M. Delly: TAJNA SVIJENJAKA1.

Sunce! ... Napokon, napokon! Carolija Eichten je ustala i prila otvorenu prozoru. Promolila je svoju plavokosu .glavu, no odmah ju je uvukla, jer joj je kapljica vode pala na bijelo elo uokvireno malim, vjeto poeljanim uvojcima. - Siegbert, vrijeme je kao stvoreno za etnju, naravno, ako obujemo vrste cipele. Okrenula se prema unutranjosti sobe - prostranom i lijepom salonu namjetenom starinskim, vrlo vrijednim pokustvom. etrdesetogodinja ena plava i podebela, u crnoj svilenoj haljini, vezla je, a pokraj nje jedan je mladi prevrtao listove stare knjige izblijedjelih korica, luvi da ga Carolija zove podigao je glavu, a njegove tamnomodre oi, koje su inae gledale vrlo odluno, poprimile su njean izraz. Promatrao je svjee lice i mazni smijeak pun molbe. - Kako elite, Carolija! Ali prije toga moram posjetiti oca i pogledati kako se osjea. Poloio je knjigu na oblinji stol i odjenuo ogrta koji je jo vie istakao skladnost njegova vitkog tijela. Nije bio ruan poput ostalih grofova Hornstedta. Njegova majka, Maarica po roenju i slavna zbog svoje ljepote, poklonila mu je crte lica, g'stu smeu valovitu kosu i divne oi za koje su njezini oboavatelji govorili da nije mogue nai sline. Od oca je naslijedio izvanrednu pamet, veliki ponos i snanu volju lako prepoznatljivu na njegovu mladenakom licu. - Doista sam zabrinut zbog njegova zdravlja -nastavio je okrenuvi se prema gospoici Eichten. unitilo ga je putovanje u Be. Plavokosa ena primijeti podignuvi oi: - Nije smio otputovati kad su mu to lijenici zabranili. Ali inilo se kao da ga nita na svijetu nije moglo sprijeiti da se odazove pozivu grofa Wurm-steina, a doista je udno to je odravao vezu s ovjekom poznatim po ispadima i revolucionarnim idejama.

Pa i njegov brak s kerkom onog bijednog lihvara... Zbog toga su ga svi poeli izbjegavati. Dok je grofica Sofija Hornstedt govorila na njezinu se licu pojavio izraz najdubljeg prezira. - Doista, te tko, ni ja ne razumijem kako je moj otac, tako ponosan i astan, mogao podravati veze s tim ovjekom. Moda mu je jednom uinio veliku uslugu... Vjerojatno je moralo biti neto vrlo vano kad se odazvao njegovu pozivu na samrti. Pritom je doveo u opasnost svoje ionako narueno zdravlje. - To mu je sigurno nakodilo... Rekla bih da je doktor Bliick jutros bio vrlo zabrinut zbog njega. - Ah, taj dobri Bliick je utjelovljenje pesimizma! - ree Carolija sa smijekom koji je otkrivao prekrasne zube. - Sigurna sam da bi i meni pronaao nekoliko bolesti kad bih otila k njemu na pregled. Nasmijeeni Siegbert pogledom je obavio lijepu djevojku pred sobom. Promatrao je njezin vitak lik odjeven u otmjenu haljinu, ruiaste obraze, sjajne i ivahne oi. Bila je olienje zdravlja. - Morao bi biti potpuno slijep kad bi na vama otkrio i trag neke bolesti... Uostalom, zrak u Hoendecku vam je doista koristio, Carolija! - To mogu samo potvrditi! Hoendeck je za mene raj! - odvrati toplo djevojka. Lagano joj rumenilo oblije obraze, a duge se trepavice spustie na oi kojima je njeno promatrala Siegberta. Mali ironini smijeak ukaza se na usnama mladog grofa. - To nas oduevljava, Carolija, vjerujte mi! Nae staro imanje zna cijeniti sklonost koju mu ukazujete. A ipak ete nas za nekoliko dana napustiti. - Da, jer moj staratelj zahtijeva da doem u Marienbad. To mu ne mogu odbiti, zar ne? - Dakako! Ali tamo ete ubrzo uz dobru zabavu zaboraviti na Hoendeck. - Siegbert, zar bih ikada mogla zaboraviti to Hoendeck znai u mom ivotu? Prihvatili ste me ovdje kao, ubogo malo siroe. Kako ste samo dobri bili sa mnom! zahvaljujui vama upoznala sam radosti obiteljskog ivota ... upoznala sam sreu... A vi sada vjerujete da bih to mogla zaboraviti. Siegbert, zar me tako slabo poznajete? Ovog se puta glasno nasmijao bez ikakve ironije, uhvativi njenu bijelu ruku. - Ne alostite se, samo sam se alio... A da li vas dobro poznajem? Moe li se uope upoznati ensko srce? - Kako ste uasno nepovjerljivi! ... ujete li ga, kumo? Sa zadovoljnim smijekom na usnama promatrala je grofica Sofija dvoje mladih ljudi.

- Siegbert se i opet naalio. Nije mu teko proniknuti u tvoje mlado srce isto poput kristala. Siegbert prasne u pomalo podrugljiv smijeh, a gospoica Eichten mu se pridrui. - Tetka se poela izraavati u metaforama! Srce isto poput kristala. Kako divno! - Siegbert, neozbiljan si! - izjavi gospoa Horn-stedt nastojei poprimiti ljutiti izraz lica. Smijeh nesta sa Siebertova lica i on se iznenada uozbilji. - Kaete da nisam ozbiljan. To ne kau moji prijatelji u trenucima kad im se ne elim pridruiti u njihovim pomalo lakomislenim zabavama. Tetko, iako sam mlad, mnogo razmiljam, a ve sam i pomalo skeptian ... ak i razoaran. - Razoaran, zato, Siegberte? - klikne ivahno gospoica Eichten. Mladi odvrati napola ozbiljno, a napola podrugljivo: - Ne zbog vas, Carolija, uvjeravam vas. Te dvije zime koje sam proveo u Beu, u dvorskim krugovima, dobro sam promatrao ljude i mnogo razmiljao... Na svijetu postoji velik broj vrlo zlih ljudi. - Siegberte! - zavie uasnuto grofic^. - nanijet e samom sebi neizmjernu tetu osuujui ljude na visokom poloaju. - Mislite time na starog princa Storma, dvorjanina bez mane. Izjavio je kako nikada neu uspjeti postii karijeru na dvoru? ... Moda ima pravo! U svakom sluaju nikome neu laskati, u to moete biti posve sigurni ... Carolija, spremite se! Poi u svom ocu i doi po vas za deset minuta. Krenuo je prema vratima, otvorio ih, proao otmjenim salonom i uao u galeriju poploenu crvenim mramorom. Kroz iroke prozore prodirala je svjetlost osvjetljavajui na suprotnom zidu portrete Siegbertovih predaka. Ovdje su se nalazili svi Hornstedtovi iz proteklih vremena. Crvenokosi, kako su ih nazivali, i doista malo je bilo onih koji nisu imali crvenu kosu i bradu. Svi su imali ponosno dranje svojstveno i mladom ovjeku koji ih je sada promatrao. I on je bio otmjen i pun arma, a posjedovao je ponosno dranje svojih predaka. Na kraju galerije gorjela je vatra u kaminu, iako je vani bilo toplo, ljetno vrijeme. Kamin je bio izraen od izrezbarenog kamena. Kraj njega je sjedio ovjek duga, mrava lica, obraza upalih od bolesti. Noge su mu bile zamotane u pokriva, a mrave su mu ruke neprekidno drhtale. itao je novine. - Kako se osjeate danas, oe? - zapita Siegbert priavi mu. - Neto malo bolje. Ali neprekidno drem. Siegbert se sagnuo da bi ocu povukao na koljena pokriva, koji je spuznuo. U isto mu je vrijeme govorio: - Zimogrozni ste, pa biste se vjerojatno bolje osjeali negdje drugdje, a ne u ovoj galeriji. - Ne, meni je potreban zrak ... zrak! Poloio je ruku na prsa koja su mu se lagano uzdizala. - Bluck vas je jutros ponovno grdio zbog vae lakomislenosti, zar ne, oe? - ree Siegbert privukavi stolicu kraj bolesnika. Lagani smijeak prijee usnama gospodina Hornstedta. - Ne moe mi to oprostiti. Ubogi Bluck! Kolutao je oima od srdbe. ... Ali ja ... nisam mogao izbjei to putovanje. Okrenuo je glavu promatrajui gorue cjepanice u ogromnom kaminu. Na Siegbertovim se usnama ukae smijeak pun prezira. - Nikako ne mogu shvatiti zato ste tako bolesni krenuli na putovanje, samo da udovoljite elji ovjeka kakav je bio Wurmstein! - Bio je na samrti... Nisam mu to mogao odbiti... Grofov je glas postao pomalo promukao, a licem mu prijee trzaj. - Bio je moj prijatelj i jednom mi je uinio veliku uslugu... Golemu! To nisam smio zaboraviti... Stoga sam i prihvatio njegovu molbu i pristao postati starateljem njegovih keri. Siegbert iznenaeno zaviknu prezirnim glasom: - To se usudio traiti od vas? ... Vi to sigurno niste prihvatili? - Morao sam... Shvati, umiruem se nita ne moe odbiti... ak i besmislene stvari kao to je ova. Bolje bi bilo da je odabrao nekog drugog, a na mene, jer u uskoro umrijeti. - Ne govorite tako! - prekinu ga Siegbert. Krajevi bolesnikovih usana se lagano spustie. Tuga se pojavila na njegovu licu izbrazdanom dugotrajnom boleu. - Ali to je tako, dijete moje! Treba se hrabro pomiriti s neizbjenim... Kako rekoh, Wurmstein mi je povjerio starateljstvo nad svoje dvoje djece...

Siegbert brzo ustane prevrnuvi stolicu. - To ne moete prihvatiti! Vi, staratelj djece ovjeka koga su svi odbacili! Pa one su unuke onog ogavnog lihvara Eliezera Onhacza. - Zadaje mi bol, Siegbert - apnu bolesnik. Bolesnik je sada bio smrtno blijed, a njegov je pogled odavao tako duboku bol da se Siegbert prestraio. - Oprostite, oe! - ree blaim glasom, uhvativi grof ovu ruku. - Neto sam vam pregrubo iznio svoje miljenje zaboravljajui da ste sauvali za tog ovjeka dio svog prijateljstva... Pa mogao je djecu povjeriti svojim roacima. - Njegovi su ga se odrekli. Sa enine strane ima jo samo tog starog Eliezera... Ubogi Karl, ma koliko se moralno srozao, ipak nije odgoj svojih keri htio prepustiti tom ovjeku. - Kakva bia moraju biti ta djeca - apnu mladi glasom punim poruge. Poeo je etati galerijom. Grof je odvratio od njega svoj pogled pun najdubljeg oaja. - A to namjerava uiniti s tim tako zanimljivim djevojicama? - zapita Siegbert vrativi se ocu. - Poslat u ih u internat, u neki samostan... Wurmstein mi je ostavio otvorene ruke. - Prava srea. ... Tako e se vaa dunost ograniiti na to da se brinete za njih izdaleka... Ta su djeca dakako bogata? - Da, posjeduju miraz svoje majke. Siegbert odmahnu prezrivo. - To je doista vrlo poteno zaraen imetak! ... A one e biti i nasljednice starog Eliezera? Gospodin Hornstedt spusti glavu na naslon svog naslonjaa. Njegovo je lice sada bilo tako blijedo da se Siegbert ponovo prestraio. - Oe, taj vas razgovor umara. Povui u se kako biste se mogli odmoriti. - Da, dijete moje. Reci Hansu da dovede gospou Sulzer im stigne s djecom. - Kakvom djecom? - S Wurmsteinovim djevojicama po koje je pola u Be. Ostat e kod nas dok ne odluim u koji e internat. - Za njih e biti svaki dovoljno dobar - prezirno primjeri Siegbert. Podigao je novine koje su pale na pod i poloio ih na pokriva. - Izlazi? - zapita ga otac. - Da, Carolija me zamolila da je otpratim. Crte bolesnikova lica se stegnue... Niti ne pogledavi sina, gospodin Hornstedt ree pomalo zbunjeno i oklijevajui: - Jo uvijek ima iste namjere s njom? - Dakako! Zato me to pitate, oe? Bolesnikovi su prsti nekoliko trenutaka prelazili preko svillenog pokrivaa. - Mislim da se njezina narav nee slagati s tvojom. Povrna je i koketna. Nastoji iskoristiti sve mogunosti zabave... - To je za njezine godine posve prirodno, ako ne prelazi doputene granice. Uostalom, uvjeren sam da e me uvijek sluati. Rekao bih da je ve postala ozbiljna. Tetka ju je odvie razmazila, to moramo priznati. Na sreu, to se zlo jo moe ispraviti zbog njezine naklonosti prema meni koja je ini poslunom. - Ali to se imetka tie ... Carolija ne posjeduje gotovo nita ... a nai su poslovi ... loe krenuli. - To je vjerojatno samo trenutana neprilika -ree bez velikog zanimanja Siegbert. - Uostalom, pitanje novca nije najvanije. Ljubim Caroliju, i ona e mi postati enom, kako je preutno bilo dogovoreno od naeg djetinjstva. Gospodin Hornstedt nagnu lagano glavu i dohvati novine jo drhtavijim rukama nego to su bile ranije. - Hoete li da ostanem uz vas, oe, - zapita oigledno uznemireno Siegbert. - Ne, hvala, dijete moje. Odmorit u se prije nego to stigne gospoa Sulzer s djecom. Iskoristiti sunce ... i ove trenutke sree... Tko zna koliko e jo trajati. Udaljavajui se galerijom Siegbert pomisli tuno: Ubogi se otac doista mora slabo osjeati... Moram sutra saznati to o tome misli dr Bluck.

IIDeset minuta kasnije Siegbert i gospoica Eichten izali su iz dvorca i krenuli prema parku. Carolija je prebacila preko ramena otmjeni burnus od svijetloplave vune, koji je isticao njezinu svijetlu boju koe. Ona je doista bila vrlo lijepa djevojka koja se znala ponaati otmjeno u drutvu... Bez svake sumnje to je bilo miljenje grofa Siegberta, jer ju je promatrao s velikim oduevljenjem. Carolija Eichten bila je potomak vrlo stare vicarske obitelji iz kantona Argau. Bila je u rodbinskim vezama s groficom Sofijom, udovicom mlaeg brata Chlodwiga Hornstedta. Kad je Chlodwigu umrla ena Sofija je dola u dvorac i vodila mu domainstvo. To se dogodilo kratko vrijeme nakon Siegbertovog roenja. Dovela je sa sobom malu Caroliju, ubogo siroe, koje joj je povjerila njezina majka na samrti. Gospodin Hornstedt primio je s riaj veom gostoIjubivou djevojicu. S Carolijom su postupali kao sa Siegbertovom sestrom. Bila je samo tri mjeseca mlaa od njega, pa je postala njegova druica u igri... I uskoro je grof poeo razmiljati o tome da Carolija Eichten jednog dana postane Siegbertovom enom. Djecu je u toj namjeri podravala grofica Sofija, koja je eljela svom kumetu sreu. Siegbert, vrlo odluan karakter, naao je u Caroliji osobu koja mu se neizmjerno divila i sluala ga, izvravajui sve njegove elje. Iako je po prirodi bio vrlo hladan, prema djevojci je pokazivao ponekad znakove njenosti. Ipak, sve do sada, oni se jo nisu slubeno zaruili. Siegbert je posljednjih godina mnogo putovao. Proveo je nekoliko mjeseci u Beu kamo njegov otac vie nije odlazio. Mladi su se ljudi dakle rijetko sretali. Ali mladi se grof nije predomislio u pogledu tog braka, kao to su dokazivale njegove rijei upuene grofu Chlodwigu. Gospoica Carolija se tome oigledno radovala. Iako su Siegbertu bile tek dvadeset i tri godine, ve su se otimali za njega zbog njegova arma, a i zbog njegova imena, koje je bilo jedno od najstarijih u Austriji. No njegov je imetak sada bio smanjen zahvaljujui tome to je grof Chlodwig u mladosti bio karta i rasipnik. Ipak jo je uvijek bio znatan. Ali to vjerojatno i nije bilo Caroliji tako vano. Sudei po njezinu uzbuenju, kad bi boravila kraj njega, i po njenim pogledima kojima ga je promatrala, ona je vrlo voljela svog prijatelja iz djetinjstva. - Va je otac dakle jo uvijek vrlo slab, - zapita nakon nekog vremena. - Slabiji je i udno uzbuen. Pomislio sam da e se onesvijestiti kad sam mu neto odlunije rekao svoje miljenje o Wurmsteinu... "Znate li u to se ubogi otac upustio? Prihvtio je da bude starateljem Wurmsteinove djece. - Doista? Pa to je nevjerojatno. Grof Hornstedt staratelj unuka onog Onchacza? Na to je va otac mislio kad je to prihvatio? Mladi znaajno odmahnu rukom kao da eli rei da nita ne razumije. U prolazu je ubrao list sa stabla ljenjaka i poeo ga trgati. Carolija zapita: - Znate li kako su djeca stara? - Nisam se ni sjetio pitati, to vam moram priznati. Ta su mi djeca uasno mrska ve i prije no to sam ih upoznao... Ali ako vas to zanima raspitajte se kod gospode Sulzer, koja djecu uskoro treba dovesti ocu. - U dvorac? ... I ostat e ovdje? - Zasigurno nee. Moj ih otac samo eli upoznati. Ostat e ovdje tako dugo dok gospoa Sulzer ne pronae za njih mjesto u nekom samostanu. - Zato ih Wiirmstein nije povjerio djedu s majine strane? - ini se da se to ipak nije usudio... A to bi i nama trebalo biti drago zbog djece - doda Siegbert nakon kratkog razmiljanja. - Ipak bi mi bilo drago da je odabrao nekog drugog, a ne mog oca za tu neugodnu dunost... Jer nezgodno je za potena ovjeka upravljati imetkom steenim na nepoteni nain. - Istina je, male su bogate. - Tisuu bi puta bilo bolje da su prosjakinje! ... Ali ne razgovarajmo vie o tome! Recite mi radije, kako dugo namjeravate ostati u Marienbadu? i - Kad bih to znala? To ovisi o tome koliko e me gospodin Sultz i njegova ena htjeti zadrati. - I o tome kako ete se tamo zabavljati - doda Siegbert, nasmijeivi se pomalo podrugljivo. Pogledala ga je prigovorivi mu: - Znate i sami da me to ne bi moglo udaljiti od Hoendecka. Rado bih odbila poziv svog staratelja i

ostala ovdje, no bojala sam se da u ga oneraspoloiti. - Doista? Njegov je pogled zaronio duboko u njezine prekrasne sive oi. - Zar sumnjate u mene? - odmahnu djevojka glavom. - Moram li vam priznati da e mi dani prolaziti neizmjerno polagano i da u brojiti satove? - Nadam se da se to nee dogoditi - odvrati mladi. - Ba, naprotiv, zabavljajte se slobodno, ali se sjetite ponekad Hoendecka. - Da ga se sjetim! ... Siegbert, znate dobro... Pogledala ga je neizmjerno njenim pogledom. Duboko dirnut grof uhvati Carolijinu ruku i prinese je usnama. Nekoliko su trenutaka hodali utke. Sunce je irilo svoje zrake iz tamnih oblaka, pa Siegbert ubrzo primijeti: - Bit e najsigurnije da se vratimo kui. - Doista... Evo ve i nekoliko kapljica kie. Pourie natrag putem kojim su doli. Ali prijetei su se oblaci izgubili kad se pred njima ukazao dvorac, staro, lijepo zdanje s dva ogromna tornja i sa ancem punim izvorske vode, - Tko je stigao? - zapita Carolija. - Rekla bih da je to gospoa Sulzer ... s dvije djevojice. Nema sumnje, to su te zanimljive tienice vaeg oca. Jedna je vrlo mala i ini se da je bogalj, ako me oi ne varaju. - Doista je tako ... Pogledajte, Carolija, uboga Sulzer. Oigledno nije vrlo sretna. Pribliavala im se visoka, mrava ena u crnoj haIjini. Pratile su je dvije djevojice. ena je oigledno bila neraspoloena, ali se na njezinu licu ukazao smijeak kad je primijetila grofa i njegovu pratilju. Naklonila se i suho naredila djeci: - Pozdravite, gospodina i gospoicu! Djevojice posluae i plaho pozdravie. Mlada je bila njeno dijete od pet-est godina, mrava i blijeda lica, okruena svijetloplavim kovricama. Spustila je oi. Ali starija je pomalo prestraeno promatrala dvoje mladih ljudi pred sobom. - Divno! - promrmlja Siegbert. Oi te djevojice bile su doista prekrasne. Bile su crne i barunaste i kao da su ispunjavale cijelo blijedo, malo lie oko koga su padale kovrice predivne zlaano-crvene boje. Carolija se nasmija: - Uboga moja Sulzer, postali ste dakle dadilja! - Na sreu samo na kratko vrijeme. Djevojice nisu neugodne, moram ak priznati da su vrlo mirne i dobro odgojene, ali...njihovo porijeklo...Ipak u ih morati zadrati neko vrijeme kraj sebe dok ne pronaem odgovarajui samostan. - Ovoj maloj je potrebna njega. Pokaza na savijenu kimu manje djevojice. - Ona je doista slabana, poput daka. Sada je posve iscrpljena...Podigni glavu, Rahela, da te vide. Dijete poslua i pogleda uplaeno dvoje mladih ljudi pred sobom. - Rahela? A kako se zove druga? - zapita Carolija- Mir jam, gospoice! - Rekla bih da joj je dvanaest godina? Carolija je prezrivim pogledom odmjerila djevojicu. - Jedanaest, gospoice! - Neka upregnu konje kako biste djecu mogli odvesti k sebi, Sulzer - naredi Siegbert pogledavi samilosno iscrpljeno Rahelino lice. - Odvie ste dobri! Ali one mogu jo hodati do tamo. - Dakako! emu uprezati koiju za djevojice. -prezirno zaviknu Carolija. Siegbert nabra obrve. - Uinite ono to sam vam naredio, Sulzer! -primijeti suho. Zatim se udaljio primijetivi u prolazu zahvalan Mirjamin pogled. arolija je pola za njim, a kad je opazila da ve nekoliko trenutaka uti poloila je svoju ruku na njegovu. - Siegbert, jesam li vas svojim rijeima naljutila? - zapita slatkim glasom. Mladi odgovori hladno: - Bio sam povrijeen primijetivi da vam nedostaje najosnovnije samilosti. - Siegbert, odmah sam to poalila. U toj sam djeci prije svega vidjela potomke onog ogavnog lihvara i kradljivca! Stoga sam se i pobunila. Ali divim se vaoj velikodunosti i dobroti ... moram jo jednom

utvrditi da ste mnogo bolji od mene. Bila je draesna u svojoj zbunjenosti s tim izrazom dubokog kajanja na lijepom licu. I stoga Siegbertovim smrknutim licem proe smijeak. - Dobro je to primijeujete svoje greke - ree veselim glasom. - No, no ne budite tako zbunjeni, draga Carolija! Poimo do tetke popiti alicu aja. Nakon toga mogli bismo svirati ... jer u se uskoro morati odrei na nekoliko mjeseci vae panje. Naalost! - Mjeseci! ... Kako moete biti tako zli? - nasmija se djevojka pogledavi ga njeno. *** Nakon nekog vremena koija doveze djevojice i gospodu Sulzer pred lijepu kuu od crvenih opeka utonulu u zelenilo, koja se uzdizala izmeu dvorca i sela Gleitz. To je bio dom gospoe Sulzer, bive domaice grofa Hornstedta. Ovamo se povukla prije nekoliko godina da bi lijeila kostobolju. Na to se odluila tekom mukom, jer je bila vrlo privrena dvorcu u kome je ivjela od djetinjstva. Nadasve je pak voljela mladog grofa Siegberta ijem je porodu prisustvovala. Grof Clodwig predao joj je na uivanje lijepu, malu kuu koju su u tom kraju nazivali Kua pela zbog mnogobrojnosti konica u pozadini vrta. Ovamo ih je smjestio bivi stanar, upravitelj imanja Hoendeck koji je ovdje i umro. Gospoa Sulzer ivjela je u kui s mladom sluavkom, radei i sama koliko joj je to doputala bolest. Neprekidno je plela, a sve to bi izradila slala je svake godine o Boiu dobrotvornim ustanovama. Svi su o Marti Sulzer imali najbolje miljenje. Bila je neizmjerno odana svojim gospodarima, ali zbog svog ne ba odvie ljubaznog ponaanja, nije bila odvie obljubljena. Nije se loe odnoisila prema djeci koja su joj bila povjerena. ak im je ukazivala i dosta panje. Ipak uboge djevojice nisu kod nje nalazile nikakve njenosti ni ljubavi, toliko potrebne njihovim mladim nesretnim srcima. Gospodin Hornstedt joj je rekao da briljivo njeguje djecu, a ona je to inila i to je bilo sve. Djevojice su se, stigavi do kue, popele u sobu odreenu za njih. Skinule su kapute, a Mirjam je pomogla sestri skinuti i eir od crne slame koji je bio preteak za nju. Pogladila je njeno sestrinu kosu, a zatim je rekla Raheli da sjedne na stolicu koju je primakla otvorenom prozoru. - Ovdje e se dobro osjeati. Sunce se poelo pokazivati. Kakva srea to smo srele tog gospodina! Inae bismo se morale vratiti pjeice, a ti bi se razboljela. - Da, bila sam vrlo umorna - apnu dijete, naslo-nivi glavu na sestrine grudi. - Ali ovdje je tako lijepo ... cvijee tako dobro mirie... Njezine su nosnice eljno udisale mirise koji su do njih dopirali iz vrta. - Misli li, Mirjam, da emo dugo ostati kod gospoe Sulzer? - Ne znam! - apnu Mirjam. - Nita ne znam. Sjena proe njezinim lijepim oima, usne joj zadrhtae... Jer to se ozbiljno dijete pitalo to e uiniti s njom i Rahelom, ubogim malim ptiicama bez gnijezda... Kad ih barem ne bi razdvojili! Sjetivi se toga Mirjam zadre. Njezinoj je dragoj, maloj Raheli toliko bilo potrebno malo njenoti. One bi uinile sve jedna za drugu. Kad se Rahela rodila Mirjam je cijeli dan provela kraj njezine zipke nijemo je promatrajui. I od tog je asa arko ljubila mlau sestru. Nakon majine smrti, grof Wurrnstein ih je smjestio u internat i nije se uope vie brinuo za djecu. Sestre su tako rasle dobro odgajane, ali liene svake ljubavi i topline. Mala Rahela postala je bogalj nakon pada. Nisu je na vrijeme poeli lijeiti, a sada su lijenici izjavljivali kako to njeno dijete ne bi preivjelo teke metode lijeenja koje su bile potrebne. Privukavi nisku stoliicu Mir jam sjedne do se-strinih nogu, promatrajui mravo, malo lie. Obje su tako sjedile, promatrajui se sa arkom njenou.

IIIIznenadni pad temperature nekoliko dana kasnije bio je uzrokom teke Raheline prehlade. Djevojica nije smjela naputati sobu tako da je njezina jedina zabava bilo promatranje vrta i ume koja je prekrivala dobar dio imanja Hoendeck. Ali nije se dosaivala. Njezina je dua ve znala patiti i pomiriti se sa svime. A uz to imala je kraj sebe Mirjam, spretnu bolniarku, koja je uvijek bila njenja i nasmijeena, nastojei zabaviti svoju dragu sestru to je bolje mogla.

Rahela joj je velikom ljubavlju zahvaljivala za to. A sestra zbog toga gotovo nikada nije naputala sobu male bolesnice koja je traila da ona neprekidno bude kraj nje. Gospoa Sulzer je pronala odgovarajui samostan za djevojice. Ali sada se nije moglo ni pomisliti na to dok Rahela ne ozdravi... Ljutei se u sebi, biva je domaica ipak njegovala dijete s najveom odanou. Rahela je osvojila ak i tako nepristupano bie. A uz to je grof Hornstedt saznavi za njezinu bolest preporuio: Uinite za tu malu i njezinu sestru sve to bude potrebno, Sulzer! Ne smije im nita nedostajati, i neka se ugodno osjeaju kraj vas. Jednog je dana doktor Bliick ustanovio da se Rahelino zdravstveno stanje doista popravilo. To je saopio gospodi Sulzer s velikim zadovoljstvom. Zatim je dodao, okrenuvi se prema Mirjam koja je stajala kraj sestrina kreveta: - Evo jo jedne koja ba najbolje ne izgleda... Siguran sam da ste se umorili kraj svoje sestre. Dohvatio je bradu djevojice i dobrohotno poeo promatrati njezino malo iscrpljeno lice. Iako zakleti neenja, doktor Bluck je vrlo volio djecu, a naroito su mu se sviale te dvije djevojice. Mirjam se pobunila: - Ne, Rahela me uope ne umara! - Siguran sam da ne izlazi... Kako je to nezdravo! Gospoo Sulzer, malu treba poslati u vrt i poi s njom na etnju. - Recite mi, gospodine doktore, kako bih to izvela? Imam ovdje svog posla, a moram i malu njegovati. Nemam vremena trati po cestama. Doktor Bliick prijee rukom preko sijede brade. Razmiljao je ... zatim neto zasja u njegovim oima iza naoala smjetenih na dugom nosu. - Mogao bih zamoliti neakinju da je povede u etnju sa svojom djecom. - Gospoi Oldrecht bih je dakako povjerila bez straha. Ali ne treba je s time muiti. - Ba naprotiv, bit e sretna to e to moi uiniti za to drago dijete. Moda e ak i danas poslijepodne doi. Ako se ne varam neto mi je priala o etnji po umi. Mirjam brzo ree: - Ne mogu napustiti Rahelu! - Dijete, mora prije svega sluati mene. A Rahela e te rado pustiti kad sazna da je to dobro za tvoje zdravlje... Zar ne, mala moja? Nagnuo se nad bolesnicu i pogladio je po obrazima. Rahela ga pogleda ozbiljno. - Neu nita rei i nastojat u da se odvie ne dosaujem dok sestre ne bude ovdje. - Uboga mala! Moja neakinja Ana donijet e ti svoje slikovnice da se zabavi... Bi li htjela malog psa? Poznam nekoga tko bi ti mogao pokloniti vrlo lijepog. - Psa - zaviknu oduevljeno Rahela. - To bi te radovalo? Dobro, donijet u ti ga poslijepodne. - Hvala, hvala! - mucalo je dijete prislonivi gorue usne na lijenikovu ruku. - Dobro je, dobro! ... Moram otii, gospoo Sul-zer! Imam sastanak s profesorom Siehlmannom zbog ubogog grofa... Naalost, plaim se da nema nikakve nade. Ali grof Siegbert eli pokuati sve. U dva sata, kad se Rahela probudila nakon svog uobiajenog poslijepodnevnog odmora, iznenada djeji glasovi prekinue tiinu Kue pela. U bole-sniinoj se sobi pojavie gospoda Sulzer i mlada sme-okosa ena u skromnoj odjei. Iza nje pokazale su se tri djevojice, smeokose poput nje. Bile su to Adelina, velika djevojica od petnaest godina, nasmijeenih oiju, Valerija, koja je djelovala mirno i plaho, te Ana koja je juer proslavila esti roendan. Ova posljednja nosila je u naruaju malog krat-kodlakog psa, crnog poput ebanovine. Rahela prui ruke prema njemu zaviknuvi radosno: - Kako je lijep! ... Kako je lijep! Srdana se veza istog asa uspostavila izmeu malih strankinja i triju djevojica. Blaga dobrota, kojom se odlikovala njihova majka, bila je svojstvena i djevojicama, te su ubrzo zadobile ljubav dviju sestara. Nakon jednog sata gospoa Oldrecht je ustala. - Poi emo na etnju i povesti sa sobom Mir jam. Tvoja se sestra sada nee toliko dosaivati, jer e joj Rotzchen praviti drutvo. - Da, poi samo Mirjam! - ivahno ree Rahela. - Dok te ne bude priat u Rotzchen o tebi. Mirjam je teka srca napustila sobu svoje bolesne sestre. Ali njezine je tuge ubrzo nestalo zahvaljujui

njenosti koju joj je ukazivala gospoa Oldrecht, Adelininu dobru raspoloenju i veselim primjedbama male Ane u ijim se crnim oima nazirala bistrina i nestanost. Strmim, stjenovitim putem, koji je obilazio oko parka dvorca Hoendeck, stigoe nakon nekog vremena do visoke stijene na kojoj su se uzdizali ostaci nekadanje Hornstedske tvrave, sruene sredinom etrnaestog stoljea. Na Mirjaminu molbu gospoa Oldrecht je pristala da se popnu gore. Strmim putelj-kom stigoe do prostranog platoa zaraslog u dra. Tu su se uzdizali ostaci zidova, izblijedjeli od sunca i kie. Odavde se pruao pogled u daljinu usprkos umama koje su sakrivale horizont. Mjesto Gleitz pojavilo se podno umovitog breuljka. Njegove su kue bile izgraene uz nemirnu rijeku u kojoj su se odravale zrake toplog sunca tog ljetnog poslijepodneva. Neto blie uzdizali su se tamni tornjevi dvorca... Kad se ovjek okrenuo pruao mu se pogled na itna polja, livade, sjenike i seoske kue odakle su dopirali ljudski glasovi, kokodakanje peradi i nutkanje krava. U daljini pruala se tamna uma pod modrim nebeskim svodom. Zrak je bio pun mirisa ume, poljskog cvijea i sijena kojeg je donosio do ruevine dosta snaan vjetar. - Ovdje ponekad vladaju uasne oluje - ree gospoda Oldrecht sjedajui na kamen prekriven mahovinom. - Ubrzo e se uruiti i svi ostaci zidina... Nemojte ulaziti preduboko, djeco moja! dodala je primijetivi da je Mir jam krenula prema sreditu ruevina. Djevojica je zastala pogledavi s velikim zanimanjem ostatke zidova. - Doi ovamo! - pozove je Adelina. - Ima jedno mjesto gdje zidovi nisu toliko urueni. Djevojice su zaobile uruene zidove biveg utvrenja, prele kraj neke kule od koje su preostali samo ostaci zidova i nale se iznenada pred dijelom tvrave, koji je bio dosta dobro sauvan. Pogledavi kroz prozor Mir jam je primijetila ogroman kameni kamin u kom su se jo vidjeli tragovi vatre koja je grijala grofove Hornstedt. - Ovo je bila velika dvorana - poe objanjavati Adeline - Pri svakoj novoj oluji ona se sve vie uruava... Govorilo se neko vrijeme da e grof Hornstedt obnoviti ove zidine, ali ga je u tome vjerojatno sprijeila bolest. - Ve je dugo bolestan? - zapita Mir jam, ubravi ruiasti cvijet i pridodavi ga kitici cvijea koju je namjeravala odnijeti Raheli. - Mislim ve nekoliko godina. Ali sada ujak govori da e zasigurno umrijeti. - A tko e se tada pobrinuti za nas! - uzdahnu zabrinuto Mirjam. - Vjerojatno njegov sin... Govore da e se ubrzo oeniti. - S gospoicom Eichten - doda Valerija, koja se pridruila svojoj sestri i Mirjam. Lijepa je, ali odvie ponosna. Kad prolazi kroz Gleitz jedva odgovara na majin pozdrav. A i ujak Leonard je ne voli. Hodajui za sestrama koje su krenule svojoj majci Mirjam je zabrinuto razmiljala o tome hoe li grof Siegbert biti dobar prema njoj i njezinoj sestri i nee li ih razdvojiti. Gospoi Oldrecht pridruio se sada i njezin sin, visok i snaan djeak od esnaest godina, razbaruene plave kose i vesela lica. Snano je stisnuo malu Mirjaminu ruku uputivi joj nekoliko ljubaznih rijei. - Malo emo se pozabaviti, zar ne? - doda odmah. - Volim ovo mjesto... uz to uvijek postoji mala mogunost da pronaemo onaj znameniti svijenjak. - Kakav svijenjak? - zapita Mirjam. - Onaj iz hrama u Jeruzalemu! Zar ti moje sestre nisu priale? ... Legenda kae da je Titus, nakon to je razorio hram, ponio sa sobom, uz ostale dragocjenosti, i znameniti zlatni svijenjak sa sedam krakova. Kad je Genseric opljakao Rim, meu ostalim plijenom nalazio se i svijenjak. Brod, kojim su prevozili dragocjenosti u Kartagu, doivio je brodolom kraj obala Sicilije. Vjerovalo se da je svijenjak nestao zauvijek... Ali za vrijeme Kriarskih ratova proulo se da ga je jedan od grofova Hornstedtskih otkrio na orijentu i tajno prenio u svoj dvorac Hoendeck. Taj plemi poznat po svojoj krtosti i pohlepi, sakrio ga je dobro i svom nasljedniku nije za ivota otkrio skrovite. Umro je iznenada i tako ponio tajnu sa sobom u grob. Sve kasnije potrage bile su bezuspjene... Eto, zato jo uvijek postoji nada da otkrijemo svijenjak na ovom mjestu. A sada, kako bi bilo da se igramo lovice? Veseli Luitpold znao je unijeti radost meu njih. A Adelina i Ana nisu ni u emu zaostajale. Povukli su za sobom i Mir jam tako da je dotrala rumenih obraza i sjajnih oiju kad ih je gospoa Oldrecht pozvala da se vrate. - Ovo bi se lice svialo mom ujaku! - nasmijei se gospoa Oldrecht. - Moramo ponovo poi zajedno na etnju jer ti to oigledno ini dobro.

Mir jam uzdahnu. - Kad bi nas bar Rahela mogla pratiti. - I to e doi im tvoja sestra malo ojaa... Luitpold, to si kopao po tim rupama? - Pogledao sam ne skriva li se tamo sluajno slavni svijenjak. Bilo bi divno kad bih otkrio. Grof Hornstedt obasuo bi me znakovima panje, primili bi meuHoendecki... Prekinuo se pocrvenjevi od nelagode... Na kraju puta pojavio se grof Siegbert. uo je posljednje djeakove rijei i na njegovim se usnama pojavio smijeak. Prolazei kraj gospoe Oldrecht i djece ljubazno je uzvratio njihov pozdrav. Njegov se pogled na trenutak zaustavio na kosi zlatna odsjaja, koja je uokvirivala Mirjamine rumene obraze. Gospoa Oldrecht krenula je s djecom puteljkom kui, dok je Siegbert poao prema ruevinama. Naslonio se na ostatak zida prekriivi ruke na grudima. Njegov je pogled zabrinuto lutao uokolo po mirnom krajoliku obasjanim suncem. Tog jutra mu je znameniti lijenik, koga je bio pozvao, saopio da je zdravstveno stanje njegovog oca beznadno. - Poivjet e jo neko vrijeme ukoliko se ne pojave neke komplikacije i ukoliko ga potedite svih uzbuenja - dodao je. Bolest je brzo napredovala. Siegbert je vjerovao da je tome razlog njihovo loe imovinsko stanje. Grof Chlodwig je do prije nekoliko godina bio strastveni karta, i svojim je rasipnitvom stratio velik dio imetka. Da bi izbjegao potpunu financijsku propast uloio je ostatak imetka u neke poslove. Naalost, nije imao uspjeha. Siegbert, koji za to uglavnom i nije znao, bio je vrlo iznenaen kad mu je otac prije nekoliko dana govorio o tome. Nije se vie radilo o trenutanim neprilikama, kako je to mladi vjerovao, ve o potpunoj propasti, jer je posao u koga je grof uloio najvei dio svog preostalog imetka, bio razlogom za najveu zabrinutost. Siegbert je primijetio: - Ali mi jo uvijek imamo Hoendeck koji daje znatne prihode. Tada je grof morao priznati da je imanje ve nekoliko godina zadueno. Nalazilo se pod hipotekom. Siegbert je razmiljao o tome promatrajui polja, plodnu zemlju i ume koje su ve vjekovima predstavljale bogatstvo obitelji Hornstedt. Ljubio je arko taj posjed svojih predaka i ovog je trenutka morao odagnati srdbu koju je osjeao prema svom ocu, krivicu za tu propast... Ali jo nije sve bilo izgubljeno. Otac ga je naime uvjeravao da je taj posao sam po sebi bio izvanredan i da je postojala mogunost da ipak sve dobro zavri. Velikom tednjom i boljim gospodarenjem na imanju postojala je mogunost i za otplatu hipoteke. Siegbert je bio ozbiljan i odluan, pa je lako prihvatio mogunost novog naina ivota. Najvie je alio to Caroliji nee moi pruiti lagodan ivot. Ona bi zbog toga sigurno patila jer je bila navikla na otmjen ivot u raskoi. Ipak je vjerovao da je dovoljno ozbiljna i da ga dovoljno voli, da e se prilagoditi novoj situaciji. Ako ba bude potrebno nastojat e ui u diplomatsku slubu, ih pronai neko drugo zaposlenje. Ali ta ga je odluka odbijala, jer je duh nezavisnosti bio vrsto usaen u duu Siegberta Hornstedta. Mladi se zabrinuta lica vraao prema dvorcu tog toplog poslijepodneva, u smiraj dana. Stigao je u svoju sobu iji su otvoreni prozori gledah na kamenu terasu u prizemlju, sa strane vrata. Na stolu u njegovu kabinetu leale su novine i nekoliko pisama. Na omotnici jednog od njih prepoznao je rukopis svog bratia, grofa Matijasa Athoryja. On je boravio u to vrijeme u Marienbadu, kamo je bio otpratio svoju bolesnu majku. Uvjeravam te da sam se rtvovao zbog drage majke, jer ja sam jo uvijek onaj medvjed koga ti tako dobro poznaje. Volim ivot na naem imanju Hoczy, a mrzim drutvo, osobito ono koje se susree u tim kupkama. Kako bih udovoljio majci, koja ne moe shvatiti zato sam toliko divlji, sudjelujem ipak u nekim drutvenim dogaajima. Oni su manje-vie glupi, a ovih ih godina imade vrlo velik broj. Na tim susretima veliku panju privlai na sebe gospoica Eichten. Nisam vjerovao da toliko voli drutveni ivot. Barem sudei po tvojim rijeima. Vidi se da je u svom elementu, usred tog luksuza i sjaja. Svi joj se dive, a osobito Arnulf Storberg. Netko mi je rekao da ju je zaprosio. Nasmijao sam se, jer mu je ve etrdeset i pet godina, a uz to je pravi osobenjak. Pretpostavljam kako je glasio njezin odgovor, ako su vijesti o prosidbi uope istinite. Gospoica Eichten je ipak, iako neslubeno, tvoja zarunica, a ti nisi ovjek koga se lako zaboravlja i naputa. Grof Hornstedt presta itati. Zabrinutost mu zasjeni oi. Carolija je pisala grofici Sofiji kako samo nerado sudjeluje u drutvenom ivotu za volju Hul-tzovima. Jedva je ekala da se vrati u mir Hoendec-

ka, jedinog mjesta gdje je doista bila sretna... A evo, sada mu je grof Athory, za koga je znao da vrlo dobro zapaa, javljao kako u njoj vidi samo lakomislenu mladu djevojku koja oigledno nije udjela za mirom Hoendecka. Siegbert je mrzio svako pretvaranje. Nije se ljutio na Caroliju to je uivala u zabavama u Marienbadu, niti stoga to je bila pomalo koketna. Bio je uvjeren da nee prijei dozvoljenu granicu. Jer i on je znao da plavokosa Carolija nije bila savrena. Znao je da je to lijepa ena, njena i posluna, koja bi bila draesna grofica Hornstedt. Privlaila ga je, iako je nije strastveno ljubio. Mogao joj je oprostiti sve pogreke osim jedne. A ta je bila: pretvaranje. Ako je njegov brati bio u pravu, tad mu je Carolija lagala tvrdei da se ne zabavlja u Marienbadu, i da misli samo na Hoendeck i njegove stanovnike. Nabravi obrve Siegbert dohvati ponovo bratievo pismo... Posljednjim rijeima posveti iznenada veliku panju. Ima li istine u onoj prii koju sam juer uo od gospodina Hultza? Govorio je o tome da ete uskoro financijski potpuno propasti. Staratelj gospoice Eichten rekao je da je to saznao iz posve pouzdanog izvora; ali ja nikako ne mogu vjerovati u to. Molim te, umiri me to prije, dragi Siegbert! Ukoliko ti mogu pomoi, poslui se sa mnom i mojim imetkom, koji je, naalost, dosta umanjen, jer je otac ostavio dobar dio u rukama onog prokletog Eliezera Onhacza. Plemeniti Matijas! pomisli Siegbert potreseno. Ali jesu li te glasine bile istinite? Moda se najgore zlo ipak nee dogoditi. Otac ne bi mogao podnijeti takvu nesreu. Tog je trenutka netko pokucao na vrata, a na njima se pojavi uasno uzbueni sluga. - Molim vas, doite! Gospodinu je grofu pozlilo... Siegbert potri prema oevim sobama. Lice grofa Hornstedta bilo je uasno zgreno, a rukama je mlatarao po zraku. - Gotovo je... propali smo! - mucao je. Zatim je pao bez svijesti drei grevito u rukama pismo koje je najavilo katastrofu.

IVGrof Hornstedt leao je u svom velikom krevetu od hrastovine na koga ga je poloio Siegbert uz pomo nekolicine slugu. Preostalo mu je jo samo nekoliko sati ivota kako je rekao doktor Bluck duboko potresen jer je vrlo volio gospodara Hoendecka. Kraj bolesnika je sada boravio samo njegov sin i grofica Sofija... Siegbert joj poluglasno ree: - Odmorite se, tetko... Ostat u uz oca. - Dobro, ostavit u te na trenutak. Nisam umorna, ali moram napisati nekoliko rijei Caroliji. Zamolila me u svom pismu za vijesti o naem dragom bolesniku. To je pismo tako draesno. Primjeuje se da neprekidno misli na nas. Gospoa Hornstedt izae iz sobe u kojoj je Siegbert ostao sam, uronjen u bolne misli, promatrajui tako izmijenjeno lice oca utonulo u jastuk. Iako je djelovao hladno, vrlo je volio oca, opratajui mu njegove pogreke i mislei samo na plemenito srce ovjeka koji ga je upravo naputao. Iznenada umirui otvori oi i Siegbert primijeti pogled pun straha. Mladi se nagnu nad oca i zapita ga: - elite U neto, oe? - Moram ti neto reci... Jesmo li sami? - Da, samo sam ja u sobi. - Dobro, posluaj me... ti to sada mora saznati... Grof je govorio isprekidano, pomalo hrapavim glasom. Ruka mu je grevito stezala pokriva, a njegovo je blijedo lice od uzbuenja porumenilo. - Prije deset godina, kad si ti jo bio djearac, u Beu su mnogo priali o nekoj izdaji u koju su bile umijeane neke visoke linosti... Grof se hropui prekinu. Ledenom rukom uhvati svog sina, a mladia obuze strah primijetivi uas u oima umirueg oca. - Oe, umarate se! Nemojte vie govoriti... Kasnije, kad ete se bolje osjeati... - Ne, moram ... moram... Jednog trenutka su ak posumnjali u mene... Siegbert se iznenaeno trgnu. - Uvas?... Vi! - Da, ja koji o svemu nisam imao pojma. Neka avolska ena eljela se osvetiti, a znala je za neke

moje neopreznosti, koje su mogle sucima posluiti i kao dokaz moje krivnje... To bi osramotilo i obesa-stilo i tebe i mene... Shvaa li me, Siegbert? - Da, radije bih tisuu puta umro! - zaviknu mladi druim glasom. - A to se tada dogodilo, oe? - U tom najveem uasu pojavio se ovjek koji me je spasio... Bio je to grof Karl Wurmstein, moj nekadanji prijatelj, s kojim vie nisam odravao veze nakon njegova sramotnog braka. Donosim ti spasenje, Chlodwig rekao mi je bez uvoda. Theodor Margen posjeduje neke papire koji bi te mogli unititi, iako si nevin. Vratit u ti te papire, pa nee vie biti nikakvih dokaza protiv tebe. Uhvatih ga za ruku i povikah: Ti bi to uinio za mene, Karl? Ostat u ti zahvalan do kraja ivota, prijatelju, jer ti si mi spasio ne samo ivot ve i ono to je vrijednije od ivota! Podrugljivo se nasmijao: Da, uinit u to pod jednim uvjetom... Ti si mi, kao i svi drugi, samo moda s vie otmjenosti, okrenuo lea kad sam postao zet Eliezera Onhacza. Nije mi stalo do miljenja drugih. Prekinuo sam potpuno s njima. Ali elim da moja djeca zauzmu svoj poloaj u drutvu. Odluih dakle da moja kerka, koja se rodila prole godine, sa esnaest godina postane enom tvog sina. Siegbert poskoi. - To je odvie!... Usudio se to rei, taj bijednik! Gospodin Hornstedt zajeca: - Siegbert, dijete moje! - Postupali ste s njim kako je zavrijedio, zar ne? Pokazali ste mu svoj prezir i... - Uuti! ... Uuti! Zahtijevao je da se zakunem, jer e mi.istom tada vratiti dokaze... Preklinjao sam ga! ... Uinio sam sve da bih ga odgovorio od njegove namjere. Ali bio je nepopustljiv. Zakuni se da e se tvoj sin oeniti mojom kerkom, ili e stvari krenuti svojim tokom. - Uasnut zbog sramote koja me oekivala, zakleo sam se. Siegbert uasno kriknu. Ustao je drui od glave do pete. Pogledom punim prezira i pobune promatrao je oca. - Zakleli ste se? Na tu sramotu? Grof prui prste, u kojima vie nije bilo ni kapljice krvi, elei dohvatiti ruku svog sina. Preklinjao ga je slabim glasom: - Oprosti mi, moje ljubljeno dijete! Ti e ponijeti teret te zakletve i spasiti ast naeg naroda. Jesam li mogao postupati drugaije? ... Reci mi, Siegbert! ... Reci, jesam li mogao? Mladi, jednako tako blijed kao i umirui, prui naglom kretnjom ruku. - Nikada! ...Nikada to neu uiniti! - ree promuklim i odlunim glasom. - Kako ste mogli.i pomisliti da u izvriti taj smijeni zahtjev tog ovjeka? ...Kako bi se grof Hornstedt mogao oeniti unukom Eliezera Onhacza? ...To bi nas obeastilo! Niste li pomislili na to, oe? - Da... ali ona druga sramota bila bi jo uasnija. Kad se oeni otii u inozemstvo sa svojom enom. Tamo nee biti tako strogi kao u naoj domovini... - A tamo u moi lijepo ivjeti zahvaljujui novcu Eliezera Onhacza... Siegbertov je glas drhtao od prezira. Gospodin Hornstedt promuca: - Ne, ne, nee uzeti taj imetak... Ali mora... Siegbert, ma koliko te to skupo stajalo. Sjeti se da bi tvoje ime d.anas bilo obeaeno da sam tada odbio tu ponudu. Bilo bi to u oima sviju ime izdajice. Siegbert zavie: - Ne mogu izvriti obeanje koje ste dali u asu uasnog straha i beznaa! - Zakleo sam se na tvoju ast! ...Sjeti se da e, ako nema dovoljno hrabrosti da ga izvri, svom umiruem ocu zadati veliku bol. Pogazit e nogama njegovo sveano obeanje. Ponovo pokua dohvatiti sinovljevu ruku. Ali Siegbert se povue, suspregnuvi kretnju punu prezira. - Traite od mene to hoete ...samo to ne, nikada! Gr proe licem umirueg. - Moja rije... prezrena... Krivokletnik... Jedva je izgovorio te rijei. Siegbert zadrhta, susrevi pogled pun oaja. - Ne mogu... Traite od mene moj ivot! -krikne usprotivivi se po posljednji puta. - Mora dati rije .. .zbog asti svog oca... Molba u oima umirueg postala je jo snanija. Gr proe tijelom grofa Hornstedta. Siegbert mu prie i nagnu se nad blijedo lice i ree potpuno izmijenjenim glasom: - Izvrit u vae obeanje, oe moj! Lice umirueg se smiri. apnu: - Hvala, sine moj... moje drago dijete... Zatim sklopi oi jer je bio iscrpio sve svoje snage.

Nije vie nita govorio sve dok malo kasnije nije zauvijek nad njim zavladala velika tiina smrti. Kad su bile obavljene sve potrebne formalnosti Siegbert se naao sam u svojoj sobi. Pao je na naslonja i poeo razmiljati o svom uasnom poloaju. On, grof Hornstedt, iz slavne obitelji, bio je prisiljen na taj ogavan brak. Postat e mu jedne od unuka uasnog Eliezera Onhacza! - Ne, ne, to nije mogue! - apnu sakrivi vrue elo meu ruke. Nee li se probuditi iz tog uasnog sna? ...Opet biti slobodan i lien strane obaveze. Na alost, nije sanjao! Njegov je ivot unaprijed bio uniten. Taj e ga teret tititi sve dok ne izvri svoju dunost i oeni se unukom tog kradljivca, kerkom propalog plemia, koji je iskoristio nesreu grofa Chlodwiga kako bi osigurao keri pristojan poloaj u drutvu. Danas je Siegbert shvatio uzrok bolesti svog oca, koja je iz godine u godinu sve vie crpila njegove snage. Obeanje dato grofu Wurmsteinu teko je lealo na dui njegova oca, jer je mogao predvidjeti patnju i prezir svog sina. Od toga je zapravo i umro. Znajui da Siegbert nije slobodan, nije ga od tog trenutka vie podravao u njegovoj namjeri da se oeni arolijom. Siegbertu je sada bila na pameti samo Carolija. Morao joj je saopiti da e je se morati odrei. Ta pomisao ga je boljela. Jer on ju je volio iskreno, mirnom ljubavlju, a i toliko razumno da je shvatio kako gospoica Eichten i nije olienje idealne ene kakvu je zamiljao u svojim mladenakim snovima. Ali i ovako ga je mogla usreiti... A sada se tome suprotstavila ta ogavna mala djevojica. Brzo je ustao, jer ga je obuzela uasna srdba. Ljutio se na grofa Wurmsteina, na nju, na to dijete koje je trebalo postati njegovom enom. - Mrzim je! - zaviknu glasom punim srdbe. Pristupio je otvorenu prozoru. Njegov je pogled lutao parkom koji se pruao pod njim. Poela se sputati no... U mislima je gledao ponovno kako ee alejama u pratnji prelijepe Carolije. to li e rei kad sazna da se moramo odrei naih namjera? Dakako, razumjet e i pomiriti se, jer moramo odrati zadanu rije. Ali i ona e patiti... A sve to zbog tog prokletog djeteta! pomisli mahnuvi bijesno prema Kui pela.

VIzaavi iz dvorca doktor Bluck krenu prema kui gospoe Sulzer. Htio se uvjeriti da li se Rahela jo uvijek osjea onako dobro kao jutros. To ga je dijete vrlo zanimalo. Bilo mu je drago uti od svoje neakinje da su joj se obje djevojice takoer vrlo sviale. - Osobito starija. Vrlo je draesna - izjavila je gospoa Oldrecht. - I tako je ozbiljna i paljiva. Neizmjerno je njena prema onoj ubogoj maloj bolesnici. Rahela se te veeri osjeala jo bolje, pa je lijenik vrlo zadovoljno izjavio: - Ako sutra vrijeme bude lijepo moi e malo prosijediti u vrtu. Zrak e ti koristiti vie od bilo ega drugoga. Zastao je naas na kunom pragu da bi s gospoom Sulzer porazgovarao o grofu. Zatim se popeo u svoju staru koiju... Ali tek to je krenuo putem prema Gleitzu zau iza sebe djeji glas: - Gospodine doktore! Okrenuvi se primijeti Mir jam. Trala je za njim. - to je, drago moje dijete? - zapita je zausta-vivi konje. - Gospodine doktore, ne postoji li mogunost da se Rahela potpuno izlijei? ...Da postane poput svih drugih? Sklopila je ruke i promatrala ga pogledom punim molbe. - Da je potpuno izlijeimo? ...Moda s vremenom. Na licu djevojice ukaza se takav oaj da je dobri lijenik bio duboko potresen. - Ne treba oajavati! Zdravlje tvoje sestre moglo bi se popraviti... Mogu se pokuati i neke stvari... Priali su mi o nekom starom maarskom lijeniku, koji lijei takve bolesti nekom osobitom, vrlo dugotrajnom i bolnom metodom. Ali taj ovjek zahtijeva za to mnogo novaca. Mir jam apnu: - Ne znam imamo li mnogo novaca... - Mogli biste o tome razgovarati sa svojim starateljem... onim koji e zamijeniti pokojnog starog grofa.

- Kakva nesrea! - ree Mirjam suznih oiju... -A vi je ne biste mogli izlijeiti, gospodine doktore? - Na nesreu, ne bih! Smru starog grofa izgubili ste svog zatitinika, mala moja. Ali i njegov je sin vrlo plemenit, iako djeluje hladno. Neete se morati poaliti na njega. Dakle, dijete moje, vidjet emo se sutra. Prijateljski joj je domahnuo i potjerao svog malog konja koji je sluao njihov razgovor maui glavom. Mirjam se polagano vraala kui. Kad je stigla u sestrinu sobu, nala ju je kako sjedi kraj prozora i gladi svog malog psa. Pristupivi joj poljubila ju je u elo. - Draga, budi dobra... Moram obaviti neki posao... - Posao? - zapita iznenaeno Rahela. - Sama? - Da, ubrzo u se vratiti, vidjet e. - Ali no e uskoro pasti. - Ne bojim se, dobro poznajem put. - Koji put? - Rei u ti kad se vratim. Mirjam se brzo zaogrnu platem, a zatim tiho izae iz kue, ne elei privui panju gospoe Sulzer. Zatim potri prema parku. Mirna i ozbiljna Mirjam ponekad je donosila tako naglo odluke. Htjela je zamoliti mladog grofa Hornstedta za dozvolu da Rahelu lijei onaj maarski lijenik. Njezina djetinja dua mislila je da se ne smije izgubiti ni trenutak vremena. I stoga je sada po mraku odlazila prema dvorcu, ne plaei se srdbe gospoe Sulzer. Pribliivi se primijetila je da je predvorje jako osvijetljeno i da mnogo ljudi dolazi i odlazi... Da li je smjela ui? Ne, bit e bolje da ue kroz neka mala vrata za poslugu. Zamolit e prvog slugu koga sretne da je odvede do mladog grofa. Zaobiavi dvorac djevojica opazi dva otvorena i osvijetljena francuska prozora. Mirjam primijeti kako za stolom sjedi neki ovjek naslonivi glavu na ruke. Odmah ga je prepoznala. To je bio onaj koga je traila, sin pokojnog grofa Chlodwiga. Bez oklijevanja, djevojica se popne na terasu. Nije se bojala obratiti mu se jer joj je doktor Bluck rekao da je to vrlo dobar ovjek. A sjeala se kako je pun razumijevanja za Rahelu bio onog dana kada su doputovale. Siegbert nije uo njezin laki korak. Bio je udubljen u bolne misli. Stala je pred njega i plaljivo rekla: - Gospodine grofe! Trgnuo se, podigao glavu i za viknuo u isto vrijeme liutito i iznenaeno: - Sto radi ovdje? Bijednice, jo ne moe nita traiti od mene! Izlazi! Pruio je ruku prema vratima. Ali dijete, uasnuto zbog toga to se dogodilo, ostalo je stajati kao ukopano. Bijes je obuzeo Siegbertovu duu. Priao je Mirjani, uhvatio je za ruku i vrsto stresao. - Zar me nee posluati? .. .Brzo, van!.. .1 ne elim te nikada vie vidjeti, ti ogavno dijete! Povukao ju je prema francuskom prozoru i izgurao je van. Zatim je zatvorio vrata za njom. Dijete je posrnulo, uzaludno se nastojala zadrati i palo na terasu. Udarila je elom o ogradu. Osjeti otru bol, a krv joj potee po obrazima. Kad je prvi uas proao, ustala je posrui i poela silaziti stubama. Nita nije shvaala. Poput automata krenula je prema parku razmiljajui neprekidno: Zato? ...Zato? Rupiem je obrisala kapi krvi s obraza. Drue noge jedva su je nosile. A put koji joj se malo prije inio tako kratkim sad je bio beskonano dug. Napokon je stigla do Kue pela. Na krik Doroteje, mlade sluavke koja joj je otvorila vrata, pritrala je gospoa Sulzer. - to se dogodilo? - zapita je. - Lijepo si se uredila! Oprala je djevojici ranu, dala joj okrepljujui napitak i po vila joj elo nekom tekuinom iju je tajnu samo ona poznavala. Nakon toga je htjela ispitati Mir jam. Ali ova je uporno utjela. Nije htjela nita rei ni Raheli koja se uasno prestraila vidjevi povijenu sestrinu glavu. Mirjam je sauvala svoju tajnu, ali je zakljuala duboko u srcu bolnu ranu. S puno povjerenja pola je strancu u koga je vjerovala da je dobar i milosrdan, a on ju je tako okrutno otjerao, kao da je zloinka, ne dopustivi joj da mu sve objasni. Te se veeri prevrtala po krevetu jer je imala laganu groznicu. Prisjetila se s puno srdbe:

Ako Rahela ne ozdravi, za to e on biti kriv. Mrzim ga! ...Rado bih ga vidjela kako pati, jer se nije smilovao meni, ubogoj maloj djevojici! *** Da je Mirjam mogla prodrijeti u Siegbertove misli, tog i idueg dana, bila bi zadovoljna. Doista je imao mnogo uzroka za oajavanje. Potresla ga je smrt oca, a sjeanje na dato obeanje, i budunost koja ga je ekala, neizmjerno su ga muili... A mislio je i na to kako e Caroliji saopiti tu bolnu vijest. I to to prije, jer nije smio dopustiti da djevojka gaji lane nade. Uz to osjeao je ve i posljedice financijske propasti kue Hornstedt. Glotz, vjerni upravnik, pokazao mu je pisma poslovnih partnera i zahtjeve vjerovnika. Kad je sve dobro proraunao nije mu preostalo nita drugo nego da proda Hoendeck. Nakon toga Siegbertu ne bi ostalo dovoljno novaca za ivot, pa je trebao nai neki posao dostojan njegova imena. Pomisao na to da izgubi Hoendeck, kolijevku roda Hornstedtovih, bila je Siegbertu uasno teka. Ranije bi mu to bilo jo tee, a sada je ve ionako smatrao svoj ivot izgubljenim zbog uasnog obeanja koje je morao dati. Tako Hoendeck nee vidjeti meu svojim zidinama unuku onog proketlog lihvara. A ipak e ostati u obitelji, jer je Siegbert pisao svom roaku princu Hornstedt-Iffingenu i ponudio mu da kupi imanje. Znao je da e odgovor biti povoljan. Hornstedt-Iffingenovi predstavljali su stariju lozu obitelji. Stoljee ranije dobili su naslov prineva zbog svojih izvanrednih zasluga u diplomatskoj slubi. Bili su neizmjerno bogati i zauzimali visoke poloaje. Iako odnosi izmeu tih dviju grana nisu bili ba najbolji, ipak je sadanja glava obitelji, princ Maksimilijan prihvatio Siegbertovu ponudu. To je prinevo pismo bilo urueno grofu kad se vraao sa svog uobiajenog jutarnjeg izlaska na konju. Nastojao je na taj nain smiriti ivce, pa je izja-hao usprkos loem vremenu. Nakon to je proitao pismo poloio ga je na stol proaptavi tuno: - Ubogi Hoendeck, doskora mi vie nee pripadati. Prekrijvi ruke, ostao je stajati udubljen u tune misli. Sve do malo prije jo je vjerovao da e moi izbjei taj brak. Mir jam Wurmstein ga je mogla i odbiti. Ali u papirima svog oca pronaao je njegovu oporuku koju je ostavio Siegbertu u sluaju da umre prije no to mu bude mogao saopiti svoje obeanje dato grofu Wurmsteinu. Tamo je bilo podrobnije navedeno ono to mu je umirui mogao samo ukratko saopiti. Uvjeravao je Siegberta da se stari Eliezer Onhacz nee pobrinuti za svoje unuke, ali i to da je grof Wurmstein saopio keri pismeno svoju elju da se uda za Siegberta Hornstedta. Taj demonski ovjek predvidio je sve. Nije mu bilo dovoljno to je izazvao skandale zbog svog pustolovnog ivota i braka s kerkom lihvara, ve je elio baciti ljagu i na jednu od najstarijih i najplemenitijih obitelji. Tako se taj bijednik elio osvetiti za prezir kojeg mu je drutvo ukazalo, a u isto vrijeme osigurati kerki sjajan brak, jer je sigurno jo vjerovao u bogatstvo Hornstedtovih. Kakav bijednik, pomisli Siegbert sa srdbom u dui. Tog je asa netko pokucao na vrata i prekinuo njegove misli. U sobu je ula grofica Sofija s pismom u ruci. Oigledno je bila uasno uzbuena. Njezino iroko lice bilo je prekriveno snanim rumenilom koje je sakrivalo njezino uobiajeno blijedilo. Potpuno izmijenjenim glasom ree: - Ne smetam te valjda? ...Moram ti saopiti novost... - Ne smetate me, tetko! Oprostite to vas primam tako odjeven... Pokazao je na svoje jahae odijelo i blatnjave izme. - Vraam se s jahanja, a vrijeme je uasno... Sjednite i ispriajte mi to se dogodilo. Oigledno ste vrlo uzbueni. - Imam i zato! Gospoa Hornstedt baci se na stolicu koju joj je primakao neak. - Djevojka koju smo toliko voljeli! Plan, koji nam je tako dugo bio drag! Iznenada saznati takvu vijest! Siegbert zadrhta. - O emu se radi? - zapita je. - Proitaj sam, ubogo moje dijete! Pie mi gospodin Hultz... Oigledno su za to krivi on i njegova

glupa ena... Natjerali su je uiniti tu ludost... Ta nezahvalnica! Nikada to ne bih mogla povjerovati... nikada... nikada! - zaviknu grofica prinijevi rupi oima. Siegbert pristupi prozoru i posve mirno poe itati... Oajan sam, draga roakinjo, to nisam mogao napustiti Marienbad i izraziti vama i grofu Siegbertu moje suosjeanje zbog vaeg tekog gubitka. Ali lijenici, ti tirani, zabranili su mi svako putovanje. Iako nismo bili kraj vas, morate nam vjerovati da su nae misli neprekidno bile s vama. Saznali smo ovih dana, naime, i za propast neko tako velikog imetka. alimo dragog Siegberta i suosjeamo s njim, recite mu to, draga Sofija! Kao to vam je Carolija i sama pisala nesretno iaenje prisililo ju je na potpunu nepominost. I samo stoga nije doputovala u Hqendeck na sprovod onog koji je za nju uvijek bio dobar poput oca. Ne moram vam dalje pisati o tome, jer e vam ona sve to bolje objasniti od nas. Moram vam sada, draga roakinjo, saopiti neto dosta neugodno. Najbolje da budem iskren... Radi se o planovima vaeg neaka i moje tienice. Princ Arnulf zaprosio je Caroliju, koja je ovdje postigla sjajan uspjeh u drutvu. Iako je isprva oklijevala zbog njegovih godina, ipak se napokon odluila prihvatiti njegovu ponudu i oni su se zaruili. Za nekoliko dana objavit emo i slubeno zaruke. Carolija e dobiti naslov grofice Sargen. Molim vas saopite to paljivo svom neaku. Nadam se da se ni vi, a ni on neete ljutiti na to drago dijete. Pomislite kako bi joj bilo teko prihvatiti ivot bez sjaja kakav oekuje buduu groficu Hornstedt. A Carolija je tako lijepa i otmjena. Dugo je razmiljala, a tada slomljena srca pristala slijediti glas razuma. Nije se usudila pisati sama znajui kakvu vam bol nanosi. Zamolila me da vam piem i traim oprotenje za nju. Ne sumnjam u to da ete joj ga dati, jer, draga Sofija, vi ste dobri i volite to dijete i odvie, a da ne biste razumjeli njene razloge za pristanak na taj brak. To samo dokazuje da realno gleda na ivot i da je razumna. ovjek ne moe ivjeti od romantinih osjeaja, zar ne? Vjerujem da e i grof Hornstedt biti jednako tako razuman kao to je i ona, i da e shvatiti kako vie nije u mogunosti pruiti svojoj eni ivot o kome je sanjala. Primite jo jednom izraze naeg dubokog aljenja... Siegbert je ovdje prestao itati, svinuo pismo i pruio ga svojoj tetki koja ga je bojaljivo promatrala. - Gospodin Hultz je u pravu. Njegova tienica doista vrlo razumno gleda na ivot. Podrugljivim smijekom mladi baci pismo tetki na koljena. - Ovaj joj je brak ponuen u pravi as. Upravo kad se uvjerila da sam doista propao. Gospoica Eichten je vrlo oprezna djevojka. Grofica zajaue: - Tko bi to mogao i pomisliti! ...Djevojka, koju sam odgojila... koja je bila tako privrena... koju sam toliko voljela. Siegbert odgovori podrugljivim glasom: - To se doista vidi! - Uvjeravam te! Prestraila se ivota u bijedi. Treba priznati da se situacija doista promijenila. - To priznajem. Pogledala ga je zaueno. Njegovo je lice bilo zauujue mirno. - Za sve je to odgovoran Hultz! - nastavi tetka. -On je natjerao Caroliju na taj brak. Priao joj je o tome to bi joj se dogodilo da se uda za siromaha. Da je ostala uz nas, ne bi se predomislila. - To nije sigurno. Kad bi se uvjerila da sam propao na neki bi se nain uspjela izvui iz tog braka. Svakako da su gospodin Hultz i njegova ena djelovali na nju, ali budite sigurni da gospoica Eichten zna vrlo dobro razmiljati i donositi odluke. Udaje se samo iz interesa, kao to to priznaje i njezin staratelj. Nemojte nastojati da je ispriate preda mnom, ve joj prepustite njezin dio odgovornosti. - Ne ispriavam je! ...Kriva je to je prekrila dato obeanje... - Nije bilo nikakvog obeanja. Nije nita trebala vratiti. Posve je slobodna. Sviao joj se bogati Siegbert Hornstedt. Siromanog je napustila. To moe iznenaditi samo one koji ne poznaju pravi ivot. Gospoa Hornstedt bila je sve vie iznenaena. Promatrala je to lijepo hladno lice s podrugljivim izrazom. - Siegbert, zar te to nije odvie raalostilo? - Raalostilo? ...To da me napustila ta ambiciozna djevojka? Pa nisam budala! Budua grofica Sargan za vrijedila je samo moj prezir i zaborav. Gospoa Hornstedt ustane govorei s vidljivim zadovoljstvom:

- Zadovoljna sam zbog tebe. Plaila sam se da e patiti zbog te male intrigantkinje... A toliko sam je voljela! Neu se nikada vie u ivotu susresti s njom. Otila je nakon to je vrsto stisnula ruku svog neaka. Siegbert je priao svom pisaem stolu, dohvatio cigaretu i zapalio je. Sjeo je i poeo puiti, zabacivi glavu na naslonja. inilo se kao da je posve miran, i tako malo dirnut kao da je saznao za zaruke neke strane djevojke. Ali u njegovim se oima mogla nazrijeti snana srdba. Iznena.da baci cigaretu, otvori ladicu i izvadi fotografiju. Bila je to Carolijina. Nekoliko je trenutaka promatrao njezino lijepo lice i nasmijeene oi u kojima je sve do sada itao ljubav i odanost. - La! ...La i pohlepa! - apnu gorko. - Evo sve to kod nje postoji... Tako bar neu trebati aliti. Zatim ustane, rastrga sliku na sitne komadie, prie prozoru i izbaci ih. - Prezirem te, tebe i sve tebi sline! - ree odluno.

DRUGI DIO

I- Boe, kakvo vrijeme! - zajeca gospoa Sulzer. Vraala se iz crkve po uasnoj kii. Rub njezine mokre suknje ostavljao je tragove na poploenom podu predvorja... Dotra sluavka s krznenim papuama u rukama. Kad je gospoa Sulzer skinula blatnjave cipele i navukla papue, krenu prema stubitu podignuvi visoko suknju od straha da ne bi uprljala ulatene stube. Stigavi u sobu pouri se razodjenuli i navui suhu odjeu. Nakon toga, neto bolje raspoloena, jer su je izlasci po kii uvijek ljutili, poela je spremati i brisati sve oko sebe svojom uobiajenom panjom. Na kaminu stajale su u izrezbarenim okvirima fotografije njezinog mua, zarana umrle kerke i neakinje Katarine Halner. Ona ju je naslijedila u dunosti domaice... Ali pred svim je tim slikama stajala slika mladog gospodina Siegberta Hornstedta. Svakog bi je dana gospoa Sulzer promatrala ponosno. Mladi je bio njezin idol. Poznavala ga je od roenja i ljuljala ga na koljenima. Stoga je iskreno patila kad ]e ta obitelj propala, a uz to je mladia napustila jo i Carolija Eichten... Ali uskoro, kakva srea! Gospoa Sulzer bi svakog puta kad bi se toga prisjetila zadrhtala od sree. Siegbert je svoju sreu morao zahvaliti dvostrukoj nesrei koja se sruila na princa Hornsteta-Iffingena. Sin jedinac princa Mak-similijana poginuo je u planinama, a nesretnog je oca, kad je saznao za to, udarila kap. To se dogodilo est tjedana nakom smrti grofa Chlodwiga. Onog istog dana kad je Siegbert trebao napustiti dvorac koji mu vie-nije pripadao - drugog dana nakon svadbe arolije Eichten. Ogroman imetak pokojnog princa pripao je sada Siegbertu. Uz to je mladi na tako sjajan nain izveo diplomatski zadatak koji mu je bio povjeren, pa je zadobio i naklonost vladara. Tom je prilikom dobio najvie mogue odlikovanje, a vladar ga je nagradio svojim prijateljstvom. Sada su svi na dvoru eljeli biti u njegovu drutvu. Gospoda Sulzer je iz pisama svoje neakinje Katarine i izrezaka iz novina, koje joj je ova slala, mogla pratiti sjajan put onog koji je trebao kao siromah napustiti dom svojih predaka. Oekivala je iz dana u dan vijest o njegovim zarukama s nekom plemenitom gospoicom. Katarina joj je javljala da je imao mnogo uspjeha na dvoru, u Beu kao i u drugim prijestolnicama... Ali sve do sada jo nije bilo govora o nekom braku. Princ je mnogo putovao i kao da je zaboravio svoj stari Hoendeck - na veliku alost gospoe Sulzer. Za proteklih pet godina dolazio je samo tri puta, tek da obie oev grob, i otputovao bi odmah zadravajui se jedva etrdeset i osam sati. Za vrijeme njegovog posljednjeg posjeta, prije godinu dana, gospoa Sulzer ga nije mogla poi pozdraviti zbog napada reume. Stari sluga, koji je uvao dvorac, rekao joj je da je princ bio vrlo neraspoloen i da nije hito primiti predstavnike mjesta Gleitza koji su ga eljeli pozdraviti i zamoliti ga za neku uslugu. Gospou Sulzer je to iznenadilo, jer je ranije mladi, iako ponosan, rado elio pomoi drugima. Kakav razlog za neraspoloenje je mogao imati ovjek koga je ivot tako bogato obdario i kome su se svi divili? I ponovno je poela promatrati njegovu fotografiju govorei samoj sebi da bi ga rado vidjela u naravi... Iznenada zau Dorotejih glas iz prizemlja: - Evo potara! ...Nosi pisma, gospoo Sulzer! ...Jedno je ukraeno krunom! - Donesi mi ga brzo, umjesto da ga pregledava! Kako si znatieljna! ...Pismo s krunom? to ona to pria! Ali rumenilo je oblilo stariine obraze kad je dohvatila pismo koje joj je donijela mlada slukinjica. Na svilenkastoj, svijetlosivoj omotnici, primijetila je prinevsku krunu i grb Hornstedtovih. Gospoa Sulzer je uasno uzbuena pomislila: Da li mi to pie gospodin Siegbert? Grozniavo je skinula peat i poela itati pismo napisano odlunom mukom rukom. Ako Vam reumatizam doputa, dobra Sulzer, doite k meni u Be. Moram Vam rei neto vano i povjeriti Vam jedan zadatak, a u isto vrijeme bih rado sreo onu koja nam je oduvijek bila tako odana. Raunam na Vas sutra naveer. Ukoliko ne moete doi javite mi to odmah. I molim Vas, nikome ni rijei o tome. Princ Hornstedt Nekoliko je trenutaka gospoa Sulzer ostala kao ukopana. Njezin ju je gospodin zvao u Be! ...Zbog nekog povjerljivog zadatka! ...Nju, Martu Sulzer, koja bi dojurila na jednu njegovu rije. Kakva srea i kakva ast moi mu na taj nain dokazati svoju odanost! Gospoa Sulzer poela je razmiljati o kakvom bi se zadatku moglo raditi. To je moralo biti neto vrlo

vano, jer joj je princ pisao sam, a ne posredstvom tajnika, kako je gospoa Sulzer neprekidno ponavljala, prinosei svom dugom nosu pismo koje je mirisalo tako ugodno. Paljivo je spremila pismo u ladicu, kraj ostalih uspomena iz Siegbertovog djetinjstva: smee kovrice koje je spremila onog dana Mad su mu odrezali kosu, male bijele cipelice i ovratnik od ipaka... Odbacivi uenje, pouri pronai red vonje. Zapisa vrijeme odlaska vlakova. Zatim je otvorila ormar i izvukla haljinu od crne svile - svoju sveanu odjeu. Iz kutije je izvadila svoj najljepi eir, uzdahnuvi alosno stoga to ove zime ipak nije odluila nabaviti novi. Ovaj je bio star ve tri godina, ali joj se inio dovoljno dobrim za Gleitz. On, da je mogla predvidjeti to e se dogoditi! U uzbuenju i zbog posla gospoa Sulzer zaboravila je ono drugo pismo koje je takoer stiglo. Te veeri pronala ga je na kaminu kamo ga je stavila. - To mi pie mala Mirjam! - apnula je zapazivi lijepi, otmjeni rukopis. Obje sestre su ve pet godina boravile u samostanu. Nadstojnica tog samostana bila je prijateljica gospoe Oldrecht. Nakon smrti svog oca Siegbert se uope vie nije brinuo za djevojice, pa je upravitelja Glotza imenovao njihovim starateljem. Ovaj je upravljao njihovim imetkom i plaao trokove kolovanja. Ali se inae nije brinuo za njih. Rahela i Mir jam pisale su gospoi Sulzer tri do etiri puta godinje, javljajui novosti o sebi, kao to je zatraila od njih. Iako vrlo hladna, ipak se ta biva domaica nije mogla otresti arma tih dviju djevojica. ak ih je pozvala da u ljetu provedu mjesec dana u Kui pela. Prole se godine nisu mogle odazvati pozivu, jer je Rahela bila preslaba za putovanje. Tad je gospoa Sulzer na trenutak pomislila da bi ih mogla poi posjetiti, ali sjetivi se trokova takvog putovanja, to joj se priinilo nepotrebnim. Gospoa Oldrecht joj je ispriala da su djevojice bile uzorna ponaanja i da se Rahela pomirila s time da ostane bogalj. Mirjam pak zadivljavala je uiteljice svojom ljepotom i pameu. Bila je prekrasna djevojka, kako je u svom posljednjem pismu nadstojnica samostana javila gospoi Oldrecht... Gospoa Sulzer pak smatrala je svojom slabou to je te djevojice, unuke onog bijednika, i toliko zanimaju. Smatrala je da je to u prvom redu stoga to ju je Rahela podsjeala na pokojnu kerku. Te je veeri brzo preletjela Mirjamino pismo u kome joj je javljala da se Rahela osjea neto bolje. Lijenik je zadovoljan dodala je. Vjeruje da bi joj promjena zraka koristila. Moemo izabrati planine ili ume. Ovdje su mi priali o nekom samostanu u Tirolu u kome primaju goste. Mislite li da bih mogla pisati gospodinu Glotzu i zamoliti ga da nam dopusti provesti tamo nekoliko mjeseci? Gospoa Sulzer procijedi sklopivi pismo: - Dakako da moe pisati Glotzu! On e pristati jer mu je ionako svejedno gdje su i na kakav nain troe svoj novac...'Novac onog svog bijednog djeda! Osjetivi dubok prezir gospoa Sulzer spremi Mirjamino pismo u ladicu. Danas nije imala vremena, a ni elje, zabaviti se tim strankinjama!

IIIdueg je dana gospoa Sulzer, sva napirlitana i ureena kao za neku sveanost, krenula u Gleitz odakle ju je koija trebala prevesti do najblieg kolodvora. Ostavila je za sobom uzbuenu i znatieljnu Do-roteju. Rekla joj je samo da odlazi u posjete svojoj neakinji. No je ve bila pala kad je gospoa Sulzer stigla u Be. Iznajmila je koiju i naredila da je odveze do palae Hornstedt. Bijae to jedno od najdivnijih i najprostranijih zdanja austrijske prijestolnice. Uavi u ogromno, divno ozelenjeno, predvorje, ukraeno freskama Tiepola, gospoa Sulzer primijeti da joj prilazi lakaj, koji je do tada stajao kraj ulaznih vrata. Zapitao ju je za njezino ime, pa ju je, jer je oigledno primio upute, odmah odveo kroz bezbroj prekrasno ureenih soba do jednog malog salona i zamolio je da sjedne. Gospoa Sulzer bila je i odvie uzbuena a da bi se mogla diviti ureenju te sobe u kojoj je netko oigledno esto boravio, o emu je svjedoio otvoren glasovir, knjige na stolu i lagani miris finog duhana izmijean s njenim mirisom ljubiica u kristalnim vazama postavljenim posvuda po sobi. Ljubice su oduvijek bile najmilije cvijee Siegberta Hornstedta, pa je naredio da ih uzgajaju preko cijele godine u njegovim staklenicima kraj dvorca Goelbrunn. No, usprkos svoj toj krasoti koja ju je okruivala, gospoa Sulzer nije obraala panju na svoju okolinu. Razmiljala je sve uzbuenije o razlogu zbog koga je bila pozvana. Iznenada se otvorie vrata i pojavi se visok i vitak lik mukarca.

Gospoa Sulzer brzo ustane i duboko se nakloni. - Dobar dan, dobra moja Sulzer! - zau ljubazan glas. - Hvala vam to ste se tako brzo odazvali mom pozivu. - Dobro znate da bi uboga Sulzer uvijek uinila sve za vas. - Da, znam da mogu raunati na vau odanost. Pruit u vam dokaz svog povjerenja. Doite! Krenula je za njim u susjednu sobu. Bio je to radni kabinet osvijetljen svjetiljkom sa sjenilom od svijetlozelene svile. I ovdje su mirisale ljubice. Siegbert je sjeo u naslonja kraj svog pisaeg stola ponu-divi gospoi Sulzer stolicu nasuprot sebi. Sjela je promatrajui ga s neskrivenim divljenjem. Bilo je doista teko mjeriti se s otmjenou princa Hornstedta odjevenog u veernje odijelo. Njegove lijepe crte lica bile su vrlo muke. Djelovao je jo mnogo ponosnije nego ranije. Da kojim sluajem gospoa Sulzer nije bila tako oduevljena, primijetila bi njegov mraan i tvrd pogled, te podrugljivi izraz oko ustiju. Zbog svega toga se Siegbert Hornstedt mnogo razlikovao od onog mladia kojeg je negdanja domaica poznavala. Nalaktio se na pisai stol i rekao kratko: - Morate mi najprije obeati, Sulzer, da nikome neete ispriati ono to u vam povjeriti. Znam da ste uvijek bili utljivi. Sada ete mi to ponovno moi dokazati. Gospoa Sulzer sveano izjavi: - Moete raunati na mene! Bez vae dozvole neu izustiti niti jednu jedinu rije! - Dobro... A sada me posluajte... bez iskazivanja uenja, ma koliko vas iznenadilo ono to ete saznati. - Dobro - promrlja gospoa Sulzer, pomalo iznenaena i zabrinuta zbog otrog i hladnog prinevog glasa. - Evo o emu se radi... Zbog zakletve koju je moj otac ranije dao, a koju sam potvrdio na njegovoj samrtnikoj postelji, moram se oeniti kerkom grofa Wurmsteina kad joj bude esnaest godina... Gospoa Sulzer se trgnu zadravajui tekom mu-com uzvik iznenaenja. Njezine su oi izraavale las. Mirnim i prodornim glasom Siegbert nastavi: - Glotz mi je saopio da je djevojci sada esnaest godina. Zbog zadatka koji mi je povjeren morat u boraviti izvan Austrije najmanje godinu dana. Stoga elim prije toga obaviti potrebne formalnosti. Vjena I u se u Italiji i to potajno, jer elim da osim neophodnih svjedoka nitko ne sazna za taj brak. Grofica Wurmstein nee nositi moje ime, ve bilo koje drugo. na primjer, Hakenau, jer se tako zove neko malo imanje koje je moj otac kupio ranije u Bavarskoj. Budui da je vrlo mlada raunam na vas, Sulzer da ete joj biti zatitinica i prihvatiti je u svojoj kui nekoliko godina. Bit e potrebno da nakon vjenanja neko vrijeme putujete kako bi pria koju ete morati ispriati bila to vjerodostojnija. Grofica Wurmstein moe izabrati izmeu udovitva i naputanja sa strane mua. Uostalom, neete nikome rei nita odreeno, pa ete ljubazno odbiti pitanja znatieljnika. Gospoa Sulzer se pitala ne sanja li moda. Oi su joj se rairile od iznenaenja. Neprekidno je promatrala princa primijetivi u njegovim oima uasnu srdbu. Siegbert zapita nakon krae stanke: - Znate li kakva je ta djevojka? - Po onom to javlja nadstojnica ostala je ista kakva je i bila prije dvije godine: njena, ali ipak ponekad i vrlo odluna. Na primjer, kad se radi o dobrobiti njezine sestre. Jednostavna je, pametna i vrlo muzikalna. - Neophodno je da shvati poloaj u kome se nalazi. Mora ga prihvatiti. Vjerojatno ne sluti to je njezin djed radio. Bilo bi okrutno saopiti joj to. Ipak bih elio da joj kaete kako tom enidbom pridonosim veliku rtvu, ali da sam se zakleo svom ocu koji je to zatraio od mene kao znak zahvalnosti, jer mu je grof Wurmstein jedno uinio veliku uslugu. Kad bi se saznalo za na brak morao bih napustiti dvor i potpuno promijeniti svoj nain ivota. Ako je ta mladda djevojka pametna i paljiva, shvatit e kakvu rtvu za mene predstavlja taj prisilni brak. Mora joj biti jasno da bi na poloaj bio teak i nesnosan kad bismo ivjeli zajedno. Moramo prihvatiti razdvojen ivot. Vjerujem da e se pokoriti onome to traim od nje. Kad jednom obavimo tu neugodnu formalnost na koju su nas prisilili sauvat e svoju neovisnost. Ogranienu za nju samo dok ne postane punoljetna. Mora obeati da e sauvati u potpunoj tajnosti tu nauvezu, i da e se odrei uivanja majinog imetka. Pruit u joj vee prihode od onih kojih se treba odrei. Ne bih mogao podnijeti da ta mlada ena ivi od imetka steenog na taj nain, makar medu nama nee postojati vra veza. Sulzer, objasnit ete joj sve to na nain da shvati

kako to sve inim samo pod prisilom. Uvjerite je da moramo uvijek ostati strani jedno drugome. Ne treba gajiti ni najmanju nadu da e se to ikada promijeniti. - Uinit u sve to je mogue. Zavalio se natrag u naslonja, a njegovi su se prsti nemirno poigravali noem za rezanje papira. - Htio bih da se to to prije zavri - nastavi iznenada s nekom hladnom odlunou. - Dakle, to je prije mogue. Otputujte ve sutra, ako niste preu-morni. Saopite gospoici grofici Wurmstein tamo u onom samostanu ovo to sam vam sada rekao. Zatim, izmislite neki uvjerljiv razlog za opatice, pa je odvedite u Rim. Tamo emo obaviti vjenanje. I to nou u privatnoj kapelici. Sve je ve spremno. Proao je rukom preko ela, a zatim je podigao glavu pogledavi gospou Sulzer. Promatrala ga je s najveim uenjem. - Ne moete to vjerovati, uboga moja Sulzer? -ree nasmijeivi se podrugljivo. - Tko bi i mogao povjerovati da sam prisiljen podnijeti tako uasnu rtvu, da imam tako stranu obavezu! Gospoa Sulzer sklopi ruke. - Zar je to mogue? ...Nema nekog drugog izlaza?... A to ako Mirjam odbije? - Nee odbiti. Njezin otac ju je u oporuci slubeno obavezao na taj bjak. Gospoa Sulzer promuca: - Dakle, ne moete uiniti nita... ne moete to izbjei? - Ne, to nije mogue. Zadao sam svoju rije... Hajde, odmorite se dobro! Neka se vaa neakinja pobrine za vas. Izmislit ete neto da objasnite zato sam. vas pozvao... Ako me elite pitati jo neto, doite prije vaeg odlaska do mene. Glotz, koji dakako ovo sve zna, predat e vam potreban novac, a kasnije onoliko koliko budete smatrali potrebnim. Pruio joj je ruku. Gospoa Sulzer ju je njeno prihvatila svojim debelim prstima u crnim konanim rukavicama... Iznenada se sagnula i poljubila je, za-jecavi pritom. Na as izraz prineva lica pokaza koliko je duboko dirnut. Siegbert se prigne nad staricu i ree joj tiho, vrativi se osjeajima svog djetinjstva: - ali me, uboga moja Sulzer? ...to e, to je neizbjeno... neizbj eno... Ali odmah se opet uspravio i pokazao kretnjom ruke da je razgovor zavren. Gospoa Sulzer se jo jednom duboko nakloni, a zatim izae iz sobe, razmiljajui uzbueno o ovoj nevjerojatnoj vijesti. Siegbert je dugo vremena ostao nepomian, na-lonivi elo na ruke. Njegova je ponosna dua drhtala od potisnute srdbe i neke vrste mrnje prema onoj koja e imati pravo zvati se njegovom enom. Od smrti svog oca neprekidno je razmiljao o toj ogavnoj vezi. On, tako cijenjen u drutvu, on koji je mogao sklopiti najsjajniji brak! Ta ga je misao muila svih proteklih pet godina i mutila njegov sretan ivot. Eto, sada je kucnuo trenutak iskuenja. Ali zapravo se nita ni nee promijeniti. Taj e brak biti obina formalnost. Siegbert e ga skrivati poput sramote, pa e u oima svijeta ostati tvrdokorni neenja, koji e dopustiti da se ugasi slavni rod iji je on bio posljednji potomak. Zadrhtao je na tu pomisao, pa je bijesno poskoio sa stolice. - Prokleti! ...Prokleti Wurmstein! - ree promuklim glasom. Poe hodati po sobi, prekriivi ruke na grudima. Zatim se zaustavi s podrugljivim smijekom na usnama. Pogledavi na sat smjeten u kutu sobe, pozvoni o odjene krzneni kaput koga mu je donio njegov sluga. Zatim krene prema koiji koja ga je ve ekala da ga odvede do panjolske ambasade. Smijeak pun poruge sad je bio jo naglaeniji, a izraz zadovoljstva oivljavao je njegove tamnomodre oi. Ma kako plemenit bio Siegbert nije mogao suspregnuti u sebi zadovoljstvo zbog osvete nad pohlepnom enom koja ga je jedno tako strano povrijedila. Danas e ta osveta biti potpuna... Ostavi udovica bez djece nakon tri godine braka, grofica Carolija Sa-regen nastanila se u Beu nakon isteka alosti. Veeras e prvi put sresti princa Hornstedta, na veeri za koju joj je uspjelo nabaviti poziv. Govorilo se da nije bila sretna s princom Storbergom. On je bio nagao i vrlo ljubomoran, a nije joj davao ni dovoljno novaca. Prijatelji su joj ve traili drugog mua. Ali Caroliji se oigledno nije urilo. ak je povjerila svojoj kumi i to da se uope vie ne namjerava udavati. Jer grofica Sofija joj je oprostila, kad se pred njom pojavila lijepa udovica u crnini i zamolila je da zaboravi na njezinu nepopravljivu greku. Gospoda Hornstedt je zapravo, nakon to je prva srdba prola, posve dobro razumjela Carolijino ponaanje. I za nju bi ivot u siromatvu predstavljao najveu moguu nesreu. Shvaala je stoga Caroliju, tako lijepu i sjajnu, to se, dobro promislivi, odrekla Siegberta, pa ma koliko ga ljubila.

Dakako da to svom neaku nije rekla. On joj nikada vie nije spomenuo Caroliju, a ona se nije usudila govoriti o njoj, iako se esto sretala s njom u bekim salonima. Siegbert je postajao sve hladniji i zatvoreniji, pa nije ni davao grofici priliku da spominje prola vremena. Nije stoga znala kakve je osjeaje sauvao za onu koja je jedno gotovo postala njegovom zarunicom... Moda, mislila je, on ak nije ni zano da mlada udovica ivi u Beu, jer je te godine vrlo rijetko boravio u Austriji. Ali Siegbert je za to sluajno saznao prije nekoliko mjeseci, a znao je da e je te veeri sresti na poluslubenoj veeri. Evo zato se tako smijeio dok ga je koija odvodila prema ambasadi. Kad je prije pet godina saznao da je postao nasljednikom princa Hornstedta njegova je prva misao bila: Osveen sam! Jer mogao je bez imalo truda zamisliti Carolijin bijes pri vijesti da je od tog prezrenog ovjeka postao jedan od najbogatijih ljudi Evrope i to u trenutku njezine udaje za njemakog princa bogatijeg precima nego novcem. Pretpostavljao je da e ga ponovno pokuati osvojiti, pa je prezirno pomislio: uvam za vas veliko razoarenje, bijednice! Carolija je sjedjela u drugom salonu ambasade kraj grofice Sofije. Prekrasna ljubiasta haljina naglaavala je njezinu ljepotu, a nekoliko je dijamanta sjalo u kosi poeljanoj na nain kakav je Siegbert neko volio... Rumenilo joj je oblilo obraze, a oi su joj zasjale od uzbuenja kad je primijetila da joj Siegbert prilazi, pozdravljajui poznanike i zaustavljajui se kako bi s nekima od njih progovorio nekoliko rijei. Oigledno je,privukao panju svih gostiju. Svima je mnogo znailo da im ukae bar malu panju, jer su znali da je vladarov ljubimac. inilo se da je opazio Caroliju tek kad se naao nekoliko koraka pred njom. Naklonio se, rekavi nekoliko uobiajenih rijei i to vrlo hladnim glasom. Nitko tko bi ih tako vidio ne bi mogao naslutiti da mu je grofica Saragen bila ikad vie do li obine stranki-nje. Odmah se opet udaljio i kao da je cijelo to vee vie nije zapaao. Nikad ranije nije tako duhovito razgovarao, a njegov se prodoran smijeh uo esto za vrijeme veere... Carolija, nastojei obratiti panju na ono to je govorio njezin susjed za stolom, sluala ga je sa strastvenom panjom. Malo prije, kad ju je pozdravio, mlada je ena osjetila kako dre od uzbuenja susrevi njegov ledeni pogled. Ali ubrzo se snala, imajui povjerenja u ar svoje ljepote. Bilo je posve prirodno da se Siegbert ljutio na nju i da joj je to pokazivao. Ipak to nije bio dokaz da nije u "dubini svog srca sauvao neto od ranijih osjeaja. Pepeo je mogao skrivati zapretan ar... Gospoa Sargen je vjerovala da je dosta spretan da tu vatru podstakne enskim orujem. Nije ovog trenutka znala za kakvu ozbiljnu suparnicu. Diskretno se raspitala i saznala da Siegbert nije pokazivao osjeaje ni prema kojoj eni, odbijajui sve mogue prilike. Carolija je stoga zakljuila da je njegovo srce jo slobodno i da moda jo nisu ugaeni osjeaji iz mladih dana. O tome je sanjala ta plavokosa udovica. Te veeri vie nego inae. Jer sad se doista zaljubila u ovog i Siegberta, koji se toliko razlikovao od onoga koga je ranije poznavala. Bio je to Siegbert tvrda izraza lica i pomalo prezirnog smijeka, a prodornim pogledom je dokazivao vrstu volju. Carolija je osjeala sve jau elju da tog ovjeka osvoji za sebe. Ali da to postigne trebala se ee sretati s njim. Njezina kuma morala joj je pomoi u tome, i bez svog znanja. Trebala je od nje saznati gdje se princ kree. Opratajui se od gospoe Hornstedt, gospoa Saragen joj tuno apnu u uho, te iste veeri: - Nije mi oprostio, naalost! - Tko zna, mila moja? ...Iz ponosa to moda nije elio pokazati odmah prvog asa. Ali, vidjet e, sve e se promijeniti i on e popustiti. - Kad bi to barem bila istina! Misao da me mrzi uasna mi je! Tako uasna, draga kumo! - Razumijem te, dijete moja... razumijem. Ali i to e proi. Vidjet e da e postati ljubazniji. A ipak, vozei se u koiji, koja ju je odvodila od palae Hornstedt, grofica Sofija pomisli: Oigledno se ljuti na njii. Tako je ponosan. Teko e oprostiti Caroliji... Ipak e joj to uspjeti postii, jer je tako lijepa! .. .Osobito u toj ljubiastoj haljini... Uope se nije zanimao za nju... A ranije je toliko volio tu boju na njoj. Uboga mala, sjetila se toga! ...Ali on to nije ni opazio. Zatim, naslonivi se li jastuke koije, gospoa Hornstedt poe razmiljati da bi moda bilo bolje da se ni ona tako esto ne sastaje s Carolijom, ako se Siegbert bude i dalje tako ponaao. Nije ga eljela naljutiti. Jer samo je njemu mogla zahvaliti raskoan ivot to ga je provodila. Mogao joj je oduzeti sve to u jednom asu. Da to izbjegne bila je spremna na sve rtve, pa makar se radilo i o mladoj eni koju je tako njeno nazivala svojom malom Carolijom.

IIIBlijede zrake sunca prodirale su kroz oblake, prolazile kroz arena stakla kapelice i obasjavale prekrasne crvenkaste pletenice koje su padale na ramena djevojke koja je kleala. Mirjam nije obraala panju na to. Bila je potpuno zaokupljena svojim mislima. Mala je Mirjam mnogo patila za vrijeme proteklih pet godina. Ipak je u tom mirnom samostanu, uz panju opatica koje su joj pruile majinsku ljubav, mogla biti sretna... Naalost! Dostajala je zloba jedne jedine djevojke da rani to djevojako srce i da se ono nikada vie ne oporavi od te rane. Jedna uenica vieg razreda, koja nije voljela Mirjam, ispriala je jednog dana svojim sauenicama ija je Mirjam unuka bila, dodavi da je vie lanova njezine obitelji unitio taj Eliezer Onhacz. Od tog su se asa sve udaljile od malih Wurmstei-novih. Posluavi Mirjamine molbe ona je djevojka u prisutnosti nadstojnice sve iznijela jo jednom, a nadstojnica je sve potvrdila. Djevojica je to ponienje podnosila s junakom hrabrou. Ali dua joj je neizmjerno patila... Dugo je vremena bolovala, pa joj je tek Rahelina velika njenost pomogla da nadvlada uasnu krizu. Napokon su njezina draest i tuga pobijedili neprijateljske osjeaje okoline. Doista je samo netko od srca zao mogao odoljeti pogledu divnih barunastih oiju, punih beskrajne njenosti. Ali rana je ostala nezacijeljena u Mirjaminom srcu. esto bi se sjetila svog djeda koga su djevojke nazivale Kradljivac i Bijednik opetujui pri tom rijei koje su ule u obiteljskom krugu. Pomislila bi drui od boli: Kako je to strano! Kako strano! Zatim je jednog dana pomislila: Grof Chlodwig je bio potpuno propao kad je umro. To mi je rekla gospoa Sulzer. Nije li i za to bio kriv moj djed, i nije li me stoga njegov sin mladi grof Siegbert otjerao? Objanjenje bi bilo vjerojatno, to vie to mladi grof nije htio, nakon oeve smrti, preuzeti starateljstvo nad djevojicama. I odvie ih je prezirao i mrzio, a da bi pristao na to. Naredio je svom upravniku da preuzme to zaduenje koje je grof Chlodwig prihvatio na samrtnikoj postelji njihova oca. Mirjam se vie nije ljutila na mladog grofa Hoendecka vjerujui da se opravdano naljutio na nju videi u njoj samo unuku ovjeka koga je prezirao. Za njega je postojala dodue i druga isprika. Upravo je proveo posljednje trenutke uz svog oca. Mirjam je to neprekidno opetovala u sebi, ali je ipak osjeala laganu gorinu u dui pri pomisli na mladog plemia, kome se gospoa Sulzer tako beskrajno divila. Saznavi za porijeklo imetka svoje majke odluila je da vie nee ivjeti od njega im joj to bude mogue. Stoga se i pripremala za ivot u radu, kako bi mogla zaraditi za sebe i Rahelu. Ti je izgledi nisu plaili jer je bila hrabra. Vidjela je u siromatvu na neki nain ispravljanje krivnje svog djeda i oca. Iznenada joj se meutim dogodila jo jedna nesrea, kratko vrijeme nakon to je napunila esnaest godina. Primila je psimo s grbom Wurmsteinovih koje joj je poslao neki poslovni ovjek iz Bea. Na omotnici je pisalo: Predati mojoj kerki Mirjani kad navri esnaest godina. Mlada djevojka uzbueno je otvorila pismo, jer je slutila da nita dobra ne moe oekivati od oca, hladnog plemia koji se za ivota nije mnogo zanimao za svoje keri. Sjeala se kako je nekoliko puta uasno vikao na svoju njenu i lijepu mladu enu, koja je toliko nalikovala na Rahelu. Mir jam je proitala ovo: Pribliava mi se smrt, pa ti elim saopiti svoju posljednju volju, tebi, svojoj starijoj keri. Moda si vjerovala da se ne brinem za vas. Ipak sam ti pripremio sjajnu budunost. Prema mom dogovoru s grofom Hornstedtom postat e sa esnaest godina ena njegova sina Siegberta. Tako e se vratiti u ono drutvo kojem sam ranije pripadao i ja, i s kojim sam prekinuo zbog razloga koje ne treba saznati. Ponavljam, sve je sreeno izmeu grofa Horn-stedta i mene. Ti e morati samo prihvatiti ponuenu ruku grofa Siegbert, kome e u to vrijeme biti dvadeset i osam godina. Tome se ne smije i ne moe suprotstaviti, jer je moja volja da se to vjenanje obavi. Tako ete i ti i Rahela nai potrebnu zatitu. Potuj ovu elju svog umirueg oca, koji te je volio na svoj nain. Grof Karl Wurmstein Ve je prolo tri mjeseca otkad je Mir jam primila tu zagrobnu poruku. Jo je uvijek bila jednako tako prestraena i iznenaena kao prvog trenutka kad je saznala za nju. Zato joj je otac nametao taj brak? I kako e princ Hornstedt pristati na njega... Kako e se vjenati s njom, unukom Eliezera? To joj se inilo nemoguim - osobito kad se sjetila kako je postupao s njom onaj koga joj je otac

odredio za mua. Zadrhtala je sjetivi se toga. Mladi grof Hornstedt bio je grub prema njoj, pa se plaila pri pomisli da bi s njim trebala provesti ostatak ivota. Jer ak kad bi grof i bio rtva Mirjaminog djeda, nije bilo pravedno da zbog toga pati nevina djevojica... A moda je i sprijeio ozdravljene Rahele, jer je gospoa Sulzer odbila preuzeti odgovornost za lijeenje kod onog starog maarskog lijenika. A ipak je morala pistati postati njegovom enom bude li to od nje zatraio, kako bi se pokorila posljednjoj volji svog oca. Ne, ne, bilo je nemogue da tako ponosan i moan ovjek pristane oeniti se kerkom grofa Wiirmsteina i Salome Onhacz. Ukoliko se i on ne bude morao pokoriti volji svog oca. Nije li grof Wurmstein pisao: Sve je sreeno izmeu grofa Hornstedta i mene... Ali Siegbert e zasigurno odbiti.. .da, u to nije trebalo sumnjati... Tada e i ona biti slobodna. Mlada se djevojka nadala tome, videi u toj nadi svoj spas. U to se otvorie vrata kapelice i neki se tihi korak poe pribliavati Mirjam. Bila je to mlada opatica. Dola je djevojci javiti da je dobila posjete. Mirjam ju je zapitala iznenaeno i nemirno: - Znate li tko je doao, sestro? - Ne znam. To je postarija gospoa koja je najprije razgovarala s nadstojnicom, a ova me poslala po vas. Starija gospoa? ...Mirjam se odmah sjetila da bi to mogla biti gospoa Sulzer. Srce joj se steglo od straha. Sjetila se naime da bi biva domaica mogla biti izaslanica princa Hornstedta. Jer ona sigurno ne bi po toj otroj zimi doputovala samo zato da posjeti nju i njezinu sestru. Da, to je doista bila gospoa Sulzer. Ustala je kad je Mirjam ula u sobu... Njezin mraan pogled odavao je duboko neraspoloenje. Ipak se na trenutak izraz njezina lica izmijenio. Zadivila se kad je primijetila prekrasnu djevojku koja joj se pribliavala laganim korakom, sa pomalo usiljenim smijekom na usnama. - Ne prepoznajete me, gospoo Sulzer? - Da... da... Dakako, vrlo ste se izmijenili u posljednje dvije godine. - Mislim da sam narasla - odgovori jednostavno Mirjam. Pogled stare gospoe obavije vitko tijelo rijetke otmjenosti i savreno iste crte lica, iji su se svilenkasti obrazi ovog trenutka zarumenili od uzbuenja. - Da... doista... Sada vam je esnaest godina? - Da, navrila sam ih prije tri mjeseca... Izvolite sjesti, gospoo Sulzer! Izgledate umorno. To putovanje u vaim godinama... - Putovanje? ...Kad bi se barem radilo samo o tome! Putovala bih deset, stotinu, tisuu puta kad bih mu mogla pritedjeti tu nesreu! ...Slutite li zato sam doputovala? Gospoa Sulzer nije mogla sakriti svoje negodovanje. Promatrala je s mrnjom mladu djevojku koja je iznenada smrtno problijedila. Mir jam tiho ree: - Moda... - Kako to, moda? ...Znate za dogovor grofa Chlodwiga i vaeg oca? ...Znate da je princ obeao umiruem ocu oeniti se s vama? - Obeao je to? - Da, naalost! ...Ali kako ste to vi saznali? - Primila sam pismo s posljednjom voljom mog oca... Naredio mi je da se udam za sina grofa Chlodwiga. Gospoa Sulzer sklopi ruke. - Kakva nesrea! Mlada djevojka nasloni ruku na naslonja kraj sebe. Mirjam zadre pri pomisli: Obeao je to... Nestalo j e moj e posij ednj e nade... Gospoa Sulzer je pogleda' s negodovanjem. Primijetivi uasno uzbuenje u tim tako lijepim oima ona nastavi neto blae: - Zato se tako drite? Za vas to nije nesrea... dokon... on! Duboko uzdahnu... Zatim zapita suhim glasom: - Mislite li da morate izvriti volju vaeg oca? - Moram, jer je to e