Preveo s arapskoga: dr. Esad DurakoviNakladnici LEO-COMMERCE d.o.o., Rijeka - Hrvatska Tisak TARGA, Zagreb 2001. HALIL DUBRAM

POBUNJENI DUSI

Duhu koji moj duh prigrli, srcu koje svoje tajne toi u moje srce, ruci koja upali plam mojih osjeaja posveujem ovu knjigu. Dubran

VARDA AL-HANI

I Koliko li je nesretan ovjek koji zavoli jednu djevojku, odabere je za svoju ivotnu suputnicu, pred njom lije znoj s ela i krv svoga srca, na ruke joj stavlja plodove svoga truda, a onda odjednom otkrije da je ona svoje srce, koje je pokuao dobiti uz silne napore, poklonila nekom drugom ovjeku da uiva u njemu i usreuje se tajnama njegove ljubavi!

Koliko li je nesretna ena koja se prene iz bezbrine mladosti i otkrije da se nalazi u kui ovjeka koji je obasipa novcem i darovima, ukazuje joj sve poasti, ali nije u stanju srce joj dotaknuti ivim plamom ljubavi, niti je u stanju njenu duu zasititi nebeskim nektarom koji Bog toi iz oiju mukaraca u srce ene!

***

Reid-bega Numana poznavao sam od svoje mladosti. On je pravi Libanonac, Bejruanin po mjestu roenja i boravku, koji potjee iz jedne stare i bogate obitelji poznate po njegovanju uspomena na staru slavu. Strasno je volio prie koje govore o izuzetnosti njegovih predaka, oponaao im je uvjerenja, priklanjao se njihovim obiajima i zapadnjakom odijevanju, ime je podsjeao na jato ptica na Istoku.

Reid-beg je bio meka srca i plemenit, ali, poput mnogih drugih Sirijaca, nije pronicao iza stvari, ve je vidio samo njihovu pojavnost; nije oslukivao poj vlastite due, nego je emocije usmjeravao k oslukivanju glasova iz svoga okruenja; usredotoivao se na okoli koji ne otkriva tajne ivota, ve ometa duu da saznaje tajne svijeta usmjeravajui je na trenutne uitke. Pripadao je onoj vrsti ljudi koji naprosto srljaju iskazati svoju ljubav ili netrpeljivost prema ljudima i stvarima, a onda se, nakon izvjesnog vremena, kaju zbog srljanja, tako da njihovo kajanje postaje povod za podsmijeh, umjesto za razumijevanje i oprost.

Te osobine i takav moral doprinijeli su da Reid-beg Numan oeni gospoicu Vardu al-Hani prije nego to su se njihove due prigrlile u sjeni istinske ljubavi koja brani ivot ini sretnim. ***

Izbivao sam iz Bejruta nekoliko godina, a im sam se vratio, pooh u posjet Reid-begu. Uoih da je oslabio, potamnio, na zgrenom licu ocrtavale su se sjene tuge, a sjetni, bolni pogledi nijemo su govorili o njegovom slomljenom srcu i pustoi u grudima. Uzalud sam tragao u njegovom okruenju za uzrocima tuge i zgrenosti.

- to ti se dogodilo, ovjee? Gdje je onaj osmijeh to je zraio s tvoga lica? to bi od one radosti to je postojano pratila tvoju mladost? Je li te smrt rastavila od dragog prijatelja, ili su ti tamne noi progutale imovinu skupljenu tijekom svijetlih dana? Reci mi u ime prijateljstva kakva ti to nesrea duu ophrvava, to je to to ti tijelo unitava?

On me saaljivo pogleda, prisjeajui se lijepih minulih dana. Glasom punim oaja i tuge, ree mi:

- Kada ovjek izgubi dragog prijatelja i osvrne se oko sebe nae mnogo drugih prijatelja, tako da otrpi i utjei se; kada ovjek protrati imetak i malo razmisli, shvati da e ponovnim trudom opet stei imetak, pa zaboravi i utjei se. Ali kada izgubi mir svoga srca, gdje ga moe nai, ime ga moe zamijeniti? Smrt posegne rukom i oamari te tako estoko da zaboli, ali dvadeset etiri sata kasnije osjeti dodir ivota, pa se ponovo osmjehuje i raduje. Sudbina te zaskoi, stranim oima te pogleda, za vrat te otrim kandama epa i grubo baci na zemlju, i zgazi te eljeznim nogama i ode smijui se. Nedugo zatim, ponovo ti doe kajui se i traei oprosta, dotiui te svilenim rukama i pjevajui ti pjesme nade, tako da mnoge nesree i boli koje te pohode tijekom noi iezavaju s dolaskom zore. Osjea se utjeenim i punim nade. Meutim, ako ti nebo podari pticu koju voli, hrani je iz svoga srca, napaja je svjetlom svojih zjenica, naini joj u svom srcu kavez i u dui gnijezdo pa tek to pogleda svoju pticu i obasja joj krila zrakama svoje due, a ona ti odleti iz ruku put oblaka, zatim se spusti u drugi kavez, tako da nema izgleda da se tebi vrati. to tada da ini, ovjee? Reci mi to moe uiniti, gdje nai utjehu, kako oivjeti nadanja?

Posljednje rijei je izgovarao priguenim i bolnim glasom. Stao je na noge drhtei kao trska na vjetru i ispruio ruke kao da bi htio zgrenim prstima uhvatiti neto i na komade ga iskidati. Krv mu jurnu u lice i ukrasi potamnjelu kou, irom otvori oi i ne trepui za trenutak - kao da je pred sobom ugledao demona koji niotkuda iskrsnu i doe njega usmrtiti. Zatim pogleda u mene, izraz lica mu se naglo promijeni, bijes i srdba u njegovu mravome tijelu preobrazie se u bol, te on plaui ree:

- To je ena. ena koju sam izvukao iz potpune bijede, otvorio joj svoje riznice, uinio da joj zavide ene na divnoj odjei i skupocjenome nakitu, na prelijepoj koiji i rasnim konjima, ena koju sam srcem zavolio i pred noge joj se bacio. Zbog silne ljubavi obasuo sam je darovima. To je ena kojoj sam bio drag i iskren prijatelj, pouzdan suprug. Prevarila me i napustila, prela je u kuu drugog mukarca da ivi s njim u bijedi, da jede s njim samo kruha i pije vode.

ena koju sam zavolio, prelijepa ptica koju sam iz svega srca hranio, napajao je svjetlou svojih zjenica, nainio joj u svome srcu kavez i u dui gnijezdo, a ona mi odletjela iz ruku drugome u kavez nainjen od iblja da bi u njemu jela bodlje i crve, da bi pila otrov. Eto - to je uinio neduni aneo koga sam nastanio u raju svoje ljubavi i osjeaja, preobrazio se u stranog sotonu i strovalio se u tminu da uiva u grijesima, da mene kanjava svojim prijestupom.

ovjek uutje i pokri lice rukama, kao da bi se htio zatititi od samoga sebe, zatim uzdahnu:

- To je sve to mogu rei i ne pitaj me nita vie. Ne trai da se moja dua oglaava, ve pusti da ostane nijema, jer e tako, moda, porasti, usmrtiti me i upokojiti.

Ustao sam sa svoga mjesta suznih oiju i slomljena srca. Zatim se utke pozdravih s njim, jer u rijeima nisam vidio nikakva smisla koji bi mogao utjeiti njegovo ranjeno srce, niti sam u mudrosti vidio neku zraku koja bi obasjala njegovu tamnu duu.

II

Nekoliko dana kasnije, prvi put sam sreo gospou Vardu al-Hani, i to u jednoj siromanoj kui okruenoj cvijeem i drveem. Ona je ula kako se moje ime spominje u kui Reid-bega Numana, ovjeka kojemu je srce pogazila i ostavila ga mrtva pod kopitima ivota. Kada sam vidio njene sjajne oi i uo poj njenoga melodinog glasa, pomislih: Zar ova ena moe biti zla? Moe li ovo prozrano lice prikrivati mrsku duu? Zar je to ena nevjernica? Je li to ena o koju sam se ogrijeio vie puta zamiljajui je kao stranu zmiju sakrivenu u lijepome tijelu? Ali sam potom tiho u sebi govorio: to li je uinio taj nesretni ovjek? Zar mi ne ujemo i ne vidimo da je izvanjska ljepota uzrok tihih nesrea i dubokih tuga? Zar mjesec koji u pjesnikov genije toi svoju svjetlost nije isti onaj mjesec koji plimom i osekom uzbibava mora?

Gospoa Varda je sjedila sa mnom i kao da je ula moje misli, ne elei da dugo budem u nedoumici, nasloni lijepu glavu na bijelu ruku i ree glasom koji je njenou podsjeao na flautu:

- Ranije se nismo sreli, ali sam od drugih ula jeku tvojih misli i snova, tako da znam da saalijeva obespravljene ene, da suosjea s njihovom slabou, da dobro poznaje njihove osjeaje i tenje. Zbog toga ti elim otvoriti svoje srce i duu, da upozna njihove tajne i kae ljudima, bude li htio, da Varda al-Hani nikada nije bila zla i vjerolomna ena...

Imala sam osamnaest godina kada me sudbina dovela Reid-beg Numanu. On je tada imao skoro etrdeset godina. elio me je i, kako kau, imao asne namjere prema meni. Zatim je od mene nainio suprugu i gospodaricu u svome velikom domu, meu brojnom poslugom. Odjenuo me u svilu, okitio mi glavu, vrat i ruke dragim kamenjem. Pokazivao me kao muzejsku vrijednost u kuama svojih prijatelja i poznanika i trijumfalno se osmjehivao kada je vidio kako me ti prijatelji promatraju s divljenjem i odobravanjem. Ponosno je uzdizao glavu, sluajui kako ene njegovih drugova razgovaraju o meni s naklonou i ljubavlju. Ali nije uo kako ponetko kae: Je li ovo Reid-begova ena ili ki?, ili Da se Reid-beg mlad oenio, imao bi porod stariji od Varde.

Sve se to dogaalo prije nego to se moj ivot stubokom okrenuo, prije nego to Bog zapali plamen ljubavi u mome srcu i prije nego to proklija sjeme ljubavi u njemu. Da, sve se to dogaalo u vrijeme kada sam smatrala da je najvea srea lijepa odjea koja me krasi, divna koija koja me vozi, skupocjen namjetaj oko mene. Ali kada sam se prenula, kada mi svjetlost oi otvori, kada osjetih sveti plamen koji mi srce pali, kada osjetih glad koja mi duu mui, kada se prenuh i vidjeh kako me krila nose i ele me na nebo ljubavi uznijeti, ali drhte nemona protiv okova zakona koji su mi tijelo okovali prije nego to sam shvatila to su ti okovi i to su ti zakoni - kada sam se prenula i sve to osjetila, shvatila sam da srea ene nije u znamenitosti njezina supruga niti u njegovoj asti, ve u ljubavi koja im due obujmljuje, koja njene osjeaje toi u njegovo srce, koja ih ini jedinstvenim tijelom i jednom rijeju na Bojim usnama. Kada spoznah tu bolnu istinu, vidjeh samu sebe u Reidovoj kui kao lopova koji jede njegov kruh, a zatim se gubi u tami. Shvatila sam da je svaki dan koji provodim uz njega velika la koju licemjerje plamenim slovima ispisuje na mome elu, pred zemljom i nebesima, jer nisam mogla uzvratiti mu ljubavlju svoga srca za njegovu plemenitost, niti mu darovati duu za iskrenost i dobrotu. Uzalud sam pokuavala. Uzalud sam se trudila da nauim voljeti ga - nisam nauila, jer je ljubav snaga koja dolazi iz naih srca... Zatim sam se uzalud pred nebom molila u vrijeme nonoga mira ne bi li se u meni javio osjeaj koji e me pribliiti ovjeku koga mi je nebo odredilo za suputnika. Ni nebo mi nije pomoglo, jer nam ljubav pada na due po Bojem nadahnuu, a ne po ljudskom zahtjevu. Ostala sam tako pune dvije godine u kui toga ovjeka, zavidei pticama u polju na slobodi, dok su meni drugarice zavidjele na mojoj tamnici; kao ena koja je izgubila jedinca, oplakivala sam vlastito srce roeno sa spoznajom, a unakaeno zakonom, te je svakodnevno stradavalo od gladi i ei.

Jednoga od tih crnih dana, prozrela sam kroz tamu i ugledala blagu svjetlost kako zrai iz oiju jednoga mladia koji sam ide kroz ivot, samotno ivi sa svojim papirima i knjigama u ovoj siromanoj kui. Zatvarala sam oi da ne vidim tu svjetlost i sama sebi sam govorila: Suena ti je, duo, grobna tmina, i nemoj eznuti za svjetlou. Zatim sam oslukivala i ula nebesku pjesmu koja mi milinom duu potresa, svojom nedunou cijelim mojim biem ovladava. Zato sam zatvarala oi i govorila: Sueno ti je, duo, zavijanje ponora, i nemoj eznuti za pjesmama. Zatvarala sam oi da ne vidim, zatvarala sam ui da ne ujem, ali sam i dalje vidjela tu svjetlost, a ui su ule tu melodiju premda su bile zatvorene. U prvi mah sam se uplaila, kao siromah koji je pronaao dragulj pored prinevog dvorca, ali se ne usuuje uzeti ga a nije u stanju ni ostaviti ga. Plakala sam kao edna osoba koja je ugledala pitki izvor okruen divljim zvijerima, pa je bespomono na zemlju klonula.

Gospoa Varda za trenutak uutje. Zatvorila je krupne oi, kao da se prolost osovila pred njom, pa nije imala snage pogledati me u oi. Zatim ponovo progovori:

- Ovi ljudi koji potjeu iz Vjenosti i vraaju se u nju prije nego to okuse slast istinskog ivota ne mogu shvatiti glad ene koja je vezana zemnim zakonima. To je teka tragedija ispisana enskom krvlju i suzama koju mukarac s osmijehom ita jer je ne shvaa, a ako je i shvati, njegov smijeh se preobraava u grubost, te na glavu ene sruuje oganj srdbe i obasipa je kletvama.

To je tuna pria koju mrkle noi ispredaju u srcu svake ene ije je tijelo okovano posteljom supruga koji joj je postao muem prije nego to je i saznala to je brak, a njena dua lepra oko drugog ovjeka koga voli svom duom svojom, nedunom i prelijepom ljubavlju. To je estoka borba otkako postoji enska slabost i muka nadmo, i nee prestati dokle god slabost robuje nadmoi. To je straan rat izmeu manjkavih ljudskih zakona i svetih osjeaja srca. Donedavno sam bila u tome ratu i zamalo da umrem od nemira, da se istopim sa suzama.

Meutim, trgnula sam se, odbacila bojaljivost svojih srodnica, oslobodila krila vezana slabou i podinjavanjem, te sam uzletjela u prostor ljubavi i slobode. Sada sam sretna uz ovjeka s kojim inim jednu zraku iz Boje ruke isijavanu otkako je svijeta. Nema sile na ovome svijetu koja me moe liiti moje sree, jer ona potjee iz sjedinjenja dviju dua koje spaja uzajamno razumijevanje i natkriljuje ih ljubav.

Gospoa Varda me pogleda dubokim pogledom, kao da bi mi htjela grudi oima spaliti ne bi li vidjela djelovanje vlastitih rijei na moje osjeaje, da uje jeku vlastitoga glasa u mome srcu. Meutim, ja sam utio da je ne bih prekidao. Ona nastavi glasom u kome je bilo gorkih uspomena, iskrenosti i osloboenja:

- Rei e ti ljudi da je Varda al-Hani vjerolomna i nezahvalna ena koja je slijedila svoje srce i napustila ovjeka koji ju je podigao k sebi i uinio je gospodaricom svoga doma. Rei e ti da je jalova bludnica prljavim rukama odbacila sveti svadbeni vijenac koji je vjera isplela i umjesto njega uzela prljavi vijenac ispleten od paklenog trnja. Sa svoga tijela je zbacila odjeu vrline, a odjenula se grijehom i sramom. Rei e ti i vie od toga, jer sjene njihovih predaka i danas ive u njihovim tijelima. Oni su poput praznih peina koje odjekuju glasovima i ne znajui njihovo znaenje. Oni ne poznaju Boji zakon u Bojim stvorenjima, niti shvaaju pravi smisao vjere. Oni ne znaju kada ovjek grijei a kada dobro ini, ve slabanim oima gledaju formu, a ne bit djela. Oni sude o neznanju i presuuju slijepi, za njih je jednak prestupnik i neduan ovjek, dobar i zlikovac.

Teko onom tko sudi i teko onome kome se presuuje! Ja sam bila prostitutka i nevjernica u domu Raida Numana, jer me on uinio svojom nalonicom u skladu s obiajima i tradicijom prije nego to me nebo uinilo njegovom suprugom po zakonu duha i osjeaja. Bila sam prljava sama sebi i pred Bogom onda kada sam se hranila njegovim darovima da bi on zadovoljio svoje porive mojim tijelom. Sada sam, pak, neduna i ista jer me zakon ljubavi oslobodio, postala sam asna i pouzdana jer sam prekinula s prodajom svoga tijela za kruh, svoga vremena za odjeu. Da, bila sam prostitutka i prestupnica u vrijeme kada su me ljudi smatrali vrlom suprugom, a sada sam ista i asna, a oni me smatraju prljavom vjerolomnicom jer oni o duama sude prema tijelima i duh mjere materijalnim mjerilima.

Gospoa Varda se okrenu prema prozoru, rukom pokaza prema gradu, malo podie glas i ree tonom u kojemu se osjealo omalovaavanje i gaenje, kao da je na ulicama i trgovima ugledala odvratne utvare i demone:

- Pogledaj ove lijepe kue i visoke palae u kojima ive bogati i moni ljudi. Meu njihovim zidovima presvuenim svilom obitavaju vjerolomnost i licemjerje; pod njihovim pozlaenim tavanicama su la i izvjetaenost. Pogledaj dobro ova zdanja koja simboliziraju slavu, znamenitost i sreu, ali ona nisu nita do peine gdje se krije ponienje, jad i nesrea. To su sazidani grobovi u kojima se krije lukavost slabane ene iza naminkanih oiju i usana; u njihovim kutovima kriju se mukarev egoizam i animalnost pod sjajem srebra i zlata. To su dvorci ije zidine se gordo diu uvis, ali kada bi mogli osjetiti poroke i obmane, raspukli bi se i strovalili. To su domovi koje siromani seljak gleda suznih oiju, ali kada bi znao da u srcima njihovih stanara nema ni trunke one ljubavi koja ispunjava srce njegove drubenice, s omalovaavanjem bi se podsmjehnuo i radostan vratio u svoje polje.

Gospoa Varda me uhvati za ruku i povede do prozora kroz koji je promatrala te kue i palae, pa ree:

- Doi da ti pokaem tajne tih ljudi na ijem mjestu ne bih voljela biti.

Pogledaj onaj dvorac s mramornim stupovima, bakrenim kupolama i kristalnim prozorima. U njemu boravi jedan bogat ovjek koji je naslijedio krtoga oca i iji je iskvareni moral naslijedio. Oenio se prije dvije godine enom o kojoj nita nije znao osim da joj je otac astan i ugledan ovjek u gradu. Ne proe ni medeni mjesec, a on je se zasiti i vrati se lakim enama. Ostavi je u tome dvorcu kao to pijanica ostavlja prazan krag. Ona najprije poe plakati i patiti, a zatim se prenu i sama se poe tjeiti. Znala je da ne vrijedi suze prolijevati zbog ovjeka kao to je njezin suprug. Sada je sve zanemarila zbog ljubavi prema jednom lijepom rjeitom mladiu kojem je predala cijelo svoje srce i puni mu depove novcem svoga supruga koji nije mario za nju kao to ni ona nije marila za njega... Pogledaj, zatim, onu kuu u bujnom vrtu. To je dom ovjeka iz ugledne obitelji koja je dugo upravljala zemljom. Danas je njen ugled pao zbog rasipnitva i zbog toga to se njeni lanovi odaju zabavi i neradu. Prije nekoliko godina taj ovjek se oenio runom, ali vrlo bogatom enom, a kada je naslijedio njeno silno bogatstvo zaboravio je i da postoji: uzeo je lijepu ljubavnicu, a nju napustio, tako da su joj od tuge i plaa ivci popustili. Sada sate provodi eljajui se i minkajui, odijevajui se u svilu i kadifu. Nada se da e je uoiti neki gost, ali ne dobija nita osim pogleda vlastitoga lika u ogledalu... Pogledaj onu veliku kuu ukraenu rezbarijama i statuama. To je kua jedne ene lijepa lica, a rune due. Prvi mu joj je umro pa je naslijedila cijelu njegovu imovinu. Zatim je odabrala jednoga slabunjavog i bezvoljnog mukarca, uzela ga za mua da joj zatiti ime od ogovaranja i da zaklanja njene poroke. Dotle je ona meu svojim udvaraima kao pela koja sie nektar sa cvjetova. Vidi onu kuu s velikim balkonima i udesnim arkadama? Ona pripada jednome pragmatinom ovjeku koji ima mnogo obaveza i prohtjeva. Ima enu koja je fiziki vrlo privlana i veoma tanahne due. U njenoj linosti se nala profinjena dua i lijepo tijelo, kao to se u poeziji sretnu skladan ritam i profinjen sadraj. Ona je stvorena da ivi u ljubavi i da umre s njom, ali - kao mnoge druge ene - otac ju je dao prije nego to je zala u osamnaestu godinu i upregao je njen vrat u jaram nezdravog braka. Tako je sada oslabila, topi se kao svijea na vatri sputanih osjeaja i polako nestaje kao fini miris u oluji, kopni zbog ljubavi prema neemu lijepom to osjea a ne vidi, vapi za zagrljajem smrti da je izbavi iz skuenog ivota i oslobodi je robovanja ovjeku koji provodi dane zaraujui novac i noi brojei ga. On kripi zubima proklinjui as u kome se oenio jalovom enom to mu nije rodila sina da mu sauva ime i naslijedi njegova dobra...

Pogledaj, zatim, onu kuu osamljenu u vrtovima: u njoj ivi matovit pjesnik, veoma misaon, darovit. On ima primitivnu enu, grubu, koja se podsmijava njegovim stihovima jer ih ne razumije, ruga se njegovim djelima jer su udesna. On sada ne mari za nju jer voli drugu, udanu enu, veoma inteligentnu i njenu, koja mu u srce svjetlost unosi, svojim osmijesima i pogledima nadahnjuje ga na rijei neprolazne vrijednosti.

Gospoa Varda uutje nakratko. Sjedila je na klupi uz prozor. Kao da ju je umorila etnja po nevidljivim sobama tih kua. Zatim mirno progovori:

- To su te palae iji stanar ne bih eljela biti. To su ti grobovi u kojima ne bih htjela biti iva sahranjena. To su ti ljudi od kojih sam slobodna i iji sam jaram sa sebe skinula. To su ti brani drugovi koji prilaze tijelima ne marei za duu i nita ih pred Bogom nee moi opravdati osim injenice da ne poznaju Boji zakon. Ja ih sada ne osuujem, ve ih alim; ne prezirem ih, ve prezirem njihovo spontano predavanje licemjerju, lai i gnusobi. Nisam ti otkrila tajne njihovih srca i ivota zato to volim klevete i spletke, ve da bih ti pokazala istinu o ljudima na koje sam do juer sliila, ali sam se otrgla; da bih ti objasnila nain ivota ljudi koji o meni govore samo najgore jer sam rtvovala njihovo prijateljstvo da bih spasila svoju duu; odstupila sam s njihovih mranih puteva i zaputila se k svjetlosti u kojoj su iskrenost, istina i pravda. Sada su me prognali iz svoje zajednice i ja sam zadovoljna, jer ljudi izopavaju samo one iji se veliki duh pobuni protiv tmine i nepravde. Onaj tko izopavanje ne pretpostavlja pokoravanju ne moe biti potpuno slobodan. Ja sam bila poput bogate trpeze i Reid-beg mi je prilazio kada je osjeao potrebu za hranom, dok su nae due bile daleko jedna od druge, nalik na dvoje ponienih slugu. Meutim, kada sam spoznala istinu, zamrzila sam sluenje; pokuala sam se potiniti onome to zovemo sudbinom, ali nisam mogla, jer moja dua odbija da provede cijeli vijek kleei pred stranim idolom kojega su podigla nezdrave generacije i nazvali ga zakonom. Raskinula sam svoje okove, ali ih nisam odbacila dok nisam ula kako me doziva glas ljubavi i dok nisam vidjela duu spremnu za putovanje.

Izala sam iz kue Reid-bega Numana kao rob iz tamnice, ostavljajui za sobom nakit, odjeu, poslugu i koije, i ula sam u kuu svoga dragog, bez namjetaja, ali punu duha, znajui da sam postupila pravedno, jer volja neba nije da sama sebi podreem krila i bacim se na pepelite, da ronim suze i govorim: Takva je moja sudbina. Nebo nee da provedem ivot patei nou i vapei da doe zora, a kada doe dan da govorim: Kada e se ovaj dan okonati? Nebo nee da ovjek bude nesretan, jer je ono usadilo duboko u ovjeka tenju ka srei, jer se usreivanjem ovjeka sam Bog slavi...

To je moja pria, ovjee. Takvo je moje prikrivanje pred nebom i zemljom. Ja se ponosim time kao pjesmom, dok ljudi zatvaraju oi i ne uju jer se plae pobune vlastitih dua, plae se da se ne uzdrmaju temelji njihove zajednice i ne srue im se na glave.

To su nedae koje sam prebrodila dok nisam dospjela na vrhunac sree. Ako bi sad dola smrt da me uzme, moja dua bi se bez straha i zazora nala pred Uzvienim Prijestoljem, ak s radou i nadom, te bi se moje bie, obnaeno, pokazalo istim kao snijeg pred vrhovnim sucem zato to sam inila samo ono to je htjela dua koju je Bog iz svoga bia stvorio, i nisam slijedila nita osim zov srca i jeku aneoskih pjesama.

To je moja pria koju Bejruani smatraju prokletstvom ivota i ranom na tijelu zajednice. Meutim, oni e se kajati kada ih usud upozori na ljubav u zamraenim srcima. Kada sunce izmami cvijee iz zemlje prepune ostataka smrti, zastat e prolaznik pored moga groba, pozdraviti ga i rei: Ovdje poiva Varda al-Hani koja je oslobodila osjeaje od robovanja nedostatnim ljudskim zakonima da bi ivjela u skladu sa zakonom uzviene ljubavi, svoje lice okrenula k suncu da ne bi gledala vlastitu sjenu meu lubanjama i u trnju.

Tek to gospoa Varda zavri svoju priu, otvorie se vrata i ue vitak mladi, lijepa lica. Iz oiju mu je zraila oaravajua svjetlost, na usnama prijazan osmijeh. Gospoa Varda ustade, njeno ga uze za ruke, dovede k meni uljudno izgovarajui moje ime, a njegovo s ljubavlju i znaajnim pogledom. Shvatio sam da je to mladi zbog koga je odbacila svijet, razila se sa zakonom i obiajima.

Zajedno smo sjeli, utke razmiljajui jedni o drugima. Nakon kratkog vremena ispunjenog tiinom koja je due visoko uznosila, pogledah kako sjede jedno pored drugog i vidjeh neto to nikada ranije nisam vidio; u trenutku sam shvatio smisao prie gospoe Varde, pojmio sam bit njezina protesta protiv zajednice koja progoni pojedince pobunjene protiv njenih propisa prije nego to pristupi lijeenju njihove pobune. Vidio sam pred sobom jednu nebesku duu olienu u dva tijela koja krasi mladost i uljepava ih sjedinjenost. Meu njima je stajalo Boanstvo Ljubavi rairenih krila da bi ih zatitilo od ljudskoga prijekora i bijesa. Vidio sam kako potpuno uzajamno razumijevanje zrai s ozarenih lica koja obasjava iskrenost i nedunost; prvi put u svome ivotu vidio sam aureolu sree izmeu mukarca i ene koju prekorijeva vjera i odbacuje zakon.

Nakon izvjesnog vremena, ustao sam i pozdravio se s njima stavljajui im do znanja, bez rijei, koliko sam uzbuen. Napustih tu siromanu kuu od koje su emocije nainile hram ljubavi i harmonije i zaputih se izmeu onih palaa i kua ije mi je tajne predoila gospoa Varda. Razmiljao sam o njenim rijeima, o svim principima i posljedicama koje sadre, ali na samome kraju te etvrti sjetih se Reid-bega Numana i dok su mi pred oi dolazili njegov oaj i nesrea, pomislih:

On je nesretnik kojemu je uinjena nepravda, ali hoe li ga nebo usliati ako mu se ali na Vardu al-Hani? Je li se o njega ogrijeila ta ena kada ga je ostavila radi vlastitog osloboenja, ili se on ogrijeio prema njoj kada joj je brakom podinio tijelo prije nego to je ljubav privukla njenu duu? Tko je od njih dvoje nepravedan, a tko obespravljen? Tko je prestupnik, a tko neduan?

Tijekom vremena, dalje sam razmiljao: Samoljublje esto doputa enama da napuste svoje siromane mueve i veu se za bogate, jer strast ena prema sjajnoj odjei i lagodnome ivotu zaslijepi ih i povede na put sramote i posrtanja. Je li Varda al-Hani bila samoljubiva i pohlepna kada je napustila palau bogatog ovjeka punu dragocjenosti, namjetaja i posluge, te otila u kuu siromanog ovjeka kod koga nema nita osim niza starih knjiga? esto glupost dotue ensku ast i oivi joj prohtjeve, tako da ostavi mua zbog dosade i trai tjelesne uitke s drugim ovjekom koji je vie od nje posrnuo i manje je astan. Je li Varda al-Hani bila neznalica eljna tjelesne naslade kada je javno istakla svoju nezavisnost i prila produhovljenom mladiu? Mogla je i tajno zadovoljavati ula u kui svoga supruga sa strasno zaljubljenim mladiima koji bi sve dali da budu robovi njene ljepote i rtve njene strasti. Varda al-Hani je bila nesretna ena pa je traila sreu, nala je i prigrlila. To je cijela istina koju ljudska zajednica obezvreuje i zakon odbacuje.

aputao sam te rijei u zrak, a zatim rekoh, pokuavajui shvatiti:

- Zar je eni doputeno da dolazi do svoje sree muevljevom nesreom?

Dua mi odgovori:

- A je li doputeno mukarcu da porobljava enine osjeaje da bi on bio sretan?

Hodao sam tako dok mi je glas gospoe Varde odzvanjao u uima. Kada stigoh nakraj grada, sunce je ve naginjalo k zapadu, polja i vrtovi su tonuli u mir, a ptice su pjevale veernju pjesmu. Zastadoh razmiljajui i uzdahnuh:

Pred Prijestoljem Slobode ovo drvee se raduje igri s lahorom i pred njim blista na suncu i mjesecu. U uho slobode ove ptice besjede i oko nje lepraju ponad potoka. U prostor slobode ovo cvijee toi miris svoje due i pred njom se osmjehuje dolasku zore. Sve to je na zemlji ivi u skladu s prirodom i otuda potjee veliina slobode i njena radost. Ljudi su, pak, lieni te blagodati, jer su svojim boanskim duama postavili ograniene svjetovne zakone; odredili su svojim tijelima i duama strogi propis; svojim htijenjima i osjeanjima podigli su straan i tijesan zatvor; svojim srcima i umovima iskopali su duboke i mrane grobove. Ako ustane jedan od njih, izdvoji se iz njihove zajednice i zakona, kau: 'To je opaki buntovnik koga valja protjerati, odvratni nikogovi koji smrt zasluuje...'

Meutim, treba li ovjek zauvijek ostati rob vlastitim manjkavim zakonima, ili se s vremenom osloboditi da bi ivio s Duom i za Duu? Treba li ovjek ostati zagledan u zemlju, ili uprijeti pogled k suncu, kako ne bi gledao sjenu vlastitoga tijela u trnju i meu lubanjama?

VAPAJ GROBOVA

I

Emir je sjedio na sudakome tronu, a oko njega, s lijeve i desne strane, sjedili su mudraci njegove zemlje. Na njihovim strogim licima mogle su se itati knjige i paragrafi. Oko emira su stajali vojnici s isukanim sabljama i podignutim kopljima. Pred njim je bio narod koji je doao zbog radoznalosti, oekujui presudu grjenicima. Svi su pognuli glave, smjernih pogleda i suzdrana daha, kao da su u emirovim oima vidjeli mo koja im ulijeva strah u due i srca. Kada se okupljanje zavri i nastupi vrijeme za suenje, emir podie ruku i glasno ree:

- Privodite prestupnike jednog po jednoga i upoznajte me s njihovim grijesima.

Otvorie se vrata tamnice i ukazae se njene potamnjele zidine, kao drijelo divlje zvijeri kada zijevajui otvori usta. Zau se zveket okova praen stenjanjem zatvorenika, te prisutni okrenue poglede i istegnue vratove, jedva ekajui da vide kandidata za smrt kako izlazi iz dubine te grobnice.

Uskoro iz tamnice izaoe dva vojnika vodei mladia svezanih ruku. Njegovo mrano i zgreno lice odavalo je vrstinu i postojanost. Vojnici ga zaustavie nasred sudnice i malo odstupie. Emir ga kratko promotri i upita:

- to je zgrijeio ovaj ovjek to stoji pred nama uzdignute glave, kao da je na svetkovini, a ne u ruci pravde?

Jedan savjetnik odgovori:

- To je opaki ubojica koji se juer sukobio s jednim emirovim asnikom i njegovim vojnicima kada su bili na zadatku u selu. Uhien je s krvavom sabljom u rukama.

Emir se ljutito pomakne na tronu, bijesno j sijevajui oima, i povika:

- Vratite ga u tamnicu i stavite u okove, a kad osvane jutro, odsijecite mu glavu njegovom sabljom, a tijelo mu bacite u stepu da je zvijeri rastrgnu, te da vjetrovi odnesu njegov smrad do njegove obitelji i prijatelja.

Mladia vratie u tamnicu. Ljudi su ga pratili saaljivim pogledima i s dubokim uzdasima jer je bio u cvijetu mladosti, lijep i snane grae.

Vojnici ponovo izaoe iz zatvora vodei lijepu i krhku djevojku, lica poutjela od tuge i oaja. Oi su joj bile pune suza, glava pognuta pod teretom kajanja i bola.

Emir je pogleda i ree:

to je uinila ova suhonjava ena to stoji pred nama kao sjena pred istinom?

Jedan vojnik odgovori:

- Ta ena je razvratnica koju je njen mu jedne noi iznenadio i zatekao u naruju ljubavnika. Predao ju je policiji kada je ovaj pobjegao.

Emir se zagleda u nju, dok je ona zbog suda oborila pogled, te emir ree:

- Vratite je u tminu i bacite na postelju od trnja - moda e se tako sjetiti postelje koju je osramotila. Napojte je gorkim napicima - moda e se tako sjetiti zabranjenih poljubaca, a kad jutro svane odvucite je nagu izvan grada, kamenujte je i ostavite tijelo da se njime naslauju vuci i da joj kosti izjedaju crvi.

Djevojka ieznu u zatvorskoj tami, dok su je prisutni pratili zadivljeni emirovom pravinou, alei istodobno ljepotu njezina tuna lica, i njean sjetni pogled.

Vojnici se pojavie trei put vodei slabanog sredovjenog mukarca koji je vukao drhtave noge, kao da su dronjci, i u strahu se osvrtao na sve strane. Njegovi pogledi puni bola odavali su oaj i bijedu, potpunu nesreu.

Emir se okrenu prema njemu i ree s osjeajem odvratnosti:

- to je zgrijeio ovaj prljavi ovjek to stoji kao mrtvac meu ivima?

Vojnik mu odgovori:

- To je kradljivac koji je nou uao u samostan. Uhvatili su ga asni redovnici i nali mu pod odjeom posudu sa svetog oltara.

Emir ga pogleda kao gladan kobac pticu slomljenih krila i povika:

- Vodite ga duboko u tminu i okujte ga u eljezo, a u zoru ga popnite na visoko stablo i objesite lanenim uetom. Ostavite mu tijelo objeeno da ga priroda uniti i da mu vjetrovi ostatke raznesu.

Kradljivca vratie u zatvor dok su ljudi aptali:

- Kako se ovaj bogohulni jadnik drznuo ukrasti svetu samostansku posudu?

Emir ustade sa sudakoga trona, a za njim mudraci i pravednici, ispred i iza njega su ili vojnici a promatrai su pravili prolaz. Na tome mjestu uskoro ne ostade nita osim jauka zatoenika i vapaja oajnika to su se odbijali o zidove.

Sve se to dogaalo dok sam stajao kao ogledalo pred procesijom sjeni, razmiljajui o zakonima koje su ljudi postavili jedni drugima, razmiljajui o onome to oni nazivaju pravdom, ponirui u tajne ivota, tragajui za sutinom bivstvovanja.

Kada su mi misli ve otupjele, kao to obrisi postaju nejasni u magli, napustih to mjesto razmiljajui:

Trava sie sokove iz zemlje, janjad pase travu, vuk ubija janje, nosorog ubija vuka, lav lovi nosoroga, a smrt ubija lava.

Postoji li sila koja pobjeuje smrt da bi ovaj lanac nasilja postao zauvijek pravian? Postoji li sila koja sve ove rune uzroke pretvara u lijepe posljedice? Postoji li sila koja sve elemente ivota uzima u svoju ruku i s radou ih u sebe ukljuuje, kao to raspjevano more u se uzima sve potoke? Postoji li sila koja ubojicu i rtvu, preljubnicu i njenog ljubavnika, lopova i pokradenog dovodi pred sud vii od emirovog?

II

Narednog dana izaoh iz grada i zaputih se poljima gdje mir otvara duu samoj sebi, gdje istoa zraka isti prljavtinu tuge i oaja to nastaju u tijesnim ulicama i mranim stanovima. Stigavi daleko u dolinu, osvrnuh se i ugledah jato grabljivica kako as slijeu as uzlijeu, ispunjavajui prostor kretanjem i lepetom krila. Radoznalo krenuh naprijed i ugledah ispred sebe mukarev le objeen na visoko drvo, zatim le nage ene meu kamenjem kojim je kamenovana, te okrvavljeni le mladia iz koga je krv natapala zemlju, a glave nije bilo na tijelu. Zastadoh gotovo obnevidio pred stranim prizorom. Pred sobom sam vidio samo smrt to caruje meu tim okrvavljenim tjelesima; oslukivao sam ali nisam uo nita osim zavijanja nitavila zajedno s kretanjem grabljivica oko rtava ljudskih zakona.

Zlo istrebljujemo jo veim zlom i kliemo kako je to zakon; prestup kanjavamo jo veim prestupom i viemo kako je to pravda.

Zar emir nikada u svome ivotu nije ubio neprijatelja, zar nije prigrabio imovinu nekog od svojih slabanih podanika; zar nije sablaznio neku lijepu enu; zar nije uinio nijedan od tih prestupa pa da on ima pravo ubiti ubojicu, da objesi lopova i kamenuje preljubnicu?

Tko su ti to su podigli ovog lopova na drvo? Jesu li oni nebeski aneli ili ljudi koji i sami grabe i uzimaju sve to im doe do ruku?

Tko je odsjekao glavu ovome ubojici? Jesu li to proroci koji silaze s neba, ili su samo vojnici koji ubijaju i krv prolijevaju gdje god stignu?

Tko je kamenovao ovu preljubnicu? Jesu li to askete to dooe iz svojih isposnikih elija, ili su samo ljudi koji ine rune stvari pod okriljem tame?

Zakon - to je to zakon? Zar je itko vidio da zakon dolazi uz sunevu svjetlost s nebeskih visina? Koje je ljudsko stvorenje proniklo u srce Boje i spoznalo Njegovu volju? Za vrijeme koje generacije su aneli hodali meu ljudima govorei: Oduzmite nejakima svjetlo ivota, smaknite posrnule otricama sablji i grjenike izgazite eljeznim nogama.?

Takve misli vrzmale su se u mojoj glavi i u mome srcu kada u blizini zauh bat nogu. Osvrnuh se i ugledah djevojku koja izlazi izmeu drvea i prilazi leevima, oprezno i u strahu se osvrui na sve strane. Ugledavi odsjeenu mladievu glavu, kriknu pa kleknu pored nje i obujmi je drhtavim rukama. Suze joj potekoe dok mu je kovravu kosu milovala prstima i zapomagala dubokim, bolnim glasom to joj je iz srca dopirao. Iscrpljena plaem i slomljena gubitkom, brzo poe kopati zemlju i im je iskopala dovoljno prostran grob, dovue do njega pogubljenog mladia i lagano ga poloi. Okrvavljenu glavu stavi mu u ruke i kada ga zatrpa zemljom, u grob mu zabode sablju kojom je pogubljen. Kada je htjela poi, prioh joj. Ona zadrhta od straha i pognu glavu, dok su joj vrue suze kao kia lile niz lice, te uzdiui ree:

- Prokaite me emiru ako hoete. Bolje je da umrem i budem uz onoga tko me izbavio srama nego da ostavim njegovo tijelo kao hranu pticama i zvijerima.

Odgovorih joj:

- Nemojte se mene plaiti, sirotice. Ja sam prije vas oplakao sudbinu vaega mladia. Kaite mi kako vas je izbavio iz srama.

Glasom koji su prekidali jecaji, ona odgovori:

- Doao emirov asnik na nae polje da uzme poreze i dadbine. Mene je promatrao sa zastraujuom pohotom. Zatim je na posjed moga siromanog oca nametnuo tako visok porez da ga ne bi mogao platiti ni bogata. Zato je mene, umjesto novca, zgrabio i silom poveo u emirov dvorac. Umoljavala sam ga svojim suzama, ali on nije mario; zatim sam ga zaklinjala starou svoga oca, ali se nije smilovao. Najzad sam pozvala u pomo seljane pa je doao ovaj mladi, moj zarunik, i izbavio me iz surovih aka. asnik je pobjesnio i htio ga ubiti, ali je mladi bio bri - dohvatio je staru sablju objeenu na zid i ubio ga branei vlastiti ivot i moju ast. Radi ponosa, nije pobjegao kao ubojica, ve je ostao pored asnikova lea dok nisu doli vojnici i odveli ga svezana u zatvor.

Govorila je gledajui me pogledom koji je topio srce i ganuo me. Zatim se hitro okrenu jecajui i drhtei.

Nakon izvjesnog vremena, ugledah mladia u cvijetu mladosti kako ide naprijed krijui lice odjeom. Kada doe do tijela ene preljubnice, zaustavi se, skide ogrta i prekri njenu nagost. Zatim noem poe kopati zemlju, pa lagano donese le i prekri ga zemljom prolijevajui po suzu uz svaku pregrt. im okona posao, ubra nekoliko cvjetova koji su rasli u blizini i poloi ih na humak pognute glave i oborena pogleda. Kada se spremao otii, zaustavih ga i rekoh:

- U kakvom ste odnosu s ovom posrnulom enom kada ste, usprkos emirovoj volji i rizikujui vlastiti ivot, doli zatititi njeno tijelo od ptica grabljivica?

On me pogleda oima podbuhlim od plaa i nesanice, oima koje su odavale tugu i bol, te ree muklim glasom punim bolnih uzdaha:

- Ja sam taj nesretni ovjek zbog koga je kamenovana. Voljeli smo se od vremena kada smo se, kao mali, igrali pred zgradama. Kako smo mi rasli, tako je i ljubav rasla, postajui moan gospodar kojemu sluimo svojim osjeanjima i srcima, privlai nas k sebi i kojemu prilazimo s tajnama svojih dua, a on nas na grudi privija.

Jednoga dana, za vrijeme moje odsutnosti iz grada, otac ju je protiv njene volje udao za ovjeka koga mrzi. Kada sam se vratio i uo tu vijest, svi dani mi se pretvorie u no i ivot mi postade neprekidna agonija. Borio sam se protiv svojih osjeaja i vlastite due, ali su oni mene nadvladali i poveli, kao to vidovit slijepca vodi. Tako sam kriom poao k dragoj elei jedino vidjeti sjaj njenih oiju, uti poj njenoga glasa, i naoh je samu kako oplakuje svoju sudbinu. Sjedili smo utke, neduni. Malo zatim, iznenada se pojavi njen mu i kada mene ugleda, padoe mu na um neasne stvari, te je snanim rukama epa za vrat i povika:

- Dodite vidjeti kurvu i njenog ljubavnika!

Susjedi pohrlie. Pojavie se i vojnici pitajui to se dogodilo i on im je predade. Odvedoe je raupanu i pocijepanu. Mene nitko nije ni dirnuo, jer slijepi zakon i nevaljali obiaji kanjavaju enu kada posrne, a prema mukarcu su trpeljivi.

Mladi ode u grad krijui lice odjeom, a ja ostadoh razmiljajui i uzdiui. Le objeenog mladia ljuljao se zajedno s granjem, kao da tim kretnjama moli vie sile da ga spuste i poloe na zemlju pored zatitnika ovjenosti i rtve ljubavi.

Nakon nekog vremena, pojavi se slabana ena obuena u dronjke i zaustavi se pored objeenog, udarajui se u grudi i plaui. Zatim se pope na drvo, pregrize ue i mrtvac pade na zemlju poput mokre krpe. ena sie, iskopa grob pored ona dva groba i spusti le u njega. Poto ga zatrpa zemljom, uze dva komada drveta, naini kri i zabode ga iznad njegove glave. Kada se okrenu u pravcu kojim je dola, zaustavih je:

to vas je prevarilo, eno, pa dooste sahraniti lopova?

Ona me pogleda oima podbuhlim od tuge i dada:

- To je moj dobri suprug, dragi prijatelj i otac moje djece. Petero djece pati od gladi. Najstarije ima osam godina, a najmlae je jo uvijek dojene. Moj suprug nije bio lopov, ve zemljoradnik koji je obraivao samostansku zemlju i ubirao plodove, a od sveenika je dobijao samo pogau koju bi uveer podijelili. Za sutra nije ostajao ni zalogaj.

Jo kao djeak, svojim znojem je natapao samostansko polje i sijao snagu svojih miica po njihovim vrtovima. Kada je oslabio, kada su ga godine rada iscrpile i kada su ga bolesti napale, otjerali su ga rijeima:

- Samostanu vie nisi potreban. Sada idi, a kada ti ojaaju sinovi poalji ih k nama da zauzmu tvoje mjesto u polju.

Zaplakao je i za milost molio u ime Isusa, zaklinjao ih anelima i svecima, ali nisu imali milosti, nisu se saalili ni na njega ni na me, niti na nau golu i gladnu djecu. Poao je traiti kakav posao u gradu, ali su ga protjerali, jer stanari tih zdanja zapoljavaju samo snane mladie. Tada je sjeo na raskrsnicu da prosi, ali mu nisu nita davali, ve su prolazei govorili: Milostinju ne zasluuju dokoni i lijeni.

Jedne noi, kada nas je nesrea toliko savladala da su nam djeca od gladi polegla po tlu, a dojene mi uzalud sisalo grudi, lice moga mua se promijeni. On izae pod okriljem tame, i ue pod jednu kupolu u samostanu gdje sveenici uvaju plodove s polja i vino. Stavi jednu vreu brana na lea i htjede se vratiti, ali nakon nekoliko koraka probudie se sveenici, zgrabie ga, zasue udarcima i psovkama. Ujutro ga predadoe vojnicima i rekoe:

- To je opaki provalnik koji je doao ukrasti zlatnu samostansku posudu.

Vojnici ga odvedoe u zatvor, a zatim i na vjeala da bi nahranili njegovim tijelom divlje ivotinje zato to je htio da svoju gladnu djecu nahrani dijelom plodova koje je vlastitim trudom ubirao dok je sluio u samostanu.

Siromana ena ode, a tuni odjek njenih rijei uspinjao se na sve strane, nalik na stupove dima kojima se vjetar poigrava.

***

Stajao sam izmeu tri groba, bez glasa i rijei, sa suzom koja je odavala osjeaje. Trudio sam se razmiljati, ali se dua nije htjela povinovati, jer je dua poput cvijeta - savija latice pred tamom i dah svoj ne daruje nonim utvarama.

Ustao sam, dok je kroz zemlju iz tih grobova izbijao vapaj obespravljenosti, kao magla u dolinama, i juriao na moje ulo sluha da bi mi priopio poruku.

Ustao sam utke, a kada bi ljudi razumjeli ono to tiina priopava bili bi blii Boanstvu nego umskim zvijerima.

Ustao sam uzdiui, a kada bi treperenje mojih uzdaha moglo dotaknuti drvee na tome polju, pokrenulo bi se, pokrenulo bi se sa svojih mjesta, nastupalo bi u kolonama i granjem svojim bi se borilo protiv emira i njegove vojske, korijenjem bi sruilo samostanske zidove na glave redovnicima.

Ustao sam otvorena pogleda koji je na te svjee grobove zraio blagost samilosti i gorinu sjete:

Grob mladia koji je svojim ivotom spasio ast nevine i bespomone djevojke iz vujih kandi, pa su mu glavu odsjekli, kao nagradu za njegovu hrabrost. Djevojka je zabola njegovu sablju u zemlju na njegovom grobu - da to bude simbol koji pred suncem svjedoi o sudbini ovjenosti u zemlji nepravde i nesuvislosti;

Grob djevojke iju je duu ljubav dotakla, prije nego to su strasti njenim tijelom ovladale. Kamenovana je, jer je njeno srce odbilo sve osim vjernosti do smrti. Dragi je stavio buket cvijea iznad njenog zgasloga tijela da lagano venui i nestajui svjedoi o sudbini dua koje ljubav posveuje meu ljudima koje je zaslijepila materija i uinilo nijemim neznanje;

Grob jadnog siromaha ije su ruke iznurila samostanska polja, pa su ga redovnici protjerali da bi ih zamijenili snanijim rukama. Traio je da zaradi kruh svojoj djeci, ali nije uspio, zatim je za kruh molio prosei, ali ga nije dobio, a kada ga je oajanje nagnalo da uzme malo plodova koje je prikupio svojim trudom i znojem, zgrabili su ga i svezali. Njegova udovica je stavila kri na grob da u nonome miru svjedoi zvijezdama na nebu o zulumu redovnika to Isusove propovijedi pretvaraju u sablje kojima sijeku glave ijim britkim otricama sakate tijela nemonih i jadnika.

Sunce nestade iza horizonta - kao da se zasitilo ljudi i kao da je omrznulo njihovo nasilje. Veer poe tkati od niti tame i mira lagani ogrta da njime prekrije tijelo Prirode. Pogledah u nebo, ispruih ruke prema grobovima i simbolima na njima, te povikah iz sveg glasa:

- Ovo je tvoja sablja, Sranosti, koja je u zemlju zabodena! Ovo je tvoje cvijee, Ljubavi, koje je vatra spalila! Ovo je tvoj kri, Isuse Kriste, koji je prekrila nona tmina!

BRANA POSTELJA Mladoenja i nevjesta izaoe iz hrama praeni radosnim poklicima, predvoeni svijeama i lampama. Oko njih su ili raspjevani mladii i djevojke pjevajui vesele pjesme.

Povorka stie do mladoenjine kue prepune skupocjenog namjetaja, sjajnog posua i miomirisa. Mladenci se popee na visoku klupu, a uzvanici posjedae na svilene tepihe i stolice presvuene barunom, tako da se velika prostorija ispuni ljudima. Posluga je hitala s piem, uo se zveket aa praen radosnim poklicima. Zatim dooe muziari i poee opijati ljude svojim arobnim dahom, grudi ispunjavati finim kompozicijama na strunama saza, uzdasima prisutnih i udaranjem u defove.

Djevojke zaigrae njiui se u ritmu melodije, kao to vitke grane prate lahor, dok im je fina odjea leprala nalik na bijele oblake kojima se poigrava mjeseina. Pomno su ih pratili pogledi, naklanjale im se glave, grlile ih mladike due, a starcima se u izlijevala zbog njihove ljepote. Svi se prihvatie pia utapajui u vino svoje enje. ivost je postajala sve vea, glasovi sve buniji, oputenost sve vea. Uozbiljenost je polako nestajala, pribranosti je bilo sve manje, a due su naprosto plamtjele i srca su treperila, tako da je izgledalo da se cijela kua pretvorila u gitaru ratimanih struna u rukama nevidljive demonice koja na njoj strasno svira skladne i tajanstvene melodije. Na jednoj strani, mladi ispovijeda ljubavne tajne svojoj djevojci obdarenoj ljepotom; na drugoj se neki momak sprema stupiti u razgovor s ljepoticom, traei u mislima najslae rijei i najtananija znaenja. Tu je i sredovjean mukarac koji ispija au za aom i uporno trai od muziara da ponovo sviraju pjesmu koja ga podsjea na mladike dane. U jednome kutu ena kriom gleda mukarca koji, opet, zaljubljeno gleda drugu. U drugome kutu ena ve pobijeljelog razdjeljka s osmijehom gleda djevojke birajui meu njima nevjestu svom jedincu. Jedna supruga uz prozor koristi priliku i prilazi svome ljubavniku.

Svi su ogrezli u moru pia i pjesme, predali se radosti i veselju, zaboravljajui jueranje dogaaje, ne mislei na sutra, predajui se potpuno sadanjem trenutku.

Sve se to zbivalo dok je nevjesta tunim oima promatrala prizor, kao to oajni suanj promatra crne zidove svoje tamnice. Povremeno je pogledavala u jedan kraj sobe gdje je sjedio mladi dvadesetih godina, izdvojen od veselih ljudi kao ranjena ptica iz jata, prekriivi ruke na grudima kao da pritiska vlastito srce i suzdrava se da pobjegne. Zurio je u neto nevidljivo u toj sali, kao da se njegovo unutarnje bie odvojilo od fizikog, i u prostoru je lebdjelo sa sablastima mraka.

Polovinom noi, veselje je bilo na vrhuncu; svijest uzvanika je otupjela toliko da su im se jezici zaplitali. Mladoenja, sredovjean mukarac grube vanjtine, ula otupjelih od pia, ustade i poe ljubazno obilaziti uzvanike.

Za to vrijeme, nevjesta glavom dade znak jednoj djevojci da joj prie, te djevojka pristupi i sjede pored nje. Osvrnuvi se na sve strane, kao osoba koja u strahu eli priopiti stranu tajnu, grimae se djevojci i apnu joj drhtavim glasom:

- Zaklinjem te, prijateljice, osjeanjima koja nam od djetinjstva due spajaju.

Zaklinjem te svim to ti je drago u ovome ivotu. Zaklinjem te ljubavlju koja nam due miluje i u plamen ih pretvara.

Zaklinjem te radostima tvoga srca i bolom svoga srca da odmah poe do Selima i trai da kriom sie u vrt, da me prieka tamo meu vrbama.

Moli ga, Suzan, u moje ime sve dok ne odgovori. Podsjeti ga na minule dane, umoli ga u ime ljubavi, reci mu: Ona je oslijepila od jada; reci mu: Ona je samrtnica koja eli otvoriti ti srce svoje prije nego to je pokrije tama; reci mu: Ona je nesretnica koja eli vidjeti plam tvojih oiju prije nego to je proguta paklena vatra; reci mu: Ona je grjenica koja eli priznati svoje grijehe i osjetiti tvoj oprost. Pouri i moli ga za mene, ne boj se da e te pratiti ove svinje jer su od pia i gluhi postali i slijepi.

Suzan se die od nevjeste, sjede pored tunog i osamljenog Selima i apuui poe ga moliti rijeima svoje prijateljice, s mnogo ljubavi i iskrenosti koja se vidjela na njenome licu, a on je pognute glave utio, ne govorei ni rijei. Kada Suzan zavri, on je pogleda kao edan ovjek au na nebosvodu i odgovori priguenim glasom koji kao da je dolazio duboko iz zemlje:

- ekat u je u vrtu meu vrbama.

Izgovorivi te rijei, ustade i poe u vrt. Nekoliko minuta kasnije, ustade i nevjesta i poe za njim prokradajui se izmeu mukaraca omamljenih alkoholom i ena ija su srca bila opijena mladou momaka. Kada stie u vrt zavijen tamom, ubrza korak osvrui se. Kao preplaena gazela to pred vukovima bjei u svoje utoite, pohita k vrbama gdje ju je ekao mladi. Ugledavi ga, pohrli k njemu, objesi mu ruke oko vrata, zagleda mu se u oi i prozbori rijei koje su se nadmetale sa suzama iz njenih oiju:

- Sluaj me, dragi. Dobro me posluaj. alim zbog svoje neupuenosti i brzopletosti. alim toliko, Selime, da mi kajanje duu izjeda. Volim te, samo tebe volim i voljet u te do kraja ivota. Kazali su mi da si me zaboravio i ostavio, da si drugu prigrlio. Tako su mi kazali, Selime, jezicima mi srce zatrovali, grudi mi svojim kandama iskidali i laima mi duu napunili. Nadiba mi je rekla da si me zaboravio, da si me omrznuo i nju zavolio. Ta gadura mi je nepravdu uinila i prevarila me da bih tako drugog uzela, ali ja nemam drugoga ve samo tebe.

Sada kada mi je koprena pala s oiju, dola sam k tebi. Izala sam iz ove kue i neu se u nju vratiti. Dola sam tebe zagrliti i nema sile na ovome svijetu koja e me vratiti u naruje ovjeku koga mi je la odabrala za supruga. Ostavila sam oca koga mi je sudbina odredila za skrbnika, ostavila sam cvijee koje je sveenik spleo u vijenac, ostavila sam zakone od kojih je tradicija nainila okove. Sve sam ostavila u ovoj kui punoj izobilja i dooh da za tobom krenem i u daleki svijet, na kraj svijeta, u svijet demona, u zagrljaj smrti. Pourimo, Selime, odavde pod okriljem noi, poimo na obalu i povezimo se laom koja e nas odnijeti u daleke i nepoznate zemlje. Poimo odmah da svakako prije zore budemo sigurni od neprijateljske ruke. Pogledaj ovaj zlatni nakit, ovu ogrlicu i skupocjeno prstenje, ove jedinstvene dragulje - sve e to biti dovoljno da proivimo kao prinevi. Zato ne govori, Selime? Zato me ne gleda i zato me ne poljubi? uje li ti krik moga srca i vapaj moje due? Zar ne vjeruje da sam napustila mladoenju, oca i majku i dola u vjenanici da pobjegnem s tobom? Reci neto, ili pourimo, jer su ovi trenuci dragocjeniji od dijamanata i vredniji od kraljevske krune.

Nevjesta je govorila melodinim glasom, slaim od aptanja ivota, gorim od jauka smrti, umilnijim od lepranja krila, dubljim od stenjanja valova; u glasu joj melodija koja se raspinje izmeu oaja i nade, slasti i bola, radosti i tuge, koja sadri sva nadanja i osjeaje u srcu jedne ene.

Mladi je sluao borei se izmeu ljubavi i asti: ljubavi koja prepreke pretvara u lagodnost a tamu u svjetlost, asti koja zastaje pred duom i odvraa je od njenih elja; ljubavi koju Bog sputa u srce i asti koju ljudski obiaji u mozak usauju.

Nakon nekoliko trenutaka stranoga muka, slinog mranim vremenima u kojima su ljudi ivjeli na granici preporoda i ieznua, mladi podie glavu: dostojanstvo due je pobijedilo njenu strast, te on mirno ree, okreui pogled od preplaene djevojke pune iekivanja:

- Vrati se, eno, u naruje svoga mladoenje, jer je odluila sudbina i izbrisala java ono to su naslikali snovi. Pouri na svetkovinu prije nego to te vide biri, jer e rei: Prevarila je mladoenju na svadbeni dan, kao to je prevarila svoga dragog u vrijeme njegove odsutnosti.

Nevjesta zadrhta od tih rijei, zatreperi kao uveli cvijet na vjetru i s bolom ree:

- Neu se iva vratiti u tu kuu. Napustila sam je zauvijek. Napustila sam je sa svim to je u njoj, kao to rob naputa zemlju progonstva. Ne tjeraj me od sebe i ne govori da sam nevjernica, jer ruka ljubavi koja spoji moju duu s tvojom jaa je od sveenike ruke koja je moje tijelo predala mladoenjinoj volji. Evo, savila sam ruke oko tvoga vrata i nee ih nikakve sile skinuti, svoju duu sam spojila s tvojom i nee ih ni smrt rastaviti.

Pokuavajui se osloboditi njezina zagrljaja i trudei se pokazati gaenje, mladi ree:

- Odlazi od mene, eno. Ja sam tebe zaboravio. Zaboravio sam te, omrznuo i zavolio drugu enu. Ljudi istinu govore. uje li to kaem? Zaboravio sam i da postoji, omrznuo sam te toliko da te ne mogu ni vidjeti. Zato odlazi i pusti me da idem svojim putem, vrati se svome mladoenji i budi mu vjerna supruga.

Ranjena djevojka ree:

- Ne, ne vjerujem u to to govori. Ti mene voli, vidim ti ljubav u oima, osjeam kako me ljubav dotie im dodirnem tvoje tijelo. Ti me voli, voli. Voli me kao i ja tebe. Neu otii odavde bez tebe, niti u ui u ovu kuu dokle god mogu. Dola sam da s tobom poem u drugi svijet. Zato poi ispred mene, podigni ruku i prolij moju krv.

Povienim tonom, mladi odgovori:

- Ostavi me, eno, inae u vikati iz sveg glasa i okupiti u vrtu sve one uzvanike na tvojoj svadbi, pokazati im tvoju sramotu tako da e postati gorak zalogaj u njihovim ustima, lo primjer na njihovim jezicima. Nadiba koju volim smijat e se na tvoj raun i likovati pobjedniki podsmijavajui se tvome porazu.

Mladi je uhvati za ruke da bi je odgurnuo od sebe. Njeno lice se izoblii, oi sijevnue, te se njena mekoa, moleivost i bol preobrazie u bijes i grubost. Postade kao lavica koja je izgubila mlade ili kao more ije je dubine uragan uznemirio:

- Tko je ta koja moe uivati u tvojoj ljubavi poslije mene, koje srce e se omamljivati tvojim poljupcima poslije moga srca?!

Izgovorivi te rijei, djevojka iz odjee trgnu britki no i munjevito ga zari u mladieve grudi. On pade kao grana koju slomi oluja. Djevojka se nagnu nad njim s noem u ruci s kojega je krv kapala. On otvori oi koje je smrt ve sklapala, usne mu zadrhtae, te prozbori jedva ujnim dahom:

- Prii mi sada, draga. Prii mi, noi moja, i ne ostavljaj me. ivot je slabiji od smrti, a smrt je slabija od ljubavi. Posluaj smijeh veseljaka na tvojoj svadbi. uje li zveket aa, draga? Spasila si me surovosti tvoga smijeha i gorine ovih aa. Dozvoli mi da poljubim ruku koja mi je okove raskinula. Poljubi moje usne koje su la govorile i tajnu moga srca skrivale. Sklopi mi oi prstima namoenim mojom krvlju. A kada moja dua poleti u slobodan prostor, stavi no u moju desnu ruku i reci svijetu: Ubio se zbog oaja i zavisti. Volio sam tebe i ni jednu drugu, ali sam mislio kako je bolje da rtvujem svoje srce i sreu nego da s tobom bjeim na dan tvoga vjenanja. Poljubi me, miljenice moje due, prije nego to ljudi opaze moj le. Poljubi me, poljubi...

rtva podie ruku iznad ranjenog srca, savi vrat i ispusti duu.

Nevjesta podie glavu, okrenu se prema kui i povika iz sveg glasa:

- Doite, doite, ljudi! Ovdje je svadba, ovo je mladoenja. Doite da vam pokaemo svoju udobnu postelju! Probudite se, vi usnuli, prenite se, opijeni, i pourite da vam pokaemo tajne ljubavi, smrti i ivota!

Njezin krik je odzvanjao u cijeloj kui, u uima veselih slavljenika kojima due zadrhtae i u uho se pretvorie, kao da su se odjednom otrijeznili. Zatim pohitae na vrata osvrui se lijevo i desno dok ne ugledae le rtve i nevjestu koja klei pored njega. Zaplaeni, ustuknue. Nitko se nije usuivao pitati o emu se radi. Kao da su prizor krvi to je tekla iz grudi rtve i sijevanje noa u ruci nevjeste oduzeli im mo govora i paralizirali ih.

Nevjesta se okrenu prema njima prestraenog i tunog izgleda, te povika:

- Priite, glupaci! Ne bojte se smrti koja je toliko velika da je nije ni dostojna vaa malenkost! Priite i ne drhtite od straha zbog ovoga noa, jer to je sveta alatka koja nee dotai vaa prljava tijela i mrana srca! Pogledajte ovoga lijepog mladia odjevenog u svadbenu odjeu. To je moj dragi koga sam ubila zato to ga volim. On je moj zarunik i ja sam njegova nevjesta. Uzalud smo traili postelju dostojnu zagrljaja na ovome svijetu koji ste vi svojim zakonima uinili pretijesnim, svojim neznanjem mranim i svojom glupou pokvarenim. Odabrali smo odlazak iza oblaka. Priite, prestraeni slabii, i pogledajte - moda ete vidjeti kako se na naim licima odraava Boji lik, moda ete uti kako ugodni Boji glas dopire iz naih srca. Gdje je ta odvratna i nevidljiva ena koja mi je oklevetala dragog rijeima da je nju zavolio, a mene zamrzio? Ta zlobnica je uobrazila da je ona pobijedila onog asa kada je sveenik podigao ruku iznad moje glave i glave njenog roaka? Gdje je lukava Nadiba, gdje je ta paklenska zmija? Pozovite je da sada doe i vidi kako vas je ona okupila da se radujete vjenanju s mojim dragim, a ne s mukarcem koga mi je ona izabrala.

Vi ne shvaate o emu govorim, jer puina ne mari za poj zvijezda, ali ete svojoj djeci pripovijedati o eni koja je ubila dragog na dan vlastite svadbe. Vi ete se sjeati mene i svojim prljavim usnama me proklinjati, ali e me vai unuci blagosiljati, jer istina i duh pripadaju budunosti.

A ti, glupi ovjee, koji si se posluio lukavstvom, novcem i spletkama da bi me uinio suprugom - ti si simbol ovoga nesretnog naroda koji u tami trai svjetlost, koji oekuje vodu iz stijene - ti si simbol ove zemlje koja se predaje vlastitoj gluposti kao slijepac slijepome vodiu; ti si predstavnik lane ovjenosti koja lomi vratove da bi se domogla grivni i ogrlica. Ja ti opratam tvoju nitavnost, jer dua koja se veseli odlasku s ovoga svijeta oprata sva zla ovoga svijeta.

Tada nevjesta podie no i poput edna ovjeka koji usnama primie ivicu ae odluno ga zari u svoje grudi. Pade pored voljenog kao ljubica kosom pokoena. ene ustuknue, sa strahom i bolom kriknue, a mukarci sa svih strana zaagorie, pa bojaljivo prioe nastradalima.

Pogleda ih nevjesta u agoniji i ree, dok joj je krv liptala iz bijelih grudi:

- Ne prilazite, hulitelji, i ne razdvajajte naa tijela. Ako to pokuate, uhvatit e vas Duh iznad vaih glava i ljutito vas zadaviti. Neka ova gladna zemlja uzme naa tijela kao jedan zalogaj, neka nas sakrije i u sebi zatiti kao to skriva sjemenje od snjegova dok ne stigne proljee.

Ona se jo vie primae svome dragom, stavi svoje na njegove hladne usne i uz posljednji dah izgovori isprekidane rijei:

- Vidi, dragi; pogledaj, zarunie moje due, kako su se zlobnici okupili oko nae loe. Pogledaj im oi to zure u nas, posluaj kako kripe zubima. Dugo si me ekao, Selime. Najzad sam, evo, raskinula okove i zaputimo se sada k suncu jer predugo boravismo u tami. Obrisi nestaju, sve mi se magli, tako da vie ne vidim nita osim tebe, dragi. Evo mojih usana i primi moj posljednji dah. Poimo, Selime, jer ljubav je uzmahnula krilima i ispred nas zaplovila u prostor svjetlosti.

Nevjesta pade grudima po svome dragom, krv im se izmijea, glava joj klonu na njegov vrat i oi joj ostadoe zagledane u njegove.

Ljudi su jedno vrijeme utjeli, problijedjeli, drhtavih koljena, kao da ih je nazona smrt paralizirala. Tada istupi sveenik koji je svojim propovijedima ispleo vijenac za tu svadbu, rukom pokaza prema rtvama, pogleda u zateeni narod i ree im s tragom gaenja u glasu:

- Neka su proklete ruke koje dohvate ova tjelesa uprljana krvlju grijeha i srama. Neka su proklete oi koje proliju suzu za ovim dvjema propalicama ije due sotona nosi u pakao. Neka le ovog Sina Mraka i Keri Srama ostanu na ovome tlu natopljenom njihovom krvlju dok im psi tijela ne iskidaju i vjetrovi kosti raznesu. Idite svojim kuama, ljudi. Bjeite od zadaha to dopire iz ova dva srca koja je grijeh satkao i porok odjenuo. Raziite se, vi to stojite pored leeva, odstupite prije nego to vas dotaknu paklenski plameni jezici.

Tko ostane ovdje bit e grjean i poroan, nee moi ui u hram u kojem klee vjernici, nee sudjelovali u molitvi koju izgovaraju krani.

Onda istupi Suzan, djevojka koju je nevjesta poslala kao glasnika svome dragom. Stade ispred sveenika, pogleda ga suznim oima i odvano ree:

- Ja ovdje ostajem, slijepi nevjernie. Ja u ih uvati do jutra, ja u im grob iskopati, pod ovim niskim granjem. Ako mi ne date alatku, iskopat u svojim prstima; ako mi sveete ruke, iskopat u ga zubima. Brzo odlazite s ovoga mjesta prepunog mirisa tamjana, jer svinje ne podnose fine mirise; lopovi se plae gospodara kue i najezde zore. Pourite u svoje mrane postelje, jer aneoske pjesme to odzvanjaju iznad dvije rtve ljubavi ne dopiru do vaih uiju punih zemlje.

Ljudi se razioe ispred namrtenog sveenika i samo djevojka ostade pored zgaslih tijela, kao majka koja u nonome miru bdije nad djecom.

Kada se svi udaljie i mjesto ostade sasvim gusto, ona se prepusti neutjenom plau.

HALIL NEVJERNIK

I

ejh Abas je meu stanovnicima toga osamljenog sela na sjeveru Libanona bio kao princ meu pukom. Njegova velika kua meu jadnim straarama podsjeala je na silnika meu patuljcima. ivot mu se razlikovao od ivota seljana kao rasko od bijede, a njegov moral razlikovao se od njihovoga onako kako se razlikuje mo od bespomonosti.

Kada ejh Abas govori pred tim seljanima, oni snishodljivo pognu glave, kao da su upravo njega svjesne snage odabrale za svoga predstavnika i njegov jezik odredile kao svoga tumaa. Kada bi se rasrdio, drhtali su od straha i bjeali su ispred njega, kao kad jesenje lie leti na vjetru. Kada nekog mukarca oamari, on ostane nepomian, utke, kao da je udarac doao s neba i kao da bi bilo bogohuljenje drznuti se i pogledati odakle je doao. Ako bi se, pak, nekome osmjehnuo, svi bi govorili kako je to sretan momak kojim je zadovoljan ejh Abas.

Podinjavanje tih jadnika ejhu Abasu i strah od njega nisu proizlazili samo iz njihove slabosti i njegove moi, ve su bile i posljedica njihove bijede i ovisnosti o njemu, jer su polja koja su obraivali i straare u kojima su stanovali bili njegovo vlasnitvo koje je naslijedio od oca i djeda, isto kao to su oni od svojih oeva i djedova naslijedili siromatvo i bijedu.

Obraivali su zemlju pod njegovim nadzorom, a za svoj trud i napor dobijali su samo dio roda koji ih je jedva spaavao iz kandi gladi. Veini je bio potreban posueni kruh ve prije isteka duge zime, tako da su jedan za drugim odlazili ejhu plaui i molei da im posudi koji dinar ili malo brana. ejh je sa zadovoljstvom izlazio ususret njihovim molbama, znajui da e u vrijeme vridbe za jedan dinar dobiti dva, za mjeru brana dvije.

Tako su ti jadnici ostajali pod bremenom dugova ejhu Abasu, sputani zavisnou od njega, zastraeni njegovim bijesom i molei se za njegovo dobro raspoloenje.

II

Nastupala je snjena i olujna zima, opustjela su polja i doline u kojima ostadoe samo kretave vrane i golo drvee. Mjetani toga sela zavukoe se u straare, poto prije toga napunie ejhove hambare itom i burad vinom, tako da vie nisu imali posla. Provodili su ivot uz ognjita, sjeajui se minulih generacija i pripovijedajui prie iz davnih dana.

Prohuja prosinac. Stara godina je izdisala u sivi zrak i nastupi no u kojoj Vrijeme krunie novu godinu i ustoliava je.

Nejaka svjetlost je iezavala. Tama je osvajala okolinu. Snijeg poe padati obilnije, a bura je zvidala i jurila s planina u doline nosei snijeg da ga pohrani u nizini. Od strane oluje podrhtavalo je drvee, kripala je zemlja. Vjetrovi su mijeali snijeg koji je pao tijekom dana s onim to je napadao te noi, tako da su polja, ravnice i putevi sliili na bijelu stranicu papira na kojoj smrt ispisuje svoje strane retke, a zatim ih brie. Magle su polegle izmeu sela ratrkanih po ivici doline i iezavala je slabana svjetlost to je iskrila u prozorima kua i straara. Strah obuze seljane, zvijeri prioe talama, a psi se zavukoe u tenare. Vani ostade samo vjetar to besjedi i urla na ui peinama i piljama; njegov zastraujui glas as je dolazio iz dubina doline, a as s visokih planina. Kao da je priroda bjesnila zbog smrti stare godine pa je poinjala nasrtati na ivot pritajen u tronim kuama i boriti se protiv njega surovom studeni.

Te noi, za tako pobjenjela vremena, mladi od dvadeset dvije godine iao je putem to se postepeno uspinjao od samostana Kazhija k selu ejha Abasa. Studen ga je iscrpila, glad i strah su mu snagu oduzeli, njegovu crnu odjeu prekrio je snijeg kao da ga hoe zaviti u bijele mrtvake pokrove prije nego to ga usmrti. Koraao je naprijed dok ga je vjetar zaustavljao i vraao nazad, kao da ga nije htio vidjeti u kuama ivih. On se grevito drao izrovanog puta, padao je i dizao se, zatim vikao iz sveg glasa traei pomo. Studen mu je zatvarala usta, pa je stajao utke, podsjeajui usred agresivnih elemenata prirode na slabanu nadu postavljenu izmeu silnog oaja i neizmjerne tuge, ili na pticu slomljenih krila koja je pala u rijeku pa je razbjenjela matica nosi u dubinu.

Mladi je iao, a smrt ga je slijedila, dok ga najzad snaga ne izdade. Njegova rijeenost otupi, krv mu malaksa u venama i on klonu na snijeg. Zatim povika stranim glasom koji je bio posljednji ostatak ivota u njegovome tijelu, glasom prestraena ovjeka koji se ve suoio sa smru, licem u lice, glasom izgubljenog oajnika koga je ve okruila tama i epala oluja da bi ga u ponor bacila, glasom ivoga ovjeka u prostoru nitavila.

III

Na sjevernoj strani sela nalazi se mala kua osamljena u njivama. U njoj ivi ena po imenu Rahela i njena ki Merjem koja ima tek osamnaest godina. ena je udovica Sumana al-Ramija koji je naen mrtav u polju prije pet godina i do danas nije otkriven njegov ubojica.

Kao i sve siromane udovice, Rahela je jedva ivjela od vlastitog rada, strahujui od smrti. U vrijeme etve izlazila je da bere klasje ostavljeno u polju, ujesen je skupljala plodove zaboravljene po vrtovima, a zimi je ispredala vunu i plela odjeu za sitan novac, ili za mjericu brana. Svi njeni poslovi bili su praeni velikim strpljenjem i upornou. Njena ki Merjem bijae lijepa i tiha djevojka koja je sa svojom majkom dijelila brige i kune poslove.

Te strane noi koju smo opisali Rahela i njena ki su sjedile pored ognjita iju toplinu je ve nadvladavala studen i pepeo je poinjao prekrivati ar. Iznad njihovih glava slabana svjetiljka je odailjala nejaku utu svjetlost u srcu tame, kao to molitva odailje utjehu u srce tunog siromaha.

Bila je pono. Dvije ene to su sjedile sluale su zavijanje vjetrova. Djevojka je povremeno ustajala, otvarala prozori, gledala u mrani prostor i zatim se vraala na svoje mjesto, uznemirena i preplaena zbog pobjenjele prirode.

U jednome trenu djevojka se tre, kao da se prenula iz duboka sna, preplaeno se okrenu prema majci i ree:

- Jesi li ula, majko? Jesi li ula glas koji doziva upomo?

Majka podie glavu, osluhnu i odgovori:

- Ne, ne ujem nita osim urlanja vjetra, keri.

- Ja sam ula neki glas dublji od hujanja vjetra i gori od bijesa bure - ree djevojka.

Izgovarajui te rijei, djevojka ustade, otvori prozori, malo osluhnu i ree:

Opet sam ula vapaj, majko.

Preplaeno hitajui ka prozoru, majka odgovom:

- I ja sam ga ula... Hajde otvorimo vrata i pogledajmo... Zatvori prozor da vjetar ne ugasi svijeu.

Majka obue ogrta, otvori vrata i odluno zakorai naprijed. Merjem ostade na vratima, dok se vjetar poigravao njenim uvojcima.

Rahela kroi nekoliko koraka kroz snijeg, zatim se zaustavi i pozva:

- Tko vie? Kome treba pomo?

Nitko joj ne odgovori. Ona jo dva puta ponovi poziv, ali kako joj je odgovarao samo krik bure, ona odvano poe naprijed osvrui se okolo i zaklanjajui lice od estokih naleta vjetra. Preavi udaljenost od dometa strijele, Rahela ugleda u snijegu tragove koje je vjetar ve bio skoro zameo. Brzo poe tim tragom, kao osoba koja se istovremeno plai i neto oekuje, te uskoro ugleda pred sobom tijelo klonulo u snijegu, kao crnu zakrpu na bljetavo bijeloj odjei. Ona prie, otrese snijeg s njega, nasloni mu glavu na svoja koljena i stavi ruku na njegove grudi. Osjetivi jedva ujno bilo, okrete se prema kui i povika:

- Pouri, Merjem! Pouri da mi pomogne, pronala sam ga!

Merjem poe od kue majinim tragovima, drhtei od studeni i straha. Kada stie do mjesta i ugleda mladia klonulog i nepokretnog na snijegu, ona uzdahnu i viknu s bolom. Uzimajui mladia ispod miki, majka ree:

- iv je, ne boj se! Uzmi ga za rubove odjee i ponesimo ga u kuu.

Dvije ene ponesoe mladia, dok ih je estoki vjetar zaustavljao i snijeg ih saplitao. Kada ga donesoe u kuu, poloie ga pored ognjita. Majka mu poe trljati promrzle udove, a ki mu je rubovima svoje odjee suila mokru kosu i hladne prste. Nekoliko minuta kasnije, vrati mu se ivot, te se mladi malo pokrenu, zatrepta i ote mu se duboki uzdah koji u srce dviju tunih ena uli nadu da e biti spaen. Merjem mu skide pohabanu obuu i staru odjeu, te ree:

- Pogledaj, majko, njegova odjea slii redovnikoj.

Rahela stavi snop suhih grana na ognjite pa se osvrnu i ree, zauena, da redovnici ne izlaze iz samostana u tako stranoj noi. to li je onda natjeralo tog jadnika da riskira ivot?

Trudei se da shvati situaciju, djevojka ree:

- Ali, on je golobrad, majko, a redovnici imaju duge brade.

Majka je pogleda njenim majinskim pogledom i uzdiui ree:

- Dobro mu osui noge, keri, bio redovnik ili kriminalac.

Rahela otvori drveni sanduk, izvadi mali krag napunjen vinom koje nali u jednu glinenu au i obrati se keri:

- Pridri mu glavu, Merjem, da mu damo malo vina da se okrijepi i da mu se vrati toplina u tijelo.

Rahela nasloni ivicu posude na mladieve usne i napoji ga. On otvori krupne oi i prvi put pogleda svoje spasiteljice, mekim i tunim pogledom koji je uz suze zahvalnosti odavao i ovjeka koji je ponovo osjetio dodir ivota poto je ve bio u kandama smrti, pogled nade nakon oajanja. Zatim podie glavu i drhtavim usnama prozbori:

- Bog vas blagoslovio.

- Ne zamaraj se priom, brate. uti dok ti se snaga ne povrati - ree Rahela stavljajui mu ruku na rame. Merjem dodade:

- Nasloni se na ovaj jastuk i prii blie ognjitu.

Mladi se nasloni na jastuk uzdiui. Uskoro Rahela napuni au vinom i ponovo ga napoji, zatim se obrati keri:

- Stavi mu mantiju pored vatre da se osui. Merjem je poslua pa sjede i zagleda se u mladia sjetno i saaljivo, kao da bi htjela svojim pogledima uliti toplinu i snagu u njegovo iznureno tijelo.Rahela donese dvije pogae, drvenu zdjelu punu juhe i tanjur s nekoliko suhih plodova, te sjede pored mladia hranei ga malim zalogajima, kao majka dijete. Kada zavri s jelom i osjeti da je ivnuo, mladi sjede na tepih. Na njegovom blijedom lieu ukaza se ruiasta boja i tune oi mu zasjae. Mirno klimajui glavom, on prozbori:

- Samilost i surovost nadmeu se u ljudskome srcu kao to se bore prirodne sile ove mrkle noi, ali e samilost nadvladati surovost jer je ona boanska, i strahote ove noi nestat e s osvitom dana.

Mladi uutje naas, zatim prozbori jedva ujnim glasom:

- Ljudska ruka me gurnula u nesreu, a ljudska ruka me i spasila. Koliko je surov ovjek i koliko li je samilostan!

- Kako si se usudio, brate, napustiti samostan u ovakvoj noi kakve se i vukovi plae i povlae se u peine, od koje bjee i orlovi i skrivaju se u stijenju? - upita Rahela glasom punim majinskih osjeaja i sigurnosti.

Mladi zatvori oi, kao da bi htio vjeama potisnuti suze duboko u srce:

- Lisice imaju svoje jazbine, ptice imaju gnijezda, a ovjek nema niega na to bi glavu svoju naslonio.

- Tako je govorio Isus Krist o sebi kada je jedan ovjek traio od njega da ga slijedi kuda god poe - ree Rahela.

Mladi odgovori:

- Tako govori svatko tko eli slijediti Duh i Pravdu u ovo doba puno lai, licemjerja i pokvarenosti.

Rahela je utjela razmiljajui o smislu njegovih rijei, a zatim prozbori neznatno se kolebajui:

- Ali u samostanu ima mnogo prostranih soba, riznica punih zlata i srebra, hambara punih ita i vina, torova krcatih teladi i debelim ovnovima. to te onda natjera da sve to ostavi i izade u ovakvu no?

Mladi odgovori uzdiui:

- Sve sam to ostavio i otiao mrzei samostan.

- Redovnik u samostanu je kao vojnik na bojitu - ree Rahela. - Kada na njega podvikne starjeina, on utke pogne glavu, a kada mu naredi odmah se povinuje. ula sam da se ovjek zaredi samo onda kada odagna od sebe porive, promiljanje, strasti, i sve ono to je karakteristino za duu. Meutim, dobar pretpostavljeni ne trai od svoga podinjenog neto to je iznad njegove moi. Kako je, onda, starjeina samostana mogao traiti od tebe da ivot preda oluji i snjegovima?

- ovjek postaje redovnikom po miljenju njegovog pretpostavljenog - odgovori mladi - samo ako je poput slijepog i nijemog alata koji je bez ula i moi. Ja sam, meutim, otiao iz samostana jer nisam slijep alat, ve ovjek koji vidi i uje.

Rahela i Merjem su netremice gledale mladia, kao da su na njegovom lieu vidjele tajnu koju bi htio sakriti. Nakon kratke stanke, zauena majka ree:

- Zar ovjek koji vidi i uje izlazi u ovakvu no koja osljepljuje i ui zatvara?

Mladi podie glavu. alio je to odaje istinu dvjema enama, a plaio se da se njihovo saaljenje ne pretvori u nevjericu i neodobravanje. Meutim, primijetio je u njihovim oima sjaj suosjeanja i znatielje, te ree priguenim glasom:

- Da, protjeran sam iz samostana zato to nisam mogao kopati sebi grob vlastitim rukama, jer se moje srce umorilo od lai i licemjerja, jer moja dua odbija uivati u imovini siromaha i bijednika, jer se moj duh nee naslaivati dobrima naroda koji se prepustio gluposti. Protjeran sam zato to moje tijelo vie nema mira u prostranim odajama koje su sagradili oni to ive u straarama, jer moj eludac ne prima kruh samljeven na suzama siroadi i udovica, jer moj jezik vie ne izgovara molitvu koju starjeina prodaje za imovinu vjernika i prostodunih ljudi. Protjeran sam kao gubavac jer sam sveenicima i redovnicima na ui ponavljao reenice Knjige koja ih je uinila sveenicima i redovnicima.

Mladi uutje. Rahela i Merjem su ga gledale zauene njegovim rijeima, zagledane u njegovo lijepo i tuno lice, pogledajui povremeno jedna u drugu - kao da se nijemo pitaju o neobinim razlozima koji su ga doveli k njima.

Radoznalost je u majci sve vie rasla, tako da ga, suosjeajui, upita:

- Gdje su ti otac i majka, brate? Jesu li ivi?

Mladi odgovori grcajui:

- Nemam ni oca ni majku, sestru ni zaviaj.

Rahela duboko uzdahnu, a Merjem okrenu lice prema zidu da sakrije vrue suze koje joj izmami suosjeanje. Mladi ih pogleda kao pobijeeni svoga izbavitelja. Dua mu se okrepljivala njihovom njenou kao to se okrepljuje cvijet to raste u stijenju kada se kapi jutarnje rose toe u njegovo srce. Zatim podie glavu i ree:

- Otac i majka su mi umrli prije moje sedme godine, pa me je sveenik iz moga sela predao samostanu Kazhija. Redovnici se obradovae mome dolasku i postadoh njihov pastir. U petnaestoj godini obukoe mi ovu grubu crnu odjeu, dovedoe me pred oltar i rekoe: Zakuni se Bogom i svecima da e biti privren siromatvu, pokornosti i suzdranosti. Ponavljao sam njihove rijei prije nego to sam shvatio smisao, prije nego to sam razumio to su siromatvo, pokornost i suzdranost, prije nego to sam spoznao tijesan put na koji su me naveli. Zvao sam se Halil, a redovnici su me od tada zvali asni brat, ali se nikada nisu ponaali prema meni kao prema bratu. Uivali su u mesu i drugim ukusnim jelima, a mene su hranili suhim kruhom i suhim voem; oni su se naslaivali vinima i drugim ugodnim piima, a mene su napajali vodom pomijeanom sa suzama; oni su lijegali na udobne krevete, a mene su tjerali da spavam na kamenoj postelji u mranoj i hladnoj sobi pored svinjskog obora. Govorio sam u sebi: Kada u postati redovnik i s ovim sretnicima dijeliti uitak, biti im drug u radostima, tako da mi srce ne obamire od mirisa hrane, da ne patim zbog boje vina, da ne drhtim zbog glasa starjeine? Meutim, uzalud sam se nadao i sanjao jer sam i dalje uvao krave u stepi, nosio teko kamenje na leima, kopao zemlju svojim miicama.

Sve sam to inio za posni kruh i oskudnu vodu jer nisam znao za drugo mjesto osim samostana gdje bih mogao ivjeti, poto su me nauili da ne vjerujem ni u to osim u njihov nain ivota; duu su mi zatrovali oajem i podatnou, tako da sam mislio da je ovaj svijet more tuge i jada, a da je samostan luka spasa.

Dok je Halil sjedio, namrteno lice mu se razvedri, kao da je ugledao neto lijepo pred sobom u toj izbi. Rahela i Merjem su i dalje utjele zagledane u njega. Malo zatim, Halil nastavi:

- Nebo koje mi svojom voljom uze roditelje i progna mene kao siroe u samostan nije htjelo da provedem cijeli ivot kao slijepac koji ide opasnim putevima, niti je htjelo da budem oajni rob, snishodljiv do kraja ivota, ve mi je otvorilo oi i ui, te mi pokazalo svjetlost to bljeti i omoguilo da ujem istinu koja zbori.

Rahela odmahnu glavom:

- Zar postoji druga svjetlost osim one koju sunce prosipa na sve ljude, i zar mogu ljudi spoznati Istinu?

Halil joj odgovori:

- Istinska svjetlost je ona koja dolazi iz ovjeka, koja objavljuje tajne due drugoj dui, koja utjee na to da se raduju ivotu uz pjesmu u ime Duha. Istina se, poput zvijezda, pojavljuje samo u nonoj tmini. Istina je poput svih lijepih stvari na ovome svijetu - njena ljepota objavljuje se samo onome tko je osjetio djelovanje gnusne lai. Istina je onaj skriveni osjeaj koji nas ui da se radujemo naim danima i utjee da istu tu radost elimo svim ljudima.

- Mnogi ive u skladu sa skrivenim osjeajem u svome srcu - ree Rahela.

- Mnogi vjeruju da je taj osjeaj zakon koji je Bog propisao ovjeku, ali se uope ne raduju svojim danima, ve ostaju nesretni do smrti.

- Loa su uvjeravanja - odgovori Halil - i uenja koja ovjeka ine nesretnim. Lani su osjeaji koji ovjeka vode u oaj, tugu i nesreu, jer ovjekova je obaveza da bude sretan na zemlji, da spoznaje puteve sree i da uljepava svoj ivot u ime Svjetlosti i Istine ma gdje bio. Tko ne vidi carstvo nebesko na ovome svijetu nee ga vidjeti ni u buduem ivotu, jer na ovaj svijet nismo dospjeli kao nedostojni izgnanici, ve kao nerazumna djeca - da se uimo dobrima ivota i njegovim tajnama oboavajui Univerzalni Vjeni Duh i ponirui u tajne svojih dua.

To je Istina koju sam spoznao itajui uenje Isusa Krista, to je Svjetlost koja dopire iz moje unutranjosti osvjetljavajui mi samostan i sve one u njemu kao mranu jamu iz ijih dubina izbijaju strane utvare da bi me usmrtile. To je ta tajna koju je prelijepa stepa objavila mojoj dui dok sam sjedio u sjeni drvea gladan, plaan i uzdiui.

Jednoga dana dok mi dua bijae omamljena tim nebeskim nektarom, odvaih se i stadoh pred redovnike zasjele u samostanskom vrtu nalik na stoku koja ima tekoe s probavom. Poeh im izlagati svoje misli, recitirati im reenice iz Knjige koje tumae njihovu zabludjelost i nevjernitvo. Govorio sam im: Zato gubimo vrijeme u ovoj raskoi uivajui u dobrima siromaha i jadnika, naslaujui se kruhom speenim na njihovom znoju i suzama, uivajui u plodovima sa zemlje koja je njima oteta? Zato ivimo u hladovini i neredu, daleko od naroda kojemu je potrebno znanje, liavajui zemlju snage naih dua i naih miica? Isus Krist vas je poslao kao janjad meu vukove, a koja to uenja pretvorie vas u vukove meu janjadi? Zato se udaljavate od ljudskoga roda kada vas je Bog stvorio kao ljude? Ako ste ve bolji od ostalih ljudi koji idu u procesiji ivota, trebate prilaziti ljudima i pouavati ih, a ako su oni bolji od vas - pomijeajte se s njima i uite od njih... Kako se obavezujete na siromatvo, a ivite kao prinevi; kako se obavezujete na pokornost, a bunite se protiv Evanelja; obavezujete se na suzdranost, a srca su vam prepuna strasti; predstavljate se kao da se borite protiv svojih tijela, a borite se protiv svojih dua; predstavljate se kao da ste iznad ovozemnosti, a upravo ste vi najpohlepniji; predstavljate se kao da ste podvinici i askete, a nalik ste na ivotinje koje ne mare za spoznaju, ve za dobru ispau. Vratimo ova prostrana samostanska imanja seljanima kojima su potrebna; vratimo u njihove depove imovinu koju smo im uzeli! Rasprimo se na sve strane kao to se jata raspruju i sluimo nemonom narodu koji je nas uinio monima; preuredimo Zemlju ija dobra uivamo; nauimo ovaj jadni narod da se osmjehuje sunevoj svjetlosti, da se raduje darovima neba, znamenitosti ivota i slobode, jer su nevolje koje ljudi imaju uzvienije i ljepe od udobnosti kojoj se ovdje predajemo, samilost kojom dotiemo srce blinjega uzvienija je od vrline pohranjene u samostanskim riznicama; rije utjehe koju izgovaramo na uho slabome, prestupniku i posrnuloj eni asnija je od duge molitve koju ponavljamo u hramu.

Halil uutje vraajui dah, zatim podie pogled prema Raheli i Merjem, te ree tihim glasom:

- Govorio sam o tim i slinim stvarima pred redovnicima koji su sluali s izrazom uenja a licima, kao da ne mogu povjerovati da jedan mladi kao to sam ja stoji pred njima i govori tako odvano. Kada sam zavrio govor, prie mi jedan od njih i kripei zubima ree:

- Zar se usuuje, slabani ovjee, tako neto govoriti pred nama?

Prie mi jo jedan i podrugljivo se smijui ree:

Zar si tu mudrost nauio od krava i svinja uz koje si cijeloga ivota?

Zatim doe jo jedan i ree obeavajui:

Vidjet e to e ti se dogoditi, odvratni nevjernie!

Razioe se od mene na sve strane, kao kada zdravi bjee od gubavca. Neki odoe i poalie se na mene starjeini. On me pozva uveer i poto me strogo ukori pred redovnicima koji su likovali, naredi da me biuju. Tukli su me debelim uetima, zatim starjeina naredi da me zatvore mjesec dana. Grohotom se smijui i radosni, odvedoe me u jednu vlanu i mranu prostoriju.

Cijeli mjesec provedoh baen u tu grobnicu ne videi svjetla i osjeajui samo gmizanje insekata. Doticao sam samo zemlju; nisam znao kada se zavrava no, a kada poinje dan. uo sam samo bat koraka nekog redovnika kako dolazi i u blizini stavlja komad suhog kruha i posudu s vodom pomijeanom s octom. Kada sam izaao iz zatvora i kada redovnici vidjee moje mravo tijelo i poutjelo lice, pomislie da su stremljenja moje due usahla u meni, da su glau, eu i stradanjem dotukli osjeaje koja je Bog oivio u mome srcu.

Smjenjivali su se dani i noi a ja sam napregnuto razmiljao u satima osame, o tome to tim redovnicima moe omoguiti da vide svjetlost i uju poj ivota. Meutim, uzalud sam dugo promiljao, jer se neprozirna tmina koju su im brojne generacije tkale pred oima ne moe za kratko vrijeme odagnati. Blato koje im je punilo ui okamenilo se i ne moe ga skinuti dodir njenih prstiju.

Nakon stanke pune uzdaha, Merjem podie glavu, okrenu se prema majci, kao da trai doputenje da progovori, zatim tuno pogleda Halila i upita ga:

- Jesi li ponovo govorio pred redovnicima, pa su te protjerali u ovako stranoj noi koja ui ovjeka da bude samilostan ak i prema neprijateljima?

- Ove noi - ree mladi - dok je meava postajala sve stranija i dok su se prirodni elementi borili sjedio sam podalje od redovnika koji su se grijali oko vatre i bili zauzeti priama i doskoicama. Otvorio sam Evanelje udubljujui se u rijei koje duu mame, utjeu na to da se zaboravi bijes prirode i surovost nevremena.

Videi da sam se udaljio od njih, redovnici uzee moju izoliranost kao povod za podsmijeh. Neki mi prioe, poee se aliti i podrugljivo pokazivati prema meni. Nisam obraao panju na njih, ve sam zatvorio knjigu i gledao kroz prozor. Zbog toga su se jo vie srdili i promatrali me ispod oka - moja utnja nije pothranjivala njihove osjeaje. Jedan od njih podrugljivo ree:

- to to ita, Veliki Reformatore?

Nisam ga ni pogledao, ve sam otvorio Evanelje i na sav glas itao: ... A masi koja je izala da trai njegovu podrku on govorae: 'O djeco zmijska! Tko vam ree da bjeite od bijesa to stie? Dajte plodove dostojne pokajanja, a nemojte poeti razmiljati: Abraham je na otac. Velim vam da je Bog u stanju nainiti od ovoga stijenja djecu Abrahamovu. A sada, budui da je sjekira stavljena na stablo - svako stablo koje ne daje dobar plod bit e odsjeeno i u vatru baeno!'Onda ga masa upita: - to da radimo? - a on im odgovori:- Tko ima dvije koulje neka da onome tko nema ni jedne, a onaj tko ima hrane neka na isti nain postupi.

Kada im proitah te rijei koje je izgovorio Ivan, redovnici naas uutjee, kao da ih je nevidljiva ruka za due epala. Onda se ponovo poee smijati i jedan ree: Te smo rijei itali mnogo puta i nema potrebe da nam ih ponavlja jedan uvar krava. Odgovorio sam: Da ste itali ove reenice i razumjeli ih, ne bi mjetani ovih sela prekrivenih snijegom drhtali od studeni i stradavali od gladi dok vi ovdje uivate u njihovim dobrima, pijete sokove iz njihovih vinograda i jedete meso njihove stoke.

Tek to sam izgovorio te rijei, jedan redovnik me udari po licu, kao da sam govorio puku nesuvislost, drugi me udari nogom, trei mi istrgnu knjigu iz ruke, a etvrti pozva starjeinu koji odmah doe. Kada mu rekoe to se dogodilo, on se uspravi, natuti obrve, zadrhta od bijesa i povika iz sveg glasa: Drite tog opakog buntovnika i vucite ga daleko od samostana! Neka ga pobjenjele sile prirode naue pokornosti! Vodite ga u studenu tminu neka priroda ini s njim ono to Bog bude htio a onda operite ruke da se ne biste zatrovali bezbonitvom s njegove odjee! Ako se vrati ponizno i pokazujui pokajanje, ne otvarajte mu kapiju jer se zmija, iako je zatvorena u kavezu, ne pretvara u goluba, niti kupina, makar bila i posaena u vinogradu, ne raa smokve!

Tada me redovnici epae i srdito odvukoe iz samostana. Vratie se nasmijani i prije nego to zakljuae kapiju uo sam kako jedan podrugljivo kae: Jo juer si bio aneo, tvoje stado su bile krave i svinje, a danas smo te izbacili, Reformatore, jer si se ogrijeio o politiku. Sada idi i budi aneo-uvar gladnim vukovima i vranama - njih pouavaj kako trebaju ivjeti u svojim jazbinama i gnijezdima.

Halil duboko uzdahnu pa se okrenu i zagleda u vatru to je svjetlucala na ognjitu. Glasom koji je nanosio bol svojom opojnou, ree:

- Tako sam protjeran iz samostana. Tako su me redovnici predali u ruke smrti.

Iao sam dok mi je magla zaklanjala put, ljuti vjetrovi mi juriali na odjeu, a snijeg to se gomilao sezao mi je do koljena, tako da sam malaksao i pao dozivajui upomo kao oajnik svjestan da nema nikoga tko ga moe uti osim strane smrti i mrane doline. Meutim, iza snjegova i vjetrova, iza tmine i oblaka, iza prostora i zvijezda, iza svega, ima jedna Sila, Sveznanje i Svemilost, koja je ula moj krik i vapaj i nije dopustila da umrem prije nego to spoznam i ostale tajne ivota. Ona vas je k meni poslala da biste me vratile iz dubina ponora i nitavila.

Mladi uutje. Dvije ene su ga gledale suosjeajui, s uenjem i aljenjem, kao da su njihove due razumjele tajne njegove due, kao da su dijelile s njom osjeaje i spoznaju. Nedugo zatim, Rahela mimo volje isprui ruku i njeno dotaknu njegovu, te progovori, dok su joj suze blistale u oima:

- Koga nebo izabere za pobornika Istine, ne mogu ga unititi nepravde, niti ga mogu usmrtiti snjegovi i bure.

Merjem proapta:

- Bure i snjegovi unitavaju cvjetove, ali ne ubijaju njihovo sjemenje.

Dok mu je utjeha osvjetljavala poutjelo lice, kao kada jutarnje zrake osvjetljavaju obzorje, Halil ree:

- Ako me vas dvije ne smatrate buntovnikom i nevjernikom, kakvim me smatraju redovnici, onda je muenje na koje sam naiao u samostanu simbol grubosti uoi dosezanja spoznaje. Ova no koja me zamalo usmrtila slii na prevrate koji donose slobodu i jednakost, jer iz uvstvenoga enskog srca izbija ljudska srea, a iz osjeaja njene plemenite due raaju se osjeaji ljudskoga roda.

Halil se nasloni na jastuk. ene ne htjedoe da nastavi priu jer su shvatile iz njegovih pogleda da ga obuzima pospanost zbog mira i zagrijavanja nakon tegobna puta.

Nekoliko trenutaka kasnije, Halil sklopi oi i zaspa kao dijete zbrinuto u majinom naruju. Rahela tiho ustade, a za njom i Merjem, te sjedoe na svoje postelje gledajui Halila kao da je na njegovom mravom lieu neka magnetna sila koja im privlai due i srce.

Majka proapta, kao da besjedi sama sa sobom:

- ak u njegovim sklopljenim oima ima neka neobina snaga koja bezglasno govori i due privlai.

- Ruke su mu, majko, kao ruke na slici Isusa u crkvi - ree ki.

- Na njegovom sjetnom licu - nastavi apatom mati - oigledna je enska njenost i muka snaga.

Krila sna ponesoe due dviju ena u svijet snova, vatra na ognjitu zgasnu i pretvori se u pepeo. Ulja u svjetiljci je nestajalo tako da je svjetla bilo sve manje dok se sasvim ne ugasi. Gnjevna bura je vani bjesnila, mrkla tmina je sipala zakrpe snijega koje su estoki vjetrovi posvuda raznosili.

IV

Tijekom dva naredna tjedna, nakon te noi, nebo prekriveno oblacima povremeno je mirovalo, a povremeno bjesnilo prekrivajui doline maglom i odijevajui ravnice u bijele snjene plahte. Halil je tri puta pokuavao nastaviti svoje putovanje prema dolini, a Rahela ga je blago zaustavljala govorei:

- Nemoj opet predavati svoj ivot slijepim prirodnim silama, ve ostani ovdje, brate. Kruha koji hrani dvije osobe bit e dovoljno i za treu. Nakon tvoga odlaska, vatra na ovome ognjitu bit e upaljena kao i ranije. Mi smo siromani, brate, ali ivimo pred licem sunca kao i svi ljudi jer nam Bog daje kruha koliko nam treba.

Merjem ga je molila njenim pogledima i tihim uzdasima da odustane od odlaska, jer otkako je doao u tu siromanu kuu, pola iv a pola mrtav, osjeala je kako joj neka velianstvena snaga ulijeva ivot i svjetlost u srce, kako joj ulijeva nove osjeaje u najsvetiji dio due. Prvi