HALIL DUBRAN

GLAS PJESNIKA

NASLOV IZVORNIKA A Poet's Voice

prijevod Irena Jakeli

Feniks, Zagreb, 1999.

Prvi dio

Snaga milosra utkana je duboko u moje srce i ja, trgajui penicu, slaem je

u kitice i dijelim je gladnima.

Moja dua daje ivot vinogradima i ja tijetim njene bobe i dajem soka ednima.

Nebo napaja uljem moju svjetiljku i ja je stavljam na svoj prozor kako bih

osvijetlio put strancu u noi. inim sve ove stvari jer ja ivim u njima; i ako e

sudbina svezati moje ruke i sprijeiti me u ovim inima, smrt e tada biti jedina

moja udnja. Jer ja sam pjesnik i ako ne mogu dati, odbit u i primiti.

ovjeanstvo bjesni kao oluja, ali ja samo pomatram u tiini jer znam da e

oluja proi dokle god Bog sve vidi.

Ljudi tee zemaljskim stvarima, a ja oduvijek eznem za zagrljajem tvrave

ljubavi koja e me proistiti svojom vatrom i odagnati neovjenost iz mojega

srca.

Materijalne stvari usmruju ovjeka bez patnje; ljubav ga budi oivljavajuim

bolima.

Ljudi su podijeljeni na razne klanove i plemena, pripadaju zemljama i

gradovima. No ja se osjeam strancem u svim zajednicama i ne pripadam niti

jednom stanitu. Svijet je moja zemlja, ovjeanstvo je moje pleme.

Ljudi su slabi i alosno je to se dijele izmeu sebe. Svijet je uzak i nije mudro

rasipati ga na kraljevine, carstva i provincije.

Ljudi se udruuju jedino kako bi unitili hramove due i pruaju ruke jedni

drugima kako bi sagradili svetilita zemaljskim tijelima. Ja stojim usamljen slu-

ajui glas nade iz svoje dubine kako mi kazuje: "Kao to ljubav oivljuje srce

ovjeje s boli, tako ga neznanje ui putu prema znanju." Bol i neznanje vode k

velikoj radosti i znanju jer Najvie Bie nije stvorilo nita zlo pod suncem.

Drugi dio

Ja eznem za svojom prelijepom zemljom i ljubim njezin narod radi njegove

bijede. Ali desi li se da, potaknuti izrabljivanjem i onim to zovu "patriotskim

duhom", itelji moje zemlje postanu ubojicama i nasrnu na zemlju moga

susjeda, tada u ponad svake ovjeje okrutnosti mrziti svoju zemlju i svoje

ljude.

Pojem molitvu svojega rodnog mjesta i udim vidjeti dom svojega djetinjstva,

ali ako su ljudi u tom domu odbili pruiti hranu i utoite vapijuem na-

mjerniku, obratit u svoju molitvu u bijes i svoju enju u zaborav. Moj

unutranji glas kazat e: "Kua koja ne primi onoga kojem je to potrebno, nije

dostojna niega doli razaranja."

Ja ljubim svoje rodno selo dijelom svoje ljubavi za svoju zemlju; i ljubim svoju

domovinu dijelom svoje ljubavi za Zemlju, koja je itava moja domovina; i

ljubim Zemlju svim svojim biem jer ona je nebo ovjenosti, manifest Bojega

duha.

ovjeanstvo je duh Najviega Bia na zemlji i to Najvie Bie posveuje

ljubav i dobru volju. Ali ljudi se izruguju ovakvim uenjima. Isus Nazareanin

je sluao i raspee bijae ono to dobi; Sokrat u glas i slijeae ga i isto tako

pade tjelesnom rtvom. Sljedbenici Nazareanina i Sokrata sljedbenici su

Boanstva i kako ih ljudi ne mogu ubiti, ismijavaju ih, govorei: "Poruga je

gora od ubojstva".

Jeruzalem ne mogae ubiti Nazareanina, niti Atena Sokrata; oni ive i dalje i

ivjet e vjeno. Poruga ne moe likovati nad sljedbenicima Bojim. Oni ive i

rastu zauvijek.

Trei dio

Ti jesi moj brat zato to si ovjek i obojica smo sinovi Duha Svetoga; isti smo i

sainjeni od iste zemlje.

Ti si ovdje da mi bude suputnik na ivotnom putu i pomo u spoznavanju

skrivene Istine. Ti si ovjek i, stoga, ljubim te kao brata.

Moe o meni govoriti to eli, jer Sutra e te odnijeti i podastrijeti tvoje rijei

kao dokaz na svojem sudu i zavrijedit e pravdu.

Moe od mene odnijeti sve to posjedujem, jer moja gramzivost bijae ta koja

poticae zgrtanje dobra i, ako e te to uiniti sretnim, predajem ti svoja dobra.

Moe mi uiniti to eli, ali nee moi dotai moju Istinu.

Moe proliti moju krv i spaliti moje tijelo, ali ne moe ubiti niti povrijediti

moj duh.

Moe okovati moje ruke lancima i na moje noge staviti negve, zatvoriti me u

mraan zatvor, ali nee moi zarobiti moju misao, jer ona je slobodna poput

daha u prostranom nebu.

Ti si moj brat i ja te ljubim. Ljubim te klanjajui se u tvojoj crkvi, kleei u

tvojem hramu i molei u tvojoj damiji. Ti i ja i svi, djeca smo jedne religije, jer

razliiti su putovi religija tek prsti ljubee ruke Najviega Bia, pruene svima,

pruajui punou duha svima, strepei hoe li je prihvatiti svi.

Ljubim te zbog tvoje Istine, roene iz tvoga znanja; one Istine koju ja ne vidim

zbog svojeg neznanja. Ali ja je potujem kao Boje djelo, jer ona je djelo duha.

Tvoja i moja Istina susrest e se u nadolazeem svijetu i zablistati kao miris

cvijea, stapajui se u jednu, cijelu i vjenu Istinu, sauvanu i ivuu u vjenosti

Ljubavi i Ljepote.

Ljubim te jer si slab prije nego postaje jaki ugnjetava i zato to si siromaan

prije nego postaje poudno bogat. Zato lijem suze i pruam ti konak; i negdje u

pozadini svojih suza vidim te u zagrljaju ruku Pravde, kako se smije i oprata

svojim muiteljima. Ti si moj brat i ja te ljubim.

etvrti dio

Ti si moj brat, ali zato se prepire sa mnom? Zato nasre na moju zemlju i

pokuava me podjarmiti kako bi zadovoljio one koji eznu za slavom i vlau?

Zato naputa svoju enu i djecu, slijedei Smrt u udaljenu zemlju, da bi

udovoljio onima koji slavu kupuju tvojom krvlju a visoke poasti suzama tvoje

majke?

Je li ast ovjeku ubiti brata ovjeka? Ako smatra da je to ast, neka to bude

jedan in tovanja i izgradi hram Kainu koji je usmrtio svojega brata Abela.

Je li samoodranje prvi zakon Prirode? Zato te, onda, Gramzljivost pouruje na

samortvovanje samo zato da bi time postigla svoj cilj - povrijedila tvoju brau?

uvaj se, brate moj, voe koji zbori: "Ljubav postojanja obvezuje nas da ljude

liimo njihovih prava!" Ja ti, pak, zborim ovako: tititi prava drugih

najplemenitiji je i najdivniji in ovjekov; ako moje postojanje zahtijeva od

mene da ubijam, smrt mi je tada asnija, i ako ne mogu pronai nekoga tko bi

mi, ubivi me, obranio ast, neu se libiti sam si oduzeti ivot za ljubav

Vjenosti, prije negoli Vjenost doe sama.

Sebinost je, brate moj, uzrok slijepoj nadmoi, a nadmo stvara klanstvo, a

klanstvo stvara autoritete koji vode neslogama i podjarmljivanju.

Dua vjeruje u mo znanja i pravde nad mranim neznanjem; ona nijee

autoritet koji se udruuje s maem kako bi branio i osnaio neznanje i ugnjeta-

vanje - onaj autoritet koji je unitio Babilon, protresao temelje Jeruzalema i

ostavio Rim u ruevinama. Onaj koji je ljude naveo da velikane nazivaju zloin-

cima; pisce da pljuju njihova imena; povjesniare da povezuju prie o njihovoj

neovjenosti kako bi dobili pohvalu.

Jedini autoritet koji priznajem jest znanje o uvanju i mirnom priznanju

Prirodnog Zakona Pravde. Koju to pravdu vlast slijedi ubijajui ubojicu? Za-

tvarajui provalnika?

Nasrui na susjednu zemlju i porobljavajui njezin narod?

to pravda misli o vlasti pod kojom ubojica kanjava onoga koji je ubio, a

lopov osuuje onoga koji krade?

Ti si moj brat i ja te ljubim; Ljubav je pravda svim svojim dostojanstvom i

svom svojom snagom. Da pravda nije podrala moju ljubav prema tebi, ne

gledajui kojem plemenu ili zajednici pripada, bio bih varalica koja prikriva

runou sebinosti vanjskim pokrovom iste Ijubavi.

Zakljuak

Moja je dua moj drug koji me tjei u bijedi i nedaama ivota. Onaj tko se ne

sprijatelji sa svojom duom, neprijatelj je ovjeanstva, i onaj koji ne pronae

ovjeno vodstvo u samome sebi, ieznut e u oajanju. ivot se pomalja iz

unutarnjosti, on ne dolazi iz okoline.

Doao sam da bih rekao rije i sada u je izrei. Ali ako smrt sprijei njezinu

objavu, bit e izreena Sutra, jer Sutra nikada ne ostavlja tajnu u knjizi Vje-

nosti.

Doao sam ivjeti u slavi Ljubavi i svjetlosti Ljepote, koje su obje odrazi Boji.

Ja ivim ovdje i ljudi me ne mogu izagnati iz domene ivota jer znaju da u

ivjeti u smrti. Ako mi iskopaju oi sluat u mrmore Ljubavi i pjesme Ljepote.

Ako mi zatvore ui, uivat u u dodiru daha isprepletenom s dimom gorue

Ljubavi i mirisom Ljepote.

Doao sam ovamo da budem svima i sa svima, i ono to danas inim usamljen,

jekom e Sutra obavijati ljude.

Ono to danas zbori moje usamljeno srce, pojat e sutra srca mnogih.

OLUJA

Prvi dio

Yusif El Fakhri bijae u dobi od trideset godina kada odlui otuiti se od

drutva, te ode ivjeti u izoliranu pustinjaku nastambu u blizini doline

Keedesha u sjevernom Libanonu. Ljudi iz oblinjih sela ue raznorazne prie o

Yusifu; neke su kazivale da mu obitelj bijae imuna i plemenita roda, a da on

ljubljae enu koja ga iznevjeri, to ga konano i potaknu na samotan ivot, dok

druge govorahu da bijae pjesnik koji odbjee iz glamuroznoga grada te se

povue u pustinju ne bi li sabrao misli i naao svoju inspiraciju; mnogi su, pak,

bili uvjereni da bijae mistik povezan sa spiritualnim svijetom, iako je veina

inzistirala na uvjerenju da bijae luak.

to se mene tie, nisam mogao izvui nikakav zakljuak u pogledu tog ovjeka,

znajui da u njegovom srcu mora postojati nekakva duboka tajna, ijem

otkrivenju se nisam elio utei u svrhu neodreenih spekulacija. Dugo sam ivio

u nadi da e mi se pruiti prilika da upoznam tog udnovatog ovjeka. Trudio

sam se na razliite naine pridobiti Yusifovo prijateljstvo kako bih mogao

prouavati njegovu stvarnost i nauiti njegovu priu, istraujui Yusifovu

ivotnu ulogu, ali moji napori bili su uzaludni. Kada sam ga po prvi puta susreo,

etao je libanonskom umom svetih cedrova i pozdravih ga najbiranijim

rijeima, ali on mi odzdravi tek neznatnim kimanjem glave i ode dugim

koracima.

Drugom prilikom ugledah ga kako stoji u sreditu samostanskog vinograda,

ponovno sam mu priao i pozdravio ga, kazujui: "Seljani kau da je ovaj sa-

mostan izgradila grupa Sirijaca u etrnaestom stoljeu; poznajete li ita od

njegove povijesti?" On odvrati hladno: "Ne znam tko je izgradio ovaj samostan,

niti bih to elio znati." I okrenuvi mi lea, nehajno doda: "Zato ne upitate

svoga djeda ili baku, koji su stariji od mene, te bolje poznaju povijest ove doline

negoli ja?" Spoznavi odjednom potpuni svoj neuspjeh, napustih ga.

Prou tako dvije godine, a neobini ivot ovog udnovatog ovjeka sveudilj

golicae moj um i ometae mi san.

Drugi dio

U jesen jednoga dana, dok sam tumarao brdima i breuljcima u blizini nastambe

Yusifa El Fakhrija, zahvati me iznenada snaan vjetar i bjesnea kia, i oluja me

odbacivae na sve strane poput broda slomljena kormila ije jarbolje je uragan

odbacio u pobjenjelo more. Jedva sam jedvice upravio svoje korake prema

Yusifovom kuerku, govorei samome sebi: 'Ovo je prilika za kojom sam dugo

eznuo i oluja e mi biti izlikom za ulazak, a mokra odjea dobrim razlogom za

zadravanje.'

Bio sam u bijednom stanju kada sam stigao do nastambe i kada sam zakucao na

vrata, otvori mi ovjek kojeg sam tako udio vidjeti. U jednoj ruci drao je

umiruu pticu, ija glava bijae povrijeena, a krila slomljena. Pozdravih ga

govorei: "Molim vas za oprost to ovako upadam. Bjesnea oluja zahvatila me

daleko od moga doma." Nabrao je obrve, govorei: "Mnogo je pilja u ovoj

divljini kojima ste se mogli utei." Ipak, nije mi zatvorio vrata i srce mi poe

udarati sve bre jer bijah tako blizu ostvarenja svoje goleme elje. Poeo je

dodirivati ptiju glavicu s najveom pozornou i zanimanjem, pokazujui time

kvalitetu koja bijae vana mojem srcu. Biv sam iznenaen dvjema suprotnim

karakteristikama koje sam pronaao u tom ovjeku - istodobno milosre i

okrutnost. Postadosmo svjesni razvuene utnje. Njemu je smetala moja

prisutnost, ja sam udio da ostanem.

inilo se kao da je iitao moju misao, jer je pogledao nagore i rekao: "Oluja je

ista i odbija jesti kiselo meso. Zato toliko ezne za bijegom od nje?"

Odgovorih mu s trakom humora: "Oluja moda ne udi za slanim ili kiselim

stvarima, ali raspoloena je zalediti i ponuditi razne stvari i zacijelo bi uivala

pojesti me kad bi me ponovno epala." Izraz lica bio mu je otar kada mi je

odvratio: "Oluja bi ti iskazala veliku ast, koje ti nisi vrijedan, kada bi te progu-

tala." Sloih se: "Da, gospodine, pobjegao sam od oluje kako ne bih bio

poaen au koje nisam dostojan." Okrenuo je od mene svoje lice

pokuavajui prikriti osmijeh i potom se uputio k drvenoj klupi pored ognjita i

pozvao me da se odmorim i osuim odjeu. Jedva sam prikrivao svoje

ushienje.

Zahvalih mu i zasjedoh, dok se on smjestio meni nasuprot, na klupi isklesanoj iz

stijene. Gurnuo je vrhove prstiju u zemljanu posudu ispunjenu nekom vrstom

ulja, stavljajui ih njeno na ptiju glavu i krila. Ne podiui glavu ree:

"Snaan vjetar oborio je ovu pticu na stijene, izmeu ivota i Smrti." Odvratio

sam usporedbom: "Isti je vjetar mene nanio na vaa vrata, na vrijeme da sprijei

da moja glava bude povrijeena, a krila slomljena."

Pogledao me ozbiljno i rekao: "Moja je elja da ovjek pokazuje ptiji instinkt i

moja je elja da oluja slomi ljudska krila. Jer ovjek je sklon strahovanju i

malodunosti i kada osjeti buenje oluje, uspue u pukotine i pilje zemlje i

krije se."

Moja namjera bila je izvui iz njega priu o njegovu dobrovoljnom progonstvu

te sam izazivao: "Da, ptice posjeduju asnost i hrabrost koje ovjek ne poznaje.

ovjek ivi u sjeni zakona i obiaja koje je osmislio sam i prilagodio sebi, ali

ptice ive u skladu s onim istim slobodnim Vjenim Zakonom koji nagoni

Zemlju da slijedi svoj moni put oko Sunca." Njegove oi i lice zasjahu, kao da

je u meni pronaao uenika punog razumijevanja, pa uskliknu: "Bravo! Ako

vjeruje u vlastite rijei, trebao bi napustiti civilizaciju i njene okuene zakone i

tradicije, i ivjeti poput ptice, u svijetu praznom od svega osim velianstvenog

zakona neba i zemlje.

Vjerovanje je lijepa stvar, ali smjetanje te vjere u izvrenje ispit je snage.

Mnogo ih je koji govore kao morska jeka, ali njihovi ivoti su uski i ustajali,

poput movare koja trune. Mnogo ih je koji podiu glave nad planinske

vrhunce, ali njihovi dusi ostaju spavati u tmini pilja." Drhtei je ustao sa svoje

stolice i stavio pticu na smotanu tkaninu pored prozora.

Stavio je sveanj suhoga prua u vatru, govorei: "Skini sandale i ugrij noge, jer

vlanost teti ovjekovu zdravlju. Dobro se osui i udobno smjesti."

Yusifova je gostoljubivost potpirivala moje nade. Priao sam blie vatri i para je

sukljala iz moje mokre odjee. Dok je on stajao na vratima zurei u siva nebesa,

moj um je istraivao, pokuavajui to prije pronai magian prolaz u njegovu

prolost. Nevino upitah: "Ima li dugo da ste doli ovamo?"

Odgovorio je tiho, ni ne pogledavi me: "Doao sam na ovo mjesto kada zemlja

jo ne imaae oblika i bijae ledina; tama se prostirae nad licem dubine. I Duh

Gospodnji nadvijae se nad licem voda."

Bijah prestravljen ovim rijeima! Borei se da sakupim svoje ratrkane i

zaprepatene misli, rekao sam sebi: 'Kako nevjerojatan je ovaj ovjek! I kako je

teak put koji vodi prema njegovoj stvarnosti! Ali moram nasrtati oprezno i

polagano i strpljivo dok se njegova uzdrljivost ne obrati u razgovor i njegova

udnovatost u razumijevanje.'

Trei dio

No je sputala svoj crni pokrov nad ove doline, a oluja je vrtoglavo zvidala i

kia postajala sve jaom. Poeo sam zamiljati da ponovno nailazi Biblijski

potop, kako bi istrijebio ivot i isprao ovjeju neist s lica Boje zemlje.

inilo se da je pobuna elemenata zaela u Yusifovu srcu spokoj kakav se

obino javlja kao reakcija na temperament i obraa samou u drutvenost. Za-

palio je dvije svijee, a potom pred mene stavio vr vina i veliki pladanj na

kojem su se nalazili kruh, sir, masline, med i neto suena voa. Onda je sjeo

blizu mene i nakon isprike zbog male koliine - ali ne i zbog jednostavnosti -

hrane pozvao me da mu se pridruim.

Uivali smo objedujui u tiini punoj razumijevanja, oslukujui krike vjetra i

pla kie, a ja sam istovremeno paljivo promatrao njegovo lice, pokuavajui

dokuiti njegove tajne i proniknuti u motive koji bi mogli podcrtati njegovo

neobino postojanje. Kada bijae dovrio, posegnu za bakrenim kotliem nad

vatrom i nali istu, aromatinu kavu u dvije alice; zatim otvori jednu kutijicu i

ponudi me cigaretom, oslovljavajui me sa "Brate". Uzeh jednu da mi se nae

uz kavu, ne vjerujui onome to moje oi gledahu. Promatrao me smijeei se i

nakon to je uvukao duboko jedan dim i nalio si malo kave, ree: "Zacijelo

razmilja o tome otkud ovdje vino, duhan i kava, moda se takoer pita o

mojoj hrani i komforu. Tvoja je znatielja u svakom sluaju opravdana, jer ti si

jedan od mnogih koji vjeruju da biti daleko od ljudi znai biti odsutan iz samoga

ivota i odricati se svih uitaka." Brzo sam se sloio: "Da, mudraci kau da onaj

tko odbjegne od svijeta kako bi u samoi tovao Boga ostaje onkraj svih uitaka

i obilja ivota, te se namiruje samim proizvodima Bojim i ivi samo na

biljkama i vodi."

Potom se zamisli i nakon nekoliko trenutaka polako izgovori: "Ja sam mogao

tovati Boga dok sam ivio meu Njegovim stvorenjima, jer tovanje ne

zahtijeva samovanje. Nisam napustio ljude kako bih vidio Boga, jer sam ga

uvijek viao u domu svojega oca i majke. Otklonih se od ljudi jer njihove

prirode bijahu drukije od moje, a njihovi snovi ne ivljahu u slozi s mojima.

Napustih ovjeka jer bijah shvatio da se ito moje due okree u jednom smjeru

i ne mrvi u skladu sa itom drugih dua koja se kreu u drugom smjeru.

Napustih civilizaciju jer bijah spoznao da je postala staro i izopaeno stablo,

snano i strano, ije korijenje je bespovratno ukopano u Zemljinoj tmini, a

granje see onkraj oblaka; ali njegov je cvat od pohlepe i zla i zloinatva, a

plodovi od jada i bijede i straha. Kriari su pokuali u nj uklopiti dobro i

promijeniti mu ud, ali ne ponjehu uspjeha. Umrijee razoarani, izmueni i

istrzani."

Yusif se nagnu prema ognjitu kao da iekuje uinak koji su njegove rijei

ostavile na moje srce. Smatrao sam da je najbolje da ostanem sluatelj, te on

nastavi: "Ne, nisam traio samou kako bih molio i vodio pustinjaki ivot ... jer

molitva, koja je pjesma srca, dosie do uiju Bojih ak i kada je zagluena

kricima i plaem tisua glasova. ivjeti ivot pustinjaka znai muiti duu i

tijelo i usmrtiti sklonosti, nain postojanja koji je meni proturjean, jer Bog je

stvorio tijela da budu hramovima due, i naa je misija da zavrijedimo i odrimo

povjerenje koje nam je Bog postavio.

Ne, moj brate, ne poiskah samou iz religioznosti, ve jednostavno da bih

izbjegavao ljude i njihove zakone, njihova uenja i tradicije, njihove ideje i

njihov lani sjaj i njihove jadikovke.

Potraih samou kako ne bih morao gledati lica ljudi koji prodaju sebe i kupuju

za istu cijenu stvari koje su manje vrijedne od njih samih, duhovno i ma-

terijalno.

Potraio sam samou kako ne bih morao susretati one koji ponosno hodaju, s

tisuu smijekova na usnama, dok je u dubinama tisua njihovih srdaca samo

jedna namjera.

Potraio sam samou kako bih se maknuo od onih samozadovoljnih pojedinaca

koji u svojim snovima viaju spektre znanja i vjeruju da su postigli svoj cilj.

Pobjegoh od drutva onih koji viaju samo fantome istine u svojim buenjima, i

izvikuju svijetu kako su potpuno savladali bit istine.

Napustih svijet i potraih samou jer postadoh umoran od susretljivosti one

veine koja vjeruje da je poniznost neka vrst slabosti i milosre vrsta pla-

ljivosti, a snobizam jedan oblik snage.

Potraih samou jer se gnuah onih koji iskreno vjeruju da sunce i mjesec i

zvijezde ne izlaze doli iz njihovih kovega i ne smjetaju se nigdje doli u njiho-

ve vrtove.

Pobjegoh od onih koji se otimlju za poloaje i rastrojavaju ljudima sudbine

bacajui im u oi zlatnu prainu i punei im ui zvucima beznaajnih rijei.

Odbjegoh od propovjednika koji ne ive u skladu sa svojim propovijedima i koji

od ljudi zahtijevaju ono ega se sami ne pridravaju.

Potraih samou jer nikada od ljudi ne doivjeh ljubaznost, ukoliko moje srce

ne plati punu cijenu.

Potraih samou jer se gnuah velike i jezovite institucije koju ljudi nazivaju

civilizacijom - te simetrine nakaze koja se izdie iz vjene bijede ovjeanstva.

Poiskah samou jer se u njoj nalazi pun ivot za duu i za srce i za tijelo.

Pronaoh beskrajne prerije u kojima se odmara suneva svjetlost i gdje cvijee

izdie svoje mirise u svemir, a potoci opijevaju svoj put prema moru. Otkrih

planine u kojima upoznah svjee buenje Proljea i bljetavu enju Ljeta i bo-

gate pjesme Jeseni i prelijepu tajnovitost Zime. Dooh u ovaj udaljeni kutak

Bojeg djelovanja jer udjeh nauiti tajne Univerzuma i prii tik do Bojeg

prijestolja."

Yusif disae duboko kao da se bijae oslobodio tekoga tereta. Oi mu sijahu

udnim i maginim zrakama i na njegovom zraeem licu pojave se znaci

ponosa, volje i zadovoljstva.

Prolo je nekoliko minuta, a ja sam spokojno zurio u nj, utonuvi duboko u

misli, razotkrivajui ono to bijae skriveno u meni; potom ga oslovih ovim

rijeima: "Vi ste nedvojbeno u pravu to se tie veine stvari koje ste izrekli, ali

dijagnozom bolesti drutva dokazali ste i da ste odlian lijenik. Vjerujem da je

bolesnom drutvu prijeko potreban takav lijenik, koji ga moe izlijeiti ili

ubiti. Ovaj rastreseni svijet vapi za vaom panjom. Je li pravedno ili milosrdno

to ste se odvukli od bolesnog pacijenta i uskratili mu svoju pomo?"

Zurio je u me razmiljajui, a zatim ree s izrazom bezizglednosti: "Sve od

poetka svijeta, lijenici su nastojali spasiti ljude od njihovih poremeaja; neki

su se sluili noevima, drugi napitcima, ali poast se beznadno irila. Moja je

elja da se pacijent zadovolji ostajanjem u svom blatnom krevetu i da meditira o

svojim dugo odravanim ranama; no umjesto toga on istee svoje ruke ispod

sveane odore i hvata za vrat svakog tko ga doe posjetiti, te ga stee na smrt.

Kakva ironija! Zli pacijent usmruje doktora i zatim zatvara oi govorei u sebi:

'Bio je odlian lijenik.' Ne, Brate, nitko na zemlji ne moe pomoi ovjean-

stvu. Sija, koliko god iskusan i mudar bio, ne moe nagnati polje da rodi zimi."

Ja sam se sloio: "Ljudska Zima e proi, potom dolazi krasno Proljee i livade

moraju cvjetati, a potoci e ponovno tei dolinama."

Namrtio se i gorko rekao: "aliboe! Je li Gospod podijelio ovjekov ivot -

koji je cjelovito stvorenje - na godinja doba kao to je podijelio godinu? Hoe

li ijedno ovjeje pleme, koje sada ivi u Bojoj istini i duhu, udjeti za

ponovnim povratkom na lice ove zemlje? Hoe li ikada doi vrijeme kada e se

ovjek nastaniti i zadrati u pravoj ruci ivota, radujui se bljeteoj svjetlosti

dana i mirnoj tiini noi? Moe li taj san postati stvarnost? Moe li se materija-

lizirati nakon to je zemlja bila prekrivena ovjejim mesom i uronjena u

ovjeju krv?"

I Yusif stajae i podie ruku prema nebu, kao da pokazuje prema nekom

drugom svijetu i nastavi: "Ovo nije nita doli bezvrijedan san, ali ja ga u sebi

usavravam, i ono to ovdje otkrivam, osvaja sve prostore mojega srca i dolina i

planina." Sada podignu svoj snani glas: "Ono za to zaista znam da je istinito

jest pla mojeg unutarnjeg bia. Ja ovdje ivim i u dubinama mojeg postojanja

nalaze se glad i e, i ja se radujem uivajui u kruhu i vinu ivota iz svojih

posuda koje radim i oblikujem vlastitim rukama. Iz tog razloga zanemario sam

palube ljudi i doao ovamo i ostat u ovdje do samog Svretka!"

Nastavio je uzbueno hodati sobom naprijed-nazad, dok sam ja razmiljao o

njegovim rijeima i o zjapeim ranama drutva. Odvaio sam se ponovno na

taktinu kritiku: "Uglavnom se slaem s veinom vaih razmiljanja i namjera i

zavidim vam na vaoj samoi i samovanju i potujem ih, ali znam da je bijedni

narod pretrpio veliki gubitak vaim otuenjem, jer mu je potreban lijenik pun

razumijevanja koji bi mu pomogao prebroditi potekoe i probuditi duh."

Polako je stresao glavom i rekao: "Ovaj je narod kao i svi narodi. I ljudi su

graeni od istih elemenata i ne razlikuju se osim prema vanjskom izgledu, koji

ne predstavlja nikakvu posljedicu. Bijeda naih orijentalnih naroda bijeda je

svijeta i ono to vi zovete zapadnom civilizacijom nije nita doli drugi spektar

mnogih fantoma tragine prijevare.

Hipokrizija e ostati zauvijek, ak i ako joj nokti budu lakirani i polirani; a

Prijevara se nikada nee izmijeniti ak ni ako njezin dodir postane blag i mek; a

La se nikada nee obratiti u Istinu ak ni ako joj navue svilenu odoru i

smjesti je u palau; i Lakomost nee postati Zadovoljstvo; kao to Zloin nee

postati Vrlina. I Vjeno Ropstvo uenja, obiaja i povijesti ostat e Ropstvo ak

i ako nalii obraz i izmijeni glas. Ropstvo e ostati Ropstvo u svom svojem je-

zovitom obliku, ak i ako samoga sebe nazove Slobodom.

Ne, moj brate, Zapad nije vii od Istoka, niti je nii od njega i razlika koja ih

razdvaja nije vea od one izmeu tigra i lava. Postoji pravedan i savren zakon

koji sam pronaao iza vanjtine drutva, koji izjednauje bijedu, napredak i

neznanje; ne promie jedan narod na raun drugog, niti zakida jedno pleme

kako bi obogatio drugo."

Povikah: "Onda je civilizacija bezvrijedna i sve u njoj je bezvrijedno!" Brzo je

odgovorio: "Da, civilizacija je bezvrijedna i sve u njoj je bezvrijedno. Pro-

nalasci i otkria samo su zabava i utjeha tijelu kada je umorno i slabo. Nagrade

za udaljavanje i osvajanje mora lani su plodovi koji ne zadovoljavaju duu, niti

hrane srce, niti uzdiu duh jer su prirodi daleki. A one strukture i teorije koje

ovjek zove znanjem i umjetnou nisu nita doli zlatni lanci i okovi koje

ovjek vue i raduje se njihovim bljeteim odsjajima i zveeim zvucima. One

su jaki kavezi ije je preage ovjek proizveo prije mnogo godina, ne bivajui

svjestan toga da ih gradi iznutra i da e uskoro postati vlastiti zatvorenik za

vjeke. Da, bezvrijedna su djela ovjeja i bezvrijedne su njegove namjere i sve

na zemlji je bezvrijedno." Zastao je te polako dodao: "I meu svim

bezvrijednostima ivota jedna je stvar koju duh ljubi i zaklinje. Jedna blistava i

usamljena stvar."

"Koja je to?" pokuavao sam saznati ustreptaloga glasa. Gledao me jednu dugu

minutu i zatvorio oi. Sklopio je ruke na grudima dok mu je lice sijalo i mirnim

i ozbiljnim glasom rekao: "To je buenje u duhu; to je buenje u unutarnjim

dubinama srca; to je jedna neodoljiva i velianstvena snaga koja se iznenada

izdie iz ovjekove svijesti i otvara mu oi, te on vidi ivot usred bljetavog

pljuska prelijepe glazbe, okruen krugom silne svjetlosti sa ovjekom kao

stupom ljepote izmeu zemlje i nebeskog svoda. To je plamen koji iznenada

bljesne u duhu i dotakne i proisti srce, uzlazei nad zemlju i skrivajui se u

prostrano nebo. To je dobrota koja okrui ovjekovo srce tako da on zbunjuje i

kudi sve one koji su to nijekali, i pobunjuje se protiv onih koji odbijaju ra-

zumjeti njezino velianstveno znaenje. To je tajna ruka koja je skinula koprenu

s mojih oiju dok sam bio lan zajednice svoje obitelji, svojih prijatelja i svojih

zemljaka.

Mnogo puta sam se pitao i govorio sam sa sobom, kazujui: 'to je Univerzum i

zato sam ja drukiji od onih ljudi koji me gledaju, i kako to da me oni poznaju,

i gdje sam ih upoznao, i zato ivim meu njima? Jesam li ja stranac meu

njima ili su oni ti koji su strani ovoj zemlji, stvoreni od ivota koji je meni

povjerio svoje kljueve?"'

Najednom utihnu, kao da se prisjea neega to je vidio jednom davno,

odbijajui da to objelodani. Zatim je pruio ruke pred sebe i proaptao: "To je

ono to mi se dogodilo prije etiri godine, kada sam napustio svijet i doao na

ovo nenastanjeno mjesto ivjeti u buenju ivota i uivati u lijepim mislima i

prekrasnoj tiini."

Odetao je do vrata gledajui u dubine tmine, kao da se sprema osloviti oluju.

No, govorio je trepereim glasom, kazujui: "To je buenje unutar duha; onaj

tko to zna, ne moe to opisati rijeima; a onaj tko to ne zna, nikad nee

razmiljati o izazovnoj i krasnoj misteriji ivota."

etvrti dio

Proao je sat i Yusif El Fakhri je i dalje hodao po sobi, zastajui nehajno i

zurei u strahotno sivo nebo. Ja sam nastavljao sa utnjom, razmiljajui o

udnom skladu radosti i tuge u njegovom samotnikom ivotu.

Kasnije u noi priao mi je i dugo zurio u moje lice, kao da eli zadrati u

sjeanju sliku ovjeka kojem je razotkrio ganutljive tajne svojega ivota. Glava

mi bijae teka od unutarnje buke, oi zamagljene. Tiho je kazao: "Sada idem u

nonu etnju s olujom, osjetiti blizinu izraza Prirode; to je vjeba u kojoj doista

uivam kada je zima ili jesen. Ovdje se nalazi vino, a ovdje je duhan; molim te

da noas prihvati moj dom kao svoj."

Umotao se u tamnu odoru i dodao, smijeei se: "Molim te da vrsto zatvori

vrata ujutro kada bude odlazio, kako bih izbjegnuo neeljene posjete, jer ja

namjeravam provesti dan u umi svetih cedrova." Potom se uputio prema

vratima, nosei dugaak tap za etnju i zakljuio: "Ako te oluja ponovno

iznenadi u divljini, nemoj oklijevati da potrai utoite u ovoj nastambi.

Nadam se da e nauiti ljubiti, a ne bojati se oluje. Laku no, brate moj."

Otvorio je vrata i iziao, visoko podignute glave, u tminu. Stajao sam na vratima

da bih vidio u kojem je smjeru otiao, ali nestao mi je iz vidokruga. Jo

nekoliko minuta uo sam odjeke njegovih koraka po izlomljenim stijenama

doline.

Peti dio

Stie jutro, nakon noi dubokog razmiljanja i oluja bijae prola, nebo bijae

vedro a planina i ravnica se oporavljahu pod toplim sunevim zrakama. Na

svojem putu prema gradu osjeao sam spiritualno buenje o kojem Yusif El

Fakhri bijae govorio, i ono strujae svakim djeliem mojega bia. utio sam da

moje zraenje mora biti vidljivo. A kada sam se smirio, sve oko mene bijae

suta ljepota i savrenstvo.

im sam dosegao do bunih ljudi i zauo njihove glasove i ugledao njihova

djela, zastao sam i rekao u sebi: "Da, spiritualno buenje najbitnija je stvar u

ovjekovu ivotu i sama svrha postojanja. Nije li civilizacija, u svim svojim

traginim oblicima, najvii motiv za spiritualno buenje? Kako onda moemo

nijekati postojee stvari, kada je samo njihovo postojanje nepobitan dokaz o

njihovoj pripadnosti smiljenom skladu? Sadanja civilizacija moda ima

bezvrijedne namjere, ali vjeni je zakon u tu svrhu ponudio vou iji koraci je

mogu odvesti do osloboenja."

Nikada vie ne vidjeh Yusifa El Fakhrija, jer me u mojim naporima da lijeim

bolesti civilizacije ivot odveo iz sjevernog Libanona kasno u jesen iste godine

i od mene se zahtijevalo da ivim u izgnanstvu u udaljenoj zemlji ije oluje su

kao domae. I ivjeti samotnjaki ivot u toj zemlji neka je vrsta velianstvena

ludila, jer i njezino drutvo boluje.

GRAD MRTVIH

Bio sam se juer odvukao od bune vreve i nastavio prema polju, te stigoh tako

do humka po kojem Priroda bijae prostrla svoju ljupku odoru. Sada sam

napokon mogao disati.

Osvrnuh se i ugledah grad sa njegovim velianstvenim damijama i dravnim

ustanovama obavijenima dimom radionica.

Poeh analizirati ovjekovu misiju, ali uspio sam zakljuiti samo da je vei dio

njegovog ivota odreen borbom i potekoama. Zatim pokuah ne razmiljati o

tome to su uinili Adamovi sinovi, i usredotoiti svoje oi na polje koje je

prijestolje Boje slave. U jednom samotnom kutku polja ugledah groblje okru-

eno topolama.

Tamo, izmeu grada mrtvih i grada ivih, stadoh meditirati. U poetku o

vjenoj tiini, potom o beskrajnoj patnji.

U gradu ivih pronaoh nadu i oaj, ljubav i mrnju, radost i tugu, obilje i

neimatinu, vjeru i poganstvo.

U gradu mrtvih zemlja lei pokopana u zemlji u koju je Priroda pretvara, u

nonoj tiini, u bilju, a potom u ivotinjama, pa u ljudima. Dok je moj um

zapadao u ovakva razmiljanja, ugledah povorku koja se polagano kretala puna

potovanja, uz glazbu koja je nebo punila tugaljivom melodijom. Bijae to jedan

briljivo pripremljen pogreb. Mrtvac praen ivima koji tualjkama oplakuju

njegov odlazak. Kad je povorka pristigla na mjesto ukopa, sveenici zapoee

moliti i paliti tamjan, a glazbenici stadoe puhati u svoje instrumente i prebirati

po icama, tugujui za odlazeim. Zatim predvodnici prioe naprijed jedan iza

drugoga i recitirahu svoje pohvalnice paljivim odabirom rijei.

Na koncu se mnotvo povue, ostavljajui mrtvoga da se odmara u prostranoj i

prelijepoj grobnici, struno izraenoj u kamenu i eljezu i okruenoj

najskupljim vijencima cvijea.

Oni koji ispraahu pokojnika na posljednji poinak vratie se u grad a ja

ostadoh, promatrajui ih iz daljine i razgovarajui njeno sa samim sobom, dok

se sunce gubilo s horizonta a Priroda pripremala na poinak.

Zatim ugledah dva ovjeka pognuta pod teretom drvenog lijesa, a iza njih

bijedno odjevenu enu koja je na rukama nosila dojene. Posljednji u maloj po-

vorci bijae pas bolno tunih oiju, koji je isprva zurio u enu a zatim u lijes.

Bijae to pogreb siromaha. Ovaj gost Smrti ostavi ledenom drutvu sirotu enu i

dojene koje e s njome podijeliti tugu, i vjernoga psa ije je srce znalo da mu

odlazi drug.

Kada su doli do mjesta ukopa, sruili su lijes u jamu daleko od njegovanog

bunja i mramora, i povukli se nakon nekoliko jednostavnih rijei Bogu. Pas se

jo jednom, posljednji puta, okrenuo pogledavi grob svojega prijatelja dok je

mala skupina uzmicala za drvee.

Pogledah grad ivih i rekoh sam sebi: "Ovo mjesto pripada nekolicini." Zatim

pogledah na grad mrtvih na humku i rekoh: "Ovo mjesto, takoer, pripada

nekolicini. O, Gospode, gdje li je nebo sviju ljudi?"

Kad ovo izrekoh, upravih pogled prema oblacima obasjanima sunevim

najduljim i najkrasnijim zrakama. I zauh glas u sebi koji govorae: "Upravo

ovdje!"

SATAN

Ljudi su gledali na oca Samaana kao na svojega duhovnog i teolokog vodia,

jer on bijae autoritet i izvor znaajnih obavijesti o oprostivim i smrtnim

grijesima, dobro upuen u tajne Raja, Pakla i istilita.

Misija oca Samaana u sjevernom Libanonu bijae putovati od jednog do drugog

sela, propovijedati i lijeiti ljude od duhovnih grijeha te ih uvati od stranih

zamki Sotoninih. Veleasni otac vodio je stalan rat sa Sotonom. Seljaci

potovahu svojega sveenika i uvijek su ga rado pitali za savjete i plaali

molitve za svoje due zlatnicima i srebrnjacima; i za svakoga uroda astili su ga

najboljim plodovima svojih polja.

Jedne jesenje veeri, kada je otac Samaan etao usamljenim selom, prelazei

doline i breuljke, zau bolan pla koji je dolazio iz jame pored ceste. On zasta i

pogleda u smjeru glasa te ugleda jednog neodjevena ovjeka koji leae na tlu.

Potoci krvi slijevali su se iz njegovih dubokih rana na glavi i prsima. Jecao je

vapei za pomoi i rekao: "Spasi me, pomozi mi. Imaj milosti, umirem." Otac

Samaan zbunjeno promatrae patnika i ree u sebi: 'Ovaj ovjek mora da je

lopov. Vjerojatno je pokuao orobiti prolaznike i nije uspio. Netko ga je ranio i

bojim se da u, ako on umre, ja biti optuen da sam mu oduzeo ivot.'

Poto je ovako razmotrio situaciju, nastavi svojim putem, no umirui ga ovjek

ponovno zaustavi viui: "Ne ostavljaj me, ja umirem!" Zatim otac ponovno

stade razmiljati i lice mu postade blijedo kada je shvatio da je odbijao pomoi.

Usne su mu treperile, ali razgovarao je sa sobom, govorei: 'On je zasigurno

jedan od onih luaka koji lutaju divljinama. Izgled njegovih rana unosi strepnju

u moje srce; to mi je initi? Duhovni lijenik sigurno nije sposoban izlijeiti

tjelesne rane.' Otac Samaan napravi nekoliko odmjerenih koraka dok tijelo u

blizini zapomagae bolnom tualjkom koja mrvie srce planine i soptae: "Prii

mi blie! Prii, jer mi dugo vremena bijasmo prijatelji. Ti si otac Samaan, Pastir

Boji, a ja nisam niti lopov niti luak. Prii blizu i ne dopusti da umrem na

ovom naputenom mjestu. Prii, i ja u ti rei tko sam."

Otac Samaan prie blizu ovjeka, kleknu i zagleda se u nj; ali ugleda potpuno

strano lice ije su crte odavale suprotnosti u karakteru; vidje inteligenciju

pomijeanu s prepredenou, runou s ljepotom i njenost sa zlobom.

Uzmaknu estoko od njegovih stopala i vrisnu: "Tko si ti?"

Umirui mu odgovori klonulim glasom: "Ne boj me se, Oe, jer mi smo odavno

veliki prijatelji. Pomozi mi da ustanem i povedi me do oblinjeg potoia i

oisti moje rane svojim rubljem." A Otac istraivae: "Kai mi tko si, jer ja te ne

poznajem niti se mogu sjetiti da sam ikada vidio tvoje lice."

A ovjek odvrati glasom u agoniji: "Ti zna tko sam ja! Vidio si me ve tisuu

puta i govori o meni svaki dan. Dragocjeniji sam ti od samoga ivota." A Otac

ga prekori: "Ti si laljivi varalica! ovjek na samrti treba govoriti istinu. Nikada

u svom ivotu nisam vidio tvoje zlo lice. Kai mi tko si ili u te ostaviti da

umre, uronjen u vlastiti bijeg iz ivota." I ranjeni ovjek se pomaknu polako i

pogleda u sveenikove oi a na njegovim usnama pojavi se tajanstveni

smijeak; i tihim, dubokim i prijatnim glasom ree: "Ja sam Satan."

Nakon to je uo strahovitu rije, otac se Samaan oglasi stranim plaem koji je

potresao i najudaljenije zakutke doline; potom se zagleda i spozna da tijelo

umirueg ovjeka, sa svojim grotesknim iskrivljenjima, izrazito nalikuje izgledu

Satana na religioznim slikama objeenima po zidovima seoske crkve. Tresao se

i plakao, govorei: "Gospod mi je pokazao tvoj pakleni izgled i pravedno me

uputio da te mrzim; proklet ti bio zauvijek! Zaraeno janje pastir mora unititi

prije negoli zarazi ostalu janjad!"

Satan odvrati: "Ne prenagljuj se, oe, i ne gubi ovo vrijeme, koje tee, u

praznim rijeima. Doi i zacijeli moje rane brzo, prije negoli ivot napusti moje

tijelo."

A sveenik uzvrati: "Ruke koje vre dnevnu slubu Gospodnju ne smiju dotai

tijelo napravljeno od izmetina Pakla. Ti mora umrijeti proklet jezicima Godina

i usnama ovjeanstva, jer ti si neprijatelj ovjeanstva i tvoja je otvorena

namjera unititi sve vrijednosti."

Satan se pomaknu u mukama, podiui se na jedan lakat i odgovori: "Ti ne zna

to govori, niti razumije zloin koji ini nad samim sobom. Obrati panju, jer

u ti ispripovijedati svoju priu. Danas sam hodao sam ovom samotnom

dolinom. Kada stigoh do ovoga mjesta, skupina anela sie da me napadne i

strano me udari; da nije bilo jednoga meu njima, koji je nosio sjajan ma s

dvama zailjenim vrhovima, bio bih ih otjerao, ali protiv briljantnog maa

nisam imao nikakve moi." I Satan na trenutak prekinu priu, pritiui

drhtavom rukom duboku ranu na prsima. Zatim nastavi: "Naoruani aneo -

vjerujem da je to bio Mihael - pokazao se kao vrstan borac. Da se nisam bacio

na dragu zemlju i hinio da sam mrtav, poastio bi me brutalnom smru."

Trijumfirajuim glasom i upravljajui oi k nebu, otac odvrati: "Blaeno bilo

Mihaelovo ime koje spasie ovjeanstvo od opaka neprijatelja."

A Satan se usprotivi: "Moj prezir spram ovjeanstva nije vei od tvoje mrnje

prema sebi. Blagoslivlja Mihaela koji ti nikada nije priskoio u pomo ...

Proklinje mene u asu mojega poraza, iako bijah, i jo uvijek jesam, izvor tvoje

sree i mira ... Uskrauje mi svoj blagoslov i ne obasipa me svojom ljubazno-

u, ali ivi i napreduje u sjeni mojega postojanja. Usvojio si izgovor za moje

postojanje i osnaio svoju karijeru, i koristi se mojim imenom kako bi oprav-

dao svoja djela. Zar te moja prolost nije uvjerila da su ti moja sadanjost i

budunost potrebne? Jesi li postigao svoj cilj zgrtanja bogatstva? Jesi li moda

shvatio da ne moe vie izvlaiti srebro i zlato od svojih sljedbenika, koristei

moje kraljevstvo kao prijetnju?

Razumije li da e nasmrt izgladnjeti ako ja umrem? to e raditi sutra ako me

danas pusti umriijeti? ije ime e progoniti ako moje ime nestane?

Desetljeima si lutao ovim selima i upozoravao ljude da ne padnu u moje

naruje. Oni su kupovali tvoje savjete svojim mukotrpno steenim novcem i

proizvodima svoje zemlje. to e kupiti od tebe sutra, ako otkriju da njihov

strani neprijatelj vie ne postoji? Tvoje zvanje umrijet e sa mnom jer e ljudi

biti poteeni zla. Zar ti, kao sveenik, ne shvaa da je samo postojanje Satana

stvorilo sebi neprijatelja, crkvu? Taj drevni sukob tajna je ruka koja izvlai

srebro i zlato iz depova vjernika i smjeta ih zauvijek u kese propovjednika i

misionara. Kako me moe ostaviti da umrem ovdje, kada e time zasigurno iz-

gubiti svoj presti, crkvu, dom i svoja sredstva za ivot?"

Satan zamuknu na trenutak i njegova se poniznost sada obrati u povjerljivu

samosvijest i on nastavi: "Oe, ti si ponosan, ali si neznalica. Razotkrit u ti

povijest vjere i u njoj e pronai istinu koja sjedinjuje naa bia i vee moje

postojanje uz tvoju svijest.

Prvoga sata poinjanja vremena, ovjek stajae pred licem sunca i pruae svoje

ruke naprijed i po prvi puta plakae, govorei: 'Iza neba je veliki i dobrohotni

Bog, pun Ijubavi.' Potom ovjek okrenu lea velianstvenom krugu svjetlosti i

ugleda svoju sjenu na zemlji i pozdravi je: 'U dubinama zemlje tamni je avo

koji voli slabost.'

I ovjek hodae svojom piljom, apui sam sebi: 'Ja sam izmeu dviju

izazivakih sila, jedne u kojoj moram pronai spas i druge protiv koje se moram

boriti.' I godine promarirahu u povorci dok ovjek ivljae izmeu dviju sila,

jedne koju blagosiljae jer ga je uznosila i druge koju proklinjae jer ga je

straila. Ali nikada nije shvatio znaenje blagoslova i prokletstva; on bijae

izmeu obaju, kao to stablo biva izmeu ljeta, kada cvate, i zime, kada se

osipa.

Kada je ovjek ugledao zoru civilizacije, koja je sazdana od meuljudskog

razumijevanja, nastade obitelj kao jedinica. Zatim dooe plemena, u kojima je

posao bio podijeljen prema mogunostima i naklonostima; jedan klan kultivirao

je zemlju, drugi gradio zaklone, ostali su tkali odjeu ili lovili hranu. Kasnije se

boanstvo pojavilo na zemlji i to bijae prvo to je ovjek usvojio a da ne

posjedovae nikakvu esencijalnu vanost ni nunost."

Satan na trenutak zastade. Zatim se nasmija, a njegov smijeh potrese praznu

dolinu, ali smijeh ga podsjeti na njegove rane i on stavi ruku sa strane,

previjajui se u mukama. Umiri se i nastavi: "Boanstvo se pojavi, rastui na

zemlji zaudnom brzinom.

U prvome plemenu bijae ovjek imenom La Wiss. Ne znam koje bijae

njegovo pravo ime. On bijae inteligentno stvorenje, ali izuzetno lijeno, pa

osjeae odvratnost spram rada oko kultiviranja zemlje, graenja zaklona,

ispae stoke ili bilo kakvih poslova koji zahtijevahu pokretanje tijela ili napre-

zanje. I budui da se do hrane, za vrijeme te ere, nije moglo doi doli marljivim

radom, La Wiss je mnoge noi proveo prazna eluca.

Jedne ljetne noi, dok su lanovi toga klana bili okupljeni oko voine barake i

razgovarali o svojim doprinosima toga dana, oekujui odlazak na poinak,

ovjek odjednom skoi na noge i vrisnu, govorei: 'Pogledaj No, Boe!

Njezino je lice tamno a njezina ljepota je iezla i ona se pretvorila u crni

kamen objeen o nebeski svod!' Mnotvo je zurilo u mjesec, viui u

strahopotovanju i tresla se od straha, kao da su ih ruke tame zgrabile za srca,

jer ugledahu Boga Noi kako se polako pretvara u mranu kuglu koja je

izmijenila svijetli obraz zemlje i uinila da bregovi i doline ieznu pod tamnim

velom tik pred njihovim oima.

U tom trenutku La Wiss, koji ve prije bijae vidio pomraenje i razumijevae

njegov jednostavni uzrok, istupi naprijed kako bi to bolje iskoristio ovu priliku.

Stade u sredinu gomile, podie ruke prema nebu i obrati im se snanim glasom,

kazujui: 'Kleknite i molite, jer Zli Bog Tame zapodjeo je bitku sa Bogom

None Svjetlosti; ako Zli Bog pobijedi, svi emo nestati, ali ako trijumf

pripadne Bogu Noi, ostat emo na ivotu ... Molite sada i tujte ... Pokrijte

svoja lica zemljom ... Zaklopite oi i ne podiite ruke prema nebu, jer onaj tko

je svjedok borbe bogova izgubit e vid i um i ostati slijep i bezuman itavog

ivota. Nisko spustite ruke i svim srcima podravajte Boga Noi protiv

njegovog neprijatelja, koji je i na smrtni neprijatelj!'

Tako La Wiss nastavi pripovijedati, sluei se mnogim tajanstvenim rijeima

koje je sam izmislio, a koje oni nikada nisu uli. Nakon ove prepredene varke,

kada se mjesec vratio svojoj preanjoj slavi, La Wiss se oglasi jo jaim

glasom i dojmljivo ree: 'Podignite se sada i pogledajte Boga Noi koji je pobi-

jedio svog zlog neprijatelja. On nastavlja svoj zvjezdani put. Znajte da ste mu

svojim molitvama pomogli nadvladati avola Tame. Sada je on zadovoljan i

svjetliji no ikad."

Mnotvo se podie i zagleda u mjesec koji sijae punim sjajem. Njihov strah

obrati se u spokoj, a njihova zbunjenost posta sada radost. Poee plesati i

pjevati i lupati svojim tapovima po eljeznim limovima, ispunjavajui dolinu

svojom vriskom i galamom.

Te noi pozva voa plemena La Wissa i govorie s njime, kazujui: 'Ti si uinio

neto to nijedan ovjek dosad nije uinio ... Pokazao si poznavanje skrivene

tajne koju nijedan meu nama ne razumije. Odraavajui volju svojih ljudi,

postavljam te za najvieg lana plemena, odmah nakon mene. Ja sam najjai

ovjek, a ti si najmudrija i najuenija osoba. Ti si posrednik izmeu naih ljudi i

bogova, ije e nam elje i djela objanjavati i uiti nas stvarima koje su nune

da pridobijemo njihov blagoslov i ljubav.'

A La Wiss se lukavo sloi: 'Sve to mi Bog ovjeanstva povjeri u mojim

boanskim snovima bit e preneseno vama u vaoj budnosti, moete se uzdati u

to da u ja djelovati neposredno izmeu njega i vas.' Tako uvjeri vou, te mu

ovaj dade dva konja, sedam teladi, sedamdeset ovaca i sedamdeset jaganjaca; i

govorae s njime, kazujui: 'Ljudi iz plemena izgradit e ti vrstu kuu i davat

e ti na kraju svake sezonske etve dio plodova zemlje i ti e moi ivjeti kao

astan i potovan Uitelj.'

La Wiss se dignu s namjerom da otie, ali voa ga zaustavi ovim rijeima: 'Tko

i to je onaj koga ti zove Bogom ovjeanstva? Tko je taj drski Bog koji se

bori sa sjajnim Bogom Noi? Nikad prije nismo ga susretali.' La Wiss protrlja

elo i odvrati: 'Moj potovani gospodaru, u drevna vremena, prije stvaranja

ovjeka, svi Bogovi ivjeli su zajedno u miru u jednom savrenom svijetu iza

zvjezdanog beskraja. Bog Bogova bijae njihov otac i znao je ono to oni nisu

znali i inio je ono to oni nisu mogli initi. uvao je za sebe boanske tajne

koje postojahu onkraj vjenih zakona. Za vrijeme sedme epohe dvanaeste

godine, duh Bahtaara, koji je mrzio velikoga Boga, pobuni se te stade pred

svojega oca i ree: 'Zato zadrava za sebe mo velikog autoriteta nad svim

stvorenjima, krijui od nas tajne i zakone Svemira? Zar mi nismo tvoja djeca

koja vjeruju u tebe i dijele s tobom veliko razumijevanje i vjeno postojanje?'

Bog Bogova se razbjesni i ree: 'Zadrat u za sebe mo prvoga i veliki autoritet

i esencijalne tajne, jer ja sam poetak i kraj.'

A Bahtaar mu odgovori: 'Ako ne podijeli sa mnom svoju mo i silu, ja i moja

djeca i djeca moje djece pobunit emo se protiv tebe!' U tom trenutku Bog

Bogova ustade sa svojega prijestolja u nedokuivim nebesima, izvue ma i

vrsto epa Sunce kao tit; i glasom koji potrese sve kutke vjenosti poviknu:

'Silazi, zli pobunjenie, u strani nii svijet kojeg nastavaju tama i bijeda! Tamo

e ostati u izgnanstvu, lutajui dok se Sunce ne pretvori u pepeo a zvijezde u

razasute djelie!' Tog asa Bahtaar se sruio u nii svijet u kojem boravie svi

zli dusi. Tada se on zakle tajnom ivota da e se boriti protiv svojega oca i

brae, postavljajui zamke svakoj dui koja ih bude ljubila.

Dok je Voa sluao, elo mu se borae a lice postajae sve bljee. Odvai se:

'Dakle, ime Boga Zla je Bahtaar?' A La Wiss odgovori: 'Njegovo ime bijae

Bahtaar dok on ivljae u gornjem svijetu, ali kada je uao u nii svijet,

vremenom dobi imena Belzebub, Satanail, Balial, Zemiel, Ahriman, Mara,

Abdon, avo i konano Satan, koje je najpopularnije.'

Voa ponovi rije 'Satan' mnogo puta glasom koji drhtae i zvuae kao

utanje suhih granica za hujanja vjetra; zatim upita: 'Zato Satan mrzi ovjeka

isto toliko koliko mrzi bogove?'

A La Wiss hitro odgovori: 'On mrzi ovjeka zato to je ovjek potomak

Satanove brae i sestara.' Voa uzviknu: 'Onda je Satan ovjekov roak!'

Glasom kojem se mijeahu zbunjenost i nelagoda, on odvrati: 'Da, Gospodaru,

ali on je veliki neprijatelj ovjeku, koji ispunjava njegove dane bijedom i

njegove noi uasnim snovima. On je sila koja usmjerava oluju prema njegovoj

kui i donosi nestaicu njegovim poljima te pravi pomor meu njegovom

stokom i donosi bolesti njegovoj rodbini. On je zao i moan bog; obijestan je i

veseli se kada smo mi tuni, a tuguje kada se mi radujemo. Moramo ga,

pomaui se mojim znanjem, paljivo ispitivati, kako bismo izbjegli njegovo

zlo; moramo prouavati njegov karakter, kako ne bismo stupili na njegov put

posut zamkama.'

Voa nasloni glavu na svoj debeli tap i proapta: 'Nauio sam sada tajnu te

udne snage koja upravljuje oluju prema naim domovima i donosi zaraze nama

i naoj stoci. Ljudi trebaju nauiti sve ovo to sam ja sada usvojio, a La Wiss e

biti blagoslovljen, aen i slavljen, jer im je razotkrio tajnu monog neprijatelja

i uputio ih daleko od ceste zla.'

I La Wiss napusti Vou i krenu k svojem odmoritu, sretan zbog svoje

dovitljivosti i opijen vinom zadovoljstva i svoje izmiljotine. Po prvi puta, Voa

i itavo pleme, osim La Wissa, provedoe no prevrui se u krevetima

okruenima uasnim duhovima, sablasnim prikazama i nemirnim snovima."

Satan na trenutak prekinu priu dok je otac Samaan smeteno zurio u nj i na

oevim ustima pojavio se bolestan smijeh Smrti. Potom Satan nastavi: "Tako

Boanstvo stie na zemlju i tako bijae moje postojanje uzrokom njegova

pojavljivanja. La Wiss je bio prvi koji bijae usvojio moju okrutnost kao zvanje.

Nakon smrti La Wissa, ovo zanimanje kolae meu njegovom djecom i

napredovae sve dok ne postade savreno i boansko zanimanje, nastavljano od

onih iji umovi bijahu sazreli od znanja, ije due bijahi plemenite, srca ista, a

ija uobrazilja bijae golema.

U Babilonu ljudi se klanjahu sedam puta tujui sveenika koji bi me pobijedio

svojim molitvama ...U Ninivi gledahu na ovjeka koji bijae tvrdio d poznaje

moje unutarnje tajne, kao na zlatnu vezu izmeu Boga i ovjeka ... Na Tibetu

zvahu ovjeka koj se hrvao sa mnom Sinom Sunca i Mjeseca ... U Biblosu,

Efezu i Antiohiji nuahu ivot svoje djece kao rtvu mojim protivnicima ... U

Jeruzalemu i Rimu davae svoje ivote u ruke onima koji su tvrdili da me mrze i

borili se sa mnom svim svojim snagama.

U svakom gradu pod suncem moje ime bijae osovinom u nastajanju religije,

umjetnosti i filozofije. Da ne bi mene, ne bi bio podignut niti jedan hram,

nikakve kule ni palae ne bi bile izgraene. Ja sam hrabrost koja ljudima stvara

rjeenja ... Ja sam izvor koji izaziva originalnost misli ... Ja sam ruka koja po-

kree ruku ovjekovu ... Ja sam vjeni Satan. Ja sam Satan protiv kojeg se ljudi

bore kako bi se odrali na ivotu. Ako se prestanu boriti protiv mene, lijenost e

usmrtiti njihove umove i srca i due, u skladu s njihovim kobnim mitom.

Ja sam snana i bezglasna oluja koja zavodi umove mueva i srca ena. I u

strahu od mene, putovat e u mjesta tovanja da bi me kleli, ili u mjesta poroka

da bi me usreivali pokoravajui se mojoj volji. Redovnik koji moli u tiini noi

kako bi me zadrao podalje od svojega kreveta isti je kao i bludnica koja me

poziva u svoje odaje. Ja sam Satan vjeni i neunitivi.

Ja sam graditelj manastira i samostana na temeljima straha. Gradim vinske

podrume i obijesne kue na temeljima bluda i uitka. Prestanem li postojati,

strah i uivanje bit e protjerani iz svijeta i njihovim e nestankom pouda i

nada prestati postojati u ovjekovu srcu. ivot e postati prazan i leden, kao

harfa potrganih ica. Ja sam Satan vjeni.

Ja sam inspiracija Laima, Klevetama, Izdajstvima, Prijevarama i

Izrugivanjima, a ako ti elementi budu odstranjeni iz ovoga svijeta, ljudska e

zajednica postati slina naputenom polju u kojem nita ne raste osim trnja

vrlina. Ja sam Satan neunitivi.

Ja sam otac i majka grijeha, a ako grijeh iezne, ieznut e i borci protiv

grijeha, kao i njihove obitelji i druge zajednice.

Ja sam srce svega zla. eli li da ljudske kretnje nestanu prestankom otkucaja

mojega srca? Hoe li prihvatiti posljedicu nakon to uniti uzrok? Ja sam

uzrok!

Hoe li dopustiti da umrem u ovoj naputenoj divljini? udi li za time da

raskine vezu koja postoji izmeu tebe i mene? Odgovori mi, sveenie!" I

Satan istegnu ruke i sagnu glavu prema naprijed i dahtae duboko; lice mu

postade sivo i on nalikovae jednoj od onih egipatskih statua preputenih

razdiranju godina na obalama Nila. Zatim zadri svoje sjajne oi na licu oca

Samaana i promuca: "Umoran sam i slab. Uinio sam loe koristei posljednje

snage kako bih ti govorio o stvarima koje ve poznaje. Sada moe uiniti to

hoe ... Moe me odnijeti u svoj dom i vidati mi rane ili me ostaviti ovdje da

umrem."

Otac Samaan oklijevae i grozniavo trljae ruke i s isprikom u glasu, ree:

"Sada znam ono to nisam znao prije jednoga sata. Oprosti mi na mojemu ne-

znanju. Znam da tvoje postojanje stvara iskuenje na ovome svijetu, a iskuenje

je mjerilo kojim Gospod prosuuje vrijednost ljudske due. Ono je vaga koju

svemogui Bog koristi kako bi izvagao duu. Siguran sam da bi, kada bi ti

umro, umrlo i iskuenje, a njegovim bi odlaskom smrt unitila idealnu snagu

koja ovjeka pokree i potie.

Ti mora ivjeti, jer ako umre i ljudi to saznaju, njihov strah od pakla nestat e

i oni e prestati tovati, jer nita vie nee biti grijeno. Ti mora ivjeti, jer u

tvojem je ivotu spasenje ovjeanstva od poroka i grijeha.

Ja u, pak, rtvovati svoju mrnju prema tebi na oltaru svoje ljubavi prema

ovjeku."

Satan se stade smijati tako da se zemlja protresla i ree: "Kako si ti inteligentna

osoba, oe! I kakvo samo velianstveno znanje posjeduje u teolokim

injenicama! Pronaao si, zahvaljujui moi svojega znanja, svrhu mojega

postojanja koje nisi nikada bio ni svjestan, i sada shvaamo svoju potrebu jedan

za drugim.

Prii mi blie, brate moj; tama preplavljuje nizinu i polovica moje krvi iezla

je u pijesku ove doline, i od mene ne ostaje nita doli ostaci slomljenoga tijela

koje e Smrt ubrzo otkupiti ako mi ne pritekne u pomo."

Otac Samaan smota rukave svoje odore i prie, stavi Satana na rame i uputi se

svome domu.

U sredini ovih dolina, preplavljenih tiinom i prekrivenih velom tame, otac

Samaan hodae prema selu lea pognutih pod tekim teretom. Njegova crna

odjea i duga brada bijahu natopljene krvlju koja je liptala od iznad njega, ali

kroio je naprijed, usana koje su se neprekidno pomicale u molitvi za ivot

umirueg Satana.

STVARANJE

Odvoji Bog od sebe duh i oblikuje ga u ljepotu. Prosu po njemu sve blagoslove

milosra i dobrote. Dadne mu au sree i ree: "Ne pij iz ove ae ukoliko ne

zaboravi prolost i budunost, jer srea nije drugo doli trenutak." I dadne mu

jo au tuge te ree: "Pij iz ove ae i razumjet e znaenje prolaznih estica

radosti ivota, jer tuge uvijek ima u izobilju."

I obdari ga Bog ljubavlju koja e ga zauvijek napustiti kada po prvi puta ugleda

zemaljska zadovoljstva, i slatkoom koja e ieznuti s prvom svijeu o

dodvoravanju.

I dadne mu nebesku mudrost da ga vodi ispravnim putem, i stavi u dubine

njegova srca oko koje vidi nevidljivo, i stvori u njemu ljubav i dobrotu spram

sviju stvari. Odjenu ga u odoru nada koju satkae nebeski aneli iz miija

duge.

I ogrnu ga sjenom zbunjenosti, koja je svitanje ivota i svjetlosti.

Potom Bog uze razornu vatru s plamenice bijesa, i suhi vjetar iz pustinje

neznanja, i otri pijesak s obala sebinosti, i grubu zemlju pod stopalima godina

te, sve ih uskladivi, oblikuje ovjeka. Dadne ovjeku rastuu slijepu snagu

koja ga dovodi do ludila i koja iezava samo pred zadovoljavanjem poude, te

usadi u njega ivot koji je jedan vid smrti.

I Bog se smijae i plakae. Osjeae neodoljivu ljubav i suosjeanje spram

ovjeka i prui mu utoite u svojemu vodstvu.

KUA SREE

Moje iznureno srce oprostilo se od mene i zaputilo se prema Kui Sree.

Stigavi do tog svetoga grada, kojega dua bijae blagoslivljala i tovala, stade

razmiljati, jer nije moglo pronai ono to se ovdje oduvijek nalazilo u

njegovim snovima. U gradu ne bijae nikakve moi, novaca ili autoriteta.

I moje se srce obrati keri Ljubavi: "O, Ljubavi, gdje li mogu pronai

Zadovoljstvo? uh da je ono dolo ovamo da se stopi s tobom."

A ki ljubavi odvrati: "Zadovoljstvo je ve otilo propovijedati svoje evanelje

u grad, gdje stoluju pohlepa i korupcija; nama ono ovdje nije potrebno."

Srea ne zahtijeva Zadovoljstvo, jer ona je zemaljska nada i njezine elje

obgrljene su zajednitvom predmeta, dok Zadovoljstvo nije drugo doli

srdanost.

Vjena dua nikada nije zadovoljna; ona uvijek ezne za uzvienjem. Zatim

moje srce pogleda spram ivota Ljepote i ree: "Ti si svo znanje; prosvijetli me

tajnom ene." A on mi odgovori: "O, ovjeje srce, ena je tvoj vlastiti odraz i

sve to si ti, i ona je; gdje god da ti ivi, ivi i ona; ona je poput religije ako je

ne objanjavaju neznalice, i poput mjeseca, ako nije zakrivena oblacima i poput

daha, ako nije zatrovana neistoom."

A moje se srce zaputi prema Znanju, keri Ljubavi i Ljepote, te ree: "Obaspi

me mudrou koju u moi podijeliti s ljudima." A ona odvrati: "Ne govori

mudrost, ve prije srea, jer prava srea ne dolazi izvana, ve poinje u Svetim

Svecima ivota. Podijeli sebe s ljudima."

SIRENA

U dubinama mora, koje oplakuje oblinje otoke gdje sunce izlazi, nalazi se

ponor. I tamo gdje biserja ima u izobilju, leae tijelo mladia okrueno

morskim djevama dugih zlatnih kosa; one zurie u njega svojim dubokim

plavim oima, razgovarajui meusobno pjevnim glasovima. I razgovor, koji

dubine sluahu i predahu valovima koji ga naplavie na obalu, doprije do mene

poput milozvuna daka.

Jedna od njih ree: "Ovo je ovjek koji ue u na svijet juer, kada je more

bjesnjelo."

A druga ree: "Ne bijae more to to je bjesnjelo. ovjek, koji sebe smatra

potomkom Bogova, potaknu elini rat, i njegova se krv prolijevae dok boj

mora ne postade grimizna; ovaj ovjek rtva je rata.

Trea izjavi: "Ja ne znam to je to rat, ali znam da ovjek, pokorivi zemlju,

postade napastan i rijei pokoriti i more. On izumi udnu stvar koja ga nosae

morima, sve dok se na okrutni Neptun ne razbjesi zbog njegove pohlepe. Kako

bi se umilili Neptunu, ljudi poee nuati poklone i rtve, i mirno tijelo pred

nama najskoriji je dar ovjeka naem velikom i strahotnom Neptunu."

etvrta izjavi: "Kako velik je Neptun, a kako okrutno je njegovo srce! Kada bih

ja bila Vladarica mora odbila bih primiti ovakvu plau ... Doite sada i

ispitajmo ovaj otkup. Moda emo tako rasvijetliti tajnu ljudskoga klana."

Sirene prioe mladiu, zagledae mu u depove i pronau poruku koja mu

stajae blizu srca; jedna od njih proita je glasno ostalima:

Ljubljeni moj:

Opet stie pono, a meni nema utjehe osim suza koje mi liju niz lice, i nikoga

tko bi mi podrao nade u tvoj povratak iz krvavih apa rata. Ne mogu zaboraviti

tvoje rijei na odlasku: Svaki ovjek ima polog suza koje e se jednoga dana

vratiti.

Ne znam to bih rekla, Voljeni moj, ali neka ti moja dua natopi ovaj

pergament moja dua koja pati zbog razdvojenosti, ali tjeena ljubavlju koja

nudi patnju i radost, tugu i sreu. Kada je ljubav sjedinila naa srca i mi

oekivasmo dan kada e moni dah Boga stopiti naa dva srca, Rat se oglasi

svojim uasnim zovom i ti ga slijeae, ponukan svojom dunou prema

voama.

Kakva je to dunost koja razdvaja ljubavnike, i ene prevara u udovice, a djecu

u siroad? Kakvo je to rodoljublje koje raa ratove i razara kraljevstva kroz

lakrdije? I to uope moe vie vrijediti u usporedbi sa ivotom? Kakva je to

dunost koja poziva siromane seljake, na koje monici i nasljedni plemii

gledaju kao na nevrijedne, u smrt za slavu onih koji ih ugnjetavaju? Ako

dunost razara mir meu narodima, a rodoljublje unitava mir ovjekova ivota,

onda uzviknemo: 'Mir bio sa dunou i rodoljubljem.'

Ne, ne, Ljubljeni moj! Ne obaziri se na moje rijei! Budi hrabar i vjeran svojoj

domovini... Ne oslukuj govor djevojke, zaslijepljene ljubavlju i izgubljene u

rastanku i samoi... Ako mi te Ljubav ne vrati u ovom ivotu, onda e nas

sigurno spojiti u sljedeem.

Tvoja zauvijek''

Sirene vratie poruku pod mladievu odoru te se tiho i tuno udaljie. Kada su

se ponovno skupile dalje od tijela mrtvoga vojnika, jedna od njih ree: "Srce

ovjekovo otrije je od okrutnog srca Neptunova."

UDOVICA I NJEZIN SIN

No se spustila nad Sjeverni Libanon. Snijeg je pokrivao sela opkoljena

dolinom Kadeesha, dajui poljima i prerijama izgled velikog lista pergamenta

na kojem je bijesna Priroda upisala svoja brojna djela. Mukarci se vratie s

ulica u svoje domove i tiina proguta no.

U samotnoj kui blizu jednog od tih sela ivjela je ena; sjedila je pokraj svog

ognjita predui vunu, a pored nje sjedilo je njezino jedino dijete pogleda

uperenog sad u vatru, sad u svoju majku.

Strano zavijanje oluje potresalo je kuu i malenog djeaka obuzme strah.

Obujmio je ruicama majku, traei u njezinoj ljubavi zatitu od udljive

Prirode. Ona ga uze u svoje naruje i poljubi; potom ga posjedne u svoje krilo i

ree: "Ne boj se, sin moj, jer Priroda ima veliku mo samo u ljudskoj slabosti.

Daleko iznad snijega koji pada iz tekih oblaka i izvan dosega ovog snanog

vjetra postoji Svevinji, i On poznaje potrebe Zemlje, jer On ju je stvorio; On

gleda slabe milostivim oima.

Budi hrabar, djeae moj. Priroda se smijei u Proljee, smijehom ispunja Ljeto

i zijeva ua Jesen, ali sada ona plae; svojim suzama napaja ivot, skriven pod

zemljom.

Spavaj, drago moje dijete; tvoj nas otac promatra iz Vjenosti. Snijeg i oluja

sada nas pribliuju njemu. Spavaj, voljeni moj, jer ovaj bijeli pokriva koji nam

donosi hladnou sjemenju osigurava toplinu, a ova ratniki raspoloena Priroda

rodit e prekrasno cvijee kada nisan doe.1

1 nisan - sedmi mjesec hebrejskog vjerskog kalendara; odgovara naem oujku i travnju; mjesec pashe

Tako, moje dijete, ovjek ne moe ponjeti ljubav sve dok ne minu tuga i

zdvojnost, gorina strpljivosti i patnja. Spavaj, mali moj djeae; slatki snovi

pronai e tvoju duu koja se ne boji strane tame i otre studeni.

Maleni je djeak pogledao svoju majku sanjivim oima i rekao: "Majko, moje

vjee su teke, ali ne mogu poi na poinak ako ne izgovorim svoju molitvu.

ena pogleda njegovo aneosko lice, pogleda zamuena od vlanih oiju, i ree:

"Ponavljaj za mnom, djeae moj: - 'Boe, milostiv budi prema siromanima i

zatiti ih od studeni; zagrij njihova lagano odjevena tijela Tvojim milostivim

rukama; uvaj siroad koja spava u bijednim kuama i pati od gladi i hladnoe.

uj, o Gospode, molitvu udovica koje bespomone drhte od straha nad svojim

potomstvom. Otvori, o Gospode, srca svih ljudi kako bi vidjeli patnje nemonih.

Imaj milosti za patnike koji kucaju na vrata, i dovedi putnike do toplih mjesta.

uvaj, o Gospode, male ptice i zatiti drvee i polja od bijesa oluje; jer Ti si

milosra i ljubavi pun."'

Kada je miran san oteo djeakovu duu, majka ga je poloila u krevet i poljubila

njegove oi ustreptalim usnama. Tada se vratila kraj ognjita, sjela i nastavila

presti vunu od koje e mu nainiti odjeu.

SMIJEH I SUZE

Kada je sunce udaljilo svoje zrake iz vrta i mjesec prosuo svoju mekanu

svjetlost po cvijeu, sjeo sam podno drveta razmiljajui o pojavama u

atmosferi, pogleda uperenog prema zvijezdama to su se nazirale kroz grane i

svjetlucale poput komadia srebra na plavoj prostirki; u daljini se uo uzbueni

ubor rjeice to je pjevuila prolazei ustro kroz dolinu.

Ptice su se sakrile meu granama, cvijee je sklopilo svoje latice i nastade

zastraujua tiina; tad zauh utanje stopala u travi. Obazreh se i ugledah

mladi par kako se pribliava mojem utoitu. Sjeli su ispod jednog drveta tako

da sam ih mogao vidjeti bez da i sam budem primjeen. Mladi je neko vrijeme

gledao naokolo, a tada zauh njegov glas: "Sjedni do mene, voljena moja, i

posluaj moje srce; smijei se, jer tvoja je srea pokazatelj nae budunosti;

budi vesela, jer pred nama su divni dani.

Moja dua upozorava me na dvojbu u tvom srcu, a dvojiti u ljubavi je grijeh.

Uskoro e biti vlasnica ove goleme zemlje, obasjane prekrasnom mjeseinom;

uskoro e bit gospodarica moje palae, a sve sluge i slukinje pokoravat e se

tvojim naredbama.

Smijei se, voljena moja, kao to se zlato smijei iz kovega moga oca.

Moje srce odbija preutjeti ti svoju tajnu. Dvanaest mjeseci utjehe i putovanja je

pred nama; godinu dana troit emo oevo zlato na plavim jezerima vicarske,

razgledajui zdanja Italije i Egipta i odmarajui se pod Svetim cedrovima

Libanona; sretat e princeze koje e ti zavidjeti na draguljima i odjei.

Sve ovo uinit u za tebe; hoe li biti zadovoljna?"

Zamalo ih ugledah kako hodaju i gaze cvijee kao to bogati gaze srca

siromanih. Kada su nestali iz mog vidokruga, poeo sam razmiljati o ljubavi i

novcu, otkrivao sam njihov poloaj u mom srcu.

Novac! Izvor neiskrene ljubavi, vrelo lanog sjaja i bogatstva, bunar zatrovane

vode, prokletstvo staro vjekovima.

Jo uvijek sam tumarao beskrajnom pustinjom mojih misli kada drugi osamljeni

par, sablastima nalik, proe kraj mene i sjedne na travu; mladi mukarac i mlada

ena koji su izali iz svojih ratarskih koliba u oblinjim poljima da bi doli na

ovo hladno i samotno mjesto.

Nakon nekoliko trenutaka potpune tiine, zauh sljedee rijei izgovorene

ranjavim usnama: "Ne prolijevaj suze, voljeni moj; ljubav to nam je otvorila

oi i zarobila srca moe nam podariti blagodat strpljenja. Nemoj patiti zbog

nae razdvojenosti, jer mi smo si dali prisege i uli smo u hram Ljubavi; naa e

ljubav u nesrei uvijek samo rasti; u ime Ljubavi podnosimo nedae siromatva,

okrutnost bijede i prazninu razdvojenosti. Borit u se s ovim patnjama sve dok

ih ne pobijedim i poloim u tvoje ruke snagu kojom e dosegnuti sve to je

potrebno da se ispuni ivot.

Ljubav - koja je Bog - e primiti nae uzdahe i suze kao tamjan zapaljen na

Njegovom oltaru i On e nas nagraditi hrabrou. Zbogom, voljeni moj; moram

te ostaviti ovdje prije nego ova ohrabrujua mjeseina nestane."

Duboki glas, u kojem je podrhtavao razarajui plamen ljubavi, beznadna

gorina udnje i postojana slatkoa strpljivosti, ree: "Zbogom, voljena moja."

Rastali su se, a elegiju o njihovom zajednitvu priguile su jadikovke mog

rastuenog srca. Pogledao sam uspavanu Prirodu i nakon dubokog promiljanja

spoznao postojanje beskrajne i neizmjerne stvari - neega to se nikakvom

silom ne moe zahtijevati, utjecajnou zadobiti, niti novcem kupiti. Niti ona

moe biti izbrisana suzama vremena ili umrtvljena alou; neto to se ne moe

otkriti kraj plavih jezera vicarske ili u prekrasnim zdanjima Italije.

To je neto to okuplja snagu i strpljivost, raste usprkos preprekama, grije zimi,

buja u proljee, donosi povjetarac ljeti i daje plodove u jesen - pronaao sam

Ljubav.

IZMEU NOI I JUTRA

Budi tiho, moje srce,

Jer svemir te ne moe

uti; budi tiho, jer eter je ve

Prepun krikova i jauka, i ne moe

Prenijeti tvoje pjesme i hvalospjeve.

Budi tiho, jer none sablasti

Nee se obazirati na aputanje o

Tajnama tvojim; niti e povorke iz

Mraka zaustaviti se pred tvojim snovima.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane,

Jer onaj tko strpljivo iekuje jutro

Zasigurno e ga sresti, i onaj tko ljubi

Svjetlost biti e od svjetlosti voljen.

Budi tiho, moje srce, i posluaj moju

Priu; U snu vidjeh slavuja

Kako pjeva na drijelu uarenog

Vulkana, vidio sam ljiljan kako podie

Svoju glavu iz snijega, nagu huriju

Kako plee izmeu grobova, i

Djetece gdje se igra s lubanjama

Smijui se.

Sve ove slike vidjeh u snu, a

Kada sam otvorio oi i pogledao oko

Sebe, vidio sam vulkan kako jo uvijek bijesni, no

Vie nisam uo pjesmu slavuja;

Ne vidjeh ga vie da leti.

Vidio sam nebo kako raspruje snijeg

Poljima i dolinama, i kako skriva

Pod bijeli pokrov mrtva tijela

Ljiljana. Vidio sam nizove grobova u

Njihovoj vjenoj tiini, ali nitko nije

Plesao niti se molio izmeu

Njih. Vidio sam lubanje na gomili, ali

Nije bilo nikoga tamo da se smije.

Budan, vidjeh samo jad i alost;

to se dogodilo s radou i ugodom

Iz mojeg sna? Kuda je otila ljepota

Mog sna, kako li su one slike mogle

Nestati?

Kako dua moe strpljiva biti dok joj san

Ne vrati sretne utvare nade i

udnje?

Obrati panju, moje srce, i uj moju priu;

Jo juer moja dua bila je poput starog

I vrstog stabla, korijenja uraslog u

Dubine zemlje, i grana to su Dosizale do Boga. Moja dua cvala je

U proljee, rodila plodovima u ljeto, a

Kada bi jesen dola sakupio bih plodove

Na srebrni pladanj i poloio ga na

Put gdje pjeaci hode; svi

Koji prolazie s veseljem bi se ponudili i

Nastavili svojim putem.

Kada je jesen prola, i utopila

Svoju razdraganost u moru jadikovki i alosti,

Pogledao sam svoj pladanj; naoh jo

Jedan preostali plod, uzeh ga i stavih

U usta; tada otkrih da je gorak kao u,

Kiseo poput nedozrelog groda, i rekoh

Sebi: "Jao meni, jer stavio sam

Prokletstvo u usta ljudi, i bolest

U njihova tijela. to si uinila,

Moja duo, sa slatkim sokovima koje je

Tvoje korijenje crplo iz zemlje, s

Miomirisom kojeg si udisala s

Neba?" U gnjevu sam iupao snano

I staro stablo moje due, zajedno sa

ilavim korijenjem, iz dubina

Zemlje.

Iupao sam ga iz prolosti, oduzeo

Mu sjeanja na tisuu

Proljea i tisuu jeseni, i

Posadio sam stablo moje due na drugo

Mjesto. Sada je bilo u polju daleko od

Staze Vremena; njegovao sam ga danju

I nou, govorei u sebi: "Budnost

e nas dovesti blie zvijezdama."

Napajao sam ga krvlju i suzama, govorei:

"U krvi je zain, a sladilo je

U suzama." Kada se proljee vratilo,

Moje drvo ponovno je procvalo, a u ljeto

Rodilo je plodovima. U jesen sam sakupio

Sve dozrele plodove na zlatni pladanj i

Ponudio ga na javnom puteljku; ljudi su

Prolazili ali nitko ne poeli moje plodove.

Tad uzeh jedan plod i prinesoh ga

Usnama; bio je sladak kao med,

Krepak kao vino babilonsko i

Mirisan poput jasmina. Uskliknuo sam,

Govorei: "Ljudi ne ele primiti

Blagoslov u svoja usta, niti istinu u

Svoja srca, jer Blagoslov je sin

Suza, a Istina je kerka krvi."

Otiao sam iz tog ogavnog grada da bih sjeo

U sjenu usamljenog stabla moje due, u

Polje daleko od puteljka ivota.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane;

Budi tiho i prati moju priu;

Jo juer moje misli bijahu barka to

Plovi uzburkanim morem, koju vjetrovi

Bacahu od jedne zemlje do druge.

U mojoj barci nije bilo nieg osim sedam

Vreva napunjenih duginim bojama; i doe

Trenutak kada postadoh umoran od lutanja

Povrinom morskom, i rekoh

Sebi: "Vratit u se s praznom

Barkom mojih misli u luku na

Otoku gdje sam roen."

Pripremao sam se bojei svoju barku uto

Poput zalaska sunca, zelenom poput srca

Proljea, modro poput neba, crveno

Poput anemone. A na jarbolu i

Na kormilu nacrtao sam udnovate figure

to plijenile su panju i zbunjivale

Oko. Kada sam zgotovio svoj posao, barka

Mojih misli doimala se kao proroanska vizija,

Plovei kroz dva beskraja;

Morem i nebom.

Uao sam u luku na otoku gdje sam

Roen, a ljudi su pohrlili meni u susret

Pjevajui i veselei se. I pozvalo me

Mnotvo da doem u grad;

Prebirali su po svojim instrumentima

I udarali u svoje tamburine.

Ovakvu dobrodolicu doivio sam jer je moja

Barka bila prekrasno ureena, ali nitko

Nije uao i vidio unutranjost

Barke mojih misli, niti je itko pitao

to sam donio s dalekih mora. Niti su

Mogli vidjeti da sam doveo nazad svoju

Barku praznu, jer ih je njezin sjaj

Uinio slijepima. Na to

Rekoh u sebi: "Odveo sam

Ljude s pravoga puta, i sa sedam vreva s

Bojama prevario njihove oi."

Zatim sam se ukrcao na barku

Svojih misli i ponovo otplovio. Posjetio

Sam Istone otoke i sakupljao

Mirisnu smolu i sandalovinu, pohranio ih

U svoju barku ... Lutao sam

Zapadnim otocima i donio bjelokost, rubine,

Smaragde i drugo rijetko kamenje ... Putovao

Sam Junim otocima i donio sa

Sobom krasne titove, sjajne

Maeve i koplja i sve

Vrste oruja ... Napunio sam

Barku mojih misli najbiranijim i

Najdragocjenijim stvarima na svijetu;

Vratio sam se u luku na otoku gdje sam

Roen, govorei: "Ljudi e me opet

Veliati, ali ovaj put s pravom, i

Ponovo e me pozvati da doem u njihov

Grad, ali sada zaslueno."

A kada sam pristao a luci, nitko mi

Ne doe u susret ... Hodao sam ulicama

Svoje negdanje slave, ali nitko ne digne

Pogled prema meni ... Stajao sam na trnici

Viui ljudima o blagu u mojoj

Barci, a oni su me izrugivali ne

Shvativi me ozbiljno.

Vratio sam se u luku maloduan,

Razoaranog i zbunjenog srca.

Kada sam se bolje zagledao u svoju barku, primijetio sam

Ono to nisam vidio tijekom mojeg

Putovanja, i uskliknuo: "Morski

Valovi izbrisali su boje i

Figure s moje barke i uinili da izgleda

Poput kostura." Vjetrovi i morska pjena

Zajedno s uarenim suncem izbrisali su

Blistave boje i moja je barka sada izgledala

Kao pohabano odijelo. Nisam mogao

Zamijetiti ove promjene sjedei sred blaga,

Jer su mi unutranje oi oslijepile.

Bio sam sakupio najdragocjenije stvari na

Svijetu i pohranio ih u krinji to pluta

Na vodenoj povrini; vratio sam se

Mojem narodu, ali oni su me odbacili

Ne elei me vidjeti, jer njihove oi bijahu oarane

Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

U tom asu napustio sam barku svojih misli i

Krenuo u Grad Mrtvih, sjeo

Izmeu urednih grobova, razmiljajui o

Njihovim tajnama.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; budi

Tiho, jer oluja to bjesni ismijava

Tvoje aputanje, a pilje u

Dolinama ne podaruju jeku treperenju

Tvojih struna.

Budi tiho, moje srce, dok jutro ne svane,

Jer onaj tko strpljivo iekuje dolazak

Zore bit e eznutljivim zagrljajem podaren

Od jutra.

Zora svie. Govori ako moe,

Moje srce. Evo, dolaze jutarnje

Procesije ... Zato ne govori?

Nije li tiina noi ostavila

Pjesmu u tvojim dubinama, s kojom

Moe doekati zoru?

Evo jata golubova i

Slavuja uzlijeu u dalekim

Predjelima doline. Moe li letjeti

S pticama, ili je uasna no

Oslabila tvoja krila? Pastiri

Odvode ovce iz obora; da li je

Nona sablast ostavila neto snage

U tebi da ih moe slijediti u

Zelene prerije? Mladi mukarci i

ene hodaju ljupko prema

Vinogradima. Hoe li moi stajati

I hodati s njima? Ustani, moje srce, i

Hodaj sa zorom, jer no je prola,

A strah od tame minuo je zajedno s

Mranim snovima, jezovitim mislima i

Suludim putovanjima.

Ustani, moje srce, i podigni svoj glas uz

Glazbu, jer onaj tko ne dijeli zoru sa

Svojim pjesmama jedan je od sinova vjeite

Tame.

PRIVIENJE

Tamo usred polja, na obali kristalne rjeice, ugledao sam krletku ije ipke i

arke bijahu izraene rukama majstora. U jednom kutu krletke leala je mrtva

ptica, a u drugom bijahu dvije prazne plitice - jedna za vodu, druga za

sjemenke. Stajao sam tamo ispunjen strahopotovanjem, ba kao da su

beivotna ptica i ubor vode zasluili duboku tiinu i tovanje - ta slika bila je

ono to nagoni ovjeka na preispitivanje i razmatranje savjesti i srca.

Zaokupljen prizorom i mislima, otkrio sam da je jadno stvorenje uginulo od

ei i gladi pored vode to tee i usred plodnog polja, kolijevke ivota; poput

bogata ovjeka zakljuanog u njegovoj i eljeznoj krinji, koji gine od gladi

usred gomile zlata.

Pred mojim oima krletka se odjednom pretvorila u ljudski kostur, a mrtva ptica

u ljudsko srce koje krvari iz duboke rane koja je izgledala poput usana

oaloene ene. Iz rane je dopirao glas, govorei: "Ja sam ljudsko srce,

zatoenik stvarnosti i rtva zemaljskih zakona.

U Bojem polju Ljepote, na obali rijeke ivota, zatoeno sam u krletki zakona

koje je izmislio ovjek.

U sreditu prekrasnog Kozmosa umrlo sam zanemareno, jer sam se suzdravalo

uivati u slobodi i Bojoj dareljivosti.

Sve ljepote koje razbuuju moju ljubav i udnju sramotne su, ovjekovo je

shvaanje; sve dobrote za kojima sam eznuo nisu drugo do beskorisne, njegova

je prosudba.

Ja sam izgubljeno ljudsko srce, zatoeno u groznoj tamnici ovjekovih

zapovjedi, okovano lancima zemaljskih vlasti, mrtvo i zaboravljeno od

nasmijanog ovjeanstva iji jezik vezan je i u ijiim oima vie nema bistrih

suza."

Sve ove rijei uo sam, i vidio sam ih kako izlaze sa strujom krvi, koja e

vjeno tei iz tog ranjenog srca.

Jo je mnogo toga reeno, ali moje zamagljene oi i rasplakana dua ne

dopustie mi vie da vidim niti ujem.

PJESMA CVIJETA

Ja sam ljubazna rije

Izgovorena i ponavljana

Glasom Prirode;

Ja sam zvijezda to pade s

Modrog svoda na zelenu prostirku.

Ja sam dijete Zemlje

S kojom je Zima zanijela;

Koju je Proljee na svijet donijelo; ja

Uzgojena sam u krilu Ljeta i

Spavam u postelji Jeseni.

Zorom zajedno s lahorom

Navjeujem dolazak svjetlosti,

Uveer pridruujem se pticama

Da oprostim se od nje.

Ravnice su ukraene

Mojim prelijepim bojama, a zrak

Proet je mojim miomirisom.

Kad utonem u san, budno oko

Noi straari nada mnom, a kada se

Probudim, promatram sunce, koje

Jedino je oko dana.

Ispijam rosu kao vino, prislukujem

Glasove ptica, i pleem

U ritmu lelujanja travki.

Ja sam dar ljubavnici; ja svadbeni sam vijenac;

Ja sam podsjetnik na trenutak sree;

Ja posljednji sam dar mrtvima;

Ja sam djeli veselja i djeli alosti.

Moj je pogled uvijek uperen visoko da bih gledao

Samo u svjetlost,

Nikada ne pogledam dolje da promotrim

Svoju sjenu.

I to mudrost je koju ovjek mora stei.

MOJI ZEMLJACI

to traite, zemljaci moji?

elite li da vam izgradim

Sjajne palae, ukraene

Rijeima ispraznim, ili pak

Hramove natkrivene snovima? Ili

Mi zapovijedate da unitim ono to

Laljivci i tirani sagradie?

Trebam li svojim prstima iupati

Korijenje onoga to licemjeri i bezbonici

Usadie? Izrecite svoju suludu

elju!

to je to to biste eljeli da uinim,

Zemljaci Moji? Trebam li presti kao

Mae da bih vas zadovoljio, ili rikati

Poput lava da bih ugodio sebi? Ja

Pjevao sam vam, ali vi niste

Plesali; plakao sam zbog vas, ali

Vi suze ne proliste. Trebam li pjevati i

Plakati u isti as?

Vae due pate od gladi

Strane, a jo uvijek je plodova

Znanja daleko vie nego

Kamenja u dolinama.

Vaa srca sahnu od

ei, a izvori ivota

Svud su uokolo vaih

Domova - zato ne pijete?

More ima svoju plimu i oseku,

Mjesec je katkad pun, katkad

Samo srp, i Vjekovi imaju

Svoje zime i ljeta svoja, sve

Stvari mijenjaju se poput sjene

Neroenog Boga koja eta izmeu

Zemlje i Sunca; ali Istina

Nepromjenjiva je, i prolazna nije;

Zato, tada, vi trudite se da

Unakazite njezino lice?

Zazivao sam vas u tiini

Noi da bih vam govorio

O slavi mjeseevoj i o dostojanstvu

Zvijezda, a vi se preplaeni trgnuste

Iz svog sna i dograbiste

Maeve svoje u strahu, kriknuvi:

"Gdje je neprijatelj? Moramo ga

Odmah ubiti!" U zoru, kada neprijatelj

Uistinu doe, zazvah vas

Ponovo, ali ovaj se puta niste

Probudili iz svog drijemea, skamenjeni

Od straha, borili ste se s

Povorkama sablasti u

Snovima svojim.

I rekoh vam: "Popnimo se

Na vrh planine i pogledajmo

Ljepotu svijeta." A vi mi

Odgovoriste: "U prostranstvima

Ove doline ivjeli su nai oevi,

U njenim sjenama oni i umrijee, pod

Njenom su zemljom pokopani. Kako da

Napustimo ovo mjesto zbog nekoga koga

Oni propustie tovati?"

I rekoh vam: "Poimo na

More, sada dok je mirno i

Dobrostivo." A vi mi bojaljivo

Rekoste: "Jezovita jeka ponora

Preplait e nae due, a

Strahotne dubine umrtvit e

Tijela naa."

Volio sam vas, Moji Zemljaci, ali

Moja ljubav prema vama za mene je bolna,

A vama beskorisna je; danas

Mrzim vas, jer mrnja je poplava

to odnosi suho granje i

Drhtave kue.

Saalijevao sam vau slabost, Zemljaci

Moji, ali moje je saaljenje samo

Povealo vau nemonost, vau rastuu

Lijenost koja jalova je potpora

ivotu. Danas sagledao sam

Vau slabost koju moja dua prezire

I koje se plai.

Plakao sam nad vaim ponienjem i

Nad propau vaom; moje suze tekle su

Poput kristala, ali nisu mogle

Odagnati vau ustajalu slabost; ipak,

Uklonile su koprenu s mojih oiju.

Moje suze nikada nisu doprle do vaih

Okamenjenih srca, ali su obrisale

Crnilo unutar mene.

Danas izrugujem se vaoj patnji,

Jer smijeh je bijesna grmljavina koja

Prethodi oluji i nikada ne dolazi

Nakon nje.

Za ime udite, Moji Zemljaci?

elite li da vam pokaem vaa

Sablasna lica na

Povrini mirne vode? Doite,

Pogledajte kako ogavan je va lik!

Gledajte i razmislite! Strah je

Uinio vau kosu sivom poput

Pepela, raskalaenost je

Pretvorila vae oi u

Mrane upljine, kukaviluk

Je dodirnuo vae obraze koji sada

Nalikuju na zlokobne ponore u

Dolini, a smrt je poljubila

Vae usne i ostavila ih utima

Poput jesenjeg lia.

to je to to traite, Zemljaci

Moji? to oekujete od

ivota, koji vas vie i ne

Ubraja meu djecu svoju?

Vae due smrzavaju se u

Pandama sveenika i

Vraeva, a vaa tijela

Drhte u apama

Despota i prolijevaa

Krvi, vaa zemlja podrhtava

Od topota nogu neprijatelja

Osvajaa; to moete

Oekivati sve i da stojite

Ponosno pred licem

Sunca? Vai maevi obloeni su

Hrom, vaa koplja su

Slomljena, a vai titovi

Puni su pukotina; zato, tada,

Uope stojite na bojnom polju?

Licemjerje je vaa religija, i

Va ivot pun je lai, a

Nitavilo e biti va kraj; zato,

Tada, uope ivite? Nije li

Smrt jedina utjeha Bijednika?

ivot je odvanost koja

Prati mladost, marljivost

to ispunja zrelost, i

Mudrost to progoni starost; ali

Vi, Moji Zemljaci, roeni ste stari

I slabi. Vaa koa uvenula je

I glave vam se smanjie, postadoste

Poput djece, koja tre

Kroz blato i bacaju kamenje

Jedno na drugo.

Znanje je svjetlost koja obogauje

Toplinu ivota, i mogu sudjelovati

Svi koji to ele; ali vi,

Moji Zemljaci, traite tamu

I bjeite od svjetlosti, iekujui

Da iz kamena potee voda,

A bijeda vaeg naroda va je

Zloin ... Ne opratam vam

Vae grijehe, jer vi dobro znate

to inite.

ovjenost je blistava rijeka

Koja pjeva dok tee i nosi

Sa sobom tajne planina u

Samo srce mora; ali vi,

Moji Zemljaci, ustajale ste

Movare prepune kukaca

I otrovnica.

Duh je posveeni modri

Plamen; on gori i prodire

Posuene biljke, rasplamsava se

U vrijeme oluje i osvjetljava

Lica boica; ali

Vi, Moji Zemljaci ... vae due

Su poput pepela to ga vjetrovi

Raspruju po snijegu, i kojeg

Oluje zauvijek prosipaju u

Dolinama.

Ne bojte se sablasti Smrti,

Moji Zemljaci, jer njezina veliina

I milosre odbit e se pribliiti

Vaoj nez