M. DELLY

SMARAGDNA SFINGA

PREVELA EDITH KAISER

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE ZAGREB, 1989.

PUČKA KNJIŽNICA

UREDNIK BRANIMIR DONAT

NASLOV ORIGINALA LE SPHINX D'EMERAUDE

ISBN 86-401-0031-4 Tisak: NIŠRO »Prosvjeta« Bjelovar, Vladimira Nazora 25

I Velika je soba djelovala neizmjerno mračno i tužno obasjana tmurnim svjetlom tog oblačnog dana, koji je prodirao kroz visoke, uske prozore. Zidovi su joj bili prekriveni izblijedjelim tapetama, a pokućstvo je bilo izrañeno od čvrstog, tamnog drva. Na stupovima kreveta visile su teške zavjese tamne boje, a u kaminu od pocrnjelog kamena gorjela je slaba vatra koja nije po tom hladnom rujanskom danu mogla zagrijati bolesnicu smještenu u naslonjaču s visokim, izrezbarenim naslonom. Barun Pelveden kojim je sve više i više gospodario demon škrtosti budno je pazio na zalihe drva, pa je brojio svaku cjepanicu koju bi donijeli u sobu njegove bolesne žene. Gospoña Pelveden stezala je oko sebe stari ogrtač podstavljen krznom, a taj je potjecao još iz onog doba kad je ona uživala u laskanjima i zabavama kao jedna od najljepših žena na dvoru. Crna vunena marama pokrivala je njezinu sijedu kosu, skrivajući uši. Bila je pričvršćena ispod brade zlatnom kopčom ukrašenom ametistima. Njezino lice, o kojem je nekoć pjevao Pierre de Ronsard, bilo je sada lice bolesne starice. Blijedo i puno bora, na njemu su se isticale zamišeljene oči koje kao da su sanjarile u sjeni poluspuštenih kapaka. Do njezinih nogu, na starom baršunastom jastuku, sjedjela je neka vrlo mršava djevojčica i spretno plela. Moglo joj je biti najviše četrnaest godina. Haljina od grubog materijala obavijala joj je nježno tijelo. Izgledalo je kao da joj se mala glava savijala pod teretom gustih smeñih kovrčica što su padale u dvije pletenice sa svake strane njezina sitnog, dražesnog lica. Bila je blijeda, čak vrlo blijeda. Lice djeteta koje je očigledno patilo s borama oko malih crvenih usnica i tugom u pogledu ljubičastih sjajnih očiju zasjenjenih dugim crnim trepavicama. Gospoda Pelveden iznenada progovori: - Berengere, ima li još koja cjepanica? Stavi je na vatru! - Nema više ni jedne. Neki sjaj, u kojem su se miješali patnja i bijes, preletio je očima barunice. Berengere doda: - Možda bi mi Corentine mogla dati jednu. Pogledat ću... Ali žuta, naborana ruka zaustavila je djevojčicu pri ustajanju. - Ne, ne! Nije potrebno! Gospodin Pelveden će doći ovamo pa ću zahtijevati da nam donesu drva... Dijete, znaš li da se gospodin Sorignan vratio? - U podne još nije bio ovdje. Barunica reče zabrinutim glasom: - Sve će to loše završiti. Gospodin Pelveden i gospoña Keriouet saznat će jednog dana da se Gaspard i Francoise sastaju... Taj Gaspard, ma kako nježno izgledao, vrlo je tvrdoglav, a Francoise je spretna i koketna... Zaista nije žena koju bih željela za svog nećaka. - Vrlo je lijepa - doda zamišljeno Berengere. Smiješak se pojavi na usnama barunice. Pomislila je: »Dijete moje, ti ćeš jednog dana biti lijepa. Bit ćeš mnogo zavodljivija no što će to ona ikada biti.« - Da, doista je lijepa. Ali Francoise d'Edbannes nema nikakvih duševnih odlika. Nema srca i unesre-ćit će tog dobrog Gasparda. Ukoliko joj uspije udati se za njega usprkos protivljenju njegova ujaka i gospoñe Keriouet. -Mislite li? - Posve sam sigurna u to. Ta mlada djevojka čezne samo za životom u luksuzu, a Gaspard posjeduje tek mali imetak. Ali kako je njegov bratić de Lorgils prisni prijatelj vojvode od Joyeusea, kraljičinog šurjaka, djevojka vjerojatno namjerava na taj način ostvariti svoje želje... Da, da, sve sam to pogodila! Imam velikog iskustva, Berengere! Nisam uzalud živjela dvadeset i pet godina u tom paklu od dvora. Djevojčica je zamišljeno pogledala svoju sugovornicu. , - Sačuvali ste lošu uspomenu na taj život. Zar je to doista tako užasno mjesto? Drhtaj je prošao tijelom gospoñe Pelveden, a tuga se pojavila u njezinim očima boje lješnjaka. Te su se oči prije znale tako dražesno smiješiti i izazivati. - Da, dijete moje, to je užasno mjesto za čovjeka koji tamo neprekidno nailazi na iskušenja, na užitke, laži i hipokriziju... Jer čovjek se želi sviñati vladarima, zadobiti njihovu pažnju i sudjelovati u onome što oni čine i posjeduju. Da, doista, sve je to tužno... vrlo tužno! Uzdah je podigao baruničine grudi, a suze joj kliznule niz ocvale obraze. Berengere je uhvatila njezinu ruku poljubivši je. - Patili ste, gospodo?

Gospoña Pelveden se gorko nasmiješila i šapnula: - Da, mnogo sam patila, da... kasnije. Još uvijek patim i možda ću naći tek tamo, na drugom svijetu, mir za svoju dušu. Tog su se trenutka otvorila vrata a u sobu je ušao onizak mršav čovjek s vijencem sijede kose oko ćelave lubanje. Imao je ptičje lice i žutu kožu i malu, šiljastu bradicu, začudo još uvijek posve crnu. Takve su mu bile i guste obrve iznad zelenkastih očiju tvrda i nepovjerljiva pogleda. Taj je čovjek bio odjeven u izlizani prsluk i nosio je izgažene cipele. Ipak je sačuvao u sebi nešto od onog sjajnog plemića s dvora Henrika II i njegovih sinova Franje i Karla. Bio je čak i miljenik kraljice Katarine. Berengere je istog trenutka ustala. Odnijela je svoj mali stolčić i izišla iz sobe pošto je pozdravila baruna koji se pretvarao kao da je nije primijetio. - Kako ste, draga moja? Gospodin Pelveden se približio ženi promatrajući je pažljivo. Ona mu kratko odgovori: - Vrlo loše. - To je lako reći! ... Ali, vjerujem da pretjerujete... Privukao je stolicu i sjeo kraj bolesnice. Ova mu je rekla jednako tako kratko kao ranije: - Budite tako dobri i naredite da mi donesu drva. Hladno mi je uz ovu slabu vatru. Gospodin Pelveden pogleda prema vatri. - Rekao bih da je ovdje dosta toplo! Prezrivi se osmijeh pojavi na usnicama njegove žene. - Doista nikada ne bih bila povjerovala da će se vaša škrtost razviti do te mjere! Prije ste znali trošiti, pa je barunica Pelveden imala uvijek dovoljno drva kraj kamina. Na licu gospodina Pelvedena ukaza se bijes. - Mladost je puna ludosti, gospoño... Mladost ne zna što čini! Činio sam gluposti kao i svi drugi. Ali sam u kasnijim godinama postao oprezan i pažljiv. - A kome će koristiti imetak koga gomilate? ... Savjetujem vam da ga ponesete sa sobom u grob. Na taj bi način sve ovo imalo smisla. Barun slegnu ramenima. - Da, da, vi biste rasipali taj novac, samo kad bih vam to dopustio... Dali biste ga onom neznabošcu od nećaka, ili ga pak potrošili na tu malu Berengere! Razmazili biste je! - Razmazila bih Berengere! ... Ubogo dijete! ... Kad bih joj barem mogla nabaviti hranu potrebnu za nju u tim godinama, odjeću bar donekle odgovarajuću njezinom položaju... - O kakvom to položaju govorite? Znate i sami da sam to dijete pokupio na cesti nedaleko odavde, i da ne znamo tko je ona! - Ja to ne znam ... Ali kod vas to nije tako, Francois! Vi dobro znate tko je ta mala. Doveli ste je ovamo kad ste se vraćali iz Pariza. Nabajali ste mi tako nešto, u što nikada nisam povjerovala... Posve sigurna da vas je pozvala kraljica- majka. - Jeste li sigurni u to, gospoño? Dobro, žao mi je što vam moram razbiti to uvjerenje koje toliko zao- kuplja vašu maštu... Jer što mislite, tko bi mogla biti ta mala? Barun se očigledno rugao. Njegove uske, blijede usnice razvukle su se u sarkastičan osmijeh. Ali u njegovu se pogledu ipak pojavio bljesak uznemirenosti. - Ne znam tko je ona. Ali vjerujem da je plemenita roda, jer je u duši vrlo otmjena... Kad čovjek pozna kraljicu Katarinu... Kad shvati što je sve sposobna učiniti kad joj netko stane na put, ili je sme-ta... ili pak jednostavno samo stoga što se zaželi osvetiti... Gospodin Pelveden prekinu svoju ženu grubim glasom: - Kraljica Katarina nema nikakve veze s time. Ne zna uopće da ta mala postoji. Ponovo vam kažem, pronašao sam je na cesti u blizini Nantesa. Poveo sam je sa sobom iz milosrña. Doveo sam vam je že-leći da je odgojite, pa da nam jednog dana bude služavka. Ali vi ste se zaljubili u nju, i odgojili biste je bili poput plemenite gospoñice da sam pristao na to. Gospoña Pelveden se uspravila duboko povrijeñena. - Bar joj ne bih uskratila hranu. To ubogo dijete u posljednje vrijeme dobiva tek toliko da ne umre od gladi! ... Zbog toga se često pitam kakve su zapravo vaše namjere u pogledu tog djeteta? Gospodin Pelveden nije oborio oči pod optužuju-ćim pogledom svoje žene. Ponovno se nacerio: - Vjerojatno želite kazati da je namjeravam malo-pomalo ubiti. ... Moram ponoviti, Anne, da imate bujnu maštu pred kojom čovjek poput mene ostaje bespomoćan. Ali, smirite se, Berengere me uopće

ne smeta, pa će i nadalje ovdje mirno živjeti pod vašom zaštitom. - Da, ukoliko neću umrijeti. Gospodin Pelveden nije ništa nadovezao na te riječi svoje žene. Pogledao je prema kaminu i, poka-zavši na malu grančicu koja je tog trenutka planula, reče: - Pogledajte, vaša se vatra ponovo rasplamsala! Gospoña Pelveden se malko podignula u svom naslonjaču stavivši dršćuće prste na barunovu ruku: - Poslušajte me, Francois! ... Uskoro ću umrijeti. Moj je život prošao, jednako tako kao i vaš. Pribli-žava nam se posljednji trenutak! A to će za nas biti užasno... jer mi smo veliki grešnici. Prekršili smo sve božje zapovijedi... Znam, počinili ste takva djela, Francois, da biste završili pred krvnikom da niste imali tako moćnu zaštitnicu! Gospodin Pelveden se podrugljivo nasmija. - Kakva prekrasna izjava o vašem mužu, gospoño! Da, uživao sam veliku zaštitu. Sjećate se i sami da je kraljica Katarina, zahvaljujući gospoñi de Guise, pala u nemilost za vrijeme vladavine kralja Franje I. Tada mi kraljica Katarina nije mogla pružiti svoju zaštitu, pa je moj dragocjeni život bio u opasnosti. Zbog vaše molbe, Francois de Guise je zataškao cijelu tu aferu. Blijedo je lice postalo još bljeñe. Gospoña Pelveden povuče svoju zgrčenu ruku koja je sada uzbuñeno gladila pokrivač. Bolno je pogledala u zlobno i podrugljivo lice svog muža, dok je tihim glasom, pu-. nim patnje, govorila: - Mogli ste prištedjeti svojoj umirućoj ženi uspomenu na to. Platila sam za sve, uvjeravam vas! A tko me je prisilio da zaboravim na sve svoje dužnosti? Tko nego vi, mužu moj! A vi ste me trebali voditi i savjetovati. Jer ja sam bila još posve mlada kad smo došli na dvor nakon našeg vjenčanja. Bila sam dobro odgojena. Moja je majka bila dobra i poštena žena, htjela sam se podvrgnuti utjecaju muža koga sam ljubila i u čije sam odlike u prvo vrijeme bila duboko uvjerena... Na nesreću, taj je utjecaj predstavljao propast za mene! Sjajno ste me znali iskoristiti! Malo-pomalo postigli ste kod mene to da sam sve više počela uživati u zlu. Počela sam uživati u tome da su se divili mojoj ljepoti. Postala sam tašta, iako su me isprva ta laskanja neizmjerno ljutila. Kad se preda mnom pojavilo iskušenje, već sam bila spremna popustiti mu... A vi ste me dalje tjerali na to. Ne otvoreno - to nije vaš način - ali skriveno, onako kako je postupala i kraljica Katarina, koja vam je davala savjete. Barun, zavaljen u naslonjač, zlobnim je smiješkom slušao te riječi svoje žene. - Kakve optužbe, mila moja! Priznajte da sam vam vrlo dobroćudan muž. Optužujete me za vaše grijehe zbog kojih vam nikada nisam prigovarao. Gospoña Pelveden nastavi kao da ga nije čula: - Počela sam se kajati od onog trenutka kad me prije deset godina obuzela bolest. Proživjela sam užasne trenutke, Francois! Trenutke u kojima me obuzima očaj. Tražila sam milost od onoga koji se smilovao takvim grešnicima kakva sam ja. Znam, oprostio mi je! A sad sam spreman napustiti ovaj svijet. Ali vi.... vi! Francois, recite mi iskreno, zar vas nikad ne muči savjest? Gospodin Pelveden, prekriženih nogu, držao je sada svoju isušenu ruku na koljenu. Začuo se tihi smijeh prije no što je odgovorio: - Ne, ne osjećam grižnju savjesti, draga moja...niti najmanju. Ta slabost mi nije poznata. Bolesnica je sklopila ruke tužnom kretnjom. - Kakva užasna sudbina! Nesretnice, nesretnice! Ne kajete se, dakle, zbog svih onih svojih užasnih zločina, zbog vaših laži i prevara? - Ne kajem se, mila moja! Moja je savjest snažna i otporna, pa je ne smeta ono što vi nazivate mojim zločinima i grijesima. Gospoña Pelveden je sklopila oči, prinoseći ruku grudima. Usne su joj se pomicale kao da tiho moli. Zatim je podignula kapke i ponovno pogledala u to podrugljivo lice. - Obećajte mi barem to, Francois, da ćete Berengere nakon moje smrti povjeriti sestrični Fauchen-nes. Ona će je rado prihvatiti u samostanu u kome je nadstojnica. - Ne zabrinjavajte se za sudbinu Berengere, Anne! Ovo vam dijete nije ništa.;. - Nije mi ništa! Volim je poput kćerke! Tako je privržena! Ne možete zamisliti dražesnijeg i milijeg bića od nje. Neizmjerno je poštena i obdarena velikom pameću. Kad ne biste bili tako bezosjećajni, si-gurno bi i vas privukla svojim velikim odlikama... Već se sada može primijetiti kako će lijepa biti jed-nog dana... Ta me ljepota plaši kod djevojčice koja živi bez obitelji i bez ljubavi. Što će biti s njom kada mene više ne bude? Obećajte mi... Obećajte mi ono što sam vas zamolila! Sklopila je ruke promatrajući muža s toplom molbom u očima.

Gospodin Pelveden je ustao polagano, jer ga je mučio reumatizam. - Napunili ste mi uši ovim vašim tužaljkama zbog te djevojčice. Na sreću, dobar sam čovjek, pa znam da bolesnicima treba mnogo toga opraštati. Mogao bih vam i nešto obećati kako bih vas zadovoljio, iako to ne namjeravam izvršiti. Ali, neću to učiniti. Ukoliko mi se dogodi ta nesreća da vas izgubim, Berengere će ostati u Rosmadecu... A sada, dosta tog razgovora! Recite mi radije, što po vašem mišljenju radi vaš nećak za vrijeme svojih, u posljednje vrijeme prečestih, odlazaka? Gospoña Pelveden je naslonila ruku na srce kao da mora zatomiti njegovo kucanje. Od prije nekoliko trenutaka groznica je zažarila njezine upale obraze. Odgovorila je teškom mukom: - Lovi u močvarama Saint-Guenolea, to dobro znate. - Da! A znam i to da je Saint-Guenole kraj Kerioueta. Kako mu gospoda Pelveden nije odgovorila već je umorno zaklopila oči, barun nastavi: - Znate i sami kakav je Gaspard. Iako je prihvatio moju odluku i onu gospoñe Keriouet, a da nije odviše proturiječio, ipak vjerujem da ponovno pokušava sastati lijepu Francoise. A vi ga vjerojatno još i podržavate u tome, jer ste uvijek pokazivali smiješnu slabost prema njemu. Barunica suho odgovori jedva podignuvši kapke: - Ne bih to nikada učinila, jer, po mom mišljenju, gospoñica d'Erbannes nije žena za njega. - Niste je nikada odviše voljeli... a ni gospoñu i Keriouet. Ova, usprkos svim svojim ludorijama ipak nije loša žena... Morao bih se raspitati da li je svoju zemlju prodala vojvodi Rochelyseu. Njegov upravitelj joj je ponudio dobru cijenu... To je čovjek za se može kazati da su u usporedbi s njim i kralj najbogatija gospoda puki siromasi. Gospodin Pelveden je učinio nekoliko koraka po sobi, a zatim se naglo okrenuo: - Anne, sjećate li se Alaina Tregunca? Gospoña Pelveden ponovno zadrhta, a krv joj se popne na obraze. - Kako ga se ne bih sjećala? Bio je jedan od onih koji ne mogu proći nezapaženo. - Da, da, bio je vrlo ugledan čovjek... nije bio lijep, ali u njemu je bilo nešto. Mogao je osvojiti mnoge žene, ali to nije činio, što je barem jednoj od njih zadalo veliku bol. Barunica se uspravila i pogledala upitno svog muža. - Mislite pri tom na kraljicu? ... Da, uvijek sam vjerovala da su markiza Tregunca ubili zbog osvete neke žene. Žene bez skrupula. - Možda se to ipak nije tako odigralo, gospodo! Ali neću vam pričati o tome. Uostalom, Alain Tregunc je bio čudan čovjek. Mnogi su ga se plašili i vjerovali da može čarati. Barunica je prezirno podignula ramena. - To su priče onih koji su mu zaviñali. Istina je da su se te zlobne i pokvarene duše plašile moralne snage, pameti i dalekovidnosti markiza Tregunca. - Kako ga žarko branite, mila moja! Uvjerio sam se da ga doista niste zaboravili... Kao što ni ja nisam zaboravio onaj trenutak kad sam vam na večer 24. kolovoza 1572.( Bartolomejska noć« noć u kojoj su ubijali hugenote - op. pr.) došao javiti: »Markiz Tregunc je ubijen u svojoj palači. I to zabunom, jer je bio dobar katolik.« Blijedilo je ponovno prekrilo bolesničine obraze. Napomenula je prigušenim glasom: - Da, ljubila sam ga, priznajem! Nisam vam to skrivala. Ali on je prema meni uvijek bio jednako hladan. Njegovo je ponašanje bilo gotovo uvredljivo... Ne, taj čovjek nije imao dušu dvorjanina. Nije bio lakomislen i bijedan, ili pak ciničan i lukav, spreman na sve kompromise... - Kao što sam to bio ja! - prekinu je podrugljivo gospodin Pelveden. Ni ne pogledavši ženu nastavi: - Da, taj je Tregunc bio opasan čovjek... Čuo sam da ni njegov ljubljeni nećak, gospodin de Rochelyse, nije drugačiji. Gospoño, koliko žalim što zbog svoje bolesti ne mogu boraviti na dvoru, jer bih vam rado odanle donio novosti! Ovdje živimo kao u pustinji, pa do nas dopiru samo daleki odjeci civiliziranog društva. - Civiliziranog! - ponovi gospoña Pelveden s gorčinom u glasu. Barun joj pristupi, dohvati njezinu ruku, iako mu je nije ponudila, i lagano je poljubi. - Laku noć, draga Anne! Sutra ćete se sigurno osjećati bolje. Corentine će vam odmah donijeti cje-panicu. Ali čuvajte je, jer neću dopustiti rastrošnost pod svojim krovom. Kad je izišao iz sobe, gospoña Pelveden je dugo ostala nepomična. Neprekidni trzaji prolazili su joj li-cem, užasan je strah mutio pogled njezinih umornih očiju. Iznenada je stegnula žute ruke i očajno promrmljala: - Berengere, uboga moja mala Berengere! Što će biti od tebe kada mene jednom više ne bude?

II Imanje Rosmadec, vlasništvo baruna Pelvedena, prostiralo se pola milje od mora koje je divlje udaralo o granitne obale pune dubokih spilja i ponora bez dna, u koje su se za vrijeme oluje rušile bijesne vode. Na to imanje nastavljalo se ono Keriouetovih, protežući se prema Crnim šumama. To je imanje bilo malo i poprilično siromašno. Njime je upravljala gospoña Keriouet kojoj je uspijevalo izvući iz te zemlje prihode dovoljne za skroman život. Za jednostavnu hranu i odjeću staru dvadesetak godina. Bijaše to skromno domaćinstvo. Za nju su govorili da je dobra i uslužna žena. Ali nije postojalo veće klepetuše deset milja uokolo. Pohlepno je skupljala sve glasine izvrćući ih zatim na takav način, da je i čovjek najboljeg glasa, po njezinim riječima, postajao pravi zloduh. Nitko ga više nije mogao prepoznati. Prije tri godine prihvatila je u svojoj kući nećakinju Francoise d'Erbannes, jer je ostala siroče. Francoise je bila kumče baruna Pelvedena, prijatelja njezina oca iz vremena kad su obojica živjeli na dvoru. Odgajala ju je neka stara roñakinja u provinciji, pa nikad nije upoznala društvo, raskoš i uživanje. Ali već od djetinjstva žudjela je za sjajem grozničavim žarom. Ta je njezina žudnja rasla iz godine u godinu. Sad joj je bilo dvadeset godina, pa se sva očajna pitala kakvog će muža naći u toj osami. Željela je da je muž odvede odavde i pruži joj ono o čemu je sanjala. Najbliži susjedi bili su joj Pelvedenovi u dvorcu Rosmadec i oni u Menez-Runu, vlasništvu vojvode Rochelysea, koji nikada nije boravio tamo. U Ro-smadecu je živio Gaspard de Soringan, nećak baru-nice i posvojče njezina muža. Taj je mladić posjedovao samo mali imetak. Bilo mu je dvadeset godina i očigledno nije imao velikih ambicija. Ipak je gospoñica d'Erbannes odlučila zavrtjeti mu glavom svaki put kad bi se našao u njezinoj blizini. To joj je vrlo brzo i uspjelo. Gaspard je bio izvanredan momak, iskren i pomalo neiskusan, i uhvatiti ga u svoju klopku mudrom mješavinom koketerije i dovitljivosti, predstavljalo je za Francoise igrariju. Ali kad je Gaspard, ne slušajući riječi svoje tetke, priznao gospodinu Pelvedenu da namjerava oženiti Francoise, naišao je na oštar otpor. Barun nije želio da se Gaspard oženi siromašnom djevojkom, koja se uz to nije željela baviti kućanstvom, već se samo neprekidno divila samoj sebi... A tu se gospodin Peh/eden i nije varao. Ali njegovo podrugljivo i strogo ponašanje je izazvalo potajni otpor mladića, posijavši u njegovoj duši sjeme pobune. Gospoña Keriouet, sa svoje strane, saznavši od prijatelja i susjeda što se dogodilo, govorila je svojoj nećakinji kako nikad neće pristati na taj brak, u prvom redu stoga što je gospodin Soringan bio huge-not, a i zbog njegova skromnog imetka. Francoise se tobože pokoravala naredbama svoje tetke. Znala se izvanredno pretvarati, a i spletke joj nisu bile strane. A nije je ni mučila savjest. Ona se čak nije ni namjeravala udati za Soringana. U svojim pokušajima osvajanja, vidjela je samo način kako da se izvuče iz tog »groba u Keriouetu«, kako je govorila... U njoj se rodila pomisao i počela je pomalo sa-zrijevati. Jednom ju je saopćila svom obožavatelju i taj ju je oduševljeno prihvatio. Njezin je plan bio taj: oboje će pobjeći, krenuti u Pariz i tamo zatražiti zaštitu grofa Lorgilsa, Gaspar-dovog bratića. Tamo će se i vjenčati... bar je tako Frangoise govorila. U sebi je mislila: »Još ću dobro promisliti... Najvažnije je izvući se odavde.« Taj plan nije bio bezopasan. Uhvate li to dvoje mladih, čekala ih je stroga kazna. Ali kad jednom stignu u Pariz, izbjeći će opasnost, gospodin Lorgils mogao je lako zatražiti kraljevu zaštitu za njih, u slučaju da ih gospodin Pelveden nastavi progoniti. Tog poslijepodneva u listopadu, baš u ono vrijeme kad je barun Pelveden boravio u sobi svoje žene, gospoñica d'Erbannes je izlazila iz dvorca Ke-rioueta. Šetala je polagano kako bi njezina tetka, ako ju je promatrala, povjerovala da je pošla udahnuti svježi zrak. Krenula je putem koji je vodio prema močvarama Saint-Guenolea. Ali nije stigla onamo. Doskora je skrenula malim puteljkom prema nekom keltskom spomeniku u sjeni dvaju starih oraha. Tamo je na zemlji, kraj svog konja, sjedio neki mladić. Skočio je i potrčao ususret mladoj djevojci. - Napokon! ... Zakasnili ste! Djevojka je podignula fine usnice kao da joj se nešto gadi. - Zamislite, Gaspard, tetka je zahtijevala da pomognem pri pripremanju zečje paštete. Govorila je kako mi čini dobro djelo što će mi ostaviti u nasljedstvo taj recept! ... Kako mrzim te poslove! Gaspard je strastveno pogledao njezinu dugu, bijelu ruku koju je zatim žarko poljubio. - Lijepa moja Francoise, vi niste stvoreni za to! Nadam se da ću vam uskoro moći pružiti sjajan život

za kojeg ste roñeni. - I ja se to nadam! Ali morat ćemo proživjeti još mnogo teških trenutaka prije no što nam to uspije. Krenula je nekoliko koraka naprijed i sjela na neki panj, pozvavši kretnjom ruke Gasparda da se smjesti kraj nje. Mladić ju je brzo poslušao i ponovno je uhvatio za ruku promatrajući zadivljeno njezino prekrasno, blijedo lice i modre oči koje su ga promatrale maznim pogledom. - Dakle, Gaspard, što ste odlučili u vezi našeg odlaska? Kako će vam uspjeti nabaviti konja za mene? - Uzet ću ga iz staje u Rosmadecu. Budući da ujak raspolaže mojim prihodima, moći će se naplatiti od njih. To ću mu napisati čim stignemo u Pariz. Vjerojatno je i bez toga zadržao dio mog prihoda, pa ne osjećam nikakvu grižnju savjesti zbog takvog postupka... Što se tiče novca za putovanje, zatražit ću ga od moje tetke. Jednog dana mi je kazala: »Budeš li se jednog dana našao u velikim novčanim poteškoćama, obavijesti me, jer ja posjedujem malu svotu koju mi je uspjelo spasiti od barunove škrtosti.« - Ali kakav ćete razlog navesti gospoñi Pelveden? - Ne mogu joj kazati da ću pobjeći s vama, jer na to nikada ne bi pristala. Govorit ću joj o svojoj odluci da se spasim tiranije gospodina Pelvedena. To će shvatiti i odobriti. Već se dugo žalim zbog načina života koga mi ujak nameće. On govori da se ne mogu pridružiti vojsci stoga što bih se u tom slučaju borio s protestanitima protiv kralja. Zapravo me taj tiranin želi zadržati pod svojom vlašću. Osim toga bi se vjerojatno ljutio kad bi mi morao predati dohotke mog imanja Montereau. - Vjerojatno. Nikad ne može skupiti dovoljno svojim gramzljivim rukama... Je li istina da je nekoć bio miljenik kraljice-majke? - Ne znam. Nikad ne govori o prošlosti, kao ni moja tetka. Zloba se pojavila u pogledu mlade djevojke. - Da, ta gospoña Pelveden! ... Ako možemo vjerovati riječima moje poštovanja vrijedne tetke, ta go-spoña baš i nije bila uzor vrline! Gaspard ogorčeno podigne glavu. - Zar se ta stara svraka otrovna kljuna usuñuje napasti moju dobru i plemenitu tetku? - Hajde, ne ljutite se? - reče Francoise pomirljivim glasom. - Znate i sami da ne treba vjerovati brbljanju gospoñe Keriouet. Nježnom kretnjom položila je ruku na ruku So-rignana koji je još uvijek sjedio vrlo uspravno. Nitko nije znao tako povezati suzdržanost s kokelterijom poput nje, na nesreću po ubogog Gasparda koji je bio potpuno u njezinoj vlasti. - Recite mi, kada ćemo otići odavde? Gaspard odmahnu glavom promatrajući je zabrinuto. - To još ne znam... Moja se tetka osjeća sve slabije, pa je ne bih smio napustiti u tom stanju. Lijepa Frangoise skupila je svoje fine obrve, a njezin dotada tako mili glas zvučio je mnogo oštrije kad mu je odgovorila: - U tom slučaju ćemo morati čekati još vrlo dugo! Gospoña Pelveden je već godinama bolesna, pa je lako moguće da će nas sve nadživjeti... - Oh, ne! Uboga je tetka teško bolesna, uvjeravam vas... Ne bih želio da zbog mog bijega doživi ne-prilika i uzbuñenja. - Pa sami ste malo prije kazali da ona odobrava tu vašu namjeru. - Da, ali plašit će se zbog mene sve dok ne sazna da sam uspio. Barun će sigurno poslati potjeru za mnom. Frangoise je polagano ustala kako bi mladić bolje mogao zapaziti njezin vitki i otmjeni lik. - Kako želite! Ali pripazite da zbog vašeg oklijevanja naš plan ne propadne. Znate i sami što riskira-mo: ja, da me zatvore u samostan, a vi smrtnu kaznu, ili u najmanju ruku dugogodišnji zatvor zbog otmice malodobne djevojke. Osim toga, ne skrivam pred vama da to čekanje, ta nesigurnost djeluje na moje živce. Više ne jedem, ne mogu spavati, pa možda neću uskoro više imati ni snage za takav put. Drhtaj je prošao svježim Gaspardovim licem. Njegove su oči uznemireno promatrale djevojku. - Zar je to moguće, mila moja? ... U tom slučaju morat ćemo otići što prije. Večeras ću se vratiti u Ro-smadec, a odmah sutra ujutro razgovarat ću s tetkom. Promatrajući ga još uvijek neizmjerno tužno i bolno, gospoñica d'Erbannes mu preporuči: - Prije svega, tetka ne smije posumnjati u to da ja odlazim s vama! Kao što ste i sami malo prije kaza-li, ona ne bi htjela ni čuti za to ... tim više što vjerujem da me ne voli baš odviše. Gaspard je spustio pogled kao da mu je nelagodno i odgovorio: - Varate se... Uvjeravam vas, da... Francoise ga prekinu slegnuvši lagano ramenima:

- Znam sve, ubogi moj Gaspard! Pogañam i to da vas je pokušavala nagovoriti da me se odreknete. Na sreću, nije uspjela u tome, jer me još uvijek volite... zar ne, dragi moj? Nježno je pogledala Soringena. Ovaj je kleknuo na jedno koljeno i počeo ljubiti ruku koju mu je pre-pustila lijepa Francoise. - Znate i sami da vam pripadam! Vaš sam sluga, odani i zaljubljeni. Podrugljiv smiješak, pomiješan sa zadovoljstvom, pojavi se u njezinim lijepim poluzatvorenim očima, prekrivenim dugim trepavicama. - Znam to, dobri moj Gasprad! - reče blagim i nježnim glasom. - Poklanjam vam svim srcem svoje povjerenje. Ustanite, i dogovorimo na idućem sastanku sve što se tiče našeg bijega. - Priredite se tako da možete već idućeg dana otići, i doñite svakodnevno ovamo pogledati jesam li što sakrio kraj spomenika. Obavijestiti ću vas o danu odlaska i o svem potrebnom što morate poduzeti... Jer bit će mnogo pametnije da se više ne sastanemo. Gospodin Pelveden je nepovjerljiv, pa bi mogao početi istraživati budem li ponovno odsutan tako dugo kao danas. - A gdje ćemo se sastati? - Najdraže bi mi bilo da to bude u šumi Trelgoa-ta, ukoliko to za vas nije predaleko? Čekat ću vas tamo s konjima oko ponoći. Tako bismo prevalili dio puta već prije no što ujutro opaze naš nestanak. - Dobro... A sada se vraćate u Rosmadec? - Prije ću otići do starog Covareca. Uzet ću kod njega divlje patke kao dokaz ujaku da sam doista lo-vio u močvarama Saint-Guenolea. Zatim ću krenuti ravno u Rosmadec kako bih stigao onamo prije no što padne noć. - Dobro i do viñenja, dragi moj! Ponovno mu je pružila ruku, a zatim otišla. Nakon nekoliko koraka okrenula se i poslala poljubac mladiću koji ju je pratio oduševljenim pogledom. - Do viñenja, ljubljena! - zaviknu Gaspard. Zastao je nepomično dok se vitki lik plavokose mlade djevojke nije izgubio iza zavoja. Skočio je zatim na konja i udaljio se u suprotnom smjeru od onog kojim je krenula gospoñica d'Erbannes.

III Ujutro idućeg dana, vraćajući se iz dvorane u kojoj ga je stara Corentine poslužila šalicom mlijeka, Gaspard je sreo na stubama Berengere. - Dobar dan, mala moja! - pozdravi je prijateljski pogladivši joj obraz vrškom prstiju. - Kako je tetki, slatka moja Berengere? Sjena straha pojavi se u lijepim ljubičastim očima djevojke, a čist i nježan glas podrhtavao joj je dok mu je odgovarala: - Gospoña se osjeća vrlo slabo... Tako je tužna i zabrinuta! Malo prije mi je kazala: »Kad ugledaš go-spodina Sorignana, reci mu neka doñe k meni. Moram s njim razgovarati što je prije moguće!« Gaspard je počeo nervozno gladiti svoju malu, plavu bradu, šiljasto podrezanu po modi tog vremena. - Uboga tetka! ... Kako će to tužno biti za nas, Berengere, kad nas jednog dana napusti! Drhtaj je prošao mršavim ramenima djevojčice. Ponovila je vrlo tiho: - Da, kakva nesreća! ... Osobito za mene! - Da, što će biti s tobom, uboga moja mala? Barun je uvijek tako grub prema tebi. Iskrena zabrinutost pojavi se u Gaspardovom pogledu. Baruničin nećak bio je uvijek dobar i nježan prema toj dražesnoj djevojčici, koju je gospoña Pel-veden štitila koliko je to bilo moguće od neprijateljskog ponašanja svog muža. Gaspard je postupao s njom kao s mlañom sestrom, pa joj je često davao i nešto od svog jela kojeg je on dobivao u većim količinama negoli ta uboga mala. Jecaj je zastao u Bćrengerinom grlu. - Ne znam... Požurite, gospodine, gospoña Pel-veden vas čeka. Vrlo je nestrpljiva. Barunica je počivala u svojoj prostranoj postelji sa stupovima ukrašenim tamnoljubičastom draperi-jom. Gaspard je nije vidio već dva dana pa je s velikom tugom u srcu primijetio koliko se bila izmijenila. To bolešću obilježeno lice još je više"propalo. - Stigao si, dijete moje! ... Berengere mi je kazala da si se jučer vratio. - Da, donio sam sa sobom tri para prekrasnih divljih pataka. Mladić pristupi krevetu i s dubokim poštovanjem poljubi ruku koju mu je pružila bolesnica.

- Nadam se da ih je Corentine priredila bolje nego prošli puta... Sjedni, Gaspard, moramo malko razgovarati. Zasut jela je trenutak, zaklopivši oči. Zatim, kad je mladić sjeo kraj nje, nastavila je teško dišući: - Smrt mi se približava... Ne, nemoj mi proturi-ječiti. Znam da će me iznenada odnijeti, jednog od ovih dana... i stoga sam zahvalna Bogu. Samo kad ne bih trebala ostaviti za sobom tebe i Berengere. Znaš i sam da sam uvijek željela da budeš vojnik. To bi odgovaralo i tvojoj želji, pa bi tako izbjegao mučni nerad u tom tužnom Rosmedecu. Ali gospodin Pelveden ne želi ni sada čuti ništa o tome, kao što to nije htio ni prije. Znam! I stoga sam odlučio sam nešto poduzeti. Pobjeći ću! (lospoña Pelveden je zadrhtala. Pobjeći? Kamo? U Pariz! Tamo ću zatražiti zaštitu svog bratića I orgi I sa. Uz pomoć gospodina Joyeusea zadobit ću kraljevu zaštitu protiv gospodina Pelvedena. - Zaštitu kralja? Misliš li da će je htjeti dati huge-nolu? - Ukoliko me odbije, pobjeći ću do kralja Na-v.iiu' u/ podršku gospodina d'Aubignea. On je poznavao i cijenio mog oca. Ni' usuñujem se odgovoriti te od toga... Tvoj će livol poslali nesnosan ovdje u Rosmadecu. Bolje je pokušali poduzeti taj bijeg... Ali.zato će ti biti potreban novac... Prekinula se na trenutak, zagušena osjećajima. Zatim je pružila ruku prema ormaru od hrastovine ukrašenom lijepim kipovima i izrezbarenim bravama. - Otvori ga! ... U njemu je mala škrinjica... Donesi mi je. Gaspard je posluša i za tren donese škrinjicu. Bolesnica je dohvatila svežanj ključeva ispod svog jastuka i otvorila škrinjicu od dragocjenog drva u kojoj je čuvala svoj nakit i malu vrećicu od crvene svile. Gospoña Pelveden ju je razvezala i pokazala nećaku. Bila je puna zlatnika. - Uzmi! To je sve što ćeš naslijediti od mene, jer gospodin Pelveden će nastojati što dulje zadržati za sebe ono što meni pripada i što bi po zakonu trebao naslijediti ti kao sin mog brata... Misliš li ubrzo otići? - Što je prije moguće. Ali ne bih vas želio ostaviti tako bolesnu... - Ne brini zbog mene, ubogo moje dijete! Ja sam već s jednom nogom u grobu... Kad si to već odlučio, bit će najbolje da kreneš što prije... A sada, sakrij taj novac i vrati škrinjicu na mjesto. Gaspard je spremio vrećicu u džep svog prsluka i odnio škrinjicu natrag u ormar. Gospoñu Pelveden kao da je iznenada obuzela neka misao. Isprva nije odgovarala na Gaspardova pitanja, koji je ponovo prišao krevetu i ljubio njezinu ruku govoreći: - Kako bih bio sretan da vam mogu dokazati svoju zahvalnost! Nakon dugog razmišljanja bolesnica iznenada progovori: - A što bi bilo kad bih zatražila da mi to dokaže-te? - Učinili biste me sretnim, tetko! - zaviče Gaspard. - Recite^ Recite što mogu učiniti za vas! - Približi mi se... Moj je glas slab, a uz to sam i puna nepovjerenja prema Corentini. Šulja se uokolo želeći dojaviti svom gospodaru što radimo i govorimo... Gasparde, i sam znaš kako barun grubo po-stupa s tom dragom, malom Berengere. Jesi li se pitao što će biti s njom kad mene jednog dana više ne bude? - Dakako da jesam! Ubogo dijete! Plašim se da vas neće dugo nadživjeti! ... A ja joj ne mogu pomo-ći... - Varaš se. Možda to i možeš. Gospodin Sorignan pogleda iznenañeno tetku. - Kako? - Povedi je sa sobom kad budeš bježao. Gaspard nije mogao zadržati kretnju iznenañeni:! - Da je povedem sa sobom? ... A što će tada biti i njom? < )dvcdi je u samostan benediktinki u Auvalles n kome je moja sestrična Fauchennes nadstojnica. Samostan se nalazi na tvom putu nekoliko kilometara Od Bloisa. Predat ćeš djevojčicu na prolazu našoj roñakinji, a ja ću ti dati pismo za nju. - Ali ... ne vidim mogućnost da to učinim. Gospoña Pelveden nije shvatila uzrok njegova uzbuñenja, jer je Gaspard ovog trenutka razmišljao o

drugoj putnici koja ga je trebala pratiti. Stoga je živahno nastavila: - Znam da će djevojčica predstavljati poteškoću prilikom tvog bijega. Ali ti voliš tu ubogu malu, pa sam pomislila da bi možda... Bunio se: - Ne mislim na sebe, tetko, tako mala opasnost me ne bi mogla zadržati. Ali tako naporno putovanje za to slabašno dijete... - Ima veliku moralnu snagu ... a ovdje će umrijeti od gladi. Bolje je dakle pokušati taj bijeg... Moći će jahati na tvom konju. Presvući će se u dječaka da ne izazove pažnju. Postoji još odijelo malog Loqui-deca. Bio je njezine visine... Iznenada se nečeg sjetila, pa je šapnula: - Istina je ... bude li barun naredio da te progone, pa vas uhvate, optužit će te za otmicu... I strogo će te kazniti. - Tetko, to nije važno! To me ne bi spriječilo da pokušam spasiti tu ubogu mlau Berengere! Nekoliko je trenutaka razmišljao: »Tad bi me optužili za dvije otmice... Zar je to važno? Mogu se iz-ložiti i toj opasnosti kako bih zadovoljio tetku i pokušao spasiti djevojčicu.« Ponovno se obratio bolesnici koja ga je promatrala pogledom punim zebnje: - Dakle, dogovorili smo se. Povest ću djevojčicu, i obećavam vam da ću učiniti sve moguće kako bih je zdravu i čitavu predao našoj roñakinji Fauchennesi. Barunica je pružila ruku i dohvatila Gaspardovu: - Hvala, drago moje dijete! Neka ti Bog naplati za to tvoje dobro djelo! ... A sada ću sve kazati Be-rengere. Čim odredite dan vašeg odlaska, javit ćeš mi to. - Ali Berengere ne može napustiti Rosmadec dok ste tako bolesni. - Morat će. To će joj biti teško, jer mi je ta draga mala vrlo privržena. Ali objasnit ću joj kako ne treba čekati... A osim toga, Bog me može pozvati svakog trenutka. Nekoliko je trenutaka šutjela da bi zatim zapitala: - Jesi li se oprostio od gospoñice d'Erbannes? Crvenilo se pojavilo na inače blijedim obrazima Sorignana. Na sreću po njega stajao je nasuprot svjetla, a i bolesničin vid nije više bio onako oštar kao prije. - Da, to sam učinio još jučer. - Nadam se da odlaziš slobodan od bilo kakvih obaveza prema njoj. - Dakako! Mladić je teškom mukom izgovorio tu laž. Ga-spard se stidio i patio zbog toga što vara na samrti ženu koja je bila tako dobra prema njemu. Ali lijepo Francoisino lice pojavilo se u njegovim mislima. Kao da je osjećao njezin milujući pogled na sebi. Sve je to zalomilo njegovu grižnju savjesti. Gospoña Pelveden reče teškom mukom jer je sve teže disala: - Bit će najbolje da je zaboraviš, Gaspard! Kao Sto sam ti već kazala, ta djevojka nema srca. Koketna je i tašta... A sada me ostavi, mili moj! Ali se vrati u pet sati. Do tada ću već obaviti razgovor s Berengere, pa ćemo moći dogovoriti sve potrebno. Gaspard je bio vrlo zabrinut i uzbuñen kad je napuštao sobu svoje tetke. Na stubama je sreo gospodina Pelvedena koji se vraćao s obilaska imanja. - Zar ne možeš paziti kako hodaš, nego se moraš sudariti sa mnom! Ne vidiš usred bijelog dana, jer tvoje misli lutaju uokolo. Gaspard odgovori: - Mislio sam na tetku. Upravo sam bio kod nje... Osjeća se vrlo slabo. Bojim se najgorega. - Otkada se loše osjeća već je mnogo vode proteklo rijekom... Čini se da si donio lijepe patke? To mi je kazala Corentina. Ima li ih mnogo u močvarama? - Vrlo mnogo. - Dobro, otići ćeš ponovo onamo ovih dana. Treba iskoristiti tu jefitnu, a dobru hranu... Ali pazi da ne poñeš dalje. Nemoj se sretati s onom malom l'iancoise. Ona nije žena za tebe. - Nastojat ću ne sresti je jer vi, i gospoña Ke-riouet, želite spriječiti našu sreću. Gospodin Pelveden se podrugljivo nasmije: - Sreću! ... Baš bi bio sretan s tom lijepom Fran-coise! Za malo vremena požalio bi. Kako bi čovjek mogao biti sretan s takvom namigušom! Glup si što lo i sam ne vidiš! Rekavši to, barun je okrenuo leña nećaku i teškim se korakom počeo uspinjati stubama. Gaspard je s mukom suspregnuo bijes, i krenuo prema zajedničkim prostorijama.

Što li je taj čovjek mogao prigovoriti njegovoj divnoj Francoise? Čak i tetka, koja ga je toliko voljela, nije bila sklona gospoñici d'Erbannes... Ali mogli su misliti što ih volja. Nikada im neće uspjeti razdvojiti ga od njegove ljubljene. Berengere je sjedjela u nekom kutu dvorišta i čerupala patke. Gaspard joj pristupi primijetivši odmah kako dršće. Jutro je bilo svježe a njezina je tanka haljinica bila već posve istrošena. - Zašto to radiš vani, Berengere? - zapita je. - Corentine mi je zabranila ući - odgovori djevojčica promuklim glasom. Gaspard suosjećajno promrmlja: - Uboga mala! Promatrao je drašesno lice koje je pod tim sivim danjim svjetlom djelovalo još bljeñe i mršavije... Za-tim je pogledao ruke koje su tako spretno čerupale perje. Već je često zapazio njihovu finoću i nježnu grañu. Tko li je moglo biti to dijete, za koje je barun tvrdio da ga je našao na cesti? Odakle je potjecala ta djevojčica? Cio njen izgled svjedočio je o plemenitom rodu? Od koga je naslijedila tu rijetku ljepotu, tu priroñenu dražest i u najmanjem pokretu i u cijelom ponašanju? Gaspard je već često postavio to pitanje samom sebi. Ali nije se potrudio naći odgovor, jer on je još bio vrlo mlad, pomalo lakomislen i površan. I danas je kao i prije brzo zaboravio ono što je primijetio. Razmišljajući o svojoj plavokosoj Francoise d'Erbannes, zajahao je konja Galaora i odjahao preko imanja koje je okruživalo dvorac Rosmadec.

IV Gospoñica d'Erbannes koračala je brzo putem obasjanim mjesečinom. Taj je vodio ravno do Trel-goatske šume. Napustila je dvorac u kome je mirno spavala gospoda Keriouet sa svoje dvije služavke. Nitko je nije zadržao. Ali to je tek bio najjednostavniji dio te pustolovine. I k tome se još na večer pobrinula da naulje brave i lokote. Poteškoće će započeti tek sutradan kad primijete njihov bijeg. Na sreću, prije no što će se oni iz Kerioueta i oni iz Rosmadeca sporazumjeti i uskladiti svoje pothvate proći će još dosta vremena... Zapravo, kad je čovjek pravo promislio, trebalo se plašiti samo gospodina Pelvedena. Gospoda Kćriouet će gorko plakati, žaliti se i prijetiti, obavijestiti će Francoisinog staratelja, nekog starog ujaka koji živi u svojoj palači u Quimperu. Ali gospoñica d'Erbannes je vjerovala da će taj starac, koji je znao uživati u životu i prije bio veliki obožavatelj žena, pokazati razumijevanje, pa će umiriti i njezinu tetku govoreći joj da nema razloga za uzbuñenje, jer su se mladi ionako namjeravali vjenačati. Na nesreću, gospodin Pelveden će sve pokvariti. Frangoise i Gaspard nisu ni trenutak sumnjali u to da će on, nakon što proñe prvo iznenañenje i bijes, potjerati svoje ljude za bjeguncima jer će njega bolest zadržati u dvorcu. »A uz to se glupan Sorignan još opteretio i tom malom Berengerom, kako bi sve bilo još samo zam-ršenije!« pomisli gospoñica d'Erbannes ljutito. Naime, u pismu, kojim je svojoj zaručnici javljao za smrt barunice (nañene mrtve tog jutra), Gaspard joj je javljao i dan i sat njihovog sastanka u šumi Trelgoat. Želio se pokoriti posljednjoj želji svoje tetke i svojim vlastiti osjećajima, pa će povesti sa sobom i malu Berengere kako bi je predao u ruke predstojnice samostana Benediktinki. Ali u Frangoisinom sebičnom srcu nije bilo mjesta za dobrotu i samilost. A osim toga, počela je u po-sljednje vrijeme osjećati neku čudnu nesklonost prema maloj Berengeri, »tom bijednom izdanku gri-jeha, koga je gospodin Pelveden pokupio iz milosrña«, kako je govorila gospoña Keriouet koja takoñer nije voljela dražesnu štićenicu barunice Pelveden. tvrdila je neprekidno da je to dijete vjerojatno napu-stila neka bezvrijedna, grešna majka... Francoise, dolazeći s tetkom u posjete barunici Pelveden, nije nikada kazala niti jednu riječ djevojčici, pa bi najradije postupala prema njoj s najvećim mogućim prezirom da se nije plašila oneraspoložiti gospodaricu Ro-smadeca. Nadala se naime da će ova jednog dana ipak pristati na njezin brak s Gaspardom. I tako ju je novost, koju joj je javio Gaspard, iznenadila i razljutila. Oh, da je to barem kazao u njezinu prisustvu, već bi ga znala odvratiti od toga! ... Kakva je to glupost bila! I sad im još ne bi bilo teško ostaviti dijete negdje na cesti. Moglo se pješice vratiti u Rosmadec. Tamo bi dobila zasluženu kaznu, ukoliko uopće barun primijeti njezin bijeg. A gospodin Pelveden je bio njezin staratelj i dobročinilac, pa je imao pravo kazniti je. Razmišljajući tako gospoñica d'Erbannes je stigla do Trelgoatske šume i mjesta kojeg joj je označio

gospodin Sorignan. Odmah ga je primijetila. Stajao je kraj dva konja. Na travi je sjedjela Berengere odjevena u izlizano odjelo paža. Gaspard je pritrčao zaručnici pruživši ruke prema njoj. - Napokon! ... Minute su mi se činile beskonačne! - A tako sam se žurila... Ali, recite mi, prijateIju... Spustila je glas i pokazala rukom na Berengeru koja je polagano ustajala. - Ne možemo se opteretiti tim djetetom! Pomislite na poteškoće koje nas čekaju, na opasnosti pred nama... - Znam! Ali obećao sam tetki da ću je odvesti predstojnici samostana benediktinki, našoj roñakinji Fauchennes. Uostalom, djevojčica nam neće smetati. Konj Galaor neće ni osjetiti njezinu težinu, a ako nas uhvate, ja ću biti odgovoran i za tu drugu otmicu. - Ali baš to ne želim! Već ste se zbog mene doveli u preveliku opasnost! ... Gaspard, moramo je ostaviti ovdje! Vratit će se u Rosmadec i... Gospodin Sorignan je živahno prekine. - To nije moguće! Obećao sam to tetki koja je zbog toga nešto mirnije umrla. Uostalom, niti ja ne bih želio da se vrati u Rosmadec! Sada, kad njegove žene više nema, gospodin Pelveden će biti još okrutniji prema djevojčici. Jučer ju je Corentine, osoba njegova povjerenj a, pretukla kao još nikada do sada. - Zar je to važno? Ta vam mala ne znači ništa. Prepustite je svom ujaku. Neka učini s njom što hoće. Napokon, on ima pravo na to. Gespard se ljutito trgnuo. - Kako možete govoriti tako o tom ubogom malom biću? Zar ne zavreñuje našu ljubav i smilovanje? ... Prema tom djetetu će se gospodin Pelveden, a to je i vama poznato, ponašati krajnje strogo. Francoi-se, zar nemate srca? Gospoñica d'Erbannes je istog trenutka shvatila da je počinila neopreznost. Nije smjela razočarati čo-vjeka koga je ljubav zaslijepila. Stoga je odmah odgovorila spretnošću koja je bila njezino najopasnije oružje: - Što to govorite, prijatelju moj? - reče s prigovorom u glasu. - Nadam se da ni sami ne vjerujete u to? ... Neizmjerno sam umorna, a živci su mi prena-peti, pa se nalazim u duševnom stanju potpuno oprečnom od mog uobičajenog... Da, povedimo sa sobom ubogu malu Berengeru! Izvršite želju gospoñe Pelveden... Molim vas, Gasparde, ne ljutite se na mene! Pogledala ga je nježno, očima punim molbe. Pružila mu je ruku, a Gaspard ju je prihvatio i čvrsto stegnuo. Ta lijepa žena uspjela je smiriti ubogog mladića svojim riječima i pogledom. - Vjerujem vam, ljubljena moja! Znam da ste dobri i plemeniti... Krenimo brzo odavde. U zoru moramo već biti daleko. Pristupili su konjima kraj kojih je sva blijeda stajala Berengere. Lice joj je bilo uokvireno kratkom kosom. Trebalo je zbog bijega odrezati njezine predivne uvojke. Ta žrtva nije rastužila dijete, jer ono nije ni bilo svjesno ljepote svoje kose. Bila je neizmjerno žalosna i uzbuñena zbog odlaska, zbog sud-bine koju je očekivala s velikim strahom poslije smrti ljubljene zaštitinice. Francoise ju je ljubazno pozdravila. Zatim se uz Gaspardovu pomoć popela na konja. Mladić je podi-gao Berengeru preda se na konja, pa su bjegunci putem obasjanim mjesečinom krenuli u svoju pustolovinu.

* * * Petnaest dana kasnije napuštali su gostionicu u nekom malom selu smještenom dvadesetak kilometara od Bloisa. Sve do tada njihov je put protekao dosta mirno. Gaspard nije krenuo ravnim putem već je skrenuo prema jugu. Konji su bili snažni a gospodin Soringan i gospoñica d'Erbannes izvanredni jahači. Stoga su svakog dana mogli prevaliti popriličan dio puta, ne umarajući pri tom odviše ni sebe, a ni konje. Nakon ta dva tjedna kretali su dakle u dobrom zdravstvenom stanju dalje prema Parizu. Ali Berengere se nije osjećala najbolje. Bila je vrlo slaba zbog nedostatka hrane, a borila se i protiv sve većeg duševnog umora. Stoga je djevojčica tog jutra tek s najvećim naporom uspjela ustati i popiti šalicu mlijeka, a zatim ponovno zajahati na Galaora, iza gospodina Sorignana. Gaspard je primijetio njezin umor i teturajući hod, pa je nježno napomenuo:

- Uboga moja mala, prava je sreća što ćemo uskoro stići do samostana, jer ti više ne bi uspjela doći do Pariza kad bi nas morala pratiti onamo. Napuštali su donekle uznemireni gostionicu, jer im je gostioničar kazao: - Čuvajte se! Ovog trenutka neka skupina protestanata pljačka po ovom kraju, napada osamljene kuće i putnike na cestama. Gospodin de Rochelyse, na čijoj se zemlji nalazimo, poslao je po vojsku protiv njih. Ali još ne znam jesu li ih uspjeli pohvatati. »Do sada je sve proteklo u redu!« pomisli Ga-spard. »Iako su ti ljudi iste vjere kao i ja, ne bih ih želio sresti. Jer oni vjerojatno ne priznaju disciplinu redovne vojske i, pod izlikom naše vjere, zapravo pljačkaju.« I gospoñica d'Erbannes je bila dosta uznemirena. Pogledavši nezadovoljno Berengeru, reče: - Da nismo morali svraćati u taj samostan, nikada ne bismo došli u ovaj kraj. - Otkud znamo ne bi li nas na onom putu čekale i gore opasnosti? ... Uostalom, možda su vojnici Rochelysea uhvatili te razbojnike? - Rochelyse? ... Zar je to onaj isti koji je i gospodar Menez-Runa? - Vjerojatno. To je vrlo moćan čovjek, neopisivo bogat. - Govori se da ga se seljaci oko Menez-Runa plaše zbog nekog tajanstvenog načina... Kažu da se iznenada pojavljuje i proleti na crnom konju poput vjetra. Da provede jedan dan u svom dvorcu, a zatim opet nestane prolazeći u galopu kroz svoja sela. Jedva da se može zamijetiti njegovo lice pod širokim rubom šešira, a priča se da je mlad, lijep i ponosan. Njegov upravitelj u Menez-Runu je šutljiv starac koga ne vole, ali ga se plaše. Njegov gospodar očigledno ima puno povjerenje u njega. - Da, čula sam pričati o tome... Njegov ujak, markiz Tregunc bio je, čini se, ubijen u Bartolomejskoj noći. - Zar je bio hugenot? - Ne, radilo se o grešci... ili možda o osveti. Berengere je kao u snu slušala taj razgovor. Sve ju je više obuzimao umor. Jedva je smogla snage da se drži za Gaspardov pojas kako ne bi pala s konja... Pa kad su Francoise i Gaspard kriknuli zaprepašteno ugledavši iznenada pred sobom na putu grupu naoružanih konjanika, ona je samo zadrhtala. Nisu više mogli pobjeći. Bilo je bolje krenuti hrabro u susret opasnosti, nastojeći se izvući iz te situa-cije na najbolji mogući način. Oboružani ljudi jahali su na prekrasnim konjima ,i bili bogato opremljeni. Približivši im se, Francoise i Gaspard primijetiše da jahači okružuju tridesetak pješaka, meñu kojima su neki bili ranjeni, a drugi imali svezane ruke. Približio im se neki oficir sijede brade i izbra-zdana lica. Obrativši se Gaspardu zapita: - Gospodine, molim vas, kažite mi svoje ime i razlog zašto se nalazite na zemlji vojvode Rochely-sea? - Moje je ime grof Sorignan. Krećem u pratnji svoje zaručnice gospoñice d'Erbannes, u samostan Benediktinki u Auvalles. Moja sestrična, gospoña Fauchennes, predstojnica je samostana. Neki je sjaj preletio hladnim očima oficira. - U samostan Benediktinki? ... gospodine, nije potrebno da nastavite svoj put, jer samostan više ne postoji. Gaspard se trgnu. - Kako to da više ne postoji? Oficir pruži ruke prema zarobljenicima. - Jučer na večer je ta razbojnička banda napala samostan, ubila redovnice, sve opljačkala a zatim podmetnula vatru. Malo prije smo ih uhvatili ubivši pri tom pedesetak pljačkaša. - Ubili su redovnice! ... Spalili samostan! - ponovi Gaspard. - Što ću sada? - Što sam vam kazala? - prošapće Francoise gnječeći uzbuñeno uzde meñu prstima. Oficir je pažljivo promatrao Gasparda. Zatim napomenuo: - Vaše me ime, gospodine, podsjeća na nekoga... Neki je grof Sorignan bio añutant admirala Golignyja... - To je bio moj otac. - Pretpostavljam dakle da pripadate istoj vjeri kao i on? Bez ikakva oklijevanja, iako je bio svjestan posljedica koje je mogla imati njegova izjava, mladić reče: - To je točno, gospodine! - U tom slučaju ću vas morati odvesti u Rochely-se. Od nekog vremena pripadnici vaše vjere vrše pre-

pade u ovim krajevima, pa mi je gospodar naredio da uhapsim svakog tko mi se čini sumnjivim. - Što? Zar izgledam poput opasnog čovjeka? ... Kakvo bih zlo mogao nanijeti katolicima u društvu te žene i tog djeteta? - Gospodine, primio sam nareñenje i moram ih izvršiti. Sve ćete objasniti samom vojvodi. Morali su se pokoriti. Jahači su krenuli i poveli sa sobom i nove zarobljenike... Berengere je sva očajna šaptala: - Nema više samostana! ... Što će biti sa mnom? - Odvest ćemo te sa sobom u Pariz, uboga moja mala... Vojvoda nas sigurno neće zadržati kao zarob-ljenike. - Nikad neću stići onamo! - tiho reče Berengere. Francoise, koja je bila neizmjerno bijesna u dubini duše, nastojala je to sakriti. Raspitala se kod oficira jedva pomaknuvši usne: - Je li daleko do dvorca? i - Stići ćemo onamo za četvrt sata. Tog trenutka se u daljini pojavi grupa jahača. Bilo ih je dvanaestak. Kad su im se približili, Ga-spard je jedva zatomio krik užasa. Prepoznao je jednog od njih koji je jahao u prvom redu. Bio je to Bar-nabe Cabioche, konjušar baruna Pelvedena. Čovjek barunova povjerenja, podlac i pokvarenjak, koga je Gaspard oduvijek mrzio. Frangoise je problijedjela čuvši kako joj zaručnik šapće tu užasnu vijest. - što ćemo sada? - promuca djevojka. - Mislite li da će nas ovaj oficir njemu predati? - Ne znam ... nadam se da neće... Barunovi su se ljudi približili. Pod natečenim kapcima sjale su zlobne Cabiochove oči. Na usnama mu se pojavio pobjedonosni osmijeh otkrivši njegove desni bez zubi. Zapovjednik je naredio vojnicima vojvode Roc-helysa da stanu kad su im se ljudi baruna Pelvedena približili. Oficir se obratio Cabiochu zapitavši ga: - Vaše ime i razlog vašeg boravka u ovom kraju? - Ja sam Barnabe Cabioche, konjušar baruna Pelvedena. Poslan sam u potjeru za barunovim nećakom i štićenicom. Gospodin Sorignan oteo je mladu plemkinju i mladu barunovu služavku... Evo ih sve troje. Uz vašu dozvolu, gospodine, odvest ću ih u dvorac Rosmadec gdje nas barun čeka. Oficir se okrenuo prema Gaspardu koji se uspravio odlučivši se oduprijeti opasnosti. - Što kažete na to, gospodine? - Ovaj čovjek govori istinu što se tiče toga da sam pobjegao iz Rosmadeca kako bih izbjegao ne-pravednu tiraniju gospodina Pelvedena. Gospoñica d'Erbannes, čija se tetka suprotstavlja našem braku, odlučila je poći sa mnom kao moja zaručnica, kako bi zatražila zaštitu mog bratića Lorgilsa i njegove žene. Što se tiče ovog djeteta bez obitelji, poslušao sam želju svoje pokojne tetke, barunice Pelveden. Htjela je djevojčicu spasiti nepravednog i grubog barunovog postupka i smjestiti je u samostan. Cabioche se nasmija podrugljivo: - To ništa ne znači! Gospodin barun može postupati kako ga volja sa svojim nećakom i tom djevojči-com. Mala mu duguje sve, jer bi bez njega bila umrla od gladi. Što se tiče gospoñice d'Erbannes, nju traži njezina tetka. Stoga vas molim da nam predate te tri osobe koje ste očigledno zarobili. Oficir suho dogovori: - Ne mogu poslušati vaš zahtjev. Vojvoda Roc-helyse, ljutit zbog zločina koje ovog trenutka vrše pripadnici protestantske vjere na njegovim zemljama, naredio mi je da uhvatim i dovedem pred njega svakog hugenota na koga ću naići u ovom kraju. Zbog toga vodim sa sobom i gospodina Sorignana. I on će poći sa mnom u -Rochelyse. I vi ćete doći s nama pa ćete vojvodi to sve ispričati, a vojvoda će odlučiti o vašoj molbi. Cabioche reče nadmeno: - Ipak, gospodine, imam pravo da... Oficir ga grubo prekine: - Nitko ovdje nema nikakvih prava osim vojvode. Dakle, krenimo! Ionako smo izgubili već odviše vremena. Konjušar bijaše prisiljen pokoriti se, pa je pokušavao zatomiti svoj bijes. Ali njegov ljutit pogled upućen Gaspardu i mladim djevojkama jasno je govorio: »Platit ćete mi za to, kad vas se jednom doče-pam!« Uboga mala Berengere, koja se grčevito držala za gospodina Sorignana, nije se više mogla oduprijeti svojoj slabosti. Najradije bi bila umrla. Drhtala je od užasa zbog odvratnog Cabiochea koji je uvijek

bio tako grub prema njoj. Bila je užasno prestrašena... Radije bi bila odmah umrla nego ponovno pala u ruke baruna i onih dviju prokletih duša, Cabiocha i stare Corentine. Listopadsko je jutro bilo divno. Svježi je zrak ispunjavao miris šume. Lagani je vjetrić njihao zlaćano crvene krošnje drveća. Sume su prekrivale blage padine. Stoka je prolazila osunčanim poljima na kojima su seljaci počimali jesenske radove. Vinogradi bijahu puni zrelih grozdova. I oni su počinjali crvenjeti... Jahači i razbojnici prešli su preko nekog mosta ispod kojeg je tekla bistra rijeka nastavljajući svoj put izmeñu brežuljaka pokrivenih drvećem. Požutjeli listovi već su polagano počeli padati u vodu. Nešto dalje smjestilo se dražesno seoce prijaznih kuća. A tamo podalje uzdizao se dvorac Rochelyse. Sunce je obasjavalo njegove feudalne tornjeve i zidine. Dijelovi su dvorca bili dograñeni u stilu renesanse. To je bilo djelo vojvode Alaina i Jeana, djeda i strica sadašnjeg gospodara Rochelysea. Bilo je to ponosno, predivno zdanje. Gospoñica d'Erbannes je oduševljeno kriknula primijetivši ga. Ali Gaspard ga je samo uznemireno pogledao. Tamo će se odlučiti njihova sudbina. Nije sumnjao u to što će vojvoda od Rochelysea odlučiti. Neće mu preostati ništa drugo nego ispuniti traženje Cabiocha u ime baruna Pelvedena. Neposluh prema staratelju, uvećan još i otmicom mladih djevojaka, predstavljao je težak grijeh... Gospodina Sorignana dovodila je u još teži položaj njegova vjera zbog koje mu vojvoda zacijelo neće biti osobito naklonjen. »Kad bi se radilo samo o meni!« pomisli Gaspard stežući Galaorove uzde.« Ali Frangoise ... i ta uboga mala Berengere! Zatim se ponadao da će se vojvoda možda ipak smilovati i shvatiti zašto je on to učinio... Ali trenutak kasnije već je govorio samom sebi: »Taj čovjek nas niti ne poznaje, pa zašto bi odlučio nešto protuza-konito? Gospodine Pelveden ima pravo zahtijevati da nas vrate.« Dvostruki se drvored pružao uz jedan rukavac rijeke koja je tekla uz podnožje brežuljka. Jahači su prešli most na dizanje smješten u prvom krugu zidina. Začuvši kako se most diže uz potmulo škripanje lanaca, Gaspard nije mogao suspregnuti drhtaj straha.

V Wennael-Claude Treguncu, vojvodi od Rochelysea, vlasniku Menez-Runa i drugih posjeda, bilo je u to doba dvadeset i osam godina. Bio je u rodu s bretanjskim vojvodama, s lorenskom i burbonskom kućom. Treguncovi su bili moćna vlastela kojima su svi kraljevi ukazivali pažnju. Ali oni su bili i vjerni podanici, iako su glasili za neovisne ljude koji baš nisu marili za dvorski život. Ipak takav nije bio Jean de Rochelyse, otac posljednjeg vojvode Alaina, Wennaelova strica, koji bijaše jedan od miljenika kralja Henrika II. Sav ponos i energija te obitelji kao da se slila u njegova mlañeg sina Alaina. Već u najranijoj mladosti je otac tom svom najdražem sinu dopustio da krene na daleka putovanja. Upoznao je tom prilikom ne samo najveći dio Evrope, već i tajanstveni Orijent. Kad se na povratku s tih putovanja mladić ponovno pojavio na dvoru, žene su mu počele ukazivati veliku i neuobičajenu pažnju. To mu je moglo zavrtjeti glavom, ali je njegova očigledno bilo čvrsto nasañena, jer je ostao neosjetljiv na sva ta laskava priznanja - pa makar ona dolazila i od same kraljice. Kad mu je bilo trideset godina, krenuo je na dugo putovanje po Indiji. Na povratku je doveo sa sobom neku hindustansku kraljicu velike ljepote. Pokrstila se, i oni su se vjenčali u kapeli dvorca Chiniere u pokrajini Berry. Mladu ženu nisu predstavili dvoru i nikada se nije pojavljivala u javnosti. Nastavila je živjeti u odajama za žene poput žena svoje daleke domovine. Gospodin Tregunc joj je dao urediti prostorije koje su samo njoj služile, i u kojima ju je dvorila indijska posluga. On pak nastavio je svojim uobičajenim životom. Odlazio bi na dvor i sudjelovao u kraljevskim lovovima, vraćajući se uvijek iznova u svoj dom. Tu je čitao stara i suvremena djela, te proučavao dragocjene zapiske sa svojih putovanja. On bijaše učenjak koji se služio s nekoliko evropskih i orijentalnih jezika. Govorili su i to da se bavi magijom i okultnim znanostima čije je tajne upoznao na Orijen-tu. Pričalo se i da je iz Indije donio sa sobom neizmjerno blago. U svakom slučaju, vodio je život bogatog plemića. Davao je obilno milostinju pazeć pri tom da je pametno podijeli. Bio je i vrlo liberalan, budući je bio obdaren velikom dalekovidnošću. Kazali su i da su neki od najznačajnijih ljudi kraljevstva znali tražiti njegovu novčanu pomoć, kao i zagovor kod kralja, a kasnije i kod kraljice majke, što nije baš bilo lako objasniti, jer Henrik II nikada nije skrivao svoju odbojnost prema njemu. A i Katarina je, protivnom svom običaju, dva ili tri puta izjavila pred ljudima iz svoje okolice da mu

nije sklona. Alain se počeo zanimati još za nešto. Opazio je koliko je njegov nećak Wennael bio pametan i nada- ren, pa je kod svog brata postigao da mu povjeri odgoj tog djeteta. Gospodin Rochelyse lako je pristao na to, jer bijaše zauzet uglavnom intrigama na dvoru i svakojakim zabavama. Uz to ga je radovalo i to što će ogroman bratov imetak pripasti njegovu sinu, jer indijska princeza nije poklonila dijete svom mužu. Wennael, kome je tada bilo osam godina, nastavio je živjeti kraj svog strica ne napuštajući ga nikada više. Pratio ga je čak na njegovim putovanjima pa je sa strkom i njegovom ženom dugo boravio u Indiji... Vrativši se u Francusku, stekli su veliku sklonost mladog kralja Karla IX koji je Wennaela htio privezati uza se. Kraljica majka je ukazivala veliku pažnju gospodinu Trćguncu. Ali uzaludno ga je pokušavala umiješati u svoje spletke, sad protiv protestanata, a sad protiv katolika, kako je već odgovaralo njezinu trenutačnom raspoloženju. Alain Tregunc mrzio je te spletke tako drage Katarini. Bilo je još i drugih razloga koji su ga udaljavali od te žene otrovne duše, čije je mračne tajne poznavao... Ali rado je prihvaćao sklonost mladog kralja, tog nemirnog i tužnog čovjeka, tako nadarenog i sposobnog, iako su se te njegove odlike izgubile zbog majčinog kobnog utjecaja. Malo-pomalo je zadobio stanovitu vlast nad mladim kraljem, nastojeći ga polagano navesti na to da vlada sam kako bi poklonio mir kraljevstvu kojeg je spletkarska politika gotovo uništila. Na nesreću, krvave Bartolomejske noći, zavjerenici pod vodstvom nekog maskiranog Čovjeka uspjeli su upasti u njegovu palaču u kojoj je boravio bolestan već nekoliko dana. Ubili su ga mnogobrojnim ubodima sablje iako je bio katolik. Njegova posluga je prekasno dotrčala i uspjela je ubiti sve njegove krvnike, osim čovjeka s maskom na licu. Taj je pobjegao i od onda mu se izgubio svaki trag. Wennaelu je tada bilo šesnaest godina. Naslijedio je sav imetak svog strica, jer je indijska princeza Adrani raspolagala vlastitim imetkom. U svojoj oporuci gospodin Tregunc je naveo da njegova žena mora, u slučaju da on umre prije nje ostati živjeti kraj njegova nećaka. Gospodin Rochelyse, pokojnikov brat, ovlastio je drage volje'svog sina Wennaela da izvrši stričevu oporuku. Nije se suprotstavio ni dvije godine kasnije kad je njegov sin izjavio da želi otputovati u Indiju zajedno sa svojom strinom, princezom Adrani. Taj boravak u Indiji oduljio se na dvije godine. Nakon toga,je Wennael, poput svog strica Alaina Tregunca, posjetio neke evropske zemlje. U Pariz se vratio nakon četiri godine. Tada je saznao da se njegov otac ponovno oženio nekom dvorskom damom kraljice majke, imenom Gibonne Morennes, lijepim i nježnim bićem, koje su dvorjani i odviše ogovarali -iako ne posve bez razloga. Wennael je svojim držanjem pokazao ocu što misli o tom braku. Novoj je vojvotkinji ukazivao ledenu nezainteresiranost, dok se prema svom ocu odnosio s hladnim poštovanjem, kao što je uostalom činio već i prije, a to je bilo gore i od najgore uvrede. Kad se vojvoda, mučen bolešću i ljutit na ženu čije prave karakteristike je napokon spoznao, pokušao približiti sinu, ovaj je zavladao tim slabićem. Otada mu se otac u svemu pokoravao ne mogavši se oduprijeti svom nadasve pametnom sinu, koji je u velikoj mjeri naslijedio i onu čudnu dalekovidnost kojom se odlikovao Alain Tregunc. I tako je gospodin Rochelyse ostavio za sobom oporuku po kojoj je sav imetak pripao njegovu najstarijem sinu, ne ostavivši svojoj udovici nikakvu rentu. Svog mlañeg sina, roñenog u drugom braku, spomenuo je u oporuci samo riječima: »Moj sin Wennael postat će skrbnikom svog brata s ovlaštenjem da u vezi s njim postupa po svom vlastitom nahoñenju.« Može se zamisliti koliko je razočarana i bijesna bila Gibonne. Ta udala se za gospodina Rochelysea više zbog njegova novca negoli zb,og položaja. Uz to je ljubila sina, a mrzila i bojala se pastorka... Njezino zdravlje, narušeno burnim životom koji je ispunila u neprekidnim zabavama, nije podnijelo taj udarac. Nekoliko je mjeseci morala proboraviti u postelji a kad je ustala, bila je to samo sjena one nekoć tako lijepe Gibonne. Otada je bila bolesnica koja se vukla po svojim sobama uz pomoć štapa zadrhtavši čim bi samo začula Wennaelov korak. On je zahtijevao od nje da ne skida odjeću udovice »kao vrlo malu kaznu za sve moralne patnje koje je nanijela svom mužu«, kako je govorio. A Wennael je znao bez milosrña pogañati u najosjetljivija mjesta. Vojvoda je govorio kako sva svoja djela čini u ime pravde, ne poznavajići nikakve druge osjećaje. Baš zbog toga jer su svi shvatili da su mu strani osjećaji ljubavi i prijateljstva, da ne poznaje praštanje, tog su se mladog čovjeka svi bojali. Cak i oni najmoćniji na francuskom dvoru gdje je vladao Henrik III, najmiliji sin podmukle Katarine Medici. A Henrik III bijaše najpokvareniji od svoje braće.

* * * U trenutku kad su zarobljenike doveli u dvorac Rochelyse, vojvoda je boravio u svom kabinetu. Bijaše to prostrana soba obložena divno izrezbarenim drvom, osvijetljenja s tri prozora sa šarenim staklima raskošnih boja u kojima igrahu sunčane zrake. Vojvoda je sjedio u dubokom naslonjaču, poduprijevši lakat na svoj radni stol. Slušao je nekog mla-dog, mršavog čovjeka koji je stajao pred njim i očigledno ga o nečem izvještavao. Zlaćane zrake svje-tlosti obasjavale su njegovu smeñu kosu, svilenkastu i laku. Mladić se pomaknuo, pa je svjetlost obasjala na nekoliko trenutaka njegovo fino lice, odlučne usne s pomalo zagonetnim izrazom, predivne smeñe oči u kojima se nazirao plamen velike inteligencije i snažne volje. Bilo je to zanimljivo lice i vrlo privlačno, što su morali priznati i njegovi neprijatelji. Iako je vojvoda od Rochelysea bio jedan od naj-otmjenijih ljudi na dvoru, on nije volio ženskastu modu ni pretjeranu upotrebu parfema, što je obilježavalo ukus ljudi iz kraljeve pratnje, osobito nekih kraljevih miljenika nazvanih »kraljevi mezimci«. Sve je kod njega odavalo siguran ukus, sve od visokih čizama od jelenje kože sa zlatnim mamuzama, pa do lagane ogrlice od dragocjenih čipaka na crnom baršunastom prsluku. Na predivno izrañenom zlatnom lancu visjela je sfinga izrañena od ogromnog smaragda prekrasnog sjaja. Smaragdi su ukrašavali i izrezbareni držak mača koji je vojvodi visio sa strane. Kad je mali čovjek prestao govoriti, gospodin Rochelyse je neko vrijeme razmišljao, nabravši lagano smeñe obrve. Zatim napomenu: - Laurel, i tako zapravo još uvijek niste postigli nikakvog rezultata? Usprkos zapovjedničkom tonu, njegov je glas posjedovao izuzetan zvuk i ogromnu privlačnost. Čovjek odgovori pogledavši vojvodu s najdubljim žaljenjem: - Ne, gospodine, još ništa. Ali nastavit ću s još većim žarom, ako je to moguće. Vojvoda udari po stolu dlanom, zbog čega se trgnuo neki dječak od dvanaest godina u indijskom odijelu, koji je ležao do njegovih nogu. - Još nam uvijek nedostaje ona karika u lancu... tko je ubio majku i oteo djecu? Tko je ubio mog stri-ca? Vjerojatno je to bio isti čovjek. Ali on je postupao tako ñavolski spretno da ni gospodin Tregunc, a ni ja nismo mogli otkriti njegov trag... A ipak znam za tolike tajne i imam toliko špijuna i povjerenika po cijelom svijetu, od prosjaka i odrpanaca, pa sve do dvora! ... Ali »ona« se morala povjeriti samo jednom jedinom čovjeku, a taj je šutio... ukoliko ga sigurnosti radi »ona« nije i samog uklonila. Tada bi mi samo ona mogla odati istinu... Ali ona niječe, i uvijek će to činiti, a da se pri tom nikada ne oda, sve dotada dok je ne budem suočio s nekim dokazom, kao što je to bilo u slučaju smrti kralja Karla. Wennaelovo je lice sada postalo nešto živahnije. U njegovom je pogledu zabljesnulo nešto divlje. - Taj ću dokaz i dalje tražiti! - reče odlučno onaj čovjek pred njim. - Nlbram ga naći! ... Moram! - Da, već se sutra vratite u Pariz. Posjetite »O-bješenog Loriota« i recite mu neka nastavi istraživa-njem meñu prosjacima i skitnicama. Već mu je uspjelo na taj način postići mali uspjeh kad je pronašao prosjaka koji je tvrdio da je prolazeći šumom Saint'Germain sreo dvojicu ljudi od kojih je nosio jedno dijete. To je bilo one iste noći kad je mlada žena bila udavljena i kad su spalili crkvu i selo Saint-Julien... Predajte mu još novaca za njegove istrage, a uzmite i sebi koliko vam je potrebno... Dok je to govorio, vojvoda je dohvatio pero, na-pisavši nekoliko redaka na pergamentu. Zatim ga pruži Laurelu. - Evo nekoliko riječi za mog blagajnika. A sad se odmorite, Laurel! Za dvanaest dana vratit ću se u Pariz. Moći ćete mi tamo javiti saznate li nešto nova. Ah, još nešto! Ima li kakvih novosti kod Calmenijevih? - Ništa, gospodine! Giulia malokad izlazi i ne prima nikoga otkad kralj ica-maj ka boravi u Saint-Germainu, a dvorjani su se raspršili po kraljevskim ljetnikovcima, ili vlastitim dvorcima. Nema nikakvih novosti ni kod Lorenza Calmenija. - Ipak osjećam da on nešto zna! ... Da je bio jedan od suučensika ... moža jedan od one dvojice koje je prosjak sreo one kobne noći kako nose djecu. Da, taj miljenik kraljice majke nabavio je otrov i tako omogućio vojvodi d'Anjou da se popne na prijestolje. Taj lukavi Firentinac sudjelovao je u zločinač-kom pothvatu kad su kralja Karla lišili ljubljene žene i djece, od kojih je jedno moglo postati vladarom Francuske. - Možda bi progovorio kad biste ga pitali pod mukama - predloži Laurel. - Možda bi nešto i kazao ... ali to ne bi bila istina. Uvijek treba računati s ljudskom prirodom. Calmeni

je oličenje lukavstva i spretnosti. U želji da izbjegne muke, on bi mi ispričao neku izmišljen ju priču. Zvu-čila bi vjerojatno, ali bi bila lažna. Sve bi to ispričao na način da ne bih mogao provjeriti njegove tvrdnje. Poznajem tog čovjeka ne samo po vlastitom zapažanju, već i po onome što mi je nekoć ispričao o njemu gospodin Tregunc. Njemu se treba suprotstaviti lukavstvom. To je jedina mogućnost da se nešto postigne, Laurel kao da je trenutak oklijevao, a zatim je progovorio poniznim izrazom koji ni trenutak nije napuštao.njegovo obrijano lice, pametnih i pažljivih očiju: - Ne vjerujem ni Giuliji ... pa ako mi dopustite, savjetovao bih vam da je se čuvate... Zašutio je opazivši smiješak koji je lagano rastvorio usne gospodina Rochelyse. Smiješak u kome se miješala podrugljivost s laganim prezirom. - Zar doista vjerujete, dragi Laurel, da sam toliko glup da bih se prepustio na milost i nemilost ženi? Nemam se čega plašiti od Giulije. Ničega, čujete li? Ona je najposlušmje oruñe u mojim rukama, i bit će to tako dugo dok mi to odgovara. Slomio sam njezinu volju i njezin ponos. Svakog dana izdaje zbog mene svoje dužnosti prema obitelji. Iskoristio sam u svoje svrhe njezinu lukavost i dar za spletkarenjem, sve ono što je naslijedila od onog bijednika, svog oca... Ta žena, tako opasna za mnoge, pravi je vosak u mojim rukama. Umirite se, dakle, dobri moj Laurel! Lijepa Giulia postala je bezopasna. Ponosni glas iznenada se promijenio. Još uvijek pomalo podrugljiv, postao je sada vrlo ljubazan. Onim istim ironičnim smiješkom vojvoda doda: - Poñite sada, dobri Laurelu, i ne zaboravite da se nemam čega plašiti ni od svojih neprijatelja, a ni od prijatelja, muškaraca ili žena, pa makar to bili i sama kraljica Katarina ili pak njezin sin, kralj. Mali se čovjek duboko naklonio i povukao prema vratima. Otvarajući ih, sudario se s majordomusom, visokim čovjekom koji je ulijevao poštovanje. To je bio čovjek povjerenja gospodina Rochelyse, kao što je to prije bio i markiz Tregunac. - Što se dogodilo, Eloguen? - zapita vojvoda. - Gospodin Belloy moli da ga primite. Vojvoda je pristao, a Eloguen se povuako vrativši se ubrzo s oficirom koji je doveo zarobljenike. - Je li vam uspjelo da nas oslobodite onih razbojnika? - zapita gospodin Rochelyse nakon što je po-zdravio pridošlicu. - Pedesetak ih je poginulo, a zarobio sam ih trideset, meñu njima i njihovog voñu. - Dobro! Zatvorite ih u južnoj kuli. Svi će biti obješeni prije zalaza sunca. Ali prije toga ću ispitati njihova zapovjednika. Upozorite Singara da bude spreman ukoliko bude potrebno da od tog čovjeka nešto saznamo pod mukama. - Dobro, gospodine... Doveo sam još i druge zarobljenike. Ali ovi nisu opasni. Bar mi se tako čini. Neki mladić koji bježi od svog ujaka i staratelja. Oteo je mladu djevojku za koju se čini da je njegova zaručnica, a vodi i neku djevojčicu preodjevenu u paža. Kaže da je malu mučio taj isti njegov staratelj. - Zašto mi sve to pričate? - zapita vojvoda koga to očigledno nije mnogo zanimalo. Njegova fina, bijela ruka igrala se zlatnom kutijicom položenom na stolu pred njim. - Ne moram kažnjavati mlade pustolove, niti vraćati obitelji mlade ljude željne slobode. - Ali mladić je sin añutanta gospodina Colignyja ...a ako me sjećanje ne vara, i djevojčica nije naše vjere. - Doista? Glas gospodina Rochelysea odavao je nezainteresiranost. - Vidjet ćemo treba li ih smatrati opasnim, u što sumnjam, nakon ovog što ste mi ispričali - dobacio je nehajno vojvoda. - Ali i to još nije sve. Vraćajući se ovamo, sreli smo skupinu naoružanih ljudi koje je predvodio ko-njušar nekog izvjesnog baruna Pelvedena... Ovog puta se u smeñim vojvodinim očima pojavilo zanimanje. - Pelvedena iz Bretanje? - Da, svi su ti ljudi iz Bretanje ... Gospodin Pel-veden živi u dvorcu Rosmadec, ako se ne varam. - Da, tako je... Natavite gospodine! - Konjušar se zove Barnabe Cabioche. Krenuo je u potjeru za mladićem, gospodinom Sorignanom, nećakom i štićenikom gospodina Pelvedena. Gospoñica d'Erbannes je pak pobjegla iz kuće svoje tetke. Što se tiče djevojčice, polumrtve od umora i bolesti -čovjek kaže da je služavka gospodina Pelvedena. Gospodin Rochelyse je lagano slegnuo ramenima.

- Pa neka se ti ljudi meñusobno dogovore! Ako je taj mladi hugenot doista bezopasan, dopustit, ću mu neka ode... i neka se sam snalazi. Čestitam vam na brzini kojom ste sredili te pljačkaše i ubojice djece. Jesu li ranili koga od mojih hrabrih vojnika? - Samo lako, gospodine! Na sreću smo iznenadili neprijatelja kad se osjećao posve sigurnim. - Tim bolje... Što se tiče onih drugih zarobljenika, odvedite ih u dvoranu oružja. Odmah ću se poza-baviti s njima.

VI Kad je gospodin du Belloy izišao, Wennael je neko vrijeme ostao sjedjeti zamišljeno, naslonivši čelo na ruke. Zatim je ustao. Zraka svjetla koja je prodirala kroz crveno prozorsko staklo obasjala je njegov otmjeni lik. Skladna vitkost i lakoća pokreta nisu odavali njegovu izvanrednu snagu koja je, udružena s neusporedivom spretnošću, činila od gospodina Rochelysea najopasnijeg protivnika. Mali Indijac se takoñer uspravio promatrajući svog gospodara pogledom obožavatelja. Vojvoda mu je nešto naredio na njegovu jeziku. Zatim se okrenuo i pozvao: - Hol! ... Fina! Dva su psa ležala na sagu iz Bagdada. Dvije pre-divne životinje pripadale su nekoj gotovo izumrloj rasi. Wennael ih je doveo sa sobom s jednog svog putovanja po Perziji. Imali su duga, lagana tijela poput hrtova, s kratkom svilenkastom dlakom tamnosive boje. Snažna glava završavala je finom njuškom, oči su imale zlatan odsjaj, a bile su pametne i u isto vrijeme divlje. Kad ih je gospodar pozvao, obje su se životinje istovremeno digle. Njihovi su pogledi iznenada postali pokorni i pomalo bojažljivi. Dječak se pojavio i donio vojvodi prutić. Zatim je otvorio vrata od izrezbarene hrastovine. Blagi zrak i sunce ispunili su raskošni kabinet... Wennael je izišao na terasu. Prostirala se uz fasadu ukrašenu prozorima s vijencima koje su držali fauni. Osam stuba po cijeloj dužini terase vodile su u talijanski park pun predivnog cvijeća, čak i u ovo doba godine. Wennael je sišao u pratnji pasa koji su pred njim skakali. Prestrašena košuta je pobjegla kroz park. Ali vojvoda je pozove: »Leda!« Ona se polako vrati prema njemu. Drhtala je i promatrala prestrašeno mladića. Oko vrata je nosila ogrlicu od zlatnih karika s kopčom od safira. - Gospodarica te dakle pustila na slobodu, mala ludice? - reče gospodin Rochelyse gladeći je po finoj glavi. Psi su se zaustavili ispred neke mramorne klupe u aleji oivičenoj stablima naranača, na kojoj je sjedjela neka žena s djetetom. Bio je to mali dječak od sedam ili osam godina, vrlo blijeda i sitna lica, fine plave kose i mila pogleda. Žena je još uvijek bila mlada, ali njezina tamna udovička haljina lepršala joj je oko mršavog tijela, koža joj je bila žuta, crte lica ocvale, a plava joj je kosa potamnjela od bolesti. Nitko tko je prije nije poznavao ne bi za vojvotkinju Gilonne Rochelyse mogao reći da je nekoć bila prava ljepotica. Ugledavši pse, majka i sin su skočili s klupe nastojeći zatomiti krik užasa. Kad je Wennael skrenuo u aleju, ugledao ih je kako stoje pred njim i dršću. Mlada se žena naslonila na štap, a dječak je ukočenom rukom dohvatio nabor majčine haljine. - Evo što čovjek otkriva kad šeće u neoubičajeno vrijeme! ... Claude, to je očigledni neposluh prema mojim naredbama. A za to ste vi krivi, gospoño! Vojvoda je zastao prekriživši ruke. Na njegovu se licu nije moglo otkriti ni traga uzbuñenju, a nije ga bilo niti u njegovu glasu. Lice mu je bilo hladno ... užasno ledeno! Gospoña Rochelyse zadrhta. Spustila je oči, kao da ne može podnijeti njegov pogled šapnula je: - Nismo htjeli prekršiti vaše naredbe... Ali srela sam ga... mislila sam da bih mu mogla kazati neko-liko riječi. - Kako to da si u ovo doba u parku bez svog učitelja? Ovo je pitanje uputio dječaku. I ovaj je gledao u zemlju. Problijedio je, a usne su mu drhtale. Teturao je na svojim mršavim nožicama. Dječak promuca: - Gospodin Beauplan nešto radi u knjižnici... Malko sam izišao... - Bez dozvole? ... Priñi mi... Dijete ga posluša. Wennael podigne prut kojeg je držao u ruci i obavije ga oko djetetova mršavog vrata koji je izvirivao iz širokog oko vratnika od holand-skog platna.

- Koliko puta ti još moram kazati da želim da mi gledaš u lice kad razgovaraš sa mnom? Ne boj se, već ću istjerati iz tebe tvoje bezobrazno ponašanje. Claude je prigušio krik. Vojvotkinja je pak čvrsto rukama stisnula glavu svog štapa načinjenu od slo-nove kosti a pri tom je pogledala gospodina Rochely-sea pogledom punim neopisive mržnje. - Zašto si izišao? - Pomislio sam da ću možda u ovo doba sresti majku u parku... Modre oči, pune straha, nastojale su izdržati Wennaelov pogled. - Dobro, budući da si mi iskreno odgovorio, bit ćeš kažnjen samo zbog neposluha. Pozdravi majku, i vrati se gospodinu Beauplanu. Claude je pristupio vojvotkinji i poljubio joj ruku. Zatim se udaljio kroz sunčanu aleju. Gospoña Rochelyse progovori dršćućim glasom punim molbe: - Nemojte ga prestrogo kazniti, gospodine! On je tako nježan i nervozan. Posljednji put... Vojvoda je prekinuo odsječenim i strogim glasom: - Posljednji mi je put nastojao prikriti istinu. A to je grijeh kojeg ću uvijek nemilosrdno progoniti kod sina Gilonne de Morennesa. Vjerujte mi, gospoño, kad Claude završi sa svojim obrazovanjem znat će, zahvaljujući meni, što vrijedi iskrenost. Lagano se crvenilo pojavilo na blijedim obrazima Gilonne. Dršćuće su usne šapnule: - Do tada ćete ga možda ubiti! - Bolja je smrt od pokvarene duše, pune lukavstva i zla, kao što je to vaša ... i... nekih drugih koje poznajem, a poznajete ih i vi. Uostalom, sami ste krivi što sam tako strog prema njemu. Podržavate ga u njegovim greškama i dajete mu primjer hipokrizije. Malko prije lagali ste mi, jer sam posve dobro shvatio da ste vi naveli Clouda na to da pobjegne i doñe ovamo k vama. -Gospodine... Riječi su zapele u stisnutom Gilonninom grlu. Njezine oči zelene boje ponovo su se spustile zasjenjene užasom zbog vojvodinog pogleda koji joj je prodirao u dušu. Wennael reče hladnim prezirom: - Poznajem vas dobro, gospoño! Već dugo vremena. Jednog sam vam dana ispričao cijeli vaš život... čak i ono što ste vjerovali da ste pred svima sakrili. Da niste obeščastili očevo ognjište, vjerojatno se ne bih nikada bio pozabavio vama. Ali odlučio sam naplatiti za sve ... svaki dan vašeg života, Gi-lonne de Morennes! A ja držim svoju riječ... A što se vašeg sina tiče, samo vi ćete biti krivi budem li ga svaki put sve oštrije kažnjavao, kad u vama otkrijem neku novu laž, neko novo lukavstvo... ili pokušaj izdaje. Rekavši to, Wennael je hladno pozdravi i okrene se na petama. Gospoña Rochelyse je pala na klupu. Mucala je u najdubljem očaju: - Taj demon! ... Taj strašan demon! On zna sve, to je istina... Budem li se pokušala osvetiti, ubit će mog sina!

* * * Gasparda i njegovu družinu doveli su u neku nisku dvoranu. Nešto kasnije došao je po njih mladić odjeven u zelenocrnu uniformu garde vojvode Rochelysea. - Kamo nas vodite, gospodine? - zapita ga Ga-spard uznemireno. - U dvoranu oružja, gospodine - odvrati pristojno mladi gardist, visok, dobro grañen momak, širokih ramena i ozbiljna lica. - Hoće li nas gospodin Rochelyse primiti? - zapita Frangoise. - Ne znam što gospodin namjerava, gospoño! »Taj mladić baš nije ljubezan«, pomisli gospoñica d'Erbannes. »Nadajmo se da gospodin Rochelyse neće biti takav.« Lijepoj Franchise bilo je neugodno što će se pred tako uglednim plemićem pojaviti u putnoj haljini već poprilično izgužvanoj. Stigla je ipak urediti kosu i pogledati se u malo srebrno zrcalo koje je naslijedila od majke i ponijela ga sa sobom... Ali užasna joj je bila pomisao da nije mogla upotrijebiti sve one šminke, pudere i parfeme za koje je čula samo po pričanju, a koje su upotrebljavale ljepotice na dvoru. »Zacijelo će pomisliti da sam užasna!« reče Franchise sva očajna. Uboga mala Berengere jedva se vukla naslonivši se na ruku koju joj je ponudio dobri Sorignan. U nje-

zinom je umornom mozgu bila još samo jedna pomisao: »Hoće li me vratiti onamo? Onom čovjeku koji me tako mrzi?« Dvorana za oružje bila je prostorija ozbiljna izgleda, ukrašena tapiserijama iz protekla tri stoljeća pomalo tamnih boja, s prekrasnim oružjem kojim su se služili preci sadašnjeg vojvode, i drugim predivno ukrašenim oružjem iz svih krajeva svijeta. Kraj kamina od isklesanog kamena stajao je široki naslonjač s četverouglastim naslonom presvučenim kožom iz Kordobe. Nekoliko hrastovih cjepanica ležalo je kraj njega. - Kakva divna dvorana! - prošapće s divljenjem Franchise. - Sjedni, uboga moja mala! - reče gospodin Sorignan djevojčici. -1 nemoj se odviše uzbuñivati una- prijed, jer će se možda još sve i dobro završiti. Berengere je tiho uzdahnula. - Bojim se! ... A i vi, to dobro vidim! A kad me Cabioche i ne bi odveo, što biste sada započeli sa mnom? - Odvest ćemo te do gospodina Lorgilsa. Njegova žena vjerojatno neće odbiti da se brine za tebe. Odvest će te u samostan, a tamo ćeš biti na sigurnom. - Ne mislite li da »on« ima pravo odvesti me odanle? - To je možda istina... Ali učinit ćemo sve da ne sazna gdje boraviš. - Sigurna sam da će to saznati! ... Saznat će! Tog se trenutka trgnuo gardist koji je stajao kraj jednih od vrata što su vodila u galeriju. Otvorio je vrata i povukao se s dubokim poštovanjem, podig-nuvši visoko glavu i držeći ruku na balčaku svog mača. U dvoranu je ušao gospodin Rochelyse i krenuo prema zarobljenicima. Brzo ih je sve pogledao. Lju-bazno je uzvratio Gaspardov pozdrav pun poštovanja i dražesni poklon gospoñice d'Erbannes. Zatim, bez ikakva uvoda, pogledavši mladića pogledom naviklim da brzo prosuñuje poglede ljudi i shvati njihove namjere, reče: - Čini se da ste hugenot, gospodine? ... Vaši istomišljenici mi ovog trenutka zadavaju dosta neprilika. Ipak, ako ste pošten i miran plemić, ne vidim razloga zašto bih vas zadržao ovdje. - Najmiroljubiviji sam čovjek ovog trenutka, gospodine! Moram se brinuti za svoju zaručnicu, go-spoñicu d'Erbannes i ovo ubogo dijete koje želim spasiti od mučenja... Ravnodušan pogled zaustavio se na zbunjenom licu Francoise, čije su oči sjale. Zatim je pogledao malo blijedo lice, poluzatvorenih očiju djeteta u odijelu paža stisnutog iza Gasparda. - U teškom ste položaju, gospodine - hladno reče vojvoda. - Ali to se tiče vas i ljudi baruna Pelve-dena. - Što? Gospodine, nećete nas valjda predati tom čovjeku? - zaviče bolnim glasom Gaspard. - Nikoga neću predati nikome - odvrati ponosno vojvoda. - Zar da se ja upuštam u vaše obiteljske po-slove? ... Možete otići odavde, a to može i konjušar baruna Pelvedena, nakon što ću razgovarati s njime. Učinite što želite, to me se više ne tiče. - Ali, gospodine, to znači da ćemo propasti! To znači predati nas tom ogavnom Cabiocheu, jer mi ni-smo dovoljno snažni da se odupremo njegovim ljudima! - zaviče sva očajna Francoise. Pogledala je vojvodu očima punim molbe, sklo-pivši ruke. Berengere je zateturala. Podignula je kapke, pa su se ukazale oči pune užasne strave. Istim hladnim glasom, u kome se sada osjećalo i nestrpljenje vojvoda odgovori: - Morate shvatiti, gospoñice, da nemam nikakvog razloga štititi nepoznate ljude koji su se uz to još ogriješili o zakon. Slobodni ste, gospodine Sorignan! Ne tražite više od mene. Njegove riječi nisu trpjele prigovora. Nesretni Gaspard je zadrhtao, a gospoñica d'Erbannes probli-jedjela... Iznenada se začu prigušen jecaj. Berengere je pala na koljena. Pruživši ruke prema vojvodi zava-pi: »Smilujte se! ... Smilujte se!« Ljubičaste oči zasjenjene smeñim trepavicama očajno su promatrale vojvodu. Zatim se slabašno tijelo iznenada ispružilo na sag koji je prekrivao kamenom opločeni pod. Gaspard je krenuo prema djetetu. Ali prije njega se gospodin Rochelyse našao kraj nje, pogidao je i položio u naslonjač. - Uboga mala, to će je ubiti! - reče uzbuñeno gospodin Sorignan. Činilo se kao da ga vojvoda ne čuje. Promatrao je to blijedo malo lice, dražestnih crta, okruženo zlaća-nim uvojcima. Bilo je to patničko lice djeteta. Moglo je raznježiti svakoga. Ipak vojvodino lice nije odavalo nikakvih osjećaja. Samo oni koji su ga dobro poznavali mogli su u njegovim očima primjetiti tračak samilosti. Iznenada se okrenuo prema Gaspardu i kratko ga zapitao:

- Gospodin Pelveden unesrećio je to dijete, to ste kazali, zar ne? - Vjerujem da bi mala već bila mrtva da je nije štitila gospoña Pelveden. - A tko je djevojčica? - Nañeno dijete... barun je malu učinio služavkom. Ali moja ju je tetka voljela i potajno obučavala. - I nikada se nije ništa saznalo o njezinim roditeljima? - Rekao bih da nije. Našli su je u okolici Nantesa. To je sve što znam. - Čini sa da joj je dvanaest godina ili trinaest godina - zamišljeno primijeti vojvoda, kao da je govorio samom sebi. - Da, mislim da joj je trinaest ... ne sjećam se više dobro. Gaspard je pogledao Franchise, a ova je odgovorila jedva otvorivši usta: - Da, rekla bih... Još je dijete... - Čini se slabašnom i vrlo bolesnom - spomenu vojvoda. - Da, uboga mala J3erengere! - odgovori Ga-spard. - Putovanje je još samo pojačalo njezinu slabost, koju može zahvaliti gladovanju kod gospodina Pelvedena. Tom lopovu nad lopovima! Izraz dubokog prezira pojavio se na vojvodinim usnama. - Doista? ... Dakle treba još i taj porok dodati svim ostalim porocima tog gospodina. - Poznajete ga? - zapita Franchise. - Da, osobito po čuvenju - odvrati kratko Wen-nael. Tog se trenutka djevojčica pomaknula, a kapci su joj se rastvorili.! ponovno se njezin užasnuti pogled pun molbe sreo s vojvodinim. Na njegovim se usnama pojavio smiješak koji nije bio podrugljiv i pun prezira kao obično. - Da, spasit ću vas od gospodina Cabiochea, dijete moje! U prvom redu, bit će mi drago igrati tu igru s barunom Pelvedenom, jer mi nije prijatelj ... Carhoet! Stražar mu pristupi. - Reci Lucignanu da dovede Cabiochea. U isto vrijeme odvedi gospoñicu d'Erbannes, gospodina So-rignana i ovu djevojčicu do gospoñe Perrine. Neka se pobrine za njih. Oni su moji gosti. Okrenuvši se Gaspardu, koji je bio silno iznenañen tom promjenom u vojvodinu ponašanju, nastavi: - Možete boraviti pod mojim krovom sve dok djevojčica ne bude mogla nastaviti putovanje... Krenuli ste u Pariz? » - Da, gospodine... do svog bratića Lorgilsa. Podrugljiv se smiješak pojavi na vojvodinim usnama. - Gospodin Lorgils je vaš bratić? .... Dobro... Gospodine, želim vam mnogo sreće! U svakom slučaju, nećete sresti na svom putu izaslanika gospodara Rosmadeca, jer ću narediti da ga moji hrabri vojnici otprate onamo. Oni potječu iz Bretanje, pa će im biti drago posjetiti svoj rodni kraj. - Ne znam kako bih vam zahvalio, gospodine... -promuca Gaspard. Wennael je meñutim tog trenutka promatrao male blijede dječje ruke sklopljene u znak zahvalnosti, i mršavo malo lice iz kojeg su ga sretno promatrala dva duboka oka. - Hvala! ... - reče silno uzbuñena Francoise. -Znala sam da ćete biti i odviše velikodušni a da nas... Gospodin Rochelvse se okrenuo prema njoj. Pomalo se podrugljivo nasmiješio. - Ništa niste znali, gospoñice! Jer posve sam siguran da me uopće ne poznajete. A kad stignete u Pa-riz, raspitajte se kod gospoñe Lorgils što misli o meni. Ona će vam odgovoriti: »Vojvoda Rochelvse? To je tajanstven čovjek, pun mušica... Imali ste pravu sreću što je iznenada odlučio postupati u vašu korist!«

VII Barnabe Cabioche posve je mirno čekao da ga vojvoda Rochelvse pozove. Bio je siguran da će mu vojvoda predati zarobljenike kad navede zašto ga je barun Pelveden poslao u potjeru za njima. A nakon toga će se on, Cabioche, pobrinuti da ih urazumi. Ipak je osjetio laganu nelagodnost kad se našao pred vojvodom. Ovaj je sjedio u naslonjaču na kojeg je malko ranije položio onesviještenu Berengere. Kad se Cabioche našao pred njim, vojvoda ga je po-gledao tako tvrdo da mu je drhtaj prošao cijelim tijelom poput čovjeka koji osjeća krivicu... A Cabioc-hova savjest i nije bila opterećena samo malim greškama. Ali on za njih nije trebao odgovarati tom lijepom plemiću, pa makar on bio i vojvoda Rochelvse. - Vi ste konjušar baruna Pelvedena? Tako su mi barem kazali.

- Jesam, gospodine! - Kako dugo? - Oko jedanaest godina. - Tada niste još radili za baruna kad su prihvatili onu malu djevojčicu? Čini se da se zove Berengere. Cabioche se očigledno začudio na to pitanje. - Ne, gospodine, ona je već bila u Rosmadecu kad me je gospodin barun za vrijeme jednog boravka u Vannesu zaposlio kao konjušara. - Dobro... Kažete da vas je barun Pelveden poslao kako biste doveli kući njegova nećaka, gospoñicu d'Erbannes i onu malu djevojčicu? - Gospodin barun mi je dao pismo... Cabioche je izvukao iz svog prsluka od bivolje kože pismo i pružio ga vojvodi. Ovaj ga je pročitao, rastrgao i bacio komadiće pred sebe. - Gospodine! - promuca konjušar kojem je rumenilo udarilo u obraze. - Barnabe Cabioche, kazat ćeš barunu Pelvedenu ovo: »Vojvoda od Rochelvsea uzeo je pod svoju zaštitu gospodina Sorignana, gospoñicu d'Erbannes i malu Berengere.« Samo to. On će već shvatiti. Okrenuvši se zatim stražaru koji je stajao nekoliko koraka iza Cabiochea, naredi mu: - Carhoet, odvedi tog čovjeka! Dat ću sutra naloge u vezi njegovog odlaska i onog njegovih ljudi. Rekavši to, gospodin Rochelyse je ustao, okrenuo leña presenećenom konjušaru, krenuo prema vratima i napustio dvoranu oružja. Kroz nekoliko drugih dvorana i hodnika raskošno ureñenih stigao je na drugi kraj dvorca. Otvorivši vrata, ušao je u predvorje ukrašeno izrezbarenim drvom koje je prožimao ugodan, dosta prodoran mi-ris parfema. Na zvuk njegovih koraka razmaknula se zavjesa. Pojavila se glava neke starice, poprilično blijeda, okružena bijelim velom. Ugledavši svog posjetioca, žena se duboko naklonila, razgrnuvši potpuno zavjesu kako bi mogao ući u susjednu prostoriju. Kroz velike otvorene prozore u sobu je prodiralo jesensko sunce i topao zrak. Na mramornom podu igrale su se zrake sunca dopirući sve do nogu žene napola ispružene izmeñu nagomilanih jastuka. Čitala je naslonivši lakat na jedan od njih. Drugom rukom ukrašenom divnim prstenjem gladila je malog majmuna svilenkaste dlake boje lješnjaka koji se skupio na njezinim koljenima. Njezino vitko tijelo bilo je odjeveno u prsluk od ljubičastog baršuna izvezenog srebrom. Oko vrata nosila je ogrlicu od bisera kakvu se moglo naći samo kod indijskih prinčeva. Oko finih, bijelih ruku nosila je zlatne narukvice s dragocjenim kamenjem. A takav je ukras nosila i oko gležnjeva sitnih nožica obuvenih u ljubičaste papuče izvezene srebrom. Ispod bijelog vela od muselina, kojim je ovila glavu, mogla se nazrijeti crna, svilenkasta kosa, ukrašena biserima. Kad je gospodin Rochelyse ušao, podignula je glavu. Svjetlost joj je obasjala lice savršeno čistih crta i bijele puti. Oči su joj bile velike i crne, duboke i zamišljene, te začuñujući lijepe. Nasmiješila se pri-došlici, dok su joj usne ostale ozbiljne s tužnom borom oko njih. - Došli ste, Wennael? Mladić je kleknuo na jedno koljeno kraj nje i poljubio joj nježno ruku koju mu je pružila. - Došao sam se raspitati da li se osjećate bolje? - Da, nešto... Dok je govorila uspravila se i malko povukla kako bi Wennael mogao sjesti kraj nje. To je zasmetalo majmuna, pa je skočio na pod izražavajući Ijuti-tim izrazom lica svoje nezadovoljstvo. - Doista se namjeravate odazvati kraljevom pozivu, dijete moje? Te riječi »dijete moje« činile su se čudne u ustima žene koja je još uvijek djelovala tako mlado. Ali Adrani, markiza Tregunc, uvijek je gajila prema nećaku svog muža materinske osjećaje. A Wennael joj je odavao najdublje sinovsko poštovanje. Na pitanje svoje strine gospodin Rochelyse odgovori: - Da, otputovat ću sutra u Blois... Nemojte se uznemiravati! Znate i sami da bi Henrik III izgubio i odviše kad bi se usudio napasti me. Šapnula je: - Da, to znam... znam da imate vlast nad njim kao i nad kraljicom majkom i još mnogim drugima... A ipak, uvijek ponovo zadršćem kad se sjetim koliko se mržnje nagomilalo protiv vas... Nasmiješio se i dohvatio ruku na kojoj su sjali dragulji. - Ali ja sam posve miran, uvjeravam vas... Nikada nisam zadrhtao. Čak ni u prisustvu same Katarine. Svi oni znaju što ih očekuje ako ja nestanem... I moj ubogi stric bi još uvijek živio da je obavijestio

svoje neprijatelje da ih nakon njegove smrti čekaju vrlo neugodna iznenañenja. Adranine usne zadrhtaše, podigla je bolni pogled prema velikoj slici u okviru od ebanovine ukrašene srebrom, koja je visila na zidu nasuprot nje. Bila je to slika čovjeka od oko četrdeset godina odjevenog po modi koja je vladala za prijašnjeg kralja. Bio je visok, očigledno snažan, ponosna i ozbiljna lica. Crte njegova lica nisu bile onako fine kao one Wennaela; a ipak je nešto odavalo da su ta dva čovjeka u srodstvu. Imali su isti prodoran pogled koji je odavao snažnu volju. Ipak u očima markiza Tregunca ta je snaga i volja bila ublažena odsjajem zamišljene dobrote, dok je kod gospodina Rochely-sea bila naglašena, odavajući nesalomljivu želju za zapovijedanjem. Gospoña Tregunc reče tihim, pomalo dršćućim glasom: - Da, iako je bio nepovjerljiv, nije to bio dovoljno. Ti su ljudi tako lukavi i prepredeni... »ona« mi ga je ubila... Ali ti ćeš ga osvetiti, Wennael!... Ti ga već osvećuješ onim užasom koji je obuzeo tu prokletni-cu! Adrani je iznenada po običaju Orijenta počela nećaku govoriti »ti«. Iznenada se u njoj probudila in-dijska princeza strastvene duše, željna najokrutnije osvete, jer je Alain Tregunc nije uspio potpuno preodgojiti. Njegova je smrt probudila u njoj nagone njezinih predaka. - Osveti ga, sine moj! Ti, kojeg je i on nazivao tim imenom i kome si bio tako drag. Neka dršću pred tobom, te kukavice koje su ga uhvatile lukavstvom djelujući u mraku. Učinili su to posredstvom prokletih ruku ubojica zadojenih mržnjom. Da, ti bijednici sada dršću od straha i leže ti pred nogama, jer si sada ti jači... ti si njihov gospodar! Njezini su prsti stisnuli Wennaelovu ruku. Oči u kojima je sjala divlja mržnja promatrale su mladića dok je on ostao posve miran. - Ah! Kad bi bar uspio pronaći kraljevske blizance! Kad bih bar jednog dana s dokazom u rukama mogao reći francuskom narodu: »Evo vašeg zakonitog kralja, sina Karla IX... Otjerajte Henrija de Va-lois koji se popeo na prijestolje uz pomoć zločina.« Kakva bi to kazna bila za onu koja je pripremila put do prijestolja svom najdražem sinu. Na tom krvavom putu ostalo je mnogo mrtvih... kralj Karlo, njegova žena ... a možda i njihova djeca... - Uvjeren sam da djeca nisu mrtva - reče Wennael. - Jeste li zaboravili na proročanstvo onog astrologa iz Firenze na dan kraljičinog vjenčanja? »Bit ćeš kraljica, ali pazi da ne ubiješ dvojke, jer ti ćeš umri-jeti godinu dana kasnije nakon velikih muka...« Kako je kraljica praznovjerna preko svake mjere, ona je zacijelo poštedjela iz tog razloga živote to dvoje djece. - Ako doista još žive, pronaći ćete ih jednog dana. - Nadam se! ... Malo prije je kod mene bio Laurel. Nije saznao ništa nova. Kazao sam mu neka po-novno razgovara s »Obješenim Loriotom«, od koga sam već jednom ranije dobio dragocjena obavještenja... Ipak sam uvjeren da bi se sve odmah objasnilo kad bi mi uspjelo natjerati Lorenza Calmenija da progovori. - Možda će vam to uspjeti uz pomoć Giulije. - Giulia mi je iznijela dragocjene podatke, ali se onime tiču toga. - Ipak ste mi pričali da joj je otac povjerovao sve o svojim spletkama, sve ono za što su ga ljudi na dvoru dobro plaćali. - Da... ali nikada joj nije ništa kazao o svojim razgovorima s kraljicom majkom. Inače joj je povje^ ravao sve... To svjedoči o važnosti toga o čemu su govorili. Jer ako je taj čovjek samo donosio kraljici parfeme i pri tom joj javljao novosti s dvora i iz grada, zašto to ne bi povjerio kćeri?'.... Umjesto toga, zatajio joj je te posjete i davao joj lažne podatke o nekim svojim putovanjima. To je dokaz više da je kao čovjek povjerenja kraljice Katarine bio zadužen za neke tajne misije, za političke intrige i osvete. Osim toga, češće sam stekao dokaze, koje bih mogao ustupiti kralju ili gospodinu Guieseu, o tome kako je kra-ljica-majka više nego jednom nastojala nauditi i njima... Dakle, potražimo li izvršioce atentata na Margarita d'Auxonne i njezinu djecu, morali bismo osumnjičiti Calmenija jer je u to doba već bio štićenik kraljice Katarine. - Da, to je doista posve logično. - Ponekad sam pomislio da je to djelo mogao počiniti i neki drugi čovjek zbog osvete ili svojih osob-nih ambicija. I takav jedan takoñer je mogao biti povjerljiv čovjek kraljice. To je vjerojatno i moj stric, kako i sami znate. Sjaj se pojavi u očima Indijke. - Govorite li o barunu Pelvedenu?

- Da, ali za vrijeme drame u Saint-Julienu on je već godinu dana boravio na svom imanju u Bretanji. neko vrijeme nakon toga kralj mu je podij eho plemstvo pred cijelim dvorom... Nikad nismo imali nikakvog dokaza da bi u ono vrijeme boravio u Parizu... kao ni tada kad su ubili strica. - Ne, nikada! A ipak bih se usudila tvrditi da je baš on ubio mog muža i da je za vrijeme Bartolomej-ske noći boravio u Parizu. Adrani zadrhta, a sjena je prošla njezinim pogledom. Wennael se sagnuo poljubivši njezine ledene prste. - Nije samo on mrzio strica. Plemeniti ljudi imaju za neprijatelja sve one druge, slabiće, podlace, a ti su navikli udarati s leña. Dovoljno je imati za protivnika kraljicu-majku da se čovjek nañe u velikoj opasnosti. Kroz poluotvorena vrata u sobu je kliznula košuta. Mali je majmun istog trenutka skočio na nju i po-čeo se radosno ljuljati. Gospodin Rochelyse ih je neko vrijeme promatrao rastreseno, da bi zatim na-stavio: - Podsjetio sam se danas ponovno na ime Pelve-den. Uostalom, to ime nikad i ne mogu zaboraviti. No danas se nešto dogodilo što me ponovno uzbudilo. I vojvoda ukratko ispriča ono što se tog jutra odigralo u dvorcu. Gospoda Tregunc ga je pažljivo slušala. Kad je zašutio, ona zapita: - Ta mala djevojčica ... jeste li pomislili...? - Da, toga sam se na trenutak sjetio. Ali to nije moguće. Kćerka kralja i Marguerite d'Auxonne imala bi sada šesnaest godina, a ovo je tek dijete ... uostalom dražesno dijete, koje je očigledno mnogo patilo, pa me raznježilo. Nisam imao srca predati je u ruke tog zločinca Pelvedena! Mala je napola mrtva. Gospoña Tregunc prošapće zamišljeno: - Ali, kad bi to bila... - Nemoguće! Ipak ću se raspitati o svemu. Tokom tih godina slijedio sam još mnogo nevjerojatni je tragove od ovoga... Ali ta mala Berengere još nema šesnaest godina. Daleko od toga. To je još djevojčica... Zamišljeni pogled kao da je slijedio neku privlačnu viziju. Gospodin Rochelyse doda zamišljeno: - Nesretna mala djevojčica! Ražalio sam se nad njom, to moram priznati.

VIII Dadilja Perrine, koja je svojim mlijekom othranila vojvodu Rochelysea, već je godinama nadzirala žensku poslugu. Ta je bila mnogobrojna, poslušna i uredna kao što je to, uostalom, bilo sve u vojvodi-nom domu. Ta mršava starica stroga lica bila je odjevena u nošnju žena iz Carhaixa, odakle je i potjecala. Berengere je istog trenutka, kad je stigla do nje, osjetila olakšanje i mir. Tiho i bez riječi dadilja Perrine ju je počela njegovati, pošto je sobaricama i slugama izdala naloge u pogledu smještaja gospoñice d'Erbannes i njezina zaručnika. Uzbuñeni Gaspard neizmjerno je hvalio vojvodu od Rochelysea. Nije opažao da je njegova zaručnica ostala suzdržana i hladna. Nije shvaćao silnu srdžbu koja je obuzela njezinu dušu, niti je opažao snažan dojam što ga je vojvoda ostavio na nju. Kakvo poniženje! Odbio je njezinu molbu. I to s kolikom hladnoćom! A nekoliko trenutaka kasnije tako lako je udovoljio Berengerinoj molbi. Tom nañenom djetetu, toj maloj bijednici! Franchise je osjetila kako je bijes obuzima čim se samo sjeti toga. Dakako, na taj je način još samo više zamrzila to dijete. Ali prema čovjeku koji ju je tako ponizio, ne obraćajući pažnju na njezinu ljepotu, u gospoñici d'Erbannes rodilo se najdublje divljenje. Njezine je misli sada mučila želja da ponovno vidi tog plemića vrlo vjerojatno naviknuta na to da mu se dive. Idućeg dana boravka u Rochelyseu Gaspard i njegova zaručnica saznali su da je njihov domaćin otpu-tovao u Blois na poziv kralja. Nakon toga namjeravo je posjetiti Pariz. Isprva razočarana, Francoise se prisjetila da i ona namjerava krenuti u taj grad. Možda će tamo imati prilike ponovo sresti vojvodu. U meñuvremenu nastojala je saznati sve o njegovim navikama, običaji-ma, prijateljima i vezama s kraljem. Ali mlada sobarica koja ju je dvorila, a potjecala je iz Bretanje, kao većina posluge, bila je vrlo šutljiva i suzdržana. Go-' spoñica d'Erbannes saznala je samo za postojanje vojvotkinje Gilonne Rochelyse i njezina sina, kao i za gospoñu Tregunc, ali bez ikakvih

drugih primjedaba mlade služavke. Morala se dakle zadovoljiti šetnjama u društvu gospodina Sorignana po vrtu koji se prostirao po bre-žuljku na kome se uzdizao dvorac. Na povratku bi zavidno i znatiželjno promatrala fasadu koju je ukrasio Jean Goujon. To prinčevsko obitavalište, koje je samo djelomično upoznala, budilo je u njoj želju za životom u raskoši o kome je već dugo sanjala. - To je prekrasno! - uzdahnula je. - Svakako, ali manji dvorac bio bi mi još miliji -reče nježno Gaspard. - Pogotovo ako bismo zajedno boravili u njemu. Francoise se jedva suzdržala da ne slegne ramenima i rekne nekoliko prezrivih riječi. Taj joj se ubogi Sorignan činio još beznačajnijim otkada je upoznala gospodina Rochelysea. Raspitala se kod dadilje bi li mogla razgledati dvorac. Starica joj je suho odgovorila: - To nije moguće bez vojvodine dozvole. »Stara vještica«, pomisli gospoñica d'Erbannes bijesno. »Vojvoda ne bi ništa saznao ako bi nam pokazala nekoliko dvorana i neke zanimljivosti u dvorcu!« Jednog poslijepodneva vraćajući se sa šetnje, Ga-spard i Francoise sretoše neku ženu u crnini. Hodala je polagano naslonjena na štap. Dok je uzvraćala pozdrave mladih ljudi, pogledala ih je iznenañenim pogledom... Gospoñica d'Erbannes promatrala je i nju toliko pažljivo koliko je to dopuštala pristojnost. Primijetila je: - Ta gospoña djeluje vrlo bolesno... Tko bi to mogao biti? Maćeha gospodina Rochelysea ili njegova strina? A kako joj je Gaspard kretnjom ruke dao na znanje da nema svog mišljenja o tome, ona procijedi kroz zube: - Ovdje čovjek ne može saznati baš ništa! Ti ljudi kao da imaju sašivena usta... Koliko se moraju plašiti svog gospodara! - Razumijem ih! - izjavi Gaspard. - Sigurno nije dobro izazivati nezadovoljstvo tog lijepog vojvode! ... Ne bih baš bio miran pred njim ako bih trebao sebi nešto predbaciti! Ali pitam se, draga moja, zašto vas toliko zanimaju osobe koje žive u tom dvorcu? Francoise je potisnula smiješak pun prezira. Gurnuvši ruku pod onu mladog čovjeka, pogledala ga je maznom lukavošću. - Ne znate li da je radoznalost veliki grijeh svih Evinih kćeri? ... Dragi Gaspard, ja nisam savršena! Ako ste vjerovali u to, moram pošteno priznati da ste se prevarili. - Moja Francoise, vi ste savršeni! Uhvatio je njezine nježne prste i poljubio ih. Francoise je nestrpljivo uzdahnula promatrajući podrugljivo plavokosu glavu nagnutu nad njezinu ruku... Taj je Sorignan doista bio naivan! Kako je samo mogao zamisliti da će se tako lijepa i častohlepna žena zadovoljiti ljubavlju i da će poljupci dostajati doj bijeloj ruci stvorenoj da nosi sjajne dragulje. Tog trenutka u mislima djevojke zabljesnuli su smaragdi koji su krasili mač vojvode Rochelysea. Francoise je osjetila kako joj srce snažno lupa. Obuzela ju je vrtoglavica pri pomisli: »On! ... on bi mogao obasuti neizmjernim dragocjenostima ljubljenu ženu.« Približavajući se dvorcu, dvoje mladih ljudi primijeti nekog čovjeka odjevenog u bijelo s turbanom od bijele svile na glavi, kako kreće prema jednom dijelu dvorca. - Tko li je taj? - zapita Francoise. - Neki čovjek s Orijenta, bez svake sumnje. Nisu poznavali priču o gospodinu Treguncu, kao ni porijeklo njegove žene, jer im dadilja Perrine nije o tome ništa govorila. Tako su Gaspard i Francoise mogli samo nagañati tko je ta osoba u čudnom odijelu. Francoise je bila osjetljivija od svog zaručnika, pa je sve više osjećala da ih u dvorcu okružuje neka tajanstvena atmosfera koja je na čudan način uzbuñivala njezinu radoznalost. - Posjetimo ubogu Berengere - reče Gaspard kad su stigli do svojih soba. - Poñimo! - odvrati kroz zube Francoise. Danas je bio već četvrti dan otkad je Berengere boravila u dvorcu Rochelyse. Već joj se vratilo nešto snage. Dadilja Perrine ju je počela mudro hraniti juhom, bijelim mesom od pileta i odrescima od kopuna. Davala joj je i po koju čašicu starog vina iz Anjoua. Tako je postupala po svom vlastitom nahoñenju jer joj vojvoda nije izdao nikakvih naloga u pogledu tog djeteta prema kome je na trenutak osjetio samilost. Trebalo je dakle pretpostavljati da je ta djevojčica bila vrlo privlačna kad joj je dadilja Perrine, inače dosta bezosjećajna i gruba žena, ukazivala toliku pažnju.

Kad su Gaspard i Francoise ušli u Berengerinu sobu, našli su djevojčicu kako sjedi kraj prozora i igra se malim majmunom koji joj je sjedio na koljenima. Francoise zaviče: - Odakle ti ta dražesna mala životinja? Berengere pokaže prema otvorenom oknu: - Ušla je odanle i odmah se htjela igrati sa mnom. - Ima krasnu boju dlake! Govoreći to, Francoise je prišla i pokušala pogladiti majmuna. Ali taj se povukao pokazujući veliko nezadovoljstvo. - Nisi vaš ljubazan! - reče Berengere. - Pusti neka te pomiluju! Ali majmun se odupro djevojčici kad ga je htjela približiti Francoise. Skočio joj je na rame i počeo se ceriti gospoñici d'Erbannes. Mlada se djevojka sagnula kako bi pogledala zlatni lanac kojeg je majmun nosio oko vrata. Životinja je to iskoristila i uhvatila pramen njezine plave kose i povukla ga bez milosti. Franchise je kriknula. Tog se trenutka na vratima pojavi dadilja Perrina noseći šalicu mlijeka. Ona reče nimalo uzbuñena: - Gil ponovno radi gluposti! ... Pričekajte, gospoñice, oslobodit ću vas. Postavila je šalicu na stol, prišla majmunu i iznijela ga. Vratila se i počela objašnjavati: - Ne možemo ga spriječiti da luta po cijelom dvorcu. Ipak nije zao. - Pripada li vojvodi? - zapita Franchise. - Ne, nego gospoñi markizi Tregunc. - Primijetili smo nekog čovjeka u čudnom odijelu... u bijelom odijelu s turbanom. Orijentalac? - To je Indijac - odgovori kratko gospoña Perri-ne. Ponovno je dohvatila šalicu s mlijekom i pružila je Berengere. - Popijte to! Mlijeko je posve svježe. Bit će vam potrebno mnogo toga dok ponovo ojačate. - Izgleda već bolje - reče Gaspard. - Mislim da ćemo uskoro moći otputovati u Pariz. - Zašto žurite, gospodine? - Ne bismo htjeli zloupotrijebiti vojvodinu gostoljubivost. - Gospodinu će biti svejedno hoćete li ostati dva dana više ili manje - odgovori suho starica. Pričekala je da Berengere ispije svoje mlijeko i odnijela praznu šalicu upozorivši je prije toga: - Bit će najbolje da brzo opet legnete, ukoliko ne želite rasipati ono malo snage što ste je posljednjih dana stekli. - Nesnosno biće! - šapnu Francoise čim su se zatvorila vrata za staricom. Berengere ju je prekorno pogledala. - Ona je tako dobra, gospoñice! - Vjerojatno si joj draga - odgovori ogorčeno gospoñica d'Erbannes. - Priča li ti barem nešto zanim-ljivo o dvorcu i njegovim stanovnicima? - Ne priča mi uopće ništa, gospoñice! Uostalom, vrlo malo razgovaramo. Nije znatiželjna, pa me nije ništa pitala o vama ni o meni. Te riječi izrečene iz nevinosti činile su se Franchise kao prigovor upućen od djeteta. Šapnula je tako da je Gaspard nije mogao čuti: - Mala guska! Kad su gospodin Sorignan i gospoñica Frangoise nešto kasnije otišli, Berengere je počela razmišljati o skorašnjem odlasku. O tome je već razgovarala s Ga-spardom i njegovom zaručnicom. Poći će za dva dana, ukoliko to bude moguće. Nije pokušala odgoditi taj odlazak. Bila je puna zahvalnosti, pa nije željela otežati namjere mladih ljudi koji bi bez nje već bili u Parizu. Proživjet će dakle još dva dana, sita u toj sunčanoj, lijepo namještenoj sobi, u kojoj je stanovala gospoña Perrine... Još dva dana odmora za dušu i tijelo pod nadzorom te stare šutljive i pažljive žene. Znala je da je sigurna u dvorcu Rochelyse u kom je zapovijedao čovjek tako moćan, pa se nije plašila osvete baruna Pelvedena, tog zlobnog starca koji je tražio da je vrate poput roba, poput nekoga čiji mu je ubogi život pripadao. Berengere je osjećala da će se, da jednom napusti Rochelyse, ponovno naći u opasnosti. Kad bi je bar htjeli zadržati ovdje! ... Ali ona je bila samo uboga, bolesna i slaba djevojka. Nikada se ne bi usudila to zatražiti... A ipak bi bila zadovoljna najmanjim mjestancem, najnižim poslom koji bi joj bio neizmjerno drag samo kad bi mogla ostati ovdje na sigurnom... Kad bi mogla ponekad iz daleka promatrati vojvodu Rochelysea, tog lijepog plemića ponosna pogleda koji joj se smilovao.

Umjesto toga trebat će krenuti u nepoznato, znajući da smeta gospodinu Sorignanu i gospoñici d'Er-bannes. Nije znala razloga, ali je osjećala da sve manje i manje voli tu oholu djevojku. Pomislila je s tužnim smiješkom: »Bilo bi bolje da sam umrla poput svoje dobre zaštitinice!«

IX Putovanje u Pariz proteklo je bez ikakvih zapreka. U podne su putnici stigli na cilj, i zalupali na vrata palače u kojoj je stanovao grof Lorgils. Sluga, premjeravaj ući te jednostavno odjevene putnike, uveo ih je u dvoranu i pošao obavijestiti svog gospodara da grof Sorignan želi razgovarati s njime. Vratio se malo kasnije s viješću da grof upravo završava svoju toaletu i moli gospodina Sorig-nana neka se trenutak strpi. Gaspard se čudio ne shvaćajući da odijevanje može trajati tako dugo. A ipak je proteklo više od tri-četvrt sata prije no što im je sluga javio da ih gospodin grof čeka. Ušavši u sobu ispunjenu mirisom parfema, gospodin Sorignan primijeti kako mu se približava neki mladi plavokosi čovjek, proprilično gojazan, odjeven u neko napadno izvezeno odijelo od žute svile s čipkastim okovratnikom i našminkanim licem? Gaspard se zaprepastio pomislivši istog trenutka: »Ne, to nije moj bratić Charles? ... Što to znači?« Otegnutim glasom - kako je bilo u modi te godine na dvoru - mladić reče jedva otvorivši usne: - Odakle ti, Gaspard? Mislio sam da ćeš još neko vrijeme provesti pod starateljstvom starog Pelvede-na? - Da ... još bih trebao biti tamo ... ali nisam više mogao podnijeti njegovu tiraniju. Ubogi jednostavni provincijalac nije nalazio drugih riječi pred tim izvanrednim bićem. - I tako si došao potražiti sreću u Parizu? ... To baš neće biti lako... Sjedni trenutak... Svojom rukom punom prstenja gospodin Lorgils pokaže na sjedalicu. I on je sjeo umorna izraza lica izjavljujući: - Imaš sreću što si me našao. Prekjučer smo se vratili s našeg posjeda u Carbonnesi, jer je moja ma-ćeha vrlo bolesna. Ipak vjerujem da će se još ovog puta izvući. Gaspard je ostao toliko priseban da se raspitao za zadravlje gospoñe Lorgils. Čuo je da je ona vrlo umorna - jer je i to ove godine bilo moderno za otmjene muškarce i žene - ali da će vjerojatno ipak moći primiti svog bratića. - Ali mislio sam ... računao sam ... Moram ti ispričati sve, Charles... Gospodin Lorgils se zavalio u naslonjač pokorna izraza koji se promijenio u čuñenje kad je saznao da je Gaspard stigao u društvu zaručnice i neke male djevojčice, neznanke, nekoć pronañene na cesti, a za koju od njega i grofice traži zaštitu. - To što si mi pričao vrlo je ozbiljno! Misliš li da ću se upustiti u takve neprilike? ... Valjda ne vjeruješ da će te Pelveden ostaviti ovdje na miru ... i da staratelj neće tražiti da se gospoñica d'Erbannes vrati? - Mislio sam da... da bi posredstvom gospodina Joyeusea mogao zatražiti za nas zaštitu kralja... Lorgils je podigao ruke prema stropu. - Misliš li da se kralja i gospodina Joyeusea tiče hoćete li se vratiti vašim stajama, i hoćeš li se oženiti tom djevojkom ili nećeš? ... Ne, ma kakvo mi prijateljstvo ukazuje gospodin Joyeuse, ne bih ga želio mučiti aferom... Htio je kazati »tako beznačajnom«, ali to ipak nije izrekao. Gaspard, čije je lice oblilo rumenilo izazvano razočaranjem, gorko reče: - Da, shvaćam da to gospodina Joyeusa ne bi zanimalo... a ni tebe. Prevario sam se vjerujući da ćeš se sjetiti godina koje smo proveli kao prijatelji... Charles Lorgils izgubio je u tom pokvarenom dvorskom društvu i ono malo odlika koje mu je po-klonila priroda. Ipak je od onog divnog momka preostao još neki trag koji je potisnuo sebične misli. Uhvativši Gasparda za ruku iskreno je izjavio: - Nisam ih zaboravio! Ti si u djetinjstvu bio moj najbolji prijatelj i ja se tog prijateljstva ne odričem! ... Učinit ću za tebe što budem mogao... Dakako, pružit ćemo gostoprimstvo tebi i tvojoj zaručnici. - I onoj ubogoj maloj Berengeri takoñer, zar ne? Da nije bilo nje, možda bismo ovog trenutka već bili na putu prema Rosmodecu, kamo bi nas odveo konj ušar Pelvedena. I Gaspard ispriča bratiću što se dogodilo u dvorcu Rochelyse. O hladnoj odbojnosti vojvode, i brzoj promjeni njegove odluke. Lorgils je bio neizmjerno iznenañen.

- Taj je čovjek prava zagonetka! ... Nemaš pojma kako je tvrd, nepovjerljiv i ohol prema svima, pa čak i onim najvišima na dvoru! Čini se kao da voli ponižavati ljude i nema čovjeka kojeg se više plaše doli njega... A kažeš smilovao se toj maloj... Kako čudno! Mora tu postojati neki razlog. - Nije bilo nikakva razloga... jer je nesmiljeno odbio naše molbe. - Da, da, tako on postupa. Kad bi te barem on htio zaštititi! Ali to ga ne možeš zamoliti. Zasigurno bi te odbio... Gospodin Lorgils se prignuo i podigao na koljena malog psića koji mu se približio. Počeo ga rastreseno gladiti. - Dakle, vidjet ćemo što možemo učiniti za tebe i gospoñicu d'Erbannes. Djevojčicu bismo mogli smjestiti u neki samostan. Pričekaj me ovdje, razgovarat ću o svemu sa svojom ženom. Odnijevši pod rukom malog psića, taj vjerni sljedbenik smiješnih »kraljevskih mezimaca«, izišao je iz sobe u kojoj je težak miris parfema gušio ubogog Gasparda. Gospoña Lorgils još nije bila završila sa svojom toaletom. Ali njezino sitno zgužvano lice već je bilo našminkano, dok joj je crvenkasta kosa padala na ramena. - Što vas dovodi tako rano? - zapitala je pružajući mužu ruku. Taj je rastreseno položio usne na njezine ružičaste nokte. - Vrlo neugodan dogañaj! Zamislite... Bacio se u naslonjač kojeg mu je primakla sobarica i ispričao ženi što se dogodilo. Grofica je svojim uzvicima i izražajem lica pokazivala veliko neslaganje sa svime time. Napokon se više nije mogla suzdržati. - Ali kakvi su to ljudi, taj vaš bratić i ta mlada djevojka! Upadaju u kuću gotovo nepoznatim ljudima zamišljajući da ćemo im pružiti gostoprimstvo i štititi ih od pravednog bijesa uvrijeñenog staratelja? - Dobri Gaspard računao je na naše staro prijateljstvo i rodbinske veze... Bit će teško, Henriette, uskratiti mu bar za sada gostoprimstvo... - Pa da vi kasnije odgovarate za to kad gospodin Pelveden zatraži da mu vrate njegovu štićenicu i otetu gospoñicu? - Nitko mi neće ništa predbaciti ako primim svog bratića. Što se pak tiče gospoñice d'Erbannes, bit će najpametnije poslati je što prije u neki samostan. - Kako izgleda? - zapita znatiželjno grofica. - Nisam je još vidio! ... Usput su doživjeli pustolovinu... Moram vam je ispričati... Gospoña Lorgils je iznenañeno saslušala što joj je muž ispričao o dogañajima u dvorcu Rochelyse. Na-dovezala je nešto slično onome što je vojvoda podrugljivo kazao gospoñici d'Erbannes: - Uistinu su imali sreću što se vjetar okrenuo u njihovu korist! ... Kažete da je ta mala nañeno dijete? Što ćemo s njom? - Možda bismo i nju mogli poslati u samostan? - Ne, to ne bi bilo lako! ... Kakva je to neprilika! Lorgils je gladio malog psa kojeg je stavio na koljena i koji je tužnim pogledom slijedio tri grofičina psa što su veselo poskakivala po sobi. - Charles, mislite li da doista možemo uskratiti gostoprimstvo tim ljudima? - zapita mlada žena žalo-stivim glasom. - To bi bilo teško ... i ne bi mi bilo drago ... zbog Gasparda. U prošlosti je njegov otac učinio mojem veliku uslugu. Moram mu pokazati svoju zahvalnost. Kretnjom punom dosade grofica odvrati: - Namećete si toliko obaveza ni zbog čega... dobro, činite što vam drago. Ali ukoliko se vaš bratić ne bude morao vratiti svom staratelju, neka poduzme nešto da nam ne dosañuje beskonačno dugo. - Mislio je da ćii ga preporučiti gospodinu Joyeu-seu. Ali ne želim Joyeusea uznemiravati zbog takve sitnice... Nastojat ću ga nekamo pristojno smjestiti. Razmislite što bismo mogli poduzeti zbog te djevojke... - Da! - šapnu gospoña Lorgils suspregnuvši zije-vanje. - Već je vidim pred sobom. Jedna od onih provincijskih blebetusa, glupih i utvaranih. Misli da će osvojiti Pariz i dvor. Podrugljivo se nasmijala. - Čini se da joj je vojvoda Rochelyse kazao svoje mišljenje, sudeći i po onom što ste mi ispričali. Do-bro je učinio! Nije se on smilovao zbog onog djeteta, već je želio poniziti tu ženu i odbiti njezine molbe. - Vjerojatno - složi se gospodin Lorgils. - To bi odgovaralo njegovom uobičajenom ponašanju... Da-

kle, Henrietto, mogu li računati da ćete narediti da pripreme sobe za naše goste? - Da, da... Odmah ću izdati naloge... I mlada žena ponovno zijevnu. Lorgils je ustao držeći psa na rukama. Krenuo je do Gasparda. Gasparda je glava užasno boljela zbog teškog mirisa parfema. Nemirno je šetao elegantnim kabinetom sjetivši se prvi put podrugljivog pogleda vojvode Rochelysea, kad mu je taj spomenuo da odlazi svom bratiću Lorgilsu.

* * * Dva dana kasnije stigao je Barnabe Cabioche sa svojim ljudima u dvorac Rosmadec. Na granici ima-nja baruna Pelvedena napustili su ih ljudi vojvode Rochelysea koji su ih pratili sve dotle. Konjušar je, čim je sjahao, prošao kroz kuhinju ne odgovorivsi na pitanje stare Corentine koja je vikala za njim: »Dovodite li nam onu bijednicu?« Teškim se korakom popeo granitnim stubama i ušao u sobu u kojoj je obično boravio gospodar Ro-smadeca. Gospodin Pelveden je upravo pregledavao račune. Upravo tog jutra donio mu ih je upravitelj imanja. Podigao je glavu i zadrhtao primijetivši konju-šara koji je spuštene glave zastao na pragu. - Što je? Jesi li ih sustigao? Jesi li ih doveo? Strah se osjećao u dršćućem barunovom glasu, i njegovom uznemirenom pogledu. Cabioche odvrati tužnim glasom: - Sustigao sam ih, gospodine barune ... ali ih nisam doveo... - Što? ... Kako je to moguće? Gospodin Pelveden je ustao i prišao konjušaru. - Objasni mi to, glupane! Bijesni barun još se više približio konjušaru i uhvatio ga za ramena. - Gospodine barune...upravo kad sam ih sustigao, zarobio ih je oficir vojvode Rochelysea... - Rochelysea! - ponovi gospodin Pelveden, a njegovo lice problijedi. - Odveo ih je u njegov dvorac zbog vjere gospodina Sorignana. Zatražio sam da mi ih predadu. Ali oficir je kazao da ih mora odvesti do vojvode. Pozvao je i mene da poñem s njima i sve objasnim njegovom gospodaru. - Na barunovim sljepoočicama pojavile su se krupne graške znoja. Lice mu je bilo blijedo. - Nisam vjerovao da će biti i najmanjih poteškoća - nastavi Cabioche. Imao sam u džepu vašu preporuku ... i predao sam je odmah vojvodi Roche-lyseu kad su me odveli pred njega. Pročitao ju je ... a zatim rastrgao na male komadiće i rekao... - Brisao je rukom znoj s čela. - Evo njegovih riječi: »Bar-nabe Cabioche reći ćeš to barunu Pelvedenu: Vojvoda od Rochelyse uzeo je pod zaštitu gospodina So-rignana, gospoñicu d'Erbannes i malu Bćrengere. Reci mu to. On će to razumjeti.« Promukli uzvik vinuo se iz barunova grla. Ispustio je rame svog konjušara i povukao se nekoliko kora-ka. Bio je smrtno blijed, a cijelo mu se tijelo treslo. Užasan je pogled prošao njegovim očima. - Prokletstvo! - zahropće. - Moram »je« upozoriti ... brzo ... brzo... On, nećak Tregunca! ... Proklet... Riječ je zamrla na njegovim usnama. Zamahnuvši rukama po zraku gospodin Pelveden bi pao poput kamena na pod da ga konjušar nije pridržao.

X

Ležeći u krevetu meñu posteljinom od žutog damasta, umotavši svoje sitno tijelo u široku haljinu od izvezene svile, gospoña Lorgils razgovarala je prijateljski s gospoñicom d'Erbannes. Da, one su bile prijateljice - bar naoko. Kad je grofica prvi puta ugledala Gaspardovu zaručnicu, njezino iznenañenje je bilo veliko primijetivši da ta »blebetuša iz provincije« nije uopće bila glupa i da je čak bila i vrlo lijepa. Spretna Francoise znala je raspršiti ljubomoru svoje tašte domaćice. Osvojila je gospoñu Lorgils laskajući joj i pretvarajući se kao da se stavlja pod njezinu zaštitu. A obje su jednako voljele raskoš i laskanje. Tako gospoña Lorgils više nije govorila mužu da bi trebalo pronaći novo obitavalište za gospoñicu d'Erbannes. Ovog poslijepodneva razgovarale su o novoj modi. Francoise napomenu: - Uboga sam provincijalka i moram još svašta naučiti. A od koga bih mogla bolje nego od tako ot-mjene žene kao što ste vi.

Henriette Lorgils se isprsila. - Istina je da na dvoru vlada takvo mišljenje o meni. Ali to je strahovito glupo, mila moja! Jedno-stavna haljina poput ove stoji... Ne znam više koliko! Nikada nisam mogla pamtiti brojeve. Frangoise nado veže tužno: - Na žalost, uvijek ću morati živjeti u oskudici. Nemam svoga imetka, a onaj gospodina Sorignana je neznatan. K tome on nije čovjek koji bi znao nešto zaraditi. Nema ambicija, a ni odlučnosti... Henriette se uzdigne i podupre na lakat promatrajući znatiželjno tužno Frangoiseino lice. - Kada netko tako govori o svom zaručniku, znači da ga ne voli... i da nije čovjek koga želi za muža. - Da, to je istina! - šapnu Francoise. - Dakle, trebat ćemo potražiti nekog drugoga. - Dala sam mu svoje obećanje ... moram ga držati. - Usne mlade djevojke odavale su najveći mogući prezir. - Taj ubogi Gaspard je tako dobar čovjek... Gospoña Lorgils slegnu ramenima. - Kad bi on bio dobar mladić s lijepim imetkom, to bi bilo onda u redu. Mogli biste njime upravljati po svojoj želji. Ali siromaštvo. ...odnosno neznatni imetak... To se ne može prihvatiti. Vi ste više zavrijedili, Francoise! Gospoñica d'Erbannes stisnula je grofičinu ruku pogledavši je nježnom zahvalnošću. - Lijepo je od vas što imate tako dobro mišljenje o meni... Ali kad bih i htjela pobjeći iz tog mraka -na koji način bi mi to uspjelo? Nitko me ne poznaje, nemam roñaka... - Ne govoite o tome! Uvest ću vas u društvo. Naći ću vam zaposlenje koje će predstavljati u us- ponu prvu prečku... Možda bih vas mogla namjestiti kao dvorsku damu neke princeze. Bi li vam to odgovaralo? Francoiseine oči su zasjale. - Sigurno, gospoño! - Nastojat ću pronaći nešto... Da, vama je zbilja potreban drugačiji život od onoga kojega biste pro-vodili s tim ubogim Sorignanom... Lijepa moja Francoise, samo je ovo važno! Pogledajte! Njezina je ruka širokom gestom pokazala otmjenu sobu, krevet presvučen damastom na kome su ležala njezina tri psa uronjena u jastuke od plave svile, a zatim sebe, namirisanu, našminkanu i ukrašenu draguljima. Francoise to potvrdi kretnjom glave. Trenutak su obje žene šutjele. Gospoña Lorgils je bolnim izrazom naslonila glavu na jastuk presvučen finim platnom ukrašenim čipkama. Francoise je dohvatila malu ke-sicu za mirise od crvene svile i udahnula zrak. - Sviña li vam se taj miris? - zapita grofica. - Da, vrlo je ugodan. - Nabavljen je kod Lorenza Calmenija, dobavljača kraljice majke. Obično nabavljam sve kod njega... Lorenzo Calmeni je otac lijepe Giulije koja ima čast sviñati se vojvodi od Rochelysea. A to je vrlo ve-lika čast, uvjeravam vas. Oni kojima se ona ukaže, znaju cijeniti svu njezinu vrijednost. Francoiseino je lice zadrhtalo i iznenada porume-njelo. - To dobro razumijem! - šapnu. Gospoda Lorgils nastavi iznenada uzbuñeno. - Kakav je to čovjek! Nepristupačan osjećajima, nesmiljen i ponosan... I zastrašujuće dalekovidan. A čini se da nad kraljem i kraljicom-majkom ima čudesnu vlast jednako kao i nad gospodinom Guiseom, i njegovim bratićem... Neobjašnjivu vlast. Svi ga se plaše ... svi! Da, doista zastrašuje. - A zar to misle i žene koje ljubi? - zapita Fran-coise. Gospoña Lorgils se podrugljivo nasmiješi. - Žene koje ljubi! Gospodin Rochelyse nije nikada ljubio, i nikada ni neće nikoga ljubiti. Sigurna sam! Dopušta da njega ljube, ali uz uvjet da mu se takvo biće potpuno pokorava, i podvrgava se poru-gama i grubostima svog gospodara... Jednom riječju, žena ne znači ništa za njega, osim predmeta njegovih hirova i gotpunog prezira. Gospoda Lorgils se prekinu, jer joj je nestalo daha... Frangoise je, spustivši oči, vrtjela u ruci kesicu za mirise. U sobu je ušla sobarica najavivši: - Gospoñica Calmeni pita ne biste li je mogli primiti? - Giulia! ... Neka doñe! Obrativši se Francoise, grofica doda: - Upoznat ćete je. Pravi je tip lijepe Talijanke. Frangoise zapita: - Zar i s njom postupa onako kako ste kazali?

- Uvjerena sam u to! Boji ga se toliko koliko ga voli. To sam zapazila već više puta. Tog se trenutka na pragu sobe pojavi žena zaog-rnuta u crni ogrtač. Ispod njega nazirala se skupocjena haljina. Giulia je bila visoka i smeñokosa, nježne svilenkaste puti, lijepih crta lica i crnih očiju koje su djelovale još tamnije pod gustim trepavicama boje ebanovine. Približavala se laganim korakom, a svila je oko nje šuštala. Naklonila se pred gospoñom Lorgils. - Evo te napokon, Giulia! Mislila sam da si me zaboravila! Donosiš li mi onu ružinu mast za kojom luduje gospoña Montpensier? - Da, gospoño, ali još nemam onaj miris koga ste željeli. Primili smo pošiljku iz Firenze, no moj je otac ovog trenutka odustan, pa nisam našla pravu mast. - Radujem se što ću te ubrzo opet vidjeti, mala moja Giulia... Sjedni na trenutak... U otmjenom je društvu vladao običaj da s kćerkom kraljičinog nabavljača mirisa postupaju vrlo pri-snim tonom. Giulia je bila dobro odgojena i pametna, pa je u doticaju s otmjenim gospoñama s kojima se sretala od djetinjstva stekla najotmjenije ponašanje. * Francoise ju je promatrala s najvećim zanimanjem i s laganom ljubomorom, jer je to bila žena koja je imala tu »čast« steći sklonost vojvode Roche-lysea. Doista, bila je lijepa... Ali je Frangoise pomislila ponosno: »I ja sam lijepa poput nje, samo na drugačiji način. I ja bih se mogla sviñati, Čak i njemu ... pa makar kako to teško bilo postići. Gospoña Lorgils je otvorila kutiju pitajući: - Nema ništa nova, Giulietta? - Ništa osobito, gospoño! Po svoj prilici, kraljica-majka vraća se ovih dana iz Saint-Germaina. - Da, to sam čula... A kralj će produžiti svoj boravak u Bloisu... Okrenula se i uz smiješak rekla: - Hajde, pomirišite ovo, draga moja! Gurnula je kutiju Frangoisi pod nos. - Izvanredno! - To se može naći samo kod Calmenija. Gospoña Montpensier upotrebljava samo ovu kremu za ruke, a uistinu su joj vrlo lijepe. Mislim da to čini i gospoda Uzes... Ali, draga moja Giulia, zar ti nije nikada uspjelo saznati od gospodina Rochelysea tajnu onog neusporedivog mirisa koga on upotrebljava? Pri-prema ga neki njegov indijski sluga. - Nije, gospoño! Firentinka je to izgovorila polagano i odlučno. Teški kapci spustili su se na obraze zadrhtavši lagano. - Nemoguće! Kad bi ga zapitala... - Gospoño, vojvodu se nikada jedna stvar ne može pitati dva puta. - Giulia, zar me želiš uvjeriti da je tako grozan? Mirnim glasom, u kome se osjećalo potajno podr-htavanje, Giulia odgovori: - On je ono što jeste... To znači, nije nalik ni na koga. Daje ono što želi, ali ne podnosi molbe i nava-ljivanja... Ne vjerujem da ću ikada... Ne, kad je jednom nešto odbio, nitko se ne usuñuje zamoliti ga za istu stvar ponovo. Gospoña Lorgils je značajno pogledala Francoise kao da želi kazati: »Vidite i sami što sam vam kaza-la!« Gospoñica d'Erbannes promatrala je lijepo lice Talijanke, te preteške kapke koji su skrivali oči. U njima je željela otkriti trag one strasti kojom je Giulia zacijelo bila obuzeta. Grofica doda s velikim uvjerenjem: - Vjerujem da bi se to čovjek teško usudio učiniti. Kako je tajanstven taj čovjek! Nosi sfingu na gru-dima, a taj mu znak doista pristaje. Sam je po sebi tajanstven... a tajanstven je i njegov živpt... Pričaju o njemu tako čudne stvari! Navodno se bavi čarolijama poput njegovog strica ... ima čudnu vlast nad dušama .,. kažu, donio je iz Indije užasne tajne, čak i otrove prema kojima nisu ništa oni kojima se služe u našoj domovini. Govori se da je okrutan i rafiniran, da u svom domu ima predivne sobe i dvorane ukrašene mramorom i dragim kamenjem, kao što je to običaj u Indiji. Svoju poslugu kažnjava i za najsitnije grijehe, čak i bez razloga kad mu se to prohtije... Što sve ne pričaju o njemu! Giulia je šutjela, a Francoise je uzaludno pokušala sresti njezin pogled. - Mada u svakoj priči ima mrva istine, ipak ne mogu sve to vjerovati! - nastavi gospoña Lorgils. -No u tom se čovjeku krije nešto izvanredno ... zastrašujuće ... Giulia, jesi li čula da se oni koji ulaze u nje-govu gardu moraju zakleti da nikada neće odati ništa o svom gospodaru, niti o onima koji ga okružuju. I to pod prijetnjom kazne smrću? - Kazali su mi to, gospoño!

Gospoñici d'Erbannes se pričinilo kao da su tog trenutka zadrhtale usne lijepe Talijanke. Spustivši glas, gospoña Lorgils zapita: - Jesu li ti pričali i o tome da je neki mladi bre-tanjski gardist po imenu Ives de Trebec odao nekoj mladoj djevojci kojoj je udvarao neke beznačajne sitnice o gospodinu Rochelyseu i da je istog trenutka nestao. Otada ni njegova zaručnica, a niti bilo tko drugi nije čuo za njega. Ovog puta je Giulia samo klimnula glavom u znak potvrde. Trepavice na rubu kapaka zadrhtale su i kao da su postale još teže. - Užasno! ... Užasno! - prošapće grofica zadrhtavši jednako kao i Francoise. - A ipak ga obožavaju! ... Silno ga obožavaju... Da, naročito mi uboge žene koje on prezire… Jer on nas prezire, zar ne, Giulia? - Da, gospoño, on nas sve prezire. Henriette Lorgils je uzdahnula, spustivši glavu na jastuk. - Kako užasno! ... A ti to govoriš s takvim mirom! ... Kao da je za tebe posve razumljivo što postupa s nama kao s prašinom na cesti! Giulia je polagano ustala. Na njezinom se licu nije mogao primijetiti nikakav trag osjećaja. Pažljivo bi uho začulo drhtaj u glasu dok je odgovorila: - Mislim da i nismo ništa drugo do li prašina pred čovjekom takve vrijednosti... A sad mi, gospoño, dopustite da se povučem. Moram prije povratka kući obaviti još neki posao, jer mi nedostaje jedna mlada služavka. - Samo poñi, draga moja Giulietta! Reci Loui-soni neka ti plati za kremu... Do viñenja! Giulia je pozdravila obje žene i krenula prema vratima. Tog trenutka je Francoise šapnula grofici na uho: - Ona traži služavku... mogli bismo joj predložiti malu Berengere! - Dobro ste se sjetili! ... Giulia! Francoise je brzo nastavila: - Ne spominjite joj dvorac Rochelyse. Gospoña Lorgils ju je podrugljivo pogledala po- mislivši: »Da, da, mila moja, tvoj povrijeñeni ponos to neće zaboraviti tako brzo.« Obratila se Giuliji i pozvala je: - Još trenutak! Gospoñica d'Erbannes me podsjetila da upravo tražimo zaposlenje za neku malu djevojčicu. Dovela ju je sa sobom iz Bretanje. Možda bi ti ona odgovarala? - Koliko joj je godina? - Oko trinaest - odvrati Francoise. - To je nahoče koje je tetka mog zaručnika odgajala. Budući da je ta gospoña umrla, poveli smo malu sa sobom. Nije više imala zaštitinicu, pa bi tamo bila i odviše ne-sretna... Ne skrivam pred vama da je ovog trenutka slabašna. Ali ona već dugo ne jede dovoljno, a i putovanje ju je takoñer izmorilo. Ipak sam uvjerena da bi se uz dobru hranu brzo oporavila i mogla vas služiti. Naučena je na red, i dosta je pametna. - Uostalom, pogledaj je - reče gospoña Lorgils. - Tako ćeš najbolje moći prosuditi sama. Pozvala je sobaricu i naredila joj da dovedu djevojčicu. Nekoliko minuta kasnije Berengere se pojavila na pragu sobe. Stari kostim paža zamijenila je izlizana haljina koja je prije pripadala nekoj sobarici. Bila je preširoka za mršavo tijelo djevojčice... Blijedo je lice poprimilo malko boje u nelagodi kad su se sve tri žene okrenule prema njoj promatrajući je hladno. - Ne izgleda baš snažno - spomenu Giulia od-mahnuvši glavom. Približila se djevojčici, opipala njezina nježna ramena i podigla joj rukav kako bi ispitala vrlo blijede i slabašne ruke. Berengere ju je promatrala iznenañeno i uznemireno, jer joj ta lijepa osoba od prvog pogleda nije bila draga. Cak joj je i ulijevala strah. - Ne, ne vjerujem da bi mi odgovarala! - reče Giulia okrenuvši se prema gospoñi Largils i Francoi-se. - Mala moja Giulia, učini mi tu uslugu! - zaviče grofica plačljivim glasom. - Čini s njom što ti je drago... neće biti teško nahraniti je! Nećeš joj davati plaću sve dok ne bude mogla izvršavati svoje dužnosti... - Dobro! Prihvaćam kako bih vam učinila uslugu. Sutra ću poslati po nju. - Dobro, moja Giulia! ... Odvedi tu malu, Be-rengere... Oslobodit ćeš mene i gospoñicu d'Erban-nes velike brige. - To mi je drago - odvrati Talijanka sa smiješkom. - Možda će dijete i ojačati - nastavi. - U tim godinama ponekad je dovoljna mala promjena... -Ponovno ju je pogledala. - Ona će biti izvanredno li-jepa. Njezine su oči prekrasne. Nešto kod nje odaje kao da je plemenita roda. Gospoñica d'Erbannes je prezirno slegnula ramenima. - Ne znamo odakle potječe! ...Gospoñice, neizmjerno sam vam zahvalna! Ne sumnjam da će Beren-

gerei biti dobro kod vas. Osim toga, ne može ni zahtijevati mnogo od života. Sad se Giulia ponovno oprosti od obiju žena. Kad je nestala, gospoña Lorgils veselo nadoda: - I to smo obavili! Prava sreća što ste se toga sjetili! Ja nisam... Nadam se da se gospodin Sorignan neće ljutiti. - Već ću ga umiriti! - hladno izjavi Frangoise. -Reći ću mu to tek kad mala već ode, jer se plašim njegove slabosti. Kad bi vidio kako cmizdri, bio bi sposoban pokvariti sve. Reći ću mu da je tu priliku trebalo brzo prihvatiti, jer je gospoñica Giulia trebala istog trenutka služvaku... Već ću to nekako ure-diti! Lukavi se smiješak pojavi na usnama mlade djevojke. - Vrlo ste spretni, draga moja, i čestitam vam na tome - reče gospoña Lorgils, značajno i nastavi. -Evo zbog čega se ne smijete vezati za Sorignana..: Ali, vjerujte mi, nemojte gubiti vrijeme na osvajanje vojvode Rochelysea. Frangoisino je lice oblilo tamno rumenilo. - Zašto bih? - odvrati s visoka. - Zar nisam dovoljno lijepa, a da bih mogla izazvati pažnju? Grofica se prodorno nasmije. -Savršeni ste, mila moja! Ali bilo je i drugih jednako tako lijepih ... još i ljepših. Uzaludno su ga op-sjedale. On je tajanstven i mušičav... niste li to malo prije čuli od same Giulije? Niste li shvatili po njezinim riječima da za njega ni ona ne predstavlja ništa više do malo prašine prezirno gažene. - Čula sam ... i shvatila - odvrati tiho Francoise. - Ali kad bih imaja samo jednu šansu na tisuću da me zapazi, ja bih to ipak pokušala. - Jednu šansu na tisuću! - nastavi podrugljivo gospoña Lorgils. - Niti toliko, draga moja Francoise! ... Niti toliko ... uvjeravam vas! Ali i vi ste poput ostalih ... kao sve mi koje smo gojile tu nadu, poput kraljice od Navarre, te lijepe Marguerite. Mislim da se ta nije nikada utješila. Kao ni sve ostale. Uostalom, vaša je slobodna volja da to i sami iskušate. Sjetivši se iznenada da je umorna, mlada žena reče iznenada bolećivim glasom: - Umorna sam malo... Francoise je ustala. - Povući ću se, gospoño! Zloupotrebljavam vas... - Niti govora! Ostanite, lijepa moja! Pričat ćete mi o svom kraju ... o svojoj ludoj staroj tetki. Kako ste dobro učinili što ste je napustili, mila moja!

XI Šest godina prije toga Lorenzo Calmeni je kupio kuću u kojoj je stanovao od 1560, kad je stigao iz Fi-renze. Katarini Medici ga je preporučio njezin brat, veliki vojvoda. Ta kuća, izvana neugledna, bila je dosta prostrana i udobno opremljena. Iza kuće pružao se mali vrt, lijepo ureñen i uzdržavan. U njemu se nalazio mali paviljon. Za ljude s dvora bilo je u modi ponekad dolaziti ovamo na doručak. Dame su dolazile maskirane, što je činio i kralj jer bi taj, ukoliko ne bi ukazivao čast talijanskim vinima, uživao u slasticama pristiglim iz Firenze a koje su, kako je tvrdio Lorenzo, bile prireñene naročito za kralja i njegove prijatelje. Ovo zanimanje za kuću trgovca mirisima potjecalo je od prije tri godine. Tome je doprinijela Giuli-jina ljepota. I to je trajalo još tada kada je bilo posve sigurno da mlada djevojka nije pokazivala zanimanje ni za koga osim za vojvodu Rochelysea; ne obraćajući pažnju udvaranjima drugih, pa bio to makar i sam kralj. Calmeni je bio vrlo diskretan i pažljiv domaćin. Činilo se da poznaje sve želje svojih gostiju, pa ih je ispunjavao prije no što su ih oni uopće izražavali. I tako su ga nazivali »najsjajniji«, a mnogi od tih ludih glava poklonili su mu svoje povjerenje slušajući njegove laske i uživajući u njegovoj pažnji, zaboravljajući da je taj čovjek bio sunarodnjak kralj ice-majke i čovjek njezina povjerenja. Jednog poslijepodneva - tri dana nakon razgovora gospoñe Lorgils i Francoise s Giulijom - neki se jahač na divnom bijelom konju i pratnji troje krvoločnih pasa, i paža u zeleno-crnoj livreji, zaustavio pred kućom Calmemja. Sjahao je, dobacio uzde pažu i pokucao na vrata drškom svog mača. Sam je Lorenzo otvorio ulazna vrata. Vjerojatno je već bio čuo konjski kas po pločniku. - Gospodin vojvoda Rochelyse! - promuca. Duboko je sagnuo svoja mršava leña. Ruka, kojom je držao krilo vrata, zadrhtala je. - Neka mi donesu doručak! - naredi vojvoda. -1 vina s Cipra! Tvoja malvazija ništa ne vrijedi. Ušao je u pratnji dvaju pasa. Krenuo je ravno prema paviljonu. Na njegov znak psi su sjeli ispred

paviljona, svaki s jedne strane vrata... Ušao je u sobu ukrašenu svilenim tapetama. Skinuvši ogrtač, sjeo je na hrastovu klupu ukrašenu baršunastim jastucima. Pet minuta kasnije začulo se šuškanje svile i pojavila se Giulia odjevena u tamnocrvenu haljinu s čip-kastim oko vratnikom koji je uokvirivao njezino lice obliveno laganim rumenilom. Ušavši, pogledala je vojvodu žarko i ponizno. Gospodin Rochelyse zavaljen u jastuke sačuvao je svoj hladan i ponosan izraz. Firentinka je kleknula kraj njega pritisnuvši usne na njegovu ispruženu ruku. - Ima li kakvih novosti, Giulia? Njegov je glas bio odlučan, zapovjednički i tvrd. - Moj se otac jučer vratio s petnaestodnevnog putovanja, gospodine! Kaže da je cijelo vrijeme proveo kod nekog svog prijatelja, financijera Storlia, kraj Bloisa. - Doista je bio tamo. - Vi to već znate? Pogledala ga je užasnuto. On odvrati hladno: - Znam mnogo toga. Uvijek uspijevam saznati sve što mi je potrebno. A sad moram saznati zašto je Calmeni imao tajni sastanak s kraljem u Bloisu. - Učinit ću sve što je u mojoj moći. Ali ako se radi o nekom poslu s kralj icom-maj kom, tada mi neće htjeti ništa povjeriti. To i sami znate. Gospodin Rochelyse odmahnu nestrpljivo. - Ipak ćeš morati zadobiti njegovo povjerenje ... ili još bolje, ono kraljice-majke. - Nastojat ću, gospodine! Kraljica je vrlo ljubazna sa mnom, povjerava mi ponešto, zadaje odreñene zadatke...ali još uvijek ništa ozbiljna. Ipak znam da je kazala mom ocu: »Čini mi se da je tvoja kćerka jednako tako pametna kao i ti, i jedanko tako šutljiva i pažljiva.« - Dobro, dakle, gaji i dalje te svoje dobre osebi-ne... A osim toga mi nemaš ništa kazati? - Ništa, gospodine! Mnogi još borave na svojim imanjima... Prije tri dana srela sam gospoñu Lorgils. Imala je uza se neku mladu meni nepoznatu djevojku, lijepu plavušu. Zove se gospoñica d'Erbannes. - Što ti je kazala o toj gospoñici? - Ništa, jer je otada nisam vidjela nasamu. - Javljaj mi sve o toj osobi i njezinom zaručniku, gospodinu Sorignanu, kao i sve što se dogaña kod Lorgilsovih. - Nastojat ću. - I to je sve što mi imaš kazati? - Da, sve! Tog se trenutka začulo kucanje na vratima. Giulia je ustala i rekla: »Uñite!« Prišla je stolu prekrivenu stolnjakom od fine venecijanske čipke. Vrata su se otvorila a u sobu je ušla neka žena u bogatoj narodnoj nošnji iz Toskane. U jednoj je ruci držala kristalni vrč pun vina, a u drugoj srebrnu čašu. Iza nje se pojavila Berengere, sada odjevena poput otmjene služavke. U slabašnim je rukama teškom mukom nosila tanjur od talijanske keramike pun kolača. Dijete je zastalo na pragu, podignulo pogled primijetivši gospodina Rochelvsea, a i on je nju takoñer bio zapazio. Iznenañena i zbunjena ispustila je tanjur. Razbio se udarivši o mramorni pod. - Kako si nespretna! ... Glupačo! Giulia je potrčala prema djevojčici i tako je snažno udarila po licu da je mala zateturala, jedva za-tomivši krik bola. Vojvoda je skočio uhvativši za ruku Talijanku upravo onog trenutka kad se ova spremala još jednom udariti djevojčicu. - Da se nisi usudila dodirnuti je! ... Čuješ li, zabranjujem ti! Giulia je zajaukala od bola. Njegovi su fini prsti stezali njenu ruku poput kliješta. Gospodin Rochelyse ju je pustio i pokretom ruke dao znak služavki da ga počne posluživati. Berengere, dršćući od straha, crvena i goruća lica, pogleda ga puna neizmjerne zahvalnosti. - Popij ovo, dijete moje, da se oporaviš. Prišao je stolu, natočio u čašu nešto vina s Cipra i pružio je djevojčici ... Zatim se obratio Giuliji koja je zastala nepomično na istom mjestu, uznemirena pogleda. - Prava je sramota udarati nedužno i slabo dijete! - reče on hladnim i odlučnim glasom koji je kod njega bio znak srdžbe.

Giulia Calmeni je bila ponizna i poslušna prema moćnima, nesmiljena prema onima koji se nisu mogli braniti. - Gospodine! - htjela se opravdati. Gospodin Rochelyse nastavi kao da je nije čuo: - Zanima me zbog čega mi nisi saopćila da se mala Berengere, koju su doveli gospodin Sorignan i gospoñica d'Erbannes, nalazi kod tebe kao služavka? Iznenañenje se pojavi na Giulijinom licu. - Nisam ni slutila da bi vas to uopće moglo zanimati. - Sve može biti važno ... to sam ti već prije kazao ... Što su ti kazali o njoj? Giulia ponovi riječi gospoñe Lorgils i gospoñice d'Erbannes. Vojvoda zapita dalje: - Calmeni se nije raspitivao o njoj? - Ne, kazala sam mu samo ono što su mi ispričale te dvije dame. - Nisu pred tobom spomenule ime baruna Pelvedena? Kad je Giulia to potvrdila, gospodin Rochelyse doda: - Možda će ti tvoj otac narediti da se raspitaš kod njih o tom djetetu. Ali nikada... jesi li čula ... nikada mu ne smiješ kazati da ju je gospodin Pelveden našao. Nemoj mu ni kazati da dolazi iz Bretanje. za-pamti! Kazat ćeš mu samo ono što moraš. Tvoja pamet, što se toga tiče, neće te izdati... A sada reci jednoj od tvojih služavki neka Berengere odvede k meni. Giulia je očima raširenim od iznenañenja promucala: - Vama? - Da, odvest ću je svojoj tetki, neka je služi. Tamo će joj biti bolje nego kraj tebe... Poñi... Giulia je sagnula glavu i izišla iz paviljona. Wennael se okrenuo prema djevojčici koja je stajala nepomično promatrajući ga uznemireno svojim lijepim očima, u kojima se pojavila nada kad je začula riječi gospodina Rochelysea. - Je li ti drago što ću postati tvojim gospodarom, Berengere? - Da, gospodine! U njezinim se riječima čula sreća. Sklopivši slabe ruke, promuca: - To je divno! ... Predivno! Na Wennaelovim se usnama pojavio smiješak u kome se gorčina miješala s ironijom. - Takvu pohvalu malokad čujem! - procijedi kroz zube. Približivši se Berengerei, položi joj ruku na kosu. - Nesretna si kod Giulije, zar ne? - Da, gospodine! - Već te je i prije tukla? - Da ... ponekad. - Vidim da si dobro dijete. S time je sada gotovo. Vratit ćeš se gospoñi Perrini koja će se brinuti za tebe. Wennaelova je ruka gladila svilenkastu kosu zla-ćana odsjaja. Zatim zapita: - Zašto su ti odrezali tvoju prekrasnu kosu? ... Je li to po želji gospodina Pelvedena? - Ne, gospodine! Nisam mogla sačuvati dugu kosu zbog toga što sam se morala preodjenuti u paža. Gospodin Sorignan mi ju je odrezao. - Doista, sjećam se, bila si odjevena poput dječaka kada sam te prvi puta ugledao. Zamišljeno je promatrao njezino nježno lice, koje je još uvijek bilo obliveno laganim rumenilom, i njezine tamnoljubičaste oči, baršunasto nježne s pogledom punim zahvalnosti. - Ti doista nikada nisi čula ništa što bi moglo objasniti tvoje porijeklo? - zapita. Odmahnula je. - Nikada ništa, gospodine! - Zašto je gospodin Pelveden bio tako zao prema tebi? - Ne znam! - uzdahnu djevojčica. - Jednog sam dana čula kako je govorio sobarici, staroj Corentini koja me mrzila: »Tjeraj je da radi koliko te volja. Kad bi poginula, na tom bi svijetu bilo samo jedno bijedno nahoče manje!« - Bijednik! - reče vojvoda poluglasno. Nakon kratke stanke nastavi: - A gospoña Pelveden je bila dobra prema tebi? - Oh, da! ... Moja uboga gospoña! Suze su navrle u djevojčičine oči kad se sjetila svoje zaštitinice.

- I ona ti nikada nije ništa govorila ... pričala ti nešto pomoću čega bismo mogli pronaći tvoje rodite-lje? - Ne, gospodine! Gospodin Rochelyse prekriži ruke na leñima i počne šetati sobom. Giulia se pojavila tog trenutka i najavila: - Služavka se spremila. - Krenimo! - odsječe Wennael kratko, dohvati svoj ogrtač i prebaci ga preko ramena. Giulia zapita oklijevajući prestrašenim glasom: - Nećete li južinati? - Ne, neću danas ništa jesti. To će ti biti za kaznu zbog tako užasne grubosti. Govoreći to pristupio joj je. Dohvatio je njezinu glavu meñu svoje ruke i lagano ju zabacio. Nagnuo se nad nju tako da je njegovo lice gotovo dodirnulo ono mlade djevojke zaronivši svoj pogled u njezin. - Vidjela si da znam sve i da će stoga onaj koji izda moje povjerenje uskoro biti kažnjen. Ali ti si moja vjerna Giulia, i ti ćeš to uvijek ostati. Njegov pogled nije bio pogled ljubavnika, već gospodara. A Giulia je bez sumnje u njegovim smeñim zjenicama pročitala neku tajanstvenu prijetnju, jer je zadrhtala i promucala: - Da, vjerna sam vam zauvijek! Ali ne iz straha ... vi to znate ... vi to vrlo dobro znate! Nasmiješio se ledenom podrugljivošću šapćući: - Strah je ipak sigurniji od svega drugoga! Ispustio je Giulijinu glavu, okrenuo se prema Berengere koja nije razumjela njihove riječi izgovorene poluglasno. - Doñi, dijete! Krenula je za njim u vrt, a Giulia im se pridružila. Da se Wennael okrenuo, primijetio bi kakvom mržnjom Firentinka promatra Berengere. Na ulazu u kuću stajao je Lorenzo Calmeni. Njegovo je mrtvo lice poluspuštenih tužnih očiju oda- valo nelagodnost i slabo skriveni strah. Promucao je, klanjajući se: - Gospodinu danas nije prijala južina? - Ne, Calmeni, danas mi nije prijala. Izgovorio je te riječi s porugom u glasu i prošao kraj praga kuće. Prišao je konju čije je uzde držao paž. Lorenzo požuri da mu pridrži stremen. Vojvoda se lagano popeo u sedlo, stisnuvši koljenima konjske slabine. Konj se propne i odgurne trgovca mirisima. Gospodin Rochelyse, pogledavši njegovo prestrašeno lice, napomenu s nekom užasnom ironijom: - Ne, to se još neće dogoditi danas, Calmeni ... još neće. Talijanovo je lice poprimilo zelenkasto blijedu boju. U crnim se očima pojavi užas i cijelo njegovo visoko mršavo tijelo zadršće, Niti n6 pogledavši Calmenija, vojvoda Rochelyse se udalji u pratnji pasa. Za njima je išao paž, a iza njega služavka i Berengere, koju je Giulia zaogrnula ogrtačem. Trgovac mirisima zastao je trenutak na pragu prateći ih pogledom, u kojem se miješao užas s mržnjom... Napokon je ušao i obratio se kćeri koja je stajala nepomična, blijeda i stisnutih usana. - Što znači sve to? zašto vojvoda vodi tu djevojčicu? - Otkud ja to znam? - reče Giulia glasom drhtavim od bijesa. - Malko prije, kad sam kažnjavala tu malu glupaču koja je slomila našu najljepšu zdjelu, zauzeo se za nju. I to na kakav način! Zatim je izjavio da će malu povesti i da će ona služiti njegovoj tetki... - To je upravo nevjerojatno! Poslovično je da se ne brine za druge. Zašto se zanima za tu malu ne-znanku? Tu se nešto skriva! ... Što su ti one gospoñe rekle za to dijete koje su ti povjerile? - Ništa više od onoga što sam vam jučer kazala. Gospoñica d'Erbannes ju je dovela iz provincije. Njezina je starateljica umrla, pa su je željeli smjestiti u Parizu. Čini se da je to dijete bez obitelji. - Iz kojeg kraja potječe? - Nisam se raspitala o tome. - Učinit ćeš to i saznati od tih gospoña i sve ostalo... jer čudno je zanimanje gospodina Rochelvsea za nju! ... Tako iznenadno zanimanje, sudeći po onome što si mi kazala, mora imati razloga. Ona je u znak potvrde kimnula glavom. - Doista, posve iznenadno. - Čudno, čudno... osobito kod čovjeka kao što je to on. On nikada ne postupa nepromišljeno i ne do-nosi nagle odluke. Uvijek hladno razmišlja, pa se tek tada odlučuje... Firentinac je ponovno zadrhtao.

- Uvijek ima neki cilj ... uvijek. Treba stoga saznati zašto je odveo tu malu strankinju. Pozabavit ćeš se time, zar ne, Giulia? - Da, oče! Lorenzo je krenuo nekoliko koraka dalje, na-bravši zabrinuto čelo. Zatim se vratio kćerki. - Giulia, plašim se da, makar kako jaka bila tvoja volja, ona se ipak neće moći suprotstaviti njegovoj tako snažnoj prirodi? Guste trepavice zadrhtale su na rubovima kapaka. Giulia odgovori mirno, podnijevši bez ikakve zbunjenosti ispitivalački očev pogled: - Budite uvjereni da je gospodin Rochelyse ne želi osvojiti. - Još te uvijek ljubi? - Ljubi me. - A govore da nije sposoban za ljubav. Njegova je jedina briga podrediti i one najponosnije i namet-nuti im svoju snažnu volju. - Drugi to možda misle ... ja ne. Odgovorila je to mirnim glasom. - Čuvaj ga se! - upozoravao ju je Lorenzo. -Kraljica mi je preporučila: »Neka se Giulia čuva Rochelysea! To je pravi demon, zbog svoje dalekovidnosti i lukavstva; može zavesti koga hoće, a nje-gova snaga zavoñenja ograničena je jedino i samo njegovom voljom.« Giulia se igrala ključevima nanizanim na srebrni lanac. Imala je bijele prste s noktima namazanim crvenom bojom. - Njezino je veličanstvo dakle iskušalo snagu gospodina Rochelysea? To je pitala bez nekog osobitog zanimanja, onim istim mirom. - Ne vjerujem. Ali je to zacijelo promatrala u svojoj okolici... sve do kralja koji nikada ne odbija ništa što od njega traži gospodin Rochelyse. - A ipak ga mrzi. Barem se tako čini... A isto tako se i kraljica Katarina ponaša pred njim poput ustrašene žene. Lorenzo zadrhta a njegovo se mršavo lice zgrči. - A čega bi se plašila? - zapita pomalo promuklim glasom. - Što si to zamislila? - Ništa! Ponavljam samo ono što sam čula... Napokon, to me se ne tiče, morate to shvatiti. Meni do-staje da ga se ja ne plašim i da me voli. - Jesi li sigurna u to? - navaljivao je trgovac mirisima. - Malo prije to njegovo nezadovoljstvo zbog takve sitnice... - Vojvoda je hirovit poput svih odviše obožavanih muškaraca. Ali sigurna sam da će se vratiti bolje raspoložen. - Pokušaj dakle saznati od njega ono što sam tražio. - To će biti teško. Već sam vam kazala. Gospodin Rochelyse me nikada ne pita ni za koga i ni za što. Neće dopustiti ni da mu ja postavljam pitanja... Ipak ću pokušati, kako bih vas zadovljila... Govoreći tako krenula je prema vrtnim vratima... Dodala je: - Idem u paviljom. Tamo sam nešto zaboravila. Kad je stigla u malu okruglu prostoriju, Talijanka se, kao da ju je napustila sva snaga, bacila na jedan od jastuka na kojima je maloprije sjedio gospodin Rochelyse. Zaronila je lice u baršun na kome je još ostao trag onog čudnog i finog indijskog parfema. Jecala je: - On me ne voli! ... Špijunka sam koju plaća! ... Prezrena žena koju drži kao robinju! ... Gazi me i udara... On je gospodar ... i to kakav gospodar! Luñačkom kretnjom uhvatila je jastuk i stala ga gnječiti meñu zgrčenim prstima. Zatim je ponovno zaronila lice u njega i dršćući pomislila: - Ipak želim zauvijek nositi taj ropski lanac! Moj život pripada njemu ... njemu koji mi je kazao: »O-nog dana kad me budeš izdala, ili kad primijetim da mi lažeš, možeš se početi pripremati za smrt!«

XII Treguncovi, koji su po predaji bili kraljevskog porijekla, malokad su napuštali svoju domovinu Bre-tanju sve do onog vremena kad je Herve, markiz Tregunc, otpratio u Pariz vojvotkinju Annu, koja je postala kraljicom Francuske. Zadobio je ljubav neke mlade nasljednice, Jeanne Rochelvse, koju je i on zavolio. Uskoro su se vjenčali. Budući da je ta žena bila jedini potomak vojvoda Rochelvse, kralj Karlo VIII dao je taj naslov mladom suprugu, koji je zadobio i divan posjed Rochelyseovih zajedno s

nekim drugim značajnim posjedima. Mladi bračni par nastanio se u Parizu, u staroj palači koja je pripadala vojvotkinji. Bilo je to otmjeno zdanje koje je potjecalo iz vremena vladavine sv Lu-ja. Izvršili su neke popravke i preureñnja, a nakon njih su i njihovi potomci tako postupali. U tom domu svaka je generacija gomilala zlato, izrezbareno pokućstvo i tapiserije. Prireñivale su se svečanosti kojima bi prisustvovao cijeli dvor, i plemići oduševljeni obiljem dobrog ukusa plemenitih domaćina. Ipak se Jean Rochelyse, Wennaelov otac, odlučio iznenada sagraditi suvremenu palaču. Ali njegovu je namjeru ostvario tek njegov brat Alain. Gospodin Rochelyse kupio je svom starijem sinu prostrano zemljište, ureñeno kao vrt, kraj stare palače Rochelyse. Vrlo brzo se na tom velikom prostoru, ograñenom visokim zidom s vratima ukrašenim ogromnim čavlima, uzdizala prekrasna mala palača s otmjenim lukovima i prozorima ukrašenim lijepim kipovima. Govorilo se da je unutrašnjost prekrasna, jer je gospodin Tre-gunc sagradio tu palaču za svoju ženu. Malo je ljudi poznavalo druge prostorije osim ulaza i kabineta ras-košno ukrašenog tapiserijama, talijanskim mramorom i pokućstvom od ebanovine. Tu je kućedomaćin primao. Nikada nije prireñivao primanja, nikada nitko nije vidio Adrani zatvorenu u svojim prostori-jama s indijskom poslugom. Iza palače prostirao se predivan vrt. Tu bi ona udisala svježi zrak kad bi to poželjela. Vrt je bio razdvojen od onog palače Rochelyse visokom ogradom od drvenih letava uz koju su se peli bršljan i ruže penjačice. Kad je Wennael naslijedio strica, ostao je stanovati u maloj palači u kojoj je sve do tog dana već go-dinama stanovao s gospodinom Treguncom. Nešto kasnije dao je izgraditi galeriju koja je spajala to zdanje sa starom palačom, u kojoj je nakon smrti Jeana Rochelysea živjela njegova udovica i njegov drugi sin kome je staratelj bio Wennael. Slijedeći primjer svog ujaka, vojvoda nije pozivao goste, iako su mnogi živo željeli ući u tu palaču koju su nazivali: »Indijkina palača«. Stara palača je bila dobro održavana i imala svoju posebnu poslugu tako da je gospodin Rochelyse mogao ovdje primati one do kojih mu nije bilo stalo, ili su mu bili čak neprijatelji. U susjednu palaču mogli su ući samo neki odabrani, a meñu njima i Achille Harlay, učeni pravnik koji je prije godinu dana naslijedio svog tasta de Thoua kao premijer. Posluga je, osim nekih koje su gospodin Tregunc i Wennael doveli sa sobom iz Indije, bila sastavljena isključivo od Bretonaca, roñenih na posjedu gospodina Tregunca. I jedni i drugi morali su se podvrga-vati staroj disciplini i njavećoj diskreciji što je još samo pridonosilo tajanstvenosti »Indijske palače«. Onog poslijepodneva kad je gospodin Rochelyse pošao do Lorenza Calmenija, gospoña Tregunc je, sjedeći na svilenim jastucima izvezenim srebrom, radila na nekom indijskom vezu. Do njezinih nogu neka je mlada služavka, njezina najmilija pratilja, svirala u instrument nalik na arapske gusle. Iako je još bio dan, zavjese od bijele svile izvezene velikim zlatnim cvjetovima bile su navučene na prozore s mramornim rešetkama, nalik onim u indijskim palačama. Lijepe zlatne svjetiljke visile su na lancima iz istog metala, a izradio ih je draguljar nekog rade. One su širile blago svjetlo po mramornom podu pokrivenom sagovima izatkanim od svile i zlata i po mozaiku sastavljenom od dragocjenog kamenja, oniksa i ahata. U toplom zraku prostorije osjećao se miris nekog lakog ugodnog parfema. Samo mali majmun-čić s dlakom boje lješnjaka unosio je pomalo života u sav taj prostor. Podigao se zastor a u sobu je ušao gospodin Rochelyse, te sjeo na divan kraj svoje tetke. Služavka je ustala i nestala, pozdravivši ga prije toga s dubokim poštovanjem. - Je li sve dobro prošlo, Wennael? - zapita gospoña Tregunc pošto je prestala vesti. - Vrlo dobro! Predao sam dijete gospodi Perri-ni... Ubogo biće je iz lošeg završilo u još gorem, jer sam na svoje oči vidio kako ga Giulia muči. To mi je poslužilo kao izgovor iako, govoreći iskreno, izgovori nisu potrebni izmeñu te žene i mene. Dovoljno je da joj nešto naredim. Što se pak tiče Calmenija, drago mi je što smo pobudili njegovu pažnju. Pokušat će saznati zašto sam se pozabavio tom djevojčicom i poveo je sa sobom. Ako je, kojim slučajem, ona koju tražimo, tad ćemo možda tako naići na neki trag... ili barem saznati neke činjenice. - Ukoliko to ima neke važnosti za gospodina Pel-vedena, taj neće samo tako mirno podnijeti poraz, već će je potražiti. - Sve ovisi o tome koliko mu je važna - njemu i drugima. Koliko je važan za njih bijeg tog djeteta i zaštita koju mu pružam. Vidjet ćemo njega i Calmenija na djelu, jer su oni vjerojatno već prije bili suučesnici u umorstvu majke i otmici djece, kako to pretpostavljamo. - Wennael, zar doista vjerujete da bi to mogla biti ona mala djevojčica? - Ne znam... Mlada je. A moglo bi se pretpostaviti i da je njezin razvoj usporen zbog pretrpljene gladi

kod tog bijednog Pelvedena. - To ne bi bilo nemoguće. - Doista... To je vrlo fino biće, s najizražajnijim licem koga se može zamisliti. Bit će vrlo lijepa... Sje-ćate li se onoga što mi je ujak pričao o očima Marguerite d'Auxonne? - Da su bile prekrasne, rijetko plavo-ljubičaste boje? - Da, a oči Berengere su takoñer te boje. Uostalom, divne su. Vidjet ćete to sutra i sami, jer sam na- redio Perrini neka vam je dovede. - Wennael, kad bi to doista bila »ona«? Gospoña Tregunc sklopila je svoje fine ruke pogledavši gospodina Rochelysea očima punim nade. - Nemojte se odviše nadati u to. Za sada ništa nije dokazano. U tome vidim samo malu mogućnost, već i stoga što Berengere po vanjštini nikako ne odgovara djevojci od šesnaest godina. Mali se majmun približio, skočio na koljena svoje gospodarice i počeo se igrati dugom ogrlicom od bi-sera koja joj je padala na prsluk od zelenog baršuna. Gospodin Rochelyse udario je rastreseno po či-zmama štapićem koga je držao u ruci. Nakon kratke šutnje reče: - Ta me djevojčica zanima na neki čudan način. Čak i bez primisli o njezinu porijeklu ne bih je mogao ostaviti u Giulijinim rukama. Dodao je s podrugljivim smiješkom: - A rekla mi je da sam dobar ... predobar. Gospoda Tregunc dohvatila je ruku svog nećaka i čvrsto je stisnula: - U pravu je ... vi to doista i jeste, Wennael! Gorkim, gotovo bolnim glasom, mladić odvrati: - Bio sam to ... ali već dugo više nisam. Ti pokvarenjaci i zločinci, kojima se nastojim osvetiti, ubili su u meni dobrotu i samilost... čak i samu ljubav. Duša mi je otvrdnula kako bih ih mogao progoniti, njih i sve one bijednike koji ih okružuju i pomažu im. Moja nesmiljena duša vidi u odanosti mojih slugu, u ljubavi žena, čak i u prijateljstvu onih koje cijenim, samo oružje za ispunjenje mog užasnog zadatka. I to, otkada su ubili mog strica... I stoga su mi se tako čudne činile riječi tog nedužnog bića: »Vi ste tako dobri ... predobri!« - Uvidjela je da ste to za nju i bili. Njegovo strogo lice poprimilo je nešto blaži izraz. - Da, bez sumnje... Nisam mogao zaboraviti kako me pogledala tamo u Rochelyseu. Ono što je preostalo od mog srca bilo je tog trenutka duboko dirnuto. - Ostalo vam je mnogo srca, jer vi poklanjate toliko osjećaja svojoj tetki, Wennael! Prignuo se, poljubivši prste koji su mu stezali ruku. - Sinovska se ljubav nikada ne mijenja... A sada vas ostavljam. Nećete me vidjeti nekoliko dana, jer sutra odlazim u Fontainebleau gdje namjeravam boraviti sve do kraja tjedna. Ustao je i dodao glasom punim hladne poruge: - Moram iskoristiti ljubazni poziv Njegovog veličanstva Henrika III, do koga je tako iznenada došlo, zar ne? - Ne odlazite onamo samo zbog lova, zar ne, Wennael? - Ne, gospoño! Srest ću tamo jednog od mojih povjerenika iz Engleske koji će me obavijestiti što je poduzeto u pregovorima oko vjenčanja kraljice Eli-zabethe s vojvodom od Anjoua. Gospoña Tregunc se podrugljivo nasmijala. - Eto, i kraljica Katarina je naišla na nekoga tko je lukaviji i spretniji od nje! Elizabeth Tudor ju je nadmašila u vještini varanja ljudi općenito, a svojih obožavalaca osobito. - Da, neće se odlučiti za tog posljednjeg Katari-ninog sina, kao što se nije odlučila ni za Karla IX, ili Henrika III, koji je tada bio vojvoda d'Anjou. Ali ukoliko usprkos svemu doñe do sporazuma, spriječit ću taj brak stoga što je moj ujak ocijenio da bi veza izmeñu francuskog princa i engleske kraljice bila vrlo opasna. Kakve bi sve poteškoće mogle zbog toga nastati u budućnosti! I to ukoliko zakoniti sin Karla IX, ne bi bio pronañen, a Henrik III. bi ostao bez muškog potomka. Tada bi francuska kruna pripala vojvodi od Anjoua! Tim više što je on spletkar, bez vlastitih ideja, bez uvjerenja i bez skrupula. A kraljica Elizabetha ima čvrstu volju, pametna je i navikla zapovijedati. Ne bi obraćala veliku pažnju na takvog muža... Ali do tog braka neće doći... to vam ponavljam. Gospoña Tregunc nije sumnjala u tu tvrdnju svog nećaka. Znala je kakvim sredstvima raspolaže Wen-nael da spriječi kraljevog brata u sklapanju braka. Znala je da će mu to poći za rukom i kod kraljice-majke koja bi se teškom mukom odrekla tog engleskog braka, dugogodišnjeg predmeta svojih snova.

XIII Dvije godine ranije Henri III. dao je vojvodi Rochelyseu pravo da lovi po kraljevskim lovištima u koje god doba zaželi. To je bio privilegij kojeg su rijetko dobivali čak i prinčevi kreljevske krvi. U kraljevoj okolini vladalo je uvjerenje da bi vojvoda, kad bi to samo htio, mogao steći najviše položaje u kra-ljevstvu i podvrći kralja pod svoju volju. A ipak ga je ovaj mrzio, kako je nekad znao govoriti pred dobrim prijateljima. Mrzio ga je, a ipak mu nije mogao ništa uskratiti. Obasipavao ga je darovima. Šaptalo se na dvoru da se francuski kralj - kao uostalom i mnogi drugi - plašio tog tajanstvenog Rochelysea koji je prodirao do dubine ljudskih duša svojim tajanstvenim i zbunjujućim pogledom. Wennael je proboravio osam dana u Fontaine-bleau, da bi se zatim vratio u svoju palaču u pratnji garde i posluge koju je bio poveo sa sobom. Njegov tajnik mu je predao molbu nekog mladog plemića da ga primi. Taj je čovjek došao prošle večeri ne znajući za vojvodino odsustvo. - Odgovori tom gospodinu Sorignanu da ću ga primiti sutra ujutro u deset sati - odgovori vojvoda nakon kratkog razmišlj anj a. Kad je pregledao obilatu poštu i sredio poslove koji su ga čekali, gospodin Rocbelyse je pošao tetki. Onog trenutka kad je razmaknuo zavjesu, začuo je lagani, svjež i dražestan smijeh... Ugledao je malu glavicu za zlaćanim uvojcima. Djevojčica je sjedjela na tigrovoj koži naslonivši glavu na Adranino koljeno. Berengere se smijala majmunu Gilu koji se penjao po leñima košute, a ova je trpjela tu njegovu ne-stašnost. Smijeh se istog trenutka ugasio na licu djevojčice. Tamno rumenilo oblilo joj je lice odavajući uzbuñe-nje. Jednim se skokom Berengere uspravila ... Wen-nael se nasmiješio. - Rekao bih, gospoño, da se dobro slažete s mojom štićenicom! - Doista, vrlo dobro - odvrati gospoña Tregunc svojim prigušenim glasom u kome se osjećao još uvi-jek neki strani prizvuk. - Berengere je drago dijete i već je volim... A dobro znate, Wennael, da ne poklanjam tako lako svoje osjećaje. - Da, to govori u prilog djevojčice... Berengere, žališ li za Rosmadecom, palačom Lorgils i gospoñi-com Calmeni? Berengere je pala na koljena, pružajući sklopljene ruke prema njemu i gledajući ga zadivljeno. - Spasili ste me! - reče glasom u kome su se osjećale suze. - Spasili ste me iz pakla i doveli u raj! ... Odsad ću biti vaša sretna mala služavka i žalit ću samo zbog jednoga: odviše ću malo moći učiniti za vas da vam dokažem svoju zahvalnost. Wennael se sagnuo, uhvatio je za ruke i podigao. - Mala moja, ti si još iskrena. Nastoj to ostati dok god to bude moguće, jer u mojim očima ništa ne vrijedi toliko koliko pošteno srce... I ne boj se, ovdje si na sigurnom. Ne postoji kuća u Parizu u kojoj bi mogla biti sigurnija. Sjeo je, davši djetetu znak da ponovno zauzme svoje mjesto. Ona se odmah privila uz gospoñu Tre-gunc koja joj je gladila još uvijek rumene obraze. - To malo lice neće smjeti ostati tako mršavo -reče markiza. - Perrine me uvjerava da će se uz brigu i dobru hranu dijete ubrzo promijeniti, jer se čini da je inače zdravo. Wennael je zamišljeno promatrao djevojčicu. Odjenula je bijelu vunenu haljinu, stisnutu u struku uskim pojasom od srebrnih kolutova. Svojom kovr-častom kratkom kosom, sitnim lišćem i mršavim rukama koje su provirivale iz širokih rukava djelovala je doista poput male djevojčice. Gospodin Rochelyse se nagnu svojoj tetki. - Što kažete o njezinim očima? Zapitao ju je to na jednom od indijskih narječja kojim je govorila Adrani. - Preñivne su i izražajne! U njima se vidi duša tog malog bića, tako čista i poštena. Puna ljubavi... Što se tiče boje, ona je takva kakvom ste je opisali. - Ali godine? - Godine... Teško je povjerovati da bi mogla imati šesnaest godina. - Da, tako je... A ipak... U nekim trenucima ima začuñujući pogled, koji zacijelo nije djetinji. - To sam primijetila i ja. Ali to bi se moglo objasniti time što je mnogo patila... U svakom slučaju po-sjeduje izuzetnu dražest. Srećem se s njom tek osam dana uzastopce, a već sam je toliko zavoljela da bi mi silno nedostajala kad više ne bi bila ovdje. A takvi osjećaji su mi inače strani. - Da, to je dražesno dijete - nadoveže zamišljeno gospodin Rochelyse. - Vrlo bi me začudilo kad s tom svojom nježnom pojavom i otmjenošću u pokretima i ponašanju ne bi potjecala od nekog starog

otmjenog roda... No dobro, strpimo se! Možda ćemo već ubrzo saznati nešto o tome. Nastavljajući govoriti francuski, obratio se Be-rengere: - Jesi li srela gospodina Sorignana prije no što si napustila palaču Lorgils? - Ne, gospodine! Gospoñica d'Erbannes mi je kazala da je zauzet... Bilo mi je žao, jer je uvijek bio dobar prema meni. - U tom slučaju vrlo je vjerojatno da mu te gospoñe nisu govorile o tvom odlasku, sve dok nisi na-pustila kuću. Bojale su se da mu neće biti po volji što su te predali toj strankinji. - Možda - odvrati dijete. - Shvatila sam da me se gospoña Lorgils i gospoñica d'Erbannes žele što prije osloboditi. Ali gospodin Gaspard to sigurno nije želio. Sigurna sam u to. - I ja to vjerujem. Deset je puta vrijedniji od svoje zaručnice, te tašte spletkarice. - Vi o njoj mislite isto što je mislila i gospoña Pelveden - reče iznenañeno Berengere. - To je jasno svim dalekovidnim osobama... A oni koji se zanimaju za gospodina Pelvedena moraju poželjeti da taj mladić, još uvijek tako naivan, nikada ne postigne cilja svojih želja. Naime, ako se oženi tom djevojkom, unesrećit će ga toliko koliko je to samo moguće na ovom svijetu. Tog je trenutka u sobu ušla mlada indijska služavka Silia donoseći doručak sastavljen od voća i ko-lača. Vojvoda reče Berengerei: - Posluži nas, mala moja... I ne boj se: mi te nećemo tući ... čak i ako ponekad nešto razbiješ.

* * * Idućeg jutra Gaspard Sorignan je stigao u palaču Rochelyseovih. Primijetio je pred kućom nosiljku koja je nekoga čekala. Kao novajlija u Parizu nije ni obratio pažnju na grb - francuske ljiljane i zlatnik Medicijevih. Grb je krasio zavjese, uniforme garde i livreje slugu ispred palače kao i one u predvorju. Neki lakaj ga je uveo u prostrani kabinet ukrašen tapiserijom, pokućstvom od ebanovine s umecima od sedefa i s talijanskim mramorom. Vojvoda se ubrzo pojavio. Uzvraćajući mladićev pozdrav, reče kratko: - Mogu vam pokloniti samo pet minuta. Sigurno ste došli zbog one male djevojčice. Smatrate li da je gospoñica d'Erbannes postupala lakomisleno i nemilosrdno? Gaspard je pocrvenio, pa je promucao zbunjen i prestrašen pogledom njegova domaćina: - Doista, gospodine... Gospoñica d'Erbannes i gospoña Lorgils kazale su mi da su je predale u dobre ruke. A tri dana kasnije došla je gospoñica Calmeni i javila nam da ste odveli djevojčicu. - U službu svojoj strini - ispravi ga gospodin Rochelyse. - Tamo će joj u svakom slučaju biti bolje nego kod Giulije Calmeni. Ova ju je preda mnom grubo udarila. Stoga sam se i odlučio odvesti je. - Doista! ... Nije mi to kazala... - Dakako! ... Evo, sad ste sve saznali. Imali ste pravo na to budući da ste vi oteli djevojčicu gospodinu Pelvedenu. No, ostavimo sada to! Ne vidim nikakvo zlo u tome budete li je s vremena na vrijeme posjećivali. - Dakako, gospodine! Već odavno volim tu ubogu malu, pa ću uvijek biti sretan budem li je mogao vidjeti. - U tom slučaju samo doñite i pozovite je. Nalo-žit ću da je obavijeste. Jeste li još uvijek u palači Lor-gils? - Ne, gospodine! Jučer sam se odselio u »Srebrni talir«. Nisam mogao zloupotrebljavati bratićevo go-stoprimstvo... - Koje baš nije bilo odviše vatreno, zar ne? ... Poznajem Lorgilsa i njegovu ženu. Pravi sebičnjaci, bića bez srca i pameti... Je li ih i gospoñica d'Erban-nes napustila? - Još nije. Gospoña Lorgils traži za nju zaposlenje kao počasne gospoñice... Podrugljivi je smiješak prošao Wennaelovim pogledom. - Dakle, gospoña Lorgils je postala njezina zaštitnica? Ne čestitam vam na tome, jer će to prijateljstvo samo potaknuti zla nagnuća kod površne prirode gospoñice d'Erbannes. - Gospodine... - promuca iznenañeno Gaspard. - Ne vrijeñajte se zbog moje iskrenosti. Dragi ste mi, jer mislim da ste pošteni. Upozoravam vas stoga da vam gospoñica d'Erbannes priprema najgorča razočaranja ... i da se nikada njome nećete oženiti ukoliko vas ne zadesi nesreća da postanete važna osoba s povećim primanjima. Evo, to je moje mišljenje o vašoj zaručnici, gospodine Sorignan! Najiskrenije želim da se okoristete njime.

Ubogi Gaspard je ostao bez riječi, pa ga je gospodin Rochelyse zapitao: - Jeste li našli neko zaposlenje? - Moj mi je bratić pomogao da uñem u četu strijelaca... To nije ono što sam želio... - Poñite do kralja od Navare. Imenovat će vas kornetom i uspjet ćete budete li hrabri. Gaspard promuca pocrvenjevši do uha: - Ne bih želio ... ne bih želio napustiti Pariz. - Jer želite posjećivati svoju dragu? - podrugljivo nadoda gospodin Rochelyse. - Možda je tako i bolje. Uskoro ćete se razočarati. A sada, poñite, gospodine, i budite posve mirni što se tiče Berengere, Go-spoña Tregunc je već voli, pa će joj uljepšati život. Gaspard se nakloni i iziñe, poprilično zapanjen načinom kojim se gospodin Rochelyse ponašao prema djevojčici... Ali, napokon, kome je već pripadalo to ubogo dijete, ako ne onima koji su se željeli pobrinuti za nju? A nije li za nju bilo dobro što ju je ta gospoña uzela pod svoju zaštitu? »Da, da, to je najbolje!« pomisli Gaspard krećući prema svom svratiš tu. »Neka je gospodin Pelveden zatraži ako hoće! Neće je dobiti od vojvode gospodina Wennaela Rochelysea! Samo će izgubiti vrije-me! ... Izniman čovjek! Pomišljao sam zatražiti njegovu zaštitu, ali se nisam ništa usudio reći kad sam se našao pred njim.« U ono vrijeme kad je vojvoda primio gospodina Sorignana kraljica-majka sjedjela je kraj kreveta Gi-lonne Rochelyse i gladila njezinu mršavu ruku. S vremena na vrijeme odlazila bi u posjet svojoj bivšoj počasnoj gospoñici koja se razboljela, pa ju je obasipa-vala milovanjima. Ovog joj je trenutka nešto poluglasno govorila, a njezina glava s kapicom od crnog baršuna gotovo je dodirivala onu vojvotkinje. - Gilonne, gospodin Wennael Rochelyse je oteo Giuliji Calmeni malu djevojčicu koja je radila za nju. Htjela bih znati zašto... Nastoj se raspitati o tome. Lice mlade žene se zgrčilo, dok je odgovarala tihim, jedva čujnim glasom: - Znate i sami, gospoño, da sam ovdje zarobljenica, okružena poslugom koja je potpuno odana mom pastorku i koja mu javlja sve što činim. U Katarininim očima - velikim crnim očima Me-dicija - mogao se razabrati odsjaj mržnje. - Da, to znam, znam! - procijedi kroz stisnute zube. - Ali pokušaj...ipak... Ne bi li ti u tome mogao pomoći tvoj sin? ... Kao dijete će možda uspjeti ... makar da nešto sazna...priupita bezazleno... Gospoña Gilonne Rochelyse se namršti. - Ne, ne! Kad bi gospodin Rochelyse posumnjao u to, bilo bi strašno! Katarina je naslonila zabrinuto lice na ruke i šapnula: - Ipak moram saznati zašto se zanima za tu malu. On sve radi s nekim ciljem. Ovaj izljev osjećaja je čudan za čovjeka poput njega. Gilonne ju je promatrala bez razumijevanja. Kraljica joj je tada ispričala što se odigralo kod Calmeni-ja. Trgovac mirisima, takoñer zbog tog uznemiren, povjerio joj je sve. - Giulia se raspitala u palači Lorgils. Kazali su joj da gospodin. Sorignan i gospoñica d'Erbannes po-tječu iz okoline Angersa i da su djevojčicu oteli jer ju je staratelj mučio. Ali ona ne zna zašto se gospodin Rochelyse zanima za tu malu. Gilonne odmahnu. - Mislim da vam neću moći pomoći! vodim život posve odvojen od onog gospoñe Tregunc i njezinog nećaka... Zamislite, tu znamenitu indijsku princezu vidjela sam samo iz daleka! Kad bi u dvorcu Rochely-seu izlazila u vrt, zatvarali bi me u moje sobe kako me ne bi mogla sretati. Gospodina vojvodu Rochely-sea vidim pak samo kad mi želi kazati nešto neugodna. Bijes i mjžnja osjećali su se u glasu mlade i bolesne žene. - Uboga Gilonne! - prošapće kraljica podignuvši oči prema stropu. - Taj je čovjek pravi demon! ... Da, užasan je! Njezine su usne drhtale. Zatim završi tako tiho da je Gilonne prije mogla pogoditi njezine riječi nego li ih čuti: - A ne možemo ga se osloboditi! Gospoña Rochelyse ponovno zadrhta. Nekoliko su trenutaka obje žene šutjele. Katarina, mračna izraza lica, savijala je pojas svoje haljine, kretnjom uobičajenom za nju. Zatim je ustala govoreći: - Moram te napustiti, draga moja. Ne zaboravi što bih željela od tebe ukoliko se ukaže i najmanja mogućnost da nešto saznaš. Sagnula se, poljubila mladu ženu i napustila sobu. Na pragu predvorja iznenada se trgnula. Ugledala je vojvodu koji se naklonio pred njom odavajući joj

poprilično suzdržano poštovanje. - Gospodine, vi ste me... Riječ »prestrašili« nije joj uspjela preći preko usana. Zadržala ju je, ali ramena su joj zadrhtala, a lice joj se na trenutak zgrčilo. - Iznenadili ste me - nastavi odsječenim glasom. - Još sam uvijek bila u mislima s onom ubogom Gi-lonnom... Pružila je ruku vojvodi Rochelyseu, a on se nagnuo nad nju jedva je dotakavši usnama. - Ne vjerujem da biste se mogli iznenaditi stoga što vam domaćin želi odati poštovanje. Što se skrivalo u glasu i izrazu lica Wennaela? Hladna podrugljivost i najhladnije poštovanje. Ipak je kraljica, koje su se toliko plašili, pa čak i njezina djeca, sagnula pred njim pogled. Činilo se kao da je-dva svladava neki tajanstveni užas, - Tako rijetko boravite u ovoj palači, da čovjek može biti iznenañen kad vas ovdje sretne... Kako je gospoña Tregunc? - Dosta dobro, zahvaljujem vašem veličanstvu. Njezino zdravlje bolje podnosi našu klimu no što sam to pretpostavljao. A okružena je i vjernom poslugom... Čak sam joj doveo i djevojčicu s kojom je Giulia Calmeni postupala vrlo loše. To je vrlo otmjeno dijete o kome bih želio saznati više. Katarina zadršće, a njezine su oči djelić sekunde proučavale mirno Wennaelovo lice. - Doista? ... Što je s tim djetetom? - Eto to baš ne znam. To je nañeno dijete, govore oni koji su je doveli u Pariz. U svakom slučaju, dražesna je i sviña se mojoj strini... Ali samo dosañujem vašem veličanstvu s tim nevažnim pričama. - Niti najmanje, niti najmanje! - odvrati kraljica nastojeći biti što ljubaznija. - Zanimam se za sve ne-sreće, pa bih vam rado pomogla u vršenju milosrdnih djela... Giulia ne zna ništa o toj djevojčici? - Ništa, gospoño! Rekao sam joj da se raspita, jer bih rado saznao za porijeklo onih koji žive pod mojim krovom. - Imate pravo. Kad doñete u Louvres, javite mi novosti o svojoj štićenici. Poslat ću joj slatkiše. - Predobri ste, veličanstvo! Ovog se puta u Wennaelovu glasu mogla čuti tako užasna podrugljivost da je kraljica problijedjela i na trenutak spustila kapke, kao da želi izbjeći pogled čovjeka pred sobom. Zatim okrenu oči i brzo reče: - Dakle, do viñenja, gospodine! Gospodin Rochelyse ju je otpratio sve do njezine nosiljke i pomogao joj popeti se u nju. Ona je još jednom ponovila »do viñenja« pružajući mu ljubazno ruku. Zatim se zavjese spustiše. Trenutak zatim Wennael se okrenuo i vratio u svoju palaču sa zagonetnim i okrutnim smiješkom na usnama.

XIV Tog siječanjskog poslijepodneva, suhog i osunčanog, gospodin se Rochelyse razgovrao s vojovodom od Guisea u njegovom kabinetu. Ovaj je bio poslao po njega jer je želio njegov savjet zbog nekih njegovih nesporazuma s kraljem koji se u posljednje vrije približio protestantima. Henri de Guise, ne obazirući se na svoju vlastitu vrijednost, bio je toliko pametan da se znao okoristiti izvanrednim rasuñivanjem svog mladog roñaka. - Nikada ova uboga zemlja neće upoznati mir dok se bude vodila takva politika! - reče on udarivši šakom o stol. - I uvijek ponovno srećemo utjecaj te proklete Katarine... Uvijek ona sa svojim spletkama i podlim zavjerama! Rochelyse, ta je žena nesreća za Francusku! - Ovisi samo o vama, gospodine, da ona to prestane biti. Ove je riječi Wennael izrekao s najvećim mirom. - Što želiš time kazati? - Da biste je vi i neki drugi prinčevi kraljevstva mogli oteti, suditi joj pošteno, ne koristeći se pri tom onim postupcima koji su joj toliko dragi i pomoću kojih se rješava onih što joj smetaju. Sam ću vam nabaviti dovoljno dokaza da je osudite na smrt. I to jednoglasno. Vojvoda od Guiesa se pažljivo ogledao pruživši ruku kao da želi zaustaviti te riječi na usnama svog mladoe sugovornika. - Što to govoriš, Rochelyse? ... To su užasne riječi! - Užasne i istinite. Ukoliko budete dovoljno hrabri da se oslobodite tog zla, možda će Henrik III, spašen tog kobnog utjecaja, uspjeti izabrati sposobnog savjetnika koji će srediti francusku politiku.

Henri de Guise je uspravio glavu. - Bit ću dovoljno hrabar! Ali mi smo tako podijeljeni u tom kraljevstvu! ... Kraljica ulijeva mnogima strah! Hoće li me oni kojima se budem povjerio slijediti do kraja? Neće li me prije izdati? - To je moguće ... ali isplatilo bi se pokušati. Vojvoda od Guisea odmahnu glavom. - Ukoliko ne uspijemo, položaj će postati još gori no što je to sada. Smiješak, u kome se poruga miješala s laganim prezirom, pojavi se na Wennaelovim usnama. - Da, gospodine, bilo bi gore po vas, jer vaša namjera da naslijedite Henrika III. na prijestolu bila bi na taj način odgoñena. - Rochelyse! Crvenilo bijesa popelo se na lice Henrija de Guisea. Ali Wennael je ponosno izdržao njegov ljutiti pogled. - Doista, ne znam kako se to usuñuješ i pomisliti! - Ja to ne pomišljam, ja to znam - odvrati hladno Wennael. - Ja ću uvijek biti spreman pomoći vam da pobijedite kraljicu Katarinu, ali s druge strane ne računajte na to da bih mogao podržati vaše osobne planove. Moram vas naprotiv upozoriti da ću im se suprotstaviti svom svojom snagom. Jer nakon Fran-coisa de Valois, kojeg će bolest zasigurno uskoro odvesti u grob, zakoniti nasljednik francuske krune je kralj Navare, Henrik Burbonski, čiji sam ja bratić i prijatelj. - Usuñuješ se! ... Usuñuješ se! - ponavljao je vojvoda gušeći se od bijesa. - Usuñujem se sve što mi je dužnost - reče gospodin Rochelvse jednakom hladnoćom. - Henrik Burbonski je protestant, to je istina. Ali katoličkoj su vjeri sve donedavno pripadali svi njegovi preci, pa će joj se vratiti bez poteškoća. Poznavajući njegovo srce, poštenje i razum, siguran sam da bi bio izvanredan kralj... To, gospodine, ne umanjuje stanovite simpatije koje osjećam za vas i koje vam nisam skrivao, iako u vašem životu ima nekih nezgodnih činjenica koje su mi poznate, kao što to i sami znate. Krv se iznenada povukla iz lica Hernija de Gui-sea. Okrenuvši pogled, vojvoda reče nesigurnim gla-som: - Te su simpatije uzajamne, Rochelvse... Ali uvjeravam te da se varaš ... ne namjeravam ono što mi pripisuješ... - U svakom slučaju, mnogi vjeruju da imate takve namjere... Ne zaboravite, ukoliko kraljica-majka i kralj povjeruju u to, čeka vas smrtna osuda. Henri de Guise se uspravio i reče ponosno: - Neće se usuditi! Wennael ga pogleda trenutak podrugljivim pogledom. Ali nije ustrajao. Neko vrijeme su se još on i njegov domaćin razgovarali o svakodnenim dogañajima, a zatim ga je Henri de Guise pozvao da ruča zajedno s njim i vojvotkinjom. - Da je prisutna i moja sestra de Montpensier -dodao je krenuvši prema vratima - vjerujem da bi se ona oduševila tvojim prijedlogom u vezi kraljice! Nikada nisam vidio toliku mržnju u srcu jedne žene. - Ideja bi joj se sviñala ... ali ne i način izvršenja. - Zašto? - Jer bi gospoñi Montpensier bila draža veća brzina. Guise je zastao s rukom na kvaki vrata, s užasom gledajući mladog čovjeka. - Rochelyse, ti dakle sve znaš? ... To je zastrašujuće! - Osobito za one koji nemaju mirnu savjest - odvrati mirno Wennael. - A evo još dva savjeta: Čuvajte se gospoñe Montpensier, jer će vas njezina osvetoljubivost i naglost odvući dalje no što želite... I čuvajte se gospoñe Sauves, jer je ona kraljičin pouzdanik. Henri de Guise se htio pobuniti. - Možda je to bila nekada, ali... Uvjeravam te da mi je odana... Sigurno ne bi ništa poduzela protiv mene. Gospodin Rochelyse odvrati s podrugljivim smiješkom oko usana: - I drugi su tako govorili, pa su se pokajali. Uostalom, upozorio sam vas, a sada je na vama hoćete li nastaviti svoju vezu s njom ili nećete. Henri de Guise nije ništa odgovorio. Krenuo je ispred svog gosta prema sobi obloženoj hrastovinom u kojoj je Katarina de Cleves, vojvotkinja od Guisea, razgovarala sa sestrom svog muža, dok su se u njihovoj blizini zabavljale njihove počasne dame. Žena Henrija de Guisea bila je vrlo plaha i blijeda ličnost, a činila se još beznačajnijom kraj te ponosne

i živahne vojvotkinje od Montpensiera. Ta je doduše bila šepava, ali i puna živahnosti, ponosa i ambicije. Kad bi je čovjek slušao, povjerovao bi da su njezina braća Guise i vojvoda de Mayenne bili najobičniji mekušci puni skrupula. Mrzila je kralj icu-majku i kralja Henrika III, i nije postojala pogrda koju nije izrekla na njihov račun kad god se nalazila u obiteljskom krugu. Ali još je više mrzila vojvodu od Rochelysea i bojala ga se. Kad ga je ugledala u pratnji svog brata, u njezinim je očima zasjala mržnja pomiješana sa strahom. Njezine su se usne na trenutak zgrčile/ Pošto je pozdravio vojvotkinju od Guisea, Wen-nael se naklonio pred njom izrazito hladno. Ona mu je uputila izazivački pogled... Ali gotovo istog trenutka spustila je oči jer nije mogla podnijeti sjaj nje-govih smeñih očiju. Pružila je ruku mladiću a ovaj ju je usnama jedva dodirnuo, kao što je to bilo i kod kraljice-majke. Počasne gospoñice su ustale i pozdravile vojvodu od Guisea i njegovog gosta, neprekidno promatrajući gospodina Rochelysea. Meñu njima je najuzbudenija bila Francoise d'Erbannes, koja je posredstvom gospoñe Lorgils već nekoliko tjedana zauzimala taj položaj kod gospoñe Montpensier. Frangoise d'Erbannes je sada postala otmjena dama u skladu s ukusom tog vremena. Ubrzo se upo-znala sa svim tajnama šminke, pudera i drugih sredstava za uljepšavanje, iako sve to nije bilo potrebno svježini njezina lica. Napokon je stala na prvu stepenicu koja će joj uskoro omogućiti da se popne još više i stekne položaj dostojan njezinih ambicija i fizičkog izgleda o kome je imala najbolje mišljenje. Ono što je najviše željela, a što ju je neprekidno progonilo, bilo je da se dopadne zavodljivom i tajan-stvenom vojvodi od Rochelysea. Sve što je čula o njemu budilo je kod nje znatiželju, strast i želju da pronikne u njegov tako tajanstveni život. Znala je da i kod najmoćnijih izaziva neki čudan strah, ali to je još samo pridonosilo njegovoj privlačnosti. Otkada je boravila kraj gospoñe Montpensier srela ga je samo dva puta. Na jednoj večeri kod vojvode Montmorencyja i na plesu u palači Nevers. Činilo se kao da je tada nije prepoznao, a i danas se tako ponašao, na veliku žalost Francoise. Učen i načitan kao što je to bio i njegov stric, -Wennael je znao divno razgovarati kad je to htio. Danas se činilo kao da namjerava zaslijepiti svoje slušaoce... Gospoñica d'Erbannes promatrala ga je uzbuñeno, dok joj je ispod šminke rumenilo oblilo obraze. Primijetila je i to da se vojvoda od Rochely-sea vrlo lako vanjštinom mogao takmičiti sVojvodom od Guisea, lijepim čovjekom, ponosna izgleda, koji je budio kraljevu ljubomoru. Iznenada je gospoña Montpensier prekinula svog brata izjavivši kako joj je vrijeme da se povuče. Oprostila se od svoje snahe, hladno uzvratila Wen-naelov pozdrav i napustila dvoranu u pratnji vojvode od Guisea i svojih dviju počasnih gospoñica. Prva je šapnula zlobno u uho Francoisi d'Erbannes: - Vjerojatno je osjetila da se budi njezina stara nezadovoljena i neugašena ljubav. Ta ona je bila luda za gospodinom Rochelyseom, i još uvijek mu smrtno zamjerava što ju je odbio. Francoise je već djelomično upoznala te pričice s dvora i iz grada, pa je pomislila podrugljivo pogle-davši vojvotkinju: »Morala je doista biti luda kad je vjerovala da bi mu se mogla sviñati... Ali ja mogu gajiti nade, jer sam lijepa i mlada, iako mi ne ukazuje nikakvu pažnju ... kao da se nikada nije sreo sa mnom.« Ovo ponašanje gospodina Rochelysea je ipak predstavljalo za nju duboko poniženje, osobito kad bi se sjetila koliku je pažnju ukazivao onoj maloj ni-škoristi, koju je prihvatio u svoj dom. Što se dogodilo s tom Berengerom? Gospoñica d'Erbannes je znala da ju je Gaspard posjetio jednom u palači Rochelyse i da mu je kazala kako je sretna, jer ju je gospoña Tregunc mazila, a gospodin Rochelyse bio vrlo prijazan s njom. Ali otada Francoise nije više ništa saznala, jer je sve uredila kako se više ne bi morala sretati s gospodinom Sorignanom. Svaki put kada bi je potražio u palači Montpensier, javljala mu je da je odveć zaposlena. »Da je prijazan s Berengere...« Gospoñica d'Erbannes je često ponavljala te riječi mješavinom srdžbe i nevjerice, jer nije mogla zamisliti da bi takav čovjek mogao uopće bilo s kime biti prijazan, a osobito ne s tom malom strankinjom. Istina, oslobodio ju je bijede, ali se sada zacijelo više nije brinuo za to siroče. Kratko nakon gospoñe Montpensier, Wennael se takoñer oprostio krenuvši iz palače Lorraine u svoj dom. Uz put je razmišljao o gospoñici d'Erbannes, ali ne na način kako bi to njoj bilo drago. Poruga se u njegovim mislima miješala s prezirom. Jer nije mu bilo teško pogoditi što smjera mlada djevojka. »Kako je glup taj ubogi Sorignan!«, govorio je samom sebi sležući ramenima. »Što se toga ticalo, bilo

bi pametnije da je poslušao savjet svog ujaka, onog starog lopova Pelvedena.« Sjetivši se gospodara Rosmadeca, Wennaelove su misli napustile lijepu Francoise. Od nekog tajnog agenta, kome je naredio da nadzire gospodina Pelvedena, vojvoda je saznao prije nekoliko tjedana da je starac uzet i da ne može govoriti. Znao je i to da Lorenzo Calmeni, kome je Giulia dala kriva obavještenja, nije ništa saznao o Berengeri. Situacija je dakle još uvijek bila ista. Gospodinu Rochelyseu se čak činila još i nepovoljnijom, stoga što je postojala opasnost da barun umre prije no što ponovno stekne moć govora. Jer njegov plan pomoću kojeg je želio saznati tko je Berengere zasnivao se na tome da, ukoliko se radilo o djetetu koje je on tražio, barun Pelve-den obavijesti kraljicu-majku da se to dijete nalazi u rukama njezina najopasnijeg protivnika. Ali ostao je uzet od onog trenutka kad mu je konjusar javio tu novost pa nije mogao svojoj zaštitinici ništa saopćiti, niti napisati joj ijedan redak. Zatim Wennael pomisli: »Zar je to važno? Ako umre, kraljica će to saznati, pa će se raspitati za dijete ukoliko se zanima za njega. Njezin će povjerenik preko konjušara saznati istinu, to jest da se Beren-gere nalazi kod mene. To će možda trajati dulje u slučaju da Pelveden pozivi još neko vrijeme. Ali strpit ću se... a za to vrijeme naša mala Berengere neće biti nesretna.« Smiješak se pojavio na njegovim usnama i njegov tvrdi pogled postao je nekoliko sekundi blaži. Gospoña Tregunc zavoljela je dražesnu Berengere poput vlastite kćeri, što je predstavljalo čudo kod nje... Djevojčica je imala srce puno zahvalnosti, bila je skromna, a da pri tom nije bila ponizna, duša joj je bila čista, duboka, a pamet bistra. Dok je živjela gospoda Pelveden, djevojčica je bila odgajana onako kako je stara gospoña najbolje znala i mogla. Morala se u tome odupirali želji svog muža koji je tražio da dijete odgoje u neznanju. Ali sada je ona imala drugog učitelja. Gospodin Rochelyse uživao je u tome da je uči talijanski i latinski, da joj objašnjava stare pisce i upozna s naukom tog vremena. Bilo je divno promatrati kako taj mladi mozak upija sva ta znanja. Uz ostalo, gospoña Tregunc i njezin nećak primijetili su kako se u tom otmjenom prinčevskom krugu, prožetu aristokratske finoće, djevojčica ponaša prirodno kao da se tu uvijek kretala. - Roñena je princeza - govorila je gospoña Tregunc. A Wennael bi joj odgovorio: - Tko zna? Vraćajući se tog poslijepodneva iz palače Lorraine, razgovarao je Wennael s Laurelom, pravnikom koji je već prije radio za gospodina Tregunca, a sada još samo isključivo za gospodina Rochelysea. Za njega je obavljao tajna istraživanja. Nakon toga se vojvoda preodjenuo i spremio da poñe na večeru kod gospodina Crillona, kamo je bio pozvan. Prije toga pošao je u sobe gospoñe Tregunc. Adrani je bila sama. Čitala je Rosardove pjesme. Gospodin Rochelyse ogledao se po sobi i zapitao ra-zočarano: - Berengere nije ovdje? - Pošla je do Silie po svilu za svoje vezivo. Wennael spomenu sjednuvši kraj strine: - Nešto mi nedostaje kad je ne vidim ovdje. Gospoña Tregunc se nasmiješi. - I vama? ... Kako je zavodljiva! A taj užasni Pelveden umalo što je nije ubio glañu! Hvala bogu, spasili smo je na vrijeme. Ojačala je prije no što sam vjerovala... Jeste li zadovoljni svojim razgovorom s gospodinom Guiseom? Wennael je lagano slegnuo ramenima. - Kako bih to mogao biti kad promatram čovjeka koji tvrdoglavo griješi i juri u propast? Razgovarao je neko vrijeme s gospoñom Tregunc o svojem posjetu palači Lorraine, a zatim nestrpljivo primijeti: - Gdje je Berengere tako dugo? - Ukoliko je saznala da ste ovdje, neće doći jer ne želi smetati. Pozvat ću je. Nekoliko trenutaka kasnije pojavila se Berengere. Gil joj je sjedio na ramenu. Porasla je, a njezino lišće više nije bilo onako mršavao i blijedo. Sada je bilo svilenkasto bijelo. Porumenjela bi lagano pri najmanjem uzbuñenju - što se dogodilo i ovog trenutka. Duboka joj se sreća mogla nazrijeti u prediv-nom plavo-ljubičastim očima. Majmun skoči na zemlju i postavi se na glavu tigra u dovoljnoj udaljenosti od svog gospodara, koji nije volio prisnost ni kod životinja, a ni kod ljudi. Berengere je dražesnom kretnjom sjela na jastuk od baršuna uz Wennaelove noge. Sagnuo se i dohvatio meñu ruke njezinu malu glavicu s plavim kovrčicama koje su već bile narasle i resile joj lice.

- Reci mi zašto se nisi vratila? Nasmiješila se nježno i diskretno odgovorivši mu: - Nisam htjela smetati... - Nikada mi ne smetaš, mila moja, jer si dobra i poslušna djevojčica. Nas dvoje te mnogo volimo... Jesi li razumjela? Njegove nasmiješene i nekako čudno nježne oči zaronile su u čiste i duboke oči Berengere. Oživlja-vala ih je topla zahvalnost koju je uvijek zamjećivao u pogledu djevojčice koju je spasio. - Da, razumijem, vi ste uvijek tako dobri...predobri za mene! Berengerin je glas drhtao od uzbuñenja. Gospodin Rochelyse je lagano udari po obrazu. - Ti to dakle još uvijek vjeruješ! ... Možda neće biti tako kad me bolje upoznaš. - Nikada neću moći zaboraviti ono što ste učinili za mene! - zaviče Berengere strastveno. - Nikada! ... Nikada! Čak kad biste me mučili... kad biste me ubili! Da, i opet vam zahvaljujem što ste mi se smilovali. - Nemam nikakve namjere mučiti te, mala moja, ni sada, ni ubuduće. Znam da si ti jedna od onih rijet-kih duša kojima zahvalnost ne predstavlja teret... A sada, započnimo s našim satom talijanskog! Imam nešto vremena prije no što krenem u dom mog dobrog i plemenitog prijatelja Crillona - jednog od naj-poštenijih i najhrabrijih ljudi Francuske, upamti to dobro, Berengere! Ljudi poput njega su rijetki u naše vrijeme. Treba im ukazati poštovanje kojeg su vrijedni. - Poput gospodina predsjednika Harlaya o kome ste mi neki dan govorili? - Da, dijete moje! Ovaj će, ukoliko bude živ, postati jedna od najznačajnijih ličnosti našeg vremena. Nakon kratke stanke, gospodin Rochelyse zapita slijedeći smjer Berengerinog pogleda: - Zanima te moja sfinga? Dohvatio je meñu prste smaragdnu figuru koja mu je padala na prsluk od bijelog satena. - Da, gospodine! Pomalo se plašim te figure... Zašto je uvijek nosite? - Jer je ona oličenje mene kakvog želim da me svi vide. Ti je se ne moraš plašiti jer si dobra i priv-ržena. Ali drugi nemaju čistu savjest poput tebe, pa dršću pred njom ... a imaju i razloga!

XV Gaspard Sorignan vodio je tužan život otkad je stigao u Pariz, a osobito otkad je Francoise boravila kod vojvotkinje Montpensier. Nije više viñao svoju odabranicu, premda ju je još uvijek nazivao svojom zaručnicom. Svaki put kad bi došao u palaču Montpensierovih, gospoñica d'Er-bannes bi mu javljala kako je odviše zaposlena te ga ne može primiti. Već je počeo pomalo sumnjati u osjećaje te mlade djevojke kad je slučajno čuo razgovor dvojice plemića. Raspravljali su o ljepoticama na dvoru i u gradu spominjući »novopridošlu počasnu gospoñicu vojvotkinje Montpensier, lijepu plavu na-migušu kojoj je udvarao jedan od oficira vojvode od Guisea«. Zatim su spomenuli ime gospoñice Francoise d'Erbannes, zbog čega se Gaspard umiješao u razgovor. Došlo je do svañe i dvoboja ... pa su dosta ozbiljne rane prisilile gospodina Sorignana da se odmara tri tjedna. Ubogi je mladić izgubio sve svoje iluzije i patio je kako već može patiti pošten i zaljubljen čovjek. Nešto kasnije pomislio je kako su predviñanja njegove tetke i gospodina Rochelysea bila ispravna. Čak je i gospodin Pelveñen bio u pravu tvrdeći da Francoise nije žena za njega... I druge su se brige pridružile tom bolnom razočaranju. Za opremu je potrošio novac naslijeñen od gospoñe Pelveñen. Plaća mu je bila malena, i počeo je osjećati nestašicu novca. U svojoj tuzi često je mislio na Berengere osjetivši duboku želju da ponovno vidi njezino slatko i čisto lice i zamišljene, duboke oči koje su bolje od svih riječi izražavale njezinu zahvalnost i ljubav što ju je oslobodio tiranije gospodina Pelvedena. Nakon svog susreta s vojvodom Rochelyseom samo je dva puta posjetio njegovu palaču, u strahu da ne bi izgledao nametljiv domaćinu kojem se beskrajno divio. Tako je prošlo već više od dva mjeseca što nije sreo Beren-gereu. Jednog dana u veljači, pošto je njegova rana već gotovo posve zacijeljela, krenuo je prema vojvodinom domu. Sluga ga je najprije uveo u jednu od dvorana palače. Ubrzo se vratio i zamolio neka ga slijedi. Hodnikom ukrašenim freskama, divnim vitra-žama i skupocjenim mramorom, posjetioca su odveli u tajanstvenu »Palaču Indijke«. Za njaveći broj ljudi bila je nedostupna. Osupnut divotama koje su ga okruživale, ušao je u prostoriju s mramornim podom prekrivenim raskošnim orijentalnim sagovima i jastucima. Dvije svjetiljke od zlata osvjetljavale su tu malu prostoriju punu opojna mirisa.

Zavjesa od ružičaste svile izvezene srebrom raz-maknula se, a u sobu je laganim korakom ušla Beren-gere, pruživši mu ruku i smiješeći mu se. - Kako vas već dugo nisam vidjela, gospodine! ... Mislila sam da ste me zaboravili. Gaspard je ostao nijem od čuda. Zar je to bila Berengere? Ta mlada djevojka? ... Da, doista, djevojka! Imala je nježne crte lica savršenih obrisa i oči pune nježne radosti. Berengere, u liku dražesne mlade princeze što nosi haljinu od bijelog damasta sa zlatnim pojasom ukrašenim ametistima i sa zlaćanim kovrčicama koje su joj izvirivale iz svilene bijele mreže s biserima. - Zašto me tako gledate, gospodine? - nasmije se ona. - Rekla bih da me ne prepoznajete. - Da ... doista ... promijenili ste se... Nagonski joj više nije govorio ti kao prije. - Narasla sam i nisam više onako mršava. Osim toga, sreća mijenja čovjeka brže od svega drugoga. - Sretni ste, Berengere? - Vrlo sretna! Topli joj se sjaj ukaza u baršunastim očima koje su se Gaspardu takoñer činile izmijenjene. Berengere pozva svog gosta da sjedne, objašnjavajući mu: - Gospoña Tregunc je željela da vas primim ovdje, jer je palača Rochelyse slabo ložena. Gospodin Tregunc uredio je ovdje loženje na toplu vodu. Model za to pronašao je za vrijeme svojih putovanja u ruševinama rimske kuće. To je savršeno za markizu kojoj je uvijek pomalo hladno... Uostalom, ubrzo ćete je sresti, jer vas želi upoznati. - Polaskan sam ... tim više što govore da ne želi sretati nikog nepoznatog. Tako sam bar čuo. - Istina je! To čini vrlo rijetko. - Dobra je prema vama, Berengere? - Beskrajno! - A vojvoda? - I on! Berengere nije više ništa dodala tome, niti mu je pričala o svom životu u toj kući. Gospodin Rochelyse joj je naime nekoliko dana nakon što ju je doveo ovamo rekao: - Mislim da si šutljiva, mala moja! Ipak ćeš mi obećati da nikada nećeš pričati o gospoñi Tregunc ni o meni, a niti o onom što si čula ili vidjela. Imam dosta povjerenja u tebe pa se zadovoljavam time što ćeš mi to obećati, a da ti ne zaprijetim kaznom. Berengere mu je to doista i obećala. Ali i unatoč tome, nikada nikome ne bi bila pričala o životu svojih dobročinitelja. Umjesto toga, ispitivala je gospodina Sorignana o njegovom životu. Pričinjao joj se boležljiv i blijed. Što mu je bilo? A ubogi je Gaspard otvorio svoje srce pred tom slušateljicom čiji mu je potresni pogled pun suza govorio koliko suosjeća s njim. - Ubogi, ubogi, gospodin Sorignan! - zaviknula je primivši ga za ruku. - Nikada ne bih vjerovala da bi vam to gospoñica d'Erbannes mogla učiniti! ... kako je to ružno od nje, kako ružno! Gospoña Pelve-den je dakle bila u pravu kad mi je govorila o njoj s toliko nepovjerenja? - Da...a i gospodin Rochelyse me upozorio na razočaranja koja me čekaju ukoliko budem i dalje vjerovao u njezinu vjernost. Berengere zamišljeno prošapće: - Da, vojvoda je jednog dana kazao i meni što misli o njoj. Nadala sam se da se možda vara ... iako on izvanredno prosuñuje ljude. - Bio sam glup! ... Glup! -reče tužno Gaspard. -kako me ta žena prevarila! Kad se samo sjetim njezina obećanja i uvjeravanja! Berengere je nježno stisnula mladićevu ruku koja se grčila od srdžbe. - Zaboravite je, što je brže moguće! - Da je zaboravim? ... Mogu je prezirati, to da! ... Ali ne govorimo više o njoj, mala moja Berengere! U svojoj nesreći i brigama drago mi je što ste bar vi sretni i sigurni, daleko od dohvata mog zlog uja-ka... Gospodin Rochelyse još uvijek nije čuo ništa o njemu? - Ne! Ili mi to barem nije kazao. - Vjerojatno je smatrao da bi bilo opasno poduzeti nešto protiv štićenika tako moćnog gospodina... Iako na žalost nisam njegov štićenik! - doda gorkim smiješkom Gaspard. - Gospodin Rochelyse vjero-jatno ne bi pomaknuo niti prst kad bih ponovno pao pod jaram svog staratelja. A i Lorgils se ponaša kao da ne postojim. Stoga ću vjerojatno poduzeti sve moguće da uñem u službu kralja od Navarre.

Nekoliko je trenutaka šutio, promatrajući pojas na kome su sjali ametisti obasjani svjetlom svjetiljke. - Kakav divan zlatarski rad! - reče zadivljeno. - Zar ne? Gospodin Rochelyse ga je za vrijeme jednog od svojih putovanja kupio od nekog poljskog Židova. Kaže da je to vrlo vrijedan bizantijski rad. - Poklonio vam ga je? - Da! Na Gaspardovom se čelu pojavila bora. Pomalo nervoznom kretnjom dohvatio je meñu ruke njezine nježne prste. Na jednom je ugledao zlatan prsten s vrlo čistim biserom. Gaspard zapita, a njegov je glas pomalo drhtao: - I prsten? - Da, i to je vojvodin dar. - Vidim da je vrlo velikodušan prema vama. Njezine bijele obraze, svilenkaste poput latica ljiljana, oblilo je lagano rumenilo. Duboko je uzbuñenje podarilo sjaj njezinim očima. Ali ništa nije pomutilo nevinost tog pogleda, iako ga je Gaspard pažljivo proučavao s laganim strahom. Tog se trenutka pojavila gospoña Tregunc. Srdačno je pozdravila mladića. Požalila ga zbog njegovih razočaranja, o kojima joj je Berengere pričala, ali nije podržala djevojku kad je ova pozvala Ga-sparda da je uskoro opet posjeti. Gaspard je to zapazio, pa je pomislio izlazeći iz palače: »Očigledno joj nije do toga da se ponovno sretnem s Berengerom. Zašto?« Sjetio se samo jednog jedinog odgovora: »Sigurno ne želi da krenem stopama njezinog nećaka... Jer gospodin Rochelyse je očigledno bacio pogled na to ubogo dijete. Berengere je postala djevojka, a uz to je predivna. Taj se plemić, zasićen svega, sve više zanima za nju. A on je drži u svojoj vlasti. Njegova tetka koja ga obožava neće dopustiti da ga bilo tko spriječi u izvršenju tog njegovog hira. • Gaspard je stegao šake pri toj pomisli. Ponovno je vidio pred sobom preñivno lice, duboke i čiste oči. To lice više nije bilo lice djeteta, ali još nije bilo ni lice žene. Bila je to mješavina nevine dražesti i zbu-njujućeg šarma. Shvatio je to iznenada... I on pomisli: »Kad bih je češće viñao, mogao bih se zaljubiti u nju.« Kretao se cestom posrćući jer se sav zanio u mislima. »Stoga je dakle ... vojvoda od Rochelysea koji ju je sretao svakog dana ... mogao biti posve siguran da će ostati gospodar te ljepotice. Je li želio ostati bez suparnika?« Niti ne primjećujući da govori glasno nasred ceste, Sorignan se uzbudio: - Bolje bi bilo da sam je ostavio tamo! ... Da, za nju bi bila bolja bijeda i smrt od sudbine koja ju oče-kuje! Dok se Gaspard predao tim tužnim razmišljanjima, gospoña Tregunc, položivši ruku na Berengerino rame, vraćala se u svoju sobu u kojoj je običavala boraviti. - Kako vam se sviña gospodin Sorignan? - zapita mlada djevojka svoju zaštitnicu. - Čini se da je vrlo valjan momak. Ali još mnogo toga mora naučiti u životu. - Ipak zavreñuje da bude sretan! ... Nije častohlepan. Sigurna sam da mu njegov sadašnji položaj i ne bi bio tako težak kad bi ga gospoñica d'Erbannes voljela. Gospoña Tregunc pogleda svoju mladu ñružbe-nicu blagim smiješkom. - Mislim da si puna iluzija, drago moje dijete! - Bilo bi mi teško kad to više ne bi bilo tako... Ne zabranjujete mi to valjda, gospoño? Nagnula je prema Adrani svoje nasmiješeno lice.. - Ne, moja Berengere! Dražesna si takva kakva si... Ali reci mi, ne bi li htjela udahnuti malko svježeg zraka u vrtu? - Vrlo rado! - Pozovi Siliu da ti donese ogrtač. Nekoliko trenutaka kasnije mlada se djevojka zaogrnula u ogrtač od bijelog sukna postavljen krznom bijele lisice. To je, s još mnogo drugih krznenih predmeta, donio gospodin Rochelyse s jednog puto-vanja po Rusiji. Nešto kasnije naredili su gospoñi Perrini da ga uredi za Berengereu. Ova ga je oblačila za šetnje po vrtu kamo je gotovo svakodnevno odlazila. Inače je malokad izlazila iz male palače. Neki bi kapelan svake nedjelje čitao misu u maloj kapelici gospoñe Tregunc. A. Berengere je dobila i dozvolu gospodina Rochelysea da u pratnji gospoñe Perrine odlazi u župnu crkvu u blizini palače. Ali u takvim prilikama slijedila bi je u odreñenoj udaljenosti dvojica naoružanih slugu. Berengere i nije

znala za tu pratnju budući da vojvoda nije želio uznemiravati je mišlju da joj prijeti neka opasnost. Berengere je šetala brzim korakom vrtom ogoljelim od zime. No ubrzo se njezin korak usporio... Po-čela je razmišljati o posjeti gospodina Sorignana. Sjetila se tužnog Rosmadeca i svog mukotrpnog putovanja. Sjetila se i svog boravka u Rochelyseu... zatim se prisjetila dana proboravljenih u palači Lorgils gdje su postupali s njom kao s nekom ubogom životinjom koje su se na brzinu željeli osloboditi ... a zatim kod GiulijeCalmeni... A sada, taj san, ta sreća! Majčinska nježnost gospoñe Tregunc, miran život i duševna hrana koju je njezin mladi duh tako po-hlepno upijao ... a osobito ... osobito, nježnost što joj je ukazao gospodin Rochelvse. Bila je sretna što ga svakog dana susreće i što mu smije izraziti zahvalnost koja je gorjela u njezinom srcu sve više i više, u istoj mjeri u kojoj su se množila njegova dobročinstva. Tog plemića tako ponosnog i moćnog svi su se plašili - uključujući i gospoñu Perrine koja ga je obo-žavala. A eto, njoj je ukazivao neprekidnu pažnju »iako je ona bila samo uboga, neuka djevojčica«, kako je u svojoj skromnosti sama mislila o sebi. On sam, taj učenjak, podučavao ju je. Naredio je da je obučavaju i u sviranju lutnje, a njegov ju je konjušar učio jahati. Nije prošao tjedan a da joj ne bi nešto poklonio: izrezbarenu kutiju punu najfinijih slatkiša, kutiju za nakit iz Kine, što je potjecala iz tada jedinstvene zbirke na svijetu gospodina Tregunca, kopču za ogrtač s čudnim arapskim draguljima... Da, od prije nekoliko tjedana činilo se kao da se ne može dosjetiti svega čime bi joj učinio veselje. Ali on koji je sve pogañao i znao za tajne ljudskih duša, morao je spoznati da joj je dovoljna sama nje-gova prisutnost, njegov pogled i smijeh. Već to bi je učinilo najsretnijim bićem na svijetu. »Ne znam zašto ga se toliko plaše«, mislila je. »Ja ga se ne bojim. Volim ga i odviše!« Zadubljena u misli, Berengere je šetala uz visoku ogradu koja je dijelila vrt palače Tregunc od onog starog zdanja. Podignuvši slučajno pogled, primijetila je iznad bršljanom obrasle drvene ograde glavu plavokosog dječaka svijetlih i blagih očiju. Plašljivo ju je promatrao. Zastala je i nasmiješila se djetetu koje se htjelo povući čim je opazilo da je zamijećeno. - Zašto odlaziš? ... Ti si bez sumnje mlañi brat vojvode? Znala je da udovica i drugi sin pokojnog vojvode stanuju u staroj palači i da su veze vojvotkinje i pa-storka bile hladne i rijetke. Nitko joj nije govorio o Gilonni de Morennes i malom Claudeu, koga ni gospodin Rochelyse nije nikada spominjao. Na Berengerino pitanje dječak odgovori tihim glasom: - Da, ja sam njegov brat... Ali nećete mu kazati da ste me vidjeli? Kaznio bi me ... strogo kaznio! - Doista? Ne smiješ dakle gledati u ovaj vrt? - Ne smijem! - Onda to ne bi trebao činiti... Kako si se popeo tako visoko? - Vrtljar je ostavio visoke ljestve. Naslonio sam ih na ogradu i popeo se... Ali vi to nećete otkriti mom bratu, zar ne? Njegov je glas drhtao od straha. - Neću mu kazati ako mi obećaš da ćeš slušati njegove zapovijedi. Claude je oklijevao trenutak prije no što je odgovorio: - Htio bih vam to obećati ... ali tada bi bilo potrebno da ne slušam svoju majku. - Kako to? Claude nešto promuca, a Berengere je razaznala nekoliko riječi: »Kazala mi je neka vas pokušam vi-djeti...« Zatim je iznenada začula krik prepasti i vidjela kako je plava dječakova glava nestala. Začula je čvrst korak koji je udarao po tvrdom tlu aleje. Na zavoju se ukaže gospodin Rochelvse u pratnji Hola i Finna. - Gospodine! -veselo reče Berengere. Brzo je krenula prema njemu. Wennael joj pruži obje ruke čvrsto stisnuvši njezine fine prste. - Došao sam da ti pravim društvo za vrijeme šetnje, mila moja... Ali tvoje su ruke hladne! Zašto nisi navukla rukavice? Zašto tu stojiš umjesto da hodaš? ... Činilo mi se kao da sam čuo govor... Ružičasta boja na Berengerinim obrazima lagano je potamnjela. Ipak nije okrenula svoje lijepe iskrene oči od pogleda koji je počivao na njoj. Berengere odgovori sjetivši se svog obećanja: - Da, to je istina! Ali dopustite mi da vam ne kažem s kim sam govorila. - Doista? A zašto? - Jer su ... jer su me to zamolili.

U Wennaelovom se pogledu pojavi podrugljiv, gotovo okrutan sjaj. Ali odmah zatim njegove su se oči i usne nasmiješile tom dražesnom licu u sjeni kapuljače od bijelog krzna. - Dobro! Nije važno... Tebi sve dopuštam, mala moja Berengere... Čini se da te malo prije posjetio gospodin Sorignan? - Da, gospodine! Vrlo je nesretan! Gospoñica d'Erbannes je doista zla žena. Gospodin Rochelyse se podrugljivo nasmija. - Sorignan je pravi slijepac! Začarala ga je poput školarca! - Gospodine, ne rugajte mu se! Treba ga žaliti! -prigovori mu Berengere. - Slažem se s tobom, dijete... To je dobr mladić, koji još mora mnogo toga naučiti u životu. - Govorite poput gospoñe Tregunc malo prije -reče Berengere. Šetali su laganim korakom meñu nasadima ogoljenim od zime. Gospodin Rochelyse ispustio je jednu Berengerinu ruku, ali je drugu čvrsto stiskao meñu svojim prstima u rukavicama od namirisane jelenje kože... Mlada djevojka, nakon kratke šutnje, zamišljeno doda: - Zar je to i meni potrebno? - Tebi? ... To nije isto! Ti si draga mala djevojčica za koju želim da bude sretna i koja se ničeg ne treba plašiti dok je pod mojom zaštitom. Tog su trenutka stigli do staklenika. Bijaše to velika novost i luksuz u ono vrijeme. Gospodin Roche-lyse otvori vrata govoreći: - Pogledajmo breskve. Ubrat ćeš onu koju budeš željela, jer je to tvoje najmilije voće. Staklenik je bio pun rijetkog drveća i cvijeća. Tu su sazrijevale predivne breskve. Berengere je zadiv-ljeno kriknula primijetivši jednu od njih: - Pogledajte, ova je ogromna! ... Kakve je boje! - Rekao bih da je zrela... Evo je, Berengere! Brzom kretnjom ubrao je gospodin Rochelyse di- ;van plod i pružio ga djevojci. - Ne za mene! - bunila se Berengere. - Odnijet ćemo je gospoñi Tregunc. - Mojoj će strini biti mnogo draže ako sazna da ju je pojela mala Berengere. Skini taj ogrtač, ovdje je vruće. On sam otkopča njezin ogrtač i baci ga na jednu od mramornih klupa ukrašenu jastucima. Na tu je klupu sjeo kraj Berengere. - Ispričaj mi sve što ti je Sorignan kazao. I dok mu je pričala, Wennael se rastreseno igrao rukavicom koju je skinuo. Kad je Berengere spome-nula Gaspardovu namjeru da uñe u službu kralja od Navarre, on je to potvrdio kimanjem glave i dodao: - To sam mu i sam savjetovao. - Ali nisam li čula kako ste jednog dana govorili da je kralj Henrik siromašan i jedva uspijeva plaćati svoje oficire i vojnike? - Doista, jedva ih plaća. - A kako će onda živjeti gospodin Sorignan? Ne raspolaže nikakvim prihodima. Vojvoda je kretnjom ruke odao svoju potpunu nezainteresiranost za to. Ponovno je dohvatio ruku Berengere, pa joj je posvećivao neizmjerno više pažnje nego li problemima ubogog Gasparda. Berengere je nekoliko trenutaka oklijevala malko rastvorenih usana... Zatim je lagano nagnula svoju dražesnu glavicu prema gospodinu Rochelyseu i rekla mu glasom punim molbe: - Smijem li vas nešto zamoliti, gospodine? Živahno je podignuo oči i sreo plah pogled pun molbe. - Dakako, mila moja! Zamoli što želiš, pa ćeš to i dobiti, ako je moguće. - Mislim da je to lako moguće... Zar ne biste mogli nešto malo pomoći tom ubogom Sorignanu? ... Negdje ga zaposliti? Izraz Wennaelova lica se iznenada promijeni. Skupio je obrve, a pogled mu postane tvrd kad ju je kratko zapitao: - Zašto se zanimaš za njega, dijete moje? - Zar ste zaboravili što je učinio za mene? I sami ste kazali da je dobar. Stoga mislim da bi bilo lijepo od vas da mu malko pomognete. Zatim je zbunjeno i u nelagodi dodala spustivši kapke s lijepim dršćućim trepavicama: - Oprostite što sam se usudila zamoliti vas za to... Ali vi ste bili tako dobri prema meni, ubogoj si-rotici... Oprostite, ako se ljutite...

- Što to zamišljaš, mala moja Berengere? Gospodin Rochelyse pruži ruku i zagrli dršćuća ramena, nagnuvši lice prema maloj zbunjenoj djevojci koja samo što nije zaplakala. - Da se ljutim na tebe? Ne znam kako bih to mogao! Mala moja, tebi ne mogu ništa odbiti! Budući da ti to želiš, pružit ću pomoć gospodinu Sorignanu. - Gospodine! Koliku je zahvalnost primijetio u tom divnom pogledu koji mu je govorio o tome što Berengere osjeća u duši... Njezine predivne zlaćane kovrčice padale su mu na rame i na grudi, mijašajući se s ovratnikom od da-brova krzna na njegovom baršunastom prsluku. Wennaelove su usne dodirnule kosu koja je divno mirisala na cvijeće... Iznenada je žarko poljubio te kovrčice. Osjetio je kako je lagani drhtaj prošao Berengeri-nim tijelom. Zatim ga je pogledala svojim ljubičastim očima. U njima je ugledao sve njezino povjerenje i sjaj bez sjenke. Ali djetinjsko obožavanje malog stvorenja koje je vojvoda spasio pretvorilo se malo-pomalo u nešto drugo. A Wennaela je iznenada obasuo taj osjećaj poput opijajućeg otkrića. - Ti me ljubiš, Berengere? - reče posve tiho. - Oh, da! Položila je svu svoju dušu u tu riječ... A Wennael je ipak shvatio da grli dijete, koje je strastveno ljubi-lo, ne znajući još ni samo što je to prava ljubav. To je bilo nedužno biće koje je povjerljivo položilo glavu na rame najljepšeg i najočaravajućeg plemića Francuske. Lagano je odmaknuo ruku i prigušio svoj pogled pun žara. Nasmiješio se i veselo kazao: - Hajde, pojedi brzo tu breskvu, a zatim ćemo se vratiti mojoj strini jer smo se već odviše dugo zadržali. - Ako mi dopustite, pojest ću je za objed? - Kako hoćeš? Dopuštam sve tako dobroj djevojčici kakva si ti. Pomogao joj je odjenuti kaput. Kad je podigao svilenkaste kovrčice htijući ih gurnuti pod kapuljaču, njegovi su prsti zadrhtali. Ali ništa se nije promijenilo u njegovom ponašanju prema svojoj štićenici ni sada, a ni nešto kasnije kad su se našli u kabinetu gospoñe Tregunc. Samo je žena koja je zapažala tako dobro poput Adrani mogla otkriti laganu suzdržanost i žarki pogled kojeg bi s vremena na vrijeme uputio mladoj djevojci. Berengere je poslužila južinu i na traženje gospoñe Tregunc svirala na lutnji. Zatim je iznenada postala zamišljena. Sjela je kraj svoje zaštitnice i gladila košutu ispruženu kraj nje. Kad je gospodin Rochelyse ustao i počeo se opraštati, ona mu je prišla želeći mu poljubiti ruku, kao što je to bio običaj. Ali Wennael je povukao prste prema kojima se prignula glava sa zlaćanim uvojcima i rekao nestrpljivo: - Draga moja, to može činiti mala djevojčica. To ti više ne pristaje. Pogledala ga je iznenañeno i prestrašeno. Njezina su dražesna mala usta zadrhtala kao malko ranije u stakleniku. Wennael se lagano nasmiješio i promrmljao s laganom ironijom u glasu: - Ipak si ti još uvijek mala djevojčica... Evo moje ruke... ti si dobro dijete! Kad se zavjesa spustila u Adraninoj sobi, gospodin Rochelyse je podigao ruku i brzo poljubio mjesto na koje je Berengere položila usne. - A sada još više nego ikad moram saznati tajnu tog Pelvedena! - reče silno odlučnim glasom.

XVI Tri dana kasnije, kad je već pao mrak, paž kraljice-majke došao je do Lorenza Calmenija i predao mu namirisano pisamce u kome je pisalo samo: »Doñi odmah!« Giulia, koja se nalazila kraj oca kad je otvorio pismo, zapita ga: - To je vijest od njezina veličanstva? - Da... Govorio sam kraljici o novoj kremi koju smo primili, pa je želi iskušati. Izvadi mi kutiju dok se pripremim. - Zar je želi odmah sada? Lorenzo odvrati suho: - Kraljica uvijek želi biti odmah poslužena, to znaš jednako tako dobro kao i ja. Giulia je prikrila podrugljiv osmijeh. Znala je posve dobro da briga za izgled ne igra tako veliku ulogu kod kraljice Katarine da bi zbog toga tako hitno pozvala svog trgovca mirisima. Ali kako je Lorenzo odlučio šutjeti, znala je da ga ništa neće moći prisiliti da promijeni tu odluku... To je bilo ono što je

ponavljala pokorno gospodinu Rochelyseu kad bi joj prigovorio da se dosta ne zalaže. A ipak, kako ga je željela zadovoljiti! Od nekog vremena činio joj se hladnijim i još tvrdim... Posljednji put kada ga je srela bio je rastresen i nekoliko puta ju je pogledao s takvim prezirom da je zadrhtala u dubini duše. Stoga je htjela više nego ikad prije zadovoljiti njegovu želju i reći mu što i o čemu razgovaraju kraljica-majka i Calme-ni, jer tada možda više ne bi postupao s njom kao s nekim beskorisnim predmetom. U Louvreu su Lorenza odmah uveli u malu prostoriju u kojoj je boravila sama kralj ica-maj ka. Sje-djela je u naslonjaču s visokim naslonom položivši ruke na koljena. U jednoj Katarininoj ruci drhtalo je pismo... Kad je trgovac mirisima ušao, naglo se uspravila pokazujući mu u svjetlu voštanice u srebrnom svijećnjaku svoje užasno uzbuñeno lice. - Stigao si, Calmeni!-reče tiho.-Sadćeš saznati što se dogodilo... Nisi saznao tko je ta mala djevojčica za koju se vojvoda Rochelyse tako zanima? Ali ja to sada znam! Udarila je po pismu svojim prstima lagano savijenim od kostobolje. - Gospodin Pelveden bio je uzet od trenutka kad mu je konjušar javio da je gospodin Rochelyse uzeo pod zaštitu gospodina Sorignana, Pelvedenova nećaka, gospoñicu d'Erbannes, zaručnicu tog istog ... i djevojčicu koju je barun prihvatio kod sebe prije četrnaest godina... - Djevojčicu! - promuca Talijan. - Svi su oni pobjegli zajedno, zbog različitih i za nas nevažnih razloga. Na kraju pustolovine - Pelve-den ne objašnjava koje - oni su se povezali s Roche-lyseom. Kako je taj demon posumnjao tko je to.di- jete koje mu je palo u ruke? To ne znam... Ali nadam se da njegove sumnje još nisu potvrñene! Jer da on nešto sumnja, to je posve sigurno. Inače ne bi odveo dijete od Giulije i smjestio ga kod sebe. - Da, to je istina! - potvrdi Lorenzo promuklim glasom. Bio je blijed, a znoj mu je kapao s čela. - Nema sumnje, on nešto sluti! Ali sigurno nema dokaza. - Na svijetu još samo ja, Pelveden i ti možemo kazati tko su zaista ta djeca. Rekavši to, kraljica je neko vrijeme ostala nepomična, naslonivši čelo na ruku. Pred njom je Lorenzo kršio ruke, što je obično radio u trenucima uzbuñenja. Katarina je napokon podignula glavu i tiho šapnula: - Lorenzo, moramo mu je oteti! Talijan zadrhta i njegov pogled oda takav užas da je kraljica gorko kazala: - Plašiš ga se? ... Razumijem te! Ali to moramo učiniti! Ne možemo dopustiti da nam takva opasnost visi nad glavom... Jer sada ima u rukama sestru, a jednog dana može naći i brata. Zna da je Pelveden bio upućen u tajnu, pa će možda potražiti i »njega« tamo ... gdje je... Bilo bi još gore ako bi »njega« našao. Kraljičino je lice problijedilo od straha i užasa. Gledala je duboko potresnim pogledom čovjeka pred sobom. - Pomisli, ako se sve sazna, umrijet ćeš pod mukama zbog sudjelovanja u djelu Pelvedena! A ja ću izgubiti sve ... otjerat će mog sina s prijestola... Jer ja poznam Rochelysea! Uživao bi u takvoj osveti... paklenski je spretan, neizmjerno bogat, pa ima sve mogućnosti da uspije. Talijan je pozelenio. - Ali ako mu otmemo mladu djevojku, pogodit će odmah tko je to učinio... Prvi ću biti na udaru ... ja, koga je osudio na smrt prije pet godina ... kome je tada kazao: »Kazna će biti izvršena možda skoro, a možda kasnije... Budi spreman, Calmeni, jer će te moja pravda stići kada budeš najmanje mislio na nju.« To bi bila dobra prilika za njega ... da me okonča. Katarinino se lice na tren zgrčilo od mržnje i bijesa. - I meni se tako užasno zaprijetio! Usudio se to učiniti! - reče promuklim glasom. - A ipak ću mu se suprotstaviti! Uostalom, ti ćeš sudjelovati samo utoliko što ćeš tu mladu djevojku primiti kod sebe. - Kod mene? ... Vaše veličanstvo valjda ne misli... - Mislim na to da u kući imaš tajnu prostoriju za koju znate samo ti i tvoja kćerka. - Doista... Željeli biste da tamo...? Kraljica potvrdi kimanjem glave. - To neće biti nemoguće... Ali trebat će tajnu saopćiti Giuliji. Ma koliko joj vejrujem, ipak uvijek mislim na to da treba biti nepovjerljiv prema zaljubljenoj ženi ... osobito kad je zaljubljena u tako opa-snu i zavodljivu osobu kakav je vojvoda Rochelyse. Zlobni se smiješak pojavi na blijedim Katarini-nim usnama. - Znam kako ćemo od tvoje kćerke načiniti najboljeg takmičara te mlade djevojke... Jučer sam po-sjetila gospoñu Rochelyse. Mjesecima se nije usudila pokušati nešto saznati o toj štićenici svog

pastorka. Mislim da se odlučila poduzeti nešto više iz mržnje prema vojvodi negoli da mene zadovolji. Naredila je malom Claudeu da je nadgledava za vrijeme šetnje u susjednom vrtu. Obavljao je to uz pomoć ljestava koje je vrtljar zaboravio. Ali djevojka je primijetila nesretnog dječaka. Gospodin Rochelvse se takoñer tamo pojavio pa su sve otkrili. Dječaka su izbatinali i zatvorili uz kruh i vodu... Prije toga je rekao majci da je mlada djevojka vrlo lijepa, odjevena u bijelo poput prave male princeze. S tim podacima neće tako spretnom čovjeku kao što si to ti, Lorenzo, biti teško pobuditi užasnu ljubomoru kod žene zaljubljene u vojvodu. Calmenijeve su oči zasjale. - Da, da, razumijem! Tako ćemo biti sigurni da će ona šutjeti... i oko toga nastojati. Neću joj reći is-tinu u pogledu porijekla djevojčice. Već ću nešto smisliti... Jeste li pomislili da to neće biti lako izvesti? Ako gospodin Rochelvse sumnja u to što mi predmi-jevamo, tada je sigurno dobro čuvaju... - To je istina. Ona malokad izlazi, i to u pratnji neke žene iz Bretanje i dvojice oboružanih slugu. Jer i ja imam svoje uhode koji nadziru palaču Rochelvse... Imam i čovjeka koji će to pokušati izvesti. Ti se samo pobrini za to da prirediš gnijezdo za tu ptičicu. Dovest ćemo ti je jedno veče i dobri će vojvoda morati biti vrlo lukav bude li je htio pronaći u tvom skro-vištu. Zlobno se nasmijala i dodala pobjedonosnim glasom: - Vjerojatno će naslutiti tko je to izveo! Ali hoće li pribaviti dokaza? ... Neće, kao što neće moći ni do-kazati porijeklo te djevojčice imenom Berengere ... koja će i ostati Berengere... Procijedila je kroz zube: - Ukoliko je budem ostavila na životu! Calmeni promisli namrštena čela. Zatim nadoda: - Ako mlada djevojka i nestane, ništa neće spriječiti gospodina Rochelysea da krene u potragu u Bretanji... tim više što će zacijelo znati da je njegova štićenica bila važna osoba, jer su je oteli. - Mislila sam i na to. Ali sve u svoje vrijeme. Ovog trenutka mi je nesnosna pomisao da ta mala ... da je ta mala u njegovim rukama. Moram mu je oteti ... mora nestati! Ne želim više čuti govoriti o njoj! Vrlo blijeda, očiju sjajnih od mržnje, zgrčila je ruke na ručkama naslonjača. Lorenzo prošapće: - Kad vaše veličanstvo bude htjelo ... ja ću se po-brintui da zauvij ek... Stresla se, stisnula usnice, a zatim poluglasno odvratila: - Još ne... Znaš da ne mogu... Pričala sam ti o proročanstvu... - Astrolog je rekao: »Čuvaj se da ne ubiješ dvojke... Ali možda, kad bi jedan od njih sam umro ... od iscrpljenosti i gladi...« Još tiše Katarina odgovori: - Tada bi mi bilo milije da je to »Onaj drugi«... Opasniji je. Lorenzo nemoćno mahnu rukom. - Tu ne mogu ništa učiniti. Predaleko je od mene. - Dakle, ne govorimo više o tome - prekinu ga kraljica iznenadnim umorom. - Mladoj će djevojci biti dobro kod tebe, Lorezno! Brinut ćeš se za nju ... a ja sam sigurna da zbog nje više neću imati neprilika. - Čim bude u toj lijepoj maloj tajnoj sobi, uvjeravam vas, više vam neće smetati. Te posljednje riječi, tako značajno naglašene, nisu djelovale na kraljicu. Pružila je ruku i dohvatila novčarku već pripravljenu kraj nje. Pružila ju je Lo-renzu. - Evo za prve troškove i za nepriliku koju će ti zadati tvoja zarobljenica... A sada, još nešto! Što je taj gospodin Sorignan koji je oteo Pelvedenu djevojčicu? - Poprilično glup mladić, nećak gospodina Pelve-dena, zaljubljen u nećakinju njihove susjede, gospo-ñicu d'Erbannes. Pobjegao je s njom, jer im nisu dopustili da se vjenčaju... - Da, da, to si mi već ispričao. Što radi sada? - Giulia mi je ispričala da ga je njegov bratić, grof Lorgils, ne znajući što bi s njim, smjestio kod strijelaca. Siromašan je poput Joba, a čini se da ga je napustila i njegova zaručnica - vrlo lijepa djevojka -kako me Giulia uvjerava. - Giulijina obavještenja nisu baš uvijek točna -suho nadoveže kraljica. - Tko joj je ispričao da ti ljudi dolaze iz okolice Angersa? - Gospoña Lorgils. Kraljica prezrivo odmahnu. - Ne čudim se, ako je to bila gospoña Lorgils! poznata je po tome što sve zbrka i govori gluposti... Dakle, ta je gospoñica napustila zaručnika jer je siromašan? To znači da ima velike planove. - Čini se! Giulia je često sreće otkad je počasna gospoñica vojvotkinje Montpensier. Ponekad razgo-vara s njom u očekivanju da vojvotkinja završi razgovor sa svojim tajnikom. Smatra tu gospoñicu vrlo

vještom u očijukanju, ženom bez ikakvih skrupula. Želi samo zadovoljiti svoju ljubav prema luksuzu, zabavi i sjajnom životu. - Po svaku cijenu? ... To bi nam moglo poslužiti - zamišljeno nado veže kraljica. - Zaboravio sam dodati: Giulia vjeruje da je zaljubljena u vojvodu Rochelysea, koga ponekad sreće u palači Lorraine ... a koji joj ne obraća ni najmanju pažnju. Kraljica se kratko i podrugljivo nasmije. - Bilo bi pravo čudo da taj užasan čovjek nije i njoj zavrtio glavom! Ali i to bi nam jednog dana mo-glo pomoći... Razmislit ću dakle o njoj. Sorignana pak smjestiti ću na sigurno mjesto, gdje nikome neće moći govoriti o djevojčici koju su Pelvedenovi prihvatili a štiti je Rochelyse. - Ovaj će ga možda tražiti ukoliko bude ostao s njim u vezi? - Neka ga samo traži! U maloj tvrñavi ima toliko dubokih ćelija za tog mladog neopreznog čovjeka. Ni taj demon Rochelyse neće ga moći otkriti!

XVII

Idućeg jutra kad se gospodin Rochelyse u društvu gospodina Joyeusea i nekih drugih plemića vratio s loptanja, jedan od slugu predao mu je pisamce. Bilo je napisano na debelom papiru i zapečaćeno peča-tom. Kad ga je Wennael otvorio, mogao je pročitati ove riječi: »Gospodina Sorignana uhapsili su jučer navečer i odveli u Malu tvrñavu gdje je sakriven.« Pobjedonosni se sjaj pojavio u očima gospodina Rochelysea. - Dakle, započeli su! - prošapće užasno podrugljivim smiješkom. - A sada smo nas dvoje na redu, gospoño Katarina! Nije vam još poznata sva moja moć. Posvuda se nalaze oči i uši koje me obavještavaju. Početkom poslijepodneva pošao je u Louvre i krenuo u kreljeve odaje. Dok je jedan od plemića iz kraljevske pratnje pošao obavijestiti Henrika III. da vojvoda Rochelyse moli za razgovor s njim, Wen-naela su okružili kraljevi miljenici, dvojica Joyesea, od kojih je mlañi Henri krio pod plastom frivolnosti poštenu i ozbiljnu narav, pa je stoga gospodin Roc-helyse osjećao odreñene simpatije za njega. Bili su tu i Jacques Maugiron, Saint-Luc i nadmeni Eprenon, uvijek ponizan i ljubazan pred onim koji je dobro poznavao sve tajne njegovog života i koga se plašio mrzeći ga iz dubine duše. Ali gospodina su Rochelysea vrlo brzo obavijestili da će ga Njegovo veličanstvo odmah primiti... Voj-voda Joyeuse, gledajući za njim dok je odlazio, napomenu: - Neće se nikada moći požaliti da mora čekati na kralja! Meñu svim značajnim ličnostima ni pred kim se vrata ne otvaraju brže nego pred njim. Gospodin d'Epernon se nasmije: - A ipak ne uživa baš preveliku ljubav Njegovog veličanstva! - Ni tvoju, Nogaret! - reče Henri Joyeuse pogledavši ga podrugljivo. - Ali baš oni koji ga najviše mrze najviše se trude oko njega. Tašti Nogaret stisnu usne, a zatim procijedi kroz zube: - Neka ga pogodi kuga! ... To je sve što mu želim! Tog trenutka dok su tako govorili o Wennaelu, on je ulazio u kraljev kabinet. Henrik III, sin Katarine, držeći na koljenima malog majmuna, sjedio je kraj kamina u kojem su gorjele drvene klade. Oko njega su ležali njegovi mali psi s bogatim okovratnicima... Kad je Wennael ušao, podigao je lijepo ali uvelo lice, iako je tek nedavno navršio trideset godina. Uzrok tome bio je neuredan život i zloupotreba zdravlja, što je posljednjem Valoisu brzo dalo izgled starca. Ali to je lice bilo namazano i napudrano poput lica žene, a kraljevo se odijelo u ludoj otmjenosti moglo takmičiti s najekstravagantnijim odijelima njegovih »mezi-maca«. - Doñi, Rochelyse ... sjedni! Koji te dobar vjetar donosi? Kralj je pridošlici pružio ruku ukrašenu prstenjem. U isto vrijeme pogledao ga je uznemireno, zbunjeno i zlobno. - Vjerujem da vam uzrok baš neće biti osobito drag - odvrati Wennael mirno i pomalo zajedljivo, sjedajući na stolicu na koju je pokazao kralj. Henrik zadršće i uznemirenost u njegovu pogledu samo se pojačala. - Što time želite reći? - Hoćete li mi kazati, Veličanstvo, je li jučer po vašem nalogu u Malu tvrñavu odveden i zatvoren

mladić po imenu Gaspard Sorignan? Kralj podignu obrve u znak iznenañenja. - Dakako da nije! Prvi puta čujem ime tog čovjeka. - Znači kraljica-majka je zloupotrijebila vašu vlast. Henrik se trgnu promatrajući svog sugovornika s užasom. - Rochelyse, kako se usuñuješ? ... Moja majka ima sva prava... - Na nesreću po kraljevstvo. - Šuti, Rochelyse! Ali Wennael ponovo nastavi: - Ako mi ne budete dopustili reći ono što mislim ... znate da bih tako govorio i kad bi kraljica bila ov-dje. - Da, to znam! - šapnu Henrik. Spustio je oči, a ruka mu je drhtala na krznu malog dremežljivog majmuna. - Dakle kraljica je po svojoj volji dala zatvoriti mladića koji nije počinio nikakav zločin. Jamčim vam za to. Budući da se ja zanimam za njega, posve sam siguran da će vaše veličanstvo potpisati naredbu o osloboñenju. Kralj podignu oči. Njegov je pogled bio zbunjen i prestrašen. - To nije moguće! Kraljica ima razloga zašto je dala zatvoriti tog mladića, i ja ne mogu... - Poznam kraljičine razloge ... znam da ništa ne vrijede. Uostalom, poznato vam je da biste je mogli umiriti riječima: »To je gospodin Rochelyse zahtijevao od mene.« Ona će shvatiti. Henrikove su usne zadrhtale, pa je ponovno spustio pogled ne podnoseći tvrdi sjaj tih smeñih očiju. - Učinit ću što tražiš, Rochelyse... Ja ... ja ... uvijek sam sretan kad mogu nešto učiniti za tebe, to dobro znaš... Prezirni se smiješak pojavio na čvrstim usnama koje su izgovorile riječi zbog kojih bi drugi čovjek bio podvrgnut mukama. Kralj spusti malog majmuna na pod, ustane i poñe do stola. Sjeo je i napisao nekoliko riječi. Zatim se vrati Wennaelu koji je stajao naslonjen na visoki naslon stolice na kojoj je kralj prije sjedio. - Evo naloga! Wennael je uzeo nalog i krenuo. - Već odlaziš, prijatelju? Upravo sam te htio zapitati ne bi li mi mogao prepustiti malo od te kune zlatice. Tako predivno pristaje tvom prsluku. Nikada nisam vidio ljepšu! Divljenje i gotovo djetinjska zavist zasjali su u kraljevu pogledu. To je bila karakteristična crta Hen- rika III, djetinjski osjećaji pomiješani s natprosječnom pameti. Bio je duhovit, obrazovan i pravi umjetnik, ali je sve te svoje odlike uništio predavajući se najgorem neredu zatrovanog dvorskog života u kojem se izgubila i njegova sestra Marguerite. Njegova je majka sve više vladala njime, budući da je kod njega pronašla crte svoje vlastite prirode: licemjer-stvo, prepredenost i dvoličnost. I tako je ona vladala umjesto njega, kao što je nekoć vladala umjesto Karla IX, na najveću nesreću kraljevstva. - Poslat ću vam ga, dakako, veličanstvo! Dopustite mi da vam ga poklonim kao znak zahvalnosti za dobrotu ukazanu mom štićeniku. Koliko je kralj i osjetio oštru podrugljivost u tim riječima nije to pokazao. Stisnuo je Wennaelu ruku i oduševljeno mu zahvalio. Nakon toga se Wennael oprostio a kralj ga otpratio sve do vrata s položenom rukom na njegovom ramenu kao da su najbolji prijatelji. Jednakim mirom, kao i za vrijeme cijelog razgovora, Wennael se nakloni i iziñe iz kabineta u kome je s kraljem Francuske postupao poput gospodara. Henrik zatvori vrata. Tada se izraz njegova lica iznenada promijeni, zgrči se od bijesa. Stisnuvši šaku procijedi promuklim glasom: - Kako ga mrzim!

XVIII

U jednoj od podzemnih tamnica Male tvrñave nesretni je Gaspard očajnički razmišljao o tome kakav je zločin mogao počiniti. Ni zapovjednik vojnika koji su ga uhapsili u njegovu svratištu, ni poručnik koji ga je primio prilikom njegova dolaska ovamo, nisu mu odgovorili na njegova prestrašena pitanja. A ipak je taj zločin morao

biti užasan po tome kako su postupali s novim zatvorenikom. Smjestili su ga u jednu od najužasnijih ćelija Male tvrñave i davali mu takvu hranu da je siromah govorio samom sebi kako će se polagano ugasiti bude li to potrajalo. Već je prošlo skoro dvadeset i četiri sata otkad su ga u smiraj dana doveli ovamo... Poluležeći na bijednom ležaju, držeći glavu meñu rukama, pokušao je odgonetnuti tu tajnu. Ali sve je bilo mračno poput noći koja će ga uskoro obaviti. Začuo je zvuk koraka. Netko je povukao zasun, a ključ se okrenuo u bravi. Gaspard se uspravio. Vrata su se otvorila a na pragu se pojavi tamničar držeći svjetiljku prema zatvoreniku. - Poñite sa mnom, gospodine! - reče. Gaspard je ustao zapitavši ga: - Kamo me vodite? - Guverneru. Nada se rodi u Gaspardovu srcu. Bez svake sumnje on je bio žrtva neke zablude, pa će mu to sada saopćiti. Hodajući za tamničarom počeo se uspinjati tamnim stubama, zatim je prošao kroz hodnike i dvorane da bi ga napokon uveli u prostrani kabinet u kome je sjedio upravitelj Male tvrñave, starac ratoborna izgleda i tvrda, prodorna pogleda. Kraj njega je sjedio visoki, mršavi četrdesetogodišnjak odjeven u ot-mjeno crnozeleno odijelo. Kad je Gaspard ušao, oba su čovjeka ustala. Upravitelj mu reče: - Gospodine Sorignanu, slobodni ste! Evo, ovo je gospodin Lesbelles, kapetan garde vojvode od Rochelysea koji će vas povesti sa sobom. Gaspard je iznenanñeno promatrao starca i oficira koga je sreo još za vrijeme svog boravka u Roc-helyseu. - Slobodan sam? ... Ali zašto su me uhapsili? ... To je bez sumnje bila greška. - Ne znam uzroke vašeg hapšenja, gospodine -odvrati upravitelj. - Jučer sam dobio nalog za hapšenje kojeg sam i izvršio, što je bila moja dužnost. Isto tako i danas izvršavam ovaj nalog, kojeg je potpisao kralj... Pokazao je rukom papir polegnut na stolu. - Potpisao kralj! - ponovi neizmjerno začuñen Gaspard. - Ako mi kralj sada vraća slobodu, znači da je on jučer naredio da me zatvore? Upravitelj mu ne odgovori ništa. Gospodin Les-bellec mu pristupi i položi mu ruku na rame. - Doñite, gospodine! Vojvoda vas čeka, pa ćete možda saznati kod njega sve što vas zanima. - Slijedim vas, gospodine! Ali, do vraga, ako razumijem zašto se vojvoda Rochelyse umiješao u ovo. Pošao je za upraviteljem i Lesbellecom ne primijetivši pomalo podrugljivi osmijeh kojim su se ta dvo-jica pogledala. Formalnosti oko puštanja zatvorenika bile su brzo obavljene, tim više što Gaspardovo ime nije bilo zapisano u knjigu zatvorenika zbog tajnosti tog pothvata. Vratili su mu mač, bodež i druge oduzete stvari. Nakon toga ga je upravitelj otpratio sve do vrata, govoreći pri tom poluglasno gardijskom kapetanu: - Molim vas, izručite moje pozdrave vojvodi! Kraj konja kapetana Lesbelleca neki je paž držao uzde još jednoga, odreñenog za gospodina Sorigna-na. Oba su čovjeka zajahala i udaljila se od mračnog zatvora. Za nekoliko minuta našli su se pred vratima mala palače. Na kapetanov zov vrata su se odmah otvorila. Konjanici su sjahali u dvorištu popločenom mramornim pločama. Sa strane dvorišta prostirale su se lode s fino isklesanim stupovima. Gaspard je u svjetlu baklja, što su ih držale sluge, ugledao i kamenu fasadu, koju je ruka umjetnika isklesala a mogla se usporediti s onima dvorca Anet, Bloisa i drugih kraljevskih i prinčevskih palača. Gospodin Lesbellec se oprosti od osloboñenog zatvorenika u predvorju sa zidovima od porfira, ukrašenim divnim perzijskim vazama i kipovima koji su se isticali u svjetlu namirisanih voštanica, smještenih u visokim srebrnim svijećnjacima. Neki sluga povede gospodina Sorignana kroz dvorane. Mladi je čovjek kao u snu primijetio sav taj raskoš. Stigli su do nekog predvorja u kojem je stajao dječak tamne boje lica, odjeven poput Indijca. Bez riječi je podigao zavjesu i dao Gaspardu rukom znak da uñe. Prostorija u koju je ušao bila je ukrašena tapiserijama iz Bruxellesa izvezenim u zlatu i svili. Strop od cedrovine bio je divno izrezbaren i pozlaćen. S njega je visio jedan od onih neusporedivih venecijanskih svijećnjaka sastavljenih od staklenih cvjetova plave, ružičaste, žute i bijele boje. U svakom cvijetu gorjela je svijeća iste boje. Na podu su ležali sagovi iz Perzije i Arabije, a preko njih su

bila nabačena krzna tigrova, lavova, i bijelih medvjeda. Pokućstvo je bilo od ebanovine s umecima od srebra i slonove kosti. Svaki je pojedini komad bio remek-djelo najslavnijih francuskih i talijasnkih umjetnika. Bilo je tu mramornih kipova i slika Giorgonea, Rafaela, Ticijana. Sve se to ukazalo pred Gaspradovim očima poput slike iz mašte, poput vilinskog sna. Ali istog trenutka više nije vidio nikoga do čovjeka koji je sjedio kraj kamina izrezbarena iz hra-stovine, u kome je gorjela vatra. Neki mu glas naredi: - Priñite, gospodine! Poslušao je. Teturao je i obuzela ga vrtoglavica... Gušio ga je namirisani topli zrak te sobe, a osjećao je i glad jer već dvadeset i četiri sata nije gotovo ništa jeo, a živio je od sinoć u silnom uzbuñenju. - Sjednite, naredi mu onaj zapovjednički glas. Sjeo je na stolicu odreñenu za njega. Bio je to divno izrezbarebni naslonjač, djelo nekog genija, jednog od onih koji su kroz stoljeća stvarali od drve-ta, metala i kamena prava remek djela. Vidio je pred sobom, kao kroz neki veo, gospodina Rochelysea lagano zavaljenog u naslonjač. Prekrižio je noge i naslonio ruke na ručke u obliku zmije oko koje su se obavili listovi. Osjetio je na sebi snagu tog prodornog.pogleda koga nikad nije mogao izdržati bez straha i nelagode. - Mislim, gospodine, da vam je potrebno nešto za vraćanje snage. Govoreći to, vojvoda pruži ruku i pozvoni. Srebr-nkasti se zvuk proširi prostorijom. Gaspard promuca: - Oprostite, gospodine... Ne znam što mi je... - Opraštam vam, jer vjerujem da su vas u Maloj tvrdaviposlužilli hranom koja vas je trebala što prije odvesti onamo gdje više ne postoji nikakva mogućnost pričanja. - Kakvog pričanja... Ne razumijem što se dogodilo... - Ubrzo hoćete - barem djelomično. Obrativši se malom Indijcu koji je ušao, vojvoda mu izda neki nalog. Dijete se ubrzo pojavi noseći na poslužavniku kristalni vrč iz Murana i malu čašu od izrezbarenog zlata u koju je ulio vino boje tamnog topaza. - Popijte, gospodine! - naredi vojvoda. I Gaspard ga posluša. Ubrzo zatim je osjetio kako je nestalo njegove vrtoglavice... Mali Indijac se uda-ljio odnoseći vrč, a gospodin Sorignan je i opet ostao sam sa svojim domaćinom. - Osjećate li se bolje? - zapita gospodin Rochely-se. - Nešto bolje, hvala vam! - Dobro! Poslušajte me, dakle... Rekao sam vam da ćete shvatiti samo djelomično razlog vašeg hapše-nja. Postoji u svemu tome važna tajna koju vam ne mogu otkriti. Bili ste dakle uhapšeni po nalogu kra-ljice-majke... Gaspard se trgnu raširivši oči od iznenañenja. - Kraljice-majke? - promuca. Ne obraćajući pažnju na njegove riječi, gospodin Rochelyse nastavi: - Iz razloga kojeg nećete saznati, kraljica je ljuta na vas što ste barunu Pelvedenu oteli Bćrengereu. Želi spriječiti otmičara u tome da ispriča išta o tom djetetu. Saznala je tek prekjučer za Berengerein bi-jeg, pa je pronašla način kako će se što brže osloboditi čovjeka koji bi joj mogao postati neugodan. - Ništa ne razumijem! - ponovi Gaspard očigledno prestrašen. - Kako bih ja mogao smetati kra-ljici-majci? ... Kakve sve to veze ima s Bćrengerinom otmicom... Gospodin Rochelyse ga prekinu zapovjedničkom kretnjom. - To je baš ono o čemu vam ne mogu govoriti. Morate saznati još i ovo: dobili ste odgodu od četiri mjeseca jer je vašeg ujaka udarila kap kad je saznao da se Berengere, gospoñica d'Erbannes i vi nalazite u mojim rukama i da sam odbio predati vas njegovom konjušaru. Tek prije kratkog vremena ponovo je progovorio i počeo čitko pisati. Odmah je obavijestio kraljicu o vašem bijegu s Bćrengereom. Vas su uhapsili idućeg dana nakon što je ta vijest stigla. Zatvorili su vas poput opasnog neprijatelja države. Gaspard je ostao bez riječi. Za njega je ta tajna još uvijek bila neprozirna. - Moram vas upozoriti još na nešto - nastavi gospodin Rochelyse. - Ovog sam vas puta spasio, ali kraljica će se nastojati osvetiti. Vjerojatno neko vrijeme neće saznati da ste osloboñeni. No čut će za to kad se bude raspitala o vašem zdravlju. Čuvši te riječi, koje je vojvoda nekako čudno naglasio, Gaspard zadršće. - Savjetujem vam, dakle, da napustite Pariz ... Berengere mi je kazala da namjeravate uči u službu kralja od Navarre?

- Da, gospodine, to sam odlučio. - Učinite to! Ali čuvajte se i tamo. Kraljica ima uhode i kod protestanata, to znam. Saznat će da ste pobjegli, pa ni tamo nećete biti sigurni od njezine osvete'. Ubogi Gaspard obeshrabreno odmahnu. - Pa što mi je činiti? Za mene nema druge mogućnosti. - Doista ... ukoliko ne uñete u moju službu. Samo tu ćete biti sigurni od tih opasnosti, jer se nitko ne usuñuje navaliti na one koji rade za mene. Razmislite, dakle, bi li vam odgovaralo ući u moju gardu. Prednosti su velike, jer uz dobru plaću i plaćenu opremu dobit ćete, kad vam bude trideset godina, i odobrenje za ženidbu. Moći ćete napustiti gardu, ali ćete do kraja života primati pola plaće. »Zar još uvijek sanjam?«, pomisli Gaspard padajući iz iznenañenja u iznenanñenje. Šapnuo je: - Gospodine, bio bih i odviše sretan... - Samo još trenutak. Upoznao sam vas s prednostima, ali morate saznati i to što zauzvrat zahtijevam od vas. Pas koji je ležao nekoliko koraka dalje ustao je i prišao otmjenim, laganim korakom gospodaru, sta-vivši mu njušku na čizmu. Promatrao ga je s plašljivom pokornošću. Hladni glas nastavi nakon šutnje od nekoliko sekunda: - Najvažnije je da svi oko mene znaju šutjeti. Shvatite me dobro, gospodine Sorignan! Šutjeti se mora i o najbeznačajnijim sitnicama. Nitko tko živi ovdje, od najnižih slugu pa sve do mojih oficira, ne smije izustiti ništa o onome što se ovdje dogaña, pa ma kako to beznačajno bilo. To ja zahtijevam pod prijetnjom smrtne kazne. Gaspard zadršće i pogleda uznemireno, gotovo užasnuto, mirno lice čovjeka pred sobom, zagonetnih i zapovjedničkih očiju. Čovjek koji je izrekao te riječi sačuvao je svoj mir kao i na početku razgovora. Njegova fina, njegovana ruka gladila je po glavi psa kojeg je kretnjom bio pozvao. Ali ta je ruka znala biti i strašna kad je to htjela biti. Pod likom otmjenog i rafiniranog plemića krilo se tajanstveno, zastrašujuće biće koga je Gaspard promatrao dršćući od straha. Gospodin Rochelyse nastavi nakon kratke stanke koju njegov sugovornik, silno uzbuñen, nije ni pomi-šljao prekinuti: - Mladi ljudi prije no što uñu u moju službu moraju se zakleti na to. Do sada su samo dvojica pogri-ješila. Jedan jer je dopustio da ga napiju, a drugi jer je zadovoljio žensku znatiželju. Govorili su o onome o čemu su se zakleli da neće govoriti. Njihova brbljavost nije imala težih posljedica. Ali, sva pričanja, pa makar i o nevažnom, kažnjavaju se smrću, jer ja nikada ne opraštam. Gaspard je još uvijek drhtao. Posljednje je riječi gospodin Rochelyse kazao hladnim glasom, pa im je to pridavalo još užasniji prizvuk. - Sada i sami vidife na što se morate odlučiti - doda vojvoda. - Ako uñete u moju službu, znate na što vas to obavezuje. Ako biste radije pošli kralju od Navarre, dat ću vam pisamce za njega, pa će vas iz-vanredno primiti. Berengere, koja vam je vrlo zahvalna, zamolila me da vam pomognem. Zbog nje -a moram dodati i stoga što ste mi simpatični - odlučio sam pomoći vam. U svakom drugom slučaju Gaspard bi bio neizmjerno sretan zbog tih riječi izrečenih glasom koji više nije bio onako tvrd kao malo prije. Ali je zadrhtao čuvši Berengereino ime. Prisjetio se tog divnog bića koje više nije bilo dijete, a još nije bilo ni mlada djevojka, a koje mu se onog dana pojavilo u predvor-ju. Ta ga slika otada više nije napuštala. Neprekidno ju je vidio pred sobom. Tu čistu i nježnu ljepotu, dra-žest njezinih prekrasnih očiju i otmjenost u kretnji... Vidio je i haljinu od bijelog damasta i bizantinski opasač, skupocjeni biser na ruci, sve ono što je tom djetetu bez imena davalo izgled male princeze. Sve ono na čemu je trebala zahvaliti plemenitom gospodinu koji ju je uzeo pod svoju zaštitu. Zamišljao je kraj te nevine i bespomoćne djevojčice tog zavodljivog čovjeka. Zavodnika kome se nijedna žena nije mogla oduprijeti, pa je činio od njih robinje svoje volje. Njemu se vjerojatno sviñalo poigravati se ovim mladim srcem kojim je zasigurno već zagospodario, a da uboga mala Berengere nije ni slutila kamo je vodi tobožnja dobrota, za koju je bila tako zahvalna. Svaki puta kada bi se toga sjetio, u Gaspardu je uzavrela krv. Poželio je da to dražesno dijete spasi sudbine koja ga je čekala. Riječi gospodina Rochelysea ponovno su probudile u njemu to sjećanje. I stoga mladić istog trenutka pomisli: »Budem li živio pod istim krovom s Berenge-reom, možda će mi uspjeti spasiti je od te opasnosti? ... U svakom slučaju, pokušat ću... A što još riskiram budem li položio zakletvu? Šutljiv sam po prirodi, nikada se ne opijam, a znat ću se čuvati i žena. Za protuuslugu imat ću lijep položaj, služit ću

gospodara koji se ničeg ne plaši i očigledno me voli... Uistinu, zašto još oklijevam? Ponovo se začu glas očaravajuće boje: - Možete promisliti do sutra, gospodine Sorig-nan! Odluka je vrlo važna, jer ćete se obavezati da ćete mi služiti jedanaest godina. Što se pak zakletve tiče, ona vrijedi do kraja vašeg života. - Gospodine, mislim da mi nije potrebno dulje razmišljati... Gaspard osjeti kako mu se boja vraća u lice pod dvostrukim utjecajem topline koja je vladala u ovoj sobi i snažnog uzbuñenja koje je nastojao potisnuti. Sve ga je tog trenutka tjeralo na to da prihvati po-nudu gospodina Rochelysea ... sve, pa čak i stanovita želja za pustolovinama koja je drijemala u njemu, a koja se probudila podstaknuta tajnovitošću tog plemića. Taj je skrivao takve tajne da ih je očigledno samo prijetnja smrću mogla sačuvati. Gaspard je i podsvjesno osjećao moć tog čovjeka, tajanstvenu privlačnost njegova pogleda, koji je danas više nego možda ranije djelovao na njega, jer je mislio na Be-rengereu koju su zacijelo te oči takoñer opijale. Opijao ju je taj očaravajući glas. Glas čovjeka koji ju je spasio samo zato da je kasnije još više unesreći. Na Gaspardovu odluku djelovala je prije svega vruća želja da zaštiti mladu djevojku od tako užasne opasnosti. - Uvjeti koje ste mi saopćili me ne plaše, i spreman sam ih prihvatiti. - Neka bude! Drago mi je što ste ušli u moju kuću, jer vjerujem da ste hrabri i odan plemić. Pristupite mi! Gaspard ga posluša. Gospodin Rochelyse odgurne psa i prihvati smaragdnu sfingu koja je bljeskala na tamnom baršunu njegova prsluka. - Vidite li tu figuru? Ona predstavlja tajanstvenu misao, ona je sama tajna, takva kakvu su zamišljali stari Egipćani. Na nju ćete mi se zakleti gospodine Sorignanu, nakon čega ćete moći kazati: »Ja sam čovjek vojvode Rochelysea.« Gaspard je zadrhtao od glave do pete oklijevajući još trenutak. Promatrao je sjajni dragulj, tajanstvenu figuru i čovjeka koji mu je prodirao do dna duše. - Još se uvijek možete povući, gospodine! - reče hladno vojvoda. Krv naglo oblije Gaspardove obraze. Mladić pomisli: »Berengere!« Položivši koljeno na pod, Gaspard izreče zakletvu glasom koji nije drhtao kao što nije drhtala ni ruka ispružena prema dragom kamenu zasljepljujuće snage. Spustio je oči kao da ne može podnijeti tu svjetlost. Ali kad ih je podigao, njegovo je lice bilo blijedo, a ruke ledene. - Gospodine, predstavit ću vas vašem kapetanu -reče vojvoda spustivši nemarno sfingu na svoj prsluk. Pozvonio je i nešto naredio malom Indijcu. Kad je taj napustio sobu, gospodin Sorignan napomenu: - Zar moja vjera neće predstavljati zapreku? - Nikakvu! Dakako da bih želio da se vratite vjeri svojih predaka koja je bila i ona vaše majke. Ali potpuno ste u tom slobodni, i nitko vam zbog toga neće dosañivati... Uostalom, imat ćete izvanredne drugove koji uglavnom takoñer potječu iz Bretanje i koji su mi vrlo odani. Već ćete se večeras ovdje smjestiti, a sutra možete potražiti u »Srebrnom taliru« ono što vam pripada. Sto se tiče vašeg imetka kojeg za sada drži vaš staratelj, imam sredstva da vam ga uskoro pribavim. Gaspard mu zahvali razmišljajući: »Očigledno sam mu drag! Bez svake sumnje to dugujem Beren-gerei... ubogoj Bćrengerei kojoj želi pružiti to zadovoljstvo da me štiti!« I ponovo duboko potresen zbog tih misli, on teškom mukom odgovori na pitanja koja mu je gospodin Rochelyse postavio o njegovoj obitelji, i o životu kod gospodina Pelvedena. Želio je što prije napustiti raskošan kabinet u kome se osjećao neki čudan miris. Isto tako i tog čovjeka tajanstvena pogleda koji je sada bio njegov gospodar. Na sreću se gospodin Lesbellec ubrzo pojavi. Pošto su izmijenili nekoliko riječi, odveo je novog gardista kako bi ga opremio.

XIX

Wennael je, ostavši sam, ustao i upravo se spremao napustiti kabinet kad se zavjesa podigne i pojavi smeña glava gospoñe Tregunc zamotana u bijela vela. - Ne smetam vam? - Dakako da ne smetate. Prišao joj je, uhvatio je za ruku i odveo do naslonjača. ; - Je li gospodin Sorignan osloboñen? Jest! Upravo je izišao odavde u pratnji Lesbel-leca jer sam ga uzeo u svoju gardu.

- Ah! Berengere će biti zadovoljna. Željela je saznati što prije je li ubogi mladić osloboñen. - Zašto vas nije dopratila? - zapita Wennael. Prišao je kaminu naslonivši rame na ploču na kojoj se nalazio grb Treguncovih: dva sokola na maču. - Jer moram razgovarati s vama. - Zacijelo o njoj? Gospodin Rochelyse je promatrao strinu lagano se smiješeći. Ona ozbiljno odvrati: - Da, pogodili ste. - Bio sam posve siguran da je žena, koja tako dobro zapaža i razmišlja poput vas, morala opaziti kako je ljubav obuzela srce koje se smatralo neosvojivim. Sad se gospoña Tregunc nasmiješila. - Wennael, ne možemo jedno pred drugim ništa skrivati. - Nisam ni namjeravao skrivati pred vama osjećaje koje mi ulijeva naša mala Berengere. Tek sam ih sam prije kratkog vremena shvatio. Čekao sam priliku da vam govorim o njima, uostalom posve siguran u to da ste to i sami već otkrili... Da, to je dijete prvo izazvalo u meni osjećaj najveće samilosti. No taj se osjaćaj pretvorio u ljubav, kad se pred nama umjesto male djevojčice pojavila mlada djevojka. Svakog dana postaje sve dražesnija, pametna je i obdarena velikim osjaćaj ima. Ljubim je onako kako nisam nikad vjerovao da bi to bilo moguće, jer ja prezirem žene i ne vjerujem im. Ali Berengere je biće s kojim se ne može nitko usporediti, poštena i čista duša. Ona će biti jedina na svijetu koja će moći kazati da joj pripada srce Wennaela Rochelysea. ^, - Ali kako ćete je čekati, sine moj? Wennael, prekriživši ruke, reče čvrstim glasom: - Kako ću je čekati? Poput čovjeka koji duboko poštuje nevinost, povjerenje i čistu ljubav tog tako milog djeteta. Koji bi radije umro nego joj učinio nešto nažao. Berengere će biti moja žena. Uvjeravam vas da ću je znati usrećiti. - U to ne sumnjam. Užasni ste prema neprijateljima, prema lukavcima i podlacima, ali oni koji uži-vaju u vašoj ljubavi znaju koliko ona vrijedi... Potpuno se slažem s vama, Wennaele, jer poznajem blago koje skriva Berengereina duša. Ali jeste li promislili o tome da možda nikada nećete moći dokazati njezino porijeklo? Sjaj se pojavi u Wennaelovim očima. - Dokazat ću ga! Moram uspjeti ... makar ih sve morao staviti na muke, uključujući i tu ženu, tu bi-jednu kraljicu. Ali čak i da ne dobijem te dokaze, sad sam uvjeren da je Berengere ona koju tražimo. Sve mi to govori: njezine godine, jer sad i sami uviñamo da nije mala djevojčica. Gospodin Pelveden je pripisao njezinom bijegu takvu važnost da ga je pogodila kap kad je saznao za sve. Tek što se oporavio, odmah je poslao vijest kraljici-majci. Brzina kojom je ona željela ukloniti gospodina Sorignana kao svjedoka govori o kraljičinom strahu da je on možda nešto znao ili mogao sumnjati u djevojčino porijeklo ... pa zatim kraljičino ortaštvo s Pelvedenom, čovjekom koji je neizmjerno mrzio kralja Karla, a ljubio groficu d'Auxonne, koja ga je s prezrenjem odbacila. Pelveden je godinama bio čovjek povjerenja kraljice Katarine. Davala mu je najpodlije dužnosti. Povukao se u Rosmadec pošto ga je kralj protjerao. A ipak je neprekidno ostao u vezi s njom, a da moj stric nije posumnjao u to. Taj je čovjek po njezinu nalogu ubio gospoñu d'Auxonne i njezinu kćerku i oteo djecu. Odveo ih je u Bretanju. To znam sigurno za djevojčicu, jer dječaku još nismo ušli u trag. Ipak se čini vjerojatnim da je Pelvedenu bio potreban ortak za obavljanje tog posla. Čini mi se da je to mogao biti samo Calmeni, taj podli Katarinin saveznik. On joj je nabavio i otrov od koga je umro kralj Karlo. Gospoña Tregunc je sklopila ruke na koljenima i slušala Wennaela s velikim zanimanjem. - Da, vjerujem da ste na pravom putu. Ne vjerujete li da se taj čovjek mogao vratiti odanle da bi izvr- šio zločin? Zar nije mogao one noći 24. kolovoza 1572. ubiti mog muža, kako bi osvetio Katarinu i se-be? - Mislim da je to tako i bilo. Ali još nemam nikakvih dokaza. - Pronañite mi tog bijednika koji ga je ubio i predajte ga mojim Indijcima! Znat će što će učiniti s njim! Uspravila se, zgrčivši ruke. U njezinim tamnim očima sjala je divlja mržnja. Wennael je spustio ruke, prišao joj i položio joj jednu na rame. - Neće biti potrebni. Moja kazna neće biti ništa blaža, budite sigurni... Moguće je da će nas potraga za kraljevom djecom navesti i na trag grešnika, osobito ako je to barun Pelveden. Gospoña Tregunc prošapće gorkim glasom: - To je zasigurno on! Osvetio se što sam naredila da ga otjeraju odavde poput bijednika onog dana kad

se usudio ušuljati poput kradljivca i izjaviti mi svoje ogavne osjećaje... Moji su ga sluge otjerali udarcima batine. Osvetio se nekoliko godina kasnije ubivši mi muža. Uhvatila je lice rukama ponavljajući: - Osvetio se... On je ubio mog muža! Wennael je šutio naslonjen na naslonjač u kome je sjedjela gospoña Tregunc. Nakon nekog vremena prekine tišinu riječima: - Evo nas na djelu. Što će poduzeti kraljica da nam uzvrati udarac kojeg je primila. Neće se usuditi napasti me otvoreno. Kakvu će spletku smisliti? - Wennael, ne mislite li da je Berengere u opasnosti? - Ne, jer je ja štitim. Katarina zna da ne smije dirati ono što pripada meni. - Ali ta je žena tako lukava i prepredena! ... Malo prije ste kazali da će, ma kako završila vaša istraga, Berengere ipak postati vašom ženom? - Da, pa makar što se dogodilo - odvrati on odlučno. - Za mene je ona bez svake sumnje kćerka kralja Karla IX. i Marguerite d'Auxonne. Pa iako steknem dokaze da se varam, ipak ću se oženiti njome jer cijelo njezino biće odaje otmjeno porijeklo i finoću, a prije svega plemenitost. . - Sine moj, koliko ste zaljubljeni kad vaš ponos dopušta da uzmete za ženu djevojku bez imena i obi-telji! Pogledala je s puno razumijevanja Wennaela. Lagano se sagnuo govoreći joj ozbiljnim i žarkim glasom: - Da, ljubim je! ... Otkad je poznajem. Obuzeo me čudan osjećaj sreće i radosti. To je dijete svjetlost, poklonila je toplinu mom isušenom srcu punom prezira i sumnji. Od prvog trenutka kad sam sreo njezin pogled tamo u Rochelyseu, obuzeo me nepoznat osjećaj. Nije li se u samilosti koju mi je ulijevalo to malo, polumrtvo biće, možda već krila ljubav? ... Želim dakle da ostane kraj mene, ta moja slatka Berengere sa svojim toplim osjećajima i djetinjskim povjerenjem. Ne želim da prerano sazna za cilj moje težnje, jer bi to i odviše prestrašilo njezinu osjećajnu dušu... Ali ona me već ljubi a da to ne zna ni sama. A ovako je i bolje, jer želim čuti prije svega riječi Pelvedena i Calmenija. - Hoće li vam to uspjeti? - uzdahnu gospoña Trćgunc. Nešto je zasjalo u Wennaelovom pogledu. - Uspjet ću, i iskoristit ću sve mogućnosti. Signar pozna muke kojima se nitko ne može oduprijeti. Užasan je .... ali ako ne uzmogne na drugi način saznati istinu od njih, morat će ih podnijeti. Gospoña Tregunc nije zadrhtala. Odobravala mu je- - Tako je! ... Nećemo još ništa kazati našoj maloj Berengerei o sreći koja je čeka, zar ne? - Ne, još ništa. Iznenada je Wennaelov pogled postao blag, a na usnama mu se pojavi smiješak. « - Sačuvajmo njezinu djetinjsku nevinost. Tako je osvježavajuća i divna za čovjeka koji se mora baviti ponorima grijeha i pokvarenosti. Kad je Beren-gere kraj mene, osjećam da me okružuje svjetlost i zaboravljam na sve. Nekoliko su trenutaka šutjeli. Zatim gospoña Tregunc napomenu s laganim smiješkom: - Ubogi gospodin Sorignan bio je neki dan užasno iznenañen zbog promjene koja se dogodila kod naše male Berengerei Wennael je skupio obrve. - Doista, čini vam se? - Da, ali to nije čudno. Ona je dovoljno dražesna da može zaboraviti gospoñicu d'Erbannes. Wennael se podrugljivo nasmija. - Ne usporeñujte je s njom... Uostalom, nije važno što se sviña Sorignanu. Pazite da se ne sastaje nasamu s njim, i izbjegavajte česte susrete ... jer ne bi se pristojalo da se buduća vojvotkinja Rochelyse sastaje s jednim od mojih gardista. S prezirnim smiješkom Wennael doda nakon kratke šutnje: - Učinit ćete tako uslugu i tom dječaku, jer je već doživio jedno razočarenje. Bilo bi mu odviše još jed-no. Ne smije osjetiti ljubav prema Berengere, a to se lako može dogoditi.

XX Giulia je ljenčarila kraj jednog od dva duboka prozora kroz koja je prodirao sumrak u veliku sobu s tapetama od zelenog damasta, s namještajem od hra-stovine, kipovima od slonove kosti i vazama od talijanske fajanse. Lijepa je Firentinka, naslonivši bradu na ruku, promatrala mračnim pogledom škrinjicu od cedrovine držeći je na koljenima. Poklopac joj je bio otvoren pa je otkrivao skupocjene dragulje: kopče od dragog kamenja, zlatnu iglu sa safirima, izrezbarenu ogrlicu s djetelinom od dijamanta. Sve to, s prstenima koje je nosila, poklonio joj je vojvoda od Rochelysea. Tako je plaćao »špijunku« kad bi mu ova saopćavala važne vijesti, kako je to sada govorila samoj sebi u velikom bijesu i očaju... Giuliji bi se svaki put pričinilo da postupa s njom kao sa psom kome gospodar dobacuje kost kao nagradu što je uhvatio divljač. Da, ona je bila duboko nesretna žena i bez pogovora se pokoravala njegovoj volji. Kao robinja je drhtala pod prijetnjom smrću. Da, tom je čovjeku sve žrtvovala, pa čak i svoje dužnosti prema ocu. U ušima joj je zvučio vojvodin glas: »Ti meni pripadaš i slijepo ćeš me slušati, pa makar morala izdati i vlastitog oca!« Ona se tako predala svom gospodaru kome više nije mogla pobjeći. Ali na to nije ni pomišljala! To robstvo nije za nju bilo teško, samo da joj njezin obožavani gospodar nije uvijek ponovo odavao takvu ledenost u ponašanju koja je bila gora od svakog izljeva bijesa. Ponekad je željela zaviknuti: »Udarite me! Zgazite me, slomite mi kosti, ako hoćete! ... Ali ne gledajte me kao da sam neki nevažan predmet kojim se vi služite nekoliko dana, a kojeg ćete već sutra odbaciti kad vam više ne bude trebao!« A ipak je znala da za njega ne znači ništa više od toga ... ništa više! Zvuk vrata koja su se otvarala trgnuo ju je iz razmišljanja. U sobu uñe Lorenzo Calmeni, onim laga-nim korakom koji mu je bio svojstven. Prišao je Giu-liji zapitavši je: - Sanjariš, ljepotice moja? ... Zašto si tako zabrinuta? Promatrao je kćerku velikom nježnošću. Taj čovjek lukave i pokvarene duše bio je ipak dobar otac. Bijaše ponosan na Giulijinu ljepotu i pamet, na otmjeno ponašanje koje je naučila od dama iz visokog društva. Skupljao je bogatstvo za nju i sanjao o njezinoj divnoj budućnosti. Lišen svakog morala, bilo mu je posve svejedno kako će se ona ostvariti. A ulio je svojoj kćerci te iste osjećaje. Kako mu Giulija nije odmah odgovorila, on je zapita pomalo podrugljivim smiješkom: - Razmišljaš pred darovima tvog ljubljenog? Taj život ti očigledno ne pruža mnogo radosti? ... Možda razmišljaš o tome prima li i neka druga toliko od njega? Krv se popela na Giulijine obraze. Odgovorila je pomalo ljutito: - Zar vjerujete da sam tako glupa i zamišljam da sam jedina žena koja zaokuplja pažnju vojvode od Rochelysea? - Ne, ne, prepamenta si za to... Ali možeš li pogoditi kome je poklonio u posljednje vrijeme svoje osjećaje? - Kome? Uspravila se, a u očima joj se nazirala silna znatiželja pomiješana sa strahom. - To je ona mala koju ti je oteo... - Berengere? ... Nemoguće! Pa ona je još dijete! - Nije dijete već mlada djevojka. Njezin je razvoj vjerojatno zaostao zbog loših prilika u kojima je živjela. Promijenila se u ovih nekoliko mjeseci. Kažu da je postala prekrasna. Gospodin Rochelyse je ukrašava poput princeze, pa se čini da je ovog trenutka silno zaljubljen u nju. Dični je Calmeni bez ikakvog stida iskitio ono nekoliko riječi koje mu je kraljica-majka kazala o tome. Trebao je izazvati ljubomoru svoje kćerke... Ustanovio je da je uspio u tome primijetivši kako Giuli-jine usne dršću, a tamne oči bijesno sijevaju. - Gdje ste to saznali? - zapita glasom pomalo promuklim od srdžbe. - Gospoña Rochelyse ispričala je to kraljici-maj-ci. Opazila je nekoliko puta tu mladu djevojku i bila zadivljena njezinom ljepotom. A i raskošnom odjećom. Neka služavka joj je kazala da je vojvoda vrlo ljubazan s Berengereom i da voli boraviti u njezinu društvu. Giulia, sva blijeda, kazala je tiho: - Ta mala!... Ta ogavna mala zbog koje je postupao sa mnom onako nemilosrdno što sam je kaznila zbog njezine nespretnosti! Brzo je ustala ne obrativši pažnju na škrinjicu koja je pala na pod i sadržaj joj se rasuo. - Mrziš je, Giulietta?

Lorenzo pristupi kćerci i položi ruku na njezino rame. Okrenula je prema njemu zgrčeno lice u kome su oči grozničavo sjale. - Ako mu ona doista predstavlja ono što ste mi kazali, da, tada je mrzim. - Hoćeš li se osvetiti toj maloj bijednici? - Osvetiti se? ... Kako? - Slušaj, povjerit ću ti tajnu... Berengere je dijete iz otmjene obitelji. Napustili su je iz meni nepo-znatih razloga. Bilo bi opasno ostaviti je u rukama vojvode Rochelysea. Zbog toga će mala biti oteta. Žele je povjeriti nekom povjerljivom, pa su me zapitali znam li za kakav dobar zatvor gdje je gospodin Rochelyse ne bi tražio. Sjetio sam se naše tajne sobe ... pa sam kazao samom sebi da bi ti sigurno bila sretna kad bi mogla čuvati takvu zarobljenicu. - Osoba o kojoj govorite je kraljica-majka, zar ne? - reče bez okolišnja Giulia gledajući oca u oči. Lorenzo je lagano zadrhtao. - Kako si se toga sjetila? Zašto to misliš? - Sjetila sam se samo tako... Uostalom, i nije važno. Ali jeste li pomislili na užasne opasnosti kojima se izlažete ako se umiješate u pothvat protiv štićenice gospodina Rochelysea? Čovjek poput njega može se nesmiljeno osvetiti. Lorenzo nije mogao suspregnuti drhtanje. - Znam - reče prigušenim glasom. - Ali neću imati nikakve veze s otmicom. Bit će poduzete sve mjere opreza da djevojka neopažena uñe u ovu kuću. Doista vjerujem da za nas nema opasnosti... A ti ćeš imati to zadovoljstvo što će se u tvojim rukama naći suparnica. Dobro osjećam da si razočarana budući da nisi ljubljena onako kako bi to željela biti. Smjeli Calmeni nije uzaludno nastojao svojim riječima djelovati na tu uzavrelu dušu punu razočarane strasti, ljubomore i mržnje. Berengereu je ona već nagonski i prije prezirala. Užasno je rumenilo oblilo Giulijine obraze, a plamen zasja u njezinu pogledu. Ona reče kratko: - Dobro, pomoći ću vam... Kad će se to dogoditi? - Bez sumnje, danas. U nedjelju je Uskrs. Mlada djevojka obično odlazi u crkvu. Prati je neka stara žena a nešto dalje od nje idu dvojica naoružanih slugu. Već po tome možeš vidjeti da postupaju s njom kao s princezom. Giulia je stisnula usne i mržnja se još jače odrazila u njezinom pogledu. - Na putu od palače do crkve prolazi malom uličicom gotovo uvijek pustom. Okružuju je stare kuće pod čijim se svodovima i vratima može dobro sakriti. Već će pasti mrak kad se bude vraćala iz crkve. Tada će svladati ono dvoje slugu i staru ženu, a djevojku odnijeti do nosiljke koja će čekati u blizini. Onda će je dovesti ravno ovamo. - A ako sluge pobijede? - Dvojica protiv šestorice? To baš nije vjerojatno! ... Uostalom za nas to i nije važno. Ne sudjelujemo u toj otmici. Ali ona će zasigurno uspjeti jer njome rukovodi čovjek vješt takvim poslovima koji će i sam biti na licu mjesta. Potpuno je siguran u svoje ljude... Doista, Giulia, osim ako je sveznajući, ne znam kako bi gospodin Rochelyse mogao posumnjati u nas! - Da, ukoliko nije sveznajući! - ponovi ona. -Ponekad se pitam nije li on to. Pred njim se ništa ne može sakriti. - Nikad mi nisi govorila o tome! - reče Lorenzo sumnjičavo. Giulia slegnu ramenima. - Za tu njegovu sposobnost znaju svi. Gospodin se Rochelyse nije osobito trudio zbog mene. - Dakle, što si odlučila? Što se mene tiče, vjerujem da se nemamo čega plašiti. Ali ukoliko se ti bojiš, upozorit ću ... upozorit ću onu osobu neka ne računa na nas. Sve će se tada odgoditi dok ne pronañu novo sklonište za Berengereu. To je ime djelovalo na Giuliju poput crvene krpe. - Neka je dovedu ovamo - reče brzo. - Pobrinut ću se za nju. - Dobro... Morat ćemo danas poslijepodne udaljiti poslugu. Zatim ćeš urediti tajnu sobu. - Kako? - Kako želiš, Giulietta, kako želiš! Postupaj s tom ljepoticom prema svojim osjećajima. Nitko ti neće prigovarati, to ti mogu jamčiti. Promuklim smiješkom nastavio je: - Čak ako kojim slučajem njezino nježno zdravlje ne bude moglo podnijeti taj zatvor ... da, čak i onda, moja Giulia!

Giulijino je lice ostalo posve mirno. - Dobro! Sve će biti spremno kad je dovedeš. - U redu, dijete moje... I ne boj se! Gospodin Rochelyse neće nikada posumnjati da je njegova lijepa Berengere sakrivena ovdje, u toj sobi za koju znamo samo ti i ja. Poljubio je Giuliju i izišao, a da nije opazio drhtaj koji je prošao tijelom lijepe djevojke, njezinu izne-nadnu bljedoću i graške znoja na sljepoočicama. Iznenada se naime prisjetila da još netko zna za tajnu te sobe! ... Jednog dana - prije godinu dana -gospodin Rochelvse je želio da mu pokaže kuću za vrijeme Lorenzova odsustva. Poslušala ga je sretna kao i svaki put kada je mogla udovoljiti kojoj njegovoj želji. Pokazala mu je sve ... čak i tajnu sobu! »Ako je bude došao tražiti u ovu kuću, izgubljeni smo!« pomislila je zadrhtavši od užasa. Ali to nije mogla kazati svom ocu, jer to bi značilo priznati mu da odaje tajne koje joj je povjerio. Dakle, sudbina je krenula svojim tokom. Uostalom, bude li se sve odigralo onako kako je to kazao Cal-meni, čovjek oprezan i spretan, postojala je velika vjerojatnost da gospodin Rochelvse neće nikada saznati za sudbinu svoje štićenice. Ali ponavljajući to u sebi, Giulia je prestajala drhtati. Jer ona je posve dobro znala da vojvoda nije nalik ni jednom drugom čovjeku. Bio je uvijek tako dobro upućen u sve, taj tajanstveni čovjek čije je želje sve do sada pokorno ispunjavala, ne pomišljajući ni trenutak na to da bi prekršila zadanu riječ. Obećala je vjerno mu služiti i ništa ne skrivati pred njim ... pod prijetnjom smrtne kazne. I na to je trenutak bila zaboravila u svom ljubomornom bijesu na Berengereu... Ali neka tako bude. Ne samo što mu neće odati gdje se nalazi mlada djevojka, već će joj pripremiti i tamnicu. Bit će njezin tamničar ... i to kakav! Osvetit će se toj bijednici koja se sviñala gospodinu Rochelyseu. Da, ona će se usuditi učiniti to... Strastveno je ponavljala u sebi dršćući od straha: »Riskirat ću to! ... Imat ću u svojoj vlasti Berengereu i polagano je ubijati! Možda ću u tome naći utjehu za patnje koje mi on nanosi! U svakom slučaju, ja bih je bila otela od njega, jer ne mogu ... ne mogu podnijeti pomisao da ta bijednica uživa njegovu ljubav, dok ja ... ja!« U napadu bjesnila Talijanka je počela gaziti po draguljima rasutim po podu.

* * * Noć je pala već prije nekog vremena, a tiha je kiša neprekidno padala, kad se pred kućom trgovca mirisima zaustavila nosiljka. Jedan od ljudi u pratnji sjahao je, odgrnuo zavjesu i podigao nepomičnu ženu. Istog trenutka otvorila su se tiho kućna vrata. Čovjek je ušao sa svojim teretom, a jahači su se istog trenutka udaljili. Vrata su se ponovno zatvorila i netko je upalio svjetlo. U toj blijedoj svjetlosti pojavila su se prestra-šena lica Lorenza i njegove kćerke. Stranac je nosio crnu masku preko lica, a Berengereina su usta bila povezana maramom. - Evo je - reče čovjek grubim glasom. - Kamo treba odnijeti tu mladu osobu? Giulia otvori vrata i pokaza na divan na koga je čovjek položio onesviještenu djevojku. - Bit će dobro da joj odmah odvežete maramu -nastavi nepoznati. - Previše sam je stegnuo, pa bi se mogla ugušiti. Laku noć, svima! Okrenuo se i izišao. Lorenzo ga je otpratio sve do vrata. Kad se otac vratio, Giulia napomenu: - Odnesimo je odmah u tajnu sobu. Bit će bolje. Nešto kasnije Berengere je već ležala na slamarici na podu uske prostorije bez pokućstva. Svjetlo je prodiralo kroz mali prozorčić s rešetkama. Giulia joj je skinula maramu, ali je ostavila svezane ruke i noge. Pogledom punim mržnje promatrala je to draže-sno lice zatvorenih očiju, haljinu od sivog baršuna ukrašenu plavom lisicom, i bujnu kosu koja joj je padala na ramena... Lorenzo, koji je stajao kraj nje, zadivljeno je šapnuo: - Kakva ljepotica! Kakva ljepotica! Gospoña Rochelyse bila je u pravu... A haljina bi odgovarala kraljici... To prekrasno krzno! ... A biser na prstu? Pogledaj, Giulia... Giulia je bez riječi promatrala djevojku. - Nitko se ne može mjeriti s njom! Ne čudim se što se sviña vojvodi koji ima tako profinjen ukus ... Giulietta, nije li ti žao što će to lijepo dijete umrijeti meñu ovim zidovima? Giulia okrenu prema njemu svoje tamne oči mračna izraza. - Žao? Vjerojatno ste htjeli upitati radujem li se, i uživam li... Vidjet ćete kako ću postupati s njom...

Sagnula se i čvrsto udarila djevojku po licu. Tijelo mlade djevojke zadrhta a kapci se dignuše. Pojavile su se predivne oči koje su isprva još nejasno gledale, da bi se ubrzo ispunile užasom kad je prepoznala zgrčeno lice nagnuto nad nju. - Da, to sam ja, Giulia Calmeni! - reče Talijanka promuklim glasom. - Sada pripadaš meni. Udarit ću te kad me bude volja, jer njega više neće biti da me spriječi u tome. Nitko te neće braniti... Vjerovala si da si spašena jer te vojvoda Rochelyse štitio! Ali, ne, lijepa moja, završio je tvoj udoban život, tvoje lijepe haljine i dragulji! Sutra ću sve to skinuti s tebe a navući ti prnje, jedinu odjeću koja odgovara nahočetu. Živjet ćeš od kruha i vode, a spavati na slami ... nikada nećeš živa izići odavde ... nikada, jesi li čula? Malo-pomalo svijest se počela vraćati Berengerei. Shvatila je da ne sanja. Bijaše to užasna stvarnost. Taj konopac kojim su joj bile vezane ruke, ta žena demonska izraza lica, te riječi pune užasnih prijet-nja... Prošaptala je: - Što sve to znači? ... Što je to? Giulia se podrugljivo nasmija: - Ti si zarobljenica, mala moja ... nitko te ovdje neće pronaći. Činit ću s tobom sve što me bude volja. Odrezat ću ti kosu, a zatim unakaziti lice koje mi se ne sviña. Da, da, saznat ćeš što znači kad te Giulia mrzi! - Ne, vi to nećete učiniti! - odlučno reče Beren-gere. - Jer ako to vojvoda sazna, kaznit će vas! - Ako sazna? ... A baš se to neće dogoditi. Uostalom, zar vjeruješ da ga toliko zanimaš? Za nekoliko će te dana posve zaboraviti, ti mala niškoristi... ti, koja zamnišljaš da nešto značiš takvom čovjeku kakav je vojvoda Rochelyse! Samo pričekaj, već ću ti izbiti tvoj ponos! ... Prestani me gledati tako izazovno! Na vrhuncu ljubomornog bijesa, predavajući se svojim razularenim osjećajima, Giulia je udarila mladu djevojku po licu bakrenim svjećnjakom kojeg je držala u ruci. Udarac ju je pogodio u čelo. Berengere je zaste-njala od bola... Lorenzo brzo dohvati ruku svoje kćerke. - Dosta za sada! Ne smiješ ubiti tu malu! Postoji i drugi način. Giulia je divljim pogledom promatrala malo blijedo lice, bijelo čelo s kojeg je tekla krv. - Hoćemo li je odvezati? - zapita Lorenzo. - Nećemo! To su dražesne narukvice i vrlo udobne za nošenje, zar ne, mala moja Berengere? Kapci se spustiše na oči mlade djevojke pune patnje i tuge. Giulia se promuklo nasmija. - Odmori se, lijepa moja! Večeras ćeš postiti, to će ti koristiti... A sutra ćeš me zabaviti pričanjem o onom što ti je govorio gospodin Rochelyse. To me neizmjerno zanima. Otac i kćerka su izišli. Kad su se vrata zatvorila za njima, ubogo dijete, sleñeno od straha i užasa, ostalo je u potpunom mraku. Posve je tiho zajecala: - Doñite! ... Doñite, spasite me još jednom!

XXI

U isto vrijeme gospodin Rochelyse razgovarao je u svom kabinetu s predsjednikom Harlayem. - Napokon sam nešto saznao - reče taj. - Prije nekog vremena uhapsili su bandu krivotvoritelja novca. Slučajno sam u razgovoru sa sucem koji vodi taj proces saznao da je njihov šef, čovjek po imenu Dampierre, po zvanju postolar, u kolovozu 1572. stanovao nasuprot palače Rochelyse. Sjetih se da bih mogao ispititi tog čovjeka u zatvoru o onom što je mogao vidjeti u Bartolomejskoj noći. Isprva je tvrdio da se zatvorio u kuću i da nije znao ništa do onog što su mu kasnije ispričali. Ali kako sam navaljivao na njega, on mi je napokon priznao da su neki naoružani ljudi prodrli u kuću gospodina Tregunca. Zatim je neki maskirani čovjek s mačem u ruci istračao iz kuće i pojurio do njega, Dampierrea. »Sakrij me! - zapovjedio mu je - »i ja ću te bogato nagraditi.« Postolar ga je sakrio u skrovište u kome je ostao dok nije pala noć. Kad je odlazio, vjerovao je da je sam, pa je otkrio lice kako bi obrisao znoj. Dampier-re, koji ga je uhodio iz znatiželje, prepoznao je u njemu baruna Pelvedena. Vidio ga je dvanaestak godina ranije u pratnji karljice-majke kad je ova odlazila u crkvu.

- Pelveden! ... Bio sam siguran u to! - reče tiho gospodin Rochelyse. - A taj bijedni postolar kleo mi se u ono vrijeme da nije ništa vidio ni čuo! ... Iako kasno, ipak će ubojica mog strica dobiti zasluženu kaznu! ... A vrlo vjerojatno morat će odgovarati i za druga djela. Plemenitim i poštenim licem gospodina Harlaya proñe sjena. - Nikad nisam krio pred vama da ne odobravam želju za osvetom. Ona pripada Bogu, a pravda je u rukama nekolicine ljudi kojima je to ovlaštenje dala zakonita vlast. Gospodin Rochelyse ga prekinu podrugljivim smijehom. - Vjerujete li vi, gospodine, da bi vam kraljica-majka dopustila osuditi njezine suučesnike? ... Zašto ta kretnja protesta? I sami znate što je učinio... - Ne osporavam vrijednost vaših obavještenja. Priznajem i to da smo mi suci često spriječili da vršimo pravdu zbog utjecaja nekih ljudi koji se zalažu za krivce. Ali ipak ne mogu odustati od toga da vam kažem kako ni vi nemate pravo osvećivati se ili vršiti pravdu. Te su riječi zvučile vrlo službeno iz usta Achillea Harlaya. Gospodin Rochelyse mu ponosno odgovori. - Ne dijelim vaše mišljenje. Vjerujem da nemam samo pravo, već mi je i dužnost potražiti ubojice mog strica i kazniti ih, jednako kao i druge krivce koje otkrijem a koje redovni sud nikada ne bi osudio. Ukoliko se uvjerim da je Pelveden ubio gospodina Tre-gunca, ja ću mu suditi i izvršiti osudu. Nakon toga, gospodine predsjedniče, moći ćete mene osuditi budete li to smatrali potrebnim. - Morat ću to učiniti, ukoliko mi donesu dokaze - odvrati ozbiljno gospodin Harlay. Vojvoda se nasmiješi promatrajući sa simapti-jama svog sugovornika. - Vi ste jedan od ljudi koje najviše cijenim, pa žalim što se u tome ne možemo složiti... Nastavite dakle istragu protiv gospodina Pelvedena, ukoliko mislite nabaviti dovoljno dokaza za redovnu parnicu. Ja ću pak sa svoje strane nastaviti svojom istragom. Proširit ću je na ubojice grofice d'Auxonne i njezine kćerke, te otmičara kraljevske djece. U posljednje vrijeme je i u tu otmicu uneseno nešto više svjetla. - Iskreno se nadam da će krivci za te zločine biti pronañeni, pa makar na kako se visokim položajima nalazili. Ali bio bih zadovoljni kad bi se vi ograničili na samu istragu, a krivce predali pravdi. - To vam ne mogu obećati, jer znam da je zakonita pravda često samo isprazna riječ. -„ Ne mislite li da bi ih u tom slučaju Bog još samo strasnije kaznio? - Ne želim razgovarati o božjoj pravdi. Znam da će i ona imati svoj trenutak. Ali u očekivanju toga, odlučio sam prije deset godina da ću izvršiti svoju. Zahvaljujući mojoj pravdi, postoje krivci koji pro-vode noći pune užasa, strasnijeg od same smrti, u očekivanju moje kazne. Vi suci kažnjavate najgore zločince mukom od nekoliko trenutaka pred kojom je ležalo nekoliko dana ili tjedana straha! Ali što je to za neke zločine! ... Kazao sam čovjeku koji je Karlu IX. dao otrov od kojeg je polagano umirao: »Imam dokaz... Osuñujem te na smrt. Ali odgañam izvršenje osude. Onog dana kad mi se bude prohtjelo, oduzet ću ti tvoj bijedan život.« Otada taj čovjek živi u užasu ... kad me vidi, trese se od strana pri pomisli: »Možda će se to dogoditi danas!« Gospodin Rochelyse se prekinu, a zatim nastavi hladnim i jakim glasom: - Čak i kraljica-majka... I ona zna da imam užasnih dokaza protiv nje. Upozorena je da će u slučaju moje smrti - a ona bi joj lako mogla postati uzrokom - moji vjerni prijatelji iznijeti te dokaze i sami izvršiti pravdu, ne budu li se suci usudili učiniti to. I ona dršće preda mnom. Plaši se da bih mogao umrijeti. Moj dragocjeni život je dobro čuvan. Maze me, izvršavaju sve moje želje, a ipak bijes i bespomoćna mržnja ispunjavaju njezinu dušu i neizmjerno je muče... Evo, gospodine, kako treba kažnjavati velike zločince... A to što ta žena proživljava čini mi se malim u usporedbi s patnjama nesretnog kralja Karla, kojeg je mučila grižnja savjesti zbog Bartolomejske noći za koju je uistinu bila kriva njegova majka. On je sve saznao kad to više nije mogao spriječiti. Taj ubogi kralj, čija je ljubljena žena bila ubijena dvije godine prije toga, a dvojci oteti. Bio je okružen špijunima svoje majke, kraljice Katarine, potkupljenim dvorjanima. Nesretnik je bio bolestan, obeshrabren, pa je u lovu nastojao zaboraviti da je samo po imenu bio kralj, a da je njegov nasljednik Henrik od Va-loisa nestao. Gospodin Hardy napomenu tužno: - Da, to je bilo užasno... Ali ostajem pri svojem mišljenju. Kamo bi nas to dovelo, kad bi se svaki osvećivao sam? - Ne svaki od nas. Ali postoje bića obdarena osobitim sposobnostima, zahvaljujući kojima uspijevaju otkriti zlo i zločine te ih kažnjavati. U to sam uvjeren. Pred njima je zadatak... Namjeravam ga ispuniti

sve do kraja, pa ma čega me to stajalo. - Djelujete u plemenitoj namjeri. Ovo se tiče samo Boga i vas - odgovori jednostavno gospodin Harlay. Uskoro zatim oprostio se od svog domaćina. Wennael, ostavši sam, pregledao je vijest koju je malko prije primio. Poslao ju je kralj od Navarre. Zamolio je svog »dobrog prijatelja i roñaka« da se raspita kod njegove žene kraljice Marguerite da li ga želi posjetiti u njegovom dvorcu Pau. Vojvoda se nasmiješi s laganom porugom sklo-pivši to psimo s kraljevskim oznakama. Ovaj brak, razjedinjen od prvog dana, nije imao izgleda da će uspjeti ni ubuduće ... dobri Henri od Navarre bio je doista naivan i vrlo bezbrižan kad je taj zadatak povjerio čovjeku za koga se Marguerite tako zagrijala. Tog trenutka je netko pokucao na vratima. Stari majordomus Eloguen najavio je: - Crveni Riquet moli da ga primite. - Neka uñe! - naredi vojvoda. Trenutak kasnije na pragu se pojavi neki onizak čovjek, crvene kose, kratkih čvrstih nogu, odjeven u prnje. Mnogi bi ljudi bili vrlo iznenañeni kad bi u njemu prepoznali kljastog bogalja koji se motao iz-meñu palače Rochelyse i obližnje crkve. - Sto se dogodilo? - zapita vojvoda pogledavši zadihanog čovjeka koji je očigledno dotrčao ovamo. - Gospodine, neki su ljudi oteli mladu djevojku kad se vraćala iz crkve, ranili staricu i ubili sluge. Wennael skoči sa stolice. - Što kažeš? - Oteli? - Da, gospodine! Odveli su je u nosiljci koja je čekala. Primijetio sam da su se ti ljudi razišli po ulici kako bi spriječili da se znatiželjnici približe, pa sam pobjegao kroz obližnja dvorišta. Stigao sam u pravi trenutak da vidim kako se nosiljka udaljuje ulicom Saint-Martin u pratnji nekih jahača. Slijedio sam je izdaleka - što nije bilo lako, jer je noć vrlo tamna -pa sve do ulice Petit-Musc. - Ulica Petit-Musc! - ponovi gospodin Rochely-se. - Zaustavila se pred kućom trgovca mirisima Cal-menija, zar ne? - Da, gospodine! Bio sam i odviše daleko da bih dobro vidio. Minutu kasnije čuo sam kako se konja-nici udaljuju prema drugom kraju ulice... Približio sam se i sakrio u malo udubljenje Calmenijeve kuće. Nije više bilo traga ni nosiljci, ni jahačima. Uvjeren sam da su mladu djevojku ostavili tamo... Niti pet minuta kasnije otvorila su se vrata i neki je čovjek izišao. Zahvaljujući svjetlu kojeg je netko držao u unutrašnjosti kuće, primijetio sam da je onizak i da su mu noge krive... Ništa drugo nisam zamijetio, jer je nosio kaput. Na glavu je nabio šešir sve do očiju. - Onizak, krivih nogu... Dobro - reče gospodin Rochelyse. Njegovo je lice na trenutak odavalo užasno uzbuñ enje, ali je naglo opet poprimilo izraz mirnoće. - Nemaš mi ništa drugo kazati, Crveni Riquet? - To je sve, gospodine! ... Da noć nije bila tako tamna, možda bih bio vidio bolje - reče čovjek sa ža-ljenjem. Gospodin Rochelyse se uputi prema talijanskom ormariću s ulošcima od srebra i slonove kosti, izvadi kesu s novcem i dadne Crvenom Riquetu znak da mu priñe. - Evo, to ti je nagrada. Zadovoljan sam tobom ... a ako pronañem mladu djevojku, u što sam siguran, bit ćeš bogat do kraja života. Čovjek nešto promuca u znak zahvalnosti i padne na koljena. Vojvoda mu odlučnom kretnjom naredi neka iziñe. Kad je Wennael ostao sam, uhvatio je čelo meñu ruke i prošaptao divljim glasom: »Ipak se usudila! Dobro! Upoznat će me! ... Najprije njezin Calmeni ... a zatim, ona ... kad prisilim Lorenza i Pelvedena da progovore. Nekoliko trenutaka kasnije primili su gardijski kapetan i majordomus naredbe vojvode. Trebalo ih je izvršiti što je brže moguće. Eloguen se udaljio s nekoliko slugu po ranjenu gospoñu Perrinu i po leševe dvojice slugu. Gospodin Lesbellec je sakupio dvadesetak oružanih jahača, i poveo ih u dovrište u kome su već čekale dvije nosiljke. Odmah zatim pojavi se i gospodin Rochelyse. Lice mu je bilo prekrito Maskom od baršuna. Skočio je na konja i na čelu male čete krenuo tiho u vlažnu noć.

XXII Deset minuta kasnije na vratima kuće trgovca mirisima začulo se kucanje. Lorenzo otvori okance i za-pita: - Tko je? - Otvori i vidjet ćeš! - odgovori neki tvrdi glas zbog koga se trgovac strese. - Gospodine - promuca. - Jesi li me čuo? - nastavi prijeteći glas. - Ili bi ti bilo milije da moji ljudi provale. - Evo... evo... Dršćućim rukama Lorenzo povuče zasun, a zatim širom rastvori vrata. Vojvoda je sjahao i ušao u kuću u pratnji naoružanih ljudi. Samo je jedan zaostao da pričuva konje i nosiljke. Svjetiljka koju je Lorenzo držao osvjetljavala je njegovo nasmrt blijedo lice. Nastojao je sačuvati mir... Jer, pomislio je, ništa nije izgubljeno. Ukoliko je vojvoda došao zbog Berengere, zaklet će se da je nije vidio. Pokazat će mu cijelu kuću. Taj užasni čovjek sam će se uvjeriti da djevojka nije sakrivena ovdje. - Ima li kakve posluge ovog trenutka kod tebe? -zapita gospodin Rochelyse. - Nema, gospodine... Nedjelja je i oni su... - Dobro! Odvedi me onamo kamo si smjestio mladu djevojku koju su malko prije doveli ovamo. - Mladu djevojku? Ne razumijem .vas, gospodine... Kakvu mladu djevojku? Lorenzo je jedva uspijevao suzdržati snažno drhtanje. Jer pogled koji je dopirao iz otvora na maski bio je doista zastrašujući. - Ne razumiješ? Dobro ... izbit ću ti tu tvoju tvrdoglavost, Lorenzo! Imam indijskog krvnika. Taj će istjerati iz tebe sve te tvoje male tajne. Ali za ovu to i nije potrebno... Gdje je Giulia? Lorenzova je ruka sada drhtala tako jako da mu je jedva uspijevalo držati svjetiljku. Zaklinjao je: - Ja ... ja ne znam... Wennael se okrenu gardistima koji su stajali iza njega i nešto kratko naredi. Jedan od njih dohvati svjetiljku, druga dvojica staviše ruke na Talijana. Trenutak kasnije već je bio svezan a zatim bačen na zemlju. Zatim je vojvoda Rochelyse, u pratnji čovjeka koji je držao svjetiljku, krenuo prema nekim vratima, otvorio ih i ušao u praznu dvoranu. Jedna se zavjesa pomakla i pojavila se Giulia. Čula je neku buku, pa se dosta uzbuñena pošla raspitati što se dogodilo. Primijetivši pred sobom vi-sokog čovjeka s maskom, Talijanka je jedva zatomila krik užasa. Zatim je problijedjela na smrt kad je čovjek skinuo masku. Ugledala je njegovo ponosno, mirno lice u kojem su oči zastrašujuće sjale. »Gotovo je! Izgubljena sam,« pomisli. Noge su joj popustile, dok joj je ledena groza prolazila udovima. - Giulia, kamo je tvoj otac sakrio Berengereu? Nastojala se sabrati i učvrstiti svoj dršćući glas. - Berengereu? ... Ne razumijem... - Zar ni ti? Očigledno vam je oboma potrebno razbistriti pamet. Zar doista ne znaš da su malko prije doveli ovamo Berengereu. Nepoznati su je ljudi oteli na ulici i... - To nije moguće! ... Ne, to nije moguće! Tko vam je to ispričao? ... Koliko je znam, Berengere nije ušla ovamo, uvjeravam vas! Sabrala se, nastojeći svim silama izbjeći tu užasnu oluju. I ipak je znala da tog čovjeka neće moći tako lako prevariti. Budući da je bio ovdje, shvatila je da je iz posve sigurnih izvora morao saznati da Berengere boravi u ovoj kući. - Tim bolje po tebe ako govoriš istinu! Ali tvoj ju je otac sakrio... Odvedi me do tajne sobe. Drhtaj je prošao blijedim licem. Teške su se trepavice spustile, kao da žele sakriti užas u pogledu. - Tajnu sobu? Tamo nema nikoga ... uvjeravam vas... - Ne trebaš me uvjeravati. Tvoj je otac mogao tamo zatvoriti Berengereu, a da ti to nisi opazila... Preklinjala ga je: - Nije ... jer da bi došao onamo, bio bi morao proći kroz sobu u kojoj sam čitavo poslije podne bo-ravila... - Dakle, u tom slučaju, ako tamo nañem Berengereu, morat ću zaključiti da si njegov suučesnik... Niti riječi više! Učini što sam ti naredio!

Ledena od užasa vratila se u susjednu sobu, prošla kroz nju u pratnji Wennaela i čovjeka sa svjetilj-kom. Tako je jako teturala da umalo što nije dva puta pala u hodniku na čijem se kraju nalazila tajna soba. Ruka joj je drhtala pa je jedva uspjela otvoriti bravu sakrivenu u izrezbarenom drvu... Napokon su se uska vrata otvorila. Gospodin Rochelyse dohvati svjetiljku, grubom kretnjom odmaknu Giuliu i uñe u prostoriju. Isprva nije vidio ništa do nekog lika ispruženog na podu. Položio je svjetiljku na pod i kleknuo kraj nje. Pred njim se ukazalo blijedo malo lišće s velikim očima u kojima je sada sjala radost. - Znala sam da ćete me i opet spasiti! - prošapće dršćućim glasom. - MojaBerengere! ... Moja ljubljena Berengere! Nježno je podignuo na ruku glavu mlade djevojke. Tada je primijetio ranu na čelu iz koje je tekla krv. - Tko je to učinio? ... Tko te je ranio? - Giulia me udarila svijećnjakom. Tog je trenutka opazio da su joj vezane ruke i noge. Zapitao je glasom u kome je odzvanjao neizmje-ran bijes: - Tko te tako svezao? - Ljudi koji su me oteli. - Nisi zatražila od Giulije da te odveže? - Rekla je svom ocu neka me ostavi svezanu, da su to dražesne narukvice... Wennael položi Bererigereinu glavu na pod. Izvukao je bodež i počeo rezati konopce duboko urezane u meso. Kad je to učinio, primijetio je tamni krug oko nježnih zglobova. Prijeteći je promrmljao: - Poklonit ću ti takav ukras! ... Bijedna djevojko, obdarit ću te izobilno njime. Ponovo je podigao njezinu glavu i položio nježno usne na njezino ranjeno čelo. - Mila moja, učinit ću sve da zaboraviš taj užas. Vratit ćemo se u palaču. Gospoña Tregunc još ne zna ništa. Bio sam uvjeren da ću te pronaći, pa je nisam želio prestrašiti. - Ne znam hoću li moći hodati - prošapće Beren-gere. - Konopci su bili tako stisnuti da ne osjećam svoje noge... - Odnijet ću te, mila moja! ... Le Goen! Čovjek koji je zaostao napolju ušao je i po nalogu svog gospodara dohvatio svjetiljku. Wennael je po-dignuo Berengereu i odnio je iz uske prostorije. Giulia je bila zaostala na hodniku. Naslonjena na zid, jedva se držala na nogama. Svjetlo je u prolazu obasjalo njezino lice unakaženo užasom i očajem... Gospodin Rochelyse naredi: - Kreni naprijed! Poslušala je pridržavajući se rukama za zid, jer su joj noge ostale bez snage. U očima vojvode pročitala je svoju osudu... A on je poput dragocjenog plijena odnosio Berengereu koja je vila ruku oko njegova vrata. Njezino lijepo lice počivalo je na vojvodinom ramenu. Vojvoda naredi kad su stigli u dvoranu: - Pričekaj me ovdje! Odnio je mladu djevojku u jednu od nosiljaka rekavši joj: - Vratit ću se za nekoliko trenutaka, mala moja Berengere, a zatim ćemo otići zajedno. Ali ona ga je zadržala za ruku. - Nemojte je prestrogo kazniti - reče s molbom u glasu. - Nanijela mi je bol, ali ja joj rado praštam. Dohvatio je malu ledenu ruku i poljubio je. - Ti si mala svetica. Ne traži to od mene! Bit ću pravedan i to je sve. Na te je riječi otišao. Ušao je u kuću. U prolazu je izdao nekoliko kratkih naloga dvojici ljudi. Pošli su zajedno s njim u dvoranu u kojoj je Giulia čekala. Firentinka je stajala naslonjena objema rukama na naslonjač nastojeći podržati svoje dršćuće tijelo. Ugledavši gospodina Rochelvsea, pala je na koljena s krikom užasa. - Smilujte se! ... Smilujte! Pružila je prema njemu ruke i gledala ga očima punim užasa. Na njegovu mirnom licu iskrile su oči nepodnošljivim sjajem. - Jesi li ti pokazala smilovanje prema nevinom djetetu, ti, stvore puno mržnje i podlosti? ... Znala si što te čeka budeš li me izdala. A kao što dobro znaš, ja nikada ne opraštam. - Milost! ...Milost! . Kršila je ruke, vukla se na koljenima do njega. Odgurnuo ju je nogom i dao znak onoj dvojici. Za tren

oka Giuliji su svezali ruke i noge. Ledenom porugom u glasu gospodin Rochelyse naredi: - Stisnite čvrsto konopce jer ja joj želim pokloniti lijepe narukvice, jedine koje će odsad nositi. Zatim je napustio kuću trgovca mirisima, popeo se na konja i odjahao ispred Berengereine nosiljke okružene naoružanim gardistima. Ostatak jahača otpratio je nešto kasnije u palaču Rochelyse drugu nosiljku u kojoj su se nalazili Lorenzo i njegova kćerka.

XXIII

Dva dana kasnije gospodin je Rochelyse stigao s malim zakašnjenjem u Louvre gdje je te večeri bio prireñen bal. Pošao je prvo pozdraviti kraljicu Louiseu, tužnu suprugu Henrika III. Oko nje nije bilo mnogo ljudi, jer su svi znali da je bez ikakvog utjecaja na kralja. Znali su i to da kralj ica-maj ka povlañuje tu nebrigu za njezinu snahu. Voljela ju je čak i ponižavati, do-davajući time još jedan križ ubogoj princezi. Nosila ga je već na leñima zbog svog tako otužnog muža. Wennael se ponašao izrazito ljubazno prema tom nesretnom biću. Kraljica mu je diskretno ukazivala svoju zahvalnost, a ozlojeñena Katarina, kraljica-majka, pretvarala se kao da ne opaža da vojvoda od Rochelysea ne vidi prvu damu Francuske u njoj, svemoćnoj Katarini Medici, koja je vladala nad kraljem i upravljala državom. Henrik III, sjajući sav u satenu i draguljima, pristupio je pridošlici i uhvatio ga ljubazno pod ruku. - Dolaziš kasno, Rochelyse! Već smo mnogo plesali. Evo, ples počinje... Hoćeš li potražiti plesačicu? - Imam vremena, Sire! Najprije ću pozdraviti njezino veličanstvo kralj icu-majku. - Dobro, poñimo... Moraš mi nešto kazati, prijatelju... Još uvijek držeći Wennaela pod ruku, kralj je krenuo prema drugom dijelu dvorane. Nešto je po-vjerljivo šaptao u uho svom pratiocu, kao da se radi o nekom važnom državničkom poslu. A zapravo se raspitivao o tome gdje je Wennael nabavio predivnu venecijansku čipku. Tako je dobro pristajala njegovom prsluku od svjetlozelenog brokata izvezenim srebrem. Ironičnom ozbiljnošću Wennael mu je počeo objašnjavati da za njega radi neka venecijanska čip-karka izvanredno nadarena. Ta žena nikada za nikoga drugoga ne izrañuje isti uzorak načinjen na njegovu narudžbu. - Čak i uzorak sama svaki put izmišlja, a ja joj plaćam pravi imetak za njezin rad. Henrik je ljubomorno pogledao svog sugovornika. Ne, doista, niti jedan se čovjek nije mogao takmičiti s tim ogavnim Rochelyseom! ... Stisnuvši u znak najvećeg prijateljstva ruku mladog čovjeka, kralj po-novi glasom u kome nije mogao sakriti zavist: - Jedinstveno! ... Doista jedinstveno! ... Nema čovjeka s istančanijim ukusom od tebe, Rochelyse! Stigli su do mjesta gdje je primala kraljica-majka. U prolazu je Wennael meñu počasnim gospoñicama primijetio d'Erbannes. Znao je da je prije dva dana nastupila na to mjesto kod kraljice-majke. Ova ju je dovela sebi posredstvom gospoñe Lorgils, rekavši da joj se ta mlada djevojka neizmjerno sviña. Upitala je »svoju dragu gospoñu Montpensier« bi li od nje tražila preveliku žrtvu kad bi je zamolila da gospoñici d'Erbannes dopusti otići. »Draga« gospoda Mon-tpensier odgovorila je da to uopće ne bi bila nikakva žrtva jer je ta gospoñica d'Erbannes i odviše koket-na, a glavni joj je cilj u životu da joj se ljudi dive. I tako je Francoise ušla u službu kraljice-majke. Bila je to nova stepenica prema toliko priželjkivanom uspjehu. Tim više što je očigledno bila draga kralj ici-majci, jer joj je ova ukazivala veliku pažnju. Pogledi gospoñice d'Erbannes i Wennaela sreli su se na trenutak. Jedan bijaše pun strastvenog divlje-nja, drugi miran i nedokučiv... Zatim Wennael pristupi kraljici-majci. Katarina je sjedjela u širokom naslonjaču odjevena u crnu haljinu. Nosila je crninu otkad je umro kralj Henrik II. Noge je naslonila na jastuk od broka-ta. Onog trenutka kad je primijetila gospodina Roc-helysea, problijedila je, a njezine ruke prekrižene na baršunastoj suknji lagano su zadrhtale. Ali taj znak uzbuñenja se izgubio kad se Wennael naklonio prema njoj. Ljubaznim osmijehom pružila mu je ruku govoreći: - Stigli ste kasno, gospodine! Pomislili smo da vas večeras više nećemo vidjeti. - Uvijek se odazivam pozivu kralja, gospoño! Zakasnio sam zbog razgovora s prijateljem. Saopćio mi je čudnu novost: Lorenzo Calmeni i njegova kćerka nestali su prije dva dana. Kraljičino je lice ostalo posve mirno.

- Tako je! To je vrlo čudno - odvrati najvećim mirom. - Glavni istražitelj se brine za to, pa sam si-gurna da će sve saznati. - Nadajmo se... Da nisu i oni slučajno žrtve skitnica koji ovih dana napadaju? Malo prije saznao sam da je uz obalu Seine nañen zadavljen kapetan imenom Eustache Louisot. Ovog puta su kraljičini kapci zadrhtali, lagano se spustili, a ruke su joj se zgrčile. Ali glas je odavao jednaku ravnodušnost: - Zaista? ... Da, to su sigurno učinile skitnice... Bit će dobro ako se istražitelj pozabavi i time. - Ostavimo skitnice, gospoño, i zabavimo se! -reče kralj okrenuvši se oko svoje osi. - Doñi, Roche-lyse! Morat ću ti ispričati čudnu dogodovštinu koja se dogodila gospoñi Sauves... Eno je tamo, razgovara s mojim bratom. Zamisli... Slušajući rastreseno kraljevo brbljanje, Wennael je podrugljivo pogledao lijepu ženu napadne elegan-cije i brata Henrika III, Francoisa, vojvodu d'A-njoua. Ovaj, unakažen od boginja, već je na licu nosio znakove bolesti koja će ga odnijeti iduće godine. Bio je živahna duha, a njegov ga je brat mrzio. Majka ga je čas mazila, a čas progonila. Slagao se sa svojom sestrom Margueritom s kojom je zajedno spletkario, nastojeći izbjeći kraljev bijes. Bila je to mlaka i otužna ličnost. Njegova žena, gospoña Sau-ves, bivša dvorska dama, mogla je lako njime vladati, na veliko zadovoljstvo kraljice, koja je čak i pridonijela toj prevlasti nad mužem. Kad je kralj napustio gospodina Rochelysea, ovaj je otplesao pavanu s vojvotkinjom Joyeuseom, se-strom kraljice Louise. Zatim ga je uhvatila kraljica od Navarre. Divno ureñena, po svom običaju, lijepa se Marguerita te večeri pojavila u punom sjaju svojih trideset godina. Kad joj je gospodin Rochelyse, nakon kraćeg razgovora, izručio poruku koju je primio za nju od njezina muža, ona je prezrivo odmahnula smeñokosom glavom ukrašenom sjajnim draguljima. - Evo molbe koju ne namjeravam poslušati! ... Ne, doista, ne želim poći kralju u Pau! - Dakle, da mu tako odgovorim? Nekoliko je trenutaka razmišljala... Glazbenici su ponovno počeli svirati za ples... Wennael iznenada sretne pogled pun žarke molbe... - Poći ću, ako me otpratite do Bearna - reče ona poluglasno. - Žao mi je što moram odbiti tu čast, gospoño, ali imam važnih poslova koji me zadržavaju ovdje. Bilo je nemoguće odgovoriti hladnije na navaljivanje te žene. Bez svake sumnje je kraljica u očima svog sugovornika pročitala više od same hladnoće, jer je na tren spustila pogled da bi zatim drhtavim glasom nadovezala: - Ne gledajte me tako! Izgledate poput suca... Wennael je šutio. Kraljičina je ruka drhtala na njegovoj. Zatim, prisilivši se da joj glas zvuči veselo, Marguerite zaviče: - Hajdemo plesati, gospodine Rochelyse! ... Ne mislimo više na kralja od Navarre. On živi posve do-bro i bez mene! Laku grižnju savjesti već je odagnala ta površna duša iskvarena okolinom u kojoj je živjela od svoje mladosti. Nikad nije u majci, koje se plašila, našla oslonac kakav je bio potreban prirodi željnoj zabave, slaboj da se odupre svojim nagonima. Gospoñica d'Erbannes doživjela je to veče ugodno iznenañenje. Vojvoda od Rochelysea, koji joj sve do tog trenutka nije ukazivao ni najmanju pažnju, otplesao je s njom pavanu, nakon čega se neko vrijeme razgovarao s njom. Nije spomenuo ni njezin boravak u Rochelyseu, ni gospodina Sorigna-na, ni Berengere. A Francoise se čuvala da razgovor ne navede na to, iako je prije kratkog vremena sa-znala da Gaspard boravi u vojvodinoj kući. Bila je i odviše opijena ponosom, previše zabavljena time što se sviña obožavaocima, a da bi se predala svojoj uobičajenoj znatiželji. Nešto kasnije je gospoña Lorgils prošla kraj nje, pa joj je šapnula u uho: - Večeras vam mnoge zaviñaju, draga moja! Dršćući od ponosa Francoise pomisli: »Nadam se da će ubuduće imati još više razloga za to!« Strastvenim pogledom slijedila je gospodina Rochelysea dok je prolazio ne obraćajući više pažnju na nju. Razgovarao je s Henrikom Joyeusom kojeg je prijateljski držao pod rukom.

XXIV Za Berengereinu otmicu nije saznao ni Gaspard, kao ni većina drugih u palači. Ljudi, koje je vojvoda poveo sa sobom, šutjeli su o svemu, kao i posluga koja je vidjela kako njihov gospodar nosi iz nosiljke na rukama u palaču mladu djevojku okrvavljena čela. Nije se govorilo ni o pogibiji slugu kao niti o tome da je gospoña Perrine bila ranjena ubodom bodeža, ali se na sreću već oporavljala. Ne, Gaspard nije znao ništa o Berengerei ... već petnaest dana, otkako je boravio u palači. Vidio ju je samo dva do tri puta iz daljine, kad bi prolazila laganim korakom kroz neku od dvorana. »Zašto me nije pozvala k sebi?« mislio je s laganom gorčinom. »A ipak zna da boravim ovdje, jer je zamolila vojvodu da se pobrine za mene ... vjerojatno joj to ne dopuštaju. Misli da bih joj mogao sa-vjetovati opreznost ... nepovjerenje prema tom plemiću koji se pretvara da je dobar a igra se njezinom nevinošću. U njoj vidi samo predmet za ostvarenje svojih hirova. Nema smilovanja prema tom ubogom djetetu koje je već toliko prepatilo.« Gospodin Sorignan bijaše poprilično zbunjen. I odviše je volio gospoñicu d'Erbannes, a da bi se ti njegovi osjećaji tako brzo izgubili iz njegovog ozbiljnog i vjernog srca. S druge strane, Berengereina je slika počela prekrivati onu njegove zaručnice. Gaspard još nije htio priznati samom sebi da je zaljubljen u bivšu sluškinjicu iz Rosmadeca. Pred njegovim se očima ipak neprekidno javljala predivna vizija u vilinskom dekoru te tajanstvene palače, pojavio se bespomoćni golub koji je začarao nemilosrdnog sokola. Postao je tužniji. A ipak je nalazio zadovoljstvo na svom novom poslu. Vojvoda je bio ljubazan s njim, a njegovi drugovi, iako pomalo suzdržani zbog njegove vjere, bili su uslužni i pokazivali mu prija-teljske osjećaje. Najsimpatičniji bio je Dolf Lucig-nan, čovjek u isto vrijeme i zamišljen i veseo, koji je bio vrlo drag i očigledno se trudio postati mu prijateljem. Jednog poslijepodneva, kad su se obojica nalazila na straži, Gaspard je slučajno, pogledavši prema otvorenim vratima susjednog hodnika, primijetio kako prolazi neki bijeli i lagani lik. Prije no što je do-bro promislio skočio je do praga... Ta je žena bila odjevena poput Indijke. Ali po njezinu je držanju prepoznao Berengereu. Iznenada je osjetio ruku na svom ramenu, a neki mu je glas kazao u uho: - Čuvajte se, Sorignan! Kad bi vas vojvoda opazio, bili biste izgubljeni. Gospodin Lucignan uhvati svog druga pod ruku kako bi ga povukao natrag. Gaspard svrnu pogled prema mladom Bretanjcu. Lice mu je bilo zgrčeno a oči pune straha. - Ovaj hodnik vodi iz soba gospoñe Tregunc u vojvodine. To ste mi kazali, zar ne? Lucignan u znak potvrde kimnu glavom. Njegovo je lice postalo ozbiljno i uznemireno... Ali Gaspard se odupro ruci koja ga je htjela povući za sobom. Prešao je preko praga hodnika i primijetio kako mlada žena otvara neka vrata na kraju hodnika i nestaje iza njih. - Što mislite o mladoj djevojci koju štiti gospoña Tregunc? - Nemam što misliti - odvrati hladno Lucignan -a vama preporučujem to isto, ukoliko se ne želite upropastiti. Gaspard je stegnuo šake odgovarajući bijesno: - Odgovoran sam za tu djevojku. To sam dijete spasio od užasne sudbine, a sada se za nju drsko brine vojvoda. - Šutite nesretnice! - reče Lucignan užasnutim glasom. - Zar vam je dosta života? - Rado bih dao svoj život, kad bih mu mogao oteti Berengereu! - prošapće Gaspard stišćući šake. Sjeo je tako da je mogao promatrati otvorena vrata hodnika. Njegovog je nemira iznenada nestalo. Sjetio se da je vojvoda izišao prije jednog sata. Nije dakle mogao boraviti u svom stanu s Berengereom. Vjerojatno je ovoj gospoña Tregunc naredila da odnese nešto vojvodi, ili je htjela javiti nešto indijskoj posluzi vojvode. Pola sata kasnije Gaspard se počeo čuditi što nije vidio djevojku kako se vraća... I ponovo ga obuzme nemir, kad se vojvoda u pratnji svojih pasa pojavi u dvorani za stražu. - Lucignan, pogledajte je li gospodin Lesbellec kod kuće. Naka doñe za jedan sat k meni - reče u prolazu gospodin Rochelyse. Zatim je krenuo u svoje sobe, dok je Gaspard sav užasnut razmišljao: - Gdje je ona? ... Gdje je moja uboga Berengere?

* * * Tog poslijepodneva gospoña se Tregunc osjećala vrlo loše, pa je ostala ležati na divanu u svojoj najmi-lijoj sobi. Berengere, pažljiva kao obično, ostala je kraj nje, čitajući joj ili svirajući na lutnji, što je već činila vrlo spretno budući da je imala mnogo umjetničkog dara. Zatim, pokorivši se želji svoje zaštitni-ce, odjenula je indijsku odjeću. Na noge je navukla male drvene baršunaste papuče izvezene biserima. Oko vitkog tijela omotala je sari od ružičaste svile izvezene srebrom. Lijepu je kosu svezala vrpcom ukrašenom rubinima, a zatim je preko nježnog lica, a koje je sada često oživljavala lagana ružičasta boja, stavila lagani veo. Po Adraninu nalogu stavili su oko ruku mlade djevojke zlatne narukvice ukrašene divnim draguljima. Po indijskoj modi nosila ih je i oko gležnjeva... Nakon toga su indijske služavke ostale nijeme od div-ljenja, a gospoña Tregunc reče sa suzdržanim oduševljenjem: - Znala sam da ćeš biti predivna u toj odjeći, mila moja Berengere! - Drago mi je što vam se sviñam - odvrati veselo mlada djevojka kleknuvši na divan kraj nje i zagrlivsi je oko vrata. - Ipak po tipu ne odgovaram ženama vaše domovine? Adrani pomisli: »Ne, ali tvoja bi ljepota u mojoj zemlji, kao i u ovoj bila proglašena neusporedivom!« Glasno odgovori poljubivši djevojku: - To te ne može spriječiti da budeš dražesna. Vidjet ćemo što će kazati gospodin Rochelyse... Uosta-lom, nemojmo zaboraviti da moraš poći k njemu u njegov kabinet. Želi ti pokazati neke zanimljive predmete koje je donio sa svojih putovanja. Reci mu da sam bila odviše umorna da te pratim... Koliko je sati? - Četiri, gospoño! - Dobro, vrijeme je... Ukoliko se još nije vratio, pričekaj ga, jer sigurno neće mnogo zakasniti. Nekoliko minuta kasnije Berengere je prošla hodnikom ukrašenim freskama i flandrijskom tapiserijom i stigla do soba gospodina Rochelysea. Prošla je kroz dvoranu ukrašenu slikama talijanskih majstora i prišla zavjesi od venecijanske svile izvezene srebrom. Zatim zapita: - Gospodine,-mogu li ući? Kako joj nitko nije odgovorio, ona odmaknu zavjesu i uñe u praznu sobu. Bila je već dva puta ovdje s gospoñom Tregunc. Ali još je uvijek bila jednako tako oduševljena kao prvi put. Obožavala je umjetnička djela jer joj je to bilo uroñeno. Imala je rijetko siguran ukus, zbog koga je gospodin Rochelyse sve češće govorio: »Ta je mala tako nadarena da poznam malo žena s kojima bih je mogao usporediti.« Mlada je djevojka bila vrlo suzdržana, pa se odrekla toga da razgleda sobu u odsutnosti gospodara ku-će. Pristupila je kaminu u kojem su gorjeli hrastovi trupci i sjela na lavlju kožu. Nekoliko je trenutaka promatrala vatru. Trupci su se rušili uz laganu buku. Prekrižila je ruke na suknji od bijele svile. Narukvice od zlatnih karika sjale su u odsjaju vatre... Sam gospodin Rochelyse stavio joj ih je oko zglobova onog dana kad je doveo Berengereu iz Calmenijeve kuće. Htio je sakriti tragove konopca na njezinim nježnim zglobovima. Prije toga ih je nježno poljubio. Na što je mislila mlada djevojka promatrajući vatru? Kakva je vizija izazvala u njezinom pogledu tu zamišljenosti i trzaje na licu? Prisjećala se svog dolaska u Rochelyse i trenutka kad je ugledala onoga koji će otada postati gospoda-rom njezine sudbine. Ali otada više nije mogla izbrojiti sva njegova dobročinstva. Svakog je dana samo rastao njezin ogroman duh prema njemu ... i svakog mu je dana bivala sve zahvalnija. Ona, ta mala stran-kinja, prema kojoj je bio tako dobar. Berengere je osjećajima prema svom dobročinitelju nadijevala imena: zahvalnost i divljenje. Bila je skromna i pokorna, pa nije mogla zamisliti da za njega osjeća nešto drugo, kao što se nikada ne bi usu-dila pomisliti da je sve ono što je taj plemić ukazivao moglo biti izazvano nečim drugim a ne samo smilova-njem prema ubogoj sirotici, koja mu je željela što otvorenije dokazati svoju zahvalnost. Ona je još uvijek smatrala samu sebe djevojčicom. Tako su postupali s njom u Rosmadecu, a i ovdje, jer su gospoña Tregunc i vojvoda očigledno u njoj samo to vidjeli. Voljeli su je i štitili, a gospodin Rochelyse je nastojao razviti njezinu inteligenciju. Nikakvi se osjećaji još nisu rodili u tom nevinom srcu, sve do dana kad je Wennael vratio mladu djevojku od Calmenija. Od tog dana u njihovim je odnosima došlo do velike promjene: nije on bio manje ljubazan i brižan nego prije, baš naprotiv! ... Ali sada bi samo ponekad pogladio njezinu svilenkastu kosu ili nježan

obraz, kao što je to nekad običavao. Nježnom bi rukom odmaknuo njezinu glavu kad bije u djetinjastoj jednostavnosti naslanjala na njega, sjedeći do njegovih nogu za vrijeme kad bi je podučavao. Ponekad bi zadrhtavši spustila oči kad je opazila na sebi njegov pogled koji bi je zaslijepio i budio u njoj tajanstvenu sreću od koje bi zadrhtala. Svakog bi dana čekala na njegov dolazak s laganom groznicom, a udaranje njezina srca postalo bi snažnije kad bi začula dobro poznati snažan korak i kad bi se pojavio njegov otmjeni lik, ponosno lice s očima koje bi prvo potražile malu dršćuću djevojčicu lica oblivena rumenilom. Ali Berengere nije tražila razlog za to. Mislila je da su ti njezini osjećaji posve prirodni. Prirodni prema nekom koji je bio tako nadmoćan, kome se neizmjerno divila i kome bi rado bila služila i na ko-ljenima, ona ubogo djevojče bez obitelji koje su prihvatili iz milosrña. Ona tako beznačajna pred vojvodom Rochelyseom, tim moćnim gospodarom koji je oko sebe širio tajanstvenu moć. Mislila je na njega promatrajući kako u kaminu padaju kladice. U očekivanju njegova dolaska krv joj je življe potekla žilama. Ali vojvoda je kasnio. Mlada je djevojka zbog vrućine zadrijemala. Sada je ležala na lavljoj koži po-loživši glavu na glavu zvijeri... Uskoro je zaspala, sklopivši ruke ispod obraza a na usnama joj se poja-vio sretan osmijeh, jer ju je san obuzeo dok je još mislila na vojvodu. I tako ju je našao Wennael kad je ušao u kabinet. Nije se probudila... Zapovjedničkom kretnjom zau-stavio je pse jer su se htjeli poigrati s djevojkom. Zatim se polagano približi. Debeli sag i lavlja koža prigušili su njegove korake i zveket mača. Zaustavio se nekoliko koraka od Berengere promatrajući je žarkim pogledom... Je li u snu osjetila plamen tog pogleda? Drhtaj joj je prošao licem, trepavice su se pomaknute na rubu kapaka, koji su se počeli otvarati pokazujući dva nasmiješena plava oka. Iznenada su zasjala kad je djevojka primijetila Wennaela pred sobom. Zatim je žarko crvenilo oblilo njezine obraze, šireći se preko finog bijelog vrata. Podigla se i prošap-tala zbunjeno: - Oprostite što sam ovdje zaspala! - Imala si pravo budući da si me morala tako dugo čekati. Pružio joj je obje ruke kako bi joj pomogao da ustane. Laganim skokom našla se na nogama. Njezin plahi, nasmiješeni pogled potraži Wennaelov koji ju je dugo proučavao. - Gospoda Tregunc je kazala da mi ta haljina dobro pristaje... Mislite li i vi to? - Dakako, lijepa moja! Što tebi ne bi pristajalo! Da je Berengere bila koketna, ona bi možda pomislila da on baš i nije tako oduševljen. Ali ona to nije bila ... a uz to je Wennaelov pogled opovrgavao njegove dosta suzdržane riječi. - Je li gospoña Tregunc još uvijek bolesna? - Nešto joj je bolje nego jutros. - Otpratit ću te do nje... Što bi htjela pogledati prije toga? Rado bih ti pokazao izrezbareni kamen koga je moj stric donio iz Malezije. - Kako god vi želite. Mene sve zanima, to znate... Ali prije dopustite mi da vas zapitam... - Što to? - zapita Wennael, primijetivši njeno oklijevanje. Njegove su ruke stisnule one male dršćuće koje su mu se prepustile. Njegov je pogled opijeno proma-trao to dražesno biće. Indijska nošnja samo je još naglašavala njezinu ljepotu. - Zanimalo me zašto su me oteli... zašto me Giu-lia Calmeni tako mrzi? Zadrhtala je sjetivši se što se dogodilo u tajnoj sobi. - Možda ću ti to ubrzo kazati. Za sada nije važno da to saznaš, jer si pod mojom zaštitom. - Rado ću se strpiti dok mi to ne budete htjeli kazati. Znate bolje od mene što vam je činiti. Vi ste moj gospodar... Ne želim ništa drugo do slušati vas, i svakog dana svog života dokazivati vam svoju zahvalnost. Bit ću vam odana služavka. - Služavka? ... Želiš mi samo to biti? Ljubičaste oči ispunile su se nemirom primijetivši kako je Wennael promatra. - Bila bih sretna kad biste mi to dopustili - prošapće dršćući glas. - Ne, to ti neću dopustiti, zar si vjerovala da će tvoj život uvijek biti takav? Krv je iznenada nestala iz Berengereina lica. Užas i tuga pojavili su joj se u pogledu. Zadrhtala je po cijelom tijelu. Glasom punim neizmjernog straha ona prošapće: - Ne ... ne može ... zar vi? ... Vi ne želite ... da ostanem kraj vas? - Baš naprotiv, želim da ostaneš zauvijek, ljubljena moja! Želim biti tvoj za cijeli život, ali ne na takav način.

- Kako? - šapnu ona. I ponovo se u Berengereinim očima prepoznao onaj odsjaj ljubavi kojeg je već bio primijetio i ranije. Samo je sada bio još izrazitiji. Još ga je više zaslijepio. Osjetio je kako dršće u njegovom zagrljaju. Ona koja mu se predavala s toliko nevinosti - s toliko divne nevinosti. - Berengere, ti moraš zauvijek ostati kraj mene. A da li bi to učinila i tada kad bih od tebe zatražio ne-što nedopustivo? Zadrhtala je, promatrajući ga užasnuto. - Nikada! To nikada! Silno vas volim ... umrla bih kad vas više ne bih voljela... Glas joj je zamro, a drhtaj prošao tijelom. - Ali nešto zabranjeno! ... Nikada, nikada! A njen dršćući glas iznenada posta vrlo odlučan. - Ne boj se, mila moja, nećeš se morati odlučiti izmeñu Boga i mene. Želim da tvoja lijepa mala duša ostane neokaljana, jer ona mi je draga poput tvoje tjelesne ljepote. Da znaš koliko me je oduševila, mene koji sreće u društvu toliko pokvarenosti i zla! ... Stoga te želim sačuvati poput pravog blaga. Be-rengere, bit ćeš moja ljubljena žena. Ostala je bez riječi, promatrajući ga očima punim čuñenja. Wennael je zapita: - Što ćeš mi, dakle, odgovoriti? ... Odbijaš li me možda, mila? Promucala je: - Ali... to je nemoguće! - Zašto? Jer si dijete bez imena i obitelji? Ali ja znam tko si ti... - Znate? - To ću ti otkriti kad budem skupio sve dokaze... Ali budi sigurna u to da si dostojna vojvode Rochelysea. Ona šapnu: - Kako sam sretna! Wennaelu se na trenutak pričini da će se onesvijestiti u njegovim rukama. - Ljubavi moja! Privinuo je na grudi njezinu malu dršćuću glavu. Berengere podignu pogled i reče tiho: - Tako vas ljubim! U njezinim baršunastim zjenicama vidio se odsjaj njezine čiste i tople ljubavi koju je mlada djevojka iznenada shvatila. - Berengere, tvoje su oči moja radost! I gospodin Rochelyse poljubi te dršćuće kapke. - Recite mi da ne sanjam! - prošapće Berengere. - Ne, ti ne sanjaš, ljubavi moja! Ti si moja zaručnica... Odmah ćemo to javiti strini. Ona već zna koliko te volim. Doñi, lijepa moja Indijko, moja ljubljena princezo! Okitit ću ti vrat najdivnijim bise-rima na svijetu. Donio sam ih iz Indije, i sve dok te nisam upoznao nisam mislio da će ih ijedna žena biti dostojna. Ali tebi ću ih pokloniti zajedno s mojom ljubavlju koja je još rjeña i čudesnija, jer je nitko prije tebe nije upoznao.

* * *

M.. Delly SMARAGDNA SFINGA Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2

Za izdavača Marija Peakić-Mikuljan Oprema Alfred Pal

Tehnički urednik Franjo Maričić Lektor Nada Spalatin

Korektor Gordana Bunčić Naklada: 2.000 kompleta

ISBN 86-401-0031-4 Tisak: NIŠRO »Prosvjeta«, Bjelovar 1989.