M. DELLY PROKLETSTVO

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE PUCKA KNJIŽNICA UREDNIK PERO BUDAK NASLOV ORIGINALA MALEREYNE TISAK CGP DELO, LJUBLJANA 1977. PREVELA S FRANCUSKOGA ŠONJA RESETAR NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE ZAGREB 1977

PRVI DIO

I Mali gradić Rocamore bio je smješten na nekoj stjenovitoj litici uzdignutoj nad mirnim, bistrim vodama rijeke. Vrbe i hrastovi naginjali su se nad vodu. Još je postojao dio starih zidina, koje su nekoć okruživale donji grad. Tu su se izdizala i dva tornja zvana Vrata satova. Stare palače i crkve polu-romanske a polugotske, i lijepi nadsvoñeni trijemovi nadživjeli su borbe meñu vlastelom, vjerske ratove i revolucije. Ako se moglo vjerovati arheolozima, ovdje se nekoć nalazio rimski grad. Jedan je od njih čak tvrdio da se ispod grada nalaze podzemni hodnici u koje su se za vrijeme opsada sklanjali stanovnici Rocamorea, a da bi se tu vjerojatno našli i tragovi prethistorijskih bića. No nitko se u gradu nije zanimao za tu davnu prošlost. Stanovnici Rocamorea voljeli su svoje staro kamenje, svoje bogate vrtove pune voća i cvijeća, pa nisu nikada ni odlazili odavde, a ukoliko to i jesu tada samo na vrlo kratko vrijeme. Uostalom, njihov život, u toj sredini devetnaestog stoljeća, nije se mnogo razlikovao od onog njihovih predaka iz ranijih stoljeća, osim što su oni ponekad željeznicom odlazili u Perigeuex, i mnogo rijeñe na nekoliko dana u Pariz ili Bordeaux. U ulici Fontaines uzdizala se jednokatna vrlo velika palača s visokim krovom. Njezini su temelji potjecali još iz početka srednjeg vijeka. Tako se govorilo. Na debelim zidovima zgrade stoljeća nisu ostavila nikakav trag. Na vratima se još uvijek nalazio teški brončani bat u obliku glave bradatog čovjeka, a nešto dalje su se nalazila neka manja vrata nabita čavlima, kojima je neka marljiva ruka podala sjaj. Tu su palaču nazivali kućom Malereyno-vih. Ona je pripadala obitelji čije se porijeklo gubilo u maglenim daljinama. Jednog dana, negdje oko godine tisućute, stigao je u ovaj kraj neki čovjek s djetetom na rukama. On je došao s obala Dunava gdje bijaše oženjen kraljicom neke barbarske države. Ta okrutna žena namjeravala ga je ubiti, pa je on pobjegao sa svojim sinom. Kad je mališan odrastao, ispoljio je zlu narav svoje majke. Nazvali su ga »sinom zle kraljice«(Ime izvedeno iz naziva »Zla kraljica« (Malereyne) - Nap. prev.), pa je ime Malereyne postalo imenom njegove obitelji. Ti Malereynovi su tokom godina stekli veliki imetak trgovinom, bogatim ženidbama i unosnim poslovima s vojnicima pljačkašima gradova. U Rocamoreu je ta obitelj već stoljećima obavljala mnoge ugledne dužnosti. Još i danas je obitelj Malereyne najuglednija obitelj tog malog gradića. Kuća u ulici Fontaines dijelila se na dva dijela. U jedan se ulazilo kolnim ulazom, i tu je stanovala gospoñica Victoire Malereyne, s udovicom svog najstarijeg nećaka Augustina i njenim sinom. Drugi je dio pripadao drugoj grani obitelji, Malerevnovima iz Corbaca, nazvanim po nekom posjedu u Saaru, kojeg su imali u vlasništvu od VI stoljeća. Dakle, u tom drugom dijelu kuće živio je gospodin Jerome de Corbac sa svojom ženom Fanny, koja je bila roñena Carsignan i pripadala nekoj vrlo staroj obitelji iz Rouergue. Tog se svibanjskog jutra godine 1872. začuo snažan udarac bata po vratima. Sluga Jude otvorio ih je i mirno kazao: - Ah! To ste vi, gospodine David! Jude se nikada nije ničemu čudio. Imao je mirno lice, neizražajne oči bez trepavica i veliko golo čelo. Služio je Malereynovima već četrdeset godina. Slušao je sve naredbe gospoñice Victoire, dok na udovicu njena pokojnog nećaka Augustina Malereyna nije obraćao pažnju. - Da, to sam ja, Jude! - rekao je pridošlica. Bio je to mlad onizak čovjek, ali vitak i vrlo elegantan u putnom odijelu. Njegove živahne oči promatrale su slugu s ironijom. - Ima li što novo? Moja tetka još uvijek čvrsto drži uzde u rukama? - Gospoñica je uvijek ista. Rekavši to, s velikim poštovanjem, Jude se sklonio s vrata kako bi propustio mladića. - Donesite mi nešto za jelo, Jude! Nisam još doručkovao. - Dobro, gospodine! Gospodin Denys je u blagovaonici. Na te riječi Jude se povukao. David Malereyne se popeo nekoliko stepenica i ušao u nad-svoñeno predvorje. Iz predvorja su vodile široke kamene stepenice bez saga. Otvorio je s lijeve strane vrata i ušao u blagovaonicu. Ona je bila prostrana. Tri velika prozora gledala su na vrt. Ispred velikog hrastovog stola sjedio je dječarac od oko deset godina. Ustao je i prišao Davidu. - Dobar dan, ujače! David ga je uhvatio za ruku i nasmiješio mu se promatrajući njegove lijepe sive, zamišljene oči. - Zar se ne čudiš što me vidiš, Denys? Ta rekao sam da me dugo neće biti ovdje. - Sestrična Fanny kaže da se kod vas nikada ne može znati što ćete iznenada odlučiti.

Lagano rumenilo obojilo je svijetli Davidov ten. - Kako je sestrična Fanny? - Bila je bolesna, ali sad joj je dobro. A i djevojčice su zdrave. - Djevojčice? - Da, blizanke. Sad im je dva mjeseca. Vidjet ćete kako su zgodne. - Ah! Blizanke ... Da, zaista ... David je potpuno nesvjesno sjeo. Pred njim se na velikom hrastovom stolu nalazila samo prazna šalica. Kroz otvoreni prozor prodirao je gotovo hladan zrak. - Želite li da ga zatvorim, ujače? - zapitao je Denys. - Ne, ne, naučen sam na to .. Je li sestrična Fanny zadovoljna? - Vrlo! No čini se da je bratić Jerome želio sina. Bora na Davidovu Čelu postala je dublja. Usta su mu se zgrčila. - On nikada nije zadovoljan ni sa čime ... A ipak ... Fine crte njegova lica načas su se zgrčile. Počeo je nervozno udarati prstima po stolu. - Zar je ovdje? - Ne, on je u Corbacu. Nešto nije u redu. David je ironično zafučkao. - Kao obično. Nemojmo se tome čuditi... Jude mi je kazao da je kod vas sve u redu. - Nije, ujače! Majka je bila bolesna, i još se uvijek ne osjeća dobro. Liječnik kaže da bi morala poći na oporavak u Capvern u Pirineje. Ali tetka Victoire to smatra nepotrebnim. - Ah! Ah! Važnije je njeno mišljenje od liječničkog. Od svih drugih ... David se tiho nasmijao. - Jetra tvoje majke zacijelo nisu stradala zbog preobilne hrane. Sto se toga tiče, ne postoji nikakva bojazan ... Ali, niti ti baš dobro ne izgledaš, mali moj! Promatrao je to dječačko lice, koje je toliko nalikovalo na njegovo. Crte lica bile su jednako tako fine. Pričinjale bi se gotovo ženskastim da nije bilo čvrste brade i usana koje su odavale snažnu volju. Razlikovao im se jedino pogled. Kod ujaka je bio ponekad gotovo tvrd, iako vrlo živahan, dok je onaj dječaka bio sanjarski i blag. - Ja se ipak dobro osjećam, ujače! Tetka Victoire smatra moje zdravlje takvim da me može slijedeće godine poslati u internat. Tog su se časa otvorila jedna vrata i na pragu se pojavila neka dosta niska žena. Njezino lice, sa još uvijek napetom i svježom kožom, sačuvalo je tragove nekadašnje ljepote bez draže-sti. Sijedu kosu skrivala je kapica od crnog tila, ukrašena sivom vrpcom. Nosila je crnu vunenu haljinu, s ovratnikom od finog bijelog platna,, a preko nje svilenu pregaču. O pojas te pregače objesila je svežanj ključeva. David se digao, prišao joj, poljubio debe-Ijuškastu ruku koju mu je pružila i kazao: - Eto, vratio sam se, tetko ... - Zašto si se predomislio? Otputovao si na godinu dana, a vraćaš nam se već za šest mjeseci. Njezin je glas bio suh, a pogled hladan. David je spustio pogled pred njenim ledenim, modrim očima. Osjećao se jednako tako neugodno kao nekad dok je još bio, dječak. Njemu je uvijek bilo neugodno susretati tetku Victoire. - Zar mi prigovarate što sam se ranije vratio kući, tetko? - Tu kuću ti baš tako žarko ne voliš. Sigurno si imao razloga zašto si se vratio. David je lagano zadrhtao. Spustio je pogled. Gospoñica Victoire je dobro zapažala, pa je pred njom bilo teško skrivati neku tajnu. - Kakvog bi još razloga mogao imati, tetko? Putovanje me počelo zamarati... - Već je i vrijeme. Iako se moram zapitati, čime ćeš se ovdje baviti... Jude mi je rekao da nisi doručkovao. - Tako je. Užasno sam gladan. - Nanon će ti donijeti mlijeka. - I nešto za pojesti, tetko! Jučer sam loše večerao na kolodvoru u Dijonu. - Nema ništa. Morat ćeš pričekati jedanaest sati. Mala dijeta ti neće naškoditi... De-nys, ne zaboravi, jutros imaš sat crtanja. - Da, tetko, neću zaboraviti. Gospoñica Victoire je izišla, a odmah zatim pojavila se neka žena četrdesetih godina, svijetle kose i ptičjeg lica. Njezino mršavo tijelo obavijala je preširoka stara siva haljina, zaštićena crnom vunenom pregačom. Nosila je mali po-služavnik i stavila ga na stol govoreći:

- Dobar dan, David! On je rastreseno odgovorio: - Dobar dan, Nanon! Pogledao je poslužavnik. Zatim je prihvatio ručku malog srebrenog vrčića. - Zar mi dajete samo tako malo mlijeka? - Nije ga više ostalo, David! Njezin jednoličan glas i odviše svijetle oči odavali su krajnju nezainteresiranost. - Zar nema kave? - Ni nje više nema. David se nasmijao. - Tetka Victoire ima pravo. To je potpuna dijeta. Ova kuća sigurno neće propasti... No, što možemo! Ponovno je sjeo i natočio mlijeko u staru porcelansku šalicu i stavio u nju komadić šećera. - Vjerojatno nije preostao ni komadić kruha? - zapitao je ironično. - Tako je. Clemence još nije pošla u pekarnicu. - Dobro! Pekarnica se nalazi dva koraka odavde, pa je mogla poći po nekoliko žemičaka za izgladnjelog putnika. - Moja sestrična to nije naredila. Izrekavši to, Nanon je izišla na vršcima prstiju iz sobe. Njezini koraci se nikada nisu čuli. Ona je bila kćerka neke sestrične Malerey-novih, koja se udala, protiv volje svoje obitelji, za nekog profesora glazbe. Sa dvanaest godina Nanon je ostala siroče i Malereynovi su je prihvatili. Ona je bila ponešto zaostala, bar je tako gospoñica Victoire tvrdila, ugledavši ustrašeno, dršćuće dijete, koje se jednog dana pojavilo pred njom. Taj teret, koji ju je od tog dana pritiskao, nije dopuštao da se razvije njena, ionako mala inteligencija. Neprekidno se plašeći, Nanon je poput automata, s priroñenom spretnošću obavljala zadatke koje joj je davala gospoñica Malereyne. No, od nje se nije nikada moglo tražiti da sama nešto učini. David Malereyne je uzdahnuo miješajući svoje mlijeko. - Ne može se zaista tvrditi da čovjeka ovdje primaju kao izgubljenog sina! Što tetka Victoire namjerava učiniti sa svim tim novcem kojeg neprekidno štedi? Tebi neće trebati, jer si i bez toga dovoljno bogat, Denys! Dakle, što? Dohvatio je šalicu, ispio je na jedan gutljaj, obrisao usne malim ubrusom od finog platna, a zatim stao lupkati rukom o stol. Denys, koji ga je zamišljeno slušao, trgnuo se. - Kazao sam, mali moj, da je škrtost naj-užasniji od svih grijeha. - Imate pravo, ujače - odgovorio je ozbiljno dječak. - Obećajem ti da ja nikada neću biti škrt. David mu je dobacio podrugljiv smiješak. - Zar ti nisu u vezi toga već dali dobre lekcije, i kazali neka ne oponašaš mene, rasipnika? Denys se nasmiješio finim, pomalo zlobnim smiješkom. - Naravno, ujače! No, mislim da ste u pravu što ne čuvate u blagajni sav svoj novac, a da on nikome ne posluži. - Tako je! Ti si pametan! Ipak bar netko ovdje razumno govori. Kaže se: dječja usta govore istinu. David se nasmijao. Ustao je. - A sada u »Okrunjenog lava«. Popit ću šalicu čokolade i nešto pojesti. Možeš to reći tetki Victoire, ako te zapita gdje sam.

II Julien Malereyne je bio čovjek jake volje. Ipak ga je u tome nadmašila njegova sestra Vic-toire. Tako je to bilo već od njihova djetinjstva, a i sada, kad je već bio zreo čovjek, nije mogao donijeti nikakvu značajniju odluku, ne upitavši prvo sestru za savjet. Zbog toga je i svom sinu Augustinu, osim dijela kuće u ulici Fontaines, ostavio veći dio svog imetka. Drugom sinu, Davidu, ostavio je samo ono što mu je po zakonu pripadalo. Jer David se nikada nije htio pokoriti despotskoj volji svoje tetke, a to mu ova nije mogla oprostiti. Gospoñica Victoire upravljala je ovom kućom kao prava gospodarica. I to već skoro četrdeset godina. Ona je držala ključeve ormara, a udovica njezina nećaka Augustina nije imala pojma o tome koliko rublja, srebrnine i porculana oni skrivaju. Nije više bilo onih svečanih večera koje su se nekad prireñivale. Sada.su- se samo jednom godišnje, na Božić, sastajali u kući najotmjenije obitelji gradića. Tom prilikom ona nije žalila troškova. Trebalo je potvrditi sjaj obitelji. Za ostale dane u godini postojali su stanoviti propisi za vrijeme jela. Juda, u crnom prsluku i bijelim rukavicama, posluživao bi

dobro spremljeno ali količinski skromno jelo na srebrenim poslužavnicima. Na čelu stola sjedjela bi gospoñica Victoire, u crnoj svilenoj haljini s kapicom od crnih čipaka. Njoj nasuprot sjedio bi njezin nećak David, a kad njega nije bilo, mali Denys. Na drugi udarac zvona Victoire je ušla u blagovaonici. Kraj prozora je David razgovarao sa svojom snahom, gospoñom Josephe Male-reyne dok se njen sin Denys malko dalje igrao s malom mačkom. - Ostavi tu životinju, dijete! Izbaci je. Već sam ti, mislim, govorila kako ne želim da ona ulazi ovamo. Glas je zvučao zapovjednički, ali ipak malko blaže nego kad bi gospoñica Victoire govorila s nekim drugim. Denys je bio jedino biće za koje je ona osjećala neku nježnost. Jedino prema kome je pokazivala bar malko obzira. Sjeli su za stol, a Juda je poslužio povrće s nekoliko tankih komadića mesa. Nanon je, šuteći, ušla i sjela. Gospoña Josephe Malereyne, koja je sjedjela s desne strane svog šurjaka, pogladila je nesvjesno ukras od bijelog tila na svojoj udovičkoj haljini. - Zašto ne jedete, Josephe? - prigovorila joj je gospoñica Victoire. - Ne mogu, tetko! Ponovno sam imala noćas napadaj žući - odgovorila je ova nježnim i umornim glasom. - Ne brinite, to će proći samo od sebe, ma što kazao taj magarac Brillon. Bit će najbolje da držite dijetu. To sigurno koristi u takvim slučajevima. - Bili biste presretni kad bismo svi mi morali držati dijetu, draga tetko - primijetio je sarkastično David. - To je izvanredan lijek - odgovorila je samouvjereno gospoñica Victoire. - To je mnogo korisnije od lijekova. To je baš ono što je Jo-sephi potrebno. David je sumnjičavim pogledom promatrao mladu mršavu ženu, pomalo žućkaste boje kože. Usprkos svom egoizmu žalio ju je, potajno je ipak optužujući zbog toga što se nije mogla oduprijeti volji gospoñice Victoire Malereyne. Juda je stavio pred Denysa krilo pileta. Dijete je dobivalo naročito pripremljenu hranu. On je pogledao majku, a zatim je podigao oči prema gospoñici Victoire. - Možda bi majka mogla pojesti malko piletine, tetko? Ja ću jesti ono što jedu i svi ostali. - Liječnik ne savjetuje meso za nju. - Ali savjetuje boravak u Capvernu - primijetio je David, režući tanki goveñi odrezak. - Tko ti je to kazao? - zapitala je gospoñica Victoire. - Denys. No, čini se, tetko, da vi to smatrate nepotrebnim. - Tako je. Josephe će se moći i ovdje izliječiti bude li držala strogu dijetu. Brillon svakoga nagovora na putovanje. Prošle je godine htio poslati gospoñu Lechatel u Bourbonne. No, ona je to odbila, pa se sada ipak ništa lošije ne osjeća. - Tetko, ona je vrlo bolesna i otputovat će u Bourbonne, čim liječilište bude otvoreno. To mi je jučer ispričao Leon. Denys je to izrekao svojim mirnim glasom. Gospoñica Victoire je lagano nabrala svoje tanke plave obrve. - To se tiče samo nje. Ako želi potrošiti svoj novac na putovanje i beskorisno liječenje ... Jude, recite Clemencei da je stavila odviše maslaca na povrće. Liječnik je gospoñi Jo-sephi dopustio samo vrlo malo maslaca. David se nasmiješio. - Sto će onda jesti ta uboga Josephe? - Ne brini, neće umrijeti od gladi. Uostalom, ona i nema teka. - To je istina - odgovorila je umorno mlada žena. - To nije razlog da se čovjek svemu tako repusti, draga moja ... Jude, molim vas malko ruha! Gospoñica Victoire bacila je pogled na kozaricu s kruhom, koju je sluga ponudio Davidu. 1 ponovno je nabrala obrve, primijetivši da je njen nećak dohvatio dva komada kruha. Ipak nije ništa kazala, već je stala rezati meso. Nastala je dosta duga tišina. Zatim je Josephe zapitala svog šurjaka: - Znate li da Fanny ima dvojke? - Denys mi je to rekao. - Oduševljena je time. No Jerome baš nije. On je želio sina. Začuo se suhi glas gospoñice Victoire: - Te će djevojčice biti uboge sirotice, jer način na koji žive njihovi roditelji mora ih odvesti u propast. Corbac ništa ne donosi otkada se Jćrome njime bavi, a Fanny troši bez razmisli ;i nj a. Neprekidno

prireñuju prijeme i večere. Pa tek toalete i neprekidna izmjena namještaja... To je prava propast za tog ubogog Jeroma koji se oženio siromašnom ženom. - Pretpostavio je ljepotu novcu - pripomenuo je David. Njegova su se usta stegla, a kapci su, na trenutak, sakrili njegov pogled. Gospoñica Victoire je laganom kretnjom izrazila svoj prezir. - Kako pametno! Osim toga, lijepe su žene obično koketne i lakomislene. Ja se ne bih pouzdala u Fanny. Josephe joj je plašljivo prigovorila. - Tetko, ona je tako poštena i ispravna! Meñutim, spustila je oči, susrevši ledeni pogled gospoñice Victoire Malereyne. - Sto vi već znate o tome? Ja mogu bolje prosuditi od vas. I stoga ponavljam: Fanny je žena u koju ne treba imati povjerenja ... David, ne razbacuj se kruhom, molim te! David je ispustio kuglicu kruha, koju je držao meñu prstima. Gospoñica Victoire je nastavila, gledajući ga pažljivo: - Mislila sam da namjeravaš u Škotskoj slikati. - Doista, ali nisam imao inspiracije. Stoga sam se vratio u moj dragi Rocamore. Zar vam to nije drago, tetko? Gospoñica Victoire nije odgovorila, samo je neprekidno promatrala svog nećaka koji je, osjetivši nelagodu, odvratio svoj pogled. Juda ih je poslužio kremom. Svaki je dobio žličicu. Budući da gospoña Josephe Malereyne nije smjela jesti jaja, dobila je marmeladu spremljenu od posljednjih zimskih jabuka koje su se već počele kvariti. Nekoliko keksa nadopunilo je taj obrok, koji zaista nije bio obilan. Dignuvši se od stola, David je šapnuo svojoj snahi: - Doñite u četiri sata do Gustineta. Pronaći ćemo nešto što se neće protiviti vašoj dijeti. Gustinet je bio najbolji slastičar u gradu, pt je David često odlazio k njemu kad bi boravio kod kuće, da utaži svoju glad. Pošao je u vrt i zapalio cigaretu. Taj vrt kuće Malereyne prostirao se sve do litice nad rijekom. Bio je sjenovit, pa cvijeće nije dobro uspijevalo. Gospoñica Victoire se nije brinula za to, jer je cvijeće smatrala nepotrebnim luksuzom. Jude je uz pomoć Nanon čistio aleje i uzgajao nekoliko blijedih ruža, koje su uspijevale živjeti i bez sunca. Posve je drugačiji bio susjedni vrt pun najraznovrsnijeg cvijeća. Izmeñu dvaju redova stupova, obraslih bršljanom, nalazio se mramorni vodoskok. David se približio ogradi i počeo promatrati vrt. Bio je prazan. No tlo njegovih je ušiju dopirao zvuk razgovora. Krenuo je u dno vrta. Grickao je cigaru za-boravivši je pripaliti. Na njegovu se čelu ukazala duboka bora. Prošao je kraj starog kamenog stola, koji se nalazio usred neke male terase i naslonio se na kamenu ogradu. Na dnu kamene litice polagano je tekla rijeka, obasjana suncem koje se ovog trenutka pomolilo iz oblaka. Na drugoj obali rijeke smjestilo se seoce čije su se kuće isticale izmeñu šarenih vrtova. Još više se prema horizontu pružala hrastova šuma. David je zamišljeno promatrao poznati krajolik. Uvijek bi ponovno osjetio zadovoljstvo kad bi ga nakon dugog putovanja iznova ugledao. Volio je boraviti u Rocamoreu, ali bi se dosañivao zbog pomalo uspavane atmosfere tog malog gradića. Da se i ne govori o nesporazumima s tetkom Victoire, koji bi sami po sebi bili dovoljan razlog da on napusti dom svojih predaka. - Ta draga tetka naslijedila je sigurno karakter one zle kraljice - rekao je on jednog dana, pola u šali a pola ozbiljno, Fanny de Corbac. Fanny je to potvrdila jer nije voljela gospoñicu Victoire Malereyne. Nije joj naime izbjeglo njezino neraspoloženje prema njoj. A David, koji je želio provesti godinu dana u Engleskoj i Škotskoj kod svojih prijatelja, ipak se vratio nakon šest mjeseci. Ono što se ovdje nalazilo, neizmjerno ga je privlačilo. Maknuo se s ograde i bacio cigaru. Vraćajući se prema kući, činilo se kao da nastoji svladati uzbuñenje. Kraj kuće je našao Denysa koji je sjedio za stolom i nešto crtao. David je stao kraj njega i promatrao njegov rad. - Nije loše. Nadaren si. - Hoćete li mi davati savjete, striče David? - Koliko god budeš htio. Doviñenja., mali moj! David je pošao u prvi kat. Nije ušao u svoju sobu. Pošao je niz hodnik, koji nije bio dovoljno

osvijetljen, budući da su prozori bili smješteni previsoko, pa je otvorio vrata na njegovu kraju i našao se u sličnom hodniku s mnogo vrata. Kroz jedna od njih, koja su bila poluotvorena, on je začuo tiho pjevušanje. David ih je otvorio i ušao u neku veliku sobu. Kraj dviju kolijevki ukrašenih ružičastim muslinom sjedjela je neka mlada žena s bijelom kapicom i plela. Prekinuvši posao, ona je začuñeno pogledala pridošlicu. - To su blizanke, zar ne? - kazao je David. Približio im se i pogledao njihova mala lica sa zatvorenim očima. - Kako se zovu? - Allys i Franceline, gospodine! - Vi ste bez sumnje njihova dadilja? - Da, gospodine! Vrlo su lijepe, zar ne? - Vrlo ... Gdje je gospoña? - U salonu s gospoñom Bruans. - Ah, i gospoña Bruans je ovdje? Davidovo lice je odavalo nezadovoljstvo. Napustio je sobu i stigao do kamenitih stepenica, nalik na one u susjednoj kući, samo su bile pokrivene sagom tople crvene boje. Prošavši kroz predvorje, ukrašeno starim škrinjama i stolicama, on je polagano otvorio vrata iz kojih su se čuli ženski glasovi. Pred njim se nalazio veliki salon, namješten najmodernijim pokućstvom ukrašenim broncom i presvučenim svilom živahne zelene boje. Tu su se nalazili mali stolovi, stalci s vazama i kipovima, te mnogo različitih ukrasnih predmeta. Dva velika paravana stvarala su u toj velikoj sobi intimnije kutke. Zaokrenuvši iza jednog David se našao ispred dviju mladih žena koje su sjedje-le za stolom na kome je bila poslužena kava. Jedna od njih se trgnula i lagano pocrve-njela. . - Vi, David? Već ste se vratili? Njezin je glas pomalo drhtao. - Već? To baš nije jako ljubazno, Fanny! David se nasmijao. To je bio pomalo prisiljeni smijeh. On se naklonio i time pozdravio drugu ženu. Zatim je poljubio ruku koju mu je Fanny pružila. Fanny je nastavila: - Govorili ste nam o slikama koje namjeravate naslikati u Škotskoj. - Nije mi uspijevalo. Kazao sam svojim prijateljima Mac Burlanovima: »Vratit ću se slijedeće godine.« I eto ... stigao sam. Nešto je izazovno bilo u njegovu glasu i pogledu kojeg je uputio gospoñi Corbac. Ova je na trenutak spustila kapke iznad svojih lijepih modrih očiju, koje su naročito dolazile do izražaja zbog njezine crne svilenkaste kose. Druga mlada žena, takoñer crnka, sivih očiju, zaviknula je: - Stanovnici Rocamorea nikako se neće moći naučiti na vas, gospodine! Čula sam kako govore da se pojavljujete uvijek samo na vrlo kratko vrijeme poslije dugog izbivanja. Ne čudite se stoga što smo iznenañene. Nemojte se uvrijediti zbog toga. David se ponovno nasmijao. Ovaj put iskrenije. - Riječ »uvreda« je malko presnažna. Osim toga, na to nemam ni pravo, što ste vi vrlo dobro primijetili, gospoño! David Malereyne je bio pravi svjetski čovjek. Na svojim putovanjima on se uvijek kretao II najboljem društvu. Smatrali su ga vrlo privlačnim, bilo je ugodno razgovarati s njime, pa je i svima u Rocamoreu bilo žao što nije češće ovdje boravio, kao što ga je uvjeravala gospoña Bruans, kraj koje je sjeo nasuprot Fanny. Gospoña Corbac naručila je čaj za njega. Nakon toga je zašutjela i nervozno vrtjela meñu prstima opasač svoje elegantne haljine. Gospoña Bruans ispitivala je Davida o Škotskoj, a on joj je odgovarao ljubazno, no pomalo rastreseno. Ponekad bi se nestrpljenje pojavilo u njegovim očima. A zatim zadovoljstvo, kad je mlada žena izjavila dignuvši se: - Moram vas sada napustiti, draga prijateljice! Obećala sam svojoj sestrični da ću je danas poslije podne posjetiti. Ali Fanny se počela buniti: - Imate još mnogo vremena! Gospoñica Romien nikada ne izlazi. Naći ćete je i kasnije kod kuće. Davidovo lice se ponovno zamračilo. Šuteći je prepustio gospoñi Bruans razgovor. Ona je neprekidno pričala, bez svake zlobe. Fanny joj je jedva odgovarala. Činilo se kao da je nervozna i njezin je pogled izbjegavao Davidov.

Kad je začula da sat otkucava tri sata, gospoña Bruans se naglo dignula. - Ovaj put zaista moram otići! Do viñenja, Fanny!... Gospodine David, nadam se da ću vas moći pozdraviti na našem primanju slijedećeg tjedna? - Prireñujete primanje, gospoño? - Da, s kazališnom predstavom. Fanny ima lijepu ulogu pastirice. Kaže da ima tremu... Dakle, računam s vama, dragi gospodine! - Doći ću, gospoño! Kad bi moja tetka bila ovdje, ona bi vam kazala da se sa mnom uvijek može računati kad se radi o zabavama. Sve troje se nasmijalo. No, samo je smijeh gospoñe Bruans zvučio prirodno. Fanny je otpratila prijateljicu sve do predvorja. Kad se vratila, zastala je na pragu sobe. - Upoznajte moje djevojčice, David! - Već ih poznajem, Fanny! - Kako to? - Vidio sam ih gore, dok sam dolazio ovamo. Vrata su bila pritvorena a dadilja je pjevušila, pa sam ušao. - Dražesne su, zar ne? - Pa one su tek obični embrioni! - Embrioni, moje slatke male! Ona je nastojala govoriti tonom ljubaznog prigovaranja. - Ne treba pitati mene za mišljenje o djeci, jer ja ne znam ništa što se tiče njih... Fanny, hoćete li neprekidno stajati na pragu, kao da sam ja divlja zvijer? - David, obećali ste mi da ćete otputovati na dulje vrijeme. - Pa vi sada mislite da tih šest mjeseci nije bilo dugo ... Zar vam to nije bilo dosta? Ona je spustila pogled pred njegovim sjajnim očima koje nisu skrivale svoje osjećaje. - Ne, jer ja sam našla smirenje duše, koje ste mi vi oteli... I ne želim da ponovno započnete time. Kazala sam vam, i neprekidno vam ponavljala kako ću ostati vjerna svojoj dužnosti, ma koliko me to stajalo. Zašto ste ponovno došli mučiti me? ~ Jer ne mogu živjeti bez vas, Fanny! - Ipak ćete morati. - Budući da vi ne ljubite Jeroma, nego mene... - Ne radi se o ljubavi. Jerome je moj suprug, i ja ga neću prevariti. David se zlobno nasmijao. - Divan suprug! - Ma kakav bio, ja sam mu obećala vjernost pred Bogom. On je otac mojih dragih malih, a to je nova veza meñu nama. Poñite, David, napustite Rocamore! Budite pošteni! Nemojte me osramotiti, i unesrećiti. U njezinim divnim očima mogla se pročitati patetična molba. No, David Malereyne je odgovorio istim sarkastičnim tonom: - Nesreća je biti supruga Jeroma. Ne, ja neću otići, bar ne smjesta. Ako i ostanete tako nesmiljeni, Fanny, ja neko vrijeme želim uživati u vašoj ljepoti. Razmislite ponovno ... - Znači, nadate se da ćete savladati moj otpor? Vi ste okrutni, David! Suze su se pojavile u očima mlade supruge. David joj se približio, uhvatio njenu ruku i dugo je pritiskao na svoje usne. - Zašto me nastojite prevariti? Znam da vas je Jerome učinio nesretnom, ako ničim drugim, onda svojom ljubomorom. Ona je izvukla svoju ruku iz njegovih prstiju koji su je stezali i malko se povukla. - Ne želim vas više slušati! Izañite, David! Ne mučite me tako! - Ne tražite nemoguće od mene. Vratio sam se čim sam shvatio da ne mogu živjeti bez vas. Fanny je ponovno spustila oči pred tim pogledom koga je tako dobro poznavala, koji je u njoj probudio do sada nepoznate osjećaje. - Preklinjem vas, David! Njezin je glas ponovno preklinjao. - Kada bi Jerome to naslutio!... Već se i sada pitam, ne sumnja li u nešto zbog neke njegove primjedbe pošto ste vi otputovali. Služin-čad je znala da vi često dolazite, a ja nemam povjerenja u Pulheriju, jer mu je ona vrlo odana. David je slegnuo ramenima.

- On je ljubomoran na sve muškarce, bili oni stari ili mladi. Ne brinite, draga Fanny! Dopustite mi da i nadalje budem vaš vjerni prijatelj, sve dok jednog dana ne shvatite gdje se nalazi vaša prava sreća. Tog je trenutka netko pozvonio, a Fanny je brzo primijetila: - Ostavite me, David, i vratite se kući. Ne bih htjela da vas Baptiste ovdje vidi, jer bi on to kazao Pulheriji, a ona Jeromu. Tako bi on saznao da ste ostali ovdje i nakon odlaska Jeanne Bruans. - I tako bi stvorio pogrešne zaključke. Dobro, izgubit ću se. Do viñenja! David je s nekoliko koraka stigao do stepenica, a Fanny je ušla u salon upravo u času kada je mladi sluga Baptiste prolazio predvorjem htijući otvoriti ulazna, vrata. U posjete je došla stara gospoña Doret s zamolbom da joj Fanny pomogne pri nekoj crkvenoj akciji. Fanny ju je dočekala s naglašenom ljubaznošću, na koju gospoña Doret nije bila navikla, budući da mlada žena nije podnosila njezin sladak način i brbljavi jezik. Ipak je ona oslobodila Fanny bar na časak, tog ljubljenog Davida, koga se plašila. Za sada. A kasnije? Fanny je drhtala osjećajući svoju slabost.

III Bruansovi su živjeli veći dio godine na svom posjedu u Combretellu, nekoliko kilometara od Rocamorea. Taj je dvorac bio sagrañen za vrijeme Luja XIII. Bio je prostran i ne odviše raskošan, no ipak vrlo udoban. Park se pružao sve do litice, koja se uzdizala iznad neke brze rječice, koja je utjecala u onu što je tekla uz posjed Malereynovih. Markiz Bruans bavio se poljoprivredom, lovio je i mnogo čitao. Živio je u dobrim odnosima sa svojom punicom, koja je bila vrlo mirna i ljubazna osoba. Voljela je zabave i bila neprestano u pokretu. Unosila bi svojim prisustvom živahnost u uspavalo društvo malog gradića, čiji se društveni život sastojao od nekoliko prijema i beskrajnih svečanih večera, koje su se održavale izmeñu Božića i karnevala. Prirediti bal u svibnju činilo se tim ljudima odanim tradiciji nečim neobičnim. No Jeanne Bruans nije obraćala pažnju na njihovo mišljenje. Njoj je bilo dovoljno da se kod nje ljudi zabavljaju i da se ona zabavlja. Bila je sigurna da se oni, koji joj prigovaraju, neće stoga nimalo slabije zabavljati u užicima koje im je pružio Combretelle. Fanny joj je pomogla prilikom prireñivanja njene zabave. I ona je voljela društvo, zabave, haljine, pa bi bila umrla od dosade u Rocamoreu da nije bilo Jeanne. To je Fanny neprekidno ponavljala pred otmjenim društvom gradića. U gradu su je stoga smatrali koketnom i površnom, pa iako Jerome baš nije bio simpatičan svojim sugrañanima, ipak su ga neki žalili i smatrali opravdanim njegovu iskaljivanu ljubomoru. Uoči bala Fanny se oblačila u svojoj velikoj sobi osvijetljenoj posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Nosila je haljinu od ružičastog satena, prekrivenu velom od bijelog tila. Izrez je otkrivao njena bijela savršeno zaobljena ramena. Nosila je ogrlicu od opala, izmeñu kojih su blje-štali dijamanti. Sobarica joj je upravo stavljala u kosu leptire od dijamanata. Iskreno se divila: - Gospoña je prekrasna! Fanny se promatrala u zrcalu ormara od mahagonija. No, ona nije izgledala poput zadovoljne mlade žene, sretne što može promatrati svoju ljepotu i eleganciju. Sjetila se naime bijesnog pogleda kojeg joj je za vrijeme večere uputio Ji'rome, kao i nekih njegovih aluzija. Je li saznao za Davidov posjet? Možda mu je to kazala kuharica Pulherija? Ona je mrzila svoju mladu gospodaricu, pa joj je možda gospodin Corbac naložio da je uhodi i promatra što radi. To je ne bi začudilo od njega. Fanny je pomislila s gorčinom, pomiješanom s prezirom: »Zavrijedio je da uslišam Davida.« Te večeri je osjetila u sebi pobunu kao još nikad prije. David nije ponovno navaljivao, ali je njegov pogled bio opasniji od njegovih riječi. Fanny je, zadrhtavši lagano, pomislila kako je prava ludost ostati vjerna tom Jeromu koga je zapravo prezirala i čija ju je ljubomora neprekidno mučila. Sobarica ju je zagrnula njezinim večernjim ogrtačem, i stavila preko kose čipkastu maramu. Fanny je nervoznom rukom dohvatila svoju lepezu i napustila sobu. Jerome je stajao kraj prozora salona s rukama na leñima. Polagano se okrenuo kada je čuo svoju ženu kako ulazi u sobu. Pogled njegovih očiju, polu-zatvorenih teškim kapcima, Kliznuo je prema njoj. - Već si se spremila? Zuriš na tu glupu zabavu, a inače uvijek kasniš! Začuvši kako je napada, Fanny je pocrvenjela. Odgovorila je: - Zašto glupu? Nitko te ne sili ići onamo, ako ti je glupa.

- Ti bi sigurno radije sama otišla tamo. Zar ne? Njegove usne, ispod smeñih brkova, lagano su se stegnule. Još uvijek držeći ruke na leñima, on se uspravio u svom loše skrojenom odijelu. Crte njegova lica bile su grube a njegove oči, crne poput ugljena, čudno su je gledale, jer u njima se inače, osim dosade i zle volje, nije moglo pročitati ništa drugo. Tog je trenutka Fanny nazrela u njima neki uvredljiv izraz koji je odgovarao njegovim riječima. Ona je još više pocrvenjela i prezirno ga pogledala. - Što želiš time kazati? Budi bar iskren. Njezin je glas drhtao od srdžbe. - Govorit ću kad to budem htio. Krenimo, kada smo se već spremili. Pošao je prema vratima i izašao pred njom. Ona je sjela kraj njega u kočiju kojom je upravljao mladi sluga Baptiste. Za vrijeme puta do Combretella nisu izmijenili ni jednu jedinu riječ. Fanny je drhtala od suzdržane sumnje. Ona je inače bila mirna, pa je strpljivo dvije godine podnosila tešku narav i ljubomoru tog čovjeka koji se oženio njome, iako je bila siromašna a on bogat. No danas joj se učinilo da se čaša prelila i da ona više neće biti dovoljno hrabra da slomi svoje srce, kako bi ostala vjerna čovjeku koji ju je tako ponižavao. David Malereyne se pojavio u Combretellu tek u polovici kazališne predstave. Fanny, obučena u kostim pastirice, odigrala je svoju ulogii u jednoj sceni u kojoj je glavna uloga bila povjerena Jeanni Bruans. Neugodna scena sa suprugom, njezina zabrinutost i nervoza očitovali su se i kod njezine glume, pa su stoga više pljeskali njenoj dražesti i ljepoti nego njenoj igri. Naročito je to činio muški dio publike. David je zastao u vratima. Kad se zastor spustio nad improviziranom pozornicom, on je krenuo u obližnji salon želeći pozdraviti dame. Na svom putu sreo je Jeroma. Činilo se kao da ga nije primijetio, a i onaj drugi je odvratio pogled. - Zar su ta dva bratića posvañena? - zapitao je novi sudac, gospodin Leblanc. Obratio se svom susjedu doktoru Brillonu, milom čovjeku živahna pogleda, najboljem liječniku u okolici. - Koliko znam, nisu. No nikada se nisu naročito voljeli. Različite su prirode. Gospodin David Malereyne je sušta ljubaznost. Što se tiče gospodina Corbaca ... - Da, dosta je vidjeti kako se ponaša. Kažu da njegova žena nije sretna. Čuo sam da je ljubomoran. Ima li razloga za to? - Ne vjerujem. Gospoña Corbac voli društvo i pristojnu razonodu, i s radošću prihvaća komplimente njoj upućene. Neke zlonamjerne osobe, vjerojatno ljubomorne na njezinu ljepotu, reći će vam možda da je lakomislena i koketna. Ne vjerujte to! Moja žena, koja je dobro poznaje, kaže da bi se ona potpuno zadovoljila sretnim obiteljskim životom, kad bi ga mogla ostvariti u svojoj kući. - Ti su Malereynovi vrlo bogati? - Gospoñica Victoire i njezin nećak to jesu. Što se tiče gospodina Corbaca, stvari stoje posve drugačije. Loše upravlja svojim imanjem, a želi se hvaliti i imati vrlo elegantnu ženu i živjeti raskošno. Zaista čudan čovjek! Bogatstvo ga tobože ne zanima, jer se oženio siromašnom djevojkom. Velikodušan je. Ona dobiva sve što zaželi. Novac, haljine i zabave. A ipak je neugodan, čak i zao ... Malereynovi i nisu obični ljudi. Priča ili istina, ali u toj obitelji postoje neke neobjašnjene drame, jer krivci uživaju podršku svih svojih članova obitelji. Da, to je vrlo složna obitelj, čak i u nesporazumima, ako mogu tako kazati. Obitelj, koja je moćna i ima velik utjecaj. Kazališna je predstava bila završena, a glumci su se, u prostoriji odreñenoj za tu svrhu, presvlačili za bal koji je trebao uskoro započeti. David je pozdravio stariju gospoñu Bruans i razovarao s nekim poznanicima. Doskora se pojavila i mlada gospoda Bruans, vodeći za ruku Fanny, već obučenu u plesnu haljinu. Njezini rumeni obrazi, koje je obojila vrućina, još su više pocrvenjeli čim je ugledala Davida. On joj je poljubio ruku, i zamolio za prvi ples. Ona je pristala jedva čujnim glasom. Njezina je ruka lagano drhtala kada ju je položila na Davidovu. Krenuli su prema susjednom salonu. Jerome ih je slijedio pogledom, pa je i on krenuo u tu prostoriju u kojoj su se stali okupljati plesni parovi. Fanny i David su neko vrijeme šutjeli. Plesali su polku. A tada će Fanny poluglasno: - David, nemojte me večeras još jednom zamoliti za ples. Već sam doživjela predigru jedne scene, a njezin ću ostatak doživjeti pri povratku. - Zbog čega? - Saznao je da ste danas bili kod mene, pa je njegova ljubomora, već i prije podstaknuta, iznenada planula.

David je čvršće privinuo uz sebe mladu ženu, pokretom punim bijesa. - Odvratan je! Ne, Fanny, neću se lišiti zadovoljstva da plešem s vama zbog tog glupana! - Ne govorite tako! On je moj muž... a osim toga, njegove su sumnje donekle opravdane, bar što se vas tiče. David se ironično nasmijao. - Doista! Ali to nije razlog da progoni vas, jer vi ste nedužni u tome. Draga Fanny, ne biste više trebali imati toliko skrupula. Ja vam nudim sreću i ljubav. Prihvatite to konačno!... Odgovorite, odgovorite mi, Fanny! Njegov je glas postao sve uzbuñeniji. Fanny je zadrhtala i spustila pogled kako ne bi srela Davidove oči. Stala ga je preklinjali: - Šutite! Ne govorite mi više o tome!... I nemojte me večeras više zamoliti za ples. On nije ništa odgovorio. Polka je završila. Odveo je Fanny do njezinog mjesta meñu mladim ženama, i pošto se naklonio, krenuo je prema pusionici. Zapalivši cigaru, on je izašao na terasu pred kućom. Tog je trenutka Jerome Corbac ušao u pušionicu. Neki debeli, bradati čovjek ga je zaustavio: - Čestitam, Corbac, vaša je žena bila dražesna! Dobro je odigrala ulogu pastirice. Uistinu je dražesna! I vrlo otmjena! Jerome se nacerio. - Oh, da, ona voli glumiti! To sve žene vole. No, na tome ne treba čestitati. Uzeo je cigaru iz kutije koja je stajala na stolu, pa je takoñer krenuo u vrt. - To je doista neljubazan čovjek! - primijetio je gospodin Breguet, obrativši se svom susjedu. - Vjerujem da njegova žena nije sretna s takvim čovjekom. Nekoliko trenutaka kasnije orkestar je zasvirao mazurku, a Fanny je pošla plesati s nekim drugim kavalirom. Nastojala je pokazati dobro raspoloženje, i odgovarati na komplimente svog partnera. No prestrašeno je razmišljala: »Samo da David bude razuman i ne pozove me više na ples!« Njezin je strah bio uzaludan. David, koji se malko kasnije vratio u salon, plesao je s drugim mladim damama i nije više pozvao Fanny na ples. Kad se, u zoru, počeo opraštati, on joj je pristupio prije no što je pozdravio domaćine. - Doviñenja, David! - rekla je i pružila mu ruku. - Doviñenja, sestrično! Posjetit ću vas uskoro. Oni su se u prisustvu drugih obično nazivali »bratić« i »sestrična«. Te je večeri naročito naglašavao svoju suzdržanost prema mladoj ženi. Fanny mu je zbog toga bila zahvalna misleći kako Jerome, bar te večeri, neće imati razloga napadati je. Ona je očima potražila supruga i čudila se što on već nije došao po nju, jer se on uvijek žurio da napusti zabave na kojima se dosañivao. Nije ga opazila, pa je zapitala gospodina Bru-ansa, koji je upravo prolazio kraj nje: - Jeste li vidjeli Jeroma? Zanijekao je to i dodao: - On je sigurno u pokrajnjoj sobi gdje dovršava partiju karata. No, on nije bio tamo, a nije bio ni u pušioonici. Gospodin Bruans izašao je na terasu i počeo ga dozivati, misleći da se pošao osvježiti u vrt, jer je u sobama bilo prevruće. No nitko mu nije odgovorio. - Sigurno je otišao kući pješice, jer mu je ovdje bilo dosadno - rekao je Fanny, kojoj je došao saopćiti rezultate svoje potrage. - Sigurno, no mogao me bar upozoriti. Ma koliko ju je uvrijedio svojim ponašanjem, Fanny se tome nije čudila zbog toga što je njezin muž te večeri bio naročito zle volje. Bojala se onoga što će morati podnijeti nakon povratka kući. Fanny je dakle, osjećajući se vrlo nelagodno, ulazila u svoju kuću. Dohvatila je svjetiljku prireñenu u predvorju. Sobarica ju je priredila, jer joj je Fanny naložila da je ne čeka. Polagano se popela uza stepenice i tiho otvorila vrata sobe. U kući se ništa nije micalo. Fanny se brzo švukla i uvukla u krevet. Zadovoljna što je izbjegla scenu koje se plašila, ona je ubrzo zaspala.

IV Tog nedjeljnog jutra gospoñica Victoire je krenula s Denysom i njegovom majkom Josephe u crkvu. Od svog oca, volterijanca, ona je naslijedila njegove ideje, no ipak je, zbog tradicije, odlazila u crkvu. Obukla je svilenu haljinu i ogrtač od dosta izlizanog baršuna. Pogledala je prema klupi Corbacovih i primijetila da je ona prazna. Pomislila je s prezirom: »Fanny se nakon noći probdjevene na zabavi nije ustala navrijeme.« Victoire je izašla iz crkve u pratnji Denysove majke. Ova je bila vrlo blijeda i izgledala bolesno, te se naslonila na rame svog sina. Pozdravljali su poznanike, ali se gospoñica Victoire Malereyne nije zaustavljala da bi s njima porazgovarala. Smatrala je da razgovori na ulici nisu dostojni tako otmjene osobe kao što je to ona bila. Osim toga, znala je da će i tako poslije podne doći neke od tih gospoña i saopćiti joj sve što se dogodilo u tom malom društvu Rocamorea. U predvorju kuće čekao ih je Jude. Prišao joj je ista nepomična izraza lica kao inače. - Pulherija je malo prije došla saopćiti gospoñici da su gospodina Jeroma našli mrtvog u rijeci. Gospoñica Victoire se uspravila. - Sto? Jerome mrtav? Utopio se? - Misle da je noćas pao s litice u Combretellu. Njegovo se tijelo zadržalo na stijenama u rijeci. Jutros ga je opazio otac Bechou. Otrčao je brzo po žandare. Malo prije je stigao načelnik da obavijesti pažljivo gospoñu Fanny. Ona se gotovo onesvijestila, kazala je Pulherija, koja je takoñer posve zbunjena. - Lakrdijašica! - šapnula je gospoñica Victoire. Jude je nastavio svojim jednoličnim glasom. - Gospoña Corbac naredila je Pulheriji da obavijesti gospoñicu Victoiru o nesreći, a i gospodina Davida. Ali i gospodin David nije bio kod kuće. - Dobro, poći ću onamo... Sto je, Josephe, zar namjeravate oponašati Fanny? Gospoña Josephe Malereyne postala je još bljeña, oči su joj bile raširene od užasa i izgledala je kao da će se onesvijestiti. Jude joj je pristupio kako bi Denvsu pomogao pridržati majku. - To je strašno. Umrijeti na takav način -kazala je slabim glasom mlada žena. - Slažem se. No, na vas sve to i odviše utječe, draga moja! To sam vam već češće kazala ... Denys, otprati majku u sobu. Jude, kada se gospodin David vrati, kažite mu da sam u susjedstvu. Popela se uza stepenice svojim brzim korakom, skinula ogrtač i kapicu u svojoj sobi, pa je zatim krenula u susjednu kuću. U hodniku na prvom katu ona je srela doktora Brillona. - Dakle? - zapitala je. - Na žalost, gospoñice, ništa se ne može učiniti. U padu, on je slomio lubanju na stijenama, tako da je rijeka odnijela mrtvaca ili umirućeg čovjeka. - Kako je mogao pasti? Ograda terase je dosta visoka ... - Ali zid uz park nije. Vjerojatno se gospodin Corbac tamo šetao i naslonio se na ogradu iz nepoznatog razloga. Možda mu je pozlilo ... - To je lako moguće. S druge strane, ne vjerujem da je popio više no što je trebalo. Jerome je uvijek bio trijezan. Imao je mnogo nedostataka, ali ne i poroka. »Eto to su jedine dobre riječi koje je našla za njega«, pomislio je liječnik. »To joj doista nalikuje.« - A njegova žena? - nastavila je gospoñica Victoire. - Čini se da se umalo nije onesvijestila? - Imala je i razloga - odgovorio je hladno liječnik. - Takva novost... Mislila je noćas da se vratio prije nje i nije bila uznemirena. Kad se probudila, kuharica joj je kazala da su odnijeli toplu vodu u gospodinovu sobu i tada vidjeli da ga nema i da nitko nije spavao u krevetu. Istog je časa gospoña poslala slugu u Combretelle, gdje su započeli s potragom. Zatim je stari Bechon otkrio tijelo u rijeci, izmeñu dviju stijena ... - Znam. Je li on sada ovdje? Gospoñica Victoire je pokazala prstom na vrata koja je liječnik bio zatvorio za sobom. - Donijeli su ga prije pola sata. Marion Bouvert i Catherine Lerou se brinu za tijelo. Te su dvije žene uvijek oblačile mrtvace i čuvale stražu kraj njih. - Dobro - napomenula je gospoñica Victoire. - Vratit ću se kasnije. Moram pregledati je li sve u redu, jer Fanny ne poznaje običaje naše obitelji... Gdje je ona? - Prisilio sam je da legne. Provela je zamornu noć, a danas poslije podne morat će primiti sve koji će

joj htjeti izraziti svoje saučešće. - Ja ću joj pomoći. Doviñenja, doktore! I gospoñica se Victoire vratila u svoju kuću. Kad je stigla do svoje sobe, u hodniku se pojavio David. - Ah, evo te! Znaš li što se dogodilo? - Da, sreo sam Jacquesa Bruansa i on mi je sve kazao. David je govorio ozbiljnim glasom, pomalo prigušenim. U polumraku hodnika nije se dobro vidjelo njegovo lice. - Čudan slučaj... Kako je mogao pasti? - To je doista čudno ... Bili ste ... kod njega, tetko? - Da, ali ga upravo oblače. Doskora ću se vratiti. Morat ćemo se pobrinuti za sprovod. - Dogovorit ću se s Fanny. - Ni u kom slučaju. Ona nema nikakve veze s time. Sve mora biti obavljeno po našim obiteljskim običajima. - Ipak, udovica ... Gospoña Victoire se kratko nasmijala. - Zar će ona obratiti pažnju na to? Ona je bila dobra samo za trošenje Jeromovog novca. Sada ga se oslobodila ... - Tetko! Davidov je glas odavao bijes. - Sto je? To će svi kazati, jer je ona svima davala na znanje da ju je Jerome unesrećio. Ne moram pažljivo odabirati riječi... Ta joj je nesreća dobro došla da se otarasi supruga koji joj je samo zadavao neprilike. Ovaj put je David stisnuo pesnice i gospoñica Victoire je u mraku hodnika primijetila kako mu se lice zgrčilo. - Što to govorite? Njegov je glas bio promukao, gotovo prijeteći. Gospoñica Malereyne, ne trepnuvši, podnijela je pogled koji je govorio poput plamena. - Ništa ne želim kazati, no smatram da su sudbina, ili slučaj, zaista za nju sve uredili na najbolji način. Rekavši to, gospoñica Victoire je otvorila vrata i nestala u svojoj sobi. Davidovi nokti zabili su se u njegove sklopljene ruke. Zatim je slegnuo ramenima i procijedio kroz zube: - Nije važno! - I on je zatim pošao u svoju sobu.

V Jeroma su svečano sahranili tri dana kasnije. Gospoñica Victoire, koja se smatrala glavom obitelji, odredila je sve do najmanjih sitnica. Ona je osobno, budući da je to obiteljska tradicija zabranjivala udovici, primala izraze saučešća mnogobrojnih stanovnika Rocamorea i okolice. Vrativši se, ona je za vrijeme ručka zadovoljno zaključila da je to bio vrlo lijepi sprovod. »To više što niste za njega morali dati ni pare«, pomislio je sarkastično David. On je izgledao umorno i malo je jeo, iako je tog dana ručak bio obilniji. Gospoñica Victoire je naime pozvala roñake iz Pcrigueuxa i Li-mogesa, koji su došli na sprovod. Denys ga je zamišljeno promatrao. Već je tri dana zapažao njegov mračni izraz lica, pa se čudio zašto je na njega tako djelovala smrt tog roñaka, koji mu je bio nesumnjivo nesimpatičan, što on nikada nije ni krio. Roñaci su pošli oprostiti se od Fanny prije svog povratka kući. Mlada se žena nakon prvog uzbuñenja uspjela svladavati. Nije se suprotstavila gospoñici Malereyne, kad je ta preuzela u svoje ruke sve pripreme oko sprovoda, jer ona nije obraćala veliku pažnju takvim izvanjskim izljevima osjećaja. No, kada je ta žena htjela i nju podvrći svojoj volji, mlada žena je pokazala odlučnost koja je ljutila gospoñicu Victoire. - Zar mislite živjeti sami godinama? - zapitala je oštro. - Meni je dvadeset i pet godina, sestrično! Majka sam ... - Hoćete li imati od čega hraniti svoju obitelj? Fanny je iznenañeno pogledala gospoñicu. - Sto želite time kazati? - Da Jeromov imetak nije takav kao što vi pretpostavljate. On je trošio bez računa, i nije se brinuo za svoje poslove.

U lijepim se Fannyjinim očima pokazao nemir. - Otkud vi to znate, sestrično? - To je javna tajna. Svake je godine gubio na imanju Corbac, iako mu je ono moglo donositi dovoljno novaca za pristojan život. Fanny je nabrala obrve. Gospoñica Victoire joj je sigurno htjela dati na znanje: »Živite tako kao što živim ja, iako sam bogata.« - Mi nismo voljeli živjeti povučenim životom - suho joj je odgovorila mlada žena. -Jerome mi nikada nije govorio o svojim poslovima. Za nekoliko dana otputovat ću sa svojim roditeljima našoj kući u Casteignan na neko vrijeme. No, prije toga otići ću do gospodina Roland-Pagesa i zamoliti ga da se pobrine za moje poslove i javi mi sve o Jeromeovom imetku. To veče, za vrijeme večere, gospoñica Victoire je kazala svom nećaku Davidu, pošto mu je saopćila taj razgovor: - Nisam vjerovala da je Fanny tako glupa i tvrdoglava. Neka učini šta hoće. Ali neka ne zatraži nikada više od mene savjet ili pomoć. - Ne vjerujem da je ona to ikada namjeravala - odgovorio je ironično David. Ponovno je poprimio svoj uobičajeni izraz lica i svoj sarkazam. - Ti vjeruješ da će se ona radije obratiti tebi, svom kavaliru. Gospoñica Victoire je naglasila te svoje riječi tihim smijehom. David ju je izazovno pogledao. - A zašto ne? Ja sam bratić njena pokojnog muža, i postat ću tutor njenim kćerima. Posve je naravno da ću joj pružiti podršku, bude li je ona tražila od mene. Smijeh je postao glasniji i kao da je vrijeñao. - Bude li to tražila od tebe? To će tebi sigurno biti vrlo ugodno. - Molim vas, pazite što govorite, tetko! David je pogledao tetku jedva suzdržavajući svoj bijes. - Ne boj se, ja dobro pazim! Znam šutjeti kad je to potrebno, iako glupani govore kako je to teško ženi. U svakom slučaju, to je dužnost jedne Malereyne, stroga dužnost, u odreñenim slučajevima... Suhi je glas naglašavao te riječi. - A ja ću se toga držati, kao i mnoge druge žene moje obitelji. Možeš biti siguran u to, nećače! David je tako brzo pograbio čašu pred sobom da se vino prosulo po stolu. Gospoñica Victoire je skupila usne u znak nezadovoljstva. - Kako si nespretan! Na sreću, ovaj je stolnjak već trebalo oprati. Nanon, isprat ćeš ga smjesta nakon večere. I to oprezno, jer je to platno već slabo... Ne, Jude, večeras nećemo jesti jagode. Večera je i bez toga bila dosta obilna. Pojest ćemo ih sutra za ručak. - Sutra više neće biti svježe - primijetio je Denys prateći željnim pogledom kristalnu zdjelu. - Navečer ne treba odviše jesti. Naročito ne mnogo voća. Rekavši to, gospoñica Victoire je ustala i otišla u salon. Sjela je za svoj stari pisaći stol ukrašen bakrom i počela pregledavati račune, što je za nju predstavljalo najbolju zabavu. David je nesvjesno izvukao cigaretu. Na-non je stala pospremati stol. Denysova je majka sjedjela napolju, a dječak je čitao u sumraku. Mlada je žena podigla glavu kad je začula korake svog šurjaka, koji je takoñer izlazio iz blagovaonice. - David, mislite li doista da su Jeromovi poslovi u tako nepovoljnom stanju? - Siguran sam u to. - Sto će se dogoditi s Fanny i njenim kćerkama? - Fanny neće biti napuštena, ma što se dogodilo. Ne bojte se! Nadam se da neće biti odviše kasno srediti njezinu situaciju, i to na dulje vrijeme. - Utoliko bolje! Ona je tako dražesna. No i ja bih htjela biti hrabra poput nje pred tetkom Victoirom. David, koji je upravo palio cigaretu, pogledao je svoju šurjakinju pogledom u kome se miješalo sažaljenje s laganom ironijom. - Da, to bi bilo dobro za vas, Josephe! Na nedopustivi način dopuštate tetki da vam zapovijeda. A vi posjedujete svoj vlastiti imetak, a uz to još i ono što ste naslijedili od Augustina. Ipak se ne usuñujete niti otići na liječenje u Capvern, a to vam je neophodno potrebno. Mlada je žena prošaptala, spustivši kapke nad umorne oči: - To je istina. Ja se ne usuñujem. Ona je tako ... tako ... - Sto ćete joj više popuštati, to će ona više ovladati vama, uboga moja prijateljice! Tako je to s tiranima.. a naša draga tetka je jedna od najgorih te vrste.

Josephe je uzdahnula i nije mu odgovorila. David je slegnuo ramenima i udaljio se. Stao se spuštati sumrak, sunce se gasilo iza zažarenih oblaka. U svježem je zraku osjećao miris prvih ruža koji je prodirao iz susjednog vrta. David se približio ogradi. Cuo se tihi šum vodoskoka. Kraj ružama obraslog stupa sjedjela je Fanny obučena u bijelu kućnu haljinu. Naslonila je laktove na ručke svog naslonjača poduprijevši bradu. Činilo se kao da. sanjari. David ju je nježno pozvao: - Fanny! Ona se trgnula i podignula glavu. Njezini su obrazi postali ružičasti. - David, nisam vas čula! - Niste zato što u alejama raste trava, jer se mnogobrojna posluga moje tetke tako dobro brine za vrt. Govorio je ljubaznim glasom, promatrajući pri tome Fanny žarkim pogledom, zbog kojeg je mlada žena odvratila svoj pogled. - Čini se da ste joj se hrabro oduprli, Fanny? Ona je htjela učiniti od vas drugu Josephu. - Uboga Josephe! Žalim je zbog toga što je tako slaba. - Malo prije sam joj o tome održao propovijed, no bez uspjeha. Tetka je očigledno terorizira. Na sreću, niste joj dopustili da i vas uhvati u svoje šake. - Zaista nisam!... No, recite mi, David, je li istina ono što mi je ona govorila o Jeromo-vim poslovima? - Moglo bi biti. Morate se raspitati kod bilježnika. - Poći ću sutra onamo s ocem. Je li vam je tetka kazala da me roditelji odvode svojoj kući u Casteigne. Tako ću lakše zaboraviti na sva ta uzbuñenja. - Da, to je dobro. Osim toga, tamo nije tako vruće kao ovdje. Kad ćete se vratiti? - Vjerojatno krajem kolovoza. Morat ću urediti neke poslove s bilježnikom. A zatim ću vidjeti što ću raditi u zimi. Jeanne Bruans bi htjela da neko vrijeme provedem u Bordeauxu. Nudi mi mali stan u kući svojih roditelja. - Izvrsna ideja! Ja namjeravam opet otputovati u Škotsku. A zatim ću i ja odlučiti što ću raditi zimi. Nekoliko su trenutaka šutjeli. Fanny je spustila glavu i prekrižila uzdrhtale ruke na koljenima. Zatim je podignula čelo i kazala uzbuñenim glasom: - David, je li... je li Jćrome izvršio samoubojstvo? David se trgnuo. - Kakva ideja! Zašto bi se on ubio? - Sumnjao je ... bojao se ... - Čovjek se ne ubija zbog običnih sumnja, iza kojih se ništa ne skriva. Nemojte na to ni pomišljati, Fanny! - Ne mogu sebi objasniti tu nesreću. Zid parka nije visok, to je istina. A Jerome nije bio dijete. Pa, ukoliko se nije loše osjećao ... ili bio pijan... David je cigaru, koju je do sada držao u ruci, stavio u usta. Učinio je nekoliko koraka uz ogradu vrta, a zatim se vratio na prijašnje mjesto. Zvakao je cigaru, promatrajući ustrašeno Fannyj ino lice. - Prva mogućnost nije nevjerojatna. Jerome je bio nagle prirode, a osim toga je volio jesti. - Ipak, nikada se nije loše osjećao. Bar ne od našeg vjenčanja. Iz kuće se začuo neki ženski glas: - Fanny! - Dolazim, majko! Mlada je žena ustala i mahnula prema ogradi. - Laku noć, David! Doñite jednog od ovih dana k nama na večeru. Razveselit ćete moje roditelje. - Hoću. Laku noć, Fanny! Slijedio ju je pogledom, dok se ona udaljavala kroz vrt obasjan posljednjim zrakama za-lazećeg sunca. Cigara, koju je ponovno držao u ruci, ugasila se. Nabrao je čelo, a njegove oči koje su isprva gledale zabrinuto, postale su sada tvrde i izazovne. Kad je Fanny nestala, on je napustio ogradu i krenuo prema kući. Stavio je cigaru u usta, niti ne primijetivši da se ugasila.

VI Dva dana kasnije Josephe je imala napadaj, mnogo snažniji od svih dosada, pa je doktor Bril Ion odlučno izjavio da ona u svom sadašnjem stanju ne bi podnijela još jedan. Gospoñica Malereyne morala je dakle pristati na to da Josephe otputuje u Capvern. Kako mlada žena

nije mogla putovati sama, David se ponudio da će je otpratiti, i ostati kraj nje cijelo vrijeme liječenja. - Neka bude! - rekla je gospoñica Victoire. - Budući da ionako ništa ne radiš, posve je svejedno gdje boraviš. No odaberi skroman hotel. Najbolje bi bilo iznajmiti sobe privatno, pa bi vam gazdarica mogla za male novce i kuhati. - Tetko, čovjek bi mogao povjerovati da vi sve to plaćate - odgovorio je David. - Josephe ima rentu od osamdeset tisuća franaka, pa može stanovati u dobrom hotelu. - Da, samo je nauči trošiti novac! To će biti izvrsno. To je novac njezina sina, i ona ga mora sačuvati za njega. - A zašto? Denys će dobiti još novaca. Neka ta uboga Josephe bar malko uživa u svom bogatstvu. Gospoñica Victoire okrenula se sva bijesna svojoj nećakinji, koja je ustrašeno slušala taj razgovor. - Učinili biste dobro kad ne biste slušali savjete ovog rasipnika, draga moja! On bi vas ubrzo upropastio. - A prema basni o mravu i cvrčku bilo bi kasnije posve beskorisno zatražiti pomoć od mrava - primijetio je ironično David. Gospoñica Victoire ga je prezrivo pogledala, ne udostojivši se ni odgovoriti na njegove riječi. Ali Denys je mirno kazao: - Čovjek nije cvrčak ako razumno troši. Učili su nas da ne treba nagomilavati bogatstvo. Ljudi koji to čine zli su bogataši. Gospoñica Victoire se trgnula, kao da ju je ugrizla otrovna zmija. - Lijepe te stvari uče! Kao da ti to uopće možeš shvatiti! Zli bogataši zato što štede? - Govori se samo o pretjeranoj štednji! -ispravio ju je David s podrugljivim smiješkom. Gospoñica Victoire je nastavila ljutitim glasom kao da ga i nije čula: - Kazat ću im ja svoje mišljenje! Zatim je prezrivo pogledala Denysa. Sleg-nuvši ramenima, zaključila je konačno: - Uostalom, sve to nije važno. Perem ruke bude li Josephe počela nerazumno trošiti svoj novac. Zatim je svečanim korakom napustila Jo-sephinu sobu u kojoj se odvijao ovaj razgovor. - Pobrinut ću se za naše putovanje - rekao je David. - Čim se budete bolje osjećali, mi ćemo otputovati. Možda bi bilo dobro ako biste sa sobom poveli bolničarku, jer će vam biti potrebno mnogo njege. - Oh, to bi bio preveliki izdatak - uplašila se Josephe. - Ne budite glupi, draga moja! Vi to možete platiti, a uz to još i mnogo drugoga. Naučit ću vas trošiti razumno, kako nam je kazao Denys. Zašto si se tako zamislio, mali moj? I David je prijateljski povukao svog nećaka za uho. - Striče, tako bih rado pošao s vama! - Vjerujem, ali treba dobiti tetkinu dozvolu. - Ali, ako me majka želi povesti? - Da, ako ona izričito kaže »ja hoću«. No, hoće li ona to htjeti tako kazati? David je s laganom ironijom pogledao Jo-sephu koja je sjedjela u naslonjaču kraj otvorenog prozora. Josephe je odmahnula glavom. - Ne bih imala snage razgovarati s njorri o tome. - Tada ću je ja zamoliti! - kazao je Denys. - Ja je se ne bojim. - To je dobro, sine moj! Samo tako nastavi, to ti preporučujem. Tog je istog dana David pošao na ručak Fanny, jer je ona trebala drugog dana otputovati. Činila mu se vrlo zabrinutom. Bilježnik joj je potvrdio da su Jeromovi poslovi u vrlo lošem stanju. Na posjedu Corbac već je bila hipoteka, jednako kao i na drugom posjedu kraj Berge-raca. Osim toga, u posljednje dvije godine prodao je dosta vrijednih stvari. Činilo se, dakle, da će Jeromova udovica i njegove kćeri naslijediti dosta umanjen imetak. - Nevjerojatno, takva nesposobnost! - kazala je gospoña Crugnac, Fannyna majka. -Nije mislio na svoju ženu i djecu. - On je mnogo potrošio na mene, majko! - bunila se Fanny. - Htio je da uvijek budem vrlo elegantna, da naša kuća bude lijepo ureñena ... - Da, da, ali on se nije mogao gotovo uništiti zbog toga. Sigurno se upustio u neke nepovoljne poslove. Zar vam bilježnik nije ništa o tome kazao? - Nije, no čini se da je on mnogo izgubio lošim upravljanjem svojim imanjima. A vjerojatno ga je i

njegov upravitelj varao. - Samo se nesposobne ljude može varati! - izjavila je gospoña Crugnac. Ta sitna, mršava, ružna i vrlo odlučna žena, uvijek je imala spremno neko mišljenje. Izrekla bi ga svojim neugodnim glasom. Ona je nagovorila Fanny na taj brak. Davidu se nije sviñala, i jedva je to uspijevao sakriti. David, Josephe i Denys, jer dijete je uspjelo nagovoriti gospoñicu Victoiru, otputovali su u Capvern početkom srpnja. Smjestili su se u nekom dobrom pansionu, čije su cijene, iako dosta skromne, morale izazvati užas gospoñice Vic-toire. Ova je, za njihova odsustva, izvršila temeljito čišćenje kuće uz pornoć Nanon, Jude i kuharice. Kuharica se tužila da je uvijek gladna, pa je čak i otkazala, što nije uzbudilo njezinu gazdaricu. Ona je bila naučena da posluga kod nje ne ostaje dulje od šest mjeseci. Kada su se putnici vratili iz Capvernea, našli su u kući neku djevojčicu od petnaest godina, vrlo čvrstu i svježu. Gospoñica Victoire učila ju je kuhati prema najboljim načelima štedljive kuhinje. David je otputovao u Škotsku odmah nakon povratka. Pisao je Fanny o tome. »Nakon toga namjeravam provesti dio zime u Italiji i vratiti se sredinom veljače. Tada ću vas nešto zapitati, draga Fanny! U očekivanju toga, ljubim vaše lijepe ruke i srdačno vas pozdravljam. Vaš odani sluga i bratić.« Prošli mjesec bila je završena istraga o smrti Jeroma. Gospodin Breguet bio je jedan od posljednjih koji je vidio pokojnika, baš kad je izišao u vrt. Ispričao je svoj razgovor s njim i nadodao da je David Malerevne upravo izlazio iz pušionice kad je njegov bratić ulazio. Kad su pitali Davida, on je odgovorio da ga nije vidio. Krenuo je smjesta prema cvjetnjaku, dok je Je-r6me pošao u vrt nad liticom. Nekoliko drugih osoba, koje su se takoñer nalazile u vrtu, odgovorile su to isto. Za vrijeme istrage saznalo se i to da je gospodin Corbac, protivno svom običaju, popio to veče nekoliko čaša šampanjca. Činilo se dakle da bi uzrok nesreće mogao biti stanje polupijanstva i nesvjestica. I tako je završila ta afera koja nije uzbudila gradić budući da pokojnik nije bio simpatična ličnost. Ona je doduše izazvala zlobne komentare, šaputanja o ovome i onome, no sve se to nakon nekog vremena zaboravilo.

VII Krajem veljače je David, nakon kratkog boravka u Rocamoreu, krenuo u Bordeaux, i Fanny ga je ugledala jednog poslijepodneva u salonu svog malog stana koga je bila iznajmila preko zime. Ona je vezla vez kraj kamina u kome je gorjela vatra. Djevojčice su mirno spavale u svojim kolijevkama ukrašenim ružičastom svilom. Na sagu je ležao lijepi pas. Nepovjerljivo je podigao glavu i pogledao pridošlicu. - Oh, David!-kazala je mlada žena. U njezinu se glasu osjetila radost. Pružila mu je ruku koju je on dugo ljubio. - Stigao sam jutros, i evo me. - Dolazite iz Rocamorea? Kako je draga tetka? - Ona je prava stijena! Ona doista može hvaliti svoj asketski život. Naprotiv, čini mi se da je Denys vrlo blijed. Proteklog rujna smjestili su ga u internat Svetog Mihajla. Sigurno ste to već čuli? - Da, u to sam vrijeme boravila u Roca-moreu. Izgledao mi je zadovoljan s time. - To je još uvijek. Dobro uči. No, čini se, naročito voli slikati. Povjerio mi je da želi postati slikar. Bude li to i kasnije želio, doći će u sukob sa svojom tetkom. Njoj su umjetnici užasni. Smatra ih neozbiljnima. No, mali je vrlo odlučan, iako je vrlo nježan. - Ima karakter Malereynovih - nasmiješila se Fanny. - Prava je sreća što nije nalik na majku. - Kako je naša uboga Josephe? - Bolje. No, morat će i ove godine poći u Capvern. Tako bar kaže liječnik. Već se sada strese na pomisao da će morati ponovno o tome razgovarati s tetkom. A ja vjerojatno neću biti tamo da je podržim u njenu traženju. - Gdje ćete biti, David? Zar opet mislite otputovati? U njezinu se glasu osjećala uznemirenost, a i u pogledu upućenom Davidu. On je ponovno uhvatio njenu ruku i čvrsto je stegnuo. - Ne mislite li da biste mogli postati'mojom ženom? Ona je lagano pocrvenjela, spustila pogled pred strastvenim Davidovim.

- Neću vas odbiti, prijatelju! Sada imam pravo slušati vas. Ispustio je njenu ruku, približio svoju stolicu naslonjaču mlade žene i oni su izmijenili zaručnički poljubac. Zatim se Fanny oslobodila njegova zagrljaja. - Volit ćeš moje djevojčice, zar ne? - Volit ću ih očinskom ljubavlju. - One više nisu bogate, ali... David ju je nestrpljivo prekinuo. - Ne govorimo o novcu! Imam ga dovoljno da se ne moram zabrinjavati zbog toga. Osim toga, namjeravam se ozbiljno pozabaviti njihovim imanjem, pa se nadam da će mi uspjeti nešto od njega i spasiti. - Što će kazati tetka Victoire kad čuje za naše zaruke? Ona me ne voli... David se podrugljivo nasmijao. - Kazat će mnogo neugodnih stvari. To je njezin običaj. Ali, što nas briga za to, zar ne, draga Fanny? Ona naravno neće doći na naše vjenčanje, koje bismo mogli proslaviti ovdje, ako se tome ne protiviš. Kada je Fanny pristala, on je dodao: - Nećemo se često sretati s njome, jer ćemo putovati. Hoće li ti to odgovarati? - Naravno! Ne volim Rocamore, pa će mi biti drago da se više ne moram vraćati onamo. - Jednako kao i ja ... Da, Rocamore ... Nije završio rečenicu. Neka mračna misao pomutila mu je pogled, i crta gorčine pojavila se oko njegovih usana.

* * * Gospoñica Victoire Malereyne sjedjela je za svojim pisaćim stolom kad je David, osam dana kasnije, ulazeći u salon govorio: - Oprostite što vam smetam, tetko, no moram vam nešto saopćiti. Gospoñica Victoire malko se okrenula po-dignuvši pogled prema njemu. - Mogao si odabrati pogodniji trenutak za to, kad ne bih bila tako zaposlena. - Vi ste zaposleni uvijek, tetko! - To je istina. Ja nikada nisam bila od onih žena koje provode vrijeme u neradu, ili pak smatraju radom obavljanje nekih sitnih i nekorisnih poslova. Na primjer, kada Fanny veze... Ona je slegnula ramenima, poprativši tu gestu izrazom prezira. - Upravo sam vam htio govoriti o Fanny - pripomenuo je David. - Ah! A s čime u vezi? On je hladnokrvno podnosio njezin pogled. Već unaprijed oboružao se protiv svega što bi gospoñica Malereyne mogla kazati, ili dati naslutiti. - Zaprosio sam je, i mi ćemo se vjenčati krajem ožujka. - Ah, jednostavno tako! Gospoñica Malereyne govorila je ledenom ironijom. - ... Uostalom, to i nije iznenañenje za mene. Očekivala sam to... budući da ti je Jerome prepustio svoje mjesto. David je stajao uspravno pred starom gospoñicom. Desnu je ruku položio na pisaći stol. Tamna svjetlost maglovitog i hladnog jutra jedva što je osvetljavala njegovo lice. Jedino je lagano drhtanje njegove ruke svjedočilo o njegovu uzbuñenju. - Da, on je bio tako ljubazan - nastavila je sarkastično gospoñica Victoire. - Ili bar... konačno ... David ju je mirno slušao. Gospoñica Victoire pri čekala je trenutak hoće li joj on odgovoriti, pa je, vjerojatno uvrijeñena zbog njegove šutnje, nastavila gorkim glasom: - Sto ćeš učiniti s tom lijepom lutkom koja će te uništiti? - Fanny nije lutka, i ona me neće uništiti. - Vidjet ćemo! Učini tu ludost, prijatelju moj, jer ja te u tome ne mogu spriječiti. Ipak, ne tajim da tvoju ženu neću oduševljeno primiti ... - Ona na to nije ni računala, jednako kao ni ja. - No, ono što će trebati učiniti zbog obitelji, ja ću učiniti, kao što je to uvijek bio moj običaj. Sto se tebe tiče, nadam se da će te tvoja savjest ostaviti na miru... Ovoga puta učinilo se kao da David više neće moći ostati miran. Njegovi su se prsti zgrčili, i on je odgovorio iznenadnim bijesom: - Moja savjest? Kakve veze s time ima moja savjest? Zašto je spominjete, tetko? A osim toga, tko zna

što vaša savjest skriva? Prekinuo se iznenañeno. Gospoñica Vic-toire je iznenada problijedjela, njene mršave usnice zadrhtale su i nekoliko trenutaka David nije mogao uhvatiti njezin pogled. Zatim se krv vratila u njeno lice, a njene hladne oči podigle su se prema Davidu. Ona je odlučno rekla: - Savjest jedne Malereynove je uvijek mirna, ako je ona sigurna da je učinila svoju dužnost prema svojoj obitelji.

DRUGI DIO

I Allys de Corbac ušla je u biblioteku u kojoj je kraj peći, koja je ugodno zagrijavala to ožujsko jutro, sjedio njezin očuh i čitao. Proljetno je sunce prodiralo u sobu. - Evo pošte, oče! On je odložio novine na stol koji je stajao kraj njega, pa je dohvatio pisma koja mu je ona pružila. - Hvala, drago dijete! - Evo i pismo mog bratića Denysa, oče! - Doista? David je pogledao adresu na pismu. - Sto mi javlja taj dragi mladić? Nožićem za papir otvorio je omotnicu. Allys je čekala s vidljivom znatiželjom. Ona je sličila majci, imala je istu crnu svilenkastu kosu, svijetlu put i modre oči, samo nešto tamnije od majčinih. Bila je niža od Fanny, dobro grañena i dražesnih kretnja. Njezino je lice bilo ljupko i nježno. - On će provesti neko vrijeme u Rocamoreu sa svojom majkom... Kako će se složiti s tetkom? Oni su naučeni na udobnost, pa ne znam kako će moći živjeti u toj kući kojom upravlja draga tetka. - Možda će Denys sada odlučiti kako će se tamo živjeti. Konačno, kuća pripada njemu — napomenula je Allys, a smiješak je udubio dvije jamice na njenim obrazima. - Naložiti nešto tetki Victoiri? Denys ima snažnu volju. To je dokazao, jer je po svaku cijenu slijedio svoj poziv. No, to je ipak nešto posve drugo, nego suprotstavljati se despotizmu drage tetke u toj kući, koja doduše pripada njemu. Vidjet ćemo! Ja ću u svakom slučaju biti vrlo sretan što ću ga ponovno sresti. - A ja, što ću ga upoznati... Oče, hoćete li dopustiti da poslije podne provedem u Com-bretellu? Gospoña Bruans nas je pozvala. Ali, Franceline je zaokupljena slikanjem pa neće otići onamo. - Samo poñi, drago dijete! Pogledao ju je s ljubavlju. Zbog svoje sličnosti s Fanny, Allys mu je bila naročito draga. Pogotovo zato što mu je smrt oduzela Fanny prije dvije godine. Teško je podnio njen gubitak, jer je nije prestao ljubiti. Dvoje djece koje mu je rodila umrlo je. Tako su mu ostale samo njene dvije djevojčice iz prvog braka, koje je smatrao svojima i brinuo se za njih. Zbog njih je boravio već mjesec dana u Rocamoreu. Upravitelj, koga je on izabrao, brinuo se posljednjih godina za njihov posjed. Ali i taj je umro, pa se David želio sam uvjeriti u sposobnost njegova nasljednika. - Dakle, do viñenja, oče! Prepustit ću vas vašim pismima ... Ah, sjetila sam se! Možda bi Denys mogao pomoći Francelini, jer on je sigurno vrlo talentiran? - Sigurno će pristati na to - nasmiješio se David. Ponovno je stao čitati pismo svog nećaka. Kakav je sjajan momak bio taj Denys! Sa osamnaest godina izjavio je kako namjerava u Parizu studirati slikarstvo. Gospoñica Victoire se uzaludno bunila. Ovog se puta namjerila na nekoga tko je imao snažniju volju od nje. Taj je mladić bio smiren i odlučan, i koristio se majčinom vlašću. Josephe, na koju je takoñer djelovala ta snaga Malereynovih, i sama se suprotstavila toj zastrašujućoj tetki. Pošto je izjavila da više neće primati svog nećaka, ako ostane pri svojoj odluci, gospoñica Victoire je stala razmišljati o posljedicama takve odluke i razdora koji bi time nastao. Prvo: kuća je pripadala Denysu, pa je on imao pravo, čim postane punoljetan, zamoliti svoju tetku da se iseli. I još i to: kakav bi loši dojam ostavila svaña u obitelji Malereyne, prva javna svaña uopće. Možda je tome trebalo dodati i to da je ona potajno voljela mladog Denysa. Onako i onoliko koliko je to uopće bilo moguće njenom hladnom srcu. Možda i zbog toga što taj Denys nikada nije drhtao pred njom. U svakom slučaju, ona nije ostvarila svoje prijetnje, pa je i odgovarala na tri-četiri pisma, koje bi joj godišnje slao njen nećak. Za vrijeme Denysovih kratkih boravaka u Rocamoreu, ona ga nikada ne bi ispitivala o njegovom studiju, a on sam to ne bi spominjao. Nije joj pričao ni o svom velikom uspjehu postignutom na izložbi svojih djela. Otada su ga svrstali meñu velike umjetnike. David ga je vidio često za svojih boravaka s Fanny u Parizu. Gospoña Josephe Malereyne i njen sin primali su njih dvoje uvijek na najlju-bazniji način u svojoj udobnoj kući. Denys se pažljivo brinuo za svoju majku, a Josephe je sada bila posve drugačija žena od one koja je drhtala pred vlašću gospoñice Victoire Malereyne. Danas je Denys pisao: »Dragi striče, Sada ću ja proboraviti neko vrijeme u Rocamoreu. Neki izdavač zatražio je od mene

crteže za djelo o Perigordu. Napisao ga je slavan pisac roñen u tom kraju imenom Soriages. Djelo će biti objavljeno još ove godine. Ja dakle namjeravam smjestiti svoj glavni štab u našoj kući i odanle odlaziti u razgledavanje okolice kako bih mogao nacrtati naše krajolike, naše stare dvorce, i stare gradiće. U isto vrijeme namjeravam naslikati i nekoliko ulja sa slobodnim izborom teme. Vidjet ćete me dakle uskoro, striče, vjerojatno polovinom travnja. Sutra ću tetki napisati pismo kako bih je o svemu obavijestio. Budući da će me moja majka pratiti, a ona je naučena na udoban život, morat će se izvršiti neke promjene u organizaciji kućanstva. Nadam se da će tetka Victoire to shvatiti.« David je prekinuo čitanjem pisma i podrugljivo se nasmijao. - Da će ona shvatiti! Morat će. No moglo bi se dogoditi da se razboli kad vidi sve te troškove. Završio je čitanjem pisma, savio ga i ustao. Do njega je sada dopirala vedra pjesma. U susjednom salonu Allys je pjevala. David je otvorio vrata izmeñu soba i ušao u veliku prostoriju, koja je ostala nepromijenjena od Fanny-ne smrti, Allys je stajala kraj velikog prozora koji je gledao u vrt. Tamo je sjedjela i neka druga mlada djevojka pred započetom slikom na stalku. Kada je David ušao, obje su okrenule glave prema njemu i Allys je veselo kazala: - Eto vas, oče! - Da, prošetat ću prije ručka. Sunce će me ogrijati. Postao sam zimogrozan. - Poći ću s vama, ako mi to dopustite. I ja bih se htjela prošetati. - Dobro. No obuci se brzo kako bismo se mogli vratiti na vrijeme. - Pet minuta, dragi oče! Allys je izašla, a David se približio mladoj umjetnici. Ona je slikala sijamsku mačku. Ta je ležala pred njom na stolu kraj visoke kristalne vaze pune ruža iz Nice. - Nije loše, Franceline! Ni najmanje. Ti si mnogo napredovala od prošle godine. Denys će naći u tebi nadarenu učenicu. Ukoliko ti bude htio davati savjete. Vjerojatno te je Allys već obavijestila o njegovu skorašnjem dolasku. Ona je podignula prema njemu svoje lice koje je podsjećalo na ono njezina oca, no bez one masivnosti koja je njemu bila svojstvena. Imala je istu kovrčastu smeñu kosu kao Jerome, i njegove crne oči. No u njezinim je gorjela neka unutarnja vatra koja nije postojala u očima gospodina Crobaca. - Da, pričala mi je. Mi se tome vrlo radujemo. Njezin je glas bio dubok i na neki naročiti način vrlo ugodan. Njezine lijepe, vrlo crvene usne, otkrivale su red sjajnih zubi. »Ta mala nije loša!« - pomislio je David. »Nije tako lijepa kao njena sestra, nije tako dražesna ... ali posjeduje neki naročiti čar.« - Čini mi se da ti ne želiš posjetiti gospoñu Bruans, Franceline? - Ne, oče, htjela bih završiti svoju sliku, jer je danas svjetlo tako dobro. Osim toga, mene ne zabavlja brbljanje s Marcelle uz vezenje ili pletenje. Sjena prezira popratila je te njene riječi. Da, ona je bila vrlo pametna, pametnija od svoje sestre, morao je priznati David. To nije naslijedila od Jeroma. Bila je prava Malerevne po svom odlučnom karakteru, čvrstoj volji i upornosti. Ponekad je David nastojao zapaziti kod nje i nešto od lažljivog karaktera njezina oca. Tada bi osjećao neku nelagodu, odbojnost, što ga je još više udaljavalo od nje. Iako Fanny nije nikada ni na trenutak mogla posumnjati, on zapravo nije volio to dijete. On se čak morao siliti da je ne zamrzi.

II Gospoñica Victoire je snažno povukla zvonce ovješeno kraj prozora salona, u blizini njezinog pisaćeg stola. Smjesta se pojavila Nanon. Ta je sada djelovala još sivije nego nekoć, jer je njezina kosa poprimila istu boju kao njena stara haljina pepeljaste boje, koja joj je prekrivala mršavo tijelo. - Reci gospoñi Doret da želim razgovarati snjom! Nanon je nestala bez riječi. Gospoñica Victoire se naslonila u svoj duboki naslonjač, položivši ruke s nabreklim venama na njegove ručke. Ona je smršavjela tih posljednjih godina, boja kože postala joj je još žuća i počela je venuti. No, izraz njena lica nije se mijenjao, pogled joj je ostao jednako leden. Ovog su se časa mogli u njemu naslutiti i znakovi silnog bijesa. Promatrala je list papira polegnut na stolu pred njom i ispisan finim muškim rukopisom. Bilo je to

Denysovo pismo. Nije bilo potrebno ponovno ga pročitati. Riječi su se usjekle u mozak gospoñice Victoire. »Draga tetko, Namjeravam provesti nekoliko mjeseci u Roca-moreu, pa ću stići onamo sa svojom majkom za nekih tri tjedna. Poznato mi je da više nemate kuharicu, pa bih vam bio zahvalan ako biste jednu zaposlili, i to sposobnu. Moja će majka dovesti svoju sobaricu. Na licu mjesta odlučit ćemo što će još trebati učiniti. Prema tome nećete imati nikakve brige s našim smještajem. Već pet godina nisam dolazio u Rocamore, pa će mi biti drago budem li vas našao zdravu, u što me vi uvjeravate u svojim pismima. I zdravlje moje majke je zadovoljavajuće, naročito nakon našeg boravka ove zime u Cannesu. Do viñenja, draga tetko! Za kratko vrijeme javit ću vam točan datum našeg dolaska.« Da, sve je to ona pročitala, a bijes je sve više rastao u njoj, suzdržan samo njezinom mogućnošću vladanja samom sobom. Kuharica! Sobarica! Kakve je to troškove iziskivalo! Ta je Josephe sada bila naučena na luksuz. Kako će živjeti u tom skromnom domu? Neće li sav život nje, Victoire Malereyne, biti zbog toga poremećen? Ah, a taj Denys! Taj dječak koga je htjela odgojiti po svom uzoru. On joj je izmakao zauvijek. Uz to, ona je u njemu osjetila onu istu snagu koju je i ona posjedovala. Da, njezina volja morat će se pokoriti njegovoj! Mogla je nastojati to ne priznati, ali ta istina ipak se stala nametati njenu ponosnom duhu. Bila je udubljena u te misli, pa se trgnula kad su se otvorila vrata. Nanon je najavila: - Evo gospoñe Doret, tetko! Gospoña Doret bila je udovica jednog od najpoštovanijih stanovnika Rocamorea. Stanovala je nasuprot kuće Malereynovih. Bila je jednakih godina kao gospoñica Malereyne, s kojom je nekoć zajedno išla u školu. Stoga je meñu njima vladala stanovita prisnost. No gospoñica Malereyne uvijek je nastojala ne pokazati joj odviše veliko prijateljstvo, budući da je i ona bila jedna Malereyne, i smatrala se nadmoćnom svojoj prijateljici i po pameti i po karakteru. Treba dodati tome i to da se čuvala njezina jezika, za kojeg su u Rocamoreu govorili da je zmijski. - Evo me, draga Victoire - kazala je pri-došlica svojim slatkim glasom. Bijaše to mala, okrugla žena, crvena lica i žućkasto sijede kose. Na glavu je stavila kapicu od čipaka ukrašenu ljubičastom vrpcom. Sjed-nuvši se nasuprot gospoñice Malereyne, ona je ponovila: - Evo me! — i bacila pogled na otvoreno pismo polegnuto na stolu. - Kazali ste mi neki dan, Armandine, da bi bivša kuharica vaše nećakinje željela promijeniti mjesto? - Eulalija? Da, sada se odmorila, pa bi željela ponovo raditi. Znate li možda neko mjesto za nju? Gospoñica Victoire prisilila se da odgovori jedva otvarajući usta: - Denys će ovdje provesti nekoliko mjeseci sa svojom majkom, pa im je potrebna kuharica. - Ah, Denys! Taj dragi dječak! Kakva radost za vas, mila moja! Gospoña Doret sklopila je svoje meke ruke. Njezine su crne oči poprimile nježan izraz. Gospoñica Victoire je suho odgovorila: - Uistinu ću biti radosna što ću ga ponovno vidjeti. Vi ćete se dakle pobrinuti za tu osobu, Armandine? - Smjesta! Još danas poslije podne zatražit ću njezinu adresu od nećakinje, pa ću joj poručiti da doñe k vama na razgovor. Ona je poštena žena i vrlo dobra kuharica. Moj nećak naime postavlja u vezi toga velike zahtjeve. - On nije obraćao pažnju na troškove. Ona stoga ima sigurno užasne običaje. Gospoñica Victoire se nastojala svladati prije no što je primijetila sa zlobnim smiješkom: - Ja perem ruke. Ako Denys želi trošiti svoj novac, neka to učini. - Tako je! Tako je! On ne zna štedjeti poput vas. - Na žalost, ne zna! Na taj način nestaju i najveći imeci. - Da, kao nekoć onaj ubogog Jeromea. Na sreću što ga je David mogao spasiti. Njegove pastorke imat će lijep miraz. Osim toga, one su i vrlo zgodne. Naročito Allys, prava slika i prilika svoje majke. - Ne poznajem ih dobro. David ih je samo jednom doveo. Bojim se, one će biti nalik na majku, rastrošne i neozbiljne. Gospoña Doret požurila je da to potvrdi: - Na žalost, toga se treba plašiti! Osim toga, one posjećuju onu malu Marcellu Bruans koja je vrlo lakomislena i ne misli ni na šta doli na zabave. Kada je njezina prijateljica otišla, gospoñica Victoire je dohvatila Denysovo pismo, rastrgala ga i bacila u košaru. Zatim je uzela svoju knjigu s računima i zadubila se u nju, zaboravljajući u tom poslu

sve. Vidjela je naime kako se njezin imetak povećava, a to je za nju bila jedina važna stvar na svijetu. Denys i njegova majka stigli su jedne lijepe travanjske večeri. Vrućina je tek nešto popustila u te kasne sate. Gospoñica Victoire poljubila se s njim bez topline. Zatim je suho poljubila Jo-sephin obraz. S radoznalošću je pogledala njezin otmjeni putni kostim i lice, na kome se pojavilo već nekoliko bora, ali koje više nije bilo onako mršavo i izmučeno kao nekada. - Dobro izgledate, mila moja! Zašto ste dakle morali provesti zimu na moru? - Moja je majka prije dvije godine bolovala od bronhitisa i to je ostavilo tragove - odgovorio je Denys svojim mirnim, toplim glasom. - Mora biti oprezna. Osim toga, klima Pariza joj ne odgovara. Gospoñica Victoire je sada tek dobro pogledala svog nećaka, pa je njena gorčina učinila mjesto ponosnom zadovoljstvu. Već ga nije vidjela pet godina, a za to vrijeme on je postao pravi muškarac. Pri tome nije nestalo njegova šarmantnog izgleda, sa čvrstom bradom koja je bila obilježje svih Malereynovih. Njegov pogled bio je još uvijek nježan i sanjarski kao nekoć. No, gospoñica Victoire je znala iz iskustva kakva se snaga krije iza njega. Nije bio veoma visokog rasta, ali je otmjeno nosio dobro skrojeno odijelo. - Naredila sam da vam pripreme sobe. Smjestit ćete se kako budete htjeli - napomenula je promuklim glasom gospoñica Victoire. — Što se kuharice tiče, sami ćete joj davati svoje naloge - dodala je, obraćajući se Josephi. - Večeras je skuhala što je htjela, jer ja ne poznajem vaš novi ukus. Ona je naglasila riječ »novi« sa stanovitim sarkazmom. - To je u redu - mirno je odgovorio Denys. - Tetko, mi ćemo sići za deset minuta da ne bismo zakasnili na večeru. Kako bi se David dobro zabavljao da je mogao prisustvovati toj večeri. Kuharica, misleći bez sumnje da će putovanje isprazniti želuce njenih novih gospodara, spremila je vrlo obilnu večeru, kojoj je naročito Denys odao puno priznanje. Gospoñica Victoire bacala je užasnute poglede na pladnjeve dok ih je Jude donosio. Prezirno ih je gurala od sebe kad bi joj ih sluga ponudio. Nanon nije primijetila prijeteći pogled kojeg bi joj gospoñica Victoire uputila svaki put kad bi se Nanon poslužila i trpala jelo u sebe kao da je izgladnjela. Naravno, uboga djevojka nije mogla izmaći prigovorima. Sutradan joj je gospoñica Victoire održala propovijed, optužujući je zbog »ogavne proždrljivosti«. Završila je riječima: — Oni će zaista povjerovati da si ti kraj mene umirala od gladi. I tako je Nanon, nakon izvrsnog predjela, odbila pečenku koju joj je Jude ponudio. Ali Denys je smjesta pripomenuo: - Nanon, zašto ne uzmete malo mesa? Zar ne volite pečenku? - Volim je, Denys! - Niste li gladni? Ona je oklijevala prije no što je odgovorila: - Nisam, Denys! - Tada se morate prisiliti. Vrlo loše izgledate, još ste mršaviji nego prije. Jude, stavite komadić pečenke na tanjur gospoñice Nanon. - Ona će se razboljeti ako pretovari želudac - napomenula je oštro gospoñica Victoire. - Neće! Njen je želudac doduše stisnut, ali će brzo početi normalno funkcionirati - mirno je odvratio Denys. - Samo jedite, Nanon, to će vam koristiti. Nanon je plašljivo pogledala gospoñicu Victoiru. Ova se pričinjavala kao da to ne vidi, stisnula je usnice i šutjela. Nanoni se sigurno pričinilo to velikom prijetnjom, jer je odgurnula tanjur, šapćući: - Ne, hvala ... nisam više gladna. - To ubogo biće živi u užasnom strahu od moje tetke - kazao je Denys poslije podne svom stricu kad je ovaj došao pozdraviti pridošlice. - Želio bih da njen život bude manje težak. Ona je i odviše naučena na ropske lance. - Da, da... To je čudna priroda. Ne vjerujem da je tako zaostala kako to tetka govori. Ponekad sam primijetio u njenu pogledu neki izraz što me navelo na razmišljanje. - Ja to nisam nikada primijetila - kazala je Josephe. David se nasmiješio pomislivši s laganom ironijom: »Znam da vi nikada baš mnogo ne zapažate, uboga moja Josephe.« Sve troje je sjedjelo u blagovaonici kraj otvorenih vrata koja su vodila u suncem obasjani vrt. Denys je objasnio stricu da će susjednu sobu, koju nitko nije koristio, pretvoriti u salon. Gospoñica Victoire je naime za sebe zadržala salon prema ulici, jer je odanle mogla promatrati sve dolazeće i odlazeće, iako

ih baš nije bilo mnogo. - Moja majka će na taj način imati sobu prema jugu. Spavaća soba nalazit će se iznad salona, budući da je njezina stara soba gledala prema sjeveru. Majci je potrebno mnogo sunca. Te riječi je popratio nježni pogled pun zahvalnosti za veliku sinovsku brigu. - Sobu iznad? Zelenu sobu! - uzviknuo je David. - Ali to je glavna soba za goste. Nju su davali samo značajnim ličnostima. Tetka će se preneraziti! - Kakve još ličnosti ona prima? - mirno je odgovorio Denys. — Tko su još njezini prijatelji? Meni je najvažnije majku udobno smjestiti. Jer, striče David, mi namjeravamo ovdje dulje ostati, budući da liječnik smatra da ovdašnja klima bolje odgovara majci od one u Parizu. - U tom slučaju se zaista morate dobro smjestiti. Nadam se da nećete imati suviše neprilika s tetkom Victoirom. Po onom što si mi ispričao, čini mi se da si već počeo obuzdavati obiteljskog zmaja. - Da, tako je! - kazala je Josephe, pogledavši udivljeno sina. - Ja uvijek ponovno zadr-šćem kad čujem kako joj se suprotstavlja. - Da, ti dršćeš... I baš zbog toga ona te je tiranizirala - odgovorio joj je nježno Denys. - A vi, striče David, u kakvim ste vi odnosima s njom? David je značajno nabrao lice. - Nastojim je što rjeñe susretati. Mi se svaki put pomalo svañamo kao i nekoć. Doveo sam joj svoje pastorke kratko nakon našeg dolaska. Dočekala ih je tako hladno da djevojke ne pokazuju ni najmanju želju ponovno je posjetiti. No, vama će one doći u posjete, Josephe, ako to dopustite? - Naravno! I to što je prije moguće. Bit će mi drago upoznati kćerke naše drage Fanny. - Zašto ne odmah? - rekao je Denys. -Popit ćemo zajedno čaj kako bismo se što bolje upoznali. - Dobro, poći ću po njih. I David je otišao da bi se malko kasnije vratio u društvu obiju djevojaka. To je bilo ugodno poslije podne. Rosa, sobarica iz Alzasa, poslužila je čaj s kolačićima. Denys je pričao o slikarstvu svome stricu i Francelini. Josephe je pak razgovarala s Allysom, čije su je lice, držanje i smiješak podsjećali na Fanny. - Allys je zgodnija od Franceline - izjavila je ona svom sinu Denysu, kada su se gosti udaljili, obećavajući da će se uskoro ponovno navratiti. - Jest, zgodnija je - zamišljeno je pripomenuo Denys. On je stajao kraj velikog prozora, pogleda uperenog u dubinu vrta u kome je proljetno lišće stalo pokrivati drveće. Mačka gospoñice Victoire prolazila je alejom. U krošnji starog javora pjevao je kos. Denys je dodao istim zamišljenim glasom: - Njena je sestra nekako čudna... ne znam zašto. Ne bih čak mogao kazati niti da li mi se sviña ili ne.

III Idućih tjedana stanovnici Rocamorea su bili zaokupljeni onim što je činio Denys Malereyne. Jer, osim uobičajene znatiželje tog malog mjesta, sve ono što se ticalo obitelji Malereyne naročito ih je zanimalo. Kuća Malereynovih posve se promijenila. Gospoñica Victoire dala je uvijek popravljati samo najnužnije, a njezina škrtost je postajala godinama sve veća. Ona je čak posljednjih godina zapustila i nužno održavanje. Vidjeli su, dakle, kako su radnici bojili vanjsku fasadu kuće. Saznali su da je Denys dao po svom ukusu urediti neke sobe. Vidjeli su da je stigla kočija sa dva konja od kojih je jedan bio jahaći. Smjestili su ih u staji u kojoj je stajala i stara kočija sa još starijim konjima kojima se služila gospodica Victoire kad bi odlazila u posjete susjedima na obližnjim imanjima. - Prava revolucija! - govorila je gospoña Doret, podižući ruke prema nebu. — Što će se dogoditi s Victoirom usred sve te zbrke, s njom koja se uvijek držala starih običaja?... A vrt! Oni su preuredili i vrt! Da, Denys je dao posjeći jedan dio drveća koje je bacalo i odviše gustu sjenu. Najbolji vrt-ljar Rocamorea ureñivao je vrt, i posadio cvijeće koje je ubrzo trebalo procvasti. U jesen su namjeravali posaditi i ruže penjačice, koje će u proljeće ukrasiti pergolu koju je Denys namjeravao podići. Gospoñica Victoire kao da nije zapažala te promjene. Izuzev zajedničke obroke, ona je ostajala sama u svom, uvijek mračnom, salonu. Naime, iako je salon imao tri prozora, ulica pred njim je bila uska, a kuća gospoñe Doret zaklanjala joj je vidik. Ona je morala predati i dragocjenosti pohranjene u hrastovim ormarima jer je i to bio dio Denysovog nasljedstva. On je tako pronašao stari porcelan iz

Moustiersa, Rouena i Neversa, pa je njime ukrasio blagovaonicu. Olinjali zidovi blagovaonice bili su nanovo obojeni, popravljeni podovi od crnog i bijelog mramora. U salonu su iskoristili predivne stare brokate. Rublje od finog platna, kojeg su bili puni ormari, nadomjestilo je stolnjake, ubruse i ponjave što ih je Nanon neprekidno krpala. Denys je takoñer tražio da jelo poslužuju u finom sudu i srebru nagomilanom od njegovih predaka. Bio je umjetnik, pa je volio da ga okružuju lijepe stvari. Osim toga, bez svake sumnje, on se na taj način želio osvetiti za povučeni siromašni život svog djetinjstva, zbog neimaštine u kojoj je njegova majka bila prisiljena živjeti. Gospoña Josephe Malereyne sastajala se sada s otmjenim gradskim obiteljima, što prije, dok se pokoravala jednoj despotskoj volji, nije mogla. Jednom bi tjedno primala goste, a njene toalete iz Pariza pobuñivale su pažnju gospoña. Ona je bila darežljiva i puna milosrña, pa je davala velika sredstva siromasima. Pažnja s kojom su sretali sve Malereynove prenijela se sada i na nju i njezina sina, a na račun gospoñice Victoire koju su potajno optuživali zbog škrtosti i njezine ponosne suzdržanosti koja je otklanjala svaku mogućnost približavanja. Denys je sreo i neke stare školske prijatelje. On se sprijateljio s najstarijim sinom Bruanso-vih, Charlesom, koji je bio nešto mlañi od njega. U svojim lakim kolima, ili na konju, on bi obilazio okolicu u potrazi za spomenicima i dvorcima koje je trebao nacrtati. Cesto ga je David pratio. Susreti izmeñu njihovih dviju kuća bili su svakodnevni. Josephe je zavoljela blizanke, pa su ove dolazile svakog dana k njoj. Tako bi često sretale Denysa. On je bio ljubazan prema objema, ali s priroñenom suzdržljivošću. Davao bi Francelini savjete u pogledu slikanja i pjevao u duetu s Allysom, što je uvijek ponovno oduševljavalo gospoñu Malereyne. Sretali su se i kod Marcelle u Combretellu. Ta vesela plavuša i njena dva brata često bi organizirali zabave: igre kroketa, piknike, izlete u kočiji. Gospoña Malereyne pratila bi svog sina i svoje nećakinje koje bi joj David povjerio. On bi samo malokad odlazio u Combretelle. Uvijek bi ponovno nalazio isprike i izbjegavao pozive onamo. - Zar vam ta obitelj nije draga, striče? -zapitao ga je Denys jednog dana, kad je David odbio da ode onamo na večeru i na ples. - Ni govora, dragi moj! Dosañujem se na tim društvenim sastancima, pa budući da nisam potreban kao pratnja svojih kćeri, radije odustajem od toga. - Ali u Bordeauxu ste nas rado pratili, oče - rekla je Allys. - Da, no sada sam ostario, pa se i moj ukus promijenio. Denys je iznenañeno pogledao strica. Sjetio se kako je taj, prilikom svoje prve posjete njegovoj majci, kazao sa smiješkom: - Volim društvo, i nije mi krivo otpratiti tamo te mlade djevojke. Jednog jutra, nekoliko dana kasnije, Denys je primio pismo nekog svog pariškog prijatelja, mladog učenjaka, koji se bavio paleontologijom. Saopćio je svojoj majci za vrijeme doručka: ... Valles je čuo da su otkrili nekog prethistorijskog stanovnika u našem susjedstvu u Bregesu. Htio bi doći k nama na nekoliko tjedana. Pozvat ću ga, što mislite, majko? - Naravno. Taj Valles je vrlo zgodan momak. - Neće li vas to smetati, tetko? - zapitao je pristojno Denys gospoñicu Victoiru. - Ni najmanje. Osim toga ja ionako nemam pravo glasa. To se samo tebe tiče - odgovorila je suho gospoñica Victoire. Denys je nastavio, obraćajući se majci: - Nisam vam kazao, majko, da sam meñu očevim bilješkama našao jednu vrlo čudnu? Zaključujući po tih nekoliko redaka, on je mislio da se u stijeni, na kojoj je sagrañena naša kuća, nalaze duboke još neistražene spilje. Otac ih je namjeravao istražiti. Okrenuvši se prema gospoñici Victoiri, Denys je dodao: - Je li on to ikada učinio, tetko? Gospoñica Victoire odgovorila je tek nakon nekog vremena: - Da, učinio je to, ali nije ništa našao. To je bila obična fantazija s njegove strane. - Ipak je morao nešto saznati... U svojoj zabilješci on tvrdi: »Našao siguran trag. Pregledati podzemlje.« Vilica, koju je gospoñica Malereyne držala meñu prstima, ispala joj je iz ruke i pala na pod. - Morat ću posjetiti podzemlje. Poznajete liga, tetko? - Da. Ali tamo se nema što vidjeti. Činilo se kao da joj glas jedva izlazi iz stisnutog grla. - ... Osim toga, to je i opasno. Dolazi do urušavanja.

- Oh! Nećeš ići onamo, Denys! - zaviknula je Josephe. Denys se nasmiješio majci. - Majko, dovoljno sam star da se čuvam opasnosti. Gospoñica Victoire prihvatila je dršćućom rukom vilicu koju joj je Jude donio na tanjuru. - ... Osim toga, najbolje će biti da to učinim zajedno s Vallesom. Govoreći to, Denys je slučajno pogledao Nanon koja je sjedjela kraj njegove majke. Ostao je iznenañen čudesnom promjenom izraza njezina lica. Ukočene crte njena lica kao da su iznenada oživjele. Čudan sjaj rasvijetlio je njene blijede oči, koje su na trenutak kapci potpuno otkrili. Trenutak je panično promatrala gospoñicu Victoiru. Bilo je to nalik na bljesak munje. Iznenañenom Denysu pričinilo se kao da je u tom pogledu primijetio neku upravo divlju radost. Pomislio je: »Sto joj je? Sto ju je tako moglo zanimati u našem razgovoru?« No ona je istog trenutka poprimila uobičajeni mirni, dobro poznati, izraz lica. Pripisao je svojoj mašti ovaj časoviti neugodni osjećaj.

IV Bilo je ljeto i vrućina je pritiskala Perigorde. Malo društvo sačinjeno od Bruansovih, Denvsa i njegove sestrične, usprkos sparini, često je odlazilo na izlete u okolicu, a na večer prireñivalo plesove i kazališne predstave. No, Denys je ipak imao dovoljno vremena za slikanje i čitanje ozbiljne literature koju je toliko volio. On je davao satove i Franceline, koja je izvanredno dobro napredovala. - Ona je vrlo nadarena - rekao je Davidu - a osim toga je i uporna. Franceline je čvrst karakter. Ipak je Denys radije boravio u društvu Allyse. Ova se uvijek razveselila kad bi se on pojavio. Slušala bi ga nježnim izrazom svojih divnih modrih očiju, koje su tako nalikovale na one njezine majke. - Moja mala Allys zaljubljena je u vašeg Denysa, Josephe - kazao je jednog dana David svojoj roñakinji. - Mislite li? Zar vam je to priznala? - Nije, ona to vjerojatno još ni sama dobro ne zna. - Bila bih tako sretna kad bi i Denys ... Čini mi se da mu se ona već od prvog susreta vrlo sviña. - Tako izgleda. Ja bih bio oduševljen tim brakom jednako kao i vi. Mogli biste kazati o tome koju riječ Denysu kad se ukaže prilika. - Možda bi bilo bolje da ga se ne nagovara? - Imate pravo. Neka on sam rješava pitanje svojih osjećaja. No, mogli biste mu reći da mi je Jacques Bruans govorio o svom sinu Charlesu. Nisam još o tome govorio s Allys, no već sada znam kako će glasiti njezin odgovor. Bilo bi bolje kad bi se Charles zainteresirao za France-line. Ona nije tako dražesna kao njena sestra, ali je zgodna na svoj način. Ima taj naročiti tip Corbacovih. Mnogo je sposobnija domaćica od Allyse, a i pametnija je od nje. Ona bi bila savršena žena za Charlesa. - Da - napomenula je zamišljeno Josephe. - Ne znam zašto, ali ne bi mi bilo drago kad bi mi ona postala snahom. Valjda zbog toga što me ponekad i odviše podsjeća na svog oca, a taj mi nije bio drag. Tako je i s vama, zar ne, David? Činilo se kao da je David neko vrijeme obratio pažnju na malog Josephinog psića zaigrana na sagu. Njegovi su prsti nervozno kuckali po ručkama naslonjača. - On nikome nije bio simpatičan, to dobro znate, draga prijateljice! Na sreću, Franceline ne posjeduje njegov karakter. Ali, očigledno nije tako umiljata i nježna kao njezina sestra Allys. Franceline je kao dijete imala često snažne napadaje bijesa, ali ih je naučila svladavati, zahvaljujući svojoj čvrstoj volji. No, kao i vama, i meni je milije da je Denys zavolio Allysu. Idućeg dana, poslije podne, Franceline je smjestila svoj slikarski stalak u vrt. Nekoliko koraka dalje sjedjela je Allys u sjenici obrasloj ružama. Franceline je upravo, uz savjete Denysa, započela slikati portret svoje sestre. Mladi se čovjek nagnuo nad nju i davao joj savjete. No njegov bi pogled svakog časa odlutao prema Allysi, koja mu se smiješila obučena u bijelu haljinu s prugama trešnjine boje. I svileni ovratnik njene haljine bio je jednako tako živahne boje, zbog čega se naročito isticala svijetla boja njezine kože i tamni svilenkasti sjaj kose. Na vratima se pojavila sobarica. Obrativši se Francelini, zapitala ju je: - Možete li doći trenutak, gospoñice? Gospodin se još nije vratio, a neki bi zakupnik želio razgovarati s njim ili s vama, jer ne može dulje čekati. Franceline je nestrpljivo odmahnula.

- Neka doñe neki drugi dan! - Kaže da ne može, jer je njegova žena bolesna... - Samo poñite, draga moja - počeo ju je nagovarati Denys. - Malko ćete se odmoriti, ta ionako se tužite na vrućinu. - Naručit ćeš nam nešto za osvježenje -dobacila je Allys. Franceline se dignula i otišla. Denys je pošao do sjenice i sjeo na klupu kraj Allyse. Pružio je ruku i uhvatio onu mlade djevojke. Allys ga je pogledala nježno i slatko. - Meni bi bilo milije da ste vi nacrtali moj portret, Denys! - Ne bojte se, i ja ću vas naslikati. Učinit ću to često budete li htjeli postati mojom ženom, Allys! Sreća je zasjala u očima djevojke. Ona je šapnula, stisnuta grla: - Oh, Denys! - Ljubim vas, Allys! - kazao je on ozbiljno. - I ja vas ljubim - odgovorila je ona jednostavno. Poljubio je njezine prste koje je stiskao u svojoj ruci. - Moja će vas majka zaprositi od vašeg po-očima. Njih dvoje će sigurno biti sretni. Šutjeli su, držeći se za ruke. Tako ih je ugledala i Franceline, kad se pojavila na kraju aleje. Zastala je nekoliko trenutaka. Činilo se kao da se ukočila. Lice joj se sledilo. Zatim je pristupila slikarskom stalku, sjela i dohvatila kist. Iza nje se pojavila sobarica noseći poslužavnik. Allys i Denys se više nisu držali za ruke. Lagano crvenilo ostalo je na obrazima mlade djevojke. Glas joj je drhtao od uzbuñenja dok je govorila: - Primaknite ovaj stol, Leonie, i stavite poslužavnik na njega. Zatim je ustala i natočila svježu limunadu u čaše. Denys je pošao prema Francelini, stao iza nje i promatrao sliku. - Sto to radite? Kakva je to žuta mrlja? - Zbunila sam se ... Ne mogu više slikati. Tako je toplo! Govoreći tako, Franceline je odložila kist. Spremila je svoj slikarski materijal pri čemu joj je Denys pomogao. Odnijeli su ga u kuću. Zatim je Franceline sjela u naslonjač kraj klupe. Allys joj je pružila punu čašu. - To će te osvježiti. Izgledaš umorno. Posve si blijeda. Franceline je brzo ispila i pružila čašu sestri. Allys ju je stavila na stol, a zatim joj ponovno prišla. Sjela je na klupu i zagrlila svoju sestru blizankinju. - Draga Line, tako sam sretna! Denys me zaprosio. Denys, koga ja tako ljubim. Činilo se kao da se Franceline ponovno ukočila. Njezine lijepe rumene usne problijed-jele su. Bol se osjetila u njenu glasu kad je pripomenula: - Ah, zaprosio te ... Allys je bila tako sretna da ništa nije opažala. Naslonivši glavu na sestrino rame, ona je ponavljala: - Tako sam sretna, Line! Franceline je šutjela. Nokti njezine ruke grčevito su se zabili u bijelu svilu njene haljine. Tog su se časa u aleji pojavili Denys i David. Allys se uspravila i nasmiješila. Franceline je izgubljenim pogledom pratila Denysa koji joj se nasmiješio. Zatim je odvratila pogled. - Sreo sam onog dobrog Triboulina koji mi je ispričao što mu se dogodilo - rekao je David. - Zao mi je što te je smetao, Franceline! - Nije važno, oče! Danas ionako nisam raspoložena za rad. - Ipak ste tako dobro započeli - ustvrdio je Denys. - Čini se da će ta slika biti izvanredna. Franceline je ustala, kao da ga nije čula, ponudivši svom očuhu naslonjač na kome je do tada sjedjela. - Ne daj se smetati, mala moja! Tamo stoji drugi. - Samo sjednite, oče! Ja ću se ići odmoriti u svoju sobu. Od te vrućine zaboljela me glava. - Zbog toga dakle tako loše izgledaš? Obično te vrućina ne zamara. Brzo ćeš se oporaviti ako neko vrijeme proboraviš u svojoj zamračenoj sobi. Hajde, dijete moje, samo idi! Pogladio je njezinu kovrčastu smeñu kosu, i sjeo u njezin naslonjač. - Do viñenja, Denys! - kazala je Franceline. Njezin je glas bio čvrst, no već se napola bila okrenula kad je Denvsu pružila ruku. - Do viñenja, Franceline! Odmorite se dobro... Ali vaša je ruka ledena! Ona ju je naglo izvukla iz njegove.

- Ona je hladna, a vaša gori, i to je sve. Krenula je laganim korakom, bez ikakve žurbe kroz aleju. Jednako se tako polagano stala uspinjati stepenicama i ušla u veliku sobu koju je dijelila s Allysom. Niti ne skinuvši svoju svježe izglačanu bijelu i crvenu haljinu, ona inače uvijek tako pažljiva, ispružila se na krevet. Prekrižila je ruke čvrsto ih stisnuvši. U polumraku sobe njezino se lice činilo još bljeñe. Ležala je nepomično poput mrtvaca, spustivši kapke nad očima u kojima je bjesnio očaj. »Umrijeti!« -pomislila je. »Oh, kad bih mogla sad ovaj čas umrijeti!«

V Idućeg dana prije podne Denys je pokucao na vratima sobe gospoñice Victoire. Ova je plela nešto što je namjeravala pokloniti u dobrotvorne svrhe sestrama milosrdnicama. Plela je to od ostataka rasparane vune starih čarapa i drugih pletenih predmeta. Stoga nije za to trebala potrošiti ni pare, a to je ipak grijalo siromahe. - Htio bih vam saopćiti novost, tetko -kazao je mladić i primaknuo stolicu staroj gospoñici. Nastavljajući plesti ona je zapitala: - Sto to? - Zaručio sam se s Allysom. Ovaj put je gospoñica Victoire prekinula svoj posao. Na njenim se usnama pojavio prezriv smiješak. - Mogao si bolje odabrati. Allys je, čini se, jednako tako neozbiljna kao i njezina majka. Ona voli društvo, haljine i laskanja ... - Tko vam je to kazao? - Nije važno. Ja to znam. - Prevarili su vas. U Denysovu se glasu mogla naslutiti srdžba. - Allys nije ni koketna, ni mondenka. Ona se voli zabavljati, što odgovara njezinim godinama, ali bez pretjeravanja. - To se nadam zbog tebe. No na tvom mjestu, ja bih bila odabrala Francelinu, koja mi se čini mnogo ozbiljnijom. - Ja sam odabrao Allysu - odgovorio je mirno Denys. - To se ionako samo tebe tiče. I gospoñica Victoire nastavila je marljivo plesti. - Njezin miraz sigurno nije velik. Posjed će biti podijeljen izmeñu obiju sestara. - To me ne brine. Uostalom, moj stric im namjerava ostaviti dio svog imetka. Gospoñica Victoire je ponovno odložila pletivo i zlobno se nasmijala. - Prekrasno! Kao da sve to nije isto. Sve što će im tvoj stric ostaviti, oduzet će od tvog dijela. Inače bi to ti ionako sve naslijedio. - Meni to nije važno, to vam i ponovno kažem. Osim toga, čini mi se posve prirodnim da su mu njegove pastorke važnije, budući da se prema njima odnosi kao pravi otac. Gospoñica Victoire prihvatila se posla mrmljajući neku riječ koja se Denysu činila kao »iskupljenje«. - Od čega? Ona mu nije odgovorila, zaokupljena brojenjem očica. Zatim je napomenula prigovarajući mu: - Ti ne obraćaš dovoljno pažnje na materijalno stanje. Posve blizu nas mogao si naći izvanrednu partiju. Mala Marcelle Bruans naslijedit će imetak svoje maćehe ... a čini se da bi ona bila vrlo sretna ako bi se mogla nazvati gospodom Malereyne. - Ah! I to ste obavještenje već dobili - pripomenuo je ironično Denys. I pogledao je u pravcu kuće gospoñe Doret. - Da, Marcelle će biti bogata, a uz to je i vrlo dobra djevojka, iako dosta glupa. Čak da nikada nisam sreo Allysu, ne bih bio ni na trenutak pomislio da je uzmem za ženu. Osim toga, ja ljubim Allysu i nijednu drugu. Rekavši to, on je ustao. Gospoñica Victoire se ponovno podrugljivo nasmijala. - Ljubav! Zbog nje čovjek čini mnoge ludosti. Ona je uzrok mnogih tragedija ... mnogih. - Nadam se da se to nama neće dogoditi, tetko ... U subotu ćemo se zaručiti. Molim vas da prisustvujete svečanoj večeri! - Morat ću. To je obiteljska dužnost, i ja se ne namjeravam izvući iz toga, iako ne smatram taj brak dobrim za tebe.

Kad je Denys prenio taj razgovor svom stricu, ovaj se nasmijao. - Znao sam da će pitanje novca uzbuditi našu dragu tetku. Budući milijuni male Marcelle sviñali su joj se... ali tebi ne. Jer, dragi moj, tebi oni nisu potrebni. - Ne, uopće nisu. Meni je dovoljna Allys. - Mala je presretna! A i ja. Ti si ispunjenje mojih želja, Denys! Sad ću se morati pobrinuti za njezinu sestru. Možda Charles Bruans... - To je dobra ideja! Charles je vrlo dobar. - Da, no mislim da je zaljubljen u Allysu. Denysov se pogled zamračio. - Kako to znate, striče? - Čini mi se. Ne ponašaj se tako, dragi moj! To će ga proći. Nadam se da će se uvjeriti kako je Franceline ona prava za njega. - Da, ali hoće li on biti onaj pravi za Fran-celinu? - Tko zna!... Teško je razumjeti tu malu. Njezina je sestra iskrena i jednostavna. Franceline je pak pomalo zagonetna. - To je vjerojatno naslijedila od svog oca, koji je, bar se tako čini, bio vrlo zatvorena priroda. - Tako je. Da, vrlo zatvorena ... - I ljubomorna. Majka kaže da je tetka Fanny mnogo propatila. Njegova je smrt bila prava nesreća, ali za nju je bila spas. To više što ste je vi usrećili, striče David! - Da, ona je bila sretna ... Davidov je glas lagano zadrhtao. Njegovo lice, na kojemu su se tokom godina pojavile sitne žilice, stegnulo se pod navalom osjećaja. Trenutak je šutio, a zatim počeo razgovarati o nečem drugome: o budućem obitavalištu mla-dogpara. - Ne mislim često boraviti u Parizu - odgovorio je Denys. - Moja se majka ovdje dobro osjeća, jer joj klima odgovara. A i ja volim svoj rodni kraj. No hoće li se to sviñati i Allvsi? - To ćeš je sam pitati, dragi moj! Mislim da s te strane neće biti poteškoća. Allys je vrlo jednostavna, zadovoljna sa svime, samo kad joj se ukazuje ljubav. Ona će sigurno biti dobra kćerka tvojoj majci. I doista, ljubazni karakter Allyse svuda se očitovao. Brinula se za Josephu nenametljivo i onom jednostavnošću koju je ispoljavala u svemu. Sreća je to kod nje još samo učvrstila. Govorila je svom zaručniku: - Dragi Denys, htjela bih da su svi tako sretni kao što sam to ja! Ona je to govorila i Francelini ljubeći je nježno. Franceline joj nije uzvraćala poljupce. No, to je bio njezin običaj. Sestre su se inače uvijek dobro slagale. Allys se obično podvrgavala volji svoje blizankinje. Iako Franceline nije pokazivala svoje osjećaje, ona ih je dokazivala na drugi način, na primjer požrtvovnim njegovanjem svoje sestre, kad bi ta bila bolesna. Njezina hladnoća dakle nije mogla iznenaditi Allysu. Franceline se i dalje brinula za kućanstvo. Zaručnička je večera izvanredno uspjela. Ona je još više radila kao da želi pobjeći od svojih misli. No, napustila je slikanje. Kratko je odgovorila Denysu koji ju je zapitao za razlog: - Kasnije ću se ponovno baviti time. Ne osjećam se ovog časa raspoloženom za to. Jednog dana, kad su se ona i njena sestra nalazile kod Josephe, Allys se potužila: - Šteta što nisi završila moj portret. Tako bih ga rado bila poklonila Denysu. Nećeš li možda ipak raditi na njemu, draga? Francelinine oči postale su još tamnije, a njezine su usne zadrhtale kad je hladno odgovorila: - Ne, ja to neću! Njezin oštri glas iznenadio je Josephu, pa ju je začuñeno pogledala. No nije vidjela ništa do glave nagnute nad ručnim radom. Allys je pomalo tvrdoglavo nastavila: - To nije lijepo od tebe, Line! Činilo se kao da te to raduje, a Denys je sliku smatrao vrlo dobrom. Tako bi on imao uspomenu od tebe i od mene. - Mislim da mu baš nije stalo do uspomene na mene. Francelinin je glas bio tvrd i sarkastičan. - Kako to možeš kazati! On te je već volio kao bratić, a sad će te voljeti poput pravog brata. Franceline nije ništa odgovorila. Nastavila je svojim vezenjem, rukom koja je lagano podrhtavala. Zatim se pojavio Denys. Za tili čas Franceline je složila svoj posao i napustila salon. Tako je to radila uvijek kad su zaručnici bili zajedno a ona mogla naći neki izgovor.

Vjenčanje se trebalo održati krajem kolovoza. Denys je otputovao sa stricom i Allysom u Pariz da nabavi sve potrebno. Za to vrijeme je Franceline dolazila svakog dana u posjete Josephi. Ručala je s jom i gospoñicom Victo-irom. Ova je za nju pokazivala stanovite interese koje nije imala za Allysu. Vjerojatno je to bilo stoga što Franceline nije nalikovala na majku, već je bila prava Malereyne. Osim toga, Franceline je bila i »žena koja se bavi praktičnim stvarima«, kako bi govorila stara gospoñica, misleći pri tome na to da Allys nije pokazivala veliko zanimanje za kućanske poslove. Mladom su paru ureñivali stan. Gledao je na vrt kao i onaj gospoñe Malereyne. Denys je na tavanu otkrio lijepo staro pokućstvo, koje je tamo spremio neki predak zamjenjujući ga modernim pri ureñenju stana. On je to sve dao popraviti želeći time ukrasiti svoj novi dom. Pretražujući ladicu nekog pisaćeg stola iz početka XVIII stoljeća, pronašao je malu bilježnicu. Na prvoj je stranici pisalo ime: Dominique Malereyne, listopad 1850. Zatim je slijedio popis poslova koje je trebalo obaviti i stvari što ih je trebalo nabaviti. Jednom riječju, to je bio podsjetnik. - On je pripadao vječnom putniku Domi-niqueu - rekao je David Denysu kad mu je pokazao što je pronašao. - To je bio onaj naš bratić koji je otputovao u Južnu Ameriku i jednog dana najavio tvom ocu svoj povratak. Zatim se nikada više ništa nije čulo o njemu. Augustin se obratio konzulu i zamolio ga neka pokuša nešto saznati. No, to je bilo bez uspjeha. - Čudno - primijetila je Allys koja je takoñer bila prisutna. - Taj bratić nije bio oženjen? - Ne. Mi smo bili njegovi jedini roñaci. Jćrome, moj brat i ja. Bio je to čudan čovjek, željan pustolovina i promjena. Zapravo, sjajan momak. I on je bio jedan od onih koji nisu bili dragi tetki Victoiri. Zamislite, potrošio je svoj imetak na putovanja i druge ludosti! Osim toga, kakva glupost kad je kazao da će otputovati u Južnu Ameriku i tamo se obogatiti. Denys je dohvatio bilježnicu i stavio je u džep govoreći: - Ovo ću baciti. Nije ni za što drugo. Meñutim, kad je stigao u svoju sobu, on je instinktivno stavio bilježnicu u svoj pisaći stol. Nekoliko dana kasnije gospoñica Victoire imala je lagani srčani napadaj. Brzo se oporavila, pa je mogla prisustvovati vjenčanju svog nećaka. Nosila je svečanu crnu haljinu naslijeñenu od svoje majke. Haljina je u širokim nabo-rima padala oko nje. Lijepe obiteljske čipke krasile su tu loše skrojenu haljinu, djelo neke male seoske krojačice. No, to gospoñici Victoiri i nije bilo važno. Ona je smatrala da kao jedna Male-reyne ne treba obraćati pažnju na takve sitnice. To su bile brige za ostale smrtnike. — Pogledaj kako naša tetka izgleda! - šapnuo je David u uho Francelinino kad su odlazili u crkvu. Na usnama mlade djevojke nije se pokazao smiješak. Crte njena lica bile su zgrčene, ali je njezin pogled bio zagonetan. Okrenula se samo kada je Allys ušla u salon u kojemu ju je čekala njezina pratnja. Allys je bila sretna i nasmijana. Obučena bijaše u haljinu od bijelog satena s velom od tila. Francelinu je pratio Charles Bruans. Njegovo pomalo tužno lice opravdavalo je tvrdnju da je on zaljubljen u Allysu. U svakom slučaju, on nije zapažao šutnju svoje pratilje, jer je odgovarala njegovu raspoloženju. Gospoña Malereyne priredila je svečani ručak, a večeru David ... prema običaju Rocamo-rea. Nakon toga je bio prireñen ples. Malerey-novi iz obje kuće na taj su način uzvraćali gostoprimstvo svojih sugrañana. Pošto su otvorili ples, mladi je bračni par nestao. Trebali su prvim jutarnjim vlakom krenuti u Italiju. Kad su u zoru otišli i posljednji uzvanici, David je ostao sam s Francelinom. Primijetio je zadovoljno: - Sve je dobro prošlo, zar ne, Line? I ti si se dobro zabavljala? Franceline nije propustila ni jedan jedini ples. Pokazala je neuobičajeno zanimanje za tu vrst zabave. U njenim je očima sjao čudan sjaj. Stojeći usred salona, ona je prstima gnječila ružičasti til svoje haljine. - Dobro sam se zabavljala, oče! Njezin je glas lagano podrhtavao, a smiješak se pojavio na njezinim usnama, pa je odavao gorko razočaranje.

VI Nakon boravka u Rimu, Denys i Allys vratili su se kući preko talijanskih jezera i Švicarske. Stigli su u Rocamore početkom listopada. Allys se smjesta počela brinuti za svoju dužnost u kući Malereyne. Bila je dražesna družica za Josephu, uvijek spremna pružati joj male usluge. No nije se baš voljela baviti domaćinstvom, što je, uostalom, i sama rado priznavala.

- Ipak ćeš to morati činiti, draga - govorio joj je Denys. - Naravno! Iako to neće biti onako dobro kako to čini Franceline. Njoj to uopće nije teško. Ona je tako pametna. Htjela bih biti nalik na nju. Denys se nasmijao i zagrlio je. Meñutim, i protiv svoje volje, pomislio je: »Da, ona je pametnija!« Podsjetio se njihova putovanja na kojemu je ponekad zamijetio kod Allyse stanovito neznanje što se ticalo povijesnih dogañaja i umjetničkih djela. To saznanje nije umanjivalo njegovu ljubav prema njoj. On ju je volio takvu kakva je bila. Dobra, nježna i otmjena. Možda mu je potajno laskalo i to što ga je smatrala nekim nadmoćnim bićem. Jer Denys je bio umišljen poput svih Malereynovih. Cesto se zbog toga borio sa samim sobom, no nije uvijek uspio pobijediti. David je boravio u Bordeauxu s Franceli-nom. Želio je tamo provesti jesen i vratiti se zimi u Rocamore. I on je odlučio provoditi što više vremena u svom rodnom kraju, sada kad su se tamo nalazili njegov nećak Denys, i najdraža pastorka Allys. Gospoñica Victoire provodila je svoj život za sebe. Nije više bila onako aktivna kao prije, no ipak je svakog mjeseca posjećivala svoje posjede, na veliku žalost svojih zakupnika, jer ih je nastojala što više iskoristiti. Sada, kada se Na-non brinula samo za nju, ona je vršila nad njom još mnogo čvršću stegu. Ubogo biće bilo je još više prestrašeno nego prije. »Još zatupljenija« kako je o njoj govorila Franceline, jer je nije podnosila. Početkom siječnja gospoña Josephe Malereyne se prehladila. Dobila je bronhitis i njezino je stanje postalo sve ozbiljnije. Franceline se brinula za nju poput prave bolničarke. Ona ju je, zajedno s Denysom, odano njegovala. Ipak, nije im uspjelo pobijediti bolest, pa je Josephe jednog jutra mirno umrla u naručju svog sina. Denysova je bol bila golema, iako to zbog svoje suzdržane prirode nije pokazivao. On je nježno volio tu dobru i slabu ženu. Osjećao se njezinim zaštitnikom, neprekidno je okružujući sinovskom pažnjom. Allys je žalila za tom dobrom ženom, kojoj se tako rado povjeravala. Zao joj je bilo i to što Josephe neće upoznati svoje unuče koje se trebalo uskoro roditi. - Ona bi bila tako dobra baka! - govorila je Davidu, koga je ta smrt takoñer duboko kos-nula. Tim više što se u posljednje vrijeme i sam nije dobro osjećao. Denys nije ispunio svoju namjeru da posjeti podzemlje dvorca, jer je bio zaokupljen svojom svadbom i brigom za majku. Zatim i pažnjom što ju je ukazivao Allysi, umornoj zbog svog budućeg materinstva. Njegov prijatelj Val-les nije došao u Rocamore jer je krenuo u Alžir gdje su pronašli neke prethistorijske grobove. - Posjetit ću te kad se vratim u Francusku. Ne znam još kad će to biti - poručio je on De-nysu. Allys je izrañivala opremu za dijete. Taj je posao bila započela s Josephom, budući da joj Franceline, inače tako spretna u tim poslovima, nije željela pomoći. - Ne volim se baviti tim malim stvarima -izjavila je ona. - To je tako dražesno! Još k tome kada čovjek pomisli na slatko malo biće koje će to oblačiti i nositi. Allysin glas bio je nježan i veseo. No nikakvi se osjećaji nisu pojavili na mirnom licu njezine sestre, čiji je pogled bio tako zagonetan. - Franceline se promijenila, zar ne? - zapitala je jednog dana Allys svog supruga. - Promijenila? Kako to misliš? - Ne znam... Nešto se s njom dogodilo .., - Meni se to ne čini. - Možda ja to samo zamišljam - zaključila je Allys. No i Davidu se to učinilo. Ne mogavši protumačiti taj svoj osjećaj, on je ipak spoznao da se nešto zbilo u tajanstvenoj prirodi Franceline. Sto to? Možda je, promatrajući sreću svoje sestre, poželjela da i nju netko ljubi koga i ona može ljubiti. »Da, vjerojatno želi da se i sama uda« pomislio je. »Uostalom, ima toliko odlika da bi bila savršena žena. Pozabavit ću se time.« Ispitujući Bruansove, on je saznao da bi njihov mlañi sin, koji je upravo postao poručnik, bio sretan kad bi se mogao oženiti France-linom. Tada je on to saopćio svojoj pastorki. Ona ga je mirno saslušala i jednostavno odgovorila: - Nemam namjere udavati se, oče! - Nemaš namjere? Ti si luda, dijete moje! Mogla si kazati da se ne želiš udavati tako mlada. To bi još

bilo shvatljivo. On će te čekati. A ako ti se on ne sviña, naći ćemo nekog drugog. Neće ti nedostajati prosaca. - Ne želim nikoga. Kazala je to vrlo kratko stisnutih usnica. Odvratila je pogled od njega. On ju je gledao neizmjerno začuñeno. - Ostat ću uz vas, oče, ako mi to dopustite - dodala je. - Ako ti dopustim? No ja neću uvijek biti ovdje, a ti nisi stvorena za usidjelicu. Ona nije ništa odgovorila, pa je tako završio taj razgovor. David je bio neizmjerno začuñen i uznemiren. U tome se krila neka tajna. Zar je Franceline krila u svom srcu zabranjenu ljubav? Počeo je razmišljati o njihovim poznanicima u Borde-auxu ... Iznenada je sve shvatio: Denys! Ona je ljubila Denysa! Da, sada je sve shvatio... To napuštanje slikarstva od onog časa kad je Denys zaprosio Allysu, ta hladnoća u odnosu prema sestri i tisuce drugih malih znakova. I to odbijanje braka... Bio je užasnut. Bio je sebičnjak, pa je mrzio sve poteškoće. A ova je bila ozbiljna. U prvom redu trebalo je udaljiti Franceli-nu od mladog para. To je bilo neophodno kako bi ona mogla istjerati iz duše tu nesretnu ljubav. Da, trebalo je napustiti Rocamore i naći za to neki valjani razlog. Pod izgovorom da se ne može osloboditi prehlade, on je drugog dana izjavio svoju namjeru da ostatak zime provede u Nici. Denysu se to pričinilo posve prirodnim, ali Allys se počela buniti. Što! Hoće li je on napustiti baš sada kad je ona bila najumornija i kad joj je bila potrebna Francelinina pomoć u domaćinstvu. Pogotovo sada kada više nije bilo njezine svekrve Josephe. - Sve će biti u redu tih nekoliko mjeseci -rekao je David. - Vratit ćemo se na krstitke ... - Čak i ranije, bar se tako nadam. Sto kažeš na to, Line? - Bit će mi drago ponovno posjetiti Niču - mirno je odgovorila Franceline. Davidu se činila zadovoljnom zbog odlaska. Ona je počela žuriti s pripremama i njih dvoje otputovalo je iz Rocamorea u drugoj polovici siječnja. Nastojao je na sve moguće načine zabaviti pastorku, u nadi da će ona tako svoju tugu zatomiti i sve zaboraviti. Je li mu to uspjelo? Teško je to bilo saznati, budući da je Franceline uvijek bila vrlo suzdržana. Ponekad se pitao, primijetivši odsjaj zadovoljstva na njezinu licu, za vrijeme nekog izleta, posjeta koncertu ili kazalištu, nije li sve to bilo samo pretvaranje. Iz Rocamorea je primio malo pisama. Allys nije voljela pisati, a nije to volio ni Denys. Osim toga, on je marljivo slikao dvije slike u ateljeu svoje kuće. Jedna je predstavljala neku ženu, a druga slikoviti kutak Rocamorea. Namjeravao ih je završiti i poslati na neku izložbu. Krajem ožujka David je primio pismo od njega. Pisao je da se Allys osjeća vrlo umornom, pa bi željela da njena sestra boravi kraj nje. Osim toga, kuća je bila u velikom neredu. Morali su otkazati kuharici jer je postala nesnosna. Mlada žena koja ju je zamijenila s puno dobre volje užasno je kuhala. Allys, koja već ionako nije imala teka, nije podnosila tu hranu. Stara sobarica, zadržana još od Josephe, odviše se osilila u kući. Ukratko, bilo bi dobro kad bi oni mogli skratiti svoje odsustvo i što prije doći kući, kako bi se Franceline mogla pobrinuti za kućanstvo kad Allys rodi. - Sto kažeš, dijete? - zapitao ju je David. Boravili su na terasi svog hotela. Franceline je vezla i nije prekidala taj posao, dok je David glasno čitao Denvsovo pismo. Odgovorila je tek nakon nekoliko trenutaka: - Ako sam potrebna Allysi, rado ću se vratiti u Rocamore. - I neće ti biti žao prije roka napustiti Niču? - Sigurno neće. No Davidu se taj odgovor nije činio iskrenim. Kazao je, dobrodušno se podrugujući: - Ta mala bi se, usprkos svog stanja, mogla brinuti za svoje kućanstvo. Ne bi trebala dopustiti da se Rose suviše osili. Na Francelininim usnama pojavio se ironičan podsmijeh. - To se od nje ne može tražiti. Ona je ostala dijete. Nikad se neće promijeniti. Nakon kratke šutnje ona je nastavila, ne podižući glavu sa svog ručnog rada: - Denys to niti ne može tražiti od nje. Je li on sanjao? Ili je zaista opazio u tim riječima tračak radosti?

VII David i Franceline stigli su u Rocamore u drugom tjednu travnja. Allys ih je sva sretna dočekala, a i Denys je očigledno bio vrlo zadovoljan. Kazao je srdačno Francelini: - Draga Franceline, nadamo se da ćete uspjeti unijeti malo reda u ovu kuću. Rose radi što hoće, a i Octavu je potreban netko tko će mu nareñivati. - Učinit ću što mogu - jednostavno je odgovorila Franceline. Već nekoliko dana kasnije sobarica je shvatila svoje dužnosti, a mlada kuharica je dobivala savjete iskusne učiteljice. Na stolu se pojavilo ukusno jelo, zahvaljujući spretnim rukama Franceline. - Vratila si mi apetit, Line! Ti si prava vila čarobnica - govorila je Allys. - Da, prava vila - ponavljao je Denys njezine riječi, smiješeći se Francelini. Na večer, nakon jela, on je volio sjedjeti sa stricom i Franceline kraj kamina u kome je gorjela vatra. Franceline je od svog djetinjstva voljela nauku. Iskoristila je dobro školu koju je posjećivala u Bordeauxu, a i sada je, marljivo čitajući, uvijek nastojala saznati nešto nova. Njezino je mišljenje bilo ponekad vrlo zanimljivo i osebujno, te je izazivalo Denysovo zanimanje. Allys bi ih slušala izrañujući dječju opremu, ubacujući u razgovor s vremena na vrijeme neku potpuno bezvrijednu riječ. - S Francelinom se može o svemu razgovarati - govorio je Denys svom stricu. David je to potvrdio, no na njegovu se čelu pojavila bora koja je odavala njegovu zabrinutost. Kratko vrijeme nakon svog povratka on je pošao u posjet tetki jer mu je to pristojnost nalagala. Gospoñica Victoire se nakon smrti Jo-sephe više nije pojavljivala za stolom. Jude ju je posluživao u njezinoj sobi, a Nanon je sada vršila dužnost sobarice. Dočekala je svog nećaka bez neke naročite ljubaznosti, kao što joj je to i bio običaj, pa je počela odgovarati na njegovo pitanje koje se ticalo zdravlja: - Još sam zdrava i snažna. Morat ćete još neko vrijeme čekati na moje nasljedstvo. - Ono nam i nije potrebno, tetko,va budući da je to vaša jedina sreća i zadovoljstvo, samo ga nastavite sakupljati i čuvati čim dulje je moguće, iako vam taj novac ničemu ne služi. Ona je slegnula ramenima. - Neće ti se činiti nepotrebnim, kad se nañe jednom u tvojim rukama. Denys će zbog svoje žene ubrzo potrošiti svoj imetak. David se ironično nasmijao. - Uboga Allys! Kako bi ona ovdje mogla potrošiti velike prihode svog supruga? - U rastrošnosti svog domaćinstva. - Kako vi to znate? - Znam mnogo toga. Taj tajanstveni odgovor izazvao je kod Davida srdžbu koju je uvijek osjećao u prisustvu svoje tetke. - Sigurno vam je to pričala ona vaša gospoña Doret? - Nije mi potrebna gospoña Doret da bih saznala što se dogaña kod ... Ona je vjerojatno namjeravala kazati »u mojoj kući«. No prekinula se i nastavila: - ... u ovoj kući. - Doista! Da, vi imate Juda i Nanon. Vjerujete samo njihovim brbljarijama. No ne vjerujem da će Denys baš biti oduševljen što oni šire krive obavijesti o činima i ponašanju njegove žene. Gospoñica Victoire ga je prezrivo pogledala: - Nanon to nikada ne bi učinila. Ona je i odviše ograničena za to. Što se tiče Jude, on je i odviše star i odan sluga, a da bih povjerovala u njegova zapažanja, koja on preda mnom ne skriva, budući da sam ja glava obitelji. Uostalom, mene sve to i ne zanima. Denys je želio tu malu Allysu, pa neka živi s njom! - Oni se vrlo dobro slažu. Zar vi to ne mislite? David je iznenañeno pogledao gospoñicu Victoiru. Ona je skupila svoje blijede usnice u zlobni smiješak. - Za sada se slažu. No kako će to dugo trajati? »Što ta stara vještica zamišlja«, pitao je David samog sebe kad je malko kasnije napuštao taj mračni salon. »Ona je lukava poput ñavla... to mi je dobro poznato. Moram upozoriti Denysa neka se čuva starog Juda, jer je on njezin odani sluga. Siguran sam da on prisluškuje, špijunira i sve zapaža. Što se tiče Nanon, je li ona doista onako ograničena kako to tetka kaže?« Ma kako pomno promatrao, David nije mogao primijetiti nikakav razdor izmeñu Denysa i Allyse. Denys se činio jednako tako zaljubljenim kao prvih dana svog braka. Okruživao je ženu pažnjom i

zaštitničkom nježnošću, koja je bila svojstvena i njegovoj sinovskoj ljubavi. Moralo se ipak priznati da se zanimao za razgovore s Francelinom i priznavao njezine izvanredne sposobnosti domaćice. Ali to sve uz potpunu suglasnost s Allysom. Ma koliko pažljivo David promatrao, on nije mogao otkriti ništa uznemirujuće. Ipak je bio nemiran. Vatra u ognjištu može baciti svoj plamen na onog tko mu se približi. Zar je on znao kakav je plamen gorio u tajanstvenoj duši France-line? Posljednjih tjedana Allys se dobro osjećala. Liječnici su preporučili da svakog dana odlazi u šetnju. Obično bi je pratio njezin suprug ili očuh. Šetali su u blizini kuće, pa bi nekoliko trenutaka sjeli negdje u prirodi, ukoliko Allys ne bi poželjela ući u neku seljačku kuću i popiti čašu mlijeka. Jednog je jutra David krenuo poslom u Pe-rigueux, pa je Denys zamolio Francelinu da ga zamijeni. Allys se pobunila: - Meni nitko nije potreban! Izići ću sama. - Meni je ipak milije ako te tvoja sestra prati. Možeš se umoriti, ili loše osjećati... Ako to vama ne bude odviše neugodno, Franceline? - Ni govora, Denys, ni najmanje - odvratila je Franceline. Sestre su se, već prije toga, porječkale zbog neke sitnice bez ikakve važnosti. Allys je već nekoliko dana bila nervozna. Bilo je teže s njom nego inače, što su pripisivali njezinu stanju. Franceline nije bila naučena da joj sestra protu-riječi, i bila je, bez svake sumnje, nesklona popuštanju već i zbog osjećaja koje je krila u svom srcu, pa je kazala Allysi nekoliko dosta oštrih riječi. Stoga se Allys jutros ljutila na nju. Za vrijeme šetnje izmijenile su samo nekoliko riječi, sve dok nisu stigle do neke seljačke kuće gdje je Allys popila čašu mlijeka i razgovarala sa selja-kinjom. Zatim su krenule prema gradiću. Srele su Charlesa Bruansa. On se trenutak zaustavio kako bi im saopćio da je zdravlje njegove majke zabrinjavajuće. Kad ih je ostavio, Franceline je pogledala na sat. - Jedanaest sati! Zakasnile smo. Tebi je bilo potrebno tako mnogo vremena dok si se spremila ... A Octavie me čeka zbog ručka. Preći ćemo preko mosta. Taj je most bio izgrañen od nekoliko čvrstih dasaka iznad neke rječice pune brzaca, koja se malko niže slijevala u rijeku kraj samog mlina. Njezino je korito bilo puno oštrih stijena kraj kojih je kipjela voda. Rječica je bila plitka, osim za vrijeme kiša. Prelaz preko nje nije bio opasan, jer je most bio dosta širok. No plašljiva Allys nije voljela prelaziti preko njega. - Ne, Line, ja ću radije krenuti drugim putem. - On je dva puta dulji. Zakasnit ćemo. I Franceline je krenula prema mostu preko koga je brzo prešla. Allys je nekoliko trenutaka oklijevala. Zatim se sjetila da će joj se Denys zbog toga narugati s onim svojim ironičnim smijehom, pa se odlučila i krenula preko mosta. Nalazila se na polovici mosta kad ju je zahvatila mučnina. Obuzela ju je panika. Kriknula je: - Line, u pomoć! Padam!... Line! Franceline je nije čula. Franceline je krenula dalje. Allys je zatvorila oči, pričekala trenutak, uspravila se uz ogroman napor, nastojeći savladati svoj strah i pričekati pomoć. Ona je još jednom zaviknula. Ovaj se put Franceline okrenula. Ali je bilo prekasno. Allys je zateturala obuzeta vrtoglavicom, i pala s mosta u stjenovito korito rijeke. Neki je čovjek pritrčao. Bio je to mlinar koji je začuo pozive mlade žene. Franceline, koja je sada stajala na mostu, naginjala se prema potoku u kome je ležala njezina sestra. Ona se nasmrt blijeda lica okrenula prema pridošlici. - Morat ćete pozvati nekoga da vam pomogne podići je. - Pozvat ću svog sina. On je kod kuće... I mlinar je pozvao nekog čovjeka koji se zadržavao kraj mlina. Obojica su sišla do potoka i bez ikakve naročite muke iznijeli onesvije-Štenu mladu ženu. Krenuli su prema kući Male-reynovih koja nije bila daleko. Franceline je požurila pred njima, i naredila neka sestri spreme krevet. Kada se Denys vratio, našao je svoju ženu u postelji. Kraj nje se nalazio liječnik i od njega je saznao da se Allys nalazi u smrtnoj opasnosti.

VIII Allys je mirno umrla idućeg jutra, pomiriv-ši se sa sudbinom, nakon nekoliko trenutaka očajanja. Prije smrti ona je zagrlila dijete koje joj je donijela bolničarka. Bio je to sin koga je ostavila Denysu. - Ti ćeš ga voljeti za nas dvoje, mili moj -kazala je svom mužu. Okrenuvši se prema Francelini koja je stajala nešto dalje, ona je dodala: - Brinut ćeš se za njega, Franceline? Povjeravam ga i tebi. Franceline nije ništa odgovorila. Ona je bila kao u nekom transu. Denys se sagnuo nad svoju ženu, zagrlivši je kao da je želi zadržati. I tako je ona ispustila svoj posljednji dah. David je stigao tek dva sata kasnije. Brzojav koji mu je Franceline poslala nije ga više našao u Perigueuxu. Činilo se kao da ga je pogodio grom kad je čuo za smrt svoje miljenice. - Da sam bar ostao i pratio je! Ne bih joj dopustio prijeći preko mosta! Tog se trenutka nalazio u salonu sa svojim nećakom očekujući da urede smrtni ležaj. Denys je odgovorio: - Ona je ponekad prešla sa mnom preko njega. Zapravo, ne postoji nikakva opasnost. Znajući da se nalazim iza nje i da je svakog časa mogu prihvatiti, ona se nije ni najmanje bojala. - Ali Franceline je bila s njom! Sto je ona radila? Zašto joj nije pritekla u pomoć - pitao je David. - Franceline je hodala pred njom, vjerujući da je Allys slijedi. Tako mi je bar objasnila. Ona je pritrčala začuvši njen poziv, no bilo je već prekasno. Pritisnuo je ruke na lice i ponavljao uzbuñeno: - Prekasno! Nepredviñeni udarac, koji mu je oteo njegovu ljubljenu ženu Allysu, ipak nije slomio svu Denysovu hrabrost i odlučnost. No ta velika kuća činila mu se sada neizmjerno mračnom i tužnom, pa je petnaest dana nakon sprovoda otputovao u Pariz, gdje je namjeravao prirediti izložbu svojih djela o kojoj se govorilo već nekoliko mjeseci. David je ostao u Rocamoreu s Francelinom koja se brinula za malog Louisa. Gospoñica Victoire je dakle ponovno ostala jedina gospodarica kuće kad ju je napustio njezin nećak Denys. Ona nije susretala Davida koji nije podnosio njezine neugodne primjedbe, naročito ne u duševnom stanju u kome se nalazio. Doista, njegov se karakter promijenio, postao je mračniji. Provodio je sate i sate čitajući ili pušeći u biblioteci. Francelinu je sretao samo za stolom, gdje se oboje trudilo podržavati bar neki razgovor. Mlada se djevojka svim silama brinula za kućanstvo, nadgledavala je dadilju malog Louisa i pružala djetetu svu moguću pažnju i brigu. No nije pokazivala nikakvu nježnost prema njemu. Ona je samo obavljala ono što joj je nalagala dužnost. »Ona je lišena svih majčinskih osjećaja«, pomislio je David. »Ili je to možda zbog toga što se radi o Allysinom sinu?« Bolna misao neprekidno je tinjala u njemu. Uzaludno je nastojao osloboditi je se. Sredinom kolovoza Denys je najavio svoj povratak. Pismonoša je donio Davidu to pismo upravo u času kada je on odlazio na šetnju. Pročitao ga je uz put i razveselio se dolasku svog nećaka. No, na žalost! Kakva će žalost biti za ubogog Denysa taj povratak u kuću koju je njegova ljubljena Allys napustila za svagda! Kad je izlazio iz kuće, sreo je mlinara koji ga je pozdravio. David se zaustavio, kako bi ga zapitao za novosti o njegovoj ženi, koja je prije kratkog vremena bila operirana. - Bolje joj je, gospodine Malereyne, hvala vam!... A kod vas? Hoće li se gospodin Denys uskoro vratiti? - Da najavljuje mi svoj dolazak upravo primljenim pismom. Žalostan povratak, Begui-not! - Sigurno! Uboga mlada žena! Da ju je gospoñica odmah čula, možda bi stigla navrijeme pridržati je. - Ona je dakle bila tako blizu? - Da, da, gospodine! Čak je čudno da je nije čula. Potok doduše šumi, to je istina. Ali mene je to ipak začudilo. - Da ... Do viñenja, Beguinot! Pružio je ruku mlinaru i nastavio put. Na njegovu se čelu pojavila duboka bora. Hodao je u mislima jedan sat i vratio se kući vrlo umoran. U predvorju je sreo dadilju. Nosila je malog Louisa. David je uhvatio jednu od njegovih malih ručica i

pogladio je. Dijete je imalo jednako onako plave oči kao Allys, kao Fanny. David je osjetio neizmjernu nježnost promatrajući ga. - Zdrav je, Melanie? - Da, sve je u redu, gospodine! Pravo je zadovoljstvo promatrati ga kako napreduje. David je uzdahnuo i krenuo prema stepenicama. Ta uboga Allys koja se tako radovala što će postati majkom! Kakva žalost!... I ta pomisao ... ta pomisao ... Četvrt sata kasnije ušao je u salon. France-line je čitala očekivajući njegov povratak. - Zakasnio sam? Produžio sam šetnju. - Nije važno, oče! Ručak će ipak biti u redu. Ustala je i stavila knjigu na stol. - Primio sam pismo od Denysa. On će se vratiti za osam dana. Ona je odgovorila samo: - Ah! Miran izraz njezina lica, koje je smršavjelo nakon Allysine smrti, nije se promijenio. - To te ne raduje? U Davidovu se glasu mogla naslutiti lagana ironija. - Naravno da me raduje... Veselit će se što njegov sin tako dobro napreduje. - Ukoliko ga to dijete ne podsjeti još više na njegovu nesreću. Na ženu koju je izgubio. - Ja naprotiv mislim da će to biti utjeha za njega. On je toliko želio sina. Govoreći to, Franceline je krenula prema blagovaonici. - Sreo sam malo prije Beguinota ... David je malo oklijevao. - Govorili smo o toj nesreći. Tako je malo bilo potrebno da se ona ne dogodi... Da si bar čula njezin prvi poziv ... Ona se okrenula prema njemu. Njezine su se usnice stisnule, a oči su poprimile hladan izraz. - Zašto se podsjećati na to? Ne možemo popraviti ono što se dogodilo! čvrsta koraka krenula je prema blagovaonici. Denys se vratio idućeg tjedna u praznu kuću i započeo je svojim uobičajenim životom. Slikao je u svom ateljeu, u kome ga više nije posjećivala tamnokosa Allys, nježnih modrih očiju. Velikom je hrabrošću nastojao savladati svoju bol i živjeti bez svoje nježne, dražesne družice. Kad bi uzeo sina za ruku, oči bi mu se ovlažile, sjetivši se njegove nestale majke. No, kako je predvidjela Franceline, to je dijete postalo njegovom utjehom. Dadilja bi mu ga svakog dana donosila, a on je dolazio posjećivati ga i kod svog strica, jer je dijete boravilo tamo kraj Franceline. Na taj je način mogla bolje nadzirati dijete. Franceline je predložila Denysu da vodi i njegovo domaćinstvo s kojim sada više nije bilo toliko posla. Denys je prema tome gotovo svakodnevno dolazio na ručak u susjednu kuću k stricu Davidu. Provodio bi večeri, koje su sada za njega bile tako tužne, kraj svog strica, u vrtu dok je to temperatura dopuštala, a kasnije u biblioteci. Franceline im se isprva nije pridruživala. No jedne večeri Denys ju je zapitao: - Zašto nas ostavljate same, Franceline? Zašto nam se ne pridružite? - Vrlo rado, ako bi to vama i ocu bilo drago ... - Naravno! Zar ne, striče? - Naravno! - odgovorio je nevoljko David. Otada je ona sjedjela kraj njih sa svojim ručnim radom. David je malo govorio, ali je pažljivo promatrao. Vidio je kako Denysa zanima razgovor s Francelinom. Neko vrijeme prije njegova povratka Franceline je počela ponovno slikati. Denys joj je ponovno davao savjete i ispravljao neke detalje. Osim toga je i dijete predstavljalo vezu meñu njima. David je prestrašeno pomislio: »To je neizbježno!« Jednog ga je dana Bruans u razgovoru zapitao: - Denys će se sigurno ubrzo opet oženiti, zar ne? Ne može ostati sam s malim djetetom. - Oh, za sada o tome još niti ne razmišlja! Franceline se brine za dijete i sve je u najboljem redu: - Da, baš Franceline... Ona bi bila savršena žena za njega. Dakle, već su povezivali njihove sudbine. I Davidova izmučena duša ponavljala je: »To je neizbježno!« Te je godine zima bila oštra. Gospoñica Victoire podrhtavala je u svom velikom salonu, kraj kamina u kojem je gorjela bijedna vatra. Ona je bila boležljiva, boljela ju je glava, ali nije željela pozvati liječnika. - Neću trošiti svoj novac na tog šarlatana Brillona i njegova saučesnika apotekara - odgovorila je ona

Denvsu dok je navaljivao zbog toga na nju. Franceline bi je takoñer ponekad posjećivala. Kako su je boljele noge, mlada djevojka joj je predložila da će je masirati. Ona je pristala na to osjetivši time ubrzo veliko olakšanje. - Evo sposobne žene — govorila je svom nećaku. - Ako se namjeravaš ponovno oženiti, savjetjem ti da nju odabereš. Denys, uvrijeñen zbog toga što je povrijedila njegove osjećaje prema još neprežaljenoj ljubljenoj ženi, odgovorio je hladno: - Ne namjeravam zamijeniti Allysu. - Ne bih te krivila zbog toga. Žena je uvijek, manje više samo razlog za trošenje. No, Franceline bi se brinula za sve u kući. Ona ionako njeguje tvoje dijete. Mislim da bi to bilo savršeno. Razmišljujući nakon tog svog razgovora s tetkom, Denys je govorio samom sebi: »Razmišljala je o mogućnosti ženidbe s Francelinom. To je zapravo nešto vrlo vjerojatno.« Ta mu pomisao nije bila ugodna. Nije bio zaljubljen u Fran-celinu, ali je osjećao veliku simpatiju prema njoj. Ona ga je čak i pomalo privlačila. Vrativši se jednog poslijepodneva, David je zastao kraj otvorenih vrata biblioteke. Kraj kamina sjedio je Denys i držao sina u naručju. Dijete je gladilo njegove obraze svojim malim ručicama i radosno klicalo. Franceline je stajala sa strane. Denys je kazao: - Svakog dana postaje sve snažniji. Zahvaljujući vašoj brizi, draga moja! A njegove lijepe modre oči... oči moje ljubljene Allyse ... Njegov je glas postao uzbuñeniji. - Fizički on nije Malereyne. To mi je dosta ljutito dala na znanje tetka Victoire kad sam ga odnio da joj ga pokažem. ~ Da, za nju ne postoji ništa vrednije od Malereynovih. - Ona pretjeruje u tome. To je zapravo greška svih nas. Mi smo odviše ponosni, Franceline! A imamo li uvijek razloga za to? Znamo li mi kakvi sve grijesi opterećuju naš rod? - Znamo li to? - ponovila je Franceline promuklim glasom. Sagnula se i uzela malog Louisa u naručaj. - Odnijet ću ga, Denys! On sada mora jesti. - Kako sam vam zahvalan što se toliko brinete za njega! Na taj način ubogi mališan neće opaziti da više nema majke. Govoreći tako, Denys je prihvatio ruku Franceline. Poljubio ju je, a zatim kazao uzbuñeno i toplo: - Hvala, draga Franceline! Ona je povukla polagano svoju ruku i izišla iz sobe. Tada je David ušao. Denys ga je pogledao ozbiljno, a i pomalo zabrinuto. - Vraćam vam knjige koje sam posudio od vas, striče. - Dobro!... Ugodno je kraj kamina. David je skinuo ogrtač i sjeo u naslonjač kraj svog nećaka. Nagnuo se i pružio hladne ruke prema plamenu. Denys je zapalio cigaretu. Nekoliko su trenutaka šutjeli. Zatim je Denys oklijevajući zapitao svog strica: - Sto biste kazali kad bih pomislio na ponovnu ženidbu? David je neko vrijeme šutio a zatim je odgovorio: - Ne bih te optuživao, dragi moj! - Htio bih se oženiti Francelinom. - Francelinom ... Ton Davidova glasa je bez sumnje začudio Denysa, jer je iznenañeno pogledao svog strica. - Vidite li u tome nešto neprilično? - Neprilično... ne. To je zapravo prirodno ... - Mislio sam da nitko ne bi mogao bolje zamijeniti moju dragu Allysu kraj mog sina. Nikada je neču zaboraviti, no mislim da bih Fran-celini mogao darovati dovoljno osjećaja da se ona osjeti sretnom. - Ne sumnjam u to ... Srdžba se rodila u njemu. Iznenada je osjetio potrebu zaviknuti: »Ako si kriva, ti na ogavan način varaš Denysa! Ti si bijednica!« »Neka onaj koji je bez grijeha prvi baci kamen na nju!« Iznenada se David sjetio tih riječi. Bez grijeha ... Zadrhtao je i osjetio kako ga obuzima velika hladnoća. Ne, on nije imao pravo ... on nije mogao osuditi Francelinu. Nabrao je čelo. Bio je osuñen na šutnju.

IX Vjenčanje se obavilo mjesec dana kasnije, bez velikog sjaja. Mladi je par otputovao u Pariz, a odanle u Španjolsku. Tamo su proboravili nekoliko tjedana. David je za to vrijeme boravio u Bordeauxu, gdje je već bio otkazao svoj stan, pa se zadovoljio jednostavnom sobom. Vratio se u Rocamore nekoliko tjedana nakon svog nećaka i Franceline. Boljelo ga je vidjeti da je ova zauzela mjesto njegove drage Allyse. Da, potpuno zauzela to mjesto, jer se on mogao uvjeriti da je ona govorila istinu kad mu je kazala: - Kad Denys postane moj muž, voljet će mene. Denys je ispričao svom stricu da su ugodno putovali i govorio mu o tome kako mu je zanimljivo bilo društvo Franceline. Ona je prilazila k svemu s velikim interesom i inteligencijom. Činilo se da je sretan i zaljubljen. Ipak nije mogao zaboraviti Allysu. Jednog dana, dok je grlio svog sina, šapnuo je: - Kad bi te bar mogla vidjeti tvoja majka. Tako si lijep i snažan! I David, koji ga je čuo, shvatio je da on još uvijek čuva u svom srcu sjećanje na svoju prvu ljubav. Franceline je počela odlaziti u društvo. Ne stoga što joj je to pružalo zadovoljstvo, već zato da vrši svoju društvenu dužnost. Ona je bila suzdržano elegantna. Kada je primala goste, sve je bilo savršeno ureñeno. Denys je bio neizmjerno zadovoljan zbog toga. Volio je red, dobar ukus, smatrajući savršenim sve što je činila njegova druga supruga. »Ona je spretna i zna što mora činiti.« pomislio je David, koga ona nije mogla zavarati. Gospoñica Victoire, naprotiv, odobravala je taj brak. Ona je zaboravljala na to da se ljutila na svog nećaka, pa ga je sada prihvaćala dosta ljubazno, zajedno s Francelinom. Jednog je dana, kao znak svoje naročite pažnje, pokazala mladoj ženi neki nakit što ga je naslijedila od svoje majke. To je bio znak njezine naročite blagohotnosti. - Ti si jedna Malereyne. To si i po svom ocu. Ti moraš nositi taj nakit. I glasom punim prezira dodala je: - Nisam to poklonila tvojoj sestri. Ona nije bila žena za Denysa. - A ja to jesam? <*- Budući da se Denys ponovno oženio, meni je milije da je uzeo tebe nego neku drugu. Ti si našeg roda. Plemenitog roda, Franceline! Najstarijeg u cijelom ovom kraju. Ponos je zasjao u ledenim očima stare gospoñice. Prekriživši svoje mršave ruke na izii-njaloj haljini, ona je ponovila: - Plemenitog roda! Moraš biti ponosna što mu pripadaš, Franceline! - Mislim da tetka izgleda lošije nego inače - rekla je te večeri Franceline svom suprugu. -Morao bi je natjerati da pozove liječnika. - Bit će najbolje da sam dovedem doktora Brillona. Reći ću joj da ću ja platiti taj posjet, pa čak i lijekove, ako on bude nešto propisao. Idućeg dana ujutro Denys se upravo spremio za izlazak, kad je netko tiho pokucao na njegova vrata. Otvorio ih je i našao pred njima Nanon. - Ah, to ste vi!... Sto se dogodilo? Brzo je zamijetio njezin uzbuñeni izgled i sjajne oči. - Sestrična je pala. - Pala? - Da, ne miče se više. »Napad«, pomislio je Denys. Zatim je odgurnuo Nanon i brzo izišao govoreći: - Pozovi Francelinu! Neka smjesta doñe k tetki. Gospoñica Victoire ležala je u nesvijesti kraj svoje postelje. Lice joj je bilo zgrčeno. Denys je pozvao Judu i oni su je položili na postelju. Starčeve su ruke drhtale. Ta je žena bila možda jedina za koju je njegovo hladno srce nešto osjećalo. Denys je potrčao po liječnika i doveo ga bolesnici. Tamo se sada nalazila i Fran-celine. Nakon pregleda, doktor Brillon se povukao i rekao Denysu: - Pokušat ćemo s uobičajenim lijekovima, no bojim se da to neće koristiti. Nakon jednog sata gospoñica Victoire je počela pokazivati znakove svijesti. Njezina je lijeva strana bila paralizirana. Liječnik je rekao Denysu, dok je odlazio: - Mogla bi još poživjeti nekoliko dana, ali to nije vjerojatno. Denys je pošao u susjednu sobu u kojoj ga je čekala njegova žena i ponovio joj te riječi. Začuo je

lagani šum i okrenuo glavu. Nanon je stajala napola skrivena iza zavjese prozora« - Što tu radite, Nanon? - Čekala sam .. da saznam ... Odmaknula je zavjesu i pošla prema njemu. - Hoće li ona umrijeti... je li to istina? Denys je trenutak osjetio gañenje pred očiglednom nadom u tim očima. - Da - odgovorio je i okrenuo joj leña. Nanon je izišla iz sobe onim svojim tihim korakom zbog koga je ponekad podsjećala na duha. Franceline je pripomenula: - Ona je sretna što će se osloboditi svog tiranina. Čovjek toj ubogoj ženi i ne može zamjeriti za to. Denys joj nije ništa odgovorio. Još je uvijek osjećao u sebi onu nevoljkost prouzročenu Nanoninim pogledom. - Poslat ću po bolničarku - napomenula je Franceline. - Do tada ću se ja, uz pomoć Rose, brinuti za tetku. - A ja ću obavijestiti strica - dodao je Denys. David je saslušao tu novost bez uzbuñenja. Nitko nije mogao žaliti za gospoñicom Victoire, osim njezinog vjernog Jude. U dubini duše David je čak osjetio olakšanje, jer je ona slutila tajnu koju je on skrivao duboko u sebi. - Poći ću do nje - ipak je rekao. - Iako to baš neće biti od koristi, jer ona nije pri svijesti. - Bila je to malo prije. Svećenik kaže da mu se pričinilo da ga je razumjela. Stric i nećak pošli su u susjednu kuću. Sreli su Francelinu. Ona je rekla svom suprugu: - Poslala sam Rosu po bolničarku. Možeš li ostati trenutak uz tetku, Denys? Učinio bi mi uslugu. Denys je pristao i pošao u prvi kat u pratnji svog strica. Kad su stigli pred sobu gospoñice Victoire, primijetili su da su vrata poluotvorena. Začuli su glas koji je prodirao do njih miješajući se sa glasnim dahom bolesnice. - Tko je to? - šapnuo je Denys. Prišao je vratima i tiho ih otvorio. Ugledao je Nanon koja se nagnula nad bolesnicu. Govorila je monotonim, ali razgovijetnim glasom: - Vi ćete umrijeti. Sada se više ne plašim. Znam mnogo toga... Sve ću reći Denysu. Reći ču mu da ste kradljivka, da ste zatvorili bratića Dominiquea u podzemlje zajedno s Augustinom i uzeli mu sav njegov novac. Disanje umiruće postalo je glasnije. Glas je nastavio još pobjedonosnije: - Mislili ste da ja ništa ne razumijem..; A ja sam znala sve što vi radite. Činili ste me nesretnom koliko vam je to bilo moguće! Dobro, Denys će saznati što ste učinili... . Gospoñica Victoire je zajecala. Denys, koji je sve do sada iznenañen zastao i stajao na pragu sobe, skočio je do kreveta i zgrabio Nanon za rame. Odvukao ju je od kreveta. - Sto to radite, bijednice? Sto to govorite? Pogledala ga je prestrašeno. - Kazala sam ... rekla sam istinu... Odvukao ju je u susjednu sobu. David, koji je takoñer sve bio čuo, krenuo je za njima. On je bio jednako tako blijed kao i njegov nećak. - Govorite! Sto ste se to usudili kazati mojoj umirućoj tetki? Denysov je glas zanijemio. Užasan ga je strah obuzeo. U Nanoninim očima ugledao je pobjedonosni sjaj. - To je istina. Reći ću vam ... I započela je pričati monotonim glasom ... David i Denys upoznali su čudan život te prezrene i mučene djevojke, koja je godinama pažljivo uhodila svoju mučiteljicu. Kako je mogla biti tako spretna i lukava a da je nikada nisu iznenadili? Jedne zimske večeri ona je vidjela kako je stigao neki čovjek noseći kovčeg. Jude ga je uveo u salon u kome su se nalazili gospoñica Victoire i njezin nećak Augustin. Taj je čovjek bio Dominique Malereyne. Vratio se iz Južne Amerike, donoseći sa sobom golemi imetak u zlatu i dragom kamenju. Bio je vrlo bolestan, pa je želio umrijeti u svojoj domovini, u kući svojih otaca. Rekao je da će napisati oporuku i podijeliti svoj imetak izmeñu Augustina, Davida i Jeroma Corbaca. Gospoñica Victoire ga je odvela u sobu koju je sama bila priredila. Zatim se vratila svom nećaku i dugo razgovarala s njim. Nanon je čula samo dio tog razgovora. Augustin se bunio i govorio: »Ne, mi to ne možemo učiniti! Osim toga, znat će se da se on vratio.« Gospoñica Victoire je odgovorila: »Stigao je noću. Nakon tako dugog odsutstva nitko ga se u gradu više ne sjeća. Ovdje ga je vidio samo Jude, a u njega možemo biti sigurni.« Konačno se pričinilo da je Augustin pristao. Gospoñica Victoire je pozvala Juda i trenutak razgovarala s njime. On je kazao: »Kunem se, gospoñice!« Zatim se uspeo zajedno s Augustinom. Malko kasnije ponovno su sišli noseći

svezanog Dominiquea. Gospoñica Victoire je s bakljom u ruci sišla pred njima u podzemlje. I sada je Nanon objasnila kako je Augustin prema zapisima u starim papirima pronašao spilje u koje se moglo stići kroz podzemlje kuće. I onamo su zatvorili Dominiquea, pošto su tamo smjestili pokućstvo i druge potrebne predmete. Jude je dolazio svakog jutra i donosio mu hranu. On je živio još osam dana. Jednog jutra je Jude kazao svojini gospodarima: »On je umro.« Zatim je sve troje sišlo. Kad su se ponovno pojavili, Augustin je bio blijed kao da će i on umrijeti. Kazao je tetki: »Natjerali ste me da učinim nešto strašno«. A ona je odgovorila: »Tvoje je pravo, kao najstarijega, da sve sam naslijediš!« Zatim je Jude zazidao ulaz u spilju, koja je na taj način postala grob Dominiquea Malereyna. Nanon je sve to iznijela savršeno razumljivo. Oba čovjeka slušala su je zaprepašteno. Kad je zašutjela, pogledali su se. I u tom pogledu naslutili su sav užas koji ih je obuzeo. - Niste li sve to izmislili, Nanon, kako biste se osvetili mojoj tetki? - zapitao je promuklim glasom Denys. - Ne, ne, to je sve istina! Pitajte Judu. - Da, istina je, još i on postoji - šapnuo je David. Denys je u svojoj zbunjenosti zarinuo nokte u svoje dlanove. - Ne pričajte nikada nikome o tome, Nanon! - Ne, ja sam to kazala samo vama! Ona je jedna Malereyne — Ona je pružila prst prema sobi bolesnice. - ... a ja sam to takoñer. U njezinu se glasu čuo prizvuk ponosa. Da, ta nesretna i prezrena djevojka osjećala je takoñer ponos svoje obitelji. Denys je kretnjom ruke pokazao prema vratima. - Poñite, i ne vraćajte se više ovamo! Kad je ona izašla, Denys je prešao preko čela dršćućom rukom. - Moj otac ... - šapnuo je. - Ne uzbuñuj se odviše zbog toga. Ti nisi odgovoran ... David je prišao svom nećaku, i uhvatio njegovu ledenu ruku. - Taj je imetak ipak ostao u obitelji, kao što je to i Dominique namjeravao učiniti, budući da si se ti oženio kćerima Jeroma, a France-line i ti ćete biti moji nasljednici. - Ipak je moj otac to počinio... tu krañu, a onaj je nesretnik umro sam u zatvoru, bez potrebne brige i pažnje. Ah! Malerevnovi zaista mogu biti ponosni... U Denysovu se glasu osjećala gorčina. - ... Ponos Malereynovih! Djed mog sina, i njegova pratetka bili su kradljivci! Možda će se u našoj obitelji otkriti čak i ubojice! David je još više problijedio, spustivši ruku svog nećaka. - Sto ti to zamišljaš? - Nadam se da je to samo slika moje mašte! Dosta je već tog užasa što smo ga otkrili. Sjeo je sav užasnut naslonivši čelo na ruke. David je počeo nervozno šetati sobom. Zatim se vratio nećaku. - Hoćeš li ispitati Judu? - Ne! Zašto? Nanon je sve i suviše točno opisala a da bih mogao posumnjati u njezine riječi. Bolje će biti da Jude ne sazna da smo mi o svemu obaviješteni... Nije li tako? - Imaš pravo! - No, otpustit ću ga odmah nakon sprovoda. Ne bih ga više mogao podnositi kraj sebe. Drhtaj je prošao Denysovim tijelom. - ... Tog čovjeka koji je bio uzničar, koji je pristao dijeliti tu užasnu tajnu. Nakon nekoliko trenutaka mučne šutnje Denys je ustao. - Nećemo to pričati Francelini, zar ne, striče? - Ne, to neće biti potrebno. Vratili su se u sobu bolesnice. Nije se više čulo glasno disanje, a oči su joj bile zatvorene. Ležala je ukočena lica mičući grozničavo desnu ruku po ponjavi. David i Denys sjeli su nešto dalje od kreveta očekujući Francelinin dolazak. Teško su mogli svladati osjećaj odbojnosti gledajući tu ženu ledena srca obuzeta ñavolskom ljubavlju prema novcu. Ona ju je natjerala čak na krañu, nju, tu bogatu gospoñicu Malereyne. Ona je na to natjerala i svog nećaka Augustina, koji je bio slabić, iako je izigravao odlučna čovjeka.

- Morat ćemo dati mnogo za siromahe, striče David, kako bismo se iskupili u njihovo ime - kazao je tiho Denys. - Da, morat ćemo se iskupiti... za sve Malereynove i sve njihove grijehe - šapnuo je David.

X Nekoliko dana nakon sprovoda gospoñice Victoire Denys i njegov stric sišli su u podzemlje koje se pružalo ispod kuće Malereynovih. Dosta su dugo tražili, ali su konačno pronašli vješto sakriven zazidani ulaz o kome im je pričala Nanon. Iza njega se prostirala spilja otkrivena od Augustina Malereyna. Možda su se tu nalazili i kosturi pračovjeka. Tu je počivao i kostur Dominiquea Malereyna. David i njegov nećak proboravili su nekoliko trenutaka u tišini pred grobom njihova pretka. Denys se molio punim srcem sav obuzet dubokom tugom. Molio je za tog mrtvaca, ali i za one koji su bili krivi za njegovu smrt. Za svog oca i za tetku. Zatim su se ponovno popeli gore. Spilja je ostala zatvorena skrivajući svoju tajnu. Možda će to jednom kasnije otkriti neki Malereyne, pa će nastojati razjasniti tu tajnu. No nitko više neće živjeti od onih koji bi mu mogli odati sramotnu istinu. Gospoñica Victoire je sav svoj imetak oporučno ostavila Denysu, naredivši mu neka isplaćuje rentu Judi, i zadrži ga u svojoj kući sve do njegove smrti. Tako Denys nije mogao izvršiti svoju namjeru i udaljiti starca, iako ga je odsada uvijek sretao s nelagodom. Ipak, izgovarajući se na njegove godine, on ga je oslobodio službe. - Još mogu sve činiti, gospodine - govorio je Jude. - Ali, ako gospodin više voli mlade__ I uvrijeñeno se povukao s posla. - Ne znam zašto mu ne dopuštate da obavlja svoju službu, Denys - pitala je Franceline kad joj je pričao o svojoj namjeri da angažira drugog slugu. - On je još snažan i dobro radi. - Nikada ga nisam volio. Sada, kada tetke vile nema, ne želim ga zadržati u službi. Franceline nije dalje navaljivala. Denys je imao čvrstu volju koju nije bilo lako promijeniti, ako je on mislio da je u pravu. Znala je da mu Jude nikada nije bio simpatičan, no ipak joj se činilo čudnim što se tako iznenada odrekao službe čovjeka tako dugo vjernog toj kući. Osim toga je ustanovila kod svog supruga promjenu koja ju je čudila i uznemiravala. Postao je zle volje i lako se uzbuñivao. Iako je i dalje bio nježan prema svom sinu, on bi ga ipak ponekad promatrao pogledom koji je odavao bol i brigu. Tog je trenutka mislio: »Hoćeš li ti, mali moj Louis, postati pošten čovjek? Hoćeš li poštenim životom iskupiti grijehove svojih otaca?« No Franceline nije poznavala te misli, pa se zabrinuto pitala što li njena muža muči. U malom pisaćem stolu gospoñice Victoire Denys je pronašao drago kamenje, vjerojatno iz nasljedstva Dominiquea Malereyna. U blagajni, ispod kreveta, nalazilo se zlato. Sve je to Denys, nakon razgovora sa stricem, predao anonimno dobrotvornim ustanovama. Nije htio sačuvati ono zbog čega je njegov otac izgubio čast. Da bi zaboravio na sve to, on je strpljivo i mnogo radio. Slike, izložene u Salonu u Parizu, postigle su veliki uspjeh. Zbog toga je boravio dosta vremena u tom gradu sa svojom ženom. Ta promjena okoline i zabave neko su vrijeme popravile njegovu zlu volju. Našao je ponovno nešto od svog mira i veselja, započeo se zabavljati u društvu prijatelja sklapajući ugodna poznanstva. No, po povratku u svoju staru kuću, ponovno je postao zle volje. - Striče moj, slomili su nešto u meni - govorio je on Davidu, misleći pri tome na svog oca i tetku. David, koji se vratio iz Bordeauxa, takoñer nije bio bolje volje. Iako nije bio tako osjećajan kao Denys, on je takoñer osjetio da je povrijeñen njegov obiteljski ponos. On je to osjećao tim više što je već za samog sebe znao da je nedostojan. Ponekad, gledajući Denysa, on bi pomišljao s velikom nelagodom: »Kad bi znao ... ja i ona ... kad bi...« U kući Malereynovih atmosfera je bila mučna. Franceline je to nastojala popraviti pokušavajući ga zabaviti. Denys se tome nije protivio, ali je bio potpuno nezainteresiran za sve to. Čak ga nije radovala ni pomisao da će uskoro po drugi puta postati otac. Jednog jutra, kada je David došao tražiti od njega neka obavještenja, mlada žena ga je stala ispitivati: - Znate li, oče, što se dogodilo s. Denysom? - Sto se dogodilo? Kako to misliš?

- Zašto se on tako promijenio? - Nisam to opazio ... Ona ga je nestrpljivo prekinula. - Mislila sam da ste dovoljno pronicavi i da ste to mogli zapaziti, jednako kao i ja. To se dogodilo nakon tetkine smrti. Tada se nešto dogodilo, ja sam to opazila. - Denys mi se nije povjerio - naglo je odgovorio David. Ustao je', ne želeći nastaviti taj razgovor jer ga je zbunjivao. - Vi posve dobro znate o čemu je riječ -kazala je Franceline gorko. Od Allysine smrti meñu očuhom i pastorkom vladalo je skriveno neprijateljstvo. Nisu ga pokazivali, pa tako Denys ništa nije slutio. Danas se Davidu pričinilo da u očima svoje pastorke nazire neskriveno neprijateljstvo. - Možda i znam. No to bih radije sačuvao za sebe. Nakon tih suhih riječi on je izišao iz sobe. U hodniku je primijetio neku sjenu koja se brzo udaljavala. Prepoznao je Nanon. Ona je sigurno prisluškivala na vratima. To se Denysu i njemu već i prije nekoliko puta pričinilo, otkada su saznali za njezino lukavstvo. Njezina prisutnost u kući bila im je neizmjerno neugodna, no nisu mogli ni pomisliti na to da je udalje zbog i njoj poznate tajne. Jedne rujanske večeri Franceline je rodila sina. Kad ga je Denys ugledao, srce mu je počelo uzbuñeno udarati. To je bilo bijedno malo biće. Bogalj, koji je izgledao kao da će smjesta izdahnuti. Kada ga je Franceline malko kasnije željela vidjeti, dadilja ga je donijela nastojeći je ohrabriti: - Nije velik, ali će ojačati i promijeniti se. Vidjet ćete, gospoño! Franceline, očiju raširenih od užasa, gledala je dijete koje su joj pružili. Odgurnula ga je, zatvorila oči, i tiho kazala: - To je prokletstvo! Denys joj se približio, uhvatio je za ruku i tiho šapnuo: - Da, on će se promijeniti, Franceline. Njegovat ćemo ga... Ona nije ništa odgovorila i nije otvorila oči. Njezina bljedoća, stisnute usnice i nepomičnost prestrašili su Denysa. - Franceline, ne uzbuñuj se! Molim te, draga moja! Ona je povukla svoju ruku. - To je za mene gore od smrti - progovorila je tiho. Malog su Dominiquea smjesta krstili. Denys je prvo htio dati djetetu ime svog oca. No, nakon smrti gospoñice Victoire predomislio se. Franceline se začudila njegovoj odluci što je htio dijete nazvati imenom svog nestalog roñaka. - On će tako nositi ime meni naročito dragog sveca - kazao je on Francelini dok se ova čudila zbog te promjene. Usprkos svim predviñanjima, dijete je proživjele nekoliko mjeseci. Činilo se kao da se svim silama bori da ostane na ovoj zemlji i tjera roditelje da gledaju njegovo ubogo nakazno tijelo. Denys se morao svim silama svladavati da ne okrene pogled dok ga je milovao. Franceline ga je njegovala velikom nježnošću. Cesto bi ga držala na koljenima, promatrajući ga očajnih očiju. Kada bi se mali Louis, sin Allyse, približavao, ona bi ga odmaknula naglom kretnjom. Sada se više nije brinula za njega, osim što bi dadilji izdavala naloge. Mali Dominique izdahnuo je jednog jutra u naručju svoje majke. Ona ga je stavila u kutiju koju je dala ukrasiti satenom i sama je zatvorila. Mali Malereyne pridružio se svojim precima u njihovoj grobnici. Nakon toga, Franceline nije nikada više govorila o njemu.

XI Denys, prigovarajući samom sebi, ipak je osjetio neku vrst olakšanja. No uznemiravao se zbog Francelinina duševnog stanja. Činilo se kao da se ona sve više udaljuje od njega, uranja u tužne misli i ne nalazi više zadovoljstva u stvarima koje je prije voljela. Sve je sada obavljala nekako nesvjesno. - Čudno je da tako smirena osoba može biti toliko pogoñena smrću tog ubogog maloga! - govorio je Denys svom stricu. David je šutio. On je naslućivao što se dogaña u duši Francelininoj. Možda je ta duša i bila složenija od mnogih drugih, pa su se u njoj do užasa borili zlo i dobro. Jednog poslijepodneva nalazio se sam s njome u salonu. Iznenada je opazio pogled koga je dobacila

malom Louisu dok se igrao na sagu s nekim pajacom što mu ga je malo prije bio poklonio njegov otac. Bio je to bolan pogled, no istovremeno pun neke duboke mržnje. Bar se Davidu tako pričinilo. Prestrašio se. Tog trenutka, kad je Franceline podigla oči, njihovi su se pogledi sreli. Ona je zadrhtala i spustila na pod knjigu koju je držala na koljenima. - Zar se vi plašite da bih ja ...? Njezin je glas bio tih i pun užasnog uzbuñenja. David nije ništa odgovorio. On je izvadio iz usta cigaru pa je nastavio promatrati mladu ženu koja nije odvratila svoj pogled. - Da, vi se plašite zbog njega. Ipak, nikada... Oh, ne! Ona je čvrsto stisnula ruke i stala ih grčiti na krilu. - Ne, ne bojte se - nastavila je tiho. Denys je ušao u salon. Ona se sagnula i podigla knjigu, a David je ponovno stavio cigaru u usta. Kad je Denys za neko vrijeme trebao otputovati u Pariz, ona je odbila da ga prati. - Umorna sam i sve više volim svoju kuću. Osim toga, Pariz je tako dosadan. - Pariz ti je dosadan? To nisi govorila za našeg prvog putovanja. Ona nije odgovorila, ali u kutu njenih usana pojavila se gorka bora koja ga je ražalostila. Vrlo zabrinut, on je skratio svoj boravak u glavnom gradu. Uzalud se pitao, što se odigrava u duši Franceline. Jer on je bio siguran, njezina je duša bila bolesna. U to se uvjerio kad je mlada žena odbila da poñe u crkvu na Uskrs. Ona nikada nije bila pobožna, ali je ipak bar u crkvu odlazila. Ovaj put, kada joj je izrazio svoje iznenañenje, ona je odgovorila: - Ne mogu! I napustila je sobu, ostavljajući u njoj iznenañenog Denysa. On se popeo u svoj atelje i sjeo naslonivši laktove na koljena. Tako ga je našao David nešto kasnije, donoseći mu neku knjigu iz biblioteke za koju ga je njegov nećak bio zamolio. - Što je, Denys? Približio mu se uznemireno. Denys je odmaknuo ruke i pokazao mu je uzbuñeno lice. - Striče David, radi se o Francelini. S njom se dogaña nešto ozbiljno ... Drhtanje, koje je obuzelo Denysa, na trenutak je izazvalo izraz uzbuñenja na mršavom, ostarjelom Davidovom licu. - što se dogodilo? I njegov je glas drhtao. - Ne znam. No, ona mi je malo prije rekla da više ne želi ići u crkvu. - Dragi moj, te se stvari mogu dogoditi! Shvaćam da te je to uzbudilo. No ona će se već smiriti kraj tebe. - Siguran sam da mi ona nija kazala svu istinu. Denys je ustao i počeo uzbuñeno šetati sobom. Zatim se vratio stricu. - Siguran sam da ona osjeća grižnju savjesti... A vi sigurno znate zbog čega, striče! - Ja?... Ja? ... - šapnuo je David. No nije mogao izbjeći žarki pogled Denysa. - Da, vi! ... Vaše držanje to odaje! David se sabrao. Odgovorio je: - Franceline mi se nikada nije povjeravala. Ne niječem da se ona promijenila, ali ništa više o tome ne znam. Denys je ponovno stao grozničavo hodati po sobi. Iznenada je zastao pred Allysinom slikom, koju je naslikao za vrijeme njihovih zaruka. - Nisam te smio nadomjestiti, ljubljena moja - kazao je tiho. - To mi nije donijelo sreću. Ona ga je gledala svojim lijepim nježnim očima, u kojima nikada nije mogao nazrijeti neku tajnu. Allys je bila njegova prva ljubav. Naravno, on je volio i Francelinu ... Iznenada je zapazio da o njoj misli u prošlosti. David je odložio knjigu na stol. Oprostio se od svog nećaka i zatim otišao. Drugog su se tjedna, naročito svečano, slavili Duhovi. Franceline je pošla u crkvu izmeñu svog supruga i očuha. Nekoliko dana unazad ona je bila tako loše raspoložena da je Deny-sova uznemirenost postala još veća. Stajala je uspravno i ukočeno u crkvi. Zatim je kleknula, položila glavu meñu ruke i ostala tako sve do kraja mise. Denys ju je morao dotaći po ramenu da bi se digla. Izišla je iz crkve poput automata. Za vrijeme kratkog puta od crkve do kuće ona nije progovorila ni jednu jedinu riječ. Cim su se vratili,

popela se u svoju sobu. Denys, svu-kavši svoje odijelo za izlazak, pošao je poljubiti sina, pa je zatim sjeo u salon kraj otvorenog prozora koji je gledao u vrt pun ruža. Juda se vukao alejama i čistio ih. Nanon je šetala vrtom noseći u rukama mačku gospoñice Victoire, koju je ona prisvojila za sebe. Začulo se tiho otvaranje vrata i tihi korak po sagu. Denys je odložio novine i podigao glavu. Franceline mu se, samrtnički blijeda, približavala. Bacila se pred njega na koljena i stala kršiti ruke. —. Ne mogu više!... Denys, ja više ne mogu! Glas joj je bio promukao. Denys je htio uhvatiti njezinu ruku. - Sto to radiš, draga moja? Sto to znači? Ali ona je odmaknula svoje zgrčene prste. Kazala je vrlo tiho: - Ne mogu više tako živjeti! Ne podnosim više tu grižnju savjesti. Ne želim više krasti tvoju ljubav i poštovanje. Denys... ja sam čula prvi Allysin poziv čekala sam da... da se nesreća dogodi. Denys je kretnjom punom užasa ustao, pa je Franceline pala na sag. Gledao ju je bez riječi, nijem od užasa. Podignuvši se, ona je stala mucati: - Ljubila sam te! Mrzila sam je, jer si ti izabrao nju. Živjela sam dugo bez grižnje savjesti. Da, osjećala sam je samo ponekad ... Ti si sada bio moj. Mislila sam da sam sretna. A zatim se rodilo to dijete. Shvatila sam da je to početak moje kazne. Otada je moja duša proživi jala sve veće muke. Zastala je trenutak jecajući. Denys ju je užasnut slušao, no grozničavo rumenilo obojilo je sada njegove obraze. - Ne molim te za oproštenje... ne smjesta. Molim te samo za malo smilovanja. Predajem se tebi, jer sam sve zavrijedila ... sve! Ona je ponovno sklopila ruke gledajući ga pogledom punim očajnog preklinjanja. Rumenilo na Denysovim obrazima postalo je sve snažnije. Njegov je pogled palio dušu Francelininu. Naglom kretnjom odgurnuo ju je daleko od sebe. Jedna jedina riječ prešla je preko njegovih usana: - Prokletnice! Izišao je ostavivši je ležati na podu, uništenu do dna duše. Denys se brzo popeo u svoju sobu. U hodniku se gotovo sudario s Davidom koji je dolazio iz svoje kuće na ručak s Denysom i France-linom. - Sto je? - zapitao je užasnuto. - Što se dogodilo? Denys mu je dao znak neka ga slijedi a da mu nije odgovorio. Zatvorio je vrata za njima, a zatim se okrenuo prema svom stricu. - To ste vi dakle znali?... Franceline... Allys ... - Ona ti je to kazala? - Da! - Mislio sam da je to muči. Uvijek sam pomalo sumnjao, jer ... jer sam vjerovao da te ona strastveno ljubi. - Zar je to razlog da se ubije sestru? - za-viknuo je Denys. - Za neke ljude jeste. Franceline je strastveno biće. Samo što je to skrivala. Ne mislim da je unaprijed zamislila taj zločin, ali u trenutku iskušenja, ona je to učinila, nemajući vremena za razmišljanje. Ono što joj najviše predbacujem ... On je zastao sjetivši se ponovo kako »on« nema pravo bilo što predbacivati svojoj pastorki. Denys je završio njegove riječi: — Da se nakon toga udala za mene. Donijela je u moj dom svoje grešno srce. Ukrala je moje poštovanje i ljubav, kao što je i sama malo prije napomenula. I tako je zauzela Allysino mjesto pošto je kukavički dopustila da ova pogine. David je položio ruke na rame svog uzdrh-talog nećaka. - Smiri se, sine moj! - kazao je s mnogo ljubavi. - Moli se, pa ćeš tako naći svoj mir. Vidiš, čovjek se mora smilovati dušama. Postoje užasni trenuci, kada se nalaziš kraj ponora... pa čovjek ponekad i padne u njega. Davidov je glas lagano zadrhtao. Povukao je ruku, stegnuo goruće prste svog nećaka i izišao, shvativši da bi sve riječi bile izlišne u prvim trenucima takvog iskušenja. Franceline je ležala u postelji. Groznica ju je tresla. Užasno beznañe držalo ju je prikovanu uz ležaj u tamnoj sobi osvijetljenoj samo tracima svjetla koje je prodiralo kroz zasjenjene prozore. Ona više nije mogla misliti, i kada je njezin očuh stigao k njoj, nije mu ništa kazala. Pod večer joj je sobarica predala pismo. Ona ga je trenutak zadržala meñu zgrčenim prstima. Jedva joj je uspjelo otvoriti ga. Svjetlo zalazećeg sunca prodiralo je sada u veliku sobu, koja je nekoć pripadala

Allysi. Franceline je teškom mukom čitala, jer su njezine oči gorjele ispod nabreklih kapaka. »Franceline, Bio sam tvrd prema tebi. To je bio prvi trenutak a ja nisam mogao podnijeti taj udarac bez toga. Ti si kriva, no samo Bog ti može suditi. Možda ćeš u njemu naći svoj mir. Ali, treba ispaštati. Ja ću ti pomoći koliko god to budem mogao, pa ću preuzeti na sebe dio tog ispašta-nja. Nastavit ćemo živjeti zajedno pred svijetom no uistinu ćemo biti dvoje stranaca. Drugačije ne može biti, to i ti moraš shvatiti. Denys« Pismo joj je ispalo iz prstiju. Jecajući, Franceline je kriknula: - Bilo bi bolje da me je ubio! Zatim je ostala nepomična, suzbijajući pobunu koja se u njoj rañala. Bila je blijeda poput mrtvaca. U biblioteci je David, sjedeći u naslonjaču, razmišljao o mračnim tajnama koje je krila kuća njihove obitelji. Postojala je još jedna za koju se nikada neće saznati. Jedne proljetne večeri pojavio se iza njega polupijani čovjek, vrijeñajući ga i govoreći mu kako će ga udesiti. Tukli su se u tom napuštenom dijelu vrta i pri tome se približili litici. A tada... bilo je tako lako gurnuti čovjeka nesigurnog na nogama. David je zadrhtao i duboko uzdahnuo. Sjećanja, koja je tako dugo odbacivao, proganjala su ga u posljednje vrijeme. On se nakon toga oženio s Fanny. Da, kao i kod Franceline, njegova je strast nadvladala sve ostalo. U predvečerje njegova života ostala mu je samo grižnja savjesti, koja ga je sada beskrajno mučila. Sjetio se Denysa i pozavidio mu zbog čistoće njegove duše. Ubogi Denys! Njegov je život bio uništen. Ostao mu je samo njegov sin. I tako su, u toj kući Malereynovih, za koju su tvrdili da su se u njoj odigrale mnoge drame, tri bića proživljavala te večeri agoniju svoje duše.

M. Delly PROKLETSTVO Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 Za izdavača Pero Budak Oprema Alfred Pal Tisak »Delo«, Ljubljana 1977.