povlae prema jasnim, uredno iscrtanim emama po kojima granice raznih kultura koincidiraju i jedna drugu uvruju. Umjesto toga emo esto ustanoviti da se mapa tradicija u pogledu naina ishrane i naina odijevanja u nekom konkretnom regionu sasvim razlikuje od mape arhitektonskih stilova, a da ne spominjemo lingvistike ili religijske mape. Susjedne zajednice koje su vezane za istu religiju i koje jedu istu hranu, ipak esto jedna drugu vide kao zasebne, recimo zbog jezikih razlika. Takvi sluajevi su sasvim uobiajeni, ali ne dokazuju da je jezik krajnji pokazatelj identiteta. U drugim sluajevima - biva Jugoslavija je tu primjer - ljudi govore vrlo blisko vezane jezike, a ipak sebe vide kao lanove zasebnih zajednica, pozivajui se pritom na neke druge faktore razlikovanja. Koje od dijakritika, koje su izdvojene kao odluujue i najbitnije, jesu historijski uslovljene? Tvrdnje o zasebnosti koja se temelji na objektivnim osnovama odravaju se, meutim, njegovanjem historijskih mitova. Takvi mitovi - o vlastitom drutvu i o drutvu susjeda - pomau uvoenju reda u jednom neurednom kulturnom krajoliku. Mitske prie o razliitom porijeklu, o tome kako su grupe u prolosti meusobno djelovale i borile se kako bi jedna drugoj pomogle, i slino, mogu funkcionirati kao zamjena, ili ono to poveava 'stvarne' razlike. One omoguavaju lanovima grupa da potisnu i zanemare oite slinosti, a pojaaju mimo svake mjere stanovite razlike izmeu sebe i 'drugog'. U nastavku rada izloiu tri razliita tipa historijskih mitova, to se koriste kao razgraniavajui mehanizmi u balkanskim drutvima, i drugdje - koje sam odluio nazvati mitovima o samosvojnosti (sui generis)uigeneris), o predziu {ante murale), i starini {witiquitas).

7

13 Ve 40 godina prouavanje mehanizama razgraniavanja etabliralo se kao vana kola u okviru drutvenih nauka. Prouavanje mitova ima ak duu i slavniju povijest. Najveim dijelom, meutim, te dvije istraivake tradicije razvijale su se zasebno. Samo katkad, ili tek tangencijalno, prouavanje historijskih mitova uzimalo je u obzir razgraniavajue efekte tih mitova. I obratno, prouavanje granica identiteta u najveoj je mjeri bilo usredsreeno na druge mehanizme stvaranja mitova. U ovom lanku te dvije tradicije nastojimo dovesti ujedan plodonosan odnos. Prosvijeenost vs. funkcionalizam Prouavanje mitova u ljudskim drutvima podijelilo je mnoge discipline na dva zasebna tabora - na prosvjetitelje nasuprot funkcionalista. U daljnjem tekstu dajem kratak prikaz pristupa mitovima u tri grane nauke - religijskim studijama, psihoanalizi i drutvenim naukama. U svim tim naukama nalazimo - u raznim kombinacijama - zastupljene i prosvjetiteljske i funkcionalisti-ke tendencije. Religijske studije. Njemaki teolog David Friedrich Strauss je 1835. godine izazvao skandal objavljivanjem Das Leben Jesu, prve u seriji monografija o ivotu Kristovom u liberalnoj historicistioj tradiciji. Strauss je odbacio obje dominantne kole biblijskih studija svog vremena: supernaturalizam, koji prihvata novozavjetna uda kao historijski tana, unato injenici da su u suprotnosti sa naunim zakonitostima; i racionalizam, koji nastoji spasiti prie o udima tako to im daje 'uvjerljivo' objanjenje prihvatljivo modernom, racionalnom ovjeku. Nasuprot oba ta tumaenja, Strauss je objavio da novo-zavjetne prie uglavnom ine historijski mitovi. Sve sadrano u Bibliji to se ne slae sa naunim zakonitostima ili sa zakonima logike, mora se odbaciti kao nehistorijsko, i sasvim eliminirati, insistirao je on.3 Sve to se u Novom zavjetu moe nai a da ima trajnu vrijednost i spada u 'vjeite istine' mora se traiti na onom otpadu to ostaje kad historijska nauka dovri svoj kritiki posao. David Friedrich Strauss, The Life ofJesus, translated by Marian Evans. New York: Calvin Blanchard 1860 (republished 1970), vol. 1, pp. 12-69. 14 Oko stotinu godina kasnije, njemaka teologija je proizvela jo jedan, prilino razliit program demitologizacije biblijskih tekstova. U djelu Neues Testament und Mythologie (1942), Rudolf Bultmann prihvata Straussovo stanovite da je Novi zavjet zasnovan na potpuno mitskom weltanschauungu, te iz toga izvlai mnogo drastinije konsekvence nego Strauss. Ne samo da se dijelovi Novog zavjeta, koji su u suprotnosti sa naukom, imaju smatrati mitolokim, ve je njihova cijela poruka proeta zastarjelim mitolokim miljenjem, tvrdi Bultmann. Novi zavjet, dakle, ne moe se spasiti procesom eliminacije i brisanja. Mitski pogled na svijet mora se prihvatiti ili odbaciti in toto, a za modernog, racionalnog ovjeka prva od ovih alternativa naprosto je nemogua. Ovaj program je naizgled zavrio u totalnom agnosticizmu, ali sam Bultmann je izvukao sasvim drugi zakljuak: poruka Novog zavjeta ne smije se traiti putem kritike eliminacije, ve egzistencijalne interpretacije mita.

8

Stvarno znaenje mitova nije da daju objektivan prikaz svijeta. Prije bi se reklo da mit izraava to kako ovjek razumijeva sebe u svijetu. Mit ne treba tumaiti kozmoloki, ve antropoloki, ili jo bolje, egzistencijalno.4 Biblija u celestijalnim kategorijama iskazuje ono to eli rei o ovjeku i ljudskoj sudbini, tumai Bultmann. Na jedan neobian nain, on zapravo kombinira kritiki, prosvjetiteljski pristup mitovima sa strogim potovanjem vrijednosti koje takvi mitovi imaju za modernoga ovjeka. Za njega, prosvjetiteljski i funkcionalistiki pristup mitu se ne iskljuuju, ve su komplementarni. Prouavanje religije, meutim, nudi i jedan primjer funkcionalistikog pristupa kome nije dodat historijsko-kritiki stav. U Slikama i simbolima, ugledni rumunski naunik Mircea Eliade tvrdi da su simbol, mit i slika 'sama bit duhovnog ivota'. U tenji za demitologizacijom, teolozi i drugi 'prosvjetitelji', razmilja on, 'trebali bi prouiti opstanak velikih mitova tokom cijelog devetnaestog stoljea: tek tada bismo shvatili koliko su mitovi bili poniavani, minimizirani, osuivani na neprestanu promjenu oblika, a opet su izdrali svu tu hibernaciju'.5 4 Rudolf Bultmann, 'New Testament and Mythology', in Robert A. Segal, Theories of Myths. New York: Garland, 1996, vol. 3, p. 38. 5 Mircea Eliade, Images and Symbols: Studies in Religious Symbolism, Princeton: Princeton University Press 1991, str. 11. Originalno objavljena 1952. 15 Kad god se pokuaju ignorirati, mitovi ne nestaju, ve osvetniki uzvraaju udarac: Moderni ovjek moe slobodno prezirati mitologije i teologije, ali to ga nee sprijeiti da i dalje crpi iz tih istruhlih mitova i unitenih slika. Najgora povijesna kriza modernog svijeta Drugi svjetski rat i sve to je iz njega proisteklo - uinkovito je pokazala da je iluzorno teiti iskorjenjivanju mitova i simbola.6 Posljednja reenica ovoga citata je dosta udna. Kako je ve naglaeno, tokom Drugog svjetskog rata faistiki reimi doista su cvjetali na sumanutoj mitomaniji. Za prosvjetitelje, irenje mitova koje eksploatiraju antidemokrat-ski reimi predstavlja krajnji dokaz da se protiv historijskih - ili bolje ne-hi-storijskih - mitova treba boriti svim raspoloivim sredstvima. Za Eliadea, s druge strane, to dokazuje potpunu zaludnost projekta prosvijeenosti.7 Psihoanaliza. Poznato je da su mitovi igrali vanu ulogu u psihijatrijskoj metodi koju je razvio Sigmund Freud. Grki mit o Edipovom nesvjesnom oceubistvu najslavniji je, ali zacijelo ne i jedini mit kojeg je koristio otac psihoanalize. vedski istraiva Lars Sjgren ponudio je vrlo inteligentnu analizu Fre-udove upotrebe mitova i mitskog jezika: Kad Freud opisuje oeubistvo, on to ini u saetom obliku mita. Kritika koju su mu upuivali antropolozi, analitiari i drugi, zasnovana je na pogrenom razumijevanju funkcije mitske forme. 'Je li se to ovako nekad desilo? Ne, svakako nije. A, ako nije, mi nita tu ne moemo.' 9

Bajke i mitovi, meutim, nisu naivni, ve u sebi kriju razne vidove mudrosti. Tokom stoljea, mitovi su omoguili ovjeanstvu da razvije i sauva najraznovrsnija iskustva, i to koristei metodu intenzivne koncentracije. To je mitu dalo stanovite funkcije sline naunim konceptima.8 6 Ibid, str. 19. 7 Ovo je dio prie o tome da je u meuratnom periodu Eliade bio povezan sa Gvozdenom gardom u Rumuniji, faistikim pokretom sa plodnom produkcijom historijskih mitova. Vidjeti: Robert Ellwood, The Politics of Myth: A study ofC.G. Jung, Mircea Eliade, and Joseph Campbell, New York: SUNY press, 1999, str. 79-126. 8 Lars Sjgren, Sigmund Freud, mannen ogverket, Oslo: Aschehoug, 1990, str. 238. 16 Ovaj fokus na funkciji mita smjeta Freuda donekle u funkcionalistiku tradiciju, mada je on istovremeno i nesumnjivi prosvjetitelj. Prema Freudu, mitovi iskazuju potiskivana osjeanja i elje naeg nesvjesnog (id). Njegova velika vizija bila je da svoje pacijente oslobodi, zapravo, da oslobodi cijelo ovjeanstvo okova ida i da ga uvede u Doba razuma. Mitovi se moraju tumaiti, njihovo pravo znaenje valja deifrirati, a mitoloke slike se moraju zamijeniti racionalnim jezikom. Ovaj pragmatini i instrumentalistiki stav prema mitovima Freudov uenik Carl Gustav Jung naglavake je okrenuo. U razumijevanju mitova, Jung je zadrao Freudov funkcionalizam, ali je odbacio njegov prosvjetiteljski pro-jekat. Za Junga, mitovi su bili 'stvarni' u smislu da utjelovljuju istinsko kolektivno iskustvo ovjeanstva. Oni su arhetipski izraz kolektivnog nesvjesnog.9 Oni su na neki nain stvarniji od same historijske stvarnosti. Kad osmotrimo ljudsku povijest, mi vidimo samo ono to se zbiva na povrini... Ratovi, dinastije, drutveni nemiri, osvajanja i religije samo su povrni simptomi jednog tajnog onostranog stava nepoznatog ak i pojedincu samom, kojeg nije uspio prenijeti nijedan historiar; moda nam utemeljitelji religija u tom pogledu nude najvie informacija. Veliki dogaaji svjetske povijesti su u sutini duboko nevani.10 Ovaj anti-historijski stav ne sadri i kritiki korektiv protiv zloupotrebe mitova u politike svrhe, a u svom slavljenju mitova Jung, zapravo, u jednom trenutku ide tako daleko da iskazuje stanovitu simpatiju prema obnovi mita o Wotanu koju je pokrenuo pronacistiki njemaki Pokret vjere.11 Drutvene nauke Velika veina profesionalnih historiara spada u prosvjetitelje koji stvaranje historijskih mitova voeno ideologijom smatraju vanom preprekom ra9 J. A. C. Brown. Freud and the Post-Freudians, Harmondsworth: Penguin, 1972, str. 48. 10 C. G. Jung, "The meaning of psychology for modern man', in Civilization in Transition, London: Routledge and Kegan Paul, 1964, str. 148-49. Naglasak dodan. 10

11 C. G.Jung, 'Wotan,' in Civilization in Transition, op. cit, str. 179-193. Vidjeti i Ellwood, op. cit., str. 37-77. 17 zumijevanju historije. Norveki historiar Ottar Dahl, naprimjer, prepoznaje potrebu za stvaranjem kolektivnog identiteta i ideologije socijalnih i nacionalnih grupa kao vanu pokretaku snagu koja stoji iza prouavanja historije. esto, ideologije su navele historiare da pou od zakljuka pa onda se vraaju - u potrazi za dokazima kojima mogu najbolje podrati svoje unaprijed zacrtane ideje. Dunost je profesionalnog historiara, meutim, da se odupre takvim iskuenjima; tendencijama ka stvaranju mitova moramo se suprotstaviti kritikom 'de-mitologizacijom', kae on. Zahtjevi za istinitou i ispravnom argumentacijom u profesionalnoj historijskoj nauci znae da stvaranje kolektivnih identiteta ne treba vezati za 'mitove', ve za 'samospoznaju'. To podrazumijeva da emo morati napustiti ili revidirati prevlaujue percepcije. [lanovi grupe] moda e morati shvatiti da prolost uope nije bila tako sjajna te da sadanjost ne mora biti nimalo bolja. Gledano normativno, i na temelju razumijevanja historije kao naune discipline utemeljene u istraivanju, mora biti jasno da je ideoloka funkcija historije - koja nema nikakve veze sa zahtjevima istinitosti i ispravne argumentacije - nelegitimna.12 Malo je profesionalnih historiara, bez obzira na specijalnost, koji se nee sloiti oko sutine Dahlovog stava. Eric Hobsbawm, naprimjer, insistira da se historiari 'moraju oduprijeti stvaranju nacionalnih, etnikih i drugih mitova, na nain na koji se oni formiraju... Mi smo odgovorni za historijske injenice openito te za kritiku historijsko-ideoloke zloupotrebe, pogotovo kad je u pitanju historija'.13 U istom duhu, Noel Malcolm 'mit' suprotstavlja 'ispravnoj historiji'. U predgovoru svoje slavne knjige Kosovo-A Short History, Malcolm porie da mu je cilj bio antisrpski, ve, zapravo, 'anti-mitski'. Sve grupe, ukljuujui Srbe, jednog e se dana morati na valjan nain pomiriti sa svojom povijeu'.14 Politolozi, meutim, esto imaju drugaiji pristup. Dok je pozicija pros-vjetiljeta izvjesno kadra nai pristalice takoer i u ovoj disciplini, funkciona12 Ottar Dahl, Problemer i historiens teori, (Oslo: Universitetsforlaget, 1986), str. 105. 13 Eric Hobsbawm, 'Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented past-if we are brave enough to use it', Open Society News, Winter 1994, str. 1-11 i 16. 14 Noel Malcolm, Kosovo-A Short History, London, Macmillan 1998, xxvii. 18 listika orijentacija se ipak ini rairenijom, barem meu onim politolozima koji se bave u svom radu temom historijskih mitova. Tako, recimo, Sonja Puntscher Riekmann, definirajui mit, izdvaja pitanje historijske 'istine', koje je kljuno u Dahlovom razmatranju. Mit je, tvrdi ona, pria koju priaju, i stalno ponavljaju, lanovi jedne zajednice o svojim unutarnjim i vanjskim sukobima i o rjeavanju tih sukoba. To je istinita pria po tome to se prisjea dogaaja koji su na neki nain, pojavom i uvrivanjem ubjeenja i normi, oblikovali zajednicu. Istovremeno, mit transcendira istinu o dogaajima: mit nije historiografija.15

11

Pogreno bi bilo nastojati tragati za historijskom istinitou mitova. Puntscher Riekmann ne razmatra, meutim, kako istraiva treba da reagira kad se suoi sa mitovima koji su predstavljeni kao istinit prikaz prolosti. Ona nam ne govori ni to kako razabrati izmeu mitskog iskaza i drugih historijskih naracija. Dvojica britanskih naunika kritiki se bave Noelom Malcolmom, tj. njegovim tretmanom koncepta mita. Malcolmova tendencija da mit definira prosto kao historijsku neistinu, uvjereni su njegovi kritiari, ne pomae nam da razumijemo ta je bilo pokretaka snaga krvoprolia to su se desili u zemljama koje on prouava. Mada je njegov rad donio neka korisna razjanjenja, Malcolmova simplificirana definicija 'mita' iskazana kategorijama 'historijske neistine' nije dovoljna da se shvati, a kamoli sprijei, ovaj sukob. Ona ak moe ostaviti vrata otvorena za nove mitove. Pitanja Bosne i Kosova nisu (ili nisu samo) pitanja o tome 'ta se stvarno desilo, ve i zato razliite verzije prolosti neprestano u sebi nose znaenja kakva nose, te zato se tim znaenjima pridaje takav znaaj.16 Ova dva naunika kao da prihvataju poziciju prosvjetiteljstva da mitske povijesti u najveem svom dijelu ipak imaju opasan utjecaj na drutvene odnose. Drugi funkcionalisti, meutim, imaju drugaije gledite. Oni historijske mitove vide kao neto to je, naalost, gotovo nemogue iskorijeniti, ve, upravo suprotno, kao jedan aspekt ivota koji obavlja pozitivne i zdrave 15 Sonja Puntscher Riekmann, "The Myth of European Unity', in Hosking and Schopflin, Myths and Nationhood, New York, Routledge, 1997, str. 61-62. 16 Wendy Bracewell and Alex Drace-Francis, 'South-Eastern Europe: History, Concepts, Boundaries', Balkanologie, vol. 3, no. 2 (December 1999), str. 54. 19 funkcije. Anthony Smith, naprimjer, govori o 'regenerativnom potencijalu etnikih mitova'. Mitovi jedne zajednice, tvrdi Smith, 'odnose se na samu tu zajednicu i njenu povijest, [a] razliiti dijelovi te zajednice obuhvaeni su jednim nacionalnim krugom, jednom orbitom zajednike sigurnosti i sudbine te predstavljaju jasno izdvojen drutveni i teritorijalni identitet.'17 Najjau odbranu funkcionalsitike pozicije u prouavanju historijskih mitova ponudio je priznati strunjak za Srednju Evropu, George Schopflin. Schopflin polazi sa jedne eksplicitno anti-racionalistike premise: 'Stanoviti aspekti naeg svijeta (.) ne mogu se obuhvatiti konvencionalnom racional-nou'.18 To ga dovodi do toga da mitove smatra 'jednim od naina na koje ljudski kolektivi - u ovom kontekstu, pogotovo nacije - uspostavljaju i utvruju temelje svog postojanja, svoj vlastiti sistem morala i vrijednosti. 'Pripadnici jedne zajednice mogu biti svjesni da mit koji prihvataju nije striktno taan, ali, poto mit nije historija, to nije ni vano. 'Vaan je sadraj mita, a ne tanost historijskog iskaza.'19 Zajednice se mogu razlikovati po razliitim stepenima gustine i intenziteta svojih mitova, kae Schopflin. Neke zajednice razvile su mnogo bogatiji set mitova nego druge. Tako gusta i intenzivna mrea mitova igra konstruktivnu ulogu u ivotu zajednice. Ona pojaava koherentnost zajednice i pomae joj da prevlada nepredvidive promjene i nevolje. 'Ona 12

omoguava toj zajednici da izdri mnogo vei stres i previranja (politika, ekonomska, socijalna, itd.), nego to su to kadre zajednice sa relativno siromanom mreom mitova.'20 lanovi zajednica siromanih mitovima pokazivae tendenciju da bivaju uvuene u orbitu superiornih zajednica to u mnogo veoj mjeri proizvode mitove. 'Putem mita, ubrzava se asimilacija etniki razliitih grupa, jer zajednica siromana mitovima prihvata to da vertikalna drutvena mobilnost zahtijeva 17 Anthony D. Smith: Myths and Memories of the Nation, Oxford: Oxford University Press, 1999, str. 88. 18 George Schopflin, "The functions of myths and a taxonomy of myths', in Hosking and Schopflin, Myths and Nationhood, str. 19. 19 Ibid, str. 19 i 20. 20 Ibid, str. 22. 20 odricanje od vlastite kulture, jezika i mitskoga svijeta u zamjenu za neto superiorno, za jedan bolji svijet.'21 ak i da zaboravimo na trenutak zahtjeve prosvjetiteljske pozicije i zadrimo se pri logici samo funcionalistike pozicije, Schopflinova teorija je problematina barem u dva aspekta. Prvo, njegova tvrdnja da gusta mitologija otklanja kolektivni stres nije potkrijepljena nijednim argumentom niti dokazom, a zapravo iz striktno loginog ugla gledanja izgleda da nema ni nekog posebnog razloga da to ne dovede do suprotnog rezultata. Nekritika vjera u iracionalne historijske mitove moe gurnuti lanove jedne zajednice u nepromiljene akcije protiv drugih grupa u odbranu neeg to oni smatraju historijskim 'pravima'. To moe dovesti do dugih i bolnih sukoba koji kod svih tih grupa poveavaju nivoe stresa.22 Drugo, centrifugalna sila zajednica koje posjeduju guste mree mitova, kako ih Schopflin vidi, takoer je upitna. Glavni razlog je to to kolektivni mitovi imaju tendenciju da postavljaju striktne granice izmeu onih to pripadaju toj zajednici i onih koji joj ne pripadaju. Tu funkciju razgraniavanja, koju imaju mitovi, Schopflin spremno prihvata. Pomou mita, kako je reeno, intenzivira se komunikacija izmeu zajednica [.] Posljedica toga je oteana komunikacija koja prelazi preko te granice, obzirom da je oblikovan jedan mitologizirani jezik radi komunikacije unutar te zajednice, ali ne i preko njenih granica. U toj prekograninoj komunikaciji, mitovi pomute perspektive i zbunjuju uesnike, jer im je uloga jaanje kolektivne solidarnosti a ne razjanjavanje i razmjena sa drugom zajednicom.23 Tako se, u jednom irem svijetu, u kojem zajednice bazirane na mitovima ulaze u interakcije sa grupama izvan svoga atara, moe ispostaviti da su njihovi mitovi sasvim disfunkcionalni, ako ne i destruktivni. U jednom globalizi-ranom svijetu, u kojem nijedna etnika ili kulturna grupa nije zasebno ostrvo, to svakako predstavlja krupan problem. Izgleda da Schopflin smatra da su problemi koji nastaju interakcijom izmeu intra-etnikih mitologija i drugih grupa nesretna, mada ne i bitna

13

21 Ibid, str. 22. 22 Mada je Schopflin strunjak za Istonu Evropu, iznenauje donekle to to ne raspravlja o tome kako se njegove teorije odnose na nedavne ratove u bivoj Jugoslaviji. 23 Ibid, str. 24-25. 21 popratna pojava. Mitovi jedne zajednice nisu stvoreni radi komunikacije unutar jedne grupe te stoga tu loe funkcioniraju. Ja opet smatram da tendencija razgraniavanja grupa, kojom se neki pojedinci i pojave smjetaju unutar a drugi van te granice, nije ni nebitan ni usputan aspekt stvaranja mitova ve je to zapravo glavna pokretaka snaga koja stoji iza stvaranja historijskih mitova jedne grupe. Iznenauje donekle da Schopflin to priznaje kad zapaa da su 'oni koji ne uestvuju u mitu po definiciji iskljueni. Sve zajednice priznaju ovu vrstu granice. Mit je, dakle, kljuni element stvaranja jednog zatvorenog prostora i nastanka kolektiva.'24 Upravo ta razgraniavajua funkcija historijskih mitova je ono to je u samom sreditu panje ove konferencije i ja u se sada time pozabaviti. Proizvoenje identiteta na drutvenim granicama Norveki socijalni antropolog Fredrik Barth openito se smatra autorom koncepta granica sredinje pozornice antropolokog istraivanja. Mada moda nije bio prvi koji je prepoznao znaaj granice u nastanku ljudskih drutava,25 on se usredsredio na ovaj fenomen mnogo neposrednije i eksplicitnije od svih drugih prije njega i pokazao da to otvara mogunosti kvalitativno novih metodolokih pristupa. Knjiga Ethnic Groups and Boundaries (Etnike grupe i granice) koju je on uredio 1969. godine dovela je do 'pomaka paradigme', prvo u socijalnoj antropologiji a potom u drutvenim naukama openito.26 24 Ibid, str. 20. 25 Thomas Hylland Eriksen ukazuje na to da su ikaka kola, prouavanje Bakarnog pojasa, te Edmund Leach pripremili najvei dio temelja za ovaj novi odmak. Vidjeti Thomas Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, London: Pluto press, 1993 str. 37. 26 Anthony P. Cohen, 'Boundaries of consciousness, consciousness of Boundaries', in Hans Vermeulen and Cora Govers, eds., The Anthropology of Ethnicity: Beyond Ethnic groups and boundaries str. 59. Vidjeti i rad Katherine Verdery u istom tomu. Politolog Iver B. Neumann ukazuje na to daje ova promjena paradigme najjaa u politikim naukama, ali njegovi radovi pokazuju daje naposlijetku imala efekta i na tu disciplinu. Vidjeti Iver B. Neumann, The Uses of the Other: "The East" in European Identity Formation, Minneapolis: University of Minnesota Press, str. 4-7. Druga plodonosna promjena Barthovih uvida u politikim naukama je djelo Daniele Conversi, 'Nationalisml, Boundaries, and violence,' Millennium 28, no, 3, 1999, str. 553-584. 22 Prije objavljivanja Barthove knjige veina socijalnih antropologa prouavala je etnike grupe kao kulturne sisteme. Doista, termini 'etnicitet' i 'kultura' esto su se koristili u istom znaenju. 14

To je bilo problematino u nekoliko aspekata. Prvo, ovaj pristup implicitno je zanemarivao da kulturne razlike ne slijede obavezno etnike granice. Fokusom na ono to spada u kulturu jednoga drutva takoer su se prikrivale znatne razlika unutar samih grupa i, najzad, oteavalo je objanjavanje kulturne promjene. Primjer iz Skandinavije (nije ga koristio sam Barth) moe ovo objasniti: veina ljudi u Norvekoj, i danas i u 19. stoljeu, smatraju sebe 'etnikim' Norveanima (iako, naravno, taj termin nije koriten prije 200 godina). Norveani su sasvim svjesni da, naprimjer, nisu veani. Imaju vrlo jasne ideje ta je veanin i 'znaju' da se veani i Norveani razlikuju. Ta percepcija razlike reciprona je kod veana. Ovo moda izgleda tako oito da nije ni vrijedno spomena. Meutim, radi se o tome da su prije 200 godina norveka i vedska kultura bile u osnovi sline. U obje zemlje nai ete tradicionalno seosko drutvo i istu, luteransku religiju. Bilo je razlika, nema sumnje, ali ni izblizu nije bilo jaza kakav se nalazi izmeu norveke kulture oko 1800. godine i norveke kulture danas. Doista, tokom ovih 200 godina gotovo sav sadraj norvekih kulturnih praksi ispranjen je pa onda napunjen praksama i vrijednostima povezanim sa pluralistikim, permisivnim drutvom, masovnom potronjom, mladom kulturom, novim informacijskim tehnologijama, globalizacijom, itd. Vrlo slini procesi deavaju se i u vedskoj, na takav nain da Norveka i vedska i dalje nisu manje sline no to su bile. A ipak, u percepciji lanova ove dvije grupe, granica izmeu njih jednako je vrsta kao prije. Grupni identitet se, prema tome, stvara i odrava u suprotnosti i u interakciji sa onim izvan, onim 'drugim'. Doista, bez takve interakcije teko da bi se uope desio nastanak identiteta. Kako je to iskazao Barthov norveki kolega Thomas Hylland Eriksen, 'etnicitet je jedan aspekt odnosa a ne kulturna osobina grupe. Ako je sredina sasvim monoetnika, onda zapravo nema etnicite-ta, poto nema nikoga kome bi se prenijela ta kulturna razlika.'27 Etniku granicu treba smatrati samodjelujuim mehanizmom, koji bez ovjekovog upliva sam sebe pokree. Granice su socijalne tvorevine koje nalau aktivno odravanje. Oznaivae granice Barth zove 'dijakritikama'. 27 Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, op. cit, str. 34. 23 Dijakritike se biraju iz raspoloivog fluktuirajueg i raznovrsnog kulturnog repertoara. 'Jedna zamiljena zajednica promovira se stvaranjem nekoliko di-jakritika, koje su veoma znakovite i simboline, odnosno, aktivnim stvaranjem granice.' To e uvijek biti zajedniko djelo suprotstavljenih grupa, naglaava Barth, ali e jae grupe normalno biti sposobnije nametnuti i transformirati relevantne idiome.28 Odravanje granica je, dakle, pitanje odnosa moi i, prema tome, politike. U modernom svijetu, voe politikih grupa uvijek svoje zahtjeve i tvrdnje pravdaju kulturnim i nacionalnim razlikama. Stoga se 'velik dio aktivnosti politikih inovatora odnosi na kodifikaciju idioma: selekciju znakova identiteta i davanje vrijednosti tim kulturnim dijakritikama, te potiskivanje ili poricanje znaaja drugih razlika.'29 Barth nije ovo previe elaborirao, ali od tih oznaivaa granica on spominje 'uspostavu historijskih tradicija radi opravdavanja i glorifikacije idioma i identiteta'.30 To nas vraa na glavnu temu ove konferencije: upotrebu historijskih mitova kao mehanizma razgraniavan]a. 15

Historijski mitovi kao mehanizmi razgraniavanja: jedna tipologija Meu mnogim sociolozima koje su inspirirale ideje Fredrika Bartha, John A. Armstrong izgleda najdirektnije povezuje odravanje granica grupe sa stvaranjem i pripovijedanjem historijskih mitova. Njegova knjiga Nations before Nationalism (Nacije prije nacionalizma,1982) mogla bi se stoga smatrati najdirektinijim uzorkom metodologije koja se ovdje primjenjuje. 'Etnike granice', tvrdi Armstrong, 'fundamentalno odraavaju stavove grupa a ne geografske podjele. Mit, simbol, komuniciranja te skup faktora vezanih za stanovite, obino su opstojniji od isto materijalnih faktora'.31 28 Anthropology of ethnicity, 16. 29 Fredrik Barth, 'Introduction', 35, 30 Ibid. 31 John A. Armstrong, Nations before Nationalism, Chapel Hill, the University of North Carolina Press, 1982, str. 8-9 24 Istodobno, po Armstrongu, jedna nacionalna grupa moe razviti vie od jednog odrivog mita. Razni nacionalni mitovi esto su, direktno i indirektno, u meusobnoj kontradikciji, poput mita i njegovog kontra-mita. To ne slabi, vjeruje Armstrong, neizbjeno nacionalni identitet, zapravo, time to poziva na razliite segmente i izaziva razliita osjeanja kod te nacije, on je ak moe i osnaiti. Kao primjer Armstrong navodi Maarsku. U mitu o Atili, maarski nacionalisti svoju naciju predstavljaju kao nasljednike ponosnih, surovih i zastraujuih Huna, dok u mitu o Svetom Stefanu oni ovog blagog i pobonog sveca prikazuju kao samo utjelovljenje svoje nacije. Ovi mitovi su zacijelo suprotstavljeni, ali su se ipak mogli zajedno upregnuti u nacionalne ciljeve: mit o Atili daje Maarima 'pravo' na potinjavanje drugih naroda, dok im mit o Svetom Stefanu daje mandat da ih civiliziraju. To to su im ta dva savim razliita mita bila na raspolaganju, moda je uistinu bilo kljuno za ouvanje neobinog maarskog etnikog identiteta, koji bi inae bio ugroen stalnim asimilacijskim pritiscima.32 Mi smo u svom projektu identificirali druge skupove mitova koji bi takoer mogli biti kombinirani kao mitovi i kontra-mitovi koji se uzajamno uvruju. Za razliku od dva maarska mita koje je analizirao Armstrong, ti skupovi su opijeg karaktera. Mogu se nai u drutvima diljem svijeta, ukljuujui, vjerujem, i sve ili veinu balkanskih zemalja, mada sa razliitim naglascima i razliitom upotrebom. Nekad imaju tendenciju da se meusobno infiltriraju i zasjenjuju. U heuristike i analitike svrhe, distinkcije meu njima ipak su korisne, poto nam doputaju da otkrijemo unutarnje tenzije i kontradikcije u mitogenetskim procesima. Mit o samosvojnosti (sui generis) Skandinavski primjer kontrasta izmeu Norveana i veana nipoto nije jedinstven. Slini parovi identiteta mogu se nai diljem svijeta, dakako i na Balkanu. Dovoljno je spomenuti odnose izmeu Bugara i Makedonaca, i Srba prema Hrvatima i Bonjacima. Kao i najvei dio 16

svijeta, i Balkansko poluostrvo predstavlja kulturni kontinuum koji presijeca ne samo politike, 32 Ibid 51. 25 ve i etnike granice. Tradicionalni nain ivota, obiaji, etiki kodeksi, i folklor koji jedna grupa smatra sutinskim dijelom svog kulturnog naslijea moe se esto, uz manje razlike, nai i kod susjednih grupa. Takve zajednike crte predstavljaju problem za graditelje nacije i etnike poduzetnike, poto zamagljuju granice izmeu grupa i kompliciraju uspostavljanje fiksnih grupnih identiteta. esto, stoga, vidimo kako se ine golemi napori da se umanji naglasak ili pak direktno poreknu slinosti u kulturi koja je zajednika sa drugim grupama. Jedan uobiajen nain je putem etnogeneze: naa grupa, tako se tvrdi, potie iz drugaijih etnikih korijena od susjedne.33 Naprimjer, takozvana 'norveka kola' norvekih historiara P. A. Muncha, Rudolfa Keysera i drugih - insistira na tome da su se Norveani doselili na Skandinavsko poluostrvo sa sjevera, dok su veani stigli sa juga. Svrha te spekulativne i danas sasvim naputene teorije bila je da se dokae da Norveani nemaju etnike veze sa veanima, jer mi smo samosvojan narod, mi smo suigeneris.34 Takva dinamika poricanja moe biti simetrina ili asimetrina: bilo da se obje strane slau da imaju malo ili nita zajedniko, bilo da jedna strana ignorira slinosti dok ih druga nastoji naglasiti Stanovite pravilnosti, rekao bih, mogu se nai u pogledu te dinamike: Tako, toje manja kulturna razdaljina izmeu dvije samo-diferencirajue grupe, to oni svjesniji i eksplicitno mitomanski graditelji nacije nastoje podvui te potencijalne razlike. Primjeri za to su mitologizirane prie koje su izmislili bjeloruski i ukrajinski nacionalisti. Obje te nacije su historijski bile pod jakim utjecajem ruske kulture, a da bi dokazali postojanje zasebne bjeloruske i zasebne ukrajinske nacije, graditelji nacije u obje drave estoko su insistirali na tome da je njihova nacionalna kultura oduvijek razliita od ruske. Kako je pokazao Andrew Wilson, to je dovelo do stvaranja jednog broja mitova o sui generis - mitovi o domovini, o temeljima, porijeklu te mitova o nacionalnom karakteru. Za Ukrajinofile i Bjelorusofile njihove nacije posjeduju naroito i sjajno naslijee. Mitovi o nacionalnom karakteru i mitovi o drugome su, dakle, vitalno 33 Victor Shnirelman, The Value of the Past: Myth, Identity and Politics in Transcaucasia, Osaka: National Museum of Ethnology, 2001001. 34 Vidjeti, npr. Ottar Dahl, Norsk Historieforskning i 19. og 20. rhundre. Oslo: Universitetsforlaget, 1970, str. 39-45 26 sredstvo razgraniavanja zasebne prolosti i osiguravanja oznaivaa granice, kako bi se jedna nacija razlikovala od njenih susjeda.35 Obratna strana stvaranja mita o sui generis je imputacija specifinih mitova o 'nastanku drugoga' - u ovom sluaju Rusa - poput mitova o agresiji i eksploataciji, te mitova o carstvu.36

17

U nejednakom odnosu snaga u kojem se politiki i/ili brojano jaa grupa konfrontira sa slabijom, slabija e grupa nastojati naglaavati razlike meu njima, dok e jaa grupa teiti naglasiti slinosti, i to do take svoenja slabije u svoju podgrupu. Kako je naglasio Adrian Hastings, suprotno mitu o sui generis stoji mit o zajednikom porijeklu, koji esto koriste dominantne grupe kako bi ublaile i prikrile amalgamaciju drugih nacija te legitimizirale njihovu asimilaciju. 'Rituali i mitovi, religija i politike uloge isprepleteni su na takav nain da uvezuju ono to su nekad bili razliiti etniciteti i ublaava oigledne implikacije osvajanja'.37 Upravo je tu dinamiku Ivan olovi pronaao u srpskom politikom folkloru. U Srbiji, tvrdi on, postoji tendencija da se etnike grupe, kao to su Hrvati, Makedonci, Bonjaci, Bugari i Rumuni posmatraju kao Ersatz identiteti. Oni koji se kao takvi identificiraju prvobitno su bili Srbi i navodno su bili prisiljeni odustati od svog autentinog srpskog identiteta. Jedan poznati srpski historiar je 1989. godine objasnio kako je do toga dolo: "Strana imena albanska, bugarska i druga - bila su esta i rairena diljem srpskih zemalja, ak su ukljuivala i ljude koji su odvajkada bili Srbi. 35 (Andrew Wilson), 'National history and national identity in Ukraine and Belarus', in Graham Smith, Vivien Law, Andrew Wilson, Annette Bohr, Edward Allworth: Nationbuilding in the Post-Soviet Borderlands. The Politics of National Identities, Cambridge, Cambridge University Press, 1998, str. 25. Naglasak u originalu. Vidjeti i Pl Kolst, Political construction sites. Nation-building in Russia and the post-Soviet States, (Boulder, Colorado: Westview press, 2000, poglavlja 3, 8, i 9. 36 Za koncept uspostave drugoga, vidjeti Iver B. Neumann, 'Russia as Central Europe's Constituting Other', East European Politics and Societies, 7, 2 (Spring 1993) str. 349370. 37 Adrian Hastings: The Construction of Nationhood: Ethnicity, Religion and nationalism. Cambridge, Cambridge University press, 2001, str. 170. Za odnose moi izmeu etnikih grupa, vidjeti R. A Schermerhorn, Comparative ethnic relations: aframeworkfor theory and research. New York: Random House, 1970. 27 Tako, srpski stoari i vojnici zvani su Vlasima, a srpski graniari Hrvatima.'38 Veina grupa sebe definira u odnosu na vie od jedne druge grupe. Ako se odnosi snaga u raznim konstelacijama razlikuju, tad e grupa nastojati podvui slinost u onim odnosima u kojima bi mogli teiti ka dominaciji, a insistirati na tome daje sui generis, gdje god ne mogu teiti dominaciji. Mnogi historijski dogaaji su dvoznani u smislu da se mogu koristiti kao osnova za mitove o sui generis kao i za stvaranje zajednikog identiteta. Ovdje je dobar primjer uvena Kosovska bitka iz 1389. U ovoj bitki su ne samo Srbi, ve i Albanci, Bosanci i Rumuni sudjelovali u anti-osmanskim snagama okupljenih pod vostvom kneza Lazara. Dakle, mit o bratstvu i solidarnosti svih balkanskih naroda mogao se podjednako isplesti oko toga dogaaja, ali to nije uinjeno.39 Umjesto toga, mit o Kosovu razvijen je kao ekskluzivno srpski mit tet je postao glavno ideoloko oruje u srpskoj borbi protiv Albanaca za kontrolu nad Kosovom.

18

Mit o predziu (ante murale) Ovaj mit se pojavljuje u raznim oblicima i pod razliitim oznakama: 'an-temurale christianitatis', 'posljednja odbrana Evrope', 'uvari kapija', 'nosioci prave civilizacije' i slino. Tipoloki, ovaj mit se veoma razlikuje od gore na-vednog. Umjesto insistiranja na jedinstvenosti grupe, ona je dio jednog veeg, navodno superiornog kulturnog entiteta to ojaava njen status vis--vis ostalih grupa koje tome ne pripadaju. Kao i u prethodnim sluajevima, stvaranje mita ante murale funkcionira kao mehanizam razgraniavanja, ali mu je logika drugaija. Umjesto da iscr38 Ivan Colovic, 'Symbolfiguren des Krieges. Zur politischen Folklore der Serben', in Dunja Melcic, ed., DerJugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Opladen/Wiesbaden, Westdeutcher Verlag, 1999, str. 309. Citat je uzet iz jedne knjige Radovana Samardia. 39 Ta verzija bi svakako sadrala i jedan mitski element u vezi sa nekim balkanskim velikaima i njihovim podanicima, ukljuujui mnoge Srbe, koji su se borili na osmanskoj strani. Vidjeti Wayne S. Vucunich and Thomas A. Emmert, Kosovo: Legacy of a Medieval Battle, Minneapolis, Minn: University of Minnesota, 1991. 28 tava granicu oko grupe jednako vrstu na svim stranama, razlike koje odvajaju grupu od jednog susjeda poveane su mimo svake mjere, dok su granice u drugim smjerovima umanjene. Murus, ili 'zid' je, naravno, po definiciji metafora o granici, o posljednjoj liniji odbrane kozmosa ili poretka stvari od sila haosa. Mit o ante murale naglaava da je grupa sastavni dio istinske civilizacije, ali i da predstavlja njeno najisturenije uporite. A kako je taj Zid kroz povijest bivao neprestano napadan od strane mranih sila sa druge strane, grupa je bila odabrana od strane samoga boanskog provienja da se rtvuje kako bi spasila veliku civilizaciju kojoj pripada. U toj martirolokoj verziji mit ante murale dobija mesijanske prizvuke: nacija se doivljava kao kolektivni Isus Krist, koji svoj ivot rtvuje za druge. Tokom 1990-tih, ameriki politilog Samuel Huntington je osnaio tu teoriju o civilizaciji koja dodaje auru akademske uvjerljivosti nekim od popularnih mitova o ante murale na Balkanu.naBalkanu.40 Mora se naglasiti, meutim, da se moe zamisliti da zid - ili 'linija razdjelnica' u Huntingtonovoj terminologiji - prolazi kroz mnoga razna mjesta, ne samo izmeu zapadnog kranstva i islama/pravoslavlja, gdje ga je on postavio.41 Za mnoge na Balkanu, mnogo je oitija razdjelnica ona koja dijeli islamski svijet od kranskog. Tako, neki pravoslavni narodi poput Srba mogu se nai u neobinoj situaciji jer sebe smatraju posljednjim bastionom, ante murale u odnosu na islamski svijet, dok su u odnosu na drugi imaginarni zid, onaj kojeg su podigli katolici, koji ive neto sjevernije od njih, oni izvan zida, i pripadaju silama haosa zbog kojih zid i postoji. Mitovi o ante murale mogu biti i simetrini i asimetrini. Drugim rijeima, mogu se nai sluajevi gdje se obje suprotstavljene grupe slau da ih

19

40 Samuel P. Huntington, "The clash of civilizations?', Foreign Affairs 72, no. 3, 1993, str.. 22-49; Samuel P. Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York: Simon & Schuster, 1996. 41 Mitovi o ante murale doista su posebno jaki u katolikim zemljama istonoa dijela Evrope, ne samo na Balkanu, ve i u Poljskoj i Maarskoj. Vidjeti Norman Davies, The Heart of Europe: A Short History of Poland, Oxford: Oxford University press, 1990. str. 343; John Armstrong, ibid str. 35 i str. 48, i Marcus Tanner, Croatia: A Nation Forged in War, New Haven, CT: Yale University Press, 1997. str. 28 - 40. 29 razdvaja civilizacijski zid a da istodobno imaju dijametrijski suprotna gledita oko toga ko predstavlja sile kozmosa a ko sile haosa. Kako je ve naglaeno, mit o ante murale ima dva aspekta: on gradi visoki zid dok istovremeno ignorira ili umanjuje vanost kulturnih razlika prema drugima. U stanovitom smislu, mehanizam ante murale kao da negira mit o sui generis: mi nismo jedinstveni, na kraju krajeva, ve smo maleni dio jedne velike cjeline. To ne znai da je kombinacija ove dvije orijentacije inherentno kontradiktorna. Vjeti stvaraoci mitova mogu uspjeti objasniti da sui generis i ante murale pripadaju razliitim nivoima identiteta. Iskazano Armstrongovom terminologijom, da mogu funkcionirati kao mit i kontra-mit. Mit o starini (antiquitas) Izuzetno vaan aspekt stvaranja historijskih mitova, ne samo na Balkanu ve diljem svijeta, jest davanje kredibiliteta tenji za kontrolom odreenog teritorija. Jedan od najeih pristupa jest dokazivanje da 'smo mi ovdje prvi doli'. Ta potreba da sebe predstavimo kao prvobitnu grupu na nekom podruju posebno je akutna ako je podruje naseljeno ili ako na njega pravo polau i drugi, toje est sluaj. To je svojevrsno politiko nadmetanje: grupa koja je kadra dokazati da je prva pobola svoj barjak u to tlo smatra se punopravnim vlasnikom zemlje. Tvrdnje da je neko od strarine tu mogu se iznijeti barem na dva naina: kulturno-arheoloki i politiki. U prvom sluaju, tvrdi se da grnarija i ostali ostaci naeni na tlu pripadaju precima ove grupe a ne neke druge.42 U drugom sluaju, tvrdi se da je jedna stara drava nekada davno kontrolirala teritoriju i da je to bila nacionalna drava nae grupe. injenica da su sve pred-moderne drave temeljene na dinastikom43 a ne etnikom ili nacionalnom principu Vidjeti, npr. Victor A. Shnirelman, Who gets the past? Competition for ancestors among nonRussian intellectuals in Russia. Washington, D.C.: Woodrow Wilson Center Press 1996. Ili neki drugi ne-nacionalni principi poput grke drave i srednjovjekovnih crkvenih drava. 30 nikad nije nacionaliste odvratila od tvrdnji da je njihova grupa prva na tom teritoriju ustanovila dravu.44 Dok se diskusije o tome ko polae pravo na odreeni arheoloki nalaz mogu moda odbaciti kao sitniave i bezazlene tlapnje, dravni princip historijskog stvaranja mita mora se smatrati 20

opasnim i politiki destabilizirajuim. Granice koje su povuene na osnovu ovog principa razlikuju se od granica o kojima sam prethodno govorio: ne radi se vie o pitanju kulturnog razgranienja, ve o vrstim geografskim granicama na terenu. Granice drava rijetko, ako ikad, koincidiraju sa granicama savremenih drava koje se smatraju njihovim sljedbenicama. Tako, princip historijske drave moe lako pothranjivati iredentistike zahtjeve, odnosno zahtjeve za promjenom granica. Nijedna historijska drava nije tokom cijelog svog postojanja imala fiksne granice: granice se briu i nastaju tokom stoljea. Stvaraoci mitova, meutim, tee da se fokusiraju na period najvee ekspanzije svoje drave, na njeno 'zlatno doba'. Pretpostavljene prethodne inkarnacije raznih dananjih drava gotovo zasigurno obuhvataju dijelove preklapajuih, istih teritorija. Politika upotreba historijskih mitova Vjerovatno je mogue nai historijske mitove koji su stoljeima pripovijedani a da ih nije do kraja poticao neki odreeni politiki motiv. Suprotan fenomen, meutim, ini se mnogo eim: stvaraoci mitova imaju politike ciljeve, mitovi se stvaraju i propagiraju kako bi se ojaale tenje odreenih grupa. Ve u pred-moderna vremena pisari, sveenici i hroniari mijeali su mit i historiju sa ciljem glorifikacije nosilaca moi i dinastija. Kneevi i kraljevi su opisivani kao osobe koje su potomci drevnoga, esto polu-boanskog ili boanskoga pretka, a bogovi su se navodno borili u bitkama koje su oni do44 Vidjeti, npr. Pl Kolst, Political construction sites. Nation-building in Russia and the post-Soviet States. 2000 Boulder, Colorado: Westview press 2000. Poglavlje 3: 'Discovering the centuries-old state tradition'. 31 bijali.45 U doba nacionalizma tendencija mijeanja historije i mita u politike svrhe pojaana je i dobila novu dimenziju. Sada se vie ne glorificiraju dinastije kao takve, ve nacije i nacionalne drave.inacionalnedrave.46 Kao to je rekao Bruce Kapferer, 'legende o narodu su pretoene u mitove o dravi'.47 Prilino transparentan sluaj kako metafore o granici mogu biti izvrnute i preoblikovane kako bi udovoljile potrebama trenutka nudi nam britanski historiar R.G.D. Laffan. Njegova knjiga The Serbs: the Guardians of the Gate (Srbi: uvari kapije) napisana je tokom Prvog svjetskog rata, prvo kao serija predavanja britanskim oficirima i vojnicima na balkanskom frontu. Laffanov cilj je bio zemljacima ponuditi mogunost da bolje shvate Srbe, 'bolje' i u smislu zamjene negativnih britanskih stereotipa o tom balkanskom narodu nekim novim, pozitivnim stereotipima. Britanskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu nije ba bilo sasvim jasno da su im Srbi najprirodniji saveznici na Balkanu. Od 1830-tih godina, kada se Rusija pojavila kao kljuni protagonist balkanske politike, Velika Britanija je slijedila prilino dosljednu politiku podrke najgoreg neprijatelja Srbije - Osmanskog carstva. Jake junoslavenske nacionalne drave bile bi prirodni saveznici britanskog rivala, Rusije. Stoga su Turci u britanskom javnom di-skursu bili predstavljani kao plemenite i civilizirane aristokrate, dok su pravoslavci, njihovi slavenski podanici, prikazivani kao sirovi banditi.48 Meutim, tokom Prvog svjetskog rata, Britanija 21

iznenada sklapa savez sa Srbima - i sa Rusijom - protiv Turaka, te je nabrzinu valjalo sklopiti sasvim drugu priu. Laffan je u svojim predavanjima kombinirao metaforu zida sa prizorima Davida i Golijata. Malena zemlja [Srbija] stoji na poziciji od svjetskog znaaja: ona je uvar kapija izmeu planinskih lanaca, i stoga je izuzetno ugroena (...) Mnogo 45 Olof Sundquist, 'Myt, historia och hrskare', u Olof Sundquist i Anna Lydia Svalastog, eds, Myter och Mytteorier, Uppsala: Uppsala Universitet, 1997, str. 93-120. 46 Ernst Cassi-rer, The Myth of The State. New Haven, CT: Yale university Press, 1975. Bruce Kapferer: Legends of People, Myths of state: Violence, Intolerance, and Political Culture in Sri Lanka and Australia. Washington: Smithsonian institution press, 1988. 48 Vidjeti, npr. Maria Todorova, Imagining the Balkans, New York: Oxford University press, 1997, str. 95-100; L. S Stavrianos, The Balkans since 1453, New York: New York University Press, 2000, str. 306-338, i 404-412, passim. 32 moniji neprijatelji bacili su oko na puteve koji su pod njenom kontrolom.49 Prema Laffanu, Srbija je bila branitelj kranstva i civilizirane Evrope. Srbi su 'oduvijek davali sve od sebe da slue (?) kranstvu, jer njihova je zemlja doista na samoj kapiji civilizirane Evrope.'50 U Prvom svjetskom ratu, meutim, Britanija i Srbija su bile u ratu ne samo sa Osmanskim carstvom ve, toje vanije, i sa Njemakom i Austrijom. Laffanov argument logino vodi do zakljuka da dok je Srbija pripadala civiliziranoj Evropi, ove zemlje nisu. To je zapravo zakljuak kojeg je Laffan voljan izvui. Srbi, insistirao je on, 'nikad se nisu prestali boriti protiv barbarstva Turkestana i Berlina'.51 Dostaje vie prie o das Land der Dichter undDenker. Ali, poto je Berlin na sjeveru a ne istoku ili jugu od Srbje, nije bilo sasvim jasno kako se ta logika Kapije ipak moe primijeniti. Treba rei da historijske mitove mogu koristiti ne samo branitelji naroda ili drave, kako bi ih glorificirali, ve i oni koji ih rue, sa ciljem da ih ocrne i diskreditiraju. I u tim sluajevima politiki ciljevi esto su oiti. Kako je pokazala Maria Todorova, tokom ratova za nasljedstvo Jugoslavije zapadni politiki lideri dugo su koristili mit o izuzetno krvoednim balkanskim narodima kao izgovor za nedostatak aktivnog angamana. Poto svi balkanski narodi navodno pripadaju toj navodno mranoj balkanskoj kulturi, gotovo je nemogue razluiti ko su krivci a ko rtve u tim ratovima. U svojoj sutini svi su narodi Balkana koljai te, ako bi meunarodna zajednica trebala odluiti da intervenira na strani onog ko je danas slabiji i rtva, viktimizirana strana e zasigurno traiti nain da se, im ojaa grdno osveti, u tom beskonanom paklenom krugu osvete.52 Negativni mitovi koji obru mitove koje nacija o sebi pria esto su predstavljeni kao 'istinita i demitologizirana verzija' historije. Meutim, kada takvi demitologizatori sami imaju neki svoj politiki cilj, njihova 'demitologizirana' verzija moda je nimalo manje mitska od verzija

22

koje zamjenjuje. Nove verzije historije su esto tek odrazi u ogledalu starih mitova: bivi junaci su prikaza50 Laffan, op. cit., str. 19. 50 R.G.D. Laffan. The Serbs: the Guardians of the Gate, New York: Dorset Press, 1989, str. 3. 51 Ibid. 52 M. Todorova, op. cit, str. 3-7 i 130-38, passim. 33 ni kao hulje, a glorifikacija pretvorena u demonizaciju. Ti novi stereotipi su 'anti-mitovi' - ne u smislu davanja protivlijeka mitskoj historiji, ve okretanja mitova naizvrat. U veoma pitkoj ali oito tendencioznoj knjizi Heavenly Serbia: from Myth to Genocide (Nebeski narod: Od mita do genocida) Branimir Anzulovi se opasno pribliava da sklizne u anti-mit. On zgodno obara jedan broj glori-fikatorskih srpskih mitova, ali u tom procesu stvara dojam da su Srbi jedan posebno nasilan, samodopadan i ohol narod.53 Primjer za to je njegov tretman jednog od najomiljenijih junaka srpske folklorne kulture, Kraljevia Marka. Historijski Marko nije bio, kako pokazuje Anzulovi, 'zatitnik pravde' niti 'junak koji je porazio neprijatelja', kakvim je opisan u srpskoj narodnoj pjesmi i od strane srpskih crkvenih voa. Umjesto toga, historijsko istraivanje otkriva da 'Marko pokazuje zapanjujui broj negativnih osobina, poput prijetvornosti, surovosti i kolaboriranja sa osvajaima svoje zemlje.'54 Taj kontrast izmeu Marka iz historije i Marka iz legende je, naravno, zanimljiv, ali bilo bi logiki pogreno zakljuiti da ovim procesom demitologizacije mi saznajemo koje moralne kvalitete Srbi istinski njeguju i cijene a koje odbacuju. Ako Srbi vjeruju da je Marko bio zatitnik pravde i ako ga kao takvoga cijene, svaki dokaz da je 'stvarni' Marko pravdu i ispravnost bacao pod noge ne dokazuje da ono to Srbi stvarno cijene nisu vrlina i pravda, ve da su to, u krajnjoj instanci, nasilnost, prijetvornost i izdajstvo. Zakljuak Prouavanje historijskih mitova moe imati dva razliita oblika: prosvjetiteljski pristup kojim cilja na to da ih razotkrije kao mitove, to oni i jesu, kako bi oslobodili one koji su njima zavedeni i raistili teren za jednu istinitiju, racionalniju i injeniki taniju historiju. Funkcionalistiki pristup, s druge strane, ostavlja po strani pitanje istinitosti a propituje drutvene funkcije koje mitovi obavljaju. Po meni, ozbiljni naunici mogu oba pristupa braniti i legitimno koristiti, uz izvjestan oprez i granice. Dok su im metodologije vrlo razliBranimir Anzulovic, Heavenly Serbia:from Myth to Genocide, London: Hurst, 1999. Anzulovi, op. cit, str. 17 i 14. 34 ite, ova dva pristupa ne iskljuuju se meusobno. Nema logike kontradikcije izmeu prouavanja funkcija odreenog mita u nekom drutvu i istovremenog postavljanja pitanja 'do koje mjere ta mitologizirana verzija prolosti pogreno predstavlja ili zamuuje historijski zapis? I taje doista historijski zapis?'

23

Stanoviti oblici funkcionalizma, meutim, moraju se odbaciti To je sluaj kada se on koristi, eksplicitno ili implicitno, za delegitimizaciju pitanja istine i moralne krivnje. Te relativistike verzije funkcionalizma tvrde daje, budui da je nemogue dosei objektivno istinitu historiju, moja verzija historije uvijek jednako dobra kao i tvoja. Svi iskazi o prolosti su mitski i voeni interesom. Poto nema naina da se izborimo mimo tih raznih pripovijesti - die Geschichte fr uns - do die Geschichte an Sich55, onda sva pitanja historijske tanosti valja ostaviti po strani ba kao i pitanja odgovornosti za historijske dogaaje. I neki drugi vidovi funkcionalizma su problematini. George Schopflin i Anthony Smith tvrde da mitovi mogu imati pozitivan efekat na jaanje drutvene kohezije. Logian produetak takvog stajalita bio bi da bi onda demito-logizacija mogla imati suprotne, tetne efekte podrivanja drutvene kohezije. To je, ini mi se, pogreno barem iz dva razloga. Prvo, mitovi vjerovatno nisu neophodni za stvaranje grupe. Grupe se formiraju iz cijelog niza razloga, od kojih je najvaniji borba za zajednike interese.56 Drugo, nacionalne grupe mogu imati pretjeranojaku koheziju. To je sluaj kad one vie ne prihvataju ukljuivanje novopridolica i kada zahtijevaju bezuslovnu odanost svojih pripadnika. Dakle, svaka tvrdnja da historijske mitove treba ostaviti na miru kako oni ne bi isisavali energiju nacije, pogrena je. Naprotiv, suprotna tvrdnja bi se isto tako mogla izrei: drutvo koje bi bilo kadro odnositi se prema mitovima o svome identitetu koje je samo isplelo sa izvjesnim stepenom ironije i distance nee tako lako nikakvi politiki i etniki poduzetnici mobilizirati u agresivne svrhe. To bi se moglo nazvati zdravom funkcijom demitologizacije i prosvijeenosti. Na to se teoretiari historije esto pozivaju kao na distinkciju izmeu istoria rerum gesta-rum vs. resgestae. 55 Michael Hechter, Principles of Group Solidarity, Berkeley: University of California Press, 1987. 35 to god da vodi do vee kohezije iznutra ima jednu inherentnu tendenciju da poveava tenzije sa vanjskim grupama. Ta sposobnost mitova da se koriste kao sredstvo razlikovanja izmeu onih unutra i onih vani, izmeu prijatelja i neprijatelja, stoga je potencijalno jedan od njihovih najopakijih i najdisfun-kcionalnijih aspekata. Svako prouavanje 'funkcija mitova', stoga, treba biti prouavanje 'funkcija i disfunkcija mitova'. Odlina ilustracija kako neki historijski mit moe biti kontraproduktivan i za grupu koja ga njeguje vidi se u odnosu Litvanije prema Poljskoj, nakon raspada komunizma. Kako je pokazao Tim Snyder, te dvije zemlje su bile fundamentalno jedna interesna zajednica. Suoavali su se sa slinim zadatkom reforme i slinim sigurnosnim problemima. Za Litvaniju, jedna prijateljska Poljska mogla bi funkcionirati kao zemlja koja otvara kapije integraciji u zapadne institucije. Ipak, u prvim godinama nakon sticanja nezavisnosti, odnosi izmeu Litvanije i Poljske bili su, najblae reeno, hladni. Glavni razlog je, objanjava Snyder, opsjednutost Litvanije historijskim nepravdama, posebno njeno tumaenje takozvanog 'Sluaja Zeligowski'. Mada okupacija od strane generala Zeligowskog spornog podruja oko Vilniusa 1920. godine svakako predstavlja krenje meunarodnih pravnih normi, Snyder ubjedljivo tvrdi da je dominantno litvansko tumaenje tog 70 godina starog dogaaja mitsko.

24

Litvansko-poljski odnosi u prvim godinama nezavisnosti, stoga, ilustracija su 'prevlasti mita nad interesimarevl Branimir Anzulovi sugerira da bismo mogli nainiti distinkciju izmeu 'korisnih' i 'tetnih' mitova. Razlika izmeu njih, objanjava on, proizlazi iz njihovih inherentnih osobina. Moderni mitovi, zasnovani na ideji prosvijeenosti daje ovjek po prirodi dobar, potaknuli su genocid i moraju se odbaciti. Mitove brojnih religija i klasine grke mitove, sa druge strane, on smatra korisnim.58 Slaem se da mitovi doista mogu biti plodonosno kategorizirani po svojoj unutarnjoj strukturi i poruci, i u ovom radu ja sam identificirao neke od tih kategorija. Mitovi razgraniavanja, te mitovi o ante murale, o sui generis i o 57 Tim Snyder, 'National myths and international relations: Poland and Lithuania, 19891994', East European Politics and Society 9, no. 2 (Spring 1995), str. 318. Naglasak dodan. 58 Anzulovi, op. cit. str. 181. 36 antiquitas, po mom miljenju imaju kvalitete koji ih ine posebno podlonim tetnoj upotrebi. Ali jednako koliko su vane te inherentne osobine mitova, vaan je i nain na koji se koriste i ciljevi zbog koji se koriste. Svi se mitovi mogu koristiti na tetan nain, ak i oni naizgled bezazleni, ako se svojataju kao izraz odreenih kvaliteta grupe, koji navodno toj grupi daju odreena prava to ih drugi ne uivaju. Ja ne vidim nijednog inherentnog razloga, naprimjer, zato grki mit o Prometeju - kojeg Anzulovi navodi kao primjer korisnog mita - ne moe biti eksploatiran u agresivne svrhe. Neki grki nacionalista moe, recimo, tvrditi da, poto je Prometej (po nacionalistikom tumaenju) Grk, i poto je bio dovoljno smion da ukrade vatru od bogova, onda je i grka nacija smjelija i ima viu kulturu od drugih naroda. Princip prosvijeenosti je stoga neophodan u prouavanju historijskih mitova. U zakljuku bih naglasio da ne smijemo zaboraviti i na sebe primjenjivati isti taj princip, kao historiari i sociolozi. Albert Schweitzer je jednom rekao daje ono to knjigu Davida Friedricha Straussa Life ofJesus (ivotIsusov) ini tako sjajnom to to ju je pisala 'duboka mrnja' prema kranskoj vjeri. Ta mrnja je navodno autoru omoguila naroito jasnu i probojnu viziju i intuitivno razumijevanje koje drugim tumaima Biblije nije dato.59 Tu ja vas preklinjem da se ne sloite. Mrnja ima mnogo jau tendenciju da zamuti vid no da ga izbistri. To se odnosi na prouavanje historijskih mitova a ne samo biblijskih. Najbolji nain da se oni prouavaju je, stoga, pristupiti im sine ira et studio, bez mrnje ili predrasude. 59 Albert Schweitzer, Geschichte der Leben-Jesu-Forschung. Gtersloh:GtersloherVerlagsGtersloh: Gtersloher Verlags-haus, 1977, vol. 1, str. 48. 37

25

Sreko M. Daja BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOKI ODRAZIZapadnjaki promatrai prilika u Jugoistonoj Europi nakon krvavog raspada Jugoslavije konstatiraju da u javnom i politikom ivotu narod Balkana odnosno Jugoistone Europe povijest igra daleko istaknutiju ulogu negoli kod narod klasine odnosno Zapadne Europe. Tako engleski sociolog John B. Allcock u svom Tumaenju Jugoslavije, koje je po svoj prilici namijenio kao jednu vrstu Vade mecuma kroz balkanske prostore prvenstveno politiarima i diplomatima, primjeuje sljedee: Narodi junoslavenske regije nose sa sobom svoju povijest ne samo kao objektivnu prolost koja uvjetuje djelovanje u sadanjosti, nego isto tako kao subjektivnu prolost. Prolost oblikuje njihovu svijest i prua im grau iz koje oni pletu svoje predodbe i o prolosti i o budunosti.1 Dakako, pri tome se povijest mitizira, tj. stvarno dogoeno se iskrivljuje i mijea sa izmiljotinama i fikcijama. Iz te smjese nastoji se izgraditi moderni politiki i kulturni identitet. U svom prilogu pokuat u ocrtati kakvim je mitizacijama, odnosno mijeanjima povijesne stvarnosti i fikcije izloen prostor Bosne i Hercegovine. Da bi povijesne mitizacije bosanske povijesti i njihove politike motivacije dobile 1 "The peoples of the South Slav region carry with them their history, not only as an objectve past which conditions action in the present, but also as a subjective past. This shapes their consciousness and provides the material out of which they weave accounts of both the past and the future." John B. Allcock, Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Company, 2000, pp. 413-414. 39 to jasnije obrise, potrebno je za trenutak svratiti pozornost na sadanju bh. polimorfnu kulturnu i politiku stvarnost, jer se knjiga povijesti ita unatrag od posljednje do prve stranice. Drugim rijeima, svako bavljenje Bosnom mora polaziti od empirijske injenice da u BiH danas ive tri naroda - Bonjaci, Hrvati i Srbi -, koji su prije "etnikih ienja" izmeu 1992. i 1995. meusobno bili vrlo izmijeani na cjelokupnom bh. teritoriju i koji jo nisu nali stabilan model normalnog politikog suivota. Pri potrazi za takvim modelom neophodno je, uz ostalo, znanstveno argumentirana elaboracija geneze ove bh. kulturne i politike trijade. Pri toj elaboraciji je presudno pitanje, kako stvari stoje s kontinuitetom i diskontinuitetom u svim relevantnim aspektima, tj. dravno-pravnom, institucionalnom, demografskom i kulturolokom. U dosadanjim historiografskim i publicistikim pristupima povijesti BiH jedino je neupitan konsenzus o periodizaciji bosanske povijesti na srednji vijek, osmansko razdoblje, austrougarsko razdoblje i jugoslavensko razdoblje s etverogodinjom cezurom Drugog svjetskog rata.

26

Kad je rije o istraivanju pojedinih razdoblja, odnosno povijesnih procesa na tlu BiH, dosada su najvii stupanj znanstvenosti ostvarili istraivai trgovakih odnosno privrednih veza Bosne s njezinim susjedima2, te povjesniari umjetnosti. Prvi su to postigli zato to se trgovina po svojoj naravi najlake otima ideolokim pritiscima i utjecajima i ponaa prema vlastitim zakonitostima, a povjesniari umjetnosti zato, to su u svojim interpretacijama bosanske kulturne prolosti spontano polazili od injenice, da se kultura ne raa kao izoliran in ili proces, nego je stvaralaki produkt raznih utjecaja.3 Te je utjecaje povjesniarima umjetnosti u velikom stupnju uspjelo identificirati i na taj nain nai odgovore na pitanja kontinuiteta i diskontinuiteta u ovome segmentu bosanske povijesti. S recepcijom istraivakih rezultata o kulturnoj povijesti srednjovjekovne Bosne ve drukije stoji. Te se rezultate adaptira - naprimjer u medijima ili kolskim prirunicima - raznim ideolokim predrasudama ili ih se jedno2 Solidni primjeri ovakve historiografije su radovi bh. povjesniara Desanke Koji-Kovaevi i Marka unjia. 3 Kao primjer takve historiografije spomenimo zbornik Radovi sa simpozijuma "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura". Zenica: Izdanja Muzeja grada Zenice III, 1973. 40 stavno ignorira, kako to pokazuje ignorantsko ponaanje prema restauraciji srednjovjekovnog burga Bobovac.4 Kad smo ve kod srednjeg vijeka, seriozna historiografija morat e se temeljitije pozabaviti bosanskim srednjovjekovnim institucijama u njihovu srednjovjekovnom kontekstu, kako bismo nali odgovore na pitanje politikog kontinuiteta i diskontinuiteta izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog razdoblja. U tome smislu bit e potrebna temeljitija istraivanja bosanske heraldike, iz koje e se dati jasnije iitati tota toga to je u ostaloj oskudno sauvanoj grai ostalo nejasno ili jednostavno isputeno.5 Kad je rije o osmanskom razdoblju, onda je jedan od vanih zadataka moderne osmanistike da na temelju osmanskih izvora nae odgovore na pitanja demografskog i institucionalnog kontinuiteta i diskontinuiteta izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog doba na tlu BiH. Drugim rijeima: Koje su srednjovjekovne institucije preivjele osmansko osvojenje Bosne te koje, kada i kakve su se demografske promjene - prije svega seobe i islamizacija dogodile na tlu Bosne u rasponu od 400 godina. Dosadanja hrvatska i posebno srpska historiografija vie-manje su izmicale tim pitanjima i veliale puku kulturu - posebno srpska strana -, da bi u toj kulturi nali argumente za teze o Bosni kao hrvatskoj, odnosno srpskoj zemlji, a o Bonjacima kao Hrvatima odnosno Srbima. Dakako, u takvim pristupima povijesti nije moglo biti ni postavljeno pitanje geneze novog, bonjakog etnosa u BiH, koji se, istina, konstituirao u modernom smislu tek u 20. st.6, ali je njegova povijesna geneza zapoela davno prije. Umjesto toga Bonjake se proglaavalo vjetakom, umjetnom nacijom, koju je izmislio au-stro-ugarski dravnik Benjmin Kllay, a jugoslavenski komunisti priznali i prilagodili svojim politikim potrebama. 4 O tome Maja Lovrenovi, "taje nama Bobovac?" Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 166,19. 7. 2002, pp. 40-41. 27

5 O ovom problemu Sreko M. Daja, "Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije", u Isti, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL, 1999, Dodatak 1 (pp. 227-249). 6 O tome Sreko M. Daja, Die politische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991). Mit besonderer Bercksichtigung Bosnien-Herzegowinas. Mnchen: R. Oldenborug Verlag 2002, posebno 3. poglavlje pod naslovom "Bosnien-Herzegowina im jugoslawischen Staat", pp. 159-261. (Untersuchunge zur Gegenwartskunde Sdosteuropas 37.). 41 Bonjaka historiografija na srpsko-hrvatski procjep odgovorila je posebnim zanimanjem za osmansko razdoblje bosanske povijesti (to je razumljivo!) i spekulativnim traenjem vlastitih korijena u bosanskom srednjovjekovlju (toje s pozicija novije kritike historiografije opsoletno i neprihvatljivo!). Do znanstvenih kritikih konfrontacija izmeu spomenutih triju historiografija i njihovih lobija na meunarodnom planu jo nije dolo.7 Umjesto toga prisutan je jednostran pristup povijesnim izvorima, odnosno nekritiko pobijanje iskaza jednih izvora iskazima drugih ili pak jednostavno meusobno ignoriranje. Facit: U dasadanjim povijesnim pogledima na prolost Bosne prevlast su zadrali mitoloki tipovi historiogafije. Mitologizacije bosanske povijesti daju se ulanati u tri mitoloka balkanska sklopa, koje su organizatori ovoga skupa predstavili kao okvir historiografskih diskursa - tj. mit o samoniklosti i samobitnosti, mit o starodrevnosti i mit antemurale kao metafora za meusobna duhovna, kulturna i politika razgraniavanja meu balkanskim narodima - ali bosanska mitoloka paleta je "bogatija" i polimorfnija, negoli je to sluaj s bilo kojom drugom balkanskom regijom. Uzroke nastanka toga fenomena treba potraiti u povijesnim promjenama, kojima je Bosna bila temeljitije izloena negoli ostale balkanske zemlje. Paradoksalan karakter povijesnih mitova o Bosni lei u tome, to se njima pokuava osporiti injenica, da je Bosna u svojoj povijesti bila izloena intenzivnim demografskim promjenama i utjecajima razliite civilizacijske provenijencije, s ciljem da se u njoj izgradi takva kulturna i politika infrastruktura, koja bi osigurala dominaciju samo jednog naroda a drugim bh. narodima i etnikim skupinama otvorila put u gubljenje vlastitog identiteta i ieznua s povijesne pozornice. Apstrahiramo li od mita o bosanskom krivovjerju ili bogumilstvu, kojim su se sluili suvremenici srednjovjekovne Bosne, da bi Bosnu podvrgli svojim interesima, onda je u modernoj povijesti srpska strana bila ona, koja je prva sustavno mitizirala bosansku povijest, proglaavajui Bosnu srpskom i samo srpskom zemljom. elnici srpske mitizacije Bosne Dositej Obradovi (1742.7 O tome Sreko M. Daja, "Tri kulturno-politike sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografija", Juki 30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155; v. takoer Marko Karamati, "Historiografija s posebnom namjenom. Rat religij na tlu bive Jugoslavije?", Bilten Franjevake teologije Sarajevo, god. 28, br. 2, Sarajevo 2001, pp. 5-20. 42 1811.) i Vuk Stefanovi Karadi (1787.-1811.) reducirali su problem identiteta na jezini medij, pa cjelokupnu jezinu kulturu Bosne proglasili "naj-iim srpskim jezikom." Vukov suvremenik srpski politiar Ilija Garaanin (1812.- 1874.) iao je korak dalje, pa je svojim 28

Naertanijem (1844.) stvorio akcioni program, kako Bosnu "prisajediniti" Srbiji. Posao je nastavila gotovo cjelokupna srpska intelektualna elita, koja koncem 19. st. poinje govoriti o treem, srpskom Balkanu kao pandanu starogrkog i bizantskog Balkana8, da bi povodom izbijanja aneksione krize 1908. tadanje prvo pero srpske znanosti - meunarodno priznati geografi etnolog Jovan Cviji (1865.- 1927.) u brouri pod naslovom Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem (Beograd 1908) Bosnu proglasio ne jednom graninom oblasti, odnosno antemuralem srpstva, nego geografskom i kvalitativnom jezgrom srpskog naroda u cjelini. Jer, prema Cvijiu, Bosna i Hercegovina "nisu za Srbiju i srpski narod ono to su Elzas i Lotringija za Francuze ili Trenta i Trst za Italijane ili alpijske austrijske oblasti za Nemaku, ve ono to je oblast Moskve za Rusiju i to su najvri [sic! najii?!] delovi Nemake i Francuske za ova dva naroda, oni dakle delovi koji su najbolji predstavnici nemake i francuske rase" (pp. 16-17), te upozorio da e vladati "pakleno stanje" sve dok BiH ne doe u srpske ruke, da bi svoj spis zavrio prijetnjom "srpski se problem mora reitisilomrpskiseproblemmorareiti silom" (p. 62, kurziv u originalu), koja je u prijevodima spomenute broure na europske jezike jednostavno isputena. U okvirima dviju jugoslavenskih drava - monarhistike i socijalistike Jugoslavije - provoena je latentna srbizacija Bosne, a ideologem o Bosni i Hercegovini kao srpskoj zemlji dobivao je u srpskoj historiografiji blae i sofisticiranije formulacije, kao toje naprimjer ona, da su se bosanski srednjovjekovni kraljevi krunili srpskom krunom.9 8 O tome i dalje Sreko M. Daja, Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie. Mnchen: R. Oldenbourg Verlag, 1994, pp. 192-197, 232-233. (Sdosteuropische Arbeiten 93.). Hrvatsko izdanje, naalost s mnogo tiskarskih pogreaka, pod naslovom Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Inteligencija izmeu tradicije i ideologije, MostarZagreb: ZIRAL, 2002, pp. 194-199,234. Usp. Lazo M. Kosti, ta su Srbi mislili o Bosni. Politiko-istorijska studija. Mnchen: Iskra, 21975; Ljubinka Trgovevi, Naunici Srbije i stvaranje jugoslovenske drave 1914-1920. Beograd: Narodna knjiga/ Srpska knjievna zadruga, 1986. 9 O tome Sreko M. Daja, op. cit. gore u bilj. 5; v. Dubravko Lovrenovi, "Srbija na Zapadu". Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 175, 6. 10. 2000, pp. 50-51. 43 Za razliku od srpskih "dosljednjih" i "tvrdih" mitologizacija bosanske povijesti, hrvatske percepcije Bosne mnogo su "nesigurnije" i "nedosljedni-je". U hrvatskom sluaju suoeni smo s radikalnim zaokretom, koji se zbio u vremenskom rasponu od Ante Straevia (1825. 1896.) do Franje Tumana (1922. - 1999.). Ante Starevi je u bosanskomuslimanskom gornjem sloju drutva vidio "najstarije europsko i najie hrvatsko plemstvo," a hrvatska historiografija 19. stoljea Bosnu je smatrala hrvatskom zemljom na temelju povijesnog prava, prema kojemu je srednjovjekovna Bosna pripadala hrvatskom politikom i kulturnom korpusu. Otklon od te pankroatistike predodbe o Bosni i Hercegovini zapoeo je jo u austro-ugarskom razdoblju, kada se hrvatska politika i intelektualna elita kolebala izmeu velikohrvatstva i difuzno zamiljenog jugoslavenstva10 te se produbio u prvoj Jugoslaviji (1918. - 1941.), koja je bila definirana kao drava "troimenog naroda" Srba, Hrvata i Slovenaca, ali se politike elite nisu mogle sloiti oko oblika drave - unitarna drava ili pak trolana federacija Srba, Hrvata i Slovenaca. U politikom sporu o Jugoslaviji kao dravi triju naroda (hrvatsko i slovensko shvaanje) ili pak samo triju plemena jednog jedincatog naroda (srpsko shvaanje), ni srpska ni hrvatska strana nisu vodile rauna o specifinom povijesnom, 29

demografskom i politikom razvitku BiH, nego su traile rjeenje iskljuivo u srbizaciji odnosno kroatizaciji, da bi na koncu tzv. Srpsko-hrvatskim sporazumom 1939. meusobno podijelili ovu zemlju. Tu suenu koncepciju o BiH kao zemlji iskljuivo hrvatskih i srpskih interesa komunistiki reim Druge Jugoslavije djelomino e dodue korigirati, ali zbog vlastitih sistemu imanentnih drutvenih i politikih predrasuda nee uspjeti prevladati11, tako da e bh. drutvo nakon sloma komunistike Jugoslavije put u budunost opet potraiti u izrazito nacionalistikim konceptima, a hrvatska politika pod vodstvom Franje Tumana ne samo napustiti iluziju o Bosanskim Muslimanima kao Hrvatima islamske vjeroispovijesti, nego svoju politiku graditi na postavkama Srpsko10 Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju ..., pp. 200-209, 223228. 11 O tome Sreko M. Daja, op. cit. gore u bilj. 6. 44 hrvatskog sporazuma iz 1939., Bosnu nazivati "kolonijalnom tvorevinom"12, a bosanskohercegovake Hrvate s kontinuiranom prisutnou i tradicijom na tlu BiH od srednjeg vijeka do danas podvesti pod kategoriju dijaspore na slian nain kao iseljene Hrvate u Americi ili Australiji. Nesigurnost hrvatske povijesno-mitoloke percepcije BiH kao iskljuivo hrvatske odnosno katolike zemlje reflektira se i u odsutnosti vienja Bosne kao hrvatskog antemuralea. Upotrebu metafore antemurale za BiH susreo sam dosada u zapadnim izvorima samo jedanput, i to ne u izvornom ideolokom kontekstu kao antemurale christianitatis, nego u strategijskim razmiljanjima habsburkih eksperata u sklopu priprema austrijsko-turskog rata 1737.- 1739. U spisu pod naslovom "Zbirka povijesno-zemljopisnih zapaanja o Bosanskom Kraljevstvu, neko pod ugarskom nadlenou, u povodu pokretanja carskog oruja protiv Bosne godine 1737." objavljenom u Leidenu iste godine, anonimni autor - koji je na primjerku knjinice Georg-August-Universitta u Gttingenu identificiran kao "Jo[hann] Gerhard Mejer von Berghen" - saima tadanje europsko historiografsko znanje o Bosni na 148 stranica i pledira za habsburko osvojenja Bosne na sljedei nain: Iz gornjeg opisa poloaja Bosne jasno slijedi, da bi Bosna nakon zauzea mogla postati bedem kraljevstava Hrvatske i Slavonije na jednoj strani a Srbije na drugoj strani, i time preuzeti ulogu antemurale-a i za ostale zemlje u pozadini. Jer Bosna se, da se tako izrazim, prua kao klin izmeu spomenutih kraljevstava, pa prema tome iz toga slijedi, da e se njezinim osvojenjem razdvojeni rubovi zemalja meusobno ponovno povezati i obrana moi organizirati na kraoj liniji, negoli je to mogue u dosadanjem trostranom obrambenom sustavu. Kao to je naime lake u trokutu izmjeriti hipotenuzu negoli dvije katete ili pak u stocu bazu negoli bokove, tako je, vjerujem, mogue s manje napora sustavom tvrava uvati krajnju granicu Bosne negoli cjelokupni prostor Slavonije na Savi, Hrvatske na Uni te Srbije na granicama poarevakog mira [1718.], koje su izloene opasnostima samom injenicom da se izmeu njih prostire Bosansko Kraljevstvo. Drugim rijeima, iroki prostori spomenutih predjela ne bi bili vie gra12 Bosna i Bonjaci u politici i praksi dr. Franje Tumana. Sarajevo: Vijee Kongresa bonjakih intelektualaca, 1998, pp. 114-116. Tumanov novogodinji razgovor s novinarima 30

citiran prema Slobodnoj Dalmaciji, 31. 12. 1991. i 1. 1. 1992. (Biblioteka Posebna izdanja 29.). 45 nini, nego bi se osvojenjem Bosne nali tako rei u sreditu zemlje, zatieni Bosnom kao titom.13 Odsutnost metafore antemurale u ideolokom smislu na katolikoj i hrvatskoj strani svakako treba dovesti u vezu s povijeu katolicizma u Bosni poevi od 12. st. pa do danas. Etablirani katolicizam s feudalnim obiljejima, kakav se razvio u srednjovjekovnoj Europi, nije bilo mogue instalirati u srednjovjekovnoj Bosni. Srednjovjekovna Crkva bosanska proglaena je heretinom i ve u srednjem vijeku supstituirana neetabliranim oblikom katolicizma u reiji bosanskih franjevaca. Taj neetablirani oblik, koji su franjevci njegovali i proveli kroz dugo osmansko razdoblje bosanske povijesti, nakon uvoenja redovite, dakle etablirane, katolike hijerarhije u BiH 1881. u oima nositelja etabliranog katolicizma nije dobio kvalifikaciju hrvatskog katolikog antemuralea, nego je definiran kao "elemento inalienabile dell' establishment ottomano nelle parti europee dell' Impro Turco"14 i izloen sustavnom pritisku i potiskivanju od strane etablirane katolike hijerarhije u Bosni i Hercegovini do dana dananjega.15 13 Ex supradescripto Bosniae situ apparet, illam si recuperaretur aggeris instar vicinis Croatiae Slavoniae & Serviae Regnis, adeoque Antemuralis loco reliquis retrojacentibus terris inservire posse. Etenim cum dicta inter Regna tanquam cuneus, si ita loqui fas est, procedat, vero nihil magis convenit, qua ut eodem occupato, binae separatae extremitates iterum jungantur, proptereaque una breviore linea muniri possint, quae hactenus trila-terali ambitu defendenda sunt. Vt enim facilius est, in Triangulo Hypotenusam, quam gemina crura, vel in cono basin, quam latera, emetiri, ita & leviori crediderim opera extremam Bosniae faciem praesidiis costodire, quam integrum tractum Slavoniae ad Savum, Croatiae ad Vnnam, Serviae ad Passaarovicensia confinia, continuis, vel ex solo quasi interiacente Bosniae Regno, insidiis Expositarum. Hoc pacto amplus iste dictorum confiniorum ambitus non amplius foret confiniarius, sed quasi in terrae meditullio sub recuperandae Bosniae umbone tectus' etc. Spicilegivm observationum historico-ge-OGRAPHICARVM DE BOSNIAE REGNO HVNGARICI QVONDAM JVRIS OCCASIONE ARMORVM CAESAREORVM HOC ANNO MDCCXXXVII IN BoSNIAM MOTORVM. LvGDVNI BATA-vorvm: impensis Bvartsi, MDCCXXXVII, pp. 139-140. Kurziv S. M. D. 14 Petar Vranki, La chiesa cattolica nella Bosna ed Erzegovina al tempo del vescovofra Rafaele Barii, 1832-1863. Roma 1984, p. 291 (Analecta Gregoriana 235. Series Facultatis Hi-storiae Ecclesiastica: Sectio B 34.). 15 O tome Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918) ..., pp. 46-51. Usp. Stjepan Duvnjak, "Sve dok nas ne nestane", Svjetlo rijei [Sarajevo] god. 20, br. 231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59. 46 Historiografski mitovi Bonjaka daju se periodizirati u dvije faze. Prva faza tvrdo je vezana uz pripadnost Osmanskom carstvu i njom izrazito dominira mit o Bosni kao serhatu odnosno islamskom antemuraleu prema Zapadu. U tome smislu muslimanski bonjaki kroniari 31

austrijsko-turskih ratova, posebno onih u 18. stoljeu. Omer Novljanin i Ahmed Hadinesimovi16, govore o "islamskim borcima" odnosno "borcima za vjeru" (pp. 26, 29, 30, 107, 114 itd.), o "islamskim bajracima, ukraenim pobjedonosnom bojom, ukrtenim s nevjernikim bajracima koji su sipali nesreu" (p. 50), o islamskim gazijama uronjenim u dumanski plijen kao u more" (p. 52), a o Bosni kao "islamskoj krajini" (p. 71), "bedemu i vrstoj granici islama" (pp. 112, 126), o "serhat-skim ratnicima" (p. 73), koji se s oduevljenjem bore "dajui za vjeru i duu i glavu" (p. 42). "Osim mukaraca, koji se ubrajaju u borce i ene su, po starom bosanskom obiaju, prilazile s oduevljenjem, i bacajui sa sebe ensku odjeu, oblaile su ratnu i pojavljivale se na bojnom polju. Stavljale su na glave posebne kalpake i oblaile akire, pa su hitajui okretnim i brzim koracima, nastupale u bojne redove, da bi se nale u akciji."(p 28). Nasuprot pripadnicima islama "neprijatelji Carstva i vjere" (p. 23) esto su prikazani kao vjerolomnici (pp. 32, 112) te moralni i ratni gubitnici, koje "hvata strah i neraspoloenje" pred moralnom nadmoi muslimana (pp. 51-52, 81-82). to se tie bosanskog domaeg neislamskog puanstva, ono se spominje u vezi s borbama za Banju Luku 1737. u dvostrukom konktekstu: jednom kao politiki nepouzdan element, odnosno "raja, koja je povezana s Austrijom" (p. 54) i "raja, koju se na oku dri" (p. 58), a drugi put kao "tienici islamske drave", koje se [prisilno?!] regrutira za ispomo islamskoj vojsci. Jer "s dozvolom kadije iz Sarajeva je pokupljeno i naoruano oko pet stotina zimmija, pa su oni, da bi pomogli islamskoj vojsci, poslani prema Banjaluci. Meutim, Bogu hvala, kada su stigli, njihova pomo vie nije bila potrebna" (p. 58). Najznaajniji muslimansko-bonjaki kroniar 19. stoljea Salih Sidki Hadihuseinovi (1825.- 1888.), poznatiji pod nadimkom Muvekkit, jer se bavio islamskim kalendarom17, pri pisanju svoje kronike kree se u istim terOmer Novljanin i Ahmed Hadinesimovi, Odbrana Bosne 1746-1739 (dvije bosanske kronike). Preveli i priredili Fehim Nametak i Lamija Hadiosmanovi. Zenica: Islamska pedagoka akademija, 1994. O Muvekkitu i njegovu djelu v. predgovor na bosanskom, engleskom i arapskom jeziku 47 minolokim i ideolokim kategorijama o Bosni ne samo kao domovini Bosanskih Muslimana, nego i kao o islamskom antemuraleu u osmanskom razdoblju bosanske povijesti (v. knj. 1, pp. 5-6). Ali za razliku od svojih prethodnika, koji se nisu interesirali za bosansko srednjovjekovlje i koji nisu doivjeli konac osmanske epohe u Bosni, Muvekkit je doivo taj konac i zainteresirao se i za vrijeme koje je prethodilo osmanskom razdoblju, pa je, kako to konstatiraju izdavai njegova djela, po tome on "prvi Bonjak koji je prikazao predosman-sko vrijeme Bosne" (p. XII). Muvekkitov prikaz bosanskog srednjovjekovlja nije na nivou dostignua njemu suvremene historiografije, nego je optereen legendama i netonostima, na koje tek tu i tamo upozoravaju prevoditelji, odnosno komentatori njegova djela. Od tada do danas bonjaka je historiografija i historiografska publicistika prevalila dug put. Pri tome se kretala u dva pravca - znanstveno-istraiva-kom i mitologizatorskom. Znatan dio bonjakih povjesniara posvetio se istraivanju osmanskog, austro-ugarskog i jugoslavistikog razdoblja bosanske povijesti. Kako je veina tih istraivanja obavljena u 32

vrijeme druge Jugoslavije, koja se definirala kao socijalistika drava, istraivaki rezultati su esto "obojeni" marksistikim shemama o povijesti i drutvu - kao primjer takve historiografije spomenimo osmanistu Nedima Filipovia (1915.- 1984.)18 - ali znanstvena suverenost autor time ne biva dokinuta, osobito kada je u pitanju socijalna i privredna povijest. Neto slino bi se moglo rei i za bonjake i druge istraivae au-stro-ugarskog i jugoslavistikog razdoblja, ali nije cilj ovoga priloga, da se tim aspektom detaljnije bavi. U skladu s postavljenom temom pozornost treba svratiti na bonjake mi-tologizacije bosanske povijesti, koje su kod nekih autora noene uvjerenjem, da se srpskim i hrvatskim mitologizacijama treba suprotstaviti vlastitim, tj. bonjakim historiografskim mitovima, kako se u jednom interviewu izrazio Mustafa Imamovi, autor u bonjakoj javnosti zapaene knjige Historija Bood Enesa Pelidije: Salih Sidki Hadihuseinovi Muvekkit, Povijest Bosne [Tarih-i Bosna]. Knj. 1-2. S turskog preveli Abdulah Polimac et alt. Sarajevo: El-Kalem, 1999, knj. 1, pp. ILII. 18 O Nedimu Filipoviu v. zbornik Okrugli sto: Nauno djelo Nedima Filipovia, Sarajevo, 23. novembra 1999. Sarajevo, 2000. (Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, posebna izdanja 112, odjeljenje drutvenih nauka knj. 32). 48 njaka [11997; 21998]19. Pristupimo li fenomenu mitologiziranja iz perspektive pojedinih razdoblja bosanske povijesti, pada u oi prividan paradoks, naime na jednoj strani injenica da se glavni bonjaki mitologemi odnose na bosansko srednjovjekovlje, a na drugoj strani da se dosada nijedan bonjaki istraiva nije profilirao kao ozbiljan medijavelist. Umjesto toga imamo itavu paletu publicista i kvaziznanstvenika, koji se ne ustruavaju ni od najneobuzdanijih spekulacija i manipulacija s povijesnim izvorima, kako bi ispleli duhovno, demografsko i politiko tkivo o nepretrgnutom kontinuitetu izmeu srednjovjekovne i osmanske Bosne, odnosno izmeu srednjovjekovnih Bonjana i osmanskih Bonjaka i time osigurali itimeosiguralisamoniklost, samobitnost, starodrevnost i moralnu izvrsnostbonjakog naroda. U tom mitolokom spletu zacijelo dominantnu poziciju zauzima bogumilski mit, koji je formuliran u austro-ugarskom razdoblju i otada dobiva sve fantastinije oblike20. Nesreene crkvene prilike u sredn