Delly Miriam -Tajna Ker-Evena I- II

8/3/2019 Delly Miriam -Tajna Ker-Evena I- II

1/210

M. DELLY

TAJNA KER-EVENA

KNJIGA PRVA


2/210

Prevela s francuskoga Sonja BudakNakladnik

NAKLADA FRANZagrebZa nakladnika Blaenka Mujai

Urednica Blaenka MujaiKorektura Beata Radi

Grafiki dizajn Mario JuriTisakTiskara Zelina

CIP zapis dostupan u raunalnom kataloguNacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu

pod brojem 656116ISBN 978-953-285-001-7 (cjelina) ISBN 978-953-285-002-4 (Knj. 1)


3/210

PRVI DIO

KI PUTUJUEG TRGOVCA


4/210

IOd jutra je padala kia. Bila je to ona sitna i fina kiica koju su mornari nazivali "pljuvaka".U njoj se utapao horizont a pokrivala je poput sivog, tunog vela more danas gotovo posvemirno. Jedino se na valovima koji su udarali u stijene pojavljivala bijela pjena. Reklo bi se da

je more zahtijevalo od njih onaj plijen koji su mu stijene pribavljale ve stoljeima.

Cesta to je vodila iz male luke Conestel ipak nije bila odvie blatna zahvaljujui tlu tvrdompoput granita. Tako ga je nazivao putujui trgovac. Upravo se pribliavao luci umornimkorakom, gurajui pred sobom kolica pokrivena votanim platnom.Bio je to ovjek od oko etrdeset i osam godina, onizak i mrav, sa sivkasto-plavom kosom. Ublijedom licu mekih crta, sjala su dva ivahna modra oka. Duga pelerina od izlizane tkaninepadala mu je s ramena. Na glavu je stavio veliku crnu kapu, a vrste izme dopirale su mu dokoljena. Debelim donovima i okovanim petama udarao je po zemlji koja je muklo odjekivala.Kraj tog ovjeka hodala je mala djevojica od dvanaest godina. Stara, ali vrlo ista haljinaobavijala je njezino mravo i lagano tijelo. Siva suknena kapuljaa pokrivala joj je kosuuokvirujui mlijeno bijelo lice finih ruiastih usana. Plave trepavice skrivale su joj togtrenutka oi koje su bile jednako tako modre kao i onog ovjeka kraj nje. Bile su to udne oiiji se izraz neprekidno mijenjao.Odgovarajui glasom koji je odavao dosadu na primjedbu pratioca, djevojica je primijetila:- To je doista alostan kraj, oe! Hoemo li dugo ostati ovdje?- Moda i hoemo. To ovisi o vijestima koje u primiti. Ali kad sunce izae, vidjet e da jeovaj dio Bretanje prekrasan.Oboje je govorilo vrlo tenim francuskim jezikom. Kod djeteta se strani naglasak gotovouope nije osjeao, ali oev je naglasak odavao njemako porijeklo.Elsa je odmahnula.- Moda. Ali za sada je sve ovo vrlo tuno. Osim toga, mokri smo, oe! Poput ubogih pasa!Taj na posao je zaista naporan.

- To je istina. Ali sad kad me vie cijene i vieemo zara

ivati. Jednog

e dana biti bogata,Elsa, ukoliko poivim jo nekoliko godina. Naiao sam na zanimljiv trag koji bi mi mogao

donijeti. Ipak bi mi bilo milije da si ostala kod naeg roaka Mulbacha. To bi bilo bolje negoto si krenula sa mnom. To hodoae od jednog kraja Francuske do drugog vrlo je zamorno.Djevojica je odmahnula.- Hou biti kraj tebe! Ne elim te napustiti, oe! A osim toga, ono to radi vrlo me zanima.Lagani se smijeak pojavio na blijedim ovjekovim usnama. Njegove su oi postale blae dok

je promatrao dijete kraj sebe.- Da, ti si pametna, ti razumije. Zaista si mi dragocjena suradnica, milo moje dijete!Elsin je pogled odavao ponos.- Htjela bih ti jo vie pomoi. Tako si umoran, oe! Odsad u initi vie za tebe. Kretat u se

svuda uokolo, ispitivat u andare, paljivo promatrati.- Ponavljam ti, dragocjena si za mene! Ali neke stvari moram sam vidjeti. Radi se o vrlovanim obavijestima. Ta isturena toka bretanjske obale mogla bi biti dragocjena. Potrebno jesve pripremiti unaprijed. Ja u dati samo upute. Drugi e poduzeti sve potrebno. Najvanije jeda oznaim zanimljiva mjesta. A to ti ne moe sama uiniti... barem jo ne za sada, jervjerujem da e za dvije do tri godine biti jednako tako sposobna kao i ja.I ponovno se ponos pojavio u pogledu te djevojice.- Da, da! Ve sada sve razumijem, oe! Dobro razumijem! Vidjet e kako emo dobrosuraivati. Eno, pogledaj, Conestel... to se to tamo vidi? Je li to neki dvorac?Pruila je ruku pred sebe. U magli su se nazirali tornjevi. Pripadali su nekom velikom zdanju.- Da, to je dvorac Runesto. Pripada obitelji Penvalas... Kad sam prije tri godine prolazio

ovuda, upravo je umro markiz Penvalas. Ostavio je iza sebe dvoje djece. Njihova je majkaumrla ve ranije. Naslijedili su veliki imetak... vrlo veliki. Raspitivao sam se u ono vrijeme o


5/210

toj obitelji, jer jednoga dana sve moe posluiti. Nemoj to nikada zaboraviti! I najmanjesitnice, koje ti se ine beznaajne, moraju ostati zapisane u tvom sjeanju. Samo se takvommetodom, brigom za najsitnije pojedinosti, moe postii uspjeh u ivotu pojedinca, kao i uonom cijelog jednog naroda. A za na e narod predstavljati pravi trijumf to smo se znalitako dugo i strpljivo spremati za put kojim e krenuti naa nadmona civilizacija.

Slabi glas tog ovjeka iznenada je zazvuao oduevljeno. Oi su mu zasjale. Ali su se ubrzoopet ugasile. Putujui je trgovac problijedio, zaustavio se trenutak i poloio ruku na grudi.- Ponovno ta bol... gui me... Elsa ga je prestraeno pogledala.- Morat e poi lijeniku, oe!- Da...- Sigurno ga nema u tom malom mjestu. Poi u u susjedni grad i...- Krenimo! Ve je prolo... Odmorit u se nekoliko dana u Conestelu prije no to poemodalje.Nastavili su put. Elsa je sada pomagala ocu gurati kolica. Na ulazu u mjesto putnici su srelidva mladia u kinim ogrtaima i gumenim izmama. Jedan je bio mrav, otmjena dranja,smee kose i lijepih, sjajnih oiju. Drugi je bio plavokos i djelovao poput velikog nemarnog,

ali ipak poslunog djeaka.U prolazu je prvi ugodnim glasom dobacio putujuem trgovcu:- Loe vrijeme, zar ne, ubogi ovjee? Nije ba pogodno za putovanje.- Ba je tako, gospodine! Ali treba zaraditi za ivot.- Poi do dvorca. Tamo e sigurno neto kupiti od vas. Mladii su proli, a putujui trgovac injegova kerka nastavili suput po sitnoj kisici. ovjek napomenu:- Ovo je bez svake sumnje bio mladi markiz Penvalas... Lijep momak!Blizu ulaza u mjesto, trgovac je zastao ispred neke skromne gostionice. Iznad vrata bio jeobjeen znak u obliku nekog udovita: polu zmije a polu ribe. Na njemu je pisalo:

MORSKOJ ZMIJIPutujui se trgovac obratio Elsi i kazao poluglasno:- To je skromno i prljavo svratite. Ali jedino je u mjestu. Morat e se time zadovoljiti.Ona mu odgovori tihim glasom:- Dakako, oe! Uostalom, ve smo za vrijeme naih putovanja stanovali u takvim svratitima.ovjek je uao i obratio se eni s bretanjskom kapom na glavi. Gulila je krumpire krajognjita iznad kojeg je u koncu kipjela voda.- Biste li mogli smjestiti moju ker i mene?- Dakako, gospodine, vrlo rado. Vi ste putujuu trgovac, zar ne? Zakljuujem to po vaimkolicima. Spremit u ih u ostavu... Vrijeme je runo, zar ne? Jeste li se smoili, ubogi mojgospodine? Priite, pa se ogrijte! I mala takoer! Doite k vatri! Pripremit u vam kavu, ako

elite?- Da, vrlo toplu kavu. Za to vrijeme spremit u kolica.Nekoliko trenutaka kasnije otac i kerka sjedili su kraj vatre pijui kavu. Iako se nije odviebrinula za istou svoje gostionice, gostioniarka je bila dobra i gostoljubiva ena. Skinula jeElsi mokre cipele i napunila ih zrncima zobi.- Vrlo dobro sredstvo za suenje - rekla je.Djevojica je s oiglednim zadovoljstvom pila kavu. Navukla je tople papue to ih je otacizvadio iz kolica. Skinula je kapuljau, pa se vidjela njezina divna crna kosa, sjajna poputgavranovih krila. Kosa se udno isticala na njezinu blijedom licu, svijetlih trepavica i plavihoiju. Nije bilo mogue ne zamijetiti to dijete.Otac je tekom mukom ispio nekoliko gutljaja. Napokon je odgurnuo alicu govorei:

- Ne mogu.Elsa ga je zabrinuto zapitala:


6/210

- Umoran si, oe?- Nisam. Zapravo, malo me gui. Naspavat u se pa e sve proi. A sutra u te odvesti nazanimljivu etnju, mala moja!Gostioniarka je izala. Putujui trgovac nastavio je jo tiim glasom:- Vidjet e Ker-Even... kuu Even. udnu kuu ije se porijeklo gubi u prolosti. Ispriat u

ti tu legendu. Kua pripada nekom gospodinu Valserresu, pomorskom oficiru i velikomuenjaku. Oenio se panjolkom Ines Romanoes.Dijete je zaueno ponovilo:- Romanoes?- Da. Ona je sestra Pepite Romanoes koja se udala za naeg roaka Otta Mulbacha. Tajzapovjednik Valserres je daleki roak Penvalasovih, ali s njima ne odrava nikakve veze.Njihovi su se djedovi u davna vremena zavadili. Valserresovi vie nisu dolazili u ovaj kraj, panitko i nije mislio na pomirenje.Oficir je jednog ljeta doveo enu u Ker-Even. Ali Ines je razmaena ena, nauena na otmjenodrutvo. U tome se posve razlikuje od Pepite. Ovdje se ve nakon dva dana toliko dosaivalada ju je gospodin Valserres morao odvesti na neko privlanije mjesto. Otada je kua

zatvorena. Neki stari mornar, nastanjen u blizini, brine se za kuu i ponekad je dolaziprozraiti. A sada sluaj... Sagnuo se i tiho poeo aptati djevojici u uho:- Ta me kua zanima. Zbog nje sam doao ovamo.Prekinuo se jer je gostioniarka ponovo ula. Prila je putnicima i kazala promatrajui Elsu:- Vaa mala je vrlo lijepa. Ima divnu kosu! udno, kad je ovjek tako gleda rekao bi da jeplava.- Da, doista udna boja!- A koa joj je tako svijetla. Vi dakle neprekidno tako putujete?- Da! Ve sam bio ovdje prije tri godine.- Zato sam dakle pomislila da sam vas ve ranije negdje vidjela! Sad se ak sjeam da samkupila od vas igle i vrpce. Odakle dolazite?- Iz vicarske. Ali ve dugo nisam bio kod kue.- Nemate vie enu?- Ne, umrla je pri porodu male.- Kako alosno! I stoga dijete vodite sa sobom?- Moram! Nemam obitelj, a ona bi bila alosna kad bih je negdje ostavio.- Razumijem. Ali to je vrlo zamoran ivot.- Snana je. Vidite i sami da ne izgleda ba loe. Nita nije tako zdravo kao svjei zrak.Pogladio je djevojicu po kosi... Zatim je promijenio temu razgovora i zapitao:- U dvorcu jo uvijek ivi obitelj Penvalasovih?- Dakako, jo uvijek! Dvorac Runesto je ve od davnih vremena u rukama Penvalasovih, i

oni ga ne namjeravaju prepustiti drugima. Gospodin Alain vrlo voli dvorac i ne bi ga nikadahtio napustiti.- Malo prije sreli smo dvojicu mladia. Pretpostavljam da je on bio jedan od njih?- Da, onaj smeokosi je gospodin Alain. Onaj drugi je Maurice Ronchay. On je siroe i doao

je u Runesto provesti praznike. I on je drag. Ali gospodin Alain je mnogo pametniji. Tako jedobar i lijep... iako ponekad djeluje previe ponosno. Kau da je to dranje Penvalasovih. Aipak ih svi vrlo volimo. Gospoa markiza je prava svetica. Uinit e sve da pomogne ljudima.Siromasi znaju kome se moraju obratiti kad im je potrebna pomo.- To je baka djece?- Da! Ona ih je odgojila, jer je njihova majka umrla vrlo mlada, kratko vrijeme nakon roenjagospoice Armelle. Moe se rei da ih je dobro odgojila. To su uzorna djeca.

Rekavi to, dobra se ena vratila svojim krumpirima, dok je trgovac pokuao progutati jonekoliko gutljaja kave iako su mu teko prolazili kroz grlo.


7/210

IIIdueg jutra kia nije vie padala, ali nebo je ostalo naoblaeno i prijetee. Elsa je pola domale luke i neko vrijeme promatrala sivo, nemirno more. U luci je bilo svega nekolikobrodica. Ostale su rano ujutro isplovile na ribolov. Zatim je lutala mjestom i ula u staru malucrkvicu. Pregledala ju je promatrajui s velikim zanimanjem arene staklene prozore, kipove,

oltar ukraen crvenim ruama i pozlaenim ljiljanima, te male brodove objeene o svod. To subili pokloni mornara to su izbjegli smrtnoj opasnosti.Kad je izala iz crkve ispred susjedne stare, sive kue s kriem iznad ulaza, zaustavila sekoija koju su vukla dva lijepa konja. Iz nje je izila postarija gospoa odjevena u crnuhaljinu. Lijepa sijeda kosa bila je uvrena vrpcom. Pratila ju je djevojica od oko dvanaestgodina, sitna, otmjena i mirna lica. Sluavka im je otvorila vrata pa su obje ule u kuu. Elsa

je krenula prema gostionici.- To je vjerojatno bila markiza Penvalas i njezina unuka - govorio joj je otac kad mu jenekoliko trenutaka kasnije opisala taj susret.Reklo bi se da se otac jutros bolje osjeao. Nita ga vie nije guilo. Uvjeravao je kerku da suza sve bili krivi ivci. A moda je i svjei morski zrak tako djelovao na njega. Stoga e trebatito bre obaviti ono to ih je dovelo ovamo i krenuti nekamo gdje mu klima bolje odgovara.Proetao je selom vozei svoja mala kolica. Sve do jedanaest sati nudio je domaicama svojurobu razgovarajui s njima. Prodavao je sitnu robu, igrake i papir za pisanje ukraen arenimcvijeem. Zatim su se vratili u gostionicu i polagano objedovali. Nakon toga je trgovac ustaogovorei gostioniarki:- Proetat u s kerkom. Htio bih joj pokazati obalu. Namjeravam ostati ovdje dva do tri danai odmoriti se. Vrlo sam umoran.- Imate pravo, ubogi ovjee! Zato biste se unitavali? Ako vam se to dogodi, vaa ekerka ostati sama na svijetu. Juer ste doista izgledali vrlo loe. Ali danas se na vama vidi davam je ve bolje.

- Po

imo, i do vienja!Otac i kerka su polagano krenuli. Napustili su selo i poli putem koji je vodio uz obalu.

Penjao se jednako kao i stijene u koje je udaralo more. Ponekad bi u stijenama ugledali kakvuspilju ili hodnik. More bi prodiralo u njih i lomilo se pa su kapljice prskale lice putujuegtrgovca i Else kad bi se nagnuli da bolje vide taj prizor.Dijete ree:- Kako je to divno! Kad bi barem sjalo sunce!- Da, to je teta. Ali vrijeme danas i nije tako loe. Cijela obala je izbuena spiljama iponorima u koje more prodire samo za vrijeme plime. Bilo bi zanimljivo istraiti sve te spilje.Tim vie to se u ovom kraju pria da postoje podzemni prolazi koji spajaju ne samo Ker-Even s dvorcem Runesto, ve se sputaju i u ponore i spilje... Eto, to bi trebalo istraiti. Stoga

bi Ker-Even trebao pripadati nama! Otto se raspitao kod svog urjaka eli li moda prodatikuu, ali gospodin Valserres voli ovo staro zdanje, iako niem ne slui.ovjek je neko vrijeme razmiljao nabravi obrve. Zatim je odluno proaptao:- Moramo nekako doi do nje! Na ovaj ili onaj nain. Put je zaokretao slijedei liniju obale.Valovi su postajali sve vii a na njima su poigravale barke napetih jedara.Putujui trgovac je zastao poloivi ruku na rame svoje kerke. Govorio joj je:- Pogledaj! Stigli su na vrh stijene. Pred njima se pojavio drugi dio obale. Stjenovit rt pruaose u more poput pramca nekog broda. More je bjesnjelo oko njega. A na samom rubu rtauzdizala se duga, niska kua. S onim svojim malobrojnim uskim prozorima nalikovala je namranu osmatranicu. Reklo bi se da je naputena. Putujui je trgovac pruajui ruku premanjoj rekao:

- To je Ker-Even! Elsa je proaptala:- Kako je tuna ta kua!


8/210

- To je istina. Shvaam da lijepa ptica poput Ines nije mogla u njoj izdrati dulje od etrdeseti osam sati.- Priao si mi, oe, da o toj kui postoje prie.- Prava povijest te kue i legenda o njoj spojile su se u jedno kao to se to tako esto dogaa.Krenimo dalje, a ja u ti sve usput ispriati.

Poeli su se sputati puteljkom uz obalu, a putujui je trgovac nastavio:- Vidi li one litice? Samo neke od njih ovog trenutka izranjaju iz mora, a druge e se pojavitiistom kad more bude posve plitko. Neke e ak zauvijek ostati pod morem. Ne zna se kolikose brodova razbilo o njih tijekom vjekova i potonulo. Stoga su ve u davna vremena na tomopasnom mjestu podignuli svjetionik. Isprva je bio vrlo jednostavan, ali je kasnije postajaosve savreniji. Vidi li ga tamo?- Da, oe!- Posluaj dakle to priaju o njemu. U tom je zdanju u davno doba ivio gusar imenomEven. Bio je divlji i krvoloan. Plovio bi sa svojim ljudima morem, napadao brodove koje jesretao, ubijao i pljakao. Kad je vladala oluja, palio bi vatre na obali elei privui brodove unevolji, a ti bi se tada razbijali o stijene.

U zoru, kad bi se vrijeme malo smirilo, gusari bi sa svojim barkama otplovili do ostatkabroda, pretraili bi ga, uzimali ono to im je odgovaralo i odvodili zarobljenike, ukoliko bi ihnali na ivotu.Za to vrijeme njihove ene i djeca pretraivali bi obalu i velikom spretnou pronalazili svepredmete koje je struja nanijela.Iza toga bi svi zajedno u nekoj podzemnoj dvorani slavili slavlje. Gusari bi se odali krvavimorgijama. Nisu tedjeli ni ene, ni djecu, ni starce pronaene u olupini broda. Najgori od svihbio je Even. Po pukoj predaji bijae to crvenokos ovjek, vrlo visok i silno snaan. ak su sei njegovi najblii suradnici plaili njegova tvrdog lica i plamteih oiju. Ponekad su i onipostajali rtve njegove okrutne mate.Oenio se nekom mladom prekrasnom djevojkom koju je pronaao u nekoj olupini. Neko ju jevrijeme obasipao svojom panjom, ali doskora su se njegovi osjeaji ohladnjeli. Ubogo jestvorenje zbog tekih muka uskoro poelo umirati, i Even je jednog dana naredio da jojprereu grkljan. Htio ju je potedjeti duge agonije.Elsa je jedva suspregnula drhtanje.- Kako uasan ovjek! A zatim, oe?- Iz tog se braka rodio sin. To su dijete pokrstili misionari koji su doli propovijedati uArmorique. Kau da od njega potjee rod Penvalasovih.Otada vie nije bilo organiziranih pljaki, ali se govori da su za olujnih noi jo dugo vremenastanovnici palili vatre na obali i tako upropatavali brodove. Tako bi pljakali i ubijali kaoneko. Ali zdanje Ker-Even im se vie nije otvaralo. Podzemna je dvorana bila zazidana. Nije

vie bilo orgija, rijeke krvi vie nisu tekle granitnim stolom na kojem su ubijali rtve.

inili sudobra djela i otro kanjavali one za koje su znali da pljakaju brodove.I tako je malo po malo nestajalo tog divljakog obiaja zbog koga su tolike rtve izgubileivot.- Oe, ta je pria vrlo zanimljiva. Penvalasovi su dakle potomci tog uasnog Evena.- Tako legenda kae.- A kako je ta kua dola u ruke gospodina Valserresa?- Nekom diobom izmeu bratia. Jedan je bio ukundjed Andrea Valserresa. Vjerujem da akotada traje ona svaa koju sam ti juer spomenuo. Do tada je Ker-Even uvijek bio dio posjedaRunesto. Starija grana vjerojatno nije htjela dopustiti da joj otmu kuu iz koje je potekaonjihov rod.


9/210

U razgovoru su krenuli dalje. Proli su kraj male draice u kojoj se ljuljala barka. Izmeudviju stijena stajala je mala i niska polu-sruena kua. Na kamenoj klupi praga neki je starimornar puio lulu promatrajui strance. Putujui se trgovac zaustavio nekoliko koraka daljeod njega pozdravivi ga kretnjom ruke.- Prokleto vrijeme, zar ne? Mogla bi veeras padati kia. Starac je izvukao lulu iz usta.

- Sigurno! A moda i sutra. Kamo ste krenuli? Vjerojatno eete.- Da, kako vidite. Ja sam putujui trgovac. Stigli smo juer u Canestel. Ostat u ovdje dva-tridana kako bih se odmorio. I to je ponekad potrebno. Iskoristio sam tu priliku da malojpokaem obalu. Sjest emo malo tamo kraj one stare kue i udisati svjei zrak.- to se tie zraka, toga u Ker-Evenu doista ima u izobilju. I to prvorazrednog! Ali trebalibiste doi jednom ovamo za vrijeme oluje.- To mora biti zastraujue s obzirom na poloaj te stare kue. Zar nitko ne stanuje u njoj?- Ne, ve dugo nije nastanjena. To i nije udoban dom za nekoga tko nije navikao na to.Zapovjednik Valserre, vlasnik zdanja, zaduio me da ga ponekad pregledam. Kad sunce sije,otvaram prozore, briem prainu i popravljam ovo i ono. Bio sam mornar. Stoga znam kakokuu treba istiti. Zapovjednik me pohvalio kad je jednom doao ovamo sa svojom mladom

enom. Ostali su samo dva dana. Mlada ena, lijepa smeokosa Parianka neprekidno jegovorila: "To je strano! Kakva uasna kua! Sve je tako tuno! Ne mogu ovdje ostati osamdana, Andre! Odvedi me odmah!" Zapovjednik je naredio da otpreme prtljagu, a zatim su ioni napustili Ker-Even. Nikada ih kasnije vie nisam vidio.Putujui trgovac govorio je kao da se nastoji neeg sjetiti:- Zapovjednik Valserres? Rekao bih da sam to ime ve i ranije uo. Nije li on pomorskioficir?- Da, tako je. On je dobar mornar, a prije svega je uenjak. Tako kau.- Vjerojatno sam njegovo ime proitao u nekim novinama. Poimo pogledati kuu. Ima li unjoj to zanimljivo?- Nema. Sve je to vrlo staro. Zidovi su tako debeli. - I stari je mornar rairio ruke da pokaedebljinu zidova Ker-Evena.- Ima tamo i starog pokustva. Sigurno mnogo vrijedi za one koji se za to zanimaju.- U gostionici su spomenuli i podzemlje.- Da, ali tamo nije nitko siao ve stotine godina. Jesu li vam ispriali priu o CrvenokosomEvenu?- Jesu.- Svi ti ljudi koje su tamo spominjali ponovno se "vraaju". Tamo se uju uzdisaji i jecanje.Osjea se miris krvi. A pojavljuje se i uboga mala Evenova ena s prerezanim vratom.Elsa je pogledala starog mornara pogledom u kome se mijeao uas sa znatieljom. Zapitala

je:

- Dosita su je vidjeli?- ini se. U davna vremena. Sada vie nitko ne odlazi onamo, kao to sam vam kazao.Putujui trgovac pripomenu:- To je puko vjerovanje koje raste iz godine u godinu zbog mate spremne vidjeti u svemuneto izvanredno i posebno.Mornar je odmahnuo.- Ne znam. Moda je to i istina.A kad se stranac spremao krenuti dalje, dodao je:- Ukoliko vas kua zanima, mogao bih vam je pokazati. inilo se kao da putujui trgovacrazmilja trenutak. Zatim jeodgovorio:

- Ako vam to nee zadati odvie neprilika, ne bih odbio. Tako emo bar lake provestivrijeme.


10/210

- Za starca poput mene, koji nema vie to initi, nema smetnje. Jo samo ponekad lovimribu, i to kad je lijepo vrijeme.Govorei tako, starac je ustao. Gurnuo je lulu u usta i krenuo sa strancem onim svojimnjiuim korakom starog morskog vuka.Oba su se ovjeka i dijete popeli na stijenu. Iz tvrdog tla dizala se granitna stijena. Tamo gdje

je bilo bar malko zemlje rasla je kratka trava i poneki grm.Putujui trgovac ree:- Ova je zemlja siromana, zar ne?- Da, tako je. A ipak nije loa. Pokojni markiz ju je dao obraivati, a s tim je nastavila igospoa. Posjed dosta donosi. A to je i dobro jer ti ljudi imaju plemenito srce. Eto, na primjer,

ja, Yves Gouez, osjeao sam prole godine takvu bol u nozi da nisam vie znao to bih. Nousam vikao od bolova. Lijenik mi nije mogao pomoi, a stara Annik, ta vjetica, sve je jopogorala svojim travama. Tad je dola gospoa Penvalas. Da, svakog bi dana dolazila pjeicek meni, iako je ve u godinama. Njegovala me a uz to me i tjeila. Ukratko, petnaest danakasnije bio sam zdrav i hodao sam kao prije. Zaista, kaem vam, tu enu ili njezinu unuadnitko ne smije dirati. Ne, ne smije!

I starije mornar zamahnuo lulom, naboravi obrve.Na rtu vjetar je gotovo neprekidno puhao. Elsa je vrsto stisnula kapuljau oko glave, aputujui je trgovac navukao svoju kapu sve do uiju. inilo se kao da sada teko hoda. Veneko vrijeme vie nije govorio, a izraz lica mu se potpuno promijenio.Kraj sivog zdanja stara je smokva pruala grane s novim liem. Kua je titi od zapadnihvjetrova i stranih kia, objanjavao im je mornar.- To je vrlo staro drvo. Kau da ima stotinu godina. Izgleda da takvo drvee moe prilinoostarjeti.Elsa je zapitala:- Zar jo uvijek daje plodove?- Da, ali ne ba mnogo. U Runestu ima divnih smokava s prekrasnim plodovima! Poputeera! Markiza, ta draga ena, donosi mi ih svake godine.Priajui tako starac se pribliavao vratima kue. Gurnuo je klju u kljuanicu. Elsa je togtrenutka pogledala oca i primijetila kako prinosi ruku grudima.- Oe, zar se ponovo osjea loe?- Da... guim se. Nisam smio doi ovamo. Vjetar je prejak. Mornar se okrenuo i paljivo gapromatrao.- Loe izgledate. Uite brzo i odmorite se - ree.Gurnuo je vrata i uao u hladno i tamno predvorje. Otac i kerka su ga slijedili. Zatim jeotvorio vrata neke velike sobe. Priao je prozoru i otvorio kapke.- Ovo je salon. Sjednite i odmorite se dok napadaj ne proe. Nikoga ne smetate, a

zapovjednik je dobarovjek pa se ionako ne bi ljutio na vas kad bi vas tu naao. Putuju

i jetrgovac pao u naslonja. Njegovo je lice bilo smrtno blijedo, male kapljice znoja pojavile su

mu se na sljepooicama. Ovog se puta ozbiljno uznemirio. Napadaji koji su se tako estopojavljivali nisu bili ba bezazleni.Elsa je stajala kraj naslonjaa i prestraeno promatrala oca. Drala gaje za ruku osjetivi dajeledena i drhtava.Mornar je kraj prozora puio u tiini svoju lulu. Promatrao je sa zanimanjem te strancepitajui s vremena na vrijeme:- Kako se osjeate? Putujui je trgovac odgovorio:- Malko bolje. Napadaj polagano prolazi.Zavalio se u naslonja od hrastovine prekriven izblijedjelom tapiserijom. U toj prostranoj sobi

nalazilo se nekoliko lijepih komada starog pokustva i slika neujednaene vrijednosti. Sastropa visio je ogroman kristalni svijenjak koji je neko bio pozlaen. Teke zavjese od


11/210

izblijedjelog brokata crvene boje zastirale su prozore. Jedan od dva visoka ravna prozoragledao je prema moru, a drugi na zemljite oko kue.Putujui je trgovac nakon nekog vremena poeo sa zanimanjem gledati oko sebe. Oiglednomu je bilo bolje. Napokon je ustao i rekao:- Prolo je! To je vjerojatno sve zbog ivaca. Ali nije ba ugodno. Posjetit u lijenika da

saznam ne bih li se toga nekako mogao osloboditi.Mornar se sloio.- Da, da! Morate poi k njemu. Morate se lijeiti. Putujui je trgovac uinio nekoliko korakaponavljajui:- Prolo je. Nita vie ne osjeam.Njegovo je lice poprimilo uobiajeni izraz. Nije vie bilo onako blijedo. Proao je sobomrazgledavajui namjetaj apui:- Nije loe! Nije loe! Starac ga zapita:- Vi se razumijete u to?- Pomalo. Znate kad ovjek gura kolica s jednog kraja Francuske na drugi tada, ako ba nijeglupan, sazna i naui mnogo toga.

- Da, to je isto kao i s mornarima. ovjek vidi mnogo zemalja i poinje mnogo toga shvaati.Hoete li razgledati i ostatak kue? Ili e vas to moda zamoriti?- Niti govora, niti govora! Naprotiv, to e me rastresti. A ako su to ivci, nita nije tako vanokao rastresti se.- Sigurno! Doite... sve u vam pokazati! Pogledajte taj lijepi svijenjak. Sigurno mnogovrijedi?- Da. Ovaj je doista lijep.Kua se po cijeloj duljini sastojala od prizemlja iznad koga su se nalazile male niskeprostorije. Bile su vrlo tamne i nisu ba bile prikladne za stanovanje. irok hodnik, s podomoploenim kamenom i zidovima od granita, te visokim tamnim svodovima dijelio je kuu nadva dij ela... Yves Gouez pokazao j e posj etiocima sve sobe u koj e se ulazilo iz tog hodnika.Nisu se isticale niim osim svojom veliinom i malobrojnim prozorima, stropovima sgredama i pokojim lijepim komadom namjetaja.- Gospoa Valserres eljela je da njezin mu otpremi namjetaj u njihov stan - ree starimornar - ali zapovjednik je kazao da je njihov stan u Brestu ve ionako pretrpan. inilo seipak kao da joj se ba ovaj svia.- Imala je pravo. To pokustvo zbog svoje starosti ima odreenu vrijednost.Na kraju hodnika starac se zaustavio ispred nekih tekih hrastovih vrata ukraenih velikimsjajnim eljeznim avlima.- Kako se to sjaji, zar ne? Zapovjednik moe doi, kua je ista. A sad u vam pokazati joneto.

Gurnuo je klju

u bravu i otvorio ih. Zatim je uao u pratnji putujueg trgovca i Else. Oboje semnogo vie zanimalo za to no to je to mornar mogao i naslutiti. Nali su se u velikoj praznoj

prostoriji s granitnim podom. Veliki, vrlo primitivni kamin otvarao je pred njima svoje crnoognjite. Na debelim zidovima visjeli su ostaci tapiserije. Neto je svjetla ulazilo u prostorijukroz visoko postavljene, male, neostakljene prozore sa eljeznim reetkama.Yves Gouez je objasnio:- Za vrijeme velikih oluja more se uzdizalo sve do kue. Prodiralo bi u nju da prozori nisubili smjeteni tako visoko.Putujui trgovac se s velikim zanimanjem ogledavao i zapitao:- emu je sluila ta dvorana?- To je bila soba Crvenokosog Evena. A pogledajte ovo. Mornar se pribliio udarivi nogom

o kamen na podu.- To je ulaz u podzemlje. Pogledajte prsten pomou koga je bilo mogue podii kamen.


12/210

Putujui se trgovac pribliio tekom mukom zatomivi veliko zanimanje. U kamenuje biouvren ogroman zahrali prsten. Inae se nije razlikovao od drugih, ve se savreno spajao skamenom.- Zaliven je olovom, zar ne?- Da, ve odavno. Biste li eljeli poi na kraj rta?

- Dakako!Izali su iz dvorane i proli kroz hodnik do vrata koja su vodila napolje. Obiavi kuuugledali su pred sobom kraj rta koji se izdizao iz mora. Ovdje je more neprekidno bjesnjelo.Valovi su udarali o rt, pjenili se i muklo jeali. Vjetar je bio dvostruko snaniji negoli drugdje.Elsa je uhvatila oca za ruku.- Razboljet e se, oe! Vratimo se!- Da... priekaj! Samo da pogledam. To je izvanredan poloaj.Gledao je dugo pred sebe i oko sebe dok su mu oi udno plamtjele.Stari je mornar potvrdio:- Da, to je lijepo. Stranci uvijek dolaze ovamo kad posjeuju ovaj kraj. Ovo je pravo divljemore. Nagriza obalu. Kad bi se samo moglo vidjeti sve spilje koje je izdubilo! U ovoj hridini

ih ima nekoliko koje se nikada ne otkrivaju, ak ni kad je more najplie. Osobito jedna, zakoju kau daje povezana s podzemljem, vrlo je duboka.Putujui je trgovac suspregnuo dahtanje.- Gdje je?- Na junoj strani... tamo, pogledajte! ovjek je ni ne zapaa, jer je njezin otvor uvijek ispodvode. ak vam ni ja ne bih mogao kazati gdje se tono nalazi.- A kako se zna da doista postoji? Je li ju netko vidio?- Vjerojatno, jer se spominje u prii.- U kojoj prii?- U onoj o naem kraju. U njoj se pria o stvarima koje su se odavno dogodile.Stranevo je lice odavalo razoaranje.- To je dakle legenda.- Ne znam. Mogla bi biti i istina.- Svakako! A pria se da se to podzemlje protee sve do Runesta.- ini se. Predak markiza Penvalasa, koji je sagradio dvorac, poao je jednog dana kako bi seuvjerio u to. Vratio se poput luaka. Kosa mu je posijedjela. Naredio je da sve ulaze upodzemlje sa strane dvorca zagrade. Nikada nije htio ispriati to je tamo vidio. I tako, nikadvie nitko nije otiao u podzemlje.Elsa je povukla oca za ruku.- Doi, oe! Vjetar je uasan.- Da, mala moja!

Vraali su se istim putom. S vremena na vrijeme stranac bi se okrenuo promatraju

i rt i morenad koje se poput vela spustila tamna magla. aptao je:

- Divno! Doista divno!Kad su ponovo stigli do puta za Conestel, putujui je trgovac zastao.- Mislim da e biti bolje da se vratimo putom koji vodi dalje od mora. Ovaj morski zrak mine prija. Ponovo me poelo guiti.- Ako vam zrak smeta, vratite se preko Runesta. To nije nita dulje, a moete stii doConestela ravnim putom.- Hvala vam!- Nema na emu. Drago mi je ako vam se svidjelo, bilo mi je drago.Stisnuvi ruku strancu, a zatim i Elsi, Yves Gouez je krenuo s lulom u ustima. Elsa je gurnula

ruku po oevu.- Krenimo polagano, oe, da se ne umori.


13/210

- Da... odmah e mi biti lake kad vie ne budem osjeao taj vjetar... koji mi stie grudi.Polagano su napredovali. Zemlja se pruala pred njima gola i siromana. Iz nje je izviralokamenje i suho grmlje. Zatim su se pojavili travnjaci na kojima su pasle ovce. Malo-pomalozemlja je postajala sve plodnija. Sve su se vie pribliavali dvorcu. Ve su ugledali i velikitoranj koji se pojavio izmeu divnih visokih stabala.

Putujui se trgovac zaustavio kraj neke padine i rekao:- Odmorimo se.- Oe, zemlja je mokra.- Sjest emo na pelerinu. Prostri je.Sjeli su, a ovjek je odmah izvukao iz depa neku biljenicu u koju je brzo poeo netozapisivati.S vremena na vrijeme izletjela bi mu pokoja rije:- Izvanredan poloaj. Ako to podzemlje postoji, moglo bi se uiniti neto vrlo zanimljivo.Trebalo bi pretraiti i podzemne spilje. Ronioci bi moda doprli ovamo. Treba sve prouiti...Ukazujem samo na jednu mogunost. Ali ona bi mogla biti izvanredna.Kad je zavrio s pisanjem, stranac je zatvorio biljenicu gurnuvi je i dep i kazao odlunim

glasom:- Neophodno je potrebno da nam Valserres proda tu kuu. Moda to i nee biti tako tekopostii, jer koliko sam uo, njegova je ena vrlo rastrona. Ve gaje gotovo unitila. Bit ezadovoljan ako mu netko za tu njegovu podrtinu plati pristojnu cijenu. A sada, mala moja,krenimo dalje.! To prokleto guenje ne prestaje. I ta neprekidna bol.Ustali su i nastavili put. ovjek je tekom mukom hodao. Uskoro su se nali pred ulazom uRunesto. Dva velika granitna stupa uzdizala su se s obje strane ulaza. Vrata u eljeznoj ogradibila su otvorena. Iza njih se pruala aleja stogodinjih hrastova vodei sve do dvorca. Vidio seodavde u svoj svojoj veliini.Putujui je trgovac zastao prinosei obje ruke prsima.- Ne mogu dalje. Guim se. Ah, kako patim! Njegovo se lice uasno izmijenilo. Ponavljao je:- Kako patim!- I pao na zemlju.Elsa je kriknula i kleknula kraj njega.- Oe! Oe!Kazao je jedva ujnim glasom:- Potri u dvorac... zamoli... pomo... Ali prije toga uzmi moje papire... pazi na biljenicu.Sakrij je... dobro. Predaj je Ottu... ili Ulrichu. Brzo... idi!Posluala gaje i potrala niz aleju. Prola je kraj vodoskoka, prela preko prostranog dvoritakoga je s jedne strane zatvarao okrugli toranj s galerijama, a s druge strane neka zdanja netonovija od ostalog dijela dvorca. Sve je to bilo povezano s glavnom zgradom, otmjenom

feudalnom gra

evinom kao to je to bio i toranj.Jedna su se vrata otvorila. Elsa je odjurila onamo i sudarila se s onim mladiem koga je juersrela.Zaviknuo je:- Sto se dogodilo?- Oprostite! Mojem je ocu pozlilo. Netko mu mora pomoi... Lice Alaina Penvalasaizraavalo je odmah suosjeanje i brigu.- Uboga mala! Gdje je?- Ispred ulaza u aleju. Gui se, ne znam to mu je.- Dobro! Pozvat u baku. Priekaj me ovdje!Nekoliko trenutaka kasnije vratio se u pratnji one sjedokose gospoe koju je Elsa juer

opazila kako silazi iz koije s nekom malom djevojicom. Sve troje pourilo je prema mjestugdje je putujui trgovac ostao leati.


14/210

Sve vrijeme gospoa Penvalas njenim je rijeima tjeila djevojicu. Pobrinut e se za njezinaoca i on e brzo ozdraviti. Upravo tog trenutka lijenik se nalazio kod vrtlara, jer se njegovodvoje djece razboljelo. Poslat e slugu po lijenika i on e odmah doi.Elsin je otac jo uvijek sjedio na zemlji naslonivi lea na drvo. Jo se uvijek guio, ali seinilo da ga manje boli.

Slabim se glasom ispriao zbog neprilika koje im je priredio. Ali markiza gaje prekinulaljubaznim glasom:- Pa to je posve prirodno! Hoete li moi hodati do dvorca ako se naslonite na nas?- Mislim da u moi, gospoo!Ustao je uz pomo gospoe Penvalas i njezina unuka. Zatim su polagano krenuli premadvorcu. Slijedila ih je Elsa. Njezina tamna kosa, osloboena kapuljae koja joj je skliznula naramena, uokvirivala joj je prestraeno lice.

III

etvrt sata kasnije stranac je leao na postelji u nekoj maloj sobi u prizemlju dvorca. ekajuida doe lijenik gospoa Penvalas mu je dala neko sredstvo za jaanje srca. Ovaj je brzostigao. Pomno je pregledao bolesnika a zatim kratko kazao:- Potrebno vam je mnogo odmora.ovjek, ije se lice vrlo izmijenilo, zapitao je posve tihim glasom:- to mi je?Lijenik je oklijevao prije nego mu je odgovorio:- Nita osobito opasno. Budete li se lijeili.- Recite mi istinu. elim znati. Jesam li izgubljen?- Ne... niste izgubljeni. Ali ako morate jo neto obaviti, bilo bi dobro.Traak uasa pojavio se u oima putujueg trgovca kojeg je bol toliko izmijenila. Zatim je

apnuo:- Dobro... milije mije znati. Hoe li se to skoro dogoditi?- To ne mogu znati, prijatelju. Ne kaem da postoji neposredna opasnost. Samo opreza radi,morate biti spremni.- Hvala vam, gospodine doktore!Lijenik je iziao iz sobe do gospoe Penvalas koja gaje ekala.- Ne mogu nita uiniti. To je upala aorte koja je iznenada izbila. Umrijet e prilikomsljedeeg napadaja koji ubrzo predstoji.Gospoa Penvalas je sklopila ruke.- Ubogi ovjek! A tek ta siromana djevojica. Lijenik je slegnuo ramenima.- Da, to je alosno! Rekao bih da su to siromani ljudi. Mala je lijepa... takvo se lice ne sree

esto. Morali biste se zapitati odakle dolaze.- Da, ali nije hitno. Zasad vidim u njima samo ljude kojima je potrebna pomo, ma tko bili.Ne moemo dakle nita uiniti za tog ubogog ovjeka?- Nita, gospoo, osim nekih sitnica da mu ublaimo patnje kad nastupi nova kriza. Ubrzo use vratiti. Sad moram poi do Cadicove djece. Jedno je skoro spaeno, dok drugo... iskrenogovorei, vrlo sam zabrinut.Dok je lijenik razgovarao s gospoom Penvalas, Elsa je kleala kraj kreveta i priljubila usnena oevu ruku, hladnu i mokru od znoja.Sve je shvatila, jer je prisustvovala kratkom razgovoru izmeu lijenika i bolesnika. Ovaj jebio osuen. Oima punim uasa promatrala je njegovo izmueno lice pepeljaste boje i njegovukoen pogled koji je tom licu davao izraz boli i srdbe.ovjek je zatim pogledao djevojicu i, poloivi ruku na njezinu kosu, dao joj znak da mu sepriblii... jo blie... neka stavi uho na njegova usta.


15/210

I tada je poeo priati, ovog puta na njemakom jeziku, vrlo tiho. Zatim je trenutak zautio ipoeo razmiljati nabranih obrva koje su odavale kako napeto misli.Ponovo je progovorio spominjui neto zbog ega se Elsa trgnula. Ponavljao je svoje rijeipoprativi ih stiskanjem desne ruke:- Mora, mora!

Elsa je sagnula glavu i odgovorila:- Da, da!Zatim je poljubila oca u elo apui neke rijei koje su ga oigledno zadovoljile, jer sunjegove umorne oi zasjale dok je ponavljao:- Deutschland... Deutschland... der Kaiser... Arbeite fur Ihn.( Njemaka... Njemaka... Car... Radi zanjega.) Trenutak kasnije u sobu je ula gospoa Penvalas. Kazala jebolesniku i djetetu nekoliko ljubaznih rijei, raspitavi se je li mu neto potrebno. ovjek sezahvalio, dodavi...- Sada mi nita vie nije potrebno. Gotov sam. Malo prije ili kasnije. Spreman sam, a to jeono najvanije.Gospoa Penvalas je protumaila te rijei u drugom smislu. Jer putujui trgovac nije mislio na

svoju duu. Uredio je neke stvari prije nego to e napustiti ovaj svijet.Pozvavi kretnjom ruke djevojicu, gospoa je Penvalas pola s njom u susjednu sobu.- Iz koje zemlje dolazite?- Iz vicarske, gospoo! Otac je putujui trgovac, a majka je ve dugo mrtva. Stoga ga ipratim uvijek.- Imate li tamo roaka?- Nikoga vie! Bit u posve sama kad... kad...Jecaj je prekinuo njezine rijei, a suze su joj navrle na oi. Gospoa Penvalas ju je majinskizagrlila.- Uboga moja mala! Budi hrabra, drago moje dijete! Nee biti naputena. Budui da te jesudbina dovela pred naa vrata, ja u se pobrinuti za tebe.Elsa je uhvatila ruku te divne ene i rekla glasom isprekidanim od jecaja:- Hvala vam! Hvala! Rei u to svom ubogom ocu koji je neizmjerno zabrinut jer ne zna toe se dogoditi sa mnom kad me jednom ostavi. Tako e... tako e lake umrijeti.- Sama u mu to kazati, dijete moje!Gospodarica dvorca vratila se s Elsom u sobu umirueg. Ovaj je okrenuo pogled prema njoj ikazao slabanim glasom:- Oprostite, gospoo, to sam vam zadao toliko briga. Gospoa Penvalas mu je pristupila ipoloila ruku na njegovu.- Ne, prijatelju, sretna sam to sam vam mogla pomoi. I budite sigurni da e vaa kerkanai kod nas zatitu i pomo.

I ponovo se u ovim oima, potamnjelim od patnje, pojavio onaj isti

udan sjaj.ovjek je sklopio ruke i apnuo promatrajui gospou Penvalas pogledom punim arke

zahvalnosti:- Gospoo! Gospoo! Kakav ste mi teret skinuli sa srca! Koliko sam vam zahvalan! Mojamala Elsa! Bilo je uasno pomisliti da je ostavljam samu... posve samu... i siromanu...Gospoo... budite blagoslovljeni... blagoslovljeni! Elsa... ti e ostati uvijek zahvalna...Napad guenja prekinuo je njegove rijei.Bila je to nova kriza.I kao to je lijenik predviao, ona je ujedno bila i posljednja. Pola sata kasnije, putujui jetrgovac leao na postelji oputenih crta lica, dok je kraj njega Elsa tiho plakala sakrivi licemeu rukama.

Stranac, Walther Hoffel iz Zuricha, to se vidjelo po njegovu rodnom i vjenanom listu kojeje predala njegova kerka - bio je sahranjen dva dana kasnije na malom groblju Conestela.


16/210

Gospoa Penvalas je odluila djevojicu odgojiti u skladu s njezinim poloajem.Ali kakav je taj poloaj doista bio?Reklo bi se da je djevojica bila dobro odgojena, ak se i doista otmjeno ponaala. Njezin joj

je otac davao i poduku koja je odgovarala njezinim godinama. Kad ju je gospoa Penvalaspoela ispitivati, Elsa joj je ispriala daje Walther Hoffer bio sin lijenika iz Zuricha. I on je

sam stekao izvrsno obrazovanje. Ali nije uspio u ivotu, kako je znao govoriti. Nakon to muje ena, koju je vrlo volio, umrla, napustio je svoju zemlju polu-lud od boli i poveo sa sobomkerku kojoj je tada bilo pet godina.Otada je lutao ovamo i onamo troei ostatke svog imetka. Doskora se morao prihvatiti poslaputujueg trgovca kako bi zaradio za ivot."Ubogi ovjek je izgubio zdravlje zbog patnja i neuspjeha, a moda i zbog nekog poroka"- pomislila je gospoa Penvalas.Odluila je raspitati se u Zurichu prije no to bilo to drugo poduzme.Za to je vrijeme Elsa ostala u Runestu. Nikome nije smetala i djelovala je poput mirnogdjeteta uvijek spremnog drugome uiniti neku uslugu. Amelle Penvalas, koja je bila njena imila, odmah ju je zavoljela. Naprotiv, Alain, iako je bio ljubazan s njom, govorio je baki:

- udno, ta mi se mala uope ne svia. Gospoa Penvalas je odgovorila:- Ne znam zato, dijete moje! Draesna je, i ponaa se kako treba. Njezina je vanjtina doistaudna, ali to je zbog njezine crne kose i bijele koe. Mnogi misle da je djevojica upravostoga vrlo zgodna.- Mislim, bako, da nikada neu dijeliti njihovo miljenje! Dobra gospoa Penvalas bi modapromijenila svoje miljenje odjevojici da je vidjela, nekoliko dana kasnije, Elsu kako se ulja u knjinicu. Tamo je uzelalist papira i kuvertu, napisala adresu i uzela potansku marku iz kutije gospoe Penvalas.Nakon toga djevojica je pola u sobu koju su joj dodijelili, napisala nekoliko rijei i gurnulapapir u kuvertu. Zatim ju je spremila, zajedno s ostalim papirima i biljenicom putujuegtrgovca, pod svoju koulju.Idueg jutra djevojicaje napustila dvorac. Krenulaje zaobilaznim putem kroz vrt, pa se opetvratila u aleju koja je vodila do ulaza. Zaustavila se u aleji i sakrila iza nekog grma. I tako jeekala...Nakon etvrt sata ugledala je pismonou koji je poao prema dvorcu. Tamo bi se zadraonekoliko trenutaka, jer je uvijek dobivao au jabukovae. Zatim se ponovo pojavio hodajuilagano i drei tap u ruci. Kad je prolazio kraj stupova na ulazu, zauo je iza sebe djeji glas:- Gospodine! Gospodine pismonoa!Okrenuo se... Elsa je trala prema njemu drei u ruci neko pismo.- Molim vas... zaboravili su vam u dvorcu predati to pismo. Gospoa markiza me poslala davam ga predam.

- Hvala, mala gospo

ice!Dohvatio je pismo i proitao adresu. Glasila je:GOSPODIN MULBACH, KRZNAR

Boulevard des CapucinesParis

Ne pokazujui nikakvo zanimanje pismonoa je gurnuo pismo meu ostala koja je ve nosio utorbi. Zatim je nastavio svoj put, dok se Elsa mirno vraala u dvorac.To je bilo vrijeme kad je Armelle uila. Poslijepodne je Elsa etala s njom i njezinomuiteljicom gospoicom Juxton. Ali ujutro je bila slobodna, jer gospoa Penvalas jo nijeodluila to e uiniti s njom.- Ta je mala ivjela poput Ciganke - rekla je. - Morat emo je dakle polagano privikavati na

na ivot.I stoga je djevojica bila ujutro slobodna tako da je treeg dana pola do stare kue na rtu.


17/210

Lea je naslonila na zid sobe Crvenokosog Evena.Tamo je ekala.Prolo je pola sata. Ona bi se sva uzbuena, s vremena na vrijeme, uspravljala i obilazila kuugledajui u daljinu. Zatim bi se vratila na svoje mjesto i ponovo sjela na stijenu.aptala je:

- Neto ga je sprijeilo da doe. A vjerojatno je pokuao znajui da je vano.Iznenada je poela oslukivati. Da, ula je korake! Trgnula se i ustala. U isti trenutak iza uglakue pojavio se neki ovjek. Potrala mu je pruenih ruku.- Bratiu Ulrich! Plaila sam se da neete vie doi.- Morao sam na kolodvoru Kerhuela pronai kola koja e me dovesti, mala moja!Govorei te rijei sagnuo se i poljubio djevojicu.- Tvoj ubogi otac! Ta me vijest neizmjerno iznenadila. Kako se to moglo tako iznenadadogoditi?Djevojica odgovori promuklim glasom:- Ve se dan prije toga slabo osjeao. Imao je bolove.- Gdje je umro? I kako se to dogodilo?

Elsa mu je ispriala to se dogodilo prije smrti njezina oca... Ulrich Mulbach ju je paljivosluao. Bio je to ovjek etrdesetih godina, onizak i dobra izgleda. Djelovao je dobroduno.Ali njegov pogled odavao je da se u njemu skriva mnogo vie no to je pokazivao.Bio je uredno, gotovo otmjeno odjeven. Iz depa prsluka virio mu je vrlo lijep zlatni lanac zasat ukraen privjescima.S vremena na vrijeme prekidao bi Elsinu priu uzvicima:- Taj ubogi Oskar! Uasno je umrijeti na taj nain, na cesti! Kad je Elsa zavrila, rekao jesveano:- Budi ponosna, mala moja! Tvoj je otac umro obavljajui dunost prema domovini.Elsine su oi ivnule pod suznim velom.- Da, znam to! Umro je za Njemaku i cara! A i ja, bratiu Ulrich, i ja u im sluiti! Otac mi

je govorio. "Nastavit e moj posao... bit e ono to sam bio i ja. Pripremat e, poput tisuedrugih, put njemakoj pobjedi". Ulrich se naslonio na srebrnu drku svog kiobrana.Promatrao je malu djevojicu koja je sada bila silno uzbuena.- Ali ti si jo mlada za to! A sada mi prvo objasni emu ta tajnovitost! Zato si morala kazatida vie nema roaka?- Stoga to moram postati tienica markize Penvalas.- Ne razumijem dobro, zato?- Otac mi je kazao: "Za nau e stvar biti vrlo korisno ako uspije ui u staru francuskuobitelj kao to su to Penvalasovi. Nemoj oklijevati ako se kasnije pokae mogunost udaje zanasljednika. Te Francuze treba germanizirati! Osim toga, na taj e nain moi pribavljati vrlo

zanimljiva obavjetenja. U obitelji ima mnogo pomorskih oficira i onih kopnene vojske.Lijepa i pametna ena, a to e ti biti, moe uiniti mnogo za svoju domovinu." I to je odrijei do rijei ono to mi je otac kazao, bratiu Ulrich!- Dodao je jo samo ovo: "Nastoj pokazati svoju ljubav prema Francuskoj. Budi vieFrancuskinja od samih Francuza. Moda e morati promijeniti i vjeru, ako to Penvalasovibudu traili. Najvanije je da u toj obitelji zauzme mjesto koje ja elim. I ne zaboravi, Elsa,daje sve doputeno to slui domovini, caru i njemakoj pobjedi."Djevojica je uutjela. Ulrich Miilbach ju je neko vrijeme zamiljeno promatrao. Zatim jepolagano izgovorio:- Taj Oskar je bio dobar Nijemac... vrlo dobar Nijemac. S njim smo mnogo izgubili. Napisaosam pismo Ottu. Bit e uasnut, jer je vrlo cijenio tvog oca. Dakle, mala moja, morat emo te

ostaviti u Penvalasu.- Da, bratiu! Neu biti nesretna. Gospoda Penvalas j e dobra ena, a i njezini unuci su


18/210

ljubazni sa mnom. Markiza e se pobrinuti za moju budunost. To mije kazala. A ja u jojuvijek nastojati ugoditi. Ne mora se plaiti, bratiu Ulrich! Uostalom, to je volja moga oca, imoram joj se pokoriti bez prigovora.- Da, mala moja... Moda je to ak dobro za tebe. Ubogi Oskar mogao je utedjeti tek pedesettisua franaka. Budui da sam ti ja staratelj, predat u ti taj novac zajedno s kamatama kad

postane punoljetna. Nisu mu platili dovoljno za ono to je inio. Ali s vremenom bi se njegovpoloaj popravio. Ta bio je tako pametan. A smrt je sve to okonala. Elsa, ima dakle samomalen imetak. Doista moe oekivati bolji ivot samo ako ostane u toj obitelji. Reci, je litvoj otac imao sa sobom neto novca?- Malo! Gospoa Penvalas dat e rasprodati robu iz kolica, pa e taj novac uloiti na tednuknjiicu. Tako mi je kazala. Ali ja vam moram predati neto vano, bratiu! Neto vrlo vano.Izvukla je ispod koulje biljenicu i pruila je bratiu. Ulrich je uzviknuo s velikimzanimanjem:- Zabiljeke! To moramo priuvati! Nadam se da ih nitko nije vidio?- Nitko.- Dobro! To je za Otta ... a ovo za mene. Dobro, vrlo dobro! Moram te napustiti, mala moja!

Ipak bih elio dobivati vijesti od tebe. A moda e mi moi i neto zanimljivo javiti.- Mislila sam na to, bratiu Ulrich! U tom sluaju pokuat u pisati, kao to sam to ovog putauinila. Nastojat u ubaciti pismo u potanski sandui kraj crkve kad budem otila u mjesto,

jer ne mogu ponovo odigrati onu malu komediju pred pismonoom. Potrala sam naime zanjim i kazala mu da su mu zaboravili predati pismo.- Da, tako je. Ukoliko bi bilo neoprezno napisati ono to nam eli javiti napii jednostavno:"Bit u sretna budemo li se ponovo mogli sresti." Tada u doi ovamo, kao i danas, ili e doiOtto ako ja budem sprijeen. Uostalom, zna li da moj brat naputa panjolsku? Prodao jevrlo povoljno svoje poduzee, pa e se uskoro sa svojom enom nastaniti u Parizu. Ta njegovaPepita je draesna osoba. Ti je ne poznaje, zar ne?- Ne, nisam je srela. A i bratia Otta sam vidjela samo tri puta. Zamisli, bratiu Ulrich, ovastara kua pripada svekru sestrine Pepite. Nekom pomorskom oficiru imenom Valserres.- Nemoj rei! Da, sad se sjeam da mi je Otto govorio o nekoj kui povoljno smjetenoj nabretanjskoj obali. Da, ak je spomenuo i ime Valserres. Sad se sjeam. Ali kako se nezanimam za te poslove, nisam se dalje raspitivao. Dakle to je Ker-Even?Nekoje vrijeme promatrao kuu, pa je zatim prezirno kazao:- Ne vrijedi ba mnogo!- Otac je ipak, ba zbog te kue, doao ovamo. Vrlo ga je zanimala.- Moda gaje Otto poslao. Mnogo su se dopisivali. Moj je brat skloniji poslovima za koje jepotrebna odreena mjera drskosti. A uz to, on je uenjak... Mislim da e dobro proi u Parizu.Dakle, zbogom, mala moja! Ne mogu dulje ostati ovdje jer nas ne smiju vidjeti zajedno.

Dobro si odabrala mjesto. To moram priznati.Pogledao je na uzburkano more tamnozelene boje i okupano u suncu. Zatim je izjavio:- Prekrasno! Ali ne bih htio biti ovdje za vrijeme oluje. Prignuo se i poljubio djevojicu u obaobraza.- Ukoliko ti neto bude potrebno, ili bude nesretna, sjeti se svog bratia Mulbacha.- Da, bratiu Ulrich! Hvala... Poljubi sestrinu Gertrudu, Lottchen i bratia Melchiora.- Da, drago dijete! I oni su mi naloili da te poljubim u njihovo ime... Do vienja, Elsa!Dijete je gledalo za njim dok je odlazio... Elsa nije plakala, a u njezinim se oima moglaprimijetiti odlunost. Odmahnuvi glavom apnula je:- Osjeam da neu biti nesretna kod "njih". Nastavit u oev posao i nastojati od Francuskeuiniti njemaku pokrajinu.

Krenula je polagano prema dvorcu. Kad se pribliila ulazu, kraj nje su prola dva jahaa:Alain i njegov brati Maurice. Prvi se okrenuo i dobacio djevojici:


19/210

- Jutro je sunano, a more je prekrasno, zar ne?- Da, gospodine!Gledala je za njima dok su se udaljavali. Alain je ve bio pravi, vjeti jaha, dok se Maurice,ne tako spretan kao on, jo uvijek grevito drao za uzde.Djevojica je pomislila:

- Gospodin Alain je vrlo zgodan. Juer mi je njegova sestra ispriala da eli postati oficir.Mislim da bi mi odgovaralo udati se za oficira. Vratit u se s gospodinom Mauriceom u koluu Quimperu, jer su uskrnji praznici zavrili. Ali kad u preko ljeto boraviti ovdje duljevremena nastojat u biti vrlo ljubazna s njime. Jer otac mi je govorio: "Pripremi sve za dalekubudunost. Tako uspijevaju pojedinci i narodi."Nekoliko dana kasnije gospoa je Penvalas dobila odgovor na svoja pitanja u vezi Else.Kao to je to djevojica ve i sama priala, Walther Hoffel potjecao je iz ugledne obitelji koja

je ivjela u Ziirichu. Bio je bistar ali neodluan i nesretan, pa je obavljao neki manje vaanposao kad se oenio mladom djevojkom iz Schaffhausena. I ona je bila siroe poput njega, araspolagala je samo malim mirazom.Bijae to vrlo lijepa ena koju je mu oboavao. Umrla je ubrzo, etvrte godine braka...

Walther umalo da nije poludio. Jednog je dana napustio Ziirich u pratnji svoje male kerkekoja je nalikovala na pokojnicu.Otada ga nitko vie nije vidio. Osim nekih bratia s kojima nikada nije odravao veze, nijeimao nikoga od rodbine, kao ni njegova ena. Dakle, nitko nee traiti Elsu, nije bilo nikogatko bi se pobrinuo za nju.Gospoa Penvalas je odluila, budui da je Elsa potjecala iz potene obitelji, odgojiti je takoda jednog dana bude mogla sama za sebe zaraivati. I tako ju je odvela u Quimper predavi jeu ruke direktorice nekog internata. Bila je to pametna i jednostavna ena kojoj je gospoaPenvalas objasnila poloaj u kome se djevojica nalazila.- Djevojica mora stei dobro obrazovanje. Zapaat e je zbog njezine ljepote, a to e za nju,zbog njezina drutvenog poloaja, biti vrlo opasno. Treba joj pruiti praktino obrazovanjekojim e se rano moi koristiti... Ne stoga to joj ne bih eljela to dulje pomagati, ve tosmatram da mlada i zdrava ena treba to prije poeti raditi kako vie ne bi bila ovisna opomoi drugih.Gospoa se Marchais sloila s time, pa su se ubrzo dogovorile da e Elsa dobiti dobro ipraktino obrazovanje potrebno svim enama, a osobito onima koje su ostale same na svijetu ibile siromane.Gospoa Penvalas se oprostila od Else. Djevojica joj je zahvalila na svoj miran i ozbiljannain. Poljubivi ruku svoje dobroinitelj ice kazala je, duboko dirnuta, toplim glasom:- Molit u se za vas, gospoo! Za vas, jer ste me spasili. Gospoa Penvalas kazala jedirektorici koja ju je pratila sve do

vrata internata:- Mislim da e mala biti vrlo zahvalna. Ima dobru narav. A i pametna je. Engleska uiteljicamoje unuke zaudila se kad je razgovarala s njom. A to se i meni dogodilo.- Da, to se vidi po njezinu pogledu. Mislim da nee biti obina ena. Pa ak ni vanjtinom.- A to je nesrea za nju! Dakle, predajem je u vae ruke. Uinite od nje ozbiljnu enu koja eznati dostojno ivjeti.

IV

U isto vrijeme, u nekom malom stanu u Brestu, poinjao je prvi in jedne drame.Osam godina ranije Andre Valserres, pomorski oficir koga je ekala sjajna budunost, sreo jeu Biaritzu, dok je boravio kod roaka, lijepu panjolku iz vrlo dobre obitelji. Zaljubio se u njuna prvi pogled.


20/210

A i Ines Romanoes se mladi oficir svidio. Bio je isprva poneto suzdran, ali oi su bileizraajne a smijeak ugodan. Ona mu je dala naslutiti svoje osjeaje, pa ju je Andre ubrzozaprosio od njezine starije sestre udate za Nijemca Otta Mulbacha, trgovca u Barceloni.Pepita ga je primila na najljubazniji nain, iako osim svoje plae nije posjedovao nita, dok jeInes donosila miraz od stotinu i pedeset tisua franaka. Vjenali su se u Biaritzu, a mladi se

par nastanio u Toulonu gdje je gospodin Valserres ekao na novi nalog za ukrcavanje. Makako zaljubljen bio, Andre je ve neko za vrijeme zaruka shvatio da je njegova Ines lijepo ikoketno stvorenje, po dui dobro, ali lieno sposobnosti da ozbiljno shvati ulogu ene i majke.Zanimale su je samo haljine i nain kako bi se to bolje zabavila, pa je ubzo postala jedna odnajelegantnijih ena Toulona... Dakako, daje za to trebalo troiti mnogo novaca, tim vie stojeesto primala goste u lijepoj vili koja je inila savren okvir njezinoj ljepoti. Andre, slabprema ljubljenoj eni, utoliko vie stoje novac pripadao njoj, nije se znao oduprijeti njezinimvelikim novanim prohtjevima.Ipak, kad im se dvije godine kasnije rodila kerka, nastojao je urazumiti enu:- Moramo misliti na budunost, draga moja! Mogli bismo imati vie djece. A ve sada smomorali naeti kapital. Sada, kad si postala majka, nee vie trebati traiti zabavu izvan kue.

Naa mala Florita e te usreiti. U to sam siguran.Mlada je ena odgovorila stisnuvi dijete u naruaj:- Dakako, voljet u svoju malu Floritu! Jesi li vidio kako sam joj krasne stvari nabavila?Predivne haljinice i krpice! Kako e biti draesna u njima!I gospoa Valserres je strastveno poljubila malu glavicu pokrivenu plavim pahuljicama.Bila je to iskrena majinska ljubav, kao i u ljubavi mlade ene... ali ni jedan od tih osjeajanije je mogao opametiti. Od ivota je traila samo zabavu.Nekoliko mjeseci nakon roenja Florite nastavila je s drutvenim ivotom. Naruivala jehaljinu za haljinom, ne pitajui za cijenu.Ovog puta je Andre govorio ozbiljnije s njom. Nije vie bilo sredstava za takav ivot. Uskoroe nestati sav Inesin kapital. Trebala se priviknuti na jednostavniji ivot i poeti se brinuti zakuanstvo, jer se i ovdje trailo odvie novca.Mlada je ena plakala, bunila se, jecala i vikala da je nesretna. Osam dana nije razgovarala smuem. Nakon toga je gospodin Valserres krenuo na krstarenje. Pomirili su se, a Ines jeobeala da e biti razumna i da nee toliko polaziti u drutva, vee se brinuti za Floritu koju

je do tada povjeravala dojilji, eni potenoj i brinoj, ali ne odvie pametnoj. Andre je zavrijeme svog dugog odsustva bio vrlo zabrinut pomiljajui na to to je mogla uiniti tamlada, rastrona ena koja je toliko voljela laskanja. to e se dogoditi s njihovim kapitalom,koji je ionako ve bio naet?elei zaboraviti na te brige mnogo je radio. Bio je vrlo pametan i imao velik dar zapaanja.Posvetio se prouavanju podmornica. Vjerovao je da e one pruiti veliku mogunost

Francuskoj, zemlji okruenoj s tri mora.U prvim danima braka ponekad je priao Ines o svojim planovima. Mlada je ena pokualapokazati zanimanje za to, ali je ubrzo poela zijevati. Andre je brzo shvatio da joj uasnodosauje.Otada joj to vie nije spominjao. Naprotiv, Pepita gaje paljivo sluala kad bi im dolazila uposjete. Uvijek je dolazila sama jer Otto nije mogao napustiti svoje poslove. Nju je zanimalasvaka pojedinost, ali nikada nije navaljivala kad bi opazila da Andre nije elio govoriti ni oemu.Gospodin Valserres je mislio: "Kakva teta to moja mala Ines ne nalikuje na svoju sestru!Pepita je doista ozbiljna ena. To je ena s kojom se moe razgovarati."etiri godine kasnije oficir je bio premjeten kao atae kod Glavnog taba. Ines je sa

aljenjem napustila Toulon. Brest, velika bretanjska luka, koju joj je pokazao njezin mu zavrijeme posjeta Ker-Evenu, nije joj se sviala. Andre je pak naprotiv mislio: "Koristit e joj


21/210

promjena... ovdje ima samo lakomislene prijatelje. A nee biti vie niti onih koji jojudvaraju."Jer njemu je bilo dobro poznato da su se oko Ines okupljali bezbrojni oboavatelji. Ali do tada

ju je ljubav prema muu i djetetu ouvala od prevelikih greaka.Oficir se razoarao. Mondeno je drutvo Bresta rairenih ruku doekalo Ines. Uskoro je

postalajedna od njegovih najsjajnijih zvijezda. Ponovo su se oko nje skupljali udvarai. Sve jebilo kao i prije.On joj je prigovorio, pa su se esto svaali... Ines mu je kazala mnogo uvredljivih rijei,govorila je o "svom" imetku, a na taj je nain najbolje mogla uutkati Andrea. Jedva sesvladavajui govorio joj je tada:- Dobro, upropasti svoju kerku! Ja tu ne mogu nita, ima pravo. Kad potroi sav svojmiraz, morat e se zadovoljiti mojom plaom.Ovog su se puta ozbiljno posvaali. Ines, u elji da sve zaboravi, jer je jo uvijek iskrenovoljela svog mua i dijete, poela je luaki troiti. Nije htjela traiti novac od Andrea, pa sudugovi silno narasli. Nije se brinula za to. Zabavljala se i to je bilo sve. Vee kasnije vidjetito e biti.

Gospodin Velserres pak, elei zaboraviti svoje brige, bacio se na posao. Upropastio jezdravlje zbog prenapornog rada.Godinu dana nakon dolaska u Brest oficir je dobio nalog da se ukrca na brod za Kineskomore. Bilo mu je teko otii. Bio je umoran i razoaran. Osim toga, plaio se vie nego prijeostaviti samu tu ludu Ines. Navikao se i na milovanja male Florite, draesnog plavokosogdjeteta, velikih crnih oiju. Bio je lud za njom.Ines iz ponosa nije eljela popustiti prva, pa su se hladno rastali. Florita je pak dugo plakala,objesivi se o oev vrat govorei da eli poi s njim.- Milo moje! Milo moje! - ponavljao je Andre, ljubei arko to njeno lice.Zatim je spustio dijete na zemlju i pobjegao kako ne bi izgubio hrabrost.Ines se ljutila stoje njezin mu bio tako njean prema djetetu, dok se hladno oprostio od nje. Izglupe elje za osvetom pomislila je: "Jo u se bolje zabavljati kad njega ne bude! Bar neuvidjeti njegove oi koje mi neprestano prigovaraju."Ostvarila je tu svoju namjeru. Nikada lijepa gospoa Valserres nije bila elegantnija, sjajnija ieljnija zabave. Svi su joj se divili. ivjela je kao opijena iz dana u dan, podmirujui, od onognovca to joj gaje mu slao svaka tri mjeseca posredstvom neke parike banke, najupornijevjerovnike.Mu i ena su se malokad dopisivali. Andre je prije svega elio uti novosti o Floriti. Ines paknije spominjala svoj drutveni ivot. Bilo je oigledno da se ponor meu njima jo samoprodubio.elei iskoristiti odsustvo svog mua, gospoa Valserres je, nekoliko mjeseci nakon njegova

odlaska, otputovala u Pariz nekoj prijateljici, mladoj vrlo bogatoj i otmjenoj eni. Ve

je iprije, za vrijeme jednog Andreovog putovanja, Ines boravila kod nje petnaestak dana. Ali tonije spomenula muu. Tim vie to je za to vrijeme potroila mnogo novca kojeg je posudilaod gospoe Vaneuil, a nije ga jo vratila.Ovog je puta to bilo jo gore. Ines je naruila haljine kod krojaice svoje prijateljice ikupovala najskupocjenija krzna. Julia Vaneuil ju je nagovarala na to i posuivala joj potrebannovac. Meutim, nije zaboravila zatraiti od nje priznanicu na posuene svote.- Budui gospodin Valserre ima ujaka od kojeg e naslijediti neku manju svotu, moi ete mitaj novac vratiti kasnije - govorila je.Ali posljednjih dana njena boravka kod prijateljice dogodilo se neto to je prekinulo njihovoprijateljstvo.

Neki mladi atae ambasade, koji je do tada udvarao gospoi Vaneuil, poeo se zanima zamladu panjolku. A Ines je, vrlo poaena, primala njegova laskanja.


22/210

Julia joj je poela otro prigovarati. Gorko su predbacivale jedna drugoj, nakon ega je Inesspremila svoje stvari i napustila Pariz i bijesnu prijateljicu iju e osvetu ubrzo osjetiti.Osam dana kasnije primila je nalog da plati dvanaest tisua franaka, koliko je dugovala bivojprijateljici.To je bio prvi udarac.

A inilo se kao da su se i ostali zajmodavci dogovorili. Svi su u isti trenutak traili povratnovca.Uasnutaje mlada ena pomislila: "Pisat u Andreu... On e to ve urediti, jer ja ne mogu beznjegova pristanka dirnuti u svoj imetak."Gospodin Valserres bio je predaleko. to e se dogoditi prije no to uspije odgovoriti?Zajmodavci vie nisu eljeli ekati. Osobito Julia, bijesna to joj je otela najmilijeg udvaraa.Imala je jo jednu mogunost: pisati Pepiti i zamoliti je da joj posudi taj novac.Otto Mulbach dobro je zaraivao. Njemu nee biti teko nabaviti tu svotu.Ines je odmah napisala sestri pismo, a sad je s grozniavim nestrpljenjem ekala odgovor. Aliumjesto pisma stigla je njezina sestra.- Draga sestro, dola si mi pomoi! Kako si dobra!

Pepita je bila lijepa tamnokosa ena odlunih crta lica i ivahna pogleda. Mirno je poljubilasestru a zatim joj tuno kazala:- Na alost, ne mogu ti pomoi! Ines se trgnula.- Kako to?- Otto ovog trenutka ima nekih potekoa. Ne moe se liiti ni najmanje svote. Nemogue,mila moja!Gospoa Valserre je problijedjela, jer se ponadala brzom rjeavanju svojih potekoa.Promucala je:- Nita? Ne moete mi nita dati?- Ne, srce moje... ao nam je. Uvjeravam te!Gladila je sestrinu ruku, promatrajui je zagonetnim pogledom.- Zar ti ne bi tvoji prijatelji mogli posuditi taj novac? Neki od njih su bogati.- Ve sam posudila od nekih. Drugi e me odbiti, a jo e o tome i posvuda priati.- To je tuno... vrlo tuno. Bila si tako neoprezna, uboga moja! Kako si mogla troiti tolikonovaca kad si znala da nisi bogata?- Da, znam... dobro znam! Ali Julia me nagovarala. Kazala je da e se sve to urediti... Pepita,pokuaj mi pomoi! Andre e mi prigovarati kad mu to budem morala priznati. Vie me nevoli onoliko kao prije... Kad bi vidjela ta njegova hladna pisma!- Uboga moja mala! To nije lijepo od njega, jer trebao bi shvatiti da to ne radi stoga to mueli napakostiti. Razmislit emo o svemu i pokuati pronai neko rjeenje.- Molim te, uini to, Pepita!

Prisutnost sestre utjeila je Ines. Podvrgavala se uvijek toj pametnoj i odlunoj eni.

inilo jojse i danas da e sve potekoe biti prevladane.

Neto kasnije gospoa Mulbach se ponovo pridruila sestri u salonu. Sjela je kraj njepromatrajui lijepo ureenu prostoriju i otmjenu kunu haljinu mlade ene. Zatim je zapitala:- Hoe li mi pokazati ostale sobe u svom stanu?Ines je pristala oarana pohvalama starije sestre. Ona je barem shvaala da mlada i lijepa enane moe ivjeti u skuenoj malograanskoj kui.Prije no to su ule u blagovaonicu, obje su sestre prole kroz Andreovu radnu sobu, malu,

jednostavno namjetenu prostoriju. Pepita ju je pogledala a zatim zapitala:- Tvoj mu jo uvijek mnogo radi?- Da! Dok je ovdje neprekidno neto pie, a vjerojatno to isto radi i na brodu.

Jo uvijek prouava problem podmornica? Ines je odgovorila glasom koji je odavao dosadu:Ne znam. Mora shvatiti da me to ne zanima. Kad bi na taj nain bar neto zaradio! Ne, samo


23/210

prlja papir tim brojkama i crteima. A nizato. Ines je bijesno zamahnula glavom. Pepita jeneko vrijeme utjela prije nego stoje tiho pripomenula:- Kau daje pronaao neka nova rjeenja za podmornice, tako da bi mogle postati uasnooruje... Svoj je izum ponudio Ministarstvu pomorstva koje gaje odbilo s tvrdnjom da to nijeostvarljivo.

Ines je odgovorila kao da je se to nita ne tie:- Nemam pojma.Pepita je nastavila, dok je meu prstima vrtjela mali noi za papir s Andreova stola:- Vjerujem da ga nisu shvatili. Andre nije neozbiljan ovjek. Izvanredno je sposoban i velikuenjak. Ali dijeli sudbinu mnogih drugih. Moda bi nam to trebalo biti drago. To uasnooruje moglo bi dovesti u opasnost svjetski mir. Ipak je bolje da taj izum zauvijek ostane u

jednoj od ovih ladica.Pepita je udarila po pisaem stolu. Zatim je zamiljeno poela etati sobom.- Sluaj, Ines, poznam nekog vrlo bogatog udnog starca. On skuplja planove svih novihoruja i otkupljuje ih od nesretnih izumitelja. Zatim ih unitava iz ljubavi prema ovjeanstvu.Na to je potroio ve pola svog imetka. Ako i dalje nastavi... unitit e se. Ali njemu to nije

vano.Nasmijeivi se gospoa Miilbach je dodala:- Mogla bi mu odnijeti planove svog mua. Vjerujem da bi ti mnogo platio za njih.Mlada ena se trgnula.- Misli li?- Sigurna sam u to! Koliko poznajem tog ovjeka, on nee oklijevati da uniti planove takvogoruja opasnog po ljudski rod.Gospoa Valserres je tuno primijetila:- Na alost, to nije mogue!- Ne... dakako da ih mora najprije nabaviti...- To nije teko! Moraju biti u jednom od ovih ormaria. Mislim u ovom... Andre mije daonjegov klju govorei mi prije odlaska: "U sluaju poara trebat e spasiti neke vane papireiz druge police."Pepitine su oi zasjale. Zatim je ljubazno zapitala:- Zar ih ne eli ponuditi onom starcu? Ines je oklijevajui odgovorila:- Dakako da neu.Obje su sestre zatim poele razgovarati o drugim stvarima. Ali tokom dana gospoa Valserres

je jo nekoliko puta spomenula to isto.Pepita joj je samo kratko odgovarala, pa je zatim govorila o neem drugom.Razgovarale su prije svega o tome da se Ines, koja je voljela rasko i ljepotu, nije smjela udatiza siromana ovjeka.

- A ja sam to dopustila - dodala je Pepita. - Ali ti si bila ludo zaljubljena! Tog se trenutka nebih bila mogla suprotstaviti tvojoj elji.Ines je dodala nabravi obrve:- Kako alim zbog toga! Kako alim! Sjea li se, Pepita, onog bankara iz Barcelone koji mezaprosio? Trebala sam pristati. Nije bio mlad, ni lijep, ali bih kraj njega imala sve to elim.- Ramon Abalez? Da, dobar momak. Otada je udvostruio svoj imetak. Uboga moja, umladosti ovjek ini gluposti! Ali tvoja je, naalost, nepopravljiva!Pepita je tako alila sestru usadivi u njezinu duu klicu sumnje u ovjeka koji je uinio svekako bije usreio.Kad je gospoa Mulbach neto prije veere ula u salon, nala je tamo Ines pred stolom nakojem su bili razasuti papiri puni nacrta i brojaka.

Pepita ju je zapitala:- to je to?


24/210

- Vjerojatno planovi podmornice. Ja se u to ne razumijem. A niti ti, zar ne?- Ne vie od tebe.Ipak se Pepita nagnula nad sestrino rame i poela prouavati nacrte.- Zato si ih izvadila? Andre bi se sigurno ljutio zbog toga.- A tko e mu kazati? Ti valjda nee? A zato ih ne bismo pogledali, ionako se ne

razumijemo u to. U tome nema zla.- Nema nikakvog zla, mala moja!A ivahne oi su jo uvijek promatrale kao da ele zapamtiti neke pojedinosti.Ines je kazala prezrivo slegnuvi ramenima:- Ne slue niemu. Ministar ih je odbio, zar ne?- Da, odbio ih je! To sam saznala iz sigurnih izvora.- to e onda Andre s njima?- Nita, mala moja! Sauvat e ih u arhivi, pa e ih kasnije predati kerki kao uspomenu.Na te rijei gospoa Miilbach se nasmijala. Ali Ines je ostala ozbiljna. Naslonila je lakte nastol i promatrala papire pred sobom.Nakon nekoliko trenutaka kazala je tiho:

- Misli li da bi ih onaj gospodin kupio?- Sigurna sam u to... Pa ne misli valjda...Gospoa Valserres pogledala je sestru, pa ju je umjesto odgovora zapitala:- Zna li koliko bi dao za njih?- Moda deset tisua franaka... moda vie. Inesje odgovorila sjajnih oiju:- Moda deset tisua franaka! Moda i vie! Za te uasne papire koji ne vrijede nita?- Ponavljam ti da je taj ovjek udak. eli mir po svaku cijenu. Prezire rije rat. Bogat je, anema nasljednika pa moe initi takvu ludost. Ostat e mu dovoljno sredstava za ivot.Ines je ponovno sagnula oi na planove. Zatim je apnula:- Kad bih se bar usudila.Pepita je utjela. Na njezinim se usnama pojavio mali smijeak. Gospoa Valserrespogledala je ponovo sestru uzbuenim pogledom.- Pepita, bi li ti to ponudila tom gospodinu?- Ja? Kako to moe i pomisliti? to bi rekao Andre?- Ispriat u mu bilo to... Na primjer, da ne znam nita to se dogodilo s tim papirima. Da sevjerojatno zabunio kad je pomislio da ih je spremio ovamo. Zar ne bi bilo glupo sauvati tebezvrijedne papire ako bi taj ovjek dao za njih deset tisua franaka? A taj mi je novac takopotreban.- I ja to mislim. Ali ne bih eljela preuzeti odgovornost. Ako to sazna tvoj mu, rei e dasam ti savjetovala.Ines ju je prekinula:

- Odgovornost preuzimam na sebe. Pepita, povezi me s tim gospodinom!- Zaista si se odluila?- Jesam!- Ali tvoj mu.- Mogao je napustiti mornaricu i baviti se nekim drugim unosnijim poslom. Neki od njegovihprijatelja su to uinili. Savjetovala sam mu da i on to uini. Ali nije htio ni uti za to. Buduida ministarstvo ne eli prihvatiti te planove, bar e neem posluiti.Oi mlade ene bijesno su zasjale. Crvenilo joj je obojilo obraze. Pepita je mirno primijetila:- Dobro, mila moja, napii to sama Ottu. Jer ja se ne elim mijeati u to. Objasni mu to eli.Gospodin Domingo vjerojatno je u Barceloni. Moj mu e dakle odmah moi razgovarati snjime i ubrzo ti odgovoriti.

- Dobro!I Ines, inae tako lijena kad je trebalo uzeti pero u ruke, odmah je sjela za pisai stol i napisala


25/210

poruku svom urjaku.

V

Odgovor je primilaetiri dana kasnije. Otto je pisao: "Draga sestro,posjetio sam gospodina Dominga po Vaoj elji. Kao to sam i slutio, on pristaje na kupnju.

Ali elio bi vidjeti one papire kako bi se mogao uvjeriti u njihovu vrijednost. Hoete li ihpredati Pepiti? Ona e ih donijeti ovamo, pokazati gospodinu Domingu i pisati Vam to jeodluio... Mislim da bi tako bilo najbolje. Dakako, raunajte na nau pomo. Nastojat emopostii najpovoljniju cijenu."Ines koja je grozniavo ekala to pismo, zaviknula je:- Da, da, odnesi te papire, Pepita! Nadajmo se da e ih htjeti! Ali to e biti ako oni nita nevrijede?- Vidjet emo. Otputovat u sutra. Ionako se moram vratiti Ottu. Gospoa Valserres nijezadravala sestru. urilo joj se saznati to

e stari udak misliti o papirima njezina mua.Gospoa Miilbach je otputovala nosei sa sobom rad na kojeg je Andre utroio tolikovremena... Nije ostavila sestru dugo u neizvjesnosti. Idueg tjedna Ines je primila pismo i ekna petnaest tisua franaka. Pismo je glasilo:

"Gospodin Domingo je shvatio da je Tvoj mu pronaao uasno oruje. Ne oklijevajuipristao je na kupnju tih planova koje eli unititi kako se taj stroj ne bi nikada mogao izraditi.

Ottu je uspjelo postii vrlo povoljnu cijenu zbog znaaja tog izuma.Kada se tvoj mu vrati, morat e biti spremna da ne bi to posumnjao. Ma to se dogodilo,

preporuujem ti da nikada ne spomene gospodina Dominga, jer bi to moglo imati vrloozbiljnih posljedica. Ne smije spomenuti ni to tko je posredovao pri kupnji. Nadam se da si

se sada bar donekle smirila. Zajmodavci te vie nee muiti. Pokuaj ivjeti razumno, jer Ti se

vie nee pruiti prilika poput ove.Poljubi svoju draesnu Floritu, a Tebe grli Tvoja sestraPepita Mulbach P.S. Ne zaboravi spaliti ovo pismo."

Petnaest tisua franaka! Taj starac joj je dao petnaest tisua franaka za te papire!Ines se nije mogla snai. Ali niti trenutka nije posumnjala ni u to. Pepita je dobro znalakoliko je njezina sestra neiskusna i povrna.Sva sretna, mlada j e ena unovila ek i poslala svotu koju j e dugovala gospoi Vaneuil.Podmirila je i ostale dugove. Kako joj je preostalo nekoliko stotina franaka, pomislila je: "tou s tim novcem?"Nakon kraeg razmiljanja sjetila se da joj je neophodno potreban nov eir. Najpoznatijakitniarka Bresta upravo se vratila iz Pariza pa je donijela sa sobom nekoliko novih modela.

I Ines je brzo otrala do nje.Kad se vratila kui, predali su joj pismo gospodina Valserresa. Njegov je rukopis bio potpunoizmijenjen. Andre je pisao:"Bio sam vrlo bolestan. Prevezli su me u bolnicu u Hanoj. Sad mi je bolje, pa se nadam sa use za dva do tri tjedna moi ukrcati na brod za Francusku."Prva Inesina misao bila je:"Taj ubogi Andre... bolestan je i sam... tamo daleko! A ja nisam nita znala! Zato mi nijebrzojavio?"Ali odmah zatim pomislila je:"Vratit e se! Bez sumnje e pogledati u ormar jesu li njegovi dragi papiri jo na mjestu."Mlada je ena zadrhtala.Vjerovala je da e imati mnogo vie vremena do muevljeva povratka. Svojom uobiajenomnebrigom vjerovala je da e tada jo biti dovoljno vremena razmiljati o svemu. O maloj


26/210

neugodnosti koju e sigurno proivjeti. A trebalo je sjetiti se i toga to e muu kazati. Alisada je sve to iznenada postalo tako blizu. Moda e Andre biti ovdje ve za mjesec dana.Morat e ostati mirna kad je on bude ispitivao, kad bude opazio.Ta briga mijeala se s onom koju je Ines osjeala zbog muevljeve bolesti. U dubini svog srcaona ga je jo uvijek voljela.

Gospoda Valserres govorila je samoj sebi nastojei smiriti svoju savjest:- Ono to pripada mom muu pripada i meni. Imala sam pravo. Gospoa Miilbach kojoj jejavila novost o Andreovom povratkuodgovorila joj je:"Ne mui se, draga moja mala, zbog toga to e Tvoj mu rei ili misliti. Kako bi mogao ipomisliti da bi Ti, njegova bezbrina mala ptiica, Ti koja se nikad nisi brinula za njegovposao, mogla biti zaetnik svega toga? Ne, smiri se, mila moja! Morat e proivjeti tajneugodni trenutak, ali on nikada ne bi mogao Tebe osumnjiiti. To Te mora smiriti. Morat ebez ustezanja odgovoriti na Andreova pitanja."Ove sestrine rijei umirile su i ohrabrile mladu enu.Ipak je u dubini due osjeala lagani strah kad je, primivi jednog dana brzojav svog mua,

krenula pred njega na kolodvor.Opaajui ga kako silazi s vlaka, obuzeo ju je uas. Kakva promjena! Andrea Valserresa

jedva se moglo prepoznati. Bio je mrav, ut u licu i ostario.Primijetio je uzbuenje svoje ene, pa je rekao prisilivi se na smijeak:- Promijenio sam se, zar ne?Ines gaje dugo grlila a zatim apnula:- Njegovat u te, ubogi moj! Ubrzo e se oporaviti.Florita ju je pratila. Otac je uzbueno uzviknuo:- Kako je narasla! Kako je lijepa postala!inilo se daje on bio jedan od onih bolesnika koji ponovo stjeu snagu im se vrate kui. Kaoda se vratilo malo one snage koju je bolest odnijela. I doista se iduih dana osjeao mnogobolje. Priinilo mu se kao da bi mogao potpuno ozdraviti, u stoje do sada sumnjao. Prijateljisu mu dolazili u posjet. Florita je neprekidno bila uz njega, od jutra do veeri, osim kad biodlazila u etnju sa svojom starom dadiljom, nekom seljankom iz Cevennesa koja je izgubilamua i dijete, pa je pristala slijediti Valserresove u Brest. Bila im je odana. Ines dubokodirnuta zbog izgleda svog mua, i u nekoj potajnoj elji da ispravi ono stoje uinila, nastojala

je to vie boraviti kraj njega. Odbijala je pozive kako ne bi trebala naputati Andreapokazujui mu na taj nain svoje tople osjeaje, a Andre je time bio duboko dirnut.Toliko je volio svoju Ines! Bilo mu je tako drago to se nije ohladila prema njemu!Sada je mislio: "Moda nisam znao postupati s njom. Ona je u dui dobra. Moda e mi, uzveliko strpljenje, uspjeti je izmijeniti bar malo. Osobito ako me jo voli, u to vjerujem."

Ines gaje uspjela ponovo osvojiti pa se malo po malo pretvarao u onog zaljubljenog mua kojinije svojoj eni mogao odbiti niti jednu elju.Zbog tog povoljnog razvoja dogaaja, gospoa Valserres je postajala sve mirnija u pogleduonih papira. U prvom redu, lijenik je odluno zabranio Andreu svaki rad, bar jo nekolikomjeseci. Postojala je zbog toga mogunost da dugo nee pogledati one nacrte. A kad bi to iuinio, nikada ne bi osumnjiio svoju dragu Ines, svoju "malu Ines", kao je govorio onomnjenou od nekad.A ipak se to dogodilo prije no stoje to mlada ena mogla i pomisliti. Mjesec dana kasnije,vraajui se iz jedne posjete, sukobila se u predsoblju s Andreom koji je upravo iziao iz svojeradne sobe.Zapitao ju je uzbuenim glasom:

- Ines, jesi li ti otvorila ladicu mog malog stola za vrijeme mog odsustva?Srce joj je poelo glasno udarati, pa je blagoslivljala mrak u predsoblju, jer je osjetila kako je


27/210

pocrvenjela. Iako je bila silno uzbuena, uspjelo joj je odgovoriti mirnim glasom:- Nisam, dragi moj! Nemam tamo to traiti, to dobro zna. U ormaru su samo knjige i nekitvoji papiri.- Da... ali ba su ti papiri nestali. Vrlo su vani. Gdje dri klju?- U ladici svog pisaeg stola, zajedno s onim moje kutije za dragulje.

- Jesi li sigurna da ga nisi mogla izgubiti? Nisi li moda jednom ostavila tu ladicu otvorenu?- Ne vjerujem! Ne, to se sigurno nije dogodilo. Zar sumnja da ti je to netko mogao ukrasti?- Nema sumnje u to. Posve sam siguran da sam ih ostavio tamo prije mog odlaska. Ukolikome ne vara sjeanje, koje je dosta oslabilo posljednje vrijeme, napisao sam u svoju biljenicukoju uvijek imam sa sobom: "Plan X na drugoj polici ormaria u radnoj sobi." Dakle, nisamse mogao prevariti. Ti su papiri bili tamo. Sto se dogodilo s njima? Kako su ih mogli ukrasti,ako se klju ormara nalazi u tvojoj ladici? Nikako drugaije nego s krivotvorenim kljuem...Ali kako su uli ovamo?Govorei glasom promijenjenim od uzbuenja Andre Valserre je uao u blagovaonicu. AInes, koja ga je slijedila drhteih nogu, primijetila je koliko je bio uzbuen kad se okrenuoprema njoj.

Rekla je zamuckujui:- A kako bi to bilo kome uspjelo? Ukoliko to nije bilo jednom kad nikoga nije bilo u kui.Moda jedne nedjelje?- Da... vjerojatno je bilo tako. Netko je douo za to to radim. U naoj siromanoj zemlji svevrvi od pijuna. Ti su planovi bili dragocjeni za njih.- Za njih? Za koga?Oficir je akom udario po stolu i zajecao:- Za te proklete Nijemce! Da, to su sigurno oni uinili. Sad oni posjeduju moj izum! To ebiti strano oruje protiv Francuske. To je uasno, Ines!Njegovo je blijedo lice oblilo rumenilo. Oaj mu se pojavio u oima.Ines se trgnula. to je to rekao? Promucala je:- Nijemci? To misli?- Okladio bih se u to! Za njih su planovi dragocjeni! Novi tip podmornice, bolje naoruane odsvih dosadanjih. Odbili su je u ministarstvu. Ali bih jednog dana izvrio neke promjene. Usvakom sluaju nacrti ne bi sluili nekoj drugoj zemlji.- Moda nisi dobro traio. Pogledaj jo jednom!Pola je za njim u radnu sobu, izvadila knjigu po knjigu...Njezine su ruke lagano drhtale.Zaista, nije mogla vjerovati da e joj biti tako teko lagati.- Vidi i sama, Ines, Nema ih!- Doista. Moda si ih stavio nekamo drugamo zaboravivi to zapisati.- Ne, ne, posve se dobro sjeam da sam ih vidio nekoliko dana prije mog odlaska.

Dakako, planove nisu mogli pronai.Gospodin Valserres je bio uniten. Za njega vie nije bilo sumnje: nestanak planova mogao je

biti samo djelo jednog od onih bezbrojnih njemakih pijuna koji su krstarili Francuskom.Njegov izum, plod dugotrajnih razmiljanja, koristit e neprijatelj protiv njegove domovine.Na tu pomisao nesretnik bi zadrhtao od uasa. Zatim gaje obuzela srdba. Pruajui akuprema nekom nevidljivom biu govorio je promuklim glasom:- Kad bih samo uhvatio te kradljivce, te bijednike! Da, kad bih ih uhvatio!Kad je to Ines zaula zadrhtala je i pomislila s uasom: "to bi uinio sa mnom kad bisaznao?"Nije mogla slutiti da e ga to tako pogoditi. Kako je samo mogao pomisliti da e njegoviplanovi sluiti Njemakoj? Ines je dobro znala da se toga nije trebao plaiti. Onaj udnovati

pacifist sigurno ih je unitio. Pepita je kazala.Gospoa Valserres je to neprekidno ponavljala. Ali neki udan nemir nagrizao joj je srce


28/210

usprkos svemu.Nije mogla zamisliti da bi je Pepita prevarila. Nije trebala ni pomisliti na to, iako je njezinmu bio Nijemac.Uostalom, Andre je vjerojatno pretjerao to se ticalo znaaja njegova izuma. Ministarstvo ga

je odbilo - to se toga ticalo Pepita je govorila istinu - pa vjerojatno nije ni toliko vrijedio... Pa

ako je moda i pao u ruke neprijatelju, taj se nije mogao njime okoristiti.Usprkos takvim razmiljanjima Ines nije imala mirnu savjest. Tim vie stoje primijetila kolikoje to pogodilo njezina mua. Neprekidno je razmiljao i poeo gubiti snagu koja mu se bilapolagano vraala.- Ne znam to se dogaa! - govorio je lijenik gospoi Valserres. - Toliko se oporavio nakonsvog povratka kui. Mislio sam da e mi uspjeti potpuno ga izlijeiti. Ali sada vie nita neznam... ba nita.Mlada je ena shvatila da je zabrinut zbog svog bolesnika. A grinja savjesti ju je sve viemuila.Sestra joj je pisala pisma u kojima ju je tjeila i hrabrila. Ali Ines joj je odgovarala samo vrlokratko i hladno.

Ljutila se na Pepitu to joj je spomenula onog udaka i nije je sprijeila da uini ludost... negojoj omoguila izdati mua.A osim toga sumnjala je u neto.elei pomoi muu u njegovu oaju koji ga je unitavao, mlada je ena postala prema njemuvrlo paljiva. Ponekad bi joj uspjelo zbrisati bore s njegova ela i izazvati smijeak na tomlicu obiljeenom boleu.Govorio bi joj tada, ljubei je:- Mala moja Ines, kraj tebe mogu na trenutak zaboraviti ono to me mui tako jako da to nemoe ni zamisliti!Zadrhtala je na te rijei. Jer ovjek bi morao imati doista okorjelo srce kad ne bi alio tog takodobrog i plemenitog ovjeka koji je toliko patio... zbog grijeha one koju je ljubio.Jednog je jutra gospodin Valserres uao u Inesinu sobu kad je ona sreivala pisma i raunepobacane u ladici svog pisaeg stola.- to radi danas poslije podne, mila moja? Rado bih posluao savjet lijenika i odvezao se naetnju.Nasmijeila se.- Da, dragi moj, izai emo kad ti to bude htio. Nemam nikakvih vanih poslova.- Poslat u Augustine neka narui koiju.- Dobro. Mogla bi povesti i Floritu. Mala e se radovati toj etnji. Hoemo li je povestiposlijepodne sa sobom?- Dakako!

Govorei to gospodin Valserres se sagnuo i podigao list papira koji je pao na pod sa eninastola. Sluajno gaje proitao.

Bila je to potvrda o primitku na uvanje preko zime njezinih krznenih kaputa. A bila jenavedena i njihova vrijednost.Proitao ju je dva puta. U mislima je zbrojio cijelu svotu, pa je iznenaeno pogledao enu:- Ima krzna za osam tisua i pet stotina franaka.Zadrhtala je, pocrvenjela i pokuala mu oteti potvrdu. Ali Andre se povukao. Srdba mu jezasjala u oima... Zapitao je, jedva se svladavajui, druim glasom:- Tko je to platio?Ona je kriknula branei se:- Ne, Andre, to nije ono to misli!

- Dakle, tko? Kakvim si novcem platila ta krzna?- Posudila sam ga.


29/210

- Od koga?Od Julie Vaneuil.Izgubila je tlo pod nogama, i nije vie znala to bi kazala. Brzo je ustala i izazovno gapogledala:- Zar je to vano? Sve sam uredila. Nita ne traim od tebe.

- Zar misli da mi je svejedno kako moja ena nabavlja novac za plaanje takvih izdataka?Rei e mi to si dogovorila s tom gospoom Vaneuil, za koju sam te molio da je vie neposjeuje. Bila si dakle u Parizu za vrijeme mog odsustva.Mlada ena ga je izazivala:- Da, bila sam! Nisam zarobljenica koja se ne smije micati odavde za vrijeme tvojih dugihputovanja. Julia je bila moja prijateljica i mi smo se voljele.- Bila je? Zar to vie nije?- Ne! Moe biti zadovoljan. Posvaale smo se na mrtvo.- Doista? Zar nije u tom sluaju zatraila da joj vrati novac? Ines je shvatila kako jeneoprezna bila. Ali sada je bilo prekasno.Jo je jae pocrvenjela i odgovorila:

- Nije!Andre je ustvrdio odluno:- Lae! Vidim to u tvojim oima. Lae. Ines! Dug je plaen. Kako? Ovog puta gospoaValserres nije odgovorila. Stisnuvi usneodvratila je pogled od Andrea. Oficir ju je uhvatio za ruku.- Govori! Kako si to platila? elim to znati. Imam pravo saznati kako si nabavila taj novac.- Ne, nita ti neu rei! Ostavi me na miru!Izvukla je svoju ruku iz Andreove i okrenula se prema svom pisaem stolu.Gospodin Valserres je procijedio:- Moram to saznati!Iziavi iz sobe pao je u naslonja, jer se iznenada osjeao vrlo slabo.Obuzimala gaje slabost pri najmanjem uzbuenju. Stoje mogao misliti o tom dogaaju? Zato

je Ines tvrdoglavo neto skrivala? Zato nije htjela odgovoriti na njegova pitanja?"to je uinila? Kako je mogla nabaviti toliki novac?" To se oficir neprekidno pitao. Sjeo jeza svoj pisai stol, naslonivi glavu na ledene ruke.Je li novac posudila? Ali, od koga? I zato to nije htjela priznati? Zar joj je trebao vjerovatikad je odbacila njegove sumnje? inila mu se dosta iskrenom. Ali neke su ene vjetekomedijantkinje!Tog je trenutka netko pokucao na vrata njegove sobe a Andre Valserres zauo je djeji glasi:- Oe, mogu li ui? Odgovorio je:- Da, mila moja!

Vrata su se otvorila i u sobu je ula mala djevojica u pratnji svoje dadilje Augustine.Florita se bacila u oev zagrljaj:

- Oe, htjela bih ti pokazati lijepu ogrlicu koju mi je poklonila teta Pepita.Prinijela je ruku vratu i dohvatila ogrlicu od sitnih bisera.- Lijepa je, mila moja!Podigao j e ruku i poloio j e na zlaane kovrice koj e su uokvirivale to draesno lice.Augustine primijeti:- Ne vuci tako ogrlicu. Bude li je rastrgala, gospoa Mulbach nee biti oduevljena.Gospoa Mulbach...Zato ga je iznenadno spominjanje tog njemakog imena tako pogodilo?Rekao je njeno maknuvi dijete od sebe:

- A sada poi s Augustinom, drago dijete. Moram pisati. Do vienja! Nai emo se kodobjeda.


30/210

Dijete gaje poslualo i izilo iz sobe, nakon to ju je otac toplo poljubio.Andre je ponovo naslonio glavu na ruke. Mulbach, njegov urjak... Nijemac!Nije ga dobro poznavao. Za vrijeme svojih zaruka susreo se s njime pet, est puta. I to je bilosve. Otto Mtilbach bio je lijep ovjek, pametna izgleda. Bio je vrlo ljubazan s gospodinomValserresom. Usprkos tome nije Andreu bio drag. Pripisivao je to svojim patriotskim

osjeajima.Otto Miilbach... Pepitin mu!Pepita je boravila ovdje krajem oujka. Proboravila je nekoliko dana kraj Ines. Ona mu je tosama ispriala. A planovi su nestali!Oficir je ustao, smrtno blijed, drui cijelim tijelom.- Ne, ne! Samo to ne! Ta uasna pomisao! Ines je prodala planove Mulbachu! Nijemcu! Ne,to je bila ludost! Uasno je bilo i pomisliti na to.Uinio je samo nekoliko koraka, a zatim se pridrao uza naslon stolice jer njegove noge vienisu imale snage.Ali taj novac! Novac za koji mu nije htjela rei odakle joj. Morao je to znati! Da, to je morao!Odvukao se prema njezinoj sobi i uao.

Ines je plakala sjedei u naslonjau. Brisala je suze i jecala.Gospodin Valserres zapitao ju je tvrdim glasom:- Koliko je Mulbach platio za moje planove?Mlada se ena naglo trgnula, a rupi joj je ispao iz ruke. Problijedivi na smrt pogledala jemua i pokuala neto kazati.- Ja... to hoe?Rijei su joj zastale u grlu kad je primijetila uasan prezir i ludi oaj na Andreovu blijedomlicu.- Bijednice! Bijednice! To je dakle skrivao tvoj Judin poljubac... krau...izdaju...Muklo je zajecala:- Andre!- Da, dok sam obavljao svoju oficirsku dunost povjerivi ti ast ovog ognjita i brigu za naedijete, dok sam patio... dok sam tamo daleko umirao... ti si izdala moju domovinu... a i tvojusteenu naim brakom...- Andre, nisam znala! Uvjeravam te! Vjerovala sam... Ustala je, drhtala i sklopila ruke.Ali on ju je odgurnuo od sebe.- Odlazi, prokletnice! Prokletnice! Poi svojim suuesnicima! Moe im kazati da si ubilafrancuskog oficira.Prinio je ruku elu, promucao je jo nekoliko rijei... a zatim iznenada pao na sag.

VI

AndreValserres umro je sat kasnije, a da prije toga nije doao k svijesti.Ines ga nije naputala... Kleala je kraj njegovog kreveta, kamo ga je posluga odnijela, ipromatrala ga oajnim pogledom.Krei ruke. S vremena na vrijeme apnula bi umiruem u uho:- Nisam znala. Oprosti mi, moj Andre.Da li ju je uo? Da lije shvatio? To nitko nije mogao znati.Augustine je obavijestila dvojicu najboljih pokojnikovih kolega i enu nekog pomorskogporunika, prijateljicu gospoe Valserres. Dotrali su do kreveta umirueg. Gospoa Samsonsilom je odvela Ines iz sobe, jer je to ova neprekidno odbijala. Polegla ju je u susjednu sobu.Tek to se nala u postelji, mlada ena dobila je uasan ivani napadaj. Nakon toga je pala uneku vrst obamrlosti iz koje ju je trgnuo sestrin dolazak. Gospou Mulbach pozvali subrzojavom. Stigla je u pratnji svog mua kako bi se pobrinula za sve potrebno oko sprovoda.


31/210

Kad se Pepita pojavila na pragu sobe, Ines, koja do tada nije kazala niti jednu jedinu rije,uspravila se na krevetu i pruila ruku prema sestri. Oi su joj bile pune uasa:- Ti, ti! Odlazi Odlazi! Nikada te vie ne elim vidjeti! Pepita joj je ipak poela prilazitigledajui je zabrinuto.- Mala moja Ines...

- Odlazi! Odlazi! Ti si ubila mog Andrea! Mog ubogog Andrea! Prevarila si me! Planovi subili za Njemaku. Prokleo me. On...Jecaj je guio njezine rijei.Pepitaj e trenutak nepomino zastala nasred sobe, vidljivo uznemirena. Ipak se snala, pa jeponovo pokuala uhvatiti Ines za ruku. Ali mlada ju je ena izvukla.- Ostav

Delly Miriam -Tajna Ker-Evena I- II

Documents

Transcript of Delly Miriam -Tajna Ker-Evena I- II