Bosna u Srcu

213

Click here to load reader

Transcript of Bosna u Srcu

Page 1: Bosna u Srcu

Nihad Filipović

BOSNA U SRCU

Page 2: Bosna u Srcu

BOSNA U SRCU

/Sjećanje na Omera Filipovića, heroja bosanskog otpora/

Page 3: Bosna u Srcu

„Jer su naša mjerila drugačija, naša osjećanja dublja i toplija, jer se ne bojimo ni drugih, ni drugačijih“.

Musa Ćezim Ćatić

Page 4: Bosna u Srcu

Uvodni dio

Page 5: Bosna u Srcu

Ovaj je zapis posvećena uspomeni na Omera Filipovića, ali i svima palim, a malo ili nikako poznatim, herojima bosansko otpora; knjigu također posvećujem svim logorašima u domovinskom ratu 1992-1995, ubijenim, preživjelim ili nakon rata prije vremena preminulim zbog preživljene traume i tjelesnih povreda nanesenim im u logorima. Ali iznad svega, ovaj je zapis i ova knjiga na pouku, oprez i opomenu mladim ljudima. Znam, oni koji su imali nesreću da mladost, kada se svi formiramo kao ljudi, provedu u ratu, pod granatama i opsadom, u raseljenju, u rovovima, da vide i dožive gubitak najmilijih, majki, sestara, očeva, braće, da vide sakate ljude, iztraumatizirane i od rata poludjele ljude, znam, ta je mladost sazrela i prije vremena. Ipak, vrijeme numitno teče. Dolaze nove generacije koje ne samo da ne pamte rat, nego su imali sreću da se rode nakon završetka bratoubilačkog rata 1992-1995, a nesreću da im je taj rat u naslijeđe ostavio podjeljene škole i školske programe, pocjepanu domovinu, parcijalne istine; jednom riječju rašomon „istina“ i laži gdje je teško razlučiti žito od kukolja.Ovaj tekst nema pretenziju ispravljanja „krive Drine“. Korjen Zla koji dovodi do periodičnih klanja u Bosni i u bošnjačkom-srpsko-hrvatskom i crnogorskom regionu isuviše je dubok, a da bi se iščupao sitnim sjeckanjem i ukazivanjem na površinski korov. Ipak, nađu li se makar neki među mladim pa razumiju osnovnu poruku ove knjige, kako je filigrantsko Dobro u ljudima krhko, a Zlo otporno na Dobro, kao korov na plemenitu travku i kako samo mali korak od dobrog u kumstvu, prijateljstvu, dobrosusjedstvu i komšiluku, vodi do potiranja i negacija i same moguđnosti života u razlikama...

Knjiga je sačinjena u tri dijela. Prvi dio je zapis o Omeru Filipoviću. Nekoliko uvodnih pojašnjenja u vezi sa ovim dijelom i idejom da se sačini ovakav jedan zapis.Mnogi je nevinih, na desetine hiljada, posebno civilnih žrtava bosanskog domovinskog rata. Ni krivi ni dužni ti su ljudi stradali samo zato što su bili „krivog“ imena i našli se na pogrešnom mjestu u krivom trenutku. Svaka od tih žrtava velika je i značajna i svaka treba biti obilježena; treba da njegujemo uspomenu na svaku od tih žrtava i da sjećanje na njih prenosimo na mlađe. Mnogo je i onih su svjesno na oltaru domovine položili svoje živote. Za neke se zna, za mnoge ne zna ili sasma malo zna. Omer Filipović je jedan od takvih, čovjek koji je bio potpuno svjestan situacije u kojoj se nalazi, okolnosti kojima je podvrgnut, zašto je to tako, kuda ga njegov otpor, njegovo odbijanje suradnje sa silama Mraka može odvesti, pa ipak nije otstupio ni za pedalj; zvuči patetično, ali je istinito: svjesno je žrtvovao sebe, da ne bi iskompromitirao ideju bosanskog otpora. Pa ipak, o Omeru Filipoviću šira domovinska javnost zna malo, što je šteta. Bosanskoj patriotskoj javnosti i danas su potrebne ličnosti kao što je on bio, a iznad svega je potrebno njegovanje uspomene na takve ljude. Narod koji nema pamćenje, koji ne njeguje uspomenu na svoje značajne ljude, nema ni budućnost tj. osuđen je, već u startu, na ponavljanje prošlosti.

Omer Filipović je je heroj domovinskog rata, a da je Bosna i Hercegovina država, kao što nije, to bi već bilo i službeno verificirano!

Namjerno prednju misao ispisujem uzvičnom rečenicom. Neko će odmah priimjetiti kako je autor, očito bio uzbuđen i emotivan otpočinjući ispisivanje ovih redaka. Biti ovdje emotivan, meni njegovom bratu, uopće nije teško; ne volim riječ bratić što Omer i ja jesmo ili smo „službeno“ bili (jer Omera više nema), nego kažem brat, što stvarno jesmo bili. Pa ipak, unatoč toj snažnoj subjektivnoj vezanosti, nastojao sam da ovo ispisivanje, što je moguće više bude sa „distance“, tj. objektivno, koliko je to moguće kroz optiku osobnog kazivanje, koje je uvjek, manje ilio više, više ili manje, subjektivno. Ako stoga ovo što namjeravam ovdje ispisati uzmete i sa zrnom soli, jer emocije, kao neizbježni pratilac svakog kazivanja o nekom bliskom, nisu najbolji saveznik u nekom objektivnom i nepristranom rasuđivanju o nekom ili nečemu, onda ipak ostaju neke činjenice o kojima vrijedi, prije bilo kakva opredjeljivanja, ozbiljno razmisliti.Sve što ovdje slijedi ne ispisujem zarad Omera Filipovića, kojega više nema, a koji je doista bio od onih skromnih i dobrih ljudi, kakve je praznik sresti u životu, a još veći poznavati ih i drugovati sa njima. Znam, on bi bio protiv ovih redaka. Sigurno bi mi rekao:

Page 6: Bosna u Srcu

-Ma pusti, vrijeme je najbolji sudac. Sve će to vremenom leći na svoje. Neka nama Bosne.Pa ipak, smatram ovo ispisivanje potrebnim. Potrebno je radi nas, onih što nadživjesmo Omera i sve one našoj široj javnosti slabo ili nikako poznatih i priznatih heroja domovinskog rata. Jer, mnogi u nas neprepoznaju herojstvo. Mnogi herojstvo što „živi“ u knjigama povjesti, prosto ne znaju i nisu u stanju prepoznati u životu. Neki opet kao da više vjeruju službenim „istinama“, nego sopstvenim očima i ušima i sopstvenom osjećanju i pameti. U Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, svi smo znali za Stevana Filipovića i njegovo hrabro klicanje Komunističkoj partiji Jugoslavije dok ga njemački vojnici vode na vješanje. Već u školama sretali smo se sa Stevanom i njegovom junačkom gestom...Za herojsku gestu Nisveta Suljevića, koji je, dok su ga zločinci iz logora Omarska, vodili u tzv. Bijelu kuću, iz koje, ko je ušao, više živ i na nogama izašao nije, nakon što je mlatnuo jednog, pa drugog sprovodnika, uzvikuje: „Ne daj se Bosno“, da bi odmah tu, na licu mjesta i nestigavši u kuću-mučilište, bio dotučen; pa ko je još, izuzev njegove rodbine i komšija Kozarčana, ko je još u dejtonskoj BiH čuo za Nisveta Suljevića i za opisani herojski čin prkosa i otpora. Haman niko.Eto zato, ne zbog Omera, ne zbog Nisveta i ko zna još koliko takvih kao što su oni bili, nego zbog onih što ostadoše poslije njih u mraku neznaja i straha, zbog takvih ispisujem ove retke. I zbog naše mladosti. Jer, Bošnjaci teško da uopće imaju u kolektivnoj svjesti razvijen koncept herojstva, posebno izvanrovovskog, nevojničkog, civilnog herojstva. Herojstvo u Bošnjaka kao da je prognano iz sfera javnog u zonu privatnog, gdje se kao kakav tabu zatajuje i povlači po obroncima svjesti. Mnogi u Bošnjaka, o svojim sunarodnjacima herojskog profila, i kada ih narod prepozna kao kao takve, govore oprezno i sa uzdržanošću, „okolo kere“, tražeći dlaku u jajetu, smatrajući kako u ratu kakav je vođen 1992-1995, teško da heroja i može biti, jer je moj i naš heroj, uvjek zločinac, tamo onim drugim.Kakva sve ideološka supstanca i koloplet duha i kvaziduha porađa ovakav raskoš polumisli u korist sopstvene šete, ostaje pitanje po sebi. Jasno, svaki „slučaj“ je za sebe i dok negdje zbilja ima onih kod kojih je herojstvo, tek druga strana zločinstva, a junaštvo tek izdaja čojstva, postoje i „slučajevi“, sa onu stranu svake takve prizemne hajdučke etike, koja je opet, kod mnogih naših plemenskih poglavica, vrlo omiljena disciplina političkog uma, budući se kao selotejp lijepi na te naše nepismene ili slabo pismene mase naučene da vjeruju televiziji i „svojim“ političarima.Misliti slobodno, pa i u politici, nije grijeh. Niti je grijeh aktivno se baviti politikom, u krajnjem, ma koji pravac nečijeg političkog razmišljanja bio. Naslje u politici jeste ona tanka, ili debela, kako za koga i kako je ko vidi, politička crvena linija iza koje leži i herojstvo i junaštvo i zločinstvo i čojstvo. Pri tome je bitno ostati sa onu stranu morala i znati braniti ne samo sebe i svoje, nego i druge od samoga sebe.

Omer Filipović je bio takav. To je ličnost što je presudno obilježila zbivanja u gradu Ključu i opštini Ključ, u godinama uoči bosanskog domovinskog rata 1992-1995, i neposredno nakon njegovog izbijanja, sve do njegovog mučkog ubojstva u logoru Manjača. Riječ je o čovjeku koji je uistinu u mnogom smislu unikatna pojava bh. domovinskog rata, čovjeku koji je stajao uspravno prkoseći ludilu oko nas i braneći ljudsko dostojanstvo sviju nas; čovjeku koji je na Manjači žrtvovao sebe ispred nas logoraša, čovjeku „kroz kojega su“, simbolički gore na Manjači, ubijali nas logoraše, Bošnjake, iznad i ispred i sviju; konačno čovjeku koji je, budući je bio takav, transparentno, na oči naroda ispred kojega je stao, izrastao u istinskog simbola otpora u bh. domovinskom ratu, među Bošnjacima Ključke opštine. Helem ovo je ispisivanje zarad mladih, koji se samo maglovito ili nikako sjećaju onog vremena-nevremena i ljudi u tom karavaktu; ne bi li makar mlađi naraštaji shvatili i pre-poznali, kolko već godina od onog i onakvog rata, ono što su Omer Filipović i oni poput Omera, shvaćali i imali hrabrosti da kažu, još pred rat koji nam se spremao u glavama intelektualaca, poeta, književnih bardova, popovske oligarhije, aparatčika tajnih službi i „mesijanskih očeva nacija“.Pri tome, nemam iluzija da otkrivam toplu vodu, te da i dalje neće biti onih koji će i Omera Filipovića i ono vrijeme i Omera u tom vremenu, vidjeti radikalno drugačije. Za istinu i neki novi duhovni kvasac koji će omogućiti Bošnjacima i svim bosanskim domoljubima, lakše prepoznavanje onih istinski hrabrih i velikih među nama, potrebno je vrijeme i osvajanje onoga što tako nedostaje bosanskim masama, a to je domovinska svijest.

Page 7: Bosna u Srcu

Istina se ne može naturati, nego se ona osvaja i usvaja u vremenu i ozračju širih društvenih gibanja.

Ovaj zapis je prvotno bio sačinjen za službenu Ključku internet stranicu, ali je tek što je objavljivanje počelo, isto obustavljeno, jer se eto tamo neko prepao, šta će o svemu misliti, reći, a pogotovo, ne dao Bog dragi, šta nam zbog toga mogu uraditi i kako će to sve skupa primiti naši lokalni Ribnički, Ratkovački i ne znam koji sve ne Srbi, bivše, a neki i danas, komšije i prijatelji...Ali, ako ni zbog čega drugog, ono zbog tog iskonskog straha, dakle straha od nasilne smrti, straha koji se uvukao u kosti prosječnog Bošnjaka i Bosanca, pa ga guši i neda mu biti slobodnim, vazda ga svodeći na sitan kusur i objekt radikalnog srpsko-hrvatskog etnonacionalističkog mjerenja i premjeravanja Bosne i Hercegovine, ovaj zapis o Omeru Filipoviću i njegovo javno publiciranje ima smisla.

Drugi dio knjige je kratak osvrt na koncentracioni logor „Manjača“ i na neke od glavnih protogonista zločinačkog načina na koji je vođen taj logor, a u trećem dijelu se bavimo slučajem Vinka Kondića. Omerov prijatelj iz djetinjstva, Kondić je čovjeka koji je presudno uticao na razvoj događaja pred rat u opštini Ključ. Te dvije političke putanje i te dvije sudbine koje su ih pratile, ona Omera Filipovića i njoj suprotstavljena Vinka Kondića, u mnogom smislu su metafora, tipična slika stanja i odnosa u vremenu u kojemu je pripreman rat. U tome, završnom dijelu knjige, pratimo sudbinu Kondića od momenta njegovog hapšenja, preko spajanja sudskog postupka protiv njega sa onim koji je pokrenut protiv još dva Ključanina, Mirka Adamovića i Boška Lukića, a koji su se dovodili u vezu sa politikom zločina i masovnim ubistvima civila u ključkoj opštini, u mjestima Prhovo, Velagići i Biljani, pa sve do obustave sudskog postupka protiv Kondića, iz zdravstvenih razloga odnosno oslobađajuće prvostepene presude za Adamovića i Lukića; cijeli taj tok pratimo faktografski, crno na bijelo, tj. prenoseći agencijska saopćenja, najprije kod hapšenja Kondića, saopćenje agencije SRNA, a potom saopćenja agencije BIRN-Justice report.Sadržajno, za očekivati je kako će knjiga pobuditi bajveći interes kod građana Ključa, sadašnjih i bivših; međutim, smatramo da poruka i pouke koje se mogu izvući iz tragičnih zbivanja koja se ovdje pominju i oko koji se razvija narativni tok knjige, nadilaze lokalni značaj i imaju šire bh. reference. Ako ništa drugo, a ono da nas još jednom potsjete kako i koliko filigrantski osjetljivo je društveno tkivo povjesne zemljice Bosne.

Pucanje Kumstva

Omer Filipović je bio dio tog našeg lokalnog, ključkog i šireg bh. političkog ambijenta. Jedna moja dobra prijateljica, Srpkinja, svojedobno mi je za rata, kada smo na jedvite jade uspjeli stupiti u vezu, rekla koliko joj je žao zbog Omera i kako je sve to skupa što se radi u našoj domovini žalosno i tragično i dodala kako je i on bio dio te priče. Misli

Page 8: Bosna u Srcu

Dani ranog djetinjstva: Omer i Nihad Filipović

Page 9: Bosna u Srcu

Studentski dani: Omer Filipović i studenti Ključani u Sarajevu, prva polovica hiljadu devetstotina sedamdesetih.

da sam je tom prilikom dobro razumio i da je zapravo ta dobra i poštena žena htjela reći:

Page 10: Bosna u Srcu

-Žao mi je Nihade. On je tvoj, ali sam pao, sam se ubio. Šta mu je trebalo da u sve to ulazi.Ako ovako razmišja jedna čestita i po političlim nazorima liberalna Srpkinja, koja je oduvjek mislila sobodno i svojom glavom, onda je jasno šta misle oni brojni Srbi „sa dna kace“, čijim je glavama i mislima upravljala, na daljinski medijski, tv. i žurnalistički upravljač, Centrala u ulici Francuska br. 7, u Beogradu. A radi se o tome da se u ono predratno doba, a hvala Bogu ima nas još koji se toga živo sjećamo, NIKO, apsolutno niko, nije mogao ostati izvana i netaknut, nego smo svi bili afektirani i svako na svoj način uključen u situaciju. Neko je ćutao i samo u pola glasa i u povjerenju iznosio šta o svemu misli, neki su govorili javno šta misle, a neki su nastojali i politički organizirano se suprostaviti narastajućoj plimi zla. Omer je bio od ovih posljednjih. I pri tome hrabar, ne nalazim bolju, niti jaču riječ, nego hrabar do ludosti. Jer jedno je bilo u Sarajevu, Visokom ili Bihaću organizirati narod na otpor, a drugo npr. u Banja Luci, Ključu ili negom drugom centru gdje je agresivna tzv. Srpska demokratska stranka držala vlast i aktivno radila na katastarskom „zapišavanju“ prostora kojega su držali da im pripada valjda po „prirodnom“ pravu.On i ja smo pred rat puno „bistrili“ politiku, razgovarali o onome u šta smo to upali i koja je povjesna matica što nas zahvati i kuda nas to nosi. Naše je stajalište tu bilo zajedničko: poslije pada komunizma na sovjetskom Istoku, ne može ništa ostati isto ni u Jugoslaviji; nadali smo se demokratskoj transformaciji Jugoslavije, a kada je tok događaja krenuo u suprotnom pravcu, kada se pod krinkom demokratizacije počelo sprovoditi nacionalno homogeniziranje i spremanje nekakve rekompozicije Jugoslavije po modelu (*)„i poslije Tita Tito, samo sada sa šajkačom na glavi“, bilo nam je jasno da Bosna ne može ostati po strani.Moja malenkost je uporno, naivno, blesavo, primite i razumite kako hoćete, istrajavala na građanskoj opciji i viziji Bosne. Ali uzalud: moji sporadični lokalni javni nastupi uvjek su razumjevani nacionalističkim; jer je narod već bio nasjeo na narodnjačku političku rudu. Niske političke kulture i svijesti (jer povjest je tako htjela, te u nas nikada nije bilo slobode, pa se taj narod nikada nije imao prilike adaptirati na demokratski politički model i naučiti slobodno misliti), taj narod, k’ tome još sa pretežno ruralnom elitom „izglancanih“ opanaka, taj narod kažem i nije bilo nešto posebno teško zavesti nacionalističkom demagogijom krvi i tla. Sjećam se, u Ključu je negdje pred one prve demokratske izbore u BiH, formirana jedna grupa od pretstavnika svih građanski orijentiranih stranaka. Ideja je bila da se ide u seoske sredine i politički istrupa pred mještanima, da se sa građanske pozicije agitira, jasno svako za svoju stranku. I sada otišli mi u srpsko selo Sokolovo pa ja istupio te govorim seljacima o građanskoj Bosni i o tome šta nam se može desiti dozvolimo li da nacionalizam ovlada...itd. A oni seljani, došlo par njih, zure u mene kao u Marsovca i samo je dragi Bog znao šta kontaju, ali da su išta razumjeli od onoga što im Niad, da ne kažem Turčin, navalja, nisu. Čuj liberalna demokratija koju sam ja zagovarao i to nigdje drugdje nego, među bosanskim gorama, u zabiti zvanoj Sokolovo. Eto do koje je mjere moja glupost dosezala. Omer je tu bio realniji od mene. On je shvaćao da u klimi narastanja ekstremnog nacionalizma i uHrvatskoj i u Srbiji, naša jadna Bosna i Muslimani u njoj, ne mogu, sve i da hoće, ostati po strani i da će, poput spojenih posuda doći, kao što je več i dolazilo, do narastanja ekstremnih nacionalističkih raspoloženja i u BiH, te da je tu moguć samo jedan odgovor: politički se organizirati i pokušati zaštititi naše interese. Ovo naše, on je razumjevao bosanske, a kada je počelo otvoreno harangiranje i prijetnja Muslimanima, on koji je znao povjesno misliti, pod ovim je razumjevao naše muslimanske (današnja nominacija: bošnjačke) interese. Bošnjaci su kičma Bosne. Bez Bošnjaka nema Bosne, a kako su Bošnjaci napadnuti, upravo s ciljem destrukcije Repub-

(*) Ovu je rečenicu i misao prva javno razvila i napisala Jelena Lovrić u nekoj od brojnih izvanrednih kolumni koje je u to vrijeme, vrijeme uspona Slobodana Miloševića na vlast, objavljivala u zagrebačkom tjedniku „Danas“.like BiH, to je jedini način da se to spriječi, politička organizacija i otpor. Tako je razmišljao Omer.

Page 11: Bosna u Srcu

A sve je počelo kao maskirana ili iskreno motivirana politička igra usmjerena na (navodnu) demokratsku transformaciju Jugoslavije, nakon pada komunizma. Taj tok je tekao manje više paralelno kod svih jugoslavenskih naroda, uključujući i Alnbance, koji su imali status narodnosti, tj. nacionalne manjine, ali je ton naravno davala zrela slovenska politička klasa i jasno politički organizirani Srbi i Hrvati, kao politička elita dva najveća jugoslavenska naroda. Međuti, zbog nedostatka političke zrelosti kako elita tako i mase, i zbog tradicionalno jake etnonacionalističke svijesti kod Srba, Hrvata i Slovenaca, pokazala se svaka demokratske reforma jugoslavenske zajednice tek lijepom, ali neostvarivom željom tankog građanskog sloja jugoslavenskih intelektualaca. Demokratska reforma Jugoslavije ubrzo poprima ireverzibilan tok destrukcije svake Jugoslavije, a na njenim ruševinama planira se i tajno paktira zidanje proširenih nacionalnih država Srbije i Hrvatske. Nešto od toga je javnost, već tada, te 1991. g. moga znati i znalo se, taman onoliko koliko se do javnosti putem medija probijalo u onoj lavini demagoških propagandističkih laži; tada se u Karađorđevu, Srbija, marta mjeseca, odnosno u Tikvešu, Hrvatska, u aprilu, taj pakt talio, ali, je u vrtoglavo brzom razvoju zbivanja to propagandno potiskivano, pa su na periferiji, oni koji su pratili razvoj situacije, više politički intuitivno to naslućivali, nego što se racionalno, na temelju plasiranih informacija moglo doći do takvih zaključaka. Ipak, da se Bosni spremaju ona (*)Đogina „vunena vremena“ i da se narod mora organizirati ne bi li se zaštitio, to je bilo kao crno na bijelo jasno i Omeru i meni. Ja sam se međutim nadao da će biti pameti te da će mo se organizirati na zemaljskoj, bosanskoj osnovi i na ovome sam naivno istrajavao i onda kada je bilo savršeno jasno da je proces nacionalnog grupisanja nezaustavljiv. Kod mene je prevladao podjeljeni osjećaj: sa jedne strane svijest da je Bosna napadnuta na nacionalnoj osnovi, da je osjećaj bosanstva isuviše slab i raširen samo kod Bošnjaka, a kod Srba i Hrvata nadkriljen osjećajem naciona tako da na toj osnovi teško da se domovina i narod može odbraniti, ali sa druge strane kod mene je bio prisutan strah i jasna svijest u šta se ulazi krene li se domovina „braniti“ na osnovama etničke pripadnosti. Bio je to začarani krug iz kojeg se nisam imao snage izvući, ograničavajući se tek na kafanska lupetanja i upozoravanje te djelovanje kroz malu i politički gotovo bezznačajnu Liberalnu stranku BiH, ali eto i to tako malo me je poslije, kada se zaratilo, moglo glave stajati, a sam dragi Bog zna kako i nije. Jer ni toliko nije trebalo „zaslužiti“ pa da čovjek izgubi glavu.

Omer je pak izabrao politički angažman na velikoj pozornici. On je optirao za SDA, a kada je na onome skupu u Tešnju postalo jasno da lideri te stranke ne znaju povjesno i domovinski misliti, da je za njih islam i muslimanstvo iznad domovine i odbrane naroda, da je za njih bošnjaštvo kao nacionalna odrednica, misaona imenica, da su mnogi čelni ljudi te stranke zapravo politički diletanti i cirkusanti..., e onda je Omer, koji je inače na tom skupu, gotovo pa u atmosferi linča zagovornika bošnjaštva, istupio i diretktno se suprostavio Aliji Izetbegoviću i onoj liniji što je sa prezirom odbacivala bošnjaštvo, oko kojeg pitanja je zapravo tada i došlo do rascjepa, onda je zajedno sa rođakom, akademi-

(*) Ovdje se aludira na istoimenu zbirku pjesama pjesnika Gojka Đoga, jednog iz plejade hajdučkih poeta (termin „poetska hajdučija“ koristi, u afirmativnom smislu, Svetozara Koljević u osvrtu na poetiku Rajka Petrova Noga, koji je pod nazivom „Epitafi o Nogovoj poeziji“, objavljen u zborniku tekstova „Poezija Rajka Petrova Noga“, Zadužbina Desanke Maksimović, Beograd, 2011)). Đogova pak zbirka pjesama, objavljena je krajem aprila 1981. godine, odmah potom zabramjena, a Đogo uhapšen u maju mjesecu iste godine i osuđen na dvije godine zatvora; ta je njegova zbirka svojevremeno doživila oštre kritike kao proizvod srpskog radikalskog nacionalističkog duha, ali, osim što je bila svojevrsna refleksija nacionalističkog buđenja u Srbiji, pokazaće se, bila je i svojevrsna najava nadolazećih „olovnih vremena“.

kom, profesorom, doktorom Muhamedom Filipovićem i (*)Zulfikarpašić Adilom, prišao utemeljenju ogranka nove političke stranke u opštini Ključ. Tako je nastala Muslimanskabošnjačka organizacija (MBO), a Omer je preuzeo i uspješno proveo organizaciju iste u opštini Ključ.

Page 12: Bosna u Srcu

I šta se onda dešava u opštini Ključ? Većinski vlast drži Srpaska demokratska stranka (SDS) uz asistenciju Stranke demokratske akcije (SDA), a Omer osniva ogranak MBO i politički artikuliran i elokventan kakav je bio, postaje u Skupštini opštine glas naroda i stvarni lider muslimanskih masa opštine Ključ. Eto to je taj povjesni hir: on je želio reprezentirati Bošnjake, a povjest i razvoj događaja je namjestio da tako optiraju uglavnom Muslimani.

Omeru su Bosna, Bošnjaci i sav bosanski narod bili u srcu. To ja, koji sam ga poznavao od kada poznajem sama sebe, sasma odgovorno ovdje tvrdim. Srbe i Hrvate on je jednako vidio Bosancima, baš kao i bosanske muslimane. On je znao: Srbi nisu od starine u Bosni. U Bosnu su došli sa Turcima. Znao je Omer i kako je tekao proces nacionaliziranja bosanskih masa u devetnaestom stoljeću. A znao je i da su Srbi, narod sa naglašeno razvijenim nacionalnim osjećajem, tu i da tu imaju i ostati. U političkom programu MBO, nije bilo ni u zametku nekakve ideje denacionaliziranja ili ne daj Bože nacionalne diskriminacije ni Srba ni Hrvata, pa da bi to bilo opravdanje za kasnije zlostavljanje i na kraju i ubojstvo Omerovo. Njemu je Vinko Kondić, čovjek koji će odigrati jednu od ključnih uloga u razbijanju zajedništva i srbiziranju opštine Ključ, u mladosti bio jedan od boljih prijatelja. Došlo je to preko brata Muhameda koji je bio blizak sa Kondićem te se onda i Omer našao u tom krugu, te ga je skoro bio i za kuma na vjenčanju uzeo, da bi ipak na kraju prevladala bratska ljubav, pa mu je kum bio rođeni brat Muhamed. Ironijom sudbina, kasnije će doći ne samo simbolično, nego i stvarno do pucanja imaginarnog kumstva.U međuvremenu, u ime prijateljstva njihove djece, Omerov otac, Sulejman, Suljo Filipović, prodaće i to bagatelno, u toj mjeri bagatelno da je to više bilo davanje nego prodaja, sada dali Mihajlu dali njegovom sinu Vinku, staro kućište na najljepšem i najsunčanijem dijelu Filipovića posjeda u Bebićima, pa će Vinko poslije tu ozidati veliku kuću. Taj najljepši dio Suljine zemlje, dio za koji je postojala jaka emotivna vezanost generacija Filipovića koji su rasli na tom kućištu, nije dakle Suljo dao ni jednom svom djetetu, nego ga je u ime dječijeg prijateljstva, budizašto prodao Kondićima. Mogao ga je prodati i nekom Muji ili Rami, što bi narod rekao, da se Vlah ne ubacuje u muslimansku mahalu, a nije. Taj je Suljo opet za Drugog svjetskog rata, u Prijedoru, a sam prognanik i u bjegu od četnika iz Ključa, išao u jednoj delegaciji 1943. godine, Anti Paveliću u Zagreb sa zahtjevom da se prestane sa progonom naše braće pravoslavnih. Pavelić je navodno bio zauzet važnim državnim stvarima, pa je Sulju (samo njega, koliko ja znam), primio Džafer Kulenović, zemljak, poznanik i moguće daljnji rođak Suljine loze Filipovića, koji je u to vrijeme bio, ministar policije tzv. Nezavinske države Hrvatske (NDH). Tom je prilikom Kulenović od Sulje, sam mi je to babo Suljo pričao, a nakon što je saslušao šta se od ustaških vlasti traži, temu zaključio riječima da takvo što više nigdje ne spominje, a onda je predložio Sulji da ga ustaše postave za ustaškog logornika u Prijedoru. Suljo je to eskivirao riječima: „Kako ja da budem logornik kada su mi dva brata u partizanima“, na šta mu je Kulenović uzvratio, zaključujući razgovor:-Dobro, a opet ti kažem, o ovome i to o partizanima, nikome ni riječi, jer obojica možemo nastradati.

Eto, od takvog oca, inače potpuno politički nezainteresiranog i hladnog za svaku politiku i politiziranje, nego ga je obraz i osjećaj za tešku nepravdu koja se čini srpskom narodu, odveo na intervenciju u Zagreb, od takvog je dakle čovjeka i oca potekao Omer, kasnije,

---------------------------------------------------------------------------------------------------(*) Adill Zulfikarpašić, rođ. 1921, umro 2008, jugoslavenski i bosanski disident u vrijeme komunizma, multimilioner i filantrop, uz Muhameda Filipovića idejni pokretač i osnivač Muslimanske bošnjačke organizacije.

Page 13: Bosna u Srcu

Iz albuma Aide Kulenović, Družić; fotografija sa dočeka Nove godine (’76 ili ’77). Omer Filipović, prvi sa desna, treći red odozdo; prvi red, u sredini, sjedi: Vinko Kondić.

pa bilo bi doista smiješno da nije tragično, „poznati balija, zelena beretka i fundamentalista“.

Niko od najbližeg roda, ni sa očeve ni sa majčine strane, a majka mu je bila Aiša Ibrahimpašić od poznate bihaćke loze Ibrahimpašića, niko u Drugom svjetskom ratu nije učestvovao u bratoubilačkom ratu i na strani domaćih saradnika okupatora, pa da bi se nad Omerom neko za nekoga svetio, kako je to inače rađeno u ratu 1992-1995. Aišin brat, Omerov stric Alija je bio simpatizer Komunističke partije Jugoslavije; drugovao sa Mošom Pijadom i zbog komunizma bio zatvaran od vlasti Kraljevine Jugoslavije. A sada, četdesetak i nešto godina nakon toga, Omer fundamentalista i srbomrzac!? Nego jednostavno, on je bio taj koji je, u političkom smislu, epitomizirao taj nesretni bosanskohercegovački bošnjački narod opštine Ključ, pa kako je, jednom kada je rat već krenuo, vidjećemo to dalje u ovome radu, ostajao i dalje uzdignute glave i odbijao „saradnju“ sa svojim kaptorima, te ga je valjalo „disciplinirati i utjerati mu pamet u glavu“; to je taj rezon komandanta logora Manjača da da signal za „omekšavanje“ Omera, pa su onda momci u tom procesu, kako ćemo vidjeti, jeli, malo pretjerali, te je došlo do Omerove likvidacije. Bogami kao da su nepažnjom zgnječuili mrava, a ne svjesno, katilski umlatili čovjeka.No o tome nešto kasnije u ovome zapisu. Prije toga još nekoliko riječi o Omeru iz našeg djetinjstva i adolescentskog perioda, ne bi li se vidjelo kakav je on zapravo bio već tada, u tom dobu kada se, osim tjelesno i karakterno presudno, svako od nas formira...Za gimnazijskih dana, Omer će pored Srbina Vinka Kondića kao bliskog druga, u Biljani Brkić, kćerci Hrvata Marka i majke Srpkinje, mislim, jer nikada o tome nismo razgovaralči nego smo ot toga šegu pravili i zezal sei, tako da sam ja to samo naslućivao; u njoj će on mislim imati tajnu simpatiju i moguće onu prvu čistu i nevinu dječačku ljubav.

Page 14: Bosna u Srcu

Dakle, ovo je još jedan moment koji nam otkriva zdravu porodičnu osnovu na kojoj je Omer rastao i na kojoj je odgajan; nikakvog, ma ni traga od nekakve nacionalističke ostrašćenosti ili religiozne isključivosti kod njega nije bilo, niti je on tako odgajan. A da je bio religiozan i onda kada se to nije smjelo, ako ćeš praviti neke karijere, i to je tačno. To u njega vuče od majke koja je bila duboko religiozna žena. Evo, ovo je mjesto, gdje želim da ukažem na još jedan moment koji je u psihološkom smislu ostavio traga na Omera, i ne samo na njega, jer se radi o jednoj od tadanji karakteristika političkog sistema koji smo imali u Bosni i Jugoslaviji. Helem, u tom režimu službeno nije bilo Boga, tj. religiozna svijest se potiskivala na socijalnu marginu, kao retrogradna duhovnost. Dakle, majka i porodica vam poštovani zemljaci razviju religiozni osjećaj, a u školi onda morate, kao što su svi morali, glumiti religioznu indiferentnost. I tako od osnovne škole, kada smo svi djeca, a naši su nam roditelji i ono što od njih primamo svjetionici u životu, pa dalje, do fakulteta, kada smo već formirane osobe, a i dalje moramo socijalno glumatati i pretvarati se da smo ono što nismo.I sada dođete u školu zemljaci, Ramazan je, postite, a morate to kriti. Kod kuće vas naučili da je post kako bi se navikli na odricanja koja život traži i da je to radi kušnje i saosjećanja sa onima koji nemaju; baška što je, evo i nauka kaže, zdravo i tjelesno korisno. A onda dođete u školu gdje vam u krajnjem razvijaju osjećaj stida na sospstvene roditelje koji vas naučiše postu. Upravo to i na toj osnovi razvijeni osjećaj nepravde je ono što je pratilo i Omera. Evo jedne zgode iz našeg djetinjstva koja to oslikava, kako se to slikovito kaže, na plastičan način.Bio Ramazan i Omer postio. Mislim da smo tada bili peti ili šesti razred. Bile su dvije školske smjene, jutarnja i poslijepodnevna, a naša je bila ova potonja. I sada, negdje oko pet sati, upalili se kendilji na džamiji; vrijeme je za iftar, a mi na času. Omer lijepo razmota ono pite što mu je majka spremila, pa ispod klupe kriomice izvlači komad po komad i jede, Ja do njega, pa i meni daje. A bio čas srpsko-hrvatskog jezika i nastavnik, naš rođak Safet Kulenović, zadao nam čitanje nekog štiva, pa napreskok proziva jednog po jednog đaka: gdje jedan stane, drugi nastavi. Tako prozove Omera, taman kada je on stavio pogolem zalogaj pite u usta. Omer se zbuni, ne zna gdje gdje treba početi, ali ja sam imao zadatak da pratim dokle se stiglo sa čitanjem i da ne jedem dok on jede, a kada ja zalogajim da on prati čitanje. Tako ja njemu krišom pokažem odakle nastaviti čitanje. On pođe čitati, ali usta puna, ne može, pita frcera kako god zausti neki glas. Nastavnik Safet u trenutku skontao koliko je sati, pa samo hladno naredi:-Dobro je Omere, nastavi Nihade.I ja nastavim, ali bilo je već kasno, svi su skontali isto, pa poče kikotanje i dobacivanje. Safet to međutim brzo prekine i čas se nastavi... E, sada možete misliti, da je umjesto rođaka Safeta Kulenovića, bio neki drugi nastavnik, kakva je to mogla aferica da bude. Godinama poslije, Omer će se još jednom naći u centru male čaršijske intrige sa religioznom pozadinom. On je već tada bio radio profesionalno za, kako se to onda zvalo DPO, što je skraćenica za društveno političke organizacije, a to je značilo u prvom redu one tri tada legitimne političke organizacije: Savez komunista, Socijalistički savez radnog naroda i Savez socijalističke omladine, a moguće je, ne sjećam se precizno, a najprije će to i biti, da je on tada bio predsjednik Saveza socijalističke omladine opštine Ključ. Uglavnom, bio je nekakav aparatčik sistema. O odluci da krene tim putem tj. da prihvati tu funkciju, on i ja nismo razgovarali. Sjećam se samo da sam ja bio iznenađen kada mi je to saopćio i da sam mu rekao nešto kao: pa šta će ti to ili slično, ali na tome se i završilo. Poslije ću ja, nakon svega što se izdešavalo devedesetih godina dvadesetog stoljeća, pa i našem gradu i opštini Ključ i nakon tragičnog kraja Omerovog, razmišljati u kojoj je mjeri kod Omera bilo snažan taj populistički poriv, taj nagon i potreba da se javno eksponira. Sa ove distance gledano, mislim da se može kazati, kako je kod njega u igri bila osobna i sasma, što bi se reklo, legitimna politička ambicija, ali i potreba da se javnim angažmanom radi u javnom interesu, što onda opet povratno, kroz popularnost odnosno javnu prepoznatljivost, generira rast političkog ega. Nema tu ništa posebno specifično. Ljudi prave karijere, pa i političke, osobno motivirani, ali ono što je bila specifika Omerovog javnog angažmana jeste etika. Etika je u politici uvjek na klizavom terenu, pa tako i u politici i političkim odnosima kakve smo imali u komunističkoj BiH i Jugoslaviji. Pa ipak i u tom sistemu „burazerskog i kumovskog socijalizma“ i odnosima koji su unutar građeni i razvijani, moglo se „igrati fer“ i narod je znao ko je takav igrač, a ko je dobro

Page 15: Bosna u Srcu

podmazani i nauljeni šaraf u sistemu, spreman i stručan za svaki posao koji mu partija stavi u zadatak, od upravnika zemljoradničke zadruge do direktora aerodroma ako treba...Nego, vratimo se zgodi sa religioznom pozadinom, koju sam namjerio ispričati, kao još jednu ilustraciju stanja društvenih odnosa u vremenu zbivanja. Helem, Omeru preselila majka na ahiret. Majka je ispraćena po muslimanskom adetu, a neko je zaključio kako Omer na njenoj dženazi mrda usmana i nad njenim mezarom uči Kur'anske sure. Trebalo je to biti skandal prvog reda, predsjednik omladine na majčinoj sahrani uči Kur’an, drugim riječima javno demonstrira osobnu religioznost, pa se onda postavlja pitanje kako se uopće našao na toj funkciji, na koju su mogli dospjeti samo oni kod kojih je takva svijest isprava i iz malog mozga. Sa druge strane, i to je bio znak vremena u kojem smo u to doba živjeli. Jer, u doba rigidnog komunizma, iza Drugog svjetskog rata pa dalje, ovakvo što bi zbilja bilo proizvedeno u skandal prvog reda, a eto nije se dogodilo ništa. Malo trača i sve leglo, kao da se ni desilo nije. Takva vremena, takav komunizam u tom vremenu i takvi odnosi bio u nas u toj drugoj polovini hiljadu devet stotina sedamdesetih. Nešto prije toga bio sam u Previji. Previja je, Ključani to znaju, pitomina stješnjena u dolini rijeke Sane, na prilazu Ključu, idući od Ribnika; helem, bio sam Previji, na sahrani majke našeg Ključanina Brkića Brale. I on član Saveza komunista, prekrsti se nad majčinim grobom i nikom ništa.

Zbilja, takvo je to vrijeme bilo, vrijeme nešto relaksiranijeg komunizma, kada su i ovakve, za komuniste do juče nezamislive demonstracije religiozne svijesti bile moguće. Ovdje ovo navodim kao još jednu sličicu u političkom profilu Omera Filipovića. Neki će ovo posmatrati kroz oštriji politički diskurs, a neki će u ispričanoj epizodi vidjeti upravo ono što je najdublja ljudska intima: prilagođavanje vremenima kakva jesu da bi se opstalo, da bi se ostvarila neka osobna ambicija, napravila neka karijera... i slično. Posmatrali to ovako ili onako, valja znati kako neke karijere i neke ambicije nije bilo moguće graditi i ostvariti, ukoliko niste bili član Saveza komunista. Danas, iz ove vizure, iz ovog vremena i odnosa u vremenu, sve to može izgledati kao dupli standardi ondašnjeg političkog sistema odnosa i kao svojevrsna osobna dvoličnost, a i jedno i drugo je bilo, a i danas biva, jer je i jedno i drugo jednostavno imanentno svakom političkom sistemu i ljudima u svim političkim odnosima i vremenima.

„Maske su (davno) pale“

Omer Filipović, po obrazovanju povjesničar, imao je razvijenu domovinsku, narodnu i nacionalnu svijest, što mu je, sve skupa, olakšavalo pratiti politička zbivanja u historijskom kontekstu. Od uspona Slobodana Miloševića na vlast naovamo, Omer vrlo rano uočava kakva se igra i nepravda ponovo sprema Bosni i njenim ljudima, posebno Bošnjacima. U potkrjepu prednjeg stava, ovdje prezentiram jedno njegovo pismo svojevremeno upućeno i objavljeno u rubrici „Moj stav“, pod naslovom „Maske su (davno) pale“, u dnevnom listu „Oslobođenje“ iz Sarajeva; iz pisma se jasno uočava, posebno danas i sa ove vremenske distance, nakon svega što se desilo, u kojoj je mjeri Omer pravilno politički mislio. Evo teksta tog pisma upućenom i objavljenom u sarajevskom „Oslobođenju“:

„Dugo vremena pod jugoslavenskom maskom skrivana Srboslavija, konačno je demaskirana. Zaklinjanje za Jugoslaviju, makar i u krnjim granicama,samo je bila puka prevara i obmana za lakovjerne i naivne. Niz godina pripremani scenario u velikosrpskoj režiji sada se izvodi na bosansko-hercegovačkoj pozornici.Na sceni su demaskirani razbijači i nihilisti bosansko-hercegovačke državnost, graditelji srpskih kantona i regija i novog poretka baziranog na tzv. populističkoj politici. Taj populizam kao tvorevina srpskog nacionalnog duha, samo je za naivne i neupućene novina, a za sve druge što su barem jednom prošli kroz školska vrata, to je ništa drugo do nova forma nacional-socijalizma ili kraće nacizma. Obilježja su istovjetna, priča o ugroženosti nacionalnog bića, ekspanzionizam na račun drugih, institucija vođe, sve kao nekada- VEĆ VIĐENO.

Page 16: Bosna u Srcu

Vođi se kliče i frenetično aplaudira, vožd se kuje u zvijezde, eto postat ćei vrhovni komandant vojske, a ON isteže vrat i dominira javnom političkom scenom, podanici samo kliču, do otrježnjenja uskoro teško da će doći.Drugi moraju slušati, trpjeti, drznuli se dići glavu, mogli bi ostati bez nje, kao što su već ostali bez slobode. Ćute li postat će poslušno stado i dobrovoljci novog vođe.Bosna i Hercegovina je rasparčana principom takve naci-majorizacije, drugi državotvorni narodi se pretvaraju u podanike i topovsko meso na frontu,gdje pod firmom dobrovoljaca, bivaju odvedeni mobilizacijskim pozivom MOB 11. „Jugoslovenske narodne armije“, štom se zdušno stavila na stranu samo jedne politike.U Bosanskoj Krajini „paranoični“ i nadobudni branitelj svega jugoslavenskog, general Nikola Uzelac, vodi svoj privatni rat, vojska je mobilizirana, mobilizirana su materijalno-tehnička sredstva, oni što nisu u Hrvatskoj na „braniku“ domovine, „podižu bojevu gotovost“ dangubeći, a škole, ustanove, preduzeća i fabrike ne rade. Svi oštre „svijetlo oružije“ za našu „slobodoumnu braću“.Vođa nam je namjenio ulogu mlađeg brata kojemu će stariji za neposlušnost isprašiti tur. Ta igra prijeti da postane i našom bosanskohercegovačkom stvarnošću, ali mi je ne želimo prihvatiti. Oštro ustajemo protiv bratoubilaštva koje nam se nameće za potrebe iracionalnih nacionalnih ciljeva, oštro protestvujemo protiv poniženja kakva nam se spremaju i kakvo je doživio naš vjerski poglavar Reis ul ulelema, hadži Jakub efendija Selimoski, čije je hapšenje samo završni čin u igri skrivača, u kojoj su, tim postupkom, konačno pale maske i pronađen posljednji skrivač u ovoj skrivalici u režiji Beograda.Pao je tako i posljednji adut politike koja se plaši da bi u muslimanskoj Bosni i Hercegovini, njeni nosioci mogli biti majorizirani. Ti koji se silno plaše drugorazredne uloge, već su nam namjenili epizodne role i već sada gledamo kako to izgleda kada tobom upravlja „Bogom dana vlast“; kao da to i do sada nismo znali. Pa nas su već preglasali, nama su već oteli našu zemlju, nama su razbili Bosnu i Hercegovinu, treba samo još da mi odemo i igri bi bio kraj.E nema više seoba, muhadžirluk je naša teška prošlost, mi smo stvorili uslove i našu Bosnu i Hercegovinu ćemo sačuvati, ma koliko to bio težak zadatak“.

„Ne bojimo se mi vašeg krsta“

Vratimo se sada na onu kratku sentencu iz ovoga zapisa gdje podvlačim Omerovu hrabrost. Dakle, SDS u Ključu organizira promocioni predizborni skup. Držaće se, ne gdje bi po redu stvari trebao da se drži, na platou ispred Doma kulture, nego ispred Pravoslavne crkve, a govornici će nastupati sa terase restorana „Lane“, preko puta crkve. Prostor apsolutno neodgovarajući za politički miting kao što zna svako ko poznaje Ključ, ali eto, tu crkva, pa to valja iskoristiti, to je bio taj „demokratski“ rezon lidera SDS. To što se na taj način vjerska osjećanja građana zloupotrebljavaju u političke svrhe, nikom ništa, a da je neko pokušao da to spriječi, odmah bi na sva zvona bilo rauglašeno kako Srbima ne daju u Bosni da kažu šta misle i još koječega iz poznatog arsenala esdeesovskih laži. Nejse, došao Radovan Karadžić i narod, njih hiljadu hiljadu i petstotina maksimum, očekuje njegov govor. Omer izlazi da pozdravi goste i kaže u mikrofon, između ostalog i onu rečenicu zbog koje će ga poslije na Manjači ubijati; kaže:-Dobro nam došli... Ne bojimo si vašeg krsta.Takva su opet vremena tada bila: reći tada javno politički organiziranim Srbima, nešto sasvim podrazumjevajuće i normalno kao što je značilo ono Omerovo ne bojimo se mi vašeg krsta, značio je kao da si izustio psovku i najcrnju uvredu. Pa to i ne iznenađuje, jer je onome ko je pratio političku situaciju i htio slobodno misliti, već tada bilo jasno, šta je to i kakva je to stranka SDS.

„Buđenje pacova“

Page 17: Bosna u Srcu

Negdje upravo u to vrijeme, nakon tog promotivnog skupa SDS u Ključu, Omer dobiva direktnu prijetnju. Stiže mu anonimna poruka, ispisana rukom i ćirilicom, a potpisano sa „Zapadna Bosna, ilegalni SČP“(SČP- Srpski četnički pokret). U dnu je i nečitak svojeručni potpis. Ton poruke pa čak i nečiji osobni potpis na kraju, jasno govori o situaciji u kojoj su se nalazili muslimani u opštini Ključ u to vrijeme (april 1992). Oni koji su odaslali tu poruku, znali su da im se ništa dogoditi ne može, da nema te policije koja će provesti istragu, jer je ta policija već srbizirana. Otuda ta krajnja arogancija i de facto najava onoga što čeka „ustaše“ u Ključu. Evo te poruke od riječi do riječi:

„Omere Balijo

Po 400 mojih ljudi nalazi se u Vrbljanima, G. Ratkovu i Bravsku. Razlog ovoga je tvoje ponašanje prema srpskom narodu i postavljanje barikada na Pudin Hanu, Krasuljama, Ramićima i Biljanima.Pod komandom vojvode Vojislava Šešelja organizovali smo četnički dobrovoljački odred sa sjedištem u Ratkovu.Jebaćemo vam ustašku majku a popišati šahovnicu i mjesec.

Zapadna Srbija – ilegalni SČP“

Bilo je to već vrijeme potpuno „skinutih rukavica“, vrijeme „buđenja pacova“, da se poslužim onim koloritnim naslovom poznatog filma. Omer bi rekao „vrijeme skinutih maski“, ali kako god rekli, sasma je tada bilo jasna priroda zametnute političke „igre“ u BiH. Ono što je počelo kao „spontano“ dešavanje naroda, usponom Slobodana Miloševića na vlast 1987, evo dovelo je do ovakvih otvorenih prijetnji i najava zločina, Trebalo je još samo iskrica pa da vatra plane i projekt uđe u fazu realizacije...Kako znam za gornju prijetnju? Pa znam jer sam bio očevidac, a i danas posjedujem kopiju originala. A desilo se ovako; subota, negdje neposredno prije podne. Subotom je u Ključu bivao pazarni dan i to je dan koji se razlikovao od ostatka hefte: mnoštvo naroda davalo je privid dvostruko brojnije čaršije. I sada, te majske subote, negdje pred rat, sa Omerom šetam u pravcu pijace, pa će mo nazad, kada tamo, baš preko puta krčme Bajića, ime mu ne pamtim, nožem u stablo zabijen bijeli listić papira i na njemu nešto ispisano rukom. Zastanemo i čitamo, a ono ova gornja četnička prijetnja. Omer ga skine, a onda produžimo dalje, kadli korak dva samo što smo napravili, tamo ispred te krčme, odakle smo očito bili motreni, neko između onih što su sjedili za stolovima iznesenim vani, ispred krčme, tik do pločnika i ulice, ispali dva hica u zrak. Bilo je više nego očito, kome je to upućeno i šta je to trebalo da znači.

I nije ovo bila jedina prijetnja upućena Omeru i ljudima koji su na neki način reprezentirali muslimanski narod opštine Ključ. Nema ga pa da kaže koliko i kakvih je sve bilo, ali evo ja znam za još jednu, koja je uvjeren sam vezana uz gornje prijeteće pisamce i potiče iz istog brloga. Ovo je opet bilo upućeno mladom ključkom efendiji Osmanu, prezimena mu sa na žalost ne sjećam. Posjedujem kopiju i tog pisma te ga evo ovdje prezentiram, ne zbog nas starijih koji smo to doživjeli i preživjeli, nego zbog mlađih, ne bi li se bolje razumjela atmosfera i ambijent u kojem smo živjeli, a neki pokušavali i aktivno politički djelovati. Pismo, inače krajnje nepismeno, počinje sa „poštovana gospodo“, dakle plural, iako se tu izričito zahtjeva od efendije Osmana da „povede računa“ o sadržaju istog. Pismo, koje ovdje prenosimo bez ikakvih intervencija, pravopisnih ili stilskih,ide ovako:

Poštovana gospodo

Naj ozbiljnije Vas upozoravamo na slijedeće i to

1. Da ovo što vas upozoravamo nesvatite labavo jer se radi o vrlo važnom upozorenju.Vi kao VIZ u Ključu napravili ste veliku nepravdu prema građanima Ključa. Ovo što ste pregradili put iznad džamije, to su dvije bariikade od kojih građani nemogu doći do Doma zdravlja u

Page 18: Bosna u Srcu

slučaju hitne potrebe, a plus toga ste otsjekli 10-12 kuća i nemaju prilaza. Kad čovjeka zaboli mora se bolesnik vući kroz grad ili gornjom ulicom.2. Mi upozoravamo Vjersku Islamsku Zajednicu u Ključu da…(nečitko)… i dobro prouči ovo upozorenje da se obe kapije sklone i ograda sa gornje strane puta, put oslobodi i pusti u saobraćaj tako da sva teretna i putnička vozila mogu nesmetano saobraćati. Vi svoj vjerski objekat možete zagraditi sa donje strane puta i takvim rješenjem neće biti problema. Vama je dobro poznato da je put stariji od objekta, ali je vaš a VIZ. i vaši vjernici pravili inat i napravili kapije koje nemogu ostati. Ovo ukoliko ne otklonite obe kapije biće minirane kao i kuća VIZ. Rok da to otklonite je 15 dana, u protivnom biće sve minirano. Gospodine efendija Osmane povedite Vi o tome računa jer ste za to najodgovo rniji. Božija kuća, ako je vi smatrate takvu nemože biti pod barikadama i da smeta građanima jer to vam nedozvoljava i Kurhan. Nemojte slučajno da se nebi ovoga upozorenja pridržavali, jer će mo mi svoje obaćanje izvršiti ako vi neotklonite kapije.

Grupa građana Ključa

Na šta nas već i površna analiza citiranog pisma upućuje.

Prvo, uočljiva je blješteća nepismenost autora, ali to je već općeprepoznatljivi stil ultra radikalskog načina mišljenja kod Srba koje fascinira, motivira i okuplja pristaše upravo ove i ovakve razine pismenosti. Drugo, drečeća i kipteća arogancija pisma posredno nas upućuje na sagledavanje stvarnog odnosa snaga (ne)moći politički konfrontiranih etničkih grupacija i njihovih politika. Otuda do zaključka ko je to prizivao sukob i zašto, kratak je put za one što hoće i znaju misliti slobodno.„Sila Boga ne moli“, kaže narod, a upravo je to bio način na koji se kanilo doći do olako obećanih brzih rješenja za višestruko komplicirane političke odnose i pitanja otvorena disolucijom bivše nam zajedničke jugoslavenske države. Uostalom sam je predsjednik Milošević u Gazimestanskom govoru, povodom godišnjice Kosovske bitke, na Vidovdan 1989. godine, doslovno rekao:-Šest vekova kasnije, danas smo opet u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene. Usput rečeno Milošević će godinama kasnije, na suđenju u Hagu ovu izjavu prokomentirati ovako:-To je jedna obična rečenica koju su svi svakodnevno koristili, zato što mir u modernom svetu nije osiguran, nije stabilan. I ako nije tako, zašto onda države imaju armije.

No da mi svedemo „visoku politiku“ na lokalnu razinu gdje je zapravo sami život. Nisu li prednje poruke prijetnje i najava zločina u Ključu, samo logičan slijed primitivne politike naturanja svojega viđenja sa pozicije sile i pod svaku cijenu. Pa ako treba bitka, makar i oružana, onda će bratko i da bude bitka. Ako cijena koju treba platiti da bi „naše“ viđenje prevladalo, podrazumjeva stotinu hiljada naših (srpskih) žrtava, onda će tako i biti, kako je bh. guru srpskog narodnjaštva, Omerov nekadašnji profesor na fakultetu, Milorad Ekmečić, svojevremeno kabinetski kaukulirao u fazi „oštrenja“ naroda za rat. Sve ostale interpretacije rata u BiH pa i u Ključu, čisti su povjesni revizionizam. Pokušaj stvaranja Velike Srbije je bio moguć samo ratom.

Eksplozija mržnje

Sa ove povjesne distance, svima nam se čini kako je rat u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Ključu, počeo puno, puno prije nego je zapucano, jer samo decenijama taložena mržnja može eksplodirati onom snagom. Ima jedna teza o „bosanskom pitanju“, koja kaže da je mržnja, kao izvorište rata kod nas, mit, politička manipulacija, a ne stvarno stanje stvari. U tome ima istine, ali se mora priznati da se ta manipulacija izvanredno primila u nas. Jer,

Page 19: Bosna u Srcu

ratovi ne počinju iz ljubavi, nego baš iz ostrašćenosti producirane mržnjom, makar i političkom manipulacijom proizvedenom. A „naš“ posljednji rat je upravo tako produciran; sjetite se samo medijskog trovanja javnosti, olovnog mora mržnje prosipanog iz političkih centrala rata koji se pripremao, tv. dnevnika što su trajali po tri četiri sata...itd.

Ipak, ne mislim da bosanski narod(i) ne mogu živjeti zajedno, jer je, eto, mržnja prevlađujuće stanje svijesti. I mržnja i tradicionalna bosanska, i zašto i to ne reći, tipično bošnjačka svijest, ne samo o toleranciji, koja je podnošenje, dakle trpljenje, nego i svijest o potrebi prihvatanja drugog i drugačijeg, dio su bosanskog bića i duha; duh dobrih Bošnjana, jednako kao i ona Andrićevska pritajena tamnovilajetska svijest, zarobljena negdje u „skladištima tišine“ bosanskih ljudi, koja periodično, u turbulentnim vremenima proizvedenim političkim inženjeringom, eksplodira kao mržnja, i jedno i drugo, žive i prožimaju se u u ljudima bošnjačkog-hrvatsko-srpsko-crnogorskog regiona, od Kosovskog boja, preko ustaškog zločina genocida nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, preko četničkog zločina genocida nad muslimanima tokom tog rata, do evo ovog, najnovijeg svođenja povjesnog računa u krvi nevinih, u ratu 1992-1995, i genocida nad Bošnjacima. Povjest kazuje kako oštrica perverzija politički produciranog nasilja uvjek najdublje zasjeca u multietničko bh. narodno i državno tkivo, što jasno ukazje na etnonacionalističko porjeklo nasilja. Povjest jednako tako uči kako se uvjek iznova to nasilje generira u centrima moći izvan Bosne i Hercegovine preciznije u srpsko-hrvatskom i crnogorskom bh. okruženju što jasno ukazuje na imperijalne državne aspiracije okruženja spram bh. teritorijalnog i državnog prostora. Taj tragični historijski niz periodičnih klanja, isklijalih iz sjemena mržnje kojega uporno producira i širi „nacionalna inteligencija“, potpirujući primitivni grabadžijski mentalitet otimanja i svojatanja tuđeg, može se prekinuti samo podvlačenjem historijske crte, na način na koji je to pokušala uraditi Titova komunistička vlast: podvlačenjem crte pod zločinačku prošlost, kažnjavanjem odgovornih i razvijanjem ideje zajedništva. Ipak, u proizvedenoj povjesnoj situaciji to ostaje samo sanak pusti, jer bez osvajanja bh. domovinske svijesti, nema dugoročno održivog i stabilnog rješenja za BiH i njene narode...

Različite se interpretacije i “istine” o tome kako je rat izbio u gradu Ključu i ključkoj opštini mogu čuti, zavisno od toga na koga se pozivate kao svjedoka. Za Srbe ili dobar dio onih podložnih i prijemčivih propagandnim istinama, sve je počelo paravojnim uvezivanjem Bošnjaka i barikadama na Pudin Hanu i ubojstvom policajca Dušana Stojakovića zvanog Duća, na cesti Ključ-Sanski Most, kod Ramićkog uspona prema Krasuljama, nedaleko od Ključa. Tako u listu “Patriot” iz pera izvjesnog G.D.Ivetića, maja 2008, u sklopu šireg osvrta na “zaboravljene muslimanske zločine nad Srbima”, nailazimo na ovu interpretaciju početka rata u Ključu:

-Nekako u isto vrijeme samo šezdesetak kilometara dalje, eskaliraju novi sukobi u kojima još uvjek daleko od rata, padaju prve srpske žrtve. Dvadeset i sedmog majskog dana devedeset i druge, na ulazu u selo Gornji Ramići u opštini Ključ, paravojne muslimanske formacije postavljaju barikade na lokalni put, a potom otvaraju vatru na policijsku kontrolu. Tada gine Dušan Stojaković, pomoćnik komandira stanice javne bezbjednosti u Ključu. Na mjesto zločina među prvima dolazi Omer Filipović, komandant štaba takozvane teritorijalne odbrane opštine Ključ, inače blizak rođak muslimanskog ideologa Muhameda Tunje Filipovića. Istog dana muslimanske paravojne formacije blokiraju dio magistralnog puta na samom ulazu u Ključ. Tu napadaju kolonu autobusa u kojima su bili razoružani pripadnici JNA koji su služili vojni rok u mjestima Kninske Krajine. U vatri otvorenoj iz svih vrsta pješa-dijskog naoružanja ginu dve nenaoružana mlada vojnika i vozač autobusa. Od rana zadobijenih u ovom divljanju podlegla su još četiri vojnika. Akciju, u kojoj je učestvovalo osamdesetak pripadnika muslimanske paravojne formacije, direktno je rukovodio Amir Avdić, poslijeratni načelnik opštine Ključ i danas ugledni privrednik i jedan od najomiljenijih ličnosti naroda Unsko Sanskog kantona. Tih dana u ključkoj opštini ginu vojni policajac Milorad Marković, dok su u selu Škrbići, muslimanske paravojne formacije, na svirep način umorile civila Branu Devića. Svih tih, još uvjek predratnih dana u Ključkoj opštini operisalo je oko hiljadu i po uglav-nom neuniformisanih pripadnika muslimanskih paravojnih formacija, koji su bili naoru-žani sa oko hiljadu komada dugih cijevi pješadijskog i svih vrsta naoružanja.

Page 20: Bosna u Srcu

Ovo je naravno tačno u istoj mjeri u kojoj je tačno da je rat u Bosni i Hercegovini počeo ubojstvom srpskog svata na Baščaršiji u Sarajevu! Jer, ratovi ne počinu ubojstvima nekog anonimnog svata ili, uz sav dužni respekt, ubojstvom nekog provincijskog policajca. Za istini bližu realnoj procjenu i ocjenu zbivanja u ključkoj opštini potrebno je ta zbivanja staviti u širi kontekst, tj.u kontekst zbivanja u Bosni i Hercegovini općenito. Jer, ni Ramićko/Krasuljske barikade i otvaranje vatre na policijsku ophodnju i pogibja policajca Stojakovića, ni otvaranje vatre na Pudin Hanu na „turističku“ kolonu vozila JNA, ni sve ono što se dešavalo u Ključu prije toga, nije palo s’ neba. Sve to ima svoju širu i dublju političku pozadinu i ne može se posmatrati izvan općeg toka zbivanja u Bosni i Hercegovini. Tako, općepoznato je, u vrijeme dešavanja opisanih „incidenata“ u opštini Ključ, rat u BiH je bio već uveliko otpočeo. Već se desila i Bijeljina i Zvornik i Foča i Derventa i Kozarac i Prijedor i Sanski Most i Hrustovo...itd...itd.Savršeno je bilo jasno da su na nacionalnoj osnovi politički organizirani Srbi, bili krenuli u projekt kreiranja nove srpske države preko Drine, uz pomoć i punu, financijsku, vojnu materijalno-tehničku, kadrovsku i političku podršku Republike Srbije. U tom trenutku, krajem maja 1992, Bošnjaci su već godinu dana, apsolutno bili fokusirani sa strane državnog vrha Republike Srbije i političkog vrha Srpske demokratske stranke BiH, kao glavna etnička i politička smetnja, za definitivno rješenje srpskog tzv. prečanskog i ukupnog nacionalnog pitanja i konačno historijsko razgraničenje sa Hrvatima i Republikom Hrvatskom, te u konačnici, formiranje zajedničke države sa Republikom Srbijom (tada još uvjek u tzv. jugoslavenskoj zajednici sa Republikom Crnom Gorom). Naime, kod srpskog političkog i vojnog vrha, definitivno je prevladala svijest da socijalizam pada i da pada Jugoslavija; na njenim razvalinama potrebno je učiniti sve da se u državnoj zajednici sa Republikom Srbijom zadrže prostori naseljeni Srbima i to prevashodno u Bosni i Hercegovini. Ispostaviće se da je pobuna Srba u Lici i Baniji, inicirana i planirana u Beogradu, samo bila inicijalna kapsula za „buđenje Srba“ i dizanje na oružije. Kasniji razvoj događaja pokazaće da su oni zapravo bili unaprijed žrtvovani, a da je ključ srpsko hrvatskog pitanja bilo pitanje razgraničenja u Bosni i Hercegovini.

Mada i u to doba poznato onome ko je htio da zna, ipak, tada nije bilo do šire javnosti dospjelo, ali danas se pouzdano zna: i Republika Hrvatska odnosno njeno političko vođstvo na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom, razvijala je slične strateške planove razgračenja sa Srbima i Republikom Srbijom. A kada su od srpskog političkog vrha dobili signal da je sporazum moguć, proces dobiva na ubrzanju i ubrzo poprima ireverzibilne značajke. Tako je već marta 1991. godine, bio održan susret dvojice predsjednika, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, u četiri oka, u Karađorđevu. Nakon tog susreta bile su formirani ekspertni timovi, sa zadatkom da rade na mapama srpsko-hrvatskog razgraničenja. Kako se timovi nisu mogli dogovoriti dva predsjednika

Page 21: Bosna u Srcu

Maske su (davno) pale: kopija pisma Omera Filipovića upućenog sarajevskom dnevnom listu „Oslobođemnje“; datum nepoznat.

Page 22: Bosna u Srcu

Buđenje pacova: kopija prijetećeg pisma upućenog Omeru Filipoviću

Page 23: Bosna u Srcu

Buđenje pacova: kopija pisma upućenog ključkom efendiji Osmanu sa najavom miniranja ključke džamije

uzimaju stvar u svoje ruke, sastaju se ponovo i opet u četiri oka u Tikvešu, i tu, aprila 1991. godine neposredno dogovaraju razgraničenje Srba i Hrvata i srpsko/hrvatsku

Page 24: Bosna u Srcu

podjelu Bosne.Metod za koju su se srpski i hrvatski lideri opredjelili u postizanju ovih ciljeva je bio projekt preseljenja naroda, što je bio eufemizam za etničko čišćenje. Etničko čišćenje je opet eufemizam za genocid. Projekt je prećutno podrazumjevao izgonstvo, pljačku, progon, pa i ubojstva Bošnjaka prije svega, ali i Hrvata, odnosno Srba, koji se zateknu na području koje im nije „namjenjeno“, sve do njihovog svođenja na podnošljiv procenat. Bilo je naime od početka jasno, kako nikakvo dobrovoljno preseljenje ljudi sa njihovih imanja, njihovih posjeda, nikakvo dragovoljno napuštanje njihove djedovine...itd, nije izvodljivo bez elemenata prisile. U tome i jeste zločinačka suština čitavog tog nacističkog projekta i to je onaj moment koji u startu teško tereti pokojnog srpskog i hrvatskog predsjednika. Dakle, samo u ovome kontekstu i u kontekstu već otpočetih masovnih zločina protiv Bošnjaka, treba posmatrati zbivanja u opštini Ključ na početku agresije, posebno, evo već dvadeset godina od tih zbivanja. Svaki drugi pristup, poput ovoga gore citiranog Ivetićevog, jeste propagandistički i samo nas udaljava od Istine.

Zločin protiv poezije

Početkom rata, kada su se desili i najveći zločini na terenu opštine Ključ, gradom je kružila, od krčme do krčme, prepričavala se i recitirala u pijanom glorificiranju zločina, jedna pjesma koju je, na tragu klasične srpske narodne tradicije pojanja i opjevavanja, sačinio anonimni narodni “umjetnik”. Bošnjaci i Hrvati, ali i Srbi koji su se suprotstavljali politici zločina, komšije, rođaci, a prije svega LJUDI, su u po bijela dana nestajali, ili su im u kuće ubacivane granate i različita eksplozivna sredstva, ispaljivane zolje i slično, ili bi im zločinci izravno upadali u kuće, mučili ih i ubijali ih na najsvirepiji i najprljavijoj mašti teško zamislive načine; nezamisliv teror je harao gradom i cijelom opštinom: na Velagićima se dogodio pokolj civilnog stanovništva, u Biljanima i u Prhovu također. Sve su džamije dignute u zrak. Muslimanima je transparentno poručeno da su nepoželjni u Ključu odnosno na cijelom porostoru opštine Ključ i da imaju ići ili će biti ubijeni. Na zidu u centru Ključa kočeperi se poruka: “Turci napolje”; a sve to narodni pjesnik u narodnjačkom i nacionalističkom transu polira, rimuje i u kitice slaže. Ubiju čovjeka samo zato što se “krivo” zove, što je vrijednim radom stekao pa ima i imućan je, ima lijepog zelenog mercedesa i još svega i svačega; a onda se to opjeva kao junački čin. Iako u pet zadnjih strofa ove poetske skalamerije, anonimni poeta pokušava napraviti odmak od opjevanog bestijalno-zločinačkog ludila, ova ruralna, narodnjačka, guslarska epska poema, samo može ostati upamćena kao himna zločinu i kao zločin protiv poezije, ma šta ko pod tim podrazumjevao. Ipak, hvala anonimnom autoru, jer ostavio nam je trag od ogromnog značaja za razumjevanje odnosa koji su vladali, tačnije harali Ključem te 1992. godine. U toj krpenjači od poezije, pominje se i Omer, pa je ovdje objavljujemo, jer ovo je zapis o Omeru. Međutim, i da nije tako, tu nenaslovljenu himnu ludilu, vrijedilo bi objaviti, pa ko ne zna, da se upozna, a svima na opomenu i pamćenje. Evo te “poeme”, onako kako je do mene dospjela, bez ikakvih intervencija, pravopisnih ili gramatičkih:

Proljeće je devedeset druge godineolistale krajiške planinevjetar njiše olistale granerat se širi nikako da stane

Tuđmanove i Alijine snagekolebljivci, narodni izrodinavaljuju na Krajinu ljutua ne znaju na kakvom su putu

Krajišnici dokazani borcii poznati za slobodu tvorciobukli su maskirne boje

Page 25: Bosna u Srcu

lijepo im uniforme stojePripasali noževe i bombeoko struka pojas od metakazaprtili mitraljeze svojekreću šumom nikog se ne boje

Gradom voze s puškom u rucipod zastavom za koju se borehrabri momci i Stevandić Radeda slobodu Ključanima stvore

Ribničani osvetiše Dućuzelenima zapališe kućuosvetiše Kecmanove ranei pobiše po Krasuljama dušmane

Šeće gradom Radošević Mićavisok momak komandira Todorovićana njemu su lanci od metakavratio se sa Kupreških bitaka

Teško onom ko Marčeti skrivibolje mu je da više ne živizgodan momak Drvarskog porjeklaspecijalac ubija bez metka

Oj doktore crvenog ti krstaizliječi ranjenog borcaranila ga amorova strijelaSlobodanka, Marica i Jela

Dok se doktor po Kupresu šećeranjenima ništa biti nećedoktor liječii i previja raneborci tuku Krajiške dušmane

Volaš priča na radio Ključukako naši na bojištu tukukako naši vole se ko braćadušmanima izdaja se vraća

Od Kupresa pa sve do Derventetuku naši Tuđmanove blentetuku naši i Aljine budaleruše pale njihove mahale

Vozi Ićo Dautova kolaa brata mu prebiše ko vola mercedesu zelene ti bojeljijepo ti trobojnice stoje

Šaran pije u Bajića kućipa će onda dušmane potućituče Šaran sve što prije stigneni jedan se od zemlje ne digne

Mandić gleda iz crvene zgradezelene mu oči kao travane vjeruje zelenim očimašta se ovo u Ključu dešava

Page 26: Bosna u Srcu

Oficiri, rezerva i vojskashvatili su nema UNPROFORAnema više lažnih pregovorapolicija djelovati mora

Policija u špaliru stojiMićunović kao da ih brojiškolska zgrada, fiskulturna salaza zalikovce postal je mala

Svakog časa privede se grupaokrivljene za Gradišku šupaPopoviću pobrini se tamoda se više ne vrate ovamo

Vozi Plavšić za Gradišku braćukunu majku al kunu i ćaćuzaklinju se u velikog bogazaklinju se u Omera svogaOj Omeru vidiš li u tamimuslimani ostaće ti samiTuđman samo jedan pravac imaHerceg Bosna njemu će da štima

Po Ključu se priča od davninada Musliman ne mrzi SrbinaSrbi sui m sve što treba dalia za Srbe su izdaju spremali

Zaklinjem se u bogove svijetada ni jedna vjera mi ne smetasamo pišem šta mi oči videza nedjela nek se drugi stide

Rezervista ubi koju vranui ponesi večeru dušmanuza tebe je ispečena ovcavečeraćeš pečenje bez novcaNa Želinu trobojnica pravapropala je Titova državastvorena je srpska Republikačast i ponos svakog Krajišnika

Crnogorac na Lubici stojida kroz kanjon ne promakne kojiu kanjonu vijugava SanaSrpska Bosna nećeš biti samaLupaju se radnje i kafanesvakog dana dosta ih osvaneopljačkane i sve razbihjenestaklo nije čvrsto kao stijena

Ipak mi se tu ne sviđa neštošto se nebi rat izveo vještošto se nebi pobile budalebez obzira sa koje su strane

Što se nebi pobili divljaciiii po zemlji razni manijaci

Page 27: Bosna u Srcu

što nam nebi zemlja procvetalamnogo lijepa iako je mala

Zašto tući nevinog čovjekakad mu život teče kao rijekanaša zemlja i naše je carstvonašto da nam caruje divljaštvo

Odavno smo boga ostavilia kulturu pod noge stavilivratimo se pravim vrijednostimada nam narod bolju sreću ima

Dakle, to je ta “poema” nastala za najvećeg terora nad Bošnjacima i Hrvatima grada Ključa. Naprijed je rečeno da je u vrijeme njenog nastanka izvršeno nekoliko masovnih zločina na teritoriji ključke opštine: Velagići, Prhovo, Biljani, ali i na desetine slučajeva terora i ubojstava pojedinaca; ljudima su jednostavno neselektivno domovi granatirani /npr. Pudin Han, kada su ubijene tri osobe: Esma Bečić, Hamdo Bečić i Refik Draganović/ ili su presretani u putu i ubijani, npr. Ivan Blažević je tako ubijen (zaklan); ili su kupljeni iz svojih domova da se nikada više ne vrate. npr. Mujo Bajrić, Kemal Muratagić, braća Daut i Bajazit Hadžić, Alija Lemeš, učitelj Omer iz Velečeva, Fuad Draganović… i mnogi drugi. Za nekima se i danas traga, evo sedamnaest godina od kraja rata. Da bi mladi ljudi, oni koji tada nisu bili ni rođeni ili su bili mali i ne sjećaju se, na pravi način razumjeli vrijeme i razmjere zločina u kojemu nastaje gornja poema, navodim ovdje imena pobijenih u tri masakra koji su se dogodila na teritoriji opštine Ključ u kratkom razdoblju od nešto preko dva mjeseca, na samom početku rata 1992. godine.U selu Prhovo, 01.06.1992, “ubijeno je najmanje 7. civila, bosanskih Muslimana, među kojima i jedan kojega su vukli kamionom dok nije izdahnuo kao i dvije žene koje su umrle nakon što su im u eksploziji raznesene ruke i noge” (izvadak iz presude Haškog tribunala Radoslavu Brđaninu). Na putu od Prhova do sela Peći dodatno je likvidirano još osamnaest osoba (18). “Pretresno vijeće se uvjerilo da su najmanje 33. lica umrla u selu Prhovo i na cesti za Peći”. Prema nalazu haškog tribunal, ubijeni su: Ćamil Medanović, Arif Medanović, Fatima Medanović, Ferida Medanović, Hadžira Medanović, Halili Medanović, Hasan Medanović, Midheta Medanović, Mujo Medanović, Safet Medanović, Šefik Medanović, Teufik Medanović, Hasim Hadžić, Hamdija Islamagić, Hilmo Jusić, Nedžad Jusić, Isak Mešić, Reuf Osmanović, Nisveta Brković, Amela Hadžić, Hajro Hadžić, Izet Hadžić, Azemina Jusić, Emira Jusić, Enisa Jusić, Nermin Jusić, Samira Jusić, Osman Jusić, Gane Mešić, Isma Mešić, Nasiha Okić, Karanfil Osmanović, Rufad Osmanović”.

Gornjem spisku treba dodati i ime Sulejmana Medanovića, koji je preživio put do Peći, ali je podlegao slijedećeg dana od posljedica teškog premlaćivanja, što je detalj koji se pominje i u Presudi Brđaninu, ali se ime Sulejmana Medanovića ne javlja u ukupnom zbiru pobijenih.Istog dana, 01.06.1992, u večernjim satima, desio se novi zločin masovnog ubijanja civila na Velegićima, kada je muškarcima zaseoka Nezići, Častovići, Hadžići i Hasići, rečeno da dođu pred staru školu na Velagićima gdje će im biti izdata dozvola za kretanje. Svi koji su došli, najprije su uredno popisani, kako je to kasnije svjedočio Zoran Dvizac koji ih je i popisao, a onda su navečer pobijeni. Za koga su sumnjali da je preživio dokrajčivan je metkom u glavu. Ubojice su se onda ispeli na gomilu i složno zapjevali. Izvadak iz presude Haškog tribunal Radoslavu Brđaninu: “Pretresno vijeće se uvjerilo da je u tom događaju poginulo najmanje 77. civila”. Te noći na Velagićima su, prema nalazima Haškog tribunal, ubijeni: Eldin Bajrić, Fehim Bajrić, Husein Bajrić, Ibro Bajrić, Kasim Bajrić, Memo Bajrić, Mesud Bajrić, Muharem Bajrić, Mustafa Bajrić, Rifet Bajrić, Šefik Bajrić, Zikret Bajrić, Ramiz Aličić, Emsud Bečić, Refik Bečić, Šaban Bilajac, Tifo Bukvić, Đulaga Burzić, Elvedin Čarkić, Asim Čehić, Husein Čehić, Ilijas Čehić, Mirsad Čehić, Čabahudin Ćemal, Saif Ćemal, Almir Delić, Emir Delić, Fadil Delić, Karanfil

Page 28: Bosna u Srcu

Dervišević, Rešid Dervišević, Safet Dervišević, Adem Draganović, Džemal Draganović, Emsud Draganović, Esmin Draganović, Fadil Draganović, Fehret Draganović, … Draganović, Hamdija Draganović, Hilmo Draganović, Hilmo Draganović, Safet Draganović, Mesud Draganović, Nijaz Draganović,Ramiz Draganović, Rufat Draganović, Rufat Draganović, Husein Fazlić, Emir Gromilić, Sajim Halilović, Dževad Hotić, Ismet Jukić, Asim Keranović, Emir Keranović, Jasmin Keranović, Derviš Kujundžić, Adem Muheljić, Dedo Muheljić, Ibrahim Muratović, Nijaz Nedić, Atih Nezić, Husein Nezić, Islam Nezić,Rezah Nezić, Safet Nezić, Esad Zečević, Omer Zečević, Denis Zukić, Faik Zukić, Hamid Zukić, Hasan Zukić, šest neidentificiranih osoba.

Nakon Velagića, 10.o7.1992. godine, slijedi novi bestijalni zločin nad nevinim civilnim bošnjačkim stanovništvom sela Biljani zaseoka Brkići, Džaferagići, Botonjići i Jakubovac. Specijalna srpska policija toga dana u dvije učionice lokalne škole zatvorila negdje do stotinu i pedeset osoba. Prisutne je prvo popisao Petar Mihić, a onda su počele prozivke muškaraca da izađu: prozovu pet imena, zatim se začuje rafalska paljba, a onda slijedi prozivka novih pet imena. U Haškoj presudi Radoslavu Brđaninu stoji: “Pretresno vijeće smatra da je toga dana u Biljanima ubijeno najmanje 144. muškarca”. Prema nalazima potvrđenim i prihvaćenim od strane Haškog tribunal, ubijeni su:Fikret Balagić, Ale Čajić, Adnan Čehić, Ahmo Čehić, Asim Čehić, Elvir Čehić, Erajim Čehič, Latif Čehić, Miralem Čehić, Nail Čehić, Nedžad Čehić, Rasim Čehić, Suad Čehić, Sulejman Čehić, Teufik Čehić, Almedin Šušnjar, Meho Šušnjar, Asim Alagić, Abid Avdić, Abid Avdić, Asim Avdić, Emsud Avdić, Fuad Avdić, Feriz Avdić, Habir Avdić, Hajrudin Avdić, Hakija Avdić, Muharem Avdić, Nail Avdić, Nijaz Avdić, Šefko Avdić, Smail Avdić, Besim Avdić, Smail Avdić, Enes Avdić, Ermin Avdić, Sead Avdić, Refik Avdić, Ibrahim Bajrić, Abid Balagić, Avdo Balagić, Vehbija Balagić, Aziz Botonjić, Čamil Botonjić, Džafer Botonjić, Ejub Botonjić, Fadil Botonjić, Feris Botonjić, Hamed Botonjić, Hamid Botonjić, Hikmet Botonjić, Hilmo Botonjić, Husein Botonjić, Muharem, Botonjić, Mujo Botonjić, Nijaz Botonjić, Nail Botonjić, Omer Botonjić, Ramiz Botonjić, Rifet Botonjić, Sabahudin Botronjić, Sabrija Botonjić, Sadik Botonjić, Sajim Botonjić, Suad Botonjić, Sulejman Botonjić, Vehbija, Zijad, Zuhdija, Mesud Crnalić, Ahmet Džaferagić, Almir Džaferagić, Hamdija Džaferagić, Mehmed Džaferagić, Safet Džaferagić, Vehbija Džaferagić, Aziz Dervišević, Husein Dervišević, Omer Dervišević, Asmir Domazet, Derviš Domazet, Fadil Domazet, Hamdija Domazet, Hamid Domazet, Mehmed Domazet, Rifet Domazet,Safet Domazet, Zijad Domazet, Fahrudin Domazet, Fuad Domazet, Hajrudin Domazet, Hamed Domazet, Islam Domazet, Meho Domazet, Nail Domazet, Abid Hodžić, Adil Hodžić, Derviš Hodžić, Osman Hodžić, Rufad Hodžić, Almir Jašarević, Bego Jašarević, Besim Jašarević, Enes Jašarević, Kemal Jašarević, Raif Jašarević, Sabit jašarević, Bećir Jašarević, Jasmin Kapidžić, Muharem Kuburaš, Nihad Nihad Kuburaš, Asim Mešanović, Asmir Mešanović, Muhamed Mešanović, Suad

Page 29: Bosna u Srcu

Kopija dijela bezimene “poeme” u kojoj se opjevava zločin u ključkoj opštini.

Page 30: Bosna u Srcu

Mešanović, Zifad Mešanović, Asim Mujezinović, Emir Mujezinović, Hamdija Mujezinović, Ismet Mujezinović, Muharem Mujezinović, Nail Mujezinović, Osman Mujezinović, Samir Mulahmetović, Smajil Mulahmetović, Abid Omanović, Adil Omanović, Elkaz Omanović, Emid Omanović, Hilmo Omanović, Mustafa Omanović, Omer Omanović, Omer Omanović, Saudin Omanović, Džemal Omeragić, Salko Omeragić, Samir Pehadžić, Šerif Pehadžić, Fadil Subašić, Izedin Subašić, Hazim Zukanović, Husein Zukanović, Salim Zukanović, Smail Zukanović.

Ispisujem i iščitavam gornja imena žrtava; neke sam i osobno poznavao. Mislim o njihovim posljednjim trenutcima: šta su razmišljali suočeni sa neminovnom nasilnom smrću. Pa se onda u razmišljanju vraćam na gornju poemu anonimnog umjetnika. Trezven i razložan čovjek koji drži do elementarnog morala ili kako se u narodu kod nas kaže, čovjek koji “drži do obraza”, ne može a da se u nevjerici ne zapita: pa kakav je to mozak; ko je taj i ko su ti što su u stanju i ovakve zločine opjevavati kao junačko djelo i kao kazna “dušmanima” za nekakvu “izdaju”. Znate zemljaci, često puta se kaže nije narod, krive su elite koje su zavele narod. I sam sam sklon takvom razmišljanju i mislim da je ono u osnovi tačno. Nepatvoreni narodni sentiment, elite u datoj povjesnoj situaciji radikaliziraju do uvođenja naroda u sukob. Prema Anštajnu, rat sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju, na zapovjest ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju. Upravo to je obrazac po kojemu je vođen i “naš” rat. Cijenu su, kao i uvjek, platili narodni sinovi i kćeri, a elite su iz rata izašla bogatije nego su u njega ušle. Ipak, neka me niko i ne pokušava uvjeriti kako se eto nije znalo. Od nacista i pogrom nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, taj argument “ne pije vode”. Znalo se itekako se znalo. Konačno, ni prednja “poema” nije nastala iz have, nego se znalo, pa je iz tih elemenata saznanja i nastala gornja “junačka” narodna…

Ima Omer leđa

Na Manjači je bilo nekoliko momenata iz kojih se može sagledati sa kolikom je i kakvom unutarnjom energijom, patriotskim zanosom i što bi narod rekao, sa kakvim obrazom je Omer Filipović, upisivao sebe u anale bosansko-hercegovačkog otpora. Evo nekoliko momenata za koje ja znam i onako kako ih ja pamtim. Na Manjači po prvi put ulaze predstavnici Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“. Komanda logora organizira razgovor sa predstavnicima logoraša, pa traži od nas zatvorenika, kako su nas oni nazivali, da odredimo svoje predstavnike, dakle svaka štala, jer bile su to štale bivše vojne ekonomije na Manjači gdje su nas strpali, da odredi po nekoliko predstavnuika koji će onda obaviti razgovor sa predstavnicima Merhameta. Strah je među ljudima, nećkaju se, boje se, razmišljaja se: čim me izaberete za ovaj razgovor, markiran sam i ko zna šta se može desiti. Ipak, nekolicina je odabrana i sada stojimo mi odabrani izvan žice logora, u krugu komande i razgovaramo sa predstavnicima „Merhameta“, a okolo nas logorsko obezbjeđenje i komandni kadar. Mislim da je i snimano za televiziju. Ispred „Merhameta“ su bili Adil Medić kojega sam osobno poznavao i prije rata te Fuad Zukić i vozač Fuad Bejtović, kako ću saznati poslije rata kada sam stupio u vezu sa našim poznatim novinarom Bedrudinom Gušićem. Ko je sve od nas logoraša prisustvovao razgovoru ne sjećam se ali znam da jesu Asim Egrlić, Omer Filipović, malenkost ovoga autora, čini mi se Šadić da je bio također prisutan... Razgovaramo mi, ali niko ne govori kako nam je stvarno, nego sve okolo kere, kao hrana je nešto bolja, znamo mi da nema ni srpska vojska ni narod, kao rat je i tako to i tome slično šuplje baljezganje... Onda Omer istupi, pomakne se sa mjesta gdje je stajao i stane u centar. Oko njega niko, a onda krug svih nas ostalih, logoraša, predstavnika „Merhameta“, vojska, batinaši, isljednici i komandno osoblje logora. Na Omeru nekakva jakna, krvava kao da je u krvi natapana. Pa kaže Omer:-Evo vidite ove jakne. Ovo je krv moga brata, pa sada zaključite kako nam je. Mene ne tuku, a ako krenu, hvala Bogu ima Omer leđa...

Page 31: Bosna u Srcu

Treba li kazati da su poslije toga doista i krenuli sa njegovim ubijanjem. Devetnaest dana samice, ništa jesti, divljačko premlaćivanje svaki dan, dan za danom... Jedan Sanjanin, zvao se Senad Šupuk, koji je jedno vrijeme tučen zajedno sa njim, a preživio je Manjaču, sa divljenjem mi je rekao, još gore na Manjači dok smo bili:-Omer je heroj čovječe. Tuku ga nemilice, a on sve podnosi i samo uči Kur'anske sure. A oni kako čuju da Omer uči, još više udare po njemu, pa on primi i moj dio.Godinama poslije, tačnije krajem augusta 2012, Adil Medić će se u Hagu, kao svjedok Tužilaštva u postupku protiv Ratka Mladića, prisjetiti ovoga događaja i ovako ga opisati na sudu:-Filipović se nije plašio da u prisustvu upravnika logora Božidara Popovića i stražara govori o neljudskom postupanju prema zatočenima. Znao sam da će zbog toga stradati, ali ga nisam mogao spriječiti. Omer Filipović je bio intelektualac, bio je profesor istorije, on je bio rođeni vođa, koji je, po mom mišljenju, osjećao odgovornost da u ime tih ljudi kaže šta se tamo događa. On je bio veoma hrabar, fizički zdrav, jak, i on je sebi uzeo za obavezu da sve to kaže. Kako sam ja znao da takvi istupi nose sigurne posljedice - a znao sam kakav je Omer bio i prije rata - pretpostavljao sam da neće ušutiti dok ga ne ubiju. Znao sam da će govoriti i dalje.

Ovaj slučaj Omerove „nekooperativnosti“ kojemu su i neki od nas logoraša svjedočili, jedan je od razloga zbog kojih se krenulo sa njegovim stalnim tjelesnim zlostavljanjem, ali nije jedini i nije onaj zamajac koji je to pokrenuo kao što moguće izlazi iz gornje Medićeve izjave. Istina je, njegovo sistematsko ubijanje je bilo zaista to: planirano i sistematski, dan za danom provođeno. Kako to znam? Evo kako i ovo je po mom najtvrđem uvjerenju istina koja se krije iza ubojstva Omera Filipovića.Na „Manjači“ su svi logoraši, koliko ja znam, prolazili isljeđivanje, tj. privođeni su na razgovore sa isljednikom i tamo batinjan dok iz njih nebi bila izvučena „istina“. Tako sam i ja bio priveden na razgovor sa isljednikom. Privedu mene i ja sada očekujem ono što sam već prošao u Ključu, nemilosrdno batinjanje i lomljenje nebi li rekao ono što se od mene očekuje da kažem. I sada ulazim ja kod tog isljednika, a on me nudi da sjednem. Ja u njega blenuo, mislim- šta je sada ovo, otkud da mi nudi stolicu. Uto on izvuče neku cedljicu i pruži mi je. Kaže:-Čitaj.Ja odmah prepoznam rukopis mog očuha Krešimira, Kreše Đukića. Pročitam kratku poruku, zahvalim se isljedniku, pa ga pitam otkuda on zna Krešu.A on kaže:-Znam ga otskoro. Dobar je Krešo čovjek.Onda uze ceduljicu, stavi je u pepeljaru i zapali.-O ovome nikome ni riječi. Jesi li razumio?Kažem:-Razumio sam, naravno da sam razumio.Onda krene naš službeni dio razgovora. Kaže on:-Šta je tebi Omer?-Brat, odnosno mi smo od dva brata djeca, odgovorim ja.A on će:-A je li ti misliš politički isto kao i on.Odgovaram oprezno, pazeći šta ću reći:-Pa da mislimo isto, bili bi u istoj političkoj stranci. On je bio u MBO dok sam ja bio u Liberalnoj stranci BiH.Onda on baci pred mene na stoj svežanj fotokopiranog papira i pokaza jednu rečenicu:-Šta ovo znači?Gledam u papir i prepoznajem Omerov rukopis. Ondje gdje me isljednik usmjeruje piše:-Neutralizirati Peći.Ćutim, ne govorim, a isljednik se ponovo obrati pitanjem:-Šta znači to neutralizirati Peći.Kažem:-Pa to što piše. Znači neutralizirati, izuzeti oružije ako ga ima u tom selu koje leži na potezu od Pudin Hana i Velagića kod Ključa, preko Krasulja i Kamička do Sanskog Mosta.Nisam rekao, to jedino srpsko selo na tom potezu, ali me je isljednik razumio.-A ne. Ne znači to, To značim očistiti, pobiti, poklati srpski živalj. Onda samo dodade, završavajući naš kratki razgovor:

Page 32: Bosna u Srcu

-Drzak je Omer. Ali imamo mi i drugi način. Pripremmili smo mi za njega specijalne metode.E sada, tu negdje upravo u to doba, prije nego što se krenulo sa tim specijalnim mjerama, u jednom našen kratkom viđenju, Omer mi kaže:-Nihade, mene hoće na televiziju. Tjeraju me da dam izjavu za televiziju kako su zelene beretke otpočele rat u Ključu, kako sa nama postupaju dobro ovdje na Manjači i sve u duhu Ženevske konvencije, a ja to sve odbijam, jer to ništa nije tako.Tom prilikom ispričao mi je i razgovor sa njegovim isljednikom:-Kaže on meni: Pa dobro Omere znaš li ti koliko je srpske vojske izginulo stvarajući onu prvu Jugoslaviju. Pa koliko nas izginu stvarajući onu drugu. A evo i sada gine Srbin za tu nesretnu Jugoslaviju. A ja njemu kažem: A znate li vi gospodine isljedniče koliko je Muji i Sulji stradalo među tim srpskim vojnicima boreći se za tu istu Jugoslaviju.

Sličan je i slučaj razgovora sa policajcem Bulatovićem Željkom zvanim Bula i Fadil, koji je na Manjači bio jedan od najgorih, upravo patološki tip zločinca. Jednom će Bula Omera upitati:-A šta ćeš raditi poslije rata Filipoviću?-Baviću se pisanjem. -A šta ćeš pisati?-Pisaću knjige o ovome ratu, odgovorio je Omer.-A hoćeš li mene staviti u te knjige?-O, pa ti ćeš biti jedan od glavnih junaka.

Eto, tako je Omer razgovarao sa srpskim vojnim isljednicima i pripadnicima specijalne policije, kao sa Jovom Banjcem, zadnjim predratnim i prvim ratnim predsjednikom opštine Ključ ili sa Vinkom Kondićem, svojim školskim drugarom i komandantom policije srpske opštine Ključ. To je ta drskost koju pominje i onaj moj isljednik.

Povezujući ono što je meni rekao taj moj isljednik, sa gore citiranim što mi je Omer rekao, jasno se nazire kako i zašto je otpočela njegova tortura, da je to bila planirano ne bi li se od njega iznudilo željeno priznanje i spremnost na saradnju u snimanju propagandnog televizijskog materijala.

Prednja konstatacija nije tek isprazna spekulacija ovoga autora nego postoje i neka čvrsta fakta koja je potkrepljuju. Dakle, na suđenju Momčilu Krajišniku, prilikom svjedoćenja Asima Egrlića, prikazani su isječci iz tridesetominutnog tv. zapisa kojega je u junu 1992, snimila Televizija tzv. Republike Srpske. Isti tv. zapis je prikazan i na Sudu BiH u postupku koji je vođen protiv Vinka Kondića, Marka Ademovića i Boška Lukića, trojice članova Kriznog štaba opštine Ključ. Taj dokumentarac nisam vidio, jer sam u to vrijeme bio u logoru, ali znam da je prikazan na tzv. srpskoj televiziji, a postoje i izvještaji sa suđenja, kao što ćemo dalje u ovome radu vidjeti, gdje se spominje taj dokumentarni film; također, uz ovaj tekst, prilažemo na engleskom jeziku, kopiju izvještaja sa suđenja agencije SENSE (službena agencija Tribunala u Hagu), gdje se govori o nekim prikazanim isječcima iz tog tv. priloga. Dakle, na prikazanim snimcima Jovo Banjac i Vinko Kondić, lokalni lideri SDS u Ključu daju svoju interpretaciju otpočinjanja sukoba u Ključu, tvrdeći da je razlog za složenu situaciju u Ključu bila „oružana pobuna Muslimana“, da su prema Kondićevim riječima, „napadi iz zasjede orkestrirani sa strane ekstremista, dali srpskoj vojsci pravo da energično djeluje protv njih“, te da je džamija na Velagićima razorena jer je bila jako „uporište ekstremista“, a prema konstataciji Banjca, ekstremisti su (misli se muslimanski) „odgovorni za činjenicu da život mora totalno biti etnički podjeljen i etnički očišćen od svih onih koji ne žele živjeti zajedno na ovim prostorima“.Istom tom prilikom u Hagu je na sudu prikazan isječak iz pomenutog tv. dokumentarca, gdje se vidi dr Emir Kapetanović koji izjavljuje kako se živi u Ključu normalano i da su „nasilje i proganjanje Bošnjaka samo glasine“. Nekoliko dana nako te izjave i sam dr Kapetanović je zaglavio u logoru Manjača, gdje je odmah po prijemu, bio teško pretučen.

I to je dakle taj dokumentarac, u kojemu je trebao učešće dobiti, pretpostavljam jednu od glavnih rola, Omer Filipović, sa izjavom da su rat u Ključu otpočeli muslimanski ekstremisti, da su ekstremisti naoružali i formirali oružane jedinice sa ciljem napada na

Page 33: Bosna u Srcu

srpsku vojsku i narod, da su džamije bila njihova glavna uporišta... i slične nebuloze. Od Omera se tražilo da pljune na sama sebe i sve one sa kojima je sarađivao u organiziranju otpora politici nasilja i otvorenog terorizma. On nije pristajao, pa su odgovorni dali mig da se primjene, kako moj isljednik reče, „specijalne metode“.

Ovdje mi samo ostaje sjetno se osmjehnuti prisjećajući se televizijskog snimka Sulejmana Tihića i njegovih izjava koje je on kao srpski zarobljenik dao Novosadskoj televiziji. Te izjave danas ne služe na čast Tihiću, ne zbog toga što je on tu mali čovjek preplašen za sopstveni život, nego zbog načina na koji je on kolaborirao sa svojim tlačiteljima, gdje je svojim izjavama direktno doveo u opasnost živote nekih drugih ljudi. I tu je ta veličina Omera Filipovića. Omer je odbijao ono što je Tihić prihvatio. Zato je Omer ubijen, a Tihić je preživio, pa je vidjeli smo dogurao i do lidera najjače političke stranke u Bošnjaka.Nije zamjeriti Tihiću što je podlegao pritisku spasavajući glavu. Ironija je međutim i životni paradoks, da u godinama nakon rata, nađu se oni što Tihića, koji u međuvremenu, nakon rata, napravi vrtoglavu političku karijeru, veličaju u nebesa, a Omeru zamjeraju koješta, valjda zato što je bio bolji čovjek i od njih i od njihovog lidera Tihića. I to su oni i takvi kojih, „kad je grmilo“ nigdje nije bilo, nego su glumatali koegzistenciju i suživot dok su granate padale po Bosni, od Bjeljine i Zvornika preko Der- vente do Bosanske Krupe... O nekim takvima će još biti riječi u ovome tekstu, a ovdje se vraćamo Omerovoj sudbini preteći slijed zbivanja u logoru na Manjači.

Omer je ubijen

Zločin se dogodio u noći 27. na 28.o7.1992. godine, tačno mjesec dana od rušenja džamije na Pudin Hanu. Koincidencija nije slučajna, nego se radi baš o namjeri „obilježavanja“ svečanog događaja; toliko puta je onaj Bulatović Željko, Bula ili Fadil kako se pretstavljao, znao spomenuti džamiju na Pudin Hanu, mučeći odabrane logoraše. Kao: -Lijepa ono džamija bi na Ravnoj gori. Šteta što je srušiste majku vam jebem balijsku. Evo kako se Hilmija, Hilmo Hamedović, kojega spominjem naprijed u ovome Zapisu jer je i sam svojevremeno među prvim u Ključu pokupljen, teško isprebijan pa odveden u Gradišku na dalje batinjanje, da bi na kraju završio kao i svi mi ostali u logoru na Manjači, evo dakle kako se on prisjeća tog kobnog dana na Manjači. U službenoj Izjavi koju je dao Ministarstvu unutarnjih poslova, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, 10.08.1995, Hilmo kaže:-Ne znam tačno, ali čini mi se da je 27. Ili 29.07.1992. godine, oko 14. časova, policajac Bula sa Zokom Sinišom i Popom, prozivaju Omera i odvode ga u samicu. Potom ga Bula sa izvjesnim Nedeljkom dovodi oko 20. Časova i ostavlja na ulazu u štalu br. 1. U kojoj sam bio smješten i ja. Pošto sam ležao neposredno uz vrata od štale vidio sam Omera kako je teturajući pao na sto na ulazu u štalu, izudaran, sav blijed, bez kapi krvi i sa mr-

Page 34: Bosna u Srcu

Suze ratnika, slika koja je obišla svijet: Senad Medanović, pored porodične kuće Medanovića, nakon što se 1995, vratio u Prhovo na mjesto masakra; objavljeno u londonskom listu „The Guardian“.

Page 35: Bosna u Srcu

Izvještaj novinske agencije SENSA (uz dvije primjedbe ovoga autora na kraju izvještaja), sa suđenja Momčilu Krajišniku, gdje se govori o dokumentarnom filmu u kojemu je učešće bilo namjenjeno i Omeru Filipoviću.

Page 36: Bosna u Srcu

tvačkom bojom. Omera je Zikrija koji je bio dežurni u štali odveo u jedan ćošak gdje je bila izolacija. Oko 21. Ćas, Bula zajedno sa Zokom, Popom i Sinišom i Nedeljkom, dolazi pred moju štalu, proziva da izađu napolje Filipović Omer, Bender Esad i Šupuk Bajro. Ja, a i ostali logoraši mislili smo da Omer neće moći da ustane, ali je on iz ćoška štale u kome je ležao kao iz katapulta sam izašao napolje, a za njim Eso i Šupuk. Poslijetoga ja sam lično, a i svi koji su bili u štalama, čuo jauke i plač koji je bilo nemoguće slušati, a potom sam lično čuo riječi policajca Bule:-Omere izađi iz minskog polja!Ja lično ne znam kako je Omer izašao iz minskog polja, ali pretpostavljam da se je nekako isteturao. Oko 22. Časa u štalu je došao Eso Bender i rekao mi da neko treba ićui po Omera i Šupuka da ih donese. Od nas 617. Koliko nas je bilo u štali, niko nije smio ustati i otići po njih. Ujutro, oko šest časova rekli su mi da je Eso u teškom stanju. Otišao sam do mjesta gdje je Eso spavao i vidio kako izdiše na očigled mnogobrojnih logoraša. Lično sam stupio u kontakt sa Šupukom i on mi je rekao da je Omer dok je bio tučen od strane Bule i ostalih pao na njega i izdahnuo na njemu, a sam Šupuk je rekao da je upao u rupu za otpatke i poslije se iz nje izvukao.

Svi logoraši u prvom dijelu logora do komande, barake 1,2. i 3, bili svjesni šta se te noći dešava. U mrklom mraku osluškivali smo glasove, slušali deranje ubica; neki su navodno čuli i pucanj. Ja nisam jer sam bio prosto blokiranih osjetila: znao samo da je Omer izveden na tuču. Došao neki mladac na ulaz štale gdje sam i ja bio pa traži Omera. Nije znao u kojoj je štali Omer. Tako sam znao da to njega tuku,a svi smo slutili, kao da je na neki čudesan način bilo ispisano u mrklom mraku, da ovaj put tučeni neće preživjeti. Svijest da se te noći dogodilo nešto surovo, strašno, užasno, da su neki ljudi ubijeni, da je Omer među njima, ta je maglovita svijest i spoznaja bila među nama logorašima prisutna još iste te noći, a da nam niko ništa nije rekao. Ujutro, čim smo vidjeli pojačane straže, mitraljeska gnijezda oko logora, a kojih do tada nije bilo, znali smo da je istina.“Omer je ubijen. Omer je ubijen“, od uha do uha pronosila se poruka. A da li još ko sa njim?

Na Manjači je bio utamničen i Omerov rođeni brat Muhamed. Teško isprebijan još u Ključu kod hapšenja, a onda još i kao „bonus“ dodatno umlaćen u Gradišci, gdje je prebačen sa sa grupom onih za koje su nove srpske terorističke vlasti ocjenjivali da su posebno opasni za njihovu stvar, on je bio priveden na Manjaču „ni živ ni mrtav“. Oko njega se tih dana i mjeseci na Manjači puno starao Hilmo Alagić, brat njegove supruge Enise, koji mu je pomagao u malim jednostavnim stvarima od kojih se sastojao naš život u logoru; nije to bio nekakav poseban napor, ali Muhamed je bio jedan od onih logoraša, u toj mjeri pretučenih, da sam nije mogao otići ni do rupe koju je komanda logora nazvala WC. U takvoj situaciji, svaka pa i najmanja pomoć, makar da pomogneš čovjeku da se pridigne i načini par koraka, puno znači.Inače, Logor „Manjača“ sačinjavalo je šest štala bivše vojne ekonomije i bio je podjeljen u dva dijela: tri štale ili „paviljona“ kako ih je zvalo naše obezbjeđenje, u jednom dijelu, a tri u drugom. Između žica. Te su štale bile locirane na jednoj blagoj kosi tj. u samom dnu jednog uzvišenja ili radije rečeno brda i bile su u nizu jedna ispod druge. Ja sam „ležao“ u prvom dijelu logora, do komande, u srednjoj štali. Moj dnevni rutual je tih dana i mjeseci počinjao tako što sam, najprije nastojeći da to ne primjeti obezbjeđenje, a onda kada je atmosfera u logoru relaksirana i otvoreno, ne krijući se, rano jutrom, silazio do treće štale ili prve u nizu gledano odozdo, iz podnožja brda odnosno te blage kose na ko joj je logor bio lociran; u toj štali je bio Muhamed i ja sam svako jutro nastojao da ga obiđem, vidim i pomognem kako i koliko se moglo u onim uslovima. To jutro, 28.07.1992, idući prema mjestu gdje je ležao Muhamed, zaustavio sam se kod Bender Esada, poznanika i prijatelja iz Ključa, koji je sve vrijeme, pa i prethodne noći zajedno sa Omeriom, divljački mlaćen kao biva „Omerov tjelohranitelj“; nije u njemu bilo pedeset kilograma ni kada je bio u punoj životnoj snazi, a ovamo mu napakovali „tjelohraniteljstvo“. Jedan pogled na Esada mi je sve rekao: ležao je krvavog lica na betonu, a ja sam došao do njega samo par sekundi prije nego je izdahnuo. Tako je otišao

Page 37: Bosna u Srcu

Kopija četvrte strane Izjave Hamedović Hilmije, data Centru službi bezbjednosti Banja Luka, 10.08.1995. godine; u opširnoj izjavi Hilmija je saopćio i svoja saznanja o načinu na koji su ubijeni Omer Filipovuć i Esad Bender.

Page 38: Bosna u Srcu

sa ovoga svijeta dobrica Esad Bender, čovjek koji ako kome nije pomogao, nije ni odmogao. Među logorašima se već pročulo da je i Omer ubijen. Izgubljen i potresen kao nikada u životu, samo sam se kratko javio Muhamedu, a onda sam, već u plaču, krenuo nazad u pravcu svoje štale. Zastao sam blizu ulaza u tu štalu, naslonio se rukom na neko stablo koje je tu bilo i tresući se kao u groznici plakao, plakao, plakao... Poslije će doći neki vojnik do mene. Kaže:-Hajde sa mnom.Htjeli Muhameda odvesti da vidi brata, a on im rekao da zovu i drugog brata Nihada. Nakon rata između nas će biti dubokih životnih nesporazuma, ali i umrjeću, a ostaću zahvalan Muhamedu što mi je tako omogućio da posljednji put vidim Omera i oprostim se sa njim. Kako je došlo do toga ta komanda logora odobri ovo, ne znam, ali bila je to rijetka vojnička, časna, ljudska gesta, koju je gore zaista bilo teško očekivati, posebno u to vrijeme, dok je još trajao onaj najgrublji tretman i otvoreno zlostavljanje logoraša i kršenje Ženevske konvencije o postupku sa ratnim zarobljenicima kakvim su sve nas gore tretirali...Onda je Muhameda i mene taj vojnik priveo u jednu izdvojenu bijelu kućicu, zapravo više nalik na zidanu šupu ili ostavu nego na kuću. Ta je kućica bila zatvor za specijalne slučajeve i tu su Omera u nekoliko navrata privodili ui samicu, pa vraćali nazad u šupu, ali opet u tzv. izolaciji, koju spoinje i Hamedović u svojoj gornjoj izjavi, da bi ga onda odveli i tu držali držali devetnaest dana, neprestano, svaki dan ga tukući. Uđemo dakle u taj zatvor, kad na golom betonskom podu leži, kompletno bez odjeće, sa teškim povredama glave i tijela, mrtav Omer. Jesam li ga dodirnuo ili sam ga poljubio u čelo, ni danas ne znam reći: mislim da je bio poljubac u čelo. Ali, i danas me prati osjećaj topline njegovog tijela kada sam ga dodirnuo. Izubijan, izgledao je otečen u licu, kao podbuho od neke teške bolesti, ali bio je još topao, kao da još nije bio podlegao, kao da je u njemu još bilo života ili da neka sila još uvjek nazor život iz njega izvlači.

Danas, nakon svih ovih godina, i dalje ne znam kako bih opisao ono osjećanje koje je mene tada pratilo. Za mene je ubistvo čovjeka sa kojim sam ja bio najbliži u životu, bilo kao da sam i sam ispisan iz života. A nisam. Živ sam. Vidim šta se oko mene dešava, aništa ne osjećam ili mi se čini da ne osjećam, jer suze izdajnice me ne napuštaju. Onaj prvi nalet nekontrolisanog plača me je prošao, ali i dalje nijeme suze u očima. Onda počinjem registrirati oko sebe: Omer je mrtav, na pravdi Boga jedinoga ubijen, mi smo u logoru kao životinje pritvoreni i tretirani, mlate nas kao da im je sam Svevišnji dao pravo na naše živote, privode nas ubijaju kao stoka što se na klanje privodi...; i onda se iz te nepravde koju registriram oko sebe, javi nijemi neizgovoreni prkos: valja preživjeti pa se ovome zlu suprostaviti, valja svjedočiti ove zločine, valja zločincima dohakati...Nakon što sam se oprostio sa Omerom, pridignem se, okrenem i kažem Muhamedu- Idemo, pa krenem prema izlaznim vratima. Muhamed pridigne ruke na molitvu, prouči Fatihu, lagano se okrene i krene zamnom. Prijateljska ruka saosjećanja koju je taj nepoznati srpski vojnik prebacio preko Muhamedovog ramena dok je ovaj zamnom izlazio i danas me prati i podgrijava nadu da će dobro ipak pobjediti i da ćemo ipak naći rješenje za tu našu jadnu Bosnicu...

I sada, Omer je ubijen i Muhamed i ja lagano se vučemo nazad prema Muhamedovoj štali. On je rekao sam bio izubijan i teško se kratao pa mu pomažem u hodu. Na ulazu u štalu, dešava se jedan od najveličanstvenijih momenata na Manjači: svi, apsolutno svi logoraši što su na nogama mogli stojati, ustaju, njih između pet i šest stotina duša ustaje, formirajući tako nijemi špalir, kojim odaju posljednji pozdrav Omeru. Nas dvojica vučemo se skrhani i u bolu lagahno, a ljudi kao nijemi nišani stoje, izražavajući tako poštovanje prema čovjeku u kojem su, očito, vidjeli personifikaciju svih svojih želja i nastojanja, koji je govorio i ponašao se onako kako oni nisu znali, smjeli ili umjeli, ali su osjećali da je on taj koji govori, istupa u njihovo ime i ponaša se dostojanstveno i ljudski, čuvajući nam svima obraz. Bio je to spontani, dostojanstveni i na svoj način hrabar gest ljudi u atmosferi neljudskog straha i gdje i kada se zaista nije znalo ko će omrknuti, a ko osvanuti.

Kuda narod, tuda i Omer

Page 39: Bosna u Srcu

Omerovo i Esadovo ubojstvo na Manjači je bilo vrhunac terora nad logorašima. Već i ranije, ali definitivno sa tim momentom, počeli su neki logoraši razmišljati i o bjegu, kako se iz svega ovoga izbaviti, dok nije kasno i za nas ostale. Meni je sa takvom idejom prišao u povjerenju Atif Dedić, jedan izvanredno hrabar čovjek, kojemu je otac podlegao u logoru. Atifa sam ja poznavao i prije rata i znam da je, nakon što je kao i svi ostali Bošnjaci izbačen iz policije, sarađivao sa Omerom i bio politički aktivista u svom rodnom selu Crljeni. Crljeni su zahvaljujući Atifu i ljudima sa kojima je on to radio, bili jedno od onih muslimanskih sela koje se organiziralo i zašto to ne reći, zlu ne trebalo, naoružalo. Neposredno pred rat oni su bili zarobili jednu patrolu do zuba naoružanih Srba. Priča o zarobljavanju te patrole je u neposrednoj vezi sa kolopletom zbivanja koja su „proizveli“ početak rata u ključkoj opštini. Budući oko toga vladaju mistifikacije producirane i širene iz istih onih krugova koji su producirali i raspirili vatru rata, evo nešto šire i sa nekim, do danas javno ne izrečenim detaljima, kako je sve to, uključujući zarobljavanje te patrole u Crljenima i početak rata u Ključu, vidjela malenkost ovoga autora. Riječ je o dnevničkom zapisu nastalom još u toku rata, dok je sjećanje autora bilo svježe, a ovdje ga prenosimo u cjelosti.

Kao i svaki rat i naš posljednji rat je počeo riječima, a onda su i u Ključu krenule diobe, svojatanje i srbizacija svega i svačega. Osokoljeni vojnom nadmoći, instruirani i u svakom vidu podržavani iz Srbije, nacionalno-politički otganizirani Srbi u BiH, preko Srpske demokratske stranke, otpočinju proces ubrzanog kolčenja, „zapišavanja“ i katastarskog odmjeravanja i upisivanja „zapišanog“. Počinju hapšenja Bošnjaka, privođenja na informativne razgovore u stanicu javne bezbjednosti (milicija, veću nazivu srpska); počinje i pljačka: plijene se privatni automobi Bošnjaka za navodne potrebe policije i JNA. Nikada neće biti vraćeni, niti će se vlasnicima šteta nadoknaditi.Onda se u narodu proširi glas kako je neki mladić ubijen u Sanici, prilikom ribarenja, te još jednog da je progutala noć u Ključu. Zatim nekli tipovi sa kokardama na šubarama i do zuba naoružani, jedne subote, u po dana, upadoše u dva ključka kafića, locirana ublizu jedno drugog, „Aida“ i „Široko srce“, vlasnici Šehić Mirsad i Akiković Miralem. Kafići krcati omladinom, tada u to doba dioba svega i svačega, pretežno bošnjačkom omladinom. Tu je tada bilo svega, od prijetnji i uvreda na nacionalnoj osnovi, biva dok Srbi ginu vi se zabavljate, pa do pucanja u masi svijeta, još uvjek u zrak, ali znakovito, razulareno, prijeteće i bez bojazni od policijskog privođenja. Milicija je u to doba već bila piosrbljena, a svi Bošnjaci milicioner otpušteni sa posla. Na opštini se vihorila srpska bijelo-crveno-plava zastava; na Želinaskoj stijeni iznad grada isto tako. Prisjećam se, konobar Vlado Čavka, vidjevši i prepoznavši nijemu gorčinu sa kojom posmatram tu zastavu, jednog od tih dana, kao u šali mi reče:-Ma nema veze tajniče. Vi ste vladali pet stotina godina, sada će mo malo mi.

Vremena međutim nisu bila za šalu. Dizajući dalje tenzije, srpske vlasti uvedoše policijski sat. Pred opštinom je naoružana straža; sada tamo vidiš kokardu, sada ovamo čuješ četničku pjesmu, a sve vrijeme vojska, sada već sa otvoreno istaknutim, ne jugoslavenskim, nego srpskim zastavama, uz pucnjavu i tradicionalne srpske epske, ali i četničke pjesme, odlazi negdje, valjda na nekakva ratišta, dolaze sa tih ratišta, prolaze kroz Ključ i usput puicaju, rešetaju sada već slobodnije, u džamijska minareta... Republika je zapaljena. Ravno se već davno desilo, a i Bosanska Krupa. Do Sanskog Mosta se već ne može otići. Onda se pronese glas u narodu: u Kozarcu pokolj Bošnjaka; u Hrustovu kod Sanskog Mosta borbe, a onda pokolj Bošnjaka; bacali ih sa mosta u Sanu, tako se pronese glas.

Bošnjaci opštine Ključ su kao ovce pred klanje. Za sukob totalno nespremni. I Srbi su uznemireni. Propaganda čini svoje, pa iako znaju da je JNA uz njih, osjećaju se nesigurno. Nacionalne stranke, posebno SDS, su raspirile strasti do uvođenja naroda u sukob, pa se došlo do trenutka kada se samo očekivalo da i u Ključu zapuca. Prema pouzdanim informacijama vojska dotura naoružanje po srpskim selima. Bošnjacima i Hrvatima je ostalo da samoinicijativno nabavljaju oružije, zlu ne trebalo; i to je i rađeno. Međutim, organiziranu vojnu silu ne čine dezorganizirani naoružani pojedinci. Potrebna je organizacija, potrebni su komandni kadrovi, potrebna je veza, sistem subordinacije... Izuzev Omera Filipovića i Asima Egrlića, u prvo vrijeme, gotovo pa niko drugi ne radi

Page 40: Bosna u Srcu

aktivno na organizaciji muslimanskog naroda i pripremi za ono što neminovno slijedi i u Ključu. Ipak kasnije, poslije mitinga koji je SDS održao u Ključu, krug aktivista su širi. Neposredno pred rat bio je formiran i Krizni štab gdje su prema mojim saznanjima bili Hušid Draganović, Amir Avdić, Nevzet Đerić zv. Kedžo, Muhamed Filipović, Fuad Islamagić, sve manje više ljudi kojima je, nekima manje, a nekima bjelodano bilo jasno u kojem pravcu je krenuo razvoj zbivanja. U nekima je jednostavno bio probuđen instinkt bunta i otpora, a neki su jasno sagledavali i politički ispravno iščitavali tog zbivanja. Ja sam imao jedan kratak susret sa nekim od gore navedenih ljudi, jedne večeri u kafiću Hilme Draganovića, na dan ili dva prije nego je i u Ključu zapucalo i sjećam se da sam ostao impresioniran Nevzetom Đerićem koji me je iznenadio, ne samo dubinom spoznaje o aktuelnoj političkoj situaciji nego i odlučnošću da se opruži otpor i radi na vojnom uvezivanju naroda. Poslije će Đerić zaglaviti, na moje veliko čuđenje kod Fikreta Abdića, a meni ni danas nije jasno, kako je čovjek, koji je onako kristalno jasno sagledavao i iščitavao tok političkih zbivanja, mogao u toj mjeri zastraniti da cijev okrene na sopstveni narod...

I onda se desilo. Stalno provociranje sukoba i dovelo je do istog. U selu Crljeni, 26.05.1992. godine, mislim da je bio ponedjeljak, seljani zarobiše patrolu, do zuba naoružanih Srba. Prema dokumentima koje su imali kod sebe, bili su to ne naši lokalni Srbi, nego odnekud iz Srbije. Selo je bošnjačko, a srbijanci do zuba naoružani, zarobljeni sa kartama na terenu koji patroliraju, ne znaju objasniti zašto su tu, zašto patroliraju i osmatraju muslimansko selo, unatuč međustranačkom sporazumu najačih stranaka u Ključu, Stranke demokratske akcije/Muslimanske bošnjačke organizacije na jednoj strani i Srpske demokratske stranke na drugoj strani, da jednonacionalnog patroliranja po selima neće biti.Taj dan, pred večer, oko 17,30 sati, dođe Crljenčanin Atif Dedić, tada već bivši ključki milicioner, sa još jednim, mislim da se zvao Esad, te obavijestiše Omera šta se dogodilo u Crljenima. Bio sam se zatekao tu kod svojih bratića Omera i Muhameda, pa tako iz prve ruke znam za ovaj slučaj. Tu je dogovoreno da se zarobljenici zadrže do sutra, „a onda ćemo stupiti u kontakt sa SDS da se to riješi“, bile su Omerove riječi. Atif potom odlazi nazad na Crljene, a Omer zove Asima Egrlića i upoznaje ga sa onim što mu je Atif prenio. Pada dogovor da Omer sutra ujutro dođe kod njega kući, pa da se precizno dogovore šta raditi. Asim saopćava Omeru da ga je zvao Jovo Banjac, predsjednik Skupštine opštine Ključ, ali da nije pominjao Crljene i zarobljavanje patrole u Crljenima. Pitamo se znaju li ili svjesno prećutkuju? Omer mi nudim da noćim kod njega. Pristajem, jer i ja volim biti sa njegovom dječicom. No prvo odlazim do kuće daidže Šefika, Fike Filipovića gdje sam stanovao; uzimam pripremljen ruksak sa stvarima za koje sam držao da će mi biti neophodne kada provali zlo, što je prosto visilo u zraku i svaki čas se očekivalo da poput gnojna čira prsne; prebacujem ruksak na Bebićku stranu čaršije, kod Omera. Držao sam, ako bude trebalo kupiti se, pa kroz šume probijati se prema Bihaću, da je ta strana, zbog bošnjačke zaleđine, puno povoljnija nego Jarička gdje su predominantno Srbi.Omer me moli da se uključim u rad organa ili zametka organa bosanske opštine Ključ, formiranih kao odgovor na SDS-ovo proglašenje Ključa srpskom opštinom i njegovo priključenje tzv. Autonomnoj regiji Krajina. Ključki Bošnjaci su bili, koliko znam, jedini u u BiH koji su na ovakav način parirali samovolji srpskih ekstremnih etnonacionalista, ponajprije i ponajviše zahvaljujući Omeru. Ideja i ispostaviće se, u svjetlu kasnijeg razvoja situacije, naivno razmišljanje je bilo da se, u slučaju nužde, organizira referendum građana na kojemu bi se tražila legitimacija za takav oblik organiziranja lokalne vlasti.

Rekoh, to je već bilo vrijeme krajnje zaoštrenih tenzija, vrijeme kada je Bosna i Hercegovina već bila „zapaljena“ i samo se očekivalo da se i u Ključu desi ono što se dešavalo diljem BiH. Shvatam da i meni nema druge nego uključiti se, jer će me ionako, htio ne htio, zahvatiti matica zbivanja. Dogovaramo se da se i ja uključim, te da sutradan dođem na Pudin Han, gdje su se već povukli Omer, kao legalni i legitimni podpredsjednik Skupštine opštine i Asim, kao jednako takav predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Ključ, jer su odbili raditi u zgradi, sada nakon udara SDS-a, srpske opštine Ključ. Slutimo sukob. Osjećamo tu je, samo što oružije i u Ključu nije progovorilo, ali ne govorimo o tome kao da će već sutra izbiti. A hoće.

Page 41: Bosna u Srcu

Slijedećeg dana, to je već utorak, 27.05.1992, ranom zorom, prije sedam sati, odlazimo kod Asima. Putem susrećemo građane što su krenuli na posao. Sve ljubazno pozdravljamo i otpozdravljamo, naročito Omer koji je imao istančan osjećaj za ono što zovemo građanskom konvencijom. Međutim, ne možemo, a da ne primjetimo poglede sugrađana Srba. Neki bježe očima kada nam se pogledi susretnu, mnogi gledaju kao da bi željeli nešto kazati, upitati, a niko se ne smije.Kod Asima, još jednom se razgovara o događaju prethodnog dana u Crljenima. Razgovor se zapravo kreće isključivo oko te teme. Svi smo zabrinuti. Slutimo razvoj događaja se strahovito ubrzava. Slažemo se, sukob slijedi, ali i dalje treba voditi bitku za svaki dan mira, što iz principjelnih razloga, što iz procjene da je teroristička SDS već organizirala, uvezala i uz pomoć Republike Srbije, pokrenula sve resurse i samo se čeka zgodna prilika pa da otvoreni sukob počne.Rastajem se od Omera i Asima i vraćam se u grad uz dogovor da dođem do podne na Pudin Han. Bilo je to moje zadnje, uvjetno rečeno predratno, jer je rat u Bosni i Hercegovini već bjesnio, viđenje sa Omerom i Asimom. Na Pudin Han nisam otišao; tog dana, prije podne, oko 11 sati zapucalo je na Krasuljama i na Pudin Hanu. U hipu, Ključ je blokiran i otpočinje najcrnji fašistički mrak i teror nad nesrpskim stanovništvom grada. Sa Omerom i Asimom slijedeći put ću se sresti na Manjači; i oni i ja kao logoraši.

Eto tako je to, prema sjećanju ovoga autora, bilo sa Atifom Dedićem, zarobljavanjem te patrole na Crljenima i oružanom agresijom u Ključu. I sada, ovdje na Manjači, prilazi mi taj isti Atif sa idejom da se bježi sa Manjače, kao imao onaj šaht pa možda kroz njega da se provučemo pa u bjeg. Bila je to nabačena ideja koja je u tom trenutku zavrjeđivala pažnju. Međutim, nakon ubojstva Omera Filipovića i Esada Bendera, atmosfera u logoru je naglo počela „otopljavati“; tortura je splahla i malo po malo ispade gotovo kao da su nas ostavili na miru, riješili da poštuju internacionalna pravila u ratu, da nas se riješe iseljavanjem u treće zemlje, šta li? Tek, nije više bilo maltretiranja logoraša. Mi smo već bili registrirani sa strane Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i u Ženevi su arhivirana imena svih logoraša. Omerovo i Esadovo ubojstvo se desilo nakon registracije, tako da je to lako dokaziv slučaj kršenja Konvencije o postupku sa ratnim zarobljenicima. Zločinci su se zaista bili uznemirili. Shvatili su da je po srijedi zločin za koji, jednog dana, neko može i odgovarati, tako da je ona ekipa zločinaca, ona neljudska, patološka banda zločinaca u kojoj su prednjačili Željko Bulatović zvani Bula, Siniša Teodorović i Zoran, Zoka Gajić, ti su dakle krvoloci povučeni iz logora, a zamjenili su ih neki mlađi poletarci koji su bili pravi „pilav“ u odnosu na svoje prethodnike.

U kojoj je mjeri Omer u svakom momentu bio svjestan veličine trenutka i značaja ukupnih zbivanja u vremenu kazuje i slijedeća zgoda vezana za registraciju logoraša od strane Međunarodnog komiteta Crvenog križa. Kako mi je Omer poslije ispričao, kod njega, a već je bio u izolaciji, pa će ga poslije pustiti nazad među logoraše, a onda opet u izolaciju; helem, kod njega dolaze sužbenici te humanitarne organizacije na čelu sa nekom zgodnom mlađom ženskom osobom. Omer se diže, prilazi gospođici i ljubi je u ruku. Poslije mi je kazao:-Neka znaju Nihade da smo i mi Evropljani i da znamo za manire.

Ovakvih malih crtica i zgodica koje osvjetljavaju Omera kao čovjeka i bolje nego njegov politički angažman ima još, a meni su evo u pameti neki momenti koje će možda pomoći nekim od nas, a ima i takvih, koji i danas, nakon svega, Omera vide u krivoj dioptriji, da se fokusiraju na ono što je suština u svakoj priči o Omeru Filipoviću političaru, a to je njegova vizija, jasna spoznaja historijskog toka zbivanja, njegova hrabrost i liderski kvalitet, njegova širokogrudnost, nesebičnost, humanost i beskrajna i iskrena odanost Bosni.

Negdje u novembru 1991. godine, u Ključ je nahrupila velika kolana autobusa sa onim nesretnim ljudima što su pokupljeni, jednostavno na silu iz svojih stanova i kuća dignuti u Slunju, moguće i širem prostoru Slunja, odnosno tog dijela Republike Hrvatske i natjerani na seobu sa teritorije na kojoj su Srbi, pobunom orkestriranom i vođenom iz Beograda, krenuli u kolčenje zapadnih granica onoga što su oni nazivali neka nova Jugoslavija, dok je nama ostalim sa zrnom političke soli u glavi, bilo jasno da se zapravo ucrtavaju zapadne granice buduće proširene Srbije.

Page 42: Bosna u Srcu

Ti nesretni ljudi, logično većinom Hrvati, što su mirno živjeli, u svojim kućama, na svojoj zemlji, u svojoj Republici Hrvatskoj, bili su se odjednom našli u centru zločinačke politike preseljenja naroda, u nečemu što se politički i administrativno-teritorijalno silom modeliralo u neku drugu državu u kojoj se oni imaju tretirati stranim, neprijateljskim „elementom“, pa ih je trebalo ukloniti sa tog terena. Otuda su ih potrpali u te autobuse i natjerali na seobu ka Zagrebu; kako se zapadno ka Zagrebu, preko Karlovca nije moglo, jer je to tada bio prostor pomenutog intezivnog utvrđivanja granice „nove Jugoslavije“ prema liniji srpskih radikalnih etnonacionalista, Ogulin, Karlovac, Virovitica, ti su nesretnici usmjereni na istok, pa će preko Bosanske Krajine za Hrvatsku, u pravcu Zagreba. Tako su se jadni našli i u Ključu. Kolona je u Ključu zaustavljena sa strane policije pa je krenulo intenzivno izvođenje ljudi iz kolone, privođenje u Stanicu javne bezbijednosti i njihovo isljeđivanje, nakon čega ih je oko tridesetak zadržano u pritvoru. Dakle kolona, tih desetine i desetine autobusa je zaustavljena, zaplašene ljude izvode i odvode u policiju, a mi kljčani sa strane to posmatramo. Ljudi uglavnom šute i u pola glasa razmjenjuju misli sa sagovornikom, a neki Srbi su i glasniji, otvoreno dobacuju i negoduju u pravcu „ustaša“. Ključ je mali i sve se brzo sazna, pa se vijest o koloni iz Slunja munjevito proširila. Tako sam se i ja tu našao sa Omerom, a vidjevši iz zgrade Skupštine opštine gdje je radio da se nešto neobično dešava došao je i Muhamed. Nezadovoljni smo time što vidimo i scenama maltretiranja Slunjana, a nemoćni to spriječiti. Onda Omer uleti u obližnju trgovinu, uzme sve kruha što je bilo u radnji i zađe dijeliti nesretnicima po autobusima. Mi za njim. Ljudi, malo raskravljeni neočekivanom ljudskom gestom i dalje uglavnom ćute, vidi se da su u velikom strahu i neizvijesnosti; tek meni se nađe jedan na uhu pa mi šapatom na moje upite šta se dešava ko ih potjera i konstataciju kako ovo i nas čeka, taj mi nepoznati Slunjanin reče: -JNA, JNA, armija nas sve digla.Tako je to bilo sa tom kolonom iz Slunja, zaustavljenom u Ključu, negdje u novembru mjesecu 1991. godine. Iz te kolone tridesetak ih je pritvoreno u Ključu, pa poslije upućeni za Staru Gradišku, a kasnije će neki, koliko znam, završiti na Manjači. Ostali su nastavili put ka Hrvatskoj i kakva im je daljnja sudbina bila ne znam, ali je ovako bilo u Ključu. Niko od građana Ključa nije imao kuraži prići tim nesretnim ljudima. Muslimani i sami zaplašeni ukupnom situacijom i neizvijesnošću i sve agresivnijim pa i nasilnim tokom razvoja političke situacije su se držali po strani nijemo i u sebi negodujući, a i Srbi su, kako koji, neki šutili ne komentirajući ništa, a neki su glasno dobacivali „ustašama“. I onda Omer u takvoj atmosferi uzima kruh pa ga dijeli po autobusima. Ko to nije vidio ili nije doživio ono vrijeme, teško može shvatiti veličinu tog običnog, malog, ljudskog gesta solidarnosti sa nepoznatim ljudima u nevolji.

Evo još dvije kratke crtice i zapažanja koja dosta govore o Omeru i o tome kakav je on zapravo bio, kao čovjek i političar. Par dana pred onaj 27.05.1992. godine, kada je i na Ključ otvoreno krenula oružana agresija na civilno bošnjačko i hrvatsko stanovništvo, u jednom od naših razgovora, a već je bila situacija do kraja „zaoštrena“ i samo što nije krenulo, osjećali smo to svi, ko manje ko više, reče mi Omer:-Na mene se vrši gore (Pudin Han, op.a.) pritisak da se organiziramo i da se zaštitimo na vtrijeme; da blokiramo put prema Sanskom Mostu i Bihaću..., ali ja, pravo da kažem, bojim se. Ako tako krenemo, pobiće nas ko pilad. Vidiš i sam kakva je situacija, samo se čeka povod.Sjećam se tom prilikom sam ga upitao:-A šta ćeš ako te uhvate pa te pođu klati, a on se nasmija, pa reče:-Nadam se da će mi u tom slučaju srce otkazati.

A prilikom našeg prvog susreta na Manjači, nakon što su njega doveli iz Gradiške, prvo me je pitao za djecu, kako su i kada sam ih zadnji put vidio, a onda ja njega pitam:-Pa dobro pobogu što osta na Pudin Hanu da ih dočekaš? Što nisi bježao sa momcima za Bihać? Ja sam mislio da te živa neću vidjeti, da će te na licu mjesta ubiti.Odgovorio mi je ovim riječima:-Ja sam njima rekao da idu i spašavaju se. A Omer će tamo kuda narod. Ja sam stao ispred ovoga naroda kao političar, a ne kao vojnik.

Page 43: Bosna u Srcu

Ovo je interesantno, a evo i zašto. Svojevremeno, kada je SDS već išla na formiranje Autonomne regije Krajina i srpske opštine Ključ u tom sklopu, iz Sarajeva je stigla depeša da se formira bosanska opština Ključ i da se postavi komandant teritorijalne odbrane te i takve opštine. Stigao telegram od Jerka Doke, ondašnjeg ministra odbrane Republike BiH. U telegramu stoji: kandidat treba da ispunjava te i te uvjete...itd. Ne bih ja to znao, nego mi Omer rekao. Kaže:-Išao sam od jednog do drugog rezervnog oficira Muslimana. Niko nije smi da se toga prihvati, jedino je Muhamed (Omerov brat, op.a.) rekao da hoće, ali nisam mu to mogao dati, jer izričito u Dokinom telegramu stoji da se traži visoka stručna sprema. I onda šta ću, uzmem ja to.Eto i takav je Omer bio. Nema ko, pa će on onda to na sebe preuzeti, jer zarad sviju nas i zarad Bosne, neko mora. Nema ko, jer niko neće, nesmije, ljudi se boje, ustručavaju, teška su vremena, valja biti oprezan i čuvati glavu.

Još riječ dvije oko Omerovog zarobljavanja na Pudin Hanu 28.06.1992. Osim prednje izjave koju mi je lično saopćio, naime da je odlučio kuda narod, tuda i Omer, ima još jedan moment koji je u vezi sa prethodnim, a kojega je on uzimao u obzir kod odluke, ostati i dočekati četnike ili probijati se za Bihać sa grupom boraca. Kao što je poznato ta je grupa boraca sa Pudin Hana, u kojoj su bili i kasnije afirmirani oficir Armije BiH Amir Avdić i Nevzet Đerić Keđo, koji će zaglaviti kod Fikreta Abdića, ta se dakle grupa uspjela probiti do Bihaća. Omer je međutim odlučio ostati i dočekati četnike. Zašto?Jedan od momenata koji je odlučujuće u tom pravcu na njega uticao, bile su i prijetnje i telefonski pozivi koje je dobivao iz Ključa, sa pozivom da se preda i on i borci ili će pobiti sve civile i njegovu porodicu u Ključu Na koncu je odlučeno kako je odlučeno. Grupa boraca se odlučila na proboj u pravcu Bihaća, jer su znali šta ih čeka, ukoliko živi padnu četnicima u ruke, a neki su odlučili da odbace naoružanje i dočekaju četnike, pa šta bude. Među njima je bio i Omer, koji u svakom slučaju i prije bilo koga, sa obzirom na profil i političku reputaciju koju je imao kod velikosrba, nije mogao očekivati ništa dobro ako se preda, pa ipak je odlučio: prestanite granatirati narod; dođite, čekam vas u Društvenom domu na Pudin Hanu, to je bila njegova telefonska poruka četnicima u Ključu.Na Pudin hanu se dogodila i scena koju je na Sudu BiH, u postupku protiv optuženih Kondić Vinka, Adamović Marka i Lukić Boška, opisao svjedok Salihović Enes. Dakle, Pudin Han je već bio neselektivno granatiran. Već su poginuli neki civili i narod je u panici. Salihović opisuje scenu kada je sreo Omera i pitao ga šta da se radi, a ovaj mu u grču i jezivom plaču (izgaz svjedoka Salihovića), pokazuje rukom u pravcu raskrsnice prema Draganovičima gdje su ležala granatom raskomadana tijela Draganović Fikreta i članova njegove porodice te tijela porodice Bečić ( ne navodi se koji Bečić).U procjeni onoga što je uticalo na Omera da uputi poruku četnicima u Ključu da se predaje, da dođu na Pudin Han i da tu više nema nikakvih oružanih formacija, svakako se mora u obzir uzeti i ovaj moment. To je isto ono osjećan je koje će Omera pratiti i na Manjači, a naime da se on tu našao ispred naroda, pa ako taj narod čeka zlosretna sudbina padanja u roblje, onda je on prvi koji se treba izložiti i ponjeti taj teret.Prema procjeni ovoga autora, taj trenutak na Pudin Hanu je bio onaj moment kada je Omer zaključio da su se stvari otele kontroli, da od političkog rješenja i održavanja stanja kakvog takvog mira u već zapaljenom okruženju, za šta se on predano sve vrijeme zalagao, nema ništa; otpočeo je bestijalni rat nemilosrdnog trijebljenja civila...

Čudni su puitevi naših sudbina. Da je odlučio drugačije, pa kranuo sa onom grupom boraca u proboj prema Bihaću, Omer Filipović bi, tu apsolutno nikakve sumnje nema, jer je to bio čovjek, nesumljiv politički kalibar i kvalitet, kažem, da je drugačije odlučio pa krenuo prema Bihaču sa onim borcima, on bi tamo napravio bi karijeru i ratnu i poratnu kako je napravio npr. i Amir Avdić i drugi. Ali nije tako odlučio. Vođen etičkim kodom kojega se držao i u politici, a kojega je on meni, goere na Manjači, najbolje iskazao onim sažetim: kuda narod, tuda i Omer, odlučio je ostati, pa sa narodom u ropstvo. U ropstvu je zločinački ubijen, pa ga danas nema, a nama koji smo svjedočili njegovo herojsko držanje pred zločioncima, ostaje evo i dvadeset godina od njegovog ubojstva da dokazujemo „bratiji“ kakva je gromada i ljudina od čovjeka bio Omer Filipović.

Page 44: Bosna u Srcu

Novo vrijeme, stare zablude

Jer evo, jave se neki nakon svih tih godina pa su protiv da se školi gdje je radio kao profesor da njegovo ime ili da Udruženje logoraša nosi njegovo ime, ako već, gluho bilo, ne može škola. Tako se jedan javlja na svom internet blogu “Sanica danas“, pa kaže:-Moram i ovo reći, uz sav dužni pijatet prema rahmetli Omeru Filipoviću Udruženje logoraša treba da promjeni naziv, da ono u svom nazivu iskazuje predanost državi kraju ili samom mjestu iz kojega su logoraši. Prikladnije bi bilo... da Udruženje logoraša ključke općine nosi naziv „Ljiljan“, „Tomašević“, „Grmeč“, „Sanica“,“28. Maj“...itd.Tačno je, treba imati mjere i nije u redu i školu i Udruženje logoraša nazvati imenom Omera Filipovića. I ja mislim ili jedno ili drugo. Ali, nije Omer Filipović svojim imenom imanovao ni tu školu niti Udruženje logoraša. Neki ljudi su tako osjećali i tako uradili, pa ako će i mjenjati neka to rade. To uopće nije sporno. Kako god ljudi hoće neka se zove i škola i pomenuto udruženje.Međutim, nesporazum koji ja osobno imam za nosiocima pameti koja u ljudima poput Omera Filipovića, vide tek jednog od mnogih nas ili iz razloga nekakvog krivo shvaćenog građanskog obzira prema komšijama i onome šta će oni reći, u ljudima poput Omera, vide, mal ne, Dražu Mihajlovića, Ratka Mladića, Radovana Karadžića ili pak svedeno na lokalni nivo, Vinka Kondića; nesporazum dakle koji ja osobno imam sa takvim ljudima je na razini poimanja historijske situacije koja je „proizvela“ te naše osobene ljude. Smatram, da među nama i dalje ima ljudi koji apsolutno ne razumiju i ne znaju u historijskom kontekstu posmatrati zbivanja iz devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Takvi zapravo ne razumiju ni povjest niti znaju izvlačiti pouke iz historijskih lekcija. Takvi su osuđeni da ponavljaju povjest, pa dok se i u njih ne prime njene pouke.

Ali, prevladali među nama njihovo stajalište, da su u prošlom ratu svi bili isti, da se tu ne zna ko je koga napao, a ko se branio, pa je tako „Omer Filipović napo i mene“ kao što mi u našoj razmjeni mišljenja napisa taj nepoznati g. Selman, onda nam se zaista ne piše dobro. Znam da su takvi manjina među Bošnjacima. Međutim, nikako ne treba umanjivati značaj i prisustvo krivo shvaćene i interpretirane idologije bratstva i jedinstva i nakaradnih interpretacija povjesti i uloge pojedinca u povjesnim procesima. Nosioci ovakve svijesti su mahom bivši članovi Saveza komunista koji su ostali vjerni tvrdoj interpretaciji komunističke ideološke slike bratstva i jedinstva. To ne čudi; pa ko sve nije bio član Saveza komunista. Posebice su neke profesije bile izložene partijskom pritisku. Takva je npr. prosvjeta, odakle je, od jednog Omerovog kolege, od prof. Mehmeda Ćenanovića, svojevremeno izraženo protivljenje i zahtjev da se skine sa škole Omerovo ime. Iako ideološki formiran pod partijskom paskom bez koje mu nije bilo ni karijere u prosvjeti, niko nikoga, pa tako ni profesora Ćenanovića, nije sprječavao da ima obraza i misli, ako ne već i govori, svojom glavom, da prati političku situaciju, ako se već hoće ozbiljno izvan kafanske i malograđanske razine baviti politikom i da kao, makar unutra, duhovno slobodan čovjek i nekakav intelektualac razmišlja, a ne da formira mišljenje na nekakav imaginarni daljinski upravljač kojim su mu ukucane istine u glavu.A te ukucane istine uspavanke teško su već koštale Bošnjake, kao najveći, glavnu i ciljanu žrtvu srpsko-hrvatske nagodbe o razgraničenju na razvalinama propale države Jugoslavije, odnosno na teritoriji BiH, kao srpsko-hrvatskog međuprostora i na račun Bošnjaka, kao etničke mase uklinjene u taj prostor. To se zlo nije moglo zaustaviti građanskim uspavankama kao što smo vidjeli. Nije se moglo ni na način na koji je pokušao Omer. Ali on je bar nešto pokušao. Pitanje je koje svako od nas treba da postavi samom sebi, pa i Ćenanović i Selman: šta sam pokušao ja i uopće oni koji misle da je Omer bio na krivom putu.Ovdje se mi zapravo suočavamo sa recidivom onog sindroma koji je važio za onog komunističkog vakta: kada politički pritisneš na jednoj strani moraš i na drugoj, a ponekad i na trećoj da izbalansiraš stvari. Drugim riječima ako negdje tamo pritisneš nekog Srbina zbog nacionalizma, moraš naći ili izmisliti odgovarajući slučaj na muslimanskoj ili hrvatskoj strani i obratno. Takvi nikako da shvate da u uvjetima slobode građana i naroda, društvo ne funkcionira po sistemu krivo spojenih posuda, nego funkcionira na temeljima Istine i prava.

Page 45: Bosna u Srcu

A Istina i pravo kažu: Omer Filipović i Vinko Kondić nisu isto. Nije Omer bio nekakav komandant nekakve policije koja je išla u srpsko Sokolovo, Crkveno ili u Bunareve na Manjači, nego je Vinko Kondić bio taj koji je kao komandant te i takve policajce slao na „čišćenje terena“ u muslimansko Prhovo, na Velagiće u Biljane... I nije Omer Filipović djelio sve što je zajedničko u ključkoj opštini i nametao Srbima nekakav šerijetski muslimanistan u Ključu, nego je taj isti Kondić jedan od najodgovornijih za nasilno srbiziranje i pravljenje pravoslavnog srbistana od opštine Ključ.Dalje, Omer je bio borac za državu BiH. On je govorio dok su drugi, pa i taj Ćenanović i taj Selman ćutali. Je li zbog toga što je srpski narod u Bosni, pa i u opštini Ključ, bio zaveden velikosrpskom idejom, a Omer se tome otvoreno i javno suprotstavljao, pa je zato i ubijen na najzvjerskiji način, je li zbog toga, zbog tih naših zavedenih Srba, komšija, kumova, prijatelja i rođaka od kojih mnogi neće ili ne znaju da misle svojom glavom ni dan danas, je li zbog njih mi Bosanci, a posebno Bošnjaci, Ključani, oni koji volimo tu našu napaćenu domovinu i naš grad, je li mi to zbog njih ne smijemo javno da kažemo i odamo priznanje onima za koje mislimo da ga zaslužuju. Ćenanović i takvi poput njega potsjećaju na iluzioniste što trikom kreiraju privid stvarnosti. U životu je ta pojava dosta česta, samom što o takvim marginalijama ne razmišljamo dok nas okolnosti ne natjeraju. Kakve veze sa stvarnošću i realnim stanjem političkih stvari u BiH danas, ima ona stara provincijalna potreba nas Bosanaca da nam vazda drugi kapu kroje, da stalno tražimo svoje mišljenje, ne od drugih, nego kod drugih, pa i onda kada znamo da nam ne misle dobro i kada apsolutno nikakve potrebe za tim nema. Drugim riječima, kako nama Bošnjacima i svim bosanskim patriotima, uopće može biti važno šta o Omeru Filipoviću misle oni koji su rušili tu istu Bosnu, a ruše je, odnosno nastoje rušiti i danas, drugim sredstvima, „mudro“, što ono reče ona intelektualna prostitutka, profesorica, baba Bilja Plavšić.Oni koji su bili na Manjači znaju, a zbog onih koji ne znaju, poput Ćenanovića i Selmana, potsjećam: Omer je u logoru Manjača umro kao bošnjački i bosanski mučenik. On je gore umro za sve nas koji smo preživjeli i u doslovnom i u prenosnom smislu. Jedan mi je Hrvat gore na Manjači, valjda bio pripadnik Zbora narodne garde, pa uhavćen kod pokušaja miniranja mosta u Bosanskoj Gradišci te priveden na Manjaču, on mi je jednom, po povratku sa „specijalne obrade“, rekao: -Da ne bi Omera, ubili bi me. Nego na njega se svi navalili, pa on pokupio i moj i svoj dio“.

Na Manjači je bilo još ubojstava. Nije samo Omerovo i to je tačno. Sve su žrtve velike i značajne i svaka zaslužuje mjesto u našoj kolektivnoj memoriji. Ljudsko je prolazno, ali sjećanje na naše velike ljude i naše žrtve moramo prenostiti na naše mlađe, tako što će mo obilježavati mjesta stradanja, što ćemo obilaziti mezarja i sjećati ih se i mi i naša djeca pa dok Bosne traje, tako što ćemo zapisati, naslikati, filmski dokumentirati, arhivirati i arhive prenositi sa koljena na koljeno, i opet dok traje Bosne i Bošnjaka u njoj. Pri tome, porad istine, kruške i jabuke nećemo mješati. Mi se Bošnjaci moramo naučiti poštivati svjesnu žrtvu na oltaru viših ciljeva, inače nikada u respektibilan narod izrasti nećemo. Ni drugi nas poštivati neće, ako ne poštujemo sami sebe i naše veličine. Nema nikakvog stvarnog, osim demagoški nategnutih razloga šupljeg moraliziranja nad jednakošću svih žrtava, da se nekoj ulici u Bosni ne da ime onog našeg bošnjačkog i bosanskog mučenika Nisveta Suljevića, kojega pominjem u uvodnom dijelu ovoga zapisa, da se nekoj drugoj ulici ili trgu u nekom bosnaskom gradu ne da ime nekog drugog našeg široj javnosti nepoznatog ili manje poznatog bosanskoh heroja otpora ili da Udruženje logoraša opštine Ključ ne nosi ime Omera Filipovića. To ključki logoraši znaju, pa su zato tako i nazvali svoje udruženje. A nazivi, spomen ploče, nišani, spomen obilježja su kao ovaj zapis. „Sve što se zabilježi ostaje, a što se pamti nestaje“, mudro reče Mula Mustafa Bašeskija.

Na kraju ovoga dijela, evo još izjave uvaženog Prof. dr Hamze Mujagića, velikog imena medicinske nauke, čovjeka sa brojnim domaćim i stranim priznanjima, a ovdje samo radi ilustracije o kakvom se kalibru čovjeka i stručnjaka radi navodimo njegova trenutna uposlenja: Visiting Scholar, Massachusetts General Hospital and Harvard University Medi-

Page 46: Bosna u Srcu

cal School, Boston, Massachusetts, USA; Member of Institutional Review Board-IRB, Harvard Cancer Center; Professor and Chair in Oncology and Radiotherapy, Medical Faculty University of Tuzla; Professor and Chair in Pathologic Physiology, Medical facultyUniversity of Tuzla; Professor and Chair in Pathologic Physiology, The University of Tuzla Faculty of Pharmacy; Professor and Head of Molecular Oncology and Oncogenetics at the Postgraduate; Study Course at the Medical faculty University of Tuzla; Consultant in Oncology general hospitals Tešanj and Gračanica, Bosnia. Osim što je vrhunski stručnjak i naučnik dr Mujagić je i vrhunski humanista, čovjek i patriota. Evo šta takav jedan kalibar od čovjeka, jedan od osnivača SDA u Banja Luci i čovjek koji je Omera poznavao, evo šta on misli o Omeru Filipoviću; izjava je skinuta iz intervjua koji je Bedrudin Gušić napravio sa Mujagićem i pod naslovom „Samo hrabro braćo muslimani i na našoj i na četničkoj strani“ i objavio na svojoj internet stranici, gušić.tripod.com:

-Kada su došli logorači sa Manjače u našu Hisećki džamiju, ja sam već bio sa povredama i nisam se mogao kretati po gradu...Posebno spominjem šehida i heroja Omera Filipovića, mog prijatelja. Pričao mi je Ibrahim efendija Bašić koji ga je gasulio, kako je izgledalo njegovo tijelo nakon što su ga četnici mučili na Manjači. Molim Svemogućeg da uvede u dženetske ljepote šehida i heroja Omera Filipovića...Vidim sad da narod slijep kod očiju daje imena ulica i trgova nazvati imenom Izetbegovića. Niko se ne sjeti da ulice i trgove zove imenima heroja Zahid efendije Makića, Ismeta Nanića, Omera Filipovića, kapetana Hajre...; ništa to još naš narod ne zna, a kasno je da uzazna!

Kad stasa dijete šehida

/Prilog Sjećanju na Omera Filipovića, poznatog bh. i banjalučkog novinara Bedrudina Gušića; objavljeno 23. juna 2003. godine na internet stranici Ferhadija.com i Bošnjaci.net/

Krajem jula 1992. godine, kada su četnički zlikovci punom parom činili brojne zločine nad Bošnjacima u Bosanskoj Krajini i diljem Bosne i Hercegovine, kada se već dobrahno čulo za logore smrti u oklolici Prijedora i Banje Luke te drugdje, klanjasmo u haremu Gazanferije dzamije dženazu dvojici šehida (ako Bog da)- OMERU FILIPOVIĆU i ESADU BENDERU. Zahvaljujući hrabrom i visprenom Adilu Mediću, jednom od čelnih ljudi tadašnjeg Merhameta, saznali smo da su tih dana, tačnije 27. jula, u logoru Manjača ubijena ova dvojica Ključana, da su prebačeni u mrtvačnicu u Banja Luci te da bi im se baš u našem gradu trebala klanjati dženaza. Tako je i bilo. Nikada neću zaboraviti taj dan i sliku kada je Ibrahim ef. Bašić predvodio dženazu ovoj dvojici šehida i kada se najprije riječima prepunim gorčine obratio nama - klanjačima i ostalima koji bijahu prisutni, nikada neću zaboraviti ni sliku kada je nekoliko stotina ljudi popunilo obližnji harem gdje se potom vršio ukop rahmetlija. Sve je obavljeno dostojanstveno i islamski, u savršenoj tišini koja je govorila sve, te uz prisustvo njihove policije.Posebno neću nikada zaboraviti da smo i ja i ostali tada ispoljavali i "višak" emocija naspram prisustva Omerove supruge Merime i tada 12-godišnje kćerkice Emine.Godinama poslije toga sam razmišljao sta je s njima bilo, gdje su nastavile živjeti? I, prošle godine u povodu moga feljtona o konc-logorima u BiH, javila mi se Emina u cilju korekcije nekih mojih navoda u feljtonu. Tada sam i saznao da su posmrtni ostaci njenog rahmetli oca i rahmetli Esada 1998. preneseni iz Banja Luke u šehidsko mezarje u Ključu. Saznao sam i da je kćerka nekadašnjeg podpredsjednika SO-e Ključ i predsjednika

Page 47: Bosna u Srcu

tamošnje MBO, profesora Omera Filipovića, sa majkom, sada u svome Ključu. Istovremeno sam poželio i susret s njima ili barem jednom od njih.Želja mi se ispunila u srijedu, 11. juna ove godine, kada sam zijaretio Ključ. Putem svoje sestrične Selme sam saznao da 23-godišnja Emina, sa mužem (nedavno se udala) Demirom Velićem, živi u istoj zgradi i na istom ulazu kao i Selma. I za svega nekoliko minuta Emina je sisla u Selmin stan gdje smo se ponovo sreli.Ja bih volio da je priča potrajala duže, ali i iz tog jednosahatnog muhabbeta sam saznao mnogo toga što me je zanimalo. Između ostaloga, Emina mi je pričala detalje kada su pretučeni njen otac i Esad, te da je sve to gledao Omerov brat Muhamed, također zatočenik logora. Navodno su ih na smrt pretukli trojica pijanih četnika, od kojih je jedan nakon agresije izvršio samoubistvo a jedan umro u Njemačkoj. Emina je također istakla da je tadašnji predsjednik SO-e Ključ Jovo Banjac (kasnije i on umro) dao auto i pratnju da ona i njena majka Merima odu u Banja Luku i prisustvuju Omerovoj (i Esadovoj) dženazi. Saznadoh od ovog šehidskog djeteta da je u to vrijeme na području općine harao Vinko Kondić, načelnik SUP-a, te da se on danas nalazi u Bijeljini.

Šehidsko mezarje u Ključu i Bedrudin Gušić: Fatiha našim šehidima

U svom nadahnutom kazivanju, koje sam upijao kao spužva, Emina reče da je svoj veliki doprinos istraživanju ovog zločina dao akademik, prof. dr. Muhamed Tunjo Filipović.O njihovom daljnjem putešestvju, nakon što su izgubile oca i supruga, pobrinule su se međunarodne humanitarne organizacije, kada su ih najprije evakuirale u susjednu Hrvatsku, a potom u Veliku Britaniju. Vratile su se u Ključ 5. mjeseci nakon Dejtona, odnosno u aprilu 1996. godine. Emina je završila studij engleskog jezika na bihaćkoj Pedagoškoj akademiji, tako da danas predaje taj predmet u ključkoj Osnovnoj školi te na Gimnaziji koja nosi ime njenog oca i na kojoj je on svojevremeno predavao historiju. Sa gorčinom sam prihvatio i podatak da se aktuelni direktor Gimnazije- Mehmed Ćenanovic, jedan od Lagumdžijinih eksponata, između ostaloga, zalaže za promjenu imena ključke Gimnazije.Zanimalo me je još mnogo toga, kao naprimjer kakva je nacionalna struktura djece u osnovnim i srednjim školama u Ključu, te prosvjetnog kadra? Iz prve ruke sam dobio odgovor da je nacionalna struktura djece 100% bošnjacka (ima nešto djece iz miješanih brakova), što je slučaj i sa prosvjetnim kadrom. Učenici i njihovi nastavnici/profesori se međusobno pozdravljaju selamom. Tako je to u Ključu, drevnom gradiću koji je mnogo stradao za vrijeme agresije, ali nije pokleknuo. Izgubio je mnoge svoje sinove, ali stasaju mladi naraštaji koji znaju šta se desilo njihovim očevima i braći i koji znaju da se to ne smije zaboraviti. Među takve, prave reprezentante šehidske djece koja su potpuno osvješćena, nesumnjivo spada i Emina Filipović, sada Velić.

Dva komentara na prilog g. Gušića ( komentari su preneseni sa internet stranice Ferhadija.com )

Prvi komentar:

Page 48: Bosna u Srcu

Ibrahim Halilović, 29.06.2003

Poštovani g. Gušiću, Draga Redakcijo Ferhadije.com

Hvala na dirljivom i potrebnom potsjećanju na istinskog borca za slobodnu Bosnu, rahmetli Omera Filipovića. Profesora Omera Filipovića poznavao sam dugi niz godina, jedno vrijeme smo bili i kolege novinari pišući u istim listovima.G. Omer Filipović je spadao u onu grupu hrabrih ljudi koji su davno prije rata bili u stanju javno i autoratitivno posvjedočiti o opsanosti koja se nadvila nad Bosnu, o četnicima koji su se digli da ognjem i mačem stvore Veliku Srbiju.U prvim mjesecima četničke agresije i genocida, strijepio sam i za sudbinu g. Omera Filipovića, jednog od velikih patriota i intelektualaca. Kada je moj brat sa grupom od četrdesetak logoraša sa Manjače stigao u jajce u razmjenu za u borbi zarobljene četnike, pričao mi je o mukama koje je preživio na Manjači.Jajački doktori su pregledali pristigle logoraše (mislim da je to jedna od prvih oslobođenih logorskih grupa, biio je 23. august 1992. godine), konstatirali su teške uboje i krvne podlive, neuhranjenost, malaksalost i psihičke tegobe pristiglih logoraša, koji su nakon dugo vremena bili u prilici jesti obrok, ali nisu smjeli jer im se želudac umanjio od gladi na Manjači.Logoraši su opisivali teške uvjete života o mrvicama kruha i posne provodnjene čorbe. Obzirali su se oko sebe sa strahom misleći da bi se svakog trenutka mogli pojaviti njihovi mučitelji koji su ih tuklidok krv nebi propišali...Nisu još mogli pojmiti da su slobodni.Moj brat (kojeg su svakodnevno tukli i zato što je moj brat, kazao je da je najteže od svega doživljenog na Manjači bila noć kada su četnici do smrti mučili rahmetli Omera Filipovića. Ja sam tu priiču moga brata pribilježio, ali pošto je sva moja dokumentacija u Kanadi, a ja na putu prema Bosni, napisao sam ovo prisjećajući se šta mi je brat, odmah po dolasku iz logora ispričao.

Omer rahmetli je bio snažan muškarac, pravi gorostas. Nehumani uvjeti i krvavi četnički teror nisu mogli slomiti rahmetli Omera, ni duhovno ni fizički. Logoraši su ga poštovali, četnici su ga se bojali. Kada im nije uspjelo u svakodnevnim mučenjima slomiti duh Omera Filipovića, naručene se ubojice u likovima trojice „pijanih“ četnika! S nečijim znanjem i odobrenjem došli su među logoraše, niko od odgovornih u logoru ne može sa sebe sprati krivicu, pa čak ni pravdanjem da se radi o pijanim razularenim četnicima. Vjerovatno su se i naroljali da bi ubili. Četnici su hrabri samo kada su do zuba naoružani, kada ih je desetorica i kada su pijani, a protivnik sam, nemoćan, goloruk, svezan...

U tom naručenom i prozirno izrežiranom ubojstvu uglednog patriote, a nemoćnog logoraša g. Omera Filipovića, po pričanju moga brata, katili su se iživljavali nad rahmetli Omerom, sve dok on u teškim mukama nije ispustio svoju plemenitu dušu.

Profesor Omer Filipović je istinski bosanski rodoljub, heroj i mučenik čije se ime ne smije zaboraviti, kao ni njegova mučenička smrt.

Ne smije se katilima ni oprostiti ni zaboraviti. U vrijeme kada je prof. Omer Filipović iznosio u javnost istine o četničkoj pomami koja se istom zakuhavala, nisam poznavao u Ključu nikoga, pogotovo ne Muhameda Ćenanovića, koji bi bio spreman učiniti ono što je g. Filipović javno radio u Borbi za spas Bosne!Ali, nisam začuđen da takvi sebi uzimaju za pravo pokušaja brisanja uspomene na takvog jednog hrabrog patriotu i mučenika kakav je bio rahmetli Omer Filipović- pokušajem da promjene ime školi koja nosi ime rahmetli profesora te škole Omera Filipovića. Ne čudim se da postoje takvi, ali bi se čudio ako bi smo takvu uvredu odšutjeli.Ono što mi daje snage u ovoj priči je spoznaja da je kćerka rahmetli Omera Filipovića izišla na selamet, da je postala akademski građanin. To je jedna velika pobjeda nad našim dušmanima. Koliko su se dušmani bojali učenih i hrabrih Bošnjaka patriota- svjedoči i mučenička smrt Emininog oca, profesora Omera Filipovića.

Page 49: Bosna u Srcu

Drugi komentar:

Elida, 30.06.2003

I ja vam se srdačno zahvaljujem na sjećanju na rahmetli Omera Filipovića. Danas je puno Muslimana i Bosanaca, ali u vrijeme kada je rahmetli Omer bio Bosanac i Musliman, mnogi od ovih današnjih nisu bili. Za nas koji smo ga lično poznavali je jako bolno što se njegove zasluge umanjuju ili, što je još gore, uopšte ne prioznaju!

On je jedini od svih koje znam koji je volio Bosnu više od svog života.

Zato uvjek, a i ovdje sada, iskazujem mu duboko poštovanje i neka je rahmet njegovoj velikoj, plemenitoj duši.

LOGOR MANJAČA

Page 50: Bosna u Srcu

Koncentracioni logor „Manjača“, lociran u sklopu bivše vojne ekonomije pri kasarni „Milka Bosnić“, na planini Manjača, formiran je početkom aprila 1991. godine, kada se već uveliko pucalo po Republici Hrvatskoj. Prvi pritvorenici u tom logoru, njih 180. bili su građani Repuiblike Hrvatske odnosno Bošnjaci iz Gpapske kod Doboja. Kasnije u taj logor se privode mahom Bošnjaci i nešto Hrvata uglavnom civili, sa područja Bosnaske Krajine, opštine Ključ, Sanski Most, Prijedor, Šipovo, Jajce, a bilo je logoraša i iz drugih bosanskih opština, npr. iz Bosanske Gradiške, Donjeg Vakufa... Bili su to uglavnom civili, a samo manji broj je zarobljen ili uhapšen kao vojnik odnosno lice koje se aktivno stavilo u službu odbrane Republike Bosne i Hercegovine.Do tačnog broja logoraša koji su tu bili zatvoreni jako je teško doći, ali se procjenjuje da je kroz logor prošlo negdje između tri i pet hiljada hiljada osoba.Još je teže doći do ukupnog broja ubijenih u logoru, a najmanja je procjena da je tu ubijeno negdje od pedeset do osamdeset i pet osoba, sa tim da se neki koji su navodno voženi na Manjaču, tamo negdje od Sanskog Mosta i iz logora Trnopolje, vode kao nestali. Kakva je sudbina tih ljudi, o kojem se broju radi i da li se njima ušlo u trag, to mi nije poznato, ali da su jedno vrijeme vođeni kao nestali to znam, kao što znam, a da je na Internacionalnom sudu pravde u Hagu utvrđeno da se na Manjači u blizini logora nalazi masovna grobnica sa oko 450. leševa (The Application of the Convention and Pun ishment of the Crime of Genocide, Bosnia and Herzegovina vs Serbia and Montenegro, case 91, paragraf 270)Jedan od najtežih zločina koji se dogodio na Manjači je bio upravo nad Sanjanima i Prijedorčanima koji su iz Omarske transportirani za Manjaču. Zločin se dogodio ispred zgrade Komande logora, na ulazu u logor. Broj ubijenih tom prilikom ostaje i dalje pod upitnikom, ali da su neki ljudi tu pobijeni to je sasma izvjesno. Kako su ubijeni? Pa tako što su ih sprovodnici transporta proizivali da izaču iz autobusa kojim su dovezeni, a onda ih tu na licu mjesta, pored autobusa i na ulazu u logor, klali. Ja sam se osobno zatekao ispred štale u kojoj sam bio pritvorenik i vidio sam da se nešto dogaša ispred ulaza u logor. Onda je naišao, zaboravio sam mu ime, a bio je nekud od Prijedora i zvali smo ga kapetan, navodno je prije rata radio u službi Teritorijalne odbrane Skupštine opštine Prijedor; on je bio dežurni u cijelom logoru i „veza“ logoraša sa Komandom logora. Naiđe on dakle i oštrim, ali prigušenim glasom mi reče:-Ne gledaj, ne gledaj dole. Dole kolju ljude. Ulazi i zatvaraj vrata.

Kako se u logoru nekim tajnovitim vezama haman sve saznavalo gotovo u trenutku kad se i dešavalo, od pada Jajca do pokolja u Kotor Varoši i na Korićanskim stijenama, to smo mi logoraši znali i da je komandant logora Božidar Popović, zahtjevao da se leševi uklone što dalje od logora; poslije se među nama pročulo da su bačeni u Vrbas. Izgleda on nije htio ni taj transport primiti i da je to te osobe koje sam gore pomenuo, a kojima se

Page 51: Bosna u Srcu

otada gubi trag. Ne znam šta je bilo u drugom dijelu logora, ali u prvom, onome do komande gdje sam ja bio smještan u jedno od tri štale, ti ljudi sigurno nisu bili primljeni.

Šta se krije iza ideje vrhuške SDS o formiranju logora u BiH? Nakon iskustva rata i svih ovih godina iza rata, odgovor na ovo pitanje je zapanjujuće banalan i utoliko nevjerovatan odnosno teško zdravoj pameti za primiti; formiranje logora je bilo u funkciji „etničkog čišćenja“ terena, dakle genocida. Adil Medić, predsjednik Banjalučkog ogranka muslimanske humanitarne organizacije „Merhamet“ u godinama rata, referirajući se na Manjaču i ubojstvo Omera Filipovića, ovako je to izrekao krajem augusta 2012. godina u Hagu gdje se pojavio kao svjedok Tužve u postupku protiv Ratka Mladića:"Da bi se 'čistilo' morale su se uraditi tri stvari, a to su: da se jedni ubiju, drugi zatvore u logore, a ostali protjeraju. Da bi se to što jednostavnije uradilo, onda je trebalo obezglaviti taj narod. Trebalo je zatvoriti Omera Filipovića i druge Omere - intelektualce. Ili zatvoriti, ili ubiti ili protjerati. Trebalo je eliminisati ljude koji su od ugleda. U malim sredinama postoje ljudi od ugleda. Dakle, i njih je trebalo na jedan od tih načina eliminisati. Po meni svrha logora bila je čišćenje terena, da se eliminišu Muslimani, a poslije i Hrvati sa tih područja."

Režim koji je vladao u logoru je bio katastrofalan. Naročito prva tri mjeseca, jun, jul i august, kada smo mi logoraši osjetili da banda ne zna šta će zapravo sa nama. Dolazio je u tom periodu u logor, smatra se po nalogu Radovana Karadžića, Vojo Kuprešanin, tada na nekoj značajnoj funkciji kod bande na Palama, valjda da sopstvenim očima vidi i prenese svom predsjedniku, kakva je gore na Manjači situacija. Održao nam je i govor: kao on zna da smo mi jedan narod, da je najbolje i za nas i za te vlasti na Palama da nas vrate nazad kućama i da smo mi tu na Manjači radi naše sigurnosti, privremeno dok se ne smiri situacija... A ovamo na Manjači, dok on to govori, najcrnji teror nad nama: ne daju nam jesti, svakodnevno teško batinaju, psihološki iznuravaju i ubijaju nametanjem atmosfere najcrnjeg straha, straha za sopstveni život, plus dodatno iscrpljuju tijelo izvođenjem na građevinske i poljoprivredne radove. Nakon tog Kuprešanina ja sam zaključio da je njihovo rukovodstvo u dilemi i da razmatraju kako riješiti pitanje logora. Internacionalna javnost je već bila involvirana, zna se za logore, ne mogu se ljudi tek jednostavno ukloniti i da ih nema, pojela maca i čiča miča gotova priča; dvadeseto je stoljeće, ali nije ’41. Vrijeme je globalizacijsko, vrijeme satelita i svjetski umreženih medija. Jednostavno, te 1992. godine, ne može se rat voditi kako su ga nacisti vodili 1941. I to je ta dilema zločinačke centrale na Palama: u planu im je etničko čišćenje terena (genocid), ali sve, očito, ne mogu pobiti; vratiti ih kućama je protivno planu. Isporučiti ih Sarajevu ne dolazi u obzir: znaju da će se svi pušku u ruke, jer nemaju izbora. Ostaje dakle raseljenje. Iz prednji razloga, po mom uvjerenju, kod njih je prevladalo ne ono što je nama Kuprešanin saopćiio u govoru na Manjači, nego ono Karadžićevo, ono da „Muslimanski narod rizikuje nestanak, ako krene rat“. Tako je došlo te su nas počeli raseljavati u „treće zemlje“.

Ali, do tada je trebalo Manjaču preživjeti. Ta prva tri mjeseca su rekoh bila strašna i mi smo zaista mislili da će nas sve pobiti ili ćemo jednostavno pocrkati od gladi. Nas u to vrijeme mogu reći, pa gotovo doslovno nisu hranili, a ono što su nam davali kao hranu je toliko malo bilo da je evo meni, sa oproštenjem čitaocima na saopćavanju i takvih privatnih detalja, evo trebalo 42. dana da bih prvi put od zarobljavanja i privođenja na Manjaču, otiša u WC na veliku nuždu; a bilo je ljudi kojima je za to trebalo i preko 50. dana. Bilo je to vrijeme kada su neki od logoraša doslovno pasli travu ne bi li koliko toliko stišali glad. Prvih sedam dana mislim, nisu nam uopće dali izlaziti van, sem ujutro na „doručak“ (topla voda i komadić slanine) i navečer na „večeru“( komadić kruha- štruca se dijelila na dvadeset i pet osoba) i opet šolja tople vode koja je „glumila“ supu. Te kratke izlaske neki zatočenici su koristili, pa su, rekoh, čupali i jeli travu ne bi li suzbili glad. I sada možete zamisliti, između pet i šest stotina, ako ne i više ljudi natrpanih u te štale po cijeli dan i noć, borave u takvim uvjetima. Ne daju izlaziti ni u WC onima koji imaju potrebu jer, zbog te trave koju su jeli i općih nehigijenskih uvjeta, neki su dobili strahovite napade dizenterije, pa su nuždu vršili svuda po štali i drugim logorašima.

Page 52: Bosna u Srcu

Onda su nam naredili da pored štala kopamo rupe za WC. Pa kada je to bilo gotovo ipak je bilo lakše jer su dozvolili ljudima makar izlazak do zahoda. Onda nas počinju izvoditi na poljoprivredne i građevinske radove. A sve vrijeme traje normalnom čovjeku koji to nije vidio i prošao nezamislivo teško batinjanje ljudi.A onda, kako je istina o logorima osvajala medijsku pažnju svjetske javnosti, pa su počeli i prvi predstavnici svjetske zajednice nacija obilaziti logore po Bosni, nakon ulaska u logor (*)Bernarad Kušnera i poslije (**)Pedi Ašdauna (Paddy Asdown), a osobito nakon ulaska predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog križa na Manjaču i ubojstva Omera Filipovića i Esada Bendera, teror počinje postepeno splašnjavati, dok na koncu ni-

(*) Bernard Kušner, rođ. 1939, francuski lljekar, političar i diplomata. Logor Manjača je posjetio ispred humanitarne organizacije „ljekari bez granica“.(**) Pedi Ašdaun, britanski obavještajni oficir, političar i diplomata; nakon rata u BiH, 1992-1995, jedno vrijeme vršio funkciju Visokog predstavnika u BiH.

Page 53: Bosna u Srcu

Logor „Manjača“

je potpuno prestao. Crveni križ nas je tako obilato onda počeo snadbjevati odjećom pred nadolazeću zimu, a i hrana je redovno dopremana i to obilato, da je taj logor, u ludilu rata

Page 54: Bosna u Srcu

oko nas, odjednom postao ono što su mu gospodari naših života tepali od početka, biva „Sabirni Centar“, mjesto gdje smo relativno bili sigurni, u haosu rata koji nas je okruživao.

Helem, slika srpskih koncentracionih logora u Bosni je obišla svijet i tu je negdje taj trenutak kada vlasti na Palama shvaćaju da su logori i logoraši pun propagandni pogodak za Vladu u Sarajevu; a ako dođe do do masovnijeg umiramja po logorima iscrpljenih logoraša, onda šteta još i veća. Tako, iz tih razloga i pod pristiskom internacionalnog faktora, pada odluka o „pomilovanju od krivičnog gonjenja“ nekih iscrpljenih i isprebijanih logoraša na Manjači kojima je doslovno život visio o koncu. Nakon te odluke prvih 69. medicinskih evakuanata je, mislim posredstvom Međunarodnog komiteta crvenog križe, evakuirano sa Manjače i prebačeno u Englesku na liječenje. Opća situacija u logoru je onda postupno počela se poboljšavati, dok konačno u decembru 1992. godine, svi logoraši nisu evakuirani najprije za Republiku Hrvatsku, a onda diljem svijeta.

Istine radi treba reći da je opća situacija u logoru Manjača, koliko god bila teška, a bila je do nepodnošljivosti teška, gore je već rečeno, naročito u prva tri mjeseca kada su se i dešavala ubojstva, od koji su u ovome radu neka pomenuta, ipak, u poređenju sa situacijom u Omarskoj odnosno Keratermu kod Prijedora, Manjača je bila kao holiday park i zabavište za napaljene srpske ekstremne nacionaliste. To je zato što je logor Manjača ipak bio, koliko smo razumjeli, pod kontrolom regularne srpske vojske, bivše JNA koja je samo presvukla šinjele, promjenila obilježja i stavila se u funkciju velikosrpskog projekta.Mada netipična, kao jedan od indikatora uvjeta u logoru Manjača, može poslužiti situacija u kojoj se autor ovih redova gore našao. Ja sam u neku ruku bio jedan od onih sretnijih logoraša. Jesu me teško isprebijali u Ključu gdje su mi i rebra načeli, kako će se poslije ispostaviti, ali sam na Manjači iako sam u dva navrata prošao kroz sito kolektivnog batinjanja, pa sam čak, odmah po dolasku u logor, bio i prozivan na specijalnu obradu, što sam uspio izbjeći, malo zahvaljujući mojoj snalažljivosti, a više činjenici da su pobrkali podatke koje im je izgleda policija iz Ključa prenjela kada su nas dotjerali na Manjaču, pa nisu znali koga prozivaju Filipović Nihada ili Filipović Malika, bivšeg učitelja iz Ključa, tj. mog oca. Zatim se dešava ono što je izgleda odlučujuće uticalo da i ja ne prođem sito specijalne obrade i na kraju završim u Batkovićima. Preko jednog od isljednika dobivam poruku od mog očuha. Isljednik je izgleda poznavao mog očuha i jako ga cijenio: to znam jer mi je on, isljednik to rekao. Poslao stražu da me privedu i sada, oni me vode, a ja sav u grču iščekivanja novog batinjana. Kad tamo kod isljednika, čovjek me dočeka ljudski, konspirativno, stalno stišavajući ton i upozoravajući me da budem tih, ali gotovo prijateljski i sve to, ispostaviće se, jer je poznavao mog očuha Krešimira Đukića. Ja pretpostavljam, jer jednostavno nemam drugo objašnjenje, da je taj isljednik, na neki način, mene zaštitio i skinuo sa nekakve njihove liste počinilaca imaginarnih krivičnih dijela, što će me na koncu poštedjeti i odlaska u Batkoviće. Kada se logor zatvarao u decembru 1992, poimenično su prozivali zatvorenike u autobuse koji će nas transportirati za Hrvatsku, pa dalje u treće zemlje. Svi su prozvali, a ostalo je nas negdje oko tridesetak, možda i nešto više. Ja se već pomirio sa tim da ostajem, kada ono, nakon kraće pauze prozivaju i mene; mislim da sam bio posljedni koji je izašao iz štale za transport u Hrvatsku... Ovi što su ostali, bilo ih je negdje oko dvadesetak ili nešto više, evo sjećam se onih koje sam osobno poznavao: Dedić Atif, Hamidović Hilmija, braća Medanović, Ćazim i Senad, zatim, Vučkić Nedžad, Islamagić Fuad i njegov brat Ferid i Salihović Salih; svi su oni sa još nekolicinom prebačeni u logor Batkovići kod Bjeljine.Moj očuh, moja mati i sestra sa svojim mužem, krasnim čovjekom Nemanjom Bilanovićem, su živjeli u Banja Luci. Zahvaljujući reputaciji koju je u Banja Luci imao moj očuh Krešimir Đukić i naporima koje je činio taj naš zet Nemanja da ih zaštiti, oni su to vrijeme nekako uspjevali opstati, u strahu kao i ostali nesrbi tih dana i godina u Banja Luci, ali ipak u svom stanu. Kasnije više ništa nije pomagalo, pa su i oni 1995, kada je ono Peti korpus Armije BiH potjerao barbare od Bihaća prema istoku, i oni su dakle bili izbačeni iz stana, pa su „na vrat na nos“, bježali preko Save za Hrvatsku. Ali tada, te 1992. godine, još su bili u Banja Luci, u svom stanu. I sada, čim je dozvoljeno da „Merhamet“ povremeno obilazi logoraše i dovlači im, ko je šta imao poslati od rodbine i prijatelja, meni su redovno od mojih stizali paketi, a u paketima hrana, kolači. Skrpili moji kako su stigli, znali umjeli, nakuhali pa poslali.

Page 55: Bosna u Srcu

Nekoliko je tih paketa, dva ili tri, ne sjećam se, stiglo do mene i u njima ono što obezbjeđenje nije zadržalo sebi; ipak svaki taj paket je bio kao da je stigao praznik u moj život. Bilo je to vrijeme najžešće gladi na Manjači kada su nas „hranili“ toplom vodom koja je ko kano trebala biti supa i kada se kilogram kruha dijelio na četrdesetak, ako ne i više osoba. U paketima je bilo i više nego je meni trebalo, pa su i neki od logoraša imali sreće makar koliko okusiti i omirisati kako izgleda prava hrana... Eto, dakle i takvo što je bilo moguće na Manjači i ovaj i slični detalji jeste ono što je logor Manjača ipak činilo snošljivijim u odnosu na strašnu sudbinu logoraša u prijedorskim logorima smrti.

Logor je bio u zoni odgovornosti generala Momira Talića koji je komandovao Prvim Krajiškim korpusom. Komandanta logora Popovića, koji je bio odnekud iz Srbije, već sam spomenuo, a njegovi prvi saradnici su bili Pero Stupar i Dušan Popović. Komandir specijalne policije je bio Radomir Bojić, a komandir logorske straže Predrag Kovačević kojega su zvali Špaga. Straža inače, koliko sam ja uočio, uglavnom nije ulazila u logor, izuzev komandanta Špage koji se u početku trudio biti jednako zao kao i specijalna (vojna) policija, ali je ubrzo promjenio „kurs“ i postao znatno korektniji u odnosu prema logorašima. Isljeđivanje logoraša sprovodili su profesionalni policijski inspektori iz Ključa, Banja Luke i Sanskog Mosta, a ja znam da je jedan od njih, Ključanin kome se ne mogu sjetiti imena, poslije, ali još uvjek u ratu, ubio. Valjda nečista savjest ili jednostavno nije mogao podnijeti to u šta je upao. Pripadnici specijalne policije su bili ti koji su vršili nezamisliv teror nad logorašima pa ih čak i ubijali. Najgori su bili, Željko Bulatović koji je sam sebe, sadistički i cinično, oslovljavao sa Bula i Fadil, a zatim: Siniša Teodorović i Zoran Gajić zvani Zoka. Bio je još jedan Zoran, ne znam kako se prezivao, a mislim da su ga zvali Gaja. Oni su bili najgori, sa tim što su Bulatović i Teodorović bili sadisti i to se da tako kažem „na njima vidjelo“; tu se zbilja nije znalo ko je od koga gori, ali ja ipak tipujem na Teodorovića koji je tukao bez puno priče, čisto iz zadovoljstva, dok je Bulatović tukao i „politzirao“. Gajić je opet očito bio kriminalac, zainteresiran u prvom redu za pljačku. Kod logoraša se naime našlo dosta novaca, zlatnine, vrijednih časovnika, lančića...itd, i sve je to onda opljačkana, a taj Gajić je u tome bio velemajstor. Da za ovom trojicom ne zaostanu trudili su se i Miodrag ili Molorad Topić, Dragan Barjaktarević i Radenko Vučenović zvani Cober.Interesantno je da su ova šestorica uhapšena i izvedena na sud u januaru 2006. godine, preko jedanaest godina od završetka rata i četrnaest godina od počinjenog zločina. Sudski postupak je završen tako što je Bulatović osuđen na 14. godina kazne zatvora, Teodorović na 12, a Gajić na 10. godina. Topić, Barjaktarević i Vučenović su oslobođemni zbog „nedostatka dokaza“. U žalbenom postupku na Vrhovnom sudu tzv. Republike srpske, od 07.11.2007, izrečene kazne su smanjene, pa je Bulatović završio sa 11. godina, Teodorović sa 8, Gajić sa 6. godina. Kakva je to pravda, obzirom na težinu počinjenog zločina, ambijent, motive i okolnosti u kojima je zločin izvršen, ostavljam čitaocima da prosuđuju. Neki ciničniji će se ovdje pozvati na onu drevnu latinsku: pravda je spora, ali dostižna. Što se ovoga autora tiče, ovo je klasičan primjer slučaja: kadija te tuži, kadija ti sudi. Pravda pod dnevno-političkom kontrolom i nije pravda. Zločinci su četrnaest godina bili dostupni vlastima tzv. RS, pa ipak nisu hapšeni i suđeni sve dok Centrala nije odlučila da je to u datom trenutku profitabilno. Formula je ista i da se pratiti od kabinetskih slučajeva: Milošević, preko slučaja Karadžić i Mladić sve do evo i ovih sitnih pirana na terenu. Svjetao primjer poštenja, ljudske časti i dostojanstva je stražar Radomir Radinković koji je u pomenutom sudskom postupku bio svjedok Tužilaštva i svjedočio je „da su mučenja

Page 56: Bosna u Srcu

„Igrale se delije“: Banda na Palama glumi pravnu državu; kopija naslovne strana Odluke o pomilovanju od krivičnog gonjenja. Svi „pomilovani“, njih ukupno 69, bili su zapravo medicinski evakuenti- osobe u toj mjeri isperebijane, da im je bila neophodna potrebna zdravstvena njega, inače bi podlegli u slučaju daljnjeg zadržavanjem u logoru.

Page 57: Bosna u Srcu

u logoru bila svakodnevna pojava“; (citirano prema izvještaju sa suđenja za radio staniceDeutche Weele, od 24.03.2006).Od krupnijih „riba“ za zločine u logoru Manjača su u Hagu suđeni i kažnjeni: Miomir Stakić, 40. godina, Radomir Brđanin, 32. godine, Biljana Plavšić, ali se ona kurvanjski izvukla, malo na godine, malo na hinjeno priznanje krivice, pa je prošla samo sa 11. godina; puštena je nakon izdržanih 7. godina zatvora. Nikola Kovačević, suđen je u BiH po optužnici Tužilaštva BiH i dobio je 12. godina. U Hrvatskoj je za zločine na Manjačui suđen Mirko Graorac koji je osuđen na 15. godina, ali su svi izgledi da su u tom postupku učinjeni brojni propusti i da Graorac nikada na Manjači nije ni bio, niti je bio neki značajnan politički faktor koji je o tome ogao odlučivati, pa da ga se sudi po komandnoj ili političkoj odgovornosti.

Sudbina komandanta logora Božidara Popovića nije mi poznata, ali koliko sam istražio koristeći se dostupnim izvorima na internetu, taj je uspio izvući guzicu i nije suđen. Popović je već te 1992, bio u godinama i nakon svih ovih godina od kraja rata, ne vjerujem da je više živ, ali ipak ovo ovdje ispisujem povjesne istine radi: neka ostane zabilježeno da je oficir, koji nam je držao govore i hvalio moralni i vojnički kredibilitet „slavne srpske vojske“, istovremeno širio ogavne laži o tome kako u Sarajevu Josip Pejaković i Davorin Popović organiziraju bacanje srpske djece lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu u Pionirskoj dolini i da je dozvolio da se pod njegovom komandom, nad zatočenicima logora Manjača, čak i nakon registracije sa strane Međunarodnog komiteta crvenog križa, provodi teror, mučenje i ubojstva. Najveće zloupotrebe pozicije moći u kojoj su Komanda i obezbjeđenje logora bili i najveća kršenja prava zatočenika, dešavale su se u večernjims satima, kada je komandant Popović, odlazio nazad u Banja Luku na počinak. Ipak, Popović ne može pobjeći od odgovornosti za tretman logoraša i počinjene zločine, prvo jer su se teške zloupotrebe i kršenja prava zatočenika logora itekako dešavala i tokom dana, u njegovoj prisutnosti, i drugo, jer je evidentno da je upravo on taj od kojega je dolazio signal tj. naredba za takav tretman i takve postupke prema zatočenicima logora. To je jednostavno logika sistema komandne subordinacije koji vlada u vojsci.

Page 58: Bosna u Srcu

CRNO NA BIJElo - KONDIĆ I OSTALI

Ko je Vinko Kondić? Ko je čovjek koji je prema procjenama građana Ključa, presudno uticao na tog zbivanja u opštini Ključ, neposredno pred rat i u toku rata?

Diplomirani pravnik po struci, Kondić je prije rata 1992-1995, radio u Ključu, u nekom od

Page 59: Bosna u Srcu

brojnih poslovnih jedinica ili organizacija udruženog rada Šumsko industrijskog preduzeća iz Sarajevo. Ni po čemu osobito zapažen, tu je on gradio malu provincijalnu profesionalnu karijeru diplomiranog pravnika. Ali, sa otvaranjem procesa demokratizacije u BiH, dolazi do kardinalnog zaokreta u karijeri Vinka Kondića: on napušta profesiju i na velika vrata ulazi u politiku. Optira za Srpsku demokratsku stranku, a nakon izbornog uspjeha ove stranke, gdje kao većinski izborni pobjednici formiraju vlast (uz potporu i u saradnji sa SDA), Kondić biva imenovan za načelnika Stanice javne bezbijednosti u Ključu (SJB).Dakle, Kondić se od početka uključuje u rad Srpske demokratske stranke i postaje jedan od njenih, ako ne najznačajniji, a ono jedan od svakako najznačajnijih kadrova u opštini Ključ. On je zapravo odradio ključni posao za SDS u ovoj opštini: kao načelnik SJB, on je bio taj koji je neposredno organizirao, rukovodio i do kraja proveo srbizaciju, najprije policije, a onda, kada su uzurpirali aparat sile, i cijele opštine Ključ. Srbizacija policije je provedena tako što su svi Bošnjaci policajci, ili milicioneri, kako se to nazivalo tada, prvo poslati na godišnji odmor, da kao razmisle da li će potpisati izjavu lojalnosti i staviti se u službu nove, jednonacionalne policije; zatim su ih pozvali da se jave u policiju, pa kada su pozvani došli, ponuđena im je potpisivanje pomenute izjave lojalnosti, ali su svi, sem jednog Hrvata, odbili. Nakon toga su otpušteni iz službe, a mnogi i pohapšeni, izloženi tjelesnoj torture, maltretiranju i mučenju, otpremljeni u logor Manjača...

Kao načelnik SJB Ključ, razumljivo je da je Kondić bio i član novosonovanog tzv. Kriznog štaba SDS u opštini Ključ. Taj je štab bio bio onaj prenosni mehanizam cjelokupnog plana SDS kojim su se kreirale i dizale tenzije u pripremi terena i “oštrenju” srpskog naroda za neminovno nadolazeći rat. Ako je Krizni štab bio prenosni politički mehanizam Centrale SDS, onda je policija u prvoj fazi, kada se tek kretalo sa fundiranjem terena za ono što će uslijediti, bila ona udarna pesnice, izvršni, operativni organ putem kojega se silom provodilo ono što inače, zbog nacionalnne strukture stanovništva u opštini Ključ, nije moglo proći etanbliranim mehanizmima političkog odlučivanja. Vinko Kondić je bio na čelu tog i takvog organa, koji i sa otpočinjanjem rata ostaje na istoj funkciji. On dakle, kao član Kriznog štaba SDS za opštinu Ključ, zna iz prve ruke, za plan etničkog čišćenja opštine i svođenje njenog bošnjačkog i hrvatskog naroda na “operativnu” manjinu, tih 10-12% ili koliko već procenata, koji će toj stranci i novoj srpskoj vlasti poslužiti i kao kontra-argument na sasma racionalno očekivane optužbe da su proveli genocide nad Bošnjacima (na ovu je okolnost upozoravao i sam general Mladić još u maju 1991. godine kada mu je predočeno šta se planira sa Muslimanima, odnosno Hrvatima), a sa druge strane, prema procjeni zločinačkog štaba SDS, to je taj “manigable”, tj. operativno upotrebljiv procenat bošnjačkog stanovništva za koji su računali da im neće u političkom smislu predstavljati smetnju. Istovremeno to je trebalo bit i nekakvo njihovo demokratsko pokriće pred svijetom, kao evo vidite da samo mi etnički miješani i da sasma mirno, zajedno sa Srbima, žive i ostali narodi. Kondić je, kao načelnik SJB, neposredno, u izvršnoj funkciji pomenutog plana “etničkog čišćenja”. To je osnova na kojoj dolazi do tzv. “etničkog čišćenja terena”, do masakra u opštini Ključ, u mjestima Prhovo, Velagići i Biljani te do desetine i desetine ubojstava potpuno nevinih civila; trebalo je zastrašiti Bošnjake i Hrvate da se dignu i odlaze is tog terena. A da bi sve poprimilo privid legalnosti Ratno Predsjedništvo SO-e Ključ je donjelo i Odluku o kriterijima za mogućnost iseljenjao sa teritorija opštine Ključ, prema kojoj svi koj daju izjavu da žele iseljenje, a nepokretnu imovinu dobrovoljno ostavljaju tzv. Republici Srpskoj, mogu se “serbez” iseljavati. Vinko Kondić je bio u funkciji te i takve politike. Iza te politike krije se stvarni razlog tolikih ubojstva potpuno nevinih, ničim krivih ljudi. “Etničko čišćenje” je pri tome eufemizam, igra riječi iza koje se krije suština: genocid. Da je to genocid bilo je jasno i njenim autorima, tvorcima zločinačkog plana, kao što smo naprijed ukazali pozivajući se na izjavu generala Mladića na sjednici Skupštine srpskog naroda na Palama, maja 1992. godine, neposredno pred “službeno” otpočinjanje rata. Ipak, ponešto zbunjeni Mladić, vrlo brzo shvata “veličinu” historijskog trenutka, te bez krzmanja uskače u kolo zločina. Ostario, obolio i odbačen i od Srbije i od svoje zločinačke kreacije u BiH, njemu se ove 2012. godine, sudi u Hagu zbog počinjenog zločina.

Vinko Kondić, prema informacijama ovoga autora je bio prisutan na pomenutoj sjednici

Page 60: Bosna u Srcu

Skupštine na Palama. Prema tome on je, crno na bijelo, znao od početka o kakvom se planu radi, pa ipak nije odstupio, nego je zdušno nastavio sa provedbom istog. Iako sitniji kalibar u odnosu na generala Mladića, ali isti zločinački materijal, Kondić je kao i Mladić, završio odbačen. Obolio od teške i progresivne Parkinsonove bolesti, zbog poči-

Dio transkripta Mladićeve izjave na zasjedanju Skupštine na Palama, maj 1992.

njenih zločina na teritoriji opštine Ključ, zaglavio je na sudu u BiH, kao što će mo vidjeti u nastavku ovoga teksta.

Nakon završetka rata bio je jedno vrijeme ministar za rad, socijalnu zaštitu, izbjegla i raseljena lica u Vladi tzv. Republike Srpske, u vrijeme dok je predsjednik Vlade bio Gojko Kličković. Poslije je zbog nekakvog kriminala, kao i šef mu Kličković, bio neko vrijeme u pritvoru, ali je oslobođen. Nakon izlaska posvetio se advokaturi što je obavljao sve do hapšenja 06.12.2007. godine.

U daljem tekstu pratimo sudbinu Vinka Kondića od momenta hapšenja, pa slijedom suđenja, sve do obustave sudskog postupka iz zdravstvenih razloga. Kao što smo u uvodno dijelu knjige najavili, u ovome dijelu pratimo i tok suđenja Marku Ademoviću i Bošku Lukiću, dvojici Ključana koji su zajedno sa Kondićem dovođeni u vezu sa zločinima počinjenim na području opštine Ključ tokom rata 1992-1995. Postupak protiv ove dvojice je 02.07.2008, spojen sa onim protiv Vinka Kondića i vođen je kao predmet X-KR-05/119, Marko Adamović i drugi, da bi potom, kako ćemo vidjeti, protiv Kondića, zbog zdravstvenih razloga postupak bio obustavljen, a nastavljen protiv Ademovića i Lukića, sve do oslobađajuće prvostepene presude. Materijali kojim se služimo preteći sudbinu optuženih i tok sudskog postupka, jesu agencijska saopćenja, najprije ono “Srne” o hapšenju Kondića, a dalji, sudski tok postupka, pratimo prenoseći agencijska saopćenja Balkanske istraživačke mreže (Bolkan Investigative Reporting Network- BIRN, Justice Report).

“SRNA”: Uhapšen Vinko Kondić

07. decembar 2007.

Pripadnici Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA), po nalogu Tužilaštva BiH, uhapsili su juče u Bijeljini, Vinka Kondića (54), zbog sumnje da je počinio ratni zločin nad žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na području opštine Ključ, saopšteno je danas iz Tužilaštva. Osumnječeni će biti predate nadležnom tužiocu Odjeljenja za ratne zločine Tužilaštva BiH. Koji će ga u zakonskom roku saslušati i nakon toga odlučiti da li će

Page 61: Bosna u Srcu

predložiti određivanje pritvora.Portparol CJB Dragomir Perić, rekao je “Srni”, da ih je SIPA obavijestila, da će na području ovog centra biti uhapšena jedna osoba, ali nisu precizirali o kome je riječ.

Kondić: Jednomjesečni pritvor

BIRN-JUSTICE REPORT, 10. decembar 2007.

Sud BiH odredio jednomjesečni pritvor za bivšeg člana Kriznog štaba Ključ.

Na zajhtjev Tužilaštva BiH, Državni sud je odredio jednomjesečnio pritvor za Vinka Kondića, zbog sumnje da je počinio zločin protiv čovječnosti.Kondić, koji je donedavno pred Sudom BiH bio branilac po službenoj dužnosti jednog od četvorice optuženih za zločine optuženih u prijedorskim logorima, uhapšen je 6. decembra, na području općine Ključ. (pogrešno, uhapšen je u Bijeljina, op.a.)

Tužilaštvo sumnjiči Kondića da je, kao član Kriznog štaba i načelnik Stanice javne bezbijednosti (SJB) općine Ključ, od aprila do decembra 1992. godine, ”planirao, podsticao, pomagao i učestvovao u kampanji progona nesrpskog stanovništva na teritoriji ove općine”.U obrazloženju zahtjeva za odtređivanje pritvora, Tužilaštvo je navelo kako je “u koordioniranioj akciji vojske, milicije i drugih oružanih formacija”, od maja do augusta 1992. godine, nakon granatiranja nekoliko naselja na području općine Ključ, sve civilno stanonvištvo istjerano iz svojih kuća”.Vojno sposobni muškarci razdvojeni su od žena i djece, a potom zatvoreni u SJB i Osnovnu školu “Nikola Mačkić”, gdje sui h pripadnici vojske i policije ispitivali i fizički i psihički zlostavljali. Nakon toga su neki pušteni kućama, a njih više od 1,000. Odvedeno je i zatočeno u logor na Manjači.One koji su pušteni kućama, kao i one koji nisu pritvoreni, “na različite načine su proganjali i ubijali, pa je tako u selima u općini Ključ ubijeno više od 300. civila, muškaraca i žena”. Nakon što je bilo prisiljeno da se odrekne od svoje pokretne i nepokretne imovine, preostalo stanovništvo je iseljeno.

Na osnovu podnesenog dokaznog materijala, Sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je “osumnjičeni počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret”.

Za zločine počinjene na području općine Ključ, Sud BiH je do sada izrekao nepravosnažnu presudu na 26. godina zatvora Marku Samardžiji. U maju ove godine, na osnovu odluke Apelacionog vijeća, presuda je ukinuta, a postupak vraćen na početak, dok je optuženi pušten na slobodu.

Kondić: Žalba zbog pritvora

BIRN- JUSTICE REPOTR, 28. MART 2008.

Odbrana smatra neopravdanim razloge za određivanjem pritvora Vinku Kondiću.

Odbrana Vinka Kondića, optuženog za podstrekavanje na genocide, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uložila je žalbu na odluku o odtređivanju pritvora. Kondić je u pritvoru od 06. decembra prošle godine, a posljednje ročište kojim mu je produžen pritvor, jeste od 4. marta ove godine.Advokat Duško Panić tvrdi da je pri donošenju rješenja, Sud uzeo u obzir “pogrešno utvrđeno činjenino stanje”, ted a je riječ o “pogrešnoj primjeni zakona”.

Page 62: Bosna u Srcu

Prema navodima optužnice, Kondić je bio načelnik stanice javne beznijednosti (SJB), potom zamjenik načelniika Centra javne bezbjednosti (CJB), član Kriznog štana Skupštine općine i član Ratnog predsjedništva općine Ključ.Određujući mjeru pritvora, Sud je uvažio prijedlog Tužilaštva koje tvrdi da postoji osnovana opasnost da bi optuženi mogao pobjeći, jer ima prebivalište u Bijeljini, gradu koji je u blizini granice sa Republikom Srbijom, čije državljanstvo Kondić traži. Tamošnji zakoni ne dozvoljavaju ekstradiciju optuženih u druge zemlje.Odbrana smatra da se to ne može uzimati kao trazlog, “jer se svako mjesto u BiH nalazi 50.km. od granice”.“Izbjegavanje odazivanja na poziv suda, česti odlasci u inostranstvo i slično, mogu se uzeti kao opasnost od bjekstva”, kazao je Panić, navodeći da Kondić od 2006. godine zna da se vodi istraga protiv njega, ali da nije imao namjeru pobjeći”.Panić smatra da nema ni straha da bi njegov branjenik mogao utjecati na svjedoke i saučesnike, što je također jedan od razloga za određivanje pritvora. Tako je rekao da se kao jedan od Kondićevih saučesnika spominje haški bjegunac Stojan Župljanin, koji je “nedostupan jačim službama i organima gonjenja nego što je Kondić”.Komentar tužiteljice Džemile Begović na dio žalbe koja se odnosi na moguće kontakte sa saizvršiocima bio je da je i sam Kondić “kazao das u ga kontaktirali haški istražitelji u vezi sa njegovim kontaktima sa Stojanom Župljaninom”.Većina drugih saizvršilaca, ističe Begović, nakon saznanja da se protiv njih provodi istraga, pobjegla je u Srbiju.

Sudsko vijeće će odluku o žalbi donjeti naknadno, a do tada Kondić ostaje u pritvoru.

Kondić: Novokomponovana skalamerija

BIRN-JUSTICE REPORT, 07.april 2008.

Vinko Kondić, optužen za učešće u počinjenju ratnih zločina na području Kljuća, negirao je krivnju i ponovo se žalio na svoje zdravstveno stanje.

Vinko Kondić izjasnio se da nije kriv ni po jednoj tački optužnice Tužilaštva BiH kojom mu se na teret stavlja učešće u zločinima počinjenim na području općine Ključ tokom 1992. godine.“Pročitao sam optužnicu, ali neke dijelove nisam razumio. Sa dokazima Tužilaštva BiH nisam upoznat jer mi ih dodatni branilac nije uspio dostaviti, nakon što je od glavnog branioca uzeo da ih kopira. Izjašnjavam se da nisam kriv”, kazao je Kondić, nazvavši optužnicu “novokomponovanom skalamerijom”.

Tužilaštvo tereti Kondića za organiziranje grupe ljudi i “podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela genocide, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina na području općine Ključ”. Prema navodima optužnice, Kondić je bio načelnik Stanice javne bezbijednosti (SJB), potom zamjenik načelnika Centra javne bezbijednosti (CJB), član Kriznog štaba, te član Ratnog predsjedništva općine Ključ.Prije izjašnjenja o krivnji, Kondić, koji je bio u trenerci, izvinio se sudiji za prethodno saslušanje Suda BiH zbog odjeće u kojoj je došao, naglasivši da nije imao nikoga da mu pomogne kako bi se presvukao i skinuo odjeću u kojoj je spavao. Optuženi je kazao id a je bio kod neurologa, ali da je to uobičajeni pregled, te je zatražio da mu se odobri stručno vještačenje o njegovom zdravstvenom stanju.Kondić i njegovi branioci tvrde da je njegovo zdravstveno stanje jako loše, zbog čega je izjašnjavanje o krivici jednom i odgođeno.

1.Hapšenje i izjašnjavanje o krivici Vinka Kondića, razumljivo, sa ogromnim interesom i pažnjom je praćeno u Ključu, među građanima i posebno porodicama svih onih nevino pobijenih civila u tri velika masovna ubijanja na

Page 63: Bosna u Srcu

početku rata, za koje, to je u Ključu jedinstveno mišljenje, svi drže odgovornim Kondića, kao načelnika Službe javne bezbijednosti u to vrijeme. Slijedi vijest o Kondićevom izjašnjavanju o krivici, onako kako je objavljena na

ključkoj internet stranici. Internet stranica grada Ključa

Vinko Kondić: Optužnica je novokomponovana skalamerija

08. april 2008.

Na ročištu za izjašnjenje o krivnji pred Odjelom I za ratne zločine Suda BiH, optuženi Vinko Kondić izjasnio se da nije kriv. Vinko Kondić, neka- dasnji mjestanin Kljuca a trenutno nastanjen u Bijeljini, smatra da nije kriv ni po jednoj tački optužnice koja ga tereti za ratne zločine na području opštine Ključ tokom 1992. godine. - Pročitao sam optužnicu, ali neke dijelove nisam razumio. Sa dokazima Tužilaštva nisam upoznat jer mi ih dodatni branilac nije uspio dostaviti nakon što je od glavnog branioca uzeo da ih kopira. Izjašnjavam se da nisam kriv, a optužnica je novokomponovana skalamerija, izjavio je Kondić.

Bahatost ovog nekadašnjeg načelnika ključke policije i ovog puta je došla do punog izražaja. Očito da je nekadašnji policajac a danas advokat "polupao lončiće" i zaboravio da je '92 godina davno prošla i da njegova sila "ne pije vode". Ako je on zaboravio šta je radio tih ratnih godina, na to će ga podsjetiti sud i svjedoci njegovih "šenlučenja". Došlo je vrijeme plaćanja računa.

2.Na gornju vijest o izjašnjavanju optuženog Kondiča o krivici, reagirao je i autor ove knjige, što je i objavljeno na ključkoj internet stranici, 09. aprila 2008 godine. Slijedi tekst autorovog reagiranja.

Mali đavolov šegrt

„Pročitao sam optužnicu, ali neke dijelove nisam razumio. Sa dokazima Tužilaštva nisam upoznat jer mi ih dodatni branilac nije uspio dostaviti nakon što je od glavnog branioca uzeo da ih kopira. Izjašnjavam se da nisam kriv, a optužnica je novokomponovana skalamerija".

Svojevremeno sam negdje pročitao misao što me se dojmila u toj mjeri te mi je evo u glavi ostala svih ovih godina. Ne tražite od mene autora, neznam, nesjećam se, ali neko očito zbilja pametan je mogao kazati: "Svi istinski veliki muškarci i žene imali su ideje veće od njih."

Evo, ova mi misao na um pade isčitavajući gornju izjavu Vinka Kondića na ročištu za izjašnjavanje o krivnji pred odjelom Suda BiH za ratne zločine. Mali, slab i nikakav čovjek Vinko bio je nošen malom, a zločinačkom idejom velike-male Srbije pa je takvo i njegovo suočavanje sa pravdom: mizerno i besramno poricanje svake krivnje za masovne zločine nad civilnim stanovništvom ključke opštine.

Beskrupulozni Kondić je hiljadu devet stotina devedesetih godina osjetio karijerističku priliku, prihvatio i aktivno se uključio u narodnjačko homogeniziranje srpskog naroda promicanjem ideje biološke ugroženog srpstva preko Drine, zašto je u narodnjačkom pobjedničkom SDS/SDA/HDZ transu, nakon prvih post komunističkih ko kano slobodnih i demokratskih

 

 

Page 64: Bosna u Srcu

izbora, u ključkoj opštini nagrađen funkcijom načelnika ključke policije, na kojoj je poziciji bio i u vrijeme vršenja najvećih, (masovnih) zločina nad civilnim stanovništvom te opštine (Biljani, Prhovo, Velagići), te brojnih pojedinačnih zločina nad civilima, evo sada, konačno, dvanaest godina iza toga, suočen sa pravdom, ostaje kakav je oduvijek i bio: mala karakterna uš i pokvarenjak; baš kao i ideja kojom je bio nošen. Čuvena je izjava Vinston Čerčila (Winston Churchill): "Cijena veličine (ljudske, op.a.) je odgovornost".

Vinko Kondić je pokušao glumiti valjda narodnog tribuna u ključkoj opštini. Pa je neslavno propao na ispitu povjesne odgovornosti. Ta spodoba ništa nije učinila da se distancira od zločina. Umjesto, kao istinski narodni tribun kakav je htio biti, da se ogradio od zločina kada je uvidio da je čitav projekt zločinački, on se aktivno uključio u zločin, da bi evo sada, taj ratni načelnik policije koji je slao svoje policajce da hapse, privode, tuku i ubijaju, suočen sa pravdom, izjavio:"Izjašnjavam se da nisam kriv, a optužnica je novokomponovana skalamerija".          Tup i neosjetljiv na patnju koju je činio drugima, egocentrični Vinko se vajka pred sudom kako je mučenik teško bolestan, pa jadan nemože ni da se sam upristoji. To je već toliko puta viđena kriminalna skalamerija: Nisam kriv majke mi. Nemam pojma što me metnuše u zatvor...

I stalno ja pa ja. Evo, tako je jadan bolestan da zdravstveno ne može izdržati suđenje. A uistinu i meni i mnogima bi svanulo da odapne, onako javno na suđenju, kao što su njegovi policajci odapinjali javno, ali bez suđenja, u one stotine i hiljade krvnički zlostavljanih i pobijenih. Da, da, to je onaj isti bahati i arogantni Vinko kakvog znam i pamtim. Nije on taj kapacitet da bi bio u stanju suočiti se sa sopstvenim odgovornošću. Uostalom kao i nalogodavci mu i on će se kriti iza naroda. U to već nakon ove prve njegove izjave na sudu možemo biti sigurni. "Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada", kaže narodna, samo što ova kreatura ne odbacuje ni dlaku, pa se pod izgovorom kako je strašno bolestan, te se nemože sam presvući, na sudu pojavljuje, onakav kakav je zapravo i u životu: u trenerci, rastandrkan i neuredan, očekujući valjda simpatije suda zbog zdravstvenih tegoba kroz koje prolazi. Oprost, krivica, kajanje, sve su to moralne kategorije strane Kondiću koliko i sam moral.

Andrej Nikolaidis u ovih dana toliko pominjanom tekstu „Đavolov šegrt", ciljajući na Kusturicu, sjajno je zapravo portretirao svu tu narodnjacku i nacisticku bratiju. Piše Andrej: "Da bi se opravdao rat u Bosni i Hrvatskoj nije bio dovoljan patriotizam. Bilo je potrebno mnogo više od toga. Valjalo je odustati od razuma. Napustiti razum, jer tek nakon toga bilo je moguće pretvarati se kako nam ne nedostaje moral. Propagandna mašina tog vremena bila je, otud, zasnovana kako na nemoralu, tako i na gluposti. Novine i televizija nisu bili samo ogavni, nego i pravljeni za idiote. Valjalo je biti neosjetljiv za ljudsku patnju, slijep za vlastitu krivicu, napokon i dovoljno glupav da bi se povjerovalo u vlastitu ispravnost. Ružni, glupi i pokvareni- takve je proizvodila propaganda Miloševićeve držav". Da je Vinko insan pa ima obraz umjesto guzice, bolestan kakav već jeste i "sutra" već možda na ispovijesti kod Svevišnjeg, poručio bih svim onim majkama, sestrama, djeci i braći, njegovom policijom zlostavljanih i poubijanih: oprostite ako možete, kriv sam, kajem se; e tada bi mali Vinko nadrastao samog sebe i makar djelimice sprao onu sramnu ljagu nečovještva sa svog imena. Međutim, glup i pokvaren, a u godinama u kojim je danas, teško bolestan, pretpostavljam i ružan, ostaje vidimo i dalje samo mali đavolov šegrt.

Moja mu je iskrena poruka, ako sud ne udovolji njegovom zahtjevu za stručnim zdravstvenim vjestačenjem i procjenom njegove sposobnosti da aktivno

 

Page 65: Bosna u Srcu

odgovori zahtjevima sudskog postupka: stupi zemljače u štrajk glađu. I izdrži do kraja. Uvjeren sam kako će te i Ključ i Sanica i sva opština ključka u tome od srca podržati.

Kondić i ostali: Odgođen početak suđenja

Zbog lošeg zdravstvenog stanja Vinka Kondića odgođen početak suđenja za zločine počinjene na području Ključa.

BIRN-JUSTICE REPORT, 10. juli 2008.

Početak suđenja trojici optuženih za podstrekavanje genocida na području općine Ključ, odgođeno je za utorak, 15. juli, zbog lošeg zdravstvenog stanja prvooptuženog Vinka Kondića. “Obaviješteni smo iz Zdravstvene službe Kazneno-popravnog zavoda (KPZ) Kula da je Kondić lošeg zdravstvenog stanja, te da nije u mogućnosti pristupiti današnjem ročištu. Također smo dobili i nalaz neuropsihijatra Miroslava Kovačevića, tako da će Sudsko vijeće razmotriti konkretnu situaciju a početak suđenja odgoditi za 15. juli”, rekla je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća.

Kondića, zajedno sa Boškom Lukićem i Markom Adamovićem, Tužilaštvo BiH tereti da je tokom 1992. godine učestvovao u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na području općine Ključ. Tužilaštvo BiH je istaklo da se iz nalaza dobivenih iz KPZ-a Kula ne može zaključiti zbog čega je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja optuženog, te da li je njegov izostanak opravdan ili ne. Zbog istog razloga nekoliko ročišta je već odgađano, te je Sudsko vijeće, kao i optuženi, tražilo stručno vještačenje njegovog zdravstvenog stanja kako bi se utvrdilo da li je Kondić u mogućnosti pratiti suđenja. Vještak neuropsihijatar Marija Kaučić-Komšić iznijela je mišljenje kako je “nakon pregleda optuženog” tim ljekara utvrdio da je on sposoban “jedan sat dnevno” pratiti suđenje jer mu nakon toga “opada koncentracija i on se gubi”.“Stanje je takvo da nema poboljšanja, a kasnije može biti i promjenjivo, tako da jedan dan bude sposoban da prati suđenje, a drugi ne. Također je moguće da dođe i do pogoršanja stanja”, rekla je Kaučić-Komšić.

Kondić se u pritvoru nalazi od decembra 2007, dok je Sud BiH optužnicu potvrdio u martu 2008. godine. U junu 2008, na zahtjev Tužilaštva, Sudsko vijeće je objedinilo predmet Kondić sa predmetom protiv Lukića i Adamovića, koji su se odvojeno teretili za zločine počinjene na području Ključa.

Kondić i ostali: Početak suđenja

BIRN-JUSTICE REPORT, 02. septembar 2008.

Čitanjem optužnice počelo još jedno suđenje za zločine počinjene u toku rata na području općine Ključ.

Nakon višemjesečnog odgađanja, pred Sudom BiH je počelo suđenje Vinku Kondiću, Bo-šku Lukiću i Marku Adamoviću, optuženima za zločin počinjen na području općine Klju-č. Početak je odgađan zbog bolesti optuženog Kondića. Na ovom ročištu, iako je optuženi kazao da “ima visok pritisak, glavobolju i bolove u stomaku”, suđenje je započelo uz pra-vljenje redovitih pauza, u skladu sa onim što je preporučio vještak medicinske struke.

Tužilaštvo BiH pročitalo je dvije optužnice, jednu protiv Kondića i drugu protiv Ada-movića i Lukića. Sve trojici optuženih se stavlja na teret da su 1992. godine učestvovali u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te zločin protiv čovje-

Page 66: Bosna u Srcu

čnosti i ratni zločin na području općine Ključ. Prema optužnici, Kondić je, kao član Izvršnog odbora općinske organizacije Srpske demokratske stranke (SDS) Ključ i načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ te kao član Kriznog štaba i odbrane grada, od juna 1991. godine učestvovao u zločinima počinjenim nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom. U optužnici se navodi da je Kondić 18. novembra 1991. godine “poduzeo aktivnosti za zaustavljanje konvoja sa izbjeglicama iz Slunja” (Republika Hrvatska). Pripadnici policije pod komandom optuženog su iz konvoja izveli oko 30. vojno sposobnih muškaraca hrvatske nacionalnosti i odveli ih u SJB Ključ, da bi ih nakon provedene torture odvezli u logor Stara Gradiška. Također, u optužnici stoji da su policija i vojska, od 27. maja do kraja augusta 1992. godine, vršile pretres sela i naselja na području općine Ključ, hapsile i odvodile civile u zatočeničke objekte u osnovnoj školi u Sanici, Osnovnoj školi “Nikola Mačkić” u Ključu, bivšoj željezničkoj stanici u Sanici i SJB-u Ključ.“Ne razumijem optužnicu – da se ovakva djela nekome stavljaju na teret. Ne odgovara mom identitetu, nije vremenski precizirana”, kazao je Kondić, koji je neposredno prije hapšenja u decembru 2007. godine radio kao advokat odbrane pri Sudu BiH. Marko Adamović i Boško Lukić se terete za zločin protiv čovječnosti, te organiziranje grupe ljudi i podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela genocida, zločina protiv čovje-čnosti i ratnih zločina. U optužnici stoji da su obojica, od aprila do decembra 1992. go-dine, “zajedno sa drugim članovima Kriznog štaba općine Ključ”, planirali, pripremili, pokrenuli, pomagali i učestvovali u kampanji progona nesrpskog stanovništva.

Kondić i ostali: Neopravdani izostanak

BIRN-JUSTICE REPORT, 04. septembar 2008.

Optuženi Kondić neopravdano izostao sa unaprijed zakazanog ročišta te je Sudsko vijeće upozorilo da, ako se to ponovi, suđenje će biti nastavljeno bez njega u sudnici.

Nastavak suđenja za zločin počinjen na području općine Ključ otkazan je jer optuženi Vinko Kondić nije došao, niti je opravdao svoj izostanak. Jasmina Kosović, predsjedava-juća Sudskog vijeća, kazala je da su dobili nalaz ljekara pritvorske jedinice u kojem se navodi da je Kondiću povišen krvni pritisak, da se žali na glavobolju, ali da "može prisustvovati suđenju". "Kondić nije pristupio suđenju, i za ovo Sudsko vijeće neopravdano je izostao", kazala je Kosović, istaknuvši da "ne postoje zakonske pretpostavke" za održavanje ročišta. Kosović je upozorila da, ukoliko se "ovako nešto još jednom ponovi, suđenje će biti održano bez optuženog". Uz Kondića, Tužilaštvo BiH tereti Boška Lukića i Marka Adamovića za učestvovanje u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin počinjen na području općine Ključ.

Nastavak suđenja zakazan je za 11. septembar 2008. godine.

Kondić i ostali: Zdravstveni problemi

BIRN-JUSTICE REPORT, 11. septembar 2008.

Odgođen početak suđenja zbog lošeg zdravstvenog stanja optuženoga Vinka Kondića.

Početak suđenja trojici optuženih za podstrekavanje genocida na području općine Ključ, odgođen je za 15. septembar zbog lošeg zdravstvenog stanja Vinka Kondića, koji se požalio na “jaku glavobolju”.“Obaviješteni smo iz Zdravstvene službe Kazneno popravnog zavoda da se Kondić osjeća jako loše, te uprkos djelovanju analgetika i dalje nije u stanju pratiti današnji glavni pretres”, rekla je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća.

Page 67: Bosna u Srcu

Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, zajedno sa Boškom Lukićem i Markom Adamovićem, da je tokom 1992. godine učestvovao u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na području općine Ključ.

Kondić i ostali: Stravičan plan BIRN.JUSTICE REPORT, 22. septembar 2008.

Iznošenjem uvodnih riječi Tužilaštva BiH i Odbrana, napokon je počelo suđenje za zločine počinjene u Ključu tokom 1992. godine.

Nakon višesedmičnog odlaganja, zbog lošeg zdravstvenog stanja jednog od optuženih, suđenje za Ključ pred Sudom BiH u Sarajevu ipak je počelo. Tužilaštvo BiH smatra da suVinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović djelovali zajedno u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao “stravičan plan stvaranja srpske države”, a čija posljedica su ubistva, progon i prisilna zatvaranja civila sa područja općine Ključ. Kondić, Lukić i Adamović se terete da su tokom 1992. godine učestvovali u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na području općine Ključ. Udruženi zločinački poduhvat, prema izlaganju tužiteljice Džemile Begović, počeo je u drugoj polovini 1991. godine, kada je osnovana “Skupština srpskog naroda” te se počelo sa stvaranjem paralelnih institucija vlasti, "što je bilo suprotno tada važećem ustavu".“Uz optužene, u eliminaciji bosanskih Hrvata i muslimana sudjeluju, kao članovi udru-ženog zločinačkog poduhvata, Stojan Župljanin, Momir Talić, Radovan Karadžić, Rado-slav Brđanin i mnogi drugi”, kazala je tužiteljica, istaknuvši da su sve te osobe dale do-prinos ubijanju što je bio cilj poduhvata. Župljaninu i Karadžiću uskoro treba početi suđenje pred Haškim tribunalom, dok je Brđanin pravomoćno osuđen na 30. godina zatvora, a Talić je u međuvremenu preminuo. U drugoj polovini 1991. godine, istakla je tužiteljica, formiran je i Krizni štab, koji je prerastao u vladin organ, a čiji su aktivisti bili trojica optuženih pred ovim sudom, "kao i drugi pripadnici Srpske demokratske stranke" (SDS). “Izvedeni dokazi će pokazati da su odluke Izvršnog odbora SDS-a iste kao i odluke Kriz-nog štaba. Izvjesno je da je riječ o istim ljudima koji su formirali i Ratno predsjedništvo opštine Ključ, čiji je rad doveo do ubistva nekoliko stotina ljudi, raseljavanje, paljenje i odvođenje u logore”, kazala je tužiteljica. Tužiteljica je pojasnila da je potpunu kontrolu nad civilnim i vojnim strukturama ratnom predsjedništvu omogućila pozicija optuženog Kondića, tadašnjeg načelnika policije u Ključu, te pozicije Adamovića i Lukića, tada angažovanih u Teritorijalnoj odbrani. Odbrane dvojice optuženih su u uvodnom izlaganju negirale učešće svojih branjenika u djelima koja im se optužnicom stavljaju na teret, dok je Odbrana Vinka Kondića odustala od iznošenja uvodne riječi.Advokat Haris Bojić, Lukićev branilac, je kazao kako namjerava dokazati da je njegov branjenik postavljen za komandanta štaba TO Ključ od “nadležnih organa u legalnoj proceduri”, te da je vršio “pozadinske poslove”. Bojić je naglasio da njegov branjenik nije bio ni u jednom organu vlasti, pa samim time ni u Ratnom predsjedništvu općine Ključ. Dragica Glušac, Adamovićeva braniteljica, istakla je da im nije jasno zašto se njihov branjenik optužuje budući da dokazi Tužilaštva nisu relevantni i pokazuju da je riječ o “drugim djelima i izvršiocima”.“Adamović nije odgovoran za propuste nadređenih i podređenih i on je učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi spriječio zločine”, kazao je Glušac.

Prvi svjedoci bi trebali biti saslušani 24. septembra 2008 godine.

Kondić i ostali: Stratište zločina

BIRN-JUSTICE REPORT, 24. septembar 2008.

Page 68: Bosna u Srcu

Prvi svjedok Tužilaštva BiH saslušan bez prisustva optuženog Vinka Kondića, koji je odbio doći na ročište.

Na suđenju trojici optuženih za zločine počinjene u Ključu, Tužilaštvo BiH je saslušalo prvog svjedoka, bivšeg logoraša Fahrudina Ćemala. Ročište je održano bez prisustva prvooptuženog Vinka Kondića, koji je “neopravdano” odbio da se pojavi u sudnici.“Obaviješteni smo od ljekara iz zdravstvene službe da je optuženi psihički i fizički sposoban za suđenje, ali da je, kao i obično, pred pretres istakao da zbog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti da mu prisustvuje. Optuženi će dobiti audiosnimak sa ročišta istog dana kada se i održi”, kazala je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća.Do sada je zbog Kondićevog lošeg zdravstvenog stanja početak suđenja optuženima za zločine u Ključu više puta bio odgađan. Za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, Tužilaštvo tereti, pored Kondića, i Boška Lukića i Marka Adamovića. Sva trojica su optuženi da su u toku 1992. godine počinili zločin protiv čov-ječnosti i ratni zločin na području općine Ključ.“Kondić je bio šef policijske uprave i poznavao sam ga jer sam obavljao dužnost odbor-nika u Skupštini općine Ključ. U nekoliko navrata sam odlazio njemu moleći ga za po-moć, pošto su Bošnjaci i Hrvati imali probleme jer su odbili odlazak na ratiše u Hrvat-sku”, kazao je svjedok Fahrudin Ćemal i dodao da “ih policija nije uspjela zaštititi”.

Ovaj svjedok je istakao da su 7. maja 1992. godine Srbi preuzeli vlast u Ključu, nakon čega su Bošnjaci i Hrvati, kako bi se zaštitili, odlazili u Pudin Han, gdje su formirali novu općinu “Bosanski Ključ”. Pripadnici “vojske i policije”, kako je istakao Ćemal, 28. maja 1992. godine uhapsili su njega i druge “vojno sposobne ljude” iz Velagića, općina Ključ, te ih prvo odveli na ispitivanje u Osnovnu školu “Nikola Mačkić”, a potom u zatvor u Staru Gradišku, gdje su ostali do”kraja juna ili početka jula.”“Iz Stare Gradiške su nas 30. ili 40. poveli na Manjaču, gdje smo zatekli ljude iz Ključa, Doboja i Sanskog Mosta. Taj koncentracioni logor je bio ograđen žicom, a bilo je i min-sko polje. Svi smo tu maltretirani i tučeni, to je bilo stratište zločina”, kazao je Ćemal.

Prizor iz jedne od štala logora “Manjača”

Page 69: Bosna u Srcu

Početkom septembra 1992. godine, Ćemal je zajedno “sa svim Hrvatima iz Manjače i 32. muškarca iz Ključa”, prebačen u logor Batković, gdje ostaje godinu dana, nakon što su ga osudili na “20. godina robije”.“Teretili su me da sam bio protiv Republike Srpske BiH, te da sam neovlašteno imao oru-žje i izvršio napad u Ključu. Na suđenje smo odvođeni u neku zgradu u Bijeljini, te mi je tamo izrečena kazna”, kazao je Čemal. Iz logora Batković je, kako tvrdi, u oktobru 1993. godine odveden ponovo na Manjaču, te je nakon dva dana razmijenjen na Vlašiću.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 29. septembar 2008. godine.

Kondić: Opstanak srpskog naroda

BIRN-JUSTICE REPORT, 29. septembar 2008.

Svjedok Tužilaštva tvrdi da je za sva dešavanja u Ključu odgovoran Krizni štab i Vinko Kondić.

Pred Sudom BiH u Sarajevu Državno tužilaštvo je počelo saslušanje drugog svjedoka na suđenju za zločine počinjene u Ključu. Svjedok Muhamed Filipović je rekao kako “od-govorno tvrdi” da je za sva ratna dešavanja na području Ključa “odgovoran Krizni štab na čelu sa Jovom Banjcem i Vinkom Kondićem”.Za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zlo-čine protiv čovječnosti počinjene 1992. godine na području Ključa, Državno tužilaštvo te-reti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića. Filipović je u sudnici ispričao kako je 01. oktobra 1990. godine, na Osnivačkoj skupštini Srpske demokratske stranke (SDS), slušao govor “svoga prijatelja Vinka Kondića”, zbog kojeg je “znao šta se nesrbima sprema”.“Govorio je kako su Srbi ugroženi, pozivao ih je na jedinstvo. Govorio je o pitanju op-stanka i kako nema napretka ako ne budu svi disali kao jedna osoba. Kondić je bio u loži zajedno sa Radovanom Karadžićem i Biljanom Plavšić”, rekao je svjedok.Filipović je kazao da je, nakon prvih višestranačkih izbora održanih godinu dana poslije, SDS dobio svu vlast i sve važeće funkcije. Kondić je tada bio načelnik policije u Ključu i “držao je sve konce u MUP-u”.“Iz dana u dan, situacija je postajala gora. Incidenata je bilo svaki dan, provokacija, pucanja, zastrašivanja... Nije bilo nikakve zaštite od policije. Nakon toga postavljeni su punktovi po gradu, na kojima su bile vojska i policija. U Ključu je bilo pitanje dana kada će fitilj dogorjeti”, ispričao je Filipović. Svjedok se prisjetio i da je jednom, vozeći se s bratom, samo prošao kroz punktove ne zaustavljajući se, te da je nakon toga od poznanika čuo da je Kondić pitao policajce: “Što niste pucali”? Filipović se prisjetio i kako su 27. maja 1992. godine svi Bošnjaci i Hrvati obaviješteni da ne trebaju dolaziti na posao, jer “za njih nema posla”, te da je sljedećeg dana uhapšen i odveden u policijsku stanicu.“Pred stanicom sam vidio grupu vojnika i policajaca, i jedan od njih je rekao: ‘Evo glavnog Turčina...’ Tada su me svi počeli tući, dok nisam pao u nesvijest. Kada sam došao sebi, bio sam u policijskoj stanici, gdje su me opet tukli vojnici iz Srbije, sve do navečer, kad su me odveli u ćeliju”, rekao je Filipović, te dodao kako smatra da su vojnici iz Srbije bili “samo pješadija”, dok je Vinko Kondić izdavao sva naređenja. Svjedok je još dodao da su vojnici sa crvenim beretkama, koji nisu bili iz Ključa, svezali ukupno 21. zatvorenika i iz policijske stanice ih odveli u šleper, kojim su prebačeni u Banju Luku.“Tu su nas pobacali kao vreće. Mene prvog, a onda ostale na mene. One na vrhu su tukli i onda su nas ponovo pobacali na kamion i odvezli u Staru Gradišku. Od kamiona do zgrade su nas tukli. To je bilo kao u zoološkom vrtu kada naiđete pored bijesnih vukova. Režali su i udarali nas”, rekao je svjedok.

Ispitivanje ovog svjedoka nastavit će se na sljedećem ročištu, 6. oktobra 2008. godine.

Page 70: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Upisivanje zatvorenika BIRN-JUSTICE REPORT, 06. oktobar 2008.

U nastavku svjedočenja, svjedok Tužilaštva govorio o svom boravku u Staroj Gradiški, te logoru Manjača, gdje mu je ubijen brat. Drugog dana svjedočenja, Muhamed Filipović je, kao svjedok Tužilaštva BiH, ispričao kako je iz Ključa odveden i zatočen u Staru Gradišku, te potom u logor Manjača, gdje mu je ubijen brat. Filipovića je tuzilaštvo počelo ispitivati na ročistu 22. septembra kada je ispričao kako je u maju 1992. godine uhapšen i odveden u policijsku stanicu, gdje je fizički maltretiran, te je rekao da je načelnik policije u Ključu tada bio Vinko Kondić.Državno tužilaštvo tereti Kondića, uz Boška Lukića i Marka Adamovića, za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločine protiv čovječnosti počinjene 1992. godine na području Ključa.

Muhamed Filipović je pričao kako je u Staroj Gradiški boravio u ćeliji u kojoj je bila samo deka i “kanta za vršenje nužde”, te kako je dva puta dnevno dobivao hranu koja je bila “kao jedan zalogaj”. Tu je 11. juna, doveden i njegov brat Omer. “On mi je pričao da su ga, dok je bio na Pudinom Hanu, pozivali da se preda ili će pobiti sve civile. Predao se Vinkovoj policiji. Druge nije ni bilo. Zarobljen je i, nakon dva dana, doveden u Gradišku”, rekao je Filipović, dodavši kako su tu bili do 15. juna 1992. godine, kada su, sa preko stotinu zatvorenika, prebačeni u logor Manjača.

Zarobljavanje civila u Ključu i okolnim selima, te njihovo odvođenje i maltretiranje, prvo u Staroj Gradiški, a potom i logoru Manjača, spominje se u optužnici protiv Vinka Kondića.“Na ulazu u Manjaču dočekao nas je Željko Bulatović. Pitao je da li smo ‘upisani’, to je značilo da li smo pretučeni. Onda su nas Bulatović i njegava grupa ‘upisivali’. Tukli su nas oko dva sata, te uveli u štalu. Oni su to zvali paviljon, ali za mene je bila štala. Tu sam ostao do 15. septembra 1992. godine”, prisjetio se svjedok.

Željko Bulatović je pred banjalučkim Okružnim sudom osuđen na 11. godina zatvora zbog zločina počinjenih u logoru Manjača. Prema Filipovićevom iskazu, Bulatović i “njegova grupa” su mu ubili brata Omera, 28. jula 1992. godine.“Oni su ga tukli, ubacili u jednu rupu i skakali po njemu. Njega su dva puta dnevno prozivali i izvodili. Bio je isprebijan na mrtvo ime. Druga runda dođe navečer i proziva. Govorio sam Omeru da ne izlazi. On mi je rekao: ‘Svejedno, ili danas ili sutra.’ Dozvolili su mi poslije da ga vidim. Mrtav je ležao u ćeliji. Proučio sam mu Fatihu, iako se u to vrijeme zbog toga u Manjači gubila glava”, ispričao je Filipović.

Na narednom ročištu, 8. oktobra 2008. godine, Odbrana Vinka Kondića će unakrsno ispitati ovoga svjedoka.

Kondić i ostali: Svemogući ljudi

BIRN-JUSTICE REPORT, 08. oktobar 2008.

Svjedok Tužilaštva, koji je tri dana davao iskaz, više puta je ponovio da Vinka Kondića smatra odgovornim za zločine počinjene u Ključu tokom 1992. godine.

Trećeg dana ispitivanja, svjedok Tužilaštva BiH Muhamed Filipović ponovio je da mu optuženi Vinko Kondić tokom zatočenja nije nanio fizičke ili psihičke patnje, ali je istakao da ga, zajedno sa članovima Kriznog štaba Ključ, smatra odgovornim za zločine po-činjene u tom gradu.

Page 71: Bosna u Srcu

“Tokom zatočenja mene nije tukao niko iz Ključa, ali jesu zato drugi iz Sanskog Mosta i Bosanske Krupe. Kondić, Jovo Banjac i drugi iz Kriznog štaba su tada mogli sve, i sma-tram ih odgovornim za ubistva 800 Ključana 1992. godine”, kazao je Filipović odgovara-jući na pitanja Odbranâ. Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1992. godine uče-stvovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, kao i zlo-čina protiv čovječnosti na području općine Ključ. Na prethodnim ročištima, 29. 09. i 06. 10. 2008. g., Filipović je govorio kako je u maju 1992. godine nakon hapšenja odveden u policijsku stanicu u Ključu, te nakon toga u zatočeništvo u Staru Gradišku i Manjaču.

Predrag Radulović, Kondićev branilac, kazao je da Odbrana “ne sumnja i ne poriče” da je Filipović tokom 1992. godine fizički i psihički zlostavljan.Filipović je rekao i da su se Bošnjaci “počeli organizovati 1991. godine zbog straha od rata”, ali da, “za razliku od Srba, nisu od Jugoslovenske narodne armije dobijali oružje helikopterom”. Ovaj svjedok je također dodao da su Bošnjaci formirali općinu Bosanski Ključ, kao i Krizni štab, koji nikada nije u praksi zaživio, za razliku od Kriznog štaba koji su formirali Srbi. Svjedočenje Muhameda Filipovića ovim je okončano.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 13. oktobar 2008. godine.

Kondić i ostali: Diktatura Kriznog štaba

BIRN-JUSTICE REPORT, 13. oktobar 2008.

Svjedok Tužilaštva kazao da je tokom 1991. godine Krizni štab preuzeo svu moć u Ključu.

Asim Erglić, bivši predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Ključ, tvrdi da su Vin-ko Kondić i Boško Lukić, “skupa sa drugim Srbima na pozicijama vlasti”, tokom 1991. g. stvorili Krizni štab, koji je “uveo diktaturu, te prigrabio svu vlast sebi”.

“Vinko Kondić je u to doba bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, a član Kriznog štaba bio je i Jovo Banjac, predsjednik Skupštine opštine. Oni su doveli do užarenog stanja insistiranjem na pripajanju Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajini, mada su znali da oko pola bošnjačkog stanovništva u gradu ne želi to”, rekao je Erglić.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločine protiv čovječnosti počinjene 1992. godine na području Ključa.Erglić je u sudnici ispričao kako je tokom 1991. godine situacija u Ključu bila “prilično zategnuta”, zbog “rata u Hrvatskoj, naoružavanja srpskog naroda i paravojnih formacija koje su dolazile u grad”.“U rat u Hrvatsku odlaze samo Srbi, a Bošnjaci su odbili mobilizaciju. Kada bi te grupe volontera odlazile i dolazile, oni su znali pucati u zrak, nekad i po džamijama. Bošnjaci su bili u panici. Takvim djelovanjem Teritorijalna odbrana postaje jednonacionalna i jedan od načina kako se srpski narod naoružavao”, rekao je svjedok. Erglić se prisjetio kako je situacija za Bošnjake u početku 1992. godine postala “nezamislivo teška”, te da je i on sam “vraćen sa posla” 7. maja 1992. godine.“Tada sam još radio u Izvršnom odboru opštine, i od nas se tada tražila izjava lojalnosti vlasti SAO Krajine. Međutim, mi smo to odbili, ali je vlast tada već bila u rukama Kriznog štaba, koji je izvršio izmjenu zastave BiH, uniformi policije i kompletne strukture u gradu”, prisjetio se svjedok.

Page 72: Bosna u Srcu

Usljed ovih promjena, kazao je Erglić, on je tražio od “Vinka Kondića i Jove Banjca”, da odu s njim do Stojana Župljanina, tadašnjeg načelnika Centra javne bezbjednosti Banja Luka, kako bi “zatražio od njega da se spriječi mijenjanje oznaka i odvajanje od BiH”.“Kada smo došli pred Župljanina, on me je ismijao. Prvo mi je stavio kapu sa srpskim znakom na glavu i rekao da moraju biti takve jer ‘lijepo izgledaju’, a nakon što sam ga upitao šta je sa Bošnjacima, on je rekao da se mogu naći u tom znaku jer su ‘nastali od Srba’”, ispričao je Erglić.Stojan Župljanin se trenutno nalazi u pritvoru Haškog tribunala, gdje čeka početak suđenja za zločine počinjene tokom rata na području Banje Luke i Prijedora.

Ispitivanje ovog svjedoka nastavit će se na sljedećem ročištu, 15. oktobra 2008. godine.

Kondić i ostali: Ulaznica za logor

BIRN-JUSTICE REPORT, 15. oktobar 2008.

U nastavku svjedočenja na suđenju za zločine u Ključu, svjedok Tužilaštva BiH prisjetio se osam mjeseci zatočeništva.

Drugog dana svjedočenja na suđenju trojici optuženih za zločine u Ključu, Asim Erglić se prisjetio osam mjeseci, tokom 1992. i 1993. godine, provedenih u zatočeništvu u razli-čitim objektima na području Krajine.“Prvo su mene i grupu muškaraca u kamionu prebacili u kasarnu Mali logor kraj Banje Luke. Iste večeri su nas prebacili u zatvor Staru Gradišku, gdje ostajem 15. dana. Onda sam prebačen u logor Manjača”, kazao je Erglić, istaknuvši da je uhapšen 28. maja 1992. godine.

Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za učešće u progonu, ubistvima, istrebljenju, deportaciji, protivpravnom zatvaranju, mučenju, te prisilnom nestanku Bošnjaka i Hrvata sa područja Ključa tokom 1992. godine.“S dolaskom na Manjaču, odmah su nas počeli tući vojni policajci. Morali smo proći kroz špalir, koji je bio kao ulaznica za logor. Tu su nam uslovi bili grozni jer su nas smjestili u tri objekta koji su prije korišteni kao štale”, prisjetio se Erglić.U logoru Manjača zatočenici su “svakodnevno maltretirani”, te odvođeni na radove– “sječu drva, gradnju crkve i održavanje mašina”. “Odvodili su nas u zgradu izvan štala, gdje su nas policajci u šarenim uniformama ispitivali. Dana 13. decembra, nas 500. sa Manjače su prozvali i prebacili na privredno dobro Batkovići kraj Bijeljine, gdje su uslovi bili malo bolji. Odatle sam 30. januara 1993. godine razmijenjen”, rekao je Erglić.

U toku 1992. godine sa područja Ključa protjerana je, kako je kazao Erglić, i njegova porodica, ali su prethodno morali potpisati saglasnost da svoju imovinu ostavljaju Republici Srpskoj.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 20. oktobra 2008. godine, kada je predviđeno unakrsno ispitivanje ovog svjedoka.

Kondić i ostali: Stanje užasa

BIRN-JUSTICE REPORT, 20. oktobar 2008.

Nakon tri ročišta, okončano ispitivanje jednog svjedoka na suđenju za zločine počinjene na području Ključa.

Asim Erglić, svjedok Tužilaštva BiH, trećeg dana ispitivanja govorio je o “stanju užasa” u Ključu tokom 1992. godine. Kako je rekao, odgovornost za sprečavanje takvog stanja bila

Page 73: Bosna u Srcu

je na strukturama vlasti, u kojima je bio Vinko Kondić.“Smatram da je Vinko Kondić mogao kontrolisati ono što je bilo u nadležnosti policije, te tako spriječiti kasnije događaje. (*)Moram kazati da bih do polovine 1991. godine, rad Kondića pozitivno ocijenio, a poslije su se dešavale stvari koje su izmakle kontroli i pogoršalo se stanje bezbjednosti”, kazao je svjedok Erglić tokom unakrsnog ispitivanja.

Tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za niz zločina počinjenih na području 1992. godine, uključujući učešće u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na području općine Ključ.“Ne znam koliko je Kondić u svemu učestvovao, ali je bio načelnik policijske stanice i trebao je biti upoznat sa događajima. Ključ je jedna od zadnjih općina u BiH u kojima su izbili sukobi, i na to je djelimično uticalo djelovanje ljudi u tom gradu”, dodao je svjedok Erglić odgovarajući na pitanja odbrana. Erglić je na ranijim ročištima istakao da je uhapšen krajem maja 1992. godine, nakon čega je odveden u policijsku stanicu u Ključu, gdje nije vidio Kondića, te potom istog dana u Mali logor kraj Banje Luke. Svjedok je također potvrdio da tokom zatočeništva u Staroj Gradiški nije viđao Kondića, te da ne zna da li je on “pomagao ili maltretirao” Bošnjake ili Hrvate u Ključu tokom 1992. godine.O učešću Boška Lukića u zločinima u Ključu svjedok je rekao da nije upoznat, istaknuvši da su “vojska i policija” sudjelovale u pogubljenju Bošnjaka i Hrvata u tom gradu. Lukićje, između ostalog, bio komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) općine Ključ, dok je Adamović bio član Kriznog štaba, komandant Komande odbrane grada i zamjenik koman danta Ključkog bataljona TO-a.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 22. oktobar 2008. godine.

(*) Izjava svjedoka je paušalna, bez preciziranja u vremenu, ali tačna. Možda nešto i prije juna, moguće već u maju, sasma izvjesno, došlo je do definitivnog opredjeljenja srpskog vođstva oko cilja i strategije daljnjeg razvoja događaja kako bi se usvojeni cilj postigao. Očito je neko vrijeme bilo potrebno dok su se na srpskom političkom, a i vojnom vrhu (mada je tada još izgledalo da je vojska, pod komandom generala Veljka Kadijevića, još uvjek na kursu nekakve imaginarne nove, socijalističke, Jugoslavije), u cjelosti razvila i akceptirala rješenja dogovorena sa hrvatskim predsjednikom u Karađorđevu i Tikvešu. Kada je to postignuto na vrhu, onda i na terenu dolazi do zaokreta i to je ovo što svjedok kaže da bi do polovine 1991. godine rad Kondića “ocjenio pozitivno”, a poslije su se dešavale stvari koje su izmakle kontroli”.Ništa tu nije izmaklo kontroli nego je velikosrpski vrh definitivno odlučio: Jugoslavija je mrtva: sve snage usmjeriti na stvaranje proširene Srbije. Od tog momenta ništa više ni na terenu, pa ni u Ključu, nije bilo isto. Proces kreacije Velike Srbije ušao je u fazu operacionalizacije. Tako negdje baš u to vrijeme, komandant Krajiškog korpusa Uzelac izdaje tajnu direktivu potčinjenim komandantima iz koje se jasno vidi da se Muslimani smatraju glavnom smetnju u provedbi ucrtanog Plana, da se prema njima ima postupati odlučno i da se imaju eliminirati svi oni koji bi mogli biti smetnja u ostvarenju postavljenog cilja. Prema tome, promjena Kondićevog ponašanja je bila u skladu sa definitivnim opredjeljenjem srpskog političkog vrha oko kursa, ciljeva i strategije u postizanju usvojenih ciljeva, a nikako spontani razvoj “stvari koje su izmakle kontroli”.

Kondić i ostali: Mjeseci u paklu logora

BIRN-JUSTICE REPORT, 22. oktobar 2008.

Page 74: Bosna u Srcu

Svjedok Tužilaštva govorio o ulozi trojice optuženih u hapšenjima i mučenju Bošnjaka na području Ključa.

Jusuf Omerović, bivši sekretar Mjesne zajednice Sokolovo u općini Ključ, okrivio je u sudnici Vinka Kondića i Boška Lukića za 17. mjeseci provedenih u “raznim logorima smrti srpskih vlasti”.“Krajem maja 1992. godine, cijelo muško stanovništvo mog sela Crljeni krilo se u šuma-ma. Poslali smo izviđače da vide ima li srpskih snaga u našem selu, ali su uhvaćeni. On-da su nas dozivali i govorili da imamo garancije Kondića i Lukića da nam ništa neće biti. Povjerovali smo, i zbog toga sam proveo 17. mjeseci u paklu logora”, rekao je Omerović.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločine protiv čovječnosti počinjene 1992. godine na području Ključa.

Prema iskazu svjedoka, cijela grupa Bošnjaka je, “po naređenju Boška Lukića, načelnika štaba Teritorijalne odbrane”, prebačena u školu u Ključu, gdje su doživjeli “maltretiranja i gladovanje”. Nakon nekoliko dana, ispričao je Omerović, oko 300. muškaraca prebačeno je u osnovnu školu u selu Sitnica, u blizini Ključa, gdje su ih obezbjeđivali “policajci iz Ključa”, od kojih je prepoznao Laku Aničića i izvjesnog Čuturu.“Jednog dana uveli su grupu od sedam ljudi koji nisu izgledali kao ljudi koliko su bili izobličeni. Umjesto glava imali su crne velike mase sa prorezima kod očiju. Među njima sam jedva prepoznao mog rođaka Fehreta Medanovića iz Prhova, koji mi je rekao da je srpska vojska pod komandom Marka Adamovića poklala to cijelo selo, žene i djecu”, prisjetio se svjedok. Iz ove škole, rekao je Omerović, odveden je sa grupom Bošnjaka, sa kojima je pješke prešao put, “između 20. i 30. kilometara”, do logora Manjača, gdje je zadržan šest mjeseci.“Tim putem su nas vodili policajci iz Ključa, ali i neki drugi specijalci. U Manjači smo postali avetinje, providni, koliko smo mršavi bili. Bilo je i mnogo smrtnih slučajeva”, rekao je svjedok. Iz Manjače Omerović je prebačen u logor Batkovići, gdje je zadržan skoro godinu dana, sve do razmjene 9. oktobra 1993. godine.“Logor Batkovići bio je radni logor i mnogi su poginuli na radovima. Tamo su uslovi bili očajni, ne znam ni kako da se izrazim da to opišem”, kazao je Omerović.

Unakrsno ispitivanje ovog svjedoka nastavit će se na sljedećem ročištu, 27. 10. 2008. g.

Kondić i ostali: Naredba Boška Lukića

BIRN-JUSTICE REPORT, 27. oktobar 2008.

Tokom unakrsnog ispitivanja na suđenju za zločine u Ključu, svjedok Tužilaštva BiH prisjetio se naredbe Boška Lukića zbog koje je proveo 17 mjeseci u logorima.

Jusuf Omerović je, drugog dana svjedočenja, ponovio da su “srpski vojnici i policajci” u maju 1992. godine uhapsili “cijelo muško stanovništvo” sela Crljeni u blizini Ključa, uz obećanja Vinka Kondića i Boška Lukića da im se “ništa loše neće desiti”.“Bili smo u šumi i krili se. Drago Ćulum je bio vođa tih srpskih snaga. Oni su nam dovikivali da imamo obećanja Lukića i Kondića da nam se ništa neće desiti. Sišli smo, a zatim nam je Ćulum rekao da je Lukić izmijenio naredbu i da ćemo biti odvedeni u Ključ na saslušanje. Odatle su nas samo slali po logorima”, rekao je Omerović.

Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za učešće u pro-gonu, ubistvima, istrebljenju, deportaciji, protivpravnom zatvaranju, mučenju, te prisil-nom nestanku Bošnjaka i Hrvata sa područja Ključa tokom 1992. godine.

Page 75: Bosna u Srcu

Tokom unakrsnog ispitivanja, optuženi Lukić je kazao da nikada nije izdao naredbu za hapšenje Bošnjaka iz Crljena, te da ona “nikad nije bila zapisana ni rečena, a to će biti dokazano sigurno”. Optuženi Adamović upitao je svjedoka zašto ga je optužio za progone i ubistva Bošnjaka u Prhovu, iako to nije uradio u svojoj ranijoj izjavi, na šta je svjedok odgovorio da su ta saznanja došla iz druge ruke.“Tokom šest mjeseci provedenih na Manjači, meni je Fehret Medanović kazao da je Marko Adamović komandovao jedinicom koja je napala Prhovo, a on vas je znao odranije”, pojasnio je Omerović.

Dragica Glušac, Adamovićeva braniteljica, također je ispitivala svjedoka o učešću u formiranju Kriznog štaba Crljeni, te njegovom ratnom stažu, koji teče od “aprila ili maja 1992. godine”. Svjedok Omerović je kazao da nema nikakva saznanja o formiranju Kriz-nog štaba, te ponovio više puta da on nije učestvovao “u bilo kakvim jedinicama osim u seoskim stražama u Crljenima”.“Što se tiče ratnog staža u snagama BiH, to sam nakon rata vidio da zakon dopušta da se učešće u seoskim stražama uvede kao učešće u nekoj jedinici, pa sam iskoristio to pravo. Međutim, nisam bio vojnik tada, i radio sam u Mjesnoj zajednici skoro do dana kada sam uhapšen”, rekao je Omerović.

Naredno ročište zakazno je za srijedu, 29. oktobar 2008. godine.

Kondić i ostali: Policija pod komandom SDS-a

BIRN-JUSTICE REPORT, 29. oktobar 2008. Svjedok Tužilaštva BiH kazao da je s dolaskom Vinka Kondića na mjesto načelnika policija u Ključu postala “jednonacionalna i nezakonita”.

Atif Džafić, bivši komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, dajući iskaz u korist Tužilaštva rekao je da je optuženi Kondić došao na mjesto načelnika policije “krajem ’91. godine”, te da je od tada “policija radila po nalogu Srpske demokratske stranke”.“Postojali su brojni primjeri nezakonitog policijskog rada. Recimo, srpski volonteri kad su se vraćali sa ratišta u Hrvatskoj, pravili bi probleme, pucali u objekte i ljude, te je policija tim ljudima oduzimala naoružanje. Umjesto da se zatim pokrene prijava protiv njih, saznao sam da je Kondić njima vraćao puške”, rekao je Džafić.

Pored Vinka Kondića, Tužilaštvo BiH tereti Boška Lukića i Marka Adamovića za učešće u progonu, ubistvima, istrebljenju, deportaciji, protivpravnom zatvaranju, mučenju, te pri-silnom nestanku Bošnjaka i Hrvata sa područja Ključa tokom 1992 godine. Svjedok se prisjetio da je Kondića nakon njegovog postavljanja na mjesto načelnika rijetko viđao jer je “mnogo putovao i odlazio”, te da je Kondić naredbe koje je imao “prenosio srpskim zamjenicima, u koje je očito imao više povjerenja”. U martu 1992 godine, prema sjećanju Džafića, “procurila je vijest” da se policijska sta-nica u Ključu pripaja Centru javne bezbjednosti Banja Luka i “Autonomnoj regiji Krajina”, te da od tada “ignoriše vlast u Sarajevu”.“Jedne prilike bio sam u Kondićevom uredu i nazvao je neko iz Ministarstva u Sarajevu. Rekli su nam da će kroz Ključ proći 20. autobusa izbjeglica iz Slunja u Hrvatskoj, koje moramo propustiti. Vinko Kondić je čuo to naređenje, ali je naredio da se ti ljudi presret-nu i izdvoje vojno sposobni, koji su poslani na Manjaču u logor”, rekao je svjedok.

Na poziciji komandira SJB-a Ključ svjedok je ostao, po svome sjećanju, do 7. maja 1992. godine, kada je pozvan, “skupa sa svim policajcima Bošnjacima i Hrvatima”, da potpiše lojalnost “srpskoj državi Bosni i Hercegovini”.“Svi smo odbili potpisati to, te su nas nakon toga poslali na godišnji odmor. Nakon pet-naest dana su nas ponovo pozvali u ured Vinka Kondića i tamo nam je on postavio isto pitanje. Ponovo smo odbili i nakon toga smo svi dobili otkaz i oduzeto nam je naoruža-nje. To je sve Vinko naredio”, kazao je Džafić. Džafić je zatim u sudnici opisao kako je otišao do svog rodnog mjesta Donji Gudelj, u blizini Ključa, gdje je “lišen slobode i odveden sa svim Bošnjacima tog kraja” u osnovnu školu u Sanicu.

Page 76: Bosna u Srcu

“Bilo nas je otprilike 150. u toj sali, čuvali su nas pripadnici rezervne policije iz Ključa srpske nacionalnosti, koje sam sve poznavao. Bili su teško naoružani”, dodao je Džafić.

Nastavak ispitivanja ovog svjedoka nastavit će se na sljedećem ročištu, 3. novembra 2008. godine.

Kondić i ostali: Osam mjeseci tortura

BIRN-JUSTICE REPORT, 03. novembar 2008.

Bivši policajac iz Ključa govorio o zatočeništvu provedenom u različitim objektima na području te općine tokom 1992. godine.

U nastavku direktnog ispitivanja, Atif Džafić, bivši komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, svjedočeći u korist Tužilaštva BiH, prisjetio se perioda od osam mjeseci to-kom 1992. godine koje je proveo zatočen u različitim objektima na području Ključa, gdje je teško fizički zlostavljan. “U osnovnu školu u Sanici priveden sam 31. maja 1992. godine i tu su nas čuvali rezervni policajci, a dan nakon toga smo autobusima prebačeni u školu ‘Nikola Mačkić’. Tamo sam nekoliko puta tučen i ispitivan, a jednom prilikom me je neki vojni policajac tukao do iznemoglosti, zbog čega me drugi zatočenici kasnije nisu mogli prepoznati”, rekao je Džafić.

Od maja do augusta 1992. godine, kako stoji u optužnici, muslimansko stanovništvo sa područja općine Ključ prisilno je zatvarano u SJB Ključ, te osnovne škole u tom gradu i Sanici, gdje su fizički i psihički zlostavljani, a nakon toga dio njih je prebačen na Manja-ču. Za učešće u tim zločinima, između ostalog, Tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića. Ovaj svjedok i drugi zatočenici su nakon izvjesnog vremena, “u pratnji policije”, prebačeni autobusima u fiskulturnu salu osnovne škole u Sitnici, op-ćina Ključ, gdje ostaju “oko sedam dana”, nakon čega su odvedeni na Manjaču.“Na Manjaču smo išli u koloni pješke, ali je za nama išao kombi u kojem su prevezeni oni koji su bili iscrpljeni i nisu mogli hodati. Kada smo stigli, u grupi od oko deset ljudi za-tvorili su me u drugu štalu”, ispričao je Džafić, dodavši da je razmijenjen 16. decembra 1992. godine, dana koji pamti kao “svoj drugi rođendan”.

Ovaj svjedok je kazao da su 22 člana porodice Džafić bila zatočena u logoru Manjača, ali nije kazao da li je neko od njih stradao. Svjedok je istakao da je tokom zatočeništva u školi u Sitnici grupa muškaraca iz Prhova okrutno premlaćena, te da je kasnije od drugih logoraša saznao da su ih pretukli pripadnici vojske pod komandom Adamovića.U optužnici stoji da je Adamović bio član Kriznog štaba, komandant Komande odbrane grada i zamjenik komandanta Ključkog bataljona Teritorijalne odbrane.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 5. novembra 2008, kada bi Odbrana trebala unakrsno ispitati svjedoka Džafića.

Kondić i ostali: Kontrola konvoja iz Slunja

BIRN-JUSTICE REPORT, 05. Novembar 2008.

Svjedok Tužilaštva BiH govorio o ulozi optuženog u vrijeme kada je obavljao funkciju načelnika SJB-a Ključ.

Trećeg dana svog svjedočenja Atif Džafić je u sudnici odgovarao na unakrasna pitanja optuženog. Pored ostalog posvjedočio je da je Vinko Kondić, kao načelnik stanice javne bezbijednosti Ključ, naredio kontrolu konvoja sa izbjeglicama iz Slunja (Republika Hr-vatska) ka BiH.

Page 77: Bosna u Srcu

“Lica koja su mogli biti vojnici odvojena su i zadržana u SJB Ključ. Nije tačno da te osobe nisu imale lične karte”, kazao je Džafić odgovarajući na pitanja optuženog Kondića.

Tužilaštvo BiH tereti Kondića da je 18. Novembra 1991. g. preduzeo aktivnosti da se zaustavi konvoj sa izbjeglicama iz Slunja, kada je policija pod njegovom komandom izvela iz autobusa i uhapsila oko 30 muškaraca, koji su nakon psihičke i fizičke torture u SJB Ključ, prebačeni u logor “Stara Gradiška”. Istom optužnicom obuhvaćeni su i Boško Lukić i Marko Adamović.

Svjedok Džafić, koji je tada bio komandir u SJB-u Ključ, odgovorio je da je postojala i usmena nareba Ministarstva unutrašnjih poslova iz Sarajeva da se “pusti konvoj sa iz-bjeglicama bez zadržavanja”, te da taj konvoj prati policija sa područja Bihaća. Tokom unakrsnog ispitivanja koje je vršio optuženi, svjedok je potvrdio navode date Tužilaštvu BiH da je Kondić u policiji upošljavao “ljude koji nisu prošli potrebne procedure”. “Uposlili ste i nekoliko osoba koje su ranije osuđivane. Prvo su bili rezervni, a zatim su postali aktivni policajci”, kazao je svjedok.

Budući da Kondić ne može na suđenju biti više od dva sata dnevno, Sud BiH će i na naredno ročište, 10. novembra, pozvati istog svjedoka.

Kondić i ostali: Ovlaštenja prvooptuženog

BIRN-JUSTICE REPORT, 10. novembar 2008.

Tokom nastavka unakrsnog ispitivanja, svjedok Tužilaštva BiH rekao da optuženi Kondić “nije mogao naređivati pripadnicima Službe državne bezbjednosti”.

Odbrane Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića okončale su unakrsno ispiti-vanje svjedoka Atifa Džafića, koji se četvrti put pojavio na suđenju za ratne zločine počinjene u Ključu. Državno tužilaštvo tereti trojicu optuženih da su učestvovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, kao i za zločine protiv čovječnosti počinjene na području općine Ključ. Prema navodima optužnice, Kondić, Lukić i Adamović su u to vrijeme, 1992. godine, bili visoko pozicionirani u vojsci i policiji Republike Srpske (RS). Atif Džafić je tokom svog svjedočenja, između ostalog, naveo i da je bio komandir u Sta-nici javne bezbjednosti (SJB) Ključ, te da je s dolaskom Vinka Kondića na mjesto načel-nika SJB-a policija postala “nezakonita”. U unakrsnom ispitivanju Džafić je istakao kako su se komandiri stanice i njihovi zamjenici birali “na prijedlog i uz konsultaciju” načelnika SJB-a. Svjedok je također naglasio da Kondić “nije mogao naređivati pripadnicima Službe državne bezbjednosti”, za koje je kazao da su ga “ispitivali tokom zarobljavanja”.

Džafić je na prethodnim ročištima ispričao da je od ljeta 1992. godine proveo osam mjeseci u različitim logorima, među kojima je i Manjača kod Prijedora. Odgovarajući na pitanja Odbrane Boška Lukića, svjedok je rekao da mu nije poznato je li ovaj optuženi bio aktivni član Srpske demokratske stranke (SDS).Svjedok Džafić, koji je tada bio komandir u SJB-u Ključ, odgovorio je da je postojala i usmena nareba Ministarstva unutrašnjih poslova iz Sarajeva da se “pusti konvoj sa izbje-glicama bez zadržavanja”, te da taj konvoj prati policija sa područja Bihaća. Tokom unakrsnog ispitivanja koje je vršio optuženi, svjedok je potvrdio navode date Tužilaštvu BiH da je Kondić u policiji upošljavao “ljude koji nisu prošli potrebne procedure”. “Uposlili ste i nekoliko osoba koje su ranije osuđivane. Prvo su bili rezervni, a zatim su postali aktivni policajci”, kazao je svjedok.

Suđenje se nastavlja 12. novembra 2008. godine, kada će Tužilaštvo saslušati novog svjedoka.

Page 78: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Otac i sin u zatočeništvu

BIRN-JUSTICE REPORT, 12. novembar 2008.

Bivši logoraš govorio o zlostavljanjima zatočenih Bošnjaka i Hrvata sa područja Ključa, te se prisjetio okrutnog premlaćivanja svog sina.

Luka Brkić, svjedok Tužilaštva BiH, ispričao je kako je sa sinom Viktorom bio zatočen u različitim logorima na području Ključa i Stare Gradiške tokom 1992. godine. Tokom zatočeništva, kako je kazao, mnogi muškarci su okrutno fizički maltretirani, a među njima i njegov sin, koji je zadobio “80. udaraca pendrekom.”

Državno tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića da su tokom 1992. godine učestvovali u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje geno-cida, te za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na području općine Ključ.Krajem maja 1992. godine Luka Brkić je uhapšen zajedno sa drugim mještanima Ključa, nakon čega je odveden na ispitivanje u policijsku stanicu u tom gradu. Nakon dva dana, Brkić je, kako tvrdi, u grupi sa 21. muškarcem iz Ključa, prebačen u jednom od kamiona u “Mali logor” kraj Banje Luke, te potom u Staru Gradišku.

“U ‘Malom logoru’ su nas, po izlasku iz kamiona, pretukli. Potom smo istog dana preba-čeni u Staru Gradišku, gdje su nas vojnici također pretukli. Tu sam vidio svog sina Vikto-ra, koji je tada imao 20. godina”, rekao je Brkić i dodao da su 11. juna 1992. godine autobusima prevezeni na Manjaču. Tokom zatočeništva u ovom logoru, kako je kazao svjedok, svi su morali obući uniforme Jugoslavenske narodne armije (JNA), jer su ih stražari smatrali “vojnim zarobljenicima”. Brkić je kazao da je na Manjači proveo pet i pol mjese ci, te da su se i ovdje “nastavila premlaćivanja”.“Viktora sam ponovo vidio na Manjači, gdje sam ga skrivao, jer su ga stalno prozivali na premlaćivanje. Jednom prilikom ga je izvjesni Zoki prozvao i tada je pretučen. Sjećam se da su mu leđa bila crna od pendreka i on mi je kazao da su ga 80 puta udarili”, rekao je Brkić. Svjedok je, u trenutku kada je govorio o zlostavljanju svog sina, uplakan napustiosudnicu da bi nakon kratkog vremena nastavio svjedočenje.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 24. novembar 2008. godine.

Kondić i ostali: Petomjesečno skrivanje

BIRN-JUSTICE REPORT, 24. novembar 2008.

Svjedok Tužilaštva BiH govorio kako su ga u Ključu tokom 1992 godine skrivali mještani srpske nacionalnosti.

Mustafa Lepirica, bivši pripadnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, kao svjedok Tužilaštva BiH govorio je kako je, zahvaljujući pomoći građana srpske nacionalnosti iz Ključa, izbjegao hapšenje i zatvaranje u različite objekte tokom 1992 godine.“U drugoj polovini maja 1992 godine, zajedno sa roditeljima sam zbog sigurnosti došao u grad Ključ, gdje sam se skrivao sve do septembra iste godine. Tada su već počela ma-sovna privođenja muslimana u policiju i školu, a na ulicama je bilo dosta naoružanih ljudi u uniformama”, rekao je Lepirica.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za učešće u organizovanju grupeljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločine protiv čovječnosti počinjene 1992 godine na području Ključa. Ovaj svjedok je kazao da se, sa roditeljima i drugimmještanima muslimanima sa područja Ključa, jedno vrijeme skrivao kod izvjesnog

Page 79: Bosna u Srcu

Brace Samardžije, te da je, uz njegovu i pomoć “drugih prijatelja Srba”, naposljetku bezbjedno napustio ovaj grad.“Prije odlaska, u policiji sam dobio potvrdu o kretanju, te je moj otac potpisao da svu imovinu ostavljamo Republici Srpskoj. Mislim da sam u prvom konvoju, 4. ili 5. sep-tembra 1992 godine, sa roditeljima otišao iz Ključa u Travnik”, rekao je Lepirica.

Lepirica se prisjetio i druge polovine 1991. godine, kada su Stranka demokratske akcije (SDA) i Srpska demokratska stranka (SDS) nakon višestranačkih izbora imenovale nove osobe na rukovodna mjesta u gradu Ključu, te da je tada “otežan rad policije”.“U tom periodu, u Ključ su počeli dolaziti rezervisti Teritorijalne odbrane sa ratišta iz Hrvatske i praviti probleme. Policija nije mogla dobro da kontroliše stanje u gradu, zbog čega je angažovan i rezervni sastav policije. Oni su obavljali iste dužnosti kao i aktivni policajci”, kazao je Lepirica.

Kontrolu dešavanja u gradu, kako je rekao Lepirica, zajedno sa pripadnicima policije vršile su i “Crvene beretke”, te “Krizni štab SDS-a”.“U Kriznom štabu su bili Jovo Banjac, Veljko i Vinko Kondić i drugi. Ništa se nije moglo desiti da oni nisu znali i da po njihovoj naredbi nije urađeno”, rekao je Lepirica. Ovaj svjedok je kazao da je Kondić također obavljao i dužnost načelnika policije u Ključu.

Nastavak ispitivanja ovog svjedoka zakazan je za srijedu, 26. novembra 2008. godine.

Kondić i ostali: Lažne optužbe

BIRN-JUSTICE REPORT, 26. novembar 2000

Svjedok Tužilaštva BiH negirao da je 1992. godine namjeravao ubiti prvooptuženog Vinka Kondića.

Drugog dana svjedočenja, Mustafa Lepirica, svjedok Tužilaštva, govorio je o ratnim događajima u Ključu, te istakao da je jedne prilike 1992. godine, tokom ispitivanja u Stanici javne bezbjednosti (SJB) u tom gradu, lažno optužen da je htio ubiti Vinka Kondića. Ispitivanje ovog svjedoka počelo je u ponedjeljak, 24. novembra, kada je rekao da se, u strahu od hapšenja, pet mjeseci krio u Ključu zahvaljujući komšijama Srbima. “Prije odlaska na ispitivanje, za sve nas su postojali utvrđeni sadržaji o našem navodnom učešću u različitim događajima u toku 1992. godine. Meni je tada rečeno da sam htio snajperom ubiti Vinka Kondića, što nije tačno, i danas mi nije jasno zašto su mi tako govorili”, rekao je Lepirica, te dodao da nije predstavljao “opasnost ni za jednog građanina, pa ni za Kondića”.

Tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića da su tokom 1991 i 1992. godine na području Ključa sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločine protiv čovječnosti. Ovaj svjedok je ranije kazao da je Kondić određeni vremenski period bio načelnik SJB-a Ključ, te da je u toku 1992. godine bio član “Kriznog štaba Srpske demokratske stranke (SDS)”.“U Ključu se nije moglo desiti ništa bez Kriznog štaba SDS-a, i ti ljudi su sigurno odgovorni za sve što se dešavalo”, istakao je Lepirica.

Tokom ispitivanja, Lepirica je kazao da “direktno” od Kondića nije pretrpio nikakve posljedice, ali je istakao da su u tom gradu tokom 1992. godine Bošnjaci i Hrvati bili izloženi različitim “metodama zastrašivanja”. “Od aprila do septembra 1992. godine, muslimani i Hrvati nisu mogli izaći iz Ključa i tada su trajale metode zastrašivanja. Kada se ukazala prva prilika, svi su potpisali da ostavljaju svoju imovinu, te su napustili Ključ”, rekao je Lepirica.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 1. decembar 2008. godine.

Page 80: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Priželjkivanje smrti

BIRN-JUSTICE REPORT, 01. decembar 2008.

Svjedok Tužilaštva BiH govorio kako je više od godinu dana proveo zatočen u različitim logorima.

Svjedočeći u korist Tužilaštva na suđenju trojici optuženih za zločine počinjene u Ključu, Hilmija Hamedović je govorio o torturama kroz koje je prošao tokom više od godinu dana zatočeništva u različitim objektima, te kako je zbog toga pokušao izvršiti samoubistvo.“Tokom zatočeništva tukli su me do besvijesti i nakon tih tortura molio sam da me ubiju. Tada je smrt bila zlato”, rekao je Hamedović, kojeg su, kako je kazao, 9. maja 1992. godine uhapsili pripadnici “Crvenih beretki”” u Ključu.

Za sudjelovanje u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločine protiv čovječnosti počinjene na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine, Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića.

Hamedović je kazao da su ga pripadnici “Crvenih beretki” nakon hapšenja odveli u stanicu policije, gdje su ga premlaćivali, te narednog dana, 10. maja 1992. godine, prebacili u kasarnu “Mali logor” kraj Banja Luke.“Na putu do kasarne, jedan od trojice pripadnika ‘Crvenih beretki’ me je sve vrijeme is-pitivao i tukao. U hodniku kasarne me je također tukao neki nepoznati čovjek, za kojeg sam po naglasku zaključio da je iz Crne Gore”, rekao je Hamedović.Ovaj svjedok je nakon premlaćivanja u “Malom logoru” smješten u bolnicu u Banjoj Lu- ci, gdje je nakon izvjesnog vremena pokušao izvršiti samoubistvo. Sudsko vijeće je, na molbu svjedoka, zabranilo da se objavljuju detalji o ovom događaju, pošto s tim nisu upoznati članovi njegove porodice. Teška premlaćivanja ovog svjedoka, kako je rekao, nastavljena su i tokom zatočeništva u Staroj Gradiški, te u logorima Manjača i Batkovići, gdje je boravio tokom 1992. i 1993. godine.“Sa 12. Hrvata sam iz Stare Gradiške 15. juna 1992. godine prebačen na Manjaču, gdje su nas dočekali pripadnici ‘Crvenih beretki’ i premlatili palicama i kablovima. Sjećam se da nas je u jednom trenutku u štali na Manjači bilo 640. logoraša”, rekao je Hamedović.Ovaj svjedok je, ne navodeći kada tačno, u grupi sa drugim muškarcima prebačen u Bat-koviće kraj Biljeljine, gdje je ostao sve do razmjene, 9. oktobra 1993. godine.“Kada su nas tu doveli, rekli su nam da je to tranzitni centar i da ćemo ubrzo na razmje-nu. Tu sam ostao 10. mjeseci, nakon čega sam kod Travnika razmijenjen. Tokom zatoče-ništva nas nisu tukli, ali su zatvorenici obavljali različite radove”, rekao je Hamedović…Svjedok je kazao da su “Crvene beretke” u Ključ došle u drugoj polovini 1991. godine, te dodao da je ta jedinica bila “policija za specijalne namjene”.

Nastavak ispitivanja ovog svjedoka zakazan je za srijedu, 3. decembar 2008. godine.

Kondić i ostali: Neosnovan zahtjev Odbrane

BIRN-JUSTICE REPORT, 03. decembar 2008.

Sudsko vijeće odbilo prijedlog Odbrane Vinka Kondića za saslušanje ličnog ljekara prvooptuženog.

Page 81: Bosna u Srcu

U nastavku suđenja za zločine počinjene na području Ključa, Sudsko vijeće odbilo je “kao neosnovan” prijedlog Odbrane prvooptuženog Vinka Kondića za saslušanje njegovog ličnog ljekara, koji je trebao dati mišljenje o ranijim nalazima tima vještaka.

“Smatramo da je zahtjev Odbrane neosnovan i neprihvatljiv, jer je tim vještaka koje smo ranije angažovali dao iscrpnu analizu i konačan zaključak da je Kondić sposoban dva sata dnevno pratiti suđenje”, kazala je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća.Zbog teškog zdravstvenog stanja Kondića, suđenje za zločine počinjene u Ključu odgađano je u nekoliko navrata.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović se terete da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na području općine Ključ. Tim vještaka medicinske struke je krajem jula 2008. godine, na zahtjev Sudskog vijeća, pregledao Kondića i njegovu medicinsku dokumentaciju na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, nakon čega su utvrdili da je prvooptuženi sposoban pratiti suđenje “dva ili dva i po sata svaki dan.” Kondićeva Odbrana je predlagala da se sasluša Miroslav Kovačević kako bi dao mišljenje o ovim nalazima tima vještaka pošto ih smatra “neprihvatljivim”, a čemu se Tužilaštvo BiH ranije protivilo.

Na ovom ročištu Odbrana prvooptuženog unakrsno je ispitala Hilmiju Hamedovića, svje doka Tužilaštva čije je saslušanje počelo 1. decembra 2008. g. Hamedović je tokom 1992. i 1993. godine bio zatočen u različitim logorima, gdje je fizički zlostavljan, te je kazao da je u periodu boravka u Batkovićima kraj Bijeljine odlazio na prinudne radove zajedno sa drugim zatočenicima.“Svi policajci u Batkovićima su bili korektni prema nama. U njihovoj pratnji odlazio sam na prinudne radove na Majevicu, te u Ugljevik”, rekao je Hamedović tokom unakrsnog ispitivanja. Ovaj svjedok je također kazao da logor Batkovići (*)nisu preživjeli svi zatočenici iz Ključa koji su tu dovedeni 13. decembra 1992. godine.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 10. decembar 2008. godine.

(*) Batkoviće nije preživio Ključanin Fuad Islamagić. Ovdje se to ne spominje, moguće da se zločincima ne bi dao signal da su im na tragu. Pretpostavljam da je to rečeno na sudu, a uz dužni respect prema Fuadovoj porodici, nema nikakvog razloga da se ne kaže i javno ono što zna cijeli Ključ. Islamagić je ubijen na najokrutniji način (zaklan), ne od strane logorskog obezbjeđenja, nego od dvojice Ključana, koji su se vraćali ili su odvoženi negdje na ratište, autobusom predratnog ključkog autoprevoznog preduzeća “Sana”. A dogodilo se ovako: autobus je naišao pored neke poljane na kojoj je Fuad zajedno sa ostalim zatočenicima radio poljoprivredne radove. Kada je ugledao ključki autobus, uz povik: ”Eno ključkog autobusa”, mahnu je rukom u tom pravcu. Na to je autobus stao. Izletijela su dvojica i dali se u trk uprema Fuadu. Trčeći jedan vadi nož. Fuad, shvaćajući u šta je upao, počinje bježati, a sa njim i ostali zatečenici. Ali, stigli su ga. Jedan ga obara i drži, a drugi kolje. Tako se desilo, prema onome što je do mene dospjelo. Postoje očevici, a ja sam ovo saznao preko brata jednog takvog... Nakon ovoga zločina Fuadov brat Ferid, koji je također bio zatočenik u Batkovićima, nekako je uspio prebjeći preko rijeke Save za Hrvatsku, ali je poslije i on rano, prerano, preminuo uslijed onoga što je video i preživio.

Kondić i ostali: Potvrde za spas

BIRN-JUSTICE REPORT, 10. decembar 2008.

Svjedok Tužilaštva BiH govorio o tome kako je napustio Ključ u septembru 1992. godine, nakon što je svoju imovinu “poklonio” Republici Srpskoj.

Page 82: Bosna u Srcu

Ćerim Hrnčić, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine počinjene u Ključu, govorio je o dešavanjima tokom 1992. godine na području te općine, te ispričao kako je sa porodicom napustio selo Dubočani tek nakon što je u policiji dobio “potvrdu za izlazak”. “Konvoj za odlazak je organizovao izvjesni Darko Jurišić, i tada je oko 2,500. ljudi napustilo Ključ. Bez potvrde, koju smo dobivali u Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP), niko nije mogao otići. Tada smo u Općini svoje imanje morali pokloniti Republici Srpskoj i Općini Ključ”, rekao je Hrnčić i dodao da je konvoj organizovan 9. septembra 1992. godine.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin počinjen tokom 1991. i 1992. godine na području općine Ključ. Hrnčić tvrdi kako su pripadnici vojske i policije izvršili pretres sela Dubočani 10. juna 1992. godine, te priveli nekoliko mještana u zgradu policije u Ključu.“Prije njihovog dolaska, na radiju je bila obavijest da će biti pretres. Tada je došlo puno vojske i transporteri, te je tada nas 11, uključujući i mog sina Hamdiju, autobusima odvezeno u Ključ. Tamo su nas vojnici sproveli u ćelije u policiji, gdje smo kasnije tučeni i ispitivani”, rekao je Hrnčić.

U optužnici Tužilaštva se navodi da su tokom 1992. godine vojska i policija vršile pretrese sela, protivzakonito hapšenje, zatvaranje, te fizičko i psihičko zlostavljanje civila u nekoliko objekata na području Ključa. Ovaj svjedok je kazao da je 10. juna 1992. godine u svom selu vidio i Marka Adamovića, koji ga “nije tukao ili maltretirao”, dodavši da je bio u “vojnoj uniformi i sa pištoljem”. Uhapšeni mještani sela Dubočani u policiji su, kako tvrdi svjedok Hrnčić, bili kratko, nakon čega je njih pet odvedeno na Manjaču, a ostali, među kojima su bili svjedok i njegov sin, pušteni su na slobodu.“Kada smo se vratili u selo, vladala je nezapamćena tišina. Bio je prvi dan Bajrama i niko nije ništa kuhao, nisu se smjeli ni kretati. Kasnije je policija redovno dolazila u patrolu u selo”, rekao je Hrnčić. On je kazao da je u Ključu postojao Krizni štab, na čijem čelu je bio izvjesni Jovo Banjac, dok je jedan od članova bio Boško Lukić.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 15. decembar 2008. godine.

Kondić i ostali: Grobna tišina

BIRN-JUSTICE REPORT, 15. decembar 2008.

Svjedok Tužilaštva BiH govorio o događajima koji su prethodili sukobima na području Ključa, te zatočeništvu u različitim objektima, gdje je bio okrutno premlaćivan.

U nastavku suđenja za zločine u Ključu, Fahrudin Krivić, svjedok Tužilaštva BiH, ispričao je kako je uhapšen krajem maja 1992. godine, da bi potom osam mjeseci bio zatočen u različitim objektima, gdje je bio teško fizički zlostavljan. “U četvrtak, 28. maja 1992. godine, izvjesni Zdeno Modrić i Spasoja Stojanović došli su po mene jer su kazali da moram u policiju kako bih dao izjavu. Tamo me je ispitivao izvjesni Sveto Ančić, a potom je pozvao meni nepoznate ljude, koji su me premlatili jer nije bio zadovoljan mojim odgovorima”, rekao je Krivić

Za organiziranje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, te zločin protiv čovječnosti počinjen tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa, Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića. Nakon okrutnih premlaćivanja u stanici policije u Ključu, Krivić je, kako je kazao, u grupi sa 21. uhapšenim muškarcem “šleperom” prebačen u kasarnu Mali logor kraj Banje Luke, gdje su ponovno pretučeni.

“Tu su bili policajci ili vojnici koji su nas premlaćivali. Istog dana, 28. maja 1992. godi-ne,

Page 83: Bosna u Srcu

kamionom smo prebačeni u Staru Gradišku, gdje sam ostao 14. dana. Tu su pojedini Ključani ispitivani, te su nas premlaćivali”, rekao je svjedok. Krivić je bio u grupi sa drugim muškarcima koji su 11. juna 1992. godine “autobusima” prebačeni na Manjaču, gdje su bili prisiljeni da obavljaju prinudne radove, i gdje je svjedok vidio prvooptuženog Kondića.

Prizor iz jedne od štala logora Manjača

“Mene na Manjači nisu premlaćivali, ali je bilo logoraša koje jesu. Sjećam se da sam jednom vidio Kondića kada je dolazio u komandu logora, ali nije ulazio u sami logor. Izvjestan period je Predrag Kovačević zvani Špaga bio zamjenik upravnika tog logora, a poslije je imenovan za upravnika”, rekao je Krivić.

Ovaj svjedok je mobiliziran u rezervni sastav Teritorijalne odbrane (TO) Ključ “krajem septembra 1991. godine”, nakon čega je jedan period proveo u osnovnoj školi na Sitnici, gdje “nisu obavljali vojne vježbe”. Krivić je kazao da je većina rezervista ubrzo napustila TO Ključ jer nisu željeli ići na ratište u Hrvatsku, te da je u prvoj polovini 1992 godine, zbog dolaska rezervista u taj grad, bilo određenih problema.“Oni su prolazili kroz Ključ i pucali, te pravili probleme. Sjećam se da je u gradu vladala grobna tišina krajem maja 1992 godine, kada se pročulo da je na Krasuljama poginuo izvjesni Dušan Stojaković te da ima ranjenih”, rekao je Krivić.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 17. decembra 2008. godine, kada je predviđeno unakrsno ispitivanje ovog svjedoka.

Kondić i ostali: Karadžićevo pomilovanje

BIRN-JUSTICE REPORT, 17. decembar 2008.

Page 84: Bosna u Srcu

Okončano ispitivanje svjedoka Tužilaštva koji je 1992. godine proveo šest mjeseci u logoru Manjača.

Odbrane trojice optuženih za zločine počinjene u Ključu unakrsno su ispitale Fahrudin Krivića svjedoka Tužilaštva BiH, koji tvrdi da je 1992. godine šest mjeseci proveo u logoru Manjača.

Državno tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, te za zločin protiv čovječnosti počinjen 1992. godine na području općine Ključ.

Krivića je Tužilaštvo direktno ispitalo na prošlom ročištu,15. decembar, kada se prisjetio dešavanja na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine, te opisao torture koje je prošao u različitim zatočeničkim objektima. U tom svjedočenju Krivić je rekao kako je uhapšen u maju 1992. godine, te da je boravio i bio zlostavljan u policijskoj stanici u Ključu, u Staroj Gradiški, kasarni Mali logor kod Banje Luke te, na kraju, u logoru Manjača.“Ja sam 14. decembra 1992. godine, sa još 1,007. kolega, izašao iz Manjače. Grupa od oko 700. starijih, bolesnih i maloljetnih izašla je 14. novembra. U otpustu je stajalo da ih je pomilovao Karadžić”, ispričao je Krivić. Radovan Karadžić, koji čeka na suđenje u Haagu, u to vrijeme bio je predsjednik Republike Srpske.

Nastavak suđenja, kada će biti saslušan novi svjedok Tužilaštva, zakazan je za 12. januar 2009. godine.

Kondić i ostali: U iščekivanju

BIRN-JUSTICE REPORT, 12. Januar 2009.

Behrem Šarić, svjedok Tužilaštva BiH, prisjetio se osam mjeseci provedenih u zatočeništvu u logorima na području Bosanske krajine.

Šarić, koji je svjedočio na suđenju trojici optuženih za zločine na području Ključa, bio je uhapšen 27. maja 1992. godine blizu sela Previja. Nakon hapšenja, zatvoren je u kamion fabrike namještaja u tom selu, u kojem su ga, kako je kazao, “tukli vojnici”. Iz sela je od-veden prvo u policijsku stanicu u Ključu, zatim u Mali logor kraj Banje Luke, pa u zatvor u Staroj Gradiški, te u logor Manjača. “Deset dana provedenih u jednoj od prostorija u Staroj Gradiški bilo mi je gore nego kasnije čitava Manjača. Stalno su tukli zarobljenike. Iako mene nisu, to iščekivanje da će doći po tebe bilo je najgore”, rekao je Šarić.

Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za zločine počinjene na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Sva trojica su optuženi za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin. Početkom juna 1992. godine, Šaric je u grupi sa drugim muškarcima doveden u Manjaču, gdje ostaje sve do 14. decembra iste godine, kada je oslobođen. “Nas su smjestili u prvu štalu od kapije, a za nekoliko dana i ostale dvije štale su bile pune logoraša. U tom logoru je prvi krug obezbjeđenja bio kod bodljikave žice i njega su držali naoružani vojni policajci. Drugi krug je činila redovna vojska, a treći rezervni policajci iz Ključa”, rekao je Šaric, istaknuvši da je mnoge od njih poznavao, mada se nije mogao sjetiti njihovih imena. Ovaj svjedok tvrdi da je u logoru Manjača, na ulazu, jednog dana vidio i Vinka Kondića u “plavoj maskirnoj uniformi”. Također je rekao da je u ovom logoru jednom pretučen. “Njih je bilo pet ili šest u prostoriji. Jedan mi je kazao da stanem uza zid i tada su me počeli udarati. Pokušao sam odglumiti da sam pao u nesvijest, ali tada je postalo još gore

Page 85: Bosna u Srcu

jer su me počeli udarati po glavi. Narednih deset dana nisam mogao hodati”, prisjetio se Šarić.

Nastavak ispitivanja ovog svjedoka predviđen je za četvrtak, 15. januar 2009. godine.

Kondić i ostali: Bez prvooptuženog u sudnici

BIRN-JUSTICE REPORT, 15.januar 2009.

Prvooptuženi za zločine u Ključu odbio da se pojavi na ročištu uz ispriku da nije u stanju pratiti suđenje. Enes Salihović, svjedok Tužilaštva BiH, saslušan je na suđenju za zločine u Ključu bez prisustva prvooptuženog Vinka Kondića, koji je odbio pojaviti se na ročištu. Kondić je odbio da se pojavi jer, rekla je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća, “ne može da prati suđenje”. Vijeće izostanak smatra neopravdanim pošto su ljekari Pritvorske jedinice Suda BiH u svom nalazu konstatovali da je on sposoban pojaviti se na ročištu i pratiti suđenje.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju i podstrekavanju grupe ljudi na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. “Još u toku 1991. godine postojao je Krizni štab u Ključu, koji je formirala Srpska demokratska stranka (SDS) i gdje je jedan od članova bio Vinko Kondić, načelnik policije u Ključu, te druge osobe koje su obavljale rukovodeće uloge u gradu”, rekao je svjedok Salihović.U optužnici stoji da je Kondić izvjestan vremenski period, između ostalog, bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Ključ, te član Kriznog štaba u tom gradu. Enes Salihović je rekao kako je tokom 1991. i 1992. godine bio predsjednik Mjesne zajednice Velagići. On je kazao i da su u to vrijeme Bošnjaci i Hrvati predstavljali “nepoželjene građane”. “Korištene su različite metode prisile, straha i intenzivnog provociranja, kao što su divljačka ponašanja rezervista koji su se vraćali sa ratišta iz Knina. Tada je potpunu i apsolutnu vlast u Ključu imala civilna policija, uz neprikosnovenu saradnju sa vojskom”, obrazložio je Salihović. Početkom 1992. godine, kako je kazao Salihović, u Ključ su došli pripadnici paravojne jedinice “Crvene beretke” kako bi “uveli red i vršili obezbjeđenje”.“Oni su hapsili i premlaćivali ljude, te ih potom predavali policiji u Ključu. Njih je za to ovlastio Krizni štab i policija i, sa njihovog aspekta, oni su uvodili red”, istakao je ovaj svjedok. U aprilu 1992. godine, u organizovanom konvoju, Velagiće je napustila većina mještana. Nastavak ispitivanja ovog svjedoka zakazan je za naredno ročište, 26. januar 2009. godine

Kondić i ostali: Život bez smisla

BIRN-JUSTICE REPORT, 26. januar 2009.

Nastavljeno ispitivanje svjedoka Tužilaštva BiH bez prisustva prvooptuženog, koji je ponovo odbio da se pojavi na ročištu.

Tužilaštvo BiH, na suđenju za zločine u Ključu, nastavilo je sa ispitivanjem svjedoka Enesa Salihovića bez prisustva prvooptuženog Vinka Kondića, koji je ponovo odbio pojaviti se

Page 86: Bosna u Srcu

na ročištu, uz obrazloženje da nije sposoban pratiti suđenje. Kondić je odbio da se pojavi na ročištu i 15. januara 2009. godine, kada je započelo ispitivanje svjedoka Salihovića, obrazloživši da ne može pratiti suđenje, iako su i tada ljekari konstatovali da je sposoban da prisustvuje ročištu. Odbrana je istakla da se prvooptuženi žali na “vrtoglavicu, teške bolove, te da ne može ustati sam iz kreveta i da se subjektivno ne osjeća dobro”. Sudsko vijeće je istaklo da će preduzeti “neke aktivnosti” kako bi utvrdilo u kakvom se stanju nalazi Kondić.Za niz zločina počinjenih tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa, Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića. Sva trojica se terete za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.U nastavku ispitivanja Salihović je kazao da se zajedno s drugim muškarcima, mještanima Velagića, predao 29. maja 1992. godine, nakon čega su prebačeni u salu Osnovne škole “Nikola Mačkić” u Ključu.“U sali nas dočekuje policija, vojska i civili iz Ključa, koji su nam kazali da se rasporedimo u tri grupe, nakon čega su počela ispitivanja i premlaćivanja. Prvu grupu su činili oni koji su imali vojno oružje, potom oni koji nisu imali oružje i oni koji su imali lovačko oružje”,obrazložio je Salihović i dodao da su sve oružje ranije predali. Salihović je kazao da su svi muškarci 30. maja 1992. godine autobusima prebačeni u “koncentracioni logor u Staroj Gradiški”, gdje su ostali “oko 15. dana”.

“Glava dole, ruke na leđa”, prizor iz logora Manjača

U nastavku ispitivanja Salihović je kazao da se zajedno s drugim muškarcima, mještanima Velagića, predao 29. maja 1992. godine, nakon čega su prebačeni u salu Osnovne škole “Nikola Mačkić” u Ključu.“U sali nas dočekuje policija, vojska i civili iz Ključa, koji su nam kazali da se rasporedimo u tri grupe, nakon čega su počela ispitivanja i premlaćivanja. Prvu grupu su činili oni koji su imali vojno oružje, potom oni koji nisu imali oružje i oni koji su imali lovačko oružje”, obrazložio je Salihović i dodao da su sve oružje ranije predali. Salihović je kazao da su svi muškarci 30. maja 1992. godine autobusima prebačeni u “koncentracioni logor u Staroj Gradiški”, gdje su ostali “oko 15. dana”.

Page 87: Bosna u Srcu

“U tom logoru su nas primili vojni i civilni policajci, koji su nas tukli policijskim palicama i telefonskim kablovima, te su izmišljali čime će nas tući kako bi efekti bili veći. Tu sam razmišljao da izvršim samoubistvo jer sam smatrao da je nestao smisao života”, istakao je Salihović.

Ovaj svjedok je, u grupi s drugim muškarcima, prebačen na Manjaču, gdje ostaje sve do 13. decembra 1992, nakon čega je prebačen u logor Batkovići kraj Bijeljine, odakle je razmijenjen početkom marta 1993. godine.“Na Manjaču su stalno dovođeni ljudi, i tu su kasnije postavili tablu na kojoj je pisalo ‘koncentracioni logor’. Taj logor je bio posebna priča, gdje su se u borbi za preživljavanje ljudi poistovjećivali sa životinjama. Sjećam se da je skoro sva trava oko logora bila pojedena i mnogi ljudi su padali u nesvijest od gladi”, rekao je Salihović.

Ovaj svjedok je kazao da su ih “policajci iz Ključa” ispitivali tokom zatočeništva u Staroj Gradiški i na Manjači, jer su tada “imali potpunu vlast i kontrolu nad nama”, te je istakao da je, zbog nedužno ubijenih civila, odlučio da svjedoči o zločinima počinjenim nad stanovnicima Ključa.

U optužnici stoji da je Vinko Kondić izvjestan vremenski period bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, te da su od 27. maja do kraja augusta 1992. godine vojska i policija nezakonito hapsile civile, koje su potom držali u zatočeništvu u osnovnoj školi u Sanici, školi “Nikola Mačkić” u Ključu, bivšoj željezničkoj stanici u Sanici i SJB-u Ključ. Dalje se u optužnici navodi da je tom prilikom najmanje 1,161. muškarac u pratnji policije transportovan u logor Manjača.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 4. februar 2009. godine, kada je predviđeno unakrsno ispitivanje ovog svjedoka.

Kondić i ostali: Još jedno ročište bez prvooptuženog

BIRN-JUSTICE REPORT, 04. februar 2009.

Pred Sudom BiH, na suđenju za zločine u Ključu, održano još jedno ročište bez prisustva Vinka Kondića.

Unakrsnim ispitivanjem Enesa Salihovića, svjedoka Tužilaštva BiH, nastavljeno je suđenje za zločine počinjene u Ključu, bez prisustva prvooptuženog Vinka Kondića. Kondić je treći put zaredom odbio da se pojavi na ročištu tvrdeći da se “ne osjeća dobro”, te da nije sposoban pratiti suđenje. Ljekari Pritvorske jedinice Suda BiH, gdje se optuženi nalazi, konstatovali su da je zdravstveno sposoban da prati suđenje.“I danas nas je ljekar obavijestio da je Kondić sposoban za suđenje, iako je on odbio doći ističući da se ne osjeća dobro. Donijeli smo odluku da se ponovo obavi detaljni pregled optuženog, ali to do sada iz objektivnih razloga nije obavljeno”, rekla je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća, i dodala da će pretrage biti uskoro urađene.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za niz zločina počinjenih tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. Tužilaštvo ih tereti za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Svjedok Enes Salihović je u unakrsnom ispitivanju istakao da tokom zatočeništva u različitim objektima, gdje je i premlaćivan, nije viđao optuženog Kondića.“Vinko Kondić je direktno učestvovao u projektu mobilizacije na području Ključa, te je angažovao pripadnike policije u hapšenju onih koji se nisu odazivali na te pozive”, tvrdi Salihović. Salihović je kazao da su u napadu na selo Velagići učestvovali pripadnici vojske i policije, te da je preko sredstava informisanja bio upoznat sa stradanjima srpskog naroda tokom 1991. godine.

Page 88: Bosna u Srcu

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 9. februar 2009. godine, kada će se u sudnici pojaviti novi svjedok.

Kondić i ostali: Nezapamćene torture

BIRN-JUSTICE REPORT, 09. februar 2009.

Tužilaštvo BiH saslušalo još jednog svjedoka koji je o zločinima na području Ključa govorio bez prisustva prvooptuženog.

Mada prvooptuženi Vinko Kondić ponovo nije prisustvovao nastavku suđenja za zločine počinjene na području Ključa, Tužilaštvo je saslušalo Ibrahima Bajrića, bivšeg logoraša, koji je govorio o “nezapamćenim” torturama kroz koje je prošao i gubitku četiri brata u maju 1992. godine. Vinko Kondić je odbijao da se pojavi na posljednja tri ročišta ističući da se ne osjeća dobro, iako su ljekari Pritvorske jedinice, u kojoj se optuženi nalazi, tvrdili suprotno. Tako je u petak, 6. februara, Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća, posjetila optuženog u Pritvorskoj jednici Suda BiH kako bi se uvjerila u njegovo zdravstveno stanje.“Prilikom posjete, Kondić mi je izgledao sasvim dobro, mada je kazao da se subjektivno osjeća lošije. Tada je istakao da nema primjedbi na rad Suda i policije, te je zatražio da se obave pojedini pregledi, što će biti uskoro učinjeno”, objasnila je Kosović.

Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za učešće u organizovanju i podstrekavanju grupe ljudi na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tokom 1991. i 1992. godine. Sva trojica se, između ostalog, terete za ubistva, zatvaranja, mučenja, deportacije, te prisilne nestanke Bošnjaka i Hrvata s područja Ključa.

Ibrahim Bajrić, svjedok Tužilaštva BiH, ispričao je kako je 31. maja 1992. godine, zajedno s drugim mještanima Reizovića, općina Ključ, zatvoren u “ prostorije fabrike koje su obezbjeđivali pripadnici Teritorijalne odbrane”:“Naređenje da se okupimo kod fabrike izdao je Krizni štab iz Ključa, a čuli smo ga preko Radija Ključ. Nisam imao izbora i zajedno s porodicom sam se odazvao toj naredbi jer bih inače bio ubijen. Nakon izvjesnog vremena, žene i djeca su pušteni, a muškarci su tu ostali”, rekao je Bajrić.

Ovaj svjedok je kazao da su istog dana ispitivani, te da su potom svi osim njega i još pet muškaraca pušteni kućama, nakon čega su oni prebačeni u ćelije policijske stanice u Ključu.“U policiji je bio veliki užas od tuče, galame i plača. Nas nisu tada tukli, ali ostale koje smo zatekli u ćelijama jesu. Sjećam se da smo istog dana prebačeni u zatvor u Staru Gradišku, a potom u junu na Manjaču”, objasnio je Bajrić. Tokom zatočeništva na Manjači, kako je kazao Bajrić, svakodnevno su vršena premlaćivanja i odvođenja muškaraca na prinudne radove.“Na Manjači smo prošli kroz nezapamćen tretman. Svaku večer su bile prozivke i premlaćivanja, od kojih su ubijeni Omer Filipović i Eso Bender. Okolo logora su bili bunkeri, te je bio ograđen žicom i miniran”, istakao je Bajrić i dodao da je 14. decembra 1992. godine pušten na slobodu.

Svjedok je na kraju svog ispitivanja istakao da su 31. maja 1992. godine, kako će kasnije saznati, u Velagićima ubijena njegova četiri brata. “Čuo sam da su ih izveli izškole u Velagićima i ubili. Iza njih je ostalo 10. djece”, kazao je Bajrić.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 11. februar 2009. godine, kada je predviđeno saslušanje novog svjedoka.

Page 89: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Imaginarne propusnice

BIRN-JUSTICE REPORT, 11. februar 2009.

Još jedan svjedok Tužilaštva BiH govorio o prisilnim zatvaranjima civila sa područja Ključa u različite objekte, gdje su fizički i psihički zlostavljani.

Džemal Draganović, svjedok Tužilaštva BiH, dajući iskaz protiv trojice optuženih za zločine na području Ključa, ispričao je kako se, zajedno s drugim mještanima Reizovića, odazvao pozivima “Kriznog štaba Srpske demokratske stranke (SDS)” za dobijanje “propusnica za kretanje”, nakon čega su prisilno zatvoreni. “Zajedno s porodicom javio sam se u fabriku na Halnovskom vrelu kako bismo navodno dobili neke propusnice za kretanje, ali su nas tu zatvorili. Žene i djeca su istog dana pušteni, a muškarce su ispitivali, da bi na kraju mene i još pet mještana zadržali i kasnije prebacili u stanicu policije u Ključ, gdje smo premlaćivani”, rekao je Draganović.

I ovaj svjedok je saslušan bez prisustva prvooptuženog Kondića, koji se već peti put zaredom odbija pojaviti na ročištu tvrdeći da se ne osjeća dobro. Sudsko vijeće je istaklo da su izvršeni dodatni pregledi Kondića, te da su ljekari utvrdili da je sposoban da prati suđenje.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se, između ostalog, za ubistva, deportacije, mučenja, prisilne nestanke, zatvaranja, fizička i psihička zlostavljanja nesrpskog stanovništva s područja Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Sva trojica se terete za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Draganović je kazao da su istog dana, 29. maja 1992. godine, iz policijske stanice “crvenim kombijem i policijskim autom” prebačeni u zatvor Stara Gradiška, gdje ostaju “oko 14. dana” i gdje su ispitivani i premlaćivani.“Moja je sreća bila pa me nisu ispitivali Ključani jer oni koje jesu, vraćali su se premlaćeni i krvavi. U istoj ćeliji sa mnom bilo je ukupno 99. zatvorenika. Sjećam se, kada smo prebačeni na Manjaču, da smo svakodnevno odlazili na prinudne radove”, kazao je Draganović.

Prilikom odvođenja na prinudne radove, kako je kazao ovaj svjedok, zatvorenici su morali “kopati travu u kukuruzištu, kupati ovce, čuvati konje, kopati rovove i sjeći drva”, te su jednom prilikom svi premlaćeni jer se nisu htjeli dobrovoljno javiti za odlazak na rad. Draganović je kazao da je čuo za postojanje “Kriznog štaba Srpske demokratske stranke”, čiji članovi su, između ostalih, bili “načelnik policije” Vinko Kondić i Boško Lukić, za kojeg je svjedok rekao da mu je bio profesor, a kojeg je i prepoznao u sudnici.U optužnici stoji da je Kondić izvjestan vremenski period bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, dok je Lukić bio komandant Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane. Obojica su, zajedno sa Adamovićem, kako se u optužnici dalje navodi, bili članovi Kriznog štaba općine Ključ, “vrhovne vlasti u opštini za vrijeme rata”.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 16. februar 2009. godine.

Kondić i ostali: Čelni ljudi

BIRN-JUSTICE REPORT, 23. februar 2009.

Još jedan svjedok Tužilaštva BiH govorio o učešću policije i vojske u hapšenju i zatvaranju civila s područja Velagića.

Ekrem Čehić, svjedok Tužilaštva BiH, ispričao je da je uhapšen krajem maja 1992. godine, kada se, zajedno s drugim mještanima s područja Velagića, “odazvao pozivu za

Page 90: Bosna u Srcu

dobijanje dozvole za kretanje”. Tokom zatočeništva u različitim objektima, kazao je Čehić, u nekoliko navrata vidio je “načelnika policije Vinka Kondića”. Čehić je rekao da je taj poziv za dobijanje dozvola za kretanje upućen “preko Radija Ključ”, te da su muškarci iz Velagića, nakon javljanja, “u pratnji policije autobusima prebačeni u školu Nikola Mačkić”.

Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali, između ostalog, u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj preuzimanje vlasti u općini Ključ kako bi je doveli u kategoriju “srpske opštine”. Također se terete za učešće u hapšenju civila, te njihovom zatvaranju u Osnovnu školu “Nikola Mačkić” i logor Manjača.

“U toj školi nas je dočekala vojska i policija, te su nas potom smjestili u fiskulturnu salu, gdje nam je rečeno da se podijelimo u dvije grupe, ovisno o tome ko je imao oružje i ko nije. Poslije toga su nas prozivali, a kada sam odveden na ispitivanje, tri do četiri policajca su me tukla, nakon čega sam izgubio svijest”, prisjetio se Čehić. Ovaj svjedok je kazao da su ih iz škole autobusima prebacili u zatvor u Staru Gradišku, gdje je ostao 13. dana i gdje je jednom prilokom vidio prvooptuženog Kondića.“Čistio sam salu u tom zatvoru, gdje je kasnije došlo oko 20. ljudi i među njima sam prepoznao Jovu Banjca i Vinka Kondića. Tog dana smo čuli da se Gradiška zatvara, a pretpostavljam da su ti čelni ljudi došli tu kako bi se dogovorili šta će s nama”, obrazložio je Čehić.

U optužnici stoji da je Banjac, zajedno s Kondićem, Lukićem, Adamovićem i drugim “rukovodiocima u vojnim i civilnim organima vlasti u Ključu”, učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. Čehić je, u grupi s drugim zatvorenicima, iz Stare Gradiške prebačen na Manjaču, gdje ostaje sve do kraja decembra 1992. godine, nakon čega je pušten na slobodu.“Sjećam se da je na Manjači bilo ljudi s područja Ključa, Sanskog Mosta, Prijedora, Bosanske Dubice, Kotor-Varoši i Grapske. Tamo sam dosta puta molio Boga da me ubiju jer se nije znalo kako ćemo završiti”, kazao je Čehić. Čehićevom saslušanju prisustvao je i Vinko Kondić, koji je odbijao da se pojavi na pet zadnjih ročišta ističući da se ne osjeća dobro, iako su ljekari Pritvorske jedinice Suda BiH, u kojoj se nalazi, u svojim nalazima naglašavali da je sposoban za suđenje.

Naredno ročište zakazano je za srijedu, 25. februar 2009. godine, kada je predviđeno unakrsno ispitivanje ovog svjedoka.

Kondić i ostali: Marko Adamović pušten iz pritvora

BIRN-JUSTICE REPORT, 25. februar 2009.

Sud BiH ukinuo pritvor Marku Adamoviću, jednom od optuženih za zločine na području Ključa.

Apelaciono vijeće Suda BiH ukinulo je pritvor Marku Adamoviću, jednom od trojice optuženih za zločine počinjene u Ključu, te mu odredilo mjere zabrane napuštanja mjesta boravišta, obaveznog javljanja u nadležnu policijsku stanicu, te zabranu putovanja van BiH. Istom odlukom odbijena je žalba Odbrane optuženog Boška Lukića, te je utvrđeno da za njega “i dalje postoje okolnosti za zadržavanje u pritvoru”. Uz Adamovića i Lukića, Tužilaštvo BiH tereti i Vinka Kondića za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj preuzimanje vlasti u općini Ključ tokom 1991. i 1992. godine, te za učešće u hapšenju civila i njihovom zatvaranju u Osnovnu školu “Nikola Mačkić” i logor Manjača. Adamović i Lukić su uhapšeni 20. marta 2008, od kada se i nalaze u pritvoru, dok je Vinko Kondić u pritvoru od decembra 2007. godine.

Page 91: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Odluka o zatvaranju logora

BIRN-JUSTICE REPORT, 25. februar 2009.

Nastavljeno ispitivanje svjedoka Tužilaštva BiH na suđenju trojici optuženih za zločine počinjene u Ključu.

Drugog dana ispitivanja, Ekrem Čehić, svjedok Tužilaštva, govorio je o sastanku upriličenom pred zatvaranje logora u Staroj Gradiški, a kojem je, između ostalih, tvrdi, prisustvovao Vinko Kondić. Ispitivanje ovog svjedoka počelo je u 23. februara 2009. godine, i tada je govorio, između ostalog, o sastanku “čelnih ljudi” u Gradiški na kojem su, kako pretpostavlja, razgovarali o zatvaranju logora.“U sali koju sam čistio u Staroj Gradiški, vidio sam Milana Martića, Jovu Banjca i Vinka Kondića, te još osoba koje nisam poznavao. Bilo je između 15. i 20. osoba u toj prostoriji i neki su bili u uniformi, a neki u civilu. Po povratku u ćeliju, Nermin Delić, koji je tada doveden sa ispitivanja, kazao mi je da se Stara Gradiška zatvara”, kazao je Čehić.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović se terete da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnici stoji da je Banjac, zajedno s trojicom optuženih, sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj potpuno preuzimanje vlasti u općini Ključ i njeno pripajanje Autonomnoj regiji Krajina.

Čehić je kazao da je tokom zatočeništva u logoru Stara Gradiška (Republika Hrvatska) boravio u istoj ćeliji zajedno sa preko 60 osoba, te dodao da nije odvođen na ispitivanje.Svjedok je kazao da je granatiranje područja Velagića, gdje je boravio tokom 1992. godine, počelo nakon što su dobili poziv da predaju oružije. U optužnici stoji da su “srpske snage” 28. maja 1992. godine granatirale područje Ključa, Pudinog Hana i Velagića, te da je to za posljedicu imalo smrt najmanje 12 osoba. Nakon granatiranja, kako stoji u optužnici, stanovništvo je pozvano da se okupi oko doma u Velagićima, nakon čega su muškarci uhapšeni, a žene i djeca pušteni, “bez prava da se vrate svojim kućama.”

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 4. marta 2009. godine, kada je predviđeno saslušanje novog svjedoka.

Kondić i ostali: Ljudska nevolja

BIRN-JUSTICE REPORT, 04. mart 2009.

Bivši imam u Velagićima kao svjedok Tužilaštva BiH, ispričao kako je krajem maja 1992. godine zajedno s drugim mještanima morao napustiti to naselje.

Ramo Duranović, svjedok Tužilaštva na suđenju za zločine počinjene u Ključu, ispričao je kako su 1992. godine mještani pozvani putem radija da predaju oružje i napuste Velagiće.“Kada su postavljene barikade, počela je naša ljudska nevolja. Jedno vrijeme smo pozivani preko radija da predamo oružje, a kasnije i da se javimo u Ključ. Domaćica i ja smo tada živjeli sami u tom džematu i zajedno smo krenuli u Ključ kada nas je dočekala vojska i zatvorila u neko skladište”, rekao je Duranović, koji je tokom 1992. godine bio “vjerski službenik” u Velagićima.

Page 92: Bosna u Srcu

Zlostavljanje Bošnjaka/Hrvata

Za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, te zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa, terete se Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović. Između ostalog, u optužnici stoji da su 28. maja 1992. godine “srpske snage” napale Velagiće, nakon čega je stanovništvo pozvano da se okupi kod Doma u tom naselju, a potom je upućeno prema Ključu. Na putu su na policijskom punktu “kod ROPS-a” zaustavljeni, nakon čega je izvjestan broj civila zatvoren u Osnovnu školu “Nikola Mačkić”, a neki su pušteni kućama. Duranović je kazao da je istog dana određeni broj civila pušten, ali da im nije bilo dozvo-ljeno da se vrate u Velagiće. Tako je Duranović 15. dana boravio u naselju Šehići, nakon čega im je omogućeno da se vrate u Velagiće.“Otišao sam do Opštine i uzeo potvrde, tako da smo domaćica i ja otišli kući. Kada smo stigli, džamija je bila srušena, a kuća u kojoj smo živjeli devastirana, tako da su me moje džematlije smjestile u drugu kuću”, objasnio je Duranović.

Svjedok je kazao da su sve do 22. septembra 1992. godine, kada su napustili Velagiće, živjeli u strahu od “vojske koja je harala”, te da je, zahvaljujući izvjesnom popu Vladi iz Ključa, uspio sa suprugom da napusti to područje.“U Ključu je bio formiran konvoj, ali smo prije ulaska morali dobiti potvrdu u policiji da se izjasnimo kako od svog odustajemo. Tako mi je pop Vlado pomogao da dobijem tu po-tvrdu i onda smo domaćica i ja otišli u Travnik”, kazao je Duranović.

Odbrana trojice optuženih nije imala pitanja za svjedoka Duranovića.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 9. mart 2009. godine.

Kondić i ostali: Gubitak najbližih

BIRN-JUSTICE REPORT, 09. mart 2009.

Page 93: Bosna u Srcu

Svjedokinja Tužilaštva BiH govorila o ubistvima oca i brata 1992. godine.

Svjedočeći u korist Tužilaštva na suđenju za zločine u Ključu, Senada Turkanović je govorila o učešću policije u hapšenju, mučenju i ubistvima njenog oca Ibrahima Bendera i brata Esada 1992. godine.“Pripadnici rezervnog i aktivnog sastava policije su, tokom drugog pretresa kuće u kojoj smo tada živjeli, 20. juna 1992. godine odveli mog oca u policiju, kako bi ga navodno ispitali. Naredno jutro, od jedne komšinice smo saznali da je moj otac umro”, rekla je Turkanović.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa. Tako su, kako stoji u optužnici, od 27. maja do kraja augusta 1992. godine vojska i policija pretresale sela i naselja na području Ključa, i pritom vršile intenzivno protivzakonito hapšenje i dovođenje civila, između ostalog, u Stanicu javne bezbjednosti (SJB) Ključ.

“Očev rođak mi je kazao da će on mog oca iznijeti iz bolnice i sahraniti. Kasnije sam od njega saznala da je kod oca na tijelu vidio modrice i podlive krvi. U bolnicu sam naknadno otišla, i tada mi je doktor kazao da je moj otac tu doveden mrtav iz policije”, objasnila je Turkanović.Ova svjedokinja je pojasnila da su policajci odveli i njenog brata Esada Bendera u SJB Ključ, gdje je bio mučen, te nakon izvjesnog vremena prebačen u logor Manjača, gdje je ubijen.“Saznali smo da je odveden iz kuće u kojoj je živio sa suprugom i djecom, a potom da je ubijen u logoru Manjača, zajedno sa Omerom Filipovićem”, kazala je Turkanović.

U optužnici stoji da su civile zatvorene u SJB Ključ psihički i fizički zlostavljali policajci i istražitelji. Turkanović je kazala da je preko Radija Ključ, 28. ili 29. maja 1992. godine, pozvano nesrpsko stanovništvo da se javi na fudbalski stadion u tom gradu.“Okolo stadiona su stajale nekadašnje naše komšije iz Ključa, naoružane i uniformisane. Tu smo se kratko zadržali i onda su kazali da žene i djeca mogu ići kućama, a kasnije je došao i moj otac i kazao da su svi muškarci također pušteni”, istakla je Turkanović.

Ova svjedokinja je rekla da “iz bezbjednosnih razloga” nesrpskom stanovništvu nije bilo dozvoljeno kretanje po Ključu, te da je, zajedno s majkom, u septembru 1992. godine konvojem napustila grad. “Prije odlaska smo svu imovinu morali prepisati Opštini i to je svako činio samo da bi izvukao živu glavu, pa tako i mi”, kazala je svjedokinja.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 11. mart, kada je predviđeno saslušanje novog svjedoka.

Kondić i ostali: Neprekidno traganje

BIRN-JUSTICE REPORT, 11. mart 2009.

Svjedokinja Tužilaštva BiH govorila o učešću policije iz Ključa u hapšenju njenog supruga i drugih muškaraca iz tog grada.

Hađija Bajrić, svjedokinja Tužilaštva, prisjetila se dana kada su pripadnici policije iz Ključa odveli njenog supruga, za čiju sudbinu ni danas ne zna i za kojim i dalje traga, te je govorila o borbi za život u godinama rata provedenim u tom gradu. Pripadnici policije iz Ključa, kako je kazala Bajrić, 1. augusta 1992. godine odveli su njenog supruga Muju na osnovu naloga za privođenje, koji je, smatra, potpisao Vinko Kondić.“On je istog dana nakon odvođenja ponovo došao kući, i više nije bio isti čovjek. Bio je uplašen i tada mi je kazao da nije siguran da li će se naredni put, kada ga ponovo odvedu, vratiti živ. Narednog dana je odveden i više se nikad nije vratio”, rekla je svje-

Page 94: Bosna u Srcu

dokinja, koja je sve vrijeme rata boravila u Ključu.

Tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za zločine počinjene na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. U optužnici stoji da je Kondić izvjesno vrijeme bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Opštins kog štaba Teritorijalne odbrane, a Adamović zamjenik komandanta Ključkog bataljona Teritorijalne odbrane.Bajrić je kazala da su njenog supruga policajci odveli u nepoznatom pravcu “zloglasnim crvenim golfom” kojim su u tom periodu odvoženi uhapšeni muškarci iz Ključa.

“Mislim da je moj suprug ubijen tog dana kada je odveden. U policiji mi tada nisu znali reći šta je s njim bilo, ali kada sam telefonom razgovarala sa izvjesnim Todom Gajićem, on mi je kazao da je Mujo navodno odveden u logor Manjača”, kazala je Bajrić. Svjedokinja je ispričala da je nakon izvjesnog vremena ponovo razgovarala s Gajićem, koji je njenog supruga, kako je pojasnila, izvrijeđao te potom nju ošamario i “rekao da i ja sebi mogu odmah da presudim tako što ću skočiti kroz prozor”.

Bajrić je istakla da su civili s područja Ključa masovno napuštali svoje domove organizovanim konvojima u septembru i oktobru 1992. godine, ali da je ona s nekoliko stotina Bošnjaka ostala, boreći se da “spasi živu glavu”.“Kada su moja djeca napustila Ključ u oktobru 1992. godine, za mene je nastupio pakao. Mi praktično nismo imali nikakvih prava i bezbjednosna situacija je bila loša. Nismo smjeli raditi i, kada su ljudi počeli gladovati, nekolicina nas je osnovala ‘Merhamet’, preko kojeg smo dopremali hranu”, rekla je Bajrić.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 16. mart 2009. godine.

Kondić i ostali: Prvi čovjek policije u Ključu

BIRN-JUSTICE REPORT, 1. mart 2009.

Bivši policajac iz Ključa govorio o torturama kroz koje je prošao tokom 1992. godine, te o funkcijama što ih je u tom periodu obavljao Vinko Kondić.

Adnan Temimović, svjedok Tužilaštva, ispričao je kako je 1992, ss 19. godina, prošao niz tortura te živio u strahu za vlastiti život, ustvrdivši da je “prvi čovjek” u policiji Ključa tada bio Vinko Kondić.“Tokom boravka u Ključu, samo sam čekao dan da me odvedu na Manjaču ili ubiju. To su bile strašne torture, nismo smjeli izlaziti iz kuća, nego smo molili komšije Srbe da nam krišom kupuju hranu”, kazao je Temimović.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene na podučju Ključa tokom 1991. i 1992. godine.“Načelnik Kondić je bio prvi čovjek Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, a poslije i član Kriznog štaba. Početkom maja 1992. godine, Kondić je došao na sastanak u SJB u maskirnoj uniformi i s plavom beretkom, te nam je tada kazao da je vrijeme da se izjasnimo o lojalnosti takozvanoj Republici Srpskoj ”Krajini”, rekao je Temimović i dodao da je Lukić bio komandant Teritorijalne odbrane (TO).

Page 95: Bosna u Srcu

U optužnici stoji da je Kondić izvjesno vrijeme bio načelnik SJB-a Ključ i Kriznog štaba, Lukić komandant Opštinskog štaba TO-a, a Adamović zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.“Prvi čovjek policije je mogao dići glas da se ne vrše torture nad civilima Ključa”, istakao je Temimović i dodao da ga prvooptuženi Kondić nije zlostavljao.

Ovaj svjedok je kazao da je od jula 1991. do maja 1992. godine bio pripadnik SJB-a Ključ, te da je, nakon što je odbio lojalnost, zajedno s drugim Bošnjacima i Hrvatima, razdužen sa posla.“Poslije toga smo morali predati opremu i oružje. Tada su Krizni štab činili Ključani srpske nacionalnosti, na osnovu čega se dalo zaključiti da se Bošnjacima i Hrvatima ne piše dobro. Poslije toga su počela hapšenja, nestanci, torture...”, objasnio je svjedok.

U SJB Ključ su na ispitivanje odvođeni muškarci, a među njima i svjedok Temimović, koji je kazao da su ga isljeđivali i premlaćivali “inspektori iz Banje Luke”.“Izvjesni Gojko Gavrilović iz SJB-a Ključ im je kazao da me ne diraju jer sam dijete, nakon čega sam pušten. Kasnije sam iz svog stana vidio da u SJB dovode muškarce na ispitivanje, te ih potom šleperima odvoze na Manjaču”, rekao je Temimović.

Nakon što se, zajedno s drugim mještanima Ključa, “odjavio iz SJB-a Ključ”, 1. oktobra 1992. godine organizovanim konvojem je napustio taj grad. U Općini su, kako je kazao, morali dati izjavu da imovinu ostavljaju “u amanet Republici Srpskoj Krajini”.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 18. mart 2009. godine.

Kondić i ostali: Život bez značenja

BIRN-JUSTICE REPORT, 18. mart 2009.

Još jedan svjedok Tužilaštva BiH saslušan bez prisustva prvooptuženog Vinka Kondića, koji je odbio da se pojavi na ročištu.

Na suđenju za zločine počinjene u Ključu koje je održano bez prisustva optuženog Vinka Kondića, Senad Draganović, svjedok Tužilaštva, govorio je o torturama što ih je preživio tokom 1992. godine zajedno s ocem, bratom i drugim mještanima iz tog grada. Kondić je ponovo odbio da se pojavi na ročištu ističući da se ne osjeća dobro, iako se u nalazu Zdravstvene službe Pritvorske jedinice Suda BiH, u kojoj boravi optuženi, navodi da je “sposoban za suđenje”. Sudsko vijeće je konstatovalo da je Kondićev nedolazak “neopravdan”. Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za niz zločina počinjenih na području Ključa tokom 1992. godine, te za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Svjedok Draganović je kazao da se u maju 1992. godine, zajedno s drugim mještanima s područja Velagića, iz straha skrivao u okolnim šumama, sve dok se nisu predali “srpskoj vojsci”.“Tada su nam kazali da žene i djeca idu kućama, a da se muškarci moraju predati. Tako sam u grupi s drugim muškarcima otišao u školu ‘Nikola Mačkić’ u Ključ, gdje su nas zatvorili, tukli i maltretirali. U Ključu smo svi tučeni i u tu školu je dolazila policija i vojska u uniformama. Svi su me iznenadili jer su to sve prije bili moji prijatelji”, rekao je Draganović. Nakon nekoliko dana, kako je kazao svjedok, “redovna policija” je muškarce autobusima prebacila u školu u selu Sitnica, gdje ostaju oko 15 dana.

Page 96: Bosna u Srcu

“Nakon toga je došao neki oficir i kazao da nas vode u razmjenu. Tada je nas od 250 do 300 odvedeno na Manjaču, gdje smo zatekli ljude-robove”, prisjetio se Draganović.

Sa Draganovićem su na Manjači su bili zatočeni njegov otac Hilmo i brat Emil, koji su, kao i on, razmijenjeni nakon izvjesnog perioda. “Tu smo bili bespomoćni. Tučeni smo i maltretirani. Meni je tu život izgubio značenje. Života tu nije ni bilo”, kazao je Draganović, dodavši da je razmijenjen nakon sedam mjeseci… Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je kazao da nije bio zatočen u Stanici javne bezbjednosti u Ključu, ali je istakao da su odatle u školu dovođeni premlaćeni ljudi.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 23. mart 2009. godine.

Kondić i ostali: Ni živ ni mrtav

BIRN-JUSTICE REPORT, 23. mart 2009.

Tužilaštvo BiH na suđenju za zločine u Ključu saslušalo još jednog svjedoka bez prisustva Vinka Kondića.

Mirsad Dervišević, svjedok Tužilaštva na suđenju za zločine u Ključu, istakao je da je čuo kako je nesrpsko stanovništvo “po naredbi Vinka Kondića” privođeno u policiju, te je ispričao kako je tokom 1992. godine u nekoliko navrata teško premlaćivan. Ispitivanju ovog svjedoka nije prisustvovao prvooptuženi Kondić zbog “lošeg zdravstvenog stanja”, iako se u nalazu Zdravstvene službe Pritvorske jedinice Suda BiH, u kojoj boravi, navodi da je “sposoban za suđenje”.“Nakon što su nam kazali da se javimo kod škole u Velagićima, tamo smo otac, ja i drugi mještani krajem maja 1992. godine zatekli rezerviste. Tu se kasnije pojavio izvjesni Simo Vujičić, koji je kazao da me vodi na glavno ispitivanje u policiju u Ključ. On mi je tako spasio život jer su ostali muškarci, među kojima moj otac i punac, kasnije ubijeni”, rekao je Dervišević.

Tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za sudjelovanje u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine.

Dervišević je kazao da je, nakon hapšenja, od Vujičića saznao da je “sekretar Kondić” kazao da se svi muškarci nesrbi moraju privesti u Stanicu javne bezbjednosti (SJB) Ključ.“Kada sam doveden u policiju, vidio sam Kondića, koji je Simu odmah pozvao u kancelariju jer je shvatio da me spašava. Čim je Simo otišao, rezervisti su me počeli tući, nakon čega sam se onesvijestio. Kasnije su me odnijeli u podrum i ponovo pretukli”, kazao je Dervišević. Kako je ovaj svjedok pojasnio, u SJB-u Ključ ga je, prije odvođenja u podrum, ispitivao izvjesni Mića Buvač, te su ga tom prilikom dvojica rezervista okrutno pretukli palicama.“Prvo su me po leđima polili vodom i onda me palicama pretukli”, kazao je Dervišević.Svjedok je kazao da je potom, zajedno s drugim muškarcima, jednim od autobusa prebačen u školu na Sitnici, te nakon sedam do osam dana u “logor smrti” na Manjaču.“U autobus sam ubačen ni živ ni mrtav. Na putu do Sitnice su nas provocirali i tukli. Sakrio sam se pod sjedište u autobusu i tada mi je izvjesni Ster zabio čakiju u lijevi bubreg. Sav sam bio krvav”, ispričao je svjedok. Dervišević je istakao da su zatvorenici iz logora na Manjači često izvođeni i premlaćivani, a neki od njih i ubijeni.“Jednu noć je izvjesni Zoka prozivao zatvorenike i tada se nisam htio odazvati jer je pročitao i moje ime. Naredno jutro sam vidio da Omer Filipović i Esad Bender leže, a Muhamed Filipović mi je tada kazao da su ubijeni”, rekao je Dervišević, koji je 16. decembra 1992. godine razmijenjen.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 25. mart 2009. godine.

Page 97: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Zdravstveni problemi prvooptuženog

BIRN-JUSTICE REPORT, 25. mart 2009.

Zbog bolesti prvooptuženog Vinka Kondića odgođeno suđenje za zločine počinjene na području Ključa.

Sudsko vijeće odgodilo je suđenje trojici optuženih za zločine počinjene na području Ključa za ponedjeljak, 30. mart, zbog bolesti Vinka Kondića, koji se još jednom nije pojavio na ročištu....

Kondić i ostali: Načelnikove naredbe

BIRN-JUSTICE REPORT, 30. mart 2009.

Bivši policajac iz Ključa kao svjedok Tužilaštva BiH govorio o naredbama Vinka Kondića o osiguranju muškaraca zatočenih u školi na Sitnici, te njihovom odvođenju u logor Manjača.

Lako Aničić, bivši pripadnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, svjedočio je o učešću policije i vojske u hapšenju, zatvaranju i osiguravanju Bošnjaka zatočenih u školi na Sitnici i logoru Manjača.“Početkom juna 1992. godine, načelnik Vinko mi je saopštio da odem u osnovnu školu na Sitnicu kako bismo je obezbijedili za prijem muslimana. Naš zadatak je bio da ih tu čuvamo, a čuo sam da su se neki od njih krili po šumama i da su ih valjda zbog toga dovodili”, rekao je Aničić, koji je tokom 1992. godine bio vođa sektora SJB-a Ključ u tom mjestu.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za niz zločina počinjenih na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. U optužnici stoji da je Kodnić bio načelnik SJB-a Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) Ključ, dok je Adamović bio zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. Aničić je kazao da su zatvorenici iz škole na Sitnici, nakon (*)“tri ili četiri dana”, u pratnji policije i vojske prebačeni u logor Manjača. “Sjećam se da je došlo desetak uniformisanih vojnika i među njima neki pukovnik, koji me je pitao jesam li se čuo s Kondićem. Nedugo potom načelnik Kondić me pozvao na telefon i kazao da 12. policajaca angažujem kako bi oko 350. tih zatvorenika odveli na Manjaču”, rekao je Aničić. Svjedok je istakao da su zatvorenike na Manjači preuzeli njemu nepoznati vojnici i da je 12. policajaca “po naredbi Kondića” ostalo u tom logoru. Kao pripadnik SJB-a Ključ, Aničić je, kako je kazao, izvjestan period tokom 1992. godine obavljao dužnost na punktovima na području te općine, a policajci su, prema njegovom iskazu, morali potpisivati “pristupnice” za rad.“Ne znam zašto su punktovi otvoreni, ali ih je starješina SJB-a formirao. Ne mogu se tačno sjetiti kada je tačno bilo, ali je jedne prilike Kondić organizovao sastanak na kojem su policajci morali da potpišu pristupnice ukoliko su željeli nastaviti raditi”, objasnio je Aničić i dodao da su ih Bošnjaci i Hrvati tada odbili potpisati.Svjedok je također rekao da je krajem maja 1992. godine u selima Krasulje i Busije došlo do sukoba u kojima su “naoružani muslimani” pucali na pripadnike vojske i policije. Tada je, kako je kazao, nekoliko vojnika i policajaca ranjeno i poginulo.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 1. april 2009. godine, kada je predviđeno saslušanje novog svjedoka Tužilaštva.

(*)Nije tri ili četiri dana nego nakon 7. dana, gdje apsolutno za tih sedam dana zatočenici nisu hranjeni. Zatim su natjerani u koloni pješačiti dobrih petnaestak, ako ne i više kilometara do

Page 98: Bosna u Srcu

logora Manjača. U koloni koju je svjedok “obezbjeđivao”, nalazio se i autor ovih redaka. Ko sve osim svjedoka ne znam, ali stoji da su zatočenike privodili policajci iz Ključa. Stoji i to da nas je u logoru preuzela logorska policija, odnosno,kako svjedok kaže njemu “nepoznati vojnici”. Ono što svjedok ne navodi da li zato što mu je nepoznato ili je to smatrao nebitnim, jeste činjenica da su po primitku u štale, svi zatočenici opljačkani, tj. oduzet im je sav novac, zlato, nakit, prstenje, satovi, lančići..., a potom je vršena prozivka nekih privedenih, pa su onda ti narednih mjesec dana sistematski iz dana u noć iz noći u dan bivali izvođeni i nemilosrdno mlaćeni. Pošto logorska policija nije poznavala novopridošle zatočenike iz Ključa, imena prozvanih osob im je mogla samo proslijediti policija koja nas je privela ili je to stiglo direktno od načelnika Kondića iz Ključa. Prozivanje je vršeno imenom, očevim imenom i prezimenom, a u mom slučaju čak sui naglasili profesiju mog rahmetli oca; znači imali su od nekog zaprimljene podatke.

Kondić i ostali: Zatočenik broj 46.

BIRN-JUSTICE REPORT, 01. april 2009.

Još jedan svjedok Tužilaštva BiH govorio o premlaćivanjima zatočenih Bošnjaka u Stanici javne bezbjednosti u Ključu, te logorima na području Banje Luke i Bijeljine.

Ismet Bilajac, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine počinjene na području Ključa, ispričao je kako je krajem juna 1992. godine uhapšen u selu Hasići te nakon premlaćivanja odveden u logor Manjača.“U selo je upala srpska vojska 22. juna 1992. godine, nakon čega su postrojili sve muškarce i onda vršili odabir. Mene, mog brata Dževada i Asmira Čemala potom su poveli u SJB Ključ, gdje su me istog dana vodili na ispitivanje i premlaćivali željeznom šipkom, nakon čega sam bio sav crn”, rekao je Bilajac.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čovječ-

nosti i ratne zločine na području Ključa. U optužnici se navodi da je Kondić izvjestan vremenski period bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) Ključ, dok je Adamović bio zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.

Narednog dana, 23. juna 1992, Bilajac je, u grupi sa 10. zatvorenika, iz SJB-a prebačen u pratnji “policije iz Ključa” na Manjaču, gdje ostaje sve do decembra iste godine.“Kada su nas doveli, vidjeli smo da je nešto ograđeno žicom i da piše ‘logor Manjača’. Sa spiska su pročitali ko je došao, nakon čega smo se morali skinuti i onda su vršili pretresanja i premlaćivanja”, kazao je Bilajac i dodao da ih je na Manjači preuzela “uprava logora”. Svjedok Bilajac prisjetio se smrti zarobljenika Esada Bendera.“Bender je bio zatočenik broj 45, a ja broj 46, i ležali smo nedaleko jedan od drugog. Vidio sam kada je izdahnuo usljed premlaćivanja u SJB-u Ključ i batina na Manjači”, rekao je Bilajac. Početkom decembra 1992. godine, kako je kazao svjedok Bilajac, pri raspuštanju logora Manjača zatočenici su prebačeni autobusima, u “pratnji vojske i specijalne policije iz Ključa”, u logor Batković kraj Bijeljine. “U tom logoru smo smješteni u neki hangar za žito i odatle su nas odvodili na radove na Majevicu, gdje sam jednom prilikom 15. dana kopao rovove na prvoj borbenoj liniji. Na kopanju rovova je poginuo zatočenik Atif Dervišević”, kazao je Bilajac.

Ovaj svjedok je istakao da je 8. augusta 1993. godine, zajedno s nekoliko zatočenika iz Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora, vraćen na Manjaču, gdje ostaju jedan dan, da bi potom bili razmijenjeni na planini Vlašić.“Kada su nas doveli na razmjenu, vidio sam policajca Todu Gajića, koji je bio u mom selu kada sam uhapšen. Tada sam vidio neke muškarce u civilu koji su za nas razmijenjeni, a

Page 99: Bosna u Srcu

kasnije sam saznao da su to bivši zatočenici iz Kazneno-popravnog zavoda u Zenici”, kazao je Bilajac.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 6. april 2009. godine.

Kondić i ostali: Sve jasno kao dan

BIRN-JUSTICE REPORT, 06. april 2009.

Bivši pripadnik osiguranja logora Manjača govorio o zatvorenicima iz Ključa koji su boravili u logoru, kao i o smrtnom stradanju nekih od njih

Radomir Radinković, bivši pripadnik organa bezbjednosti Prvog krajiškog korpusa Jugoslovenske narodne armije (JNA), a kasnije i Vojske Republike Srpske (VRS), koji je bio “postavljen na poslovima bezbjednosti i ispitivanja” u Manjači, kazao je da je u logoru tokom rata boravilo “do 3.000 ratnih zarobljenika”, među kojima je bilo oko stotinjak osoba iz Ključa.“U toku 1992. godine, počeli su dovoditi ljude iz Sanskog Mosta, Prijedora i Ključa. Što se tiče Ključana, njih je dovodila civilna policija Ključ i predavala u krug logora. Mi smo zahtijevali da nam se pri predaji uvijek dâ i spisak osoba koji je potpisan. Iako je bilo otpora od policije, uvijek su morali predati spisak sa osobama”, kazao je Radinković, koji je iskaz dao u korist Tužilaštva.

Page 100: Bosna u Srcu

Logor Manjača: lica i pogledi su sve kazivali. Izvor, slika br. 1, Tribunal u Hagu; slika br. 2, Patrick Robert, august 1992.

Državno tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa. U optužnici se navodi da je Kondić izvjestan vremenski period bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) Ključ, a Adamović zamjenik koman- danta Ključkog bataljona TO-a.

Page 101: Bosna u Srcu

Prizor iz Logora Manjača; jesen-zima 1991, nakon što su ukupna situacija i tretman logoraša značajno poboljšani.

Svjedok je u sudnici kazao da mu je poznato da su ljudi koji su dovedeni u logor Manjača bili hapšeni “po naredbi Teritorijalne odbrane, vojske ili policije” iz mjesta iz kojeg dolaze, te da su svi tretirani kao ratni zarobljenici u logoru “dok se ne završi njihovo ispitivanje”.“Pri dolasku, neki od zarobljenika imali su tragove premlaćivanja i maltretiranja. Zato smo mi formirali komisiju za prijem. Tu je onda bio komandir policije iz Banje Luke, upravnik logora, sanitet i ljekar. Svaki novi zatvorenik je skidan do gola i pitan o eventualnim povredama. Neki su se i bojali pa su govorili da su pali i povrijedili se”, dodao je Radinković.

Zatvorenike u samom logoru, prema Radinkovićevom iskazu, čuvali su pripadnici Vojne policije, koji su bili skloni “incidentima”. “Često su zatvorenici znali biti tučeni i maltretirani. Tu nema ništa novoga, kao i u svim logorimaa. Sud vjerovatno ima podatke o tome. Vojna policije je radila to na svoju ruku. Čovjek jači i mlađi tukao je bespomoćnog, tu je sve bilo jasno kao dan. I bilo je i smrtnih slučajeva”, rekao je svjedok.

Odgovarajući na pitanja u vezi sa zatvorenicima iz Ključa, svjedok je rekao da mu je poznato da su u julu 1992. godine ubijeni Omer Filipović i Esad Bender iz Ključa, dok je još nekoliko osoba povrijeđeno. Radinkoviću je Tužilaštvo pokazalo službenu zabilješku, koju je on potpisao a koja se tiče ovog incidenta, i u kojoj se navodi da su Filipović i Bender izvedeni sa još nekoliko osoba od strane vojnih policajaca, ali da je “simptomatično da su policajci i inspektori iz Ključa toga dana doveli četiri nova zatvorenika, i možda su sugerisali ovu akciju”. “To je samo jedna od mogućnosti koju sam ja naveo. Međutim, civilni policajci nisu mogli ući unutar logora”, kazao je svjedok. Radinković je također kazao da su inspektori iz Ključa, Prijedora i Sanskog Mosta radili na ispitivanju zarobljenika iz svojih mjesta unutar logora, te da su neki od njih i tukli zarobljenike, ali da se to “nije dešavalo sa inspektorima iz Ključa”.

Page 102: Bosna u Srcu

Nastavak suđenja zakazan je za 8. april 2009. godine.

Kondić i ostali: Bijela zastava za spas

BIRN-JUSTICE REPORT, 08. april 2009.

Još jedan svjedok Tužilaštva BiH govorio o zatočeništvu tokom 1992. godine, te učešću prvooptuženog Vinka Kondića u pregovorima o predaji mještana Velagića.

Latif Salihović, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu, ispričao je kako je, u pokušaju predaje a na poziv Vinka Kondića, uhapšen sa šestoricom braće i drugim mještanima Mjesne zajednice Velagići u drugoj polovini maja 1992. godine.“Kada je počelo granatiranje Pudina Hana, mještani su bježali u šume, da bi kasnije došli pred kuću Fikreta Kujundžića, koji je tada telefonom razgovarao s Vinkom Kondićem. On mu je tada rekao da će prestati granatiranje ako svi predamo oružje i da potom sposobni muškarci i naš Krizni štab dođu na razgovor”, rekao je Salihović. Kako je kazao ovaj svjedok, oko 350. muškaraca je tada “po dogovoru” nosilo bijelu zastavu, da bi na putu za Ključ bili zaustavljeni i uhapšeni.

Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa.

Nakon hapšenja, Salihović je u grupi s braćom i drugim muškarcima autobusom prebačen u fiskulturnu salu osnovne škole u Ključu, gdje su, kako je rekao, ispitivani i premlaćivani. “Odveden sam u jednu od učionica, gdje sam ispitivan o nekim zločinima koje sam navodno počinio prije rata, a što nije tačno. Tada sam i tučen”, rekao je Salihović. Ubrzo nakon dolaska, kako je kazao ovaj svjedok, muškarci su prebačeni u kasarnu u Staroj Gradiški, gdje su ponovo tučeni i ispitivani, a gdje ostaju oko 15. dana.“U toj kasarni su muškarci tučeni i ispitivani svaki dan. Neke je, kako sam čuo, ispitivao Tode Gajić iz policije iz Ključa. Kada smo prebacivani na Manjaču, u istom autobusu bili su neki Srbi koji su zajedno s nama bili zatočeni u tom logoru”, kazao je Salihović.

Ovaj svjedok je kazao da tokom zatočeništva u različitim objektima nije viđao Kondića, te da ga nisu maltretirali pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ. U optužnici stoji da je Kondić bio načelnik SJB-a Ključ, član Kriznog štaba i Komande odbrane tog grada. Salihović i njegova petorica braće su iz Manjače oslobođeni tokom novembra i decembra 1992. godine.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 13. april 2009. godine.

Kondić i ostali: Napuštanje Ključa

BIRN-JUSTICE REPORT, 13. april 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH govorio o učešću policije iz Ključa u hapšenju, zatvaranju i ispitivanju mještana s tog područja tokom 1992. godine.

Hasan Salihović, svjedok Tužilaštva na suđenju za zločine počinjene u Ključu, rekao je da je dom u Pudinom Hanu napustio 1992. godine, nakon što je čuo naredbu putem radija. “Nakon što je počelo granatiranje Velagića, preko radija smo čuli da je Vinko Kondić

Page 103: Bosna u Srcu

naredio da predamo oružje i krenemo prema Stanici javne bezbjednosti (SJB) Ključ. Nedugo potom, zajedno sa ženama i djecom, krenuli smo prema gradu, ali nas je na putu sačekala vojska i policija i zatvorila nas”, objasnio je Salihović.

Vinko Kondić se zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem tereti za učešće u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom s područja Ključa tokom 1991. i 1992. godine. U optužnici se navodi da je 28. maja 1992. godine izvršen napad na naselja Ključa, Pudin Han i Velagiće, i tom prilikom je ubijeno 12. civila, nakon čega je mještanima naređeno da idu prema gradu, da bi potom bili zaustavljeni na “policijskom punktu kod ROPS-a”, gdje je izvršeno razdvajanje muškaraca od žena. Nakon razdvajanja, kako se dalje navodi u optužnici, žene i djeca su pušteni, dok su vojno sposobni muškarci evidentirani na spiskove i ispitivani. Izvjestan broj muškaraca je potom pušten, dok su drugi prebačeni u prostorije škole “Nikola Mačkić” u Ključu.“Smjestili su nas u halu ‘Šipad komerca’, koja je bila logor jer je bilo naoružane vojske oko žice i nismo mogli izlaziti. Policija nam je naredila da se popišemo na papir, a kasnije su nas izvjesni Željko, Simo i Tode Gajić ispitivali. Mene je tokom ispitivanja Željko udario kundakom, ali mu je Tode kazao da me ne tuče, nakon čega su me pustili da idem”, kazao je Salihović.Salihović se, prema njegovom svjedočenju, nakon izvjesnog vremena vratio u Pudin Han, odakle je ponovo protjeran 11. oktobra 1992. godine. Prije nego je napustio područje Ključa, dobio je “potvrdu o kretanju”, a morao je potpisati dokument kojim je svu imovinu prepisao vlastima Republike Srpske. “Tada je policija izdavala potvrde o boravku i kretanju, tako da sam zajedno sa porodicom napustio Pudin Han”, rekao je Salihović.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 15. april 2009. godine.

Kondić i ostali: Ročište zatvoreno za javnost

BIRN-JUSTICE REPORT, 15. april 2009.

Zbog saslušanja zaštićenog svjedoka Tužilaštva BiH, suđenje trojici optuženih za zločine počinjene u Ključu zatvoreno za javnost.

Suđenje Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću, optuženima za zločine počinjene na području Ključa, nastavljeno je iza zatvorenih vrata zbog saslušanja zaštićenog svjedoka Tužilaštva pod šifrom A.“S obzirom da je svjedok ranije davao iskaz u Haagu pod pseudonimom i na zatvorenoj sjednici, a iste te mjere poštuje i ovaj sud, i ovo ročište se zatvara za javnost”, kazala je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća.

Kondić, Lukić i Adamović terete se za zločine protiv čovječnosti, te organiziranje grupe ljudi i podstrekavanje na učinjenje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. U optužnici se navodi da je Kondić izvjestan vremenski period bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) općine Ključ, dok je Adamović bio zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. Sva trojica su, kako tvrdi Tužilaštvo, bili članovi Kriznog štaba i Komande odbrane grada Ključa.

Suđenje Kondiću, Lukiću i Adamoviću počelo je u septembru 2008. godine i Tužilaštvo BiH još uvijek izvodi svoje dokaze.

(*)Nastavak suđenja, prema zvaničnom rasporedu Suda BiH, zakazano je za ponedjeljak, 20. april 2009. godine.

Page 104: Bosna u Srcu

(*) Nastavak suđenja je međutim pomjeren za 06. maj 2009. godine. Razlozi za pomjeranje nisu javnosti saopćeni.

Kondić i ostali: Zločin zbog straha

BIRN-JUSTICE REPORT, 06. maj 2009.

Bivši pripadnik Vojne policije kao svjedok Tužilaštva BiH kazao da je u junu 1992. godine saslušao svjedoke i izvršioce ubistva preko 70. civila u Velagićima.

Vitomir Gajić, svjedok Tužilaštva i bivši pripadnik Vojne policije Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), na suđenju za zločine počinjene u Ključu kazao je da je u junu 1992. godine saslušao nekoliko osoba koje su govorile o ubistvima civila u školi u Velagićima, te istakao da tada nije bio upoznat s detaljima izvršenog zločina.“Kao inspektor pri Vojnoj policiji, uzimao sam izjave od nekih osoba koje su bile svjedoci ili su se dovodile u sumnju da su sudjelovale u ubistvu više osoba na području Ključa. Izjave sam uzimao u prostorijama Vojne policije u Banjoj Luci, nisam odlazio na uviđaj i ne znam kako je istraga završena”, rekao je Gajić.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u zločinima počinjenim na području Ključa, između ostalog, i u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid. U optužnici se navodi da se 1. juna 1992. godine određeni broj muškaraca s područja Mjesne zajednice Velagići odazvao pozivima da se jave na punkt u tom mjestu, nakon čega su ih pripadnici Vojne policije zatvorili u prostorije stare osnovne škole. Istog dana, u večernjim satima, vojni policajci su istjerali muškarce iz škole u Velagićima i potom ih strijeljali, prilikom čega je ubijeno najmanje 78. osoba.

Tužilaštvo BiH je svjedoku Gajiću predočilo četiri službene zabilješke od 5. juna 1992. godine sa izjavama osoba koje su govorile, između ostalog, o učešću u ubistvima civila u školi u Velagićima. Gajić je potvrdio da se radi o izjavama koje je on uzimao, te da se na njima nalazi njegov potpis. U službenoj zabilješci za koju je Gajić potvrdio da ju je uzeo od izvjesnog Marinka Miljevića, stoji da su vojnici ispred škole u Velagićima prvo ubili šest osoba, da bi nakon izvjesnog vremena pucali i na ostale civile jer su se (*)“uplašili da ih nenapadnu pošto ih je bilo više”. Miljević u toj službenoj zabilješci ističe da je “načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ” naredio da se ubijeni civili zakopaju u šumu, što je i učinjeno.

U optužnici stoji da je Kondić izvjestan vremenski period bio načelnik SJB-a Ključ, te da su tijela ubijenih muškaraca pronađena u masovnoj grobnici “Lanište 2”.

Odbrana prvooptuženog Kondića nije imala pitanja za svjedoka.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 11. maj 2009. godine.

(*) Ova Miljevićeva konstatacija je apsolutno nategnuta i nije jasno odakle mu takva ideja. Gornja izjava gotovo pa da opravdava zločince, u smislu eto ubili su šestoricu, a onda su se prepali za sopstvenu sigurnost, pa su, eto, pobili i ostalih 71. osobu! Slijed zbivanja u nizu od tri masakra koja su se dogodila na području opštine Ključ, onom u Prhovu, kada su masovno i neselektivno ubijane i žene i djeca i vojno sposobni muškarci, ovoga na Velagićima kod zgrade stare Osnovne škole o kojemu je ovdje riječ i onog u Biljanima, u rasponu od svega četrdesetak dana, jasno ukazuje na zločinački plan tzv. “etničkog čišćenja” terena, što je eufemizam za genocid. Muslimane i Hrvate je trebalo zaplašiti i natjerati na odlazak i ta masovna ubojstva kao i desetine drugih slučajeva pojedinačnog likvidiranja potpuno nedužnih civila, i što je još važnije, toleriranje tih ubojstava sa strane odgovornog vođstva odnosno tadanje srpske vlasti u Ključu, jasno ukazuje na zločinačku nakanu i plan koji leži iza takvih postupaka.

Page 105: Bosna u Srcu

Uostalom ko je uopće taj Marinko Miljević. Iz njegove izjave date svjedoku Gajiću, koji ga je svojevremeno ispitivao kao isljednik Vojne policije Prvog krajiškog korpusa vojske tzv. Republike Srpske, očito je da se radi o osobi koja ima elemente saznanja o zločinu. Na to posebno ukazuje njegova tvrdnja da je “načelnik SJB Ključ naredio da se ubijeni civil zakopaju u šumi”. Šta i koliko zna svjedok VitomirGajić također ostaje nejasno. Njegova tvrdnja da prilikom saslušanja “nekoliko osoba koje su govorile o ubistvima civila u školi na Velagićima”, te da tom prilikom “nije bio upoznat sa detaljima izvršenog zločina”, jer nije izlazio na uviđaj i nije “upoznat sa kako je istraga završena”, djeluje odbranaški ili u najmanjem kao pokušaj da se eskivira neposredno upiranje prsta u krivce. O kojim se osobama tu radi? Na koji način su oni bili involvirani u zločin, kao svjedoci ili kao učesnici? Ako su učesnici ko ih je poslao i koja su njihova eventualbna saznanja o ulozi optuženih u zločinu? Koliko ih je Gajić saslušao? Imaju li oni imena i prezimena? U citiranom agencijskom izvještaju, ništa od ovoga se ne saopćava. U svakom slučaju, nevjerovatno je da je Gajić ostao neobavješten i bez saznanja makar o nekim elementima zločina i počinitelja zločina na Velagičima i nakon razgovora sa nekoliko osoba koje su o tome govorile.

Kondić i ostali: Ubistva u Velagićima

BIRN-JUSTICVE REPORT, 11. maj 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH posvjedočio da su civili zatvoreni u školu u Velagićima ubijeni, a njihova tijela kamionima odvezena u pravcu Laništa.

Marinko Miljević, bivši pripadnik Vojne policije, posvjedočio je kako su civili koji su bili u školi u mjestu Velagići kod Ključa – “jednostavno pobijeni”. “Navečer su stigli autobusi da te muškarce, muslimane, iz škole voze u Ključ. Kada su izvedeni iz škole, čovjek čijeg se imena ne mogu sjetiti, ali je bio plav i imao bradu, jednostavno ih je pobio. Prije njih su dvojica koju su zvali ‘Kumovi’ ispitivali i ubili nekoliko osoba”, objasnio je Miljević, koji je iskaz dao u korist Tužilaštva BiH.Ovaj svjedok je dodao da je izvjesni Goran Amidžić, tadašnji komandir, pokušao spriječiti ubistvo civila, te je rekao da su izvršioci zločina bili u “vojnim uniformama”.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnici stoji da se 1. juna 1992. godine određeni broj muškaraca s područja Mjesne zajednice Velagići odazvao pozivima da se jave na punkt u tom mjestu, nakon čega su ih pripadnici Vojne policije zatvorili u prostorije stare osnovne škole. U večernjim satima tog dana, pripadnici Vojne policije su istjerali muškarce i strijeljali ih, prilikom čega je ubijeno najmanje 78 osoba.

“Došla su dva kamiona i bager, te su ih potovarili i odveli prema Laništu. Bilo je priča da su neki (*)preživjeli, ali ne znam”, pojasnio je Miljević i dodao da su pripadnici Vojne policije nakon tog događaja pozivani u Centar službi bezbjednosti (CSB) u Banjoj Luci.

Željko Radojčić, drugi svjedok Tužilaštva, koji je tokom 1992. godine bio pripadnik rezervne policije iz Ključa, kazao je da je u tom periodu načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) bio prvooptuženi Kondić. Ovaj svjedok je rekao da je prilikom obavljanja zadatka na punktu u Velagićima vidio grupu muškaraca, da bi istog dana, ne preciziravši kada, čuo za ubistva njemu nepoznatih osoba.“Čuo sam da su drugi policajci među sobom pomenuli tog istog dana, ali navečer, da su bila neka ubistva, ali ne znam da li je riječ o istim ljudima koje sam vidio”, objasnio je Radojčić.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 13. maja 2009. Godine.

Page 106: Bosna u Srcu

(*) Samo jedan je preživio i to tako što je “pao prije metka”, a po njemu su onda popadali pobijeni. Sačekavši da noć ovlada, neopaženo se onda izvukao i pobjegao. Izvjesno vrijeme se krio u šumi, ali je na kraju i on završio na Manjači, gdje sam ga upoznao i gdje mi je kasnije, u povjerenju, ali ipak u nešto opuštenijoj atmosferi na Manjači, kada je prestao teror nad zatočenicima i kada se očekivala evakuacija u treće zemlje i zatvaranje logora, rekao za zločin na Velagićima i kako je to preživio.

Kondić i ostali: Saznanja o očevoj sudbini

BIRN-JUSTICE REPORT, 13. maj 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH prisjetio se učešća pripadnika policije u odvođenju njegovog oca, čijeje posmrtne ostatke pronašao nakon rata.

Enes Lemeš, svjedok Tužilaštva, prisjetio se kako je policija 1992. godine iz sela Velečevo odvela njegovog oca Aliju i komšiju Omera Hadžića, navodno kako bi dali izjavu. Očevo tijelo pronašao je šest godina poslije. “Tog dana je došao Dragan Garić, aktivni policajac iz Ribnika, s dvojicom ili trojicom rezervnih policajaca. Tada sam se krio blizu kuće, odakle sam vidio da nose duge cijevi. Mog oca su odveli, i više nije vratio, ali sam nakon nekoliko dana od Dragana Stojičića, komandira Policijske uprave Ribnik, saznao da je odveden u logor Manjača”, objasnio je Lemeš. Ovaj svjedok je dodao da je istog dana odveden i Omer Hadžić, te da su tokom ljeta 1992. godine “pripadnici rezervne policije” odvodili ljude iz sela Velečevo, u kojem je živio.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnici se navodi da su tokom jula 1992. godine iz sela Velečevo “pripadnici policije pod kontrolom Kondića” priveli dvije osobe, koje su potom odvedene u nepoznatom pravcu i likvidirane. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetima “Vučije poljane” i “Zableće”.“Kasnije smo u selu ostali samo ja, brat i jedan komšija, s kojim smo u augustu 1992. godine otišli u grad Ključ, te potom u Banju Luku i na kraju, Beograd. Tijelo oca smo pronašli u Vučijim poljima 1998. godine”, kazao je Lemeš.

Nikola Savanović, drugi svjedok Tužilaštva, rekao je da je tokom 1992. godine muslimane koji su željeli napustiti Ključ prevozio na različite lokacije, te da je jednom prilikom sa izvjesnim Milošem Savanovićem blizu kamenoloma “zagrtao nepoznato tijelo”.“Po naređenju nekog Garića, čije ime ne znam, otišli smo na kamenolom i tada smo nešto zagrtali. Najvjerovatnije da je neko tada ubijen jer su rekli da tu ima leš. Sve je bilo zatrpano i ništa nisam vidio”, objasnio je Nikola Savanović.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 18. maj 2009. godine.

Kondić i ostali: Zelena jakna

BIRN-JUSTICE REPORT, 18. maj 2009.

Svjedokinja Tužilaštva BiH prisjetila se rastanka sa svojim suprugom i govorila o potrazi za istinom, koja još uvijek traje.

Hamida Hadžić, svjedokinja Tužilaštva na suđenju za zločine počinjene u Ključu, ispričala je kako su u julu 1992. godine policajci odveli njenog supruga Omera, za kojim i danas traga.

Page 107: Bosna u Srcu

“Nije me bilo strah kada je policija došla po njega jer sam mislila da smo tada pod zaštitom. Tada sam mu dala zelenu jaknu da ponese ako mu bude hladno. Sjećam se da su u tom periodu i drugi mještani odvođeni kombijem i oni se više nisu vraćali”, kazala je Hadžić. Hadžić je ispričala da je s prozora kuće u Velečevu vidjela da je policijsko vozilo u kojem je bio njen suprug otišlo prema Ribniku. Narednih dana se, kazala je, bezuspješno raspitivala o Omeru.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnici se navodi da su tokom jula 1992. godine iz sela Velečevo “pripadnici policije pod kontrolom Kondića” priveli dvije osobe, koje su potom odvedene u nepoznatom pravcu i likvidirane. “Nisam išla u policiju da vidim gdje je Omer jer u njih više nisam imala povjerenja. Znam da su Alija Lemeš, Kemal Muratagić, Daut i Bajazit Hadžić odvedeni iz Velečeva i ubijeni. Tijelo svog supruga još nisam pronašla”, istakla je Hadžić.

Zlatan Medić, drugi svjedok Tužilaštva, u julu 1992. godine je blizu mjesta Sitnice, zajedno s Danom Brankovićem, rezervnim policajcem, vidio tri tijela njemu tada nepoznatih osoba.“Tu su došla i dva vojnika, a među njima i sin Slavka Radoševića, koji mi je kazao da je jedan od ubijenih Daut Hadžić. Tada sam se zajedno s Danom vratio u Banju Luku, gdje sam tada živio, i pozvao tetku u Ključ da joj kažem da o Dautu javi njegovoj porodici. Ona mi je rekla da su mnogi ljudi odvedeni”, objasnio je Medić.

Ovaj svjedok je istakao da je nakon rata u pratnji policije iz Ključa odlazio na mjesto gdje je u julu 1992. godine vidio tri tijela, ali da ništa nisu našli.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 20. maj 2009. godine.

Kondić i ostali: Molba za sinove

BIRN-JUSTICE REPORT, 20. maj 2009 .

Još dva svjedoka Tužilaštva BiH govorila o učešću policije u odvođenju njihovih najmilijih.

Pri pokušaju odlaska konvojem iz Ključa u septembru 1992. godine, Devli Halep-Pehadžić, svjedokinji Tužilaštva BiH, odvedena su dvojica sinova u stanicu policije u tom gradu. Kako je kazala svjedokinja, njeni sinovi su tom prilikom odvedeni na navodno ispitivanje, s kojeg se više nikad nisu vratili. “Kada sam došla u policiju, zatekla sam Mamera i Samira u hodniku. Tada mi je Mamer rekao da mu je izvjesni Lazo, policajac iz Sanice, saopštio da će ga ubiti. Plakala sam i molila ih da mi barem jednog vrate, ali su mi govorili da nema glavnog iz Banje Luke koji ih treba ispitati”, objasnila je Halep-Pehadžić. Svjedokinja je, kako je ispričala, nakratko napustila policijsku stanicu, a kada se ponovo vratila, njenih sinova više nije bilo. Uvijek sam gajila nadu da će biti živi i nikad nisam mogla ni pomisliti...”, kazala je uplakana Halep-Pehadžić i dodala da je Mamer tada imao 23, a Samir 19 godina.

Ova svjedokinja iskaz je dala na suđenju Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću, koji se terete da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na području Ključa.U optužnici se navodi da su u septembru 1992. godine pripadnici policije uhapsili dvojicu braće, civila, i nezakonito ih zatvorili u prostorije Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ.

Page 108: Bosna u Srcu

Obojicu su, smatra Tužilaštvo, 29. septembra iste godine odvela dva policajca u pravcu Sanice, od kada im se gubi svaki trag.Svjedokinja je dodala da je, pri njihovom pokušaju bijega iz Ključa, najmlađi sin Alija s drugim mještanima krenuo kroz šumu, prilikom čega je zarobljen. Izvjesno vrijeme proveo je u zarobljeništvu u Bosanskom Petrovcu i Kamenici, odakle je razmijenjen. Halep-Pehadžić je sa suprugom i kćerkom krajem septembra 1992. godine napustila Ključ.

Mirsad Puškar, drugi svjedok Tužilaštva, ispričao je kako su pripadnici rezervne policije početkom augusta 1992. godine iz sela Humići odveli njegovog brata Ismeta i nekoliko komšija.“Sjećam se da su bili u plavim uniformama i jedan od njih je nosio papir na kojem su stajala njihova imena. Među tim koje je prozvao rezervni policajac, bio je i moj brat Ismet. Svi su tada odvedeni u kombiju za Ključ na navodno ispitivanje”, objasnio je Puškar. Ovaj svjedok je dodao da su na istom spisku za privođenje bile i osobe iz Velečeva za ko-je je znao da su ranije odvedene.“Vidio sam da su na tom spisku Daut i Bajazit Hadžić, Alija Lemeš i Kemal, ali su oni, kako smo mi čuli, ranije odvedeni. Posmrtni ostaci mog brata, zajedno s drugima koji su s njim istog dana odvedeni, pronađeni su u jami u Sitnici. Na istoj lokaciji pronađen je i moj otac, koji je odveden u martu 1993. godine”, kazao je Puškar. Ovaj svjedok je 21. oktobra 1992. godine s porodicom napustio Ključ. Puškar je dodao da je u maju 1992. godine, u grupi vojnika koji su, kako je kasnije saznao, izvršili napad na Pudin Han, vidio i Marka Ademovića.

U optužnici stoji da je Adamović bio komandant Komande odbrane grada Ključa, te da su vojska i policija vršile pretrese sela, među kojima i Pudin Han, te hapšenje i odvođenje civila.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 25. maj 2009. godine.

Kondić i ostali: Pozivi na informativne razgovore

BIRN-JUSTICE REPORT, 25. maj 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH govorio o svom učešću u hapšenju i privođenju Bošnjaka s područja Ključa, te saznanjima o ubistvu preko 100 civila u Biljanima.

Lazo Kričković, svjedok Tužilaštva BiH i bivši pripadnik Odjeljenja policije u Sanici, na suđenju za zločine počinjene u Ključu govorio je o svom sudjelovanju u privođenju muškaraca na informativne razgovore, te hapšenju Mamera Pehadžića, za kojeg je kasnije “čuo” da je nestao.“Sjećam se da smo privodili ljude na razgovore, mada ne znam zašto, ali naredbe sam dobivao od komandira Milana Tomića. Prvi je priveden Suvad Medić, bivši policajac, kojeg je Tode Gajić odveo u Ključ, i ne znam šta se desilo dalje s njim”, kazao je Kričković. Ovaj svjedok je dodao da su privođeni samo Bošnjaci, koje su saslušavali pripadnici Krim. Policije iz Ključa da bi potom pojedine odvodili u Ključ.

Za zločine počinjene u Ključu tokom 1991. i 1992. godine terete se Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović. U optužnici se navodi da su od maja do augusta 1992. godine pripadnici vojske i policije vršili pretres sela i naselja na području općine Ključ, a između ostalog i Sanice, te “intenzivno i protivzakonito” hapšenje bošnjačkog stanovništva.U optužnici dalje stoji da su od maja 1992. do aprila 1994. godine vojska i policija upadale, između ostalog, u Biljane, Botonjiće, te Gornji i Donji Budelj, te vršile premlaćivanja, zastrašivanja, pljačku i ubistva bošnjačkog stanovništva.

“Sjećam se da je vojska dovela oko 30. ljudi iz Gornjeg i Donjeg Budelja u školu u Sanicu, i tu sam zajedno s drugim policajcima bio zadužen na njihovom obezbjeđenju. Naredni dan, ne znam tačno kada, odvezeni su autobusima”, rekao je Kričković i dodao “da je oko deset starih i iznemoglih tada pušteno na slobodu.”

Page 109: Bosna u Srcu

Kričković je kazao da je u junu ili julu 1992. godine čuo da je u Biljanima ubijeno oko 150. osoba, te da mu je komandir Tomić rekao da se “to nije smjelo desiti”. U optužnici stoji da je 10. jula 1992. godine, na području Donjih Biljana, Domazeta, Botonjića, Brkića i Jabukovica, policija učestvovala u hapšenju i ubistvu najmanje 219. muškaraca Bošnjaka. Zbog zločina počinjenih u Biljanima, pred Sudom BiH pravomoćno je osuđen Marko Samardžija, na sedam godina zatvora. Ovaj svjedok je kazao i da je, ne preciziravši kada, priveo Mamera Pehadžića u Stanicu javne bezbjednosti (SJB) Ključ jer njegovo ime nije bilo na potvrdi o kretanju koji je imala njegova majka.“U policiji sam zatekao Milana Tomića, koji je tada već prešao u Ključ, i kazao mu da sam doveo Pehadžića jer me je ranije slao da ga privedem, ali nije ga bilo. Tada je došao i Gajić, koji je rekao da Mamer mora tu ostati”, rekao je Kričković.

Svjedok je dalje objasnio da je u SJB-u Ključ vidio i Peru Mihića, ali ne i Samira Pehadžića. Na ročištu održanom 20. maja 2009. godine, u korist Tužilaštva svjedočila je majka Mamera i Samira Pehadžića, koja je ispričala kako su Lazo Kričković i izvjesni Pero Mihić uhapsili dvojicu njenih sinova i odveli ih u SJB Ključ. Tokom svjedočenja je rekla da ih je tada posljednji put vidjela.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 27. maj 2009. godine.

Kondić i ostali: Odricanje u korist “srpske republike”

BIRN-JUSTICE REPORT, 27. maj 2009.

Svjedoci Tužilaštva BiH kazali kako je uslov da u septembru 1992. godine napuste Ključ bilo da imovinu ostave “srpskoj republici”.

Zaim Smajić i Mimka Brkić, svjedoci Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu, govorili su o učešću “srpske vojske” u ubistvu mladića u Vukovu Selu i maltretiranju civila, te o obavezi da, kako bi napustili taj grad, imovinu ostave “srpskoj republici”.“Sjećam se da je srpska vojska ušla u naše selo krajem maja 1992. godine, kad su tu bile izbjeglice iz Šehića. Rekli su nam da izađemo iz kuća i da nam neće ništa. Morali smo dići ruke u zrak i jedan od vojnika nam je kazao da će nas sve ubiti”, rekla je Brkić.Ova svjedokinja je ispričala kako je nepoznati vojnik prišao njenom bratu Mehmedu i udario ga “jer mu je on rekao da nema oružje”. Isti vojnik je, kako je kazala, nedugo potom ubio “mladića Čajića”.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čov-ječnosti i ratne zločine. U optužnici se navodi da su od 28. maja 1992. godine vojska i policija vršile “čišćenje sela”, među kojima i Vukovo Selo, istjerujući bošnjačko stanovniš-tvo, pretresajući kuće, te odvodeći vojno sposobne muškarce na ispitivanje... U Vukovu selu je tokom tih akcija ubijena jedna osoba.

“Taj vojnik je iz Čajićevog džepa izvadio čakiju, komad kruha i glavicu luka, te drugoj osobi rekao: ‘Komandante, evo ubode me...’ Ta druga osoba mu je hladno rekla da ga ubije, što je taj vojnik i uradio”, prisjetila se Brkić. Prema njenom iskazu, kroz Vukovo Selo je potom prošla kolona vojnika u različitim uniformama, a među njima je vidjela Marka Adamovića i “nastavnika Boška”.“Oni su prolazili pored nas i nisu ništa govorili.” Adamović je bio u sivomaslinastoj uniformi i naoružan”, kazala je Brkić.

Page 110: Bosna u Srcu

Sredinom septembra 1992. godine Brkić je s majkom i bratom napustila Ključ jer tu, kazala je, više nisu bili slobodni.“Bili smo niko i ništa, i svu imovinu smo morali ostaviti srpskoj republici i odjaviti se u policiji u Ključu. Odlazili smo u Opštinu, u sobu 17 i 18, gdje smo davali izjavu da dobrovoljno ostavljamo svoju imovinu”, rekla je Brkić.

Na sličan način Ključ je napustio i Zaim Smajić, drugi svjedok Tužilaštva, koji je, “zbog straha za život”, 27. maja 1992. godine s porodicom pobjegao iz grada u Vukovo Selo.“Kad je došla vojska i nas postrojila, jedan od njih je počeo tući Šefika Čajića. Taj vojnik se obratio nekom koga je nazvao ‘komandant’ i on mu je rekao da ga ubije. Sjećam se da mu je potom pucao u predjelu stomaka”, rekao je Smajić i dodao da je Čajić tada imao “između 21. i 23. godine”. Ovaj svjedok je objasnio da im je tada izvjesni Duško Berić rekao da naprave bijelu zastavu i krenu prema Šehićima.“Mještani Vukovog Sela su mogli tu ostati, a mi što smo izbjegli morali smo se vratiti kućama. Zajedno s porodicom sam 25. septembra 1992. godine u konvoju napustio Ključ. Morali smo prvo platiti kartu za konvoj, te odreći se imovine u korist Republike Srpske”, objasnio je Smajić.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 1. juni 2009. godine.

Kondić i ostali: Pretresi ključkih sela

BIRN-JUSTICE REPORT, 01. juni 2009.

Dva svjedoka Tužilaštva BiH kazala da su vidjeli Marka Adamovića u koloni vojske koja je vršila pretrese bošnjačkih kuća, te premlaćivanja civila na području Humića.

Bedrudin Brkić i Salko Krantić, svjedoci Tužilaštva na suđenju za zločine u Ključu, govorili su o učešću “srpske vojske” u maltretiranju civila na području Humića, te kazali da su krajem maja ili početkom juna 1992. godine vidjeli i Marka Adamovića.“Vojska je došla navodno u pretres sela Krantići, i kada su nas postrojili, odvojili su žene i djecu od muškaraca. Dok smo stajali, još je vojske prolazilo i među njima sam vidio Marka Adamovića, koji nam se predstavio i rekao da komanduje tom jedinicom, te da se ne bojimo”, rekao je Krantić. Ovaj svjedok je istakao da je to bilo 1. juna 1992. godine, kada je nekoliko vojnika u prisustvu Adamovića pretuklo Ajiza Krantića.

Marko Adamović se, uz Vinka Kondića i Boška Lukića, tereti za sudjelovanje u zločinima počinjenim tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. U optužnici stoji da je Adamović bio komandant Komande odbrane grada.“Bio je u uniformi SMB boje, imao je neke činove i nosio vojnu torbu, te kratku cijev. Njegovo ime sam čuo i od izbjeglica koje su došle iz Prhova i pričale da je bio i u tom selu”, kazao je Krantić.U optužnici se navodi da je “srpska vojska” 1. juna 1992. godine u selu Prhovo ubila više osoba, te da su posmrtni ostaci 15. njih pronađeni u masovnoj grobnici “Ciganska dolina”.“Sjećam se da smo, 10-ak dana nakon napada na to selo, otišli tamo kako bismo sahranili mrtve. Na kilometar od sela se osjetio smrad. Nikada neću zaboraviti ono što sam vidio– na samo jednom mjestu je bilo 18 tijela ubijenih. Tu su bile većinom žene i djeca, a bilo je i muškaraca”, rekao je Krantić. Ovaj svjedok je kazao da je u to selo nedugo poslije došla vojska, te da su u zajedničku grobnicu sahranili tijela ubijenih. Krantić je 10. septembra 1992. godine napustio Ključ, nakon što se “odrekao imovine u korist Republike Srpske”.

Adamovića je vidio i Bedrudin Brkić, drugi svjedok Tužilaštva, 30. maja 1992. godine blizu sela Jodanovići.

Page 111: Bosna u Srcu

“Bio mi je poznat jer mi je davno bio učitelj. U selu Bešić, gdje sam živio, nekom vojniku je rekao da ne raketira moju kuću, iza koje se tada skrivao neki mladić”, objasnio je Brkić, te je istakao da je početkom 1995. godine napustio Ključ.

Adamović je prigovorio na Brkićev iskaz, istaknuvši da svjedok ne govori istinu, kao i na iskaz svjedoka Krantića, uz objašnjenje da nije tačno da je 1. juna 1992. godine boravio u selu Krantić.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 8. juni 2009. godine.

Kondić i ostali: Naredbe komande

BIRN-JUSTICE REPORT, 08. juni 2009.

Tužilaštva kazao da je načelnik Teritorijalne odbrane Ključ bio drugooptuženi Boško Lukić

Milorad Hrgić, bivši pripadnik Teritorijalne odbrane (TO) Ključ, ispričao je Sudu da je “nekada u toku 1992. godine“, nakon nekoliko incidenata u blizini Ključa, čuo poziv “preko megafona” da se svi vojni obveznici trebaju javiti na gradski stadion. “Na stadionu se okupilo 150. ili 200. ljudi, oko jedan bataljon, i raspoređeni smo u školski centar. Tamo su bili svi ti ljudi iz komande TO-a. Sjećam se da sam vidio Boška Lukića, koji je bio načelnik tog TO-a. U školi su nam formirali čete i vodove, i odatle nas slali na intervencije”, prisjetio je Hrgić.

Osim Lukića, Državno tužilaštvo tereti Vinka Kondića i Marka Adamovića da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnici se navodi da je Lukić bio komandant Štaba TO-a općine Ključ, Kondić “izvjestan vremenski period” načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, dok je Adamović bio zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.

Hrgić je kazao da je nekoliko dana nakon raspoređivanja u srednjoškolski centar, “po na-redbi komande”, otišao na intervenciju u selo Prhovo.“Rekli su nam da je tamo poginuo neki vojnik, pa da je naša vojska pucala i da su izginuli neki muslimani. Naš posao je bio obezbijediti sahranu, tako da smo okolo bili raspoređeni. Ništa se nije čulo ni osjetilo. Sa sobom smo poveli muslimane koji su vršili ukop, i kada su završili, oko jedan sat poslijepodne, vratili smo se nazad u školu”, ispričao je Hrgić, dodavši da mu nije poznato da li su poginuli Bošnjaci bili civili ili vojnici.

U optužnici se navodi da je “srpska vojska” 1. juna 1992. godine u selu Prhovo ubila najmanje 45. osoba, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici “Ciganska dolina” i na području Prhova, dok su ostali muškarci nakon ispitivanja odvedeni u školu “Nikola Mačkić” i SJB Ključ, te potom u logor Manjača.

Prema iskazu svjedoka Hrgića, u tom periodu primijetio je kako je određeni broj kuća u bošnjačkim selima Velagići i Pudin Han “porušen ili popaljen”, ali je dodao da veliki broj Bošnjaka još uvijek nije bio napustio područje općine Ključ.“Tek kasnije je policija počela da privodi Bošnjake u stanicu milicije i na igralište kod osnovne škole. Neki od njih su vraćani kući, neki su išli na Manjaču ako su bili krivi za nešto, ne znam za sve...”, kazao je svjedok.

Drugi svjedok Tužilaštva, Radenko Kuburić, rekao je da je maju 1992. godine mobiliziran u Ključki bataljon TO-a, te da je, po naredbi Marka Adamovića, jedinica čiji je on bio pripadnik učestvovala u “zadacima na Vukovom brdu”.“Naš zadatak je bio da vidimo da li ljudi imaju oružje, a ljude niko nije dirao. Ko je imao pušku samo smo tražili da se odnese dole kod škole u Humićima. Adamović mi je prišao i zamolio me da idem do Vukova Sela i vodim računa da neko ne dira žene i djecu”, dodao je Kuburić.

Page 112: Bosna u Srcu

Prema navodima optužnice, počev od 28. maja 1992. godine, u akcijama vojske i policije sa zadatkom čišćenja sela Humići, Vukovo Selo i Prhovo, bošnjačko stanovništvo se istjeruje iz kuća, dok se dio muškaraca upućuje na ispitivanje.

Naredno ročište zakazano je za srijedu, 10. juni 2009. godine, kada će Tužilaštvo nastavi-ti sa ispitivanjem svjedoka Kuburića.

Kondić i ostali: Preživjeti strijeljanje

BIRN-JUSTICE REPORT, 10. juni 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH ispričao kako je preživio strijeljanje u Sanskom Mostu, te govorio o učešću Marka Adamovića u događajima u Ključu.

Na suđenju za zločine u Ključu, svjedok Tužilaštva BiH pod šifrom C ispričao je kako je preživio strijeljanje u Sanskom Mostu nakon što su ga pripadnici Ključkog bataljona “predali Arkanu”.“Sjećam se da nas je vojska s dolaskom u selo Humiće okupila ispred jedne kuće. Naredili su nam da dignemo ruke u zrak i okrenemo se njima leđima. Iza nas je tada prolazila vojska i onda je Marko Adamović došao i rekao da se ne plašimo”, kazao jesvjedok C. Mještani Humića, kako je kazao, nedugo potom su pušteni kućama, ali su opet odvedeni kada je došla vojska. Muškarce su odveli u seosku školu, gdje su i ispitivani.

Marko Adamović se, zajedno s Vinkom Kondićem i Boškom Lukićem, tereti za sudjelovanje u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine. U optužnici stoji da su pripadnici vojske i policije od 28. maja 1992. godine na području Pudina Hana, Vukova Sela, Humića, Plamenice, Prhova i Peći istjerivali bošnjačko stanovništvo iz kuća tražeći oružje. Tom prilikom ubijeno je nekoliko osoba.

Zaštićeni svjedok C je rekao da je, zajedno s drugim mještanima Humića, nakon saslušanja u školi odveden u Stanicu javne bezbjednosti (SJB) Ključ, gdje je ponovo ispitivan prije nego je pušten. U periodu koji je uslijedio odvođen na radnu obavezu, između ostalog, na obavljanje radova na bihaćkom ratištu, kopanje rovova te sječu drva. “Prilikom povlačenja s ratišta, nas 12. je vojska predala Arkanu u Sanskom Mostu. Iz kamiona su izvodili po dvojicu i mene su poveli s drugim čovjekom u neku garažu otvorenog tipa. Skinuli su nam lisice i poveli u drugu prostoriju, gdje su već bila dva tijela. Pucali su na nas i ranjen sam u rame. Tada niko drugi nije preživio”, kazao je svjedok C. Ovaj svjedok je dodao da je nakon ranjavanja, ne preciziravši kada tačno, ponovo pronašao Ključki bataljon, gdje mu je izvjesni Đoko Mlađenović pomogao da ga smjeste u bolnicu u Banju Luku, odakle je nakon 10-ak dana konvojem otišao u Tuzlu.

Prije saslušanja ovog svjedoka nastavljeno je ispitivanje svjedoka Radenka Kuburića, koje je počelo na ročištu 8. juna 2009. godine. Kuburić se nije mogao sjetiti ko je bio komandir 17. Brigade kojoj je pripadao, te je ponovio da mu je Adamović jedne prilike kazao da ide u selo Humiće kako bi “zaštitio žene i djecu”.

Adamović je, kako stoji u optužnici, bio zamjenik komandanta Ključkog bataljona Teritorijalne odbrane (TO), Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) općine Ključ, dok je Kondić “izvjestan vremenski period” bio načelnik SJB-a Ključ.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 15. juni 2009. godine.

Kondić i ostali: Posljednji trag u šumi

Page 113: Bosna u Srcu

BIRN-JUSTICE REPORT, 15. juni 2009.

Dva svjedoka Tužilaštva BiH kazala da su vidjeli “komandanta Marka Adamovića” kada je vojska odvela njihovu braću, koju više nikad nisu vidjeli.

Nafa Smajić i Muharem Islamagić, svjedoci Tužilaštva na suđenju za zločine u Ključu, govorili su o junu 1992. godine, kada su odvedena i ubijena njihova braća. Kazali su da je u tome učestvovala vojska “kojom je komandovao Marko Adamović”.Svjedokinja Smajić je 23. juna 1992. godine iz sela Zgon, gdje je živjela, došla na Ljutića Brdo kako bi pomogla bratu Hameru Ljutiću u poljoprivrednim poslovima. Istog dana, kako je rekla, došla je vojska i odvela njenog brata.“Bilo je puno vojske oko Marka Adamovića tada u selu i gledala sam ga kao što danas gledam vas. Majka je Marka molila da mog brata Hamera ne odvede. On je rekao da mu se neće ništa desiti i da će ga vratiti”, rekla je Smajić odgovarajući na pitanja tužiteljiceDžemile Begović.

Marko Adamović se, zajedno s Vinkom Kondićem i Boškom Lukićem, tereti za sudjelovanje u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa.U optužnici stoji da su od kraja maja 1992. godine vojska i policija učestvovale u istjerivanju, hapšenju, ubistvima, te zatvaranju bošnjačkog stanovništva iz sela na području Ključa.“Prema priči drugih, Hamer je prvobitno bio zatvoren s muškarcima u školi u Humićima, ali su ga odmah pustili. Drugi vojnici su ga nedugo potom ponovo odveli, a nakon dva dana smo saznali da je ubijen. Majka mi je pričala da je pratila trag u šumi i tako našla njegovo tijelo”, kazala je Smajić. Ova svjedokinja je rekla da je iz razgovora Adamovića s drugim vojnicima na Ljutića Brdu saznala da je on komandant, te da je naredio da vojska krene prema selu Plamenici. Adamović je, kako se navodi u optužnici, bio zamjenik komandanta Ključkog bataljona Teritorijalne odbrane (TO)

Hamdiju Islamagića, brata svjedoka Muharema Islamagića, pripadnici vojske su 1. juna 1992. godine, nakon što su ga vezali za transporter, odveli u selo Prhovo.“Znam da je Adamović bio tu kada su njega odveli, i kasnije mi je jedna žena iz Prhova kazala da je vidjela kada su neki vojnici ubili Hamdiju”, rekao je svjedok Muharem Islamagić.U optužnici stoji da je srpska vojska 1. juna 1992. godine jednu osobu vezala za transporter i ušla u “nebranjeno selo Prhovo”, gdje su, nedugo poslije, ubili nekoliko osoba. “Adamović je bio glavni, bog i batina. Vidio sam ga kada je otišao za mojim bratom i vojnicima prema Prhovu”, objasnio je Islamagić. Kako je rekao Muharem Islamagić, nekoliko dana poslije, zajedno s drugim muškarcima iz sela Plamenica, odveden je u policiju u Ključ, gdje su “ispitivani i premlaćivani”. Na kon izvjesnog vremena odveden je u logor Manjača, gdje ostaje sedam mjeseci.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 17. juni 2009. godine.

Kondić i ostali: Neizbrisiva sjećanja

BIRN-JUSTICE REPORT, 17. juni 2009.

Svjedok Tužilaštva ispričao kako je 1992. gledao kako umire njegov dvije godine stariji brat.

Elvir Jusić je u junu 1992, kada je imao 17. godina, u grupi s mještanima Prhova, okrutno premlaćen i zlostavljan. U ratu je Elvir izgubio i dvije godine starijeg brata Nermina.

Page 114: Bosna u Srcu

Prema njegovom iskazu, “srpska vojska” je u Prhovo prvi put došla 30. maja 1992. godine, da bi se vratila dva dana poslije, 1. juna, kada je selo okupirano, a muškarci odvojeni od žena i djece.“Sjećam se da su rekli da će izvesti pet muškaraca iz grupe i ubiti ih ukoliko oni za koje su vjerovali da se kriju u šumi, ne dođu tu gdje smo mi stajali. Nedugo potom su ih i ubili, a nas od 35. do 40. muškaraca su onda poveli prema selu Peći”, kazao je Jusić.

Jusić je svjedočio o zločinima počinjenim tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa, za što Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića.U optužnici stoji da su od 27. maja 1992. godine vojska i policija vršile pretrese sela, među kojima i Prhovo, i hapsile civile. Dalje u optužnici stoji da je vojska 1. juna iste godine, “vukući za transporter” jednu osobu, ponovo došla u selo Prhovo, gdje su ubili sedam osoba. Veći broj muškaraca, kako se navodi u optužnici, potom su poveli prema selu Peći, da bi na putu ubili najmanje 15. osoba, koje su kasnije ekshumirane iz masovne grobnice “Ciganska dolina”. “Na putu do tog sela vojska je odvojila šestoricu muškaraca, među kojima je bio i moj brat Nermin. Odvojili su ih kako bi gurnuli neko vozilo koje je bilo zaglavljeno. Pošto nisu uspjeli u tome, neko od vojnika je rekao da su nesposobni i da ih treba ubiti. Čuo sam pucnje i potom sam vidio brata kako leži na boku i trese se”, objasnio je Jusić i dodao da je njegov brat Nermin tu preminuo.Svjedok je kazao da je na tom mjestu ubijeno još nekoliko osoba, te da je on u grupi od “oko 12. preživjelih” odveden u selo Peći, gdje su ih nastavili premlaćivati. Iz tog sela su narednog dana odvedeni u osnovnu školu u Ključ.“U Pećima su nam bodljikavom žicom povezali ruke i potom smo crvenim kombijem odvezeni u Ključ. U školi smo ispitivani i onda odvedeni u fiskulturnu salu, gdje je bilo još ljudi. Nakon izvjesnog vremena ostao sam u grupi s nekoliko staraca i mladića”, kazao je Jusić. Isti svjedok je dodao da je potom dobio potvrdu “Centra službi bezbjednosti (CSB) ili Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ” da ga puštaju iz zatočeništva jer je maloljetan, te da treba pristupiti Vojsci Republike Srpske kada napuni 18. godina. Jusić se nije mogao sjetiti imena osobe koja je potpisala potvrdu, ali je kazao da se prezivao Kondić. Nakon dolaska u Krantiće, gdje je bila njegova porodica, u septembru 1992. godine Elvir Jusić je napustio Ključ. U optužnici stoji da je Kondić izvjesni vremenski period bio načelnik SJB-a Ključ.

Senad Perić, drugi svjedok Tužilaštva, kazao je da su vojska i policija u junu 1992. godine učestvovale u ubistvima mještana Humića, među kojima je bio i njegov punac Muharem Ljutić.“Iz sela Raković sam gledao kada je vojska došla u Humiće i krenula prema Ljutića Brdu, gdje je tada bio moj punac. Uvečer smo istog dana saznali da je ubijen zajedno s Hamerom Ljutićem. Krajem juna 1992. godine policija je iz Humića odvela pet muškara-ca i oni se više nisu vratili”, rekao je Perić.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 22. juni 2009. godine

Kondić i ostali: Smrt pred očima

BIRN-JUSTICE REPORT, 22. juni 2009.

Bivši mještani sela Prhovo, svjedoci Tužilaštva BiH, govorili o učešću “srpske vojske” u ubistvu preko 15. članova njihove rodbine u junu 1992. godine.

Alem Hadžić i Senad Medanović, svjedoci Tužilaštva, tvrde da su u maju i junu 1992. godine, u selu Prhovo, vidjeli Marka Adamovića. Kako je kazao Hadžić, 30. maja 1992. godine u selu Prhovo vidio je Marka Adamovića zajedno sa “srpskom vojskom” koja je pretukla nekoliko mještana.Garantujem Bogom i dušom kad vam kažem da sam ga vidio. Poznajem ga odranije, ali tada nisam vidio da je nekog maltretirao ili nešto rekao. Koliko se sjećam, bio je u uni

Page 115: Bosna u Srcu

formi“, rekao je Hadžić i pojasnio da je toga dana vojska napustila selo, nakon čega je ponovo došla 1. juna 1992. godine.

Hadžić je svjedočio o zločinima počinjenim na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine, za što se optužnicom Tužilaštva terete Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović. U optužnici stoji da je 1. juna 1992. godine “srpska vojska” ušla u selo Prhovo, nakon čega su ubili sedam osoba i prema selu Peći poveli “najmanje 15. muškaraca”,koji su kasnije ubijeni. “Tog dana, 1. juna 1992. godine, s komšijom sam pobjegao u drugo selo, i kada smo se vratili, u Prhovu smo zatekli leš do leša... Od početka do kraja sela, kuće su gorjele i crepovi su pucali kao pištolji. Narednih dana smo se skrivali jer nam je smrt bila pred očima”, objasnio je Hadžić.

Ovaj svjedok je kazao da je 1. juna 1992, kako je saznao naknadno, u grupi muškaraca koje je vojska odvela iz sela, bio i njegov sin Ekrem Hadžić, čije je posmrtne ostatke pronašao nekoliko godina poslije u masovnoj grobnici “Ciganska dolina”. Među ubijenim mještanima Prhova bilo je ukupno 16. članova porodice svjedoka Hadžića. Hadžić je istakao da je nekoliko dana potom, zajedno sa suprugom i jednim unučetom, otišao u selo Krantić, te da su, nakon njegove inicijative u Opštini Ključ, zakopana tijela ubijenih u selu Prhovo.“Otišao sam u Opštinu da im kažem da se selu ne može prići od smrada, i tada su mi rekli da će narednog dana u Prhovo poslati bager da iskopa rupu, i obezbjeđenje. Došla je vojska i mi smo, po naređenju, pobacali u rupu jedno po jedno i potom zatrpali”, pojasnio je Hadžić, koji je 8. septembra 1992. godine sa svojom porodicom napustio Ključ.

Senad Medanović, drugi svjedok Tužilaštva, kazao je da je 1. juna 1992. godine u Prhovu vidio Marka Adamovića na vozilu, “s megafonom”, kako “poziva da svi mještani izađu i da oni koji to ne učine mogu biti likvidirani”. Svjedok je rekao da se narednih dana skrivao nedaleko od sela, te da je kasnije saznao za ubistva dvojice braće i sestre u selu Prhovo.

Nastavak ispitivanja svjedoka Medanovića odgođeno je za srijedu, 24. juni 2009. godine.

Kondić i ostali: Uništeni životi

BIRN-JUSTICE REPORT, 29. juni 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH kazao da je razmišljao o samoubistvu nakon što je saznao da su mu ubijena 22. člana porodice u selu Prhovo.

U nastavku svog svjedočenja, Senad Medanović je okrivio Marka Adamovića za ratne nevolje stanovnika sela Prhovo. “Marko, naš komšija, uništio je naše živote. On je bio u Prhovu i tada je prenio naredbu Kriznog štaba Ključ. Mislim da smo svi tada prošli kroz ruke Stanice javne bezbjednosti (SJB) u tom gradu, a na čijem je čelu bio Kondić”, rekao je Medanović.

Tužilaštvo BiH je saslušanje Medanovića započelo 22. juna 2009. godine, kada je ovaj svjedok govorio, između ostalog, o učešću Marka Adamovića u događajima iz Prhova. (Vidi: Kondić ostali: Smrt pred očima).

Marko Adamović i Vinko Kondić, zajedno sa Boškom Lukićem, terete za zločine na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. U optužnici stoji, između ostalog, da je “srpska vojska” 1. juna 1992. godine ušla u selo Prhovo, gdje su njeni pripadnici ubili sedam osoba i potom prema selu Peći poveli “najmanje 15. muškaraca”, koje su kasnije ubili. Toga dana, 1. juna 1992. godine, u Prhovu je svjedok Medanović izgubio ukupno 22. člana porodice, među kojima blizance brata i sestru Enesa i Enesu (19), braću Ćamila (37) i Safeta (26), te bratičnu Feridu (16) i snahu Nasihu (21).

Page 116: Bosna u Srcu

“Tada sam razmišljao o samoubistvu, ali sam odlučio da, zajedno s još nekim ljudima, krenem prema Sanskom Mostu i potom u Bihać. Na putu za Grmeč presrela nas je vojska i neke od nas zarobila”, objasnio je Medanović. Ovaj svjedok je kazao da su ih nakon izvjesnog vremena odveli u policiju u Sanicu, gdje su ispitivani i tučeni, te su potom prebačeni u SJB Ključ. “Tu me je ispitivao Sreto Aničić uz prisustvo policajaca koji su me tukli na njegov znak. Nakon dvije noći, iz SJB-a Ključ prebačen sam na Manjaču u logor i kasnije u logor Batković. Tokom zatočeništva u Bijeljini suđeno mi je pred Vojnim sudom, gdje sam osuđen na 19. godina”, istakao je Medanović i dodao da je 9. oktobra 1993. godine razmijenjen.Tokom unakrsnog ispitivanja Medanović je rekao da u SJB-u Ključ nije vidio Kondića, niti Lukića, kako komanduje nekim jedinicama. Optuženi Adamović je, nakon saslušanja ovog svjedoka, kazao da Medanović ne govori istinu i da će to dokazati u nastavku suđenja.

U Prhovu 1. juna 1992. godine bio je i Hamid Hadžić, drugi svjedok Tužilaštva na ovom ročištu, koji se prisjetio kako je tada izgubio oca Hajru i brata Hašima. “Kada smo stajali blizu trgovine u Prhovu, čuo sam da moj brat tim vojnicima govori da ga ne ubiju jer ima petero djece. To sam čuo i više ništa od njega. Nas su potom poveli prema selu Peći, da bi na putu do tamo pucali na nas, i tada je ubijen moj otac”, objasnio je Hadžić. Ovaj svjedok je dodao da ga je na tom mjestu tukao njemu nepoznat čovjek sa “četiri zvjezdice na ramenima”, te da je čuo kako taj čovjek na megafon govori da se “spali selo Prhovo i ubiju žene i djeca”.“Pretpostavljam da je to bio Marko Adamović jer mi je jedan prijatelj kazao da je vidio njega i vojsku kako tog dana idu iz Krantića prema Prhovu. Bio je namrgođen i crn, i mislim da ga danas ne bih mogao prepoznati”, kazao je Hadžić. Hadžić je, u grupi preživjelih muškaraca, odveden u SJB Ključ, te kasnije i na Manjaču, odakle je nakon “nepuna četiri mjeseca” razmijenjen.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 1. juli 2009. godine.

Kondić i ostali: Tama nad Prhovom

BIRN-JUSTICE REPORT, 02. juli 2009.

Dvije svjedokinje Tužilaštva prisjetile se kako su preživjele strijeljanje u selu Prhovo, u kojem su izgubile bliske članove porodice. Nermina Medanović, svjedokinja Tužilaštva, u napadu srpske vojske na selo Prhovo, općina Ključ, izgubila je brata i tri sestre – Zeminu, Semiru i Emiru. “Zemina, ona je imala 18. godina, Semira je imala 16, i Emira je 15. nepunih imala”, kazala je Medanović, dodavši da je od “starijih mještana sela Prhovo” čula da je napad predvodio Marko Adamović.

Adamović se tereti, skupa sa Vinkom Kondićem i Boškom Lukićem, za podstrekavanje grupe ljudi na počinjenje djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. U optužnici stoji da je 1. juna 1992. godine “srpska vojska” ušla u selo Prhovo, nakon čega su ubili sedam osoba, a potom prema selu Peći poveli “najmanje 15. muškaraca”, koji su kasnije ubijeni. Istoga dana, stoji u optužnici, iz kuća u selu Prhovo su izvedeni svi preostali muškarci, žene i djeca, “a potom su po njima pucali i ubili najmanje 30 civila”. Nermina Medanović ispričala je da je srpska vojska u selo Prhovo prvi put došla “krajem maja 1992. godine”, kada su “sve ljude izvukli do centra sela i oduzimali naoružanje”. “U ponedjeljak su ponovo došli, a ja sam bila u kući. Vojska odjednom kao da je s neba pala pred kuću. Naredili su nam da idemo do centra sela. Ja sam izletila bosa i slabo obučena. Tamo su nas sviju poredali u stroj”, ispričala je svjedokinja. Kako je kazala,

Page 117: Bosna u Srcu

srpski vojnici su onda počeli fizički zlostavljati muškarce Bošnjake, koje su potom odveli u nepoznatom smjeru. “Na kraju su krenuli i odveli sve te muškrace sa sobom. Brata mog su sa sobom odveli, i njegov je pogled ostao na meni i imala sam osjećaj da ga neću više vidjeti. I nisam...”, dodala je Nermina Medanović. Nakon što su muškarci odvedeni, ispričala je svjedokinja, ostali civili, među njima najviše žena i djece, odlučili su vratiti se kućama.“Mislili smo da je u redu. Ali onda, panika i odjednom jak pucanj. Od tolikog straha i pucnjave, vratili smo se opet u stroj. Onda, tako sam ja osjećaj imala, kao da je tama pala u selo i sav je stroj ljudi pao, ali ja ne znam jesu mrtvi ili šta... i ja padam, sa Almedinom mojom, bebicom malom, i samo pored sebe vidjela sestru Zeminu mrtvu. Ona je bila krvava... nema znaka... Ležala sam tu.... dugo sam ležala, ne znam koliko vremena, i mislila da nema nikog živog, samo su mrtvi oko mene”, prisjetila se Nermina Medanović.Nakon izvjesnog vremena,čula je glasove iz obližnje kuće, gdje se “dosta naroda sakrilo”, te je pobjegla. “Od jedne do druge kuće smo bježali, i pobjegli smo u šumu. Kasnije sam saznala da sam tri sestre izgubila”, zaključila je ona.

Druga svjedokinja Tužilaštva, Sadeta Medanović, također je preživjela ubistva u selu Prhovo.“Kada su nas izveli iz kuća, postrojili su nas i čitali imena i prezimena muškaraca, koje su izdvojili od nas. Onda su ih tukli. Čuli se jauci i psovke... I onda su ih odveli”, kazala je ona. Kako je ispričala, nakon odvođenja mušaraca, preko ostalih civila “pala je velika prašina i svi su popadali”. “Ne znam, moglo je biti da je granata pala, ili su pucali po nama, i svi popadali. Ja sam uspjela pobjeći iza kuće, u tom strahu... U tom momentu, ja nisam vjerovala da su ljudi pobijeni, mislila sam, samo polijegali onako, da se spasu. Samo sam osjetila strah da nema života više, i vidjela da padaju cure, žene i djeca”, ispričala je svjedokinja.

Ispitivanju svjedoka nije prisustvovao Vinko Kondić, koji tvrdi da nije sposoban za suđenje.

Naredno ročište zakazano je za 6. juli 2009. godine.

Kondić i ostali: Sjećanja majke i sina

BIRN-JUSTICE REPORT, 06 juli 2009

Kana i Nevres Mešić izgubili su u selu Prhovo 1992. godine Ismeta i Isaka, i o tome svjedočili na suđenju za zločine počinjene na području Ključa.

U junu 1992. godine Kana Mešić, svjedokinja Tužilaštva, izgubila je dva sina, 19-godišnjeg Isaka i 15-godišnjeg Ismeta, o čemu je govorila u potresnom svjedočenju. Njen treći sin Nevres, koji je tada imao devet godina, preživio je strijeljanje, i o tome je govorio pred Sudom BiH, također kao svjedok Tužilaštva.“Kada je srpska vojska došla drugi put u Prhovo, napravili su masakr. Marko Adamović je bio na čelu i, kad sam ga vidjela, mislila sam da nam neće ništa jer ga poznajemo odranije. Učio je mog brata u školi u Hripavcima, i mislila sam da će nas zaštititi. Koliko me pamćenje služi, ono je Adamović”, rekla je Kana Mešić pokazavši na trećeoptuženog Ademovića

Mirko Ademović, zajedno sa Vinkom Kondićem i Boškom Lukićem, tereti se za udruživanje u organizovanju grupe ljudi i podstekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine.U optužnici se navodi da je Adamović izvjesno vrijeme bio zamjenik komandanta Ključkog bataljona Teritorijalne odbrane i komandant Komande odbrane grada, te u skladu s tim funkcijama i član Kriznog štaba Ključ. Tužilaštvo ga tereti i za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Page 118: Bosna u Srcu

Kana Mešić je ispričala kako je “srpska vojska” dolazila dva puta u selo Prhovo, prilikom čega su mještani, među kojima i njen sin Ismet, maltretirani i fizički zlostavljani. Za ubistvo sina Isaka ova svjedokinja krivi Marka Adamovića.“Taj drugi put poveli su nas do jedne trgovine u selu i počeli maltretirati i tući muškarce. Izveli su i mog Isaka iz grupe. Mene su svačija djeca boljela, ali moja najviše. Ne poznajem tog što ga je izveo i tukao, ali sam poklopila bila uši da ga ne čujem kako zapomaže. Marko je potom naredio da se izvede pet momaka i ubije jer se navodno nisu predale ‘Zelene beretke’. I mog Isu su poveli i sve ih ubili pred našim očima,” prisjetila se Kana Mešić. Ova svjedokinja je dodala da je potom Adamović kazao: “Pokoj im duši”, i da je u grupi s drugim muškarcima odveden i Ismet prema selu Peći. Naknadno je saznala da je i on ubijen. U optužnici stoji da je 1. juna 1992. godine u Prhovo došla “srpska vojska”, koja je iz kuća istjerala stanovništvo i ubila najmanje sedam osoba. Dalje se navodi da su vojnici potom poveli 27. muškaraca prema selu Peći, gdje su određeni broj ubili. Istog dana, u Prhovu su preostale muškarce, žene i djecu utjerali u dvorište jedne kuće i ubili najmanje 30. civila.“Na tom mjestu smo kasnije čuli detonaciju i svi smo pali na tlo. Kada sam poslije ustala, vidjela sam ranjenih i mrtvih žena i djece. Tada sam vidjela užas”, kazala je Kana Mešić i dodala da je potom s preživjelim mještanima pobjegla u selo Humići.

Nevres Mešić, drugi svjedok Tužilaštva, kao devetogodišnjak preživio je strijeljanje civila u selu Prhovo, čega se prisjetio tokom svjedočenja.“Sjećam se da je 1. juna 1992. godine u selo došla vojska i tada pretukla mog brata Isaka. Tu je bilo dosta starijih ljudi, te žena i djece. Brata se na momente sjećam, ali u jednom trenutku sam čuo kako je neko kazao ‘pokoj im duši’. Poslije je bila eksplozija i svi smo pali, a pucali su i po narodu”, rekao je Nevres Mešić.

U grupi s drugim mještanima, Nevres Mešić je napustio Prhovo i naknadno saznao da je izgubio oba brata, čije su posmrtne ostatke pronašli u tom selu, te u masovnoj grobnici “Ciganska dolina”.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 8. juli 2008. godine.

Kondić i ostali: Hospitalizacija prvooptuženog

BIRN-JUSTICE REPORT, 08. juli 2009.

Vinko Kondić, prvooptuženi za zločine počinjene u Ključu, mogao bi u skorijem periodu biti smješten u bolnicu kako bi se utvrdilo da li je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja.

Kako bi se dobila “jasna i kompletna slika” zdravstvenog stanja Vinka Kondića, Sudsko vijeće je predložilo hospitalizaciju u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Kondić je pristao na ovaj prijedlog, ali je rekao da bi preferirao kada bi medicinsko promatranje moglo biti obavljeno u krugu njegove porodice. “Nekih stvari sam svjestan, protiv nekih se mogu boriti, a neke i preduhitriti. Da bi se stekao utisak o emotivnim elementima, mislim da je najbolje da se to obavi u stanu gdje sam živio, u krugu porodice”, kazao je Kondić. Tužilaštvo se ovome usprotivilo, a konačnu odluku će Vijeće donijeti naknadno. Prema mišljenju Enre Mehmedike-Suljić, članice tima vještaka, Kondić bi u bolnici mogao biti “sedam do deset dana”.

Vinko Kondić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, koji je, zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem, optužen za niz zločina počinjenih u tom gradu, boluje od Parkinsonove bolesti duži vremenski period. Zbog teškog zdravstvenog stanja, u nekoliko navrata nije prisustvovao ročištima.Svu trojicu Tužilaštvo tereti za podstrekavanje grupe ljudi na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tokom

Page 119: Bosna u Srcu

1991. i 1992. godine na području Ključa.

“Smatramo da nije došlo do značajnog pogoršanja i da je sposoban i može prisustvovati suđenjima. Došlo je do nekih malih izmjena koje nisu bitno remetile ukupno stanje”, objasnila je Mehmedika-Suljić. Predrag Radulović, jedan od Kondićevih branilaca, kazao je da je u komunikaciji s njim uočio određene promjene u zdravstvenom stanju, zbog čega je izrazio bojazan da se stanje pogoršalo.“Danas je nemoguće komunicirati s njim, i u pripremanju odbrane nemamo koristi od njega. Jednom prilikom je mene poistovjetio s drugom iz osnovne škole, mada smo nas dvojica zajedno studirali”, kazao je Radulović.

Nastavak suđenja zakazan je za 10. august 2009. godine.

Kondić i ostali: Ožiljci prošlosti

BIRN-JUSTICE REPORT, 10. august 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH ispričao kako je, sa 18 godina, dva puta preživio strijeljanje na području Ključa.

Edin Hadžić, svjedok Tužilaštva na suđenju za zločine počinjene na području Ključa, tvrdi da je trećeoptuženi Marko Adamović naredio strijeljanja žena i djece u selu Prhovo.U Prhovo je, tvrdi Hadžić, 31. maja ili 1. juna 1992. godine došla “srpska vojska”, koja je maltretirala mještane, te sudjelovala u ubistvima civila. Sjećam se da sam čuo pucnje i da je neko od vojnika kazao: ‘Pokoj im duši.’ Tada je jedna žena rekla da su ubili njene sinove i da i nju ubiju, što su i učinili. Kasnije su muškarce odvojili od žena i djece, te nas poveli prema selu Peći”, prisjetio se Hadžić.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za sudjelovanje u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa.

Nedaleko od Prhova, kako je kazao svjedok, ista vojska je ubila još sedam muškaraca. Svjedok tvrdi da je nakon ubistava čuo glas, kako će kasnije saznati od drugih ljudi, Marka Adamovića.“Vojnici su naredili nekima od nas da poguramo auto koji se bio zaglavio, i pošto nismo uspjeli, pucali su po nama. Koliko sam shvatio, tada su slučajno ubili i jednog vojnika, nakon čega sam čuo da je na megafon Adamović naredio da se ubiju žene i djeca u Prhovu”, pojasnio je Hadžić.

U optužnici stoji da je 1. juna 1992. godine “srpska vojska” došla u selo Prhovo, gdje su ubili najmanje sedam osoba, da bi potom odvojili 27. muškaraca i poveli ih prema selu Peći. Na putu do tog sela, ista vojska je ubila najmanje 15. osoba, da bi istog dana, u Prhovu, strijeljali najmanje 30. civila, najviše žena i djece.“Nedugo nakon što je Adamović govorio na megafon, čuli smo bacanje bombi, vrisku i plač. Mi smo nastavili hodati do Pećanskog polja, gdje su nas ponovo ubijali. Dvojicu dječaka, Ismeta Mešića i Senada Hadžića, tjerali su da klanjaju, i pošto nisu znali, samo su ih sasjekli rafalom”, rekao je Hadžić. Ovaj svjedok je, kako je objasnio, potom legao među mrtve, u nadi da će se tako spasili, ali je čuo “glas, vjerovatno Adamovića”, koji je kazao da “živi ustanu i da u mrtve treba pucati”. Hadžić je potom u grupi preživjelih, njih 12, odveden u selo Peći, gdje su maltretirani i premlaćivani, od čega do danas nosi ožiljke po leđima. Iz Pećanskog polja muškarci su odvedeni u školu u Ključ i potom u fiskulturnu salu na Sitnicu.“Na Sitnici smo ostali oko pet dana, nakon čega smo pješačili do Manjače, gdje ostajem pet mjeseci. Nisam mislio da takav logor može postojati i da su ljude tu zatvarali. Niko

Page 120: Bosna u Srcu

nam nije rekao zašto smo tu, ali nije ni trebao jer smo sami shvatili, imali smo pogrešna imena i nacionalnost”, kazao je svjedok.

Zločine u selu Prhovo, kako je kazao Hadžić, preživjeli su i njegovi roditelji, a imovina im je uništena i opljačkana. Hadžić je 31. oktobra 1992. godine razmijenjen u Travniku, gdje je pronašao i svoje roditelje, Omera i Sejdu.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 24. august 2009. godine.

Kondić i ostali: Tuga nad Ključem

BIRN-JUSTICE REPORT, 24. avgust 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH govorio o aktivnostima Kriznog štaba općine Ključ i dvojice optuženih tokom 1991. i 1992. godine.

Dajući iskaz u korist Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu, Safet Muratagić je kazao da su optuženi Vinko Kondić i Boško Lukić bili članovi Kriznog štaba Srpske demokratske stranke (SDS) u Ključu, koji je “držao sve pod kontrolom”.“Krizni štab je bio u funkciji zaštite srpskog naroda i on je držao sve pod kontrolom. Njega je formirao SDS 1991. godine, i članovi su, između ostalih, bili Vinko Kondić kao načelnik policije i Boško Lukić u ime Teritorijlane odbrane (T)”, rekao je Muratagić, koji je do kraja maja 1992. godine bio referent za organizacijske i mobilizacijske poslove u Štabu TO-a u Ključu.

Vinko Kondić i Boško Lukić se, zajedno s Markom Adamovićem, terete za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. U optužnicama stoji da su Lukić i Adamović tokom 1992. godine, zajedno s drugim članovima Kriznog štaba, “planirali, pripremili, pokrenuli, pomagali i učestvovali” u progonu nesrpskog stanovništva. Kondić je bio, između ostalog, načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba TO-a općine Ključ, a Adamović komandant Komande odbrane grada Ključa. Sva trojica su bili članovi Kriznog štaba općine Ključ i Komande odbrane grada.

“Duško Petrović je bio komandant Štaba TO-a Ključ sve do kraja decembra 1991. godine, kada je na njegovo mjesto postavljen Boško Lukić. On je mene i još dvojicu pripadnika TO-a 27. maja 1992. godine pozvao u kancelariju i kazao da idemo kućama. Tada su već svi muslimani otišli iz Štaba, u kojem se primijetila nacionalna netrpeljivost”, rekao je Muratagić. Svjedok je dalje dodao da je Lukić provodio odluke Kriznog štaba i SDS-a, te da “pretpostavlja” da je Krizni štab djelovao sve do “odlaska muslimana iz Ključa”. “U martu ili aprilu 1992 godine“, kako je kazao Muratagić, u Ključ su došle “Crvene beretke”, koje je, kako pretpostavlja, pozvao Krizni štab.“Većina odluka donošena je na nivou SDS-a i Kriznog štaba, o čemu mi nismo ništa znali. Ingerencije nad ‘Crvenim beretkama’ je imala TO, u čijoj zgradi su i boravile, a mislim da su inače bile specijalne policijske snage”, istakao je Muratagić.

Govoreći o stanju u Ključu pred izbijanje sukoba, Muratagić je kazao da je evidentirano nekoliko ubistava tokom 1991. i 1992. godine, te da je on napustio taj grad nakon što je svoju imovinu ostavio Republici Srpskoj.“U zraku se primijetilo da se nešto dešava, bila je tuga nad Ključem. Krizni štab je organizovao konvoje i morali smo ići u Općinu i policiju po potvrdu za izlazak, koju smo dobivali nakon što bismo pokretnu i nepokretnu imovinu ostavili Republici Srpskoj”, kazao je Muratagić.

Svjedok je pojasnio da je sve do oktobra 1992. godine, kada je otišao iz Ključa, boravio u “kućnom pritvoru”.

Page 121: Bosna u Srcu

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 26. august 2009. godine.

Kondić i ostali: Atmosfera straha i mržnje

BIRN-JUSTICE REPORT, 26. avgust 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH govorio o životu nesrpskog stanovništva u Ključu prije i nakon izbijanja sukoba.

Miladin Ristić, svjedok Tužilaštva BiH, kazao je da su građani nesrpske nacionalnosti, nakon što su “Srbi preuzeli vlast” u Ključu, privođeni u zgradu Općine i Osnovnu školu “Nikola Mačkić”, gdje su mučeni.“U Ključu je stvorena atmosfera straha i mržnje, a i prije preuzimanja vlasti od Srba u vazduhu se osjetilo da će se nešto desiti. Gledao sam iz daljine kako, mislim, ‘Crvene beretke’ privode ugledne ljude, Bošnjake i Hrvate, u opštinu”, rekao je Ristić.

Za zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa, Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića. U optužnicama, između ostalog, stoji da su 27. maja 1992. godine srpske snage preuzele vlast u Ključu, nakon čega su vojska i policija protivzakonito privodile civile u Stanicujavne bezbjednosti (SJB) i školu “Nikola Mačkić”.“U školu je priveden veliki broj ljudi, koji su potom odvođeni u fiskulturnu salu. Nisam vidio da su ljudi odvođeni u SJB. Kad bih išao kući, po zvucima koji su dolazili iz škole pretpostavio sam, a kasnije sam i od policajaca čuo, da su ljudi mučeni”, rekao je Ristić.

Tužilaštvo smatra da su civili ispitivani, te fizički i psihički zlostavljani u različitim objektima na području Ključa. Određeni broj civila je transportovan u logor Manjača, dok su neki ranije podlegli od posljedica premlaćivanja.

Svjedok je kazao da su Bošnjaci vjerovatno privođeni u školu u Ključu iz “opreza”, jer je u tom periodu postojala priča da će u njihovu odbranu doći pet ili šest hiljada vojnika iz Cazinske krajine. “Tada su vjerovatno organi bezbjednosti htjeli doći do informacija od njih zbog tih priča”, objasnio je Ristić. Politiku u općini Ključ, kako je kazao Ristić, vodio je Krizni štab ili Ratno predsjedništvo Ključa, čiji su članovi, između ostalih, bili Kondić i Lukić.“Kondić mi je bio komšija i kolega. Znam da je radio u SJB-u Ključ, bio je prvi čovjek policije. Lukić je obavljao neku funkciju u Štabu Teritorijalne odbrane, a Marko Adamović je bio rezervni vojni starješina i mislim da je i on radio u tom štabu”, rekao je Ristić i dodao da je i u drugim gradovima u BiH na sličan način stvorena vlast.

Sva trojica optuženih, kako tvrdi Tužilaštvo, bili su članovi Kriznog štaba općine Ključ. Kondić je bio načelnik SJB-a Ključ, Lukić komandant Općinskog štaba Teritorijalne odbrane, a Adamović komandant Komande odbrane grada. Ratno predsjedništvo je, kako je pojasnio Ristić, organiziralo konvoje za izlazak nesrpskog stanovništva s tog područja, a nakon što bi oni “pod pritiskom” imovinu ostavljali “opštini Ključ”.“Muslimani su ostavljali pokretnu i nepokretnu imovinu opštini. Nije to bilo doborovljno, pritisci su vršeni. Njihovu imovinu smo dijelili kasnije srpskom stanovništvu, a pokretna je ostavljana blizu Općine”, rekao je Ristić.

Nastavak suđenja zakazan je za 31. august 2009. godine.

Kondić i ostali: Bez uslova za rad

BIRN-JUSTICE REPORT, 31. avgust 2009.

Page 122: Bosna u Srcu

Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja prvooptuženog Vinka Kondića odgođeno suđenje za zločine počinjene u Ključu.

Nastavak suđenja trojici optuženih za zločine počinjene na području Ključa odgođeno je zbog nedolaska Vinka Kondića, čije se zdravstveno stanje pogoršalo.“Nemamo uslova za održavanje glavnog pretresa jer”, kazala je Jasmina Kosović, “Vinko Kondić nije pristupio na ročište, a u nalazu ljekara stoji da ima povišen krvni pritisak” kazala je Jasmina KOSOVIĆ, predsjedavajuća Sudskog vijeća.

Suđenje Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću odgađano je nekoliko puta zbog teškog zdravstvenog stanja prvooptuženog, koji boluje od Parkinsonove bolesti. Svu trojicu Tužilaštvo tereti za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. Prema navodima optužnice, Kondić je bio “izvjestan vremenski period” načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) općine Ključ, dok je Adamović bio zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 7. septembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Privođenja i zatvaranja civila

BIRN-JUSTICE REPORT, 07. septembar 2009.

Dva svjedoka Tužilaštva BiH, bivši logoraši, govorili o hapšenju i danima u zatočeništvu, te o ulozi jednog od optuženih u zločinima nad civilima iz sela s područja Krasulja.

Ismet Muratagić i Safet Sadiković, svjedoci Tužilaštva, prisjetili su se kako su pripadnici policije i vojske tokom maja i juna 1992. godine odvodili muškarce iz sela s područja Krasulja, kao i učešća “pretpostavljenog Marka Adamovića” u pojedinim događajima. Krajem maja 1992. godine, kako je kazao svjedok Sadiković, “srpska vojska” je iz Donjih Krasulja odvela 12. muškaraca, za koje su kasnije saznali da su zatočeni u logoru na Manjači. Pripadnici te vojske su 26. juna iste godine iz sela odveli i samog Sadikovića.“Mene i Edina Sadikovića, koji je bio maloljetan, odveli su u zaselak Čarkići i predali Marku Adamoviću, koji nas je potom golfom odvezao u školu u Gornje Krasulje i predao izvjesnom Paniću. (...) Adamović me nije tukao jer je imao svoje ljude za to. On je bio pretpostavljeni u Donjim Krasuljama”, rekao je Sadiković.

Marko Adamović se, zajedno s Vinkom Kondićem i Boškom Lukićem, tereti za sudjelovanje u podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Sva trojica se terete da su s drugim osobama sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je plan bilo preuzimanje općine Ključ i njeno pripajanje Autonomnoj regiji Krajina i Republici srpskog naroda BiH.

Sadiković je nakon izvjesnog vremena prebačen u školu u Ključ, gdje je, kako je istakao, vođen na ispitivanja i fizički zlostavljan. “Vojnik me je odveo izvjesnom Neđi Tepiću, koji je radio u policiji u Ključu, i on me je ispitivao. Kada su me vratili u salu u školi, doveli su i Muharema Delalića i Mirsada Jukića, koji su bili jako pretučeni i nedugo potom su umrli”, kazao je Sadiković.Iz škole u Ključu, kako je ispričao Sadiković, u grupi sa 120. muškaraca autobusom je prebačen, ne preciziravši kada, u logor na Manjači, gdje ostaje šest mjeseci.“Muškarci su tih mjeseci bježali u šume jer su ih odvodili ili ubijali. Niko mi nije rekao zašto sam zarobljen, ali sigurno jer sam bio musliman. Da nije Crveni križ ušao na Manjaču, vjerovatno ne bih ostao živ”, kazao je Sadiković.

U optužnici stoji da su 26. juna 1992. godine pripadnici vojske i policije izvršili napad na sela Ramići, Krasulje, Hripavci i Ošiljak, prilikom čega je ubijen najmanje 21. civil.

Page 123: Bosna u Srcu

Preživjeli muškarci, njih 90, potom su uhapšeni, ispitivani, fizički i psihički zlostavljani i, “nakon obrade od strane policije Vinka Kondića”, prebačeni na Manjaču.

Ismet Muratagić, drugi svjedok Tužilaštva, ispričao je da je, u strahu od policije, u grupi od oko 300. muškaraca iz Krasulja, ne preciziravši tačno kada, pokušao pobjeći na područje Bihaća. Pri pokušaju bijega je uhapšen i odveden u Staru Gradišku, te na ManjačuNas šest je zarobila 6. sanska brigada, koja nas je povezala i tukla. (...) Kad su nas iz Gradiške prebacili na Manjaču, ispitivao me je Tode Gajić iz policije u Ključu”, rekao je Muratagić. Muratagić je 15. decembra 1992. iz Manjače prebačen u Batković kraj Bijeljine, odakle je pušten 20. februara 1993. godine.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 9. septembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Zla koliko se na peru može ponijeti

BIRN-JUSTICE REPORT, 09 septembar 2009

Svjedok Tužilaštva pričao o početku rata u selu Ramići, zarobljavanju civila i poniženjima kojima su bili izloženi dok su provođeni kroz Ključ.

Ćazim Bajrić, svjedok Tužilaštva na suđenju za zločine počinjene na području općine Ključ, prisjetio se kako ga je u Stanici javne bezbjednosti (SJB) u tom gradu ispitivao “izvjesni Tode Gajić” pošto je, kako je rekao, “ilegalno posjedovao pušku”.“Policajac mi je nakon ispitivanja rekao da ću biti slobodan kada predam pušku, što sam i uradio. Granatiranje Ramića je počelo 26. maja 1992. godine i mnogi mještani su pobjegli u šumu, nakon čega su nas megafonom pozvali da se vratimo i predamo oružje, rekavši da će nam garantovati bezbjednost i da nam se ništa neće desiti”, kazao je Bajrić.

Za učešće u zločinima počinjenim na području Ključa terete se Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović. U optužnicama protiv Kondića, Lukića i Adamovića stoji da su 26. juna 1992. godine pripadnici vojske i policije izvršili napad na sela Ramići, Krasulje, Hripavci i Ošiljak. Prilikom napada ubijen je najmanje 21 civil, dok su preživjeli muškarci, njih 90, uhapšeni, ispitivani, fizički i psihički zlostavljani, te “nakon obrade od strane policije Vinka Ko ndića”, prebačeni u logor na Manjači. Bajrić je kazao da su se mještani predali, nakon čega su zadržani u školi u Ramićima, ispitivani, i potom autobusima prebačeni u školu u Ključ.“U sali u školi su nas pretresali i dokumente koje smo imali bacali na hrpu govoreći da nam više neće trebati. Tu su cijelu noć izvodili viđenije i školovanije ljude na ispitivanja, a čuli smo jauke i tuču”, kazao je Bajrić.Bajrić je bio zatočen u školi zajedno sa ocem. Prisjetio se i kako su ga čuvari prilikom odlaska u toalet tukli i “tjerali da ljubi trobojku”.“Za mene je to bilo nešto nepojmljivo, loše, dno ponižavanja. Kada su nas poveli iz škole, autobusima, naredili su nam da s tri prsta pozdravljamo građane Ključa. Mislio sam da nas vode na stratište, na strijeljanje, ali smo prebačeni u zatvor u Staru Gradišku”, rekao je Bajrić. Nakon 17 dana u ovom zatvoru, Bajrić je u grupi muškaraca i “u pratnji vojske” prebačen u logor na Manjači, gdje ostaje sve do 16. decembra 1992. godine. Na pitanje Tužilaštva da li ostaje pri želji da se osobe krive za zločine u Ključu krivično gone, Bajrić je kazao da mu je sva imovina uništena i zdravlje narušeno. “Kada sam se vratio, došao sam na zgarište. Nikom nisam nanio zla, koliko se na peru može ponijeti”, rekao je Bajrić.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 14. septembar 2009. godine.

Page 124: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Zlostavljanje u školi u Ključu

BIRN-JUSTICE REPORT, 14. septembar 2009.

Muhamed Kozarac, svjedok Tužilaštva, tvrdi da je 11 puta okrutno premlaćen i ispitivan u školi u Ključu

Svjedok je ispričao da je od mještana Prhova saznao da je Marko Adamović bio prisutan prilikom napada na sela na području Krasulja. “Kad je Prhovo nastradalo, došle su žene i djeca u Hripavce, gdje sam živio, i rekli nam da je Marko Adamović bio glavni. Od drugih mještana iz Musića kasnije sam saznao da je on bio i u tom selu kada su muškarci hapšeni i odvođeni”, rekao je Kozarac.

Svjedok Kozarac je dao iskaz na suđenju za zločine počinjene na području Ključa, kojem nije prisustvovao prvooptuženi Vinko Kondić, koji je odbio da se pojavi na ročištu iako je zdravstvena služba pritvorske jedinice konstatovala da je “sposoban za suđenje”. Suđenje za zločine u Ključu je odgađano u nekoliko navrata zbog zdravstvenog stanja prvooptuženog Kondića, koji boluje od Parkinsonove bolesti.

Vinko Kondić se, zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem, tereti za udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine.

Kozarac je, kako tvrdi, uhapšen 25. juna 1992. godine u Hripavcima, nakon čega je, zajedno sa ocem i dvojicom braće te drugim muškarcima, odveden u školu u Krasulje, gdje je ispitivan i premlaćen. “Znam da su oficiri kojima su me doveli na ispitivanje bili u šarenim uniformama. Rekli su mi da sjednem i jedan me ispitivao o oružju o kojem nisam ništa znao. Isti čovjek je nekome rekao da me udari, što je taj i učinio. Nisu mi rekli zašto su me priveli, ali odgovorno tvrdim, jer sam bio musliman”, objasnio je Kozarac.

U optužnicama protiv Kondića, Lukića i Adamovića stoji da su 26. juna 1992. godine pripadnici vojske i policije izvršili napad na sela Ramići, Krasulje, Hripavci i Ošiljak. Tokom napada ubijen je najmanje 21. civil, dok je 90. preživjelih muškaraca uhapšeno, ispitivano, fizički i psihički zlostavljano, te “nakon obrade od strane policije Vinka Kondića” prebačeno u logor na Manjaču. Kozarac je, u grupi s drugim muškarcima, iz Krasulja prebačen u “školu kraj Općine u Ključu”, gdje je 11. puta odvođen na ispitivanje i okrutno premlaćen.“Na dolasku pred tu školu dočekali su nas civili, koji su nas tukli, a potom i uniformisane osobe, kablovima, drvenim i električnim palicama, kao i policijskim palicama. Sjećam se da je i izvjesni policajac Kecman bio tu i tukao. Mene su odvodili 11. puta iz sale u toj školi na ispitivanje, da bih nakon premlaćivanja tri puta gubio svijest”, prisjetio se Kozarac. Svjedok Kozarac je, zajedno s drugim muškarcima, nakon izvjesnog vremena prebačen na Manjaču, gdje ostaje “pet mjeseci i 26 dana”. “Tu su bili samo Bošnjaci i Hrvati zatvoreni. U tom logoru je bilo šest štala, i u ovoj u kojoj sam bio zatvoren bilo je preko 700. ljudi s područja Ključa i Sane (Sanski Most)”, rekao je Kozarac. Tokom unakrsnog ispitivanja, odgovarajući na pitanje Dragice Glušac, braniteljice Marka Adamovića, zašto nije u izjavi koju je dao 2007. godine spomenuo trećeoptuženog, svjedok je istakao da ga “nije poznavao”.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 16. septembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Neprestana tuga i bol

BIRN-JUSTICE REPORT, 16. septembar 2009.

Page 125: Bosna u Srcu

U potresnom svjedočenju o događajima krajem maja 1992. godine, Ajiz Bečić, svjedok Tužilaštva BiH, prisjetio se gubitka dvojice sinova, snahe i 16-godišnje kćerke, kao i ranjavanja osmomjesečne unuke.

Ajiz Bečić je tokom 1992. godine živio u Hadžićima, općina Ključ, zajedno sa suprugom i kćerkom Esmom, te sinom Hamdom i njegovom suprugom i kćerkom. Prilikom napada na selo Hadžiće, Ajiz je, zajedno s porodicom i drugim mještanima, izbjegao u Vukovo Selo u nadi da će se spasiti od granatiranja.“Počelo je pucati sa svih strana i padale su granate. Vidio sam sina kako je pao i moju kćerku na drugoj strani, bez nogu. Podigao sam Hamdovu glavu da vidim je li živ, i tada je izdahnuo na mojim rukama”, rekao je Bečić.“Tada je poginulo 12. ili 13. ljudi, a ja sam se bio izgubio. Uzeo sam tada unuku Arnelu, koja je isto bila ranjena a koju je Hamdo nosio, i otišli smo u selo Častovići”, prisjetio se Bečić.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se, između ostalog, za ubistva, deportacije, zatvaranje, mučenje i prisilne nestanke nesrpskog stanovništva s područja Ključa tokom 1992. godine. Svu trojicu Tužilaštvo tereti za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnicama protiv Kondića, Lukića i Adamovića navodi se da su 28. maja 1992. godine srpske snage započele artiljerijski napad na naselja Ključa, Pudin Han i Velagiće, koji je trajao dva dana i za posljedicu imao smrt najmanje 12. osoba.

Bečić je kazao da je preko 100. mještana Hadžića izbjeglo u Vukovo Selo, te da su “partizani” sudjelovali u tom napadu. U optužnicama stoji da je Ključki bataljon, potpomognut 30. partizanskom divizijom Jugoslovenske narodne armije (JNA), izvršio artiljerijski napad 28. maja 1992. godine. Tada je Vinko Kondić bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) općine Ključ i član Komande odbrane grada, dok je Adamović bio komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. Nakon granatiranja naselja, kako je dalje navedeno u optužnicama, stanovništvo je pozvano da se okupi kod Doma u Velagićima, nakon čega je izvršeno razdvajanje muškaraca od žena i djece. Muškarci su odvedeni u Osnovnu školu “Nikola Mačkić”, dok je ženama i djeci bilo dozvoljeno da se vrate svojim kućama. Na poziv da se predaju muškarci iz Častovića i drugih sela na području Ključa, odazvao se drugi Bečićev sin, Emsud, koji je, kako je kazao svjedok, potom i ubijen.“Oni su odvedeni u Velagiće, a mi smo tu noć prespavali u šumama. Tada smo čuli pucnje i naredno jutro od jednog preživjelog saznali da su ostali ubijeni”, rekao je Bečić. Svjedok je rekao da je zajedno s preživjelim članovima porodice, ne preciziravši kada, izbjegao u Zenicu, gdje je ostao tri godine. Prije nego je napustio područje Ključa, imovinu je morao “prepisati u Općini”, nakon čega je konvojem napustio svoj dom.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 23. septembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Bezizlazna situacija

BIRN-JUSTICE REPORT, 23 septembar 2009

Državnog tužilaštva ispričao kroz šta su tokom 1992. godine prolazili građani Ključa, u nadi da će spasiti život, iako su mnogi naposljetku “tragično završili”.

Teufik Bajrić, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine počinjene u Ključu, govorio je o borbi građana da održe mirno stanje u tom gradu, te torturama kroz koje su prolazili nakon što su mnogi uhapšeni u maju 1992. godine.“Vidjeli smo da je bezizlazna situacija i da nas čeka smrt, kao što su mnogi i završili. Mir se tu više nije mogao održati, mada nismo vidjeli razloge za sukob. (...) Bili smo voljni da se iselimo, ali su oni imali svoje ciljeve i planove da ono urade”, rekao je Bajrić. Ovaj

Page 126: Bosna u Srcu

svjedok je dodao da je “rat u Krajini” počeo napadom na Bosansku Krupu “19. ili 20. aprila 1992. godine”.

Za niz zločina na području Ključa počinjenih tokom 1992. godine terete se Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović. Svu trojicu Tužilaštvo smatra odgovornim za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.U optužnici stoji da su od 27. maja do augusta 1992. godine vojska i policija vršile pretrese sela na području Ključa, nakon čega su civili protivzakonito hapšeni i zatvarani na različite lokacije. Najmanje 1,161. muškarac s tog područja transportovan je u logor Manjača, gdje su zarobljenici premlaćivani.“Iz sela Ramići, gdje sam živio, prvo je odveden Sabit Pajić i potom Ćazim Bajrić. Pozvali smo načelnika policije Vinka Kondića na telefon da ih vrate, i tada nam je rekao da je Pajić već u Banjoj Luci i da ga ne mogu vratiti, a Bajrića su nedugo potom pustili”, objasnio je svjedok.

Napad na sela Ramiće, Krasulje, Hripavce i Ošiljak započeo je, kako stoji u optužnici, 26. juna 1992. godine, prilikom čega je ubijen najmanje 21. civil, dok je oko 90. preživjelih muškaraca odvedeno u različite zatočeničke centre, te su “nakon obrade policije Vinka Kondića” prebačeni na Manjaču. Zbog straha za život i od prisilnih odvođenja, mještani sela Ramići krajem maja 1992. godine iseljeni su u “improvizirano sklonište” u šumu. Nakon granatiranja mještani su se vratili svojim kućama, da bi potom bili uhapšeni i odvedeni u osnovnu školu u Donjim Ramićima.“Vojska u Ramićima nam je rekla da moramo predati oružje, što smo i uradili, da bi nas potom odveli u školu, gdje su već bile žene i djeca. Njih su pustili kućama, a muškarce autobusima prebacili u osnovnu školu u Ključ, gdje smo tučeni i ispitivani”, rekao je Bajrić. U toj školi Bajrić je ispitivan dva puta, da bi jedne prilike, zajedno s drugim zatočenicima, bio okrutno pretučen, zadobivši teške tjelesne povrede. “Bubrezi su mi bili oštećeni, imao sam šest rebara slomljenih, pukla mi je lobanja i imao sam frakturu lica i nosa. Nakon tog premlaćivanja ostao sam nepomično ležati u sali. Tu je došao neki vojnik i repetirao pušku da me ubije, ali ga je u tome spriječio drugi, koji mi je potom stavio čizmu na vrat i pokušao me udaviti”, prisjetio se Bajrić.

U pratnji pripadnika “vojske ili vojne policije”, Bajrić je zajedno s drugim zatočenicima prebačen u Staru Gradišku, gdje je ostao “oko 15. dana”, nakon čega je odvezen na Manjaču. Bajrić je 31. oktobra 1992. godine iz Manjače razmijenjen u Travniku.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 5. oktobar 2009. Godine

Kondić i ostali: Vidno alkoholizirani svjedok

BIRN, JUSTICE REPORT, 05. oktobar 2009.

Sudsko vijeće odlučilo da odloži ročište na suđenju za zločine počinjene tokom rata u Ključu jer je svjedok pristupio “vidno alkoholiziran”.

Odjel za podršku svjedocima obavijestio je vijeće koje zasjeda na suđenju Vinku Kondiću, Marku Adamoviću i Bošku Lukiću da svjedok, kojeg je pozvalo Tužilaštvo, nije u stanju svjedočiti.

Kondić, Adamović i Lukić terete se zajedničkom optužnicom da su planirali, pripremili, pokrenuli, pomagali i učestvovali u kampanji progona nesrpskog stanovništva općine Ključ. Prema navodima optužnice, trojici optuženih se na teret stavlja učešće u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanje na učinjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina u tom gradu. U optužnici se navodi da je tokom 1992. godine Vinko Kondić bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ i član Kriznog

Page 127: Bosna u Srcu

štaba u tom gradu, Boško Lukić je postupao kao komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) općine Ključ, dok je Marko Adamović djelovao u svojstvu komandanta Komande odbrane grada Ključa.

Suđenje je započelo u septembru 2008. godine, a trenutno se izvode dokazi Tužilaštva.

Naredno ročište zakazano je za srijedu, 7. oktobar 2009. godine.

Kondić i ostali: Ubistva u Botonjićima

BIRN-JUSTICE REPORT, 07. oktobar 2009.

Naili Botonjić vojnici su u augustu 1992. odveli 16-godišnjeg sina, čije posmrtne ostatke do danas nije pronašla.

Botonjić, svjedokinja Tužilaštva na suđenju Vinku Kondiću, Marku Adamoviću i Bošku Lukiću, je ispričala kako je krajem maja 1992. godine “nastao haos” kada su u selo Botonjići, općina Ključ, došle komšije Srbi, naoružani i u vojnim uniformama. “Odvojili su muškarce i odveli ih u Sanicu. Sutradan su vraćeni, ali su morali raditi zemlju komšijama Srbima. Tako je bilo do 10. jula. Tada su došli u četiri ujutro, sve nas skupili u zaselak Kamen, a odvojili muškarce od 18. do 60. godina i odveli ih u Biljane. Sve je išlo po planu. Iz Biljana smo cijeli dan čuli pucnjavu i kuće su gorjele. Od tih što su odvedeni, više se nikada nijedan nije vratio”, kazala je Botonjić.

Tužilaštvo tereti Kondića, Adamovića i Lukića za planiranje, pripremanje i učestvovanje u kampanji progona nesrpskog stanovništva općine Ključ, kao i za organiziranje grupe ljudi i podstrekavanje na učinjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina u tom gradu. Prema navodima optužnice, 10. jula 1992. godine vojska je sve muškarce iz sela i zaselaka Donji Biljani, Botonjići, Domazeti, Brkići i Jabukovica privela u školu u Donjim Biljanima, gdje su “izvođeni i ubijani”, a neki od njih su odvezeni u nepoznatim pravcima i ubijani na različitim lokacijama. Tužilaštvo smatra da je toga dana stradalo najmanje 219. osoba.

Od 10. jula 1992., tvrdi Naila Botonjić, vojska je mještanima njenog sela uvela policijski sat, te nisu smjeli nigdje izlaziti. Tako su živjeli, prisjetila se svjedokinja, do 8. augusta te godine.“Došli su navečer u pola deset. Ispucala je tri puta puška. Na svačija vrata je krenula vojska, komšije. Kada je zalupalo, morali smo izaći. Tada su odvojili moga sina Ermina... to nikada neću zaboraviti... i njegovog druga Teufika Botonjića, koji je isto imao 16. godina”, prisjetila se svjedokinja. Nastavljajući dalje svoje svjedočenje kroz plač, Botonjić je kazala da su ih vojnici doveli na raskrsnicu, gdje su ženama i djeci naredili da idu prema selu Crnalići, a grupi od 12. osoba, u kojoj su bili njen sin, tri žene, te muškarci preko 70 godina, prema zaseoku Kamen.“Čuli smo pucnjavu na Kamenu iako smo mi bili u Crnalićima, tolika je pucnjava bila na tome Kamenu. Čuo se plač naroda na tome Kamenu. Kuće su gorjele... Toliko se čulo da smo se mi svi tresli”, kazala je Botonjić. Prema njenom svjedočenju, narednog dana je nekoliko žena otišlo u Kamen, te su poslije pričale da su tamo vidjele “spaljenu glavu čovjeka”, te se osjetio smrad od nečega “što nije prirodno da gori”. Botonjić kaže da im je policija iz Sanice i Ključa “s bijelim kaiševima” rekla da će javiti kada da “to pokopaju”.“Oni su taj trag zataškali, nisu nam nikad dali da odemo tamo. Nikada ih nismo pokopali. Ja ću dok sam živa pitati gdje mi je sin. Imam i kćerku, koja i danas pita gdje joj je brat. I moja unučad će pitati gdje im je daidža. Gdje su kosti moga djeteta? Pitat ću uvijek”, govorila je Botonjić u sudnici.

Page 128: Bosna u Srcu

Prema navodima optužnice, 8. augusta 1992. godine su u “nebranjeni zaselak Botonjići” ušle snage srpske vojske, te su stanovništvo istjerali iz kuća, odvojili muškarce, među kojima dva maloljetna dječaka, i tri žene, te ih odveli prema mjestu Kamen. U optužnici stoji da je ova grupa ljudi ubijena i zapaljena u štali, dok su žene protjerane u selo Crnalići.

Nastavak suđenja zakazan je za 12. oktobar 2009. godine.

Kondić i ostali: Zvjerske oči

BIRN-JUSTICE REPORT, 12. oktobar 2009.

Svjedokinja Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu govorila o torturama kroz koje su prolazili Bošnjaci u tom gradu tokom 1992. godine, te o učešću dvojice optuženih u pojedinim događajima.

Murfeta Zubčević, svjedokinja Tužilaštva, živjela je u Ključu zajedno sa suprugom Omerom i dvoje djece sve do jula 1992. godine, kada je napustila taj grad. Ona se prisjetila kako se zajedno s porodicom skrivala u stanu u koji se nakon njihovog odlaska uselio optuženi Marko Adamović. “Pošto u Ključu više nismo mogli izdržati od prijetnji, dobili smo garantno pismo od mog brata iz Amerike da idemo. Tada je došao naš komšija Marko Adamović i rekao da će uzeti naš stan. Kasnije je ponovo došao s vojnikom i odveo nas u Banju Luku. Tada nismo ništa ponijeli sa sobom jer smo se bojali”, rekla je Zubčević i dodala da stan nije “dobrovoljno ostavila”.Optuženi Adamović je osporio iskaz svjedokinje da je na silu prešao u njen stan, te istakao da je ona tražila od njega da se s porodicom preseli.

Marko Adamović se zajedno s Vinkom Kondićem i Boškom Lukićem tereti za udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. Svjedokinja Zubčević je rekla da je jedne prilike Vinko Kondić došao u stan u kojem je živjela i odveo doktora Suada Hadžića u selo Zgon, nakon čega je on s porodicom napustio BiH. “U našem stanu izvjesno vrijeme smo živjeli s doktorom Suadom Hadžićem, koji je radio s mojim suprugom u Domu zdravlja. Jedne prilike je došao Vinko, glavni za policajce, i rekao da vodi Suada u selo Zgon kod porodice. Pitali smo ga možemo li i mi ići, ali on nije dao”, rekla je svjedokinja Zubčević.

Prema navodima optužnice, Kondić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ. Prije nego će Kondić, kako je kazala svjedokinja, “učiniti ovu uslugu” doktoru Hadžiću, zajedno s njim i svojom porodicom bila je zatvorena u podrumu Doma zdravlja u Ključu. “Dva vojnika su nas odvela u Dom zdravlja. Te zvjerske oči nikada neću zaboraviti. Ta-mo je neki vojnik stavio nož pod grlo Suadu, ali ga je spasio doktor Smiljanić, nakon če-ga smo pušteni kući”, rekla je Zubčević.

Tužilaštvo tvrdi da su 27. maja 1992. godine srpska vojska i policija započele hapšenje i protivpravno zatvaranje nesrpskog stanovništva iz užeg gradskog jezgra Ključa u SJB u tom gradu, nakon čega su najmanje 22. civila prebačena u logor u Staru Gradišku. “Dva vojnika su došla sa automatima i odveli su Omera na ispitivanje. Kasnije mi je rekao da je bio zatvoren u podrumu u SJB-u i da je čuo jauke zatvorenika. Tada su mu rekli da je on, pošto je bio doktor, htio vaditi organe Srbima i izvoziti ih vani u crnim kantama koje smo imali u garaži”, kazala je Zubčević. Ova svjedokinja je pojasnila da su jedne prilike, u pratnji naoružanih vojnika, došli novinari Radio-televizije (RTV) Banja Luka, jer su drugi mediji izvještavali kako je porodica Zubčević likvidirana u Ključu.

Page 129: Bosna u Srcu

Omer i Murfeta Zubčević su u televizijskom prilogu RTV-a Banja Luka, koji je prikazan na ročištu, rekli da u Ključu nemaju problema, te da ih niko ne maltretira i da lokalne vlasti imaju korektan odnos prema njima.“Iznenađena sam svojim izjavama. U onom strahu nisam smjela ništa reći. Šokirana sam ovim našim izjavama”, rekla je Zubčević.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 14. oktobar 2009. godine.

Kondić i ostali: Psihičko ubijanje

BIRN-JUSTICE REPORT, 14. oktobar 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu govorio o hapšenju i zatvaranju Bošnjaka, te kako se nekoliko mjeseci skrivao u šumi nadomak sela Crnalići, nakon čega je napustio to područje.

Huse Crnalić se prisjetio “psihičkog ubijanja” tokom 1992. i kako je, zajedno s drugim muškarcima, 31. maja iste godine uhapšen i potom ispitivan u vagonu blizu željezničke stanice u selu Gornja Sanica, općina Ključ.“Vojska je odvela muškarce iz sela Crnalići (Donja Sanica) i Botonjići u željezničku stanicu, gdje su nas ispitivali i tukli. Mene su odveli u vagon, gdje me je policajac Milan Čutura ispitivao o oružju koje nisam imao. Kasnije smo prebačeni u osnovnu školu u Gornjoj Sanici i potom u Ključ, gdje smo ponovo ispitivani”, rekao je Crnalić.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. U optužnici stoji da je vojska i policija od 27. maja do kraja augusta 1992. godine vršila pretrese sela i intenzivna hapšenja Bošnjaka, te njihovo dovođenje u prostore zatočenič-kih objekata osnovne škole i bivše željezničke stanice u Sanici, kao i u osnovnu školu “Nikola Mačkić” i Stanicu javne bezbjednosti (SJB) u Ključu.“Kad smo dovedeni u školu u Ključ, fiskulturna sala je bila puna. To su bile strahote i sala je bila zaprljana krvlju. Vidio sam tu ljude koji su tučeni, crni, krvavi...”, prisjetio se Crnalić. Ovaj svjedok je kazao da ga je u toj školi ponovo ispitivao izvjesni Čutura, te mu dao “potvrdu o kretanju”, nakon čega je, u grupi s drugim muškarcima, 2. juna 1992. godine pušten na slobodu.“To su bile potvrde da smo ispitivani i nismo ništa krivi. Potvrda ‘nije pila vode’ jer sam se istu noć krio u šumi sve do kraja augusta 1992. godine”, rekao je Crnalić, dodavši da je, tokom skrivanja, jedne prilike iz sela Botonjići čuo “plač i pucnje”, da bi potom saznao da je ubijen Abid Botonjić.

Tužilaštvo BiH tvrdi da je, nakon što su 8. augusta 1992. godine u selo Botonjići ušle oružane snage srpske vojske, iz kuća istjerano civilno stanovništvo, a potom odvojeni svi muškarci i tri žene, koji su povedeni prema lokalitetu “Kamen”. Vojska je ubila civile iz te grupe i potom ih zapalila u jednoj štali, te protjerala ostale žene u Crnaliće.

Svjedok je kazao da nije bio fizički zlostavljan tokom boravka na području Ključa, ali jeste “psihički ubijan” jer je bio maltretiran, prisiljavan da se skriva izvan kuće, te ukopava mještane iz tih sela koji su ubijeni na različite načine.“Mještani iz Šljivara i Bašića su bježali u Crnaliće od svojih komšija Srba koji su bili obučeni u uniforme. Moja porodica je u Ključu morala neke potvrde izvaditi, i onda smo 28. augusta 1992. godine konvojem otišli za Travnik”, rekao je svjedok Crnalić i dodao da je tada Općina Ključ organizovala konvoje civila iz tog grada.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 26. oktobar 2009. godine.

Kondić i ostali: Priča o Džaferagićima iz Biljana

Page 130: Bosna u Srcu

BIRN-JUSTICE REPORT, 26.oktobar 2009.

Svjedok kojeg je pozvalo Tužilaštvo BiH na suđenje za zločine počinjene na području Ključa, ispričao kako je tijela supruge, dvoje djece, oca, brata, sestre i njene kćerke pronašao u masovnoj grobnici Lanište.

Šemso Džaferagić je 10. jula 1992. godine zatvoren u školu u selu Biljani. Dok je bio zatočen, ostao je bez sedam članova porodice. Našao je samo njihove posmrtne ostatke, i to nekoliko godina kasnije, u masovnoj grobnici nedaleko od porodične kuće. “Od momenta kada se krenulo iz škole, znao sam... Čim oni nisu došli za nama, znao sam šta se desilo, a i žene su govorile da se prema mojoj kući ne može od leševa proći. Muhiba Džaferagić mi je rekla: ‘Nema ih. Sve je gore poubijano’, i za nju više nisam imao pitanja”, rekao je Džaferagić. Toga dana u Biljanima, Šemso Džaferagić je izgubio suprugu Besimu, četvorogodišnjeg sina Almira i petomjesečnu kćerku Amilu. Ostao je i bez sestre Lejle i njene 17-godišnje kćerke Azre, brata Naila i 78-godišnjeg oca Mehmeda.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. U optužnicama stoji da su pripadnici vojske i policije 10. jula 1992. godine ušli u nebranjena sela i zaseoke Donji Biljani, Botonjići, Domazeti, Brkići i Jabukovica, nakon čega su “bez pravnog osnova” privodili sve muškarce u osnovnu školu, gdje su ih popisali. Dio muškaraca je potom izveden i ubijen, a dio autobusima odvezen u nepoznatom pravcu i strijeljan. Toga dana ubijeno je najmanje 219 osoba, muškaraca iz škole, kao i mještana iz tih sela.

U školu u Biljanima, kako je kazao Džaferagić, uputio ga je izvjesni Đuro, koji je bio naoružan i koji mu je toga dana u selu kazao da njegova porodica može ostati kod kuće.“Kad sam stigao u školu, zatekao sam svoje komšije, a kasnije je došao i izvjesni Petar Mihić, rezervni policajac, koji nas je sve popisao. (...) Na izlasku iz škole, kada su stigli autobusi u koje smo morali ući, izvjesni Milan Tomić, komandir, prozvao je mog brata Naila, ali on nije bio tu. Ušao sam u tu drugu prostoriju i objasnio mu da je Nail ostao kod kuće”, rekao je Džaferagić i dodao da su tada autobusi otišli, dok je on u grupi sa još pet mještana ostao u prostoriji s Tomićem. Svjedok je ispričao da su iz škole u posebnoj grupi odvedeni i stariji ljudi, koji su kasnije, kako je saznao, ubijeni kraj njegove kuće. Džaferagić je pojasnio da je u “crvenom kombiju”, zajedno s Mujom Čajićem, dvojicom braće Zukanović i Šemsom Omanovićem, prebačen do sela Brkići, gdje se narednih desetak dana krio po šumama, odakle je mogao vidjeti šta se dešava i u njegovom selu.“U šumu su dolazili i drugi ljudi, ali mojih nema, ne pojavljuju se... To je bio sumrak i sve se moglo vidjeti. Izgorjela je moja kuća i sve gore prema džamiji. Dim se vidi i kiša pada... leševi okolo. I sad se vide tragovi metaka od strijeljanih ljudi”, rekao je Džaferagić. Te noći je slušao zvuk bagera i kamiona pretpostavljajući da “tovare leševe” kako bi ih ukopali u masovnu grobnicu.“U grobnici ‘Lanište 1’ 1997. ili 1998. godine sam pronašao svoje. Među prvim leševima su bili oni stari ljudi iz škole. Čekao sam svoje. (...) Moje dijete od pet mjeseci je bilo zamotano u deku i priljubljeno uz jednog starca, ženu sam prepoznao po prstenu... nije bilo problema kod identifikacije”, rekao je Džaferagić.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 28. oktobar 2009. godine.

Kondić i ostali: Džepni sat za prepoznavanje

BIRN-JUSTICE REPORT, 28. oktobar 2009.

Page 131: Bosna u Srcu

Dajući iskaz na suđenju za zločine počinjene u Ključu, svjedok Tužilaštva BiH govorio o skrivanju u selu Biljani, te gubitku oca, kojeg je identifikovao nekoliko godina kasnije na osnovu džepnog sata koji je imao sa sobom.

Ismet Zukanović, svjedok Tužilaštva, uhapšen je u julu 1992. godine zajedno s drugim muškarcima iz sela Biljani i zatvoren u osnovnu školu. Uz pomoć izvjesnog Milana Tomića pušten je iz zatočeništva, dok je njegov otac ubijen. “Tri naoružana pripadnika specijalne policije u maskirnim uniformama došla su 10. jula 1992. godine do moje kuće, i jedan od njih je uzeo nož i počeo tući sestrića Sanela, te ga je zasjekao ispod oka. Tada je drugi stavio pušku na moju sljepoočnicu i počeo me tući. To su takvi trenuci da se ne može opisati”, ispričao je Zukanović i dodao da im je potom naređeno da idu u osnovnu školu u Biljane, što su oni i učinili.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se, između ostalog, za ubistva, istrebljenje, mučenja, deportacije i zatvaranja nesrpskog stanovništva s područja Ključa tokom 1992. godine. U optužnici se navodi da je 10. jula 1992. godine srpska vojska, potpomognuta policijom, ušla u nebranjena sela i zaseoke općine Ključ, gdje su “sve zatečene muškarce bez pravnog osnova” priveli u osnovnu školu u Donjim Biljanima. Muškarci su potom izvođeni i ubijani na različitim lokacijama, te je tog dana, smatra Tužilaštvo, stradalo najmanje 219 osoba.

Ismet i Sanel Zukanović su u školi u Biljanima bili zatvoreni zajedno s drugim mještanima tog sela. Među zatočenim muškarcima bio je i Ismetov otac Salih.“Mi smo bili u drugoj prostoriji od ulaza u školu jer je prva bila puna ljudi. Sjećam se da je došao izvjesni Perica, rezervni policajac, i popisao sve muškarce, i nedugo potom rekao da izlazimo u grupama po pet. Na hodniku sam sreo Milana Tomića, komandira policijske stanice u Sanici, koji mi je rekao da ne idem u autobus u koji su svi išli”, objasnio je Zukanović. Ovaj svjedok je kazao da mu je tada Tomić rekao da ide u zbornicu, gdje je potom doveo Sanela, ali ne i njegovog oca Saliha, koji je već bio odveden. Nedugo zatim, “crvenim kombijem” su, u grupi s još nekoliko muškaraca, prebačeni do zaseoka Brkići. “Sanel je tog dana otišao kući u Biljane, a ja sam bio u kukuruzištu, odakle sam vidio kamion, na kojem su bili Marko i Mile Samardžija, i bager koji je tovario leševe. Tada su ljudi iz voćnjaka nedaleko od moje kuće kupili ljude i ubacivali ih na kašiku bagera, koji ih je potom stavljao na kamion. Neki su te leševe slagali na kamionu kako bi ih, valjda, moglo više stati”, rekao je svjedok.

Marko Samardžija je pred Sudom BiH pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenog u Biljanima, općina Ključ.

Zukanović je kazao da se oko mjesec dana skrivao u kući u Biljanima i okolnom području, da bi, uz Tomićevu pomoć, napustio to selo i otišao konvojem za Travnik.“Moja majka je od jedne žene saznala da mi Tomić može pomoći da napustim selo jer je on ranije dolazio tu i od ljudi za takve stvari uzimao voće. Kada je Tomić došao, pitao me je da li znam nešto o događajima u Biljanima i, kada sam rekao da ne znam, prebacio me je za Ključ, odakle sam konvojem nakon mjesec dana otišao u Travnik”, rekao je Zukanović. Krajem septembra 1992. godine Biljane su napustili Almasa i Sanel Zukanović, majka i sestrić svjedoka, a posmrtne ostatke oca Saliha svjedok Zukanović je pronašao u masovnoj grobnici na Laništu.“Moj otac Salih je ubijen i pronašao sam ga na Laništu. Prepoznao sam ga po džepnom satu i dokumentima koje je imao kod sebe. On je prije radio u Sloveniji i dobivali su te satove. U džepu njegovih pantalona sam pronašao taj sat i prsten”, rekao je Ismet Zukanović.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 2. novembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Lična karta i odjeća u masovnoj grobnici

Page 132: Bosna u Srcu

BIRN-JUSTICE REPORT, 02. novembar 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu rekao da su muškarci civili iz zaseoka Brkići uhapšeni prema rasporedu koji je imala vojska, te da su zatim svi poubijani.

Svjedočeći na suđenju optuženima za zločine u Ključu, Feriz Dervišević (87) prisjetio se 10. jula 1992. godine, kada je njegov sin Ferid, zajedno s drugim muškarcima iz zaseoka Brkići, odveden i ubijen. Godinama kasnije, pronašao je njegove posmrtne ostatke u masovnoj grobinici “Crvena zemlja” i uz njih njegovu ličnu kartu, čizme i odjeću. “Našli smo legitimaciju uz njega, čizme i haljine njegove. U toj grobnici je 16 njih nađeno”, rekao je Dervišević. “Vojska je došla 10. jula i pozivala ljude da dođu na njive Jezerine, gdje smo zatekli Marka Samardžiju, koji je tada rekao da nas mora voditi u školu. Marko je rekao da oni sa 18. i 60. godina idu, a ostali su odvedeni u školu. Tada ih je 80. otjerano i niko se nije vratio”, rekao je Dervišević, koji je tada pušten zajedno s drugim starijim osobama. Ovaj svjedok je kazao da je naknadno od Samardžije saznao da je vojska imala “raspored za hapšenje” muškaraca iz sela Biljani i zaseoka Brkići. Marko Samardžija je pravomoćno osuđen pred Sudom BiH na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih 1992. godine u selu Biljani, općina Ključ.

Svjedok Dervišević dao je iskaz protiv Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića, koje Tužilaštvo tereti za učešće u nizu zločina počinjenih tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. U optužnicama protiv Kondića te Lukića i Adamovića stoji da su pripadnici vojske i policije 10. jula 1992. godine ušli u nekoliko sela u Ključu, uključujući Biljane i Brkiće, gdje su bez “pravnog osnova” priveli u školu “sve muškarce”, da bi ih potom strijeljali na različitim lokacijama. Toga dana ubijeno je najmanje 219. osoba, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani u masovnim grobnicama “Lanište 1” i “Crvena zemlja”.“Oni su ubijeni kod škole, i žene koje su prolazile tim putem rekle su da su pojedine viđale u jarku. Tog dana samo smo čuli graju i pucnje. Kad je noć nastupila, nema nikoga. Čuli smo tada da su ubili Šemsine, a da su starije poveli prema džamiji i tu ubili. Žene su pričale da su dolazili šleperi, u koje su stavljali mrtve”, pojasnio je Dervišević.

Šemso Džaferagić, svjedok Tužilaštva, dao je iskaz na ročištu 26. oktobra 2009. godine, kada je govorio o gubitku sedam članova porodice u selu Biljani 10. jula 1992. godine. Posmrtne ostatke oca, brata, sestre i sestrične, te supruge i dvoje maloljetne djece pronašao je nakon nekoliko godina u masovnoj grobnici “Lanište 1”. Feriz Dervišević je rekao da je kasnije, ne preciziravši kada, s drugim civilima napustio Ključ, u konvoju šlepera i autobusa. Svjedok je kazao da je u Brkiće vojska dolazila u nekoliko navrata i prije 10. jula 1992. godine, te da je jedne prilike došla “vojska iz Ključa”, koja je odvela i ubila dvojicu mještana tog zaseoka.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 4. novembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Samo pustoš i tišina

BIRN-JUSTICE REPORT, 04. novembar 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine počinjene u Ključu ispričao kako je u julu 1992. godine jedini u Biljanima preživio strijeljanje, te kako se više mjeseci skrivao nedaleko od sela.

U selu Biljani 10. jula 1992. godine, kako je kazao zaštićeni svjedok Tužilaštva pod šifrom B, svi vojno sposobni muškarci odvedeni su do škole, a nedugo potom u grupama izvođeni i strijeljani na različitim lokacijama. Svjedok B je jedini preživio strijeljanje, o čemu je govorio na suđenju za zločine u Ključu.“Iz škole smo izlazili u grupama po pet i ulazili u autobus za, kako su rekli, Ključ. Nedaleko od škole, autobus je zaustavljen i nas petoricu su izveli. Odvedeni smo prema obližnjoj

Page 133: Bosna u Srcu

kući, gdje smo vidjeli četiri leša, nakon čega smo počeli bježati. Čuo sam rafal, te kraj sebe vidio Besima Avdića, sa ogromnom rupom u leđima, kako pada. Noge su mi počele klecati i pao sam do njega. (...) Taj osjećaj vam ne mogu opisati”, rekao je svjedok B. Zajedno s Besimom Avdićem, kako je kazao B, toga dana ubijeni su i Refik i Alija Avdić, Fikret Balagić i Rufad Hodžić.Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za zločine protiv čovječnosti, te ogranizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa počinjene tokom 1991. i 1992. godine. Tužilaštvo tvrdi da su pripadnici policije i vojske 10. jula 1992. godine napali sela i zaseoke Donje Biljane, Botonjiće, Domazet, Jabukovicu i Brkiće, prilikom čega su “bez pravnog osnova” hapsili sve muškarce i privodili ih u osnovnu školu u Donjim Biljanima. Nakon što je izvršen popis, zatočeni su u grupama izvođeni i strijeljani na različitim lokacijama, što je za posljedicu imalo smrt najmanje 219. osoba. Dok je ležao na zemlji, nastavio je svjedok B, čuo je kako jedan od pripadnika “specijalne policije” govori da je “onaj u šarenoj majici živ”, nakon čega je ponovo čuo rafal i jauke. “Znao sam da je to bio Rufad Hodžić, koji je sa mnom izveden iz autobusa. (...) Bio sam svjestan da će nositi tijela, i počeo sam puzati, nakon čega sam se sakrio u kukuruze. Čuo sam bagere i kamione kasnije, te kako govore gdje da idu jer ima leševa. (...) Sve što sam vidio dok sam se skrivao, bila je pustoš, zapaljene kuće i pokoje vozilo, tišina...”, rekao je B. Nakon što je stigao do kuće, narednih sedam ili osam dana svjedok se skrivao u šumi, a potom dva mjeseca blizu sela Biljani. Uz pomoć izvjesnog Mlađe Tešića uspio je napustiti selo i otići u Travnik. Zaštićeni svjedok B rekao je da je u Biljane i prije 10. jula 1992. godine dolazila vojska, koja je pretresala selo i tražila od mještana da predaju oružje, što su oni i učinili. Tada im je obećano da im se “ništa neće desiti”, te “sugerirano da nastave tu živjeti”.“Kada smo pozvani da dođemo u Jezerine 10. jula, računali smo da ćemo biti vraćeni kućama jer nismo ništa krivi, ali smo potom odvedeni u školu, gdje su nas popisali. U Jezerinama smo vidjeli Marka Samardžiju, koji nas je doveo do škole”, kazao je B.

Marko Samardžija, bivši komandir Treće čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), pred Sudom BiH je pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora zbog učešća u zločinu protiv čovječnosti u selu Biljani.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 9. novembar 2009. godine

Kondić i ostali: Posljednji pogled

BIRN, JUSTICE REPORT, 09. novembar 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH na suđenju trojici optuženih za zločine u Ključu prisjetio se posljednjeg susreta s bratom i drugim mještanima sela Biljani, koji su nakon toga odvedeni i strijeljani na različitim lokacijama

Mujo Čajić je ispričao kako su mještani sela Brkići 10. jula 1992. godine obaviješteni da dođu u Jezerine, odakle je njih 55. Marko Samardžija odveo u školu u Biljane. Nakon što su ih popisali u školi, prozvali su petoricu muškaraca, među kojima i njegovog brata Aleta, kojeg je tada zadnji put vidio.“Kad je izlazio iz učionice, pogledom mi je rekao da mu čuvam djecu ako ostanem živ. Tada sam njega, kao i sve ostale muškarce iz te učionice, zadnji put vidio. (...) Nakon rata smo ga pronašli na Laništu i poznali po papučama i čarapama na nogama. Tijelo je bilo posuto šljakom iz lokomotive i bilo je u teškom stanju”, pojasnio je Čajić, koji je bratove posmrtne ostatke pronašao 1996. godine u masovnoj grobnici na Laništu.

Za zločine počinjene u selu Biljani, pred Sudom BiH je pravomoćno osuđen na sedam godina Marko Samardžija, bivši komandir Treće čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS).Saslušanju ovog svjedoka nije prisustvovao Vinko Kondić jer se, kako je rečeno u sudnici, ne osjeća dobro, iako nalaz liječnika tvrdi suprotno. Kondić se zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem

Page 134: Bosna u Srcu

tereti, između ostalog, za zločine počinjene u Biljanima u julu 1992. godine. Svu trojicu Tužilaštvo tereti za učešće u zločinu protiv čovječnosti, te ogranizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnici stoji da su srpska vojska i policija 10. jula 1992. godine napale selo Biljani i “bez pravnog osnova” hapsile sve muškarce Bošnjake, koji su potom odvedeni u školu u tom selu. Tog dana je, kako dalje stoji u optužnici, ubijeno najmanje 219. osoba.

“Nakon popisivanja, rečeno je da po pet muškaraca ide prema autobusu koji je bio ispred škole. Bio sam u zadnjoj grupi kada su me u hodniku počeli tući, ali je potom neko rekao da prestanu i odveden sam u učionicu. Tada sam vidio da je to bio Milan Tomić, komandir policije iz Sanice”, kazao je Čajić. Kako je rekao ovaj svjedok, uz Tomićevu pomoć je nedugo potom, zajedno sa Šemsom Džaferagićem, Šemsom Omanovićem te braćom Zukanović, odveden u zaselak Brkići, gdje su pušteni.“Tada su nam rekli: ‘Što ste vidjeli, niste vidjeli. Što ste čuli, niste čuli’, te smo kombijem odvezeni u zaselak gdje sam tada živio. Kasnije sam se skrivao u kući i šumi, da bih, uz pomoć izvjesnog Save Lavrinića iz Ključa, napustio selo”, pojasnio je Čajić.

Svjedok je kazao da su mještani Biljana tokom 1992. živjeli u strahu od “upada i odvođenja”, te da je on u aprilu te godine bio pripadnik rezervnog sastava odjeljenja policije iz Sanice, koje je napustio jer nije htio potpisati “izjavu o lojalnosti”.“Sjećam se da je u aprilu 1992. godine dolazio i Vinko Kondić i rekao nam da smo mi narodna milicija i da moramo braniti narod u Sanici u slučaju napada paravojski. (...) Kasnije mi je Tomić rekao da trebam potpisati izjavu o lojalnosti, u kojoj je stajalo da trebam braniti srpski narod”, kazao je Čajić.

Kako tvrdi Tužilaštvo, prvooptuženi Kondić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ.

Nastavak suđenja zakazan je za 11. novembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Izgubljena nada

BIRN-JUSTICE REPORT, 11. novembar 2009.

Bez prisustva Vinka Kondića na suđenju za zločine u Ključu, svjedokinja Tužilaštva BiH govorila o traganju za suprugom i sinom, koji su odvedeni u julu 1992. godine, te potom likvidirani zajedno s drugim mještanima Biljana.

Iz kuće Magbule Mešanović, svjedokinje Tužilaštva, 10. jula 1992. godine odvedeni su njen suprug Hajrudin i 21-godišnji sin Admir, prema školi u Biljanima. Sudbinu svojih najmilijih saznala je nekoliko mjeseci poslije, dok je njihove posmrtne ostatke pronašla 1996. godine u masovnoj grobnici “Crvena zemlja”.“Odveli su ih u koloni s drugim muškarcima prema školi, i pretpostavila sam da će se tada neko veliko zlo desiti. (...) Čula sam da su bila dva autobusa pred školom i u njima je bila moja nada... Kasnije smo saznali da su svi pobijeni. Moj sin je bio leš broj četiri, a suprug osam, u masovnoj grobnici ‘Crvena zemlja’”, rekla je Mešanović. Svjedokinja Mešanović je kazala da su posmrtni ostaci 170. osoba izvađeni iz masovne grobnice “Lanište”, te više od 30. iz grobnice “Crvena zemlja”.

Vinko Kondić, koji nije došao na ročište jer “nije zdravstveno sposoban”, iako ljekarska služba tvrdi suprotno, zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem tereti se za niz zločina počinjenih na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Tužilaštvo im stavlja na teret i ubistva najmanje 219 osoba u selu Biljani počinjena 10. jula 1992. godine. Kako stoji u optužnici, tog dana su pripadnici vojske, potpomognuti policijom, “bez pravnog osnova” uhapsili sve muškarce i popisali ih tokom zatočeništva u osnovnoj školi u tom selu, da bi ih nakon toga izvodili i ubijali. Grupa zatvorenika je autobusima odvezena u nepoznatom pravcu i strijeljana.

Page 135: Bosna u Srcu

“Tada se na sve strane pucalo i imao si osjećaj da zemlja gori. (...) Poslije 10. jula u Biljanima su ostale samo žene i djeca”, rekla je Mešanović. “U pretres sela Biljani“, kako je kazala svjedokinja, “prije 10. jula 1992. godine u nekoliko navrata dolazili su pripadnici vojske, ali u kućama Bošnjaka nisu našli oružje. Sukoba u tom selu nije bilo“, te, kako je istakla Mešanović, “mještani su živjeli u stahu i nisu se smjeli kretati“.“Od 28. maja, kada je vojska došla prvi put, pa sve do 10. jula 1992. godine, svaki dan smo očekivali da će se nešto desiti. Spavali smo s ličnim kartama jer smo pretpostavili da će nas odvesti, pošto smo se osjećali nepoželjnim na svojim ognjištima”, rekla je Mešanović i dodala da su preostali mještani tog sela nakon izvjesnog vremena organizovanim konvojem napustili Ključ.

Nastavak suđenja zakazan je za 16. novembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Odgođeno suđenje za zločine u Ključu

BIRN-JUSTICE REPORT, 17. novembar 2009.

Zbog bolesti Vinka Kondića odgođen nastavak suđenja za zločine počinjene na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine.

Kako je rečeno u sudnici, Vinko Kondić nije došao na ročište jer “nije zdravstveno sposoban”.“Zdravstvena služba ističe da prvooptuženi Vinko Kondić nije sposoban pristupiti na ročište, a što je potvrdila i Sudska policija. Iz tih razloga suđenje moramo odgoditi”, rekla je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća. Suđenje za zločine počinjene u Ključu odgađano je u nekoliko navrata zbog nemogućnosti prvooptuženog da se pojavi u sudnici jer boluje od Parkinsonove bolesti.

Vinko Kondić se zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem tereti za zločine protiv čovječnosti, organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, te ratne zločine počinjene na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Kondić je, kako stoji u optužnici, bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, te član odbrane grada. Tužilaštvo tvrdi da je Lukić bio komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) općine Ključ i član Komande odbrane grada, dok je Adamović bio komandant Komande odbrane grada i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. Sva trojica su, smatra Optužba, bili članovi Kriznog štaba općine Ključ.

Nastavak suđenja zakazan je za 18. novembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Selo bez komšija

BIRN-JUSTICE REPORT, 19. novembar 2009.

Dragan Vukić, bivši rezervni policajac iz Sanice, dajući iskaz protiv trojice optuženih za zločine počinjene na području Ključa, prisjetio se kako je 10. jula 1992. godine učestvovao u akciji “čišćenja” sela Biljani, gdje su masovno ubijane njegove komšije Bošnjaci.

“Tog dana je bilo čišćenje sela Biljani i rečeno nam je da, ukoliko dođe do sukoba između lokalnog stanovništva i policije i vojske, spriječimo odlaske ljudi u šumu. S mjesta na kojem sam stajao, mogao sam vidjeti kako vojska privodi narod prema školi”, kazao je Vukić, koji je tada bio raspoređen s pripadnicima policije i vojske na brdu nedaleko od Biljana. Ovaj svjedok je dodao da je 10. jula 1992. godine ujutro od majke rezervnog policajca Mire Samardžije saznao da treba staviti “crvenu traku” na ruku, te da će biti “čišćenje sela”.

Page 136: Bosna u Srcu

Kako stoji u optužnici Tužilaštva protiv Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića, u selu Biljani 10. jula 1992. godine srpska vojska je, potpomognuta policijom, uhapsila sve muškarce i odvela ih u školu, gdje su popisani i odakle su odvođeni na različite lokacije i strijeljani. Tog dana ubijeno je najmanje 219. osoba, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama “Crvena zemlja” i “Lanište 1” . Kondić, Lukić i Adamović optuženi su za zločine počinjene u tom selu i drugim mjestima na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Tužilaštvo ih tereti za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine.Vuković je, zajedno sa izvjesnim Rankom Samardžijom, a prema naređenju njihovog komandira Milana Tomića, iz škole u Biljanima, koja je, kako je tog dana saznao, bila “puna muškaraca”, odveo Smaila Avdića i još jednog muškarca, koji su potom pretučeni.“Vojnici su išli za nama i, dok smo hodali do kuće Smailovog brata, oni su ih tukli i ispitivali. Kad smo tamo stigli, dočekala nas je neka žena, ali ne znam da li je bila Smailova supruga ili njegovog brata Ale. Ona me je molila da ga zaštitim, ali nisam znao šta bi se meni moglo onda desiti. Možda ništa, a možda bi me izudarali kao i njega”, rekao je Vukić. Istog dana, u poslijepodnevnim satima, Vukić je, kako je kazao, u Biljanima na različitim mjestima vidio tijela ubijenih komšija.“Kad sam vidio leševe razmišljao sam šta je sa ostalim komšijama. Većinu njih, nakon tog dana, više nisam vidio”, prisjetio se svjedok Vukić.

Nastavak suđenja zakazan je za 30. novembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Dim do neba

BIRN-JUSTICE REPORT, 30. novembar 2009.

Svjedokinja Tužilaštva BiH ispričala kako je “srpska vojska” u Donjoj Sanici ubila njenog brata i još devet muškaraca, koji su potom spaljeni.

Hasiba Šljivar, svjedokinja Tužilaštva, 1992. godine je, ne preciziravši tačno kada, izgubila brata Hasana Fazlića, koji je spaljen u Donjoj Sanici, a njegove posmrtne ostatke je pronašla nekoliko dana nakon ubistva. “Nas su tog dana istjerali iz kuća, a njih su spalili. Kad sam s drugim ženama i djecom krenula u Crnaliće, vidjela sam da gori kuća Omera Bašića, ispred koje je ostao moj brat s drugim muškarcima. Dim se bio do neba svezao. (...) Kasnije smo u toj kući pronašli tijelo Smaje Šljivara i vjerovali smo da su i naši ljudi tu izgorjeli”, rekla je svjedokinja Šljivar.

Za ubistva muškaraca u tom i drugim selima na području Ključa počinjena od kraja maja 1992. do aprila 1994. godine, Tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića. Sva trojica se terete za učešće u zločinu protiv čovječnosti, organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa. U optužnici stoji da su vojska i policija upadale u nebranjena sela, među kojima i u Donju Sanicu, gdje su vršile “zastrašivanja i premlaćivanja mještana” te ubistva najmanje 30. osoba.“Saznali smo da su u drugoj kući izgorjela još četiri muškarca, a nakon rata čula sam da su u Omerovoj kući pronađene kosti”, rekla je svjedokinja i dodala da je tog dana ubijeno i spaljeno ukupno 10. muškaraca. Ova svjedokinja je rekla da je krajem maja 1992. godine, prije ubistava, njenog brata Hasana Fazlića, u grupi s drugim muškarcima, “srpska vojska” odvela iz sela Donja Sanica u logor Manjača. Nakon nekoliko dana Hasan je pušten kući zajedno sa još tri muškarca jer su, kako je rekla, bili “stariji”. Svjedokinja Šljivar je ispričala da je nakon mjesec dana iz Crnalića u konvoju “10 autobusa i dva šlepera” napustila područje Ključa.

Nakon ispitivanja svjedokinje, Tužilaštvo je u spis uvelo 18. materijalnih dokaza o funkcijama koje je prvooptuženi Kondić imao od 1991. do 1996. godine, kao i o njegovom

Page 137: Bosna u Srcu

članstvu u Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). U materijalne dokaze Tužilaštvo je uvelo i nekoliko dokumenata kojima želi dokazati i članstvo Lukića u SDS-u.

Suđenje trojici optuženih počelo je u decembru 2008. godine, a Tužilaštvo je do sada predočilo preko 100 materijalnih dokaza. Ovom ročištu nije prisustvovao Vinko Kondić, koji je odbio da se pojavi zbog lošeg zdravstvenog stanja, iako je ljekarska služba Pritvorske jedinice Suda BiH konstatovala da je sposoban za suđenje.

Nastavak suđenja zakazan je za 7. decembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Beznačajne potvrde

BIRN-JUSTICE REPORT, 07. decembar 2009.

Svjedok Tužilaštva BiH kazao da ga je prvooptuženi Vinko Kondić, koji nije prisustvovao ročištu, “psihički ubijao” tokom ispitivanja u ljeto 1992. godin.e

Ahmet Crnalić je ispričao da je uhapšen zajedno s drugim mještanima Crnalića, općina Ključ, i odveden u prostorije željezničke stanice u Sanici, gdje ga je, tvrdi, ispitivao prvooptuženi Vinko Kondić. Svjedok nije precizirao kada se to desilo.“Po mene je došao policajac, i tad sam pretpostavio da su me za nešto okrivili. Uveden sam u željezničku stanicu, gdje me je Vinko Kondić ispitivao. Pitao me je da li smo organizovali teritorijalnu odbranu u selu te govorio da smo imali namjeru da ih napadnemo”, kazao je Crnalić i dodao ga prvooptuženi nije fizički zlostavljao.Ispitivanju ovog svjedoka nije prisustvovao Kondić, koji se nije pojavio na šest ročišta zaredom. Optuženi tvrdi da nije sposoban da prati suđenje, iako zdravstvena služba pritvorske jedinice to negira.

Kondić se zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem tereti za zločin protiv čovječnosti, te organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Prema navodima optužnice, pripadnici vojske i policije su od kraja maja 1992. do aprila 1994. godine upadali u sela na području Ključa, gdje su vršili “zatrašivanja i premlaćivanja mještana”. Crnalić je pojasnio da su krajem maja 1992. godine mještani njegovog sela pozivani da predaju oružje, što su oni i učinili, ali je potom došla vojska, koja je “megafonom pozivala da se predamo, te da nam niko neće ništa”. Nakon hapšenja i ispitivanja u željezničkoj stanici, u grupi s drugim muškarcima svjedok je odveden u sportsku dvoranu u Sanicu i potom u Ključ, odakle je pušten iz zatočeništva.“U sportskoj dvorani u Ključu me je Kondić također ispitivao. On me nije tukao, ali jeste psihički ubio. Tražio je od mene da priznam da sam pomogao formiranje teritorijalne odbrane. (...) Tu sam četiri puta odvođen na ispitivanje, da bi mi na kraju Kondić dao potvrdu o slobodnom kretanju i rekao da će me on pratiti i zaklati ako sazna nešto o me- ni”, prisjetio se svjedok.Zajedno s Crnalićem je bio uhapšen i njegov 16-godišnji sin, koji je sa “nekoliko starijih i mlađih ljudi” pušten na slobodu prije nego što je svjedok prebačen iz Sanice u Ključ.“Za mene potvrda o kretanju nije značila ništa jer je vojska i kasnije upadala u sela i odvodila ljude. Kad bi oni dolazili, bježao bih u šumu sa ostalim muškarcima. Svi oni koji nisu mogli otići u šumu a imali su potvrde, bili su pobijeni. Tako su u Botonjićima odvodili ljude, a mi smo u šumi čuli njihovo zapomaganje”, pojasnio je svjedok.

Crnalić je 31. septembra 1992. godine, zajedno s drugim mještanima, konvojem napustio područje Ključa.“Morali smo dati svu imovinu, te se odreći svega, i tek si tada mogao ići. Moja žena i troje djece su dobili potvrde da mogu ići, ali ne i ja. Tada sam s bratom preko šume došao do Ključa i nekako smo se ubacili u konvoj”, rekao je Crnalić.

Nastavak suđenja zakazan je za 14. decembar 2009. godine.

Page 138: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Roman za svaki dan

BIRN-JUSTICE REPORT, 14. decembar 2009.

Dvoje svjedoka Tužilaštva BiH spomenuli Vinka Kondića kao osobu koja je za vrijeme rata imala uticaja u Ključu.

Fikreta Zukanović je živjela u naselju Luke u Ključu sve do 1. oktobra 1992. godine, kada je s porodicom, nakon višemjesečnih tortura, napustila taj grad.“Da sam pisala knjigu, roman bih napisala za svaki dan što smo preživjeli. (...) Jedne prilike sam otišla u posjet svojoj braći u Biljane, i selo je izgledalo avetinjski. To nikada neću zaboraviti. Tada su muslimani morali staviti bijele čaršafe na prozore, kao da je predaja”, ispričala je svjedokinja Zukanović.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za niz zločina počinjenih na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Sva trojica optuženi su da su sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu s planom preuzimanja vlasti u toj općini i njenom pripajanju Autonomnoj regiji Krajina i Republici srpskog naroda BiH. Prema navodima optužnice, 27. maja 1992. godine pripadnici vojske i policije su u okviru preuzimanja vlasti u Ključu vršili protivpravno hapšenje civila i zatvaranje u Stanicu javne bezbjednosti (SJB), gdje su fizički i psihički zlostavljani, te potom odvođeni u logore Stara Gradiška i Manjača.

Zgrada SJB U Ključu

Svjedokinja Zukanović je kazala da su od tog datuma odvođeni muškarci iz njenog susjedstva, te da je strahovala da će se i njenoj porodici isto desiti. Zukanović je dodala da je zbog toga početkom septembra 1992. godine, uz pomoć prvooptuženog Vinka Kondića, konvojem izmjestila trojicu bratića s područja Ključa.“Jedan od bratića, Armin, nije imao potvrdu o kretanju i ja sam pozvala Vinka Kondića u SJB Ključ. On mi je rekao da dođem i da će mi dati potvrdu, što je i bilo. Oni su potom konvojem napustili Ključ, a ja sam otišla sa svojom porodicom 1. oktobra te godine, nakon što smo dali izjavu da se odričemo imovine”, rekla je Zukanović.

Page 139: Bosna u Srcu

Vinko Kondić je, kako stoji u optužnici, bio načelnik SJB-a u Ključu.

Mujo Šehic, drugi svjedok Tužilaštva, prisjetio se kako je, ne preciziravši kada, bio priveden u SJB Ključ i nakon pet dana zatočeništva, u grupi s drugim muškarcima, prebačen u logor Manjača, gdje je ostao sve do 30. novembra 1992. godine.

“Prvo sam bio privođen sa sinom od 15. godina i drugim mještanima naselja Šehići u jedan dom, ali smo nakon nekoliko dana pušteni kućama. Kasnije su mene i komšiju Ćazima Hadžića, rezervni policajci odveli u SJB Ključ, gdje sam ispitivan i tučen”, rekao je Šehic. Ovaj svjedok je također kazao da su i drugi muškarci ispitivani i premlaćivani u SJB-u Ključ, kao i u logoru Manjača, gdje su, između ostalog, odvođeni i na prinudne radove.

“Na Manjači su me ispitivali Sreto Aničić i Tode Gajić, a prije toga su me neka trojica policajaca teško pretukla. Oni me nisu puno ispitivali, a od Aničića sam saznao tada da je moja porodica napustila Ključ. Supruga mi je kasnije, kad sam izašao iz logora, pričala da joj je Aničićev otac pomogao da ode, ali je morala prije toga da se odrekne imovine “u korist Srba”, kazao je Šehić.

Ročištu nije prisustvovao prvooptuženi Kondić jer se “ne osjeća dobro” iako je zdravstvena služba utvrdila da je sposoban za suđenje. Ovo je sedmo ročište zaredom kojem prvooptuženi nije prisustvovao iz istog razloga.

Nastavak suđenja zakazan je za 16. decembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Pogrešna vjeroispovijest

BIRN-JUSTICE REPORT, 16. decembar 2009.

Bivši pripadnik rezervne policije kazao je da su muslimani iz različitih sela u Ključu privođeni i ubijani jer su bili “druge vjere”.

Svjedočeći u korist Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu, Mile Radulović se prisjetio ubistava komšija Bošnjaka tokom 1992. godine, te je rekao da su oni tada bili u “neugodnom položaju”.“Tada je položaj muslimana bio neugodan i bilo je ubistava. Ubija se tvoja vjeroispovijest i ti ne možeš ništa. (...) Viđao sam gorevinu kuća i sijena u nekim selima, ali ne znam ko je to uradio. Čuo sam da je bilo dosta ubistava u Botonjićima”, rekao je Radulović i pojasnio da je “vojska sa strane” najčešće činila ubistva u selima na području Ključa. Radulović je dodao da su pripadnici Interventnog voda policije iz Sanice i Ključa privodili muslimane na ispitivanja, te da su pripadnici Šeste brigade iz Sanskog Mosta dolazili na to područje i sudjelovali u ubistvima.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za niz zločina počinjenih nad Bošnjacima s područja Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Tužilaštvo tvrdi da je Kondić bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) općine Ključ, a Adamović zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.

“Moj komandir u Sanici je bio Milan Tomić, a načelnik policije u Ključu Vinko ili Veljko Kondić. U policiju sam mobilizovan 8. aprila ili maja 1992. godine, i tada je Tomić rekao da je preuzeta vlast, nakon čega je podijeljen raspored dežurstva. Meni je rečeno da čuvam stanicu policije u Sanici od muslimana, mada ih nisam vidio da su nešto radili”, kazao je Radulović. Ovaj svjedok je rekao i da je u julu 1992. godine vidio vojsku koja se vraćala iz pravca Biljana, da bi nedugo potom saznao da je u tom selu ubijen određeni broj mještana.

Page 140: Bosna u Srcu

U optužnici stoji da su 10. jula 1992. godine pripadnici vojske, uz pomoć policije, “bez pravnog osnova” uhapsili sve muškarce u selu Biljani, te ih zatočili u osnovnu školu i potom izvodili i ubijali. Tog dana je ubijeno najmanje 219 osoba.

Tužilaštvo BiH je saslušalo i Milenka Mlađenovića, bivšeg novinara Radija Ključ, koji je kazao da je tokom 1992. godine čitao “saopštenja i naredbe” koje su izdavali Krizni štab i Ratno predsjedništvo u tom gradu. “Naš informativni program tih prvih mjeseci se sastojao od saopštenja i naredbi i svega onoga što je moglo biti u funkciji kanalisanja života u tom periodu, izvoda iz štampe...”, pojasnio je Mlađenović, dodavši da je radio imao “veliku slušanost” jer je to bilo jedino sredstvo informisanja, ali su signali radio stanica iz Sarajeva, Zagreba i Bihaća bili jači.

Ni ovom ročištu nije prisustvovao prvooptuženi Kondić jer se “ne osjeća dobro”.za Zdravstvena služba pritvorske jedinice je u svom nalazu konstatovala da je “sposoban za suđenje”. Ovo je deveto ročište zaredom kojem Kondić nije prisustvovao.

Nastavak suđenja zakazan je za 21. decembar 2009. godine.

Kondić i ostali: Previše saznanja o zločinima

BIRN-JUSTICE REPORT, 21. decembar 2009.

Tužilaštva BiH kazao je da je od Vinka Kondića dobivao naređenja za obavljanje različitih prinudnih radova na području Ključa, te da mu je Marko Adamović rekao da ne može napustiti taj grad jer “zna puno”.

Mehmed Banjalučkić je od 1992. do 1995. godine bio angažovan u “radnoj obavezi” na području općine Ključ, za šta je, kako je kazao, dobivao pozive koje je potpisivao “načelnik Vinko Kondić”. “Tokom radnih obaveza odlazio sam na određena područja po ranjene i mrtve, te na Pudin Han, gdje su se pravile peći. Nekad smo čistili ulice, istovarali brašno, neki su odlazili na ratište, gdje su kopali rovove... Znam da su i žene išle u branje kukuruza, čišćenje bašti, a poput najamnih radnika su čistile i tuđe kuće”, objasnio je Banjalučkić.

Ovaj svjedok je kazao da mu je jedne prilike Vinko Kondić zaprijetio da se mora vratiti u Ključ nakon što, po naređenju, odveze tijela dvaju mrtvih vojnika u Banju Luku.“Rekao mi je tada: “Ne pravi se lud, ostaje ti žena ovdje i bit će svašta ako se ne vratiš”, prisjetio se svjedok.

Vinko Kondić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, tereti se, zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem, za zločin protiv čovječnosti te udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. U optužnici stoji da je Lukić u tom periodu bio komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) općine Ključ i član Komande odbrane grada, a Adamović komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.

Pripadnici SJB-a i TO-a Ključ, kako je rekao Banjalučkić, tokom 1992. godine sudjelovali su u privođenju Bošnjaka s tog područja, te su kasnije također organizovali odlaske muškaraca na radne obaveze. Bošnjaci i Hrvati s područja Ključa su u toku 1992. godine organizovanim konvojima napuštali svoje domove nakon što bi “dobili potvrde u policiji”, ali ne i svjedok Banjalučkić.“Dva puta sam od Vinka tražio da idem, ali mi je govorio da potvrde ne mogu dobiti, a Adamović je objasnio da ne mogu ići jer puno znam”, rekao je svjedok i dodao da je, ne preciziravši kada, bio pozvan u Općinu, gdje je, između ostalog, zatekao Boška Lukića i Marka Adamovića, koji mu je rekao da “ide kući i čeka naređenja, te da ne ide nigdje”. U jesen 1995. godine Banjalučkić je u mjestu Sokolovo ponovo vidio Adamovića, koji mu je dozvolio da se, u grupi s drugim muškarcima koji su odvođeni na radove, vrati u grad.

Page 141: Bosna u Srcu

“Tada su Srbi počeli da bježe iz grada, te su nas odveli na Sokolovo. Mi smo pitali Adamovića i Branu Ribića mogu li nas pustiti da se vratimo po naše žene i djecu, koji su ostali u gradu, i oni su nam dozvolili. Kasnije smo saznali da smo tog dana trebali biti ubijeni”, rekao je Banjalučkić.

Trećeoptuženi Adamović je nakon ispitivanja svjedoka kazao da on nije bio te prilike u Sokolovu.“Smatram da dotični ne govori istinu i dokazat ću da sam bio na drugom mjestu”, rekao je Adamović.

Saslušanju svjedoka Banjalučkića nije prisustvovao Vinko Kondić, koji je odbio da se pojavi na ročištu jer se “ne osjeća dobro” iako je zdravstvena služba pritvorske jedinice konstatovala da je sposoban da prati suđenje. Sudsko vijeće je istaklo da će u narednom periodu od zdravstvene službe zatražiti “detaljni izvještaj” o Kondiću.

Nastavak suđenja zakazan je za 23. decembar 2009. godine

Kondić i ostali: Obavezne pristupnice za rad

BIRN-JUSTICE REPORT, 23. decembar 2009.

Marinko Vejin, svjedok Tužilaštva BiH, kazao je da je Vinko Kondić tražio od pripadnika policije iz Ključa da potpišu “pristupnicu Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske” ukoliko žele nastaviti raditi.

“Nakon što je Skupština srpskog naroda formirala Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske, načelnik Vinko Kondić nam je na sastanku rekao da se izjasnimo želimo li potpisati pristupnice. On je kasnije muslimanima, koji nisu željeli da ih potpišu, rekao da razmisle nekoliko dana, da bi poslije izvjesnog vremena oni razdužili uniformu i oružje”, objasnio je Vejin. Ovaj svjedok je rekao da su potom u Stanici javne bezbjednosti (SJB) Ključ nastavili raditi “većinom Srbi i jedan Hrvat”, te da su nedugo potom promijenjena obilježja.“Umjesto petokrake, nosili smo srpsku trobojku. Sjećam se da je tada i na zgradi SJB-a postavljena zastava, srpska trobojka”, rekao je Vejin i dodao da je situacija pred izbijanje sukoba u Ključu bila “napeta i neizvjesna”.

Vinko Kondić, bivši načelnik SJB-a u Ključu, tereti se zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem za zločine protiv čovječnosti, te udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. U optužnici stoji da je Kondić od 7. do 21. maja 1992. godine stvorio jednonacionalnu policiju tako što je sve policajce Bošnjake i Hrvate razoružao i razriješio dužnosti. Kondić je imao “stvarnu kontrolu” nad SJB-om te, zajedno s drugim članovima Kriznog štaba i Komande grada, i nad Teritorijalnom odbranom u Ključu.

Vejin je svjedočio bez prisustva Kondića, koji jedanaesti put zaredom nije pristupio ročištu jer je “slabog zdravstvenog stanja”. Zdravstvena služba pritvorske jedinice u kojoj se Kondić nalazi, konstatovala je da je prvooptuženi sposoban za suđenje. Sudsko vijeće je najavilo da će u narednom periodu prikupiti “detaljne izvještaje” o zdravstvenom stanju prvooptuženog, nakon čega bi mogao biti upućen na dodatne pretrage u bolnicu. Kondić boluje od Parkinsonove bolesti, i od početka suđenja za zločine u Ključu nekoliko ročišta je odgađano zbog njegovog zdravstvenog stanja.

Nastavak ispitivanja Vejina zakazan je za 25. januar 2010. godine.

Kondić i ostali: Dnevnik dežurnog policajca

BIRN-JUSTICE REPORT, 27. januar 2010.

Page 142: Bosna u Srcu

Drugog dana svjedočenja na suđenju Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću, Marinko Vejin je ispričao kako su tokom maja i juna 1992. godine policajci i vojnici privodili civile nesrpske nacionalnosti u policijsku stanicu Ključ.

Svjedok Vejin, čije je ispitivanje Tužilaštvo počelo na ročištu 23. decembra 2009, kazao je kako je “eskalacija sukoba” na području Ključa počela 27. maja 1992. godine, kada je policijska patrola zaustavljena “na punktu pred muslimanskim selom Krasuljama”.“Prema naređenju Vinka Kondića, obavijestio sam rezervni sastav milicije da dođu u Ključ. Tada se desio i oružani napad i poginuo je policajac Dušan Stojković i bezbjednosna situacija se pogoršala”, ispričao je Vejin. Narednog dana, prisjetio se svjedok, u policijskoj stanici je vidio “22. lica koja su privedena zbog sumnje da su učestvovala u ubistvu policajca”.“Ispred stanice bilo je više pripadnika rezervne i aktivne policije. Došlo je teretno vozilo pred Stanicu javne bezbjednosti (SJB), bio je kamion neki veći, i ljudi su ušli u karoseriju. Naši ljudi su išli u pratnju, i kasnije sam čuo da su predati u civilni zatvor u Gradišci”, prisjetio se Vejin.

Kondića, nekadašnjeg načelnika SJB-a Ključ i člana Kriznog štaba u tom gradu, Državno tužilaštvo tereti skupa s Lukićem i Adamovićem za zločine protiv čovječnosti, organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, te ratne zločine počinjene na području tog grada tokom 1991. i 1992. godine. Između ostalog, u optužnici stoji da su vojska i policija srpskih snaga 27. maja 1992. godine počele s hapšenjem civila nesrpske nacionalnosti i njihovim privođenjem u SJB, “gdje su bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju”, a sljedećeg dana su najmanje 22 civila “transportovana u logor Stara Gradiška”.

Svjedok je također ispričao kako je “viđao” da policajci ili pripadnici manevarske jedinice, interventne grupe SJB-a Ključ, privode “civile koji su krili naoružanje, muslimane i Hrvate”.“Ta interventna grupa je bila sastavljena od rezervnih policajaca, i oni su bili smješteni u glavni štab Teritorijalne odbrane. Ne znam ko je bio na čelu tog štaba 1992. godine, znam da je tamo bio Boško Lukić, ali ne znam da li je bio glavni”, prisjetio je svjedok.

Na ovo ročište ponovno nije pristupio prvooptuženi Vinko Kondić, iako je Sudsko vijeće pročitalo nalaz zdravstvene službe pritvorske jedinice, u kojem stoji da je Kondić “sposoban za suđenje”. Jasmina Kosović, predsjedavajuća Vijeća, kazala je da će Sud u “narednih dan ili dva” nastojati da prvooptuženog hospitalizira radi pretraga kako bi se dala “konačna ocjena o njegovom stanju i napretku Parkinsonove bolesti”.

Naredno ročište, kada će se nastaviti ispitivanje svjedoka Vejina, zakazano je za 1. februar 2010. godine.

Kondić i ostali: Zatvorenici s “nekakvim” pravima BIRN-JUSTICE REPORT, 22. februar 2010.

Marinko Vejin je, u nastavku svjedočenja na suđenju za zločine u Ključu, kazao da je Vinko Kondić mogao izdavati naredbe za odvođenje zatvorenih Bošnjaka iz policije u tom gradu u “sabirni centar na Manjači”.

“Ne znam ko je naređivao sprovođenja pritvorenika iz Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ do sabirnog centra na Manjači, mada su to inače mogli raditi Dragan Stoičić, komandir, ili Vinko Kondić, načelnik policije”, rekao je Vejin, bivši pripadnik SJB-a Ključ. Ispitivanje ovog svjedoka je počelo je 23. decembra 2009. godine, te je nastavljeno 27. januara ove godine. Vejin je na sva tri ročišta dao iskaz bez prisustva prvooptuženog Vinka Kondića, koji je odbio da se pojavi u sudnici ističući da se “ne osjeća dobro”, iako je zdravstvena služba konstatovala da je sposoban za suđenje.

Kondić, nekadašnji načelnik SJB-a Ključ, s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem optužen je za niz zločina počinjenih na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine.

Page 143: Bosna u Srcu

Tužilaštvo tvrdi da je Kondić imao jednu od vodećih uloga u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji cilj je bilo potpuno preuzimanje vlasti u toj općini, te da je u aprilu 1992. godine stvorio jednonacionalnu policiju. Trojici optuženih se stavlja na teret i učešće policije i vojske u hapšenju civila Bošnjaka 27. maja 1992. godine i njihovom privođenju u SJB Ključ, gdje su bili izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Civili su nakon ispitivanja odvođeni u logor Stara Gradiška i na Manjaču, dok ih je određeni broj pušten iz zatočeništva.Vejin, tadašnji dežurni policajac, posvjedočio je da je određeni broj civila Bošnjaka tokom 1992. godine bio zatvaran i ispitivan u prostorijama SJB-a u tom gradu zbog “oružanih sukoba između pripadnika jedne i druge nacionalnosti”.“Oni su tu imali nekakva prava, kao što je hrana, voda, zatvorska ćebad, provjetravanje prostorija... Jeli su u ćelijama, onako iz ruke. Stražari su ih obilazili i izvodili u toalet one koji bi izrazili potrebu za tim“, objasnio je svjedok. Pripadnici SJB-a Ključ su tokom 1992. godine, kako je rekao Vejin, dobijali različite prijave od građana bošnjačke nacionalnosti koje su se odnosile na “pronalaske leševa, otuđivanje imovine, prijetnje da moraju napustiti svoje domove”. Svjedok je rekao da nije znao za ubistva civila Bošnjaka u selu Biljani 10. jula 1992. godine, tako da u Knjigu o primopredaji dežurstva, koju je povremeno vodio, nije zabilježio nikakav događaj.

Tužilaštvo tvrdi da je 10. jula 1992. godine vojska, potpomognuta policijom, ušla u Donje Biljane, Botonjiće, Domazete, Brkiće i Jabukovicu, gdje je uhapsila muškarce i potom ih na različitim lokacijama strijeljala. Tog dana je ubijeno preko 200. osoba, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama “Lanište 1” i “Crvena zemlja” (općina Ključ).Vejin je rekao da su optuženi Lukić i Adamović dolazili u prostorije SJB-a Ključ, ali da on ne zna iz kojih razloga, jer dežurni policajci nisu evidentirali “pozicionirane osobe”. Lukić je, kako stoji u optužnici, bio komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) Ključ, a Adamović komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.

Nastavak suđenja zakazan je za 24. februar 2010. godine.

Kondić i ostali: Premlaćivanja i jauci

BIRN-JUSTICE REPORT, 24. februar 2010.

Ismet Kujundžić, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu, ispričao je kako je u junu 1992. godine pretučen u Stanici javne bezbjednosti u tom gradu.

“Mene su uveli u jednu sobu u stanici milicije, gdje je bio jedan aktivni policajac i jedan vojnik. Policajac me je pitao za neke aktivnosti, pa pošto nisam znao, ošinuo me je. Mislio sam da će mi glava otpasti i da sam umro. Poslije me je natjerao da čučnem na stolicu i složio me automatom po leđima, a vojnik me je s druge srane po glavi udario”, prisjetio se svjedok.

Tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za zločin protiv čovječnosti, te organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine.Kujundžić se prisjetio da su ga prvi put odveli “pripadnici srpske vojske” iz doma u Donjoj Sanici 31. maja 1992. godine. “Izašla je vojska iz transportera, neke sam vojnike Saničane znao, krenuli su ispred moje kuće i okupili sve muškarce ispred te ceste (...) Onda su nas poveli do Sanice, do osnovne škole, radi davanja nekih izjava. Tu nas je ispitivao sudija Dragan Kojić, ali mi stvarno ništa nismo znali ni o kakvim akcijama ili pripremama, ni o bilo čemu”, kazao je svjedok.

Prema navodima optužnice, pripadnici srpske vojske i policije su 31. maja 1992. godine iz sela Sanica istjerali muškarce i zatočili ih u prostorije škole u tom selu, gdje su ovi bili

Page 144: Bosna u Srcu

“fizički i psihički zlostavljani”, te ih potom prebacili u školu u Ključu, “gdje je nastavljena njihova tortura”. Kujundžić je kazao da je iz škole u Sanici prebačen u školu u Ključu, gdje je zadržan nekoliko dana i gdje ga je ponovo ispitivao Dragan Kojić.“Rekli su mi da pišem šta se dešavalo u mom selu, ali ništa se nije dešavalo. Čuli su se jauci tamo, a meni se sve činilo da moje dijete jauče. Rekao sam da ne mogu pisati jer mi tuku malog. Onda je Kojić naredio da dovedu mog sina Alena i vidio sam da nije on tučen, ali su se jauci i dalje čuli; neko drugi je pretučen”, kazao je Kujundžić. Prema njegovom kazivanju, iz škole u Ključu vratio se kući u Donju Sanicu, gdje je ostao sve do 21. juna 1992. godine. Tada su, kako je ispričao, pred njegovu kuću autobusom došli po jedan aktivni i rezervni policajac, te odveli njega i dvojicu komšija u SJB Ključ, na davanje izjave. Kako je kazao, u policijskoj stanici je proveo noć, te je pretučen, a narednog dana je sa “16. komšija civila” odveden u logor Manjača.

Na ovom ročištu ponovo se nije pojavio prvooptuženi, te je Sudsko vijeće pojasnilo da Kondić tvrdi kako se ne osjeća dobro, iako zdravstvena služba pritvorske jedinice Suda BiH smatra da je “sposoban za suđenje”. Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća, kazala je da je tim sudskih vještaka izvršio pregled prvooptuženog te zaključio kako je on i dalje sposoban da prisustvuje suđenju iako boluje od Parkinsonove bolesti. Državno tužilaštvo je na ovom ročištu također obavijestilo Sud kako će im biti potrebno još 15. ročišta da okončaju izvođenje svojih dokaza.

Naredno ročište zakazano je za 8. mart ove godine.

Kondić i ostali: Policajac bez saznanja

BIRN-JUSTICE REPORT, 08. mart 2010.

Bivši policajac iz Ključa je rekao da mu je Vinko Kondić bio nadređeni, te da je policija privodila Bošnjake s tog područja tokom 1992. godine, ali ne zna zbog čega.

“Bojim se da ne pogriješim, ali mislim da je Kondić bio načelnik policije i njemu su bile podređene sve stanice. (...) Policija je privodila ljude, ali ne znam koga i nije mi poznato šta se s njima dešavalo. U školi ‘Nikola Mačkić’, kraj koje sam prolazio, vidio sam ljude za koje sam čuo da su bili muslimani”, rekao je (*)Stevan Karać, bivši pripadnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, svjedočeći u korist Državnog tužilaštva. Vinko Kondić, načelnik SJB-a Ključ, skupa s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem se tereti za zločine protiv čovječnosti, te organizovanje ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa.U optužnici stoji da su policija i vojska od kraja maja do augusta 1992. godine vršile privođenja nesrpskog stanovništva u zatočeničke objekte u osnovnoj školi i staroj željezničkoj stanici u Sanici, kao i u školu “Nikola Mačkić” i SJB u Ključu, gdje su zatvorenici fizički i psihički zlostavljani. Kako tvrdi Tužilaštvo, najmanje 1,161. muškarac je, nakon ispitivanja, “u pratnji policije” odveden na Manjaču.

“Za Manjaču vam mogu ispričati da je bila kasarna i vojska tamo, te neko jezero i crkva. Morate biti konkretniji kod svojih pitanja. Čuo sam da su muslimani bili isto tamo privođeni, ali ne znam ko ih je tamo odvodio i što”, rekao je Karać odgovarajući na pitanja Državnog tužilaštva. Džemila Begović, tužiteljica Državnog tužilaštva, naglasila je da je Karać u izjavi koju je dao u februaru 2008. godine istakao da je kriminalistička služba SJB-a Ključ vršila “ispitivanja i selekciju” uhapšenih Bošnjaka, koji su potom odvođeni na Manjaču.Tačno je to što sam izjavio, ali moram naglasiti da ja pretpostavljam da je tako bilo”, objasnio je svjedok. Svjedok je kazao da je “jedne prilike” u SJB-u vidio izvjesnog Mustafu Lepiricu, nekadašnjeg pripadnika policije, “kako sjedi na klupi”, ali da ne zna da li je tada bio priveden.

Page 145: Bosna u Srcu

“Mi smo ranije potpisivali izjave da li prihvatamo da nastavimo raditi u policiji u Ključu. To je došlo iz viših instanci, a potpisivali smo u načelnikovoj kancelariji. Uglavnom tu izjavu nisu potpisali Bošnjaci, mada ne znam što. Nakon toga smo na kapama počeli nositi srpsku zastavu, trobojku”, pojasnio je Karać.

Tužilaštvo tvrdi da je Kondić sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, te da je od 7. do 21. maja 1992. godine “stvorio jednonacionalnu policiju” tako što su svi pripadnici Bošnjaci i Hrvati razriješeni dužnosti. Karać je također rekao da “apsolutno ne zna ništa” o dešavanjima u Biljanima u julu 1992. godine, kada je, kako stoji u optužnici, ubijeno više od 200 muškaraca. Svjedok je dodao da pretpostavlja su civili Bošnjaci odlazili iz Ključa nakon što bi izvadili potvrde, jer je viđao “redove ljudi” ispred SJB-a.“Došlo je do tog nesretnog rata, budalaštine te i tada su svi odlazili”, pojasnio je Karać.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu 10. marta 2010. godine.

(*)Kako i u kojim okolnostima se Karać pojavljuje u ovome postupku kao svjedok javnosti nije poznato. Recimo da je za respekt što se pojavljuje kao svjedok tužilaštva. Međutim, bar ovo kako je javnosti preneseno, bolje da nije ni svjedočio. Jer, sve nešto kao "ne zna” i “čini mu se", neki ljudi su privođeni, a “ne zna” koji, kao “čuo” je za privođenje muslimana naManjaču, vidio je neke ljude pred OŠ "Nikola Mačkić" za koje je "čuo da su muslimani", video je kolegu Lepiricu Mustafu, kako sjedi na klupi, ali ne zna je li bio privedenu stanici javne bezbijednosti, ne zna zašto Bošnjaci policajci nisu potpisali izjave o lojalnostii policiji… i tome slično. Gospodin Karać je trebao prvo raščisti sa samim sobom, pa se onda javljati kao svjedok tužbe, jer sve ovo što on ne zna, bilo je opšte poznato još te 1992, kada se i dešavalo.

Kondić i ostali: Znak za početak genocida

BIRN-JUSTICE REPORT, 10. mart 2010.

Mehmed Begić, svjedok Državnog tužilaštva, kazao je da je u Ključu tokom 1992. godine na snazi bila “odlična saradnja između srpske vojske i policije”, te da je sve bilo “okrenuto protiv nesrba s tog područja”.

“Postojala je sistemski pripremljena agresija i napad, a genocid je već odavno čekao. Samo se čekao znak kada će to početi i u Ključu, i jedan incident, ubistvo jednog policajca je poslužilo. To je bio početak, 27. maja 1992. godine”, kazao je Begić.Državno tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za učešće u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanje na počinjenje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.Kondić, nekadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, tereti se i za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu skupa s drugim članovima Srpske demokratske stranke (SDS) i rukovodstvima vojnih i civilnih organa u općini Ključ, s ciljem uklanjanja nesrpskog stanovništva sa ovog područja.

Mehmed Begić je kazao da je u Radnoj grupi Pošte u Ključu radio do 27. maja 1992. godine, kada mu je izvjesni (*)Dragan Bajić “zaprijetio puškom i zabranio da dalje dolazi na posao”. Te noći, prisjetio se svjedok, u njegov stan došlo je šest naoružanih srpskih vojnika, koji su ga pretukli i odveli u SJB Ključ.“Odveden sam na sprat u kancelariju, gdje me je ispitivao Sreto Aničić i pričao nebuloze. Rekao mi je da sam obučavao ljude iz SDA (Stranke demokratske akcije) da koriste radioveze, i prijetio mi je da će mi odrezati uši”, kazao je Begić, dodavši da su ga nakon ispitivanja dvojica “srpskih vojnika” odvela u kancelariju u prizemlju SJB-a, gdje su ga “stalno udarali”.

Page 146: Bosna u Srcu

“Tražili su da držim ruke iznad glave i udarali su dok ruka nije pala i nisam imao kontrolu. Tada je vojnik digao moju ruku i udarao me je još dok nije crna postala”, prisjetio se svjedok.

U optužnici stoji da su 27. maja 1992. godine “vojska i policija srpskih snaga” vršile protivpravna hapšenja civila nesrpske nacionalnosti, koji su potom bili izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju u SJB-u Ključ. Begić je kazao da je nakon premlaćivanja odveden u podrum SJB-a, gdje je prenoćio u ćeliji skupa sa sedam “civila muslimana, koji su bili pretučeni”.“Poslijepodne su nas izveli i strpali u kamion, nas 22. Ja sam to zvao ‘reprezentacija’, jer neko je izabrao koga će prvo odvesti. (...) Kad smo ušli, popela se grupa vojnika, koja je počela udarati, a mene je neko palicom po glavi udarao. Počeo sam brojati i sjećam se, kad sam do 20. udarca izbrojao, da sam mislio da je idući kraj”, prisjetio se svjedok. Begić je odveden, kako je ispričao, u “Mali logor” u blizini Banje Luke, gdje je ponovno pretučen, a potom u “stari zatvor u Gradišku”, da bi u junu 1992. bio prebačen u “koncentracioni logor Manjača”, gdje je ostao sve do decembra iste godine.

Prema navodima optužnice, “dan ili dva nakon 27. maja” 22. civila su iz SJB-a Ključ transportovana u logor Stara Gradiška, gdje su pretučeni, a potom su, nakon 15. dana, prebačeni u logor Manjača.

Naredno ročište zakazano je za 15. mart ove godine

(*) Taj Bajić je meni kundakom polomio rebra dok sam priveden u policiju čekao na "obradu". Vratio se odnekud, kako su govorili sa "čišćenje terena" i kako me ugleda ostrvi se kundakom ne mene, pa pod rebra. Uz nega je bio jedan policajac kojega sam ja iz viđenja poznavao, a ne znam mu ime. Taj je kao u transu ponavljao kako mu je moj metak "iz snajpera" pored glave prošišao... Godinama poslije, u progonstvu u Engleskoj osjetio sam snažan probadajući bol na lijevoj strani rebara i poslije lječničke pretrage nađeno je da imam zarezano plućno krilo uslijed neke teške povrede rebara koju mora da sam nekada imao, kako je rekao ljekar. Eto to je meni ostalo od tog Bajića, čiji bi ratni put bilo uputno podrobnije osmotriti, jer je i on bio jedan od onih naoštrenijih velikosrba, kao što jasno proizilazi i iz svjedočenja gospodina Begića...

Kondić i ostali: Bušenje ušiju heftaricom

BIRN-JUSTICE REPORT, 15. mart 2010.

Hazim Lozić, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću, tvrdi da ga je u junu 1992. godine u Stanici javne bezbjednosti Ključ vojska ispitivala i zlostavljala.

“Vojska je 10. juna 1992. godine došla u Dubočane transporterima i na megafon je rečeno da svak’ ode pred svoju kuću jer će izvršiti pretres. Mene su također prozvali i rečeno mi je da odem naproširenje kraj puta odakle sam sa desetak drugih mještana odveden autobusom u policiju u Ključ”, rekao je Lozić, dodavši da je u ćeliji policijske stanice fizički zlostavljan, te odveden na ispitivanje kod istog vojnika koji ga je prozvao u selu.

Vinko Kondić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, te Boško Lukić i Marko Adamović optuženi su za zločine protiv čovječnosti, kao i organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. Od 27. maja do kraja augusta 1992. godine, kako stoji u

Page 147: Bosna u Srcu

optužnici, vojska i policija vršile su pretrese sela na području Ključa i hapšenja civila, koji su potom bili zatočeni, između ostalog, u osnovnoj školi i staroj željezničkoj stanici u Sanici, kao i u SJB-u i školi “Petar Kočić” u Ključu. Najmanje 1,611. muškaraca je, smatra Tužilaštvo, nakon saslušanja odvedeno u pratnji policije u logor na Manjaču.Lozić je rekao kako misli da je u tom periodu vojska “zauzela SJB”, jer je viđao ljude u vojnoj i policijskoj uniformi.“Odvodili su jednog po jednog na ispitivanje, i kada je došao red na mene, pitao me je o ‘Zelenim beretkama’. Govorio je da sam i ja pripadnik ‘Zelenih beretki’, jer sam nosio zelenu majicu, ali to nije bilo tačno. On mi je potom bušio uši heftaricom, izvodio me na hodnik i govorio drugima da sam pripadnik ‘Beretki’”, prisjetio se Lozić. Svjedok je kazao da je potom taj isti vojnik stavljao nož u njegova usta, te da je od drugih zatvorenika saznao da je iz Banje Luke i da “ima čin kapetana”. Nakon dva dana provedena u SJB-u Ključ, Lozić je sa još nekoliko osoba prebačen na Manjaču, gdje je ostao sve do 31. oktobra 1992. godine.“Pretpostavljam da su u policiji nakon ispitivanja određivali ko će ići na Manjaču, a ko na slobodu. (...) Na Manjači smo prvih osam dana umjesto doručka i ručka dobivali batine, da bi nas potom prebacili u štalu, gdje smo zatekli još ljudi. Tada smo morali proći pokraj vojnika koji su u rukama držali baseball palice i kabl od struje, kojim su nas tukli”, rekao je Lozić. Kako je kazao, nakon odlaska iz zatočeništva saznao je da mu je supruga, kako bi napustila Ključ, “morala pokretnu i nepokretnu imovinu ostaviti Republici Srpskoj”.

Nastavak suđenja zakazan je za 17. mart 2010. godine.

Kondić i ostali: Tuče iz čista mira

BIRN-JUSTICE REPORT, 17. mart 2010.

Esad Šulic, svjedok Državnog tužilaštva na suđenju za zločine u Ključu, ispričao je kako je odveden iz doma u Sanici, pretučen, te zatvoren u logor Manjača, gdje je ostao oko pola godine.

“Ne znam kako da vam kažem šta se sve dešavalo, pokušavam i da zaboravim to sve. Ne razumijem mozak tih ljudi koji su nas tukli, kako može neko iz čista mira komšiju da udara, i to kundacima u glavu”, prisjetio se svjedok Šulić.Za zločine nad nesrpskim stanovništvom Ključa, Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) i člana Kriznog štaba u tom gradu, te Boška Lukića i Marka Adamovića. Prema navodima optužnice, oni su odgovorni za udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. Šulić je u sudnici kazao da je radio u fabrici za obradu drva u Sanici sve do aprila ili maja 1992. godine, kada su mu “srpski vojnici zabranili dolazak na posao”.“Meni su trojica upala u radionicu i rekla da za ‘balije’ više nema mjesta na poslu. Tog dana su nas 150. ili 200. radnika muslimana odveli do osnovne škole u Sanici i zatvorili u fiskulturnu salu. Tamo sam lično vidio kako udaraju starije ljude i proveli smo cijeli dan na tom mjestu. Bilo je mučno”, dodao je on. Školu u Sanici, kako je kazao svjedok, obezbjeđivale su “jedinice srpske vojske”, te rezervni i aktivni sastav policije.“Oko ponoći su nas izveli, a napravili su špalir i tukli nas dok nismo ušli u autobuse. Tukli su nas kao životinje, gurali nas dole sve da ne vidimo ko tuče. Odveli su nas u Ključ, u osnovnu školu, gdje je opet bio špalir vojnika. Tukli su nas i nema šta nam nisu govorili dok smo prolazili”, prisjetio se svjedok.

U optužnici stoji da su 31. maja 1992. godine pripadnici vojske i policije, istjerali muškarce iz naselja Sanica, te njih oko 200. “protivpravno lišili slobode i zatočili u prostore škole u Sanici, gdje su bili fizički i psihički zlostavljani”, da bi ih policija sljedeći dan transportovala u Osnovnu školu “Nikola Mačkić” u Ključu, gdje je “nastavljena još jača tortura”.

Page 148: Bosna u Srcu

Šulić je rekao da ga je po dolasku u školu u Ključu ispitao “kriminalistički policajac Mića Buač”, koji ga je provocirao i maltretirao.“Dali su mi potvrdu da sam čist čovjek i odveli u sobu iz koje sam vidio da druge ljude trpaju u autobuse i voze ko zna gdje. Ujutru su nas opet u špalir i odveli u Sanicu. Rekli su nam da ne smijemo nikuda bježati ili puno hodati i, ako neko dođe, da pokažemo te svoje papire”, dodao je on. Sredinom juna 1992. godine, prema sjećanju svjedoka, u njegovu kuću u Sanici došao je “aktivni policajac Milan Tomić s vojskom”, te ga odveo do zgrade Opštine u Sanici.Ujutro je došao šleper i tukli su nas tako da je grozota to bilo gledati. Bilo nas je oko 170. Tu su nam otimali i zlato i pare. Meni su burmu moju uzeli. Otišli smo do Ključa, gdje smo samo stali ispred stanice milicije, i onda smo produžili dalje, sve do logora Manjača”, rekao je Šulić, dodavši da je u Manjači ostao do 16. decembra 1992. godine.

Tužilaštvo smatra da je u periodu između maja i augusta 1992. godine više od 1.161 muškarca u pratnji policije transportovano u logor na Manjači, nakon što su “mučeni i premlaćivani” u zatočeničkim objektima na području Ključa.

Naredno ročište zakazano je za 22. mart ove godine

Kondić i ostali: Pakao policijske stanice

BIRN-JUSTICE REPORT, 22. mart 2010.

Leopold Flat, svjedok Tužilaštva BiH, prisjetio se premlaćivanja koja je preživio tokom 1992. godine u različitim zatočeničkim objektima, među kojima i Stanici javne bezbjednosti u Ključu, za koju je rekao da je bila “pakao”.

“Pred stanicom policije je bilo puno naoružanih osoba i neke sam poznavao, ali niko nije reagovao što me vode. Oduzeli su mi novčanik, ključeve, izvadili pertle iz cipela i stavili u ćeliju. U toku noći su me izvodili, tukli, psovali... Onda su me krvavog vratili u drugu ćeliju”, kazao je svjedok Flat, istaknuvši da su u “paklu” Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ bile zatvorene 22. osobe.

Za zločine nad nesrpskim stanovništvom Ključa, Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, bivšeg načelnika SJB-a i člana Kriznog štaba u tom gradu, te Boška Lukića i Marka Adamovića, bivše visokorangirane vojne dužnosnike. Prema navodima optužnice, oni su odgovorni za zločine protiv čovječnosti, te udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa. U SJB-u Ključ, kazao je Flat, proveo je dvije noći, nakon čega je odvezen u “Mali logor” u Banjoj Luci.“Ruke su nam na leđima povezali žicom ili nekom špagom. Postavljene su neke lotre i preko njih smo se penjali u šleper. Pao sam i nisam mogao da se popnem jer su mi ruke bile svezane. Vojnik me udario kundakom, bio sam sav u krvi. Spustili su ceradu i odvezli nas, kako su nam rekli kad smo stigli, u ‘Mali logor’”, kazao je svjedok, dodavši da su iz šlepera “izbacivani napolje i udarani toljagama”.Svjedok nije precizirao koliko je ostao u “Malom logoru”, ali tvrdi da je potom prebačen u Staru Gradišku, gdje je zajedno sa ostalim zarobljenicima premlaćivan “pet ili šest sati”.“Strahovito su nas tukli. Jedni dođu pa pitaju: ‘Šta ih tučete, sram vas bilo’, a malo kasnije i oni nas počnu tući. Najgori je momenat kada te tuku a ti padneš, pa te onda gaze”, prisjetio se svjedok, dodavši da su nakon noći provedene u jednoj prostoriji, gdjeim je “nedostajalo zraka”, raspoređeni po ćelijama. Zatočeništvo u Gradiški svjedok je opisao kao “najcrnji period” jer su svakodnevno bili ispitivani, maltretirani i premlaćivani. Nakon 15. dana “uz pratnju rezervnog sastava Vojne policije” prebačeni su na Manjaču, nekadašnje poljoprivredno dobro.“Manjača je opasana s dvije vrste bodljikave žice i okolo je bilo minsko polje. Smješten sam u trećoj štali do kapije. Što su me tukli zaboravio sam, ali zbog onih koji su glavom platili, moram reći da je Ženevska konvencija flagrantno kršena”, kazao je svjedok.

Page 149: Bosna u Srcu

Svjedok je potvrdio i da je Omer Filipović iz Ključa ubijen u logoru Manjača:“Vidio sam petoricu kako drže toljage, baseball palice ispred štale, te Omera. Čuli su se poslije nekoliko sati. Ujutro sam mu vidio povredu na glavi. Omer je bio mrtav”, kazao je svjedok.

Flat je 15. septembra 1992. godine napustio Manjaču. Za svoju porodicu, koja je živjela u Ključu, kazao je da je također bila maltretirana, naglasivši da mu je 11-godišnja kćerka tada osijedila.

Nastavak suđenja zakazan je za 24. mart 2010. godine.

Kondić i ostali: Poziv za kraj

BIRN-JUSTICE REPORT, 24. mart 2010.

Merima Filipović, svjedokinja Tužilaštva BiH, prisjetila se posljednjeg razgovora sa suprugom Omerom, u kojem joj je poručio da se čuva, te da je s njim “gotovo”.

“Pozvao me je Vinko Kondić i rekao da Omer hoće da razgovara sa mnom. Tada mi je rekao da zove iz Općine, te da je s njim sve gotovo. Pitala sam ga zašto mu Jovo Banjac ili Vinko ne pomognu, a on mi je rekao: ‘Za Banjca sam ratni zločinac, a zahvaljujući Vinku još nisam dobio batine, iako ne znači da neću.’ Općenito je tada govorio da će u logor, da čuvam djecu, i to je to. To je bio posljednji put kad sam ga čula”, rekla je Filipović. Svjedokinja je istakla da je supruga posljednji put vidjela 27. maja 1992. godine, nakon čega je on odveden u zatočeništvo. Kako je kazala, Jovo Banjac je u tom periodu bio predsjednik Skupštine opštine Ključ, a njen suprug Omer Filipović njegov zamjenik. Također je kazala da je Boško Lukić bio “na čelu Teritorijalne odbrane”, a Vinko Kondić načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ.

Državno tužilaštvo tereti Kondića i Lukića, skupa s Markom Adamovićem, za zločine protiv čovječnosti, te udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine.“Vinko Kondić je bio moj i Omerov školski drug. On je bio izuzetno dobar s mojim suprugom i djeverom Muhamedom. Bio je toliko dobar da ga je moj svekar smatrao trećim sinom”, objasnila je svjedokinja. Merima Filipović je rekla da je, ne preciziravši kada, od supruga Omera, koji je bio zatočen u Staroj Gradiški i na Manjači, dobila tri poruke, a nedugo potom i vijest o njegovoj smrti.“Kraj jula ću pamtiti po danu kada sam obaviještena da mi je suprug mrtav. Razgovarala sam i s Kondićem i rekla mu da je dženaza 1. augusta u Banjoj Luci, te da bih željela otići. On mi je obezbijedio policijsko vozilo, kojim sam i otišla. Na dženazi su mi rekli da je Omer umro od infarkta, u što sam u prvi mah i povjerovala, ali kada sam saznala da je umro i Esad Bender, onda sam pretpostavila da mu se nešto desilo, da je ubijen”, rekla je Filipović. Svjedokinja je kazala da su na području Ključa u maju 1992. godine vršeni pretresi stanova i kuća u kojima su živjeli Bošnjaci, te su muškarci pozivani na “informativne razgovore”, nakon kojih su hapšeni i odvođeni u zatočeništvo.“Nisam vjerovala da se može desiti ono što je i bilo kasnije. (...) Imala sam osjećaj da postoje paralelni organi u kojima nije bilo muslimana i gdje su se donosile odluke za koje sam kasnije saznala. Bilo mi je čudno kada su se promijenila obilježja i kada je stavljena druga zastava na Općinu...”, rekla je svjedokinja, koja je u tom periodu bila sekretar Sekretarijata za opću upravu u Ključu.

U optužnici stoji da su vojska i policija od 27. maja 1992. godine, “u okviru preuzimanja vlasti”, započele s hapšenjem civila nesrpske nacionalnosti, koji su odvođeni u SJB Ključ, gdje su fizički i psihički zlostavljani, te ih je određeni broj prebačen u logor Stara Gradiška i potom na Manjaču.

Page 150: Bosna u Srcu

Merima Filipović je s djecom 1. oktobra 1992. godine konvojem napustila Ključ. Ona je kazala da je ranije razgovarala i s Vinkom Kondićem jer je željela otići u Sanicu, gdje su joj živjeli roditelji, ali da joj je prvooptuženi rekao da “nije vrijeme da ide”.

Nastavak suđenja zakazan je za 5. april 2010. godine.

Kondić i ostali: Znak poštovanja prema kolegi

BIRN-JUSTICE REPORT, 07. april 2010.

Sudsko vijeće je odgodilo suđenje za zločine u Ključu zbog smrti Harisa Bojića, glavnog branioca drugooptuženog Boška Lukića.

“U ime branilaca optuženih želio bih vas zamoliti da današnje ročište odgodimo jer je kolega Bojić sjedio ovdje s nama mjesecima, a na taj način bismo odali i poštovanje prema njemu”, rekao je Milan Trbojević, dodatni Lukićev branilac. Haris Bojić je umro 3. aprila 2010. g, u 61. godini života. Državno tužilaštvo se nije protivilo prijedlogu Odbrane, te je Sudsko vijeće suđenje Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću za zločine počinjene na području Ključa odgodilo za 12. April.

Kondić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, zajedno s Lukićem, nekadašnjim komandantom Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane (TO) u tom gradu, i Adamovićem, nekadašnjim zamjenikom komandanta Ključkog bataljona TO-a, tereti se za učešće u ubistvima, istrebljenju, deportaciji, zatvaranju i mučenju Bošnjaka i Hrvata s tog područja. Državno tužilaštvo im stavlja na teret sudjelovanje u zločinima protiv čovječnosti, te organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.Prvooptuženi Kondić nije pristupio današnjem ročištu jer se “loše osjeća”, iako je zdravstvena služba konstatovala da je sposoban za suđenje. Suđenje za zločine u Ključu odgađano je u nekoliko navrata zbog teškog zdravstvenog stanja Kondića, koji boluje od Parkinsonove bolesti.

Kondić i ostali: Nezapamćeno razaranje

BIRN-JUSTICE REPORT, 12. april 2010.

Kemal Zukić, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu, govorio je o “nezapamćenom razaranju” vjerskih objekata, te kazao da je evidentirao veliki broj srušenih i zapaljenih džamija na ovom području.

“Mislio sam da ljudi pretjeruju kada kažu da je bilo sve porušeno, jer su ti podaci bili strašni. Na kraju smo se i mi uvjerili da je stanje bilo i gore, te da se takvo razaranje ne pamti”, rekao je Zukić i dodao da se radilo o “sistemskom rušenju” vjerskih objekata. Zukić je s nekoliko članova komisije formirane pri Centru za islamsku arhitekturu obilazio područja širom BiH kako bi registrovali štete načinjene na džamijama. U novembru 1995. godine su posjetili Ključ, gdje su zatekli zapaljene i minirane islamske vjerske objekte.

Za niz zločina počinjenih na području Ključa tokom 1992. godine, Državno tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića. U odvojenim optužnicama protiv Kondića, te Lukića i Adamovića stoji da su od kraja maja 1992. godine “bez vojnih potreba poduzete sve aktivnosti” s ciljem rušenja džamija i crkvi u općini Ključ. U tom periodu, kako se dalje navodi, srušene su džamije u Velagićima, Krasuljama, Biljanima i gradu Ključu, te je zapaljena i potom srušena župna crkva Presvete Marije Bogorodice u Ključu. Svjedok Zukić je kazao da je u 11. sela i naselja na području Ključa evidentirao rušenje džamija, te da su one u samom gradu, Donjim Biljanima, Ramićima i Krasuljama uništene djelovanjem “veće količine eksploziva”. Također je dodao da je u gradu Ključu vidio

Page 151: Bosna u Srcu

pravoslavnu crkvu koja je ostala “netaknuta”, te da nije uspio evidentirati oštećenja na katoličkim objektima. Kondić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, nije prisustvovao današnjem ročištu jer se “osjeća loše”, iako je zdravstvena služba konstatovala da je sposoban za suđenje. Prvooptuženi nije u nekoliko navrata prisustvovao suđenju zbog zdravstvenog stanja(boluje od Parkinsonove bolesti), a neka ročišta su i odgađana. Državno tužilaštvo ga s Lukićem, nekadašnjim komandantom Štaba Teritorijalne odbrane (TO) Ključ i članom Komande odbrane grada, i Adamovićem, bivšim komandantom Komande odbrane grada i zamjenikom komandanta Ključkog bataljona TO-a, tereti za zločine protiv čovječnosti, te udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Nastavak suđenja zakazan je za 14. april 2010. godine.

Kondić i ostali: Uvođenje materijalnih dokaza

BIRN-JUSTICE REPORT, 14. april 2010.

U nastavku suđenja Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću za zločine počinjene u Ključu, Tužilaštvo BiH je u spis uvelo izjave tri svjedoka koja su preminula.

Mina Ljutić, Dušan Stanarević i Simo Vujičić, ranije su dali iskaze Tužilaštvu BiH o zločinima počinjenim na području Ključa. Sva tri svjedoka su preminula u toku 2008. godine, te je Tužilaštvo u spis uvelo njihove izjave i izvode iz matične knjige umrlih.Odbrane Kondića i Adamovića su se protivile prihvatanju iskaza tih svjedoka ističući da “vrve od sugestivnih pitanja”. Na prijedlog Odbranâ optuženih, iskazi svjedoka nisu čitani na ročištu.

Kondić, Lukić i Adamović se terete za zločine protiv čovječnosti, te udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene na području Ključa tokom 1992. godine. Državno tužilaštvo tvrdi da je Kondić bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) Ključ i član Komande odbrane grada, a Adamović komandant Komande odbrane grada i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.

Naredno ročište zakazano je za 19. april 2010. godine.

Kondić i ostali: Kućni pritvor i napuštanje grada

BIRN-JUSTICE REPORT, 19. april 2010.

Nermin Kapetanović, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine počinjene u Ključu, govorio je o boravku u kućnom pritvoru, te hapšenju brata, koji je bio zatočen u policiji u tom gradu i logoru Manjača.

“U kućnom pritvoru sam bio nakon što me je 27. maja 1992. godine s posla kući dopratio vojnik. Tada su me na ulazu dočekale naoružane komšije, i u narednom periodu mi nije bilo dozvoljeno da izlazim iz stana”, rekao je Kapetanović, bivši sudija u Sudu za prekršaje u Ključu. Ovaj svjedok je kazao da je nakon 10-ak dana provedenih u kućnom pritvoru mogao izaći iz stana, te je odlazio u posjete roditeljima. Također je dodao da je jedne prilike otišao i do Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ključu kako bi odnio odjeću bratu, koji je tu bio zatvoren. Kapetanović je dao iskaz na suđenju Vinku Kondiću, bivšem načelniku SJB-a Ključ, Bošku Lukiću, nekadašnjem komandantu Štaba Teritorijalne odbrane u tom gradu, i Marku Adamoviću, bivšem komandantu Komande odbrane grada Ključa, koji su optuženi za

Page 152: Bosna u Srcu

zločine počinjene na tom području tokom 1992. godine. Pripadnici vojske i policije su, kako se dalje navodi u optužnici, od 27. maja 1992. godine, vršili hapšenja, fizička i psihička zlostavljanja, te zatvaranja civila, Bošnjaka i Hrvata, u SJB i osnovnu školu u Ključu, te osnovnu školu i bivšu željezničku stanicu u Sanici. Određeni broj civila je potom transportovan u logore Stara Gradiška i Manjača. Svjedok Kapetanović je rekao da je njegov brat Emir uhapšen početkom jula 1992. godine, nakon čega je odveden u SJB Ključ.“Odveden je u sportskoj odjeći, a potom su iz policije zvali da mu donesemo stvari za higijenu i drugu odjeću. (...) U policiji sam razgovarao sa inspektorom Vasićem, koji mi je rekao da poznaje mog brata, te da će biti deportovan na Manjaču. Nisam ga puno pitao iz straha, a on mi je tada dao Emirov lančić i novčanik”, rekao je Kapetanović. On je dodao da je sredinom jula 1992. godine njegov brat transportovan na Manjaču, gdje je, kako je kasnije saznao, bio u nekoliko navrata teško premlaćivan. Svjedok je dodao da je brata vidio 1993. godine, nakon što je izašao iz zatočeništva. Svjedok je još ispričao da je u julu ili augustu 1992. godine napustio Ključ, a prije toga je imovinu “morao ostaviti Republici Srpskoj (RS)”.“Plašio sam se da ostanem u gradu i sve sam činio da izađem. Prije odlaska sam morao potpisati da imovinu ostavljam RS-u, a te dokumente sam potpisao u Općini”, rekao je Kapetanović.Tokom unakrsnog ispitivanja Kapetanović je kazao da je Vinko Kondić bio jedan od članova “Kriznog štaba Srpske općine Ključ”. Kondić, Lukić i Adamović, kako tvrdi Državno tužilaštvo, bili su članovi Kriznog štaba općine Ključ.

Nastavak suđenja zakazan je za 21. april 2010. godine.

Kondić i ostali: Pokolj u Biljanima

BIRN-JUSTICE REPORT, 21. april 2010.

Asim Vučkić, svjedok Tužilaštvtijela ubijenih komšija u selu Biljani, te potom napustio svoj dom jer “tu se više nije moglo živjetia BiH na suđenju za zločine u Ključu, ispričao je kako je u julu 1992. godine sakupljao ”.

“Kad je vojska ušla u Biljane, sve je ljude odvela pred školu i tu su razdvojili muškarce od žena i djece. Autobusima su odveli muškarce, a mene i još trojicu starijih su ostavili da čistimo selo. Naredni dan smo u školi vidjeli krvave zidove i dokumente odvedenih muškaraca, koje je vojska potom spalila”, rekao je Vučkić i dodao da je u “pokolju u Biljanima” tada ubijeno više od 240 ljudi.

Za niz zločina počinjenih na području Ključa tokom 1992. godine Državno tužilaštvo tereti Vinka Kondića, bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) u tom gradu, te Boška Lukića, nekadašnjeg komandanta Štaba Teritorijalne odbrane (TO), i Marka Adamovića, bivšeg komandanta Komande odbrane grada Ključa. U odvojenim optužnicama protiv Kondića te Lukića i Adamovića stoji da je vojska, potpomognuta policijom, 10. jula 1992. godine vršila hapšenja u selima Donji Biljani, Botonjići, Jabukovica, Brkići i Domazeti (općina Ključ). Muškarci su odvođeni u školu u Donjim Biljanima, gdje su popisivani, te izvođeni i ubijani na različitim lokacijama. Tog dana je ubijeno najmanje 219 osoba, smatra Tužilaštvo.

Vučkić je dodao da je, nakon ubistava civila u Biljanima, skupa sa maloljetnim unucima i drugim starijim muškarcima morao sakupljati tijela ubijenih mještana, koja su sahranjivana u pojedinačne grobnice. Svjedok je rekao i da je vojska u Biljane dolazila i prije 10. jula, te odvodila mlađe muškarce u Ključ i potom u logor na Manjaču. Jedne prilike su odvedena i njegova dva sina.“Ne znam kada je tačno bilo, ali je vojska došla u selo, i tada nisu ništa tražili, nego su samo htjeli da vide ko tu živi. Naredni dan su došli i odveli omladinu, a tada i Ermina i Hamzu, moje sinove. Ermin se vratio treći dan, i tada mi je rekao da im više živ u ruke neće, dok su Hamzu, kako sam saznao, odveli na Manjaču”, prisjetio se Vučkić. Nakon “skoro tri mjeseca” Vučkić je, kako je kazao, skupa s drugim mještanima konvojem koji je organizovala “Općina Ključ” napustio to područje.

Page 153: Bosna u Srcu

“Sjećam se da su lijepili plakate po gradu na kojima je stajalo da se većina muslimana mora iseliti. Odlazili smo u Ključ i plaćali kartu za autobus tri puta jer je stalno poskupljivala. Tražili su od nas da platimo struju i telefon prije nego što odemo, iako je u tom periodu nismo ni imali. Morali smo potpisati da imovinu ostavljamo Općini i tadašnjoj vlasti, a to smo uradili jer se tu više nije moglo živjeti”, rekao je svjedok Vučkić.

Nastavak suđenja zakazan je za 26. april 2010. godine.

Kondić i ostali: (Ne)postojeća naredba za ubistva

BIRN-JUSTICE REPORT, 26. april 2010.

Enes Mršić, posljednji svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu, govorio je o aktivnostima Boška Lukića i Marka Adamovića tokom 1992. godine u tom gradu.

“Boško Lukić mi je jedne prilike pročitao naređenje Prvog korpusa Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz Banje Luke u kojem je stajalo da se svaki pripadnik Teritorijalne odbrane (TO) Ključ ubije na licu mjesta ukoliko odbije da izvrši njihova naređenja”, rekao je Mršić, bivši pripadnik TO-a Ključ. Drugooptuženi Lukić i njegova Odbrana su tokom unakrsnog ispitivanja negirali postojanje takvog naređenja.

Boško Lukić se skupa s Vinkom Kondićem i Markom Adamovićem tereti za zločine protiv čovječnosti, te udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom 1992. godine na području Ključa.Državno tužilaštvo tvrdi da je Lukić bio komandant Štaba TO-a Ključ i član Komande odbrane grada, dok je Adamović bio komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. Prvooptuženi Kondić je, kako stoji u optužnici, bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ.

Mršić je istakao da su Srpska demokratska stranka (SDS) i Stranka demokratske akcije (SDA) imenovale komandanta i načelnika Štaba TO-a Ključ, nakon čega su se u TO-u mogle primijetiti razlike u njihovom radu.“Razlike su se javile mobilizacijom jedinica za rat u Hrvatskoj još 1991. godine, kada su muslimani odbijali ići na ratišta, i već smo 1992. godine bili isključeni iz odlučivanja i drugih aktivnosti u TO-u Ključ. Tada su postojala jasna uputstva TO-a RBiH, koja su se ignorisala, te ova što su dolazila od Prvog korpusa i koja su se naposljetku i primjenjivala”, kazao je Mršić. On je dodao da je Lukić nakon višestranačkih izbora imenovan za komandanta Štaba TO-a, te da ga je 27. maja 1992. godine optužio da je pripadnik “Zelenih beretki”.“Lukić je nekoliko nas pozvao 27. maja 1992. godine u prostorije TO-a i tada saopštio da tu više nismo angažovani. (...)”, kazao je Mršić te se obratio opuženom: “Pozvali ste me i rekli da sam vođa ‘Zelenih beretki’ u Ključu, te da imate informacije o tome. Moram reći da ja s tim nisam imao nikakve veze.”Svjedok je kazao da je sukob u Ključu počeo 27. maja 1992. godine, nakon čega su započela hapšenja i ubistva Bošnjaka.“Nisam imao direktnih sukoba i neprijatnosti, ali je vladao strah. Po gradu je pucala vojska i kružile su informacije da je bilo ubijenih. Na Radio Ključu, koji je, naravno, imao propagandnu funkciju, slušao sam kratke vijesti o tome šta se dešavalo. Također sam čuo i da je Adamović imenovan za komandanta odbrane Ključa”, rekao je Mršić. Ne precizirajući kada, Mršić je rekao da je otišao iz Ključa nakon što je u Stanici javne bezbjednosti dobio potvrdu da može napustiti grad.

Nastavak suđenja zakazan je za 28. april 2010. godine, kada je predviđeno izvođenje materijalnih dokaza Tužilaštva BiH.

Kondić i ostali: Legalne odluke

Page 154: Bosna u Srcu

BIRN-JUSTICE REPORT, 28. april 2010.

Dražavno tužilaštvo je počelo izvođenje materijalnih dokaza na suđenju Vinku Kondiću, Marku Adamoviću i Bošku Lukiću, koji se terete za zločine na području Ključa. Tužiteljica Džemila Begović je prezentirala 19. materijalnih dokaza, većinom zaključaka i odluka Skupštine srpskog naroda u BiH i Autonomne regije Krajina iz 1992. godine.Tužilaštvo je u sudski spis uvelo odluku Skupštine opštine Ključ iz januara 1992. godine, kojom se ova općina priključuje Autonomnoj regiji Krajina, što je tužiteljica opisala kao “djelo izvršeno u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata”.

“Ovo je odluka donesena na legalan način, a vezivanje za udruženi zločinački poduhvat je apsurdno”, kazao je Milan Trbojević, branilac Boška Lukića. Državno tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića, nekadašnje članove Kriznog štaba općine Ključ, da su učestvovali u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina na području te općine. Kondić, nekadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ i član Izvršnog odbora Opštinske organizacije Srpske demokratske stranke (SDS), tereti se i za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu s drugim članovima SDS-a i rukovodstvima vojnih i civilnih organa, s ciljem uklanjanja nesrpskog stanovništva sa ovog područja. Tužilaštvo stavlja na teret Lukiću i Adamoviću da su od aprila do decembra 1992. godine, zajedno s drugim članovima Kriznog štaba, “planirali, pripremili, pokrenuli, pomagali i učestvovali u kampanji progona” nesrpskog stanovništva općine Ključ. U sudnici je prezentiran i akt Glavnog odbora SDS-a iz decembra 1991. godine kojim se općinskim odjelima ove stranke daju upute o “organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u vanrednim uslovima”.Tužilaštvo je pročitalo i naredbu Petog korpusa Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz januara 1991. godine, o formiranju Sabirnog logora “Stara Gradiška”. U optužnici stoji da je prvooptuženi Kondić u novembru 1991. godine preduzeo aktivnosti na zaustavljanju konvoja sa izbjeglicama iz Slunja u Hrvatskoj, nakon čega su policajci SJB-a Ključ “izveli i lišili slobode vojno sposobne muškarce hrvatske nacionalnosti”, koji su nakon torture u SJB-u Ključ transportirani u logor “Stara Gradiška”. Odbrana Vinka Kondića nije se protivila uvođenju ovog dokaza, ističući da on dokazuje kako je logor “bio pod vojnom kontrolom”.

Naredno ročište, kada će Državno tužilaštvo nastaviti uvođenje materijalnih dokaza, zakazano je za 4. maj ove godine.

Kondić i ostali: Čišćenje terena

BIRN-JUSTICE REPORT, 05. maj 2010.

Na suđenju Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću, optuženima za zločine počinjene u Ključu, Tužilaštvo BiH je nastavilo sa izvođenjem materijalnih dokaza. Državno tužilaštvo je u spis uvelo 27 materijalnih dokaza o angažovanju i djelovanju različitih vojnih jedinica na području Ključa tokom 1992. godine, kao i dokumente o pojedinim zločinima počinjenim u tom gradu.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za sudjelovanje u ubistvima, istrebljenju, deportaciji, mučenju, prisilnim nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim na području Ključa u toku 1992. godine. U redovnim borbenim izvještajima Komande 1. krajiškog korpusa iz maja i juna 1992. godine, koje je Tužilaštvo uvelo kao materijalni dokaz, navodi se da je situacija u rejonu Ključa “pod kontrolom”, te da se vrši “čišćenje terena” i oduzimanje oružja od nesrpskog stanovništva. Na jednom mjestu se navodi da je zarobljeno oko 900. osoba, koje su imale “400. cijevi”.

Page 155: Bosna u Srcu

Tužilaštvo je predočilo i Zapisnik sa proširenog sastanka Savjeta za nacionalnu bezbjednost i Vlade Srpske Republike BiH od 22. aprila 1992. godine, u kojem, između ostalog, stoji da se “bliže cilju”, te da se nastavlja odbrana “srpske BiH“.

U optužnici stoji da su Kondić, Lukić i Adamović sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem potpunog preuzimanja vlasti u općini Ključ i njenog dovođenja u kategoriju srpskih općina, kao i stvaranje jednonacionalne policije i Teritorijalne odbrane (TO) na tom području.

Kondić i ostali: Dokazi o udruženom zločinačkom poduhvatu

BIRN-JUSTICE REPORT, 10. maj 2010.

U nastavku izvođenja materijalnih dokaza na suđenju za zločine počinjene u Ključu, Odbrana Boška Lukića je ustvrdila da drugooptuženi nije autor nekoliko dokumenata koje je Tužilaštvo BiH unijelo u spis.

Odbrana Boška Lukića je istakla da drugooptuženi nije potpisao pet depeša iz 1992. godine u kojima se govori o blokadi, pretresima i “čišćenju” pojedinih sela, kao i razoružavanju i hapšenju “muslimanskih ekstremista”. Državno tužilaštvo je ove dokumente unijelo u spis zajedno s drugim materijalnim dokazima kojima se želi, kako je rekla tužiteljica Džemila Begović, dokazati učešće Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića u udruženom zločinačkom poduhvatu.

U optužnici stoji da su Kondić, tadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić, komandant Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane (TO), i Adamović, zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a, tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji je podrazumijevao potpuno preuzimanje vlasti na području Ključa. Kondiću, Lukiću i Adamoviću se stavlja na teret učešće u ubistvima, istrebljenju, deportaciji, mučenju, prisilnim nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim nad nesrpskim stanovništvom Ključa. Tužilaštvo je predočilo i Izvještaj komisije o obilasku sabirnih centara i drugih objekata za zarobljenike Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajina iz augusta 1992. godine, u kojem se navodi da su u logoru Manjača zatočeni i mještani s područja Ključa. U tom izvještaju stoji, kako je pročitala Begović, da su u logoru zatočeni muškarci od 18. do 60. godina, te da se u njemu nalazi oko 20. maloljetnika. O logoru Manjača govori i dokument Komande Prvog krajiškog korpusa iz decembra 1992. godine u kojem se naređuje njegovo rasformiranje i predaja zatočenika Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (MKCK) ukoliko “nisu počinili ratne zločine”.Zatočenici za koje postoje sumnje da su sudjelovali u pojedinim zločinima, kako dalje stoji, “trebaju se premjestiti u logor Batković ili Kula kraj Sarajeva”. Tužilaštvo tvrdi da su pripadnici vojske i policije od 27. maja 1992. godine hapsili civile nesrpske nacionalnosti i zatvarali ih u SJB Ključ, gdje su zarobljenici fizički i psihički zlostavljani, te potom odvođeni u logore Stara Gradiška i Manjača. Civili su, kako dalje stoji u optužnici, bili zatvarani i u Osnovnu školu “Nikola Mačkić” u Ključu, te u osnovnu školu i bivšu željezničku stanicu u Sanici.

Nastavak suđenja zakazan je za 12. maj 2010. godine

Page 156: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Uloge optuženih

BIRN-JUSTICE REPORT, 17. maj 2010.

Na suđenju za zločine počinjene na području Ključa, Tužilaštvo BiH je u spis uvelo naredbu Kriznog štaba iz tog grada o “čišćenju terena” i oduzimanju oružja od nesrpskog stanovništva, a u čijem donošenju su navodno sudjelovala trojica optuženih.

Među 34. materijalna dokaza koje je Državno tužilaštvo unijelo u spis nalazi se i knjiga zapisnika sa sjednica Kriznog štaba opštine Ključ iz 1992. godine, u kojoj je, između ostalog, i odluka o udaljenju tri Bošnjaka sa poslova koje su tada obavljali, te njihovo upućivanje “na čekanje”.Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović su, kako stoji u jednom od zapisnika, sudjelovali u donošenju naredbe o “čišćenju terena” i oduzimanju oružja od nesrpskog stanovništva sa tog područja. Tužilaštvo BiH tereti Kondića, Lukića i Adamovića za učestvovanje u ubistvima, istrebljenju, deportaciji, mučenju, prisilnim nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim u toku 1992. godine. U optužnici se navodi da su optuženi učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem potpunog preuzimanja vlasti u opštini Ključ i njenog dovođenja u kategoriju srpskih opština, kao i stvaranje jednonacionalne policije i Teritorijalne odbrane (TO) na tom području. Kondić je u tom periodu bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba TO-a, a Adamović komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. Tužilaštvo je u spis uvelo i zapisnike sa sastanaka Izvršnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u opštini Ključ, te su prezentovane i odluke te stranke o organizovanju TO-a na tom području i njihovim zadacima tokom 1991. i 1992. godine.

Sljedeće ročište, kada će Tužilaštvo nastaviti sa uvođenjem materijalnih dokaza, zakazano je za 19. maj 2010. godine.

Kondić i ostali: Suđenje bez prvooptuženog

BIRN-JUSTICE REPORT, 19. maj 2010

Tužilaštvo BiH je nastavilo sa izvođenjem materijalnih dokaza na suđenju za zločine počinjene na području Ključa bez prisustva prvooptuženog Vinka Kondića.

Tokom aprila i maja ove godine suđenjima za zločine u Ključu nije prisustvovao prvooptuženi Vinko Kondić, koji je odbijao da se pojavi na ročištima jer se “osjeća loše”, iako je zdravstvena služba konstatovala da je sposoban. Kondić boluje od Parkinsonove bolesti te je zbog njegovog zdravstvenog stanja u nekoliko navrata odgađano suđenje za zločine u Ključu.

Tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za zločine protiv čovječnosti, te udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa tokom 1992. godine. U optužnici stoji da je Kondić bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) na tom području i član Komande odbrane grada, dok je Adamović bio komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.

Na današnjem ročištu Tužilaštvo BiH je u spis uvelo nekoliko dokumenata o nadležnosti i funkcionisanju Kriznog štaba u Ključu, te njegovoj “ulozi u koordinisanju među organi-ma” u tom gradu. Državno tužilaštvo tvrdi da su trojica optuženih bili članovi Kriznog štaba Ključ.

Nastavak suđenja zakazan je za 24. maj ove godine.

Page 157: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Licemjerje opštinskih institucija

BIRN-JUSTICE REPORT, 24. 05. 2010.

Prvooptuženi Vinko Kondić ponovo se nije pojavio u sudnici, ali je Tužilaštvo BiH ipak nastavilo sa izvođenjem materijalnih dokaza za zločine počinjeneKljuču.

“Iako je zdravstvena služba pritvorske jedinice konstatovala da je sposoban, Vinko Kondić je odbio da pristupi zbog zdravstvenih razloga”, saopštila je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća, istaknuvši da će glavni pretres biti nastavljen.

Uz Vinka Kondića, Tužilaštvo BiH tereti Boška Lukića i Marka Adamovića za zločine protiv čovječnosti, te udruživanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na području Ključa tokom 1992. godine. Tužilaštvo smatra da je Kondić bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) na tom području i član Komande odbrane grada, dok je Adamović bio komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. Državna tužiteljica Džemila Begović je u materijalne dokaze unijela niz akata Ratnog predsjedništva Skupštine opštine Ključ kojima Tužilaštvo želi dokazati “diskriminatorsko djelovanje“ tadašnjih institucija Opštine Ključ. “Ulažem i Odluku predsjednika Osnovnog suda u Ključu o osnivanju disciplinske komisije za radnike koji su izostali na poslu u junu, julu i augustu. (...) Tu stoji da je radnik Mujo Šehić neopravdano izostao sa posla više od tri dana i dobio otkaz, a u to doba on je bio zatvoren na Manjači”, rekla je tužiteljica i istakla kako se iz toga ogleda “licemjerje” tadašnjih vlasti u Ključu. Begović je u spis, između ostalog, uložila i izjave 13. lica koja su potpisala da dobrovoljno trajno napuštaju Ključ i svoju imovinu stavljaju na raspolaganje opštinskim organima, što predstavlja, pojasnila je tužiteljica, “dokaz progona stanovništva iz Ključa”. “Ulažem i Odluku Ratnog predsjedništva Skupštine opštine Ključ o kriterijima za mogućnost iseljenja s područja te opštine. U odluci stoji da svi koji daju izjavu da odlaze trajno, mogu napustiti Ključ”, citirala je tužiteljica odluku. Odbrane optuženih su osporavale vjerodostojnost tih dokumenata, istaknuvši da će detaljnije obrazloženje dati u završnim riječima.

Naredno ročište zakazano je za srijedu, 26. maj 2010. godine.

Kondić i ostali: Dokazi o nezakonitim zatvaranjima

BIRN-JUSTICE REPORT, 26. maj 2010.

Tužilaštvo BiH je nastavilo sa izvođenjem materijalnih dokaza na suđenju za zločine u Ključu, kojima želi dokazati “nezakonita zatvaranja i hapšenja” nesrpskog stanovništva s tog područja. Izvođenju materijalnih dokaza Državnog tužilaštva ponovo nije prisustvovao prvooptuženi Vinko Kondić.

“Vinko Kondić nije pristupio u sudnicu iako je zdravstvena služba konstatovala da je sposoban za suđenje. U službenom zapisniku stoji da je Kondić izjavio da neće ići na Sud BiH, tako da ćemo, u skladu s prethodnim rješenjem, nastaviti sa suđenjem”, rekla je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća. Prvooptuženi Kondić se nije pojavio na više od deset posljednjih ročišta jer se “ne osjeća dobro”. Kondić boluje od Parkinsonove bolesti, i zbog njegovog zdravstvenog stanja je u nekoliko navrata odgađano suđenje za zločine u Ključu. Sudsko vijeće je ranije donijelo rješenje o održavanju ročišta bez Kondićevog prisustva, i to u situacijama kada zdravstvena služba konstatuje da je on sposoban za suđenje.

Page 158: Bosna u Srcu

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović se terete za ubistva, istrebljenje, deportacije, mučenja, prisilne nestanke i druga nečovječna djela počinjena u toku 1992. godine.Na ovom ročištu Državno tužilaštvo je u spis uvelo 50. materijalnih dokaza, među kojima spiskove zarobljenika u logorima Stara Gradiška i Manjača, kojima želi dokazati “nezakonita zatvaranja i hapšenja”.

U optužnici stoji da su pripadnici vojske i policije od 27. maja 1992. godine vršili hapšenja i privođenja Bošnjaka i Hrvata u Stanicu javne bezbjednosti (SJB) i Osnovnu školu “Nikola Mačkić” u Ključu, kao i osnovnu školu i staru željezničku stanicu u Sanici, te da je određeni broj zatvorenika potom zatvaran u logor Manjača. U spis je uneseno i nekoliko dokumenata Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ i Centra službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka kojima Tužilaštvo, kako je kazala tužiteljica Džemila Begović, želi dokazati, između ostalog, udruženi zločinački poduhvat, te da aktivnosti na hapšenju i zatvaranju nesrpskog stanovništva “nisu rađene stihijski”.Tužilaštvo tvrdi da je Kondić bio načelnik SJB-a Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Adamović komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. U Izvještaju SJB-a Ključ iz oktobra 1992. godine se navodi, kako je pročitala Begović, da na području Velagića u tom periodu više ne živi niti jedna bošnjačka porodica, dok ih je Pudinom Hanu deset.

Nastavak suđenja zakazan je za 31. maj 2010. godine.

Kondić i ostali: Prvooptuženi ponovo u sudnici

BIRN-JUSTICE REPORT, 31. maj 2010. U nastavku suđenja trojici optuženih za zločine u Ključu, Tužilaštvo BiH je predočilo spiskove uhapšenih Bošnjaka i Hrvata koji su tokom 1992. godine bili zatvarani u “logor ratnih zarobljenika na Manjači.

Ovom ročištu prisustvovao je i prvooptuženi Vinko Kondić, nakon što je na više od deset ročišta odbijao da se pojavi u sudnici ističući da nije “zdravstveno sposoban”. Kondić, koji boluje od Parkinsonove bolesti, pokrenuo je pitanje ponovnog vještačenja njegovog zdravstvenog stanja. Predsjedavajuća Sudskog vijeća Jasmina Kosović objasnila je da optuženi može angažovati vještake, te da će njihovi nalazi biti razmotreni. Tim koji je Sud BiH ranije angažovao utvrdio je da je Kondić “sposoban da prati suđenje”.

Kondić se zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem tereti za ubistva, istrebljenje, deportacije, mučenja, prisilne nestanke i druga nečovječna djela počinjena u toku 1992. godine. Kako stoji u optužnici, Kondić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Adamović komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. Tužilaštvo BiH je predočilo i spiskove sačinjene u SJB-u Ključ sa imenima Bošnjaka i Hrvata privedenih u maju i junu 1992. godine, te spisak osoba koje su upućene u “logor ratnih zarobljenika na Manjači”. Prema spisku iz augusta 1992. godine, na Manjaču je s teritorije općine Ključ prebačena 1,161. osoba. Aktom iz juna 1992. godine Kondić obavještava komandu logora Manjača da će uputiti inspektore, što je, kako je navela tužiteljica Džemila Begović, jedan od dokaza o udruženom zločinačkom poduhvatu. Među materijalnim dokazima je i nekoliko akata označenih kao strogo povjerljivo, a uglavnom je riječ o izvještajima o radu SJB-a Ključ i o počinjenim krivičnim djelima, te hapšenjima nesrpskog stanovništva.

Nastavak suđenja zakazan je za 2. juni 2010. godine.

Page 159: Bosna u Srcu

Kondić i ostali: Planska djelovanja

BIRN-JUSTICE REPORT, 07 juni 2010

Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću, optuženima za zločine u Ključu, nastavljeno je prezentiranjem materijalnih dokaza Državnog tužilaštva.

Na devetom ročištu zaredom, Tužilaštvo BiH je nastavilo sa uvođenjem u spis dokume nata kojima želi dokazati odgovornost trojice optuženih za zločine počinjene u Ključu, kao i “diskriminatorski odnos” koji je vladao prema Bošnjacima i Hrvatima u tom gradu.Uvodeći materijalne dokaze, državna tužiteljica Džemila Begović je kazala da je “vlast u Ključu” organizovala zapljenu nesrpske imovine tokom rata, kao i da je raseljavanje nesrpskog stanovništva bilo “plansko, a ne slučajno”.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se za progon, ubistva, istrebljenje, deportacije, zatvaranja i prisilne nestanke nesrpskog stanovništva tokom 1992. godine na području Ključa, kao i za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnici stoji da su Kondić, Lukić i Adamović sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, te iseljavanju nesrpskog stanovništva s područja Ključa, kako ne bi bilo “ugroženo stvaranje i opstanak Srpske Republike BiH i ujedinjenje svih srpskih teritorija”.Tužilaštvo tvrdi da su od 27. maja 1992. godine sistematski razarana ili oštećena naselja i sela Bošnjaka i Hrvata, kao i njihova imovina. U optužnici se dalje navodi da je imovina nesrpskog stanovništva “organizovano pljačkana” i sakupljana u skladište ratnog plijena, a njome je rukovano “uz uputstva i kontrolu Kriznog štaba Ključ, te kontrolu policije Vinka Kondića”. Bošnjaci i Hrvati su, kako tvrdi Državno tužilaštvo, u to vrijeme hapšeni i zatvarani u zatočeničke objekte ili logore, a dio njih je organizovano iseljen s područja Ključa.Tužilaštvo je u spis uvelo i različite dokumente kojima žele dokazati da je Krizni štab u tom gradu imao “naredbodavne funkcije”. Kondić je u to vrijeme bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) i član Komande odbrane grada Ključa, dok je Adamović djelovao u svojstvu komandanta Komande odbrane grada Ključa i zamjenika komandanta Ključkog bataljona TO-a. Trojica optuženih su, kako tvrdi Tužilaštvo, bili i članovi Kriznog štaba u Ključu.

Nastavak suđenja zakazan je za 9. juni 2010. godine.

Kondić i ostali: Stotine stranica dokaza Tužilaštva

BIRN-JUSTICE REPORT, 09. juni 2010 .

Tužilaštvo BiH nastavilo je prezentaciju materijalnih dokaza na suđenju Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću, optuženima za zločine u Ključu.

U spis su uloženi dodatni spiskovi kojima Tužilaštvo želi da dokaže nezakonita hapšenja i zatvaranja civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, te nekoliko dokaza o nezakonitom oduzimanju imovine.“Ulažemo odluke mjesnih zajednica o neprihvatanju udruživanja opštine Ključ u Autonomnu regiju Krajina. Te mjesne zajednice bile su naseljene većinski muslimanskim i hrvatskim stanovništvom”, rekla je Džemila Begović, državna tužiteljica.

Page 160: Bosna u Srcu

Tužilaštvo tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za ubistva, istrebljenje, deportacije, mučenja, prisilne nestanke i druga nečovječna djela počinjena u toku 1992. godine na području općine Ključ. Kako stoji u optužnici, Kondić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Adamović komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a. Među dokaze je uvršten i niz akata kojima Tužilaštvo želi da pokaže način funkcionisanja raznih organa vlasti, međusobnu saradnju i hijerarhijsku organizaciju. Tužilaštvo je do sada uložilo više od 420. materijalnih dokaza, a prema tužiteljici, prezentacija dokumenata trebalo bi da bude završena na narednom ročištu, koje je zakazano za ponedjeljak, 14. juni 2010.

Kondić i ostali: Loše zdravstveno stanje prvooptuženog

BIRN-JUSTICE REPORT, 14. juni 2010.

Suđenje trojici optuženih za zločine počinjene u Ključu odgađa se do daljnjeg, dok se ne utvrdi zdravstveno stanje prvooptuženog Vinka Kondića.

Sud BiH je odlučio da odgodi suđenje Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću, nakon saznanja da je zdravstveno stanje prvooptuženog pogoršano.“Dobili smo informaciju iz zdravstvene službe pritvorske jedinice, u kojoj stoji da je zdravstveno stanje Vinka Kondića loše. Suđenje neće biti nastavljeno sve dok se ne izvrši novo vještačenje i ne sazna zdravstveno stanje prvooptuženog”, kazala je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća.

Na ovom ročistu bio je predviđen nastavak iznošenja materijalnih dokaza Tužilaštva BiH, koje smatra da su Kondić, Lukić i Adamović odgovorni za niz zločina počinjenih na području Ključa tokom 1991. i 1992. godine. Kako stoji u optužnici, Kondić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Adamović komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a.

Vinko Kondić, koji boluje od Parkinsonove bolesti, na više od deset ročišta odbijao je da se pojavi u sudnici, ističući da nije “zdravstveno sposoban”. Na ročištu održanom 31. maja 2010. godine, Kondić je pokrenuo pitanje ponovnog vještačenja njegovog zdravstvenog stanja. Tom prilikom Sudsko vijeće je objasnilo da optuženi može angažovati vještake, te da će njihovi nalazi biti razmotreni. Tim koji je Sud BiH ranije angažovao utvrdio je da je Kondić “sposoban da prati suđenje”.

Kondić i ostali: Prvooptuženi ide na liječenje

BIRN-JUSTICE REPORT, 30. juni 2010.

Vinko Kondić, prvooptuženi za zločine u Ključu, biće upućen u bolnicu zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja.

Suđenje Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću za zločine počinjene na području Ključa biće odgođeno dok se ne utvrdi zdravstveno stanje prvooptuženog, koji boluje od Parkinsonove bolesti.“Tim vještaka je u posljednjem nalazu od 23. juna konstatovao da je došlo do pogoršanja stanja optuženog i predložio da bude upućen na dva mjeseca u medicinsku ustanovu radi neurološkog tretmana i fizikalne rehabilitacije”, rekla je Jasmina Kosović, predsjedava- juća Sudskog vijeća.

Page 161: Bosna u Srcu

Tim vještaka je u ranijim nalazima konstatovao da je Kondić sposoban da prati suđenje, ali se on nije pojavio na više od deset pretresa, uz obrazloženje da se ne osjeća dobro.

Kondić, Lukić i Adamović se terete za progon, ubistva, istrebljenja, deportacije, mučenja, prisilne nestanke i druge zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima sa područja Ključa tokom 1992. godine. U optužnici stoji da je Kondić bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, Lukić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), dok je Adamović bio komandant Komande odbrane grada Ključa i zamjenik komandanta Ključ-kog bataljona TO-a.“Mi ćemo uraditi sve da uputimo optuženog u ustanovu gdje će imati terapiju koju su predložili vještaci. Što se tiče nastavka glavnog pretresa, Sud će odlučiti da li će postu- pak biti razdvojen ili će doći do prekida”, rekla je Kosović.

Tužilaštvo BiH je predložilo da se suđenje trojici optuženih prekine na dva mjeseca dok traje rehabilitacija optuženog, te da potom tim vještaka napravi novi nalaz i procijeni da li Kondić može pratiti suđenje. Ovom prijedlogu se nisu protivili branioci optuženih, s tim da je Odbrana prvooptuženog istakla da se zalaže za razdvajanje postupka.“Odbrana ostaje pri prijedlogu koji smo dali početkom godine da postupak bude razdvojen. Znamo da je bolest progresivna i da ne može doći do značajnijeg poboljšanja“, rekao je Kondićev branilac Predrag Radulović.

Suđenje Kondiću, Lukiću i Adamoviću počelo je u septembru 2008. godine.

Kondić i ostali: Prijedlog za razdvajanje postupka

BIRN-JUSTICE REPORT, 13. septembar 2010.

Odbrane trojice optuženih za zločine na području Ključa predložile su razdvajanje postupka u odnosu na Vinka Kondića jer on, kako su istakli, nije zdravstveno sposoban da prati nastavak suđenja.

Na statusnoj konferenciji na suđenju optuženima za zločine u Ključu, Tužilaštvo BiH i Odbrane su raspravljali o mogućem razdvajanju postupka protiv Vinka Kondića, te njegovom mogućem puštanju na slobodu.“Smatramo da je njegovo zdravstveno stanje takvo da on ne može više biti u pritvoru jer je apsolutno nesposoban da se brine o sebi. Mislimo i da je sazrelo da se razdvoji postupak i zbog druge dvojice optuženih”, rekao je Predrag Radulović, jedan od branilaca Vinka Kondića.Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća, istakla je da je Sud dobio nalaz i mišljenje tima vještaka iz kojeg se vidi da je situacija sa zdravstvenim stanjem prvooptuženog Kondića “vrlo teška”. Državno tužilaštvo je kazalo da se o mogućem razdvajanju postupka ne može izjasniti dok se ne ispitaju liječnici koji su vršili procjenu njegovog zdravstvenog stanja.Vinko Kondić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, boluje od Parkinsonove bolesti i tokom jula i augusta 2010. godine bio je hospitaliziran u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu kako bi se utvrdilo da li je sposoban da prati nastavak suđenja pred Sudom BiH.

Kondić je, zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem, optužen za progon, ubistva, istrebljenja, deportacije, mučenja, prisilne nestanke i druge zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima s područja Ključa tokom 1992. godine. Zbog njegovog zdravstvenog stanja suđenje za zločine u Ključu je bilo odgađano u nekoliko navrata.Duško Panić, glavni branilac prvooptuženog, dodao je da bi Kondić trebao biti pušten na slobodu, kako bi mogao nastaviti liječenje, jer u Pritvorskoj jedinici Suda BiH, gdje se nalazi,“ne postoje uslovi za njegov boravak”.Razdvajanje postupka su također predložile i Odbrane Lukića i Adamovića. Milan Trbojević, branilac drugooptuženog, predložio je, ukoliko do razdvajanja ne dođe, da se njegov branjenik pusti na slobodu uz mjere zabrane.

Page 162: Bosna u Srcu

Tužiteljica Džemila Begović se usprotivila prijedlogu za puštanje na slobodu Kondića i Lukića, te je istakla da bi se Tužilaštvo o tim prijedlozima moglo izjasniti nakon što se saslušaju liječnici.Kondić se u pritvoru nalazi od decembra 2007, a Lukić od marta 2008. godine. U pritvoru je bio i Adamović od marta 2008. do februara 2009 godine, ali je pušten da se brani sa slobode uz mjere zabrane.

Nastavak suđenja zakazan je za 20. septembar ove godine, kada je planirano saslušanje liječnika koji je sudjelovao u pregledu prvooptuženog.

Kondić i ostali: Ukinut pritvor Vinku Kondiću

BIRN-JUSTICE REPORT, 15. septembar 2010.

Na prijedlog Odbrane Vinka Kondića, Sud BiH je ukinuo pritvor optuženom za zločine počinjene na području Ključa, te razdvojio njegov predmet od postupka protiv dvojice saoptuženih.

Uz ukidanje pritvora, Kondiću su izrečene mjere zabrane napuštanja mjesta boravišta bez prethodnog odobrenja Suda, te zabrana putovanja, odnosno mjera oduzimanje svih ličnih i putnih isprava.

Kondić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, optužen je zajedno s Boškom Lukićem i Markom Adamovićem za zločine protiv čovječnosti, te organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na činjenje genocida i drugih zločina na području Ključa tokom 1992. godine. Na statusnoj konferenciji održanoj 13. Septembra 2010, odbrana je zatražila da prvooptuženi Kondić bude pušten iz pritvora, te da se on, zbog teškog zdravstvenog stanja, izdvoji iz postupka protiv druge dvojice optuženih. Kondić boluje od Parkinsonove bolesti, te su ročišta često bila odgađana jer nije mogao da se pojavi u sudnici.“Smatramo da je njegovo zdravstveno stanje takvo da on ne može više biti u pritvoru jer je apsolutno nesposoban da se brine o sebi. Mislimo i da je sazrelo da se razdvoji i postupak zbog druge dvojice optuženih”, rekao je na statusnoj konferenciji Predrag Radulović, jedan od branilaca Vinka Kondića.Tužilaštvo se nije moglo izjasniti o ovom prijedlogu bez saslušanja vještaka, koji su Kondićevo zdravstveno stanje ocijenili “vrlo teškim”, ali je Sudsko vijeće istog dana donijelo odluku da razdvoji postupak.

Kondić je uhapšen u decembru 2007. godine, od kada se i nalazio u pritvoru, a na početku suđenja, u julu 2008 godine, Sud je spojio postupak protiv njega sa slučajem Lukića i Adamovića.

Kondić i ostali: Oštrije mjere za vještaka

BIRN-JUSTICE REPORT, 27. septembar 2010.

Nakon što se doktorica Enra Suljić ponovo nije odazvala pozivu na suđenje Vinku Kondiću, Sudsko vijeće je moralo odgoditi nastavke suđenja optuženima za zločine u Ključu.

Enra Suljić je trebala prezentovati nalaz i mišljenje o zdravstvenom stanju optuženog Vinka Kondića, koji je sačinila s timom liječnika Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.“Poslat ćemo ponovo poziv, a ako se ne odazove, zna se kako će Sud postupiti. Nismo dobili ni povratnicu da li je primila poziv za ovo ročište. U stalnom smo kontaktu s bolnicom, ali nam se vještak ne odaziva na pozive”, rekla je Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća.

Page 163: Bosna u Srcu

Vinko Kondić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, tereti se za progon, ubistva, deportacije, mučenja, prisilne nestanke i druga nečovječna djela počinjena nad nesrpskim stanovništvom s područja Ključa. Isti zločini stavljeni su na teret Bošku Lukiću, nekadašnjem komandantu Općinskog štaba Teritorijalne odbrane (TO) Ključ, i Marku Adamoviću, zamjeniku komandanta Ključkog bataljona TO-a i komandantu Komande odbrane grada, ali je Sud BiH sredinom septembra 2010. godine razdvojio ove predmete jer se zdravstveno stanje prvooptuženog, koji boluje od Parkinsonove bolesti, pogoršalo, te nije mogao pratiti suđenje. Kosović je i na ročištu na suđenju Lukiću i Adamoviću kazala da je Vijeće dovedeno u situaciju da nema informaciju zbog čega se doktorica ne odaziva na pozive Suda, te da će “morati poduzeti oštrije mjere” kako bi osigurali njeno prisustvo u sudnici.

Uz odluku o razdvajanju postupka, Vijeće je donijelo rješenje i o puštanju Kondića na slobodu uz mjere zabrane, ali je ono, kako je rečeno na statusnoj konferenciji, u među-vremenu ukinuto. Iz tog razloga Tužilaštvo BiH je predložilo da se Kondić, dok se ne sasluša vještak, ponovo vrati u pritvor ili hospitalizira, te da se odgodi nastavak suđenja Lukiću i Adamoviću.“Vinko Kondić je iz pritvora odvezen na nosilima i apsolutno sam protiv toga da se vraća u pritvorsku jedinicu. (...) On nije samo fizički pao, nego mu je i psihičko stanje narušeno. Ovaj prijedlog Tužilaštva je protiv načela humanosti”, rekao je Predrag Radulović, dodatni Kondićev branilac.

Kondić se nalazi u pritvoru od decembra 2007. godine, Lukić od marta 2008., dok je Adamović bio u pritvoru od marta 2008. do februara 2009, nakon čega je pušten na slobodu uz mjere zabrane. Sudsko vijeće je prihvatilo prijedlog Tužilaštva za odgađanje nastavka suđenja Lukiću i Adamoviću, te je sutkinja Kosović istakla da će do ponedjeljka, 4. oktobra 2010. godine, pokušati osigurati saslušanje vještaka na suđenju Kondiću.

Kondić i ostali: Nemogućnost prisustvovanja suđenju

BIRN-JUSTICE REPORT, 01. oktobar 2010.

Vještakinja neurolog Enra Suljić prezentirala je Sudskom vijeću nalaz i mišljenje u kojem se navodi da optuženi Vinko Kondić zbog smetnji pri pamćenju i rasuđivanju te teškog zdravstvenog stanja neće moći prisustvovati daljnjem toku suđenja.

U nalazu i mišljenju se navodi da Kondić, koji boluje od Parkinsonove bolesti, pokazuje “izraženu tendenciju pogoršanja stanja, uz demenciju, emocionalnu labilnost i depresivni pomak”.“Ispitanik je vezan za krevet, nije u mogućnosti kontrolisati nuždu i ne može da se samostalno hrani ili oblači. S obzirom na vrstu bolesti, realno je očekivati da trenutno nije u mogućnosti da prisustvuje suđenju, te da nema mogućnost adekvatnog smještaja u pritvoru Suda BiH”, kazala je vještakinja Suljić. Prema njenom iskazu, “realno je nemoguće očekivati da će u budućnosti doći do poboljšanja stanja” s obzirom na progresivnu prirodu Parkinsonove bolesti.

Suđenje Vinku Kondiću, nekadašnjem načelniku Stanice javne bezbjednosti (SJB) i članu Kriznog štaba u Ključu, te Marku Adamoviću i Bošku Lukiću počelo je u septembru 2008. godine. Kondić se u pritvoru nalazio od decembra 2007. do septembra 2010. godine, kada je pušten da se brani sa slobode uz mjere zabrane.

Tužilaštvo trojicu optuženih odvojeno tereti za učešće u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina na području općine Ključ tokom 1992. godine. Zbog Kondićeve bolesti, suđenje se od samog početka odvijalo uz mnoge pauze, dok je sam optuženi često odsustvovao ističući da se ne osjeća dovoljno dobro da prisustvuje ročištima. Odbrana Kondića je u nekoliko navrata isticala da on nije sposoban za nastavak suđenja jer je lošeg zdravstvenog stanja, ali se tome usprotivilo Tužilaštvo BiH. Sud BiH je

Page 164: Bosna u Srcu

na prijedlog Odbranâ optuženih također u septembru ove godine razdvojilo predmet Kondić u odnosu na Lukića i Adamovića.

Na ovom ročištu tužiteljica Džemila Begović je vještakinju Suljić upitala da li se Kondićevo zdravstveno stanje može opisati i kao duševna bolest, na što je Suljić odgovorila da ne može, iako pati od “demencije i narušene mogućnosti pamćenja, rasuđivanja i zaključivanja”. Iz tih razloga tužiteljica Begović je zatražila da Sud odobri “dodatno vještačenje optuženog Kondića”, s obzirom da Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH) “predviđa mogućnost prekida postupka samo u slučaju oboljenja od duševne bolesti”. U ZKP-u BiH stoji da će Sud prekinuti postupak i optuženog uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja ukoliko kod optužene osobe, nakon učinjenja krivičnog djela, nastupi takva duševna bolest da nije sposobna učestvovati u postupku. Odbrana se usprotivila ovom prijedlogu, dok je Sudsko vijeće pojasnilo da će odluku o ovom prijedlogu donijeti naknadno, kao i o mogućnosti prekida postupka protiv Vinka Kondića

Obustavljen postupak protiv Vinka Kondića

BIRN-JUSTICE REPORT, 08 oktobar 2010.

Sud BiH donio je rješenje kojim se prekida krivični postupak protiv Vinka Kondića, bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti Ključ, zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja.

Ovo rješenje Sud je donio nakon što su saslušani vještaci medicinske struke koji su pregledali optuženog Vinka Kondića i utvrdili da nije sposoban za nastavak suđenja.“Krivični postupak će se, po prijedlogu Tužilaštva BiH, nastaviti kada se zdravstveno stanje optuženog poboljša, u mjeri da može učestvovati u postupku”, navodi se u rješenju Suda.Vinko Kondić boluje od Parkinsonove bolesti i zbog lošeg zdravstvenog stanja često nije prisustvovao suđenju za zločine počinjene u Ključu. U nekoliko navrata je suđenje odgađano, da bi u septembru 2010. godine Vijeće donijelo odluku da se njegov predmet izdvoji iz postupka koji se vodi protiv Boška Lukića i Marka Adamovića.

Enra Suljić, vještakinja neurolog, na ročištu 1. oktobra 2010. prezentirala je nalaz i mišljenje o zdravstvenom stanju Kondića i istakla da je “realno nemoguće očekivati da će u budućnosti doći do poboljšanja stanja” s obzirom na progresivnu prirodu Parkinsonove bolesti. Tužilaštvo BiH tereti Kondića, Lukića i Adamovića za učešće u organiziranju grupe ljudi i podstrekavanju na počinjenje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina na području općine Ključ tokom 1992. godine. Kondiću je stavljeno na teret da je, kao načelnik SJB-a Ključ, sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem dovođenja te općine u kategoriju “srpskih opština” i njenog pripajanja Autonomnoj regiji Krajina i “republici srpskog naroda BiH”. U optužnici stoji da je Kondić odgovoran za progon, nezakonita hapšenja, fizička i psihička zlostavljanja, ubistva, zatvaranja, prisilne nestanke i druge zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom općine Ključ.

Kondić je uhapšen u decembru 2007. i u pritvoru je bio sve do septembra 2010. godine, kada je pušten na slobodu uz mjere zabrane. Sve do hapšenja Kondić je bio branilac pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH.

Nakon ove odluke Suda, suđenje Lukiću i Adamoviću će se nastaviti 13. oktobra.

Kondić: Permanentno ovisan o pomoći drugih

BIRN-JUSTICE REPORT, 01. novembar 2010.

Page 165: Bosna u Srcu

Tužilaštvo BiH osporava nalaz i mišljenje tima vještaka po kojem Vinko Kondić nije sposoban da prati suđenje, te traži da Sud dozvoli ponovnu ocjenu psihičkih sposobnosti optuženog.

Na osnovu ovog nalaza Sud BiH je početkom oktobra donio rješenje o prekidu krivičnog postupka protiv Vinka Kondića, bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, istaknuvši da će se “postupak nastaviti kada se zdravstveno stanje optuženog poboljša”.Vinko Kondić, koji je optužen za niz zločina počinjenih tokom 1992. godine na području Ključa, boluje od Parkinsonove bolesti i zbog lošeg zdravstvenog stanja često nije prisustvovao suđenju. Nakon što se Tužilaštvo BiH žalilo na ovo rješenje, ono je ukinuto i vraćeno na ponovno postupanje Sudskom vijeću, te je na ovom ročištu saslušan Abdulah Kučukalić, vještak neuropsihijatar, koji je ponovo prezentirao isti nalaz i mišljenje.“Tim vještaka je duži period pratio zdravstveno stanje Kondića. (...) On trenutno nije sposoban da prati sudski proces, a to neće biti ni u budućnosti. (...) Postojat će intervali kada će se on u momentima osjećati bolje, ali to je bolest koja napreduje i ona će biti sve gora i gora. Iluzorno je očekivati da će se poboljšati”, kazao je Kučukalić te dodao da je bolest optuženog “već dovela do teškog invaliditeta”. Vještak je kazao da je kod optuženog prisutna ukočenost ekstremiteta, te da se ne može kretati, teško govori i “vezan je za krevet”.“Samostalno se ne može održavati u životu. Permanentno je ovisan o pomoći drugih osoba. (...) Ukoliko biste ga doveli na sud, imali biste čovjeka u kolicima ili krevetu, i od njega ne biste mogli dobiti ništa, nikakav odgovor”, dodao je Kučukalić.Državna tužiteljica Džemila Begović je kazala da je nalaz tima vještaka “kontradiktoran, nerelevantan i nedorečen”, te je predložila da novi tim vještaka na osnovu istih nalaza dâ mišljenje o psihičkim sposobnostima optuženog. Odbrana se usprotivila ovom prijedlogu, a Sud će odluku donijeti naknadno.Kondić je uhapšen u decembru 2007. i u pritvoru je bio sve do septembra 2010. godine, kada je pušten na slobodu uz mjere zabrane. Sve do hapšenja, Kondić je bio branilac pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH.“U pritvoru nema uslova da mu se pruži adekvatna njega za bolesti koje on ima. To je pacijent koji zahtijeva visok stepen njege. On nije za boravak u pritvorskoj jedinici, on mora biti u sofisticiranoj ustanovi za liječenje Parkinsonove bolesti”, dodao je Kučukalić.

Adamović i Lukić: Oslobođeni krivice

BIRN-JUSTICE REPORT, 30.05.2011.

Prvostepenom presudom Suda BiH, Boško Lukić i Marko Adamović su oslobođeni krivice za zločine protiv čovječnosti počinjene na području općine Ključ.

Jasmina Kosović, predsjedavajuća Vijeća Suda BiH, kazala je da je nesporno da su se zločini nad nesrpskim stanovništvom u Ključu desili 1992. godine, ali Tužilaštvo BiH “nije pružilo ni jedan dokaz da su optuženi Lukić i Adamović učestvovali u njima”.

“Svi dokazi ukazuju da su u općini Ključ učinjeni najteži i masovni zločini nad civilima prilikom upada srpskih policajaca i vojnika u sela Prhovo, Crljeni, Hasići i mnoga druga, ali analizom dokaza Vijeće ne nalazi da su optuženi izvršili bilo koje krivično djelo ili učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu”, kazala je Kosović.

Tužilaštvo BiH tereti Adamovića i Lukića za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu vršenjem zločina nad nesrpskim stanovništvom na području Ključa u periodu od maja do kraja 1992. godine.Prema navodima optužnice, Lukić je bio komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Adamović zamjenik komandanta Ključkog bataljona TO-a općine Ključ i komandant Komande odbrane grada. Sutkinja Kosović je kazala da se Sudsko vijeće “posebno bavilo analizom funkcija optuženih tokom 1992. godine”, te utvrdilo kako Adamović i Lukić “u tom periodu nisu bili u poziciji moći“.

Page 166: Bosna u Srcu

“Dokazi pokazuju da je tokom 1992. godine na području Ključa djelovala 30. divizija Jugoslovenske narodne armije (JNA), kao i dijelovi Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), dok Komanda grada i TO Ključ, prema zaključku Suda, ili nisu zaživjele ili nisu imale svoje jedinice”, rekla je Kosović. Predsjedavajuća Sudskog vijeća je kazala da je Sud razmotrio “veliki broj dokaza” kojima se dokazuje učešće “policijskih snaga na čelu s Vinkom Kondićem, načelnikom policije u Ključu”, u progonu nesrpskog stanovništva općine Ključ. “Vijeće se, međutim, nije bavilo ocjenom tih dokaza budući da je postupak protiv Kondića razdvojen zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja, zbog čega on nije mogao da iznosi odbranu u odnosu na te dokaze”, kazala je Kosović.

Kondić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ, prvobitno je bio optužen sa Adamovićem i Lukićem, ali je u oktobru prošle godine postupak u odnosu na njega razdvojen nakon što su vještaci medicinske struke utvrdili da nije sposoban za nastavak suđenja. Sudsko vijeće oslobodilo je Adamovića i Lukića plaćanja troškova suđenja, koje je počelo u septembru 2008. godine. Nepravosnažnom presudom Lukić je pušten iz pritvora, u kojem je bio od marta 2008. godine, a Adamoviću su ukinute mjere zabrane i vraćeni dokumenti. Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe Apelacionom vijeću Državnog suda.

ZAVRŠNI KOMENTAR

Šta reći u zaključku, nakon iščitavanja prezentiranih agencijskih saopćenja sa suđenja Vinku Kondiću, Marku Adamoviću i Bošku Lukiću i sagledavanja rezultata tj. ishoda postupka?Ako činjenicu oboljenja od teške i progresivne Parkinsonove bolesti Vinka Kondića, uzmemo kao višu silu i okolnost koja je izvan moću pravosuđa, a koja je okolnost Kondiću pomogla da izbjegne zasluženu kaznu, koju bi, čini se iz prezentiranih dokaza i dotadašnjeg toka postupka, Kondića sasma izvjesno zakačila, onda ipak ostaju neki moment koji ukazuju na ozbiljne propuste Tužilaštva u pripremi tužbe. Na te je moment već ukazao i Sud u oslobađajućoj presudi koju ovdje ne ne prezentiramo prije svega zbog njene obimnosti, složene forme i jezika odnosno terminologije pravne struke i nauke koji se koristi u presudi. To istu čini složenom pravnom konstrukcijom, a naša prezentacije je najprije publicistički zahvat sa ciljem da u jednostavnoj žurnalističkoj formi pretstavi čitateljima složeni procesni tok i njegov krajnji rezultat.

Najprije jedna opća opsaka.

Sudsko vijeće je nastojalo učiniti otklon od ocjene političkog toka zbivanja u vremenu obuhvaćenom tužbom i koncentrirati se na elemente krivičnog djela koje se optuženima stavlja na teret. Formalno-pravno ovakav pristup je ispravan, iako je za razumjevanje zločina koji su optuženim stavljeni na teret nužno razumjevanje općih uvjeta koji su generirali zločin, a to je u korektnom smislu neizvodivo bez relevantne pravne i političke ocjene toka zbivanja i stanja odnosa u vremenu obuhvaćenom tužbom. To međutim nije posao jednog krivičnog tribunal i razumljivo je što je sud načinio otklon od takvog misaonog toka. Pa ipak, ovo ne znači da se sud nije bavio ocjenom političkih aspekata toka zbivanja u vremenu obuhvaćenom tužbom.Tako npr. u odjeljku III: Generalna ocjena dokaza u postupku, podtačka 95. Osvrćući se na neke primjedbe odbrane na nalaz i mišljenje vještaka Dorote Hanson (Dorothea Hanson), analitičara na političkim pitanjima, uz konstataciju da nema formalnih smetnji za uvrštenje tog izvještaja u spis predmeta, sud istovremeno ipak uzima formiranje jednonacionalnih Kriznih štabova legalnim potezima Srpske demokratske stranke, u skladu “sa pozitivnim zakonskim propisima SFRJ koji su bili na snazi u vrijeme koje obuhvata predmetna optužnica” smatrajući suprotno mišljenje i nalaze vještaka nepotpunim i neobjektivnim “jer istim nije obuhvaćeno formiranje kriznih štabova druge strane u sukobu”.

Page 167: Bosna u Srcu

Dakle, iako Sud nastoji učiniti otklon od ocjene političkog toka, prednja konstatacija je emanentno politička, i to na više razina, u šta ovdje ne mislimo ulaziti, jer bi to zahtjevalo prostor za još jednu knjigu ove veličine; stoga se ovdje samo ukazuje na generalni okvir ocjene dokaza, što je, u krajnjem, iako ne odlučujuće, prema našem mišljenju, ipak imalo uticaja na donošenje konačne odluke.

Isti tok misli sud primjenjuje i u ocjeni izvedenih dokaza, poimenice nekih aspekata izjava svjedoka Muhameda Filipovića, Asima Egrlića i Enesa Salihovića, svakog pojedinačno i u vezi sa ostalim. Ne sporeći istinitost navoda svjedoka koji su govorili i o političkoj situaciji i toku zbivanja u opštini Ključ u vremenu obuhvaćenom tužbom, sud ipak u odjeljku 5, Opšti elementi krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, pododjeljak B: Implikacije na opštinu Ključ, tačka 1. Teritorijalna organizacija i pozicija opštine Ključ u okviru Autonomne Regije Krajina, podtačka 154, zaključuje:“Vijeće nije prihvatilo zaključke i mišljenje svjedoka o legitimnosti navedenih dešavanja, niti se upuštalo u detaljniju analizu (ne)legitimnosti ciljeva vodećih političkih stranaka i zakonitost formiranja Srpske opštine Ključ, s obzirom da bi takva analiza uključivala osobe koje su prema optužnici bile u udruženom zločinačkom poduhvatu sa optuženima, što tokom postupka nije dokazano. Također, takva analiza bi uključivala i složena tumačenja pozitivnog ustavnopravnog poretka tog vremena sa implikacijama na legitimnost konstituisanja svih organa tadašnje srpske Republike BiH za šta ovaj sud nije nadležan”.

Dakle, stav suda da načini maksimalan otklon od ocjene političkog toka zbivanja u vremenu obuhvaćenom tužnom opredijeljen je bojaznošću od uplitanja u složena ustavno-pravna i legalistička tumačenja sa “implikacijama na legitimnost svih organa tadašnje Srpske Republike BiH”. Polazeći od prednjeg načelnog opredjeljenja, sud se nije upuštao ni u ocjenu pravnu utemeljenost nekih ključnih poteza koji su generirali krizu iz koje je producirano nasilje, npr. od jednostranog i de facto nasilnog administrativno-teritorijalnog uvezivanja i “podržavljenja” prostora Republike Bosne i Hercegovine, u konkretnom slučaju srbizacija opštine Ključ i njeno priključenje SAO Bosanska krajina, a što je provodila Srpska demokratska stranka, preko osnivanja paralelnih jednonacionalnih organa vlasti pa recimo do referendum o nezavisnosti BiH raspisanog od strane Parlamenta BiH, bez prisustva poslanika Srpske demikratske stranke koji su napustili Parlament BiH. Uistinu, Sud drugačije i nije mogao postupiti jer su navedena složena predmetna tzv. prethodna pitanja izvan jurisdikcijske moći Suda BiH, ali je svojevrsna ilustracija općeg stanja svijesti u društvu, napose stanja političkih duhova i stanja pravne nauke i struke, činjenica da se svih ovih godina od rata, uopće ova pitanja nisu pokrenuta tamo gdje su imali biti pokrenuta i riješena, tj. na Ustavnom sudu BiH .Budući je tako, sud se jednostavno uklopio u postojeću dejtonsku matricu svijesti, te je sve prednje ustavno pravno i legalistički prijeporne poteze kojom se zaokruživlo cjepanje prostora Republike BiH, uzeo “zdravo za gotovo”, tj. de facto zakonitim. Ovo je onda Sud vodilo nekim konkluzijama, kao što smo naprijed vidjeli u ocjenama iskaza nekih svjedoka i nalaza vještaka Dorote Hanson, a što bi zaključci, u situaciji ustavno-pravne rasčišćenosti ovih tzv. prethodnih pitanja, bile sasma drugačijeg predznaka.

Sa druge strane, Tužilaštvo je učinilo neke propuste koje su doprinjeli nespjehu tužbe. Uz ogradu kako je posmatraču sa distance, unatoč podrobnoj alalizi i iščitavanju presude, bez neposrednog učešća u praćenju toka sudskog postupka, teško u kritici Tužilaštva i načina na koji su pripremili i razvijali dokaze tužbe, biti izričit, ipak evo nekih zapažanja. Dakle, Tužilaštvo je teretilo Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović za progon, ubistva, istrebljenje, deportacije, zatvaranja i prisilne nestanke nesrpskog stanovništva tokom 1992. godine na području Ključa, kao i za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. U optužnici je rečeno su Kondić, Lukić i Adamović sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, te iseljavanju nesrpskog stanovništva s područja Ključa, kako ne bi bilo “ugroženo stvaranje i opstanak Srpske Republike BiH i ujedinjenje svih srpskih teritorija”.

Page 168: Bosna u Srcu

Optuženi su bili visoko pozicionirani funkcioneri u opštini Ključ u vremenu zločina koji im se stavja na teret, a zločin po sebi je opet nesumljiva činjenica: progoni u ubojstva na etničkoj osnovi su se dešavali i u opštini Ključ, uostalom kao i u svim opštinama koje su nasiljem i ilegalno, mimo u vremenu važećeg Ustava Republike Bosne i Hercegovine, odmetnuti srpski teroristi “posrbili” i zaokružili u ekskluzivni srpski nacionalni prostor.Masovan zločin koji je počinjen u tu svrhu morao je imati i imao je, kako ideološke kreatore u vrhu, tako i egzekutore na terenu. Konkretno, u svakoj opštini koju su srpski separatist nasiljem oteli od Bosne i Hercegovine i priključili, prvo Srpskim autonomnim oblastima, onda Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini i na kraju tzv. Republici Srpskoj, u svim takvim opštinama dakle, bio je osnovan Krizni štab. Takav je štab bio osnovan i u Ključu. Krizni štabovi su bili u tom vremenu lokalna vlast i prenosni mehanizam od srpskog separatističkog vrha do izvršilaca na terenu. Trojica optuženih su bili članovi Kriznog štaba opštine Ključ. Prema tome već sama ta činjenica ukazuje na njihovu političku, ideološku pa i komandnu odgovornost za ukupna zbivanja na teritoriji opštine Ključ u vremenu zločina. Jasno politička i ideološka odgovornost je izvan krivične odgovornosti, ali ako su optuženi neposredno učestvovali u donošenju odluka i obnašanju vlasti, onda je to moment koji involvira njihovu krivičnu odgovornost, sa jedne strane zbog počinjenih zločina koji su se dogodili dok su oni obnašali vlast, a sa druge strane, jer ništa nisu poduzeli, ni pojedinačno ni kao članovi Kriznog štaba da se počinioci, ukoliko su im već nepoznati(!!) otkriju i kazne, niti su se na bilo koji način, saznavši za zločine distancirali od istih.

Tužba je izglada sva bila usmjerena na povezivanje optuženih neposredno sa zločinima u smislu učešća u izvršenju istih bilo u neposredno komandnom smislu bilo u smilu de facto učešća u egzekuciji. Tako nekolicina svjedoka Tužilaštva tvrdi da je vidjele Adamovića na mjestima zločina, da bi se ispostavilo kako optuženi zapravo uopće nije bio u tim mjestima u trenutku zločina. Ovo je kardinalan propust Tužilaštva. Nije se smjelo dozvoliti izvođenje dokaza izjavama nepouzdanih svjedoka, jer svaki takav, makar je očito da se radi o ljudima, na ovaj ili onaj način, žrtvama zločina, kompromitira tužbu i u krajnjem radi za odbranu optuženih.

Dalje, prednjim slijedom, nalazeći kako „dokazi pokazuju da je tokom 1992. godine na području Ključa djelovala 30. divizija Jugoslovenske narodne armije (JNA), kao i dijelovi Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), dok Komanda grada i TO Ključ, prema zaključku Suda, ili nisu zaživjele ili nisu imale svoje jedinice”(citat izjave sutkinje jasmine Kosović), a ne nalazeći da je Tužilaštvo dokazalo involviranost optuženih Adamovića i Lukića u inkriminacije tužbe, sud faktički involvira mogućnost da su tužbene inkriminacije počinjene sa strane pripadnika neke od gornjih vojnih jedinica i mimo bilo kakve neposredne uključenosti optuženih.Međutim, činjenica da su u to vrijeme na teritoriji opštine Ključ djelovala 30. Divizija Vojske Jugoslavije i djelovi Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske tzv. Republike Srpske, a da Komanda grada i Teritorijala odbrana opštine Ključ “nisu zaživjele ili nisu imale svoje jedinice”, što implicira zaključak da su moguće pripadnici tih jedinica počinili zločine koji su neposredno stavljani na teret optuženima, prema našem mišljenju, ne znači apsolutno potiranje svake odgovornosti optuženih.Prije svega, i sud to konstatira, postoje brojni dokazi koji ukazuju na učešće policijskih snaga pod komandom Vinka Kondića u progonu nesrpskog stanovništva u opštini Ključ. Budući je postupak protiv Kondića “razdvojen” zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja od postupka protiv Adamovića i Lukića, sud se nije bavio ocjenom tih dokaza. Ono gdje je ovdje, prema našem mišljenju, propust Tužilaštva, jeste, što te raspoložive dokaze protiv Kondića, nije preko članstva u Kriznom štabu, uvezalo u postupak protiv Lukića i Adamovića. Jer sva trojica optuženih su bili članovi Kriznog štaba, tog najvišeg organa vlasti u opštini Ključ u vremenu zločina.

Page 169: Bosna u Srcu

Drugim riječima, i još jednom da ponovimo, obzirom na poziciju Kriznog štaba u vremenu zločina, njegovi članovi su znali ili morali znati za počinjene zločine, pa ipak nema nikakvog traga da su bilo šta poduzeli da se počinitelji otkriju i privedu pravdi ili, ako je to moguće bilo izvan njihove moći, da su se onda makar distancirali od zločina koji su počinjeni dok su, figurativno rečeno, oni bili vlast. Tu leži, ako ne neposredna odgovornost egzekutora, a ono izvjesno pokroviteljska tj. saučesnička odgovornost optuženih kao de facto zaštitnika počinitelja zločina. Čak da su i nevoljko ili kao marginalni članovi učestvovali u projektu koji je provodio Krizni štab, kasnije Predsjedništvo opštine, što je stajalište Suda, činjnica je da su optuženi bili aktivni članovi tog organa, das u prisustvovali sjednicama na kojima je analizirana sigurnosna situacija na području opštine Ključ, pa su kao takvi, učestvovali u planiranom progonu nesrpskog stanovništva opštine Ključ tj. u provođenju politike genocide.

Kao što znamo, zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini tokom rata sa strane srpskih separatist, pa tako i u opštini Ključ, bili su dio Plana usmjerenog na odstranjivanje svih onih koji bi mogli “ugroziti stvaranje i opstanak” tzv. Republike Srpske, kako se uostalom sasma ispravno akcentira i u tužbi. Taj je Plan nesumljivo zločinački. Njega je kao genocidnog osjenio i sam general Ratko Mladić kada se po prvi put suočio sa detaljima onoga što se planira za nesrpsko stanovništvo BiH (vidjeti u ovoj knjizi prezentiranu kopiju transkripta Zapisnika sa sjednice na kojoj je ovo raspravljano, sa dijelom izjave generala Mladića). Plan je zločinom razvijan na terenu; zločini u tu svrhu počinjeni diljem BiH pa i na terenu ključke opštine debelo i nepobitno su dokumentirani brojnim dokanim sredsvima, pa činjenica da nema pisanog traga zločina koji je obuhvaćen tužbom, gubi na snazi pred de facto stanjem na terenu. Ni za pogrom nad Jevrejima i holocaust u Drugom svjetskom ratu, nema pisanih tragova u smislu naredbi, pa ipak masovan zločin je počinjen i neki su ljudi za to kažnjeni.

I konačno, Izraženo kajanje optuženih i saučešće upućeno žrtvana zločina svakako je imalo određenu težinu i kao takvo uzeto je prilikom donošenja presude. Ovo je naravno spekulacija ovoga autora koja i ne mora biti tačna, ali koja se nameće nakon iščitavanja kompletne presude u kojoj sud potcrtava i ovaj moment, koji se međutim cijeni, prilikom odmjeravanja kazne, ali

ne i prilikom odlučivanja o krivici.

Page 170: Bosna u Srcu

SADRŽAJ

Uvodni dio

Pucanje kumstva

Maske su (davno) pale

Ne bojimo se mi vašeg krsta

Buđenje pacova

Eksplozija mržnje

Zločin protiv poezije

Ima Omer leđa

Omer je ubijen

Kuda narod tuda i Omer

Novo vrijeme stare zablude

Kad stasa dijete šehida(prilog g. Bedrudina Gušića)

Dva komentara na prilog g. Gušića

Logor Manjača

Crno na bijelo- Kondić i ostali