Halil Džubran Prorok

Click here to load reader

  • date post

    22-Oct-2021
  • Category

    Documents

  • view

    0
  • download

    0

Embed Size (px)

Transcript of Halil Džubran Prorok

Microsoft Word - Halil Dzubran - Prorok.docIzdava Grafiki zavod Hrvatske
GZH 1985.
Almustafa, izabrani i ljubljeni, koji bijaše osvit vlastitoga dana, dvanaest
godina u gradu Orfaleseu ekaše brod koji je trebalo da se vrati i da ga odnese
natrag na rodni mu otok.
I dvanaeste godine, sedmoga dana jelula, mjeseca etve, on se uspne na
brijeg izvan gradskih zidina i pogleda na more; i spazi svoj brod gdje plovi kroz
maglu.
Tada se dveri njegova srca naglo otvoriše, i njegova radost poletje daleko
nad more. On sklopi oi i pomoli se u tišini duše.
Ali, kad siñe s brijega, obuze ga tuga, i pomisli u srcu:
Kako da odem u miru i bez alosti?
Ne, ak ni bez rane u duhu neu napustiti ovaj grad.
Dugi bijahu dani bola koje provedoh meñu njegovim zidinama, i
duge bijahu samotnike noi; a tko se moe rastati sa svojim bolom i sa svojom
samoom bez aljenja?
Previše sam estica duha razasuo po ovim u1icama, i odve je djece
moje enje što idu gola meñu ovim brdima, i ne mogu otii od njih bez tegobe
i bola.
Ne svlaim ja danas odjeu nego kou odirem vlastitim rukama.
Niti misao ja ostavljam za sobom nego srce ovrslo od gladi i eñi.
Ipak, ne mogu više oklijevati.
More, koje sve zove k sebi, zove i mene, i moram zaploviti.
Jer ostati, iako sati teku u noi, znai smrznuti se, a ledac se
prometnuti, ukalupiti se.
Rado bih ponio sve što je ovdje. Ali kako u?
Glas ne moe ponijeti jezika ni usana što mu krila dadoše. Sam mora
nebo traiti.
A sam, i bez gnijezda svoga, orao e sunce preletjeti.
I kad stie na podnoje brijega, opet se okrenu moru, i ugleda brod
gdje se primie luci, a na pramcu mornare, zemljake svoje.
A duša mu zavapi za njima, i on ree:
Sinovi drevne moje majke, koji jašete na plimama,
Koliko li ste samo brodili u mojim snima! I sad uploviste u moju
budnost, koja je moj dublji san.
Spreman sam poi, i moja iva elja, pripravnih jedara, eka vjetar.
Samo u još jednom udahnuti ovaj mirni zrak, samo u još jednom
zaljubljeni pogled baciti unatrag,
A ti, golemo more, usnula mati,
Koja si jedini smiraj i sloboda rijeci i potoku,
Samo e još jednom potok zaviti, samo e još jednom zauboriti na
ovoj istini,
A onda u ti doi, kao beskrajna kap beskrajnom oceanu.
I dok je išao, ugleda izdaleka muškarce i ene gdje napuštaju polja i
vinograde i hite gradskim dverima.
I zau njihove glasove gdje zazivlju njegovo ime, i gdje se dovikuju
od jedne do druge njive, govorei jedni drugima da dolazi njegov brod.
A on ree u sebi:
Hoe li dan rastanka biti i dan sastanka?
I hoe li se rei da moja veer bijaše uistinu moja zora?
I što u dati onome tko ostavi plug u pola brazde, ili onom tko
zustavi kolo tijeska?
Hoe li srce moje postati voka oteala od ploda koji mogu skupiti i
dati im?
I hoe li moje enje potei poput vrela da mogu naliti njihove
krage?
Jesam li ja harfa koju ruka Svemoguega moe dotai, ili frula da
dah njegov moe proi kroza me?
Tragalac sam za tišinom, i kakvo sam blago našao u tišini da bih ga
mogao razdati s povjerenjem?
Ako je ovo dan moje jematve, u kakve sam njive sjeme usijao i u
kakvim dolima zaboravljenim?
Ako je ovo odista dan kad podiem svoju svjetiljku, nije moj plamen
koji e u njoj planuti,
Prazan i mraan dii u svjetiljku,
A uvar noi napunit e je uljem, i on e je, takoñer, upaliti.
To on rijeima kaza. Ali je mnogošta u srcu njegovu ostalo
neizreeno. Jer, on sam ne mogaše izrei svoju dublju tajnu.
A kad uñe u grad, sav mu narod poñe u susret, i oni ga zazivahu kao
da u jedan glas govore.
A stariji u gradu istupiše i rekoše:
Ne odlazi još od nas.
Bio si podne u našem sumraku, a mladost tvoja davaše nam snove da
ih sanjamo.
Ti nisi tuñinac meñu nama, ni gost, nego sin naš i naš pravi ljubljeni.
Neka ve ne pate naše oi gledajui za tvojim licem.
A sveenici i sveenice rekoše mu:
Neka nas sad ne razdvoje valovi morski, i neka godine koje provede
meñu nama postanu uspomena.
Meñu nama si išao kao duh, i sjena tvoja bila je svjetlost na našim
licima.
Mnogo smo te ljubili. Ali, neizreciva bijaše naša ljubav, i koprenama
bijaše zastrta.
A sada glasno za tobom vapije i stat e preda te otkrivena.
I oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne doñe as
rastanka.
I drugi dolaahu usrdno ga molei. Ali im on ništa ne odvrati. Samo
pognu glavu; a oni koji stajahu blie ugledaše mu suze gdje se liju na grudi.
I on i narod krenuše k velikom trgu pred hramom.
A iz svetišta iziñe ena kojoj ime bijaše Almitra. A bila je vidovita.
I on gledaše u nju sa sve veom njenošu, jer ga je ona prva potraila i
povjerovala mu još dok je bio samo jedan dan u gradu.
I ona ga pozdravi govorei:
Proroe Boji, koji tragaš za krajnjim, dugo si traio udaljenosti svojega broda.
A sad je tvoj brod doplovio, i ti svakako moraš ii.
Duboka je tvoja udnja za zemljom tvojih uspomena i za boravištem tvojih viših
enja, a naša te ljubav nee sputavati ni naše potrebe zadravati.
Nego te molimo da nam sada, kad nas ostavljaš, progovoriš i da nam dadeš od
svoje istine.
A mi emo je prenijeti svojoj djeci, a ona svojoj djeci, i tako se nee zatrti.
U svojoj si samoi bdio s našim danima, i u svojoj si budnosti slušao naš pla i
smijeh dok smo spavali.
Sada nas, dakle, razotkrij pred nama samima, i reci nam sve što ti se pokazalo
od onoga što je izmeñu roñenja i smrti.
A on odgovori:
Orfaleani, o emu ja mogu govoriti osim o onome što se i sad mie u vašim
dušama?
Tada ree Almitra: Govori nam o Ljubavi.
A on podie glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada meñu njima. I snanim
glasom ree:
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas ma skriven u njezinim perima moe raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas moe razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako e vas i razapeti. Jer, koliko vam pomae da
rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i draga vam najnjenije grane što dršu na
suncu,
Tako e vam sii u korijenje i protresti ih dok prianjaju uza zemlju.
Poput snopova ita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas mee na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Boji sveti pir.
Sve e vam ovo ljubav uiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po
tome znanju postali komadi srca samoga ivota.
Ali, ako u svojem strahu budete traili samo ljubavni mir i ljubavni uitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
U svijet bez godišnjih doba, gdje ete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje
ete plakati, ali ne svim svojim suzama,
Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona moe imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad ljubite, ne valja da kaete: »Bog mi je u srcu«, nego radije: »Ja sam u
Bojem srcu.«
I ne mislite da moete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni
toga, upravlja vašim putem.
Ljubav ne ezne ni za im drugim do za tim da se sama ispuni.
Ali, ako ljubite i svakako morate imati elja, neka vam ovo budu elje:
Rastopiti se i biti poput uborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noi.
Upoznati bol od prevelike njenosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
I krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
Vratiti se s veeri kui sa zahvalnošu;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na
usnama.
Tada Almitra opet progovori i ree: A što o enidbi veliš, Uitelju?
A on odvrati govorei:
Rodiste se zajedno i uvijek ete biti zajedno. Bit ete zajedno i onda kad bijela
krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ete zajedno ak i u tihom Bojem pamenju.
Ali, neka bude prostora u vašem zajedništvu.
Neka nebeski vjetrovi plešu meñu vama.
Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi:
Neka radije bude uzburkano more meñu obalama vaših duša.
Lijevajte ašu jedno drugome, ali ne pijte iz iste aše.
Dajte jedno drugome od svoga kruha, ali ne jedite od iste kriške.
Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i
samo,
Kao što su ice na lutnji same, premda odzvanjaju istom glazbom.
Podajte svoja srca, ali ne jedno drugom u posjed.
Jer samo ruka ivota moe obuhvatiti vaša srca.
I stojte zajedno, ali ne preblizu;
Jer, stupovi hramski stoje odvojeno,
A hrast i empres ne rastu u sjeni jedan drugome.
A ena koja stajaše s edom na prsima ree: Govori nam o Djeci.
I on ree:
Ona su sinovi i keri enje ivota za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Moete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Moete okuiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kui od sutra, koju vi ne moete posjetiti, ak ni u
svojim snima.
Moete se upinjati da budete kao oni, ali ne traite od njih da budu poput vas.
Jer, ivot ne ide unatrag niti ostaje na prekjuer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao ive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonanosti, i On vas napinje svojom snagom da
bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelevoj ruci bude za sreu;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.
Tada ree bogataš: Govori nam o Davanju.
A on odvrati:
Kad od sebe dajete, istinski dajete.
Jer što je vaše bogatstvo nego stvari koje uvate i pazite iz straha da vam sutra
ne zatrebaju?
A sutra, što e sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu
pijesku dok hodoasnike prati do svetoga grada?
I što je strah od nude nego nuda sama? Nije li eñ, koje se strašite dok vam se
izvor prelijeva, neutaiva?
Ima ih koji daju mrviak od mnogoga što imaju - i daju to da bi ih drugi
prepoznali, i njihova skrivena elja obezvreñuje njihove darove.
A ima ih koji imaju malo i sve daju.
To su vjernici ivota i dareljivosti ivota, i njihova škrinja nikad nije prazna.
Ima ih koji daju s radošu, i ta je radost njima nagrada.
Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krštenje.
Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti trae radosti, niti daju
opominjui se vrline;
Oni daju kao što u dolini mra širi miomiris u prostor.
Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oi smiješi na zemlju.
Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem;
I ovjeku široke ruke vea je radost nai onoga tko e primiti nego samo
davanje.
Sve što imate jednog e se dana razdati;
Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim baštinicima.
esto kaete: »Dao bih, ali samo potrebitima.«
Ali, voke u vašem vonjaku ne kau tako, ni stada na vašem pašnjaku.
Daju da bi mogli ivjeti, jer zadravati znai propadati.
Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje dane i noi, vrijedan je svega što vi
imate.
I onaj koji je zasluio da pije iz oceana ivota zasluuje da napuni ašu i iz
vašega potoia.
I koja zasIuga moe biti vea od one što lei u hrabrosti i povjerenju, dapae u
milosrñu, primanja?
I tko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj ponos da
biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos postiñen?
Prvo gledajte da sami zasluite da budete davaoci, i oruñe davanja.
Jer, odista, ivot daje ivotu - dok ste vi, koji se smatrate davaocima, samo
svjedoci.
I vi primaoci - a svi ste vi primaoci -- ne prihvaajte nikakva tereta zahvalnosti,
da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima;
Jer, previše se sjeati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima
prostodušnu zemlju za majku, i Boga za oca.
Onda starac, krmar, ree: Govori nam o Iu i Piu:
A on ree:
O kad biste mogli ivjeti o miomirisu zemlje i poput biljke na zraku da vas
krijepi svjetlost.
Ali, jer morate ubijati da biste jeli, i otkidati mladune od majina mlijeka da
biste utaili eñ, neka to bude in štovanja,
I neka vaš stol bude rtvenik na kojem se rtvuju ista i nevina stvorenja šume i
livade za nešto što je istije i još nevinije u ovjeku.
Kad ubijate ivine, recite mu u srcu:
»Ista sila koja tebe kolje i mene kolje; i ja u biti pojeden.
Jer, zakon koji tebe prepušta mojoj ruci i mene e prepustiti jaoj ruci.
Tvoja i moja krv samo je sok koji hrani nebesko drvo.«
I kad jabuku zagrizete, recite joj u srcu:
»Tvoje e sjeme ivjeti u mojem tijelu,
I pupoljci tvojega sutra raspupat e se u mojem srcu,
I miomiris tvoj bit e moj dah,
I zajedno emo se radovati kroza sva godišnja doba.«
A na jesen, kad trgate groñe u vinogradu za tijesak, recite u srcu:
»I ja sam vinograd, i moji e plodovi biti pobrani za tijesak,
I poput mladoga vina drat e me u vjenim posudama.«
A zimi, kad vina pijete, neka vam u srcu bude pjesma uza svaku ašu;
I neka u pjesmi bude spomen na jesenske dane, i na vinograd, i na tijesak.
Onda ora ree: Govori nam o Radu.
A on odvrati govorei:
»Radite da biste išli ukorak sa zemljom i dušom zemljinom.
Razlijeniti se znai otuñiti se od godišnjih doba, izii iz ophodnje ivota koji
stupa velianstveno i s ponosnom poniznošu put vjenosti.
Kad radite, vi ste frula kroz ije se srce šapat sati preobraa u glazbu.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesrea.
Ali ja vam kaem da vi, radei, ispunjate dio zemljina najdaljega sna, koji vam
je odreñen kad je san taj bio roñen,
I drei se posla, istinski ljubite ivot,
A ljubiti ivot u radu znai biti prisan s najskrovitijom tajnom ivota.
Ali ako, u boli svojoj, roñenje nesreom nazivate, a uzdravanje tijela
prokletstvom koje vam je na elu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s
ela vašega moe sprati ono što na njemu piše.
Takoñer vam govorahu da je ivot mrak, a vi, u svojem umoru, ponavljate ono
što vam rekoše umorni,
I ja kaem da je ivot mrak, osim kad postoji ar,
A svaki je ar slijep, osim kad postoji znanje. A svako je znanje uzaludno, osim
kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i s Bogom.
A što je to raditi s ljubavlju?
To znai tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vaše ljubljeno treba da nosi
to ruho.
To znai graditi kuu s dragošu, kao da vaše Ijubljeno treba da boravi u toj
kui.
To znai sijati sjeme s njenošu i dizati ljetinu s radošu, kao da e vaše
ljubljeno jesti plodove.
To znai ispuniti sve što tvorite dahom duha svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i motre.
esto sam uo gdje velite, kao da u snu govorite: »Tko radi u mramoru, i tko
otkriva oblik vlastite duše u stijeni, plemenitiji je od onoga tko plui zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obliju ovjeem, više je od
onoga tko pravi sandale za noge. «
Ali, ja kaem; ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vjetar ne govori
slañe divovskome hrašu nego najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu što ju je zasladio
vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne moete raditi s ljubavlju, nego samo s gañenjem, bolje je da se
ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s
radošu rade.
Jer, ako kruh peete ravnodušno, peete gori kruh, koji toli samo pola ovjeje
gladi.
Ako mrzite mašenje groña, iz vašeg e masta otei otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anñela, ako ne volite pjevanja, vi zaipate ljudske uši na
glasove dana i glasove noi.
Potom jedna ena ree: Govori nam o Radosti i alosti.
A on odvrati:
Vaša je radost vaša raskrinkana alost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire esto je bilo puno vaših suza.
A kako, dakle, to moe biti?
Što alost više raskopa vaše bie, to u nj moe više radosti stati.
Nije li krag u kojem vino drite bio peen u grnarevoj pei?
I nije li frula koja vam duh blai puko drvo koje izbušiše noevi?
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ete da vam je radost dalo
ono što vam je dalo i alost. Kad ste alosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet
ete da odista plaete za onim što je bila vaša radost. Neki od vas vele: »Radost
je vea od alosti«, a drugi kau: »Ne, alost je vea.«
A ja vam kaem da su nerazdvojne.
Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je
druga zaspala na postelji.
Odista ste obješeni poput zdjelica vage izmeñu svoje alosti i svoje radosti.
Samo kad ste prazni, smireni ste i uravnoteeni.
Kad vas rizniar uzima da bi izmjerio svoje zlato i srebro, vaša radost ili vaša
alost svakako se mora dizati ili spuštati.
Tada jedan zidar stupi i ree: Govori nam o Kuama.
A on odvrati i ree:
Sagradite od svojih maštarija sjenicu u pustinji radije nego da gradite kuu
meñu gradskim zidinama. Jer, kao što se vi kui vraate o sumraku, tako se
vraa lutalac u vama, vjeno dalek i samotan. Vaša je kua vaše vee tijelo.
Die se na suncu i spava u tišini noi; i nije bez snova. Zar vaša kua ne sanja?
I, sanjajui, zar ne ostavlja grad radi luga i breuljka?
O kad bih mogao skupiti vaše true u ruku i, poput sijaa, pobacati ih u šumu i
na livadu.
O kad bi doline bile vaše ulice, a zelene staze vaši putovi, kako biste jedni druge
mogli traiti kroz vinograde, i dolaziti s miomirisom zemlje u odjei svojoj.
Ali, još nije vrijeme tome.
U svojem strahu preci vaši skupiše vas preblizu jedne uz druge. I strah taj
potrajat e malo due. I malo e dulje bedemi gradski razdvajati vaša ognjišta
od vaših polja.
I kaite mi, Orfaleani, što imate u ovim kuama? I što li to uvate iza
uvršenih vrata?
Imate li mira, spokojnoga ara koji otkriva vašu snagu?
Imate li uspomena, blistavih slavoluka što nadsvoñuju vrhunce duha?
Imate li ljepotu, koja odvodi srce od stvari nainjenih od drveta i…