Filozofija Nauke, Okasha skraćeno

7/29/2019 Filozofija Nauke, Okasha skraeno

1/21

1

FILOZOFIJA NAUKE, Okasha

1. TO JE NAUKA?

Mi nastojimo saznati koja je to zajenika osobina svih pobrojanih aktivnosti, tj. ta je to to netoini naukom.Mnogi ljui vjeruju a karakteristina obiljeja nauke lee u posebnim metoama kojenaunici koriste u istraivanju svijeta. Oiglean primjer je upotreba eksperimenata, to se uhistorijskom smislu obiljeava kao prekretnica u razvoju moerne nauke.Jojeno znaajno obiljeje nauke je konstrukcija teorija. Jean o kljunih problema u filozofijinauke prestavlja razumijevanje naina na koji su tehnike poput eksperimenatiranje, opservacije ikonstrukcije teorija omogudile naunicima a otkriju tako mnogo tajni prirode.

PORIJEKLO MODERNE NAUKE

Porijeklo moerne nauke vee se za perio brzog naunog razvoja koji se ovijao u Evropi izmeu1500 - 1750. goine, kojeg anas poznajemo kao nauna revolucija.Naravno, naunih istraivanja je bilo i u antiko doba i u srednjem vijeku - nauna revolucija nije olaniotku. Tokom antikog oba, ominantan pogle na svijet bio je aristotelijanizam.

Prvi kljuni korak u razvoju moernog naunog vienja svijeta bila je Kopernikova revolucija. 1542.godine, poljski astronom Nikola Kopernik (1473.-1543.) objavio je knjigu u kojoj je izloio kriticigeocentrini moel svemira, po kojem je statina Zemlja smjetena u centar univerzuma saplanetarna i Suncem u orbiti oko nje. Geocentrina astronomija, takoer poznata kao ptolemejskaastronomija, nazvana po Ptolomeju, astronomu iz revne Grke, nalazi se u centru aristotelijanskogvienja svijeta, koje nije osporavano tokom punih 1800 goina. Kopernik je ponuio alternativu:Sunce je fiksni centar univerzuma, a planete, ukljuujudi i Zemlju, kredu se u orbiti oko Sunca . U

ovom heliocentrinom moelu, Zemlja ima status samo jene o planeta, ime je izgubila jeinstvenistatus koji joj je dodijelila tradicija.

Kopernikova inovacija ne samo da je uzrokovala zamah u razvoju astronomije, ved je i, inirektno,podstakla razvoj moderne fizike kroz rad Johannesa Keplera (1571.-1630.) i Galilea Galileja (1564.-

1642.).

Keplerje otkrio a se planete ne kredu u krunim orbitama oko Sunca, kako je Kopernik mislio, ved uelipsama. To je bio njegov izuzetno znaajni prvi zakon planetarnog kretanja; njegov rugi i tredizakon oreuju brzinu kojom planete krue oko Sunca. Razmatrani zajedno, Keplerovi zakoniprestavljaju eleko namodniju teoriju kretanja planeta nego to ika ranije postavljena, jer onauspijeva rijeiti probleme koji su stoljedima zbunjivali astronome.

Galilej je cijeli ivot poravao Kopernikovu teoriju, i bio je jean o pionira upotrebe teleskopa otkride Mjeseevih planina, ogromnih zvjezanih grupacija, Sunevih pjega i Jupiterovih prirodnihsatelita. Sva su se ova otkrida sutinski sukobljavala sa aristotelijanskom kosmologijom, oigravikljunu ulogu u preobraaju naune zajenice u kopernikansku.

Galilejev najtrajniji oprinos, meutim, nije ostvaren u astronomiji ved u mehanici, kaa je pobioaristotelijansku teoriju po kojoj tea tijela paaju bre o lakih. Umjesto te teorije, Galilej je oaoo kontraintuitivne pretpostavke a de sva tijela u slobonom pau istom brzinom paati premazemlji, bez obzira na njihovu teinu. Nadalje, on je tvrdio da je ubrzanje tijela u slobodnom padu

jenoobrazano, tj. a im se brzina jenako povedava u istim vremenskim perioima; to se zoveGalilejev zakon slobodnog pada.


2/21

2

Galilej se opdenito smatra prvim istinskim moernim fiziarem. On je bio prvi koji je pokazao a sejezik matematike moe koristiti a opie ponaanje stvarnih premetau materijalnom svijetu. Jojedan inovativni aspekt Galilejevog rada bio je njegovo isticanje znaaja testiranja hipotezaeksperimentalnim putem poetak empirijskog pristupa prouavanju priroe.Francuski filozof, matematiar i naunik Ren Descartes (1596.-1650.) uspostavio je radikalno novu

mehanicistiku filozofiju prema kojoj se fiziki svijet sastoji iskljuivo o inertnih estica materijekoje jeluju jena na rugu i meusobno koliiraju. escartes je vjerovao a se u zakonima kojiupravljaju kretanjem ovih estica ili korpuskula nalazi klju za razumijevanje strukturekopernikanskog univerzuma. Mehanicistika filozofija obedavala je a de objasniti sve fenomene kojemoemo promatrati kretanjem ovih inertnih, neosjetljivih korpuskula i ubrzo je postala ominantnanauna vizija ruge polovine 17. stoljeda a u izvjesnoj mjeri, ona je prisutna i anas paaristotelijanskog vienja svijeta.s

Nauna revolucija ostigla je svoj vrhunac u jelu Isaaca Newtona (1643.-1727.; Matematikiprincipi prirodne filozofije, 1687.). Njegova teorija dinamike i mehanike, zasnovana na triNewtonova zakona mehanike i njegovom uvenom principu univerzalne gravitacije. Prema tom

principu, svako tijelo u svemiru ispoljava gravitacijsku privlanost prema svakom rugom tijelu; silakojom se privlae va tijela ovisi proizvou njihovih masa, i kvaratu njihovog meusobnograstojanja. Zakoni kretanja, potom, oreuju na koji nain gravitacijska sila utie na kretanje tijela.Newton je elaborirao svoju teoriju sa velikom matematikom preciznodu i strogodu, pronalazedimatematiku tehniku koju saa nazivamo kalkulus.Zvui zapanjujude, ali Newton je mogao prikazati a su Keplerovi zakoni planetarnog kretanja iGalilejevi zakoni slobonog paa (oba uz izvjesne manje izmjene) bili logina posljeica njegovihzakona mehanike i gravitacije. rugim rijeima, isti ovi zakoni mogli bi objasniti kretanje tijela uzemaljskom i izvanzemaljskom domenu, osim toga Newton ih je formulirao u preciznoj, kvantitavnoj

formi.

U 18. i 19. vijeku esio se znaajan nauni napreak, posebno u oblastima kemije, optike, energije,termodinamike i elektromagnetizma. Povjerenje u Newtonovu sliku svijeta bilo je poljuljano

poetkom 20. stoljeda zbog va revolucionarna nauna ostignuda u fizici: teorije relativiteta ikvantne mehanike.

Teorija relativiteta, iji je tvorac Einstein, pokazala je da Newtonova mehanika ne daje praverezultate kaa se primjeni na izrazito velike objekte, ili na objekte koji se kredu vrlo velikom brzinom.Kvantna mehanika, nasuprot tome, pokazuje a se Newtonova teorija ne moe primjeniti na veomamale veliine, na subatomske estice.

Istaknuti ogaaj koji je obiljeio razvoj biologije, bilo je otkride teorije evolucije putem prironeselekcije od strane Charlesa Darwina, objavljeno u Porijeklu vrsta, 1859. godine.

vaeseto stoljede bilo je svjeokom jo jene revolucije u biologiji, koja jo traje: pojavamolekularne biologije, posebno molekularne genetike. 1953. godine Watson i Crick otkrili su

strukturu NA, nasljenog materijala koji grai gene u delijama ivih bida. (Skoranji pokuaj a seostvari opis kompletnog niza gena ljuskog bida na molekularnom nivou, poznat kao projekthumanog genoma, pokazuje koliko je odmakao razvoj molekularne biologije).

Moa je najznaajniji ogaaj u posljenjih 30 goina upravo razvoj nauke procesima spoznaje(kognitivizam), koja prouava razliite aspekte ljuskog miljeljenja poput percepcije, memorije,uenja i razumijevanja, koja je iz temelja izmijenila traicionalnu psihologiju.


3/21

3

TO JE FILOZOFIJA NAUKE?

Osnovni zaatak filozofije nauke je a analizira metoe naunog istraivanja koje se koriste unaukama (primjerice pitanje znanstvenog eksperimanta). akle, u oreenoj mjeri, zaatak jefilozofije a po znak pitanja stavi pretpostavke koje naunici uzimaju zravo za gotovo (pitanja nainu na koji nauka treba jelovati, koje metoe istraivanja treba koristiti, u kojoj mjeri se trebapouzati u te metoe, a li postoje ogranienja naunog saznanja i sl.).

NAUKA I PSEUDONAUKA

to je nauka? Karl Popper, utjecajni filozof nauke 20. stoljeda, smatrao je temeljnom osobinomnaune teorije mogudnost a bue opovrgnuta. Nazvati teoriju mogude neistinitom ne znai nazvati

je pogrenom. To prije svega znai a teorija aje oreena previanja koja se mogu testiratiiskustvom. Ukoliko se ova previanja pokau pogrenim, taa je okazano a je teorija netana,odnosno da je opovrgnuta. akle, teorija koja se moe pokazati netanom je ona za koju moemootkriti a je pogrena - ona nije kompatibilna sa svakim mogudim tokom iskustva.Popper je smatrao a neke teorije, za koje se pretpostavljalo a su naune, nisu zaovoljile ovaj uvjet

i na taj nain nisu ni zasluile a se nazovu naukom, ved samo pseudonaukom. Freudova teorijapsihoanalize bila je jedan od omiljenih Popperovih primjera pseudonauke. Freudova teorija mogla

pokazati kompatibilnom sa bilo kojim klinikim poatkom: time, dakle, ne postoji mogudnostdokazivanja njene neistinitosti. Prema Popperu, isto se moe primijeniti i na Marksovu teorijuhistorije.

Popper je usporeio Freuovu i Marxovu teoriju sa Ensteinovom teorijom gravitacije, poznatom jopo nazivom opda teorija relativnosti. Einsteinova teorija nainila je efinitivno, precizno previanjekoje je potvreno opservacijom. a se ispostavilo a Sunce nije zakrivilo svjetlosne zrake zvijeza, tobi okazalo a je Einstein pogrijeio. akle, Einsteinova teor ija zadovoljava kriterij prema kojemteorija mora biti takva a se moe opovrgnuti.Meutim, pojeini filozofi smatraju Popperov kriterijsuvie pojenostavljenim. Jer istu proceuru koriste i neki ugleni znanstvenici koji de umjesto a

zakljue na netonost teorije pokuati objasniti proturjene opservacije pretpostavkama.To sugerie a Popperov pokuaj a razgranii nauku o pseuonauke, ne moe biti sasvim ispravan,usprkos njenoj poetnoj vjerovatnodi. Uopdeno gleano, naunici ne naputaju svoje teorije kada godse one nau u sukobu sa opservacijama. Obino trae naine eliminacije sukoba ne oustajudi osvojih teorija.

Filozof Luwig Wittgenstein je smatrao a ne postoji oreena skupina osobina koje efiniraju onoto je igra. Umjesto toga, postoji neoreena grupa osobina i vedinu njih posjeuje vedina igara.Ali, mogude je a neka igra ne posjeuje nijenu o osobina iz takve grupe, a a ipak bue igra. Istomoe vaiti i za nauku.


4/21

4

2. NAUNO MILJENJEOpisujudi pojave u svijetu, naunici su o zakljuaka oli putem procesa miljenja ili zakljuivanja.

DEDUKCIJA I INDUKCIJA

Deduktivno zakljuivanje: ukoliko su premise istinite ona i zakljuak mora biti istinit. Ono to ini

zakljuivanje euktivnim je postojanje ogovarajudeg onosa izmeu premisa i zakljuka, i to takvoga, ako su premise istinite, zakljuak takoer, mora biti istinit. a li su premise uistinu istiniteprestavlja rugi problem, to ne utie na euktivni status ovog zakljuivanja.

Induktivno zakljuivanje: kredemo se o premisa premetima koje smo ispitali o zakljuaka predmetima koje nismo ispitali.

euktivno rasuivanje je mnogo sigurnije o inuktivnog rasuivanja. Kaa rasuujemoeuktivno, moemo biti sigurni a demo, ukoliko zaponemo sa ispravnim premisama, zavriti saispravnim zakljukom. Meutim, isto ne vrijei za inuktivno rasuivanje. Naprotiv, ko inuktivnograsuivanje postoji velika vjerovatnoda a o ispravnih premisa oemo o pogrenog zakljuka.Uprkos tog njegovog neostatka, izglea a se tokom cijelog svog ivota oslanjamo na inuktivno

rasuivanje, esto i ne razmiljajudi tome.

Znanstvenici koriste inuktivno rasuivanje uvijek kaa se njihova razmiljanja kredu oogranienih poataka o opdenitijeg zakljuka, to se u praksi stalno eava; npr. Newtonovprincip univerzalne gravitacije.

Centralna uloga inukcije u nauci poneka je prikrivena nainom naeg govora. Rije "okaz" trebalibismo striktno koristiti samo kaa govorimo euktivnim zakljucima. U takvom striktnom smislu,istinitost naunih hipoteza veoma se rijetko moe ili skoro nika ne moe okazati pomodu poataka.Vedina filozofa smatra a je oigleno a se nauka, u velikoj mjeri, oslanja nainuktivno rasuivanje.

Karl Popper, negirao je ovu tvrdnju. Popper je tvrdio da naunici trebaju koristiti iskljuivo euktivne

zakljuke. Popper je svoj glavni argument viio u slijeedem. Iako na osnovu ogranienog uzorkapoataka nije mogude okazati a je nauna teorija tana, mogude je okazati a je ona pogrena. Slabost Popperovog argumenta je oiglena, jer naunici ne ele samo okazati a su pojeineteorije pogrene. Znanstvenik de vjerovatnije pokuavati uvjeriti javnost a je njegova sopstv enateorija istinita. A a bi to uinio, morat de pribjedi nekoj vrsti inuktivnog rasuivanja. akle,Popperov pokuaj okazivanja a nauka moe napreovati bez inukcije nije uspio.

HUMEOV PROBLEM

Ali, ta zapravo opravava povjerenje koje imamo u inukciju? Kako bismo trebali postupiti kada biobili zaatak a nekoga ko obija a rasuuje inukivno uvjerimo a nije upravu?

kotski filozof iz 18. vijeka, David Hume (1711.-1776.) dao je jednostavan ali radikalan odgovor na topitanje. On je smatrao a se upotreba inukcije ne moe opravati racionalno.Kako je Hume oao o ovog zapanjujudeg zakljuka? Zapoeo je opaanjem a uvijek kaa oemoo inuktivnog zakljuka, izglea a pretpostavljamo neto to je on nazvao 'jednoobraznostprirode'- UN (engl, uniformity of nature) nae miljenje izglea a ovisi pretpostavci a deentiteti koje nismo ispitali biti slini, u relevantnom smislu, entitetima iste vrste koje smo ispitali. Tapretpostavka je ono to Hume porazumijeva po jenoobraznodu prirode.Ali, kako znamo a je UN pretpostavka, ustvari, ispravna, pita se Hume? Moemo li na neki nainokazati njenu istinitost (u striktnom smislu znaenju okaza)? Ne moemo, kae Hume, jer je

jednostavno zamisliti univerzum u kojem priroda nije jednoobrazna, ved nasumino mijenja svoj tok,

iz dana u dan. Ako pokuamo potkrijepiti UN empirijskim temeljima, zavrit demo rasuujudi ukrunom zakljuku.


5/21

5

akle, rai se slijeedem. Hume istie a se nae inuktivno zakljuivanje temelji na pretpostavcijenoobraznosti priroe. Ali, mi ne moemo okazati a je jenoobraznost priroe istinita, nitimoemo pruiti empirijske okaze za njezinu neupitnu istinitost, a a ne izbjegavamo samproblem. Dakle, nai inuktivni zakljuci poivaju na jenoj pretpostavci svijetu za koju nemamo

valjanje razloge. Hume zakljuuje a nae povjerenje u inukciju prestavlja samo slijepovjerovanje - ono se nikako ne moe racionalno opravati.Popperov neuspjean pokuaj a pokae a naunici trebaju koristiti iskljuivo eduktivnozakljuivanje bio je motiviran njegovim vjerovanjem a je Hume okazao potpunu iracionalnostinuktivnog rasuivanja.Meutim, nauka se oslanja na inukciju, a Humeovi argumenti izglea apokazuju a inukcija ne moe imati racionalno opravanje. Ukoliko je Hume upravu, temelji nakojima je izgraena nauka ne izgleaju tako vrsti kao to smo se moa naali. Ovo intrigantnasituacija poznata je kao Humeov problem indukcije.

Neki vjeruju a klju ovog problema lei u konceptu vjerovatnode. Jo jeno esto reagovanje je priznati a inukcija nemoe imati racionalno opravanje. Pojeini filozofi tvrili su a je inukcija toliko funamentalna za nae razmiljanje i

rasuivanje a se i ne moe opravati. Peter Strawson, utjecajni suvremeni filozof, branio jeto stajalite. Inukcija je jean o stanara koje koristimo a oluimo a li su preobe svijetu opravane. akle, prilino je besmisleno pitati se a li je inukcija sama po sebiopravdana.

ZAKLJUIVANJE DO NAJBOLJEG RJEENJA

Postoji jo jean uobiajen tip neeuktivnog zakljuka koje se ne uklapa u ovaj jenostavni obrazac zakljuivanje do najboljeg objanjenja ili skradeno IBE (engl. ..inference to the best

explanation").Naunici esto koriste IBE: primjerice arwin - teorija evolucije; Einsteinov uveni ra na Brownovomkretanju.

Zanimljivo je pitanje koji je moel zakljuivanja funamentalniji - IBE ili obina inukcija. FilozofGilbert Harman je tvrdio da je IBE fundamentalniji. Zagovornici ovog stajalita ne kau a nemarazlike izmeu IBE i obine inukcije jasno je da ona postoji. Umjesto toga, oni smatraju da jeobina inukcija, u krajnjoj liniji, ovisna o IBE.

Meutim, ostali filozofi smatrajua kaa oluujemo koja grupa konkurentskih hipoteza pruanajbolje objanjenje naih poataka, mi se uvijek oslanjamo na znanje koje smo stekli obinom

inukcijom. Stoga je netano smatrati IBE funamentalnijim moelom zakljuivanja.

Ako elimo koristiti IBE, potreban nam je nain kojim demo oluiti koja o konkurentskih hipotezaprua najbolje objanjenje poataka. Meutim, koji kriteriji oreuju taj nain? Popularan ogovor

jeste a je najbolje objanjenje ono koje je najjenostavije ili najsaetije.---------------------------------------------------

Ideja da je jenostavnost ili saetost oznaka obrog objanjenja stvara jean problem - otkud znamoa je univerzum jenostavan, a ne sloen?Filozofi znanosti ne slau se u miljenju a postoji bjektivnirazlog za vjerovanje najjednostavnijoj teoriji.


6/21

6

VJEROJATNOST I INDUKCIJA

Frekvencijska interpretacija vjerovatnode: ona izjenaava vjerovatnodu sa proporcijom ilifrekvencijom.

Subjektivna interpretacija vjerovatnode koja uzima vjerovatnodu kao mjerilo snage naih osobnihuvjerenja. Ona implicira da ne postoje objektivne injenice o vjerovatnodi, neovisne o tome u ta ljuivjeruju.

Logika interpretacija vjerovatnode obacuje ta stanovita. Ona ri a je izjava objektivno istinita ilinije u skladu sa specificiranim korpusom dokaza.

Zagovornici logike interpretacije smatraju a za svake vije izjave u naem jeziku, moemo uprincipu otkriti vjerovatnodu jene, po uvjetom a je ruga njen okaz.--------------------------------------------

Filozofima nauke vjerovatnoda je zanimljiva iz va osnovna razloga.Prvi je da u mnogim granama nauke, posebno fizici i biologiji, nalazimo zakone i teorije koje su

formulirane koritenjem koncepta vjerovatnode (primjerice Mendelova genetika).

rugi razlog je naa a bi on mogao jelomino osvijetliti inuktivno zakljuivanje, posebno Humeovproblem.

oni filozofi koji su pokuavali rijeiti Humeov problem putem koncepta vjerojatnode bili suskloni favoriziranju logike interpretacije (iako se je anas sklono obacivati je)


7/21

7

3. OBJANJENJE U NAUCI

Mi demo zapoeti sa uvenim prikazom naunog objanjenja koje je 1950-tih prestavio amerikifilozofCarl Hempel. Hempelov prikaz poznat je kao model objanjenja zakonom pokria.

HEMPELOV MODEL OBJANJENJA ZAKONOM POKRIA

Hempel je primjetio a se nauna otkrida obino aju kao ogovor na ono to je nazivao 'upitnimreenicama' koje sare upitnu rije -zato- i koje zahtijevaju objanjenje.Dati nauno objanjenjeznai, ustvari, ati zaovoljavajudi ogovor na upitnu reenicu za ono za ta ona zahtjevaobjanjenje.

Hempel je smatrao da nauna objanjenja obino imaju logiku strukturu argumenta, tj. skuppremisa iza kojih slijei zakljuak. Zakljuak tvri a se fenomen koji je potrebno objasniti uistinudogodio, a premise nam kazuju zato je zakljuak ispravan.

Hempel tvri a moramo ati argument iji je zakljuak a npr. se eder rastapa u voi i

ije nam premise govore zbog ega je taj zakljuak taan. Zaatak iskazivanja prikaza naunogobjanjenja taa postaje zaatakom preciznog opisa onosa koji mora postojati izmeuskupa premisa i zakljuka, a bi se na skup premisa moglo raunati kao na objanjenjezakljuka. To je problem koji je Hempel uspostavio.Hempelov odgovor na taj problem bio je trojak.

1. premise bi trebale podrazumijevati zakljuak, tj. argument bi trebao biti deduktivan.2. sve premise bi trebale biti tone.3. premise bi se trebale sastojati o najmanje jenog opdeg zakona (oni su

suprotstavljeni posebnim injenicama i poneka se nazivaju 'zakonima prirode')

Hempelov modelobjanjenja moe se ematski prikazatina slijeedi nain:

Opdi zakoni------------------------------------------> EXPLENANSPosebne injenice----------------------------------> EXPLENANS

=>

Fenomen koji je potrebno objasniti------------> EXPLENANDUM

Fenomen koji je potrebno objasniti naziva se explanandum, a opdi zakoni i posebne injenice kojeobjanjavaju nazivaju se explanans. Explananum sam po sebi mora biti posebna injenica ili opdizakon.

Hempelov model naziva se moel objanjenja zakonom pokrida, jer, u sklau sa ovim moelom,sutina objanjenja lei u okazu a je fenomen koji se treba objasniti pokriven opdim zakonomprirode. okazivanje a je fenomen posljeica opdeg zakona, na neki nain, emistificira feno men -ini ga racionalnijim. Ustvari, nauna objanjenja esto se uklapaju u Hempelov moel. Na primjer,Newton objanjava zato se planete kredu u elipsama oko Sunca prikazujudi a se ovo moededukovati iz njegovog zakona o univerzalnoj gravitaciji, zajeno sa nekoliko manje znaajnihdodatnih pretpostavki.

Hempel je bio svjestan injenice a se sva nauna objanjenja ne uklapaju savreno u njegov moel.Ali smatrao je a, ukoliko bismo ili etaljnije u neko opdenitije znanstveno objanjenje a koje ne dajeneki opdeniti zakon, na koncu vjerojatno oli o zakona priroe.

Hempel je oao o zanimljive filozofske posljeice iz tog moela o onosu izmeu objanjenja iprevianja. On je tvrio a su to vije strane istog novida. Uvijek kaa ajemo objanjenje nekogfenomena u sklau sa zakonom pokrida, zakoni i posebne injenice koje navoimo omogudavaju nama previimo pojavu fenomena i u sluaju a nismo ved bili upoznati sa njim. Hempel je to izrazio


8/21

8

iskazom a je svako nauno objanjenje potencijalno previanje - ono bi posluilo a previifenomen o kojem govorimo, i a on nije ved bio poznat. Kako je Hempel smatrao i obrnuto je takoerbilo tano: svako pouzano previanje je potencijalno objanjenje. Objanjenje i previanjestrukturno su simetrini.

Iako moel zakona pokrida prilino obro opisuje strukturu brojnih trenutano vaedih naunihobjanjenja, takoer se suoava i sa nizom unih kontra-primjera. Ovi kontra-primjeri svrstavaju seu dvije grupe:

S jene strane, postoje sluajevi istinskih naunih objanjenja koji se ne uklapaju u moelzakona pokrida, ak ni priblino. Takvi sluajevi ukazuju a je Hempelov moel suvie strog - oniskljuuje neke bona fidenauna objanjenja.

S druge strane, postoje takvi sluajevi koji se uklapaju u moel zakona pokrida ali se intuitivnone smatraju istinskim naunim objanjenjem. Takvi sluajevi ukazuju a je Hempelov moel suvieliberalanon ozvoljava ono to bi trebalo biti iskljueno.

PROBLEM SIMETRIJE

Opdi zakoni i posebne injenice na temelju kojih se izvoi objanjenje fenomena mogu lako ovesti io objanjenja koje, iako nije neistinito, se ne moe smatrati znanstvenim.Generalno gleano, ukoliko x objanjava y, u sklau sa relevantnim zakonima i oatnim injenicama,taa nede biti tano a y objanjava x, ako uzmemo u obzir iste zakone i injenice. To se ponekaizraava iskazom a je objanjenje asimetrina relacija.

PROBLEM IRELEVANTNOSTI

Fenomen se eucira iz opdeg zakona i posebne injenice; uzimajudi u obzir a su explenansi toni i

a porazumijevaju explenanum u sklau s moelom zakona pokrida, ali u ovom sluaju se oputasuvie ozvoljava se a se neto smatra naunim objanjenjem, a intuitivno znamo a to nijenauno objanjeno. Sutina je a valjano objanjenje fenomena treba saravati informaciju koja jerelevantna za pojavu fenomena.

OBJANJENJE I KAUZALNOST

traimo alternativni nain za razumijevanje naunog objanjenja pojeini filozofi vjeruju aklju lei u konceptu kauzalnosti. Veza izmeu koncepta objanjenja i kauzalnosti prilino jebliska.

etalji variraju, meutim osnovna ieja iza tih navoa kae a objasniti fenomen jenostavno znaikazati ta ga je uzrokovalo.

U nekim sluajevima razlika izmeu zakona pokrida i kauzalnih razmatranja zapravo i nije naroitoznaajna, jer eukovati pojavu fenomena iz opdeg zakona esto je samo oreivanje njegovoguzroka.

Ali, i kauzalnost je asimetrina relacija: ukoliko je x uzrokom y, taa y nije uzrokom x.

Istinsko nauno objanjenje mora saravati informaciju koja je relevantna za explananum. Usutini, to je jo jean nain a kaemo a nam objanjenje treba pojasniti uzrok explananuma.Razmatranje naunog objanjenja zasnovano na kauzalnosti ne suoava se sa problemomirelevantnosti.

____________________________________________________


9/21

9

Hempel je empirist, a empirizam kae a svo nae znanje potjede iz iskustva. avi Hume, takoerempirist, tvrio je a je nemogude iskusiti kauzalne onose. Soga je zakljuio a o ni ne postoje.Kauzalnost je plo nae mate, fikcija.

Kauzalno utemeljena objanjenja zasigurno prilino obro opisuju strukturu mnogih trenutno vaedihnaunih objanjenja. Ali a li oni kazuju cjelu priu? Brojni filozofi tvre a to nije sluaj, a svojarazmiljanja zasnivaju na pretpostavci a oreena nauna objanjenja, izglea, i nisu kauzalna.Jean tip primjera potie o onoga to nazivamo teoretske ientifikacije u nauci. Teoretskeidentifikacije obuhvataju identifikaciju jednog koncepta drugim, obino uzetog iz razliitih grananauke. Primjeri za to je iskaz voa je H20 kao i iskaz temperatura je srenja vrijenostmolekularne kinetike energije. Ali to nisu uzroci stvari, oni su jenostavno injenini. Ukoliko supobrojani primjeri prihvadeni kao utemeljena nauna objanjenja, oni ukazuju a kauzalno zasnovanaobjanjenja ne mogu objasniti sve.

MOE LI NAUKA OBJASNITI SVE?

Prema miljenju pojeinih filozofa, postoji jasan logiki razlog zbog kojeg nauka nikaa nede modi sveobjasniti. a bismo objasnili neto, ta go to bilo, moramo uiniti pomodu neeg rugog. Ali, taobjanjava to rugo? Koliko go fenomena nauka u buudnosti bue mogla objasniti, objanjenjakoja bue avala morat de koristiti oreene funamentalne zakone i principe. Buudi a nita nemoe objasniti samo sebe, proizilazi a de barem neki o ovih zakona i principa ostati sami po sebineobjanjeni.

Meutim, pojeini filozofi ali su konkretne sugestije u vezi s fenomenima za koje smatraju a ihnauka nikaa nede objasniti. Jedan primjer je svijest osobena znaajka bida koja razmiljaju iosjedaju poput nas samih i ostalih ivotinja vieg rea. Osnovni argument je da je iskustvo svijestifunamentalno razliito o bilo ega na ovom svijetu, time to posjeuje subjektivni aspekt.

Svijest, ili makar jedan njen dio, nije znanstveno neobjanjiva.Iako taj pristup nije poravan o sviju.

OBJANJENJE I REDUKCIJA

Postoji pojela raa izmeu razliitih nauka: svaka je specijalizirana za objanjenje sopstvene skupinefenomena. Fizika se, obino, smatra funamentalnom za sve nauke. Zato? Stoga to su objekti kojeprouavaju ostale nauke u krajnjoj instanci izgraene o fizikih estica.

To nas voi o nove filozofske zagonetke. Kako nauka koja prouava entitete koji su temeljno fizikine moe biti sveena na fiziku? Ako uzmemo u obzir a su nauke vieg nivoa, ustvari, autonomne uonosu na fiziku, kako je to mogude? Prema navoima nekih filozofa, ogovor lei u injenici a su

objekti koje prouavaju nauke vieg nivoa, viestruko realizirani na fizikom nivou (pimjer sapepeljarama).


10/21

10

4. REALIZAM I ANTIREALIZAM

Realizamsmatra a fiziki svijet postoji neovisno o ljuskoj misli i percepciji injenice o svijetu sutu negje vani i samo ekaju a ih otkrijemo.Idealizamto porie i tvri a je fiziki svijet na neki nain zavisan o svjesne aktivnosti ljui.

Problem vezan uz nauku:

Premet nae panje bit de vie usmjeren na moernu ebatu koja se tie nauke u uem smislu, i naneki nain je analogna traicionalnom tumaenju.Ta ebata se voi izmeu stajalita poznatog kao nauni realizam i njegove suprotnosti antirealizmaili instrumentalizma.

NAUNI REALIZAM I ANTIREALIZAM

Nauni realizam ne moe biti jenoznano efiniran; meutim osnovna ieja je jasna: realistismatraju da je cilj znanosti osigurati istinit opis svijeta.

Antirealisti smatraju a je cilj znanosti osigurati istinski opis oreenog ijela svijeta - vidljivogijela; to se tie neviiljivog ijela svijeta nije znaajno a li znanost kae a je taj io svijeta istinitili nije. Po viljivim svijetom oni smatraju svakonevni svijet stolova i stolica, rveda i ivotinja,epruveta i plamenika, grmljavine i snjene vijavice, it.Pojmove poput nabrojanih, ljuska bida mogudirektno percipiratito znai nazvati ih viljivim.

U onosu prema naukama koje se bave iskljuivo viljivim objektima (poput primjerice prouavanjafosila) realisti i antirealisti su suglasni. Meutim, kaa je rije o naukama poput fizike - realisti kauda, kada fiziari prezentiraju teorije o elektronima i kvarkovima, oni pokuavaju osigurati istinit opissubatomskog svijeta, upravo kao to paleontolozi pokuavaju osigurati istinit opis svijeta fosila.

Antirealisti se ne slau sa tom tezom: oni vie funamentalnu razliku izmeu teorija u subatomskojfizici i teorija u paleontologiji smatraju a su takvi entiteti samo pogona fikcija koju su uvelifiziari a bi se potpomogli u previanju viljivih fenomena. Ogranienja znanstvenog znanja suoreena naom modi opaanja.

Primjer: kinetika teorija plinovaU sklau sa miljenjem antirealista, jeina svrha pretpostavljanja neviljivih entiteta u okvirukinetike teorije lei u eukovanju posljeica takve vrste. Nije znaajno a li gasovi uistinusare molekule u kretanju; sutina kinetike teorije i nije a istinito opie skrivene injenice,ved samo a osigura ogovarajudi nain previanja opservacija. Saa nam je jasno zbogega se antirealizam poneka naziva instrumentalizam - on naune teorije smatra

instrumentima koji nam pomau a previimo viljive fenomene, a ne pokuajima opisaskrivene prirode realiteta.

Za razliku o antirealistikog stajalita a su neviljivi entiteti fikcijamkoja pomae previanju,realisti vjeruju a mi ved posjeujemo znaajno znanje o nevidljivom realitetu, jer postoje utemeljenirazlozi za vjerovanje a su nae najbolje znanstvene teorije istinite, a nae najbolje znanstvene teorijeupravo govore o nevidljivim entitetima. Primjerice, atomska teorija je sposobna objasniti velik

spektar injenica o svijetu. Prema realistima, to je obar okaz a je ta teorija istinita.

Potrebno je razgraniiti vije vrste antirealizma:I. prema njiima navoe o neviljivim entitetima uopde ne bi trebalo shvatiti oslovno, ved

metaforiki; taj oblik antirealizma bio je popularan u 1.pol.20.st. bio je uvelike vezan s


11/21

11

oktrinom fil.jezika prema kojoj nije mogude iznositi smislene tvrnje o entitetima koji se nemogu opaati

II. prihvada a se razgovor o neviljivim entitetima treba uzeti u smislu uvjetne vrijenosti ako se tvrdi takvo i takvo postojanje nevidljivih entiteta, ona je istinita ukoliko oni postoje i

neistinita u suprotnome, ali mi to nikaa nedemo modi saznati = stav apsolutnog

agnosticizma.

ARGUMENT O NEPOSTOJANJU UDA

Empirijski uspjeh teorija koje pretpostavljaju nevidljive entitete predstavlja osnovu za jedan od

najjaih argumenata u korist naunog realizma, koji se naziva argument nepostojanja uda.

Ovaj argument nema namjeru dokazati da je realizam ispravan a da je antirealizam n etaan. Umjestotoga rije je o argumentu vjerovatnode zakljuivanju o najboljeg objanjenja. Fenomen koji trebaobjasniti je injenica a mnoge teorije koje pretpostavljaju neviljive entitete uivaju visok stupanjempirijskog uspjeha. Najbolje objanjenje te injenice, kau zagovornici argumenta o "nepostojanju

ua je taj a su teorije ispravne, a entiteti o kojima govorimo uistinu postoje i ponaaju se upravoonako kako teorije kazuju. Ukoliko ne prihvatimo ovo objanjenje, empirijski uspjeh naih teorijaprestavlja neobjanjenu misteriju.

Odgovor antirealista:

poziv na oreene injenice iz povijesti znanosti postoje mnogi sluajevi teorija za koje saavjerujemo a su netane, ali koje su, u svoje oba, bile prilino uspjene u empirijskom smislu(primjerice teorija sagorijevanja flogistona; Launan nabraja vie o 30 takvih teorija) = primjeritog tipa sugeriraju a je argument "nepostojanju ua" poneto ishitren za nauni realizam.

Nekolicina realista ogovorila je jelominim moificiranjem tog argumenta. U skladu saizmijenjenom verzijom, empirijski uspjeh jene teorije prestavlja okaz a je to to teorijakazuje neviljivom svijetu jelomino istina, umjesto a je potpuna istina.

Jo jean nain moificiranja tog argumenta bio bi proidavanje navoa empirijskojuspjenosti. Pojeini realisti smatraju a empirijski uspjeh nije samo pitanje usklaivanjapoznatih, viljivih poataka, ved prije neto to nam ozvoljava a se previe novi viljivifenomeni koji su prethodno bili nepoznati. U sklau sa tim stroijim kriterijem empirijskeuspjenosti, neto kompliciraniji zaatak je pronadi historijske primjere empirijski uspjenihteorija za koje se kasnije ispostavilo a su pogrene.

Protuprimjer: talasna teorija svijetlosti (1690. utemeljio Christian Huygens) = svijetlostse sastoji o vibracija, slinih talasu u neviljivom eteru, koji ispunjava cijeli svemir.

Znaajna karakteristika ovog primjera je a nam govori ak i protiv moificirane verzijeargumenta nepostojanju ua, jer teorija je uistinu predstavljala novost uprevianju.

DISTINKCIJA IZMEU VIDLJIVOG I NEVIDLJIVOG

Centralna tema u ebati izmeu realizma i antirealizma je istinkcija izmeu fenomena koji su viljivii onih koji to nisu. Jedan od glavnih argumenata za nauni realizam kae a je nemogude naprincipijelan nain povudi istinkciju izmeu viljivog i neviljivog. Zato bi to trebao biti argument zanauni realizam? Stoga to je koherencija antirealizma sutinski ovisna o postojanju jasne istinkcijeizmeu viljivog i neviljivog.Antirealizam stoga pretpostavlja a moemo poijeliti naune iskaze udvije vrste: one koji se bave vidljivim entitetima i procesima, i onih koji se ne bave. Ako se ispostavi


12/21

12

a ta poijela ne moe biti napravljena na zaovoljavajudi nain, ona je antirealizam u ozbiljnimproblemima, a realizam pobijeuje zbog manjkavosti antirealizma.

Jean ovakav problem tie se onosa izmeu opservacije i etekcije. Primjer maglene komore denam ozvoliti a zabiljeimo prisutnost elektrona, ali ne i da ih direktno promatramo.

U uvenoj obrani naunog realizma iz ranih 1960-tih, ameriki filozofGrover Maxwell postavio jeslijeedi problem za antirealiste. Pretpostavimo nareni slije ogaaja: promatranje neega golimokom, promatranje neega kroz prozor, promatranje neega kroz vogle, promatranje neega krozslabi mikroskop, promatanje neega kroz jaki mikroskop, it. Maxwell prihvatio je a se ovi ogaajinalaze u kontinuitetu. akle, na koji nain moemo oreiti ta se smatra za viljivo, a ta ne? Nepostoji principijelan ogovor na ta pitanja, tvrio je Maxwell, akle pokuaj antirealista aklasificiraju entitete bilo kao viljive ili neviljive osuen je na propast.

Maxvellovi argumenti su snani, ali niti sluajno nisu u potpunosti oluujudi. Bas van Frassen,voedi suvremeni antirealist, tvrdi da Maxwellovi argumenti samo dokazuju da je "vidljivo"nejasan koncept. Nejasan koncept je onaj koji sari granine sluajeve sluajeve koji se sa

sigurnodu niti mogu niti ne mogu povesti po taj koncept. Delavost je oiglean primjer.Potogubitak kose nastupa u etapama, postoji veliki broj ljui za koje je teko redi a li su delavi ilinisu. Meutim, van Frassen naglaava a su nejasni koncepti savreno iskoristivi, i a moguoznaiti istinske istinkcije u svijetu. Niko ne bi oveo u pitanje a je istinkcija izmeu delavih iprodelavih ljui neralna ili nevana samo stoga to je pojam delav nejasan. Naravno, ukolikopokuamo oznaiti otru liniju pojele izmeu delavih i prodelavih ljui, to de biti sporno.Meutim, kako ne postoje potpuno oreeni sluajevi ljui koji su delavi i potpuno oreenisluajevi ljui koji to nisu, nemogudnost povlaenja crte razgranienja nije znaajna. Koncept jesavreno iskoristiv i pore svoje nejasnode. Upravo isto primjenjuje se na vidljivo, kako tvrdiVan Frassen.

ARGUMENT NEDOSTATNOG ODREENJA

Jean argument za antirealizam usmjerava se na onos izmeu opservacijskih poataka znanstvenikai njihovih teoretskih iskaza. Antirealisti naglaavaju a je krajnji poatak na kojeg se pozivaju nauneteorije odgovorne uvijek opservacijskog karaktera, a vidljivi podaci grade krajnji dokaz za tvrdnje o

neviljivim entitetima. Antirealisti, zatim, tvre a opservacijski poaci neostatno oreujuteorije koji znanstvenici prezentiraju na osnovu njih uvijek de postojati izvjestan brojkonkurentskih teorija koje podjednako dobro mogu objasniti te podatke.

Argument neostatnog oreenja porava antirealistiko vienje nauke ako su teorije uvijekneostatno oreene opservacijskim poacima, kako ikaa moemo povjerovati a je oreenateorija istinita? Neostatno oreenje antirealiste prirono voi o zakljuka a je agnosticizam

ispravan stav koji treba zauzeti prema tvrdnjama o nevidljivom regionu realiteta.

Realisti kau a de, u principu, uvijek de biti vie o jenog mogudeg objanjenja ate skupineopservacija. Meutim, ne proizilazi a su sva ova moguda objanjenja pojenako obra. Kadajednom prihvatimo da postoje kriteriji za izbor teorija, pored kompatibilnosti sa vidljivim

podacima, problem nedostatnog oreenja nestaje. Takav osvrt na argument nedostatnogoreenja poran je injenicom a u historiji nauke postoji relativno malo sluajeva neostatnogoreenja.

Realisti optuuju antirealiste a selektivno primjenjuju argument neostatnog oreenja. Ukoliko setaj argument stalno primjenjuje, on ponitava ne samo znanje neviljivom svijetu ved i znanje

velikom dijelu vidljivog svijeta = mnoge stvari koje su vidljive nikada ne bivaju promatrane (npr.udar meteora u Zemlju). Samo mali dio onoga to se moe promatrati uistinu i biva promatrano.


13/21

13

Kljuni momenat je slijeedi. Antirealisti tvre a neviljivi io realiteta lei izvan granica naunogznanja. akle, oni oputaju a moemo imati znanje o premetima i ogaajima koju se mogupromatrati ali ostaju neprimjedeni. Meutim, teorije o neprimjedenim objektima i ogaajima su

jenako neostatno oreene naim poacima kao i teorije o objektima i ogaajima koji se ne

mogu promatrati.Ukoliko konzistentno primjenjujemo argument nedostatnog oreenja, kako realisti tvre, prisiljenismo a zakljuimo a bi mogli ostvariti znanje jeino o stvarima koje su, zapravo, bile promatrane.Kako nauka jasno aje znanje o nepromatranom, uprkos injenici a su teorije o nepromatranomneostatno oreene naim poacima, slijei a neostatno oreenje nije barijera znanju.

U sutini, realisti koji zastupaju to vienje, kau a problem koji se uspostavlja argumentomneostatnog oreenja jenostavno prestavlja sofisticiranu verziju problema inukcije. Kazati da jeteorija neostatno oreena poacima isto je to i kazati a postoje alternativne teorije koje moguobjasniti iste podatke.


14/21

14

5. PROMJENA U NAUCI I NAUNA REVOLUCIJA

a li postoji prepoznatiljiv moel naina na koji se naune ieje vremenom mijenjaju?Kaa naunici naputaju postojedu teoriju u korist neke nove, na koji nain se to objanjava?a li su novije naune teorije objektivno bolje o onih prijanjih?Ili, a li koncept objektivnosti uopde ima smisla?

Vedina moernih iskusija o ovim pitanjima proizilaze iz raa pokojnog Thomasa Kuhna, amerikoghistoriara i filozofa nauke. Kuhn je 1963. goine objavio knjigu po nazivom Struktura naunihrevolucija.

stanje u filozofiji znanosti prije objavljivanja Kuhnove knjige:

FILOZOFIJA NAUKE LOGIKOG POZITIVIZMA

Logiki pozitivizam bio je u periodu nakon drugog svjetskog rata dominantan filozofski pokret u

okviru engleskog govornog poruja. Prvobitni logiki pozitivisti bili su labavo povezana grupa filozofai naunika koja se sastajala u Beu 20-ih i 30-ih god. 20. st., pod vodstvom Moritza Schlicka. (CarlHempel, o kojem smo govorili u poglavlju 3, bio je usko povezan sa pozitivistima, kao i Karl Popper.)

Bjeedio nacistikih progona, vedinapozitivista emigrirala je u Sjeinjene Amerike rave, gdje suoni i njihovi sljebenici snano uticali na akademsku filozofiju do sredine 1960-tih, kada se ovajpokret poeo raspaati.

Logiki pozitivisti imali su veoma visoko miljenje o prironim naukama, npr. o matematici i logici.Poetak 20. stoljeda oznaen je uzbuljivim naunim napretkom, posebno u fizici, to je izuzetnodojmilo pozitiviste. Jean o njihovih ciljeva bio je samu filozofiju uiniti "naunom", s naom da bitaj postupak rezultirao slinim naunim napretkom koji bi se mogao postidi u filozofiji. Ono to je u

nauci posebno impresioniralo pozitiviste, bila je njena oita objektivnost. Tehnike poputeksperimentalnog testiranja oputaju nauniku a svoju teoriju irektno usporei sa injenicama, ina taj nain oe o pouzane, nepristrasne oluke o vrijenostima ate teorije.

Uprkos visokom miljenju kojeg su imali nauci, pozitivisti su malo panje poklanjali historiji nauke.Oni su vjerovali a su filozofi imali malo toga nauiti iz prouavanja historije nauke. To vjerovanje bilo

je prije svega uzrokovano njihovim povlaenjem otre linije razgranienja izmeu onoga to sunazivali "kontekst otkria"i "kontekst opravdanja". Kontekst otkria onosi se na stvarne historijske procese kojima je znanstvenik oao o

date teorije.

Kontekst opravdanjaonosi se na srestva kojima naunik pokuava opravati svoju teorijukaa je ona ved ustanovljena - to ukljuuje testiranje teorije, potragu za relevantnimdokazom, itd.

Pozitivisti vjeruju da je kontekst otkrida subjektivni, psiholoki proces koji nije bio voen preciznimpravilima, dok je kontekst opravdanja objektivni predmet logikei na njegovo prouavanje bi se trebaliograniiti fil. znanosti.

Hipoteze nisu uvijek proizvo paljive, sistematine misli. Pozitivisti se slau u tome a nije znaajnona koji nain se prvobitno olazi o hipoteze. Ono to je bitno jeste na koji nain se vri testiranjekaa je hipoteza ved prisutna, jer to je ono to ini nauku racionalnom aktivnodu.------------------------------------------------------------------------

Jo jena znaajna tema u pozitivistikoj filozofiji nauke bila je istinkcija izmeu teorija i injenica

koje se mogu promatrati (to se vezuje sa istinkcijom izmeu viljivog i neviljivog ). Pozitivisti suvjerovali a bi nesuglasice izmeu rivalskih naunih teorija mogle biti rijeene na savreno objektivan


15/21

15

nain - irektnom usporebom teorija sa "neutralnim" viljivim injenicama, koje bi sve strane mogleprihvatiti. Pozitivisti se meusobno ne slau o tome kako bi se ta skupina neutralnih injenica moglatano okarakterizirati, ali su bili uporni u tvrnji a ona postoji.

STUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA

Kuhna su posebno zanimale naune revolucije - perioi velikih uzleta kaa postojede naune iejebivaju zamijenjene radikalno novim.

Primjeri naune revolucije su: Kopernikova revolucija u astronomiji, Einsteinova revolucija u fizici iDarwinova revolucija u biologiji. Svaka od ovih revolucija dovela je do fundamentalne izmjene u

naunom vienju svijeta - izmjenu postojede skupine ieja potpuno novom skupinom.

Kuhn je izumio izraz "normalna nauka"kojim se opisuju obine, svakonevne aktivnosti kojima senaunici bave kaa njihova isciplina ne prolazi kroz revolucionarnu promjenu. Za Kuhnovo vienjenormalne nauke sreinji je koncept paraigme.Paradigma se sastoji od dvije osnovne komponente:

prvo od skupine funamentalnih teoretskih pretpostavki koje svi lanovi naune zajeniceprihvataju u dato vrijeme

drugo od skupine "egzemplara" ili posebnih naunih problema koji su rjeeni putem tihteoretskih pretpostavki, i koji se pojavljuju u ubenicima ate iscipline.

Paraigma prestavlja cjelovite naune nazore - konstelaciju zajenikih pretpostavki,vjerovanja i vrijenosti koje ujeinjuju naunu zajenicu i ozvoljavaju oravanje normalnenauke.

Normalna nauka, prema Kuhnu, je prvenstveno stvar rjeavanja zagonetke. Paraigma de se uvijeksusretati s oreenim problemima, posao normalnih znanstvenika je a pokuaju eliminirati ovemanje zagonetke raedi to je manje mogude izmjena na samoj paraigmi. Normalna nauka nema za

cilj uvoenje injeninih ili teorijskih noviteta, ona ne nastoji testirati paraigmu ved ju neupitnoprihvada i izvoi svoja istraivanja unutar granica koje ona postavlja. Ukoliko se eksperimentomobije rezultat koji nije u sklau s paraigmom, obino de se pretpostaviti na pogrenueksperimentalnu tehnikune na pogrenost paraigme.

Period normalne nauke obino traje esetljedima, moa i stoljedima; tijekom ovog perioa,znanstvenici postepeno artikuliraju paradigmu. Meutim, s vremenom se otkrivaju i anomalije -fenomeni koji se jednostavno ne mogu pomiriti sa teoretskim pretpostavkama paradigme. Kada su

anomalije malobrojne, uglavnom se ignoriraju.

Meutim, kako se broj anomalija povedava, osjedaj naolazede krize obavija znanstvenu zajenicu. Povjerenje u postojedu paraigmu se rui i proces normalne nauke privremeno oivljava zastoj

ovo oznaava poetak znanstvene revolucije.Tokom ovih perioa, funamentalne naune ieje svima su ostupne. Prelae se niz razliitihalternativa za staru paraigmu i konano se uspostavlja nova paraigma. Obino je potrebnanajmanje jedna generacija a se svi lanovi znanstvene zajenice priobiju za novu paraigmu - tooznaava zavretak znanstvene revolucije.Sutina znanstvene revolucije je, akle, prijelaz iz stare paraigme u novu.-------------------------------------------------------------------------------------------------------

Postoje i znanstvene revolucije koje se ne podudaraju tako dobro sa Kuhnovim modelom npr.skoranja molekularna revolucija u biologiji.


16/21

16

Obino pretpostavljamo a, kaa naunici mijenjaju postojede teorije za nove, oni to ine natemeljima objektivnih okaza. Meutim, Kuhn je smatrao a usvajanje nove paraigme ukljuuje iizvjestan in vjere o strane naunika. On je oputao a naunik moe imati obre razloge zanaputanje stare paraigme u korist nove, ali je insistirao da sami razlozi nikada ne mogu racionalnoobavezati na izmjenu paradigmi. "Transfer vjernosti od paradigme do paradigme", pisao je Kuhn,

"prestavlja konverzijsko iskustvo koje se ne moe isprovocirati". to je teko pomirljivo sapozitivistikom slikom nauke kao objektivne, racionalne aktivnosti.

Objanjavajudi zbog ega nova paraigma brzo biva prihvadena u naunoj zajenici, Kuhn naglaavapritisak koji naunici ostvaruju jeni na ruge. Ako ata paraigma ima utjecajne zagovornike,vjerovatnije je a de postati opdeprihvadena.--------------------------------------------------------------------------------

Kuhn je takoer formulirao neke kontroverzne izjave o ukupnom smjeru promjene u nauci. U sklausa opdeprihvadenim gleitem, nauka napreuje prema istini na linearan nain, tako to starije,netane ieje, bivaju zamijenjene novijim, ispravnim. Novije teorije su, tako, objektivno bolje ostarijih.

Ova "kumulativna" koncepcija nauke popularna je pojenako i meu naunicima i meu la icima, aliKuhn je smatrao a je ona i historijski netana i filozofski naivna. Na primjer, primjetio je a jeEinsteinova teorija relativiteta, u nekim aspektima slinija Aristotelovoj negoli Newtonovoj teoriji -dakle, historija mehanike nije jednostavno linearna progresija o netanog o tanog.

tovie, Kuhn se upitao a li koncept objektivne istine uopde ima smisla. Kako je vjerovao Kuhn, idejapo kojoj postoji ustanovljena skupina injenica o svijetu, neovisna o bilo kojoj posebnoj paraigmi,nije posve suvisla. On je prelagao raikalnu alternativu: injenice o svijetu povezane su saparadigmama, i stoga se mijenjaju kaa se promjene paraigme. Ukoliko je ova sugestija tana,taa nema smisla pitati a li ata teorija koresponira sa injenicama "kakve one uistinu jesu", nitipitati da li je paradigma objektivno istinita. Sama istina postaje relativna prema paradigmi.

NEUSPOREDIVOST I TEORIJSKA OPTEREENOST PODATAKA

Khun je smatrao a su konkurentske paraigme obino "neusporeive" jene sa rugima.Neusporedivostje ieja po kojoj vije paraigme mogu biti toliko razliite a spreavaju bilo kakvuirektnu meusobnu usporedbu - ne postoji zajeniki jezik na koji se obje mogu prevesti. Kaorezultat toga, zagovornici razliitih paraigmi "ne uspijevaju ostvariti potpuni kontakt izmeu svojihvienja" tvrio je Kuhn.

Znanstvenikova paraigma oreuje njegovo cjelokupno vienje svijeta - on sve promatra krozprizmu paraigme. akle, kaa se postojeda paraigma zamijeni novom u okviru naune revolucije,naunici moraju napustiti cijeli konceptualni okvir koji koriste a bi ali smisao svijetu.

Koncepti se ne mogu objasniti neovisno od teorija u koje su utkani. Tu ideju koja se ponekad naziva"holizmom"

1, Kuhn je smatrao veoma ozbiljnom.

Kuhn je koristio tezu nemjerljivosti a bi opovrgnuo gleite a su transferi paraigmi potpuno"objektivni" i a bi pruio potporu svojoj nekumulativnoj slici historije nauke. Tradicionalna filozofijanauke nije vijela veliki problem u izboru izmeu konkurentskih teorija jednostavno u svjetluostupnih okaza nainite objektivnu usporebu meu njima i ona oluite koja je bolja. Meutim,to jasno porazumijeva a postoji zajeniki jezik u kojem se obje teorije mogu izraziti.

1

holizam - teorija a je ivi organizam cjelina, a ne jenostavni zbroj ili rezultat svojih ijelova. Cjelina je vie ozbroja ijelova, stoga holizam naglaava jeinstvenost, cjelovitost, iniviualnost i novost ivog organizmaprotivedi se shvadanju a je on jednostavni rezultat vlastitih dijelova.


17/21

17

Neuporeivost je pojenako problematina za traicionalnu, "linearnu" sliku naune historije.Ukoliko su stare i nove paraigme neuporeive, taa se naunim revolucijama ne moe ispravnorazmiljati kao zamjeni "pogrenih" ieja "ispravnima", jer nazvati jenu ieju ispravnom a rugupogrenom, implicira postojanje zajenikog okvira za njihovu evaluaciju, to je upravo ono to Kuhnporie. Neuporeivost implicira a je nauna promjena aleko o toga a bue irektna progresija

prema istini, ved je u neku ruku bez pravca: novije paraigme nisu bolje o onih ranijih, samo surugaije.

io problema za tezu o neusporeivosti ini i Kuhnova tvrnja a su stare i nove paradigmeinkompatibilne, ali, kako su Kuhnovi kritiari primjetili, ukoliko su vije stvari neusporeive, taa onene mogu biti inkompatibilne. Dekle, jedino ukoliko ne postoji neusporedivost postoji istinski konflikt

izmeu vije teorije.Kuhn je tezu ublaio inzistirajudi a ak i ako su vije paraigme neusporeive, to ne znai a ih jenemogude usporeiti, to samo oteava usporebu mogao bi se ostvariti jelomian prijevoizmeu paraigmi - - ali, Kuhn je i dalje insistirao na tome da je potpuno objektivan izbor izmeuparaigmi nemogud, jer uz neuporeivost koja potie iz neostatka zajenikog jezika, postoji i neto

to on zove "neusporeivost stan darda" "svaka paraigma de okazati a zaovoljava kriterij kojioreuje sama sebi, a nede modi zaovoljiti kriterije koje iktiraju njeni oponenti"._________________________________________

Kuhnov drugi filozofski argument bio je zasnovan na ideji poznatoj kao "teorijsko opteredenje"podataka.

Kuhn je tvrdio da je idealna teorijska neutralnost iluzija - podaci su uvijek implicirani teoretskim

pretpostavkama, i nisu neovisni u onosu na teorije, nema istih poataka to onemogudavaoabir izmeu znanstvenih teorija.Prema Kuhnu, teorijsko opteredenje poataka imalo je vije znaajne posljedice.

Prvo, to je znailo a se izbor izmeu konkurentskih paraigmi nije mogao rijeitijenostavnim pozivanjem na "poatke" ili "injenice", jer ono to naunik smatra za poatak iliinjenicu bit de ovisno tome koju paraigmu prihvata. Savreno objektivan izbor izmeu vijeparaigme stoga je nemogud: ne postoji neutralna polazna taka na osnovu koje pristupamostavovima svake paradigme.

Drugo, sama ideja objektivne istine dovedena je u pitanje, jer da bi bile objektivno istinite

nae teorije ili vjerovanja moraju koresponirati sa injenicama, ali ieja takve koresponencije imamalo smisla ukoliko su same injenice inficirane naim teorijama. To je Kuhna ovelo o raikalnogstava da je sama istina relativna prema paradigmi. (Koje ispaa pomalo neorivo jer postoje tvrnje,koje moa i nisu potpuno neutralne u onosu na teoriju, ali posjeuju ovoljno nizak nivo teoretskekontaminacije da bi bile prihvatljive za zagovornike obje paradigme).

Argumenti u korist teorijske opteredenosti podataka: Prva je ieja a je percepcija znaajno uvjetovana okolnim vjerovanjima - ono to viimo,

jelomino ovisi onome u ta vjerujemo. rugo, eksperimentalni i opservacijski izvjetaji naunika esto se izraavaju sofisticiranim

teoretskim jezikom.

Razmotrimo pitanje: da li je tvrdnja da je istina relativna paradigmi sama po sebiobjektivno istinita ili nije? Ukoliko zagovornici relativizma odgovore sa "da", tada su

priznali a koncept objektivne istine uistinu ima smisla, ime proturijee sebisamima. Ukoliko odgovore sa "ne", tada nemaju temelja za raspravu sa nekim ko se

ne slae i kazuje a istina nije relativna prema paraigmi. Svi filozofi ne smatraju ovajargument potpuno fatalnim za relativizam, ali to sugerie a je naputanje konceptaobjektivne istine lake iskazati nego uiniti.


18/21

18

KUHN I RACIONALNOST ZNANOSTI

Postskriptum2je na svjetlo ana iznio jeno znaajno pitanje. U obrani ooptube a je izmjenu

pafadigmi oslikao kao neracionalnu, Kuhn je iznio uvenu tvrnju a ne postoji "algoritam" za teorijuizbora u nauci.

Algoritam je skup pravila koji nam omoguduje a izraunamo ogovor na oreeno pitanje. akle,algoritam za izbor teorije je skup pravila koji bi nam, kada bi se primjenio na dvije konkurentske

teorije, kazao koju bi teoriju trebali izabrati. Veliki io pozitivistike filozofije nauke posveden jepostojanju ovakvog algoritma za ati skup poataka i vije konkurenske teorije mogli koristiti"principi naune metoe" a bi se utvrilo koja teorija je superiornija. Ova ieja b ila je implicitnanjihovom vjerovanju a, iako je otkride bilo pitanje psihologije, opravanje je bilo pitanje logike.

Za Kuhna esto de biti potreban element subjektivnog sua ili zrav nauni razum, a bi se oluilo oizboru izmeu konkurentskih teorija.

_______________________________________________________

Poruka njegovog razmiljanja nije a su promjene paraigmi iracionalne, ved a je potrebanrelaksiraniji, nealgoritamski koncept racionalnosti, da bi promjene paradigmi imale smisla.

KUHNOVA OSTAVTINA

Jo jean znaajan uticaj Kuhnovog raa bilo je usmjeravanje panje na rutveni kontekst u okvirukojeg nauka djeluje, momenat kojeg je tradicionalna filozofija nauke ignorirala. Nauka je za Kuhna

sutinski rutvena aktivnost: postojanje naune zajenice, povezane pripanodu istoj paraigmi,predstavlja preduvjet za primjenu normalne nauke.

Kuhn je, takoer, poklanjao posebnu panju nainu na koji se nauka pouavala.

Kuhnove su ideje ostvarile veliki utjecaj medu sociolozima nauke. Posebice, pokret poznat kao

snani program u sociologiji nauke, koji se pojavio u Britaniji 1970 -tih, mnogo toga duguje Kuhnu.Snani program zasnovan je na ieji a bi se nauka trebala promatrati kao proizvo rutva u kojem

se prakticira.

Kuhnov rad odigrao je znaajnu ulogu u poticanju kulturnog relativizma u rutvenim naukama.Kulturni relativizam nije precizno efinirana oktrina, ali njena centralna ieja je a ne postoji netoto se zove apsolutna istina - istina je uvijek relativna za posebnu kulturu.

2drugog izdanja Strukture znanstvene revolucije, 1970.


19/21

19

6. FILOZOFSKI PROBLEMI U FIZICI, BIOLOGIJI I PSIHOLOGIJIPitanja koja smo do sada razmatrali - inukcija, objanjenje, realizam i nauna promjena pripadajuneemu to se naziva opda filozofija nauke. Meutim, takoer postoji i filozofija posebnihnauka.

LEIBNIZ NASPRAM NEWTON O APSOLUTNOM PROSTORU

Newton Principi prirone filozofije = prostor ima apsolutno postojanje izna i izvan prostornihonosa izmeu objekata. Implicira a je prostor postojao i prije bilo kakvih materijalnih objekata.

Leibniz je izraavao neslaganje sa gleitem o apsolutnom prostoru smatrao je da se prostorjenostavno sastoji o totaliteta prostornih relacija izmeu materijalnih objekata. to implicira aprije nego to je bilo ikakvih materijalnih onosa prostor nije postojao.-------------------------------------------------------------

Newtonov glavni motiv za uvoenje koncepta apsolutnog prostora bio je napraviti razliku izmeuapsolutnog i relativnog kretanja.

Relativno kretanje je kretanje jednog objekta u odnosu na drugi, a objekt moe biti u relativnomkretanju u onosu na jenu stvar, ali statian u onosu na rugu.Newton je vjerovao a kao to postoji relativno kretanje isto tako postoji apsolutno kretanje. To jekretanje objekta u odnosu na sam apsolutni prostor.

Newton je smatrao da u svakom trenutku, svaki objekt ima posebnu lokaciju u apsolutnom prostoru.

Ukoliko neki objekt povremeno mijenja svoju lokaciju u apsolutnom prostoru, tada se nalazi u

apsolutnom kretanju; u suprotnom sluaju, on je u apsolutnom stanju mirovanja.

Sva kretanja moraju biti RELATIVNAU ONOSU NA NETO. Relativno kretanje je relativno u odnosu na

ostale materijalne objekte, asplutno kretanje je relativno u odnosu na apsolutni prostor = kretanje

ne moe biti samo prosta injenica o objektu, to moe biti samo injenica o objektovoj relaciji

prema neem rugom (bio to rugi materijalni premet ili apsolutni prostor).--------------------------------------------------------------Leibniz je prihvatio da postoji razlika izmeu relativnog i apsolutnog kretanja, ali je obijao a seapsolutno kretanje moe objasniti kao kretanje u onosu na apsolutni prostor, jer je konceptapsolutnog prostora smatrao nesuvislim.

Imao je niz argumenata za ovo stajalite, meu kojima su mnogi bili teoloke priroe. Sa filozofsketoke gleita, Laibnzov najzanimljiviji argument bio je a se apsolutni prostor suprostavlja onometo je nazivao principom identiteta nezamjetljivog (engl. principle of the ientity of iniscernibles)koji kae a ukoliko su va objekta nezamjetljiva, taa su ientina, tj. oni su uistinu jean i istiobjekt.

U sutini, Leibniz obrazlae a je apsolutni prostor isprazno vjerovanje, jer ne proizvoi razliku upromatranju. Ukoliko niti lokacija objekata u apsolutnom prostoru niti njihova brzina u odnosu na

apsolutni prostor ne moe nikaa biti etektovana, zato ona uopde vjerovati u apsolutni prostor?

Newton je smatrao a moe okazati a apsolutni prostor uistinu ima opservacijskih efekata. Ovo jepredmet razmatranja njegovog poznatog argumenta rotirajude ae. ta uzrokuje poizanjepovrine voe, pita se Newton. Jasno je a to ima veze sa rotacijom voe. Ali rotacija je tip kretanja,a za Newtona kretanje objekta je uvijek relativno u onosu na neto rugo. Dakle, moramo se upitati:u onosu na ta se ogaa rotiranje voe? Oigleno, nije u onosu na kofu jer kofa i voa rotirajuzajedno i stoga su u relativnom stanju mirovanja. Newton tvrdi da je rotacija vode relativna u odnosu

na apsolutni prostor i da ovo uzrokuje izanje njezine povrine. akle, apsolutni prostor ustvariproizvodi opservacijske efekte.

Leibniz tijelo je u apsolutnom kretanju onda kada je neposredni uzrok promjene u samom tijelu.


20/21

20

PROBLEM BIOLOKE KLASIFIKACIJE

Osnovna funkcija klasifikacije je prijenos infrmacija. Klasifikacija proizvoi nekoliko znaajnihfilozofskih pitanja. Ta pitanja uglavnom potiu iz injenice a bilo koji ati skup objekata u principumoe biti klasificiran na mnogo razliitih naina.

Biolozi tradicionalno klasificiraju biljke i organizme koristedi Linneov sistem, imenovan po Carlu vonLinne-u (1707.-1778.), veskom prironjaku iz 18. stoljeda. Prije svega, individualni organizmi serasporeuju u vrste, kao osnovnu taksonomsku jedinicu. Sve vrste su, potom, rasporeene u roove(genuse), svi rodovi u porodicu, sve porodice u redove, svi redovi u razrede, svi razredi u koljenja

(phylum), i sva koljena u carstva. Lineovski nain klasifikacije organizama je hijerarhijski. Na dnupostoje doslovno milioni vrsta, ali na vrhu je svega pet carstava: ivotinje, biljke, gljivice, bakterije, iprotoctista (alge, morska trava, i si.).

Darwinovo Porijeklo vrsta objavljeno je 1859. godine, ali su se biolozi tek sredinom 20-tog stoljeda,poeli pitati a li bi teorija evolucije trebalo a ima bilo kakav utjecaj na nain na koju su organizmiklasificirani. Do 1970-tih, pojavile su se vije rivalske taksonomske kole koje su nuilesuprotstavljene odgovore na ovo pitanje.

I. Prema kladistima, bioloka klasifikacija trebala bi pokuati oslikati evolucijske onose izmeuvrsta, akle, znanje o evolutivnoj historiji nezamjenjljivo je a bi se nainila valjanataksonomija.

II. Prema navodima fenetiara, to nije sluaj: klasifikacija moe i trebalo bi biti apsolutnoneovisna o evolutivnim razmatranjima.

III. Treda grupa, poznata kao evolutivni taksonomi, pokuava kombinirati elemente oba vienja.Problem bioloke klasifikacije:

1. PROBLEM VRSTA2. NA KOJI NAIN RASPOREDITI GRUPU VRSTA U VII TAKSON

a) fenetiari taksonomsko grupiranje bi trebalo biti zasnovano na slinosti mjerasveukupne slinostikoja bi ubrajala sve karakteristike jene vrste oputajudi potpunoobjektivnu konstrukciju klasifikacije

b) kladistiono to je znaajno prestavlja evolutivne onose izmeu vrsta koji su poznatipod nazivom filogenetski odnosi; kljuna ieja klaista lei u injenici a svetaksonomske grupe, bilo a su genusi, poroice, superporoice ili neto rugo, morajubiti monofiletike. Monofiletika grupa je ona grupa koja sari vrstu-pretka i sve njenenasljednike, ali nikoga drugog.

DA LI JE UM MODULARAN?

Jean o osnovnih zaataka psihologije je razumjevanje naina na koji ljuska bida uspijevaju obavitikognitivne zaatke. Mi ljui smo na neki nain sposobni obavljati kompleksne kognitivne zadatke uzminimalan napor. Pokuaj a se razumije kako je ovo mogude prestavlja centralni eksplanatorniproblem discipline poznate pod nazivom kognitivna psihologija.

Problem arhitekture ljudskog uma:

U sklau sa jenim miljenjem, ljudski um je rjeavalac opdih problema. To znai a umprestavlja skupinu vjetina za rjeavanje opdih problema, ili -opdu inteligenciju, to seprimjenjuje na neogranieno veliki broj razliitih zaataka.


21/21

21

Prema miljenju protivnika te ieje, ljudski um sari itav niz specijaliziranih posistema ilimoula koji su izajnirani za obavljanje veoma ogranienog obima zaataka i ne mogu obavljatinita osim toga. Ovo je poznato kao hipoteza o modularnosti uma.

Neki od najozbiljnijih dokaza za modularnu hipotezu olaze iz prouavanja pacijenata sa otedenjem

mozga. Ta prouavanja poznata su kao prouavanja neostataka - otedenja mozga naruavajupojedine kognitivne kapacitete, ali ostavljaju druge netaknutim.

J. Foor Moularnost uma, 1983.Fodor je smatrao da mentalni moduli imaju niz prepoznatljivih osobina, medu kojima su tri

najznaajnije:I. oni su domenski specifini = specijalizirani (pr. pretpostavka Chomskog o ureaju za

usvajanje jezika)II. njihovo djelovanje je obavezno = svi kognitivni procesi su obavezni na ovaj naina;

razmiljanje nijeIII. oni su informacijski saeti = primjer Mller Lyerove linije okazuje a su nai perciptivni

mehanizmi informacijski saeti iluzija ne nestaje ak ni kaa znamo a su obje linijejednako duge. Jo jedan primjer su fobije.

Nemodularni kognitivni sistemi ne posjeduju niti jedno od ovih osobina.

Foor, potom, smatra a je ljuski um jelomino, iako ne u potpunosti, moularan: nekekognitivne zaatke rjeavamo koristedi specijalizirane moule, a ruge koristedi nau "opduinteligenciju".

---------------------------------------------------------------

Aspekt u kojem je ebata o moularnosti filozofska, tie se naina na koji bi trebali brojati kognitivnezadatke i module. Zagovornici modularnosti smatraju a um sari specijalizirane moule zaobavljanje razliitih vrsta kognitivnih zaataka: protivnici moularnosti to negiraju.

Filozofija Nauke, Okasha skraćeno

Documents

Transcript of Filozofija Nauke, Okasha skraćeno